Č
Č
ć ć ć ĹĄ ć Ä? Ä?
– Ä? $ ć ĹĄ ć
ć
ť ć
ć ! " ć ć Ä?
ć
ć
oĹĄarku treniram od kada znam za sebe. JoĹĄ prije nego sam krenuo u osnovnu ĹĄkolu haklao sam na koĹĄu od drvarnice koji mi je napravio pokojni nono, a neko organiziranije bavljenje sportom uslijedilo je kada sam krenuo u Ä?etvrti razred Osnovne ĹĄkole Kantrida. Prvi treneri bili su mi profesor Andrija Brajdić i Nenad Marjanović, odmah sam tada preĹĄao u KK Kantrida gdje mi je trener bio Ĺ˝eljko Maras. JoĹĄ uvijek mi je u sjećanje svjeĹže urezano prvo natjecanje, u mom sluÄ?aju bilo je to prvenstvo osnovnih ĹĄkola. Tako je sve to zapoÄ?elo. Najbolji trenutak u karijeri? Definitivno finale Olimpijskih igara u Barceloni i utakmica protiv velikog Dream Teama. To je bio nezaboravan trenutak. ZaĹĄto se baviti sportom? Prije svega, sport mi je donio veliki krug ljudi, mnogo poznanastava, prijateljstava. Povrh toga, zbog sporta sam proputovao Ä?itav svijet. Naravno, ono ĹĄto je najvrijednije od svega jest da mi je sport donio neke vrijedne navike, zbog sporta postaneĹĄ spreman na odricanja, sport me u konaÄ?nici izgradio kao osobu. I ostao sam u sportu, koji mi je postao i posao. I organizacijski, ali i trenerski. ÄŒitav Ĺživot sam u sportu i drago mi je ĹĄto sam na kraju u sportu i ostao. Ono ĹĄto moram poruÄ?iti djeci i roditeljima jest da je sport krasna stvar, da se sportom treba baviti bez obzira na uspjehe ili neuspjehe, već upravo zbog zdravlja, samodiscipline i socijalizacije. Roditelji, pomognite djeci da ostanu u sportu i bave se sportom, ali na jedan primjeren naÄ?in.
ukomet sam poÄ?eo trenirati 1982. godine u Osnovnoj ĹĄkoli Ivan Ćiković Beli, odnosno danaĹĄnjoj Osnovnoj ĹĄkoli Zamet. Na Zametu je tada glavni sport bio rukomet, Ä?itava ĹĄkola je tada igrala rukomet, profesor Vjekoslav MiĹĄo Sardelić je taj sport forsirao i u rukometu sam zavrĹĄio. Na poÄ?etku sam trenirao i koĹĄarku, ona mi je bila prva ljubav, trenirao sam je uporedo s rukometom, ali nakon ĹĄto mi je moj prvi trener Sardelić to zabranio ostao sam samo u rukometu. I, zanimljivo, od prvog dana sam stao na gol. DoduĹĄe, Ĺželio sam i igrati, ali Sardelić to nije dopustio. Prvo natjecanje? Kroz maglu se sjećam, mislim da sam prvu utakmicu u karijeri odigrao protiv Naprijeda iz Hreljina. Igrao sam za juniore, ali kao dosta mlaÄ‘i. Igrali smo na Kozali, prvo sam se divio dvorani, ući u dvoranu, igrati na parketu, pod krovom, normalno dvorana ogromna... Olimpijske igre u Atlanti definitivno su mi bile najveći trenutak u karijeri. Imali smo lijep rezultatski slijed, a ĹĄlag te generacije bila je Atlanta i to prvo hrvatsko olimpijsko zlato. DoduĹĄe, od 1996. do 2003. imali smo jedan post, a onda je doĹĄlo Svjetsko prvenstvo u Portugalu koji je donio jednu novu eru hrvatskom rukometu, gdje smo i dan danas. Sport me definitivno izgradio kao osobu, znam prepoznati dobro i loĹĄe, znam biti sretan i tuĹžan. Sport me definirao kao osobu. I naravno da sam nakon svega ostao u sportu. TeĹĄko je nakon tolikih godina bilo samo naprasno prestati. Kao trener vratara u Zametu i reprezentaciji samo sam nastavio gdje sam stao. I puno teĹže kao trener proĹživljavam ono ĹĄto se zbiva na parketu. Poruka djeci i roditeljima? Apelirao bih na roditelje da djecu usmjere u sport, ali na taj naÄ?in da nemaju presinga i da im pokuĹĄaju ukazati da ne moraju postati niti Cristiano Ronaldo, niti Domagoj Duvnjak, niti ne znam ja tko. Dovoljno je da ih sport izgradi kao osobe i već su napravili velik uspjeh.
portom sam se poÄ?eo baviti sa sedam godina na preporuku lijeÄ?nika zbog drĹžanja. Ne, nisam odmah zavrĹĄio u vaterpolu, dvije godine sam trenirao plivanje, ali sam bio izrazito loĹĄ plivaÄ?. Kada sam vidio da stvari ne idu onako kako ja Ĺželim na preporuku profesora Ive Rendića prebacio sam se u vaterpolo. Ive Rendić mi je bio, dakle, prvi trener u vaterpolu, u plivanju su mi pak prvi treneri bili Ä?urÄ‘a Kreculj i Ferdo Hitrec. Prvog natjecanja se ne sjećam, ali se sjećam gluposti koju sam napravio na prvom treningu vaterpola. Trebalo je izvesti Ä?etverac, u vaterpolu se to radi odmah iz prve, a ja sam mahao i mahao... Tako je moja karijera zapoÄ?ela, a kruna svega bile su Olimpijske igre u Londonu i zlatna medalja koju sam osvojio kao kapetan vaterpolske reprezentacije. To mi je definitivno od svih uspjeha bio najveći trenutak karijere. Kao predsjednik RijeÄ?kog sportskog saveza i dalje sam ostao usko vezan uz sport, takoÄ‘er i kao trener u Vaterpolskom klubu ÂťPrimorje EBÂŤ. Sport mi je mnogo toga dao u Ĺživotu, zahvaljujući njemu spoznao sam kako doći do cilja uz mnogo rada, kako ispunjavati zadatke, kako nauÄ?iti podnijeti poraz, kako se ponaĹĄati u pobjedi, kako se ponaĹĄati u ekipi koja ima samo jedan cilj, kako steći odgovornost... Sve ĹĄto sam nauÄ?io kroz sport i sve ĹĄto vrijedi za sport vrijedi i u svakodnevnom Ĺživotu. I upravo zbog toga djeci bih poruÄ?io da se bave sportom. Naravno da ne moĹžemo svi biti najbolji, ali kroz sport moĹžemo dobiti puno. Roditeljima svakako Ĺželim reći da podrĹže svoju djecu i da ih usmjere ka sportu ĹĄto je moguće viĹĄe. Naravno, djeca, ali i roditelji takoÄ‘er, ne smiju zaboraviti na obrazovanje. Ĺ kola je na prvom mjestu.
ć
ć Ş ć
ĹĄ
odine 1968. sam doĹživjela nesreću i doĹĄla u bolnicu za spinalne ozljede koja je u Kraljevici bila najpoznatija u bivĹĄoj drĹžavi. U sklopu rehabilitacije obavezno smo se morali baviti sportom osoba s invaliditetom. Ozbiljno sam poÄ?ela trenirati 1970. godine, a već 1972. godine sam nastupila na svojim prvim Paraolimpijskim igrama u MĂźnchenu. BivĹĄoj Jugoslaviji to je bio prvi nastup na Paraolimpijadi. Prvi trener bio mi je Mladen Marić, trenirao me je 24 godine, onda je imao jednu malu pauzu i sada me iznova trenira. Marić mi je bio trener i 1992. godine kada sam u Barceloni osvojila prvu Paraolimpijsku medalju, ĹĄto je za mene bio uvjerljivo najemotivniji i najbolji trenutak u karijeri. Bilo je to teĹĄko vrijeme, ta medalja mi zbog toga jako puno znaÄ?i, iako mi je svaka moja medalja draga. InaÄ?e, prvo natjecanje uopće na kojem sam nastupila bilo je u Sloveniji 1971. godine, tada smo lovili norme za nastup na Paraolimpijskim igrama u MĂźnchenu. Sport mi je jako puno dao. Obogatio mi je Ĺživot. Kada kaĹžem obo-
gatio naravno da ne mislim pritom na onu materijalnu korist i pomoć koju sam imala od Hrvatskog paraolimpijskog odbora, Primorsko-goranske Ĺžupanije, Grada Rijeke ili Grada Kraljevice. Istina, oni su mi silno pomogli, financirali ono ĹĄto mi je trebalo. Sport mi je obogatio Ĺživot, omogućio mi da lakĹĄe savladavam svakodnevne prepreke. PsihiÄ?ki sam i fiziÄ?ki postala jaÄ?a. I danas sam aktivna kao natjecateljica, ali sam predsjednica Sportskog saveza osoba s invaliditetom Grada Rijeke. Sretna sam ĹĄto radim taj posao, ova sredina oduvijek je imala senzibilitet za osobe s invaliditetom, ponosni smo ĹĄto je paraolimpijski pokret u Hrvatskoj praktiÄ?ki roÄ‘en u Rijeci. Poruka djeci i roditeljima? Uvijek kaĹžem da se sportom treba baviti, jer sport će ti pruĹžiti ono ĹĄto nigdje drugdje ne moĹžeĹĄ doĹživjeti. Osobe s invaliditetom moraju se baviti sportom, ne smiju se prepustiti sami sebi, tuzi, jadikovanju i apatiji. Imamo sam jedan Ĺživot, moramo se snaći u svakoj situaciji, nadvaladati probleme i pokuĹĄati uspjeti. Naravno, u granicama svojih mogućnosti.
RIJEČKI SPORTSKI SAVEZ VODIČ ZA UPIS DJECE U SPORTSKE KLUBOVE