Page 1

1


JUDE DEVERAUX

Baršunasta visoravan

2


Posvećeno Miji Ljepotici iz Louisvillea S ljubavlju

3


AUTORIČINA NAPOMENA

Svi koji su ovaj rukopis pročitali prije objavljivanja, postavili su mi ista pitanja: zašto nigdje ne spominjem kilt i koje su boje bile na tartanu klana MacArran? Prvi doseljenici na škotske visoravni odijevali su se jednostavno. Komad tkanine (na škotskom gaelskom plaide, što znači pokrivač) raširili bi na tlu, potom legli na njega i bočne rubove povukli na sebe te ih učvrstili remenom. Tako bi dobili odjevni predmet koji je u donjem dijelu bio poput suknje, a u gornjem pričvršćen na jednom ramenu. Postoji više teorija o tome kako je nastao kilt. Prema najprihvaćenijoj, jedan je engleski industrijalac radi praktičnosti prilagodio radnu odjeću svojih radnika u željezariji. Naravno, Škoti osporavaju tu teoriju. Što se tiče boja na tartanu, pripadnici klanova birali su boje koje su im se sviđale ili one koje su mogli dobiti od biljaka koje su rasle na njihovu području. Klanovi su bili prepoznatljivi i po kokardama na šeširima. I o ovom slučaju postoji nekoliko teza. Prema jednoj, imena klanova potekla su od trgovaca koji su dodijelili nazive uzorcima tkanina da bi ih lakše razlikovali. Prema drugoj teoriji, britanska je vojska, iz ljubavi prema uniformiranosti, inzistirala na tome da sve škotske postrojbe nose tartan iste boje i uzorka. U svakom slučaju, tartani nisu postojali prije 1700. godine. Jude Deveraux, 1981., Santa Fe, Novi Meksiko

4


UVOD

Stephen Montgomery i dalje je uspravno jahao, unatoč cijeloj noći provedenoj na konju. Nije želio razmišljati o mladenki koja ga čeka na kraju ovog putovanja - koja ga čeka već tri dana. Njegova šurjakinja Judith nije birala riječi obraćajući se čovjeku koji se nije pojavio na vlastitom vjenčanju, niti se potrudio poslati poruku ili izraziti žaljenje zbog kašnjenja. No unatoč Judithinim riječima i činjenici da je uvrijedio svoju buduću suprugu, bilo mu je teško napustiti Englesku. Stephen se jedva prisilio ostaviti svoju šurjakinju. Judith, prekrasna zlatnooka supruga njegova brata Gavina, pala je niz stube i izgubila dijete koje je očajnički željela. Danima je lebdjela između života i smrti. Kad se probudila i prihvatila da njezina djeteta više nema, prve sljedeće misli očekivano je usmjerila na nekog drugog, umjesto na sebe. Stephen se nije sjetio datuma vlastitog vjenčanja, niti je razmišljao o svojoj mladenki. Unatoč tuzi i boli, Judith je podsjetila Stephena na njegove dužnosti i na Škotkinju kojom se trebao oženiti. Sada, tri dana poslije, Stephen je prolazio rukom kroz svoju gustu tamnoplavu kosu. Želio je ostati sa svojim bratom Gavinom. Judith je bila bijesna na njega. Njezin pad nije bio nesretan slučaj. Uzrokovala ga je Gavinova ljubavnica, Alice Chatworth. »Gospodaru. « Stephen je usporio i okrenuo se prema svojem sluzi. »Kola su daleko za nama. Ne mogu nas pratiti.« Bez riječi je kimnuo i usmjerio konja prema potoku koji je tekao uz stazu. Sjahao je, kleknuo na jedno koljeno i poprskao lice hladnom vodom. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg Stephen nije želio otputovati da bi upoznao svoju buduću mladenku. Kralj Henrik želio je nagraditi Montgomeryjeve za dugogodišnju vjernu službu pa je drugom bratu namijenio bogatu škotsku nevjestu. Stephen je znao da bi morao biti zahvalan, ali osjećao se drugačije nakon svega što je čuo o njoj. Bila je, sama po sebi, vođa moćnog škotskog klana, a još k tome i bogata. Gledao je preko zelene livade s druge strane potoka. Osuđivao je Škote zbog apsurdnog vjerovanja da bi ijedna žena mogla biti dovoljno pametna i snažna da vodi muškarce. Njezin je otac umjesto nje za nasljednika trebao izabrati muškarca. Namrgodio se dok je zamišljao ženu koja je u bila stanju nagovoriti svojega oca da joj povjeri svu vlast. Sigurno ima barem četrdeset godina, kosa joj je boje čelika, a tijelo snažnije od njegova. Prve bračne noći zasigurno će obaranjem ruke odlučiti tko će biti gore... a on će izgubiti. »Gospodaru«, rekao je mladić. »Ne izgledate dobro. Možda ste se razboljeli od dugog jahanja.« »Nije mi zbog toga mučno«, rekao je Stephen, ustajući s lakoćom, dok su mu se pod odjećom nazirali snažni mišići. Bio je visok, mnogo viši od svog sluge, a tijelo mu je bilo vitko i snažno od mnogih godina žestokih borbi. Kosa mu je bila gusta, uvojci vlažni od znoja obavijali su mu vrat i imao je snažne čeljusti i nježne, fino oblikovane usne. Ipak, sada su ispod njegovih briljantnoplavih očiju bile duboke sjene. »Vratimo se konjima. Kola nas mogu poslije stići. Ne želim više odgađati svoje pogubljenje.« »Pogubljenje, gospodaru?« Stephen mu nije odgovorio. Još su ga mnogi sati dijelili od užasa koji ga je čekao iza zamišljenog obličja snažne i krupne Bronwyn MacArran.

5


PRVO POGLAVLJE

Bronwyn MacArran stajala je na prozoru engleskog dvorca, gledajući dolje u dvorište. Prozorska su krila bila otvorena prema toplom ljetnom suncu. Lagano se nagnula naprijed kako bi uhvatila dašak svježeg zraka. Kako je to učinila, tako joj se jedan od vojnika u dvorištu znakovito nasmiješio. Brzo je koraknula unatrag, uhvatila se za prozorsko krilo i zatvorila ga udarcem. Ljutito se okrenula. »Engleske svinje!« Bronwyn je opsovala ispod glasa. Glas joj je bio mekan, poput vrijeska i magle što okružuju Škotsku visoravan. Začula je težak zvuk koraka ispred svojih vrata i zadržala dah sve dok nije čula kako se udaljavaju. Bila je zatvorenica, zarobljena na najsjevernijoj engleskoj granici, a njezin tamničar bio je čovjek kojega je oduvijek mrzila, čovjek koji joj se smješkao i namigivao joj kao da može čitati njezine najskrivenije misli. Otišla je do malog stola u sredini sobe čiji su podovi bili obloženi hrastovim daskama. Uhvatila se za rub stola, puštajući da joj se drvo ureže u dlanove. Učinit će sve kako bi sakrila ono što osjeća. Englezi su njezini neprijatelji. Vidjela je kako ubijaju njezina oca i trojicu njegovih poglavara. Gledala je svoga brata kako gubi razum zbog uzaludnih pokušaja da Englezima vrati milo za drago. Osim toga, cijeli je život pomagala hraneći i odijevajući pripadnike svoga klana nakon što su im Englezi uništili usjeve i spalili im kuće. Prije mjesec dana Englezi su je zatočili. Bronwyn se nasmiješila prisjećajući se rana koje su ona i njezini ljudi nanijeli engleskim vojnicima. Četvorica su preminula. Ali na kraju je odvedena, prema nalogu engleskog kralja Henrika VII. Objavio je da želi mir i da će zato postaviti Engleza za vođu klana MacArran. Smatrao je da će to najlakše postići tako da se ona vjenča s jednim od njegovih vitezova. Nasmijala se neznanju engleskoga kralja. Ona je nasljednica klana MacArran i nema tog muškarca koji će joj oduzeti vlast. Glupi kralj misli da će njezini ljudi slijediti stranca, Engleza, umjesto vlastitog vođe, samo zato što im je vođa žena. Kako je slabo kralj Henrik poznavao Škote! Naglo se okrenula kad je Rab zarežao. Bio je to irski vučji hrt, najveći pas na svijetu, vitak, snažan, dlake boje čelika. Darovao ga joj je otac prije četiri godine kad se vratio iz posjeta Irskoj. Namjeravao ga je dati dresirati kako bi štitio njegovu kćer, ali nije bilo potrebe. Rab i Bronwyn odmah su se povezali, a Rab je često pokazivao da bi dao život za svoju voljenu gospodaricu. Bronwyn se opustila kad je Rab prestao režati - takva reakcija značila je da dolazi prijatelj. S iščekivanjem je podigla pogled. U prostoriju je ušla Morag. Bila je to niska, pogrbljena starica koja je više nalikovala na klupko tamne vune negoli na ljudsko biće. Oči su joj izgledale kao da su ispunjene crnim staklom, sjajne i prodorne, kao da su vidjele ono skriveno ispod površine. Koristila se svojim prilagodljivim malenim tijelom da uvijek bude u prednosti, često se neprimjerno prikradajući ljudima. Pritom bi joj i uši i oči bile širom otvorene. Morag je tiho prešla preko prostorije i otvorila prozor. »Onda?« nestrpljivo je upitala Bronwyn. »Vid'la sam te da mlatiš prozorom. Smijali su se i govor'li da će se ubacit' na prvu bračnu noć jer ćeš bit' sama.« Bronwyn se okrenula od starice. »Daješ im puno materijala za olajavanje. Trebala bi držat' glavu visoko i ignorirat' ih. Oni su Englezi, ti si MacArranica.«

6


Bronwyn se uzvrpoljila. »Ne treba mi nitko govoriti kako se trebam ponašati«, otresla se. Rab je, svjestan uzrujanosti svoje gospodarice, stao uz nju. Zarila je prste u njegovo krzno. Morag joj se nasmiješila i gledala je dok je prilazila prozorskoj klupi. Prvi ju je put držala u naručju onog časa kad je istisnuta iz majke. Morag je držala to sićušno biće dok je gledala kako joj majka umire. Ona joj je našla dojilju, dala joj ime po baki iz Welsha i brinula se za nju do njezine šeste godine kad ju je preuzeo otac. Morag je osjećala ponos dok je gledala tu djevojku, sada gotovo dvadesetogodišnjakinju. Bronwyn je bila visoka, viša od većine muškaraca, uspravna i gipka poput trske. Nije pokrivala kosu onako kako su to činile Engleskinje, već ju je puštala da joj pada niz leđa u raskošnom slapu. Kosa joj je bila crna poput vrane, vrlo gusta i teška, pravi teret za tako nježan vrat. Nosila je satensku haljinu u engleskom stilu. Bila je boje vrhnja kakvo se dobivalo od mlijeka krava koje su pasle po Visoravni. Dekolte na haljini bio je dubok i četvrtast, dodatno laskajući Bronwyninim mladim, čvrstim prsima. Savršeno je pristajala uz njezin uski struk, odakle se nabirala u bogatim naborima. Bila je izvezena tankim zlatnim vrpcama koje su obrubljivale vrat i struk, padajući u bogatom slapu uz suknju. »Vidim li ja to tvoje odobravanje?« vrlo oštro je upitala Bronwyn, još uzrujana zbog rasprave o engleskim vojnicima. Više je voljela odjeću kakva se nosila u Škotskoj, ali Morag je inzistirala da se odijeva u engleskom stilu, uvjeravajući je da tako svojim neprijateljima uskraćuje priliku da je ismijavaju i izruguju se njezinim »barbarskim haljinama«. Morag se prigušeno nasmijala. »Baš si mislim kako je šteta što ti nitko večeras neće svući tu haljinu.« »Govorimo o Englezu!« prosiktala je Bronwyn. »Zar tako brzo zaboravljaš? Je li crvena boja od krvi moga oca već izblijedjela iz tvog sjećanja? « »Znaš da nije tako«, gotovo je prošaptala Morag. Bronwyn se strovalila na prozorsku klupu, dok je saten haljine lepršao oko nje, prošavši prstima preko bogatog veza. Potrošila je bogatstvo na tu haljinu. Taj je novac mogla potrošiti na svoj klan. No, znala je da nitko od njih ne bi želio da se sramoti pred Englezima, pa je stoga kupila haljinu dostojnu kraljice. Ali ovo je trebala biti njezina vjenčanica. Divljački je iščupala komadić zlatne vrpce. »Hej!« vrisnula je Morag. »Ne uništavaj haljinu samo zato što si ljuta na Engleza. Možda postoji dobar razlog što čovjek kasni i propušta vlastito vjenčanje.« Bronwyn je naglo ustala, a Rab je odmah zaštitnički stao uz nju. »Što je mene briga i ako se nikad ne pojavi? Nadam se da leži i trune u nekom jarku, prerezana grkljana.« Morag je slegnula ramenima. »Samo bi ti našli drugog muža, pa kakve veze ima je l' ovaj mrtav il' nije? Što te brže udamo za nekog Engleza, to ćemo se prije vratit' u Škotsku.« »Lako je tebi to reći!« otresla se Bronwyn. »Ne trebaš se ti udati za njega i... i ... « Moragine sićušne crne oči kao da su plesale. »I leć' s njim u krevet? Je l' se zato brineš? Rado bi' se zamijenila s tobom kad bi' mogla. Misliš da bi taj Stephen Montgomery primijetio da mu se ja ušuljam u krevet?« »Što ja znam o tom Stephenu Montgomeryju, osim da me tako malo poštuje da me ostavio da ga čekam u vjenčanici? Kažeš da su mi se oni dolje smijali. Čovjek koji bi mi trebao postati suprugom dopustio je da postanem njihovo ruglo.« Pogledom je pokazala prema vratima. »Kad bi sada ušao kroz ona vrata, rado bih ga probola nožem.« Morag se nasmijala. Jamie MacArran ponosio bi se svojom kćeri. Čak i u zarobljeništvu sačuvala je ponos i duh. Sad se držala visoko podignute brade, dok joj je pogled bljeskao kristalnoplavom hladnoćom. Bronwyn je bila nevjerojatno lijepa. Kosa joj je bila crna poput planinskog ponoćnog neba bez mjesečine, a oči sjajne i plave poput jezerske vode okupane suncem. Ta suprotnost bila je očaravajuća. Događalo se da bi ljudi, posebice muškarci, ostajali bez riječi kad bi je prvi put vidjeli. 7


Trepavice su joj bile tamne i guste, a koža nježna i meka. Krasile su je tamnocrvene usne i izražajna brada koju je naslijedila od oca, pomalo č etvrtasta na vrhu i sa sićušnom jamicom. »Mislit će da si kukavica nastaviš li se skrivati u ovoj sobi. Koji se Škot boji malo engleske zlobe?« Bronwyn se sagnula i pogledala prema svojoj vjenčanici boje vrhnja. Kad se tog jutra odijevala, mislila je da se odijeva za vjenčanje. Sada su već prošli sati otkako se trebao održati obred, a njezin se mladoženja nije ni pojavio ni poslao glasnika s objašnjenjem ili isprikom. »Pomozi mi da ovo odvežem«, rekla je Bronwyn. Trebalo je sačuvati vjenčanicu do vjenčanja. Ako to ne bude danas, bit će neki drugi put. Možda i s nekim drugim čovjekom. Ta pomisao izmamila joj je osmijeh. »Šta ti je na pameti?« upitala ju je Morag, dok je petljala po stražnjem dijelu haljine. »Izgledaš k'o mačka koja je upravo uhvatila miša.« »Postavljaš previše pitanja. Dodaj mi tu zelenu brokatnu haljinu. Englezi možda misle da sam uplakana ostavljena mladenka, ali uskoro će im postati jasno kakvi su Škoti.« Iako je već više od mjesec dana provela u zatočeništvu, Bronwyn je bilo dopušteno da se slobodno kreće po rezidenciji sir Thomasa Crichtona. Smjela je obilaziti kuću, a uz pratnju i imanje. Posjed je bio dobro čuvan, pod neprekidnom stražom. Kralj Henrik upozorio je pripadnike Bronwynina klana da će ona biti pogubljena u slučaju bilo kakvog pokušaja spašavanja. Nije joj namjeravao nauditi, nego postaviti Engleza za vođu klana. Svi su svjedočili nedavnoj smrti vođe Jamieja MacArrana i trojice poglavara. Škoti su se povukli i čekali, dok je njihova vlastelinka živjela u zatočeništvu, planirajući poteze nakon dolaska čovjeka kojega im nameće kralj kako bi im naređivao. Bronwyn se polako spuštala stubama prema hodniku u prizemlju. Znala je da njezini ljudi strpljivo čekaju s vanjske strane ovih zidina, skrivajući se u šumi na vječno nemirnoj engleskoškotskoj granici. Nije marila za sebe. Radije bi umrla nego prihvatila to englesko pseto koje su joj namijenili za muža, ali njezina bi smrt uzrokovala razdor unutar klana. Jamie MacArran imenovao je svoju kćer za nasljednicu, a ona se trebala udati za njegova poglavara, jednog od one trojice koji su ubijeni s njim. Ako bi Bronwyn umrla prije nego što se riješi pitanje vodstva, sasvim sigurno bi došlo do krvavog sukoba. »Uvijek sam znao da su Montgomeryji pametni ljudi«, kroz smijeh je rekao muškarac koji je stajao samo nekoliko koraka od Bronwyn. Samo je debela tapiserija stajala između njih, skrivajući je od njegova pogleda. »Tako se i najstariji oženio onom nasljednicom Revedoune. Teškom se mukom izvukao iz bračne postelje kad mu je otac ubijen, a on naslijedio grofoviju.« »A sada mu i brat Stephen nastavlja istim stopama. Ne samo da je ta Bronwyn prelijepa nego posjeduje i stotine jutara zemlje.« »Možete govoriti što želite «, rekao je treći muškarac. Jedan rukav njegove košulje bio je prazan jer mu je nedostajala ruka. »Ali ja baš i ne zavidim Stephenu. Žena je božanstvena, ali koliko dugo će moći s njom uživati? Ja sam ostao bez ruke boreći se protiv tih vragova u Škotskoj. Oni su samo napola ljudi. Kažem vam. Od malih nogu uče ih otimati i pljačkati. A bore se kao da su zvijeri, a ne ljudi. Sirovi su i divlji.« »A čujem da im žene strašno smrde«, rekao je prvi među njima. »Ja bih zbog one crnokose Bronwyn naučio disati na usta.« Bronwyn je zakoračila prema njima, gotovo režeći. Osjetila je nečiju ruku na svojoj i pogledala muškarca koji ju je uhvatio. Bio je privlačan, tamnih očiju, a usne su mu bile čvrsto stisnute. Oči su joj bile u istoj razini s njegovima. »Dopustite, gospo«, tiho je rekao.

8


Zakoračio je prema grupici muškaraca. Snažne noge bile su mu utegnute u uskim hlačama, a baršunasta jakna otkrivala je širinu njegovih ramena. »Nemate pametnijeg posla od trača, poput starih baba? Razgovarate o stvarima o kojima ništa ne znate.« Glas mu je zvučao zapovjednički. Trojica muškaraca izgledala su zaprepašteno. »Zašto, Roger, što ti je?« upitao je jedan, pogledao preko Rogerova ramena i ugledao Bronwyn, čije su oči sjale divljim bijesom. »Najbolje bi bilo da Stephen što prije dođe i sačuva svoje vlasništvo«, rekao je drugi od trojice kroz smijeh. »Gubite se odavde«, zapovjedio je Roger. »Ili moram izvući mač da biste me razumjeli?« »Spasi me, Bože, od vrele mladenačke krvi«, rekao je jedan klonulo. »Idi s njom. Pođite, vani je hladnije. Strasti se lakše smire na otvorenom.« Kad su muškarci otišli, Roger se okrenuo prema Bronwyn. »Ispričao bih se u ime svojih sunarodnjaka. Njihova nepristojnost dolazi od neznanja. Nisu mislili ništa loše.« Bronwyn ga je bijesno gledala. »Bojim se da ste vi neznalica. Itekako su mislili loše ili vi mislite da ubijanje Škota nije nikakav grijeh?« »Prosvjedujem! Nepravedni ste prema meni. U životu sam ubio nekoliko ljudi, ali nisam ubijao Škote.« Zastao je. »Dopustite da se predstavim. Zovem se Roger Chatworth.« Skinuo je baršunasti šešir s glave i lagano se naklonio Bronwyn. »A ja sam, gospodine, Bronwyn MacArran, zarobljenica engleskog kralja i ostavljena mladenka.« »Gospo Bronwyn, hoćete li prošetati sa mnom po vrtu? Možda će sunce odagnati barem dio jada koji vam je prouzrokovao Stephen.« Okrenula se i počela hodati uz njega. Ako ništa drugo, možda će spriječiti čuvare da joj upućuju nepristojne primjedbe. Kad su izašli, opet je progovorila. »Govorite o Montgomeryju kao da ga poznajete.« »Zar ga vi niste upoznali?« Naglo se okrenula prema njemu. »Zar se vaš engleski kralj ikada pristojno odnosio prema meni? Moj me otac dovoljno poštovao da me imenuje vlastelinkom klana MacArran, ali vaš kralj smatra da nemam ni toliko pameti da si sama izaberem muža. Ne, nikada nisam upoznala tog Stephena Montgomeryja niti znam išta o njemu. Jednog mi je jutra rečeno da se moram udati za njega. Odonda on nije učinio ništa čime bi pokazao da je svjestan mojeg postojanja.« Roger je podignuo jednu lijepo oblikovanu obrvu. Od neprijateljstva koje je Bronwyn osjećala oči su joj bljeskale poput malih, plavih dijamanata. »Sigurno postoji objašnjenje što ga još nema.« »Možda je objašnjenje to da tako želi svim Škotima nametnuti svoj autoritet. Pokazuje nam tko je gazda.« Roger je šutio kao da razmišlja o njezinim riječima. »Neki smatraju da su Montgomeryji arogantni.« »Kažete da poznajete tog Stephena Montgomeryja. Kakav je? Ja ne znam ni je li visok ili nizak, star ili mlad.« Roger je slegnuo ramenima kao da su mu misli drugdje. »On je običan čovjek.« Činilo se kao da oklijeva da nastavi. »Gospo Bronwyn, hoćete li mi iskazati čast i sutra poći sa mnom na jahanje u park? Preko posjeda sir Thomasa teče potok, možda bismo mogli ponijeti jelo i ondje objedovati.« »Zar ne strahujete da bih vam mogla pokušati oduzeti život? Prošlo je više od mjesec dana da nisam napustila ovaj posjed.« Nasmiješio joj se. »Želio bih vam pokazati da postoje Englezi s boljim manirama od onih, kako ste rekli, koji ostavljaju mladenku na dan vjenčanja.« Bronwyn se ukočila kao da se odjednom prisjetila poniženja koje joj je priuštio Stephen Montgomery. »Vrlo rado ću poći s vama na jahanje.«

9


Roger Chatworth se nasmiješio i kimnuo muškarcu s kojim su se upravo mimoilazili na uskoj vrtnoj stazi. Mozak mu je radio brzinom munje. Tri sata poslije, Roger se vratio u svoje odaje u istočnom krilu kuće sir Thomasa Crichtona. Onamo je stigao prije dva tjedna da bi sa sir Thomasom razgovarao o regrutiranju mladića iz okolnih područja. Sir Thomas je bio prezauzet problemima oko škotske nasljednice da bi se bavio ičim drugim. Sada se Rogeru činilo da ga je sudbina dovela ovamo. Nogom je izbio stolac na kojem je njegov uspavani sluga držao noge. »Imam zadatak za rebe«, zapovijedao je dok je skidao ogrtač od baršuna i bacao ga preko kreveta. »Negdje vani je jedan stari Škot, Angus. Potraži ga i dovedi mi ga. Vjerojatno ćeš ga pronaći na nekom mjestu gdje se slobodno toči alkohol. Nakon toga mi donesi pola bačve piva. Jesi li me razumio?« »Jesam, gospodaru«, rekao je mladić i zaputio se prema stražnjim vratima, trljajući pospane oči. Kad se Angus pojavio na vratima, bio je već napola pijan. Radio je za sir Thomasa, obavljajući za njega određene poslove, no zapravo mu je glavni posao bio opijanje. Kosa mu je bila prljava i zapetljana, dosežući dobrano ispod ramena, karakteristično za Škote. Nosio je dugu lanenu košulju, a preko nje remen u visini struka. Koljena i ruke bili su mu nepokriveni. Roger je odmjerio čovjeka i njegovu bezbožnu pojavu kratkim pogledom prepunim gađenja. »Tražili ste me, gospodine?« upitao je Angus glasom u kojem se mogao čuti škotski naglasak. Pogled mu je pratio bačvicu piva koju je Rogerov sluga unosio u prostoriju. Chatworth je otpustio slugu, natočio pivo, sjeo i pokretom dao Angusu znak da učini isto. Kad je prljavac sjeo, Roger je počeo. »Želim znati sve o Škotskoj.« Angus je podignuo neuredne obrve. »Mislite na to gdje ima zlata? To je siromašna zemlja, gospodine, i mi... « »Ne želim slušati tvoje propovijedi! Laži sačuvaj za nekog drugog. Želim znati ono što bi čovjek koji će se oženiti vlastelinkom jednog klana trebao znati.« Angus je nekoliko trenutaka tupo buljio, a zatim si zatvorio usta vrčem piva. »Vođa, eh?« mrmljao je nešto na gaelskom. »Nije lako postić' da te prihvate pripadnici klana.« Roger se jednim velikim korakom približio Škotu i oteo mu vrč s pivom. »Nisam tražio tvoja razmišljanja. Hoćeš li mi odgovoriti na pitanja ili ću te izbaciti niz stube?« Angusove očajne oči gledale su u vrč hladnog piva. »Moraš postat' MacArran.« Podigao je pogled prema Rogeru. »Ako govorimo o tom klanu.« Roger je kratko kimnuo. »Moraš uzet' prezime vlastelinke klana ili te ljudi neće prihvatit: Moraš se oblačit' ko Škot ili će ti se svi smijat: Moraš voljet' zemlju i Škote.« Roger je spustio vrč piva. »Što je sa ženom? Što moram činiti da nju dobijem?« »Bronwyn najviše drži do svojih ljudi. Prije bi se ubila nego se pristala udat' za Engleza, ali znala je da bi njezina smrt uzrokovala razdor u klanu. Ako je uvjeriš da želiš dobro njezinu narodu, e onda ćeš je dobit.« Roger mu je ponudio vrč. »Želim znati više. Što je klan? Zašto je žena postavljena za vođu? Tko su neprijatelji klana MacArran?« »Od tolike govorancije čovjek ožedni.« »Dobit ćeš onoliko koliko možeš popiti, samo mi reci sve što želim znati.« Bronwyn se susrela s Rogerom rano sljedećeg jutra. Unatoč dobrim namjerama, bila je tako uzbuđena zbog svih mogućnosti koje bi joj moglo donijeti jahanje šumom da je jedva oka sklopila. Morag joj je pomogla odjenuti smeđu haljinu od mekog baršuna, neprekidno izdajući oštra upozorenja o Englezima i njihovim darovima. »Samo želim jahati«, tvrdoglavo je tvrdila Bronwyn. 10


»Je, a šta bi Chatworth htio od tebe? Zna da ćeš se udat' za drugoga.« »Hoću li?« otresla se Bronwyn. »Ako je tako, gdje je moj mladoženja? Da odjenem vjenčanicu i čekam ga još jedan dan?« »Možda je i to bolje nego da juriš okolo s mladim grofom uzavrele krvi.« »Grof? Roger Chatworth je engleski grof?« Morag nije željela odgovoriti, samo je poravnala rub na Bronwyninoj haljini i izgurala je iz sobe. Kad je napokon uzjahala konja, dok je Rab trčao uz nju, prvi put u nekoliko tjedana osjećala se živom. »Boja vam se vratila u obraze«, rekao je Roger smiješeći se. Uzvratila mu je osmijehom od kojeg joj je brada omekšala, a sjaj joj bljesnuo u očima. Potjerala je konja. Rab ih je pratio dugim, ujednačenim koracima. Roger se na trenutak okrenuo prema sviti koja ih je slijedila. Bila su tu trojica njegovih osobnih stražara, dvojica slugu i konj koji je nosio pripremljenu hranu i posuđe. Okrenuo se i zagledao u Bronwyn ispred sebe. Namrštio se kad je primijetio da se osvrnula preko ramena, a onda još jače potjerala konja. Bila je izvrsna jahačica. Sigurno su okolne šume vrvjele njezinim ljudima, nestrpljivima i spremnima da joj pomognu u bijegu. Podignuo je ruku i dao znak svojim ljudima da krenu naprijed, tjerajući konja u trk. Bronwynin konj gotovo je letio. Vjetar u njezinoj kosi i osjećaj slobode potpuno su je ispunjavali. Do potoka je stigla nevjerojatnom brzinom. Nije znala je li konj kojega je jahala ikada preskočio takvu udaljenost, ali odlučila se na taj potez bez obzira na rizik. Konj je preskočio preko vode kao da ima krila. Na drugoj strani povukla je životinju za uzde i okrenula se da bi pogledala iza sebe. Roger i njegovi ljudi upravo su se približavali potoku. »Gospo Bronwyn!« povikao je Roger. »Jeste li dobro?« »Naravno «, nasmijala se i usmjerila konja kroz potok do mjesta gdje ju je Roger čekao. Nagnula se naprijed i potapšala konja po vratu. »Dobra je to životinja. Dobro je skočio.« Roger je sjahao i prišao joj. »Dobro ste me prestrašili. Mogli ste se ozlijediti.« Veselo se nasmijala. »Jedna Škotkinja neće se tako lako ozlijediti na konju.« Roger je podignuo ruke prema njoj da bi joj pomogao sjahati. Najednom je Rab uskočio između njih, pokazujući dugačke, oštre zube. Režao je duboko i prijeteće. Roger se instinktivno povukao. »Rab!« Pas je istog trenutka reagirao na Bronwynin glas. Ustuknuo je, ali upozoravajući pogled njegovih očiju nije napustio Rogera. »Želi me zaštititi«, rekla je. »Ne voli kad me netko dodiruje.« »Upamtit ću to«, oprezno je rekao Roger dok je Bronwyn pomagao sjahati. »Možda se želite odmoriti od jahanja«, predložio je. Pucnuo je prstima, a njegovi sluge donijeli su dvije stolice presvučene crvenim baršunom. »Gospo«, Roger joj je ponudio da sjedne. Nasmijala se začuđena prizorom stolica nasred šume. Trava pod njihovim nogama bila je poput baršunastog tepiha. Žubor potoka bio je poput glazbe i taman kad je to pomislila, jedan od Rogerovih ljudi zasvirao je na lutnji. Na trenutak je zatvorila oči. »Žudite li za domom, gospo?« upitao je Roger. Uzdahnula je. »Ne možete ni zamisliti. Ako niste jedan od nas, ne možete znati što nam Škotska znači.« »Baka mi je bila Škotkinja pa vas možda ipak donekle mogu razumjeti.« Naglo je podigla glavu. »Vaša baka! Kako se zvala?« »MacPherson iz klana MacAlpin.« Bronwyn se nasmiješila. Bilo je lijepo opet čuti poznata imena. »MacAlpin. Dobar je to klan.« »Da, proveo sam mnoge večeri slušajući priče, sjedeći baki na koljenu.« »A kakve vam je priče pričala?« oprezno je upitala Bronwyn. 11


»Udala se za Engleza pa je često uspoređivala te dvije kulture. Govorila je da su Škoti ljubazniji, da oni, za razliku od Engleza, ne stavljaju žene u drugi plan i ne odnose se prema njima kao prema manje vrijednima. Govorila je da Škoti žene drže sebi ravnima.« »Da«, tiho se složila Bronwyn. »Mene je moj otac imenovao nasljednicom.« Kratko je zastala. »Kako se vaš djed Englez odnosio prema svojoj ženi Škotkinji?« Roger se nasmijao kao da je upravo čuo šalu koju samo on razumije. »Moji djed i baka živjeli su u Škotskoj neko vrijeme i on je jako dobro znao da je ona pametna žena. Cijenio ju je cijeloga života. Nikada nijednu odluku nije donio bez nje.« »A neko ste vrijeme živjeli s njima?« »Većinu života. Roditelji su mi umrli kad sam bio jako mlad.« »I kako ste gledali na taj neengleski način postupanja sa ženama? Naravno, sad kad ste stariji, sigurno znate da su žene od koristi samo u krevetu, da rađaju djecu.« Roger se naglas nasmijao. »Čak i da samo pomislim tako nešto, duh moje bake sigurno bi mi dobro izvukao uši. Ne,« rekao je ozbiljnijim glasom, »htjela je da se oženim kćerkom njezina rođaka, ali djevojka je umrla prije nego što je vjenčanje došlo na red. Odrastao sam osjećajući se kao MacAlpin.« »Što?« bila je zaprepaštena. Roger se činio iznenađen. »Da smo potpisali bračni ugovor, postao bih MacAlpin, da udovoljim njezinu klanu.« »I učinili biste to? Spomenula sam sir Thomasu da moj muž mora postati MacArran, ali on mi je rekao da je to nemoguće, da nema Engleza koji bi se odrekao svog gospodskog obiteljskog prezimena i zamijenio ga krivovjernim škotskim.« Rogerove oči ljutito su bljesnule. »Oni ne razumiju! Prokleti Englezi! Misle da je samo njihovo dobro. Čak i Francuzi... « »Francuzi su naši prijatelji«, Bronwyn ga je prekinula. »Oni posjećuju našu zemlju i mi posjećujerno njihovu. Oni ne uništavaju naše usjeve niti kradu od nas stoku, kao što to čine Englezi.« »Stoka.« Roger se nasmijao. »E, to je zanimljiva tema. Recite mi, uzgajaju li MacGregori i dalje one debele zvijeri?« Bronwyn je oštro udahnula. »Klan MacGregor je naš neprijatelj.« »Točno«, nasmijao se. »Ali zar se ne slažete sa mnom da je pečenje od njihove govedine najsočnije na svijetu?« Samo je buljila u njega. MacGregori su stoljećima neprijatelji klana MacArran. »Naravno, možda se ponešto promijenilo od vremena kad je moja baka bila mlada djevojka«, Roger je nastavio. »Tada je omiljena zabava mladića bila krađa stoke noću.« Bronwyn mu se nasmiješila. »Ništa se nije promijenilo.« Roger se okrenuo i pucnuo prstima. »Želite li nešto pojesti, gospo? Sir Thomas ima francuskog kuhara koji nam je pripremio gozbu. Recite mi, jeste li ikada jeli nar?« Mogla je samo odmahnuti glavom i gledati u čudu dok je Rogerov sluga praznio košare i posluživao im jela na srebrnim tanjurima. Prvi put u životu kroz glavu joj je prošla pomisao da i Englezi mogu biti ljudi, da mogu učiti i željeti učiti, baš kao i Škoti. Uzela je komadić paštete, oblikovane poput ružina pupoljka i poslužene na krekeru. Današnji događaji bili su poput otkrivenja. »Recite mi, lorde Roger, što mislite o našem ustroju klanova?« Roger je otirao mrvice sa svog prsluka od zlatnog brokata i smiješio se sebi u brk. Dobro se pripremio za sva pitanja.

12


Bronwyn je stajala u sobi u kojoj je provela previše dana posljednjih mjeseci. Obrazi su joj i dalje bili rumeni, a u očima joj se zadržao sjaj od jutrošnjeg jahanja. »On nije poput drugih muškaraca«, rekla je Bronwyn Morag. »Kažem ti, proveli smo sate zajedno i nismo ni na trenutak prestali razgovarati. Čak zna i neke gaelske riječi.« »Nije teško pokupit' koju riječ ako čuješ jezik. I oni naši u nizinama znaju gaelski.« Bila je to najgora uvreda koju je Morag mogla izgovoriti. Za nju su ti Škoti bili izdajice, više Englezi nego Škoti. »Kako onda objašnjavaš druge stvari koje je rekao? Baka mu je bila Škotkinja. Trebala si čuti njegova razmišljanja! Rekao je da će apelirati kod kralja Henrika da prekine napade na nas. Rekao je da bi to osiguralo više mira nego zarobljavanje jedne Škotkinje i prisiljavanje je na brak.« Morag je iskrivila svoje tamno, naborano lice dok nije postalo tako ružno da je nalikovalo na orahovu ljusku. »Jutros si otišla odavde mrzeć' sve Engleze, a vratila si se klanjajuć' se jednome. Sve su to samo riječi. Nije ništa poduzeo. Šta je taj čovjek učinio da mu tako vjeruješ?« Bronwyn je sjela na prozorsku klupu. »Zar ne shvaćaš da ja samo želim najbolje za svoj narod? Prisiljena sam udati se za Engleza pa zašto onda ne za onog koji ima škotske krvi, i škotske pameti?« »Ne možeš birat' muža.« Morag je bila žestoka. »Zar ne shvaćaš da si ti glavna nagrada? Mladići će reć' bilo što da se zavuku lijepoj ženi pod suknju. A ako je ta suknja optočena biserima, poubijat će se da dođu do nje.« »Želiš li reći da je lažljivac?« »Kako da ja znam? Ja sam ga tek upoznala. Ali još nisam upoznala Stephena Montgomeryja. Šta znaš, možda mu je majka bila Škotkinja. Možda će se pojavit' u tartanu s bodežom za pojasom.« »Ne mogu se tome nadati«, uzdahnula je Bronwyn. »Da upoznam tisuću Engleza, nijedan ne bi razumio moj narod kao Roger Chatworth.« Ustala je. »Ali u pravu si. Strpjet ću se. Možda je i taj Montgomery jedinstven čovjek pun razumijevanja, možda i on vjeruje u Škote.« »Nadam se da ne očekuješ previše«, rekla je Morag. »Nadam se da ti Charworth nije nametnuo previsoka očekivanja.«

13


DRUGO POGLAVLJE

Stephen je jahao brzo i žestoko cijeli dan i dobar dio noći prije nego što je tigao do granice i kuće sir Thomasa. Odavno je ostavio pratnju i kola iza sebe. Samo ga je njegova osobna garda uspjela pratiti. Prije nekoliko sati prošli su kroz oluju. Rijeka je toliko nabujala da je gotovo progutala korito. Stephen je gacao kroz glib. Sad, kad su ulazili u dvorište, Stephen i njegovi ljudi bili su prekriveni blatom. Grana stabla mu je ogrebla oko, a krv iz rane se sasušila pa je zbog krvi i otekline izgledao groteskno. Brzo je sjahao i dodao uzde svom iscrpljenom sluzi. U velikoj kući gorjelo je bezbroj svijeća, a zvuk glazbe ispunjao je zrak. Stephen je na trenutak zastao na dovratku, pričekavši da mu se oči priviknu na svjetlo. »Stephen!« zazvao ga je sir Thomas kad je umornim koracima zakoračio u prostoriju. »Brinuli smo se za tebe! Planirao sam ujutro poslati ljude da te potraže.« Jedan je čovjek stajao iza starog obogaljenog viteza. »Dakle, ovo je izgubljeni mladoženja«, smijao se, odmjeravajući Stephena od glave do pete, gledajući njegovu prljavu i uništenu odjeću. »Nisu se baš svi brinuli, sir Thomas.« »Bome«, netko drugi se nasmijao. »Mladi Charworth sasvim je dobro podnio mladoženjino kašnjenje.« Sir Thomas stavio je ruku na Stephenovo rame i poveo ga preko hodnika u drugu prostoriju. »Dođi ovamo, mladiću. Moramo razgovarati.« Bila je to velika prostorija, s hrastovim parketima i zidnim oblogama karakterističnih uzoraka. Na jednom od zidova bila je polica s knjigama iznad stola na postolju. Jednostavno uređenje upotpunjavale su četiri stolice postavljene nasuprot prostranom kaminu u kojem je nježno titrala vatra. »Što je to s Chatworthom?« odmah je upitao Stephen. »Najprije sjedni. Izgledaš iscrpljeno. Želiš li nešto pojesti? Popiti vino?« Stephen je maknuo jastučić sa stolice od lješnjakova drva i zahvalno sjeo. Prihvatio je vino koje mu je sir Thomas ponudio. »Žao mi je što kasnim. Šurjakinja je pala i izgubila dijete koje je nosila. Zamalo je umrla. Bojim se da nisam vodio računa o datumu do trenutka kad sam već zakasnio tri dana. Jahao sam kao lud da dođem ovamo.« Sastrugao je komad blata koji mu se gotovo zapekao za vrat i bacio ga u kamin. Sir Thomas je kimao. »To je očito kad te čovjek pogleda. Da mi nisu rekli da se približavate sa zastavom Montgomeryjevih leoparda, nikad te ne bih prepoznao. Je li ta posjekotina iznad tvog oka tako strašna kako se čini?« Odsutnim pokretom Stephen je napipao mjesto iznad oka. »Uglavnom je to sasušena krv. Prebrzo sam jahao pa nije mogla iscuriti niz lice«, našalio se. Sir Thomas se nasmijao i sjeo. »Drago mi je što te vidim. Kako su ti braća?« »Gavin se oženio kćeri Roberta Revedounea.« »Revedoune? Sigurno se radi o novcu.« Stephen se nasmiješio, pomislivši kako je ženin novac zadnja stvar koju Gavin ima na pameti. »Raine i dalje priča o svojim apsurdnim idejama o položaju kmetova.« »A Miles?«

14


Stephen je ispio posljednji gutljaj vina. »Miles nas je prošlog tjedna obavijestio o još jednom izvanbračnom djetetu. Sad ih je troje, ili četvero. Prestao sam brojiti. Da je pastuh, bili bismo bogati.« Sir Thomas se nasmijao i obojici im napunio pehare vinom. Stephen je podigao pogled prema sir Thomasu dok je prinosio pehar ustima. Sir Thomas je bio prijatelj njegova oca, počasni stric koji je njemu i braći donosio darove sa svojih mnogobrojnih putovanja. Bio je i na njegovu krštenju prije dvadeset šest godina. »Sad, kad smo s tim završili,« Stephen je govorio polako, »možda bi mi napokon rekao što skrivaš.« Sir Thomas se zakašljao, ispustivši zvuk duboko iz grla. »Predobro me poznaješ. Zapravo nije ništa, samo neugodnost, ništa ozbiljno. Roger Chatworth provodi mnogo vremena s tvojom mladenkom, samo to.« Polako ustajući, Stephen je zakoračio prema kaminu. Komadići blata otpadali su mu s odjeće dok se kretao. Sir Thomas nije mogao znati što Stephenu znači ime Chatworth. Alice Valence godinama je bila ljubavnica njegova brata. Gavin ju je uporno prosio. Odbila ga je, želeći se udati za imućnog Edmunda Chatwortha. Nedugo nakon vjenčanja, Edmund je ubijen pa se Alice opet pojavila u Gavinovu životu. Bila je to podmukla žena i nekako se uvukla u Gavinov krevet dok je ovaj bio pijan i umoran, a zatim se pobrinula da ih Judith vidi zajedno. U agoniji zbog prizora koji je vidjela, Judith je pala niza stube, izgubila dijete koje je nosila i zamalo i sama umrla. Roger Chatworth bio je Alicein šurjak, a Stephen bi zaškrgutao zubima na sam spomen tog prezimena. »To ne može biti sve«, napokon je progovorio Stephen. »Bronwyn je sinoć natuknula da bi možda bila sretnija kad bi joj Roger bio muž umjesto nekog tko je tako... nepristojan.« Stephen se nasmijao i ponovno sjeo na stolicu. »I kako je Roger sve to primio?« »Čini se da mu to odgovara. Svakoga jutra odlazi s njom na jahanje, svake večeri isprati je na večeru, provodi s njom vrijeme u vrtu.« Stephen je dokrajčio vino u čaši i počeo se opuštati. »Poznato je da su Chatworthovi pohlepni, ali nisam znao u kojoj mjeri. Vjerojatno je očajan kad trpi tu ženu.« »Trpi?« ponovio je sir Thomas, iznenađen. »Ne trebaš biti neiskren. Čuo sam kako se borila protiv muškaraca kad su je opkolili ili, još gore, kako ju je rođeni otac smatrao dovoljno sličnom muškarcu da je imenuje svojom nasljednicom. Gotovo da mi je žao Rogera. Gotovo da bi dobio što zaslužuje kad bih mu prepustio tu odbojnu ženu.« Sir Thomas stajao je razjapljenih usta, a zatim su mu oči polako zasjale. »Odbojnu, kažeš?« hihotao se. »Kakva bi bila nego odbojna? Ne zaboravi da sam proveo neko vrijeme u Škotskoj. Nikad nisam vidio tako surove divljake. Ali što da kažem kralju Henriku? On misli da me nagradio. Kad bih uzmaknuo i prepustio je Rogeru, bio bih zauvijek njegov dužnik. Onda bih se mogao oženiti nekom slatkom, lijepom djevojkom koja mi ne bi pokušavala oteti oklop. Da,« smješkao se, »mislim da ću upravo to učiniti.« »Slažem se s tobom«, rekao je odlučno sir Thomas. »Bronwyn je zaista užasna žena. Siguran sam da Rogera zanima samo njezina zemlja. Ali zašto je ne bi upoznao, makar da kralju dokažeš da si imao dobre namjere? Siguran sam da će te samo pogledati, takvog prljavog, i odbiti da se uda za tebe.« »Da«, Stephen se cerio, a zbog bijelih zubi lice mu se činilo još prljavije. »Onda sutra i djevojka i ja možemo Rogera obavijestiti o svojoj odluci. Onda mogu poći kući. Da, sir Thomas, to je izvrsna ideja.« Oči sir Thomasa sjajile su dječačkim sjajem, gotovo su plesale. »Nevjerojatno si mudar za tako mlada čovjeka. Pričekaj me ovdje, dovest ću je stražnjim stubama u ovu sobu.« 15


Stephen je tiho zazviždao. »Stražnje stube, ha? Sigurno je još gora nego što je zamišljam.« »Vidjet ćeš, mladiću. Vidjet ćeš«, rekao je sir Thomas i napustio prostoriju. Bronwyn je ležala do brade uronjena u kadu vruće vode, okružena vodenom parom. Zatvorila je oči i razmišljala o povratku kući. Roger bi mogao biti s njom i zajedno bi vodili klan. Bio je to prizor koji je posljednjih dana sve češće i češće prizivala u misli. Roger je bio Englez kojega je mogla razumjeti. Svakoga dana kao da je znao sve više o Škotima. Kako je Morag uletjela u prostoriju, tako je Bronwyn otvorila oči. »Ovdje je«, objavila je starica. »Tko je ovdje?« tvrdoglavo je upitala Bronwyn, znajući točno na koga Morag misli. Morag je ignorirala njezino pitanje. »Razgovara sa sir Thomasom, ali prilično sam sigurna da će te pozvat' za par minuta, zato izlazi iz te vode i obuci se. Obuć' ćeš onu plavu haljinu.« Bronwyn se opet naslonila u kadi. »Još nisam završila s kupanjem i nemam namjeru upoznavati se s njim samo zato što se udostojao pojaviti se. Ostavio me da čekam četiri dana pa ću ja njega možda pustiti da čeka pet dana.« »Ponašaš se djetinjasto, ali to i sama znaš. Konjušar je rekao da su konji kojima su stigli gotovo uginuli od napora. Vidi se da se žurio da stigne ovamo.« »Ili se možda loše ponaša prema konjima.« »Nisi prevelika da te išamaram! Sad izlazi iz te kade ili ću ti na glavu izlit' kantu 'ladne vode.« Prije nego što je Morag stigla išta učiniti, vrata su se opet otvorila uz tresak, a na njima su stajala dvojica čuvara. »Kako se usuđujete!« povikala je Bronwyn uranjajući dublje u kadu. Odjednom se pojavio Rab i stao ispred kade, spreman napasti. Čuvari jedva da su uspjeli vidjeti Bronwyn, a već su ležali na podu pod psom težim od pedeset kilograma, koji je režao otkrivajući svoje oštre zube. Morag je zgrabila Bronwyninu tanku lanenu košulju i dodala joj je. Bronwyn je ustala i brzo je prebacila preko mokrog tijela, umočivši rubove u kadu. Dok je izlazila iz kade, uzela je vuneni tartan koji joj je Morag pružila. »Tiho, Rab!« zapovjedila je Bronwyn. Pas je odmah poslušao i stao uz nju. Čuvari su polako ustali, trljajući zglobove i ramena gdje ih je Rab ugrizao. Nisu znali da ih pas ne bi ubio bez izravne zapovijedi svoje gospodarice, samo bi je štitio, ne nanoseći im teže ozljede. Čuvari su vidjeli kako posluga nosi kadu u Bronwyninu sobu pa su čuli i zapljuskivanje vode. Iskoristili su naredbu sir Thomasa kao pozivnicu da uđu i vide Bronwyn kako se kupa. Sada je bila zamotana od glave do pete u škotski plašt. Svaki komadić tijela, osim lica, bio joj je pokriven, a u očima joj se vidjelo da se zabavlja. »Što želite?« upitala je Bronwyn kroz smijeh. »Morate poći u radnu sobu sir Thomasa«, rekao je mrko jedan od čuvara. »A ako taj pas ikad više... « Bronwyn ga je prekinula usred rečenice. »Ako ikad više uđete u moju sobu bez mog dopuštenja, naredit ću Rabu da vas zgrabi za grkljan. Sad mi pokažite put.« Pogledali su Bronwyn pa psa i zatim se okrenuli. Bronwyn je držala glavu visoko podignutu dok ih je slijedila niza stube. Nikome neće dopustiti da vidi bijes koji je tinjao u njoj zbog Stephena Montgomeryja i njegovih postupaka. Četiri dana kasni na vjenčanje, a kad se napokon pojavio, nju izvlače pred njega poput prostitutke. Kad je Bronwyn ušla u radnu sobu, pogledala je sir Thomasa pa muškarca koji je stajao pokraj kamina. Bio je visok i nevjerojatno prljav. Gotovo da mu nije mogla vidjeti lice. Činilo se da je natečeno na jednoj strani pa se upitala je li to trajna ozljeda.

16


Iznenada se jedan od čuvara dosjetio kako da joj vrati milo za drago. Uhvatio ju je za donji dio tartana, a zatim je snažno gurnuo. Pala je prema naprijed, a čuvar je još malo povukao tkaninu. »Ti!« povikao je sir Thomas. »Gubi mi se s očiju! Kako se osuđuješ tako postupati prema dami! Ako te ujutro nađem u krugu od pedeset milja, dat ću te objesiti.« Obojica čuvara brzo su se okrenula i napustila prostoriju kad se sir Thomas sagnuo da dohvati tkaninu. Brzo se pribrala, podigla se na koljena i ustala. Tanka košulja prilijepila joj se za još mokro tijelo pa je izgledala kao da je gola. Počela se pokrivati rukama, a onda pogledala Stephena. Više nije stajao nonšalantno naslonjen na kamin, već se okrenuo prema njima, gledajući u Bronwyn otvorenih usta s izrazom nevjerice na licu. Razrogačio je oči, otkrivajući svu bjeloočnicu i razjapio usta kao da će mu jezik ispasti. Uputila mu je izraz gađenja, ali nije ni primijetio. Vidio je samo ono niže od njezina vrata. Stavila je ruke na bokove i zagledala se u njega. Činilo se da je prošla vječnost prije nego što je sir Thomas prebacio tkaninu preko Bronwyninih ramena. Čvrsto ju je omotala oko tijela. »Onda, Stephene, zar nećeš pozdraviti svoju mladenku?« Stephen je nekoliko puta trepnuo prije nego što se pribrao. Polako je pošao do nje. Bronwyn je bila visoka žena, ali morala je podići glavu da bi im se pogledi sreli. Izgledao je još gore pod svjetlom. Svjetlost svijeća kao da je stvarala jezive sjene oko komada blata i sasušene krvi na njegovu licu. Podigao je uvojak njezine kose koji joj je pao preko grudi i zadržao ga među prstima. »Sigurni ste da niste pogriješili, sir Thomas?» tiho je upitao, ne odvajajući pogled od njezinih očiju. »Ovo je vlastelinka klana MacArran?« Bronwyn je ustuknula korak. »Imam vlastiti jezik i mozak. Ne morate govoriti kao da nisam u prostoriji. Ja sam MacArran iz klana MacArran i zaklela sam se na mržnju prema svim Englezima, osobito prema onima koji vrijeđaju moj klan i mene, kašnjenjem i ovako prijavim izgledom.« Okrenula se sir Thomasu. »Ja sam stvarno iscrpljena. Želim da me ispričate, ako možete, meni jadnoj zatvorenici, učiniti takav ustupak.« Sir Thomas se namrštio. »Stephen je sada vaš gospodar.« Okrenula se poput vrtloga prema Stephenu, uputila mu jedan preziran pogled i napustila prostoriju bez njegova dopuštenja. Sir Thomas se okrenuo prema Stephenu. »Bojim se da joj nedostaju neke manire. Škoti bi trebali malo češće zauzdavati te svoje žene. Ali unatoč njezinu oštrom jeziku, misliš li i dalje da je odbojna?« Stephen je samo gledao u vrata kroz koja je Bronwyn netom izašla. Njezina prilika i dalje je bila pred njegovim očima - tijelo kao iz snova, crna kosa i oči boje safira. Dok mu je prkosila, njezina brada kao da ga je pozivala na poljubac. Grudi su joj bile pune, mokra i obješena tkanina otkrivala je njihovu težinu, struk nježan i čvrst, bedra i usne okrugle, odvažne, uzbudljive. »Stephen?« Stephen se gotovo srušio na stolicu. »Da sam znao,« prošaptao je, »da sam naslućivao, došao bih prije nekoliko tjedana kad mi ju je kralj Henrik obećao.« »Znači li to da pristaješ?« Dlanom je protrljao dio između očiju. »Čini mi se kao da sanjam. Nijedna stvarna žena ne može tako izgledati. Sigurno si izveo neki trik. Možda ćeš je na dan vjenčanja zamijeniti pravom Bronwyn MacArran, hoćeš li?« »Uvjeravam te da je stvarna. Zašto misliš da sam je tako pažljivo štitio? Moji ljudi su poput pasa, spremni svakog trenutka poubijati se zbog nje. Motaju se uokolo i razmjenjuju priče o

17


izdajničkim Škotima, ali zapravo je baš svaki od njih ponudio da te zamijeni i uskoči u djevojčin krevet .« Stephen je stisnuo usta kad je to čuo. »Ali čuvao si je od njih.« »Nije bilo lako.« »A što je s Chatworthom? Je li on zauzeo moje mjesto?« Sir Thomas se smijuljio. »Čini se da si ljubomoran, a prije nekoliko trenutaka bio si spreman prepustiti je Rogeru. Ne, Roger ni trenutak nije proveo s njom bez pratnje. Ona je izvrsna jahačica pa nikad nije sam izjahao s njom zbog straha da će pobjeći svojim Škotima.« Stephen je frknuo s podsmijehom. »Vjerojatnije je da Chatworth ima toliko neprijatelja da se boji jahati sam.« Ustao je. »Trebao si je zaključati u sobu i zabraniti joj da odlazi na jahanje s muškarcima.« »Nisam toliko star da bih bio ravnodušan prema ljepotici poput gospe Bronwyn. Čim bi me nešto zamolila, ja bih joj udovoljio.« »Ona je sada moja briga. Hoću li opet dobiti onu sobu u jugoistočnom krilu? Možeš li urediti da mi pripreme kadu i donesu neko jelo? Kad me sutra vidi, neće biti uvrijeđena mojim izgledom.« Sir Thomas se nasmiješio zbog Stephenove smirenosti i samouvjerenosti. Sutra će zasigurno biti uzbudljiv dan. Dok su zrake ranojutarnjeg sunca obasjavale sobu, Bronwyn je stajala pokraj stola, držeći komadić papira u rukama. Čelo joj se boralo od mrštenja. Nosila je tirkiznu haljinu od baršuna. Napuhani rukavi imali su proreze kroz koje su bile provučene svilene vrpce bliiedozelene boje, a prorez na prednjem dijelu suknje otkrivao je sloj zelene svile. Okrenula se prema Morag. »Želi da se nađemo u vrtu.« »Dobro izgledaš u tome.« Bronwyn je poderala papir s porukom koji je držala u rukama. Još je bila ljuta zbog toga što su joj sinoć onako zapovjedili da dođe. Jutros nije ponudio ni ispriku ni objašnjenje za svoje kašnjenje. Samo je zatražio od nje da učini točno ono što on želi, točno onda kada želi. Pogledala je sluškinju koja je čekala njezin odgovor. »Reci lordu Stephenu da se neću naći s njim.« »Nećete, gospo? Nije vam dobro?« »Sasvim mi je dobro. Prenesi mu moju poruku točno tako kako sam ti rekla, zatim pođi do Rogera Chatwortha i reci mu da ćemo se naći u vrtu za deset minuta.« Djevojka je u čudu raširila oči pa napustila prostoriju. »Bolje ti je da se pomiriš s mužem«, rekla joj je Morag. »Ništa nećeš postić' ako ga naljutiš.« »Muž! Muž! Muž! To je jedino o čemu se govori. On mi još nije muž. Zar trebam odmah poskočiti na njegov poziv nakon što me danima ignorirao? Zbog njega me svi u ovoj kući ismijavaju, a trebala bih mu kao pokorna žena pasti pred noge istog trena kad se pojavi. Ne želim da pomisli da sam neka povodljiva kukavica. Želim da zna kako mrzim njega i njegov narod.« »A što je s mladim Chatworthom? I on je Englez.« Bronwyn se smješkala. »Barem je malo Škot. Možda ga mogu odvesti na Visoravan gdje će postati pravim Škotom. Dođi, Rab. Imamo dogovor. « »Dobro jutro, Stephen«, pozdravio ga je sir Thomas. Jutro je bilo lijepo, sunce je sjalo, a zrak je bio svjež od kratkog pljuska prethodne noći. U zraku se osjećao miris ruža. »Svakako izgledaš bolje nego jučer.« 18


Stephen je nosio tamnosmeđi kratki kaput od češljane vune, koji je isticao širinu njegovih ramena i snagu njegovih prsa. Noge su mu prekrivale hlače priljubljene uz svaku muževnu krivulju njegovih snažnih bedara. Tamnoplava kosa mu se kovrčala oko ovratnika, jaka čeljust i sjajne oči davale su pečat njegovu licu. Bio je nevjerojatno zgodan. »Nije me željela vidjeti«, rekao je bez uvoda. »Rekao sam ti da je žestoka.« Stephen kao da se odjednom ukočio. Bronwyn je hodala prema njima. Nije odmah primijetio da je Roger pokraj nje. Vidio je samo nju. Njezina duga, bujna kosa lepršala joj je niz leđa, raspuštena, nepokrivena. Sunčevo svjetlo na kosi je stvaralo odsjaj pa se činilo kao da je pokrivena bliještećim zrncima zlatne prašine. Plava boja njezine haljine vidjela joj se i u boji očiju. Brada je odražavala njezinu tvrdoglavost, i po mraku i na svjetlu dana. »Dobro jutro«, tiho ih je pozdravio Roger kad su na trenutak zastali. Bronwyn je kimnula sir Thomasu, a zatim pogledala Stephena. Nije ga prepoznala. Odmah je pomislila kako nikad nije vidjela muškarca s takvim očima. Kao da su joj gledale u dušu. Nije joj bilo lako skrenuti pogled i nastaviti niz stazu. Kad se Stephen malo pribrao i shvatio da Roger Chatworth šeće s njegovom budućom suprugom, tiho je zarežao i krenuo naprijed. Sir Thomas ga je uhvatio za ruku. »Nemoj. Siguran sam da je tučnjava upravo ono što Roger želi. A zapravo bi to odgovaralo i Bronwyn.« »Pa mogu se potući s oboje!« »Stephen, slušaj me. Povrijedio si tu djevojku. Zakasnio si, nisi poslao glasnika. Ona je ponosna žena, ponosnija je nego što bi ijedna žena smjela biti. Takva je zato što ju je otac učinio nasljednicom. Daj joj vremena. Odvedi je sutra na jahanje i razgovaraj s njom. Ona je pametna žena.« Stephen se opustio i sklonio ruku s drška mača. »Da razgovaram s njom? Kako razgovarati sa ženom koja tako izgleda? Prošle sam noći jedva usnuo jer nisam mogao prestati misliti na nju. Dobro, odvest ću je na jahanje, ali nisam siguran da mislimo na istu vrstu jahanja.« »Vjenčanje je prekosutra. Neka djevojka ostane djevica dotada.« Stephen je slegnuo ramenima. »Ona je moja. Činit ću što želim s njom.« Sir Thomas je samo odmahnuo glavom na Stephenovu aroganciju. »Dođi, pokazat ću ti svoje nove sokolove.« »Moja šurjakinja Judith pokazala je Gavinu novu vrstu mamca. Mogao bih ti pokazati.« Napustili su vrt i krenuli prema stajama. Dok je šetala s Rogerom, Bronwyn je pogledom po vrtu tražila muškarca kojega je sinoć upoznala. Jedino novo lice u vrtu bio je muškarac koji je bio sa sir Thomasom. Svi ostali bili su joj poznati, oni koji su buljili u nju i ismijavali je kad god bi prošla. Ali nitko nije bio sličan ružnom i prljavom muškarcu pred kojega su je doveli. Osvrnula se prema mjestu gdje je stajao sir Thomas. Nije više bilo ni njega ni stranca s njim. Oči tog muškarca su je proganjale. Zbog tog je pogleda željela bježati, u isto vrijeme ne mogavši se pomaknuti s mjesta. Zatreptala je od pogleda u daljinu i okrenula se prema čovjeku uz kojeg se osjećala sigurnije Rogeru. Njegove su se oči smiješile, bile su ljubazne i nisu je nimalo uznemiravale. »Recite mi, lorde Roger, što bih još trebala znati o Stephenu Montgomeryju osim da je ružan?« Roger je ostao zapanjen pitanjem koje mu je postavila. Nikad ne bi rekao da bilo koja žena Stephena može opisati kao ružnog. Chatworth se nasmijao. »Nekad su Montgomeryjevi bili bogati, no njihova je arogancija smetala kralju pa im je oduzeo bogatstvo.« Bronwyn se namrštila. »Sada se moraju bogato oženiti.«

19


»Najimućnijom ženom koju uspiju pronaći«, istaknuo je. Bronwyn se sjetila muškaraca koji su ubijeni s njezinim ocem. Jednoga od njih trebala je izabrati za muža i onda bi se udala za čovjeka koji je voli, za čovjeka koji ne bi želio samo njezinu zemlju. Dok je Morag izvlačila vjedro vode iz bunara, njezin pogled stalno je pratio mladića naslonjenog na zid u vrtu. Posljednjih nekoliko dana gotovo da se nije odvajala od Bronwyn, iako je ona rijetko bila svjesna Moragine prisutnosti. Nije joj se sviđalo kako se Bronwyn šepiri s tim Rogerom Charworthom, čovjekom koji je bio u stanju udvarati se djevojci koja se za samo nekoliko dana treba udati za drugoga. Morag je čula što je sve Bronwyn ispričala nakon što je upoznala Stephena Montgomeryja. Čula je kakav je zlobni i balavi gad taj Montgomery. Bronwyn je vrištala da se nikad neće udati za njega, da je odvratan i odbojan. Morag je spustila vjedro na tlo. Već je gotovo sat vremena promatrala plavookog muškarca koji je gledao u Bronwyn dok je pjevala uz glazbu lutnje koju je svirao Roger. Nepoznati muškarac jedva da je trepnuo. Samo je stajao ondje i promatrao je. »Znači, ti si taj za koga će se udat'», podviknula je Morag. Stephen je jedva odvratio pogled. Odmjerio je kvrgavu ženu i nasmiješio se. »Kako ste znali?« »Po tome kako je gledaš, kao da je već posjeduješ.« Stephen se nasmijao. »Rekla je da ste najružniji čovjek na svijetu.« Stephenove oči su sjale. »A što vi mislite?« Morag je zaroktala. »Poslužit ćeš. A od mene ne pokušavaj izvuć' komplimente.« »Sad kad se zna tko sam ja, možda biste mi mogli reći tko ste vi. Po naglasku zaključujem da ste Škotkinja, poput moje Bronwyn.« »Ja sam Morag iz klana MacArran.« »Bronwynina sluškinja?« Morag se ukočila. »Bolje za vas da naučite da smo mi Škoti slobodni ljudi. Radim što mogu da zaradim za kruh. Zašto ste zakasnili na vlastito vjenčanje?« Stephen je opet pogledom potražio Bronwyn. »Moja šurjakinja je bila jako bolesna. Nisam je mogao napustiti dok nisam bio siguran da će preživjeti.« »A niste mogli poslati poruku?« Stephen ju je tupo pogledao. »Zaboravio sam. Brinuo sam se za Judith i zaboravio sam.« Morag se zahihotala. Osjećala je kako je osvaja šarm toga visokog viteza. »Dobar ste čovjek ako dovoljno marite za nekog drugog da zaboravite vlastite interese.« Stephenove oči su zaiskrile. »Naravno, tada nisam znao kako vaša gospodarica izgleda.« Žena se opet nasmijala. »Dobar ste i iskren mladić... za jednog Engleza. Dođ'te unutra i popijte sa mnom viski. Ne bojite se malo viskija ovako rano ujutro?« Pružio joj je ruku. »Možda bih vas mogao napiti i zasuti pitanjima o Bronwyn.« Moragino hihotanje odzvanjalo je vrtom. »Nekada davno, mladiću, muškarci su me pokušavali napit' iz sasvim drugačijih razloga.« Zajedno su ušli u kuću. Bronwyn se namrgodila zbog tog smijeha. Bila je itekako svjesna da taj muškarac bulji u nju i to ju je jako uznemiravalo. Povremeno bi pogledala prema njemu i primijetila gracioznost, moć i snagu koju je nekako držao pod kontrolom. Uznemirila se zbog prisnosti između njega i Morag. Starica obično nije držala do muškaraca, posebice Engleza, i Bronwyn se pitala kako ju je taj muškarac tako lako osvojio. »Tko je taj muškarac s Morag?«

20


Roger se namrštio. »Mislio sam da ste ga upoznali. To je Stephen.« Stala je promatrati Stephena dok se udaljavao, gledala je kako je ponudio ruku naboranoj starici. Moragina glava bila je jedva u visini Stephenova lakta. Odjednom se osjetila još jače uvrijeđena. Kakav to čovjek stoji po strani dok drugi udvara ženi kojom se on treba oženiti? Stajao je samo nekoliko koraka od nje, a nije se ni udostojao obratiti joj se. »Gospo Bronwyn, zar vas je nešto uzrujalo?« upitao je Roger, pažljivo je promatrajući. »Ne«, nasmiješila se. »Apsolutno ništa. Molim vas, nastavite svirati.« Bila je gotovo večer kad je Bronwyn opet vidjela Morag. Sunce na zalazu bacalo je sjene po sobi. Rab je stajao uz gospodaricu dok je češljala svoju dugu kosu. »Vidim da si imala društvo popodne«, rekla je kao da govori o nečem nevažnom. Morag je slegnula ramenima. »Jeste li razgovarali o nečemu zanimljivom?« Morag je opet slegnula ramenima. Bronwyn je odložila četku i zaputila se prema prozorskoj klupi gdje je Morag sjedila. »Hoćeš li mi odgovoriti?!« »Kako si znatiželjna. Otkad moram objašnjavati svoje privatne razgovore? « »Opet si pila po danu. Mogu to namirisati.« Morag se nacerila. »Taj momak bome zna s viskijem. Kladim se da može popiti više od bilo kojeg Škota.« »Tko to?« inzistirala je Bronwyn. Morag joj je uputila lukav pogled. »Pa tvoj muž, naravno. Zbog kog' drugog bi me proganjala pitanjima?« »Ja... nisam...!« Bronwyn se pokušavala umiriti. »On nije moj muž. Nije se udostojao ni razgovarati sa mnom, a kamoli pojaviti se na vjenčanju.« »Znači, to te i dalje muči. I mislila sam da ćeš nas vidjet' zajedno. Jesi li ga planirala odbit' dok za ruku držiš mladog Charwortha?« Bronwyn nije odgovorila. »Tako sam i mislila! Reći ću ti jedno: Stephen Montgomery nije naviko da ga žene odbijaju i ako odluči da te oženi i poslije onog' što si izvela s Chatworthom, možeš se smatrat' sretnicom.« »Sretnicom!« jedva je izustila Bronwyn. To je bilo sve što je uspjela reći. Ako Morag kaže još jednu jedinu riječ, mogla bi joj zavrnuti štrkljavim vratom. Sjurila se stubama prema vrtu. Već se smračilo, a mjesečina je obasjavala drveće i živice. Neko je vrijeme hodala stazama, zatim sjela na kamenu klupu nasuprot niskom zidu. Kako je željela vratiti se kući! Željela je maknuti se od ovih tuđinaca, riješiti se ove strane odjeće, pobjeći od ovih nepoznatih ljudi koji su je gledali kao da je ratni plijen. Iznenada se Rab uspravio i ispustio tihi lavež upozorenja. »Tko je tamo?« upitala je. Pred nju je iskoračio muškarac. »Stephen Montgomery«, tiho je rekao. Pod svjetlom mjesečine doimao se još krupnijim, nadvisujući je. »Smijem li sjesti s vama?« »Zašto ne? Zar ja imam pravo glasa kad su u pitanju Englezi?« Stephen je sjeo pokraj nje i promatrao kako obuzdava Raba jednostavnim pokretom ruke. Naslonio se na zid, pruživši svoje duge noge. Bronwyn je uzmaknula prema kraju klupe, želeći se udaljiti od njega. »Past ćete ako se još malo pomaknete.« Ukočila se. »Recite što imate i završimo s tim.« »Nemam ništa reći«, opušteno je izjavio. »A imali ste štošta reći kad ste razgovarali s Morag.«

21


Nasmiješio se, a mjesečina je obasjala njegove pravilne bijele zube. »Žena me pokušala napiti.« »I, je li uspjela?« »Kad odrastaš uz trojicu braće, naučiš piti.« »Želite reći da ste samo pili, da niste razgovarali?« Stephen je kratko šutio. »Zašto ste tako neprijateljski raspoloženi prema meni?« Bronwyn je brzo ustala. »Zar ste očekivali da vas dočekam raširenih ruku? Stajala sam u vjenčanici šest sati i čekala da se pojavite. Englezi su mi pred očima poklali obitelj, a zatim mi je zapovjeđeno da se moram udati za Engleza. Odonda se prema meni odnose kao da ne postojim. A sada me vi, umjesto da se ispričate, pitate zašto sam neprijateljski raspoložena.« Okrenula se i zagledala prema kući. Stephen ju je uhvatio za ruku i povukao je da se okrene i pogleda u njega. Nije navikla biti u blizini muškarca toliko višeg od sebe. »Kada bih se ispričao, biste li prihvatili moju ispriku?« Glas mu je bio dubok i tih, poput tekućeg srebra od mjesečine. Nikad je dosad nije dotaknuo niti joj bio tako blizu. Primio ju je za zglobove, a zatim joj pomilovao ruke, nastavljajući prema ramenima, dodirujući joj kožu meku poput svile i baršuna. »Kralj Henrik samo želi mir«, rekao je. »Misli da će Škoti shvatiti da Englezi nisu tako loši ako jednog ubaci među njih.« Bronwyn ga je gledala. Srce joj je udaralo kao ludo. Željela je pobjeći od njega, ali tijelo joj je odbijalo poslušnost. »Zabrinjava me vaša taština. Sudeći po tome kako se vi ponašate, Škoti će pomisliti da su Englezi još gori nego što su mislili.« Stephen se tiho nasmijao, ali bilo je očito da razmišlja o nečem drugom, a ne o njezinim riječima. Pomaknuo je lijevu ruku i stavio je na Bronwynin vrat. Pokušala se osloboditi njegova stiska. »Mičite ruke s mene! Nemate prava grabiti me ni smijati mi se.« Stephen ju je i dalje držao. »Vi ste prava poslastica. Sad mogu misliti samo na to kako bih vas ovog trena mogao odvesti u svoje odaje, samo da sam se pojavio na vjenčanju. Možda možete zanemariti taj jedan dan koji je preostao do vjenčanja i poći sada sa mnom?« Bronwyn je jedva disala od užasnutosti, a Rab je prijeteći režao na Stephena. Divljački se oslobodila ruke koja ju je držala. Rab se ubacio između svoje gospodarice i čovjeka koji ju je dirao. »Kako se usuđujete?« progovorila je kroz stisnute zube. »Budite sretni ako ne pustim Raba na vas zbog ove uvrede.« Stephen se smijao, potpuno zaprepašten. »Psi drže do svog života.« Prišao je psu, a pas je jače zalajao. »Ne prilazite ni koraka bliže«, upozoravala ga je Bronwyn. Stephen se zbunjeno zagledao u nju i podigao ruke u znak predaje. »Bronwyn, nisam vas želio uvrijediti. Ja... « »Gospo Bronwyn, trebate li pomoć?« upitao je Roger Chatworth, pojavivši se iza živice. »Zar vam je skrivanje u sjenama postalo navika, Chatworth?« povikao je Stephen. Roger je bio smiren i smiješio se. »Prije bih rekao da mi je navika spašavati dame u nevolji.« Okrenuo se prema Bronwyn i ponudio joj ruku. »Želite li da vas otpratim do vaših odaja?« »Chatworth, upozoravam vas!« »Prestanite! Obojica!« kliknula je Bronwyn, zgrožena njihovom djetinjastom svađom. »Roger, hvala vam na vašoj ljubaznosti, ali Rab je jedina pratnja koju trebam.« Okrenula se prema Stephenu i uputila mu ledeni pogled. »Što se vas tiče, gospodine, zahvalna sam na svakom izgovoru koji me lišava vašeg odvratnog društva.« Okrenula se od njega, a Rab ju je slijedio u stopu na putu prema kući.

22


Roger i Stephen još su neko vrijeme gledali za njom, a zatim su se, ne pogledavši jedan drugog, okrenuli svaki na svoju stranu. Bronwyn nikako nije mogla zaspati. Stephen Montgomery jako ju je uznemirio. Njegova blizina ju je zbunjivala pa večeras nije mogla ni razmišljati dok ju je dodirivao. Zar je on čovjek kojega će predstaviti svom klanu kao vođu? Činilo se da je sasvim neozbiljan. Kad je napokon zaspala, sanjala je krvave snove. Vidjela je pripadnike svoga klana kako hodaju za engleskom zastavom, a zatim jedan po jedan bivaju zaklani. Stephen Montgomery držao je barjak, ravnodušan prema njihovu umiranju, dok se slobodnom rukom pokušavao zavući pod Bronwyninu haljinu. Kad je ujutro dobila poruku od Stephena koji ju je pozivao na jahanje, raspoloženje joj se nije nimalo popravilo. Razderala je poruku i rekla Morag da ne želi ići. Ali Morag je znala kako da je zanovijetanjem natjera da učini ono što ona želi. Već joj je uspjelo nagovoriti Bronwyn da joj kaže zašto je toliko ljuta na Stephena. Morag je frknula. »On je mlad čovjek koji ti je predložio da provedeš noć s njim. Sjećam se da su ti još neki mladići predlagali isto pa se nisi uvrijedila.« Bronwyn je šutjela, razmišljajući o tome kako su joj Englezi oduzeli slobodu i volju za smijehom. Morag nije dopustila da je Bronwynina šutnja uznemiri. Željela je nešto postići i nije planirala odustati dok joj to ne pođe za rukom. »Predlaže ti da provedeš dan s njim. Ipak ćete se sutra vjenčati.« »Kako sve to znaš? Mene još nisu obavijestili o novom datumu.« »Stephen mi je jutros rekao«, nestrpljivo je odgovorila Morag. »Znači, opet si se vidjela s njim! Što on ima da te toliko zanima? Ima i drugih muškaraca, čak i među Englezima, koji su bolji od njega.« Morag je frknula. »Ja ne poznajem takve.« »Roger Chatworth je drag i pametan čovjek, a ima i jake škotske krvi.« »To ti je on rekao?« Morag je vikala. »Možda je pod tim mislio da želi škotsku zemlju. Mislim da bi se Roger Chatworth jako želio dokopat' tvoje zemlje.« Bronwynine oči bijesno su zaiskrile. »Pa isto to žele svi ovi Englezi, zar ne? Da sam stara i debela, i dalje bi me željeli.« Morag je zgroženo tresla glavom. »Najprije zamjeraš Stephenu što je tako nepromišljen, onda se žališ što te muškarci žele samo zbog bogatstva, a ne zbog tebe same. Daj čovjeku šansu da se iskupi. Razgovaraj s njim, provedi dan s njim, pitaj ga zašto je kasnio.« Bronwyn je frknula. Nije željela vidjeti Stephena ni danas ni ikad više, ako je to moguće. Mogla je zamisliti Rogera kako jaše pokraj nje, ali nije mogla zamisliti Stephena da čini išta osim onog što on želi, bez obzira na želje svih ostalih. Podigla je pogled prema Morag. »Pokušat ću razgovarati s njim... ako uspije držati ruke podalje od mene.« Morag se zahihotala, »Osjećam nadu u tvom glasu.«

23


TREĆE POGLAVLJE

Unatoč oklijevanju da provede dan sa svojim zaručnikom, Bronwyn je puno pažnje posvetila odijevanju. Nosila je jednostavnu vunenu haljinu boje tamnog vina. Duboki četvrtasti izrez bio je prošiven nizom sićušnih perli. Uski rukavi ocrtavali su joj obrise ruku. Dok je s Rabom koji ju je pratio u stopu silazila stubama, glavu je držala visoko. Odlučila je Stephenu Montgomeryju dati priliku da dokaže kako ima dobre namjere, i s njom, i s njezinim narodom. Možda ga je nepravedno osuđivala, dok on nije mislio ništa loše. Mogla bi mu oprostiti što je zakasnio na vjenčanje. Na kraju krajeva, posrijedi je mnogo više od njezinih osjećaja. Važan je Stephenov odnos s njezinim klanom, važno je hoće li ga prihvatiti. I ona je željela mir između Engleza i Škota, baš poput kralj Henrika - možda i više nakon što su joj poklali obitelj. Zastala je u dnu stuba i pogledala prema vrtu okupanom suncem. Stephen je stajao naslonjen na niski kameni zid i čekao je. Morala je priznati da je zgodan muškarac, a privlačnost koju je osjećala prema njemu bila je nevjerojatna. Ipak, nije mogla dopustiti da njezini osjećaji - bilo ljubav bilo mržnja - postanu važniji od interesa njezina klana. »Dobro jutro«, rekla je tiho dok mu se približavala. Gledao je u nju kao opčinjen. Kao da mu je to navika, primio je uvojak njezine kose koji joj je padao preko ramena. »Je li to škotski običaj, to da ne pokrivate kosu?« Omotao je svileni uvojak oko prstiju. »Dok žena ne postane majka, kosu drži nepokrivenom. Osim kada nosi tartan«, dodala je, promatrajući ga u očekivanju komentara ili geste kojom bi pokazao kako zna o čemu govori. »Majka«, Stephen se smiješio. »Vidjet ćemo što možemo učiniti u tom pogledu.« Pokazao je prema udaljenom dijelu vrta. »Tamo nas čekaju konji. Jeste li spremni?« Odmahnula je glavom kako bi oslobodila uvojak kose. »Škotkinje su uvijek spremne na jahanje.« Zadigla je duge suknje i zakoračila ispred njega, ignorirajući njegovo hihotanje. Prekrasna crna kobila stajala je uz Stephenova riđeg pastuha. Kobila se propela, dižući noge visoko u uzbuđenju zbog slobode. Prije nego što joj je Stephen uspio pomoći, Bronwyn se uspela u sedlo. Bilo joj je teško naviknuti se na teške i debele suknje pa je već stoti put proklela engleske običaje. Bila je zahvalna što je izbjegla onaj besmisleni damski, bočni položaj jahanja koji joj je Roger uvijek sugerirao. Prije nego što je Stephen stigao uzjahati svog konja, ona je već jurila. Kobila je bila živahna, kao i Bronwyn željna slobode. Bronwyn je usmjeravala jureću životinju prema stazi koju joj je Roger pokazao. Nagnula se prema naprijed u sedlu, uživajući u vjetru koji joj je milovao lice i vrat. Iznenada je krajičkom oka primijetila kretanje. Osvrnuvši se, ugledala je Stephena kako joj se primiče. Naglas se nasmijala. Nema Engleza koji bi pobijedio Škotkinju u jahanju! Šapnula je to kobili i podbola je po boku. Kobila se sjurila kao da ima krila. Osjećaji moći i likovanja prostrujali su kroz Bronwyn. Osvrćući se preko ramena, mrštila se kad bi vidjela da joj je Stephen i dalje blizu. Staza pred njima se sužavala, postajući preuska da bi dva konja mogla jahati jedan pokraj drugoga. Ako je želi prestići, morat će skrenuti sa staze, odjahati u šumu i riskirati da mu se konj ozlijedi na nekoj od rupa ili da udari o stablo. Znala je što bi Škot učinio da mu se žena nađe na stazi, ali Englezi su bili mekušci, nedostajalo im je hrabrosti i snage. Kobila je žestoko jurila. Stephen je i dalje bio iza njih pa se Bronwyn pobjednički nasmiješila vidjevši kako je zbunjen. Tada je kobila zanjištala i uznemirila se pa je Bronwyn s teškom mukom ostala u sedlu. Stephenov pastuh, uvježban u ratu, zubima je uhvatio kobiline noge kad se dovoljno približio.

24


Bronwyn je jedva kontrolirala kobilu, proklinjući Engleza što mu je uspjelo oteti joj konja. Ova životinja nije navikla na nju i nije slušala njezine zapovijedi. Kobila je još jedanput zanjištala kad ju je pastuh opet ugrizao, a zatim se, usprkos njezinim zapovijedima, sklonila sa staze, puštajući Stephena da projuri. Pogled koji joj je uputio natjerao ju je da izgovori strašnu kletvu na gaelskom. Trznula je uzdama i povela kobilu opet prema stazi. Tijekom utrke Bronwyn ni u jednom trenutku nije dopustila kobili da uspori. Zahvaljujući svojoj nesvakidašnjoj spretnosti s konjima, uspjela je natjerati životinju u trk prema šumi, dalje od agresivnog pastuha. Kad je stigla do potoka i preskočila ga, Stephen je već bio ondje i čekao je. Već je bio sjahao pa ga je zatekla kako mirno stoji pokraj konja koji je pio vodu iz potoka. »Nije loše.« Pogledao je prema njoj i nacerio se. »Događa vam se da desnu uzdu povlačite jače od lijeve, ali uz malo vježbe, možete postati puno bolji.« Bronwynine oči kao da su isijavale plave plamenove. Vježba! Imala je vlastitog ponija u dobi od četiri godine, jahala je s ocem dok su gonili stoku kad joj je bilo osam godina. Jahala je noću, uz rijeke, po planinama, uz morsku obalu... a on kaže da joj treba vježbe! Stephen se nasmijao. »Nemojte da vas to pogađa. Ako vas tješi, najbolja ste jahačica koju sam vidio u životu. Mogli biste podučavati Engleskinje.« »Engleskinje!« jedva je prozborila. »Mogla bih podučiti svakog Engleza!« »Koliko ja vidim, Englez vas je upravo pobijedio u utrci. Sad sjašite s tog konja i pobrinite se za njega. Nemojte da se kupa u vlastitom znoju.« Sad se usuđuje govoriti joj kako treba postupati s konjem. Podrugljivo mu se nasmijala pa podigla jahački bič i nagnula se prema naprijed kako bi ga udarila. Stephen se s lakoćom izmaknuo udarcu, zatim je uhvatio za zglob i bolno ga zaokrenuo, sve dok nije ispustila bič. Bronwyn je izgubila ravnotežu zbog neočekivanog pokreta. Raskošna engleska haljina omotala joj se oko noge tako da je izgubila oslonac u stremenu pa je kliznula naprijed. Uhvatila se rukama za sedlo i gotovo zauzela stabilan položaj, kad je osjetila Stephenove ruke oko svog struka. Povukao ju je prema sebi, a ona se izmicala. Na trenutak kao da su odmjeravali snage, a Bronwyn je razbjesnilo to što je vidjela da Stephen uživa u njezinu poniženju. Igrao se njome, dopuštajući joj da pomisli kako se izvukla, da bi je zatim opet povukao dolje. Nasmijao se i jednim snažnim trzajem izvukao je iz sedla, podigavši je visoko iznad svoje glave. »Jeste li znali da vam se ta jamica na bradi jače vidi kad se naljutite?« »Jamica!« jedva je izgovorila mlatarajući nogom u pokušaju da ga udari. Budući da su joj stopala bila gotovo metar iznad tla, a jedino uporište Stephenove ruke na struku, to što je činila i nije bio najpametniji potez. Opet joj se smijao, bacio je uvis, a onda je uhvatio u naručje. Zagrlio je i dao joj zvonki poljubac u uho. »Je li s vama uvijek ovako zabavno?« smijao se. Odbijala je pogledati ga, iako ju je i dalje držao. Da joj nije zarobio ruke na bokovima, sigurno bi ga udarila. »A jeste li vi uvijek ovako drski?» odgovorila mu je protupitanjem. »Razmišljate li ikada i o čemu drugom osim o divljačkom hvatanju žena?« Naslonio je lice na njezin meki obraz. »Predivno mirišete«, pogledao ju je. »Priznajem da ste prva žena koja ovako utječe na mene, ali ste i jedina supruga koju sam ikada imao, žena koja je sasvim i potpuno moja.« Još jače se ukočila u njegovu naručju, iako je mislila da ne može biti ukočenija. »To je sve što vama žena znači? Nešto što posjedujete?« Nasmiješio se, kimnuo i opet je posjeo, ostavivši ruke na njezinim ramenima. »Naravno. Zar žene vrijede više od toga? Dajte, počupajte malo trave i očistite tog konja.« Zahvalno se okrenula od njega. Nisu razgovarali dok su osedlavali konje i četkali ih. Stephen nije ni pokušao pomoći joj oko teškog sedla. Tako joj je želio udovoljiti jer je znao da bi ga odbila. Možda jest žena, ali nije nimalo bespomoćna, kako se njemu možda činilo.

25


Kad su životinje bile zbrinute, opet ga je pogledala. »Barem o konjima nešto znate«, rekao je. Nasmijao se na njezin izraz lica, a zatim joj se približio. Pomilovao joj je ruku i uozbiljio se. »Molim vas, nemojte opet počinjati s tim«, viknula je i okrenula se od njega. »Razmišljate li ikada i o čemu drugom?« Oči su mu zasjale. »Ne kad ste vi u. blizini. Mislim da ste me začarali. Predložio bih vam još nešto, ali vas je i moj posljednji prijedlog prilično naljutio.« Sjetivši se scene u vrtu, Bronwyn se počela osvrtati oko sebe. Rab je tiho lajao pokraj potoka. Bilo je neobično što nije pokušao napasti Stephena dok ju je dodirivao. Kad god bi Roger bio u blizini, pas bi i dalje režao. »Gdje su vaši ljudi?« »Kod sir Thomasa, pretpostavljam.« »Zar vas ne bi trebali štititi? Što je s mojim Škotima? Zar ne znate da ih ima u šumi i da čekaju priliku da me spase?« Stephen ju je uhvatio za ruku i poveo je prema obližnjim stijenama. Pokušala se osloboditi, ali nije joj dopustio. Povukao ju je da sjedne pokraj njega, a zatim se ispružio, prekriživši ruke iza glave. Očito je njezina pitanja smatrao nevažnima pa nije na njih odgovorio. Umjesto toga, podigao je pogled prema drveću i vedrom plavom nebu. »Zašto vas je otac imenovao vlastelinkom svoga klana?« Bronwyn ga je gledala nekoliko trenutaka, a potom se nasmiješila. To je bilo ono što je željela, razgovor o najvažnijoj temi na svijetu - o njezinu narodu. »Trebala sam se udati za jednog od trojice njegovih ljudi - svaki od njih bio bi odličan vođa. Ali nijedan nije bio odgovarajućeg porijekla da bi postao vođom. Tako je otac odlučio mene imenovati nasljednicom klana MacArran kako bih mogla izabrati jednog od tih muškaraca.« »A ta trojica, što je bilo s njima?« »Englezi su ih ubili zajedno s mojim ocem!« Stephenova jedina reakcija bile su jedva primjerno odignute obrve. »I sada će muškarac koji se oženi vama postati nasljednik?« »Ja sam nasljednica klana MacArran«, odlučno je izjavila i počela ustajati. Zgrabio ju je za ruku i povukao je natrag. »Kad biste se barem prestali ljutiti na mene na dulje od nekoliko sekundi! Kako da vas shvatim ako stalno bježite?« »Ne bježim od vas!« Oslobodila je ruku jer ju je počeo ljubiti u vrhove prstiju. Bronwyn se prisilila ignorirati osjete koji su joj strujali uz ruku sve do ušne školjke. Stephen je uzdahnuo pa se opet ispružio. »Bojim se da ne mogu istovremeno gledati vas i voditi bilo kakav razgovor.« Zastao je. »Zasigurno je vaš otac imao drugih krvnih srodnika koje je mogao postaviti za nasljednike.« Bronwyn se pokušavala umiriti. Znala je točno što taj glupi Englez želi reći. Sigurno misli da je ikakav muškarac bolji izbor od žene. Nije ni spomenula starijeg brata Daveyja. »Škoti vjeruju da su žene pametne i snažne. Od žena ne očekuju da im samo rađaju djecu.« Stephen se na to nacerio, a Bronwyn je zamišljala kako mu razbija glavu velikim kamenom. Nasmiješila se na tu pomisao. Kao da joj je pročitao misli, Rab je podigao svoju krupnu glavu i pogledao ih. Stephen kao da nije bio svjestan njezina raspoloženja. »Koje bi bile moje dužnosti nasljednika klana?« Stisnula je zube pokušavajući zadržati strpljenje. »Ja sam MacArran i moj narod odgovara meni. Prije nego što vam se pokore, moraju vas prihvatiti.«

26


»Prihvatiti me?« upitao je i okrenuo se prema njoj, ali pogled na njezine grudi u izrezu prošivenom perlama omeo ga je toliko da je morao odvratiti pogled kako bi se pribrao. »Mislim da je veće pitanje hoću li ja prihvatiti njih.« »Sada ste zvučali kao pravi Englez!« podrugljivo se nasmijala. »Mislite da vas vaše porijeklo stavlja iznad svih. Mislite da su vaši običaji i ideje bolji od jadnih škotskih. Sasvim sigurno smatrate da smo, za razliku od vas, okrutni i divlji. Ali mi ne zarobljavamo vaše žene i ne prisiljavamo ih da se udaju za Škote, iako bi im bili bolji muževi od Engleza.« Stephen se nije uvrijedio zbog njezina ispada. Samo je slegnuo ramenima. »Siguran sam da svatko misli najbolje o svojoj domovini. Da budem iskren, znam vrlo malo o Škotskoj i Škotima. Proveo sam malo vremena u škotskoj nizini, ali mislim da je tamo drugačije nego na Visoravni.« »Tamošnji su ljudi više Englezi nego Škoti!« Kratko je šutio. »Čini mi se da položaj vođe klana... ispričavam se,« rekao je vidno zabavljen, »položaj muža vlastelinke klana, donosi određene odgovornosti. Što moram učiniti da bi me prihvatili?« Bronwyn je opustila ramena. Dok je Stephenov pogled bio usmjeren na nešto drugo, mogla je uživati gledajući ga. Bio je vrlo visok, viši od većine muškaraca koje je poznavala. Njegovo dugačko tijelo ležalo je ispruženo pokraj nje, a ona je itekako bila svjesna njegove blizine. Bez obzira na sve što je rekla, željela je sjediti pokraj njega, uživala je gledati ga, njegove snažne noge, široka prsa, tamnoplave kovrče oko ovratnika, Sviđalo joj se što se odijevao jednostavno, a ne kitnjasto kao mnogi Englezi. Pitala se kako bi izgledao u škotskom tartanu, nogu golih od polovice bedara do ispod koljena. »Morali biste se odijevati kao Škot«, rekla je tiho. »Ljudi će vas uvijek doživljavati kao neprijatelja ako ne budete nosili našu odjeću.« Stephen se namrštio. »Želite reći ako ne budem trčao naokolo golih nogu? Čujem da na Visoravni zna biti prilično hladno.« »Naravno, ako niste dovoljno muško...« zaustavio ju je njegov oholi pogled. »Što još?« »Morate postati MacArran i biti MacArran. Klan MacGregor bit će vam neprijatelj, a vi ćete se zvati MacArran. Morate... « »Što?« Stephen je uzviknuo dok je ustajao i nadvio se nad njom. »Da mijenjam svoje ime! Želite reći da ja, muškarac, trebam uzeti ženino prezime?« Okrenuo se od nje. »To je najveća glupost koju sam ikada čuo. Znate li vi tko sam ja? Ja sam Montgomery! Montgomeryjevi su odoljeli stotinama ratova i mnogim kraljevima. Druge obitelji su bile i nestale, ali Montgomeryjevi su preživjeli. Moja obitelj posjeduje istu zemlju već više od stotinu godina.« Okrenuo se od nje i provukao ruku kroz kosu. »A sada vi očekujete od mene da se odreknem prezimena Montgomery i uzmem ženino?« Zastao je i zahihotao se. »Braća bi me ismijavala do kraja života kad bih uopće razmotrio takvo što.« Bronwyn je polako ustala, puštajući da se njegove riječi slegnu. »Imate braću da održe vaše obiteljsko prezime. Znate li što bi se dogodilo da kući dovedem Engleza koji se neće ni potruditi razumjeti naše običaje? Najprije bi ga moji ljudi ubili, zatim bih trebala izabrati novog muža. Znate li vi kakve probleme bi to stvorilo? Ima mnogo mladića koji bi se htjeli oženiti mnome. Oni bi se borili.« »Tako dakle! Ja bih trebao odustati od svog imena tako da vi možete vladati svojim ljudima? A što ako me i dalje ne budu prihvaćali? Možda da tada obojim kosu ili odrežem ruku da im udovoljim? Ne! Ili će me slušati ili će vidjeti ovo!« Brzo je izvukao dugački mač iz korica na boku. Bronwyn ga je gledala. Govorio je o ubijanju njezina naroda, njezinih prijatelja, rođaka, ljudi čiji su životi ovisili o njoj. Ne može se vratiti u Škotsku s tim luđakom. »Ne mogu se udati za vas«, tiho je rekla, ozbiljna pogleda.

27


»Mislim da nemate izbora«, izjavio je Stephen, vraćajući mač u korice. Nije se želio tako naljutiti, ali ovoj ženi treba odmah pokazati tko je glavni, kao i Škotima koje ona naziva svojim narodom. »Ja sam Englez«, tiho je rekao, »i ostat ću Englez kamo god pošao. To morate razumjeti jer, koliko vidim, ne želite mijenjati ništa u škotskim običajima.« Bronwyn je osjećala hladnoću unatoč toplini jesenskog dana. »To nije isto. Vi ćete živjeti s mojim narodom, iz dana u dana, iz godine u godinu. Zar ne shvaćate da vas oni ne mogu prihvatiti dok se šepirite u finoj engleskoj odjeći sa svojim starim engleskim prezimenom? Svaki put kad vas vide, sjetit će se svoje djece koju su Englezi ubili, sjetit će se mog oca kojeg su ubili dok je još bio mlad čovjek.« Njezin vapaj dopro je do Stephena. »Nosit ću škotsku odjeću, pristajem na to.« Najednom je divljački bijes zamijenio hladnoću koju je Bronwyn osjećala. »Znači, pristajete nositi plašt i žutu suknju. Očito vam se sviđa ideja da Škotkinjama pokazujete svoje krasne snažne noge.« Stephenova usta u čudu su se otvorila, a onda se počeo smijati tako jako da se činilo da će mu se lice prepoloviti. »Nije mi to palo na pamet, ali drago mi je da vama jest.« Ispružio je nogu i zategnuo mišiće na bedru. »Mislite li da će vaše žene dijeliti vaše mišljenje?« Oči su mu blistale. »Hoćete li biti ljubomorni?« Bronwyn je bila zaprepaštena. Ovaj čovjek ni na trenutak ne može biti ozbiljan. Zadirkivao ju je i ismijavao je dok je govorila o životu i smrti. Podigla je suknje i zaputila se prema potoku. »Bronwyn!« zazivao ju je Stephen. »Čekajte! Nisam želio omalovažavati ono o čemu ste govorili.« Istog trenutka shvatio je svoju pogrešku. Uhvatio ju je za zglob i okrenuo je prema sebi. »Molim vas«, preklinjao je, a oči su mu otkrivale dušu. »Nisam vas želio uvrijediti. Ali tako ste prekrasni da ne mogu razmišljati. Kad vam pogledam kosu, želim je dodirnuti. Želim vam ljubiti oči. Ta prokleta haljina toliko je otvorena da se čini da će spasti i to me izluđuje. Kako da govorim o ozbiljnim temama i razmiricama između Škota i Engleza?« »Razmiricama!« gotovo da je pljunula. »To je više slično ratu!« »Rat, što god«, rekao je, gledajući joj u grudi i milujući joj ruku. »Bože, ne mogu vam biti tako blizu ako vas ne mogu imati. U ovom stanju sam već tako dugo da me boli.« Protiv svoje volje spustila je pogled, a zatim pocrvenjela. Stephen se smješkao, kapaka napola spuštenih, iskusnim osmijehom. Iskrivila je usta i zarežala na njega. Taj lakomisleni čovjek očito misli da joj, kao i njemu, nedostaje karaktera. Pokušala se osloboditi njegovih gladnih ruku, a kad je nije htio pustiti, uprla se svom snagom da ga odgurne od sebe. Stephen se nije ni pomaknuo, a ona je zbog naglog pokreta izgubila ravnotežu. Nije bila ni svjesna da stoji tako blizu potoka. Pala je unatrag, mahnito se pokušavajući uhvatiti za nešto. Stephen je pružio ruku ne bi li je uhvatio, ali kako ju je dodirnuo za zglob, tako ga je ona udarila. Slegnuo je ramenima i odmaknuo se, znajući da će Bronwyn pasti u vodu i smočiti ga ako se ne udalji. Voda u potoku bila je poput one što teče škotskim planinama. Tako je bila hladna. Bronwyn je pala na stražnjicu, a teška vunena haljina počela se natapati ledenom vodom kao da je jedva dočekala. Kratko je ostala tako sjediti, pomalo zbunjena, a onda je pogledala Stephena. Cerio se dok je kap ledene vode klizila niz njezin nos. Rab je stajao uz Stephena, lajao na nju i veselo mahao repom, shvativši sve kao igru. »Smijem li vam pomoći?« veselo je upitao Stephen. Bronwyn je maknula mokri crni uvojak s obraza. Zubi samo što joj nisu počeli cvokotati, ali prije bi ih iščupala nego dopustila da on to vidi. »Ne, hvala«, rekla je, trudeći se zvučati graciozno. Osvrnula se oko sebe u potrazi za nečim što bi joj pomoglo da se osovi, ali nije bilo ničega, osim jednog kamena nekoliko koraka dalje, ali morala bi puzati da ga dohvati. Ne dolazi u obzir da puže pred njim! »Dođi, Rab!« zapovjedila je, a veliki se pas brzo našao u vodi pokraj svoje gospodarice. 28


Bronwyn je obrisala obraze, izbjegavajući pogled na Stephenovo nacereno lice. Stavila je ruke Rabu na leđa i počela se dizati. Vunena haljina bila je preteška i dok je bila suha, a u ovakvoj, natopljenoj vodom, bilo je nemoguće pomaknuti se. Osim toga, kamenje pod njezinim nogama bilo je sklisko. Uspjela je ustati u polučučanj, za to joj je trebalo nekoliko minuta, a onda se poskliznula i noge su joj poletjele. Rab je poskočio kad je opet pala, ovaj put na leđa, a lice joj je potonule pod vodu. Izronila je dašćući. Prvi zvuk koji je čula bio je Stephenov smijeh. Osjetila se izdanom kad je začula Raba kako laje na način koji je zvučao kao pseći smijeh. »Prokleti bili, obojica!« prosiktala je i zgrabila hladnu, obješenu, neprijateljsku suknju. Stephen je s neodobravanjem zatresao glavom, a potom ušao u potok. Prije nego što je uspjela progovoriti, sagnuo se i uzeo je u naručje. U tom bi trenutku dala sve na svijetu da se mogla osloboditi i povući ga za sobom u vodu, ali bio je dovoljno stabilan. Kad se sagnuo da je podigne, nije savio noge u koljenima, već samo leđa, tako da se praktički nije ni smočio. »Želim da me spustite«, rekla je pokušavajući zvučati dostojanstveno. Stephen je slegnuo jednim ramenom, a potom je ispustio iz ruku. Kako bi izbjegla ponovni pad u ledenu vodu, refleksno je zamahnula rukama i objesila se oko njegova vrata. »To je mnogo bolje!« nasmijao se i primaknuo je k sebi tako snažno da više nije mogla pomaknuti ruke. Iskoračio je na obalu s njom u rukama, a potom se zaustavio, ne puštajući je. »Mislim da nikada nisam vidio ženu plavih očiju i crne kose«, prošaptao je, pogledom proždirući njezino lice. »I ne znate koliko žalim što sam propustio vjenčanje.« Znala je zbog čega točno žali, a njegovi razlozi nisu joj nimalo popravili raspoloženje. »Hladno mi je. Molim vas, spustite me«, rekla je ravnodušno. »Ja bih vas mogao zagrijati«, rekao je, primičući svoje usne njezinu uhu. Bronwyn je osjetila trnce kako joj jure niz ruku, trnce koji nisu imali veze s mokrom haljinom na njoj. »Molim vas, pustite me«, nježno je rekla. Stephen je brzo podigao glavu i zabrinuto je pogledao. »Hladno vam je? Skinite tu haljinu i ogrnite se mojim ogrtačem. Da zapalim vatru?« »Više bih voljela da me pustite i da odjašemo natrag kući.« Oklijevajući, Stephen ju je spustio. »Tresete se«, rekao je dok je dlanovima prelazio duž njezinih ruku. »Razboljet ćete se ako ne skinete tu haljinu.« Okrenula se od njega. Natopljena haljina omotala joj se oko nogu, dok su joj rukavi povlačili ruke. Stephen je zgroženo gledao u haljinu. »Ta prokletinja toliko je teška da jedva možete hodati u njoj. Nikada neću razumjeti zašto žene nose takve stvari. Toliko je teška da ne znam može li je konj nositi.« Bronwyn je uspravila ramena, iako je haljina prijetila da će ih opet povući dolje svojom težinom. »Žene! Vi Englezi namećete takvu modu svojim ženama. To je vaš pokušaj da ih obuzdate jer niste pravi muškarci koji se znaju nositi sa slobodnim ženama. Dala sam sašiti ovu haljinu zato da ne sramotim klan. Englezi prečesto sude o ljudima na temelju njihove odjeće.« Ispružila je komad tkanine. »Znate koliko me ova stvar koštala? Mogla sam kupiti sto grla stoke za taj novac. A vi ste je sad uništili.« »Ja? Vaša tvrdoglavost ju je uništila. Evo, kao i sada. Stojite tu i drhtite jer ćete se radije smrznuti nego učiniti ono što ja kažem.« Podrugljivo mu se nasmiješila. »Barem niste sasvim glupi. Nešto ipak razumijete.« Stephen se hihotao. »Razumijem ja mnogo više nego što mislite.« Skinuo je ogrtač i pružio joj ga. »Ako me se toliko bojite, pođite u šumu i presvucite se.«

29


»Bojim!« Bronwyn je frknula i ignorirala ponuđeni ogrtač. Hodala je polako, gazeći po suknji prema sedlu koje je stajalo na tlu. Izvukla je tartan iz torbe na sedlu. Nije se ni potrudila pogledati Stephena prije nego što se zaputila u šumu. Rab ju je slijedio. Prilično se namučila s kopčicama na leđima. Kad je stigla do posljednje, koža joj je već gotovo poplavjela. Divljački je povukla haljinu preko ramena i otrgnula i posljednje kopčice. Pustila je da haljina padne na hrpu oko njezinih nogu. Tanki lan njezine potkošulje i nekoć kruta podsuknja poprimile su ružičastu boju od tamnocrvene vune. Maštala je o tome da se riješi i donjeg rublja, ali nije se usuđivala dok je u blizini netko poput Stephena Montgomeryja. Na tu se pomisao osvrnula oko sebe kako bi se uvjerila da je ne špijunira, a zatim podigla podsuknju i skinula svilene čarape. Kad je skinula sve ono što se usudila skinuti, umotala se u deku i vratila se do potoka. Stephen nije bio tamo. »Mene tražite?« Začula ga je iza sebe. Kad se okrenula, cerio se i gledao u mokru haljinu koju je nosila na ramenu. Bilo je očito da se skrio i promatrao je kako se svlači. Gledala ga je ledenim pogledom. »Mislite da ste pobijedili, zar ne? Toliko ste uvjereni da ću vam uskoro pasti pred noge da se već sada ponašate kao da sam vaša igračka. Ja nisam igračka, i još važnije, nisam vaša. Unatoč toj vašoj engleskoj taštini, ja sam Škotkinja i imam određenu moć.« Okrenula se prema mjestu gdje je crna kobila bila vezana, potom se opet okrenula prema njemu. »Iskoristit ću moć koju imam.« Ne obazirući se na njegovu prisutnost, povukla je tartan sve do koljena, uhvatila kobilu za grivu i popela joj se na leđa. Potjerala ju je u trk i projurila pokraj Stephena. Nije ju pokušao zaustaviti, samo je uzjahao pastuha i krenuo za njom. Poslije će nekoga poslati po sedla. Put prema kući je potrajao, a stalno udaranje o oštru pastuhovu kralježnicu činilo se kao kazna za njegovo ponašanje. Ona je ponosna žena, a on se loše ponio prema njoj. Bilo je to zbog njezina utjecaja na njega. Kad bi je pogledao, nije mogao razmišljati. Kad bi mu se obratila, samo bi razmišljao o tome kako je odvodi u krevet. Mislio je kako će poslije, kad se vjenčaju i podijele postelju, možda moći gledati u nju, a da mu krv odmah ne uzavre. Bronwyn je stajala pred zrcalom u sobi. Osjećala se mnogo bolje poslije vruće kupke i malo vremena za razmišljanje. Stephen Montgomery nije dobar izbor za muža. Ako bude mučio njezin narod onako kako je mučio nju, odmah će biti ubijen, a Englezi će se sjatiti na njih. Ne može se udati za čovjeka koji će zasigurno izazvati rat i razdor u njezinu klanu. Opet je popravila frizuru. Podigla je kosu iznad čela, a ostatak je pustila da slobodno pada niz leđa. Sluškinja joj je donijela svježe ubrane jesenske ivančice, a Bronwyn ih je splela u vijenac oko glave. Nosila je haljinu od smaragdnozelene svile. Dugački rukavi obrubljeni vjeveričjim krznom isticali su sivu svilu koju je otkrivao prednji dio zvonolike suknje. »Želim izgledati najbolje što mogu«, rekla je Bronwyn, gledajući u Morag u zrcalu. Morag je frknula. »Nadala sam se da se uređuješ za sir Stephena, ali čini se da nije tako.« »Nikad se neću uređivati za njega!« »Koliko ja vidim, on te ionako samo želi svuć'«, promrmljala je Morag. Bronwyn se nije ni potrudila odgovoriti na tu primjedbu niti je željela dopustiti da se uzruja. Ono što se spremala učiniti utjecat će na živote stotina ljudi i nije mogla upuštati se u to dok je ljuta. Sir Thomas ju je čekao u knjižnici. Osmijeh kojim ju je dočekao bio je srdačan, ali suzdržan. Od sveg je srca želio što prije se riješiti te ljepotice kako bi se njegovi ljudi prestali prepirati zbog nje.

30


Kad je Bronwyn sjela, odbila je ponuđenu čašu vina i počela. Znala je da se ne može udati za Stephena jer on neće prihvatiti škotske običaje. Ipak, planirala je sir Thomasu dati drugačije objašnjenje i poslužiti se lukavstvom, na engleski način. »Ali, draga moja,« rekao je ogorčeno, »Stephena je odabrao kraj Henrik.« Bronwyn je spustila glavu, izgledajući pokorno i stidljivo. »Da, i voljna sam prihvatiti muža kojega mi je odredio engleski kralj, ali ja sam nasljednica klana MacArran, a Stephen Montgomery je jedva vitez. Imala bih problema sa svojim narodom kad bih se udala za njega.« »A smatrate da bi vaš narod prihvatio lorda Rogera?« »On je lord, nakon nedavne bratove smrti, što je puno bliže mom rangu vođe.« Sir Thomas se namrštio. Bio je prestar za takve stvari. Proklinjao je Škote što su uopće dopuštali ženama da samostalno razmišljaju. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da Jamie MacArran nije svoju kćer imenovao nasljednicom. Otišao je do vrata i naložio čuvaru da mu dovedu Rogera i Stephena. Kad su mladići stigli, posjeo ih je pokraj gospe Bronwyn, svakog s jedne strane, i uputio ih u njezin plan. Pažljivo im je promatrao lica. Vidio je kako su Rogerove oči zasjale i okrenuo se od njega. Stephen je tiho sjedio, a samo je jedva vidljiva sjena u njegovu pogledu odavala da je čuo sir Thomasa. Bronwyn se nije ni pomaknula. Zelena boja njezine haljine još više joj je isticala oči, a zbog ivančica u kosi doimala se poput slatkog nevinašca. Roger je prvi progovorio kad je sir Thomas završio. »Gospa Bronwyn je u pravu. Njezina se titula mora uvažiti.« Stephenove oči su bljesnule. »Naravno da tako mislite kad se planirate itekako okoristiti takvom odlukom.« Okrenuo se sir Thomasu. »Kralju je trebala cijela godina da mi odabere mladenku. Želio je nagraditi moju obitelj što mu je pomogla štititi granicu sa Škotskom.« Bronwyn se ustobočila na njegove riječi. »Ubijati i silovati, to ste željeli reći!« »Mislio sam ono što sam rekao - štititi. Mi smo rijetko ubijali.« Pogled mu se spustio na njezine grudi, a glas mu se utišao. »A ne znam ni za kakva silovanja.« Bronwyn je ustala. »Sir Thomas, vi ste bili na Visoravni.« Pravila se da ne primjećuje kako se stresao od neugodnih sjećanja. »Moj narod bit će obeščašćen ako im za vođu dovedem nekoga tko je samo vitez. Kralj Henrik želi mir. Ovaj čovjek,« pokazala je na Stephena, »stvorit ćce još više problema čim kroči na našu zemlju.« Stephen se smijao dok joj je prilazio s leđa i odlučno je obujmio oko struka. Čvrsto ju je priljubio uz sebe. »Tu se ne radi o diplomaciji, samo o ženskom bijesu. Pozvao sam je da pođe sa mnom u krevet prije vjenčanja, a ona se na to uvrijedila.« Sir Thomas se nasmiješio s olakšanjem. Zaustio je da će nešto reći. Roger je iskoračio. »Prosvjedujem! Gospa Bronwyn nije žena čije želje možete samo tako zanemariti.« Okrenuo se Stephenu. »Zar se bojite riskirati da je izgubite?« Stephen je podignuo obrvu. »Montgomeryjevi nikad nisu bili kukavice. Na što točno mislite?« »Gospodo! Molim vas!« sir Thomas blago je podignuo glas. »Kralj Henrik poslao je gospu Bronwyn ovamo radi vjenčanja, to bi trebao biti sretan događaj.« Bronwyn se otimala iz Stephenova stiska. »Sretan događaj! Kako možete izgovoriti te riječi kad se moram udati za ovog pohlepnog, nepodnošljivog gada? Kunem se da ću ga prvom prilikom ubiti u snu. « Stephen joj se smješkao. »Samo neka to bude nakon prve bračne noći i bit ću zadovoljan.« Bronwyn mu se podrugljivo smijala. »Gospo Bronwyn!« oštro je rekao sir Thomas. »Možete li nas ostaviti? « Duboko je uzdahnula. Rekla je ono što je željela reći i sada može ići jer više ne može podnijeti Stephenovu blizinu. Ženstveno je podigla suknje i napustila prostoriju. 31


»Stephen«, počeo je sir Thomas. »Ne želim da zbog mene završiš mrtav.« »Ne bojim se riječi te žene.« Sir Thomas se namrštio. »Govoriš to jer ne znaš. Nikada nisi bio na Visoravni. Ondje nema vlasti i zakona, ne kao kod nas. Vođe upravljaju klanovima, a nitko ne upravlja vođama. Gospa Bronwyn samo se treba požaliti da je nezadovoljna i svaki će muškarac, ili žena, kad ih već spominjemo, odmah biti spreman oduzeti ti život.« »Voljan sam riskirati.« Sir Thomas je iskoračio i položio ruku na Stephenovo rame. »Poznavao sam ti oca i znam da ne bi želio da mu pošaljem sina u sigurnu smrt.« Stephen se izmaknuo od prijateljske ruke. Lice mu je prekrio bijes. »Želim tu ženu! Nemate prava oduzeti mi je.« Okrenuo se prema Rogeru koji se smijuljio. »Kad se sretnemo na bojnom polju, vidjet ćemo tko je bolji vođa.« »Dogovoreno!« »Ne«, mrmljao je sir Thomas, ali znao je da nema koristi. Tim mladićima uzavrela je krv. Teško je uzdahnuo. »Ostavite me, obojica. Dogovorite borbu. Ne želim imati ništa s tim.«

32


ČETVRTO POGLAVLJE

Stephen je stajao uz svoga pastuha, od glave do pete pokriven oklopom. ok su se zrake sunca odbijale od metala. Težina ga je pritiskala, ali odavno je naučio nositi se s tim. »Gospodaru«, rekao je njegov sluga. »Sunce će vam bliještati u oči.« Stephen je samo kimnuo. Bio je itekako svjestan te činjenice. »Pustimo Chatworthu tu prednost. Trebat će mu.« Mladić se nasmiješio, ponosan na svoga gospodara. Trebalo je dosta vremena da se sir Stephen odjene u slojeve postavljenog pamuka i kože ispod metalnih ploča. Stephen je s lakoćom uzjahao konja, a zatim se prignuo da bi od sluge uzeo koplje i štit. Nije se potrudio pogledati udesno. Znao je da ondje stoji Bronwyn, lica blijeda poput njezine haljine boje slonovače protkane zlaćanim nitima. Nije ga nimalo ohrabrivala činjenica da će ga promatrati žena i možda svjedočiti njegovu porazu ili čak smrti. Namjestio je dugačko drveno koplje ispred štita. Od sinoć nije razgovarao s Rogerom, a sir Thomas se držao onoga što je rekao; nije želio imati ništa s borbom. Nisu odredili nikakva pravila. Bit će to viteška borba u kojoj će pobjednik biti onaj koji dulje ostane na konju. Stephenov ratni konj, krupni crni pastuh gustih dlaka na nogama. nestrpljivo se propeo. Takva se životinja uzgajala radi snage i izdržljivosti. a ne radi brzine. Stephena su okružili njegovi ljudi, a zatim su se počeli povlačiti kad se pojavio Roger na kraju polja prekrivenog pijeskom. Po sredini polja bila je dignuta niska drvena ograda. Stephen je spustio pokrov na kacigi, ostavljajući samo prorez za oči, dok mu je ostatak glave bio potpuno prekriven. Jedan mladić podigao je zastavu, a kad ju je opet spustio, dvojica plemića krenula su jedan na drugoga podignutih kopalja. To nije bio test brzine, nego snage. Samo je muškarac u vrhunskoj formi mogao izdržati težinu štita i koplja. Stephen je jakim bedrima snažno stisnuo konja kad je Rogerovo koplje udarilo posred njegova oklopa. Koplje je puklo od udarca, a isto se dogodilo i sa Stephenovim. Stephen je potjerao konja natrag prema svom dijelu polja. »Dobar je, gospodaru«, rekao je jedan od Stephenovih ljudi dok mu je dodavao novo koplje. »Ovaj put pazite na vrh. Mislim da će pokušati zabiti koplje ispod štita.« Stephen je kratko kimnuo i opet zatvorio kacigu. Zastava je bila spuštena, najavljujući novi krug borbe. Trebao je samo protivnika srušiti s konja i, prema pravilima viteške borbe, time bi pobijedio. Kad je Roger opet napao, Stephen je spustio štit i uspješno se obranio od udarca. Odbijen unatrag, Roger nije primijetio Stephenovo koplje kako ga udara sa strane. Zaljuljao se u sedlu i gotovo pao od siline udarca, ali uspio je ostati na konju. »Ošamućen je«, rekao je jedan od ljudi sa strane. »Udarite ga opet i past će.« Stephen je opet kimnuo i spustio poklopac kacige. Roger se toliko usredotočio na napad da se nije snašao u obrani. Kako je navalio kopljem, tako ga je Stephen opet pogodio, ovaj put mnogo jače nego prije. Roger je pao unatrag pa sa strane, prizemljivši podno nogu Stephenova konja. Stephen je bacio kratak pogled prema protivniku koji je ležao u prašini, a zatim pogledao u Bronwyn. Ali Roger Chatworth nije bio čovjek kojem treba okretati leđa. Zgrabio je buzdovan sa sedla svoga konja i potrčao držeći ga u zraku. »Stephen!« netko je vrisnuo.

33


Stephen se instinktivno okrenuo, ali nije bio dovoljno brz. Rogerov buzdovan udario ga je posred lijevog bedra. Metalni oklop se udubio i zabio mu se u meso. Zbog neočekivanog napada izgubio je ravnotežu i pao s pastuha, hvatajući se za uzde. Tek što se uspravio, već je vidio Rogera kako ide prema njemu, spreman da ga opet napadne. Otkotrljao se uz škripu oklopa. Uspio je zamahnuti svojim buzdovanom baš kada je Rogerov udario u njegovo rame. Urliknuo je i udario Rogera. Kako se Roger počeo spoticati, Stephen je krenuo za njim. Želio je dobiti ovu borbu. Drugim udarcem, kojim je dohvatio Rogerovo desno rame, srušio ga je na tlo. Oklopi su mogli zaštititi tijelo od otvorenih rana, ali silina udaraca bila je zastrašujuća. Roger je samo ležao. Bilo je jasno da je omamljen. Stephen je spustio mač, opkoračio Rogera u razini ramena i otvorio mu vizir na kacigi. Zatim je, objema rukama na balčaku, podignuo mač iznad njega. Roger je bijesno gledao u svog protivnika. »Ubijte me i završite s tim! Ja bih vas ubio.« Stephen je gledao u njega. »Pobijedio sam. To mi je dovoljno.« Zakoračio je pokraj Rogerova izmučenog tijela i skinuo rukavicu. Ispružio je dlan i ponudio ruku nepomičnom protivniku. »Vrijeđate me!« Roger je siktao, podižući glavu i pljujući na ponuđenu ruku. »To ću upamtiti.« Stephen je obrisao dlan o štit. »Neću ni ja zaboraviti.« Vratio je mač u korice i okrenuo se. Hodao je ravno prema Bronwyn koja je stajala uz Morag. Držala se kruto dok joj je prilazio. Zaustavio se pred njom, spustio kacigu i dodao je Morag. Bronwyn je ustuknula korak. »Nećete mi opet pobjeći«, rekao je dok ju je rukom s koje je skinuo rukavicu hvatao za nadlakticu. Povukao ju je k sebi rukom u kojoj je bilo više snage nego u cijelom njezinu tijelu. Njezino meko tijelo prislonio je uz metal svoga oklopa. Zbog hladnoće i tvrdoće oklopa Bronwyn je ostajala bez daha. Hladan dodir metala spustio joj se na leđa kad su je opkolile njegove ruke. »Sad si moja«, mrmljao je Stephen dok su njegove usne dodirivale njezine. To nije bilo prvi put da je Bronwyn poljubila muškarca. Pamtila je nekoliko ukradenih trenutaka na livadama dok je čuvala stoku. Ali nikad nije doživjela ništa slično ovom poljupcu. Bio je nježan i sladak, a u isto vrijeme uzimao od nje ono što nikad nikom nije dala. Njegova su se usta igrala njezinima, dodirujući ih, izazivajući i prisvajajući. Izdigla se na prste da bi mu bila bliže, nagnuvši glavu. Osjetila je kako želi da razmakne usne pa je to i učinila. Ledeno-vrući vršak njegova jezika na njezinu poslao joj je nježne trnce niz leđa. Tijelo joj se posve opustilo u njegovim rukama, a kako bi odmaknula glavu, on bi joj se primaknuo, zarobivši je jače od okova. Naglo je prekinuo poljubac i odmaknuo se, a kad je Bronwyn otvorila oči, gledao je u nju drsko se cereći. Tek je tada postala svjesna da je potpuno prepuštena njegovu stisku, da se zbog njegova poljupca potpuno opustila u njegovim rukama. Uspravila se, uspostavljajući ravnotežu. Stephen se smiješio. »Moja si i više nego što misliš.« Pustio ju je i gurnuo prema Morag. »Idi i pripremi se za naše vjenčanje... ako možeš toliko čekati.« Brzo se okrenula. Nije željela da on ili bilo tko drugi vidi njezino lice kako je pocrvenjelo ili suze koje samo što nisu potekle. Ono što nije postigao uvredama, postigao je poljupcem zbog kojega se gotovo rasplakala. »Šta se ti žališ?« Morag se izderala čim su se našle same u sobi. »On je krasan, zgodan mladić koji će ti postat' muž. Postigla si što si htjela i čovjek se borio za tebe. Dokazao je da je snažan i agresivan borac. Šta još hoćeš?« »Odnosi se prema meni kao prema kurvi!« »Odnosi se prema tebi kao prema ženi. Onaj drugi, onaj Roger, kad te gleda, vidi samo tvoju zemlju. Sumnjam da uopće zna da si žena.«

34


»To nije istina! On je kao... Ian!« Morag je frknula, sjetivši se mladića kojega su ubili kad mu je bilo dvadeset pet godina. »Ian ti je bio kao brat. Odrasla si s njim. Da je doživio da te oženi, vjerojatno bi osjećao krivnju kad bi te odveo u krevet. Bilo bi mu kao da spava s rođenom sestrom.« Bronwyn je napravila grimasu. »Stephen Montgomery sigurno neće osjećati krivnju. On i ne zna što ta riječ znači.« »Šta te toliko brine?« Morag je vikala pa je Rab zabrinuto zalajao. Prestala je i lice kao da joj se smekšalo. Glas joj je postao nježniji. »Brineš se zbog današnje večeri?« Bronwyn ju je pogledala s izrazom lica zbog kojega se Morag morala nasmijati. »Znači, još si djevica! Nisam znala jer te otac puštao da jašeš uokolo s mladićima.« »Znaš da je uvijek sa mnom bio netko da me štiti.« »Ponekad mladići nisu najbolji zaštitnici djevojačke čednosti.« Nasmiješila se. »A sad se prestani durit'. Čeka te nešto dobro i, ako se ne varam, taj Stephen bi mogao znat' kako ženi olakšat' prvi put.« Bronwyn je prišla prozoru. »Vjerujem da je tako. Ako je suditi prema njegovu ponašanju, odveo je u krevet polovicu engleskih žena.« Morag je gledala u Bronwynina leđa. »Misliš da će mu smetat' što nemaš iskustva?« Bronwyn se okrenula. »Nema tog Engleza koji se može nositi sa Škotkinjom!« Morag se zahihotala. »Vraća ti se boja u obraze. Sad izlazi iz te haljine i ulazi u vjenčanicu. Još je samo nekol'ko sati do crkve.« Bronwyn je opet problijedjela i rezignirano počela s dugotrajnim procesom preodijevanja. Stephen je ležao do vrata uronjen u kadu vruće vode. Noge i ramena gorjeli su mu od udaraca koje mu je nanio Roger. Oči su mu bile zatvorene kad je začuo kako se vrata otvaraju i zatvaraju. »Odlazite!« urlao je. »Kad vas zatrebam, pozvat ću vas.« »A kako ćeš me to pozvati?« odgovorio je netko veselim, poznatim glasom. Stephen je naglo otvorio oči, a sljedećeg trena već je gol grabio preko prostorije, dok se voda slijevala s njega. »Chris!« smijao se dok je grlio prijatelja. Christopher Audley kratko mu je uzvratio zagrljaj, a potom ga odgurnuo od sebe. »Smočio si me, a ne želim se još jedanput presvlačiti za tvoje vjenčanje. Nisam ga propustio, nadam se?« Stephen je opet ušao u kadu. »Sjedi ovamo da te vidim. Opet si smršavio. Francuska ti nije dobro sjela?« »Predobro mi je sjela. Žene su me iscrpile svojim zahtjevima.« Privukao je stolicu kadi. Bio je nizak, vitak i tamnokos, sitna nosa i uredno oblikovane brade. Imao je krupne smeđe oči, kao u srne. Izražajnost i toplina tih očiju itekako su mu služile u privlačenju žena. Kimnuo je pokazavši na Stephenovo rame pokriveno modricama. »Je li to nova ozljeda? Nisam znao da si nedavno ratovao.« Stephen je toplom vodom ispirao ozljedu. »Morao sam se s Rogerom Chatworthom boriti za ženu s kojom ću se vjenčati.« »Boriti?« Chris je zvučao iznenađeno. »Razgovarao sam s Gavinom prije odlaska i rekao mi je da ti je zlo od same pomisli na taj brak.« Nasmiješio se. »Vidio sam Gavinovu ženu. Ljepotica je, ali čujem da je nestašna. Sve je tamo digla na noge svojim eskapadama.« Stephen je odmahnuo rukom. »Judith je nevinašce u usporedbi s Bronwyn.« »Bronwyn je nasljednica kojom se ženiš? Gavin kaže da je ružna i debela.«

35


Stephen se zahihotao dok je sapunao noge. »Kad je vidiš, mislit ćeš da je nestvarna. Kosa joj je tako crna da se u njoj gotovo možeš ogledati. Sunce se odbija od nje. Ima plave oči i prkosnu bradu koju izboči svaki put kad joj se obratim.« »A ostalo?« Stephen je uzdahnuo. »Veličanstvena je!« Chris se nasmijao zbog načina na koji je Stephen to rekao. »Ti i Gavin ste valjda najsretnija braća na svijetu. Ali zašto si se morao boriti za nju? Mislio sam da ti ju je kralj Henrik dao.« Stephen je ustao i dohvatio ručnik koji mu je Chris dodao. »Četiri dana sam zakasnio na vjenčanje i bojim se da me Bronwyn malo... zamrzila. Ima neku apsurdnu ideju da nakon vjenčanja moram postati Škot i čak promijeniti prezime. Ne mogu biti siguran, ali sumnjam da joj je Chatworth dao naslutiti da bi on, kad bi ga prihvatila za muža, učinio sve što ona zatraži od njega.« Chris je frknuo. »I budi siguran da mu je povjerovala. Roger je uvijek znao sa ženama, ali ja mu nikad nisam vjerovao.« »Borili smo se za nju, ali kad sam ga srušio s konja, napao me sleđa buzdovanom.« »Kopile! Uvijek sam se pitao koliko je sličan bratu. Edmund je bio okrutan čovjek. Pretpostavljam da si pobijedio.« »Toliko sam se razbjesnio što me tako napao da sam ga zamalo ubio. Zapravo me molio da ga ubijem jer će, kako je rekao, smatrati uvredom ako to ne učinim.« Chris je kratko ostao zamišljen. »Postao ti je neprijatelj. To je loše.« Stephen je pošao do kreveta gdje je ležala njegova odjeća za vjenčanje. »Ne zamjeram mu što je pokušao s njom. Ona može svakog muškarca natjerati da se bori za nju.« Chris se nacerio. »Dosada se nisi tako ponašao zbog neke žene.« »Dosada nisam upoznao ženu poput Bronwyn.« Zaustavio se pa poviknuo »Uđite!« kad se začulo kucanje na vratima. Pojavila se sluškinja, sa sjajnom srebrnom haljinom prebačenom preko ispruženih ruku. Zagledala se u Stephenova gola prsa. »Što je?« pitao je. »Zašto haljina nije kod gospe Bronwyn?« Djevojčina donja usna je podrhtavala. Stephen je obukao košulju pa pružio ruke da uzme haljinu od nje. »Možeš mi reći«, tiho je rekao. »Znam da gospa Bronwyn ima oštar jezik, neću te kazniti ako točno ponoviš njezine riječi.« Djevojka je podigla pogled. »Bila je u hodniku, gospodine, kad sam je vidjela i dala joj haljinu, i oko nje je bilo nekoliko ljudi, i činilo se da joj se sviđa.« »Dobro! Nastavi!« Djevojka je počela brže govoriti. »Ali kad sam rekla da vi šaljete haljinu da je nosi na vjenčanju, bacila ju je natrag na mene. Rekla je da već ima vjenčanicu i da nikada neće odjenuti vašu. O, gospodine, bilo mi je užasno. Jako je vikala i svi ti ljudi su mi se smijali.« Stephen je uzeo haljinu i djevojci dao bakreni novčić. Chris se počeo smijati čim je djevojka izašla. »Oštar jezik, kažeš? Rekao bih da je to jezičina oštrija od britve.« Stephen je bijesno navukao prsluk. »Sad mi je zaista dosta. Vrijeme je da netko tu mladu damu nauči ponašanju.« Prebacio je haljinu preko ramena i napustio prostoriju, krupnim koracima grabeći prema velikoj dvorani. Namučio se da joj nabavi ekskluzivnu haljinu. Žalila se što joj je pri padu u potok uništena haljina pa se Stephen potrudio da joj nabavi novu, iako, naravno, time nije priznavao krivnju za to što je završila u potoku. Odjahao je u grad i pronašao srebrnu tkaninu, a zatim platio četirima ženama da probdiju noć šivajući je. Haljina je bila mekana, od najfinije vune istkane u niti tanke 36


poput vlasi, protkana srebrnim koncem. Bila je raskošna i bogata. Svjetlucala je i sjajila se čak i u mraku hodnika. Vjerojatno je vrijedila više od svih haljina koje je Bronwyn ikada posjedovala. Unatoč tome, odbila ju je nositi. Ugledala ga je čim je ušao u dvoranu. Sjedila je na pojastučenoj stolici u haljini od satena boje slonovače. Blizu nje bio je mladić koji je svirao na psaltiru. Stephen se ubacio među njih. Uputila mu je jedan nesiguran pogled, a potom se okrenula od njega. »Želim da nosite ovu haljinu«, tiho je rekao. Nije ga ni pogledala. »Imam vjenčanicu.« Netko iza Stephena tiho se zacerekao. »Opet problemi sa ženama, Stephene ?« Stephen je nekoliko trenutaka samo stajao, a onda povukao Bronwyn na noge. Nije rekao ni riječi, ali njegov mračan pogled bio je dovoljan da je spriječi da išta kaže. Prstima je obuhvatio njezin zglob i povukao je za sobom. Noge su joj se zaplitale o suknju i u jednom je trenutku zamalo pala, prije nego što je uspjela podići tkaninu jednom slobodnom rukom. Znala je da će je ako padne, Stephen nastaviti vući. Praktički ju je ugurao u njezinu praznu odaju, a zatim zalupio vratima. Haljinu je bacio na krevet. »Odjenite je!« zapovjedio je. Bronwyn se nije ni pomaknula. »Ni sada ni ikada mi nećete moći zapovijedati!« Pogled mu je bio mračan i krut. »Učinio sam sve što je bilo moguće da se iskupim za to što sam zakasnio.« »Zakasnio! Zar zaista mislite da vas zato mrzim? Zar me tako slabo poznajete da možete pomisliti kako sam toliko tašta da vas zamrzim samo zato što ste nepristojni grubijan? Željela sam da izgubite u današnjoj borbi zato što smatram da je Roger Charworth bolji izbor za moj klan. Moj narod će vas mrziti kao i ja zbog vaše arogancije, zbog toga što mislite da sve posjedujete. Čak mislite da imate pravo zapovjediti mi u kakvoj ću se haljini udati.« Stephen joj se približio, a zatim je zgrabio za čeljust, ukopavši prste u njezine obraze. »Dojadilo mi je slušati o vašem klanu, a još više mi je dojadilo slušati kako izgovarate Chatworthovo ime. Haljina je moj dar vama, ali previše ste tvrdoglavi i usijane glave da biste je prihvatili.« Pokušala je osloboditi ruku, ali nije joj uspjelo. Pojačao je stisak i suze su joj krenule na oči. »Moja ste žena«, rekao je, »i zato ćete mi se pokoriti. Ne znam ništa o vašem narodu i s njima ću se pokušati nositi tek kada dođem među njih. Ali znam kako se žene trebaju ponašati. Potrudio sam se da dobijete ovu haljinu i očekujem da je odjenete. « »Ne! Neću vam se pokoriti! Ja sam MacArran!« »Prokleti bili!« rekao je, uhvatio je za ramena i počeo je tresti. »Ovdje se ne radi o Engleskoj i Škotskoj, niti o vodstvu klana. Ovo je između nas dvoje - muškarca i žene! Odjenut ćete haljinu jer sam vaš muž i to vam zapovijedam!« Prestao ju je tresti vidjevši da njegove riječi nemaju nikakva učinka. Sagnuo se i prebacio je preko ramena. »Pustite me!« Nije se ni potrudio odgovoriti joj dok ju je bacao na krevet licem prema dolje. »Prestanite! Boli me!« »I mene je boljelo«, odgovorio joj je dok je prstima petljao po sićušnim gumbima na njezinim leđima. Zarobio ju je nogama. »Večeras ću vam pokazati ozljede koje mi je Roger nanio. Mirujte ili ću ovu prokletu haljinu rastrgati na komade.« Bronwyn se odjednom umirila. Stephen joj je uputio pogled gađenja. »Čini se da najbolje reagirate ako vam zaprijetim da ćete ostati bez nešto novca.«

37


»Moja je zemlja siromašna i ne mogu si priuštiti rasipanje kakvo viđam ovdje u Engleskoj.« Bila je tiha dok je Stephen prtljao po gumbićima. »Jutros ste se dobro borili.« Nakratko se zaustavio pa opet nastavio otkopčavati haljinu. »Sigurno vam je to bilo teško reći, posebno zato što ste se nadali da ću poginuti.« »Nisam željela ničiju smrt. Željela sam samo... « »Nemojte mi reći! Već znam što ste željeli! Rogera Charwortha.« Nastupio je čudan trenutak. Bronwyn je osjetila neobičnu povezanost sa Stephenom, kao da se poznaju godinama. Znala je da mu ne može objasniti zašto je željela Rogera. Nije da mu nije pokušala objasniti! Sad, kao da joj se sviđalo što osjeća natruhu ljubomore u njegovu glasu. Pustit će ga da misli kako pati za Rogerom. Možda je tako bolje. »Evo ga! Sad ustanite i skinite tu haljinu.« Kako se nije ni pomaknula, nagnuo se preko nje i spustio joj usne na vrat. »Nemojmo čekati do večeras.« Zbog njegovih riječi i usana na vratu, Bronwyn se itekako pokrenula. Brzo se iskotrljala ispod njega. Zgrabila je haljinu koja je počela padati. »Odjenut ću tu haljinu, ali najprije morate otići.« Stephen se zavalio na laktove. »Nemam nikakve namjere otići.« Bronwyn je zapodjenula svađu, ali ubrzo je shvatila da nema nikakve koristi. Osim toga, već ju je dvaput vidio u donjem rublju. Ovoga puta je rublje barem suho pa će manje toga biti otkriveno. Iskoračila je iz haljine i pažljivo je odložila na drvenu komodu. Stephen ju je gladno promatrao, a kad se sagnula prema srebrnoj haljini, on je zgrabio haljinu i povukao je bliže sebi, kako bi Bronwyn bila prisiljena prići mu sasvim blizu da bi došla do nje. Uspio joj je utisnuti jedan kratak poljubac u rame prije nego što se udaljila od njega. Teška srebrna tkanina bila je prekrasna pa je s divljenjem prešla rukom duž haljine prije nego što ju je prevukla preko glave. Savršeno joj je pristajala, prekrivajući njezin uzak struk, nježno padajući niz bokove. Kako ju je odjenula, tako se okrenula prema Stephenu vrlo iznenađena. Izrez nije bio dubok i četvrtast, kako je bilo uobičajeno, već jedva ispod vrata, a obrubljivala ga je nježna čipka. Stephen je slegnuo ramenima na njezinu reakciju. »Draže mi je da ono što je moje ne vide svi muškarci.« »Vaše!« dahtala je. »Planirate li i ubuduće sve birati umjesto mene? Više neću sama birati odjeću?« Namrštio se. »Znao sam da nećete dugo ostati ljubazni. Sada dođite da vas zakopčam.« »Mogu sama.« Nekoliko trenutaka promatrao ju je kako se neuspješno trudi, a zatim ju je povukao k sebi. »Hoćete li ikada shvatiti da vam ja nisam neprijatelj?« »Ali vi jeste moj neprijatelj. Englezi su neprijatelji meni i mom klanu.« Povukao ju je među svoja bedra i počeo učvršćivati sićušne gumbe. Kad je završio, okrenuo ju je prema sebi, i dalje je držeći među svojim koljenima. »Nadam se da ću vam uspjeti pokazati da sam ja više od Engleza.« Dlanovima je prešao duž njezinih ruku. »Željno čekam večer,« Bronwyn se pokušala osloboditi. Stephen je uzdahnuo i pustio je. Stao je pokraj nje i uzeo je za ruku. »Svećenik i uzvanici nas očekuju dolje.« Bronwyn je nevoljko prihvatila njegovu ruku. Dlan mu je bio suh, topao i žuljevit od godina borbi. Stephenov sluga čekao je ispred vrata, pružajući raskošni ogrtač od baršuna svojem gospodaru. Bronwyn je gledala Stephena dok je zahvaljivao mladiću koji se činio ponosan na svojega gospodara, poželjevši mu sreću i zadovoljstvo. Stephen se nasmiješio i prinio njezin dlan svojim usnama. »Sreća«, rekao je. »Mislite li da je to moguće?«

38


Odvratila je pogled i uskratila mu odgovor dok su zajedno počinjali silaziti stubama, držeći se za ruke. Osjećala je težinu srebrne haljine i svakim novim korakom postajala sve svjesnija kako taj stranac pokraj nje počinje dominirati. U dnu stuba dočekalo ih je mnoštvo, sve muškarci, sve prijatelji sir Thomasa, muškarci koji bi se borili protiv Škota. Nisu se ni potrudili prikriti prezir koji su osjećali prema njezinu narodu. S podsmijehom su komentirali kako će Stephen večeras »pokoriti« neprijatelja. Smijali su se dok su prepričavali kako im se ona suprotstavila nakon što su joj ubili oca. Govorili su kako Stephena čeka prava poslastica ako je u krevetu barem upola toliko borbena. Glavu je držala visoko, neprestano se podsjećajući na to da je MacArranica i da mora učiniti sve da njezin klan bude ponosan na nju. Englezi su sirovi hvalisavci i ona se neće spuštati na njihovu razinu odgovarajući na odvratne primjedbe. Stephenov dlan stiskao se oko njezina, a kad je podigla pogled prema njemu, iznenadila se. Držao se vrlo formalno, usta stisnutih u ravnu crtu, stegnutih čeljusti. Očekivala je da će uživati u primjedbama svojih sunarodnjaka koji su potvrđivali da je osvojio najvažniji ratni plijen. Spustio je pogled prema njoj, a oči su mu bile gotovo tužne, kao da joj se želio ispričati. Vjenčanje je brzo završilo. Zapravo i nije bilo nalik na vjenčanje. Bronwyn je stajala pred svećenikom i u tom trenutku shvatila da je sasvim sama. Kad je zamišljala svoj brak, vidjela bi škotske planine u proljeće kad se priroda budi. Okruživala bi je njezina obitelj i pripadnici njezina klana. Muž bi joj bio netko koga poznaje. Okrenula se i pogledala Stephena. Klečali su jedno pokraj drugog u malenoj kapelici u sklopu kuće sir Thomasa. Stephen je ponizno spustio glavu. Činio se dalek i nepristupačan. Gotovo ništa nije znala o njemu. Njih dvoje odrasli su u dva različita svijeta, u potpuno različitim kulturama. Oduvijek je imala prava i moć, njezin narod dolazio je k njoj po pomoć. Ovaj Englez pred njom odrastao je u društvu u kojem su žene šivale i služile muževima. A sada je ona bila osuđena na život s tim čovjekom. Već joj je dao do znanja da je smatra svojim vlasništvom, nečim što posjeduje i čime upravlja. A noćas... Mozak joj se zaustavio jer nije mogla podnijeti pomisao na ono što je čeka. Ovaj čovjek bio je stranac - potpuni stranac. Nije znala ništa o njemu. Nije znala što voli jesti, zna li čitati ili pjevati, kakva mu je obitelj. Ništa! Uskoro će s takvim čovjekom u krevetu morati podijeliti najintimnije iskustvo u životu, a svi smatraju da bi u tome trebala uživati! Stephen se okrenuo i pogledao je. Bio je svjestan da ona neprestano gleda u njega i to mu se sviđalo. Na njezinu ljupkom čelu vidio je začuđenost i zbunjenost. Pokušao ju je ohrabriti blagim osmijehom, ali odvratila je pogled i opet zatvorila oči nad sklopljenim rukama. Bronwyn se činilo da dan traje cijelu vječnost. Svi ti muškarci, uzvanici na vjenčanju, nisu se ni potrudili sakriti da ih zanima samo prva bračna noć. Sjedili su za velikim stolovima te četiri sata jeli i pili. A što su više pili, to su njihovi komentari postajali sve otvoreniji. Svakom izjavom i svakim pijanim podsmijehom sve je više rasla Bronwynina mržnja prema Englezima. Uopće im nije bilo važno što je ona žena, za njih je bila samo trofej kojega se trebalo nauživati. Kad ju je Stephen pokušao uhvatiti za ruku, ona ju je povukla, a to je izazvalo novu rundu razuzdanog smijeha. Nije gledala u Stephena, ali vidjela je da je popio dosta jakog crnog vina. Zrake sunca obasjale su prostoriju, a nekoliko pijanih muškaraca zapodjenulo je svađu i nastavilo s fizičkim obračunom. Nitko ih nije pokušao zaustaviti jer su bili previše pijani da bi izazvali ozbiljniju štetu. Bronwyn je malo jela i još manje pila. Kako se približavala noć, tako joj se utroba počela stiskati. Morag je bila u pravu - zbog toga je bila nervozna. Pokušala se podsjetiti na svoju hrabrost. Nekoliko je puta tjerala stoku u okršaju s MacGregorima. Preživjela je snježnu oluju zamotana u plašt. Sa svojim se ocem čak borila protiv Engleza. Ali nikad se ničega nije bojala kao pomisli na ono što je čeka noćas. Znala je što podrazumijeva spolni čin, ali nije znala što sve dolazi s tim.

39


Hoće li se promijeniti? Hoće li je taj Stephen Montgomery posjedovati nakon općenja, kao što se bojala? Morag joj je rekla da će to biti ugodno iskustvo, ali Bronwyn je vidjela što se događa mladim ljudima kad se zaljube. Vidjela je sretne živahne žene kako se pretvaraju u debele nezadovoljne kućanice čim se udaju. U krevetu se sigurno događaju i druge stvari osim spolnog općenja, a ona se bojala upravo tog nepoznatog. Kad joj je Morag prišla s leđa i rekla joj da se pođe pripremiti za krevet, Bronwynino lice je problijedjelo. Rukama se grčevito primila za izrezbarene lavlje glave na rukohvatima stolice. Stephen ju je brzo uhvatio za ruku. »Ljubomorni su. Molim te, ignoriraj ih. Uskoro ćemo za sobom zatvoriti vrata i isključiti se.« »Radije bih ostala ovdje«, Bronwyn je zarežala na njega, a onda krenula za Morag i napustila dvoranu. Morag nije progovorila dok je otkopčavala srebrnu haljinu. Bronwyn je bila poput lutke na koncu dok je gola ulazila među plahte na krevetu. Rab je legao na pod, blizu gospodarice. »Dođi, Rab«, zazvala ga je Bronwyn. Rab se nije bunio. »Bronwyn! Izbaci psa van. Neće mu biti lijepo u tvojoj blizini noćas.« Bronwyn joj je uputila ledeni pogled. »Brineš se zbog psa, a zbog mene ne? Zar su me svi napustili? Rab, ostani!« »Žališ samu sebe, samo se o tome radi. Kad to napraviš i kad sve bude gotovo, više nećeš bit' tako tužna.« Zašutjela je kad su se vrata naglo otvorila. Stephen je umarširao u sobu i zalupio vratima za sobom. »Hajde, Morag«, rekao je. »Brzo idi. Naljutit će se kad vide da sam im pobjegao, ali ne mogu podnijeti ni trenutka više u njihovu društvu, niti slušati gadosti koje govore o Bronwyn. Neka su prokleti!« Morag se nacerila i spustila ruku na njegovu. »Dobar ste mladić.« Nagnula se naprijed. »Čuvajte se psa.« Još jedanput ga je potapšala po ruci. Otvorio joj je vrata, a zatim ih zatvorio za njom. Okrenuo se prema Bronwyn i nasmiješio joj se. Uspravila se u krevetu dok joj se crna kosa slijevala niz plahte. Lice joj je bilo bijelo, oči velike i preplašene. Zglobovi kojima je pridržavala plahtu odmah ispod brade bili su bijeli od čvrstog stiskanja. Stephen je sjeo na rub kreveta i izuo cipele. Zatim je skinuo kaput i prsluk. Dok je otkopčavao košulju, progovorio je. »Žao mi je što nije bila ljepša atmosfera na našem vjenčanju. Kako je kuća sir Thomasa tako blizu granice, tako se većina žena vojnika boji doći u posjet.« Zastao je kad je začuo gomilu i lupanje po vratima. »Nije pošteno, Stephene!« vikali su. »Želimo vidjeti mladu. Ti je imaš za cijeli život.« Stephen je ustao i okrenuo se prema svojoj ženi dok je vadio mač i maleni nož. »Otići će. Previše su pijani da bi učinili nešto ozbiljno.« Kad se skinuo do gola, ušao je pod plahte pokraj nje. Nasmiješio se vidjevši njezin stakleni, odsutni pogled. Dodirnuo joj je obraz. »Zar sam toliko odvratan da me ne možeš ni pogledati?« Odjednom je oživjela i iskočila iz kreveta, povukavši za sobom plahtu. Naslonila se leđima na zid, a začuđeni Rab stao je odmah uz nju. Gledala je u Stephena koji je i dalje ležao u krevetu. Od pogleda na njegovo golo tijelo i mišićave noge prekrivene svijetlim dlačicama, najednom joj se činio neobično ranjiv. Prsa su mu bila još jača nego što se činilo dok je bio odjeven. Još više se približila zidu. »Ne diraj me«, rekla je gotovo bez daha. Sasvim polako i strpljivo, Stephen je spustio noge s kreveta na pod. Pogled joj je ostao prikovan za njegovo lice i znala je da misli kako je njezin pokušaj sasvim besmislen. Prošao je pokraj nje i došao do stola gdje su stajali pehar i čaše pokraj zdjele s voćem. Natočio joj je vina. »Evo, popij ovo i smiri se.« Iz ruke mu je izbila čašu koja je poletjela preko sobe i razbila se u komadiće. »Neću dopustiti da me takneš«, ponovila je. 40


»Bronwyn, to je samo nervoza, svaka se mladenka boji prvog puta.« »Prvog puta!« rekla je visokim glasom. »Zar misliš da mi je ovo prvi put? Spavala sam s muškarcima iz svog klana. Samo ne želim da me dodiruje prljavi Englez, to je sve.« Stephen je zadržao strpljivi osmijeh. »Oboje znamo da je to laž. Ne bi se ovako bojala da si ikada prije bila s muškarcem. Sad se, molim te, opusti. Samo sve pogoršavaš. Osim toga, što možeš učiniti?« Mrzila je njegovo samodopadno uvjerenje kako je bespomoćna kad je on u pitanju. Mrzila je sve u vezi s njim. Stajao je ondje tako siguran u sebe. Čak i gol držao se nadmoćno. Bronwyn mu je uzvratila osmijeh dosjetivši se načina da mu izbije cerek s lica. »Rab!« zapovjedila je. »Napadni!« Krupni pas nakratko je oklijevao, a onda se zatrčao i usmjerio ravno na Stephenovu glavu. Stephen se maknuo u stranu, reagirajući brže od psa. Kako mu se Rab približio režeći i pokazujući svoje dugačke i oštre zube, Stephen je stisnuo šaku i zamahnuo prema psu, udarivši ga posred krupne, četvrtaste glave. Rab je istog trena promijenio smjer i snažno udario o zid, ispruživši se na podu. »Rab!« Bronwyn je vrisnula i potrčala prema njemu, ispustivši plahtu. Pas je pokušao ustati, ali samo se zanjihao, i dalje omamljen od udarca. »Ozlijedio si ga«, Bronwyn je plačući pogledala Stephena koji je stajao pokraj njih. Letimično je pogledao psa, samo da se uvjeri da je neozlijeđen, a zatim je pogledao u Bronwyn. Zagledao se, širom otvorenih usta, u njezine grudi i ružičaste bradavice, u okrugle bokove i kožu bijelu poput slonovače i meku poput satena. »Ubit ću te zbog ovoga«, vrisnula je. Stephen je bio toliko omamljen njezinom ljepotom da nije vidio kad je posegnula za nožem koji je ležao pokraj zdjele s voćem. Bio je to nož tupe oštrice, ali sa zašiljenim dijelom na vrhu. Shvatio je da mu se približava samo trenutak prije nego što je nož zabola u njegovo rame. Izmaknuo se pa mu je samo porezala kožu. »Prokletstvo «, rekao je dok je dlanom pokrivao ranu. Najednom je postao vrlo umoran. Krv mu je kapala između prstiju. Sjeo je na krevet, pomaknuo dlan i pogledao rame. »Poderi plahtu da mogu ovo zamotati.« Bronwyn je stajala na mjestu, i dalje držeći nož u ruci. Stephen ju je opet pogledao, odmjeravajući njezino tijelo. »Učini to!« zapovjedio je, a zatim gledao kako je kleknula i otrgnula dugačku traku tkanine od plahte. Ostatak je omotala oko sebe. Stephen nije tražio da mu pomogne omotati rame. Kad je završio, služeći se jednom rukom i zubima, okrenuo se prema psu. »Rab, dođi ovamo«, tiho ga je dozvao. Pas ga je odmah poslušao. Pažljivo mu je pregledao glavu, ali nije naišao ni na kakvu ozljedu. Potapšao ga je, a pas je protrljao glavu o njegovu ruku. »Dobar dečko. Sad pođi tamo i spavaj.« Pas je pošao kamo je Stephen pokazao i odmah legao. »A sad, Bronwyn,« rekao je istim zapovjednim tonom, »dolazi u krevet.« »Ja nisam Rab da tako brzo postanem poslušna!« »Prokleta bila!« rekao je i jednim dugačkim korakom došao do nje, uhvativši je za zglob. Povukao je plahtu kojom se omotala i bacio je na pod. »Poslušat ćeš me pa makar te morao istući.« Prebacio ju je preko svojih golih bedara, licem prema dolje, i nekoliko je puta snažno i bolno udario po čvrstoj, okrugloj stražnjici. Kad je završio, na objema polutkama njezine stražnjice ostavivši tragove svojih prstiju, bacio ju je na krevet. Ignorirao ju je dok je plakala od boli. Ispružio se pokraj nje, jednom rukom je obujmio oko struka i jednim teškim bedrom prekrio njezina.

41


Na trenutak je ostao mirno ležati, osjećajući njezinu predivnu kožu uz svoju, silno želeći voditi ljubav s njom. Ali bio je vrlo umoran. Ujutro se borio s Rogerom, a poslije s Bronwyn i s njezinim psom. Odjednom ga je preplavio osjećaj zadovoljstva. Bila je njegova da uživa u njoj do kraja života. Mišići su mu se počeli opuštati. Bronwyn je ležala pod njim sasvim ukočena, strahujući od onoga što će se dogoditi. Stražnjica ju je pekla od njegovih udaraca, a suze su joj tekle niz lice. Kad je osjetila kako se Srephenovo tijelo opušta uz disanje koje je upućivalo da je zaspao, najprije je osjetila olakšanje, da bi se potom osjetila uvrijeđenom. Pokušala se osloboditi njegova tijela, ali držao ju je tako snažno da joj je gotovo lomio rebra. Shvativši da nema kamo, počela se opuštati. Kad se napokon umirila, shvatila je da joj se sviđa dodir njegove kože uz svoju. Rame mu je bilo snažno i čvrsto i oslonila je obraz na njega. Svijeće u sobi su treperile, a ona se sneno smješkala dok je Stephen uranjao licem u njezinu kosu.

42


PETO POGLAVLJE

Stephen se sljedećega jutra rano probudio. Bio je svjestan samo boli i ukočenosti u ozlijeđenom ramenu i posjekotine na nadlaktici. Soba je bila mračna i tiha, s tek slabašnom ružičastom svjetlošću koja se probijala kroz visoki prozor. Onda je osjetio Bronwynin miris. Njezina gusta crna kosa omotala mu se oko ruke. Bedro joj je počivalo među njegovima. Istog trenutka zaboravio je sve neugodne osjećaje. Polako je i duboko udahnuo gledajući je. Usnule i opuštene, njezine oči nisu odavale mržnju koju je osjećala prema njemu. Brada joj je bila nisko, opuštena, meka i ženstvena. Nježno je pomaknuo ruku da bi joj dotaknuo lice. Obraz joj je bio mekan kao u malog djeteta, nježno zaobljen i rumen od sna. Zakopao je prste u njezinu kosu, gledajući kako joj se uvojci omataju oko njegova dlana poput ružina grma kad omata ogradu. Činilo mu se kao da je baš nju želio cijeli život. Bila je žena o kakvoj je sanjao. Nije želio ništa požurivati. Tako je dugo čekao, sada se može strpjeti još malo da se nauživa u njoj. Vidio je kad je otvorila oči. Nije učinio ni jedan nagli pokret, ništa što bi je moglo prestrašiti. Njezine oči, krupne i plave, dominirale su joj licem, podsjećajući ga na jelene u šumi Montgomeryjevih. Kao dječak, Stephen im se znao prišuljati, pa bi samo sjeo i gledao ih, a životinje bi se nakon nekog vremena prestale bojati. Dotaknuo joj je ruku, spustivši dlan prema njezinu. Polako ga je podignuo do svojih usana, nježno uvukavši jedan njezin prst u svoja usta, sve vrijeme je gledajući u oči i smiješeći se. Gledala ga je sa zabrinutim izrazom na licu, kao da se boji da će joj oduzeti još nešto osim djevičanstva. Želio ju je uvjeriti da je sigurna, ali znao je da riječi ništa ne bi značile, da jedino može tako potaknuti je da reagira na njegov dodir. Pomaknuo se tako da je oslobodio obje svoje ruke, osjetivši kako se ukočila pokraj njega. Jednom je držao njen dlan i vrhove prstiju blizu svojih usana, dodirujući joj nježnu kožu zubima i jezikom. Drugom rukom pomilovao ju je preko rebara, dodirujući joj struk, milujući bok. Tijelo joj je bilo čvrsto, mišići pod kožom otkrivali su oblikom i čvrstoćom da ih je koristila. Osjetio je kako je duboko zadržala dah kad joj je dodirnuo dojku. Nježno je palcem dodirnuo ružičasti vrh. Iako je osjetio kad joj se bradavica ukrutila pod njegovim prstima, vidio je da nije opuštena. Malo se namrštio shvaćajući da ne napreduje s njom. Od sve njegove nježnosti postajala je samo još kruća. Pomaknuo je ruku s njezine dojke na bedro. Sagnuo se i usnama joj dotaknuo vrat pa kliznuo prema ramenu i dojci, dok joj je dlanom nježno milovao koljeno. Osjetio je nježni uzdah zadovoljstva i nasmiješio se dok se primicao lijevoj dojci, držeći joj dlanove na struku. Namrštio se kad je osjetio da se opet ukočila. Odmaknuo se od nje. Ležala je na leđima, gledajući ga u čudu. Prstima joj je prešao preko sljepoočnice, odmah uz rub kose. Kosa joj je ležala rasuta oko nje kao slap tekućih crnih bisera. Drugačija je, mislio je, drugačija od drugih žena. Posebna je, jedinstvena. Nasmiješio joj se i brzim pokretom povukao plahtu koja joj je pokrivala potkoljenice. »Nemoj«, prošaptala je. »Molim te.« Noge su joj bile veličanstvene, dugačke, vitke, zaobljene. Jahala je od djetinjstva, naučila je prelaziti velike udaljenosti jašući, po brdima i dolinama. Noge su joj bile osjetljive. Shvatio je da nije zbog dodira na grudima osjetio onaj dašak zadovoljstva od nje, već zbog toga što joj je dodirivao koljeno.

43


Pomaknuo se prema podnožju kreveta, gledajući je, uživajući u njezinoj ljepoti. Sagnuo se i uhvatio je za gležnjeve, a zatim polako dlanovima krenuo prema koljenima i bedrima. Poskočila je kao da je netko opekao užarenim ugljenom. Stephen je jedva suspregnuo smijeh, zadržavši ga u grlu, pa opet krenuo rukama prema dolje. Uzeo joj je jedno stopalo u ruku i počeo joj ljubiti noge. Ljubio ih je prelazeći jezikom preko koljena. Bronwyn se nemirno pomicala. Nježni trnci zadovoljstva jurnuli su joj tijelom, prolazeći joj rukama i između ramena. Nikada prije nije se ovako osjećala. Tijelo joj se treslo, a disala je brzo i nepravilno. Grubo ju je okrenuo na trbuh i naslonio usne na stražnji dio njezina koljena. Gotovo je pala s kreveta, ali zadržala ju je Stephenova ruka na njezinim uskim leđima. Zarila je lice u jastuk i cvilila kao da je boli. Stephen ju je nastavio mučiti. Rukama i jezikom istražio je svaki djelić njezinih osjetljivih nogu. Toliko ju je žarko želio da više nije mogao izdržati. Opet ju je okrenuo i ustima potražio njezina. Nije očekivao takvu silinu njezine strasti. Prilijepila se uz njega, snažno ga obujmivši rukama. Njezina usta su ga proždirala. Znao je što želi, ali je usto bio svjestan da ona ne zna. Kad ga je počela privlačiti, rukama mahnito prelazeći njegovim leđima i rukama, odgurnuo ju je. Namjestio se pred nju, a njezine noge spontano su se otvorile prema njemu. Bila je spremna. Oči su joj se širom otvorile i uzdahnula je kad je ušao u nju. Potom je zažmirila, glavu zabacila unatrag i nasmiješila se. »Da«, prošaptala je. «O, da.« Stephen je mislio da će mu srce zastati. Pogled na nju, njezin grleni glas koji je izgovarao te riječi, bili su zamamniji od ljubavne pjesme. To je žena! Žena koja se ne boji muškarca, žena koja može uzvratiti strast. Počeo se kretati, a ona nije oklijevala slijediti njegovo kretanje. Milovala je njegovo tijelo, trljala se o unutrašnjost njegovih bedara, a Stephen je pomislio kako bi mogao oslijepiti od siline želje koja je tinjala u njemu. Bronwyn je odgovarala na svaki njegov pokret, davala i primala. Kad je napokon eksplodirao u njoj, toliko se žestoko tresao da mu se učinilo da će se raspasti. Srušio se na nju, znojan, onemoćao, držeći je tako snažno da ju je gotovo zdrobio. Bronwyn nije smetalo što je jedva mogla disati. Na trenutak joj se činilo da je umrla. Nitko ne može doživjeti ovakvo nešto i preživjeti. U tijelu joj je tuklo i mislila je da ne bi mogla učiniti ni koraka ni kad bi joj život ovisio o tome. Utonula je u san, rukama i nogama još uvijek omotana oko Stephena. Kad se probudila, susrela je pogled njegovih veselih plavih očiju. Sunce se izlilo u sobu i u trenu se sjetila svega što se dogodilo među njima. Osjetila je kako joj je krv jurnula u obraze. Bilo je čudno što se sada nije mogla sjetiti osjećaja koji su je natjerali da se onako sramotno ponaša. Dodirnuo joj je obraz dok su mu se oči smijale. »Znao sam da će biti vrijedno borbe«, rekao je. Odmaknula se od njega. Dobro se osjećala. Zapravo, već dugo se nije osjećala bolje. Naravno! pomislila je. Osjećala se tako jer je shvatila da je ostala ista. Provela je noć s muškarcem i nije se promijenila. I dalje ga je mrzila, on je i dalje bio neprijatelj. Ostao je nepodnošljivi, arogantni hvalisavac. »To je sve što ti ja značim, zar ne? Ja sam ti poput kurve koja će ti grijati krevet.« Stephen se lijeno nasmiješio. »Zamalo si ga zapalila.« Prešao je dlanom duž njezine ruke. »Pusti me!« rekla je oštro pa skočila s kreveta i zgrabila zelenu baršunastu kućnu haljinu. Začulo se tiho kucanje na vratima i pojavila se Morag, noseći vrč vruće vode. »Sve do dolje vas se može čuti kako se svađate«, izderala se. »Sigurno to nije sve što se čulo«, rekao je Stephen namještajući ruke iza glave. Morag se okrenula prema njemu i nacerila se, a staro joj se lice toliko naboralo da se činilo kao da su joj oči nestale.

44


»Činite se jako zadovoljni sobom«, pogledala ga je s očitim odobravanjem, njegovu od sunca potamnjelu kožu u kontrastu s bijelim plahtama, snažne mišiće prsa i ruku, napete čak i dok je opušteno ležao. »Više nego zadovoljan, rekao bih. Nije ni čudo da vi Škoti ne volite silaziti s Visoravni.« Pogledom je pokazao na Bronwyn, koja ga je gledala s mržnjom. Na vratima se pojavio Chris Audley. »Zar nemamo pravo na malo privatnosti?« povikala je Bronwyn dok se okretala prema prozoru. Rab je stajao uz nju. Nije ga ni dodirnula jer je osjećala da ju je i on izdao, i sinoć, i jutros kad je dopustio Stephenu da... da... Toplina joj se opet vraćala u obraze. Stephen se nasmiješio Chrisu. »Ona voli biti nasamo sa mnom.« »Što ti se dogodilo s rukom?« upitao je Chris, glavom pokazujući na zavoj otvrdnuo od sasušene krvi. Stephen je slegnuo ramenima. »Nezgoda. A sada, ako ste vas dvoje zadovoljni jer ste se uvjerili da se nismo poubijali, možda me možete ostaviti nasamo s mojom ženom da mi se pobrine za ranu.« Morag i Chris su se nasmiješili, bacili kratak pogled prema Bronwyn koja im je okrenula leđa i izišli. Bronwyn se naglo okrenula prema Stephenu. »Nadam se da ćeš iskrvariti i umrijeti«, pljunula je na njega. »Dolazi ovamo«, rekao je strpljivim i slatkim glasom, ispruživši ruku prema njoj. Poslušala ga je unatoč svojim mislima. Uhvatio ju je ruku i povukao je na rub kreveta da sjedne pokraj njega. Primaknuo joj se, a plahta koja ga je pokrivala je spala, otkrivajući mu bokove i struk. Bronwyn je skrenula pogled i vratila ga na njegovo lice. Morala se boriti s nagonom da mu dodiruje kožu. Jednom rukom držao je obje njezine, a drugom joj dodirnuo obraz. »Možda te previše izazivam. Jutros si me jako zadovoljila.« Gledao je kako joj se crvene obrazi. »Što ja mogu učiniti da zadovoljim tebe, osim da se bacim kroz prozor?« »Željela bili poći kući«, tiho je rekla, a njezin tihi glas odavao je svu njezinu žudnju. »Želim poći kući na Visoravan, vidjeti svoj klan.« Nagnuo se i poljubio njene usne, nježno i slatko poput proljetne kiše. »Onda ćemo danas poći.« Nasmiješila mu se i pokušala se osloboditi, ali čvrsto joj je držao ruke. Lice joj se istog trenutka pretvorilo u ledenu masku. »Ti zaista nemaš nimalo povjerenja u mene, zar ne?« Pogledao je krvavi zavoj na svojoj ruci. »Ovo treba očistiti i pravilno povezati.« Nekako se uspjela izmaknuti. »To može učiniti Morag i sigurna sam da bi to željela jer ionako čezne za tobom.« Stephen je odmaknuo plahtu i stao pred nju. Privukao ju je i zagrlio. »Nadam se da je ljubomora to što čujem u tvom glasu. Ne želim da mi Morag mijenja zavoj. Ti si me ranila, ti ćeš mi zaviti ranu.« Bronwyn se nije mogla micati, jedva da je mogla razmišljati kad ju je držao tako blizu. Još se sjećala kako ju je usnama ljubio iza koljena. Odgurnula ga je od sebe. »Dobro. Ja ću. Sigurno je brže da to učinim nego da se nastavim s tobom raspravljati. Tada možemo poći kući.« Sjeo je na prozorsku klupu, naslonivši se na jastučiće, potpuno nesvjestan činjenice da je gol. Pružio joj je ruku, smiješeći se tome kako ga nije željela ni pogledati. Bronwyn nije voljela njegovu umišljenost, to uvjerenje kako svojom blizinom može utjecati na nju. Još gore, mrzila je što ne može prestati gledati u njegovo prelijepo tijelo. Zločesto se nasmiješila kad mu je strgnula zavoj s rane. Povukla je i kožu i krastu koja je tek zatvorila posjekotinu.

45


»Prokleta bila!« povikao je Stephen, poskočivši s prozorske klupe. Uhvatio ju je rukama iza vrata i povukao k sebi. »Požalit ćeš zbog ovoga! Jednoga ćeš dana shvatiti da je samo jedna kap moje krvi dragocjenija od sve tvoje srdžbe.« »Je li to tvoja najveća želja? Kažem ti odmah da ti se neće ostvariti. Udala sam se za tebe da spasim svoj klan od ratovanja. Neću te odmah ubiti jer bi vaš kralj kaznio moj klan.« Stephen ju je tako žestoko odgurnuo da je udarila o krevet. »Nećeš ti mene ubiti!« podrugljivo se nasmijao. Iz rane mu je curila krv niz ruku. Ustao je i zgrabio odjeću s poda. »Imaš previsoko mišljenje o sebi«, rekao je dok je navlačio nogavice hlača. Košulju i prsluk prebacio je preko ruke. »Budi spremna za jedan sat«, rekao je ravnodušno pa zalupio vratima i izašao iz sobe. Soba se doimala neprirodno tihom bez Stephena i nekako se činila prevelikom i praznom. Naravno da joj je bilo drago što je otišao. Na trenutak se zapitala koga će naći da mu previje ranu na ruci, a potom slegnula ramenima. Zašto bi ona marila za to? Pošla je do vrata i pozvala Morag. Puno je toga trebalo učiniti za samo jedan sat. Jahali su cijeli dan i dio noći. Što su dalje odmicali prema sjeveru, to je Bronwyn sve više osjećala olakšanje u srcu i mislima. Smetale su joj buka i sva kola s prtljagom koja su ih slijedila. Za škotske prilike, sva ta kola natovarena robom činila su se nepotrebna. Škot bi na put krenuo s odjećom koju ima na sebi i s nešto hrane u naprtnjači. Englezi su se zaustavljali u vrijeme ručka da objeduju skuhani obrok. Bronwyn je bila previše nestrpljiva da bi mogla jesti. »Sjedni!« zapovjedio je Stephen. »Činiš mi ljude nervoznima s tim skakutanjem.« »Tvoji ljudi! A što je s mojim ljudima koji me čekaju?« »Ne mogu se baviti svim ljudima odjednom.« »Ti možeš... « zaustila je pa se zaustavila. Nekolicina Stephenovih ljudi gledala ih je sa zanimanjem. Christopher Audley joj se smješkao i namigivao joj. Bronwyn je znala da je on drag mladić, ali sada joj nitko nije odgovarao. Željela je izvući se što prije iz ove uklete nizine. Noću su prešli gorje Grampian. Bile su to niske planine ispresijecane širokim dolinama. Kako su prešli na drugu stranu, tako je zrak postao hladniji, okoliš divlji, a Bronwyn je počela lakše disati. Ramena su joj se opustila, a crte lica omekšale. »Bronwyn!« rekao je Stephen stojeći uz nju. »Moramo stati i prenoćiti.« »Stati! Ali... « znala je da nema smisla nastaviti. Samo se Morag osjećala kao i ona, a svi ostali trebali su odmor prije nastavka puta. Duboko je udahnula, znajući da će joj blizina doma pomoći da noćas lakše zaspi. Sjahala je i odvezala torbu sa sedla. Napokon se može riješiti ove neudobne engleske odjeće. »Što je ovo?« upitao je Stephen dodirujući plašt koji je stavila preko ruke. »Je li to ono što si imala na sebi one večeri kad sam te upoznao?« upitao je, dok mu je u očima sjalo od prisjećanja. Otrgnula je plašt iz njegove ruke i odšetala u tamu među drveće. Nije joj bilo jednostavno samoj otkopčati englesku haljinu, ali bila je odlučna u namjeri da je se napokon oslobodi. Kad je tešku haljinu od baršuna napokon odložila na stijenu, skinula se do gola. Škoti su se odijevali u jednostavnu odjeću koja im je davala osjećaj slobode. Navukla je meku pamučnu potkošulju preko glave, a iznad nje košulju dugih rukava u boji šafrana. Košulja se nabirala na ramenima, usko stegnuta oko zglobova. Suknja je bila raskošna, uska na bokovima, ali slobodno je padala, omogućavajući slobodno kretanje ili jahanje. Bila je od nježnoplave vune kariranog uzorka. Drugi sloj odjeće, široki plašt, spretno je prebacila preko ramena, a zatim ga zakopčala velikim visećim brošem. Težak broš od srebra generacijama se prenosio od majke na kćer. »Daj da vidim«, začula je glas iza sebe. Okrenula se i ugledala Stephena. »Jesi li me opet špijunirao?« hladno je upitala. »Rekao bih da sam te štitio. Bog zna što se može dogoditi lijepoj gospi samoj u šumi.« Okrenula se od njega. »Rekla bih da se ono najgore već dogodilo.« Nije ga željela blizu, nije željela da ponovo nad njom uspostavi moć kako je to učinio sinoć. Okrenula se i otrčala natrag prema mjestu gdje su se utaborili. 46


»Zar nisi nešto zaboravila?« dozvao ju je Stephen, držeći njezine cipele. Nasmijao se kad se nije okrenula. Bronwyn je odšepala do šatora za koji su joj rekli da je Stephenov. Njegovi ljudi bili su vični u podizanju tabora nalik na manji grad. Bolno se trznula čak i kad je stopalima dodirnula tepih prostrt preko čvrstog škotskog tla. Zaboravila je da su prošli mjeseci otkako je bosa trčala po prirodi. Stopala su joj postala mekša i nakon kraćeg vremena koje je provela bosa, već su bila ranjena i natučena. Sjela je na rub ležaja i nagnula se da ih pogleda. Kad se šatorsko krilo otvorilo, a odmah zatim ušao Stephen, brzo je ustala, unatoč suzama od bolnih stopala. Stephen je bacio njezine cipele u kut šatora. Sjeo je na ležaj. »Daj da pogledam.« »Ne znam o čemu govoriš«, rekla je oholo, udaljujući se od njega. »Bronwyn, zar stalno moraš biti tako tvrdoglava? Ozlijedila si stopala, znam da jesi, zato dođi ovamo i daj da ih pogledam.« Znala je da će prije ili kasnije morati ostati s njim sama u šatoru. Nevoljko je sjela pokraj njega na ležaj. S ogorčenim uzdahom sagnuo se i povukao njezina stopala u svoje krilo. Bronwyn se naslonila unatrag na laktove. Stephen se mrštio dok je gledao rane od kojih je jedna bila posebno duboka. Zapovjedio je sluzi da donese lavor vrele vode i zavoje. »Sad stavi stopala unutra«, rekao je kad je odložio lavor na pod. Gledala je dok joj je pažljivo prao i ispirao stopala, položivši ih zatim u svoje krilo kako bi ih osušio i zavio. »Zašto to činiš?« tiho ga je upitala. »Ja sam ti neprijatelj.« »Ne, nisi. Ti se boriš protiv mene, ja ti ne uzvraćam. Ja želim živjeti u miru s tobom.« »Kako možeš govoriti o miru dok je krv moga oca između nas?« »Bronwyn... « počeo je pa se zaustavio. Nema smisla raspravljati s njom. Samo svojim djelima moći će je uvjeriti da njoj i njezinu klanu želi samo dobro. Učvrstio je zavoj na lijevom stopalu. »To bi trebalo izdržati neko vrijeme.« Kad se pokušala izvući, uhvatio ju je i zadržao joj stopala u svom krilu. Oči su mu potamnjele dok joj je dlanom prelazio uz koljeno. »Imaš prekrasne noge«, prošaptao je. Bronwyn se željela izmaknuti jer je prepoznala taj pogled u njegovim očima, ali bila je hipnotizirana i nije se mogla pomaknuti, iako je nije čvrsto držao. Objema rukama posegnuo je ispod njezine duge suknje, a ona se oslonila na jastuke, ležeći mirno dok joj je milovao noge i stražnjicu. Legao je pokraj nje, povukao je uza se i stao joj ljubiti lice, uši i usne. Ruke su mu spretno otkopčale broš i kopču remena. Odjeća joj je spala s tijela i prije nego što je primijetila da ih je otkopčao. Stephen se odmaknuo samo na nekoliko trenutaka potrebnih da se riješi odjeće sa sebe. Susprezao j e smijeh dok je Bronwyn posezala za njim, povlačeći ga bliže k sebi. Prikovao je usta na njezina, uživajući u slatkoći njezina jezika. »Tko sam ja?« prošaptao je dok joj je grickao vrat. Umjesto odgovora protrljala je bedra o njegova. Srce joj je divlje udaralo i unatoč hladnoći, kožu joj je orosio znoj. Uhvatio ju je za kosu, a dlan mu se izgubio u njezinoj bujnosti. »Tko sam ja? Želim da mi izgovoriš ime.« »Stephen«, prošaptala je. »A ja sam MacArran.« Nasmijao se, a oči su mu sjale. Čak ni obuzeta strašću nije zaboravljala na svoj ponos. »A ja sam osvajač klana MacArran«, smijao se. »Nikada«, grleno je prošaptala dok ga je grabila i povlačila za kosu. Glavu mu je povukla unatrag, a zube naslonila na grkljan. »Tko je sada osvajač?«

47


Stephen ju je povukao na sebe, prelazeći divlje rukama duž njezina tijela. »Mi Englezi izgubili bismo sve ratove kad bi nam neprijatelji bili kao ti.« Odjednom ju je podignuo pa nježno spustio tako da je sjela na njegovu muškost. Bronwyn je dahtala, iznenađena, a zatim snažno zastenjala od zadovoljstva kad se nagnula prema njemu i počela se kretati gore-dolje. Stephen je mirno ležao, dopustivši joj da određuje ritam. Kad je osjetio da se počela približavati vrhuncu, okrenuo ju je na leđa, a ona ga je stegnula svojim snažnim rukama i nogama. Zajedno su eksplodirali u zasljepljujućem bljesku. Iznemogli, zaspali su u tom položaju, zapleteni, kožom o kožu, spojeni znojem i strašću. Bronwyn se probudila začuvši huk sove. Oči su joj se širom otvorile, a sva osjetila izoštrila. Stephen je ležao ispružen, napola na njoj, zarobivši je ispod sebe. Namrštila se sjetivši se strasti koja ih je obuzela. Više nije osjećala tu strast, a glava joj je opet uspostavila kontrolu nad neposlušnim tijelom. Huk sove bio joj je vrlo poznat. Cijeloga života slušala je taj signal. »Tam!« jedva je prošaptala. Polagano, najnježnije što je mogla, oslobodila se Stephenovih uspavanih udova sa sebe. Brzo se odjenula u mraku, gotovo sasvim nečujno. Našla je cipele na mjestu gdje ih je Stephen bacio i izašla iz šatora. Nekoliko trenutaka ostala je mirno stajati na mjestu. Čuo se samo Rab koji je stajao pokraj nje. Stephen je postavio stražare da čuvaju tabor. Bronwyn ih je pogledala s gađenjem dok je neprimijećena izmicala prema šumi. Uzorak njezina plašta i tamna kosa činili su je gotovo nevidljivom. Brzo i sigurno probijala se kroz šumu, stvarajući svojim prolaskom neznatan zvuk. Najednom je zastala. Osjetila su joj govorila da je netko blizu. »Jamie te dobro naučio«, dubok glas dopirao je iza nje. Okrenula se sa sjajnim osmijehom na licu. »Tam!« rekla je gotovo bez daha dok mu je padala u naručje. Stisnuo ju je uz sebe, dok su joj stopala bila nekoliko centimetara iznad tla, jer se cijelom težinom objesila o njega. »Jesu li dobro postupali s tobom? Jesi li neozlijeđena?« Odmaknula se od njega. »Daj da te vidim.« Zbog mjesečine se Tamova sijeda kosa doimala još sjeđom nego što je bila. Bio je prosječne visine, ne viši od Bronwyn, ali bio je snažne građe, ruku i prsa čvrstih poput hrasta. Tam je bio bratić njezina oca, i njezin prijatelj cijeloga života. Jedan od njegovih sinova bio je među trojicom od kojih je jednoga Bronwyn trebala izabrati za muža. Tam se nasmijao. »Tvoje su oči bolje od mojih starih. Ne vidim jesi li dobro ili nisi. Htjeli smo poći po tebe, ali bojali smo se za tvoju sigurnost. « »Sjednimo.« »Imaš li vremena? Čujem da imaš muža.« Vidjela je zabrinutost na njegovu licu, vidjela je i neke nove bore oko njegovih očiju. »Je, imam muža«, rekla je kad su sjeli jedno pokraj drugog na stijenu. »Englez je.« »Kakav je? Hoće li ostati s tobom u Škotskoj ili će se vratiti u Englesku?« »Što ja znam? Arogantan je. Pokušala sam razgovarati s njim o mom klanu, ali nikada me ne sluša. On priznaje samo engleske običaje,« Tam joj je dodirnuo obraz. Već dugo tu djevojku smatra svojom kćeri. »Je li te povrijedio?« tiho je upitao. Bronwyn je bila zahvalna na tome što joj tama skriva rumenilo na obrazima. Da, povrijedio ju je, povrijedio bi joj ponos kad bi je naveo da se izvija u ekstazi, pod njim i na njemu. Uspijevala je ostati pribrana sve dok je ne bi dodirnuo. Ali sve to nije mogla reći čovjeku koji joj je bio poput oca. »Ne, nije me povrijedio. Reci mi, kako je moj klan? Je li bilo puno problema s MacGregorima?« »Ma kakvi. Bilo je mirno otkad si otišla. Svi smo bili jako zabrinuti. Engleski kralj obećao je da ti se ništa neće dogoditi.« Ispružio je ruku prema Rabu koji mu se primaknuo sa strane. Odsutno ga je potapšao po velikoj glavi. »Nešto mi prešućuješ. Šta je s tim tvojim mužem?«

48


Bronwyn je ustala. »Mrzim ga! Stvorit će više problema nego što mi treba u životu. Ismijao me kad sam rekla da se mora potruditi da ga klan prihvati. Putuje s vojskom ljudi i prtljage.« »Čuli smo vas prije nekoliko dana.« »Brinem se da će njegovo neznanje i glupost nauditi mojem narodu. Nema sumnje da će ih pokušati natjerati da prihvate njegove ideje. Netko će mu zabiti bodež među rebra i engleski kralj poslat će vojnike po glave mojih ljudi.« Tam je stajao i spustio ruke na Bronwynina ramena. Bila su to sitna ramena za tako težak teret odgovornosti. »Možda neće biti tako. Možda ga možemo bez pretjerane sile uvjeriti da pokuša shvatiti naše običaje.« Bronwyn se okrenula i nasmiješila mu se. »Ja nemam ništa protiv. Englezi govore da smo divlja, sirova bagra. Zasigurno bi ih tvoje riječi sasvim uvjerile u to.« »Divljaci, kažeš?« upitao je Tam, zadirkujući je. »Da, a kažu i da su žene grozne kao i muškarci.« »Hm!« Tam je gunđao. »Hajde da vidimo sjećaš li se ičega od onoga što sam te naučio.« Prije nego što je stigla trepnuti, već je izvukao bodež i naciljao joj grkljan. Godinama ju je učio kako se obraniti od snažnih muškaraca. Odmaknula se u stranu, jednim brzim, spretnim pokretom, ali nije bila dovoljno brza. Bodež joj se našao naslonjen na grkljan. Odjednom je iza drveća izletio muškarac, doslovno lebdeći zrakom, i skočio na Tama, pogodivši ga sa strane. Bronwyn je poskočila u stranu, a Tam je pokušao vratiti ravnotežu. Bio je nabijen, jak muškarac i njegova snaga bila je u tome što je uspio odolijevati svim udarcima, Bronwyn je jednom vidjela četvoricu snažnih, odraslih muškaraca kako skaču na njega, a Tam je uspio ostati na nogama. Tam je pognuo ramena, a muškarac je pao s njega dok ga je Tam radoznalo promatrao. Bronwyn se nasmiješila kad je vidjela Stephena kako leži na leđima. Bilo bi joj zadovoljstvo da ga je Roger uspio poraziti. Stephen je pobijedio, ali Roger je bio Englez obučen za viteške borbe i natjecanja. Tam je bio pravi borac. Stephen nije gubio vrijeme razmišljajući o svom protivniku. Znao je samo da taj čovjek drži bodež na vratu njegove žene. Mislio je da je to pitanje života i smrti, ili oni ili Tam. Dohvatio je komad drveta s tla i iskoristio trenutak u kojem se Tam začuđeno okrenuo prema Bronwyn, te ga udario iza koljena. Tam je proizveo dubok zvuk sličan roktaju i pao prema naprijed. Stephen ga je, stojeći na koljenima, udario šakom u lice, osjetivši kako mu lomi nos. Tam je shvatio da Stephen nije stranac, jer Rab bi inače zalajao, ali kad je osjetio da mu je nos slomljen, više nije mario tko mu je napadač. Rastvorio je svoj veliki dlan i krenuo prema Stephenovu grkljanu. Stephen je znao da se ne može nositi sa snagom toga čovjeka, ali da će mu vlastita mladost i okretnost ići u korist. Odmaknuo je Tamove ruke sa svoga vrata, zatim se sagnuo i zabio obje šake u trbuh tvrd poput stijene. Tam kao da nije ni primijetio Stephenov udarac. Uhvatio ga je za ramena, podigao u zrak i dvaput ga zabio u stablo. Stephena je udarac u drvo ošamutio, ali podigao je noge i iskoristio svu snagu da se odgurne o Tamova prsa. Snaga Stephenovih nogu bila je dovoljna da zaustavi Tama u pokušaju da ga zdrobi o stablo. Stephen je provukao ruke ispod Tamovih zglobova i brzinom tog pokreta oslobodio se Tamova stiska. Istog trenutka Tam je opet nasrnuo na Stephena, svojim divovskim dlanovima hvatajući mu grkljan. Stephen je imao samo nekoliko sekundi za bijeg. Zabacio je noge unatrag i izveo savršen salto. Tam je na trenutak ostao u čučnju. U sekundi je njegov protivnik nestao. Prije nego što je stigao trepnuti, na grlu osjeti hladan dodir čelične oštrice. »Ne miči se«, rekao je Stephen, gotovo bez daha, »ili ću ti prerezati grkljan.«

49


»Prestani!« vrisnula je Bronwyn. »Stephene, odmah ga pusti!« »Da ga pustim?« upitao je Stephen. »Pokušao te ubiti.« Namrštio se kad je začuo Tamov duboki smijeh. »Ubij mene!« rekla je. »Ti si najgluplji čovjek kojeg sam upoznala. Rab bi ga već napao da sam bila u opasnosti. Sad spusti taj bodež prije nego što nekoga ozlijediš.« Stephen je polagano vratio nož u korice. »Glupi pas je tako mirno ležao da se činilo da je mrtav.« Počešao se po zatiljku. Držao se kao da mu je kralježnica slomljena. »U pravu je, Bronwyn«, rekao je Tam. »Učinio je ono što je trebao učiniti. Ja sam Tam MacArran«, rekao je ispruživši ruku prema Stephenu. »Gdje si se naučio tako boriti?« Stephen je na trenutak oklijevao prije nego što je prihvatio ispruženu ruku. Zapravo je želio prebaciti Bronwyn preko koljena i kazniti je što ga je nazvala glupim samo zato što ju je pokušao zaštititi. »Stephen Montgomery«, rekao je, rukujući se. »Imam brata takve građe. Protiv njega se mogu boriti samo brzinom. Naučio sam neke trikove od jednog akrobata i ponekad mi posluže.« »Bome!« rekao je Tam, trljajući nos. »Mislim da bi mogao biti slomljen.« »Oh, Tam!« zavapila je Bronwyn, gledajući Stephena s mržnjom. »Pođi s nama do tabora da te pogledam.« Tam se nije ni pomaknuo. »Mislim da bi muža trebala pitati za dopuštenje. Pretpostavljam da ti jesi njezin muž?« Stephen je osjećao kako mu se čovjek počinje sviđati. »Već imam ožiljke koji to dokazuju.« Tam se zahihotao. »Pođimo vidjeti ima li piva. I moram porazgovarati sa svojom stražom. Nikad mi neće biti jasno kako im je Bronwyn uspjela pobjeći. Do zuba naoružani vojnici ne stvaraju toliko buke.« »Ja stvaram buku?« rekla je Bronwyn. »Vi Englezi ste...« Tam je spustio ruku na njezino rame i zaustavio je. »Ako te oni i nisu čuli, čuo te tvoj muž. Hajde sad, nađi mi tople vode da se operem. Mislim da sam prekriven sasušenom krvlju.« S odobravanjem je pogledao Stephena. »Imaš snage u šakama.« Stephen se nacerio. »Još jedan udarac o ono stablo i slomila bi mi se kralježnica.« »Nego što!« rekao je Tam. »Kad nemaš dovoljno mesa na sebi da te zaštiti.« »Baš!« Stephen je frknuo. »Da sam tako težak, ne bih se mogao kretati.« Nasmijali su se jedan drugome slijedeći Bronwyn i Raba do tabora. »Stephen!« rekao je Chris kad su stigli natrag u tabor. »Čuli smo galamu, ali trebalo nam je vremena da shvatimo da vas nema. Zaboga! Što ti se dogodilo i tko je to?« Komešanje je uzbunilo ljude i počeli su se buditi, paleći baklje. »Pođi spavati, Chris«, rekao je Stephen. »Samo nađi nekoga da nam donese tople vode i vrč piva, hoćeš li? Idemo unutra, Tam.« Tam je razgledao unutrašnjost šatora. Zidovi su bili presvučeni svijetloplavom svilom, a na tlu su ležali orijentalni tepisi. Sjeo je na izrezbarenu stolicu od hrastovine. »Lijepo vam je ovdje«, rekao je. »To je bačen novac!« bunila se Bronwyn. »Ima ljudi koji su gladni i ...« »Platio sam ljudima da postave ovaj šator i pretpostavljam da su tim novcem kupili hranu«, odgovorio joj je Stephen. Tam je pogledavao prema jednom i drugom. Primijetio je ljutnju i neprijateljstvo koje je Bronwyn pokazivala, a sa Stephenove strane vidio je razumijevanje, možda čak i privrženost. A Stephen ga je i napao kad je mislio da je Tam nasrnuo na Bronwyn.

50


Netko je donio vruću vodu, a dvojica muškaraca skinula su se do pasa i počela prati. Bronwyn je opipala Tamov nos i uvjerila se da nije slomljen. Stephenova leđa bila su prekrivena krvavim porezotinama od drva koje mu je probilo kožu. »Mislim da se treba pozabaviti leđima tvoga muža«, tiho je rekao Tam. Bronwyn je Stephenu uputila prezriv pogled i napustila šator, a Rab j u je slijedio. Tam je pokupio odjeću. »Sjedni, mladiću, pogledat ću ti leđa.« Stephen se nije opirao. Dok mu je Tam nježno prao leđa, Stephen je progovorio. »Možda bih se trebao ispričati zbog ponašanja svoje žene.« »Nema potrebe. Ja bih se trebao ispričati tebi jer ja sam, među ostalima, pomogao da postane ovakva kakva jest.« Stephen se nasmijao. »Imao sam još bolji razlog da se borim protiv tebe a da nisam ni znao. Reci mi, misliš li da će se ikada prestati ljutiti na mene?« Tam je ocijedio krvavu odjeću. »Teško je reći. Ona i Davey imaju dobre razloge da mrze Engleze.« »Davey?« »Bronwynin stariji brat.« Stephen se uznemirio. »Brat! Bronwyn ima brata, a otac ju je unatoč tome imenovao nasljednicom?« Tam se zahihotao i odgurnuo Stephena da se opet okrene kako bi mu mogao do kraja očistiti leđa. »Sigurno su ti čudni škotski običaji.« Stephen je frknuo. »Čudno nije prava riječ za vaša djela. Kakav je bio njezin otac?« »Bolje da se raspituješ o njezinu bratu. Davey je bio divlji dečko, otkad se rodio nije bio kako treba. Zgodan je mladić koji zna pobjeđivati i uvijek navesti ljude da čine ono što on želi. Problem je što nikada ne čini ono što je dobro za klan.« »Ali Bronwyn nije takva. Njoj je stalo samo do klana i onog njezinog prokletog psa.« Tam se nasmiješio još uvijek gledajući u Stephenov zatiljak. »Njezin otac, Jamie, nikada nije imao iluzija o svojoj kćeri. Ima naglu narav i ponekad malo teže oprašta.« Ignorirao je pogled koji mu je Stephen uputio. »Ali, da, kako kažeš, voli svoj klan. Stavlja ga na prvo mjesto, prije svega ostaloga.« »Znači, imenovana je nasljednicom unatoč svome bratu.« »Da, jest, ali nije bilo tako jednostavno. Imala je dogovor s ocem da će se udati za muškarca kojega sama odabere. Dao joj je da bira između trojice mladića. Svaki od njih bio je snažan i stabilan, a upravo takve osobine trebale su biti protuteža njezinu naglom karakteru.« Tam je bacio odjeću u vjedro i opet sjeo u stolicu. »A ti muškarci?« upitao je Stephen dok je navlačio košulju. »Ubijeni su, svi oni, zajedno s Jamiejem.« Stephen je trenutak šutio. Znao je da su svu četvoricu ubili Englezi. »A je li Bronwyn voljela kojeg od njih? Je li izabrala?« Podignuo je pogled kad nije dobio odgovor od Tama. Čovjek kao da je ostario u posljednjih nekoliko minuta. Tam je podignuo glavu. Potrudio se svoj strogi izraz lica preoblikovati u osmijeh. »Nadao sam se da je odabrala, da joj je jedan od njih bio najdraži.« Duboko je udahnuo i susreo Stephenov pogled. »Jedan od ubijenih mladića bio je moj najstariji sin.« Stephen je samo gledao u tog čovjeka. Upoznali su se prije samo nekoliko sati i tijelo ga je još boljelo od udaraca koje mu je zadao, ali osjećao je kao da ga poznaje godinama. Snažna čeljust, široki nos, tamne oči i duga sijeda kosa činile su mu se poznate. Osjećao je Tamovu tugu zbog gubitka sina. »A što je s Davidom?« pitao je Stephen. »Je li dostojanstveno prepustio vlast mlađoj sestri?« 51


Tam je frknuo, a pogled mu se razbistrio. »Nema tog Škota koji nešto čini bez strasti. Davey je prijetio podjelom klana kada je Jamie objavio da će ga naslijediti Bronwyn.« »To je učinio? Što je Bronwyn rekla?« Tam je podignuo ruku i nasmijao se. »Rekla mi je da si glup. Meni ne izgledaš tako.« Stephen mu je uputio pogled koji je jasno govorio koliko mu je važno što Bronwyn misli o njemu. Tam je nastavio. »Davey je okupio neke ljude na svojoj strani, ali oni se nisu željeli boriti protiv svoga klana, zato su se povukli u brda, gdje žive u egzilu.« »A Bronwyn?« »Jadnica. Obožavala je Daveyja. Rekao sam ti da je on vrlo uvjerljiv mladić. Rekla je ocu da odbija prihvatiti ono što Daveyju pripada po pravu nasljeđivanja. Ali Jamie joj se samo nasmijao i upitao je želi li samo stajati po strani i gledati kako izbija rat unutar klana.« Stephen je ustao. »A Bronwyn je, naravno, odlučila učiniti ono što je najbolje za klan«, rekao je s natruhom sarkazma u glasu. »Da, nego što. Ta bi se djevojka ubila kad bi mislila da bi njezina smrt donijela koristi klanu.« »Ili bi ostala živa trpeći sudbinu goru od smrti.« Tam mu je uputio divlji pogled. »Da, i to bi učinila.« Stephen se nasmijao. »Hoćeš li odjahati s nama do Bronwynina doma?« Tam je ustao, polako pomičući svoje veliko tijelo. »Bit će mi čast.« »Mogu li te onda smjestiti u svom šatoru?« Tam je podignuo jednu obrvu. »Previše je to za mene. U ovoj fazi života ne treba me maziti. Imam svoj plašt, ali u svakom slučaju ti zahvaljujem.« Tek je u tom trenutku Stephen postao svjestan Tamove odjeće. Nosio je košulju s velikim nabranim rukavima i prošiveni prsluk koji mu je dosezao do polovice bedara. Na nogama je imao krute, debelo podstavljene cipele i hlače od guste vune do koljena. Njegova muževna koljena bila su nepokrivena. Preko ramena nosio je dugi, široki komad karirane tkanine. Debeli, široki pojas stegnuo je oko prsluka, a za pojasom je držao bodež. Tam je tiho stajao dok ga je Stephen odmjeravao, očekujući komentare kakve je navikao slušati od Engleza. »Mogao bi se prehladiti«, rekao je Stephen. Tam se nacerio. »Mi Škoti nismo slabići. Vidimo se ujutro.« Napustio je šator. Stephen je nakratko ostao tako stajati, a onda izašao. Tiho je zazviždao i za trenutak se Rab stvorio pokraj njega. »Bronwyn«, tiho mu je izdao naredbu. Pas je polizao Stephenovu ruku i krenuo prema tamnoj šumi, a Stephen ga je pratio. Bronwyn je spavala, čvrsto omotana i stisnuta u svom plaštu. Nasmiješio se gledajući je, zadivljen njezinom sposobnošću da zaspi na hladnom, tvrdom i prašnom tlu. Sagnuo se i podignuo je. Na trenutak je otvorila oči, ali poljubac koji joj je Stephen utisnuo u kut usana umirio ju je. Ugnijezdila se u njegovu naručju dok ju je nosio prema svom šatoru i svom krevetu.

52


ŠESTO POGLAVLJE

Sljedećega dana, kasno popodne, stigli su do dvorca Larenston. Bronwyn je, previše nestrpljiva da bi dalje čekala, potjerala konja u trk. »Idi s njom«, Tam je poticao Stephena. »Kladim se da još nikada nisi vidio ništa slično Larenstonu.« Znatiželjan da vidi mjesto koje će mu postati dom, Stephen je potjerao konja uz brdo prekriveno zelenom travom. Tam je bio u pravu, ništa ga nije moglo pripremiti na Larenston. Brdo s kojeg se približavao strmo se spuštalo u duboku, široku dolinu u kojoj je pasla dugodlaka stoka i gdje su počivale kolibe ratara. Uska cesta vodila je kroz dolinu sve do zidina na suprotnoj strani. Na kraju zida koji je okruživao dolinu nalazio se visoki, veličanstveni otok od crvenog kamena koji je stršio iz mora kao divovska oklopljena šaka. Otok je s kopnom povezivao samo kameni prilaz, ne širi od uskog puteljka. Prilaz se s obje strane pretvarao u strmu padinu prema moru. Ulaz na otok čuvala su dvoja divovska vrata, a svaka su se sastojala od tri razine. Sam dvorac činilo je nekoliko kamenih zgrada i jedna golema dvorana u sredini. Nije bilo okolnih zidova. Nije bilo potrebe za tim. Litice koje su izranjale iz mora lako je čuvalo nekoliko ljudi naoružanih lukom i strijelom. Bronwyn se okrenula prema njemu, sa sjajem u očima kakav prije nije vidio. »Nikada je nitko nije osvojio«, rekla je ravnodušno i zaputila se niz brdo prema dolini pod njima. Stephenu nije bilo jasno kako su znali da ona dolazi, ali odjednom su se otvorila vrata svake kolibe i ljudi su krenuli prema njoj raširenih ruku. Stephen je potjerao konja u trk da bi je sustigao, zatim se zaustavio kad je ona naglo sjahala i stala grliti ljude - muškarce, žene, djecu, čak i gusku koju je jedno dijete vuklo za sobom. Prizor ga je dirnuo. Dosad je u njoj vidio samo ljutitu djevojku. Rekla mu je da joj njezin klan znači sve, ali nije vizualizirao pojedince u klanu. Činilo se da ona poznaje svakog ponaosob, svakoga je oslovljavala imenom, pitala ih za njihovu djecu, za njihove bolesti, pitala je treba li im što. Vratio se u sedlo i osvrnuo oko sebe. Zemlja je bila gola. Konj je rovao kopitom i jedva našao komad mahovine. Prije je vidio polja. Uzgoj ječma nije davao ploda, ali ljudi su se i dalje trudili. Kolibe su bile malene, odavale su teško siromaštvo. Stephenu je sinulo da su ti ljudi poput kmetova na imanjima njegova brata. Bronwyn je posjedovala tu zemlju, a oni su na njoj uzgajali. Vrlo slično kmetstvu. Opet se okrenuo i pogledao prema Bronwyn dok je uzimala komad sira od neke žene. Ti ljudi bili su njezini kmetovi, ali ona se prema njima odnosila kao da su joj članovi obitelji. Nije mogao zamisliti da bi ijedna vlasnica zemlje koju je on poznavao dotaknula nekog kmeta, a kamoli ga zagrlila. Ti su je ljudi zvali imenom, nisu spominjali njezinu titulu, kao što je bilo uobičajeno. »Mrštiš se, mladiću«, začuo se Tamov glas iza njega. »Što ti se od naših običaja ne sviđa?« Stephen je skinuo šešir i prošao rukom kroz svoju gustu kosu. »Čini se da moram štošta naučiti. Mislim da ne razumijem što je klan. Mislio sam da su pripadnici klana poput mojih ljudi, da su plemići.« Tam je na trenutak gledao u njega. »Klan je gaelska riječ za djecu.« Oči su mu zasvjetlucale. »A što se tiče plemića, kojeg god Škota upitaš za porijeklo, doznat ćeš da mu preci potječu još od škotskog kralja.«

53


»Ali to siromaštvo... « Stephen je zaustio pa se zaustavio, strahujući da bi mogao uvrijediti Tama. Tamova se čeljust stisnula. »Englezi i zemlja kakvu nam je Bog dao učinili su nas siromašnima. Ali bolje da naučiš da se u Škotskoj ljudi vrednuju po onome što je u njima, ne po zlatu koje nose u džepu.« »Hvala na savjetu. Upamtit ću ga.« Potjerao je konja naprijed da dođe do Bronwyn. Uputila mu je tek kratak pogled, pa se okrenula kako bi nastavila slušati staricu koja joj je govorila o nekim novim bojama za tkanine. Jedan po jedan, ljudi su zamuknuli kad su počeli gledati u njega. Bio je drugačije odjeven. Većina Škota imala je nepokrivene noge, bez hlača i cipela, dok su neki nosili kratke hlače poput Tama. Ali Stephen je promatrao žene. Nisu imale blijedu, očuvanu kožu kao Engleskinje, već zlaćani ten od života na otvorenom. Oči su im sjale, a njihova božanstvena kosa slobodno je padala preko uskog struka opasanog remenom. Stephen je sjahao i čvrsto svojim lijevim dlanom uhvatio Bronwynin, ispruživši desnu ruku. »Dopustite da se predstavim. Ja sam Stephen Montgomery.« »Englez!« rekao je čovjek blizu Stephena, a glas mu je bio nabijen mržnjom. »Jesam, Englez sam!« istaknuo je Stephen, dok su mu plave oči ozbiljno gledale u Škota. »Dajte!« rekao je Tam. »Ostavite ga. Napao me kad je mislio da ću nauditi Bronwyn.« Nekolicina se nasmijala zbog apsurdnosti te izjave. Bilo je jasno tko je pobijedio, budući da je Tam bio barem dvadeset pet kilograma teži od mršavog Stephena. »Gotovo mi je slomio nos, a zatim mi nožem došao do grkljana.« Ljudi su kratko šutjeli, kao da nisu povjerovali Tamu. »Dobro došao, Stephen«, rekla je jedna lijepa djevojka prihvaćajući Stephenovu ispruženu ruku. Stephen je nekoliko puta trepnuo, iznenađen što ga zovu imenom, zatim se nasmiješio i nastavio se rukovati. »Neće biti lako s mojim ljudima«, govorila mu je Bronwyn dok su jahali jedno pokraj drugoga stazom koja je otok povezivala s kopnom. Staza je bila tako uska da je samo dvoje moglo usporedno jahati. Stephen je nervozno pogledao liticu sa svoje lijeve strane. Jedan pogrešan pokret i mogao bi završiti u dnu litice. Bronwyn kao da nije bila svjesna opasnosti, budući da je cijelog života išla tom stazom. »Muškarce će biti teže osvojiti nego žene«, rekla je oholo. Pogledala ga je i primijetila kako stalno pogledava dolje prema moru. Nasmiješila se i naglo potjerala konja prema njegovu. Stephenov konj pokušao se izmaknuti od nasrtaja pa se, jednom nogom zagazivši u provaliju, uspaničio i propeo. Stephen je jedan očajnički trenutak pokušavao obuzdati konja i spriječiti da sa staze padne u ništavilo sa strane. »Prokleta bila!« Stephen je uzviknuo kad je napokon obuzdao konja. Bronwyn mu se smijala dok ga je gledala osvrćući se preko ramena. »Jesu li naši škotski običaji presurovi za tebe?« zadirkivala ga je. Stephen je podbo konja. Bronwyn je vidjela kako joj se približava, ali nije stigla dovoljno brzo reagirati. Stephen ju je zgrabio oko struka i povukao u svoje sedlo ispred sebe. »Pusti me!« zahtijevala je. »Moji ljudi gledaju!« »Neka! Onda su vidjeli kako pokušavaš napraviti budalu od mene. Ili si se nadala da ću pasti u provaliju?« »I tako prizvati trupe kralja Henrika da dođu na nas? Ne, ne želim da umreš na škotskoj zemlji.«

54


Stephen je uzdahnuo zbog njezine iskrenosti. »Možda sam to tražio.« Stavio je prst na njezine usne kad je počela govoriti. »Ali nisam tražio da ispadnem budala, za to ćeš mi platiti. Je li još tko ujahao u Larenston noseći MacArrana u svome sedlu?« »Nosili smo mnoge mrtve, većinu su ih ubili...« Ušutkao ju je poljupcem. Unatoč sebi, Bronwyn se prilijepila za njega, rukama oko njegova vrata, gladnim poljupcem na njegovim usnama. Povukao ju je bliže k sebi, rukama joj milujući leđa. Mogao je osjetiti toplinu njezine kože kroz lan košulje. Teške tkanine na odjeći koju su nosile Engleskinje skrivale su žensku kožu od dodira. Stephen se prvi trgnuo iz transa. Osjetio je da ih gledaju. Otvorio je oči i malo podignuo glavu, ne odvajajući usne od njezinih. Nije ni shvatio da je njegov konj nastavio stazom prema velikim vratima. Okružilo ih je nekoliko muškaraca, svi formalni, ozbiljni; na licima im se nisu vidjele emocije. »Bronwyn, ljubavi«, tiho je rekao Stephen. Bronwyn je odmah reagirala. Otrgnula se od njega i pogledala dolje prema svojim ljudima. »Douglas«, prošaptala je i kliznula u ruke koje su je čekale raširene. Jednog po jednog, pozdravila je sve muškarce. Stephen je polako sjahao i slijedio Bronwyn kroz vrata. Zatvorila se željezna rešetka sa šiljcima. Muškarci mu se nisu obraćali niti su gledali u njega, ali Stephen je itekako bio svjestan načina na koji su ga okružili, njihove formalnosti i nepovjerenja. Bronwyn je hodala ispred njega, razgovarajući sa svojim ljudima, postavljajući im pitanja i odgovarajući na njihova. Stephen se osjećao kao uljez, kao tuđinac. Muškarci koji su hodali uz njega bili su na oprezu i mogao je osjetiti njihovo neprijateljstvo. Ti su muškarci bili drugačije odjeveni od onih u dolini. Neki su nosili kratke hlače i cipele kao Tam, drugi su imali čizme do koljena. Opet su svima bile gole noge od koljena do polovice bedara. Nakon vrata više nije bilo prepreka pa su prošli pokraj nekoliko manjih zgrada do one glavne. Stephen je prepoznao gospodarske zgrade za proizvodnju mlijeka, kovačnice i staje. Vidio je i malu vrtnu kuhinju. Takvo mjesto može izdržati dugotrajnu opsadu. Unutrašnjost kuće bila je jednostavna i neukrašena. Kameni zidovi bili su goli, neoličeni, neobloženi. Maleni prozori propuštali su malo svjetla. Unutar dvorca je bilo hladno, hladnije od jesenje hladnoće vani, ali nigdje nije gorjela vatra. Bronwyn je sjela na nepojastučenu stolicu. »A sad, Douglas, pričaj mi što se događalo.« Stephen je stajao po strani i promatrao. Nitko ga nije pitao je li mu udobno niti je predložio da se odmori. »MacGregori su opet napadali. Preksinoć su nam uzeli šest grla stoke.« Bronwyn se namrštila. Poslije će se pozabaviti MacGregorima. »Problemi unutar klana?« Muškarac koji se zvao Douglas odsutno je vrtio uvojak duge kose. »Opet svađe zbog zemlje oko jezera. Robert tvrdi da su lososi njegovi, dok Desmond zahtijeva da plati za njih.« »Jesu li već izvukli mačeve?« pitala je Bronwyn. »Nisu, ali mogli bi uskoro. Da pošaljem ljude da to riješe? Malo krvi prolivene na pravom mjestu moglo bi zaustaviti njihove svađe.« Stephen je počeo ustajati. Bio je naviknut rješavati takve sporove. Tamova ruka na njegovoj zaustavila ga je. »Imaš li nekih drugih prijedloga osim mača, Douglas?« upitala je ljutito. »Je li ti ikada palo na pamet da ti ljudi imaju razlog za svađu? Robert hrani sedmero djece, dok Desmond ima bolesnu ženu, a nema djece. Sigurno postoji način da riješe probleme.« Čovjek ju je tupo pogledao.

55


Uzdahnula je. »Reci Robertu neka najmlađe i najstarije dijete pošalje Desmondu na skrb. Robert neće tražiti ribu kojom se hrane njegova djeca, a Desmondova žena prestat će žaliti samu sebe što nema vlastite djece. Dalje, što se još događalo?« Stephen se nasmiješio na njezinu mudrost. Dolazila je od ljubavi i poznavanja klana. Bilo je čudno vidjeti je u njezinu okruženju. Svaki novi trenutak vraćao ju je u život. Dok je gledala ove ljude koji su je okruživali, brada joj više nije bila ljutito izbačena. Ramena su joj i dalje bila ravna, ali ne kao da se upravo sprema braniti se udarcima i ljutitim riječima. Promatrao je lica ljudi koji su je okruživali. Poštovali su je, slušali je, a svaka odluka koju je donijela bila je mudra i u najboljem interesu njezina klana. »Jamie ju je dobro naučio«, tiho je rekao Tam. Stephen je kimnuo. To je bila njezina sasvim druga strana, ona za koju nije ni znao da postoji. Poznavao ju je kao ljutu, naglu, prepunu mržnje, kao ženu koja je mahala nožem i postavljala nemoguće zahtjeve. Sjetio se kako joj se smijao kad je pala u potok. Najednom je osjetio oštar ubod ljubomore. Ovo je bilo prvi put da vidi tu ženu koja mirno sjedi među ljudima, donoseći odluke koje određuju njihove živote. Oni su znali za tu njenu stranu za koju on nije ni slutio da postoji. Bronwyn je ustala i pošla do stubišta u udaljenom dijelu hodnika. Stephen ju je slijedio. Iznenada je shvatio da on jedini poznaje ono mjesto iza njezinih koljena. Nasmiješio se na tu pomisao i pomalo se ohrabrio.

*** »Pogledaj ga«, rekla je Bronwyn s gađenjem. Bilo je rano jutro i osjećala se hladnoća kasne jeseni. Gledala je dolje prema Stephenu s prozora njihove odaje na trećem katu. Bio je u dvorištu s Chrisom, obojica su nosila ratni oklop. Škoti oko njih samo su stajali i gledali ih u sumornoj tišini. Dva tjedna su prošla otkad su u braku i tijekom tog vremena Stephen se svojski potrudio podučiti njezine ljude engleskom načinu ratovanja. Bila je s njim dok im je objašnjavao kako je važno da se zaštite. Ponudio je kupiti oklope za one koji budu najdulje i najjače trenirali. Ali Škoti su malo govorili i činilo se da nisu nimalo zainteresirani za vrijednu nagradu u obliku oklopa od teškog metala pod kojim će se znojiti. Činilo se da su im draži njihovi divlji običaji ratovanja napola golog tijela. Jedini ustupak koji su bili voljni učiniti bila je majica od lanaca koju su pristali nositi pod plaštem. Bronwyn se okrenula od prozora, smiješeći se sebi u bradu. »Ne trebaš biti tako zadovoljna sobom«, otresla se Morag. »Ti bi se ljudi mogli više potruditi. Samo sjede. Stephen ih tjera da rade.« Bronwyn se nastavila smješkati. »On je tvrdoglav čovjek. Jučer se usudio držati predavanja mojim ljudima kako je Škotska nemirna zemlja, kako ih on samo pokušava naučiti da se zaštite. Kao da mi to ne znamo! Zbog Engleza smo... « Morag je podignula ruku u obrambeni stav. »Njega možda možeš dovodit' do ludila s tim tvojim predavanjima, ali mene nećeš. Što te toliko uzrujava u vezi s njim? Je li to što te tjera da zapomažeš noću? Sramiš li se strasti koju osjećaš za neprijatelja?« »Ja ne... « Bronwyn je počela, ali je zastala začuvši zvuk vrata koja su se zatvorila za Morag. Okrenula se i ugledala Stephena. Morala je priznati da je uzrujava to kako njezino tijelo reagira na njegov dodir. Često joj se događalo da počne drhtati čim bi zašlo sunce. Vrlo je pažljivo skrivala te osjećaje od njega. Nikada nije poduzela prvi korak ili mu uputila nježnu riječ. On joj je bio neprijatelj, sudjelovao je u ratu koji joj je ubio oca. Preko dana nije bilo teško upamtiti da joj je neprijatelj. Odijevao se kao Englez, govorio kao Englez. Njegova različitost vrištala je prema njoj i njezinim ljudima. Samo bi noću zbog njegova dodira zaboravila tko je on i tko je ona.

*** 56


»Stephen!« Chris ga je pozvao dok su hodali preko polja prekrivenog pijeskom. Zastali su uz rub otoka, gledajući u more. »Ne možeš više ovako. Kako ne vidiš da ih ne zanima ono što pokušavaš učiniti za njih? « Stephen je skinuo kacigu. Hladan vjetar promrsio mu je kosu natopljenu znojem. Svakim danom bio je sve frustriraniji od pokušaja da trenira s Bronwyninim ljudima. Njegovi su ljudi svakodnevno trenirali, naviknuvši se na težinu oklopa i oružja. Ali Bronwynini ljudi samo su stajali sa strane i gledali u Engleze kao da su životinje u zvjerinjaku kralja Henrika. »Mora postojati neki način da doprem do njih!« rekao je gotovo bez daha. Najednom je začuo kako ljudi trče prema njima. »Gospodaru«, rekao je jedan od Stephenovih ljudi. »Napadnut je jedan od MacArranovih dvoraca na sjeveru. Ljudi već osedlavaju konje.« Stephen je kimnuo. Sad će dobiti priliku pokazati tim Škotima kakvi su borci njegovi engleski vitezovi. Naučio je štititi zemlju od lovokradica i pljačkaša. Težak oklop onemogućavao mu je brzo kretanje. I sluga koji ga je čekao s konjem već je nosio oklop. Konj je bio krupan, od vrste koja se stotinama godina uzgajala da bi mogla podnijeti težinu jahača u oklopu. Ti konji nisu bili poznati po brzini, ali mogli su ostati mirni u najtežim bitkama, slušajući zapovijedi koje bi im gospodari davali stiskom koljena. Dok su Stephenovi ljudi stavljali oklope i uzjahivali, Škoti su već otišli. Stephen se namrštio i pomislio kako bi ih rado naučio nužnoj disciplini. Ono što će se dogoditi te noći na škotskim brdima tek će godinama poslije u Stephenu prestati izazivati osjećaj srama i zbunjenosti. Bio je već mrak kad su Stephen i njegovi ljudi stigli do mjesta gdje su MacGregori ukrali stoku. Odzvanjala je buka koju su stvarali dok su jahali. Oklopi su zveketali, a teški konji grmjeli su kopitima. Stephen je mislio da će se protiv MacGregora boriti onako kako bi se borio protiv Engleza, prsa u prsa. On i njegovi ljudi užasnuti su sjedili na konjima i promatrali bitku koja je uslijedila. Ništa što je Stephen dotad vidio ili zamišljao nije bilo slično tom prizoru. Škoti su sjahali i raštrkali se po šumi. Odbacili su plašteve s ramena, trčeći zatim slobodni u širokim košuljama. Iz šume su se čuli glasni krikovi, a za njima zvuk sudaranja mačeva. Stephen je svojim ljudima dao znak da sjašu, pa su krenuli za zvukovima u šumu. Ali Škoti su već otišli drugamo. Zbog teških oklopa Englezi su bili prespori i nepouzdani. Stephen je zbunjeno gledao kad je jedan od Bronwyninih ljudi iskoračio iz sjena drveća. »Okružili smo ih «, rekao je Škot, blago se cereći. »Koliko vas je stradalo?« »Troje je ozlijeđenih, nitko nije poginuo«, rekao je smireno, zatim se nasmiješio. »MacArrani su prebrzi za MacGregore.« Muškarcu su se crvenjeli obrazi zbog uzbuđenja koje je donosila borba. »Da okupim nekoliko ljudi da te podignu na konja?« upitao je smiješeći se Stephenu u oklopu. »Što ti... !« nasrnuo je Chris. »Sad ću mačem na tebe.« »Hajde, englesko pseto«, Škot je uzvratio s podsmijehom. »Prerezat ću vam grkljane prije nego što se stignete pomaknuti u tim metalnim ljesovima.« »Prekid!« zapovjedio je Stephen. »Chris, makni mač. I ti, Douglas, pođi k ranjenima.« Stephenov je glas bio težak. »Ne možeš mu dopustiti da se izvuče s takvim bezobrazlukom«, reče Chris. »Kako ih misliš naučiti da te poštuju?« »Naučiti ih!« provalilo je iz Stephena. »Ne možeš naučiti drugog da te poštuje. Poštovanje se mora zavrijediti. Dođite, idemo natrag u Larenston. Moram o nečemu razmisliti.«

57


Bronwyn se prevrtala u krevetu, lupajući šakom o jastuk. Uvjeravala je samu sebe da ne mari što je Stephen odlučio drugdje provesti noć. Nije ju bilo briga ako je provede s drugom ženom. Razmišljala je o ženama u svome klanu. Margaretina kći je ljepotica, a čula je neke muškarce kako se smiju i govore kako su se dobro s njom proveli. Ujutro mora porazgovarati s Margaret! Nije dobro da se takva cura mota okolo. »Prokletstvo!« rekla je naglas, a Rab je zarežao. Uspravila se u krevetu, a pokrivači su pali i otkrili njezine dražesne grudi. Bilo joj je hladno samoj u krevetu. Morag joj je rekla za krađu stoke. Uz ime klana MacGregor uvijek su išle iste riječi. Morag je siknula kad je Bronwyn rekla kako se nada da Stephen neće poginuti jer bi zbog njegove smrti kralj Henrik poslao po njihove glave. Sada je uporno gledala prema vratima, povremeno se mršteći. Kad su se vrata počela otvarati, prestala je disati. To bi mogla biti Morag s vijestima. Ispustila je dah kada je vidjela Stephena kako ulazi. Kosa i prednji dio košulje bili su mu mokri od pranja na bunaru. Stephen ju je jedva pogledao. Plave oči bile su mu mračne, a među obrvama vidjela se duboka bora. Bacio se na rub kreveta i počeo se svlačiti. Nikako se nije mogao natjerati da razmišlja samo o zadatku koji je bio pred njim, već su mu misli stalno lutale. Bronwyn je pokušavala smisliti što bi rekla. »Jesi li gladan?« Nije joj odgovorio pa se premjestila na krevetu da bi mu sjela bliže. Plahta joj je pokrivala samo donji dio tijela, grudi su joj bile otkrivene. »Pitala sam te jesi li gladan«, rekla je povišenim tonom. »O?« promrmljao je Stephen dok je svlačio čizmu. »Ne znam. Mislim da nisam.« Bronwyn je imala potrebu da ga upita što nije u redu, ali naravno da nikada ne bi učinila takvo što. Nije marila koji problemi muče Engleza. »Je li koji od mojih ljudi ozlijeđen u krađi stoke?« Gurnula ga je po ramenu kad joj opet nije odgovorio. »Jesi li gluh? Nešto sam te pitala.« Stephen se okrenuo prema njoj kao da je tek sada postao svjestan njezine prisutnosti. Pogledom je istražio njezino obnaženo tijelo, ali nije pokazao nikakvo zanimanje za nju, već je samo ustao i otkopčao remen. »Nitko nije teže ozlijeđen. Jedan je dobio nekoliko šavova na ruci i to je sve.« »Tko? Kome je trebalo šivati ruku?« Stephen je odmahnuo rukom i legao u krevet. Ruke je stavio iza glave i zagledao se u strop. Nije ju ni pokušao dodirnuti. »Francis, mislim da se tako zove«, napokon je rekao. Bronwyn je i dalje sjedila, mršteći se. »Jesi li se malo uplašio našeg škotskog ratovanja, Englezu? Jesu li moji ljudi bili malo presnažni ili prebrzi za tebe?« Iznenadila se što nije nasjeo na njezinu provokaciju. »Prebrzi«, odgovorio je vrlo ozbiljnim glasom, i dalje gledajući u strop. »Kretali su se brzo i slobodno. Naravno, ne bi dugo izdržali u Engleskoj jer bi nekoliko viteza u oklopima raspolovilo njih pedeset. Ali ipak... « »Pedeset!« Bronwyn je jedva to izgovorila. Zatim je objema šakama udarila o Stephenova široka, gola prsa. »Nećeš doživjeti dan u kojem će jedan Englez raniti pedesetoricu Škota«, vikala je, udarajući šakama o njegova čvrsta prsa. »Daj! Prestani s tim!« rekao je Stephen, hvatajući je za šake. »I bez tvojih udaraca imam dovoljno masnica.« »Dat ću ti ja više od masnica«, rekla je dok se borila protiv njegova stiska. Stephenove su oči zasjale. Povukao ju je za ruke i privukao naprijed, tako da se dojkama naslonila na njega. »I želim više od masnica«, rekao je drsko, napokon sasvim usredotočen na nju. Pustio joj je jednu ruku i dotaknuo joj kosu. »Hoćeš li me uvijek vraćati u stvarnost?« pitao je dok joj je dodirivao sljepoočnicu. »Da me more najveće brige u svemiru, mislim da bi ti čak i tada mogla moje misli preusmjeriti na tu svoju lijepu kožu, na svoje oči«, govorio joj je dok je pomicao prste, »na svoje usne.«

58


Bronwyn je osjećala kako joj srce počinje udarati. Dah mu je bio tako mekan i topao. Kosa mu je još bila vlažna, a jedna kovrča zataknuta iza uha. Imala je potrebu da je dodirne, ali pažljivo je izbjegavala svaki prvi korak. »A imaš li kakvih velikih briga koje te more?« upitala je nonšalantno, kao da je nije briga kakav je odgovor. Umirio je prste i zarobio joj pogled svojim. »Čujem li ja to brigu u tvome glasu?« tiho je upitao. »Nikad!« pljunula je i otkotrljala se od njega. Očekivala je da će joj se početi podrugljivo smijati, ali kako je ostao tih, osjetila je potrebu da se osvrne preko ramena i pogleda ga. Ležao je vrlo mirno i nakon nekog vremena začulo se tiho ujednačeno disanje koje joj je dalo do znanja da je zaspao. Ostala je mirno ležati, a nakon nekog vremena osjetila je suze kako se skupljaju u kutovima očiju. Ponekad bi se osjećala tako osamljenom da ne bi znala što bi sa sobom. Brak je zamišljala kao odnos u kojem dvoje ljudi dijeli život i ljubav. Ali ona je bila udana za Engleza! Stephen se iznenada okrenuo, prebacio tešku ruku preko nje i privukao je k sebi. Odbijala je opustiti se kako bi se izmaknula iz njegova zagrljaja, ali unatoč sebi, primaknula mu se stražnjicom i ugnijezdila se. »Tako mi nećeš pomoći da zaspim«, prošaptao je Stephen pa podignuo glavu i utisnuo joj poljubac u sljepoočnicu. »Što je to?« pitao je. »Suze?« »Naravno da nisu. Nešto mi je upalo u oko, to je sve.« Okrenuo joj je lice prema svome. »Lažeš«, rekao je mirno. Pogledom je istraživao njezino lice i dodirnuo joj jamicu na bradi. »Ti i ja smo stranci«, prošaptao je. »Kad ćemo postati prijatelji? Kad ćeš početi dijeliti sa mnom? Kad ćeš mi moći reći zašto plačeš?« »Kad postaneš Škot!« izgovorila je to najopuštenije što je mogla. Ali zbog njegove blizine te su riječi čudno zvučale, kao da su molba, a ne nemoguć zahtjev. »Dogovoreno!« rekao je zvučeći vrlo uvjerljivo, kao da je takvo što moguće. Htjela mu se smijati, reći mu da on nikad ne bi mogao postati Škot - ni njezin prijatelj, ali privukao ju je još bliže i počeo je ljubiti. Ljubio ju je bez žurbe, lijeno i polako. Bronwyn je osjetila kako joj krv juri venama. Željela je Stephena privući k sebi, ali nije joj dopuštao. Držao ju je na malom razmaku tako da joj može dodirivati grudi, milovati joj rebra i trbuh. Izvila se kako bi se izmaknula, dok joj je noge držao zarobljenima svojim bedrom na njezinima. Stephenova ruka odlutala je niže prema njezinim nogama, a uzdah koji joj se oteo izmamio mu je osmijeh. »Moja prekrasna, prekrasna ženo «, prošaptao je dok joj je noktima nježno prolazio udubljenjem iza koljena. »Volio bih znati kako ti udovoljiti i izvan kreveta.« Opet mu se primaknula, potražila njegove usne, a potom mu stala ljubiti vrat. Koža mu je bila ukusna, slana od znoja, čvrsta i mekana u isto vrijeme. Jezikom mu je dotaknula uho osjetivši kako ga prolaze trnci. Jedva čujno se nasmijala. Stephen ju je čvrsto uhvatio za ramena. »Dolazi ovamo, gospodarice klana MacArran.« Gurnuo ju je na krevet i spustio se na nju. Izvila se prema njemu podižući kukove. Ona je Škotkinja i ravnopravna mu je. Ovaj put nije samo odgovarala na njegove zahtjeve, već je s njim vodila igru, s jednakom strašću. Poslije su zajedno ležali, tako blizu da su bili kao jedno. Bronwyn je pospano otvorila jedno oko i ugledala kovrču pokraj Stephenova uha. Bila je to ona koju je prije željela dodirnuti. Primaknula je glavu i poljubila tu kovrču, osjećajući mekoću njegove kose među svojim usnama. Potom se odmaknula, crvenih obraza. Nekako je taj poljubac bio još intimniji od samog vođenja ljubavi. Stephen se neprimjetno osmjehnuo, zatvorenih očiju, više u snu nego budan, i privukao je još bliže, gotovo pod sebe. Bronwyn je jedva mogla disati, ali nije marila. Disanje joj je bilo zadnja briga.

59


Stephen je u malenoj ratarskoj kolibi grijao ruke ispred vatre od treseta. Vani je divljao vjetar i vatra je bila ugodna. Tam je otišao u posjet svojoj sestri, napustivši Bronwyninu kuću na nekoliko dana. Krupni starac sjedio je na suprotnom kraju sobe kamenih zidova, s ribarskom mrežom raširenom preko golih koljena. Pleo je čvorove na mreži, krupnim rukama povlačeći hrapavu užad. »Dakle, želiš da ti pomognem da prestaneš izigravati budalu«, rekao je Tam ozbiljnim glasom. Stephen se okrenuo. Još se nije posve naviknuo na to da su se Škoti slobodno ponašali u njegovoj prisutnosti, kako bi sjeli ili ostali sjediti, ponašajući se kako ih je bila volja. Možda je bio previše naviknut na dodvoravanje. »Ne bih se baš tako izrazio«, rekao je. Kimnuo je prisjetivši se svega što se dogodilo oko krađe stoke. »Ispao sam budala, što zbog svojih ljudi, što zbog Škota. Osjećao sam se, kako je Douglas rekao, kao da stojim u metalnom lijesu.« Tam je kratko šutio dok je stezao čvor. »Douglas je oduvijek smatrao da je Jamie njega trebao izabrati za jednog od kandidata za Bronwynina muža.« Zahihotao se vidjevši izraz na Stephenovu licu. »Ne brini se, mladiću, Jamie je znao što čini. Douglas nije stvoren za vođu. Previše je privržen Bronwyn da bi joj ikada mogao biti gospodar. « Stephen se nasmijao. »Nijedan muškarac nije dovoljno snažan da joj bude gospodar.« Tam nije komentirao tu tvrdnju, ali nasmiješio se. Morag je pažljivo nadzirala mladi par i izvještavala ga o svemu. Tam se želio uvjeriti da Bronwyn nije u opasnosti da joj Englez naudi. Iz onoga što je čuo od Morag, Stephen je bio taj koji je bio u opasnosti - zbog iscrpljenosti. Tam je podignuo pogled. »Prvo što moraš učiniti je riješiti se te engleske odjeće.« Stephen je kimnuo, to je očekivao. »A zatim moraš naučiti trčati, brzo i daleko.« »Trčati! Ali vojnik mora stajati i boriti se.« Tam je frknuo. »Mi to drugačije radimo. Mislio sam da si to dosad shvatio. Možda ne želiš naučiti. U tom slučaju neću ti biti od koristi.« S natruhom oklijevanja, Stephen se složio. Sat poslije poželio je da se nije složio. Dok je s Tamom stajao vani na hladnom jesenskom vjetru, Stephen se u životu nije osjećao tako gol. Umjesto teške, podstavljene engleske odjeće, nosio je samo tanku košulju i preko nje plašt opasan remenom. Imao je vunene čarape i visoke čizme, ali i dalje se osjećao kao da je posve gol od struka naniže. Tam ga je opalio po ramenu. »Hajde, mladiću, naviknut ćeš se. Da ti kosa još malo naraste i bit ćeš poput Škota.« »Ova je zemlja prokleto prehladna da bih uokolo trčkarao gol«, mrmljao je Stephen dok je podizao plašt i košulju pokazujući golu stražnjicu. Tam se smijao. »Sada znaš što Škoti nose pod plaštem.« Uozbiljio se. »S razlogom se ovako odijevamo. Lako je postati nevidljiv u šumi ako nosiš plašt. Lako ga je skinuti, lako se opet ogrnuti. Škotska je vlažna i ne možemo si priuštiti da nosimo tešku odjeću koja se objesi od vlažnosti, umirali bismo od upale pluća da to činimo. Plašt hladi ljeti, a zimi nam stalnim trenjem grije koljena.« Oči su mu zatreperile. »A najvitalniji dijelovi stalno imaju zraka.« »To je istina«, rekao je Stephen. »Ah, sad izgledaš kao muškarac!« Moragin glas dopro je iza njega. Besramno mu je gledala u noge. »Od onog oklopa koji nosiš dobio si lijepe mišiće na nogama.« Stephen se nacerio. »Da već nisam oženjen, mislim da bih tebe zaprosio.« »A ja bi' možda pristala, iako bi' se morala borit' s Bronwyn za tebe.« Stephen ju je blijedo pogledao. »Dala bi me bilo kome da može.« »Dokle god bi ostao njen u krevetu, je l' tako?« Morag se zahihotala prije nego što se okrenula.

60


Stephen je trepnuo. Stalno ga je zaprepašćivala ta familijarnost među pripadnicima klana. Kao da je svatko znao sve o svakome. »Gubimo vrijeme«, rekao je Tam. »Pokušaj otrčati do one bare tamo«, pokazao mu je prstom. Stephen je mislio da će biti lako trčati. Na kraju krajeva, i mala djeca to znaju, a on je u dobroj formi. Ali činilo mu se kao da će mu pluća eksplodirati nakon prvog, kraćeg zatrčavanja. Trebalo je nekoliko minuta da mu se umiri podivljalo srce i vrati normalno disanje. Lupanje srca odzvanjalo mu je u bubnjićima tako da se činilo da će puknuti. »Evo, popij vode«, rekao je Tam pružajući mu kutlaču. »Kad opet budeš mogao disati, opet potrči.« Stephen je u nevjerici podigao jednu obrvu. »Hajde, momče«, rekao je Tam. »Ja ću trčati s tobom. Nećeš dopustiti da te starac pobijedi, zar ne?« Stephen je dahtao za zrakom. »Nikada te ne bih nazvao starcem.« Bacio je kutlaču u stranu. »Hajde, idemo.«

61


SEDMO POGLAVLJE

Bronwyn je stajala sama u podnožju stuba koje su vodile prema vrhu tornja. Oči su joj bile suhe i pekle su je, gotovo otečene od suza koje nije isplakala. U ruci je čvrsto stiskala srebrnu kopču remena. Na poleđini je bio ugraviran natpis: Za Ennisa od Jamesa MacArrana. Prije sat vremena jedan od ratara donio joj je kopču. Bronwyn se sjećala kad je njezin otac dao kopče trojici mladića koje je izabrao za potencijalne nasljednike. Bilo je svečano kao na ceremoniji. Bilo je hrane, vina, plesa i mnogo, mnogo smijeha. Svi su zadirkivali Bronwyn pitanjima koga će izabrati za muža. Bronwyn je očijukala, smijala se i pretvarala da svakoga smatra bezvrijednim i nedostojnim njezina oca. Među njima je bio Ian, Tamov sin. Ian je jedini bio visok kao ona, ali bio je krupan na svoga oca. Ramsey je bio plavokos, širokih ramena, a govorio je stvari kojima bi čak i nju činio nervoznom. Ennis je imao pjegice i zelene oči, a pjevao je tako slatko da je svakog mogao natjerati na plač. Stisnula je kopču dok joj se nije urezala u dlan. Sada su svi bili mrtvi. Snažni Ian, zgodni Ramsey i slatki Ennis - svi su bili mrtvi i pokopani. Ubili su ih Englezi! Okrenula se i požurila se uspinjati stubama prema posljednjem katu. Uzela je svežanj ključeva koji je nosila za pojasom i jednim ključem otključala vrata od hrastovine. Teška vrata usprotivila su se škripom dok su se otvarala na nepodmazanim šarkama. Mislila je da je spremna za ponovni ulazak u tu sobu, ali nije bila. Gotovo da je očekivala ugledati oca kako je gleda i smiješi joj se. Nije tu bila od njegove smrti - bojala se ponovno ući. Zakoračila je na sredinu prostorije i pogledala oko sebe. Preko stolice je bio prebačen plašt, u donjem dijelu pohaban i poderan. Oružje je bilo obješeno po kamenim zidovima: sjekire, bodeži, lukovi. Dodirnula je istrošeni dio na očevu najdražem luku. Polako je pošla do fotelje blizu jedinog prozora u sobi. Na koži su se vidjeli obrisi očeva tijela. Bronwyn je sjela u fotelju, podigavši sloj prašine. Njezin je otac često dolazio u ovu sobu kako bi bio sam i razmišljao. Nikome osim njemu i njegovo dvoje djece nije bilo dopušteno ulaziti unutra. Bronwyn je kao mala ostavljala tragove svojm zuba na očevim strijelama. Gledala je poznate, voljene predmete od jednog do drugog i osjetila kako je počinje boljeti glava. Više ničega nema. Otac joj je mrtav, brat joj je okrenuo leđa s mržnjom u srcu, a prekrasni mladići među kojima bi izabrala muža trunu u nekom grobu tko zna gdje. U Larenstonu više nije bilo ni smijeha ni ljubavi. Engleski kralj vjenčao ju je s jednim od svojih ubojica i sva sreća je zauvijek nestala. Englezi! razmišljala je. Mislili su da posjeduju svijet. Mrzila je to kako su Stephenovi ljudi uvijek bili distancirani od njega, kako su se klanjali, bili ponizni i obraćali mu se kao gospodaru. Englezi su hladni ljudi. Pokušala je bezbroj puta Stephenu objasniti kakvi su Škoti, ali bio je previše tašt da bi je poslušao. Potiho se nasmiješila. Barem su njezini ljudi shvaćali tko je glavni. Smijali su se Stephenu iza leđa. Cijeloga je jutra slušala priče o prošloj noći i propaloj krađi stoke. Sigurno je Stephen izgledao kao prava budala stojeći ondje u svom smiješnom oklopu. Pažnju joj je privukla buka koja je dopirala s dvorišta. Pošla je do prozora i pogledala dolje. Isprva nije prepoznala Stephena. Pomislila je da je riječ o nekom drugom dobro građenom muškarcu koji se doimao nevjerojatno samouvjerenim. Nosio je plašt opasan remenom koji mu je živahno lepršao oko nogu. Uzdahnula je u nevjerici, shvativši da je Stephen taj muškarac koji se držao tako arogantno, odjeven u škotsku odjeću kao da ima pravo nositi je.

62


U dvorištu je bilo i nekoliko njezinih ljudi. Bilo joj je drago što nisu pokazivali nikakvo divljenje. Oni su itekako znali prepoznati uljeza. Osmijeh joj je nestao s lica kad ih je vidjela kako jedan po jedan prilaze Stephenu. Vidjela ga je kako se smije i nešto govori, a potom podiže stražnji dio plašta. Čula je kako odjekuje smijeh. Douglas - njezin Douglas! - prišao je Stephenu i stavio mu ruku na rame. Stephen ga je uhvatio pa su isprepleli šake i podlaktice i počeli se stojeći hrvati. Nakon jedne minute, Douglas se opružio u prašini. S gnušanjem je gledala kako Stephen izaziva jednog po jednog muškarca. Naglo je udahnula kad je ugledala Margaretinu kćer kako im prilazi, izazovno njišući bokovima. Podigla je suknju i otkrila nježne gležnjeve, pokazujući Stephenu nekoliko koraka škotskog plesa. Bronwyn se okrenula od prozora i izašla iz sobe, zaključavši za sobom vrata. Svaki korak kojim se spuštala niza stube bio je prožet bijesom. Stephen je stajao ondje. Kosa mu je bila raskuštrana, obrazi rumeni od cjelodnevnog treniranja na hladnom zraku. Oči su mu bile bistre i sjajne. Iza njega je stajalo nekoliko njegovih i Bronwyninih ljudi i nekoliko lijepih djevojaka. Gledao je u nju poput dječaka koji joj želi udovoljiti. Ispružio je jednu nogu prema njoj. »Mogu li proći?« zadirkivao ju je. Trenutak je gledala u njega, ignorirajući mišićavu nogu koju je ispružio. »Možda možeš prevariti neke od njih, ali za mene si Englez, i to ćeš uvijek biti. To što si promijenio odjeću, ne znači da si promijenio ono unutra.« Okrenula se i udaljila se od svih njih. Stephen je ostao miran jedan trenutak, mršteći se. Možda je želio da ti ljudi zaborave da je Englez. Možda... Tam ga je opalio po ramenu. »Nemoj biti tako žalostan.« Stephen se okrenuo i vidio da se svi Škoti iza njega smješkaju. »Iako je dobra gospodarica, ona je i dalje žena.« Tam je nastavio: »Nema sumnje da se uzrujala zato što si plesao sa ženama.« Stephen se pokušao nasmiješiti. »Volio bih da si u pravu.« »Zašto ne pođeš za njom i ne utješiš je?« Stephen je zaustio da mu odgovori, ali se zaustavio. Nikakve koristi od toga da Tamu objašnjava kako se Bronwyn ne može obradovati ničemu što ima veze s njim. Slijedio ju je uza stube. Stajala je nad tkalačkim stanom, objašnjavajući kako treba tkati niti na novom pokrivaču. »Stephen,« dozvala ga je jedna od žena, »ne izgledaš dobro.« Lijepa djevojka pohotno je gledala u njega u novoj odjeći. Okrenuo se da bi se nasmiješio djevojci, ali ugledao je Bronwyn kako izlazi iz prostorije, gotovo režeći na njega. Sustigao ju je na vrhu stuba. »Što je s tobom? Mislio sam da ćeš se obradovati mojoj odjeći. Rekla si da moram postati Škot.« »To što si se odjenuo kao Škot, ne čini te Škotom.« Okrenula se od njega. Stephen ju je uhvatio za ruku. »Što nije u redu? Ljutiš li se zbog nečeg drugog?« »Zašto bih se ljutila?« upitala je glasom prožetim sarkazmom. »Udana sam za neprijatelja. Ja sam... « Stavio joj je prste preko usana. »Nešto te muči«, tiho je rekao. Promatrao joj je lice, ali spustila je pogled da sakrije bol koja se krila u njezinim očima. Spustio je dlanove na njezina ramena i prešao joj niz ruke sve dok nije došao do dlanova. U lijevom dlanu grčevito je nešto držala. »Što je to?« nježno je upitao. Pokušala se osloboditi, ali prisilio ju je da otvori dlan. Gledao je u kopču i pročitao posvetu. »Je li ti to netko danas dao?«

63


Kimnula je bez riječi. »Je li to pripadalo tvom ocu?» Pogled joj je i dalje bio spušten i mogla je samo još jedanput kimnuti. »Bronwyn«, rekao je dubokim, baršunastim glasom. »Pogledaj me.« Nježno ju je uhvatio ispod brade i podignuo joj lice prema sebi. »Jako mi je, jako žao.« »Što ti znaš?« izderala se, otrgnuvši se od njega. U sebi se proklela jer mu je gotovo povjerovala, jer je dopustila da njegovi glas i blizina utječu na nju. »Znam kako je izgubiti oca i majku«, govorio joj je strpljivo. »Boljelo me koliko i tebe boli.« »Ali ja nisam ubila tvoga oca!« »Nisam ni ja osobno ubio tvoga!« rekao je bijesno. »Poslušaj me, samo jedanput, poslušaj me kao muškarca, ne kao političkog pijuna. Vjenčani smo. Što je, tu je. Ne možemo više to spriječiti. Možemo biti sretni, znam da možemo, samo ako nam daš priliku.« Lice joj je očvrsnulo, oči su joj postale hladne. »I hoćeš li se hvaliti svojim ljudima kako si naveo Škotkinju da ti jede iz ruke? Hoćeš li pokušati pridobiti moje ljude, muškarce i žene, na svoju stranu, kako si to danas učinio?« »Pridobiti!« Stephen je povisio glas. »Prokleta bila! Cijeli sam dan trčao, doslovno, na ovoj hladnoći, golih nogu i guzice. Ako ćeš sasvim iskreno, sve sam to učinio da udovoljim tebi i tim ljudima do kojih toliko držiš.« Odgurnuo ju je od sebe. »Idi i naslađuj se u svojoj mržnji. Neka ti pravi društvo noću.« Okrenuo se i otišao od nje. Bronwyn je trenutak ostala tako sasvim mirna, a zatim je krenula uza stube. Željela mu je vjerovati. Trebala je muža kojem može vjerovati. Ali kako da mu vjeruje? Što će se dogoditi ako njezinu zemlju iznenada napadnu Englezi? Može li od Stephena očekivati da se tada bori protiv svoga naroda? Znala je kako reagira na njega. Bilo bi lako zaboraviti sve razlike među njima i prepustiti se njegovim slatkim dodirima, njegovu baršunastu glasu. Ali ako bi trebala biti na oprezu i budna, osjetila bi joj otupjela. To si nije mogla priuštiti. Ne može riskirati živote svojih ljudi samo da bi uživala u trenucima požude u krevetu s čovjekom koji bi mogao biti špijun. Sjela je u maleni vrt iza visoke kamene kuće. Ne može mu vjerovati. Što se nje tiče, samo ju je želio iskoristiti i zato ju je pokušavao uvjeriti da mu može vjerovati. Znala je da ima braću. Možda će ih pozvati na svoju stranu jednom kad probije obranu ovdje. Hoće li se hvaliti braći kako Bronwyn čini sve što on želi, kako je mora samo poljubiti iza koljena da bi postala povodljiva? Ustala je i zaputila se brzim korakom prema rubu otoka. More je udaralo o stijene, a pogled joj je sezao miljama daleko. Velika je odgovornost voditi klan. Mnogo, mnogo ljudi tražilo je od nje zaštitu i, kad je bilo potrebno, čak i hranu. Jako se trudila upoznati svoje ljude i razumjeti ih. Nije smjela dopustiti da joj obrana popusti, makar na trenutak. Kad bi je Stephen milovao i držao je, morala se braniti od njega, da ne dopusti svojim osjećajima da joj preuzmu razum. Ako ikada shvati da mu može vjerovati, tek tada se možda upita što joj je u srcu. »Bronwyn.« Okrenula se. »Što je, Douglas?« pogledala je u mladićeve smeđe oči. Mogla je vidjeti neizgovoreno pitanje, isto koje bi vidjela da pogleda u oči svim svojim ljudima. Oni nisu znali mogu li vjerovati Stephenu i čekali su da čuju njezinu procjenu. Ali i nju je trebalo procijeniti. Ako pogriješi u vezi s njim, njezini ljudi nikada joj više neće vjerovati. »Načuo sam da MacGregori noćas planiraju još jedan pohod na našu stoku.« Bronwyn je kimnula. Znala je da Douglas ima doušnika. »Jesi li još kome to rekao?« Douglas je šutio, točno joj pročitavši misli i shvativši da misli na Stephena. »Nikome.« Bronwyn je opet pogledala prema moru. »Večeras ću ja voditi ljude i pokazat ćemo MacGregorima tko su MacArrani. Neće mi se opet smijati.« Douglas se nasmiješio. »Bit će lijepo opet jahati s tobom.« Opet ga je pogledala. »Nikome nemoj reći što planiramo. Nikome! Razumiješ li?« 64


»Je, razumijem.« Okrenuo se i otišao. Dugački stol bio je prekrcan hranom. Stephen je na početku bio sumnjičav prema tom obilju jer je Bronwyn, u svojoj škotskoj štedljivosti, skromnije postavljala stol. Za večerom mu se nasmiješila. To ga je iznenadilo jer je pretpostavljao da je ljuta zbog onoga što se dogodilo popodne. Ali možda je poslušala ono što je rekao, možda mu da neku priliku. Zavalio se u stolici i rukom prešao preko njezina bedra. Nasmiješio se kad je poskočila. Okrenula se prema njemu, meka i topla pogleda i razmaknutih usana, a Stephen je osjetio kako mu se tijelo počinje žariti. Nagnuo se prema njoj. »Ovo nije ni mjesto ni vrijeme«, rekla je, s natruhom tuge u glasu. »Pođimo zajedno gore.« Zavodnički se nasmiješila. »Uskoro. Možda želiš kušati novo piće koje sam pripremila. Napravila sam ga od vina i voća s malo začina.« Dodala mu je srebrni pehar. Stephen nije primjećivao što pije. Bronwyn ga nikada nije tako gledala i tijelo mu je uzavrelo. Njezine guste trepavice natkrivale su joj oči koje su sjale poput plavog bisera. Vršak njezina ružičasta jezika dodirnuo joj je donju usnu, a Stephen je osjetio trnce kako mu jure niz leđa. Znači, takva može biti ako to želi! Prekrio joj je dlan svojim i morao se kontrolirati da je ne stisne toliko snažno da joj polomi prste. »Pođi sa mnom«, šaptao je pohotno. Prije nego što su stigli do vrha stubišta, Stephen je osjetio pospanost. Kad su došli do vrata njihove spavaće sobe, jedva je držao oči otvorenima. »Nešto nije u redu sa mnom «, prošaptao je, jedva pronašavši snage da to izgovori. »Samo si umoran«, rekla je Bronwyn suosjećajući. »Cijeli dan proveo si s Tamom trenirajući, a on zna kako iscrpiti čovjeka. Daj da ti pomognem.« Zagrlila ga je oko struka i odvela do kreveta. Stephen se srušio u mekoću kreveta. Udovi su mu bili teški i beskorisni. »Žao mi je, ja... « »Tiho«, rekla je Bronwyn nježno. »Samo se odmori. Osjećat ćeš se bolje nakon malo sna.« Stephen ju je mogao samo poslušati dok je lagano tonuo u san. Bronwyn je na trenutak ostala nad njim, mršteći se. Nadala se da mu nije stavila previše sredstva za spavanje u piće. Najednom joj se javila grižnja savjesti dok ga je gledala kako tiho leži. Ali morala se pobrinuti za to da se noćas ne umiješa. Morala je pokazati MacGregorima da ne mogu od nje krasti stoku i proći nekažnjeno. Okrenula se i pošla prema vratima, pa se još jedanput osvrnula. S uzdahom mu je počela izuvati čizme. Nije se ni pomaknuo, samo je mirno ležao, nije gledao u nju, nije ništa tražio od nje. Sagnula se i dotaknula mu kosu, a potom ga, nekako nagonski, poljubila u čelo. Odmaknula se od njega, ružičasta u licu, proklinjući sebe što je tako glupa. Što je nju briga za tog Engleza? Njezini su je ljudi već čekali u sedlima. Podigla je svoju dugu suknju i namjestila se u sedlu. Njezinim ljudima nije trebala zapovijed da bi je pratili duž uske staze prema kopnu. Douglasov doušnik bio je u pravu, pripremala se nova krađa. Bronwyn i njezini ljudi žestoko su jahali dva sata, potom su sjahali i krišom se pješice zaputili u mračnu šumu. Bronwyn je prva čula nečije korake. Podignula je ruku, davši ljudima znak da se zaustave, zatim da se raštrkaju, dok je Douglasu signalizirala da ostane s njom. Ljudi iz klana MacArran tiho su promicali između drveća, okružujući kradljivce stoke. Kad se uvjerila da su njezini ljudi dobili dovoljno vremena da se dokopaju pravih položaja, otvorila je usta i ispustila visok urlik od kojega se stoka počela uznemireno propinjati. MacGregori su ispustili užad iz ruku i posegnuli za bodežima. Ali bilo je prekasno jer su im Bronwynini ljudi bili za vratom. Odbacili su plašteve da se mogu slobodno boriti u širokim košuljama. Njihovi divljački krikovi odzvanjali su prirodom. Bronwyn se riješila suknje, ostavši samo u košulji i plaštu

65


koji joj je dosezao do koljena. Ostala je u pozadini da bi mogla usmjeravati ljude. Nije ih htjela sputavati svojom krhkošću. U takvim trenucima proklinjala se što nije dovoljno snažna. »Jarl!« vrisnula je na vrijeme da spasi jednoga od svojih ljudi od bodeža koji mu je zamalo završio u glavi. Potrčala je preko trave taman na vrijeme da spriječi jednoga MacGregora da skoči na njezina čovjeka. Svjetlost mjesečine otkrila je bljesak oštrice blizu Douglasove glave. Vidjela je da je Douglas izgubio oružje. »Douglas!« zazvala ga je i dobacila mu svoje oružje. MacGregor iza njega okrenuo se da pogleda u nju i taj je trenutak bio dovoljan da ga Douglas bodežom pogodi ispod rebara. Muškarac je polako pao. Istoga trenutka borba je prestala. Bronwyn je osjetila da su ljudi uznemireni pa je pogledala prema muškarcu koji im je ležao pod nogama. »MacGregor«, prošaptala je. »Je li mrtav?« »Nije«, odgovorio je Douglas. »Samo je ranjen. Doći će ubrzo k svijesti.« Bronwyn se osvrnula. Ostali MacGregori nestali su u šumi sad kad im je vođa bio ranjen. Kleknula je pokraj ozlijeđenog muškarca. »Daj mi moj bodež «, rekla je. Douglas ju je poslušao bez oklijevanja. »Želim da me MacGregori noćas upamte. Što misliš, kako bi mu se svidjelo da urežem svoje inicijale u njegovo meso?« »Možda na obraz?« rekao je Douglas žedan krvi. Bronwyn mu je uputila ledeni pogled, oči su joj bile srebrne od mjesečine. »Ne želim početi novi rat, želim da ovo bude samo podsjetnik. Osim toga, čula sam da je MacGregor privlačan muškarac.« Rastvorila mu je košulju. »Čini se da si u posljednje vrijeme opčinjena privlačnim muškarcima«, Douglas je zvučao ogorčeno. »Čini se da si ti taj koji je opčinjen. Što te ždere - ljubomora ili pohlepa? Ugledaj se u moje ljude i prestani s tim djetinjastim izljevima bijesa.« Douglas se okrenuo od nje. Bronwyn je čula priče o MacGregoru i znala je da će cijeniti ožiljak koji mu je ostavila žena koja ga je pobijedila. Vrškom noža jedva je probila kožu dok mu je na ramenu urezivala maleno slovo B. Željela se uvjeriti da će je se sjetiti sljedeći put kad joj pokuša ukrasti stoku. Kad je završila, otrčala je natrag svojim ljudima pa su zajedno trčali do mjesta na kojem su ostavili konje. Iskustvo je bilo opijajuće - njezina prva pobjeda na mjestu vođe klana. »Idemo k Tamu!« povikala je uzjahavši konja. »Dignimo ga iz kreveta. Htjet će čuti sve o tome kako MacGregor nosi MacArranov biljeg.« Nasmijala se zamišljajući koliko će MacGregor biti bijesan kad vidi dar koji mu je ostavila. Ali nije im bilo suđeno da se tako jednostavno vrate kući. Najednom se nebo otvorilo, potopivši ih ledenom kišom. Svi su omotali plašteve oko glave. Bronwyn je s čežnjom razmišljala o dugoj suknji koju je ostavila na tlu u šumi. Munje su sijevale, a konji se propinjali, uznemireni zbog bljeskova i zvuka grmljavine. Do Larenstona su jahali duž ruba litice uz more. To nije bio najsigurniji, nego najbrži put, a i znali su da ih MacGregori neće slijediti po nepoznatim i opasnim stazama. Odjednom je divovska munja probila nebo i udarila u tlo neposredno ispred Aleksandera. Konj se propeo, grčevito udarajući kopitima o tlo. Sljedeći trenutak tutnjava groma zaprijetila je srušiti stijene iznad njihovih glava. Aleksanderov konj promijenio je smjer, a njegove noge propale su preko ruba litice. Istog trenutka konj i jahač ostali su bespomoćno visjeti, napola na tlu, napola u zraku. Onda su odjednom pali, a Alex je ispao iz sedla. Bronwyn je prva sjahala. Ledena kiša šibala joj je lice. Noge su joj bile plave od hladnoće. »Nema ga više!« povikao je Douglas. »More ga je progutalo.«

66


Bronwyn se napela u pokušaju da kroz mrak i kišu pogleda dolje prema moru. Bljesak munje osvijetlio je konja kako mirno leži na stijenama. Nije bilo ni traga Alexu. »Idemo!« povikao je Douglas. »Ne možeš mu pomoći.« Bronwyn je ostala na mjestu. Bila je visoka koliko i Douglas, oči su im bile na istoj razini. »Ti to meni naređuješ?« zahtijevala je odgovor, a potom pogledala dolje prema moru. »Drži me za gležnjeve da mogu vidjeti dalje preko ruba.« Bronwyn se ispružila potrbuške, a Douglas ju je uhvatio za gležnjeve. Istog trenutka prišla su im još dvojica muškaraca i stala joj sa strane kako bi joj umirili ruke. Jedan od muškaraca primio je Douglasa za ramena. Malo-pomalo, Bronwyn se pustila preko ruba, sve dok nije mogla vidjeti niz strminu kamene padine. Bilo je zastrašujuće tako visjeti preko ruba i povjeriti život snažnim rukama koje su joj držale gležnjeve. Poželjela je odmah reći da ne vidi ništa, ali nije mogla ostaviti Alexa dok god postoji mogućnost da je još uvijek živ. Morala je strpljivo čekati novo sijevanje na nebu da može istražiti prostor. Polako je pomaknula glavu kako bi pogledala prema drugoj strani stijene. Zavrtjelo joj se jer je visjela naglavce, a od straha joj se stisnuo čvor u želucu. Kad je i treći put okrenula glavu, učinilo joj se da nešto vidi. Činilo se da je prošla vječnost prije nego što je munja opet osvijetlila padinu. Mislila je da će joj se slomiti vrat zbog podizanja glave. Munja je sijevnula i odjednom je sva bol nestala. Dolje, s lijeve strane, otprilike na polovici visine padine, na trenutak se ukazao poznati crveni Alexov plašt. Podigla je ruku i njezini ljudi su je izvukli. »Alex! Ondje dolje!« rekla je bez daha, dok su joj se usta punila kišom. Nestrpljivo je podlakticom otrla oči. »Leži na uskom grebenu. Vezat ćete uže oko mene. Mislim da mogu doći do njega.« »Pusti mene!« rekao je Frances. »Prekrupan si. Na grebenu nema dovoljno prostora. Nađite mi uže pa ću ga vezati oko ramena. Jeste li me razumjeli?« vikala je i mahala rukama. Svi su kimnuli i gotovo istog trenutka Bronwyn je namatala uže koje će omotati oko ramena. Jedan kraj užeta dodala je Douglasu. »Kad dvaput trznem, povuci ga gore.« Potom je drugo uže omotala oko struka. »Kad Alex bude na sigurnom, onda ćete mene.« Pošla je do ruba litice. Nije željela gledati dolje u strašno ništavilo pod sobom. Na trenutak je zastala. »Tam je moj nasljednik«, rekla je, bez dodatnih pojašnjenja da govori o mogućnosti svoje smrti. Grubo uže urezalo joj se u struk, a unatoč tome što su je spuštali najlakše i najnježnije što su mogli, nekoliko je puta udarila o stijene. Koljena i ramena su je jako boljela, a dok je povlačila uže, mogla je osjetiti kako joj se guli koža. Misli na Alexa, podsjećala se, misli na Alexa. Prošlo je mnogo vremena prije negoli se dokopala uskog grebena. Jedva je bilo mjesta da se stopalima osloni pokraj Alexova tijela. Nakon kraćeg pažljivog manevriranja, uspjela ga je opkoračiti ga. »Alex!« vikala je nadglasavajući šibanje kiše. Mladić je polako otvorio oči, a zatim pogledao u Bronwyn kao da vidi anđela na zemlji. »Gospodarice«, prošaptao je zatvarajući oči. Zvuk njegova glasa gubio se u oluji. »Proklet bio, Alex, probudi se!« vikala je Bronwyn. Alex je opet otvorio oči. »Jesi li ozlijeđen? Možeš li mi pomoći s užetom?« Alex je iznenada postao svjestan svoga okruženja. »Noga mi je slomljena, ali mislim da je mogu pomicati. Kako si dospjela ovamo?« »Ne govori! Samo vezuj čvorove!«

67


Bronwyn je bila u vrlo nestabilnom položaju, stojeći na malenoj površini. Nagnula se naprijed, ravnih nogu, sa stopalima na istom mjestu, i zajedno s Alexom stala pričvršćivati uže oko njegova tijela. Napravili su improviziranu ljuljačku, takvu da mu je uže prolazilo između nogu i oko leđa. »Jesi li spreman?« povikala je. »Idi ti prva. Ja ću čekati.« »Ne raspravljaj se sa mnom, Alex. Ovo je zapovijed.« Dvaput je snažno zategnula uže, a zatim osjetila kako se počinje zatezati čim su ga povukli prema gore. Namrštila se kad je Alex udario o stijenu, dodamo ozlijedivši nogu. Kad su ga podigli točno iznad njezine glave, priljubila se uza stijene. Na nju se spustila kiša, a strma stijena iza njezinih leđa bila je tvrda i prijeteća. Najednom se osjećala silno osamljenom i preplašenom. Zbog brige za Alexa obuzeo ju je iznenadni nalet hrabrosti, ali sad je sve to nestalo. Sinulo joj je da bi sada željela biti u Stephenovu krilu, sjedeći ispred kamina, s njegovim rukama oko sebe. Uže oko njezina struka se stegnulo i više nije bilo vremena za razmišljanje. Čak i sad dok se držala za uže, stisnutih šaka, nogu omotanih oko užeta radi smanjenja pritiska oko struka, i dalje je u mislima vidjela Stephena. Nekako se nije iznenadila kad je došla do vrha litice i ugledala Stephena i Tama kako je povlače prema gore. Stephen je ispružio ruke, uhvatio je ispod ramena i povukao na tlo. Privukao ju je u zagrljaj kojim ju je zamalo zgnječio, ali ona je uživala u tom pritisku, sretna što više nije sama. Odmaknuo ju je od sebe, držeći joj lice među svojim dlanovima i gledao je. Oči su mu bile mračne i pune sjena. Željela je nešto reći, da joj je drago što ga vidi i što je opet na sigurnom, ali izraz na njegovu licu govorio joj je da šuti. Iznenada je dlanove stavio na njezine ruke i počeo neku vrstu liječničkog pregleda njezina tijela. Naslonio ju je na svoju ruku i dlanom joj prešao duž nogu, mršteći se na krvave ozljede na njezinim koljenima. Svi nježni osjećaji su je napustili. Kako se usuđuje tako je pregledavati pred njezinim ljudima! »Pusti me!« zapovjedila je. Stephen ju je ignorirao te pogledao u Tama koji se naginjao nad njim. »Nekoliko porezotina i masnica, ali čini se da nije ništa ozbiljno.« Tam se uspravio iz polučučećeg položaja i kimnuo. Kao da je ostario deset godina. Bronwyn se otimala i borila sa Stephenom. »Ako si završio sa mnom,« rekla je oholo, »pošla bih kući.« Stephen se okrenuo kako bi je pogledao, a ona je odmah sve vidjela iz izraza na njegovu licu. Bio je ljut, vrlo, vrlo ljut. Kiša kao da se počela smirivati, a zora je osvijetlila nebo. Bronwyn se uspravila u sjedeći položaj i pokušala se odmaknuti od Stephena. »Moram vidjeti Alexa.« »Alex je zbrinut«, rekao je ravnodušno, stisnutih zuba. Rukom je čvrsto držao njezin zglob i kako je ustao, tako je i nju povukao na noge. Krenuo je prema svome konju, vukući je za sobom. »Zahtijevam da me pustiš «, rekla je najtiše što je mogla, dok su svi njezini ljudi stajali u blizini. Okrenuo se prema njoj i naglo je povukao prema sebi. »Ako izgovoriš još jednu jedinu riječ, mogao bih ti navući tu košulju preko glave i izmlatiti te po stražnjici dok ne poplavi i ne pocrni. Alex je zbrinut - zbrinut je bolje od tebe u ovom trenutku, zato me više ne izazivaj. Je li ti to jasno?« Podigla je bradu i ljutito ga pogledala. Ipak, odlučila je da mu neće dati razloga da provede svoju prijetnju. Stephen se okrenuo i povukao je prema konju koji je čekao. Nije joj dao vremena da sama uzjaše, već ju je podigao i bacio je na sedlo, tako snažno da su joj zubi zaškripali. Istog trenutka bio je na svom konju. Držao je uzde njezina konja. »Hoćeš li me slijediti ili ja moram voditi tvog konja?« Nije mogla dopustiti da je poput zločestog djeteta odvuče odande. »Slijedit ću te «, rekla je uspravivši leđa i podigavši bradu.

68


Odjahali su, ostavivši ljude na uskoj stazi na stijeni. Bronwyn se više nije osvrtala. Bila je previše ponižena. Njezini ljudi su je poštivali i pokoravali joj se, a Stephen se ponio prema njoj kao prema djetetu. Rab je trčao uz konje, prateći svoju gospodaricu kao i uvijek. Jahali su dulje od tri sata i Bronwyn je znala da se približavaju najsjevernijoj granici. Priroda je bila brdovita i divlja s mnogo potoka preko kojih su prolazili. Stephen je jahao polako i ujednačeno, nijedanput se ne okrenuvši prema njoj. Samo bi usporio kad bi osjetio da je mora pričekati. Bronwyn je bila vrlo umorna. Jela je prije nego što su krenuli spriječiti krađu stoke prošle noći, a sada joj se činilo kao da su otada prošli dani. Bila je toliko gladna da joj se činilo da joj trbuh probavlja samog sebe. Kiša se pretvorila u hladno i mokro rominjanje zbog kojeg je promrzla do kosti. Često bi se tresla i povremeno kihala. Noge su joj bile porezane i u masnicama, a kako god da se pokušala namjestiti, sedlo joj se trljalo o neko bolno mjesto. Ali prije bi umrla nego zamolila Stephena da stanu kako bi se odmorila. Zaustavio se oko podneva, a Bronwyn se oteo uzdah olakšanja. Prije nego što je stigla sjahati, Stephen se već našao pokraj nje i povukao je s konja. Bila je previše iscrpljena, promrzla i gladna da bi se uopće sjećala svega što se dogodilo noću. Spustio ju je na tlo pa se udaljio od nje. Kad se okrenuo, mogla je vidjeti da se njegova ljutnja nije nimalo stišala. »Zašto?« pitao je, a ta jedna riječ otkrila je koliko se suzdržava od izderavanja na nju. »Zašto si me omamila?« Pokušavala je održati ramena uspravnima. »MacGregori su planirali novu krađu i morala sam zaštititi ono što pripada mojim ljudima.« Pogled mu je bio grub i hladan. »Zar ti nisu rekli da je ratovanje muški posao?« Slegnula je ramenima. »Tako su te učili u Engleskoj. U Škotskoj je drugačije. Udomljena sam sa sedam godina, baš kao i moj brat. Naučili su me jahati i baratati mačem ako bi zatrebalo.« »I zaključila si da ja nisam sposoban voditi ljude pa si se skinula«, podrugljivo se nasmiješio na kratku suknju koju je nosila, »i odlučila ih sama voditi. Misliš li da sam takva nula od muškarca kad si sebe smatrala boljim izborom?« »Muškarac!« rekla je s gađenjem. »Samo se time zamaraš, kakav si muškarac. Posljednji put kad se krala stoka, ti si pošao u oklopu. Jesi li znao da su mi se MacGregori smijali? Rekli su da MacArrani imaju ženu za gospodaricu i čelični stup za vođu. E pa, nakon onoga sinoć više mi se neće smijati. Urezala sam slovo B na MacGregorovu ramenu.« »Što si?« Stephen je jedva spojio riječi. "Čuo si što sam rekla«, bahato mu je odgovorila. »O, Bože«, rekao je Stephen prolazeći rukom kroz mokru kosu. »Ti ne znaš ništa o muškom ponosu? Cijeli život nosit će biljeg koji mu je urezala žena. Mrzit će te - tebe i tvoj klan.« »Varaš se! Osim toga, MacGregori i MacArani već se mrze.« »Koliko ja vidim, to nije tako. Čini se kao da zadirkujete jedni druge. To je više igra nego pravi rat.« »Ti ne znaš ništa o tome. Ti si Englez«, rekla je pa se okrenula prema konju i počela skidati sedlo. Ispriječio je ruku preko njezinih. »Želim da mi daš riječ da me više nikada nećeš omamiti.« Otrgnula se od njegova dodira. »Postoje trenuci kad... « Zgrabio ju je za ramena i okrenuo je prema sebi. »Nema takvih trenutaka u kojima možeš nadzirati moj život i razum. Što bi se dogodilo da je došlo do toga da sam bio potreban? Tako sam čvrsto spavao da je netko mogao doći i srušiti dvorac, a ja to ne bih znao. Ne mogu živjeti s nekim kome ne vjerujem. Želim da mi to obećaš.« Uputila mu je maleni osmijeh. »Ne mogu ti obećati.« Odgurnuo ju je od sebe. »Neću ugrožavati svoje ljude zbog hirova budalaste djevojke«, tiho je rekao.

69


»Djevojka!« rekla je. »Ja sam MacArran. Stotine muškaraca i žena pokoravaju mi se i poštuju me.« »I prečesto ti popuštaju. Ti si pametna žena koja dobro rasuđuje, ali nemaš iskustva da možeš voditi ljude u ratovanje. To ću ja raditi.« »Moji te ljudi neće slijediti.« »Hoće ako sam budan da ih mogu voditi.« Zagledao se u nju kad nije odgovorila. »Tražio sam od tebe obećanje, a sad ću te prisilio da mi ga daš. Ako me ikad više omamiš, oduzet ću ti tog psa.« Bronwyn je zaprepašteno otvorila usta. »Rab će mi se uvijek vraćati.« »Ne ako je nekoliko stopa pod zemljom, onda neće.« Trebalo joj je vremena da shvati njegove riječi. »Ubio bi ga? Ubio bi psa da dobiješ ono što želiš?« »Ubio bih stotinu pasa, ili konja, da spasim jednog čovjeka, tvog ili mog. Njihovi su životi ugroženi ako nisam prisutan da ih zaštitim, a ne mogu provesti život brinući se o tome hoće li me vlastita žena u bilo kojem trenutku odlučiti lišiti svijesti. Jesam li bio jasan?« »Vrlo jasan. Bez sumnje bi uživao ubijajući mog psa. Na kraju krajeva, dosad si mi gotovo sve već uzeo.« U Stephenovu pogledu vidjela se razdraženost. »Očito je da vidiš samo ono što želiš vidjeti. Samo se sjeti da bi, ako voliš tu životinju, trebala promisliti prije nego što mi opet odlučiš petljati po piću.« Najednom je sve to postalo previše za Bronwyn. Duga, mokra noć, užas koji je proživjela viseći na litici, a sada i pomisao na gubitak Raba, sve je to postalo previše. Pala je na koljena u blatno tlo, a Rab joj je prišao. Zagrlila je velikog psa i zarila lice u njegovo grubo, mokro krzno. »Da, volim ga«, prošaptala je. »Vi Englezi ionako ste uzeli sve drugo, pa možete uzeti i Raba. Ubili ste mi oca i trojicu njegovih najbližih ljudi. Ubili ste sve mogućnosti da ikada budem sretna s mužem kojega mogu voljeti.« Podigla je glavu, a oči su joj sjale od neisplakanih suza. »Zašto ne uzmeš Raba? A da uzmeš i Tama? Mogao bi i spaliti moju kuću dok si u njoj?« Stephen je kimnuo i pružio joj ruku. »Umorna si i gladna i ne znaš što govoriš.« Ignorirala je njegovu ispruženu ruku i sama ustala. Stephen ju je iznenada zgrabio i povukao je u naručje. Činilo se da ne primjećuje njezine pokušaje da se otrgne. »Je li ti ikada palo na pamet da bi me mogla voljeti? Kad bi me voljela, oboje bi nas poštedjela užasa čestih svađa.« »Kako bih ikada mogla voljeti čovjeka kojem ne mogu vjerovati?« jednostavno je upitala. Stephen nije rekao ni riječi, samo ju je i dalje držao blizu, obraza naslonjena na njezinu mokru kosu. »Dođi«, rekao je nakon nekog vremena. »Opet će početi kišiti. Ostalo nam je još nekoliko milja do mjesta gdje se možemo skloniti.« Pustio ju je i više je nije pogledao, a Bronwyn je na trenutak pomislila da je on tužan. Odmah je odbacila tu pomisao i uzjahala konja.

70


OSMO POGLAVLJE

Bilo je kasno popodne kad se Stephen zaustavio ispred stare kamene uće. Stražnji dio kolibe bio je ukopan u maleno brdo, a krov pokriven travom. Opet je počela padati kiša, taman kad se Bronwynina odjeća malo posušila. Zaustavila je konja, ali nije sjahala. Bila je preumorna i iscrpljena da bi se uopće mogla pomaknuti. Stephen joj je stavio ruke na struk i praktički je odvukao na tlo. »Gladna?« promrmljao je prije nego što ju je podigao u naručje i unio je u kolibu. Soba prljava poda bila je topla od vatre od treseta. Jedna stolica stajala je naslonjena na zid. Spustio je Bronwyn na nju. »Ostani tu dok se ne pobrinem za konje.« Jedva je primijetila kad se vratio, toliko je bila umorna. »Mislio sam da ste vi Škoti otporni ljudi«, zadirkivao ju je i nasmijao se kad se jedva uspravila kako bi ravno sjela umjesto da se oslanja na zid. »Dođi ovamo i pogledaj što imam.« Rastvorio je škrinju koja je stajala uz jedan od zidova i počeo izvlačiti hranu. Izvadio je lončić s toplim gulašom koji je božanski mirisao. Zatim je pokazao debeli komad crnog kruha. Bilo je tu ribe i juhe, voća i povrća. Bronwyn se osjećala kao da sanja. Polako je ustala sa stolice i pošla do Stephena. Oči su joj gladno gledale u svako jelo, a zatim ih stale pratiti do mjesta gdje ih je servirao, malo dalje od sebe. Kad je posegnula prema sočnom komadu svinjskog pečenja, Stephen je zgrabio i izmaknuo joj tanjur. »Sve ovo ima cijenu«, rekao je tiho. Odmaknula se od njega, oči su joj bile poput stakla. Počela je ustajati. Stephen je spustio jelo. »Evo!« rekao je, grabeći je za ramena. »Zar nemaš nimalo smisla za humor?« »Ne kad je riječ o ubijanju Engleza«, rekla je ukočeno. Najednom ju je povukao k sebi. »Barem si dosljedna.« Malo ju je odmaknuo i pomilovao joj obraz prstima. »A što ti misliš, koliko bih ti naplatio hranu?« »Tražio bi da ti se ja i moji ljudi zakunemo na odanost, da ćemo se boriti za tebe čak i ako nas primoraš da se borimo protiv svoga naroda«, rekla je ravnodušno. »Mili Bože!« Stephen je gotovo vikao. »Kakvim me čudovištern smatraš.« Zagledao se u nju, nakratko se mršteći, a potom se nasmiješio. »Cijena koju tražim mnogo je viša. Želim poljubac. Jedan poljubac, dobrovoljno. Jedan poljubac za koji se neću morati boriti s tobom.« Najprije mu je željela reći gdje si može zabiti svoju hranu i poljupce, sve to na gaelskom jeziku, ali bila je sigurna da bi je razumio. Zatim je zastala. Ako ništa drugo, Škoti su praktični. Nije mogla samo tako dopustiti da sva ta hrana propadne. »Dobro«, prošaptala je. »Poljubit ću te.« Nagnula se naprijed, spustila u koljenima i naslonila usne na njegove. Počeo ju je privlačiti k sebi, ali odgurnula mu je ruke. »Moje!« rekla je prisvajački. Stephen se nasmiješio i naslonio se natrag na laktove, dopuštajući joj da preuzme nadzor. Njezine usne nježno su se poigravale njegovima, dodirujući ih, klizeći po njima. Koristila je samo vrhove zubi i vršak jezika da bi istraživala i otkrivala njegova usta. Odmaknula se samo toliko da ga može pogledati. Vani je kišilo, a od tog nježnog zvuka osjećali su se odvojeno i sasvim sami. Meko zlato pucketajuće vatre bacalo je nježne sjene preko njegova 71


lijepa lica. Njegove zatvorene oči i nježno razmaknute usne natjerale su Bronwynino srce da počne snažno udarati. Je li joj se to samo činilo ili je postao još zgodniji otkad su se upoznali? Najednom joj je izgledao kao savršen muškarac. On je i dalje mirno ležao, tiho iščekujući. Na njemu se nije vidjelo uzbuđenje koje je ona osjećala. Nema smisla za humor! pomislila je i nasmiješila se. Idemo vidjeti koliko ti imaš smisla za humor, Englezu! Stephen je nakratko otvorio oči prije nego što su se Bronwynine usne opet spustile na njegove. Ovaj put nije bila slatka ni nježna, već gladna. Grizla mu je usne, sisala ih. Stephen više nije bio u onom opuštajućem položaju, već je tresnuo o tvrdi pod. Ruke su mu obavile njezin struk, povlačeći je bliže. Duboko se u sebi nasmijala i opet mu odmaknula ruke od sebe. Poslušno ih je pustio da mu padnu uz tijelo. Počela se pomicati; usana priljubljenih uz njegove, a on ju je pratio pomičući glavu za njom. Jednom rukom iza njegove glave, prstiju upletenih u njegovu kosu, drugom mu je rukom dodirnula koljeno. Zatim je krenula prema gore, osjećajući kako mu tijelo drhti. U škotskoj odjeći, ispod košulje i plašta bio je gol. Polako, centimetar po centimetar, milovala mu je unutrašnjost bedara, pomičući se sve više prema gore. Kad ga je dotakla između nogu, Stephen je iznenada otvorio oči, a ona se idućeg trenutka našla bačena na leđa, zarobljena jednom njegovom nogom. »Ne!« rekla je, odgurujući se od njega. »Jedan poljubac, to si tražio.« Tako je ubrzano disala da je jedva mogla govoriti, kao da je upravo pretrčala milje. Stephen nije mogao doći k sebi. Gledao je u nju s priglupim izrazom lica. Obje ruke držala mu je na prsima. »Obećao si da mogu jesti ako ti dam jedan poljubac. Mislim da sam to i učinila«, rekla je sasvim ozbiljno. »Bronwyn«, Stephen je progovorio glasom umirućeg čovjeka. Veselo se nasmijala, oštro ga odgurnula i okrenula se od njega. »Škoti uvijek održe riječ.« Stephen je zastenjao i na trenutak zatvorio oči. »Sigurno sam ostario dvadeset godina otkad sam te upoznao. Jutros sam bio omamljen, onda si se ti uspinjala po onoj litici, a sad si me pokušala dokrajčiti. Što još da očekujem? Razapet ćeš me? Ili ti je draže mučenje vodom?« Nasmijala se pa mu dodala sočan komad svinjskog pečenja. Već je počela jesti, usana crvenih od poljupca, masna od mesa. Uzela je komad mesne pite kad je Stephen uzeo svinjetinu. »Odakle znaš za ovo mjesto? Tko je donio hranu? Tko ti je rekao što se događa na stijenama?« Kako je počeo jesti, tako je došao i on na red da se smije, ali bez Bronwyn. Još se nije bio oporavio od njezine ruke među svojim nogama. Tam je bio u pravu kad mu je govorio o praktičnosti škotske odjeće. »Douglas je došao do Tama«, rekao je nakon kraće šutnje, a potom se namrštio. »Volio bih da mogu tvoje ljude naučiti da dođu k meni«, rekao je s gađenjem. »Čini mi se kao da sve čujem iz druge ruke.« Bronwyn je usta i obje ruke natrpala hranom. »Douglas je samo želio postupiti kao poslušan sin.« »Sin? O čemu govoriš?« Bronwyn mu je namignula. »Douglas je Tamov sin.« »Ali, mislio sam da je Tamov sin ubijen.« Uputila mu je zgađeni pogled dok je mazala maslac na komad crnog kruha. »Čovjek može imati više od jednoga sina. Moj otac je govorio da Tam pokušava stvoriti vlastiti klan. Ima desetak sinova, odnosno imao je, dok vi Englezi niste ubili jednoga.« Stephen je podigao ruku u obrani. »Tko su oni?« »Douglas, Alex, Jarl i Francis su najstariji. Zatim su tu i dječaci koji su još premladi da bi se borili, a njegova nova žena samo što mu nije rodila još jednoga sina.«

72


Stephen se zahihotao, Tiha voda brege dere, pomislio je. »Nisi mi odgovorio na pitanja«, rekla je Bronwyn. Nije bilo naznaka da će uskoro usporiti s jelom. »I zašto si me doveo ovamo?« »Mislio sam da će mi jahanje pomoći da se ohladim, a nisam želio ni da se tvoji ljudi umiješaju«, rekao je prije nego što joj je odgovorio na ostala pitanja. »Tam me pokušao probuditi, ali nije mogao.« Uputio joj je prijekoran pogled, ali ona ga je ignorirala. »Morag me natjerala da popijem nekakav odvratan napitak koji me zamalo ubio. Prije nego što sam se do kraja oporavio, već sam bio na konju na stazama ponad litice. Stigli smo taman kad su izvlačili Alexa.« Spustio je batak koji je jeo i ispitivački je pogledao. »Zašto si se morala spustiti? Zašto su, pobogu, tvoji ljudi to dopustili?« Spustila je pogačicu koju je jela. »Zar ne možeš shvatiti? Ja sam MacArran. Ja sam ta koja dopušta ili zabranjuje. Moji ljudi slijede moje zapovijedi, a ne obratno.« Stephen je ustao da bi dodao još drva u vatru. Njegov je engleski odgoj vojevao u njemu. »Ali ti nisi snažna. Što da je Alex bio bez svijesti i da ti nije mogao pomoći? Nemaš dovoljno snage da podigneš težinu mrtvog tijela.« Bila je strpljiva s njim, shvaćajući da se trudi razumjeti. »Pošla sam sama zato što sam sitna. Bilo je vrlo malo mjesta na tom ispupčenju, a učinilo mi se da bih se mogla lakše kretati nego što bi to mogao krupan muškarac. Što se tiče dizanja Alexa, ja ne bili mogla podignuti njegovo tijelo, ali znala sam da mogu provući uže tako da ga mogu podići. Da sam mislila da Alex ima bolje šanse s nekim drugim tko će otići po njega, ne bili oklijevala da to i učinim. Uvijek nastojim učiniti ono što je najbolje za moje ljude.« »Prokletstvo!« rekao je bijesno i povukao je na noge. »Ne želim slušati mudrosti od žene.« Trepnula je i nasmiješila se na njegovu iskrenost. »Zar ne znaš da postoje dobri vođe koji umjesto mišića koriste mozak?« Zagledao se u nju pa je podignuo u naručje, zakopavši joj ruke u kosu. »Bio sam tako ljut«, prošaptao je. »Najprije im nisam vjerovao kad su mi rekli gdje si. Mislim da nisam ni disao dok se nisam uvjerio da si dobro.« Podigla je glavu i pogledala ga, očima upijajući njegovo lice. »Da sam poginula, Tam bi ti zasigurno dao neke moje posjede.« »Posjede!« rekao je bez daha. »Ponekad si prava glupača. Trebao bili te kazniti za tu uvredu.« Nije joj dopustio da se pomakne kad je pokušala. »Mislim da ću ti malo odgoditi jelo«, rekao je hrapavim glasom. Podigao joj je lice i pohlepno je poljubio, smijući se na mast na njezinim usnama. »Prljavice jedna«, rekao je, a potom zašutio kad mu je ovila ruke oko vrata. Za samo nekoliko trenutaka vratila mu se sva strast. Prisjećajući se događaja od tog jutra, straha koji ga je obuzeo dok je Bronwyn bila zarobljena na onoj kamenoj strmini, počeo ju je ljubiti gotovo očajnički. Držao joj je lice dlanovima, jezikom povlačeći njezin nektar. Uhvatio ju je ispod koljena i pažljivo je spustio blizu vatre. Polako ju je razodijevao, otkopčao joj remen i ljubio je po trbuhu. Kad joj je plašt skliznuo preko kukova, počeo joj je ljubiti noge, cijelom zlatnom dužinom. »Dođi mi«, prošaptala je. Ali bio je njegov red za ulogu mučitelja. Odgurnuo je njezine molećive ruke, a zatim joj počeo otkopčavati bluzu. Ljubio je svaki komadić njezine kože koji bi razgolio, nasmiješivši se svaki put kad bi se izvila prema njemu. Samo joj se nasmijao kad ga je povukla za kosu, zapovjedivši mu da joj dođe. Snažno je zamahnuo glavom, ukopavši svoje lice u njezine grudi, a Bronwynine ruke na to su klonule. Sjeo je na pete i zagledao se u nju. Tijelo joj je bilo predivno. Otvorila je oči, podigla pogled i zagledala se u njega pitajući se o čemu razmišlja. Gledala ga je kako se razodijeva i liježe pokraj nje. Zadahtala je osjetivši dodir njegove kože uz svoju.

73


U sobi je bilo toplo, ali njihova koža gorjela je kao da su u paklu. »Stephen«, prošaptala je, gotovo otkrivajući nježnost. »Da«, promrmljao je prije nego što ju je povukao pod sebe. Unatoč svoj strasti, ljubav su vodili polako. Uživali su u svakom zajedničkom trenutku. U jednom času Bronwyn ga je odgurnula i on je legao na leđa, a ona je upravljala njihovim pokretima. U trenutku kada je njihova želja bila na vrhuncu, brzo i žestoko Stephen ju je prebacio na pod da bi se još nekoliko puta duboko i žestoko zabio u nju. Onemoćao, srušio se na nju, spustivši usne na njezin vrat. Za nekoliko minuta oboje su spavali. Dva tjedna poslije ostvarila su se Stephenova predviđanja da će MacGregori zamrziti Bronwyn. Stephen je ta dva tjedna proveo učeći od Bronwyninih ljudi. Oni katastrofalni događaji od posljednje krađe stoke ukazali su mu na to koliko je važno da nauči boriti se na škotski način. Naučio je trčati i služiti se teškim mačem. Za samo nekoliko sekundi bi se ogrnuo i oslobodio plašta. Noge su mu potamnjele i ogrubjele, pa s prvim snijegom više nije ni primjećivao hladnoću. Što se Bronwyn tiče, ona ga je sumnjičavo promatrala. Smekšala bi se samo kad bi pala noć, a ona se našla u njegovu naručju. Stephen se toliko promijenio u samo nekoliko tjedana da se činilo da je prošlo mnogo vremena od one krađe stoke, kad je Bronwyn urezala inicijale u neprijateljevo rame. Prvi znak MacGregorova bijesa bilo je spaljivanje triju ratarskih koliba na sjeveru. »Je li itko stradao?« Bronwyn je jedva prozborila kad je čula vijesti. Tam je pokazao na mladića koji je stajao među ruševinama. Okrenuo se i otkrio im slovo L urezano na obrazu. Bronwyn je u užasu prekrila usta rukom. »MacGregor je rekao da se neće zaustaviti dok ne žigoše cijeli naš klan. Rekao je da je zamalo umro od trovanja krvi koje je zadobio od rane koju si mu zadala«, nastavio je Tam. Okrenula se i zaputila natrag prema konju. Stephen ju je zaustavio. »Ne boj se, neću ti održati predavanje«, rekao je ravnodušno, ugledavši izraz na njezinu licu. »Možda si iz ovoga nešto naučila. Sada sam ja na redu da to riješim.« »Što planiraš učiniti?« upitala je. »Susrest ću se s MacGregorom i riješiti to jednom za svagda.« »Susresti se s njim!« rekla je bez daha. »Ubit će te! On mrzi Engleze i više od mene.« »To nije moguće«, sarkastično joj je odgovorio dok se penjao na konja i počeo se udaljavati od tinjajućih ruševina. Sat vremena poslije Chris je izražavao isto mišljenje kao i Bronwyn. On i Stephen bili su vrlo slični kad su stigli u Škotsku, a sada su se itekako razlikovali izgledom. Chris je i dalje nosio englesku odjeću - teški baršunasti kaput podstavljen vunom, satenske hlače i usko rublje od fine vune. Ali Stephen se potpuno preobrazio, čak mu je i koža potamnjela. Kosa mu je narasla preko ušiju, kovrčajući se kako je postajala duža. Ako ništa drugo, noge su mu postale još mišićavije od svakodnevnog trčanja sa Škotima. »Ona je u pravu«, rekao je Chris. »Ne možeš samo poći MacGregoru i pokucati mu na vrata. Čuo sam priče o njegovim zlodjelima. Bit ćeš sretan ako te odmah ubije.« »Što bih onda trebao učiniti? Sjediti i gledati kako mi ljude žigošu i spaljuju?« Chris je gledao u prijatelja. »Tvoje ljude?« tiho je upitao. »Kad i ti postao Škot?« Stephen se nacerio i prošao rukom kroz kosu. »Dobri su to ljudi i bio bih ponosan da sam jedan od njih. Za ovaj kaos odgovorna je Bronwyn i njezina narav. Siguran sam da se to može razriješiti.« »Znaš li da ta zavada traje već stotinama godina? Svi ovi klanovi međusobno su zaraćeni. Oni su poput barbara!«

74


Stephen je svom prijatelju uputio slabašan osmijeh. Prije nekoliko mjeseci i on bi govorio takve stvari. »Pođi sa mnom unutra i popijmo nešto. Jučer sam dobio pismo od Gavina u kojem me poziva da za Božić dođem kući i povedem Bronwyn sa sobom.« »Hoće li poći?« Stephen se nasmijao. »Poći će, htjela to ili ne. Što je s tobom? Hoćeš li ti poći s nama?« »Volio bih. Ne mogu više podnijeti ovu hladnoću. Ne shvaćam kako se uopće uspijevaš kretati tako napola gol.« »Chris, trebao bi pokušati. Daje nevjerojatan osjećaj slobode.« Chris je frknuo. »Sloboda od koje će mi se smrznuti najosjetljiviji dijelovi nije ono što želim u životu. Možda bi mi mogao reći kamo da pođem u lov. Mislio sam povesti nekoliko tvojih i svojih ljudi u lov na jelene.« »Samo ako obećaš da ćeš povesti i nekoliko Bronwyninih ljudi.« Chris je podrugljivo frknuo. »Ne znam trebam li to shvatiti kao uvredu.« Zaustavio se vidjevši Stephenov izraz lica. »Dobro, učinit ću kako kažeš. Ako zapadnemo u kakvu nevolju, možda je i bolje da imam nekoliko golonogih Škota u blizini.« Nasmiješio se i položio ruku na Stephenovo rame. »Vidimo se sutra kad donesemo svježu divljač.« Stephen je tada posljednji put Chrisa vidio živog. Zimsko sunce baš je počelo zalaziti kad su četvorica Bronwyninih ljudi ujahala kroz velika vrata na ulazu na otok. Odjeća im je bila poderana i krvava. Jedan od njih na obrazu je imao dugačku, nepravilnu porezotinu. Stephen je bio na polju za obuku i slušao Tama dok ga je podučavao baratanju škotskom sjekirom. Bronwyn je stajala u blizini i promatrala ih. Tam je prvi zapazio uneređene i ranjene muškarce. Ispustio je sjekiru i potrčao prema njima, a Stephen i Bronwyn pratili su ga u stopu. »Što je, Francis?« pitao je bez daha, povlačeći mladića s konja. »MacGregor«, rekao je. »Napali su nas dok smo lovili.« Stephen je bio na konju prije nego što je Francis stigao sjahati. Mladić je podigao pogled prema njemu. »Dvije milje nakon jezera na East Roadu.« Stephen je kimnuo i odjahao. Činilo se da i ne primjećuje da ga Bronwyn i Tam pokušavaju stići. Zalazeće sunce odbijalo se od Chrisova oklopa dok je potpuno nepomičan ležao na hladnoj škotskoj zemlji. Stephen je skočio s konja i kleknuo pokraj prijatelja. Nježno je podigao vizir na njegovoj kacigi. Nije podigao pogled kad je iza sebe začuo glas jednog od Chrisovih ljudi. »Lord Chris želio je pokazati Škotima kako se Englezi znaju boriti«, rekao je. »Stavio je oklop i planirao se suočiti s Mac Gregorom licem u lice.« Stephen je gledao u nepomičnog Chrisa. Znao je da je zbog teškog oklopa njegovu prijatelju bilo teško kretati se pa ga je MacGregor mogao zaskočiti kako je htio. Bilo je mjesta na njegovu tijelu koja oklop, sav udubljen i oštećen, nije mogao zaštititi. »Pokušali su ga spasiti.« Stephen je tek tada primijetio trojicu Škota koji su ležali blizu Chrisa. Njihova snažna tijela bila su krvava i unakažena. Stephen je osjetio kako bijes u njemu raste. Njegov prijatelj! Njegov prijatelj je mrtav. Ustao je i zgrabio Bronwyn, okrenuvši je prema četvorici mrtvih muškaraca. »Ovo se dogodilo zbog tvog ispada. Pogledaj ih! Poznaješ li ih?« »Da «, uspjela je prošaptati dok je gledala u njih. Znala je te mladiće cijeli svoj život, cijeli njihov kratki život. Odvratila je pogled. 75


Stephen je ukopao ruke u njezinu kosu i povukao je natrag tako da je zaboljelo. »Pamtiš li zvuk njihova glasa? Možeš li čuti njihov smijeh? Imaju li obitelj?« Povukao joj je glavu kako bi pogledala u Chrisa. »Chris i ja bili smo zajedno udomljeni. Proveli smo djetinjstvo zajedno.« »Pusti me!« očajavala je. Iznenada ju je pustio. »Omamila si me, odvela svoje ljude zbog krađe stoke i urezala svoje inicijale na MacGregoru. Glupi, djetinjasti potezi! A sada mi moramo plaćati zbog tih tvojih poteza, je li tako?« Trudila se držati glavu visoko. Nije željela vjerovati da je on u pravu. Douglas je držao ruku na balčaku svoga mača. Dojahao je na poprište odmah nakon Bronwyn i svoga oca. »Moramo se osvetiti za to što su učinili«, povikao je. »Pođimo odmah i suočimo se s MacGregorom.« »Da!« povikala je Bronwyn. »Moramo mu se odmah osvetiti!« Stephen je načinio jedan korak i šakom udario Douglasa posred lica. Zgrabio je mač neposredno prije nego što je Douglas pao. »Slušajte me sad i slušajte me dobro«, rekao je Stephen tihim glasom, obraćajući se svima prisutnima. »Osvetit ćemo se, ali ne tako da prolijemo još krvi. Ova zavada nikome nije donijela dobra i neće nestati ako krv opet poteče. Još umrlih neće oživjeti ove ljude.« Pokazao je na četiri krvava tijela pokraj svojih nogu. »Ti si kukavica«, rekao je Douglas ispod glasa dok se podizao, trljajući bolnu čeljust. Prije nego što mu je Stephen stigao odgovoriti, Tam je prišao svome sinu. U ruci mu je bio bodež. Usmjerio ga je ispod Douglasovih rebara. »Ne moraš se slagat' s čovjekom, ali nećeš ga zvat' kukavicom«, rekao je dubokim, mrmorećim glasom. Douglas je gledao oca u oči, kimnuo i okrenuo se prema Stephenu. »Bit ćemo spremni slijediti te«, tiho je rekao. »Slijediti njega!« Bronwyn je zavikala. »Ja sam MacArran. Zar svi zaboravljate da je on Englez?« Tam je odgovorio umjesto svoga sina. »Mislim da smo puno više toga naučili nego što smo zaboravili«, tiho je rekao. Bronwyn ga nije upitala što je to naučio. Gledala je lica jednog po jednog muškarca i shvatila da se nešto promijenilo u njihovu odnosu prema njoj. Je li se događalo postupno ili su je i oni krivili za smrt tih ljudi? Uzmaknula je korak, osjećajući se kao da bi trebala dignuti ruke uvis u znak predaje kako bi se zaštitila. »Ne«, prošaptala je prije nego što se okrenula i potrčala prema svome konju. Nije marila kamo ide ni koliko daleko. Suze su joj toliko zamutile vid da je jedva išta mogla vidjeti. Projahala je milje i milje, preko brda, pokraj jezera. Nije ni primijetila kad je napustila teritorij klana MacArran. »Bronwyn!« netko iza nje je vrisnuo. Isprva je jače potjerala konja, želeći pobjeći od poznatog glasa. Tek kad joj se približio, shvatila je da je njezin brat taj koji je zove. »Davey«, prošaptala je i brzo zauzdala konja. Davey joj se nasmiješio. Bio je njezine visine, imao je crnu kosu kao i njihov otac, ali smeđe oči naslijedio je od majke. Bio je mršaviji nego što je Bronwyn pamtila, a u očima kao da mu je sjalo nešto divlje. »Plakala si«, rekao je. »Zbog ljudi koje je pobio MacGregor?« »Znaš za to?« upitala je, brišući suze nadlanicom. »To je i dalje moj klan, bez obzira na to što je otac rekao.« Na trenutak mu je u očima vidjela grubost i hladnoću, ali pogled mu se ubrzo promijenio. »Dugo te nisam vidio. Sjedni sa mnom i pusti konja da se odmori.« Iznenada joj se brat činio poput starog prijatelja. Odbacila je sjećanja na njihov posljednji susret, na noć kad je Jamie MacArran nju proglasio nasljednicom. Bilo je to posve neočekivano i samim tim i vrlo bolno. Klan se okupio i čekao da Davey bude proglašen nasljednikom. James MacArran

76


oduvijek je bio realan, u vezi sa samim sobom, a još više i kad su u pitanju bila njegova djeca. Klanu je rekao sve o svojoj djeci. Rekao je da Davey previše voli ratovati, da mu je više stalo do borbe nego do sigurnosti klana. Rekao je da Bronwyn ima naglu narav i da prečesto djeluje bez razmišljanja. I Bronwyn i Davey osjećali su se izuzetno poniženima zbog očevih pritužbi. Jamie je nastavio rekavši kako bi se Bronwyn dalo obuzdati ako bi joj se našlo muža njezine visine, nekog kao što su bili Ian, Ramsey i Ennis. Čak ni nakon te izjave nikome nije bilo jasno što Jamie planira. Kad je objavio da će ga Bronwyn naslijediti, pod uvjetom da se uda za jednog od spomenutih mladića, u dvorani je nastao muk. Zatim su, jedan po jedan, ljudi stali podizati čaše i nazdravljati joj. Daveyju je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što se događa. Kad je napokon shvatio, ustao je i prokleo oca, nazvavši ga izdajicom i rekavši mu da se više ne smatra njegovim sinom. Tražio je ljude da pođu za njim i zauvijek napuste klan. Dvanaestorica mladića izašla su te večeri iz dvorane i pošla za Daveyjem. Bronwyn otada nije vidjela brata. U međuvremenu su mnogi ljudi bili ubijeni, uključujući njihova oca, a ona je bila udana za Engleza. Iznenada joj se sve što je Davey onomad izgovorio činilo nevažnim. Sjahala je i zagrlila brata. »O, Davey, sve je ispalo tako loše«, plakala je. »Govoriš o Englezu?« Kimnula je u njegovo koščato rame. »Zbog njega se sve promijenilo. Danas su me moji ljudi gledali kao da sam uljez. Vidjela sam im u očima da misle kako je on u pravu, a ja u krivu.« »Hoćeš reći da okreće ljude protiv tebe?« upitao je iznervirano, odmičući se od nje. »Kako mogu biti tako slijepi? Sigurno je dobar glumac ako su uspjeli zaboraviti užas smrti našeg oca. Kako ljudi mogu zaboraviti da su Englezi ubili MacArrana? A što je s Ianom? Zar je čak i Tam zaboravio sinovu smrt?« »Ne znam«, rekla je i sjela na palo deblo. »Čini se kao da mu svi vjeruju. Odijeva se poput Škota. Trenira s mojim ljudima. Čak se druži sa seljacima. Vidjela sam ih zajedno kako se smiju i znam da im se sviđa.« »A je li on ikada učinio nešto zbog čega je stekao njihovo povjerenje? Mislim na nešto važnije od puke ljubaznosti?« Stavila je ruke na sljepoočnice. Mogla je razmišljati samo o onoj četvorici ubijenih ljudi kako leže na du. Je li ona skrivila njihovu smrt? »Nije učinio ništa zbog čega mu ne bi vjerovali.« Davey je frknuo. »Dovoljno je oprezan da to ne učini. Pričekat će da stekne njihovo povjerenje prije nego što ovamo dovede svoje Engleze.« »Engleze? O čemu govoriš?« »Zar ne vidiš?« Davey joj je strpljivo objašnjavao. »Reci mi, planira li uskoro poći u Englesku?« »Da«, rekla je iznenađeno. »Mislim da želi da pođemo za nekoliko tjedana.« »Tada će na povratku doći s Englezima. Naučit će ih sve što je naučio o škotskom ratovanju, a nas će ostaviti s malo toga čime se možemo braniti od njih.« »Ne!« rekla je ustajući. »Davey, ne možeš to tvrditi. On nije takav. Zna biti drag i sigurna sam da mu je stalo do mojih ljudi.« Pogledao ju je s gađenjem. »Čuo sam kako s njim zavijaš u krevetu. Bojiš se da ćeš ga izgubiti. Žrtvovala bi svoj klan radi njegovih ruku na svome tijelu.« »To nije istina! Klan je za mene uvijek na prvom mjestu.« Naglo se zaustavila. »Zaboravila sam koliko se svađamo. Sada se moram vratiti.« »Ne«, tiho je rekao Davey, spustivši joj ruku na rame. »Oprosti što sam te uzrujao. Sjedni malo sa mnom. Nedostajala si mi. Reci mi kako je u Larenstonu. Jeste li popravili onu rupu u krovu? Koliko sinova ima Tam?« Nasmiješila se i ponovno sjela. Razgovarali su nekoliko minuta, dok se spuštala noć, o svakodnevnim događajima u klanu. Doznala je da Davey živi negdje u brdima, ali izbjegavao je govoriti o svom životu pa je odlučila poštovati njegovu privatnost, 77


»A ti, uživaš li voditi klan?« ljubazno je upitao. »Slušaju li te ljudi?« Nasmiješila se. »Da. Jako me poštuju.« »Sve do jutros, kad su se priklonili tvome mužu?« »Ne počinji opet.« Davey se naslonio na stablo. »Samo mi se čini da je šteta što je nakon stoljeća vladavine MacArrana sada vlast preuzeo Englez. Da si imala vremena, uspjela bi uspostaviti vlastiti autoritet, ali ne možeš očekivati od ljudi da slijede ženu dok je uz nju muškarac koji je gura u drugi plan.« »Ne znam što želiš reći.« »Samo razmišljam naglas. Što ako je taj Stephen špijun kralja Henrika? Jednom kad stekne povjerenje tvojih ljudi, moći će itekako naškoditi Škotskoj. Naravno, ti si tu, i tada bi pokušala navesti ljude da te slijede, ali nakon što su navikli oglušivati se na tvoje naredbe, teško ćeš uopće privući njihovu pozornost.« Nije mu mogla odgovoriti. Prisjećala se svih prilika u posljednje vrijeme kad su njezini ljudi pošli Stephenu, unatoč tome što su nakon njihova povratka iz Engleske dolazili samo njoj po savjet. Davey je nastavio. »Šteta što nisi mogla neko vrijeme biti sama s klanom. Da jesi, vidjeli bi da znaš kako ih treba voditi. Kad bi te Montgomery izdao, ako bi se to dogodilo, tada bi se mogla pobrinuti za sigurnost klana.« Nije željela razmišljati o njegovim riječima. Danas je uzrokovala smrt svojih ljudi. Zbog njezine gluposti i arogancije umrla su četiri muškarca i Stephen ju je s pravom krivio. Njezini ljudi s pravom su se okrenuli njemu, ali što ako je on špijun? Što ako odluči iskoristiti povjerenje tih ljudi da bi im naudio? Generacijama Škoti mrze Engleze, sigurno postoji razlog za tu mržnju. Možda su, a da ona to i ne zna, Škoti uzrokovali mnoge tragedije u Stephenovu životu zbog čega ih on sada mrzi. Možda je Davey u pravu i Stephen samo želi odvesti te ljude u pokolj. Stavila je ruke na glavu. »Ne mogu razmišljati«, prošaptala je. »Ne znam tko je on i može li mu se vjerovati.« »Bronwyn«, rekao je Davey, primajući je za ruke. »Možda mi ne vjeruješ, ali ja ti želim samo najbolje. Trebali su mi mjeseci da raščistim sam sa sobom, i s tobom. Znam da si ti ta koja treba voditi klan, ne ja.« Stavio je prst na njezine usne. »Ne, pusti me da završim. Želim pomoći. Želim se uvjeriti da on nije špijun, da se neće okrenuti protiv našeg klana.« »Siguran? Kako to misliš?« »Odvest ću ga u svoj tabor, samo to. Neće mu se ništa dogoditi, a dok ga nema, ti ćeš moći opet preuzeti vlast kao istinski vođa klana MacArran.« »Odvesti ga!« ustala je, a oči su joj sijevale unatoč tami noći. »Neće mu se ništa dogoditi. Bio bih glup da mu naudim. Kralj Henrik proglasio bi rat protiv klana MacArran. Samo želim kupiti ti malo vremena.« Oslobodila se njegovih ruku. »A što ti imaš od toga?« hladno ga je upitala. »Želim se vratiti kući«, s mukom je izgovorio. »Ako učinim ovo dobro djelo za tebe, nadam se da bih se tada mogao časno vratiti kući. Moji ljudi i ja umiremo od gladi, Bronwyn. Mi ne znamo ništa uzgojiti, a nemamo ratare da to čine za nas.« »Uvijek si dobro došao kući, to moraš znati«, tiho je rekla. Skočio je na noge. »Da mi se tamo svi smiju i govore kako sam se vratio podvijena repa? Ne!« Malo se smirio. »Sačuvali bismo dostojanstvo kad bismo se vratili kao spasioci. Ujahali bismo u Larenston s tvojim mužem Englezom i svi, od kralja Henrika naniže, bili bi nam zahvalni.« »Ja... ne, to nije moguće. Stephen je... « »Razmisli o tome. Ti bi imala autoritet nad svojim ljudima. Ja bih se časno vratio kući. Ili ti je možda Englez važniji od rođenoga brata«, podrugljivo se nasmijao. »Ne! Naravno da nije! Ali da mu se nešto dogodi... «

78


»Vrijeđaš me! Zar smatraš da nemam nimalo pameti? Kad bih mu naudio, zamisli što bi kralj Henrik nama učinio! O, Bronwyn, molim te, razmisli o tome. To bi bilo dobro za klan. Nemoj ih još više zbunjivati. Nemoj čekati da dođe do bitke u kojoj neće znati na čijoj bi se strani borili. Podsjeti ih na to da su Škoti. Ne daj da se njihova odanost podijeli.« »Davey, moram poći, molim te.« »Trebala bi poći. Razmisli o tome. Nađimo se za tri dana na litici, na onom mjestu gdje je Alex pao.« Podigla je pogled prema njemu, zaprepaštena. »Znam mnogo o svom klanu«, rekao je dok je prebacivao nogu preko sedla, a zatim je odjahao. Bronwyn je nekoliko minuta gledala za njim, dok mu obris nije nestao u tami. Strahovala je od povratka u Larenston, od suočavanja sa smrću svojih ljudi, od Stephenova bijesa. Ali MacArrani nisu kukavice. Izravnala je ramena i uzjahala konja.

79


DEVETO POGLAVLJE

Bronwyn je polako prelazila dvorište. Imala je tri dana za razmišljanje. Toliko je prošlo otkad su njezini ljudi poginuli. Daveyjeve riječi su je proganjale. Sa svakom proteklom minutom bila je sve svjesnija kako se njezini ljudi priklanjaju Stephenu. Bilo im je prirodnije slijediti muškarca, ipak su do prije nekoliko mjeseci slijedili Jamieja MacArrana. Ali Bronwyn nije vjerovala nijednom Englezu. Ona je znala koliko su glupi, okrutni i pohlepni. Zar nije upoznala neke Engleze dok je živjela u zatočeništvu kod sir Thomasa Chrichtona? Što se Stephena tiče, smrt njegova prijatelja uvelike je utjecala na njega. Nije mnogo govorio, a Bronwyn bi ga često zatekla kako samo bulji u prazno. Odmah nakon onih ubojstava zapovjedio je da počnu pripreme za putovanje u Englesku. Rekao je da želi Chrisovo tijelo predati njegovoj obitelji. Noću, kad bi ostali sami, ležali su jedno pokraj drugog bez riječi i dodira. Bronwyn je proganjao prizor trojice ubijenih mladića. Pitala se kako je njezin otac sa samim sobom rješavao takve pogreške koje su ljude koje je volio koštale života. Osjećala je kako je steže u grlu. Vođa klana ne treba plakati. Mora biti snažna i ne smije se bojati samoće. Osim tereta krivnje, morala je razmišljati i o Daveyjevoj molbi. Znala je koliko je njezin brat ponosan i koliko mu je bilo teško nešto tražiti od nje. Ipak, kako bi mu mogla predati Stephena? Rukama je pokrila uši. Željela je postupiti ispravno prema svima, a osjećala se osamljeno i bespomoćno. Što je ispravno? Sama je osedlala konja i napustila otok kako bi se našla s Daveyjem. Davey je nekoliko trenutaka zurio u nju, vrućim i probadajućim pogledom. Kad je Bronwyn spustila pogled prema svojim rukama, pokušavajući svoje misli oblikovati u riječi, Davey je već znao što je odlučila. »Tako znači!« rekao je, dok mu se u očima pojavljivao neopraštajući pogled. »Ljubavnik ti je važniji od klana.« Nije ni trepnula dok ga je gledala. »Znaš da to nije istina.« Frknuo je. »Onda mogu pretpostaviti da ne vjeruješ u mene. Nadao sam se da ćeš mi dati priliku da se dokažem, priliku da dokažem da sam odrastao i da nisam više onaj užasni dječak koji je prokleo vlastitog oca.« »Želim to, Davey«, rekla je tiho. »Želim postupiti ispravno prema svima.« »Vraga želiš!« eksplodirao je. »Stalo ti je samo do sebe. Bojiš se moga povratka. Bojiš se da će ljudi slijediti mene, pravog MacArrana.« Okrenuo se prema svom konju. »Davey, molim te, ne želim da se ovako rastanemo. Dođi kući, barem na neko vrijeme.« »Tako da mogu stajati po strani i gledati svoju sestru«, frknuo je, »kako mi oduzima mjesto koje mi po pravu pripada u klanu? Ne, hvala. Radije ću biti kralj svoga siromašnoga kraljevstva nego sluga u nekom drugom.« Praktički je uskočio u sedlo i odjurio poput groma. Bronwyn nije znala koliko dugo je ostala ondje stajati sama, gledajući u tlo, osjećajući se glupo i bespomoćno. »Tko je to bio?« tiho je upitao Stephen. Podigla je pogled prema njemu, nimalo iznenađena što ga vidi. Prečesto je bio u blizini a da ona nije uopće bila svjesna njegove prisutnosti. »Moj brat«, tiho je rekla. »David?« upitao je zainteresirano, gledajući za galopirajućim konjem. Nije mu odgovorila. 80


»Jesi li ga pozvala u Larenston?« nastavio je. »Jesi li mu rekla da su vrata za njega uvijek otvorena?« »Ne trebaš mi ti govoriti što ću reći vlastitom bratu.« Okrenula se od njega, suznih očiju. Zgrabio ju je za ruku. »Žao mi je. Nisam htio da to tako zvuči.« Trznula se i pokušala osloboditi njegova stiska, ali povukao ju je natrag i privukao k sebi u zagrljaj. »Pogriješio sam što sam te prokleo kad sam pronašao Chrisa mrtvog«, tiho je rekao. »Ali bio sam tako ljut da sam se morao istresti na nekoga. Pogriješio sam.« Zadržala je lice naslonjeno na njegova prsa. Čeznula je da je drži u naručju. »Ne! Bio si u pravu. Ubila sam svoje ljude i tvoga prijatelja.« Privukao ju je bliže, osjećajući kako joj se tijelo trese. Ramena su joj bila tako uska i nježna. »Ne, to je previše odgovornosti.« Podignuo joj je bradu. »Daj, pogledaj me. Vjerovala ili ne, u ovome smo zajedno, i ja snosim dio krivnje za njihovu smrt.« »Ali ja sam bila ta«, rekla je u očaju. Stavio joj je prst preko usana i zagledao joj se u lice. »Tako si mlada, nemaš ni dvadeset, a pokušavaš se brinuti za stotine ljudi, čak ih štitiš i od mene, čovjeka koji bi mogao biti špijun.« Nasmijao se na izraz njezina lica. »Počinjem te razumjeti. Sada sigurno misliš da imam skriveni motiv za to što govorim. Misliš kako planiram neki izdajnički čin i želim te opčiniti svojim slatkim riječima.« Oslobodila se. »Pusti me!« njegove riječi tako su dobro opisale njezina razmišljanja da se gotovo uplašila. Prigušeno se nasmijao. »Jesam li došao preblizu? Ti želiš da ti ostanem stranac, zar ne? Netko koga je lako mrziti. Ali ja te neću ostavljati samu toliko dugo da zaboraviš da sam čovjek, a tek onda Englez.« »To... to što govoriš nema smisla. Moram se vratiti u Larenston.« Ignorirao je njezine riječi i sjeo na travu, povukavši je da sjedne pokraj njega. »Sutra krećemo u Englesku. Kako se osjećaš zbog toga što ćeš upoznati moju obitelj?» Zapiljila se u njega. »Nisam o tome razmišljala.« Oči su joj sijevale plavu vatru dok se prisjećala vremena provedenog u kući sir Thomasa Crichtona. »Ne volim Engleze.« »Njih ne poznaješ!« odvratio joj je Stephen. »Upoznala si samo ološ. Sramio sam se svoga naroda zbog toga kako su se odnosili prema tebi dok si bila kod sir Thomasa.« »Nitko od njih nije me ostavio u vjenčanici pred oltarom.« Zahihotao se. »Nećeš to zaboraviti, zar ne? Kad upoznaš moju šurjakinju Judith, možda ćeš mi oprostiti.« »Što... kakva je ona?« oprezno je upitala Bronwyn. »Prekrasna! Draga, blage naravi i pametna. Kao od šale upravlja Gavinovim posjedima. Kralj Henrik bio je oduševljen njome pa je više nego jedanput tražio od nje savjet.« Bronwyn je teško uzdahnula, a dah joj je zapeo u grlu. »Lijepo je čuti da postoji netko tko je sposoban i dorastao svojim dužnostima. Voljela bih da je moj otac imao kćer koja bi bila dostojna titule nasljednice.« Nasmijao se i opet je privukao k sebi, ispruživši se na hladnom, prašnom tlu. »Za ženu si prilično sposobna nasljednica.« Trepnula je. »Za ženu? Znači, ti misliš da nijedna žena nije sposobna voditi klan?« Slegnuo je ramenima. »U svakom slučaju nijedna koja je tako mlada, lijepa i slabo uvježbana.« »Slabo uvježbana! Treniram otkad znam za sebe. Znaš da čitam bolje od tebe i da bolje računam.«

81


Nasmijao se. »Da bi vodila ljude, moraš znati više od računanja.« Na trenutak je samo gledao u nju. »Tako si prekrasna«, rekao je tiho, dok se naginjao naprijed kako bi je poljubio. »Pusti me! Ti si nepodnošljivi, zatucani neznalica... « zaustavila se jer su njegove ruke bile na njezinim nogama, milujući ih. »Da«, prošaptao je u njezine usne. »Što sam ja?« »Ne znam i nije me briga«, rekla je kao da sve što se događa uopće ne dopire do nje. Izvila se unatrag kad joj je poljubio leđa. Iako im se činilo da ih nitko ne može vidjeti, Bronwyn i Stephen nisu bili sami. David MacArran stajao je na brdu iznad njih i gledao ih. »Kurva!« prošaptao je. Požuda joj je važnija od brata. A Jamie MacArran smatrao je da je bolje da ga ona naslijedi. Podigao je šaku prema paru ispod sebe. Pokazat će im! Pokazat će cijeloj Škotskoj tko je najmoćniji, istinski vođa klana MacArran. Naglo je potjerao konja i udaljio se prema svom tajnom taboru u brdima. Sunce je jedva izišlo, a teretna kola već su se koturala niz strmu stazu prema kopnu. Stephenovi ljudi jahali su uz njega, sad već potamnjeli od sunca, jedva se razlikujući od Bronwyninih Škota. Bili su tihi, prestrašeni zbog ishoda ovog putovanja. Kola su bila natovarena engleskom odjećom, a Bronwynini ljudi pitali su se hoće li moći funkcionirati u engleskom društvu. Bronwyn je imala svojih briga. Morag joj je održala dugo predavanje kad joj je ova ispričala o Daveyjevu planu. »Njemu nije za vjerovat'«, rekla je, usmjerivši svoj kratki koščati prst u Bronwyn. »Taj je uvijek bio lukav, još kao dječak. On želi Larenston i neće se zaustavit' dok ga ne dobije.« Bronwyn je bila stala u bratovu obranu, ali sada se prisjećala Moraginih upozorenja. I stoti put osvrnula se oko sebe. »Nervozna?« upitao je Stephen, jašući iza nje. »Ne trebaš biti. Siguran sam da ćeš se svidjeti mojoj obitelji.« Trebala joj je puna minuta da shvati o čemu on govori. Oholo je podigla nos. »Trebao bi se brinuti hoće li se oni svidjeti jednoj MacArranici«, rekla je i potjerala konja. Sunce je počelo zalaziti kad je prva strijela prozujala pokraj Bronwynina lijevog uha. Taman se bila počela opuštati i zaboravljati na svoje strahove. Isprva nije shvatila što se događa. »Napad!« povikao je Stephen, a njegovi ljudi za nekoliko su sekundi formirali obrambeni obruč, vadeći oružje. Bronwynini ljudi kliznuli su sa svojih konja, oslobodili se plašteva i nestali u šumi. Bronwyn je ostala sjediti na konju, osjećajući se glupo dok je gledala kako su jedan po jedan sjahali. »Bronwyn!« vikao je Stephen. »Jaši!« Instinktivno ga je poslušala. Strijele su letjele pokraj nje. Jedna ju je okrznula po bedru, a njezin konj zanjištao je kad je opekla i njega. Iznenada je shvatila zašto je pod takvom paljbom. Sve su strijele bile usmjerene prema njoj! Jedan od strijelaca kojega je vidjela na drvetu bio je jedan od muškaraca koji su napustili klan da bi se pridružili Daveyju. Njezin brat pokušavao ju je ubiti! Spustila je glavu i potjerala konja naprijed. Nije se trebala okretati, mogla je osjetiti topot konjskih kopita iza sebe. Slijedila je Stephenova konja dok ju je vodio dalje od letećih strijela. Napokon se nije zamarala razmišljanjima treba li mu vjerovati. Vrisnula je kad su joj pogodili konja. Prije nego što se životinja uspjela spustiti na koljena, Stephen je napravio polukrug i došao do nje. Njegova ruka bila joj je oko struka, podižući je prema gore, dok se nije našla ispred njega u sedlu. Izvijala se dok nije uspjela opkoračiti konja, zatim se sagnula i spustila životinji uz vrat. Divlje su jahali nepoznatom, divljom prirodom. Bronwyn je mogla osjetiti kako se Stephenov veliki pastuh počinje umarati.

82


Iznenada je Stephen klonuo i pao na njezina leđa. Nije imala vremena za razmišljanje, već je samo zgrabila uzde i naglo ih povukla. Konj je malo skrenuo sa staze i sjurio se u šumu. Znala je da mora Stephena spustiti s konja prije nego što padne. Kroz šumu se nisu mogli brzo kretati, ali možda bi se mogli skloniti na nekoliko trenutaka. Naglo je zaustavila konja, malo ga ozlijedivši uzdama oko usta. Stephenovo tromo tijelo palo je na tlo prije nego što je Bronwyn stigla sjahati. Bez daha je skočila prema njemu. Na zatiljku je imao krvavu ranu od strijele. Bronwyn nije imala vremena razmišljati, jer je već mogla čuti jahače kako joj se približavaju. Šumsko tlo bilo je prekriveno suhim lišćem koje joj je dalo ideju. Tiho, trudeći se biti posve nečujna, odvela je konja dalje od Stephena. Nije mogla riskirati da je netko čuje ako konja pljeskanjem potjera u trk, pa je otkopčala broš i ubola ga oštrim krajem u stražnju nogu. Gotovo istog trenutka počeo je trčati. Odjurila je natrag Stephenu, bacila se na sve četiri i odgurala ga uz palo deblo. Pokrila ga je gomilom lišća, a uzorak njegova plašta stopio se s bojom lišća. Legla je uz njega i ukopala se. Nakon nekoliko trenutaka okružili su ih bijesni ljudi koji su koračali u njihovoj blizini. Stephena je privukla sasvim blizu i držala mu ruku preko usta, za slučaj da se probudi i pritom proizvede neki zvuk. »Neka je prokleta.« Zadržala je dah; uvijek bi prepoznala Daveyjev glas. »Oduvijek je imala sedam života! Ali oduzet ću joj svaki«, zlobno je dodao. »A taj njezin muž Englez! Pokazat ću kralju Henriku da Škoti upravljaju Škotskom.« »Eno joj konja!« začuo se drugi glas. »Idemo!« rekao je Davey. »Nije mogla daleko stići.« Prošlo je dosta vremena prije nego što se Bronwyn pomaknula. Na početku se nije mogla pomaknuti od zaprepaštenja i uzrujanosti. Kad joj se um malo razbistrio, usredotočila se samo na oprez. Željela se uvjeriti da su svi Daveyjevi ljudi pošli za njim. Nadala se čuti zvuk približavanja konja i svojih ljudi, ali kad se ni nakon jednog sata čekanja nitko nije pojavio, prestala se nadati. Bio je sasvim pao mrak kad je Stephen nešto promrmljao i pomaknuo se. »Tišina!« rekla je, milujući mu prstima obraz. Desna ruka joj je odrvenjela pod njegovom težinom. Polako, osluškujući svaki zvuk šume koja ih okruživala, razmaknula je lišće. Njezine oči bile su naviknute na mrak, a već je neko vrijeme osluškivala zvukove oko sebe. Nedaleko od njih, podno strmog grebena, tekao je potok. Otrčala je do njega i poderala podsuknju, otrgnuvši velik komad tkanine koji je zatim smočila. Kleknula je uz Stephena, iscijedila mu nekoliko kapljica vode na usne, a potom mu očistila ranu na zatiljku. Činilo se da rana nije bila previše duboka, ali ona je znala da takve ozljede mogu imati ozbiljne posljedice. Postojala je mogućnost da mu je ozlijeđen mozak. Otvorio je oči i zagledao se u nju. Zbog mjesečine, oči su mu bile srebrne. Zabrinuto se nagnula nad njim. »Tko sam ja?« tiho ga je upitala. Lice mu je bilo ozbiljno, kao da razmišlja o pitanju. »Plavooki anđeo zbog kojeg mi je život istovremeno raj i pakao.« Zgađeno je zastenjala, a zatim ga krvavom tkaninom pogodila u lice. »Nažalost, i dalje si isti.« Stephen se neuspješno pokušao naceriti, potom i uspraviti se. Podigao je jednu obrvu kad mu je odmah priskočila pomoći, obgrlivši ga jednom rukom. »Jesu li vijesti loše?« upitao je dok je prstima trljao sljepoočnicu. »Kako to misliš?« sumnjičavo je upitala. »Čim mi pomažeš, sigurno su vijesti gore nego što sam mislio.« Ukočila se. »Nisam te trebala pokrivati, već te ostaviti izloženog da te lakše nađu.«

83


»Glava me jako boli i nije mi do rasprave. A što si mi, dovraga, učinila s leđima? Probola ih čavlima?« »Pao si s konja«, rekla mu je s dozom zadovoljstva. Čak i u mraku mogla je razaznati njegov upozoravajući pogled. »Mislim da bi bilo bolje da počnem od početka.« »Molim te, udovolji mi i učini to«, rekao je, jednu ruku držeći na glavi, a drugom se trljajući po leđima. Ukratko mu je ispričala o Daveyjevu planu o otmici. »Sigurno si pristala«, rekao je ravnodušno. »Naravno da nisam!« »Ali kad bi se mene riješila, nestali bi mnogi tvoji problemi. Zašto nisi pristala na njegov prijedlog?« »Ne znam«, tiho je rekla. »Njegovi argumenti imaju smisla, a osim toga, to je savršen plan da me se riješiš.« »Ne znam!« ponovila je. »Mislim da mu nisam mogla vjerovati. Gledaj, dok smo ležali pod lišćem, čula sam ga kako govori... da nas oboje planira ubiti.« »To sam i pretpostavljao.« »Na temelju čega?« Dotaknuo je uvojak njezine crne kose. »Pretpostavka se temelji na broju strijela kojima su te gađali. I na tome kako su nas pokušali odvojiti od naših ljudi. Uzrujana si, zar ne?« Naglo je podigla glavu. »Što bi bilo da si ti čuo svoga brata kako priznaje da te upravo pokušao ubiti?« Čak i u mraku mogla je vidjeti kako je problijedio. Pogledao je u nju, užasnut. »To se ne može dogoditi«, rekao je ravnodušno, zaključivši temu. Osvrnuo se oko sebe. »Gdje smo?« »Nemam pojma.« »Što je s ljudima? Jesu li ovdje negdje?« »Ja sam samo žena, sjećaš se? Što ja znam o strategiji ratovanja?« »Bronwyn!« upozoravao je. »Ne znam gdje smo. Naši će se ljudi vratiti u Larenston ako nas uskoro ne pronađu, a i mi moramo što prije doći onamo.« Okrenula je glavu u stranu. »Tiho!« zapovjedila je šaptom. »Netko dolazi. Moramo se sakriti.« Stephen je isprva pomislio kako će se suočiti s kim god se treba suočiti, ali nije imao nikakvog oružja, osim malenog bodeža za pojasom, a nije ni znao koliko ljudi dolazi. Bronwyn ga je uhvatila za ruku i povukla ga naprijed. Povela ga je do vrha strmog grebena, a potom su se skrili iza njega. Tiho su se ugnijezdili u ležaju od debelog sloja lišća i stali promatrati dvojicu muškaraca koji su im se približavali. Bilo je očito da su lovci u potrazi za plijenom, a ne za nestalom nasljednicom i njezinim mužem. Stephen je gestom pokazao kako misli da bi im se trebali pokazati, ali Bronwyn ga je zaustavila. Iznenađeno ju je pogledao, ali nije ništa rekao. Kad su se lovci dovoljno udaljili da ih više ne mogu čuti, okrenuo se prema njoj. »To nisu bili Daveyjevi ljudi.« »Još gore«, rekla je. »To su bili MacGregori.« »Nemoj mi reći da osobno poznaješ svakog MacGregora.« Odmahnula je glavom na njegovu glupost. »Kokarde na njihovim šeširima imaju MacGregorove boje i znakovlje.« Uputio joj je pogled divljenja zbog činjenice da tako dobro vidi u mraku. 84


»Mislim da sada znam gdje smo.« Okrenuo se, naslonio na nagib i uzdahnuo. »Nemoj mi reći«, rekao je sarkastičnim tonom. »Daj da pogodim. Nalazimo se nasred MacGregorove zemlje. Nemamo oružje, nemamo konje, nemamo hrane ni zlata. Proganja nas tvoj brat, a MacGregor bi naše glave rado servirao na srebrnom pladnju.« Bronwyn se okrenula i zagledala u njegov profil, te se protiv volje zahihotala. Stephen ju je iznenađeno pogledao, a potom se i on nasmiješio. »Beznadno, zar ne?« »Ma nimalo.« »Ali malo je smiješno, zar ne?« nasmijao se. I ona se stala smijati. »Sutra ćemo vjerojatno biti mrtvi, ovako ili onako.« »Onda, što želiš raditi posljednje noći na ovom svijetu?« upitao je, a u njegovim plavim očima ocrtavao se sjaj mjesečine. »Svakoga časa može netko naići«, rekla je sasvim ozbiljno. »Hm, a da se pobrinemo da imaju što vidjeti?« »Na što misliš?« »Na par nestvarno sretnih, posve golih, šumskih duhova?« Omotala se plaštem. »Užasno je hladno, zar tebi nije?« rekla je sramežljivo. »Siguran sam da se možemo nekako zagrijati. Zapravo, itekako ima smisla da se spojimo i udružimo tvoju i moju toplinu.« »U tom slučaju... « brzo je ustala i skočila na njega. Stephen je iznenađeno uzdahnuo, a potom se nasmijao. »Trebao sam te i prije dovesti na MacGregorovu zemlju.« »Tiho, Englezu!« zapovjedila mu je dok je spuštala dlan i počinjala ga ljubiti. Nisu ni primijetili da su blizu ruba vrlo strmog grebena. Njihova strast, ojačana opasnošću neprilika u kojima su se našli, činila ih je nesvjesnima dodatne neposredne opasnosti. Bronwyn je prva izgubila oslonac. Taman je bila stala uz Stephena i skinula suknju, dok se on rješavao svoje odjeće, i za trenutak se već kotrljala niz padinu. Stephen je posegnuo da je uhvati, ali osjetila su mu otupjela pod naletom strasti pa je promašio, a zbog tog naglog pokreta izgubio je ravnotežu i stropoštao se za njom. Zajedno su se dočekali, zapleteni u klupko gole kože obasjane mjesečinom i pokrova od suhoga lišća. »Jesi li dobro?« upitao je Stephen. »Bit ću kad se makneš s mene. Lomiš mi nogu.« Umjesto da se makne s nje, još je više približio tijelo njezinome. »Dosad se nisi žalila da sam ti pretežak«, rekao je grickajući joj uho. Nasmiješila se, zatvarajući oči. »Postoje trenuci kad mi tvoja težina nimalo ne smeta.« Spustio je usne na njezin vrat. Najednom se nešto golemo i teško spustilo na Stephenova leđa. Na trenutak se srušio na Bronwyn, a potom se brzo podigao na ruke, štiteći je. »Kojeg vraga...!« »Rab!« viknula je Bronwyn i izvukla se ispod Stephena. »O, Rab«, rekla je s velikom, iskrenom radošću. »Rab, slatki moj Rab.« Ukopala je lice u njegovo grubo krzno. Stephen je sjeo na pete. »Baš mi je ovo trebalo«, rekao je sarkastično. »Kao da me leđa dosad nisu dovoljno boljela.« Rab se odvojio od Bronwyn i skočio na Stephena. Unatoč svojim riječima, zagrlio je psa dok mu je lizao lice, pokušavajući ga udobrovoljiti i skazivanjem privrženosti. »Pa, sram te bilo«, smijala se Bronwyn. »Jako te voli i drago mu je što te vidi.«

85


»Bilo bi mi draže kad bi vodio računa o tome koga ja volim. Dolje, Rab! Zagušit ćeš me. Ovamo, hvataj.« Stephen je bacio zamišljeni štap, a pas je veselo potrčao za njim. »To je bilo grozno. Znaš da će ga satima tražiti. Toliko želi ugoditi. « Stephen je posegnuo prema njoj i uhvatio je za zglob. »Nadam se da će ga tražiti cijelu noć. Jesi li svjesna kako si zamamna pod svjetlom mjesečine?« Gledala ga je, njegova široka prsa, ramena. »Nisi ni ti loš prizor.« Povukao ju je k sebi. »Ako ovako nastaviš, možda se nikad ne vratimo u Larenston. Gdje smo ono stali?« »Leđa su te boljela i...« usne je spustio na njezine i ušutkao je. »Dođi ovamo, ženo«, prošaptao je i položio je na lišće. Bilo je prilično hladno, ali njima to nije smetalo. Lišće ih je prekrilo, štitilo ih, skrivalo i grijalo. Bronwyn je osjećala Stephenova bedra na svojima i povlačila ga sve bliže i bliže sebi. Hrvali su se i smijali. Granje i kamenje bolo im je kožu, ali ni to im nije smetalo. Kad ju je počeo škakljati, zvuk njezina smijeha kakav dosad nije čuo, strast u njemu potpalio je do usijanja. »Bronwyn«, prošaptao je prije nego što ju je povukao pod sebe i uozbiljio se. Kad su zajedno dosegnuli vrhunac, bilo je to iskustvo drugačije od svih do tada. Unatoč međusobnim razlikama i bezizlaznosti situacije u kojoj su se nalazili, vodili su ljubav kao da su prvi put slobodni. Osim strasti, osjećali su radost i veselje. »Nisam znao da si škakljiva«, pospano je prošaptao Stephen, grleći Bronwyn. Rab se gnijezdio s njezine druge strane. »Nisam ni ja. Zar ne bismo trebali pronaći odjeću?« »Za minutu« prošaptao je. »Za min... « Rano ujutro probudilo ih je Rabovo zavijanje. Stephen je odmah reagirao. Uspravio se i odgurao Bronwyn iza sebe. Zagledao se u čovjeka koji je stajao na nekoliko metara od njih. Bio je to nizak, žilav muškarac, s kokardom klana MacGregor. »Jutro«, srdačno im se obratio. »Nisam htio smetat'. Došao sam po vodu, ali vaš pas mi ne da proć'.« Stephen je čuo kako Bronwyn udiše i sprema se nešto reći čovjeku. Okrenuo se prema njoj i uputio joj upozoravajući pogled. Napola je bila ukopana u lišće, vidjeli su joj se samo glava i gola ramena. »Jutro«, Stephen mu je odgovorio s jednakom srdačnošću, služeći se škotskim naglaskom. »Rab, dođi, pusti gospodina da prođe.« »Fala, gospodine«, rekao je čovjek i u nekoliko koraka došao do potoka. »Rab, donesi nam odjeću«, rekao je i stao gledati kako pas izvršava zapovijed. Osvrnuo se prema čovjeku koji je stajao uz rub potoka i znatiželjno promatrao goli par. »Pomalo smo kao Adam i Eva, zar ne?« Stephen se nasmijao. Čovjek je uzvratio smijehom. »Upravo to sam pomislio.« Ustao je. »Nisam vidio nikakva kola ni konje pa nisam znao da ovdje nekoga ima.« Stephen je odjenuo košulju i vješto nabacio plašt koji je učvrstio širokim remenom. Obojica muškaraca diskretno su se okrenula dok se Bronwyn odijevala. Nije ništa rekla, ali bila je oduševljena Stephenovim novostečenim naglaskom. »Da budem iskren,« rekao je Stephen, »nemamo ničega osim ovoga što je na nama.« Bronwyn je promatrala kako skriva kapu iza leđa i trga kokardu klana MacArran s nje. »Zaskočili su nas lopovi.« »Lopovi!« rekao je čovjek. »Na MacGregorovoj zemlji? To mu se neće svidjet'.«

86


»Bome, neće«, složio se Stephen. »Posebno mu se neće svidjet' što su to bili oni lopovski MacArrani. O, draga, oprosti mi, nisam te htio povuć' za kosu«, rekao je kad je Bronwyn zgroženo uzdahnula. »Ah, MacArrani«, rekao je čovjek. »Na ovom svijetu nema većih lažljivaca, podlaca i kukavica. Jeste li znali da su nedavno zamalo ubili MacGregora, samo zato što je jahao preko zemlje one žene? Vještica je uzela nož i gotovo ga unakazila. Čuo sam da mu je pokušala odrezat' i muške dijelove. Vjerojatno zbog ljubomore.« Stephen je okrenuo Bronwyn prema sebi tako da joj čovjek ne može vidjeti lice. »Daj da ti pomognem s tim brošem«, ljubazno je rekao raskošnim škotskim naglaskom. »Jedva sam ga ogrebla«, zgađeno je rekla. »Što?« upitao je čovjek. Stephen se nasmiješio. »Moja žena me upozorava da sam je ogrebao kad sam joj posljednji put pomogao prikvačiti broš.« Čovjek se zahihotao. »Ja sam Donald Farquhar iz klana Mac-Gregor.« Stephen se veselo nasmiješio. »Ja sam Stephen Graham, a ovo je moja žena, Bronwyn.« Nasmiješio se vidjevši njezin izraz lica. »Bronwyn!« rekao je Donald. »To je gadno ime. Znate li da se tako zove ona vještica iz klana MacArran?« Stephen je Bronwyn čvrsto držao za ramena. »Čovjek ne može protiv svoga imena.« »Istina, ne može.« Pogledao je u Bronwyninu dugu, gustu kosu koja joj je padala niz leđa, a u njoj je bilo zapelo još nekoliko listova. »Svatko može vidjeti da vaša Bronwyn nije kao ona druga.« Bronwyn je sagnula glavu, pretvarajući se da ljubi Stephenovu ruku, ali zapravo ga je ugrizla. Stephen ju je pustio, a ona se okrenula da bi se osmjehnula Donaldu. »A vi ste sigurno mnogo puta vidjeli tu MacArranicu«, rekla je milim glasom. »Nisam, ne izbliza, ali vidio sam je izdaleka.« »I ružna je?« »O, da. Široka ramena kao u muškarca i malo viša od svojih ljudi. A lice joj je tako ružno da ga pokriva.« Stephen je prste ukopao u Bronwynina ramena, upozoravajući je. Kimnula je. »I ja sam tako čula. Lijepo je upoznati nekog tko je, takoreći, poznaje«, rekla je ozbiljno. Stephen se nagnuo naprijed i poljubio je u uho. »Budi pristojna ili ćemo zbog tebe poginuti«, prošaptao je. Donald se smiješio gledajući ih. »Vi ste zasigurno tek vjenčani«, rekao je veselo. »Ne mogu ne primijetit' da ne skidate ruke jedno s drugog.« »Tebi ništa ne može promaknuti, je li, Donalde ?« rekla je Bronwyn. »Mislim da dobro primjećujem stvari. Naša kola su tamo gore na grebenu. Možda biste htjeli pojest' nešto s nama i upoznat' moju ženu, Kirsty.« »Ne... « Bronwyn je počela, ali Stephen je iskoračio ispred nje. »Vrlo rado«, rekao je. »Nismo jeli od jučer popodne. Možda nam možete pomoći da se orijentiramo. Bojim se da smo se poslije pljačke malo pogubili, budući da smo neko vrijeme samo lutali.« »Ali dobro ste iskoristili vrijeme«, Donald se smijao, znakovito gledajući u lišće. »To je točno!« veselo je rekao Stephen, i dalje čvrsto držeći ruke na Bronwyninim ramenima.

87


»Hajdemo onda. MacGregor će uvijek svoga dočekati širokih ruku.« Okrenuo se i stao se uspinjati. »Nemoj učiniti ništa što bi nas moglo dovesti u opasnost«, Stephen je upozorio Bronwyn dok su slijedili Donalda. »MacGregor!« ljutito je gunđala. »I Englez!« dodao je istim tonom. »Ne znam koje je manje zlo.« Stephen se namrštio. »Mrzi mene, nemoj njega. On ima hrane.« Na vrhu grebena sve troje su se zaustavili i zagledali se u sitnu ženu pokraj vatre. Bila je sićušna, ne krupnija od djeteta, a profil joj je otkrivao maleni nos i nježna usta. Iznenadilo ih je kad su vidjeli da je u poodmakloj trudnoći. Veliki trbuh stršio je pred njom poput masivnog spomenika. Činilo im se da neće moći ustati prema naprijed pod težinom tolikog trbuha. Ipak je ustala, i to s lakoćom, okrenula se prema trojcu koji je gledao u nju. Na trenutak je gledala samo u Donalda, a osmijeh u kojem se očitavalo istinsko divljenje obasjao joj je lice. Izraz lica promijenio joj se kad je pogledala Bronwyn. Činilo se kao da se na njemu izmjenjuju emocije, od zbunjenosti do straha i nevjerice, da bi se naposljetku nasmijala. Stephen i Bronwyn mirno su stajali, gotovo bez daha, očekujući kako će žena svakog trenutka razotkriti njihov identitet. »Kirsty!« rekao je Donald dok je prilazio svojoj ženi. »Jesi li dobro?« Stavila je ruku na svoj veliki trbuh i pogledala ih kao da se ispričava. »Žao mi je što vas ovako dočekujem, ali upravo sam primila snažan udarac.« Donald je podigao pogled i nasmijao se. »Snažan je to momak«, rekao je kroz smijeh. »Dođite sjesti pokraj vatre.« Stephen se prvi malo opustio i krenuo prema vatri. Bronwyn ga je polako slijedila. Još uvijek nije bila sigurna da je Kirsty nije prepoznala. Možda je planirala poslije nešto reći Donaldu kako bi ih MacGregori mogli napasti noću. Donald ih je predstavio svojoj ženi, a čak i kad je izgovorio Bronwynino ime, Kirsty se samo nasmiješila. To je bilo velško ime, a ne škotsko, i obično bi ljudi nešto komentirali kad bi ga čuli. »Misliš li da imamo dovoljno hrane?« upitao je Donald. Kirsty se nasmiješila. Imala je tamnoplavu kosu i nevine smeđe oči. Bilo je teško nemati povjerenja u nju. »Uvijek imamo dovoljno da podijelimo s drugima«, tiho je rekla. Sjeli su i jeli zobene kolačiće ispečene na rešetki nad vatrom i ukusan zečji gulaš. Puhao je hladan vjetar. Donaldova kola stajala su uz cestu. Bila su mala, s drvenom kabinom na vrhu. Činilo se da su udobna, ali ne i predviđena za duga putovanja. Nakon doručka, Stephen je predložio da on i Donald pođu u lov. Bronwyn je istog trenutka ustala i otresla mrvice sa suknje u namjeri da im se pridruži. Stephen se okrenuo prema njoj. »Možda bi trebala ostati s Kirsty«, rekao je tiho i znakovito. »Ženama je mjesto uz vatru.« Bronwyn je osjetila kako je obuzima bijes. Što ona zna o kuhanju? U lovu bi mogla pomoći. Kad je vidjela odobravanje na Donaldovu licu, tek tada je shvatila što Stephen želi postići. Donald bi mogao postati sumnjičav kad bi otkrili da je ona žena koja zna loviti, ali ne zna kuhati. Rezignirano je uzdahnula. »Barem ćemo imati Raba da nas štiti.« »Ne«, rekao je Stephen. »Mislim da bi nam koristio u lovu.« »Rab!« zapovjedila je. »Ostani sa mnom.« »Dođi, Rab«, strpljivo je rekao Stephen. »Idemo loviti.« Veliki se pas nije ni pokušao udaljiti od Bronwyn.

88


Donald se zahihotao. »Netko je dobro istrenirao tog psa.« »Darovao mi ga je moj otac«, rekla je ponosno. »Otac?« upitao je Donald. »Bolje da krenemo«, brzo je dodao Stephen, upućujući Bronwyn pogled upozorenja. Okrenula se od njih i krenula sjesti pokraj vatre uz Kirsty - svoju neprijateljicu.

89


DESETO POGLAVLJE

Bronwyn je po rukama prevrtala nekoliko vlati iščupane trave. Zbog Stephenova upozorenja shvatila je kako se lako mogla odati. Nije znala mnogo o ulozi supruge i uobičajenom ponašanju. Cijeli život provela je u muškom društvu. Znala je jahati i gađati, ali kuhanje joj je bilo nepoznanica. Nije ništa znala ni o svakodnevnim ženskim razgovorima. »Jeste li dugo u braku?« upitala je Kirsty. »Ne«, odgovorila je. »A vi?« »Oko devet mjeseci«, Kirsty se nasmiješila dok je trljala golemi trbuh. Bronwyn je najednom shvatila da bi jednoga dana i njezin trbuh mogao tako izgledati. Dosad joj nije palo na pamet da će jednom morati iznijeti trudnoću. »Boli li jako nositi dijete?« tiho je upitala. »Samo tu i tamo«, iznenada joj je lice prekrio izraz boli. »Danas je gore nego inače«, rekla je bez daha. »Da ti nešto donesem? Vodu? Jastuk? Bilo što?« Kirsty je gledala u nju, brzo trepćući. »Ne, samo razgovaraj sa mnom. Dugo nisam razgovarala s nekom ženom. Reci mi kakav ti je muž.« »Stephen?« tupo je upitala Bronwyn. Kirsty se nasmijala. »Ne obraćaj pozornost na mene. Samo sam znatiželjna. Čini se da muškarca upoznaš tek kad počnete zajednički život.« Bronwyn je bila oprezna. »Donald te razočarao?« »Nimalo. Prije vjenčanja bio je prilično sramežljiv, a sada je jako drag i pažljiv. Tvoj Stephen se čini kao dobar čovjek.« Bronwyn je shvatila da je o Stephenu uvijek razmišljala samo kao o Englezu. »On... on me nasmijava«, rekla je napokon. »I kad pokušavam biti ozbiljna, on me natjera da se smijem samoj sebi.« Kirsty se nasmijala, a potom stavila ruke na trbuh i nagnula se naprijed. »Što je bilo?« Bronwyn je povikala i prišla joj. Kirsty je polako ustala, teško i duboko dišući. »Molim te, daj da ti pomognem«, preklinjala ju je Bronwyn, uhvativši je za ruku objema svojima. Kirsty se zagledala u Bronwynine oči. »Jako si draga.« Bronwyn se nasmiješila. »Nisam baš najljubaznija osoba. Ja sam... « zaustavila se kad je zamalo izgovorila ime MacArran. Ali što je ona bez svoga klana? Kirsty je stavila svoje dlanove preko njezinih. »Mislim da to pokušavaš sakriti. Pričaj mi još o sebi. To mi pomaže da ne mislim na svoje probleme.« »Mislim da moramo nekoga pozvati. Mislim da ćeš roditi.« »Molim te«, Kirsty je bila očajna. »Nemoj uplašiti Donalda. Djetetu nije još vrijeme. Ne mogu sada roditi. Donald i ja krenuli smo k mojim roditeljima. Moja majka će me poroditi. Nešto sam loše pojela. Imala sam i prije ovakve bolove.« Bronwyn je ponovno sjela na tlo, mršteći se. »Pričaj mi o sebi«, Kirsty ju je opet nagovarala. Oči su joj bile staklene. »Kako je biti u braku s...« Bronwyn je naglo podigla glavu, ali Kirsty nije dovršila rečenicu. Presavila se od boli, a već sljedećeg trenutka Bronwyn je sitnu ženu držala u rukama. »Dijete«, prošaptala je Kirsty, »Dijete stiže. Samo mi ti možeš pomoći.«

90


Bronwyn je mogla samo užasnuto gledati u nju. Nalazile su se usred ničega, pa tko bi onda mogao biti babica? Zagrlila je Kirsty kad ju je preplavio novi val bola. »Rab«, tiho ga je pozvala. »Idi po Stephena. Idi po njega i neka se odmah vrati ovamo.« Rab je nestao prije nego što je stigla dovršiti. »Popni se na kola, Kirsty«, nježno je rekla. Bronwyn je bila snažna i lako je podigla sićušnu ženu na kola. Kirsty je legla, a novi val bola natjerao ju je da se opet presavije. Bronwyn je pogledala u šumu. Ni traga Stephenu i Donaldu. Vratila se do Kirsty i dala joj vode. Stephen bi znao što učiniti, stalno je razmišljala. Nije ni shvatila da se prvi put pouzdaje u njega. Nasmijala se kad je začula Stephenov ljutiti urlik. »Bronwyn!« Sišla je s kola. »Što dovraga ovaj tvoj prokleti pas pokušava?« pitao je. »Skočio je na mene taman dok sam ciljao jelena. Gotovo mi je otrgnuo nogu dovlačeći me ovamo!« Samo mu se nasmiješila. »Kirsty će roditi.« »O, Bože!« Donald je dahtao i otrčao do kola. »Kada?« upitao je Stephen. »Mislim da će odmah.« »Misliš!« ljutito je rekao Stephen. »Zar ne znaš?« »Kako bih znala?« Stephen se izderao. »Žene bi trebale znati takve stvari!« »A što misliš, kad nas uče o tome, dok učimo čitati ili dok učimo mačevanje?« sarkastično je upitala. »Ako mene pitaš, to je potpuno neprimjerena izobrazba za djevojčice. Pa valjda se u tvojoj obitelji radilo još nešto osim gonjenja stoke.« »Proklet bio!« počela je, ali se zaustavila kad je Donald sišao s kola. Bio je vidno zabrinut. »Želi da ti dođeš«, rekao je namršteno. Stisnute usne pretvorile su mu se u bijelu crtu. Pokušao je prikupiti ogrjev za vatru, ali ruke su mu se toliko tresle da je sve ispustio. »Ja?« Bronwyn je počela nešto govoriti, ali Stephen ju je oštro gurnuo naprijed. »Ovdje nema nikoga drugog«, rekao je. Bronwyn je posve problijedjela. »Stephen, ali ja ne znam ama baš ništa o porođaju.« Stavio joj je dlan na obraz. »Bojiš se, zar ne?« Samo je gledala u svoje ruke. »Ne može biti puno drugačije nego kod krave ili kobile«, ohrabrivao ju je. »Kod krave!« Oči su joj sijevnule, ali ipak se opustila. »Ostani sa mnom«, tiho je rekla. »Pomozi mi.« Stephen je nikada nije vidio tako nježnu, tako molećivu. »Kako bih ti ja mogao pomoći? Muškarac ne može biti na porođaju. Možda, da mi je Kirsty član obitelji... « »Pogledaj ga!« Bronwyn je glavom pokazala na Donalda. »Njemu je samo važno da mu žena bude dobro. Nije ga briga ni za što drugo.« »Bronwyn!« Kirsty je iznenada zavrištala iz kola. »Nikada ništa nisam tražila od tebe.« »Osim da promijenim svoje ime, svoje državljanstvo, svoje...« Okrenula se od njega, ali uhvatio ju je za ruku. »Zajedno«, prošaptao je. »Za promjenu, učinimo nešto zajedno.« 91


Porođaj nije bio jednostavan. Kirsty je bila sitna žena, a dijete je bilo veliko. Nitko od njih troje nije znao mnogo o porođaju i svi su se složili da je riječ o predivnom iskustvu. Bronwyn i Stephen znojili su se koliko i Kirsty. Kad se ukazala djetetova glavica, ponosno su se pogledali. Stephen je pridržavao Kirsty u sjedećem položaju da može sve vidjeti, dok je Bronwyn držala glavicu i nježno izvela ramena prema van. Nakon toga dijete kao da je iskočilo van i Bronwyn ga je držala u rukama. »Uspjeli smo!« prošaptala je. Stephen se nacerio i dao Kirsty glasan poljubac. »Hvala vam«, Kirsty se smiješila, naslanjajući se na Stephenovu ruku, potpuno iscrpljena, ali jako sretna. Trebalo im je nekoliko minuta da očiste dijete i Kirsty, Stephen i Bronwyn gledali su u majku s djetetom koje je već počelo njuškati oko majčine dojke. »Pođimo reći Donaldu da je dobio sina«, prošaptao je Stephen. Donald je stajao odmah pokraj kola, čekajući, sa strahom na licu. »Razvedri se!« rekao mu je Stephen, smiješeći se. »Pođi vidjeti dječaka.« »Dječaka«, Donaldu je podrhtavao glas dok se uspinjao u kola. Ostali su u kolima s Kirsty sve do mraka. Vedar i hladan dan pretvorio se u mračnu, još hladniju noć. Bronwyn se protegnula i duboko udahnula svjež, čisti zrak. Iz nekog se razloga osjećala slobodnom. Iz čista mira je zabacila glavu, raširila ruke i počela se vrtjeti u krug. Stephen se smijao i povukao je k sebi, podigavši je od tla. »Bila si divna«, rekao je entuzijastično. »Bila si tako snažna i smirena i puno si olakšala Kirsty.« Bio je siguran da će mu Bronwyn zbog toga što je upravo rekao sada početi govoriti o tome kako se ona pripremila na takve situacije dok je trenirala za vođu klana. Bronwyn mu se nasmiješila, obgrlila ga rukama oko vrata i priljubila mu lice uz rame. »Hvala ti, ali ti si taj koji je znao što treba činiti i to je ono što je najviše pomoglo. Da sam bila sama, mislim da bih samo stajala i gledala u djetetovu glavicu kad se ukazala.« Stephen nekoliko trenutaka nije mogao vjerovati u to što čuje, ali njegovu ponosu godilo je znati da joj je bio od koristi. »Jesi li umorna?« tiho je upitao dok ju je držao blizu i rukom prelazio preko njezine kose. »Jako«, rekla je, osjećajući se prilično ugodno i opušteno. Sagnuo se i stavio ruku ispod njezinih koljena. »Pođimo pronaći neko mjesto za spavanje.« Nosio ju je do druge strane grebena, a zatim je spustio dok je vještim pokretom otkopčao remen, oslobodio plašt i raširio ga na tlu. Za nekoliko minuta ležali su priljubljeni, međusobno se grijući, s Rabom koji je ležao uz Bronwynina leđa. »Stephen?« Bronwyn ga je tiho pozvala.« Što ćemo sada? I dalje ne znamo kako doći do Engleske, a dok smo sami, lako će nas prepoznati.« Stephen je ležao vrlo mirno, a misli su mu se uskovitlale. Bronwyn nikad dosad nije tražila njegovo mišljenje niti je ikada prije ovako ležala uz njega, puna povjerenja. Nasmiješio se, poljubio je u tjeme i privukao je bliže, osjećajući kako mu se grudi šire od ponosa. »Nisam mnogo razmišljao o tome, ali mislim da bismo trebali ostati s Kirsty i Donaldom, ako to bude moguće.« Na trenutak je zastao. »Što misliš o tome?« Čim je to izgovorio, shvatio je koliko se promijenio. Prije nekoliko mjeseci svojoj bi ženi zapovjedio što da čini. Sada je tražio njezino mišljenje. Bronwyn je kimnula. »Oni su se zaputili na jug k njezinim roditeljima. Ako budemo putovali s njima, možda bismo mogli kupiti konje.« »Kupiti? Kako, na lijepe oči?« upitao je. »Nemamo ništa što vrijedi makar penija. Ne možemo se Donaldu čak ni odužiti za gostoprimstvo.« »Škoti ne traže da im se vraćaju usluge.« »Čak ni MacGregori?« zadirkivao ju je. 92


Tiho se nasmijala. »Dokle god ne znaju da smo MacArrani. Što se hrane tiče, dobar si lovac, zasigurno bolji od Donalda. Jedino moramo smisliti kako kupiti konje.« Uzdahnula je. »Šteta da nas Davey nije napao na mjestu bliže granici.« »Zašto?« »Tada bih na sebi imala jednu od onih engleskih haljina. Te proklete haljine prekrivene su dragim kamenjem i mogli bismo ih prodati.« »Da si bila odjevena kao Engleskinja, vjerojatno ne bismo ostali živi i, osim toga, ne bismo imali tople plašteve da se njima pokrijemo.« Podigla je pogled prema njemu. »Mislila sam da mrziš našu odjeću. Rekao si, ako dobro pamtim, da ti je donji dio tijela u tome gol.« »Ne budi drska«, rekao je hineći ozbiljnost. »Ponekad čovjek nešto kaže bez razmišljanja. Sve ovo skineš sa sebe prije nego što Englez uopće stigne pomisliti na razodijevanje.« Nasmiješila mu se. »Čujem li to ponos u tvome glasu?« zadirkivala ga je. »I odakle ti, pobogu, taj naglasak?« »Ne znam o čemu govoriš«, zadirkivao ju je, služeći se škotskim naglaskom. »Ali da ti pravo kažem, mislim da je došao zajedno s plaštem.« »Sviđa mi se«, rekla je nježno, pomičući koljeno uz njegovu golu nogu, pod košulju koju je još imao na sebi. »Kako ti se sviđa ideja da vodiš ljubav s babicom? lli ćeš inzistirati na vođi klana?« Ruku je uvukao u njezinu kosu. »Sada bih te uzeo tko god da si. Ti si Bronwyn, slatko, predivno stvorenje koje jaše poput vraga, spašava mužu život i porađa dijete za nekoliko sati.« »Imala sam malu pomoć«, prošaptala je, primičući usne njegovima u potrazi za poljupcem. I Bronwyn je bila svjesna čudnovatosti prostora i vremena u kojima su se nalazili. Trebala se brinuti za svoj klan, ali znala je da će ih Tam voditi, a možda će i njezinim ljudima biti lakše ne budu li se morali nositi sa sukobom koji je stalno tinjao između nje i Stephena. Sada se nije osjećala kao da je u sukobu s njim. Osjećala se kao nikad prije - nježno i ženstveno. Nije bilo odluka koje mora donositi, ni ljutnje, nije bilo brige da Stephen pripada suprotnoj strani. Sada su oboje bili lovina. »Izgledaš kao da su ti misli negdje drugdje«, rekao je. »Hoćeš li ih podijeliti sa mnom?« »Razmišljala sam kako sam sada sretna. Još mi je otac bio živ kad sam proživjela posljednji sretan ili makar miran trenutak.« Stephen se nasmiješio jer je to bilo prvi put da ga nije optužila za očevu smrt. »Dođi ovamo, zlato, i provjeri mogu li te još više usrećiti.« Nije se žurio skidajući je. Ugurali su se pod plašt i ometali se, smijući se kad bi laktom udarili u neko nezgodno mjesto. Bilo je to intimno hrvanje, valjanje, smijanje, međusobno uživanje i uživanje u slobodi. Bronwyn je utihnula kad su Stephenove ruke došle do njezine kože. Spoznavala je užitak koji je donosilo vođenje ljubavi s njim. Ljubila mu je lice i vrat, gledajući kako svjetlo mjesečine pleše po njegovoj koži. Stephen je usnama prešao preko njezina ramena, potom se spustio prema dojci. Osjetila je kako je prolaze trnci. »Stephen«, prošaptala je. Rukama je prešao uzduž njezine ruke i rebara. Uzbudila ju je njegova snaga zbog koje se osjećala sićušnom i kao da je posve u njegovoj moći. »Tako si prekrasna«, prošaptao je. Nasmiješila se, znajući da se zbog njega tako i osjeća. Pomilovao je unutarnju stranu njezinih bedara, a kad je osjetio kako počinje drhtati, isti osjet obuzeo je i njega. Polako je legao na nju. Podala mu se slobodno i željno, svojim usnama neprestano tražeći njegove. Kad je zbog užitka počela glasno stenjati, Stephen ju je stao divlje ljubiti. Ti zvukovi koje je proizvodila i njezino prepuštanje njegovoj ljubavi, snažno su ga uzbuđivali.

93


Polako su vodili ljubav, sve dok ga Bronwyn nije počela grepsti, zahtijevajući više. Izvinula se prema njemu, baš u trenutku kad je eksplodirao, divljački zabijen u nju. Ona se stopila s njim, ne dopuštajući mu da se odmakne, želeći sve od njega. Tako su zaspali, spojeni, omotani jedno drugom u naručju. Bronwyn se prva probudila. Stephen ju je držao tako blizu da je jedva disala. Gledala je u njega. Jedna kovrča bila mu je za uhom. Primijetila je koliko se promijenio u posljednjih nekoliko mjeseci. Njegova blijeda engleska koža i uredna kosa nestale su. Pomislila je kako vjerojatno više nitko ne bi mogao pomisliti da je Englez. Primaknula mu se kako bi poljubila tu kovrču. Prisjetila se kako se prije bojala učiniti takav prvi korak. Buđenje poljupcem jutros se činilo kao pravi potez. Nasmiješio se prije nego što je otvorio oči. »Dobro jutro«, prošaptala je. »Bojim se pogledati«, sneno je rekao. »Je li to netko zamijenio moju Bronwyn za dobrog šumskog duha?« Gricnula mu je ušnu resicu. »Au!« Širom je otvorio oči i zahihotao se. »Nema šanse da bih te mijenjao za bilo kakvog dobrog šumskog duha«, rekao je dok joj se primicao. »Naravno da ne bi!« odgurnula ga je. »Želim vidjeti naše dijete.« »Naše dijete? Radije bih da ostanemo ovdje i poradimo na vlastitom djetetu.« Otkotrljala se od njega. »Nisam sigurna da želim proživjeti ono što je Kirsty jučer proživjela. Idemo, utrkujmo se uzbrdo.« Stephen se pokušao brzo odjenuti, ali još nije bio gotov kad ga je Bronwynin smijeh koji je dopirao s vrha grebena nagnao da se okrene. Držala je njegove čizme. Povikao je na Raba da mu ih donese pa mu je nastali okršaj između psa i njegove gospodarice dao dovoljno vremena da se uspne do njih. Izborio se za čizme, a potom u vunenim čarapama otrčao do kola. Kad je i Bronwyn stigla onamo, zatekla ga je kako mirno sjedi. »Dobro jutro«, pozdravio ju je kao da se nisu danima vidjeli. »Jesi li dobro spavala?« Nasmijala se i ušla u kola da vidi Kirsty. Do kraja dana nisu imali mnogo vremena za smijeh i igru. Muškarci su otišli u lov, a Bronwyn je ostala brinuti se za Kirsty i tabor. Začudila se kako su malo hrane Kirsty i Donald ponijeli sa sobom. Osim dvije malene vreće zobene kaše, gotovo da ničega nije bilo. Nije željela uvrijediti Kirsty pitajući je gdje drže još namirnica, ali nadala se da će se negdje ta zaliha pojaviti. Muškarci su se vratili prije zalaska sunca, noseći samo dva sićušna zeca u rukama, jedva dostatna za jedan obrok. »Stephen«, pozvala ga je i povukla u stranu. »Ne možemo više od njih uzimati hranu. I bez nas imaju premalo.« Naslonio se leđima na stablo. »Znam, ali u isto vrijeme ih ne želim ostaviti same. Donald jedva da zna kako se služiti lukom i strijelom. A ovo područje prepuno je svih vrsta lovaca. Ne želim ih ostaviti, ali ne želim ni ostati.« »Željela bih da im možemo nekako pomoći. Evo ti, popij ovo«, pružila mu je vrč. »Što je to?« »Kirsty je tražila da to pripremim. To je napitak od nekoliko vrsta lišajeva u koji sam dodala malo piva. Ona tvrdi da liječi sve bolesti. Cijeli se dan brinula što ste ti i Donald vani na hladnoći.« Stephen je uzeo gutljaj vruće tekućine. »A jesi li se ti brinula za nas?« Nasmiješila se. »Možda jesam za Donalda, ali znala sam da ćeš ti paziti vas obojicu.« Zaustio je da joj odgovori, ali napitak mu je privukao pozornost. »Ovo je jako dobro. Mislim da me glava od toga manje boli.« Namrštila se. »Nisam znala da te boli glava.« »Nije prestala boljeti otkad me dohvatila strijela tvoga brata.« Promijenio je temu. »Sinula mi je ideja. Je li bilo teško pronaći te lišajeve koje si stavila u napitak?«

94


»Nimalo «, rekla je znatiželjno. Stephenove oči su zasjale. »Danas mi je Donald spomenuo da ima grad u blizini. Želi krstiti sina. Ako nas dvoje napravimo kantu ovoga napitka, možda ga uspijem prodati.« »Kako pametna ideja!« složila se, već kujući planove. Večer su proveli skupljajući lišajeve. Donald je uzeo novac koji je imao i na zaprežnom konju zaputio se u grad kupiti još piva. Bilo je kasno kad su prostrli plašteve na tlu i legli u blizini vatre koja se polako gasila. Bronwyn je ležala blizu Stephena, dovoljno sretna da može biti blizu njega i ako ne vode ljubav. Ta prisnost među njima bila joj je nova i zbog nje je osjećala toplinu i zadovoljstvo. U rano jutro upregnuli su kola i odvezli se do maloga grada okruženog zidinama. Unutar zidina bile su mnogobrojne trgovine i malene kuće, a zrak je bio težak i smrdljiv. Zbog tog je mjesta Bronwyn čeznula da se vrati na otvoreno. U životu je vidjela jedva nekoliko gradova. Dosad nije bilo potrebe za tim jer su trgovci dolazili u Larenston prodavati robu. Donald je zaustavio kola uz usku glavnu ulicu, odmah na križanju s jednom od sporednih uličica i oslobodio konje zaprega. Postavili su kantu s napitkom koji su pripremali, a potom stali zvati ljude da kupe. Kirsty i Bronwyn ostale su u kabini kola i slušale. Stephenov duboki glas nadglasavao je svu buku grada. Davao je svakakva neobična obećanja o djelovanju napitka, govoreći o vlastitom iskustvu izlječenja od gube uz njegovu pomoć. Ali nitko nije kupio. Ljudi bi zastali i poslušali ih, ali nitko nije ponudio novac za čudotvorno piće. »Možda bi trebao pokušati izvesti kakav salto, kao onda kad si napao Tama«, zadirkivala ga je Bronwyn. Stephen je ignorirao njezino ruganje dok je pokušavao navesti jednog mladića na kupnju, govoreći mu kako će mu piće popraviti ljubavni život. »Možda tebi treba pomoć, meni ne treba«, odgovorio mu je mladić. Rulja se smijala i počela se razilaziti. »Mislim da je vrijeme da ja pokušam«, rekla je Bronwyn dok je otkopčavala košulju. »Bronwyn!« bunila se Kirsty. »Zar planiraš učiniti nešto zbog čega će se Stephen naljutiti?« Nasmiješila se. »Vjerojatno. Je li ovo dovoljno duboko?« pogledavala je prema raskošnoj krivulji svojih grudi razotkrivenih otkopčavanjem košulje. »Više nego dovoljno. Donald bi mi odrezao kosu kad bih takva izašla van.« »Engleskinje nose haljine s najdubljim mogućim otvorima koji su na granici pristojnosti«, odgovorila joj je. »Ali ti nisi Engleskinja!« Umjesto odgovora, Bronwyn se samo nasmiješila dok je izlazila iz kola i zaputila se prema mjestu gdje je stajao Stephen. Kad ju je čuo kako viče, Stephen se iznenađeno nasmiješio. »Ovo liječi sve, od čireva do zaraznih bolesti«, govorila je. Promatrao je kako se gomila primiče kolima. »Je li vam žena nesretna?« upitala je Bronwyn. »Možda ste vi krivi. Ovo piće učinit će vas najmoćnijim muškarcem. A nema mu premca ni na području ljubavi.« »Misliš li da bih uz njegovu pomoć mogao doći do žene kao što si ti?« povikao je jedan muškarac. »Samo ako popiješ cijeli vrč«, odmah mu je odgovorila. Rulja se smijala. »Mislim da ću pokušati«, povikao je drugi muškarac. »Ja ću kupiti malo za svoga muža«, uzviknula je neka žena i požurila se prema kolima gdje su čekali Donald i Stephen.

95


Neko vrijeme Stephen je bio prezauzet puneći posude koje su donosili stanovnici gradića, ali i naplaćivanjem, da bi mogao pažljivo slušati Bronwyn. Bio je ponosan kako je prodavala i zadovoljan što se toliko svidjela ljudima. Jednom se zahihotao na pomisao kako bi se neka engleska dama snašla u ulozi izvikivača. Tada je počeo primjećivati prigušeni, sugestivni muški smijeh koji mu je privukao pozornost. Jedan muškarac s vrčem u ruci okrenuo se prema svome prijatelju. »Praktički mi je obećala da će se naći sa mnom kod zdenca.« Stephenovo lice pretvorilo se u led. »Je li ti rekla da ću i ja biti tamo?« upitao je smrtno ozbiljnim glasom. Muškarac je pogledao Stephena i na njegovu lijepom licu vidio kako ga izaziva. Povukao se. »Nemoj mene krivit, to je njezina ideja.« »Prokleta bila!« zlobno je rekao i bacio zaimaču u vjedro s napitkom. Što, pobogu, radi? Zaustavio se kad je došao do druge strane kola. Košulja joj je bila otkopčana, otkrivajući dobar dio njezinih velikih, čvrstih grudi. Riješila se i plašta, a suknja joj se ljuljala na kukovima. Prilazila je i udaljavala se od gomile koja je postajala sve brojnija. A kako je hodala! Ruke je držala na bokovima kojima je zavodljivo njihala. Na trenutak je ostao zatečen, previše zaprepašten da bi se pomaknuo, a potom je načinio dva velika koraka prema njoj. Uhvatio ju je za ruku i povukao je u uličicu iza kola. »Što, pobogu, radiš?« rekao je kroz stisnute zube. »Prodajem napitak«, rekla je prilično smireno. »Tebi i Donaldu nije baš najbolje išlo pa sam htjela pomoći.« Pustio joj je ruku i počeo joj zakopčavati bluzu. »Bome si uživala, zar ne? Paradirala si kao radodajka. « Podigla je pogled prema njemu i sretno se nasmiješila. »Ljubomoran si, zar ne?« »Naravno da nisam!« izderao se pa utihnuo. »Prokleto si u pravu, ljubomoran sam. Oni prljavi starci nemaju prava gledati ono što je moje.« »O, Stephen, to je... to je, ne znam, ali mislim da mi jako godi ta tvoja ljubomora.« »Godi?« pitao je u nevjerici. »Sljedeći put se sjeti kako je bilo i nemoj mi više to raditi.« Povukao ju je u zagrljaj i poljubio je, divlje, gladno i posesivno. Bronwyn mu je uzvratila, primičući mu se još bliže, dopuštajući si da mu se potpuno preda. Najednom je zagrmio glas koji je zamalo potresao kuće oko njih, prekinuvši njihov poljubac. »Gdje je cura koja prodaje napitak?« Bronwyn se nevoljko odvojila od Stephena, zbunjeno ga gledajući. »Gdje je?« zagrmio je opet glas. »To je MacGregor«, prošaptala je. »Jednom sam ga imala prilike čuti.« Okrenula se prema glasu, ali Stephen ju je uhvatio za ruku. »Ne možeš samo tako poći i susresti se s MacGregorom! « »Zašto ne? Nikad me nije vidio. Neće znati tko sam i, osim toga, kako da ga odbijem? Ovo je njegova zemlja.« Stephen se namrštio, ali pustio ju je. Ako Bronwyn odbije pokazati se, mogli bi početi sumnjati u njih. »Ovdje sam«, rekla je izlazeći iz uličice. Stephen je ostao blizu. MacGregor je sjedio na svom konju, gledajući u nju kao da se zabavlja. Bio je krupan, jak čovjek, sijedih zalistaka, izuzetno snažnih čeljusti. Imao je živahne zelene oči i istaknut nos. »A tko pita za mene?« upitala je bahato. MacGregor je zabacio glavu unatrag i gromko se nasmijao. »Kao da ne poznaješ gospodara ove zemlje«, rekao je dok su mu oči poprimale boju smaragda.

96


Slatko mu se nasmiješila. »Je li to isti onaj gospodar koji ne poznaje pripadnike svoga klana?« Osmijeh mu nije silazio s lica. »Slatka si ti cura. Kako se zoveš?« »Bronwyn«, rekla je ponosno, izgovarajući to kao da joj je ime zagonetka. »Isto kao i gospodarica klana MacArran.« Stephen je spustio ruku na njezino rame, upozoravajući je. MacGregorov pogled je okamenio. »Ne spominji mi tu ženu.« Bronwyn je stavila ruke na bokove. »Zbog toga što još nosite njezin znak na svome tijelu?« Najednom je nastala mrtvačka tišina. Gomila je bila nepomična, nitko nije ni disao. »Bronwyn«, počeo je Stephen, prestravljen zbog onoga što je upravo rekla. MacGregor je podigao ruku. »Ne samo da si slatka, nego si i hrabra. Nitko drugi nije se usudio spomenuti mi tu noć.« »Recite mi, zašto vas je taj maleni znamen toliko naljutio?« MacGregor je šutio. Činilo se da razmišlja o njoj i o njezinu pitanju. »Čini se da znaš dosta o tome.« Kao da se odjednom opustio pa se nasmiješio. »Mislim da je stvar u tome što je riječ baš o toj ženi. Da je imalo slična tebi, mislim da bih s ponosom nosio taj znak, ali nijedna ružna vještica nema pravo označavati jednog MacGregora.« Bronwyn je željela nešto reći, ali Stephen je spustio obje ruke na njezin struk i stegnuo je toliko da je jedva disala. »Oprostite mojoj ženi«, rekao je. »Malo je previše otvorena.« »Bome jest«, rekao je MacGregor raspoloženo. »Nadam se da je dobro čuvaš.« »Koliko god mogu«, nasmijao se Stephen. »Lijepa je to žena, uz to i pametna.« »Da, ali volio bih da tu i tamo drži jezik za zubima.« »Malo je žena koje to mogu. Želim vam ugodan dan«, rekao je i potjerao konja. »Proklet bio!« ljutito je rekla Bronwyn, okrenuvši se prema Stephenu. Prije nego što je stigla nastaviti, Stephen ju je tako protresao da su joj zubi zacvokotali. »Mogla si nam stvoriti probleme!« počeo je, a onda pogledao u rulju koja ih je i dalje promatrala. Zgrabio ju je za ruku i povukao iza kola. »Bronwyn«, rekao je strpljivo. »Zar ne znaš što se moglo dogoditi? Zamalo si odala tko si.« »I što da jesam?« tvrdoglavo je upitala. »Čuo si da je rekao da... « Prekinuo ju je usred rečenice. »Čovjek se dičio pred lijepom djevojkom i učinio ono što bi svatko učinio suočen s ovakvom ruljom. Jesi li pomislila na Kirsty i Donalda? Oni su nam pružili sklonište.« Na njegovo čuđenje, Bronwyn se opustila, odnosno kao da se ispuhala. Napustilo ju je borbeno raspoloženje. Nagnula se prema njegovim rukama. »U pravu si, Stephen. Hoću li ikada shvatiti?« Držao ju je uza se, milujući joj kosu. Sviđalo mu se kad se oslanjala na njega, i emotivno, i fizički. »Hoću li ikada biti dovoljno pametna da zaslužim voditi klan MacArran? « »Hoćeš, ljubavi«, prošaptao je. »Žarko to želiš i uskoro ćeš do toga doći.« »Bronwyn?« Oboje su podigli pogled i ugledali Donalda u blizini. »Kirsty me poslala da pitam jeste li spremni da pođemo svećeniku. Htjeli smo dijete krstiti prije mraka. Ne bismo htjeli provesti noć unutar zidina.« Stephen se nasmiješio. »Naravno da smo spremni.« Gledao je Donalda, primijetivši da tog tihog mladića nešto muči. I zašto se najprije obratio Bronwyn? Sinulo mu je da je Donald mogao čuti kako

97


govore da je Bronwyn iz klana MacArran, ako je u trenutku dok su to govorili bio u kolima. Ako ih je čuo, bilo je očito da ih ne planira predati MacGregoru. Crkva je bila najveća građevina u gradu, visinom ulijevajući strahopoštovanje. Unutra su bili tihi, a dijete je spavalo u Kirstynu naručju. »Mogu li razgovarati s vama?« tiho je upitala prije nego što su stigli do oltara. »Hoćete li biti kumovi našem sinu?« Bronwyn je na trenutak samo zurila. »Ne znaš gotovo ništa o nama«, prošaptala je. »Znam dovoljno. Znam da ćete ozbiljno shvatiti odgovornost kumstva.« Stephen je uhvatio Bronwyn za ruku. »Hoćemo, bit ćemo kumovi i prihvaćamo sve što to nosi. Dječaku neće ništa nedostajati dok smo mi živi«, rekao je. Kirsty im se nasmiješila i zaputila prema svećeniku koji ih je čekao. Dječaku su nadjenuli ime Rory Stephen. Nakon začuđenog pogleda, Stephen se široko nasmiješio. Bronwyn se nije bunila kad je svećeniku rekao da se prezivaju Montgomery. Kad su napustili crkvu, Stephen je nosio dijete do kola. Pogledao je Bronwyn. »Zašto mi ne napravimo jedno ovakvo? Želim dječaka crne kose i plavih očiju, s jamicom na bradi.« »Želiš reći da izgledam kao muškarac?« zadirkivala ga je. Nasmijao se. »Da znaš da mi se počinješ sviđati sad kad više stalno ne vrištiš da sam Englez.« Pogledala je u njegovu dugu kosu i plašt koji je sada nosio s lakoćom. »Baš i ne izgledaš kao Englez. Što će tvoja braća reći kad vide kako si postao napola Škot?« Frknuo je. »Prihvatit će me kakav god bio, a ako imaju imalo pameti, naučit će ponešto od nas Škota.« »Nas?« upitala je, naglo se zaustavivši. »Daj, prestani me gledati kao da sam dvoglavo čudovište«, rekao je. Nastavila je, gledajući ga, i iznenada shvatila da neprestano govori kao Škot, čak i kad su sami. Plašt mu je dodirivao koljena baš na pravim mjestima i hodao je kao da je rođen kao Škot. Nasmiješila se i ubrzala korak. Dobro je izgledao, s lakoćom noseći dijete u jednoj ruci. Sviđalo joj se kako ju je drugom rukom obgrlio oko ramena. Zajedno su hodali do kola, smijući se, sretni.

98


JEDANAESTO POGLAVLJE

Putovali su polako dva dana. Bronwyn je pokušala nagovoriti Kirsty da ostane u kolima, ali ona joj se samo nasmijala. Stephen je rekao da je Kirsrty odlučila izaći iz kola kako bi se spasila od Bronwynina kuhanja. »Ovo je najgori zečji gulaš koji sam ikada okusio«, jedne je večeri s gađenjem rekao Stephen. »Nema nikakav okus.« »Zečji?« Bronwyn je zvučala odsutno. Držala je dijete, promatrajući kako očima prati svjetlost sunca koja se odbijala od njezina broša. »O, ne!« rekla je, napokon shvativši što je Stephen rekao. Lice joj je porumenjelo. »Zečevi još vise vani na kolima. Ja... « Stephenov smijeh ju je prekinuo. »Što se dogodilo s pametnom ženom kojom sam se vjenčao?« Bronwyn mu se nasmiješila puna povjerenja. »Ona je još uvijek ovdje. Neka netko drugi kuha. Ja mogu... « zaustavila se i zbunjeno ga pogledala. »I dalje čekamo«, rekao je. »Nemoj je više zadirkivati«, tiho je rekla Kirsty. »Bronwyn, tako lijepa kakva jesi, ne moraš znati kuhati. Osim toga si hrabra, neustrašiva, praktična i... « Bronwyn se nasmijala. »Vidiš!« rekla je Stephenu. »Drago mi je da me barem netko cijeni.« »Ma, Stephen te cijeni«, smiješila se Kirsty, »Zapravo, mislim da nikad nisam vidjela tako zaljubljeni par.« Bronwyn je podigla pogled s dječaka, sva začuđena. Stephen je gledao u nju, izgledajući pomalo glupo, kao pri njihovu prvom susretu. »Lijepa je, zar ne?« rekao je. »Kad bi barem znala kuhati.« Rekao je to tako čeznutljivo da je Bronwyn napravila grimasu i bacila mu grumen zemlje u glavu. Nasmijao se i vratio u sadašnjost. »Daj mi da pridržim svoje kumče, hoćeš li? Previše vremena provodi sa ženama.« Bronwynin odgovor na tu primjedbu opet ga je nasmijao. Sutradan su kasno navečer stigli do kuće Kirstynih roditelja. Bila je to tipična ratarska koliba od kamena obijeljenog vapnom, s krovom od slame. Okruživala su je polja zasađena ječmom i pašnjak s nekoliko ovaca i grla stoke. Strmi greben prostirao se duž ruba posjeda, nedaleko od kolibe. Kirstyni roditelji izašli su im ususret. Njezin je otac, Harben, bio nizak, iskrivljen čovjek bez desne ruke. Lice su mu zaklanjale sijeda kosa i gusta brada, ali unatoč tome odavalo je neviđen bijes. Nesta, Kirstyna majka, bila je sićušna žena, čvrsto svezane sijede kose. Koliko je Harben bio hladan, toliko je ona bila topla. Istovremeno je zagrlila dijete, Kirsty i Bronwyn. Neprekidno je zahvaljivala Stephenu i Bronwyn što su pomogli da njezin unuk dođe na svijet. Jednako srdačno poljubila je i Stephena i Donalda. Stephen je upitao smiju li prenoćiti prije nego što ujutro dalje krenu svojim putem. Harben se činio uvrijeđen. »Ostat ćete samo jednu noć?« progunđao je. »Kakvi ste vi to ljudi? Žena ti je premršava. Gdje su vam djeca?« Nije čekao Stephenov odgovor. »Od mog domaćeg piva odmah ćete napravit' dijete i zaokružit' taj njezin mršavi trbuh.« Stephen je kimao kao da je upravo čuo najveću mudrost na svijetu. »Ja sam mislio da sam ja potreban da napravimo dijete, a zapravo nam samo treba domaće pivo.« Harben je ispustio zvuk koji je mogao biti smijeh. »Uđite, dobro nam došli.« 99


Dočekala ih jednostavna večera od mlijeka, maslaca, sira i zobenih keksa koju su pojeli sjedeći oko vatre od treseta u kolibi koja se sastojala od jedne prostorije. Stephen je sjedio na stolici i nožem izrađivao drvenu igračku za Roryja Stephena. Bronwyn je sjela na prljavi pod, naslonivši se na njegovo koljeno. Kirsty i njezina majka bile su na drugom kraju prostorije, a Donald i Harben okrenuli su se prema vatri. Donald, koji se već pokazao izvrsnim u pričanju priča, upravo im je ispričao vrlo smiješnu verziju događaja kad je Bronwyn prodavala napitak i kako je Stephen reagirao na njezino zavodničko ponašanje. Završio je prepričavši kako je Bronwyn upoznala MacGregora. Bronwyn se zajedno s ostalima smijala na svoj račun. Iznenada je Harben skočio na noge, prevrnuvši stolicu na kojoj je sjedio. »Oče«, rekla je Kirsty zabrinuto. »Boli li te ruka?« »O, da«, rekao je s gorčinom u glasu. »Ne prestaje boljeti otkad su je MacArrani odrezali.« Stephen je odmah položio ruku na Bronwyn, upozoravajući je. »Sada nije trenutak«, počela je Nesta. »Nije trenutak!« povikao je Harben. »Kad je trenutak za mržnju prema MacArranima?« Okrenuo se prema Bronwyn i Stephenu. »Vidite li ovo?« upitao je, pokazujući na prazni rukav. »Što čovjek može bez desne ruke? MacArran mi ju je osobno odrezao. Prije šest godina došao mi je krasti stoku i odnio mi ruku sa sobom.« »Šest godina«, prošaptala je Bronwyn. »Nije li i MacGregor krao stoku i onomad ubio červoricu ljudi?« Harben je mahao rukom. »Tako im i treba kad su krali od nas.« »Zar je MacArran trebao sjediti skrštenih ruku dok ste mu ubijali ljude? Nije se trebao osvetiti?« »Bronwyn-« upozoravao ju je Stephen. »Pusti je«, izderao se Harben. »Imaš dobru ženu. Šta znaš o MacArranu?« »On je-« Kirsty ju je prekinula. »Bronwyn živi na granici s MacArranovom zemljom.« »Ah, sigurno imaš puno problema s njima«, suosjećao je. »Zapravo, ne, nikakvih«, smiješila se Bronwyn. »Moraš mi reć' kako-« zaustio je Harben. Kirsty je ustala. »Mislim da je vrijeme da svi pođemo spavati. Ujutro se moramo pozabaviti mužnjom.« »Da«, rekao je Harben. »Jutra svakom godinom dolaze sve ranije.« Poslije, dok su Bronwyn i Stephen ležali priljubljeni pod ogrtačima na ležaju od slame, ona je progovorila. »Nemoj mi držati predavanja«, rezignirano je prošaptala. Povukao ju je bliže. »Nisam ni planirao. Zabavno mi je gledati te kako se svađaš sa starim Harbenom. Mislim da si napokon pronašla sebi ravnog. Ni ti ni on ne možete prihvatiti da i u protivničkom klanu ima dobroga.« Poljubio ju je kad mu je pokušala odgovoriti, pa su se mirno uljuljkali u san. Ujutro je konjanik pronio vijest zbog koje je Stephen odlučio promijeniti planove o napuštanju Harbenove kolibe. Pročulo se da je Bronwyn MacArran nestala zajedno sa svojim mužem Englezom. MacGregor je ponudio izdašnu nagradu onome tko ih uhvati. Stephen se nacerio kad je Harben rekao kako bi volio da može ružnu vješticu predati MacGregoru. Prestao se ceriti kad je Bronwynina muža Engleza okarakterizirao kao bezvrijednog pauna koji nije vrijedan ni zemlje u koju ga treba zakopati. Namrštio se kad se Bronwyn počela srčano slagati s Harbenovim mišljenjem o Englezu. Nastavila ga je ohrabrivati sve dok Kirsty nije natjerala oca da prestane s tom tiradom. »Osvetit ću ti se za ovo«, prišapnuo je Stephen Bronwyn dok su išli prema štaglju s kravama muzarama.

100


»Tako što ćeš me potčiniti svojim pohlepnim engleskim pobudama?« zadirkivala ga je, hodajući ispred njega, zavodljivo namještajući usne. Želio joj je odgovoriti, ali najednom je osjetio pohlepnu englesku pobudu. Nasmiješio joj se i prišao jednoj od krava. Bronwyn je provela život u društvu ratara na MacArranovoj zemlji pa su joj poljoprivredni poslovi bili dobro poznati. Stephen je znao jedino zapovijedati vojnicima. Sjeo je na stoličicu pokraj krave i stao je gledati u čudu. »Ovako«, tiho je rekla Kirsty, pokazujući mu kako pomusti kravu. Ignorirala je njegove psovke kad je više mlijeka završilo na njemu nego u kantici. Kad su svi završili s prikupljanjem mlijeka, i Stephenova kantica bila je puna kao i njihova. Nesta se začudila kako su krave dale neobično malo mlijeka, ali im se ljubazno nasmiješila i poslala ih na polje. Trebalo je pobrati zimsko povrće i popraviti ograde. Donald i Bronwyn dobro su se nasmijali na Stephenov izraz lica kad je vidio da je ograda od kamena. Bio je sretan poput djeteta što može nešto učiniti. Prenio je više kamenja nego svi oni zajedno. Kad je na leđa pokušao staviti kamen koji je bio velik poput stijene, Kirsty je laktom gurnula Bronwyn. Donald je s obožavanjem gledao u Stephena. »Mislim da ćete kod nas moći ostati dokle god budete željeli«, tiho je rekla Kirsty. »Hvala ti«, odgovorila joj je Bronwyn, opet osjećajući kako Kirsty zna mnogo o njoj. Te večeri su svi bili umorni kad su se vratili u malenu toplu kolibu. Ali bili su sretni. Harben ih je promatrao dok su zadirkivali jedno drugo i smijali se prepričavajući događaje toga dana. Zapalio je fenjer, oslonio se laktom na koljeno i prvi put u nekoliko godina nije razmišljao o danu u kojem je izgubio ruku. Dva dana poslije Kirsty i Bronwyn zaputile su se tražiti lišajeve s druge strane grebena iza kolibe. Roryja Stephena utoplile su zamotavši ga u plašt u košari koju su spustile u blizini potoka. Noću je palo malo snijega, a žene se nisu žurile tragajući za lišajevima. Smijale su se, razgovarale o farmi i muževima. Bronwyn se nikada u životu nije osjećala tako slobodnom. Nije imala nikakvih dužnosti ni briga. Najednom se zaledila u mjestu. Nije začula nikakav zvuk, ali bilo je nečeg u zraku što ju je upozoravalo da je opasnost blizu. Previše je godina provela uvježbavajući da bi sve što je naučila mogla zaboraviti u trenu. »Kirsty«, tiho je rekla, glasom koji je zvučao poput zapovijedi. Kirsty je brzo podigla glavu. »Budi posve mirna. Jesi li me razumjela?« više nije bila žena koja se bezbrižno smije, već MacArranica. »Rory«, prošaptala je Kirsty, razrogačenih očiju. »Slušaj me i radi što ti kažem.« Govorila je jasno i bez susprezanja. »Pođi do one visoke trave i sakrij se.« »Rory«, ponovila je Kirsty, »Moraš mi vjerovati!« bila je odlučna Bronwyn. Pogledi su im se prikovali. »Da«, rekla je Kirsty. Znala je da može vjerovati toj ženi koja joj je postala prijateljica. Bronwyn je bila jača i brža od nje, a Rory joj je previše značio da bi se osjećala osujećenom zato što joj Bronwyn zapovijeda. Okrenula se i pošla do trave te čučnula na mjestu odakle je mogla vidjeti Roryjevu košaru. Znala je da Bronwyn ima bolje izglede da pobjegne s djetetom; ona je bila slabija i za nekoliko bi sekundi bila uhvaćena. Bronwyn je mirno stajala, ne znajući ni sama što čeka.

101


Voda je glasno tekla, prikrivajući zvuk konjskih kopita. Četvorica muškaraca ukazala su se iza grebena baš kad se Kirsty sakrila. Bili su Englezi, odjeveni u tešku, podstavljenu odjeću. Prsluci su im bili izlizani, čarape zakrpane, a u očima im se vidjela glad. Odmah su ugledali Bronwyn, a ona je znala što znači sjaj u njihovim očima. Rory je počeo plakati. Bronwyn je otrčala do njega i naslonila ga na svoja prsa. »Što to imamo ovdje?« rekao je plavokosi mladić dok se na konju zaustavljao točno ispred nje. »Ljepotu škotske divljine«, rekao je drugi muškarac kroz smijeh, približivši joj se iza leđa. »Pogledajte joj kosu!« rekao je prvi. »Sve Škotkinje su kurve«, dodao je treći muškarac. Zajedno s četvrtim među njima približio se Bronwyn koja se tako našla okružena. Muškarac koji je bio točno ispred nje dodatno joj se približio pa je morala ustuknuti. »Ne izgleda mi kao da smo je jako uplašili«, rekao je. »Zapravo, izgleda mi kao da nas izaziva da joj promijenimo izraz lica. Žene ne bi trebale imati jamicu na bradi. Ne pristaje im.« »Crna kosa i plave oči«, rekao je drugi. »Pitam se gdje sam to već vidio?« »Mislim da bih se ja sjećao da sam je ikada prije vidio«, rekao je treći muškarac. Izvukao je mač i usmjerio ga prema Bronwyn, vrhom oštrice dotaknuvši joj bradu. Podigla je pogled prema njemu. Oči su joj bile staklene i ozbiljne, a pogled miran dok je procjenjivala situaciju. »Mili Bože!« rekao je drugi muškarac. »Upravo sam se sjetio tko je ona.« »Koga briga tko je«, rekao je prvi među njima, spuštajući se s konja. »Ona je nešto što želim okusiti, i to mi je jedino važno.« »Čekaj!« povikao je drugi. »Ona je MacArranica. Vidio sam je na imanju sir Thomasa Crichtona. Sjećam se da se vjenčala s jednim od Montgomeryja.« Muškarac koji joj je bio najbliži ustuknuo je korak unatrag. »Je li to istina?« tiho je upitao glasom punim strahopoštovanja. Bronwyn ga je samo gledala, rukama pokušavajući utješiti dijete koje je držala. Muškarac na konju se nasmijao. »Samo je pogledajte! Sasvim sigurno je MacArranica. Jeste li ikada vidjeli ženu koja se drži tako ponosno? Čuo sam da se Montgomery morao boriti za nju čak i nakon što mu ju je kralj Henrik obećao.« »To je istina«, potvrdio je drugi muškarac. »Ali jasno je zašto je Montgomery zbog nje bio spreman izvući mač.« »Gospo Bronwyn«, rekao je prvi. Njezino ime bilo je poznato u višim društvenim krugovima u Engleskoj. »Gdje je lord Stephen?« Nije mu odgovorila. Oči su joj zatreperile u smjeru grebena koji je zaklanjao Harbenovu kolibu. Dijete je zacviljelo, pa mu je naslonila obraz na glavicu. »Kakav plijen!« rekao je četvrti muškarac koji je bio utihnuo. Rekao je to bez daha, sa sjetom u glasu. »Što ćemo s njom?« »Predat ćemo je Montgomeryjevima. Stephen je zasigurno traži«, rekao je prvi. »I bez sumnje će izdašno platiti kad mu je vratimo«, rekao je drugi kroz smijeh. Četvrti među njima još joj se više približio, prisiljavajući je da uzmakne. »Što je s njezinim klanom?« upitao je ozbiljno. »Znate li da su MacArrani u ratu s MacGregorima? Naime, ovo je MacGregorova zemlja.« »Charles«, polako je rekao prvi muškarac. »Čini mi se da napokon i ti imaš dobrih ideja. Ona se očito skriva. Čije je to dijete?« upitao je Bronwyn. »Prestaro je da bi bilo Montgomeryjevo. Možda je pobjegla od njega kako bi rodila tuđe dijete.« 102


Drugi muškarac se nasmijao. »Onda će puno platiti ako je dovedemo natrag, makar zato da bi je okrutno kaznio.« »A da tražimo otkupninu od svih, od njezina klana, od MacGregora i od Montgomeryja?« »I nauživamo se dok čekamo«, kroz smijeh je rekao treći muškarac. Kirsty ih je gledala skrivajući se u travi pokraj potoka. Oči su joj bile pune suza, a donja usnica krvava na mjestu gdje se ugrizla. Znala je da je Bronwyn mogla pobjeći. Stijene iza nje bile su previše strme da bi je mogli slijediti na konjima i Bronwyn im je mogla umaknuti. Ali to nije bilo moguće s djetetom. Za penjanje po tim stijenama trebala bi se služiti objema rukama. Dokle god je držala dijete u rukama, nije mogla pobjeći. »Sviđa mi se ta ideja«, rekao je prvi muškarac. Približio se Bronwyn. »Nećemo ti nauditi ako budeš surađivala. Daj mi dijete.« Razgovarao je s njom kao da je maloumna. Namrštio se kad je Bronwyn koraknula unatrag. »Znamo da dijete nije Montgomeryjevo. Zar ne bi bilo bolje da ga se odmah riješimo?« Bronwyn se nije micala. »Ozlijedite li mene ili moje dijete, cijeli moj klan, zajedno s Montgomeryjevima, obrušit će se na vas «, tiho je rekla. Muškarac ju je na trenutak gledao u čudu, a zatim se sabrao. »Pokušavaš li ti to nas zaplašiti?« koraknuo je prema njoj. »Daj mi dijete!« »Ne približavaj se«, bila je odrješita Bronwyn. Jedan od muškaraca se nasmijao. »Mislim da moramo biti oprezni s njom. Čini mi se opasna.« Onaj iza nje je sjahao. »Trebate li pomoć?« tiho je upitao. Ostala dvojica ostala su na konjima, približavajući se. Bronwyn nije paničarila. Nije mogla spustiti dijete kako bi došla do noža. Jedino je mogla pokušati trčati brže od Engleza koji su bili naviknuti na jahanje. S lakoćom je zaobišla muškarca koji je stajao pred njom, priljubila Roryja uza se i počela trčati. Ali čak se ni Škotkinja nije mogla nadmetati s brzinom konja. Jedan od muškaraca na konju prepriječio joj je put. Njegov podmukli smijeh je odjekivao. Rory je počeo plakati zbog Bronwynina stiska. Znala j e da će dijete biti ubijeno ako ga spusti. Opet su je okružili. Jedan ju je uhvatio za rame i gurnuo je prema svome prijatelju. Najednom je niotkuda doletjela strijela i zarila se u prsa prvome muškarcu, baš kad je ispružio ruku da bi opet zgrabio Bronwyn. Preostala trojica ostala su ukopana u mjestu. Nepomično su gledali u svoga kompanjona kako tiho i beživotno leži njima pod nogama. Bronwyn nije gubila vrijeme na razmišljanje o tome odakle se stvorila strijela. Iskoristila je tih nekoliko sekundi kako bi otrčala do stijena. Muškarci su se osvrtali kako bi otkrili tko ih je gađao. Prije nego što su stigli razmisliti, jedan Škot pojavio se iza stijena i odapeo još jednu strijelu. Jedan od Engleza, onaj koji je stajao na nogama, pao je. Dvojica na konjima naglo su se okrenula i odjahala natrag u smjeru iz kojega su i došli. Stephen je spretno i brzo prešao stijene, a Rab ga je slijedio. Pas ga je došao upozoriti. Stephen je trčao za muškarcima na konjima, u trku napinjući strijelu. Jedan od Engleza pao je s konja koji je samo nastavio trčati, po kamenitom tlu vukući tijelo mrtvoga gospodara čija je noga zapela u stremenu. Stephen je nastavio trčati za četvrtim muškarcem. Kirsty je polako izišla iz skrovišta. Bila je previše uplašena da bi se mogla brzo kretati. Bronwyn je već bila prešla polovicu udaljenosti između njih. Kirsty je uzela svoje dijete, nježno ga primila i pogledala prema Donaldu koji im se približavao. Predala je dijete ocu, a zatim stisnula Bronwyn. Tijelo joj se treslo. »Spasila si ga«, prošaptala je drhtećim glasom. »Mogla si im pobjeći, ali nisi. Riskirala si svoj život kako bi spasila moje dijete.«

103


Ali Bronwyn je jedva slušala što ona govori. Gledala je prema mjestu gdje je vidjela Stephena. »Ubio je Engleze!« neprekidno je ponavljala, osjećajući se u isto vrijeme sretno i zaprepašteno. Stephen je ubio Engleze kako bi zaštitio nju i škotsko dijete. Donald je spustio ruku na Bronwynino rame. »Ti i Stephen morate otići«, tužno je rekao. »O, Donalde, molim te... « počela je Kirsty. »Ne, tako mora biti. Ti ljudi... « zastao je kad se pojavio Stephen. Bronwyn je hodala prema njemu kao ošamućena. Pažljivo ga je pogledala, ali nije primijetila da igdje ima krvi. Bio je toliko znojan od trčanja da mu je poželjela obrisati čelo. »Jesu li ti naudili?« tiho ga je upitala. Zagledao se u nju, a potom je zgrabio i privukao k sebi. »Postupila si jako hrabro kad si tako zaštitila dijete.« Donald im je prišao prije nego što je stigla išta reći. »Stephen, što je bilo s posljednjim napadačem ?« »Pobjegao mi je«, odgovorio je Stephen, držeći Bronwyn blizu, prelazeći rukama preko njezinih leđa kao da se želi uvjeriti da je sada sigurna. Kirsty i Donald su se pogledali. »Poći će MacGregoru, siguran sam«, rekao je Donald. Bronwyn se izvukla iz Stephenova zagrljaja. »Otkad znate da sam MacArranica?« upitala ih je. »Otkad sam te ugledala«, odgovorila joj je Kirsty. »Vidjela sam te prije godinu dana dok si jahala sa svojim ocem. Moja majka i ja brale smo bobice.« »Dakle, i tvoja majka zna«, rekla je Bronwyn. I dalje je držala Stephena za ruku i bila je zahvalna na njegovoj potpori. »A tvoj otac?« Kirsty se namrštila. »On je previše ljut da bi mogao opraštati. Nadala sam se da ćemo imati više vremena. Željela sam da vas oboje bolje upozna, pa bih mu poslije kad odete sve rekla. Znali smo da vas ne bi mogao mrziti.« »Ali nije bilo dovoljno vremena«, dodao je Donald. »Onaj Englez će to ispričati ljudima.« »Stephen«, rekla je Bronwyn. »Moramo poći. Ne možemo ugroziti Kirsty i njezinu obitelj.« Stephen je kimnuo. »Donald, Kirsty... « počeo je. »Ne«, Kirsty ga je prekinula. »Ne trebaš ništa reći. Vi ste kumovi mome sinu i ja računam na vas.« Stephen joj se nasmiješio. »Možemo ga udomiti kod jednog od moje braće.« »Kod Engleza!« obrušila se Bronwyn. »Ne, Kirsty, može doći k MacArranima. « Donald se namrštio. »Prestanite, oboje. Imat ćemo još sinova za dogovore. Sada uzmite ove engleske konje i pođite kući. Prije Božića možete stići k Stephenovoj braći.« »Kirsty«, počela je Bronwyn, a Kirsty ju je snažno zagrlila. »Što će mi ljudi reći kad im kažem da mi je najbolja prijateljica MacGregorica?« nasmijala se Bronwyn. Kirsty je ostala ozbiljna. »Moraš se vratiti ovamo i poći razgovarati s MacGregorom. On je dobar čovjek koji voli lijepe žene. Moraš pokušati okončati ovaj sukob. Ne želim da nam se sinovi moraju međusobno boriti.« »Ni ja to ne želim«, rekla je Bronwyn, odvajajući se od Kirsty, »Dajem vam riječ da ću se vratiti.« Stephen ju je obgrlio. »Moramo se vratiti da opet okusim Harbenovo domaće pivo.« Donald se nasmijao. »A ti, Bronwyn, mislim da sam ti ostao dužan za ono kako si me ismijala kad smo se tek upoznali. Kad se samo sjetim što sam sve rekao o MacArranima!« »Sve si dobro rekao«, smijao se Stephen. »Ona je najtvrdoglavija, najneposlušnija... « »Najveličanstvenija žena na svijetu«, Donald je dovršio rečenicu, a potom zgrabio Bronwyn i zagrlio je. »Nikada ti se neću moći odužiti za to što si mi sinu spasila život. Hvala ti.« Odvojio se od nje i zagrlio Stephena. »Pođite sada, oboje, uzmite engleske konje i pođite.« Pustio je Stephena. »Kad mi je Kirsty rekla da si Englez, nisam mogao vjerovati, još ne vjerujem.« 104


Stephen se smijao. »Siguran sam da si to izrekao kao kompliment. Kirsty, bila mi je čast upoznati te. Volio bih da možemo još ostati, tako da moja žena može od tebe naučiti ponešto o nježnosti.« Donald je prasnuo u smijeh prije nego što mu je Bronwyn stigla uzvratiti. »To ti se samo čini da je takva, prijatelju. Kao i Bronwyn, i ona uvijek postigne da je sve po njezinom, samo to radi na drugačiji način.« Bronwyn je stisnutih očiju pogledala Stephena. »Razmisli prije nego što mu odgovoriš«, upozorila ga je. Stephen ju je povukao k sebi. »Mislim da moramo poći.« Dodirnuo je Roryjevu ručicu čiji su se maleni prsti omotali oko njegova, a zatim uhvatio Bronwyn za ruku i zaputio se prema konjima. Ni Stephen ni Bronwyn nisu imali snage osvrnuti se dok su se udaljavali. Kratko vrijeme koje su proveli u kolibi bilo je vrijeme mira, zato je bilo prebolno razmišljati o odlasku. Polako su jahali nekoliko sati. Nisu željeli privlačiti pozornost brzim jahanjem. Jednom su se zaustavili da bi Stephen maknuo neke engleske ornamente s konja i bacio ih u šumu. Bronwyn je jednu ženu tražila da joj da lonac tamne boje kojom je prebojila bijele mrlje na konjima. Ako bi se netko pažljivo zagledao, mogao je primijetiti da su prednje noge na pojedinim mjestima poprimile grimiznu boju, za razliku od prirodne tamnosmeđe na ostatku konjske dlake. Stephen se brinuo što će jesti pa je želio kupiti hranu za novac koji su pronašli u torbi na sedlu. Bronwyn mu se samo nasmijala, podsjetivši ga da su još uvijek u Škotskoj. Gdje god da su došli, ljudi bi im iskazali gostoprimstvo i ponijeli se velikodušno. Čak i obitelj koja je imala jedva dovoljno za sebe, podijelila bi s drugima sve što je bilo na stolu - sa svima osim s Englezima. Bronwyn bi se nasmijala kad bi Stephen, a to je često činio, zajedno s domaćinima vrijeđao Engleze. Jedan po jedan Škot pokazivali su mu polja koja su Englezi spalili. Jedan mu je pokazao svoje unuče - dijete koje je rodila njegova kći nakon što su je silovali Englezi. Stephen je slušao i odgovarao im svojim nježnim, izdašnim škotskim naglaskom koji mu je postao prirodan koliko i disanje. Noću bi se zajedno ometali u svoje plašteve i vodili ljubav. Ponekad bi im se pogledi sreli dok su jahali usred bijela dana, pa bi već sljedećeg trena završili na tlu, bez odjeće. Stephen bi samo pogledao Bronwyn, a ona bi znala o čemu on razmišlja. Njegov pogled u njoj bi zapalio vatru. Nasmiješila bi mu se, a njegova ruka omotala bi se oko njezina struka i povukla je k njemu u sedlo. »Ne mogu te se zasititi«, šaputao je Stephen, grickajući joj uho. »Nije da nisi pokušao«, rekla je drsko, zatvorila oči i zabacila glavu kako bi mu olakšala pristup svome vratu. »Stephen!« iznenada je rekla i uspravila se, ugledavši nekoliko ljudi kako stoje pokraj staze i bulje u njih. »Jutro«, rekao je Stephen i ponovno se posvetio Bronwyninu vratu. Oslobodila se njegova stiska. »Zar nemaš nimalo srama? Trebali bismo barem-« zaustavila se vidjevši sjaj u njegovim očima. »Tamo je drveće«, prošaptala je. Rab je stražario dok su Stephen i Bronwyn jedno pokraj drugog legli u šumarak. Bronwyn je imala osjećaj da je svaki put kada vode ljubav sve opčinjenija Stephenovim tijelom. Sunce se probijalo kroz drveće, stvarajući pjegavu svjetlost koja je plesala na tamnoj koži njegovih prsa. Bila je fascinirana njegovom snagom i moći te sposobnošću da cijelo njezino tijelo podigne i pomakne samo jednom rukom. Zadirkivala ga je, pokušavala mu se izmaknuti, a on bi je samo jednom rukom uhvatio oko struka privlačeći je natrag k sebi. Vodili su ljubav u svim mogućim položajima. Kako su dugo izbivali iz klana, više je nije opterećivala odgovornost, već se osjećala sretno i slobodno. Žudjela je za Stephenom baš kao što je i on žudio za njom. Iskušavala je nove stvari, dopuštajući svome tijelu da preuzme nadzor nad razumom. Legla bi na leđa i prebacila noge preko Stephena dok je on ležao na boku. Stiskala bi se uz njega, povlačeći ga bliže, stenjući dok joj je milovao noge. Dok su zajedno dosezali vrhunac, cijelo tijelo joj je drhtalo. 105


Dugo su ostali mirno ležati, zapleteni, ne primjećujući hladnoću zimskoga zraka ni tvrdoću gotovo smrznutog tla. »Kakva je tvoja obitelj?« upitala ga je hrapavim glasom. Nasmiješio joj se, gledajući njezino tijelo kako počiva okomito na njegovo. Radovalo ga je što izgleda tako nemoćno i iscrpljeno; upravo se tako i on osjećao. Zadrhtao je pod naletom vjetra koji mu je tijelom poslao trnce. »Odjeni se. Napravit ćemo zobeni kolač.« Kad su se odjenuli, Stephen je pošao do konja i uzeo veliki metalni tanjur koji je nosio u preklopu na sedlu i malu vreću zobene kaše. To je bilo sve što su dosad kupili. Bronwyn je za to vrijeme zapalila vatru. Pomiješali su kašu s vodom dok se tanjur zagrijavao, a zatim izlili smjesu u tankom sloju preko vruće površine. Stephen je kolač okrenuo golim prstima. »Nisi mi odgovorio«, rekla je kad je počela jesti prvi kolač. Stephen je točno znao na što misli, ali nije želio odati kako ga veseli što ga zapitkuje o njegovoj obitelji. Najednom je pomislio kako mu nije ni važno da dođe do Engleske, već je od početka želio Bronwyn samo za sebe. Odsjaj vatre svjetlucao je na njezinoj kosi, odbijajući se od broša koji je nosila na ramenu. Nije ju želio ni s kim dijeliti. »Stephen? Nekako me čudno gledaš.« Nasmiješio se i nastavio gledati u tanjur sa zobenim kolačem. »Samo razmišljam. Da vidimo, htjela si čuti o mojoj obitelji.« Zarolao je zobeni kolač i počeo ga jesti. »Gavin je najstariji, zatim ja, pa Raine i na kraju Miles.« »Kakvi su? Jesu li poput tebe?« »Teško je suditi o sebi i svojima. Gavin je visok i nevjerojatno tvrdoglav. Posvećen je našoj zemlji i cijele dane provodi na njoj.« »I samo je on oženjen?« »Zaboravljaš na mene ?« nasmijao se. »Gavin i Judith vjenčali su se prije skoro godinu dana.« »Kakva je ona?« »Predivna! Draga, slatka, zna opraštati.« Zahihotao se. »Nema joj druge želi li živjeti s Gavinom. On ne zna mnogo o ženama, a zbog toga zapada u mnoge probleme s njima.« »Drago mi je što od vas četvorice baš on zna malo o ženama.« Stephen nije primijetio sarkazam u njezinim riječima. Prisjećajući se, počeo je čeznuti za svojom obitelji. »Zatim Raine. On je poput Tama, krupan i nabijen, kao što je bio i naš otac. Raine je... ne znam kako bih ti ga opisao. On je dobar, duboko u duši je dobar. Ne bi nikada naudio nijednom kmetu, riskirao bi život prije nego što bi dopustio da im bilo tko naudi.« »A Miles?« »Miles«, ponovio je i nasmiješio se. »Miles je tih i nitko ne zna mnogo o njemu. Sve drži u sebi pa se dogodi da tu i tamo eksplodira i pokaže najgoru zamislivu stranu svoje naravi. Dok smo bili djeca, jednom se naljutio na jednog od očevih ljudi i nas trojica morali smo ga držati da ga ne napadne.« »Što mu je učinio?« upitala je znatiželjno, prihvaćajući još jedan kolač. Stephenove oči zaigrale su dok se prisjećao. »Taj mladić je zadirkivao jednu djevojčicu. Miles voli žene.« »Sve žene?« »Sve!« rekao je Stephen. »A one ga sve slijede kao da ima ključeve raja. Nisam upoznao ženu kojoj se Miles nije svidio.« »Zvuči jako zanimljivo«, rekla je, oblizujući si prste. »Ako bi ikada... !« počeo je, ali je zastao jer ga je Bronwyn gledala s iščekivanjem. Opet se posvetio zobenom kolaču. »A tu je i Mary.«

106


»Mary?« »Naša sestra.« Zbog načina na koji je to izrekao, zagledala se u njega. »Nikada nisi spomenuo da imaš sestru. Kakva je? Hoće li biti ondje za Božić?« »Mary je kao djevica Marija«, rekao je ponizno. »Još kao djeca znali smo da je drugačija. Ona je najstarija i uvijek je znala svoju mlađu braću držati podalje od nevolja. Gavin i Raine znali su se svađati. Gavin je oduvijek znao da će jednog dana naslijediti zemlju i uvijek bi se ljutio ako bi Raine nekom kmetu oprostio štetu nastalu na zemlji, čak i kad je bilo očito da je riječ o nesreći. Mary bi se ubacila među njih i umirila ih svojim nježnim glasom.« »Kako?« upitala je, prisjetivši se svojih dužnosti u klanu. »Nikad mi nije bilo jasno kako to čini. Onda kad je Miles gotovo ubio slugu, Mary je bila ta koja ga je uspjela smiriti.« »A što je s njom sada? Je li našla dobrog muža?« »Ona nema muža. Tražila je dopuštenje da se nikad ne uda, a kako nikad nismo naišli na čovjeka koji je dovoljno dobar za nju, udovoljili smo njezinoj želji. Živi u samostanu nedaleko od našeg posjeda.« »Lijepo od vas što ste joj udovoljili. Čula sam da Engleskinje baš i nemaju pravo glasa kada je riječ o njihovoj budućnosti.« Stephen se nije uvrijedio zbog njezinih riječi. »Mislim da je to točno. Možda bi Englezi trebali učiti od Škota.« »Englezi?« rekla je glatko. Nasmijao se. »Da znaš, gotovo se počinjem osjećati kao Škot.« Ustao je i ispružio jednu golu nogu. »Misliš li da će me rođena braća prepoznati? « »Vjerojatno hoće,« rekla je, »ali vjerujem da nitko drugi neće.« U glasu joj se osjećao ponos. »Vidjet ćemo jesi li u pravu.« »Imaš nešto u planu?« sumnjičavo je upitala jer je u tom trenutku izgledao poput nestašnog dječaka. »Stephen, već imamo MacGregore za vratom, moga brata i njegove ljude, a vrlo vjerojatno i Engleze, budući da si ubio trojicu. Voljela bih da do tvoje braće dođemo u jednom komadu.« »Doći ćemo«, rekao je zamišljena pogleda. »Putem možemo svratiti na jedno mjesto.« Bronwyn je uzdahnula, ustala i otresla suknju. Dok je hodala natrag prema konju, razmišljala je samo o tome kako neki muškarci zauvijek ostaju dječaci.

107


DVANAESTO POGLAVLJE

Čim su zakoračili na englesko tlo, Stephen je osjetio da je zrak drugačiji. Čak i na škotskoj strani granice ljudi nisu bili naviknuti na gorštake. Neki su otvoreno buljili u njihovu odjeću, neki su dovikivali ružne riječi jer su im Škoti nasrtali na zemlju i imovinu. Bronwyn je jahala uspravno, visoko podignute glave. Odbijala je odgovarati na ono što su joj Englezi govorili. Samo je u jednoj prilici pokazala osjećaje. Stephen se tada zaustavio pokraj zdenca na jednom imanju kako bi napunio vrčeve vodom, a seljak je nasrnuo na njega vilama za sijeno. Stephen se razbjesnio pa je uzvratio sitnom čovjeku koji je tako živopisno psovao Škote. Bronwyn je svoga muža tada zgrabila za ruku i povukla ga natrag prema konju. Još četiri sata Stephen je gunđao kako su Englezi glupi. Bronwyn se smiješila na njegove riječi. Sve je to ona već i pomislila i izgovorila. Ovaj put svađali su se zbog nečeg drugog. Preksinoć joj je Stephen ispričao kako planira nasamariti jednog prijatelja iz djetinjstva. »Ne, ne razumijem!« Bronwyn je ponovila te riječi, kako joj se činilo, i stoti put. »Riječ je o zavadi«, Stephen joj je strpljivo objašnjavao. »Ti bi bolje od bilo koga na svijetu trebala znati što zavada znači.« »To što je između MacGregora i MacArrana stvarno je, riječ je o godinama mržnje i neprijateljstva. Ubijali su moje ljude i krali mi stoku. Ima naših žena koje odgajaju MacGregorovu kopilad.« Uputila mu je molećiv pogled. »Molim te, Stephen, to su dječja posla i samo ćeš stvoriti probleme. Zašto ti je važno hoće li te taj čovjek prepoznati ili neće?« Stephen joj nije želio odgovoriti, najviše zato što mu je to isto pitanje postavila već nekoliko puta. Nije joj mogao objasniti odnos s Hughom. Nije mogao ni pomisliti na vrijeme provedeno s njim a da ne osjeti sram i bol. Zajedno su služili kralju Henriku i nadgledali granicu sa Škotskom, kad je do njih došla vijest kako je kralj odlučio da se Stephen oženi nasljednicom klana MacArran. Hugh je prasnuo u smijeh. Danima je samo pričao grozote o Stephenovoj budućoj mladenki. Uskoro su svi u taboru govorili samo o ružnom stvorenju s kojim se lord Stephen mora vjenčati. Odluka kralja Henrika bila je posebno neugodna za Stephena i zbog toga što je u to vrijeme mislio da je zaljubljen. Djevojka se zvala Margaret, zvali su je Meg. Bila je debeljuškasta plavuša, bijelo-ružičaste puti, kći trgovca iz pograničnog dijela Škotske. Imala je velike plave oči i malena usta koja kao da su uvijek bila napućena i spremna za poljubac. Bila je stidljiva i tiha i obožavala je Stephena - barem je on tako mislio. Noću bi je držao u naručju, osjećajući njezino meko bijelo tijelo i zamišljao užas života koji ga čeka sa ženom koja je vođa klana. Nakon nekoliko noći bez sna počeo je razmišljati da odbije kraljevu ponudu. Počeo je razmišljati o braku s Meg. Nije bila bogata, ali otac joj je omogućio lagodan život, a Stephen je imao prihode od svog dijela posjeda. Što je više razmišljao o tome, to mu se više sviđala ta ideja. Trudio se ne razmišljati o tome koliko će kralj biti gnjevan kad ga odbije. Ali upravo je Hugh uništio sve Stephenove snove. Ispričao je Meg sve o Stephenovu budućem braku i jadna se djevojka, sva izbezumljena i bespomoćna, bacila u Hughovo naručje, a on ju je spremno dočekao. Hughu nije trebalo dugo da je odvede u krevet, tako je barem Meg poslije rekla Stephenu. Ostao je potpuno zatečen, doznavši da su njegov prijatelj i žena koju voli završili u krevetu. Unatoč svemu, nije se razbjesnio, nego je zbog svega što se dogodilo shvatio da nije volio Meg niti je ona voljela njega, čim se tako lako okrenula drugome. Jedino je razmišljao o tome kako bi se mogao osvetiti Hughu služeći se njegovim metodama. Prije nego što je stigao skovati plan, pojavio se glasnik s porukom da Gavinu treba pomoć, pa je Stephen pošao bratu ne razmišljajući više o Hughu. 108


Sada je vidio dobru priliku da se osveti prijatelju - još uvijek ga je smatrao prijateljem. Želio je neprimijećen doći na njegov posjed i otići, ostavivši mu poruku da je bio ondje. Tada bi osjećao kao da je nešto postigao, jer Hugh nije volio da ga okružuju stranci. Gotovo nikad nije izlazio bez kompletne straže. Da, Stephen se smiješio, postoji način da Hughu Lascou vrati milo za drago. Na njegov posjed stigli su malo prije zore. Kamena je kuća bila visoka, a prozore su pokrivale željezne šarke. Dvorište iz kojeg se ulazilo u kuću vrvjelo je ljudima koji su izgledali kao da se žure obaviti svoje zadatke. Nije bilo slugu koji besposleno stoje i tračaju. Stephena i Bronwyn stražari su spazili čim su se približili kući. Stephen je svojim raskošnim škotskim naglaskom upitao može li im otpjevati nešto i tako zaraditi večeru. Strpljivo su čekali sve dok se jedan od stražara koji se zaputio u kuću nije vratio s dopuštenjem sir Hugha. Stephen je znao da Hugh sebe smatra vrhunskim sviračem lutnje te da neće propustiti priliku da kritizira drugog svirača. Nasmiješio se kad im je stražar rekao da odvedu konje do staja i zapute se u kuhinju. Kada im je poslije u kuhinji serviran raskošan obrok, na golemom stolu od hrastovine, Bronwyn se prestala opirati Stephenovu planu. Očito nije znala ništa o tome što on sprema. Postajalo joj je jasno da Stephen planira nekakvu dječačku psinu kojom će nasamariti prijatelja. »Kakav je sir Hugh?« upitala je, usta punih svježe pečenog kruha. Stephen se podrugljivo nasmijao. »Recimo da je donekle zgodan, ako me to pitaš, ali nizak je i nabijen, te prilično mračan. I prokleto je nesnosan. Kreće se sporije od bilo koga na svijetu. Dok smo bili na granici, uvijek sam strahovao da će, ako nas napadnu, biti ubijen prije negoli uopće otvori oči, a kamoli stavi oklop.« »Je li oženjen?« Uputio joj je oštar pogled. Trenutak ju je sumnjičavo proučavao. Njemu nikada nije bilo jasno zašto, ali ženama je Hugh iz nekog razloga bio jako privlačan. Stephenu su njegovo kretanje nalik na geganje i pretjerani oprez bili iritantni. Ali ženama... »Želim da stalno držiš glavu spuštenu«, oštro je rekao. »Samo ovaj put želim da se ponašaš poput pokorne žene koja poštuje muža.« Podigla je jednu obrvu. »Zar sam se ikada ponašala drugačije?« »Bronwyn, upozoravam te! Ovo je između Hugha i mene i ne želim da se miješaš.« »Zvučiš gotovo kao da ga se bojiš«, zadirkivala ga je. »Zar ima nešto u njemu zbog čega mu se žene bacaju pred noge?« Bronwyn nije ništa loše mislila, ali prema izrazu Stephenova lica zaključila je da je pogodila u srž problema i više nego što je mislila. Odjednom mu je željela reći da je posve nevjerojatno da bi se ona ikada bacila ijednom muškarcu pod noge. Naravno, osim onih nekoliko prilika i položaja kada se našla glavom pred Stephenovim nogama. Sjećanje na to izmamilo joj je osmijeh. »Ne vidim što je smiješno!« rekao je ukočeno. »Ako me ne poslušaš, ja ću... « Zaustavio se kad je ušao jedan od Hughovih čuvara i rekao mu da sada može doći zabavljati ih. U velikoj dvorani već su bili postavljeni stolovi na postolju i večera je počela. Stephen je Bronwyn praktički gurnuo na niski stolac uz najudaljeniji zid. Vragolasto se nasmiješila na njegovo ponašanje te joj se čak oteo i hihot kad joj je uputio mračni upozoravajući pogled. Nadala se da ga je uspjela uvjeriti da se pokaje zbog te djetinje spletke. Stephen je uzeo lutnju koju su mu dodali i sjeo nedaleko od čelnog mjesta za stolom. Svirao je prilično dobro, svojim raskošnim i dubokim glasom predivno prenoseći melodiju. Bronwyn je neko vrijeme proučavala sve prisutne u prostoriji. Čovjek u tamnoj odjeći koji je sjedio na čelu stola nijedanput nije pogledao u pjevača. Nezainteresirano ga je promatrala kako jede, baš kako je Stephen rekao, vrlo usporeno. Svaki pokret kao da je isplanirao i o njemu dobro promislio. Brzo joj je dosadilo gledati Hugha Lascoa pa je naslonila glavu na kameni zid, zatvorila oči i prepustila se glazbi. Osjećala se kao da svira samo za nju, a kad je otvorila oči i vidjela ga da gleda u

109


nju, pogled mu je bio uzbudljiv koliko i njegov dodir. Osjetila je trnce kako joj jure tijelom kad je vidjela njegov pogled. Uzvratila mu je osmijehom i opet zatvorila oči. Pjevao je pjesmu na gaelskom škotskom, a njoj je laskalo što se potrudio naučiti riječi, vjerojatno od Tama. Milozvučna melodija i stihovi o ljubavi na njezinu jeziku učinili su da zaboravi da je u Engleskoj, okružena Englezima i udana za Engleza. Umjesto ovdje, bila je kod kuće u Larenstonu, s čovjekom kojeg voli. Sneno se nasmiješila na tu pomisao, ali još dok se smiješila osjetila je promjenu u načinu na koji je Stephen pjevao. Brzo je otvorila oči. Stephen nije gledao u nju, već u Hugha na drugom kraju prostorije. Polako je okrenula glavu. Prije nego što je pogledala u njega, već je znala da je Hugh promatra. Bio je prilično zgodan, na neki prizeman način. Imao je tamnu kosu i oči. Usne su mu bile pomalo prevelike za muškarca, ali i to je jedva privuklo Bronwyninu pozornost. Dok je gledala u njega, Hugh je sasvim polako napućio usne, a ona se zapitala je li i u krevetu tako usporen i trom. Nasmiješila se zbog svojih misli. Dakle, to je tajna Hughove privlačnosti! Naravno, Stephen to ne može vidjeti, ali njoj je, kao ženi, on bio jako zanimljiv. Opet se nasmiješila pomislivši kako će Stephenu ispričati što je otkrila. Okrenula se svome mužu i vidjela ga kako je mrko gleda, spojenih obrva, dok su mu plave oči poprimale boju tamnoga safira. Na trenutak se pitala čime ga je razljutila, a zatim se gotovo nasmijala naglas. On je ljubomoran, pomislila je, pomalo se čudeći, a ta pomisao uzbudila ju je više od bilo kakva Hughova pohotnog pogleda. Spustila je pogled prema svojoj suknji i povukla prstom niz ogrtač. To je bilo pogrešno, naravno, ali jako ju je usrećilo otkriće da je Stephen ljubomoran. Ne bi mu nikada rekla da je Hugh zainteresiran za nju koliko i za ... primjerice vrtlara, jer ju je obuzela toplina pri samoj pomisli da je Stephenu dovoljno stalo da bude ljubomoran. Hugh je nešto rekao jednom od dvojice čuvara iza sebe i taj je otišao do Stephena. Stephen je slušao što mu čovjek govori, predao mu lutnju, gnjevnim koracima prešao prostoriju, zgrabio Bronwyn za ruku i praktički je odvukao za sobom. Naglo ju je okrenuo prema sebi kada su stigli u vrt obasjan mjesečinom. »Bome si uživala!« prosiktao je stisnutih zuba. »To me boli«, rekla je prilično smireno, pokušavajući nadlakticu izvući iz stiska njegovih prstiju. »Trebao bih te istući!« Piljila je u njega. Zaista je pretjerao! »To je tipično muško razmišljanje! Ti si bio taj koji je želio doći ovamo. Ti si inzistirao na ovom djetinjastom ponašanju. I sad, da skreneš pozornost sa svoje vlastite gluposti i nezrelosti, želiš mene istući!« Još jače joj je stisnuo ruku. »Rekao sam ti da tiho sjediš, neprimjetno, ali ti si se morala zavodnički smješkati Hughu. Poručivala si mu da od tebe može dobiti sve što želi.« Razjapila je usta u nevjerici. »Ovo je možda najveća glupost koju sam ikada čula.« »Lažeš! Vidio sam te!« Oči su joj se još više raširile, ali zvučala je vrlo smireno kad je progovorila. »Stephen, što, pobogu, s tobom nije u redu? Gledala sam čovjeka kako bih gledala bilo koga drugog. Bila sam znatiželjna jer si pričao kako je usporen, ali da misliš kako je imao mnogo žena.« »Jesi li se pokušavala ubaciti na njegov popis?« »Okrutan si i vrijeđaš me«, rekla je odsječno. »Osim toga, i dalje mi nanosiš bol.« Nije ju pustio. »Možda si poželjela da ti je kralj njega odredio za muža, zajedno s Rogerom Chatworthom. Ako sam porazio jednog, sasvim sigurno mogu poraziti i drugoga.« Ta izjava bila je toliko djetinjasta da Bronwyn nije preostalo ništa drugo nego nasmijati se. »To što si rekao je nerazumno. Nisam učinila ništa osim što sam ga pogledala. Ako sam se nasmiješila, bilo je to zbog nečeg drugog o čemu sam razmišljala. Još jedanput te podsjećam da ja uopće nisam htjela doći ovamo.«

110


Najednom je Stephena napustio sav bijes pa ju je privukao k sebi u zagrljaj od kojeg su joj zamalo popucale kosti. »Nemoj to više nikada učiniti«, oštro je rekao. Počela mu je objašnjavati kako nije ništa učinila, ali način na koji ju je držao bio je gotovo utješan. Stisak njegovih ruku nanosio joj je bol i mogla je osjetiti pritisak svakog njegova prsta, ali nekako je počela uživati u pomisli da je ljubomoran zato što je gleda drugi muškarac. Pustio ju je. »Gotovo da poželim da nisi tako prokleto lijepa«, prošaptao je i obgrlio je oko ramena. »Opet sam gladan. Pođimo vidjeti je li nečeg ostalo u kuhinji.« Bronwyn se osjećala još više povezana sa Stephenom dok su išli prema kuhinji. Osjećala je kao da su zaljubljeni, a ne samo ljubavnici. Osoblje u kuhinji gunđalo je što su se vratili, ali Stephen je namignuo kuharici i Bronwyn je vidjela kako se starica otopila pod toplinom njegovih plavih očiju. Sada je ona osjetila ubod ljubomore i shvatila da želi da Stephen gleda samo nju. Kratko su se zadržali u kuhinji uživajući u pečenoj piti punjenoj jabukama. »Ovdje je previše rasipanja«, rekla je Bronwyn. Stephen je počeo braniti englesku kuhinju, ali ipak je predugo živio kao Škot. Živio je s Kirstynim roditeljima i vidio njihovo siromaštvo. Čak su i u Larenstonu ljudi bili štedljivi, uvijek svjesni cijene hrane i činjenice da sutra možda više neće biti ničega. »Je, točno tako «, rekao je odlučno. »Kod kuće bi nam dobro došlo malo ove hrane.« Bronwyn ga je pogledala najtoplijim pogledom. Posegnula je prema njemu i pomaknula kovrču s njegova vrata. Duga kosa i osunčana put lijepo su mu pristajali. Osvrnula se po prostoriji i ugledala punačku mladu pomoćnu kuharicu kako sa zanimanjem gleda u Stephenovo golo muževno bedro, koje je otkrio kada je podigao nogu na stolicu. Uhvatila ga je za ruku. »Dosta mi je ovog mjesta. Hoćemo li izići van?« Stephen se složio i zaputio se van prije nego što je stigao primijetiti mladu sluškinju. Oluja ih je spriječila da napuste Hughov posjed. Došla je iznenada i divljački sve poharala. U jednom trenutku nebo je bilo vedro, a već u sljedećem zaprijetila je poplava biblijskih razmjera. Bronwyn je preklinjala Stephena da se ne zadržavaju. Rekla mu je da malo kiše ne može nauditi Škotkinji, ali nije ju želio slušati. Nije želio riskirati da ona oboli od upale pluća, ne dok postoji način da to spriječe. Stoga su se pripremili prenoćiti u Hughovoj kući. Velika dvorana bila je prekrivena ležajima od slame, pripremljenima za mnogobrojne goste i njihovu pratnju. Stephen je pokušao pronaći kutak gdje će imati malo privatnosti, ali takvo što nije postojalo. Kad se smjestio pokraj Bronwyn, zavukao je ruku pod njezinu suknju i dodirnuo joj koljeno. Siknula je na njega i rekla mu da nema nikakve šanse da se upusti u takve aktivnosti na javnom mjestu. Uzdahnuo je i u nekom se trenutku složio s njom. Priljubila se uz njega i zaspala za nekoliko minuta. Ali Stephen nije mogao spavati. Predugo je spavao pod golim nebom i sada mu se činilo kao da ga zidovi pritišću. Stalno se premještao i prevrtao, ali prostirka mu se i dalje činila premekanom. Čak je i Rab jedanput zarežao na njega zato što je bio tako nemiran. Položio je ruke iza glave i zagledao se u grede na stropu. Stalno se prisjećao kako je Hugh gledao Bronwyn. Proklet da je! Hugh je mislio da može dobiti svaku ženu koju poželi. Sasvim sigurno ga je ohrabrila Meg kad mu se onako podala. Što je više razmišljao o tome kako ga je Hugh izigrao, tako je bijes u njemu rastao. Usprkos Bronwyninim upozorenjima, znao je da mora Hughu dati do znanja da je bio ovdje. Tiho se izmigoljio s prostirke, zapovjedio Rabu da ostane s Bronwyn i nečujno se zaputio prema istočnom ulazu u veliku dvoranu. Dok je bio dijete, često je sa svojom braćom navraćao na posjed obitelji Lasco. Jednoga dana, dok su bili još jako mladi, on i Hugh otkrili su tajni prolaz koji je vodio na gornji kat. Tresli su se od uzbuđenja kad su stigli do vrata na vrhu stuba. Iznenadilo ih je što su šarke bile dobro podmazane pa vrata nisu ni zaškripala dok su ulazili u sobu koju je dodatno skrivala i teška tapiserija iza vrata. Nisu ni znali kamo su dospjeli dok nisu začuli zvukove koji su dopirali iz kreveta. Hughov djed bio

111


je u krevetu s jako mladom sluškinjom i činilo se kako oboje uživaju. Starcu nije bilo nimalo smiješno kada je ugledao dvojicu sedmogodišnjaka kako pilje u njih razrogačenih očiju. Stephen bi i danas zadrhtao prisjetivši se batina koje su dobili od Hughova djeda i upozorenja što ih čeka ako ikada ikome otkriju tajni prolaz. Prije četiri godine, kad je starac preminuo, Stephen je plakao na njegovu pogrebu. Nadao se da će jednom kada dođe u te godine i on znati kako zadovoljiti mladu ženu. Stephen se nasmiješio i bilo mu je drago što mu Bronwyn ne može čitati misli. Šmugnuo je iza zavjesa u predsoblju velike dvorane. Pošao je do prozorske klupe i nožem izbio drvenu oplatu podstavljenu lanenim platnom. Davno se na tom mjestu odigrala žestoka borba jastucima i tada su prvi put pomaknuli oplatu s mjesta. Morao je rukom proći kroz nekoliko centimetara paučine prije nego što se ukazao obris kamenog stubišta. Jednom kad je dospio unutra, vratio je oplatu na mjesto. U stubištu je bilo mračno i jedva su se nazirale uske stube. Još paučine uhvatilo mu se za lice pa je poželio da ima mač kojim bi si raščistio put. Dok je Hughov djed bio živ, prolaz je bio u upotrebi i održavan. Kako je Hugh živio sam, Stephen je pretpostavljao da nema razloga skrivati svoje privatne trenutke. Vrata na vrhu stuba otvorila su se uz jedva čujnu škripu, ali Stephen se previše žurio da bi se tome začudio. Oči su mu se priviknule na tamu stubišta, pa mu se sobica u kojoj je gorjela samo jedna noćna svijeća činila kao da je okupana svjetlošću, Kada je ugledao Hugha kako spava u krevetu, Stephen se obradovao svojoj ludoj sreći. Nasmiješio se vidjevši ga kako tiho i bezbrižno leži, pa je posegnuo prema nožu koji je nosio na boku i izvadio ga iz korica. Još kao dijete Hugh nije zbog straha mogao biti bez straže. Kad mu je bilo samo pet godina, pokušali su ga oteti. Nikad nije govorio o tome, ali nikamo nije išao bez straže. Kad bi se ujutro probudio i pronašao nož pokraj kreveta, Stephenu se činilo da bi to bilo više nego dovoljno da mu se osveti što mu je oteo djevojku. Komad plašta omotao je oko drška noža i zakvačio kokardu klana MacArran. Tiho je odložio nož pokraj prijatelja. Široko se smiješeći, okrenuo se prema tapiseriji i tajnim vratima. »Uhvatite ga!« odzvanjao je Hughov duboki glas. Četvorica čuvara iskočila su iz mračnih kutova sobe i potrčala prema Stephenu. Izmaknuo se udarcu prvoga čuvara čija se šaka tako zabila u lice drugoga. Čovjek je zateturao unatrag. Stephenove reakcije bile su brže od njihovih. Taman je stigao do vrata, kad je osjetio vršak Hughova mača za vratom. »Jako dobro!« Hugh je iskazao divljenje. »Vidim da nisi zanemario treniranje dok si bio u Škotskoj.« Malo je povukao mač kako bi se Stephen mogao okrenuti prema njemu. Bio je potpuno odjeven. Držeći mač pred Stephenovim grkljanom, dao je znak stražarima da ga okruže pa podigao nož sa svog jastuka. »MacArran, zar ne?« dobacio mu je nož prema lijevoj ruci. »Lijepo te je opet vidjeti, Stephen.« Stephen se široko nasmiješio. »Proklet da si! Kako si znao?« »Gavin je navratio prije nekoliko dana i rekao da te očekuje. Čuo je neke glasine da si zapao u probleme u Škotskoj pa se počeo brinuti. Pomislio je da bi mogao svratiti ovamo.« Stephen je kimnuo. »Izdao me vlastiti brat.« Iznenađeno je podigao pogled. »Ali čak i ako si me očekivao, kako-?« Znao je da izgleda bitno drugačije od svoje engleske inačice. Hugh se nasmiješio, a oči su mu bile prepune topline. »Jedna od pjesama koju si otpjevao bila je ona koju smo zajedno naučili u Škotskoj, sjećaš li se? Kako si mogao zaboraviti koliko nam je vremena trebalo da naučimo te akorde?« »Naravno!« rekao je Stephen, shvaćajući da se previše pouzdao u svoju krinku. »Bronwyn je rekla da mi ovo nikada neće upaliti, da ću se nekako odati.« »Moram reći da ti je naglasak jako dobar, ali sada možeš prestati s tim.« »Naglasak?« upitao je Stephen iskreno začuđen. »Prestao sam govoriti tim naglaskom još kada smo napustili MacGregorovu zemlju.« 112


Hugh se iskreno nasmijao. »Stephen, ti si zaista postao Škot. Pričaj mi što se dogodilo u Škotskoj. Jesi li se oženio onom groznom ženom? Kakva je ta gospodarica nekog tamo klana? I tko je ono zamamno stvorenje koje te onako čeznutljivo promatralo dok si svirao?« Stephen se namrštio. »To je Bronwyn«, rekao je odsječno. »Bronwyn? To je velško ime, zar ne? Jesi li je pronašao u Škotskoj? I kako si pobjegao ženi?« »Bronwyn je nasljednica klana MacArran i moja žena.« Stephen se držao prilično ukočeno, usne su mu se jedva pomicale dok je govorio. Hugh je razjapio usta. »Želiš reći da je onaj plavooki anđeo vođa nekog tamo klana, a ti si bio te sreće da se oženiš njome?« Stephen mu nije odgovorio, već je nastavio gledati u njega. Zašto ga i dalje okružuju stražari? »Što se ovdje događa?« tiho je upitao. Hugh se nasmiješio, a tamne su mu oči blistale. »Baš ništa se ne događa. Ovo je samo bezazlena igra, poput onoga što si pokušao izvesti sa mnom.« Prstima je trljao vrh noža. »Bronwyn, rekao si?« tiho je upitao. Malo je spustio mač, ali ga je i dalje upirao u Stephena. »Sjećaš li se kad smo čuli vijest? Nisi prestajao gunđati i govoriti kako se nećeš oženiti tako ružnom ženom. Htio si onu... kako se ono zvala? Elizabeth?« »Margaret«, viknuo je Stephen. »Hugh, ne znam što planiraš, ali-« »Planiram točno ono što sam već planirao.« Stephen ga je gledao, prisjećajući se svakog detalja prizora njega i Margaret u krevetu. Pomisao da bi makar dotaknuo Bronwyn... »Takneš li je, ubit ću te«, rekao je smrtno ozbiljan. Hugh je trepnuo hineći iznenađenost. »Gotovo da zvučiš ozbiljno.« »Više sam nego ozbiljan.« Hugh se nasmiješio. »Ali mi smo prijatelji. Već smo dijelili žene.« »Bronwyn je moja žena!« Stephen je povikao prije nego što je nasrnuo na Hugha. Sva četvorica čuvara najednom su se našla na njemu, ali čak ga ni oni nisu mogli zadržati. Hugh se izmaknuo, brzo koliko je mogao, ali Stephen je i dalje nasrtao. Vrata odaje najednom su se otvorila, a još trojica čuvara ušla su i zgrabila Stephena. »Odvedite ga u sobu u tornju«, rekao je Hugh, s divljenjem gledajući u prijatelja kojega su držala sedmorica čuvara. »Ne radi to!« Stephen ga je upozoravao dok su ga odvlačili iz sobe. »Neću je ni na što prisiljavati, ako se zbog toga brineš«, Hugh se smijao. »Želim samo jedan cijeli dan s njom i ako za to vrijeme ne dobijem što želim od nje, znat ćeš da ti je žena vjerna.« »Proklet bio!« Stephen ga je proklinjao i još jedanput se pokušao osloboditi prije nego što su ga nasilno iznijeli iz sobe. Bronwyn je stajala pred golemim zrcalom i kritički se promatrala. Trebalo joj je više od jednog sata da se odjene u englesku haljinu. Suknja i rukavi bili su od svjetlucavog, zagasito narančastog brokata, s vrpcama vezanima na ramenima preko kojih je prebacila maleni plašt od hermelina. Suknja je s prednje strane imala prorez koji je otkrivao sloj baršuna boje cimeta. Četvrtasti izrez haljine bio je veoma dubok. Kosa joj je padala niz leđa u debelim, raskošnim kovrčama, a oko ušiju je bila ispletena pletenica. »Jako ste lijepi, gospo«, rekla je plašljiva, sićušna sluškinja koja je stajala iza nje. »Sir Hugh nikad nije bio s tako lijepom damom.« Bronwyn ju je pogledala i zaustila da će odgovoriti, ali odlučila je zašutjeti. Nije joj trebalo dugo da shvati kako je u ovoj kući beskorisno postavljati pitanja. Jutros je morala obuzdavati Raba od napada na Hugha, kad je ovaj došao do njezina ležaja u velikoj dvorani. Iz nekog razloga Rab je pokazivao izuzetno snažno neprijateljstvo prema tom čovjeku. 113


Hugh je počeo nadugačko i naširoko objašnjavati zašto nema Stephena, prije nego što je ona stigla postaviti ijedno pitanje. Kad je završio svoju priču o tome kako je Stephen otišao obići jedan od Hughovih posjeda, iz usluge prema starom prijatelju - samo je ustao i samodopadno joj se nasmiješio. Tada ga je ona zasula pitanjima. Zašto je Stephen otišao ne rekavši joj ni riječi? Kakav to problem Hugh ne može sam riješiti? Kako to da mu je Stephen više odgovarao? Ako mu je bila potrebna pomoć, zašto se nije obratio Stephenovoj braći? Proučavala ga je dok joj je davao neodređene odgovore i spoticao se o vlastite riječi. Nekako je čudno gledao u nju, kao da mu je teško izdržati njezin izravni pogled. Zatim se nasmiješio, a ona je imala osjećaj kao da mu je upravo sinula ideja. Počeo je drugu priču o tome kako joj je Stephen želio pripremiti iznenađenje pa je njega zamolio da joj cijeli dan pravi društvo. Bronwyn je prestala postavljati pitanja. Odlučila je da je najbolje ako se neko vrijeme pretvara kako vjeruje u njegova očito lažna objašnjenja. Slatko se nasmiješila čovjeku koji je bio četiri ili pet centimetara niži od nje. »Iznenađenje!« rekla je, pokušavajući zvučati kao kakva nevina djevojka. »O, slutite li što bi to moglo biti?« Hugh joj se dobronamjerno nasmiješio. »Nema nam druge nego čekati i vidjeti, zar ne? Ali u međuvremenu sam nam pripremio nešto zabavno. Upravo se podižu paviljoni i pale krijesovi.« »O, kako lijepo!« rekla je, plješćući rukama u djetinjem zanosu, u isto vrijeme zapovijedajući Rabu da prestane skakati na Hughov grkljan. Hugh ju je poveo na kat do čiste, tople sobe gdje je haljina od brokata već bila pripremljena za nju. Porub je bio spušten kako bi dužina haljine odgovarala njezinoj visini. Bronwyn je shvatila da je netko morao cijelu noć raditi na tome. Hugh joj je izlazeći iz sobe uputio jedan od svojih usporenih, zavodničkih osmijeha, a Bronwyn se morala prisiliti da mu uzvrati barem jednim smiješkom koji je očekivao zauzvrat. Kad je napokon ostala sama, otrčala je do prozora. U vrtu su stolari užurbano radili na postavljanju platformi za paviljone. Već je gorjelo šest vatri, a golemo kovano postolje s ugljenom bilo je postavljeno pod otvorenim baldahinom. Preneraženo se namrštila. Zašto bi, pobogu, Englez planirao zabavu na otvorenom u prosincu? Sinoćnja kiša pretvorila se u snijeg koji se već počeo primati za tlo. Koliko je dosad upoznala Engleze, vidjela je da su nejaki ljudi koji vole boraviti u zatvorenom. Sluškinja je došla i pomogla joj da se odjene, ali Bronwyn nije mnogo toga doznala od nje. Rekla joj je da je sir Hugh probdio noć određujući sve detalje današnje svečanosti. Bronwyn se zapitala je li moguće da ona pretjeruje oko svega. Možda je Stephen zaista nekamo pozvan i Hugh samo želi počastiti prijateljevu mladenku. Ali, bi li je Stephen zaista ostavio kako bi joj pripremio nekakvo iznenađenje? Stephen je prečvrsto stajao na zemlji. Bilo je vjerojatnije da bi tražio od nje pomoć u pripremama. Prije nego što je uspjela srediti svoje misli, Hugh se pojavio na vratima. Gledao ju je s divljenjem, očima polako prelazeći cijelim njezinim tijelom. »Veličanstveni ste«, prošaptao je. »Stephen je jako sretan čovjek.« Zahvalila mu je i prihvatila njegovu ispruženu ruku dok su silazili stubama. »Morate mi ispričati o tom vašem klanu«, rekao je gledajući u njezine usne. »Vjerujem da vam je drago što ste dobili Engleza za muža. Možda jednog dana upoznate kralja Henrika i zahvalite mu.« Bronwyn je gotovo eksplodirala od reakcije na njegove riječi. Mislila je da nema goreg od Stephenove taštine, ali ovaj je čovjek nadilazio sve što je ikada zamišljala. »O, da«, rekla je nježnim glasom. »Stephen je jako dobar prema meni i svi smo puno od njega naučili.« Gotovo se zagrcnula razmišljajući kako je Stephen taj koji se promijenio, a ne njezini ljudi. »Naravno«, Hugh se smiješio. »Mi Englezi smo nadmoćni borci i možemo svašta naučiti vas Škote.« Zaustavio se. »Ispričavam se. Nisam želio to reći. Ipak ste vi, što točno? Nasljednica klana?« Izgovorio je te riječi kao da su milostinja bačena prosjaku. Nije se usudila odgovoriti, jer ako taj 114


bezvrijedni paun izgovori još jednu jedinu riječ, vjerojatno bi pustila Raba na njega. »O, pogledajte!« veselo je povikala. »Zar nije prekrasno?« uskliknula je, pokazujući na okićeni šareni paviljon. Hugh je zastao, bacio kratak pogled prema zidinama svoje kuće, a potom poljubio Bronwyninu ruku. »Ništa nije dovoljno dobro za vas, ništa nije dovoljno prekrasno.« Gledala ga je s hinjenim zanimanjem. Kad ga je prvi put vidjela, mislila je da su njegovi usporeni pokreti i neobična usta zanimljivi, ali sada ih je smatrala odvratnima. Taj je čovjek iz nekog razloga smatrao, ili barem pretpostavljao, da će joj se svidjeti ako joj poljubi ruku. Upregnula je svu snagu samokontrole kako se ne bi odmaknula od njega. Jesu li se svi muškarci smatrali tako privlačnim ženama? Iznenada je shvatila kako je neiskusna. Nijedan muškarac u njezinu klanu nikada je nije pokušao dodirnuti, vjerojatno zbog straha od njezina oca. U Engleskoj se družila samo s Rogerom Charworthom s kojim je uglavnom razgovarala o klanu. Stephen je bio jedini muškarac koji ju je ikada dodirnuo i, sudeći po svemu, jedini muškarac kojem je mogla uzvratiti. Tako se barem činilo, budući da je zbog dodira Hugha Lascoa samo htjela pobjeći. Činilo se da je zadovoljan njezinom reakcijom, odnosno izostankom ozbiljnije reakcije. Odveo ju je do pozlaćene stolice ispod paviljona. Jedanput je pljesnuo rukama i na drvenu platformu ispred njih stupila su trojica žonglera. Blago se nasmiješila Hughu i pretvarala da gleda izvođače. Zapravo je samo proučavala ono što ih je okruživalo. Sa svakim novim trenutkom postajala je sve sumnjičavija. Nešto nije bilo u redu. Zašto je zabava vani? Žonglerima se pridružilo nekoliko plesačica i Bronwyn je mogla vidjeti kako su im ramena poplavjela od hladnoće. Hladni vjetar šibao im je lice. Jedan od Hughovih ljudi došao je predložiti da se paviljon okrene tako da ne bude na udaru vjetra. Hugh mu je odgovorio gotovo nasilnički, odbijajući prijedlog da se platna paviljona postave na drugu stranu. »Morat ćete me ispričati, sir Hugh«, govorila je Bronwyn svojim najslađim glasom. Morala je naći način da razgleda oko kuće. Možda tako riješi zagonetku. Možda Stephen nije ni otišao. »O, ne možete još otići. Dajte, zapovjedit ću da potpale još vatre da bi bilo toplije ili da donesu još jedno postolje.« »Nije mi hladno«, iskreno mu je odgovorila, suzdržavajući se da ne prasne u smijeh zbog njegova nosa koji je poplavio od hladnoće. »Samo bih htjela...« zbunjeno je spustila pogled prema svojim rukama. »Naravno!« rekao je posramljeno. »Poslat ću stražara-« »Ne treba! Imam Raba, a sigurna sam da ću naći put.« »Vaša želja moja je zapovijed«, nasmiješio se i opet joj poljubio ruku. Bronwyn se morala kontrolirati da ne otrči prema kući. Nije željela učiniti ništa zbog čega bi Hugh postao sumnjičav. Kad se napokon dokopa unutrašnjosti kuće, morat će se požuriti. »Rab«, zapovjedila je. »Nađi Srephena.« Rab je veselo potrčao. Cijelo jutro Bronwyn ga je obuzdavala zapovijedima. Pas se zaustavio pred vratima za koja je pretpostavljala da su od Hughove sobe. Njuškao je i poskakivao pa krenuo uza stube, a Bronwyn je, pridižući teške suknje, potrčala za njim. Na vrhu trećeg reda stuba bila su teška vrata od hrastovine s prozorčićem zaštićenim željeznom rešetkom. Rab je poskočio prednjim šapama prema prozoru. Dvaput je zalajao dajući do znanja da je nešto nanjušio. »Silazi!« zapovjedila je Bronwyn. »Stephen, jesi li dobro? Jesu li te zatočili?« pružila je ruku kroz rešetke tražeći njegovu. Objema rukama uhvatio je njezinu i zagledao se u nju. »Je li ovo ruka koju je Hugh toliko puta poljubio?« hladno je upitao. »Ovo nije dobar trenutak za jedan od tvojih ljubomornih ispada. Zašto su te zatočili? I čemu ona apsurdna proslava?« »Apsurdna?« Stephen je protisnuo, odgurujući joj ruku natrag kroz rešetke. »Nisi izgledala kao da se dosađuješ. Reci mi, je li i tebi Hugh privlačan? Mnoge žene smatraju ga privlačnim.«

115


Zapiljila se u njega, tapšući Raba koji je bio nervozan zato što mu je gospodar bio zatočen. Misli su joj divljale. »Ovo nije stvarno, zar ne?« tiho je upitala. »Ovo je nekakva igra koju igrate ti i tvoj prijatelj?« . »Nije igra dok god je moja žena u pitanju«, bijesno joj je odgovorio. »Proklet bio, Stephen Montgomery!« prosiktala je. »Rekla sam ti da ne dolazimo ovamo. Ali ti sebe smatraš tako nadmoćnim. Sada želim znati što se događa i kako te mogu izbaviti odatle, iako ni sama ne znam zašto bih te željela vani.« Stephen je izvio obrve. »Ako mu popustiš i pustiš ga da pobijedi, slomit ću ti vrat.« Počela je shvaćati što se događa. »Želiš reći da ste me iskoristili u nekakvoj okladi? Što bi to on trebao osvojiti?« Kad nije ništa rekao, ona je odgovorila umjesto njega. »Mislim da mogu pogoditi. Hugh misli da me može odvući u krevet, a ti mu vjeruješ. Je li taj tvoj tašti, sićušni, napuhani mozak ikad pomislio da mene upita za mišljenje o svemu tome? Zar me smatraš toliko glupom kad pretpostavljaš da će me svatko tko mi se nasmiješi i poljubi mi ruku odmah i odvesti u krevet? Trebao bi znati da bih ga u najmanju ruku ubola nožem ako bi pokušao. Rab reži na njega svaki put kad me dotakne.« »A to je prilično često, koliko sam uspio vidjeti.« Bronwyn je primijetila prozor na jednom od zidova ćelije. Znači zato je Hugh odbio prijedlog da se paviljon okrene na drugu stranu. Želio je da ih Stephen vidi zajedno. Pogledala je u njegovo ledeno, ljutito lice i počela se i sama ljutiti. Ta dvojica iskoristila su je za nekakvu dječačku psinu, ponašajući se poput kakvih desetogodišnjaka. Hugh je mislio da će je lako odvući u krevet, a Stephen ju je očito smatrao ženom bez morala i integriteta pa je povjerovao da će se podati svakom muškarcu koji je bude htio. Pa tako i Hughu! Uvrijedio ju je i ponio se prema njoj kao da je glupa, pretpostavljajući da će nasjesti na Hughov šarm. »Bronwyn! Vraćaj se ovamo!« zapovijedao je. »Reci Hughu da si shvatila što se događa i traži da ti da ključ.« Okrenula se i pogledala ga, uputivši mu najslađi osmijeh. »I da propustim zabavu koju je sir Hugh isplanirao samo za mene?« upitala je, podižući obrve. Uputila se stubama prema dolje, sebi u bradu odgovarajući na kletve koje je Stephen izvikivao za njom. »Prokleti bili, obojica!« stalno je ponavljala.

116


TRINAESTO POGLAVLJE

Bronwyn se i dalje pjenila stigavši do podnožja stuba. Sir Hugh čekao ju je s nestrpljivim izrazom na licu. Izgledao je kao da bi je mogao kazniti što se predugo zadržala. Najprije mu je željela održati predavanje zbog toga što je učinio, ali brzo se riješila te pomisli. Kad ga je tek upoznala, Stephen je smatrao da Englezi sve znaju najbolje. Smijao joj se kad mu je predložila da se odijeva kao Škot umjesto da nosi teški engleski oklop. Sada vjerojatno ne bi pristao ni da odjene raskošnu postavljenu jaknu kakvu nosi sir Hugh. Ali da bi došlo do te promjene, trebalo je proći žestoku borbu. Možda bi ona trebala osmisliti vlastitu igru u kojoj će ta dvojica Engleza naučiti ono što svaki Škot zna - da su žene sposobne razmišljati svojom glavom. »Počeo sam se brinuti za vas «, rekao je sir Hugh, nudeći joj svoju ruku. Bronwyn je raširila oči izigravajući nevinašce. »Nadam se da vam ne smeta što sam malo razgledala po kući. Veličanstvena je! Recite mi, sve ovo je vaše?« Sir Hugh joj je obuhvatio ruku. Bilo je očito kako mu se prsni koš širi od ponosa. »Sve ovo i još oko sedamsto jutara zemlje. Naravno, tu je još i posjed na jugu.« Teško je uzdahnula. »Stephen«, sramežljivo je počela. »Stephen nema ovakvu kuću, zar ne?« Hugh se namrštio. »Molim? Ne, nema. On posjeduje nekakvu zemlju, tamo negdje, barem tako mislim, na toj zemlji je nekakva stara kula, ali ne i kuća. Ali sigurno vi imate vlastite posjede... « Opet je uzdahnula. »Ali sve je to u Škotskoj.« »Da, naravno. Razumijem. To je hladna, vlažna zemlja, zar ne? Nije ni čudo da želite ovdje živjeti. Ali možda bi Stephen-« zastao je. Nasmiješila se sebi u bradu. Sve je bilo onako kako je pretpostavljala. Hugh zapravo nije bio zainteresiran za nju, barem ne u toj mjeri da bi zaista ponizio prijatelja - njemu je samo bilo dosadno i želio je razbjesniti Stephena. Prečesto je spominjao svoga prijatelja da bi ga mogao smatrati istinskim neprijateljem. Stephen je mislio da nju svaki privlačan muškarac može namamiti u krevet, a Hugh se samo poslužio njome da napakosti prijatelju. Ni jedan ni drugi nisu uzeli u obzir njezina razmišljanja ni želje. Sve više se osmjehivala dok je razmišljala o tome što bi se dogodilo kad bi im nekako osujetila planove. Što bi sir Hugh učinio kad bi mu rekla kako se ona i Stephen ne slažu te da bi voljela ostati u Engleskoj s finim, zgodnim muškarcem kakav je on? Kad su se približili paviljonu, podigla je pogled prema nebu. »Mislim da će zasjati sunce. Možda bismo mogli premjestiti stolice i staviti ih na otvoreno.« Hugh se nasmiješio na njezin prijedlog i zapovjedio da se iznesu stolice. Bronwyn je zatražila da ih postave sasvim blizu jednu drugoj i nasmiješila se primijetivši kako se Hugh namrštio. Kad su sjeli, više nije gubila vrijeme. Svirači su izvodili predivnu ljubavnu pjesmu, ali ona ih nije gledala, njezin pogled nije silazio s Hugha. »Niste se oženili?« tiho je upitala. »Ne, još nisam. Nisam imao sreće kao moj prijatelj Stephen.« »Je li vam on zaista prijatelj? Možemo li i nas dvoje biti prijatelji?« Hugh se zagledao u njezine oči, strahujući da bi se mogao izgubiti u njima. Stephen je zaista sretnik. »Naravno da smo prijatelji«, rekao je brižno.

117


Uzdahnula je, oblizala usne i lagano ih rastvorila. »Vidim da ste nježan i pametan čovjek. Voljela bih imati takvog muža.« Nasmiješila se kad je razjapio usta. »Morate nešto znati o mom braku. Ja tu nisam imala izbora. Pokušala sam izabrati nekog drugog, ali... lord Stephen... « Hugh se uspravio u stolici. »Čuo sam da se Stephen morao boriti za vas i da je to dobro obavio. Čuo sam da je Charworth završio na leđima.« »O, da, Stephen je dobar borac, ali nije... kako bih rekla? Ne zadovoljava me.« Hugh je raskolačio oči. »Želite reći da Stephen Montgomery ima neku manu? Reći ću vam da smo cijeli život prijatelji. A što se tiče žena koje bira... !« Naljutio se. »Dok smo zajedno bili u Škotskoj, Stephen se pomalo zaljubio u jednu kurvicu i nije bio u stanju vidjeti da cura spava sa svakim drugim vojnikom. Platio sam joj da pođe sa mnom u krevet i pobrinuo se da nas on zatekne zajedno.« »Je li zato tako ljut na vas?« upitala je, na trenutak zaboravivši poslužiti se svojim medenim glasom. »Nikada mi ne bi povjerovao da sam mu rekao kakva je. Nije vidio dalje od jamica na njezinim obrazima.« Bronwyn je stala razmišljati o tome što je upravo čula. Tako dakle! Stephen ju je iskoristio da bi se osvetio čovjeku koji mu je preoteo djevojku. Djevojku u koju se pomalo zaljubio! Osjetila je oštar ubod bola u prsima i suze koje su se skupljale i pekle je. Nije se želio oženiti njome zato što je tada bio zaljubljen u kurvu s jamicama na obrazima. »Gospo Bronwyn, jeste li dobro?« Dotaknula je oko vrškom prsta. »Mislim da mi je nešto upalo u oko.« »Dajte da pogledam.« Obujmio joj je lice svojim krupnim, snažnim dlanovima i Bronwyn je podigla pogled prema njemu. Znala je da Stephen sve gleda i zapitala se razmišlja li sada o ženi koju je nekada želio. »Ništa ne vidim«, rekao je sir Hugh, ne odvajajući dlanove od njezina lica. »Nevjerojatno je koliko ste lijepi«, prošaptao je. »Stephen je...« Odvojila se od njega. »Ne želim više čuti to ime«, ljutito je rekla. »Danas sam slobodna od njega i želim da tako ostane. Možda bi nam svirači mogli napraviti malo mjesta da možemo zaplesati. Mogla bih vam pokazati neke škotske plesove.« Nervozno je pogledao prema svojoj kući, a potom dopustio da ga Bronwyn povuče prema drvenoj platformi. Sir Hugh nije se mogao sjetiti kada se, ako ikada, tako dobro zabavio. Nije bio navikao vidjeti ženu čija kosa tako slobodno leprša oko gipkog tijela. Bronwynine su oči svjetlucale i smijale se dok su ga gledale kako nespretno pokušava oponašati njezine složene pokrete. Hladan dan kao da je postao topliji, a Hugh je uspio zaboraviti na njezina muža koji ih je gledao odozgo. »Bronwyn«, rekao je kroz smijeh. Već je prije sat vremena odustao od formalnog oslovljavanja. »Moram stati. Bojim se da me ukočilo u kuku.« Nasmijala se. »Nikad od vas Škota ako ne možete izdržati ni ovo malo fizičke aktivnosti.« Uhvatio ju je za ruku. »Nisam se ovako žestoko umorio otkad sam proveo tjedan trenirajući s braćom Montgomery.« »Da«, rekla je i sjela. »Stephen naporno trenira.« Uozbiljila se. »On je dobar čovjek«, rekao je Hugh, uzimajući komad sira s pladnja koji mu je dodao sluga. »Možda«, rekla je ispijajući toplo, začinjeno kuhano vino. »Zavidim mu.« »Da?« upitala je tražeći njegov pogled. »Možda ga možete zamijeniti... u nekim stvarima.« Sa zanimanjem je promatrala kako je Hugh počinje shvaćati. Tašti paun! pomislila je. Ni njemu ni ostalim muškarcima nikada ne bi palo na pamet da možda nisu Božji dar ženama. 118


»Gospo Bronwyn«, obratio joj se formalno. »Moramo ozbiljno razgovarati. O Stephenu... « »Kakav je bio kao dijete?« prekinula ga je usred rečenice. Hugh je bio vidno zaprepašten. »Bio je ozbiljan, kao Gavin. Sva braća odrasla su u muškom okruženju. Ako se Stephen ponekad ponaša čudno, možda je to zato što tako malo zna o ženama.« »Za razliku od vas«, umiljavala mu se. Hugh se samopouzdano nasmiješio. »Imam iskustva i siguran sam da ste zato... da vas je to privuklo k meni. Vi i Stephen tek ste kratko u braku, siguran sam da ćete s vremenom postati... bliski.« »To i za sebe želite u životu, bliskost?« »Ja sam drugačiji od Stephena«, rekao je nadmeno. Bronwyn mu se nasmiješila, već kujući plan. »Nedavno, dok smo još bili u Škotskoj, Stephen i ja boravili smo u jednoj zemljoradničkoj obitelji. Jedna od žena pripremala je ukusan napitak od nekoliko vrsta lišajeva. Kad smo zašli na vaš posjed, vidjela sam da ti lišajevi rastu u blizini stijena. Mislila sam da bismo možda mogli prošetati i nabrati ih malo da vam mogu pripremiti napitak.« Hugh se na trenutak činio zabrinut, ali kimnuo je na njezin prijedlog. Nije mu se sviđalo kako su se stvari razvijale. Gotovo se činilo da Stephenova žena želi izdati muža. On je mislio da će ovo završiti tako što će izvijestiti Stephena da Bronwyn nije zainteresirana za druge muškarce, ali sada se činilo kao da je ona zagrijana za njega. Kako su se zaputili u šetnju, tako je Hugh počeo govoriti o Stephenu, kako je on častan čovjek dostojan žene Bronwynina statusa. Govorio je kako je velikodušno od njega što nosi smiješnu škotsku odjeću. Bronwyn je malo govorila dok je skupljala lišajeve i suhe cvjetove i stavljala ih u malu košaru koju joj je dao Hugh. Pažljivo je slušala i šutjela. Kad su se vratili do kuće, opet je počelo kišiti. Sir Hugh bio je vrlo formalan dok ju je vodio prema privatnim odajama na katu kuće. Sluga je donio kuhano vino i šalice da Bronwyn može pripremiti napitak. Dok je pažljivo probirala i miješala sastojke, stalno je gledala Hugha. Njegova široka prsa nadula su se od ponosa, s lica mu nije silazio samozadovoljni izraz, sve od uvjerenja kako postupa plemenito odbijajući Bronwynine pokušaje. »Izvolite, gospodine«, tiho je rekla, dodajući mu šalicu topla napitka. Na trenutak je njezina ruka nježno dodirnula njegovu. Nasmiješila se kad je rekao da je piće ukusno, ispivši sadržaj do kraja i zatraživši još. »Moramo razgovarati«, rekao je ozbiljnim glasom, ispijajući drugu šalicu napitka. »Ne mogu dopustiti da odete odavde u uvjerenju u kojem se nalazite.« »A koje je to uvjerenje?« slatko je upitala. »Stephen je moj prijatelj, oduvijek mi je bio prijatelj. Sada se jedino nadam da će mi i nakon ovoga ostati prijatelj.« »A zašto ne bi?« »Pretpostavljam da to ovisi o vama. Ne smijete mu nikada spomenuti to da sam vam... da sam vam privlačan.« »Privlačni? Vi meni?« nevino je upitala. Sjela mu je nasuprot. »Kako to mislite?« »Dajte, molim vas, gospo. I vi i ja znamo što se danas događalo među nama. Sve žene znaju što im govori srce.« Podigla je obrve. »Sve žene? Molim vas lijepo, objasnite mi što još znaju sve žene?« »Ne izigravajte skromnost!« vikao je. »Ja nisam naivan poput Stephena Montgomeryja kad su žene u pitanju. Možda ćete njega moći uvjeriti da ne gledate druge muškarce, a kako mi je on prijatelj, poduprijet ću vašu priču, ali meni nemojte izigravati nevinašce.« »Uhvaćena sam!« rekla je, smiješeći se. »Tako dobro poznajete žene i svoga prijatelja da nema šanse da vam nešto promakne.«

119


Hugh je zaustio da će još nešto reći, ali iznenadna bol u želucu natjerala ga je da zašuti. »Evo, napunit ću vam šalicu. Malo ste blijedi.« Hugh je zgrabio šalicu i ispio do kraja. Gotovo je ostao bez daha prije nego što se oporavio. »Vjerojatno je riba bila pokvarena«, rekao je i zaključio temu. »Gdje sam ono stao?« »Govorili ste mi kako zbog vas želim ostaviti muža.« »Malo ste predoslovno shvatili moje riječi«, rekao je. »Ja-« Bronwyn je praznim vrčem mlatnula po stolu, toliko snažno da je keramika popucala. »Ne! Dopustite da ja vama nešto kažem!« Nadvila se nad njega s rukama na bokovima. »Kažete da ste Stephenov prijatelj, a u isto vrijeme izvodite tu djetinjastu psinu gdje on zaključan gleda kako se ponašate kao budala zavodeći mu ženu.« »Budala! Danas nisi mislila da sam budala.« »Mislite li da mi možete čitati misli? Zar ste toliko tašti da možete pomisliti da nakon više mjeseci provedenih u krevetu sa Stephenom Montgomeryjem ja nisam zadovoljna?« »Ali rekli ste-« »Zaista ćete povjerovati u sve što želite čuti. Ponašate se kao da ste plemenito postupili plativši onoj kurvi da pođe s vama u krevet. Mislite da ste Stephenu učinili uslugu, ali ja se pitam jeste li zapravo bili ljubomorni. Svaki vojnik u postrojbi morao je platiti da bi legao s njom, svaki osim jednog - mog Stephena!« »Tvoga Stephena!« Hugh je počeo ustajati, ali presjekao ga je novi val bola. Užasnuto je podigao pogled. »Otrovali ste me.« »Nisam vas baš otrovala, ali bit će vam prilično loše nekoliko dana. Želim da na dulje vrijeme upamtite današnji dan.« »Zašto?« prošaptao je, hvatajući se za trbuh. »Što sam vam skrivio?« »Ništa«, rekla je ozbiljnim glasom. »Apsolutno ništa. Englezi me predugo iskorištavaju pa to više ne mogu trpjeti. Iskoristili ste me da izigrate Stephena. Nije vam ni palo na pamet da razmislite što ja mislim o svemu tome. Vidjela sam to sinoć dok je Stephen svirao lutnju. Bili ste tako sigurni u sebe, sigurni da bi vas svaka žena poželjela.« Hugh se previjao od bola. »Kučko!« prozborio je bez daha. »Stephen vam je savršen par.« »Kučka sam zato što nisam željela biti pijun u vašim igricama? Sjetite se, sir Hugh, samo je jedna žena među figuricama na šahovskoj ploči i ona je najvažniji, najmoćniji igrač.« Sagnula se, uzela ključ iz džepića na njegovu prsluku i okrenula se. »Stephen vas je vidio. Nikada neće povjerovati da se niste zapalili za mene.« Ukočila se. »Suprotno vašem mišljenju o njemu, Stephen Montgomery najrazumniji je i najinteligentniji muškarac kojega sam ikada upoznala.« Zastala je na vratima. »I još nešto, sir Hugh, kad sljedeći put zatrebate pomoć s nekom ženom, preporučujem da Stephena upitate za savjet. Prema mom iskustvu, nema puno toga što on ne zna.« Izašla je iz prostorije. Rab ju je čekao ispred Hughovih vrata pa su zajedno otrčali uza stube do sobe gdje je Stephen bio zatočen. Pogledala je kroz rešetke i vidjela ga smrknutog. Zbog ljutnje i mržnje na njegovu licu prošli su joj trnci niz leđa. Ugurala je ključ u bravu i otključala vrata. »Slobodan si «, tiho je rekla. »Još nije pao mrak pa možemo odjahati prema imanju tvoga brata.« Stephen je sjedio, sasvim tih, spojenih obrva. Prišla mu je, ispružila ruku i dodirnula pramen njegove kose koji je padao preko ovratnika. »Bilo bi bolje da pokažeš koliko si ljut.« Odgurnuo joj je ruku. »Usuđuješ li se doći mi nakon što si bila s njim? Nosiš haljinu koju ti je dao, onu u kojoj si se šepirila pred njim. Je li uživao u njoj? Je li uživao u prizoru tvojih napola golih grudi? « Uzdahnula je i sjela na prozorsku klupu. »Hugh je rekao da nećeš vjerovati u moju nevinost nakon svega što si vidio.« 120


»Hugh, kažeš?« Stephen se namrgodio i podigao obje šake prema njoj, da bi ih zatim bespomoćno spustio niz tijelo. »Do kraja si mi se osvetila što sam se oženio tobom. Strpljivo si čekala da se osvetiš.« Klonuo je na stolicu, ignorirajući Raba koji se gnijezdio uz njega. »Tim svojim nožem trebala si mi probosti srce prve bračne noći.« Bronwyn je načinila tako brz pokret da ni Rab nije stigao vidjeti je. Ošamarila je Stephena tako žestoko da je trznuo glavom unatrag. »Gori u paklu, Stephen Montgomery!« izgovorila je bez daha. »Dosta mi je da me vrijeđaju. Najprije se tvoj takozvani prijatelj ponašao prema meni kao da sam predmet koji je odlučio kupiti, zatim me nazvao kučkom kad sam ga odbila i osvetila mu se zbog njegove taštine. Sada moram ovdje stajati i slušati tebe kako me optužuješ da sam kurva. Ja nisam ona tvoja ženska s jamicama na obrazima.« Stephen je nakratko prestao trljati bolnu čeljust. »O čemu govoriš? Kakva ženska?« »Ona nije bitna «, ljutito je rekla. »Što sam ti učinila da bi pomislio da sam kurva? Čime sam te natjerala da pomisliš da nisam iskrena ili da neću održati zavjete?« »Ne razumijem te. Kakve zavjete?« Uzdahnula je u očaju. »Bračne zavjete, budalo. Ono što sam ti obećala i što neću izdati.« »Obećala si i da ćeš me slušati«, rekao je sumorno. Okrenula se od njega. »Dođi, Rab. Pođimo kući.« Stephen je u trenu bio na nogama. Zgrabio ju je za ruku. »Što radiš? Vraćaš se Hughu?« Zamahnula je nogom kako bi ga udarila, ali zgrabio ju je i privukao k sebi, leđa joj naslonivši na svoja prsa. »Gotovo sam poludio«, prošaptao je. »Kako si mi mogla to učiniti? Znala si da gledam.« Od njegovih riječi sva je zasjala. Činilo se da je prošla vječnost otkad ju je držao uza se. Naslonila je obraz na njegovu ruku. »Naljutio si me. Vas dvojica iskoristili ste me kao da nemam vlastite volje.« Okrenuo ju je prema sebi držeći joj ruke na ramenima. »Zaboravili smo da si ti MacArranica, zar ne? Bronwyn... « »Zagrli me«, prošaptala je. »Samo me zagrli.« Gotovo ju je zgnječio snagom zagrljaja. »Nisam mogao podnijeti da te dodiruje. Svaki put kad bi ti dotaknuo ruku... a kad ti je lice obujmio dlanovima!« »Prestani!« zapovjedila je. »Prestani istog trena.« Odmaknula se od njega. »Ništa se nije dogodilo između Hugha Lascoa i mene. Mislio je da može osvojiti svaku ženu na svijetu, a ja sam mu odlučila pokazati da ne može.« Stephen se opet razljutio. »Bome si napravila pravu predstavu od toga. Odavde je izgledalo kao da ste godinama ljubavnici.« »Zar to misliš? Misliš li da bih mu bez razloga dopustila da stavi svoje šape na mene?« Stephenove oči potamnjele su i postale gotovo crne. »Ne bez razloga! Znam kakva si u krevetu. Možda si željela provjeriti može li te drugi muškarac natjerati da vrištiš. Reci mi, je li otprve otkrio kako su ti koljena osjetljiva?« Buljila je u njega. »Zar iskreno vjeruješ da sam popodne provela s njim u krevetu?« »Ne«, opovrgnuo je. »Niste imali dovoljno vremena, a Hugh... « »Dopusti da dovršim umjesto tebe«, rekla je oštro. »Hugh je tvoj prijatelj i znaš da je častan čovjek i nikad ne bi učinio nešto nečasno. S druge strane, ja sam samo žena i samim tim bez imalo časti. Ja sam poput peludi, završit ću gdje me vjetar odnese, zar ne?« »Izvrćeš moje riječi!« »Ne bih rekla. Kad sam te jutros ovdje vidjela, već si pretpostavljao da me Hugh može dobiti ako me bude htio. Samo je trebao pitati i malo mi laskati. Da me imalo poznaješ, trebao si mirno sjediti u ćeliji i čekati me. Tada bismo se zajedno nasmijali na lakrdiju koju sam izvela sa sir Hughom.« »Kakvu lakrdiju?« Oštro je upitao. 121


Bronwyn se osjećala kao da joj je netko izbio sav zrak iz pluća. Proteklih mjeseci toliko je naučila o Stephenu, naučila mu je vjerovati, pouzdati se u njega, čak je pomislila da ga voli. Ali on nije ništa naučio o njoj! Smatrao ju je praznoglavom, slabom djevojkom za zabavu. Progovorila je glasom lišenim svih emocija. »Dala sam mu popiti napitak pripremljen od nekih biljaka za koje mi je Kirsty rekla da uzrokuju ozbiljne grčeve u trbuhu. Bit će bolestan nekoliko dana.« Stephen je nekoliko trenutaka samo gledao u nju. Toliko joj je želio vjerovati! Činilo mu se da je pola života proveo gledajući je kako se naginje prema Hughu, kako razgovara s njim. Dok ih je gledao kako plešu, poželio je iščupati rešetke na vratima. Bronwynini gležnjevi vidjeli su se ispod suknje, a tkanina je svjetlucala pod sunčevim zrakama. Kako može tražiti od njega da bude razuman kad se zamalo pretvorio u životinju? Da se uspio osloboditi, zasigurno bi ubio Hugha, raščetvorio bi ga golim rukama. Dlanovima je obrisao oči. Kako da bude razuman kad ne može ni razmišljati? Gledao ju je u čudu. Što mu je učinila? Ne može razumno razmišljati otkad ju je prvi put vidio kako leži na onom podu u mokroj košulji. Borio se za nju, gotovo je umro od brige kad je odlučila riskirati život i spustiti se niz liticu da bi spasila jednog od svojih ljudi, poželio ju je ubiti kad je zbog njezine djetinjarije Chris poginuo. Kako mu može govoriti o razumu? Zbog njezine blizine gubio je sposobnost razumnog rasuđivanja. »Moramo poći«, rekla je hladno i okrenula se. Gledao je kako napušta prostoriju, zajedno s Rabom koji ju je slijedio u stopu. Želio je poći za njom, reći joj da vjeruje u nju, da zna da je časna žena, ali nije mogao. Hugh je još jedanput dokazao da mu može preoteti ženu. Slatka Meg voljela je Stephena, ali unatoč tome Hugh ju je dobio. Bronwyn nije tajila činjenicu da Stephena smatra neprijateljem. Za nju je svaki Englez isti. Možda joj je Hugh dao kakva jamstva za njezin klan. Ako je klan u igri ... Rabov oštar lavež trgnuo ga je iz razmišljanja. Vratio se u stvarnost i otrčao niz stube do Hughove sobe. Hugh je ležao na krevetu, koljena privučen ih prsima, a oko njega su bile četiri sluškinje i trojica stražara. »Gubi se odavde«, dahtao je kroz nalet bola. »Ne želim više vidjeti ni tebe ni onu kučku kojom si se oženio.« Stephen je ustuknuo, ali prije toga se počeo smiješiti. Govorila je istinu! »Izlazi, rekao sam!« zapovjedio je Hugh. Uhvatio se za trbuh i klonuo na krevet. »Poražen od žene«, smijao se Stephen dok je izlazio iz sobe. Požurio je stubama prema velikoj dvorani. Bronwyn ga je čekala u ogrtaču i bijeloj košulji. Opet je bila njegova mala Škotkinja. Prišao joj je, dodirnuo joj ruku i nasmiješio joj se. Hladno se okrenula od njega. »Bronwyn«, počeo je. »Ako smijem govoriti, mislim da bismo trebali krenuti. Naravno, ti si gospodar, i ostat ćemo ako je to tvoja zapovijed.« Na trenutak je ostao zagledan u ledeno plavetnilo njezinih očiju. »Ne, ne želim ostati «, rekao je nakon nekog vremena. Okrenuo se i zaputio prema ulaznim vratima kuće. Bronwyn ga je polako slijedila. Sve je počelo kao igra, djetinjasta igra za prevlast, ali usput je otkrila nešto uznemirujuće o svome mužu. Iz nekog je razloga dosad smatrala da je ona ta koja mora naučiti vjerovati. Posljednjih mjeseci nepristrano je promatrala kako se Stephen mijenja. Vidjela je kako od arogantnog Engleza praktički postaje Škot. Vidjela je kako je promijenio onaj hladan stav prema svojim ljudima, a ti ljudi, svi redom Englezi, promijenili su se gotovo koliko i njihov gospodar. Jedan po jedan počeli su nositi plašt i odustali od laštenja oklopa. A onda je, prije samo nekoliko dana, Stephen ubio trojicu Engleza kako bi spasio nju i Kirstyno dijete. Za Bronwyn je taj posljednji podvig bio dovoljan da mu počne vjerovati. Ali što je Stephen naučio o njoj? Ne odobrava njezine postupke. Ljuti se kad povede svoje ljude. Razbjesnio bi se kad bi riskirala svoj život da bi spasila tuđi. Što može učiniti da on bude

122


zadovoljan? Treba li se pretvoriti u neku drugu osobu? Možda bi mu se više sviđala ako bi postala nalik na... na njegovu prelijepu šurjakinju? Jasno si je mogla predočiti kakva je Judith: nježna, blaga, uvijek se slatko smiješila svome mužu, nikada se nije svađala s njim, uvijek se sa svime slagala. »Upravo to muškarci žele!« promrmljala je. Stephen je od nje očekivao da mirno sjedi i bude tiha, da mu nikad ne proturječi. Baš poput Engleskinja! Proklet bio! psovala je. Ona nije Engleskinja, nije kao med i mlijeko! Ona je MacArranica i što Stephen Montgomery to prije shvati, to će im svima biti lakše. Dok je hodala prema staji, glavu je držala visoko. Prešutnim međusobnim dogovorom nisu se zaustavljali cijelu noć. Jahali su ustaljenim ritmom, nisu govorili ni dijelili razmišljanja o svemu što se dogodilo u posljednja dva dana. Stephen nije mogao razmišljati gotovo ni o čemu drugom osim o Hughovim rukama koje dodiruju Bronwyn. Znao je da se osvetila Hughu, ali stalno je razmišljao kako nije trebala biti tako nježna, već ga je mogla napasti nožem. Što se nje tiče, ona je gotovo zaboravila Hugha. Bilo joj je važno samo to što joj Stephen ne vjeruje i što ju je nazvao lažljivicom. U ranu zoru pred sobom su ugledali zidine Montgomeryjeva dvorca. Nije očekivala tako mračnu i masivnu tvrđavu, već kuću kakvu joj je opisao Hugh Lasco. Bacila je pogled prema Stephenu i vidjela kako mu se lice ozarilo, baš kao što se i njoj događalo kad bi vidjela Larenston. »Ući ćemo sa strane rijeke«, rekao je i potjerao konja. Prednja strana visokih zidina bila je utvrđena dvama masivnim tornjevima koji su štitili obližnja dvorišna vrata. Slijedila je Stephena do niskih zidina koje su činile nenatkriveni tunel spojen s manjim dvorišnim vratima na udaljenijem dijelu zidina dvorca. Stephen je usporio i oprezno ušao u uski kameni prolaz. Istog trena doletjela je strijela i zabila se u tlo ispred nogu Stephenova konja. »Tko ide?« zahtijevao je glas čovjeka čije lice nisu mogli vidjeti, a koji je dopirao sa zidine iznad njih. »Stephen Montgomery!« glasno je objavio. Bronwyn se nasmiješila jer se u Stephenovu glasu i dalje čuo škotski naglasak. »Vi niste lord Stephen, ja ga dobro poznajem! Sad okrenite te rage i odlazite odavde. Kroz ovaj ulaz mogu proći samo prijatelji. Za sat vremena dođite na prednja vrata i molite čuvara da vas pusti.« »Matthew Greene!« Stephen je poviknuo prema gore. »Zar si zaboravio svoga gospodara?« Muškarac se nagnuo preko zida i stao gledati prema dolje. »To ste vi!« rekao je ubrzo. »Otvarajte vrata!« povikao je glasom prepunim radosti. »Lord Stephen je dobro! Dobro došli kući, gospodine! « Stephen je mahnuo čovjeku i nastavio naprijed. Cijelim putem ljudi su ga dozivali s vrha zidina i pozdravljali ga. Na kraju prolaza otvorila su se vrata kroz koja su ujahali u privatno dvorište s kućom. »Gospodine, lijepo vas je vidjeti«, rekao je starac hvatajući uzde Stephenova konja. »Ne bih znao da ste to vi da mi ljudi nisu rekli.« »Lijepo je biti kod kuće, James. Jesu li mi braća ovdje?« »Lord Gavin vratio se prije jednog sata.« »Vratio?« »Da, gospodine. Sva braća su vas tražila. Čuli smo da vas je ubio onaj vrag od vaše žene.« »Pazi što govoriš, James!« zapovjedio je Stephen. Odsutno je učinio korak unatrag i uhvatio Bronwyn za ruku. »Ovo je moja žena, gospa Bronwyn.«

123


»O, gospo«, starac je jedva prozborio. »Oprostite mi. Mislio sam da je ste jedna od lordovih... želim reći, često je kući dovodio... « »Dovoljno si rekao. Idemo, Bronwyn«, rekao je Stephen. Nije joj dao vremena da se pripremi. Upravo će je predstaviti svojoj obitelji, a ona izgleda poput prostitutke. Čak je i njegov sluga tako mislio. Znala je koliko Englezi drže do odjeće pa je s nostalgijom razmišljala o predivnim haljinama koje je nosila dok je boravila kod sir Thomasa Crichrona. Mogla je samo držati glavu visoko i izdržati susret s engleskim snobovima. Osim savršene Judith. Ona će zasigurno biti obzirna i slatkorječiva. »Činiš se nasmrt preplašenom«, obrecnuo se Stephen, gledajući je. »Uvjeravam te da Gavin rijetko tuče žene, a Judith-« Podigla je ruku. »Poštedi me. Dovoljno sam čula o toj ženi.« Izravnala je leđa. »A prije ćeš vidjeti Škota bez plašta nego jednu MacArranicu da se boji nekih tamo Engleza.« Nasmiješio joj se pa otvorio vrata prostorije okupane sjajem ranojutarnjeg sunca. Bronwyn se na trenutak ogledala po prostoriji s predivnim drvenim podovima, a potom joj je pažnju privuklo dvoje ljudi nasred sobe. »Prokleta bila, Judith!« povikao je visoki muškarac. Imao je tamnu kosu, sive oči i izražene jagodice. Neobično zgodan muškarac čije je lice gorjelo od bijesa. »Ostavio sam jasne upute za gradnju mljekare. Čak sam izradio skice. Kao da nemam dovoljno briga zbog nestanka Stephena i njegove žene, vratim se i nađem temelje položene potpuno drugačije od mojih nacrta.« Judith ga je smireno gledala. Imala je gustu kestenjastu kosu, djelomično skupljenu u francusku punđu. Oči su joj sjale poput zlata. »To je zato što tvoji nacrti nisu bili primjenjivi. Jesi li ikada proizvodio maslac ili sir? Jesi li ikada pomuzao kravu, kad smo već kod toga?« Muškarac se nadvio nad nju, ali sićušna žena nije ustuknula. »Kakve, dovraga, veze ima to jesam li ikada pomuzao prokletu kravu?« Bio je tako ljut da se činilo da će mu jagodične kosti probiti kožu. »Stvar je u tome da kršiš moje zapovijedi. Što zbog toga o meni misle moji mljekari?« Judith je stisnula oči. »Oni će biti zahvalni što ne moraju raditi u zečjoj rupi koju si ti projektirao.« »Judith!« zavijao je. »Kad bi od toga bilo ikakve koristi, istukao bih te dok ne poplaviš zbog tog bezobrazluka.« »Nevjerojatno je koliko se naljutiš kad sam u pravu.« Muškarac je stisnuo zube i približio joj se za korak. »Gavin!« povikao je Stephen, stojeći pokraj Bronwyn i uzimajući sjekiru iz arsenala oružja koje je visjelo na zidu. Uvježban u borbama, osjetila uvijek na oprezu, Gavin je prepoznao povik. Brzo se okrenuo i uhvatio ratnu sjekiru koju mu je Stephen dobacio. Nekoliko trenutaka zbunjeno je gledao, najprije u neobičnu odjeću koju je nosio njegov brat, zatim u sjekiru koju je držao. »Da se obraniš od Judith«, smijao se Stephen. Prije nego što je Gavin stigao reagirati, Judith je otrčala do Stephena i bacila mu se u zagrljaj. »Gdje si bio? Danima te tražimo. Tako smo se brinuli... « Stephen je zakopao lice u Judithin vrat. »Jesi li sada dobro? Groznica ... ?« Gavin je frknuo i prekinuo ih. »Dovoljno je dobro da bi se petljala u moje poslove.« »Poslove?« Stephen se smijao. »Još nisi naučio lekciju?« »Tiho, obojica«, rekla je Judith odvajajući se od Stephena. Gavin je zagrlio brata. »Gdje si bio? Čuo sam da si ubijen, pa zatim da su te još jedanput ubili. Bilo je... « Nije mogao dovršiti ni dočarati Stephenu agoniju koju su proživjeli tražeći ga.

124


»Kako vidite, sada sam dobro.« Stephen se nasmijao i odmaknuo se od brata. »Vidim da si još zgodniji«, rekla je Judith, otvoreno procjenjujući Stephenove osunčane, muževne noge. Gavin je posesivno obgrlio Judith. »Prestani očijukati s mojim bratom i dopusti da ti odmah kažem da se nikada neću tako odjenuti.« Judith se tiho nasmijala i priljubila uz muža. Bronwyn je stajala u sjeni visokog naslona stolice, poput uljeza koji promatra tuđu obitelj. Dakle, to je nježna Judith. Bila je niža od Bronwyn, sićušno stvorenje, dražesno poput dragulja. Unatoč svemu, bez straha se suprotstavljala mužu. Ta žena nije dane provodila šivajući! Judith je prva spazila Bronwyn kako ih gleda. Najprije je pomislila da je Stephen ispunio jednu od svojih prijetnji pa zaključao ženu u tornju i našao si prelijepu običnu djevojku s kojom će biti sretan. Njezino držanje nije bilo takvo samo zato što je bila nevjerojatno lijepa, već kao da je dolazilo od nekakvog ponosa. Pomislila je kako je to žena koja zna koliko vrijedi. Judith se odmaknula od muža i krenula prema Bronwyn. »Gospo Bronwyn?« tiho je upitala, ispruživši ruku. Kad su im se pogledi sreli, među njima se odmah uspostavilo razumijevanje. Prepoznale su se kao jednake. »Kako si znala?« nasmijao se Stephen. »James je mislio da je jedna od mojih... pa, sigurno nije pomislio da je moja žena.« »James je budala«, rekla je Judith. Odmaknula se od Bronwyn i stala proučavati odjeću na ženi mnogo višoj od sebe. »U toj suknji se možete vrlo slobodno kretati, zar ne?« Bronwyn joj se toplo nasmiješila. »Vrlo je lagana, ali ta vaša je predivna. « »Dođite sa mnom na kat pa ćemo razgovarati«, rekla je Judith. Muškarci su samo zaprepašteno gledali kako im žene napuštaju prostoriju. »Nikada nisam vidio Judith da tako nekome prilazi«, rekao je Gavin. »I kako je znala da je ono tvoja žena! Sudeći po tome kako je odjevena, i ja bih se složio s Jamesom.« »A Bronwyn!« rekao je Stephen. »Ona mrzi englesku odjeću. Ne možeš ni zamisliti koliko sam propovijedi čuo o tome kako takvim odijevanjem Englezi ograničavaju žene.« Gavin se počeo smiješiti. »Crna kosa i plave oči! Jesam li zaista to vidio ili sam sve umislio? Zar nisi rekao da je ružna i debela? Ova žena ne može biti vođa klana, zar ne?« Stephen se zahihotao, »Hajdemo sjesti i, ako je moguće, nešto bih pojeo.« Oči su mu zasjale. »Ili posluga sada sluša samo Judith?« »Da nisam tako sretan što si dobro, platio bi mi za tu primjedbu«, rekao je Gavin izlazeći iz prostorije kako bi naručio hranu i zapovjedio ljudima da pronađu Rainea i Milesa. »Kako je zapravo Judith?« pitao je Stephen kad su mu donijeli hranu. »Znam da si mi pisao da se posve oporavila od pobačaja, ali... « Gavin je uzeo tvrdo kuhano jaje sa Stephenova tanjura. »Vidio si je«, rekao je ozbiljnim glasom. »Moram se boriti s njom za autoritet nad svojim ljudima.« Stephen mu je uputio oštar pogled. »I uživaš u tome «, polako je rekao. Gavin se nacerio. »Zbog nje mi je život svakako zanimljiviji. Svaki put kad vidim sve one izvještačene, bijelo-ružičaste žene svojih prijatelja, zahvalan sam što imam Judith. Mislim da bih poludio bez jedne prave žestoke svađe svakog tjedna. No dosta o meni! Kakva je tvoja Bronwyn? Je li uvijek slatka i poslušna kao maloprije?« Stephen nije znao bi li se smijao ili zaplakao. »Poslušna? Bronwyn! Ona ne razumije značenje te riječi. Stajala je po strani samo zato što nije bila sigurna bi li se poslužila nožem ih pustila onog svog sotonskog psa.«

125


»Zašto bi to učinila?« »Ona je Škotkinja, čovječe! Škoti mrze Engleze jer im pale usjeve, siluju im žene, mrze ih jer su prokleta, nepodnošljiva, arogantna gomila gadova koja se smatra boljima od poštenih, velikodušnih Škota i-« »Čekaj malo«, Gavin se smijao. »Koliko ja znam, i ti si Englez.« Stephen se opet posvetio jelu, prisilivši se da se smiri. »Očito sam na trenutak to zaboravio.« Gavin se zavalio u stolici i stao proučavati brata. »Prema dužini tvoje kose, zaključujem da si to zaboravio prije više mjeseci.« »Trebao bi isprobati škotsku odjeću prije nego što je počneš kritizirati«, zaključio je Stephen. Gavin je položio ruku na bratovo rame. »Što nije u redu? Zbog čega se brineš?« Stephen je ustao i zaputio se prema kaminu. »Ponekad mi se čini da više ne znam tko sam. Kad sam pošao u Škotsku, znao sam da sam Montgomery i bio sam prilično ponosan onim što činim u Engleskoj. Počeo sam učiti neuke Škote našim civiliziranim metodama.« Rukom je prošao kroz kosu. »Oni nisu neuki, Gavine. Daleko od toga. Bože, koliko toga mi možemo naučiti od njih! Mi ne znamo što znači odanost. Ti ljudi u Bronwyninu klanu umrli bi zbog nje, a i ona bi svoj život stavila na kocku - već je to i činila - zbog njih. Njihove žene imaju svoja vijeća na kojima donose odluke, a čuo sam za neke jako dobre odluke koje su donijele.« »Poput Judith «, tiho je rekao Gavin. »Da!« Stephenov odgovor bio je glasniji. »Ali ona se mora boriti za svaku i najmanju odluku.« »Naravno«, Gavin je bio odlučan. »Žene bi trebale-« Zaustavio ga je Stephenov smijeh. »Negdje usput prestao sam razmišljati na taj način, žene bi trebale ovo i žene bi trebale ono.« »Pričaj mi o Škotskoj«, rekao je Gavin u pokušaju da promijeni temu. Stephen je opet sjeo i vratio se jelu. Glas mu je bio dalek. »To je predivna zemlja.« »Čuo sam da stalno kiši.« Stephen je odmahnuo rukom. »Što je malo kiše za jednog Škota?« Gavin je pažljivo gledao i slušao brata, otkrivajući i ono što mu je ovaj govorio između redaka. »Christopher Audley svratio je prije nekog vremena. Je li te uspio naći prije vjenčanja?« Stephen je odgurnuo tanjur s hranom. »Chris je ubijen u Škotskoj.« »Kako?« Stephen se pitao kako objasniti da je Chris ubijen u borbi koju bi vitez poput Gavina smatrao nečasnom. »U krađi stoke. Nekoliko Bronwyninih ljudi poginulo je dok su ga pokušavali zaštititi.« »Zaštititi Chrisa? Ali on je bio izvrstan borac. Njegov oklop-« »Proklet bio taj oklop!« buknuo je Stephen. »Nije mogao potrčati. Bio je, kako je Douglas rekao, zarobljen u metalnom lijesu.« »Ne razumijem. Kako?« Vrata koja su se otvorila uz tresak spriječila su Stephena da odgovori na pitanje. Raine i Miles poput eksplozije su uletjeli u sobu. Raine je marširao kroz prostoriju. Od njegovih koraka podrhtavali su prozori. Uhvatio je svog starijeg, ali lakšeg brata u snažan zagrljaj. »Stephen, mislili smo da si mrtav.« »I bit će ako ga ne pustiš«, rekao je Miles smirenim glasom. Raine je malo olabavio stisak. »Još uvijek si mršavko«, rekao je samodopadno. Stephen se nacerio bratu pa Raineu uzvratio zagrljaj. Lice mu je ozario još širi osmijeh kad je osjetio kako ga brat počinje stiskati. I Stephen je pojačao snagu zagrljaja, a Raine mu je opet

126


uzvratio. Naposljetku je Raine izgubio. Stephen je bratu uputio osmijeh ponosa. Rijetki su se mogli nositi s Raineovom sirovom snagom a da ne posegnu za oružjem. U sebi je zahvalio Tamu. Raine se odmaknuo od brata i ponosno se osmjehnuo. »Čini se da ti Škotska odgovara.« »Ili ti nisi redovito vježbao«, odgovorio mu je Stephen samodopadnim tonom. Osmijeh na Raineovu licu produbio je jamice na njegovim obrazima. »Možda da provjerimo.« »Dosta!« rekao je Miles, stajući između braće. »Nemoj da te Raine ubije prije nego što ti stignem izraziti dobrodošlicu.« Zagrlio je Stephena. »Narastao si, Miles«, rekao je Stephen, »i udebljao si se.« Gavin je frknuo. »Za to su krive žene. Dvije pomoćne kuharice nadmeću se koja bolje kuha.« »Dakle, tako«, smijao se Stephen. »A nagrada je naš braco.« Raine se smijao. »Ono što ostane od njega kad se sve žene namire.« Miles je ignorirao braću. Rijetko se od srca smijao kao oni. Bio je samozatajan čovjek čije su se emocije mogle vidjeti u prodornim sivim očima. Sada se osvrtao po prostoriji. »James kaže da si doveo ženu.« »Prepustimo je Milesu«, smijao se Gavin. »Tako ću barem tu i tamo imati Judith samo za sebe. Svaki put kad pogledam, zateknem je s jednim od svoje bezvrijedne braće.« »Gavin je poslušan poput sluge«, rekao je Raine, napola ozbiljan. Stephen se smiješio. Bilo je lijepo opet biti kod kuće, vidjeti Gavina i Rainea kako se svađaju, čuti ih kako zadirkuju Milesa. Braća mu se nisu mnogo promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci. Raine se, ako ništa drugo, činio jačim i zdravijim, otvoreno je širio svoj optimizam. Miles se i dalje držao po strani, djelomično kao dio skupine, djelomično kao individua. A Gavin je zaista volio zemlju. Dom Montgomeryjevih bio je tamo gdje je Gavin. »Nisam siguran da ste spremni upoznati Bronwyn«, počeo je Stephen. »Je li sramežljiva?« upitao je Raine. »Nadam se da je nisi morao silom dovući ovamo. Zašto nismo vidjeli putna kola s vašom prtljagom? Gdje su tvoji ljudi?« Stephen je duboko uzdahnuo i nasmijao se. Neće mu nikad povjerovati ako im kaže istinu. »Ne, ne bih rekao da je Bronwyn sramežljiva«, rekao je, hihoćući se.

127


ČETRNAESTO POGLAVLJE

Bronwyn je sjedila u kadi, do grla umočena u vrelu pjenušavu kupku. Vatra je veselo gorjela u velikom kaminu, čineći sobu toplom i mirisnom. Spavaonica je bila predivna, od stropa s gredama, do poda od španjolskih pločica. Zidove je oblagalo bijelo obojeno drvo čije su spojeve omatali sićušni ružini pupoljci. Golemi krevet s baldahinom krasio je dekor od baršunastih ruža. Stolice, klupe i ormari krasile su raskošne rezbarije. Bronwyn se nasmiješila i naslonila se u kadi. Bilo je ugodno uživati u takvom luksuzu, iako je u isto vrijeme razmišljala kako se sav utrošen i novac mogao bolje iskoristiti. Stephen i ona vidjeli su veliko siromaštvo na putu ovamo. Što se nje tiče, ona bi novac potrošila na svoje ljude, ali znala je da su Englezi drugačiji. Zatvorila je oči i prisjetila se posljednjih minuta. Nasmiješila se pomislivši na Judith kakvu je zamišljala i onu koju je upoznala. Očekivala je nježnu slatku ženicu, ali ništa kod Judith nije bilo nježno. Nije bilo sluge koji nije trčao oko nje. Prije nego što je Bronwyn shvatila što se događa, već je bila gola u kadi. Nije to ni znala, ali vruća voda bila je upravo ono što j oj je trebalo. Vrata su se polako otvorila i Judith je ušla. »Osjećaš li se bolje?« upitala je. »Puno bolje. Već sam zaboravila kako je kad te ovako tetoše.« Judith joj je pružila veliki zagrijani ručnik i namrštila se. »Bojim se da braća Montgomery nisu takvi da tetoše svoje žene. Gavin misli da je u redu tražiti od mene da jašem s njim po najgoroj oluji.« Bronwyn se omotala u ručnik i pažljivo pogledala Judith. »A što bi učinila da te zamoli da ostaneš kod kuće?« tiho je upitala. Judith se srdačno nasmijala. »Ne bih ostala kod kuće. Gavinu prečesto promaknu detalji koje smatra nevažnima, kao kad predradnici kradu žito iz skladišta.« Bronwyn je sjela ispred vatre i uzdahnula. »Voljela bih da možete pregledati i moje poslovne knjige. Bojim se da ih prečesto zanemarujem. « Judith je uzela češalj od slonovače i počela raščešljavati šurjakinjinu svježe opranu kosu. »Ali ti sigurno imaš mnogo više dužnosti od brojenja zrna u skladištima. Reci mi, kako je voditi klan i zapovijedati zgodnim mladićima koji ti ispunjavaju sve želje?« Bronwyn je eksplodirala od smijeha, što zbog Judithina čeznutljivog tona, što zbog same apsurdne ideje. Ustala je, ušla u Judithin ogrtač i počela raspetljavati kosu. »Velika je to odgovornost«, rekla je ozbiljnim glasom. »A što se tiče mojih ljudi koji me slušaju... « Uzdahnula je i očistila češalj od kose. »Mi Škoti nismo poput vas Engleza. Ovdje se prema ženama odnose kao da su drugačije.« »Kao da nemamo mozga!« rekla je Judith. »Da, to je istina, ali kad muškarci vjeruju da su žene pametne, tada i više očekuju od njih.« »Ne razumijem«, odgovorila je Judith. »Moji ljudi ne slušaju me bez pogovora. Stalno propituju ono što radim. U Škotskoj svi vjeruju u ravnopravnost. Stephen kaže svojim ljudima da osedlaju konje i da budu spremni za polazak za sat vremena. Njegovi ljudi tada ga ništa ne pitaju.« »Počinjem shvaćati«, odgovorila je Judith. »Bi li tvoji ljudi u tom slučaju željeli znati kamo idu i zašto? Ako je tako, to može biti prilično... « »Ponekad je naporno«, Bronwyn je dovršila umjesto nje. »Ima jedan čovjek, stariji je, zove se Tam, koji prati svaki moj pokret i komentira svaku moju odluku. Tu su i svi Tamovi sinovi, koji mi 128


proturječe u svakoj prilici. Istina je da donosim samo manje odluke. Sve velike odluke rezultat su zajedničkih napora.« »Ali Što se događa ako ti nešto želiš, a oni su protiv toga? Što tada činiš?« Bronwyn se nasmijala. »Ima načina da ih se zaobiđe, čak i one koji poput orlova nadlijeću nada mnom i prate me.« Sada je Judith bila na redu da se smije. »Poput mljekare! Nisam mogla Gavinu dopustiti da izgradi onaj užas koji je zamislio. Natjerala sam ljude da rade cijelu noć i postave temelje prije njegova povratka. Znala sam da je previše praktičan da bi ih na kraju dao iščupati, i preponosan da bi priznao da sam u pravu.« Bronwyn je sjela na klupu pokraj šurjakinje. »Kad samo pomislim da sam strahovala od upoznavanja s tobom. Stephen je rekao... pa, zbog toga kako te opisao, pomislila sam da nisi puno više od lijepe, ali beživotne glupače.« »Stephen!« Judith se smijala, a potom primila Bronwyn za ruku. »Ja sam kriva što je zakasnio na vaše vjenčanje. Bila sam zaprepaštena kad sam doznala da nije poslao makar poruku kojom bi se ispričao.« Na trenutak je oklijevala. »Čula sam da si zbog toga imala problema.« »Stephen Montgomery sam je sebi stvorio probleme«, izričito je rekla. »On ponekad zna biti najarogantniji, najnepodnošljiviji, najnaporniji... « »Najzanimljiviji muškarac na svijetu«, Judith se žustro ubacila. »Ne moraš mi govoriti. Sve to jako dobro znam jer sam udana za jednog takvog. Ali ne bih mijenjala Gavina ni za kakvog namirisanog i galantnog muškarca. Sigurno i ti osjećaš tako za Stephena.« Bronwyn je znala da bi trebala nešto odgovoriti, ali nije znala što bi rekla. Najednom je Rab bio na nogama i mahao repom, uzbuđeno lajući prema vratima. je.

Ušao je Stephen i kleknuo da bi počešao Rabove uši. »Vas dvije ste zbog nečega sretne«, rekao »Razveselilo nas je nekoliko trenutaka mira i tišine«, odgovorila mu je Bronwyn.

Stephen se nasmiješio Judith. »Dok smo ovdje, možda je možeš naučiti slatkorječivosti. Usput, dolje je neki čovjek koji bunca o nekakvim haljinama.« »Divno!« povikala je Judith i gotovo istrčala iz sobe. »Što se tu događa?« upitao je, ustajući i krećući prema Bronwyn. Podigao je vlažni uvojak s njezinih grudi. »Izgledaš zamamno poput svježeg proljetnog jutra.« Izmaknula se i okrenula prema vatri. »Bronwyn, nije valjda da si još ljuta zbog onog što se dogodilo kod Hugha?« Okrenula se prema njemu. »Ljuta?« hladno je upitala. »Ne, nisam ljuta. Bila sam budalasta, to je sve.« »Budalasta?« upitao je i stavio joj ruku na rame. Nisu mu toliko smetali njezini ispadi bijesa, čak ni onda kad je potegla nož na njega, koliko ga je pogađala ta njezina hladnoća. »Kako si bila budalasta?« Opet ga je pogledala. »Počela sam vjerovati da bi moglo biti nečega među nama.« »Govoriš o ljubavi?« upitao je sjajnih očiju, s osmijehom koji mu je pomalo nakrivio usne. »Nije pogrešno priznati da me voliš.« Iskrivila je usta i odgurnula njegovu ruku. »Ljubav!« rekla je ljutito. »Govorim o onome između muškarca i žene što je važnije od ljubavi. Govorim o povjerenju i odanosti i vjeri koje jedna osoba mora pronaći u drugoj.« Namrštio se. »Nemam pojma o čemu govoriš. Mislio sam da je ljubav ženama najvažnija.« Ogorčeno je uzdahnula, a glas joj je bio tih kad je progovorila. »Kad ćeš shvatiti da ja nisam kao većina žena? Ja sam Bronwyn, ja sam MacArranica, i jedinstvena sam. Možda većina žena smatra da

129


im je ljubav glavni cilj u životu, ali ja već imam ljubavi. Moji ljudi me vole, Tam me voli. Imam prijateljice među ženama u klanu, a sada imam čak i Kirsty, jednu MacGregoricu.« »A kako se ja tu uklapam?« upitao je Stephen kroz zube. Oštro ga je pogledala i osjetila kako joj srce poskakuje zbog njegovih riječi, ali nije mu to htjela priznati. »Želim više od ljubavi. Želim nešto što će nadživjeti moju glatku kožu i vitak struk.« Nakratko je zastala. »Želim poštovanje, želim priznanje i povjerenje. Ne želim da me se optužuje da sam lažljivica, niti želim tvoju ljubomoru. Kao MacArranica, prisiljena sam živjeti u muškom svijetu i ne želim muža koji će me optuživati da sam počinila nečasne radnje svaki put kad nismo bili zajedno.« Mišići u Stephenovoj čeljusti su se stezali. »Tako dakle! Trebao bih samo stajati i gledati jednog po jednog muškarca kako te dodiruju i pritom šutjeti.« »Ne bih rekla da se to dogodilo više od jedanput. I tada si trebao pretpostaviti da postoji neki razlog za to kako sam se ponašala.« »Razlog! Prokleta bila, Bronwyn! Kako da razmišljam dok te netko drugi dodiruje?« Rabov lavež spriječio je Bronwyn da odgovori. Vrata su se do kraja otvorila. »Je li opasan?« upitala je Judith, gledajući Raba. »Dođi, Rab«, Bronwyn je zapovjedila čim je Judith ušla. »Neće ti ništa sve dok ne nasrneš na mene oružjem.« »Upamtit ću to«, Judith se nasmijala i ispružila ruke. Preko njih ležala je haljina od raskošnog, tamnosmeđeg baršuna, sva prošivena bogatom zlatnom vrpcom. »Za tebe«, rekla je. »Da vidimo pristaje li ti.« »Kako... ?« Bronwyn je zaustila dok joj je Judith pružala luksuznu haljinu. Judith se samozatajno smiješila. »Ima jedan užasan čovjek koji radi za Gavina. Gavin ga je stalno zaključavao u podrumu kao kaznu za sve njegove nesmotrenosti. Odlučila sam iskoristiti njegov talent. Dala sam mu materijale, rekla mu tvoju visinu i tražila da napravi haljinu dostojnu dame.« »Prekrasna je«, prošaptala je Bronwyn, prelazeći dlanovima po baršunu. »Tako ste svi ljubazni prema meni, takvu ste mi dobrodošlicu iskazali.« Judith je gledala u Stephena koji im je okrenuo leđa. Stavila mu je ruku na rame. »Stephen, jesi li dobro? Izgledaš umorno.« Pokušao se nasmiješiti i odsutno joj je poljubio ruku. »Možda sam umoran.« Okrenuo se prema Bronwyn. »Moja te braća žele upoznati«, rekao je formalno. »Počasti nas svojom prisutnošću.« Okrenuo se i izašao iz sobe. Judith nije pitala što se događa između mladenaca. Samo je željela da njihov posjet prođe sa što manje napetosti. »Dođi, pomoći ću ti da se odjeneš. Sutra ćeš isprobati novu odjeću koju sam naručila za tebe.« »Novu...? Nisi trebala to činiti.« »Ali jesam, pa onda možeš uživati u njoj. A sada da vidimo pristaje li ti ovo.« Tek je nakon nekoliko sati Bronwyn bila odjevena i dotjerana do mjere kojom je Judith bila zadovoljna. Judith joj je ispričala kako je naučila mnoge trikove dok je bila na dvoru, iako se više ne bi voljela onamo vraćati. Toliko joj se sviđalo kako Bronwyn drži kosu raspuštenom, da je i sama spustila kapuljaču i pustila svoju gustu kestenjastu kosu da joj padne niz leđa. Nosila je haljinu od ljubičastog satena na kojoj su rukavi i porub bili opšiveni tamnosmeđim krznom. Struk joj je krasio zlatni pojas ukrašen ljubičastim ametistima. Bronwyn je pogladila baršun koji joj je padao preko bokova. Haljina je bila teška i ograničavala joj je kretanje, ali danas joj se to sviđalo. Dubok četvrtasti dekolte laskao je njezinim punim grudima.

130


Nabrani rukavi imali su sićušne proreze kroz koje je bila provučena tanka zlatna tkanina. Izravnala je ramena i zaputila se niza stube upoznati svoje šurjake. Četvorica muškaraca stajala su jedan pokraj drugoga ispred kamina u zimskom salonu, a Bronwyn i Judith na trenutak su zastale kako bi ih ponosno pogledale. Stephen je skratio svoju dugu kosu i riješio se škotske odjeće, pa je Bronwyn osjetila bol i žaljenje za njegovom gorštačkom inačicom. Nosio je kaput od tamnoplavog baršuna s ovratnikom od raskošne samurovine. Na snažnim muževnim nogama imao je tamnoplave vunene čarape. Gavin je bio u sivom, a njegov kaput krasilo je vjeveričje krzno. Raine je nosio crni baršun, a ovratnik su resile srebrne niti u složenom vezu u španjolskom stilu. Milesov kaput bio je od smaragdnozelenog baršuna, s rukavima na kojima su prorezi otkrivali donji sloj izrađen od srebrne tkanine. Rukavi njegove košulje bili su prošiveni perlama. Miles se prvi okrenuo i primijetio Bronwyn i Judith. Odložio je srebrni kalež za vino na rub kamina i zaputio se prema njima. Zaustavio se ispred Bronwyn, a oči su mu gotovo poprimile crnu boju, sjajeći tako poput crnog plamena. Spustio se na jedno koljeno pred njom. »Počašćen sam«, prošaptao je s velikim poštovanjem, spuštene glave. Bronwyn je u čudu stala gledati prema ostalima u prostoriji. Judith se ponosno nasmiješila svojoj šurjakinji. »Dopustite da vam predstavim Milesa.« Bronwyn je ispružila ruku, Miles je prihvatio i poljubio je, ne žureći se. »Shvatili smo, Miles«, Stephen je bio sarkastičan. Gavin se nasmijao i lupio Stephena po ramenu tako jako da mu se vino izlilo po ruci. »Napokon imam nekoga da mi pomogne s našim bracom«, rekao je Gavin. »Gospo Bronwyn, službeno bih se predstavio. Ja sam Gavin Montgomery.« Bronwyn je ruku oslobodila Milesova stiska i oklijevajući skrenula pogled s njega. Bilo je nečeg nevjerojatno zanimljivog na tom mladiću. Pružila je ruku Gavinu, a potom se okrenula prema drugom bratu, »A vi ste sigurno Raine. Mnogo sam čula o vama.« »Nešto dobro?« upitao je Raine, prihvaćajući njezinu ruku, smiješeći se tako da su mu se produbile jamice na obrazima. »Vrlo malo«, iskreno je odgovorila. »Jedan od mojih ljudi, Tam, stijena od čovjeka, trenirao je Stephena u Škotskoj. Tjednima sam slušala vaše ime kada bi Tam Stephena natjerao u plač svojim napornim zahtjevima, a Stephen bi poželio odustati.« Raine se naglas nasmijao. »Sigurno je upalilo, jer jutros me pobijedio u brzinskom hrvanju.« Pogledao je Stephena. »Ali još mora prihvatiti i izazov za malo ozbiljniji okršaj.« Bronwyn je širom otvorila oči proučavajući golema i široka Raineova ramena i snažna prsa. »Ja mislim da je jedna prilika dovoljna da se pokaže pobjednik.« Raine ju je primio za ramena i dao joj bučan poljubac u obraz. »Stephen, ovu curu trebaš zadržati«, smijao se. »Pokušavam«, rekao je, uzimajući je za ruku, samo trenutak prije nego što je Miles još jedanput posegnuo za njom. »Večera je poslužena, hoćemo li?« upitao je, tražeći njezin pogled. Nasmiješila mu se tako slatko kao da se nikad nisu posvađali. »Da, molim«, rekla je smjerno. Neko su vrijeme proveli za stolom, a dok su im posluživali jedno jelo za drugim, Bronwyn je shvatila koliko su ti ljudi drugačiji od Engleza koje je upoznala prije njih. Ova nasmijana sretna obitelj nije imala nikakvih sličnosti s ljudima koje je upoznala kod sir Thomasa Crichtona. Judith se istrošila i potrudila da bi joj iskazala dobrodošlicu. Stephenova braća prihvatila su je bez ijedne podrugljive primjedbe na račun činjenice da je ona vođa klana.

131


Najednom ju je obuzeo osjećaj da se sve preokrenulo. Odrasla je mrzeći MacGregorov klan i Engleze. Sada je bila kuma malom MacGregoru i već je zavoljela ovu toplu englesku obitelj. MacGregori su stoljećima ubijali MacArrane. Englezi su joj ubili oca. Kako može voljeti ljude koje bi trebala mrziti? »Gospo Bronwyn?« pozvao ju je Gavin. »Je li vam vino prejako?« »Ne«, nasmiješila se. »Sve je gotovo savršeno. A bojim se da je upravo u tome moj problem.« Trenutak ju je proučavao. »Želio bih da znate da smo i vaša obitelj. Ako nas ikada zatrebate, bit ćemo uz vas.« »Hvala«, odgovorila je ozbiljnim glasom. Znala je da zaista misli to što je rekao. Nakon večere, Judith ju je povela u obilazak područja unutar zidina dvorca. Sam dvorac sastojao se od dvije cjeline. U vanjskom dijelu radili su i živjeli svi oni koji su se brinuli za dvorac, a unutarnjim, zaštićenijim dijelom građevine koristila se obitelj Montgomery. Bronwyn je slušala i postavljala stotine pitanja o kompleksu dvorca i nevjerojatnoj učinkovitosti i organizaciji unutar tih zidina. Ta jutra zemlje unutar visokih debelih zidina bila su gotovo samoodrživa. Stephen ih je zaustavio dok su razgovarale s kovačem, a Judith je baš Bronwyn objašnjavala novu metodu kovanja. »Bronwyn«, rekao je Stephen. »Možemo li razgovarati?« Znala je da je riječ o nečem ozbiljnom pa ga je slijedila van gdje su mogli biti nasamo. »Gavin i ja vraćamo se u Larenston po Chrisovo tijelo.« »Tam ga je dosad već pokopao.« Kimnuo je. »Znam, ali osjećam da to dugujemo Chrisovoj obitelji. Oni još i ne znaju da je mrtav. Pomoći će ako ga barem pokopaju na svojoj zemlji.« Kimala je slažući se. »Chrisu se nije sviđala Škotska«, rekla je ozbiljno. Prstima je prešao preko njezinih obraza. »To će biti prvi put da smo razdvojeni otkad smo se vjenčali. Volio bih da... « zastao je i spustio ruku. »Stephen ... « počela je. Najednom ju je povukao u zagrljaj, držeći je čvrsto uza se. »Volio bih da se možemo vratiti u ono vrijeme koje smo proveli s Kirsty i Donaldom. Tamo si bila sretna.« Privila se uz njega. Usprkos tome što su tada bili u opasnosti, i za nju je to vrijeme bilo sretno. »Počela si mi mnogo značiti«, prošaptao je. »Mrzim što moram otići dok si tako... hladna prema meni.« Kad se počela smijati, odgurnuo ju je i namrštio se. »Zabavljam li te?« ljutito je upitao. »Baš sam razmišljala kako ono što sada osjećam nema nikakve veze s hladnoćom. Reci mi, koliko vremena imamo prije nego što odeš?« »Nekoliko minuta «, rekao je s takvim žaljenjem da se ona opet stala smijati. »A koliko je do tvog povratka?« Stavio je prste ispod njezine brade. »Tri duga, duga dana, najmanje. Poznajući Gavina, jahat ćemo brzo.« Nasmiješio se. »Nećemo se zaustavljati svakih nekoliko sati kao što smo to nas dvoje činili.« Zagrlila ga je oko vrata. »Nećeš me zaboraviti dok te ne bude?« prošaptala je, priljubljujući usne na njegove. »Bez problema, kao što bih zaboravio olujno nevrijeme«, rekao je hineći ravnodušnost, smijuljeći se kad se pokušala odmaknuti. »Dolazi ovamo, curo«, zapovjedio je. Njegove usne zagospodarile su njezinima, u toj mjeri da je zaboravila sve što je rekla o časti i poštovanju. Sjećala se samo njihovih ludiranja po škotskim šumama. Rukom joj je nagnuo glavu

132


prema svojim usnama, a ona je pod njima otvorila svoje i opijala se slatkoćom s vrha njegova jezika. Privila mu se još bliže i jače ga stisnula. »Stephen... « počela je. Dva prsta stavio joj je na usne. »Moramo o mnogočemu razgovarati kad se vratim. Želiš li to?« Sretno se nasmiješila. »Da, želim.« Još jedanput ju je poljubio, s čežnjom i obećanjem za ono što tek dolazi. Kad se okrenuo, bilo je očito da oklijeva. Tek kad je pala noć, Bronwyn je shvatila koliko joj Stephen nedostaje. Veliki krevet u dražesno ukrašenoj spavaonici činio se hladan i nepodnošljiv. Razmišljala je o Stephenu kako jaše do Škotske bez odmora i sna. Proklinjala je samu sebe što nije inzistirala da pođe s njim. Postajala je sve nemirnija što je više razmišljala. Zbacila je pokrivače i brzo prešla preko hladnog poda do škrinje u kutu sobe. Izvukla je svoju škotsku odjeću i za nekoliko minuta već je pričvršćivala ogrtač na ramenu. Mislila je da bi joj šetnja po dvorištu na hladnoći mogla pomoći da zaspi. Čim je zakoračila van, začula je odjeke udaraca konjskih kopita o popločeno tlo dvorišta. »Stephen«, prozborila je bez daha i potrčala naprijed. Znala je da bi samo netko od članova obitelji mogao ući usred noći. »Gospo Mary«, netko je tiho rekao. »Lijepo vas je opet vidjeti. Jeste li dobro putovali?« »Bolje nisam mogla poželjeti, James«, začuo se nježan i mek glas. »Da odem po gospu Judith?« »Ne, ne smetaj joj. Treba se odmoriti. Sama ću naći put.« Bronwyn se sakrila u sjenama i gledala kako jedan od radnika pomaže gospi Mary sjahati s konja. Sjetila se kako je Stephen svoju sestru usporedio s Bogorodicom. Rekao je i da je mirotvorka te da živi u samostanu nedaleko od Montgomeryjevih posjeda. »Očekivali smo vas ranije«, rekao je James. »Nadam se da je sve u redu.« »Jedno od djece se razboljelo. Ostala sam ga njegovati.« »Predobroga ste srca, gospo Mary. Ne biste smjeli primati djecu prosjaka. Neka od njih imaju ubojice za očeve. A ima i takvih majki, ako ćemo iskreno.« Mary je počela odgovarati, ali se zaustavila i okrenula prema Bronwyn. Nasmiješila se. »Imala sam čudan osjećaj da me netko gleda.« Zakoračila je prema njoj. »Vi ste sigurno Stephenova Bronwyn.« Dvorište je bilo mračno. Osvjetljavala ga je samo mjesečina i jedan fenjer. Mary je bila niska i punašna, a lice joj je imalo savršen ovalni oblik. Bilo je to lice kojem se vjeruje. »Kako ste znali?« smiješila se Bronwyn. »Nisam uspjela zavarati ni jednog od Montgomeryja.« »Čula sam da su Škoti srčani. Da bi netko nepotrebno podnosio ovu hladnoću, potrebna je velika odvažnost.« Bronwyn se nasmijala. »Dođite unutra do zimskog salona i za nekoliko minuta ću vam naložiti bogovsku vatru.« »Zvuči božanski«, rekla je Mary, držeći ruke ispod jednostavnog ogrtača od tamne vune. Mary je slijedila nevjestu do velike sobe s drvenim podovima, a potom stala i gledala Bronwyn kako je sama pripremila ogrjev i naložila vatru. Nasmiješila se, zadovoljna činjenicom što je njezin status nije priječio da obavi težak posao. Bronwyn se okrenula. »Sigurno ste umorni. Možda biste radije da sam vatru naložila u vašoj sobi.« Mary je sjela na pojastučenu stolicu i pružila ruke prema vatri. »Umorna sam, preumorna da bih pošla spavati. Samo želim neko vrijeme ovdje sjediti i grijati se.«

133


Bronwyn je nakratko zastala prije nego što je vratila žarač na stalak. Mary je zaista izgledala kao Bogorodica. Njezino ovalno lice, pravilno čelo i nježne, izražajne smeđe oči, malena usta, mekana i nježna, i jamica na jednom obrazu. Jamice kao i kod Rainea, pomislila je Bronwyn. »Lijepo je opet biti kod kuće«, uzdahnula je i opet pogledala Bronwyn. »Zašto ste budni ?« oštro je upitala. »Je li Stephen...?« Bronwyn se nasmijala i sjela na stolicu pokraj Mary. »On i Gavin vratili su se u Škotsku po... po tijelo poginulog prijatelja.« »Christopher «, rekla je Mary i uzdahnula, naslanjajući se na naslon stolice. »Znate što mu se dogodilo?« upitala je Bronwyn gotovo uplašena. »Da, Stephen mi je pisao o njegovoj smrti.« Bronwyn je bila vrlo tiha. »Je li rekao i kako sam ja odgovorna za to što mu se dogodilo?« »Ne! I ne smijete tako razmišljati. Rekao je da je umro zbog svoje arogancije. Rekao je da su svi Englezi počinili samoubojstvo ulaskom u Škotsku.« »Englezi su ubili mnoge Škote!« Bronwyn je bila žestoka, ali se brzo okrenula i pogledala Mary. »Oprostite mi. Zaboravila sam...« »Da smo i mi Englezi? To je kompliment, sigurna sam.« Proučavala je Bronwyn u nježnom odsjaju vatre. »Stephen mi je pisao o vašoj ljepoti, ali nije ju ni približno uspio dočarati.« Bronwyn se namrštila. »On pridaje previše važnosti ženskom izgledu.« Mary se nasmijala. »Došli ste do istog otkrića kao i Judith. Moja braća misle da su sve žene poput mene, lišene želje i strasti.« Bronwyn ju je pogledala. »Ali sigurno...« Mary je podigla dlan. »Ali sigurno žena koja ima tako strastvenu braću, mora i sama biti strastvena? To ste htjeli reći?« Nije čekala da joj odgovori. »Ne, bojim se da ja bježim od života. Žene poput vas i Judith - ako sam dobro shvatila sve iz Stephenovih pisama - objema rukama uzimaju sve što im život ponudi.« Bronwyn nije znala Što bi rekla. Razmišljala je o tome kako je čudan ovaj razgovor koji vode. Razgovarale su kao da se poznaju godinama, a ne tek nekoliko minuta. Ali zbog tišine i sjaja vatre koji kao da ih je odvajao od svih mračnih kutova, njima se sve činilo uobičajeno. »Recite mi, jeste li osamljeni?« upitala je Mary. »Nedostaje li vam vaš način života? Što je s vašom obitelji i prijateljima?« Potrajalo je dok je Bronwyn odgovorila. »Je, nedostaju mi prijatelji.« Pomislila je na Tama i Douglasa i cijeli klan. »Da, jako mi nedostaju.« »A sada je i Stephen otišao. Možda bismo sutra mogle zajedno na jahanje. Voljela bih čuti više o Škotskoj.« Bronwyn se nasmiješila i zavalila se u stolici. Vrlo rado će provesti dan s tom ženom. Donosila je mir i tišinu, a upravo to je Bronwyn sada trebala. Sljedeća dva dana provele su zajedno i Bronwyn nije trebalo dugo da zavoli Mary. Dok je Judith bila zauzeta vođenjem poslovnih knjiga i brigama o svojim i Gavinovim golemim posjedima, Bronwyn i Mary otkrivale su zajedničku ljubav prema ljudima. Bronwyn se nikada nije mogla natjerati da se bavi brojevima na papiru, ali zato je razgovarajući s ljudima najbolje mogla procijeniti sve mogućnosti nekog mjesta. Ona i Mary na konjima su obišle mnoga jutra zemlje i porazgovarale sa svima. Kmetovi su isprva bili uplašeni, ali uskoro su počeli reagirati na Bronwyninu iskrenost. Ona je bila naučena s nižim slojem razgovarati kao s ravnopravnima i Mary je vidjela kako jedan po jedan, muškarci i žene, zauzimaju ponosan stav. Bronwyn je ljude koji su bili bolesni poslala u krevet. Tražila je i osigurala dodatne potrepštine za djecu u nekim obiteljima. Ali nije prema svima bila široke ruke. Kmetove nije gledala sa sažaljenjem, već ih je smatrala običnim ljudima. Otkrila je da ima onih koji su krali od gospodara i svjedočila njihovu kažnjavanju. Nekim skromnim, vrijednim i odanim obiteljima dodijeljeni su bolji status i odgovornost.

134


Na kraju prvoga dana Judith i Bronwyn provele su nekoliko sati zajedno u kojima je Judith s divljenjem slušala sve što joj je Bronwyn ispričala. Judith je odmah prepoznala da je Bronwyn mudra žena i prihvatila svaki njezin savjet. S druge strane, Bronwyn je naučila mnogo o organizaciji i učinkovitosti i to je znanje planirala primijeniti u Larenstonu. Proučavala je Judithine nacrte građevina, njezine ideje za uređenje vrtova. Judith joj je obećala da će u proljeće u Larenston poslati puna kola sadnica ukrasnoga bilja. A Judith je činila čuda i s rasplodnim životinjama. Bronwyn je bila fascinirana rezultatima Judithina uzgoja i križanja ovaca i stoke koje su davale sve bolje meso i mlijeko i sve više vune. Kad bi se Bronwyn navečer povukla na počinak, bila je preumorna da bi ostala budna. Skice i brojevi plesali bi joj pred očima. Stotine imena i lica plovili su joj snovima. Ujutro bi se rano probudila i došla do staja prije većine radnika koji su se brinuli o životinjama. Opet je nosila svoju gorštačku odjeću jer je vidjela da ljudi s više entuzijazma reagiraju na osobu koja je jednostavno odjevena. Podigla je lagano sedlo kako bi ga stavila na leđa šarene kobile. »Gospo«, iza nje se začuo duboki glas nekog mladića. »Dopustite meni.« Okrenula se i vidjela zgodnog niskog mladića, jednog od Milesovih ljudi, koji je jučer pratio nju i Mary. »Hvala, Richarde.« Njegove tamnozelene oči zasjale su kad ju je pogledao. »Nisam znao da mi znate ime. To je velika čast.« Nasmijala se. »Ne budi smiješan. Znam imena svih svojih ljudi u Škotskoj i oni mene zovu imenom.« Sagnuo se kako bi pričvrstio kopču na sedlu. »Razgovarao sam s nekima od ljudi koji su s lordom Stephenom bili u Škotskoj. Rekli su da često sa svojim ljudima odlazite od kuće noću.« »To je točno«, polako je rekla. »Ja sam MacArranica i ja vodim svoj klan.« Nasmiješio se, polako i pomalo provokativno. »Smijem li reći da zavidim Škotima? Nama Englezima zemlju rijetko vodi žena, a nikad tako lijepa žena.« Namrštila se i zgrabila uzde. »Hvala«, rekla je ukočeno i povela životinju iz staje. »Što to radiš?« izderao se čovjek iza Richarda. Richard je gledao prema vratima kroz koja je prošla Bronwyn, a potom se okrenuo prema čovjeku iza sebe. »Ništa što bi tebe zanimalo, George«, rekao je, pokušavajući proći pokraj njega. George ga je zgrabio za ruku. »Vidio sam te da razgovaraš s njom i želim znati što si joj rekao.« »Zašto?« vikao je Richard. »Zato da bi samo ti razgovarao s njom? Čuo sam tebe i Stephenove ljude što govorite o njoj.« »Za tebe je on lord Stephen!« »Ti si licemjer! Zoveš je imenom i razgovaraš s njom kao da ti je mlađa sestra, a kad joj se netko drugi obrati, odmah vadiš mač. Kao prvo, ja nemam namjeru odnositi se prema njoj nikako drugačije nego kao prema škotskoj kurvi, a ona je baš to. Nijedna dama ne bi razgovarala s muškarcima i kmetovima onako kako ona to čini, osim ako je ne zanima ona stvar koja im visi među nogama. I. .. « Georgeova šaka zabila se posred Richardovih usta prije nego što je stigao reći još jednu riječ. »Ubit ću te zbog ovoga!« George je vikao dok je posezao za Richardovim vratom. Richard je uspio izbjeći drugi udarac. Spojio je dlanove i tako snažno udario Georgea u zatiljak. George se ispružio na prsima, licem u slamu. »Što se ovdje događa?« pitala je Bronwyn stojeći na vratima. George se pridigao i stao trljati vrat. Richardu je iz nosa tekla krv koju je brisao nadlanicom.

135


»Nešto sam vas pitala«, tiho je rekla, promatrajući ih. »Neću pitati za uzrok svađe, ako je riječ o nečem osobnom, ali želim znati tko je zadao prvi udarac.« Richard je pogledom pokazao na Georgea. »Istina je, gospo«, rekao je George dok je ustajao. »Vi, George? Ali... « Bronwyn se zaustavila. Sigurno postoji dobar razlog da netko tako miran i tih kao George odluči nekoga udariti. Richard joj se nije sviđao i nije mu vjerovala. Jučer je primijetila kako je mladim kmeticama upućivao pohotne poglede. Sada nije mogla tu dvojicu ostaviti zajedno, a nije mogla ni Georgea povesti sa sobom jer je on bio taj koji je zapodjenuo tučnjavu. Bilo je najbolje da Richarda povede sa sobom i tako zaštiti Stephenove ljude od njega. »Richard«, tiho je rekla. »Danas vi idete sa mnom i gospom Mary.« Georgeu je uputila pogled žaljenja i napustila staju. »Zapalila se za mene«, smijao se Richard dok je izlazio iz staje, izbjegavajući još jedan Georgeov napad.

136


PETNAESTO POGLAVLJE

Mary se popela u sedlo i nevjesti uputila pospan pogled. Pitala se razumije li uopće Bronwyn značenje hladnoće i iscrpljenosti. Jučer su jahale cijeli dan, sve dok i stražari koji su ih pratili nisu klonuli od umora. Zatim je Bronwyn sjela s Judith i oduševljeno pričala i postavljala j oj pitanja sve dok nije prošla ponoć. Mary se istegnula i zijevnula, a zatim se nasmiješila. Nije ni čudo što joj je Stephen pisao kako mora teško raditi da bi držao korak sa svojom ženom. Iznenada se zapitala je li Stephen ikada priznao Bronwyn koliko joj se divi. Njegova pisma bila su puna riječi hvale za njegove nove sunarodnjake i novi život, a posebno za njegovu odvažnu ženu. Mary je potjerala konja kako bi sustigla Bronwyn. Škotkinja se već zaustavljala kod jedne kmetske kolibe. Jutro je bilo već na izmaku kad su se napokon zaustavili u sjeni jednog brežuljka da bi se nakratko odmorili. Muškarci su se ispružili na t ravi, duboko dišući, i pohlepno navalili na kruh, vino i sir. Mary i Bronwyn sjele su na greben odakle je Bronwyn mogla vidjeti okolicu. Mary je morala upregnuti svu svoju snagu kako bi je slijedila. »Što je to bilo?« iznenada je upitala Bronwyn. Mary je nekoliko trenutaka osluškivala, ali mogla je čuti samo dah vjetra i glasove stražara. »Evo ga opet!« Bronwyn se osvrnula preko ramena, a Rab joj se odmah približio. »Tako treba, Rab«, prošaptala je. Brzo je ustala. »Netko je ozlijeđen «, rekla je Bronwyn Mary i počela trčati prema vrhu brežuljka zajedno s Rabom koji ju je pratio u stopu. Stražari su podigli pogled, ali odlučili su ženama omogućiti malo privatnosti, pretpostavljajući kako su zbog zova prirode odlučile poći s druge strane grebena. Mary je izoštrila pogled, ali ništa nije mogla vidjeti. Ispod njih nalazilo se jezero, rubovi su još bili napola smrznuti, a velik komad tankog leda plutao je površinom. Bronwyn je napregnula oči i gledala sve dok Rab nije oštro zalajao. »Ovamo!« Bronwyn je povikala i potrčala. Mary i dalje nije ništa vidjela, samo je zadigla teške suknje i slijedila ih. Tek kada je prešla polovicu udaljenosti do jezera, ugledala je glavu i ramena nekog djeteta. Dijete je zapelo u ledenoj vodi. Osjetila je kako joj trnci jure niz leđa i počela je sve brže i brže trčati. Nije ni primijetila kada je sustigla Bronwyn. Utrčala je ravno u vodu i zgrabila dijete. Dječakove velike oči bile su beživotne. Samo nekoliko minuta dijelilo ga je od smrti zbog smrzavanja. »Zapeo je!« Mary je povikala prema Bronwyn. »Stopalo mu se uhvatilo o nešto. Pokušaj mi dobaciti svoj nož.« Bronwynin mozak brzo je reagirao. Znala je da dječak ne može još dugo izdržati hladnoću i da je svaki trenutak od životne važnosti. Ako joj dobaci nož, a Mary ga ne uspije uhvatiti, dječak će vjerojatno umrijeti. Postojao je samo jedan način da joj doda nož. »Rab!« povikala je, a pas je prepoznao zvuk hitnosti u njezinu glasu. »Idi po ljude i dovedi pomoć. Dovedi nekoga ovamo. Treba nam pomoć, Rab.«

137


Pas je odjurio poput strijele. Ali nije pošao do stražara koji su ih čekali odmah iza brežuljka. »Prokletstvo!« opsovala je Bronwyn, ali bilo je prekasno da ga pokuša dozvati da se vrati. Uzela je nož koji je nosila za pojasom i zakoračila u hladnu vodu. Kretala se brzo koliko je mogla, a trave koje su rasle po dnu jezera su je usporavale. Mary je poplavjela od hladnoće, ali nije puštala dječaka čije je lice sada već postalo sivo. Bronwyn je kleknula, a hladna voda na prsima zaboljela ju je poput udarca ciglom. Potražila je dječakove noge i napipala raslinje koje ga je zarobilo. Zubi su joj počeli cvokotati dok je trgala čvrsto granje. »Oslobodila sam ga!« prošaptala je nakon nekoliko trenutaka. Vidjela je kako i Maryno lice nakon plave poprima opasnu sivu boju. Kleknula je i podigla dječaka. »Možete li me slijediti?« upitala je osvrnuvši se preko ramena. Mary nije imala snage da bi odgovorila. Svu preostalu energiju usmjerila je na kretanje i praćenje Bronwyn koja je brzo grabila naprijed. Bronwyn je jedva stigla do ruba jezera kad joj je netko uzeo dijete iz ruku. Ugledala je Raineovo ozbiljno lice. »Kako... ?« počela je. »Miles i ja jahali smo prema vama kad je vaš pas dotrčao do nas. Lajao je poput demona.« Sve je to izgovorio ne zaustavljajući se. Dijete je spustio u ruke jednoga od svojih ljudi, a zatim svoj ogrtač omotao oko Bronwyninih smrznutih, mokrih ramena. »Mary?« pitala je dok je počinjala drhtati. »S Milesom je«, rekao je Raine podigavši je u sedlo, a zatim se i sam popeo iza nje. Brzo su se vratili u dvorac Montgomeryjevih. Raine je jednom rukom držao uzde i upravljao konjem, a drugom masirao Bronwynina ramena i ruke. Shvatila je da se smrzava, pa se stisnula poput klupka i grijala se o Raineovo toplo tijelo. Kad su prošli kroz dvorišna vrata i ušli unutar dvorca, Raine je odnio Bronwyn na kat do njezinih odaja. Spustio ju je nasred sobe, otvorio škrinju i izvukao težak ogrtač od zlaćane vune. »Evo, odjenite ovo«, zapovjedio joj je dok se okretao prema kaminu kako bi zapalio vatru. Bronwynini su prsti drhtali dok je pokušavala otkopčati košulju. Mokra otežala tkanina prilijepila se za nju. Ogulila ju je od kože i uzela ogrtač koji je Raine odložio na krevet pokraj nje. Vuna je bila teška i debela, ali još nije mogla osjetiti njezinu toplinu. Raine se vratio do nje, pogledao joj blijedo lice i podigao je u naručje. Sjeo je na veliku stolicu ispred kamina s njom u krilu. Omotao ju je jednim od Stephenovih ogrtača i držao je blizu, a ona je koljena privukla prsima i ukopala lice u Raineova široka prsa. Nakon nekoliko minuta prestala se tresti. »Mary?« prošaptala je. »Miles se brine za nju, a dosad ju je već Judith smjestila u kadu s toplom vodom.« »A dijete?« Raine ju je pogledao, a njegove plave oči su potamnjele. »Jeste li znali da je to bilo tek dijete iz kmetske obitelji?« tiho je upitao. Izvukla se iz njegova zagrljaja. »Kakve to veze ima? Djetetu je trebala pomoć.« Raine se nasmiješio i povukao je natrag k sebi. »Znao sam da vama to neće biti važno. Nije važno ni Mary. Ali imat ćete posla s Gavinom. On svoju obitelj nikad ne bi izložio ni najmanjem riziku, pa makar bi time spasio sve kmetove na svijetu.« »Mjesecima sam se borila sa Stephenom pa se onda valjda mogu boriti i s Gavinom.« Rezignirano je uzdahnula. Raine se tako jako nasmijao da se njegov ravni trbuh počeo tresti, a Bronwyn je naslonjena o njega mogla osjetiti kako se smije i prije nego što ga je čula. »Lijepo rečeno! Vidim da ste shvatili kakva su moja starija braća.« Nasmiješila se, i dalje naslonjena o njegova prsa. »Raine, zašto se niste oženili?«

138


»Neizbježno pitanje žena«, zahihotao se. »Zar vam nije palo na pamet da me nijedna nije htjela?« Pitanje je bilo tako apsurdno da mu nije ni odgovorila. »Zapravo sam u osam mjeseci odbio šest žena.« »Zašto?« upitala je. »Jesu li bile preružne, premršave, predebele ili ih niste ni upoznali?« »Upoznao sam ih «, tiho je rekao. »Ja nisam poput moje braće koji su pristali svoje mladenke upoznati na dan vjenčanja. Njihovi očevi dali su ponude, a ja sam sa svakom od njih proveo tri dana.« » I ipak ste ih sve odbili.« »Tako je, jesam.« Uzdahnula je. »Što očekujete od žene? Sigurno je barem jedna od njih bila dovoljno lijepa.« »Lijepa!« Raine je frknuo. »Tri su bile predivne! Ali želim više od lijepe žene. Želim ženu koja razmišlja o stvarima važnijima od uzoraka veza.« Oči su mu sretno zaiskrile. »Želim ženu koja će ući u zaleđeno jezero kako bi spasila kmetsko dijete.« »Ali sigurno bi svaka žena koja vidi dijete-« Raine je skrenuo pogled prema vatri. »Vi i Mary ste jedinstvene, kao i Judith. Jeste li znali da je Judith jednom povela Gavinove ljude kako bi ga spasila od luđaka koji ga je zatočio? Riskirala je svoj život radi njegova.« Nasmiješio joj se. »Čekam na nekog kao što ste vi ili Judith.« Bronwyn je kratko razmislila o njegovim riječima. »Ne, ne bih rekla da smo mi ono što želite. Gavin je privržen zemlji, a takva je i Judith. Oni pristaju zajedno. Ja sam Škotkinja, a Stephen može sa mnom tamo živjeti. Ali vi... imam osjećaj da vi ne ostajete predugo na jednom mjestu. Trebate nekog jednako slobodnog, nekoga tko nije vezan za neku kuću ili zemlju tko zna gdje.« Raine ju je gledao razjapljenih usta, a zatim se nasmiješio. »Neću vas pitati kako sve to znate. Sigurno biste mi rekli da ste vještica. A sad, kad već znate tako puno o meni, želio bih vam postaviti nekoliko osobnih pitanja.« Kratko je šutio, a potom je pogledao u oči. »Što nije u redu između vas i Stephena?« tiho je upitao. »Zašto ste neprestano ljuti na njega?« Potrajalo je dok mu je odgovarala. Znala je koliko su braća bliska pa nije bila sigurna kako bi Raine reagirao na kritiku na račun svoga starijega brata. Ali kako bi mu mogla lagati? Duboko je udahnula i počela govoriti istinu. »Stephen misli da nemam ni časti ni ponosa. Povjerovat će svakom prije nego meni. U Škotskoj je svaki moj potez smatrao lošim. Istina je da su neki bili takvi, ali nije imao pravo kad je baš sve što sam činila smatrao lošim.« Raine je kimao s razumijevanjem. I Gavinu je trebalo vremena da shvati kako je Judith više od lijepe žene. Prije nego što je stigao progovoriti, vrata su se otvorila uz tresak, a u sobu je uletio Stephen, sav prljav. »Miles kaže da je Bronwyn skočila u smrznuto jezero!« zagrmio je. »Gdje je ona?« Kad je izgovorio te riječi, ugledao ju je u Raineovu krilu. Učinio je dva dugačka koraka i zgrabio je, odvojivši je od Rainea. »Prokletnice!« zaurlao je. »Ne mogu te ostaviti ni na sat vremena da se ne uvališ u nevolje.« »Pusti me!« hladno je rekla. Nije ga bilo danima, ovo je prvi put da su bili razdvojeni, a on je proklinje. Stephen kao da joj je pročitao misli. Posjeo ju je na pod ispred sebe. »Bronwyn«, rekao je tiho, dodirujući joj obraz. Skupila je donji dio vunenog ogrtača koji joj se vukao po podu i zaputila se prema vratima. Bila je među rijetkim ženama koje bi znale kako izgledati dostojanstveno bosih nogu, u ogrtaču predugih rukava.

139


Stavila je ruku na kvaku i ne okrenuvši se rekla: »Jednog ćeš dana shvatiti da nisam ni dijete ni glupača.« Otvorila je vrata i izašla iz sobe. Stephen je učinio jedan korak prema zatvorenim vratima, ali zaustavio ga je Raineov glas. »Sjedni i ostavi je na miru«, rekao je rezignirano. Stephen je još trenutak nastavio gledati u vrata, a zatim se okrenuo i zauzeo stolicu nasuprot Raineu. Umorno je prešao rukom kroz prljavu kosu. »Je li neozlijeđena? Hoće li biti dobro?« »Naravno«, odgovorio mu je bez oklijevanja. »Snažna je i zdrava, a po onom što sam od tebe čuo o Škotima, većinu života provela je na otvorenom.« Stephen je buljio u vatru. »Znam«, teško je odgovorio. »Što te ždere?« Raine je zahtijevao odgovor. »Nisi više onaj Stephen kojeg poznajem.« »Bronwyn «, prošaptao je. »Dokrajčit će me. U Škotskoj je jedne večeri odlučila povesti svoje ljude u okršaj protiv neprijatelja njihova klana. Omamila me kako bi osigurala da joj ne stojim na putu.« »Što je učinila?« Raine je eksplodirao, shvaćajući koliko je opasno bilo to što je učinila. Stephen je napravio grimasu. »Jedan od njezinih ljudi shvatio je što je učinila i probudio me. Kad sam je pronašao, imala je uže privezano oko struka, spuštena niz liticu.« »Bože dragi!« Raine je uzdahnuo. »Nisam znao bih li je istukao ili je negdje zaključao i tako je zaštitio od same sebe.« »A što si učinio?« Stephen se naslonio u stolici. Progovorio je glasom punim gađenja. »Ono što uvijek učinim, vodio sam ljubav s njom.« Raine se zahihotao. »Čini mi se da bi imao veći problem kad bi bila sebična i mislila samo na sebe.« Stephen je ustao i pošao do kamina. »Nedovoljno se brine o sebi. Zbog nje se ponekad sramim samog sebe. Kad je u pitanju njezin klan, učinit će sve što misli da je potrebno, ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti.« »A ti se brineš zbog nje?« upitao je Raine. »Itekako! Zašto ne može ostati kod kuće, imati djecu i brinuti se za njih i mene, onako kako bi žena trebala? Zašto mora voditi ljude u krađe stoke, urezivati svoje inicijale na prsima neprijatelja, zamatati se u ogrtač i bez problema spavati na tlu? Zašto ne može biti... biti... « »Izvještačena blijeda slatkorječiva curica koja će te gledati s obožavanjem i vesti ti ovratnike?« predložio je Reine. Stephen se srušio u stolicu. »Ne želim baš to, ali mora postojati i neko kompromisno rješenje.« »Zar je zaista želiš mijenjati?« pitao je Raine. »Zbog čega si se na samom početku zaljubio u nju? I nemoj mi reći da je to bilo zbog njezine ljepote. Bio si u krevetu s više lijepih žena, pa se nisi zaljubio u njih.« »Zar je tako očito?« »Ja to vidim, a vjerojatno i Gavin i Miles, ali mislim da ne i Bronwyn. Ona misli da ti nije nimalo stalo do nje.« Stephen je uzdahnuo. »Nikad nisam upoznao nekoga poput nje, ni muškarca ni ženu. Tako je snažna, tako plemenita, gotovo poput muškarca. Da vidiš kako se njezin klan odnosi prema njoj. Škoti nisu poput nas. Kmetska djeca trče prema njoj i grle je, a ona ljubi sve bebe. Zna ime svake osobe koja živi na njezinoj zemlji, a oni je svi oslovljavaju imenom. Uzima od sebe da bi njezini ljudi imali više hrane i odjeće. Jedne večeri, nekih mjesec dana nakon našeg vjenčanja, vidio sam je kako u ogrtač zamata kruh i sir. Mene je ignorirala, ali stalno je gledala u Tama. To je čovjek koji se često

140


ponaša kao da joj je otac. Shvatio sam da ne želi da Tam vidi što čini pa sam je nakon večere slijedio kad je napustila Larenston. Hranu je odnijela buntovnom dječaku koji je pobjegao od kuće, sinu jednog zemljoradnika.« »I što si joj rekao?« pitao je Raine. Stephen je odmahivao glavom prisjećajući se. »Ja, veliki mudrac, rekao sam joj da dječaka treba poslati natrag k roditeljima, umjesto da ga ohrabruje na bježanje od kuće.« »I što ti je Bronwyn rekla na to?« »Rekla je da je taj dječak važan koliko i njegovi roditelji te da ga neće izdati samo zato što je dijete. Rekla je da će se za nekoliko dana vratiti kući i prihvatiti kaznu koja ga čeka.« Raine je zazviždao pokazujući poštovanje. »Čini se kao da bi od nje mogao ponešto naučiti.« »Misliš da već nisam? Promijenila mi je život. Bio sam Englez kad sam došao u Škotsku, a pogledaj me sada. Ne mogu podnijeti ovu englesku odjeću. Osjećam se poput Samsona sad kad sam skratio kosu. Osvrćem se i gledam englesku prirodu i razmišljam kako je suho i vruće u odnosu na dom. Dom! Kunem ti se da osjećam nostalgiju za mjestom koje sam prvi put vidio prije samo nekoliko mjeseci.« »Reci mi,« rekao je Raine, »jesi li rekao Bronwyn kako se osjećaš? Jesi li joj rekao da je voliš i da si zabrinut za njezinu sigurnost?« »Pokušao sam. Jednom sam joj pokušao reći da je volim, a ona mi je rekla kako to nije važno, kako su čast i poštovanje njoj važniji od ljubavi.« »Ali prema onom što si rekao, i to osjećaš prema njoj.« Stephen se počeo mrštiti. »Nije jednostavno njoj nešto reći. Imali smo... valjda to možemo nazvati svađom, prije nego što smo stigli ovamo.« Ukratko je ispričao Raineu što se dogodilo kod Hugha Lascoa. »Hugh!« frknuo je Raine. »Nikad mi se nije sviđao s onim usporenim pokretima.« »Bronwyn to nije smetalo«, rekao je Stephen s gađenjem. Raine se nasmijao. »Nemoj mi reći da je Gavinova ljubomora prešla i na tebe!« Stephen se okrenuo prema bratu. »Samo čekaj dok i ti ne postaneš opsjednut nekom ženom! Jamčim ti da tada nećeš biti tako hladne glave.« Raine je podigao ruku. »Nadam se da ću ljubav doživljavati kao radost, a ne kao bolest koja me izjeda.« Stephen se okrenuo i zagledao u vatru. Ponekad mu se ljubav prema Bronwyn doista činila poput bolesti. Osjećao se kao da mu je oduzela dušu i srce. Napustivši svoju sobu, Bronwyn je pošla vidjeti Mary. Zatekla ju je u krevetu, a Judith je bdjela nad njom, slažući vruće cigle duž kreveta. »Judith«, tiho je prozborila Mary. »Neću umrijeti zbog malo hladne vode.« Pogledala je na drugu stranu sobe i nasmiješila se Bronwyn. »Dođite mi pomoći uvjeriti Judith da naš pothvat nije bio takav da se od njega umire.« Bronwyn se nasmiješila i stala proučavati Mary. Njezina blijeda koža bila je još bljeđa, a na obrazima je imala ružičaste mrlje. »Nije to bilo ništa«, rekla je Bronwyn. »Ali zavidim vam na samokontroli i tome što se odmarate.« Oči su joj zasjale. »Ja sam tako uzbuđena zbog nove haljine koju mi je Judith obećala, da ne mogu ni trena mirovati. Možda bih je mogla već sada vidjeti«, Bronwyn je sugestivno govorila Judith. Judith je odmah sve shvatila te je zajedno s Bronwyn napustila sobu. »Misliš li da će biti dobro?« upitala je Judith čim su stupile u hodnik. »Da, treba joj odmora, vidim to. Naša Mary nije sasvim na ovom svijetu. Mislim da dio nje pripada nebesima. Možda je zato tako slaba.« 141


»Da«, suglasila se Judith. »A sad, što se tiče one haljine-« Bronwyn je odmahnula rukom. »Bio je to samo izgovor da je ostavimo da se odmori.« Judith se nasmijala. »Koliko god taj Stephenov ogrtač bio predivan, on nije dostatna zamjena za haljinu koja ti je potrebna. Sad pođi sa mnom i ne želim slušati nikakve izlike.« Sat vremena poslije Bronwyn je stajala odjevena u haljinu od raskošnog tamnozelenog baršuna. Boja je podsjećala na šumu obasjanu zalazećim suncem. Donji sloj rukava bio je od sjajne zelene svile, a lepršavi gornji sloj krasio je široki rub od krzna crvene lisice ušiven oko zglobova. Raskošne zlaćane vrpce bile su pričvršćene za ramena, odakle su padale do dubokog četvrtastog dekoltea. »Predivna je, Judith«, prošaptala je Bronwyn. »Ne znam kako bih ti zahvalila. Svi ste tako velikodušni.« Judith je poljubila obraz svoje prijateljice. »Sada moram poći svojim svakodnevnim poslovima. Možda bi Stephen volio vidjeti novu haljinu«, predložila je . Bronwyn se okrenula. Stephen bi samo prigovarao da je izrez predubok ili bi se već dosjetio neke druge optužbe. Kad je Judith otišla, Bronwyn je sišla u hladno dvorište. Preko ramena je prebacila ogrtač obrubljen lisičjim krznom i zaputila se prema staji. »Bronwyn«, čim je ušla, začula je nepoznat glas. Zagledala se u mrak i vidjela mladića koji se toga jutra tukao sa Stephenovim Georgeom. »Da?« odsječno je rekla. »Što je?« Mladićeve oči sjale su čak i u mraku. »Engleska haljina vam pristaje.« Prije nego što je stigla odgovoriti, promijenio je ton u formalan. »Čuo sam da su vaši Škoti prilično dobri s lukom i strijelom. Možda biste-« činilo se kao da ga sve to zabavlja. »Možda biste me mogli naučiti kako da postanem bolji strijelac.« Ignorirala je skriveni podsmijeh u njegovu glasu. Možda se tako branio za slučaj da ona odbije njegovu molbu. Ali ona je provela mnoge sate vježbajući gađanje i bila je naviknuta podučavati muškarce. Bilo je lijepo što taj Englez želi naučiti više o škotskim tehnikama. »Rado ću vam dati instrukcije«, rekla je i prošla pokraj njega - ravno u Stephenov čvrsti zagrljaj. Muškarac je odmah napustio staje. »Što si to govorila čovjeku?« oštro je upitao Stephen. Izvukla se iz njegova stiska. »Možeš li mi se ikada obratiti bez ljutnje? Zašto ne možeš biti poput drugih muževa i prijateljski pozdravljati svoju ženu? Danima te nisam vidjela, a ti me samo proklinješ.« Povukao ju je u zagrljaj. »Bronwyn«, prošaptao je. »Dokrajčit ćeš me. Zašto si morala skočiti u zaleđeno jezero u srcu zime?« Opet se izvukla iz njegovih ruku. »Odbijam odgovarati na takva pitanja.« Još jednom ju je zgrabio i privukao je tako da su se njezine usne naslonile na njegove, pa ju je počeo grepsti i grickati je. Činilo se da od nje želi više od poljupca. »Nedostajala si mi«, prošaptao je. »Svake minute sam mislio na tebe.« Srce joj je udaralo u prsima. Osjećala se kao da bi se mogla otopiti. Ali njegove sljedeće riječi slomile su joj srce. »Jesi li to razgovarala s jednim od Milesovih ljudi kad sam ušao?« Opet se pokušala osloboditi. »Je li to opet tvoja ljubomora? Čujem ti to u glasu.« »Bronwyn, ne, slušaj me. Samo te želim upozoriti. Englezi nisu poput gorštaka. Ne možeš s njima razgovarati kao da su ti braća, onako kako to činiš sa svojim ljudima. U Engleskoj se često događa da žene spavaju s muškarcima koji rade za njihove muževe.« Bronwyn je raširila oči. »Zar me optužuješ da spavam s tvojim ljudima?« uzdahnula je. »Ne, naravno da ne, ali-« »Ali me optužuješ za istu stvar kao i s Hughom Lascoom.« 142


»Hugh Lasco je džentlmen!« izderao se. Bronwyn je gotovo odskočila od njega. »Tako!« zagrmjela je. »Znači, smatraš da sam ja čistokrvna kurva!« Okrenula se i zaputila prema vratima. Stephen ju je zgrabio za ruku. »Ne optužujem te ni za što. Pokušavam ti objasniti kako je ovdje u Engleskoj drugačije nego u Škotskoj.« »O, sad sam još i glupa pa nisam u stanju razlikovati jednu zemlju od druge. Možda ti je teško to prihvatiti, ali ja znam razliku!« Buljio je u nju. »Što nije u redu s tobom? Nisi svoja.« Okrenula se od njega. »A što ti znaš o meni? Otkad sam te upoznala, samo me proklinješ. Zadovoljava te samo ono što radim u spavaćoj sobi. Kad vodim svoje ljude, ti se ljutiš. Naljutile te i to što sam pokušala spasiti ono kmetsko dijete. Kad sam ljubazna prema tvojim ljudima, optužuješ me da spavam s njima. Reci mi, što da učinim kako bih ti udovoljila?« Stephen je zurio u nju ledenim pogledom. »Nisam ni slutio koliko ti nisam po volji. Ostavit ću te s tvojom vrstom ljudi.« Ukočeno se okrenuo i ostavio je. Bronwyn je gledala za njim dok su joj navirale suze. Što nije u redu s njom? Stephen je nije zapravo optužio da spava s drugima i imao je pravo upozoriti je na to što bi njegovi ljudi mogli misliti. Zašto mu nije mogla poželjeti dobrodošlicu kući kao što je željela? Samo je htjela da je drži u naručju i voli je, a ipak bi iz nekog razloga započela svađu svaki put kad bi joj prišao. Najednom ju je cijelo tijelo počelo boljeti. Stavila je dlan na čelo. Nije navikla osjećati se ovako loše i tek sada je počela shvaćati kako već danima ignorira činjenicu da se ne osjeća dobro. Sigurno joj nije pomoglo što je dokasna ostajala budna s Judith i što je današnje jutro provela u napola smrznutom jezeru. Proklela je englesku klimu koja pogoduje svakakvim bolestima i napustila staju. »Bronwyn«, zazvala je Judith. »Želiš li malo svježeg kruha?« Bronwyn se naslonila na kameni zid staje. Od svađe je počela osjećati mučninu. Od pomisli na hranu povraćalo joj se. »Ne«, prošaptala je držeći ruku na trbuhu. »Bronwyn, što ti je?« upitala je Judith spuštajući košaru. »Ne osjećaš se dobro?« Stavila je dlan na šurjakinjino čelo. »Hajde, sjedni.« Povela ju je do bačve koja je stajala uza zid. »Diši duboko i proći će.« »Što će proći?« Bronwyn je bila oštra. »Mučnina.« »Što?« Bronwyn je uzdahnula. »O čemu govoriš?« Judith je kratko šutjela. »Osim ako se ne varam, dobit ćeš dijete.« Široko se nasmiješila vidjevši Bronwynin izraz lica. »Isprva je ta spoznaja pomalo zastrašujuća.« Pomilovala je svoj trbuh. »Rodit ćemo u približno isto vrijeme«, rekla je ponosno. »Ti! I ti ćeš dobiti dijete?« Judith se odsutno smiješila. »Da, Ja sam... izgubila sam svoje prvo dijete, imala sam pobačaj, zato sam sada tako oprezna da nikome nisam ni rekla. Osim Gavinu, naravno.« »Naravno«, rekla je Bronwyn i skrenula pogled, ali je opet pogledala u Judith. »Kad je termin?« »Za sedam mjeseci«, zahihotala se. »Zašto se smiješ?« upitala je Bronwyn. »I meni bi sada dobro došlo malo smijeha.« »Razmišljala sam da će mi majka moći doći za babinje.« Zastala je pa počela objašnjavati. »Najprije sam mislila da neće doći jer je trebala roditi kad i ja.« »Tvoja majka! Kako je lijepo što su ti roditelji još živi.« »Ne«, nasmiješila se Judith. »Otac mi je preminuo prije nekoliko mjeseci.« »A dijete onda nije njegovo?« tiho je upitala Bronwyn.

143


»O, ne, i drago mi je što nije. Otac je često tukao majku. Zatočio ju je jedan mladić, a stražar je bio Gavinov kum, John Bassett. On i moja majka našli su neobičan način da skrate vrijeme.« Bronwyn se nasmijala. »Da«, nastavila je Judith. »Kad je Gavin doznao da očekuje dijete, dopustio je da se ona i John vjenčaju.« »A je li dosad već rodila?« »Rodit će za nekoliko mjeseci pa bi do mog termina već trebala biti dovoljno dobro da može putovati. Sada se moram vratiti poslu. Zašto ne ostaneš još malo ovdje i ne odmoriš se?« »Judith, rekla si da ti je majka bila zarobljena. Kako je uspjela pobjeći?« Judithine zlatne oči potamnjele su dok se prisjećala. »Ubila sam njezina tamničara, a Stephenovi ljudi srušili su zidove starog tornja.« Bronwyn je vidjela bol u Judithinim očima. Nije više ništa pitala, a Judith se okrenula i zaputila prema dvorišnim vratima koja su spajala dva kompleksa dvorca. Bronwyn je neko vrijeme ostala mirno sjediti. Dijete! pomislila je. Mekano, slatko stvorenjce kakvo je rodila Kirsty. Bila je potpuno izbezumljena pa nije ni primijetila kad je ustala i počela hodati. Razmišljala je o Tamu i tome kako bi bio ponosan na nju. Sanjivo se nasmiješila zamislivši Stephenovu reakciju kad čuje vijesti. Bit će tako sretan! Zgrabit će je, podići u zrak i oduševljeno se smijati. Zatim će se svađati oko djetetova prezimena - MacArran ili Montgomery. Naravno, bez svake sumnje, dijete će se prezivati MacArran. Nastavila je hodati u stanju sličnom transu, i ne primijetivši da je stigla do otvorenih dvorišnih vrata. Muškarci koji su sa zidina čuvali ulaz nisu joj ništa rekli niti na bili koji način omeli njezino kretanje. Kako će se dijete zvati? pitala se. James po njezinu ocu? Ali možda bi trebalo uzeti u obzir još jedno iz Stephenove obitelji. Što ako je djevojčica? pomislila je i toplo se nasmiješila. Klan MacArran tada bi imao dvije nasljednice zaredom. Morat će svoju kćer naučiti svemu što mora znati kako bi vodila klan. »Gospo«, netko je rekao. Bronwyn je jedva čula glas. Bila je u transu i gotovo ništa nije dopiralo do nje. Zapravo je jedva bila svjesna da već neko vrijeme hoda i da više nije u vidnom polju stražara koji čuvaju dvorac. »Gospo«, glas je ponovio. »Jeste li dobro?« Bronwyn je podigla pogled i ugledala muškarca anđeoskog osmijeha koji je zračio toplinom. »Dobro sam«, izgovorila je nekako nerazgovjetno. »Više sam nego dobro.« Muškarac je sjahao i prišao joj. »To vidim«, rekao je ispod glasa, približivši usne njezinu uhu. Bronwyn i dalje nije obraćala mnogo pozornosti na muškarca.. Razmišljala je samo o svom djetetu. Morag bi voljela da se može brinuti za još jedno dijete, razmišljala je upravo u trenutku kad su muškarčeve usne dodirnule njezino uho. Zbog tog dodira vratila se u stvarnost. Odskočila je od njega. »Kako se usuđujete «, izgovorila je to gotovo bez daha. Nijedan muškarac osim Stephena nije ju nikada dodirnuo bez njezina pristanka. Brzo se osvrnula oko sebe i shvatila koliko se udaljila od dvorca. Richard je pogrešno shvatio njezin pogled. »Nemate se zašto brinuti. Sasvim smo sami, a lord Gavin tek se vratio iz Škotske pa su svi zauzeti. Imamo vremena.« Okrenula se od njega. Glavom su joj prolazile tisuće misli. Stephenova upozorenja su odzvanjala, a briga za dijete posve ju je obuzela. Samo da se ništa ne dogodi djetetu! »Nemate razloga za strah «, rekao je Richard medenim glasom. »Bit će nam zabavno, i vama i meni.« Bronwyn je izravnala ramena. »Ja sam Bronwyn MacArran, a vi ćete me vratiti u dvorac.« »MacArran!« nasmijao se. »Ljudi pričaju da ste neovisna žena. ali nisam znao da to znači da poričete vlastitoga muža.«

144


»Vrijeđate me. Sada se maknite i ostavite me na miru.« Richard se prestao smješkati. »Mislite da ću vas ostaviti nakon što ste me onako izazivali? Jutros ste mene izabrali za pratnju. Kladim se da vam je bilo žao što nismo imali prilike ostati nasamo.« Bronwyn je bila užasnuta. »To ste pomislili? Da želim ostati nasamo s vama?« Dodirnuo joj je kosu i malim prstom joj okrznuo dojku. Širom je otvorila oči i pogledom potražila Raba. Pas je uvijek bio s njom. »Pobrinuo sam se za psa i zaključao ga u spremištu za žito«, smiješio se Richard. »Sada dođite ovamo i prestanite se igrati sa mnom. Znate da me želite koliko i ja vas.« Zgrabio ju je za kosu. Prikovao je usne na njezine. Bronwyn je osjetila valove bijesa. Opustila mu se u rukama, nagnula se unatrag, a kada se on nagnuo naprijed kako bi joj se priljubio, Bronwyn ga je udarila koljenom. Richard je zaječao i naglo je pustio. Bronwyn se borila kako bi zadržala ravnotežu, ali se na kraju spotaknula o tešku suknju od baršuna. Psovala je dok je skupljala tkaninu i pokušavala potrčati. Koliko god se trudila podignuti tkaninu, ona joj se i dalje omotavala oko nogu i sputavala je. Opet se spotaknula pa još jedanput prebacila baršun preko ruke. Kad se spotaknula i treći put, Richard je već bio na njoj. Zgrabio ju je za gležnjeve pa je pala prema naprijed, licem na hladnu, tvrdu zemlju. Pad joj je izbio zrak iz pluća. Richard je rukama prešao uz njezine noge. »A sada, moja vatrena Škotkinjo, da vidimo što ta vatra može.« Bronwyn ga je pokušala zbaciti sa sebe, ali on ju je držao prikovanu uz tlo. Poderao joj je haljinu pa su joj leđa ostala gola i izložena hladnom zimskom zraku. »A sada«, rekao je dok je spuštao usne na njezin zatiljak. Sljedećeg trenutka Richard je vrištao pod napadom gomile sivog krzna i oštrih zuba. Bronwyn se otkotrljala, a Richard je pokušao ustati i oduprijeti se Rabu. Nečija ruka povukla ju je na noge. Miles ju je privukao k sebi, držeći je jednom rukom, dok je u drugoj držao mač. »Naredite psu da ga pusti«, tiho je rekao. joj.

Bronwynin glas je podrhtavao. »Rab!« zapovjedila je. Pas je nevoljko prekinuo napad i prišao

Richard je pokušao ustati. Ruka i bedro bili su mu krvavi. Odjeća mu je bila razderana na više mjesta. »Prokleti pas napao me bez razloga!« počeo je. »Gospa Bronwyn je pala i zaustavio sam se kako bih joj pomogao.« Miles se udaljio od šurjakinje. Pogled mu je bio čeličan. »Ti ne smiješ dirati Montgomeryjeve žene«, rekao je ubilački m glasom. »Ona je prišla meni!« rekao je Richard. »Tražila je-« To su bile njegove posljednje riječi. Milesov mač zabio se točno u Richardovo srce. Miles je jedva pogledao mrtvaca, jednog od svojih ljudi. Okrenuo se prema Bronwyn i naslutio kako se osjeća - bespomoćno i povrijeđeno. Zagrlio ju je i nježno povukao k sebi. »Sada ste na sigurnom«, tiho je rekao. »Nitko vam više neće pokušati nauditi.« Tijelo joj se najednom počelo tresti, pa ju je Miles privukao još bliže. »Rekao je da sam ga ohrabrivala«, prošaptala je. »Tiho «, rekao je Miles. »Promatrao sam ja njega. Nije razumio vaše ponašanje.« Bronwyn se odgurnula od njega i pogledala ga. »To je i Stephen rekao. Upozorio me zato što sam razgovarala s ljudima. Rekao je da me Englezi ne razumiju kad razgovaram s njima.«

145


Miles ju je pomilovao po kosi, počevši od čela. »Uobičajena je određena formalnost u ophođenju između engleskih supruga i ljudi koji rade za njihove muževe, takvog nečeg nema u vašoj kulturi. Pođimo natrag. Sigurno me netko vidio kako odlazim za vašim psom.« Pogledala je mrtvaca koji je ležao do njih. »Zaključao je Raba, a ja nisam to ni primijetila. Bila sam... « Nije nikome mogla reći za dijete prije nego što kaže Stephenu. »Čuo sam psa kako zavija, a kad sam ga oslobodio, sasvim je poludio, lajao je na mene, njušio tlo.« S divljenjem je pogledao krupnog psa. »Znao je da ste u nevolji.« Kleknula je i zarila lice u Rabovo grubo krzno. Oboje su se okrenuli na zvuk topota konja. Gavin i Stephen brzo su im se približavali. Stephen je kliznuo sa sedla prije nego što se konj do kraja zaustavio. »Što se ovdje dogodilo?« pitao je. »Pokušao je napasti Bronwyn«, rekao je Miles. Stephen je pogledao svoju ženu, ogrebotinu na njezinu licu, poderanu haljinu. »Rekao sam ti«, prozborio je kroz stisnute zube. »Nisi me htjela slušati.« »Stephen«, rekao je Gavin, stavljajući ruku na bratovo rame. »Sada nije trenutak za to.« »Nije trenutak!« Stephen je eksplodirao na svoju ženu. »Nije prošao ni sat vremena kako si mi nabrojila sve moje mane. Jesi li pronašla nekoga s manje mana? Jesi li ga namjerno ohrabrila?« Prije nego što je itko stigao išta reći, Stephen se okrenuo i uzjahao. Bronwyn, Miles i Gavin bespomoćno su ga gledali. »Trebalo bi ga bičevati zbog ovoga!« Miles je zakolutao očima. »Tiho«, zapovjedio je Gavin. Okrenuo se prema Bronwyn. »Uzrujan je i zbunjen. Morate mu oprostiti.« »Ljubomoran je!« prošaptala je Bronwyn. »Zbog te isprazne ljubomore ponaša se kao luđak.« Osjećala se slabo i poraženo. Uopće mu nije stalo do nje, jedino što je osjećao bila je ljubomora. Gavin ju je zaštitnički zagrlio. »Pođimo kući da vam Judith pripremi nešto za piće. Njezina jabukovača je izvrsna.« Bronwyn je tupo kimnula i pustila da je podignu na Milesova konja.

146


ŠESNAESTO POGLAVLJE

Bronwyn je gotovo odmah zaspala kad je popila napitak koji joj je pripremila Judith. Previše se toga dogodilo u jednom danu - od spašavanja djeteta do pokušaja silovanja. Sanjala je da se izgubila i tražila Stephena, ali ga nije mogla naći. Naglo se probudila, natopljena znojem i pružila ruku prema njemu. Krevet je bio prazan. Uspravila se i pogledala po slabo osvijetljenoj sobi tražeći ga. Osjećala se nepodnošljivo osamljeno. Zašto se stalno svađala sa Stephenom? Kad joj je Miles rekao kako su škotski običaji drugačiji od engleskih, nije se naljutila. Razbjesnila bi se samo zbog Stephenovih riječi. Zbacila je pokrivače i zgrabila ogrtač koji joj je Judith posudila. Morala je pronaći Stephena i reći mu kako je pogriješila. Morala mu je reći za dijete i zamoliti ga da joj oprosti zbog lošeg raspoloženja. Rab ju je slijedio do škrinje odakle je izvukla svoj ogrtač. Pas se bojao pustiti je iz vida. Brzo se odjenula i izašla iz sobe. Kuća je bila tiha i mračna dok se spuštala stubištem. Vidjela je kako kroz odškrinuta vrata zimskog salona dopire svjetlo jedne široke svijeće. Vatra u kaminu gotovo se ugasila. Počela je otvarati vrata kad je začula ženski smijeh. Bronwyn se smrznula shvativši da vjerojatno prekida Rainea ili Milesa u druženju s nekom od sluškinja. Okrenula se kako bi otišla, ali zaustavilo ju je ono što je žena rekla. »O, Stephen«, hihotala se. »Tako ste mi nedostajali. Nijedan muškarac nema takve ruke.« Grleni smijeh bio joj je poznat. Ona nije preplašena ženica koja bi sada plačući odjurila iz sobe. Danas su je dovoljno vrijeđali. Odgurnula je teška vrata koja su se otvorila uz žestoku škripu i umarširala prema kaminu. Stephen je sjedio u velikom naslonjaču, potpuno odjeven, a punačka djevojka, gola od struka naviše, ispružila mu se u krilu. Nezainteresirano je držao jednu ruku na djevojčinoj dojci, a u drugoj bocu s vinom. Rab je djevojci pokazao zube, a ona je pogledala u Bronwyn pa u psa, zavrištala i napustila sobu. Stephen je jedva pogledao svoju ženu. »Dobro došla«, ispio je gutljaj i podignuo čašu prema njoj. Bronwyn je osjećala kako joj srce divlje udara. Vidjela je Stephena kako dodiruje drugu ženu! Koža joj je gorjela, a u glavi joj je bubnjalo. Stephen je podignuo pogled prema njoj. »Kakav je osjećaj, draga moja ženice?« Oči su mu bile crvene, a pokreti usporeni. Bio je vidno pijan. »Morao sam stajati po strani i gledati kako se igraš s jednim po jednim muškarcem. Znaš li kako mi je bilo kada te Hugh dodirivao?« »Ovo si namjerno učinio«, prošaptala je. »Ovo si učinio da me kazniš.« Ispravila je ramena. Željela ga je povrijediti, željela je da osjeti bol kakvu je ona sada osjetila. »Bila sam u pravu kada sam sir Thomasu Crichtonu rekla kako se ne mogu udati za tebe. Ti nisi prikladan muž za Škotkinju. Mjesecima sam stajala i gledala kako nas oponašaš poput majmuna. Ni u čemu nisi uspio.« Unatoč pijanstvu, brzo je reagirao. Bocu je bacio na pod, osovio se na noge i uhvatio je za rub haljine na dekolteu. »A što si ti meni dala?« glas mu je bio hrapav. »Trudio sam se učiti od tebe, a kad si ti mene slušala? Samo se boriš sa mnom. Ismijavala si me pred svojim ljudima, čak si pred mojom braćom omalovažavala savjet koji sam ti dao. Ipak, sve sam to podnosio jer sam bio takva

147


budala da sam vjerovao kako te volim. Kako bi itko mogao voljeti nekoga tko je toliko sebičan? Kad ćeš odrasti i prestati se skrivati iza svoga klana? Tebe nije ni briga za klan, ti se brineš samo o vlastitim željama.« Odgurnuo ju je kao da je najednom postao umoran od nje. »Umoran sam od pokušaja udovoljavanja ženi koja je tako hladna. Pronaći ću neku koja će mi dati ono što trebam.« Okrenuo se i pijano oteturao iz sobe. Bronwyn je dugo ostala stajati u mjestu. Nije ni slutila koliko je Stephen prezire. Koliko je samo puta gotovo izgovorio da je voli, a ona ga je uporno ignorirala? Ali kako je samo neustrašiva i ponosna bila kada mu je rekla kako se slaže da su osjećaji važni, ali da ona želi ono što je važnije od same ljubavi. A što joj je važnije od Stephenove ljubavi? Sada je shvaćala da joj ništa nije ni približno važno. Tu ljubav imala je na dlanu, a bacila mu je natrag u lice. U Škotskoj se jako trudio biti pošten i naučiti kako živjeti u njezinoj zemlji. A što je ona učinila kako bi se prilagodila njegovu načinu života? Najveći ustupak učinila je odijevanjem u luksuzne engleske haljine, a čak se i zbog toga žalila. Stisnula je šaku. Stephen je bio u pravu! Bila je sebična. Zahtijevala je od njega da postane Škot, da promijeni svaki djelić svoga bića a da sama nikada ništa nije učinila za njega. Otkad su se upoznali, činila je sve kako bi ga natjerala da plati zbog povlastice što se njome oženio. »Povlastice!« naglas je rekla. Natjerala ga je da se bori za nju na sam dan vjenčanja. Prve bračne noći nasrnula je nožem na njega. A što je on na sve to rekao? »Jednoga ćeš dana shvatiti da je samo jedna kap moje krvi dragocjenija od sve tvoje srdžbe.« Kako je mogla ozlijediti to prekrasno tijelo koje joj je postalo tako blisko? Kako je mogla raniti ga do krvi? Suze su joj potekle niz lice. Više je ne voli. Rekao joj je to. Imala je njegovu ljubav i odbacila ju je poput otpatka. Treptala je kroz suze i osvrnula se oko sebe. Stephen je dobar čovjek koji ima dobru obitelj. Mrzila ga je zbog toga što je Englez, ništa manje nego što je mrzila sve MacGregore. Ali Stephen joj je pokazao kako i u klanu MacGregora ima dobrih ljudi, baš kao što ima i toplih, velikodušnih ljudi među Englezima. Stephen joj je sve pokazao! Toliko je naučila od njega, a nikad se zbog toga nije nimalo smekšala. Je li ikada bila ljubazna prema njemu? Omamila ga je, proklinjala ga, prkosila mu - sve samo iz pakosti. Sve samo kako ga ne bi zavoljela, upravo je shvatila. Nije željela voljeti Engleza. Bojala se da će je klan smatrati slabom, nedostojnom da bude njihov voda. A Tam je zavolio Stephena, kao i većina njezinih ljudi. Okrenula se prema vratima, tiho prošla kroz veliku dvoranu pa izašla van u dvorište. Tražila je Stephena. Možda ga uspije naći. Nekako je slutila da nije pošao na kat. »Stephen je odjahao prije nekoliko minuta«, iza nje se začuo nježan Milesov glas. Polako se okrenula. I ovaj čovjek bio je drag prema njoj. Grlio ju je nakon što je bila napadnuta. Najednom je zapuhao hladan vjetar, a ona je pomislila na Škotsku. Najviše na svijetu željela je poći kući. Možda će se ondje dosjetiti što može učiniti kako bi opet zaslužila Stephenovu ljubav. Možda nađe način da mu objasni da i ona njega voli i da je voljna prilagoditi se, baš kako je i on to učinio. Gledala je u Milesa kao da ga zapravo ne vidi, a zatim se okrenula i zaputila prema staji. »Bronwyn «, rekao je i uhvatio je za ruku. »Što se dogodilo?« »Idem kući«, tiho je rekla. »U Škotsku?« upitao je, zapanjen.

148


»Aha«, prošaptala je, već govoreći kao Škotkinja. »Kući, u Škotsku.« Smiješila se. »Hoćete li pozdraviti Judith?« Miles je nekoliko trenutaka samo proučavao njezino lice. »Judith se ne mora sve reći da bi razumjela. Hajdemo, spremimo se.« Bronwyn je pokušala prosvjedovati, ali odlučila je zašutjeti. Znala je da neće moći spriječiti Milesa da je prati, baš kao što nije mogla spriječiti sebe da ode kući. Noć je bila užasna i trajala je poput vječnosti, a oni su jahali bez ijedne riječi. Bronwyn je osjećala jedino bol zbog gubitka Stephena. Možda će on biti sretniji u Engleskoj gdje mu je obitelj, gdje se ne mora boriti za preživljavanje. Često je stavljala dlan na trbuh pitajući se kada će se početi vidjeti. Željela je vidljivi znak da će uskoro roditi njegovo dijete. U rano jutro došli su u Škotsku i tada joj je sinulo koliko je sebično od nje što je dopustila Milesu da je prati. Previše je Škota koji poput starog Harbena jedva čekaju priliku da ubiju bilo kojeg Engleza. Kako ih nisu čuvali stražari, Milesu je predložila da se zbog sigurnosti odjene poput gorštaka. Miles ju je pogledao na način koji nije mogla razumjeti. Tek poslije, dok su putovali prema sjeveru, počela je shvaćati. Miles će biti siguran gdje god ima žena. Lijepe djevojke zaustavljale su se i nudile im vrčeve mlijeka, a u njihovim očima vidjelo se da bi Milesu ponudile još više. Jedna je žena hodala sa svojom četverogodišnjom kćerkom kada se zaustavila i počela s njima razgovarati. Djevojčica je potrčala i bacila se Milesu u naručje. Miles u tome nije vidio ništa neobično. Jednostavno je posjeo djevojčicu na rame i tako su prešli popriličnu udaljenost. Prije sumraka došli su do jedne zemljoradničke kolibe, odakle je izašla smežurana starica bez zuba i poželjela im dobrodošlicu. Razdragano se smiješila Milesu i prihvatila njegovu ruku. Trljala je njegov dlan među svojima, a zatim ga podigla prema zalazećem suncu. »Što vidite?« Miles je nježno upitao. »Anđele «, nasmijala se. »Dva anđela. Prekrasan anđeo i kerubin.« Miles se slatko nasmijao, a nasmijala se i ona, ali znamo glasnije od njega. »Drugima su oni anđeli, ali za vas će biti opasniji od samog vraga.« Nebo je proparao bljesak munje. »O, da, to su oni. Anđeli kiše i munje za vas.« Opet se nasmiješila i okrenula prema Bronwyn. »Da vidim tvoj dlan.« Bronwyn se odmaknula od nje. »Radije ne bih«, odlučno je rekla. Starica je slegnula ramenima i pozvala ih da prenoće u njezinoj kući. Ujutro je zgrabila Bronwynin dlan, a lice joj se zatim smračilo. »Čuvaj se plavokosog muškarca«, upozoravala je. Bronwyn je izvukla dlan. »Bojim se da je kasno za ta upozorenja«, rekla je zamišljajući Stephenovu suncem okupanu kosu i napustila kolibu. Jahali su cijeli dan i zaustavili se navečer kako bi se sklonili u ruševinama dvorca bez krova. Miles je prvi shvatio da je Badnjak. Pokušali su skromno proslaviti, ali Miles je vidio da je Bronwyn tužna, pa ju je prepustio njezinim razmišljanjima. Bronwyn je shvatila da je dio Milesove privlačnosti u tome što je razumio kako se žena osjeća. Nije ništa zahtijevao od nje, kako je Stephen to stalno činio, niti je, poput Gavina, pokušavao razgovarati s njom. Ipak, nije sumnjala da bi je itekako saslušao ako bi poželjela govoriti. Nasmiješila mu se i prihvatila zobeni kolač koji joj je ponudio. »Bojim se da ste zbog mene propustili Božić sa svojom obitelji.« »Vi ste moja obitelj«, rekao je. Zagledao se u crno nebo nad ruševinama koje su ih okruživale. »Nadam se da barem jednom neće kišiti.« Bronwyn se nasmijala. »Previše ste naviknuti na svoju suhu klimu.« Nasmiješila se prisjećajući se nečega. »Stephenu nikada nije smetala kiša. On je-« zašutjela je i pogledala u stranu.

149


»Mislim da bi Stephen pristao na život pod vodom samo da može biti s vama.« Podigla je pogled, iznenađena, i prisjetila se one sluškinje ispružene u krilu njezina muža. Trepnula je nekoliko puta kako bi se riješila tog prizora. »Mislim da ću poći spavati.« Miles je s nevjericom gledao kako se sklupčala u tankom ogrtaču i odmah se opustila. Uzdahnuo je i jače se omotao svojim kaputom s podstavom od krzna. Pomislio je kako ne bi bio dobar Škot. Bilo je jutro kada su se dokopali brijega s kojeg se vidio Larenston. Miles je začuđen sjedio u sedlu i gledao u tvrđavu i poluotok. Bronwyn je potjerala konja da bi što prije stigla do starca kojem se bacila u naručje. »Tam!« povikala je, zakopavši lice u njegov vrat. Tam ju je malo odmaknuo od sebe. »Zbog tebe sam sasvim posijedio«, prošaptao je. »Kako netko tako sitan može zapadati u tako velike probleme?« upitao je, ignorirajući činjenicu da je Bronwyn malo viša od njega. Unatoč visini, doimala se sitnom jer je Tam bio izuzetno snažan. »Znaš li da je MacGregor tražio da se sastanete? Poslao je poruku o nekakvom napitku i drskoj curi koja mu se smijala. Bronwyn, što si učinila?« Bronwyn ga je na trenutak samo gledala u čudu. MacGregor se želi vidjeti s njom! Možda sada uspije Stephenu dokazati kako nije sebična. Opet je zagrlila Tama. »Ima vremena da ti ispričam sve o tome. Sada želim poći kući. Bojim se da sam od ovog putovanja iscrpljena.« »Iscrpljena?« panično je upitao Tam. Nikada prije nije rekla da je iscrpljena. »Ne gledaj me kao da sam luda«, nasmiješila se. »Nije lako stalno nositi drugu osobu.« Tam je odmah shvatio što mu govori i lice mu se gotovo prepolovilo od osmijeha. »Znao sam da Englez može nešto dobro napraviti i bez vježbanja. Gdje je uopće on? I tko je ovaj?« Bronwyn je cijelim putem odgovarala na pitanja, dok su hodali uskom stazom koja je vodila do dvorca i dok su ulazili. Okružili su je njezini ljudi i samo ispaljivali pitanja. Miles se držao u pozadini, čudeći se prizoru. Bronwynini sluge i osoblje ponašali su se više poput velike obitelji nego kao pripadnici nižeg društvenog sloja. Svi su srdačno pozdravili Milesa, svi stalno spominjući Stephena. Bronwyn je napustila okupljene i povukla se u svoju sobu. Morag ju je dočekala. »Jesi li to zamijenila jednog brata drugim?« optuživala ju je. »Nema dobrodošlice?« Bronwyn se umorno odvlačila prema krevetu. »Donijet ću dijete na svijet, a ti mi nećeš ni čestitati?« Moragino naborano lice se ozarilo. »To je moj slatki Stephen. Znala sam da je pravi muškarac.« Bronwyn je legla u krevet odustajući od bilo kakve rasprave s Morag. »Idi i upoznaj se s drugim Englezom kojeg sam ti dovela. Svidjet će ti se.« Pokrila se. Samo je željela spavati. Tjedni su prolazili, a Bronwyn je samo spavala. Tijelo joj je bilo iscrpljeno od sveg meteža i promjena koje je donosila trudnoća. Miles je jednog jutra došao i rekao joj da se vraća u Englesku. Zahvalio joj je na gostoprimstvu i obećao da će je ispričati kod Judith i Gavina. Nijedno nije spomenulo Stephena. Bronwyn se trudila ne razmišljati o svome mužu, ali to nije bilo jednostavno. Svi su pitali za njega. Tam je zahtijevao da mu objasni zašto je tako iznenada napustila Englesku. Zašto nije ostala i borila se za njega? U čudu je otvorio usta kad se Bronwyn iznenada rasplakala i istrčala iz sobe. Nakon toga gotovo nitko nije postavljao pitanja na koja nije znala odgovoriti. Tri tjedna nakon povratka jedan od ljudi došao joj je javiti kako se engleska straža približava Larenstonu.

150


»Gavin!« povikala je i potrčala na kat kako bi se preodjenula. Odjenula je opravu sa srebrnom haljinom koju joj je Stephen poklonio i pripremila se kako bi dočekala šurjaka. Bila je sigurna kako je Gavin taj koji dolazi. Već je bio u Škotskoj, a ako bi bilo vijesti o Stephenu, on je taj koji bi joj ih želio priopćiti. Ne, to je bilo previše očekivati. Osmijeh joj je izblijedio kada je Roger Charworth ušao u veliku dvoranu. Tek tada je shvatila što je učinila. Zapovjedila je da ga puste u Larenston, bez ikakve provjere identiteta posjetitelja. A njezini ljudi poslušali su je bez pogovora. Pogledala je lica svojih ljudi i vidjela na njima da su zabrinuti za nju. Bili su spremni učiniti bilo što samo da ona opet dođe k sebi. Pokušala je sakriti razočaranje, pa je ispružila ruku prema njemu. »Lorde Roger, kako vas je lijepo opet vidjeti.« Roger se spustio na jedno koljeno i uhvatio je za ruku koju je zatim prinio svojim usnama. Njegova plava kosa bila je tamnija nego što se Bronwyn sjećala, a ožiljak pokraj oka još vidljiviji. Njegovim dolaskom oživjela su sjećanja na vrijeme provedeno na imanju sir Thomasa Crichtona. Tada je bila tako osamljena, a Roger je bio drag i pun razumijevanja. Bio je spreman riskirati i vlastiti život zbog nje. »Još ste ljepši«, tiho je rekao. »Dajte, lorde Roger, ne sjećam se da ste bili laskavac.« Ustao je gledajući je u oči. »A kako me se sjećate?« »Sjećam se da ste mi bili spremni pomoći onda kad mi je trebala pomoć. Douglas,« pozvala je, »pobrinite se za lorda Rogera i njegove ljude.« Roger je promatrao kako je čovjek odmah poslušao. Osvrnuo se na gole, neukrašene zidove dvorane. Cestu kojom su došli do poluotoka okruživale su sirotinjske kolibe. Zar je ovo sve bogatstvo klana MacArran? »Lorde Roger, pođimo na kat i sve mi ispričajte. Što vas dovodi u Škotsku? O, zaboravila sam da ovdje imate rođake, zar ne?« Roger je podigao jednu obrvu. »Da, imam.« Slijedio ju je na kat do još jedne skromne prostorije gdje je slabašna vatra veselo titrala u kaminu. »Zar nećete sjesti?« Bronwyn je uputila oštar pogled prema Morag, a zatim zatražila od sitne mrzovoljne žene da im donese vina i nešto za okrepu. Kad su sjeli i ostali sami, Roger se nagnuo prema njoj. »Bit ću sasvim iskren prema vama. Došao sam vidjeti mogu li što učiniti za vas. Kad sam vidio Stephena na kraljevu dvoru i...« »Stephena ste vidjeli na dvoru!« bila je gotovo bez daha. Promatrao joj je lice. »I mislio sam da možda ne znate. Okruživale su ga mnoge žene i...« Bronwyn je ustala i prišla kaminu. »Radije ne bih slušala to što mi želite reći«, hladno je rekla. Počela se prisjećati kakav je Roger Charworth, Već je prije pokušao Stephenu zabiti nož u leđa. »Gospo Bronwyn«, zvučao je očajnički. »Nisam imao loših namjera. Mislio sam da znate.« Okrenula se prema njemu. »Sazrela sam otkad smo se posljednji put vidjeli. Nekoć sam nasjedala na vaše uglađene metode obmanjivanja i bila sam djetinjasta u svojoj ljutnji na muža koji je zakasnio na vjenčanje. Ali sada sam starija i mnogo, mnogo mudrija. Kao što ste sigurno pretpostavili, u svađi sam sa svojim mužem. Ne znam hoćemo li ikada izgladiti svoje nesuglasice, ali naša svađa ostaje naša stvar.« Rogerove tamne oči su se suzile. Bilo je to nešto što je činio s glavom, zabacivao bi je unatrag pa bi se činilo kao da gleda niz svoj uski pravilni nos. »Zar mislite da sam ovamo došao tračati poput kakve seoske babe?« »Tako je zvučalo. Čak ste spomenuli silne žene oko Stephena.« Roger se nasmiješio. »Da, jesam, oprostite mi. Samo sam se iznenadio kad sam ga vidio bez vas.« »Pa ste se požurili ispričati mi sve o njegovim... nestašlucima?«

151


Gledao je u nju, a lijepo lice zračilo mu je toplinom i živošću. »Dođite i sjednite, molim vas. Prije niste bili tako neprijateljski raspoloženi prema meni. Čak ste se željeli udati za mene.« Privukla je stolicu do njegove. »To je bilo davno. Prošlo je dovoljno vremena da nam se i životi i osjećaji drastično promijene.« Gledala je u vatru i zašutjela. »Zar vas ne zanima zašto sam zaista došao ovamo?« Kad mu nije odgovorila, nastavio je. »Imam poruku od žene imena Kirsty.« Bronwyn se iznenada uspravila, ali prije nego što je stigla išta reći, u prostoriju je ušla Morag i donijela pladanj s hranom. Bronwyn se činilo kao da su prošli sati dok nije otišla. Starica je inzistirala da ostane i doda još drva u vatru, a usput je ispitivala Rogera. I Bronwyn je željela postavljati pitanja. Odakle poznaje Kirsty? Kakvu poruku je mogla poslati? Ima li to kakve veze s porukom koju je MacGregor poslao Tamu o tome da se želi sastati s Bronwyn? »Morag, ako je to sve... !« Bronwyn je bila nestrpljiva. Ignorirala je pogled koji joj je starica uputila dok je napuštala prostoriju. »Recite mi odmah! Kakvu poruku imate od Kirsty?« Roger se zavalio u stolici. Nije očekivao takvu Bronwyn. Možda zbog toga što je ovaj put bila u svojoj zemlji, možda je Montgomeryjev utjecaj na njoj ostavio traga, ali ova žena bila je drugačija od one koju je upoznao i kojom se lako manipuliralo. Kad se zatekao na MacGregorovoj zemlji, pukim slučajem čuo je dio priče o Bronwyn i Stephenu. Jedan muškarac, siromašan i gladan, pitao je može li se pridružiti njegovoj straži. Jedne večeri slučajno je čuo kako prepričava dogodovštinu iz Škotske u kojoj je sudjelovala nevjerojatna nasljednica klana MacArran. Roger je čovjeka pozvao sa strane i izvukao cijelu priču. Naravno, ono što je čuo bio je samo dio cijele priče, a Roger se odrekao pozamašne svote novca kako bi doznao detalje. Kad je posložio sve dijelove, znao je da će ih nekako moći iskoristiti. Ismijao je Stephena jer se tako budalasto ponašao paradirajući pred tim primitivnim Škotima, odijevajući se i ponašajući se poput njih. Popio je vina i s mržnjom se prisjetio događaja kad ga je Stephen ponizio u borbi. Previše je ljudi čulo što se tada dogodilo i često je čuo kako ljudi šapuću i nazivaju ga »onim koji napada sleđa«. Želio se osvetiti Stephenu zbog novostečenog nadimka. Planirao mu je zavesti ženu, oduzeti mu ono za što se borio. Ali Bronwyn mu je poremetila planove. Bilo je očito da ona nije žena koja slijepo vjeruje muškarcu. Možda, kad bi imao vremena... Ali ne, nije znao koliko dugo će Stephen izbivati. Tada je počeo kovati novi plan. O da, pomislio je, do kraja će se osvetiti Montgomeryju. »Onda?« rekla je Bronwyn. »Što mi je poručila Kirsty? Treba li moju pomoć?« »Da, treba«, Roger se smiješio. A ja je trebam još više, pomislio je.

152


SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Bronwyn je ležala u krevetu i gledala u baldahin. Bila je napeta od uzbuđenja. Prvi put u nekoliko tjedana osjećala se živom. Više nije bila pospana, mučnine su prošle i sada se napokon nečemu radovala. Kad se vratila kući, Tam ju je izvijestio o MacGregorovoj poruci koju je ona ignorirala. Bila je previše zaokupljena svojim problemima i svojim jadom da bi mogla razmišljati o bilo kome. Stephen je rekao da je sebična, da ga nikad nije htjela slušati niti naučiti nešto od njega. Sada je napokon dobila priliku da učini nešto što će ga zadovoljiti. Oduvijek je smatrao da bi bilo dobro da se riješe razmirice s MacGregorima, a sada je Kirsty stvorila priliku za to. Kad joj je Tam rekao za MacGregorovu poruku, nije bila baš oduševljena idejom o susretu s njim. Njezini su ljudi prosvjedovali i tako je sve zamrlo. Bilo joj je lako zaboraviti na sve i vratiti se svome jadu i samosažaljenju. Sad je gotovo s tim. Pojavio se način da vrati Stephena. Mora mu dokazati da je naučila nešto od njega, da nije sebična. Roger Charworth ispričao joj je nevjerojatnu priču kako je upoznao Kirsty, a ona je tražila od njega da pronađe Bronwyn i kaže joj kako je dogovoren susret. MacGregor i ona naći će se nasamo, samo njih dvoje, sutra navečer. Kirsty je rekla da su svi u klanu MacGregor protiv tog susreta, baš kao što je vjerojatno slučaj i s klanom MacArran. Zato će se potruditi da susret bude tajan. Pozdravila je Bronwyn i Stephena i nju zamolila da pristane na ovo, za dobro svih njih. Bronwyn je zbacila pokrivače i pošla do prozora. Mjesec još nije zašao. Imala je dovoljno vremena. S Rogerom Chatworthorn naći će se izvan dvorca, ispred gospodarskih zgrada i zajedno će napustiti poluotok. Čekat će ih konji na kojima će odjahati kako bi se našli s Kirsty i Donaldom. Nije bilo lako čekati. Odjenula se prije vremena. Neko vrijeme stajala je pokraj kreveta i milovala jastuk na kojem je Stephen spavao. »Uskoro, ljubavi moja, uskoro«, šaptala je. Jednom kad se klanovi pomire, moći će pred Stephenom držati glavu visoko. Možda će tada on misliti da i ona vrijedi ljubavi. Bilo je jednostavno iskrasti se iz sobe. Dok su bili djeca, ona i David često su se iskradali do staja, ponekad bi se našli s Tamom, a ponekad s njegovim sinovima. Rab ju je slijedio niz istrošene kamene stube, shvaćajući iz ponašanja svoje gospodarice da mora biti tih. Roger Chatworth istupio je iz mraka tiho poput pravog Škota. Bronwyn mu je kratko kimnula, a potom Rabu zapovjedila da bude tih. Pas nikada nije volio Rogera niti je to skrivao. Roger ju je slijedio niz strmu mračnu stazu. Bronwyn je mogla osjetiti njegovu napetost, a on ju je nekoliko puta zgrabio za ruku kako bi povratio ravnotežu. Prilijepio bi se za nju i stajao mirno dok ne bi počeo normalno disati. Bronwyn je pokušavala sakriti gađenje. Bila je sretna što zna da nisu svi Englezi poput ovog ovdje. Sada je znala da ima hrabrih, odvažnih ljudi poput njezina muža i njegove braće. Oni su muškarci za koje se žena mogla prilijepiti, a ne obratno. Roger je lakše disao kad su se dokopali kopna i konja. Nisu razgovarali sve dok nisu napustili dolinu MacArrana. Bronwyn ih je vodila iz doline putem uz obalni zid. Kretala se polako kako bi Rogerov konj mogao uhvatiti ujednačen miran ritam. Noć je bila tamna, pa ih je vodila ravnajući se po instinktu i sjećanju, više nego po onom što je vidjela. Bilo je gotovo jutro kad su stigli do grebena s kojeg se pružao pogled na njezinu zemlju. »Jeste li umorni, gospo Bronwyn?« pitao je drhtavim glasom. Upravo je prošao nešto što se njemu očito činilo kao pravi podvig. Sjahao je.

153


»Zar ne bismo trebali nastaviti?« pitala je. »Nismo odmakli daleko od Larenstona. Kad moji ljudi... « Zaustavila se jer nije mogla vjerovati što vidi. Roger Chatworth jednim je brzim pokretom izvukao tešku ratnu sjekiru sa sedla i njome udario Raba. Pas je gledao svoju gospodaricu, više zaokupljen njome nego Rogerom pa je propustio priliku da izbjegne smrtonosni udarac. Bronwyn je u sekundi sjahala. Pala je na koljena pokraj Raba. Čak i u mraku mogla je vidjeti zjapeću ranu na njegovu tijelu. »Rab?« uspjela je prozboriti kroz stisnuto grlo. Pas je jedva pomaknuo glavu. »Mrtav je«, ravnodušno je rekao Roger. »Sad ustanite!« Bronwyn se okrenula prema njemu. »Vi!« To je bilo jedino što je rekla, ne želeći trošiti dragocjenu snagu na riječi. U jednom trenutku je stajala, u drugom gotovo letjela, s nožem u ruci prema Rogerovu vratu. On je bio nespreman za takvu reakciju pa je zateturao i pao na leđa pod njezinom težinom. Oštrica noža zabola mu se u rame, za dlaku promašivši njegov vrat. Uhvatio ju je za kosu i povukao joj glavu unatrag, baš kad je ona podigla koljeno i naciljala ga među njegove noge. Roger je opet zateturao, ali ju je i dalje držao pa ju je povukao sa sobom kad je pao na do. Zabacila je glavu u stranu i grizla ga dok joj nije pustio kosu. Kad se oslobodila, opet ga je napala nožem. Ali nož nije ni dotaknuo Rogera jer su četiri para ruku najednom bila na njoj i odvlačila je. »Predugo ste čekali!« obrušio se Roger na muškarce koji su držali Bronwyn. »Još jedna minuta i možda bi bilo prekasno.« Bronwyn je pogledala u Raba koji je nepomično ležao na tlu, a zatim u Rogera. »Nema nikakve poruke od Kirsty, zar ne?« Roger je dlanom prelazio preko posjekotine koju mu je napravila na ramenu. »Što mene briga za neke proklete Škote? Zar mislite da ja dostavljam poruke poput kakvog sluge? Zaboravili ste da sam ja plemić?« »Zaboravila sam što ste vi«, polako je odgovorila. »Zaboravila sam da napadate ljude sleđa.« Nakon toga dugo nije rekla ni riječi jer joj se Rogerova šaka zabila u čeljust. Uspjela se dovoljno brzo izmaknuti u stranu pa joj je zahvatio obraz umjesto nosa koji je ciljao. Srušila se prema naprijed padajući u nesvijest. Kad se probudila, jedva se mogla sjetiti gdje je. U glavi joj je tutnjalo od mračne srdžbe kakvu nikad prije nije osjećala, a misli su joj bile nepovezane. Tijelo ju je boljelo i nije mogla otvoriti usta. Pokušala se sabrati, ali brzo je odustala i opet zaspala. Kad se sljedeći put probudila, osjećala se bolje. Ostala je mirno ležati i shvatila da većina boli koju osjeća dolazi od poveza kojim su joj zatvorili usta. I ruke i noge bile su joj čvrsto vezane. Neko je vrijeme osluškivala i shvatila da se nalazi u kolima i da je bačena na hrpu slame. Bila je noć pa je shvatila da je prespavala cijeli dan. Na trenutke je željela zaplakati zbog bolova i nepomičnosti. Užad kojom su je vezali urezala joj se u meso, a usta su joj bila suha i natečena od poveza. »Budna je«, začula je muški glas. Kola su se zaustavila, a Roger Chatworth nagnuo se nad nju. »Dat ću vam malo vode, ali obećajte mi da nećete vrištati. U šumi , smo pa vas ionako nitko ne može čuti, ali želim da mi date riječ.« Vrat joj je bio toliko ukočen da ga je jedva mogla pomaknuti. Dala mu je riječ. Pridigao ju je i olabavio povez. Bronwyn nikada u životu nije osjetila takvo božansko olakšanje. Pomaknula je čeljusti, lecnuvši se od bola na onim mjestima gdje ju je dohvatila Rogerova šaka. »Evo«, rekao je nestrpljivo dodajući joj šalicu s vodom. »Nemamo cijelu noć na raspolaganju.«

154


Počela je piti. »Kamo me vodite?« dahtala je. Roger je istrgnuo šalicu iz njezine ruke. »Momgomery možda trpi vašu drskost, ali ja neću. Kad bih želio da nešto znate, onda bih vam to i rekao.« Prije nego što je uspjela skrenuti pogled sa šalice u koju je gledala s čežnjom, Roger ju je uhvatio za kosu, bacio napola punu šalicu sa strane i opet joj zavezao usta. Bacio ju je natrag na slamu. Sljedeće dane Bronwyn je uglavnom drijemala. Roger je preko nje prebacio vreće od jute kako bi je sakrio. Zbog nekretanja i nedostatka zraka u glavi joj se vrtjelo. Osjeti su joj otupjeli i bila je u nekom stanju između budnosti i sna. Dvaput su je izvadili iz kola, dali joj hranu i vodu i omogućili malo privatnosti. Treće noći kola su se zaustavila. Maknuli su vreće s nje i divljački je podigli s ležaja. Hladan noćni zrak pogodio ju je kao da je bačena u ledenu vodu. »Odvedite je gore«, zapovjedio je Roger. »Zaključajte je u istočnoj sobi.« Čovjek koji je držao njezino mlohavo tijelo bio je gotovo nježan. »Da je odvežem?« »Slobodno. Može vrištati koliko joj drago. Nitko je neće čuti.« Bronwyn je držala oči zatvorenima, a tijelo beživotnim, ali svjesno je razmišljala. Počela je brojiti u sebi, zatim se sjetila imena sve Tamove djece pa i njihove dobi. Do trenutka kad ju je čovjek smjestio na krevet, mozak joj je brzo radio. Mora pobjeći! A upravo sada, prije nego što se uspostavi uobičajena rutina u dvorcu, najbolji je trenutak za to. Bilo joj je teško ostati mirna i beživotna dok joj je stražar nježno odvezivao noge. Natjerala je krv da počne cirkulirati, koristeći samo snagu volje umjesto da pomiče gležnjeve. Usredotočila se na stopala i pokušavala zanemariti tisuće bolnih osjeta u zglobovima, nalik na ubode igala. Na kraju joj je maknuo i povez pa je jezikom počela kružiti po suhoći usta. Mirno je ležala, a mozak joj je radio kao lud dok joj je stražar dodirivao kosu i obraz. Proklinjala je njegov dodir, ali barem je dobila vremena da joj se tijelo navikne na ponovno kolanje krvi. »Neki muškarci dobiju sve«, rekao je muškarac i tiho uzdahnuo dok se odvajao od kreveta. Bronwyn je pričekala dok nije začula zvuk koraka, nadajući se da se stražar udaljio. Malo je otvorila oči i vidjela ga kod vrata kako se sprema izaći. Brzo se okrenula i ugledala vrč na stolu pokraj kreveta. Otkotrljala se prema njemu, zgrabila ga i bacila preko sobe. Metal je glasno udario o zid. Opet je legla, jedva primjetno otvorila oči, a stražar je potrčao prema mjestu odakle je dopro zvuk. Bronwyn je za nekoliko sekundi bila na nogama, trčeći prema vratima. Jedan zglob joj je gotovo popustio, ali nastavila je prema vratima, i ne pogledavši stražara. Uhvatila je kvaku teških vrata i treskom ih zatvorila, a potom povukla zasun. Odmah je mogla čuti stražara kako lupa, ali zvuk koji je dopirao kroz tešku hrastovinu bio je prigušen i jedva čujan. Začula je korake i jedva se stigla skloniti u mrak prozorske niše prije nego što se ukazao Roger Charworth. Zastao je pred vratima i nekoliko trenutaka slušao udaranje o vrata i nerazgovjetni glas koji je dopirao iznutra. Bronwyn je jedva disala. Roger se zadovoljno nasmiješio pa prošao pokraj nje zaputivši se prema stubama. Bronwyn je odvojila tek nekoliko sekundi da umiri srce koje je divljački lupalo i prvi put protrlja bolne zglobove i gležnjeve. Stalno je pomicala natučenu čeljust dok je tiho izlazila iz sjene i slijedila Rogera niza stube. U dnu stuba skrenuo je lijevo i ušao u neku prostoriju. Bronwyn se skrila u mrak u blizini napola otvorenih vrata. Odatle je prilično dobro mogla vidjeti što se događa unutar malene prostorije. Vidjela je stol s četiri stolice i jednu svijeću koja je gorjela na sredini stola. Prelijepa žena sjedila je tako da joj je Bronwyn gledala profil. Nosila je sjajnu svjetlucavu haljinu od satena s uzorkom ljubičastih i zelenih pruga. Nježne crte njezina lica bile su savršene, od malenih usta do plavih bademastih očiju. »Zašto si je morao dovesti ovamo? Mislila sam da možeš biti s njom kad poželiš«, žena je bila ljuta i podrugljivo se osmjehivala, potpuno u neskladu sa svojim ljupkim licem.

155


Roger je sjeo na stolicu nasuprot sugovornici i okrenuo Bronwyn leđa. »Nisam imao izbora. Nije htjela slušati ono što sam joj došao reći o Stephenu.« »Nije te htjela slušati?« žena mu se rugala. »Prokleti Montgomeryji! Što je Stephen uopće radio na dvoru kralja Henrika?« Roger je odmahnuo rukom. »Lobirao je kod kralja da zaustavi krađe škotske stoke. Trebala si ga vidjeti! Cijeli tribunal praktički je plakao zbog svih njegovih priča o plemenitim Škotima i nepravdama kojima su izloženi.« Bronwyn je nakratko zatvorila oči i nasmiješila se. Stephen! pomislila je. Njezin dragi i mili Stephen. Vratila se u stvarnost i shvatila da gubi vrijeme slušajući ovo dvoje. Mora pobjeći! Ali zbog onog što je Roger tada rekao ostala je kao ukopana. »Kako sam ja, pobogu, mogao znati da si ti baš sada planirala oteti Mary Montgomery?« Bronwyn se sasvim umirila, osluškujući cijelim tijelom. Žena je okrenula lice široko se smiješeći i otkrivajući nepravilne zube. »Željela sam njegovu ženu «, sneno je rekla. »Valjda misliš na Gavinovu ženu, Judith.« »Da! Kurvu koja je ukrala moga Gavina!« »Nisam uvjeren da je on ikad bio tvoj, a ako i jest, ti si njega odbacila kad si se odlučila udati za mog dragog starijeg brata, pokoj mu duši.« Žena ga je ignorirala. »Zašto si umjesto nje otela Mary?« nastavio je Roger. Bio je tako nezainteresiran, kao da razgovaraju o vremenu. »Vraćala se u taj svoj samostan u kojem živi pa mi se našla pri ruci. Željela bih poubijati sve Montgomery je, jednog po jednog. Nije bitno s kim ću početi. Hajde, pričaj mi o onoj koju si zatočio. To je Stephenova žena?« I dalje se nije okrenula, stajala je tako da su joj Bronwyn i Roger mogli vidjeti profil. »Promijenila se. Dok je bila u Engleskoj, prije udaje, s njom je bilo lako manipulirati. Ispričao sam joj suludu priču o nekakvim rođacima u Škotskoj.« Zastao je kako bi se podrugljivo nasmijao. »Kako je mogla pomisliti da sam u srodstvu s tim prljavim Škotima?« »Naveo si je da zatraži da se borite za nju«, rekla je lijepa žena. »Bilo je prilično lako utuviti ideje u njezinu praznu glavu«, rekao je Roger. »A Montgomery je bio itekako voljan boriti se za nju. Toliko se bio zapalio za nju da su mu oči sijevale.« »Čula sam da je jako lijepa«, ogorčeno je rekla žena. »Nijedna žena nije ljepša od zemlje koju posjeduje. Da se udala za mene, onamo bih poslao engleske zemljoradnike i izvukao nešto iz te zemlje. Ti Škoti misle da zemlju trebaju dijeliti s kmetovima.« »Ali izgubio si i borbu i nju«, tiho je rekla žena. Roger je ustao, zamalo prevrnuvši tešku stolicu. »Kopile!« psovao je. »Osramotio me. Ismijao me i postigao da me ismijava cijela Engleska.« »Zar bi radije da te ubio?« pitala ga je. Roger je stao ispred nje. »Zar ne bi i ti radije bila mrtva?« tiho je upitao. Žena je spustila glavu. »Da, o da«, prošaptala je pa opet podigla glavu. »Ali natjerat ćemo ih da plate, zar ne? Imamo Stephenovu ženu i Gavinovu sestru. Reci mi, što planiraš s njima?« Roger se nasmiješio. »Bronwyn je moja. Ako ne mogu imati zemlju, moram se nekako namiriti i uzeti ženu. Mary je, dakako, tvoja.« Žena je podigla ruku. »Ona je takva jadnica. Boji se svega i svakoga. Možda bih je trebala urediti ovako kako su oni mene i poslati je kući«, rekla je sa silnom mržnjom i okrenula se tako da joj je Bronwyn mogla vidjeti cijelo lice.

156


Zbog prizora tog užasnog ožiljka koji je unakazio ženin obraz i onoga što je čula da je rekla o Mary, Bronwyn je ispustila uzdah. Prije nego što se stigla pomaknuti, Roger je već bio na vratima i držao je. Povukao ju je u sobu. Bronwyn se trgnula od bola dok su joj se Rogerovi prsti zabijali u kožu. »Dakle! Ovo je nasljednica koju si zatočio«, žena se podrugljivo smiješila. Bronwyn je gledala u nju. Nekada lijepo lice bilo je unakaženo s jedne strane, zadebljali ožiljak povukao joj je oko prema dolje, a usta prema gore. Zbog toga joj je izraz lica bio trajno zao i podrugljiv. »Pogledaj svoje djelo!« žena je škripala zubima. »Dobro pogledaj jer ti ćeš poslužiti da platite za ono što ste mi učinili.« Roger je pustio Bronwyn i uhvatio ženine ruke. »Sjedni!« zapovjedio je. »U igri je puno više od tvoje mržnje i potrebe da se osvetiš.« Žena je sjela, ne skidajući pogled s Bronwyn. »Gdje je Mary?« tiho je upitala. »Ako je pustite, neću više bježati. Možete sa mnom činiti što god želite.« Roger se nasmijao. »Kako plemenito. Ali nemate se čime cjenkati. Nećete više biti u prilici da pobjegnete.« »Ali što će vam Mary? Ona u životu nije nikome naudila.« »Ja sam nitko?« žena je vrištala, prstima prelazeći preko ožiljaka. »Mary nije mogla to učiniti«, rekla je Bronwyn, sasvim uvjerena u to. Počela je vjerovati da ožiljci otkrivaju pravu prirodu te žene. »Tiho, obje!« zapovjedio je Roger. Okrenuo se prema Bronwyn. »Ovo je moja šurjakinja, gospa Alice Chatworth. Oboje imamo razloga mrziti Montgomeryje i zakleli smo se da ćemo ih uništiti.« »Uništiti!« Bronwyn je teško disala. »Ali Mary... « Roger ju je zgrabio za ruku. »Zar niste zabrinuti za sebe?« »Znam takve muškarce«, pljunula je. »Zar ne znate osvojiti ženu bez laži i spletki?« Roger je zamahnuo rukom kako bi je pljusnuo, ali se zaustavio kad je začuo Alicein smijeh. »Zar si po ovo išao sve do Škotske, Roger?« smijala se. »Zar je bilo potrebno da je sve dovde voziš zavezanu u kolima?« Roger je gledao u jednu pa u drugu ženu, a zatim zgrabio Bronwyn i izvukao je iz prostorije. Gotovo ju je vukao uza stube. Zaustavio se ispred sobe u kojoj je bila zatvorena, a potom je odvukao dalje niz hodnik. Bacio ju je na široki krevet u središtu raskošne sobe. Tamnosmeđi baršun visio je na baldahinu. Iste takve zavjese pokrivale su prozor. Rub tkanine bio je prošiv en finim zlatnim vrpcama. »Skidajte se!« zapovjedio je. Bronwyn se smiješila. »Nikada«, rekla je gotovo prijateljski. Uzvratio joj je osmijehom. »Ako vam je stalo do Maryna života, poslušat ćete me. Svaka sekunda vašeg neposluha nju će stajati jednog prsta.« Bronwyn je zurila u njega, a zatim počela otkopčavati broš. Roger se naslonio na visoku izrezbarenu škrinju i gledao je sa zanimanjem. »Znate li da sam se napio one noći kad ste se vjenčali?« pitao je. »Ne, naravno da niste znali. Kladim se da nikad niste ni pomislili na mene. Ne volim kad me iskorištavaju. Iskoristili ste me za nekakvu igricu koju ste igrali sa Stephenom Montgomeryjem.« Zastala je s rukom na gumbima na košulji. »Nikada vas nisam iskorištavala. Da ste pobijedili u borbi, udala bih se za vas. Mislila sam da ste iskreni kad ste mi rekli da vam je stalo do moga klana.«

157


Frknuo je s podsmijehom. »Samo odugovlačite. Želim vidjeti ono što me stajalo toliko bola i sramote.« Bronwyn se ugrizla za usnu kako mu ne bi rekla da je sam kriv za svoju sramotu. Ruke su joj podrhtavale dok je otkopčavala gumbe. Dosad se razodjenula samo pred Stephenom. Trepnula je kako bi zaustavila suze. Stephen je nikada više neće pogledati ako je uzme drugi muškarac. Već je bio toliko ljubomoran i pogrešno tumačio sve što je činila. Kakav će biti kada Roger Chatworth završi s njom? Stajala je, otkopčala remen i suknju i pustila ih da padnu na pod. Kako će reagirati na Rogerov dodir? Stephen ju je trebao samo pogledati da bi navalila na njega. Njegov najobičniji dodir učinio bi da počne drhtati od strasti. Hoće li Roger postići isto to? »Brže!« zapovjedio je Roger. »Mjesecima čekam na ovo.« Bronwyn je na trenutak zatvorila oči i duboko udahnula dok joj je košulja padala na pod. Podigla je bradu i izravnala ramena, a Roger je uzeo svijeću i počeo joj se približavati. Gledao je u nju, pogledom prelazeći preko njezine satenske kože i čvrstih grudi. Nježno joj je dodirnuo bok, prstom prelazeći preko mekog mesa oko njezina pupka. »Prelijepo «, prošaptao je. »Momgomery se s pravom borio za ovo.« Oboje su poskočili kad se začulo kucanje na vratima. »Tiho!« Roger je zapovjedio gledajući prema vratima. »Roger!« kroz vrata se začuo muški glas, činilo se kao da je riječ o nekom mladiću. »Jesi li budan?« »Pođite u krevet!« tiho je rekao Roger. »Ostanite ispod pokrivača i budite tiho. Trebam li opet prijetiti?« Bronwyn ga je brzo poslušala, zahvalna na bilo kakvoj izlici da sakrije svoje golo tijelo od njegova pogleda. Ukopala se pod krzno i tkaninu dok je Roger žurno povlačio zavjese oko kreveta. »Briane, što je?« pitao je Roger sasvim drugačijim, nježnim glasom dok je otvarao vrata. »Opet si ružno sanjao?« Bronwyn se nečujno pomaknula kako bi provirila kroz zavjese. Roger je na stolu pokraj kreveta upalio nekoliko svijeća. Odmaknuo se od vrata pa je Bronwyn mogla vidjeti mladića koji je ušao. Brian je vjerojatno imao dvadeset godina, ali je zbog nježne građe više nalikovao na dječaka nego na mladića. Nesigurno se kretao, kao da mu je jedna noga ukočena, ali je naučio hodati s jedva primjetnim šepanjem. Bilo je očito da je Rogerov brat, mlađa, slabija, nježnija verzija snažnog i zdravog starijeg Rogera. »Trebao bi biti u krevetu«, rekao je Roger nježnim glasom, glasom kakav Bronwyn nikada nije čula da izlazi iz njegovih usta. Rogerova ljubav prema tom mladiću bila je očita iz svake riječi koju mu je uputio. Brian je sjeo na stolicu. »Čekao sam da se vratiš. Nisam uspio doznati ni kamo si otišao. Alice je rekla... « zastao je. »Je li te uzrujala?« Roger je bio ozbiljan. »Ako jest-« »Ne, naravno da nije«, rekao je Brian. »Alice je nesretna žena. Jadna je zbog Edmundove smrti.« »Da, siguran sam da je tako «, Roger je bio sarkastičan. Promijenio je temu. »Pošao sam obići ostala imanja i uvjeriti se da nas kmetovi ne pljačkaju.« »Roger, tko je žena koja stalno plače?« Roger je iznenada podigao glavu. »Ja... ja ne znam o čemu govoriš. Nema nikakve žene koja plače.« »Već tri noći čujem da netko plače. Čak i tijekom dana tu i tamo nešto začujem.« Roger se nasmiješio. »Možda je u kući duh. Ili je Edmund-« Naglo je ušutio.

158


»Znam što želiš reći«, prekinuo ga je Brian. »O našem starijem bratu znam mnogo više nego što misliš. Htio si reći da plač dolazi od duha neke od Edmundovih žena. Možda one koja je počinila samoubojstvo iste noći kad je i Edmund ubijen.« »Brian! Gdje si to čuo? Kasno je i moraš u krevet.« Brian je uzdahnuo i dopustio Rogeru da mu pomogne ustati sa stolice. »Mislim da ću poći leći. Hoću li te vidjeti ujutro? Alice je mnogo bolje dok si ti ovdje, a već mi nedostaje i Elizabeth. Božić prekratko traje.« »Da, naravno, bit ću ovdje. Laku noć, braco. Lijepo spavaj.« Zatvorio je vrata i ostao na mjestu još nekoliko trenutaka. Bronwyn se nije ni pomaknula dok je promatrala Rogera. Možda je lažljivac koji napada sleđa, ali Roger voli svog mlađeg brata. Okrenuo se i razmaknuo zavjese. »Jeste li se ponadali da sam vas zaboravio?« glas mu je opet postao hladan. Pokrivače je povukla do vrata, povlačeći se prema najudaljenijem dijelu kreveta. »Tko je Elizabeth?« Roger joj je uputio zlobni osmijeh. »Elizabeth je moja sestra. A sada dolazite ovamo.« »Je li starija ili mlađa od Briana?« govorila je brzo. »Da vam pokažem obiteljsko stablo?« Zgrabio ju je za ruku i povukao k sebi. »Elizabeth je tri godine mlađa od Briana.« »Je li ona-« naglo je zašutjela kad ju je Roger privukao u naručje i počeo je gladno ljubiti. Bila je prilično mirna dok ju je ljubio. Usne su mu bile čvrste i nježne, dah ugodan, ali nije bilo nikakve vatre. Usne je spustio na njezin vrat dok joj je rukom milovao leđa. Prstima joj je prelazio duž kralježnice, a potom ju je objema rukama zgrabio za stražnjicu i povukao k sebi. Bio je potpuno odjeven i mekani baršun njegove odjeće bio je ugodan na njezinoj hladnoj, goloj koži. Ipak, osim ugode nije bilo ničeg, nikakve vatre. Osjećala se kao da promatra što se događa, a ne sudjeluje u tome. »Ne opirete mi se?« upitao je Roger grlenim šaptom, zvučeći kao da se malo zabavlja. »Ne«, iskreno je odgovorila. »Ja-« Opet ju je ušutkao poljupcem. Nježno ju je polegnuo na krevet i počeo joj ljubiti vrat, milujući joj grudi. Usne su mu pratile ruke. »Ne, Roger, ne opirem se«, rekla je posve iskreno. »Da vam pravo kažem, nemam se zašto opirati. Moram priznati da me zanimalo kako ću reagirati na dodir drugog muškarca. Stephen mi uvijek govori da sam tako potrebita da se on ne stigne oporaviti.« Malo se nasmijala, zagledala u baldahin nad krevetom i stavila ruke iza glave. »Nije da Stephen govori samo istinu«, zahihotala se. »Ali vidim da jednostavno nije isto. Dirate me po istim mjestima kao i on, ali s vama ništa ne osjećam. Zar to nije čudno?« Pogledala ga je nevinim pogledom dok je bio iznad nje, nije se micao, samo je gledao u nju širom otvorenih očiju. »Žao mi je, nisam vas željela uvrijediti. Sigurno se sviđate ženama. Čini se da ja jednostavno pripadam samo jednom muškarcu.« Roger je podignuo ruku kako bi je udario, ali Bronwynine oči pretvorilo su se u led. »Neću vam se opirati niti ću reagirati na vašu nježnost. Ljuti li vas što niste ni pola muškarca kakav je Stephen Montgomery? Ni u krevetu ni izvan njega?« »Ubit ću vas zbog toga!« zarežao je Roger dok se bacao na nju. Bronwyn se otkotrljala, a on je pao licem na meki madrac. Skočila je s kreveta i osvrtala se u potrazi za nečim što bi joj poslužilo kao oružje, ali nije mogla ništa naći. Roger je krenuo za njom, ali morao se zaustaviti. Prokletstvo, mislio je, kako je nevjerojatno lijepa. Njezina crna kosa uskovitlala se poput demonskog oblaka. Njezino ponosno i čvrsto tijelo 159


kao da mu se rugalo. Oduzimala je dah, poput primitivne drevne kraljice, arogantna, prkosna, prijeteći mu svojim krhkim bićem. Svaka riječ koju je rekla o svome mužu vrištala mu je u glavi. Očito je dovoljno znala o muškarcima. Sa svakom njezinom riječju strast je u njemu jenjavala. Kakav bi je muškarac mogao uzeti sad kad zna da mu se ruga? Da mu se opirala, silovao bi je, ali taj njezin smijeh nije mogao podnijeti. »Stražo!« pozvao je. Bronwyn je znala da će je pustiti da ode iz kreveta. Zgrabila je odjeću, a kad su se vrata otvorila, ona je već bila ogrnuta svojim plaštem, a ostatak odjeće držala je pod rukom. »Vodite je u istočnu sobu.« Roger je zvučao umorno. »Stražar kojem uspije pobjeći, ostat će bez glave.« Bronwyn nije mogla odahnuti sve dok nije ostala sama u sobi i začula zvuk zatvaranja zasuna na vratima. Ostali stražari prije nekoliko sati oslobodili su onoga kojega je ona zaključala. Legla je na krevet i odmah se počela tresti. Tijelo ju je boljelo zbog tri dana koja je provela svezana u kolima. Strah za Mary ju je izluđivao, a sada ju je scena s Rogerom gotovo dokrajčila. Dok je bila još mlada djevojka, nešto joj se dogodilo kad je otišla na jahanje s jednim od očevih ljudi. Zaustavili su se kako bi pustili konje da se odmore, a čovjek ju je bacio na tlo i počeo je razodijevati. Bronwyn je tada bila pravo nevinašce i jako se bojala. Čovjek se skinuo, nagnuo nad nju i pokazao joj svoju muškost, sav ponosan na svoj primjerak. Bronwyn, koja je dotada isto vidjela samo kod konja i bikova, počela mu se smijati, pa se čovjek pred njezinim očima sasvim ispuhao. Toga je dana naučila nekoliko lekcija. Prvo, da nikad ne smije ići na jahanje samo s jednim muškarcem, i drugo, koliko god da je strah uzbuđivao muškarce, njezin smijeh sasvim bi ih slomio. Ocu nikada nije rekla za napad, a tri mjeseca poslije čovjek je poginuo u krađi stoke. Trebalo bi joj biti drago što je uspjela onako povrijediti Rogera, ali nije se tako osjećala. Klonula je na pokrivače, pokrila lice i ukopala glavu. Tako je jako željela Stephena, tako ga je trebala. On je bio temelj njezina bića. On je priječio da čini glupe, nepromišljene poteze. Da je bio s njom, nikad ne bi otišla iz Larenstona. Rab bi bio živ, a nju ne bi zatočio Roger Charworth. Stephen je bio kod kralja i molio ga da poduzme mjere i spriječi krađe stoke u njezinoj zemlji. Njezinoj zemlji! Zar joj nije već dokazao da je postao Škot? Zaslužio je malo više. Bronwyn nije znala u kojem je trenutku počela plakati. Suze su samo potekle, najprije tiho, a potom uz bolne jecaje. Obećala je sebi da će, ako se ikada uspije izvući iz ove nevolje, biti iskrena sa Stephenom. Reći će mu koliko ga voli i koliko joj je potreban. O da, tako jako joj je potreban. Plakala je zbog Mary, zbog Raba, zbog Stephena i najviše zbog sebe. Imala je nešto predivno i sve je odbacila. »Stephen«, prošaptala je i nastavila plakati. Kad su sve suze presušile i više nije mogla plakati, zaspala je.

160


OSAMNAESTO POGLAVLJE

Brian Chatworth tiho se spuštao stubama prema podrumu. Obiteljska kuća Chatworthovih bila je građena na temeljima starog dvorca, mjesta koje je njihov djed osvojio i uništio. Vjerovalo se da nije dobro živjeti na mjestu na kojem je neprijatelj nekada imao dom. Brian se prisjetio što je njegov brat rekao o duhu i nasmiješio se. Roger se tako zaštitnički odnosio prema mlađem bratu i sestri. Dok su bili djeca, trebalo ih je štititi od njihova starijeg brata. Ali sad kad je Edmund mrtav, više nema potrebe za laganjem i skrivanjem. Neka žena je negdje plakala i Brian je želio doznati o čemu se radi. Vjerojatno je riječ o nekoj služavki koja se zaljubila u Rogera pa sada plače jer joj on ne uzvraća ljubav. Brianu je bilo jasno kako Roger misli da njegov mlađi brat ne zna ništa o muško-ženskim odnosima. Za Rogera je on i dalje preplašeni dječak koji se skriva od svega. Zaustavio se u dnu stubišta. Prostorije u podrumu bile su u potpunom mraku, nakrcane vinskim bačvama i usoljenom ribom. Osluhnuo je i začuo stražare kako bacaju kocku, smiju se i psuju. Provukao se između bačava prema stražnjem dijelu podruma. Znao je da se ondje nalazi ćelija. Od Edmundove smrti više nije bilo potrebe za šuljanjem, u tome se usavršio za njegova života, ali nije želio da Roger pomisli kako mu ne vjeruje. Kako se približavao vratima ćelije, tako je plač postao glasniji. Bio je to nježan, bolni vapaj kakav dopire iz ženskog srca. Sada mu je bilo jasno zašto su se stražari povukli u udaljeni dio podruma; nisu željeli stalno slušati taj zvuk. Brian je provirio u ćeliju. U jednom kutu zgrčena je ležala žena u odori redovnice. Jedva je disao dok je uzimao ključ koji je visio na čavlu zabijenom pokraj vrata i počeo otključavati bravu. Vrata su se otvorila bez škripe zahvaljujući dobro podmazanim šarkama. »Sestro «, prošaptao je Brian i kleknuo pokraj nje. »Molim vas, dajte mi da vam pomognem.« Mary ga je pogledala sa strahom u očima. »Molim vas, oslobodite me«, prošaptala je. »Moja braća će pokrenuti rat zbog ovoga. Molim vas! Ne bih mogla podnijeti da im se nešto dogodi.« Brian ju je zaprepašteno gledao. »Vaša braća? Tko ste vi? Što ste učinili da vas je Roger zatočio?« »Roger?« pitala je. »To je čovjek koji me drži? Gdje sam? Tko ste vi?« Brian je buljio u nju. Njezino okruglo lice bilo je natečeno, nježne smeđe oči crvene i nadražene. Iznenada ga je podsjetila na njegovu sestru Elizabeth. Ona je bila savršena i mila poput anđela, a ova žena izgledala je poput Bogorodice. »Ja sam Brian Chatworth, a ovo je moj dom, ovo je posjed obitelji Charworth. Moj brat Roger posjeduje ovu kuću.« »Chatworth?« ponovila je Mary uspravljajući se. »Moj brat je nekoć bio zaljubljen u jednu ljepoticu, ali ona se udala za čovjeka koji se preziva Charworth.« Brian je sjeo na pete. Počeo je shvaćati moguće razloge zatočeništva ove žene. »Vi ste Montgomeryca!« rekao je bez daha. »Znao sam samo za četvoricu braće. Nisam nikad čuo da imaju sestru.« »Ja sam najstarije dijete, Mary Montgomery.« Brian je nekoliko minuta samo šutio. »Recite mi što znate. Moja braća ponekad me previše štite. Zašto sam zatočena? Zašto vaš brat mrzi moju obitelj?« Brian se odmah osjetio povezanim s Mary. »I moj brat mene štiti. Ali slušam i čujem što govore. Reći ću vam što znam. Mlada djevojka koja se nekada zvala Alice Valence bila je zaljubljena u vašeg brata, onog najstarijeg, Gavin se zove, zar ne?«

161


Mary je kimnula. »Ali iz nekog razloga, ne znam točno zašto, nisu se vjenčali. Alice se udala za mog najstarijeg brata, Edmunda, a Gavin se vjenčao s-« »Judith«, dovršila je Mary. »Da, Judith«, nastavio je Brian. »Moj brat jedne je noći ubijen.« Nakratko je ušutio. Nije želio govoriti o tome koliko mu je brat bio zao i kako ih je sve ugnjetavao. Nije spomenuo ni mladu djevojku koja je prerezala žile one noći kad je Edmund ubijen. »A Alice je ostala udovica «, tiho je rekla Mary. »Da, tako je. Vjerujem da je u nekoliko navrata pokušala opet pridobiti Gavina. Dogodila se nesreća i vruće ulje prolilo joj se po licu. Ostali su joj gadni ožiljci.« »Mislite da sam zbog toga završila ovdje? Gdje je sada ta Alice?« »Ona živi ovdje. Nema nikog drugog.« Razmišljao je o dobroti svoga brata Rogera. »Jesenas se Roger sukobio s drugim vašim bratom. Borili su se zbog žene.« »To može biti jedino Stephen. Bronwyn... nikada ništa nije rekla o tome.« Mary je dlanom prešla preko lica. »Nisam ni slutila što se događalo. O, Briane, što nam je činiti? Ne možemo dopustiti da nam obitelji ratuju.« Briana su zaprepastile njezine riječi. Zašto je govorila u množini? Kako je mogla pretpostaviti da je on na njezinoj strani? Roger je njegov brat. Naravno da će stati na njegovu stranu. Zasigurno postoji dobar razlog zašto je Roger zatočio tu tihu i nježnu ženu. Prije nego što je stigao išta reći, Mary je opet progovorila. »Zašto šepate?« tiho je pitala. Brian je bio zatečen. Već dugo ga to nitko nije pitao. »Nogu mi je zgnječio konj«, kratko je odgovorio. Mary ga je samo pogledala kao da je očekivala da će joj više reći, a Brian se vratio u vrijeme kojeg se nije volio prisjećati. »Elizabeth je imala pet godina«, rekao je odsutnim glasom. »Već tada je izgledala poput anđela. Jednom od svjetski poznatih tesara bila je model za sve anđele u kapelici. Igrali smo se u pijesku na viteškom polju. Naš brat Edmund već je bio odrastao, imao je dvadeset jednu godinu.« Brian je na trenutak zastao. »Ne sjećam se svega. Poslije su govorili da je Edmund bio pijan. Nije vidio Elizabeth i mene kada je ujahao u polje.« Mary je užasnuto uzdahnula. »Poginuli bismo da nije bilo Rogera. Imao je četrnaest godina i bio je velik i snažan. Istrčao je pred Edmundova konja i zgrabio nas oboje. Ali konj ga je kopitom udario u lijevu ruku pa je mene ispustio.« Brian je na trenutak odvratio pogled. »Konj mi je zgnječio nogu od koljena naniže.« Slabašno se osmjehnuo. »Imao sam sreće što nisam ostao bez nje. Elizabeth je govorila da me Roger njegovao i da je to spasilo nogu. Četiri mjeseca nije se odvojio od mene.« »Jako ga volite, zar ne?« »Da«, kratko je odgovorio Brian. »On je... štitio mene i Elizabeth cijelo naše djetinjstvo. Nju je poslao u samostan kad joj je bilo šest godina.« »I sada je ondje?« Brian se nasmiješio. »Roger govori da joj traži prikladnog muža, ali još ga nije našao. Kako pronaći muža anđelu?« Nasmijao se prisjetivši se nečega što je Elizabeth bila rekla. Predložila je Rogeru da joj pronađe vraga. Rogeru to nije bilo smiješno. Roger se uglavnom nije smijao na njezine oštre primjedbe. Ponekad joj je jezik bio u neskladu s nježnim izgledom. »Ne možemo dopustiti da nam obitelji žive u zavadi«, rekla je Mary. »Opisali ste brata kao dragog čovjeka punog ljubavi. On je samo ljut na Stephena. A bez sumnje je i vaša šurjakinja ljuta.«

162


Brian se zamalo nasmijao na tu izjavu. »Aliceini luđački ispadi gnjeva bili su puno više od ljutnje. Ponekad bi sasvim poludjela i morali bismo joj davati trave da bi zaspala. Stalno je vrištala i spominjala Judith i Gavina Momgomeryja.« »Gotovo ništa mi niste rekli o sebi«, tiho je dodao Brian. »Zatočeni ste ovdje, danima samo plačete, a razgovaramo o meni. Recite mi, zašto plačete? Zbog sebe ili svoje braće?« Mary je gledala u svoje ruke. »Ja sam slabić i kukavica. Voljela bih da se mogu moliti kako bih i trebala, ali braća su me naučila da budem realna. Kad otkriju da sam nestala, bit će jako ljuti. Gavin i Stephen mirno će se pripremiti za rat, ali Raine i Miles neće biti mirni.« »Što će učiniti?« »Teško je reći. Učinit će ono što im se u danom trenutku učini kao najbolje rješenje. Raine je obično vrlo nježan, div dobrog srca, ali ne može podnijeti nepravdu. A Miles ima užasnu narav! Nitko ne može znati što će on učiniti.« »To moramo spriječiti«, rekao je Brian ustajući. »Idem k Rogeru zahtijevati da vas oslobodi.« I Mary je ustala. Bila je niža od njega. »Mislite li da će ga vaš zahtjev razbjesniti? Možda biste ga trebali zamoliti?« Brian je pogledao Mary, njezinu meku punašnost i velike staklene oči. Zbog nje se osjećao velik poput planine. Nikada ništa nije tražio od Rogera - osim što mu je dugovao život. Bila je u pravu. Kako bi mogao stavljati ikakve zahtjeve pred čovjeka koji ga toliko voli? Dodirnuo je Maryno lice. »Izbavit ću vas odavde. Obećavam.« »A ja vam vjerujem«, odgovorila mu je Mary glasom punim povjerenja. »Sada morate poći.« Brian se osvrnuo po malenoj bijednoj ćeliji. Na podu je bila slama i bilo je prljavo. Maleni krevet bio je jedini namještaj, a u kutu je stajala kanta. »Ovo je mjesto odvratno. Morate poći sada sa mnom.« »Ne!« okrenula mu je leđa. »Moramo biti oprezni. Ne smijemo razbjesniti vašeg brata. Ako je sličan mojoj braći, možda će reći nešto zbog čega će poslije požaliti, ali će svejedno biti prisiljen držati se rečenoga. Morate čekati jutro da se odmori i tek onda razgovarati s njim.« »Kako se možete zamarati mojim bratom dok je pred vama još jedna noć u ovoj rupi iz pakla?« Odgovorila mu je samo pogledom. »Idite s mirom. Ne morate se brinuti zbog mene.« Brian se zagledao u nju, a potom je uhvatio za ruku i poljubio je. »Dobra ste žena, Mary Montgomery.« Okrenuo se i otišao. Mary je okrenula glavu kad je začula da se vrata opet zaključavaju. Nadala se da Brian nije primijetio koliko se boji. Poskočila je kad je nešto pretrčalo preko poda ćelije. Znala je da ne bi trebala plakati, ali užasna je kukavica.

*** Roger je šokirano gledao u svog mlađeg brata. »Želim da je oslobodiš iz te ćelije«, tiho je rekao. Učinio je kako je Mary rekla i čekao jutro za suočavanje s Rogerom. Gotovo da nije spavao, s sudeći po tamnim krugovima oko očiju, nije ni Roger. »Briane, molim te... « počeo je Roger glasom kojim se služio samo kad je razgovarao s mlađim bratom i sestrom. Brian se nije povukao. »Još mi nisi rekao zašto je držiš zatočenu, ali koji god da je razlog u pitanju, želim da je oslobodiš iz one ćelije.« Roger se okrenuo leđima bratu tako da mu ne može vidjeti bol u očima. Kako da mu objasni sva poniženja koja su im priuštili Montgomeryjevi ? Zaboljelo ga je kad se njegova šurjakinja bacila 163


pred noge Gavinu, a on ju je odbio. Mislio je da su poravnali račune kad je Bronwyn za muža izabrala njega umjesto Stephena. Ali Stephen je imao sreće i zadao mu udarac zbog kojega je završio na tlu. Bio je vrlo ljut, nije mogao ni razmišljati, nego je Stephena napao sleđa. Sada je želio poručiti Montgomeryjima da ga ne mogu uvijek poraziti. »Nećemo joj nauditi«, rekao je Roger. »Obećavam ti da joj se ništa neće dogoditi.« »Zašto je onda držiš? Oslobodi je prije nego što dođe do rata.« »Sad je kasno za to.« »Kako to misliš?« Roger se opet okrenuo mlađem bratu. »Raine Montgomery vodio je nekoliko stotina kraljevih vojnika prema Walesu kad je doznao da držimo Mary. Preusmjerio je ljude i sada su na putu prema nama. Napast će nas.« »Molim! Napast će nas? Nemamo se čime braniti. Zar on ne zna da ne može samo tako povesti ljude na nas? Imamo sudove i zakone koji nas od toga štite.« »Kralj je presreo Rainea prije nego što je uspio doći do nas. Toliko se razbjesnio što je Raine prisvojio njegovu vojsku da ga je proglasio izdajnikom. Ovaj se zatim povukao i sakrio u šumi.« »Blagi Bože!« Brian je jedva disao dok se spuštao u naslonjač. »Mi nemamo golemu tvrđavu kao Montgomeryjevi koja bi nas štitila od napada. Ako pustimo Mary... « Roger je s divljenjem gledao u svoga brata. »Nisam te želio umiješati u ovaj sukob. Moraš otići odavde. Pođi na neki od mojih posjeda. Uskoro ću doći za tobom.« »Ne!« odlučno je rekao Brian. »Moramo izgladiti ovaj sukob. Poslat ćemo poruku kralju i Montgomeryjima. Dotad ću ja osobno paziti na Mary.« Ustao je i šepajući napustio prostoriju. Roger je piljio u vrata kad su se zatvorila za Brianom. Bijesno je škrgutao zubima, a potom zgrabio sjekiru koja je visjela na zidu. Zamahnuo je njome i bacio je na drugi kraj prostorije gdje se zabila u hrastova vrata. »Prokleti bili svi Montgomeryji«, opsovao je. Bilo mu je drago što su naljutili kralja. Samo su otimali. Oteli su ljepotu njegovoj šurjakinji, kao i njezin zdrav razum. Oteli su svu onu zemlju u Škotskoj koja je trebala pripasti njemu. A sada se činilo kao da mu otimaju i poštovanje mlađeg brata. Brian nikada dosad nije prkosio Rogeru i nikada mu nije proturječio. A sada se ponašao kao da smije donositi odluke i govoriti mu što treba činiti. Otvorila su se vrata i ušla je Alice. Nosila je haljinu smaragdnozelene boje obrubljenu zečjim krznom žute boje. Veo od najtanje svile pokrivao joj je lice. »Upravo sam vidjela Briana«, rekla je svadljivim tonom. »Pomagao je onoj Montgomeryci da se popne stubama. Kako si je mogao pustiti iz podruma? Takvu ženu treba baciti psima.« »Brian ju je sam pronašao. Sam je odlučio pobrinuti se za nju.« »Pobrinuti se za nju!« Alice je vrištala. »Želiš reći da ćeš s njom učiniti isto što i s gošćom koja je smještena gore?« Smijala se. »Ili više ne naređuješ u vlastitoj kući? Čini se da je Brian sada glavni u ovom kućanstvu.« »Pa ti znaš sve o muškarcima, zar ne? Kako se priča, bila si s mnogima.« Alice mu se smiješila. »Jesi li ljubomoran? Čujem da si sinoć Stephenovu ženu poslao van iz sobe. Zar nisi mogao s njom »obaviti posao«?« zadirkivala ga je. »Možda si trebao poslati Briana da i to obavi umjesto tebe.« »Izlazi van!« rekao je Roger dubokim glasom čije je značenje bilo sasvim očito.

*** Bronwyn je kroz prozor gledala u snijeg u dvorištu. Roger Chatworth već ju je mjesec dana držao zatočenu i za to vrijeme nije vidjela nikoga osim, jedanput ili dvaput, služavke. Donijeli su joj hrane, ogrjeva, čiste odjeće. Soba je bila čista, noćnu posudu redovito su praznili, ali nitko nije s njom nije

164


prozborio ni riječi. Pokušala se obratiti sluškinji, ali ona ju je pogledala sa strahom i išuljala se iz sobe. Nije bilo toga što nije pokušala kako bi pobjegla. Pokušala je povezati plahte i spustiti se niz zid kuće. Rogerovi stražari uhvatili su je čim je dotaknula tlo. Sutradan je došao čovjek koji je ugradio šipke na prozor. Čak je zapalila vatru kako bi izvela diverziju, ali stražari su je držali dok su drugi gasili vatru. Izradila je bodež od drške vrča i ranila jednog stražara. Otada su je umjesto dvojice stražara čuvala trojica, a Roger je došao i zaprijetio joj da će je vezati ako ne prestane izazivati probleme. Preklinjala ga je da joj kaže nešto o Mary. Jesu li braća Montgomery znala da su one ovdje zatočene? Roger joj nije odgovorio ni na jedno pitanje. Bronwyn je utonula natrag u svoju samoću. Jedini način da skrati vrijeme bilo je razmišljanje o Stephenu. Imala je priliku sjetiti se svakoga trenutka koji su proveli zajedno i shvatila je što bi promijenila. Trebala je znati da ne može cijeli jedan narod biti loš poput one nekolicine koja ju je maltretirala na imanju sir Thomasa. Nije se trebala toliko ljutiti zato što je Stephena više zanimala ona nego njezin klan. Nije trebala tako slijepo vjerovati svemu što joj je Roger rekao. Nije ni čudo što je Stephen rekao da je sebična. Uvijek bi vidjela samo jednu stranu medalje. Razmišljala je o Stephenu i onome što pokušava učiniti kod kralja i znala je da će - ako ikada odavde ode živa - pronaći Kirsty i pokušati postići primirje s MacGregorima. Toliko je dugovala Stephenu. »Brian, divne su«, smiješila se Mary prihvaćajući par kožnatih cipela od njega. »Razmazit ćete me.« Brian ju je pogledao očima punim ljubavi. Većinu vremena u mjesecu koji je protekao proveli su zajedno. Više nije tražio od Rogera da oslobodi Mary, i to zato što nije želio da ona ode. Zbog Mary on više nije bio osamljen. Roger je prečesto izbivao zbog svojih obaveza, a Elizabeth je bila zaključana u samostanu. Što se drugih žena tiče. Brian je odavno shvatio da se u ženskom društvu osjeća poput sramežljivog čudaka. Mary je bila deset godina starija i povučena od svijeta kao i on. Ona se nije hihotala ni tražila od njega da pleše ili trči za njom oko ružinih grmova u vrtu. Bila je tiha i jednostavna i ništa nije tražila od njega. Dane su provodili svirajući lutnju. Ponekad bi Brian pričao priče, one koje je odavno smislio i čuvao u glavi, ali nikada ih nikom nije ispričao. Mary ga je uvijek slušala. a uz nju se uvijek osjećao snažno. poput zaštitnika. kao nešto više od nečijeg mlađeg brata. To nešto zaštitničko u njemu priječilo ga je da kaže Mary kako je i Bronwyn bila zatočena. Nije više kao nekada slijepo vjerovao svom bratu, pa je slugama postavljao pitanja, želeći znati što se sve događa u njegovoj kući. Odmah je tražio Rogera da oslobodi Bronwyn, a on ga je odmah poslušao. Sada je samo Mary bila zatočena. »Ne mogu vas dovoljno razmaziti«, smiješio se. Mary je ljupko pocrvenjela u licu i spustila pogled. »Dođite, sjednite pokraj mene. Ima li kakvih vijesti?« »Ne, ništa«, slagao je Brian. Znao je da Raine i dalje živi kao odmetnik negdje u šumi te da predvodi skupinu nasilnika, ako je vjerovati onome što govori Alice. Nije joj rekao ništa o njegovu osvetničkom podvigu. »Noćas je zahladilo«, rekao je, grijući ruke nad kaminom u njezinoj sobi. Dogovorili su se da nikada ne spominju Rogera i Alice. Bili su dvoje osamljenih ljudi koji su iz uzajamne potrebe završili zajedno. Njihov svijet sastojao se od jedne prostrane ugodne sobe na najvišem katu kuće obitelji Chatworth. Imali su glazbu. umjetnost i užitak međusobnog društva i nijedno od njih nikada prije nije bilo sretnije. Brian se naslonio na jastuke naslonjača ispred vatre i tisućiti put razmišljao o tome kako želi da ovo potraje zauvijek. Nije želio da se Mary vrati svojoj »drugoj« obitelji. Te je večeri svoje snove podijelio s Rogerom. »Ti bi što?« Roger je bio bez daha, očiju širom otvorenih.

165


»Želim se vjenčati s Mary Montgomery.« »Vjenčati!« Roger se srušio u naslonjač. Želi se povezati s obitelji koju on drži smrtnim neprijateljem! »Ta žena pripada Crkvi, ne možeš... « Brian se nasmiješio. »Nije se zaredila. Živi s redovnicama kao jedna od njih, to je sve. Mary je tako draga. Ona samo želi pomoći svijetu.« Prekinuo ih je Alicein prodoran smijeh. »Dakle, Roger, zaista ti dobro ide. Tvoj braco želi se vjenčati starijom sestrom braće Montgomery. Reci mi, Brian, koliko joj je godina? Je li dovoljno stara da ti bude majka koju si oduvijek želio?« Brian do tog trenutka nije imao prilike osjetiti bijes. Roger ga je oduvijek štitio od većine neugodnosti na ovom svijetu, ali sada je režao dok j e išao prema Alice. Roger je zgrabio svog mlađeg brata. »Nema potrebe za tim.« Brian ga je pogledao u oči. Prvi put u životu nije mislio da je njegov brat savršen. »Dopustit ćeš joj da govori takve stvari?« tiho je upitao. Roger se namrštio. Nije mu se sviđalo kako ga Brian gleda, tako hladno, kao da nisu najbolji prijatelji. »Naravno, ona nije u pravu. Samo smatram da nisi o svemu dobro promislio. Znam da si mlad i da trebaš ženu i... « Brian se istrgnuo iz Rogerova stiska. »Želiš li reći da sam previše glup da bih znao što želim?« Alice je vrištala od smijeha. »Odgovori mu, Roger! Hoćeš li dopustiti da ti se brat oženi Montgomerycom? Već čujem o čemu će brujati cijela Engleska. Reći će kako nisi uspio Stephena srediti napadom s leđa pa si našao drugog da to učini. Reći će da Charworthi uzimaju samo ostatke Montgomeryjevih. Ja nisam dobila Gavina. Ti nisi dobio Bronwyn, pa si poslao brata bogalja njihovoj sestri usidjelici.« »Zašuti!« urlao je Roger. »Istina boli, zar ne?« izazivala je Alice. Roger je stisnuo čeljusti. »Moj brat se neće oženiti Montgomerycom.« Brian se uspravio do svoje pune visine. Bio je upola sitniji od Rogera. »Vjenčat ću se s Mary«, rekao je odlučno. Alice se opet nasmijala. »Trebao si mu dati onu drugu. Tako bi ispucao svu požudu, ali barem ne bi govorio o braku.« »O čemu govoriš, vještice?« Brian je zahtijevao odgovor. »Koju drugu?« Alice je gledala u njega kroz veo. »Kako se usuđuješ?« jedva je izgovorila. »Kako se usuđuješ zvati me vješticom? Nekad sam bila toliko lijepa da ne bih ni pogledala jadnog bogalja kakav si ti.« Roger je koraknuo prema njoj. »Odlazi odavde prije nego što ti unakazim i drugi obraz.« Alice je zarežala na njega prije nego što se okrenula kako bi izašla. »Pitaj ga za Bronwyn koju drži gore«, nasmijala se i brzo izašla. Roger se okrenuo prema Brianu i susreo njegov ledeni pogled. Nije mu se sviđalo kako ga je Brian gledao. Činilo se kao da je nestalo obožavanje starijeg brata. »Rekao si da si je oslobodio«, prijekorno je rekao Brian. »Koliko si mi još laži izrekao?« »Daj, Briane«, počeo je Roger onim svojim tonom rezerviranim za mlađeg brata i sestru. Brian se odmaknuo od njega. »Nisam dijete i ne želim da se tako odnosiš prema meni! Kakva sam ja budala bio! Nije ni čudo što nas Montgomeryji žele napasti. Držiš dvije njihove žene, zar ne? Kako sam te mogao slušati? Nikada nisam sumnjao da je sve što činiš ispravno. Bio sam toliko sretan s Mary da nisam razmišljao svojom glavom. Ali nisam ni prije bio drugačiji, zar ne?« »Briane, molim te... « »Ne!« povikao je Brian. »Jedanput u životu ti poslušaj mene. Sutra ujutro odvest ću Mary i Bronwyn njihovoj obitelji.«

166


Roger je osjetio kako mu se diže kosa na glavi. »One su moje zarobljenice i nećeš to učiniti.« »Zašto si ih zarobio?« pitao je Brian. »Zato što si Stephena Montgomeryja napao sleđa? Zato što te unatoč tome porazio?« Roger je zateturao unatrag. »Briane, kako možeš tako razgovarati sa mnom? Nakon svega što sam učinio za tebe!« »Dozlogrdilo mi je slušati kako si spasio moj i Elizabethin život! Dojadilo mi je biti zahvalan svake sekunde svoga života. Odslužio sam svoje kao tvoj mlađi brat. Sada sam odrastao muškarac i mogu sam donositi svoje odluke.« »Briane«, Roger je šaptao. »Nikada nisam tražio zahvalnost. Ti i Elizabeth, vi ste moj cijeli život. Nemam nikog drugog. Nikog drugog nisam nikad ni želio.« Brian je uzdahnuo i osjetio kako ga napušta bijes. »Znam da nisi. Uvijek si bio jako dobar prema nama, ali došlo je vrijeme da te napustim i pokušam sam. Želim se vjenčati s Mary i to ću i učiniti.« Okrenuo se. »Sutra ću žene odvesti kući.« Roger se počeo tresti čim je Brian napustio prostoriju. Nijedna bitka ni viteški turnir nisu ga iscrpili koliko ova svađa s Brianom. Svakim trenutkom njegov se dragi i mili brat mijenjao. Vidio je kako nestaje Brianovo slijepo obožavanje starijeg brata. Srušio se u naslonjač i zagledao u popločeni pod. Imao je samo Briana i Elizabeth. Njih troje uvijek su se držali zajedno, poput snažne sile koja se opirala Edmundovoj zloći. Elizabeth je oduvijek bila neovisna. S anđeoskim licem i čvrstim karakterom često se suprotstavljala Edmundu. Ali Brian je oduvijek od Rogera tražio ljubav i zaštitu. Brianu nije smetalo što Roger za njega donosi sve odluke. Roger je uživao u toj ulozi. Sviđalo mu se Brianovo obožavanje. Ali večeras je vidio kako to obožavanje nestaje. Brian se promijenio, od slatkog mladića punog ljubavi do neprijateljski raspoloženog, zahtjevnog, arogantnog čovjeka. Sve to dogodilo se zbog Montgomeryja! Roger nije bio svjestan kad je počeo piti. Vino mu se našlo pri ruci i počeo ga je ispijati bez imalo razmišljanja. Mislio je samo na Brianove hladne oči i na to kako su ga Montgomeryji stajali bratove ljubavi. Što je više pio, to je više razmišljao o svim nedaćama koje su ga snašle zahvaljujući Montgomeryjevima. To što je Alice izgubila ljepotu činilo mu se kao najveća uvreda. Na kraju krajeva, ona je bila član njegove obitelji. Judith i Gavin poigrali su se njome, najgore od svega, ismijali su je baš kao i njega. U glavi su mu odzvanjala sva podbadanja koja je čuo na dvoru kada je onamo stigao nakon borbe sa Stephenom. »Priča se da ste izveli pravu predstavu za onu malu Montgomeryjevu divljakušu. Prema onome što čujem o njoj, ne mogu vas kriviti, ali da ste se toliko zapalili za nju da ste Stephena napali sleđa?« Te riječi neprekidno su mu odzvanjale u glavi. Sin kraja Henrika upravo se bio vjenčao sa španjolskom princezom, pa kralj nije želio da mu veselo raspoloženje kvare priče o Rogerovu neviteškom ponašanju. Vrčem od kositra udario je o ručku naslonjača i odvalio izrezbareni vrh. »Neka su svi prokleti!« psovao je. Brian je bio spreman odbaciti godine ljubavi i odanosti zbog žene koju je jedva poznavao. Pomislio je na Bronwyn i na trik koji je izvela kad se počela smijati dok je on pokušavao voditi ljubav s njom. Kurvinski trik! Isto je izvela i Mary kad je rekla Brianu kako ona zapravo ne pripada Crkvi. Brian je mislio da je ona nevinašce dostojno braka, ali bila je dovoljno pametna da zavede nevinog dječaka deset godina mlađeg od sebe. Je li planirala iskoristiti ga kako bi došla do slobode ili je samo ciljala na bogatstvo Charworthovih? Montgomeryjima je ušlo u naviku stjecanje bogatstva brakom. Roger je ustao na nestabilne noge. Kao stariji brat, bio je dužan pokazati Brianu kako su sve žene lažljive kučke. Sve su poput Alice i Bronwyn. Nijedna nije draga ni mila, a zasigurno nijedna ne zaslužuje njegova brata Briana.

167


Oteturao je iz sobe i zaputio se uza stube. Nije znao kamo se zaputio, a zaustavio se tek pred vratima Bronwynine sobe. Vizija njezine crne kose i plavih očiju lebdjela mu je pred očima. Pamtio je svaku krivulju njezina raskošnoga tijela. Stavio je ruku na zasun i sjetio se kako mu je prkosila uzdignute brade. Odmaknuo se od vrata. Ne, nije toliko pijan da bi mogao podnijeti da ga opet ismijava. Čovjek se ne može toliko napiti. Uspeo se uz još jedan niz stuba do najvišeg kata kuće. Njegove probleme uzrokovala je ta drolja odjevena u redovnicu koja je zavela njegova mlađeg brata. Njezine vražje metode uzrokovale su raspad njegove obitelji. Brian je rekao da će sutra napustiti obiteljski posjed. Vjenčat će se s Montgomerycom i napustiti ga. Kao da obitelj Montgomery nije već dovoljno brojna, sada će uzeti i njegovu! Roger je povukao zasun s vrata Maryne sobe. Mjesečina je dopirala kroz prozor, a noćna svijeća gorjela je uz krevet. »Tko je to?« prošaptala je Mary uspravljajući se u krevetu. U glasu joj se osjećao strah. Roger se spotaknuo o stolicu koju je zatim podigao i razbio o zid. »Tko je to?« glasnije je ponovila Mary, glasom koji je podrhtavao. »Charworth«, zarežao je Roger. »Jedan od vaših tamničara.« Nagnuo se nad krevet i zagledao se u nju. Njezina duga smeđa kosa bila je vezana u punđu. Od straha je širom otvorila oči. »Lorde Roger, ja... « »Što vi?« zahtijevao je odgovor. »Zar mi nećete poželjeti dobrodošlicu i pustiti me u krevet? Zar nije svaki Chatworth jednako dobar? Mogu vas osloboditi, baš kao i Brian. Želim vidjeti čime ste tako zaveli moga brata.« Roger je zgrabio pokrivač koji je Mary povukla do brade i otrgnuo ga od nje. Zaprepašteno je gledao u jednostavnu pamučnu odoru koju je nosila. Većina žena spavala je bez ikakve odjeće, a ova je žena, bludnica nad bludnicama, spavala u odori. Rogera je to iz nekog razloga još više razbjesnilo. Uhvatio ju je za ovratnik i rasparao joj odoru. Nije obraćao pažnju na njezino tijelo niti je čuo kad je počela prestravljeno vrištati. Čuo je samo Brianove riječi da odlazi od kuće zbog te žene. Sada će dokazati kakva je ona kurva, nedostojna ljubavi njegova mlađeg brata. Bacio se na Maryno punašno nevino tijelo u potpuno bezumnom stanju. Razodjenuo se taman toliko da može obaviti ono što je planirao. Njezine noge bile su čvrsto spojene i morao se svojski potruditi da ih razdvoji. Njezini krikovi su minuli i pretvorili se u užasnuto cviljenje. Tijelo joj je bilo kruto poput čelika. Roger nije uživao silujući je. Bila je suha i napeta i Roger se morao žestoko zabijati kako bi ušao u nju. Sve je bilo gotovo za nekoliko sekundi. Piće i emocije zajednički su ga iscrpili. Otkotrljao se i srušio na krevet pokraj nje. Sada ga Brian neće napustiti, mislio je dok je zatvarao oči. Sljedećega Božića bit će zajedno s Brianom i Elizabeth, baš kao i prije. Mary je tiho ležala dok se Roger kotrljao od nje. Osjećala se kao da joj je tijelo povrijeđeno i nečisto. Najprije je pomislila na svoju braću. Kako će izaći pred njih kao kurva, baš kako je Roger bezbroj puta ponovio? Brian više neće moći sjediti pokraj nje i razgovarati s njom. Posve mirno je ustala s kreveta. Ignorirala je bol koju je osjećala i krv na bedrima. Pažljivo je provukla svoju jedinu odoru preko glave. Bila je to jednostavna oprava od tamnoplave vune. Za nju su je sašile sestre u samostanu. Posljednji put se osvrnula i pogledala sobu, a potom se zaputila prema prozoru. Hladan noćni zrak oblio joj je lice. Duboko je udahnula. Podigla je pogled prema nebu. Znala je da joj Bog ne može oprostiti to što je učinila, niti je ona mogla oprostiti samoj sebi. »Zbogom, moja braćo«, šaptala je u vjetar. »Zbogom, moj Briane.« Prekrižila se, stavila ruke na prsa i skočila na kamenje pod prozorom.

168


Životinje na posjedu Chatworthovih prije ljudi su osjetile da nešto nije u redu. Psi su počeli lajati, konji u staji su se uznemirili. Brian je bio uzrujan i nije mogao spavati pa se ogrnuo i pošao van. »Što se događa?« upitao je konjušara koji je protrčao kraj njega. »Žena se bacila s prozora najvišeg kata«, povikao je preko ramena. »Moram pronaći lorda Rogera.« Brianovo je srce zastalo kad je čuo mladićeve riječi. To je jedna od zatočenih žena. Molim te da bude ona koju ne poznajem, Bronwyn, u sebi se molio. Ali unatoč svojim molitvama, već je znao koja od njih ondje leži mrtva. Mirno se zaputio prema zidu kuće na kojem je bio prozor Maryne sobe. Probio se kroz brojne sluge i osoblje koji su okružili tijelo. »Silovana je«, tiho je rekla jedna žena. »Pogledajte krv na njoj!« »Ovo je baš kao kad je lord Edmund bio živ. A mislio sam da će mlađi biti bolji od njega.« »Gubite se odavde!« povikao je Brian. Smučilo mu se što su se sjatili i slobodno gledali njegovu voljenu Mary. »Jeste li me čuli? Gubite se odavde!« Sluge nisu navikli slušati naredbe od Briana, ali znali su prepoznati autoritativan ton. Brzo su se okrenuli i nestali u mračnim kutovima odakle su gledali Briana i tu ženu koju nikad prije nisu vidjeli. Brian je nježno poravnao Marynu odjeću. Ispravio joj je vrat koji je stajao pod neprirodnim kutom. Želio ju je unijeti u kuću, čak je nekoliko puta i pokušao, ali nije bio dovoljno snažan. Čak je i njegova slabost ojačavala bijes koji je kiptio u njemu. Sluge su pretpostavili da ju je Roger silovao, ali Brian to nije mogao vjerovati. Jedan od stražara! pomislio je. Dok je ustajao, smišljao je kazne za tog čovjeka, kao da će to pomoći da mu se Mary vrati. Kao u transu zaputio se stubama do Maryne sobe. Stražari su krenuli prepriječiti mu put, ali ustuknuli su kad su vidjeli da je to on. Odgurnuo je vrata i ušao u Marynu sobu. Brian je nekoliko trenutaka gledao u nepomičnog Rogera koji je hrkao na Marynu krevetu. Pritom nije ni o čemu razmišljao, vodio ga je samo osjećaj koji je jurio kroz njega. Svakim je trenutkom taj osjećaj rastao i jačao. Potpuno smiren, okrenuo se i zgrabio vrč hladne vode sa stola. Izlio je vodu Rogeru na glavu. Roger je nešto promrmljao i podigao pogled. »Briane«, rekao je s blagim osmijehom. »Sanjao sam te.« »Diži se!« zapovjedio je Brian smrtno ozbiljnim glasom. Roger se uznemirio. Prošao je vojnu obuku i znao je kako se kontrolirati kad bi osjetio opasnost. »Što se dogodilo? Je li Elizabeth... « Prestao je govoriti čim se uspravio i shvatio gdje se nalazi. »Gdje je Montgomeryca?« Brianov čeličnohladni izraz lica nije se promijenio. »Leži mrtva dolje na kamenju.« Rogerovo lice načas je zatreperilo. »Želio sam ti pokazati kakva je ona žena. Želio sam ti dokazati... « Brianov duboki glas presjekao ga je usred rečenice. »Gdje je žena Stephena Montgomeryja?« »Briane, moraš me saslušati«, preklinjao je Roger. »Saslušati!« Brian je bio bez daha. »Jesi li ti saslušao Mary dok je vrištala? Kako je bila skromna žena, nekako dvojim da je puno vrištala. Jesi li uživao?« »Briane...« »Umukni! To su bile posljednje riječi koje si mi uputio. Naći ću drugu ženu koju držiš i otići ću s njom.« Oči su mu se suzile. »Ako te ikada više vidim, ubit ću te.« Roger se srušio kao da ga je netko udario. Tupo je gledao kako Brian izlazi iz sobe. Gledao je u krv na plahti pokraj sebe i pomislio na ženu koja dolje leži mrtva. Što je učinio?

169


Brianu nije trebalo dugo da pronađe Bronwyn. Znao je da će je naći u sobi u kojoj je Edmund nekoć držao svoje žene. I ovaj put stražari su ga odmah pustili. Gorak okus od noćašnje tragedije osjećao se i unutar zidina kuće. Bronwyn je bila budna i na nogama kad je Brian ušao u sobu. »Što se dogodilo?« tiho je upitala ozbiljnog mladića koji je stajao pred njom. »Ja sam Brian Charworth«, rekao je, »i odvest ću vas k vašoj obitelji. Jeste li spremni?« »Ovdje je zatočena i moja šurjakinja. Neću poći bez nje.« Brian je stisnuo čeljusti. »Moj brat ju je silovao. Ubila se.« Izgovorio je to ravnodušno, kao da mu ništa ne znači, ali Bronwyn je vidjela dalje od toga. Mary, pomislila je, slatka, draga, nježna Mary. »Ne možemo je ovdje ostaviti. Moram je vratiti njezinoj braći.« »Ne trebate se brinuti zbog Mary. Ja ću se pobrinuti za nju.« Zbog toga kako je izgovorio njezino ime, Bronwyn je sve shvatila. »Spremna sam«, tiho je rekla i pošla za njim dok je izlazio iz sobe. Kad su se našli vani na hladnom noćnom zraku, Brian se okrenuo prema Bronwyn. »Uredit ću da vas prati straža. Odvest će vas kamo god budete htjeli. Ili možete poći sa mnom do dvorca Montgomeryjevih.« Bronwyn nije trebalo dugo da odluči. Imala je mjesec dana za razmišljanje o svemu dok je samovala u sobi. Morala se pomiriti s MacGregorima prije nego što se pojavi pred Stephenom. Morala je dokazati da je vrijedna njegove ljubavi. »Moram se vratiti u Škotsku i ne želim englesku stražu. Lakše ću putovati sama.« Brian joj nije proturječio, Misli su mu okupirali vlastiti jad i mržnja. Kratko je kimnuo. »Možete uzeti konja i sve potrepštine koje su vam potrebne.« Okrenuo se kako bi otišao, ali ona ga je uhvatila za ruku. »Pobrinut ćete se za Mary?« »Tako mi života«, rekao je iz dubine srca. »I osvetit ću njezinu smrt.« Otišao je. Bronwyn se namrštila na pomisao o tome što bi Mary rekla na tu izjavu o osveti. Osvrnula se oko sebe i napokon spoznala da je opet slobodna. Mora što prije otići, prije nego što neko novo nasilje uzdrma ovo mjesto. Čeka je mnogo posla. Možda će spašavanje života, makar bila riječ o Škotima, dati mira Marynoj duši. Okrenula se prema staji.

170


DEVETNAESTO POGLAVLJE

Bronwyn je muzla kravu i naslonila se na njezin topli bok. Bilo joj je drago što je došla do kolibe Kirstynih roditelja umjesto da se odmah vratila u Larenston. Kirsty i Donald su se s malenim Roryjem Stephenom vratili kući na sjever. Vratila se do svoga konja i pokušala uzjahati, ali Harben ju je uhvatio za ruku. »Ostat ćeš s nama, curo, dok se ne sretneš s MacGregorom, ako to i dalje planiraš učinit'.« Pogledala je u njega pa u Nestu pa opet u njega. »Otkad znate?« »Donald nam je rekao nakon što ste otišli, iako smo od početka bili nekako sumnjičavi. Ne govoriš kao obična žena. Imaš više... « »Samopouzdanja?« upitala je Bronwyn puna nade. Harben je frknuo. »Prije bi' reko da je to drskost.« Zagledao se u nju. »MacGregoru ćeš se svidjet'.« Pogled mu se spustio na njezin okrugli trbuh. »Vidim da je onom tvom mužu godilo moje domaće pivo.« Nasmijala se. Harben se prvi zaputio prema kolibi. »Jedna mi stvar nije jasna. Shvaćam da si ti MacArranica, ali ne mogu shvatit' da je onaj tvoj muž Englez. Radije bi' vjerovao MacArranima nego Englezima.« Ušli su u kolibu smijući se, a Nesta se smješkala gledajući njih dvoje. Ona je nadgledala sve poslove na zemlji pa bi gledala kako Bronwyn i Harben raspravljaju dok vrijedno rade. Trebalo je nekoliko dana da dogovore susret s MacGregorom. On je pristao da nikome ne govori za susret i da dođe sam, baš kao i Bronwyn. Naći će se sljedećega jutra u zoru, na ledini obavijenoj izmaglicom. Stala je jače musti kravu i pokušavala otpuhati vlas kose koja joj je smetala. Završila je s mužnjom, još jedanput odsutno otpuhnula kosu i ponijela kantu s mlijekom prema udaljenom kraju staje, primjećujući da se spušta mrak. Baš kad je izlila zadnju kap mlijeka iz kantice za mužnju, začula je zvuk od kojeg se istog trenutka zaledila. Bio je to lavež, jedva čujan, ali nešto ju je u tom zvuku podsjetilo na Raba, pa su joj odmah navrle suze. Predobro se sjećala prizora Raba ispruženog na tlu s velikom ranom na tijelu. Zvuk se opet začuo, pa se okrenula, još uvijek držeći kanticu. Ondje je tiho stajao, sa sjajnim očima, mašući repom - Rab. Imala je dovoljno vremena da spusti kanticu, jer se već sljedećeg trenutka pas od pedeset kilograma našao na njoj. Oborio ju je na jasle i zamalo je prepolovio. »Rab!« prošaptala je, uzvraćajući mu zagrljaj. »Rab!« smijala se dok se utapala u njegovu krznu. »O, slatki moj psu«, jecala je. »Odakle si se ti stvorio? Mislila sam da si mrtav!« Ukopala se u njegovo krzno. Najednom se začuo zvižduk, a Rab se ukočio. Začas se našao na nogama ispred nje. »Što je, dečko?« Podigla je pogled i ugledala Stephena. Kosa mu je bila kraća, ali nosio je škotsku odjeću. Polako je prelazila pogledom po njemu. Kao da je bila zaboravila koliko je visok, snažan i mišićav. Njegove plave oči prodorno su je gledale. »Hoćeš li i meni iskazati dobrodošlicu kao i njemu?« tiho je upitao. Bez razmišljanja se bacila na njega, zagrlivši ga oko vrata, odigavši se od tla. 171


Stephen nije rekao ni riječi. Počeo ju je ljubiti, iskazujući glad koju je osjećao za njom. Predugo je prošlo otkad ju je posljednji put dodirnuo. Zakoračio je unatrag s njom u naručju i spustio je na maleni stog sijena. Već dok su se spuštali, ruke su mu bile na gumbima njezine košulje. »Ne možemo... « Bronwyn je mrmljala u njegove usne. »Harben... « Stephen ju je ugrizao za uho. »Rekao sam mu da ćemo orgijati do noći.« »Ma nisi!« »Jesam!« zadirkivao ju je dok su mu se oči smijale. Najednom mu se izraz lica promijenio. Raširio je oči i gledao je u čudu. Već sljedećeg trenutka trgao je odjeću s nje i zaprepašteno se zagledao u njezin čvrsti zaokruženi trbuh. Pogledao ju je s pitanjem u očima. Nasmiješila se i kimnula mu. Stephenov sretni krik uplašio je piliće u kokošinjcu. »Dijete!« smijao se. »Harben je bome bio u pravu za svoje pivo.« »Bila sam trudna i prije nego što smo upoznali Kirsty, tako barem Morag kaže.« Legao je uz nju i privukao njezino golo tijelo k sebi. »Onda je možda stvar u meni, a ne u Harbenu«, rekao je s iskrenom radošću koja je dopirala iz srca. Bronwyn se ugnijezdila uz njega i uvukla bedro među njegova. »Možda je i bilo pivo«, rekla je hineći tugu. »Ne sjećam se ničeg drugog od čega sam mogla zatrudnjeti.« Zahihotao se i brzim pokretom je odgurnuo na slamu, licem prema dolje. U sljedećem trenutku već je zbacio plašt. Koljeno je zadržao na donjem dijelu njezinih leđa. Kad se sasvim razodjenuo, sagnuo se i poljubio joj stražnju stranu koljena. »Nisam te sasvim zaboravio«, mrmljao je dok je zubima nježno prelazio duž krivina njezinih nogu. Rukama ju je milovao i mučio poljupcima. Ona je stenjala i pokušala se okrenuti, ali čvrsto ju je držao dok je nastavljao s najslađim mučenjem. Od njegove kože uz njezinu trnci su joj prolazili cijelim tijelom. Usne je preselio na njezina leđa, a nogama prekrio njezine. Uzbuđivale su je mišićavost i dlakavost njegovih nogu. Krupnim dlanovima milovao joj je leđa, istražujući njezine meke obline. Okrenuo ju je baš kad je pomislila da više ne može izdržati. Ljubio ju je milujući joj trbuh i grudi. Izvila se prema njemu kad joj je usnama dotaknuo grudi. Opet se pomaknuo prema gore, nježno joj grickajući vrat. Zgrabila ga je i stala povlačiti prema dolje. »Gladna si, gospodarice moja?« mrmljao joj je u uho. Ugrizla ga je, gotovo prejako, a on se već sljedećeg trenutka našao u njoj. Toliko je vremena prošlo otkad su posljednji put bili zajedno, a Stephenove usne na njezinim koljenima njezino uzbuđenje dovele su do usijanja. Samo nekoliko pokreta i oboje su drhtali u ekstazi svoje ljubavi. »O, Stephene«, šaptala je, čvrsto se privijajući uz njega. Osjećala se tako dobro zato što je opet sigurna, što više nije sama. Nije ni primijetila kad je počela plakati. Stephen se dignuo s nje i povukao je u svoje božansko snažno naručje. Pokrio ih je svojim plaštom, a Rab se priljubio uz leđa svoje gospodarice. Bronwyn se osjećala tako sigurno i zaštićeno da je još jače zaplakala. »Je li bilo užasno?« tiho ju je upitao. »Osjećali smo se tako bespomoćno, ništa nismo mogli učiniti.« Otrla je suze i pogledala ga. »Mary?« Spustio joj je glavu natrag u zagrljaj. »Brian Charworth ju je vratio kući.« Nekoliko trenutaka samo je šutio. To nije bio trenutak za razgovor o tuzi, gnjevu i smrti njegove sestre. Draga, mila Mary koja je za života činila samo dobra djela nije zaslužila takvu nasilnu smrt. Miles bi bio ubio Briana da ga Gavin i Stephen nisu zaustavili. Kad im je Brian ispričao što se dogodilo, postalo je jasno da je Mary i u zatočeništvu širila ljubav. Brianova bol bila je očita dok je držao beživotno tijelo žene koju je volio. »Brian je pošao naći Rainea, gdje god da se skrivao«, nastavio je Stephen. »Čuli smo da se skriva u šumi. Zašto se nisi vratila u Larenston? Tam je ovih mjeseci ostario dvadeset godina. Malo je znao o tome što se dogodilo. Ujutro su našli Raba, a Tam je bio siguran da si mrtva.« 172


»Željela sam učiniti nešto za Mary.« »Za Mary? Zbog nje si došla do Harbena?« Bronwyn je počela još jače plakati. »Imao si pravo. Imala sam vremena da razmislim o svemu. Sebična sam i ne zaslužujem tvoju ljubav.« »O čemu, dovraga, govoriš?« pitao je. »O onome što si mi rekao. Onda kad si onu ženu držao u krilu«, nezadovoljno je frknula. Stephen se namrštio, pokušavajući se prisjetiti događaja o kojem je ona govorila. Otkad su u braku, on nije dotaknuo drugu ženu. Nijedna se nije mogla mjeriti s Bronwyninom ljepotom i duhom. Nasmiješio se prisjetivši se noći u Gavinovu dvorcu. »Aggie!« nasmijao se. »Ona je najveća drolja u dvorcu. Sjedio sam ondje i žalio samog sebe kad je ušla, rastvorila bluzu i bacila mi se u krilo.« »Bome je nisi odgurnuo! Kad sam ušla, izgledalo je kao da uživaš.« »Da uživam u njoj?« upitao je pa slegnuo ramenima. »Muškarac sam i mogu se naljutiti ili uzrujati, ali još nisam mrtav.« Bronwyn je zagrabila hrpicu sijena i bacila mu je u glavu. Uhvatio ju je za ruke i zaustavio je. »Reci mi što sam rekao te noći«, inzistirao je. »I ne sjećaš se!« Kako je mogao zaboraviti nešto što je njoj toliko značilo? »Sjećam se samo da smo vrištali jedno na drugo, a onda sam ja uzjahao i otišao. Ne znam kamo sam se bio zaputio. Negdje putem pao sam na tlo i zaspao. Ujutro sam shvatio da sam te vjerojatno izgubio zbog svoje gluposti pa sam odlučio učiniti nešto da te vratim.« »Zato si pošao kralju Henriku? Da bi me vratio?« »Ni zbog čega drugog ne bih išao onamo«, rekao je. »Mrzim dvor. Sva ta rasipnost!« Gledala je u njega pa se nasmijala. »Zvučiš kao Škot.« »I kralj Henrik rekao je da više nisam Englez, da zvučim poput Škota.« Nasmijala se i počela ga ljubiti. Odgurnuo ju je. »Još mi nisi odgovorila. Dok sam bio na dvoru, mislio sam da si s mojom braćom. Gavin je bio toliko bijesan da mi nije htio pisati. Mislim da je pretpostavio da znam da si napustila kuću iste noći kad sam i ja otišao. Ti i Miles nasmrt ste ih preplašili, samo da znaš.« »Ali nismo tebe?« pitala je. »Što si pomislio kada si doznao da sam se vratila u Škotsku?« »Nisam imao vremena razmišljati!« rekao je s gađenjem. »Gavin, Raine, Miles i Judith danima su mi držali predavanja. Kad su završili, prestali su razgovarati sa mnom.« »A sve vrijeme dok sam bila u Škotskoj nisi mi poslao čak ni poruku!« »Ali napustila si me!« gotovo je vikao. »Ti si meni trebala poslati poruku!« »Stephen Montgomery!« rekla je bez daha. »Nisam te napustila. Sada si sam rekao da si odjahao i pošao na dvor. Zar sam trebala sjesti i čekati da se vratiš? Što sam trebala reći tvojoj obitelji, da ti je neka debela drolja draža od mene? A tek nakon svega što si rekao!« okrenula je glavu od njega. Stavio je prste pod njezinu bradu i okrenuo joj lice prema sebi. »Želim čuti što sam rekao. Zbog čega si me napustila? Znam kakva si, ne bi otišla samo zbog one cure. Nju bi vjerojatno sredila vrućim žaračem.« »I zaslužuje mučenje!« rekla je strastveno. Stephenov ton bio je čvrst, gotovo hladan. »Želim čuti što mi imaš reći.« Iako je bio iznad nje, opet je okrenula glavu. Suze su joj samo dolazile. Nikada u životu nije toliko plakala, pomislila je s gađenjem. »Rekao si da sam sebična, presebična da bih mogla voljeti. Rekao si da se skrivam iza klana zato što se bojim odrasti. Rekao si... da ćeš pronaći ženu koja nije tako hladna i koja će ti moći dati ono što trebaš.«

173


Stephen je zaprepašteno otvorio usta, a potom se počeo smijati. Šokirano ga je pogledala. »Ne vidim što je smiješno u vezi s mojim manama «, hladno je rekla. »Manama!« jedva je progovorio od smijeha. »O, Bože! Sigurno sam bio jako pijan! Nisam ni znao da je moguće tako se napiti.« Pokušala se otkotrljati od njega. »Nećeš mi se smijati! Možda zbog svoje sebične prirode ne mogu pronaći što je smiješno u tvojim riječima. « Stephen ju je povukao k sebi. Odgurnula ga je, a on joj je na trenutak dopustio da pomisli kako je pobijedila, da bi je, još uvijek se smijući, opet povukao k sebi. »Bronwyn«, rekao je ozbiljno. »Poslušaj me. Ti si najnesebičnija osoba koju sam ikada upoznao. Nikada nisam vidio da se netko toliko brine za druge, mnogo više nego za sebe. Zar nisi shvatila da sam se zato toliko razbjesnio kad si se spustila niz onu liticu? Mogla si bilo kome zapovjediti da to učini ili si mogla poslušati Douglasa i pomiriti se s Alexovom smrću. Ali ti to ne bi mogla! Moja draga, slatka gospodarice. Ti si razmišljala samo o životima svojih ljudi, ne o vlastitom.« »Ali tako sam se bojala«, priznala je. »Naravno da jesi! To samo dokazuje koliko si hrabra i nesebična.« »Ali zašto... ?« počela je. »Zašto sam rekao da si sebična? Pretpostavljam zato što sam bio tako povrijeđen, zato što sam te toliko volio, a ti mene nisi. Da budem sasvim iskren, zbog tebe se ponekad osjećam previše smrtnim. Bojim se da nemam ni polovicu tvoje hrabrosti.« »O, Stephene, to nije istina. Ti si jako hrabar. Sredio si četvoricu Engleza samo lukom i strijelom kad smo prvi put bili kod Kirsty. Trebalo je hrabrosti i da odustaneš od svoje engleske odjeće i postaneš Škot.« »Postanem Škot?« pitao je podižući jednu obrvu. Bio je vrlo ozbiljan. »Jednom si mi rekla da ćeš me voljeti samo ako postanem Škot.« Čekao je, ali nije ništa odgovorila. »Bronwyn, volim te i najviše na svijetu želim da i ti voliš mene.« Stavio je prst na njezine usne i uputio joj upozoravajući pogled. »Ali ako ponoviš ono što si rekla o tome kako smo si dragi, mogao bih ti slomiti taj lijepi, nježni vrat.« »Naravno da te volim, budalo! Što misliš, zbog čega me zaboli trbuh, a u glavi mi se zamuti kad si u blizini? A postaje još gore kad si daleko. S Rogerom Chatworthom sam pošla samo zato da bih ti dokazala da nisam sebična. Učinila bih bilo što da me zavoliš.« »Bježanje s mojim neprijateljem ne bi pomoglo da mi dokažeš ljubav«, rekao je ledenim glasom, ali onda se nasmiješio. »Pokušavaš li mi reći da me voliš ili da ti je od mene loše?« »O, Stephene«, nasmijala se shvaćajući da joj on vjeruje. Nije ju optužio da je spavala s Rogerom Chatworthom. Naučio je obuzdavati svoju ljubomoru! Iznenada su se oboje ukočili i zagledali u nešto. Nagli pokret u njezinu trbuhu osjetili su oboje. »Što je to bilo?« upitao je. »Činilo se kao udarac«, rekla je začuđeno. »Mislim da nas je tvoje dijete upravo udarilo.« Stephen se podignuo s nje i stao joj gladiti trbuh. »Jesi li znala za dijete kad si me napustila?« »Nisam te napustila,« istaknula je, »ali, da, znala sam.« Šutio je i dalje držeći svoju toplu ruku na njezinu golom trbuhu. »Jesi li sretan zbog našeg djeteta?« prošaptala je. »Možda sam malo preplašen. Judith je izgubila prvo dijete. Ne bih želio da se tebi nešto dogodi.« Nasmiješila mu se. »Kako bi se moglo nešto dogoditi dok si ti u blizini i štitiš me?« »Štitim te!« eksplodirao je. »Nikada me ne slušaš, nikada ne činiš ono što ti kažem. Omamila si me. Usred noći napustila si sigurno okruženje moje obitelji. Ti... «

174


Stavila je prste preko njegovih usana. »Ali volim te. Jako te, jako volim i trebam te. Trebam tvoju snagu, tvoju usredotočenost, odanost i tvoju sposobnost da nađeš mirno rješenje za svaki problem. Zbog tebe moj klan nije objavio rat neprijatelju. Zbog tebe smo uvidjeli da Englezi nisu glupi, pohlepni, lažljivi... « Poljubio ju je kako bi je ušutkao. »Nemoj sve upropastiti«, rekao je sarkastično. »I ja tebe volim. Zavolio sam te onog trenutka kada sam te vidio s tvojim klanom. Dosad nisam vidio neku ljepoticu, osim Judith, koja je išta više osim ukrasa. Šokirao sam se kada sam vidio kako te ljudi slušaju i poštuju. Tada sam prvi put u tebi vidio još nešto osim... « Oči su joj zaiskrile. »Cure za dobru zabavu?« Nasmijao se. »O da, baš to.« Počeo ju je strastvenije ljubiti, ne skidajući ruke s njezina tijela. »Stephen«, prošaptala je dok ju je usnama dodirivao iza uha. »Sutra ću se susresti s MacGregorom.« »To je dobro«, mrmljao je, spuštajući se usnama prema njezinu vratu. »Jako dobro.« Pomaknula je glavu nudeći mu usne. Najednom je odskočio od nje. Rab je lagano zalajao u znak upozorenja. Stephen je užasnuto gledao u svoju ženu. »Ti, ludo jedna!« Slatko mu se nasmiješila. »Nalazim se s njim sutra u zoru.« Podigla je glavu i počela ga opet ljubiti. Otkotrljao se od nje, ustao i povukao je na noge. »Prokleta bila!« rekao je kroz stisnute zube. »Zar opet počinješ s tim? Zasigurno se nalazite sami na nekom skrovitom mjestu.« »Naravno da se nalazimo sami. Ne mogu tražiti ljude iz klana da me prate. Želim okončati ovaj rat prije nego što sasvim izmakne kontroli.« Stephen je zatvorio oči i odvojio nekoliko trenutaka da se smiri. »Ne možete se naći nasamo. Zabranjujem ti.« Na Bronwyninu licu pojavio se izraz nevjerice. »Što ti? Ti meni zabranjuješ! Kako se usuđuješ! Zar zaboravljaš da sam ja MacArranica? Zbog toga što te volim, ne dajem ti pravo da odlučuješ o mojim dužnostima vođe klana.« »Hoćeš li nakratko zašutjeti?« zahtijevao je. »Uvijek misliš da sam protiv tebe. Sada me slušaj. Tko još zna za taj susret?« »Samo Harben. On je to uredio. Bojali smo se reći Nesti da je termin dogovoren kako se ne bi previše ponadala.« »Previše ponadala!« rekao je bez daha. »Zar samo o tome razmišljaš? Zar baš uvijek moraš biti obzirna prema svima?« »Govoriš kao da je riječ o nečem lošem.« »U tvom slučaju ponekad i jest tako.« Opet se pokušao smiriti. »Bronwyn, zar ne shvaćaš da ponekad moraš misliti i na sebe?« »Ali to i činim! Želim mir za svoj klan.« Stephen joj je uputio pogled pun ljubavi. »Dobro, sada me slušaj. Pokušaj ovo zamisliti. Ti i MacGregor nađete se na nekom osamljenom mjestu, sigurno će biti i pokriveno maglom, a jedina osoba koja zna za to je Harben. Što ako MacGregor odluči okončati sukob s klanom MacArran ubojstvom njihove vlastelinke?« »To je uvredljivo!« jedva je izgovorila. »Sastajemo se radi mira. MacGregor ne bi to učinio.« Podignuo je ruke prema nebu, kao da moli nebesa za pomoć. »Nikako da se nađemo na pola puta, zar ne? Prije šest mjeseci mrzila si sve MacGregorovo, a sada mu planiraš povjeriti život.« »Ali što drugo mogu učiniti? Ako MacGregor i ja sklopimo neku vrstu mira, zaustavit ćemo ubijanje. Zar nisi to želio? Zar nisi uvijek govorio kako želiš da taj sukob završi? Naš privatni rat ubio je tvoga prijatelja.« 175


Zgrabio ju je i zagrlio. »Da, slažem se s tobom. Ja želim sve te stvari - ali samo kad pomislim na to koliko bi nas to moglo stajati! Kako da te pustim da pođeš i sama se nađeš s čovjekom dvostruko većim od sebe? Može te ubiti jednim udarcem.« Podigla je glavu, ali on ju je opet spustio. »Nećeš poći sama. Idem s tobom.« »Ali ne možeš!« eksplodirala je. »Poručio je da moram biti sama.« »Ali ionako nosiš drugu osobu u sebi, pa što onda znači još jedna?« »Stephen... « preklinjala je. »Ne!« zagledao se u nju. »Jednom ćeš me poslušati, je li ti jasno?« Počela je raspravljati s njim, ali znala je da nema koristi od toga. Zapravo joj je bilo drago što će poći s njom. Podigla je glavu tražeći poljubac. Samo ju je dodirnuo usnama, a zatim se odmaknuo. Iznenađeno ga je pogledala. Glavom je pokazivao prema prozoru. »Ako ne griješim, još je oko sat vremena do zore. Mislim da moramo poći.« »Zar nemamo ni nekoliko minuta?« upitala ga je zavodnički. »Pravo si zločesto dijete«, zadirkivao ju je. »Odjeni se i pođi osvojiti MacGregora onako kako si mene osvojila.« Legla je na slamu i promatrala ga kako se brzo odijeva. Prebrzo je pokrio svoje snažno tijelo. Kad bi samo pomislila da ga je nekoć smatrala neprijateljem! »Tako, moj gospodaru, moj osvajaču«, uzdahnula je i nevoljko se počela odijevati. Vratili su se u stvarnost čim su osedlali konje i zaputili se na kratko putovanje prema mjestu sastanka. Stephen je razmišljao o tome da Bronwyn zaključa u podrum i pođe sam, ali kao da mu je pročitala misli, odbila mu je reći gdje se sastaje s MacGregorom. Kao Što je Stephen i pretpostavljao, bilo je to skrovito mjesto, zaklonjeno stijenama, osamljeno, pod teškim pokrovom magle. Čim je sjahao, Stephen je osjetio oštricu mača na zatiljku. »A tko si ti?« zarežao je Mac Gregor. »Došao sam je štititi«, odgovorio je Stephen. »Ona je dama, ne nalazi se nasamo s muškarcima.« MacGregor je pogledao u Bronwyn - visoku, vitku i predivnu. Obuzdavala je golemog psa koji je pokušavao nasrnuti na njega. Nasmijao se i vratio mač u korice. »Ne krivim te, mladiću. Iako bi joj mogla zatrebati neka druga vrsta zaštite.« Stephen se okrenuo i susreo njegov pogled. »Zaštitit ću je na svaki mogući način«, znakovito mu je odgovorio. MacGregor se opet nasmijao. »Dođite ovamo i sjednite. Razmišljao sam o ideji postizanja mira i čini mi se da to možemo postići jedino ako klanove na neki način ujedinimo.« Gledao je Bronwyn koja je sjela na stijenu. »Ja više nisam u braku. Da sam MacArranicu ranije vidio, već bih bio ponudio nešto za nju.« Stephen je ustao, stao pokraj svoje žene i posesivno joj stavio ruku na rame. »Ona je zauzeta, a ja ću se boriti-« »Prestanite, obojica!« zahtijevala je Bronwyn, sliježući ramenima kako bi se riješila Stephenove ruke. »Ponašate se poput rasplodnih pastuha. Stephene, ako se ne budeš znao ponašati, vratit ćeš se Harbenu.« MacGregor se nasmijao. »A ti, Lachlane! Mislila sam da znaš da s MacArranima trebaš računati na više od lijepog lica. Ako se ne možeš sa mnom nositi na inteligentan način, možda si trebao poslati nekoga od svojih poglavara.« Sad je Stephen bio na redu da se smije. Lachlan MacGregor podignuo je jednu obrvu. »Možda ti ipak ne zavidim, mladiću.« 176


»Ima i dobrih strana«, dodao je Stephen samodopadno. Bronwyn ga nije slušala. »Davey«, prošaptala je. Stephen je gledao u nju počinjući shvaćati što želi reći. »Pokušao nas je ubiti«, tiho je rekao, ali Bronwynin pogled ga je zaustavio; krv nije voda. Okrenuo se prema MacGregoru. »Ona ima starijeg brata, dvadesetak mu je godina. Mladić je poludio od ljubomore. Radije se skriva negdje u brdima nego da živi u klanu koji vodi njegova mlađa sestra. Nedavno nas je pokušao ubiti.« MacGregor je kimao i mrštio se. »Mogu shvatiti mladića. I ja bih učinio isto.« »Shvatiti ga!« uzviknula je Bronwyn. »Ja sam vođa. Trebao je prihvatiti volju našeg oca. Ja bih prihvatila da je izabrao njega!« »Naravno«, Lachlan je odmahnuo rukom. »Ali ti si žena.« Pljunula je, a on je to ignorirao. »Imam kćer«, nastavio je Lachlan. »Šesnaest joj je godina i lijepa je koliko žena to može biti.« Pogledao je Bronwyn. »Možda možemo dogovoriti brak.« »Što mu još možeš ponuditi osim svoje bezvezne kćeri?« ravnodušno je upitala Bronwyn. Lachlan se trznuo prije nego što je odgovorio. »Ne može biti vođa, ali može biti poglavar. To je više nego što ima sada, a bit će i zet vođe.« »On je temperamentan mladić«, rekao je Stephen. »Zato ga Jamie MacArran nije imenovao nasljednikom.« »Nisi ga nikada vidio!« rekla je Bronwyn. »Kako ti znaš kakav je?« »Slušam.« Oštro joj je odgovorio. »Moći ću s njim«, bio je siguran Lachlan. »Ja neću umrijeti mlad kao Jamie i ostaviti ga samog. Uvijek će biti sa mnom i naučit ću ga svemu dobrom. Radije bih ljutitog mladića, nego nekog plašljivog. Ne podnosim muškarce, ni žene,« nasmiješio se Bronwyn, »bez karaktera.« »Ja mogu jamčiti da MacArranovi imaju karaktera«, smijao se Stephen. »Kladim se da možeš «, hihotao se i MacGregor. »Taj Davey bi trebao usrećiti moju kćer, ako je imalo sličan svojoj sestri.« Stephen se uozbiljio. »Što će reći tvoj klan kad im dovedeš MacArrana?« »Meni neće reći ništa, ali svašta će reći mladom Daveyju. Nadajmo se da će moći to podnijeti.« Bronwyn se ukočila. »Moj će se brat moći nositi s bilo kojim MacGregorom. « Lachlan se nasmijao, a potom pružio ruku Stephenu. »Onda smo se dogovorili.« Zatim se okrenuo prema Bronwyn. »A sada ti, curo, još dugujem za slovo B koje još nosim na ramenu.« Zgrabio ju je i srčano poljubio u usta. Bronwyn je brzo pogledala prema mužu, zabrinuta zbog njegove ljubomore, ali Stephen ih je gledao s odobravanjem. Zajedno su stajali i gledali kako Lachlan odlazi na svom konju. Bronwyn se okrenula prema Stephenu. »Voljela bih da se ubuduće sjetiš da sam ja ovdje MacArranica, što sam večeras i dokazala.« Stephen se lijeno nasmijao. »To planiram promijeniti.« »Što bi to trebalo značiti?« »Zar ti nisam rekao da sam od kralja tražio promjenu prezimena?« Bronwyn ga je zabezeknuto gledala. »Sada se zovem Stephen MacArran. Zar ti nije drago?« Bacila mu se oko vrata i stala mu ljubiti lice. »Volim te, volim te, volim te! Ti si MacArran! To će dokazati mom klanu da ti mogu vjerovati.« Stephen ju je zagrlio i nasmijao se. »Oni nikada nisu sumnjali u mene. Samo ti.« Privukao ju je bliže. 177


»Bronwyn, više nismo neprijatelji. Pokušajmo biti na istoj strani.« »Ti si MacArran«, šaptala mu je u uho. On joj je milovao kosu. »Sada će sve biti u redu. Poći ću pronaći Daveyja i... « »Ti!« Izvukla se iz zagrljaja. »On je moj brat!« »Posljednji put kad smo ga vidjeli pokušao te ubiti!« Bronwyn je ignorirala njegovu izjavu. »Tada je bio ljut. U mojoj obitelji svi su temperamentni. Neće biti ljut kad čuje moj plan.« »Tvoj! Mislim da smo zajedno do toga došli.« »Moguće, ali Davey će poslušati samo mene.« Stephen je zaustio da joj odgovori, ali ju je umjesto toga poljubio. »Možemo li poslije nastaviti? Najednom osjećam nešto među nama.« Podigla je glavu i nevino ga pogledala. »Moj trbuh?« Uhvatio ju je za kosu i povukao joj glavu unatrag. »Kakav je osjećaj ljubiti MacArrana?« »Ja sam MacArran!« rekla je. »Ja... « Više nije mogla govoriti jer je Stephenova ruka kliznula prema njezinim koljenima.

178

Jude Deveraux- Baršunasta visoravan (Velvet Montgomery #2)  

Bronwyn MacArran ponosna je i odvažna Škotkinja vatrene naravi, vođa svoga klana nakon smrti oca od ruku Engleza. Prezreni su je Englezi još...

Jude Deveraux- Baršunasta visoravan (Velvet Montgomery #2)  

Bronwyn MacArran ponosna je i odvažna Škotkinja vatrene naravi, vođa svoga klana nakon smrti oca od ruku Engleza. Prezreni su je Englezi još...

Advertisement