Page 1


KRISTIN HANNAH

SLAVUJEVA PJESMA Prevela s engleskoga Mirjana Čanić


Posvećeno Matthewu Shearu. Prijatelju. Mentoru. Pobjedniku. Nedostaješ mi. I Kaylee Novi Hannah, najnovijoj zvijezdi u našemu svijetu; dobro došla, djevojčice.


Jedan 9. travnja 7995. Obala Oregona

A

ko sam u ovom svom dugom životu nešto naučila, to je da u ljubavi otkrivamo tko želimo biti, a u ratu - tko jesmo. Današnja mladost želi znati sve o svakome. Misle da će problem riješiti razgovorom. Moj je naraštaj donekle tiši. Mi razumijemo vrijednost zaborava, draž promjene. U zadnje vrijeme, međutim, zateknem se kako razmišljam o ratu i prošlosti, o onima koje sam izgubila. Izgubila. Zvuči to kao da sam svoje voljene nekamo zametnula, možda ih ostavila tamo gdje ne pripadaju i onda se okrenula, odveć smetena da se vratim istim putem. Nisu oni izgubljeni. Nisu ni na kakvom boljem mjestu. Nema ih. Kako se približavam kraju svoga života, svjesna sam da je patnja, poput kajanja, utkana u naš DNK i da zauvijek ostaje dio nas. Ostarjela sam u ovih nekoliko mjeseci otkako mi je suprug preminuo i otkako sam doznala svoju dijagnozu. Koža mi ima onaj smežurani izgled voštanog papira koji je netko pokušao izravnati i ponovno upotrijebiti. Oči me počesto izdaju - u tami, kad bljeskaju farovi, kad pada kiša. Živcira me ta nova nesigurnost u vlastiti vid. Možda upravo zato gledam unatrag. Prošlost ima jasnoću koju u sadašnjosti više ne mogu vidjeti. Želim zamišljati da ću biti spokojna jednom kad me ne bude, da ću vidjeti sve one koje sam voljela i izgubila. Ili, barem, da će mi oprostiti. Ali znam bolje od toga, zar ne?

Moja je kuća, kojoj je ime Visovi nadjenuo trgovac drvima koji ju je izgradio prije više od stotinu godina, na prodaji, i pripremam se na selidbu jer moj sin misli da bih to trebala. Pokušava se brinuti o meni, pokazati mi koliko me voli u ovim za mene najtežim trenucima, pa trpim njegova nastojanja da me kontrolira. Što me briga, uostalom, gdje ću umrijeti? U tome i jest bit, zapravo. Više nije važno gdje živim. Spremam u kutije život na plaži u Oregonu, kamo sam se doselila prije gotovo pedeset godina. Nema previše toga što želim ponijeti sa sobom. Osim jednoga. Posežem za visećom drškom koja upravlja tavanskim stubama. Stube se odmotavaju sa stropa kao što bi kakav gospodin ispružio ruku.


Klimave stube ljuljaju se pod mojim stopalima dok se penjem na tavan koji vonja na vlagu i plijesan. Samo jedna viseća žarulja njiše se nad glavom. Povlačim uzicu. Ovdje je kao u skladištu staroga parobroda. Zidovi su obloženi širokim drvenim daskama; pregibi su srebrni od paučine što poput prediva visi iz pukotina među daskama. Strop je toliko iskošen da mogu stajati uspravno samo u središtu prostorije. Vidim naslonjač za njihanje koji sam koristila kad su mi unuci bili maleni, zatim staru kolijevku i konjića na zahrđalim oprugama, i stolicu koju je moja kći prelakirala kad se razboljela. Kutije su poredane uza zid, označene natpisima Božić, Dan zahvalnosti, Uskrs, Noć vještica, Posude za posluživanje, Sport. U tim su kutijama stvari koje sada rijetko koristim, ali ne mogu podnijeti pomisao da se od njih razdvojim. Za mene je priznanje da više neću kititi božićno drvce ravno predaji, a u tome nikad nisam bila dobra. Tražim ono što je zametnuto u kutu: prastari kovčeg, sav oblijepljen putnim naljepnicama. S naporom vučem teški kovčeg do središta tavana, točno ispod viseće žarulje. Kleknem uza nj, ali bol u koljenima je žestoka, pa kliznem na stražnjicu. Prvi put u trideset godina podižem poklopac kovčega. Gornja ladica je puna dječjih uspomena. Sićušne cipelice, keramički kalupi šaka, crteži olovkom puni štapićastih likova i nasmiješenih sunašaca, školske svjedodžbe, fotografije s plesnih nastupa... Podižem ladicu iz kovčega i spuštam je sa strane. Uspomene u dnu kovčega su u kaotičnoj hrpi: nekoliko izblijedjelih, u kožu ukoričenih žurnala, hrpica ostarjelih razglednica povezanih plavom satenskom vrpcom, kartonska kutija, ulegnuta u jednom kutu, komplet tankih knjižica poezije Juliena Rossignola, i kutija od cipela u kojoj su stotine crno-bijelih fotografija. Na vrhu je požutjeli, izblijedjeli list papira. Ruke mi se tresu dok ga podižem. To je carte d'identité, osobna iskaznica, iz rata. Vidim malu fotografiju, veličine one za putovnicu, mlade žene. Juliette Gervaise. »Mama?« Čujem sina na škripavim drvenim stubama, korake u ritmu otkucaja mojega srca. Je li me već i prije zazvao? »Mama? Ne bi smjela biti gore. Sranje. Ove su stube nestabilne.« Prilazi mi, »Jedan pad i...« Dotičem njegovu nogavicu, blago tresem glavom. Ne mogu podići pogleda. »Nemoj«, sve je što uspijevam prozboriti. On klekne, potom sjedne. Ćutim miris njegova losiona za brijanje, nešto blago i začinjeno, te dašak dima. Bio se iskrao vani i jednu popušio, navika koju je odbacio prije nekoliko desetljeća, no ponovno joj se vratio nakon moje nove dijagnoze. Nema razloga da naglas negodujem. Liječnik je. Vrlo dobro zna. Preplavljuje me nagon da ubacim iskaznicu u kovčeg i treskom zalupim poklopcem, ponovno je sakrijem. To je ono što sam cijeli život činila.


Sad umirem. Ne brzo, možda, ali ni sporo, i imam osjećaj kao da sam prisiljena osvrnuti se na svoj život. »Mama, plačeš.« »Zbilja?« Želim mu kazati istinu, ali ne mogu. Posramljena sam, neugodno mi je zbog tog neuspjeha. U mojim godinama ne bih trebala ni od čega zazirati, naročito ne od vlastite prošlosti. Samo kažem: »Želim ponijeti ovaj kovčeg.« »Ogroman je. Prebacit ću stvari koje želiš u neku manju kutiju.« Nasmiješim se njegovu pokušaju da me kontrolira. »Volim te i opet sam bolesna. To su razlozi zašto ti dopuštam da mnome upravljaš, ali još nisam mrtva. Želim ponijeti ovaj kovčeg.« »Što ti od svega unutra uopće može zatrebati? Tu su samo naše crtarije i kojekakvo smeće.« Da sam mu davno priznala istinu, ili da sam više plesala, pila i pjevala, možda bi vidio mene umjesto ovisne, obične majke. Njemu se sviđa ova nedovršena inačica. Uvijek sam mislila da je to ono što sam željela: biti voljena i cijenjena. Sada mislim da bih možda ipak voljela da me poznaje. »Misli na ovo kao na moju posljednju želju.« Vidim da mi želi reći da ne razmišljam na takav način, ali strepi da će ga glas izdati. Pročistio je grlo. »Dvaput si ga već pobijedila. I opet ćeš.« Oboje znamo da to nije istina. Nestabilna sam i slaba. Ne mogu spavati ni jesti bez pomoći lijekova. »Jasno da hoću.« »Samo želim da budeš na sigurnom.« Smiješim se. Amerikanci znaju biti tako naivni. Nekoć sam dijelila njegov optimizam. Mislila sam da je svijet siguran. Ali bilo je to davno. »Tko je Juliette Gervaise?« upita Julien i šokira me kad iz njegovih usta čujem njezino ime. Sklopim oči i u tami oživi onaj miris plijesni i prošlosti, i moje misli se zavitlaju unatrag, poput užeta prebačenog preko godina i kontinenata. Protiv svoje volje - ili možda uz njezinu pomoć, tko bi to više znao? - prisjećam se.


Dva Svjetla se gase diljem Europe. Za života ih više nećemo vidjeti kako se pale. SIR EDWARD GRAY O PRVOM SVJETSKOM RATU

Kolovoz 1939. Francuska

ianne Mauriac napustila je hladnu, ožbukanu kuhinju i izišla u prednje dvorište. Ovog prelijepog ljetnog jutra u dolini Loire, sve je bilo u cvatu. Bijele plahte lamatale su na povjetarcu, a ruže su se poput smijeha širile uz prastari kameni zid što je imanje skrivao od ceste. Nekoliko marljivih pčela zujalo je među cvjetovima; u daljini je čula kloparanje vlaka, a onda sladak zvuk smijeha djevojčice. Sophie.

V

Vianne se nasmiješi. Njezina osmogodišnja kći vjerojatno je jurcala kućom tjerajući oca da pleše oko nje i pazi je dok su se spremali za subotnji izlet. »Tvoja kći je prava tiranka«, rekao je Antoine pojavivši se na vratima. Krenuo je prema njoj, zbog briljantina njegova kosa na suncu blistala je sjajnocrno. Jutros je radio na svom namještaju - pjeskario je naslonjač koji je već bio gladak poput satena - i fini sloj drvene prašine zasuo mu je lice i ramena. Bio je krupan muškarac,visok i širokih ramena, oštra lica i tamne kratke bradice koja je zahtijevala neprestan trud da ne zaraste u bradu. Omotao je ruku oko nje i privukao je bliže sebi. »Volim te, V.« »Volim i ja tebe.« Bila je to najistinitija činjenica na svijetu. Voljela je sve na tomu muškarcu, njegov osmijeh, to kako je mumljao u snu i smijao se nakon što bi kihnuo, i pod tušem pjevao operne arije. Zaljubila se u njega prije petnaest godina, na školskom igralištu, prije nego što je i znala što je to ljubav. Bio joj je sve prvo - prvi poljubac, prva ljubav, prvi ljubavnik. Prije njega bila je mršava, nespretna, plaha djevojka sklona mucanju kad bi se prepala, što je bilo često. Djevojka bez majke. Sad si odrasla, rekao joj je otac kad su prvi put koračali upravo prema ovoj kući. Bilo joj je četrnaest, oči su joj bile podbuhle od plača, njezina tuga nepodnošljiva. U času je kuća od obiteljskog ljetnikovca postala neka vrsta tamnice. Mama nije bila mrtva ni dva tjedna kad je tata odustao od toga da bude otac. Nakon njihova dolaska


ovamo, nije ju držao za ruku, niti je svoju položio na njezino rame, nije joj čak ponudio ni maramicu da obriše suze. A- ali još sam djevojčica, bila je rekla. Više nisi. Oborila je pogled na svoju mlađu sestru, Isabelle, koja je u dobi od četiri još uvijek sisala palac i nije imala blage veze što se događa. Isabelle je stalno zapitkivala kad će se mama vratiti kući. Kad su se vrata otvorila, pojavila se visoka, vitka žena s nosom poput slavine, i očima sitnim i tamnim poput grožđica. Ovo su djevojčice? žena je upitala. Otac je kimnuo. Neće ti stvarati nevolje. Sve se dogodilo u tren oka. Vianne nije zapravo ništa razumjela. Otac je odbacio svoje kćeri poput prljavog rublja i ostavio ih kod neznanke. Među djevojčicama je bila velika razlika u godinama, kao da nisu bile iz iste obitelji. Vianne je željela nekako utješiti Isabelle - kanila je to - ali i sama je toliko patila da joj je bilo nemoguće misliti na nekog drugog, naročito ne na dijete svojeglavo, nestrpljivo i glasno kao što je to bila Isabelle. Vianne se još uvijek sjećala tih prvih dana u ovoj kući: Isabelline dernjave i madame kako je tuče po stražnjici. Vianne je preklinjala svoju sestricu, govoreći joj, iznova i iznova: Mon Dieu, Isabelle, prestani vrištati. Samo je poslušaj. Ali čak i u dobi od četiri, Isabelle je bila neukrotiva. Vianne je bila shrvana svime - tugom za umrlom majkom, patnjom zbog očeva napuštanja, iznenadnom promjenom okolnosti, Isabellinom napornom, zahtjevnom usamljenošću. Antoine je bio taj koji je spasio Vianne. Prvo ljeto nakon majčine smrti, njih dvoje postali su nerazdvojni. U njemu je Vianne pronašla izlaz. Već je u šesnaestoj zatrudnjela, u sedamnaestoj se udala i postala gospodarica Le Jardina. Dva mjeseca poslije, pobacila je i neko je vrijeme bila izgubljena. Nije bilo drugog načina da se s time nosi. Zavukla se u vlastitu tugu, začahurila, nesposobna brinuti se ni o kome i ni o čemu, a kamoli o pekmezastoj sestrici. Ali to je bila stara vijest. Nije to bilo nešto čega se željela prisjećati ovako prelijepog dana kao što je bio danas. Naslonila se na supruga kad je do njih dotrčala njihova kći, objavivši: »Spremna sam. Idemo.« »Pa«, rekao je Antoine, široko se osmjehujući. »Princeza je spremna i bolje nam je da krenemo.« Vianne se smiješila dok se vraćala u kuću, gdje je skinula šešir s kukice pokraj vrata. Crvenkastoplave kose, porculansko tanke kože i morskoplavih očiju, uvijek se štitila od sunca. Do trenutka kad je namjestila slamnati šešir širokog oboda i pokupila čipkaste rukavice i košaru za izlet, Sophie i Antoine su već bili pokraj kapije.


Vianne im se pridružila na zemljanoj cesti ispred njihova doma. Jedva da je bila široka za jedan automobil. Iza su se protezala jutra pokošenih livada, zelenilo je tu i tamo bilo istočkano crvenim makovima i plavim različcima. Šumarci su rasli poput zakrpa. Uovom kutku doline Loire prevladavale su livade umjesto vinograda. Iako su bili udaljeni manje od dva sata vlakom od Pariza, činilo se kao da su u nekakvom sasvim drugom svijetu. Rijetko bi ovamo zalutao kakav turist, čak i ljeti. Tu i tamo protutnjao bi pokoji automobil, ili biciklist, ili zaprežna kola, no na cesti su uglavnom bili sami. Živjeli su kojih kilometar i pol od Carriveaua, gradića s manje od tisuću duša, najpoznatijega po tome što je bio usputna postaja za hodočasnike svetišta Ivane Orkanske. U gradu nije bilo industrije, radnih mjesta bilo je malo - osim na uzletištu koje je bilo ponos Carriveaua, jedinom takve vrste u okolici. U gradiću, uske kamene uličice vijugale su među starim kućama od vapnenca što su se nezgrapno naslanjale jedna na drugu. Žbuka se mrvila s kamenih Židova, iza bršljana se skrivala trulež, nevidljiva, ali uvijek prisutna. Mjestašce je bilo popločano kamenom - vijugave uličice, neravne stube, slijepe ulice - prije više od stotinu godina. Boje su oživile kamena zdanja; crvene nadstrešnice s crnim olucima, ograde od kovanog željeza na balkonima ukrašenim geranijama u loncima od terakote. Posvuda je bilo nešto oku privlačno: izlog s makaronima pastelnih boja, grubo pletene košare od pruća pune sireva, šunki i saucissona, sanduci sa šarenim rajčicama, patlidžanima i krastavcima. Kafići su bili puni toga sunčanog dana. Muškarci su sjedili za metalnim stolovima ispijajući kavu i pušeći rukom smotane cigarete, glasno se prepirući. Tipičan dan u Carriveauu. Monsieur La Choa meo je ulicu pred svojom saladerie, madame Clonet prala je izlog svog dućana sa šeširima, a čopor tinejdžera tumarao je gradićem, rame uz rame, šutirajući nogama smeće i među sobom dijeleći cigaretu. Na izlazu iz grada skrenuli su prema rijeci. Na travnatoj zaravni uz obalu Vianne je spustila košaru i raširila deku pod sjenom stabla kestena. Iz košare je izvukla hrskavi baquette, komad gustoga, kremastog mladog sira, dvije jabuke, nekoliko poput papira tankih kriški šunke Bayonne i bocu Bollingera ’36. Natočila je suprugu čašu šampanjca i sjela pokraj njega kad je Sophie otrčala prema obali. Dan je prošao u izmaglici suncem ugrijanog zadovoljstva. Razgovarali su, smijali se i uživali u hrani. Tek kasnog popodneva, kad je Sophie odbacila svoj ribički štap, a Antoine pleo svojoj kćerki krunu od tratinčica, rekao je: »Hitler će nas sve uskoro uvući u rat.« Rat. Bilo je to sve o čemu su svi ovih dana razgovarali, a Vianne o tome nije željela slušati, naročito ne ovako lijepoga ljetnog dana. Zaklonila je oči od sunca i zagledala se u svoju kćer. S druge strane rijeke, zelena dolina Loire počivala je obrađena s ljubavlju i preciznošću. Nije bilo ograda, nije bilo prepreka, samo kilometri nepreglednih zelenih polja i šumaraka s ponekom


kamenom kućom ili štagljem. Bijeli cvjetići lebdjeli su zrakom poput komadića pamuka. Osovila se na noge i pljesnula rukama. »Dođi, Sophie. Vrijeme je da idemo kući.« »Ne možeš to ignorirati, Vianne.« »Zar bih se trebala plašiti? Zašto? Ti si ovdje da nas zaštitiš.« Nasmiješivši se (možda previše vedro), spremila je stvari u košaru i skupila svoju obitelj pa je povela natrag prašnjavom cestom. Za manje od pola sata bili su pred glomaznim drvenim vratima imanja Le Jardin, kamene seoske kuće koja je pripadala njezinoj obitelji tri stotine godina. Posivjela od godina, bila je to dvokatnica s plavim kapcima na prozorima s pogledom na voćnjak. Bršljan se uspinjao uz dva dimnjaka, pod sobom skrivajući cigle. Dvije stotine jutara zemlje prodalo se tijekom stoljeća kako se obiteljsko bogatstvo topilo. Ostalo je tek sedam jutara izvornog zemljišta, što je Vianne bilo sasvim dovoljno. Nije mogla ni zamisliti da bi joj trebalo više. Zatvorila je vrata. U kuhinji, bakreni i željezni lonci i tave visjeli su sa željezne police nad štednjakom. Sasušeni svežnjevi lavande, ružmarina i timijana visjeli su s drvenih stropnih greda. Bakreni sudoper, pozelenio od godina, bio je dovoljno velik da se u njemu okupa omanji pas. Žbuka na unutrašnjim zidovima tu i tamo se gulila otkrivajući boju minulih godina. Dnevna soba bila je eklektičan spoj namještaja i tkanina - tapecirana sofa, sagovi Aubusson, antikni kineski porculan, tkanine od cica i čipke. Neke od slika na zidovima bile su izvrsne - možda i važne - a neke su bile amaterske. Kuća je imala onaj zbrkani, navrat-nanos nabacani izgled prokockanog imetka i staromodnog ukusa; pomalo zapuštena, ali udobna. Zastala je u salonu provirivši kroz staklena vrata što su vodila u stražnje dvorište, gdje je Antoine njihao Sophie na ljuljački koju joj je sam napravio. Pažljivo okači šešir o kuku i uzme svoju pregaču pa je priveže. Dok su se Sophie i Antoine igrali vani, Vianne je spremala večeru. Ružičasti svinjeći file omotala je debelo odrezanom kriškom slanine, povezala koncem i popržila na vrelom ulju. Dok se svinjetina pekla u pećnici, pripremala je prilog. U osam - točno na vrijeme dozvala ih je na večeru i nije mogla zatomiti osmijeh začuvši tutnjavu koraka i njihovo brbljanje i škripanje nogu od stolica po podu dok su zauzimali svoja mjesta. Sophie je sjela na čelo stola, noseći krunu od tratinčica koju joj je Antoine spleo pokraj rijeke. Vianne je spustila pladanj s kojeg su se uzdizali miomirisi - pečena svinjetina i hrskava slanina i jabuke glazirane u bogatom vinskom umaku ležali su na posteljici od smeđeg pečenog krumpira. Pored je stajala zdjela sa svježim graškom što je plivao u maslacu začinjenim estragonom iz vrta. Bio je tu, dakako, i kruh koji je Vianne ispekla jučer ujutro. Kao i obično, za večerom Sophie nije prestajala brbljati. U tome je bila nalik svojoj tante Isabelle - djevojčica koja naprosto ne može držati jezik za zubima.


Kad je najzad došao desert - ile flottante, tostirani otočići puslica što plutaju u bogatoj kremi od jaja - za stolom je zavladao muk. »Dakle«, naposljetku je rekla Vianne, odgurnuvši svoj tanjur s napola pojedenim desertom, »vrijeme je za pranje posuđa.« »Ajoj, mama«, zacviljela je Sophie. »Nema kukanja«, rekao je Antoine. »Ne u tvojim godinama.« Vianne i Sophie odoše u kuhinju, kao što su to činile svake večeri, zauzevši svoje položaje - Vianne za dubokim bakrenim sudoperom, Sophie za kamenim radnim stolom - te stadoše prati i brisati posuđe. Vianne je mogla namirisati sladak, oštar vonj Antoineove cigarete kako lebdi kućom. »Tata se nije nasmijao ni na jednu od mojih priča danas«, rekla je Sophie dok je Vianne spremala posuđe natrag na drvenu policu što je visjela na zidu. »Nešto nije u redu s njime.« »Nije se smijao? E pa, to je sasvim sigurno razlog za paniku.« »Brine ga rat.« Rat. Opet. Vianne otjera kćer iz kuhinje. Gore, u Sophienoj sobi, Vianne je sjela na dvostruki krevet slušajući kćerino brbljanje dok je navlačila pidžamu i četkala zube, te naposljetku legla u postelju. Sagnula se da je poljubi za laku noć. »Bojim se«, rekla je Sophie. »Hoće li biti rata?« »Ne boj se«, odgovorila je Vianne. »Tata će nas zaštititi.« Ali čak i dok je to govorila, sjetila se jednog drugog vremena, kad je i njoj njezina majka rekla: Ne boj se. Bilo je to onomad kad joj je otac otišao u rat. Sophie se doimala sumnjičavom. »Ali...« »Nema - ali. Nemaš se zbog čega brinuti. Sad spavaj.« Ponovno je poljubila kćer, pustivši da joj usne malo zastanu na djevojčičinu obrazu. Vianne je krenula niz stube i uputila se u stražnje dvorište. Noć je bila sparna; zrak je mirisao na jasmin. Pronašla je Antoinea kako sjedi na jednoj od željeznih stolaca na travi, nogu opruženih, tijela neudobno naherenog u stranu. Stala je pokraj njega i spustila mu ruku na rame. Ispuhnuo je dim i još jednom dugo povukao iz cigarete, a zatim podignuo pogled. Na mjesečini, njegovo se lice doimalo blijedim i sumornim, gotovo neprepoznatljivim. Posegnuo je u džep veste i izvukao list papira. »Mobiliziran sam, Vianne. Zajedno s većinom muškaraca između osamnaeste i trideset pete.« »Mobiliziran? Ali... nismo u ratu. Ne...« »Moram se prijaviti u utorak.« »Ali... ali... Pa ti si poštar.« Zadržao je njezin pogled i najednom nije mogla disati. »Sad sam vojnik, čini se.«


Tri ianne je znala ponešto o ratu. Nije znala ništa o bitkama, kaosu, dimu i krvi, ali jest o posljedicama. Iako je rođena u vrijeme mira, njezine su najranije uspomene bile upravo one o ratu. Sjećala se kako je gledala uplakanu majku dok se opraštala s ocem. Sjećala se gladi i toga kako joj je uvijek bilo hladno. Ali najviše od svega sjećala se kako se otac promijenio kad se vratio kući, kako je bio klonuo, kako je uzdisao i bio tih. To je bilo vrijeme kad je počeo piti, povlačiti se u sebe i zanemarivati obitelj. Nakon toga, sjećala se lupanja vratima, erupcije svađa koje bi potom zamukle u neugodnoj tišini, te kako su roditelji spavali u odvojenim sobama. Otac koji je otišao u rat nije bio onaj koji se vratio kući. Pokušavala je zadobiti njegovu ljubav; važnije, i ona se trudila voljeti njega, ali na koncu - prvo je bilo nemoguće, baš kao i potonje. U godinama nakon što ju je otpremio u Carriveau, Vianne je izgradila svoj vlastiti život. Slala je ocu čestitke za Božić i rođendan, ali nikad nijednu nije primila zauzvrat, a rijetko su kad i razgovarali. Što se tu imalo za reći? Za razliku od Isabelle, koja naizgled nije bila kadra oprostiti, Vianne je razumjela - i prihvatila - da se njezina obitelj nakon majčine smrti nepopravljivo raspala. Bio je čovjek koji je jednostavno odbijao biti otac svojoj djeci. »Znam koliko te rat plaši«, rekao je Antoine.

V

»Maginotova linija će izdržati.« Nastojala je zvučati uvjerljivo. »Vratit ćeš se do Božića.« Maginotova linija zapravo su kilometri i kilometri betonskih Židova i naoružanih utvrda podignutih duž granice s Njemačkom nakon Velikog rata kako bi štitili Francusku. Nijemci je nisu mogli probiti. Antoine je privije u naručje. Miris jasmina bio je opojan, i najednom joj sine da će se odsada, sasvim sigurno, kad god osjeti miris jasmina, sjetiti ovoga rastanka. »Volim te, Antoine Mauriac, i očekujem da mi se vratiš.« Poslije, nije se mogla sjetiti kako su otišli u kuću, uspeli se stubama, ležali u krevetu, razodijevali jedno drugo. Sjećala se tek kako je bila naga u njegovu zagrljaju, ležala pod njime dok je s njom vodio ljubav na način kao što to nikad nije, grozničavim poljupcima i rukama koje kao da su je željele rastrgati, čak i kad su je grlile. »Snažnija si nego što misliš, V«, rekao je poslije dok su tiho ležali u zagrljaju. »Nisam«, šapnula je, pretiho da bi je mogao čuti.

Sutra je Vianne željela zadržati Antoinea u krevetu cijeli dan, možda ga čak uvjeriti da bi trebali spakirati torbe i pobjeći, poput lopova u noći. Ali kamo bi mogli poći? Rat se nadvijao nad cijelom Europom.


Do trenutka kad je dovršila s pripremanjem doručka i oprala posuđe, glavobolja je pulsirala njezinom lubanjom. »Tužna si, mama«, primijetila je Sophie. »Kako bih mogla biti tužna na ovako predivan ljetni dan, kad idemo u posjet našim prijateljima?« Vianne se malo previše vedro nasmiješila. Tek kad je izišla kroz vrata i stala pod jedno od stabala jabuke u dvorištu, shvatila je da je bosa. »Mama«, nestrpljivo će Sophie. »Dolazim«, rekla je slijedeći kćer kroz dvorište, mimo staroga golubarnika (sada spremišta za vrtlarski alat) i praznoga štaglja. Sophie je otvorila stražnju kapiju i potrčala kroz uredno susjedno dvorište, prema kamenom kućerku s plavim kapcima. Sophie je pokucala jednom, nije dobila odgovor, pa je sama ušla unutra. »Sophie!« Vianne je oštro prekori, ali mala se oglušila na njezinu opomenu. Pristojno ponašanje nije bilo nužno u kući bliskih prijatelja, a Rachel de Champlain bila je Vianneina najbolja prijateljica već petnaest godina. Upoznale su se samo mjesec dana nakon što je otac onako nečasno ostavio svoju djecu u Le Jardinu. Bile su neobičan par u to vrijeme: Vianne, sitna, blijeda i nervozna, a Rachel, visoka poput dječaka, obrva koje su rasle brže od laži i glasa prodornog poput brodske sirene. Izopćenice, obje, dok se nisu upoznale. Postale su nerazdvojne u školi i ostale prijateljice u godinama što su slijedile. Zajedno su pohađale fakultet i obje postale školske učiteljice. Čak su u isto vrijeme i zatrudnjele. Sada, obje su predavale u susjednim razredima u mjesnoj školi. Rachel se pojavila na pragu, u rukama držeći tek rođenog sina Ariela. Razmijenile su poglede. U njima se ogledalo sve što su osjećale i sve od čega su strepjele. »Mislim da je danas pravi dan za vino, a ti?« rekla je Rachel. »U najmanju ruku.« Vianne je slijedila prijateljicu u malenu, svijetlu unutrašnjost kuće, urednu poput crkvice. Vaza puna samoniklog cvijeća resila je grub drveni stol, okružen različitim stolcima. U kutu blagovaonice bio je kožni kovčeg, na čijem se poklopcu smjestio smeđi fedora šešir, Rachelinu suprugu Marcu omiljeni. Rachel je natočila dvije čaše bijelog vina i izvadila maleni keramički tanjur pun caneléa. Tada su se žene uputile vani. U malenom stražnjem dvorištu ruže su rasle duž zelene živice. Stol i četiri stolca stajali su nahereni na neravnom kamenom podu dvorišta. Starinski fenjeri visjeli su s kestenovih grana. Vianne je uzela jedan canelé i zagrizla, kušajući bogatu kremu od vanilije i hrskavu, pomalo zagorenu koricu. Sjela je. Rachel sjedne preko puta nje dok joj je na rukama spavalo djetešce. Tišina kao da se razlijegala među njima, ispunjena njihovim strahovima i slutnjama.


»Pitam se hoće li prepoznati oca«, rekla je Rachel gledajući u svoje dijete. »Promijenit će se«, odvratila je Vianne, prisjećajući se. Njezin je otac bio u bitki na Sommi, u kojoj je sedamsto pedeset tisuća vojnika izgubilo živote. Glasine o njemačkim zvjerstvima stizale su kući s onima koji su preživjeli. Rachel premjesti sina na rame, utješno mu tapšući leđa. »Marcu baš ne ide mijenjanje pelena. A Ari voli spavati u našem krevetu. Valjda sad to više neće biti problem.« Vianne osjeti kako se u njoj budi smijeh. Nije to bilo ništa naročito, ta šala, ali pomoglo je. »Antoineovo hrkanje je ubitačno. Sad bih se barem trebala naspavati.« »I možemo praviti poširana jaja za večeru.« »I imat ćemo manje rublja za pranje«, dočekala je, ali onda joj glas napukne. »Nisam dovoljno snažna za ovo, Rachel.« »Naravno da jesi. Zajedno ćemo to prebroditi.« »Prije nego što sam upoznala Antoinea...« Rachel je prekine odmahnuvši rukom. »Znam, znam. Bila si mršava poput grančice, mucala bi kad bi bila nervozna, i na sve si bila alergična. Znam. Bila sam tamo. Ali to je prošlost. Bit ćeš snažna. A znaš li zašto?« »Zašto?« Rachelin osmijeh izblijedi. »Znam da sam krupna - stasita, kako običavaju govoriti kad kupujem grudnjake i čarape - ali osjećam... da me je ovo dotuklo, V. I trebat će mi da se katkad na tebe oslonim. Ne svom svojom težinom, jasno.« »Tako da se ne možemo obje raspasti u isto vrijeme.« »Voilá«, rekla je Rachel. »Naš plan. A da sad prijeđemo na konjak, ili džin?« »Deset je ujutro.« »U pravu si. Naravno, onda French ’75.«

U utorak ujutro, kad se Vianne probudila, sunčeva svjetlost ulijevala se kroz prozor, zacaklivši drevne stropne grede. Antoine je sjedio u naslonjaču pokraj prozora, onom za njihanje, od oraha, koji je izdjeljao u vrijeme Vianneine druge trudnoće. Godinama im se ta prazna njihalica rugala. Godine pobačaja, kako je sada mislila o njima. Pustoš u zemlji obilja. Tri izgubljena života u četiri godine; sićušni, slabašni otkucaji srca, pomodrjele ručice. A onda, čudo: dijete koje je preživjelo. Sophie. Tužni su mali duhovi uhvaćeni u godovima drveta toga naslonjača, ali bile su tu i dobre uspomene. »Možda bi trebala povesti Sophie u Pariz«, rekao je dok je ustajao. »Julien će se pobrinuti za vas.« »Moj je otac prilično jasno iznio svoje mišljenje o životu s kćerima. Ne mogu očekivati dobrodošlicu od njega.« Vianne je odgurnula sa strane prošiveni pokrivač i ustala, spustivši boso stopalo na dotrajali sag.


»Hoćeš li biti u redu?« »Sophie i ja ćemo biti dobro. Ionako ćeš se brzo vratiti. Maginotova linija će izdržati. I sam Bog zna da nam Nijemci nisu dorasli.« »Samo je šteta što jest njihovo oružje. Podignuo sam sav naš novac iz banke. U madracu je šezdeset pet tisuća franaka. Mudro ih iskoristi, Vianne. Zajedno s tvojom učiteljskom plaćom, trebali bi ti potrajati.« Osjetila je treptaj panike. Nije znala previše o njihovim financijama. Antoine je baratao novcem. Polako je ustao i privio je u naručje. Poželjela je da u boci može flaširati ovaj trenutak - taj osjećaj sigurnosti - kako bi mogla iz nje piti poslije, kad ožedni od osamljenosti i straha. Upamti ovo, pomislila je. Svjetlost uhvaćenu u njegovoj razbarušenoj kosi, ljubav u njegovim smeđim očima, ispucale usnice koje su je ljubile prije samo sat vremena, u tami. Kroz otvoren prozor iza njih čula je lagan, ravnomjeran topot konja kako se kreće cestom i kloparanje zaprege koju je vukao za sobom. To će biti monsieur Quillian na putu dotržnice sa svojim cvijećem. Da je bila u dvorištu, zastao bi i dao joj jedan cvijet, i rekao da se ne može mjeriti s njezinom ljepotom, a ona bi se nasmiješila i kazala merci pa mu ponudila nešto za piće. Vianne se nevoljko odmakne. Ode do drvenoga toaletnog stolića i izlije mlaku vodu iz plavog keramičkog vrča u zdjelu i isplahne lice. U niši koja im je služila kao garderoba, iza dvostrukih zlatno-bijelih čipkastih zastora, navuče grudnjak i čipkom obrubljene gaćice i podvezice. Svilene je čarape zagladila uz noge, prikopčala uz podvezice, a zatim se uvukla u pamučnu haljinu s pojasom i četvrtastim izvezenim ovratnikom. Kad je povukla zastor i okrenula se, Antoine je nestao. Uzela je ručnu torbicu i krenula hodnikom do Sophiene sobe. Poput njihove, bila je mala, s kosim stropom s gredama, svijetlim širokim daskama na podu i prozorom s pogledom na voćnjak. Krevet od kovanog željeza, noćni ormarić s polovnom svjetiljkom i plavo obojeni ormar ispunili su sav prostor. Sophieni crteži resili su Židove. Vianne je rastvorila kapke i pustila svjetlost da preplavi sobu. Kao i obično za vrućih ljetnih mjeseci, Sophie je u neko doba noći odbacila pokrivač na pod. Ružičasti medvjedić, Bébé, bio je naslonjen uz njezin obraz. Vianne je podignula medvjedića, zureći u njegovo izlizano, toliko puta pomilovano lice. Prošle je godine Bébé bio zaboravljen na polici pokraj prozora, kad se Sophie okrenula novijim igračkama. Sad se Bébé vratio. Vianne se sagnula da poljubi kćer u obraz. Sophie se preokrenula i trepćući probudila. »Mama, ne želim da tata ode«, šapnula je. Posegnula je za Bébéom, gotovo ga istrgnuvši iz majčinih ruku.


»Znam«, uzdahnula je Vianne. »Znam.« Vianne ode do ormara gdje je odabrala mornarsku haljinicu koja je Sophie bila najdraža. »Mogu li staviti krunicu od tratinčica koju je tata spleo?« Kruna od tratinčica počivala je zgnječena na noćnom ormariću, majušni su cvjetići uvenuli. Vianne je podigne i nježno namjesti na Sophienu glavu. Vianne je mislila da se dobro nosi sa svime sve dok nije ušla u dnevnu sobu i ugledala Antoinea. »Tatice?« Sophie je nesigurno dotaknula uvenulu krunu od tratinčica. »Nemoj ići.« Antoine klekne i povuče je u zagrljaj. »Moram biti vojnik da biste ti i mama bile sigurne. Ali nećeš se ni okrenuti, a ja ću se vratiti.« Vianne je čula kako mu glas puca. Sophie se povukla. Kruna je sada visjela na kosi. »Obećavaš da ćeš se vratiti?« Antoine pogleda mimo kćerina ozbiljna lica i susretne Viannein zabrinut pogled. »Oui«, najzad prozbori. Sophie kimne. Bili su tihi dok su izlazili iz kuće. Koračali su s rukom u ruci uzbrdo prema sivom drvenom štaglju. Zlaćana, do koljena visoka trava, prekrivala je brežuljak, a grmovi ljiljana visoki poput stogova sijena rasli su uz ogradu imanja. Tri mala bijela križa bila su sve što je ostalo kao ovozemaljski spomen na bebe koje je Vianne izgubila. Danas nije željela da joj pogled tamo odluta. U ovom trenutku bilo joj je već dovoljno teško; ne bi mogla podnijeti još i ta sjećanja. U štaglju je bio njihov stari zeleni Renault. Kad su se svi troje našli u automobilu, Antoine je pokrenuo motor, na rikverc izišao iz štaglja pa se preko smeđih traka usahle trave odvezao do ceste. Vianne je zurila kroz male, prašnjave prozore, promatrajući želenu dolinu kako prolazi u mutnim poznatim prizorima - crveni crjepovi krovova, kamene kućice, polja pokošena sijena i vinove loze, šumarci kurike. Prebrzo su stigli do željezničkoga kolodvora blizu Toursa. Peroni su bili krcati mladim muškarcima s kovčezima, ženama koje ih na rastanku ljube i uplakanom djecom. Naraštaj muškaraca koji odlazi u rat. Opet. Ne razmišljaj o tome, mislila je Vianne. Nemoj misliti na to kako je bilo prošli put, kad su se hromi ratnici vraćali kućama, lica punih opeklina, bez ruku i nogu... Objesila se o suprugovu ruku dok im je on kupovao karte te ih uveo u vlak. U vagonu treće klase - zagušljiva vrućina, ljudi zbijeni poput trstike - sjedila je ukočeno, uspravno, i dalje držeći supruga za ruku, s torbom na krilu. Na njihovu odredištu iskrcalo se nekih desetak muškaraca. Vianne, Sophie i Antoine krenuli su za ostalima niz kamenom popločanu ulicu ušavši u šarmantno


seoce, nalik većini drugih gradića u Touraineu. Kako je bilo moguće da rat dolazi i da će ovo slikovito mjestašce, s bujnim cvijećem i izguljenim zidovima, preplaviti vojnici? Antoine je povuče za ruku natjeravši je u pokret. Kad je uopće zastala? Tamo naprijed, visoka, nedavno postavljena željezna vrata bila su uglavljena u kameni zid. Iza su bili redovi privremenih stambenih jedinica. Vrata su se širom otvorila. Vojnik na konju izjahao je da pozdravi pridošlice, njegovo kožno sedlo škripalo je na konjskim leđima, a lice mu je bilo prašnjavo i zajapureno od vrućine. Povukao je uzde i konj je stao zabacivši glavu i zarzavši. Nad njihovim glavama preletio je zrakoplov. »Muškarci«, rekao je vojnik. »Odnesite svoje papire poručniku, tamo pokraj vrata. Odmah! Pokret!« Antoine je poljubio Vianne nježnošću zbog koje je poželjela briznuti u plač. »Volim te«, rekao je o njezine usne. »I ja tebe«, odvratila je. Riječi koje su se uvijek činile tako velikima, sad su bile tako male. Što je ljubav u usporedbi s ratom? »I ja, tata. I ja te volim!« vrisnula je Sophie bacivši se u njegovo naručje. Zagrlili su se kao obitelj, posljednji put, sve dok se Antoine nije odmaknuo. »Zbogom«, rekao je. Vianne mu nije mogla uzvratiti. Gledala je kako se udaljava, gledala kako se stapa s gomilom nasmijanih, brbljavih mladića, kako nestaje. Velika su se željezna vrata treskom zalupila, zveket metala vibrirao je vrućim, prašnjavim zrakom, a Vianne i Sophie ostale su same, nasred ulice.


Četiri Lipanj 1940. Francuska

S

rednjovjekovna palača dominirala je tamnozelenim pošumljenim brijegom.

Izgledala je poput nečeg iz izloga slastičarnice; dvorac izgrađen od karamela, s prozorima od šećerne vune i kapcima boje kandirane jabuke. Daleko ispod, duboko plavo jezero upijalo je odraz oblaka. Brižljivo uređeni vrtovi omogućavali su stanarima palače - i, važnije, njihovim gostima - da šeću imanjem gdje se imalo razgovarati samo o prihvatljivim temama. U službenoj blagovaonici, Isabelle Rossignol sjedila je ukočenih, uspravnih leđa za stolom s bijelim stolnjakom za koji se lako moglo smjestiti dvadeset četiri osobe. Sve je u ovoj prostoriji bilo svijetlo. Zidovi, podovi i stropovi bili su izrađeni od kamena u nijansi bisernice. Strop se lučno izvijao gotovo šest metara uvis. Zvuk je bio naglašen u ovoj hladnoj odaji, zarobljen, kao i svi prisutni. Na čelu stola bila je madame Dufour, odjevena u strogu crnu opravu što je otkrivala udubljenje veličine žlice u dnu njezina duga vrata. Jednostavan dijamantni broš bio je njezin jedini ukras (samo jedan dobar komad nakita, dame, i to pomno odabran; sve može ostaviti dojam, a ništa nije tako glasno kao jeftini kič), njezino usko lice s tupom bradom bilo je uokvireno kovrčama, tako očito posvijetljenima da je željeni dojam mladosti bio prilično narušen. »Riječ je o tome«, govorila je odmjerenim glasom, uštogljenim i odrješitim, »da djevojka treba biti u potpunosti tiha i neprimjetna u svojoj zadaći.« Svaka od djevojaka za stolom imala je na sebi odgovarajući plavi vuneni sako i suknju, koji su bili školska odora. Nije to bilo toliko loše zimi, ali ovoga vrućeg lipanjskog popodneva, odora je bila nepodnošljiva. Isabelle je mogla osjetiti kako se znoji, i nije bilo te količine lavande ni sapuna koji je mogao prikriti vonj njezina znoja. Zurila je u neoguljenu naranču posred tanjura od porculana Limoges. Pribor je bio postavljen u preciznom slijedu s obiju strana tanjura. Vilica za salatu, pa ona za glavno jelo, nož, žlica, nož za maslac i onaj za ribu. I tako dalje. »A sada«, rekla je madame Dufour. »Uzmite pravi pribor - tiho, s'il vous plait, tiho, i ogulite svoju naranču.« Isabelle je podignula vilicu i pokušala zariti oštre zupce u debelu koru, ali naranča se otkotrljala preko pozlaćenog ruba tanjura, porculan je zazveketao. »Merde«, promrsila je dohvativši naranču prije nego što je pala na pod. »Merde?« madame Dufour je bila pokraj nje.


Isabelle je poskočila na stolcu. Mon Dieu, žena se kretala poput otrovnice u močvari. »Ispričavam se, madame«, rekla je Isabelle vrativši naranču na svoje mjesto. »Mademoiselle Rossignol«, počela je madame. »Kako je moguće da dvije godine prolazite ovim našim hodnicima, a tako ste malo naučili?« Isabelle ponovno nabode naranču vilicom. Bila je to neskladna, ali učinkovita kretnja. Zatim se nasmiješi. »Općenito govoreći, madame, nesposobnost učenika da nauči zapravo je nesposobnost učitelja da poduči.« Svi za stolom osupnuto dahnu. »Ah«, rekla je madame. »Mi smo, dakle, razlog zašto niste kadri pojesti naranču kako priliči?« Isabelle je pokušala zasjeći koru - prejako, prebrzo. Srebrna oštrica skliznula je s naborane kore i zveknula o porculanski tanjur. Ruka madame Dufour poleti; prsti joj se stegnu oko Isabellina zapešća. Za stolom, djevojke su nijemo promatrale. »Uljudan razgovor, djevojke«, rekla je madame kruto se smiješeći. »Nitko ne želi da mu partner za večerom bude kao kip.« Kao po naredbi, djevojke stanu tiho razgovarati o stvarima koje se nisu ticale Isabelle. Vrtlarenje, vremenske prilike, moda. Prihvadjive teme za ženu. Isabelle je čula kako djevojka pokraj nje tiho govori: »Silno mi se sviđa čipka Alençon, a tebi?«, i zbilja, jedva se suzdržala da ne vrisne. »Mademoiselle Rossignol«, rekla je madame. »Otići ćete kod madame Allard i reći joj da je naš eksperiment došao svome kraju.« »Što to znači?« »Ona će znati. Pođite.« Isabelle se brže-bolje povuče od stola kako madame ne bi promijenila mišljenje. Lice madame iskrivi se od nezadovoljstva na glasno škripanje noge stolca na kamenom podu. Isabelle se nasmiješi. »Stvarno ne volim naranče, znate.« »Ma zbilja?« zajedljivo će madame. Isabelle je željela istrčati iz ove zagušljive prostorije, ali već je sebi stvorila dovoljno nevolja pa se prisilila da korača polako, ramena zabačenih, brade podignute. Kod stuba (kojima se mogla uspinjati s trima knjigama na glavi ako bi se to od nje tražilo), pogledala je oko sebe i, vidjevši da je sama, sjurila se dolje. U hodniku ispod, usporila je i ispravila leđa. Kad je dospjela do ureda upraviteljice, nije čak bila ni zadihana. Pokucala je. Na jednolično»Naprijed«, otvorila je vrata. Madame Allard sjedila je za zlatom obrubljenim pisaćim stolom od mahagonija. Srednjovjekovne tapiserije visjele su na kamenim Zidovima sobe, a lučni prozori gledali su na vrtove, do te mjere dotjerane da su se doimali više umjetnima negoli


prirodnima. Čak su i ptice tamo rijetko slijetale; nema dvojbe da bi, osjetivši sveopću uštogljenost, smjesta odletjele dalje. Isabelle je sjela - sjetivši se prekasno da joj nije bilo ponuđeno da sjedne. Ponovno je skočila na noge. »Oprostite, madame.« »Sjedni, Isabelle«. Poslušala je, oprezno prekriživši gležnjeve, kao što to priliči dami, i spojivši dlanove. »Madame Dufour me je zamolila da vam prenesem kako je eksperiment gotov.« Madame posegne za jednim od nalivpera s drškom od stakla Murano pa stane lupkati njime po stolu. »Zašto si ovdje, Isabelle?« »Mrzim naranče.« »Oprosti?« »A ako bih baš jela naranču - a, ruku na srce, madame, zašto bih ako ih ne volim služila bih se rukama, kao što to rade Amerikanci. Kao i svi ostali, uostalom. Vilica i nož za naranču?« »Mislim, zašto si u školi?« »Oh, to. Pa, izbacili su me iz samostana Presvetog srca u Avignonu. Ni za što, mogla bih dodati.« »A škola prije toga?« Isabelle nije znala što bi odgovorila. Madame odloži nalivpero. »Ubrzo ćeš navršiti devetnaestu.« »Oui, madame.« »Mislim da je vrijeme da odeš.« Isabelle skoči na noge. »Da se vratim na predavanje o tome kako se jede naranča?« »Pogrešno si shvatila. Mislim da bi trebala otići iz škole, Isabelle. Jasno je da nisi zainteresirana da naučiš ono čemu te mi ovdje možemo podučiti.« »Kako jesti naranču i kad možeš namazati sir i tko je važniji - drugi sin vojvode ili kći koja nije nasljednica, ili veleposlanik nevažne države? Madame, zar vi ne znate što se u svijetu događa?« Isabelle možda jest bila skrivena duboko u unutrašnjosti, ali ipak je znala. Čak i ovdje, zatočena iza živice i zlostavljana uljudnošću, znala je što se događa u Francuskoj. Noću, u samostanskim odajama, dok su njezine kolegice bile u krevetima, sjedila bi do dugo u noć slušajući BBC na svom prokrijumčarenom radiju. Francuska se pridružila Velikoj Britaniji koja je objavila rat Njemačkoj, i sad je na redu bio Hitlerov potez. Diljem Francuske, narod je spremao zalihe hrane, ugrađivale su se rolete na prozorima radi zamračenja, ljudi su učili kako živjeti u mraku, poput krtica. Pripremali su se i brinuli, a onda... ništa. Mjesec za mjesecom, ništa se nije događalo.


Isprva, sve o čemu su svi govorili bio je Veliki rat i gubici koji su unesrećili toliko puno obitelji, ali kako su mjeseci prolazili, a o ratu se samo govorilo, Isabelle je čula kako učiteljice spominju drôle de guerre, lažni rat. Pravi užas odvijao se drugdje u Europi, u Belgiji, Nizozemskoj i Poljskoj. »Zar lijepe manire u ratu nisu važne, Isabelle?« »Sad više nisu«, bubnula je Isabelle, trenutak poslije poželjevši da je odšutjela. Madame je ustala. »Nikad nismo bili pravo mjesto za tebe, ali...« »Moj bi me otac strpao bilo kamo samo da me se riješi«, rekla je. Isabelle bi radije izlanula istinu nego čula još jednu laž. Naučila je mnoge lekcije u čitavom nizu škola i samostana koji su joj bili dom više od desetljeća, a, važnije od svega, naučila je da joj se valja pouzdati samo u sebe. Sasvim je sigurno da ne može računati na oca i sestru. Madame pogleda u Isabelle. Nos joj je zadrhtao jedva primjetno, upućujući na ljubazno, ali bolno neodobravanje. »Teško je kad muškarac ostane bez žene.« »Teško je kad djevojčica ostane bez majke.« Prkosno se nasmiješila. »Izgubila sam oba roditelja, nisam li? Jedan je preminuo, a drugi mi je okrenuo leđa. Ne mogu odrediti što me je više boljelo.« »Mon Dieu, Isabelle, moraš li uvijek izgovoriti ono što ti je na umu?« Isabelle je cijeloga života slušala kritike na svoj račun, ali zašto bi držala jezik za zubima? Ionako je nitko nije slušao. »Dakle, odlaziš još danas. Poslat ću telegram tvome ocu. Tomas će te odvesti na vlak.« »Večeras?« Isabelle je trepnula. »Ali... tata me neće htjeti primiti.« »Ah. Posljedice«, rekla je madame. »Možda ćeš sad uvidjeti kako i o njima treba promisliti.«

Isabelle je opet bila sama u vlaku, na putu prema nepoznatom. Kroz mutan, prljav prozor zurila je u bljeskove zelenoga krajolika: pokošena polja, crvene krovove, kamene kućice, sive mostove, konje. Sve je izgledalo baš kao i uvijek, i to ju je iznenadilo. Rat je prijetio, a ona je mislila da će to nekako ostaviti biljeg na krajoliku, izmijeniti boju trave, ili uništiti drveće, ili otjerati ptice, ali sad, dok je sjedila u ovom vlaku što je kloparao prema Parizu, shvatila je da sve izgleda sasvim uobičajeno. Na nepreglednom Gar de Lyonu, vlak se zaustavio uz fijuk i škripu. Isabelle posegne za malenom putnom torbom pod nogama i povuče je u krilo. Dok je promatrala kako se putnici komešaju i prolaze mimo nje napuštajući vagon, u misli joj doplovi pitanje koje je zdušno izbjegavala. Otac.


Voljela bi vjerovati u to da će je dočekati raširenih ruku, s ljubavlju izgovoriti njezino ime, kao što je to znao prije, kad je majka bila ono ljepilo koje ih je držalo zajedno. Zurila je u svoju ofucanu torbu. Tako je malena. Većina je njezinih kolegica, u školama koje je pohađala, tamo pristizala s kompletima kovčega povezanih kožnim remenjem i zakucanim mjedenim čavlićima. Na svojim su noćnim ormarićima držale slike i uspomene, a u ladicama obiteljske albume. Isabelle je imala samo jednu uokvirenu fotografiju žene koje se željela sjećati, ali nije mogla. Kad bi i pokušala, sve što bi joj dolazilo bili su nejasni prizori uplakanih ljudi i liječnika kako trese glavom dok joj majka govori kako bi se trebala čvrsto držati uz sestru. Kao da bi to išta pomoglo. Vianne ju je ubrzo odbacila, baš kao i otac. Shvatila je da je ostala sama u vagonu. Stegnuvši dršku torbe, sklizne postrance sa sjedala i iziđe. Peroni su vrvjeli svijetom. Vlakovi su stajali u redovima, podrhtavajući; dim je punio zrak kuljajući prema visokoj kupoli svoda. Negdje je odjeknula zviždaljka. Golemi željezni kotači počeli su se okretati. Peron je drhtao pod njezinim nogama. Otac se isticao, čak i u mnoštvu. Kad ju je uočio, vidjela je kako mu iritacija mijenja lice, preobrazivši njegov izraz u onaj mračne odlučnosti. Bio je visok muškarac, najmanje metar i osamdeset; ali povio se pod Velikim ratom. Odnosno, barem se Isabelle sjećala kako je to jednom kazao. Njegova su široka ramena bila zgurena, kao da mu je briga o pravilnom držanju bila posljednja stvar na pameti uza sve ostalo što ga je morilo. Njegova prorijeđena kosa bila je sijeda i neuredna. Nos mu je bio širok i plosnat, poput špatule, a usne tanke poput primisli. Ove vruće ljetne večeri nosio je zgužvanu bijelu košulju, podvijenih rukava; kravata je bila olabavljena oko pohabanog ovratnika, a hlače od samta vapile su za pranjem. Pokušala je izgledati... zrelo. Možda je to ono što je od nje želio. »Isabelle.« Stegnula je dršku torbe objema rukama. »Tata.« »Još jednom izbačena.« Kimnula je, teško progutavši. »Kako ćemo pronaći novu školu u ovakvim vremenima?« Ovo je bila njezina prilika. »Ja... Želim živjeti s tobom, tata.« »Sa mnom?« Zvučao je iživcirano i iznenađeno. Ali zar nije bilo normalno da djevojka želi živjeti s ocem? Zakoračila je prema njemu. »Mogla bih raditi u knjižari. Neću ti smetati.«


Uvukla je oštro dah, čekajući. Zvukovi su se najednom pojačali. Čula je korake ljudi, peron kako pod njima stenje, golubove kako im nad glavama klepeću krilima, dječji plač. Naravno, Isabelle. Dođi doma. Otac s gnušanjem uzdahne i stane se udaljavati. »Pa«, rekao je osvrnuvši se. »Ideš li?«

Isabelle je ležala na deki u travi što je slatkasto mirisala, s knjigom rastvorenom pred sobom. Negdje u blizini pčele su među cvijećem marljivo zujale; u posvemašnjoj tišini zvučalo je to poput sićušnog motocikla. Dan je bio pakleno vruć; tjedan nakon njezina povratka kući u Pariz. Ali ne i doma. Znala je da otac kuje planove kako bi je se čim prije riješio, ali nije željela time razbijati glavu na ovako prekrasan dan, boraveći na zraku što je mirisao na trešnje i slatko i zelenu travu. »Previše čitaš«, rekao je Cristophe grickajući vlat trave. »Što je to, ljubavni roman?« Prevalila se prema njemu, naglo zaklopivši knjigu. Bila je o Edith Cavell, bolničarki u Velikom ratu. Junakinji. »Mogla bih biti ratni heroj, Cristophe.« On prasne u smijeh. »Djevojka? Heroj? Smiješno.« Isabelle se brzo osovi na noge zgrabivši šešir i bijele svilene rukavice. »Ne srdi se«, rekao je iskesivši se. »Samo mi je dodijalo razgovarati o tom ratu. K tome, činjenica je da su žene u ratu beskorisne. Vaš posao je da čekate naš povratak.« Jednu je ruku podmetnuo pod obraz i zagledao se u nju kroz čuperak plave kose što mu je pao preko lica. U svome mornarskom sakou i bijelim hlačama širokih nogavica izgledao je baš onakav kao što je i bio - povlašteni student, nenavikao na bilo kakav rad. Mnogi studenti njegovih godina dobrovoljno su napuštali studij da bi se pridružili vojsci. Ne i Cristophe. Isabelle je krenula uzbrdo pa kroz voćnjak, izbivši na travnati brežuljak gdje je bio parkiran njegov kabriolet Panhard. Već je bila za upravljačem, upaljena motora, kad se Cristophe pojavio. Potočić znoja cijedio mu se niz lijepo, pravilno lice, a prazna košara za izlet visjela mu je preko ruke. »Baci to otraga«, rekla je uz širok osmijeh. »Nećeš ti voziti.« »Izgleda da ipak hoću. Upadaj.« »To je moj automobil, Isabelle.« »Pa, točnije - a znam koliko su ti važne činjenice, Cristophe - to je automobil tvoje majke. A ja mislim da bi ženski automobil trebala voziti žena.«


Isabelle je pokušala zatomiti osmijeh kad je zakolutao očima i promrmljao »u redu«, pa se nagnuo kako bi smjestio košaru iza Isabellina sjedala. Tada, njoj u inat usporivši, obišao je automobil i zauzeo mjesto pokraj nje. Nije ni zatvorio vrata kad je ona ubacila u brzinu i nagazila papučicu gasa. Automobil je načas oklijevao, a zatim naglo poletio naprijed, kovitlajući prašinu i dim dok je ubrzavao. »Mon Dieu, Isabelle. Sporije malo!« Jednom je rukom pridržavala slamnati šešir što je lamatao, dok je drugom stezala upravljač. Jedva da bi malčice usporila kad bi se mimoišli s drugim vozilima. »Mon Dieu, sporije«, ponovio je. Morao je, dakako, znati da nije kanila poslušati. »U današnje vrijeme žena može otići u rat«, rekla je Isabelle kad ju je pariška prometna gužva najzad prisilila da uspori. »Mogla bih voziti sanitetska kola, možda. Ili bih mogla raditi na razbijanju tajnih šifri. Ili šarmirati neprijatelja pa da mi oda tajne lokacije ili planove. Sjećaš se one igre...« »Rat nije igra, Isabelle.« »Mislim da mi je to jasno, Cristophe. Ali, dođe li do rata, mogu pomoći. To je sve što kažem.« Na Rue de l’Amiral de Coligny morala je naglo zakočiti da ne udari u kamion. Konvoj se protezao od Comédie Française pa sve do muzeja Louvre. Štoviše, posvuda naokolo bili su kamioni, a žandari u uniformama preusmjeravali su promet. Vreće s pijeskom bile su nagomilane oko nekoliko građevina i spomenika kako bi ih zaštitile od zračnih napada - kojih nije bilo otkako je Francuska stupila u rat. Zašto je ovdje bilo toliko francuskih policajaca? »Čudno«, promrsila je Isabelle namrštivši se. Cristophe je izvio vrat da vidi što se događa. »Preseljavaju umjetnine iz Louvrea«, rekao je. Isabelle je vidjela da je promet krenuo pa je ubrzala. Začas je dospjela do očeve knjižare i parkirala. Mahnula je Cristopheu na pozdrav i nestala u knjižari. Bila je duga i uska, od poda do stropa pretrpana knjigama. Tijekom godina otac je nastojao povećati fundus, davši postaviti samostojeće police za knjige. Rezultat njegova »poboljšanja« bila je neka vrsta labirinta. Prolazi među policama vodili su amo-tamo, sve dublje i dublje unutra. Na samom kraju bili su turistički vodiči. Neke su police bile dobro osvijetljene, neke u sjenama. Nije bilo dovoljno utičnica da se osvijezli baš svaki kutak, ali njezin je otac poznavao svaki naslov na svakoj polici. »Kasniš«, rekao je, podignuvši pogled sa stola otraga. Radio je nešto na tiskarskom stroju, vjerojatno tiskajući jednu od svojih knjiga poezije koje nitko nikad nije kupovao. Njegovi tupi prsti bili su umrljani plavom. »Pretpostavljam da su ti momci važniji od posla.«


Kliznula je na stolac iza blagajne. U ovih tjedan dana otkako je živjela s ocem odlučila je izbjegavati prepirke, iako ju je šutnjaizjedala. Nervozno je lupkala nogom. Riječi, fraze - opravdanja - vrištali su od potrebe da se naglas izgovore. Bilo je teško prešutjeti kako se osjećala, ali znala je koliko žarko želi da ode, pa se suzdržavala. »Čuješ li ovo?« rekao je nakon nekog vremena. Zar je zakunjala? Isabelle se uspravi. Nije ni čula oca kako prilazi, ali sad je bio iza nje, mršteći se. Nešto se čudno čulo u knjižari, to je bilo sigurno. Prašina je padala sa stropa, police su blago podrhtavale stvarajući zvuk nalik cvokotu zubi. Sjena je prošla ispred armiranog staklenog izloga na ulazu. Stotine. Ljudi. Mnoštvo. Otac je otišao do vrata. Isabelle je skliznula sa stolca i krenula za njime. Kad je otvorio vrata, ugledala je rulju kako juri ulicom, puneći pločnike. »Koji vrag?« promrmljao je otac. Isabelle se progurala pored njega pa se stala laktima probijati među svjetinom. Muškarac se zaletio u nju udarivši je tako snažno da je posrnula, ali nije se niti ispričao. Još ljudi jurcalo je pokraj njih. »Što je ovo? Što se događa?« upitala je zajapurenoga, zadihanog muškarca koji se pokušavao probiti kroz gomilu. »Nijemci ulaze u Pariz«, rekao je. »Moramo bježati. Bio sam u Velikom ratu. Znam...« Isabelle se podsmjehne. »Nijemci u Parizu? Nemoguće.« Odjurio je dalje poskakujući s jedne strane na drugu, krivudajući, ruke skupljajući pa šireći na bokovima. »Moramo se domoći kuće«, mračno je rekao otac. »Drži se uza me«, dometnuo je krećući se među gomilom. Isabelle nikad nije vidjela takvu paniku. Gore i dolje niz ulicu palila su se svjetla, automobili, vrata treskom zatvarala. Ljudi su dovikivali jedni drugima i pružali ruke pokušavajući se ne izgubiti u sveopćemu metežu. Isabelle se držala uz oca. Pakao na ulicama ih je usporio. Ulazi u podzemnu željeznicu bili su zakrčeni pa su morali cijelo vrijeme hodati. Već se spustio sumrak kad su se najzad domogli kuće. Pred njihovom zgradom, ocu su trebala dva pokušaja da otvori ulazna vrata, toliko su mu se tresle ruke. Jednom unutra, ignorirali su trošno dizalo i pohitali stubama na peti kat, do svoga stana. »Ne pali svjetla«, promuklo je rekao otac kad je otvorio vrata. Isabelle ga je slijedila do dnevne sobe pa prošla mimo njega do prozora, gdje je podignula rolete i provirila na ulicu. Iz daljine se čula tutnjava. Kako je postajala glasnija, prozori su se sve više tresli, zveckajući poput kockica leda u čaši.


Čula je prodoran fijuk samo nekoliko sekunda prije nego što je na nebu ugledala crnu eskadrilu, u formaciji jata. Bombarderi. »Švabe«, šapnuo je otac. Nijemci. Njemački borbeni zrakoplovi lete nad Parizom. Fijuk je postao glasniji, rezak poput ženskog vriska, a onda, negdje - možda u drugom arondismanu, pomislila je bomba je eksplodirala u bljesku jezive jarke svjetlosti, i nešto je zahvatila vatra. Oglasila se sirena za zračnu opasnost. Otac je silovito navukao zastore i poveo je iz stana niz stube. Svi susjedi su činili isto, noseći kapute i djecu i kućne ljubimce niz stubište, dolje u vežu pa niz uske, zavojite kamene stube što su vodile u podrum. Sjedili su zajedno u tami, natiskani jedni uz druge. Zrak je zaudarao na plijesan, znoj i strah - bio je to najoštriji od svih mirisa. Bombardiranje se otegnulo unedogled, fijučući i tutnjajući, Zidovi podruma vibrirali su oko njih, prašina je padala posvuda naokolo. Jedna je beba počela plakati, neutješno. »Utišajte to dijete, molim vas«, netko je prasnuo. »Pokušavam, monsieur. Uplašen je.« »Kao i svi ostali.« Nakon, činilo se, čitave vječnosti, zavladala je tišina. I gotovo da je bila glasnija od buke. Što je ostalo od Pariza? Do trenutka kad se oglasila sirena za kraj opasnosti, Isabelle je bila obamrla. »Isabelle?« Željela je da otac posegne za njom, da joj uzme ruku i utješi je, makar samo na čas, ali okrenuo joj je leđa i pošao uz mračne, vijugave podrumske stube. Gore, u stanu, Isabelle je smjesta pohitala prema prozoru, vireći iza zastora da vidi Eifellov toranj. I dalje je bio tamo, uzdižući se nad zidom gustoga crnog dima. »Nemoj stajati kod prozora«, rekao je. Polako se okrenula. Jedina svjetlost u sobi dopirala je od njegove džepne svjetiljke, bolesnožuti tračak u tami. »Pariz neće pasti«, rekla je. Nije odgovorio. Namrštio se. Pitala se misli li na Veliki rat i ono što je vidio u rovovima. Možda su ga ponovno zapekle stare rane, bolne od zvukova padajućih bombi i siktavih buktinja. »Pođi u postelju, Isabelle.« »Kako bih uopće mogla zaspati?« Uzdahnuo je. »Naučit ćeš da je štošta moguće.«


Pet

V

lada im je lagala. Uvjeravali su ih, iznova i iznova, da će Maginotova linija obraniti Francusku od Nijemaca.

Laži. Ni beton, ni čelik, ni francuska vojska nisu mogli zaustaviti Hitlerove trupe, a vlada je pobjegla iz Pariza poput lopova u noći. Rečeno je da su u Toursu, određuju strategije, ali kakva korist od strategija kad je Pariz preplavljen neprijateljima? »Jesi li spremna?« »Ne idem, tata. Već sam ti rekla.« Odjenula se za putovanje - kao što ju je zamolio - u crvenu ljetnu haljinu na točkice i cipele s niskim potpeticama. »Nećemo opet ponavljati ovaj razgovor, Isabelle. Humbertovi će uskoro doći da te pokupe. Odvest će te sve do Toursa. A onda, prepuštam te tvojoj snalažljivosti da dođeš do sestrine kuće. Bog zna da ti je makar bježanje uvijek išlo od ruke.« »Znači, tjeraš me. Opet.« »Dosta s time, Isabelle. Suprug tvoje sestre je na fronti. Sama je s kćerkom. Učinit ćeš kao što ti kažem. Napuštaš Pariz.« Je li uopće znao koliko ju je ovim uvrijedio? Je li mario? »Nikad te nije bilo briga ni za Vianne ni za mene. A ona me ne želi ništa više nego ti.« »Ideš«, rekao je. »Želim ostati i boriti se, tata. Biti poput Edith Cavell.« Zakolutao je očima. »Sjećaš li se kako je skončala? Ubili su je Nijemci.« »Tata, molim te.« »Dosta. Vidio sam za što su kadri, Isabelle. Ti nisi.« »Ako je tako gadno, trebao bi poći sa mnom.« »I ostaviti stan i knjižaru njima?« Zgrabio joj je ruku i izvukao iz stana pa dolje niz stube. Njezin slamnati šešir i putna torba udarali su o zid, dah joj je izlazio u dahtajima. Najzad je otvorio vrata i izvukao je na Avenue de La Bourdonnais. Kaos. Prašina. Svjetina. Ulice su bile živi, zadihani zmaj ljudskoga roda koji mili naprijed, dašće u prašini, trubi sirenama; ljudi zapomažu, djeca plaču, a vonj znoja težak je u zraku. Automobili su zakrčili četvrt, svaki stenje pod teretom kutija i torbi. Ljudi su uzeli sve čega su se mogli dočepati. Kočije i bicikli - čak i dječja kolica. Oni koji nisu mogli pronaći ili sebi priuštiti gorivo, automobil ili bicikl, išli su pješice. Stotine - tisuće - žena i djece držali su se za ruke vukući se naprijed, noseći onoliko koliko su mogli ponijeti. Kovčezi, košare, kućni ljubimci.


Oni najmlađi i najstariji već su zaostajali. Isabelle se nije željela pridružiti toj beznadnoj, bespomoćnoj rijeci žena, djece i starčadi. Dok su mladi muškarci bili na bojištima - ginući za njih - njihove su obitelji bježale, prema jugu ili zapadu, iako, zapravo, zašto su mislili da će tamo biti sigurnije? Hitlerove trupe već su napale Poljsku, Belgiju i Čehoslovačku. Rulja ih je okružila i progutala. Jedna se žena zaletjela u Isabelle, pa promrmljala ispriku i nastavila dalje. Isabelle je slijedila oca. »Mogu biti od koristi, molim te. Bit ću bolničarka, ili mogu voziti sanitetsko vozilo. Mogu povijati rane, ili ih čak šivati.« Negdje u blizini oglasila se automobilska sirena. Otac je pogledao mimo nje i vidjela je kako mu je olakšanje osvijetlilo lice. Isabelle je prepoznala taj pogled: značio je da će je se najzad riješiti. Opet. »Evo ih«, rekao je. »Nemoj me slati odavde«, rekla je. »Molim te.« Usmjerio ju je kroz mnoštvo do mjesta gdje je prašnjavi crni automobil bio parkiran. Na krovu je bio privezan ulegnuti, umrljani madrac, zajedno s kompletom ribičkih štapova i kavezom u kojem je bio zec. Poklopac prtljažnika bio je otvoren, ali također privezan; unutra je vidjela hrpu košara, kovčega i svjetiljki. U automobilu, blijedi, punački prsti monsieura Humberta stezali su upravljač kao da je automobil bio konj koji bi u svakom trenu mogao pojuriti. Bio je to zdepast muškarac koji je dane provodio u mesnici pokraj očeve knjižare. Njegova supruga Patricia bila je, pak, stasita žena snažne čeljusti kakva se često mogla vidjeti na selu. Pušila je cigaretu i zurila kroz prozor kao da nije mogla vjerovati vlastitim očima. Monsieur Humbert spustio je prozor pa proturio lice kroz otvor. »Zdravo, Juliene. Je li spremna?« Otac je kimnuo. »Spremna je. Merci, Edouard.« Patricia se nagnula kako bi se i sama obratila ocu. »Mi nećemo dalje od Orléansa. I morat će platiti svoj dio za gorivo.« »Naravno.« Isabelle nije mogla otići. Bilo bi to kukavički. Pogrešno. »Tata...« »Au revoir«, rekao je dovoljno čvrsto da je podsjeti kako nema izbora. Kimnuo je prema automobilu i ona se ukočeno pokrene. Otvorila je stražnja vrata i ugledala tri malene, musave djevojčice stiješnjene poput riba u mreži kako jedu krekere, piju iz bočica i igraju se s lutkama. Posljednje što je željela bilo je da im se pridruži, ali ugurala se unutra, napravila sebi mjesta među tim neznancima koji su zaudarali po siru i kobasicima, pa zatvorila vrata. Okrenuvši se na svome mjestu, pogledala je oca kroz stražnje staklo. Zadržao je njezin pogled; vidjela je kako mu se usta jedva primjetno izvijaju dolje: bio je to jedini nagovještaj da ju je vidio. Gomila se slijevala oko njega poput vode oko


kamena, sve dok nije mogla vidjeti ništa osim zida od nepoznatih ljudi koji se tromo približava automobilu. Ponovno uperi pogled ispred sebe na sjedalu. S druge strane njezina prozora mlada je djevojka zurila u nju, divlja pogleda, kose spletene poput ptičjega gnijezda, s dojenčetom što joj je sisalo dojku. Automobil se kretao sporo, katkad mileći, katkad dulje vrijeme stojeći. Isabelle je promatrala svoje sunarodnjake - svoje sunarodnjakinje - kako se vuku s noge na nogu, doimljući se omamljeno, prestravljeno, smeteno. Svako malo netko bi udario o poklopac motora ili prtljažnik, nešto moleći. Držali su prozore podignutima iako je vrućina u autu bila nepodnošljiva. Isprva je bila tužna što odlazi, a onda je u njoj proključao gnjev, postajući vrući čak i od zraka otraga u tom smrdljivom automobilu. Bila je umorna od toga da svi misle kako s njom mogu što im se prohtije. Najprije ju je napustio otac, a onda ju je odbacila i Vianne. Sklopila je oči da prikrije suze koje nije bila kadra potisnuti. U tami što je smrdjela na kobasice, znoj i dim, dok su se pokraj nje svađala djeca, sjetila se kad su je prvi put poslali od kuće. Duga vožnja vlakom... Isabelle se bila stisnula uz Vianne, koja nije radila ništa doli šmrcala, plakala ili se pretvarala da spava. A onda madame, koja gleda niz svoj nos nalik na slavinu i govori: Neće mi stvarati nevolje. Iako je bila premalena - bilo joj je tek četiri - Isabelle je smatrala da je već naučila što znači osamljenost, ali prevarila se. U tri godine što ih je provela u Le Jardinu, barem je imala sestru, iako Vianne nikad nije bilo u blizini. Isabelle se sjećala kako viri kroz prozor na katu, iz daljine promatrajući sestru i njezine prijatelje, moleći se da je se netko sjeti, da je pozovu, a onda je Vianne, kad se udala za Antoinea, otpustila madame Kletvu (nije joj to bilo pravo ime, dakako, ali svakako joj je pristajalo) i Isabelle je vjerovala da je konačno postala dio obitelji. Ali ne zadugo. Kad je Vianne imala spontani pobačaj, gotovo odmah bilo je: zbogom, Isabelle. Tri tjedna poslije - u dobi od sedam - bila je u svom prvom internatu. Tek je tada zaista shvatila što znači osamljenost. »Ti, Isabelle. Jesi li ponijela kakvu hranu?« upitala je Patricia. Okrenula se u svom sjedalu vireći na Isabelle. »Nisam.« »Vino?« »Ponijela sam novac, odjeću i knjige.« »Knjige«, prezirno je ponovila Patricia pa se ponovno okrenula. »E, to će ti pomoći.« Isabelle se ponovno zagledala kroz prozor. U čemu je još pogriješila?

Sati su prolazili. Automobil je bolno sporo napredovao prema jugu, a Isabelle je bila zahvalna zbog prašine. Obložila je prozore, zamaglila jezive, depresivne prizore.


Ljudi. Posvuda. Ispred, iza, pored njih; toliko ih je bilo da se automobil mogao kretati samo centimetar po centimetar. Činilo se kao da voze kroz roj pčela, koje se na sekundu razdvoje, a onda se ponovno skupe. Sunce je bilo okrutno vruće. Smrdljivu je unutrašnjost automobila pretvorilo u pećnicu, a obrušavalo se na žene koje su se vukle prema... čemu? Nitko nije znao što se točno događalo iza njih, kao ni to gdje ih je tamo naprijed čekala sigurnost. Automobil je poletio naprijed pa naglo zakočio. Isabelle je bubnula o prednje sjedalo. Djeca su smjesta udarila u dreku zazivajući majku. »Merde«, promrsio je monsieur Humbert. »Monsieur Humbert«, izvještačeno ga je prekorila Patricia. »Djeca.« Neka je starica udarila o poklopac motora dok se provlačila. »Dakle, to bi bilo to, madame Humbert«, rekao je. »Ostali smo bez goriva.« Patricia je izgledala kao riba na suhom. »Molim?« »Morao sam svako malo stajati, znaš to. Nemamo više goriva i ne možemo ga nabaviti.« »Ali... pa... što ćemo sad?« »Pronaći ćemo neko mjesto gdje bismo mogli odsjesti. Možda bih mogao nagovoriti brata da dođe po nas.« Humbert je otvorio svoja vrata, pazeći da ne udari nikoga tko je šepao mimo njih, pa izišao na prašnjavu, zemljanu cestu. »Vidiš. Tamo. Étampes nije daleko odavde. Uzet ćemo sobu i jelo i sve će izgledati bolje ujutro.« Isabelle se naglo uspravila na sjedalu. Zacijelo je bila zaspala pa joj je nešto promaknuto. Zar će tek tako napustiti automobil? »Mislite li da možemo pješice do Toursa?« Patricia se okrene. Izgledala je iscrpljeno i kao da joj je vruće, baš kao što se i sama Isabelle osjećala. »Možda bi nam mogla pomoći neka od tvojih knjiga. Zasigurno su bile pametniji izbor od kruha ili vode. Dođite, cure. Izlazite iz auta.« Isabelle je posegnula dolje za svojom torbom pod nogama, bila je čvrsto uglavljena i trebalo je ponešto napora da je izvuče. Odlučno zastenjavši, najzad je uspije osloboditi, pa otvori vrata i iziđe. U trenu je okruži gomila, gurali su je, navlačili i psovali. Netko joj je pokušao istrgnuti torbu iz stiska. Borila se, othrvala. Dok ju je stiskala uz tijelo, pokraj nje je prošla žena gurajući bicikl prekrcan stvarima. Žena je beznadno zurila u Isabelle, a u njezinim se tamnim očima zrcalila iscrpljenost. Netko je drugi opet naletio na nju; posrnula je naprijed i umalo da nije pala. Samo ju je zid ljudskih tijela spasio da ne padne koljenima na prašinu i blato. Iza leđa je čula kako joj se netko ispričava, i Isabelle je zaustila odgovoriti kad se sjetila Humbertovih. Progurala se naprijed do druge strane automobila, povikavši: »Monsieur Humbert?« Nije bilo odgovora, samo neprekidan topot koraka na cesti.


Zazvala je i Patriciu imenom, ali vrisak se izgubio u tutnjavi bezbrojnih stopala i guma koje su škripale po šljunku. Ljudi su je udarali, naguravali. Padne li na koljena, ostat će zarobljena tamo i umrijeti, sama u gomili sunarodnjaka. Stišćući glatku kožnu dršku torbe, pridružila se maršu prema Étampesu. Satima poslije, kad je već pala noć, i dalje je hodala. Stopala su je boljela; žuljevi su gorjeli svakim novim korakom. Uz nju je koračala i glad, neumoljivo je gurkajući svojim malenim, oštrim laktom, ali što je mogla? Spakirala se za odlazak sestri, a ne za ovaj beskonačni egzodus. Uza se je imala primjerak svoje najdraže knjige, Madame Bovary, i knjigu koju su svi čitali - Autant en emporte le vent1 - i nešto odjeće; nije imala ni hrane ni vode. Očekivala je da će cijelo ovo putovanje potrajati samo nekoliko sati. Nije joj bilo ni na kraj pameti da bi mogla pjesačiti sve do Carriveaua. Zaustavila se na vrhu male uzvisine. Mjesečina je otkrila tisuće onih što su hodali pored nje, ispred, iza; gurajući je, udarajući, tjerajući je naprijed sve dok nije bilo druge nego nastaviti zajedno s njima. I stotine drugih odabrali su ovo brdašce za odmor. Žene i djeca utaborili su se uz cestu. Prašnjava cesta bila je preplavljena pokvarenim automobilima i osobnim stvarima, zaboravljenima, odbačenima, pregaženima, preteškima da se nose. Žene i djeca ležali su isprepleteni na travi, ili pod stablima, ili uz jarke, usnuli, rukama obgrlivši jedni druge. Isabelle se izmoždena zaustavila u Étampesu. Gomila se razlijevala oko nje, teturajući na cesti prema gradu. I znala je. Neće pronaći mjesto za prenoćiti niti što za pojesti u Étampesu. Izbjeglice koje su stigle prije poharale su grad poput skakavaca, pokupovavši sve što je bilo na policama trgovina. Neće biti ni slobodne sobe - njezin joj novac ovdje neće biti od koristi. I što da radi? Da krene prema jugozapadu, prema Toursu i Carriveauu. A što drugo? Kao djevojčica proučavala je zemljovide ove regije tražeći put do Pariza. Poznavala je ovaj kraj. Kad bi barem mogla jasno misliti. Odlijepila se od gomile koja se kretala u smjeru mjesečinom obasjanih sivih zgrada u daljini i oprezno krenula dolinom. Posvuda uokolo ljudi su sjedili na travi ili spavali pod dekama. Mogla ih je čuti kako se komešaju, šapću. Stotine. Tisuće. Na drugom kraju polja pronašla je puteljak koji je vodio uz niski kameni zid, prema jugu. Skrenuvši tamo, ostala je sama. Zastala je, pustivši da je prožme taj osjećaj, da se smiri. Zatim počne ponovno hodati. Nakon nekih kilometar i pol, puteljak je odvede do šipražja. Bila je zašla duboko u šumu - nastojeći se ne obazirati na bol u prstu, bol u želucu, suhoću u grlu - kad je nanjušila dim.

1

Franc. Zameo ih vjetar


I pečeno meso. Glad je zbacila njezinu odlučnost i učinila je nesmotrenom. Ugledala je narančasti sjaj vatre i krenula prema njoj. U posljednjem trenutku shvatila je opasnost i zaustavila se. Pod njezinim se stopalima prelomila grančica. »Priđi, slobodno«, čula je muški glas. »Krećeš se šumom kao slon.« Isabelle se ukipjela. Znala je da je bila glupa. Opasnost je vrebala na svakom koraku, pogotovo za djevojku bez pratnje. »Da sam te želio ubiti, već bih to učinio.« Ovo je svakako bila istina. Mogao joj se prišuljati u mraku, prerezati joj vrat. Nije pazila ni na što, osim na upornu glad u želucu i miris pečenog mesa. »Možeš mi vjerovati.« Zagledala se u mrak pokušavajući ga razaznati. Nije mogla. »Moglo bi se reći i da je suprotno od toga istina.« Smijeh. »Oui. A sad, dođi ovamo. Pečem zeca.« Slijedila je sjaj vatre, prešavši vododerinu, pa uzbrdo. Debla oko nje činila su se srebrnkasta na mjesečini. Kretala se lako, spremna učas pobjeći. Kod posljednjeg stabla, između nje i vatre, zaustavila se. Uz vatru je sjedio mladić, leđima naslonjen na grubo deblo, jedne noge izbačene naprijed, druge povijene u koljenu. Po svoj prilici bio je samo nekoliko godina stariji od nje. Bilo ga je teško dobro vidjeti na narančastom odsjaju. Imao je podulju crnu kosu, koja kao da nije poznavala ni češalj ni šampon, a odjeća mu je bila toliko pohabana i zakrpana da ju je podsjetio na ratne izbjeglice koji su se prije samo koji dan vukli pariškim ulicama, skupljajući cigarete, papir i prazne boce, preklinjući za pomoć ili razmjenu. Ostavljao je dojam nezdrave osobe koja nikad nije znala kad će imati priliku za idući obrok. Pa ipak, nudio joj je hranu. »Nadam se da ste pristojni«, rekla je sa svoga mjesta u tami. Nasmijao se. »Bogami jesam.« Zakoračila je u krug svjetla što ga je bacala vatra. »Sjedni«, ponudio je. Sjela je preko puta njega, na travu. Nagnuo se oko vatre i dodao joj bocu vina. Uzela je i otpila dugi gutljaj, toliko da se nasmijao kad mu je vratila bocu i obrisala vino s brade. »Baš si lijepa pijandura.« Nije imala pojma što bi na to odvratila. Nasmiješio se. »Gaëton Dubois. Prijatelji me zovu Gaët.« »Isabelle Rossignol.« »Ah, slavuj.«


Slegnula je ramenima, nije joj to bila novost. Njezino je prezime značilo »slavuj«. Majka je Vianne i Isabelle zvala svojim slavujima kad bi ih ljubila za laku noć. Isabelle je to bilo jedno od najranijih sjećanja na majku. »Zašto si pobjegao iz Pariza? Muškarac poput tebe trebao bi ostati i boriti se.« »Pustili su nas iz zatvora. Navodno je bolje da se borimo za Francusku nego da sjedimo iza rešetaka, jednom kad Nijemci navale.« »Bio si u zatvoru?« »Plaši li te to?« »Ne. Samo... nisam očekivala.« »Trebala bi se plašiti«, rekao je, odmaknuvši masnu kosu s očiju. »Kako bilo, sa mnom si dovoljno sigurna. Imam drugih stvari na pameti. Idem najprije provjeriti kako su mi majka i sestra, a onda ću pronaći pukovniju kojoj ću se pridružiti. Pobit ću koliko god budem mogao tih gadova.« »Blago tebi«, rekla je uzdahnuvši. Zašto je bilo tako lako muškarcima činiti što im drago, a tako teško ženama? »Pođi sa mnom.« Isabelle nije bila tako naivna da mu povjeruje. »Pitaš to samo zato jer sam lijepa i misliš da ću završiti s tobom u krevetu ako ostanem«, rekla je. Zurio je u nju preko vatre. Pucketala je i siktala dok je mast kapala na plamen. Otpio je jedan veliki gutljaj vina i opet joj dodao bocu. Blizu vatre, njihove su se ruke dotaknule; bio je to jedva primjetan dodir. »Mogao bih ovog trena spavati s tobom da mi je do toga.« »Ne mojom voljom«, rekla je, teško progutavši, nesposobna odvratiti pogled. »Tvojom voljom«, rekao je na način od kojeg joj se koža naježila, a disanje postalo otežano. »Ali nisam na to mislio. Niti sam to rekao. Pitao sam te da pođeš sa mnom u borbu.« Isabelle je osjetila nešto novo, nešto što nije mogla sasvim odrediti. Znala je da je lijepa. Njoj je to bila najobičnija činjenica. Ljudi su to govorili kad god bi je upoznali vidjela je kako muškarci zure u nju s neskrivenom žudnjom, hvaleći njezinu kosu, zelene oči ili pune usne; kako su gledali njezine grudi. Vidjela je kako se njezina ljepota odražava u ženskim očima, također; djevojke u školi nisu željele da se mota preblizu momaka koji su im se sviđali i optuživale su je da je umišljena prije nego što bi i riječ prozborila. Ljepota je bila samo još jedan način da je ljudi odbace, a ne da vide kakva je uistinu. Naučila je na drugi način privlačiti pažnju. Ipak, nije bila sasvim ni nevina kad je riječ o strasti. Nisu li je dobre časne iz Svetog Franje izbacile jer se ljubakala s dečkom tijekom mise? Ali ovo je bilo nekako drukčije. Uočio je njezinu ljepotu, čak i u polumraku, mogla je to vidjeti, ali gledao je kroz nju. To, ili je bio dovoljno mudar da shvati kako ona ima ponuditi svijetu nešto više od lijepoga lica.


»Mogla bih napraviti nešto važno«, tiho je rekla. »Naravno da bi. Mogao bih te podučiti kako baratati nožem i pištoljem.« »Moram otići u Carriveau i vidjeti je li mi sestra dobro. Njezin je suprug na fronti.« Gledao je u nju preko vatre, napetog izraza na licu. »Posjetit ćemo tvoju sestru u Carriveauu i moju majku u Potiersu, a onda ćemo otići u rat.« Iz njegovih je usta to zazvučalo kao kakva pustolovina, ništa drukčija od bijega s cirkuskom trupom, kao da će usput vidjeti muškarce kako gutaju mačete i debele žene s bradom. Bilo je to ono što je cijeloga života tražila. »Plan, dakle«, rekla je, nesposobna prikriti osmijeh.


Šest

I

dućeg jutra Isabelle se probudila trepćući, vidjevši kako je sunce pozlatilo lišće nad njezinom glavom.

Sjela je, zagladila suknju koja se zadigla u snu otkrivši čipkaste bijele podvezice i poderane svilene čarape. »Ne moraš to zbog mene činiti.« Isabelle je pogledala ulijevo i vidjela Gaëtona kako joj prilazi. Prvi put ga je mogla jasno vidjeti. Bio je suhonjav, povijen poput znaka za upitnik, odjeven u odjeću koja kao da je izvađena iz prosjačke vreće. Ispod pohabane kape lice mu je bilo grubo i oštro, neobrijano. Imao je široko čelo i istaknutu bradu, i duboko usađene sive oči koje su bile obrubljene gustim, dugim trepavicama. Pogled u tim očima bio je oštar kao i vrh njegove brade, i odisao očiglednom glađu. Sinoć je mislila da je tako gledao nju. Sad je vidjela da tako promatra svijet. Nije ju plašio, nimalo. Ona nije bila nalik svojoj sestri Vianne, koja se prepuštala strahu i tjeskobi. Ali ni Isabelle nije bila budala. Ako će putovati s ovim muškarcem, bolje joj je da neke stvari odmah razjasni. »Onda«, rekla je. »Zatvor.« Zurio je u nju, izvivši crnu obrvu, kao da želi reći: Već si se prepala? »Djevojka poput tebe nema pojma o takvim stvarima. Mogao bih ti reći da je moja priča nešto slično onoj Jeana Valjeana, i ti bi pomislila kako je to silno romantično.« Bilo je to nešto što je stalno slušala. Na kraju bi se uvijek sve svelo na njezin izgled, kao i većina podrugljivih komentara. Zasigurno plavokosa ljepotica mora biti plitka i glupava. »Kradeš da bi prehranio obitelj?« Nacerio se. Osmijeh mu je iskrivio lice, kao da se jedna strana smiješila više od druge. »Ne.« »Jesi li opasan?« »Ovisi. Što misliš o komunistima?« »Ah. Ti si, dakle, politički zatvorenik?« »Nešto slično. Ali, kako rekoh, djevojka lijepa poput tebe ne zna ništa o preživljavanju.« »Iznenadio bi se što sve znam, Gaëton. Postoji više od jedne vrste zatvora.« »Ma zbilja, ljepojko? Što znaš o tome?« »Što si skrivio?« »Uzeo sam nešto što mi ne pripada. Je li to dovoljno?« Lopov. »I uhvatili su te.« »Očigledno.«


»To mi baš ne ulijeva sigurnost, Gaëton. Jesi li bio neoprezan?« »Gaët«, tiho je rekao, prilazeći joj. »Nisam još odlučila jesmo li prijatelji.« Dotaknuo joj je kosu, omotavši pramen oko svoga prljavog prsta. »Prijatelji smo. Računaj na to. A sada, idemo.« Kad je posegnuo za njezinom rukom, palo joj je na pamet da bi ga trebala odbiti, ali nije. Prošli su šumom pa natrag na cestu, još se jednom našavši među gomilom, koja se odvojila tek toliko da ih propusti, a onda se ponovno oko njih sklopila, poput šake. Isabelle se jednom rukom držala za Gaëtona, a u drugoj stezala torbu. Hodali su kilometrima. Oko njih automobili su umirali, zaprege se lomile. Konji su se zaustavljali i dalje ih se nije moglo potjerati. Isabelle je i sama osjetila kako je onemoćala i otupjela, iscrpljena vrućinom, prljavštinom i žeđom. Neka je žena klipsala uz nju, lijući suze crne od prašine i pijeska, a onda je tu ženu zamijenila jedna starija, u krznenom kaputu, koja se obilno znojila, i koja kao da je na sebi imala svaki komad nakita koji je posjedovala. Sunce je bivalo sve jače, te je postajalo pakleno, neizdrživo vruće. Djeca su cviljela, žene jadikovale. Kiselkast, zagušljiv vonj tjelesnih izlučevina i znoja prožimao je zrak, ali Isabelle se dosad već toliko na nj naviknula da je jedva i primjećivala zaudaranje drugih, kao i svoje, uostalom. Bilo je gotovo tri sata popodne, najtopliji dio dana, kad je ugledala pukovniju francuskih vojnika kako stupaju uz njih, vukući svoje puške. Vojnici su se kretali neorganizirano, ne u formaciji, bez ikakva reda. Pokraj njih je protutnjao tenk, gnječeći stvari ostavljene na cesti; na njemu nekoliko francuskih vojnika, kisela izraza na licu, klonuli, glava poniknutih. Isabelle se oslobodila Gaëtonove ruke i teturajući krenula kroz svjetinu, laktima se probijajući prema pukovniji. »Idete u pogrešnom smjeru!« vrisnula je, iznenađena kad je čula koliko joj je glas bio promukao. Gaëton se zaleti prema vojniku, toliko ga snažno odgurnuvši da se sapleo i sudario o usporeni tenk. »Tko se bori za Francusku?« Vojnik zamagljena pogleda zatrese glavom. »Nitko.« U srebrnom bljesku Isabelle je vidjela kako Gaëton drži nož pod muškarčevim vratom. Vojnikov se pogled suzio. »Samo naprijed. Učini to. Ubij me.« Isabelle je povukla Gaëtona. U njegovim očima vidjela je bijes toliko dubok da ju je prestrašio. Mogao je to učiniti; mogao je ubiti tog muškarca, prerezati mu vrat. I pomislila je: Otvorili su zatvore. Je li bio nešto gore od lopova? »Gaët?« rekla je. Njezin je glas dopro do njega. Zatresao je glavom, kao da želi razbistriti misli, pa spustio nož. »Tko se bori za nas?« ogorčeno je upitao, kašljući od prašine. »Mi ćemo«, rekla je. »Uskoro.«


Automobil je, negdje iza nje, zatrubio. Isabelle ga je ignorirala. Sada ni automobili nisu bili ništa bolji od hodanja - onih nekoliko koji su još radili, kretali su se jedino po volji ljudi oko njih, poput olupina među trstikom blatnjave rijeke. »Dođi.« Odvukla ga je od malodušne pukovnije. Hodali su, i dalje se držeći za ruke, no kako su sati prolazili, Isabelle je zamijetila promjenu u Gaëtonu. Jedva da je i riječ prozborio, i nije se smiješio. U svakom idućem gradu rulja se smanjivala. Ljudi su hrlili u Artenay, Saran i Orléans, očiju osvijetljenih očajem dok su posezali u torbe, džepove i novčanike za novcem nadajući se da će ga moći potrošiti. Svejedno, Isabelle i Gaëton su nastavili dalje. Po cijeli dan su hodali, a noću bi utonuli u iscrpljen san, i budili se pa ponovno hodali. Trećega dana, Isabelle je bila ukočena od iscrpljenosti. Krvavocrveni žuljevi stvorili su se među gotovo svim prstima i na jastučićima stopala, i svaki je korak bio bolan. Od dehidriranosti ju je strahovito, pulsirajuće boljela glava, a glad je stezala njezin prazan želudac. Prašina joj je začepila grlo i oči i tjerala je u neprestan kašalj. Teturajući je prošla mimo svježe iskopanoga groba uz cestu, označenoga grubo sklepanim drvenim križem. Cipela joj za nešto zapne - mrtva mačka - i ona se spotakne i poleti naprijed, umalo pavši na koljena. Gaëton je uhvati i umiri. Objesila se o njegovu ruku, tvrdoglavo ostavši uspravna. Koliko je vremena prošlo otkad je nešto čula? Sat? Dan? Pčele. Zujale su oko njezine glave; tjerala ih je od sebe. Polizala je suhe usne i pomislila na ugodan dan u vrtu dok su oko nje zujale pčele. Ne. Nisu to bile pčele. Bio joj je poznat taj zvuk. Zastala je, namrštivši se. Misli su joj bile zbrkane? Čega se pokušavala sjetiti? Zujanje je postajalo sve glasnije, puneći zrak, a onda su se pojavili avioni, šest ili sedam, izgledajući kao mali križevi na plavom nebu bez oblačka. Rukom je zaklonila oči od sunca, gledajući kako avioni dolijeću sve bliže, sve niže... Netko je povikao: »To su Švabe!« U daljini, kameni je most eksplodirao u kiši vatre, kamena i dima. Avioni su sletjeli niže nad svjetinom. Gaëton je bacio Isabelle na tlo i pokrio joj tijelo svojim. Svijet je postao samo zvuk: grmljavina motora bombardera, rafali strojnica, otkucaji njezina srca, vriska ljudi. Meci su gutali travu stvarajući brazde, ljudi su zapomagali i vrištali. Isabelle je vidjela ženu kako leti u zrak poput krpene lutke i pada na tlo u bezobličnoj masi. Stabla su pucala na pola i padala, ljudi su vikali. Posvuda je buktjela vatra. Dim je ispunio zrak.


A onda... tišina. Gaëton se otkotrljao s nje. »Jesi li dobro?« upitao je. Odmaknula je kosu s očiju i ustala. Osakaćena tijela ležala su na sve strane, plamen i gust crni dim. Ljudi su vrištali, plakali, umirali. Jedan je starac jaukao: »Upomoć.« Isabelle je dopuzala do njega na rukama i koljenima, shvativši, kad se približila, da je tlo bilo blatnjavo od njegove krvi. Rana na trbuhu zjapila je kroz njegovu razderanu košulju, crijeva su navirala iz raskidana mesa. »Možda je tu negdje liječnik«, bilo je sve čega se mogla dosjetiti. A onda je čula opet. Brujanje... »Vraćaju se.« Gaëton je povuče na noge. Umalo da se nije poskliznula na krvlju natopljenoj travi. Nedaleko je udarila bomba eksplodiravši u vatrenoj kugli. Isabelle je ugledala djetešce u blatnjavim pelenama kako stoji pokraj mrtve žene, plače. Posrćući je krenula prema djetetu. Gaëton je povuče u stranu. »Moram pomoći...« »Tvoja smrt neće pomoći tom djetetu«, zarežao je, povukavši je toliko snažno da ju je boljelo. Teturala je uz njega u omaglici. Zaobilazili su napuštene automobile i tijela, od kojih je većina bila raskomadana, krvava, kosti su stršile iz odjeće. Na rubu grada Gaëton je povukao Isabelle u malu kamenu crkvicu. Drugi su već bili tamo, čučeći u kutovima, skrivajući se među klupama, privijajući se uz svoje voljene. Nad njihovim glavama grmjeli su bombarderi, uz pratnju povremene paljbe iz strojnica. Stakla na prozorima crkve su se rasprsnula; krhotine šarenog stakla uz zveket su padale na pod, usput im režući kožu. Drvene grede su pucale, prašina i kamenje letjeli su na sve strane. Meci su fijukali crkvom, zakucavajući ruke i noge o pod. Oltar je eksplodirao. Gaëton joj je nešto rekao, i ona je odgovorila, ili je barem mislila da jest, ali nije bila sigurna, i prije nego što se i snašla, druga je bomba zazviždala, pala, i krov nad njima je eksplodirao.


Sedam cole élémentaire nije bila velika škola po gradskim standardima, ali bila je prostrana i dobrog rasporeda, te dovoljno velika za djecu Carriveaua. Prije nego što je postalo školom, zdanje je bilo štala imućnog veleposjednika, pa otuda njezin tlocrt u obliku slova U; središnje dvorište bilo je okupljalište za kočije i trgovce. Resili su je sivi kameni Zidovi, jarkoplavi zatvori na prozorima i drveni podovi. Dvorac, kojem je nekoć pripadala, razoren je bombama u Velikom ratu i nikad nije obnovljen. Poput tolikih mnogih škola u gradićima diljem Francuske, nalazila se na samom rubu grada. Vianne je bila u učionici, za stolom, zureći u blistava dječja lica pred sobom, zgužvanom maramicom tapkajući po gornjoj usnici. Na podu, pokraj svakog dječjeg stola, bila je obvezna plinska maska. Djeca su ih sada nosila posvuda. Otvoreni prozori i debeli kameni Zidovi donekle su ublažavali jačinu ljetnog sunca, ali, svejedno, vrućina je bila nepodnošljiva. Bog zna koliko je bilo teško usredotočiti se i bez tereta vrućine. Vijesti iz Pariza bile su jezive, zastrašujuće. Sve o čemu je itko mogao razgovarati bila je mračna, sumorna budućnost i šokantna sadašnjost. Nijemci u Parizu. Maginotova linija probijena. Francuski vojnici mrtvi u rovovima i bježe s fronte. Zadnje tri noći - od očeva telefonskog poziva - nije ni oka sklopila. Isabelle je bila bogzna gdje između Pariza i Carriveaua, a od Antoinea nije primila ni slovca. »Tko bi želio sklanjati glagol courir?« umorno je upitala. »Zar ne bismo trebali učiti njemački?«

É

Vianne odjednom shvati što je bilo pitanje. Učenici su sad bili zainteresirani, uspravno sjedeći, zacakljenih očiju. »Molim?« rekla je pročistivši grlo, kupujući vrijeme. »Trebali bismo učiti njemački, a ne francuski.« Bio je to mladi Gilles Fournier, mesarev sin. Njegov otac i sva trojica starije braće otišli su u rat, ostavivši njega i majku da vode obiteljsku mesnicu. »I pucanje«, prihvatio je François kimajući glavom. »Moja mama kaže da svi moramo naučiti kako pucati u Nijemce.« »Moja baka kaže da bismo svi trebali pobjeći«, rekla je Claire. »Ona se sjeća prošlog rata i kaže da samo budale ostaju.« »Nijemci neće prijeći Loiru, je li tako, madame Mauriac?« U prvom redu, u sredini, Sophie je sjedila nagnuta naprijed, ruku prekriženih na drvenom stolu, očiju razrogačenih. Bila je uznemirena glasinama podjednako kao i Vianne. Dijete je plakalo do iznemoglosti dvije noći zaredom brinući se zbog oca. Sad je sa sobom u školu ponijela Bébéa. Sarah je sjedila za stolom pokraj svoje najbolje prijateljice, izgledajući podjednako preplašeno.


»U redu je da se plašite«, rekla je Vianne krenuvši prema njima. Isto je to rekla i Sophie prošle noći, kao i samoj sebi, ali riječi su šuplje odzvanjale. »Je se ne plašim«, rekao je Gilles. »Imam nož. Ubit ću svakog prljavog Švabu koji se pojavi u Carriveauu.« Sarine oči se rašire. »Dolaze ovamo?« »Ne«, rekla je Vianne. Nijekanje nije došlo olako; njezin vlastiti strah uhvatio se za riječ, rastegnuo je. »Francuski vojnici - vaši očevi, stričevi i braća - najhrabriji su muškarci na svijetu. Sigurna sam da se bore za Pariz, Tours i Orléans, čak i sad dok mi razgovaramo.« »Ali Pariz je pokoren«, rekao je Gilles. »Što se dogodilo s francuskim vojnicima na fronti?« »U ratovima postoje bitke i okršaji. Usput i gubici. Ali naši muškarci nikad neće dopustiti Nijemcima da pobijede. Nikad se nećemo predati.« Prišla je bliže svojim učenicima. »No i mi moramo odigrati svoju ulogu, također; svi mi koji smo ostali. Moramo biti hrabri i snažni, ne vjerovati u najgori ishod. Moramo nastaviti sa svojim životima kako bi se naši očevi, braća i... muževi... imali čemu vratiti, oui?.« »Ali što je s tetom Isabelle?« upitala je Sophie. »Djed je rekao da je dosad već trebala stići.« »Moj rođak je također pobjegao iz Pariza«, rekao je François. »Ni on nije još stigao.« »Moj ujak kaže da je na cestama stanje gadno.« Zvono je zazvonilo i učenici su skočili sa svojih mjesta poput opruga. U času su zaboravljeni rat, bombarderi i strah. Bili su to osmogodišnjaci i devetogodišnjaci, slobodni na kraju ljetnog školskog dana, i tako su se i ponašali. Vriskajući, smijući se, svi uglas brbljajući, gurajući jedni druge, jurcajući prema vratima. Vianne je bila zahvalna na zvonu. Bila je učiteljica, za Boga miloga. Što je ona znala o ratnim opasnostima? Kako je mogla umiriti dječji strah kad je i njezin vlastiti pucao po šavovima? Zaokupila se običnim zadacima - skupljajući otpatke koje je šesnaestero djece ostavilo za sobom, ispirući spužvu, sklanjajući knjige. Kad je sve bilo kako treba, ubacila je svoje papire i olovke u kožnu torbu i izvadila ručnu torbicu iz donje ladice u stolu. Zatim je nataknuia slamnati šešir, pričvrstila ga ukosnicom i napustila učionicu. Koračala je tihim hodnicima, mašući kolegicama koje su još bile u učionicama. Nekoliko ih je bilo zatvoreno, sada kad su učitelji bili mobilizirani. U Rachelinoj učionici je zastala, promatrajući kako smješta sinčića u kolica i odvozi ga prema vratima. Rachel je planirala ovaj semestar uzeti slobodno od predavanja i ostati kod kuće s Arijem, ali rat joj je pomrsio račune. Sad joj nije bilo druge doli dovoditi sina sa sobom na posao. »Izgledaš kao što se i ja osjećam«, rekla je Vianne kad se njezina prijateljica približila. Rachelina tamna kosa reagirala je na vlagu i udvostručila se u volumenu.


»To ne može biti kompliment, ali ionako sam očajna pa ću ga tako shvatiti. Imaš krede na obrazu, usput.« Vianne je odsutno obrisala obraz i nagnula se nad kolica. Djetešce je spokojno spavalo. »Kako je on?« »Za desetomjesečnu bebu koja bi trebala biti kod kuće sa svojom mamom umjesto da skita po gradu dok nad njim oblijeću neprijateljski avioni, te po cijeli dan sluša dreku desetogodišnjaka, sasvim dobro.« Nasmiješila se i odmaknula vlažan pramen s lica dok su odmicale niz hodnik. »Zvučim li ogorčeno?« »Ništa više od nas ostalih.« »Ha! Gorčina bi ti činila dobro. Dobijem osip od tih tvojih osmijeha i pretvaranja.« Rachel pogura kolica niz tri kamene stube pa na pločnik koji je vodio prema travnatom igralištu, nekoć vježbalištu za konje i dostavnom platou za trgovce. Usred dvorišta žuborila je kamena fontana, stara četiristo godina. »Idemo, cure!« Rachel je dozvala Sophie i Saru koje su sjedile na klupi u dvorištu. Djevojčice su smjesta poslušale i krenule ispred žena, ne prestajući brbljati, glava zbijenih, s rukom u ruci. Drugi naraštaj najboljih prijateljica. Skrenule su u uličicu pa izbile na Rue Victor Hugo, točno ispred bistroa gdje su starci sjedili na željeznim stolcima, ispijajući kave, pušeći cigare i raspredajući o politici. Ispred njih, Vianne je ugledala tri otužne žene kako se vuku ulicom, u dronjcima i lica žutih od prašine. »Sirotice«, uzdahnula je Rachel. »Hélène Ruelle mi jutros veli da je najmanje desetak izbjeglica kasno sinoć pristiglo u grad. Vijesti koje donose nisu dobre. Doduše, nitko ne preuveličava onako kao Hélène.« Inače bi Vianne i sama dometnula kakva je tnačara Hélène, ali nije to mogla prevaliti preko usana. Prema očevim riječima, Isabelle je napustila Pariz prije dva dana. I još uvijek nije stigla u Le Jardin. »Zabrinuta sam zbog Isabelle«, rekla je. Rachel provuče ruku kroz Vianneinu. »Sjećaš se kad je tvoja sestra prvi put pobjegla, iz onog internata u Lyonu?« »Bilo joj je samo sedam.« »I uspjela je stići sve do Amboisea. Sama samcata. Bez prebijene pare. Dvije je noći provela u šumi i nagovorila konduktera da je pusti u vlak.« Vianne jedva da se mogla sjetiti ičega iz tog doba osim vlastita jada. Kad je izgubila prvo dijete, pala je u očaj. Izgubljena godina, tako je govorio Antoine. Isto je i sama mislila, uostalom. Kad joj je Antoine kazao da će odvesti Isabelle u Pariz, k ocu, Vianne je - Bog neka joj oprosti - laknulo. Zar je uopće bilo iznenađenje da je Isabelle pobjegla iz internata u koji je poslana? Do dana današnjeg, Vianne se nije prestala kajati zbog toga kako se odnosila prema svojoj mlađoj sestrici.


»Bilo joj je devet kad je prvi put pobjegla u Pariz«, rekla je Vianne, nastojeći pronaći utjehu u poznatoj priči. Isabeile je bila snažna, okretna i odlučna; uvijek je takva bila. »Ako se ne varam, izbačena je i dvije godine poslije jer je pobjegla iz škole da vidi putujući cirkus. Ili je to bilo onda kad se pomoću plahte spustila s drugog kata, kroz prozor spavaonice?« Rachel se nasmiješila. »Stvar je u tome da će Isabelle uspjeti doći dovde ako je to ono što želi.« »I neka Bog bude na pomoći svakome tko je pokuša spriječiti.« »Stići će ona svaki čas, obećavam ti. Osim ako nije upoznala kakvog prognanog princa i ludo se zaljubila.« »To je baš nešto što bi joj se moglo dogoditi.« »Vidiš?« zadirkivala je Rachel. »Već se bolje osjećaš. A sada, svrati kod mene na limunadu. Upravo nam to treba na ovako vruć dan.«

Nakon večere, Vianne je smjestila Sophie u postelju i krenula dolje. Bila je previše zabrinuta da bi se opustila. Tišina u njezinoj kući stalno ju je podsjećala na to da joj nitko neće doći na vrata. Nije mogla biti mirna. Bez obzira na razgovor s Rachel, nije mogla odagnati brigu - ni jezivu slutnju - što se tiče Isabelle. Ustala je, pa sjela, pa ponovno ustala i otišla do ulaznih vrata, otvorivši ih. Vani, polja su se prostirala pod purpurno-ružičastim večernjim nebom. Njezino je dvorište bilo niz poznatih oblika - njegovana stabla jabuka stajala su zaštitnički između ulaznih vrata i kamenog zida obraslog ružama i vinovom lozom, za kojim se pružala cesta prema gradu i nepregledna jutra polja, tu i tamo šumarci vitkih stabala. S desne je strane bila gušća šuma, tamo gdje bi se ona i Antoine često znali sakriti, potražiti miran kutak kad su bili mlađi. Antoine. Isabelle. Gdje su sad? Je li on na fronti? A ona pješice dolazi iz Pariza? Ne misli na to! Trebala je nešto raditi. Vrtlariti. Nečim drugim zaokupiti misli. Izvadivši svoje iznošene vrtlarske rukavice i pokraj vrata obuvši čizme, uputi se prema vrtu na komadiću zemlje između drvarnice i štaglja. Krumpir, luk, mrkva, brokula, grašak, grah, krastavci, rajčice i radič rasli su u svojim brižljivo održavanim gredicama. Na uzvisini između vrta i štaglja raslo je bobičasto voće - maline i kupine, u pomno podrezanom grmlju. Kleknula je na bogatu, crnu zemlju i počela čupkati korov. Rano ljeto obično je bilo vrijeme obećanja. Zasigurno, stvari su mogle krenuti po zlu i u ovom najtoplijem godišnjem dobu, ali ostane li čovjek uporan i smiren i ne zabušava, već obavlja nužne poslove poput čupanja korova i obrezivanja, biljkama se moglo upravljati, ukrotiti ih. Vianne je uvijek pazila da gredice budu precizno


organizirane i njegovane, čvrstom, no nježnom rukom. Važnije od onoga što je ona pružala svom vrtu bilo je ono što vrt pruža njoj. U njemu je pronalazila spokoj. Postala je svjesna nečeg lošeg, polako, u djelićima. Najprije je začula zvuk koji tamo nije pripadao, vibracije, tutnjavu, a onda mrmor. Zatim je osjetila mirise: nešto potpuno oprečno slatkim mirisima vrta, nešto kiselkasto i oštro zbog čega joj na um padne trulež. Obrisala je čelo, svjesna da je razmazala crnu zemlju preko kože. Zabivši prljave rukavice u džep na boku, ustala je i krenula prema kapiji. Starica odjevena u dronjke obgrlila je rukama, približivši ih k sebi, mladu ženu s djetetom u naručju i tinejdžericu koja je u jednoj ruci držala praznu krletku, a u drugoj lopatu. Svima su oči bile staklaste, grozničave; mlada majka naočigled se tresla. Lica su im bila oblivena znojem, oči ispunjene porazom. Starica je ispružila prljave, prazne ruke. »Možete li nam udijeliti malo vode?« upitala je, ali čak i dok je postavljala pitanje, doimala se nesigurnom. Poraženom. Vianne je otvorila vrata. »Naravno. Biste li ušli? Malo sjeli, možda?« Žena je zavrtjela glavom. »Mi smo ispred njih. Nema ništa za one iza nas.« Vianne nije znala o čemu žena govori, ali to nije bilo ni važno. Jasno je vidjela da je patila od iscrpljenosti i gladi. »Samo trenutak.« Otišla je u kuću i spremila im nešto kruha, sirovih mrkvi i komadić sira. Sve što je mogla odvojiti. Vinsku je bocu napunila vodom i vratila se, pružajući im namirnice. »Nije puno«, rekla je. »Više od onoga što smo imali još od Toursa«, jednoličnim je glasom rekla mlada žena. »Bili ste u Toursu?« upitala je Vianne. »Pij, Sabine«, rekla je starica prinijevši bocu djevojčinim usnama. Vianne ih je kanila priupitati za Isabelle, kad je starica oštro rekla: »Ovdje su.« Mlada majka ispusti jauk i čvršće privije djetešce, koje je bilo tako tiho - a njegova sićušna šačica tako plava - da je Vianne osupnuto dahnula. Dijete je bilo mrtvo. Vianne je poznavala tu vrstu tuge koja bi te ščepala i ne bi te ispuštala; i sama je bila pala u taj bezdan sivila što bi pomutio razum i tjerao majku da se drži djetešca još dugo nakon što bi zamro i posljednji tračak nade. »Uđite unutra«, starica je rekla Vianne. »Zaključajte vrata.« »Ali...« Odrpani trojac je ustuknuo - povukao se - kao da je Viannein dah bio oduran. A onda je vidjela gomilu crnih oblika kako se kreću poljem i prilaze cestom. Miris im je prethodio. Ljudski znoj i prljavština i smrad tjelesnih izlučevina. Dok su se približavali, mijazam crnila se razdvojio, ogolivši oblike. Vidjela je ljude na cesti i na polju; koračaju, vuku se, primiču se. Neki su gurali bicikle, kolica ili kola za vuču. Psi su lajali, djeca plakala. Čuo se kašalj, kašljucanje, cvilež. Dolazili su, kroz polja i cestom, neumoljivo se približavajući, gurajući jedni druge, sve glasniji.


Vianne nije mogla pomoći tolikima. Pohitala je u kuću i zaključala se. Unutra je išla od sobe do sobe zaključavajući vrata i zatvarajući kapke. Kad je dovršila, stajala je u dnevnoj sobi, nesigurna, srce joj je žestoko tuklo. Kuća se počela tresti, samo malo. Prozori su klepetali, kapci udarali o vanjske kamene Židove. S otvorenih stropnih greda prašina je padala poput kiše. Netko je zalupao na ulazna vrata. Lupanje nije prestajalo, šake su se spuštale na drvo poput udaraca maljem, i Vianne je ustuknula. Sophie se sjurila niz stube, na grudima stišćući Bébéa. »Mama!« Vianne je raskrilila ruke i Sophie je pohrlila u njezin zagrljaj. Privila je kćer bliže dok se napad pojačavao. Netko je lupao i na bočna vrata. Bakreni lonci i tave što su visjeli u kuhinji zveketali su jedni o druge, poput crkvenih zvona. Čula je rezak cijuk vanjske pumpe. Uzimali su vodu. »Pričekaj trenutak. Sjedni na divan«, Vianne je rekla Sophie. »Ne ostavljaj me samu!« Vianne je odlijepila kćer od sebe i prisilila je da sjedne. Uzevši željezni žarač pokraj kamina, stala se oprezno šuljati stubama. Iz sigurnosti svoje spavaće sobe provirila je kroz prozor pazeći da je ne uoče. U njezinu je dvorištu bilo nekoliko desetaka ljudi; mahom žene i djeca, krećući se poput čopora gladnih vukova. Glasovi su im se stapali u jedno očajničko režanje. Vianne je ustuknula. Što ako vrata ne izdrže? Toliko ljudi moglo bi razvaliti vrata i prozore, čak i Židove. Prestravljena, krenula je dolje, ne dišući dok nije vidjela da Sophie i dalje sjedi na divanu. Sjela je pored nje i zagrlila je, pustivši je da se uz nju sklupča kao kad je bila djetešce. Milovala je njezinu kovrčavu kosu. Bolja majka, snažnija, sad bi joj mogla ispričati priču, ali Vianne je bila toliko prestravljena da je posve ostala bez glasa. Sve na što je mogla misliti bila je molitva, bez početka i kraja. Molim te. Privukla je Sophie još bliže sebi i rekla: »Pođi spavati, Sophie. Ja sam tu.« »Mama«, rekla je na to Sophie, glasa gotovo prigušenog udarcima na vratima. »Što ako je tamo teta Isabelle?« Vianne je zurila u njezino malo, ozbiljno lišce, sada obliveno potočićima znoja i prašnjavo. »Bog neka joj pomogne«, bilo je sve čega se mogla dosjetiti.

Ugledavši sivu kamenu kuću, Isabelle osjeti kako je preplavljuje iscrpljenost. Ramena su joj bila povijena. Žuljevi na stopalima postali su nepodnošljivi. Ispred nje, Gaëton je otvorio vratnice kapije. Čula je kako klepeću, slomljene, iskrivljene. Naslanjajući s o njega, teturala je do ulaznih vrata. Pokucala je dvaput, svaki se put lecnuvši kad bi joj zakrvavljeni članci udarili o drvo. Nitko nije otvarao. Udarala je objema šakama, pokušavajući zazvati sestrino ime, ali glas joj je bio previše promukao da bi bio dovoljno čujan.


Zanjihala se unatrag, umalo ne pavši na koljena od jada. »Gdje bi mogla spavati?« upitao je Gaëton pridržavajući je rukom oko struka. »Otraga. Pod sjenicom.« Poveo ju je oko kuće do stražnjeg dvorišta. Pod sjenom bujnog zelenila, među mirisom jasmina, sručila se na koljena. Nije ni primijetila da je nekamo nestao, a onda se vratio s mlakom vodom koju je pohlepno gutala s njegovih skupljenih šaka. Nije joj bilo dovoljno. Želudac je zavijao od gladi, šaljući bol duboko u njezinu srž. Ipak, kad je počeo opet odlaziti, posegnula je za njime, nešto promrmljala, molbu da je ne ostavi, a on je pao uz nju ispruživši ruku na koju bi mogla položiti glavu. Ležali su jedno pokraj drugoga na toploj zemlji, zureći gore kroz crnu guštaru vinove loze što se uvijala oko grede i kaskadno padala na tlo. Opojna aroma jasmina, procvjetalih ruža i plodne zemlje tvorili su prelijep zaklon. Pa ipak, čak i ovdje, u ovoj tišini, bilo je nemoguće zaboraviti sve ono što su prošli... i da im je za petama nešto nepoznato. Uočila je promjenu u Gaëtonu, vidjela je kako gnjev, nemoćan bijes, briše suosjećanje u njegovim očima i osmijeh s njegovih usana. Jedva da je i riječ progovorio od zračnog napada, a i kad bi progovorio, glas mu je bio odsječan, ukočen. Oboje su sada znali toliko više o ratu, o onome što dolazi. »Ovdje bi mogla biti na sigurnom, sa svojom sestrom«, rekao je. »Ne želim biti na sigurnom. A i sestra me neće htjeti.« Okrenula se kako bi ga pogledala. Mjesečina je padala u čipkastom uzorku, osvijetlivši mu oči, usne, u sjeni ostavivši nos i bradu. Opet je izgledao drukčije, ostarjelo, u samo nekoliko dana; iznuren od brige, ljutnje. Vonjao je na znoj, krv, blato i smrt, ali znala je da i sama zaudara. »Jesi li ikad čuo za Edith Cavell?« upitala je. »Zar ti sličim na obrazovanog čovjeka?« Načas je o tome promislila, a onda rekla: »Da.« Bio je tih dovoljno dugo da je znala da ga je zatekla. »Znam tko je ona. Spasila je živote stotinama saveznika u Velikom ratu. Čuvena je po svojoj izreci ›patriotizam nije dovoljan‹. I to je tvoja heroina, žena koju su smaknuli neprijatelji.« »Žena koja je nešto promijenila«, odvratila je Isabelle proučavajući ga. »Uzdam se u tebe - u kriminalca i komunista - da ćeš mi pomoći da i sama nešto promijenim. Možda zaista jesam luda i nagla, kako kažu.« »Tko to?« »Svi.« Zastala je, osjetivši kako joj očekivanje buja. Dosad je svakome dala na znanje da ne vjeruje nikomu, pa ipak, Gaëtonu je vjerovala. Gledao ju je kao da je važna. »Povest ćeš me sa sobom. Kao što si obećao.« »Znaš kako se takve pogodbe pečate?« »Kako?« »Poljupcem.«


»Prestani se šaliti. Ovo je ozbiljno.« »Ima li išta ozbiljnije od poljupca na rubu rata?« Smiješio se, ali ne sasvim. Onaj zatomljeni gnjev ponovno je bljeskao u njegovim očima, i to ju je uplašilo, podsjetilo da ga zapravo nije poznavala. »Poljubila bih muškarca koji ima toliko hrabrosti da me povede sa sobom u rat.« »Mislim da ti nemaš pojma o poljupcima«, uzdahnuo je. »To samo govori koliko ti znaš.« Odmaknula se od njega i smjesta joj je nedostajao njegov dodir. Trudeći se doimati ležernom, ponovno mu se okrenula sučelice i osjetila njegov dah na trepavicama. »Želim te povesti sa sobom«, rekao je. Polako je ispružio ruku položivši je na stražnji dio njezina vrata, i privukao je sebi. »Jesi li sigurna?« upitao je, usnama zamalo dotičući njezine. Nije znala pita li je za odlazak u rat ili za dopuštenje da je poljubi, ali u tom trenutku nije joj bilo ni važno. Isabelle je dijelila poljupce mladićima kao da su bili novčići ostavljeni na klupi u parku ili izgubljeni među jastucima naslonjača, beznačajni. Nikad prije, ama baš nijednom, shvatila je, nije zapravo za poljupcem čeznula. »Oui«, šapnula je nagnuvši se prema njemu. Njegov poljubac otvorio je nešto u izgrebanoj, pustoj unutrašnjosti njezina srca, nešto neotkriveno. Prvi put sve su one romantične knjige imale smisla; shvatila je kako se krajolik ženine duše može promijeniti, brzo poput svijeta zahvaćena ratom. »Volim te«, šapnula je. Nije te riječi izrekla od svoje četvrte; tada je to govorila majci. Na njezinu objavu, izraz Gaëtonova lica se promijenio, otvrdnuo. Osmijeh koji joj je uputio bio je tako krut i lažan da u njemu nije mogla pronaći smisao. »Što je? Jesam li nešto pogrešno učinila?« »Ne. Naravno da nisi«, odvratio je. »Sretni smo jer smo pronašli jedno drugo«, rekla je. »Nismo sretni, Isabelle. Vjeruj mi.« Rekavši to, privuče je na još jedan poljubac. Prepustila se osjećajima, pustila da postanu cijeli njezin univerzum, i najzad je spoznala kako je to biti nekome dovoljan.

Kad se Vianne probudila, najprije je zamijetila tišinu. Negdje je pjevala ptica. Ležala je ukočena u krevetu, osluškujući. Pokraj nje Sophie je hrkala i gunđala u snu. Prišla je prozoru podignuvši roletu za zamračenje. U dvorištu su grane na stablima jabuka visjele poput polomljenih ruku; vratnice kapije bile su iskrivljene, dvije od tri šarke bile su istrgnute. Preko puta ceste, pokošena polja bila su ugažena,cvijeće zgnječeno. Izbjeglice koje su nahrupile za sobom su ostavile svoje stvari i otpatke - kovčege, vreće, zaprežna kola, kapute preteške i pretople da se nose, jastuke i kolica.


Vianne je sišla dolje i oprezno otvorila ulazna vrata. Osluhnuvši - i ne čuvši ništa - otpustila je zasun i okrenula kvaku. Opustošili su njezin vrt, iščupali i pobrali sve što je izgledalo iole jestivo, ostavivši za sobom polomljene stabljike i hrpice raskopane zemlje. Sve je bilo uništeno, nestalo. Svladana osjećajem poraza, ode iza kuće do stražnjeg dvorišta, koje je također bilo razoreno. Tek što je krenula natrag, kad je čula nekakav zvuk. Mjauk. Možda plač djeteta. Evo ga opet. Zar je netko ostavio dojenče? Oprezno je krenula dvorištem do drvene sjenice obrasle ružama i jasminom. Isabelle je ležala sklupčana na tlu, haljine posve razderane, lica punog posjeklina i modrica, lijevog oka gotovo zatvorenog od otekline, s komadićem papira zakačenim o pojas. »Isabelle!« Sestrina se brada blago podignula, otvorila je jedno zakrvavljeno oko. »V«, rekla je napuklim, hrapavim glasom. »Hvala ti što me nisi pustila unutra.« Vianne je pohitala do sestre i kleknula uz nju. »Isabelle, sva si u krvi i modricama. Gdje si...« Isabelle kao da načas nije ništa razumjela. »Oh. To nije moja krv. Većina, barem.« Ogledala se oko sebe. »Gdje je Gaët?« »Molim?« Isabelle se klimavo osovi na noge, umalo se ne prevalivši naglavce. »Zar me je ostavio? Jest.« Udarila je u plač. »Ostavio me je.« »Dođi«, nježno je rekla Vianne. Povela je sestru u hladnu unutrašnjost kuće, gdje je Isabelle odbacila krvlju poprskane cipele, pustivši ih da se odbiju o zid i uz topot padnu na pod. Krvavi otisci stopala ostajali su za njima dok su odlazile do kupaonice ispod stubišta. Dok je Vianne grijala vodu i punila kadu, Isabelle je sjedila na podu, nogu opruženih, stopala oblivenih krvlju, mrmljajući sebi u bradu i tarući suze koje su stvarale blatnjave tragove na njezinim obrazima. Kad je kupka bila spremna, Vianne se okrenula prema sestri i stala je nježno razodijevati. Isabelle je bila poput djeteta, krotka, bolno cvileći. Vianne je otkopčala gumbe na leđima nekoć crvene haljine i zgulila je, strahujući da bi sestru mogle izdati noge i od najmanjeg daha. Isabellino čipkasto donje rublje mjestimice je bilo umrljano krvlju. Vianne joj je raskopčala korzet i otpustila ga. Isabelle je škrgućući zubima ušla u kadu. »Nasloni se.« Isabelle je poslušala što joj je rečeno, a Vianne je izlila toplu vodu po sestrinoj glavi pazeći da joj ne ulazi u oči. Cijelo to vrijeme, dok joj je prala prljavu kosu i natučeno tijelo, nizala je jednolične, utješne, beznačajne riječi ne bi li je barem malo umirila.


Zatim joj je pomogla izići iz kade i obrisati tijelo mekanim, bijelim ručnikom. Isabelle je zurila u nju, opuštene brade, prazna pogleda. »Što misliš na to da malo odspavaš?« »Spavati«, Isabelle je promrmljala, a glava joj je padala u stranu. Vianne joj je donijela spavaćicu koja je mirisala na lavandu i ružinu vodicu pa joj pomogla da je navuče. Isabelle jedva da je mogla držati oči otvorenima dok ju je Vianne vodila u spavaću sobu na katu, gdje ju je smjestila pod lagani pokrivač. Utonula je u san prije nego što joj je glava dotaknula jastuk.

Probudila se u tami. Sjetila se danje svjetlosti. Gdje je? Toliko je brzo sjela da joj se zavrtjelo u glavi. Nekoliko je puta plitko udahnula, a onda se ogledala oko sebe. Soba na gornjem katu u Le Jardinu. Njezina stara soba. Nije ju obuzeo osjećaj topline. Koliko ju je puta samo madame Kletva ovdje zaključala »za njezino vlastito dobro«? »Ne misli na to«, naglas je izgovorila. Odmah potom uslijedila je još gora uspomena. Gaëton. Ipak ju je napustio; ispunilo ju je to razočaranjem, dubokim do srži, onim koje je tako dobro poznavala. Zar ništa nije dosad naučila? Ljudi napuštaju. Znala je to. A naročito nju. Odjenula je bezoblični plavi kućni haljetak koji je Vianne ostavila u dnu kreveta. Zatim je krenula niz uske, plitke stube, pridržavajući se za željeznu ogradu. Svaki bolom ispunjen korak bio joj je kao pobjeda. Dolje je kuća bila tiha, ništa se nije čulo osim pucketavog, statičkog šuma s radija namještenog na najtiše. Bila je prilično sigurna da je Maurice Chevalier pjevao ljubavnu pjesmu. Krasno. Vianne je bila u kuhinji. Na sebi je imala kockastu pregaču preko blijedožute kućne haljine, a marama cvjetna uzorka pokrivala joj je kosu. Nožem je gulila krumpire. Iza nje, voda u loncu od lijevanog željeza veselo je ključala. Od miomirisa, Isabelle je voda krenula na usta. Vianne pohita naprijed da izvuče stolac za malenim stolom u kutu kuhinje. »Evo, sjedni.« Isabelle se svalila na stolac. Sestra joj je donijela već pripremljeni pladanj na kojem je bila velika kriška još uvijek toplog kruha, namaz od dunja i nekoliko krišaka šunke. Isabelle uze kruh svojim crvenim, izgrebanim prstima, primaknuvši ga licu, udišući njegov miris kvasca. Ruke su joj se tresle dok je uzimala nož i mazala kruh voćem i sirom. Kad je spustila nož, zazveketao je. Podignula je krišku i zagrizla; bio je to jednostavno najbolji zalogaj u njezinu životu. Tvrda korica kruha, poput jastuka mekana sredina, sir kremast poput maslaca i voće; bila je to kombinacija od koje


umalo da nije pala u nesvijest. Ostatak je slistila poput luđakinje, jedva zamijetivši šalicu crne kave koju je Vianne pred nju spustila. »Gdje je Sophie?« upitala je Isabelle, obraza napuhnutih od hrane. Bilo je teško prestati jesti, čak i iz pristojnosti. Posegnula je za breskvom, osjetila njezinu pahuljastu sočnost u ruci i zagrizla. Sok joj je curio niz bradu. »U susjednoj sobi, igra se sa Sarom. Sjećaš se moje prijateljice Rachel?« »Sjećam se«, rekla je Isabelle. Vianne i sebi natoči malu šalicu kave i donese do stola, gdje je sjela. Isabelle podrigne pa prekrije usta. »Ispričavam se.« »Mislim da ti se manjak manira sada može oprostiti«, s osmijehom je rekla Vianne. »Nisi upoznala madame Dufours. Nema sumnje da bi me zbog ovog propusta odalamila ciglom«, uzdahnula je Isabelle. Sad ju je bolio želudac; imala je osjećaj da bi mogla povratiti. Rukavom obriše vlažnu bradu. »Kakve su vijesti iz Pariza?« »Zastava sa svastikom visi s Eiffelova tornja.« »A tata?« »Dobro je, kaže.« »Brine se zbog mene, kladim se«, gorko je rekla Isabelle. »Nije me smio poslati. Ali kad je taj išta drugo učinio?« Razmijeniše pogled. Bila je to jedna od rijetkih uspomena koju su dijelile, to napuštanje, no bilo je očito da se Vianne nije željela prisjećati. »Čuli smo da vas je bilo više od deset milijuna na cestama.« »Rulja nije bila ono najgore«, rekla je Isabelle. »Bili smo uglavnom žene i djeca, V, i starci i dječaci. I samo su nas... zbrisali.« »Sad je svršeno, hvala Bogu«, rekla je Vianne. »Bilo bi nam najpametnije da se usredotočimo na ono dobro. Tko je Gaëton? Jučer si ga spominjala u bunilu.« Isabelle stane čačkati po jednoj krastici na nadlanici, trenutak prekasno shvativši da ju je trebala ostaviti na miru. Krastica se odlomila i krv je stala navirati. »Možda on ima neke veze s ovim«, rekla je Vianne kad se tišina rastegnula. Izvukla je zgužvan komadić papira iz džepa pregače. Bila je to poruka koja je bila pričvršćena za Isabellin pojas. Prljavi, krvavi otisci prstiju na papiru. Nisi spremna, pisalo je. Isabelle je imala osjećaj kao da joj tlo izmiče pod nogama. Bila je to blesava, dječja reakcija, prenapuhana, i znala je to, ali svejedno ju je silno pogodilo, duboko povrijedilo. Želio ju je povesti sa sobom sve dok se nisu poljubili. Kao da je osjetio da joj nešto nedostaje. »Nitko«, mračno je rekla uzevši poruku i zgužvavši je. »Samo momak crne kose i oštra lica koji laže čim zine. Nitko i ništa.« Zatim pogleda Vianne. »Odlazim u rat. Ne zanima me što bilo tko misli. Vozit ću sanitetsko vozilo ili previjati rane. Bilo što.«


»Za Boga miloga, Isabelle. Ta Pariz je okupiran. Nacisti kontroliraju grad. Što bi osamnaestogodišnja djevojka mogla učiniti u vezi s time?« »Ne kanim se skrivati na selu dok nacisti haraju Francuskom. Uostalom, nikad baš nisi osjećala sestrinsku ljubav prema meni.« Njezino se ispaćeno lice ukruti. »Otići ću čim budem u stanju hodati.« »Ovdje ćeš biti sigurna, Isabelle. To je ono što je važno. Moraš ostati.« »Sigurna?« prasnula je Isabelle. »Misliš da je to ono što je sad bitno, Vianne? Daj da ti ispričam što sam sve tamo vidjela. Francuske trupe. Bježe pred neprijateljem. Nacisti ubijaju nevine. Možda ti možeš to ignorirati, ali ja neću.« »Ostat ćeš ovdje i biti na sigurnom. I o tome više nema razgovora.« »A kad sam ja to ikad s tobom bila sigurna, Vianne?« rekla je Isabelle, uočivši bol kako raste u sestrinim očima. »Bila sam mlada, Isabelle. Pokušavala sam ti biti majka.« »Ma daj, molim te. Nemojmo se početi lagati.« »Nakon što sam izgubila dijete...« Isabelle okrene leđa sestri i šepajući se udalji, prije nego što će reći nešto neoprostivo. Sklopila je ruke da umiri njihovo drhtanje. Upravo je ovo bio razlog zašto se nije željela vratiti u ovu kuću i svojoj sestri, zašto nije ovamo dolazila godinama. Previše je boli bilo među njima. Upalila je radio da joj utopi misli. Glas je pucketao radiovalovima. »... govori vam maršal Pétain...« Isabelle se namrštila. Pétain je bio junak Velikog rata, obljubljeni francuski vođa. Pojačala je radio. Iza nje se pojavila Vianne. »... smatrao sam da bi smjer djelovanja francuske vlade...« Statički šum nadglasao je njegov duboki glas, pucketajući kroza nj. Isabelle je nestrpljivo lupnula radio. »... našu izvrsnu vojsku, koja se bori, junaštvom dostojnim svoje dugogodišnje tradicije, protiv neprijatelja nadmoćnog ljudstvom i naoružanjem...« Šum. Isabelle ponovno udari radio, šapnuvši: »Zut.« »... u ovim bolnim trenucima, mislima sam uz nesretne izbjeglice koji su, u iznimnoj bijedi, zatrpali naše ceste. Izražavam im duboku sućut i zabrinutost. Slomljena srca obavještavam vas da je od danas nužno prestati s borbom.« »Zar smo pobijedili?« upitala je Vianne. »Pssst«, oštro je siknula Isabelle. »... sinoć sam uputio zahtjev neprijatelju, pitajući ga je li spreman na častan razgovor sa mnom, kao vojnik s vojnikom, nakon što prestanu borbena djelovanja, kako bismo priveli kraju neprijateljstvo...« Riječi toga starca tutnjale su, izgovarajući stvari poput »dani kušnje«, »suspregnite gnjev«, i najgore od svega, »sudbina domovine«. A onda je izgovorio ono što Isabelle nikad nije mislila da će čuti u Francuskoj. »Predaja.«


Odšepala je iz sobe na svojim krvavim stopalima i otišla u stražnje dvorište, najednom ostavši bez zraka, nesposobna udahnuti kako spada. »Zasigurno je tako najbolje«, mirno je kazala njezina sestra. Kad je Vianne uopće došla ovamo? »Čula si za maršala Pétaina. On je junak kojemu nema premca. Ako on kaže da se moramo prestati boriti, onda moramo. Sigurna sam da će se dogovoriti s Hitlerom.« Vianne je ispružila ruku. Isabelle naglo ustukne. Pomisao na Viannein utješni dodir izazvao joj je mučninu. Okrene se sučelice sestri. »Ne pregovara se s čovjekom kao što je Hider.« »Znači, znaš više od naših junaka?« »Znam da ne smijemo odustati.« Vianne je zacoktala, bio je to blag podsmijeh razočaranja. »Ako maršal Pétain misli da je predaja ono najbolje za Francusku, onda jest. Točka. Barem će rat završiti i naši će se muškarci vratiti kućama.« »Ti si budala.« Vianne će na to: »Dobro«, pa se vrati natrag u kuću. Isabelle je rukom zaklonila oči od sunca i zagledala se u jarko-plavo nebo bez oblačka. Koliko će proći prije nego ovo plavetnilo preplave njemački bombarderi? Nije znala koliko je dugo tamo stajala zamišljajući najgore. Prisjećajući se kako su nacisti otvorili paljbu na nevine žene i djecu tamo u Toursu, pokosivši ih, travu zacrvenivši njihovom krvlju. »Tante Isabelle?« Kao iz daljine, Isabelle je čula tih, bojažljiv glasić. Polako se okrenula. Prelijepa djevojčica stajala je kod stražnjih vrata Le Jardina. Koža joj je bila kao u majke, blijeda poput najfinijeg porculana, a izražajne oči, koje su se iz daljine činile crne kao ugljen, bile su tamne poput očevih. Kao da je iskočila sa stranica kakve bajke - Snjeguljica ili Trnoružica. »Nije moguće da si to ti, Sophie«, rekla je Isabelle. »Zadnji put kad sam te vidjela... sisala si palac.« »I još uvijek to ponekad činim«, rekla je Sophie urotnički se smiješeći, »Nećeš nikome reći?« »Ja? Ja sam najbolja čuvarica tajni«, Isabelle krene prema njoj, misleći, moja nećakinja. Obitelj. »Da ti odam tajnu o sebi, pa da bude pošteno.« Sophie ozbiljno kimne, raširivši oči. »Mogu učiniti da budem nevidljiva.« »Ne možeš.« Isabelle je vidjela da se Vianne pojavila na stražnjim vratima. »Pitaj mamu. Ušuljala bih se u vlakove, iskradala kroz prozore i bježala iz samostanskih tamnica. I sve to samo zato što mogu biti nevidljiva.« »Isabelle«, strogo će Vianne.


Sophie je zaneseno zurila u Isabelle. »Stvarno?« Isabelle letimice pogleda Vianne. »Lako je nestati kad nitko ne gleda.« »Ja te gledam«, rekla je Sophie. »Hoćeš li sada postati nevidljiva?« Isabelle se nasmije. »Naravno da neću. Čarolija, kako bi bila najbolja, mora biti neočekivana. Slažeš se? A sada, hoćemo li odigrati jednu partiju ›dame‹?«


Osam redaja je bila gorka pilula, ali maršal Pétain bio je častan čovjek, junak prošloga rata s Nijemcima. Da, bio je star, ali Vianne je dijelila mišljenje da mu je to samo dalo bolju perspektivu iz koje može procijeniti okolnosti. Smislio je način da se njihovi muškarci vrate svojim kućama, tako da ništa neće biti kao onomad u Velikom ratu. Vianne je razumjela ono što Isabelle nije: Pétain se predao u ime Francuske kako bi spasio živote i sačuvao svoj narod i njihov način života. Bila je istina da su uvjeti predaje bili teški: Francuska je bila presječena napola i podijeljena u dvije zone. Okupiranu zonu - sjevernu polovinu zemlje i obalna područja (uključujući Carriveau) - trebali su preuzeti i njome upravljati nacisti. Veliki središnji dio države, ono što se prostiralo ispod Pariza i iznad mora, bit će Slobodna zona, kojom će upravljati francuska vlada u Vichyju, na čelu sa samim maršalom Pétainom, a u suradnji s nacistima. Odmah nakon predaje Francuske, zavladala je nestašica hrane. Sapun za pranje rublja bilo je nemoguće nabaviti. Nije se moglo računati ni na bonove. Telefonska služba postala je nepouzdana, baš kao i poštanska. Nacisti su učinkovito presjekli komunikaciju između gradova i manjih mjesta. Jedina dopuštena pismena komunikacija bila je ona na službenim njemačkim dopisnicama. Ali za Vianne to nisu bile najgore promjene. Isabelle je postala nemoguća. Nekoliko puta od predaje, dok je Vianne rintala kako bi ponovno zasadila vrt i pokušala dovesti u red oštećene voćke, zastala bi usred posla i vidjela Isabelle kako stoji otraga, kod kapije, zureći u nebo kao da se nešto tamno i jezivo kreće prema njima.

P

Sve o čemu je Isabelle mogla razgovarati bila su nacistička zlodjela i njihova odluka da pobiju sve Francuze. Nije bila kadra - dakako - držati jezik za zubima, a kako ju je Vianne odbijala slušati, Sophie je postala njezina publika, njezina sljedbenica. Sirotoj je nećakinji punila glavu grozomornim prizorima onoga što im slijedi, toliko da su dijete mučile snomorice. Vianne se nije usuđivala ostaviti njih dvije nasamo, pa ih je danas, kao i svakoga dana, obje natjerala da pođu s njom u grad da vide što mogu nabaviti za svoje bonove. Stajale su u redu za hranu pred mesnicom već dva sata. Isabelle se gotovo cijelo to vrijeme žalila. Navodno nije vidjela smisla u tome da i ona kupuje hranu. »Vianne, gledaj«, rekla je Isabelle. »Mon Dieu.« Pa dramatičnije. »Vianne. Gledaj.« Okrenula se - samo kako bi ušutkala sestru - i ugledala ih. Nijemci.


Gore i dolje niz ulicu prozori su se treskom zatvarali. Ljudi su toliko brzo nestajali da se Vianne najednom zatekla kako stoji sama na pločniku sa sestrom i kćeri. Dograbila je Sophie i povukla ih uz zatvorena vrata mesnice. Isabelle prkosno kroči na ulicu. »Isabelle«, siknula je Vianne, ali ona je ostala na mjestu. Zelene oči plamtjele su mržnjom na njezinu blijedom licu nagrđenom ogrebotinama i modricama. Zeleni kamion na čelu kolone zaustavio se ispred Isabelle. Otraga, vojnici su sjedili na klupama, jedan drugom sučelice, pušaka nemarno položenih na krilu. Izgledali su mlado i svježe obrijani, i orni pod svojim ganc novim kacigama, s odličjima svjetlucavim na sivozelenim odorama. Ponajprije mladi. Nikakva čudovišta; tek dječaci, zapravo. Izvili su vratove da vide što ih je zaustavilo. Ugledavši Isabelle kako stoji tamo, nasmiješili su se i stali mahati. Vianne je ščepala sestru za ruku i povukla je s ulice. Vojna pratnja protutnjala je mimo njih, kolona automobila, motocikala i kamiona prekrivena kamuflažnim mrežama. Naoružani tenkovi kotrljali su se, grmeći po kamenom popločanoj cesti. A onda su došli pješaci. Dugačka kolona, dva reda, marširajući u grad. Isabelle je odvažno koračala uz njih, Ulicom Victora Hugoa. Nijemci su joj mahali, više nalik kakvim turistima negoli okupatorima. »Mama, ne daj joj da ide sama«, rekla je Sophie. »Merde.« Vianne je stegnula Sophienu ruku i pojurila za Isabelle. Dostigli su je kod idućeg bloka. Gradski trg, obično krcat ljudima, sad je opustio. Tek se nekolicina građana usudila ostati kad su se njemačka vozila zaustavila pred gradskom vijećnicom i parkirala. Pojavio se časnik - barem je Vianne tako pretpostavila, po načinu kako je počeo izvikivati naredbe. Vojnici su marširali oko velikoga kamenog trga, zauzevši ga svojom nadmoćnom prisutnošću. Strgali su francusku zastavu i zamijenili je onom nacističkom: golema crna svastika na crveno-crnoj pozadini. Kad je podignuta, trupe su zastale kao jedan, podignuvši uvis desnu ruku i povikavši: »Heil Hitler!« »Uh, da mi je puška«, rekla je Isabelle. »Pokazala bi im da se ne želimo svi predati.« »Psst«, rekla je Vianne. »Ubit će nas zbog te tvoje jezičine. Idemo.« »Ne. Želim...« Vianne se naglo okrene prema sestri. »Dosta. Nećeš privlačiti pozornost. Razumiješ li?« Isabelle dobaci još jedan mržnjom ispunjen pogled prema vojnicima u maršu i pusti Vianne da je odvede.


Skrenule su s glavne ulice i ušle u mračan procjep među Zidovima koji je vodio do pokrajnje uličice iza trgovine šešira. Mogle su čuti pjesmu vojnika. Onda je odjeknuo pucanj. Pa još jedan. Netko je vrisnuo. Isabelle je zastala. »Da se nisi usudila«, rekla je Vianne. »Polazi.« Držale su se mračnih uličica, skrivajući se u vežama kad bi čule glasove kako im se približavaju. Trebalo im je dulje nego inače da prođu kroz grad, ali naposljetku su dospjele do prašnjave ceste. Tiho su prošle pokraj groblja pa nastavile prema kući. Kad su ušle unutra, Vianne je zalupila vratima i zaključala ih. »Vidiš?« smjesta je rekla Isabelle. Očito je jedva čekala trenutak da može postaviti pitanje. »Pođi u svoju sobu«, Vianne je rekla Sophie. Što god da je Isabelle kanila izreći, nije željela da Sophie to čuje. Skinula je šešir s glave i spustila ga u praznu košaru. Ruke su joj se tresle. »Ovdje su zbog uzletišta«, rekla je Isabelle. Počela je koračati. »Nisam mislila da će se to tako brzo dogoditi, čak i s predajom. Nisam vjerovala... Mislila sam da će se naši vojnici ipak boriti. Mislila sam...« »Prestani gristi nokte. Raskrvarit ćeš ih, znaš.« Isabelle je izgledala kao pomahnitala s onom svojom do struka dugom plavom kosom koja je ispala iz pletenice i izranjavanim licem iskrivljenim od gnjeva. »Nacisti su ovdje, Vianne. U Carriveauu. Njihove zastave vijore se s gradske vijećnice kao s Trijumfalne kapije i Eiffelova tornja. Nisu bili u gradu ni pet minuta, a već su zapucali.« »Rat je gotov, Isabelle. Tako je kazao maršal Pétain.« »Rat je gotov? Rat je gotov"! Zar ih nisi vidjela tamo, s puškama i zastavama, kako se bahate? Moramo pobjeći odavde, V. Povest ćemo Sophie i napustiti Carriveau.« »I otići kamo?« »Bilo kamo. U Lyon, možda. U Provansu. Kako se zove onaj grad u Dordogneu gdje je rođena mama? Brantôme? Mogli bismo pronaći njezinu prijateljicu, onu Baskijku, kako se ono zvala? Madame Babineau. Ona bi nam mogla pomoći.« »Boli me glava zbog tebe.« »Glavobolja ti je sada najmanji problem«, dočekala je Isabelle, ponovno se ushodavši. Vianne joj priđe. »Nećeš učiniti nikakvu ludost ni glupost. Razumiješ li me?« Isabelle je frustrirano zastenjala i odmarširala gore, snažno zalupivši vratima. Predaja. Riječ je zapela u Isabellinim mislima. Te noći, dok je ležala u gostinskoj sobi u prizemlju zureći u strop, osjećala je kako se u njoj uglavila frustracija, toliko duboko da je jedva mogla bistro razmišljati.


Zar bi trebala provesti rat u ovoj kući, poput kakve bespomoćne djevojčice, prati rublje, čekati u redovima za hranu i mesti podove? Zar će stajati sa strane i gledati kako neprijatelj otima sve od Francuske? Oduvijek se osjećala osamljenom i frustriranom - ili, barem, otkako se mogla sjetiti - ali nikad tako oštro kao sad. Zaglavila je ovdje na selu, bez prijatelja, i nije imala što činiti. Ne. Mora postojati nešto što može učiniti. Čak i ovdje, čak i sad. Sakrij dragocjenosti. Bilo je to sve što joj je palo na um. Nijemci će opljačkati kuće u gradu; u to ni trena nije posumnjala, i pritom uzeti sve što vrijedi. Vlada - kukavice kakve već jesu to je morala znati. Upravo su zato ispraznili Louvre i na Židove muzeja objesili krivotvorine. »Nije bogzna kakav plan«, promrsila je. Ali bolje i to nego ništa. Idućeg dana, čim su Vianne i Sophie otišle u školu, Isabelle se bacila na posao. Oglušila se na sestrinu naredbu da ode u grad po hranu. Nije mogla podnijeti pomisao da vidi naciste, a jedan dan bez mesa teško da bi bilo što značio. Umjesto toga, pretražila je kuću, otvarajući ormare i prekapajući po ladicama, gledajući pod krevete. Uzimala je svaki iole vrijedan predmet i slagala ih na stol u blagovaonici. Bilo je tu mnoštvo obiteljskih vrednota. Čipka, rukotvorina njezine prabake, komplet prvoklasnih srebrnih posudica za sol i papar, pladanj Limoges pozlaćenih rubova koji je pripadao njihovoj tetki, nekoliko malih impresionističkih platana, stolnjak izrađen od fine bjelokosnobijele čipke Alençon, nekoliko fotoalbuma, fotografija u srebrnom okviru na kojoj su Vianne, Antoine i mala Sophie, majčini biseri, Vianneina vjenčanica i još štošta. Spakirala je sve što je moglo stati u drvom pojačani kožni sanduk, koji je potom odvukla kroz ugaženu travu, lecnuvši se svaki put kad bi zapeo za kamen ili o nešto udario. Kad se najzad domogla štaglja, teško je disala i znojila se. Štagalj je bio manji nego što se sjećala. Sjenik - nekoć jedino mjesto na svijetu gdje je bila sretna - bio je zapravo majušni niz dasaka na katu, komadić poda na vrhu trošnih, klimavih ljestava ispod krova, kroz čije su se procjepe mogli vidjeti djelići neba. Koliko je samo sati provela ovdje gore, sama sa svojim slikovnicama, pretvarajući se da je nekome dovoljno stalo do nje da će je doći potražiti? Čekajući sestru, koja je uvijek bila s Rachel ili s Antoineom. Otresla se uspomena. Štagalj je bio više od devet metara širok. Izgradio ga je njezin pradjed kako bi u njemu držao zaprežna kola i kočije - onomad kad je obitelj imala novca. Sad je samo stari Renault bio parkiran u središtu. Pregrade su bile pune dijelova traktora i paučinom obloženih drvenih ljestava te zahrđalih poljoprivrednih alatki. Zatvorila je štagalj i otišla do automobila. Suvozačeva vrata otvore se uz škripavo, zveketavo oklijevanje. Ušla je, pokrenula motor i odvezla ga naprijed kojih dva i pol metra, a onda se zaustavila.


Sada su se otkrila vrata u podu. Metar i pol duga, jedan metar široka, načinjena od dasaka povezanih kožnim remenjem, tapodrumska vratašca bilo je nemoguće uočiti, naročito sada kad su bila prekrivena zemljom i sijenom. Podignula ih je i prislonila o blatnjavi branik automobila pa zavirila dolje u pljesnivu tamu. Držeći sanduk za remen, upalila je svjetiljku i podmetnula je pod pazuho pa se stala polako spuštati niz ljestve, vukući za sobom sanduk, prečku za prečkom, sve dok se nije našla na dnu. Sanduk je zaklepetao o zemljani pod iza nje. Poput sjenika, i ovaj joj se brlog činio većim kad je bila dijete. Otprilike dva metra dug i tri metra širok, s policama na jednom zidu i starim madracem na podu. Na policama su nekoć bile bačve za vino, ali sad je tamo bio samo jedan fenjer. Gurnula je sanduk u kut otraga, a onda se vratila u kuću gdje je pokupila nešto konzervirane hrane, deka, medicinskih potrepština, očevu lovačku pušku i bocu vina, pa sve to posložila na police. Kad se uspela natrag ljestvama, u štaglju je zatekla Vianne. »Što, pobogu, radiš ovdje?« Isabelle otare prašnjave ruke o iznošenu pamučnu suknju. »Skrivam tvoje dragocjenosti i spremam zalihe - u slučaju da se budemo morali skrivati od nacista. Dođi dolje i pogledaj. Mislim da sam obavila dobar posao.« Krenula je natrag niz ljestve, a Vianne ju je slijedila u tamu. Upalivši svjetiljku, Isabelle ponosno pokaže očevu pušku, namirnice i medicinske zalihe. Vianne ode ravno do majčine kutije za nakit i otvori je. Unutra je bio broš, naušnice i ogrlice, uglavnom izrađene po narudžbi. Ali na dnu, počivajući na plavom baršunu, bili su biseri koje je baka nosila na dan vjenčanja i predala ih majci da ih i ona nosi na svom. »Možda ćeš ih jednoga dana morati prodati«, rekla je Isabelle. Vianne zaklopi kutiju. »To je obiteljska ostavština, Isabelle. Za Sophieno vjenčanje - i tvoje. Nikad ih neću prodati.« Nestrpljivo je uzdahnula i okrenula se prema sestri. »Što si od namirnica uspjela pribaviti u gradu?« »Ovo sam radila umjesto toga.« »Pa naravno. Važnije je bilo skriti mamine bisere nego priskrbiti večeru za nećakinju. Stvarno, Isabelle.« Vianne se uspne uz ljestve, njezino se nezadovoljstvo odražavalo u povremenom otpuhivanju. Isabelle napusti podrum i vrati Renault natrag na mjesto. Zatim skrije ključeve iza polomljene daske u jednoj od pregrada. U posljednjem trenutku sjeti se onesposobiti automobil, te skine razvodnu kapu. Sakrije je zajedno s ključevima. Kad se najzad vratila u kuću, Vianne je bila u kuhinji, pržeći krumpir u tavi. »Nadam se da nisi gladna.« »Nisam.« Prošla je mimo Vianne jedva je i pogledavši. »O, sakrila sam ključeve i razvodnu kapu u prvoj pregradi, iza polomljene daske.« U dnevnoj je sobi upalila radio i primaknula se bliže nadajući se da će čuti vijesti s BBC-ja.


Najprije se čulo krčanje, a onda je nepoznat glas izgovorio: »Slušate BBC. Obraća vam se general De Gaulle.« »Vianne!« Isabelle dovikne prema kuhinji. »Tko je general De Gaulle?« Vianne dođe u dnevnu sobu, tarući ruke o pregaču. »Što...« »Psst«, sikne Isabelle. »... dugogodišnji vođe koji su bile na čelu Francuske vojske osnovali su vladu. Uz pretpostavku da je naša armija poražena, ova je vlada pristupila neprijatelju s prijedlogom o prekidu vatre...« Isabelle je zurila u majušni drveni radio, opčinjena. Ovaj čovjek, kojeg nikad dosad nisu čuli, obraćao se izravno francuskom narodu; ne na način kao što je to učinio Pétain, nego sa strašću u glasu. »Pretpostavka poraza. Znala sam!« »... zasigurno smo bili, i još smo uvijek, pokleknuli pod mehaničkom silom neprijatelja, kako na tlu, tako i u zraku. Tenkovi, zrakoplovi, njemačke taktike zatekli su naše generale do te mjere da se ni do dandanas nisu oporavili. No je li izrečena posljednja riječ? Je li sva nada izgubljena? Je li poraz konačan?« »Mon Dieu«, rekla je Isabelle. Ovo je bilo ono što je željela čuti. Nešto se ipak moglo učiniti, moglo se boriti. Predaja nije bila konačna. »Što god da se dogodi«, nastavio je De Gaulleov glas, »plamen francuskog otpora ne smije se i neće se ugasiti.« Isabelle nije ni primijetila da plače. Francuska nije odustala. Sad joj je samo valjalo smisliti kako odgovoriti na ovaj poziv.

Dva dana nakon što su nacisti okupirali Carriveau, sazvali su sastanak za kasno popodne. Svi su trebali biti nazočni. Bez iznimke. Svejedno, Vianne je na jedvite jade uspjela nagovoriti sestru da i ona pođe. Kao i obično, Isabelle je smatrala da se uobičajena pravila na nju ne odnose i željela je prkosom iskazati nezadovoljstvo. Kao da bi nacisti marili što jedna drska osamnaestogodišnjakinja misli o njihovoj okupaciji njezine zemlje. »Pričekaj ovdje«, nestrpljivo je rekla Vianne kad je najzad izvela Isabelle i Sophie iz kuće. Oprezno je zatvorila polomljene vratnice. Blago su škljocnule. Nekoliko trenutaka poslije, na cesti se pojavila Rachel, prilazeći im s bebom u naručju dok je uz nju koračala Sarah. »Ovo je moja najbolja prijateljica Sarah«, rekla je Sophie gledajući u Isabelle. »Isabelle«, s osmijehom je rekla Rachel. »Drago mi je što te ponovno vidim.« »Je li?« odvratila je ova. Rachel joj priđe bliže. »Bilo je to davno«, nježno je rekla. »Bile smo mlade, glupe i sebične. Žao mi je što smo se loše ponašale prema tebi. Ignorirale te. Sigurno je to bilo silno bolno.« Isabellina se usta otvore pa zatvore. Barem jednom nije imala što dodati.


»Idemo«, rekla je Vianne, iživcirana što je Rachel mogla reći Isabelle ono što sama nije bila kadra. »Ne smijemo kasniti.« Čak i ovako kasno popodne bilo je neobično toplo, i za tili čas Vianne osjeti kako se počinje znojiti. U gradu su se pridružile čangrizavoj gomili što se natiskala u uskoj kamenoj ulici. Trgovine su bile zatvorene, prozori zamračeni, iako će vrućina biti nepodnošljiva kad se svi vrate kućama. Većina je izloga bila prazna, što teško da je bilo iznenađenje. Nijemci su strahovito puno jeli; još gore, ostavljali su ostatke hrane na tanjurima u kafićima. Bilo je to bezobzirno i okrutno, pored toliko majki koje su brojile staklenke u podrumima ne bi li razdijelile svaki dragocjeni zalogaj svojoj djeci. Nacistička je propaganda bila posvuda, na prozorima i Zidovima trgovina; plakati s nasmiješenim njemačkim vojnicima okruženima francuskom djecom, s ciljem da osokole Francuze da prihvate njihovu okupaciju i postanu dobri, poslušni građani Reicha. Kako se gomila približavala gradskoj vijećnici, gunđanje je jenjavalo. Ovako izbliza, ova se pokornost činila još i gorom, ovo slijepo koračanje prema mjestu sa stražarima na vratima i zaključanim prozorima. »Ne bismo trebale ući«, rekla je Isabelle. Rachel, koja je stajala između sestara, obje ih nadvisivši, zacokće jezikom. Premjestila je dijete u rukama, utješnim ga ritmom tapšući po leđima. »Pozvani smo.« »To je još veći razlog da se sakrijemo«, rekla je Isabelle. »Sophie i ja ulazimo«, rekla je Vianne, iako ju je prožeo neki osjećaj crne slutnje. »Imam loš predosjećaj u vezi s ovim«, promrmljala je Isabelle. Poput stonoge s tisuću nogu, rulja je krenula naprijed u gradsku vijećnicu. Nekoć su ove Židove krasile tapiserije, blago ostalo iz vremena kraljeva, kad je dolina Loire bila kraljevsko lovište, ali sve je to sada nestalo. Umjesto toga, na Zidovima su bile svastike i propagandni plakati - Vjerujte Reichu! - te golema Hitlerova slika. Ispod slike stajao je muškarac u crnoj vojnoj tunici okićenoj odličjima i željeznim križevima, u hlačama do koljena i ulaštenim čizmama. Crveni povez sa svastikom ovijao je njegov desni biceps. Kad je vijećnica bila dupkom puna, vojnici su zatvorili hrastova vrata, koja su prosvjedujući zaškripala. Časnik sprijeda okrenuo im se sučelice, ispružio desnu ruku i rekao: »Heil Hitler.« Ljudi su stali među sobom blago mrmljati. Što im je činiti? »Heil Hitler«, mrzovoljno je uzvratila nekolicina. Prostorija je počela vonjati na znoj, laštilo za kožu i cigaretni dim. »Ja sam Sturmbannführer2 Weldt iz Geheime Staatspolizei. Gestapo«, rekao je muškarac u crnoj uniformi na francuskom s teškim naglaskom. »Ovdje sam kako bih 2

Vojni čin SS-a, odgovara hrvatskom činu bojnika.


vam iznio pravila u ime domovine i Führera. Neće biti teško nikome tko se bude ponašao sukladno pravilima.« Pročistio je grlo. »Pravila su: svi radioprijamnici se imaju predati nama, ovdje u gradskoj vijećnici, smjesta, kao i sve puške, eksplozivne naprave i streljivo. Sva vozila koja su u voznom stanju će se zaplijeniti. Dobit ćete tkanine za zamračenje svih prozora, i iskoristit ćete ih. Točno u devet navečer počinje policijski sat. Nijedno svjetlo ne smije biti upaljeno nakon sumraka. Nadzirat ćemo svu hranu, kako uzgojenu, tako i onu uvezenu.« Zastao je, pogledavši masu pred sobom. »Nije tako strašno, vidite? Živjet ćemo u skladu, zar ne? Ali znajte ovo - bilo kakav čin sabotaže, špijunaže ili otpora bit će kažnjen brzo i bez milosti. Kazna za takvo ponašanje je smrt strijeljanjem.« Izvukao je kutiju cigareta iz džepa na prsima pa jednu izvadio. Pripalivši je, napeto se zagledao u ljude, kao da kani upamtiti svako lice. »Također, iako se mnogo vaših bijednih, kukavičkih vojnika vraća, moramo vas obavijestiti da će oni koji su zatočeni ostati u Njemačkoj.« Vianne osjeti kako se smetenost mreška publikom. Pogleda Rachel na čijem su se uglatom licu pojavile mrlje crvenila - znak tjeskobe. »Mare i Antoine će doći kući«, tvrdoglavo je rekla Rachel. Sturmbannführer nastavi: »Sada se možete razići jer sam siguran da smo se razumjeli. Moji časnici će biti ovdje do osam i četrdeset pet večeras. Primat će vaše predmete. Nemojte kasniti. I«, dobrodušno se nasmiješio, »ne riskirajte svoje živote skrivajući radioprijamnike. Što god zadržite - ili sakrijete - pronaći ćemo, a kad pronađemo... smrt.« Izgovorio je to tako opušteno, nabacivši tako dobroćudan osmijeh, da ga ljudi u prvi mah nisu ni shvatili. Svi su ostali stajati jedan trenutak dulje, nesigurni smiju li se pomaknuti. Nitko nije želio učiniti prvi korak, no onda su odjednom svi krenuli, poput čopora, prema otvorenim vratima i izlazu. »Gadovi«, rekla je Isabelle kad su skrenuli u pokrajnju uličicu. »A ja sam bila sigurna da će nam dopustiti da zadržimo oružje«, rekla je Rachel pripaljujući cigaretu, duboko uvukavši pa brzo ispuhnuvši. »Bogami, ja ću svoju pušku zadržati«, glasno je rekla Isabelle »I radio.« »Psst«, Vianne je ukori. »General De Gaulle misli...« »Ne želim više slušati te budalaštine. Moramo pognuti glave dok se naši muškarci ne vrate kući«, rekla je Vianne. »Mon Dieu«, oštro će Isabelle. »Misliš da će tvoj muž ovo riješiti?« »Ne mislim«, odvrati Vianne. »Vjerujem da ćeš ti ovo riješiti, ti i tvoj general De Gaulle, za koga nitko nikad nije ni čuo. A sad, dolazi ovamo. Dok ti kuješ planove da spasiš Francusku, ja se moram brinuti o svom vrtu. Hajde, Rachel, mi glupače se moramo skloniti.« Vianne je čvrsto držala Sophienu ruku i žustro koračala ispred njih. Nije se gnjavila osvrtati da provjeri slijedi li ih Isabelle. Znala je da joj sestra tamo otraga


šepa na svojim izranjavanim nogama. Inače bi Vianne išla ukorak s njom, iz pristojnosti, ali sada je bila previše bijesna da bi za to marila. »Tvoja sestra možda i nije toliko u krivu«, kazala je Rachel dok su prolazile pokraj normanske crkve na rubu grada. »Staneš li na njezinu stranu, možda budem prisiljena povrijediti te, Rachel.« »Sad kad si to rekla, tvoja sestra možda nije sasvim u krivu.« Vianne uzdahne. »Nemoj joj to govoriti. Već je dovoljno nepodnošljiva.« »Morat će se naučiti pristojnosti.« »Ti je tome poduči. Pokazala se nepopravljivom i nepopustljivom u tome da posluša razum. Pohađala je dvije djevojačke škole, a i dalje ne zna kada valja držati jezik za zubima ili pristojno razgovarati. Prije dva dana, umjesto da ode u grad po meso, skrila je dragocjenosti i stvorila nam skrovište. Za svaki slučaj.« »I ja bih vjerojatno trebala skriti svoje. Doduše, nije da imamo previše.« Vianne napući usnice. Nema smisla o ovome dalje raspredati. Uskoro će Antoine biti kod kuće i pomoći će joj zauzdati Isabelle. Na kapiji Le Jardina, Vianne se pozdravila s Rachel i njezinom djecom i one pođoše dalje. »Zašto im moramo predati radio, mama?« upitala je Sophie. »To je tatin radio.« »Ne moramo«, rekla je Isabelle prišavši im sleđa. »Sakrit ćemo ga.« »Nećemo ga sakriti«, oštro je rekla Vianne. »Učinit ćemo kako nam je rečeno i biti tihe, a uskoro će Antoine doći kući i on će znati što činiti.« »Dobro došla u srednji vijek, Sophie«, rekla je Isabelle. Vianne trzajem povuče vrata, otvorivši ih, prekasno se sjetivši da su ih izbjeglice polomile. Sirota je stvar zaklepetala na jednoj šarci. Vianne je morala prikupiti i posljednji atom snage da se pretvara kao da se ništa nije dogodilo. Odmarširala je u kuću, otvorila vrata i smjesta upalila svjetlo u kuhinji. »Sophie«, rekla je izvlačeći ukosnice iz šešira. »Bi li, molim te, postavila stol?« Vianne je ignorirala kćerino gunđanje - bilo je očekivano. U samo nekoliko dana, Isabelle je naučila svoju nećakinju kako prkositi autoritetu. Vianne je upalila štednjak i počela s kuhanjem. Kad je ostavila da krem-juha od krumpira i slanine lagano krčka, stala je pospremati. Jasno, Isabelle nije bilo ni kraj pameti da joj pomogne. Uzdišući, napunila je sudoper vodom kako bi oprala posuđe. Bila je toliko zaokupljena poslom da joj je trebao jedan trenutak da shvati kako netko kuca na ulazna vrata. Zagladivši kosu, prođe kroz dnevnu sobu, gdje je zatekla Isabelle koja se podignula s divana s knjigom u ruci. Ona čita dok Vianne kuba i čisti. Pa naravno. »Očekuješ li koga?« upitala je Isabelle. Vianne zatrese glavom. »Možda ne bismo trebale otvarati«, rekla je Isabelle. »Pretvarati se da nismo u kući.«


»Vjerojatno je to Rachel.« Netko opet zakuca. Polako, kvaka se okrene i vrata se odškrinu. Da, naravno da je to Rachel. Tko bi inače... Njemački vojnik uđe u njihov dom. »O, moja isprike«, reče on na užasnom francuskom. Skinuo je svoju vojnu kapu, stavio je pod pazuho i nasmiješio se. Bio je zgodan muškarac - visok, širokih ramena i uskih kukova, blijede kože i svijetlosivih očiju. Vianne procijeni da je negdje njezinih godina. Njegova vojna odora bila je pedantno ispeglana, izgledajući ganc nova. Željezni križ krasio je njegov uzdignuti ovratnik. Naočale su mu visjele s vezice oko vrata, a glomazni kožni remen opasao je njegov struk. Iza njega, kroz grane voćki, vidjela je motocikl parkiran uz cestu. Uz bok motocikla bila je prikačena prikolica na kojoj su bile strojnice. »Mademoiselle«, obratio se Vianne kratko joj kimnuvši i udarivši jednom petom čizme o drugu. »Madame«, ispravila ga je, poželjevši da zvuči bahato, samouvjereno, ali čak je i vlastitim ušima zvučala prestrašeno. »Madame Mauriac.« »Ja sam Hauptmann - satnik - Wolfgang Beck.« Predao joj je list papira i ponovno lupnuo petama. »Moj francuski nije tako dobar. Ispričajte me zbog mog neznanja, molim.« Kad se nasmiješio, duboke jamice stvorile su se na njegovim obrazima. Uzela je list papira i namrštila se. »Ne znam njemački.« »Što želite?« upitala je Isabelle koraknuvši ispred Vianne. »Vaš dom je najljepši i vrlo blizu uzletištu. Zamijetio sam to nakon našeg dolaska. Koliko soba imate?« »Zašto?« upitala je Isabelle u isto vrijeme kad je Vianne izgovorila: »Tri.« »Ja se ovdje useliti«, objavio je satnik na svom lošem francuskom. »Useliti«, ponovila je Vianne. »Mislite... ostati?« »Oui, madame.« »Useliti? Vi? Muškarac? Nacist? Ne. Ne.« Isabelle je vrtjela glavom. »Ne.« Satnikov osmijeh nije izblijedio niti je iščeznuo. »Bili ste u gradu«, rekao je gledajući Isabelle. »Vidio sam vas kad smo stigli.« »Primijetili ste me?« Nasmiješio se. »Siguran sam da vas je svaki muškarac od krvi i mesa u mojoj pukovniji primijetio.« »Smiješno je da spominjete krv«, dočekala je Isabelle. Vianne laktom podbode sestru. »Oprostite, satniče. Moja mlađa sestra ponekad znade biti svojeglava. Ali ja sam udana, znate, i moj je suprug na fronti, a tu su mi sestra i kći, tako da morate razumjeti koliko je neprilično da ste ovdje.« »Aha, znači radije biste mi prepustili cijelu kuću. To je zasigurno teško za vas.« »Prepustiti?« rekla je Vianne.


»Mislim da nisi razumjela satnika«, rekla je Isabelle ne odmičući pogleda s njega. »On se useljava u tvoj dom, preuzima ga, zapravo, a taj list papira je zahtjev koji to omogućava. Kao i Pétainovo primirje, dakako. Možemo mu napraviti mjesta ili napustiti kuću koja naraštajima pripada našoj obitelji.« Doimao se kao da mu je silno neugodno. »Takva je, bojim se, situacija. Mnogi se vaši sumještani suočavaju s istom dilemom, strahujem.« »Ako odemo, hoćete li nam poslije vratiti kuću?« upita Isabelle. »Ne bih tako mislio, madame.« Vianne se usudi prići korak bliže. Možda bi ga mogla kako urazumiti. »Mislim da će se moj suprug svaki dan vratiti. Možda biste mogli pričekati dok ne dođe?« »Nisam general, madame. Ja sam obični satnik Wehrmachta. Slušam zapovijedi, madame. Ne izdajem ih. Naređeno mi je da se ovdje uselim. Ali uvjeravam vas da sam džentlmen.« »Mi odlazimo«, rekla je Isabelle. »Odlazimo?« s nevjericom je ponovila Vianne. »Ovo je moj dom.« Zatim reče satniku: »Mogu računati na to da ćete biti pristojni?« »Naravno.« Vianne pogleda Isabelle koja je polako zavrtjela glavom. Vianne je znala da zapravo nema drugog izbora. Morala je držati Sophie na sigurnom dok se Antoine ne vrati kući, a onda će riješiti ovu neugodnost. Zasigurno će se uskoro vratiti, sad kad je potpisano primirje. »Imamo jednu sobicu u prizemlju. Tamo će vam biti udobno.« Satnik kimne. »Merci, madame. Donijet ću svoje stvari.«

Čim su se vrata za satnikom zatvorila, Isabelle je rekla: »Jesi li sišla s uma? Ne možemo živjeti s nacistom.« »Rekao je da je u Wehrmachtu. Je li to isto?« »Ni najmanje me ne zanima njihov zapovjedni lanac. Nisi vidjela što su nam sve voljni učiniti, Vianne. Ja jesam. Odlazimo. Idemo u susjedstvo, do Rachel. Mogle bismo s njom živjeti.« »Rachelina kuća je pretijesna za sve nas i ne kanim napustiti dom i prepustiti ga Nijemcima.« Na to Isabelle nije imala što reći. Vianne je osjetila kako je tjeskoba pritišće u grlu. Stara se nervozna navika vratila. »Ti pođi ako moraš, ali ja čekam Antoinea. Predali smo se, tako da će se brzo vratiti.« »Vianne, molim te.« Prednja ulazna vrata snažno se zatresu. Opet kucanje. Vianne tupo krene naprijed. Drhtavom rukom posegne za kvakom i otvori vrata.


Satnik Beck stajao je tamo, u jednoj ruci držeći kapu, a u drugoj malenu kožnu putnu torbu. Rekao je: »Dobar dan, još jednom, madame.« Kao da je neko dulje vrijeme izbivao. Vianne se počeše po vratu, osjećajući se zapravo krhkom pod pogledom ovog muškarca. Brže-bolje uzmakne, rekavši: »Ovamo, Herr satniče.« Kad se okrenula, vidjela je dnevnu sobu koju su uredile tri generacije žena. Zlaćani ožbukani Zidovi, boje svježe ispečenog brioša, sivi kameni podovi prekriveni starim Aubussonovim sagovima, bogato izrezbaren drveni namještaj tapeciran moherom i izvezenom tkaninom, svjetiljke od porculana, zastori od zlatnog i crvenog platna, antikviteti i dragocjenosti ostali iz doba kada su Rossignolovi bili imućni trgovci. Sve donedavna Židove su krasila umjetnička djela. Sada su ostale tek nevažne slike. Isabelle je one dobre sakrila. Vianne prođe pokraj svega toga do male gostinske sobe zabačene iza stubišta. Kod zatvorenih vrata, lijevo od kupaonice koja je tu dodana ranih dvadesetih, zastane. Mogla ga je čuti kako diše iza njezinih leđa. Otvorila je vrata i otkrila uzak sobičak s velikim prozorom, uokvirenim plavosivim zastorima što su padali na drveni pod. Oslikana komoda, pred njom plavi lavor i vrč. U kutu je bio stari ormar od hrastovine, ozrcaljenih vrata. Pored dvostrukog kreveta noćni ormarić, na njemu antikni sat na postolju. Isabellina je odjeća bila razbacana posvuda, kao da se pakirala za podulji odmor. Vianne je brzo pokupi, kao i torbu. Kad je dovršila, okrene se. Njegova torba padne na pod. Pogleda ga, prisiljena pukom ljubaznošću da mu ponudi napet osmijeh. »Ne brinite, madame«, blago je rekao. »Upozoreni smo da se ponašamo kao gospoda. Moja bi majka tražila isto, a, ruku na srce, ona me plaši vise od generala.« Bila je to tako obična primjedba da je Vianne ostala zatečena. Nije imala pojma kako odgovoriti tom neznancu, odjevenom poput neprijatelja, no izgledom nalik mladiću kojeg bi mogla sresti u crkvi. A kakva bi bila cijena da kaže nešto pogrešno? Ostao je stajati na pristojnoj udaljenosti. »Ispričavam se zbog bilo kakvih neugodnosti, madame.« »Moj će se suprug brzo vratiti.« »Svi se mi tome nadamo.« Još jedna obeshrabrujuća primjedba. Vianne uljudno kimne i ostavi ga samog u sobi, zatvorivši za sobom vrata. »Reci mi da on ne ostaje.« Isabelle je pohitala prema njoj. »Kaže da ostaje«, umorno je odvratila Vianne, odmaknuvši kosu s očiju. Tek sad je shvatila da drhti. »Znam što misliš o tim nacistima. Samo se pobrini da on to ne dozna. Neću ti dopustiti da dovodiš Sophie u opasnost tim djetinjim prkosom.« »Djetinji prkos! Jesi li...« Vrata gostinske sobe se otvore, utišavši Isabelle.


Kapetan Beck samouvjereno krene prema njima široko se osmjehujući. Tada ugleda radio u sobi i zastane. »Ne brinite se, dame. Bit će mi silno zadovoljstvo da odnesem vaš radio komandantu.« »Zbilja?« reče Isabelle. »To smatrate ljubaznošću?« Vianne osjeti stezanje u grudima. U Isabelle je ključala oluja. Obrazi njezine sestre su problijedjeli, usne se stegnule u tanku, bezbojnu crtu, a oči suzile. Šibala je pogledom Nijemca, kao da ga očima može ubiti. »Naravno.« Nasmiješio se, doimljući se pomalo smeteno. Iznenadan muk kao da ga je obeshrabrio. Najednom je rekao: »Imate prelijepu kosu, mademoiselle.« Kad se Isabelle namrštila, dometne: »Ovo je nepriličan kompliment, zar ne?« »Mislite?« muklo će Isabelle. »Jako lijepu.« Beck se nasmiješio. Isabelle ode u kuhinju i vrati se s krojačkim škarama. Njegov osmijeh izblijedi. »Nešto sam pogrešno rekao?« Vianne se umiješa: »Isabelle, nemoj«, baš kad je ova šakom skupila svoju gustu plavu kosu. Mračno zureći u lijepo lice satnika Becka, ona odsiječe kosu i preda mu dugi plavokosi rep. »Zasigurno je verboten da imamo bilo što lijepo, zar ne, satniče Beck?« Vianne dahne. »Molim vas, gospodine. Ne obazirite se na nju. Isabelle je blesava, gorda djevojka.« »Ne«, rekao je Beck. »Ona je bijesna. A bijesni ljudi u ratu čine pogreške i pogibaju.« »Kao i okupatorski vojnici«, prasnula je Isabelle. Beck se nasmijao. Isabelle ispusti zvuk nalik režanju i okrene se na peti. Odmaršira uza stube i zalupi vratima, toliko snažno da se cijela kuća zatresla.

»Zacijelo ćete sad željeti s njom razgovarati«, rekao je Beck. Pogledao je Vianne na način kao da se razumiju. »Takvo... dramatiziranje na pogrešnom mjestu moglo bi biti iznimno opasno.« Vianne ga ostavi u dnevnoj sobi i ode na gornji kat. Zatekla je Isabelle kako sjedi na Sophienu krevetu, toliko bijesna da se sva tresla. Ogrebotine su nagrdile njezine obraze i vrat; podsjetnik na sve što je vidjela i proživjela. A sad joj je kosa bila odrezana, vrhovi neravni. Baci njezine stvari na nepospremljen krevet i zatvori vrata. »Ma što ti je, u ime Božje, bilo na umu?« »Mogla bih ga ubiti u snu. Samo mu prerezati vrat.« »I misliš da ne bi došli potražiti satnika kojem je naređeno da se ovamo useli? Mon Dieu, Isabelle«. Duboko je uzdahnula ne bi li smirila svoje podivljale živce.


»Znam da je među nama bilo razmirica, Isabelle. Znam da nisam bila dobra prema tebi dok si bila dijete - i sama sam bila premlada i previše preplašena da bih ti mogla pomoći - a tata je bio još gori. Ali ovdje sad nije riječ o nama, i ne možeš više biti tako nagla. Sad je važna moja kći. Tvoja nećakinja. Moramo je zaštititi.« »Ali...« »Francuska se predala, Isabelle. Sigurna sam da ti nije promaknula ta činjenica.« »Nisi li čula generala De Gaullea? Rekao je...« »A tko je uopće taj general De Gaulle? Zašto bismo slušale njega? Maršal Pétain je ratni heroj i naš vođa. Moramo vjerovati našoj vladi.« »Šališ li se, Vianne? Vlada u Vichyju surađuje s Hitlerom. Kako ne razumiješ opasnost? Pétain je u krivu. Zar bismo trebali slijepo slijediti svoje vođe?« Vianne polako krene prema Isabelle, sad se već stvarno plazeći. »Ne sjećaš se prošlog rata«, rekla je sklopivši ruke ne bi li ih umirila. »Ja se sjećam. Sjećam se očeva, braće i stričeva koji se nisu vratili kući. Sjećam se djece u svom razredu kako tiho plaču, kad bi loše vijesti stigle telegramom. Sjećam se muškaraca koji su se vraćali kući na štakama, nogavica praznih, ili bez ruke, ili unakaženog lica. Sjećam se kakav je tata bio prije rata - i kako se promijenio kad se vratio kući, kako je pio, lupao vratima i urlao na nas, a sjećam se i kad je prestao. Sjećam se priča o bitkama kod Verduna i na Sommi, i milijun Francuza što su pogibali u rovovima crvenima od krvi. I o njemačkim zvjerstvima, ne zaboravi taj dio. Bili su okrutni, Isabelle.« »Pa o tome ti i ja govorim. Moramo...« »Bili su okrutni jer smo s njima bili u ratu, Isabelle. Pétain nas je poštedio da ponovno sve to prolazimo. Spasio nas je. Spriječio je rat. Sad će se Antoine i svi naši muškarci vratiti kućama.« »U svijet gdje se kliče Heil Hitler?« zareži Isabelle. »Plamen francuskog pokreta otpora neće se i ne smije ugasiti. To je kazao De Gaulle. Moramo se boriti kako god znamo. Za Francusku, V. Tako da ostane Francuska.« »Dosta«, rekla je Vianne. Primaknula se dovoljno da može šaptati, ili je poljubiti, ali Vianne nije učinila nijedno. Mirnim, jednoličnim glasom, rekla je: »Uzet ćeš Sophienu sobu, a ona će se preseliti kod mene. I upamti jedno, Isabelle, mogao bi nas ubiti. Ubiti i nitko neće mariti. Nećeš izazivati tog vojnika u mojoj kući.« Vidjela je da su riječi pogodile u žicu. Isabelle se ukočila. »Trudit ću se držati jezik za zubima.« »Itekako se potrudi.«


Devet ianne je zatvorila vrata spavaće sobe i naslonila se na njih nastojeći smiriti živce. Mogla je čuti kako Isabelle korača gore-dolje po sobi, toliko bijesno da su podne daske podrhtavale. Koliko je Vianne stajala tamo, drhteći, pokušavajući se smiriti? Činilo se da su prošli sati dok se borila s vlastitim strahom. Da su vremena druga, pronašla bi snage da razumno porazgovara sa svojom sestrom, da je urazumi, kaže sve ono što je dugo bilo neizgovoreno. Vianne bi joj rekla koliko se kaje zbog svog ponašanja kad je ova bila dijete. Možda bi je sestra najzad mogla razumjeti. Vianne je bila tako bespomoćna nakon majčine smrti. Kad ih je otac poslao od kuće, da žive u ovom gradiću, pod budnim, strogim okom žene koja djevojčicama nije pokazivala ni mrvicu ljubavi, Vianne je... uvenula. Da su vremena druga, mogla bi podijeliti s Isabelle ono što im je bilo zajedničko, reći joj koliko je bila shrvana majčinom smrću, kako joj je očevo odbacivanje slomilo srce. Ili kako se prema njoj ponio kad mu je u šesnaestoj došla, noseća i zaljubljena... kako joj je odvalio šamar i nazvao je sramotom. Kako je Antoine odgurnuo oca, snažno, i rekao: Oženit ću se njome. I očev odgovor: U redu, tvoja je. Možete uzeti kuću. Ali uzet ćete i ono cmizdravo derište.

V

Vianne je sklopila oči. Mrzila se svega toga prisjećati, godinama; gotovo je i zaboravila. Ali sad, kako bi išta od toga mogla potisnuti? Učinila je svojoj sestri točno ono što je njihov otac učinio njima. Bila je to najveća pogreška u njezinu životu. Ali ovo nije bilo vrijeme da se pogreške ispravljaju. Sada je morala upregnuti sve svoje snage da zaštiti Sophie, dok se Antoine ne vrati. Isabelle će to jednostavno morati shvatiti. S uzdahom, siđe dolje da provjeri večeru. U kuhinji je vidjela da juha malo previše ključa pa je otklopila poklopac i smanjila vatru. »Madame? Jeste li vesela?« Trgne se na zvuk njegova glasa. Kad je uopće ušao ovamo? Duboko je uzdahnula i zagladila kosu. Nije to bila riječ na koju je mislio. Njegov je francuski zaista bio užasan. »Hvala.« »Divno miriše«, rekao je prišavši joj sleđa. Odložila je kuhaču pored štednjaka. »Smijem li poviriti što kuhate?« »Naravno«, rekla je. Oboje su se pretvarali da je njezino mišljenje bitno. »Najobičnija juha od krumpira.«


»Moja žena, ajoj, nije bogzna kakva kuharica.« Sad je bio točno iza njezinih leđa, zauzevši Antoineovo mjesto, gladan čovjek koji zaviruje u lonac. »Oženjeni ste«, rekla je. Malo joj je laknulo, iako nije znala reći zašto. »I uskoro će nam se roditi dijete. Mislili smo ga nazvati Wilhelm. Neću biti tamo kad se rodi i takvu odluku morat će, dakako, donijeti majka.« Njegove su riječi bile tako... ljudske. Zatekla se kako se blago okreće da ga pogleda. Bio je njezine visine, gotovo iste, i to ju je uznemirilo; pogled u njegove oči činio ju je ranjivom. »Ako Bog da, uskoro ćemo se svi vratiti svojim kućama«, rekao je. I on sam želi da ovo što prije svrši, s olakšanjem je pomislila. »Vrijeme je za večeru, satniče. Hoćete li nam se pridružiti?« »Bila bi mi čast, madame. Iako će vam, siguran sam, biti drago kad čujete da ću većinu večeri raditi dokasna i blagovati s časnicima. Također ću često biti na terenu. Katkad ćete jedva i primijetiti moju prisutnost.« Vianne ga ostavi u kuhinji i odnese srebrni pribor u blagovaonicu, gdje umalo da se nije sudarila s Isabelle. »Ne bi smjela biti nasamo s njime«, prosiktala je Isabelle. Satnik uđe u prostoriju. »Ne možete misliti da bih prihvatio vašu gostoljubivost i onda vam naudio? Promislite. Donio sam vam vino. Krasan Sancerre.« »Donijeli ste nam vino«, ponovila je Isabelle. »Kao i svaki dobar gost«, odvratio je. Vianne je pomislila, o ne, ali nije mogla učiniti ništa da ušutka Isabelle. »Čuli ste za Tours, Herr satniče?« upitala je Isabelle. »Kako su vaše Stuke bombardirale nedužne žene i djecu dok smo bježali, spašavajući živu glavu?« »Vi?« rekao je zamišljena izraza na licu. »I ja sam bila tamo. Vidjeli ste ozljede na mome licu.« »Ah«, rekao je. »To mora da je bilo silno neugodno.« Isabelle se umiri. Zelenilo njezinih očiju kao da je blistalo na crvenim posjekotinama i modricama na njezinoj blijedoj koži. »Neugodno.« »Misli na Sophie«, jednoličnim je glasom podsjeti Vianne. Isabelle zaškrguće zubima, a onda ih iskesi u lažnom osmijehu. »Izvolite, satniče Beck, dajte da vas otpratim do vašeg mjesta.« Prvi put u zadnjih sat vremena, Vianne je udahnula kako spada. Potom, polako, ode u kuhinju po večeru.

Poslužila je večeru u tišini. Ozračje za večerom bilo je teško, spustivši se na njih poput ugljene čađi. Pržilo je Vianneine živce do točke usijanja. Sunce je vani počelo zalaziti i ružičasta svjetlost ispunila je prozore.


»Želite li malo vina, mademoiselle?« Beck je upitao Isabelle, natočivši sebi veliku čašu Sancerrea koji je donio za stol. »Ako si obične francuske obitelji ne mogu priuštiti vino, Herr satniče, kako bih ja mogla u njemu uživati?« »Jedan gudjaj možda ne bi bio...« Isabelle dovrši juhu i ustane. »Ispričavam se. Muka mi je u želucu.« »I meni«, rekla je Sophie. Ustala je i ona pa krenula za svojom tetom, poput šteneta što slijedi kuju, pognute glave. Vianne je ostala sjediti savršeno mirno, sa žlicom nad zdjelom s juhom. Ostavile su je samu s njime. Dah joj je bio tek treperenje u grudima. Oprezno je odložila žlicu pa obrisala usta, tapkajući svojim ubrusom. »Oprostite mojoj sestri, Herr satniče, nagla je i svojeglava.« »Takva je i moja starija kći. Očekujemo da će biti prava nevolja jednom kad malo odraste.« Ovo je toliko iznenadilo Vianne da se okrenula. »Imate kćer?« »Gisela«, rekao je, izvivši usne u osmijeh, »Sad joj je šest i njezina majka već sada nije u stanju natjerati ju da obavlja najobičnije zadatke - kao da, primjerice, opere zube. Naša Gisela bi radije izgradila tvrđavu negoli pročitala knjigu.« Uzdahnuo je, nasmiješivši se. Ovo ju je saznanje zaprepastilo. Pokušala je smisliti nekakav odgovor, ali živci su joj bili odveć istrošeni. Podigne žlicu i stane ponovno jesti. Objed kao da se razvukao u čitavu vječnost, u tišini koja je Vianne bila nepodnošljiva. Onoga trena kad je dovršio rekavši: »Večera je bila divna. Moje zahvale«, ustala je i počela pospremati stol. Na sreću, nije krenuo za njom u kuhinju. Ostao je u blagovaonici, sam za stolom, ispijajući vino koje je donio, a za koje je pretpostavljala da ima okus jeseni - okus krušaka i jabuka. Kad je oprala i obrisala posuđe, i sklonila ga, pala je noć. Izišla je iz kuće, kročivši na zvijezdama obasjano prednje dvorište, tražeći trenutak mira. Na kamenom vrtnom zidu sjena se pomaknula; možda je to bila mačka. Iza leđa je čula korake, zatim paljenje šibice i vonj sumpora. Nečujno je ustuknula, želeći se stopiti sa sjenkama. Ako bi se mogla dovoljno tiho kretati, možda bi se mogla vratiti u kuću kroz bočna vrata ne odajući svoju prisutnost. Ugazila je na grančicu, čula kako pucketa pod njezinim petama, i sledila se. Izišao je iz voćnjaka. »Madame«, rekao je. »I vi volite zvijezde. Žao mi je što sam vas omeo.« Bojala se i pomaknuti.


Prešao je razdaljinu među njima pa stao pokraj nje, kao da tamo pripada, gledajući preko voćnjaka. »Ovdje se nikada ne bi reklo da je rat«, rekao je. Vianne pomisli kako zvuči sjetno, i to je podsjeti da su na jedan način slični oboje razdvojeni od svojih voljenih. »Vaš... nadređeni... rekao je da će svi ratni zarobljenici ostati u Njemačkoj. Što to znači? Što će biti s našim vojnicima? Zasigurno niste sve njih zatočili?« »Ne znam, madame. Neki će se vratiti. Mnogi neće.« »E, pa, nije li ovo dražestan trenutak među novim prijateljima«, rekla je Isabelle glasom oštrim poput britve. Vianne se lecne, prestravljena jer je uhvaćena kako stoji ovdje s Nijemcem, neprijateljem, muškarcem. Isabelle je stajala na mjesečini, u kostimu boje karamele; u jednoj je ruci držala putnu torbu, a u drugoj Viannein najbolji šešir Deauville. »Uzela si moj šešir«, rekla je Vianne. »Možda budem morala čekati vlak. Lice mi je još osjetljivo od nacističkog napada.« Smiješila se Becku dok je to govorila. Nije to zapravo bio osmijeh. Beck spusti glavu, kruto kimnuvši. »Imate sestrinske stvari za raspraviti, očito. Ja ću vas napustiti.« Još jednom uljudno kimnuvši, vrati se u kuću zatvorivši za sobom vrata. »Ne mogu ostati ovdje«, rekla je Isabelle. »Naravno da možeš.« »Ne zanima me prijateljevanje s neprijateljem, V.« »Dovraga, Isabelle. Da se nisi usudila...« Isabelle joj priđe bliže. »Izložit ću i tebe i Sophie riziku. Prije ili poslije. Znaš da je tako. I sama si kazala da moram zaštititi Sophie. Ovo je jedini način da to i učinim. Imam dojam da bih eksplodirala ako ostanem, V.« Viannein bijes se rastopi; sad kad je jenjao, osjeti neizreciv umor. Ova suštinska razlika uvijek bi se među njima ispriječila. Vianne je poštovala pravila, a Isabelle ih je kršila. Čak i dok su bile djevojčice, dok su tugovale, drukčije su izražavale osjećaje. Vianne je utihnula nakon majčine smrti, pokušala se pretvarati da je očevo odbacivanje nije povrijedilo, dok je Isabelle bjesnjela, bježala i tražila pažnju. Majka je obećala da će jednoga dana biti najbolje prijateljice. Sada se, više nego ikad, to činilo nevjerojatnim. Isabelle je, ipak, bila u pravu. Vianne bi se neprestano brinula što će njezina sestra izlanuti u satnikovoj blizini, a, iskreno govoreći, Vianne za to nije imala snage. »Kako ćeš putovati?« »Vlakom. Poslat ću ti telegram čim stignem.« »Čuvaj se. Nemoj raditi ništa budalasto.« »Ja? Pa valjda me bolje poznaješ.«


Vianne privuče Isabelle u grozničav zagrljaj i onda je pusti.

Cesta do grada bila je toliko mračna da Isabelle nije mogla vidjeti vlastita stopala. Bilo je neobično tiho, napeto poput zadržana daha, sve dok nije dospjela do zračne baze. Tamo je čula topot čizama na utabanoj zemlji, motocikle i kamione kako prolaze uz bodljikavu ogradu koja je sad štitila skladišta krcata streljivom. Kamion se pojavio niotkuda, farova ugašenih, grmeći na cesti; zanijela se unatrag dok se izmicala, posrnuvši u jarak. Ni u gradu se nije bilo ništa lakše kretati, sa zatvorenim trgovinama i ugašenim uličnim svjetiljkama, zamračenim prozorima. Tišina je bila sablasna i uznemirujuća. Vlastiti su joj se koraci činili preglasnima. Svakim novim korakom bila je sve više svjesna toga da je policijski sat u jeku i da ga krši. Uvukla se u jednu od pokrajnjih uličica, pipajući dok je koračala grubim pločnikom, prstima prateći izloge trgovina kako bi znala kamo ide. Kad je čula glasove, sledila se, povukavši se u sjenu dok nije ponovno zavladala tišina. Činilo se da joj treba čitava vječnost da dospije do odredišta, željezničkoga kolodvora na rubu grada. »Halt!« Isabelle je čula riječ u istom trenu kad se mlaz bijele svjetlosti raspršio nad njezinom glavom. Bila je sjenka zgrbljena pod njime. Prišao joj je njemački stražar, s puškom na ramenu. »Još si djevojčica«, rekao je prišavši bliže. »Znaš za policijski sat, ja?« upitao je. Polako se uspravila, suočivši se s njime hrabrošću koju nije osjećala. »Znam da nije dopušteno biti vani ovako kasno. Ali ovo je hitno. Moram otići u Pariz. Otac mi je bolestan.« »Gdje ti je Auswies?« »Nemam ga.« Skinuo je pušku s ramena i uzeo je u ruke. »Nema putovanja bez Austviesa.« »Ali...« »Ajde kući, curo, prije nego što nastradaš.« »Ali...« »Smjesta, prije nego što odlučim da te neću ignorirati.« U sebi je Isabelle vrištala od frustracije. Trebalo joj je uložiti priličan napor da se udalji od stražara a da ne progovori ni riječ. Na putu do kuće nije se čak ni držala sjena. Šepirila se svojim nepoštovanjem policijskog sata, izazivajući ih da je ponovnozaustave. Dio nje čak je želio da je uhvate kako bi mogla otpustiti salvu uvreda koje su u njoj ključale. Ovo ne može biti njezin život. Zatočena u kući s nacistom, u gradu koji se predao bez jedne riječi. Vianne nije bila usamljena u želji da se pretvara kako se


Francuska nije predala niti da je okupirana. U gradiću, vlasnici trgovina i kafića smiješili su se Nijemcima, točili im pjenušac i prodavali im najbolje komade mesa. Mještani, seljani uglavnom, slijegali su ramenima, nastavivši sa svojim životom; o, da, mrmljali su oni ispod glasa i vrtjeli glavom, i namjerno ih upućivali u pogrešnom smjeru kad bi ih netko upitao, ali osim tih sitnih znakova pobune, nisu činili ništa. Nije ni čudno da su njemački vojnici bili naduti od bahatosti. Preuzeli su ovaj gradić bez ispaljenog metka. Kvragu, učinili su to isto i s cijelom Francuskom. Ali Isabelle nikad neće moći zaboraviti ono što je vidjela na poljima oko Toursa. U kući, kad se ponovno uspela stubama do spavaće sobe koja je nekoć bila njezina, snažno je zalupila vratima. Nekoliko trenutaka poslije, nanjušila je miris cigarete i toliko se razbjesnila da je poželjela urlati. On je bio dolje, pušio je. Satnik Beck, s onim svojim isklesanim licem i prijetvornim osmijehom, mogao ih je sve izbaciti iz kuće, samo ako mu se prohtije. Bez ikakva valjanog razloga. Njezina se frustracija zgruša u gnjev kakav dosad nije poznavala. Imala je osjećaj kao da je u njoj bomba koja se morala aktivirati. Jedan pogrešan potez - ili riječ - i mogla bi eksplodirati. Odmarširala je do Vianneine spavaće sobe i otvorila vrata. »Treba nam propusnica da napustimo grad«, rekla je sve bjesnija. »Gadovi nam ne daju da se ukrcamo na vlak i odemo u posjet obitelji.« Iz tame, Vianne je rekla: »Dakle, to je to.« Isabelle nije znala je li ono što je čula u sestrinu glasu bilo olakšanje ili razočaranje. »Sutra ujutro ćeš otići u grad umjesto mene. Stajat ćeš u redu dok sam u školi i nabaviti sve što budeš mogla.« »Ali...« »Nema - ali, Isabelle. Ovdje si, i ostaješ. Vrijeme je da malo i ti potegneš. Moram znati da na tebe mogu računati.«

Idućeg tjedna Isabelle se trudila ponašati najbolje što je mogla i umjela, ali bilo je to gotovo nemoguće s tim muškarcem koji je s njima živio pod istim krovom. Noćima nije spavala. Ležala je u krevetu, sama u tami, zamišljajući najgore. Ovog jutra, puno prije zore, odustala je od pretvaranja i ustala iz kreveta. Isplahnula je lice i odjenula jednostavnu dnevnu pamučnu haljinu, omotala šal oko svoje iskasapljene kose, pa pošla dolje. Vianne je sjedila na divanu, pletući, s uljnom svjetiljkom pokraj sebe. U prstenu svjetlosti što ju je odvajala od tame, Vianne se doimala blijedom i bolesnom; očito ni sama nije bogzna kako spavala ovaj tjedan. Iznenađeno je podignula pogled prema Isabelle. »Uranila si.« »Čeka me dugačak dan stajanja u redu. Bilo bi mi bolje da odmah pođem«, rekla je Isabelle. »Prvi u redu dobije najbolje namirnice.«


Vianne odloži pletivo i ustane. Zagladivši haljinu (još jedan podsjetnik da je on u kući; nijedna, naime, nije silazila dolje u spavaćici), ode u kuhinju i potom se vrati s bonovima. »Danas je na redu meso.« Isabelle zgrabi bonove iz Vianneine ruke i napusti kuću, utonuvši u tamu zamračenog svijeta. Zora se podizala dok je hodala, osvjetljujući svijet unutar svijeta - onaj koji je izgledao kao Carriveau, ali doimao se potpuno nepoznatim. Dok je prolazila pokraj uzletišta, maleni zeleni automobil na sporednoj cesti protutnjao je mimo nje. Gestapo. Uzletište je vrvjelo od aktivnosti. Vidjela je četvoricu stražara tamo naprijed dvojica uz novopostavljenu kapiju i dvojicakod dvokrilnih vrata zgrade. Nacističke zastave vijorile su se na ranojutarnjem povjetarcu. Nekoliko je zrakoplova bilo spremno za polijetanje - da bacaju bombe na Englesku i ostatak Europe. Stražari su marširali ispred crvenih znakova upozorenja na kojima je pisalo: VERBOTEN: PRILAZ SE KAŽNJAVA SMRĆU. Nastavila je dalje. Već su četiri žene bile u redu ispred mesnice kad je stigla. Zauzela je svoje mjesto na kraju reda. Tada je ugledala komadić krede na pločniku, zataknut uz rubnik. Smjesta joj sine kako ga može upotrijebiti. Osvrnula se, ali nitko je nije gledao. Zašto bi, kad je posvuda bilo njemačkih vojnika? Muškarci u odorama prolazili su gradom šepireći se poput pijetlova, kupujući sve što bi im zapelo za oko. Bučni, glasni i brzi na smijehu, bili su besprijekorno ljubazni, otvarajući vrata ženama i dodirujući kape, ali Isabelle se nije dala zavarati. Sagnula se i dlanom obujmila komadić krede, sakrivši ga u džep. Smjesta je prože osjećaj opasnosti i ushićenja, samo zato što je se dočepala. Nestrpljivo je tapkala nogama u mjestu čekajući svoj red. »Dobro jutro«, rekla je, ispruživši svoju knjižicu s bonovima mesarevoj supruzi, naoko iscrpljenoj ženi rijetke, tanke kose i još tanjih usnica. »Svinjeće nogice, pola kilograma. Samo je to ostalo.« »Kosti?« »Nijemci uzimaju sve što je dobro, mademoiselle. Ustvari, imate sreću. Svinjetina je verboten Francuzima, zar ne znate, ali oni ne žele jesti nogice. Hoćete li ili ne?« »Ja ću ih uzeti«, rekao je netko iza nje. »I ja!« povikala je druga žena. »Uzet ću ih«, rekla je Isabelle. Uzela je paketić sa zgužvanim papirom povezan konopčićem.


Preko puta ulice čula je udarce vojničkih čizama na kaldrmi, zveket sablji u koricama, muški smijeh i mazne glasove francuskihžena koje su im grijale krevete. Trojac njemačkih vojnika sjedio je za stolom obližnjega kafića. »Mademoiselle?« reče jedan od njih domahujući joj. »Dođite, popijte s nama kavu.« Stegnula je svoju košaru od pruća s papirom omotanim dragocjenostima, ma koliko bile nedovoljne i oskudne, ignorirajući vojnike. Šmugnula je iza ugla, u usku i zavojitu uličicu, nalik svakom prolazu u gradiću. Ulazi su bili uski i na prvi pogled činilo se da su slijepe ulice. Mještani su znali kako njima prolaziti, lakoćom brodara što poznaju zavojitu rijeku. Krenula je naprijed, neprimjetno. Sve su trgovine u uličici bile zatvorene. Plakat na izlogu napuštenog dućana šešira prikazivao je zgrbljenog starca golema, kukasta nosa, pohlepna i zlokobna izgleda, kako drži vreću s novcem, a za sobom ostavlja krv i leševe. Ugledala je i tu riječ - Juif (Židov) - i zaustavila se. Znala je da bi trebala nastaviti dalje. Bila je to samo propaganda, na kraju krajeva, surovi pokušaj neprijatelja da okrivi židovski narod za sve nedaće na svijetu, kao i za ovaj rat. Pa, ipak. Pogledala je lijevo. Ni petnaest metara dalje bila je Rue La Grande, glavna ulica u gradu; njoj zdesna uličica je oštro skretala u drugu. Posegnula je u džep i izvukla komadić krede. Kad je bila sigurna da je zrak čist, na plakatu je nacrtala golemo slovo V, znak pobjede, pokušavši što više precrtati crtež. Netko ju je ščepao za zapešće toliko snažno da je zadahtala. Komadić krede padne, odzvanjajući na kamenom pločniku i otkotrljavši se u pukotinu. »Mademoiselle«, rekao je muškarac, prikucavši je uz plakat koji je netom išarala, pritisnuvši joj lice o papir tako da ga nije mogla vidjeti. »Zar ne znate da je to verboten? I da je kazna smrt strijeljanjem?«


Deset ianne je sklopila oči i pomislila: Požuri kući, Antoine. Bilo je to sve što si je dopuštala, samo ta majušna molba. Kako se mogla nositi sa svime - rat, satnik Beck, Isabelle - sama?

V

Poželjela je da može sanjariti, pretvarati se da njezin život nije okrenut naglavce; da zatvorena vrata gostinske sobe ne znače ama baš ništa, da je sinoć Sophie spavala u Vianneinu krevetu jer su usnule čitajući, da je Antoine bio ispred u dvorištu, ove rosne zore, cijepajući drva za zimu koja neće doći još mjesecima. Uskoro će ući u kuću i reći: E, pa, odoh ja raznositi poštu. Možda će joj reći o najnovijoj poštanskoj markici - pismu koje je stiglo iz Amerike ili Afrike - pa će na licu mjesta smisliti neku romantičnu priču. Umjesto toga, spustila je svoje pletivo u košaru pokraj divana, navukla čizme i krenula vani iscijepati drva. Neće se ni snaći a već će doći jesen, zatim i zima, a vrt uništen nakon izbjeglica podsjetio ju je koliko je ugrožena ravnoteža njezina preživljavanja. Podignula je sjekiru i snažno njome zamahnula. Stegni. Podigni. Umiri. Cijepaj. Svaki udarac sjekirom odjekivao je njezinim rukama i bolno se širio mišićima ramena. Znoj joj je izvirao iz pora, vlažio joj kosu. »Molim, dopustite da ja to učinim.« Ukipjela se sa sjekirom u zraku. U blizini je stajao Beck, odjeven u vojničke hlače i čizme, dok mu je prsa prekrivala tek tanka bijela majica. Njegove je blijede obraze zacrvenilo jutarnje brijanje, a plava mu je kosa bila mokra. Kapljice su padale na majicu tvoreći uzorak majušnih sivkastih sunaca. Smjesta osjeti nelagodu zbog svojega haljetka i radnih čizama, kose omotane viklerima. Spustila je sjekiru. »Postoje stvari koje muškarci rade po kući. Previše ste krhki da cijepate drva.« »Mogu ja to.« »Naravno da možete, ali zašto biste? Pođite, madame. Pobrinite se za svoju kćer. Mogu vam barem ovu malu stvar učiniti. Inače bi me majka išibala bičem.« Kanila se pomaknuti, ali nekako nije mogla, a on je bio tamo, nježno izvlačeći sjekiru iz njezinih ruku. Na trenutak ju je nagonski zadržala. Njihovi se pogledi sretnu i zadrže. Popustila je stisak i ustuknula korak unatrag, toliko naglo da se spotaknula. Uhvatio ju je za zapešće, umirio. Promrsivši zahvalu, okrenula se i udaljila od njega, držeći kralježnicu što je mogla uspravnije. Valjalo joj je smoći svu preostalu hrabrost da ne ubrza korak. Svejedno, kad je dospjela do vrata, imala je osjećaj kao da je trčala od Pariza. Odbacila je prevelike vrtlarske čizme, vidjela kako se odbijaju od zida i


padaju na hrpu. Posljednje što je željela bila je ljubaznost tog čovjeka koji se uselio u njezin dom. Zalupila je vratima i otišla u kuhinju, gdje je upalila štednjak i stavila na plinsko kolo lonac s vodom da prokuha. Zatim je otišla do podnožja stubišta i dozvala kćer na doručak. Morala je zazvati još dva puta - a onda i zaprijetiti - prije nego što je Sophie sišla, vukući noge, kose razbarušene, mrka pogleda. Na sebi je imala mornarsku opravicu - opet. U ovih deset mjeseci otkako je Antoine izbivao, već ju je prerasla, ali nije ju htjela prestati nositi. »Ustala sam«, rekla je, dogegavši se do stola i zauzevši mjesto. Vianne je spustila pred kćer zdjelu s palentom. Ovog se jutra raspištoljila pa je na vrh stavila žlicu konzerviranih bresaka. »Mama? Čuješ li ovo? Netko kuca na vrata.« Vianne zavrti glavom (sve što je čula bili su udarci sjekirom) pa je otišla do vrata i otvorila ih. Tamo je stajala Rachel s djetetom u rukama, a uz bok joj se stiskala Sarah. »Danas ćeš predavati s viklerima?« »Oh!« Vianne se osjeti blesavo. Što ju je spopalo? Danas je posljednji dan škole prije ljetnih praznika. »Idemo, Sophie. Kasnimo.« Požurila je natrag u kuću i pospremila stol. Sophie je polizala tanjur pa ga je Vianne ostavila u bakrenom sudoperu da ga opere kasnije. Prekrila je ostatke palente u loncu i sklonila breskve, te se otišla gore spremiti. Za tili čas, skinula je viklere i raščešljala kosu u mekane valove. Dograbila je šešir, rukavice i torbicu, te napustila kuću, pronašavši Rachel i djecu kako je čekaju u voćnjaku. Satnik Beck također je bio tamo, pokraj drvarnice. Njegova bijela majica bila je na nekim mjestima mokra i zalijepljena za prsa, otkrivajući kovrčave malje. Sjekiru je opušteno naslonio na jedno rame. »Hej, pozdrav«, rekao je. Vianne je mogla osjetiti Rachelin sumnjičav pogled. Beck je spustio sjekiru. »Je li ovo vaša prijateljica, madame?« »Rachel«, kruto je rekla Vianne. »Moja susjeda. Ovo je Herr satnik Beck. On je... onaj koji se uselio kod nas.« »Pozdrav«, ponovio je Beck uljudno kimajući. Vianne položi ruku na Sophiena leđa i malo je pogurne, pa su krenule, sporo napredujući kroz visoku travu u voćnjaku pa izbivši na prašnjavu cestu. »Zgodan je«, rekla je Rachel kad su se primaknule uzletištu, koje je vrvjelo aktivnostima iza namota bodljikave žice. »Nisi mi to rekla.« »Je li?« »Prilično sam sigurna da si toga svjesna, tako da mi je tvoje pitanje zanimljivo. Kakav je?«


»Nijemac je.« »Vojnici koji žive kod Claire Moreau izgledaju kao kobasice s nogama. Čujem da piju tolike količine vina da bi konja omamile, i hrču poput prasaca. Rekla bih da si još dobro i prošla.« »Ti si dobro prošla. Rachel. U tvoju se kuću nitko nije uselio.« »Siromaštvo se najzad isplatilo.« Provukla je ruku ispod Vianneine. »Nemoj izgledati tako pokislo. Čujem da im je strogo naređeno da se ponašaju pristojno.« Vianne pogleda svoju najbolju prijateljicu. »Prošlog tjedna Isabelle je odrezala kosu ispred satnika kazavši da je ljepota zasigurno verboten.« Rachel nije mogla sasvim zatomiti osmijeh. »Oh.« »Ne bih rekla da je to smiješno. Mogle smo nastradati zbog njezine naravi.« Rachelin osmijeh izblijedi. »Možeš li s njom razgovarati?« »O, mogu ja razgovarati. Ali kad je ona ikad nekoga poslušala?«

»Boli me«, rekla je Isabelle. Muškarac je trzajem odmakne od zida i odvuče niz ulicu, toliko se brzo krećući da je morala trčkarati uz njega; svakim je korakom udarala o kameni pod uličice. Kad se spotaknula o kamen i umalo pala, on pojača stisak i zadrži je na nogama. Misli, Isabelle. Nije bio u uniformi, sigurno je gestapovac. A to je bilo gadno. Vidio je kako šara po plakatu. Računa li se to kao čin sabotaže, špijunaže ili otpora njemačkoj okupaciji? Nije da je dignula most u zrak ili prodala tajne Britancima. Bila je to umjetnost... kanila sam nacrtati vazu s cvijećem... Nije to bio znak za pobjedu, bila je to vaza. Nikakav otpor, samo šašava djevojka koja crta na jedinom komadu papira koji je mogla pronaći. Nikad nisam ni čula za generala De Gaullea. A što ako joj ne po vjeruju? Muškarac se zaustavio pred hrastovim vratima s crnom alkom u obliku lavlje glave u sredini. Pokucao je četiri puta. »K- kamo me vodite?« Je li ovo stražnji ulaz u sjedište Gestapa? Čula je jezive glasine o ispitivanjima gestapovaca. Navodno su bili nemilosrdni sadisti, ali nitko nije bio sasvim siguran. Vrata se polako otvore, otkrivši starca s beretkom. Rukom smotana cigareta visjela je s njegovih mesnatih, pjegavih usana. Kad je ugledao Isabelle, namrštio se. »Otvaraj«, zarežao je muškarac iza Isabelle i starac se izmaknuo u stranu. Bila je uvučena u prostoriju punu dima. Oči su je zapekle dok se ogledavala oko sebe. Bio je to napušteni dućan u kojem su se nekoć prodavale kapice i šivaći pribor. Na zadimljenoj svjetlosti ugledala je prazne vitrine zgurane uza Židove; metalne


vješalice za šešire bile su na hrpi u kutu. Prednji prozor bio je zazidan ciglama, a stražnja vrata s izlazom na Rue La Grande bila su zakračunata iznutra. Četiri muškarca bila su u prostoriji; visoki, prosijedi muškarac, odjeven u dronjke, stajao je u kutu; dječak je sjedio pokraj starca koji je otvorio vrata, a privlačan mladić u ofucanom džemperu, iznošenim hlačama i pohabanim čizmama sjedio je za stolićem. »Tko je ona, Didier?« upitao je starac koji je otvorio vrata. Isabelle je tek tada prvi put pošteno pogledala čovjeka koji ju je zarobio. Bio je krupan i mišićav, napuhana izgleda cirkuskog snagatora, snažne čeljusti na prevelikom licu. Stajala je što je uspravnije mogla, ramena zabačenih i brade podignute. Znala je da izgleda smiješno mladoliko u kariranoj suknji i uskoj bluzi, ali nije im željela pružiti to zadovoljstvo da vide koliko je zapravo prestravljena. »Pronašao sam je kako kredom ispisuje slovo V na njemačkim plakatima«, reče crnomanjasti muškarac koji ju je uhvatio. Didier. Isabelle stegne šaku desne ruke nastojeći istrljati narančaste tragove krede a da oni ne primijete. »Zar nemaš ništa za reći?« upitao je starac u kutu. Bio je šef, očito. »Nemam kredu.« »Vidio sam je kako to čini.« Isabelle odluči riskirati. »Vi niste Nijemci«, rekla je snagatoru. »Francuzi ste. Dala bih se okladiti. A ti«, rekla je starcu, »ti si mesar.« Na dječaka se nije ni osvrnula, ali zgodnom mladiću u dronjcima je rekla: »Čini mi se da si gladan, i mislim da nosiš bratovu odjeću, ili nešto što si ukrao s nekakvog užeta. Komunist.« Nacerio se i to je promijenilo cijelo njegovo držanje. Ali muškarac u kutu bio je onaj koji ju je zanimao. Onaj koji je bio glavni. Prišla je korak bliže. »Ti bi mogao biti arijevac. Možda si prisilio ostale da budu ovdje.« »Poznajem ga cijelog života, mademoiselle«, rekao je mesar. »Borio sam se uz njegova oca - i tvoga - na Sommi. Ti si Isabelle Rossignol, oui?« Nije odgovorila. Je li ovo bila zamka? »Ne odgovara«, rekao je boljševik. Ustao je sa svog mjesta i prišao joj. »To ti je pametno. Zašto si pisala slovo V na plakatu?« Opet je Isabelle ostala šutke. »Ja sam Henri Navarre«, rekao je, sad dovoljno blizu da je može dotaknuti. »Nismo Nijemci niti s njima surađujemo, mademoiselle.« Značajno ju je pogledao. »Nismo baš svi pasivni. A sada, zašto si šarala po plakatu?« »To je bilo jedino čemu sam se dosjetila«, odvratila je. »Što to znači?« Mirno je izdahnula. »Čula sam De Gaulleov govor na radiju.«


Henri se okrenuo prema stražnjem dijelu prostorije i dobacio pogled starome. Promatrala je kako dvojica muškaraca obavljaju cijeli jedan razgovor a da nisu ni riječ prozborili. Na kraju je shvatila tko je glavni: zgodni komunist. Henri. Najzad, ponovno se okrenuvši, Henri reče: »Ako bi mogla učiniti nešto... više, bi li?« »Na što misliš?« upitala je. »Postoji taj čovjek u Parizu...« »Skupina, zapravo, iz Muzeja čovjeka...« ispravio ga je snagator. Henri podigne ruku. »Ne kazujmo više nego što je potrebno, Didier. Kako bilo, postoji taj čovjek, tiskar, koji riskira život tiskajući letke koje distribuiramo. Ako bismo uspjeli osvijestiti u Francuzima ono što se događa, možda postoji šansa.« Henri posegne u kožnu torbu što je visjela s naslona njegove stolice i izvuče snop papira. Pred njezinim očima iskoči naslov: Vive le Général De Gaulle. Tekst je bio otvoreno pismo maršalu Pétainu koje je izražavalo jasnu kritiku zbog predaje. Na kraju je pisalo: Nous sommes pour le général De Gaulle. Mi smo uz generala De Gaullea. »Onda?« tiho je rekao Henri, a u toj jednostavnoj riječi Isabelle je čula poziv koji je čekala. »Hoćeš li ih raznositi?« »Ja?« »Mi smo komunisti i radikali«, rekao je Henri. »Već nas motre. Ti si djevojka. I k tome, ljepotica. U tebe neće nitko posumnjati.« Isabelle nije ni trena oklijevala. »Učinit ću to.« Muškarci su joj počeli zahvaljivati; Henri ih utiša. »Tiskar riskira život tiskajući te letke, a netko riskira život tipkajući ih. Mi riskiramo život dopremajući ih ovamo, ali ti, Isabelle, ti si ona koja će biti uhvaćena kako ih raznosi - ako te uhvate. Ne smiješ pogriješiti. Ovo nije pisanje kredom po plakatima. Ovo se kažnjava smrću.« »Neće me uhvatiti«, rekla je. Henri se na to nasmiješi. »Koliko ti je godina?« »Gotovo devetnaest.« »Ah«, rekao je. »A kako se netko tako mlad može skrivati od obitelji.« »Moja obitelj je najmanji problem«, odvrati Isabelle. »Ne obraćaju pažnju na mene. Ali... u mojoj kući živi njemački vojnik. I morat ću kršiti policijski sat.« »Neće ti biti lako. Razumijem ako se plašiš.« Henri se počeo okretati. Isabelle istrgne papire iz njegove ruke. »Rekla sam da ću to učiniti.«

Isabelle je bila izvan sebe od ushićenja. Prvi put otkako je proglašeno primirje nije bila potpuno usamljena u potrebi da učini nešto za Francusku. Muškarci su joj ispričali za desetke skupina poput njihove diljem zemlje koje su organizirale otpor i slijedile De Gaullea. Što su više razgovarali, to je bivala uzbuđenija od same pomisli


da će im se pridružiti. Da, znala je da se treba plašiti. (Dovoljno su joj puta to ponovili.) Ali bilo je to suludo - Nijemci prijete smrću zbog nekoliko listova papira? Mogla bi ih razuvjeriti ako je uhvate, u to je bila sigurna. Ali neće je uhvatiti. Koliko se samo puta iskrala iz zaključane škole, ili se ukrcala na vlak bez karte, ili se izvukla iz nevolje? Njezina ljepota joj je uvijek bila od pomoći u kršenju pravila bez posljedica. »Kad budemo dobili nove, kako ćemo s tobom stupiti u kontakt?« upitao je Henri dok je otvarao vrata da je pusti van. Letimice je pogledala niz ulicu. »Stan iznad dućana sa šeširima madame La Foye, Je li još uvijek prazan?« Henri kimne. »Rastvorite zastore kad budete dobili novu pošiljku. Doći ću čim budem mogla.« »Pokucaj četiri puta. Ako ne odgovorimo, udalji se«, rekao je. Nakon stanke, dometne: »Budi oprezna, Isabelle.« Zatvorio je vrata. Ponovno sama, pogledala je u svoju košaru. Letci su bili skriveni pod crvenobijelim kockastim pamučnim stolnjakom. Navrhu su bile nogice umotane u mesarski papir. Kamuflaža nije bila osobita. Morat će nešto bolje smisliti. Krenula je uličicom i skrenula na glavnu ulicu. Nebo se počelo mračiti. Cijeli je dan provela s muškarcima. Dućani su se zatvarali; jedini koji su miljeli naokolo bili su njemački vojnici i nekoliko žena odabranih da im prave društvo. Stolovi kafića na ulici bili su krcati muškarcima u odorama koji jedu najbolja jela, ispijaju birana vina. Valjalo joj je smoći i posljednji atom volje da korača polako. Onog trena kad se našla izvan grada, potrčala je. Kad se približila uzletištu, znojila se i bila je zadihana, ali nije usporila. Trčala je cijelim putem do svoga dvorišta. Kad su se vrata klepećući za njom zatvorila, savila se u struku, teško dašćući, držeći se za trbuh, pokušavajući doći do daha. »Mademoiselle Rossignol, zar vam nije dobro?« Isabelle se naglo uspravi dok joj je srce žestoko tuklo. Pokraj nje se pojavio satnik Beck. Je li već otprije bio ovdje? »Satniče«, rekla je, s naporom pokušavajući smiriti otkucaje srca. »Prošao je konvoj... Ja... ovaj, požurila sam da im se sklonim s puta.« »Konvoj? Nisam ga vidio.« »Bio je tamo dalje. A ja sam... ponekad baš blesava. Izgubila sam pojam o vremenu, razgovarala sam s prijateljicom i, pa...« Udijeli mu najslađi osmijeh i zagladi svoju neravno ošišanu kosu kao da joj je bilo važno da pred njime izgleda lijepo. »Koliki su danas bili redovi?« »Nepregledni.« »Molim vas, dopustite da vam odnesem košaru unutra.«


Pogledala je u svoju košaru i opazila majušan rub papira vidljiv pod stolnjakom. »Ne, ja...« »Ah, inzistiram. Mi smo kavaliri, znate.« Njegovi dugački, fini prsti sklope se oko drške od pruća. Kad se okrenuo prema kući, ona ostane uz njega. »Popodne sam vidjelagomilu ljudi okupljenih pred gradskom vijećnicom. Što će ovdje višijevska policija?« »Ah. Ništa što bi vas trebalo brinuti.« Čekao je kod ulaznih vrata da ih ona otvori. Nervozno je petljala s okruglom kvakom, pa je okrenula i otvorila vrata. Iako je imao svako pravo da uđe unutra kad ga je volja, pričekao je da ga pozove, kao da je bio kakav gost. »Isabelle, jesi li to ti? Gdje si dosad?« Vianne se najednom pojavi kročivši pod snop svjetlosti. »Redovi su danas bili užasni.« Sophie poskoči s poda pored kamina gdje se igrala s Bébéom. »Što si nam danas nabavila?« »Svinjeće nogice«, rekla je Isabelle zabrinuto pogledavajući košaru u Beckovim rukama. »To je sve?« oštro će Vianne. »Što je s uljem?« Sophie potone natrag na sag, vidno razočarana. »Odnijet ću nogice u smočnicu«, rekla je Isabelle posegnuvši za košarom. »Molim vas, dopustite meni«, rekao je Beck. Napeto je zurio u Isabelle. Možda joj se samo tako učinilo? Vianne je upalila svijeću i predala je Isabelle. »Nemoj da uzalud gori. Požuri.« Beck je bio vrlo galantan dok je prolazio kroz polumračnu kuhinju i otvarao vrata podruma. Isabelle je krenula prva, osvjetljujući im put. Drvene stube škripale su pod njezinim nogama sve dok nije kročila na utabani zemljani pod, u podzemnu hladnoću. Drvene police činile su se preblizu kad je Beck sišao i stao iza nje. Plamen svijeće bacao je treperavu svjetlost pred njima. Pokušala je umiriti drhtanje ruku dok je posezala za zamotuljkom sa svinjećim nogicama. Smjestila ih je na policu iza oskudnih zaliha. »Donesi tri krumpira i repu«, zazvala je Vianne. Isabelle malo poskoči na zvuk njezina glasa. »Činite se nervoznom«, primijetio je Beck. »Je li to prava riječ, mademoiselle?« Svijeća među njima je zacvrčala. »Danas je bilo puno pasa u gradu.« »Gestapo. Obožavaju svoje ovčare. Nema razloga da vas to zabrinjava.« »Bojim se... velikih pasa. Jednom me jedan ugrizao. Kad sam bila dijete.« Beck joj uputi osmijeh koji je svjetlost svijeće iskrivila. Ne gledaj u košaru. Ali bilo je prekasno. Opazila je kako je papir još malo izvirio. Prisilila se na osmijeh. »Znate kakve smo mi djevojke. Plašimo se svega.«


»Ja vas ne bih tako opisao, mademoiselle.« Oprezno je posegnula za košarom i povukla je iz njegova stiska. Ne prekidajući kontakt očima, smjestila je košaru na policu, ispod dosega svjetlosti plamena svijeće. Kad je košara bila tamo, u tami, najzad je otpustila dah. Zurili su jedno u drugo u neugodnoj tišini. Beck je kimnuo. »A sada moram otići. Došao sam samo pokupiti neke dokumente za večerašnji sastanak.« Okrenuo se prema stubama i stao se penjati. Isabelle je slijedila satnika uskim stubama. Kad se pojavila u kuhinji, Vianne ju je dočekala prekriženih ruku, mršteći se. »Gdje su krumpir i repa?« upitala je odmjeravajući Isabelle. »Zaboravila sam.« Vianne uzdahne. »Hajde«, rekla je. »Donesi ih.« Isabelle se okrene i vrati u podrum. Nakon što je pokupila krumpir i repu, ode do košare, podignuvši svijeću kako bi je osvijetlila. I eno ga, sićušan bijeli trokut papira virio je van. Na brzinu izvuče letke iz košare i ugura ih pod pojas gaćica. Osjećajući papir na koži, krene gore, smiješeći se.

Za večerom je Isabelle sjedila sa sestrom i nećakinjom, jedući vodenastu juhu i jučerašnji kruh, pokušavajući smisliti što bi rekla, ali ništa joj nije padalo na pamet. Sophie, koja naizgled ništa nije primjećivala, brbljala je, pričajući jednu priču za drugom. Isabelle je nervozno tapkala nogom, osluškujući ne bi li čula zvuk motocikla kako se približava kući, topot njemačkih vojničkih čizama na prilazu, oštro, bezlično kucanje na vratima. Pogled joj je neprestano sjekao kuhinju prema vratima podruma. »Čudna si večeras«, primijetila je Vianne. Isabelle se nije obazirala na sestrinu primjedbu. Kad su najzad završile s večerom, skočila je sa stolca i rekla: »Ja ću oprati posuđe, V. Zašto ti i Sophie ne biste dovršile partiju dame?« »Ti ćeš oprati posuđe?« Vianne je sumnjičavo pogledala Isabelle. »Ma daj, pa i prije sam se nudila«, rekla je Isabelle. »Koliko se ja sjećam, nisi.« Isabelle je skupila prazne zdjele za juhu i pribor za jelo. Ponudila se samo kako bi se nečim zaposlila, radila nešto rukama. Kasnije, Isabelle nije mogla pronaći ništa što bi mogla raditi. Večer se otezala u beskraj. Njih su tri igrale belot, ali Isabelle se nije mogla usredotočiti, toliko je bila nervozna i uzbuđena. Dala je nekakvo jalovo opravdanje i odustala od igre hineći da je umorna. U svojoj sobi, na katu, legla je na pokrivače, potpuno odjevena. I čekala. Prošla je ponoć kad je čula da se Beck vratio. Čula je kako ulazi u dvorište, zatim namirisala dim cigarete koji se uzdizao. Poslije je ušao u kuću - topoćući naokolo čizmama - ali do jedan sat opet je sve bilo tiho. I dalje je čekala. U četiri sata ujutro,


ustala je iz kreveta i navukla debeli pleteni crni džemper i kariranu suknju od tvida. Rasporila je rub postave svoga mantila i unutra ubacila papire, potom ga je odjenula i zategnula pojas oko struka. Bonove je ubacila u prednji džep. Silazeći u prizemlje, trzala se na svaki šum. Činilo se da jojtreba čitava vječnost da dospije do ulaznih vrata, i više od vječnosti, ali najzad je bila tamo, tiho ih otvorivši pa za sobom zatvorivši. Rano je jutro bilo hladno i mračno. Negdje se oglasila ptica, njezin drijemež vjerojatno je bio ometen otvaranjem vrata. Udahnula je miris ruža, zapanjena koliko se činio običan u ovom trenutku. Odavde više nema povratka. Otišla je prema još uvijek polomljenim vratnicama, svako se malo osvrćući prema zamračenoj kući, očekujući da će vidjeti Becka, prekriženih ruku, s čizmama na nogama i u borbenom stavu, kako je promatra. Ali bila je sama. Prva joj je postaja bila Rachelina kuća. Ovih dana pošta jedva da je stizala, ali žene kao Rachel, čiji su muškarci bili u ratu, svaki su dan provjeravale poštanske sandučiće nadajući se vijestima. Isabelle posegne u kaput, napipa prorez u svilenkastoj podstavi i izvuče samo jedan list papira. U jednom pokretu, otvorila je sandučić i ugurala letak unutra pa tiho zatvorila poklopac. Ponovno na cesti, ogledala se oko sebe i nije vidjela nikoga. Uspjela je! Druga joj je postaja bila farma staroga Riveta. Bio je komunist od glave do pete, čovjek revolucije, i izgubio je sina na fronti. Do trenutka kad je razdijelila posljednji letak, osjećala se nepobjedivom. Tek je svanulo; blijeda sunčeva svjetlost pozlatila je zgrade od vapnenca u gradiću. Tog je jutra bila prva u redu ispred trgovine, i zbog toga je uspjela dobiti punu porciju maslaca. Sto pedeset grama za cijeli mjesec. Dvije trećine šalice. Bogatstvo.


Jedanest vakoga jutra toga dugog, vrućeg ljeta, Vianne su čekale obaveze. Zajedno sa Sophie i Isabelle nanovo je zasadila i proširila vrt, a od dva je ormarića za knjige napravila kaveze za zečeve. Žičanom mrežicom iz kokošinjca ogradila je sjenicu. Sad je najromantičniji dio imanja zaudarao na gnojivo - ono koje su skupljali iz vlastita vrta. Prala je rublje farmeru niz cestu - starome Rivetu - u zamjenu za hranu. Jedini trenuci kad bi sebi dopustila predah, i osjetila se kao ona stara, bila su nedjeljna jutra, kad bi odvela Sophie u crkvu (Isabelle je odbijala ići na misu), a onda bi popila kavu s Rachel sjedeći u sjeni njezina stražnjeg dvorišta, samo njih dvije, najbolje prijateljice; razgovaraju, smiju se, šale. Katkad bi im se pridružila i Isabelle, ali radije se igrala s djecom negoli s njima čavrljala. Što je Vianne sasvim odgovaralo. Svi ti sitni poslići bili su nužni, dakako; novi načini pripreme za zimu, koja se činila daleko, ali stići će poput neželjenoga gosta na najgori mogući dan. No ono što je bilo važnije jest da je time Vianne zaokupila misli. Kad je radila u vrtu, ili ukuhavala jagode za zimnicu, ili kiselila krastavce, ne bi mislila na Antoinea i na to koliko je vremena prošlo otkako je zadnji put dobila od njega pismo. Neizvjesnost ju je izjedala. Je li bio ratni zarobljenik? Je li negdje ranjen? Mrtav? Hoće li jednoga dana podići pogled i vidjeti kako prilazi cestom, smiješeći se? Nedostajao joj je. Čeznula je za njime. Brinula se zbog njega. To su bila njezina noćna putovanja.

S

U svijetu prepunom loših vijesti i tišine, jedino dobro bilo je to da je satnik Beck veći dio ljeta proveo na terenu, negdje u unutrašnjosti. Tijekom njegova izbivanja, njihovo se kućanstvo uljuljkalo u neku vrstu rutine. Isabelle je poslušno obavljala sve što se od nje tražilo, bez pogovora. Sad je bio listopad i zahladnjelo je. Vianne je bila zamišljena dok se zajedno sa Sophie pješice vraćala kući. Osjetila je kako joj se jedna od potpetica klima; bila je pomalo nestabilna. Njezine crne oksfordice od kozje kože nisu bile za svakodnevno nošenje kojem ih je izvrgnula ovih nekoliko proteklih mjeseci. Đon se počeo odvajati kod palca, zbog čega se često spoticala. No briga o nabavljanju novih stvari kao što su bile cipele, nikad joj nije bila dalja. Knjižica s bonovima nije podrazumijevala i to da može kupiti cipele, pa čak ni hranu. Vianne je jednu ruku položila na Sophieno rame kako bi držala ravnotežu, ali i kako bi držala kćer uza se. Nacistički vojnici bili su posvuda; vozili su se u kamionima i na motociklima s prikolicama naoružanim strojnicama. Marširali su trgom, njihovi su se glasovi orili pjevajući pobjedničke pjesme. Vojni kamion zatrubio je iza njihovih leđa pa su se sklonile dalje na pločnik, dok je konvoj tutnjao mimo njih. Još nacista. »Je li ono tante Isabelle?« upitala je Sophie.


Vianne je letimice pogledala u smjeru Sophiena prsta. Nema sumnje, Isabelle je izlazila iz jedne uličice, čvrsto stežući košaru. Izgledala je... zagonetno. Bila je to jedina riječ koja joj je pala na pamet. Zagonetna. I u trenu, desetak komadića slagalice sjednu na svoje mjesto. Sićušne nelogičnosti postadoše uzorak. Isabelle je često odlazila s Le Jardina u gluho doba noći, ranije nego što je bilo potrebno. Imala je hrpu domišljatih izlika za svoje izostanke, za koje Vianne jedva da je marila. Potpetice slomljene, šeširi odletjeli na vjetru koje je potom morala loviti, pas koji ju je preplašio ispriječivši joj se na putu. Zar se iskradala da bude s dečkom? »Tante Isabelle!« povikala je Sophie. Ne čekajući odgovor - a ni dopuštenje - Sophie pojuri na ulicu. Izmaknula se trojici njemačkih vojnika koji su se dobacivali loptom. »Merde«, promrsi Vianne. »Pardon«, rekla je zaobišavši vojnike i krenuvši kamenom ulicom. »Što si nam danas nabavila?« Čula je kako Sophie pita Isabelle dok je posezala u pletenu košaru. Isabelle je pljesne po ruci. Snažno. Sophie jaukne i povuče ruku. »Isabelle!« grubo će Vianne. »Što je s tobom?« Isabelle je bila toliko pristojna da makar porumeni. »Žao mi je. Samo sam umorna. Cijeli dan čekam u redovima. A zbog čega? Zbog teleće koljenice s jedva imalo mesa i limenke mlijeka. To je beznadno. Svejedno, nisam smjela biti gruba. Oprosti, Sophie.« »Možda ne bi bila toliko umorna da se ne iskradaš ranom zorom«, reče joj Vianne. »Ne iskradam se«, odvrati Isabelle. »Odlazim u nabavu namirnica u trgovine. Mislila sam da je to ono što želiš. I, usput budi rečeno, treba nam bicikl. Ovi odlasci u grad u lošim cipelama će me dokrajčiti.« Vianne je poželjela da malo bolje poznaje svoju sestru pa da može iščitati onaj pogled u njezinim očima. Je li to bilo kajanje? Zabrinutost ili prkos? Čak bi rekla da je to bio ponos. Sophie provuče ruku ispod Isabelline i njih tri krenuše kući. Vianne je temeljito ignorirala promjene u Carriveauu - naciste koji su zauzeli toliko mjesta, plakate na Zidovima (nova antižidovska propaganda stvarala joj je mučninu), crveno-crne zastave sa svastikama koje su visjele nad vežama i s balkona. Ljudi su počeli odlaziti iz Carriveaua, svoje domove prepuštajući Nijemcima. Kolale su glasine da odlaze u Slobodnu zonu, ali nitko to nije mogao sa sigurnošću tvrditi. Trgovine su se zatvarale, a nove se nisu otvarale. Čula je kako im sleđa netko prilazi i jednolično rekla: »Ubrzajmo korak.« »Madame Mauriac, smijem li vas prekinuti?«


»Blagi Bože, zar te on slijedi?« promrmljala je Isabelle. Vianne se polako okrene. »Herr satniče«, rekla je. Ljudi su na ulici budno motrili Vianne, očiju prijekorno suženih. »Želio sam vam kazati da ću večeras doći kasno pa, nažalost, neću biti na večeri«, rekao je Beck. »Baš grozno«, dočekala je Isabelle glasom slatkim i gorkim poput zagorjele karamele. Vianne se pokušala nasmiješiti, ali, istinu govoreći, nije znala zašto ju je zapravo zaustavio. »Ostavit ću vam nešto...« »Nein. Nein. Vrlo ste ljubazni.« Zamukao je. Kao i Vianne. Najzad Isabelle teško uzdahne. »Krenule smo kući, satniče.« »Mogu li vam još kako pomoći, Herr satniče?« upitala je Vianne. Beck priđe bliže. »Znam koliko se brinete zbog vašeg supruga pa sam malo pročačkao.« »Oh.« »Vijesti nisu lijepe, žao mi je što ih moram priopćiti. Vaš suprug, Antoine Mauriac, zarobljen je zajedno s mnogim vašim sugrađanima. Sad je zarobljenik ratnog logora.« Preda joj zatim popis s imenima te hrpu službenih dopisnica. »Neće se vratiti kući.«

Vianne jedva da se sjećala kako je izišla iz grada. Znala je da je pokraj nje Isabelle, da je pridržava tjerajući je da pravi korak za korakom, da stavlja jednu nogu ispred druge, te da je Sophie bila uz nju, obasipljući je pitanjima oštrima poput britve. Što je to ratni zarobljenik? Štoje Herr satnik mislio kadje rekao da tata neće doći kući? Nikad? Vianne je znala kad su stigle doma jer su je pozdravili mirisi njezina vrta, poželjevši joj dobrodošlicu. Trepnula je, osjetivši sepomalo kao netko tko se netom probudio iz duboke kome i otkrio da se svijet stubokom promijenio. »Sophie«, čvrsto je rekla Isabelle, »daj, skuhaj mami šalicu kave. Otvori i limenku s mlijekom.« »Ali...« »Pođi«, rekla je Isabelle. Kad je Sophie otišla, Isabelle se okrene prema Vianne, obujmivši joj lice hladnim rukama. »Bit će on u redu.« Vianne je imala dojam kao da se raspada, dio po dio, da ostaje bez kostiju i krvi dok stoji tamo promišljajući o nečemu na što je uporno izbjegavala i pomisliti: o životu bez njega. Počela je drhtati; zubi su joj cvokotali. »Uđi unutra i popij kavu«, rekla je Isabelle.


U kuću? Njihovu kuću? Ta njegov će duh lebdjeti svuda - ulegnuće na divanu gdje je sjedio i čitao, kuka na koju bi okačio svoj kaput. I krevet. Zatresla je glavom poželjevši da može zaplakati, ali nije bilo suza u njezinim očima. Vijest ju je ispraznila. Nije mogla ni disati. Najednom, sve na što je mogla misliti bio je njegov džemper koji je nosila. Počela je svlačiti odjeću, trgajući sa sebe kaput i vestu - oglušivši se na Isabelline povike: Ne! - dok je navlačila džemper preko glave pa zakopala lice u mekanu vunu, pokušavajući u predivu osjetiti njegov miris - miris njegova omiljenog sapuna, miris njega. Ali nije bilo ničeg osim njezina vlastita mirisa. Odmaknula je zgužvani džemper od lica i zabuljila se u nj pokušavajući se prisjetiti kad ga je zadnji put nosio. Uzela je među prste opušteni končić i isparala ga pa je postao uvijena spirala tamnocrvenog prediva. Odgrizla ga je i privezala čvor kako bi sačuvala ostatak rukava. Predivo je bilo dragocjeno ovih dana. Ovih dana. Kad je svijetom bjesnio rat i u svemu se oskudijevalo i nije bilo njezina supruga. »Ne znam kako ću živjeti sama.« »Kako to misliš? Bile smo same godinama. Od onog trena kad je mama umrla.« Vianne trepne. Sestrine riječi zvučale su nekako nerazumljivo, kao da su se vrtjele pogrešnom brzinom. »Ti si bila sama«, rekla je. »Ja nisam nikad. Upoznala sam Antoinea kad mi je bilo četrnaest, zatrudnjela u šesnaestoj i udala se za njega tek što sam navršila sedamnaest. Tata mi je dao ovu kuću da me se riješi. Dakle, vidiš, ja nikad nisam bila sama. Zato si ti tako snažna, a ja... nisam.« »Morat ćeš postati«, rekla je Isabelle. »Zbog Sophie.« Vianne uvuče dah. I eto ga. Razlog zašto nije mogla progutati zdjelu punu arsena, ili se baciti pod vlak. Uzme kratku nit otkinuta prediva i priveže ga o granu jabuke. Boja burgundca isticala se na zelenoj i smeđoj. Sada će svaki dan u svom vrtu, kad bude odlazila prema kapiji i kad bude brala jabuke, proći pokraj ove grane i vidjeti tu nit i sjetiti se Antoinea. Svaki put će se pomoliti - njemu i Bogu - vrati se kući. »Dođi«, rekla je Isabelle obgrlivši je rukom i privukavši bliže sebi. Unutra, kuća je odjekivala glasom muškarca kojeg nije bilo.

Vianne je stajala pred Rachelinom kamenom kućicom; nebo nad njom bilo je boje dima toga hladnoga, kasnog popodne va. Lišće na stablima, boje nevenova cvijeta i mandarine te purpurne, tek je počelo tamnjeti na rubovima. Uskoro će pasti na tlo. Vianne je zurila u vrata, poželjevši da ne mora biti ovdje, ali pročitala je sva imena koja joj je dao Beck. Marc de Champlain također je bio na popisu.


Kad je najzad smogla hrabrosti da pokuca, Rachel je otvorila gotovo odmah, odjevena u staru kućnu haljinu i razvučene vunene čarape. Vesta joj je visjela nakoso, nepravilno zakopčana. Ostavljala je neobičan, iščašen dojam. »Vianne! Uđi. Sarah i ja smo upravo pripremile puding od riže - uglavnom je to voda i želatina, naravno, ali dodala sam i malo mlijeka.« Vianne se prisili na osmijeh. Pustila je da je prijateljica povuče u kuhinju i natoči joj šalicu gorke kave od cikorije koja je bila svešto su mogle nabaviti. Vianne je rekla nešto u vezi s pudingom od riže - što, nije imala pojma - kad se Rachel okrenula i upitala je: »Što nije u redu?« Vianne je zurila u prijateljicu. Željela je biti snažna - jednom, makar - ali nije mogla zaustaviti suze što su joj punile oči. »Ostani u kuhinji«, Rachel je rekla Sari. »Čuješ li da ti se brat probudio, uzmi ga. Ti pođi sa mnom.« Uzela je Vianne za ruku i povela je kroz mali salon pa u Rachelinu spavaću sobu. Vianne je sjela na krevet i podignula pogled prema svojoj prijateljici. Nijemo je izvukla popis imena koji je dobila od Becka. »Oni su ratni zarobljenici, Rachel. Antoine i Marc i svi ostali. Neće se vratiti kući.«

Tri dana poslije, ledenog subotnjeg jutra, Vianne je stajala u učionici i zurila u skupinu žena za stolovima koji su im bili premaleni. Izgledale su umorno i pomalo preplašeno. Nikome nije bilo ugodno okupljati se ovih dana. Nikad nije bilo posve jasno koliko se verboten moglo nategnuti u razgovorima o ratu, a i osim toga, žene Carriveaua bile su izmoždene. Dane su provodile u redovima za nedovoljne količine hrane, a kad ne bi stajale u redu, obilazile su sela u potrazi za hranom, ili pokušavale prodati svoje plesne cipele ili svileni šal ne bi li namaknule novac da kupe štrucu dobroga kruha. Tamo otraga, zbijene u kutu, Sophie i Sarah naslonile su se jedna na drugu, koljena privučenih, čitajući knjige. Rachel je premjestila usnulog sina s jednog ramena na drugo i zatvorila vrata učionice. »Hvala vam svima na dolasku. Znam da je teško ovih dana učiniti bilo što više od onoga što je apsolutno nužno.« Među ženama se razlegne mrmor u znak slaganja. »Zašto smo ovdje?« umorno je upitala madame Fournier. Vianne korakne naprijed. Nikad se nije osjećala sasvim ugodno u blizini nekih od ovih žena, od kojih mnoge nisu voljele Vianne kad se ovamo preselila u dobi od četrnaest. Kad je Vianne »upecala« Antoinea - najzgodnijeg mladića u gradu - još im se manje sviđala. Ti su dani davno prohujali, dakako, i sad je Viannebila prijateljica s tim ženama, podučavala je njihovu djecu i odlazila u njihove trgovine, ali, svejedno, patnje adolescencije ostavile su za sobom određenu nelagodu. »Dobila sam popis francuskih ratnih zarobljenika iz Carriveaua. Neopisivo mi je žao što vam moram priopćiti da su vaši muževi - kao i moj i Rachelin - na tom popisu. Rečeno mi je da se ne vraćaju kući.«


Zastala je, dopustivši ženama da reagiraju. Tuga i gubitak preobrazili su njihova lica. Vianne je znala da njihova bol zrcali njezinu vlastitu. Svejedno, bilo ih je teško gledati, i ona shvati da joj se oči ponovno magle. Rachel još priđe bliže i uzme za ruku. »Nabavila sam nam dopisnice«, rekla je Vianne. »Službene. Tako da možemo pisati našim muževima.« »Kako si uspjela dobiti toliko dopisnica?« upitala je madame Fournier brišući oči. »Zamolila je svoga Nijemca za uslugu«, rekla je Hélène Ruelle, pekareva supruga. »Nisam! I nije on moj Nijemac«, rekla je Vianne. »On je vojnik koji se uselio u moj dom. Zar sam trebala tek tako prepustiti Le Jardin Nijemcima? Otići i ostati bez svega? Zauzeli su svaku kuću ili hotel u gradu koji imaju slobodne sobe. U tome nisam ništa drukčija od drugih.« Uslijedi još malo mrmljanja i coktanja. Neke su žene kimale, druge su vrtjele glavama. »Prije bih se ubila nego dopustila da se jedan od njih useli u moju kuću«, rekla je Hélène. »Zbilja, Hélène? Bi li zaista?« rekla je Vianne. »A bi li prije toga ubila svoju djecu, ili bi ih izbacila na ulicu, neka se sama za sebe pobrinu?« Hélène odvrati pogled. »Zauzeli su moj hotel«, javila se jedna od žena. »I uglavnom se ponašaju pristojno. Možda nekad malo sirovo. Rastrošno.« »Pristojno?« Hélène ispljune riječ. »Mi smo njima svinje koje treba poklati. Vidjet ćete. Svinje koje su se predale bez borbe.« »Nisam te vidjela u mojoj mesnici u posljednje vrijeme«, madame Fournier reče Vianne prijekornim tonom. »Moja sestra dolazi umjesto mene«, odgovori Vianne. Znala je da je upravo to bio smisao zamjerke; strepile su da Vianne ima - i time se koristi - posebne povlastice koje će njima biti uskraćene. »Ne bih uzimala hranu - niti bilo što drugo - od neprijatelja.« Najednom se osjeti kao da je opet u školi i da je zlostavljaju popularne djevojčice. »Vianne pokušava pomoći«, strogo je rekla Rachel, dovoljno da ih ušutka. Uzela je dopisnice od Vianne i počela ih dijeliti. Vianne sjedne i zagleda se u svoju praznu dopisnicu. Čula je grebanje njihovih olovaka na papiru, pa polako i sama stane pisati. Ljubljeni moj Antoine, mi smo svi dobro. Sophie dobro napreduje, i čak smo, uza sav ovaj svakodnevni posao, pronašle nešto vremena ovoga ljeta da ga provedemo pored


rijeke. Mi - ja - mislimo na tebe svakim dahom i molimo se da si dobro. Ne brini se za nas i vrati se kući. Je t’aime, Antoine. Slova su bila toliko majušna da se zapitala hoće li ih uopće moći pročitati. Ili, hoće li dopisnicu primiti? Ili, je li živ? Za Boga miloga, plakala je. Rachel stane pokraj nje i položi joj ruku na rame. »Sve isto osjećamo«, tiho joj reče. Nekoliko trenutaka poslije žene počnu ustajati, jedna po jedna. Bez riječi su se dovukle naprijed i predale Vianne dopisnice. »Nemoj dopustiti da te povrijede«, rekla je Rachel. »Samo su uplašene.« »I ja sam uplašena«, odgovori Vianne. Rachel pritisne svoju dopisnicu na grudi, prstiju raširenih preko malog kvadrata papira, kao da je morala dotaknuti svaki kut. »Kako ne bismo bile uplašene?«

Poslije, kad su se vratile u Le Jardin, Beckov je motocikl sa strojnicom na prikolici bio parkiran na travi ispred kapije. Rachel se okrene prema njoj. »Želiš li da uđemo s vama?« Vianne je cijenila zabrinutost u Rachelinu pogledu, i znala je da bi dobila pomoć kad bi je zatražila, ali kako joj se moglo pomoći? »Ne, merci. Dobro smo. Vjerojatno je nešto zaboravio i uskoro će opet otići. Rijetko je kad u kući ovih dana.« »Gdje je Isabelle?« »Dobro pitanje. Iskrada se svakog petka ujutro, prije zore.« Nagne se bliže i šapne: »Mislim da se nalazi s nekim dečkom.« »Sjajno.« Na to Vianne nije imala odgovor. »Hoće li nam on poslati dopisnice?« upitala je Rachel. »Nadam se.« Vianne je jedan trenutak dulje gledala u svoju prijateljicu. Zatim reče: »Pa, uskoro ćemo sve doznati«, i povede Sophie u kuću i uputi je neka ode gore čitati. Njezina je kći bila navikla na takve direktive i nije prigovorila. Vianne se trudila što više razdvojiti svoju kćer i Becka. Sjedio je za stolom u blagovaonici, s papirima raširenima pred sobom. Kad je ušla, podignuo je pogled. Kap tinte padne s vrška nalivpera i u plavoj se prašini rasprsne na bijelom listu papira pred njime. »Madame. Izvrsno. Drago mi je što ste se vratili.«


Ona krene naprijed, oprezno, čvrsto stežući hrpu dopisnica. Bile su povezane konopčićem. »Imam ovdje neke dopisnice... Napisale su ih prijateljice iz grada... Našim muževima... ali ne znamo gdje da ih pošaljemo. Nadala sam se... možda... da biste nam vi mogli pomoći.« S nelagodom se premještala s jedne noge na drugu, osjetivši se izrazito ranjivom. »Naravno, madame. Bit će mi zadovoljstvo učiniti vam tu uslugu. Iako, bit će potrebno nešto više vremena i istraživanja da bih to postigao.« Uljudno ustane. »Kako bilo, sad sastavljam popis za moje nadređene u stožeru. Trebaju im imena nekih kolega iz vaše škole.« »Oh«, rekla je, nesigurna zašto joj je ovo uopće kazao. Nikad nije govorio o poslu. Rijetko su, doduše, o bilo čemu razgovarali. »Židovi. Komunisti. Homoseksualci. Slobodni zidari. Jehovini svjedoci. Poznajete li te ljude?« »Ja sam katolkinja, Herr satniče, kao što vam je poznato. U školi ne razgovaramo o takvim stvarima. Teško da bih ikako mogla znati tko je od kolega homoseksualac ili mason.« »Aha. Znači ove ostale poznajete.« »Ne razumijem...« »Nisam bio sasvim jasan. Moje isprike. Najiskrenije bih cijenio kad biste mi naveli imena vaših kolega koji su Židovi ili komunisti.« »Zašto vam trebaju njihova imena?« »Stvar je čisto činovničke prirode. Znate kakvi smo mi Nijemci: volimo popisivati.« Nasmiješio se i izvukao joj stolicu. Vianne je zurila u prazan papir na stolu; tada pogleda dopisnice u ruci. Ako je Antoine primi, mogao bi joj odgovoriti. Mogla bi barem doznati je li živ. »To nisu tajni podaci, Herr satniče. Bilo tko vam može dati ta imena.« On joj se primakne. »Uz određen trud, madame, vjerujem da bih mogao pronaći adresu vašeg supruga, pa čak mu poslati i paket. Hoće li to biti veselo?« »Veselo nije prava riječ, Herr satniče. Želite me pitati hoće li to biti u redu.« Odugovlačila je i to je dobro znala. Štoviše, bila je prilično sigurna da je i sam toga svjestan. »Ah. Hvala vam, zaista, što me podučavate vašem prelijepom jeziku. Moje isprike.« Pružio joj je nalivpero. »Ne brinite se, madame. Ovo je samo činovničke prirode.« Vianne je poželjela reći da ne kani napisati nijedno ime, ali što bi time postigla? Mogao je bez po muke dobiti te informacije u gradu. Svatko je znao čija imena trebaju biti na tom popisu. Usto, Beck bi je mogao izbaciti iz vlastite kuće zbog neposluha - a što će onda? Sjela je, uzela nalivpero i počela zapisivati imena. Tek kad je dospjela do kraja popisa, zastala je i podignula vršak nalivpera s papira. »Gotova sam«, blagim je glasom rekla.


»Zaboravili ste svoju prijateljicu.« »Jesam li?« »Siguran sam da ste kanili biti točni.« Nervozno je zagrizla usnicu i pogledala na popis imena. Najednom je bila sigurna da ovo nije smjela učiniti. Ali zar je imala izbora? On je bio gazda u njezinoj kući. Što bi se dogodilo da ga nije poslušala? Polako, s mučninom u želucu, ona dopiše i posljednje ime na popis. Rachel de Ckamplain.


Dvanaest osobito hladnog jutra, potkraj mjeseca studenoga, Vianne se probudila sa Jednog suzama na obrazima. Opet je sanjala Antoinea. Uz uzdah se izvuče iz kreveta pazeći da ne probudi Sophie. Vianne je spavala potpuno odjevena, u vunenoj vesti, džemperu dugih rukava, vunenim čarapama i flanelskim hlačama (Antoineovim, nogavica odrezanih tako da joj pristaju) te u pletenoj kapi i s rukavicama bez prstiju. Nije još bio ni Božić, a slojevito odijevanje već je postalo nužno. Ogrnula se i kardiganom, no i dalje joj je bilo hladno. Zavukla je ruke u prorez u podnožju madraca pa izvukla kožnu vrećicu koju joj je ostavio Antoine. Nije ostalo previše novca. Uskoro će se morati snalaziti samo s njezinom učiteljskom plaćom. Vratila je novac (prebrojavanje joj je postalo opsesija otkako je zahladnjelo) i krenula dolje. Oskudijevali su u svemu. Slavine su se noću smrzavale pa vode nije bilo do podneva. Počela je ostavljati kante pune vode za pranje pokraj štednjaka i kamina. Plin i struja svako malo su nestajali, a polako je nestajao i novac da se plate. Zalihe su bile pri kraju. Plamen na njezinu štednjaku toliko je bio slab da bi jedva uspjela zakuhati vodu. Rijetko su palili svjetla. Naložila je vatru, zagrnula se teškim poplunom i sjela na divan. Pokraj nje je bila vreća prediva koje je skupila odsukavši jedan od svojih starih džempera. Plela je šal za Sophie, dar za Božić, i ovi sati u cik zore bili su jedino vrijeme kad je za to mogla pronaći vremena. Imajući za društvo tek škripu kuće, usredotočila se na blijedoplavo predivo i način kako su pletače igle uranjale pa izranjale iz mekanih niti, svakoga trenutka tvoreći nešto novo, nešto što prije nije postojalo. Smirivalo joj je živce, ovaj nekoć uobičajeni jutarnji ritual. Dade li mislima oduška, mogla bi se sjetiti kako je majka sjedila pokraj nje, učeći je: »Zahvati jednu očicu, provuci kroz dvije, tako je... Divno...« Ili Antoinea, kako silazi stubama u čarapama, nasmijan, pitajući je što mu to plete... Antoine. Ulazna su se vrata polako otvorila zapahnuvši je studenim zrakom i naletom lišća. Ušla je Isabelle, u Antoineovu starom vunenom kaputu i čizmama do koljena, vrata i glave omotanih šalom koji joj je zaklonio sve osim očiju. Ugledala je Vianne i naglo zastala. »Oh, budna si.« Odmotala je šal i objesila kaput. Izraz krivnje na njezinu licu bio je nedvojben. »Provjeravala sam piliće.« Vianneine se ruke umire, igle zaustave. »Slobodno mi možeš reći tko je on, taj dečko s kojim se potajno sastaješ.«


»Tko bi se sastajao s dečkom po ovoj hladnoći?« Isabelle priđe sestri, povuče je na noge i povede prema vatri. Na iznenadnu toplinu Vianne se strese. Nije ni shvatila koliko joj je bilo hladno. »Ti«, reče, iznenađena što joj je to izmamilo osmijeh. »Ti bi se iskradala po cičoj zimi da se sastaneš s dečkom.« »Morao bi to biti dečko i pol. Clark Gable, možda.« Sophie dojuri u sobu i privije se uz Vianne. »Ovo je dobro«, reče potom, ispruživši ruke. U jednom prelijepom, nježnom trenutku, Vianne je zaboravilana sve svoje brige, a onda je Isabelle rekla: »E pa, bilo bi bolje da pođem. Moram biti prva u redu kod mesara.« »Trebala bi nešto pojesti prije nego što iziđeš«, najzad je rekla Vianne. »Neka Sophie pojede moj dio«, odvrati Isabelle, ponovno navukavši kaput i omotavši šal oko glave. Vianne je otpratila sestru do vrata, promatrajući kako nestaje u tami, a onda se vratila u kuhinju, upalila uljnu svjetiljku pa sišla u podrumsku smočnicu, s redovima polica na kamenim Zidovima. Prije dvije godine ova je smočnica bila dupkom puna, krcata dimljenim šunkama, staklenkama punim guščje masti poredanim pored kolutova kobasica, bocama odležanog octa od šampanjca, limenkama sardina, teglama s džemom... Sad su bili pri kraju s kavom od cikorije. Posljednji ostaci šećera bili su tek blistavi bijeli prah u staklenoj posudi, a brašno je bilo dragocjenije od zlata. Hvala Bogu što je makar povrće u vrtu dobro rodilo, unatoč pustošenju ratnih izbjeglica. Sve je voće i povrće, pa i ono najmanje, iskoristila za zimnicu. Posegnula je za komadićem integralnoga kruha za koji samo što se nije uhvatila plijesan. Za jednu djevojčicu u razvoju, doručak od kuhanog jajeta i kriške dvopeka nije bio bogzna što, ali moglo je biti i gore. »Hoću još«, rekla je Sophie kad je pojela. »Nema više«, odvratila je Vianne. »Nijemci su nam uzeli svu hranu«, rekla je Sophie upravo kad se na vratima pojavio Beck. »Sophie«, oštro je prekori Vianne. »Pa, istina je, mlada damo, da mi Nijemci uzimamo puno hrane koju proizvodi Francuska, ali muškarci koji se bore moraju jesti, zar ne?« Sophie se namršti. »Zar ne moraju svi jesti?« »Oui, mademoiselle. Ali nije da mi Nijemci samo uzimamo. Mi također i vraćamo svojim prijateljima.« Posegne u džep odore i izvadi čokoladu. »Čokolada!«


»Sophie, ne«, rekla je Vianne, ali Beck je već šarmirao njezinu kćer, zadirkujući je dok je izvodio trikove da čokolada nestane pa se ponovno pojavi u njegovoj ruci. Naposljetku je preda Sophie, koja je cičala od veselja dok je trgala omot. Beck je potom prišao Vianne. »Jutros izgledate... tužno«, tiho je primijetio. Vianne nije znala što bi mu odgovorila. Nasmiješio se i izišao. Čula je kako pokreće motocikl i udaljava se. »Kako dobra čokolada«, rekla je Sophie mljackajući. »Znaš, bilo bi ti bolje da pojedeš komadić svake večeri umjesto da sve slistiš odjednom. K tome, moram te podsjetiti na vrlinu dijeljenja.« »Teta Isabelle kaže da je bolje biti odvažan nego slabić. Kaže, ako misliš skočiti s litice, barem poleti prije nego što padneš.« »Ah, da. To mi zvuči baš kao Isabelle. Možda bi je trebala pitati da ti ispriča kako je slomila zapešće kad je skočila sa stabla na koje se nije ni trebala pentrati. Hajde, idemo u školu.« Vani su, uz blatnjavu, zaleđenu cestu, pričekale Rachel i djecu. Zatim su svi zajedno krenuli na dugu, hladnu šetnju do škole. »Nestalo mi je kave prije dva dana«, rekla je Rachel. »Za slučaj da se pitaš zašto sam takva vještica.« »Ja sam ta koja je u zadnje vrijeme razdražljiva«, rekla je Vianne. Čekala je da se Rachel usprotivi, ali ova ju je predobro poznavala da shvati kad obična izjava i nije toliko obična, »Ma samo... Svašta mi se mota po glavi.« Popis. Prošlo je nekoliko tjedana otkako je sastavila popis, i još uvijek se ništa nije dogodilo. Ipak, zabrinutost nije popuštala. »Antoine? Gladovanje? Smrzavanje?« Rachel se nasmiješila. »Koja te je od tih tričarija opsjedala ovoga tjedna?« Zazvone školska zvona. »Požuri, mama, kasnimo«, rekla je Sophie zgrabivši joj ruku i povlačeći je naprijed. Vianne je pustila da je vodi kamenim stubama. Ona, Sophie i Sarah ušle su u Vianneinu učionicu, koja je već bila puna učenika. »Kasnite, madame Mauriac«, s osmijehom je rekao Gilles. »To vam je jedna loša osobina.« Svi su prasnuli u smijeh. Vianne je svukla kaput i objesila ga. »Vrlo su duhovit, Gilles, kao i obično. Da vidimo hoćeš li se smijati i nakon testa iz pravopisa.« Sada su, pak, svi stali gunđati, a Vianne nije mogla zatomiti osmijeh vidjevši njihova snuždena lica. Svi su izgledali silno malodušno; ruku na srce, bilo je teško osjećati se drukčije u ovoj hladnoj, zamračenoj prostoriji koja nije imala ni toliko svjetla da rastjera sjenke. »Oh, ma neka vam bude. Jutro je hladno, možda je igra lovice ono što nam treba da nam krv malo prokola.«


Grmljavina razdraganog odobravanja ispuni prostoriju. Vianne jedva da je imala vremena dograbiti kaput prije nego što je bila izvučena iz učionice na plimi dječjeg smijeha. Bili su vani samo nekoliko trenutaka kad je Vianne čula tutnjavu automobila koji su prilazili školi. Djeca ih nisu ni zamijetila - tih su dana primjećivala samo avione, čini se - i nastavila su sa svojom igrom. Vianne krene prema kraju zgrade i proviri iza ugla. Crni Mercedes Benz grmio je zemljanim prilazom, njegovi blatobrani bili su ukrašeni malenim zastavicama sa svastikama što su lepršale na hladnom vjetru. Slijedilo ga je francusko policijsko vozilo. »Djeco«, rekla je Vianne požurivši natrag u dvorište, »dođite ovamo. Držite se uza me.« Dvojica muškaraca zađu za ugao i pojave su u njezinu vidokrugu. Jednog nikad prije nije vidjela - bio je visok, elegantan, naoko umoran plavokosi muškarac u dugom, crnom kožnom kaputu i ulaštenim čizmama. Željezni je križ resio njegov podignuti ovratnik. Drugog je poznavala, godinama je bio policajac u Carriveauu. Paul Jeauelere. Antoine je često znao reći da u sebi ima neku zlokobnu i kukavičku crtu. »Madame Mauriac«, reče joj francuski policajac službeno kimnuvši. Nije joj se svidio pogled u njegovim očima. Podsjetio ju je na to kako su dečki nekad pogledavali jedni druge kad su kanili zlostavljati slabije dijete. »Bonjuour, Paul.« »Došli smo po neke od vaših kolega. Nema razloga za brigu, madame. Vi niste na popisu.« Popis. »Što kanite s mojim kolegama?« čula se kako pita, a glas joj je bio jedva čujan, iako su djeca bila tiha. »Neki će učitelji danas biti otpušteni.« »Otpušteni? Zašto?« Nacistički agent zamahne svojom blijedom rukom kao da tjera muhu. »Židovi, komunisti i slobodni zidari. Oni«, zarežao je, »kojima više nije dopušteno da podučavaju u školama niti da budu zaposleni u javnoj službi ili u sudstvu.« »Ali...« Nacist kimne francuskom policajcu i njih se dvojica okrenu i odstupaju u školu. »Madame Mauriac?« netko je rekao povlačeći je za rukav. »Mama?« zacviljela je Sophie. »Ne mogu to raditi, zar ne?« »Naravno da mogu«, rekao je Gilles. »Prokleti nacistički gadovi.« Vianne ga je trebala ukoriti zbog prostota, ali nije mogla misliti ni na što osim na popis imena koji je dala Becku.


Vianne se satima hrvala s vlastitom savješću. Veći je dio dana nastavila s predavanjima, iako se nije mogla sjetiti kako joj je to polazilo za rukom. U njezinu je umu bio zarobljen pogled koji joj je Rachel uputila dok je izlazila iz škole s ostalim otpuštenim učiteljima i učiteljicama. Najzad, u podne, iako im je već manjkalo osoblja, Vianne je zamolila drugu učiteljicu da preuzme njezin razred. Sada je stajala na rubu gradskoga trga. Cijelim pučem dovde smišljala je što će reći, ali kad je ugledala nacističku zastavu kako se vijori nad gradskom vijećnicom, njezina je odlučnost popustila. Kamo god bi pogledala, bili su njemački vojnici, koračajući u parovima, ili jašući prekrasne, dobro uhranjene konje, ili jureći ulicama u blistavim crnim Citroenima. Na drugom kraju trga jedan je nacist puhnuo u zviždaljku i puškom prisilio starca da klekne. Hajde, Vianne. Popela se kamenim stubama do zatvorenih vrata od hrastovine, gdje ju je mladi stražar svježa lica zaustavio želeći znati zašto je došla. »Došla sam vidjeti satnika Becka«, rekla je. »Ah.« Stražar joj je otvorio vrata i pokazao uz široko kameno stubište, prstima pokazavši broj dva. Vianne kroči u glavnu dvoranu gradske vijećnice. Vrvjela je muškarcima u odorama. Pokušavala je izbjeći kontakt očima s bilo kime dok je predvorjem hitala prema stubama, kojima se uspela praćena budnim pogledom Führeračiji je portret zauzimao veći dio zida. Na drugom katu zatekne muškarca u odori i reče mu: »Satnik Beck, s’il vous plaîte« »Oui, madame.« Otpratio ju je do vrata na kraju hodnika i snažno pokucao. Nakon odgovora, on joj otvori vrata. Beck je sjedio iza izrezbarenog crno-zlatnog stola - očito otetog iz jedne od bogataških kuća u okolici. Iza njega, Hitlerov portret i kolekcija zemljovida bili su okačeni o Židove. Na njegovu stolu bila je pisaća mašina i stroj za umnožavanje dokumenata. U kutu je bila hrpa otetih radioprijamnika, ali, najgore od svega, bila je tu i hrana. Kutije i kutije pune namirnica, hrpe suhoga mesa i kolutovi sira bili su posloženi uz stražnji zid. »Madame Mauriac«, rekao je brzo ustavši. »Kakvo divno iznenađenje.« Uputi se prema njoj. »Što mogu učiniti za vas?« »Riječ je o mojim kolegama koje ste otpustili iz škole.« »Nisam ja, madame.« Vianne letimice pogleda otvorena vrata iza njih pa mu priđe korak bliže i, spustivši glas, reče: »Kazali ste da je popis činovničke prirode.« »Žao mi je. Uistinu. Tako je meni rečeno.«


»Trebaju nam u školi.« »To što ste ovdje je... možda opasno.« Prišao je još bliže. »Ne želite privlačiti pozornost na sebe, madame Mauriac. Ne ovdje. Tamo je čovjek...« Dobaci pogled prema vratima i zamukne. »Pođite, madame.« »Voljela bih da me niste ništa pitali.« »Kao i ja, madame.« Uputi joj pogled pun razumijevanja. »A sad, pođite, molim vas. Ne biste smjeli biti ovdje.« Vianne okrene leđa satniku Becku - i svoj onoj hrani i Fürrerovoj slici - i napusti njegov ured. Dok je silazila stubama, vidjela je kako je vojnici prate pogledom, smiješeći se jedan drugome, nedvojbeno se podsmjehujući još jednoj Francuskinji koja opsjeda vrlog njemačkog vojnika što joj je slomio srce. Ali tek kad je izišla na sunce, u potpunosti je shvatila koliko je pogriješila. Nekoliko je žena bilo na trgu, ili u blizini, i vidjele su je kako izlazi iz nacističkoga brloga. Jedna od njih bila je Isabelle. Vianne pohita niz stube, točno prema Hélène Ruelle, pekarevoj ženi koja je dostavljala kruh u nacistički stožer. »Malo se družite, madame Mauriac«, svisoka joj reče Hélène dok ju je Vianne žurno mimoilazila. Isabelle joj je trčala ususret preko trga. Uz uzdah poraza, Vianne se zaustavi čekajući da sestra dođe do nje. »Što si tamo radila?« upitala je Isabelle, preglasno, ili je to možda samo tako zvučalo u Vianneinim ušima. »Danas su otpustili neke učitelje. Ne. Ne sve, samo Židove, slobodne zidare i komuniste.« U njoj je bujalo sjećanje, izazvavši joj mučninu. Sjetila se tihih hodnika i zbunjenosti među onim kolegama koji su ostali. Nitko nije znao što bi, kako se usprotiviti nacistima. »Samo njih, ha?« rekla je Isabelle kruta izraza lica. »Nisam mislila da to tako zvuči. Htjela sam ti samo razjasniti. Nisu otpustili sve učitelje.« Čak je i njezinim ušima izlika zvučala jalovo, pa je zamukla. »No time mi nisi objasnila svoj posjet njihovu stožeru.« »Ja... Mislila sam da nam satnik Beck može pomoći. Pomoći Rachel.« »Tražila si uslugu od Becka?« »Morala sam.« »Francuskinje ne traže pomoć od nacista, Vianne. Mon Dieu, pa valjda to znaš?« »Znam«, obrambeno je rekla Vianne. »Ali...« »Ali što?« Vianne više nije mogla izdržati. »Ja sam mu dala popis imena.« Isabelle se umiri. Načas se činilo kao da je prestala disati. Pogled kojim je ošinula Vianne pekao je više od pljuske preko lica. »Kako si to mogla učiniti? Jesi li mu dala i Rachelino ime?«


»Ja ni... nisam znala«, promucala je Vianne. »Kako sam mogla znati? Rekao je da je to činovničke prirode.« Ščepala je Isabellinu ruku. »Oprosti mi, Isabelle. Zaista nisam znala.« »Ne treba ti moj oprost, Vianne.« Vianne probode oštar osjećaj srama. Kako je mogla biti tako glupa, i kako bi se, zaboga, uopće mogla iskupiti? Letimice pogleda svoj sat na zapešću. Uskoro će kraj smjene. »Otiđi u školu«, rekla je Vianne. »Uzmi Sophie i Saru i odvedi ih kući. Ja moram nešto učiniti.« »Što god to bilo, nadam se da si dobro promislila.« »Samo pođi«, umorno je rekla Vianne.

Kapelica sv. Ivane bila je malena kamena normanska crkva na rubu grada. Iza nje, a unutar srednjovjekovnih zidina, smjestio se samostan sestara sv. Josipa, časnih sestara koje su vodile sirotište i školu. Vianne je ušla u crkvicu, njezini koraci odjekivali su na hladnom kamenom podu; oblačić njezina daha lebdio je pred njom. Skinula je rukavice samo onoliko koliko je bilo dovoljno da jagodicama dotakne ledenu svetu vodicu. Prekriži se i krene između praznih redova klupa; pokloni se, a onda klekne. Sklopivši oči, pogne glavu u molitvi. Trebao joj je savjet - i oprost - ali prvi put u životu nije mogla pronaći riječi za svoju molitvu. Kako je mogla dobiti oprost za tako glup, nepromišljen čin? Bog će vidjeti njezino grizodušje i strah, i sudit će joj. Spustila je sklopljene ruke pa se podignula i sjela na drvenu klupu. »Vianne Mauriac, jesi li to ti?« Nadstojnica samostana, majka Marie- Therese, provuče se pokraj Vianne i sjedne. Čekala je da ova progovori. Uvijek je tako bilo među njima. Prvi put kad je Vianne došla po savjet, bilo joj je šesnaest i bila je trudna. Upravo je majka MarieTherese onda pružila utjehu Vianne nakon što ju je otac nazvao sramotom. Ona je bila ta koja je za kratko vrijeme isplanirala vjenčanje te uvjerila oca da Le Jardin prepusti Vianne i Antoineu; majka je bila ta koja je uvjerila Vianne da je dijete uvijek čudo i da ljubav dvoje mladih sve može izdržati. »Znate da se u moju kuću uselio Nijemac?« najzad je progovorila Vianne. »U svim su velikim kućama i u svakom hotelu.« »Pitao me je koji su od mojih kolega i kolegica Židovi i komunisti ili slobodni zidari.« »Ah. I ti i mu odgovorila.« »I zato sam glupača, kao što kaže Isabelle, zar ne?« »Nisi ti glupa, Vianne.« Zagleda se u nju. »A tvoja sestra je brza u osudi. Takvu je pamtim.«


»Stalno se pitam bi li otkrili ta imena da im ja nisam pomogla.« »Otpustili su Židove sa svih položaja u gradu. Zar to ne znaš? Gospodin Penoir više nije ravnatelj pošte, a sudac Braias je također smijenjen. Imam vijesti iz Pariza da je nadstojnica koledža Sévigné bila prisiljena dati ostavku, kao i svi pjevači židovskevjere u pariškoj Operi. Možda im je trebala tvoja pomoć, a možda i nije. Zasigurno bi doznali njihova imena i bez tebe«, rekla je nadstojnica glasom podjednako blagim i ozbiljnim. »Ali to nije ono što je važno.« »Kako to mislite?« »Mislim da ćemo svi mi, ako ovaj rat potraje, morati puno dublje sagledati stvari. Postavljati pitanja ne o njima, nego o nama.« Vianne osjeti kako joj suze peku oči. »Više ni sama ne znam što ću. Antoine se uvijek brinuo o svemu. Wehrmacht i Gestapo su više nego što mogu podnijeti.« »Ne misli na to tko su oni. Misli na to tko si ti i koje žrtve možeš podnijeti, a koje te neće slomiti.« »Sve me slamaju. Trebala bih biti poput Isabelle. Ona je toliko sigurna, u sve. Ovaj je rat za nju crno i bijelo. Ništa je ne plaši, čini se.« »I Isabelle će imati krizu vjere. Kao i svi mi. Bila sam već tamo prije, u Velikom ratu. Znam da nam teškoće tek predstoje. Moraš ostati snažna.« »Uz pomoć vjere.« »Da, naravno, ali ne samo uz pomoć vjere. Molitve i vjera neće biti dovoljne, bojim se. Put pravednosti često je vrlo opasan. Pripremi se, Vianne. Ovo ti je tek prvo iskušenje. Uči iz njega.« Majka se nagne naprijed i ponovno zagrli Vianne. Ona joj uzvrati čvrstim stiskom, lica pritisnuta o grubo platno redovničke halje. Kad se odvojila, bi joj malo bolje. Nadstojnica ustane, uze Vianneinu ruku i povuče je na noge. »Možda bi mogla pronaći vremena da posjetiš djecu ovaj tjedan i održiš im predavanje? Uživali su kad si ih podučavala slikanju. Kao što možeš zamisliti, ovih dana mnogi prazni želuci krulje. Hvala dragome Bogu pa sestre imaju izvrstan vrt, a kozje mlijeko i sir su bogomdani. Ipak...« »Da«, rekla je Vianne. Svi su osjetili što znači stegnuti remen, naročito djeca. »Nisi sama, i konci nisu u tvojim rukama«, nježno je rekla majka. »Traži pomoć kad god ti je potrebna, i pruži pomoć kad god možeš. Mislim da je to jedini način kojim možemo služiti Bogu - kao i jedni drugima, te sami sebi - u vremenima kao što su ova.«

Konci nisu u tvojim rukama. Vianne je cijelim putem do kuće promišljala o riječima majke Marie- Therese. U vjeri je oduvijek pronalazila silnu utjehu. Kad je mama tek počela kašljati, a zatim i kad je kašljanje postalo suho hroptanje, nakon kojega su ostajale kapljice krvi na maramici, Vianne se molila Bogu za sve što je bilo potrebno. Pomoć. Smjernice.


Način da zavara smrt koja je pokucala na vrata. U četrnaestoj je Bogu obećala sve bilo što - samo kad bi sačuvao majčin život. Kad joj molitve nisu bile uslišane, opet se obratila Bogu i molila da joj pruži snagu da se nosi s posljedicama - s osamljenošću, očevom hladnoćom, gnjevnom tišinom, Isabellinom plačljivom zahtjevnošću. Iznova i iznova vraćala se Bogu, moleći pomoć, obećavajući svoju vjeru. Željela je vjerovati da nije sama niti da može nešto promijeniti, nego da joj se život odvija prema Njegovu planu, iako to nije bila u stanju spoznati. Sada se, međutim, ta nada činila tanana i savitljiva poput limenke. Sama je i nitko drugi nije povlačio konce osim nacista. Počinila je jezivu, mučnu pogrešku. Nije ju mogla povući, ma koliko se mogla nadati da će za to dobiti priliku; nije ju mogla izbrisati, ali dobra bi žena preuzela odgovornost - prihvatila krivnju - i ispričala se. Ma što ona bila, bez obzira na sve njezine mane, kanila je biti dobra žena. I zato je znala što joj je činiti. Znala je, pa ipak, kad je došla do vrata Racheline kućice, shvatila je da nije kadra pomaknuti se s mjesta, noge su joj bile teške, a srce još i teže. Duboko je udahnula i pokucala na vrata. Začula je komešanje stopala unutra i onda su se vrata otvorila. Rachel je držala usnulog sinčića u jednoj ruci, a par širokih platnenih hlača bio joj je prebačen preko druge. »Vianne«, rekla je smiješeći se. »Uđi.« Vianne umalo da se nije prepustila kukavičluku. 0, Rachel, samo sam svratila da te pozdravim. Umjesto toga, duboko je udahnula i ušla za prijateljicom u kuću. Zauzela je svoje uobičajeno mjesto u udobnom, tapeciranom naslonjaču i privukla ga bliže razbuktaloj vatri. »Uzmi Arija, a ja ću nam skuhati kavu.« Vianne posegne za usnulim djetešcem i uzme ga u naručje. On se privije bliže, a ona mu pomiluje leđa i poljubi tjeme. »Čuli smo da se preko Crvenog križa šalju neki paketi u ratne logore«, rekla je Rachel trenutak poslije ulazeći u sobu s dvjema šalicama kave. Jednu je spustila na stolić pored Vianne. »Gdje su cure?« »U mojoj kući, s Isabelle. Vjerojatno ih uči kako pucati iz puške.« Rachel se nasmije. »Postoje i gore vještine od toga.« Povuče hlače s ramena i baci ih u pletenu košaru s ostatkom šivaćeg pribora. Tada sjedne preko puta Vianne. Vianne je udisala punim plućima taj slatki miris koji je bio čisto nevino dijete. Kad je podignula pogled, Rachel je zurila u nju. »Je li ovo jedan od onih dana?« tiho je upitala. Vianne se nesigurno nasmiješi. Rachel je znala kako je Vianne ponekad oplakivala bebe i koliko se duboko molila da joj Bog podari još djece. Bilo je pomalo teško među njima dvjema - ne previše, samo malo - kad je Rachel zatrudnjela s Arijem. Bila je tu radost zbog Rachel... ali i dosadan žalac ljubomore. »Ne«, rekla je.


Polako je podignula bradu pogledavši svoju najbolju prijateljicu u oči. »Moram ti nešto reći.« »Što?« Vianne uvuče dah. »Sjećaš li se onog dana kad smo pisale dopisnice? I kako me je satnik Beck čekao kad sam se vratila kući?« »Oui. Ponudila sam se da uđem s tobom.« »Da barem jesi, iako vjerujem da to ne bi puno promijenilo na stvari. Samo bi čekao dok ti ne odeš.« Rachel počne ustajati. »Zar je...« »Ne, ne«, brzo je rekla. »Nije to. Tog je dana radio za stolom u blagovaonici, nešto je pisao kad sam se vratila. On... Tražio je da mu dam popis imena. Želio je znati tko je u školi Židov ili komunist.« Zastala je. »Pitao je i za homoseksualce i slobodne zidare, također, kao da ljudi razgovaraju o takvim stvarima.« »Rekla si mu da ne znaš.« Sram natjera Vianne da odvrati pogled, ali samo na čas. Prisili se reći: »Dala sam mu tvoje ime, Rachel. Zajedno s ostalima.« Rachel se ukipi; boja je nestala s njezina lica, istaknuvši joj tamne oči. »A onda su nas otpustili.« Vianne teško proguta, kimne. Rachel ustane i prođe pokraj Vianne ne zaustavljajući se, ne obazirući se na njezino molećivo: Molim te, Rachel, izmaknuvši se kako je ne bi mogla dotaknuti. Ode u spavaću sobu i snažno zalupi vratima. Vrijeme se otezalo u beskraj, u uvučenim dahovima, zarobljenim molitvama i škripi naslonjača. Vianne je gledala kako se majušne crne kazaljke pomiču naprijed. Tapšala je bebina leđa u ritmu prolazećih minuta. Najzad, vrata su se otvorila. Rachel se vratila u sobu. Kosa joj je bila u neredu, kao da je kroz nju prolazila rukom, obrazi prošarani crvenom, od gnjeva ili tjeskobe. Možda i jednog i drugog. Oči su joj bile crvene od plača. »Žao mi je«, rekla je Vianne ustavši. »Oprosti mi.« Rachel stane ispred nje, gledajući dolje. Bijes je sijevao u njezinim očima; potom je počeo gasnuti pa ustupio mjesto ravnodušnosti. »Svi u gradu znaju da sam Židovka, Vianne. Uvijek sam se time ponosila.« »Znam. To je ono što sam i sama sebi rekla. Svejedno, nisam mu smjela pomoći. Žao mi je. Ne bih te povrijedila ni za što na svijetu. Nadam se da to znaš.« »Naravno da znam«, tiho je odvratila Rachel. »Ali, V., moraš biti opreznija. Znam da je Beck mlad, zgodan, ljubazan i pristojan, ali nacist je, a oni su opasni.«


Nitko nije pamtio zimu tako hladnu kao što je bila ta 1940. Snijeg je padao dan za danom, bijelim pokrivačem zagrnuvši stabla i polja; ledenice su svjeducale na povijenim granama drveća. Pa ipak, Isabelle se budila svakoga petka ujutro, satima prije svitanja, i raznosila svoje »terorističke letke«, kako su ih sada zvali nacisti. Prošlotjedni članak govorio je o vojnim operacijama u Sjevernoj Africi, ukazujući francuskom narodu na činjenicu da zimska nestašica hrane nije rezultat britanskih blokada - na čemu je inzistirala nacistička propaganda - nego posljedica njemačke pljačke svega što je Francuska proizvodila. Isabelle je letke raznosila sad već mjesecima, no, iskreno govoreći, vidjela je da nemaju bogzna kakav utjecaj na stanovnike Carriveaua. Mnogi od mještana i dalje su podupirali Pétainea. A još je više bilo onih koji kao da nisu marili. Uznemirujući broj njezinih sumještana gledao je u Nijemce misleći: tako su mladi, još uvijek dječaci, te su se vukli kroz vlastite živote pognutih glava, samo se trudeći izbjegavati nevolje. Nacistima, dakako, letci nisu promaknuli. Neki francuski muškarci i žene iskoristili bi svaku priliku da se dodvore - a predavanje letaka koje su pronalazili u svojim sandučićima nacistima bio je dobar početak. Isabelle je znala da Nijemci traže one koji ih tiskaju i raznose, ali nisu ulagali prevelik trud da ih pronađu. Naročito ovih snježnih dana kad je Blitz nad Londonom bio sve o čemu su svi govorili. Možda su Nijemci znali da riječi otisnute na listu papira nisu bile dovoljne da preusmjere plimu rata. Danas je Isabelle ležala u krevetu, a pokraj nje Sophie, sklupčana poput majušnog lista paprati, dok je na drugom kraju kreveta Vianne duboko spavala. Njih su tri sada spavale zajedno u Vianneinu krevetu. Tijekom proteklog mjeseca na krevet su nabacile svaki prekrivač i deku koje su mogle pronaći. Isabelle je ležala promatrajući kako joj dah nastaje pa nestaje u tankim bijelim oblačićima. Znala je kako će hladan biti pod, čak i kroz vunene čarape u kojima je spavala. Znala je da su ovo posljednji trenuci u danu kad će joj biti toplo. Odvažila se i izvukla ispod gomile pokrivača. Pokraj nje Sophie je zastenjala pa se okrenula prema majčinu tijelu da se ugrije. Kad su Isabellina stopala dotaknula pod, bol joj prostrijeli cjevanice. Lecne se i šepajući iziđe iz sobe. Silazak niz stube kao da je trajao cijelu vječnost; toliko su je boljela stopala. Vražje ozebline. Ove zime nema koga nisu mučile. Navodno je to bilo zbog manjka maslaca i masnoće, ali Isabelle je znala da su uzrok hladnoća i čarape pune rupa i cipele raspadnutih đonova. Željela je potpaliti vatru - čeznula je za makar jednim trenutkom topline - ali bili su pri kraju s drvima. Potkraj siječnja počeli su trgati daske sa štaglja i koristiti ih za ogrjev, zajedno s kutijama za alat i starim stolcima te svime što su mogli pronaći. Zagrijala je sebi šalicu vode i ispila, pustivši da joj vrućina i težina zavaraju želudac. Pojela je komadić pljesnivoga kruha, omotala se novinskim papirom pa navukla


Antoineov kaput i svoje rukavice i čizme. Vuneni šal omotala je oko glave i vrata, no i uza sve to, kad je kročila vani, hladnoća joj je oduzela dah. Zatvorila je za sobom vrata i stala tromo gaziti kroz snijeg. Ozebli nožni prsti pulsirali su svakim korakom, a prsti na rukama u trenu su se sledili, čak i u rukavicama. Bilo je avetinjski tiho ovdje vani. Probijala se kroz snijeg dubok do koljena i otvorila polomljene vratnice pa izišla na bijelu cestu. Zbog hladnoće i snijega, trebalo joj je tri sata da razdijeli sve letke (ovotjedni je sadržaj bio o Blitzu - u samo jednoj noći Švabe su na London bacili 32.000 bombi). Zora, kad je svanula, bila je slabašna poput juhe bez mesa. Bila je prva u redu u mesnici, ali uskoro su došli i drugi. U sedam je mesareva žena podignula rolete na staklenim vratima i otključala. »Hobotnica«, reče ona. Isabelle osjeti ubod razočaranja. »Nema mesa?« »Nema za Francuze, mademoiselle.« Iza leđa je čula gunđanje žena koje su i same željele meso, a dalje otraga negodovale su one koje su znale da neće dočekati ni hobotnicu. Isabelle je uzela hobotnicu omotanu papirom i napustila mesnicu. Barem se nečega domogla. Mlijeko u konzervama više se nije moglo nabaviti, ni bonovima, ali čak ni kod švercera. Bila je sretna što je uspjela nabaviti malo sira camemberta nakon još dva sata čekanja u redu. Svoje je dragocjenosti u košari prekrila teškim ručnikom pa šepajući krenula niz Rue Victor Hugo. Prolazeći pokraj kafića punog njemačkih vojnika i francuskih žandara, nanjušila je miris kuhane kave i svježe ispečenih kroasana, i u želucu joj zatutnji. »Mademoiselle.« Francuski policajac oštro kimne, ukazujući na potrebu da je zaobiđe. Izmaknula se u stranu, gledajući ga kako lijepi plakate na izlog napuštene trgovine. Na prvom je plakatu pisalo: OBAVIJEST: STRIJELJANI ZBOG ŠPIJUNAŽE. ŽIDOV JACOB MANSARD, KOMUNIST VIKTOR YABLONSKY I ŽIDOV LOUIS DEVRY.

A na drugom: OBAVIJEST: OD SADA PA NADALJE, SVI FRANCUSKI GRAĐANI UHIĆENI ZBOG BILO KAKVOG PRIJESTUPA ILI ZLOČINA, SMATRAT ĆE SE ZAROBLJENICIMA. ZA SVAKI NEPRIJATELJSKI ČIN USMJEREN PREMA NJEMAČKOJ, ZAROBLJENICI ĆE BITI STRIJELJANI.


»Zar će strijeljati obične Francuze ni zbog čega?« upitala je. »Zašto ste tako problijedjeli, mademoiselle? Ova se upozorenja ne odnose na ljepotice kao što ste vi.« Isabelle ga ošine pogledom. Bio je gori od Nijemaca, Francuz koji čini takve stvari vlastitu narodu. Upravo je zato toliko mrzila višijevsku vladu. Kakva korist od vladavine nad polovinom francuskog teritorija ako su postali njemački pijuni? »Nije vam dobro, mademoiselle?« Toliko uljudan. Toliko brižan. Što bi joj učinio kad bi ga nazvala izdajicom i pljunula mu u lice? Ruke u rukavicama stegne u šake. »Dobro sam, merci.« Promatrala je kako pun sebe prelazi ulicu, leđa uspravnih, kape namještene kako treba na svojoj kratko ošišanoj smeđoj kosi. Njemački vojnici u kafiću toplo su ga pozdravili, pljesnuli po leđima i povukli među sebe. Isabelle se s gnušanjem okrene. I tada ga je ugledala: sjajni srebrni bicikl naslonjen uz bočni zid kafića. Ugledavši ga, glavom joj sijevne misao kako bi joj promijenio život, olakšao patnju, da se svakoga dana može njime voziti do grada i natrag. Inače bi na bicikl motrili vojnici u kafiću, ali ovoga mračnog, snježnog jutra, nitko nije sjedio za vanjskim stolovima. Nemoj to učiniti. Srce joj brže zakuca, dlanovi se ovlaže i postanu vrući u rukavicama. Osvrne se. Žene u redu kod mesara pazile su da ne vide ništa i da nikoga ne gledaju u oči. Prozori kafića preko puta bili su zamagljeni; unutra, muškarci su bili siluete u nijansi maslinaste. Tako sigurni u sebe. U nas, ogorčeno je pomislila. Na to, i posljednji tračak dvoumljenja nestane. Držeći košaru čvrsto uza se, nesigurno kroči na sklisku kamenu ulicu. Od toga trena, nakon samo toga jednog koraka, svijet oko nje kao da se zamaglio, a vrijeme usporilo. Čula je vlastiti dah, vidjela kako isparava pred njezinim očima. Okolne zgrade postajale su nejasne, blijedeći u bijele olupine, snijeg je bliještao, sve dok nije mogla vidjeti samo bljesak srebrnih ručki na upravljaču i dvije crne gume. Znala je da postoji samo jedan način da to učini. Brzo. Bez osvrtanja ili zastajkivanja. Negdje je zalajao pas. Vrata su se freskom zatvorila. Isabelle je nastavila hodati; pet koraka dijelilo ju je od bicikla. Četiri. Tri. Dva.


Stupila je na pločnik i mašila se za bicikl pa na nj skočila. Odvezla se niz kamenu ulicu, šasija je zveketala na uličnim rupama. Naglo je skrenula za ugao, umalo pala, pa se izravnala, brzo pedalirajući prema Rue La Grande. Tamo je skrenula u pokrajnju uličicu, skočila s bicikla i pokucala na vrata. Četiri puta, snažno. Vrata se polako otvore. Henri je ugleda i namršti se. Ona se progura unutra. Malena prostorija za sastanke bila je jedva osvijetljena. Jedina uljna lampa bila je na trošnom drvenom stolu. Nije bilo nikoga osim Henrija. Od mesa i sala na pladnju pravio je kobasice. Kolutovi kobasica visjeli su s kuka na zidu. Soba je vonjala na meso, krv i duhanski dim. Povukla je bicikl za sobom i žestoko zalupila vratima. »Pa, zdravo«, rekao je otirući ruke o ručnik. »Jesmo li sazvali sastanak za koji ne znam?« »Nismo.« Letimice je pogledao bicikl.»To nije tvoj bicikl.« »Ukrala sam ga«, rekla je. »Točno njima pred nosom.« »To je - odnosno bio je bicikl Alaina Deschampa. Ostavio je sve i pobjegao u Lyon s obitelji kad je počela okupacija.« Krenuo je prema njoj. »U zadnje vrijeme viđao sam jednog esesovca da ga vozi po gradu.« »Esesovac?« Isabellin ushit naglo izblijedi. Jezive su glasine kolale o pripadnicima SS-a i njihovoj okrutnosti. Možda je ipak trebala najprije promisliti... Prišao joj je, toliko da je mogla osjetiti toplinu njegova tijela. Nikad dosad nije ostala nasamo s njime, niti mu bila tako blizu. Prvi put je opazila da mu oči nisu ni smeđe ni zelene, nego sivokestenjaste, zbog čega je pomislila na maglu u dubokoj šumi. Vidjela je ožiljak na njegovu čelu koji je nekoć bio golema brazgotina, ili je samo bila loše sašivena, a to je nagna da se zapita kakav je život vodio prije i što ga je ponukalo da dođe ovamo i pridruži se komunistima. Bio je stariji od nje, najmanje deset godina, iako se, ruku na srce, katkad doimao i starijim, kao da je možda pretrpio nekakav veliki gubitak. »Morat ćeš ga prebojiti«, rekao je. »Nemam boju.« »Imam ja.« »Bi li...« »Poljubac«, rekao je. »Poljubac?« ponovila je ne bi li dobila na vremenu. Ovo je bilo nešto što je prije rata uzimala zdravo za gotovo. Muškarci su za njom žudjeli; oduvijek je tako bilo. Željela je to ponovno doživjeti; željela je koketirati s Henrijem, pa ipak, sama pomisao na to činila se nekako otužnom i beznadnom, možda kao da joj poljupci više nisu previše značili, a flert još i manje. »Jedan poljubac i obojit ću ti bicikl još večeras, a sutra možeš doći po njega.« Zakoračila je naprijed i zabacila lice prema njegovu.


Lako su se spojili, čak i sa svim onim kaputima i slojevima novinskog papira i vune među njima. Privio ju je u naručje i poljubio. U jednom prelijepom času opet je bila Isabelle Rossignol, strastvena djevojka za kojom su muškarci čeznuli. Kad je završilo i kad se on povukao, osjetila se... ispuhanom. Žalosnom. Trebala bi nešto reći. Našaliti se, ili se možda pretvarati da je osjetila nešto više nego što uistinu jest. To je ono što bi učinila prije, kad su joj poljupci značili više, ili možda manje. »Postoji netko drugi«, rekao je Henri proučavajući je. »Ne, ne postoji.« Henri joj nježno dotakne obraz. »Lažeš.« Isabelle pomisli na sve što joj je Henri omogućio. On je bio taj koji ju je uveo u mrežu Slobodne Francuske i pružio joj priliku; on je bio taj koji je u nju vjerovao, a ipak, kad ju je poljubio, sjetila se Gaëtona. »Nije me želio«, rekla je. Bilo je to prvi put da je ikome priznala istinu. Priznanje je osupne. »Da su stvari drukčije, natjerao bih te da ga zaboraviš.« »A ja bih ti dopustila da pokušaš.« Vidjela je kako se nasmiješio na te riječi, opazila tugu u njegovu osmijehu. »Plava«, rekao je nakon stanke. »Plava?« »To je boja koju imam.« Isabelle se osmjehne. »Baš prikladno.« Kasnije toga dana, dok je čekala u redovima za premalo hrane, a onda u šumi skupljala drva i nosila ih kući, razmišljala je o poljupcu. Misao koja joj se neprestano vrtjela u glavi, bila je: Kad bi barem...


Trinaest ednog prelijepog dana koncem travnja 1941., Isabelle je ležala opružena na vunenoj J deki, na livadi preko puta kuće. Slatkast miris tek pokošena sijena punio joj je nosnice. Kad je sklopila oči, gotovo da je mogla zaboraviti da je brujanje motora u daljini dopiralo od njemačkih kamiona koji odvoze vojnike i francuske proizvode na željeznički kolodvor u Toursu. Nakon katastrofalne zime, uživala je drijemajući na suncu. »Ah, tu si.« Isabelle uzdahne i sjedne. Vianne je na sebi imala izblijedjelu plavu haljinu kockastog uzorka, koja je bila posivjela od grubog domaćeg sapuna. Glad ju je oglodala tijekom zime, izoštrila joj jagodične kosti i još više produbila udubljenje u dnu vrata. Staru maramu omotala je kao turban oko glave, skrivajući kosu koja je izgubila nekadašnji sjaj i kovrče. »Ovo je stiglo za tebe.« Vianne joj pruži list papira. »Dostavio je to neki čovjek. Za tebe«, rekla je kao da je to nešto vrijedno ponavljanja. Isabelle se nespretno osovi na noge i istrgne papir iz Vianneina stiska. Tamo je, načrčkano rukom, pisalo: Zastori su razmaknuti. Posegnula je dolje za dekom i stala je slagati. Što je to značilo? Nikad je nisu na ovaj način pozvali. Očigledno se događa nešto značajno. »Isabelle? Bi li mi objasnila o čemu je riječ?« »Ne bih.« »Bio je to Henri Navarre. Gostioničarov sin. Nisam znala da ga poznaješ.« Isabelle rastrgne poruku na sićušne komadiće i pusti da se razlete oko nje. »On je komunist, znaš«, šaptom je rekla Vianne. »Moram poći.« Vianne je ščepa za zapešće. »Nije moguće da si se cijelu zimu iskradala da bi se viđala s komunistom. Znaš što nacisti misle o njima. Opasno je i samo da te vide s tim čovjekom.« »Zar misliš da me je briga što nacisti misle?« rekla je Isabelle istrgnuvši se iz sestrina stiska. Bosonoga je pojurila poljem. U kući je zgrabila cipele i popela se na svoj bicikl. Uz au revoir! upućen zabezeknutoj Vianne, otišla je pedalirajući prašnjavom cestom. U gradu je projurila pokraj napuštene trgovine šeširima - bogme, zastori su zaista bili razmaknuti - pa skrenula u uličicu i zaustavila se. Bicikl je naslonila na grubo ožbukan zid i četiri puta pokucala. Tek kad je posljednji put pokucala, sine joj da bi posrijedi mogla biti zamka. Pomisao, kad joj je


pala na um, nagna je da oštro udahne i pogleda lijevo-desno, makar je već bilo prekasno. Vrata je otvorio Henri. Isabelle se uvuče unutra. Prostorija je bila zamagljena od duhanskog dima i zaudarala je na zagorenu kavu od cikorije. K tome, vonjalo je i na krv; miris zaostao nakon pravljenja kobasica. Snagator koji ju je prvi put ščepao - Didier - sjedio je na starom stolcu s drvenim naslonjačem. Nagnuo se unatrag toliko da su prednje dvije noge stolca bile odignute od poda, a leđima je doticao zid. »Nisi smio donijeti poruku u moju kuću, Henri. Moja je sestra počela zapitkivati.« »Bilo je važno da odmah s tobom razgovaramo.« Osjeti ubod uzbuđenja. Hoće li joj najzad povjeriti nešto više od ubacivanja letaka u sandučiće? »Ovdje sam.« Henri pripali cigaretu. Mogla je osjetiti njegov pogled na sebi dok je ispuhivao sivi dim i spuštao šibicu. »Jesi li čula za prefekta iz Chartresa koji je uhićen i mučen jer je komunist?« Isabelle se namršti. »Nisam.« »Radije si je prerezao vrat komadićem stakla nego da oda imena, ili bilo što prizna.« Henri ugasi cigaretu đonom cipele, a ostatak sačuva za poslije spremivši je u džep kaputa. »Okuplja skupinu, ljude poput nas, koji se žele odazvati De Gaulleovu pozivu. On - taj koji je sam sebi prerezao vrat - pokušava se domoći Londona kako bi osobno razgovarao s De Gaulleom. Želi organizirati pokret Slobodna Francuska.« »Zar nije mrtav?« upitala je Isabelle. »Ili si je presjekao glasnice?« »Nije. Vele da je to pravo čudo«, odgovorio je Didier. Henri je proučavao Isabelle. »Imam pismo - vrlo važno - koje se mora dostaviti našem kontaktu u Parizu. Nažalost, na mene budno motre ovih dana. Kao i na Didiera.« »Oh«, rekla je Isabelle. »Pomislio sam na tebe«, rekao je Didier. »Na mene?« Henri posegne u džep i izvuče zgužvanu omotnicu. »Hoćeš li ovo dostaviti našem čovjeku u Parizu? Očekuje pošiljku za tjedan dana.« »Ali... nemam Auswies.« »Oui«, tiho je rekao Henri. »I ako te uhvate...« Ostavio je da nedovršena prijetnja odzvanja prostorijom. »Sasvim je sigurno da ti nitko od nas neće zamjeriti ako odbiješ. Zadatak je opasan.« Malo je bilo reći da je opasan. Cijeli je Carriveau bio oblijepljen upozorenjima o smaknućima koja se događaju u okupiranoj zoni. Nacisti su strijeljali francuske građane i za najmanje, beznačajne prijestupe. Uhvate li je da pomaže tom pokretu


Slobodna Francuska, u najboljem bi je slučaju strpali iza rešetaka. Ipak, vjerovala je u Slobodnu Francusku kao što je njezina sestra vjerovala u Boga. »Dakle, želite da se izvučem, odem u Pariz, dostavim pismo i vratim se ovamo.« Kad je to na takav način izgovorila, više joj se i nije činilo toliko pogibeljnim. »Ne«, rekao je Henri. »Morala bi ostati u Parizu i biti naš... poštanski sandučić, da se tako izrazim. A u nadolazećim mjesecima, bit će mnoštvo takvih dostava. Tvoj otac tamo ima stan, oui?« Pariz. Bilo je to ono za čim je čeznula od trenutka kad ju je otac otjerao. Napustiti Carriveau, vratiti se u Pariz i biti dio mreže ljudi koji su pružali otpor ovom ratu. »Otac mi neće ponuditi da s njime živim.« »Razuvjeri ga«, jednoličnim je glasom rekao Didier, netremice je gledajući. Procjenjujući. »On nije čovjek koji se da lako uvjeriti«, rekla je. »Znači, ne možeš to učiniti. Voilà. Dobili smo odgovor.« »Čekaj«, rekla je Isabelle. Henri joj priđe. Vidjela je kolebanje u njegovim očima i znala je da želi da ona odbije zadatak. Nije bilo sumnje u to da je bio zabrinut. Podignula je bradu i pogledala ga u oči. »Učinit ću to.« »Morat ćeš lagati svima koje voliš i uvijek biti u strahu. Možeš li tako živjeti? Nigdje se nećeš osjećati sigurnom.« Isabelle se mračno nasmije. Nije se to puno razlikovalo od života kojim je živjela još od djetinjstva. »Hoćete li paziti na moju sestru?« upitala je Henrija. »Pobrinuti se da je sigurna?« »Postoji cijena za sve ovo što radimo«, odvratio je Henri tužna pogleda. U očima mu je bila istina koju su svi oni shvaćali. Ništa nije bilo sigurno. »Nadam se da to uviđaš.« Sve što je Isabelle vidjela bila je prilika da učini nešto važno. »Kad odlazim?« »Čim nabaviš Ausweis, što neće biti lako.«

Što je, pobogu, toj djevojci na pameti? Zaista, dječja poruka jednog muškarca? Komunista? Vianne je izvadila žilav komad bravetine iz papirnatog omota, njihov ovotjedni mesni obrok, i spustila ga na kuhinjsku radnu plohu. Isabelle je oduvijek bila nagla, silom prirode, zapravo; bila je djevojka koja voli kršiti pravila. Koliko je samo časnih sestara ili učiteljica shvatilo kako je se ne može ni kontrolirati ni zauzdati. Ali ovo. Nije to bilo ljubakanje s dečkom na plesnom podiju, ili bijeg od kuće da vidi cirkus, ili odbijanje da nosi čarape i podvezice.


Ovo je bilo ratno doba, u okupiranoj zemlji. Kako je mogla i dalje vjerovati da njezine odluke za sobom neće povući i posljedice. Vianne počne sitno sjeckati bravetinu. U mješavinu je dodala i jedno dragocjeno jaje, i pljesnivi kruh, pa sve začinila solju i paprom. Oblikovala je mješavinu u okruglice kad je čula brektanje motocikla koji se približavao kući. Krenula je prema ulaznim vratima i odškrinula ih tek toliko da može proviriti. Glava i ramena satnika Becka mogla su se vidjeti iznad kamenog zida dok je silazio s motocikla. Nekoliko trenutaka poslije, zeleni vojni kamion stao je iza njega i parkirao se. Trojica njemačkih vojnika pojavila su se u njezinu dvorištu. Muškarci su međusobno razgovarali, a onda se skupili kod kamenog zida obraslog ružama, koji je još njezin prapradjed dao izgraditi. Jedan od vojnika podigne malj i snažno zamahne prema zidu, koji se potresao. Kamenje se razlomi u sitne komadiće, grm ruža padne, njihovi ružičasti cvjetovi razletješe se na travi. Vianne pojuri u dvorište. »Herr satniče.« Malj još jednom udari. »Madame«, rekao je Beck doimljući se silno nesretnim. Vianne uznemiri to što ga je očito poznavala toliko da može iščitati njegove osjećaje. »Dobili smo zapovijed da porušimo sve zidove uz ovu cestu.« Dok je jedan od vojnika rušio zid, druga dvojica krenu prema ulaznim vratima, smijući se na neku zajedničku šalu. Ne tražeći dopuštenje, prođu mimo nje i uđu u kuću. »Moja sućut«, rekao je Beck gazeći preko ruševina dok joj je prilazio. »Znam koliko volite svoje ruže. I najiskrenije žalim, ali moji ljudi imaju nalog za zapljenu vaše imovine.« »Zapljenu?« Vojnici su izišli iz kuće; jedan je nosio ulje na platnu što je visjelo nad kaminom, a drugi glomazan naslonjač iz salona. »To je bio omiljen naslonjač moje bake«, tiho je rekla Vianne. »Žao mi je«, rekao je Beck. »Nisam mogao to spriječiu.« »Što je, pobogu...« Vianne nije bila sigurna je li joj laknulo ili se još više zabrinula kad je Isabelle prenijela bicikl preko hrpe kamenja i naslonila ga na stablo. Već sada više nije bilo prepreke između njezina imanja i ceste. Isabelle je izgledala prelijepo, čak i s licem ružičastim od napora i svjetlucavim od znoja. Sjajni plavi uvojci uokvirili su joj lice. Izblijedjela crvena haljina prianjala joj je uz tijelo na svim pravim mjestima. Vojnici su zastali i zapiljili se u nju, zamotani Aubussonov sag iz dnevne sobe objesio se među njima. Beck skine svoju kapu. Rekao je nešto vojnicima koji su nosili sag i oni požure prema kamionu.


»Srušili ste naš zid?« upitala je Isabelle. »Sturmbannführer želi da se sve kuće mogu vidjeti s ceste. Netko dijeli antinjemačke propagandne letke. Pronaći ćemo ga i uhititi.« »Mislite da su bezopasni papiri vrijedni svega ovoga?« upitala je Isabelle. »Daleko su oni od bezopasnih, mademoiselle. Potiču terorizam.« »Terorizam se mora izbjeći«, reče na to Isabelle, prekriživši ruke. Vianne nije mogla odvratiti pogled sa sestre. Nešto se tu kuhalo. Njezina sestra kao da je potiskivala emocije, umirila se, poput mačke koja se sprema na skok. »Herr satniče«, nakon nekog vremena reče Isabelle. »Oui, mademoiselle?« Pored njih su prolazili vojnici, iznoseći stol iz kuhinje. Isabelle ih propusti, a onda ode do satnika. »Moj otac je bolestan.« »Zar jest?« reče Vianne. »Zašto ja to ne znam? Što mu je?« Isabelle ju je ignorirala. »Tražio je da dođem u Pariz da ga njegujem. Ali...« »Želi da ga ti njeguješ?« s nevjericom je prekine Vianne. Beck reče: »Treba vam propusnica da odete iz grada, mademoiselle. To znate.« »Znam«, Isabelle kao da je jedva disala. »Ja... Mislila sam da biste mi je možda vi mogli pribaviti? Vi ste obiteljski čovjek. Zasigurno shvaćate koliko je važno uzvratiti na očev poziv?« Začudo, dok je Isabelle govorila, satnik se blago okrenuo da pogleda Vianne, kao da je ona bila ta čije je mišljenje važno. »Mogao bih vam pribaviti propusnicu, oui«, rekao je satnik, »Za hitnu obiteljsku situaciju kao što je ova.« »Vrlo sam zahvalna«, rekla je Isabelle. Vianne je bila zapanjena. Zar Beck nije uviđao da njezina sestra njime manipulira? I zašto je gledao u Vianne dok je donosio odluku? Čim je Isabelle dobila što je željela, vratila se do svog bicikla. Uhvatila ga je za ručke upravljača i odgurala do štaglja. Gume na kotačima udarale su i poskakivale na neravnom tlu. Vianne pojuri za njome. »Tata je bolestan?« rekla je kad ju je sustigla. »Tata je dobro.« »Lagala si? Zašto?« Isabellino oklijevanje bilo je kratko, ali uočljivo. »Valjda nema razloga da i dalje lažem. Sad je sve izišlo na vidjelo. Iskradala sam se da se nalazim s Henrijem i sad želi da s njime pođem u Pariz. Ima divan stančić na Montmartreu, navodno.« »Jesi li poludjela?« »Mislim da sam zaljubljena. Malo. Možda.« »Kaniš prijeći pola okupirane države da provedeš nekoliko noći u Parizu, u krevetu muškarca kojeg možda voliš. Malo.«


»Znam«, rekla je Isabelle. »Baš je to romantično.« »Sigurno buncaš. Možda imaš neko oboljenje mozga.« Stavila je ruke na bokove prijekorno otpuhujući. »Ako je ljubav bolest, onda sam valjda zaražena.« »Mili Gospode«, Vianne je prekrižila ruke. »Postoji li makar nešto što bih mogla reći i spriječiti tu ludost?« Isabelle je pogleda. »Vjeruješ mi? Vjeruješ da bih prešla okupiranu Francusku samo radi zabave?« »Nije to isto kao kad si pobjegla da vidiš citkus, Isabelle.« »Ali... vjeruješ da sam takva?« »Naravno.« Vianne slegne ramenima. »Šašava.« Isabelle se doimala neobično snuždenom. »Samo se drži podalje od Becka dok me nema. Ne vjeruj mu.« »Nije li ovo baš nalik tebi? Brineš se dovoljno da bi me upozorila, ali nedovoljno da bi ostala sa mnom. Važno je samo ono što ti želiš. Sophie i ja možemo istrunuti što se tebe tiče.« »Nije istina.« »Nije? Pođi u Pariz. Zabavi se, ali nemoj ni jednog trena smetnuti s uma da si napustila nećakinju i mene.« Vianne prekriži ruke i osvrne se prema muškarcu u dvorištu koji je nadgledao pljačku njezine kuće. »I ostavila nas s njime.«


Četrnaest 27. travnja 1993. Obala Oregona

apeta sam poput pileta u pećnici. Znam da su ovi suvremeni pojasevi u automobilima dobra stvar, ali izazivaju mi klaustrofobiju. Pripadam naraštaju koji nije navikao biti zaštićen od svake opasnosti. Sjećam se kako je bilo nekad, u onim vremenima kad je čovjek trebao donositi mudre odluke. Bili smo svjesni rizika, no svejedno smo srljali u opasnost. Sjećam se kako sam prebrzo upravljala svojim starim Chevroletom, papučicu gasa pritišćući do daske, pušeći cigaretu i slušajući Price kako pjeva Lawdy, Miss Clawdy kroz male crne zvučnike, dok su se djeca na stražnjem sjedalu kotrljala poput čunjeva.

S

Moj sin strepi da ću pobjeći, pretpostavljam, i to je razuman strah. U zadnjih mjesec dana život mi se okrenuo naglavce. U mome je dvorištu znak PRODAJE SE i napuštam svoj dom. »Prilaz je baš lijep, zar ne?« kaže moj sin. To je ono što on čini: praznine puni riječima i pomno ih bira. To je ono što ga čini dobrim kirurgom. Preciznost. »Da.« Skrenuo je na parkiralište. Poput prilaza, i ono je omeđeno stablima u cvatu. Bijeli cvjetići padaju na do poput komadića čipke na krojačev pod, blistavo bijeli na crnom asfaltu. Petljam s pojasom dok se parkiramo. Ruke me ne slušaju ovih dana. Toliko me to izluđuje da bih najradije glasno opsovala. »Daj da ti pomognem«, kaže moj sin posegnuvši da mi otkopča pojas. Izišao je iz automobila i našao se pokraj mojih vrata prije nego što sam uspjela uzeti torbu. Vrata se otvaraju. Uzima me za ruku i pomaže mi izići iz automobila. U toj kratkoj razdaljini između parkirališta i ulaza moram dvaput zastati da dođem do daha. »Stabla su tako lijepa u ovo doba godine«, kaže on dok zajedno prelazimo preko parkirališta. »Da.« To su šljive u cvatu, prekrasne i ružičaste, ali najednom se sjetim procvjetalih stabala kestena duž Elizejskih poljana. Sin mi čvršće steže ruku. Podsjetnik je to da razumije bol zbog napuštanja doma, koji je bio moje utočište gotovo pedeset godina, ali sada nije vrijeme da se osvrćem, nego da gledam naprijed.


U Dom za starije i nemoćne Ocean Crest. Ruku na srce, mjesto se ne čini tako loše, možda pomalo industrijski, s onim visokim prozorima, besprijekorno održavanim travnjacima i američkom zastavom što se vijori nad vratima. Zdanje je dugačko i nisko. Izgrađeno sedamdesetih, rekla bih, onomad kad je sve bilo ružno. Sastoji se od dva krila koja se protežu s obiju strana središnjeg dvorišta, gdje, pretpostavljam, stariji ljudi sjede u kolicima s licima okrenutima suncu, čekaju. Hvala Bogu, nisam smještena u istočnom dijelu zgrade krilu za nemoćne. Barem ne još. I dalje se mogu brinuti za sebe, hvala lijepa, i za svoj apartman. Julien mi otvara vrata i ulazim unutra. Prvo što opažam golema je recepcija, uređena na način da podsjeća na prijamni pult kakvog hotela pokraj mora, zidova ukrašenih ribarskim mrežama punim školjaka. Zamišljam kako za Božić o mreže vješaju ukrase, a čizmice o rub prijamnog pulta. Na zidovima su najvjerojatnije šljokičasti natpisi ho-ho-ho dan nakon Dana zahvalnosti. »Hajde, mama.« O, da, ne smijem zastajkivati. Mjesto miriše... na što? Puding od tapioke i pileću juhu s knedlama. Kašasta hrana. Nekako se vučem naprijed. Ako postoji nešto što nikad ne činim, to je da se zaustavljam. »Stigli smo«, kaže moj sin otvarajući vrata 317A. Lijepo je, moram priznati. Maleni jednosobni apartman. Kuhinja je zabačena u kutu, pored vrata, i iz nje mogu gledati preko šanka i vidjeti stol za blagovanje s četiri stolice i dnevnu sobu, gdje su stolić, kauč i dva naslonjača s obiju strana plinskoga kamina. Televizor u kutu je nov novcat, s ugrađenim videorekorderom. Netko - moj sin, po svoj prilici - napunio je police za knjige hrpom mojih omiljenih filmova. Jeande Florette, Do posljednjeg daha, Zameo ih vjetar. Vidim, tu su i moje stvari: prekrivač koji sam isplela prebačen je preko naslona kauča, moje knjige na policama. U spavaćoj sobi, koja je pristojne veličine, noćni ormarić pored kreveta pun je kutijica s prepisanim lijekovima, prava mala džungla plastičnih narančastih bočica. Moja strana kreveta. Smiješno, ali neke se stvari ne mijenjaju ni nakon smrti supružnika, a ovo je jedna od njih. Lijeva strana kreveta još je uvijek moja, iako sam u njemu sama. U podnožju kreveta moj je kovčeg, baš kao što sam i poželjela. »Još uvijek možeš promijeniti mišljenje«, tiho je rekao. »Pođi sa mnom kući.« »Razgovarali smo o tome, Juliene. Previše si zauzet. Ne moraš još po cijele dane brinuti o meni.« »Misliš da ću se manje brinuti ako si ovdje?« Pogledam ga s ljubavlju, to moje dijete, znajući koliko će ga moja smrt shrvati. Ne želim da me gleda kako postupno nestajem. Ne želim to ni njegovim kćerima,


također. Znam kako je to; neki prizori, jednom viđeni, nikad se ne mogu zaboraviti. Želim da me se sjeća ovakve kakva sam sad, a ne kakva ću biti kad rak učini svoje. Povede me u mali dnevni boravak i posjedne na kauč. Dok čekam, natočio nam je malo vina i sjeo pokraj mene. Razmišljam kako ću se osjećati jednom kad ode, i sigurna sam da se iste misli motaju i njegovom glavom. Uz uzdah, poseže u svoju aktovku i izvlači svežanj omotnica. Uzdah je namjesto riječi, dah prijelaza. U njemu čujem taj trenutak kad ću iz jednog života prijeći u drugi. U ovoj novoj, ograničenoj verziji moga života, o meni će se brinuti sin, umjesto da bude obrnuto. Nije baš ugodno nijednome od nas. »Platio sam račune za ovaj mjesec. S ovima ne znam što ću. Uglavnom smeće.« Uzimam hrpicu omotnica od njega i pregledavam ih. »Osobno« pismo iz Odbora Paraolimpijskih igara... Ponuda za izradu cerade... Obavijest mog zubara da šest mjeseci nisam bila na pregledu... Pismo iz Pariza. Na njemu su crveni pečati, kao da ga je poštanska služba slala s jednog mjesta na drugo, ili su ga uručili na pogrešnu adresu. »Mama?« kaže Julien. Kako li je samo pronicljiv. Ništa mu ne promiče. »Što je to?« Kad je posegnuo za omotnicom, kanila sam ga spriječiti, ali prsti me ne slušaju. Srce mi žestoko kuca. Julien otvara omotnicu i izvlači svijetli, tvrdi papir. Pozivnica. »Na francuskom je«, kaže. »Nešto u vezi Croix de Guerre. Dakle, riječ je o Drugom svjetskom ratu? Je li ovo za tatu?« Naravno. Muškarci uvijek misle da se sve vrti oko njih. »Nešto je rukom dopisano u kutu? Što je to?« Guerre. Riječ buja oko mene, odmotava svoja crna gavranova krila, postaje toliko velika da ne mogu odvratiti pogled. Protiv volje uzimam pozivnicu. Pozivnicu za okupljanjepasseura u Parizu. Žele da dođem. Kako bih mogla otići a da se svega ne sjetim. Svih jezivih stvari koje sam učinila, tajni koje sam čuvala, muškarca kojeg sam ubila... i onoga kojeg sam trebala ubiti? »Mama? Što je to passeur?« Jedva uspijevam pronaći glas da odgovorim: »To je osoba koja je pomagala ljudima u ratu.«


Petnaest Postavite sebi pitanje, jer tako počinje otpor. A onda to isto zapitajte i druge. REMCO CAMPERT

Svibanj 1941. Francuska

ne subote kad je Isabelle otišla u Pariz, Vianne se zaokupila poslom. Oprala je odjeću i objesila je na sušilo; počupala je korov iz vrta i ubrala nešto dozrela povrća. Na kraju dugoga dana počastila se kupkom i oprala kosu. Sušila ju je ručnikom kad je začula kucanje. Zatečena neočekivanim posjetom, zakopčala je steznik i krenula prema vratima. Voda joj je kapala po ramenima.

O

Kad je otvorila vrata, ugledala je satnika Becka, odjevena u terensku uniformu, lica posuta prašinom. »Herr satniče«, rekla je odmaknuvši mokru kosu s lica. »Madame«, rekao je. »Kolega i ja smo danas bili u ribolovu. Donio sam ulov.« »Svježa riba? Divno. Ispeći ću vam je.« »Nama, madame. Vama, meni i Sophie.« Vianne nije mogla odvratiti pogled ni s Becka ni s ribe u njegovoj ruci. Nije nimalo sumnjala u to da bi Isabelle ovaj dar odbila. Baš kao što je znala da bi njezine prijateljice i susjedi tvrdili da bi odbili. Hrana. Od neprijatelja. Odbiti je bila stvar ponosa. Svi su to znali. »Nisam je ni ukrao niti je od nekoga tražio. Imam pravo na nju kao i svaki Francuz. Nema ništa nečasno u tome da je uzmete.« Bio je u pravu. Bila je to riba iz obližnje rijeke. Nije ju nikome zaplijenio. Čak i kad je posegnula za ribom, osjetila je kako je poklapa sva težina racioniranja. »Rijetko nas počastite svojim društvom za objedom.« »Sad je drukčije«, rekao je. »Kad vam je sestra otišla.« Vianne se povuče korak unatrag i propusti ga. Kao i uvijek, skinuo je kapu čim je kročio unutra pa odstupao preko drvenog poda do svoje sobe. Vianne nije ni primijetila, sve dok nije čula škljocaj njegovih vrata, da i dalje stoji u mjestu držeći ribu omotanu najnovijim izdanjem Pariser Zeitunga, njemačkog dnevnog lista tiskanog u Parizu. Vratila se u kuhinju. Kad je izvadila iz novina ribu i položila je na dasku za rezanje, vidjela je da ju je već očistio, pa čak i uklonio ljuskice. Upalila je plin na štednjaku i na kolo stavila tavu od lijevanog željeza, dodavši u nju dragocjenu žlicu


ulja. Kad su kockice krumpira poprimile smeđu boju, a luk se karamelizirao, začinila je ribu solju i paprom pa je odložila sa strane. Za tili čas zamamne su arome ispunile kuću, a Sophie je dotrčala u kuhinju, naglo se zaustavivši u praznom prostoru gdje je nekoć bio stol. »Riba«, pobožno je rekla. Vianne je žlicom napravila malo udubljenje među povrćem i ribu stavila u sredinu da se isprži. Majušne kapljice ulja prskale su; kožica je cvrčala i postajala hrskava. Na samome kraju, u tavu je ubacila nekoliko kriški konzerviranog limuna, promatrajući kako se rastapaju nad svime. »Pođi i kaži satniku Becku da je večera spremna.« »Zar će on jesti s nama? Teta Isabelle bi ti sad svašta izgovorila. Prije nego što je otišla, rekla mi je da ga nikad ne gledam u oči i da se trudim ne biti u istoj prostoriji s njime.« Vianne uzdahne. Duh njezine sestre ostao je među njima. »Donio nam je ribu, Sophie, i živi ovdje.« »Oui, mama. Znam to. Ali, rekla je...« »Idi i reci satniku za večeru. Isabelle je otišla, a s njom i njezina pretjerana zabrinutost. Sada, pođi.« Vianne se okrenula prema štednjaku. Nekoliko trenutaka poslije izvadila je teški keramički pladanj s isprženom ribom, okruženom pečenim povrćem i limunom, i sve to začinjeno svježim peršinom. Kiselkasti umak od limuna na dnu tave, u kojem su plivali hrskavi smeđi komadići, mogao bi biti još i bolji da je bilo maslaca, ali i ovako je mirisalo božanstveno. Odnijela je pladanj u blagovaonicu i zatekla Sophie kako već sjedi za stolom, a pokraj nje satnik Beck. Na Antoineovoj stolici. Vianne malo posrne. Beck uljudno ustane i brzo joj izvuče stolicu. Zastala je samo na čas dok je od nje uzimao pladanj. »Ovo izgleda vrlo odgovarajuće.« U glasu mu je bilo oduševljenje. Opet njegov francuski nije bio baš dobar. Vianne je sjela na svoje mjesto. Prije nego što je uspjela smisliti što bi rekla, Beck joj je natočio vino. »Divan Montrachet ’37«, rekao je. Vianne je znala što bi mu na ovo odgovorila Isabelle. Beck je sjedio preko puta nje, a Sophie s njezine lijeve strane. Govorila je o nečemu što se toga dana dogodilo u školi. Kad je prestala, Beck je rekao nešto o ribolovu i Sophie se nasmijala, a Vianne je osjetila Isabellinu odsutnost, snažno kao što je maločas osjetila njezinu prisutnost. Drži se podalje od Becka.


Vianne je čula upozorenje jasno kao da joj je izgovoreno naglas pored uha. Znala je da je u tome njezina sestra imala pravo. Vianne nije mogla zaboraviti popis, na kraju krajeva, kao ni otkaze, ili prizor Becka kako sjedi za stolom sa sanducima punim hrane pored njegovih nogu i slikom Führern iza njegovih leđa. »... moja žena je očajavala s mojim ribičkim vještinama nakon toga...« Govorio je smiješeći se. Sophie se nasmijala. »Moj tata je pao u rijeku jednom kad smo lovili ribu, sjećaš se, mama? Rekao je da je riba bilo toliko velika da ga je povukla, je li tako bilo, mama?« Vianne polako trepne. Trebao joj je jedan trenutak da shvati kako se razgovor vratio i na nju. Osjećala se... neobično, blago rečeno. Za svih njihovih proteklih zajedničkih objeda, s Beckom u društvu, rijetko se razgovaralo. Ta tko bi mogao bilo što reći pored onog očitog Isabellina gnjeva? Sad je drukčije, kad vam je sestra otišla. Vianne je shvatila na što je mislio. Napetost u kući - za ovim stolom - nestala je. Kakve će još promjene donijeti njezino izbivanje? Drži se podalje od Becka. A kako bi Vianne to mogla? I kad je zadnji put pojela nešto ovako slasno... ili čula Sophien smijeh?

Gare de Lyon vrvio je njemačkim vojnicima kad se Isabelle iskrcala iz vagona. Potom je s mukom iznijela svoj bicikl; nije to bilo lako s putnom torbom koja joj je cijelo vrijeme udarala o bedra te nestrpljivim Parižanima koji su je naguravali. Mjesecima je sanjala o povratku. U njezinim snovima Pariz je bio Pariz, netaknut ratom. Ali tog ponedjeljka popodne, nakon dugog dana putovanja, vidjela je istinu. Okupacija možda nije porušila građevine, i nije bilo dokaza o bombardiranju ispred Gare de Lyona, ali vladao je mrak, čak i na punoj danjoj svjetlosti, muk gubitka i očaja dok je vozila bicikl niz bulevar. Njezin je ljubljeni grad nalikovao nekoć prelijepoj kurtizani, ostarjeloj i omršavjeloj, iznurenoj, napuštenoj. U manje od godinu dana, taj je veličanstveni grad bio otrgnut od svoje suštine beskonačnim topotom njemačkih čizama na ulicama, unakažen zastavama s kukastim križevima koje su se vijorile sa svakog spomenika. Jedini automobili koje je viđala bili su crni Mercedesi s minijaturnim zastavicama sa svastikama koje lepršaju na blatobranima, Wehrrnachtovi kamioni te, tu i tamo, sivi tenk Panzer. Cijelom dužinom bulevara prozori su bili zamračeni, zastori navučeni. Na svakom drugom uglu, činilo se, barikade su priječile prolazak. Znakovi ispisani masnim, crnim slovima pokazivali su smjer na njemačkome, a satovi su bili namješteni dva sata naprijed - po njemačkom vremenu.


Glavu je držala pognutom dok je pedalirala mimo čopora njemačkih vojnika i terasa kafića na pločnicima prepunih muškaraca u vojnim odorama. Kad je skrenula na Boulevard de la Bastille, vidjela je staricu koja je na biciklu pokušavala proći barikadu. Na putu joj se ispriječio nacist, koreći je na njemačkom - jeziku koji očito nije razumjela. Žena je okrenula bicikl i udaljila se. Put do knjižare potrajao je dulje nego inače i u trenutku kad se sjurila cestom pa zaustavila pred ulazom, živci su joj bili napeti poput struna. Naslonila je bicikl na stablo i zaključala ga lokotom. Stežući torbu znojnom rukom u rukavici, prišla je knjižari. U izlogu je uhvatila vlastiti odraz: plava kosa neravnih vrhova, lice blijedo, usne jarko crvene (jedina njezina šminka). Imala je na sebi svoju najbolju odjeću za putovanje - modro-bež sako s pripadajućim šeširom i mornarskoplavom suknjom. Rukavice su bile pomalo iznošene, ali u ovim vremenima nitko nije primjećivao takve tričarije. Željela je biti u najboljem izdanju da zadivi oca. Izgledati odraslo. Koliko je samo puta u životu očajavala zbog svoje kose i odjeće prije povratka u pariški stan, da bi nakon dolaska otkrila kako oca nema, da je Vianne bila previše »zauzeta« svojim obavezama na selu, te bi se o njoj brinula neka očeva prijateljica dok je kod kuće provodila školske praznike. I previše, tako da je već u svojoj trinaestoj prestala i dolaziti kući za praznike; bilo je bolje sjediti sama u praznoj spavaonici nego se vrzmati među onima koji nisu znali što bi s njom. Ovo je bilo drukčije, međutim. Henri i Didier - i njihovi tajanstveni drugovi iz pokreta Slobodna Francuska - trebali su da Isabelle živi u Parizu. I nije ih kanila iznevjeriti. Izlozi knjižare bili su zamračeni, a rešetke koje su štitile staklo bile su navučene i zaključane. Mašila se za kvaku i otkrila da je i brava zaključana. U četiri popodne, u ponedjeljak? Ode do pukotine u fasadi koja je oduvijek bila očevo skrovište, tamo pronađe zahrđali ključ, otključa vrata i uđe. Uska trgovina kao da je u mraku zadržavala svoj dah. Do nje nije dopirao nikakav zvuk. Nije se čuo otac kako lista stranice omiljene knjige, ili olovka kako škripi po papiru dok se bori s poezijom koja mu je bila strast još i dok je majka bila živa. Zatvorila je za sobom vrata i pritisnula prekidač za svjetlo. Ništa. Napipala je put do stola pa pronašla svijeću u starom mjedenom svijećnjaku. Daljnjim pretraživanjem ladica pronašla je šibice i upalila svijeću. Svjetlost, ma koliko bila oskudna, otkrila je nered u svakom kutku trgovine. Pola je polica bilo prazno, mnoge su od njih visjele, polomljene, a ispod razasute knjige na hrpi poput obrnute piramide. Plakati strgani i išarani. Mjesto je izgledalo kao da su ga razbojnici poharali tražeći nešto skriveno, pritom uništivši sve što im se našlo na putu. Tata.


Isabelle brzo napusti knjižaru, ni ne gnjaveći se vratiti ključ na skrovito mjesto. Umjesto toga, ubaci ga u džep sakoa, otključa lokot na biciklu i popne se. Držala se sporednih uličica (onih nekoliko koje nisu bile pod barikadama), sve dok nije dospjela do Rue de Grenelle; tamo je skrenula i odvezla se do kuće. Stan na Avenue de la Bourdonnais očevoj je obitelji pripadao više stoljeća. S obje strane gradske ulice nizale su se svijetle zgrade s pročeljima od pješčanika, balkonima od crnoga kovanog željeza i strmim krovovima. Kamene figure kerubina resile su korniše. Kojih šest blokova dalje Eiffelov toranj uzdizao se visoko u nebo, dominirajući gradskom vizurom. Na uličnoj razini bili su deseci izloga trgovina s lijepim nadstrešnicama i kafići sa stolovima poredanim na pločniku; viši su katovi bili stambeni. Obično bi Isabelle polako hodala pločnikom, zavirujući u izloge, uživajući u vrevi i žamoru. Ne i danas. Kafići i bistroi bijahu prazni. Žene u iznošenoj odjeći, umornih lica, stajale su u redovima za hranu. Pogledala je gore na zamračene prozore dok je prekapala po torbi tražeći ključeve. Otvorivši vrata, uvukla se u polumračnu vežu pa za sobom povukla i bicikl. Zaključala ga je o cijev u veži. Ne obazirući se na dizalo veličine lijesa - po svoj prilici nije ni radilo u ovim vremenima ograničene potrošnje električne energije uspela se uskim, strmim stubištem koje se uvijalo oko okna dizala, gore do petog kata gdje su bila dvoja vrata, jedna s lijeve strane, i njihova, s desne. Otključala ih je i ušla unutra. Učini joj se da je iza sebe čula kako se susjedna vrata otvaraju. Kad se okrenula da pozdravi madame Leclerc, vrata se uz tih škljocaj zatvore. Očito je staro zabadalo budno motrilo tko ulazi i izlazi iz stana 6B. Ušla je u stan i zatvorila vrata.»Tata?« Iako je bilo podne, unutra je, zbog zamračenih prozora, vladao mrak. »Tata?« Nije bilo odgovora. Iskreno govoreći, laknulo joj je. Unijela je svoju torbu u salon. Polutama je podsjeti na jedna druga vremena, davna. Stan je bio pun sjena, zrak ustajao; čulo se disanje i škripa koraka na drvenom podu. Psst, Isabelle, budi tiho. Tvoja je mama sada s anđelima. Pritisnula je prekidač za svjetlo u dnevnoj sobi. Bogato ukrašeni luster od puhanog stakla treperavo je oživio, izrezbareni stakleni oblici svjetlucali su kao da su s nekog drugog svijeta. Na slaboj svjetlosti ogledala se naokolo, zamijetivši da na zidovima nedostaje nekoliko umjetničkih slika. Soba je odisala majčinim nepogrešivim osjećajem za stil, ali i strastvenim skupljanjem antikviteta predaka. Iza dva francuska prozora - sada zamračena - bio je balkon s kojeg je pucao prelijep pogled na Eiffelov toranj. Isabelle utrne svjetlo. Nije bilo razloga da troši dragocjenu električnu energiju dok čeka. Sjela je za okrugli drveni stol ispod lustera; njegova površina ogrubjela je od tisuća večera tijekom godina. Ruka joj s ljubavlju krene po oštećenom drvu. Pusti da ostanem ovdje, tata. Molim te. Neću ti stvarati nevolje.


Koliko joj je bilo tada? Jedanaest? Dvanaest? Nije bila sigurna. Ali znala je da je bila odjevena u plavo mornarsko odijelce, uniformu samostanske škole. Sada se sve to činilo tako davnim. Pa ipak, evo je, opet, spremna preklinjati da je - voli? - pusti da ostane. Kasnije - koliko je uopće vremena prošlo? Nije bila sigurna koliko je dugo sjedila ovdje u tami prisjećajući se događaja vezanih uz majku, jer joj je lice zaboravila, kad je začula korake, a onda i zveckanje ključeva u bravi. Čula je zatim kako se vrata otvaraju i ustala. Vrata se uz škljocaj zatvore. Uslijedilo je komešanje u predsoblju. Sad je morala biti snažna, odlučna, ali hrabrost, koja je bila dio nje baš kao i zelenilo njezinih očiju, uvijek bi nekako izblijedjela u očevoj blizini, a to se dogodilo i sada. »Tata?« rekla je u tami. Znala je da ne podnosi iznenađenja. Čula je kako se ukipio. Onda je škljocnuo prekidač za svjetlo i luster se upalio. »Isabelle«, uzdahnuo je. »Što ćeš ti ovdje?« Bila je dovoljno pametna da ne otkrije nesigurnost tom čovjeku koji je tako malo mario za njezine osjećaje. Sad je imala posao koji treba obaviti. »Došla sam živjeti s tobom u Parizu. Opet«, dometnula je. »Ostavila si Vianne i Sophie same s nacistima?« »Sigurnije su kad me nema, vjeruj mi. Izgubila bih živce, prije ili poslije.« »Izgubila bi živce? Što je tebi? Vraćaš se u Carriveau odmah ujutro.« Prošao je pokraj nje i otišao do drvene komode koja je stajala uza zid oblijepljen tapetama. Natočivši si čašu vinjaka, iskapi ga u tri velika gutljaja i natoči još jedan. Kad je dovršio drugo piće, okrenuo se prema njoj. »Ne«, rekla je. Ta ju je mala riječ samo još više osokolila. Je li mu ikad to rekla? Ponovi još jednom za svaki slučaj. »Ne.« »Molim?« »Rekla sam - ne, tata. Ovaj put se ne kanim povinovati tvojoj volji. Ne kanim otići. Ovo je moj dom. Moj dom.« Glas joj na to oslabi. »Ono su zavjese koje je mama šila na šivaćem stroju, a ja sam je gledala. Ovo je stol koji je naslijedila od svoga prastrica. Na zidovima moje sobe pronaći ćeš moje inicijale koje sam krišom napisala majčinim ružem za usne. U mojoj tajnoj sobi, mojoj utvrdi, kladim se da su lutke i dalje poredane uza zidove.« »Isabelle...« »Ne. Nećeš me otjerati, tata. Previše puta si to učinio. Ti si mi otac. Ovo je moj dom. U ratu smo. Ostajem.« Sagnula se i mašila za torbu pored nogu, podignuvši je. Pod blijedom svjetlošću lustera vidjela je kako poraz produbljuje bore na očevim obrazima. Ramena mu se objese. Natoči još jedan vinjak i pohlepno ga iskapi. Očito nije mogao podnijeti ni da je pogleda bez pomoći alkohola. »Ovdje više nema zabava«, rekao je, »i tvoji dečki sa sveučilišta su pobjegli.«


»Zar stvarno tako misliš o meni?« rekla je. Onda je promijenila temu. »Svratila sam do knjižare.« »Nacisti«, rekao je kao odgovor. »Nahrupili su jednoga dana i izvukli sve, od Freuda, Manna, Trockog, Tolstoja, Mauriosa - sve su spalili - kao i glazbu. Radije ću zaključati vrata nego prodavati samo ono što mi je dopušteno. I zato sam upravo to učinio.« »Pa od čega onda živiš? Od poezije?« Nasmijao se. Bio je to ogorčen, frfljav zvuk. »Teško da su vremena za kupovanje poezije.« »Kako onda plaćaš struju i hranu?« Nešto se promijenilo na njegovu licu. »Imam dobar posao u hotelu De Crillon.« »Kao posluga?« Nije mogla povjerovati da poslužuje pivo njemačkim zlotvorima. Odvratio je pogled. Isabelle osjeti mučninu u želucu. »Za koga radiš, tata?« »Za njemačko vrhovno zapovjedništvo u Parizu«, rekao je. Isabelle je sad prepoznala onaj osjećaj u želucu. Bio je to sram. »Nakon svega što su ti učinili u Velikom ratu...« »Isabelle...« »Sjećam se svega što nam je mama ispričala, o tome kakav si bio prije rata i kako te je rat slomio. Znala sam nekoć maštati da ćeš se jednoga dana sjetiti da si otac, ali sve je to bila laž, nije li? Ti si najobičnija kukavica. Onog trena kad su se Nijemci vratili, pohrlio si im služiti.« »Kako se usuđuješ osuđivati mene i ono što sam prošao? Imaš osamnaest godina.« »Devetnaest«, rekla je.»Kaži mi, tata, poslužuješ li našim okupatorima kavu ili im dozivaš taksi do Maxima? Jedeš li ostatke njihova ručka?« Kao da se ispuhao pred njezinim očima, ostario. Čudno, ali zažalila je zbog svojih riječi, iako su bile istinite i zaslužene. Ali nije ih više mogla povući. »Onda, složili smo se? Useljavam se u svoju staru sobu? Ostajem ovdje? Ne moramo ni razgovarati ako je to tvoj uvjet.« »Nema hrane ovdje u gradu, Isabelle. Odnosno, barem ne za nas Parižane. Po cijelom su gradu znakovi koji upozoravaju da ne jedemo štakore, i ti su znakovi upozorenja nužni. Ljudi uzgajaju zamorce za hranu. Bit će ti udobnije na selu, tamo gdje ljudi sade voće i povrće.« »Ne tražim udobnost. Ni sigurnost.« »Što onda tražiš u Parizu?« Shvatila je svoju pogrešku. Upala je u vlastitu zamku zbog nepromišljenosti. Njezin je otac bio štošta, ali nije bio glup. »Došla sam se naći s prijateljem.«


»Samo mi reci da ne govorimo o nekom dečku. Reci mi da imaš više soli u glavi.« »Na selu je bilo dosadno, tata. Znaš mene.« Uzdahnuo je i natočio još jedno piće iz boce. Sjaj u njegovim očima bio je znakovit. Uskoro, znala je, otjerat će je da bi ostao sam sa svojim mislima, ma kakve one bile. »Ako ostaneš, postoje pravila.« »Pravila?« »Bit ćeš doma do policijskog sata. Uvijek i bez iznimke. Poštovat ćeš moju privatnost. Ne mogu podnijeti pomisao da mi visiš nad glavom. Odlazit ćeš u trgovine svakoga jutra i vidjeti što se može nabaviti za bonove. I pronaći ćeš posao.« Zastao je i pogledao je, suzivši oči. »A ako se uvališ u nevolje kao tvoja sestra, letiš odavde. Točka.« »Nisam...« »Ne zanima me. Posao, Isabelle. Pronađi ga.« Još uvijek je govorio kad se okrenula na peti i udaljila. Otišla je u svoju sobu i snažno zalupila vratima. Uspjela je! Barem je jednom bilo po njezinu. Koga briga što je muškarac i osuđuje je. Bila je ovdje. U svojoj sobi, u Parizu, i ostaje. Soba je bila manja nego što se sjećala. Oličena žućkasto-bijelom, s dvostrukim željeznim krevetom i izblijedjelim sagom na drvenom podu te naslonjačem u stilu Luja XV. koji je vidio i bolje dane. Prozori - zamračeni - gledali su na unutrašnje dvorište stambene zgrade. Kao djevojčica, uvijek je znala kad susjedi iznose smeće jer ih je mogla čuti kako klepeću dolje i lupaju poklopcima koševa. Bacila je svoju torbu na krevet i stala se raspremati. Odjeća koju je ponijela na egzodus - i koju je vratila u Pariz - bila je ofucana od neprestanog nošenja, i jedva vrijedna vješanja u ormar zajedno s odjećom koju je naslijedila od majke: prelijepe starinske haljine s resicama, suknje, svilom porubljene večernje oprave, vuneni kostimi prekrojeni po njezinoj mjeri i dnevne haljine od krepa; niz odgovarajućih šešira i cipelica namijenjenih za ples u plesnim dvoranama ili šetnje kroz vrtove Rodin, ruku pod ruku s »pravim« dečkom. Bila je to odjeća za svijet koji je nestao. Više nije bilo »pravih« momaka u Parizu. Nije ih bilo takoreći uopće. Svi su bili u logorima u Njemačkoj ili se negdje skrivali. Kad je vratila odjeću na vješalice u ormaru, zatvorila je vrata od mahagonija i gurnula ga malo u stranu, tek toliko da otkrije tajna vratašca. Njezinu utvrdu. Sagnula se i otvorila vratašca, uglavljena u bijeli zid, tako što je blago gurnula gornji desni ugao. Raširila su se, uz škripu otvorila, otkrivši prostoriju veličine dva puta dva metra, sa stropom toliko kosim da se i kao desetogodišnja djevojčica morala zguriti da bi mogla pod njega stati. Sasvim sigurno, njezine su lutke i dalje bile tamo, neke klonule, a neke uspravne. Zatvorila je vratašca svojih uspomena i vratila ormar na mjesto. Brzo se razodjenula i kliznula u ružičastu svilenu spavaćicu, koja ju je podsjetila na majku.


Još je blago mirisala na ružinu vodicu ili se barem pretvarala da je tako. Kad je izišla iz sobe kako bi iščetkala zube, zastane pred zatvorenim vratima očeve sobe. Mogla je čuti kao piše; njegovo nalivpero strugalo je po grubom papiru. Svako malo bi opsovao i onda utihnuo. (Tada bi potegnuo iz boce, nema sumnje.) Onda se začuo udarac boce - ili šake - po stolu. Isabelle se spremi za krevet, uvivši kosu viklerima, isplahnuvši lice i opravši zube. Na putu do kreveta, čula je kako otac opet psuje - ovaj put glasnije, možda je pijan - pa se uvuče u svoju sobu i zalupi vratima.

Ne mogu podnijeti pomisao da mi netko visi nad glavom. Očito je to značilo da njezin otac ne može podnijeti pomisao da bude s njom u istoj prostoriji. Smiješno da to nije zamijetila prošle godine, kad je živjela s njime onih nekoliko tjedana nakon što su je izbacili iz škole, a prije bijega na selo. Istina, tada nijednom nisu sjeli i zajedno objedovali. Niti su vodili razgovor dovoljno važan da ga se prisjeti. Ali nekako to nije bila primijetila. Bili bi zajedno u knjižari, radeći jedno pored drugoga. Zar je bila toliko otužno zahvalna zbog njegove prisutnosti da joj je promaknula njegova šudjivost? E pa, sad ju je itekako zamjećivala. Bila je već tri dana u Parizu. Tri mučno tiha dana. Zakucao je na njezina vrata toliko snažno da je blago uzviknula od iznenađenja. »Idem na posao«, rekao je njezin otac kroz vrata. »Bonovi su na radnom stolu u kuhinji. Ostavio sam ti stotinu franaka. Nabavi što možeš.« Čula je njegove korake kako odjekuju drvenim hodnikom, dovoljno teške da zatresu zidove. Onda se vrata treskom zatvore. »Doviđenja i tebi«, promrmljala je Isabelle, uvrijeđena tonom njegova glasa. Tada joj sine. Danas je bio taj dan. Odbaci prekrivač, iskobelja se iz kreveta i odjene, ni ne gnjaveći se upaliti svjetlo. Već je bila isplanirala što će odjenuti: maslinastosivu haljinu, crnu beretku, bijele rukavice i posljednji par crnih salonki. Nažalost, čarape nije imala. Proučavala je svoj izgled u zrcalu u salonu, trudeći se kritički ocijeniti, ali sve što je vidjela bila je obična djevojka u običnoj haljini s crnom ručnom torbicom. Otvorila je torbicu (opet) i zagledala se u svilenkastu mrežastu podstavu. Rasporila je maleni prorez u podstavi i unutra umetnula debelu omotnicu. Kad bi se torbica otvorila, činila se praznom. Čak i ako je zaustave (što neće - zašto bi, pa bila je mlada djevojka odjevena kao da ide na ručak), u njezinoj torbici neće vidjeti ništa osim bonova, osobne iskaznice, potvrde o državljanstvu i Ausweisa. Upravo ono što bi tamo trebalo i biti.


U deset je napustila stan. Vani, pod jarkim, vrelim suncem, popne se na svoj bicikl i odveze prema obali rijeke. Kad je dospjela do Rue de Rivoli, ulica je bila puna crnih automobila, zelenih vojnih kamiona spojenih s cisternama za gorivo i muškaraca na konjima. Bilo je tu i Parižana što su koračali pločnicima, vozili bicikle onim rijetkim ulicama kroz koje je bio dopušten prolaz, čekali u redovima za hranu koji su se protezali niz blok. Mogli su se razaznati po porazu na licima i načinu kako su užurbano prolazili pored Nijemaca. U restoranu Maxim, ispod čuvene crvene tende, vidjela je skupinu nacističkih časnika kako čekaju da uđu unutra. Kolale su glasine da se najbolje meso i prehrambeni proizvodi iz cijele zemlje dopremaju ravno u Maxim, kako bi se poslužili njemačkim visokim časnicima. A onda je ugledala željeznu klupu pokraj ulaza u Comédie Française. Stisne kočnice i naglo se, nestabilno zaustavi, te spusti jednu nogu s pedale. Gležanj joj se malo iskrivi kad je na njega prebacila cijelu težinu. Prvi put je njezino uzbuđenje blago podbo strah. Najednom joj se torbica učini preteškom, i to zamjetno. Znoj joj je izbio na dlanovima i uz rub beretke. Dosta s time. Bila je kurirka, a ne plaha školarka. Kakav god rizik postojao, ona ga je prihvatila. Dok je tako stajala, klupi priđe neka žena i sjedne leđima okrenuta Isabelle. Žena. Nije očekivala da će joj kontakt biti žena, no bilo je to neobično utješno. Duboko udahne da se smiri pa nastavi dalje pješice, gurajući bicikl preko pješačkog prijelaza i pokraj kioska u kojem su se prodavali šalovi i kojekakve drangulije. Kad se našla točno pokraj žene na kupi, izrekne ono što su joj zapovjedili: »Mislite li da će mi danas trebati kišobran?« »Očekujem da će ostati sunčano.« Žena se okrene. Imala je tamnu kosu koju je brižljivo zategnula i istočnoeuropske crte lica. Bila je starija - možda trideset - ali pogled u očima bio je još stariji. Isabelle se mašila za torbicu da je otvori kad je žena oštro rekla: »Ne.« Zatim: »Slijedi me.« Brzo je ustala. Hodala je iza žene dok je ova prelazila šljunčanu širinu ispred Coeur Napoléona s grandioznom elegancijom Louvrea što se veličanstveno oko njih uzdizao. Iako, sada se nije činio kao mjesto gdje su nekoć stolovali vladari i kraljevi, zasigurno ne sa svim tim nacističkim zastavama i njemačkim vojnicima koji su zauzeli klupe u vrtu Tuilleries. U sporednoj ulici žena uđe u maleni kafić. Isabelle zaključa bicikl za stablo pred kafićem i krene za njom unutra pa sjedne preko puta nje. »Imaš li omotnicu?« Isabelle kimne. Otvori torbicu u krilu i izvuče omotnicu, koju potom doda ispod stola. Dvojica njemačkih časnika uđu u bistro i sjednu za obližnji stol.


Žena se nagne naprijed i popravi Isabellinu kapu. Bila je to neobično prisna gesta, kao da su bile sestre ili najbolje prijateljice. Nagnuvši se naprijed, šapne joj na uho: »Jesi li čula za les collabos?« »Nisam.« »Kolaboracionisti. Francuski muškarci i žene koji surađuju s Nijemcima. Nisu to samo oni u Vichyju. Budi na oprezu, uvijek. Ti nas kolaboracionisti vole prijavljivati Gestapu. A jednom kad ti dozna ime, Gestapo te uvijek motri. Ne vjeruj nikome.« Kimnula je. Žena se odmakne i pogleda je. »Čak ni vlastitu ocu.« »Kako znaš za moga oca?« »Želimo se sastati s tobom.« »Upravo smo se sastale.« »Mi«, tiho je rekla. »Budi na križanju Boulevarda Saint- Germain i Rue de SaintSimon sutra u podne. Nemoj kasniti, nemoj doći biciklom i pazi da te nitko ne slijedi.« Isabelle je bila iznenađena kako se brzo žena osovila na noge. U trenu se izgubila, a Isabelle je ostala sama, pod budnim okom njemačkog vojnika za susjednim stolom. Prisilila se naručiti café au lait, iako je znala da neće biti mlijeka i da će kava biti od cikorije. Iskapi je na brzinu i iziđe iz kafića. Na uglu je ugledala plakat zalijepljen na izlog koji je upozoravao na smaknuća zbog i najmanjeg prijestupa. Pokraj njega, na izlogu kina, bio je žuti plakat na kojem je pisalo: INTERDIT AUX JUIFS - ZABRANJEN ULAZ ŽIDOVIMA. Dok je otključavala svoj bicikl, pored nje se pojavio njemački vojnik pa se s njime sudarila. Zabrinuto je pitao je li sve u redu. Njezin je odgovor bio osmijeh glumice uz kimanje: »Mais oui. Merci.« Zagladila je haljinu i stegnula torbicu pod pazuhom dok se penjala na bicikl. Udaljila se nijednom se ne osvrnuvši. Uspjela je. Nabavila je Ausweis, domogla se Pariza, privoljela oca da joj dopusti da ostane i dostavila je prvu tajnu poruku za pokret Slobodna Francuska.


Šesnaest sabelle je otišla prije tjedan dana, i Vianne je morala priznati da je život u Le Jardinu bio bitno lakši. Nije više bilo gnjevnih ispada, dvosmislenih primjedbi izrečenih u blizini satnika Becka. Sve u svemu, Vianne više nije morala voditi besmislene bitke u već izgubljenom ratu. Svejedno, kuća se bez Isabelle ponekad činila pretihom, a u tišini, Vianne bi se zatekla kako preglasno razmišlja.

I

Kao, primjerice, sada. San joj već satima nije dolazio na oči, samo je zurila u strop svoje spavaće sobe i čekala zoru. Najzad je ustala iz kreveta i krenula dolje. Natočila je sebi šalicu gorke kave od mljevenih žirova i iznijela je u stražnje dvorište, gdje je sjela na Antoineov omiljeni stolac pod bogatom krošnjom tise, slušajući letargično kljucanje pilića po zemlji. Novac se već sasvim istopio. Odsad će morati živjeti od njezine bijedne učiteljske plaćice. Kako će preživjeti? I to sama... Dovršila je kavu, ma koliko bila užasna. Odnijevši praznu šalicu natrag u polumračnu, već zagrijanu kuću, opazi da su vrata satnikove sobe otvorena. Otišao je dok je ona bila tamo otraga. Dobro. Probudila je Sophie, poslušala što je sanjala i pripremila joj doručak od suhog dvopeka i džema od šljiva. Zatim njih dvije krenuše prema gradu. Vianne je požurivala Sophie koliko god je to bilo moguće, ali mala je bila neraspoložena, stalno je zanovijetala i vukla noge. I tako je već bilo kasno poslijepodne kad su najzad stigle pred mesnicu. Red se poput zmije uvijao kroz vrata i niz ulicu. Vianne je zauzela svoje mjesto na kraju i nervozno pogledavala Nijemce na trgu. Žene u redu komešajući su se pomaknule naprijed. Na izlogu, Vianne je zamijetila novi propagandni plakat na kojem je nasmiješeni njemački vojnik nudio kruh skupini francuske djece. Pokraj njega je bio znak na kojem je pisalo: ŽIDOVIMA ULAZ ZABRANJEN. »Što to znači, mama?« upitala je Sophie pokazujući na znak. »Psst, Sophie«, oštro je prekori Vianne. »O ovome smo već razgovarale. O nekim se stvarima više ne govori.« »Ali otac Josef je rekao...« »Tiho«, nestrpljivo će Vianne povukavši Sophie za ruku. Red se opet pomaknuo. Vianne je koraknula naprijed i zatekla se kako zuri u sjedokosu ženu čija je koža imala boju i teksturu zobene kaše. Vianne se namrštila. »Gdje je madame Fournier?« upitala je pružajući bon za današnji obrok mesa. Nadala se samo da je još makar nešto ostalo.


»Židovima je ulaz zabranjen«, rekla je žena. »Ostao nam je samo komadić dimljenoga goluba.« »Ali ovo je mesnica Fournierovih.« »Više nije. Sad je moja. Želite li goluba ili ne?« Vianne uzme malu konzervu s dimljenim golubom i spusti je u košaru od pruća. Ne rekavši ni riječ, povede Sophie van. Na suprotnom uglu njemački vojnik čuvao je stražu ispred banke, podsjećajući Francuze da je i ona pod upravom Nijemaca. »Mama«, zacviljela je Sophie. »Nije u redu...« »Pssst.« Vianne je zgrabi za ruku. Kad su izišle iz grada pa nastavile koračati prašnjavim putem do kuće, Sophie se nije libila pokazati mrzovolju. Puhala je, uzdisala i gunđala. Vianne ju je ignorirala. Kad su najzad stigle pred polomljenu kapiju Le Jardina, Sophie istrgne ruku iz majčina stiska i naglo se okrene prema njoj. »Kako mogu tek tako uzeti mesnicu? Teta Isabelle bi nešto poduzela. Ti se uvijek plašiš!« »A što bih trebala? Dotrčati na trg i zahtijevati da se mesnica vrati madame Fournier? I što bi mi učinili? Vidjela si plakate u gradu.« Stišala je glas. »Ubijaju Francuze, Sophie. Strijeljaju ih.« »Ali...« »Nema ali... Ovo su opasna vremena, Sophie. Moraš to shvatiti.« Sophiene oči caklile su se od suza. »Kad bi barem tata bio ovdje...« Vianne povuče kćer u naručje i čvrsto je zagrli. »I ja bih to voljela.« Dugo su stajale tako zagrljene, a onda se polako razdvoje. »Danas ćemo kiseliti krastavce, što misliš?« »Oh, kako zabavno.« Vianne joj nije mogla proturječiti. »Ti pođi nabrati krastavce, a ja ću pripremiti ocat.« Promatrala je kćer dok je trčkarala ispred nje, saginjući se pod teškim granama jabuke i odlazeći prema vrtu. Onoga trena kad joj se izgubila iz vidokruga, Vianneina se zabrinutost vratila. Kako će bez novca? Urod je bio dobar, tako da neće oskudijevati u voću i povrću, ali kako će preživjeti nadolazeću zimu? Kako će Sophie sačuvati zdravlje bez mlijeka, mesa ili sira, kako će nabaviti nove cipele? Tresla se dok je ulazila u toplu, zamračenu kuću. U kuhinji se uhvatila za rub radnog stola i pognula glavu. »Madame?« Okrenula se toliko naglo da se umalo nije spotaknula o vlastita stopala. Bio je u dnevnoj sobi, sjedio je na divanu i čitao knjigu pokraj upaljene uljne lampe. »Satniče Beck«, tiho je izgovorila njegovo ime. Krenula je prema njemu, spojivši drhtave ruke. »Vaš motocikl nije ispred.«


»Dan je bio tako lijep da sam odlučio prošetati od grada.« Ustao je. Zamijetila je da se nedavno ošišao i da se porezao dok se jutros brijao. Sićušna crvena posjeklina bila je na njegovu blijedom obrazu. »Doimate se uzrujano. Možda zato što ne spavate dobro otkako vam je sestra otišla.« Iznenađeno ga je pogledala. »Čujem kako hodate uokolo po noći.« »I vi ste budni«, rekla je glupavo. »Često ni sam ne mogu spavati. Mislim na ženu i djecu. Moj sin je tako malešan. Pitam se hoće li me ikad upoznati.« »I ja mislim na Antoinea«, rekla je, iznenadivši samu sebe tim priznanjem. Ne bi smjela biti tako otvorena s ovim muškarcem - neprijateljem - ali sada je samo bila odveć umorna i uplašena da bi mogla bila čvrsta. Beck je zurio u nju, u njegovim je očima prepoznala gubitak koji su dijelili. Oboje su bili daleko od onih koje su voljeli. Oboje su bili usamljeni. »Pa, ne bih vas htio ometati, dakako, ali imam za vas jednu vijest. Nakon mnogo istraživanja, otkrio sam da je vaš suprug u njemačkom Oflagu. Moj prijatelj je tamo čuvar. Vaš suprug je časnik. Jeste li to znali? Nema sumnje da je bio hrabar na bojištu.« »Pronašli ste Antoinea? Živ je?« On ispruži zgužvanu, umrljanu omotnicu.»Evo pisma koje vam je napisao. A sada mu možete poslati paket, što će ga, vjerujem, neizrecivo razveseliti.« »O... Bože.« Osjetila je slabost u nogama. Uhvatio ju je, umirio i poveo prema divanu. Kad se svalila dolje, osjetila je kako joj suze naviru na oči. »Tako ste ljubazni«, šapnula je, uzevši od njega pismo i pritisnuvši ga na grudi. »Moj mi je prijatelj dostavio pismo. Od sada pa nadalje, moje isprike, ali morat ćete se dopisivati jedino dopisnicama.« Nasmiješio joj se i nju obuze neobičan osjećaj da on zna za sva ona dugačka pisma koja bi noću smišljala. »Merci«, rekla je poželjevši da to nije tako malena riječ. »Au revoir, madame«, rekao je, a onda se na peti okrenuo i ostavio je nasamo. Zgužvano, umrljano pismo drhturilo je u njezinoj šaci, slova njezina imena maglila su se i plesala dok je otvarala omotnicu. Vianne, ljubljena moja, prije svega, ne brini se za mene. Na sigurnom sam i dobro me hrane. Nisam ozlijeđen. Istina je - nema u meni rupa od metaka. U barakama sam imao dovoljno sreće da zauzmem gornji krevet, pa samim time imam nešto privatnosti u tom mjestu prepunom muškaraca. Kroz maleni prozor mogu vidjeti mjesec i nimberške zvonike. Ali mjesec je ono zbog čega mislim na tebe.


Hrana koju dobivamo dovoljna je da preživimo. Navikao sam se na popečke od brašna i komadiće krumpira. Jedva čekam da mi nešto skuhaš kad dođem kući. Sanjam o tome. I o tebi i Sophie. Cijelo vrijeme. Molim te, ljubljena, nemoj strahovati. Samo ostani snažna i budi tamo za mene kad kucne čas da napustim ovaj kavez. Ti si moja svjetlost u tami i tlo pod mojim nogama. Zbog tebe mogu preživjeti. Nadam se da ćeš moći pronaći snagu u meni, također, V. Da ćeš zbog mene pronaći načina da ostaneš snažna. Večeras čvrsto zagrli moju kćer i kažijoj da, negdje daleko, njezin tata misli na nju. I kažijoj da ću se vratiti. Volim te, Vianne. P.S. Crveni križ dostavlja pakete. Kad bi mi mogla poslati moje lovačke rukavice, bio bih silno sretan. Zime su ovdje hladne. Vianne dovrši s čitanjem, pa smjesta stane čitati ispočetka.

Točno tjedan dana nakon dolaska u Pariz, Isabelle se trebala sastati s drugima koji su dijelili njezinu strast za slobodnom Francuskom, i bila je nervozna dok je koračala među bljedunjavim Parižanima i dobro uhranjenim Nijemcima prema nepoznatom odredištu. Jutros se s pažnjom odjenula, u usku plavu haljinu od rajona s crnim remenom. Kosu je sinoć uvila viklerima pa ju je jutros raščešljala u precizne valove i ukosnicama je pričvrstila, začešljavši je od lica. Nije se našminkala; stara plava beretka, dio školske uniforme, i bijele rukavice upotpunile su dojam. Ja sam glumica, ovo je moja uloga, mislila je grabeći ulicom. Zaljubljena školarka koja ide na tajni spoj s dečkom... Bila je to priča koju je smislila i za koju se odjenula. Bila je sigurna da će - bude li ispitivanja - moći uvjeriti Nijemce u to. Uza sve one ulice pod barikadama, trebalo joj je dulje nego što je očekivala da dospije do odredišta, ali najzad je zaobišla posljednju barikadu i spustila se na Boulevard Saint- Germain. Stajala je pod uličnom svjetiljkom. Iza nje, promet se bulevarom odvijao usporeno; trube su trubile, motori grmjeli, konjska kopita topotala, zvonca na biciklima zvonila. No čak i uza svu tu buku, nekoć veseloj ulici kao da je netko zgulio boje i život. Pokraj nje se zaustavilo policijsko vozilo i iz njega je izišao žandar, ramena ogrnutih kabanicom. U ruci je imao bijelu palicu. »Mislite li da će mi danas trebati kišobran?« Isabelle poskoči i tiho uzvikne. Toliko je bila usredotočena na policajca - sad je prelazio ulicu uputivši se prema ženi koja je upravo izlazila iz kafića - da je sasvim zaboravila na svoj zadatak. »Ja... Očekujem da će ostati sunčano«, rekla je.


Muškarac joj stegne nadlakticu (i nije, zapravo, bilo bolje riječi za to; stisak mu je bio čeličan) te je povede niz najednom opustjelu ulicu. Smiješno je kako jedno policijsko vozilo može natjerati Parižane da se razbježe. Nitko nije želio prisustvovati uhićenju, bilo kao svjedok ili kao netko tko bi pomogao. Isabelle je pokušavala vidjeti muškarca iza sebe, ali prebrzo su se kretali. Načas mu je vidjela čizme - dok su žurno grabile pločnikom - izlizane kože, pokidanih vezica, s rupom na lijevom palcu. »Zatvori oči«, naredio joj je dok su prelazili ulicu. »Zašto?« »Učini to.« Nije bila od onih koji su slijepo slušali zapovijedi (zanimljiva igra riječi koju bi možda istaknula pod drugim okolnostima), ali toliko je očajnički željela biti dio svega ovoga da je učinila kako joj je naređeno. Zatvorila je oči i teturala uz njega, i više nego jednom umalo se spotaknuvši o vlastita stopala. Najzad su se zaustavili. Čula je kako kuca četiri puta na vrata. Zatim je čula korake i fijuk vrata kako se otvaraju i kiselkast vonj duhanskog dima koji joj je zapahnuo lice. Tek joj tada sine - upravo u tom trenutku - da bi mogla biti u opasnosti. Muškarac ju je povukao unutra i vrata su se za njima treskom zalupila. Isabelle je otvorila oči, iako joj nije bilo tako rečeno. Najbolje da odmah pokaže svoju narav. Soba joj nije istoga trena došla u fokus. Bilo je mračno, zrak težak od dima. Svi su prozori bili zamračeni. Jedina svjetlost dopirala je od dviju uljnih svjetiljki, junački se probijajući među sjenama i dimom. Trojica muškaraca sjedila su za drvenim stolom, nasred kojeg je stajala dupkom puna pepeljara. Dvojica su bila mlađa. U pokrpanim kaputima i poderanim hlačama. Među njima je sjedio suhonjav starac - tanan poput olovke, voskom oblikovanih sijedih brkova - kojeg je prepoznala. Žena koja je bila Isabellin kontakt stajala je oslonjena o stražnji zid. Bila je od glave do pete u crnome, poput udovice, i pušila cigaretu. »Monsieur Lévy«, obratila se starcu. »Jeste li to vi?« Skinuo je ofucanu beretku sa svoje sjajne ćelave glave i zadržao je u spojenim rukama. »Isabelle Rossignol.« »Poznajete ovu ženu?« upitao je jedan od muškaraca. »Bio sam redoviti kupac u knjižari njezina oca«, rekao je Lévy. »Zadnje što sam čuo o njoj jest da je nagla, svojeglava i šarmantna. Iz koliko si škola izbačena, Isabelle?« »Iz previše, rekao bi moj otac. Ali zar bi mi se ovih dana isplatilo znati gdje na zabavi posjesti drugog sina nekog veleposlanika?« kao iz topa ispali Isabelle. »Još uvijek sam šarmantna.« »I još uvijek drska. Usijana glava i nepromišljene riječi mogle bi biti kobne za svakoga od nas u ovoj sobi«, oprezno je rekao.


Isabelle smjesta uoči svoju pogrešku. Kimnula je. »Vrlo si mlada«, primijetila je žena, ispuhnuvši dim cigarete. »Više nisam«, rekla je Isabelle. »Danas sam se odjenula tako da izgledam mlađe. Mislim da je to, zapravo, prednost. Tko bi posumnjao da jedna devetnaestogodišnjakinja radi bilo što ilegalno? A upravo biste vi, od svih, trebali znati da žena može sve što i jedan muškarac.« Monsieur Lévy se zavali u stolcu i stane je proučavati. »Prijatelj te je toplo preporučio.« »Henri.« »Kaže da si mjesecima raznosila naše letke. A Anouk kaže da si bila prilično prisebna jučer.« Isabelle dobaci pogled prema ženi - Anouk - koja joj zauzvrat kimne. »Učinit ću sve da pomognem«, rekla je. U grudima joj se stegne od iščekivanja. Nije joj bilo ni na kraj pameti da bi mogla dospjeti ovako daleko a da bi joj na koncu pristup mreži uskratili oni čiji je cilj bio isti kao i njezin. Najzad, monsieur Lévy reče: »Trebat će ti krivotvorene isprave. Novi identitet. Pribavit ćemo ti sve, ali za to će trebati nešto vremena.« Isabelle oštro uvuče dah. Prihvatili su je! Slutnja sudbine kao da je ispunila prostoriju. Sada će napokon moći učiniti nešto važno. Znala je to. »Za sada, nacisti su toliko bahati da ne vjeruju kako ijedna vrsta otpora može biti uspješna«, rekao je Lévy, »ali vidjet će... vidjet će, a onda će se opasnost za nas povećati. Nikome ne smiješ govoriti o povezanosti s nama. Ni živoj duši. A to uključuje i tvoju obitelj. To je i radi njihove, ali i tvoje sigurnosti.« Isabelle neće biti teško zatajiti svoje aktivnosti. Nitko nije osobito mario kamo ide i što radi. »Oui«, rekla je. »Onda... Što moram učiniti?« Anouk se odmakne od zida i priđe svežnju ilegalnih novina koje su bile na podu. Nije mogla razaznati naslov - nešto o RAF-ovu bombardiranju Hamburga i Berlina. Posegnula je u džep i izvukla paketić, otprilike veličine špila karata, umotan u zgužvani smećkasti papir i povezan konopčićem. »Ovo ćeš dostaviti u kiosk u starom središtu Amboisea, onom točno ispod dvorca. Ne smije stići kasnije od sutra u četiri popodne.« Predala je Isabelle paketić i polovicu iskidane novčanice franka. »Ponudi mu novčanicu. Ako ti pokaže drugu polovicu, predaj mu paket. Onda otiđi. Ne osvrći se. Ne razgovaraj s njime.« Dok je uzimala paketić i novčanicu, čula je oštro, kratko kucanje na vratima iza sebe. Trenutačna napetost zategne zrak u prostoriji. Razmjenjivali su se pogledi, što je Isabelle zorno podsjetilo da je ovo opasna rabota. Mogao bi to biti policajac s druge strane vrata, ili nacist. Zatim netko zakuca triput. Monsieur Lévymirno kimne. Vrata se otvore i unutra uđe gojazan muškarac, glave u obliku jajeta i lica istočkana staračkim pjegama, »Pronašao sam ga kako tumara naokolo«, rekao je


starac kad se izmaknuo u stranu i otkrio pilota RAF-a, još uvijek u letačkom kombinezonu. »Mon Dieu«, šapnula je Isabelle. Anouk kimne. »Posvuda su«, reče Anouk ispod glasa. »Padaju s neba.« Kruto se nasmije na vlastitu dosjetku. »Bjegunci iz njemačkih zatvora, piloti oborenih bombardera.« Isabelle je zurila u pilota. Svatko je znao kakva kazna slijedi onome tko pomaže britanskim pilotima. Plakati s upozorenjima bili su posvuda: logor ili smrt. »Nabavi mu nešto odjeće«, rekao je Lévy. Starac se okrenuo pilotu i počeo govoriti. Pilot očito nije razumio francuski. »Nabavit će vam nešto odjeće«, reče mu Isabelle. Sobom zavlada muk. Osjetila je kako svi u nju bulje. »Govoriš engleski?« tiho je upitala Anouk. »Malo. Dvije godine u djevojačkom internatu u Švicarskoj.« Opet muk. Potom Lévy reče: »Kaži pilotu da ćemo ga nekamo sakriti dok ne pronađemo način da napusti Francusku.« »Zar to možete?« upita Isabelle. »Ne ovoga časa«, odvrati Anouk. »Nemoj mu to reći, jasno. Samo mu kaži da smo na njegovoj strani i da je na sigurnom - relativno. I neka čini što mu se kaže.« Isabelle krene prema pilotu. Kad mu se približila, vidjela je ogrebotine na njegovu licu i kako mu je nešto rasporilo rukav letačkoga kombinezona. Bila je prilično sigurna da mu je sasušena krv zatamnila korijen kose i pomisli: Bacao je bombe nad Njemačkom. »Nismo svi pasivni«, reče ona mladiću. »Govorite engleski«, rekao je. »Hvala Bogu. Oborili su moj avion prije četiri dana. Otada se šuljam po mračnim kutovima. Nisam znao kamo ću dok me ovaj tip nije ščepao i dovukao ovamo. Pomoći ćete mi?« Kimnula je. »Kako? Kako me možete vratiti kući?« »Nemam odgovore. Samo radite kako vam kažu i, monsieur?« »Da, gospođo?« »Riskiraju živote da vam pomognu. To vam je jasno?« Kimnuo je. Isabelle se okrene prema svojim novim kolegama. »Razumije sve i činit će kako mu kažete.« »Merci, Isabelle«, rekao je Lévy. »Kako možemo s tobom stupiti u kontakt? Kad se vratiš iz Amboisea?« Onoga trena kad je čula pitanje, Isabelle je imala odgovor, koji ju je i samu iznenadio. »Knjižara«, čvrsto je odgovorila. »Kanim je ponovno otvoriti.«


Lévy je značajno pogleda. »Što će ti otac na to reći? Mislio sam daju je zatvorio kad su mu nacisti kazali što smije prodavati.« »Moj otac radi za naciste«, ogorčeno je uzvratila. »Njegovo mi mišljenje ne znači previše. Želi da pronađem posao. I to će biti moj posao. Bit ću vam dostupna u bilo koje doba dana i noći. To je savršeno rješenje.« »Jest«, rekao je Lévy, iako je zvučalo kao da se sasvim ne slaže. »U redu, onda. Anouk će ti dostaviti nove isprave čim uspijemo napraviti novu osobnu iskaznicu. Trebat će nam tvoja fotografija.« Pogled mu se suzi. »I, Isabelle, dopusti mi da načas budem staro gunđalo i podsjetim mladu djevojku koja je nekoć bila nepromišljena, da to više ne smije biti. Znaš da sam prijatelj tvog oca, odnosno bio sam dok nije pokazao pravo lice, i godinama sam slušao priče o tebi. Sad je vrijeme da odrasteš i slušaš upute. Uvijek. Bez iznimke. To je radi tvoje sigurnosti, podjednako kao i radi naše.« Isabelle se posramila što je imao potrebu ovo izreći, i to pred svima. »Naravno.« »A ako te uhvate«, rekla je Anouk, »uhvatit će te kao ženu. Razumiješ? Za nas imaju posebne... neugodnosti.« Isabelle teško proguta. Nakratko je pomislila na logor i smaknuće. Bilo je to nešto o čemu nikad nije razmišljala. Dakako, trebala je. »Ono što svi tražimo jedni od drugih - ili se, barem, tomu nadamo - jesu dva dana.« »Dva dana?« »Budeš li uhićena... i ispitivana, pokušaj ne odati ništa dva dana. Tako ćemo imati vremena da nestanemo.« »Dva dana«, rekla je Isabelle. »To i nije previše.« »Tako si mlada«, rekla je Anouk, namrštivši se.

U proteklih šest dana Isabelle je napustila Pariz četiri puta. Dostavljala je pakete u Amboise, Blois i Lyon. Više je vremena provela na željezničkim kolodvorima nego u očevu stanu, što je bio raspored koji im je oboma odgovarao. Sve dok je čekala u redovima za hranu tijekom dana i vraćala se kući prije policijskog sata, njezin otac nije mario što je činila. Sada se, međutim, vratila u Pariz i bila je spremna prijeći na iduću fazu svojega plana. »Nećeš otvoriti knjižaru.« Isabelle je zurila u oca. Stajao je pokraj zamračenog prozora. Na bljedunjavoj svjetlosti stan se doimao otrcano golem, onako ukrašen izrezbarenim antikvitetima koji su se skupljali naraštajima. Odabrane slike u teškim pozlaćenim okvirima resile su zidove (neke su nedostajale, a namjesto njih na zidovima su visjele crne sjene; otac ih je po svoj prilici prodao), a kad bi se kapci na prozorima otvorili, prekrasan pogled na Eiffelov toranj pucao je točno s njihova balkona.


»Rekao si da moram pronaći posao«, tvrdoglavo je odvratila. Paket omotan papirom u njezinoj torbici pružao joj je novu snagu da se usprotivi ocu. Uostalom, već je bio pripit. Neće proći dugo i izvalit će se u naslonjaču u salonu, cvileći u snu. Kao djevojčici, ti su zvukovi u njoj budili čežnju da ga utješi. Više nisu. »Mislio sam na plaćen posao«, suho je rekao i natočio sebi još jednu čašicu vinjakom. »Zašto jednostavno ne piješ iz zdjele za juhu?« upitala je. Ignorirao ju je. »Neću. Ovo je zadnja. Nećeš otvoriti knjižaru.« »Već sam to učinila. Danas. Cijelo današnje popodne provela sam tamo čisteći.« Činilo se da se umirio. Njegove čupave, sijede obrve izvile su se na njegovu izboranom čelu. »Čistila si?« »Čistila sam«, rekla je. »Znam da si iznenađen, tata, ali više nemam dvanaest.« Krenula je prema njemu. »Učinit ću to, tata. Odlučila sam. Tako ću imati vremena da čekam u redovima za hranu i priliku da makar nešto zaradim. Nijemci će kupovati knjige od mene. To ti obećavam.« »Koketirat ćeš s njima?« rekao je. Osjetila je ubod njegove osude. »I to mi kaže netko tko za ih radi.« Zurio je u nju. Ona je zurila u njega. »Dobro«, najzad je progovorio. »Čini što ti drago. Ali spremište otraga je moje. Moje, Isabelle. Zaključat ću ga i uzeti ključ, a ti ćeš poštovati moju želju tako što ćeš ga zaobilaziti u širokom luku.« »Zašto?« »Nije važno.« »Sastaješ se tamo sa ženama? Na kauču?« Zavrtio je glavom. »Baš si budalasta. Hvala Bogu što ti majka nije poživjela pa da vidi kakva si postala.« Isabelle je mrzila koliko ju je duboko ovo pogodilo. »Ili tebe, tata«, rekla je. »Ili tebe.«


Sedamnaest redinom lipnja, dva dana prije posljednjeg dana školske godine, Vianne je stajala pred pločom, sklanjajući glagol, kad je čula sad već poznato brujanje njemačkog motocikla. »Opet vojnici«, gorko je rekao Gilles Fournier. U zadnje vrijeme dječak je bio vječito ogorčen, i tko bi mu mogao zamjeriti? Nacisti su oteli obiteljsku mesnicu i predali je kolaboracionistima. »Budite mirni«, rekla je učenicima i izišla u hodnik. Uto uđoše dvojica muškaraca - gestapovac u dugom, crnom kaputu i mjesni žandar Paul, koji se dobrano ugojio otkako je počeo surađivati s Nijemcima. Trbušina mu je napinjala remen. Koliko ga je samo puta vidjela kako prolazi Ulicom Victora Hugoa noseći više hrane nego što bi njegova obitelj mogla pojesti, dok je ona stajala u dugačkom redu, u ruci stišćući bonove kojima si je mogla tako malo priuštiti? Vianne im krene ususret čvrsto pritisnuvši ruke o struk. Bilo joj je neugodno u iznošenoj haljini, ofucana ovratnika i orukvica, a iako je brižljivo olovkom povukla smeđu crtu duž stražnjeg dijela noge, bilo je očito da je riječ o prevari. Nije imala čarape i to ju je činilo neobično ranjivom pred tim muškarcima. S obje strane hodnika, vrata učionica su se otvarala i učitelji su virili da vide što žele časnici. Pogledavali su jedni u druge, ali nitko nije progovarao.

S

Agent Gestapa odlučno se uputio prema učionici monsieura Paretskog na kraju hodnika. Debeli Paul jedva ga je sustizao pušući iza njega. Nekoliko trenutaka poslije, francuski je žandar iz učionice izvukao gospodina Paretskog. Vianne se namrštila kad su prolazili mimo nje. Stari Paretsky, koji je i nju nekad učio zbrajati - otada je prošla čitava vječnost - i čija se supruga brinula o cvijeću u školi, uputio joj je prestravljen pogled. »Paul?« oštro je rekla Vianne. »Što se događa?« Policajac se zaustavi. »Za nešto je osumnjičen.« »Nisam ništa skrivio!« kriknuo je Paretsky pokušavajući se osloboditi Paulova stiska. Gestapovac zamijeti komešanje i bahato se isprsi. Užurbano priđe Vianne, potpetice su mu lupkale po podu. Od bljeska njegovih očiju njezinim tijelom prođe drhtaj straha. »Madame, zbog kakvog nas razloga ometate?« »O... on mi je prijatelj.« »Zaista«, otegnuo je tako da je to zazvučalo kao pitanje. »Tada vam je poznato da raznosi antinjemačku propagandu?« »To su novine«, rekao je Paretsky. »Samo govorim francuskom narodu istinu, Vianne! Reci im!«


Vianne osjeti kako se sva pozornost prebacila na nju. »Vaše ime?« upitao je gestapovac otvorivši notes i izvadivši olovku. Ona nervozno ovlaži usnice. »Vianne Mauriac.« On zapiše. »I vi surađujete s Paretskim? Raznosite letke?« »Ne!« uskliknula je. »On je moj kolega učitelj, gospodine. Ništa drugo ne znam.« Gestapovac zaklopi bilježnicu. »Zar vam nitko nije rekao da je najpametnije ne postavljati pitanja?« »Nisam htjela«, rekla je suha grla. On se polako nasmiješi. To je prestravi, razoruža, taj osmijeh. Do te mjere da joj je trebalo nekoliko trenutaka da shvati njegove iduće riječi. »Izbačeni ste, madame.« Srce kao da joj je prestalo kucati. »M- molim?« »Govorim o vašem namještenju. Otpušteni ste. Pođite kući, madame, i više se ne vraćajte. Ovim učenicima nije potreban primjer kao što ste vi.«

Na kraju dana, Vianne je sa Sophie pješice krenula kući i čak bi se tu i tamo sjetila odgovoriti na jedno od kćerinih bezbrojnih pitanja, no cijelo je to vrijeme mislila: Što ću sad? Što sad? Štandovi i trgovine bili su zatvoreni u ovo doba dana, košare i sanduci prazni. Posvuda su bili natpisi: nema jaja, nema maslaca, nema ulja, nema limuna, nema cipela, nema konca, nema papirnatih vreća. Bila je tanka s novcem koji joj je ostavio Antoine. I više nego tanka - gotovo da se sasvim istopio - iako se u početku činilo kao prilično velika svota. Trošila ga je samo na ono najnužnije - drva, struju, plin, hranu. Ali svejedno se istopio. Kako će ona i Sophie preživjeti bez njezine učiteljske plaće? U kući se kretala kao u snu. Skuhala je lonac juhe od kupusa i nakrcala ga izribanom mrkvom koja je bila gnjecava poput knedlica. Čim je jelo bilo zgotovljeno, oprala je rublje, i dok je visjelo na užetu, krpala je čarape sve dok se nije smrknulo. Prerano je spremila mrzovoljnu Sophie u krevet. Imajući osjećaj kao da joj je uz grlo pritisnut nož, sjedila je sama za stolom u blagovaonici, sa službenom dopisnicom i nalivperom. Najdraži Antoine, ostala sam bez novca, i bez posla. Što da radim? A zima će za samo nekoliko mjeseci. Odignula je nalivpero s papira. Plavom ispisane riječi činile su se previše rastegnutima na bijelom papiru.


Ostala sam bez novca. Kakvoj bi to ženi uopće palo na pamet poslati takvo pismo zarobljenom suprugu? Zgužvala je dopisnicu u lopticu i bacila je u hladni, čađom prekriveni kamin, gdje je ostala ležati na postelji od sivoga pepela. Ne. Ne može ostati u kući. Što ako je Sophie pronađe, pročita? Izvadi dopisnicu iz pepela i odnese je u stražnje dvorište, gdje je baci u sjenicu. Pilići će je izgaziti i iskljucati do neprepoznatljivosti. Vani je sjela na Antoineov omiljeni stolac, omamljena nenadanom promjenom okolnosti, i ovim novim jezivim strahom. Kad bi barem sve mogla ponoviti. Još bi više štedjela... izdržala bi s manje novca... pustila bi da odvedu monsieura Paretskog bez riječi. Iza njezinih leđa, vrata se uz škripu otvore, pa uz škljocaj zatvore. Koraci. Disanje. Trebala bi ustati i otići, ali bila je odveć umorna da se pomakne s mjesta. Beck joj prije sleđa. »Jeste li za čašu vina? Chateau Margaux ’28? Vrlo dobra godina, navodno.« Vino. Poželjela je reći da, molim vas (možda joj nikad u životu nije toliko trebala čaša vina), ali nije to mogla prevaliti preko usana. Nije mogla ni reći ne, pa je ostala šutke. Čula je kako je izvadio čep, a onda grgljanje vina dok je točio. Spustio je punu čašu na stol pokraj nje. Slatki, bogati miris bio je opojan. Natočio je i sebi čašu pa sjeo na stolac pokraj njezina. »Odlazim«, rekao je nakon duge šutnje. Okrenula se prema njemu. »Nemojte izgledati toliko veseli. Samo na neko vrijeme. Nekoliko tjedana. Nisam bio kod kuće dvije godine.« Otpio je gutljaj. »Moja žena možda sada sjedi u našem vrtu pitajući se tko će joj se vratiti. Nisam onaj isti čovjek koji je otišao. Vidio sam stvari...« Zastao je. »Ovaj rat nije ono što sam očekivao. A stvari se promijene kad te dugo nema, slažete li se?« »Oui«, rekla je. Često bi i sama isto pomislila. U tišini među njima, čula je kreketanje žabe i treperenje lišća na povjetarcu koji je pronosio miris jasmina nad njihovim glavama. Slavujeva pjesma bila je žalobna, usamljena. »Niste baš svoji, madame«, primijetio je. »Ako mi ne zamjerate što vam to govorim.« »Danas sam dobila otkaz u školi.« Bilo je to prvi put da je naglas izgovorila te riječi, i to joj izmami blistave suze u očima. »Ja... Privukla sam na sebe pažnju.« »Što je vrlo opasno.«


»Novac koji mi je suprug ostavio je potrošen. Nezaposlena sam, a zima je pred vratima. Kako ću preživjeti? Nahraniti Sophie i ugrijati je?« Okrenula se i pogledala ga. Njihovi se pogledi spoje. Željela je okrenuti glavu, ali nije mogla. Spustio je praznu čašu iz njezine ruke i isprepleo prste s njezinima. Njegov je dodir bio vreo na njezinim hladnim rukama, i ona zadrhti. Najednom se sjetila njegova ureda - i sve one hrane. »To je samo vino«, rekao je, a miris crnih trešanja i tamne bogate zemlje s daškom lavande dopre do njezinih nosnica, podsjetivši je na život kakav je živjela prije, na noći kad bi ona i Antoine sjedili ovdje pijući vino. Otpila je gutljaj i dahnula; zaboravila je na ovaj jednostavni užitak. »Prelijepi ste, madame«, rekao je, glasa slatkog i bogatog poput vina. »Možda je prošlo previše vremena otkako ste to čuli.« Vianne se osovi na noge, toliko naglo da je udarila o stol i prolila vino. »Ne biste smjeli govoriti takve stvari, Herr satniče.« »Ne«, rekao je i sam ustavši. Stajao je ispred nje, daha s mirisom crnoga vina i mente. »Ne bih smio.« »Molim vas«, rekla je, nesposobna dovršiti rečenicu. »Vaša kći neće gladovati ove zime, madame«, rekao je. Mekano, kao da je to bio njihov tajni sporazum. »U to možete biti sigurni.« Bog neka joj pomogne, ali Vianne je laknulo. Nešto je promrmljala - nije čak bila sigurna ni što - i vratila se u kuću, gdje je legla na krevet pokraj Sophie, ali prošlo je dugo prije nego što je uspjela zaspati. Knjižara je nekad bila mjesto okupljanja pjesnika, pisaca i akademika. Isabelline najljepše uspomene iz djetinjstva vezane su uz ove vlažne prostorije. Dok bi otac radio na svom tiskarskom stroju u stražnjoj sobi, mala je Isabelle čitala priče i bajke i smišljala igrokaze. Bili su sretni tamo, barem neko vrijeme, prije nego što se majka razboljela, a otac počeo piti. Evo moje Iz. Dođi, sjedni tati u krilo dok pišem mami pjesmu. A možda je sve to izmislila, sastavila niti vlastite potrebe i omotala ih čvrsto oko ramena. Ni sama više nije bila siguma. Sada su Nijemci okupirali sjenovite kutke. U šest tjedana otkako je Isabelle ponovno otvorila knjižaru, vijest se očito proširila među vojnicima - za pultom je bila prelijepa djevojka. Pristizali su u rijekama, odjeveni u svoje besprijekorne odore, glasni dok su se naguravali. Isabelle je s njima nemilosrdno očijukala, ali brinula se da nikad ne napušta knjižaru dok nije bila prazna. I uvijek je izlazila na stražnja vrata, u ugljenocrnom ogrtaču s kapuljačom, koju bi navlačila čak i na ljetnim vrućinama. Vojnici možda jesu bili veseli i nasmiješeni - još dječaci, zapravo, razgovor im se


vrtio oko lijepih fräuleine tamo doma dok su kupovali francuske klasike »prihvatljivih« autora za svoje obitelji - ali nikad nije zaboravila da su neprijatelji. »Mademoiselle, tako ste lijepi, i tako nas ignorirate. Kako ćemo preživjeti?« Mladi njemački časnik posegnuo je za njom. Ljupko se nasmijala i okretno izmaknula izvan njegova dosega. »No, no, gospodine, znate da ne smijem nikoga favorizirati.« Ugurala se na stolac iza pulta. »Vidim da držite knjigu poezije. Sigurna sam da tamo kod kuće imate djevojku koja bi bila presretna da primi tako pažljiv dar.« Prijatelji ga gurnu naprijed, svi uglas govoreći. Isabelle je uzimala njegov novac kad je zvonce nad ulaznim vratima veselo zazveckalo. Podigne pogled, očekujući da će vidjeti još njemačkih vojnika, ali bila je to Anouk. Odjevena, kao i obično, više u skladu sa svojom osobnošću nego s vremenom - u crnome od glave do pete. Na njoj je bila pripijena crna vesta s V izrezom i ravna suknja te crna beretka i rukavice. Cigareta Gauloises visjela je neupaljena s njezinih jarkocrvenih usana. Zastala je na otvorenim vratima, a iza njezinih leđa vidio se kvadrat puste ulice, bljesak crvenih geranija i zelenila. Na zvuk zvonca, Nijemci se okrenu. Anouk pusti da se vrata za njom zalupe. Opušteno je pripalila cigaretu i duboko uvukla. Negdje na pola puta do pulta, dok su se naokolo vrzmali njemački vojnici, Isabellin pogled sretne se s Anoukinim. U tjednima kad je Isabelle bila kurirka, a dosad je bila u Bloisu, Lyonu i Marseilleu, pa onda i u Amboiseu i Nici, a da ne spominje desetke nedavnih dostava diljem Pariza (i sve to pod novim imenom Juliette Gervaise - služeći se lažnim ispravama koje joj je Anouk proturila jednoga dana u bistrou, Nijemcima pred nosom), Anouk joj je bila redoviti kontakt, i čak, uza svu razliku u godinama - što je moralo biti čitavo desetljeće, ako ne i više - postale su prijateljice, žene koje žive dvostrukim životima; bez riječi, ali time ništa manje stvarne. Isabelle je naučila kako prodrijeti ispod Anoukina neumoljivog izraza i stisnutih usnica, ignorirati njezinu suzdržanost. Iza svega toga, Isabelle je mislila da postoji tuga. Velika. I gnjev. Anouk je krenula naprijed kraljevskim, prezirnim držanjem koji bi sasjekao svakog muškarca i prije nego što bi prozborila. Nijemci su utihnuli promatrajući je, izmičući se u stranu da je propuste. Isabelle je čula kako jedan od njih govori »muškarača«, a drugi »udovica«. Anouk kao da ih nije primjećivala. Pred pultom se zaustavila i snažno povukla iz cigarete. Dim joj je zamaglio lice i načas su se vidjele samo njezine jarkocrvene usne. Posegnula je za svojom torbicom pa izvukla malu smeđu knjigu. Ime autora Baudelaire - bilo je urezbareno u kožu, a iako je površina bila toliko izgrebana i


naslov izlizan do te mjere da ga nije bilo moguće pročitati, Isabelle je znala o kojoj je zbirci riječ. Les Fleurs du mal. Cvjetovi zla. Ta je knjiga bila znak za sastanak. »Tražim još nešto od ovog autora«, rekla je Anouk ispuhnuvši dim. »Žao mi je, madame. Nemam više ništa od Baudelairea. Nešto od Verlainea, možda, ili Rimbauda?« »Ništa onda«, Anouk se okrene i napusti knjižaru. Tek kad je zvonce zazvonilo, čarolija se raspršila, i vojnici počeše razgovarati. Kad nitko nije gledao, Isabelle je dlanom obujmila malenu zbirku poezije. Unutra je bila poruka koju je morala dostaviti, kao i točno vrijeme dostave. Mjesto je bilo uobičajeno; klupa ispred Comédie Française. Poruka je bila skrivena ispod papira unutarnje korice, koji je bio odignut i zalijepljen već najmanje desetak puta. Isabelle je gledala zidni sat, snagom volje želeći ubrzati vrijeme. Imala je zadatak. Točno u šest poslije podne istjerala je vojnike iz knjižare i zatvorila je. Vani je zatekla glavnog kuhara i vlasnika susjednog bistroa, monsieura Depardea, kako puši cigaretu. Siroti je čovjek izgledao umorno, baš kao što se po svoj prilici i osjećao. Katkad bi se pitala, kad bi ga vidjela kako se znoji nad tavom ili čisti kamenice, kako se osjeća kad hrani Nijemce. »Bonsoir, monsieur«, pozdravi ga. »Bonsoir, mademoiselle.« »Naporan dan?« ona će suosjećajno. »Oui.« Tada mu preda malenu rabljenu zbirku bajki za djecu. »Za Jacquesa i Gigi«, reče s osmijehom. »Samo trenutak.« Požurio je u bistro i vratio se s masnom vrećicom. »Prženi krumpirići«, rekao je. Isabelle preplavi apsurdni osjećaj zahvalnosti. Ovih dana ne samo da je jela ostatke od neprijatelja, nego je na njima bila i zahvalna. »Merci.« Ostavivši bicikl u knjižari, odlučila je zaobići prekrcani, depresivni Métro, i pješačiti do stana uživajući putem u masnim, slasnim krumpirićima. Kamo god pogledala, Nijemci su se slijevali iz bistroa i restorana, dok su Parižani pepeljastih lica žurili kako bi stigli kućama prije policijskog sata. Putem ju je dvaput bocnuo osjećaj da je netko prati, ali kad bi se okrenula, iza nje ne bi bilo nikoga. Nije bila sigurna zašto se zaustavila na uglu blizu parka, ali odjednom, znala je da nešto nije u redu. Nešto nije kako treba. Ispred nje, ulica je bila puna njemačkih vozila koja su trubila. Negdje je netko vrisnuo. Isabelle je osjetila kako joj se dlačice na zatiljku podižu. Brzo se okrenula, ali nije nikoga vidjela. U posljednje vrijeme često je imala taj osjećaj da je netko slijedi. Zacijelo je to zbog njezinih napetih živaca. Zlatna kupola Les Invalidesa svjeducala je blijedim zrakama sunca. Srce joj stane snažno tući. Preznojila se od straha. Mošusan, kiselkast vonj miješao se s masnim mirisom krumpirića, i na trenutak njezin se želudac zgrči od nelagode.


Sve je bilo u redu. Nitko je nije pratio. Baš je blesava. Skrenula je u Rue de Grenelle. Uto joj nešto zapne za oko i nagna je da se zaustavi. Tamo naprijed opazila je sjenku, na mjestu gdje ne bi trebala biti. Pokret, tamo gdje je trebalo biti mirno. Namrštivši se, prijeđe ulicu probijajući se kroz usporeni promet. Na drugoj strani, žurno je prošla pokraj skupine Nijemaca koji su pili vino u bistrou, uputivši se prema stambenoj zgradi na idućem uglu. Tamo, skriven među gustim grmljem, pored izrezbarenih sjajnih, crnih vrata, spazi muškarca kako čuči iza stabla i golemog bakrenog kotla. Otvorila je vrata i stupila u dvorište. Čula je kako muškarac tetura unatrag, čizme su mu gnječile šljunak pod nogama. Potom se umirio. Isabelle je mogla čuti Nijemce kako se smiju u kafiću niže niz ulicu, izvikujući Sikt! S’il vous plaît sirotim, premorenim konobaricama. Bilo je vrijeme večere. Onaj jedini sat u danu kad su neprijatelji marili samo za zabavu i punjenje vlastitih želudaca hranom i vinom koji su pripadali Francuskoj. Došuljala se do stabla limuna zasađenog u loncu. Muškarac je čučao, nastojeći se što je moguće više skupiti. Lice mu je bilo prašnjavo, a jedno oko otečeno i zatvoreno, ali nije ga mogla zamijeniti za Francuza: na sebi je imao britanski pilotski kombinezon. »Mon Dieu«, promucala je. »Anglais?« Nije ništa odgovorio. »RAF?« upitala je. Oči mu se rašire. Mogla ga je vidjeti kako pokušava odlučiti hoće li joj vjerovati. Polako je kimnuo. »Koliko se dugo skrivate ovdje?« Nakon jednog dugog trenutka, rekao je: »Cijeli dan.« »Uhvatit će vas«, rekla je. »Prije ili poslije.« Znala je da bi ga trebala još malo ispitivati, ali nije bilo vremena. Svakom idućom sekundom, s njime i ovdje, opasnost je bivala sve većom. Bilo je pravo čudo da Britanac već dosad nije bio uhvaćen. Trebala mu je ili pomoći, ili otići prije nego što privuče pozornost. Bez sumnje, odlazak bi bio pametan potez. »Avenue de la Bourdonnais 57«, tiho je rekla na engleskome. »Tamo idem. U devet i trideset, izići ću popušiti cigaretu. Tada dođite do vrata. Ako vam pođe za rukom da dođete nezamijećeni, pomoći ću vam. Razumijete li?« »Kako mogu znati da vam mogu vjerovati?« Na to se nasmijala. »Ovo što radim je velika glupost. A još sam obećala da neću biti nepromišljena. No, dobro.« Okrenula se na peti i izišla iz vrta, a vrata su se uz zveket za njom zatvorila. Požurila je niz ulicu. Putem do stana, srce joj je žestoko tuklo, tjerajući je da ponovno promisli o svojoj odluci. Ali sad je već bilo prekasno.


Nije se osvrtala, čak ni kad je stigla pred svoju zgradu. Tamo se zaustavila, licem okrenuta prema mjedenoj okrugloj kvaki nasred hrastovih vrata. Osjetila je vrtoglavicu i glavobolju, toliko je bila uplašena. Petljala je s ključem u bravi, pa okrenula kvaku i pohitala u mračnu, sjenovitu unutrašnjost. Uska veža bila je krcata biciklima i kolicima. Dovukla se do podnožja zavojitog stubišta i sjela na prvu stubu, čekajući. Tisuću je puta pogledala na svoj ručni sat, i svaki bi put sebi rekla da to ne čini, ali u devet i trideset ponovno je izišla. Pala je noć. Uz zamračene prozore i ugašene ulične svjetiljke, ulica je bila mračna poput pećine. Tu i tamo protutnjao bi pokoji automobil, nevidljiv zbog ugašenih svjetala; čuli bi se i nanjušili, ali nije ih se moglo vidjeti osim ako ih ne bi zahvatio zalutali sjaj mjesečine. Pripalila je svoju smeđu cigaretu, uvukla duboko i polako ispuhnula, pokušavajući se smiriti. »Evo me, gospođice.« Isabelle zatetura unatrag i otvori vrata. »Držite se iza mene. Oči dolje. Ne preblizu.« Povela ga je kroz vežu, oboje su se sudarali s biciklima i kolicima, drveni sanduci su klepetali. Nikad nije brže trčala do petoga kata. Uvukla ga je u stan i snažno zalupila vratima. »Svucite odjeću«, rekla je. »Molim?« Upalila je svjedo. Bio je puno viši od nje, tek je sada to vidjela. Imao je široka ramena, no istodobno bio je mršav; usko lice s nosom koji je naizgled jednom, ili dvaput, bio slomljen. Kosa mu je bila toliko kratka da je nalikovala paperju. »Letački kombinezon. Svucite ga. Brzo.« Ma gdje joj je bila pamet? Otac će se vratiti kući, pronaći pilota i onda ih oboje predati Nijemcima. Gdje će sakriti njegov letački kombinezon? A one čizme su bile smrtna presuda. Sagnuo se naprijed i izvukao se iz kombinezona. Nikad nije vidjela odrasla muškarca u donjim gaćicama i majici. Osjeti kako joj lice oblijeva rumenilo. »Nema potrebe da se crvenite, gospođice«, rekao je cereći se kao da je na ovo već navikao. Isttgnula mu je kombinezon i ispružila ruku za njegove identifikacijske pločice. Predao ih je, dva majušna diska koje je nosio oko vrata. Oba su sadržavala iste podatke. Poručnik Torrance MacLeish. Njegovu krvnu grupu, vjeroispovijest i broj. »Za mnom. Tiho. Kako se ono kaže... na rubu prstiju.« »Na prstima«, šapnuo je. Povela ga je u svoju sobu. Tamo je - polako i nježno - gurnula ormar i otkrila tajnu sobu.


Red lutaka staklastih očiju zurio je u nju. »Ovo je jezivo, gospođice«, rekao je. »Ovdje je malo mjesta za krupnog muškarca.« »Ulazite. I budite tiho. Mogu nas pretražiti zbog svakog neobičnog zvuka. Madame Leclerc, preko puta, voli u sve zabadati nos i mogla bi biti kolaboracionist, razumijete? Usto, moj će se otac brzo vratiti kući. On radi za njemački vrhovni štab.« »Ti bokca.« Nije imala blage veze što bi to značilo, a znojila se toliko obilno da joj se majica već počela lijepiti za grudi. Ma što joj je, zaboga, bilo na umu kad je ponudila ovome muškarcu pomoć? »Što ako budem morao... znate?« upitao je. »Suzdržite se.« Ugurala ga je u prostoriju, davši mu jastuk i deku sa svoga kreveta. »Vratit ću se čim budem mogla. Tiho, oui?« Kimnuo je. »Hvala vam.« Nije mogla a da ne zavrti glavom. »Luda sam. Budala.« Zatvorila je vrata i odgurala ormar natrag na mjesto, ne baš točno gdje je i bio, no za sada je bilo dovoljno dobro. Morala se nekako riješiti toga kombinezona i pločica prije nego što se otac vrati kući. Bosonoga se kretala stanom, što je tiše mogla. Nije imala pojma jesu li susjedi na katu ispod primijetili struganje ormara po podu, ili da se tamo gore mota previše ljudi. Bolje da bude sigurna nego da poslije požali. Ugurala je kombinezon u vreću i pritisnula je uz grudi. Izlazak iz stana najednom joj se učini silno opasnim. Kao i ostanak. Prišuljala se pokraj stana gospođe Leclerc i potom pohitala niz stube. Vani je snažno uvukla dah. A što će sad? Nije to mogla bilo kamo baciti. Nije željela nekoga drugoga uvaliti u nevolje... Prvi put je bila zahvalna na zamračenju. Šmugnula je na pločnik i sasvim se stopila s tamom. Tek je nekoliko Parižana bilo vani uoči početka policijskog sata, a Nijemci su bili odveć zauzeti ispijanjem francuskih vina da bi gledali na ulicu. Opet je duboko udahnula nastojeći se primiriti. Razmisliti. Vjerojatno ju je samo nekoliko minuta dijelilo od policijskog sata, iako joj to nije bio najveći problem. Otac će se uskoro vratiti kući. Rijeka. Bila je samo nekoliko blokova udaljena od rijeke, a uz obalu je bio drvored. Pronašla je manju, barikadama opkoljenu uličicu i njome krenula prema rijeci, pored kolone vojnih kamiona parkiranih uz ulicu. Nikad se u životu nije ovako sporo kretala. Jedan korak, jedan dah. Posljednjih petnaestak metara koji su je dijelili od obale Seine kao da su se produljivali svakim novim korakom, a onda ponovno dok se spuštala stubama do vode, ali najzad je bila


tamo, stojeći uz rijeku. U tami je čula škripu brodske užadi, šum valova dok zapljuskuju drvena korita. Opet joj se učini da iza sebe čuje korake. Kad se umirila, sve je utihnulo. Čekala je da joj netko priđe iza leđa, glas koji će zatražiti isprave. Ništa. Samo je umišljala. Prošla je jedna minuta. Zatim još jedna. Bacila je vreću u crnu vodu i potom zavitlala i identifikacijske pločice. Mračan vodeni vrtlog u trenu je progutao dokaze. Svejedno, tresla se dok se penjala stubama i prelazila ulicu na putu prema kući. Kod vrata je zastala, prstima češljajući znojem natopljenu kosu pa odignula vlažnu pamučnu majicu s grudi. Jedno je svjetlo bilo upaljeno. Luster. Otac je sjedio zgrbljen nad stolom u blagovaonici, s papirima raširenim ispred sebe. Izgledao je oronuo, premršav. Najednom se zapita koliko jede u zadnje vrijeme. U ovih nekoliko tjedana otkako je došla kući, nijednom ga nije vidjela da jede. Objedovali su - kao što su i sve drugo činili - odvojeno. Pretpostavljala je da se hrani ostacima u restoranu. Sad se, međutim, zapitala je li to doista tako. »Kasniš«, promuklo je rekao. Primijetila je bocu vinjaka na stolu. Bila je napola prazna. Jučer je bila puna. Kako je bilo moguće da bi se vinjaka uvijek nekako domogao? »Nijemci nikako da odu.« Prišla je stolu i spustila nekoliko novčanica. »Danas je bio dobar dan. Vidim da su ti prijatelji u vrhovnom štabu dali još vinjaka.« »Nacisti ne daju previše«, rekao je. »Točno. Znači, zaradio si.« Začuo se zvuk, nešto je udarilo o drveni pod, vjerojatno. »Što je to?« Otac je podignuo pogled. Zatim se još nešto začuje, kao da netko struže po podu. »Netko je u stanu«, rekao je otac. »Ne budi šašav, tata.« Brzo je ustao od stola i napustio sobu. Isabelle pohita za njime. »Tata...« »Tiho«, prosiktao je. Krenuo je niz predsoblje prema neosvijetljenom dijelu stana. Pokraj komode blizu ulaznih vrata, uzeo je svijeću iz mjedenog svijećnjaka i upalio je. »Ne misliš, valjda, da je netko provalio«, upitala je. Strogo ju je pogledao, suzivši oči. »Ne kanim te više moliti da se utišaš. Umukni!« Dah mu je zaudarao na vinjak i cigarete. »Ali zašto...« »Zaveži!« Okrenuo joj je leđa i uskim hodnikom krenuo prema spavaćim sobama. Prošao je pokraj minijaturnog ormara (unutra su bili samo kaputi) i uz svjetlost svijeće otišao do bivše Vianneine sobe. Unutra nije bilo ničeg osim kreveta, noćnog


ormarića i pisaćeg stola. Ni tamo nije bilo nikoga. Polako se spustio na koljena i pogledao ispod kreveta. Zadovoljan što je barem ta soba bila prazna, krene prema Isabellinoj. Je li ovo čula lupanje vlastita srca? Provjerio je i njezinu sobu - ispod kreveta, iza vrata, iza zastora od damasta koji su prekrivali zamračeni prozor s pogledom na dvorište. Isabelle se svim silama trudila ne pogledavati prema ormaru. »Vidiš?« glasno je rekla, nadajući se da će pilot čuti glasove i primiriti se. »Nema nikoga. Stvarno, tata, od suradnje s neprijateljem postao si paranoičan.« Okrenuo se prema njoj. Pod sjajnom krunom svijeće lice mu se doimalo silno oronulo, iznureno. »Ni tebi ne bi škodilo da se makar malo uplašiš, znaš?« Je li to bila prijetnja? »Tebe, tata? Ili nacista?« »Zar si toliko smetena, Isabelle? Trebala bi se plašiti svega. A sad, miči mi se s puta. Treba mi piće.«


Osamnaest sabelle je ležala u krevetu, osluškujući. Kad je bila sigurna da je otac zaspao (pijan k’o letva, nema sumnje), izvukla se iz kreveta i dala se u potragu za bakinom porculanskom noćnom posudom, i kad ju je pronašla, stala je pred ormar. Polako - mic po mic - odgurala ga je od zida, tek toliko da može otkriti tajna vrata. Unutra je bilo tiho i mračno. Tek kad je napeto osluhnula, čula ga je kako diše. »Monsieur?« šapnula je. »Zdravo, gospođice«, začulo se iz tame.

I

Upalila je uljnu svjetiljku pokraj svoga kreveta i unijela je u prostoriju. Sjedio je uza zid, nogu opruženih; obasjan svjedošću, činio se nekako mekšim. Mlađim. Dodala mu je noćnu posudu i opazila kako se rumenilo razlijeva njegovim obrazima dok ju je uzimao. »Hvala vam.« Sjela je dolje, nasuprot njemu. »Riješila sam se vaših pločica i kombinezona. Morat ćete odsjeći sare na čizmama prije nego što ih ponovno obujete. Evo noža. Sutra ujutro ću vam nabaviti nešto odjeće, od mojega oca. Mislim da vam neće baš odgovarati.« Kimnuo je. »I, kakav vam je plan?« To je natjera na nervozan smijeh. »Nisam sigurna. Vi ste pilot?« »Poručnik Torrance MacLeish. RAF. Moj je avion oboren nad Reimsom.« »I otada ste sami? U onom letačkom kombinezonu?« »Srećom, brat i ja smo se često igrali skrivača kad smo bili dečki.« »Ovdje niste na sigurnom.« »Toliko sam shvatio.« Nasmiješio se i to mu je promijenilo lice, podsjetivši je da je zapravo tek mladić, daleko od kuće. »Ako će vas to utješiti, usput sam oborio i tri njemačka aviona.« »Morate se vratiti u Britaniju kako biste s time mogli nastaviti.« »U potpunosti se slažem s vama. Ali kako? Cijela je obala ograđena bodljikavom žicom, i čuvaju je psi. A nije da mogu napustiti Francusku brodom ili zrakoplovom.« »Imam neke... prijatelje koji rade na tome. Sutra ćemo otići do njih.« »Vrlo ste hrabri«, nježno je rekao. »Ili glupa«, odvratila je, nesigurna što je od toga dvoga bila veća istina. »Često čujem i da sam nepromišljena i svojeglava. Po svoj prilici, isto ću čuti i sutra, od svojih prijatelja.« »E pa, gospođice, od mene nećete čuti ništa osim ›hrabra‹.«


Idućeg jutra Isabelle je čula oca dok je prolazio pored njezine sobe, a nekoliko trenutaka poslije do nje je dolebdio miris kave. Zatim su se ulazna vrata uz škljocaj zatvorila. Izišla je iz sobe i krenula u očevu - koja je bila u strahovitom neredu, s odjećom na podu i nepospremljenim krevetom, te praznom bocom vinjaka na pisaćem stolu. Otvorila je kapke i zavirila preko balkona dolje na ulicu, gdje je vidjela oca koji se upravo pojavio na pločniku. Crnu aktovku privio je čvrsto na prsa (kao da je njegova poezija ikome išta značila?), crna mu je beretka bila navučena nisko na čelo. Zguren poput izmoždena činovnika, uputio se prema Métrou. Kad joj se izgubio iz vidokruga, vratila se do ormara u njegovoj sobi i stala prekapati u potrazi za njegovom starom odjećom. Pronašla je bezobličnu dolčevitu pohabanih rukava, stare hlače od samta kojima je nedostajalo nekoliko gumba i koje su bile zakrpane na stražnjici, te sivu beretku. Zatim je oprezno pomaknula ormar i otvorila vrata. Tajni sobičak zaudarao je na znoj i mokraću, toliko da je morala rukom prekriti nos i usta, dok joj se dizao želudac. »Oprostite, gospođice«, MacLeish je posramljeno rekao. »Obucite ovo. Operite se nad lavorom i dođite u salon. Vratite ormar na mjesto i tiho se krećite. Ljudi su ispod nas. Možda znaju da mi je otac izišao i očekuju da stanom korača samo jedna osoba.« Malo poslije ušao je u kuhinju, odjeven u očeve dronjke. Izgledao je poput dječaka iz bajke koji je preko noći naglo izrastao; džemper je bio rastegnut preko njegovih širokih prsa, a samtane hlače bile su premale da ih može zakopčati u struku. Beretku je namjestio ravno na glavi, kao da je bila jarmulka. Ovo im neće uspjeti. Kako ga može provesti ovakvoga po gradu, usred bijela dana? »Mogu ja to«, rekao je. »Slijedit ću vas. Vjerujte mi, gospođice. Pa hodao sam uokolo u letačkom kombinezonu. Ovo će biti mačji kašalj.« Sad je ionako bilo prekasno da od svega odustane. Dovela ga je ovamo i sakrila. Sad ga mora prebaciti nekamo na sigurno. »Budite barem jedan blok iza mene. Ako stanem, zaustavite se i vi.« »Ako me ukebaju, vi nastavite svojim putem. Nemojte se ni osvrtati.« Ukebati je značilo uhvatiti. Prišla mu je i naherila beretku. Pogledom je zadržala njegov. »Odakle ste, poručnice MacLeish?« »Iz Ipswicha, gospođice. Javit ćete mojim roditeljima... Ako bude potrebno?« »Neće biti potrebno, poručnice.« Duboko je udahnula. Ponovno ju je podsjetio na rizik kojem se izložila da mu pomogne. Lažne isprave u njezinoj torbici, po kojima je ona Juliette Gervaise iz Nice, krštena u Marseilleu i studentica na Sorboni, bile su joj jedina zaštita ako se dogodi ono najgore. Otišla je do ulaznih vrata,


otvorila ih i provirila. Na odmorištu nije bilo nikoga. Izgurala ga je van, govoreći: »Pođite. Čekajte me ispred napuštenog dućana kitničara. Onda krenite za mnom.« Teturajući je izišao iz stana, a ona je zatvorila vrata. Jedan. Dva. Tri... Brojila je u sebi, svakim novim korakom zamišljajući nevolje. Kad više nije mogla podnijeti neizvjesnost, i sama je napustila stan pa krenula niz stube. Sve je bilo tiho. Pronašla ga je vani, stajao je tamo gdje mu je bilo rečeno. Podignula je bradu i prošla mimo njega, ni ne pogledavši ga. Cijelim putem do Saint- Germaina koračala je žustro, nijednom se ne okrenuvši, nijednom se ne osvrnuvši. Nekoliko je puta čula njemačke vojnike kako uzvikuju hait! i pušu u zviždaljke. Dvaput je čula i pucnjeve, ali nije ni usporila ni pogledala. Kad je dospjela do vrata stana na Rue de Saint- Simone, bila je preznojena i blago joj se vrtjelo. Pokucala je četiri puta zaredom. Vrata se otvoriše. U procjepu se pojavi Anouk. Od iznenađenja je raširila oči. Otvorila je vrata i uzmaknula korak unatrag. »Otkud ti ovdje?« Iza nje, nekoliko muškaraca koje Isabelle nije prije vidjela sjedilo je za stolovima, sa zemljovidima raširenima pred sobom. Svijetloplave crte osvjedjavao je plamen svijeće. Anouk je krenula zatvoriti vrata kad je Isabelle rekla: »Ostavi ih otvorenima.« Napetost je zavladala nakon njezine upute. Vidjela je kako je zapljusnula prostoriju, preobrazila lica onih oko nje. Za stolom je monsieur Lévypočeo sklanjati zemljovide. Isabeile je provirila vani i vidjela MacLeisha kako dolazi prilazom. Ušao je u stan i ona je snažno zalupila vratima. Nitko nije prozborio ni riječ. Svi su bili usredotočeni na Isabelle. »Ovo je poručnik Torrance MacLeish, iz RAF-a. Pilot. Pronašla sam ga sinoć, dok se skrivao u grmlju nedaleko od mojega stana.« »I dovela si ga ovamo«, rekla je Anouk pripaljujući cigaretu. »Mora se vratiti natrag u Britaniju«, rekla je Isabelle. »Mislila sam...« »Ne«, prekine je Anouk. »Nisi mislila.« Lévy se zavalio u svojoj stolici i izvukao jedan Gauloises iz džepa na prsima pa pripalio, proučavajući pilota. »Čuli smo i za druge pilote u gradu, i još više onih koji su pobjegli iz njemačkih zatvora. Želimo ih izvući, ali obale i zračne baze se strogo nadziru.« Povukao je jedan dug dim iz cigarete; vršak se zasjajio, zapucketao pa zacrnio. »To je problem na kojem radimo.« »Znam«, jednoličnim je glasom rekla Isabelle. Osjetila je punu težinu vlastite odgovornosti. Zar je opet bila nerazborita? Jesu li bili razočarani? Nije znala. Zar je trebala ignorirati MacLeisha? Zaustila je postaviti pitanje kad je čula nekoga u drugoj prostoriji.


Namrštivši se, rekla je: »Tko je još ovdje?« »Drugi«, odvratio je Lévy. »Drugi su uvijek ovdje. Nitko tko bi te trebao zanimati.« »Treba nam plan za pilota, to je istina«, rekla je Anouk. »Vjerujem da bismo ga mogli izvući iz Španjolske«, rekao je Lévy. »Kad bismo ga nekako mogli prebaciti u Španjolsku.« »Pireneji«, rekla je Anouk. Isabelle je vidjela Pireneje pa je shvatila Anoukinu primjedbu. Nazubljeni vrhovi uzdizali su se do nevjerojatnih visina, među oblake, i obično su bili prekriveni snijegom, zaogrnuti maglom. Majka je obožavala Biarritz, obližnji obalni gradić, i obitelj je dvaput, u onim boljim vremenima, davno, davno, tamo provela odmor. »Granicu sa Španjolskom čuvaju i Nijemci i španjolske ophodnje«, rekla je Anouk. »Cijelu granicu?« upitala je Isabelle. »Pa, ne. Naravno da ne. Ali gdje su, a gdje nisu, tko bi to znao?« rekao je Lévy. »Planine su niže u okolici Saint-Jean-de-Luza«, istaknula je Isabelle. »Oui, ali što nam to vrijedi? I dalje su neprohodne, a nekoliko tamošnjih cesta se nadzire«, odvratila je Anouk. »Najbolja prijateljica moje majke je Baskijka, čiji je otac bio uzgajivač koza. Cijelo je vrijeme pješice prelazio planinu.« »I sami smo nešto slično imali na umu. Čak smo jednom i pokušali«, rekao je Lévy. »Za nikoga od njih se više nije čulo. Teško da bi se i jedna osoba mogla provući pored njemačkih stražara u Sain-Jean-de-Luzu, a kamoli više njih. Usto, valja cijelu planinu prijeći pješice. Što je gotovo nemoguće.« »Gotovo nemoguće i nemoguće nisu isto. Ako kozar može prijeći planinu, zasigurno je mogu i piloti«, rekla je Isabelle. Dok je govorila, na um joj sine ideja. »A žena se može lako kretati uz kontrolne točke. Naročito mlada žena. Nitko neće posumnjati u lijepu djevojku.« Anouk i Lévy razmijene poglede. »Ja ću to učiniti«, rekla je Isabelle. »Barem ću pokušati. Povest ću ovoga pilota. Ima li ih još?« Monsieur Lévy se namršti. Očito ga je ovaj preokret događaja zatekao. Cigaretni dim među njima je stvorio plavičastosiv oblak. »A jesi li se ikad prije penjala po planinama?« »U dobroj sam kondiciji«, bio je njezin odgovor. »Ako te uhvate, zarobit će te... ili ubiti«, tiho je rekao. »Načas ostavi sa strane svoju svojeglavost i promisli o tome, Isabelle. Ovo nije dostavljanje letaka. Vidjela si upozorenja oblijepljena po cijelome gradu? Nagrade koje se nude za one koji pomažu neprijatelju?« Isabelle ozbiljno kimne.


Anouk teško uzdahne, zabivši svoju cigaretu u prepunu pepeljaru. Dugo je zurila u Isabelle, suženih očiju, a potom ode do vrata iza stola. Gurne ih, malo odškrine pa zafućka, poput veselog cvrkuta ptičice. Isabelle se namršti. Čula je nešto u drugoj sobi, odmicanje stolice, korake. U prostoriju uđe Gaëton. Bio je odjeven u dronjke - samtane hlače, zakrpane na koljenima, ofucane na rubovima i malo prekratke; džemper je visio s njegova suhonjavog obličja, rastegnuta ovratnika. Njegova crna kosa, sada dulja, vapila je za šišanjem i bila zalizana od lica, koje je sada bilo oštrije, gotovo vučje. Gledao ju je kao da su samo njih dvoje u prostoriji. U trenu ju je sve zapljusnulo. Osjećaji koje je zatomila, pokušala zakopati, ignorirati, bujali su natrag na površinu. Jedan pogled na njega i jedva da je bila kadra disati, »Poznaješ Gaëta«, rekla je Anouk. Isabelle je pročistila grlo. Shvatila je najednom kako je on cijelo vrijeme znao da je ona tu, ali je odabrao držati se podalje. Prvi put otkako se pridružila ovom ilegalnom pokretu, Isabelle se osjetila premladom. Osamljenom. Jesu li ostali znali? Jesu li se iza leđa rugali njezinoj naivnosti? »Poznajem.« »Onda«, rekao je Lévynakon neugodne stanke. »Isabelle ima plan.« Gaëton se nije nasmiješio. »Stvarno?« »Želi povesti ovog pilota i ostale preko Pireneja, pješice, i prebaciti ih u Španjolsku. Do britanskoga konzulata, pretpostavljam.« Gaëton opsuje ispod glasa. »Nešto moramo pokušati«, rekao je Lévy. »Shvaćaš li zaista sav rizik, Isabelle?« upitala je Anouk koraknuvši naprijed. »Ako uspiješ, nacisti će za to čuti. Progonit će te. Nude nagradu u iznosu od deset tisuća franaka za svakoga, počevši od onih koji su nadmudrili naciste pa sve do onih koji pomažu pilotima.« Isabelle je dosad u životu uvijek jednostavno reagirala. Netko bi je ostavio, ona bi krenula za njime. Netko bi joj kazao da nešto ne može, ona bi to učinila. Svaki je pokušaj ograničavanja pretvarala u priliku. Ali ovo... Pustila je da je strah malo protrese i umalo da mu se nije prepustila. Potom je pomislila na svastike što su visjele s Eiffelova tornja, i Vianne koja živi s neprijateljem, i Antoinea izgubljenog u nekom ratnom logoru. I na Edith Cavell. Zacijelo se i ona sama nekad prepala. Ali Isabelle nije kanila dopustiti da joj se na putu ispriječi strah. Piloti su bili nužni kako bi bacali još više bombi na Njemačku. Isabelle se okrene pilotu. »Jeste li u dobroj kondiciji, poručniče?« upita ga na engleskome. »Biste li mogli s jednom djevojkom prijeći planinu?«


»Mogao bih«, rekao je. »Naročito ako je tako lijepa kao vi, gospođice. Ne bih vas ispuštao iz vida.« Isabelle se okrene svojim sunarodnjacima. »Odvest ću ga do konzulata u San Sebastiánu. A onda je na Britancima da ga prebace kući.« Isabelle je vidjela nijemi razgovor koji se oko nje odvijao, neizrečenu zabrinutost i pitanja. Odluke donesene u tišini. Neki se rizici jednostavno moraju poduzeti, svi su u ovoj sobi to znali. »Trebat će tjedni planiranja. Možda i dulje«, rekao je Lévy. Okrenuo se Gaëtonu. »Trebat će nam novac, odmah. Razgovarat ćeš sa svojim kontaktom?« Gaëton kimne. Dograbio je crnu beretku s komode i namjestio je. Isabelle nije mogla odvratiti pogleda. Bila je bijesna na njega - znala je to, osjećala - ali dok joj je prilazio, taj se gnjev sasušio i raspršio, poput prašine, pod čežnjom koja je značila kudikamo više. Njihovi se pogledi susretnu i zadrže, a onda je prošao pored nje, posegnuvši za kvakom i izišavši. Vrata su se za njime zatvorila. »Dakle«, rekla je Anouk. »Plan. Trebali bismo početi.«

Šest sati Isabelle je sjedila u stanu u Rue de Saint- Simone. Pozvali su i druge iz mreže i razdijelili im zadatke: da skupe odjeću za pilote i prikupe zalihe. Proučavali su zemljovide i smišljali rute, te otpočeli s mukotrpnim, nesigurnim procesom osiguravanja sigurnih kuća. U nekom trenutku, počeli su na sve gledati kao na stvarnost, umjesto kao na puku odvažnu, izazovnu zamisao. Tek kad je monsieur Lévyspomenuo policijski sat, Isabelle se odmaknula od stola. Pokušali su je nagovoriti da ostane prespavati, ali time bi samo potaknula očevu sumnju. Umjesto toga, posudila je tešku pilotsku jaknu od Anouk i obukla je, zahvalna na tome kako ju je uspješno kamuflirala. Boulevard Saint- Germain bio je avetinjski tih, kapci su bili čvrsto zatvoreni, prozori zamračeni, ulične svjetiljke pogašene. Držala se blizu zgrada, zahvalna što izlizane potpetice bijelih oksfordica nisu klepetale po pločniku. Prošuljala se pokraj barikade i mimo skupina njemačkih vojnika koji su bili u ophodnjama. Bila je takoreći već pred zgradom kad je čula brujanje motora. Njemački kamion milio je ulicom iza njezinih leđa, njegova plavom prebojena svjetla bila su ugašena. Kliznula je uz grubi kamen zid, čučnuvši, i fantomski je kamion prošao tutnjajući u mraku. Onda je sve ponovno utihnulo. Ptica je zacvrkutala, veselu melodiju. Poznatu. Isabelle je tada znala da ga je čekala, nadala se... Polako se uspravila i osovila na noge. Biljka u loncu pored nje otpustila je cvjetni miris. »Isabelle«, rekao je Gaëton.


Jedva je mogla razabrati njegovo lice u tami, ali mogla je namirisan kremu u njegovoj kosi, grub miris sapuna za rublje i cigaretu koju je netom popušio. »Kako si znao da radim s Paulom?« »Što misliš, tko te je preporučio?« Namrštila se. »Henri...« »A tko je rekao Henriju za tebe? Rekao sam Didieru neka te prati od samoga početka, neka te nadzire. Znao sam da ćeš pronaći put do nas.« Ispružio je ruku i zataknuo joj pramen kose iza uha, a intimnost pokreta prožme je nadom. Sjetila se kako mu je onomad kazala »Volim te«, i utroba joj se zgrči od stida i gubitka. Nije se željela prisjećati kako se osjećala, kad ju je hranio pečenom zečetinom i nosio kad je bila previše izmoždena da bi mogla hodati... i kako joj je pokazao da samo jedan poljubac itekako može biti važan. »Žao mi je što sam te povrijedio«, rekao je. »Zašto jesi?« »Sada to više nije važno«, uzdahnuo je. »Trebao sam danas ostati u onoj stražnjoj prostoriji. Bolje bi bilo da te nisam vidio.« »Meni nije.« Nasmiješio se. »Imaš naviku govoriti sve što ti je na umu, je li, Isabelle?« »Uvijek. Zašto si me napustio?« Dotaknuo joj je lice nježnošću zbog koje je poželjela zaplakati; osjetila je da je ovo rastanak, ovaj dodir, a znala je sve o rastancima. »Želio sam te zaboraviti.« Htjela je nešto reći, možda »poljubi me«, ili »nemoj ići«, ili »reci mi da ti je stalo do mene«, ali već je bilo prekasno, trenutak - ma kakav bio - prošao je. Udaljavao se od nje gubeći se među sjenkama. Čula je kako govori: »Budi oprezna, Iz«, i prije nego što je dospjela odgovoriti, znala je da je otišao; u kostima je ćutjela njegovu odsutnost. Pričekala je još jedan trenutak, da joj se otkucaji srca uspore i osjećaji smire, a zatim se uputila kući. Jedva da je otpustila bravu na ulaznim vratima kad je osjetila kako je netko povlači unutra. Vrata se treskom zatvore. »Gdje si dosad, dovraga?« Zapahne je očev alkoholni dah, pod njegovom slatkoćom skrivalo se nešto mračno, gorko. Kao da je žvakao aspirin. Pokušala se osloboditi, ali držao ju je čvrsto i blizu, gotovo kao da ju je grlio. Stisak na njezinu zapešću bio je dovoljno snažan da joj ostavi modricu. Potom, brzo kao što ju je i zgrabio, pusti je. Zateturala je unatrag, pipajući, tražeći prekidač za svjetlo. Kad je pritisnula, ništa se nije dogodilo. »Nemamo više novca za struju«, rekao je njezin otac. Upalio je uljnu svjetiljku držeći je između njih. Na treperavoj svjetlosti izgledao je poput skulpture od rastopljenog voska; njegovo izborano lice bilo je opušteno, vjeđe podbuhle i plavičaste. Široki nos prepun crnih pora, veličine glavica čiode. No čak i uza sve to,


ma koliko se... izmučen i star najednom činio, pogled u njegovim očima nagna je da se namršti. Nešto nije bilo u redu. »Pođi sa mnom«, rekao je, glasa hrapavog i oštrog, neprepoznatljivog u ovo doba noći, lišenog alkoholnog frfljanja. Poveo ju je pored ormara, pa su skrenuli prema njezinoj sobi. Tamo se okrenuo. Iza njega, pod svjedošću lampe, vidjela je da je ormar pomaknut, a vrata tajnog sobička odškrinuta. Vonj urina bio je žestok. Hvala Bogu da je pilot otišao. Isabelle zavrti glavom, nesposobna prozboriti. Tromo se svalio na rub kreveta pognuvši glavu. »Isuse, Isabelle. Prava si gnjavaža.« Nije se mogla ni pomaknuti. Ni misliti. Krajičkom oka pogleda prema vratima pitajući se kako bi mogla klisnuti. »Nije to ništa, tata. Dečko.« Oui. »Moj momak. Ljubili smo se, tata.« »Pišaju li svi tvoji momci u ormar? Onda mora da si silno popularna.« Uzdahnuo je. »Dosta s ovom lakrdijom.« »Lakrdijom?« »Sinoć si pronašla pilota i sakrila ga u ormar, a danas si ga odvela monsieuru Lévyju.« Nije bilo moguće da je dobro čula. »Molim?« »Tvoj oboreni pilot - onaj koji je pišao u ormar i ostavio blatnjave otiske u hodniku - odvela si ga gospodinu Lévyju.« »Nemam pojma o čemu ti to?« »Svaka čast, Isabelle.« Kad je utihnuo, ona nije mogla podnijeti napetost. »Tata?« »Znam da si došla ovamo kao kurirka i da radiš za ilegalnu mrežu Paula Lévyja.« »K- kako...?« »Monsieur Lévy je moj stari prijatelj. Štoviše, kad su nas nacisti napali, došao je i izvukao me je od boce vinjaka, što je bilo jedino za što sam mario. Natjerao me je da radim.« Isabelle je bila toliko nestabilna da nije mogla stajati na nogama. Bilo je previše prisno da sjedne pokraj oca, pa je polako potonula na sag. »Ne želim da budeš u ovo umiješana, Isabelle. Upravo sam te zato i poslao iz Pariza. Ne želim da zbog moga djelovanja budeš izložena riziku. No trebao sam znati da ćeš svejedno sama pronaći put do nevolja.« »Koliko si me samo puta otjerao od sebe. Što je s time?« Smjesta poželi da nije postavila to pitanje, ali onog trena kad joj je palo na um, dobilo je glas. »Nisam dobar otac. Oboje to znamo. Barem nisam bio dobar otkako ti je majka umrla.«


»Kako to možemo znati? Nikad nisi ni pokušao.« »Pokušao sam. Samo se toga ne sjećaš. Uostalom, bilo pa prošlo. Sad su mi veće brige na pameti.« »Oui«, rekla je. Činilo se da je njezina prošlost izokrenuta naglavce. Nije znala što bi mislila ni osjećala. Pametnije je bilo promijeniti temu. »Ja... Planiram nešto. Neće me biti neko vrijeme.« Pogledao je u nju. »Znam. Razgovarao sam s Paulom.« Nekoliko je trenutaka bio tih. »Svjesna si da će ti se život stubokom promijeniti. Morat ćeš živjeti u ilegali. Ne ovdje sa mnom, ni s bilo kime. Nećeš moći provesti više od jedne noći na istome mjestu. Nećeš moći vjerovati ama baš nikome. I više nećeš biti Isabelle Rossignol; bit ćeš Juliette Gervaise. Nacisti i kolaboracionisti stalno će te tražiti, a ako te pronađu...« Razmijene pogled, i Isabelle u njemu osjeti bliskost koja nikad prije nije postojala. »Znaš da ratni zarobljenici mogu očekivati kakvu-takvu milost. Ti ne možeš.« Kimnula je. »Jesi li sigurna da možeš to, Isabelle?« »Jesam, tata.« Kimnuo je. »Ime koje ti treba je Micheline Babineau. Prijateljica tvoje majke iz Urrugnea. Muž joj je poginuo u Velikom ratu. Mislim da će te dočekati raširenih ruku. I prenesi Paulu da nam trebaju fotografije, čim prije.« »Fotografije?« »Pilota.« Kad je ostala šutke, on se nasmiješi. »Stvarno, Isabelle? Zar nisi dosad sklopila komadiće slagalice?« »Ali...« »Ja sam onaj koji krivotvori isprave, Isabelle. Zato i radim za vrhovni štab. Počeo sam tako što sam pisao letke, upravo one koje si raznosila po Carriveauu, ali... pa ispostavilo se da je pjesnik vješt i kao krivotvoritelj. Što misliš, tko ti je smislio ime Juliette Gervaise?« »A- ali...« »Vjerovala si da surađujem s neprijateljem. Teško da ti mogu zamjeriti.« Najednom, vidjela je nekog nepoznatog, slomljenog čovjeka na mjestu gdje je uvijek stajao okrutan, bezobziran otac. Usudila se ustati, prići mu, kleknuti pred njime. Zurila je u njega, osjetivši kako joj se vruće suze cakle u očima. »Zašto si odbacio mene i Vianne?« »Nadam se da nikad nećeš otkriti koliko si krhka, Isabelle.« »Nisam krhka«, rekla je. Njegov je osmijeh bio jedva primjetan. »Svi smo mi krhki, Isabelle. To je nešto što tek u ratu shvatimo.«


Devetnaest UPOZORENJE Svi muškarci koji pomažu, bilo izravno ili neizravno, posadama neprijateljskih zrakoplova koje se spuštaju padobranima ili su prisilno sletjele, te im pomažu u bijegu, skrivaju ih, ili im pružaju pomoć na bilo koji drugi način, bit će strijeljani na licu mjesta. Žene koje pružaju istu pomoć bit će poslane u koncentracijske logore u Njemačkoj. aljda imam sreću što sam žena«, promrsila je Isabelle sebi u bradu. Kako je moguće da Nijemci dosad nisu primijetili - do listopada 1941. - da je Francuska postala zemlja žena? Čak i dok je izgovarala te riječi, u njima je prepoznala lažno junačenje. Željela se osjećati hrabrom u tom trenutku - poput Edith Cavell koja riskira vlastiti život - ali ovdje, na ovom željezničkom kolodvoru kojim su patrolirali njemački vojnici, bila je uplašena.

V

Sad nije bilo povratka, nije mogla odustati. Nakon mjeseci planiranja i priprema, ona i četiri pilota bili su spremni najzad iskušati plan za bijeg. Ovoga hladnog listopadskog jutra njezin će se život promijeniti. Od onog trenutka kad se ukrca na ovaj vlak za Saint- Jean- - de- Luz, neće više biti Isabelle Rossignol, djevojka iz knjižare koja je živjela na Avenue de La Bourdonnais. Bit će Juliette Gervaise, kodna imena Slavuj. »Dođi.« Anouk je provukla ruku ispod Isabelline i povela je od znaka upozorenja prema šalteru za prodaju karata. Toliko su puta prošle kroz pripreme da je Isabelle izvrsno poznavala plan. Postojala je samo jedna mana: svi njihovi pokušaji da stupe u kontakt s madame Babineau dosad su bili neuspješni. Taj ključni zadatak - pronalazak vodiča - Isabelle će morati obaviti sama. Tamo s njezine lijeve strane, čekajući njezin znak, poručnik MacLeish stajao je odjeven u seljačku odjeću. Sve što je zadržao iz svoje vojničke vreće bile su dvije tablete Benzedrine3 i majušan kompas, koji je izgledao poput gumba i bio pričvršćen o njegov ovratnik. Dali su mu krivotvorene isprave - sad je bio flamanski nadničar. Imao je osobnu iskaznicu i radnu dozvolu, ali njezin otac nije mogao jamčiti da će dokumenti proći pomnu provjeru. Morao je odrezati šare svojih vojničkih čizama i obrijati brkove.

3

Racemat amfetamina. Jedan od najranijih sintetičkih stimulansa, omiljen među vojnicima u Drugom svjetskom ratu.


Isabelle i Anouk provele su bezbrojne sate podučavajući ga pravilnom ponašanju. Odjenule su ga u vrećasti kaput i iznošene, prljave radne hlače. Izblijedile su mu mrlje od nikotina s kažiprsta i srednjeg prsta njegove desne ruke i učile ga da puši kao Francuz, koristeći palac i kažiprst. Znao je da treba pogledati lijevo prije nego prijeđe ulicu - ne desno - i nije smio nipošto prići Isabelle, osim ako ona ne priđe njemu prva. Morao je glumiti da je gluhonijem i čitati novine dok je u vlaku cijelim putem. Također je morao kupiti sam sebi kartu i sjesti što dalje od Isabelle, Kao i ostali. Kad se iskrcaju u Saint-Jean-de-Luzu, piloti će morati hodati daleko iza nje. Anouk se okrenula prema Isabelle. Jesi li spremna? Pitala ju je pogledom. Polako je kimnula. »Rođak Etienne će se ukrcati na vlak u Poitiersu, ujak Emile u Ruffecu, a JeanClaude u Bordeauxu.« Drugi piloti. »Oui.« Isabelle se trebala iskrcati u Saint-Jean-de-Luzu s četvoricom pilota - dvojicom Britanaca i dvojicom Kanađana - i prijeći planine do Španjolske. Kad jednom bude tamo, mora poslati telegram. »Slavuj je propjevao«, značilo je uspjeh. Poljubila je Anouk u oba obraza, promrmljala au revoir, pa žustrim korakom krenula prema šalteru. »Saint-Jean-de-Luz«, rekla je i predala službenici novac. Uzevši kartu, uputila se prema peronu C. Nijednom se nije osvrnula, iako je željela. Zapištala je zviždaljka. Ukrcala se i zauzela mjesto s lijeve strane. Ušli su i drugi putnici i zauzeli mjesta. Nekoliko njemačkih vojnika ukrcalo se na vlak i sjelo preko puta nje. MacLeish je ušao posljednji. Provukao se pored nje nijednom je ne pogledavši, ramena zgurenih u pokušaju da se doima nižim. Kad su se vrata zatvorila, smjestio se na sjedalo na drugom kraju kupea i smjesta rastvorio novine. Zviždaljka se ponovno oglasila i gorostasni kotači počeli su se okretati, polako ubrzavajući. Kupe se blago zatresao, nagnuo ulijevo pa udesno, a onda se počeo ravnomjerno kretati dok su kotači štropotali na željeznim tračnicama. Njemački vojnik preko puta Isabelle pogleda po kupeu. Oči mu se zaustave na MacLeishu. Potapšao je prijatelja po ramenu i obojica muškaraca počnu se ustajati. Isabelle se nagne naprijed. »Bonjour«, rekla je uz osmijeh. Vojnici smjesta ponovno sjednu. »Bonjour, mademoiselle«, odvratiše uglas. »Vaš francuski je prilično dobar«, lagala je. Pokraj nje, krupna žena u seljačkoj odjeći s gnušanjem se nakašlje i na francuskom šapne: »Sram vas bilo.« Isabelle se ljupko nasmije. »Kamo ćete?« upita ona vojnike. Bit će u ovome kupeu satima - i bilo bi poželjno da im pažnja bude usmjerena na nju. »Tours«, rekao je jedan, a drugi: »Onzain.« »Ah. A znate li kakve kartaške igre da nam prođe vrijeme? Imam sa sobom špil karata.«


»Da, Da!« gorljivo će mlađi. Isabelle posegne u torbicu za kartama. Dijelila je karte - i smijala se - kad se drugi pilot ukrcao na vlak i prošao pored Nijemaca. Poslije, kad je prolazio kondukter, pružila mu je svoju kartu. Uzeo ju je i nastavio dalje. Kad je došao do pilota, MacLeish je učinio točno ono što mu je bilo i rečeno predao je kartu ne podižući pogled s novina. Drugi je pilot učinio isto. Isabelle ispusti dah olakšanja i zavali se natrag na sjedalo.

Isabelle i četiri pilota stigli su do Saint-Jean-de-Luza bez teškoća. Dvaput su prošli odvojeno, dakako - njemačke kontrolne točke. Vojnici na straži jedva da su i pogledali niz lažnih isprava, govoreći danke schön ni ne podižući pogled. Nisu tražili odbjegle pilote i očito nisu ni pomišljali na plan odvažan poput ovoga. Ali sad su se Isabelle i muškarci približavah planinama. Stigavši do podnožja, krenula je prema malenom parku uz rijeku i sjela na klupu s pogledom na vodu. Piloti su pristizali prema planu, jedan po jedan, prvi je bio MacLeish. Sjeo je pored nje. Drugi su sjeli dovoljno blizu da ih mogu čuti. »Imate li svoje natpise?« upitala je. MacLeish je izvukao komadić papira iz džepa košulje. Na njemu je pisalo: GLUHONIJEM. ČEKAM DA MAJKA DOĐE PO MENE. Drugi piloti učine isto. »Budu li njemački vojnici gnjavili ijednoga od vas, pokažite im isprave i taj papir. Ne progovarajte ni za živu glavu.« »I ponašat ću se glupavo, što mi neće biti teško«, MacLeish se iskesio. Isabelle je bila odveć nervozna da se nasmiješi. Skinula je platnenu naprtnjaču i predala je MacLeishu. Unutra je bilo nekoliko nužnih sitnica - boca vina, tri pozamašne kobasice, dva para debelih vunenih čarapa i nekoliko jabuka. »U Urrugneu pronađite mjesto gdje možete sjesti. Ne zajedno, dakako. Držite glavu dolje i pretvarajte se da čitate. Ne podižite pogled sve dok me ne čujete da govorim: ›A tu si, rođače, posvuda smo te tražili.‹ Razumijete li?« Svi su kimnuli glavama. »Ako se ne vratim do zore, otputujte odvojeno do Paua i otiđite u hotel o kojem sam vam govorila. Pomoći će vam žena po imenu Eliane.« »Čuvajte se«, rekao je MacLeish. Duboko udahnuvši napustila ih je i krenula prema glavnoj cesti. Nakon nekih kilometar i pol, kad se počela spuštati noć, prešla je klimavi most. Asfalt je ustupio mjesto blatu, sužavajući se u utabanu zemljanu cesticu koja se uspinjala prema podnožju planine. Mjesečina joj je pristigla u pomoć, osvjetljujući stotine bijelih točkica - koze. Nije bilo brvnara na toj visini, samo skloništa za životinje. Najzad je ugleda: dvokatnica, od drva i kamena, s crvenim krovom, točno onakva kakvom ju je otac opisao. Nije ni čudno što nisu uspjeli stupiti u kontakt s


madame Babineau. Brvnara kao da je i bila izgrađena s ciljem da je ljudi zaobilaze baš kao i stazu koja je do nje vodila. Koze stanu meketati kad se pojavila i nervozno se sudarati jedna s drugom. Svjetlost je dopirala kroz djelomično zamračene prozore, a dim iz dimnjaka veselo se uzdizao zrakom šireći miris. Kad je zakucala na teška drvena vrata, otvorila su se tek toliko da otkriju jedno oko i usta skrivena iza sijede brade. »Bonsoir«, pozdravila je Isabelle. Pričekala je trenutak da joj starac odzdravi, ali on je ostao šutke. »Došla sam vidjeti madame Babineau.« »Zašto?« upitao je čovjek. »Poslao me je Julien Rossignol.« Starac zacokće jezikom i onda otvori vrata. Prvo što je Isabelle unutra primijetila bila je juha što se krčkala u velikom crnom loncu koji je visio s kuke u golemom kamenom kaminu. Žena je sjedila za velikim, izgrebanim stolom u stražnjem dijelu prostrane sobe s drvenim podnim daskama. Odavde, činilo se kao da je odjevena u ugljenocrne dronjke, ali kad je starac upalio fenjer, Isabelle je vidjela da je zapravo odjevena kao muškarac, u široke hlače od gruboga platna i lanenu košulju s kožnom vezicom na ovratniku. Kosa joj je bila boje žice za struganje i pušila je cigaretu. Svejedno, Isabelle je ženu prepoznala, iako je prošlo petnaest godina. Sjetila se kako je sjedila na plaži u Saint-Jean-de-Luzu. Čula je kako se žene smiju. I madame Babineau kako govori: Ova mala ljepotica bit će prava nevolja, Madelaine, momci će oblijetati oko nje. A mama odgovara: Previše je pametna da trati život na momke, zar ne, moja Isabelle? »Blatnjave su ti cipele.« »Hodala sam dovde od željezničkoga kolodvora u Saint-Jean-de-Luzu.« »Zanimljivo.« Žena nogom dogura stolicu preko puta sebe. »Ja sam Micheline Babineau. Sjedni.« »Znam tko ste«, reka je Isabelle. Nije dodala ništa drugo. Informacije su ovih dana bile opasne. Razmjenjivale su se s oprezom. »Zbilja?« »Ja sam Juliette Gervaise.« »Zašto bi me za to bila briga?« Isabelle nervozno pogleda starca, koji ju je budno promatrao. Nije joj se svidjela pomisao da mu okrene leđa, ali nije imala izbora. Sjela je preko puta žene. »Želiš li cigaretu? Gauloises Bleu. Koštale su me tri franka i kozu, ali isplatilo se.« Žena povuče dugačak, senzualan dim iz cigarete pa ispuhne plavičast oblačić izrazita mirisa. »Dakle, zašto bi me bilo briga tko si?« »Julien Rossignol misli da vam mogu vjerovati.« Madame Babineau povuče još jedan dim, a onda ugasi cigaretu o petu čizme. Ostatak ubaci u džep na prsima.


»Kaže da je njegova žena bila vaša bliska prijateljica. Vi ste kuma njegovoj starijoj kćeri. On je kum vašem najmlađem sinu.« »Bio je. Nijemci su ubili obojicu mojih sinova na fronti. Kao i moga supruga u prošlome ratu.« »Nedavno vam je poslao pisma...« »Pošta je sranje ovih dana. Što želi?« I eto ga. Najveća mana ovoga plana. Ako je madame Babineau bila kolaboracionist, cijeli plan pada u vodu. Isabelle je tisuću puta zamišljala ovaj trenutak, planirala ga do u tančine. Smišljala načine kako će se zaštititi riječima. Sad je shvatila koliko je sve to bilo ludo, besmisleno. Nije bilo druge doli skočiti. »Ostavila sam četiri oborena pilota u Urrugneu, čekaju me. Želim ih prebaciti do britanskoga konzulata u Španjolskoj. Nadamo se da će ih Britanci vratiti natrag u Englesku, kako bi mogli i dalje letjeti nad Njemačkom, nastaviti s bombardiranjem.« U tišini koja je uslijedila, Isabelle je čula lupanje svoga srca, otkucaje sata na kaminu, meketanje koza u daljini. »I?« najzad je progovorila madame Babineau, gotovo pretiho da bi se čulo. »I treba mi Bask, vodič koji bi mi pomogao prijeći Pireneje. Julien misli da mi vi možete pomoći.« Bio je to trenutak kad je Isabelle prvi put zadobila svu ženinu pažnju. »Dovedi Eduarda«, rekla je madame Babineau starcu, koji je smjesta skočio. Vratima je toliko snažno zalupio da se strop zatresao. Žena ponovno izvuče napola popušenu cigaretu iz džepa i pripali je, nekoliko puta u tišini uvukavši pa ispuhnuvši dok je proučavala Isabelle. »Što...« počela je Isabelle. Žena na usta pritisne prst požutio od nikotina. Vrata brvnare naglo se otvore i unutra nahrupi muškarac. Sve što je Isabelle mogla razabrati bila su njegova široka ramena, jutena vreća, te osjetiti miris alkohola. Zgrabio ju je za ruku i podignuo sa srolca i pritisnuo o grube daske na zidu. Bolno je zastenjala i pokušala se othrvati, ali prikucao ju je u mjestu i uglavio koljeno među njezine noge. »Znaš li što Nijemci rade takvima poput tebe?« šapnuo je, lica toliko blizu njezinu da ga nije mogla fokusirati, nije mogla vidjeti ništa doli par crnih očiju i gustih crnih trepavica. Vonjao je na cigarete i vinjak. »Znaš li koliko će nam platiti za tebe i pilote?« Isabelle okrene glavu ne bi li makar malo izbjegla njegov kiselkast dah. »Gdje su ti tvoji piloti?« Prsti su mu se zakopali u meso njezine nadlaktice. »Gdje su?« »Koji piloti?« dahnula je. »Piloti kojima pomažeš u bijegu.« »K... kakvi piloti? Ne znam o čemu govorite.«


Ponovno je zarežao i udario joj glavom o zid. »Tražila si pomoć da prebaciš pilote preko Pireneja.« »Ja, žena, da se penjem po Pirenejima? Sigurno se šalite. Ne znam o čemu govorite.« »Želiš reći da madame Babineau laže? »Ne poznajem nikakvu madame Babineau. Samo sam svratila ovdje jer sam zalutala.« Nasmiješio se, otkrivši zube s mrljama od duhana i vina. »Mudrica si ti«, rekao je pustivši je. »I nimalo slaba u koljenima.« Madame Babineau ustane. »Svaka čast.« Muškarac uzmakne korak unatrag, oslobodivši je. »Ja sam Eduardo.« Zatim se okrene starici. »Vrijeme je dobro, a ona ima snažnu volju. Muškarci mogu ovdje večeras prespavati. Ako nisu slabići, sutra ću ih povesti.« »Povest ćeš nas?« reče Isabelle. »U Španjolsku?« Eduardo pogleda madame Babineau koja je gledala u Isabelle. »Bit će nam veliko zadovoljstvo da ti pomognemo, Juliette. A sad, gdje su ti tvoji piloti?«

Nekoliko sati prije zore, madame Babineau probudila je Isabelle i povela je do kuhinje, gdje je vatra već plamtjela na ognjištu. »Kava?« Isabelle prstima raščešlja kosu i priveže pamučnu maramu oko glave. »Ne, merci, previše je dragocjena.« Starica joj uputi osmijeh. »Nitko ne sumnja u ženu mojih godina. Zato sam dobra u trgovanju. Izvoli.« Pružila je Isabelle otkrhnutu porculansku šalicu punu vruće crne kave. Prave kave. Isabelle obuhvati šalicu i duboko udahne poznatu aromu, koju više nikad neće uzimati zdravo za gotovo. Madame Babineau sjedne pokraj nje. Pogledala je u ženine tamne oči i vidjela suosjećanje koje ju je podsjetilo na majku. »Bojim se«, priznala je Isabelle. Bilo je to prvi put da je ikome to rekla. »I trebala bi. Svi se mi moramo bojati.« »Ako nešto pođe po zlu, hoćete li javiti Julienu? On je još u Parizu. Ako... ne uspijemo, poručite mu da Slavuj nije poletio.« Madame Babineau kimne. Dok su tamo sjedile, piloti uđoše u prostoriju, jedan za drugim. Bilo je gluho doba noći, i nijedan nije izgledao kao da je dobro spavao. Svejedno, kucnuo je čas za njihov dogovoreni polazak. Madame Babineau posluži im kruh, slatki med od lavande i mladi kozji sir. Muškarci se posjednu na različite stolce i primaknu ih stolu, svi uglas razgovarajući, i smjesta se bace na hranu.


Vrata se naglo otvore i sve ih zapahne hladan noćni zrak. Suho lišće doletjelo je unutra, plešući na podu, zalijepivši se poput sićušnih crnih ručica na cigle kamina. Plamen je zadrhtao i smanjio se. Vrata se treskom zatvore. Tamo je stajao Eduardo, izgledajući poput zlovoljnoga gorostasa u prostoriji niskoga stropa. Bio je tipičan Bask - ramena dovoljno širokih da nose muškarca preko divljih brzaca rijeke Bidassoa, te lica koje kao da je bilo isklesano u kamenu tupom oštricom. Kaput koji je nosio bio je pretanak za vremenske prilike i pun zakrpa. Predao je Isabelle par baskijskih cipela, zvanih espadrile, s potplatom od konopa, koje su navodno bile izvrsne za hodanje po grubom terenu. »Kakvo vas vrijeme očekuje, Eduardo?« upitala je madame Babineau. »Dolazi hladnoća. Ne smijemo odugovlačiti.« Stresao je naprtnjaču s ramena i spustio je na pod. Pilotima je rekao: »Ovo su espadrile. Pomoći će vam. Pronađite par koji vam odgovara.« Isabelle je stala pokraj njega prevodeći im. Muškarci su poslušno prišli i čučnuli oko naprtnjače, te stali izvlačiti cipele i dodavati ih jedan drugome. »Nijedne mi ne odgovaraju«, požalio se MacLeish. »Uzmi što ti se nudi«, rekla mu je madame Babineau. »Nažalost, nismo trgovina obuće.« Kad su muškarci zamijenili svoje letačke čizme cipelama za hodanje, Eduardo im je rekao neka se poredaju u crtu. Proučavao je svakoga pilota ponaosob, provjeravajući im odjeću i male zavežljaje. »Sve što imate izvadite iz džepova i ostavite ovdje. Španjolci će vas uhititi za svaku sitnicu, a ne želite valjda pobjeći Nijemcima da biste zaglavili u španjolskom zatvoru.« Svakom je predao mješinu od kozje kože punu vina i štap za hodanje koji je načinio od kvrgavih grana prekrivenih mahovinom. Kad je dovršio, pljesnuo ih je po ramenima toliko snažno da su zateturali naprijed. »Tišina«, rekao je Eduardo. »Uvijek.« Napustili su kolibu i našli se na neravnoj kozjoj stazi. Nebo je bilo osvijetljeno slabom plavičastom mjesečinom. »Noć je naš štit«, rekao je Eduardo. »Noć, brzina i tišina.« Okrenuo se i zaustavio ih podignuvši ruku. »Juliette će biti na kraju kolone, a ja na početku. Kad ja hodam, hodajte i vi. Ići ćete jedan iza drugoga. Nema razgovora. Nikad. Bit će vam hladno - sledit ćete se ove noći - i bit ćete gladni i brzo ćete se umoriti. Ali morate nastaviti hodati.« Okrenuo je leđa muškarcima i stao se uspinjati uzbrdo. Isabelle je smjesta osjetila hladnoću; grizla je njezine otkrivene obraze i zavlačila se kroz šavove njezina vunenoga kaputa. Zategnula je ovratnik i počela s dugim usponom uz travnatu padinu. Negdje oko tri ujutro, njihovo hodanje postane pravi uspon. Teren je postajao sve strmiji, mjesec je klizio iza nevidljivih oblaka i treperio ostavljajući ih u gotovo mrklome mraku. Isabelle je čula kako disanje muškaraca ispred nje postaje otežano.


Znala je da im je hladno; nisu imali odgovarajuću odjeću za ovu studen, a samo su jedan ili dvojica imali cipele koje su im pristajale. Grančice su pucketale pod njihovim stopalima, kamenje se kotrljalo niz strme padine, zvučeći poput kiše na limenom krovu. Glad je počela grčiti njezin prazan želudac. Počelo je kišiti. Zubati vjetar meo je sve pred sobom, šibajući društvance što je hodalo u koloni. Kišu je pretvorio u ledene krhotine koje su se obrušile na njihovu otkrivenu kožu. Isabelle je počela nekontrolirano drhtati, dah joj je izlazio u velikim, teškim izdisajima, no i dalje se penjala. Sve više, i više, uz stabla. Tamo naprijed netko je podviknuo i pao. Isabelle nije mogla vidjeti o kome je riječ, noć ih je sve zaogrnula. Muškarac ispred nje se zaustavio; naletjela je na njegova leđa i on se zateturao u stranu, pao na stijenu i opsovao. »Ne zaustavljajte se, ljudi«, rekla je Isabelle nastojeći zadržati vedar duh u svome glasu. Uspinjali su se sve dok Isabelle nije počela dahtati svakim novim korakom, ali Eduardo im nije dopuštao predah. Zaustavio bi se tek toliko da provjeri jesu li i dalje svi iza njega, pa bi nastavio dalje pentrajući se kamenim padinama poput koze. Isabelline noge kao da su gorjele od bola, a čak i s espadrilama stvorili su se žuljevi. Svaki je korak bio agonija i kušnja volje. Sati i sati su prolazili, a ona je već toliko teško disala da nije mogla uobličiti riječi potrebne da zamoli za vodu, ali znala je da je Eduardo ionako ne bi poslušao. Čula je MacLeisha ispred sebe kako dašće, psujući svaki put kad bi se poskliznuo, jaučući od bola zbog žuljeva za koje je znala da će mu pretvoriti stopala u otvorene rane. Nije mogla više ni vidjeti stazu. Samo se vukla naprijed, s mukom držeći oči otvorenima. Zgurivši se pred vjetrom, navukla je šal preko nosa i usta i nastavila dalje. Oblačići daha ugrijali su joj šal. Tkanina je postala vlažna i onda se zaledila u tvrde, ledene nabore. »Evo nas«, Eduardov prodoran glas začuo se iz tame. Bili su toliko visoko u planinama da su bili sigurni kako nigdje u blizini nema njemačkih ni španjolskih ophodnja. Ovdje gore, jedina opasnost bile su prirodne sile. Isabelle je kolabirala, svom snagom zviznuvši o stijenu, toliko da je kriknula, no bila je odveć izmoždena da bi marila. MacLeish se svalio pored nje, zastenjavši: »Mili Gospode«, pa se nagnuo naprijed. Zgrabila mu je ruku i umirila ga kad je počeo kliziti dolje. Zatim je čula kakofoniju glasova - »Hvala Bogu... bilo je već i vrijeme« - a onda i tijela kako udaraju o tlo. Popadali su svi zajedno, kao da ih noge više nisu mogle držati. »Ne ovdje«, rekao je Eduardo. »Kozareva koliba. Ovamo.« Isabelle se teškom mukom osovi na noge. Na kraju kolone, čekala je, drhteći, ruku ovijenih oko tijela kao da bi tako mogla zadržati toplinu, ali topline nije bilo. Osjećala se kao ledenica, oštra i smrznuta. Um joj se borio protiv obamrlosti koja ju je željela svladati. Morala je neprestano tresti glavom kako bi razbistrila misli.


Čula je korake i znala da pokraj nje, u tami, stoji Eduardo; lica su im bila mokra od ledene kišice. »Jesi li dobro?« upitao ju je. »Sledila sam se. I strah me je i pogledati u noge.« »Žuljevi?« »Veličine tanjura, sigurna sam. Ne znam jesu li mi cipele mokre od kiše ili to krv navire kroz tkaninu.« Osjetila je kako joj suze peku oči i u trenu se lede, slijepivši joj trepavice. Eduardo je uze za ruku i povede prema kozarevoj kolibi, gdje je potpalio vatru. Led u njezinoj kosi otapao se i stao kapati na pod skupljajući se u lokvice uz njezina stopala. Gledala je kako se muškarci ruše tamo gdje su stajali, leđima klizeći niz grube drvene zidove. Povukli su naprtnjače u krila i počeli po njima prekapati tražeći hranu. MacLeish joj domahne. Prošla je između pilota pa se i sama svalila pokraj MacLeisha. U tišini, slušajući kako muškarci žvaču, podriguju i uzdišu oko nje, jela je sir i jabuke koje je sa sobom ponijela. Nije imala pojma kad je zaspala. U jednom je trenutku bila budna, jela ono što se u planinama smatralo večerom, a iduće čega je bila svjesna bilo je to da je Eduardo ponovno budi. Sivkasta svjetlost pritiskala je prljavi prozor kolibe. Prespavali su cijeli dan i probudili se kasno popodne. Eduardo je ponovno zapalio vatru, skuhao lončić zamjenske kave, i dodao im. Doručak je bio ustajali kruh i tvrdi sir - dobar, ali ni blizu dovoljan da zavara glad koja je još od jučer bila neumoljiva. Eduardo je prvi izišao i poput jarca se stao penjati uz klizav, mrazom prekriveni škriljevac na opasnoj stazi. Isabelle je bila posljednja koja je izišla iz kolibe. Pogledala je niz stazu. Sivi oblaci zakrilili su vrhove, a snježne pahuljice utišale su svijet, i nije se čuo nijedan zemaljski zvuk osim disanja. Muškarci su nestali ispred nje, postajući crne točkice na bjelini. Uronila je u hladnoću, oprezno se penjući i slijedeći muškarca ispred sebe. Bio je sve što je mogla nazrijeti u snijegu. Eduardov ritam bio je nemilosrdan. Penjao se zavojitom stazom bez zastajkivanja, naizgled nesvjestan zubate, ognjene studeni koja je svaki dah pretvarala u vatru što bi eksplodirala u plućima. Isabelle je stenjala i nastavila se penjati, bodreći muškarce kad bi počeli zaostajati, moleći ih, zadirkujući i tjerajući ih naprijed. Kad se noć ponovno spustila, udvostručila je napor da održi moral. Iako joj je od iscrpljenosti bilo mučno u želucu, a grlo suho od žeđi, nastavila je. Ako bi se bilo koji od njih udaljio samo nekoliko metara od osobe ispred sebe, mogao bi biti zauvijek izgubljen u ovoj ledenoj tmini. Skrenuti sa staze samo nekoliko metara značilo je smrt. Nastavila je teturati kroz noć.


Netko je pao ispred nje, jauknuo. Požurila je naprijed, zatekla jednog Kanađanina na koljenima, koji je teško disao, smrznutih brkova. »Gotov sam, lutko«, rekao je pokušavajući se nasmiješiti. Isabelle je kliznula uz njega, u trenu osjetivši kako joj se leđa hlade. »Teddy, je li tako?« »Pogodila si. Čuj. Meni više nema dalje. Ti nastavi.« »Imaš li ženu, Teddy, ili djevojku tamo u Kanadi?« Nije mu mogla vidjeti lice, ali čula je kako je uvukao dah na njezino pitanje. »Ne igraš pošteno, lutko.« »Nema poštenoga u životu i smrti, Teddy. Kako se zove?« »Alice.« »Diži se na noge, zbog Alice, Teddy.« Osjetila je kako premješta težinu i povlači noge ispod sebe. Poduprla ga je svojim tijelom, pustila da se na nju osloni dok je ustajao. »U redu, onda«, rekao je snažno zadrhtavši. Pustila ga je i čula kako je nastavio hodati. Teško je uzdahnula, na kraju i sama drhteći. Glad joj je glodala želudac. Suho je progutala, poželjevši da mogu stati makar na minutu. Umjesto toga, okrenula se u smjeru muškaraca i nastavila hodati. Um joj se ponovno maglio, misli bile zbrkane. Sve na što je mogla misliti bio je korak, pa idući, pa idući. Negdje pred zoru snijeg je postao kiša, koja je njihove vunene kapute pretvorila u natopljen teret. Isabelle jedva da je zamijetila kad su se počeli spuštati. Jedina stvarna razlika bila je u tome što su muškarci počeli padati, klizeći na mokrom kamenju niz stjenovite, opasne padine. Nije ih mogla zaustaviti; mogla je samo gledati kako padaju i pomoći im da ustanu kad bi se zadihani naglo prestali kotrljati. Vidljivost je bila toliko slaba da su neprestano strepili da će iz vida izgubiti muškarca na čelu kolone, ili da će sletjeti sa staze. U cik zore, Eduardo se zaustavio i pokazao na otvor crne pećine na obronku. Muškarci su se okupili unutra, pušući i stenjući dok su sjedali, opruživši noge. Isabelle je čula kako otvaraju naprtnjače i prekapaju po posljednjim mrvicama hrane. Negdje duboko unutra, šmugnula je neka životinjica, pandžama stružući po tvrdom zemljanom podu. Isabelle je krenula za muškarcima unutra; korijenje je visjelo sa stjenovitih, blatnjavih zidova. Eduardo je kleknuo i potpalio vatricu koristeći mahovinu koju je tog jutra nabrao i zataknuo za pojas hlača. »Jedite i spavajte«, rekao je kad su plamičci zaplesali. »Sutra nas čeka posljednji dio puta.« Posegnuo je za svojom mješinom od kozje kože i pošteno potegnuo, a zatim napustio pećinu. Vlažna drva pucketala su i praskala, odzvanjajući pećinom poput puščane paljbe, ali Isabelle i piloti bili su odveć izmoždeni i da trepnu. Sjela je pored MacLeisha i umorno se naslonila na njega. »Ti si pravo čudo«, rekao je prigušenim glasom.


»Rečeno mi je da ne donosim mudre odluke. Ovo bi mogao biti dokaz.« Zadrhtala je, bilo od hladnoće ili iscrpljenosti, nije znala. »Blesava, ali hrabra«, rekao je uz osmijeh. Bila mu je zahvalna na razgovoru. »Bome, to sam ja.« »Mislim da ti nisam pošteno ni zahvalio... što si me spasila.« »Mislim da te još uvijek nisam spasila, Torrance.« »Zovi me Torry«, rekao je. »Kao i svi moji prijatelji.« Rekao je još nešto - o djevojci koja ga čeka u Ipswichu, možda - ali bila je preumorna da čuje. Kad se probudila, kišilo je. »Sranje«, rekao je jedan od muškaraca. »Vani lije kao iz kabla.« Eduardo je stajao pred pećinom, snažnih nogu u raskoraku, lica i kose orošene kišom koju kao da nije ni zamjećivao. Iza njega, bila je tama. Piloti su otvorili svoje naprtnjače. Nitko im više nije morao govoriti da jedu; znali su rutinu. Kad ti je dopušteno da staneš, tada piješ, jedeš, spavaš - tim redoslijedom. Kad se probudiš, tada jedeš i piješ i ustaješ, ma koliko te noge boljele. Kad su ustali, među njima se razlegne stenjanje. Neki su i opsovali. Noć je bila kišna, bez mjesečine. Bilo je mračno kao u grobu. Uspjeli su prijeći planinu - gotovo tisuću metara visine na točki gdje su je prešli prethodne noći - i sad su bili na pola puta do dolje, ali vrijeme se pogoršavalo. Kad je Isabelle napustila pećinu, mokro granje ošinulo ju je po licu. Odgurnula ga je i nastavila dalje. Njezin štap za hodanje udarao je svakim korakom. Od kiše je škriljevac bio sklizak poput leda, nošen potočićima koji su protjecali uz njih. Čula je ispred sebe kako muškarci gunđaju. Vukla se naprijed na žuljevitim, bolnim nogama. Ritam koji je držao Eduardo bio je strahovito naporan. Ništa nije zaustavljalo ni usporavalo toga čovjeka, i piloti su se borili da idu ukorak s njime. »Gledajte!« čula je kako netko govori. U daljini, tamo daleko, treperila su svjetla, paučinasta mreža bijelih točkica protezala se u tami. »Španjolska«, rekao je Eduardo. Pogled kao da je osvježio umornu družinu. Nastavili su dalje, zabijajući štapove, čvrsto gazeći stopalima dok je nizbrdica postupno ustupala mjesto zaravni. Koliko je sati prošlo? Pet? Šest? Nije znala. Dovoljno da je noge počnu boljeti, a slabine postanu jama bola. Neprestano je pljuvala kišu i brisala je s očiju, a praznina u njezinu želucu bila je pomahnitala zvijer. Blijed sjaj dnevne svjetlosti odjednom se ukazao na obzoru; oštrica boje lavande, potom ružičaste, a onda žute. Stopala su je toliko boljela da je zaškrgutala zubima ne bi li zatomila vrisak. Do četvrtog sumraka, Isabelle je izgubila sav pojam o vremenu i prostoru. Nije znala gdje se nalaze ni koliko će ova agonija potrajati. Misli joj postadoše jednostavna molba što se kovitlala umom, u ritmu njezinih mučnih koraka. Konzulat, konzulat, konzulat.


»Stanite«, rekao je Eduardo podignuvši ruku. Isabelle se sudarila s MacLeishom. Obrazi su mu bili jarkocrveni od hladnoće, usne ispucale, a disanje isprekidano. Nedaleko, iza zamagljenih zelenih padina, vidjela je vojnike u svijetlozelenim odorama. Prva joj je pomisao bila u Španjolskoj smo, a tada ih je Eduardo povukao iza drveća. Skrivali su se dugo vremena, zatim nastavili dalje. Satima poslije čula je grmljavinu divlje rijeke. Kad su se približili, zvuk vode nadglasao je sve ostalo. Najzad, Eduardo se zaustavi i skupi muškarce oko sebe. Stajao je u blatnjavoj lokvici, espadrile su mu bile utonule u blato. Iza njega, granitne stijene bile su obrasle vitkim stablima koja su prkosila svim zakonima gravitacije, a tu i tamo na veličanstvenim sivim klisurama izniklo je grmlje. »Ovdje ćemo se pritajiti dok ne padne noć«, objavio je Eduardo. »Iza onoga grebena je rijeka Bidassoa. Na drugoj obali je Španjolska. Blizu smo, ali to ništa ne znači. Između rijeke i vaše slobode su patrole i psi. Pucat će na sve što se kreće. Ne mičite se.« Isabelle je gledala kako se Eduardo udaljava od skupine. Kad je otišao, ona i piloti čučnu iza divovskih stijena, zaklonjeni porušenim stablima. Satima ih je kiša mlatila, blato pod njima pretvorivši u baruštinu. Stresla se, privukla koljena uz prsa i sklopila oči. Nemoguće, ali utonula je u dubok, premoren san, koji je, međutim, prebrzo bio prekinut. Eduardo ju je probudio u ponoć. Prvo što je Isabelle primijetila kad je otvorila oči bilo je to da je kiša prestala. Nebo nad njima bilo je posuto zvijezdama. Umorno se osovila na noge i smjesta lecnula od bola. Mogla je samo zamisliti koliko su pilote boljele noge - ona je barem imala sreću pa je pronašla espadrile koje su joj odgovarale. Pod okriljem noći nastavili su dalje, njihove korake gutala je grmljavina rijeke. A onda su dospjeli tamo, stojeći među stablima na rubu golemoga klanca. Tamo dalje, voda se obrušavala, vrtložila i tutnjala, zapljuskujući stjenovitu obalu. Eduardo ih je ponovno okupio. »Ne možemo preplivati na drugu obalu. Rijeka je zbog kiša postala zvijer koja će nas progutati. Za mnom.« Hodali su uz rijeku kojih dva-tri kilometra, a onda se Eduardo ponovno zaustavio. Čula je škripanje, poput brodskog užeta koje je zategnulo uzburkano more, te povremeno klepetanje. Isprva se nije moglo vidjeti ništa, a onda je jarkobijela svjetlost s druge strane bljesnula preko bijelih kresta brzaca i obasjala klimavi most koji je spajao ovu stranu klanca sa suprotnom obalom. Nedaleko je bila španjolska kontrolna točka, stražari su koračali amo-tamo.


»Sveta majčice«, rekao je jedan od pilota. »Jebote«, rekao je drugi. Isabelle se pridružila muškarcima u čučnju iza grmlja, gdje su čekali promatrajući kako snopovi svjetlosti križaju rijeku. Tek nakon dva sata ujutro, Eduardo je najzad kimnuo. S druge strane klanca bilo je potpuno mirno. Posluži li ih sreća - odnosno budu li je uopće imali - stražari će spavati u svojim karaulama. »Idemo«, šapnuo je Eduardo, natjeravši muškarce u pokret. Poveo ih je prema početku visećeg drvenog mosta s ogradom od užadi. Kroz pukotine se mogla vidjeti zapjenjena bijela voda, a nekoliko je dasaka i nedostajalo. Most se na vjetru njihao s jedne strane na drugu, cvilio i škripao. Isabelle je pogledala muškarce, od kojih su većina bili blijedi poput duhova. »Korak po korak«, rekao je Eduardo. »Daske izgledaju trošno, ali izdržat će vašu težinu. Imate točno šezdeset sekundi da prijeđete - toliko treba reflektoru da prijeđe s jedne strane na drugu. Čim dospijete na drugu stranu, kleknite i otpužite ispod prozora stražarnice.« »Ovo si i prije radila, ha?« upitao je Teddy, a glas mu je pukao na riječ »prije«. »Mnogo puta, Teddy«, slagala je Isabelle. »I ako to može jedna djevojka, onda ni jednom izdržljivom pilotu ne bi trebao biti problem.« Kimnuo je. »Možeš se u to okladiti.« Isabelle je gledala kako Eduardo prelazi. Kad je dospio na drugu stranu, ona okupi muškarce oko sebe. Jednog po jednog, u intervalima od šezdeset sekundi, usmjeravala ih je prema visećemu mostu, promatrajući kako prelaze, zadržavajući dah i stežući šake sve dok se svi nisu našli na suprotnoj obali. Najzad je i na nju došao red. Povukla je natopljenu kapuljaču s glave, čekala prolazak snopa svjetlosti, pa krenula. Most je izgledao silno trošan i nesiguran. Ali ako je izdržao težinu muškaraca, izdržat će i njezinu. Uhvatila se za užad s obje strane i kročila na prvu dasku. Most je pod njom malo potonuo, zanjihao se lijevo pa desno. Pogledala je dolje i vidjela trakice zapjenjene bijele vode na tridesetak metara ispod sebe. Skrgućući zubima, krenula je odlučno naprijed, od jedne daske do druge, sve dok se nije našla na drugoj strani, gdje je smjesta pala na koljena. Iznad nje prijeđe snop svjetlosti. Otpuzala je naprijed obalom, pa u grmlje s druge strane gdje su piloti čučali pored Eduarda. Eduardo ih je poveo do zabačenog brežuljka i najzad im dopustio da zaspu. Kad je sunce ponovno izišlo, Isabelle se probudila, zbunjeno trepćući. »Nije loše ovdje«, šapnuo je Tony pokraj nje. Gledala je oko sebe, mutna pogleda. Bili su u jarku nad blatnjavom cestom, skriveni stablima. Eduardo im preda vino. Njegov osmijeh bio je blistav poput sunca što im je blještalo u oči. »Tamo«, pokazao je prema mlađoj ženi na biciklu nedaleko od njih. Iza nje, grad je svjetlucao na suncu bjelokosnobijelom; izgledao je poput nečeg iz


dječje slikovnice,pun kupola, tornjeva i zvonika. »Almadora će vas odvesti do konzulata u San Sebastianu. Dobro došli u Španjolsku.« Isabelle je u trenu zaboravila svu patnju mukotrpnog putovanja i strah koji ju je pratio svakim korakom. »Hvala ti, Eduardo«. »Neće biti ovako lako idući put«, rekao je. »Nije bilo lako ni ovaj put«, odvratila je. »Nisu nas očekivali. Uskoro hoće.« Bio je u pravu, dakako. Nisu se morali skrivati pred njemačkim ophodnjama, niti prikrivati svoje mirise zbog pasa, a i španjolski graničari bili su prilično opušteni. »Ali kad se drugi put vratiš, s novim pilotima, bit ću tu«, obećao je. Kimnula je u znak zahvalnosti i okrenula se muškarcima oko sebe, koji su izgledali iscrpljeno kao što se i sama osjećala. »Idemo, dečki.« Isabelle i piloti oteturaju niz cestu do mlade žene koja je stajala pored zahrđalog starog bicikla. Nakon lažnih predstavljanja, Almadora ih povede labirintom prašnjavih cestica i pokrajnjih uličica; hodali su kilometrima prije nego što su se našli ispred raskošne građevine boje karamele u Parte Vijeou, starom dijelu San Sebastiana. Isabelle je mogla čuti kako u daljini valovi zapljuskuju lukobrane. »Merci«, rekla je Isabelle djevojci. »De nada.« Isabelle pogleda na sjajna crna vrata. »Idemo, dečki«, rekla je krenuvši prema kamenim stubama. Na vrata je snažno pokucala, tri puta, i potom pozvonila na zvonce. Kad je muškarac u besprijekornom crnom odijelu otvorio, rekla je: »Došla sam vidjeti britanskoga konzula.« »Očekuje li vas?« »Ne.« »Mademoiselle, konzul je zauzet...« »Dovela sam RAF-ove pilote iz Pariza.« Muškarčeve oči blago se rašire. MacLeish stupi naprijed. »Poručnik Torrance MacLeish. RAF.« Drugi učine isto, stojeći rame uz rame dok su se predstavljali. Vrata se otvore. Za svega nekoliko trenutaka, Isabelle se našla kako sjedi na neudobnoj stolici, sučelice umornome muškarcu s druge strane dugačkoga stola. Piloti su mirno stajali iza nje. »Dovela sam vam oborene pilote iz Pariza«, ponovno je kazala Isabelle. »Krenuli smo vlakom prema jugu i onda pješice prešli Pireneje...« »Pješke?« »Pa, možda bi pentranje bio točniji izraz.« »Prešli ste preko Pireneja iz Francuske u Španjolsku?« Zavalio se u svojoj stolici, a svaki nagovještaj osmijeha iščeznuo je na njegovu licu.


»Mogu to učiniti opet. Uz povećana djelovanja RAF-a, bit će sve više oborenih bombardera. Kako bih spasila pilote, trebat će nam financijska pomoć. Novac za odjeću, isprave i hranu. I nešto za ljude koji nam usput pružaju utočište.« »Morat ćete obavijestiti MI9«, rekao je MacLeish. »Platit će sve što je potrebno Juliettinoj skupini.« Čovjek zatrese glavom i zacokće jezikom. »Jedna djevojka da prevede pilote preko Pireneja? Ima li kraja čudima?« MacLeish uputi osmijeh Isabelle. »Pravo čudo, zbilja, gospodine. I sâm sam joj to rekao.«


Dvadeset zlazak iz okupirane Francuske bio je težak i opasan. Povratak - barem za dvadesetogodišnju djevojku s uvijek spremnim osmijehom - bio je prilično lagan. Samo nekoliko dana nakon dolaska u San Sebastian, te nakon beskrajnih sastanaka i obavještajnih razgovora, Isabelle je bila u vlaku za Pariz, sjedeći na jednoj od drvenih klupa u vagonu treće klase - jedinom slobodnom mjestu koje se moglo dobiti u posljednji čas - u prolazu promatrajući dolinu Loire. U vagonu je bilo ledeno hladno, i bio je krcat brbljavim njemačkim vojnicima i uplašenim francuskim muškarcima i ženama, koji su držali glave pognutima, s rukama u krilu. Imala je komadić tvrdoga sira i jabuku u ručnoj torbici, no iako je bila gladna - pregladnjela, zapravo - nije otvorila torbicu. Osjećala se upadljivo u svojim odrpanim, pocijepanim smeđim hlačama i vunenom kaputu. Obrazi su joj bili opaljeni vjetrom i izgrebeni, a usne ispucale i suhe. No prave promjene dogodile su se u njoj. Osjećala je ponos zbog onoga što je postigla u Pirenejima. Promijenila se, sazrela. Prvi put u životu znala je točno što želi. Susrela se s agentom iz MI9 te su uspostavili službenu rutu za bijeg. Bila je njihov najvažniji kontakt - zvali su je Slavuj. U svojoj je ručnoj torbi, ušiveno u podstavu, imala sto četrdeset tisuća franaka. Dovoljno da odredi sigurne kuće, kupi hranu i odjeću za pilote te da plati onima koji su bili toliko odvažni da ih putem smjeste i sakriju. Zaklela se svom kontaktu Ianu (kodna imena Utorak) da će uskoro stići i drugi piloti. Kad je Paulu poslala vijest - »Slavuj je propjevao« - bio je to možda najponosniji trenutak u njezinu životu. Bilo je skoro vrijeme policijskog sata kad se iskrcala u Parizu. Grad zagrnut jeseni drhturio je pod hladnim, tamnim nebom. Vjetar je hujao kroz granje ogoljelih stabala, klepetao praznim košarama za cvijeće, podižući i napinjući tende.

I

Skrenula je s puta kako bi prošla pokraj svoga bivšeg stana na Avenue de La Bourdonnais i dok je prolazila, osjetila je val... čežnje, pretpostavila je. Bilo je to nešto najbliže domu, a nije ušla unutra - ili vidjela oca - mjesecima. Još otkako je uspostavljena ruta za bijeg. Nije bilo sigurno da se susretnu. Umjesto toga, otišla je u mračan stančić koji joj je bio najnoviji dom. Stol i različite stolice, madrac na podu, hladnjak koji ništa nije hladio. Sag je vonjao na duhan bivšega stanara, a zidovi su bili puni mrlja od vlage. Na ulaznim vratima zgrade zastala je i ogledala se oko sebe. Ulica je bila tiha, mračna. Ugurala je ključ u ključanicu i okrenula ga. Kad je čula škljocaj, osjetila je opasnost. Nešto nije bilo kako valja - sjena tamo gdje nije trebala biti, zveket metala iz obližnjeg bistroa, već mjesecima napuštenog. Polako se okrenula, zavirila u mrak, na tihu ulicu. Nevidljivi kamioni bili su tamo parkirani, a nekoliko tužnih kafića bacalo je trokute svjedosti na pločnik; pod


svjetlošću, vojnici su bili siluete koje su se vrzmale amo-tamo. Nekoć živahno susjedstvo sad je bilo pusto, napušteno. Preko puta ulice, ulične lampe bile su ugašene, neznatno tamnije crte u noći. Bio je tamo. Znala je to iako ga nije mogla vidjeti. Krenula je niz stube, polako, napevši sva čula, oprezno silazeći, korak po korak. Bila je sigurna da može čuti njegovo disanje, u blizini. Motri je. Nagonski je znala da je čekao da se vrati, zabrinut. »Gaëton«, mekano je rekla pustivši da joj glas bude zamaman, pokušavajući ga uhvatiti. »Mjesecima me pratiš. Zašto?« Ništa. Tišina je hujala u vjetru oko nje, zubatom i hladnom. »Dođi ovamo«, zamolila je podignuvši bradu. I dalje ništa. »Onda, tko nije spreman?« rekla je. Boljela ju je ta tišina, ali i razumjela je. Uza sve rizike kojima su se izlagali, ljubav je vjerojatno bila najopasnija. Možda se prevarila, možda zaista nije tamo, nikad nije ni bio, nije ju ni gledao niti ju je čekao. Možda je samo bila blesava djevojka što čezne za muškarcem koji je ne želi, stoji sama na pustoj ulici. Ne. Bio je tamo.

Ta zima bila je još strasnija od one lanjske. Gnjevni Bog šibao je Europu mračnim nebom i snijegom, dan za danom. Studen je bila okrutna kulisa svijetu već turobnom i ružnom. Carriveau je, poput mnogih gradića u Okupiranoj zoni, postao otok očaja, odsječen od svega. Mještani su imali ograničene informacije o onome što se događa u svijetu oko njih, i nitko nije imao vremena čitati propagandne letke u potrazi za istinom kad je i puko preživljavanje bilo toliko tegobno. Sve što su zapravo znali bilo je to da su nacisti postajali sve bjesniji i zlobniji otkako su se Amerikanci pridružili ratu. Jedne mračne i ledene zore početkom veljače 1942., kad su udovi stabala pucali, a prozorska stakla izgledala poput napuklih, zaleđenih lokvica, Vianne se ranije probudila i zagledala u kosi strop svoje sobe. Glavobolja je tukla u pozadini njezinih očiju. Osjetila se znojnom i bolnom. Kad je uvukla dah, zapekao joj je pluća i natjerao u kašalj. Izlazak iz kreveta nije bio nimalo privlačan, ali nije bilo ni skapavanje od gladi. Te zime su njezini bonovi sve češće postajali beskorisni; namirnice se jednostavno više nisu mogle nabaviti, kaoni obuća, tkanina i koža. Nije više imala drva za ogrjev ni novca da plati struju. S plinom, koji je bio toliko dragocjen, najobičnije kupanje postalo je mučan zadatak koji valja izdržati. Ona i Sophie spavale su zajedno,


isprepletene poput mačića, pod brdom prekrivača i deka. Proteklih nekoliko mjeseci Vianne je počela spaljivati sve od drva i prodavati svoje dragocjenosti. Sada je na sebi imala gotovo svaki komad odjeće koji je posjedovala - hlače od flanela, donje rublje koje je sama isplela, te stari vuneni džemper i šal oko vrata, no svejedno se tresla kad je izišla iz kreveta. Kad su joj noge dotaknule pod, trgnula se zbog bolnih ozebiina. Dograbila je vunenu suknju i navukla je preko hlača. Toliko je ove zime izgubila na težini da je suknju morala zakvačiti zihericom na struku. Kašljući, krenula je dolje. Dah joj je izlazio u bijelim oblačićima koji su gotovo u trenu nestajali. Šepajući je prošla pokraj vrata gostinske sobe. Satnika nije bilo tamo, izbivao je već tjednima. Koliko god Vianne to bilo mrsko priznati, ovih je dana njegova odsutnost bila gora nego njegova prisutnost. Barem je, kad je bio ovdje, na stolu bilo hrane, a u kaminu drva. Nije pristajao na to da kuća bude hladna. Vianne je jela što je manje mogla hranu koju im je nabavljao - govorila je da je njezina dužnost biti gladna - ali kakva bi to majka mogla pustiti da joj dijete pati? Zar je doista trebala pustiti da Sophie skapava od gladi kako bi time dokazala svoju odanost Francuskoj? U tami je navukla još jedan par čarapa s rupama, na ona dva para koja su već bila na nogama. Zatim se umotala u deku i navukla rukavice koje je nedavno isplela od Sophiene dječje dekice. U ledenoj kuhinji upalila je fenjer i iznijela ga van, polako se krećući, teško dišući dok se penjala skliskim, zaleđenim obronkom prema štaglju. Dvaput se poskliznula i pala na smrznutu travu. Metalna kvaka na vratima štaglja zapekla ju je od hladnoće, čak i kroz debele rukavice. Valjalo joj je upregnuti svu snagu da gurne vrata u stranu. Unutra je spustila svjetiljku. Pomisao da mora pomaknuti automobil bila joj je takoreći nepodnošljiva sad kad je bila ovoliko slaba. Uvukla je dubok, bolan dah, ispravila se i krenula prema automobilu. Izbacivši mjenjač iz brzine, sagnula se prema blatobranu i gurnula svom snagom. Automobil je polako otklizao naprijed, kao po naredbi. Kad su se vratnice podruma otkrile, uzela je fenjer i polako sišla niz ljestve. Nakon što je ostala bez posla i bez novca, počela je rasprodavati obiteljske dragocjenosti, jednu po jednu: slike kako bi nahranila zečeve i piliće tijekom zime, servis za čaj od porculana Limoges za vreću brašna, a srebrne posudice za sol i papar za dvije žilave kokoši. Otvorivši majčinu kutijicu za nakit, zagledala se u baršunastu unutrašnjost. Ne tako davno ovdje je bila hrpa kojekakvog finog nakita, kao i nekoliko doista vrijednih komada. Naušnice, filigranska srebrna narukvica, broš od rubina i kovanog metala. Ostali su samo biseri. Skinula je jednu rukavicu, te ih izvadila i stavila na dlan. Sjajili su na svjetlosti, blistavi poput kože mlade djevojke. Bili su posljednji spomen na majku - i njihovo obiteljsko naslijeđe.


Sad ih Sophie više neće moći nositi na dan vjenčanja niti ih predati svojoj kćeri. »Ali zato će moći jesti ove zime«, naglas je rekla Vianne. Nije bila sigurna je li to kajanje nagrizlo njezin glas, ili tuga, ili olakšanje. Bila je sretna da uopće ima što prodati. Zurila je u bisere osjećajući njihovu težinu na dlanu, i način kako su crpili toplinu njezina tijela. U jednom djeliću sekunde vidjela je kako su zasvjetlucali. Onda je, mrgodno, navukla rukavicu i popela se ljestvama.

Još su tri tjedna prošla u nepodnošljivoj hladnoći, a od Becka nije bilo ni traga ni glasa. Jednog ledenog jutra u veljači, Vianne se probudila sa strahovitom glavoboljom i groznicom. Kašljući, izvukla se iz postelje, pa se stresla, polako podižući deku. Omotala ju je oko sebe, ali uzalud. Nekontrolirano je drhtala iako je imala nasebi hlače, dva džempera i tri para čarapa. Vani je vjetar zavijao, klepečući o prozorske kapke, zveckajući o ledom okovane prozore ispod zastora za zamračenje. Polako se kretala i obavljala svoje rutinske jutarnje poslove, pokušavajući ne disati preduboko kako joj kašalj ne bi provalio iz grudi. Na stopalima punim ozeblina što su širile bol svakim korakom, pripravila je Sophie oskudan doručak, vodenastu kukuruznu kašu. Zatim njih dvije iziđoše na snijeg. U tišini su se vukle do grada. Snijeg je nemilosrdno padao, zabijelivši cestu pred njima, prekrivši stabla. Crkva je bila na malenom, izdvojenom komadiću zemlje na rubu grada, s jedne strane omeđena rijekom, a otraga zidovima od vapnenca stare opatije. »Mama, jesi li dobro?« Vianne se oper zgurila. Stegnula je kćerinu ruku, osjećajući ništa doli rukavicu na rukavici. Dah je zastajkivao u njezinim plućima, vatren. »Dobro sam.« »Trebala si doručkovati.« »Nisam bila gladna«, odvrati Vianne. »Ha«, izustila je Sophie probijajući se naprijed kroz gust snijeg. Vianne je povela kćer u kapelicu. Unutra je bilo dovoljno toplo da im para ne izlazi iz usta. Središnja lađa crkvice graciozno se izvijala u luku, poput ruku sklopljenih u molitvi koje su na mjestu držale skladne drvene grede. Prozori od vitraja svjetlucali su šarenim bojama. Većina klupa bila je zauzeta, ali nitko nije progovarao, ne ovako hladnoga dana, zime ovako teške. Crkvena zvona su zagrmjela, odzvanjajući lađom, i golema su se vrata bučno zatvorila prigušivši i ono malo prirodnog svjetla što se moglo razabrati kroz snijeg. Otac Joseph, ljubazan stari svećenik koji je službovao u ovoj crkvi cijelog Vianneina života, stupio je za propovjedaonicu. »Danas ćemo se pomoliti za naše pokojne muškarce. Pomolit ćemo se da ovaj rat ne potraje... i pomolit ćemo se da nam dragi Bogpodari snagu da se odupremo neprijatelju i ostanemo dosljedni sebi.«


Nije to bila propovijed koju je Vianne željela čuti. Došla je u crkvu - prkoseći hladnoći - kako bi pronašla utjehu u očevim riječima ove nedjelje, da je nadahnu riječi poput »čast«, »dužnost« i »odanost«. Ali danas, ti su se ideali činili silno dalekima. Kako se netko može držati ideala kad je bolestan, i gladan, i kad mu je hladno? Kako je mogla pogledati susjedima u oči kad je sama uzimala hranu od neprijatelja, makar to bilo u onako malenim količinama? Drugi su bili gladniji. Bila je toliko zadubljena u misli da joj je trebao jedan trenutak da shvati kako je misa završila. Ustala je, no zapljusne je val vrtoglavice. Uhvatila se za klupu da se pridrži. »Mama?« »Dobro sam.« U prolazu s njihove lijeve strane, župljani - mahom žene - prolazili su pored njih. Svaka je izgledala slabo, mršavo i napaćeno kao što se i sama osjećala, omotane slojevima vune i novinskog papira. Sophie uze majčinu ruku i povede je prema širom otvorenim dvostrukim vratima. Na pragu je Vianne zastala, drhtureći i kašljući. Nije željela opet izići u hladan bijeli svijet. Prešla je prag (preko kojeg ju je Antoine prenio na dan njihova vjenčanja... ne, bio je to prag Le Jardina; bila je sva smetena) pa izišla u snježnu oluju. Pridržavala je gusto ispleteni šal na glavi, čvršće ga stegnuvši na vratu. Pognuvši se naprijed, zaklanjajući se od vjetra, stane se probijati kroz mokar gusti snijeg. Kad je dospjela do polomljenih vratnica svoga dvorišta, teško je disala i žestoko kašljala. Zaobišla je snijegom prekriveni motocikl s prikolicom i krenula voćnjakom, između ogoljenih stabala. Vratio se, tupo je pomislila; sad će Sophie moći jesti... Gotovo je dospjela do ulaznih vrata kad je osjetila kako će se srušiti. »Maman!« Čula je Sophien glas, čula je strah u njemu i pomislila plašim je,pa je zažalila, ali noge su joj bile preslabe da je nose dalje, i bila je umorna... strahovito umorna... Negdje u daljini čula je vrata kako se otvaraju, kćer kako zapomaže: »Herr satniče«, a onda je čula potplate čizama kako stružu po drvu. Svom je težinom pala na pod, udarila glavom o snijegom prekrivenu stubu, i ostala tamo ležati. Mislila je: Malo ću se odmoriti, onda ću ustati i pripremiti ručak za Sophie... ali što imam za skuhati? Iduće čega je bila svjesna bilo je to da je lebdjela, ne, možda je letjela. Nije mogla otvoriti oči - bila je silno iscrpljena i boljela ju je glava - ali mogla je osjetiti kako se pomiče, kako ju je netko prodrmao. Antoine, jesi li to ti? Držiš li me? »Otvori vrata«, netko je rekao i čulo se struganje drveta o drvo, a zatim: »Svući ću joj kaput. Pozovi madame De Champlain, Sophie.« Vianne je osjetila kako je položena na nešto mekano. Krevet.


Ovlažila je svoje ispucale, suhe usnice i pokušala otvoriti oči. Valjalo joj je upregnuti i posljednji atom snage, i dva pokušaja. Kad je najzad u tome uspjela, vid joj je bio zamućen. Pokraj nje, na krevetu, sjedio je satnik Beck, u njezinoj spavaćoj sobi. Držao ju je za ruku i naginjao se naprijed, lica blizu njezinu. »Madame?« Na licu je osjetila njegov topao dah. »Vianne!« Čula je Rachel koja je trkom uletjela u sobu. Satnik Beck smjesta je skočio na noge. »Onesvijestila se na snijegu, madame, i udarila glavom o stubu. Donio sam je ovamo gore.« »Hvala vam«, rekla je Rachel kimajući. »Sad ću se ja pobrinuti za nju, Herr satniče.« Beck se nije pomaknuo s mjesta. »Ništa ne jede«, kruto je rekao. »Svu hranu čuva za Sophie. Svjedočio sam tome.« »Takve su majke u ratu, Herr satniče. A sad... ispričajte me...« Zaobišla ga je i sjela na krevet pored Vianne. Ostao je namjestu još jedan trenutak, doimljući se smeteno, a zatim napustio sobu. »Onda, sve daješ njoj«, mekano je rekla Rachel milujući Vianneinu vlažnu kosu. »Što mi drugo preostaje?« odgovori Vianne. »Živjeti«, reče Rachel. »Sophie te treba.« Vianne teško uzdahne i sklopi oči. Utonula je u dubok san u kojem je sanjala da leži na mekoći, usred nepreglednih crnih polja što su se prostirala oko nje. Mogla je čuti kako je ljudi zazivaju iz tame, čula je kako joj prilaze, ali nije se imala volje pomaknuti; samo je spavala, i spavala, i spavala. Kad se probudila, shvatila je da je na svom divanu u dnevnoj sobi, dok je nedaleko od nje vatra pucketala u kaminu. Polako se uspravila, osjetivši koliko je slaba i nestabilna. »Sophie?« Vrata gostinske sobe su se otvorila i pojavio se satnik Beck. Bio je u flanelskoj pidžami, vunenom kardiganu i svojim vojničkim čizmama. Rekao je: »Bonsoir, madame«,i nasmiješio se. »Lijepo je da ste nam se vratili.« Ona je na sebi imala flanelske hlače, dva džempera, čarape i pletenu kapu. Tko ju je odjenuo? »Koliko sam spavala?« »Samo jedan dan.« Prošao je pored nje i otišao u kuhinju. Nekoliko trenutaka poslije vratio se sa šalicom vruće kave s mlijekom, komadićem plavoga sira, komadom šunke i kriškom kruha. Ne govoreći ništa, spustio je hranu na stol pokraj nje. Pogledala je dolje, a želudac joj je bolno zakruljio. Potom je pogledala satnika. »Udarili ste glavom i mogli ste umrijeti.« Vianne dotakne čelo i napipa bolnu kvrgu. »Što se događa sa Sophie ako umrete?« upitao je. »Jeste li o tome promislili?« Krenuo je prema njoj.


»Nije vas bilo toliko dugo. Nije bilo dovoljno hrane za nas obje.« »Jedite«, rekao je gledajući ju. Nije željela odvratiti pogled. Osjećaj olakšanja zbog njegova povratka posramio ju je. Kad je najzad odlijepila pogled, posegnula je za hranom. Uzela je tanjur prinijevši ga bliže. Slankast, dimljeni miris šunke, u kombinaciji s pomalo ljepljivom aromom sira, opio ju je, svladao je sve njezine ispravne namjere, zaveo je toliko da nije imala drugog izbora.

Početkom ožujka proljeće se i dalje činilo dalekim. Prošle su noći Saveznici bombama raznijeli tvornicu Renaulta u Boulogne- Billancourtu, ubivši pritom stotine ljudi u predgrađima Pariza. Zbog toga su Parižani - kao i Isabelle - postali nervozni i napeti. Amerikanci su se pridružili ratu željni osvete; zračni napadi sad su bili životna činjenica. Te hladne kišne večeri Isabelle je vozila bicikl blatnjavim seoskim putem kroz gustu maglu. Kiša joj je slijepila kosu uz lice i zamaglila vid. Zvukovi su bih naglašeni; krik fazana uznemirenog šljapkanjem kotača bicikla po blatu, gotovo neprestano brujanje aviona nad glavom, mukanje stoke na polju koju nije mogla vidjeti... Vunena kapuljača bila joj je jedina zaštita. Kao da je nesigurnom rukom povučena štapićem ugljena po pergamentu, crta je polako došla u vidokrug. Vidjela je klupka bodljikave žice i crno-bijela vrata karaule na kontrolnoj točki. Uz vrata je na stolcu sjedio njemački stražar, puška mu je bila polegnuta preko krila. Kad se Isabelle približila, ustao je i uperio u nju pušku. »Halt!« Usporila je bicikl; kotači su se zaglavili u blatu i umalo da nije poletjela sa sjedala. Sišla je, stupila nogom na blato. Novčanice u iznosu od pet stotina franaka bile su ušivene u podstavu njezina kaputa, kao i krivotvorene isprave za pilote koji su se skrivali u obližnjoj sigurnoj kući. Nasmiješila se Nijemcu i, gurajući bicikl kroz blatnjave rupe, krenula prema njemu. »Dokumenti«, rekao je. Predala mu je svoje lažne isprave. Ovlaš ih je pogledao, očito nezainteresiran. Mogla je uočiti koliko je bio nesretan što mora nadgledati ovako miran granični prijelaz, i još k tome na kiši. »Prolazi«, rekao je, zvučeći kao da se silno dosađuje. Spremila je isprave natrag u džep i ponovno se popela na bicikl, udaljivši se što je mogla brže na onako mokroj cesti. Sat i pol poslije dospjela je do predgrađa gradića Brantômea. Ovdje, u Slobodnoj zoni, nije bilo njemačkih vojnika, iako se u zadnje vrijeme francuska policija pokazala opasnom kao i nacisti, pa joj oprez nije bio naodmet.


Stoljećima se Brantôme smatrao svetim mjestom u kojem se moglo zaliječiti tijelo i prosvijetliti dušu. Nakon što su »crna smrt« i Stogodišnji rat opustošili okolicu, benediktinci su izgradili impozantnu opatiju od vapnenca u čijoj su se pozadini sive stijene uzdizale nebu pod oblake, dok je s druge strane protjecala široka rijeka Dronne. Preko puta pećine, na kraju grada, bila je jedna od najnovijih sigurnih kuća: tajna soba skrivena u napuštenomu mlinu izgrađenom na trokutu zemlje između pećine i rijeke. Prastari drveni mlin ritmički se okretao, njegova vjedra i kotač bili su obloženi mahovinom. Prozori su bili zakovani daskama, a kameni zidovi išarani protunjemačkim grafitima. Isabelle je zastala na ulici pogledavši lijevo pa desno ne bi li provjerila gleda li je tko. Nije bilo nikoga. Zaključala je bicikl za stablo i prešla ulicu pa se pognula pred vratima podruma, tiho ih otvorivši. Sva vrata mlina bila su zakovana daskama; bio je to jedini ulaz. Sišla je dolje u mračan vlažni podrum i posegnula za uljnom lampom koju je držala na polici. Upalivši je, krenula je tajnim prolazom koji je nekoć omogućavao benediktincima da pobjegnu od takozvanih barbara. Uske, strme stube vodile su u kuhinju. Otvorivši vrata, ušuljala se u prašnjavu prostoriju punu paučine pa se popela na gornji kat, do tajnog sobička iza jedne od starih smočnica. »Stigla je! Diži dupe, Perkins.« U malenoj izbi, osvijedjenoj tek jednom svijećom, dvojica muškaraca naglo ustanu. Obojica su bila odjevena kao francuski seljaci, u odjeću koja im nije odgovarala veličinom. »Satnik Ed Perkins, gospođice«, krupniji od dvojice reče. »A ovaj klipan ovdje je Ian Trufford, ili tako nekako. Velšanin je. A ja sam Jenki. Obojica smo vraški sretni što vas vidimo. Već smo napola pošandrcali u ovom sobičku.« »Samo napola?« upitala je. Voda je kapala s njezina ogrtača s kapuljačom, stvorivši lokvicu oko njezinih stopala. Sve što je željela bilo je da se zavuče u svoju vreću za spavanje i zaspe, ali valjalo joj je najprije obaviti posao. »Perkins, kažete.« »Da, gospođice.« »Odakle?« »Iz Benda, u Oregonu, gospođice. Moj stari je vodoinstalater, a mati pravi najbolju pitu od jabuka u četiri okolne države.« »Kakvo je vrijeme u Bendu u ovo doba godine?« »Što je sad? Sredina ožujka? Hladno je, valjda. Više ne pada snijeg, možda, ali nema ni sunca.« Nagnula je glavu, najprije na jednu stranu, pa na drugu, masirajući bolno rame. Sve ovo - vožnja bicikla, ležanje i spavanje na podu - počelo je uzimati svoj danak. Ispitivala je dvojicu muškaraca sve dok nije bila posve sigurna da su oni za koje se predstavljaju - dvojica pilota oborenih aviona koji tjednima čekaju priliku da pobjegnu iz Francuske. Kad je najzad bila sigurna, otvorila je naprtnjaču i izvukla


večeru, ma kakva ona bila. Njih troje potom sjednu na otrcani, miševima izgrizeni sag, sa svijećom u sredini. Izvadila je baquette, komad camemberta i bocu vina, koju su dodavali jedno drugome ukrug. Jenki - Perkins - gotovo da nije prestajao mljeti, dok je Velšanin žvakao u tišini, ne zahvaljujući na vinu. »Sigurno imate supruga koji se sad brine za vas«, rekao je Perkins kad je zatvorila naprtnjaču. Nasmiješila se. Ovo je već postalo uobičajeno pitanje, naročito od muškaraca njezinih godina. »A vi sigurno imate suprugu koja čeka da joj pišete«, uzvratila je. Bilo je to ono što je uvijek govorila. Smisleni podsjetnik. »Ma kakvi«, rekao je Perkins. »Ja nemam. Tupana kao što sam ja ne čekaju djevojke u redovima. A sad...« Namrštila se. »Što sad?« »Znam da ovo nije baš junački način razmišljanja, ali mogao bih išetati iz ove daskama zakovane kuće, u ovom gradu čije ime jebeno ne mogu ni izgovoriti, i da me ukoka neki tip protiv kojeg nemam ama baš ništa. Mogao bih poginuti pokušavajući biciklom prijeći preko tih brda...« »Planina.« »Mogli bi me upucati kad budem pješačio do Španjolske, Španjolci ili nacisti. Kvragu, vjerojatno bih mogao i krepati od zime u tim vašim prokletim brdima.« »Planinama«, ponovila je netremice ga gledajući. »To se neće dogoditi.« Ian uzdahne. »Eto, vidiš li, Perkinse? Ova sićušna djevojka će nas spasiti.« Velšanin se umorno osmjehne. »Drago mi je da ste ovdje, gospojice. Ovaj tip me udavio svojim blebetanjem.« »Ma samo ga ti pusti da govori, Iane. Sutra, u ovo doba, trebat će vam svaki atom snage da možete disati.« »Brda?« upitao je Perkins razrogačenih očiju. »Oui«, rekla je smiješeći se. »Brda.« Amerikanci. Jednostavno nikad ne slušaju.

Koncem svibnja proljeće je udahnulo život, boje i toplinu natrag u dolinu Loire. Vianne je u svome vrtu pronašla mir. Danas, dok je čupala korov i sadila povrće, karavana kamiona, vojnika i Mercedes Benza kotrljala se pokraj Le Jardina. U pet mjeseci otkako su se Amerikanci pridružili ratu, nacisti su prestali hiniti pristojnost. Sada su vječito bili zaposleni, marširajući naokolo, okupljajući se u skladištu streljiva. Gestapo i SS bili su posvuda, tražeći sabotere i pripadnike Pokreta otpora. Nije trebalo puno da nekoga optužeza terorizam - bilo je dovoljno da netko samo došapne informaciju. Grmljavina aviona na nebu bila je gotovo neprestana, kao i bombardiranja.


Koliko se samo puta ovoga proljeća netko prišuljao Vianne dok je bila u redu za hranu, ili hodala gradom, ili čekala u poštanskom uredu, i pitao je za najnovije vijesti s BBC-ja? Nemam radio, zabranjeno ga je imati, bio je uvijek njezin odgovor, i bila je to istina. Svejedno, svaki put kad bi joj netko postavio takvo pitanje, njome bi prošao drhtaj straha. Čuli su za novu riječ: Les collabos. Kolaboracionisti. Francuski muškarci i žene koji su za naciste obavljali prljave poslove, špijunirali prijatelje i susjede, otkucavajući sve neprijatelju, prijavljujući svaki prijestup, bilo stvaran ili izmišljen. Na njihovu riječ, ljude su počeli zatvarati za najbeznačajnije sitnice, a mnogi koji su odvedeni u ured glavnoga zapovjednika netragom bi nestali. »Madame Mauriac!« Sarah je protrčala kroz polomljene vratnice u dvorište. Izgledala je krhko i premršavo, koža joj je bila toliko blijeda da su se nazirale krvne žile. »Morate pomoći mami.« Vianne se naslonila na pete i skinula slamnati šešir s glave. »Što se dogodilo? Je li dobila pismo od Marca?« »Ne znam što joj je, madame. Mama mi ne želi ništa reći. Kad sam joj rekla da je Ari gladan i da mu treba promijeniti pelene, samo je slegnula ramenima i rekla: ›Nije važno‹. Eno je u dvorištu. Samo zuri u svoje pletivo.« Vianne se osovi na noge, svuče vrtlarske rukavice i zatakne ih za džep kombinezona od trapera. »Idemo do nje. Pozovi Sophie pa ćemo svi poći tamo.« Dok je Sarah bila u kući, Vianne je oprala ruke i lice na vanjskoj slavini, sa strane odloživši šešir. Namjesto njega, na kosu je privezala rubac. Čim su djevojčice došle, spremila je vrtlarski alat u drvarnicu i njih tri krenuše do susjedne kuće. Kad je Vianne otvorila vrata, zatekla je trogodišnjeg Arija kako spava na sagu. Podignula ga je u naručje, poljubila u obraščićpa se okrenula djevojčicama. »Pođite se igrati u Sarinu sobu.« Podignula je zastor za zamračenje i ugledala Rachel kako sama sjedi u stražnjem dvorištu. »Je li moja mama dobro?« upitala je Sarah. Vianne odsutno kimne. »Pođite sad.« Čim su se djevojčice našle u susjednoj sobi, uzela je Arija, odnijela ga u Rachelinu sobu i položila u kolijevku. Nije se gnjavila pokriti ga, ne kad je dan bio ovako topao. Vani, Rachel je sjedila u svojoj omiljenoj drvenoj stolici, pod kestenom. Pokraj nogu bila je košara sa šivaćim priborom. Ne sebi je imala smeđi kombinezon od kepera te turban s orijentalnim uzorkom. Pušila je malenu, smeđu, rukom smotanu cigaretu. Pokraj nje je bila boca vinjaka i prazna šalica za kavu. »Rach?« »Sarah je otišla po pojačanje, vidim.« Vianne se pomaknula i stala iza Rachel. Položila je ruku na prijateljičino rame. Mogla je osjetiti kako Rachel drhti. »Je li nešto u vezi s Marcom?« Rachel odmahne glavom. »Hvala Bogu.«


Rachel posegne za bocom vinjaka, natočivši sebi čašu. Snažno je potegnula, do kraja iskapila, pa spustila čašu dolje. »Donesen je novi zakon«, najzad je prozborila. Polako, raširila je lijevi dlan i otkrila dva zgužvana komadića žute tkanine izrezane u obliku zvijezde. Na objema je crnim slovima bila ispisana riječ Juif. »Moramo ovo nositi«, rekla je Rachel. »Moramo ih ušiti u odjeću - ona jedina tri odjevna predmeta koja su nam dopuštena - i moramo ih nositi kad god smo u javnosti. Morala sam ih kupiti svojim bonovima. Možda se nisam trebala prijaviti. Ali, ako ih ne budemo nosili, podložni smo ›oštrim kaznama‹. Ma što to značilo.« Vianne sjedne na stolicu pokraj nje. »Ali...« »Vidjela si plakate po gradu na kojima nas Židove prikazuju kao štetočine koje treba istrijebiti, i gramzivce koji sve žele posjedovati. Ja se s time mogu nositi, ali... što je sa Sarom? Onaće biti toliko posramljena... I bez ovoga je teško biti u njezinim godinama, Vianne.« »Nemoj to učiniti.« »Uhitit će nas čim vide da to ne nosimo. A za mene već znaju. Prijavljena sam. Uostalom, tu je i... Beck. On zna da sam Židovka.« U tišini što je uslijedila, Vianne je znala da obje razmišljaju o uhićenjima koja su se događala u Carriveauu, o ljudima koji »nestaju«. »Mogla bi pobjeći u Slobodnu zonu«, mekano je rekla Vianne. »To je samo šest kilometara odavde.« »Židovi ne mogu dobiti Ausweis, a ako me uhvate...« Vianne kimne. Bila je to istina; bijeg je bio opasan, naročito s djecom. Ako Rachel uhvate da prelazi granicu bez Ausweisa, uhitit će je. Ili pogubiti. »Bojim se«, rekla je Rachel. Vianne posegne i uzme prijateljičinu ruku. Zurile su jedna u drugu. Vianne je pokušala smisliti što bi kazala, ponuditi joj makar djelić nade, ali nije se mogla ničemu dosjetiti. »Bit će još gore.« Vianne je upravo isto pomislila. »Mama?« Sarah je došla u dvorište držeći Sophie za ruku. Djevojčice su izgledale prestrašeno i zbunjeno. Znale su koliko je ovih dana sve bilo pogrešno i spoznale su novu vrstu straha. Vianne se slomilo srce kad je shvatila koliko je rat već promijenio djevojčice. Prije samo tri godine bile su obična djeca, pune smijeha, igrajući se i prkoseći majkama iz puke zabave. Sad su im prilazile oprezna koraka, kao da bi pod njihovim nogama mogle biti ukopane bombe. Obje su bile premršave, pothranjenost je zatomila njihov pubertet. Sarina tamna kosa i dalje je bila duga, ali počela ju je čupati u snu pa su se na nekim mjestima već nazirali komadići kože. Sophie, pak, nikamo nije išla bez Bébéa. Iz ružičaste punjene igračke već je posvuda po kući ispadalo punjenje. »Dođite«, rekla je Rachel. »Dođite ovamo.«


Djevojčice su se tromo dovukle, toliko se čvrsto držeći za ruke da se činilo kao da su spojene. A na jedan su način i bile, baš kao i Rachel i Vianne, združene prijateljstvom toliko snažnim da je to možda bilo jedino preostalo u što su mogle vjerovati. Sarah je sjela na stolicu pokraj Rachel, a Sophie je najzad pustila ruku svoje prijateljice. Prišla je i stala pored svoje majke. Rachel je pogledala Vianne. U tom jednom pogledu, među njima je prostrujala tuga. Kako su mogle objasniti takve stvari svojoj djeci? »Ove žute zvijezde«, počela je Rachel rastvorivši šaku i otkrivši ružan cvijetak ofucane tkanine s crnim natpisom. »Moramo ih sada stalno nositi na odjeći.« Sarah se namršti. »Ali... zašto?« »Zato što smo Židovi«, rekla je Rachel. »I time se ponosimo. Moraš upamtiti koliko se time ponosimo, makar ljudi...« »Nacisti«, rekla je Vianne oštrije nego što je kanila. »Nacisti«, dometne Rachel, »žele da se zbog toga osjećamo... loše.« »I ja ću je nositi«, rekla je Sophie. Na te riječi, Saru kao da je obasjala žalosna nada. Rachel posegne za kćerinom rukom i zadrži je. »Ne, dušo. Ovo je nešto što ti i tvoja najbolja prijateljica ne možete dijeliti.« Vianne je vidjela Sarin strah i zbunjenost. Pokušala je svim silama biti dobra djevojčica, smiješiti se čak i kad su joj se oči zacaklile suzama. »Oui«, najzad je rekla. Bio je to najtužniji zvuk koji je Vianne čula u ove tri tužne godine.


Dvadeset jedan ad je ljeto stiglo u dolinu Loire, bilo je vruće kao što je zima bila hladna. Vianne je čeznula za tim da rastvori prozore svoje spavaće sobe kako bi unutra pustila zrak, ali nije bilo ni daška vjetra te vruće lipanjske noći. Odmaknula je vlažnu kosu s lica i svalila se u naslonjač pokraj kreveta. Sophie je u snu jauknula. Vianne je čula nerazgovijetno, otegnuto »mama«, pa je umočila krpu u zdjelu s vodom koju je smjestila na jedini preostali noćni ormarić. Voda je bila topla kao i sve drugo u ovim sobama na katu. Ocijedila je krpu nad zdjelom, gledajući kako višak vode pada natrag unutra. Zatim je stavila mokru krpu na kćerino čelo. Sophie je nešto nerazumljivo promucala i počela se bacakati.

K

Vianne je umiri, šapćući riječi pune ljubavi na njezino uho, osjećajući toplinu na usnama. »Sophie«, rekla je, kao da izgovara molitvu bez početka i kraja. »Ovdje sam.« Ponavljala je to iznova i iznova, sve dok se Sophie nije ponovno smirila. Groznica se pogoršavala. Već je danima Sophie bila boležljiva, stalno se žaleći. Isprva je Vianne mislila da je time željela izbjeći zajedničke obaveze - vrtlarenje, pranje rublja, spremanje zimnice, šivanje. Vianne se neprestano trudila što više raditi, što više toga obaviti. Čak i sad, usred ljeta, brinula se zbog nadolazeće zime. Ovo je jutro Vianne pokazalo istinu, međutim (i zato se osjećala kao grozna majka, jer nije to odmah uočila). Sophie je bila bolesna, i to jako. Groznica ju je pokosila, a temperatura je samo rasla. Nije mogla ništa progutati, čak ni vodu koju je njezino tijelo očajnički trebalo. »Što kažeš na malo limunade?« upitala je Vianne. Nije bilo odgovora. Vianne se nagnula naprijed i poljubila kćerin vrući obraz. Ubacivši krpu natrag u zdjelu s vodom, krene dolje. Na stolu u blagovaonici kutija je čekala da se napuni - njezin najnoviji paket za Antoinea. Počela je jučer i već bi ga bila dovršila i poslala da se Sophieno stanje nije pogoršalo. Tek što je ušla u kuhinju kad je čula kako njezina kći vrišti. Vianne pojuri uza stube. »Mama«, hripala je Sophie, kašljući. Bio je to jeziv, škripav zvuk. Bacakala se u krevetu, trzajući se pod pokrivačem, pokušavajući ga zbaciti. Vianne je pokušala umiriti kćer, ali Sophie je bila poput divlje mačke, vrpoljeći se, vriskajući i kašljući. Da je barem imala malo Chlorodynea4 dr. Collisa Brownea. Bio je čudesan za kašalj, ali dosad je sve već potrošila. 4

U ono vrijeme iznimno popularan lijek široke primjene, čiji su sastojci laudanum, kanabis i kloroform.


»Sve je u redu, Sophie. Mama je ovdje«, utješnim je glasom rekla Vianne, ali njezine riječi nisu imale učinka. Pored nje pojavio se Beck. Znala je da bi trebala biti srdita jer je bio ovdje - ovdje, u njezinoj sobi - ali bila je odveć umorna i preplašena da laže samoj sebi. »Ne znam kako joj više pomoći. Nema aspirina ni za lijek. Ne mogu se nabaviti u gradu, ni po koju cijenu.« »Čak ni za bisere?« Iznenađeno ga je pogledala. »Znate da sam prodala majčine bisere?« »Živim s vama.« Zastao je. »Moj je posao da znam što činite.« Nije znala što bi na to odgovorila. Pogledao je Sophie. »Kašljala je cijelu noć. Čuo sam.« Posegnuo je u svoj džep i izvukao malu bočicu antibiotika. »Izvolite. Ovo će pomoći, nadam se.« Pogledala ga je. Je li pretjerano misliti da je ovim spasio život njezinoj kćeri? Ili je, možda, želio da ona tako misli? Znala je što je značilo od njega uzimati hranu - na koncu konca, i sam je morao jesti, a njezina je zadaća bila da mu kuha. No ovo je bila usluga, vrlo jednostavno, i nije imala cijenu. »Uzmite«, nježno je rekao. Uzela je bočicu. Načas, oboje su je držali u rukama. Osjetila je njegove prste na svojima. Pogledi su im se zaključali. Nešto je među njima prostrujilo, pitanje postavljeno i odgovoreno. »Hvala vam«, rekla je. »Nema na čemu, zaista.«

»Gospodine, Slavuj je ovdje.« Britanski konzul kimne. »Pošaljite je unutra.« Isabelle uđe u mračan, mahagonijem namješten ured na kraju raskošnog hodnika. Prije nego što je i dospjela do stola, čovjek za njime ustane. »Drago mi je da se opet vidimo.« Utonula je u neudoban kožni naslonjač i prihvatila čašu vinjaka koju joj je ponudio. Zadnji prolazak Pireneja bio je silno naporan, čak i na savršenom srpanjskom vremenu. Jedan od američkih pilota nije želio slušati upute jedne »djevojke« pa je otišao svojim putem. Čuli su poslije da su ga uhitili Španjolci. »Jenkiji«, rekla je vrteći glavom. Nije se moralo više ništa reći. Ona i njezin kontakt Ian - kodna imena Utorak - radili su zajedno od uspostave Slavujeve rute za bijeg. Uz pomoć Paulove mreže, pronašli su niz sigurnih kuća diljem Francuske, surađujući sa skupinom partizana spremnih da polože živote kako bi pomogli oborenim pilotima da stignu svojim kućama. Francuski muškarci i žene noćima bi


promatraii nebo tražeći avione u nevolji i padobrane kako se spuštaju. Češljali su ulice, zavirujući u sjene, pretražujući štagljeve, tražeći savezničke vojnike koji su se skrivali. Jednom vraćeni u Englesku, piloti nisu mogli ponovno odlaziti u borbene misije - ne sa svojim saznanjima o mreži. Umjesto toga, pripremali su svoje suborce za ono najgore; podučavali ih tehnikama bijega, govorili im kako će pronaći pomoć te ih opskrbljivali francuskim novčanicama, kompasima i fotografijama spremnima za krivotvorene isprave. Isabelle je pijuckala vinjak. Iskustvo ju je naučilo da bude oprezna s alkoholom nakon prelaska. Bila je obično više dehidrirana nego što bi bila i svjesna, naročito za vrućih ljetnih dana. Ian gurne omotnicu prema njoj. Ona je uzme, prebroji franke i ubaci novac u džep svoga kaputa. »U proteklih nekoliko mjeseci dovela si nam osamdeset sedam pilota, Isabelle«, rekao je i ponovno sjeo. Samo u ovoj prostoriji, kad su bili nasamo, zvao ju je pravim imenom. U službenoj korespondenciji s agentima MI9, bila je Slavuj. Drugim zaposlenicima konzulata, i u Velikoj Britaniji, bila je Juliette Gervaise, »Mislim da bi trebala malo usporiti.« »Usporiti?« »Nijemci traže Slavuja, Isabelle.« »To mi nije novost, Iane.« »Pokušavaju se ubaciti u tvoju rutu za bijeg. Nacisti su posvuda, pretvaraju se da su saveznički piloti. Naletiš li na jednog od njih...« »Oprezni smo, Iane. Znaš to. Osobno ispitujem svakog pilota. A pariška je mreža neumorna.« »Traže Slavuja. A ako te pronađu...« »Neće me pronaći.« Ustala je. Ustane i on, pogledavši je u oči. »Budi oprezna, Isabelle.« »Uvijek.« Obišao je stol, uzeo je za ruku i poveo iz zgrade. Uzela je malo vremena da se divi ljepotama obale San Sebastiana, da šeće stazom nad zapjenjenim bijelim valovima i uživa u pogledu na građevine na kojima se nisu vijorile zastave sa svastikama, ali takvi trenuci privida običnog života bili su luksuz kojem se nije mogla dugo prepuštati. Po kuriru je poslala poruku Paulu, u kojoj je pisalo: Dragi ujače, nadam se da će te ovo pismo zateći u dobru zdravlju. Ja sam na našem omiljenom mjestu pored mora. Naši prijatelji su sigurno doputovali. Sutra ću posjetiti baku u Parizu, točno u tri popodne. S ljubavlju, Juliette


U Pariz se vratila obilaznom rutom; svratila je u svaku od sigurnih kuća - u Carriveauu, Brantômeu, Pauu i Poitiersu - te platila pomagačima. Opskrba hranom i odjećom za pilote koji su se skrivali bila je priličan pothvat, a kako su svaki muškarac, žena i dijete (no mahom su to bile žene) koji su održavali rutu za bijeg činili to riskirajući život, mreža se trudila da ih makar financijski ne optereti. Nikad nije prošla ulicama Carriveaua (skrivena pod ogrtačem i kapuljačom) a da nije pomislila na sestru. U zadnje vrijeme počele su joj nedostajati Vianne i Sophie. Sjećanja na noći koje su provodile igrajući belot ili damu pokraj vatre, Vianne kako podučava Isabelle pletenju (odnosno barem pokušava) te Sophien smijeh, poprimila su neku toplu patinu. Ponekad bi pomislila kako joj je Vianne ponudila mogućnost koju tada nije uvidjela: dom. Ali sad je za sve ionako bilo prekasno. Isabelle nije mogla riskirati i izložiti Vianne opasnosti da se pojavi u Le Jardinu. Beck će se zacijelo zapitati što je tako dugo radila u Parizu. Možda će biti i toliko znatiželjan da počne čačkati. U Parizu je izišla iz vlaka među gomilom ljudi mračnih pogleda i u tamnoj odjeći, koji su izgledali kao da su sišli s neke slike Edvarda Muncha. Dok je prolazila pokraj svjetlucave zlatne kupole Les Invalidesa, lagana izmaglica lebdjela je ulicama guleći boju s drveća. Većina kafića bila je zatvorena, njihovi stolci i stolovi bili su nagurani ispod pohabanih platnenih nadstrešnica.Preko puta ulice bio je stan koji je zvala domom zadnjih mjesec dana; mračan, zapušten, samotan maleni tavan iznad napuštene trgovine suhomesnatih proizvoda. Zidovi su i dalje blago mirisali na svinjetinu i začine. Čula je kako je netko povikao Halt!. Zviždaljka je zapištala; ljudi su vriskali. Nekoliko vojnika Wehrmachta, u društvu francuskih policajaca, okružilo je omanju skupinu ljudi koji su smjesta pali na koljena i podignuli ruke uvis. Na njihovim je prsima vidjela žute zvijezde. Isabelle je usporila. Pokraj nje se stvorila Anouk, provukavši ruku ispod njezine. »Bonjour«, rekla je grozničavim glasom koji je Isabelle odmah upozorio na činjenicu da ih promatraju. Ili je barem Anouk tako mislila. »Ti si kao neki od likova u američkim stripovima, to kako se pojavljuješ i nestaješ. Sjena, možda.« Anouk se nasmiješi. »Onda, kako si provela odmor u planinama?« »Uobičajeno.« Anouk se prigne bliže. »Čuli smo da se nešto planira. Nijemci će regrutirati žene za nekakav uredski posao u nedjelju navečer. Dvostruka plaća. Sve je vrlo tajnovito.« Isabelle iz džepa izvuče omotnicu punu franaka i preda je Anouk, koja je ubaci u svoju otvorenu torbicu. »Noćni posao? I to uredski?« »Paul ti je osigurao radno mjesto«, rekla je Anouk. »Počinješ u devet. Kad budeš gotova, pođi u očev stan. On će tamo čekati.« »Oui.«


»Moglo bi biti opasno.« Isabelle slegne ramenima. »A što nije?«

Te je večeri Isabelle pješice otišla do zgrade policijske uprave. Pločnik pod njezinim nogama brujao je od vozila koja su se kretala negdje u blizini. Puno vozila. »Ej, ti!« Isabelle se zaustavi. Nasmiješi se. Nijemac joj priđe, s puškom u ruci. Pogled mu se spusti do njezinih grudi, tražeći žutu zvijezdu. »Moram raditi večeras«, rekla je pokazavši na zgradu policijske uprave. Iako su prozori bili zamračeni, mjesto je vrvjelo aktivnostima. Njemački časnici Wehrmachta i francuski žandari motali su se uokolo, izlazeći i ulazeći u zgradu, što je bilo neobično u ovako kasni sat. U dvorištu je bio dugačak red autobusa, parkiranih od jednog kraja do drugoga. Vozači su stajali na okupu pušeći i razgovarajući. Vojnik je naherio glavu. »Polazi.« Isabehe je čvršće stegnuta ovratnik svoga smeđeg kaputa. Iako je bilo toplo, nije željela večeras na sebe privlačiti pozornost. Jedan od najboljih načina da ne budeš uočljiv jest da se odijevaš poput vrapca - smeđe, smeđe i samo smeđe. Svoju plavu kosu prekrila je crnom maramom, omotanom poput turbana, s velikim čvorom na čelu, i nije se našminkala, nije nanijela niti ruž za usne. Držala je glavu pognutom dok je koračala kroz mnoštvo muškaraca u odorama francuske policije. Zaustavila se tek kad je ušla u zgradu. Bio je to golem prostor sa stubištem s obiju strana i uredskim vratima svakih nekoliko metara, no mjesto je večeras izgledalo poput tvornice, sa stotinama žena smještenima za stolovima postavljenima jedan uz drugi. Telefoni su neprestano zvonili, a francuski policajci užurbano su se vrzmali uokolo. »Došli ste pomoći sa sortiranjem?« upitao je žandar za stolom najbližem vratima. »Oui.« »Pronaći ću vam mjesto. Pođite za mnom.« Poveo ju je uza zid prostorije. Stolovi su bili toliko blizu jedan drugome da se Isabelle morala bočno provući uskim prolazom do praznog stola koji joj je pokazao. Kad je sjela i privukla stolicu, laktima je dodirivala žene s obiju strana. Površina stola bila je puna kartonskih kutija. Otvorila je jednu i unutra ugledala snop kartica. Izvukla je prvu i zagledala se. STERNHOLZ, ISSAC Avenue Rast 12 4. arondisman Saboter (proizvođač klompi)


U nastavku su bila imena njegove supruge i djece. »Morate odvojiti Židove rođene u inozemstvu«, rekao je žandar kojeg nije ni primijetila da je slijedi. »Ispričavam se«, rekla je uzevši drugu karticu. Na ovoj je bilo ime Berr Simon. »Ona kutija tamo. Ona prazna. Odvojite Židove rođene u Francuskoj od onih rođenih u drugim državama. Zanimaju nas samo stranci. Muškarci, žene, djeca.« »Zašto?« »Židovi su. Koga briga? A sad - na posao.« Isabelle se okrenula na svojoj stolici. Imala je stotine kartica pred sobom, i bilo je barem stotinu žena u ovoj prostoriji. Bilo je nemoguće pojmiti opseg ovoga zadatka. I što bi uopće ovo sve moglo značiti? »Koliko ste već dugo ovdje?« upitala je ženu pokraj sebe. »Danima«, rekla je ova otvarajući drugu kutiju. »Moja djeca sinoć nisu bila gladna, prvi put u nekoliko mjeseci.« »Što uopće radimo?« Žena slegne ramenima. »Čula sam da spominju nekakvu operaciju Proljetni vjetar.« »Što to znači?« »Ne želim ni znati.« Isabelle je prebirala po karticama u kutiji. Jedna pri samom kraju nagna je da se zaustavi. LEVY, PAUL Rue Blandine 61/C 7. arondisman Profesor književnosti Toliko je brzo skočila na noge da je udarila ženu pokraj sebe, koja je na to opsovala. Kartice s njezina stola počnu kaskadno padati na pod. Smjesta klekne i stane ih kupiti, kriomice uguravši onu Lévyjevu u rukav. Onog trena kad je ustala, netko ju je zgrabio za ruku i odvukao niz uski prolaz. Cijelim je putem udarala o druge žene. U praznom prostoru pored zida, okrenuli su je i gurnuli toliko snažno da je tresnula o zid. »Što je ono značilo?« zarežao je francuski žandar, a njegov stisak na njezinoj ruci bio je dovoljno snažan da joj ostavi modricu. Je li mogao osjetiti karticu pod rukavom? »Žao mi je. Strašno mi je žao. Moram raditi, ali nije mi dobro, znate. Gripa.« Zakašljala je što je glasnije mogla.


Zatim je prošla mimo njega i napustila zgradu. Vani je nastavila kašljati dok nije zašla za ugao. Zatim se dala u trk.

»Što bi to moglo značiti?« Isabelle je virila iza zastora u stanu, zureći dolje na aveniju. Otac je sjedio za stolom u blagovaonici nervozno bubnjajući po drvu prstima umrljanim tintom. Bilo joj je drago što je opet bila ovdje - s njime - nakon svih onih mjeseci razdvojenosti, ali bila je suviše uznemirena da bi se mogla opustiti i uživati u osjećaju da je napokon kod kuće. »Sigurno si nešto pogrešno shvatila, Isabelle«, rekao je otac pijući drugi vinjak od njezina dolaska. »Kazala si da su tamo bili najmanje deseci tisuća kartica. Pa to bi bili svi Židovi u Parizu. Zacijelo...« »Zapitaj se što to sve znači, tata, a nemoj propitkivati činjenice«, odgovorila je. »Nijemci prikupljaju imena i adrese svakog Židova rođenog u inozemstvu. Muškarce, žene, djecu.« »Ali zašto? Paul Lévy je poljskog podrijetla, istina, ali živi ovdje desetljećima. Borio se za Francusku u Velikom ratu - brat mu je dao život za našu zemlju. Višijevska vlada je obećala da su veterani zaštićeni od nacista.« »Vianne su pitali za popis imena«, rekla je Isabelle. »Tražili su da im poimence kaže koji su od njezinih kolega u školi Židovi, komunisti i slobodni zidari. A poslije su ih sve otpustili.« »Teško da ih mogu dvaput otpustiti.« Iskapio je piće i natočio još jedno. »Uostalom, francuska policija je ona koja prikuplja imena. Da su Nijemci, to bi već bila druga priča.« Isabelle na to nije imala odgovor. Isti se razgovor vrtio ukrug zadnja tri sata, najmanje. Sad je bilo gotovo dva ujutro, i nijedno se nije moglo dovinuti razlogu zašto su višijevska vlada i francuska policija prikupljali imena i adrese svakog Židova koji je živio u Parizu. Opazila je srebrnkast bljesak vani. Podignuvši zastor malo više, zagledala se u mračnu ulicu. Red autobusa klizio je avenijom, prebojenih i ugašenih farova, doimljući se poput usporene stonoge koja se protezala niz nekoliko uličnih blokova. Već ih je vidjela pred zgradom policijske uprave, desetke autobusa parkiranih u dvorištu. »Tata...« Prije nego što je dovršila, čula je korake na vanjskom stubištu. Neka vrsta pamfleta kliznula je u stan kroz procijep ispod vrata. Otac je ustao od stola i sagnuo se da ga pokupi. Donio ga je i spustio pored svijeće. Isabelle je stala iza njega. Otac ju je pogledao.


»Upozorenje. Piše da će policija uhititi sve Židove rođene u inozemstvu i deportirati ih u njemačke logore.« »Razgovaramo umjesto da djelujemo«, rekla je Isabelle. »Moramo sakriti sve naše prijatelje u zgradi.« »To je tako malo«, rekao je otac. Ruka mu se tresla. Ponovno se zapitala - bolno što je sve vidio u Velikom ratu, što je to znao a ona nije. »To je ono što možemo učiniti«, rekla je Isabelle. »Barem nekoga možemo sakriti na sigurno. Barem večeras. Sutra ćemo biti pametniji.« »Na sigurno? A gdje bi to bilo, Isabelle? Ako je ovo djelo francuske policije, gotovi smo.« Ona na to nije imala odgovor. Bez riječi su napustili stan. Nije se bilo lako pritajiti u zgradi staroj kao što je bila njihova, a ni njezin otac, koji je koračao ispred nje, nikad nije bio laka koraka. Zbog vinjaka bio je još nestabilniji dok ju je vodio niz usko, vijugavo stubište do stana točno ispod njihova. Dvaput se spotaknuo pa opsovao na samoga sebe. Pokucao je na vrata. Brojio je do deset, a zatim još jednom pokucao. Ovaj put snažnije. Vrlo polako, vrata su se najprije tek odškrinula, a onda širom otvorila. »Oh, Juliene, to si ti«, rekla je Ruth Friedman. Muški ogrtač ogrnula je preko duge spavaćice, ispod su virila bosa stopala. Kosa joj je bila uvijena viklerima i povezana maramom. »Vidjela si pamflet?« »Dobila sam ga. Ma je li to istina?« šapnula je. »Ne znam«, odvratio je Julien. »Tamo vani autobusi i kamioni tutnje cijelu noć. Isabelle je bila u policijskoj upravi večeras, i skupljaju imena i adrese svih Židova koji nisu rođeni u Francuskoj. Mislili smo da bi trebala dovesti djecu kod nas, barem zasad. Imamo mjesto gdje vas možemo sakriti.« »Ali... moj muž je bio ratni zarobljenik. Vlada je obećala da će biti zaštićen.« »Nisam sigurna možemo li vjerovati višijevskoj vladi, madame«,uskočila je Isabelle. »Molim vas, samo se na neko vrijeme sakrijte.« Ruth je stajala jedan trenutak, očiju razrogačenih. Žuta zvijezda na njezinu ogrtaču bila je bolan podsjetnik na to koliko se svijet promijenio. Isabelle je uočila trenutak kad je žena donijela odluku. Okrenula se na peti i napustila sobu. Ni minutu poslije vodila je dvije kćeri prema vratima. »Što da ponesemo?« »Ništa«, rekla je Isabelle. Povela je Friedmanove uz stube. Kad su stigli u okrilje njihova stana, otac ih je odveo do tajnog sobička pokraj spavaće sobe i za njima zatvorio vrata. »Ja ću dovesti Vizniakove«, rekla je Isabelle. »Nemoj još vraćati ormar na mjesto.« »Oni su na trećem katu, Isabelle. Nećeš...«


»Samo ti zaključaj vrata za mnom. Ne otvaraj ih, osim ako ne čuješ moj glas.« »Isabelle, nemoj...« Već je nestala, jureći niz stubište, u brzini jedva dotičući ogradu. Samo što nije kročila na odmorište na trećem katu, kad je čula glasove. Penjali su se stubištem. Zakasnila je. Čučnula je na mjestu, iza dizala. Dvojica francuskih policajaca stupila su na odmorište. Mladi je dvaput pokucao na vrata Vizniakovih, pričekao sekundu-dvije, a onda ih provalio udarcem noge. Unutra je žena zajaukala. Isabelle se došuljala bliže, osluškujući. »... vi, madame Vizniak?« rekao je policajac. »Vaš suprug je Emile, a djeca Anton i Hélène?« Isabelle je provirila iza ugla. Madame Vizniak bila je ljepotica, kože boje svježega vrhnja i bujne kose koja nikad nije izgledala ovako neuredno kao sad. Imala je čipkasti svileni negliže koji je jednom zacijelo koštao čitavo bogatstvo. Oči njezina mladog sina i kćeri, koje je sada privukla bliže sebi, bile su razrogačene. »Spakirajte stvari. Samo ono najnužnije. Selimo vas na drugo mjesto«, rekao je stariji policajac dok je pregledavao popis imena. »Ali... moj suprug je u zatvoru blizu Pithiviersa. Kako će nas pronaći?« »Vratit ćete se nakon rata.« »Oh.« Madame Vizniak se namrštila i prošla rukama kroz zapetljanu kosu. »Vaša djeca su francuski građani, rođeni u Francuskoj«, nastavio je policajac. »Njih možete ostaviti. Oni nisu na mom popisu.« Isabelle se više nije mogla skrivati. Osovila se na noge i sjurila niz stube, do odmorišta. »Ja ću vam ih pričuvati, Lily«, rekla je trudeći se zvučati smireno. »Ne!« djeca su uglas zacviljela objesivši se o majku. Policajac se okrenuo prema njoj. »Kako se zovete?« upitao je jedan od dvojice. Sledila se. Koje ime da im kaže? »Rossignol«, najzad je progovorila, iako je, bez odgovarajućih isprava, to bio opasan odabir. Svejedno, prezime Gervaise bi ih moglo ponukati da se zapitaju što radi u ovoj zgradi u tri sata ujutro zabadajući nos u susjedine stvari. Policajac je pogledao na popis i onda je otpravio rukom. »Pođite. Večeras me ne zanimate.« Isabelle pogleda mimo njih u Lily Vizniak. »Ja ću uzeti djecu, madame.« Lily kao da nije dobro razumjela. »Zar mislite da ću ih ostaviti?« »Mislim...« »Dosta«, stariji je policajac dreknuo udarivši kundakom o pod. »Ti«, obratio se Isabelle. »Izlazi! Ovo te se ne tiče.«


»Madame, molim vas«, molećivim je glasom rekla Isabelle. »Pobrinut ću se da budu na sigurnom.« »Na sigurnom?« Namrštila se Lily. »Ali sigurni smo s francuskom policijom. To nam je obećano. Uostalom, majka ne može napustiti djecu. Jednog dana ćeš i sama to razumjeti.« Preusmjerila je pažnju na djecu. »Spakirajte samo nekoliko stvari.« Policajac koji je bio bliže Isabelle nježno joj dotakne ruku. Kad se okrenula, rekao je: »Pođite.« Vidjela je upozorenje u njegovim očima, ali nije mogla razabrati želi li je zaplašiti ili zaštititi. »Odmah.« Isabelle nije bilo druge - ostane li, bude li zahtijevala objašnjenja, prije ili poslije njezino će ime biti proslijeđeno policiji, možda čak i Nijemcima. Pored svega što su ona i mreža činili, i onoga što je otac radio s krivotvorenjem isprava, nije se mogla ni usuditi privlačiti pozornost. Čak ni za nešto tako beznačajno kao što je traženje objašnjenja zašto joj odvode susjede. Šutke, pogleda prikovana za pod (nije vjerovala u sebe da ih može pogledati u oči), udalji se od policajaca i uputi prema stubama.


Dvadeset dva akon što se vratila iz stana Vizniakovih, Isabelle je upalila uljnu lampu i krenula u salon, gdje je oca zatekla usnula za stolom, glave naslonjene na tvrdom drvu, kao da se onesvijestio. Pored njega bila je napola prazna boca vinjaka, koja je ne tako davno bila puna. Uzela je bocu i spremila je na komodu nadajući se da ujutro neće pomisliti na nju ako mu ne bude pri ruci.

N

Zamalo da nije posegnula za njime i pomilovala mu sijedu kosu što mu je zaklanjala lice, maleni, ovalni ćelavi dio koji se u tom položaju otkrio. Poželjela je da ga može na taj način dotaknuti, utješno, s ljubavlju, drugarski. Umjesto toga, otišla je u kuhinju gdje si je spravila lončić gorke, crne kave od žira i pronašla štručicu bezokusnoga sivog kruha, jedinog koji su Parižani tih dana mogli nabaviti. Odlomila je komadić (što bi sad rekla madame Dufour da je vidi da jede u hodu?) i stala polako žvakati. »Ta kava smrdi kao govno«, rekao je otac, mutna pogleda, podignuvši glavu kad je ušla u blagovaonicu. Predala mu je šalicu. »Još je goreg okusa.« Isabelle natoči drugu šalicu sebi i sjedne pokraj njega. Svjetlost od lampe naglasila je njegovo izbrazdano lice, produbivši udubljenja i bore, čineći da mu meso pod očima izgleda voštano i otečeno. Čekala je da joj nešto kaže, ali on je samo zurio u nju. Pod njegovim pronicljivim pogledom dovršila je kavu (morala je progutati suhi, užasni kruh) pa je odgurnula od sebe praznu šalicu. Ostala je tamo dok ponovno nije utonuo u san, a zatim je otišla u svoju sobu. Ali nije bilo šanse da bi i sama mogla zaspati. Ležala je tamo satima, mozgajući i brinući se. Najzad više nije mogla izdržati. Ustala je i otišla u salon. »Idem vani vidjeti«, objavila je. »Nemoj«, rekao je i dalje sjedeći za stolom. »Neću učiniti ništa glupo.« Vratila se u sobu i presvukla u plavu ljetnu suknju i bijelu bluzu kratkih rukava. Oko raščupane kose ovila je blijedoplavu maramu, privezala je pod bradom i napustila stan. Na trećem katu vidjela je da su vrata stana Vizniakovih otvorena. Zavirila je unutra. Soba je bila opustošena. Samo su najveći komadi namještaja ostali, a ladice crne komode bile su izvučene. Odjeća i bezvrijedne drangulije bile su razbacane po podu. Pravokutne crne sjene na zidovima odavale su da su tu nekoć visjele umjetničke slike. Zatvorila je vrata. U veži je zastala tek toliko da se pribere, i onda izišla.


Autobusi su klizili ulicom, jedan za drugim. Kroz prljave prozore autobusa vidjela je desetke dječjih lica, nosića pritisnutih o stakla, a pored njih njihove majke. Pločnici su bili neobično pusti. Vidjela je policajca na uglu i prišla mu. »Kamo ih vode?« »Na Véldrome d’Hiver.« »Na sportski stadion? Zašto?« »Nije vam ovdje mjesto. Udaljite se ili ću vas strpati u autobus zajedno s njima.« »Možda i hoću. Možda...« Policajac se prigne i šapne: »Odlazi.« Ščepao ju je za ruku i odvukao od ceste. »Dobili smo zapovijed da ubijemo svakoga tko pokuša pobjeći. Čuješ li me?« »I ubio bi? Ženu i djecu?« Mladi je policajac djelovao očajno. »Odlazi.« Isabelle je znala da se ne bi smjela ovdje zadržavan. Bilo bi joj to najpametnije. Ali mogla bi pješice doći do Vel d’Hiva gotovo jednako brzo kao i autobusi. Bilo je to samo nekoliko blokova dalje. Možda će tada doznati što se zapravo događa. Prvi put u nekoliko mjeseci, barikade u sporednim pariškim ulicama nisu bile pod nadzorom. Provukla se ispod jedne i potrčala ulicom, prema rijeci, pokraj zatvorenih trgovina i praznih kafića. Samo nekoliko blokova dalje, zadihana je zastala, točno preko puta stadiona. Beskrajna struja autobusa krcatih ljudima prolazila je uz golemu građevinu i tamo ih izbacivala. Onda bi se vrata autobusa zatvorila i oni bi se odvezli; drugi su dolazili na njihovo mjesto. Vidjela je more žutih zvijezda. Bile su tu tisuće muškaraca, žena, djece, zbunjenih i očajnih, koji su poput stada tjerani u stadion. Većina je na sebi imala nekoliko slojeva odjeće - previše za srpanjsku vrućinu. Policija je nadgledala vanjske rubove gomile, poput američkih kauboja koji tjeraju stoku, pušući u zviždaljke, dovikujući zapovijedi, silom tjerajući židovski narod naprijed, u stadion ili u druge autobuse. Obitelji. Vidjela je kako je policajac udario ženu palicom toliko snažno da je pala na koljena. Udario ju je još jednom, dok je bila dolje. Ona se teturajući uspravila, obnevidjela posežući za dječačićem pored sebe, štiteći ga svojim tijelom dok je klipšući nastavila prema ulazu u stadion. Vidjela je mladog policajca i progurala se kroz gomilu. »Što se događa?« upitala je. »To se vas ne tiče, mademoiselle. Odlazite odavde.« Isabelle se osvrnula prema golemom kružnom stadionu. Sve što je vidjela bili su ljudi, natrpana tijela, obitelji koje se u svom tom metežu pokušavaju držati zajedno. Policija je na njih urlala, gurala ih prema stadionu, vukla djecu i majke s poda kad bi pali. Mogla je čuti dječji plač. Trudnica je bila na koljenima, njišući se naprijednatrag, uhvativši se za svoj ispupčeni trbuh.


»Ali... toliko ih je puno ovdje...« rekla je Isabelle. »Uskoro će ih deportirati.« »Kamo?« Slegnuo je ramenima. »Ne znam ništa o tome.« »Morate nešto znati.« »Radni logori«, promrmljao je. »U Njemačkoj. To je sve što znam.« »Ali... to su žene i djeca.« Ponovno je slegnuo ramenima. Isabelle nije to mogla shvatiti. Kako francuski žandari mogu to činiti Parižanima? Ženama i djeci? »Djeca ne mogu raditi, monsieur. A ovdje je sigurno na tisuće djece, i trudnica. Kako...« »Vidite li na meni časničke činove? Izgledam li vam kao netko tko je sve ovo smislio? Samo radim ono što mi je zapovjeđeno. Rekli su mi da uhitim sve Židove koji nisu rođeni u Francuskoj, i to činim. Žele ih razvrstati - samci idu u Drancy, obitelji na Vél d’Hiv. I volià!Tako je i učinjeno. Uperite u njih puške i budite spremni zapucati. Vlada želi da se svi stranci Židovi pošalju u radne logore na istoku, a počinjemo odavde.« Iz cijele Francuske? Isabelle je imala osjećaj kao da joj je sav zrak izbijen iz pluća. Operacija Proljetni vjetar. »Želite reći da se ovo ne događa samo u Parizu?« »Ne. Ovo je tek početak.«

Vianne je cijeli dan stajala u redovima, na sparnoj ljetnoj vrućini, a za što - petnaest dekagrama suhoga sira i tvrdu štrucu užasnoga kruha? »Možemo li danas pojesti malo džema od jagode, mama? Tako ćemo barem prikriti okus kruha.« Kad su izišle iz trgovine, Vianne je držala Sophie uz svoj bok, kao da je bila puno mlađa od svojih godina. »Možda samo malo, ali ne smijemo pretjerati. Sjećaš li se kako je zima bila strašna? A dolazi iduća.« Vianne je vidjela skupinu vojnika kako im dolazi ususret, pušaka blistavih na suncu. Odstupali su pokraj njih, a za njima i tenkovi, grmeći na kamenoj ulici. »Svašta se ovdje danas događa«, primijetila je Sophie. Vianne je i sama isto pomislila. Cesta je bila puna francuskih policajaca; žandari su pristizali u grad u gomilama. Bilo je olakšanje naći se u Rachelinu tihom, lijepo održavanom dvorištu. Silno se veselila posjetima svojoj prijateljici. Bili su to uistinu jedini trenuci kad bi se osjećala kao ona stara. Kad je pokucala, Rachel je sumnjičavo izvirila, vidjela tko je i nasmiješila se, širom rastvorivši vrata i pustivši sunce u opustošenu kuću. »Vianne! Sophie! Uđite, uđite.«


»Sophie!« doviknulaje Sarah. Dvije djevojčice se zagrle kao da se nisu vidjele tjednima, a ne samo nekoliko dana. Valjalo ih je potkupiti kako bi ih se razdvojilo dok je Sophie bila bolesna, Sarah je uzela prijateljicu za ruku i povela je u prednje dvorište, gdje su sjele pod jabuku. Rachel je ostavila vrata otvorenima kako bi ih mogle čuti. Vianne je odmotala cvjetnu maramu s glave i ugurala je u džep suknje. »Nešto sam ti donijela.« »Nemoj, Vianne. Već smo o tome razgovarale«, rekla je Rachel. Nosila je kombinezon koji je sašila od stare zavjese za tuš. Njezin ljetni kardigan - nekoć bijel, a sad posivio od previše pranja i previše nošenja - visio je s naslona stolice. Odavde je Vianne mogla vidjeti dva kraka žute zvijezde ušivene u džemper. Vianne je otišla do radnog stola u kuhinji i otvorila ladicu s priborom za jelo. Unutra gotovo da nije bilo ničega - u dvije godine okupacije već su prestale brojiti koliko su se puta Nijemci pojavili na vratima kako bi »oduzeli« ono što im je trebalo. Koliko su puta samo Nijemci upadali u kuće noću i uzimali sve što su željeli? Sve bi to završilo na vlakovima prema istoku. Sada je većina ladica, ormara i kovčega u gradu bila prazna. Sve što je Rachel ostalo bilo je nekoliko vilica i žlica, i samo jedan nož za kruh. Vianne odnese nož do stola. Izvadivši kruh i sir izkošare, pažljivo je oboje prerezala napola i svoj dio vratila u košaru. Kad je ponovno podignula pogled, Racheline su oči bile pune suza. »Želim ti reći da nam to ne daješ. Treba ti.« »Treba i tebi.« »Trebala bih jednostavno strgnuti onu vražju zvijezdu. Onda bih barem mogla čekati u redu za hranu dok je još uvijek ima.« Neprestano su proglašavali nova ograničenja za Židove; nisu smjeli posjedovati bicikle i bilo im je zabranjeno pojavljivati se na svim javnim mjestima, osim između tri i četiri popodne, kad im je bilo dopušteno da kupuju. Do tada, dakako, ne bi više ničeg ostalo. Prije nego što je Vianne mogla odgovoriti, čula je motocikl na cesti. Prepoznala je zvuk i otišla do otvorenih vrata. Rachel se progurala i stala pored nje. »Što će on ovdje?« »Vidjet ću«, odvrati Vianne. »Idem i ja s tobom.« Vianne je prošla kroz voćnjak, pored ptičica koje su lebdjele nad ružama, pa krenula prema kapiji. Otvorivši je, stupila je na cestu i pustila Rachel iza sebe. Iza njih, vratnice su škljocnule, poput slomljene kosti. »Mesdames«, rekao je Beck, skinuvši svoju vojničku kapu i uglavivši je pod pazuho. »Žao mi je što prekidam vaše druženje, ali došao sam vam nešto priopćiti, madame Mauriac«. Blago je naglasio riječ »vam«. Zazvučalo je to kao da dijele kakvu tajnu. »Oh? A o čemu je riječ, Herr satniče?« upita Vianne. On brzo pogleda lijevo pa desno, a zatim se blago prigne prema Vianne. »Madame De Champlain ne bi smjela biti u kući sutra ujutro«, tiho je rekao.


Vianne je pomislila da je možda pogrešno preveo ono što je imao na umu. »Molim?« »Madame De Champlain ne bi trebala biti u kući sutra«, ponovio je. »Moj suprug i ja smo vlasnici ove kuće«, umiješala se Rachel. »Zašto bih trebala otići?« »Neće biti važno vlasništvo kuće. Ne sutra.« »Moja djeca...« počela je Rachel. Beck najzad pogleda Rachel. »Vaša djeca nas ne zanimaju. Rođena su u Francuskoj. Ona nisu na popisu.« Popis. Riječ koja je sada budila strah. Vianne tiho reče: »Što nam pokušavate reći?« »Govorim vam da, ako sutra bude ovdje, neće biti tu i prekosutra.« »Ali...« »Da je ona moja prijateljica, pronašao bih način da je sakrijem na jedan dan.« »Samo na jedan dan?« upitala je Vianne pomno ga proučavajući. »To je sve što sam vam došao reći, mesdames, a nisam to smio učiniti. Mogao bih biti... kažnjen ako se pročuje. Molim vas, bude li vas tko poslije o ovome ispitivao, ne spominjite moj posjet.« Lupnuo je petama, okrenuo se i otišao. Rachel pogleda Vianne. Do njih su već bile doprle glasine o uhićenjima u Parizu, o deportacijama žena i djece. Ali nitko u to nije vjerovao. Kako su i mogli? Te su tvrdnje bile nemoguće, sulude - francuska policija izgnala je iz domova desetke tisuća, usred noći. I sve odjednom? To nije mogla biti istina. »Vjeruješ li mu?« Vianne promisli. Sama sebe iznenadi odgovorom. »Vjerujem.« »Pa što da radim?« »Odvedi djecu u Slobodnu zonu, još večeras.« Vianne nije mogla vjerovati da je to i pomislila, a kamoli izgovorila. »Prošli tjedan je madame Durant pokušavala prijeći granicu i ustrijeljena je na licu mjesta, a djecu su joj deportirali.« Vianne bi rekla upravo isto da je na Rachelinu mjestu. Jedno je bilo da žena pokuša pobjeći sama, a sasvim drugo da riskira sa životima svoje djece. No što ako su riskirali život i ostankom? »U pravu si. Previše je opasno. Ali mislim da bi trebala učiniti kao što ti je Beck savjetovao. Sakrij se. Samo na jedan dan. Poslije ćemo možda doznati nešto više.« »Kamo?« »Isabelle se za ovo pripremala i ja sam mislila da je luda«, uzdahnula je. »Imam podrum u štaglju.« »Uhvate li te da me kriješ, znaš da će...« »Oui«, Vianne ju je oštro prekinula. Nije željela čuti to naglas izgovoreno. Kažnjivo smrću. »Znam.«


Vianne je krišom ubacila prah za spavanje u Sophienu limunadu i stavila dijete ranije u postelju. Nije to bilo nešto zbog čega bi se smatrala dobrom majkom, ali nije bilo u redu ni da je povede s njima večeras, ili da je ostavi samu i budnu. Loši odabiri. Samo im je to sada preostalo. Čekajući da mala zaspe, Vianne je koračala gore-dolje. Čula je svako klepetanje vjetra po prozorskim oknima, svaku škripu drva u svojoj staroj kući. Čim je otkucalo šest, odjenula je svoj stari vrtlarski kombinezon i krenula dolje. Zatekla je Becka kako sjedi na divanu, pored njega bila je upaljena uljna lampa. Držao je maleni, uokvireni portret svoje obitelji. Njegova supruga - Hilda, Vianne joj je znala ime - i njegova djeca, Gisela i Wilhelm. Kad je ušla, podignuo je pogled, ali nije ustao. Vianne nije bila sasvim sigurna što joj je činiti. Poželjela je da u ovom trenutku on bude nekako nevidljiv, skriven iza zatvorenih vrata svoje sobe, netko koga bi mogla potpuno ignorirati. Pa ipak, riskirao je svoj položaj da pomogne Rachel. Kako je to mogla zanemariti? »Gadne stvari se događaju, madame. Nemoguće stvari. Učio sam da budem vojnik, da se borim za svoju zemlju i da se moja obitelj ponosi mnome. Bio je to častan odabir. Što će se misliti o nama kad se vratimo? Što će misliti o meni?« Sjela je pokraj njega. »I ja se brinem što će Antoine misliti o meni. Nisam vam smjela dati onaj popis imena. Trebala sam bitištedljivija s novcem. Trebala sam se više truditi da zadržim posao. Možda sam trebala više slušati Isabelle.« »Ne biste se smjeli kriviti. Siguran sam da bi se i vaš suprug složio sa mnom. Mi, muškarci, možda se prebrzo laćamo oružja.« Malo se okrenuo, pogledom upijajući njezinu odjeću. Na sebi je imala kombinezon i crni džemper. Crna marama prekrivala joj je kosu. Izgledala je kao kakva špijunska verzija kućanice. »Opasno je da pobjegne«, rekao je. »Kao i da ostane, očito.« »I eto ga«, rekao je. »Užasna dvojba.« »Što je opasnije, pitam se«, upita Vianne. Nije očekivala odgovor pa se iznenadila kad je rekao: »Ostanak, rekao bih.« Vianne kimne. »Ne biste trebali ići«, rekao je. »Ne smijem je pustiti samu.« Beck o tome načas promisli. Najzad kimne. »Znate za imanje monsieura Frettea, tamo gdje drži krave?« »Oui. Ali..


»Postoji staza kojom idu goveda, iza štaglja. Vodi do najmanje nadzirane kontrolne točke. Ima dosta do tamo, ali trebali biste stići do prijelaza prije policijskog sata. Ako netko uopće o tome brine. Ne poznajem nikoga tko za to previše mari.« »Moj otac, Julien Rossignol, živi u Parizu, u Avenue de La Bourdonnais 57. Ako se... ne vratim za jedan dan...« »Pobrinut ću se da vam kći sigurno stigne do Pariza.« Ustao je, uzevši sa sobom i fotografiju. »Odoh u krevet, madame.« Stala je pokraj njega. »Bojim se vjerovati vam.« »Ja bih se više bojao da mi ne vjerujete.« Sad su bili još bliže jedno drugome, u prstenu slabašne svjetlosti. »Jeste li vi dobar čovjek, Herr satniče?« »Nekad sam tako mislio, madame.« »Hvala vam«, rekla je. »Nemojte mi još zahvaljivati, madame.« Ostavio ju je samu sa svjetiljkom i povukao se u svoju sobu. Vianne sjedne, čekajući. U sedam i trideset skinula je debeli crni šal što je visio s kuke pokraj kuhinjskih vrata. Budi hrabra, pomislila je. Barem ovaj put. Prekrila je glavu i ramena šalom, pa izišla. Rachel i djeca čekali su je iza štaglja. Pored njih su bila kolica i u njima je Ari ležao umotan u dekice i spavao. Oko njega je bilo poredano nekoliko osobnih predmeta koje je Rachel odlučila ponijeti sa sobom. »Imaš li krivotvorene isprave?« upitala je Vianne. Rachel kimne. »Ne znam koliko su dobre, ali koštale su me vjenčanog prstena.« Pogledala je Vianne. Sporazumjele su se bez ijedne naglas izgovorene riječi. Jesi li sigurna da želiš poći s nama? Sigurna sam. »Zašto moramo otići?« upitala je Sarah, djelujući prestrašeno. Rachel spusti ruku na Sarinu glavu i zagleda se u nju. »Moraš biti snažna, zbog mene, Sarah. Jesi h upamtila naš razgovor?« Sarah polako kimne. »Zbog Arija i tate.« Prešle su prašnjavu cestu i nastavile pokošenom livadom prema vitkim stablima u daljini. Kad su se našle u šumarku, Vianne se osjeti sigurnije, nekako zaštićenije. Do trenutka kad su dospjele do Fretteova imanja, spustila se noć. Pronašle su stazu za goveda koja je vodila još dublje u šumu, gdje je debelo, kvrgavo korijenje ispresijecalo tlo, zbog čega je Rachel morala snažno potezati kolica da bih ih uopće pomaknula s mjesta. Svako malo bi zapela za nekakav korijen i uz zveket se vraćala. Ari je cvilio u snu i pohlepno sisao palac. Vianne je mogla osjetiti kako joj znoj curi niz leđa. »I trebala mi je vježba«, rekla je Rachel teško dišući.


»A ja baš volim dobru šetnju kroz šumu«, odvratila je Vianne. »Što je s vama, mademoiselle Sarah? Što se vama najviše sviđa u ovoj našoj pustolovini?« »Ne moram nositi onu glupu zvijezdu«, rekla je Sarah. »Kako to da Sophie nije s nama? Ona obožava šumu. Sjećate se kad bismo se igrale skrivača? Ona bi uvijek svakoga prva pronašla.« Kroz praznine u granju ispred njih, Vianne je vidjela bljesak svjetla, a zatim i crno-bijele oznake graničnog prijelaza. Prijelaz je bio osvijetljen svjetlima toliko jarkim da bi ih se samo neprijatelj usudio upotrijebiti - ili ih sebi priuštiti. Ispred je stajao njemački stražar, a puška mu je srebrnkasto svjetlucala na neprirodnom svjetlu. Omanji red ljudi čekao je prelazak. Dopuštenje se moglo dobiti jedino ako je dokumentacija bila uredna. Ako Racheline lažne isprave ne prođu, ona i djeca bit će uhićeni. Sve se dogodilo prilično iznenada. Vianne se zaustavila. »Pisat ću ti ako budem mogla«, rekla je Rachel. Vianneino se grlo stegnulo. Čak i ako sve bude u najboljem redu, mogle bi proći godine prije nego što dobije kakvu vijest o svojoj prijateljici. A možda i nikad. U ovom novom svijetu, nije bilo sigurna načina da ostaneš u kontaktu s onima koje voliš. »Nemoj me tako gledati«, rekla je Rachel. »Nećeš se ni snaći a opet ćemo biti zajedno, piti šampanjac i plesati na onaj jazz koji toliko voliš.« Vianne otare suze s lica. »Znaš da ne želim da me s tobom vide kad plešeš u javnosti.« Sarah je povuče za rukav. »Re... recite Sophie da sam je pozdravila.« Vianne klekne i zagrli Saru. Mogla bi je ovako držati zauvijek; umjesto toga, pustila ju je. Počela je pružati ruku prema Rachel, ali njezina je prijateljica ustuknula. »Ako te zagrlim, plakat ću, a to ne smijem.« Vianneine ruke tromo padnu niz bokove. Rachel je posegnula za kolicima. Njih troje tada nastave stazom do ruba šume. Kolica su udarala i poskakivala sve dok nisu izišli iz okrilja stabala te se pridružili redu ljudi na graničnom prijelazu. Muškarac na biciklu prošao je kroz prijelaz i nastavio, a onda je neka starica, koja je gurala kolica s cvijećem, dobila znak rukom da prođe. Rachel je bila gotovo na početku reda kad je zviždaljka zapištala i netko je nešto povikao na njemačkome. Stražar je uperio strojnicu u gomilu i otvorio paljbu. Sićušne crvene eksplozije zaparale su zrak. Žena je vrisnula kad se muškarac pokraj nje srušio na pod. Ljudi su se smjesta raspršili bježeći u svim smjerovima. Dogodilo se to toliko brzo da Vianne nije ni mogla reagirati. Vidjela je Rachel i Saru kako trče prema njoj, natrag među stabla; Sarah naprijed, Rachel otraga s kolicima.


»Evo me! Tu sam!« povikala je Vianne, no glas joj se izgubio pod rafalnom paljbom. Sarah je pala na koljena, u travu. »Sarah!« vrisnula je Rachel. Vianne je poletjela naprijed i povukla Saru u naručje. Odnijela ju je u šumu i položila na tlo, otkopčavajući joj kaputić. Djevojčičina prsa bila su izrešetana mecima. Krv je navirala, prelijevala se, liptala. Vianne strgne svoj šal i pritisne ga na rane. »Kako je?« upitala je Rachel, zadihana se zaustavivši pokraj nje. »Je li to krv?« Zgrči se na travi pored kćeri. U kolicima je Ari počeo vrištati. Svjetla bijesnu na kontrolnoj točki, vojnici se skupe. Psi počnu lajati. »Moramo natrag, Rachel«, rekla je Vianne, »Odmah.« Nespretno se osovila na noge na travi skliskoj od krvi i uzela Arija iz kolica, dodavši ga Rachel koja kao da ništa nije shvaćala. Vianne je izbacila sve iz kolica i, što je pažljivije mogla, smjestila Saru među zahrđali metal, namjestivši Arijevu dekicu pod njezinu glavu. Stegnuvši ručke krvavim rukama, podignula je stražnje kotače i stala gurati. »Idemo«, rekla je. »Možemo je spasiti.« Rachel je samo tupo kimnula. Vianne je gurala kolica naprijed, preko kvrgavoga korijenja i blata. Srce joj je žestoko tuklo, strah je imao kiseo okus u njezinim ustima, ali nije se zaustavljala niti se osvrtala. Znala je da je Rachel iza nje - Ari je vriskao - i ako ih je netko doista i slijedio, nije željela znati. Kad su se primaknule Le Jardinu, Vianne je teškom mukom odgurala teška kolica kroz jarak uz cestu pa gore uzbrdo do štaglja. Kad se najzad zaustavila, kolica su udarila o tlo i Sarah je jauknula od bola. Rachel je spustila Arija. Onda je podignula Saru iz kolica i nježno je položila na travu. Ari je cvilio i podizao ručice želeći da ga netko uzme. Rachel je kieknula pored Sare i vidjela jezive rane na njezinim prsima. Podignula je pogled prema Vianne, toliko pun boli i očaja da Vianne nije mogla disati. Onda je Rachel ponovno spustila pogled i stavila ruku na kćerin blijedi obraz. Sarah je podignula glavu. »Jesmo li prešli granicu?« Krv je navirala iz njezinih bezbojnih usnica i curila niz bradu. »Jesmo«, rekla je Rachel. »Jesmo. Sada smo na sigurnom.« »Bila sam hrabra. Jesam li?« »Oui«, slomljenim je glasom odgovorila Rachel. »Jako hrabra.« »Hladno mi je«, promrmljala je Sarah. Tresla se. Zatim je uvukla drhtav dah i polako izdahnula. »Sad ćemo pojesti slatkiše. I makarone. Volim te, Sarah. I tata te voli. Ti si naša zvijezda.« Rachelin se glas slomio. Sad je plakala. »Naše srce. Znaš li to?«


»Kaži Sophie da...« Sarine oči trepereći se zaklope. Posljednji je put drhtavo udahnula i umirila se. Usnice su joj se razdvojile, ali iz njih više nije izišao nijedan dah. Vianne je kieknula dolje pored Sare. Pipala je puls i nije ga mogla pronaći. Tišina je postala kisela, teška; sve na što je Vianne mogla misliti bio je smijeh tog djeteta i kako će svijet sada beztog smijeha biti prazan. Znala je za smrt, za tugu koja te razara i ostavlja slomljenom zauvijek. Nije mogla zamisliti kako je Rachel još uvijek mogla disati. Da je ovo bilo neko drugo vrijeme, Vianne bi sjela pored svoje prijateljice, uzela joj ruku i pustila je da plače. Ili bi je zagrlila. Ili bi s njom razgovarala. Ili ne bi rekla ništa. Što god bi Rachel zatrebala, ona bi pomaknula i nebo i zemlju da joj to omogući; ali sada to nije mogla. Bio je to još jedan užasan udarac u svemu ovome. Nisu imale vremena za tugovanje. Vianne je morala biti snažna za Rachel. »Moramo je pokopati«, rekla je Vianne što je nježnije mogla. »Ona mrzi tamu.« »Moja mama će biti s njom. I tvoja. Ti i Ari morate otići u podrum. Sakriti se. Ja ću se pobrinuti za Saru.« »Kako?« Vianne je znala da Rachel ne pita kako će se sakriti u štaglju; pitala je kako će živjeti nakon ovakvoga gubitka, kako će uzeti jedno dijete, a drugo ostaviti, kako će disati nakon što šapne »zbogom«. »Ne mogu je ostaviti.« »Moraš. Zbog Arija.« Vianne je polako ustala, čekajući. Rachel je duboko udahnula, a bio je to dah zveketav poput razbijena stakla, i nagnula se naprijed da poljubi Sarin obraz. »Uvijek ću te voljeti«, šapnula je. Najzad, ustane. Posegnula je za Arijem, uzela ga u naručje i toliko čvrsto stegnula da je opet briznuo u plač. Vianne je uzela svoju prijateljicu za ruku i povela je u štagalj pa dolje u podrum. »Doći ću po vas čim bude sigurno.« »Sigurno«, tupo je ponovila Rachel zureći kroz otvorena vrata štaglja. Vianne je pomaknula automobil i otvorila vratašca u podu. »Dolje je fenjer. I hrana.« S Arijem u rukama, Rachel je sišla niz ljestve i nestala u tami. Vianne je zatvorila vratašca za njima, vratila automobil, a zatim otišla do grma ljiljana koji je njezina majka posadila prije trideset godina. Izrastao je visok i širok duž zida. Pod njime, gotovoizgubljeni među ljetnim zelenilom, bila su tri malena križa. Dva za djecu koju je spontano pobacila, i jedan za sina koji je živio manje od tjedan dana. Rachel je bila uz nju kad je svaki od njezinih sinova bio pokopan. Sad je Vianne bila ovdje da pokopa kćer svoje najbolje prijateljice. Najbolju prijateljicu svoje kćeri. Kako bi milostivi Bog ovakvo što dopustio?


Dvadeset tri ekoliko trenutaka prije svitanja, Vianne je sjedila pored humka svježe prekopane zemlje. Željela se pomoliti, ali njezina se vjera činila dalekom, kao blijed trag života neke druge žene. Polako je ustala. Kad je nebo postalo boje lavande i ružičasto - ironično prelijepo - otišla je u dvorište, gdje su pilići kljucali i mlatarali krilima na neočekivan dolazak. Svukla je svoju zakrvavljenu odjeću, ostavila je na hrpici na tlu i oprala se na vanjskoj slavini. Zatim je s užeta skinula lanenu spavaćicu, navukla je i uputila se u kuću. Bila je mrtva umorna, duša joj je bila iscrpljena, i nije bilo šanse da bi mogla otpočinuti. Upalila je uljnu lampu i sjela na divan. Sklopila je oči, pokušala zamisliti Antoinea pored sebe. Što bi mu sada mogla reći? Ne znam više što mi je činiti. Želim zaštititi Sophie, da bude na sigurnom, ali čemu sve to ako mora odrasti u svijetu gdje ljudi netragom nestaju jer se mole drugome Bogu? Ako me uhite...

N

Vrata gostinske sobe se otvore. Čula je Becka kako joj prilazi. Bio je u odori i svježe obrijan, i nagonski je znala da je čekao njezin povratak. Brinuo se. »Vratili ste se«, rekao je. Bila je sigurna da je vidio kapljice krvi ili blata negdje na njoj, na sljepoočnicama ili na nadlanici. Uslijedi gotovo neprimjetna stanka; znala je da čeka da ga pogleda, da mu ispriča što se dogodilo, ali ona je samo nijemo sjedila. Ako bi otvorila usta, mogla bi početi vrištati. Ako ga pogleda, mogla bi briznuti u plač, mogla bi zahtijevati da joj objasni kako djeca mogu biti ubijena u mraku, ni zbog čega. »Mama?« rekla je Sophie ušavši u sobu. »Nisi bila u krevetu kad sam se probudila. Uplašila sam se.« Sklopila je ruke u krilu. »Žao mi je, Sophie.« »Pa«, rekao je Beck. »Moram poći. Zbogom.« Čim su se vrata za njime zatvorila, Sophie priđe bliže. Pogled joj je bio blago zamućen. Izgledala je umorno. »Plašiš me, mama. Što se dogodilo?« Vianne sklopi oči. Morat će reći kćeri ovu užasnu vijest, a što će onda? Zagrlit će je i milovati joj kosu, pustiti je da plače, i morat će biti snažna zbog nje. A bila je toliko umorna od toga da bude snažna. »Dođi, Sophie«, rekla je, ustajući. »Idemo još malo spavati, ako budemo mogle zaspati.«

Tog popodneva u gradu, Vianne je očekivala da će vidjeti vojnike na okupu, izvučenih pušaka, policijska vozila parkirana na gradskom trgu, pse kako povlače uzice, časnike SS-a u crnim odorama; nešto što bi nagovijestilo nevolje. Ali sve je bilo uobičajeno.


Ona i Sophie ostale su u Carriveauu cijeli dan čekajući u redovima, za koje je Vianne znala da su gubitak vremena, i hodajući ulicama. Isprva Sophie nije prestajala govoriti. Vianne jedva da je to i zamjećivala. Kako se mogla usredotočiti na normalan razgovor kad su se Rachel i Ari skrivali u njezinu podrumu, a Sare više nije bilo? »Možemo li sad otići, mama?« rekla je Sophie negdje oko tri sata. »Nema se više što nabaviti. Samo gubimo vrijeme.« Beck je zacijelo pogriješio. Ili je možda samo bio pretjerano oprezan. Zasigurno se nitko neće pojaviti u ovo doba i privoditi Židove. Svi su znali da se uhićenja ne događaju u vrijeme objeda. Nacisti su bili previše točni i organizirani za takvo što - k tome, obožavali su francusku hranu i vino. »Oui, Sophie. Možemo poći kući.« Krenule su prema izlazu iz grada. Vianne je cijelo vrijeme bila na oprezu, ali ako išta, na cesti nije vladala gužva kao inače. Uzletište je bilo tiho. »Može li Sarah doći do nas?« upitala je Sophie kad je Vianne otvorila kapiju. Sarah. Vianne letimice pogleda Sophie. »Izgledaš tužno«, primijetila je njezina kći. »Tužna sam«, tiho je odvratila Vianne. »Misliš na tatu?« Vianne duboko udahne i otpusti dah. Zatim nježno reče: »Pođi sa mnom«, i povede Sophie do stabla jabuke, gdje su zajedno sjele. »Plašiš me, mama.« Vianne je znala da je već zabrljala, ali nije imala pojma kako to izvesti. Sophie je bila prevelika za laži, a premala za istinu. Nije joj mogla reći da je Sarah ubijena dok je pokušavala prijeći granicu. Njezina kći bi mogla nešto izlanuti pogrešnoj osobi. »Mama?« Vianne je dlanovima obujmila Sophieno mršavo lice. »Sarah je sinoć umrla«, nježno je rekla. »Umrla? Pa nije bila bolesna.« Vianne skupi hrabrost. »Nekad se to dogodi. Bog te neočekivano pozove sebi. Otišla je u Raj. Da bude sa svojom bakom, i tvojom.« Sophie se odmakne, ustane i stane uzmicati. »Zar misliš da sam glupa?« »K... kako to misliš?« »Ona je Židovka.« Vianne je mrzila ono što je u tom trenutku vidjela u očima svoje kćeri. Nije bilo ništa dječje u njezinu pogledu - ni nevinosti, ni naivnosti, ni nade. Čak ni tuge. Samo bijes. Bolja majka taj bi bijes oblikovala u žalost zbog gubitka i, na koncu, u sjećanje na ljubav koje čovjek može podnijeti, ali Vianne je bila odveć prazna da bi sada mogla


biti dobra majka. Nije se mogla dosjetiti nijednoj riječi koja nije bila laž, ili beskorisna. Iščupala je čipkastu nit s rukava. »Vidiš onaj komadić crvenog prediva na grani iznad glave?« Sophie podigne pogled. Predivo je pomalo izgubilo boju, izblijedjelo, ali i dalje se vidjelo među smeđim granama, zelenim lišćem i nedozrelim jabukama. Kimnula je. »Privezala sam to tamo da me podsjeća na tvog tatu. Zašto i ti ne bi zavezala jednu nit za Saru, i sjetit ćemo se nje kad god budemo ovdje.« »Ali tata nije mrtav!« rekla je Sophie »Lažeš li...« »Ne. Ne. Sjećamo se onih kojih nema, kao i onih koji su umrli, zar ne?« Sophie je uzela končasti komadić čipke. Izgledajući pomalo nestabilno na nogama, privezala je nit o istu granu. Vianne je čeznula da se Sophie vrati, okrene prema njoj, padne joj u zagrljaj, ali njezina je kći samo stajala tamo, zureći u komadić čipke, očiju zacakljenih od suza. »Neće uvijek biti ovako«, bilo je sve što je Vianne mogla smisliti. »Ne vjerujem ti.« Sophie je najzad pogleda. »Idem spavati.« Vianne je mogla samo kimnuti. Inače bi bila shrvana ovom tenzijom između nje i kćeri, svladana osjećajem neuspjeha. Sada je samo uzdahnula i ustala. Otresla je travu sa suknje i uputila se prema štaglju. Unutra je odgurala Renault naprijed i otvorila vratašca podruma »Rach? Ja sam.« »Hvala Bogu«, začuo se šapat u tami. Rachel se uspela uz škripave ljestve i pojavila na mutnoj svjedosti, držeći Arija. »Što se dogodilo?« umorno je upitala Rachel. »Ništa.« »Ništa?« »Bila sam u gradu. Sve se čini normalno. Možda je Beck bio pretjerano oprezan, ali mislim da bi trebala provesti još jednu noć dolje.« Rachelino lice bilo je upalo, umorno. »Trebaju mi pelene. I trebala bih se na brzinu okupati. I Ari i ja zaudaramo.« Dječačić je počeo plakati. Odmaknula je vlažne kovrče sa svoga znojnog čela i promrmljala mu nešto mekanim, veselim glasom. Napustili su štagalj i krenuli prema Rachelinoj kući. Gotovo da su dospjeli do ulaznih vrata kad se pred kućom zaustavilo policijsko vozilo. Paul je izišao iz automobila i krenuo u dvorište, noseći pušku. »Jeste li vi Rachel de Champlain?« upita je. Rachel se namršti. »Znaš da jesam.« »Deportirat ćemo vas. Pođite sa mnom.« Rachel stegne stisak oko Arija. »Nemojte odvesti moga sina.« »On nije na popisu«, rekao je Paul.


Vianne ga zgrabi za rukav. »Ne možeš to raditi, Paul. Ona je Francuskinja.« »Ona je Židovka.« Pokazao je puškom na Rachel. »Polazi.« Rachel je zaustila nešto reći, ali Paul ju je ušutkao; ščepao joj je ruku, odvukao na cestu i silom ugurao na stražnje sjedalo automobila. Vianne je kanila ostati na mjestu - na sigurnom - imala je tu namjeru, ali iduće čega je bila svjesna bilo je da trči uz automobil, udarajući po poklopcu motora, preklinjući da je pusti unutra. Paul je pritisnuo kočnice, pustio je da sjedne na stražnje sjedalo, a onda pritisnuo papučicu gasa. »Idi«, rekla je Rachel kad su prolazili pored Le Jardina. »Ovo nije mjesto za tebe.« »Ovo nije mjesto ni za koga«, rekla je Vianne. Prije samo tjedan dana možda bi pustila Rachel da ide sama. Možda bi se okrenula - sa žaljenjem, vjerojatno, i kajanjem, zasigurno - ali pomislila bi da je Sophiena sigurnost važnija od bilo čega drugog. Prošla noć ju je promijenila. I dalje se osjećala krhkom i preplašenom, možda i više nego ikad, ali sad je bila i bijesna. U gradu je desetak ulica bilo pod barikadama. Policijska vozila bila su posvuda, iskrcavali su ljude sa žutim zvijezdama na prsima, tjerajući ih prema željezničkom kolodvoru gdje su čekali stočni vagoni. Bile su tamo stotine ljudi; očito su pristizali iz svih okolnih mjesta. Vlak je čekao, ispuhujući crni dim u ionako vruć zrak. Dva njemačka vojnika stajala su na peronu. Jedan od njih bio je Beck. Držao je bič. Bič. Ali francuska policija bila je zadužena za uhićenja; tjerali su ljude da stanu u red i gurali ih u stočne vagone. Muškarce u jedan, žene u drugi. Malo dalje, žena je, s bebom u rukama, pokušala pobjeći. Žandar ju je ustrijelio u leđa. Srušila se na tlo, mrtva; beba se otkotrljala do čizama žandara s puškom u ruci, iz koje se još dimilo. Rachel se zaustavi i okrene prema Vianne. »Uzmi mog sina«, šapnula je. Gomila se oko njih tiskala. »Uzmi ga. Spasi ga«, preklinjala je Rachel. Vianne nije ni trena oklijevala. Znala je da nitko ne može biti nepristran - ne više - i ma koliko strahovala za Sophien život, najednom se više plašila da će joj kći odrastati u svijetu gdje dobri ljudi nisu spriječili zlo, gdje bi dobra žena mogla okrenuti leđa prijateljici u nevolji. Posegnula je za djetetom i uzela ga u naručje. »Ti!« Žandar je udario Rachel u rame kundakom puške tako snažno da se zateturala. »Polazi!« Pogledala je Vianne, i cijeli univerzum njihova prijateljstva bio je u njezinim očima - tajne koje su dijelile, obećanja koja su izgovorile i izvršile, snovi za djecu koji su ih povezivali čvrsto poput sestara. »Odlazi odavde«, muklo je zavapila Rachel. »Idi.«


Vianne je ustuknula. Prije nego što se i snašla, okrenula se i stala probijati kroz svjetinu, udaljavajući se od perona, vojnika i pasa, što dalje od smrada straha, fijuka bičeva, jauka žena i dječjega plača. Nije sebi dopustila da uspori sve dok nije dospjela do kraja perona. Tamo se, čvrsto privivši Arija, okrenula. Crni ulaz u stočni vagon je zjapio, pred njime Rachel, lica i ruku i dalje umrljanih krvlju svoje kćeri. Pogledom je pretraživala mnoštvo, ugledala Vianne i podignula krvavu ruku u zrak, a onda je nestala, odgurale su je žene koje su oko nje teturale. Vrata stočnog vagona se zatim zatvore.

Vianne se srušila na divan. Ari je neutješno plakao, pelene su mu bile mokre i vonjao je na mokraću. Trebala je ustati, pobrinuti se za njega, nešto učiniti, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Kao da ju je sva težina gubitka pritisnula, gušeći je. Sophie je došla u dnevnu sobu. »Zašto je Ari s tobom?« upitala je tihim, uplašenim glasom. »Gdje je madame De Champlain? »Otišla je«, rekla je Vianne. Nije imala snage smisliti laž, a kakva bi korist ionako od toga bila? Nije bilo načina da kćer zaštiti od sveg tog zla. Nije bilo načina. Sophie će odrasti znajući previše. Znat će za strah, gubitak i vjerojatno mržnju. »Rachel je rođena u Rumunjskoj«, kruto je rekla Vianne. »To je - zajedno s time što je Židovka - bio njezin zločin. Višijevsku vladu ne zanima to što je u Francuskoj živjela dvadeset pet godina i što je udana za Francuza, kao ni to da se on bori za Francusku. Zato su je deportirali.« »Naša vlada ju je deportirala? Ja sam mislila da to čine nacisti.« Vianne uzdahne. »Danas je to bila francuska policija, ali nacisti su također bili tamo.« »Kamo će je odvesti?« »Ne znam.« »Hoće li se vratiti nakon rata?« Da, Ne. Nadam se. Što bi sad dobra majka odgovorila? »Nadam se.« »A Ari?« upitala je Sophie. »On će ostati s nama. Nije na popisu. Valjda naša vlada misli da se djeca mogu sama odgajati.« »Ali mama, što ćemo...?« »Što ćemo sad? Nemam pojma.« Uzdahnula je. »Zasad, ti ćeš paziti na dijete. Ja ću otići do njihove kuće i uzeti kolijevku i odjeću.« Vianne je umalo bila kod vrata kad je Sophie rekla: »Što je sa satnikom Beckom?«


Vianne stane kao ukopana. Sjetila se kako ga je vidjela na peronu s bičem u ruci, bičem kojim je šibao po ženama i djeci tjerajući ih u stočni vagon. »Oui«, rekla je. »Što je sa satnikom Beckom?«

Vianne je oprala svoju odjeću natopljenu krvlju i objesila je da se suši u dvorištu iza kuće, nastojeći ne primjećivati kako je pjenušava voda bila crvena kad ju je izlila preko trave. Pripravila je Sophie i Ariju večeru - što je uopće skuhala, nije se mogla sjetiti - i spremila ih u postelju, ali jednom kad je kuća bila tiha i mračna, nije više mogla potiskivati osjećaje. Bila je gnjevna - strahovito - i shrvana. Nije mogla podnijeti koliko su mračne i gadne bile njezine misli, koliko je beznadan bio njezin bijes, tuga. Strgnula je lijepu čipku sa svoga ovratnika i oteturala vani, sjećajući se trenutka kad joj je Rachel darovala tu bluzu. Bilo je to prije tri godine. To ti svi nose u Parizu. Stablo jabuke širilo je svoje ruke nad njom. Tek je iz drugog pokušaja uspjela privezati komadić tkanine za kvrgavu granu između Antoineove i Sarine, a kad je najzad uspjela, ustuknula je. Sarah. Rachel. Antoine. Komadići tkanine postajali su zamućeni; tek je tada shvatila da plače. »Molim te, Bože«, počela je molitvu gledajući gore u komadiće tkanine, čipke i prediva, omotane oko kvrgavih grana, privezane među nedozrelim jabukama. Kakve joj sad koristi od molitve kad njezinih voljenih više nema? Čula je motocikl kako prilazi cestom i parkira se pred Le Jardinom. Nekoliko trenutka poslije: »Madame?« Naglo se okrenula. »Gdje vam je bič, Herr satniče?« »Bili ste tamo?« »Kakav je to osjećaj bičevati Francuskinje?« »Ne mislite, valjda, da sam takvo što radio, madame. To mi se gadi.« »Pa ipak ste bili tamo.« »Kao i vi. Ovaj nas rat sve stavlja na mjesta gdje ne želimo biti.« »Vas Nijemce ipak u nešto manjoj mjeri.« »Pokušao sam joj pomoći«, rekao je. Na to Vianne osjeti kako bijes iz nje otječe, a tuga se vraća. Doista jest pokušao spasiti Rachel. Da su ga barem poslušale i još se dulje skrivale. Zanjihala se. Beck je posegnuo i pridržao je. »Rekli ste da je sakrijem ujutro. Bila je u tom groznom podrumu cijeli dan. Popodne, mislila sam... Sve se činilo normalno.«


»Von Richter je promijenio raspored. Imali smo teškoća s vlakovima.« Vlakovi. Rachel maše na odlasku. Vianne ga pogleda. »Kamo je vode?« Bilo je to prvo konkretno pitanje koje mu je ikad postavila. »Radni logor u Njemačkoj.« »Skrivala sam je cijeli dan«, ponovila je Vianne kao da je to sada bilo važno. »Wehrmacht više nema kontrolu. Sve je u rukama Gestapa i SS-a. Oni su više... Brutalniji su od vojnika.« »Zašto ste bili tamo?« »Samo sam izvršavao zapovijedi. Gdje su joj djeca?« »Vaši Nijemci pucali su Sari u leđa na graničnom prijelazu.« »Mein Gott«, promrsio je. »Sin je kod mene. Zašto Ari nije na popisu?« »Rođen je u Francuskoj i mlađi je od četrnaest. Ne deportiraju francuske Židove.« Pogledao ju je. »Još uvijek.« Vianne zastane dah. »Hoće li doći po Arija?« »Vjerujem de će uskoro deportirati sve Židove, bez obzira na dob ili mjesto rođenja. A kad počnu, bit će ih opasno skrivati.« »Djeca, deportirana. Sama.« Užas je bio nepojmljiv, čak i nakon svega čemu je već svjedočila. »Obećala sam Rachel da ću ga čuvati. Hoćete li me prijaviti?« upitala je. »Nisam čudovište, Vianne.« Bilo je to prvi put da ju je oslovio imenom. Primaknuo se bliže. »Želim te zaštititi«, rekao je. Bilo je to najgore što joj je mogao reći. Osjećala se osamljenom već godinama, ali sad je bila istinski sama. Dotaknuo joj je nadlakticu, dodir je bio gotovo milovanje, i osjetila ga je u svakom djeliću tijela, poput elektriciteta. Nesposobna zaustaviti se, pogledala ga je. Bio joj je sasvim blizu, dijelio ih je tek poljubac. Bio je dovoljan i najmanji poticaj - dah, kimanje, dodir - i on bi je poljubio. Načas je zaboravila tko je i sve što se toga dana dogodilo; čeznula je za utjehom, za zaboravom. Nagnula se samo malčice naprijed, dovoljno da osjeti njegov dah, da ga ćuti na usnama, no onda se sjetila odjednom, u navali bijesa - pa ga je odgurnula, toliko snažno da je posrnuo. Trljala je usnice, kao da su se poljubili. »Ne smijemo«, rekla je. »Naravno.« Ali kad ju je pogledao - i ona njega - oboje su znali da postoji nešto i gore od toga da poljubiš pogrešnu osobu. Želja da to učiniš.


Dvadeset četiri eto je došlo svome kraju. Vrući zlatni dani ustupili su mjesto ispranom nebu i usredotočena na rutu za bijeg da je jedva i zamijetila promjenu vremena.

Lj kišama. Isabelle je bila toliko

Toga prohladnog listopadskog popodneva izišla je iz vagona među mnoštvo putnika, držeći u ruci buket jesenskog cvijeća. Dok je koračala bulevarom, njemačka motorna vozila zakrčila su ulicu, glasno trubeći. Vojnici su se samouvjereno vrzmali među zaplašenim, mrgodnim Parižanima. Zastave s kukastim križevima vijorile su se na hladnom vjetru. Pohitala je niz stube Métroa. Tunel je bio prepun ljudi i oblijepljen nacističkom propagandom koja je demonizirala Britance i Židove, dok je Führer bio odgovor na svako pitanje. Najednom, zatulila je sirena za zračnu opasnost. Nestanak električne energije sve ih je obavio tamom. Čula je ljude kako mrmljaju, djecu kako plaču, starce kako kašlju. Negdje u daljini mogla je čuti grmljavinu eksplozija. Po svoj prilici bombardirali su Boulogne- Billancourt - opet - a zašto ne? Renault je ionako proizvodio kamione za Nijemce. Kad se napokon oglasila sirena za prestanak opasnosti, nitko se nije pomaknuo s mjesta sve dok se ponovno nisu upalila svjetla. Isabelle samo što nije zakoračila u vlak kad je čula zviždaljku. Sledila se. Nacistički vojnici, u društvu s francuskim kolaboracionistima, kretali su se tunelom, međusobno razgovarajući,upirući prstima u ljude, povlačeći ih prema zidu, silom ih bacajući na koljena. Pred njome se ukazala puška. »Isprave«, rekao je Nijemac. Isabelle je stisnula cvijeće u jednoj ruci, a drugom nervozno petljala po torbici. U buketu je bila umetnuta poruka. Nije ovo bilo neočekivano, dakako, ova racija. Otkako su Saveznici počeli nizati pobjede u Sjevernoj Africi, Nijemci su neprestano presretali i zaustavljali građane tražeći isprave. Na ulicama, u trgovinama, na kolodvorima, u crkvama. Nigdje više nije bilo sigurno. Predala je svoju krivotvorenu osobnu iskaznicu. »Idem na ručak s majčinom prijateljicom.« Francuz se progurao do Nijemca i pažljivo proučio njezinu iskaznicu. Zavrtio je glavom, na što je Nijemac vratio Isabelle ispravu i rekao: »Odlazi.« Isabelle se brzo nasmiješila, kimnula u znak zahvalnosti i pohitala prema vlaku, uvukavši se u vagon netom prije nego što su se vrata zatvorila. Do trenutka kad se iskrcala u šesnaestom arondismanu, njezina se smirenost vratila. Vlažna magla visjela je nad ulicama, zamračivši zgrade i čamce što su sporo plovili Seineom. Zvukovi su zbog izmaglice bili naglašeni, postavši neobični. Negdje


je odskakivala lopta (vjerojatno su se dječaci igrali na ulici). Oglasila se sirena s jednog od brodića, i zvuk je ostao visjeti u zraku. Na aveniji je skrenula za ugao i ušla u bistro - jedan od nekoliko s upaljenim svjetlima. Snažan vjetar nabirao je platnenu nadstrešnicu. Prošla je pokraj praznih stolova i krenula prema vanjskom šanku, gdje je naručila café au lait (bez kave i bez mlijeka, dakako). »Juliette? Jesi li to ti?« Isabelle je ugledala Anouk i nasmiješila se. »Gabrielle. Baš mi je drago da te vidim.« Isabelle joj preda buket. Anouk je naručila kavu. Dok su tamo stajale pijuckajući kavu na ledenom vjetru, Anouk reče: »Jučer sam razgovarala s ujakom Henrijem. Nedostaješ mu.« »Zar mu nije dobro?« »Ne. Ne. Upravo suprotno. Planira zabavu idući utorak navečer. Želio je da ti uručim pozivnicu.« »Da mu odnesem poklon?« »Nije potrebno, ali bilo bi lijepo kad bi mu poslala pisamce. Evo, već sam ti ga pripremila.« Isabelle je uzela pismo i ubacila ga ispod podstave u torbici. Anouk ju je pogledala. Sivkaste sjene okružile su joj oči. Nove bore počele su brazdati njezine obraze i čelo. Ovaj život među sjenama počeo je uzimati svoj danak. »Jesi li dobro, prijateljice moja?« upita je Isabelle. Anoukin osmijeh bio je umoran, ali iskren. »Oui.« Zastala je. »Sinoć sam vidjela Gaëtona. I on će biti na sastanku u Carriveauu.« »Zašto mi to govoriš?« »Isabelle, ti si najprozirnija osoba koju sam ikad susrela. Svaka misao i osjećaj mogu se pročitati u tvojim očima. Zar nisi svjesna koliko si mi ga samo puta spomenula?« »Zbilja? Mislila sam da sam to uspješno skrivala.« »Lijepo je to, zapravo. Podsjeća me na razlog zbog kojeg se borimo - za jednostavne stvari, za djevojku i momka i njihovu budućnost.« Poljubila je Isabelle u obraz. Onda je šapnula: »I on tebe spominje.«

Srećom za Isabelle, toga kasnog listopadskog dana u Carriveauu je kišilo. Nitko nije obraćao pažnju na druge po ovakvom vremenu, čak ni Nijemci. Podignula je kapuljaču i zakopčala kaput uz vrat; svejedno, kiša joj je padala po licu i u hladnim potočićima klizila niz vrat dok je izvlačila bicikl s vlaka, a zatim ga odguravala preko perona. U predgrađu se popela na bicikl. Birajući manje prometne uličice, odvezla se u Carriveau, obišavši trg. Za kišnog jesenskogdana kao što je bio ovaj, samo je


nekoliko ljudi bilo vani; samo žene i djeca, u redovima za hranu, kaputa i kapa natopljenih kišom. Nijemci su uglavnom bili na toplome. Kad je dospjela do hotela Bellevue, bila je izmoždena. Sišla je s bicikla, zaključala ga za uličnu lampu pa ušla u hotel. Nad njezinom se glavom oglasilo zvonce, objavljujući njezin dolazak njemačkim vojnicima koji su sjedili u lobiju ispijajući popodnevnu kavu. »Mademoiselle«, rekao je jedan od časnika posegnuvši za pahuljastim, zlaćanim pain au chocolat, »Mokri ste do kože.« »Ovi Francuzi ne znaju ni da se treba skloniti s kiše.« Na to su se svi nasmijali. Nastavila se smiješiti, te je prošla pokraj njih. Na hotelskoj recepciji, pozvonila je na zvonce. Henri je izišao iz stražnje prostorije, u ruci noseći pladanj s kavama. Spazi je i kimne. »Jedan trenutak, madame«, rekao je kliznuvši pored nje i odnijevši pladanj do stola gdje su dvojica esesovaca sjedila poput pauka u svojim crnim uniformama. Kad se Henri vratio do recepcije, reče joj: »Madame Gervaise, dobro nam došli. Drago mi je da vas ponovno vidim. Vaša soba je spremna, naravno. Pođite za mnom, molim...« Kimnula je i krenula za Henrijem niz uzak hodnik pa gore uz stube do drugoga kata. Tamo je stavio ključ u bravu, okrenuo ga i otvorio vrata, otkrivši sobičak s krevetom za jednu osobu, noćnim ormarićem i lampom. Uveo ju je unutra, nogom zatvorio vrata i privukao u zagrljaj. »Isabelle«, rekao je i čvršće ju privio. »Drago mi je što te vidim.« Pustio ju je i uzmaknuo korak unatrag. »Nakon onoga u Romainvilleu... brinuo sam se.« Isabelle spusti svoju mokru kapuljaču. »Oui.« U protekla dva mjeseca nacisti su sve više stezali obruč oko onih koje su nazivali saboterima i pripadnicima Pokreta otpora. Najzad su počeli uviđati ulogu koju su žene imale u ovome ratu, i zatočili su više od dvije stotine Francuskinja u Romainvilleu. Otkopčala je kaput i prebacila ga preko podnožja kreveta. Posegnuvši u podstavu, izvukla je omotnicu i predala je Henriju. »Izvoli«, rekla je uručivši mu novac koji je poslao MI9. Njegov hotel bio je jedna od ključnih sigurnih kuća njihova pokreta. Isabelle je uživala u spoznaji da skrivaju Britance, Jenkije i pripadnike Pokreta otpora nacistima pred nosom. Večeras će i ona biti gost u ovoj najmanjoj sobi. Izvukla je stolac ispod izgrebanog pisaćeg stola i sjela. »Sastanak je večeras?« »U jedanaest navečer. U napuštenom štaglju na farmi Angeler.« »Što je na dnevnom redu?« »S time nisam upoznat.« Sjeo je na rub kreveta. Po izgledu njegova lica mogla je uvidjeti da će postati ozbiljan, pa je zastenjala.


»Čujem da Nijemci očajnički žele pronaći Slavuja. Šuška se da se pokušavaju uvući u rutu za bijeg.« »Znam to, Henri.« Izvila je obrvu. »Nadam se da mi sad nećeš reći kako je to opasno.« »Prečesto odlaziš, Isabelle. Koliko si puta dosad putovala?« »Dvadeset četiri.« Henri zatrese glavom. »Nije ni čudno da te tako očajnički žele pronaći. Čuli smo za još jednu rutu, koja ide preko Marseillea i Perpignana, i koja je također vrlo uspješna. Nevolje su na vidiku, Isabelle.« Iznenadila se koliko je bila dirnuta njegovom brigom, kako je lijepo bilo čuti svoje pravo ime. Bilo je lijepo ponovno biti Isabelle Rossignol, makar to bilo i na samo nekoliko trenutaka, i sjediti s nekim tko ju je poznavao. Već je previše vremena provela u bijegu, skrivajući se u sigurnim kućama sa strancima. Svejedno, i dalje nije vidjela razloga da o ovome nastave. Ruta za bijeg bila je neprocjenjiva i vrijedna rizika kojem su se izlagali. »Pazite na moju sestru, oui?« »Oui.« »Onaj nacist još živi kod nje?« Henrijev pogled odluta od njezina. »Što se dogodilo?« »Vianne je otpuštena iz škole.« »Zašto? Učenici je obožavaju. Ona je sjajna učiteljica.« »Priča se da je izazivala časnika Gestapa.« »To mi nimalo ne zvuči kao Vianne. Znači, nema nikakvih primanja. Od čega živi?« Henriju je bilo vidno neugodno. »Kruže tračevi.« »Tračevi?« »O njoj i nacistu.«

Cijeloga ljeta Vianne je skrivala Rachelina sina u Le Jardinu. Pazila je da nikad s njime ne iziđe izvan kuće, čak ni u vrt. Bez odgovarajućih isprava nije mogla tvrditi da je bilo tko drugi osim Ariel de Champlain. Morala je ostavljati Sophie s njime u kući, tako da je svaki odlazak u grad bio igra živaca koja je uvijek trajala predugo. Rekla je svima kojih se mogla sjetiti - vlasnicima trgovina, časnim sestrama, seljanima - da je Rachel deportirana s oboje djece. Bilo je to sve čemu se mogla dosjetiti. Danas, nakon dugog, sporog dana čekanja u redovima - samo da bi joj na kraju bilo rečeno da ničeg nije ostalo - Vianne je napustila grad s osjećajem poraza. Govorkalo se o novim deportacijama, novim uhićenjima diljem Francuske. Tisuće francuskih Židova odvedeno je u radne logore.


Stigavši kući, objesila je mokri ogrtač o vanjsku kuku pored ulaznih vrata. Nije gajila nadu da će se do sutra osušiti, ali barem neće kapati posvuda po podu. Izula je blatnjave gumene čizme pokraj vrata i ušla u kuću. Kao i obično, Sophie je stajala pred vratima, čekajući. »Dobro sam«, rekla je Vianne. Sophie ozbiljno kimne. »I mi smo.« »Hoćeš li okupati Arija dok nam ja pripravim večeru?« Sophie podigne malenog i napusti kuhinju. Vianne je odmotala maramu s kose i objesila je. Zatim je spustila košaru u sudoper da se osuši i sišla u smočnicu gdje je odabrala kobasice, nešto manjih, već smekšalih krumpira i glavicu luka. Vrativši se u kuhinju, upalila je plinsko kolo i na nj stavila tavu od lijevanog željeza. Dodavši kap dragocjenog ulja, ispržila je kobasice. Zurila je dolje u meso, te ga prelomila drvenom kuhačom, promatrajući kako poprima lijepu smeđu koricu. Kad je postalo lijepo hrskavo, dodala je kockice krumpira, luka i češnjaka. Češnjak je poskakivao i postao smeđ, otpuštajući svoju aromu. »Ovo divno miriše.« »Herr satniče«, tiho je rekla. »Nisam čula vaš motocikl.« »Mademoiselle Sophie me je pustila unutra.« Smanjila je plin i poklopila tavu, a zatim mu se okrenula sučelice. Kao po nekom prešutnom dogovoru, oboje su se pretvarali da se ona večer u voćnjaku nikad nije dogodila. Iako je nijedno poslije nije spomenulo, uvijek je među njima visjela u zraku. Stvari su se promijenile te večeri, suptilno. Sad je gotovo svaku večer s njima objedovao, mahom ono što je donosio u kuću - nikad u velikim količinama, tek pokoju krišku šunke, vrećicu brašna ili nekoliko kobasica. Otvoreno je govorio o svojoj supruzi i djeci, a ona o Antoineu. Sve su te riječi izgovorene s namjerom da pojačaju zid koji je već bio napukao. Opetovano je nudio, vrlo ljubazno, da šalje pakete za Antoinea, koje je punila svime što je mogla prištedjeti, kao što su bile stare zimske rukavice koje su bile prevelike, cigarete koje su ostajale za Beckom, dragocjena tegla džema. Vianne je pazila da nikad sa satnikom ne ostane nasamo. Bila je to najveća promjena. Nije izlazila noću u dvorište niti se zadržavala nakon što bi Sophie otišla na spavanje. Nije imala povjerenja u sebe da ostane nasamo s njime. »Donio sam vam dar«, rekao je. Izvadio je svežanj papira. Rodni list za dječaka rođenog u lipnju 1939., od oca Etiennea i majke Aimee Mauriac. Za dječaka po imenu Daniel Antoine Mauriac. Vianne ga pogleda. Je li mu rekla da su ona i Antoine željeli sinu nadjenuti ime Daniel? Mora da jest, iako se toga nije mogla sjetiti.


»Sad više nije sigurno udomiti židovsku djecu. Odnosno, uskoro neće biti.« »Izložili ste se silnom riziku zbog njega. Zbog nas«, rekla je. »Zbog vas, madame«, tiho je rekao. »To su krivotvorene isprave. Zapamtite to. Kako biste mogli potkrijepiti priču da ste dječaka posvojili od rođaka.« »Nikad nikome neću reći da ste mi ih vi pribavili.« »Ne brinem se ja zbog toga, madame. Ari istog trena mora postati Daniel. Potpuno. I morate biti iznimno oprezni. Gestapo i SS su... okrutni. Pobjede Saveznika u Africi zadale su nam goleme udarce. I ovo konačno rješenje za Židove... zlo je koje nije moguće pojmiti. Ja...« Zastao je, netremice je gledajući. »Želim vas zaštititi.« »I jeste«, rekla je pogledavši ga. Počeo joj je prilaziti, i ona njemu, iako je znala da je to pogrešno. Uto u kuhinju utrči Sophie. »Ari je gladan, mama. Ne prestaje cendrati.« Beck je zastao. Pružio je ruku iza nje - okrznuvši je dlanom - i uzeo vilicu s radnoga stola. Tada nabode jedan mali komadić kobasice, hrskavu smeđu kockicu krumpira i komadić karameliziranog luka. Dok je jeo, zurio je u nju. Sad je bio toliko blizu da je mogla osjetiti njegov dah na obrazu. »Vi ste nevjerojatna kuharica, madame.« »Merci«, kruto je odvratila. »Žao mi je što ne mogu ostati na večeri, madame. Moram poći.« Vianne odlijepi pogled s njega i nasmiješi se Sophie. »Postavi stol za troje.«

Nešto kasnije, dok se večera još krčkala na štednjaku, Vianne je posjela djecu na njihov krevet. »Sophie, Ari, moram s vama razgovarati.« »Što se dogodilo, mama?« Sophie je upitala, već izgledajući zabrinuto. »Počeli su deportirati i francuske Židove«, zastala je. »I djecu.« Sophie oštro uvuče dah i pogleda trogodišnjeg Arija, koji je veselo skakutao na krevetu. Bio je premalen da bi znao išta o novom identitetu. Mogla mu je reći da mu je ime odsad pa zauvijek Daniel Mauriac, i on ne bi razumio zašto. Ako je vjerovao u majčin povratak, i čekao, prije ili poslije počinit će pogrešku zbog koje će ga deportirati, a možda će biti i kobna za sve njih. Nije to mogla riskirati. Kako bi ga zaštitila, morat će mu slomiti srce. Oprosti mi, Rachel. Ona i Sophie razmijene bolan pogled. Obje su znale da slijedi ono neizbježno, ali kako bi jedna majka mogla takvo što učiniti djetetu druge žene? »Ari«, tiho je rekla obujmivši mu lice dlanovima. »Tvoja mama je sada s anđelima na nebu. Neće se vratiti.« On prestane skakutati. »Kako?«


»Otišla je, zauvijek«, ponovi Vianne, osjetivši kako joj suze naviru i slijevaju se. Ponavljat će to, iznova i iznova, sve dok ne bude povjerovao. »Sad sam ja tvoja mama. I zvat ćemo te Daniel.« Namrštio se, bučno žvačući unutrašnju stranu obraza, raširivši prste kao da će brojati. »Rekla si da će se vratiti.« Vianne je mrzila što mora reći: »Neće. Otišla je. Kao onaj zečić kojeg smo izgubili prošlog mjeseca, sjećaš se?« Pokopali su ga u dvorištu uz velike počasti. »Otišla je kao zečić?« Suze su ispunile njegove smeđe oči, prelile se, usnice su mu drhtale. Vianne ga primi u naručje i zagrli, milujući mu leđa. Ali nije ga mogla utješiti, ali ni pustiti. Najzad, malo se odmaknula da ga pogleda. »Razumiješ li... Daniele?« »Bit ćeš moj brat«, rekla je Sophie nesigurnim glasom. »Pravi brat.« Vianne osjeti kako joj se srce slama, ali znala je da nema drugog načina da zaštiti Rachelina sina. Molila se samo da je još dovoljno mlad da zaboravi kako je ikad bio Ari, a tuga te molitve bila je neizdrživa. »Reci to«, jednoličnim je glasom rekla. »Reci mi svoje ime.« »Daniel«, rekao je, vidno zbunjen, želeći joj udovoljiti. Vianne ga natjera da joj ponovi desetak puta dok su večerali kobasice i krumpire, te poslije, dok su prali posuđe i spremali se na počinak. Molila se da ova prijevara bude dovoljna da mu spasi život, da njegove isprave prođu provjere. Više ga nikad neće zvati Ari niti će o njemu tako razmišljati. Sutra će mu ošišati kosu što je kraće moguće. Onda će poći u grad i svima reći (ona tračara Hélène Ruelle će biti prva) za dijete koje je posvojila od pokojne rođakinje iz Nice. Bog neka nam svima pomogne.


Dvadeset pet sabelle se šuljala pustim ulicama Carriveaua odjevena u crno, a njezina zlatna kosa bila je pokrivena. Već je počeo policijski sat. Slaba mjesečina povremeno bi osvijedila neravno kamenje na ulicama, no češće je bilo zamračeno oblacima. Osluškivala je korake i motore kamiona, i svaki put se sledila kad bi ih čula. Na kraju grada, popela se preko zida obrasla ružama, kojima je netko uklonio trnje, i skočila na mokru, crnu tratinu. Već je bila na pola puta do mjesta sastanka kad su joj nad glavom zabrujala tri aviona, toliko nisko leteći da se drveće treslo, a do podrhtavalo. Zatim se začula paljba iz strojnica, prasak svjetala i zvukova. Manji avion nagnuo se i zaokrenuo. Vidjela je američko znakovlje pod njegovim krilima kad se nagnuo ulijevo pa ispravio. Nekoliko trenutaka poslije čula je fijuk bombe - neljudski, prodoran cvilež - a onda je nešto eksplodiralo. Uzletište. Bombardirali su ga.

I

Nad glavom su joj ponovno tutnjali bombarderi. Uslijedila je nova paljba i američki je avion bio pogođen. Iz njega je sad sukljao dim. Vrisci su ispunili noć; bombarder je vrtoglavo ponirao prema tlu, odbljesak mjesečine ljeskao se na njegovim krilima. Srušio se dovoljno snažno da potrese Isabelline kosti i tlo pod njezinim nogama; čelik je tresnuo o zemlju, zakovice su iskakale iz metala, korijenje se trgalo. Oboreni avion munjevito je klizio kroz šumu, trgajući i lomeći stabla kao da su šibice. Vonj dima širio se posvuda, a onda se začuo strahovit udar i bombarder je progutala vatra. Ne nebu se pojavio padobran, njišući se naprijed-natrag, a muškarac pod njime izgledao je majušan poput zareza. Isabelle je sjekla put kroz pokošena, goruća stabla. Oči joj je pekao dim. Gdje je on? Opazi bljesak nečeg bijelog i pojuri u tom smjeru. Mlitavi padobran ležao je na grmlju, a za njega je bio privezan pilot. Isabelle je čula glasove - nisu bili daleko - i topot koraka. Nadala se samo da su to njezini drugovi, da dolaze na sastanak, ali nije mogla to nikako znati. Nacisti su bili previše zauzeti na uzletištu, ali neće im trebati dugo. Dopuzala je na koljenima, odvezala padobran, pokupila ga i potrčala s njime daleko koliko se mogla usuditi, pa ga pokušala što bolje zakopati pod humak truloga lišća. Zatim se trkom vratila do pilota, zgrabila ga za zapešća i odvukla dublje u šumu. »Morate ostati tihi. Razumijete li? Vratit ću se, ali morate mirno ležati i biti tihi.« »Možete se... kladiti«, rekao je jedva čujno.


Isabelle ga pokrije lišćem i granama, ali kad je ustala, vidjela je svoje otiske u blatu, iz svakog se sad prelijevala crna voda, kao i ulegnuće u tlu koje je napravila dok ga je odvlačila. Crni dim kovitlao se oko nje, gutajući je. Pucnjevi su bili sve bliži, sve snažnije odjekujući. »Merde«, promrmljala je. Čula je glasove. Ljudi su vikali. Pokušala je trljanjem očistiti ruke, ali samo je još više razmazivala blato. Iz šume su se pojavila tri obličja, krećući se prema njoj. »Isabelle«, rekao je muškarac. »Jesi li to ti?« Zatreperila je baklja, osvijetlivši Henrija i Didiera. I Gaëtona. »Pronašla si pilota?« upitao je Henri. Isabelle kimne. »Ranjen je.« U daljini se čuo lavež. Nacisti su dolazili. Didier se osvrne. »Nemamo puno vremena.« »Nećemo stići do grada«, rekao je Henri. Isabelle donese odluku u djeliću sekunde. »Znam gdje ga možemo sakriti. Nije daleko.«

»Ovo nije dobra ideja«, rekao je Gaëton. »Požuri«, grubo je rekla Isabelle. Sad su bili u štaglju Le Jardina, zatvorivši vrata za sobom. Pilot je ležao opružen na zemljanom podu, onesviješten. Krv je bila posvuda po Didierovu kaputu i rukavicama. »Odgurajte automobil naprijed.« Henri i Didier odgurali su Renault pa podignuli vratašca podruma. Zaškripala su i prevalila se naprijed udarivši o blatobran automobila. Isabelle je upalila fenjer, držeći ga u jednoj ruci dok se drugom držala za klimave ljestve. Neke od namirnica koje je tamo ostavila bile su potrošene. Podignula je fenjer. »Spustite ga dolje.« Muškarci su razmijenili zabrinute poglede. »Nisam baš siguran«, rekao je Henri. »Imamo li izbora?« prasnula je Isabelle. »Spustite ga.« Gaëton i Henri snesu onesviještenog pilota u mračan podrum i polegnu na madrac, koji je zašuškao pod njegovom težinom. Henri je zabrinuto pogleda. Zatim se popne natrag ljestvama i stane nad njima. »Idemo, Gaëton.« Gaëton pogleda Isabelle. »Morat ćemo vratiti automobil. Nećeš ga uspjeti izvući odavde, osim ako mi ne dođemo u pomoć. Ako nam se nešto dogodi, nitko neće znati da si bila ovdje.« Vidjela je da ju je želio dotaknuti i čeznula je za time. Ali oboje su ostali na mjestu, s rukama na bokovima. »Nacisti će biti nemilosrdni u potrazi za ovim pilotom. Uhvate li te...« Isturila je bradu pokušavajući prikriti strah. »Nemoj dopustiti da me uhvate.«


»Misliš da ne želim da budeš sigurna?« »Znam da želiš«, tiho je rekla. Prije nego što je dospio odgovoriti, Henri je odozgo rekao: »Idemo, Gaëton. Moramo pronaći liječnika i smisliti kako ih sutra izvući odavde.« Gaëton se povukao. Cijeli svijet kao da je bio u tom malom prostoru među njima. »Kad se vratimo, pokucat ćemo triput i zazviždati, tako da nemoj pucati na nas.« »Pokušat ću«, rekla je. Zastao je. »Isabelle...« Čekala je, ali nije više imao što za reći, tek njezino ime, izgovoreno s onom vrstom žaljenja koje je postalo uobičajeno. Uz uzdah se okrenuo i popeo ljestvama. Nekoliko trenutaka poslije vratašca podruma treskom su se zatvorila. Čula je kako daske nad njezinom glavom stenju dok se Renault vraćao na mjesto. A onda muk. Počela ju je hvatati panika. Opet je bila u zaključanoj sobi; madame Kletva zalupila je vratima, zaključala je, govoreći joj da umukne i prestane zanovijetati. Nije mogla izići odavde, čak ni u slučaju nužde. Prestani. Smiri se. Znaš što se mora učiniti. Prišla je policama, gurnula u stranu očevu pušku i izvukla kutiju s medicinskim potrepštinama. Na brzinu je pregledavši, pronađe škare, iglu i konac, alkohol, zavoje, kloroform, tablete Benzedrine i samoljepljivu traku. Kleknula je pored pilota i spustila fenjer na pod. Krv je natopila prednjicu njegova letačkog kombinezona pa se pomučila dok nije zgulila tkaninu. Kad je u tome uspjela, vidjela je golemu ranu kako zjapi na njegovim prsima i znala je da ne može ništa učiniti. Sjela je pokraj njega, držeći ga za ruku sve dok nije uvukao posljednji, hroptav dah; onda je prestao disati. Usta su mu se polako otvorila. Nježno je skinula pločice s njegova vrata. Trebat će ih sakriti. Pogleda ih. »Poručnik Keith Johnson«, reče naglas. Utrne fenjer pa ostane sjediti u tami s mrtvacem.

Idućeg jutra Vianne je odjenula kombinezon od trapera i Antoineovu flanelsku košulju, koju je suzila na svoju veličinu. Ovih dana bila je toliko mršava da je košulja progutala njezino tanano tijelo. Trebat će je ponovno prekrojiti. Paket za Antoinea bio je na kuhinjskom radnom stolu, spreman za slanje. Sophie je sinoć imala nemiran san pa ju je Vianne ostavila da spava dulje. Krenula je dolje da skuha kavu i umalo da nije naletjela na satnika Becka, koji je nervozno koračao dnevnom sobom. »O, Herr satniče. Oprostite.« On kao da je nije čuo. Nikad ga nije vidjela tako uznemirenog. Njegova obično pomno zalizana kosa bila je raščupana, jedna mu je kovrča stalno padala na lice, i on


bi svaki put opsovao kad bi je odmaknuo. U rukama je držao pušku, nešto što nikad nije činio u kući. Prošao je pokraj nje, šaka stegnutih na bokovima. Bijes je izobličio njegovo lijepo lice, učinivši ga gotovo neprepoznatljivim. »Sinoć se srušio jedan avion, ovdje u blizini«, rekao je najzad se okrenuvši prema njoj. »Američki bombarder. Onaj što ga zovu Mustang.« »Mislila sam da želite da se avioni ruše. Zar nije to razlog zašto pucate u njih?« »Tražili smo cijelu noć i nismo pronašli pilota. Netko ga skriva.« »Skriva? O, čisto sumnjam. Vjerojatnije je da je poginuo.« »Onda bismo pronašli tijelo, madame. Pronašli smo padobran, ali ne i tijelo.« »Ali tko bi bio toliko glup?« rekla je Vianne. »Zar vi... ne ubijate zbog toga?« »Po kratkom postupku.« Vianne ga nikad nije čula da tako govori. Nagna je to da ustukne, i sjeti se biča koji je držao onoga dana kad su Rachel i ostali bili deportirani. »Oprostite mi, madame. Ali silno smo se trudili biti pristojni, a ovo smo dobili zauzvrat od mnogih Francuza. Laži, izdaje i sabotaže.« Vianne od šoka razjapi usta. Pogledao ju je, vidio kako zuri u njega, i pokušao se nasmiješiti. »Opet mi oprostite. Nisam mislio na vas, jasno. Zapovjednik krivi mene jer nismo uspjeli pronaći pilota. Ja sam zadužen da danas budemo uspješniji.« Otišao je do ulaznih vrata, otvorio ih. »Ako ga ne pronađemo...« Kroz otvorena vrata, opazila je bljesak sivozelene boje u svome dvorištu. Vojnici. »Doviđenja, madame.« Vianne ga je slijedila do praga. »Zaključajte sva vrata, madame. Ovaj pilot bi mogao biti očajan. Ne biste htjeli da provali u vaš dom.« Vianne tupo kimne. Beck se pridružio vojnicima i stao na čelo. Njihovi psi glasno su lajali, napinjali uzice, njuškali po tlu uz podnožje porušenog zida. Vianne je letimice pogledala uzbrdo i vidjela da su vrata štaglja djelomice otvorena. »Herr satniče«, zazvala je. Satnik je zastao. Kao i njegovi ljudi. Bijesni psi zatezali su uzice. A onda se sjetila Rachel. Tamo bi Rachel bila da je uspjela pobjeći. »N... ništa, Herr satniče«, doviknula je. Oštro je kimnuo i poveo vojnike cestom. Vianne je pored vrata obula čizme. Čim su vojnici nestali iz vidokruga, požurila je uzbrdo prema štaglju. U žurbi se dvaputposkliznula na mokroj travi i umalo pala. Ispravivši se u posljednjem trenutku, duboko je udahnula i širom otvorila vrata štaglja. Odmah je zamijetila da je automobil bio pomaknut.


»Evo me, Rachel«, rekla je. Izbacila je automobil iz brzine i odgurala ga sve dok nije mogla otvoriti vratašca podruma. Čučnuvši, napipala je ravnu metalnu dršku i povukla. Kad su vrata bila podignuta, pustila je da udare o blatobran automobila. Uzela je fenjer, upalila ga i zavirila dolje u mračan podrum. »Rach?« »Odlazi, Vianne. Odmah!« »Isabelle?« Vianne se spustila niz ljestve. »Isabelle, što...?« Kad je sišla, okrenula se, fenjer u njezinoj ruci njihao je svjetlost. Osmijeh joj izblijedi. Isabellina haljina bila je natopljena krvlju, plava kosa bila joj je neuredna - puna lišća i grančica - a lice toliko izgrebano da je izgledalo kao da je trčala kroz grmlje kupina. Ali to nije bilo ono najgore. »Pilot«, šapnula je Vianne zureći u muškarca koji je ležao na utegnutom madracu. Toliko se prepala da je ustuknula, udarivši o police. Nešto je tresnulo o pod, otkotrljalo se. »Onaj kojeg traže.« »Nisi smjela dolaziti ovamo.« »Ja nisam smjela dolaziti ovamo? Glupačo. Znaš li što će nam učiniti ako ga ovdje pronađu? Kako si ga mogla dovesti u moju kuću?« »Žao mi je. Samo zatvori vrata podruma i vrati automobil na mjesto. Sutra kad se probudiš, neće nas biti.« »Žao ti je«, rekla je Vianne. Njome je šibao gnjev. Kako se njezina sestra uopće usudila ovakvo što učiniti, izložiti Sophie i nju takvom riziku? A sad je tu bio i Ari, koji i dalje nije shvaćao da mora biti Daniel. »Zbog tebe će nas sve pobiti.« Vianne je uzmicala unatrag, rukom tražeći ljestve. Morala se što više udaljiti od ovog pilota... i njezine nepromišljene, sebične sestre. »Sutra ujutro nestani odavde, Isabelle. I ne vraćaj se.« Isabelle je bila toliko bezobzirna da je djelovala povrijeđeno. »Ali...« »Nemoj«, prasne Vianne. »Dosta mi je toga da te opravdavam. Bila sam zločesta prema tebi kad si bila djevojčica, mama je umrla, tata je pio, madame Dumas je bila okrutna. Sve je to istina, i čeznula sam za time da ti budem bolja sestra, ali sad je dosta. Nepromišljena si i bezobzirna kao i uvijek, samo što će sad zbog tebe ljudi umrijeti. Ne smijem dopustiti da dovodiš Sophie u opasnost. Ne vraćaj se. Ovdje više nisi dobrodošla. Ako se vratiš, sama ću te prijaviti.« Na te se riječi Vianne popne ljestvama i za sobom zalupi vrata.

Vianne se trebala nečim zaokupiti, inače bi je svladala potpuna panika. Probudila je djecu i nahranila ih laganim doručkom, zatim prionula na svakodnevne poslove. Nakon što je ubrala posljednje od jesenskog povrća, ukiselila je krastavce i tikvice te konzervirala pire od bundeve. Sve to vrijeme iz misli nije mogla izbaciti Isabelle i pilota u štaglju.


Što bi trebala učiniti? To ju je pitanje cijeli dan proganjalo, stalno se vrteći ukrug. Što god da odluči, bilo je opasno. Očito je da mora jednostavno šutjeti o pilotu u štaglju. Šutnja je uvijek bila najsigurnija. Ali što ako Beck, Gestapo, SS i njihovi psi krenu sami u štagalj? Pronađe li Beck pilota na imanju na kojem živi, zapovjednik neće biti zadovoljan. Beck bi bio ponižen. Zapovjednik krivi mene jer nismo pronašli pilota. Možda bi mu trebala reći. Bio je dobar čovjek. Pokušao je spasiti Rachel. Pribavio je Ariju isprave. Slao je Vianneine pakete njezinu suprugu. Možda bi se Beck dao nagovoriti da odvede pilota, a da ostavi Isabelle. Pilota će poslati u logor; to nije toliko loše. I dalje se grizla pitanjima, još dugo nakon večere i nakon što je djecu spremila u postelju. Nije ni pokušala zaspati. Kako bi mogla spavati kad joj je obitelj u takvoj opasnosti? Od te pomisli ljutnja na Isabelle počne u njoj ponovno bujati. U deset je čula korake pred ulazom i oštro kucanje na vratima. Odložila je šivaći pribor i ustala. Zagladivši kosu od lica, ode do vrata i otvori ih. Ruke su joj se toliko tresle da ih je skupila u šake na bokovima. »Herr satniče«, rekla je. »Kasnite. Da vam pripravim štogod za jelo?« Promrsio je: »Ne, hvala«, i progurao se pokraj nje grublje nego ikad prije. Otišao je u svoju sobu i vratio se s bocom vinjaka. Natočivši veću količinu u otkrhnutu šalicu za kavu, popio je piće naiskap pa natočio opet. »Herr satniče?« »Nismo pronašli pilota«, rekao je, iskapivši i drugo piće, pa natočio još jednom. »Oh.« »Ti gestapovci.« Pogledao ju je. »Ubit će me«, tiho je dometnuo. »Sigurna sam da neće.« »Oni ne podnose razočaranja.« Ispio je i treći vinjak pa treskom spustio čašu na stol, umalo je ne razbivši. »Gledao sam posvuda«, rekao je. »Zavirio u svaki kutak, u svaku rupu ove zabiti. Tražio sam u podrumima, drvarnicama i kokošinjcima. U šipražju i pod hrpama smeća. I što mogu pokazati kao plod svoga truda? Padobran poprskan krvlju, ali nema pilota?« »Niste baš svugdje pogledali«, rekla je ne bi li ga barem nekako utješila. »Da vam donesem nešto za pojesti? Sačuvala sam nešto od večere.« Najednom zastane. Opazila je kako mu se oči skupljaju, čula kako govori: »Nije moguće, ali...« Zgrabio je baklju pa pohitao prema ormaru u kuhinji, trzajem ga otvorivši. »Što to ra... radite?« »Pretražujem vašu kuću.« »Zacijelo ne mislite...«


Tu se zaustavila, srce joj je žestoko tuklo dok je pretraživao sobu po sobu, pa stao bacati kapute iz ormara i odmicati divan od zida. »Jeste li sad zadovoljni?« »Zadovoljan, madame? Izgubili smo četrnaest pilota ovoga tjedna i bogzna koliko posada. Tvornica Mercedes Benza je dignuta u zrak prije dva dana, i svi radnici su poginuli. Moj ujak radi u toj zgradi. Radio je, bolje rečeno.« »Žao mi je«, rekla je. Vianne je duboko udahnula, pomislivši kako je najzad završio s potragom, a onda je vidjela da izlazi. Je li se oglasila? Strepila je da jest. Skočila je za njime želeći ga zgrabiti za ruku, ali bilo je prekasno. Već je bio vani, slijedeći svjetlost baklje, za sobom ostavivši otvorena kuhinjska vrata. Potrčala je. Bio je već kod golubarnika snažno povlačeći vrata. »Herr satniče.« Usporila je, nastojeći umiriti disanje dok je trljala vlažne dlanove o nogavice. »Nećete ništa ni ikoga pronaći ovdje, Herr satniče. Morate to znati.« »Lažete li, madame?« Nije bio ljut. Bio je uplašen. »Ne. Znaš da ne lažem, Wolfgang«, rekla je, prvi ga put nazvavši imenom. »Sigurna sam da te tvoji nadređeni neće okrivljavati.« »To je problem s vama Francuzima«, rekao je. »Niste u stanju vidjeti istinu ni kad vam njome mašu pred nosom.« Progurao se mimo nje i pošao uzbrdo, prema štaglju. Pronaći će Isabelle i pilota... A ako ih pronađe? Logor za sve njih. Možda i gore. Nikad joj ne bi povjerovao da nije ništa znala. Već je previše pokazala da bi sad mogla igrati na kartu nevinosti. A sad je bilo prekasno da se može uzdati u njegovu čast i to da će poštedjeti Isabelle. Vianne mu je lagala. Otvorio je štagalj i stao na mjestu, s rukama na bokovima, ogledavajući se oko sebe. Spustio je baklju i upalio fenjer. Pregledao je svaki centimetar štaglja, zavirio u svaku pregradu i na sjenik. »Vidite li?« rekla je Vianne. »Sad se lijepo vratite u kuću. Možda biste popili još jedan vinjak?« Spustio je pogled. U prašini jedva da se nazirao trag guma. »Jednom ste rekli da se madame De Champlain sakrila u podrumu?« Ne. Vianne je kanila nešto reći, ali kad je zaustila, ništa nije izišlo. Otvorio je vrata Renaulta, izbacio iz brzine i gurnuo ga naprijed, dovoljno da otkrije ulaz u podrum. »Satniče, molim vas...« Čučnuo je ispred nje. Prstima je prelazio po podu, među pukotinama tražeći dršku.


Otvori li ta vrata, sve će biti svršeno. Ubit će Isabelle, ili će je uhititi i baciti u zatvor. A Vianne i djeca će također biti uhićeni. Neće imati priliku s njime razgovarati, razuvjeriti ga. Beck je izvukao pištolj iz futrole i povukao otponac. Vianne je pogledom očajnički tražila nekakvo oružje, te ugledala lopatu naslonjenu na zid. Podignuo je vratašca i nešto viknuo. Kad su se vratašca treskom otvorila, ustao je i naciljao. Vianne je dograbila lopatu i zamahnula prema njemu svom snagom. Metal lopate učini mučni, tupi zvuk kad ga je udarila u potiljak, duboko zasjekavši njegovu lubanju. Krv je šikljala niz njegovu uniformu. U isto vrijeme odjeknula su dva pucnja; jedan iz Beckova pištolja, drugi iz podruma. Beck je zateturao u stranu i okrenuo se. U njegovim je prsima bila rupa veličine glavice luka iz koje je liptala krv. Komadić skalpa s kosom visio mu je preko jednog oka. »Madame«, rekao je srušivši se na koljena. Pištolj je uz zveket pao na pod, baklja se otkotrljala preko neravnih podnih dasaka. Vianne baci lopatu u stranu i klekne pored Becka, koji je ležao u lokvi krvi, licem okrenut prema podu. Svom svojom snagom prevmula ga je na leđa. Već je bio blijed, poput krede. Krv mu je slijepila kosu, navirala iz nosnica, izbijala svakim njegovim udahom. »Žao mi je«, rekla je Vianne. Beckove oči uz treptaj se otvore. Vianne mu je pokušala obrisati krv s lica, ali kao da ju je samo još više razmazala. Ruke su joj sad bile crvene. »Morala sam vas spriječiti«, tiho je rekla. »Recite mojoj obitelji...« Vianne je vidjela kako mu život napušta tijelo, prsa se prestaju nadimati, srce prestaje kucati. Iza leđa je čula sestru kako se uspinje ljestvama. »Vianne!« Vianne se nije mogla pomaknuti s mjesta. »Jesi li... dobro?« upitala je Isabelle, zadihana, škripava glasa. Bila je blijeda, potresena. »Ubila sam ga. Mrtav je«, rekla je Vianne. »Ne, nisi ti. Ja sam ga ustrijelila u prsa«, rekla je Isabelle. »Ja sam ga udarila lopatom po glavi. Lopatom.« Isabelle krene prema njoj. »Vianne.« »Nemoj«, ova se oštro obrecne. »Ne želim od tebe slušati opravdanja. Znaš li što si učinila? Nacist. Mrtav u mome štaglju.« Prije nego što je Isabelle dospjela odgovoriti, začuo se glasan zvižduk, a onda su se zaprežna kola pojavila u štaglju. Vianne se baci prema Beckovu pištolju, teturavo se osovi na noge na podu skliskom od krvi, i uperi pištolj u neznance.


»Vianne, ne pucaj«, rekla je Isabelle. »To su prijatelji.« Vianne najprije pogleda odrpane muškarce u kolima, zatim svoju sestru, koja je bila sva u crnome, lica bijela poput mlijeka, s tamnim sjenama pod očima. »Pa jasno.« Izmaknula se u stranu, s pištoljem i dalje uperenim u muškarce koji su sjedili na kočijaševu mjestu trošnih kola. Iza njih, na košu, bio je lijes od borovine. Prepoznala je Henrija - čovjeka koji je vodio hotel u gradu, onaj s kojim je Isabelle pobjegla u Pariz. Komunist za kojeg je Isabelle mislila da je u njega malo zaljubljena. »Naravno«, rekla je Vianne. »Tvoj ljubavnik.« Henri skoči s kola i zatvori štagalj. »Koji se vrag ovdje dogodio?« »Vianne ga je udarila lopatom, a ja sam ga ustrijelila«, rekla je Isabelle. »U tijeku je sestrinska prepirka oko toga koja ga je zapravo dokrajčila, ali mrtav je. Satnik Beck. Časnik koji je ovdje živio.« Henri razmijeni pogled s jednim od neznanaca - mrkim mladićem, oštra lica i preduge kose. »To bi mogao biti problem«, rekao je taj. »Možete li se riješiti tijela?« upitala je Isabelle. Pritiskala je ruku na prsa, kao da joj srce kuca prebrzo. »I pilota, također - nije se izvukao.« Krupni, dlakavi muškarac u zakrpanom kaputu i hlačama koje su mu bile premalene, skoči s kola. »Uklanjanje tijela je lakši dio.« Tko su bili ovi ljudi? Isabelle kimne. »Tražit će satnika Becka. Moja sestra ne može podnijeti ispitivanje. Morat ćemo sakriti i nju i Sophie.« Bila je to kap koja je prelila čašu. Razgovarali su o njoj kao da nije bila ovdje. »Bijeg će samo dokazati moju krivnju.« »Ne možeš ostati«, rekla je Isabelle. »Nije sigurno.« »Ma zbilja, Isabelle? Sada se brineš zbog mene, nakon što si mene i djecu izložila opasnosti i prisilila me da ubijem časnog čovjeka.« »Vianne, molim te...« Vianne osjeti kako je nešto u njoj otvrdnulo. Činilo se da bi se svaki put kad bi pomislila da je dotaknula dno u ovom ratu dogodilo nešto još gore. Sad je bila ubojica, a za to je bila kriva Isabelle. Posljednje što je sad kanila bilo je poslušati njezin savjet i napustiti Le Jardin. »Reći ću da je Beck otišao u potragu za pilotom i više se nije vratio. Što bih ja, obična francuska kućanica, znala o takvim stvarima? Bio je ovdje, a onda je otišao. C'est la vie.« »Ni to nije tako loš odgovor«, rekao je Henri. »Ja sam za ovo kriva«, rekla je Isabelle prilazeći Vianne, koja je vidjela koliko se sestra kaje, ali nije za to marila. Bila je previše preplašena za djecu da bi brinula za Isabelline osjećaje. »Da, jesi, ali zbog tebe sam i ja zgriješila. Ubile smo dobrog čovjeka, Isabelle.« Isabelle se malo zanese u stranu. »V, doći će po tebe.«


Vianne je zaustila reći: »I tko je za to kriv?«, ali kad je pogledala sestru, riječi su joj zapele u grlu. Vidjela je kako krv navire između Isabellinih prstiju. Na djelić sekunde svijet se usporio, naherio, postao ništa doli šum - glasovi muškaraca iza nje, mazga koja udara kopitom o drveni pod, njezino vlastito teško disanje. Isabelle je pala na pod, onesvijestivši se. Prije nego što je Vianne mogla i vrisnuti, šaka joj sklopi usta i ruke je povuku unatrag. Iduće čega je bila svjesna bilo je to da je odvlače od sestre. Pokušala se othrvati, ali muškarac koji ju je držao bio je presnažan. Vidjela je kako Henri pada na koljena pokraj Isabelle i trga joj kaput i bluzu i otkriva rupu od metka, tik ispod ključne kosti. Rasparao je svoju košulju i pritisnuo je o ranu. Vianne je udarila laktom muškarca koji ju je držao, dovoljno da ovaj zajauče. Istrgnula se iz njegova stiska i pohitala prema Isabelle, poskliznuvši se na krvi pa umalo da nije pala. »Imamo dolje kutiju s medicinskim potrepštinama.« Tamnokosi muškarac - koji je najednom izgledao potresen onako kako se i Vianne osjećala - pojuri niz ljestve i brzo se vrati, noseći kutiju. Vianneine su ruke drhtale kad je uzela bocu s alkoholom pa ih pokušala što bolje oprati. Duboko je udahnula i preuzela zadatak pritiskanja Henrijeve košulje o ranu, osjetivši kako pod njom pulsira. Dvaput se morala povući, iscijediti krv iz košulje i ponovno pritisnuti, ali najzad, krvarenje je prestalo. Nježno je preokrenula Isabelle u svom naručju i vidjela izlaznu ranu. Oprezno ju je položila natrag na pod. »Ovo će boljeti«, šapnula je. »Ali hrabra si ti, zar ne, Isabelle?« Očistila je ranu alkoholom. Isabelle je zadrhtala na njezin dodir, ali nije se ni probudila ni jauknula. »Tako treba«, rekla je Vianne. Zvuk vlastita glasa umirio ju je, podsjetio na to da je bila majka, a majke se brinu za svoju obitelj. »Dobro je da je u nesvijesti.« Potražila je iglu u kutiji, kakva bila da bila, i provukla konac kroz ušicu. Zatim ju je umočila u alkohol i nagnula se nad ranu. Počela je pažljivo zašivati razjapljeno meso. Nije potrajalo dugo - i posao nije bogzna kako odradila - ali bilo je to najbolje što je mogla. Jednom kad je zašila ulaznu ranu, osjetila je malo veće samopouzdanje, dovoljno da može zašiti i onu izlaznu, a zatim povezati zavoje. Najzad se odmaknula, zureći dolje u svoje krvave ruke i suknju. Isabelle je bila silno blijeda i slaba, nimalo nalik sebi. Kosa joj je bila prljava, slijepljena, odjeća natopljena krvlju - njezinom, ali i pilotovom - i doimala se silno mladom. Premladom.


Vianne preplavi osjećaj srama, toliko žestok da joj se smučilo. Zar je doista rekla sestri - svojoj sestri - da ode i više se ne vraća? Koliko je puta Isabelle to čula u životu, od vlastite obitelji, od onih koji su je trebali voljeti? »Odvest ću je u sigurnu kuću u Brantomeu«, rekao je crnokosi. »A ne, nećeš«, rekla je Vianne. Podignula je pogled sa sestre, vidjevši da su sva trojica stala pored kola, dogovarajući se. Ustala je. »Neće ona nikamo s vama. Vi i jeste razlog svemu ovome.« »Ona je razlog zašto smo mi ovdje«, rekao je crnokosi »I vodim je sa sobom. Odmah.« Vianne priđe mladiću. Pogled u njegovim očima - ta napetost - inače bi je zaplašio, ali sad je bila jača od straha, od opreza. »Znam tko si«, rekla je Vianne. »Opisala te je. Ti si onaj iz Toursa koji ju je ostavio s porukom na grudima, kao da je pas lutalica? Gaëton, je li tako?« »Gaëton«, rekao je glasom tako mekanim da se morala nagnuti naprijed kako bi ga čula. »I sama bi o tome trebala ponešto znati. Nisi li upravo ti ona koja se nije gnjavila time da joj bude sestra onda kad ju je najviše trebala?« »Ako je pokušaš odvesti od mene, ubit ću te.« »Ti ćeš me ubiti.« Nasmiješio se. Pokazala je glavom prema Becku. »Njega sam ubila lopatom, a on mi se sviđao.« »Dosta«, umiješao se Henri stupivši između njih. »Ne može ostati ovdje, Vianne. Promisli. Nijemci će doći tražiti svoga mrtvog satnika. Ne bi bilo dobro da pronađu ženu s prostrijelnom ranom i lažnim ispravama. Razumiješ li?« Krupni muškarac korakne naprijed. »Zakopat ćemo satnika i pilota. I riješit ćemo se motocikla. Gaëton, ti je odvedi u sigurnu kuću u Slobodnoj zoni.« Prelazila je pogledom od jednoga do drugoga. »Ali već je počeo policijski sat, a granica je šest kilometara odavde i ona je ranjena. Kako ćete...« Usred pitanja, shvatila je odgovor. Lijes. Vianne ustukne. Sama pomisao bila je toliko jeziva da nije mogla ništa doli vrtjeti glavom. »Ja ću se za nju pobrinuti«, rekao je Gaëton. Vianne mu nije povjerovala. Ni na trenutak. »Idem s vama. Barem do granice. Onda ću pješice natrag, kad vidim da si je prebacio u Slobodnu zonu. »Ne možeš«, rekao je Gaëton. Ona podigne pogled. »Iznenadio bi se što sve mogu. A sad, odvedi nas odavde.«


Dvadeset šest 6. svibnja 1995. Obala Oregona

na prokleta pozivnica me proganja, ne da mi mira. Kunem se, kao da je živa. Danima sam je ignorirala, ali ovog vedrog proljetnog jutra zatekla sam se kod komode kako zurim u nju. Čudno. Ne sjećam se kako sam uopće došla dovde, pa ipak, tu sam.

O

Ruka druge žene se pruža. Ne može to biti moja ruka, ne ovo venama prošarano, veliko kvrgavo čudovište koje se trese. Uzima omotnicu, ta druga žena. Ruke joj drhte i više nego inače. Pozivamo vas da nam se pridružite na okupljanju prigodom pedesete obljetnice oslobođenja, u Parizu, 7. svibnja 1995. Ovo će biti prvo okupljanje članova obitelji i passeura u čast izvanredne osobe - Slavuja, poznate još i kao Juliette Gervaise - u velikoj plesnoj dvorani hotela Île de France, u Parizu, u 19.00. Pored mene zvoni telefon. Dok pružam ruku, pozivnica mi klizne iz stiska i padne na komodu. »Molim?« Netko mi govori nešto na francuskome. Ili to umišljam? »Je li to telefonska prodaja?« pitam, zbunjena. »Ne! Nije. Riječ je o pozivnici.« Umalo da ne ispustim slušalicu od iznenađenja. »Pomučili smo se dok vas nismo pronašli, madame. Zovem zbog sutrašnjeg okupljanja passeura. Okupljamo se u čast onih zbog kojih je Slavujeva ruta za bijeg bila onako uspješna. Jeste li primili pozivnicu?« »Oui«, kažem stežući slušalicu. »Žao mi je, ali prva koju smo poslali se vratila. Molim da nam oprostite zbog zakašnjelog poziva, ali... dolazite li?« »Ljudi ne žele vidjeti mene, nego Juliette. A ona već dugo ne postoji.« »Ne možete biti više u krivu, madame. Vaše pojavljivanje mnogima bi itekako značilo.«


Spuštam slušalicu, snažno kao da udaram muhu. Ali najednom se pomisao o povratku - odlasku kući - uglavila u mome umu. To je sve o čemu mogu misliti. Godinama sam potiskivala uspomene. Skrivala ih na prašnjavom tavanu, daleko od znatiželjnih očiju. Mom suprugu i djeci, pa i sebi, govorila sam da ništa moje nije ostalo u Francuskoj. Mislila sam da mogu doći u Ameriku i stvoriti ovaj novi život i zaboraviti sve što sam činila da bih preživjela. A sad, ne mogu zaboraviti. Trebam li donijeti odluku? Svjesnu, promišljenu odluku? Ne. Zovem svoga putničkog agenta i rezerviram let za Pariz, preko New Yorka. Zatim se pakiram. Kovčeg je malen, na kotačiće, onakav kakav bi neka poslovna žena ponijela na dvodnevni put. Unutra je nekoliko najlonskih čarapa, nekoliko pari gaćica i nekoliko džempera, biserne naušnice koje mi je suprug kupio za četrdesetu godišnjicu braka, te druge nužne potrepštine. Nemam pojma što bi mi još moglo zatrebati, a ionako ne mogu jasno razmišljati. Onda čekam. Nestrpljivo. U posljednjem času, nakon što sam već pozvala taksi, zovem sina i javlja mi se telefonska sekretarica. Koja sreća. Ne znam bih li imala hrabrosti priznati mu istinu u lice. »Bok, Juliene«, kažem što mogu vedrije. »Idem u Pariz za vikend. Let mi je u jedan i deset. Nazvat ću te čim stignem. Pozdravi mi cure.« Zastanem, znajući kako će se osjećati kad primi ovu poruku, koliko će se uzrujati. To je stoga što sam dopustila da misli kako sam slaba, sve ove godine; gledao je kako se u svemu oslanjam na njegova oca i priklanjam njegovim odlukama. Čuo me je kako govorim milijun puta: »Ako ti tako misliš, dragi.« Gledao je kako stojim na rubu njegova života, umjesto da mu pokažem cijelo polje moga vlastitoga. Sama sam kriva. Nije ni čudno da voli moju nedovršenu verziju. »Trebala sam ti reći istinu.« Vidim taksi kako se parkira ispred. I odlazim.


Dvadeset sedam Listopad, 1942. Francuska

ianne je sjedila s Gaëtonom na kočijaševu sjedalu, a drveni lijes poskakivao je na košari otraga. Šumsku stazu bilo je teško razabrati u mraku; stalno su se zaustavljali pa okretali. U jednom je trenutku počelo kišiti. Jedine riječi koje su razmijenili u posljednjih sat i pol bile su smjernice. »Tamo«, nešto kasnije rekla je Vianne, kad su dospjeli do ruba šume. Pred njima je bljeskala svjetlost, probijajući se kroz drveće, pretvorivši ih u crne sjene na blještavoj bjelini. Granica.

V

»Op, op«, podviknuo je Gaëton povukavši uzde. Vianne nije mogla a da se ne prisjeti svog zadnjeg prolaska kroz ovu šumu. »Kako ćeš prijeći? Policijski je sat«, rekla je sklopivši ruke koje su još uvijek drhtale. »Bit ću Laurence Olivier. Muškarac shrvan tugom, koji svoju ljubljenu sestru odvozi kući na pokop.« »Što ako budu provjeravali diše li?« »Onda će netko na granici umrijeti«, tiho je rekao. Vianne je čula ono što nije naglas izrekao, jasno kao i riječi koje je odabrao. Bila je toliko zatečena da nije mogla smisliti odgovor. Govorio je da će umrijeti štiteći Isabelle. Okrenuo se prema njoj i zapiljio se. Baš zapiljio, a ne gledao. Opet je uočila napetost grabežljivca u tim sivim očima, ali bilo je tamo još nešto. Čekao je - strpljivo - da čuje što mu ima za reći. Nekako mu je to bilo važno. »Moj otac se promijenio nakon Velikog rata«, tiho je počela, i sama se iznenadivši tim priznanjem. Nije to bilo nešto o čemu je rado govorila. »Gnjevan. Zao. Počeo je piti. Dok je mama bila živa, bio je drukčiji...« Slegnula je ramenima. »Nakon njezine smrti nije se više pretvarao. Poslao je Isabelle i mene da živimo s neznankom. Bile smo još uvijek djevojčice, slomljena srca. Razlika je među nama bila ta da sam ja prihvatila njegovo odbacivanje. Isključila sam ga iz svog života i pronašla nekog drugog tko će me voljeti. Ali Isabelle... nije znala prihvatiti poraz. Bacala se na hladan zid očeva ravnodušja, godinama očajnički pokušavajući zadobiti njegovu naklonost.« »Zašto mi to sve govoriš?« »Isabelle se čini nesalomljivom. Njezina je vanjština od čelika, ali ispod se krije ranjeno srce. Nemoj je i ti povrijediti, to je ono što ti pokušavam reći. Ako je ne voliš...«


»Volim je.« Vianne ga je proučavala, »Zna li ona to?« »Nadam se da ne zna.« Ovakav odgovor prije godinu dana ne bi mogla razumjeti. Ne bi razumjela koliko mračnu stranu ljubav može imati, kako je nekad nijekanje ljubavi najbolje što se može učiniti. »Ne znam zašto mi je tako lako zaboraviti da je volim. Počnemo se svađati i...« »Sestre.« Vianne uzdahne. »Pa valjda. Iako joj nisam bila bogzna kakva sestra.« »Dobit ćeš drugu priliku.« »Zbilja u to vjeruješ?« Njegova je šutnja bila dovoljan odgovor. Najzad reče: »Čuvaj se, Vianne. Trebat će joj mjesto kamo se može vratiti, jednom kad sve ovo svrši.« »Ako ikad svrši.« »Oui.« Vianne siđe s kola; čizme joj utonu u duboku, mokru, blatnjavu travu. »Nisam sigurna da o meni misli kao o nekome tko joj može pružiti utočište«, rekla je. »Morat ćeš biti hrabra«, rekao je Gaëton. »Kad nacisti dođu tražiti svog čovjeka. Znaš naša imena. To je opasno za sve nas. I za tebe.« »Bit ću hrabra«, rekla je. »Samo reci mojoj sestri da se ona mora početi bojati.« Prvi put Gaëton se nasmiješio, a Vianne je shvatila zašto je ovaj muškarac oštra, koščata lica u prosjačkoj odjeći tako zavrtio Isabellinom glavom. Imao je onu vrst osmijeha koji bi zahvatio svaki djelić njegova lica - oči, obraze; čak je imao i jamice. Moji su osjećaji iskreni, govorio je taj osmijeh, i nijedna žena nije mogla ostati imuna na takvu otvorenost. »Oui«, rekao je. »Jer je tako lako reći tvojoj sestri bilo što.«

Vatra. Posvuda je oko nje, pleše. Buktinja. Može je vidjeti u treperavim pramenovima crvene koji dolaze i odlaze. Plamen joj liže lice, prodirući duboko. Posvuda je oko nje, a onda... nestaje. Svijet je leden, bijel, čist i napukao. Trese se od hladnoće, promatra prste kako postaju modri, pucaju, lome se. Raspadaju se poput komadića krede, zaprašivši joj ledena stopala. »Isabelle.« Ptičji pjev. Slavujev. Čuje ga kako pjeva tugaljivu pjesmu. Slavuj znači gubitak, zar ne? Ljubav koja se gasi, ili ne traje, ili nikad nije ni postojala. Postoji o tome i pjesma, pomislila je. Oda. Ne, nije to ptica. Muškarac. Kralj vatre, možda. Princ što se skriva u ledenoj šumi. Vuk. Pogledom traži tragove u snijegu.


»Isabelle. Probudi se.« U mašti je čula njegov glas. Gaëton. Nije zapravo bio tamo. Bila je sama - uvijek je bila sama - a sve je ovo previše čudno da bude bilo što osim sna. Bila je i vruća i hladna i bolna i izmoždena. Sjetila se nečeg - glasne buke, Vianneina glasa. Ne vraćaj se. »Ovdje sam.« Osjetila je kako sjeda pored nje. Madrac se udubio pod njegovom zamišljenom težinom. Nešto hladno i vlažno pritisnulo joj je čelo i bilo je tako lijepo da je načas bila zbunjena. A onda je osjetila kako usnama dotiče njezine, pa zastaje; rekao je nešto što nije mogla čuti, zatim se povukao. Ćutjela je kraj poljupca, duboko kao i početak. Bilo je tako... stvarno. Željela je reći: »Ne ostavljaj me«, ali nije mogla, ne opet. Bila je toliko umorna od preklinjanja drugih da je vole. Uostalom, nije zapravo bio tamo, pa čemu onda bilo što govoriti. Sklopila je oči i otkotrljala se od muškarca kojeg nije bilo.

Vianne je sjela na Beckov krevet. Bilo je blesavo na taj način razmišljati, ali što je - tu je. Sjedila je u toj sobi koja je postala njegova, nadajući se da neće uvijek biti njegova u njezinim mislima. U rukama joj je bila mala fotografija njegove obitelji. Svidjela bi vam se Hilda. Evo, poslala vam je ovu štrudlu, madame. Zato što trpite klipana kao što sam ja. Vianne je teško progutala. Nije više plakala za njime. Odbijala je, ali Bože, željela je plakati zbog svega, zbog onoga što je učinila, onoga što je postala. Željela je plakati zbog muškarca kojeg je ubila i sestre koja možda više nije među živima. Odluka je bila laka - ubiti Becka da spasi Isabelle. Pa zašto je onda Vianne tako brzo sestri okrenula leđa? Ovdje nisi dobrodošla. Kako je mogla izreći takvo što rođenoj sestri? Što ako su to bile posljednje riječi koje će ikad među njima biti izgovorene? Dok je sjedila, zureći u portret (recite mojoj obitelji), čekala je kucanje na vratima. Prošlo je četrdeset osam sati od Beckova ubojstva. Nacisti bi trebali stići svaki čas. Nije bilo pitanje hoće li, nego kad. Lupat će joj na vrata i provaliti unutra. Satima je mozgala što joj je činiti. Da ode do zapovjednika i prijavi Beckov nestanak? (Ne, glupo, zašto bi Francuskinja takvo što prijavila?) Ili da čeka dok oni ne dođu njoj? (To, pak, nikad nije bilo mudro.) Ili da pokuša pobjeći? To je odmah podsjeti na Saru i mjesečinom obasjanu noć koja će je uvijek podsjećati na krvave tragove na djetetovu licu, što je ponovno vrati na početak.


»Mama?« rekla je Sophie stojeći na pragu, i držeći dječaka. »Moraš nešto pojesti«, nastavila je. Narasla je; bila je gotovo Vianneine visine. Kad se to dogodilo? I bila je mršava. Vianne se sjetila kad je njezina kći imala obraze oble poput jabuke i oči što su vragolasto iskrile. Sad je bila poput svih njih, kao daju je netko rastegnuo, i činila se starijom od svoje dobi. »Uskoro će nam doći na vrata«, rekla je Vianne. Često je to govorila u ova protekla dva dana, tako da njezine riječi nisu nikoga iznenadile. »Sjećaš se što treba učiniti?« Sophie ozbiljno kimne. Znala je koliko je ovo bilo važno, iako nije znala što se dogodilo sa satnikom. Zanimljivo, ali nije ni pitala. Vianne je počela: »Ako me odvedu...« »Neće«, presjekla je Sophie. »A što ako me ipak odvedu?« upitala je Vianne. »Čekamo te tri dana, a onda idemo kod majke Marie- Therese u samostan.« Uto netko zakuca na vrata. Vianne skoči na noge toliko brzoda posrne u stranu i kukom udari o ugao stola, ispustivši iz ruke fotografiju. Staklo se rasprsne. »Pođi gore, Sophie. Odmah.« Sophie iskolači oči, ali znala je da ne smije prigovarati. Čvršće je stegnula malenog i požurila gore. Kad je Vianne čula da se vrata zatvaraju, zagladila je svoju iznošenu suknju. Bila se s pažnjom odjenula, u sivi vuneni kardigan i mnogo puta prekrojenu crnu suknju. Pristojan izgled. Kosa joj je bila uvijena viklerima i brižljivo počešljana u valove koji su smekšali njezino mršavo lice. Ponovno se začula lupa na vratima. Dopustila je sebi da jednom duboko udahne, smirujući dah dok je prolazila sobom. Disanje joj je bilo gotovo sasvim mirno kad je otvorila vrata. Dvojica pripadnika Schutzstaffela - SS-a - bila su tamo, naoružana. Niži se progura pored Vianne, grubo je odgurnuvši dok je ulazio u kuću. Išao je od sobe do sobe, gurajući stvari, bacajući na pod ono nešto malo sitnica što je ostalo. Na pragu Beckove sobe zastane i okrene se. »Ovo je soba Hauptmanna Becka?« Vianne kimne. Viši vojnik brzo priđe Vianne, nagnuvši se naprijed kao da ga je snažan nalet vjetra ošinuo po leđima. Gledao je dolje na nju, čelo mu je bilo zaklonjeno crnom vojničkom kapom. »Gdje je on?« »Ka... kako bih ja to mogla znati?« »Tko je gore?« upitao je vojnik. »Čujem nešto.« Ovo je bilo prvi put da ju je netko upitao za Arija. »Moja... djeca.« Laž joj je zastala u grlu, izišla previše mekano. Pročistila je grlo i pokušala ponovno: »Možete poći gore, naravno, ali molim vas, nemojte probuditi dijete. On... ima gripu. Možda čak i tuberkulozu.« Potonje je dometnula znajući koliko se nacisti plaše boleština.


Kimnuo je drugom Nijemcu koji je samouvjereno krenuo uz stube. Čula ga je kako se gore vrzma. Strop je škripao. Vratio se trenutak kasnije i nešto rekao na njemačkom. »Pođite s nama«, rekao je viši od dvojice. »Siguran sam da nemate što skrivati.« Zgrabio je Vianne za ruku i odvukao do crnog Citroena parkiranog pred kapijom. Ugurao ju je na stražnje sjedalo i zalupio vratima. Vianne je imala nekih pet minuta da promisli o situaciji prije nego što se ponovno zaustave i odvuku je uz kamene stube gradske vijećnice. Na trgu je bilo ljudi, vojnika i mještana. Mještani su se brže-bolje raspršili čim se Citroen parkirao. »To je Vianne Mauriac«, čula je kako netko kaže, žena. Stisak nacista na njezinim nadlakticama bio je bolan, ali nije ispustila ni glasa dok su je vukli prema gradskoj vijećnici pa gore uz splet uskih stuba. Tamo ju je gurnuo kroz otvorena vrata. Očima je trebalo nekoliko trenutaka da se prilagode polumraku. Bila je u sobičku bez prozora, kamenih zidova i drvenoga poda. Stol je stajao nasred sobe, na njemu samo jedna obična crna lampa koja je bacala stožac svjetlosti na izgrebeno drvo. Iza stola- ali i ispred - bila je jedna drvena stolica. Iza leđa čula je vrata kako se otvaraju pa zatvaraju. Zatim korake; znala je da joj netko prilazi sleđa. Ćutjela je njegov miris- kobasice i cigarete - i mošusnu notu znoja. »Madame«, izgovorio je toliko blizu njezina uha da se trgnula. Ruka se provukla oko njezina struka, čvrsto je stegnuvši. »Imate li kakvo oružje?« upitao je, njegov jeziv francuski rastezao je slogove. Pipao ju je po bokovima, klizio svojim paukovim prstima preko dojki - blago ih pritom stisnuvši - a onda niz noge. »Nemate oružje. Dobro.« Prošao je pored nje i sjeo za stol. Plave oči žmirkale su ispod sjajne vojničke kape. »Sjednite.« »Ja sam Sturmbannführer Von Richter. Vi ste madame Vianne Mauriac?« Kimnula je. »Znate zašto ste ovdje«, rekao je, uzevši cigaretu iz džepa i pripalivši je šibicom koja je bljesnula među sjenkama. »Ne znam«, nesigurnim je glasom rekla, ruke su joj samo blago drhtale. »Hauptmann Beck je nestao.« »Nestao? Jeste li sigurni?« »Kad ste ga posljednji put vidjeli, madame?« Narnrštila se. »Teško da vodim računa o njegovom kretanju, ali ako se baš moram sjetiti... rekla bih prije dvije večeri. Bio je prilično uzrujan.« »Uzrujan?« »Bilo je to zbog onog oborenog pilota. Bio je silno nesretan što ga nisu uspjeli pronaći. Herr satnik je vjerovao da ga netko skriva.«


»Netko?« Vianne se prisili da ne odvrati pogled; nije ni nervozno lupkala nogom po podu, niti se počešala kad joj se svrbež stao neugodno širiti vratom. »Cijeli je dan tražio pilota. Kad je došao kući, bio je... pa uzrujan je jedina riječ koju mogu upotrijebiti. Popio je cijelu bocu vinjaka i u bijesu porazbijao nekoliko stvari u mojoj kući. A onda...« Zastala je, namjerno se još više namrštivši. »A onda?« »Sigurna sam da to ništa ne znači.« Lupio je dlanom o stol toliko snažno da je svjedost zatreperila. »Što?« »Herr satnik je najednom rekao: ›Znam gdje se skriva‹ pa zgrabio svoje oružje i izišao iz moje kuće. Vidjela sam kako je skočio na motocikl i odvezao se cestom, vrlo opasnom brzinom, i onda... ništa. Nije se vratio. Pretpostavila sam da je zauzet u glavnom zapovjedništvu. Kako rekoh, ne tiču me se njegovi odlasci i dolasci.« Muškarac je povukao dugi dim iz cigarete. Vršak je zabljesnuo crvenom, a onda polako izblijedio u crno. Pepeo se rasuo po stolu. Proučavao ju je iza koprene od dima. »Muškarac ne bi želio napustiti ženu tako lijepu kao što ste vi.« Vianne se nije ni pomaknula. »Pa«, najzad je rekao, bacivši opušak na pod. Naglo je ustao i ugazio još uvijek goruću cigaretu, zgnječivši je petom čizme. »Pretpostavljam da mladi Hauptmann nije toliko vješto baratao oružjem kao što je trebao. Wehrmacht«, dometnuo je vrteći glavom. »Vrlo često znaju razočarati. Disciplinirani su, ali ne i... gorljivi.« Obišao je stol i prišao Vianne. Kad se sasvim približio, stao je. Pristojnost je to zahtijevala. »Hauptmannova nesreća je moja sreća.« »Oh?« Njegov pogled spustio se niz njezin vrat do blijede kože nad grudima. »Treba mi mjesto za stanovanje. Hotel Bellvue me više ne zadovoljava. Vjerujem da će mi u vašoj kući biti sasvim udobno.«

Kad je Vianne izišla iz gradske vijećnice, osjećala se kao da ju je poplava izbacila. Bila je nesigurna na nogama i blago se tresla. Dlanovi su joj bili vlažni, čelo ju je svrbjelo. Kamo god da je pogledala po trgu, vidjela je vojnike; ovih dana sve je bilo preplavljeno crnim uniformama esesovaca. Čula je kako je netko povikao Halt!pa se okrenula i ugledala dvije žene u odrpanim kaputima sa žutim zvijezdama na prsima, koje je na koljena natjerao vojnik s pištoljem. Zgrabio je jednu i povukao je na noge dok je druga vriskala. Bila je to madame Fournier, mesareva žena. Njezin sin Gilles je povikao: »Ne možete odvesti moju mamu«, i nasrnuo na dva francuska policajca u blizini. Žandar je zgrabio dječaka, protresavši ga dovoljno snažno da ga zaustavi. »Ne budi glup.«


Vianne nije ni časa oklijevala. Vidjela je svog bivšeg učenika u nevolji i krenula prema njemu. Bio je još dječak, za Boga miloga. Sophien vršnjak. Vianne je bila njegova učiteljica kad još nije znao ni čitati. »Što to radite?« željela je znati, shvativši trenutak prekasno da je trebala smiriti glas. Policajac se okrenuo i pogledao je. Paul. Udebljao se otkako ga je posljednji put vidjela. Lice mu je bilo toliko podbuhlo da su mu se oči činile sitne poput čioda. »Ne miješajte se, madame«, rekao je Paul. »Madame Mauriac«, zavapio je Gilles. »Odvode moju mamu u vlak! Želimpoći s njom!« Vianne je pogledala u Gillesovu mamu, madame Fournier, mesarevu ženu, i vidjela poraz u njezinim očima. »Pođi sa mnom, Gilles«, rekla je Vianne, ne razmišljajući. »Merci«, šapnula je madame Fournier. Paul je ponovno privukao Gillesa sebi. »Dosta! Mali pravi scene. Ide i on s nama.« »Ne!« rekla je Vianne. »Paul, molim te, pa svi smo mi Francuzi.« Nadala se da će ga time, što ga je zazvala imenom, podsjetiti da su prije svega ovoga bili dio zajednice. Bila je učiteljica njegovim kćerima. »Dječak je francuski građanin. Ovdje je rođen!« »Ne zanima nas gdje je rođen, madame. Na popisu je. Ide s nama.« Oči mu se suze. »Želite li uložiti prigovor?« Madame Fournier sad je plakala, stežući dječakovu ruku. Drugi je policajac puhnuo u zviždaljku i s puškom pogurao Gillesa naprijed. Gilles i njegova majka posrćući su se pridružili gomili drugih koje su vodili prema željezničkom kolodvoru. Ne zanima nas gdje je rođen, madame. Beck je bio u pravu. To što je rođen u Francuskoj više ne može zaštititi Arija. Čvrsto je stegnula torbicu pod pazuhom i uputila se kući. Kao i obično, cesta je postala blatnjava i uništila joj je cipele prije nego što je dospjela do Le Jardina. Djeca su ležala u dnevnoj sobi. Olakšanje im je opustilo ramena. Umorno se osmjehnula dok je spuštala torbu. »Jesi dobro?« rekla je Sophie. Ari je odmah poletio prema njoj, s osmijehom od uha do uha, raširivši ruke za zagrljaj, govoreći »mama« uz osmijeh koji je dokazivao da razumije pravila ove nove igre. Uzela je trogodišnjaka u naručje i čvrsto ga zagrlila. »Ispitivali su me i onda pustili. To je dobra vijest«, rekla je. »A loša?«


Vianne pogleda kćer, poražena. Sophie je odrasla u svijetu gdje su dječake iz njezina razreda trpali u vlakove poput stoke, držeći ih na nišanu, i možda ih više nikad neće vidjeti. »Ovdje će se useliti drugi Nijemac.« »Hoće li on biti kao Herr satnik Beck?« Vianne pomisli na zvjerski bljesak u Von Richterovim ledenim plavim očima i načina kako ju je »pretresao«. »Ne«, nježno je rekla. »Mislim da neće. Ne obraćaj mu se, osim ako to nije nužno. Ne gledaj ga. Budi nevidljiva koliko to bude moguće. I, Sophie, počeli su deportirati Židove rođene u Francuskoj - i djecu. Trpaju ih u vlakove i šalju u radne logore.« Vianne stegne stisak oko Rachelina sina. »On je sada Daniel. Tvoj brat. Uvijek. Čak i kad smo sami. Moramo se držati priče da sam ga usvojila od rođakinje iz Nice. Ne smijemo nijednom pogriješiti, inače će ga odvesti - kao i nas. Razumiješ li? Ne želim da itko ikad zatraži njegove dokumente.« »Plašim se, mama«, tiho je rekla Sophie. »I ja, Sophie«, bilo je sve što je Vianne mogla reći. U ovome su sada bile zajedno, izložene tom strašnom riziku. Prije nego što je dospjela bilo što drugo reći, začulo se kucanje na vratima i Sturmbannführer Von Richter ušao je u njihov dom, stojeći ravno poput oštrice bajuneta, ravnodušna izraza lica pod sjajnom vojničkom kapom. Željezni križevi visjeli su na raznim mjestima na njegovoj crnoj odori - na podignutom ovratniku, prsima. Značka u obliku svastike resila mu je lijevi džep na prsima. »Madame Mauriac«, rekao je. »Vidim da ste po kiši pješačili do kuće.« »Mais oui«, odvratila je zagladivši vlažnu, kovrčavu kosu od lica. »Trebali ste tražiti da vas moju ljudi odvezu. Prelijepa žena kao što ste vi ne bi trebala klipsati kroz blato poput junice.« »Oui, merci. Drugi put ću se drznuti da ih takvo što zamolim.« Krenuo je naprijed ne skidajući kapu. Pogledao je naokolo, sve proučavajući pogledom. Bila je sigurna da je zamijetio prazninena zidovima gdje su nekoć bile slike i praznu policu kamina, i svjetliji pod tamo gdje su sagovi bili prostrti desetljećima. Ničeg više nije bilo. »Da. Ovo će biti u redu.« Pogledao je djecu. »A koga to imamo ovdje?« upitao je na groznom francuskom. »Moj sin«, rekla je Vianne stojeći pored njega, primaknuvši se dovoljno da ih oboje dodiruje. Nije rekla Daniel, samo za slučaj da je Ari ne ispravi. »I moja kći, Sophie.« »Ne sjećam se da je Hauptmann Beck spomenuo dvoje djece.« »A i zašto bi, Herr Sturmbannführer? Teško da je takvo što vrijedno spomena.« »Pa«, rekao je kruto kimnuvši Sophie, »ti, mala, donesi moje torbe.« Vianne je rekao: »Pokažite mi sobe. Sam ću odabrati koju želim.«


Dvadeset osam

I

sabelle se probudila u mrklome mraku. U bolovima. »Budna si, zar ne?« netko je pored nje rekao.

Prepoznala je Gaëtonov glas. Koliko je samo puta u protekle dvije godine zamišljala kako leži u krevetu s njime? »Gaëton«, rekla je, a s njegovim imenom nadošla su i sjećanja. Štagalj. Beck. Sjela je toliko brzo da joj se u glavi zavrtjelo. »Vianne«, reklaje. »Sestra ti je dobro.« Upalio je uljnu lampu i spustio je na preokrenuti sanduk za jabuke pored kreveta. Svjetlost boje karamela ih obgrli, u tom crnilu stvorivši malen, ovalan svijet. Dotaknula je bolno mjesto na ramenu, lecnuvši se. »Gad me je pogodio«, rekla je, iznenađena kad je shvatila da se takvo što moglo zaboraviti. Sjetila se kako je sakrila pilota i kako ju je Vianne pronašla... sjetila se kako je bila u podrumu, sama s mrtvim pilotom... »A ti si ga ubila.« Sjetila se kako je Beck otvorio vratašca i uperio u nju pištolj. Sjetila se dva pucnja... i kako izlazi iz podruma, teturajući, osjećajući vrtoglavicu. Je li uopće bila svjesna da ju je ustrijelio? Vianne drži krvavu lopatu. Pored nje leži Beck, u lokvi krvi. Vianne blijeda kao kreda, trese se. Ja sam ga ubila. Nakon toga sjećanja su joj postala mutna, osim Vianneina gnjeva. Nisi dobrodošla ovdje... Ako se vratiš, sama ću te prijaviti. Isabelle se polako spusti u ležeći položaj. Sjećanja su boljela više od ozljede. Barem je jednom Vianne bila u pravu što je odbacila Isabelle. Gdje joj je bila pamet da onako sakrije pilota na sestrinom imanju, i to dok je tamo stanovao njemački satnik? Nije ni čudo što joj ljudi nisu vjerovali. »Koliko sam već ovdje?« »Četiri dana. Ozljeda ti je već puno bolje. Sestra ti ju je lijepo zašila. A groznica je tek jučer popustila.« »A... Vianne? Ona nije dobro, naravno. Kako je?« »Zaštitili smo je kako smo najbolje mogli. Odbila je pobjeći. Henri i Didier zakopali su oba tijela, očistili štagalj i rastavili motocikl.« »Ispitivat će je«, rekla je Isabelle. »Proganjat će je ubojstvo tog čovjeka. Ona ne zna mrziti.« »Naučit će prije nego što ovaj rat svrši.« Isabelle osjeti kako joj se želudac grči od srama i kajanja. »Volim je, znaš. Ili barem to želim. Kako to mogu zaboraviti onog časa kad se oko nečeg porječkamo?« »I sama je na granici rekla nešto slično.«


Isabelle se počela okretati pa zastenjela od bola u ramenu. Duboko udahnuvši, stisnula je zube i polako se okrenula na drugu stranu. Pogrešno je procijenila njegovu blizinu; ležao je na leđima, zureći u strop. »Vianne je bila na granici?« »Bila si u lijesu na zaprežnim kolima. Željela se uvjeriti da smo sigurno prešli.« Čula je osmijeh u njegovu glasu, ili je to samo umislila. »Prijetila je da će me ubiti ako se ne budem pobrinuo za tebe.« »Moja sestra je to rekla?« Nije mu sasvim povjerovala. Ali teško da je mogla povjerovati i da je Gaëton bio tip muškarca koji bi lagao da pomiri sestre. Iz profila, crte njegova lica bile su oštre poput britve, čak i pod svjetlošću svjetiljke. Nije ju želio pogledati, a i ležao je na samome rubu kreveta. »Mislila je da nećeš preživjeti. Oboje smo se toga plašili.« Rekao je to tako mekano da je jedva uspjela čuti. »Imam osjećaj kao da smo opet kao prije«, oprezno je rekla, strepeći da ne kaže nešto pogrešno. I još više strepeći da ne kaže ništa. Tko zna kad će dobiti drugu priliku u ovako nesigurnim vremenima. »Ti i ja sami u mraku. Sjećaš se?« »Sjećam se.« »Već mi se čini kao da se ono u Tour su dogodilo prije čitave vječnosti«, nastavila je. »Bila sam još djevojčica.« Nije rekao ništa. »Pogledaj me, Gaëton.« »Spavaj, Isabelle.« »Znaš da ću nastaviti s pitanjima sve dok više ne budeš mogao izdržati.« »Nemoj.« Glas mu je bio grub. »Poljubio si me«, rekla je. »To nije bio san.« »Ne možeš se toga sjećati.« Isabelle je osjetila nešto čudno u njegovu glasu, mali treptaj u svojim grudima. »Želiš me, kao što i ja želim tebe«, rekla je. Zatresao je glavom niječno, ali tišina je bila ono što je čula; njegovo ubrzano disanje. »Misliš da sam previše mlada, nevina i nepromišljena. Da u svemu pretjerujem. Shvaćam. To je ono što uvijek slušam o sebi. Nezrela sam.« »Nije u tome stvar.« »Ali varaš se. Možda si bio u pravu prije dvije godine. Rekla sam ti da te volim, što je vjerojatno zvučalo suludo.« Uvukla je dah. »Ali sad nije, Gaëton. Možda je baš to jedina razumna stvar u svemu ovome. Ljubav, mislim. Vidjeli smo kako nam se pred očima ruše zgrade, kako naše prijatelje deportiraju. Bog zna hoćemo li ih ikad više vidjeti. Mogla sam umrijeti, Gaëton«, tiho je rekla. »Ne kažem ovo samo kako bih od tebe izmamila poljubac. Istina je, i to vrlo dobro znaš. Oboje bismo mogli već sutra umrijeti. A znaš za čime bih najviše žalila?« »Za čime?«


Isabelle se počela okretati pa zastenjela od bola u ramenu. Duboko udahnuvši, stisnula je zube i polako se okrenula na drugu stranu. Pogrešno je procijenila njegovu blizinu; ležao je na leđima, zureći u strop. »Vianne je bila na granici?« »Bila si u lijesu na zaprežnim kolima. Željela se uvjeriti da smo sigurno prešli.« Čula je osmijeh u njegovu glasu, ili je to samo umislila. »Prijetila je da će me ubiti ako se ne budem pobrinuo za tebe.« »Moja sestra je to rekla?« Nije mu sasvim povjerovala. Ali teško da je mogla povjerovati i da je Gaeton bio tip muškarca koji bi lagao da pomiri sestre. Iz profila, crte njegova lica bile su oštre poput britve, čak i pod svjetlošću svjetiljke. Nije ju želio pogledati, a i ležao je na samome rubu kreveta. »Mislila je da nećeš preživjeti. Oboje smo se toga plašili.« Rekao je to tako mekano da je jedva uspjela čuti. »Imam osjećaj kao da smo opet kao prije«, oprezno je rekla, strepeći da ne kaže nešto pogrešno. I još više strepeći da ne kaže ništa. Tko zna kad će dobiti drugu priliku u ovako nesigurnim vremenima. »Ti i ja sami u mraku. Sjećaš se?« »Sjećam se.« »Već mi se čini kao da se ono u Tour su dogodilo prije čitave vječnosti«, nastavila je. »Bila sam još djevojčica.« Nije rekao ništa. »Pogledaj me, Gaeton.« »Spavaj, Isabelle.« »Znaš da ću nastaviti s pitanjima sve dok više ne budeš mogao izdržati.« »Nemoj.« Glas mu je bio grub. »Poljubio si me«, rekla je. »To nije bio san.« »Ne možeš se toga sjećati.« Isabelle je osjetila nešto čudno u njegovu glasu, mali treptaj u svojim grudima. »Želiš me, kao što i ja želim tebe«, rekla je. Zatresao je glavom niječno, ali tišina je bila ono što je čula; njegovo ubrzano disanje. »Misliš da sam previše mlada, nevina i nepromišljena. Da u svemu pretjerujem. Shvaćam. To je ono što uvijek slušam o sebi. Nezrela sam.« »Nije u tome stvar.« »Ali varaš se. Možda si bio u pravu prije dvije godine. Rekla sam ti da te volim, što je vjerojatno zvučalo suludo.« Uvukla je dah. »Ali sad nije, Gaeton. Možda je baš to jedina razumna stvar u svemu ovome. Ljubav, mislim. Vidjeli smo kako nam se pred očima ruše zgrade, kako naše prijatelje deportiraju. Bog zna hoćemo li ih ikad više vidjeti. Mogla sam umrijeti, Gaeton«, tiho je rekla. »Ne kažem ovo samo kako bih od tebe izmamila poljubac. Istina je, i to vrlo dobro znaš. Oboje bismo mogli već sutra umrijeti. A znaš za čime bih najviše žalila?« »Za čime?«


Von Richter je uzeo sobu na katu. Vianne mu je prepustila cijeli kat, odlučivši se s djecom preseliti u manju sobu u prizemlju, gdje su spavali zajedno u bračnom krevetu. U Beckovoj sobi. Nije ni čudo da ga je sanjala. U zraku je zaostao njegov miris, podsjećajući je da muškarac kojeg je poznavala više nije živ, da ga je ubila. Čeznula je za time da se iskupi za svoj grijeh, ali što je mogla? Ubila je čovjeka - časnog, unatoč svemu. Nije bilo važno što je bio neprijatelj, čak ni to što je time spasila sestru. Znala je da je ispravno postupila. Nije bila dvojba ono što ju je proganjalo. Nego sam čin. Ubojstvo. Izišla je iz sobe i tiho za sobom zatvorila vrata. Von Richter je sjedio na divanu, čitajući knjigu i ispijajući šalicu prave kave. Aroma joj gotovo izazove mučninu od čežnje. Nacist je ovdje živio već nekoliko dana i svako bi jutro osjetila bogat miris gorke pržene kave - a Von Richter se trudio da ga osjeti, i poželi. Ali nije mogla popiti ni gutljaj ; i za to se pobrinuo. Jučer ujutro izlio je cijeli lončić u sudoper, pritom se smiješeći. Bio je muškarac koji je stjecajem okolnosti dobio moć, i ščepao je objema rukama. Spoznala je to već nakon prvih nekoliko sati od njegova dolaska, kad je odabrao najbolju sobu i pokupio najtoplije deke za svoj krevet, kad je uzeo sve jastuke u kući i sve svijeće, ostavivši Vianne samo s jednom uljnom lampom. »Herr Sturmbannführer«, rekla je zagladivši svoju bezobličnu haljinu i iznošeni kardigan. Nije podignuo pogled s njemačkih novina koje su mu zaokupile pažnju. »Još kave.« Uzela je njegovu praznu šalicu i pošla u kuhinju, brzo se vrativši s drugom šalicom. »Saveznici gube vrijeme u Sjevernoj Africi«, rekao je uzimajući šalicu i stavivši je na stol pored sebe. »Oui, Herr Sturmbannführer.« Ruka mu se stegne oko njezina zapešća dovoljno snažno da joj ostavi modricu. »Dolaze mi gosti na večeru. Vi ćete kuhati. I neka se onaj mali ne mota oko nas. Dreči kao svinja koju kolju.« Pustio ju je. »Oui, Herr Sturmbannführer.« Žurno se udaljila od njega, pokupivši se u svoju sobu. Nagnula se i probudila Daniela, osjetivši njegov mekani dah na pregibu svoga vrata. »Mama«, promumljao je, bjesomučno sišući palac. »Sophie preglasno hrče.« Vianne se nasmiješila i ispružila ruku kako bi promrsila Sophienu kosu. Nevjerojatno, ali čak i u ratno doba, kad su svi bili prestravljeni i izgladnjeli, djevojčica njezine dobi i dalje je mogla spavati kao klada. »Zvučiš kao vodeni bivol, Sophie«, zadirkivala ju je Vianne.


»Jako smiješno«, promumljala je Sophie i sjela. Dobacila je pogled prema zatvorenim vratima. »Je li Herr Krumpirova zlatica još ovdje?« »Sophie!« prekori je Vianne zabrinuto pogledavši prema vratima. »Ne može nas čuti«, rekla je Sophie. »Svejedno«, tiho je rekla Vianne. »Ne mogu ni zamisliti zašto bi našeg gosta usporedila s kukcem koji jede krumpir.« Pokušala je zadržati ozbiljan izraz lica. Daniel je zagrlio Vianne i sočno je poljubio. Kad ga je potapšala po leđima pa privukla bliže, nosom pritisnuvši pahuljastu mekoću njegova obraza, čula je kako se pred kućom pokreće motor. Hvala Bogu. »Otišao je«, promrsila je dječaku. »Dođi, Sophie.« Odnijela je Daniela u dnevnu sobu, koja je i dalje mirisala na svježe skuhanu kavu i mušku kolonjsku vodicu, te počela sa svojim svakodnevnim poslovima.

Otkako je Isabelle pamtila, ljudi su za nju govorili da je nepromišljena. A onda i brzopleta, i u posljednje vrijeme, lakoumna. U proteklih godinu dana dovoljno je sazrela da shvati koliko je sve to bila istina. Otkako zna za sebe, prvo bi nešto učinila, a tek onda promislila o posljedicama. Možda je razlog tomu bio stalan osjećaj usamljenosti. Nitko joj nikad nije bio oslonac, najbolji prijatelj. Nije imala nikoga s kime bi razgovarala o strategijama ili pokušala riješiti probleme. Povrh svega, nikad se nije znala svladati. Možda zato što nikad nije imala što izgubiti. Sada je, međutim, spoznala što znači strah, nešto - ili nekoga - željeti toliko da te srce boli. Stara bi Isabelle jednostavno rekla Gaëtonu da ga voli i pustila da sve karte padnu na stol. Nova Isabelle je poželjela otići a da niti ne pokuša. Nije znala bi li mogla podnijeti da još jednom bude odbijena. Pa ipak. Bio je rat. Vrijeme je bilo luksuz koji nitko više nije imao. Sutra se činilo prolaznim poput poljupca u noći. Stajala je u maloj prostoriji s kosim krovom koja im je u sigurnoj kući služila kao kupaonica. Gaëton je donio kante s vrućom vodom da se okupa, i ona je uživala u bakrenoj kadi sve dok se voda nije ohladila. Zrcalo na zidu bilo je napuklo i nakrivo je visjelo pa joj je odraz bio razlomljen, jedna strana lica malo niža od druge. »Kako se možeš plašiti?« rekla je svom odrazu. Prelazila je Pireneje po snijegu i plivala u hladnim brzacima rijeke Bidassoa, pod reflektorima Španjolaca. Jednom je čak zamolila gestapovca da joj prenese kofer pun krivotvorenih dokumenata preko njemačke kontrolne točke »jer se činio tako snažnim, a ona je bila silno umorna od


puta.« Ali nikad nije bila ovako nervozna kao što je bila sad. Odjednom je shvatila kako žena može samo jednom odlukom cijeli svoj život okrenuti naglavce. Duboko udahnuvši, ovila je oko sebe pohabani ručnik i vratila se u glavnu prostoriju sigurne kuće. Zastala je na pragu dovoljno da smiri svoje podivljalo srce (uzaludan pokušaj) i otvorila vrata. Gaëton je stajao pored zamračenog prozora u svojim dronjcima, još uvijek umrljanima njezinom krvlju. Nervozno se nasmiješila i posegnula za rubom ručnika koji je na grudima svezak, u čvor. Umirio se toliko da se činilo kao da je prestao disati, čak i kad se njezino disanje ubrzalo. »Nemoj to raditi, Iz.« Oči su mu se suzile - prije, rekla bi da je to bijes, ali sad je bila pametnija. Odmotala je ručnik i pustila da padne na pod. Zavoj na njezinoj rani bio je sve što je imala na sebi. »Što želiš od mene?« upitao je. »Znaš.« »Nevina si. Rat je. Ja sam zločinac. Koliko ti još razloga moram navesti da se makneš od mene?« Bili su to argumenti za neki drugi svijet. »Da su druga vremena, natjerala bih te da trčiš za mnom«, rekla je koraknuvši naprijed. »Morao bi se debelo pomučiti da me vidiš golu. Ali nemamo vremena, zar ne?« Na no tiho priznanje zapljusne je val tuge. Tako je to bilo od samoga početka; nisu imali vremena. Nisu se mogli udvarati, zaljubiti se i vjenčati, i imati djecu. Sutra za njih možda ne postoji. Mrzila je što će njezin prvi put biti okupan tugom, utopljen u osjećaj gubitka nečega što su tek pronašli, ali takav je danas bio svijet. Samo je jedno znala sa sigurnošću: željela je da bude prvi muškarac u njezinu krevetu. Željela je da ga se sjeća koliko traje vječnost. »Časne sestre su uvijek govorile da neću dobro završiti. Mislim da su mislile na tebe.« Prišao je i obujmio joj lice dlanovima. »Plašiš me, Isabelle.« »Poljubi me«, bilo je sve što je mogla reći. Na prvi dodir njegovih usana sve se promijenilo, ili se promijenila Isabelle. Drhtaj želje prošao je njome, zaustavio joj dah. Osjetila je kako se gubi u njegovim rukama pa ponovno pronalazi, raspada pa ponovno sastavlja. Riječi »volim te« gorjele su u njoj, očajnički trebajući dobiti glas. Ali i više od toga, željela je čuti te riječi, željela je da joj samo jednom kaže da je voli. »Požalit ćeš zbog ovoga«, rekao je. Kako je mogao to reći? »Nikad. A ti?« »Već sam požalio«, tiho je odvratio. Onda ju je opet poljubio.


Dvadeset devet dući tjedan bio je gotovo nepodnošljiv blagoslov za Isabelle. Dugi razgovori uz svijeće, držanje za ruke i milovanja; noćima bi je budila bolna žudnja, vodila bi ljubav pa ponovno utonula u san. Ovoga dana, kao i svakoga drugoga, Isabelle se probudila neispavana, osjećajući blagu bol. Rana na ramenu počela je cijeliti pa ju je sada svrbjela i malo peckala. Osjetila je Gaëtona pored sebe, njegovo tijelo toplo i čvrsto. Znala je da je budan; možda zbog njegovog disanja, ili zato što je stopalom odsutno trljao o njezino, ili zbog šutnje. Jednostavno je znala. Proteklih ga je dana budno promatrala. Ništa što bi učinio nije bilo presitno ili beznačajno a da ona ne bi primijetila. I za najmanju pojedinost bi pomislila, Upamti ovo. Pročitala je bezbroj romantičnih romana u svome životu i sanjala o vječnoj ljubavi; svejedno, nije joj bilo ni na kraj pameti da bi običan, stari dvostruki madrac mogao postati svijet za sebe; oaza. Okrenula se na bok i preko Gaëtona upalila svjetiljku. Na bljedunjavoj svjetlosti, privukla se bliže njemu i prebacila ruku preko njegovih prsa. Sićušan srebrnasti ožiljak sjekao je kožu uz rub njegove raščupane kose. Posegnula je da ga dotakne, prateći ga jagodicom prsta. »Moj brat je bacio kamen na mene. Bio sam prespor da se sagnem«, pojasnio je. »Georges«, dometnuo je s ljubavlju; tenor njegova glasa podsjetio je Isabelle da je Gaëtonov brat bio ratni zarobljenik.

I

Imao je cijeli jedan život o kojem nije znala takoreći ništa. Majku koja je bila švelja, i oca koji je gojio svinje... Živio je negdje u šumi, u kući bez tekuće vode, i samo s jednom prostorijom za sve njih. Odgovarao je na njezina pitanja o svemu i svačemu, ali sam nije započinjao gotovo ništa. Rekao je da bi radije slušao priče o njezinim pustolovinama zbog kojih je bila izbačena iz toliko mnogo škola. Bolje je to nego priče o siromasima koji nekako pokušavaju spojiti kraj s krajem, rekao je. Ali pod svim tim njihovim riječima, pričama koje su dijelili, osjećala je kako se vrijeme osipa. Nisu mogli još dugo ovdje ostati. Ionako su već pretjerali. Dovoljno se oporavila da može putovati. Ne toliko da bi mogla prijeći Pireneje, ali zasigurno više nije morala ležati u krevetu. Kako bi ga mogla ostaviti? Možda se više nikad neće vidjeti. Od toga je najviše strepila. »Jasno mi je, znaš?« rekao je Gaëton. Nje znala na što misli, ali čula je prazninu u njegovom glasu i znala da nije dobro. Tuga koja je došla s njim u krevetu - u istoj mjeri kao i sreća - širila se. »Što ti je jasno?« upitala je, iako nije željela čuti odgovor. »Da svaki naš poljubac može biti i posljednji.« Sklopila je oči.


»Rat je, Iz. Moram se vratiti.« Znala je to i složila se, iako joj se zbog toga stegnulo u grudima. »Znam«, bilo je sve što je mogla prozboriti, strepeći da bi svako dublje grebanje ispod površine boljelo više nego što bi mogla podnijeti. »Bit će taj sastanak u Urrugneu«, rekla je. »Trebala bih biti tamo u srijedu predvečer, ako budemo imali sreće.« »Nemamo sreće«, rekao je. »To si dosad već morala shvatiti.« »Varaš se, Gaëton. Sad kad si me upoznao, nikad me nećeš moći zaboraviti. A i to je nešto.« Nagnula se za poljubac. Rekao je nešto mekano, tiho, o njezine usne; možda: »To nije dovoljno«. Nije marila. Nije željela čuti.

U studenome su se stanovnici Carriveaua ponovno počeli pripremati za preživljavanje još jedne zime. Sada su znali ono što lani nisu: život može biti još gori. Rat se prijeteći nadvio nad cijelim svijetom; u Africi, u Sovjetskom Savezu, i Japanu, na nekom otoku koji se zvao Gudalacanal. Kako su se Nijemci borili na toliko mnogo fronti, zavladala je još veća nestašica hrane, kao i drva i plina i električne energije te najosnovnijih potrepština. Petak ujutro bio je osobito hladan i siv. Nipošto dan za izlazak, ali Vianne je odlučila da je danas bio taj dan. Trebalo je nešto vremena da smogne hrabrosti i napusti kuću s Danielom, ali znala je da se to mora učiniti. Kosa mu je bila toliko kratko ošišana da je bio gotovo ćelav, i odjenula ga je u preveliku odjeću ne bi li se činio još sitnijim. Bilo što, samo da ga makar kako preruši. Prisilila se uspravno koračati gradom, uz nju su bila djeca - Sophie i Daniel. Daniel. Pred pekarnicom je zauzela mjesto na kraju reda. Bez daha je čekala da je netko upita za dječaka, ali žene u redu bile su odveć umorne i gladne i izmučene da bi podignule pogled. Kad je Vianne najzad dospjela do pulta, Yvette je pogleda. Prije samo dvije godine bila je to prelijepa žena, bujne, bakrenocrvene lepršave kose i očiju crnih poput ugljena. Sada, nakon tri godine rata, izgledala je ostarjelo i umorno. »Vianne Mauriac. Nisam vidjela ni tebe ni tvoju kćer već neko vrijeme. Bonjour, Sophie, kako si samo narasla.« Nagnula se i povirila preko pulta. »A tko je ovaj zgodni mladić?« »Daniel«, ponosno je odgovorio. Vianne spusti drhtavu ruku na njegovu ošišanu glavu. »Posvojila sam ga. On je sin Antoineove rođakinje iz Nice. Ona je... umrla.« Yvette odmakne kovrču s očiju pa povuče pramen preko usta dok je zurila dolje u mališana. I sama je imala tri sina, jedan nije bio puno stariji od Daniela. Vianneino srce žestoko je nabijalo u grudima.


Yvette se odmakne od pulta. Pođe prema vratašcima koja su odvajala trgovinu od pekare. »Herr poručniče«, reče potom. »Možete li doći ovamo?« Vianne stegne stisak na ručki pletene košare, prebirući po njoj kao da su tipke klavira. Zdepasti Nijemac lijeno ušeta iz stražnje prostorije, ruku pretrpanih svježe ispečenih baquettea. Ugleda Vianne i stane. »Madame«, rekao je punim ustima, napetih obraza rumenih poput jabuke. Yvette mu tada reče: »Danas više nema kruha, Herr poručniče. Ako ispečem još, sačuvat ću najbolje za vas i vaše ljude. Ova ovdje sirotica nije mogla dobiti ni jučerašnji.« Oči muškarca suze se s odobravanjem. Krenuo je prema Vianne, ravna stopala udarala su o kameni pod. Bez riječi je spustio napola pojedeni baquette u njezinu košaru. Zatim je kimnuo i izišao iz trgovine, za njime je zazvonilo maleno zvonce. Kad su ostale nasamo, Yvette se primakne bliže Vianne, toliko da se ova morala oduprijeti porivu da ustukne. »Čula sam da je esesovac sad u tvojoj kući. Što se dogodilo s naočitim satnikom?« »Nestao je«, jednoličnim je glasom rekla Vianne. »Nitko ne zna gdje je.« »Nitko? Zašto su te odveli na ispitivanje? Svi su to vidjeli.« »Ja sam obična kućanica. Što bih uopće mogla znati o takvim stvarima?« Yvette je još jedan trenutak zurila u nju, nijemo je proučavajući. Potom se odmaknula. »Ti si dobra prijateljica, Vianne Mauriac«, tiho je rekla. Vianne kratko kimne i usmjeri djecu prema vratima. Dani čavrljanja s prijateljicama na ulici davno su prohujali. Sad je bilo opasno uspostaviti i kontakt očima; prijateljski razgovori nestali su kao i maslac i kava i svinjetina. Vani je Vianne zastala na napukloj kamenoj stubi kroz koju se probijao bujni, zaleđeni korov. Imala je zimski kaput što ga sašila od prekrivača za krevet. Kopirala je kroj koji je vidjela u časopisu; dvostruko kopčanje, duljine do koljena, sa širokim pojasom i gumbima koje je skinula s majčine omiljene jakne od tvida, marke Harris. Bio je dovoljno topao za današnji dan, ali uskoro će joj trebati slojevi novinskog papira između kaputa i džempera. Vianne je ponovno omotala maramu oko glave i čvršće je zavezala ispod brade kad ju je nalet ledenog vjetra svom snagom ošinuo po licu. Lišće se kovitlalo na kamenom uličnom podu, preletjevši joj preko nogu u čizmama. Čvrsto je stegnula Danielovu ruku u rukavici i stupila na ulicu. Odmah je znala da nešto nije kako valja. Posvuda je bilo njemačkih vojnika i francuskih žandara - u automobilima, na motociklima, marširaju zaleđenim ulicama, okupljaju se u kafićima. Što god da se tu zbivalo, nije slutilo na dobro, i bilo je uvijek najbolje držati se što dalje od vojnika - naročito nakon pobjeda Saveznika u Sjevernoj Africi. »Dođite, Sophie i Daniel. Idemo kući.«


Na uglu je pokušala skrenuti desno, istom shvativši da je ulica pod barikadama. Sva vrata u ulici bila su zatvorena, kapci na prozorima navučeni. Bistroi su bili prazni. Zrakom se pronosila jeziva slutnja opasnosti. I iduća ulica u koju je skrenula bila je pod barikadama. Dvojica nacističkih vojnika stražarila su na početku, uperivši u njih puške. Prema njima su stupali njemački vojnici, visoko podižući noge u koljenima. Vianne je uzela djecu za ruku i ubrzala korak, ali i svaka iduća ulica bila je pod barikadama, i čuvali su ih stražari. Postalo je očito da je u tijeku provedba nekakvog plana. Kamioni i autobusi grmjeli su na kamenim ulicama, jureći prema gradskom trgu. Vianne je dospjela do trga i zaustavila se, teško dišući, privukavši djecu bliže sebi. Pandemonij. Autobusi su bili poredani u nizu, iskrcavajući putnike - od koji su svi imali žute zvijezde. Žene i djecu su gurali, navlačili, silom ih tjerajući na trg. Nacisti su stajali na rubu trga, užasna, zastrašujuća straža, dok su francuski policajci izvlačili ljude iz autobusa, trgali nakit ženama s vratova, gurali ih puščanim cijevima. »Ti!« povikao je žandar starcu nedaleko od Vianne. »Halt!« Sjedobradi muškarac teško se oslonio na štap i okrenuo prema policajcu, koji je ljutito projurio pored Vianne. Dograbio je starca za hlače. Ovaj ih je pokušao zadržati, ali policajac ga je toliko snažno gurnuo da je odletio u stakleni izlog, koji se potom rasprsnuo. Policajac je svukao starcu hlače, otkrivši njegovo obrezano spolovilo. Na to ga je policajac opet udario kundakom, pa je ponovno odletio. »Mama!« vrisnula je Sophie. Vianne je poklopila rukom kćerina usta. S njihove lijeve strane, mlada žena je bačena na tlo i potom odvučena za kosu kroz gomilu. »Vianne?« Naglo se okrenula i ugledala Hélène Ruelle kako nosi maleni kožnati kofer, za ruku držeći dječaka. Stariji je dječak stajao pored nje. Žuta, ofucana zvijezda odavala ih je. »Uzmi moje sinove«, očajnički je zavapila. »Ovdje?« Vianne se ogledala oko sebe. »Ne, mama«, usprotivio se stariji dječak. »Tata je rekao da se moramo brinuti za tebe. Neću te napustiti. Ako mi pustiš ruku, opet ću krenuti za tobom. Bolje da ostanemo zajedno.« Iza njih je opet zapištala zviždaljka.


Hélène je gurnula mlađeg dječaka prema Vianne, snažno ga stisnuvši uz Daniela. »Zove se Jean Georges, kao njegov ujak. U lipnju će imati četiri. Obitelj mojega supruga je u Burgundiji.« »Nemam njegove dokumente... Ubit će me ako ga uzmem.« »Ti!« Nacist je zaurlao na Hélène. Prišao joj je sleđa, zgrabio je za kosu, umalo je ne zbacivši s nogu. Snažno je udarila o starijeg sina, koji se borio da ostane na nogama. A onda su i Hélène i njezin sin nestali, progutani gomilom. Dječak pored Vianne je cvilio: »Mama«, grcajući u suzama. »Moramo ići«, rekla je Vianne Sophie. »Odmah!« Toliko je snažno stegnula ruku Jean Georgesa da je mali još jače zaplakao. Svaki put kad bi vriskom zazvao majku, trznula bi se i molila ga da umukne. Pojurili su ulicama, prolazeći jednu za drugom, izbjegavajući barikade, vojnike koji su provaljivali u kuće i tjerali Židove na trg. Dvaput su bili zaustavljeni i dopušteno im je proći, samo zato što nisu imali zvijezde na odjeći. Na blatnjavoj cesti morala je usporiti, ali nije zastajala, iako su obojica dječaka udarila u plač. Pred Le Jardinom, Vianne se najzad zaustavila. Von Richterov crni Citroen bio je parkiran pred kućom. »O, ne«, rekla je Sophie. Vianne je pogledala svoju prestravljenu kćer i vidjela vlastiti strah kako se zrcali u tim voljenim očima, i odjednom je znala što joj je činiti. »Moramo ga pokušati spasiti, ili nam se gadno piše, baš kao i njemu«, rekla je. Mrzila je to što mora vlastitu kćer u ovo uvlačiti, ali što je drugo mogla? »Moramo spasiti ovog dječaka.« »Kako?« »Još uvijek ne znam«, priznala je Vianne. »Ali Von Richter...« Kao da ga je time dozvala, nacist se pojavio na ulaznim vratima, pomno dotjeran u svojoj odori. »Ah, madame Mauriac«, rekao je, suzivši pogled dok joj je prilazio. »Tu ste.« Vianne se borila ostati mirna. »Bili smo u gradu, u kupnji.« »Nije baš dan za kupnju. Židove se skuplja i deportira.« Uputio se prema njoj, čizme su mu nabijale po mokroj travi. Pored nje, stablo jabuke bilo je ogoljeno; niti tkanine lepršale su na golim granama. Crvena. Ružičasta. Žuta. I nova - za Becka crna. »A tko je ovaj simpatični malac?« upitao je Von Richter, dotaknuvši dječakov suzama prošarani obraz prstom u crnoj rukavici. »Pri... prijateljičin sin. Majka mu je umrla od tuberkuloze ovaj tjedan.« Von Richter se naglo izmakne, kao da je spomenula bubonsku kugu. »Ne želim to dijete u kući. Je li to jasno? Da ste ga smjesta odveli u sirotište!« Sirotište. Majka Marie- Therese. Kimnula je. »Naravno, Herr Sturmbannführer.«


Nestrpljivo ju je otpravio rukom i stao se udaljavati. Tada je zastao i okrenuo se sučelice Vianne. »Želim da ste večeras u kući za večerom.« »Uvijek sam u kući, Herr...« »Sutra odlazim i želim da mene i moje ljude nahranite kako spada, prije nego što odemo.« »Odlazite?« upitala je, osjetivši kako u njoj buja nada. »Sutra krećemo u okupaciju ostatka Francuske. Više neće biti Slobodne zone. I bilo je već vražje vrijeme. To što smo dopustili da vi Francuzi sami upravljate bila je lakrdija. Doviđenja, madame.« Vianne je ostala u mjestu, ukipivši se, držeći Jean Georgesa za ruku. Ponad dječakovog plača čula je vrata kako se uz škripu otvaraju pa treskom zatvaraju. Onda se pokrenuo motor automobila. Kad je otišao, Sophie reče: »Hoće li ga majka Marie- Therese sakriti?« »Nadam se. Odvedi Daniela u kuću i zaključaj vrata. Ne otvaraj nikome osim meni. Vraćam se čim budem mogla.« Sophie se najednom učini prestarom za svoje godine, premudrom. »Svaka ti čast, mama.« »Vidjet ćemo.« Jedino što joj je preostalo bila je nada. Kad su djeca bila na sigurnom, u kući, ona reče dječaku pored sebe: »Dođi, Jean Georges, idemo u šetnju.« »Kod moje mame?« Nije ga mogla pogledati. »Dođi.«

Dok su Vianne i dječak pješačili natrag do grada, počela je sitna kiša. Jean Georges je naizmjence plakao i zanovijetao, ali Vianne je bila toliko nervozna da ga je jedva čula. Kako bi mogla tražiti od nadstojnice da preuzme takav rizik? Kako ne bi? Prošli su pored crkve pa nastavili prema samostanu skrivenom u pozadini. Red sestara svetoga Josipa osnovalo je 1650. šest istomišljenica, koje su samo željele služiti sirotinji u svojoj zajednici. Red je narastao do nekoliko tisuća članica diljem Francuske, sve dok država, tijekom Francuske revolucije, nije zabranila vjerske zajednice. Neke od tih prvih šest sestara postale su mučenice zbog svojih uvjerenja poslane su na giljotinu zbog svoje vjere. Vianne je krenula prema ulaznim vratima u samostan i podignula težak željezni obruč, pustivši ga da padne o hrastova vrata, snažno zveknuvši. »Zašto smo ovdje?« cvilio je Jean Georges. »Je li tu moja mama?« »Psst.«


Otvorila je jedna redovnica, njezino ljupko, punačko lice bilo je uokvireno bijelim redovničkim velom i crnom kapuljačom halje. »Ah, Vianne«, rekla je smiješeći se. »Sestro Agatha, voljela bih razgovarati s nadstojnicom. Ako je moguće.« Redovnica uzmakne jedan korak, njezina halja zašušti na kamenom podu. »Provjerit ću. Vas dvoje pričekajte u vrtu.« Vianne kimne. »Merci.« Ona i maleni krenu kroz hladne kolonade. Na kraju jednog od lučnih prolaza, skrenu lijevo i uđu u vrt. Bio je prilično prostran i četvrtast, sa smrznutom smeđom travom i mramornom fontanom u obliku lavlje glave, te nekoliko kamenih klupa. Vianne zauzme mjesto na jednoj od hladnih klupa, zaklonjenih od kiše, i povuče dječaka pored sebe. Nije morala dugo čekati. »Vianne«, rekla je majka prilazeći joj, njezina se halja vukla po travi, a prste je sklopila oko velikog križa što je visio s lanca oko njezina vrata. »Baš mi je drago što si došla. Predugo se nismo vidjele. A tko je ovaj mališan?« Dječak je pogleda. »Je li ovdje moja mama?« Vianne susretne nadstojničin miran pogled. »Zove se Jean Georges Ruelle, majko. Voljela bih s vama razgovarati u četiri oka, ako je moguće.« Majka pljesne rukama i odnekud se stvori mlada redovnica pa odvede dječaka. Kad su ostale same, nadstojnica sjedne pored Vianne. Nije mogla sabrati misli pa se među njima razlegne tišina. »Žao mi je zbog tvoje prijateljice Rachel.« »I tolikih drugih«, reče Vianne. Majka kimne. »Čule smo grozne vijesti na Radio Londonu o svemu što se događa u logorima.« »Možda bi naš Sveti Otac...« »Nije se oglasio po tom pitanju«, rekla je majka, glasa teškog od razočarenja. Vianne duboko udahne. »Hélène Ruelle i njezin stariji sin danas su deportirani. Jean Georges je ostao sam. Njegova majka... ostavila ga je meni.« »Ostavila ga je tebi?« Majka zastane. »Opasno je imati židovsko dijete u kući, Vianne.« »Želim ga zaštititi«, tiho je rekla. Majka je pogleda. Šutjela je toliko dugo da je u Vianne strah pustio korijenje, počeo rasti. »A kako ćeš to postići?« najzad je upitala. »Sakrit ću ga.« »Gdje?« Vianne je bez riječi pogledala majku. S njezina lica nestala je sva boja. »Ovdje?« »Kao siroče. Ima li boljeg mjesta?«


Nadstojnica ustane pa sjedne. Onda opet ustane, ruke joj polete prema križu i tamo se zadrže. Polako ponovno sjedne. Ramena joj se zgure, a onda ih ispravi, kad je donijela odluku. »Dijete pod našom skrbi treba dokumente. Krsni list - mogu ga... pribaviti, jasno, ali osobne isprave...« »Ja ću ih pribaviti«, rekla je Vianne, iako nije imala pojma je li to bilo moguće. »Znaš da je sad protuzakonito skrivati Židove. Kazna je deportacija, ako bude sreće, a u posljednje mi se vrijeme čini da nitko u Francuskoj nema sreću.« Vianne kimne. Zatim nadstojnica reče: »Uzet ću dječaka. A... mogla bih smisliti mjesto za više židovske djece.« »Više?« »Naravno da ih ima još, Vianne. Razgovarat ću s poznanikom u Girotu. On radi za Oeuvre de Secours aux Enfants - organizaciju za pomoć djeci.5 Vjerujem da poznaje mnogo obitelji i djece koja se skrivaju. Reći ću mu da te očekuje.« »M... mene?« »Sad si ti glavna u ovome, a ako već riskiramo živote zbog jednog djeteta, onda možemo pokušati spasiti više njih.« Majka naglo ustane. Provuče ruku ispod Vianneine i dvije žene krenu uz rub malenog vrta. »Nitko ovdje ne može znati istinu. Djecu će se nekako morati dovesti, i moraju imati dokumente koji će proći provjere. A i tebi će trebati namještenje ovdje - možda kao učiteljica, oui, kao privremena učiteljica. Tako ćemo te moći plaćati, a imat ćemo pokriće za to što vrijeme provodiš ovdje s djecom.« »Oui«, rekla je Vianne, osjetivši kako se trese. »Ne budi toliko uplašena, Vianne. Činiš pravu stvar.« Nije ni časa dvojila je li majka u pravu, no svejedno je bila prestravljena. »Evo što su nam učinili. Plašimo se vlastite sjene.« Pogledala je majku. »Kako ću uspjeti? Ići do preplašenih, gladnih žena i tražiri da mi daju svoju djecu?« »Pitat ćeš ih jesu li vidjele kako im prijatelje trpaju u vlakove i odvoze. Pitat ćeš ih bi li riskirale da sačuvaju djecu od tih vlakova? Onda ćeš pustiti da same odluče.« »To je nezamisliva odluka. Nisam sigurna bi li sama mogla tek tako prepustiti Sophie i Daniela u nečije tuđe ruke.« Majka se nagne naprijed. »Čula sam da jedan od njihovih specijalaca živi u tvojoj kući. Svjesna si da ovim izlažeš sebe - i Sophie - užasnom riziku?« »Naravno. Ali zar bih je mogla pustiti da vjeruje kako je u redu ne činiti ništa u ovakvim vremenima?«

5

Skraćeno OSE, francusko-židovska humanitarna organizacija, koja je tijekom rata spasila i pomogla brojnoj židovskoj djeci, kako u Francuskoj, tako i onima izbjeglima iz raznih dijelova ratom zahvaćene Europe.


Majka zastane. Pustivši Vianneinu ruku, položi svoj mekani dlan na njezin obraz i nježno se nasmiješi. »Budi oprezna, Vianne. Bila sam na sprovodu tvoje majke. Ne želim i na tvome.«


Trideset ednog ledenog dana sredinom studenoga, Isabelle i Gaëton napustili su Brantôme i J ukrcali se na vlak za Bayonne. Vagon je bio prepun njemačkih vojnika - bilo ih je više no inače - a kad su se iskrcali, zatekli su još vojnika okupljenih na peronu. Isabelle je držala Gaëtonovu ruku dok su se probijali kroz more sivih odora. Dvoje ljubavnika na putu do obalnog grada. »Moja mama je govorila kako obožava odlaziti na plažu. Jesam li ti ikad to spomenula?« upitala je Isabelle dok su prolazili pored dvojice esesovaca. »Vi bogata derišta samo ste uživali.« Nasmiješila se. »Teško da smo bili bogati, Gaëton«, rekla je kad su izišli pred željeznički kolodvor. »Pa, niste bili ni siromašni«, rekao je. »Ja znam što je neimaština.« Zastao je, pustio da se njegove riječi slegnu, zatim nastavio. »I ja bih se jednoga dana mogao obogatiti.« »Jednoga dana«, ponovio je uz uzdah, i znala je na što misli. Bilo je to ono što im se vječito motalo glavom. Hoće li u budućnosti postojati Francuska? Gaëton je usporio. Isabelle je znala što mu je privuklo pažnju. »Nastavi dalje«, rekao je. Pred njima se ispriječila barikada. Puškama naoružane trupe bile su posvuda. »Što se događa?« upitala je Isabelle. »Uočili su nas«, odgovorio je Gaëton. Čvršće joj je stegnuo ruku. Krenuli su ravno prema roju njemačkih vojnika. Krupni stražar kockaste glave zapriječio im je put, zahtijevajući propusnice i osobne iskaznice. Isabelle mu pruži dokumente na ime Juliette Gervaise. I Gaëton je pokazao svoje krivotvorene isprave, ali vojnika je zaokupilo nešto što se događalo iza njihovih leđa. Ovlaš je pogledao dokumente i vratio ih. Isabelle mu se nedužno nasmiješi. »Što se to danas događa?« »Više ne postoji Slobodna zona«, odvrati vojnik, otpravivši ih rukom. »Ne postoji Slobodna zona? Ali...« »Preuzimamo vlast nad cijelom Francuskom«, grubo se otresao. »Više se nećemo pretvarati da je vaša smiješna višijevska vlada sposobna upravljati bilo čime. Odlazite.« Gaëton je povuče naprijed, kroz gomilu vojnika. Satima su hodali, i cijelo to vrijeme na njih su trubili užurbani njemački kamioni i automobili.


Tek kad su dospjeli do gradića na obali, Saint-Jean-de-Luza, uspjeli su umaknuti nacistima. Hodali su uz puste lukobrane, uzdignute visoko nad razornim valovima Atlantskoga oceana. Pod njima, žuti pješčani sprudovi zadržavali su moćan bijesni ocean. U daljini, bujno zelenilo poluotoka bilo je istočkano kućama izgrađenim u baskijskoj tradiciji, s bijelim zidovima i crvenim vratima i jarkocrvenim krovovima. Nebo nad njima blijedjelo je, postajalo isprano plavo, s oblacima rastegnutim poput užadi. Danas tamo nije bilo nikoga, ni na plaži ni na šetnici duž drevnih lukobrana. Prvi put nakon nekoliko sati Isabelle je uspjela disati. »Što im to znači? Više nema Slobodne zone?« »Ništa dobro, nema sumnje. Time će tvoj posao postati još opasniji.« »Pa i prije sam prolazila preko okupiranog teritorija.« Čvršće mu je stegnula ruku i povela dalje od lukobrana. Silazili su neravnim stubama i nastavili prema cesti. »Ovdje smo često ljetovali kad sam bila djevojčica«, rekla je. »Prije majčine smrti. Barem sam tako čula. Jedva da se ičeg sjećam.« Ovim je željela zapodjenuti razgovor, ali njezine su riječi naišle na šutnju, bile su neuzvraćene. U tišini, Isabelle je osjetila zagušljivu težinu rastanka, iako ju je držao za ruku. Zašto ga nije još više ispitivala tijekom svih onih dana koje su proveli zajedno? Doznala što više o njemu? Sada nije bilo vremena, i oboje su to znali. Hodali su u mučnoj tišini. U izmaglici predvečerja, Gaëton je prvi put vidio Pireneje. Nazubljene, snijegom zagrnute planine uzdizale su se pod sivim nebom, snježnih vrhova okruženih oblacima. »Merde. Koliko si ono puta prešla one planine?« »Dvadeset sedam.« »Ti si čudo«, rekao je. »Jesam«, odvratila je s osmijehom. Nastavili su se penjati mračnim, pustim ulicama Urrugnea, svakim se korakom penjući više, prolazeći pored zatvorenih trgovina i bistroa punih staraca. Na kraju grada krenuli su zemljanim putem što je vodio do podnožja planina. Najzad su dospjeli do brvnare zabačene u mračnom podnožju, iz dimnjaka je sukljao dim. »Jesi li dobro?« upitao je, zamijetivši da je najednom usporila korak. »Nedostajat ćeš mi«, tiho je odvratila. »Koliko dugo možeš ostati?« »Ujutro već moram dalje.« Željela je opustiti stisak na njegovoj ruci, ali nije mogla. Pratio ju je taj jezivi, nerazumni strah da ga više nikad neće dotaknuti ako ga sad pusti, i sama pomisao na to bila je paralizirajuća. Ipak, posao je morala obaviti. Pustila ga je i pokucala, oštro, triput zaredom. Vrata je otvorila madame, odjevena u mušku odjeću, pušeći Gauloises, i rekla: »Juliette! Uđi, uđi.« Uzmaknula je korak unatrag, pustivši Isabelle i Gaëtona u


glavnu prostoriju, gdje su četvorica pilota stajala oko stola. Na ognjištu je buktjela vatra, a nad plamenom je crni lonac od željeza krčkao i siktao i praskao. Isabelle je mogla osjetiti sastojke gulaša - kozletina, vino, šunka, gusti, bogati temeljac, gljive i kadulja. Miomirisi su bili božanstveni i podsjetili su je da cijeli dan nije ništa okusila. Madame je okupila muškarce i predstavila ih - trojica RAF-ovih pilota i jedan Amerikanac. Britanci su ovdje bili danima, čekajući Amerikanca koji je stigao jučer. Eduardo će ih povesti preko planina sutra ujutro. »Drago nam je da smo se upoznali«, jedan on njih je rekao, protresavši Isabellinu ruku kao da je crpka za vodu. »Lijepi ste baš kao što su nam i rekli.« Muškarci tada počeše uglas govoriti. Gaëton se lako kretao među njima, kao da tamo i pripada. Isabelle je stala pored madame Babineau i predala joj omotnicu s novcem koji je trebao biti dostavljen prije gotovo dva tjedna. »Žao mi je zbog kašnjenja.« »Imaš dobro opravdanje. Kako se osjećaš?« Isabelle je podignula rame, provjeravajući. »Bolje. Još tjedan dana i bit ću spremna opet prelaziti planine.« Madame joj doda cigaretu. Isabelle snažno povuče pa ispuhne, proučavajući muškarce za koje je sad bila zadužena. »Kako su oni?« »Vidiš onog visokog, mršavog - s nosom kao u rimskoga cara?« Isabelle nije mogla zatomiti osmijeh. »Vidim.« »Tvrdi da je nekakav lord ili vojvoda ili tako nešto. Sarah iz Paua kaže da je pravi gnjavator. Ne želi primati naredbe od jedne djevojke.« Isabelle to upamti. Nije bilo neobično, jasno, da piloti ne žele slušati naredbe žena - ili djevojaka ili dama ili »ženskih« - ali to joj je uvijek predstavljalo izazov. Predala je Isabelle zgužvano, umrljano pismo. »Jedan od njih mi je ovo dao za tebe.« Brzo ga je otvorila i proučila sadržaj. Prepoznala je Henrijev neuredan rukopis: J., tvoja je prijateljica preživjela njemački praznik, ali dobila je goste. Nemoj svraćati. Mi ćemo je čuvati. Vianne je bila u redu - bila je puštena nakon ispitivanja, ali drugi vojnik, ili vojnici, stanovali su kod nje. Zgužvala je papir i bacila ga u vatru. Nije znala treba li odahnuti ili se još više zabrinuti. Njezin pogled instinktivno potraži Gaëtona, koji ju je promatrao dok je razgovarao s jednim pilotom. »Vidim kako ga gledaš, znaš.« »Lorda Veliki nos?« Madame Babineau grohotom se nasmije. »Jesam stara, ali nisam slijepa. Onog zgodnog mladića s gladnim očima. Ni on, doduše, ne skida pogleda s tebe.«


»Sutra ujutro odlazi.« »Ah.« Isabelle se okrene prema ženi, koja joj je u ove dvije godine postala prijateljica. »Bojim se pustiti ga, što je ludost pored svih ostalih opasnih stvari koje radim.« Pogled u tamnim očima madame Babineau bio je ujedno i znalački i suosjećajan. »Da su ovo normalna vremena, rekla bih ti da budeš oprezna. Istaknula bih ti da je mlad i da se bavi opasnim poslovima, a mladići u opasnosti znaju biti ćudljivi.« Uzdahnula je. »No ovih dana smo oprezni zbog mnogo čega, pa zašto tom popisu pridodati i ljubav?« »Ljubav«, tiho je ponovila Isabelle. »Dodat ću ovo, međutim - jer sam majka, a majka ne zna drukčije - slomljeno srce boli podjednako i u miru i u ratu. A sad se lijepo pozdravi sa svojim mladićem.«

Isabelle je čekala da kuća utihne. Odnosno, barem koliko je to bilo moguće s četvoricom muškaraca što su spavali na podu, vrpoljeći se i hrčući. Oprezno se pomaknuvši, oslobodila se deke pa krenula kroz glavnu prostoriju i izišla iz brvnare. Nad glavom su joj treperile zvijezde, nebo je bilo beskrajno u ovom mračnom krajoliku. Mjesečina je osvijetlila koze, pretvorivši ih u bijele točke na padinama. Stala je pored drvene ograde i zagledala se u daljinu. Nije morala predugo čekati. Gaëton joj je prišao sleđa i obgrlio je. Naslonila se na njega. »Osjećam se sigurno u tvojim rukama«, rekla je. Kad nije uzvratio, znala je da nešto nije u redu. Srce joj potone. »Što je?« »Isabelle.« Preplaši je način kojim je izgovorio njezino ime. Pomisli, Ne, nemoj mi govoriti. Ma što bilo, nemoj mi govoriti.U tišini, svi su zvukovi postali primjetni meketanje koza, otkucaji njezina srca, kotrljanje kamenja niz udaljene padine. »Taj sastanak. Onaj na koji smo krenuli u Carriveau kad si pronašla pilota?« »Oui?« rekla je. Toliko ga je pomno proučavala ovih proteklih nekoliko dana, opažajući svaki osjećaj što bi mu preletio licem, i znala je da ono što kani reći nije dobro. »Napuštam Paulovu skupinu. Borit ću se... na drugi način.« »Kako to misliš?« »Oružjem«, tiho je rekao. »I bombama. Svime čega se budemo mogli dočepati. Pridružit ću se skupini gerilaca, partizana koji žive u šumama. Moj zadatak su eksplozivne naprave.« Nasmiješio se. »I krađa dijelova bombi.« »Tu bi ti trebalo pomoći tvoje iskustvo.« Njezino zadirkivanje činilo se nekako sumornim. Osmijeh mu je izblijedio. »Ne mogu više samo raznositi letke, Iz. Moram učiniti nešto više. I... nećemo se vidjeti neko vrijeme, pretpostavljam.«


Kimnula je, ali čak i dok je spuštala glavu, mislila je, Kako? Kako ću se sad okrenuti i ostaviti ga? Tada je shvatila što ju je plašilo od samoga početka. Pogled koji joj je uputio bio je intiman poput poljupca. U njemu se zrcalio njezin strah. Možda se više nikad neće vidjeti. »Vodi ljubav sa mnom, Gaëton«, rekla je. Kao da nam je posljednji put.

Vianne je stajala ispred hotela Bellvue, na pljusku. Hotelski prozori bili su zamagljeni; kroz izmaglicu je mogla vidjeti skupinu muškaraca u sivo-zelenim odorama. Hajde, Vianne, sada ti nastupaš. Ispravila je ramena i otvorila vrata. Zvonce je veselo zazvonilo nad njezinom glavom, a muškarci u prostoriji su zastali i okrenuli se da je pogledaju. Wehrmacht, SS, Gestapo. Osjećala se poput janjeta koje vode na klanje. Za prijamnim pultom Henri je podignuo pogled. Vidjevši je, obišao je puk i pohitao prema njoj kroz mnoštvo. Uzeo joj je ruku, prosiktavši: »Nasmiješi se.« Pokušala je, ali nije bila sigurna je li u tome uspjela. Poveo ju je prema pultu gdje joj je najzad pustio ruku. Nešto je govorio nasmijavši se, kao da je čuo neku šalu - dok je sjedao pored teškog, crnog telefona i blagajne. »Vaš otac, zar ne?« glasno je izgovorio. »Soba za dvije noći?« Tupo je kimnula. »U redu, dajte da vam pokažem sobu koja je slobodna«, najzad je rekao. Krenula je za njime kroz lobi pa u uski hodnik. Prošli su pored maloga stola prepunog svježeg voća (samo su Nijemci mogli sebi priuštiti takav luksuz) i toaleta koji je bio prazan. Na kraju hodnika, poveo ju je uskim stubištem pa u sobičak, skučen toliko da je u nj mogao stati samo jedan krevet i zamračeni prozor. »Ne bi smjela biti ovdje. Poslao sam poruku Isabelle da si dobro.« »Oui, merci.« Duboko je udahnula. »Trebaju mi dokumenti. Ti si jedina osoba koje sam se mogla sjetiti da bi mi mogla pomoći.« Namrštio se. »To je opasan zahtjev, madame. Za koga?« »Židovskog dječaka koji se sad skriva.« »Gdje?« »Ne bih rekla da to želiš znati, zar ne?« »Ne. Ne. Je li barem na sigurnom?« Slegnula je ramenima, u tišini je njezin odgovor bio očigledan. Tko zna što je više bilo sigurno? »Čujem da Sturmbannführer Von Pachter sada stanuje kod tebe. Prije je bio ovdje. On je iznimno opasan čovjek. Osvetoljubiv i okrutan. Ako te uhvati...« »A što nam drugo preostaje, Henri? Stajati po strani i gledati?«


»Podsjećaš me na svoju sestru«, rekao je. »Vjeruj mi, nisam nimalo hrabra.« Henri je bio tih jedno dulje vrijeme. Potom je rekao: »Pokušat ću ti nabaviti prazne obrasce. Morat ćeš sama naučiti kako ih krivotvoriti. Nemam vremena time se baviti. Vježbaj i uči se sama.« »Hvala.« Zastala je, gledajući ga, sjetivši se poruke koju je dostavio prije svih onih mjeseci - i pretpostavke koju je Vianne tada donijela o svojoj sestri. Sada je znala da je Isabelle cijelo vrijeme bila upletena u opasne stvari. Važne stvari. Isabelle je štitila Vianne od te spoznaje, makar to značilo da je u njezinim očima izgledala kao glupača. Bila je sigurna da će Vianne vrlo lako o njoj pomisliti ono najgore. Vianne je bila posramljena što je tako lako povjerovala u laž. »Nemoj reći Isabelle za ovo. Želim je zaštititi.« Henri kimne. »Au revoir«, rekla je Vianne. Na izlasku je čula kako govori: »Tvoja bi se sestra ponosila tobom.« Vianne nije ni usporila niti odgovorila. Ignorirajući njemačke vojnike koji su za njom dobacivali, iziđe iz hotela i krene kući.

Sad je cijela Francuska bila okupirana, ali to je malo utjecalo na Vianneinu svakodnevicu. I dalje je po cijele dane čekala u redovima. Najveći joj je problem bio Daniel. Činilo joj se mudrim da ga skriva od mještana, iako, svaki put kad bi izrekla laž o njegovom posvojenju, nitko nikad nije posumnjao (govorila je svakome na koga bi naišla, no ljudi su bili odveć zaokupljeni preživljavanjem da bi marili, ili su možda slutili istinu pa su prešutno odobravali, tko zna?). Sad je ostavila djecu u kući, skrivenu iza zaključanih vrata. Značilo je to da će u gradu stalno biti na iglama, nervozna. Kad je nabavila sve što je mogla svojim bonovima, ponovno je omotala vuneni šal oko vrata i izišla iz mesnice. Dok je prkosila hladnoći na Rue Victor Hugo, bila je toliko snuždena i obuzeta turobnim mislima da joj je trebao jedan trenutak da shvati kako pored nje korača Henri. Osvrnuo se oko sebe, pogledao gore pa dolje niz ulicu, ali nikog nije bilo na ovom vjetru i hladnoći. Prozorski kapci su klepetali, a platnene nadstrešnice se napinjale. Stolovi pred bistroima bili su prazni. Henri joj preda baquette. »Punjenje je neobično. Majčin recept.« Shvatila je. Unutra su bili dokumenti. Kimnula je. »Ovih dana nije lako nabaviti kruh s posebnim punjenjem. Mudro ga rasporedi.« »A što ako mi bude trebalo još... kruha?« »Još?« »Toliko je gladne djece.«


Zastao je, okrenuo se i ovlaš je poljubio u obraz. »Onda me ponovno posjetite, madame.« Šapnula mu je na uho: »Reci mojoj sestri da sam pitala za nju. Nismo se u dobru razišle.« Nasmiješio se. »I ja se stalno prepirem s bratom, čak i u ratu. Na kraju, i dalje smo braća.« Vianne kimne, nadajući se da je to istina. Spustila je baquette u košaru, prekrivši ga dijelom stolnjaka i uguravši pored praha za puding i zobenog brašna koje je danas mogla nabaviti. Promatrajući ga dok se udaljavao, njezina košara kao da je otežala. Čvršće stegnuvši dršku, krene ulicom. Tek što je dospjela do gradskoga trga kad je čula: »Madame Mauriac! Kakvo iznenađenje.« Njegov je glas bio poput ulja što joj se skupljalo pod nogama, klizav i ljepljiv. Oblizala je usnice i ispravila ramena, nastojeći izgledati samouvjereno i bezbrižno. Vratio se sinoć, pun sebe, hvališući se kako je lako bilo pokoriti cijelu Francusku. Iznijela je večeru, njemu i njegovim ljudima, do dugo u noć nalijevajući im vino - na kraju objeda, ostatke je bacio kokošima. Vianne i djeca otišli su gladni na počinak. Bio je u odori, okićen svastikama i željeznim križevima, pušeći cigaretu, ispuhujući dim blago ulijevo od njezina lica. »Gotovi ste s današnjom nabavkom?« »Kakva bila da bila, Herr Sturmbannführer. Malo se toga može danas nabaviti, čak i bonovima.« »Da vaši muževi nisu bili tolike kukavice, možda vi žene sada ne biste ovako gladovale.« Zaškrgutala je zubima, nadajući se da njezin izraz lica može proći kao osmijeh. Proučavao joj je lice, a ona je znala da je blijeda kao krpa. »Jeste li dobro, madamet« »Dobro sam, Herr Sturmbannführer.« »Dopustite mi da vam ponesem košaru. Otpratit ću vas do kuće.« Stegnula je košaru. »Ne, zbilja, nema potrebe...« Posegnuo je prema njoj rukom u crnoj rukavici. Nije joj bilo druge doli mu predati iskrivljenu pletenu dršku. Uzeo je košaru i počeo hodati. Krenula je za njim, osjećajući se upadljivo dok je u društvu časnika SS-a prolazila ulicama Carriveaua. Putem je Von Richter vodio razgovor. Govorio je o sigurnom porazu Saveznika u Sjevernoj Africi, o kukavičluku Francuza i pohlepi Židova, govorio je i o »konačnom rješenju židovskog pitanja« kao da razmjenjuje recept s prijateljicom. Jedva da je mogla razabrati njegove riječi ponad grmljavine u svojoj glavi. Kad se usudila letimice pogledati košaru, vidjela je da baquette viri ispod crveno-bijelog stolnjaka kojim je bio pokriven. »Zapuhali ste se kao trkaći konj, madame. Nije vam dobro?«


Da. To je to. Prisilila se zakašljati, prekrivši usta rukom. »Žao mi je, Herr Sturmbannführer. Nisam vas željela time gnjaviti, ali nažalost, bojim se da sam uhvatila gripu od onog dječaka prije neki dan.« Zaustavio se. »Zar vas nisam zamolio da svoje bacile držite podalje od mene?« Gurnuo je košaru prema njoj, snažno je udarivši u prsa. Očajnički ju je uhvatila, strepeći da bi mogla pasti, a onda bi se kruh prepolovio i iz njega rasuli papiri, točno pred njegovim stopalima. »Ja... Žao mi je. Nisam razmišljala.« »Neću biti u kući za večeru«, rekao je i okrenuo se na peti, Vianne je ostala u mjestu još nekoliko trenutaka - dovoljno dugo da pokaže pristojnost u slučaju da se on okrene. A onda jepohitala kući.

U gluho doba noći, kad je Von Richter već satima spavao, Vianne se iskrala iz sobe i otišla u praznu kuhinju. Odnijela je stolicu u svoju sobu, tiho za sobom zatvorivši vrata. Prinijela ju je noćnom ormariću, privukla bliže i sjela. Pod svjetlošću jedne svijeće, izvukla je prazne obrasce iz svog steznika. Izvadila je zatim i svoje isprave i stala ih pomno proučavati. Potom je izvukla obiteljsku Bibliju i otvorila je. Na svakom praznom djeliću papira koji je mogla pronaći, vježbala je potpise. Ispočetka je bila toliko nervozna da joj je rukopis bio krivudav, ali što je dulje vježbala, to je bila smirenija. Kad su joj se ruke i dah umirili, krivotvorila je rodni list za Jeana Georgesa, nazvavši ga Emile Duvall. Ali novi dokumenti nisu bili dovoljni. Što će se dogoditi jednom kad rat završi i Hélène Ruelle se vrati? Ako Vianne ne bude ovdje (uz sav rizik kojem se izlagala, morala je imati na umu i tu jezivu mogućnost), Hélène neće znati gdje potražiti sina, niti će znati za ime koje mu je Vianne dala. Morat će načiniti fiche, karticu koja će sadržavati sve potrebne podatke - tko je zapravo, tko su mu bili roditelji, i navesti sve članove obitelji za koje je znala. Sve čega se mogla prisjetiti. Istrgnula je tri stranice iz Biblije i na svakoj sačinila popis. Na prvoj je, tamnom tintom preko molitava, napisala: Ari de Champlain 1 Jean Georges Ruelle 2 Na drugoj je napisala: 1. Daniel Mauriac 2. Emile Duvall A na trećoj :


1. Carriveau. Mauriac 2. Samostan Presvetog Trojstva Svaki je list oprezno smotala u mali svitak. Sutra će ih sakriti na tri različita mjesta. Jedan u prljavu staklenku u drvarnici, koju će napuniti čavlima; jedan u staru limenku za boju u štaglju; a jedan će staviti u kutiju i zakopati u kokošinjcu. Kartice s imenima ostavit će kod nadstojnice u samostanu. Kartice i popis, kad se jednom usporede, identificirat će djecu nakon rata i omogućiti im da se vrate obiteljima. Bilo je opasno, dakako, sve to zapisati, ali ako ne bude sačuvala podatke - a njoj se dogodi ono najgore - kako će se skrivena djeca ikad vratiti roditeljima? Dugo je Vianne zurila u svoje djelo, toliko da su se djeca u krevetu počela vrpoljiti i mumljati kad je plamen svijeće počeo cvrčati. Nagnula se prijeko i položila ruku na Danielova topla leđa ne bi li ga umirila. Zatim se i sama pridružila djeci u krevetu. Još dugo nije mogla zaspati.


Trideset jedan 6. svibnja, 1995. Portland, Oregon

ježim od kuće«, kažem mladoj ženi koja sjedi pored mene. Kosa joj je boje šećerne vune, i na sebi ima više tetovaža od bajkera Heils Angelsa, ali sama je, baš kao i ja u ovoj zračnoj luci punoj užurbanih putnika. Njezino je ime, doznala sam, Felicia. U protekla dva sata - od objave da naš let kasni - postale smo suputnice. Bilo je to posve prirodno - to što smo se našle. Uočila me je dok sam kupovala neke nejestive pržene krumpiriće, a ja sam opazila kako me gleda. Bila je gladna, toliko je bilo očito. Dakako, pozvala sam je k sebi i ponudila joj kupiti nešto za jelo. Jednom majka, uvijek majka. »A možda se samo najzad vraćam doma, nakon tolikih godina bježanja. Katkad je teško znati što je istina.« »I ja bježim«, rekla je srčući iz slamke negazirani sok iz šalice veličine kutije za cipele koji sam joj kupila. »Ako Pariz ne bude dovoljno daleko, moja iduća postaja je Antarktika.«

B

Vidim dublje od čelična izraza njezina lica i prkosa njezinih tetovaža, i osjećam neobičnu prisnost, suučesništvo. Obje smo bjegunke. »Bolesna sam«, kažem, samu sebe iznenadivši priznanjem. »Bolesna, kao imate osip? I moja je tetka to imala. Bilo je baš koma.« »Ne, bolesna kao rak.« »Oh.« Ponovo srče. »Pa što ćete onda u Parizu? Zar vam nije potrebna, ono kao, kemoterapija?« Zaustim odgovoriti (ne, za mene više nema terapije, s time sam gotova) kad njezino pitanje sjedne na svoje mjesto? Što ćete onda u Parizu? Pa ostanem šutke. »Kužim. Umirete.« Protrese svoju ogromnu šalicu i napola otopljeni led u njoj zazvecka. »Dosta vam je mučenja. Izgubili ste nadu i tako to.« »Ma koji vrag?« Toliko sam zadubljena u misli - o neočekivanoj konačnosti njezine izjave (umirete) da mi treba jedan trenutak da shvatim kako je ovo izgovorio Julien. Podignem pogled prema sinu. Na sebi ima svileni mornarskoplavi sportski sako, koji sam mu darovala za lanjski Božić, te moderne, tamne traperice. Kosa mu je razbarušena, crna kožna torba prebačena mu je preko ramena. Ne doima se sretno. »Pariz, mama?« »Let Air France 605 počinje s ukrcajem za pet minuta.« »To smo mi«, kaže Felicia.


Znam što moj sin misli. Kao dječak preklinjao me je da ga povedeni u Pariz. Želio je vidjeti sva ona mjesta koja sam mu spominjala u pričama za laku noć - želio je saznati kakav je to osjećaj prošetati noću uz Seineu, ili kupovati umjetnine u Place Des Vosges, ili sjediti u vrtu Tuilleries i jesti pahuljaste makarone iz Laduréea. Rekla sam ne na svaki njegov zahtjev, govoreći mu, Sad sam Amerikanka, moje mjesto je ovdje. »Molimo da se počnu ukrcavati svi koji putuju s djecom mlađom od dvije godine, te oni kojima treba malo više vremena, kao i naši putnici iz prve klase...« Ustajem, uzimajući ručku mog kofera s kotačićima. »To sam ja.« Julien stane točno ispred mene kao da želi prepriječiti pristup izlazu. »Ideš u Pariz tako iz vedra neba? Sama?« »Odlučila sam u posljednji čas. Ma kvragu sa svime, i tako to.« Nasmiješim se najširim osmijehom kojim mogu s obzirom na okolnosti. Povrijedila sam ga, a to mi nikad nije bilo ni na kraj pameti. »To je zbog one pozivnice«, kaže. »I istine koju mi nikad nisi rekla?« Što sam mu to kazala preko telefona? »Zvučiš tako dramatično«, kažem odmahnuvši svojom kvrgavom rukom. »A nije nikakva drama u pitanju. A sada, moram se ukrcati. Nazvat ću te...« »Nema potrebe. Idem s tobom.« U njemu odjednom vidim kirurga, čovjeka koji je navikao gledati ispod krvi i kostiju da otkrije što nije u redu. Felicia prebacuje svoju naprtnjaču preko jednog ramena i baca praznu čašu u koš za otpatke. Odbije se o poklopac pa uroni unutra. »Toliko o bježanju, stara moja.« Ne znam što osjećam više - olakšanje ili razočaranje. »Hoćeš li i sjediti pored mene?« »Ovako u posljednji čas? Ne.« Stežem dršku kofera i odlazim prema simpatičnoj ženi u plavo-bijeloj odori. Uzima moju kartu, poželi mi ugodan let, a ja odsutno kimam i nastavljam dalje. Pokretne stube me vuku naprijed. Najednom me spopadne blagi osjećaj klaustrofobije. Jedva uspijevam doći do daha, ne mogu povući crne kotačiće kofera preko metalne prečke u avionu. »Ovdje sam, mama«, tiho kaže uzimajući mi kofer i lako ga podignuvši preko izbočine. Zvuk njegova glasa podsjeti me da sam majka, a majke nemaju luksuz da se raspadnu pred djecom, iako su prestravljene, iako su im djeca odrasle osobe. Stjuardesa me jednom pogleda i navuče izraz lica koji govori, Evo jedne starkelje kojoj treba pomoć. Kako sad živim tamo gdje živim, u onoj kutiji cipela punoj štapića u koje se starci pretvaraju, počela sam prepoznavati taj izraz lica. Obično me živcira, tjera me da ispravim leđa i proguram se pored djevojke koja je sigurna da se ne mogu sama snalaziti u ovome svijetu, ali u ovom sam trenutku samo umorna i preplašena, i malo pomoći bi mi dobro došlo. Puštam je da me otprati do mog sjedala pored prozora, u drugom redu. Malo sam se raspojasala, kupivši kartu za prvu klasu. A zašto i ne bih? Ne vidim razloga da i dalje štedim.


»Hvala vam«, kažem stjuardesi dok sjedam. Sin ulazi za mnom. Kad se nasmiješio stjuardesi, čujem blag uzdah i pomislim, Naravno. Žene su oblijetale oko Juliena još i prije nego što mu je glas mutirao. »Putujete li zajedno?« upita ona i znam da mu time želi ukazati na to kako je dobar sin. Julien je obasja jednim od svojih osmijeha koji bi i led otopili. »Da, ali nismo mogli dobiti zajednička mjesta. Ja sam tri reda iza.« Pruži joj svoju kartu. »Oh, sigurna sam da mogu to riješiti«, kaže ona dok Julien sprema moj kofer i svoju torbu u odjeljak iznad mog sjedala. Zurim kroz prozor, očekujući vidjeti pistu punu muškaraca i žena u narančastim prslucima kako mašu rukama i iskrcavaju kofere, ali ono što vidim voda je koja vijuga površinom od pleksiglasa, a utkan među srebrne niti moj je odraz; moje vlastite oči zure u mene. »Hvala vam lijepa«, čujem kako Julien govori, a onda sjeda pored mene, kopčajući pojas, zatežući remen preko struka. »Onda«, kaže nakon dovoljno duge stanke tijekom koje su se ljudi provlačili pored nas u ravnomjernoj struji, a lijepe stjuardese (koje su začešljale kosu i osvježile šminku) ponudile nam pjenušac. »Pozivnica.« Uzdahnem. »Pozivnica.« Da. To je početak svega. Ili kraj, ovisno o točki gledišta. »Riječ je o okupljanju. U Parizu.« »Ne razumijem«, kaže. »Nikad nisi ni trebao.« Poseže za mojom rukom. Toliko je siguran i utješan, taj njegov iscjeliteljski dodir. U njegovom licu vidim svoj cijeli život. Vidim bebu koju sam rodila davno nakon što sam od toga odustala... i nagovještaj ljepote koju sam nekoć imala. Vidim... svoj život u njegovim očima. »Znam da postoji nešto što mi želiš ispričati i, što god to bilo - teško ti je. Počni lijepo otpočetka.« Ne mogu a da se na ovo ne nasmiješim. Baš je tipičan Amerikanac, taj moj sin. Misli da se život može sažeti u pripovijetku koja ima početak i kraj. Ne zna on ništa o onoj vrsti žrtve, koja jednom počinjena, nikad u potpunosti ne može biti zaboravljena. A kako bi i znao? Uvijek sam ga od svega štitila. Ipak. Ovdje sam, na letu doma, i imam priliku donijeti odluku drukčiju od one koju sam donijela kad mi je boi bila još svježa, a budućnost utemeljena na prošlosti činila se nemogućom. »Kasnije«, kažem, i ovaj put to zaista mislim. Ispričat ću mu priču o mom ratu, i mojim voljenima. Ne sve, dakako, ne ono najgore, ali nešto. Dovoljno da spozna istinitiju inačicu mene. »Ali ne ovdje i ne sad. Iscrpljena sam.« Naslonim se na veliki naslon sjedala u prvoj klasi i sklopim oči. Kako mogu početi otpočetka, kad je sve na što mogu misliti kraj?


Trideset dva

osamnaest mjeseci otkako su nacisti okupirali cijelu Francusku, život je postao još opasniji, ako je takvo što uopće bilo moguće. Francuski politički zarobljenici prevezeni su u Drancy i zatočeni u Fresnesu - a stotine tisuća francuskih Židova deportirano je u koncentracijske logore diljem Njemačke. Sirotišta u Neuilly-surSeine i Montreuilu ispražnjena su, a djeca poslana u logore, dok su ona koja su odvedena na Vel d’Hiv - njih više od četiri tisuće - razdvojena od roditelja i također poslana u koncentracijske logore. Savezničke snage danonoćno su bombardirale. Uhićenja nisu prestajala; ljudi su tjerani iz svojih domova i trgovina za najmanji prijestup, zbog pukih naklapanja o suradnji s Pokretom otpora, nakon čega bi ih deportirali. Nevini taoci strijeljani su za nešto o čemu nisu imali pojma, a svi muškarci između osamnaeste i pedesete slali su se u radne logore diljem Njemačke. Nitko se nije osjećao sigurnim. Više nije bilo žutih zvijezda ušivenih na odjeći. Nitko nikoga nije gledao u oči niti razgovarao s neznancima. Električna energija bila je isključena. Isabelle je stajala među mnoštvom na uglu pariške ulice, spremna prijeći na drugu stranu, ali prije nego što je njezina cipela s drvenom potplatom dotaknula pločnik, zapištala je zviždaljka. Povukla se u sjenu procvjetalog kestena. Tih dana Pariz je bio poput narikače. Buka, buka, buka. Pištanje zviždaljki, pucnjava pušaka, tutnjava kamiona, urlanje vojnika. Plima rata promijenila je svoj smjer. Saveznici su se iskrcali u Italiji, a nacisti ih nisu uspjeli zadržati. Gubici su potaknuli naciste na još veću agresiju. U ožujku su masakrirali više od tri stotine Talijana u Rimu, osvetivši se za partizanski bombaški napad u kojem je poginulo dvadeset osam Nijemaca. Charles De Gaulle najzad je preuzeo kontrolu nad svim pripadnicima snaga Slobodne Francuske, i nešto veliko spremalo se ovoga tjedna.

U

Kolona njemačkih vojnika stupala je bulevarom Saint- Germain, u smjeru Elizejskih poljana, na čelu s časnikom na bijelome pastuhu. Čim su prošli, Isabelle je prešla ulicu, stopivši se s brojnim njemačkim vojnicima okupljenim na pločniku. Pogled je uperila u pod, rukama stišćući ručku torbe. Odjeća joj je bila iznošena, ofucana kao u većine Parižana, a za njom je odzvanjao topot drvenih potplata. Nitko više nije imao kožne. Prošla je pored dugačkih redova domaćica i djece upalih obraza koji su stajali pred pekarnicama i mesnicama. Obroci


su se neprestano smanjivali u protekle dvije godine; stanovnici Pariza preživljavali su na osamsto kalorija dnevno. Na ulicama se nije moglo vidjeti ni psa ni štakora. Ovaj tjedan moglo se nabaviti samo tapioke i mahune. Ništa drugo. Na Boulevardu de la Gare bile su hrpe namještaja i umjetnina i nakita - dragocjenosti otete onima koji su deportirani. Njihovi osobni predmeti razvrstavali su se, spremali u sanduke i slali u Njemačku. Ušla je u Les Deux Magots u Saint- Germainu i zauzela sjedalo otraga; na crvenoj baršunastoj klupi nestrpljivo je čekala, gledajući mimo kipića kineskih mandarina. Žena koja bi mogla biti Simone de Beauvoir sjedila je za stolom u prednjem dijelu kavane. Nagnuta nad listom papira, bjesomučno je nešto zapisivala. Isabelle je utonula u udobno sjedalo; bila je mrtva umorna. Samo tijekom prošloga mjeseca prešla je Pireneje tri puta i posjetila svaku od sigurnih kuća, plaćajući passeurima. Svaki je korak bio opasan sada kad više nije postojala Slobodna zona. »Juliette.« Podignula je pogled i ugledala oca. Ostario je u ovih posljednjih nekoliko godina - kao i svi, uostalom. Oskudica i glad i očaj i strah ostavili su svoje tragove - na koži koja je bila boje i teksture pijeska, i duboko izborana. Bio je toliko mršav da mu se glava sad činila prevelikom u odnosu na tijelo. Uvukao se na klupu preko puta nje, položio svoje izborane ruke na ispucali stol od mahagonija. Ispružila je ruke i dlanovima obujmila njegova zapešća. Kad se povukao, dlanom je poklopila smotuljak veličine nalivpera koji je krišom izvukao iz rukava krivotvorene dokumente. Vješto ih je ubacila u svoj steznik, nasmiješivši se konobaru koji se upravo pojavio. »Kava«, rekao je otac umornim glasom. Isabelle je zavrtjela glavom. Konobar se vratio, spustio šalicu s kavom i ponovno nestao. »Danas je bio sastanak visokih nacističkih časnika«, rekao je otac. »Bio je tamo i SS. Čuo sam riječ ›slavuj‹.« »Oprezni smo«, tiho je rekla. »Uostalom, više se ti izlažeš riziku dok kradeš prazne obrasce za dokumente.« »Ja sam starac. Ne primjećuju me. Trebala bi malo stati na loptu. Možda pustiti da netko drugi prelazi planine.« Ona ga značajno pogleda. Govori li se ovakvo što muškarcima? Žene su bile ključna karika u Pokretu otpora. Zašto to muškarci nisu mogli shvatiti? Uzdahnuo je, vidjevši odgovor u njezinu uvrijeđenom pogledu. »Treba li ti mjesto za prespavati?« Isabelle je cijenila njegovu ponudu. Pomisli tada na to koliko su daleko dogurali. Još uvijek nisu bili bliski, ali surađivali su, a i to je već bilo nešto. Nije ju više gurao od sebe, a sad još i ovaj poziv. Preplavi je nada da će jednoga dana, kad rat završi, moći zapravo razgovarati. »Ne mogu. Ne želim te dovoditi u opasnost.« Nije bila u


stanu više od osamnaest mjeseci, kao što cijelo to vrijeme nije bila u Carriveauu ni vidjela Vianne. Rijetko bi Isabelle provela tri noći zaredom na istome mjestu. Život joj je bio niz tajnih soba i prašnjavih madraca i sumnjičavih neznanaca. »Jesi li čula što o sestri?« »Moji prijatelji motre na nju. Čula sam da je vrlo oprezna, da drži glavu dolje i čuva kćer. Bit će s njom sve u redu«, dometnula je, čuvši kako je nada omekšala potonju rečenicu. »Nedostaje ti«, rekao je. Isabelle se zatekne kako najednom razmišlja o prošlosti, poželjevši da je jednostavno može pustiti. Da, sestra joj je nedostajala, ali tako je to bilo već godinama, cijeli život. »Dobro.« Naglo je ustao. Zamijetila je njegove ruke. »Ruke ti se tresu.« »Prestao sam piti. Rekoh sebi da nisu baš najbolja vremena da budem pijan.« »Nisam sasvim sigurna«, rekla je nasmiješivši se. »Meni se čini da je pijanstvo baš dobra ideja ovih dana.« »Čuvaj se, Juliette.« Osmijeh joj izblijedi. U posljednje vrijeme, rastanci su joj sve teže padali. Kad god bi se s nekim opraštala, nikad nije znala hoće li se opet vidjeti. »I ti.«

Ponoć. Isabelle je čučala u tami iza porušenog kamenog zida. Bila je duboko u šumi, odjevena u težačku odjeću - radni kombinezon, koji je vidio i bolje dane, cipele s drvenim potplatima te laganu bluzu sašivenu od staroga zastora za tuš. Vjetar je nosio miris dima obližnjih lomača, ali nije mogla vidjeti ni najmanji tračak svjetla. Iza nje prelomila se grančica. Sagnula se još niže, jedva dišući. Začuo se zvižduk. Bio je to živahan slavujev pjev. Ili barem nešto slično. Uzvratila je zviždukom. Zatim je čula korake, disanje. Tada: »Iz?« Ustala je i okrenula se. Tanak tračak svjedosti prošao je pored nje, a onda nestao. Prekoračila je polegnuto deblo i pala u Gaëtonovo naručje. »Nedostajala si mi«, rekao je nakon poljupca. Odmaknuo se nevoljko - mogla je to osjetiti. Nisu se vidjeli više od osam mjeseci. Svaki put kad bi čula da je vlak iskočio iz tračnica, ili da je hotel s Nijemcima dignut u zrak, ili za okršaj s partizanima, brinula se. Uzeo joj je ruku i poveo kroz šumu, toliko mračnu da nije mogla vidjeti muškarca pored sebe ni stazu pod nogama. Gaëton nijednom nije upalio baklju. Poznavao je ove šume kao vlastiti džep, živio je ovdje već više od godinu dana.


Na kraju šume izbili su na oveću livadu gdje su ljudi stajali u redovima. U rukama su držali baklje, mašući njima naprijed-natrag kao reflektorima, osvjetljujući zaravan među drvećem. Nad glavom je čula motor aviona, osjetivši zapah zraka na obrazima i miris ispušnih plinova. Počeo je naglo ponirati, leteći dovoljno nisko da potrese stabla. Čula je glasno mehaničko škripanje pa udar metala o metal, a onda se pojavio padobran, pod njime se njihala golema kutija. »Bacaju oružje«, rekao je Gaëton. Povukao ju je za ruku i poveo ponovno među drveće, pa uzbrdo, do logora duboko u šumi. U samom središtu buktjela je jarkonarančasta logorska vatra, a svjetlost je bila zaklonjena gustim granjem stabala. Nekoliko je muškaraca stajalo oko vatre, pušeći cigarete i razgovarajući. Većina ih je došla ovamo kako bi izbjegli prisilnu deportaciju u njemačke radne logore. Kad bi se jednom našli ovdje, uzimali su puške u ruke i postajali partizani - »makiji« - koji su se borili u gerilskom ratu s Nijemcima; tajno, pod okriljem noći. Podmetali su eksploziv pod vlakove, podizali u zrak skladišta oružja, namjerno plavili kanale, činili sve što su mogli ne bi li omeli protok dobara te odlazak Francuza u njemačke logore. Zalihe i informacije pribavljali su od Saveznika. Životi su im stalno bili u opasnosti; kad bi ih neprijatelj pronašao; odmazda bi bila brza i često nemilosrdna. Paljenje kože, elektrošokovi, osljepljivanje. Svaki je maki u džepu nosio pilulu cijanida. Muškarci su bili prljavi, naočigled izgladnjeli, izbezumljeni. Većina je nosila smeđe samtane hlače i crne beretke, sve ofucane, zakrpane i izblijedjele. Ma koliko Isabelle vjerovala u njihov cilj, ne bi se voljela zateći sama među njima. »Dođi«, rekao je Gaëton. Obišli su lomaču i došli pred maleni, prljavi šator kroz čiji se otvor vidjela jedna vreća za spavanje, hrpa odjeće i par blatnjavih čizama. Kao i obično, zaudaralo je na prijave čarape i znoj. Isabelle je pognula glavu i sagnula se dok je ulazila u šator. Gaëton je sjeo pored nje i zatvorio šator. Nije upalio svjetiljku (ostali će vidjeti njihove siluete i početi dobacivati). »Isabelle«, rekao je. »Nedostajala si mi.« Nagnula se naprijed, prepustivši se njegovom zagrljaju i poljupcima. Kad je prestao - prebrzo - duboko je udahnula. »Imam poruku iz Londona za tvoju skupinu. Paul ju je primio danas popodne u pet. Čeznutljivi jecaji jesenje violine.« Čula je kako uvlači dah. Očito je poruka, koju su primili putem radija BBC, bila šifra. »Je li riječ o nečem važnom?« upitala je. Njegove ruke krenu prema njezinu licu, nježno ga obujme i privuku na još jedan poljubac. Ovaj je bio pun tuge. Još jedan rastanak. »Dovoljno važno da moram smjesta krenuti.« Mogla je samo kimnuti. »Više nikad nemamo vremena«, šapnula je. Svaki trenutak koji bi dobili, nekako bi im bio ukraden, otet. Sreli bi se, povukli u sjenovit


kutak ili prljavi šator ili kakav sobičak, pa u mraku vodili ljubav, ali nikad ne bi nakon toga ležali i kao ljubavnici razgovarali. Uvijek bi je napustio, ili bi ona napustila njega. Svaki put kad bi je držao u zagrljaju, pomislilabi - to je bilo to, ovo je posljednji put. A onda bi čekala da joj kaže da je voli. Govorila bi sebi da je to zato što je rat. Voli je, ali ga ta ljubav plaši, strahuje da će je izgubiti, i da bi ga nekako više boljelo ako bi se izjasnio. Za dobrih dana, čak bi u to i povjerovala. »Koliko je to opasno? To gdje sad ideš?« Opet muk. »Pronaći ću te«, tiho je rekao. »Možda dođem na jednu noć u Pariz, pa ćemo se ušuljan u kino i zviždati tijekom filmskih žurnala, i kasnije šetati Rodinovim vrtovima.« »Kao ljubavnici«, rekla je, pokušavajući se nasmiješiti. Uvijek bi ovako govorili jedno drugome, dijeleći san o životu koji su gotovo zaboravili, i koji teško da se mogao ponoviti. Dotaknuo joj je lice s nježnošću koja joj je izmamila suze u očima. »Kao ljubavnici.«

U proteklih osamnaest mjeseci, tijekom kojih je rat eskalirao, a nacisti postajali sve agresivniji, Vianne je pronašla i u sirotište sakrila trinaestero djece. U početku je samo obilazila bližu okolicu, slijedeći tragove koje je dobivala iz OSE-a. S vremenom, nadstojnica se povezala s JDC-om - krovnom židovskom humanitarnom udrugom u Sjedinjenim Državama, koja se borila da spasi židovsku djecu - pa su oni prosljeđivali Vianne informacije o drugoj djeci kojoj je trebala pomoć. Majke su se katkad same pojavljivale na njezinom kućnom pragu, uplakane, očajne, preklinjući je za pomoć. Vianne nijednom nije nikoga odbila, ali uvijek je bila izvan sebe od straha. Ovog toplog lipanjskog dana 1944., tjedan dana nakon što su Saveznici iskrcali više od stotinu pedeset tisuća trupa u Normandiji, Vianne je stajala u učionici sirotišta, zureći u umornu djecu koja su tromo sjedila za svojim stolovima. I nije bilo čudno da su bili umorni. Tijekom prošle godine bombardiranje je bilo gotovo neprestano. Zračni napadi bili su toliko česti da se Vianne nije ni gnjavila voditi djecu u podrum kad bi se oglasila sirena. Samo bi ležala s njima u krevetu, čvrsto ih grleći sve dok se ne bi oglasila ona za prestanak opasnosti ili bi bombardiranje prestalo. Ali predah nikad ne bi dulje potrajao. Vianne je pljesnula rukama i zatražila pažnju. Možda bi ih kakva igra malo oraspoložila. »Je li opet zračni napad, madame?« upitao je Emile. Sad mu je bilo šest, i nikad više nije spomenuo mamu. Kad bi ga za nju pitali, govorio bi da je »umrla jer se razboljela«, i to bi bilo sve. Nije se sjećao da je jednom bio Jean Georges Ruelle.


Baš kao što se ni petogodišnji Daniel nije sjećao tko je nekadbio. »Ne. Nije zračni napad«, rekla je. »Zapravo, baš sam pomislila kako je ovdje užasno vruće.« Povukla je svoj opušteni ovratnik. »To je zbog zamračenih prozora, madame«, rekla je Claudine (prije Bernadette). »Majka kaže da se u svojoj halji osjeća kao dimljena šunka.« Djeca na ovo prasnu u smijeh. »Bolje i ovo nego zimska hladnoća«, rekla je Sophie, i na to svi stanu potvrdno kimati glavama. »Mislila sam«, nastavi Vianne, »da bi danas bio dobar dan za...« Prije nego što je mogla dovršiti misao, čula je brektanje motocikla; nekoliko trenutaka kasnije, koraci - vojničke čizme - zagrmjeli su kamenim hodnikom. Svi su se ukipili. Vrata učionice su se otvorila. Unutra je ušao Von Richter. Dok je prilazio Vianne, skinuo je kapu i tutnuo je pod pazuho. »Madame«, rekao je. »Iziđite sa mnom u hodnik.« Vianne kimne. »Samo trenutak, djeco«, rekla je. »Čitajte u tišini dok se ne vratim.« Von Richter je uze pod ruku - bolnim, osvetničkim stiskom - i povede u kameno dvorište ispred učionice. Zvuk tekuće vode iz mahovinom obrasle fontane grgoljio je u blizini. »Došao sam vas pitati za vašeg poznanika, Henrija Navarrea?« Vianne se molila da se nije vidno lecnula. »Za koga, Herr Sturmbannführer?« »Henri Navarre.« »Oh. Oui. Vlasnik hotela.« Stegnula je šake ne bi li ih umirila. »Vi ste mu prijateljica?« Vianne zatrese glavom. »Nisam, Herr Sturmbannführer. Jedva da ga i poznajem. Ovo je mali grad.« Von Richter je ponovno prodorno pogleda. »Ako mi lažete nešto ovako beznačajno, mogao bih se zapitati što ste mi još slagali.« »Herr Sturmbannführer, nisam...« »Viđeni ste s njime.« Dah mu je vonjao po pivu i slanini, a oči su mu bile sužene. Ubit će me, pomislila je prvi put. Toliko je dugo bila oprezna, nikad mu se nije suprotstavila ili mu prkosila i, ako je mogla, nikad ga nije gledala u oči. Ali u posljednjih nekoliko tjedana postao je ćudljiv, nepredvidljiv. »Ovo jest malen grad, ali...« »Uhićen je jer je pomagao neprijatelju, madame.« »Oh«, rekla je. »Još ćemo o ovome porazgovarati, madame. U maloj sobi bez prozora. I vjerujte, izvući ću istinu iz vas. Otkrit ću da ste s njime surađivali.«


»Ja?« Stegnuo je stisak toliko da je pomislila da će joj prsnuti kost. »Otkrijem li da znate bilo što o ovome, privest ću vašu djecu na ispitivanje... nemilosrdno... a onda ću vas sve poslati u zatvor Fresnes.« »Nemojte im nauditi, preklinjem vas.« Bilo je to prvi put da ga je za nešto preklinjala, i on se ukipi čuvši očaj u njezinu glasu. Disanje mu se ubrzalo. I eno ga, jasno poput plavetnila u njegovim očima: uzbuđenje. Više od godinu i pol strogo je pazila na vladanje u njegovoj blizini, odijevajući se i ponašajući poput siročeta, nikad ne privlačeći pažnju, nikad ne govoreći ništa osim da, ili ne, Herr Sturmbannführer. Sada, u samo jednom trenu, sve je to uništila. Otkrila je svoju slabost, i on je to uočio. Sada je znao kako je može povrijediti.

Nekoliko sati kasnije Vianne je bila u sobičku bez prozora u utrobi gradske vijećnice. Sjedila je ukočena na stolcu, stežući naslon za ruke toliko da su joj članci pobijeljeli. Satima je bila ovdje, sama, pokušavajući smisliti najbolje odgovore. Koliko su znali? U što će povjerovati? Je li Henri spomenuo njezino ime? Ne. Da su znali da krivotvori dokumente i skriva židovsku djecu, već bi bila uhićena. Iza nje vrata su se odškrinula, a onda uz škljocaj zatvorila. »Madame Mauriac.« Ustala je. Von Richter je polako kružio oko nje, njegov pogled intiman na njezinom tijelu. Imala je izblijedjelu, mnogo puta prekrojenu haljinu, nije imala čarape, a na nogama oksfordice s drvenim potplatima. Kosa, koju nije dva dana oprala, bila je prekrivena turbanom kockasta uzorka, na čelu privezana u čvor. Ruž je već odavna potrošila pa su joj usnice bile blijede. Zaustavio se ispred nje, preblizu, ruku prekriženih na leđima. Valjalo je smoći hrabrosti da podigne bradu, a kad je to učinila - kad je pogledala u njegove ledenoplave oči - znala je da je u nevolji. »Viđeni ste kako s Henrijem Navarreom šećere trgom. On je osumnjičen za suradnju s Maquis de Limousin, tim kukavicama koji poput životinja žive u šumama i pomažu neprijatelju u Normandiji.« U isto vrijeme kad su se Saveznici iskrcali u Normandiji, makiji su harali zemljom, prekidajući željezničke linije, postavljajući bombe i plaveći kanale. Nacisti su očajnički željeli pronaći i kazniti partizane. »Jedva da ga poznajem, Herr Sturmbannführer. Ne znam ništa o onima koji pomažu neprijatelju.« »Pravite me budalom, madame?« Zatresla je glavom.


Želio ju je udariti. Mogla je to vidjeti u njegovim plavim očima; ružna, bolesna želja. Usađena u njega onda kad ga je preklinjala za nešto, i sada nije znala kako je iščupati. Posegnuo je i prstima joj prešao duž čeljusti. Lecnula se. »Zar ste zaista toliko nedužni?« »Herr Sturmbannführer, živite u mom domu već osamnaest mjeseci. Viđate me svakodnevno. Hranim djecu i radim u vrtu i podučavam u sirotištu. Teško da bih mogla pomagati Saveznicima.« Jagodicama prstiju milovao joj je usne, prisilivši je da ih razdvoji. »Otkrijem li da ste mi lagali, povrijedit ću vas, madame. I pritom ću uživati.« Pustio je da mu ruka padne. »Ali ako mi govorite istinu - sada - poštedjet ću vas. I vašu djecu.« Protrnula je na pomisao da bi mogao otkriti kako je cijelo ovo vrijeme živio sa židovskim djetetom. Time bi ispao budala. »Nikad vam ne bih lagala, Herr Sturmbannfiihrer. Morate to znati.« »Evo što znam«, rekao je, prignuvši se bliže i šapnuvši joj na uho: »Nadam se da mi lažete, madame.« Odmaknuo se. »Uplašili ste se«, rekao je smiješeći se. »Nemam se čega plašiti«, odvratila je, nesposobna to dovoljno glasno izreći. »Vidjet ćemo je li to istina. Za sada, madame, pođite doma. I molite se da ne otkrijem da ste mi lagali.«

Istog tog dana Isabelle je prolazila kamenom ulicom gradića na brdu, Urrugnea. Mogla je čuti odjek vlastitih koraka. Na putu dovde iz Pariza, njezine dvije posljednje »pjesme« - bojnik Foley i desetnik Smythe - savršeno su slijedili upute i uspjeli proći brojne kontrolne točke. Nije se već dugo osvrnula, ali ni u jednom času nije posumnjala da se kreću kako im je rečeno - najmanje stotinu metara jedan od drugoga. Na vrhu brijega, vidjela je muškarca kako sjedi na klupi ispred zatvorenog poštanskog ureda. U ruci je imao natpis: GLUHONIJEM. ČEKAM MAJKU DA DOĐE PO MENE. Začudo, još uvijek su uspijevali zavarati naciste ovom jednostavnom smicalicom. Isabelle mu priđe. »Imam kišobran«, rekla je na engleskom s teškim naglaskom. »Čini se da će kiša«, odvratio je. Kimnula je. »Hodajte najmanje pedeset metara iza mene.« Nastavila se penjati uzbrdo, sama. Kad je dospjela do imanja madame Babineau, već se spustio sumrak. Na okuci je zastala, čekajući da je piloti sustignu.


Muškarac koji je sjedio na klupi stigao je prvi. »Zdravo, gospoja«, pozdravi je skidajući svoju posuđenu beretku. »Bojnik Tom Dowd, gospoja. Sarah iz Paua vam šalje pozdrave. Ona je prvorazredna domaćica.« Isabelle se umorno nasmiješi. Bili su toliko... nevjerojatni, ti Jenkiji, s onim svojim uvijek spremnim osmijesima i gromkim glasovima. A tek njihova zahvalnost. Nimalo nalik Britancima, koji bi zahvalili kratko i odsječno, ih hladnim i čvrstim rukovanjem. Odavno je već prestala brojiti koliko su je puta Amerikanci zagrlili toliko srčano da bi je gotovo bacili s nogu. »Ja sam Juliette«, rekla je bojniku. Idući je stigao bojnik Jack Foley. Široko se osmjehnuo i rekao: »Bogami, ovo su planine i pol.« »Dolje si rekao da će to biti mačji kašalj«, rekao je Dowd ispruživši ruku. »Dowd. Chicago.« »Foley. Boston. Drago mi je.« Desetnik Smythe stigao je zadnji, nekoliko minuta kasnije. »Zdravo, gospođo«, ukočeno je pozdravio. »Bio je ovo vraški uspon.« »Samo čekajte«, rekla je Isabelle nasmijavši se. Povela ih je do brvnare i triput pokucala. Madame Babineau je blago odškrinula vrata pa se, ugledavši Isabelle kroz procijep, široko nasmiješila i pustila ih unutra. Kao i uvijek, željezni kotao visio je nad vatrom na čađavom ognjištu. Stol je bio postavljen za njihov dolazak, s čašama toploga mlijeka i praznim zdjelama za juhu. Isabelle se ogledala oko sebe. »Eduardo?« »U štaglju je, s dvojicom pilota. Imamo teškoća s nabavom namirnica. Sve je to zbog tog vražjeg bombardiranja. Pola grada je sravnjeno sa zemljom.« Spustila je ruku na Isabellin obraz. »Izgledaš umorno, Juliette. Jesi li dobro?« Dodir je bio toliko utješan da Isabelle nije mogla a da se načas ne osloni. Željela se izjadati svojoj prijateljici, malo se rasteretiti, ali bio je to još jedan od luksuza u ovome ratu. Sa svojim si se tegobama nosio sam. Isabelle nije rekla madame Babineau da je Gestapo proširio svoju potragu za Slavujem, niti da brine za oca, sestru i nećakinju. Uostalom, što bi joj to vrijedilo? Svi su imali obitelji za koje su brinuli. Bile su to uobičajene tjeskobe, točke ucrtane na zemljovidu ovoga rata. Isabelle je posegnula za staričinom rukom. Toliko se toga užasnog događalo u njihovim životima, ali postojalo je i ovo: prijateljstva skovana u vatri, nesalomljiva poput željeza. Nakon toliko mnogo samotnih godina provedenih u samostanima, odbačena i zaboravljena u internatima, Isabelle nikad nije uzimala zdravo za gotovo činjenicu da sad ima prijatelje; one koje je voljela, i koji su voljeli nju. »Dobro sam, prijateljice moja.« »A onaj tvoj zgodni mladić?« »I dalje diže skladišta i vlakove u zrak. Vidjeli smo se netom prije invazije na Normandiju. Slutila sam da se sprema nešto veliko. Znam da je on u samom središtu svega. Brinem se...«


Isabelle je čula udaljeno brujanje motora. Okrenula se prema madame. »Očekujete li koga?« »Ovamo nitko ne dolazi vozilom.« I piloti su čuli zvukove. Razgovor je utihnuo. Smythe je podignuo pogled. Foley je izvukao nož zataknut za remenom. Koze su počele meketati. Sjena je prošla preko prozora. Prije nego što ih je Isabelle uspjela upozoriti, vrata su se freskom otvorila i svjetlost se razlila prostorijom, a unutra je nahrupilo nekoliko esesovaca. »Ruke uvis!« Isabelle je netko snažno udario kundakom u glavu. Zastenjala je i posrnula naprijed. Noge su je izdale i pala je, udarivši snažno o kameni pod. Posljednje što je čula prije nego što je izgubila svijest, bilo je: »Svi ste uhićeni.«


Trideset tri sabelle se probudila zapešća i gležnjeva privezanih za drveni stolac; užad joj se usjekla u meso, zategnuta toliko da se nije mogla ni milimetar pomaknuti. Prsti su joj utrnuli. Jedna žarulja visjela je sa stropa; stožac svjetlosti u tami. Soba je zaudarala na vlagu i mokraću, voda je curila kroz pukotine u kamenu. Negdje ispred nje bljesnula je šibica.

I

Čula je kako je zastrugala, osjetila sumporni vonj i pokušala podignuti glavu, ali pokret je bio toliko bolan da je protiv volje zaječala. »Gut«, netko je rekao. »Boli.« Gestapovac. Povukao je stolac iz tame i sjeo sučelice njoj. »Bol«, samo je kazao. »Ili bez bola. Na tebi je odluka.« »U tom slučaju, bez bola.« Snažno ju je ošamario. Krv joj je ispunila usta, trpka i metalna okusa. Osjetila je kako joj kaplje niz bradu. Dva dana, pomislila je. Samo dva dana. Morala je izdržati ispitivanje dvadeset i četiri sata, ne odati nijedno ime. Ako bi u tome uspjela, ako se ne bi slomila, njezin otac i Gaëton i Henri i Didier i Paul i Anouk imat će vremena da se sklone na sigurno. Uskoro će doznati da je uhićena, ako već nisu znali. Eduardo će poslati poruku, i oni će se pritajiti. Takav im je bio plan. »Ime?« upitao je izvukavši mali notes i olovku iz džepa na prsima. Osjetila je kako joj krv s brade kapa na krilo. »Juliette Gervaise. Ali to već znate. Imate moje dokumente.« »Imamo dokumente koji te identificiraju kao Juliette Gervaise, istina.« »Zašto me onda pitate?« »Tko si zapravo?« »Zapravo sam Juliette.« »Gdje si rođena?« lijeno je upitao, proučavajući svoje lijepo uređene nokte. »U Nici.« »A što si radila u Urrugneu?« »Zar sam bila u Urrugneu?« upitala je. Na ovo se ispravio, vrativši pogled na nju sa zanimanjem. »Koliko ti je godina?« »Dvadeset dvije, ili uskoro, mislim. Rođendani mi više ne znače puno.« »Izgledaš mlađe.« »Osjećam se starije.« Polako je ustao i nadvio se nad njom. »Radiš za Slavuja. Želim njegovo ime.«


Nisu znali tko je. »Ne znam ništa o pticama.« Udarac je doletio niotkuda, zapanjujuće žestok. Glava joj je poletjela u stranu, i snažno udarila o naslon stolice. »Govori o Slavuju.« »Rekla sam...« Ovaj put ju je udario željeznim ravnalom preko obraza, tolikom silinom da je osjetila kako joj koža puca i krv navire. Nasmiješio se i ponovio: »Slavuj.« Pljunula je što je jače mogla, no sve što je izišlo bio je rastegnuti krvavi ispljuvak koji joj je sletio na krilo. Zatresla je glavom da razbistri vid i smjesta požalila. Opet joj je prilazio, ritmički udarajući zakrvavljenim ravnalom po svom otvorenom dlanu. »Ja sam Rittmeister Schmidt, zapovjednik Gestapa u Amboiseu. A ti si?« Ubit će me, pomislila je Isabelle. Otimala se i trzala, teško dišući. Osjetila je okus vlastite krvi. »Juliette«, šapnula je, sad očajnički želeći da joj povjeruje. Neće moći izdržati dva dana. Bio je ovo rizik na koji su je svi upozorili, jeziva istina onoga što je radila. Kako joj je ikad sve to moglo izgledati kao pustolovina? Njezinom krivicom umrijet će i ona i svi koje je voljela. »Imamo većinu tvojih suradnika. Nema smisla da umreš kako bi zaštitila mrtvace.« Je li to bila istina? Nije. Da je istina, i sama bi već bila mrtva. »Juliette Gervaise«, ponovila je. Odalamio ju je tolikom snagom da se stolica prevalila i tresnula o pod. Glavom je zviznula o kamen u istom trenutku kad ju je udario u trbuh vrškom čizme. Bol je bio neopisiv. Čula je kako govori: »A sad, mademoiselle, recite mi Slavujevo ime«, a ona nije mogla odgovoriti čak i da je htjela. Ponovno ju je udario, svom svojom snagom.

Svijest je donijela bol. Sve ju je boljelo. Glava, lice, tijelo. Trebalo je smoći snagu - i hrabrost - da podigne glavu. I dalje je bila privezana za gležnjeve i zapešća. Konopci su se trljali o njezinu rasječenu, krvavu kožu, zasijecali natučeno meso. Gdje sam? Posvuda oko nje bila je tama, ali ne obična, ne kao mračna soba. Ovo je bilo nešto drugo; neprobojno crnilo, poput tinte, što je pritiskalo njezino pretučeno lice. Osjetila je zid tek koji centimetar dalje od lica. Pokušala je samo malo pomaknuti


stopalo naprijed, ali bol je uz urlik oživio, duboko zagrizavši posjekotine od konopca na gležnjevima. Bila je u nekakvom kovčegu. I bilo joj je hladno. Mogla je osjetiti vlastiti dah i znala je da bi bio vidljiv. Nosnice su joj bile zaleđene. Snažno je zadrhtala, nekontrolirano. Kriknula je u užasu; zvuk njezina vriska odjeknuo je i ponovno je izgubila svijest.

Smrzavam se. Isabelle se tresla od hladnoće, cvileći. Sad je osjećala kako joj dah stvara oblačiće pred licem, pretvarajući se u inje na njezinim usnicama. I trepavice su joj bile zaleđene. Misli, Isabelle. Nemoj odustati. Malčice se pomaknula, opirući se hladnoći i bolu. Bila je u sjedećem položaju, još uvijek zavezana. Gola. Sklopila je oči, preplavljena mučninom od same pomisli kako ju je svlačio, dodirivao je dok nije bila pri svijesti. U smrdljivoj tami postala je svjesna brujanja. Najprije je pomislila da je to zvuk njezine krvi koja bolno pulsira, ili srca koje očajnički kuca da je održi na životu, ali bilo je to nešto drugo. Bio je to nekakav motor, i to negdje u blizini, zujao je. Prepoznala je zvuk, ali što je to bilo? Ponovno se stresla, pokušavajući pomaknuti prste na rukama i nogama ne bi li se othrvala obamrlosti koja joj je preplavila udove. Najprije je osjećala bol u stopalima, pa zatim utrnulost, a sad... Ništa. Pomaknula je jedino što je mogla glavu - i udarila je o nešto tvrdo. Bila je gola, privezana za stolac u... Led. Mrak. Brujanje. Skučeno... Hladnjak. Uspaničila se, mahnito se pokušavajući osloboditi, prevaliti svoj ledeni kavez, ali na koncu je bila samo izmoždena. Poražena. Nije se mogla pomaknuti, ništa osim prstiju koji su bili previše smrznuti da bi surađivali. Ne ovako, molim te. Umrijet će od smrzavanja. Ili gušenja. Njezino je disanje odjekivalo, obavijalo je, drhtaj daha bio je posvuda oko nje. Počela je plakati, a suze su se smrzavale, pretvarajući se u ledene kapljice na njezinim obrazima. Pomislila je na sve one koje je voljela - Vianne, Sophie, Gaëton, otac. Zašto im svakoga dana nije govorila koliko ih voli, onda kad je za to imala priliku? Sad će umrijeti a da nikad to nije rekla Vianne.


Vianne, pomislila je. Samo to. Ime. Dijelom molitva, dijelom kajanje, dijelom oproštaj.

Mrtvo tijelo visjelo je sa svake ulične lampe na gradskome trgu. Vianne je zastala, ne mogavši povjerovati vlastitim očima. Preko puta, neka je starica stajala ispod jednog od tih leševa. Zrakom se pronosilo cviljenje i škripa zategnute užadi. Vianne je oprezno nastavila trgom, držeći se podalje od uličnih lampi... Pomodrjela, podbuhla, mlitava tijela... Ovdje mora da je bilo najmanje desetak leševa - Francuza, bilo je to očigledno. Po svemu sudeći bili su to makiji - neustrašivi partizani, gerilci iz šuma. Imali su smeđe hlače i crne beretke i trobojne vrpce na rukavima. Vianne je prišla starici i spustila ruku na njezino rame. »Ne biste smjeli biti ovdje«, rekla je. »Moj sin«, rekla je žena napuklim glasom. »Ne može ostati ovdje...« »Dođite«, rekla je Vianne ovaj put nešto grublje. Odvela je staricu s trga. Na Rue La Grande žena se oslobodila i udaljila, mumljajući sebi u bradu, plačući. Vianne je prošla pored još tri trupla na putu do boucherie. Carriveau kao da je zadržavao dah. Posljednjih nekoliko mjeseci Saveznici su neprestano bombardirali cijelo područje, i od nekoliko zgrada sada su ostale samo ruševine. Činilo se kako nešto uvijek pada, urušava se. Zrak je vonjao na smrt, grad je bio tih; opasnost je vrebala iz svake sjene, iza svakog ugla. U redu pred mesnicom Vianne je čula kako žene ispotiha razgovaraju. »Osveta...« »Gore nego u Tulleu...« »Jesi li čula za Oradour-sur-Glane?« Čak i uza sve to, sa svim tim uhićenjima i deportacijama i smaknućima, Vianne nije mogla povjerovati najnovijim glasinama. Jučer ujutro nacisti su umarširali u maleno seoce Oradour-sur-Glane, nedaleko od Carriveaua, i sve seljane puškama otjerali u seosku crkvu, navodno kako bi im provjerili dokumente. »Sve u selu«, šapnula je žena s kojom je Vianne razgovarala. »Muškarci. Žene. Djeca. Nacisti su na njih otvorili vatru, a zatim ih sve zaključali unutra i spalili crkvu do temelja.« Oči joj se napune suzama, »Živa istina.« »Ne može biti«, zgranula se Vianne. »Moja Dedee je vidjela kako pucaju trudnici u trbuh.« »Zar je to vidjela?«


Starica je kimnula. »Dedee se satima skrivala iza kaveza za zečeve, gledajući kako cijelo selo guta vatra. Rekla je da nikad neće zaboraviti vrisku. Nisu svi bili mrtvi kad su zapalili crkvu.« Bila je to, navodno, osveta za Sturmbannführera kojeg su oteli makiji. Hoće li se isto dogoditi i ovdje? Idući put kad pretrpe gubitke, hoće li Gestapo ili SS skupiti mještane Carriveaua, zatočiti ih u gradsku vijećnicu i na njih otvoriti vatru? Uzela je malenu limenku ulja koju je mogla dobiti za svoje bonove i napustila trgovinu, navukavši kapuljaču kako bi zaklonila lice. Netko ju je zgrabio za ruku i silovito povukao ulijevo. Posrnula je u stranu, saplela se i umalo pala. Povukao ju je u mračnu uličicu i otkrio se. »Tata!« uskliknula je Vianne, previše zabezeknuta njegovom pojavom da bi bilo što drugo rekla. Vidjela je što mu je ovaj rat učinio, kako mu je izbrazdao čelo i stvorio podbuhle vrećice pod njegovim umornim očima, kako je posivio boju njegove kože i zabijelio mu kosu. Bio je strahovito mršav; staračke pjege istočkale su njegove ispijene obraze. Podsjeti je to na njegov povratak iz Velikog rata, kad je isto ovako loše izgledao. »Postoji li neko mirno mjesto gdje možemo razgovarati?« upita je. »Ne bih volio susresti tvog Nijemca.« »Nije on moj Nijemac, ali oui.« Nije mu mogla zamjeriti što ne želi susresti Von Richtera. »Kuća pored moje je napuštena. S istočne strane. Nijemcima je previše malena da bi se njome gnjavili. Možemo se tamo sastati.« »Za dvadeset minuta«, rekao je. Vianne ponovno navuče kapuljaču preko marame što joj je pokrivala glavu i iziđe iz uličice. Kad je napustila grad, koračajući blatnjavom cestom prema kući, pokušala se dosjetiti razlogu zašto se otac ovdje pojavio. Znala je - ili barem nagađala - da Isabelle živi s njime u Parizu, iako je čak i to bila samo pretpostavka. Možda su njih dvoje živjeli odvojenim životima u istome gradu. Nije se čula s Isabelle još od one užasne noći u štaglju, iako joj je Henri rekao da se oporavila. Požurila je pored uzletišta, jedva i primjećujući avione, zgužvane i zadimljene nakon nedavnih napada. Kod Racheline kapije zastala je pa pogledala gore i dolje niz ulicu. Nitko je nije slijedio niti je promatrao. Ušuljala se u dvorište i požurila prema napuštenoj kući. Ulazna vrata već su odavno razvaljena i sad su visjela nakoso. Ušla je unutra. Unutrašnjost je bila u polumraku, prašnjava. Gotovo je sav namještaj bio odnesen, ili su ga ukrali pljačkaši, a na zidovima, gdje su nekoć visjele slike, sad su bili crni kvadrati; samo je stari dvosjed s prljavim jastucima i polomljenom nogom ostao u dnevnoj sobi. Vianne je sjela, nervozno se podbočivši, i lupkajući nogom po sagu od trske.


Grickala je nokat palca, ne mogavši se smiriti, a onda je čula korake. Prišla je prozoru i podignula teški zastor. Otac je bio pred vratima. Samo što to nije bio njezin otac, taj zgureni starac. Pustila ga je u kuću. Kad ju je pogledao, bore na njegovu licu još su se više produbile; nabori kože činili su se poput džepova otopljenog voska. Prošao je rukom kroz rijetku kosu. Dugi bijeli pramenovi bili su raščupani, stršeći uvis, pružajući mu neobičan, naelektriziran izgled. Polako joj je prišao, jedva primjetno šepajući. I u tom času vratio joj se cijeli njezin život - upravo zbog tog sporog, nespretnog načina kojim se kretao. Čula je mamu kako govori: Oprosti mu, Vianne, nije više svoj, ni on sam sebi ne može oprostiti... Na nama je da to učinimo. »Vianne«, nježno je izgovorio njezino ime, njegov hrapavi glas ostao je visjeti u zraku. Opet ju je suptilno podsjetio na život »prije«, kad je bio njezin tata. Bila je to davno zaboravljena misao. U godinama »poslije«, sve misli o njemu pospremila je u ormar; s vremenom ih zaboravila. Sad ih se prisjetila. Plašio ju je taj osjećaj. Povrijedio ju je previše puta. »Tata.« Otišao je do dvosjeda i sjeo. Jastuci su se umorno uleknuli pod njegovom težinom. »Bio sam grozan otac objema.« Bilo je to toliko neočekivano - i istinito - da Vianne nije znala što bi mu odgovorila. Uzdahnuo je. »Sada je prekasno da to ispravim.« Sjela je pored njega. »Nikad nije prekasno«, oprezno je rekla. Je li to bila istina? Bi li mu mogla oprostiti? Da. Odgovor je došao u trenu, neočekivan kao i njegov dolazak ovdje. Okrenuo se prema njoj. »Toliko toga ti želim reći, a tako je malo vremena.« »Ostani ovdje«, rekla je. »Ja ću se brinuti za tebe i...« »Isabelle je uhićena i optužena da surađuje s neprijateljem. U zatvoru je, u Girotu.« Vianne oštro udahne. Tuga koju je osjetila bila je neopisiva, kao i grizodušje. Koje su bile njezine posljednje riječi upućene sestri? Ne vraćaj se. »Što možemo učiniti?« »Mi?« rekao je. »To je sjajno pitanje, ali nemamo ga kome uputiti. Ti ne smiješ učiniti ništa. Ostaješ ovdje u Carriveauu i držiš se dalje od nevolja, kao i dosad. Čuvaj moju unuku. I čekaj svog supruga.« Vianne se jedva uspjela suzdržati da ne kaže: Sad sam drukčija, tata. Pomažem židovskoj djeci. Željela je vidjeti svoj odraz u njegovim očima, makar jednom osjetiti kako se njome ponosi. Učini to. Reci mu.


Kako je mogla? Izgledao je tako star sjedeći ovdje, nemoćan i slomljen i pogubljen. Nije bilo ni traga onom čovjeku kakav je nekoć bio. Nije morao saznati da i Vianne riskira vlastiti život. Nije morao brinuti da će izgubiti obje kćeri. Pustit će ga neka misli da je sigurna, koliko je to bilo moguće u ovim vremenima. Kukavica. »Isabelle će te trebati jednom kad ovo sve svrši. Trebat će imati dom u koji će se moći vratiti. Reći ćeš joj da je učinila pravu stvar. Jednog dana će o tome brinuti. Mislit će da je trebala ostati s tobom, zaštititi te. Sjetit će se kako te je ostavila s nacistom, izlagala vas riziku i mučit će je njezine odluke.« Vianne je jasno čula priznanje koje se skrivalo iza ovih riječi. Pričao je vlastitu priču, onako kako je znao, utkanu u Isabellinu. Govorio je da ga je mučila odluka da se pridruži vojsci u Velikom ratu, te da je patio zbog svega što je njegova borba učinila njegovoj obitelji. Znao je koliko se promijenio kad se vratio, i umjesto da ga je vlastita patnja još više zbližila sa suprugom i kćerima, ona ga je udaljila. Kajao se što ih je odbacio, ostavivši ih s madame Dumas. Kakav li je samo teret to morao biti. Prvi put je sagledala svoje djetinjstvo kao odrasla osoba, s mudrošću koju je stekla u ovome ratu. Rat je slomio njezina oca; znala je to oduvijek. Majka joj je to neprestano ponavljala, ali tek je sada Vianne razumjela. Bio je slomljen. »Vi djevojke pripadate naraštaju koji će nastaviti dalje, koji će se sjećati«, rekao je. »Sjećanja na sve što se dogodilo... teško će izblijedjeti. Morat ćete se držati zajedno. Pokaži Isabelle koliko je voliš. Nažalost, sam to nikad nisam učinio. A sada je prekasno.« »Zvučiš kao da se opraštaš.« Pogled u njegovim očima bio je tužan, usamljen, i najednom joj sine zašto je došao, što je želio reći. Zrtvovat će se za Isabelle. Nije znala kako, ali znala je da je to istina. Bio je to njegov način da se iskupi za sva ona razočarenja koja im je priuštio. »Tata«, rekla je. »Što kaniš učiniti?« Spustio je ruku na njezin obraz. Bio je topao i čvrst i utješan, taj očinski dodir. Nije shvatila, ili možda nije sebi priznala, koliko joj je nedostajao. A sada, tek što je opazila bljesak drukčije budućnosti, iskupljenja - on se raspršio. »Što bi ti učinila da spasiš Sophie?« »Bilo što.« Vianne je zurila u čovjeka koji ju je, prije nego što ga je rat promijenio, učio da voli knjige i pisanje i da primjećuje zalaske sunca. Odavno nije pomislila na tog čovjeka. »Moram poći«, rekao je pruživši joj omotnicu. Na njoj je, njegovim drhtavim rukopisom, pisalo: Isabelle i Vianne. »Zajedno to pročitajte.« Ustao je i okrenuo se na odlazak. Nije bila spremna da ga izgubi. Zgrabila ga je za ruku. Djelić njegove orukvice ostao je u njezinoj ruci. Zurila je dolje u nju: komadić kockastog, smeđe-bijelog


pamuka ležao je na njezinu dlanu. Komadić tkanine, poput onih drugih privezanih za grane njezine jabuke. Uspomene na one koje je izgubila i voljela. »Volim te, tata«, tiho je rekla, shvativši koliko je to istinito, kako je uvijek bilo istinito. Ljubav se pretvorila u gubitak i ona ju je odgurnula, ili je nekako, ma koliko to bilo nevjerojatno, djelić te ljubavi u njoj ostao. Ljubav djevojčice prema ocu. Bezuvjetne. Nepodnošljive, ali nesalomljive. »Kako možeš?« Teško je progutala vidjevši suze u njegovim očima. »Kako ne bih mogla?« Još ju je jednom, posljednji put, pogledao i poljubio u oba obraza - a onda se povukao. Nježno, toliko da je jedva čula, rekao je: »I ja volim tebe«, a onda otišao. Vianne ga je pratila pogledom dok se udaljavao. Kad je najzad nestao, vratila se kući. Tamo je zastala pod stablom jabuke punom komadića tkanina. Tijekom godina stablo je usahlo, njegovi plodovi postali su gorki. Druga stabla bila su zdrava, ali ovo, stablo njezinih uspomena, bilo je crno i skvrčeno, poput razorenog grada u daljini. Privezala je smeđe-bijeli komadić pored Rachelinog. Zatim je ušla u kuću. U dnevnoj sobi gorjela je vatra; cijela je kuća bila topla, blago zamagljena. Zatvorila je vrata za sobom, namrštivši se. »Djeco«, zazvala je. »Oni su gore u mojoj sobi. Dao sam im malo čokolade i neku društvenu igru da se igraju.« Von Richter. Otkud on ovdje, usred bijela dana? Je li je vidio s ocem? Je li znao za Isabelle? »Vaša kći mi je zahvalila na čokoladi. Baš je lijepa djevojčica.« Vianne je znala da ne smije pokazati strah na ove riječi. Ostala je mirna i tiha, nastojeći smiriti svoje podivljalo srce. »Ali vaš sin«, samo je blago naglasio riječ. »On vam nimalo nije nalik.« »Moj suprug, Ant...« Udarac je bio toliko munjevit da nije ni vidjela kad se pomaknuo. Sčepao joj je ruku, snažno je stegnuvši, gnječeći joj mekano meso. Blago je jauknula kad ju je bacio o zid. »Opet mi lažete?« Uzeo joj je obje ruke, držeći ih nad njezinom glavom, pribivši ih o zid jednom rukom. »Molim vas«, rekla je. »Nemojte...« Odmah je shvatila da nije smjela preklinjati. »Provjerio sam podatke. Vi i Antoine imate samo jedno dijete. Djevojčicu. Sophie. Ostale ste pokopali. Tko je onda dječak?« Vianne je bila toliko prestravljena da nije mogla jasno razmišljati. Znala je samo da ne smije reći istinu, ili će Daniel biti deportiran. A sam Bog zna što bi njoj učinili... ili Sophie. »Antoineova rođakinja je umrla pri porodu. Daniela smo usvojili netom


prije početka rata. I sami znate kako je teško pribaviti dokumente ovih dana, ali imam njegov rodni i krsni list. On je sad naš sin.« »Vaš nećak, znači. Krv, ali ne vaša. A tko mi može jamčiti da mu otac nije komunist, ili Židov.« Vianne grčevito proguta. Nije posumnjao. »Mi smo katolici. To dobro znate.« »Što biste učinili da ga zadržite?« »Bilo što«, rekla je. Otkopčao joj je bluzu, polako, pustivši svaki gumb da zapne kroz pohabanu rupicu. Kad je rastvorio bluzu, kliznuo je rukom unutra, prelazeći joj preko dojki, gnječeći joj bradavice, toliko snažno da je jauknula od bola. »Bilo što?« upitao je. Suho je progutala. »Spavaća soba, molim vas«, rekla je. »Moja djeca...« Uzmaknuo je korak unatrag. »Poslije vas, madame.« »Dopustit ćete da Daniel ostane ovdje?« »Zar to pregovarate sa mnom?« »Pregovaram.« Zgrabio joj je kosu i silovito potegnuo, odvukavši je u spavaću sobu. Nogom je zatvorio vrata, onda je bacio o zid i ona je jauknula. Prikucao ju je na mjestu, zadigao suknju i strgao joj gaćice. Okrenula je glavu, sklopila oči, čuvši škljocaj kopče remena i otkopčavanje gumba na rasporku. »Pogledaj me«, rekao je. Nije se pomaknula niti disala. Nije ni otvorila oči. Ponovno ju je udario. Svejedno, ostala je na mjestu, očiju čvrsto zatvorenih. »Ako me pogledaš, Daniel ostaje.« Okrenula je glavu i polako otvorila oči. »Tako je već bolje.« Zaškrgutala je zubima kad je trzajem svukao hlače, još joj više raširio noge i oskvrnuo joj tijelo i dušu. Nije ispustila nijedan zvuk. Niti je odvratila pogled.


Trideset četiri sabelie je pokušala otpuzati od... čega? Je li je netko upravo udario nogom ili opekao? Ili zaključao u hladnjak? Nije se mogla sjetiti. Privukla je natrag svoja bolna, krvava stopala, mučni centimetar po centimetar. Sve ju je boljelo. Glava, obrazi, vilica, zapešća, gležnjevi. Netko ju je zgrabio za kosu, povukao joj glavu unatrag. Tupi, prljavi prsti silom su joj otvorili usta; u njih se izlio vinjak. Zagrcnula se pa ispljunula. Kosa joj se otapala. Ledena voda curila joj je niz lice.

I

Polako je otvorila oči. Pred njom je stajao muškarac, pušeći cigaretu. Miris dima izazove joj mučninu. Koliko je već bila ovdje? Misli, Isabelle. Premještena je u ovaj vlažni podrum bez zraka. Dva jutra su svanula, a ona nije vidjela sunce, zar ne? Dva? Ili samo jedno? Je li ostavila dovoljno vremena svojim drugovima da se sakriju? Nije mogla jasno razmišljati. Muškarac je govorio, postavljao joj pitanja. Usta su mu se otvorila, zatvorila, ispuhala dim. Nagonski se lecnula, sklupčala u čučanj, zgurivši leđa. Muškarac iza nje udario ju je po kralješnici, snažno, i ona se umirila. Dvojica, dakle. Jedan ispred i jedan iza nje. Usredotoči se na onoga koji govori. Što je govorio? »Sjedni.« Željela je prkositi, ali nije imala snage. Uspentrala se na stolac. Koža oko njezina zapešća bila je razderana i krvava, iz rana je navirao gnoj. Rukama je pokrila svoju golotinju, ali bilo je to uzalud, znala je. Raširit će joj noge i privezati gležnjeve za stolac. Kad je sjela, nešto mekano doleti joj u lice i padne na krilo. Tupo je spustila pogled. Haljina. Nije njezina. Pritisnula ju je o svoje nage grudi i podignula pogled. »Obuci se«, rekao je. Ruke su joj se tresle dok je ustajala pa stala nespretno odijevati zgužvanu, bezobličnu plavu lanenu haljinu, koja joj je bila barem tri broja prevelika. Činilo se da joj treba cijela vječnost da je zakopča. »Slavuj«, rekao je povukavši dugi dim iz cigarete. Vršak je zasvijetlio narančasto i Isabelle se nagonski zgurila u stolcu. Schmidt. To mu je bilo ime. »Ne znam ništa o pticama«, rekla je. »Ti is Juliette Gervaise«, rekao je. »Rekla sam vam to stotinu puta.«


»I ne znaš ništa o Slavuju?« »I to sam rekla.« Oštro je kimnuo i Isabelle je odmah čula korake, a onda su se vrata iza njezinih leđa uz škripu otvorila. Pomislila je: Ne boli, to je samo tijelo. Ne mogu nauditi mojoj duši. Postala je to njezina mantra. »Gotovi smo s robom.« Smiješio joj se na način zbog kojeg su je podilazili žmarci. »Uvedite ga.« Muškarac u okovima doteturao je unutra. Tata. Vidjela je užas u njegovim očima i znala je kako izgleda: rasječena usnica i modrice oko očiju i posjekotine na obrazu... opekotine od cigareta na njezinim nadlakticama, kosa slijepljena od krvi. Trebala bi ostati mirna, na mjestu, ali nije mogla. Šepajući je krenula naprijed, zubima škrgućući od bola. Nije bilo modrica na njegovom licu, ni posjekotina na usnama, niti su mu ruke bile privezane uz bolno tijelo. Nisu ga tukli niti mučili, što je značilo da ga još nisu ni ispitivali. »Ja sam Slavuj«, rekao je njezin otac njezinom mučitelju. »Je li to ono što želite čuti?« Zavrtjela je glavom, šapnula ne toliko tiho da je nitko nije čuo. »Ja sam Slavuj«, rekla je stojeći na bolnim, krvavim nogama. Okrenula se Nijemcu koji ju je mučio. Schmidt se nasmijao. »Ti? Djevojka? Ti da si taj slavni Slavuj?« Njezin je otac tada nešto rekao Nijemcu na engleskom, što je ovaj očito razumio. Isabelle je razumjela: Mogli su razgovarati na engleskome. Isabelle je bila dovoljno blizu ocu da ga može dotaknuti, ali nije. »Nemoj to raditi«, preklinjala je. »Gotovo je«, rekao je. Usne je sporo razvukao u osmijeh, a kad se nasmiješio, osjetila je kako joj bol steže grudi. Uspomene su je zapljusnule u valovima, preplavivši lukobrane koje je izgradila tijekom godina usamljenosti. On kako je povlači u naručje, vrti je ukrug; podiže je kad je pala, tare s nje prašinu, šapće joj: Tiše malo, moja mala nevoljo, probudit ćeš mamu... Uvukla je kratak, plitak dah i obrisala oči. Pokušao joj je sve nadoknaditi, tražeći oprost i tražeći iskupljenje, sve odjednom, žrtvujući se zbog nje. Bio je to nagovještaj čovjeka kakav je nekad bio, pjesnik u kojeg se njezina majka zaljubila. Taj čovjek, onaj prije rata, mogao bi znati drugi način, mogao bi pronaći savršene riječi da zacijeli rane prošlosti. Ali nije više bio taj čovjek. Previše je izgubio, a u svome je gubitku još više odbacio. Ovo je bio jedini način kojim joj je mogao reći da je voli. »Ne ovako«, šapnula je. »Nema drugog načina. Oprosti mi«, nježno je rekao.


Između njih je stupio gestapovac. Zgrabio je oca za ruku i povukao prema vratima. Isabelle je klipsala za njima. »Ja sam Slavuj«, doviknula je. Vrata su joj se zalupila u lice. Odšepala je do prozora ćelije, ščepavši zahrđale šipke. »Ja sam Slavuj!« vrisnula je. Vani, pod žutim jutarnjim suncem, otac je odvučen na trg, gdje je stajao streljački odred, podignutih pušaka. Otac je posrnuo naprijed, poletjevši preko kamenog trga, pored fontane. Jutarnje sunce sve je obasjalo zlatnim, prelijepim sjajem. »Trebali smo imati vremena«, šapnula je, osjetivši kako joj suze naviru. Koliko je samo puta zamislila nov početak za sebe i tatu, za sve njih? Svi bi se okupili nakon rata, Isabelle i Vianne i tata, i ponovno naučili kako se smijati, razgovarati, biti obitelj. Nikad se to neće dogoditi; nikad neće upoznati oca, nikad neće osjetiti toplinu njegovih ruku na njezinima, nikad neće zaspati na divanu pored njega, nikad mu neće moći reći sve ono što se moralo. Riječi su bile izgubljene, postale su aveti koje će odlebdjeti, neizrečene. Nikad neće biti obitelj kao što je to mama obećala. »Tata«, rekla je i najednom je to postala tako velika riječ, san u svojoj potpunosti. Okrenuo se licem prema streljačkom odredu. Gledala je kako je ispravio ramena. Odmaknuo je bijele pramenove kose sa suhih očiju. Preko trga, njihovi su se pogledi sreli. Čvršće je stegnula šipke, držeći se za njih kako ne bi pala. »Volim te«, oblikovao je usnama. Pucnji su odjeknuli.

Vianne je boljelo cijelo tijelo. Ležala je u krevetu, s obje strane poduprta svojom usnulom djecom, nastojeći zaboraviti svaku mučnu pojedinost sinoćnjeg silovanja. Polako se krećući, otišla je do slavine i oprala se u ledenoj vodi, lecnuvši se svaki put kad bi dotaknula dio tijela koji je bio natučen. Odjenula se u ono što joj je bilo najlakše - zgužvanu lanenu haljinu na kopčanje, pripijenog gornjeg dijela i nabrane suknje. Cijelu je noć preležala budna u krevetu, grleći svoju djecu, naizmjence plačući zbog onog što joj je učinio - što joj je oteo - i bjesneći jer to nije mogla spriječiti. Željela ga je ubiti. Željela je ubiti sebe. Što će Antoine sad misliti o njoj? Istinu govoreći, više od svega željela se sklupčati negdje u nekom mračnom kutu i nikad više ne promoliti lice.


Ali čak i to - sram - ovih dana bio je luksuz. Kako je mogla kukati zbog sebe kad je Isabelle bila u zatvoru, a njihov otac ju je namjeravao spasiti? »Sophie«, rekla je kad su dovršili doručak od suhog dvopeka i poširanih jaja. »Danas imam nekog posla. Ostat ćeš doma s Danielom. Zaključaj vrata.« »Von Richter...« »Nema ga do sutra.« Osjetila je kako joj vrućina oblijeva lice. Bilo je to nešto previše intimno a da bi ona trebala znati. »Rekao mi je... sinoć.« Glas joj se slomio na posljednjoj riječi. Sophie je ustala. »Mama?« Vianne je odagnala suze. »Dobro sam. Ali moram ići. Budite dobri.« Oboje ih je poljubila na rastanku pa požurila prije nego što se ne dosjeti razlogu da ostane. Kao što su Sophie i Daniel. I Von Richter. Jest rekao da se vraća tek sutra, ali tko zna? Uvijek ju je mogao dati slijediti. No bude li s time previše razbijalaglavu, neće uspjeti ništa obaviti. Otkako je skrivala židovsku djecu, naučila je kako nastaviti unatoč strahovima. Morala je pomoći Isabelle... Ne vraćaj se. Sama ću te prijaviti. ... i tati, ako bude mogla. Ukrcala se na vlak i sjela na drvenu klupu u vagonu trećeg razreda. Nekolicina drugih putnika - mahom žena - sjedili su glava pognutih, ruku prekriženih u krilu. Visoki Hauptsturmführer6 čuvao je stražu pored vrata, s puškom u ruci. Odred pripadnika Milice - brutalne višijevske policije - sjedio je u drugom dijelu vagona. Vianne nije pogledala nijednu od žena u vagonu. Jedna je zaudarala na češnjak i luk. Zbog smrada je Vianne spopala blaga mučnina na vrućem, zagušljivom zraku. Srećom, njezino odredište nije bilo daleko i, tek što je otkucalo deset sati, ona se iskrcala na malenom kolodvoru u predgrađu Girota. A što sad? Sunce je pržilo visoko na nebu, omamivši maleni grad. Vianne je čvršće stegnula torbu, osjetivši kako joj znoj plazi niz leđa, kaplje sa sljepoočnica. Mnoge građevine boje pijeska bile su razorene bombama; hrpe ruševina bile su posvuda. Plavi patrijarhalni križ bio je naslikan na bočnome zidu napuštene škole. Malo je prolaznika susrela na napuklim kamenim ulicama. Tu i tamo nabasala bi na kakvu djevojčicu na biciklu, ili dječaka s tačkama, ali uglavnom je vladala tišina, pustoš. Tada je neka žena vrisnula. Vianne je skrenula za posljednji porušeni ugao i pred sobom ugledala gradski trg. Mrtvo tijelo, svezano i odbačeno u fontani. Krv je zacrvenjela vodu što mu se vrtložila oko gležnjeva. Glava mu je bila zabačena unatrag, pa se činilo kao da se 6

Srednji časnički čin u SS-u, odgovara činu satnika, odnosno Wehrmachtovom Hauptmannu.


odmara, opuštene čeljusti, otvorenih očiju, obnevidio. Rupe od metaka izgrizlesu mu prsa, iskidavši mu džemper; krv je zatamnila njegove grudi i nogavice. Njezin otac.

Isabelle je noć provela sklupčana u tom vlažnom, crnom kutku svoje tamnice. Užas očeve pogibije vrtio joj se u glavi, iznova i iznova. I nju će uskoro ubiti. U to nije nimalo sumnjala. Kako su sati prolazili - vrijeme je mjerila udisajima i izdisajima, otkucajima srca sročila je zamišljeno oproštajno pismo svome ocu, Gaëtonu, Vianne. Uspomene je nizala u rečenice koje je pamtila, ili barem pokušavala, ali svaka je završavala riječima »žao mi je«. Kad su po nju došli vojnici, zveckajući željeznim ključevima u starinskoj ključanici, a crvima nagrizena vrata zaškripala na neravnom podu, poželjela je vrištati i buniti se, povikati »Ne!«, ali nije mogla pronaći glasa. Povukli su je na noge. Žena građena poput tenka bacila je na nju cipele i čarape i nešto rekla na njemačkom. Očito nije govorila francuski. Vratila je Isabelle dokumente na ime Juliette Gervaise. Sada su bili umrljani i zgužvani. Cipele su joj bile pretijesne, nožni prsti su joj se grčili, ali Isabelle je na njima bila zahvalna. Žena ju je izvukla iz ćelije pa povela uz strme kamene stube, izvevši je iz zgrade na trg obasjan jarkim suncem. Nekoliko je vojnika stajalo uz zgradu preko puta, pušaka prebačenih preko leđa. Ugledala je očevo izrešetano tijelo u fontani i vrisnula. Svi na trgu su podignuli pogled. Vojnici su se nasmijali, pokazujući na nju. »Umukni«, prosiktala je Njemica. Isabelle je kanila nešto reći kad je ugledala Vianne kako joj prilazi. Sestra se kretala trapavo, kao da nije imala nadzor nad vlastitim tijelom. Na sebi je imala pohabanu haljinu koja je nekoć,Isabelle se sjetila, bila lijepa. Njezina crvenkasto-zlatna kosa bila je tanka i bez sjaja, zataknuta iza ušiju. Lice joj je bilo ispijeno, koščato. »Došla sam ti pomoći«, tiho je rekla Vianne. Isabelle bi bila najradije zaplakala. Više od ičega na svijetu željela je pohrliti prema svojoj starijoj sestri, pasti na koljena i preklinjati za oprost, a onda je zahvalno zagrliti. Reći joj »žao mi je« i »volim te« i sve one riječi između. Ali nije mogla. Skupila je hrabrost da povrijedi Vianne. »I on je«, rekla je, glavom pokazavši prema ocu. »Odlazi. Molim te. Zaboravi me.« Njemica je povukla Isabelle naprijed. Nastavila je posrćući, stopala su joj vrištala od bola, i nije si dopustila da se osvrne. Mislila je da ide pred streljački odred, ali prošla je pored očeva mlitavog tijela pa dalje od trga, u sporednu ulicu gdje ju je čekao kamion.


Žena je ugurala Isabelle u stražnji dio kamiona. Otpuzala je u kut i čučnula, sama. Cerada se odmotala, obavivši je tamom. Kad je motor zabrujao, naslonila je bradu na tvrdo udubljenje među kvrgavim koljenima i sklopila oči. Kad se probudila, sve je bilo mirno. Kamion se prestao kretati. Negdje je vrisnula zviždaljka. Cerada se razmaknula u stranu i svjedost je preplavila stražnji dio kamiona, toliko jarka da Isabelle nije mogla vidjeti ništa doli siluetu muškarca koji joj prilazi i urla: »Schnell, schnell!« Izvučena je iz kamiona i bačena na kameni pločnik poput vreće smeća. Tamo su bila četiri prazna stočna vagona poredana duž perona. Prva tri bila su zatvorena. Četvrti je bio otvoren - i prekrcan ženama i djecom. Buka je bila zaglušna zapomaganje, plač, lavež pasa, urlanje vojnika, vrisci zviždaljki, pištanje lokomotive. Nacist je uvukao Isabelle među mnoštvo, gurajući je naprijed svaki put kad bi zastala, sve dok se zadnji vagon nije pojavio pred njezinim očima. Podignuo ju je i ubacio unutra; saplela se i umalo da nije pala. Samo su je druga tijela zadržala na nogama. Još ih je ulazilo, posrćući, plačući, stežući ruke svoje djece, pokušavajući pronaći prostor među tijelima na koji bi mogli stati. Željezne rešetke bile su na prozorima. U kutu je Isabelle opazila jednu bačvu. Njihov nužnik. Koferi su bili natrpani u kutu, na balama sjena. Klipšući na stopalima koja su gorjela svakim korakom, Isabelle se progurala kroz gomilu ucviljenih, uplakanih žena i djece koja su vrištala, u stražnji dio vagona. Tada ugleda ženu kako stoji sama u kutu, ruku prkosno prekriženih na grudima, njezina gusta sijeda kosa bila je prekrivena crnom maramom. Naborano lice madame Babineau razvuče se u osmijeh, otkrivši požutjele zube. Isabelle je toliko laknulo kad je ugledala svoju prijateljicu da umalo nije briznula u plač. »Madame Babineau«, šapnula je, čvrsto zagrlivši prijateljicu. »Mislim da je vrijeme da me počneš zvati Micheline«, rekla je. Bila je odjevena u muške hlače, koje su joj bile preduge, i košulju od flanela. Dotaknula je Isabellino natučeno, krvavo lice. »Što su ti to učinili?« »Ono najgore«, odvratila je, trudeći se zvučati kao ona stara. »Ne bih rekla«, Micheline je pustila da riječi sjednu na svoje mjesto, a potom pokazala glavom na kantu pored svojih nogu. Bila je puna sivkaste vode koja se prelijevala preko ruba dok je drveni pod vagona podrhtavao pod tolikim tijelima. Slomljena drvena kutlača bila je zataknuta za rub. »Pij. Dok je još ima«, rekla je. Isabelle je zagrabila smrdljivu vodu. Zagrcnuvši se kad ju je okusila, prisilila se progutati. Ustala je, pružila punu kutlaču Micheline, koja ju je iskapila i obrisala mokre usne rukavom. »Ovo će biti gadno«, rekla je Micheline.


»Žao mi je što sam te uvalila u ovo«, rekla je Isabelle. »Nisi me ni u što ti uvalila, Juliette«, rekla je Micheline. »Željela sam biti dio toga.« Zviždaljka se ponovno oglasila i vrata vagona su se zatvorila. Zasuni su kliznuli na svoje mjesto, zaključavši ih unutra, i vlakje naglo krenuo. Ljudi su padali na pod, jedni po drugima. Bebe su vriskale, djeca plakala. Netko je mokrio u kantu i vonj urina nadjačao je onaj znoja i straha. Micheline obgrli Isabelle i dvije žene se popnu na balu sjena pa sjednu. »Ja sam Isabelle Rossignol«, tiho je rekla, čuvši kako njezino ime guta tama. Ako će umrijeti u ovome vlaku, željela je da netko zna tko je. Micheline uzdahne. »Ti si Julienova i Madeleineina kći.« »Jesi li to znala otpočetka?« »Oui. Imaš majčine oči i očevu narav.« »Pogubljen je«, rekla je. »Priznao je da je on Slavuj.« Micheline joj uzme ruku. »Naravno da jest. Jednom, kad i sama budeš majka, razumjet ćeš. Sjećam se kako sam uvijek mislila da tvoji roditelji nisu dobar par Julien, povučeni intelektualac i tvoja vesela, živahna majka. Mislila sam da nemaju ništa zajedničkoga, ali sada znam da je ljubav često takva. Bio je rat, znaš; slomio ga je poput cigarete. Nepopravljivo. Pokušala ga je spasiti. Svim silama.« »Kad je umrla...« »Oui. Umjesto da se pribere, počeo je piti i time samo pogoršao svoje stanje, ali muškarac kakav je postao nije onaj kakav je nekoć bio«, rekla je Micheline. »Neke priče nemaju sretan kraj. Čak ni one ljubavne. Možda pogotovo one ljubavne.« Sati su se sporo kotrljali. Često bi se vlak zaustavio, kako bi se ukrcalo još žena i djece, ili kako bi izbjegli bombardiranje. Žene su naizmjence sjedile i stajale, svaka pomažući drugoj kako su znale i umjele. Voda je brzo nestala, a bačva s mokraćom se prepunila, prelijevajući se. Kadgod bi se vlak zaustavio, Isabelle bi pojurila prema stijenkama vagona, vireći kroz procjepe, pokušavajući dokučiti gdje se nalaze, ali sve što bi vidjela bili su vojnici i psi i bičevi... i žene koje su tjerane u vagone poput stoke. Žene su ispisivale svoja imena na komadićima papira ili tkanine i proturale ih kroz pukotine, nadajući se, uzalud, da će ostati upamćene. Drugoga dana svi su bili iscrpljeni i izgladnjeli, i toliko žedni da su utihnuli, čuvajući pljuvačku. Vrućina i smrad u vagonu bili su nepodnošljivi. Počni se plašiti. Nije li to ono što joj je Gaëton jednom kazao? Rekao je da je to upozorenje izrekla Vianne one noći u štaglju. Tada to Isabelle nije u potpunosti shvatila. Sada jest. Mislila je da je neuništiva. Ali što bi učinila drukčije? »Ništa«, šapnula je u mraku. Sve bi ponovila.


Ovo nije bio kraj. Morala je to upamtiti. Svaki novi dan bio je prilika za spas. Nije smjela odustati. Ne smije nikad odustati.

Vlak se zaustavio. Isabelle je sjela, mutna pogleda, tijela bolna od udaraca. Čula je grube glasove, pse kako laju. Zviždaljku. »Probudi se, Micheline«, rekla je Isabelle, nježno gurnuvši ženu pored sebe. Micheline se naglo uspravi. Sedamdeset drugih u vagonu - žene i djeca - počnu se polako buditi, ošamućeni od putovanja. Oni koji su sjedili, ustali su. Žene su se nagonski zbile jedna uz drugu. Isabelle se trgnula od bola kad se osovila na izranjavana stopala u pretijesnim cipelama. Prihvatila je Michelineinu hladnu ruku. Ogromna vrata vagona uz tutnjavu se otvore. Sunce se razlije unutra, sve ih zaslijepivši. Isabelle je vidjela časnike SS-a, odjevene u crno, pse koji su režali i lajali. Izvikivali su naredbe ženama i djeci, nerazumljive riječi očita značenja. Silazi, dolazi ovamo i stani u red. Žene su pomagale jedna drugoj sići s vlaka. Isabelle se držala za Michelineinu ruku i sišla na peron. Pendrek je snažno udari po glavi i ona posrne i padne na koljena. »Ustani«, rekla je neka žena. »Moraš.« Isabelle pusti da joj pomognu. Omamljena, nasloni se na ženu. S druge strane joj pride Micheline, obgrli je oko struka i uspravi. S njezine lijeve strane zrakom fijukne bič, sikćući, i rasiječe ružičasto meso ženina obraza. Ona vrisne, uhvativši se za raskidanu kožu. Krv joj je liptala kroz prste, ali nastavila je dalje. Žene su stale u redove i počele stupati prema otvorenim vratima okruženima bodljikavom žicom. Nad njima se nadvio kontrolni toranj. S druge strane vrata Isabelle je vidjela stotine - tisuće - žena, koje su se poput aveti kretale nadrealnim sivilom, tijela izmrcvarenih, očiju upalih i mrtvih na sivim licima, glava obrijanih. Nosile su vrećaste, prljave haljine na pruge; neke su bile bosonoge. Samo žene i djeca. Nije bilo muškaraca. Iza vrata i ispod kontrolnog tornja, vidjela je niz baraka. Truplo žene je pred njima ležalo u blatu, i Isabelle je prekoračila preko leša, toliko otupjela da nije mogla misliti ni na što osim na to da mora nastaviti dalje. Posljednju ženu koja je zastala udarili su tolikom snagom da se više nije podignula. Vojnici su čupali kofere iz njihovih ruku, trgali im ogrlice, naušnice i vjenčano prstenje. Kad su im oteli sve što je bilo iole vrijedno, odveli su ih prostoriju gdje su stajale u gomili, znojeći se od vrućine, ošamućene žeđom. Jedna je žena zgrabila Isabellinu ruku i povukla je ustranu. Prije nego što se mogla snaći, svukli su je do gola - kao i sve ostale. Grube ruke greble su joj kožu prljavim noktima. Obrijali su je cijelu - pod rukama, glavu, spolovilo - takvom žestinom da je prokrvarila.


»Scbnell!« Isabelle je stajala s drugim obrijanim, smrznutim, golim ženama, noge su je boljele, u glavi joj je odzvanjalo od udarca. Onda su ih ponovno natjerali u pokret; poput stoke gonili prema drugom objektu. Najednom se sjetila priča koje je čula u uredu MI9 i na BBC-ju. Priča o Židovima koji su ugušeni u plinskim komorama u koncentracijskim logorima. Svlada je osjećaj nemoćne panike kad su je zajedno s ostalima ugurali u prostoriju na čijem je stropu bilo mnoštvo glava tuševa. Isabelle je stajala ispod jedne mlaznice, gola, drhteći. Nad bukom stražara i logorašica i pasa, čula je klepetanje starog ventilacijskog sustava. Nešto je nadolazilo, klokoćući u cijevima. To je bilo to. Vrata objekta uz tresak se zatvore. Ledena voda provalila je iz tuševa, šokiravši Isabelle, sledivši je do kosti. Ubrzo je sve bilo gotovo i ponovno su ih istjerali. Tresući se, drhtavim rukama bezuspješno pokušavajući prekriti svoju golotinju, kretala se naprijed, posrćući među drugim ženama. Jednu po jednu prašili su sredstvom protiv uši. Zatim joj je netko dao bezobličnu haljinu na pruge, prljav par muških gaća i dvije lijeve cipele bez vezica. Stiskala je svoju novu odjeću na prsima kad su je ugurali u objekt nalik štaglju, s drvenim krevetima naslaganim u visinu. Uspela se na jedan i legla tamo zajedno s devet žena. Usporenim se pokretima odjenula pa legla na leđa, zureći u drveno podnožje kreveta iznad njezinoga. »Micheline?« šapnula je. »Ovdje sam, Isabelle«, čula je odozgo glas svoje prijateljice. Isabelle je bila preumorna da bilo što odgovori. Čula je udarce kožnatog remenja, fijuke bičeva, krikove žena koje su se presporo kretale. »Dobro došla u Ravensbrück«, rekla je žena pored nje. Isabelle je osjetila njezin kuk na svojoj nozi. Bila je poput kostura. Sklopila je oči, nastojeći blokirati zvukove, mirise, strah i bol. Ostani živa, pomislila je. Ostani. Živa.


Trideset pet olovoz. Vianne je disala što je tiše mogla. U vrućoj, zagušljivoj tami ove sobe na gornjem katu - njezine spavaće sobe, one koju je dijelila s Antoineom - svaki je zvuk bio naglašen. Čula je opruge kreveta kako cvile kad se Von Richter prevalio na drugi bok. Gledala ga je kako diše, svaki put se zagrcnuvši od gađenja. Kad je počeo hrkati, pomaknula se malčice u stranu i podignula vlažne plahte sa svoga nagog tijela.

K

U posljednjih nekoliko mjeseci Vianne je spoznala patnju, sram i poniženje. Spoznala je što znači i preživljavanje - kako se prilagoditi Von Richterovim promjenama raspoloženja, kad se držati podalje i kad biti tiha. Ponekad, ako bi učinila sve kako valja, jedva da bi je uočio. Jedino kad bi imao loš dan, kad bi došao kući već ljutit, bila bi u nevolji. Kao, primjerice, sinoć. Došao je jezivo raspoložen, mumljajući nešto o borbama u Parizu. Makiji su se počeli boriti na ulicama. Vianne je odmah znala što želi te noći. Nanijeti joj bol. Brže-bolje je istjerala djecu iz sobe, spremila ih u krevet u sobi u prizemlju. Zatim je otišla gore. I to je, vjerojatno, bilo ono najgore; to što ju je natjerao da mu sama dolazi, i dolazila je. Svukla je odjeću kako je ne bi strgao. Sada, dok se odijevala, zamijetila je koliko ju je zaboljelo kad je podignula ruku. Zastala je pred zamračenim prozorom. S druge strane prostirala su se polja razorena bombama; stabla slomljena napola, mnoga još zadimljena, polomljena vrata i dimnjaci. Apokaliptičan krajolik. Uzletište je bilo hrpa kamenja i drva, na sve strane oboreni avioni i spaljeni kamioni. Otkako je general De Gaulle preuzeo vodstvo nad vojskom Slobodne Francuske, a Saveznici se iskrcali u Normandiji, bombardiranje Europe postalo je svakodnevno. Je li Antoine još tamo negdje? U logoru, viri kroz pukotinu u zidu barake ili kroz zakovan prozor, gledajući mjesec koji je nekoć obasjavao ovu kuću punu ljubavi? A Isabelle? Nije je bilo tek dva mjeseca, no činilo se kao da je prošao cijeli jedan život. Vianne se neprestano brinula, ali nije joj preostalo ništa osim brige; morala je to trpjeti. Dolje je upalila svijeću. Struja je već odavna bila isključena. U toaletu je spustila svijeću pored umivaonika i zagledala se u svoj odraz u ovalnom zrcalu. Čak i pod plamenom svijeće izgledala je blijedo i ispijeno. Njezina crvenkasto-zlatna kosa izgubila je sav sjaj, mlitavo viseći na obrazima. Tijekom ovih godina oskudice njezin nos kao da se produljio, a jagodice iskočile. Na čelu je imala modricu. Uskoro, znala


je, potamnit će. Nije morala ni pogledati da bi znala kako joj se na nadlaktici vide tragovi prstiju, a na lijevoj dojci ružna modrica. Postajao je sve zlokobniji. Sve ljući. Savezničke snage u južnoj su Francuskoj počele oslobađati gradove. Nijemci su gubili rat, a Von Richter kao da je želio da Vianne za sve to plati. Svukla se i oprala u mlakoj vodi. Trljala se sve dok joj koža nije pocrvenila, no i dalje se nije osjećala čistom. Nikad se nije osjećala čistom. Kad to više nije mogla izdržati, obrisala se i ponovno odjenula u spavaćicu, preko nje prebacivši kućni haljetak. Zavezavši ga u struku, napustila je kupaonicu sa svijećom u ruci. Sophie je bila u dnevnoj sobi, čekajući. Sjedila je na zadnjem dobrom komadu namještaja u sobi - divanu privukavši koljena i obgrlivši ih rukama. Sav drugi namještaj bio je oduzet ili spaljen. »Zašto si ovako kasno budna?« »I ja bih to tebe mogla pitati. Ali zapravo ni ne moram, zar ne?« Vianne zategne pojas na haljetku. Bio je to nervozan pokret, samo kako bi nečim zaposlila ruke. »Idemo u krevet.« Sophie je pogleda. Još malo pa će navršiti četrnaestu, a crte lica postale su joj gotovo kao u zrele žene. Oči su joj bile crne na blijedoj koži. Trepavice guste i duge. Loša ishrana stanjila joj je kosu, ali još je uvijek padala u uvojcima. Napućila je svoje pune usnice. »Stvarno, mama. Dokad ćemo se pretvarati?« Tuga - i bijes - u njezinim prelijepim očima slamali su joj srce. Vianne očigledno nije uspjela ništa sakriti pred ovim djetetom koje je u ratu izgubilo svoje djetinjstvo. Što je jedna majka mogla reći svojoj gotovo odrasloj kćeri o ružnoći ovoga svijeta? Kako je mogla biti iskrena? Kako je mogla očekivati da je kći ne osuđuje? Ili barem manje okrutno nego što je Vianne osuđivala samu sebe? Sjela je pored Sophie. Pomislila je na njihov nekadašnji život - na smijeh, poljupce, obiteljske večere, božićna jutra, gubitak prvih zubi, prve riječi. »Nisam glupa«, rekla je Sophie. »Nisam nikad ni mislila da jesi. Ni u jednom trenutku.« Uvukla je dah pa ga ispustila. »Samo sam te željela zaštititi.« »Od istine?« »Od svega.« »Takvo što ne postoji«, gorko je rekla Sophie. »Zar to nisi dosad shvatila? Rachel je u logoru. Sarah je mrtva. Djed je mrtav. Tante Isabelle je...« Oči joj se napune suzama. »A tata... Kad nam se posljednji put javio? Prije godinu dana? Osam mjeseci? Vjerojatno je i on mrtav.« »Tvoj otac je živ. Kao i teta. Osjetila bih da ih nema.« Položila je ruku na srce. »Znala bih to ovdje.« »U srcu? Osjetila bi to u svom srcu?«


Vianne je znala da je Sophie oblikovana ovim ratom, ogrubjela strahom i očajem, postala oštrija, ciničnija inačica sebe, no svejedno, bilo joj je teško kad je to ovako jasno vidjela. »Kako možeš tek tako... odlaziti njemu? Vidim sve te modrice.« »To je moj rat«, tiho je rekla Vianne, posramljena gotovo više nego što je mogla podnijeti. »Tante Isabelle bi ga ugušila u snu.« »Oui«, složila se. »Isabelle je snažna žena. Ja nisam. Ja sam samo... majka koja pokušava zaštititi svoju djecu.« »Misliš da želimo da nas na ovakav način spašavaš?« »Mlada si«, rekla je, ramena su joj se zgurila od poraza. »Kad i sama budeš majka...« »Ne želim biti majka«, odbrusila je. »Žao mi je što sam te razočarala, Sophie.« »Želim ga ubiti«, rekla je Sophie nakon jednog trenutka. »I ja.« »Mogle bismo mu staviti jastuk preko glave dok spava.« »Misliš da ne sanjam o tome? Ali previše je opasno. Beck je već nestao dok je živio u ovoj kući. Kad bi se to dogodilo i s drugim časnikom... Nadgledali bi nas danonoćno, a to nipošto ne bismo htjele.« Sophie mračno kimne. »Mogu podnijeti to što mi Von Richter radi, Sophie. Ne bih mogla podnijeti da izgubim tebe ili Daniela, ili da nas razdvoje. Ili da vam netko naudi.« Sophie nije odvratila pogled. »Mrzim ga.« »I ja«, tiho je rekla Vianne. »I ja.«

»Danas je baš vruće. Mislim da je sjajan dan za plivanje«, s osmijehom je rekla Vianne. Provala oduševljenja bila je trenutačna i jednoglasna. Vianne je povela djecu iz učionice sirotišta, držeći ih na okupu dok su hodali. Prolazili su pored ureda nadstojnice kad su se vrata otvorila. »Madame Mauriac«, rekla je majka smiješeći se. »Vaše malo jato čini se toliko sretno da bi moglo zapjevati.« »Ne kad je ovako vruće, majko.« Provukla je ruku ispod staričine. »Pođite s nama do jezerca.« »Sjajna ideja na ovako divan rujanski dan.« »Stanite u vrstu«, reče Vianne djeci kad su dospjeli do glavne ceste. Poslušno se poredaju i Vianne započne pjesmu, a oni smjesta prihvate, glasno pjevajući, plješćući i skakućući.


Jesu li uopće primjećivali bombardirane građevine kraj kojih su prolazili? Zadimljene hrpe ruševina koje su nekoć bili nečiji domovi? Ili su razaranja bilo tako uobičajen dio njihova djetinjstva, nešto posve prirodno? Daniel je, kao i uvijek, ostao uz Vianne, držeći je za ruku. Bio je takav u posljednje vrijeme, ne želeći se od nje razdvajati. Katkad bi joj to smetalo, brinulo je. Čak joj je i slamalo srce. Pitala se postoji li dio njega, duboko u srži, koji pamti sve što je izgubio - majku, oca, sestru. Brinula se da je, kad spava sklupčan uz nju, bio Ari, napušteni dječak. Vianne pljesne rukama. »Djeco, pazite kako prelazite ulicu. Sophie, ti budi na čelu.« Djeca oprezno prijeđu na drugu stranu pa udare u trk, uzbrdo prema širokoj bari koja je bila jedno od Vianneinih omiljenih mjesta. Upravo ju je ondje Antoine prvi put poljubio. Kraj jezerca se učenici počnu svlačiti i za tili čas svi se nađu u vodi. Pogledala je Daniela. »Hoćeš li se igrati sa sestrom u jezercu?« Daniel je grickao donju usnicu, gledajući djecu kako se prskaju u mirnoj, plavoj vodi. »Ne znam...« »Ne moraš plivati ako ne želiš. Možeš samo smočiti stopala.« Namrštio se, njegovi okruglasti obrazi napuhali su se dok je razmišljao. Onda joj je pustio ruku i oprezno krenuo prema Sophie. »I dalje te ne ispušta iz ruku«, rekla je majka. »More ga ružni snovi.« Vianne je zaustila reći Bog zna da more i mene, kad je najednom spopadne mučnina. Promucala je: »Oprostite«, pa pojurila kroz visoku travu do šipražja, gdje se savila u struku i povratila. U želucu joj nije bilo gotovo ničeg, ali nastavila je bljuvati nasuho, već sasvim iscrpljena. Osjetila je majčinu ruku na leđima, kako je tapše, tješi. Vianne se uspravi. Pokušala se nasmiješiti. »Oprostite. Nisam...« Naglo zamukne. Val istine je zapljusne. Okrenula se majci. »I jučer ujutro sam povraćala.« »O, ne, Vianne. Beba?« Vianne nije znala bi li se smijala ili plakala ili urlala na Boga. Molila se i molila da se još jedno dijete začne u njezinoj utrobi. Ali ne sad. Ne njegovo.

Vianne nije oka sklopila već tjedan dana. Bila je slaba, umorna i prestravljena. A jutarnje mučnine bivale su sve gore. Sada je sjedila na rubu kreveta, gledajući dolje u Daniela. U dobi od pet, opet je prerastao pidžamu; koščata zapešća i gležnjevi stršili su iz ofucanih rukava i nogavica. Za razliku od Sophie, nikad se nije žalio da je gladan, nije se bunio što


mora čitati uz plamen svijeće, niti je odbijao jesti onaj užasni sivi kruh koji su nabavljali bonovima. Ništa drugo nije ni pamtio. »Hej, kapetane Dane«, rekla je, odmaknuvši vlažnu crnu kovrču s njegovih očiju. Prevalio se na leđa i široko joj se osmjehnuo, otkrivši kako mu nedostaje prednji zub. »Mama, sanjao sam slatkiše.« Vrata spavaće sobe treskom se otvore. Pojavi se Sophie, zadihana. »Brzo, mama, dođi.« »O, Sophie, ja...« »Odmah!« »Dođi, Daniele. Izgleda da je nešto ozbiljno u pitanju.« Bacio se na nju svom težinom. Bio je prevelik da ga nosi, pa ga je čvrsto zagrlila, a onda se povukla. Izvadila je jedinu odjeću koja mu je pristajala - par platnenih hlača, što ih je sašila od zaštitne tkanine za bojanje koju je pronašla u štaglju, te džemper koji je isplela od dragocjene plave vune. Kad se odjenuo, uzela ga je za ruku i povela u dnevnu sobu. Ulazna vrata su bila otvorena. Zvona su zvonila. Crkvena zvona. Učini joj se kao da negdje svira glazba. Marseljeza? U utorak, u devet ujutro? Sophie je stajala pod stablom jabuke.Kolona nacista marširala je pored kuće. Nekoliko trenutaka kasnije pojavila su se i vozila. Tenkovi i kamioni i automobili tutnjali su pored Le Jardina, jedan za drugim, podižući prašinu. Crni Citroen parkirao se uz cestu. Iz njega iziđe Von Richter i uputi se prema njoj, njegove čizme bile su prljave, oči skrivene iza crnih naočala, usnice stisnute u tanku, srditu crtu. »Madame Mauriac.« »Herr Sturmbannführer« »Napuštamo vaš bijedni, odurni gradić.« Nije progovorila. Da jest, mogla bi reći nešto zbog čega bi izgubila život. »Rat još nije gotov«, rekao je, no je li to bilo zbog nje ili zbog njega samog, nije bila sigurna. Pogled mu poleti mimo Sophie i spusti se na Danielu. Vianne je stajala potpuno mirno, ravnodušna izraza na licu. Okrenuo se prema njoj. Najnovija modrica na njezinom vratu izmami mu osmijeh. »Von Richter«, povikao je netko iz pratnje. »Ostavite tu svoju francusku kurvu.« »To je ono što jeste, znate«, rekao je. Stisnula je usnice da ne bi progovorila. »Zaboravit ću vas.« Nagnuo se naprijed. »Pitam se možete li vi reći to isto.« Odstupao je u kuću pa ponovno izišao, noseći svoju kožnu torbu. Nijednom je ne pogledavši, vratio se u automobil. Vrata se za njime treskom zatvore. Vianne se uhvati za vratnice kako ne bi pala.


»Odlaze«, rekla je Sophie. Vianne najzad izgubi tlo pod nogama. Pala je na koljena. »Otišao je.« Sophie klekne pored majke i čvrsto je zagrli. Daniel je bosonog pretrčao zemljani dio među njima. »I ja, i ja!« vikao je. »Zagrli me.« Bacio se na njih toliko snažno da su se svi troje prevalili i pali na suhu travu.

U tjednima nakon odlaska Nijemaca iz Carriveaua do njih su neprestano dopirale dobre vijesti o pobjedama Saveznika, ali rat još uvijek nije završio. Njemačka se nije predala. Zamračenja više nisu bila nužna, pa su prozori opet svijetlili - bio je to neočekivan dar. Svejedno, Vianne se nije mogla opustiti. Iako se više nije morala brinuti o Von Richteru (nikad njegovo ime neće naglas izgovoriti, sve dok je živa, ali nije mogla prestati misliti na njega), bila je opsjednuta brigom zbog Isabelle i Rachel i Antoinea. Pisala je Antoineu gotovo svakoga dana i čekala u redu da pošalje pismo, iako je Crveni križ prijavljivao kako pošta još uvijek ne prolazi. Nisu čuli ni riječ od njega već više od godinu dana. »Opet si se ushodala, mama«, rekla je Sophie. Sjedila je na divanu, priljubljena uz Daniela, među njima je bila rastvorena knjiga. Na polici kamina bilo je nekoliko fotografija koje je Vianne donijela iz podruma u štaglju - jedna od nekoliko sitnica kojima je pokušala postići da Le Jardin koliko-toliko opet izgleda kao dom. »Mama?« Sophien glas vrati je u stvarnost. »Vratit će se doma«, rekla je Sophie. »I teta Isabelle.« »Mais oui.« »Što ćemo reći tati?« tada upita Sophie, a Vianne je znala po pogledu u njezinim očima da joj se ovo pitanje već neko vrijeme motalo glavom. Vianne je položila ruku na svoj još uvijek ravan trbuh. Još uvijek se nije moglo nazrijeti da je noseća, ali Vianne je dobro poznavala svoje tijelo; u njoj je rastao novi život. Napustila je dnevnu sobu i krenula prema ulaznim vratima, gurnuvši ih. Bosonoga, koraknula je na napuklu kamenu stubu, osjetivši mekanu mahovinu pod stopalima. Pazeći da ne stane na oštro kamenje, izišla je na cestu i krenula prema gradu. S desne strane pojavilo se groblje. Prije dva mjeseca razoreno je bombama. Stari kameni stećci ležali su prevaljeni, razbijeni na komadiće. Tlo je bilo razrovano, tu i tamo zjapile su rupe; kosturi su visjeli s grana stabala, kosti su klepetale na povjetarcu. U daljini je vidjela muškarca kako se pojavljuje iza zavoja na cesti. U nadolazećim godinama, pitat će se što ju je privuklo tamo tog jesenjeg dana, baš u to vrijeme, ali znala je. Antoine.


Počela je trčati, bezglavo, na svojim bosim nogama. Tek kad je bila gotovo u njegovom naručju, dovoljno blizu da ga može dotaknuti, naglo se zaustavila, ukopavši se u mjestu. Bit će dovoljan jedan pogled na nju i znat će da ju je drugi muškarac obeščastio. »Vianne«, rekao je glasom jedva prepoznatljivim. »Pobjegao sam.« Silno se promijenio; lice mu se izoštrilo, kosa pobijelila. Sijeda bradica prekrivala je njegove upale obraze i čeljust, i bio je jezivo mršav. Lijeva mu je ruka visjela pod čudnim kutom, kao da je bila slomljena pa loše namještena. I on je to isto pomislio o njoj. Mogla je to iščitati u njegovim očima. Njegovo ime izišlo je u šapatu daha. »Antoine.« Osjetila je kako joj suze peku oči, shvativši da i on plače. Prišla mu je, poljubila ga, ali kad se povukao, izgledao je kao netko koga nikad prije nije vidjela. »Mogu ja to i bolje«, rekao je. Uzela mu je ruku. Više od ičega željela je osjetiti njegovu blizinu, bliskost, ali sram zbog svega što je podnijela među njima je podignuo zid. »Mislio sam na tebe svake noći«, rekao je dok su odlazili prema kući. »Zamišljao sam te u našem krevetu, mislio na to kako izgledaš u onoj bijeloj spavaćici... Znao sam da si usamljena kao što sam i sâm.« Vianne nije mogla pronaći glas. »Tvoja pisma i paketi su mi pružali snagu«, nastavio je. Zastao je kod polomljenih vratnica Le Jardina. Vidjela je kuću njegovim očima. Naherene vratnice, srušen zid, usahlo stablo jabuke na kojem su, umjesto jarkocrvenih plodova, rasli prljavi komadići tkanine. Gurnuo je vratnice. Zaklepetale su, još prikvačene o urušeni zid jednom jedinom šarkom i remenom. Zaškripala su na dodir. »Čekaj«, rekla je. Morala mu je reći sad, prije nego bude prekasno. Cijeli je grad znao da su nacisti živjeli kod Vianne. Do njega će doprijeti glasine, zasigurno. Ako se dijete rodi za osam mjeseci, posumnjat će. »Bilo je teško bez tebe«, počela je nastojeći pronaći prave riječi. »Le Jardin je blizu uzletišta. Nijemci su uočili kuću kad su prvi put ulazili u grad. Ovdje su živjela dva časnika...« Ulazna vrata se naglo otvore i Sophie vrisne: »Tata!« pa potrči dvorištem. Antoine nespretno padne na jedno koljeno i raširi ruke, a Sophie mu poleti u zagrljaj. Vianne osjeti kako se bol rastvara i širi. Bio je doma; baš kao što se i molila, ali znala je da više nije bio onaj stari; niti će ikad to moći biti. Promijenio se. I ona se promijenila. Spustila je ruku na svoj ravan trbuh.


»Tako si odrasla«, govorio je Antoine svojoj kćeri. »Ostaviosam malenu djevojčicu, a kad sam se vratio, zatekao sam mladu ženu. Moraš mi ispričati sve što sam propustio.« Sophie pogleda Vianne. »Mislim da ne bismo trebali razgovarati o ratu. Ni o čemu. Nikad. Gotovo je.« Sophie je željela da Vianne laže. Na pragu se pojavio Daniel, u kratkim hlačicama i pletenoj crvenoj dolčeviti, koja se rastegnula, i čarapama što su padale preko prevelikih cipela. Pritišćući slikovnicu o grudi, skočio je sa stube i prišao im, mršteći se. »A tko je ovaj zgodni mladić?« upitao je Antoine. »Ja sam Daniel«, rekao je. »Tko si ti?« »Ja sam Sophien tata.« Danielove se oči rašire. Ispustio je slikovnicu i bacio se na Antoinea, kriknuvši: »Tara! Vratio si se!« Antoine uzme dječaka u ruke i podigne ga. »Sve ću ti ispričati«, rekla je Vianne. »Ali sad uđimo unutra i proslavimo.«

Vianne je o suprugovu povratku iz rata maštala tisuću puta. U početku, zamišljala je kako će je ugledati, spustiti kofer i uzeti je svojim krupnim, snažnim rukama. A onda je Beck doselio u njihovu kuću, probudivši u njoj osjećaje prema muškarcu - neprijatelju - koje je čak i sad odbijala imenovati. Kad joj je rekao da je Antoine zarobljen, smanjila je svoja očekivanja. Zamišljala je supruga mršavijeg, nešto više iscrpljenog, ali i dalje je to bio Antoine. Muškarac za njezinim stolom bio je stranac. Zguren nad svojim jelom, rukama obujmivši tanjur, grabio je žlicom goveđu juhu kao da će vrijeme za večeru svaki čas isteći. Kad je shvatio što radi, s krivnjom je pocrvenio i promrsio ispriku. Daniel nije prestajao brbljati, dok su Sophie i Vianne proučavale ono što je bila sjena od Antoinea. Trzao se na svaki zvuk, lecnuo na svaki dodir, a patnja u njegovim očima bila je očigledna. Nakon večere, odveo je djecu u postelju, dok je Vianne sama oprala posuđe. Rado ga je pustila da ode, što je samo pojačalo njezin osjećaj krivnje. Bio joj je suprug, ljubav njezina života, pa ipak, kad ju je dotaknuo, jedva se uspjela suzdržati da se ne izmakne. Sada, stojeći pored prozora u spavaćoj sobi, bila je nervozna dok ga je čekala. Prišao joj je sleđa. Osjetila je njegove snažne, sigurne ruke na ramenima, čula kako diše iza nje. Čeznula je za time da se nagne natrag i nasloni tijelo na njegovo, bliskošću koja je proizlazila iz zajedničkih godina, ali nije mogla. Milovao joj je ramena, potom krenuo niz ruke, a onda smjestio dlanove na njezine kukove. Nježno ju je okrenuo prema sebi.


Opustio je ovratnik njezine haljine i poljubio joj rame. »Tako si mršava«, rekao je glasa promuklog od strasti, ali i nečeg drugog, nečeg novog među njima - gubitka, možda, i spoznaje da su se stvari promijenile dok su bili razdvojeni. »Malo sam se udebljala od zime«, rekla je. »Aha«, odvratio je. »I ja.« »Kako si pobjegao?« »Kad su počeli gubiti, postalo je... gadno. Toliko su me tukli da sam izgubio osjećaj u lijevoj ruci. Tada sam odlučio da ću radije poginuti bježeći, nego da me muče do smrti. Jednom kad si spreman umrijeti, lakše je plan provesti u djelo.« Sad je bilo vrijeme da mu prizna istinu. Mogao bi shvatiti da je silovanje bilo mučenje, da je i sama bila zarobljenica. Nije bila kriva za ono što joj se dogodilo. Vjerovala je u to, no mislila je da osjećaj krivnje nije važan kad je ovakvo što posrijedi. Obujmio joj je lice rukama i prisilio je da podigne bradu. Njihov je poljubac bio tužan, gotovo poput isprike, podsjetnik na ono što su nekoć dijelili. Drhtala je dok ju je razodijevao. Vidjela je crvene tragove što su mu ispresijecali leđa i prsa, i nazubljene, jarke, naborane ožiljke što su se spuštali niz njegovu lijevu ruku. Znala je da je Antoine neće udariti niti povrijediti. Pa ipak, bojala se. »Što je, Vianne?« rekao je odmaknuvši se. Pogledala je prema krevetu, i sve na što je mogla misliti bio je on. Von Richter. »D... dok te nije bilo...« »Moramo li o tome razgovarati?« Željela mu je sve priznati, plakati u njegovom zagrljaju, pustiti ga da je tješi i govori da će sve biti u redu. Ali što je s Antoineom? I sam je prošao pakao. Mogla je to vidjeti na njemu. Na njegovim su prsima bili crveni, oštri ožiljci koji su izgledali poput tragova biča. Volio ju je. I to je vidjela, osjećala. Ali bio je muškarac. Kaže li mu da je bila silovana - i da dijete drugog muškarca raste u njezinu trbuhu - to će ga izjedati. S vremenom, pitat će se je li mogla spriječiti Von Richtera. Možda se jednog dana čak i zapita je li uživala. I to je bilo to. Mogla mu je reći za Becka, čak i to da ga je ubila, ali nikad mu neće moći reći da je bila silovana. Ovo dijete u njezinu trbuhu rodit će se ranije. Pa djeca se stalno rađaju mjesec dana ranije. Nije mogla a da se ne zapita hoće li ih ova tajna svejedno uništiti. »Mogla bih ti sve ispričati«, tiho je počela. Njezine suze bile su suze srama i ljubavi i gubitka. Ipak, više od svega, ljubavi. »Mogla bih ti ispričati sve o njemačkim časnicima koji su ovdje stanovali i kako je težak bio život, i kako smo jedva preživjeli, i kako mi je Sarah izdahnula na rukama, i koliko je hrabra bila Rachel kad su je utrpali u onaj stočni vagon, i kako sam joj obećala da ću čuvati Arija. Mogla bih


ti ispričati o tome kako mi je otac ubijen, a Isabelle zarobljena i deportirana... ali mislim da sve to ionako već znaš.« Bože, oprosti mi. »A možda nema smisla da ti ispričam bilo što od svega toga. Možda...« Pratila je prstima crveni ožiljak koji se poput munje spuštao niz njegov lijevi biceps. »Možda je najbolje sve to zaboraviti i nastaviti dalje.« Poljubio ju je. Kad se odmaknuo, njegove su usne ostale na njezinima. »Volim te, Vianne.« Sklopila je oči i uzvratila poljubac, čekajući da joj čula ožive pod njegovim dodirom, ali kad su im se tijela spojila kao toliko mnogo puta prije, nije osjetila ništa. »I ja tebe volim, Antoine.« Pokušala je ne zaplakati dok je to govorila.

Hladna noć u studenome. Antoine je bio kući gotovo već dva mjeseca. Nisu čuli ništa o Isabelle. Vianne nije mogla spavati. Ležala je u krevetu pored supruga, slušajući njegovo tiho hrkanje. Nikad joj prije nije smetalo, nikad joj nije remetilo san, ali sada nije mogla zaspati. Ne. To nije bila istina. Okrenula se, legla na bok, i zagledala u njega. U tami, pod svjedošću punoga mjeseca što je dopirala kroz prozor, bio joj je nepoznat: mršav, ispijen, sjedokos već u trideset petoj. Polako se izvukla iz kreveta i pokrila ga reskom perinom koja je pripadala njezinoj baki. Ogrnula se kućnim haljetkom. Dolje je tumarala od sobe do sobe, tražeći - što? Svoj nekadašnji život, možda, ili ljubav prema suprugu koju je izgubila. Ništa se više nije činilo kako valja. Bili su poput stranaca. I sam je to osjetio. Znala je to. Rat je noću ležao između njih. Uzela je prekrivač s kovčega u dnevnoj sobi, ogrnula se i izišla. Pun mjesec visio je nad razorenim poljima. Svjetlost je padala na ispucanu zemlju pod jabukama. Otišla je do stabla u sredini i stala poda nj. Suha crna grana nadvila se nad njom, ogoljena i čvornata. Na njoj su visjeli svi njezini komadići tkanine i prediva i vrpce. Kad je privezivala uspomene na ovu granu, Vianne je naivno vjerovala da je preživljavanje jedino što je važno. Vrata iza nje se otvore pa tiho zatvore. Osjetila je njegovu prisutnost, kao i uvijek. »Vianne«, rekao je prišavši joj sleđa. Rukom joj je obgrlio struk. Željela se nasloniti na njega, ali nije mogla. Zurila je u prvu vrpcu koju je privezala o stablo. Antoineovu. Boja se promijenila, izblijedjela, kao i oni. Kucnuo je taj čas. Nije više mogla čekati. Njezin je trbuh rastao. Okrenula se i podignula pogled prema njemu. »Antoine«, bilo je sve što je mogla reći. »Volim te, Vianne.«


Duboko je uzdahnula i rekla: »Rodit ću dijete.« Umirio se. Nakon nekog vremena rekao je: »Molim? Kad?« Zagledala se u njega, sjetivši se svojih prijašnjih trudnoća, kako su zajedno trpjeli gubitak i uživali u sreći. »Mislim da sam trudna već dva mjeseca. Mislim da se to moralo dogoditi... one noći kad si se vratio.« Vidjela je svaku suptilnu promjenu emocija u njegovim očima: iznenađenje, zabrinutost, uzbuđenje, čuđenje, i najzad - sreću. Nježno joj je pomilovao obraz i podignuo lice. »Znam zašto izgledaš toliko preplašeno, ali ne brini se. Nećemo ga izgubiti«, rekao je. »Ne nakon svega ovoga. Ovo je čudo.« Suze su joj zapekle oči. Pokušala se nasmiješiti, ali grizodušje ju je gušilo. »Toliko si toga pretrpjela.« »Svi smo.« »I zato u svemu trebamo vidjeti čudo.« Je li ovo bio njegov način da joj kaže kako zna istinu? Zar se sumnja već ukorijenila? Što će reći kad se dijete rodi ranije? »Ka... kako to misliš?« Vidjela je suze kako se cakle u njegovim očima. »Mislim na to da trebaš zaboraviti prošlost, Vianne. Samo je sadašnjost važna. Uvijek ćemo se voljeti. To smo jedno drugome obećali kad nam je bilo četrnaest. Pored jezerca, kad sam te prvi put poljubio, sjećaš se?« »Sjećam se.« Bila je tada neopisivo sretna što je pronašla ovoga muškarca. Nije ni čudo što se ludo u njega zaljubila. I pronaći će načina da mu se vrati, baš kao što je i on pronašao način da se vrati njoj. »Ovo će dijete biti naš novi početak.« »Poljubi me«, šapnula je. »Pomogni mi da zaboravim.« »Nije zaborav ono što nam treba, Vianne«, rekao je prignuvši se da je poljubi. »Nego sjećanje.«


Trideset šest veljači 1945., snijeg je zagrnuo gola trupla na hrpi ispred novoizgrađenog logorskog krematorija. Crni dim sukljao je iz dimnjaka. Isabelle je stajala, drhtureći, na svom mjestu za jutarnji Appell - prozivku. Bila je to ona vrst studeni od koje su boljela pluća, trepavice se ledile, a jagodice prstiju gorjele. Čekala je da prozivka završi, ali nije se čula zviždaljka.

U

Snijeg je i dalje padao. Među logorašicama u vrsti jedna je žena počela kašljati. Druga je pala licem u bljuzgav, blatnjav snijeg i nije se mogla podići. Oštar vjetar šibao je logorom. Najzad, časnik SS-a na konju projahao je pored žena, svaku odmjeravajući od glave do pete. Činilo se da mu ništa ne promiče - obrijane glave, ugrizi muha, pomodrjeli vršci promrzlih prstiju, zakrpe koje su ih identificirale kao Židovke, homoseksualke ili političke zarobljenice. Negdje daleko eksplodirala je bomba, zatutnjavši poput udaljene grmljavine. Kad bi časnik pokazao na ženu, smjesta bi bila izvučena iz vrste. Pokazao je na Isabelle, i snažno su je povukli, umalo je zbacivši s nogu, i odvukli. Odred esesovaca okružio je odabrane žene i silom ih natjerao da stanu u dva reda. Zapištala je zviždaljka. »Schnell! Eins! Zwei! Drei!« Isabelle je stupala naprijed, stopala su je boljela od hladnoće, pluća su joj gorjela. Micheline je koračala odmah iza nje. Marširale su nekih kilometar i pol, kad je pored njih protutnjao kamion, stražnja prikolica bila je krcata nagim truplima. Micheline je posrnula. Isabelle je posegnula i zadržala prijateljicu na nogama. Nastavile su stupati. Najzad su dospjele do livade, zagrnute snijegom i maglom. Nijemci su ponovno razdvojili žene. Isabelle je odvučena od Micheline i ugurana među skupinu drugih Nacht und Nebel - političkih zarobljenica. Nijemci su ih nagurali jednu uz drugu, urlajući i pokazujući sve dok Isabelle najzad nije shvatila. Žena iza nje vrisnula je kad je vidjela za što su odabrane. Radovi na cesti. »Nemoj«, rekla je Isabelle baš kad je pendrek udario ženu tako da je pala na tlo. Isabelle je stajala, tupo poput mazge, dok su nacisti provlačili grubo kožnato remenje preko njezinih ramena pa ga pričvrstili oko struka. Bila je privezana uz jedanaest drugih žena, lakat uz lakat. Iza njih, pričvršćen za remenje, bio je kameni kotač veličine automobila.


Isabelle je pokušala zakoračiti, ali nije mogla. Bič je prasnuo preko njezinih leđa, zapalivši joj meso. Stegnula je remenje i ponovno pokušala, zakoračivši naprijed. Bile su izmoždene, stopala sleđenih na snijegu, ali morale su se pomaknuti ili će ih ošinuti bičem. Isabelle se nagnula naprijed, upinjući se da se pomakne, da se kotač počne okretati. Remenje joj je zasjeklo prsa. Jedna se žena saplela, pala; druge su nastavile vući. Kožno remenje je zaškripalo i kotač se pokrenuo. Vukle su, vukle i vukle, iza sebe ostavljajući utabani trag u snijegu. Druge su žene lopatama razgrtale snijeg i bacale ga u tačke kako bi im raščistile put. Cijelo to vrijeme stražari su sjedili u grupicama, okupljeni oko logorske vatre; razgovarajući i smijući se. Korak. Korak. Korak. Isabelle nije mogla misliti ni na što drugo. Ni na hladnoću, ni na glad ili žeđ, niti na ugrize muha i uši što su joj prekrivale tijelo. Niti na stvaran život. To je bilo ono najgore. Ono što bi je natjeralo da posrne, da privuče pažnju pa da je udare, ošinu bičem, ili nešto još gore. Korak. Misli samo na kretanje. Noge su je najednom izdale. Zgrčila se na snijegu. Žena iza nje posegne. Isabelle zgrabi drhtavu, plavo-bijelu ruku, stegne je svojim obamrlim prstima i s mukom se osovi na noge. Skrgućući zubima učini još jedan bolan korak. A onda još jedan.

Sirena se oglasila u 3.30 ujutro, baš kao i svakoga jutra, označivši vrijeme za prozivku. Poput devet žena s kojima je dijelila krevet, i Isabelle je spavala u svakom komadu odjeće koji je imala - neodgovarajućim cipelama i donjem rublju, vrećastoj haljini na pruge sa zatvoreničkim brojem ušivenim na rukavu. Ali ništa od svega nije ju ugrijalo. Pokušala je bodriti žene oko sebe, govoreći im da moraju izdržati, ali i sama je postajala sve slabija. Zima je bila okrutna; sve su umirale, neke brzo, od tifusa ili nacističke ruke, a neke polako, od gladi ili hladnoće. Ali sve su umirale. Isabelle je već tjednima imala groznicu, no nedovoljno visoku temperaturu da je pošalju u bolničko krilo, a prošlog su je tjedna toliko gadno izmlatili da je na radu izgubila svijest - a onda su je premlatili jer je pala. Njezinim tijelom, koje nije moglo težiti više od trideset pet kilograma, puzale su uši, posvuda su bile otvorene rane. U Ravensbrücku je bilo opasno od samoga početka, ali sad, u ožujku 1945., bilo je još opasnije. U ovih posljednjih nekoliko mjeseci, stotine žena bile su strijeljane ili ugušene u plinskim komorama ili nasmrt pretučene. Jedine koje su ostavili na životu bile su Verfügbaren - bolesne, slabe ili starije - te Nacht und Nebel, »noć i magla«. Političke zarobljenice poput Isabelle i Micheline. Pripadnice Pokreta otpora. Kolale su glasine da se nacisti plaše poslati ih u plinske komore sad kad je plima rata promijenila svoj smjer. »Izdržat ćeš ti ovo.«


Isabelle je shvatila da se njiše na nogama, počinje padati. Micheline Babineau uputi joj iscrpljen, ohrabrujući pogled. »Ne plači.« »Ne plačem«, rekla je Isabelle. Obje su znale da bi one koje noću plaču ujutro bile strijeljane. Tuga i gubitak udisali su se svakim novim dahom, i zauvijek u njima ostajali. Nije se smjela prepustiti. Niti na čas. Isabelle je to znala. U logoru se protiv toga borila onako kako je znala - brinući se za svoje supatnice, bodreći ih da izdrže. Jedna drugoj bile su sve što su u ovom paklu imale. Uvečer bi se sklupčale na svojim mračnim drvenim krevetima, došaptavajući se, mekano pjevušeći, pokušavajući oživjeti makar kakva sjećanja na ono što su nekoć bile. U devet mjeseci koje je Isabelle ovdje provela, pronašla je - i izgubila - previše prijateljica a da bi ih mogla i izbrojiti. Ali sada je bila umorna, i bolesna. Upala pluća, bila je prilično sigurna. Možda i tifus. Tiho je kašljala i radila svoj posao, nastojeći ne privlačiti pozornost. Posljednje što je željela bilo je da završi u »šatoru« - malenom objektu od cigle, zidova obloženih ceradom, kamo su nacisti trpali žene oboljele od neizlječivih bolesti. Tamo su žene odlazile umrijeti. »Ostani živa«, mekano je rekla Isabelle. Micheline je ohrabrujuće kimnula. Morale su preživjeti. Sada više nego ikad. Prošloga tjedna ovamo su doveli nove zarobljenice, a one su sa sobom donijele vijesti: ruske trupe napreduju u Njemačkoj, gazeći nacističku vojsku, nanoseći im teške poraze. Auschwitz je oslobođen. Saveznici su navodno nizali pobjedu za pobjedom tamo na zapadu. U tijeku je bila utrka za preživljavanjem i svi su to znali. Rat se bližio kraju. Isabelle je morala preživjeti kako bi mogla svjedočiti pobjedi Saveznika i vidjeti oslobođenu Francusku. Pred prvim redom žena vrisne zviždaljka. Muk zavlada među zarobljenicama; bile su to mahom žene, i nešto djece. Ispred njih, trojac esesovaca prolazio je sa psima. Pred njima se pojavi zapovjednik logora. Zaustavio se i prekrižio ruke na leđima. Nešto je povikao na njemačkom i naprijed su stupili časnici SS-a. Isabelle je čula riječi »Nacht und Nebel«. Esesovac je pokazao na nju, a drugi se progurao, bacajući žene na pod, gazeći po njima. Ščepao je Isabellinu tananu ruku i snažno je povukao. Posrtala je pored njega, moleći se da joj ne spadnu cipele - bio je to prijestup vrijedan bičevanja; ako bi izgubila cipele, ostatak bi zime provela bosa, na ledom izgriženim stopalima. Nedaleko od sebe ugleda Micheline, koju je odvlačio drugi časnik. Sve na što je Isabelle mogla misliti bilo je da mora zadržati cipele. Časnik je dreknuo riječ koju je Isabelle razumjela. Šalju ih u drugi logor.


Zapljusne je val nemoćna bijesa. Nikad neće preživjeti prisilan marš kroz snijeg do drugog logora. »Ne«, promrsila je. Razgovor sa samom sobom postao je način življenja. Mjesecima, dok je stajala u redu, prisiljena raditi nešto zastrašujuće i odurno, šaptala je sama sebi. Dok je sjedila nad rupom u poljskom zahodu, okružena ženama s dizenterijom, zureći u druge koje su sjedile preko puta nje, nastojeći ne povratiti od smrada njihova izmeta, šaptala je sama sebi. U početku su to bile priče o budućnosti, koje je sebi pričala, uspomene iz prošlosti, koje je sama sa sobom dijelila. Sada su to bile samo riječi. Nepovezane, katkad, bilo što, samo da je podsjete na to da je nekad bila ljudsko biće, da je bila živa. Zapela je za nešto nožnim palcem i pala na tlo, lice zakopavši u snijeg. »Na noge«, netko je zaurlao. »Hodaj.« Isabelle se nije mogla pomaknuti, ali ako ostane ovdje, ponovno će je bičevati. Ili nešto gore. »Na noge«, rekla je Micheline. »Ne mogu.« »Možeš. Odmah. Prije nego što vide da si pala.« Micheline joj pomogne da ustane. Njih se dvije potom stope u neravnu kolonu zarobljenica, umorno klipšući naprijed, pored ciglenog zida logora, pod budnim okom vojnika na kontrolnim tornjevima. Hodale su dva dana, propješačile više od pedeset kilometara, noću se rušeći na smrznuto do, stišćući se jedna uz drugu na hladnoći, moleći se da dočekaju svitanje, da bi ih na koncu probudile zviždaljke i morale bi ponovno krenuti. Koliko ih je usput umrlo? Željela je zapamtiti njihova imena, ali bilo joj je hladno i bila je gladna i toliko izmoždena da joj mozak nije radio. Najzad su stigle do svog odredišta - željezničkog kolodvora - kamo su ih utrpali u stočne vagone što su zaudarali na smrt i izmet. Crni se dim uzdizao na snijegom zabijeljenom nebu. Stabla su bila ogoljena. Nije više bilo ptica na nebu, ni cvrkuta ni kriještanja ni šuškanja živih bića što su živjela u ovoj šumi. Isabelle se uspentra na bale sjena poredane uz stijenku vagona i pokuša se sklupčati što je više mogla. Privukla je svoja krvava koljena prsima i rukama obgrlila gležnjeve ne bi li sačuvala ono malo topline što je u njoj ostalo. Bol u grudima bila je gotovo nepodnošljiva. Prekrila je usta baš kad ju je potresao kašalj, savivši se naprijed. »Tu si«, čula je Michelinein glas u tami dok se penjala na balu pored nje. Isabelle je odahnula od olakšanja i smjesta počela ponovno kašljati. Prekrila je usta rukama i osjetila kako joj krv prska po dlanu. Sad je već tjednima iskašljavala krv. Isabelle je osjetila suhi dlan na čelu i ponovno zakašljala. »Sva goriš.«


Vrata se uz zveket zatvore. Vagon se zatrese i ogromni željezni kotači počnu se okretati, potom se vagon zanjiše i zaklepeće. Žene se skupe i sjednu. Barem će im se na ovoj studeni mokraća slediti u bačvi pa se neće prelijevati. Isabelle potone pored prijateljice i sklopi oči. Negdje u daljini čula je prodoran zvižduk. Bomba. Vlak se uz škripu zaustavi i bomba eksplodira, dovoljno blizu da potrese vagon. Vonj vatre i dima ispuni zrak. Iduća bi mogla pasti na ovaj vlak i sve ih ubiti.

Četiri dana kasnije, kad se vlak najzad zaustavio (desetak je puta usporio kako bi izbjegli bombardiranje), vrata su se otvorila i otkrila bijeli krajolik, tu i tamo zatamnjen crnim kaputima esesovaca koji su čekali. Isabelle je sjela, iznenadivši se kad je shvatila da joj nije hladno. Bilo joj je vruće, toliko da se znojila. Vidjela je koliko je njezinih prijateljica umrlo tijekom noći, ali nije bilo vremena da za njima žaluje, nije bilo vremena za molitvu niti da im šapne »zbogom«. Nacisti na peronu dolazili su prema njima, pušući u zviždaljke, urlajući: »Schnell! Schnell!« Isabelle laktom gurne Micheline da je probudi. »Uzmi me za ruku«, reče joj Isabelle. Dvije žene oprezno siđu s bala sijena, držeći se za ruke. Isabelle je prekoračila nečije truplo, s kojeg je netko već izuo cipele. Na drugoj strani perona žene su se poredale u vrstu. Isabelle je klipsala naprijed. Žena ispred nje se spotakne i padne na koljena. Časnik SS-a grubo ju je povukao na noge i ispalio joj metak u glavu. Isabelle nije usporila. Naizmjence se smrzavala i gorjela, nestabilna na nogama. Vukla se naprijed kroz snijegom zabijeljenu šumu sve dok im se pred očima nije pojavio logor. Isabelle je slijedila žene ispred sebe. Prošle su kroz otvorena vrata, pored mnoštva živih kostura, muškaraca i žena, svi u pidžamama s bijelim prugama, koji su ih gledali kroz žičanu ogradu. »Juliette!« Čula je ime. U prvi joj mah nije ništa značilo, bio je to samo još jedan zvuk. Onda se sjetila. Ona je bila Juliette. A prije toga Isabelle. I Slavuj. Nije bila samo A-5491. Letimice je pogledala logoraše, te kosture, poredane iza žičane ograde. Netko joj je mahao. Žena, pepeljaste kože, kukasta nosa, duplja namjesto očiju. Te oči. Isabelle je prepoznala izmožden, znalački pogled prikovan za nju. Anouk. Isabelle posrćući krene prema žicanoj ogradi.


Anouk priđe s druge strane. Njihovi se prsti čvrsto isprepletu kroz ledeni metal. »Anouk«, rekla je, čuvši kako joj glas puca. Malo se zakašljala, prekrila usta. Tuga u Anoukinim tamnim očima bila je nepodnošljiva. Pogled njezine prijateljice poleti prema zgradi iz čijeg je dimnjaka kuljao crni dim. »Ubijaju nas da prikriju što su sve činili.« »Henri? Paul? Gaëton?« »Svi su uhićeni, Juliette. Henri je obješen na gradskom trgu. Ostali...« Slegnula je ramenima. Isabelle je čula kako esesovac urla na nju. Odmaknula se od ograde. Željela je reći nešto Anouk, nešto stvarno, nešto što će ostati, ali nije mogla ništa doli kašljati. Prekrila je usta i oteturala, vrativši se u kolonu. Vidjela je kako joj prijateljica usnama oblikuje »zbogom«, ali Isabelle nije mogla niti uzvratiti. Bila je silno umorna od rastanaka.


Trideset sedam ak i ovoga vedrog dana u ožujku, stan na Avenue de La Bourdonnais činio se poput mauzoleja. Prašina je prekrivala svaku površinu, obložila podove. Vianne je prišla prozorima i strgala crnu tkaninu, pustivši u sobu svjetlost prvi put nakon tko zna koliko godina. Činilo se da u stanu nije nitko bio već dulje vrijeme. Vjerojatno otkako je tata otišao spasiti Isabelle. Slike su i dalje bile na zidovima, a namještaj na svome mjestu - nešto je bilo iscijepano za ogrjev i složeno na hrpici u kutu. Prazna zdjela za juhu i žlica bili su na stolu u blagovaonici. Svesci njegove poezije, koje je sam objavio, bili su poredani na polici iznad kamina. »Čini se da nije bila ovdje. Moramo pokušati u hotelu Lutetia.« Vianne je znala da bi trebala spakirati obiteljske vrijednosti, ponijeti sa sobom ove posljednje tragove nekog drugog života, ali nije to mogla u ovome trenutku. Nije ni željela. Kasnije će. Ona, Antoine i Sophie napuste stan. Na ulici, posvuda oko njih, vidjeli su se znakovi oporavka. Parižani su bili poput krtica koje, nakon godina mraka, izlaze na sunce. Ipak, i dalje su posvuda bili redovi za hranu, još uvijek je na snazi bilo racioniranje, još uvijek je vladala oskudica. Ratu se jest nazirao kraj - Nijemci su se povlačili sa svih fronti - ali još nije završio.

Č

Otišli su do hotela Lutetia, koji je u vrijeme okupacije bio sjedište Abwehra7, no sada je tamo bio sabirni centar za sve koji su oslobođeni iz logora. Vianne je stajala u elegantnom lobiju krcatom ljudi. Dok je gledala oko sebe, osjetila je mučninu u želucu, i bila je zahvalna što je Daniela ostavila s majkom Marie- Therese. Oko recepcije skupilo se mnoštvo nemoguće mršavih ljudi, obrijanih glava i praznih pogleda, odjevenih u dronjke. Izgledali su kao hodajući mrtvaci. Među njima su se vrzmali liječnici, djelatnici Crvenog križa, novinari. Jedan je muškarac prišao Vianne i pred nos joj gurnuo crno-bijelu fotografiju. »Jeste li je vidjeli? Posljednje što smo o njoj čuli jest da je u Auschwitzu.« Na fotografiji je bila prelijepa djevojčica koja stoji uz bicikl, vedra osmijeha. Nije joj moglo biti vise od petnaest. »Nisam«, rekla je Vianne. »Žao mi je.« Čovjek se već udaljavao, doimljući se smeteno, baš kao što se Vianne osjećala. Kamo god da je pogledala, vidjela je tjeskobna lica članova obitelji, s fotografijama u drhtavim rukama, preklinjući za vijesti o svojim voljenima. Zid s njezine desne strane bio je oblijepljen fotografijama i porukama i imenima i

7

Njemačka vojna obavještajna služba u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata.


adresama. Preživjeli su tražili izgubljene. Antoine je prišao Vianne i položio joj ruku na rame. »Pronaći ćemo je, V.« »Mama?« rekla je Sophie. »Jesi li dobro?« Pogledala je dolje u svoju kćer. »Možda smo te trebali ostaviti kući.« »Prekasno je da me zaštitiš«, odvrati joj Sophie. »To ti je valjda jasno.« Vianne je mrzila tu istinu, baš kao i svaku drugu. Uzela je kćer za ruku i stala se odlučno probijati kroz mnoštvo, a Antoine je išao ukorak s njima. U prostoru s lijeve strane, ugledala je skupinu muškaraca tankih poput štapića, u prljavim pidžamama na pruge, koji su izgledali kao kosturi. Kako je moguće da su još uvijek živi? Nije ni shvatila da se opet zaustavila sve dok se pred njom nije stvorila neka žena. »Madame?« nježno je rekla žena, djelatnica Crvenog križa. Vianne je odlijepila pogled s iznurenih logoraša. »Tražim neke ljude... moju sestru. Isabelle Rossignol. Bila je uhićena zbog suradnje s neprijateljem, i poslije je deportirana. I moja najbolja prijateljica, Rachel de Champlain, također je deportirana. Njezin muž, Mare, bio je ratni zarobljenik. Ja... Ne znam što se s njima dogodilo, ni kako ih uopće tražiti. I... imam popis židovske djece u Carriveauu. Moram ih spojiti s njihovim roditeljima.« Djelatnica Crvenog križa, suhonjava sjedokosa žena, izvadila je list papira i zapisala imena koja joj je Vianne rekla. »Otići ću do stola s podacima i provjeriti imena. Što se tiče djece, pođite sa mnom.« Povela je sve troje do prostorije na kraju hodnika, gdje je čovjek s dugom bradom za stolom slagao papire. »Monsieur Montand«, rekla je žena iz Crvenog križa. »Ova gospođa ima podatke o nekolicini židovske djece.« Starac ju je pogledao svojim zakrvavljenim očima i domahnuo dugim, dlakavim prstima. »Dođite.« Djelatnica Crvenog križa napustila je prostoriju. Iznenadna tišina bila je neobična nakon onoliko buke i komešanja. Vianne je prišla stolu. Ruke su joj bile vlažne od znoja. Otare ih o suknju na bokovima. »Ja sam Vianne Mauriac. Iz Carriveaua.« Otvorila je torbicu i izvukla popis koji je još sinoć sastavila, na temelju ona tri što ih je čuvala tijekom rata. Spustila je popis na njegov stol. »Ovo su židovska djeca koju smo sakrili, monsieur. Nalaze se u samostanu Presvetoga Trojstva, u tamošnjem sirotištu, pod skrbi nadstojnice, majke Marie- Therese. Ne znam kako ih povezati s roditeljima. Osim dječaka čije je ime prvo na popisu. Ari de Champlain. On je sa mnom. Tražim njegove roditelje.« »Devetnaestero djece«, tiho je rekao. »Nije puno, znam, ali...« Pogledao ju je kao da je kakva junakinja, a ne prestrašena žena koja je preživjela ratne strahote. »To je devetnaestero onih koji bi umrli u logorima, zajedno sa svojim roditeljima, madame.«


»Možete li pronaći njihove obitelji?« nježno je upitala. »Pokušat ću, madame. Nažalost, većina te djece sada doista i jesu siročad. Popisi koje dobivamo iz logora uvijek su isti: majka mrtva, otac mrtav, ne postoje preživjeli članovi obitelji u Francuskoj. I tako je malo djece preživjelo.« Prošao je rukom kroz rijetku, sijedu kosu. »Proslijedit ću vaš popis OSE-u u Nici. Oni pokušavaju spojiti članove obitelji. Merci, madame.« Vianne je pričekala joj jedan trenutak, ali starac više nije ništa rekao. Pridružila se suprugu i kćeri pa su zajedno napustili ured i vratili se među mnoštvo izbjeglica i obitelji i preživjelih logoraša. »Što ćemo sad?« upitala je Sophie. »Čekat ćemo da nam se javi djelatnica Crvenog križa«, odvrati Vianne. Antoine pokaže na zid prepun fotografija i imena nestalih. »Trebali bismo je tamo potražiti.« Razmijene poglede, znajući koliko će bolno biti stajati tamo, pretraživati fotografije nestalih osoba. Ipak, otišli su do zida s fotografijama i porukama, i stali ih pregledavati, jednu po jednu. Bili su tamo gotovo dva sata prije nego što se vratila djelatnica Crvenog križa. »Madame!« Vianne se okrenula. »Žao mi je, madame. Rachel i Marc de Champlain su na popisu stradalih, a ne postoji nijedan podatak o Isabelle Rossignol.« Vianne je čula riječ »stradali« i preplavi je gotovo nepodnošljiva tuga. No, odlučno je potisnula osjećaje. Kasnije će misliti na Rachel, kad ostane nasamo. Sjest će pod stablo, popiti čašu šampanjca i razgovarati sa svojom prijateljicom. »Što to znači? Ne postoje podaci o Isabelle? Vidjela sam kako je odvode.« »Pođite doma i čekajte sestrin povratak«, rekla je žena. Dotaknula je Vianneinu ruku. »Ne gubite nadu. Nisu svi logori oslobođeni.« Sophie je pogleda. »Možda je postala nevidljiva.« Vianne dotakne kćerino lice i uspije se tužno nasmiješiti. »Tako si odrasla. Ponosim se zbog toga, ali mi to u isto vrijeme i slama srce.« »Idemo«, rekla je Sophie povlačeći je za ruku. Vianne je dopustila da je kći vodi. Osjećala se poput djeteta, a ne roditelja, dok su se probijali krcatim lobijem pa najzad izišli na suncem okupanu ulicu. Satima kasnije, kad su bili u vlaku, sjedeći na drvenim klupama u vagonu treće klase, Vianne je zurila kroz prozor na bombama razoren krajolik. Antoine je spavao pored nje, glave naslonjene na prljav prozor. »Kako se osjećaš?« upita je Sophie. Vianne spusti ruku na svoj ispupčeni trbuh. Majušan drhtaj - udarac - osjeti pod dlanom. Posegnula je za Sophienom rukom. Sophie se pokušala povući; Vianne joj nježno vrati ruku i spusti je na svoj trbuh.


Sophie je osjetila drhtaj pokreta i razrogačila oči. Podignula je pogled prema Vianne. »Kako možeš...« »Ovaj nas je rat sve promijenio, Sophie. Daniel je tvoj brat, sad kad Rachel... nema. Tvoj pravi brat. Kao i ova beba; on, ili ona, nije kriv... zbog svog začeća.« »Teško je zaboraviti«, tiho je rekla. »I nikad neću oprostiti.« »Ali ljubav mora biti snažnija od mržnje. Ili za nas nema budućnosti.« Sophie uzdahne. »Valjda«, rekla je, zvučeći previše zrelo za djevojčicu svojih godina. Vianne stavi ruku na kćerino tjeme. »Podsjećat ćemo jedna drugu, oui? Na mračne dane. Bit ćemo snažne jedna za drugu.«

Prozivka je trajala satima. Isabelle je pala na koljena. Onog časa kad je dotaknula tlo, pomislila je, ostani živa, pa se s mukom uspentrala natrag. Čuvari su hodali uz ogradu sa psima, odabirući žene za plinske komore. Govorkalo se da im slijedi još jedan marš. Ovaj put u Mauthausen, kamo ih je već tisuće odvedeno da rintaju do smrti: sovjetski ratni zarobljenici, Židovi, pripadnici savezničke vojske, politički zatočenici. Govorilo se da nikad nije izišao onaj koji je jednom kroz ta vrata prošao. Isabelle se zakašljala. Krv joj je poprskala dlan. Brže-bolje ga obriše o prljavu haljinu, prije nego što je opazi čuvar. Grlo joj je gorjelo, glava bolno pulsirala. Bila je toliko usredotočena na vlastitu agoniju da je prošao trenutak prije nego što je zamijetila zvuk motora. »Jesi li čula ono?« upita Micheline. Isabelle osjeti komešanje među zarobljenicama. Bilo je teško koncentrirati se kad je tako gadno boljelo. Pluća su je razdirala svakim novim udisajem. »Odlaze«, čula je. »Isabelle, gledaj!« U prvi čas, sve što je vidjela bilo je jarkoplavo nebo i stabla i zarobljenice. Onda je primijetila. »Čuvari odlaze«, rekla je promuklim, hrapavim glasom. Vrata su se uz zveket otvorila i rijeka američkih kamiona počela se ulijevati kroz kapiju; vojnici su sjedili na poklopcima motora, visjeli s prikolica, s puškama prislonjenim o prsa. Amerikanci. Isabelle popuste koljena. »Mi... che... line«, šapnula je, glasa slomljenog kao što joj je bio i duh. »Uspjele... smo.«


Tog proljeća završio je rat. General Eisenhower objavio je zahtjev za predaju Njemačke. Amerikanci su prešli Rajnu i upali u Njemačku; Saveznici su odnosili pobjedu za pobjedom i počeli oslobađati logore. Hitler je živio u bunkeru. Pa ipak, Isabelle se nije vratila. Vianne je pustila da se vratašca poštanskog sandučića uz zveket zatvore. »Kao da je nestala.« Antoine nije rekao ništa. Tjednima su tražili Isabelle. Vianne je satima stajala u redovima, samo da obavi telefonski razgovor, te slala bezbrojna pisma agencijama i bolnicama. Prošli tjedan posjetili su kampove s preživjelim logorašima, no sve je to bilo uzalud. Nigdje nije bilo podataka o Isabelle Rossignol. Kao da je u zemlju propala - zajedno sa stotinama tisuća drugih. Možda je Isabelle preživjela gotovo do samoga kraja, možda su je ubili dan prije dolaska Saveznika. Navodno su u jednom od logora, mjestu po imenu BergenBelsen, Saveznici zatekli gomile još toplih leševa. Zašto? Kako ne bi mogli svjedočiti. »Dođi sa mnom«, rekao je Antoine, uzevši je za ruku. Nije se više kočila na njegov dodir, ni trzala, ali činilo se da se još uvijek nije mogla sasvim opustiti. U mjesecima nakon Antoineovog povratka, glumili su da su zaljubljeni, i oboje su toga bili svjesni. Govorio bi da neće s njom voditi ljubav zbog bebe, a ona bi se složila, rekavši da je tako najbolje. Ali znali su. »Imam jedno iznenađenje za tebe«, rekao je vodeći je prema stražnjem dvorištu. Pod jarkoplavim nebom krošnja tise stvorila je komadić smeđega hlada. U sjenici, ono nekoliko preostalih kokoši kljucalo je po tlu, kokodačući i mlatarajući krilima. Stara plahta bila je zategnuta između grana tise, pred njom željezna vješalica za šešire, koju je Antoine zacijelo pronašao u štaglju. Poveo ju je do jednog od stolaca postavljenih na kamenom dijelu dvorišta. Za godina njegova izbivanja, mahovina i trava osvojile su ovaj dio dvorišta, pa je njezin stolac stajao naheren na kvrgavoj površini. Oprezno je sjela; bila je nezgrapna ovih dana. Osmijeh kojim ju je suprug obasjao bio je neobičan u svojem zanosu, i neočekivan u svojoj prisnosti. »Djeca i ja cijeli dan radimo na ovome. Zbog tebe.« Djeca, i ja. Antoine je stao ispred pomalo obješene plahte pa zamahnuo svojom zdravom rukom. »Dame i gospođe, djeco, zakržljali zečevi i smrdljive kokoši...« Iza zavjese, Daniel se stane hihotati, a Sophie ga ušutka. »U najboljoj tradiciji Madeline u Parizu8, koja je bila prva glavna uloga mademoiselle Mauriac, predstavljam vam pjevače Le Jardina.« Tada, uz veliku 8

Serijal dječjih knjiga o pustolovinama djevojčice Madeline, autora Ludwiga Bemelmansa (1898.1962.).


pompu, on otpusti jedan kraj plahte, odmaknuvši je ustranu, te otkrije drvenu pozornicu, ne sasvim ravno postavljenu na travi. Na pozornici su stajali Daniel i Sophie. Oboje su bili ogrnuti dekama kao ogrtačima, s procvjetalom grančicom jabuke oko vrata, i krunama od nekakvog sjajnog metala na koje su zalijepili lijepe kamenčiće i komadiće šarenoga stakla. »Bok, mama«, rekao je Daniel bjesomučno mašući. »Psst«, ukori ga Sophie. »Sjećaš se?« Daniel ozbiljno kimne. Oprezno su se okrenuli prema Vianne - daske pod njihovim nogama su se zanjihale - i podignuli ruke. Antoine je prinio usnama srebrnastu usnu harmoniku pa ispustio žaloban zvuk. Dulje je vrijeme ostao visjeti u zraku, primamljivo vibrirajući, a onda je počeo svirati. Sophie je zapjevala visokim, zvonkim glasom. »Frère Jacques, Frère Jacques...« Čučnula je, a Daniel je poskočio, zapjevavši: »Dormez vous? Dormez-vous?« Vianne je poklopila usta rukom, ali ne prije nego što joj se oteo blagi osmijeh. Na pozornici, pjesma se nastavila. Jasno je vidjela koliko je Sophie sretna što radi nešto ovako obično, izvodi tu malu predstavu za svoje roditelje, i kako se Daniel usredotočio da što bolje odigra svoju ulogu. Bilo je to ujedno potpuno čarobno, i prelijepo obično. Dašak života kakav su živjeli prije. Vianne osjeti kako u njoj buja sreća. Bit ćemo dobro, pomislila je gledajući Antoinea. U sjeni što ju je bacala krošnja stabla koje je posadio njezin prapradjed, dok su se zrakom pronosili glasovi njihove djece, vidjela je svoju drugu polovicu i ponovno pomislila: Bit ćemo dobro. »... ding... dang... dong...« Kad je pjesma završila, Vianne je žestoko zapljeskala. Djeca su se dostojanstveno naklonila. Daniel se tada sapleo o svoj improvizirani ogrtač, pao u travu, pa ustao smijući se. Vianne se dogegala do pozornice i obasula djecu poljupcima i pohvalama. »Sjajna je to bila ideja«, rekla je Vianne, a oči su joj se caklile od ljubavi i ponosa. »Koncentrirao sam se, mama«, ponosno je rekao Daniel. Vianne ih nije mogla pustiti iz zagrljaja. Slutnja budućnosti njezinu je dušu ispunila ljubavlju. »Planirala sam ovo s tatom«, rekla je Sophie. »Baš kao i prije, mama.« »I ja sam planirao«, rekao je Daniel, naduvši svoja majušna pluća. Nasmijala se. »Oboje ste bili veličanstveni dok ste pjevali. I...« »Vianne?« čula je Antoinea negdje iza sebe. Nije mogla odvratiti pogled od Danielova osmijeha. »Koliko ti je trebalo da naučiš ulogu?« »Mama«, tiho je rekla Sophie. »Netko je došao.« Vianne se okrene i pogleda iza Sophie.


Antoine je stajao pored stražnjih vrata s dvojicom muškaraca; obojica su imala iznošena crna odijela i crne beretke. Jedan je nosio pohabanu aktovku. »Sophie, pripazi malo na brata«, rekao je Antoine. »Moramo o nečem porazgovarati s ovim ljudima.« Stao je pored Vianne, položio ruku na njezina križa i pomogao joj da ustane, blago je poguravši naprijed. Ušli su u kuću u tihoj koloni. Kad su se vrata za njima zatvorila, muškarci se okrenu sučelice Vianne. »Ja sam Nathaniel Lerner«, predstavio se stariji od dvojice. Imao je sijedu kosu i žućkastu kožu. Staračke pjege bile su goleme na njegovim obrazima. »Ja sam rabin Horowitz«, reče tada i drugi. »Zašto ste došli?« upitala je Vianne. »Došli smo zbog Arija de Champlaina«, rekao je rabin blagim glasom. »On ima rodbinu u Americi. Točnije, u Bostonu. A oni su se nama obratili za pomoć.« Vianne se mogla srušiti samo da Antoine nije bio iza nje, i zadržao je. »Prema našim saznanjima, spasili ste devetnaestero židovske djece, posve sami, i to dok su kod vas stanovali njemački časnici. To je vrlo dojmljivo, madame.« »Junački«, dometnuo je rabin. Antoine je položio ruku na njezino rame i na to, na njegov dodir, ona shvati koliko je dugo šutjela. »Rachel je bila moja najbolja prijateljica«, tiho je rekla. »Pokušala sam joj pomoći da prijeđe u Slobodnu zonu prije deporracije, ali...« »Njezina kći je ubijena«, nastavio je Lerner. »Kako to znate?« »Naš je posao prikupljati svjedočanstva i ujediniti obitelji«, odvratio je. »Razgovarali smo s nekoliko žena koje su s Rachel bile u Auschwitzu. Nažalost, tamo nije preživjela niti mjesec dana. Njezin suprug, Marc, ubijen je u Stalagu 13A. Nije imao tu sreću kao vaš suprug.« Vianne nije rekla ništa. Znala je da joj ovi ljudi ostavljaju dovoljno vremena i to je cijenila, ali i mrzila. Nije željela prihvatiti ništa od ovoga. »Daniel - Ari - rođen je tjedan dana prije nego što je Marc otišao u rat. Nema uspomenu na nijedno od roditelja. Tako je bilo najsigurnije - pustiti ga da vjeruje da je moj sin.« »Ali on nije vaš sin, madame.« Lernerov je glas bio blag, ali riječi su bile poput udaraca bičem. »Obećala sam Rachel da ću ga čuvati«, rekla je. »I jeste. Ali sad je vrijeme da se Ari vrati svojoj obitelji. Svojim ljudima.« »Neće shvatiti«, rekla je. »Možda i neće«, prihvatio je Lerner. »Svejedno.« Vianne je pogledala Antoinea, tražeći pomoć »Volimo ga. On je dio naše obitelji. Trebao bi ostati s nama. I ti to želiš, zar ne, Antoine?« Njezin suprug ozbiljno kimne. Okrenula se toj dvojici. »Mogli bismo ga posvojiti, podići ga kao našeg vlastitog sina. Ali kao Židova, jasno. Reći ćemo mu tko je i voditi ga u sinagogu...«


»Madame«, uzdahnuo je Lerner. Rabin je prišao Vianne i uzeo joj ruke u svoje. »Znamo da ga volite, i da on voli vas. Znamo da je Ari premalen da shvati, i plakat će za vama, nedostajat ćete mu možda i godinama.« »Ali svejedno ga želite odvesti.« »Vi na ovo gledate kao na slomljeno srce jednog dječaka, a ja kao na slomljeno srce moga naroda. Razumijete li?« Lice mu se objesilo, usne iskrivile, blago se namrštivši. »Milijuni Židova ubijeni su u ovome ratu, madame. Milijuni.« Pustio je da se te riječi slegnu. »Cijeli jedan naraštaj je nestao s lica zemlje. Sada se moramo držati zajedno, ovo malo što nas je ostalo; moramo se ponovno podići na noge. Jedan dječak, koji nema uspomene na ono što je bio, možda se vama čini kao malena žrtva, ali nama je on budućnost. Ne možemo dopustiti da ga odgajate u vjeri koja nije vaša i da ga vodite u sinagogu samo kad se sjetite. Ari mora biti ono što jest, i mora biti sa svojim ljudima. Sigurno bi i njegova majka tako željela.« Vianne pomisli na sve one koje je vidjela u hotelu Lutetia, one žive kosture praznih pogleda, i na bezbroj fotografija na zidu. Milijuni su ubijeni. Cijeli jedan naraštaj. Kako bi to mogla zanijekati rabinu? Ili spriječiti da Ari bude sa svojim narodom, sa svojom obitelji? Borila bi se do posljednjeg daha za svoju djecu, ali ovdje se nije imala protiv koga boriti. Bio je tu samo gubitak, na obje strane. »Kod koga ide?« upitala je, ne mareći što joj se glas slomio. »Prva rođakinja njegove majke. Ima jedanaestogodišnju kćer i šestogodišnjeg sina. Voljet će Arija kao svoje dijete.« Vianne nije mogla smoći snage čak ni da kimne, a kamoli da obriše suze. »Možda će mi poslati slike?« Rabin je netremice zurio u nju. »Morat će vas zaboraviti, madame, započeti nov život.« Vianne je oštro probola istinitost ovih riječi. »Kad ćete ga odvesti?« »Odmah«, rekao je Lerner. Odmah. »Ne možemo ovo promijeniti?« upitao je Antoine. »Ne, monsieur«, odgovorio je rabin. »Jedino je pravedno da se Ari vrati među svoje. On je jedan od sretnika - ima žive članove rodbine.« Vianne je osjetila kako joj Antoine uzima ruku. Poveo ju je prema stubama, povukavši je više nego jednom kako bi nastavila koračati. Popela se drvenim stubama na nogama koje su se činile trome, neposlušne. U sobi svojega sina (ne, ne njezina sina) kretala se poput mjesečara, uzimajući ono malo njegove odjeće i skupljajući njegove stvari. Ofucanog punjenog majmunčića, čije su oči bile iščupane, komadić okamenjenog drva koji je pronašao


pored rijeke prošloga ljeta, i ogrtač što mu je sašila od komada odjeće koju je prerastao. Na leđima je izvezla riječi: Našem Danielu, vole te mama, tata i Sophie. Sjetila se trenutka kad je to prvi put pročitao i upitao: »Hoće li se tata vratiti?« a ona je kimnula i rekla da obitelj uvijek pronađe put do doma. »Ne želim ga izgubiti. Ne mogu...« Antoine ju je privio u zagrljaj i pustio da se isplače. Kad se najzad umirila, na uho joj je promrsio: »Snažna si. Moramo biti snažni. Volimo ga, ali nije naš.« Bila je umorna od toga da mora biti snažna. Koliko će još gubitka moći podnijeti? »Želiš li da mu ja kažem?« upitao je Antoine. Željela je to, više od ičeg, ali ovo je bio majčin zadatak. Drhtavim tukama ugurala je Danielove - Arijeve - stvari u pohabanu platnenu naprtnjaču i izišla iz sobe, shvativši trenutak prekasno da je Antoine ostao unutra. Valjalo je upeti i posljednji atom snage da nastavi disati, kretati se. Otvorila je vrata svoje sobe i stala prekapati po ormaru sve dok nije pronašla malu uokvirenu fotografiju na kojoj su bili ona i Rachel. Bila je to njihova jedina zajednička fotografija, snimljena prije deset ili dvanaest godina. Na poleđini je napisala njihova imena i onda je ugurala u naprtnjaču, pa napustila sobu. Ne obazirući se na muškarce u prizemlju, izišla je u dvorište, gdje su se djeca - i dalje u ogrtačima i s krunama na glavama - igrala na improviziranoj pozornici. Trojica muškaraca krenula su za njom. Sophie ih je pogledala. »Mama?« Daniel se nasmijao. Koliko će se dugo sjećati tog zvuka? Nedovoljno dugo. Sad je to znala. Uspomene - makar i one najljepše - uvijek na kraju izblijede. »Daniel?« Morala je pročistiti grlo i ponovno pokušati. »Daniel? Možeš li doći ovamo?« »Što nije u redu, mama?« upitala je Sophie. »Izgledaš kao da si plakala.« Krenula je naprijed, uz bok pritišćući naprtnjaču. »Daniel?« Nacerio se. »Hoćeš da ti opet pjevamo, mama?« upitao je, namještajući krunu koja mu se naherila na glavi. »Možeš li doći ovamo, Daniele?« ponovila je, tek toliko da bude sigurna. Strahovala je da se sve ovo odvija u njezinoj glavi. Dotapkao je do nje, zamahujući ogrtačem ustranu kako se ne bi sapleo. Kleknula je u travu i uzela mu ruke u svoje. »Ne postoji način da ovo shvatiš.« Glas joj je zapeo u grlu. »S vremenom, bila bih ti sve ispričala. Kad bi narastao. Otišli bismo do tvoje stare kuće. Ali vrijeme je isteklo, kapetane Dan.« Namrštio se. »Kako to misliš?« »Znaš koliko te volimo«, rekla je. »Oui, mama«, odvratio je.


»Volimo te, Daniel. Zavoljeli smo te prvog trenutka kad si došao u naše živote, ali ti si prije pripadao drugoj obitelji. Imao si drugu mamu i drugoga tatu, i oni su te isto jako voljeli.« Daniel se namršti. »Imao sam drugu mamu?« Iza nje, Sophie je rekla. »O, ne...« »Zvala se Rachel de Champlain, i voljela te je svim srcem. A tvoj je tata bio hrabar čovjek koji se zvao Marc. Voljela bih da ja mogu biti ona koja će ti o njima pričati, ali ne mogu«, odagnala je suze iz očiju, »jer te rođakinja tvoje mame isto tako voli, i ona želi da dođeš k njoj u Ameriku, gdje ljudi imaju puno za jesti i puno igračaka.« Suze mu napune oči. »Ali ti si moja mama. Ne želim ići.« Poželjela je reći »Ni ja«, ali to bi ga samo još više preplašilo, a njezin posljednji majčinski zadatak bio je da se osjeća sigurnim. »Znam«, tiho je rekla. »Ali svidjet će ti se tamo, kapetane Dan, i tvoja nova obitelj će te obožavati. Možda čak imaju i psića, a to si oduvijek želio.« Dječak brižne u plač i ona ga povuče u naručje. Trebalo joj je možda više hrabrosti nego ikad da ga pusti. Ustala je. Dvojica muškaraca smjesta se stvore pored nje. »Zdravo, momče«, rekao je rabin Danielu, iskreno se nasmiješivši. Daniel još jače zaplače. Vianne ga uzme za ruku i povede kroz kuću pa u prednje dvorište, pored usahlog stabla jabuke s vrpcama uspomena, pa kroz polomljene vratnice do plavog Peugeota parkiranog uz cestu. Lerner je sjeo na vozačevo mjesto, dok je rabin čekao pored stražnjeg blatobrana. Motor se pokrenuo, oblačići dima izbijali su iz auspuha. Rabin je otvorio stražnja vrata. Još jednom tužno pogledavši Vianne, uvuče se na stražnje sjedalo i ostavi vrata otvorenima. Sophie i Antoine došli su do njih i zajedno čučnuli da zagrle Daniela. »Uvijek ćemo te voljeti, Daniele«, rekla je Sophie. »Nadam se da nas nećeš zaboraviti.« Vianne je znala da joj ne preostaje ništa drugo doli uvesti Daniela u automobil. Vjerovat će samo njoj. Od svih užasnih, bolnih stvari koje je učinila u ovome ratu, nijedna je nije ovako boljela. Uzela je Daniela za ruku i povela ga u automobil, koji će ga odvesti daleko od nje. Popeo se na stražnje sjedalo. Zurio je u nju suznim, zbunjenim očima. »Mama?« Sophie je tada rekla: »Samo trenutak!« i potrčala natrag u kuću. Vratila se trenutak kasnije s Bébéom i ugurala plišanu igračku u Danielove ruke. Vianne se sagnula i pogledala ga u oči. »Moraš sad poći, Daniele. Vjeruj mami.« Njegova donja usnica zadrhti. Stegnuo je igračku na prsa. »Oui, maman.«


»Budi dobar dječak.« Rabin se nagnuo preko njega i zatvorio vrata. Daniel se zalijepio za prozor, pritisnuvši dlanove na staklo. Sad je opet plakao, urlao iz sveg glasa: »Mama, mama!« Čuli su njegove krikove još minutama nakon što im je automobil nestao iz vidokruga. »Neka te prati sreća, Ari de Champlain«, tiho je rekla Vianne.


Trideset osam

I

sabelle je zauzela stav mirno. Morala je stajati uspravno za prozivku. Prepusti li se vrtoglavici i savije u struku, bičevat će je, ili nešto još gore. Ne. Nije ovo bila prozivka. Bila je u Parizu, u bolničkoj sobi. Čekala je nešto. Nekoga.

Micheline je otišla razgovarati s ljudima iz Crvenog križa i novinarima okupljenima u lobiju. Isabelle je trebala čekati ovdje. Vrata se otvore. »Isabelle«, prijekorno će Micheline. »Ne bi smjela biti na nogama.« »Bojim se da ću umrijeti ako legnem«, odvrati joj Isabelle. Ili je možda to samo pomislila. Poput Isabelle, i Micheline je bila mršava kao šibica, kosti kukova stršile su pod bezobličnom haljinom. Bila je gotovo posve ćelava - tek je tu i tamo izbio pokoji čuperak - i nije imala obrve. Koža na njezinu vratu i rukama bila je prekrivena gnojnim, otvorenim ranama. »Dođi«, rekla je Micheline. Izvela ju je iz bolničke sobe, povevši je kroz čudnu gomilu tihih, u dronjke odjevenih povratnika što su se vukli naokolo, i glasnih, uplakanih članova obitelji koji su tražili svoje voljene, te novinara koji su postavljali pitanja. Nježno ju je ugurala u prostoriju, tišu, gdje su drugi logoraši tromo sjedili u stolcima. Isabelle je sjela u stolac i poslušno sklopila ruke u krilu. Pluća su je boljela, gorjela svakim dahom, a glavobolja je tukla u njezinoj lubanji. »Vrijeme je da pođeš doma«, rekla je Micheline. Isabelle podigne pogled, tup i zamagljen. »Želiš li da ja putujem s tobom?« Polako je trepnula, pokušavajući misliti. Glavobolja je bila toliko razorna da ju je gotovo zaslijepila. »Kamo idem?« »U Carriveau. Ideš svojoj sestri. Čeka te.« »Zbilja?« »Vlak ti polazi za četrdeset minuta. Moj je za sat.« »Kako to da se vraćamo?« usudila se pitati. Glas joj je bio tek nešto glasniji od šapta. »Imale smo sreću«, reče joj na to Micheline, a ona kimne. Micheline joj pomogne da ustane. Zajedno su odšepale do stražnjeg ulaza u bolnicu, gdje su redovi automobila i kamiona Crvenog križa čekali da prevezu preživjele logoraše do željezničkog kolodvora. Dok su čekale svoj red, stajale su zajedno, stisnute jedna uz drugu, kao što su to često činile u proteklih godinu dana - u vrsti za Apell, u stočnim vagonima i redovima za hranu.


Mlada, vedra žena u uniformi Crvenog križa ušla je u sobu, s kartonskim fasciklom u rukama. »Rossignol?« Isabelle je podignula svoju vruću, znojnu ruku i obujmila Michelineino izborano, pepeljasto lice. »Voljela sam te, Micheline Babineau«, mekano je rekla i poljubila suhe staričine usne. »Ne govori o sebi u prošlom vremenu.« »Ali ja jesam prošlo vrijeme. Djevojka koja sam bila...« »Nije nestala, Isabelle. Bolesna je, izmrcvarena, ali ne može nestati. Imala je lavlje srce.« »Sad ti govoriš u prošlom vremenu«. Ruku na srce, Isabelle se te djevojke nije mogla sjetiti, one koja se bez razmišljanja pridružila Pokretu otpora. Djevojke koja je onako nesmotreno dovela pilota u očev stan, a drugoga u sestrin štagalj. Djevojke koja je prelazila Pireneje i zaljubila se tijekom egzodusa iz Pariza. »Uspjele smo«, rekla je Micheline. Isabelle je u posljednjih tjedan dana često čula ove riječi. Uspjeli smo. Kad su Amerikanci oslobodili logor, te dvije riječi bile su na usnama svake logorašice. Isabelle je tada preplavilo olakšanje - nakon svega onoga, premlaćivanja, smrzavanja, ponižavanja, bolesti, prisilnih marševa kroz snijeg, preživjela je. Sada se, međutim, pitala kakav joj život može biti. Ne može se vratiti onome što je bila, ali kako će moći nastaviti dalje? Posljednji je put mahnula Micheline i ušla u vozilo Crvenog križa. Kasnije, u vlaku, pretvarala se da ne primjećuje to kako ljudi u nju zure. Pokušala je sjediti uspravno, ali nije mogla. Prevalila se na bok, naslonivši glavu na prozorsko staklo. Sklopila je oči i zaspala za tili čas, grozničavo sanjajući kako se vozi u stočnom vagonu, oko nje se sve trese, plač djece i žene koje ih očajnički pokušavaju utješiti... a onda su se vrata otvorila i psi su čekali... Isabelle se naglo probudila. Bila je toliko dezorijentirana da joj je trebao jedan trenutak da se sjeti kako je slobodna. Obrisala je čelo rubom rukava. Groznica se vratila. Dva sata kasnije vlak se dokotrljao u Caniveau. Uspjela sam. Pa zašto, onda, nije ništa osjećala. Ustala je i s mukom sišla s vlaka. Kad je stupila na platformu, svlada je grčevit kašalj. Savila se u struku, iskašljavši krv u ruku. Kad je ponovno mogla disati, ispravila se, osjećajući se prazno i izmoždeno. Staro. Njezina je sestra stajala na rubu perona. Bila je krupna zbog trudnoće, odjevena u izblijedjelu i zakrpanu ljetnu haljinu. Njezina crvenkasta kosa sad je bila dulja, padajući preko ramena, i valovita. Dok je očima pretraživala mnoštvo ljudi koji su silazili s vlaka, pogled joj prođe pored Isabelle. Isabelle je podignula svoju koščatu ruku na pozdrav.


Vianne ju je spazila kako maše i problijedjela. »Isabelle!« vrisnula je, pohrlivši prema njoj. Obujmila joj je ispijene obraze. »Nemoj mi se približavati. Dah mi je užasan.« Vianne je poljubila Isabelline ispucale, natečene, suhe usnice i šapnula: »Dobro došla kući, sestro.« »Kući«, ponovila je Isabelle neočekivanu riječ. Nije mogla zamisliti prizor koji bi toj riječi odgovarao, misli su joj bile zbrkane, u glavi joj je bubnjalo. Vianne je nježno obgrli i privuče sebi. Isabelle je osjetila sestrinu mekanu kožu i limunski miris njezine kose. Osjetila je kako joj sestra miluje leđa, baš kao što je to činila kad je bila djevojčica, i pomislila je, Uspjela sam. Dom.

»Sva goriš«, rekla je Vianne. Bile su u Le Jardinu, a Isabelle je bila čista i suha i ležala je u toplome krevetu. »Oui. Ne mogu se riješiti te groznice.« »Donijet ću ti aspirin«, Vianne je počela ustajati. »Nemoj«, rekla je Isabelle. »Ne ostavljaj me. Molim te. Legni kraj mene.« Vianne je legla na uski krevet. Strepeći da bi i najmanji dodir mogao ostaviti modricu, privila je Isabelle bliže s iznimnom pažnjom. »Žao mi je zbog Becka. Oprosti mi...« rekla je Isabelle kroz kašalj. Dugo je čekala da joj to kaže, zamišljala je ovaj razgovor tisuću puta. »... jer sam tebe i Sophie onako dovela u opasnost...« »Ne, Isabelle«, nježno je rekla Vianne, »Oprosti ti meni. Ja sam te svaki put iznevjerila. Počevši od trenutka kad nas je tata ostavio kod madame Dumas. A kad si otišla u Pariz, kako sam mogla povjerovati tvojoj suludoj priči o ljubavnoj aferi? To me je stalno proganjalo.« Vianne se prigne bliže. »Možemo li sad početi ispočetka? Biti sestre kao što je to mama željela?« Isabelle se opirala snu.»Voljela bih to.« »Silno se ponosim svime što si učinila u ovome ratu, Isabelle.« Isabelline se oči napune suzama. »A što je s tobom, V?« Vianne odvrati pogled. »Nakon Becka, drugi se nacist ovamo uselio. Bio je zao.« Je li Vianne uopće shvatila da je dotaknula trbuh dok je to govorila. Da joj je sram obojio obraze? Isabelle je nagonski znala što je sve njezina sestra pretrpjela. Čula je bezbroj priča o tome kako su žene silovali vojnici koji su kod njih stanovali. »Znaš li što sam shvatila u logorima?« Vianne je pogleda. »Što?« »Da mi ne mogu dotaknuti srce. Nisu uspjeli promijeniti moju dušu. Moje tijelo... to su slomili već prvoga dana, ali ne i moje srce. Što god da ti je učinio, učinio je tvome tijelu. A tijelo će zacijeliti.« Željela je reći još nešto, možda dodati »volim te«,


ali svlada je žestok kašalj. Kad je napadaj jenjao, legla je, iscrpljena, plitko, isprekidano dišući. Vianne se nagnula bliže i pritisnula hladnu, mokru krpu na njezino vruće čelo. Isabelle je zurila u krv na pokrivaču, sjetivši se posljednjih dana majčina života. I tada je bilo puno krvi. Pogledala je Vianne i vidjela da je i ona isto pomislila.

Isabelle se probudila na drvenom podu. Smrzavala se i plamtjela u isto vrijeme, drhteći i znojeći se. Nije ništa čula, ni štakore ni žohare kako jurcaju po podu, ni vodu što krvari kroz pukotine u zidu, pretvarajući se u debele naslage leda, ni kašalj, ni plač. Polako je sjela, trzajući se na svaki pokret, ma koliko malen bio. Sve ju je boljelo. Kosti, koža, glava, prsa; nije imala mišića koji bi je mogli boljeti, ali su je zato boljeli zglobovi i ligamenti. Čula je glasnu rafalnu paljbu. Pokrila je glavu rukama i požurila u kut, skvrčivši se. Ne. Bila je u Le Jardinu, a ne u Ravensbrücku. Taj zvuk bio je bubnjanje kiše na limenom krovu. Polako se osovila na noge, osjećajući vrtoglavicu. Koliko je dugo bila ovdje? Četiri dana? Pet? Odšepala je do noćnog ormarića, gdje je porculanski lavor stajao pored zdjele s mlakom vodom. Oprala je ruke i isplahnula lice, a onda se odjenula u ono što joj je Vianne pripremila - haljinu koju je nosila Sophie kad je imala deset godina i gnjavila Isabelle. Otpočela je dug, mukotrpan put niz stube. Ulazna vrata bila su otvorena. Vani, stabla jabuka bila su zamagljena kišom. Isabelle je prišla pragu, udišući sladak zrak. »Isabelle?« Vianne je stala pored nje. »Daj da ti donesem malo goveđe juhe. Liječnik kaže da je možeš piti.« Odsutno je kimnula, pustivši Vianne da se pretvara kako će tih nekoliko žlica juhe, koje Isabellin želudac može podnijeti, nešto promijeniti. Izišla je na kišu. Svijet je bio živ od zvukova - graktanje ptica, zvonjava crkvenih zvona, bubnjanje kiše po krovu, kapanje po lokvicama. Uska, blatnjava cesta bila je zatrpana: automobili i kamioni i biciklisti, trube i mašu, dovikuju jedan drugome na povratku svojim kućama. Protutnjao je američki kamion, pun nasmiješenih vojnika svježih lica koji su mahali prolaznicima. Vidjevši ih, Isabelle se sjeti kako joj je Vianne kazala da je Hitler počinio samoubojstvo, da je Berlin opkoljen i da će uskoro pasti. Je li to bila istina? Je li rat završio? Nije to znala, nije se mogla sjetiti. Um joj je bio strahovito zbrkan ovih dana.


Isabelle je odšepala na cestu, prekasno shvativši da je bosa (izmlatili bi je kad bi izgubila cipele), ali nastavila je dalje. Drhteći, kašljući, pokisla, prošla je pored razorenog uzletišta koje su sad preuzele savezničke trupe. »Isabelle!« Okrenula se, snažno kašljući, ispljunuvši krv u ruku. Sad je drhtala od hladnoće, tresla se. Bila je mokra do kože. »Što radiš ovdje?« rekla je Vianne. »I gdje su ti cipele? Imaš tifus i upalu pluća, a izišla si na kišu.« Vianne je svukla svoj kaput i ogrnula joj ramena. »Je li rat završio?« »Sinoć smo o tome razgovarale, sjećaš se?« Kiša joj je zamaglila vid, slijevajući se u potočićima niz njezina leđa. Uvukla je mokar, drhtav dah i osjetila kako joj suze peku oči. Ne plači. Znala je da je to važno, ali nije se mogla sjetiti zašto. »Isabelle, bolesna si.« »Gaëton je obećao da će me pronaći kad rat završi«, šapnula je. »Moram otići u Pariz kako bi me mogao pronaći.« »Da te je tražio, došao bi ovamo.« Isabelle nije shvatila. Zatresla je glavom. »Bio je već ovdje, sjećaš se? Nakon Toursa. Doveo te je kući.« Slavuju moj, doveo sam te kući. »Oh. Neću mu više biti lijepa.« Isabelle se pokušala nasmiješiti, ali znala je da je pokušaj bio uzaludan. Vianne ju je nježno zagrlila i okrenula. »Idemo i napisat ćemo mu pismo.« »Ne znam kamo ga poslati«, rekla je Isabelle, naslonivši se na sestru, drhteći od hladnoće i vrućine. Kako je uspjela doći do kuće? Nije bila sasvim sigurna. Kroz maglu se sjećala kako je Antoine nosi uza stube, ljubi joj čelo, a Sophie joj donosi toplu juhu, ali zacijelo je zaspala u nekom trenutku, jer iduće čega je bila svjesna bilo je da je pala noć. Vianne je spavala u sjedećem položaju, u naslonjaču pokraj prozora. Isabelle se zakašljala. Vianne je u času bila na nogama, namještajući joj jastuke, podupirući je. Umočila je krpu u vodu pored kreveta, iscijedila višak i pritisnula na Isabellino čelo. »Bi li kušala malo juhe?« »Bože, ne.« »Ništa nisi pojela.« »Ne mogu gutati.« Vianne je posegnula za naslonjačem i privukla ga bliže krevetu. Dotaknula je Isabellin vruć, mokri obraz i zagledala se u njezine upale oči. »Imam nešto za tebe.« Podigla se s naslonjača i napustila sobu. Vratila se nekoliko


trenutaka kasnije, noseći žutu omotnicu. Predala ju je Isabelle. »Ovo je za nas. Od tate. Svratio je ovdje prije nego što je otišao u Girot.« »Zbilja? Je li ti rekao da će se predati kako bi mene spasio?« Vianne kimne i preda joj pismo. Slova njezina imena maglila su se i rastezala na listu papira. Pothranjenost joj je oštetila vid. »Možeš li mi ti pročitati?« Vianne je otpečatila omotnicu, izvukla pismo i stala čitati: Isabelle i Vianne, nije me strah onoga što kanim učiniti. Ne žalim zbog svoje smrti, nego zbog života. Žao mi je što vam nisam bio otac. Mogao bih pronaći opravdanja - uništio me je rat, previše sam pio, nisam mogao dalje bez vaše majke - ali ništa od toga više nije važno. Isabelle, sjećam se kad si prvi put pobjegla kako bi bila sa mnom. Uspjela si doći do Pariza, sama, bez ičije pomoći. Sve na tebi govorilo je: Voli me. A kad sam te vidio na peronu, željnu moje ljubavi, okrenuo sam ti leđa. Kako nisam mogao uvidjeti da ste ti i Vianne bile Božji dar? Da sam samo trebao pružiti ruku? Oprostite mi, kćeri moje, zbog svega i znajte, makar na rastanku, da vas obje volim, svim svojim ranjenim srcem. Isabelle je sklopila oči i svalila se natrag na jastuke. Cijelog je svog života čekala te riječi - njegovu ljubav - a sad, sve što je osjećala bio je gubitak. Nisu se voljeli dovoljno kad su imali vremena, a sad je vrijeme isteklo. »Ne ispuštaj iz zagrljaja Antoinea, Sophie i tvoju bebu, Vianne. Ljubav ti začas isklizne iz ruku.« »Nemoj to raditi«, rekla je Vianne. »Što?« »Opraštati se. Ojačat ćeš i oporaviti se, i pronaći ćeš Gaëtona. Vjenčat ćete se i biti uz mene kad se rodi ovo dijete.« Isabelle uzdahne i sklopi oči. »Kako bi to bila lijepa budućnost.«

Tjedan dana kasnije, Isabelle je sjedila na stolici u stražnjem dvorištu, ogrnuta dvjema dekama i perinom. Rano svibanjsko sunce blještalo je, ali ona je svejedno drhtala od hladnoće. Sophie je sjedila u travi uz njezine noge i čitala joj priču. Njezina je nećakinja pokušavala svakom liku dati drukčiji glas, i ma koliko se Isabelle loše osjećala, uhvatila bi se kako se smiješi, čak i smije. Antoine je bio negdje u blizini, pokušavajući sastaviti kolijevku od ostataka drva koje Vianne nije iskoristila za ogrjev tijekom rata. Bilo je očito svima da će Vianne uskoro roditi; kretala se usporeno, i ruka joj je vječito bila položena na križa.


Sklopljenih očiju, Isabelle je uživala u jednostavnoj ljepoti ovoga dana. U daljini su zvonila crkvena zvona. Zvonila su neprestano prošloga tjedna, objavljujući svršetak rata. Sophien glas naglo utihne usred rečenice. Isabelle je mislila da je rekla: »Nastavi dalje«, ali nije bila sigurna. Čula je sestru kako govori: »Isabelle«, tonom koji je nešto nagovijestio. Isabelle je podignula pogled. Vianne je stajala tamo, brašno je zaprašilo njezino blijedo, pjegavo lice i pregaču, crvenkasta kosa bila je pokrivena turbanom. »Netko ti je došao u posjet.« »Kaži liječniku da sam dobro.« »Nije liječnik«, Vianne se nasmiješila pa dometnula: »Gaëton je ovdje.« Isabelle je imala osjećaj da bi joj srce moglo prsnuti kroz papirnate stijenke njezinih grudi. Pokušala je ustati i odmah pala natrag na stolicu. Vianne joj pomogne da ustane, ali jednom kad je bila na nogama, nije se mogla pomaknuti s mjesta. Kako bi ga mogla pogledati? Bila je ćelavi kostur bez obrva, nedostajalo joj je nekoliko zubi i većina noktiju. Dotaknula je glavu, shvativši jedan trenutak prekasno da nema kosu koju bi zataknula za uho. Vianne joj poljubi obraz. »Prelijepa si«, reče joj. Isabelle se polako okrenula, i bio je tamo, na pragu. Nije joj promaklo koliko i sam loše izgleda - težina, kosa i živost koju je izgubio - ali ništa od svega toga nije bilo važno. Bio je ovdje. Šepajući je krenuo prema njoj i privio je u zagrljaj. Podignula je svoje drhtave ruke i ovila ih oko njega. Nakon tko zna koliko dana, tjedana, godina, srce joj je kucalo životom. Kad se povukao, zagledao se dolje u nju, a ljubav u njegovim očima sagorjela je sve ono loše; opet su bilo samo njih dvoje, Gaëton i Isabelle, koji su se nekako zaljubili u jeku rata. »Lijepa si baš kao što i pamtim«, rekao je, a ona se nasmijala, potom zaplakala. Obrisala je oči, osjećajući se blesavo, ali suze su nastavile teći niz njezino lice. Plakala je zbog svega, napokon zbog gubitka i patnje i straha i bijesa, zbog rata i svega što im je učinio, zbog spoznaje zla, koje nikad neće moći zaboraviti, zbog užasa mjesta na kojem je bila i svega što je pretrpjela da bi preživjela. »Ne plači.« Kako da ne plače? Trebali su zajedno proživjeti život, dijeliti istine i tajne, upoznati se. »Volim te«, šapnula je, sjetivši se onog trenutka - bilo je to tako davno kad mu je prvi put to rekla. Tada je bila tako silno mlada i drska. »I ja tebe volim«, rekao je i glas mu se slomio. »Volio sam te od prvoga trenutka kad sam te ugledao. Mislio sam da ću te zaštititi ako ti to ne priznam. Da sam samo znao...« Koliko je život krhak, koliko su oni krhki. Ljubav.


Bila je početak i kraj svega, temelji i krov i zrak između. Nije bilo važno to što je bila slomljena i ružna i bolesna. Voli je, i ona voli njega. Cijelog je svog života čekala - čeznula - za ljubavlju, ali sad je vidjela ono što je doista bilo važno. Spoznala je ljubav, bila je njome blagoslovljena. Tata. Mama. Sophie. Antoine. Micheline. Anouk. Henri. Gaëton. Vianne. Pogledala je mimo Gaëtona u svoju sestru, njezinu drugu polovicu. Sjetila se kako joj je mama rekla da će jednoga dana biti najbolje prijateljice, da će vrijeme ispreplesti njihove živote. Vianne je kimnula, sad i sama plačući, ruke položene na ispupčeni trbuh. Ne zaboravi me, pomislila je Isabelle. Poželjela je da ima snage to naglas izreći.


Trideset devet 7. svibnja, 1995. Negdje iznad Francuske

S

vjetla u zrakoplovu najednom se upale.

Čujem zvonce kroz zvučnike. Objavljuje da počinjemo slijetati u Pariz. Julien se nagne prijeko i namjesti mi pojas, provjeravajući je li moje sjedalo u uspravnom položaju. Jesam li sigurna. »Kakav je osjećaj sletjeti u Pariz, mama?« Ne znam što bih mu rekla.

Satima kasnije, telefon pored mene zvoni. Još uvijek sam u polusnu dok izgovaram. »Halo?« »Hej, mama. Jesi li spavala?« »Jesam.« »Tri su sata. Kad želiš izići?« »Prošećimo malo po Parizu. Mogu biti spremna za sat vremena.« »Doći ću po tebe.« Silazim s kreveta veličine Nebraske i odlazim prema mramornoj kupaonici. Nakon ugodnog toplog tuša dolazim k sebi, razbudim se, ali tek kad sjednem za toaletni stolić i zagledam se u svoje lice naglašeno svjetlima na rubu ovalnog zrcala, shvatim. Kući sam. Nije važno to što sam američka državljanka, niti to da sam veći dio života provela u Sjedinjenim Državama negoli u Francuskoj; istina je da ništa od toga nije važno. Kući sam. Pažljivo nanosim šminku. Zatim snježnobijelu kosu začešljam od lica, napravivši punđu na potiljku, rukama koje se ne prestaju tresti. U zrcalu vidim elegantnu vremešnu ženu, baršunaste, izborane kože, sjajnih, svijetloružičastih usnica i zabrinutih očiju. Ovo je najbolje što mogu. Odmaknuvši se od zrcala, odlazim do ormara i izvlačim zimske bijele hlače i dolčevitu koje sam ponijela sa sobom. Na um mi padne da bi nešto u boji možda bilo bolji izbor. Nisam razmišljala kad sam se pakirala. Kad je Julien stigao, spremna sam.


Vodi me u hodnik, pomaže mi kao da sam slijepa i nemoćna, a ja puštam da me vodi kroz elegantan hotelski lobi pa van, u čaroban svijet Pariza u proljeće. No kad zamoli vratara da nam pozove taksi, uporna sam: »Prošetat ćemo.« On se mršti: »Ali to je na Île de la Cité.« Lecnem se na njegov izgovor, no zapravo sam sama za to kriva. Vidim kako se vratar smiješi. »Moj sin voli karte«, kažem. »I nikad prije nije bio u Parizu.« Čovjek kimne. »Daleko je, mama«, kaže Julien prilazeći mi. »A ti si...« »Stara?« Ne mogu a da se ne nasmiješim. »Također sam i Francuskinja.« »Imaš visoke potpetice.« Ponovim: »Francuskinja sam.« Julien se okrene prema vrataru, koji podiže ruku u rukavici i kaže: »Ces’tla vie, monsieur.« »U redu«, najzad će Julien. »Prošećimo.« Prihvaćam njegovu ruku i u jednom veličanstvenom trenutku, kad se nađemo usred gradske vreve, s rukom u ruci, osjetim se ponovno kao djevojčica. Posvuda oko nas jurcaju automobili, trube, škripe kočnicama, cvile, dječaci voze skateboardove, vješto izbjegavajući mnoštvo turista i Parižana koji su izišli na ovako predivno sunčano popodne. Zrak je prepun mirisa - kestenov cvat, pečeni kruh, cimet, gorivo, ispušni plinovi, ulične pečenjare; mirisi koji će me zauvijek podsjećati na Pariz. Tamo desno vidim jednu od majčinih omiljenih slastičarnica, i najednom se sjetim kako mi mama pruža pahuljasti makaron. »Mama?« Nasmiješim se. »Dođi«, kažem i vodim ga prema maloj trgovini. Red je dugačak i zauzimamo mjesto na kraju. »Mislio sam da ne voliš kolače.« Ignoriram ga i gledam u stakleni izlog pun prelijepih šarenih makarona i lisnatih peciva s čokoladom. Kad dođem na red, kupujem dva makarona - jedan s okusom kokosa, drugi maline. Posežem u vrećicu i vadim onaj okusa kokosa, pružam ga Julienu. Ponovno smo na ulici, hodamo, kad uzima zalogaj i stane kao ukopan. »Opa«, kaže nakon jednog časa. Onda opet: »Opa.« Nasmiješim se. Svatko pamti svoj prvi okus Pariza. Ovo će biti njegov. Kad je polizao prste i bacio vrećicu, ponovno provlači ruku ispod moje. Kod lijepog malog bistroa s pogledom na Seineu, kažem: »Popijmo čašu vina.« Tek je otkucalo pet popodne.


Sjednemo na terasu, ispod nadstrešnice od procvalog kestena. Preko puta ulice, na obali rijeke, ulični trgovci u zelenim kioscima nude svašta: od ulja na platnu, starih naslovnica Vougea, pa sve do privjesaka za ključeve s Eifellovim tornjem. Podijelimo masnu, u papir omotanu, porciju prženih krumpirića i pijuckamo vino. Jedna se čaša pretvori u dvije, a popodne se počne pretapati u izmaglicu sutona. Zaboravila sam kako vrijeme neprimjetno prolazi u Parizu. Ma koliko grad prštao životom, uvijek je prisutan izvjestan mir, spokoj koji te omami. U Parizu, s čašom vina u ruci, možeš jednostavno biti. Duž cijele Seine pale se ulične lampe, prozori apartmana postaju zlaćani. »Sedam je sati«, kaže Julien i shvaćam da je cijelo ovo vrijeme pogledavao na sat, čekajući. Pravi je Amerikanac. Ne može taj besposleno sjediti. Ali ipak me je pustio da uživam. Kimam i gledam ga kako plaća račun. Dok ustajemo, dobro odjeven par, oboje s cigaretom u ruci, ukližu i zauzmu naša mjesta. Julien i ja hodamo ruku pod ruku sve do Pont Neufa, najstarijeg mosta na Seinei. Iza je Île de la Cité, otočić koji je nekoć bio samo središte Pariza. Notre Dame, sa svojim ogromnim zidovima boje krede, izgleda poput ptičurine što se obrušava na plijen, prekrasnih krila širom raskriljenih. U rijeci Seine zrcale se točkice svjetala duž obale, zlaćane krune izobličene valovima. »Čarobno«, kaže Julien, i baš je tako. Hodamo polako, prelazeći taj skladni most, izgrađen prije više od četiristo godina. Na drugoj strani, ostavivši za sobom grandioznu gotičku katedralu Notre Dame, vidimo uličnog trgovca kako zatvara svoj štand. Julien zastaje, uzima starinsku staklenu snježnu kuglu. Protrese je i snijeg se zakovirla, zakrivši majušni Eiffelov toranj. Vidim sićušne bijele pahulje, i znam da je sve to lažno - ništa, zapravo - ali u meni se bude sjećanja na one jezive zime, kad smo imali rupe na cipelama, a tijela nam bila omotana novinskim papirom i svakim dronjkom koji smo mogli pronaći. »Mama? Treses se.« »Kasnimo«, kažem. Julien spušta kuglu i nastavljamo dalje, prolazeći kroz mnoštvo koje čeka ulazak u Notre Dame. Hotel je u pokrajnjoj ulici, iza katedrale. Pored njega je Hôtel- Dieu, najstarija pariška bolnica. »Plašim se«, kažem, i samu sebe iznenadivši tim priznanjem. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put takvo što rekla, iako je često to bila istina. Prije četiri mjeseca, kad su mi rekli da se rak vratio, od straha sam plakala pod tušem sve dok se voda nije ohladila. »Ne moramo ući unutra«, kaže on. »Da, moramo«, odgovaram.


Stavljam jednu nogu pred drugu, sve dok se ne nađemo u lobiju, gdje nas znak usmjerava u plesnu dvoranu na četvrtome katu. Kad smo izišli iz dizala, čujem muškarca kako govori na mikrofon, njegov je glas u podjednakoj mjeri naglašen i izobličen. U hodniku je stol, na njemu su poredane pločice s imenima. Podsjeti me to na onaj stari televizijski kviz Koncentracija. Većina pločica nedostaje, ali moja je ostala. A tu je i još jedno ime koje prepoznajem; na pločici ispod moje. Ugledavši ime, srce mi se malčice zategne, zgrči se. Posegnem za pločicom s mojim imenom i uzmem je. Odlijepim naljepnicu na poleđini i zalijepim pločicu na moja upala prsa, ali cijelo to vrijeme gledam u ono drugo ime. Uzimam zatim i tu drugu pločicu i zurim u nju. »Madame!« kaže žena za stolom. Ustaje, doimljući se uzbuđenom. »Čekali smo vas. Imate slobodno mjesto...« »U redu je. Stat ću nekamo otraga...« »Glupost.« Uzima me za ruku. Pomislim se oduprijeti, ali za to trenutno nemam volje. Povede me kroz mnoštvo ljudi, koji sjede na preklopnim stolicama, poredanima od zida do zida u golemoj plesnoj dvorani, pa prema pozornici na kojoj sjede tri starice. Mladić u zgužvanoj plavoj sportskoj jakni i kaki hlačama Amerikanac, nedvojbeno - stoji za govornicom. Na moj ulazak, prekida svoj govor. Prostorijom zavlada muk. Osjećam kako svi gledaju u mene. Provučem se pored one tri starice i zauzmem mjesto na praznom stolcu tik uz govornika. Muškarac za govornicom me pogleda i objavi: »S nama je večeras i jedna uistinu posebna gošća.« Vidim Juliena u pozadini, naslonjen je na zid, ruku prekriženih na prsima. Mršti se. Nema sumnje da se pita zašto bi me netko doveo na pozornicu. »Biste li nam željeli nešto reći?« Mislim da mi je mladić za govornicom dvaput postavio pitanje prije nego što sam shvatila. U dvorani je takav tajac da mogu čuti stolce kako škripe, stopala kako tapkaju po sagu, žene kako se hlade lepezama. Želim reći »Ne, ne bih«, ali zar bih mogla biti takva kukavica? Polako ustajem i odlazim do govornice. Dok sabirem misli, krajičkom oka pogledam nadesno, na starice što sjede na pozornici i vidim njihova imena: Almadora, Eliane i Anouk. Prsti mi stežu drveni rub govornice. »Moja sestra, Isabelle, bila je strastvena žena«, prvo je što kažem, tiho. »Sve čega bi se prihvatila, radila je u punoj brzini, bez kočnica. Kad je bila malena, neprestano nam je zadavala glavobolje. Uvijek je bježala iz internata i škola, iskradajući se kroz prozore i ukrcavajući se na vlakove. Mislila sam da je nepromišljena i neodgovorna, i toliko lijepa da je gotovo ne bi mogao gledati. A tijekom rata, to je iskoristila protiv mene. Rekla mi je da bježi u Pariz zbog ljubavi, a ja sam joj povjerovala.


»Povjerovala sam joj. Nakon svih ovih godina, to mi i dalje pomalo slama srce. Trebala sam znati da nije otišla za muškarcem, nego za svojim uvjerenjima, s namjerom da učini nešto važno.« Sklopim oči načas i prisjetim se: Isabelle, stoji s Gaëtonom, obgrlivši ga rukama, pogleda uperena u mene, blistava od suza. Od ljubavi. A onda sklapa oči, izgovara nešto što nitko nije mogao čuti, posljednji put udiše u naručju muškarca koji ju je volio. Tada, u tome sam vidjela samo tragediju; sada, vidim svu ljepotu. Sjećam se svakog djelića tog trenutka u mom stražnjem dvorištu, grana tise raširene nad našim glavama i mirisa jasmina u zraku. Spustim pogled na drugu pločicu u mojoj ruci. Sophie Mauriac. Moja prelijepa djevojčica, koja je izrasla u ozbiljnu, pažljivu ženu, koja je ostala uz mene gotovo cijelog svog života, uvijek titrajući oko mene, brinući se poput kvočke. Plašeći se. Uvijek se pomalo plašila svijeta, nakon svega što smo preživjele, i to sam mrzila. Ali znala je kako voljeti, moja Sophie, i kad ju je pokosio rak, nije se plašila. Na kraju, držala sam je za ruku, a ona je sklopila oči i rekla: »Tante... tu si.« Sada, uskoro, čekat će i mene, moja sestra i moja kći. Odlijepim pogled od pločice s imenom i ponovno pogledam publiku. Ne zanima ih to što su mi oči pune suza. »Isabelle, moj otac, Julien Rossignol, i njihovi prijatelji bili su na čelu Slavujeve rute za bijeg. Zajedno su spasili stotinu i sedamnaest muškaraca.« Teško progutam. »Isabelle i ja nismo previše razgovarale tijekom rata. Držala se dalje od mene, kako bi me zaštitila od onoga što je radila. Tako da nisam ni znala što je sve učinila, sve dok se nije vratila iz Ravensbrücka.« Brišem oči. Sad se više ne čuje škripa stolaca, ni tapkanje nogu. Publika je potpuno mirna, sve su oči uperene u mene. Vidim Juliena otraga, njegovo lijepo lice slika je i prilika zbunjenosti. Sve mu je ovo novost. Prvi put u životu shvaća da je među nama, umjesto mosta, ponor. Nisam više samo njegova majka, njegov produžetak. Žena sam u cjelini, i nije sasvim siguran što bi još mogao očekivati. »Isabelle koja se vratila iz koncentracijskog logora nije bila žena koja je preživjela bombardiranje Toursa ili prelazila Pireneje. Isabelle koja se vratila kući, bila je slomljena i bolesna. Nije bila sigurna u štošta, ali nikad nije posumnjala u ono što je učinila.« Pogledam ljude koji sjede preda mnom. »Dan prije nego što je umrla, sjedila je u sjenici pored mene, uzela me za ruku i rekla:›Vianne, meni je dosta.‹ Upitala sam je: ›Čega ti je dosta?‹ a ona je odgovorila: ›Života. Dosta mi je.‹ »I tako je i bilo. Znam da je spasila neke od vas ovdje prisutnih, ali znam i to da ste vi spasili nju. Isabelle Rossignol umrla je kao junakinja i kao zaljubljena žena. Nije mogla donijeti drukčije odluke, a sve što je željela bilo je da ostane upamćena. I zato, hvala vam svima jer ste njezinu životu pružili smisao, jer ste iz nje izvukli ono najbolje, i hvala vam što je se sjećate nakon svih ovih godina.« Puštam govornicu i uzmičem unatrag.


Publika skače na noge, gromoglasno, bjesomučno plješćući. Vidim da mnogi od onih starijih plaču i najednom mi sine - pa to su obitelji onih koje je spasila. Svaki od spašenih pilota vratio se kući i osnovao obitelj; još je više onih koji svoj život duguju toj hrabroj djevojci i njihovom ocu i njihovim drugovima. Nakon toga, povuče me vrtlog zahvalnosti i uspomena i fotografija. Baš svatko u dvorani želi mi osobno zahvaliti i reći mi koliko su im Isabelle i moj otac značili. U jednom trenutku Julien mi prilazi i postaje neka vrst tjelohranitelja. Čujem ga kako govori: »Čini mi se da imamo o koječemu razgovarati«, a ja kimam i nastavljam se kretati, oslonjena na njegovu ruku. Trudim se kako najbolje mogu biti sestrina ambasadorica, u njezino ime primati zahvale koje je itekako zaslužila. Gotovo smo se sa svima pozdravili - gužva se sad prorijedila, ljudi su krenuli prema šanku po vino - kad čujem kako netko govori: »Zdravo, Vianne«, poznatim glasom. Čak i nakon svih minulih godina prepoznajem mu oči. Gaëton. Niži je nego što pamtim, blago povijen u ramenima, a njegovo preplanulo lice duboko je izbrazdano vremenom i vjetrom. Kosa mu je podulja, doseže gotovo do ramena, i bijela je poput gardenija, ali svejedno - prepoznala bih ga bilo gdje. »Vianne«, kaže potom. »Želim da upoznaš moju kćer.« Pruža ruku prema mladoj ženi klasične ljepote, koja nosi elegantnu crnu haljinicu i jarkoružičasti šal. Prilazi mi, smiješeći se kao da smo prijateljice. »Ja sam Isabelle«, kaže. Teško se naslonim na Julienovu ruku. Pitam se zna li Gaëton koliko bi Isabelle značio ovaj mali znak sjećanja. Dakako da zna. Prigne se, ljubi me u oba obraza i šapne: »Volio sam je cijeloga života«, pa se povuče. Razgovaramo još nekoliko minuta, ni o čemu, zapravo, a onda on odlazi. Najednom sam umorna. Izmoždena. Oslobađam se sinovog posesivnog stiska i provlačim se kroz okupljene do mirnog balkona. Tamo zakoraknem u noć. Notre Dame svijedi pored mene, njezin sjaj obojio je crne valove Senie. Mogu čuti rijeku kako zapljuskuje kamen, i užad brodica kako škripi. Uz mene se stvori Julien. »Onda«, kaže. »Tvoja sestra - moja teta - bila je u njemačkom koncentracijskom logoru jer je pomogla u osnivanju rute kojom su spašavali oborene pilote, što je podrazumijevalo i to da pješice prelazi Pireneje?« I sve je to upravo onoliko junački kao što je i zvučalo. »Zašto ja nikad nisam čuo ni riječi o tome - i ne samo od tebe? Sophie mi nikad nije ništa rekla. Kvragu, nisam ni znao da su ljudi bježali preko planina ili da su postojali logori samo za žene koje su se borile protiv nacista.« »Muškarci pričaju priče«, kažem. I to je najtočniji i najjednostavniji odgovor na njegovo pitanje. »A žene nastavljaju dalje. Nama je to bio rat u sjeni. Kad je rat


završio, za nas nisu postojale parade, ni odličja ni spomen u povijesnim knjigama. U ratu smo radile ono što smo morale, a kad je završio, skupljale smo komadiće i iznova započele sa životima. Tvoja je sestra očajnički željela sve zaboraviti, baš kao i ja. Možda je to još jedna od mojih pogrešaka - to što sam je pustila da zaboravi. Možda smo trebale o tome razgovarati.« »Isabelle je, dakle, spašavala pilote, tata je bio ratni zarobljenik, a ti si ostala sama sa Sophie.« Znam da me već sada gleda drugim očima, pitajući se koliko toga još ne zna. »Što si radila u ratu, mama?« »Preživljavala«, tiho kažem. Na to priznanje, kćer mi nedostaje gotovo više nego što mogu podnijeti, jer istina je ta da smo nas dvije preživljavale. Zajedno. Unatoč svemu. »To nije moglo biti lako.« »I nije«, izlanem, iznenadivši samu sebe tim priznanjem. I najednom gledamo jedno u drugo, majka i sin. On me promatra pogledom kirurga kojem ništa ne promiče - ali ne moje najnovije bore, ni način kako mi srce kuca malo prebrzo niti puls u udubljenju moga vrata. Dotiče mi obraz, nježno se smiješeći. Moj dječak. »Misliš da prošlost može promijeniti moje osjećaje prema tebi? Stvarno, mama?« »Gospođo Mauriac?« Drago mi je što nas je netko prekinuo. Pitanje je to na koje ne želim odgovoriti. Okrenem se i ugledam zgodnog muškarca koji čeka da sa mnom porazgovara. Amerikanac, ali ne na onaj očigledni način. Njujorčanin, možda, kratko podšišane prosijede kose, s dizajnerskim naočalama. Odjeven je u crni sako, skrojen po mjeri, skupocjenu bijelu košulju te izblijedjele traperice. Koraknem naprijed, ispruživši ruku. On ispruži svoju u isto vrijeme i tada se naše oči susretnu, a ja posrnem. Samo to, promašen korak, jedan od mnogih u mojim godinama, ali Julien je već uza me da me prihvati. »Mama?« Zurim u muškarca pred sobom. U njemu vidim dječaka kojeg sam tako duboko voljela i ženu koja mi je bila najbolja prijateljica. »Ariel de Champlain«, kažem, njegovo je ime šapat, molitva. Privlači me u zagrljaj i drži me čvrsto, a sjećanja naviru. Kad se najzad odmakne, oboje plačemo. »Nikad te nisam zaboravio, ni tebe ni Sophie«, kaže. »Rekli su mi da moram, i pokušao sam, ali nikad vas nisam mogao zaboraviti. Godinama sam vas obje tražio.« Ponovno osjetim ono stezanje u srcu. »Sophie je preminula prije petnaest godina.« Ari odvrati pogled. Zatim tiho kaže: »Spavao sam s njezinom igračkom godinama.« »Bébé«, kažem, sjetivši se. Ari poseže u džep i izvlači uokvirenu fotografiju mene i Rachel. »Moja mama mi je ovo dala kad sam diplomirao«.


Zurim dolje u nju, kroz suze. »Ti i Sophie spasili ste moj život«, rekao je ozbiljno Ari. Čujem kako Julien uvlači dah i znam što to znači. Sad ima nova pitanja. »Ari je sin moje najbolje prijareljice«, kažem mu. »Kad je Rachel deportirana u Auschwitz, skrivala sam ga u našoj kući, iako je s nama živio nacist. Bilo je prilično… zastrašujuće.« »Tvoja mama je preskromna«, kaže Ari. »Spasila je devetnaestero židovske djece tijekom rata.« Vidim nevjericu u očima svoga sina, i to mi izmami osmijeh. Naša djeca nas vide tako nesavršenima. »Ja sam Rossignol«, kažem tiho. »Slavuj, na svoj način.« »Borac«, dometne Ari. »Je li tata to znao?« upita Julien. »Tvoj otac...« Zastajem, uvlačim dah. Tvoj otac. I evo je - tajna zbog koje sam sve zakopala. Cijelog sam života od nje bježala, pokušavajući zaboraviti, ali tek sada vidim kako je to bio ogroman gubitak vremena. Antoine je bio Julienov otac, na svaki način koji je bio važan. Nije biologija ta koja određuje očinstvo, nego ljubav. Dotaknem mu obraz i pogledam ga. »Ti si me vratio u život, Juliene. Kad sam te prvi put uzela u ruke, nakon sve one ružnoće, mogla sam ponovno disati. Mogla sam ponovno voljeti tvoga oca.« Nikad dosad nisam spoznala ovu istinu. Julien me je vratio među žive. Usred svog onog očaja, njegovo je rođenje bilo čudo. Zbog njega smo Antoine i Sophie i ja ponovno postali obitelj. Nazvala sam ga po svome ocu, kojeg sam prekasno naučila voljeti - tek kad sam ga izgubila. Sophie je postala starija sestra, što je uvijek željela biti. Napokon ću svome sinu ispričati svoju životnu priču, bit će patnje u tom prisjećanju, ali i radosti. »Sve ćeš mi ispričati?« »Gotovo sve«, kažem uz osmijeh. »Francuskinja uvijek mora imati svoje male tajne.« I hoću... jednu ću tajnu sačuvati. Smiješim se obojici, mojim dječacima koji su me trebali slomiti, ali su me nekako spasili, svaki na svoj način. Zbog njih sada znam što je važno, a to nije ono što sam izgubila. To su moja sjećanja. Rane zacjeljuju. Ljubav traje. Mi ostajemo.


Zahvale Ova je knjiga plod ljubavi i truda, a poput svake žene u trudovima, često sam bila očajna i na izmaku snaga. Ipak, nekim čudom, na kraju je sve sjelo na svoje mjesto. Doslovce je potrebno cijelo jedno selo posvećenih, neumornih osoba da bi se jedna knjiga našla na policama i pronašla svoju publiku. U dvadeset godina moje karijere, moj je rad nagrađen nekim doista izuzetnim pojedincima. Voljela bih ukrasti odlomak ili dva - najzad, i s velikim zakašnjenjem - i spomenuti onih nekoliko osoba koje su uistinu imale golem utjecaj na moje pisanje i spisateljsku karijeru. Susan Peterson, Leona Nevler, Linda Grey, Elisa Wares, Rob Cohen, Chip Gibson, Andrew Martin, Jane Berkey, Meg Ruley, Gina Centrello, Linda Marrow i Kim Hovey - hvala vam svima jer ste vjerovali u mene prije nego što sam i sama vjerovala sebi. Naročito hvala Ann Patty, koja je promijenila smjer moje karijere i pomogla mi pronaći svoj glas. Hvala svima u St. Martinu i Macmillanu. Vaša potpora i entuzijazam ostavili su dubok trag na moje pisanje. Hvala Sally Richardson na njezinom neumornom poticanju i trajnom prijateljstvu. Jennifer Enderlin, moja divna urednice, hvala ti što si me gurala i od mene zahtijevala samo najbolje. Zakon si. Hvala također i Alison Lazarus, Anne Marie Tallberg, Lisi Senz, Dori Weintraub, Johnu Murphyju, Tracey Guest, Martinu Quinnu, Jeffu Capshewu, Lisi Tomasello, Elizabeth Catalano, Kathryn Parise, Astri Berzinskas, i uvijek fantastičnom, apsolutno nadarenom Michaelu Storringsu. Ljudi znaju reći da je pisanje samotna profesija, i to je živa istina, ali može biti i genijalan tulum pun nevjerojatnih, zabavnih gostiju koji govore u šiframa, razumljivima samo nekolicini. Postoji nekoliko uistinu posebnih ljudi koji su me podizali kad je trebalo, i nisu se libili nalijevati me tekilom kad je to bilo sasvim opravdano, slaveći sa mnom i najmanje pobjede. Ponajprije hvala mojoj dugogodišnjoj agentici, Andrei Cirillo. Iskreno mislim da bez tebe ne bih mogla uspjeti - i važnije, ne bih to ni željela. Megan Chance, moja prva i posljednja čitateljice, hvala ti od srca. Bez tvog partnerstva ne bih bila ovdje. Jill Marie Landis, ti si me podučila neprocjenjivoj spisateljskoj lekciji ove godine, i zbog toga je Slavujeva pjesma ono što jest. Voljela bih zahvaliti i kolegici Tatiani de Rosnay, čija je velikodušnost bila neočekivan dar tijekom nastajanja ove knjige. Odvojila je vrijeme, unatoč prenatrpanom rasporedu, i pomogla mi da povijesne činjenice u Slavujevoj pjesmi budu što točnije. Zauvijek sam ti, i duboko, zahvalna. Sve pogreške su, dakako, jedino moja odgovornost. I na kraju, ali time ništa manje važno, hvala mojoj obitelji: Benjaminu, Tuckeru, Kaylee,


Sari, Laurenceu, Debbie, Kentu, Julie, Mackenzieju, Lauri, Lucasu, Loganu, Franku, Toniju, Jacqui, Dan, Dougu, Katie i Leslie. Svi su oni pripovjedaÄ?i. Volim vas, ljudi.

Kristin Hannah - Slavujeva pjesma  

Francuska, 1939. U idiličnom mjestašcu Carriveauu, Vianne Mauriac oprašta se sa suprugom Antoineom koji odlazi na frontu. Kad je Francuska o...

Kristin Hannah - Slavujeva pjesma  

Francuska, 1939. U idiličnom mjestašcu Carriveauu, Vianne Mauriac oprašta se sa suprugom Antoineom koji odlazi na frontu. Kad je Francuska o...

Advertisement