Page 1


ASOCIJACIJA BOSNA I HERCEGOVINA 2005

BOSNA I HERCEGOVINA NA PUTU KA MODERNOJ DRŽAVI? PERSPEKTIVE I PREPREKE

1


COPYRIGHT 2004 Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured Sarajevo CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionlana i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine 061.1:323 (497.6) BOSNA i Hercegovina na putu ka modernoj državi: perspektive i prepreke / [prijevod s engleskog Amela Zubčević... [et al.]. – Sarajevo; Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured Sarajevo, 2004. – 205 str. : graf. Prikatzi; 23 cm Bibliografija i bilješke uz tekst ISBN 9958-9887-3-9 COBISS.BH-ID 13770758 Prema mišljenju Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke broj 05-154893/04 od 19.11.2004. ovaj proizvod je na osnovu člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga oslobođen od plaćanja poreza na promet proizvoda.

2


BOSNA I HERCEGOVINA NA PUTU KA MODERNOJ DRŽAVI? PERSPEKTIVE I PREPREKE

Sarajevo, 2005.

3


SADRŽAJ

BOSNA I HERC EGOVINA NA PUTU K A MOD ERNOJ DR ŽA VI? PER SPEKT IVE I PR EPR EK E

9

Wolfgang Petritsch Pred govor

13

A z r a D ža j ić, C hr i s t op h e So l i o z , T ob i a s K . Vo g e l U vo d D A L I JE DAYTON ZA KAZAO ?

21

John B. Allcock D a yton e, v rat i s e! Sv e ti j e op ro št eno!

33

Srđ an D izd are vi ć B o sn a i H e rc e g o v in a: n e d o vr š iv a d rž a v a?

41

M a n fr e d N ow a k N eu sp jeh D ay ton a? U ST A V N E T E M E

55 58

68 81

Jakob Finci F ed er a ln a R e p u b li k a B o s n a i H e r c ego v ina Peter Neussl Od lu ka Usta v nog s uda Bo sn e i H er c ego vi n e o „k on st itut ivn im na rod im a “ i Sa ra j e vs ko- mr ak o vič ki s p o ra z u m – „ k l jučn i rezu lt at “ dejtonskog kon c ept a? F lor ian Bieb er S v iš e kom p l e k sn o st i k a b o lj em vr š en ju v l as i? Zija Dizdarevi ć Ko nt roverze Mirovnog spo r at zum a za Bosnu i Hercego v inu

4


EKONO M SK I RAZ VO J 93

114

R a j k o T o ma š Og rani č en ja ef ikasn ijeg fun k cionisan j a ekonom ije B o sn e i H e r ce g o vin e Josef Pöschl B o sn a i H e rc e g o v in a: zam j ene i r je še n ja K ULTUR A I OB RAZO VAN JE

130

B o ž i d ar M a t ić Pot r ebno je u s vojit i polit iku n au k e u BiH

145

Nikola Kova č K u ltu r a u v iš e n a c io n aln i m za j ed n ic am a i l i k ako ži v j et i s a ra zl i kam a

148

Jasmina Husanovi ć- Peh ar No v a pol it i ka i s fe r a ku ltu rno g st va ra l a št va u Bos n i i H e rc ego v in i

162

J e l e n a G a j e vi ć Ku ltu r a i obr a z ov an j e u p ro ce su stva r an j a bo sanskoh ercego v ač kog ( kultu rnog) iden tit et a

173

A d ila Pa ša lić- Kr e so V i š eg o d i šn ja m u t a c i ja i r e z i st ent n o st rat n o v vi rus a p o d j el e u b o s a n s ko h e rc eg o v ač kom ob r a zov an ju ZAKL JUČA K

191

T i h om ir Lo z a Ot k lju č av an je bos an s ke bud u ćn ost i

207

B io g r af ij e aut o r a

5


6


ZAHVALA Ova knjiga rezultat je novije inicijative za redefiniranje međunarodnog učešća u rekonstrukciji Bosne i Hercegovine, koja je svoj institucionalni oblik dobila osnivanjem Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005. Članovi i prijatelji Asocijacije zaslužni su za uspjeh seminara, na kojem su prvi put predstavljeni radovi iz ove knjige; zahvaljujući njihovim naporima projekat je uspješno realiziran. Dvije su osobe svoju nemjerljivu energiju uložile u osnivanje Asocijacije i održavanje seminara, te stoga zaslužuju posebnu zahvalu: Wolfgang Petritsch, koji je od samoga početka podržao ideju usmjerenog analitičkog rada kao procesa, te mu kao predsjedavajućem Savjetodavnog odbora pripada ključna uloga u razvitku Asocijacije; i Svebor Dizdarević, viši zamjenik direktora Asocijacije, koji je svojom ekspertizom i kontaktima neprestano podupirao aktivnosti Asocijacije. Knjiga predstavlja zbornik radova s prvoga seminara, koji je Asocijacija organizirala 5. i 6. maja 2004. godine u Sarajevu. Konferenciji je prisustvovalo oko šezdeset članova Asocijacije, uglavnom studenata, diplomata i predstavnika civilnog društva iz Bosne i Hercegovine i inozemstva. Zahvaljujemo im na njihovom doprinosu. Seminar je organiziran zahvaljujući novčanoj podršci što su je uputili: Federalno ministarstvo za vanjske poslove Švicarske, koje su predstavljali Odjel za sigurnost ljudi i Švicarska agencija za razvoj i suradnju; Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP), kao i UN Volonteri (UNV). Velikodušna pomoć Fondacije Karl Popper omogućila je objavljivanje ove knjige na engleskom jeziku. Zahvalnost za pomoć dugujemo i Kantonu Ženeva. Objavljivanje ove knjige na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku omogućila je Fondacija Heinrich Böll - Regionalni ured Sarajevo; knjigu su uredile Azra Džajić i Amela Sejmenović iz Fondacije Heinrich Böll - Regionalni ured Sarajevo, Vedran Džihić s Univerziteta u Beču, te Christophe Solioz i T. K. Vogel iz Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005. Oni su blisko surađujući s autorima radili na knjizi, koja ne predstavlja tek puko nabrajanje različitih stavova nego predočava i argumentaciju za stavove koji se zastupaju. Pošto bitan segment u misiji Asocijacije predstavlja razmjena ideja koja prelazi političke i jezičke granice, uloga i zadatak prevodilaca u ovom projektu od velikog su značaja. Marina Alagić-Bowder, Saba Risaluddin, Amela Zubčević, Daniela Valenta, Nina Karađinović, Milena Marić, Hazim Ahmić i Ulvija Tanović, prihvatili su izazov i svojom profesionalnošću i zavidnim razumijevanjem za različite načine argumentiranja preveli tekstove autora i autorica. (Tekst Nikole

7


Kovača s francuskog je prevela Prevodilačka služba Vijeća Evrope). Lekturu i korekturu tekstova u izdanju na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku radila je Ferida Duraković. Ovom prilikom najsrdačnije se zahvaljujemo svima koji su učestvovali u izradi ove knjige. Ženeva/Sarajevo, oktobar 2004. godine Azra Džajić, direktorica Fondacije Heinrich Böll - Regionalni ured Sarajevo Christophe Solioz, izvršni direktor Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005 T.K. Vogel, zamjenik direktora Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005

8


PR EDGO VOR

Wolfgang Petritsch

Prošlo je skoro deset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, a javnost – kako domaća tako i strana – još uvijek ima podijeljeno mišljenje o tome u kojoj je mjeri međunarodna zajednica uspjela pomoći ovoj ratom razorenoj zemlji. “Da li je Dejton doživio neuspjeh?" pitanje je koje se često postavlja, a odgovori na njega veoma se razlikuju, od pesimističnog “da” do onih koji sa sigurnošću kažu “ne”. Jasno je da su prvenstveno građani Bosne i Hercegovine ti koji treba da ocijene je li najveća međunarodna humanitarna intervencija koja je ikada provedena uspjela ili nije. To najbolje mogu ocijeniti ljudi koji su se vratili u Kozarac, Drvar i Bijeljinu, ili u brojna druga mjesta opustošena ratom, oni koji su vratili svoju imovinu i ponovo počeli da žive u svojim kućama, kao i oni koji se još uvijek ne mogu vratiti u svoje predratne domove. S druge strane, međunarodna zajednica će se morati zapitati da li je Dejton bio najbolje moguće rješenje u tadašnjoj situaciji. Koje pouke možemo izvesti, a koja iskustva bi nam mogla pomoći u sličnim situacijama u budućnosti? Neupitno je da je Dejtonom okončan rat; međutim, već u vrijeme njegovog potpisivanja bilo je jasno da se on ne smije smatrati matricom za izgradnju održive države. Ova činjenica, s druge strane, ni na koji način ne umanjuje historijski značaj uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini. Da li je čaša dopola prazna ili dopola puna u velikoj je mjeri akademsko pitanje. U konačnici je potpuno irelevantno da li je u pravu Tim Judah kada tvrdi da se “Bosna i Hercegovina promijenila u tolikoj mjeri da ju je teško prepoznati” ili su u pravu oni akademski kritičari – uključujući i neke čiji se radovi nalaze u ovoj knjizi - koji tvrde suprotno. Činjenica je da deset godina nakon što je spolja zaustavljeno ubijanje i etničko čišćenje, život u Bosni i Hercegovini – iako još uvijek izuzetno težak za veliki broj ljudi – polako ali sigurno napreduje u pravcu normalizacije. Dok su problemi s kojima se Bosna i Hercegovina suočava još uvijek prvenstveno razvojne a ne direktno tranzicijske prirode, sve je više gorućih problema koji su isti kao i u susjednim zemljama: nezaposlenost, korupcija, organizovani kriminal i besperspektivnost za mlade ljude. Ukratko, još je dug put do istinske transformacije u jednu funkcionalnu i demokratsku evropsku državu, ali napreduje se ka tom cilju.

9


Prve godine nakon rata obilježila su nastojanja međunarodne zajednice da pružanjem humanitarne pomoći obezbijedi puko preživljavanje razorene zemlje, povratak izbjeglica i rekonstrukciju osnovne infrastrukture. Međunarodno vojno prisustvo bilo je dominantan faktor na terenu. Tokom 1997. godine međunarodna zajednica je težište svog rada proširila i na druga pitanja sigurnosti ljudi, slobodu kretanja i osnovne aspekte uprave. Često organizovanje izbora je, umjesto do “instant demokratije” koju su predvidjeli tvorci Dejtona, dovelo do ponovnog uspostavljanja etno-nacionalističkih političkih struktura na praktično svakom od mnogobrojnih nivoa vlasti. Iako se promjene dešavaju, one se u Bosni i Hercegovini odvijaju previše sporo. Uvođenje takozvanih “Bonskih ovlasti” u decembru 1997. godine dovelo je do promjene u aktivnostima međunarodne zajednice na terenu, koja se okrenula aspektu civilnih pitanja i Bosnu i Hercegovinu približila statusu države pod protektoratom. Dok neki kritikuju inherentnu kontradiktornost između izgradnje demokratije i uloge Visokog predstavnika kao “liberalnog despota”, drugi uviđaju praktičnu potrebu da se brže i odlučnije kreće u pravcu konsolidacije, funkcionalnosti i samoodrživosti. Osam godina nakon uvođenja “Bonskih ovlasti” još uvijek je prerano za donošenje konačnog suda o njima. Smrt predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i uklanjanje s vlasti njegovog pandana Slobodana Miloševića – dvojice glavnih krivaca za tragediju Bosne i Hercegovine – pozitivno se odrazila na političko okruženje u regionu. Izbjeglice i interno raseljene osobe počele su masovnije da se vraćaju i u one dijelove zemlje u kojima je povratak do tada bio nezamisliv. Human Rights Watch je u svom izvještaju za 2000. godinu ova događanja označio kao “prekretnicu”. Uspjeh bosanske heterogene “Alijanse za promjene” na izborima 2000. godine, kao i naglasak koji je međunarodna uprava stavila na preuzimanje odgovornosti od strane domaćih vlasti - odnosno samoodgovornost – doveo je do presudne promjene paradigme. Jasni pokazatelji postignutog značajnog napretka vidljivi su u ekonomskim reformama koje su izričito podržane na ministarskom sastanku Vijeća za uspostavu mira u Briselu u maju 2000. godine, sistematičnom osposobljavanju institucija na nivou države, uključujući proširenje državne vlade, nametnutom uspostavljanju Državne granične službe, uvođenju jedinstvenog pasoša i lične karte, centralne evidencije, itd.; zaključno s ustavnim promjenama donesenim 2002. godine i sadržanim u “Sporazumu Mrakovica-Sarajevo”. Nakon pristupanja Vijeću Evrope i započinjanja realizacije Mape puta Evropske Unije, čini se da je Bosna i Hercegovina 2002. godine odlučno – iako još uvijek ne i nezaustavljivo – krenula na svoj put “od Dejtona do Evrope”.

10


Najnoviji uspjesi postignuti u izgradnji institucija, kao što je uspostavljanje Ministarstva odbrane na nivou države, obavještajne službe na nivou države i nastavak intenzivnog provođenja reforme pravosuđa, uključujući i osnivanje državnog suda, ne bi trebali skrenuti pažnju sa svega onoga što još treba učiniti. Jasno je da provođenje novih zakonskih propisa još uvijek zaostaje za njihovim usvajanjem. Preovladava mišljenje da je pokretanje privrede – “otvaranje novih radnih mjesta”, kako to naziva sadašnja međunarodna uprava – još uvijek na marginama i mora se vratiti u centar pažnje. Međutim, za takvo nešto potrebno je hitno obnoviti aktivnosti na ustavnom restrukturiranju zemlje. Međunarodna zajednica mora pomoći u onome što je vjerovatno najvažniji zadatak prije konačne primopredaje – Bosna i Hercegovina se mora transformisati i prihvatiti pragmatičan i primjenjiv politički model. Prihvatanje Dejtonskog acquisa (to jest, dobrih rezultata postignutih u okviru Opšteg mirovnog sporazuma), otklanjanje brojnih nefunkcionalosti u sistemu (to se posebno odnosi na bezbrojne nivoe vlasti), te odlučno približavanje modelu upravljanja kao u Evropskoj Uniji – ovo su ključni elementi koji treba da dominiraju u aktivnostima tokom 2005. godine. Izražava se nada da će do tada Bosna i Hercegovina uveliko biti u procesu pregovaranja s Briselom oko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i da će se do tada priključiti Partnerstvu za mir. Činjenica da je nova Evropska komisija nadležnost za Bosnu i Hercegovinu prebacila sa svoje Direkcije za spoljne odnose na Direkciju za proširenje predstavlja jasan znak da je Brisel dao veći značaj svom dosjeu za Zapadni Balkan. Ukoliko Bosna i Hercegovina zaista želi da stupi u pregovore i potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ona mora imati minimalan broj državnih institucija koje su operativne i funkcionalne. Stoga ova država mora nastaviti da usavršava svoju domaću izvršnu vlast. Pored toga, nedostatak “bosanskog identiteta”, tog neophodnog osjećaja za zajednički cilj i građansku odgovornost – a to je ono što je najteže postići nakon ovakvog “necivilizovanog rata” – nije rezultirao samo time što Bosna i Hercegovina nije primljena u Partnerstvo za mir u junu 2004. godine u Istanbulu. Ovaj nedostatak otežava i nastavak realizacije procesa ustavnih reformi, koji predstavlja goruće pitanje. Izgradnja države u Bosni i Hercegovini završiće se neuspjehom ukoliko ne bude uspostavljen mnogo manji, ali daleko efikasniji sistem upravljanja. Međutim, ovo ne može biti nametnuto odozgo – niti izvana. Potreban je jedan pokret koji će svoje korijene imati u civilnom društvu, jedna široka domaća koalicija istomišljenika – ključnih aktera bosanske budućnosti – koji se istinski trude da se izbore za mjesto u modernoj Evropi. Međutim, da bi se ovo postiglo, na scenu mora stupiti nova generacija odgovornih lidera. Pitanje vođstva, kao ključno u svakoj diskusiji o upravljanju, izuzetno je delikatno u ovoj multietničkoj državi. Apatija birača, opšta pasivnost, kao i tendencija vođstva da odluke prepušta međunarodnoj zajednici kad god to njima odgovara, moraju ustupiti

11


mjesto domaćim inicijativama. Zauzvrat, Evropa mora ponuditi istinsko partnerstvo. Učinimo “evropsku perspektivu” realnom i obavežimo se na dugoročno partnerstvo podjednako zasnovano na uzajamnim pravima i obavezama. Evropa je bez ikakve sumnje najubjedljiviji “stimulans” za prihvatanje i aktivno podržavanje promjena. Ipak, ogromne prepreke na koje Bosna i Hercegovina – koja je u mnogo čemu “specifičan slučaj” – nailazi na putu ka brzoj normalizaciji nije lako prevazići. Stoga se upornost i dugoročnija perspektiva nameću kao neophodni. Ovo me podsjeća na jedan događaj čiji su glavni akteri bili Lakhdar Brahimi i Colin Powell. Kada je državni sekretar izrazio nestrpljenje zbog sporosti procesa rekonstrukcije Afganistana, riječima: “Poruka glasi brzo, brzo, brzo” – gospodin Brahimi je odgovorio: “Da, ali mora se ići polako, polako, polako.” Međutim, Bosna i Hercegovina nije Afganistan. Vrijeme predstavlja važan faktor u postizanju konačnog cilja. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, cilj je uključiti se u nezaustavljiv tok evro-atlanskih integracija. Sam proces je stoga najvažniji. Mnogi međukoraci i bolne mjere još uvijek su istinski neophodni kako bi Bosna i Hercegovina konačno postala stabilna država koja je našla svoje mjesto u svijetu. Pomenute korake i mjere treba definisati i koncipirati na način koji će omogućiti da njihov značaj u cjelokupnom procesu normalizacije bude shvaćen i vrednovan. Ipak, iako je jasno da nema brzih i lakih rješenja u poslijeratnoj izgradnji države, za Bosnu i Hercegovinu je vrijeme od ključne važnosti. Godina 2005. za Bosnu i Hercegovinu i međunarodnu zajednicu nije samo godina u kojoj će se sumirati postignuto. Ova godina važna je i za Kosovo i za Državnu Zajednicu Srbije i Crne Gore. Očekuje se da pitanje Kosova bude u vrhu zanimanja Evrope kada je Balkan u pitanju. Zbog toga će biti još važnije da Bosna i Hercegovina i prijatelji Bosne i Hercegovine nastave snažno krčiti put ka Evropi. Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005 nudi se kao platforma za rad i struktura za podršku domaćim inicijativama koje sebe vide u pozivu za prihvatanje samoodgovornosti. Upravo će ovi domaći akteri, građani Bosne i Hercegovine, biti oni koji će konačno ocijeniti da li je čaša iz poslovice zaista dopola puna. Oni zaslužuju našu punu podršku. Ženeva, 7. septembar 2004.

12


U VO D

Azra Džajić, Christophe Solioz, Tobias K. Vogel

Godina 2005. označit će desetogodišnjicu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “Daytonskog sporazuma”, a samim tim i godišnjicu mirovne misije koja nadzire ključne aspekte razvoja zemlje od vremena potpisivanja ovog sporazuma. Misija Bosna1 – koja je i duža i sveobuhvatnija nego što su to drugi mirovni projekti bili – daje primjer od ključne važnosti za slične poduhvate na drugim mjestima. Ova knjiga je rezultat jedne nove inicijative da se redefiniraju parametri međunarodnog učešća u obnovi Bosne i Hercegovine. Inicijativu je pokrenula Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005 inicijalnim apelom od 17. septembra 2003. godine kojim su relevantni akteri pozvani da učestvuju u zajedničkom poduhvatu koji bi služio kao moderator različitosti mišljenja o pitanju izgradnje države u Bosni.2 Osnovni cilj Asocijacije je da podrži analizu reformskih koraka i politika i intelektualnu vodilju kao podršku dugoročnom razvoju zemlje. Ona to nastoji postići okupljanjem jednog broja priznatih međunarodnih i bosanskih stručnjaka, kao i novih glasova u zemlji, oko projekta podstaknutog iznutra i fokusiranog na strategije za preuzimanje samostalne odgovornosti. U krugu partnera Asocijacije i aktera koji su integralni dio procesa demokratizacije u Bosni i Hercegovini nalazi se i Fondacija Heinrich Böll, njemačka politička fondacija po svojoj orijentaciji bliska stranci Savez '90/Zeleni. Zahvaljujući njenom aktivnom radu i iskustvima stečenim u postjugoslavenskim zemljama a slijedeći svoju temeljnu postavku o nužnosti političkog obrazovanja kao pretpostavke istinskog demokratskog društva, Fondacija je podržala ovu inicijativu u cilju jačanja demokratskog političkog dijaloga. U dugogodišnjem radu s organizacijama civilnog društva – ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego cijele Evrope pa i šire – stekli smo neprocjenjiva iskustva. Iskustva iz zadnje decenije pokazuju da se proces redefiniranja u okviru međunarodnih odnosa u velikoj mjeri oslikavao i na proces osamostaljivanja i izgradnje novih država na prostoru Evrope. Ciljevi Asocijacije su artikulirani u svjetlu kontrasta između međunarodne retorike o izgradnji kapaciteta i realnosti koja ukazuje na oduzimanje kapaciteta – ovo je kontrast o kojem su dosta govorili pisci kao što je Michael Ignatieff.3 Fokusiranjem na strategije za 1 Kroz čitavu knjigu naziv Bosna upućivat će na čitavu Bosnu i Hercegovinu; vidi dolje. 2 Ovaj apel su potpisali Christophe Solioz (Ženeva), Srđan Dizdarević (Sarajevo), Žarko Papić (Sarajevo), Jakob Finci (Sarajevo), Vehid Šehić (Tuzla), Miodrag Živanović (Banja Luka), T. K. Vogel (New York) i Svebor Dizdarević (Lyon). Ovaj apel, kao i svi ostali dokumenti Asocijacije, mogu se naći na http://www.bosnia2005.org. 3 Vidi Michael Ignatieff, Empire Lite (London: Vintage 2003).

13


jačanje samostalne odgovornosti u sklopu potpune provedbe daytonskih odredbi, Asocijacija se nada da će pružiti viziju za zemlju, odnosno dugoročnu strategiju za djelotvoran politički, socijalni i ekonomski razvoj u prilično velikom prostoru koji daje Dayton. Ovo bi podrazumijevalo ciljanu debatu o ustavu države, kao i otvorenu ocjenu strategija za neizbježan prijenos nadležnosti sa vanjskih aktera na domaće vlasti. Ovo se može dogoditi samo putem naprednog analitičkog pristupa koji se odlučno i pragmatično bavi uslovima potrebnim za uspjeh međunarodnih politika podrške i izazovima sa kojima će se bosanska država susresti u budućnosti. U dugogodišnjem 'insistiranju' na demokratiji i nastojanjima za što bržim uspostavljanjem formalnih okvira za stabilizranje države, načinjeni su i propusti koji su manje-više identificirani. Većina politički obrazovanih i mislećih aktera smatra da takav jedan propust predstavljaju i prvi postratni izbori u BiH. Koncept izbora ili onoga što zovemo «promjena vlasti» gotovo uvijek izražava razočarenje. Vlast označava strukturu moći, način kako se legitimira i normativno provodi, ali i kako se normativno maskira. I tu nema mjesta razočarenju, jer se promjenom političkih aktera na vlasti sama vlast nije ni morala ni mogla promijeniti. Ono o čemu se mora razgovarati – i to još godinama – jesu temeljne promjene u cjelokupnoj društvenopolitičkoj strukturi. Naša zajednička aktivnost usmjerena je na stimuliranje dijaloga između raznih aktera u procesu. Iz tog razloga je ova knjige izdata i u Baden-Badenu4 i u Sarajevu i koristit će se u nizu javnih debata u čitavoj državi u drugoj polovini 2004. i tokom 2005. godine. Rezultati ovih diskusija i analitički napori mreže Asocijacije će voditi glavnoj međunarodnoj konferenciji o državotvornosti Bosne, koja će se održati u Ženevi 20. i 21. oktobra 2005. godine. Ova knjiga predstavlja radove sa prvog seminara koji je organizirala Asocijacija u Sarajevu 5. i 6. maja 2004. godine. Ovaj izbor eseja je rezultat našeg zajedničkog razmatranja sadržaja koji su prezentirani na skupu a ne nekog balansiranja na osnovu regije ili etniciteta. Ne pokušavamo predstaviti stajališta – na primjer, nacionalistički stav – koja izlaze iz okvira artikuliranih kroz smjernice rada Asocijacije. Svi autori dijele mišljenje da su reforme u oblastima kojima se bavi ova knjiga hitno potrebne; dok neki zagovaraju radikalnije mjere od drugih, oni se također slažu da najbolje ne smije postati neprijatelj dobrome, da neophodnost ustavne reforme – koliko god da je spora, u Bosni kao i drugdje – ne smije spriječiti mjere koje se mogu implementirati odmah, na primjer u oblasti reforme uprave. Priloženi eseji se mogu podijeliti u četiri tematske oblasti: oni koji razmatraju cjelokupan uspjeh ili pak neuspjeh daytonskog rješenja radi stvaranja samoodržive države iz fragmentirane i traumatizirane zemlje (ovi eseji vrlo često uključuju i jaku ustavnu dimenziju); oni koji proučavaju ustavno rješenje i pitanje da li proces izmjena postojećih ustava obećava; oni koji analiziraju važnost ekonomskog razvoja za 4 Dayton and Beyond: Perspectives on the Future of Bosnia and Herzegovina (Baden-Baden:Nomos, 2004)

14


uspješnu izgradnju države; i oni koji su usmjereni prema kulturi i obrazovanju. Ovo je gruba podjela koju koristimo u predstavljanju konačnih poglavlja čitaocu. Da li je Dayton zakazao? Debata o ovom pitanju se bavi raznim stavovima o osnovnom cilju Općeg okvirnog sporazuma za mir. U onoj mjeri u kojoj je zaustavljanje rata bilo njegov osnovni cilj, Opći okvirni sporazum za mir je uspio, uz male smetnje i raspoređivanjem prilično malog broja stranih trupa. Iako u značajnoj mjeri iz razloga koji se nalaze van djelokruga Općeg okvirnog sporazuma za mir ili politika međunarodnih državotvoraca poslanih da ga implementiraju – najviše radi promjena režima u Zagrebu i Beogradu – Bosna je danas sigurna u svom nesigurnom miru, a vjerovatnoća za nastavak neprijateljstava u nekoj značajnijoj mjeri je krajnje mala. Prije deset godina bi možda bilo očito koliko je ovo ogroman napredak, ali se sve to danas lako zaboravlja. Međutim, ukoliko je Opći okvirni sporazum za mir imao za cilj stvaranje kohezivne države sa efikasnom vladom, tu je bijedno zakazao. Dok je postepeni napredak postignut otkako se rat završio – a tog napretka je u stvari bilo previše da bi se svaki njegov segment naveo ovdje – on je nedovoljan da bi sam održao prekompliciran i glomazan sistem upravljanja, koji je opet pretvoren u još nezgrapniji principom predstavljanja grupa koji je opisan u nekim od ovih poglavlja John B. Allcock nas u svom prilogu podsjeća da je ova ravnoteža – između zaustavljanja rata i izgradnje funkcionirajuće države – ono što treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju “uspjeha” ili “neuspjeha” Općeg okvirnog sporazuma za mir, i da je većina njegovih navodnih nedostataka u suštini nastavak politika i stavova od prije rata. Srđan Dizdarević kritizira Opći okvirni sporazum za mir i njegovu provedbu s aspekta ljudskih prava, fokusirajući se na ulogu međunarodne zajednice, ali u isto vrijeme priznajući da domaće vlasti snose glavnu odgovornost za stanje u državi. Ljudska prava i dalje ostaju ozbiljan problem, a radu Komisije za istinu i pomirenje treba dati više prostora i podrške. Ustavni dijalog i razvoj vizije države su neka od drugih ključnih pitanja o kojima je bilo govora. Poglavlje Manfreda Nowaka postavlja pitanje da li je Opći okvirni sporazum za mir najpogodniji okvir za održiv mir i razvoj. On u svom kritičkom osvrtu na rezultate Općeg okvirnog sporazuma za mir zaključuje da mnogi zadaci, naročito preobrat “etničkog čišćenja”, nisu urađeni na zadovoljavajući način, te da su institucije koje su neophodne za njihovu provedbu preslabe ili čak ukinute. Međunarodna zajednica trebalo bi da Bosni osigura potpuno demokratski ustav prije nego što zauvijek napusti zemlju.

15


Ustavna pitanja Ovaj dio počinje prijedlogom Jakoba Fincija o Federativnoj repubici Bosni i Hercegovini. Dok prosta promjena imena države neće riješiti njene probleme, ona će usmjeriti našu pažnju na značajne karakteristike današnje Bosne, kao i na ustavne promjene koje su još uvijek neophodne – promjene koje moraju napraviti sami građani Bosne. U užem smislu, Finci zagovara kreiranje regija na osnovu kriterija koji nisu etnički. Nedavni ustavni amandmani, koje u ovoj publikaciji opisuju Manfred Nowak, Peter Neussl i Florian Bieber, važni su iz tri razloga. Oni su, kao prvo, bazirani na rješenju (“Sporazum Mrakovica-Sarajevo”) do kojeg su pregovorima došle glavne bosanske strane pod međunarodnim vodstvom, ali ne i skrbništvom, i sve su prepoznale potrebu za takvim promjena nakon Odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti tri naroda u čitavoj Bosni. To što su sami amandmani morali biti nametnuti od OHR-a ne umanjuje činjenicu da je ovo bio važan uspjeh u iniciranju promjena putem domaćeg procesa. Drugo, oni pružaju osnovu pripadnicima svih etničkih grupa (ili nacionalnih zajednica, zavisno od stava) da postanu jednakopravni građani bez obzira u kojem entitetu žive. Iako paradoksalno, ovo je postignuto uspostavljanjem jako kompliciranog sistema etničkih kvota u vladi i administraciji, sistema koji je mnogo kompliciraniji nego onaj koji je prethodno predviđen Općim okvirnim sporazumom za mir. Teško da je ovo jedno liberalno rješenje, ali je vjerovatno, kratkoročno gledano, ipak bolje od prethodnog. Treće, proces koji je doveo do ovih amandmana može dati važne strateške i taktičke pouke svakom ko poželi inicirati buduće reformske korake i kao takav je posebno relevantan za ciljeve Asocijacije. Jedna od niti koje se provlače kroz ovu knjigu jeste priznanje da je međunarodno prisustvo u Bosni još uvijek potrebno, ali na modificiran način. Ove iznijansirane analize suprotstavljaju se modernoj i površnoj kritici međunarodne misije za izgradnju države, naročito OHR-a kao “kolonijalnog” i nedemokratskog.5 Iako ima neke istine u ovim optužbama, jednako je istina da je većina reformskih koraka do danas učinjena pod vanjskim pritiskom, a ne putem demokratskih procesa u zemlji. Većina autora dijeli mišljenje Asocijacije da je pravi izazov pragmatično poboljšanje međunarodnog pristupa bosanskom pitanju, a ne njegova masovna kritika bez ikakve održive alternative. Prilog Zije Dizdarevića fokusira se na potrebu da sadašnji Ustav izražava i podudara se sa prošlošću države, te da se uklone sadašnje proturječnosti između Ustava i raznih evropskih konvencija na koje upućuje. Iako je važno implementirati nedavne ustavne amandmane – kao i Rezoluciju 1384 (2004. godina) Parlamentarne skupštine Vijeća 5

Dva najistaknutija primjera su David Chandler, Bosnia: Faking Democracy After Dayton (London: Pluto Press 1999) i skoriji primjer Gerald Knaus/Felix Martin, “Travails of the European Raj: Lessons from Bosnia and Herzegovina”, Journal of Democracy, 14:3 (July 2003), str. 60-74. Nijedan od ovih autora se ne trudi da ponudi suvislu alternativu međunarodnoj superviziji i intervencijama u domaći politički proces. Također je neobično da su debate koje je isprovociralo djelo Knausa i Martina skoro u potpunosti ograničene na međunarodne krugove u Bosni; mišljenja koja su izražena u njihovom članku se većini Bosanaca čine kao totalno irelevantna za pitanja svakodnevnog upravljanja i privrednog razvoja. Vidi http://www.esiweb.org/docs/showdocument.php?document_ ID=48.

16


Evrope – na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou, Dizdarević također zahtijeva ustavne reforme bazirane na pravima građana. Privredni razvoj Uloga privrednog razvoja u izgradnji države nije dovoljno dobro shvaćena. Naročito se redoslijed reforme tržišta čini odlučujućim faktorom uspjeha bosanske trostruke tranzicije – od rata do mira, od planske do tržišne ekonomije, i od jednopartijske države do liberalne demokracije. Vrlo često, prenagljeni i loše planirani programi privatizacije samo jačaju moć novouspostavljene elite, stranačkih kadrova i direktora državnih preduzeća. Detaljno analizirajući kompleksnost trenutne ekonomske situacije, Rajko Tomaš pokazuje načine da se izbjegne ova dilema bez odustajanja od ekonomske reforme. U stvari, prema Tomašu, ekonomska reforma je od najveće važnosti, ukoliko se Bosna želi stabilizirati i poštedjeti prijetnje od pada u začarani krug siromaštva. Josef Pöschl upozorava na dobroćudno shvatanje da su direktne strane investicije lijek za sve bosanske boljke: postoje različite vrste direktnih stranih investicija, a vrsta koja najviše obećava zahtijeva konkurentna domaća preduzeća. Njegov prilog također pokazuje da etnički faktor, iako preovladava u sadašnjih uslovima i daje loše ekonomske rezultate, ne treba beskonačno kočiti saradnju. Pöschl istovremeno kaže da će nedostatak saradnje ozbiljno umanjiti bosanske šanse za oporavak, posebno oduzimajući ustavnoj reformi pravu bit. Ukoliko se građani stvarno ne uključe u proces odlučivanja i njihova saradnja ne postane realnost, debate o ustavu će samo okrznuti površinu i neće uspjeti riješiti najhitnija pitanja. Konačno, Božidar Matić zagovara definiranje suvisle politike istraživanja i razvoja da bi se dugoročno postigli rezultati u produktivnosti i konkurentnosti. Njegova empirijska analiza jasno pokazuje koliko je nerazvijena ova ključna komponenta dugoročne konkurentnosti. Na trenutke će se javljati dojam da su poglavlja o ekonomskim pitanjima najtmurnija u čitavoj publikaciji: itekako može biti da je tamna slika koja proizlazi iz raznih statistika neizbježna baš zbog toga što je bazirana na mjerljivim i neosporivim činjenicama, a ne na političkim procjenama otvorenim za sve vrste varljivih i pukih nada. Kultura i obrazovanje Rat koji je pokidao Bosnu u dijelove je umnogome vođen oko definicije nacije. U bosanskom kontekstu, sa njene tri dominantne religije i odgovarajuće nacionalne zajednice, od kojih su dvije osjećale golemu prisnost sa dva konkurentna državotvorna projekta susjednih država, ovo je neizbježno podrazumijevalo redefiniranje “bosanstva” i srži samih kulturnih grupa. Podsjetnik Nikole Kovača da kultura mora biti ujedinjujući, a ne razjedinjujući faktor posebno je istaknut u ovom kontekstu – a i moćna

17


je optužnica protiv onih koji prisvajaju kulturu kako bi progurali svoje uskogrude ciljeve uz brutalno zanemarivanje općeg dobra. Jasmina Husanović-Pehar u svojoj raspravi o nekoliko bosanskih pisaca, otkriva potencijal za višestrani, ali prepoznatljivi bosanski kulturni identitet. Njen rad se fokusira na emancipirajući potencijal koji ispoljava nova generacija bosanskih pisaca i navodi da to može postati izvor nove politike koja bi navela i na institucionalne promjene koje država očajnički treba. U istom duhu, Jelena Gajević ukazuje na činjenicu da, iako u Bosni postoji kultura, još uvijek ne postoji država – barem ne država koja preuzima odgovornost za stvaranje uslova za pluralističku kulturu i obrazovanje, uključujući akademsko istraživanje. Ona također naglašava ulogu kulture kao snage otpora protiv isključivosti, jednog posebno karakterističnog aspekta savremene Bosne. Istraživanja o tranziciji obično se bave prvenstveno institucionalnim i ekonomskim aspektima, dok zanemaruju obrazovnu dimenziju. Prilog Adile Pašalić-Kreso ima za cilj da ispravi ovaj propust idući tragom sudbine “virusa podjele” u obrazovanju od njegovog izbijanja prije rata do njegovih mutacija za vrijeme i nakon rata. Danas ovaj virus i dalje prevladava, a emancipirajuća uloga obrazovanja ostaje ništa drugo do obećanje. “Otključavanje budućnosti Bosne” Zaključak publikacije je napisao Tihomir Loza, koji slika nijansiranu sliku sveukupne valjanosti Daytonskog sistema. Bosna je, u svom sadašnjem obliku, zatajila, smatra Loza, naročito zbog toga što nedostaje politička volja da daytonska država profunkcionira. Hitno je potreban istinski dijalog među Bosancima o tome kakvu državu oni žele, da bi se postigao konsenzus o osnovnim pitanjima. Ovo će dati istinski sadržaj konceptu samostalne odgovornosti, ali će također stvoriti kredibilnost, koju sadašnji politički sistem i elite koje ga vode nemaju. Terminologija Bosna je neobično mjesto – država koja se sastoji od Federacije i Republike (a i Distrikta), kao što je to rekao Jakob Finci u svom prilogu ovoj publikaciji. Mi bismo mogli dodati da “Federacija Bosne i Hercegovine” svakako nije federacija između Bosne, s jedne, i Hercegovine s druge strane (niti ovo treba miješati sa Fincijevim prijedlogom o “Federativnoj republici Bosni i Hercegovini”). U skladu sa širokoprihvaćenom upotrebom u engleskom jeziku, mi koristimo ime “Bosna” (i pridjev “bosanski”) kad govorimo o Bosni i Hercegovini koja se, po definiciji Općeg okvirnog sporazuma za mir, sastoji iz dva entiteta: Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.6 Izuzeci 6

Što se tiče postjugoslavenske Bosne, ovaj izraz je prihvaćen u nekim najranijim izdanjima na ovu temu: Noel Malcolm, Bosnia: A Short History (rev. ed., London: Macmillan 1994) i Robert J. Donia and John V.A. Fine, Jr., Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (London: Hurst 1994).

18


su pravljeni na pragmatičan način, na primjer kada se upotrebom naziva “Bosna i Hercegovina” naglašava da se radi o državnom nivou ili aspektu političkog života koji obuhvata čitavu državu. Stil, a ne politika, bio je presudan za uredničke odluke, a one se ne bi trebale smatrati refleksijama posebnih stajališta o pitanjima o kojima je bilo govora u prilozima, posebno što se tiče imena država nasljednica Jugoslavije, kao što su Makedonija ili Srbija i Crna Gora. U potpunosti smo uvažavali izbore autora da zajednice u Bosni zovu “etničke grupe” ili “nacije”; nametanje jednoobraznosti se činilo pogrešnim pristupom u ovom slučaju. Nadamo se da će mišljenja, analize, stavovi i prijedlozi iz ove knjige mnogima koji promišljaju Bosnu i Hercegovinu poslužiti kao osnov ili poticaj za istinski politički dijalog i izgradnju države sa stabilnim demokratskim i pravnim institucijama. Ženeva i Sarajevo, 21. oktobra 2004. godine

19


DA LI JE DAYTON ZAKAZAO?

20


DAYTONE, VRATI SE! SVE TI JE OPROŠTENO!

John B. Allcock

Okupljanje i slaganje oko Daytona U svom romanu Divni gubitnici Leonard Cohen opisuje politički miting u Montréalu i narastajuće uzbuđenje izazvano sve jačim osjećajem zajedničkog cilja poredi s kolektivnim orgazmom.7 Cijelim tokom seminara u Sarajevu mučio me sličan utisak kako nas sve spaja rastući osjećaj da nam je zajednička jedna sve jasnije fokusirana ocjena Daytonskog sporazuma. Sastanak se mogao završiti na samo jedan način: prevladavajućom, jednoglasnom osudom prema kojoj “Dayton mora ići!” Razlozi za ovakvu ocjenu bili su jasni i uvjerljivi. Jedna od primarnih posljedica podjele Bosne i Hercegovine na etnički definirane “entitete” jeste fiksiranje struktura “etnarhije”. Držanje uzda vlasti u rukama Ureda Visokog predstavnika (OHR) obezvlastilo je domaće stanovništvo, te doprinijelo neodgovornosti domaćih političkih aktera. Daytonski sporazum nije ni bio zamišljen kao državotvorni poduhvat – njegova jedina namjera bila je da pruži osnovu za demokratiju. Iz tog je razloga u njemu predloženim rješenjima stabilnosti dât prioritet nad demokratijom. Zadaci izgradnje države i demokratizacije se, međutim, ne mogu djelotvorno izvršavati unutar takvog skupa struktura. Štaviše, upravljanje daytonskim sistemom pretjerano je skupo, tako da se mogu postaviti ozbiljna pitanja o njegovoj rentabilnosti. Za ostale ozbiljne posljedice tvrdi se da proizlaze iz ovih primarnih okolnosti. Dayton se drži odgovornim za katastrofalnu ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini. Tvrdi se da okoštavanje politike obeshrabruje inovacije i inicijativu, a da je opći osjećaj nenapredovanja i nepostojanja smjera i mogućnosti jedan od uzroka sporog povratka izbjeglica i “odljeva mozgova” izazvanog odlaskom kvalificiranih i stručnih ljudi. Dayton se optužuje da je učvrstio osjećaj kolektivnih prava, a da nije riješio pitanje diskriminacije i kršenja prava pojedinaca.8 Ovaj nedostatak tijesno je povezan s nepostojanjem koncepta “građanstva” u Bosni i Hercegovini. Izuzetno jako prisustvo međunarodnih sila i organizacija u političkom životu u Bosni i Hercegovini institucionalizira zavisnost. Politika, a time i političke stranke, zatočenici su pitanja vezanih za identitet, zbog čega im je teško da pažnju preusmjere na mnoštvo drugih pitanja s kojima se zemlja suočava i koja traže hitno djelovanje. Ovdje se radi tek o izboru

7 8

Leonard Cohen, Divni gubitnici (Split: Feral Tribune, 1998). Vidi, na primjer, rad Manfreda Nowaka “Neuspjeh Daytona?” u ovoj knjizi.

21


pitanja koja sam prikupio iz prezentacija na sarajevskom seminaru. Jasno je da Dayton mora ići, i to što prije to bolje! Kao što je to ponekad slučaj (s priličnim zakašnjenjem) na rubu orgazmičkog iskustva, uhvatio sam sebe kako se pitam: “Da li bi se ovo trebalo događati?” Nekoliko je razloga za oprez prije nego što u žaru borbe odbacimo Dayton. U ovom poglavlju sugeriram kako treba da budemo oprezni u vezi s načinom na koji je naša negativna ocjena postdaytonske Bosne i Hercegovine sklona dugoročnije probleme ovih prostora objasniti pozivanjem na jedan pretpostavljeni historijski uzrok Daytonskog sporazuma. Kod ocjenjivanja Daytona sadašnje probleme treba kontekstualizirati u odnosu na njihovu historijsku pozadinu. Možda nas i fiksiranje pažnje na sadašnje teškoće dovodi u iskušenje da ishitreno donesemo zaključak da bolja alternativa mora postojati, bez razmišljanja o tome kakve bi te alternative mogle biti. Treba se čuvati utopijstva kod kojeg se realiteti iskustva u nesavršenoj sadašnjosti porede s nekim pretpostavljenim, ali možda nedostižnim idealom. Shodno tome, ukratko ću istražiti neke od vjerovatnih implikacija prenagljenog odustajanja od Daytonskog sporazuma u korist spekulativnih ali nepromišljenih radikalnih alternativa. Konačno, tvrdim da bi - umjesto što se pokušava osmisliti sveobuhvatna strukturna zamjena za Dayton, u interesu kako Bosanaca tako i “međunarodne zajednice” - važnije bilo pažnju posvetiti spektru reformskih projekata manjeg obima i na nižem nivou.9 Iako bi svaki od njih onima kojih se tiče donio vidljivu korist, nijedan od tih projekata ne zahtijeva bavljenje mučnim pitanjem ustavne rekonstrukcije velikog obima. Šta je Bosna bila? Kada osuđujemo neko obilježje svog sadašnjeg stanja, često to radimo tako da ono što sada imamo poredimo s nekim idealiziranim prošlim stanjem — sa “svijetom koji smo izgubili”. Jedan od problema koji muče ocjenu Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini jeste da sadašnju situaciju uglavnom poredimo s nekom zamišljenom, idealiziranom verzijom prošlosti, a ne s njenim iskrenim i kritičkim viđenjem. Poput mnogih drugih, i Bosanaca i stranaca, ja znam biti sklon napadima “jugonostalgije.” Ustanovio sam da je to dobra pozicija za sagledavanje ispada nekih nacionalista, za koje njihove razdvojene nacionalne države po doktrini moraju uvijek biti bolje u poređenju s onim što je postojalo u prošlosti. Ipak je primjereno upitati da li je Bosna i Hercegovina iz vremena prije 1992. godine zaista bila raj na zemlji. Kakva je bila ta “Bosna” kad joj je ova daytonska Bosna takva patetična sjena? Iscrpno historijsko poređenje je, naravno, u ovom kontekstu nemoguće, no ja nudim nekoliko kratkih “snimaka u momentu” koji bi nas mogli navesti na razmišljanje. 9

Ne dopada mi se termin “međunarodna zajednica” jer konfiguracija državnih i nedržavnih struktura na koji se on obično odnosi ne posjeduje atribute koje sociolozi obično podrazumijevaju pod riječju “zajednica”. Pa ipak, potencijalne zamjene za ovaj termin na koje sam naišao, bez izuzetka su ili jednako zavaravajuće ili daleko nezgrapnije. Stoga protestiram, ali taj termin i dalje ovdje koristim s iskrenom nadom da će uskoro biti smišljeno nešto bolje.

22


Jedna od pritužbi o efektima Daytonskog sporazuma koje se najčešće mogu čuti jeste da su političko-prostorni aranžmani koji su zemlji njime nametnuti gotovo uništili jednu državu koju je karakterizirala multietnička tolerancija. “Dobra Bosna” je, u toj viziji, imala neobično visoke stope etnički miješanih brakova i visok stepen prostorne integracije različitih etničkih zajednica, što se prvo našlo na meti “etničkog čišćenja ” u ratu vođenom u periodu 1992-95. godine. Etnička karta Bosne i Hercegovine sugerirala je visok stepen etničke izmiješanosti u periodu prije 1992. godine, pri čemu je samo 27 od 109 općina u ovoj republici imalo etničke većine koje su prelazile 75%.10 Međutim, detaljna analiza obrasca naselja pokazuje da su, ma kako raznolik bio njihov etnički sastav, lokalne zajednice često bile jasno prostorno segregirane duž etničkih linija. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu koristi niz karata etničke distribucije koje jasno otkrivaju da je u okvirima općina koje su sveukupno gledano bile “miješane” na nivou mjesne zajednice često postojao visok stepen prostorne segregacije.11 Slika etničke integracije bila je u određenoj mjeri proizvod razmjera prostornog predstavljanja. Čak je i u urbanim područjima u određenom stepenu stari osmanlijski obrazac naselja/mahala preživio. U prošlosti su iznošene pretjerane tvrdnje o procentu miješanih brakova u predratnoj Bosni i Hercegovini. Xavier Bougarel sažeto modificira ove pretpostavke: “Osamdesetih je godina procenat miješanih brakova u Bosni i Hercegovini (oko 12%) bio isti kao i procenat za Jugoslaviju u cjelini. S obzirom na značaj mješavine populacija u Bosni i Hercegovini, taj procenat možda prije pokazuje permanentnost barijera između zajednica … U Bosni i Hercegovini su miješani brakovi u suštini bili obilježje urbane elite i fizičkih radnika, i bili su najčešći između Srba i Hrvata. U svakom slučaju, rastući procenat Muslimana u miješanim brakovima nakon 1945. godine svjedoči o društvenom napredovanju i modernizaciji ove zajednice. Konačno, dijelovi Jugoslavije s najvećim procentom miješanih brakova bili su Vojvodina (28%) i Hrvatska (17%). Sarajevo (s 28%) je imalo manji broj miješanih brakova od nekih hrvatskih gradova kao što su Pakrac (35%) i Vukovar (34%).”12 Studije Nikolaija Boteva i Snežane Mrđen detaljnije su potkrijepile ovo mišljenje. Ovdje je važno ne preći s prepoznavanja izostanka ozbiljnog, otvorenog etničkog konflikta u predratnoj Bosni i Hercegovini na idealiziranu fantaziju o brisanju etničkih razlika.13

10 11

12 13

Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine, 1992. (Sarajevo: Državni zavod za statistiku, 1994.), str. 298-301. Seriju pod naslovom Narodnosni sastav po naseljima (razmjer 1:200,000) pripremio je CROSTAT/GISDATA na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine. Opširna ilustracija ovdje ne bi bila na mjestu, ali gradić Vareš može se uzeti kao primjer. Godine 1991. 40,61% od ukupno 22.203 stanovnika bili su etnički Hrvati. Hrvati su bili gusto koncentrirani u sjevernom dijelu, Muslimani su bili većina u jednom broju ruralnih naselja na jugu, a između ta dva dijela nalazio se pojas zaselaka koje su gotovo u potpunosti naseljavali etnički Srbi. Xavier Bougarel, Bosnie: anatomie d’un conflit (Paris: La Découverte, 1996), str. 87. Nikolai Botev, “Where East meets West: ethnic intermarriage in former Yugoslavia, 1962-1989” American Sociological Review, 59(3), str. 461-80.; Snežana Mrđen, “Le mixité en ex-Yougoslavie. Intégration ou segregation des nationalities?” Revue d’études comparatives Est-Ouest, 3 (septembar), str. 103-45.

23


Bosna i Hercegovina je, čak i prije nego što je potonula u rat, i unutar i izvan federacije stekla reputaciju po političkoj inertnosti. Važno je primijetiti da je u naglom porastu političkog i ekonomskog liberalizma nakon 1968. godine ova republika u velikoj mjeri ostala izvan reformističkih trendova. Iako su najviše isticani i komentirani događaji u Zagrebu (Maspok i slavno “Hrvatsko proljeće”), a zatim i discipliniranje liberalnih snaga u Beogradu, i Ljubljana i Skopje iskusili su političke čistke. Sarajevo je, međutim, ostalo relativno pošteđeno zahtjeva za radikalnim promjenama.14 U pregledu bosanske politike u osamdesetim godinama, Steven Burg i Paul Shoup komentiraju “konzervativizam i represivnost” koji su karakterizirali vođstvo Saveza komunista u ovoj republici.15 Bosansko političko vođstvo je, barem na Zapadu, bio glas da je ne samo nepopustljivo “tvrdolinijaško” u svom komunizmu, nego i ne baš sasvim sposobno. Prisustvovao sam ručku u Mansion House na kojem je 1986. godine britanski premijer Margaret Thatcher priredila doček svojoj kolegici iz Jugoslavije, Milki Planinc. Prisutni su bili iznenađeni kada je gospođa Planinc, komentirajući teškoće s kojima se Jugoslavija u to vrijeme suočavala, rekla da sumnja da je njen nasljednik dorastao zadatku. Teško je i zamisliti jasniji izraz nepovjerenja jednog šefa vlade u svog nasljednika. Osoba kojoj je ona trebala predati dužnost bio je bosanski političar Branko Mikulić.16 Jednako indikativno je to što je jedan drugi eminentni sin ove republike, Ante Marković, prvenstveno stekao ime na saveznom nivou, te je, uprkos vjeri svijeta u njegovu sposobnost da preusmjeri jugoslavenski državni brod prije nego što ovaj udari u stijene, u zavičaju gotovo ignoriran. U trenutku održavanja prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine, biračima se alternativa etnicizaciji politike nudila u vidu Markovićevog Saveza reformskih snaga. Uprkos tome, ogromna većina Bosanaca i Hercegovaca glasala je za stranke koje su svoje ciljeve u velikoj mjeri definirale u smislu odbrane etničkih interesa i identiteta. Savez reformskih snaga osvojio je samo 12 od 130 mjesta u Vijeću građana, a niti jedno u Vijeću općina. Vrlo je moguće da su daytonskim ustavom etničke podjele u politici u Bosni i Hercegovini učvršćene, ali njime one nisu izmišljene kao faktor. Predratna Bosna i Hercegovina redovno je svrstavana među “nedovoljno razvijena” područja u federaciji i primala je razvojnu pomoć sa saveznog nivoa. Njen put nakon 1945. godine bi nas, međutim, trebao navesti na razmišljanje. Uprkos redovnim injekcijama savezne pomoći i planskoj industrijalizaciji Bosne i Hercegovine, naročito u područjima gdje su se nalazila industrijska postrojenja vezana za odbranu, ova republika je u periodu između 1945. i 1990. 14 15 16

Ni Bosna i Hercegovina u to vrijeme nije prošla bez političkih žrtava. Među žrtvama čistke “liberala” bio je Avdo Humo. Steven L. Burg i Paul S. Shoup, The War in Bosnia-Herzegovina: ethnic conflict and international intervention (Armonk /NY and London: M.E. Sharpe, 1999), str. 44. Iako njegovo stanovište u principu karakterizira otpor prema ekonomskim i političkim reformama, možda je pošteno istaći da je gospodin Mikulić sve iznenadio kada je, kao prvi komunistički lider koji je to ikad učinio, u decembru 1988. godine dobrovoljno podnio ostavku.

24


godine stagnirala, čak bi se moglo reći i relativno nazadovala. Republika je 1952. godine zabilježila indeks BDP-a po glavi stanovnika od 95,50 u odnosu na jugoslavenski prosjek od 100.17 Ovo ju je plasiralo ispred drugih republika za koje se obično smatralo da zaostaju u ekonomskom razvoju: Makedonije (71,42) i Crne Gore (87,60). Bosna i Hercegovina je u toj fazi bila čak i ispred Vojvodine (89,54). Do 1964. godine su, međutim, Bosnu i Hercegovinu na tabeli pretekle i Vojvodina i Crna Gora, da bi za Makedonijom počela zaostajati 1970. godine (iako je Makedoniju ponovo pretekla 1981). BDP Bosne i Hercegovine po glavi stanovnika je 1976. godine spao na 64,38 u odnosu na jugoslavenski prosjek, te je, iako se u narednim godinama u određenoj mjeri relativno oporavio, 1989. godine, uoči raspada Jugoslavije, još uvijek iznosio samo 67,92. Nijedan stručnjak u oblasti društvenih nauka ne bi se saglasio s objašnjenjem prema kojem je samo jedan faktor prouzrokovao loše ekonomsko stanje Bosne i Hercegovine, i bez sumnje postoje kompleksni razlozi za ovo stalno zaostajanje u razvoju. Pa ipak, njeni ekonomski rezultati su tokom cijelog perioda nakon 1945. godine bili loši za sveukupne prilike u federaciji. Vrijedi primijetiti da je ekonomsko obilježje po kojem je Bosna i Hercegovina prije raspada Jugoslavije vjerovatno bila najpoznatija izvan zemlje bio “velikokladuški eksperiment iz razvojne ekonomije”, tj. skandal s Agrokomercom, koji je izbio 1987. godine. Ovo je godinu dana kasnije rezultiralo time što je republička Skupština otpisala neki 261 milion američkih dolara duga nastalog kao rezultat prevare. “Nakon ove afere otkriveni su raskošni način života i korupcija bosanskih komunističkih lidera, što je izazvalo pometnju među političkim vođstvom u Bosni i Hercegovini.”18 Iako to ne spada u striktno značenje pojma “korupcija”, učesnici sarajevskog seminara govorili su o prevladavajućoj tendenciji “etnicizacije ekonomije.” Pitam se po čemu se to razlikuje od poznatijeg obrasca vezâ, koji je uvijek predstavljao značajan element javnog života u Jugoslaviji. Nepostupanje u skladu s optimalnom ekonomskom racionalnošću nije ni kriminalno niti čak (obavezno) nemoralno. Još uvijek predstoji da se dokaže kako je daytonski ustav primarni uzrok bilo postojanja ovog kulturološkog obrasca bilo (ukoliko je to slučaj) njegovog širenja. Dayton bez sumnje ima svojih nedostataka, ali jednako je važno uvidjeti da ni prijeratna Bosna i Hercegovina nije bila baš raj na zemlji. Za mnoge od sadašnjih problema u toj bivšoj republici zaista se može kriviti sâm rat. Jednako je sigurno, međutim, da se može pokazati kako poteškoće s kojima se Bosna i Hercegovina danas susreće u društvu, politici i ekonomiji u određenoj mjeri vuku korijene iz dalje prošlosti. Nije mi namjera da pribjegnem nekoj vrsti “orijentalizma” i ustvrdim kako Bosna i Hercegovina mora uvijek i neizbježno biti ovakva, kako je ona na neki način inherentno zaostala. Pa ipak, 17

18

Vidi Dragomir Vojnić, “Disparity and disintegration: the economic dimension of Yugoslavia’s demise”, u. Yugoslavia: the former and future. Reflections by scholars from the region, ur. Payam Akhavan i Robert Howse (Washington: Brookings Institution, and Geneva: UN Institute for Economic Development, 1995), naročito str. 78-81. Burg and Shoup, War in Bosnia-Herzegovina, str. 44.

25


potrebno je upitati da li je i u kojoj mjeri je primjereno za probleme ove zemlje okrivljavati samo pogubni uticaj Daytona. Zamišljanje nezamislivog: alternative Kod priznavanja nedostataka Daytonskog sporazuma treba izbjeći padanje u zamku očekivanja da bi se on mogao lahko zamijeniti sistemom koji bi bio savršen. I zaista, kad počnemo razmišljati o alternativama, brzo postaje očit stepen njihove vjerovatne nesavršenosti. Po mom mišljenju, dvije glavne opcije koje ovdje treba razmotriti su odustajanje od svakog pokušaja da se održi cjelovita bosanska država i pribjegavanje nekom obliku podjele, ili pak insistiranje na daljem postojanju cjelovite Bosne i Hercegovine, ali u formi u kojoj bi bile napravljene značajne ustavne promjene, a koje bi se utvrdile u vrlo obimnom procesu pregovora koji bi nadgledali i garantirali međunarodni akteri. Ne pokušavajući da detaljno analiziram ijedan od ova dva moguća scenarija, napomenut ću da bi se nekoliko konkretnih problema nesumnjivo našlo u središtu pažnje nekog savremenog “Berlinskog kongresa”.19 Najočitiji uspjeh Daytona leži u tome što su njime okončane borbe, bez obzira na to da li je osnova na kojoj je to njime učinjeno dugoročno gledano bila pravedna ili stabilna. Teško je zamisliti da bi sada moglo doći do bilo kakvog procesa podjele bez ponovnog izbijanja oružanog sukoba, čak i kad se ne bi radilo o sveopćem ratu. S obzirom na to da su glavni međunarodni akteri na Balkanu zaokupljeni stabilnošću, teško je povjerovati da bi to bio ishod za koji bi bilo ko od njih tražio podršku ili koji bi većina Bosanaca pozdravila. Podjelom bi se isto tako odaslao signal da je “samoopredjeljenje” opcija koju “međunarodna zajednica” preferira i rješenje koje bi ključni akteri mogli biti spremni sponzorirati u drugim konfliktnim područjima. U dosadašnjem periodu energično su iznošeni argumenti u prilog principa nacionalnog samoopredjeljenja kao osnove izgradnje države. Ova ideja je, međutim, suštinski dvosmislena po tome što ni u kom slučaju nije jasno da li se ona odnosi na etničko ili teritorijalno samoopredjeljenje.20 Implikacije ove dvije mogućnosti mogu biti radikalno različite, a neshvatanje značaja ove razlike zaista treba ubrojati među prvobitne uzroke rata u Bosni. Međutim, na koji god od ova dva načina se ova fraza protumači, “demonstracijski efekat” podjele u Bosni i Hercegovini može se legitimno shvatiti kao potvrda da bi međunarodna podrška bila pružena za otvaranje Pandorine kutije problema na nekom drugom mjestu. Ostavljajući ovom prilikom postrani najočitije od takvih primjera, kao što su izgledi za nezavisnost Kurdistana, ovdje ću pažnju ograničiti na Balkan.

19

20

Berlinski kongres održan je 1878. kao posljedica nezadovoljstva Velikih sila ugovorom iz San Stefana, kojim su zaključeni sukobi proizašli iz ustanka u Bosni i Hercegovini 1874. godine. Njegove posljedice mogu poslužiti kao poetsko upozorenje onima koji razmišljaju o sveobuhvatnoj reviziji Daytonskog sporazuma. Pokušaj da se isprave “nesavršenosti” San Stefana pred Evropu su postavili “istočno pitanje,” koje je na kraju kulminiralo u Prvom svjetskom ratu! Zahvalan sam Timu Watersu na zapažanjima u vezi s ovim pitanjem.

26


Potpuno je nejasno da li bi se bilo kakav princip “samoopredjeljenja” mogao dosljedno primijeniti na cijeli spektar preostalih pitanja teritorijalne organizacije u bivšoj Jugoslaviji: Kosovo (i u stvari cijeli kompleks pitanja vezanih za obrazac naselja etničkih Albanaca na Balkanu), Crnu Goru, Sandžak i Vojvodinu. Iako dugoročno možda nije moguće insistirati na očuvanju postojećih državnih granica, zainteresirane strane će nerado pokrenuti “zlatnu groznicu” iredentističkih zahtjeva tako što će se dobrovoljno ponuditi da rekonstruiraju Bosnu i Hercegovinu od nule. Iako se podjela ne može u potpunosti eliminirati kao moguće obilježje budućih događanja, ipak se čini malo vjerovatnim da bi joj bilo koji od primarnih aktera dao prioritet u doglednim okolnostima. Ostavimo za sada postrani mogućnost podjele—bilo koji drugi oblik značajne ustavne reorganizacije u Bosni i Hercegovini takođe bi obavezno rezultirao ozbiljnim privremenim prekidom najmanje dva važna pozitivna procesa kojima je “međunarodna zajednica” zaradila veliko poštovanje: proces suđenja za ratne zločine u Hagu i povratak izbjeglica i raseljenih lica. Daytonski sporazum i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) stoje u odnosu međuzavisnosti u kojem, kao dva kraja poredanih knjiga, svaki od njih može funkcionirati onako kako je zamišljeno samo u komplementarnoj povezanosti s onim drugim. Daytonskim sporazumom potpisnici se obavezuju na saradnju s Tribunalom.21 Ova obaveza implicitno uključuje ideju da glavni međunarodni akteri koji su podržali Dayton vjeruju kako izvođenje optuženih za ratne zločine pred lice pravde igra značajnu ulogu u stvaranju okruženja u kojem Sporazum može funkcionirati. Ovim se, zajedno s ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u tekstu sporazuma, takođe postavlja standard za odnose između onih koji su uključeni u izgradnju buduće Bosne i Hercegovine. ICTY je uspostavljen 1993. godine, a njegovi tvorci nisu mogli predvidjeti da će Tribunal morati funkcionirati u upravo onoj situaciji koja je stvorena Daytonom. Ipak, to što su njegove “policijske” funkcije striktno ograničene na istražni aspekt važna je karakteristika Statuta Tribunala: Tribunal nema nezavisnu mogućnost provođenja. Shodno tome, da bi uopće radio, Tribunal treba podršku sigurnosnih snaga u državama u kojima su optužene osobe pronađene—kako bi te osobe bile locirane i privedene, te izručene Hagu. Ovo pretpostavlja djelovanje učinkovite, “normalne” države čiji su predstavnici u stanju održavati red. Da bi bila prihvaćena kao legitimna, daytonska rješenja moraju se doživljavati kao nešto što počiva na temelju pravde. Doprinosom provođenju pravde Tribunal potvrđuje legitimitet bosanske države. Da bi postao učinkovit, međutim, ICTY zahtijeva da Daytonski sporazum osigura da u Bosni i Hercegovini postoji nešto 21

U članu IX Općeg okvirnog sporazuma zabilježena je “obaveza svih strana da sarađuju u istraživanju ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava i krivičnom gonjenju njihovih počinilaca.” U članu XIII stav 4. Aneksa 6 (Sporazum o ljudskim pravima) takođe je zabilježeno da će “svi nadležni organi u Bosni i Hercegovini sarađivati i omogućiti neograničen pristup organizacijama uspostavljenim ovim Sporazumom”, među kojima se eksplicitno navodi ICTY.

27


nalik na normalnu državu. Stoga daytonski aranžmani recipročno doprinose legitimitetu ICTY-ja. Zamućivanjem političkih voda koje bi za sobom povlačio svaki pokušaj izrade “Daytona II” naglo bi se zaustavio proces suđenja za ratne zločine - to bi vjerovatno, u najmanju ruku, rezultiralo odustajanjem od pokušaja da se gospoda Karadžić i Mladić izvedu pred lice pravde. Ovo ne bi bilo shvaćeno samo kao podrivanje kredibiliteta Tribunala, nego i kao ozbiljan izazov opredijeljenosti “međunarodne zajednice” za pravdu. Žrtva kojom bi to rezultiralo ne bi bila samo implicirani legitimitet Daytona, nego i moralni temelji svakog poretka koji bi naknadno izgradili oni što bi Tribunalu izmakli tlo pod nogama. Slični jaki argumenti mogu se iznijeti u pogledu vjerovatnih posljedica koje bi po povratak izbjeglica imao pokušaj generalnog ponovnog pisanja Daytona. Povratku izbjeglica i interno raseljenih osoba dato je istaknuto mjesto u Daytonskom sporazumu. Aneks 7 posvećen je ovom pitanju, a u prvom stavu člana I stoji: Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. [Oni] imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Dakle, ne samo da se Daytonskim sporazumom odobrava povratak, nego je legimitet Daytona poduprt njegovim insistiranjem na centralnom značaju ovog humanitarnog cilja. Napredak napravljen u ovom pravcu smatra se mjerom toga da li i u kojoj mjeri “Dayton funkcionira.” Neke brojke bit će od pomoći u rasvjetljavanju ovog pitanja. Početkom 1996. godine, ubrzo nakon što je Daytonski sporazum stupio na snagu, UNHCR je procijenio da se 686.533 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine nalazi u zemljama izvan bivše Jugoslavije, a još 645.300 u drugim republikama bivše socijalističke federacije.22 Prema tadašnjim procjenama, 2.400.000 osoba bilo je “interno raseljeno” ili “ratom pogođeno (ugroženi slučajevi)”.23 U skladu s odredbama Daytona, više od 1,3 miliona osoba koje su klasificirane kao “izbjeglice”, te oko 1 milion “interno raseljenih”, dobilo je pravo povratka. Od tada se u Bosnu i Hercegovinu iz inostranstva vratilo 439.232 izbjeglica, a 549.848 raseljenih osoba vratilo se svojim domovima s drugih lokacija u Bosni i Hercegovini, što iznosi otprilike jednu trećinu izbjeglica i polovinu raseljenih osoba.24 Da li na osnovu ovih brojki treba da zaključimo kako su odredbe Daytona uspješne ili neuspješne? Utopijski je očekivati da bi, nakon raseljavanja uzrokovanog ratom, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine pod bilo kakvim okolnostima bilo voljno i u mogućnosti da se vrati svojim domovima. Takvo očekivanje bilo bi u suprotnosti s dva sasvim uobičajena demografska procesa koji su u predratnoj Bosni i Hercegovini trajali 22 23 24

UNHCR Information Notes, br. 3-4, mart/april 1996., str.10-11. UNHCR Information Notes, br. 3-4, mart/april 1996., str. 3. UNHCR, Statistical Summary as at 31 March 2004, www.unhcr.ba

28


nekoliko decenija: urbanizacijom i emigracijom. Tokom cijelog perioda nakon 1945. godine stalno je bio prisutan trend urbanizacije, pri čemu su manje održive oblasti poljoprivrede napuštane u korist perspektivnijih djelatnosti. Broj stanovnika u Republici se između popisa stanovništva iz 1948. godine i popisa iz 1991. godine povećao za 170,6% (za 133,5% između 1961. i 1991.). Međutim, broj stanovnika u pet najvećih gradova u Bosni i Hercegovini se u periodu između kraja Drugog svjetskog rata i 1991. godine povećao za 625,7% - u prosjeku za 169,1% tokom posljednje tri dekade prije raspada Jugoslavije.25 Urbanizacija je išla daleko ispred stope prirodnog priraštaja. Iako je kao izvor priliva radnika u inostranstvo Bosna i Hercegovina zaostajala za Hrvatskom, 1981. godine je procenat radnika iz Bosne i Hercegovine, kao republike s učešćem od 18,4% u ukupnom stanovništvu Jugoslavije, u stranim zemljama iznosio 21,4%.26 Globalna ekonomska kriza osamdesetih godina dvadesetog vijeka, koja je u značajnoj mjeri doprinijela slomu Jugoslavije, značila je da se broj onih iz kategorije “na privremenom radu u inostranstvu” smanjio. Pa ipak su u vrijeme izbijanja rata hiljade radnika iz Bosne i Hercegovine već živjele u drugim zemljama. U mnogim takvim slučajevima odrednica “izbjeglice” bila bi tek usputna stanica na putu koji su oni već djelimično prevalili u pravcu stalnog nastanjenja u nekoj drugoj zemlji.27 Nije moguće precizno izmjeriti procenat onih koji se od 1992. godine nisu vratili svojim prvobitnim domovima, a koji bi ih svakako bili napustili iz ovdje razmotrenih razloga (urbanizacija i migracija u strane zemlje). Ipak, razumno je sugerirati da je uspjeh UNHCR-a i sličnih organizacija u promoviranju i omogućavanju povratka izbjeglih i raseljenih osoba u stvarnosti znatno veći nego što se to na prvi pogled može učiniti.28 Rad UNHCR-a na povratku izbjeglih i raseljenih osoba ne samo da bi bio prekinut nego bi u određenoj mjeri njegovi rezultati vjerovatno bili i poništeni općom ustavnom rekonstrukcijom Bosne i Hercegovine. Faktori koji doprinose povratku su politička i ekonomska sigurnost, a nema razloga za pretpostavku da bi ovi uslovi bili poboljšani povratkom u fazu izrade ustava—zaista se čini vjerovatnim da bi nastavak stanja relativne nesigurnosti kojim bi to rezultiralo podrivao proces povratka. Iako neki politički apsolutisti možda razmišljaju o mogućnosti kako podjele tako i pokušaja da se napravi “Dayton II”, 25 26 27

28

Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine, 1992 (Sarajevo: Državni zavod za statistiku, 1994.), str. 44; Jugoslavija 1918-1988: statistički godišnjak (Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1989.), str. 44 i 52. Milan Mesić, “External migration in post-war Yugoslavia”, u Yugoslavia in Transition, ur. John B. Allcock, John J. Horton i Marko Milivojević (New York and Oxford: Berg, 1992.), str. 188. Nedugo nakon izbijanja neprijateljstava posjetio sam izbjeglički kamp u blizini Zagreba u kojem su bile smještene porodice iz Bosne i Hercegovine. Kamp je ranije služio kao motel za radnike migrante i veliki dio onih koji su bili smješteni kao izbjeglice doveo je svoje porodice u to mjesto koje su već poznavali, u nekim slučajevima i prilično dugo. Bez daljeg istraživanja slijedeća tvrdnja ostaje na spekulativnoj ravni. Ipak, čini se da bi najveći broj onih koji žele ostati u inostranstvu ili se preseliti u gradove bio mlađi, ekonomski aktivan dio populacije u reproduktivnoj dobi, dok bi kod starijeg, ekonomski manje aktivnog dijela populacije, koji više nije u reproduktivnoj dobi, postojala veća vjerovatnoća da će se vratiti prvobitnim domovima. Mortalitet bi bio veći u ovoj grupi “odsutnog” stanovništva Bosne i Hercegovine, te bi stoga uglavnom naglašavao “neuspjeh” politike kojom se promovira povratak.

29


njima bi se protivili moćni lobiji, uključujući i neke važne državne aktere, kao i relevantne međunarodne nevladine organizacije. Posljednje pitanje predstavlja odjek poznate misterije o psu koji ne laje. Čini se da sami Bosanci ne dižu veliku galamu tražeći generalnu rekonstrukciju Daytonskog sporazuma. Gdje su - mogli bismo se upitati - mase, hiljade ljudi za koje bi se moglo očekivati da zakrče ulice u demonstracijama protiv Daytona i njegovih pogubnih posljedica? Uprkos vrlo glasnim kritikama u nekim krugovima, možda ljudima u zemlji u stvari sasvim odgovara status quo! Radi se o zanimljivom pitanju: “Ko i zašto u stvari želi generalnu reorganizaciju u Bosni i Hercegovini?” Prvi zakon sociologije može se kratko formulirati: ne postoje savršeni ljudski sistemi. Stoga je vrlo vjerovatno da je, kada počnemo razmišljati o alternativama, uprkos svim svojim manama Dayton možda najbolje čemu se u datim okolnostima možemo nadati. Kad bismo imali mogućnost da sat vratimo na 1995. godinu i ponovo putujemo kroz vrijeme, iz perspektive koju sad imamo ne bismo one koji su bili uključeni podstakli da pristanu na ovakav sistem. Međutim, takvu mogućnost nemamo i prisiljeni smo početi tu gdje jesmo. Istovremeno, počinjanje tu gdje jesmo ne podrazumijeva obavezno i ostajanje tu gdje jesmo. Stoga u zaključku nudim nekoliko kratkih prijedloga konkretnih reformi koje mogu biti provedene u nedostatku značajnog ustavnog restrukturiranja, što bi za rezultat moglo imati postizanje napretka. Allegro, ma non troppo! Prihvatajući činjenicu da postoji hitna potreba za unapređenjem reformi u Bosni i Hercegovini, a istovremeno uviđajući kako je prisutan nedostatak volje, i na međunarodnom i na lokalnom nivou, da se Daytonski sporazum potpuno rashoduje, prisiljeni smo pozabaviti se pitanjem promjene u nekom drugom obliku. Potrebno je vršiti promjene—ali ne previše, niti prebrzo. Allegro, ma non troppo! Alternativa koja nam preostaje jeste da u okviru daytonskih struktura utvrdimo konkretne tačke u odnosu na koje je moguće iznijeti konkretne prijedloge za reformu, te utvrditi konkretne interese čija podrška bi se mogla koristiti kako bi se oni realizirali. Ono što slijedi nije sistematičan manifest koji obuhvata sve promjene ove vrste koje bi se mogle napraviti: radi se naprosto o pokušaju da se naznači vrsta projekata koji bi se mogli istraživati, ili vrsta prijedloga koji bi se mogli zagovarati ukoliko se želi na temeljima Daytonskog sporazuma konačno izgraditi racionalniji, otvoreniji i pravedniji sistem. Jedna od najhitnijih potreba u Bosni i Hercegovini odnosi se na tačne i potpune informacije o distribuciji i sastavu njenog stanovništva. U oblastima kao što su obezbjeđenje stambenog fonda, obrazovanje ili infrastruktura ne može se izvršiti racionalno planiranje ili dodjela resursa ukoliko se ne provede popis stanovništva. Bez pouzdanih informacija te vrste ne mogu se praviti realne projekcije o vjerovatnim efektima fiskalne politike, niti o brojnosti i strukturi radne snage, niti o

30


razumnom preraspoređivanju jedinica lokalne vlasti.29 Provođenje popisa stanovništva trebalo bi biti pitanje od najvećeg prioriteta. Reforma i modernizacija pravosuđa predstavljaju još jedan značajan prioritet. Stabilni ekonomski i društveni odnosi zavise od toga da li stanovništvo ima povjerenja u pravosudni sistem, naročito u oblasti zaštite ljudskih prava. Vladavina zakona suštinski je preduslov kako za ekonomsku modernizaciju tako i za demokratizaciju. Potrebno je posvetiti pažnju razvoju “fiskalnosti”—uključivanju “neformalne” ili “sive” ekonomije u područje javne odgovornosti. Stvaranje paralelne ekonomije ne samo da zamagljuje istinsku mjeru ekonomskog oporavka Bosne i Hercegovine, nego ometa i rad vladinih i javnih službi, te čini da zavisnost zemlje od pomoći izgleda većom nego što doista jeste, istovremeno je produžavajući. Potrebno je ocijeniti ulogu lokalne vlasti. U Daytonu ovoj dimenziji javnog života nije posvećena pažnja, tako da lokalna vlast nije racionalno integrirana u ostale nivoe uprave i u velikoj mjeri se sastoji od neispitanog ostatka komunističkog poretka. Čak i ako je to slučaj, u nadležnost lokalne vlasti spada ogroman spektar zadataka, a može se zamisliti da bi ona mogla uključivati i mnoge druge. Potrebno je napraviti iskrenu i pažljivu procjenu sadašnjeg stanja i budućih izgleda za povratak izbjeglica. Broj povratnika se u protekle tri godine značajno smanjio, i nije nerazumno, zbog gore sugeriranih razloga, to u potpunosti pripisati etničkom antagonizmu i nesigurnosti. Mjere politike treba da pređu s implicitne pretpostavke dužnosti povratka na prvobitne okvire Daytona u smislu prava na povratak. Konačno, potrebno je pokrenuti istraživanje obrasca pružanja informacija, te mogućnosti stvaranja nezavisnog elektronskog informativnog “portala” koji bi građanima omogućio da djeluju nezavisno od pristrasnih medija ili patronizirajućeg sistema vlasti. Pokušaji OHR-a da nametne centralnu kontrolu medija (iako razumljivi i u određenoj mjeri poželjni) potiču lokalni antagonizam i otvaraju pitanja u pogledu istinske opredijeljenosti međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini za slobodu govora i demokratiju. Poželjniji pristup bilo bi uspostavljanje nezavisnog alternativnog načina distribucije informacija koji bi se koncentrirao na pružanje konkretnih, egzistencijalno relevantnih podataka a ne mišljenja. Bilo bi iznenađujuće ukoliko drugi komentatori ne bi bili u stanju na ovaj spisak dodati još neke prijedloge za mjere politike. Međutim, kod ovih prijedloga nije važno to da se njima iscrpe mogućnosti za promjene nego da se jasno naznači kako se—uz podršku međunarodnih aktera—mogu napraviti značajna poboljšanja u načinu na koji ljudi u Bosni i Hercegovini upravljaju svojim životom, a koja ne zahtijevaju sporan i potencijalno opasan pokušaj da se ishitreno uđe u generalnu rekonstrukciju (doduše manjkavog) ustavnog rješenja. “Daytone, vrati se! Sve ti je oprošteno!”

29

Ukoliko se takav projekat može respektabilno realizirati u Makedoniji, s tamošnjim akutno osjetljivim problemima balansa između slavenskih i albanskih elemenata, zašto se to ne bi moglo uraditi i u Bosni i Hercegovini?

31


32


BOSNA I HERCEGOVINA: NEDOVRŠIVA DRŽAVA?

Srđan Dizdarević

Potreba svođenja bilansa u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma sve je uočljivija kako se približava desetogodišnjica njegovog stupanja na snagu. Ocjene onoga što je dostignuto kreću se od onih da je učinjeno mnogo ali da još dosta toga treba uraditi, do veoma kritički nastrojenih, koje Bosnu i Hercegovinu vide kao kvazi-državi ili nedržavu. Nerijetko se nameće i pitanje da li Bosna i Hercegovina može uopšte postati normalnom, dovršenom državom, ako se ima u vidu ono što je Dejtonom zacrtano.. Polazišta u ocjeni stanja su različita: oficijelni predstavnici međunarodne zajednice imaju potrebu da opravdaju svoje prisustvo, angažman i sredstva uložena u realizaciju mirovnog procesa, te otuda i dolaze pomirljive ocjene kako još nije sve izgubljeno i kako su zabilježeni neki pozitivni pomaci. S druge strane, nezavisna stajališta, bilo bosanskohercegovačka ili inostrana, sadrže visoku dozu kritičnosti kako prema samom Dejtonskom sporazumu tako i prema Ustavu Bosne i Hercegovine. Kritičkom razmatranju je podvrgnuta i uloga međunarodne zajednice, kojoj je pripao veliki udio u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema ovom sporazumu, uloga Visokog predstavnika je da olakša napore domaćih vlasti i koordinira njihove aktivnosti na provođenju civilnih aspekata sporazuma. Razmišljanja, dakle, idu u dva osnovna pravca: jedan je ocjena valjanosti Dejtonskog ustava, a drugi je ocjena uloge međunarodne zajednice u primjeni odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma. Proteklih godina došle su do izražaja manjkavosti Ustava skrojenog u Dejtonu i nametnutog Bosni i Hercegovini. Ovaj Ustav, koji nikada nije prošao demokratsku, parlamentarnu proceduru, ili provjeru na referendumu, sadrži dvije osnovne ugrađene greške: jedna je što ne stvara osnovu za funkcionalnu, modernu i demokratsku državu. Institucijama na nivou Bosne i Hercegovine su date premale nadležnosti, i kada je u pitanju njena sposobnost da komunicira sa svijetom i međunarodnim akterima i kada je u pitanju ostavljeni otvoren prostor za pregolemu i preskupu administraciju i vlast na nižim nivoima, što se u konkretnom slučaju očitovalo predimenzioniranošću entitetske vlasti i vlasti koncentrisane na nivou kantona unutar Federacije Bosne i Hercegovine. Tako, Bosna i

33


Hercegovina dugo nije imala čak ni jedinstvenu vojnu komandu, što je bila nepremostiva prepreka pri pokušajima njenog približavanja NATO savezu. Pored toga, zemlji nedostaje nekih dvadesetak agencija, zavoda i drugih organa uprave bez kojih normalna zemlja ne može ni funkcionisati, ni komunicirati sa svijetom, ni efikasno provoditi reforme koje stoje pred zemljom u dvostrukoj tranziciji, zemljom koja teži evropskim integracijama. Slaba struktura na nivou Bosne i Hercegovine otvorila je prostor ambicijama da se entitetima daju svi atributi države, što je posebno izraženo u slučaju Republike Srpske. Dijelom zbog rješenja iz Dejtonskog ustava, a dijelom zbog dominantne političke volje u ovom entitetu, Republika Srpska ispoljila je u organizacionom smislu volju da bude država u punom smislu riječi. Kada je u pitanju Federacija Bosne i Hercegovina, tu je glavna vlast distribuirana u deset kantona koji su, bez obzira na finansijske resurse, priskrbili obaveze iz domena obrazovanja, zdravstva, kulture, socijalne politike, bezbjednosti ... Sa stotinama ministara i ministarstava, sa strukturama parlamenata, administracijom, dejtonska Bosna i Hercegovina troši više od 60% bruto nacionalnog proizvoda na finansiranje javne potrošnje, od čega 35% ide na plate administracije, što je znatno više nego i u jednoj normalnoj zemlji. Druga ugrađena greška u Ustavu je prenaglašena etniciziranost zemlje, preveliko insistiranje na nacionalnom i svođenje gotovo svih rješenja na nacionalnu osnovu. U Ustavu se građanin, citoyen, pojedinac, i ne spominje, a dominantno se operiše pojmovima Bošnjak, Hrvat i Srbin, što daje nerazumno veliki značaj nacionalnom na račun modernijeg i demokratičnijeg koncepta sadržanog u građanskom pristupu i vrijednostima građanskog društva. Treba li uopšte napominjati da ovakva ustavna rješenja smanjuju mogućnost poštovanja ljudskih prava i sloboda? Ako se zna da Ustav onemogućava pripadnicima manjinskih nacionalnih grupacija da uopšte budu kandidati za neke pozicije u državi, ako se zna da Srbin koji živi u Federaciji Bosne i Hercegovine ne može biti kandidat za člana Predsjedništva, što je slučaj i sa Bošnjakom i Hrvatom koji žive u Republici Srpskoj, onda je jasno da Ustav sadrži odredbe koje su u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Ovakav, Ustav BiH je ozakonio diskriminaciju na etničkim osnovama i odškrinuo vrata i drugim ozbiljnim oblicima kršenja ljudskih prava i sloboda. Ako se ima u vidu orijentacija vladajućih političkih partija, odnosno njihova nacionalna, u suštini i nacionalistička priroda i karakter, ovakva ustavna rješenja samo pothranjuju te politički anahrone tendencije i onemogućavaju građanski i demokratski orijentisane opcije. Pri ocjenjivanju doprinosa međunarodne zajednice, odnosno njenih grešaka u postdejtonskom periodu, prvo treba imati u vidu da su domaće vlasti najodgovornije za stanje u kojem se zemlja nalazi. Tek nakon što se prihvati to polazište, može se govoriti o tome gdje je međunarodna zajednica propustila da učini ono što je mogla i

34


eventualno trebala učiniti. Zbog toga, i prije svega, međunarodnoj zajednici treba odati priznanje što je donijela mir Bosni i Hercegovini, do kojeg se nije moglo doći sporazumom domaćih aktera; pored toga, međunarodna zajednica je nametanjem jedinstvene valute, himne, zastave, jedinstvenih registarskih tablica, jedinstvenih putnih isprava, te nametanjem jednog broja važnih zakona, pomogla da Bosna i Hercegovina dobije izvjesne atribute države. Prvo i osnovno pitanje je: šta se željelo postići Dejtonskim mirovnim sporazumom? Prevagu odnose mišljenja prema kojima je cilj međunarodne zajednice bio zaustaviti stradanja prouzrokovana ratom. Manje se razmišljalo o tome kakva Bosna i Hercegovina treba da bude nakon rata. Otuda i prilično nekonzistentna rješenja u postignutom sporazumu. Podsjećanja radi, međunarodna zajednica se u Dejtonskom mirovnom sporazumu pojavljuje u dvostrukoj ulozi; jedna je uloga svjedoka koju su preuzeli Evropska Unija, Francuska, Velika Britanija, Rusija, SAD i Njemačka. Ova uloga praktično znači ulogu tumača i garanta mirovnog sporazuma. Tako, Visoki predstavnik ima ovlaštenja da nadgleda provođenje sporazuma. On bi trebalo da potiče saradnju između potpisnica sporazuma i omogući rješavanje problema koji se ukažu u toj saradnji i u implementaciji civilnog dijela sporazuma. Druga je konkretna uloga pripala pojedinim međunarodnim agencijama, što je eksplicitno ugrađeno u tekst sporazuma i njegove anekse. Tako je NATO savez dobio zadatak da uspostavi i stabilizuje mir; OSCE je zadužen za organizaciju i provedbu izbora i za bezbjednosna pitanja; Međunarodni komitet Crvenog krsta je određen kao onaj koji treba da se bavi pitanjem nestalih lica; Vijeće Evrope, OSCE, Ujedinjene nacije, te Visoki komesar za ljudska prava UN, pozvani su da se angažuju na polju poštovanja ljudskih prava i sloboda, dok je Visoki komesar za izbjeglice UNHCR, zajedno sa UNDP-om i Međunarodnim komitetom Crvenog krsta, zadužen za ostvarivanje programa povratka izbjeglih i raseljenih lica. Konačno, Evropska banka za obnovu i razvoj, kao i UNICEF, imaju također određene uloge u uspostavi javnih korporacija i u zaštiti i obnovi baštine. Ono što odmah upada u oči je veliki broj subjekata koji imaju ovlaštenja ili konkretnu ulogu u mirovnom procesu. Ne postoje mehanizmi koji bi obezbijedili odlučivanje u jednom centru, ili koji bi bar nametnuli potrebu za koordinacijom između ovih brojnih aktera. Razumljivo je da je ovakvo stanje, kao i različiti interesi pojedinih zemalja uključenih u primjenu Dejtonskog mirovnog sporazuma, dovelo i do neusklađenog pristupa međunarodne zajednice rješavanju problema Bosne i Hercegovine, što je ponekad imalo za posljedicu paralelizme u nastupu, različita, a ponekad i kontradiktorna gledišta. Na ovu prvu manjkavost u pristupu međunarodne zajednice kompleksnom problemu Bosne i Hercegovine treba dodati još jedan nedostatak strategije ili dugoročnog pristupa. Čini se da se međunarodna zajednica zadovoljava time što će spriječiti neki

35


eventualni novi oružani sukob, što će se angažovati u borbi protiv potencijalnih izvora terorizma, trgovine ljudima, korupcije... Kao da međunarodna zajednica nastoji u Bosni i Hercegovini riješiti probleme koji tište nju samu u nedostatku odlučnosti da se istinski založi kako bi Bosnu i Hercegovinu učinila normalnom i samoodrživom evropskom zemljom. Ovdje su izostale krupne strukturalne reforme koje bi trebale pokrenuti uništenu ekonomiju i zaposliti gotovo polovinu nezaposlenog aktivnog stanovništva, na šta ukazuju domaće i strane procjene. Izostalo je shvatanje o važnosti uspostave stvarne demokratije i demokratskih institucija. U međunarodnim krugovima je prevladalo mišljenje da je za uspostavu demokratije dovoljno organizovati slobodne višestranačke izbore. No, ti izbori, održani nepunih osam mjeseci po okončanju rata, nisu imali karakter fer i demokratskih izbora. Oni su održani u okolnostima u kojima su se izrazito favorizovali ratni akteri, tri nacionalističke stranke - HDZ, SDA i SDS. Naime, u zemlji nije bilo slobode kretanja, nije postojalo nezavisno novinarstvo, neutralna administracija niti civilna policija i nezavisno sudstvo. Umjesto da se iz igre izbace akteri rata, oni su svjesno nagrađeni garantovanom izbornom pobjedom! Ovdje se, naravno, radilo o tome da su prevladali unutrašnjopolitički interesi nekih svjetskih sila koje ne vode računa o interesima Bosne i Hercegovine i njenih građana. Vlasti zemalja uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize nastojale su, zarad podrške birača, prikazati kako su one Bosni i Hercegovini Dejtonskim mirovnim sporazumom donijele mir, a kako su izborima održanim u septembru 1996. godine zemlji donijeli demokratiju! Treba li uopšte podsjećati na to kako izbori, pod uslovom da su fer i demokratski, označavaju demokratiju samo ako su praćeni razvojem civilnog društva, nevladinog sektora, lokalne samouprave i nezavisnih medija, što u Bosni i Hercegovini još uvijek nije slučaj. Propusti međunarodne zajednice, pored ostalog, proističu iz nedovoljnog razumijevanja multietničnosti kakva je postojala u predratnoj Bosni i Hercegovini. Strani faktor je svoje napore konstantno ulagao na jačanje koncepta prema kojem pripadnici različitih nacija treba da žive jedni pored drugih uz pothranjivanje nacionalnih institucija i struktura svake nacije ponaosob, podržavajući tako nacionalističke koncepte i njihove ciljeve koje su nacionalističke partije bjelodano nudile u periodu koji je prethodio ratu. Primjera radi, međunarodna zajednica, uključujući Evropsku Uniju, podržava sve paralelne hrvatske i bošnjačke strukture u Mostaru, od dva univerziteta, dva sistema javnog informisanja, etnički podvojena preduzeća, do podijeljenih komunalnih službi i nacionalno obojenih nevladinih organizacija! Alternativa, temeljena na iskustvu ovih prostora, trebalo je da bude u podršci onome što može biti zajedničko, onome što spaja, ali i što odražava prirodne interese s jedne i funkcionalnost s druge strane. Ovako, i nakon uloženih stotina miliona eura, međunarodna zajednica se 2004. godine suočila sa podijeljenošću Mostara, koja je umnogome prevazišla podijeljenost zatečenu prestankom rata.

36


Krupni propust koji se očituje u neshvatanju međunacionalnih odnosa i neadekvatnom stavu prema njima ilustruje i potpuno pogrešan odnos Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown), aktuelnog visokog predstavnika međunarodne zajednice, prema nacionalnim strankama. Strankama HDZ, SDA, i SDS, koje su pobijedile na izborima 2002. godine i koje više podsjećaju na anahrone nacionalističke političke pokrete koje je Evropa upoznala polovinom devetnaestog vijeka, Ešdaun je prišio epitet «reformističkih», poredeći ih čak sa Mendelinim pokretom ili poljskom «Solidarnošću»! Naravno da je jedino rješenje moglo biti u podršci proevropskim, demokratskim snagama, kojih ima u Bosni i Hercegovini, a koje ne svode politički i ukupni javni život na artikulisanje nacionalnog i koje ne podvode sve pod kategorije Srba, Hrvata i Bošnjaka. Opštepoznato je da je politički pluralizam utemeljen na nacionalnim partijama negativna pojava u multietničkim zajednicama. Ne čudi, otuda, što Ešdaunovi «reformisti» nisu poduzeli niti jednu reformsku mjeru samoinicijativno, čak ni onda kada su pred njima bili eksplicitni zahtjevi Vijeća Evrope, Evropske Unije ili NATO saveza. Zakoni koji su usvajani i reforme koje su poduzete bili su plod nametanja i pritisaka inostranog faktora, a ne odraz političke volje vladajućih nacionalističkih partija. Više čudi to što Evropa nije prema bosanskohercegovačkim nacionalistima preduzela one mjere koje je nedavno preduzela prema Jergu Hajderu u Austriji! Ešdaunovi prethodnici na funkciji Visokog predstavnika, Karl Bilt, Karlos Vestendorp i Volfgang Petrič, učinili su neke korisne poteze sa stanovišta normalizacije stanja u zemlji. Jedinstvene registarske tablice i jedinstvene putne isprave su unaprijedile slobodu kretanja; jedinstvena moneta je olakšala trgovinske i finansijske tokove; jedan broj nametnutih zakona je omogućio funkcionisanje nekih vitalnih institucija i funkcionisanje države. Volfgang Petrič je za svog mandata utemeljio dijalog sa predstavnicima civilnog društva i nastojao da promoviše koncept partnerstva između međunarodne zajednice i vlasti u Bosni i Hercegovini. Slabo razumijevanje bosanskohercegovačke realnosti i njenih potreba dijelom potiče - zašto to ne reći - i od sve nekompetentnijih i bljeđih predstavnika međunarodne zajednice kojima je prepuštena sudbina Bosne i Hercegovine, a ogleda se u nerazumnom odnosu prema procesu povratka. Krajem 2003. godine međunarodna zajednica je digla ruke od procesa povratka i prepustila ga domaćim vlastima. Prevladalo je zadovoljstvo implementacijom imovinskih zakona i činjenicom da je predratnim vlasnicima vraćena imovima u oko 90% slučajeva. Ne dovodeći u pitanje uspjeh na ovom polju, treba istaći da je povratak pitanje svih pitanja kada se radi o budućnosti BiH, te da se svojim kućama vratilo tek oko 25% izbjeglih i raseljenih lica. Održavanjem posljedica etničkog čišćenja međunarodna zajednica je nagradila ekstremne nacionaliste, ali i zakovala stanje u kojem su zaokruženi dijelovi teritorije Bosne i Hercegovine jednonacionalni, zatvarajući mogućnost ponovne uspostave multietničnosti u cijeloj državi, čime se stvara mogućnost da se u budućnosti ponovo ožive

37


projekti podjela, odnosno ostvarivanje ideja o Velikoj Srbiji, Velikoj Hrvatskoj i «Bošnjakistanu». U metodu djelovanja Pedija Ešdauna leži takođe dio odgovornosti za sporo normalizovanje stanja u Bosni i Hercegovini. Ešdaun se opredijelio za naredbodavni odnos, za nametanje odluka i rješenja, propuštajući priliku da gradi partnerske odnose sa bosanskohercegovačkim vlastima i da jača demokratiju i demokratske institucije. Ešdaun očigledno vjeruje da se demokratija može uspostaviti sama od sebe, da parlamenti mogu postati mjesto odlučivanja i onda kada on ima negatorski odnos, odnos potcjenjivanja i čak ponižavanja najviših demokratskih instanci. U nekoliko navrata Ešdaun je oborio odluke bosanskohercegovačke Vlade i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dajući do znanja ko je gazda u kući, ali i obeshrabrujući parlamentarce da se eventualno upuste u nuđenje inicijativa i u raspravu o rješenjima koja nudi međunarodna zajednica. Očigledno, ovo nije put kojim se priprema odlazak međunarodne zajednice iz zemlje već put stvaranja njene još veće ovisnosti. Zabrinjava odnos međunarodnog faktora prema ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini. Dejtonski aneks o ovom pitanju odredio je veoma visoke, i za Bosnu i Hercegovinu dobrodošle standarde u domenu ljudskih prava i sloboda. Uspostavljeni su i posebni mehanizmi zaštite prava pojedinca, kao što je Dom za ljudska prava, koji se proteklih godina potvrdio kao respektabilna, nezavisna i meritorna sudska instanca koja je vratila povjerenje građana i omogućila im da zaštite svoja prava. Pored toga, uspostavljena je institucija Ombudsmena kao moralnog autoriteta u ovom domenu. Za poštovanje najviših standarda sadržanih u svim relevantnim konvencijama koje su Dejtonskim sporazumom postale obavezujuće u Bosni i Hercegovini, ove institucije su i dalje neophodne. No, jednom nerazumnom odlukom Dom za ljudska prava je ugašen krajem 2003. godine, a izbor ombudsmena je prepušten tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, koje nije propustilo šansu da se naruga ovoj instituciji birajući za ombudsmene provjerene partijske aktiviste iz reda tri nacionalističke stranke, umjesto da ta mjesta zauzmu nezavisne ličnosti i provjereni autoriteti. Odstupanje od poštovanja ljudskih prava, njihova očita marginalizacija i potcjenjivanje potrebe da to bude jedno od prioritetnih pitanja kako za domaće vlasti tako i za strani faktor, pokazuje da se odustalo od nakane da se Bosna i Hercegovina suštinski približi evropskim standardima i da se uspostavi red vrijednosti koji bi nas činio kompatibilnim sa okruženjem. Veoma ozbiljno se postavlja pitanje odgovornosti. U slučaju da je ova zemlja protektorat, protektor bi imao punu odgovornost kao, na primjer, u slučaju Kosova. Nedefinisani status Bosne i Hercegovine, koja je neka vrsta poluprotektorata, ostavio je nedefinisanim i pitanje odgovornosti kako međunarodne zajednice tako i njenog Visokog predstavnika. Ili, drugačije postavljeno: ko i pred kim će biti odgovoran za promašaje koje je međunarodna zajednica učinila u Bosni i

38


Hercegovini? Odsustvo odgovornosti zasigurno ne pogoduje rješavanju nagomilanih i dubokih problema s kojima je zemlja suočena. Na listi tih problema je i to što su neki od glavnih aktera ratnih zbivanja, koji su osumnjičeni za zločine počinjene u ratu, još uvijek van domašaja pravde. To što su Karadžić i Mladić i dalje na slobodi usporava proces normalizacije stanja u zemlji. Nije realno očekivati da ovaj problem riješe domaće vlasti iako bi to trebao biti njihov zadatak. No, nespremnost međunarodne zajednice da angažuje svoje naoružane trupe na ovom poslu dodatno ukazuje kako ima malo razumijevanja za stvarne probleme zemlje i još manje volje da se ti problemi riješe. Ništa manje nije bolno ni pitanje oko 20.000 nestalih lica, od kojih danas još oko 17.000 nije niti pronađeno niti identifikovano. Potpuno odsustvo volje domaćih vlasti da pomognu pri rasvjetljavanju sudbine nestalih, te indolentan odnos stranog faktora, produžavaju agoniju porodica nestalih, odlažući do daljnjeg početak procesa opuštanja međunacionalnih odnosa u kome bi učešće porodica nestalih bilo dragocjeno. Na liniji potrebe za ozbiljnim suočavanjem sa prošlošću i uspostavom pomirenja, civilno društvo je iniciralo osnivanje Komisije za istinu i pomirenje. Ovo opredjeljenje proističe iz činjenice da Haški tribunal neće biti u stanju da utvrdi cijelu istinu o ratnim zbivanjima, niti će moći svojim radom da dovede do toliko potrebnog pomirenja. Napor civilnog društva kroz djelovanje Komisije za istinu i pomirenje sigurno bi ubrzao ponovnu uspostavu tolerancije i međusobnog razumijevanja i prihvatanja. Ništa manje važna nije ni potreba da se utvrdi cijela istina vezana za rat kako se istorija ne bi ponovila. Naporima koje bosanskohercegovačko civilno društvo ulaže kako bi se osnovala Komisija za istinu i pomirenje bilo bi dragocjeno pridružiti inostranu podršku, bez koje, čini se, ovaj krupan i važan korak ne može biti učinjen. Za sada, ta podrška izostaje jer prevladava pogrešno uvjerenje kako je dovoljno gledati u budućnost i kako treba zaboraviti prošlost. Zaključak Jasno je da u sadašnjim okolnostima BiH nema šansu da se konstituiše kao normalna država. Isto tako je jasno da nisu sve šanse izgubljene i da ima prostora za promjenu pristupa i otvaranje perspektive koja bi obećavala izlazak iz ćorsokaka. Prvo, bilo bi neophodno otvoriti stvarni dijalog o Ustavu Bosne i Hercegovine. On pretpostavlja učešće političkih stranaka, civilnog društva, naučnih ustanova i instituta i uključenost sredstava informisanja. U sadašnjoj fazi težište bi trebalo biti na akterima civilnog društva i nauci, kako bi se političke stranke, posebno one iz Republike Srpske, privoljele da izađu iz začahurenog razmišljanja i

39


monološkog pristupa pri razmatranju svake eventualne ustavne promjene. Drugo, međunarodna zajednica bi trebalo da «stavi pod jedan krov» odlučivanje o politici prema Bosni i Hercegovini, odnosno trebalo bi iz jednog centra odlučivati o konkretnim potezima svih uključenih zemalja i međunarodnih agencija. Treće, nužno je izraditi strategiju za Bosnu i Hercegovinu, što je zadaća zajedničkog promišljanja domaćeg političkog faktora udruženog sa civilnim društvom i međunarodnog faktora. S tim ciljem trebalo bi oformiti konsultativno tijelo koje bi izradilo takvu strategiju. Četvrto, trebalo bi, s obzirom na njihov presudni značaj, izgraditi Povelju o međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini, koja bi bila plod domaće pameti i iskustva, i postaviti je kao programski dokument za sve aktere javnog života u zemlji. I peto, treba što hitnije prići privođenju osumnjičenih za ratne zločine, uz učešće stranih trupa i domaćih organa gonjenja. Na istoj ravni, treba poduzeti hitne mjere kako bi se rasvijetlila sudbina nestalih kroz djelovanje paritetnog, bosanskohercegovačko-inostranog tijela, i otkloniti ključne prepreke za uspostavu međusobnog povjerenja i pomirenja.

40


NEUSPJEH DAYTONA?

Manfred Nowak

Uvod Krajem 2005. godine proslavit ćemo desetu godišnjicu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji tvori osnovu za najveću i najkompleksniju mirovnu operaciju koju je ikada provela međunarodna zajednica. Deset godina je relativno dug period za tako intenzivan međunarodni angažman, ali većina analitičara se slaže da još nije vrijeme za putpuno povlačenje međunarodne zajednice. Stoga se postavlja pitanje da li su do sada uglavnom postignuti ambiciozni ciljevi Daytonskog sporazuma. Ukoliko je odgovor na to pitanje "ne", treba se zapitati koji su razlozi za to. Da li su ciljevi možda bili nerealni, ili su mjere implementacije bile slabe, ili i jedno i drugo? U konačnoj analizi se takođe može legitimno postaviti pitanje da li Daytonski sporazum kao takav predstavlja najbolji pravni okvir za održivi mir i razvoj zemlje, ili su na njegov deseti rođendan neophodne određene korekcije. Ako je tako, koji je onda najkompetentniji organ za provođenje takvih promjena? Ova pitanja treba razmotriti po odgovarajućem redu. Koji su glavni ciljevi Općeg okvirnog sporazuma za mir? Iako je ovaj mirovni sporazum, sa svojih 11 aneksa, prilično sveobuhvatan i kompleksan, mogu se identificirati slijedeća četiri cilja: - obustavljanje oružanog sukoba u zemlji; - zaustavljanje prakse etničkog čišćenja; - saniranje rezultata etničkog čišćenja olakšavanjem povratka izbjeglica i raseljenih osoba u njihove predratne domove; i - stvaranje uslova za održiv mir i razvoj stimuliranjem ekonomije i putem izgradnje institucija u oblasti ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. Da li su postignuti ovi ciljevi? Na ovo pitanje je, naravno, daleko teže odgovoriti jer to zahtijeva detaljnu analizu različitih mjera koje su međunarodna zajednica i organi bh. vlasti poduzeli u Bosni i Hercegovini tokom više od osam godina prilično kompleksnog procesa izgradnje mira. Ovo poglavlje pokušava dati početni odgovor u pogledu četiri glavna cilja navedena u gornjem tekstu. Što se tiče dva posljednja cilja, ova razmatranja mogu biti tek preliminarni uvod, jer je potrebno daleko više istraživanja da bi se u potpunosti sagledala sadašnja situacija. S obzirom da je glavni cilj Udruženja Bosna i Hercegovina 2005 da provede dublje

41


istraživanje različitih pitanja implementacije Daytonskog sporazuma, u određenom smislu bi bilo dovoljno identificirati relevantne teme za dalje istraživanje. Da li je Daytonski sporazum bio uspješan u okončanju oružanog sukoba? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jasno "da". Sa oko 60.000 teško naoružanih trupa za implementaciju (IFOR) pod komandom NATO-a, međunarodna zajednica je u roku od nekoliko mjeseci nakon razmještanja ovih trupa preuzela punu kontrolu vojne situacije u ovoj relativno maloj zemlji (sa predratnom populacijom od oko 4,5 miliona) i u potpunosti okončala oružani sukob. Uzimajući u obzir niz propalih pokušaja zaustavljanja oružanog sukoba tokom više od tri godine prije toga, ova činjenica se mora sama po sebi smatrati velikim uspjehom. Poređenje sa drugim, novijim situacijama sa međunarodnim vojnim učešćem, poput Kosova, Afganistana i Iraka, podcrtava značaj ovog uspjeha. Da li je Daytonski sporazum okončao praksu etničkog čišćenja? Sa okončanjem oružanog sukoba okončana je i većina nasilnih operacija etničkog čišćenja. Ali nacionalne stranke, koje su bile odgovorne za oružani sukob i sistematsku praksu etničkog čišćenja tokom rata, ostale su na vlasti, nastavljajući ovu praksu drugim sredstvima. Usvajanjem diskriminacijskih stambenih zakona i praksi, koje su zapravo bile zasnovane na pravnoj pretpostavci da su izbjeglice i raseljene osobe koje se nisu vratile u svoje predratne domove u vrlo kratkom periodu nakon stupanja na snagu Daytonskog sporazuma dobrovoljno "napustile" svoje domove i stanove, nacionalne vlasti su ovu imovinu koristile u cilju zadovoljavanja stambenih potreba pripadnika vlastite etničko-vjerske skupine, te su na ovaj način nastavili sa provođenjem ciljeva etničkog čišćenja. Pored toga, sistematska politika diskriminacije onih etničko-vjerskih grupa koje su kao pripadnici manjina ostale u svojim predratnim domovima tokom oružanog sukoba, ili koje su pokušale da se vrate, za svrhu je imala jačanje etničko-vjerske podjele zemlje. Ova politika je primjenjivana u svim oblastima privatnog i javnog života, poput mogućnosti zaposlenja, stambenog tržišta, infrastrukture (snabdijevanja električnom energijom, vodom i sl.), obrazovanja, socijalnog osiguranja, penzija, itd. Bit će potrebno više istraživanja da bi se ustanovio broj Bosanaca i Hercegovaca koji su napustili svoje predratne domove tek nakon kraja oružanog sukoba zbog sistematske diskriminacije i neizdrživih uslova života. Na kraju, međunarodna zajednica je takođe doprinijela nastavku politike etničkog čišćenja prisiljavanjem bh. izbjeglica da se vrate u zemlju na osnovu pogrešno primijenjene politike "alternativnog bijega

42


u unutrašnjosti". Za mnoge izbjeglice koje su u BiH prisilno vratile Njemačka, Švicarska i druge zemlje, ova alternativa je u praksi značila da su oni bili prisiljeni naći novi dom u oblasti gdje je njihov narod u većini i postati interno raseljene osobe. Na ovaj način neke evropske zemlje su doprinijele etničko-vjerskoj podjeli zemlje u skladu sa poslijeratnim naporima nacionalnih stranaka. I u ovom slučaju treba poduzeti više istraživanja kako bi se ustanovilo koliko ljudi je bilo podvrgnuto takvoj praksi prisilnog vraćanja i da li su oni nastavili živjeti u dijelovima zemlje gdje je njihov narod u većini. Da li se većina izbjeglica i raseljenih osoba vratila u svoje predratne domove? Poništavanje rezultata etničkog čišćenja olakšavanjem povratka izbjeglica i raseljenih osoba u njihove predratne domove predstavlja najvažniji dugoročni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir. Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama u Aneksu VII Daytonskog sporazuma garantira u članu I(1) svim izbjeglicama i raseljenim osobama pravo na miran povratak svojim prvobitnim domovima. Njihovo je pravo da im se vrati imovina koje su lišeni tokom neprijateljstava koja su počela 1991. godine, odnosno da im se isplati odšteta za svu imovinu koja im se ne može vratiti. Brz povratak izbjeglica i raseljenih osoba je važan cilj rješenja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one kojima je dodijeljena privremena zaštita trećih zemalja. Prema članu I(2), političke stranke u BiH treba da “osiguraju da izbjeglicama i raseljenim osobama bude dozvoljeno da se bezbjedno vrate, bez rizika maltretiranja, zastrašivanja, progona, ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjere ili političkog stava.” Pored UNHCR-a, koji ima glavnu odgovornost za povratak izbjeglica i raseljenih osoba, veliki broj pripadnika međunarodne zajednice je aktivno bio uključen u olakšavanje procesa povratka i stavljanje pritiska na bh. strane da ispoštuju svoje obaveze iz Aneksa VII. Među njima su OHR, OSCE; UN IPTF, koji je 2003. godine zamijenila europska policija, EUPM; SFOR pod vodstvom NATO-a koji je zamijenio IFOR 1997. godine; EU; Komisija za imovinske zahtjeve građana (CRPC) koja je uspostavljena prema Aneksu VII sa zadatkom da ustanovi na pravno obvezujući način ko je bio predratni vlasnik, odnosno nosilac stanarskog prava na stan, kuću ili drugu nepokretnu imovinu; Komisija za ljudska prava koja je uspostavljena

43


po Aneksu VI Daytonskog sporazuma, te mnoge druge organizacije i institucije.30 Kako bismo procijenili da li se proces povratka može smatrati uspješnim, treba prvo razmotriti raspoložive statističke podatke.31 Oko polovine predratnog stanovništva od 4,5 miliona je raseljeno tokom oružanog sukoba između 1992. i 1995. godine. Oko 1,2 miliona ljudi su postali izbjeglice i zatražili azil ili privremenu zaštitu u inostranstvu, a više od milion ljudi je bilo raseljeno unutar zemlje. Do kraja 2003. godine gotovo milion ljudi (438.000 izbjeglica i 547.000 raseljenih osoba) se vratilo, ali se većina vratila u mjesta gdje je njihov narod u većini. Tek je 2000. godine proces povratka manjina, koji zapravo predstavlja suštinu obaveza iz Aneksa VII, zadobio značajne proporcije, ali je već nakon 2002. godine ponovo opao. Do kraja 2003. godine oko 434.000 izbjeglica i raseljenih osoba se vratilo u svoje predratne domove u općinama u kojima je njihov narod u manjini. Više od osam godina nakon stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH ova brojka predstavlja i dalje manje od 20% ukupnog broja izbjeglica i raseljenih osoba. Velika većina izbjeglica je u inostranstvu pronašla trajno rješenje i većina ih je prihvatila državljanstvo zemlje u kojoj žive. Stoga su male šanse da bi oni bili spremni vratiti se kući nakon tolikih godina. Tek oko 150.000 bh. izbjeglica u inostranstvu još uvijek traži trajno rješenje i eventualno je spremno na povratak ukoliko bi primili odgovarajuću pomoć međunarodne zajednice. Situacija u kojoj se nalaze interno raseljene osobe nije mnogo drugačija. Oko 327.000 građana BiH još je uvijek registrirano kao raseljene osobe, iako su zapravo u potpunosti integrirani u područje gdje je njihov narod u većini (uglavnom u drugom entitetu), a gdje žive već godinama. S obzirom da su onim raseljenim osobama koje su raseljene iz oblasti gdje bi sada bili u manjini i koje trenutno žive u području kojim dominira "njihov" narod, "njihove" nacionalne stranke dale prednost nad drugim ljudima (čak iako su ti ljudi pripadnici istog naroda) da bi ih spriječili da se vrate u svoje krajeve kao pripadnici manjine,32 ima malo nade da bi većina njih bila spremna vratiti se u svoje predratne domove. Drugim riječima, čak i ako bi međunarodna zajednica pojačala svoje aktivnosti olakšavanja povratka izbjeglica i raseljenih osoba umjesto što ih smanjuje, npr. tako što će im pružiti dovoljnu humanitarnu pomoć za rekonstrukciju domova i osigurati efikasnu zaštitu od diskriminacije koja i dalje postoji, ukupni broj povratnika jedva da bi prešao 500.000 do desete godišnjice 30

31

32

Za pregled različitih aktera u implementacij Daytonskog sporazuma, posebno na polju ljudskih prava, vidi Manfred Nowak, “Lessons for the International Human Rights Regime from the Yugoslav Experience,” Collected Courses of the Academy of European Law, VIII: 2 (2000.), str.141. Vidi mjesečnu statistiku UNHCR-a na web stranici: http://www.UNHCR.ba. Nedavni izvještaj UNHCR-a pod nazivom Closing the Circle: From Emergency Humanitarian Relief to Sustainable Returns in South Eastern Europe (april 2004.) daje odličan pregled i interpretaciju ukupnih podataka o povratku. Vidi takođe Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH (Sarajevo, 2004.), koji daje analizu za period od januara do decembra 2003. godine, a nalazi se na http://www.bh-hchr.org/statements/report.htm. Vidi Anne Charbord, “Human Rights of Internally Displaced Persons in Bosnia and Herzegovina,” doktorska disertacija, Beč 2004.

44


potpisivanja Daytonskog sporazuma. Dakle, više od tri četvrtine svih raseljenih osoba se nije vratilo u manjinske zajednice, već je ostalo ili u inostranstvu ili u većinskoj zajednici svog naroda. Pored toga treba pomenuti da je više od 100.000 mlađih Bosanaca i Hercegovaca napustilo zemlju nakon rata da bi u inostranstvu potražilo bolji život, dok se znatan broj građana koji se statistički vode kao povratnici pripadnici manjina vratio samo nakratko kako bi formalno povratio svoj predratni dom, ali samo da bi ga poslije prodali i zastalno se nastanili u području gdje je njihov narod u većini. Uzimajući u obzir sve ove brojke, teško je pridružiti se međunarodnoj zajednici u pokušaju da se povratak izbjeglica i raseljenih osoba plasira kao priča o uspjehu, što bi implicitno značilo i da je došlo do poništavanja etničkog čišćenja. Upravo suprotno - više od osam godina nakon završetka oružanog sukoba moramo priznati da su nacionalne stranke, koje su ostale na vlasti u oba entiteta duži period nakon rata, bile dosta uspješne u održavanju etničko-vjerskih podjela u zemlji. U bh. javnosti pitanje povratka izbjeglica i raseljenih osoba često se brka sa pitanjem povrata imovine. Ovo posljednje zaista predstavlja priču o uspjehu jer više od 90% svih zahtjeva za povrat nepokretne imovine, odnosno više od 200.000 zahtjeva, riješeno je pozitivno. Na primjer, u nekim općinama u istočnom dijelu Republike Srpske, kao što su Foča/Srbinje i Višegrad, oko 95% imovinskih zahtjeva je pozitivno riješeno, ali se samo oko 10% izbjeglih Bošnjaka zaista i vratilo u ova mjesta.33 Koji su razlozi za neuspjeh međunarodne zajednice u efikasnom poništavanju rezultata etničkog čišćenja? Tri godine nakon provođenja najbrutalnije politike etničkog čišćenja i genocida, postojao je još čitav niz prepreka za povratak izbjeglica i raseljenih osoba pripadnika manjina: nedostatak sigurnosti i slobode kretanja, neprijateljski i diskriminacijski stav političara i većinskog stanovništva prema povratnicima pripadnicima manjina, rašireno uništavanje kuća, stanova, vjerskih objekata i infrastrukture kao rezultat sistematske politike etničkog čišćenja, useljavanje drugih ljudi (obično pripadnika većinske etničko-vjerske zajednice) u useljive kuće i stanove na osnovu zakona o napuštenoj imovini itd. Mnoge od ovih prepreka za povratak je uspješno otklonila međunarodna zajednica usprkos sistematskoj i snažnoj opstrukciji bh. političara. IFOR/SFOR i IPTF su brzo obezbijedili sigurnost, iako je nasilje usmjereno protiv povratnika pripadnika manjina u određenim oblastima pod kontrolom bosanskih Srba i Hrvata nastavljeno i do danas. Nametanje novog rješenja za registarske tablice od strane Visokog predstavnika, po kojima se više ne može identificirati porijeklo vlasnika vozila, vjerojatno predstavlja najefikasniji metod osiguravanja slobode kretanja preko međuentitetske linije razgraničenja i unutar 33

Vidi Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH, str.9.

45


entiteta. Današnje policijske kontrole se ne razlikuju od kontrola u drugim zemljama. Kao što je i ranije pomenuto, zamjena diskriminacijskih stambenih i imovinskih zakona novim zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik na osnovu ovlasti koje su mu date u Bonu u decembru 1997. godine,34 pravno obavezujuće utvrđivanje predratnih vlasnika i nosilaca stanarskog prava od strane Komisije za imovinske zahtjeve građana koja je osnovana prema Aneksu VII Daytonskog sporazuma, te prioritet koji je međunarodna zajednica dodijelila implementaciji novih imovinskih zakona35 – mogu se zajedno smatrati jednim od najvećih uspjeha u procesu izgradnje mira. U stvari, predratni vlasnici i nosioci stanarskog prava su uživali manjeviše apsolutno pravo na povrat svoje imovine, čak iako je ova politika podrazumijevala znatnu nepravdu prema drugim ljudima, poput onih koji su u svojim mjestima ostali tokom rata, ali im je bio potreban novi dom zbog toga što je njihov bio uništen. Međutim, glavna prepreka poništavanju rezultata etničkog čišćenja putem uspješnog procesa povratka nije eliminirana niti se njome ozbiljno bavila međunarodna zajednica. U pitanju je nastavak trenda diskriminacije nacionalnih stranaka prema povratnicima pripadnicima manjina. Ove stranke su korištenjem sredstava poput rasističke propagande, potpirivanja, zastrašivanja, nasilja i sistematske diskriminacije, te kontroliranjem zakonodavnih, upravnih i pravosudnih organa, održavale atmosferu straha koja je efikasno sprječavala povratak manjina. Čak i kada bi izbjegla ili raseljena porodica uspjela povratiti svoj dom, suočila bi se sa različitim preprekama koje potiču iz diskriminacijske politike. Oni nisu mogli naći zaposlenje i bili su podvrgnuti diskriminaciji u pitanjima infrastrukture (npr. snabdijevanje vodom i strujom), penzija, zdravstvene njege, socijalne pomoći i pomoći nezaposlenima, dok su im djeca morala pohađati škole kojima je rukovodila većina i čiji su nastavni planovi i programi bili ispunjeni rasističkim predrasudama protiv njih. Pored toga, njihovi susjedi su i dalje prema njima bili neprijateljski raspoloženi, i često su kontinuirano bili izloženi rasističkim napadima i maltretiranju. Zašto međunarodna zajednica nije bila voljna poduzeti oštrije mjere protiv nacionalnih stranaka? Jedan od glavnih razloga zašto međunarodna zajednica nije poduzela oštrije mjere protiv nacionalnih stranaka i njihovih diskriminacijskih politika leži u samom Daytonskom sporazumu. Umjesto uspostavljanja punog protektorata tokom kraćeg početnog perioda, nakon čega bi se odgovornost za mirovni proces predala u ruke demokratskih stranaka, Aneks X mirovnog sporazuma - Sporazum o civilnoj implementaciji, predviđa tek relativno slabe ovlasti za Visokog 34

35

Odluke Vijeća za implementaciju mira donesene na Konferenciji u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine se nalaze u zborniku koji je uredio Ured Visokog predstavnika, Bosnia and Herzegovina—Essential Texts, str.184. Vidi, na primjer, PLIP, koji je uključivao sve glavne aktere međunarodne zajednice u BiH.

46


predstavnika. On treba nadzirati implementaciju mirovnog sporazuma, sarađivati sa bh. vlastima, koordinirati aktivnosti drugih organizacija, olakšavati razrješenje sukoba itd., ali nema ovlasti nad snagama IFOR/SFOR-a niti se može direktno miješati u rad bh. političara. Njegove najveće ovlasti proističu iz člana V, prema kojem Visoki predstavnik predstavlja "konačni autoritet u tumačenju" Aneksa X. Pored toga, član II(4) Aneksa III Daytonskog sporazuma predviđa da se prvi izbori moraju održati "šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma ili, ukoliko OSCE ustanovi da je odgoda neophodna, najviše devet mjeseci nakon stupanja na snagu." Bilo je, najblaže rečeno, nerealno očekivati slobodne i fer izbore u roku od devet mjeseci nakon okončanja troipogodišnjeg oružanog sukoba i brutalnih politika etničkog čišćenja, koje su dovele do raseljavanja polovine stanovništva. Niko nije bio iznenađen kada su stare nacionalne stranke pobijedile na izborima 14. septembra 1996. godine, te i na većini kasnijih izbora. To je rezultiralo situacijom u kojoj su one sada mogle nastaviti sa svojom diskriminacijskom politikom uz određeni stupanj demokratske legitimnosti koji im je obezbijedila međunarodna zajednica. Kada se na Konferenciji o implementaciji mira 1997. godine pokušao zaustaviti ovaj trend proširivanjem ovlasti Visokog predstavnika u smislu miješanja u politiku smjenjivanjem dužnosnika i nametanjem zakona,36 već su bile prošle dvije dragocjene godine u kojima su nacionalne stranke bile veoma efikasne u konsolidaciji svoje moći kao poštovane, demokratski izabrane stranke. U svim kasnijim godinama politika međunarodne zajednice je bila uhvaćena u inherentnu kontradikciju između promoviranja "odgovornosti" bh. naroda i političara za mirovni proces s jedne strane, i sve veće potrebe da se miješa u opstrukcionizam i diskriminacijsku politiku vladajućih nacionalnih stranaka s druge strane. Čak je i Ustav BiH iz Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir zasnovan na diskriminacijskom principu etničko-vjerske podjele, koja de facto iz efikasnog demokratskog učešća isključuje sve one koji ne pripadaju ili koji ne žele pripadati jednom od tri "konstitutivna naroda", odnosno Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Prema članu V, na primjer, Predsjedništvo BiH "se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju direktno sa teritorija Federacije, i jednog Srbina izabranog direktno sa teritorije Republike Srpske". Ova diskriminacijska odredba sprječava sve bh. građane koji su Jevreji, Romi ili pripadnici drugih etničkih, jezičkih ili vjerskih manjina da budu izabrani na najviši položaj u zemlji. Ova odredba takođe oduzima pravo Bošnjacima i Hrvatima koji su se vratili u RS ili tamo ostali kao manjina, kao i Srbima koji su ostali u Federaciji ili se kao manjina vratili u nju, da se kandidiraju za Predsjedništvo. Drugim riječima, ova ustavna odredba predstavlja jasno obeshrabrenje za povratak manjina. Isto vrijedi i za izbor u Dom naroda Parlamentarne skupštine, koji se, prema članu IV(1) Ustava, "sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) a jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba)". Nema sumnje da ova i slične 36

U vezi s bonskim ovlastima vidi fusnotu 6 gore.

47


odredbe o "pravima grupa" u daytonskom ustavu predstavljaju sistematsko kršenje ljudskih prava svih građana na jednako političko i demokratsko učešće, kao što je navedeno u članu 25 Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima, ili u članu 3 Prvog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.37 Drugim riječima, Daytonski sporazum, uključujući i sadašnji Ustav BiH, predstavljao je veliki podvig u smislu okončanja oružanog sukoba i nasilne politike etničkog čišćenja i obezbijedio je efikasan pravni okvir za stabilizaciju zemlje neposredno nakon rata uz pomoć brojnih međunarodnih snaga za očuvanje i izgradnju mira. Ali Daytonski sporazum, a posebno daytonski ustav, sa podjelom zemlje na dva entiteta, stvaranjem izuzetno slabe centralne države, i sa svojim diskriminacijskim političkim strukturama, ne može se smatrati odgovarajućom pravnom osnovom za održiv proces izgradnje mira i razvoja. Iako daytonski ustav može biti izmijenjen, prema članu X(1), "odlukom Parlamentarne skupštine, uključujući dvotrećinsku većinu glasova prisutnih zastupnika u Zastupničkom domu", ima malo realnih šansi da će vladajuće stranke u bliskoj budućnosti biti spremne složiti se oko značajne izmjene Ustava, s obzirom da imaju koristi od ove diskriminacijske odredbe i slabe centralne države. Po našem mišljenju, međunarodna zajednica koja je nametnula Opći okvirni sporazum za mir u BiH putem masivnog diplomatskog i političkog pritiska, ima odgovornost da osigura da BiH ima posve demokratski ustav prije nego što se zauvijek povuče iz zemlje. Ukoliko bi Bosanci i Hercegovci bili ostavljeni samo sa daytonskim ustavom, rasističke i diskriminacijske politike vladajućih nacionalnih stranaka bi se vjerojatno nastavile, pa čak i ojačale, što bi iznova podiglo rizik od izbijanja novog oružanog sukoba. Da li je proces izgradnje institucija bio uspješan? Kao što je upravo izloženo, proces izgradnje demokratskih institucija suočio se sa ozbiljnim opstrukcijama zbog diskriminacijskih odredbi daytonskog ustava, koje su odgovarale politici vladajućih nacionalnih stranaka. Ispostavilo se da je veoma teško promovirati nenacionalne stranke kada su stare nacionalne stranke zapravo štitile "vitalne interese bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda", koji su eksplicitno priznati u članu IV(3)(e) i članu V(2)(d) Ustava. Ove i slične odredbe svakom od tri "konstitutivna naroda" dodjeljuju pravo na veto u svim krupnim odlukama, što je de facto značilo blokadu političkog procesa donošenja odluka. Nacionalne stranke su često koristile ovo pravo i kontroliranjem većine medija osigurale da stanovništvo nastavi vjerovati kako interese njihove etničko-vjerske skupine najbolje štite nacionalne stranke i političari. Trebalo je dosta dugo prije no što je međunarodna zajednica putem djelovanja SFOR-a i osnivanjem Neovisne komisije za medije, a kasnije i institucije koja ju je 37

Vidi, na primjer, Gro Nystuen, “Conflicts between Norms Regarding Ethnic Discrimination in the Dayton Peace Agreement,” doktorska disertacija, Oslo 2004.

48


naslijedila, Regulatorne agencije za komunikacije, zaustavila najotvorenije rasistički nastrojene medije. Ipak, sama činjenica da su nacionalne stranke ponovo dobile izbore 2003. godine predstavlja najbolji dokaz da napori međunarodne zajednice na izgradnji institucija u polju pluralističke demokratije nisu imali željeni efekat. U području ljudskih prava, Daytonski sporazum ostavlja daleko manje prostora za kompromis nego u polju pluralističke demokratije. "Prepoznajući da su poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglica i raseljenih osoba od vitalnog značaja u postizanju trajnog mira", strane u članu VII Sporazuma eksplicitno prihvataju da ustanove mehanizme predviđene Aneksom VI i VII. Dok se Aneks VII bavi konkretno situacijom izbjeglica i raseljenih osoba, i posebno njihovim pravom na povratak i povrat svojih predratnih domova i imovine,38 strane su se u "Sporazumu o ljudskim pravima" u Aneksu VI obavezale da će "osigurati svim osobama na svojoj teritoriji najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda" kao što je to navedeno u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i još 15 drugih europskih i univerzalnih sporazuma o ljudskim pravima (član I). Slična odredba se nalazi i u članu II(1) Ustava, koja propisuje da se “u tu svrhu osniva Komisija za ljudska prava Bosne i Hercegovine kao što je predviđeno Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma.” Komisija za ljudska prava je zamišljena kao stalna institucija za ljudska prava na nivou cijele zemlje u smislu Pariških principa Ujedinjenih nacija, sa relativno širokim ovlastima za istragu i odlučivanje o pojedinačnim žalbama u vezi kršenja ljudskih prava.39 Komisija se sastojala od Ombudsmana, koji je bio prvostepeni organ, i Doma za ljudska prava kao pravosudnog organa sa nadležnošću za donošenje konačnih i pravno obavezujućih odluka o navodnim kršenjima ljudskih prava koja su garantirana Europskom konvencijom o ljudskim pravima, kao i u vezi s diskriminacijom u uživanju bilo kojeg prava iz 16 europskih i međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima. Ukoliko bi Dom zaključio da je došlo do kršenja, mogao je u skladu sa ovlastima iz člana XI(1)(b) Aneksa VI naložiti tuženim stranama (Državi BiH, Federaciji i RS) da osigura odgovarajuću odštetu i reparaciju, uključujući restituciju, nadoknadu, istragu, rehabilitaciju, te druge oblike odštete za žrtve. Aneks VI predviđa prelazni period od pet godina u kojem Komisija za ljudska prava prima pomoć međunarodne zajednice. Za taj period od 14.12.1995. do 14.12.2000. godine, predsjedavajući OSCE-a je imenovao Ombudsmana, koji prema članu IV(2) nije mogao biti državljanin BiH niti neke susjedne države. Slično tome, prema članu VII(2), 8 od 14 sudija Doma, uključujući i predsjednika, imenovao je Ministarski komitet Vijeća Europe, a ni oni nisu mogli biti državljani BiH ili neke susjedne države. Prema članu XIV, pet godina nakon 38 39

Vidi fusnotu 6 gore. Vidi GA-Res. 48/134 od 20. decembra 1993. U vezi s dugoročnom perspektivom Komisije vidi Manfred Nowak, “Uvod,” u djelu Doma za ljudska prava BiH, Digest—Decisions on Admissibility and Merits 19962002 (Kehl/Strasbourg/Arlington: 2003).

49


stupanja na snagu Aneksa VI, “odgovornost za trajno djelovanje Komisije će preći sa strana potpisnica na institucije Bosne i Hercegovine, osim ukoliko se strane ne dogovore drugačije. U potonjem slučaju Komisija će nastaviti sa radom kako je gore navedeno.” Drugim riječima, Daytonski sporazum je počivao na pretpostavci da će nakon prelaznog perioda od pet godina mirovni proces dovoljno napredovati da bi institucije BiH od međunarodne zajednice preuzele punu odgovornost za rad Komisije. Tada bi Predsjedništvo BiH imenovalo i Ombudsmana i Dom za ljudska prava.40 U situaciji kada institucije BiH još nisu bile spremne preuzeti odgovornost za dalji rad Komisije, strane su imale mogućnost da produže prelazni period. S obzirom da je Komisija uspostavljena kao ustavni organ članom II(1) Ustava, jasno je da se očekivalo kako će ona funkcionirati uz druge ustavne organe, kao što je Ustavni sud BiH. Komisija za ljudska prava u BiH izgleda kao savršen model za poslijeratnu izgradnju institucija na polju ljudskih prava. Ona je počela sa radom početkom 1996. godine, uz aktivnu pomoć međunarodne zajednice, i razvila je impresivnu sudsku praksu odlučivanja o širokoj lepezi kršenja ljudskih prava, prije svega u okviru stambenih i pitanja imovine, kao i pitanja vezanih za sistematsku diskriminaciju u uživanju različitih ljudskih prava.41 Pored svoje primarne funkcije da istražuje, posreduje i odlučuje, Ombudsman (švicarska ambasadorica Gret Haller), međunarodne sudije Doma i međunarodno osoblje obje ove institucije, smatrali su da je njihova dužnost doprinijeti poslijeratnom procesu izgradnje institucija obučavanjem domaćeg osoblja i sudija iz teorije i prakse međunarodnog prava u oblasti ljudskih prava. Oni su smatrali da su njihovo prisustvo u BiH i praktična primjena mnogih europskih i međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima ne samo doprinijeli rješavanju hiljada sporova o ljudskim pravima i osigurali da pravda bude zadovoljena za pojedinačne žrtve, nego su imali pozitivan utjecaj na dugoročno uspostavljanje institucija na osnovu vladavine zakona i istinske kulture ljudskih prava u zemlji. Nažalost, međunarodna zajednica je odlučila drugačije i dovela ovaj dugoročni proces izgradnje institucija, koji je vodio ka uspostavljanju stalne institucije za ljudska prava do svog kraja.42 Visoki predstavnik je 2000. godine nametanjem Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH odstupio od modela iz Aneksa VI i stvorio novu državnu instituciju bez utvrđivanja njenog odnosa prema Ombudsmanu iz Aneksa VI i Domu. Nakon još jednog trogodišnjeg prijelaznog perioda pod još jednim stranim "prijelaznim Ombudsmanom" kojeg je imenovao OSCE, trojica ombudsmana (koja zastupaju tri nacionalna interesa) stupila su na dužnost. Njih imenuje dvotrećinska većina oba doma Parlamentarne skupštine, umjesto modela jednog bh. Ombudsmana

40 41 42

Član IV(2) i član VII(4) Aneksa VI. U vezi sa sudskom praksom Doma vidi Dom za ljudska prava BiH, Digest—Decisions on Admissibility and Merits 1996-2002, uz druge reference. Vidi Nowak, “Uvod”, str.15ff.

50


koji zastupa isključivo interese ljudskih prava i kojeg imenuje Predsjedništvo BiH kao što je to predviđeno članom IV(2) Aneksa VI. Situacija sa Domom je još gora. Prvo je Dom produžio još tri godine kao mješovita bosanskohercegovačko-međunarodna institucija u skladu sa članom XIV Aneksa VI. Krajem 2003. godine, međutim, Dom je raspušten sporazumom bh. strana pod pritiskom međunarodne zajednice uz izgovor o navodnim budžetskim ograničenjima. Iako nekih 9.000 neriješenih predmeta koje je Dom imao krajem 2003. godine treba da riješi tzv. Komisija za ljudska prava u okviru Ustavnog suda tokom 2004. godine, sudbina preostalih neriješenih kao i svih novih predmeta - Dom je zaprimio gotovo 7.000 novih predmeta tokom posljednje dvije godine svog postojanja -ostaje neizvjesna. Neke od njih će vjerojatno preuzeti Ustavni sud BiH unutar svojih (daleko ograničenijih) nadležnosti i praktičnih mogućnosti odlučivanja o pojedinim žalbama, dok bi mnogi drugi neriješeni predmeti mogli završiti u Strazburu, povećavajući već ionako ozbiljan broj predmeta koji čekaju pred Europskim sudom za ljudska prava. Sporazum iz septembra 2003. godine predstavlja eklatantno kršenje Aneksa VI, Ustava BiH, i principa izgradnje dugoročnih institucija na polju ljudskih prava. S obzirom da su i drugi organi za zaštitu ljudskih prava, poput Komisije za imovinske zahtjeve građana uspostavljene prema Aneksu VII, takođe ukinuti do kraja 2003. godine, ionako labilan nivo zaštite ljudskih prava u zemlji će sigurno biti dodatno pogoršan tokom 2004. godine. Kako je međunarodna zajednica nedavno poduzela niz mjera u pravcu pravosudne reforme sistema redovnih sudova, postoje određene šanse da će redovni sudovi dugoročno podržati vladavinu zakona i time takođe doprinijeti zaštiti ljudskih prava. U ovoj fazi, međutim, ne može se zaključiti da je proces izgradnje institucija na polju ljudskih prava i vladavine zakona okončan na zadovoljavajući način. Nakon mnogo godina socijalističke pravde i tri i pol godine rata došlo je do potpunog kolapsa vladavine zakona u zemlji. Bez političkog pritiska Ombudsmana i pravnog pritiska Doma, čije su obavezujuće odluke i nalozi ispoštovani u velikoj većini slučajeva, bit će daleko teže međunarodnoj zajednici da prisili domaće sudove da se drže najviših standarda međunarodno priznatih ljudskih prava i da ispoštuju vladavinu zakona. Što se tiče ekonomske dimenzije, druga poglavlja ove knjige se više bave tim pitanjem. Tokom poslijeratnog perioda međunarodna zajednica se većinom fokusirala na rekonstrukciju devastirane infrastrukture, uključujući mreže snabdijevanja vodom i električnom energijom i uništeni stambeni fond. Daleko su manje važnosti imale aktivnosti ostvarivanja prihoda i otvaranja radnih mjesta, iako visoka stopa nezaposlenosti predstavlja jedan od glavnih problema u zemlji. Tokom posljednje dvije godine pomagao sam Uredu Visokog komesara UN za ljudska prava u uvođenju pristupa kojim se osigurava poštivanje ljudskih prava u proces razvoja Strategije za smanjenje siromaštva u BiH, čiju je izradu inicirala Svjetska banka.

51


Jedan od osnovnih preduvjeta za efikasno sastavljanje takve strategije, a posebno za ciljani pristup zasnovan na zaštiti ljudskih prava, jeste identifikacija siromašnih. Iako mnogo neophodnih podataka za identifikaciju najsiromašnijih segmenata društva nije bilo na raspolaganju, ispitivanje koje je provela bh. vlada pokazalo je da krajem 2003. godine oko 20% ukupnog stanovništva u BiH živi u apsolutnom siromaštvu, a još 30% u relativnom siromaštvu, od čega ima mnogo povratnika pripadnika manjina.43 Više od osam godina nakon okončanja oružanog sukoba ove brojke ne ukazuju na uspješnu ekonomsku obnovu i izgradnju institucija. Da li Dayton predstavlja neuspjeh? Vraćajući se na četiri glavna cilja Daytonskog sporazuma navedena na početku ovog poglavlja, možemo zaključiti da je oružani sukob okončan u roku od nekoliko mjeseci, a praksa etničkog čišćenja, kako nasilna tako i nenasilna, takođe je na efikasan način rješavana u prvim godinama mirovne operacije, te konačno i zaustavljena. Daleko manje pozitivna je, međutim, ocjena postignuća u implementaciji dva druga glavna cilja. Rezultati etničkog čišćenja su poništeni u relativno ograničenoj mjeri. Činjenica da se više od osam godina nakon okončanja oružanog sukoba tri četvrtine svih raseljenih osoba nije vratilo u manjinske zajednice već radije ostaju u inostranstvu, ili žive u području gdje je njihov narod u većini, predstavlja jasnu naznaku da su nacionalne stranke bile dosta uspješne u opstruiranju provedbe Daytonskog sporazuma i u održavanju etničko-vjerske podjele zemlje. Ako se pogleda proces izgradnje dugoročnih institucija na polju pluralističke demokratije, ljudskih prava, vladavine zakona i ekonomske rekonstrukcije, rezultati su još slabiji. Iako je međunarodna zajednica provela najveću operaciju očuvanja i izgradnje mira u historiji u relativno maloj europskoj zemlji tokom perioda više od osam godina, polovina stanovništva živi u siromaštvu; nacionalne stranke, odgovorne za etničko čišćenje, genocid i oružani sukob, još su na vlasti, a glavnu instituciju za zaštitu ljudskih prava, koja je ostvarila održiv utjecaj na domaće sudove i upravne organe u smislu poštivanja vladavine zakona i ljudskih prava, nedavno je ukinula međunarodna zajednica zbog političkih i budžetskih razloga. Ima mnogo razloga za neuspjeh međunarodne zajednice u postizanju glavnih dugoročnih ciljeva. Vojni cilj (očuvanje mira) uspješno je postignut jer je povjeren jednoj organizaciji (NATO) koja je imala dovoljno sredstava u smislu vojne opreme i osoblja. Civilni cilj (izgradnja mira) je, s druge strane, bio podijeljen između široke palete međunarodnih organizacija i institucija (UN, UNHCR, OSCE, EU, Vijeće Europe, te različite daytonske komisije i institucije) koje su djelovale pod kapom relativno slabih ovlasti Visokog predstavnika za 43

Vidi Bosna i Hercegovina, Srednjoročna razvojna strategija BiH—Strategija smanjenja siromaštva, 20042007 (Sarajevo, mart 2004.), str.12 i 20ff. Dokument se takođe nalazi na http://www.bih.prsp.info. Dalje vidi UNHCR, Closing the Circle: From Emergency Humanitarian Relief to Sustainable Returns in South Eastern Europe.

52


koordinaciju i nadzor i odluka Vijeća za implementaciju mira. Ne samo da tzv. međunarodna zajednica nije djelovala konzistentno u okviru jedne organizacije poput Ujedinjenih naroda, već su i sve glavne političke odluke donosile iste one vlade koje su bile odgovorne za neuspjeh efikasne intervencije u početku oružanog sukoba. Dvije dragocjene godine odmah nakon okončanja oružanog sukoba izgubljene su zbog takmičenja između različitih međunarodnih aktera i otpora država jačanju uloge Visokog predstavnika. Umjesto da raspusti stare nacionalne stranke i eliminira ih iz procesa izgradnje demokratskih institucija, međunarodna zajednica je odaslala poruku da ove stranke i njihovi političari predstavljaju njihove glavne partnere u procesu izgradnje mira. Ova politika je potkrijepljena odredbama daytonskog ustava i Aneksa III kojima se legitimiziraju prava etničkovjerskih grupa tri "konstitutivna naroda" i zahtijevaju rani izbori. Kada je u decembru 1997. godine ojačana pozicija Visokog predstavnika, nacionalne stranke su se već navikle na činjenicu da politika opstrukcije implementacije Daytonskog sporazuma ne nosi veliki rizik. Sva trojica visokih predstavnika nakon Carla Bildta (Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown) bili su suočeni sa istom dilemom: promoviranje bosanskohercegovačke odgovornosti je u suštini značilo predavanje odgovornosti nacionalnim strankama, dok je miješanje u vidu smjene zvaničnika koji opstruiraju i nametanja zakona, zapravo, odlagalo i obeshrabrivalo domaću odgovornost. Mirovna operacija u BiH polako se pretvorila u kvazi-protektorat, ali odlučni korak u raspuštanju nacionalnih stranaka da bi se udarili temelji uspješnoj i održivoj strategiji izgradnje mira i razvoja nije nikada načinjen, pa čak ni razmatran. Pored toga, mnogi napori međunarodne zajednice na izgradnji dugoročnih institucija, naročito na polju ljudskih prava i vladavine zakona, bili su nekonzistentni i mlitavi. Šta se može učiniti? Po mom mišljenju, međunarodna zajednica ima odgovornost prema narodu Bosne i Hercegovine da se povuče iz zemlje tek nakon što osigura da ne postoji rizik od izbijanja novog oružanog sukoba i politike etničkog čišćenja. Opći okvirni sporazum za mir u BiH se pokazao efikasnim u zaustavljanju sukoba i okončanju prakse etničkog čišćenja, ali ne izgleda kao dobra osnova za dugoročni proces izgradnje mira. Naročito daytonski ustav sa svojim diskriminacijskim strukturama i pravima grupa treba izmijeniti u potpuno demokratski pravni okvir. Nisam uvjeren da će Parlamentarna skupština BiH, kojom dominiraju nacionalne stranke, biti u poziciji da donese ustavne amandmane koji su usmjereni u pravcu slabljenja prava na veto ovih istih stranaka. Stoga međunarodna zajednica ima trajnu odgovornost da olakša takve strukturne političke promjene. Realno gledano, jedino je Europska Unija u okviru svojih politika stabilizacije i pridruživanja prema Jugoistočnoj Europi možda u poziciji da ohrabri i olakša takve promjene i da pruži osnov za dugoročni proces izgradnje institucija na polju demokratije, vladavine zakona i ljudskih prava.

53


USTAVNE TEME

54


F ED ER ALNA R EPUBL IK A BO SNA I HER CEGO VIN A

Jakob Finci

Danas se za nekih 25 zemalja na svijetu smatra da imaju federalni karakter ili da su uređene kao federalne države. U njima živi blizu 40% svjetskog stanovništva, a gotovo svaka od njih po svom je sastavu multinacionalna ili multikulturna. Politički lideri, vodeći intelektualci i novinari našeg vremena govore o federalizmu kao o vrlo pozitivnoj formi političkog organizovanja. U savremenom svijetu politička ideja i praksa federalizma postali su nezaobilaznim pristupom u razmatranju i razrješavanju problema ujedinjavanja različitosti. Razlozi za takav status pomenutog koncepta možda se mogu naći i u fenomenu globalizacije - neminovnom trendu svjetskog razvoja. I zemlje čije je ustavno uređenje bazirano na drugim principima značajno se približavaju nekoj formi federalizacije. Takve tendencije uočavaju se, na primjer, u Španiji, Južnoj Africi, Etiopiji, Italiji, Velikoj Britaniji.... Čak i Evropska Unija, kako je definirana novim ustavom, sve je bliža jednom novom, hibridnom uređenju kojim se uspostavlja specifični prelazni oblik između konfederacije i federacije. Sa promijenjenim uslovima i federalizam se mijenja, mutira i doživljava nadgradnju. Sama definicija federalizma predmet je stalne teorijske debate i varira od najširih do najužih shvatanja i određenja. Suština je u kombinaciji elemenata «podijeljene vlasti» s jedne, i regionalne «samouprave» s druge strane. To je ujedno najbolji način da se sačuvaju i promovišu lokalne specifičnosti u okviru šire političke unije. U principu, riječ je o najmanje dva nivoa vlasti, gdje se na nivou federacije vlast dijeli, dok na lokalnom planu (u federalnim jedinicama) postoji potpuna samouprava. Možda je najtačnije reći da se radi o sistemu u kojem se ni federacija ni federalna jedinica ne nalaze u poziciji podređenosti onoj drugoj, a njihova suverena prava utvrđena su samim ustavom i ne proizlaze iz drugog nivoa vlasti. Svaki nivo vlasti biraju građani putem direktnih izbora. Ako pogledamo noviju istoriju ovih prostora, vidjećemo da se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine ovaj princip primjenjuje, mutatis mutandis, već stotinama godina. U Otomanskoj Imperiji, Austro-Ugarskoj Monarhiji ili Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Bosna i Hercegovina je bila sastavni dio veće političke

55


zajednice, koja je, bez obzira na zvanično ime, imala upravo elemente federalizma, uz veće prisustvo lokalne uprave, a manje učešće BiH kao jedinice u podjeli nadležnosti centralne uprave. Ovaj skup nije prilika da se raspravlja koji od sistema je predstavljao optimalno rješenje, jer nema sumnje da je potpuna nezavisnost najbolja opcija za Bosnu i Hercegovinu. Ali istovremeno, upravo zbog naših težnji ka ujedinjenoj Evropi, treba početi razmišljati o mogućem preustroju postojećeg unutrašnjeg uređenja naše zemlje. Sam termin «Federalna Republika Bosna i Hercegovina» vjerovatno je mogao da stoji još u Daytonskom ustavu, jer se današnja Bosna i Hercegovina po mnogo čemu može smatrati federalnom državom sa tri entiteta. Nemojmo zaboraviti da Distrikt Brčko, po svim svojim karakteristikama, predstavlja treći entitet, mada zbog svoje površine i ukupnog broja stanovnika ima tretman i naziv distrikta. Ustav Bosne i Hercegovine, kao dio Daytonskog mirovnog sporazuma, definisao je samo ime države, bez ikakve odrednice o kakvoj se državi radi. Međutim, ako se složimo da je riječ o federalnoj državi, a čini se da je to nesporno – eto razloga da je nazovemo federacijom. Budući da je primijenjen oblik vladavine republikanskog tipa (građani direktno biraju najviše organe vlasti – predsjedništvo i parlament), imamo i odlučujući argument da je nazovemo republikom, što otvara prostor za sasvim razumno i razumljivo rješenje: da se sadašnja Bosna i Hercegovina nazove Federalnom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Suvereno je pravo svake države da, u skladu sa procedurom propisanom Ustavom ili drugim pravnim aktima, odredi način unutrašnje organizacije, uključujući i oblik lokalne samouprave. Prema Daytonskom ustavu, propisano je da je Bosna i Hercegovina sastavljena od dva entiteta. Međutim, kada kažemo da je nešto sastavljeno, svakako podrazumijevamo prethodno postojanje sastavnih dijelova. Odnosno, vratimo li se strukturi naše države, trebalo je da oba entiteta, prije ulaska u državnu zajednicu Bosnu i Hercegovinu, imaju međunarodno priznati pravni subjektivitet. U slučaju barem jednog od entiteta to se može činiti spornim, pa bi tačnija bila tvrdnja da je Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina u stvari rastavljena na dva entiteta, a nakon arbitražne odluke dobili smo i treći – Distrikt Brčko. Riječ je, dakle, o federalnoj državi nastaloj kao rezultat međunarodnog mirovnog sporazuma, kojim su se tri subjekta - Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska dogovorili da formiraju Bosnu i Hercegovinu, tzv. «Daytonsku Bosnu i Hercegovinu». Ovo je istinski presedan u međunarodnom pravu sastavni dio mirovnog sporazuma je i Ustav države konstituisane tim sporazumom. Poznato je da se međunarodni mirovni sporazumi naknadno ne mogu mijenjati, ali je isto tako Daytonskim ustavom jasno određeno da se on može mijenjati, kao i svaki drugi ustav putem amandmana u parlamentarnoj proceduri. Po ovome će Daytonski sporazum sigurno ući u sve udžbenike međunarodnog javnog prava. Ustav propisuje detaljnu proceduru za amandmansku

56


promjenu, tako da naredni potez zavisi gotovo isključivo od političke volje poslanika. Koncept Federalne Republike Bosne i Hercegovine, kao federacije regiona, čini se kao sasvim prihvatljivo, moderno i ostvarljivo rješenje, koje ne podrazumijeva nužnost rušenja postojećih institucija već njihovo preoblikovanje, modernizaciju i racionalizaciju. U prvom koraku to čak ne traži ni ukidanje entiteta ili kantona, jer će vrijeme i ekonomski uslovi pokazati da su svi ovi nivoi vlasti neekonomični i preskupi i za veću ekonomsku silu nego što je Bosna i Hercegovina. Međutim, to istovremeno otvara prostor za konstituisanje regiona – četiri, pet, sedam, trinaest, ili koliko se već dogovorimo - baziranih na geografskim, ekonomskim i kulturnim kriterijima, poštujući identitet svakog od tri konstitutivna naroda, ali brinući se istovremeno o interesima svakog pojedinog građanina. Time bismo u potpunosti prihvatili i primijenili princip punog poštivanja ne samo grupnih nego i individualnih ljudskih prava. Poštujući osnovni princip geografskih, ekonomskih i kulturnih specifičnosti, a imajući u vidu činjenicu da je Bosna i Hercegovina multinacionalna država, jasno je da regioni neće biti jednonacionalna geta sa nejasnim tragovima prisustva drugih već multinacionalne zajednice. Dakako, nema te «apotekarske vage» koja može precizno izbalansirati nacionalno prisustvo svih konstitutivnih naroda u takvom regionu, jer je miješanje među nacijama dovelo do relativno velikog broja onih u čijim venama teče krv više od jedne nacionalne skupine, koliko god se to pokušava zanemariti. Čini se da je važno prihvatiti princip racionalne regionalizacije, koja podrazumijeva poštivanje temeljnih principa i prihvatanje specifičnih pragmatičnih rješenja za neka od pitanja ili područja. Primjer Španije i njena iskustva mogu nam biti itekako korisni u ovoj nakani. Centralna, federalna vlast trebalo bi da zadrži sva ovlaštenja predviđena daytonskim ustavom, te sve one poslove za koje je već dogovoreno da se obavljaju na državnom nivou, a u praksi su se pokazali korisnim rješenjem. Uloga zajedničkih institucija je tu nezaobilazna, a jačanje svijesti o realnosti jedinstvenog ekonomskog prostora već je conditio sine qua non za BiH. Čini se da dosadašnji pozitivni pomaci, iako postignuti pod snažnim utjecajem međunarodne zajednice – npr. uspostavljanje i funkcionisanje Centralne banke, jedinstvena monetarna politika, projekat CIPS, jedinstveni carinski i poreski sistem čije se uspostavljanje uskoro očekuje - predstavljaju jedini pravi put do ujedinjavanja Bosne i Hercegovine kao dobro organizovane i funkcionalne države koja se može uključiti u Evropu. U međunarodnim odnosima i relacijama, Bosna i Hercegovina zadržava svoj već stečeni položaj i tu nema potrebe za bilo kakvim promjenama. Naravno, uvijek postoje prostor i mogućnost za dalje unapređenje postojećih i uspostavljanje novih vidova saradnje, ali to ostaje stvar savezne države. Regionima treba ostaviti mogućnost saradnje i povezivanja sa jedinicama lokalne samouprave drugih

57


država, kroz sisteme kakvi su Alpe-Adria, Jugoistočna Evropa i slične ekonomske, kulturne, medijske i ine asocijacije. Najuža saradnja treba da se ostvari sa susjednim zemljama, pogotovo sa onima gdje, usprkos različitim jezicima, ne postoji jezička barijera. Potpisivanjem ugovora o slobodnoj trgovini postavljeni su pravni temelji za bolju ekonomsku saradnju, a naša interna regionalizacija može ih učiniti još profitabilnijim i efikasnijim u svakom smislu. Na kraju, mada ne najmanje važno, postavlja se i pitanje šta učiniti sa postojećim entitetima, distriktom, kantonima... Kako se što bezbolnije prestrojiti za ulazak u Evropu? Teoretski, mi možemo ući u Evropsku Uniju i sa dva entiteta i jednim distriktom, pogotovo ako pogledamo kako je Kipar postao dio Evropske Unije; ali pitanje je možemo li u takvoj konstelaciji odgovoriti svim zahtjevima koje Evropa postavlja pred svoje članice? Unutrašnjim preustrojem, uz jačanje centralnih institucija, ali sa jakom lokalnom samoupravom, može se napraviti odlučujući korak naprijed.

58


ODL UKA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE O “KO NSTIT UTIVNIM NA ROD IMA ” I SARA JEVSKO-MR AKO VI ČK I SPORAZ UM – “KLJUČN I R EZ UL T AT ” D E JTO N SKO G KON CE PT A? Peter Neussl44

Uvod Jedan od glavnih ciljeva Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i njegovih aneksa45 (“Sporazum”) bio je ponovno uspostavljanje pluralističkog društva i povratak izbjeglica i raseljenih lica u prijeratne domove.46 Dogovoreno je da se naročita pomoć pruža ostvarivanju prava na povratak onih koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove kao posljedica etničkog čišćenja i ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Ponovno uspostavljanje demokratskog društva zasnovanog na vladavini zakona i zaštita ljudskih prava predstavljaju neophodne preduslove za postizanje tog cilja. Instrumenti obezbijeđeni Dejtonskim sporazumom sa svrhom ispunjenja ove misije višestruki su i njima su obuhvaćeni vojni aspekti mirovnog sporazuma,47 uspostavljanje Međunarodnih policijskih snaga (IPTF),48 stvaranje međunarodnog autoriteta za implementaciju civilnih aspekata Mirovnog sporazuma (Ured visokog predstavnika – OHR),49 ustav sa dužim popisom individualnih ljudskih prava, ali i sa jakim mehanizmima “prava naroda”, te poseban okvir zaštite ljudskih prava, uz Dom za ljudska prava kao najviši sud za ljudska prava u zemlji.50 Pet godina nakon Daytona – glavni izazovi još čekaju Ako pogledamo unazad, u 2000. godinu – što je pet godina nakon Daytona – vidljivo je da su lokalne i međunarodne “dejtonske“ institucije do tada postigle značajan napredak, naročito u oblasti bezbjednosti, rješavanja imovinskih zahtjeva, organizovanja 44 Dr. Peter Neussl je savjetnik za pitanja raseljenih lica pri Odjeljenju za raseljena lica Ureda UN za koordinaciju humanitarnih poslova (UNOCHA) u Ženevi. Stavovi izneseni u ovom članku su isključivo lične prirode i ne odnose se na UN. 45 Tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma (DPA) se može naći na: http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=380 46 Vidjeti, na primjer, Član II.5 Ustava BiH (Aneks 4 DPA) i Aneks 7 DPA o izbjeglicama i raseljenim licima; za tekst vidjeti fusnotu 2. 47 Aneks 1 DPA. 48 Aneks 11 DPA. 49 Aneks 10 DPA. 50 Vidjeti Aneks 6. Mandat Doma za ljudska prava istekao je krajem 2003. godine. Za ostale informacije vidjeti tekst Manfreda Nowaka u ovoj knjizi.

59


demokratskih izbora i zakonodavnih reformi. Međutim, situacija je još uvijek bila takva da je diskriminacija na etničkoj osnovi bila raširena u procesu odlučivanja u mnogim administrativnim i pravosudnim organima vlasti i u Federaciji i u Republici Srpskoj (RS).51 U ovim predmetima se uglavnom radilo o građanima koji su se po povratku u predratne domove našli u poziciji etničke manjine. Snažni dejtonski instrumenti u oblasti zaštite individualnih ljudskih prava nisu bili u stanju pružiti dovoljnu zaštitu, a time ni održivi povratak “manjinskih raseljenih lica i izbjeglica”. Međutim, dva ključna događaja u 2000. godini dala su nadu da bi se takva situacija mogla promijeniti. Prvo - Milošević, Tuđman i Izetbegović nestali su sa scene, a s njima i simboli nacionalizma i podrška najradikalnijim protagonistima nacionalizma. Štaviše, nakon izbora u novembru 2000. godine, demokratske snage u zemlji, naročito one u vidu Alijanse za promjene, dobile su priliku da krenu naprijed prema otvorenom i pluralističkom bosanskohercegovačkom društvu, zasnovanom na demokratiji i vladavini zakona.52 Drugo, Ustavni sud je donio odluku u takozvanom predmetu Konstitutivni narodi U-5/98, proglašavajući neustavnim jedan broj odredaba iz entitetskih ustava.53 Kao najvažnije, Sud je obuhvatio one odredbe koje su isključivale jedan ili drugi konstitutivni narod iz jednog broja temeljnih prava u oba entiteta. Odluke Ustavnog suda Veliki jaz između entitetskih ustava i Ustava BiH nastao je kao rezultat činjenice da je Ustav Republike Srpske iz 1992. godine napravljen s ciljem da bude ustav suverene države i odnosio se na srpski narod kao jedini konstitutivan narod na teritoriji RS. Na sličan način, nakon Vašingtonskog sporazuma iz 1994. godine, Ustav Federacije spominje Bošnjake i Hrvate, zajedno sa ostalima (u historijskom kontekstu, termin “ostali” ne podrazumijeva Srbe54), kao konstitutivne narode Federacije. Kada je u Daytonu sačinjen Ustav BiH, dogovoreno je da Bošnjaci, Hrvati i Srbi, zajedno sa ostalim, čine konstitutivne narode Bosne i Hercegovine. Međutim, entitetski ustavi su ostali nepromijenjeni.

51 Vidjeti Peter Neussl „Bosna i Hercegovina još uvijek daleko od vladavine zakona – Osnovne činjenice i ključne odluke Doma za ljudska prava“, Časopis zakona o ljudskim pravima 20, str. 290, 291 (1999). Iz većine predmeta upućenih Domu za ljudska prava biće vidljivo da je etnička diskriminacija jedna stalna i sistemska praksa organa vlasti koji donose odluke u područjima kao što su stanovanje, zapošljavanje ili socijalne usluge. 52 Za rezultate izbora vidjeti http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/bh-media-rep/summaries-tv/rtrs/default.asp?content_id=2432 53 Prva djelimična odluka u predmetu U-5/98 donesena 28, 29. i 30. januara; druga djelimična odluka donesena 18. i 19. februara 2000. godine; treća djelimična odluka donesena 30. juna i 1. jula 2000. godine; i četvrta djelimična odluka donesena 18. avgusta 2000. godine (Službeni list Bosne i Hercegovine br. 11/00 od 7. aprila 2000. godine, br. 17/00 od 30. juna 2000. godine, br. 23/00 od 14. septembra 2000. godine, i br. 36/00 od 31. decembra 2000. godine) 54 Vidjeti takođe treću djelimičnu Odluku u predmetu U-5/98, pasusi 104 i dalje; vidjeti fusnotu 9 i fusnotu 10.

60


Treća djelimična Odluka iz jula/avgusta 2000. godine u predmetu U5/9855 – takozvana “Odluka o konstitutivnim narodima” – bila je ta koja je napravila najveću promjenu. Njome su ukinuti oni dijelovi prvih članova entitetskih ustava kojima je jednom ili drugom narodu oduzeta konstitutivnost na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH. Prva djelimična Odluka iz januara 2000. godine prvenstveno se ticala miješanja entitetskih ustava u područja nadležnosti Bosne i Hercegovine, kao što su ekstradicija, azil ili vanjski poslovi. Prema drugoj djelimičnoj Odluci iz februara 2000. godine, Ustav Republike Srpske kosio se sa principima privatnog vlasništva i promovisanjem tržišne ekonomije, koji su regulisani Ustavom BiH. U četvrtoj djelimičnoj Odluci neustavnom je proglašena diskriminacijska praksa kao što je isključivanje jezika iz službene upotrebe kako u Federaciji tako i u RS, ili dominantna uloga pravoslavne crkve u RS. Odluku o konstitutivnosti naroda Sud je zasnovao na suštinskim principima Ustava BiH, tj. da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi a ne manjine, na principu nediskriminacije po etničkoj pripadnosti, i na principu demokratije. Što se tiče implementacije Odluke, Sud je naglasio važnost uspješnog učešća svih pojedinaca i svih grupa u jednom demokratskom društvu, ali i važnost kompromisa u demokratiji. Interes javnosti za ove odluke prilično je značajan. I prije i poslije objavljivanja odluka diskusije u medijima u kojima učestvuju političke partije i međunarodna zajednica bile su kontroverzne. Te diskusije se kreću od teških kritika Suda zbog prekoračenja vlastitog mandata i mijenjanja Daytona (tj. Dejtonskog ustava) do apsolutne podrške Sudu u nezavisnom odlučivanju i nedopuštanju da ga bilo kakav uticaj obeshrabri u donošenju odluke u tom predmetu. Priroda diskusija unutar entiteta učinila je malo vjerovatnom mogućnost da će kompetentni organi vlasti biti kadri da preuzmu na sebe i provedu odluke Suda. Uvođenje jednakih prava za sva tri konstitutivna naroda je bio preveliki izazov da bi se oni sami time pozabavili. Angažovanje Visokog predstavnika – Međunarodni tim i Ustavne komisije Zato je u jesen 2000. godine OHR preuzeo odluke Ustavnog suda kako bi vodio i pomagao entitete u njihovoj obavezi implementacije odluka. Prvi korak bio je uspostavljanje Međunarodnog tima koji se sastojao od predstavnika Vijeća Evrope, Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju i OHR-a, s ciljem definisanja suštinskih elemenata koji moraju biti uključeni u tom pogledu, kao što je definisanje “vitalnog interesa”, sistem zaštite vitalnih interesa, te zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u javnim institucijama. Nakon toga, entitetske Ustavne komisije su dobile zadatak da daju prijedloge za implementaciju četiri odluke Suda. U međuvremenu, i do trenutka kad je postignuta puna implementacija, Komisije su takođe 55 Vidjeti kompletan tekst u Časopisu zakona o ljudskim pravima, 22, str. 127 i dalje (2001).

61


imale funkciju mehanizma zaštite vitalnog interesa, uz Visokog predstavnika, koji je najviši autoritet za odlučivanje u sporovima koji se ne bi mogli riješiti unutar Komisija. U duhu odluka Suda, Komisije su restrukturirane tako da svi konstitutivni narodi, uz grupu ostalih, budu uključeni na paritetnoj osnovi, sa četiri člana iz svake grupacije. U dugotrajnom, tegobnom, ali u konačnici uspješnom procesu, Komisije iz oba entiteta su napravile komplet prijedloga i podnijele ih u decembru i februaru 2001. godine svojim parlamentima u RS i FBiH. Pregovori koji su doveli do Sarajevsko-mrakovičkog sporazuma Političko sporenje, u to vrijeme, oko ključnih pitanja za implementaciju odluka Suda, te naročito oko karaktera “simetrije” u omogućavanju pomenutih ključnih elemenata u oba entiteta – sistemi zaštite vitalnih interesa i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u javnim institucijama – pokazalo je, ipak, da su neophodni daljnji i direktni pregovori između lidera ključnih političkih grupacija u RS i Federaciji kako bi se oni složili oko tih pitanja. Političke partije sa sjedištem u Federaciji na čijem se čelu nalaze Hrvati kao najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda, pokušavale su postići simetriju forme, uz uspostavljanje sistema u Republici Srpskoj koji će kopirati strukture Federacije i na taj način dovesti do apsolutne prezastupljenosti; s druge strane, srpske stranke u RS su insistirale na sadržajnoj simetriji s ciljem podržavanja srpske dominacije u RS u najvećoj mogućoj mjeri. Stranke kojima dominiraju Bošnjaci našle su se u teškoj poziciji. Dok je njihov interes bio u tome da postignu što je moguće više u RS u smislu “prava manjinskih naroda”, njihov interes u Federaciji bio je da zadrže dominantnu poziciju najbrojnijeg konstitutivnog naroda. Sarajevsko-mrakovički sporazum Rješenja ovih problema bila su niz prilično komplikovanih kompromisa. U isto vrijeme, utvrđeno je kako su ključni elementi na kojima su insistirale glavne političke snage – konkretno, neophodni mehanizmi zaštite i zastupljenosti – ugrađeni u oba entiteta i kako su oni “po svom karakteru simetrični”. U Republici Srpskoj je kao drugi dom ustanovljen Dom naroda. On se sastoji od jednakog broja Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao i jednog broja predstavnika iz grupe ostalih, koji brojčano ne prelazi polovinu predstavnika jednog naroda. Članovi Doma naroda biraju se po principu izbora delegata iz stranaka. Isti sistem je uveden i u Dom naroda Federacije. Oba doma ulaze “u igru” onda kada se pokrene pitanje vitalnog interesa. Bez ulaženja u detalje o tome na koji način funkcioniše ovaj mehanizam vitalnog interesa, treba pomenuti da se prilično lako može spriječiti usvajanje zakona koji se odnose na osnovnu grupu vitalnih interesa, kao što su odgovarajuća zastupljenost konstitutivnih naroda u javnim institucijama, identitet nekog od konstitutivnih naroda i teritorijalna organizacija. Vitalni interesi koji ne spadaju u ovu osnovnu

62


grupu bi samo pod izuzetnim okolnostima doveli do upotrebe mehanizma koji bi imao ovaj učinak. Kada je riječ o zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih, Sporazum obuhvata kategorije jednakosti, te minimalnu i proporcionalnu zastupljenost u jednom broju institucija. a. Jednaka zastupljenost Jednaka zastupljenost je utvrđena u slijedećim institucijama: - Dom naroda i Vijeće naroda; - u dodjeli ključnih funkcija: premijera, predsjedavajućeg Predstavničkog doma/ Narodne skupštine Republike Srpske, predsjedavajućeg Doma naroda/Vijeća naroda, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika Ustavnog suda i javnog tužioca; - zamjenici entitetskih premijera i predsjednika. b. Minimalna zastupljenost u entitetskim vladama Za prelazni period, dok se ne implementira Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, date su konkretne brojke za formiranje entitetskih vlada. Od 16 ministara, njih osam mora biti iz reda najbrojnijeg konstitutivnog naroda (u praksi: osam Srba u Vladi RS i osam Bošnjaka u Vladi Federacije), zatim pet ministara iz reda druge najbrojnije skupine (pet Bošnjaka u Vladi RS i pet Hrvata u Vladi Federacije), te tri ministra iz najmanje skupine (tri Hrvata u Vladi RS i tri Srbina u Vladi Federacije). Mjesto premijera nije uključeno u ovu listu. Premijer se bira na osnovu rezultata izbora iz reda najbrojnijeg konstitutivnog naroda, tj. Srbin u RS i Bošnjak u Federaciji. Premijer može imenovati jednog predstavnika ostalih u okviru kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda.56 Nakon pune implementacije Aneksa 7, primjenjivaće se jedna druga formula, kojom se jednom konstitutivnom narodu garantuje minimalna zastupljenost od 15%, a dvama konstitutivnim narodima zajedno minimalna zastupljenost od 35%. Pri tome, najmanje jedan član mora biti iz reda ostalih. c. Proporcionalna zastupljenost u većem broju entitetskih institucija Prema Sporazumu, i kao konstitutivni princip u entitetima, proporcionalna zastupljenost u jednom broju javnih institucija mora biti zasnovana na popisu stanovništva iz 1991. godine, sve do potpune implementacije Aneksa 7. “Javne institucije” u smislu ove odredbe jesu ministarstva entitetskih vlada, kantonalne vlade i njihova ministarstva, općinske vlade, kantonalni sudovi, okružni sudovi i opštinski sudovi u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. I u samom Sporazumu spominje se važnost faze implementacije ovog ustavnog principa. Daljnja i konkretnija specifikacija ovog generalnog principa još čeka na implementaciju kroz entitetska zakonodavstva, 56 Do pune implementacije Aneksa 7, kada će na snazi biti drugačiji sistem, premijer ima mogućnost – ali ne i obavezu – da kao člana vlade izabere jednu osobu iz reda ostalih. Ova pozicija bi se davala iz pozicija najbrojnijeg konstitutivnog naroda i ona bi na taj način umanjila broj pozicija tog naroda za jedan. Ovim kompromisom teret integracije ostalih prebacuje se iz faze planiranja u fazu implementacije.

63


kao obaveza predviđena izmijenjenim i dopunjenim entitetskim ustavima. Ustavni amandmani nakon Sporazuma Činjenica je da su nakon Sarajevsko-mrakovičkog sporazuma entiteti prešli dug put u prihvatanju ustavnih amandmana u skladu sa Sporazumom. U Federaciji, Dom naroda je prihvatio potrebne amandmane 18. aprila 2002. godine; potrebnu većinu među poslanicima imala je Vlada Alijanse. Stranka demokratske akcije (SDA) bila je suzdržana. Predstavnički dom nije uspio usvojiti amandmane jer se nije mogla postići dvotrećinska većina; pritom je SDA opet bila suzdržana, a Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ) napustila je sjednicu prije glasanja o amandmanima. U Republici Srpskoj, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila sve izuzev dva amandmana. Prema Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, izbori od 5. oktobra 2002. godine morali su biti raspisani do 19. aprila 2002. godine.57 Međutim, ustavni amandmani su imali uticaja na neka od izabranih tijela. Stoga je Visoki predstavnik morao dopuniti pomenute mjere koje su poduzeli parlamenti RS i Federacije i 19. aprila 2002.58 godine nametnuti izmjene entitetskih ustava. “Ključni rezultat” dejtonskog koncepta? Kao što je ranije rečeno, Dejtonski mirovni sporazum je obezbijedio instrumente za prevazilaženje posljedica rata i za uspostavljanje demokratske države zasnovane na vladavini zakona i zaštiti ljudskih prava. Taj izazov preuzele su “dejtonske institucije”, koje su potpuno ili djelimično međunarodnog karaktera, kao što su međunarodno vojno prisustvo (Stabilizacijske snage – SFOR), Policijska misija Evropske Unije,59 Visoki predstavnik, Dom za ljudska prava sa osam međunarodnih i šest domaćih sudija, ili Ustavni sud BiH u svom prvobitnom obliku sa tri međunarodna i šest domaćih sudija. Te institucije su preuzele i političku i finansijsku podršku međunarodne 57 Rok bi istekao 18. aprila, ali je Visoki predstavnik svojom odlukom od 18. aprila 2002. godine (Službeni list Bosne i Hercegovine br. 9/02 od 3. maja 2002. godine, Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine br. 17/02 od 9. maja 2002. godine, i Službeni glasnik Republike Srpske br. 23/02 od 30. aprila 2002. godine) promijenio rok za raspisivanje izbora sa 170 dana na 169 dana (Član 1.14 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, Službeni list Bosne i Hercegovine br. 23/01 od 19. septembra 2001. godine i br. 7/02 od 10. aprila 2002. godine), što je Parlamentu Federacije dalo vremena da traži usvajanje neophodnih ustavnih amandmana. 58 Odluka Visokog predstavnika od 19. aprila 2002. godine kojom se mijenja Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine br. 16/02 od 28. aprila 2002. godine) i Odluka Visokog predstavnika od 19. aprila 2002. godine kojom se mijenja Ustav Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske br. 21/02 od 25. aprila 2002. godine). 59 Prije 2003. godine, Sporazum o međunarodnim policijskim snagama iz Aneksa 11, čiji je zadatak da stranama u Sporazumu pruže pomoć pri uspostavljanju i održavanju bezbjedne sredine, provodile su Međunarodne policijske snage pod vodstvom UN-a (IPTF).

64


zajednice, što je predočeno u Vijeću za implementaciju mira i njegovom Upravnom odboru60 i Odboru šefova vodećih međunarodnih organizacija.61 Ovaj međunarodni sistem pomogao je u prevazilaženju teškoća pri uspostavljanju mira i bezbjednosti u ranoj fazi dejtonskog procesa. Tim sistemom je takođe pružena podrška razvoju pravnog okvira zasnovanog na nediskriminaciji i ljudskim pravima, kao i demokratskim izborima za bosanskohercegovačke institucije. Slijedeći dejtonski koncept davanja primarne odgovornosti demokratski izabranim bh. zvaničnicima, i kao suprotnost nečemu što je moglo imati karakter protektorata, visoki predstavnik je koristio svoja ovlaštenja samo kao krajnje sredstvo – da ispravi događaje čiji je tok u suprotnosti sa civilnom implementacijom mirovnog sporazuma. Uz podršku Vijeća za implementaciju mira, na sastanku u Bonu u decembru 1997. godine,62 visoki predstavnik je iskoristio svoja ovlaštenja i suspendovao zvaničnike koji su podrivali mirovni proces. Istovremeno, bh. institucijama je upućeno podsjećanje – naročito nakon prvih pet godina – da preuzimaju odgovornost za svoju zemlju i njene građane. Upravo je u tom periodu visoki predstavnik više puta podsjećao te institucije i bh. građane na princip vlasništva.63 Upravo je ovaj mješoviti sistem međunarodnog zaštitnog okvira i bosanskih institucija, sa primarnom odgovornošću za zemlju, omogućio Bošnjacima, Hrvatima i Srbima iz oba entiteta da se sastanu i pregovaraju o krajnje kontroverznim i osjetljivim pitanjima koja su u vrlo bliskoj prošlosti bila osnovni uzrok rata, i da se dogovore o ustavnim amandmanima u okviru Sarajevsko-mrakovičkog sporazuma od 27. marta 2002. godine. Da je koncept Daytona bio protektorat, promjene nametnute ovoj zemlji mogle su biti savršenije u tradicionalnom smislu demokratskog društva izgrađenog na principima zaštite građanskih prava, a Ustav

60 Nakon uspješnih pregovora u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine, 8. i 9. decembra 1995. godine u Londonu je održana Konferencija o implementaciji mira s ciljem pokretanja međunarodne podrške Sporazumu.

Rezultat

sastanka

bio

je

formiranje

Vijeća

za

implementaciju

mira

(vidjeti

http://www.ohr.int/pic/archive.asp?sa=on). Vijeće za implementaciju mira obuhvata 55 zemalja i organizacija koje na mnogo različitih načina podržavaju mirovni proces: finansijskom pomoći, slanjem trupa u sastav SFOR-a, ili direktnim rukovođenjem operacijama u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik održava redovne sastanke s Upravnim odborom Vijeća za implementaciju mira u Sarajevu i s Vijećem za implementaciju mira na ministarskom nivou po potrebi, a u prosjeku jednom godišnje. 61 Nakon opsežne studije koju je na zahtjev Vijeća za implementaciju mira uradio Ured visokog predstavnika, koordinacionoj strukturi međunarodne zajednice je 2002. godine dat jedan moderniji oblik s ciljem da se ne poklapaju aktivnosti i odgovornosti i da se poboljša djelotvornost. Kao dio tog procesa, formiran je Odbor šefova vodećih međunarodnih

organizacija

(vidjeti

http://www.ohr.int/board-of-princip/default.asp?content_id=27551),

čiji

je

predsjedavajući Visoki predstavnik, i koji treba djeluje kao glavno koordinaciono tijelo za aktivnosti međunarodne zajednice u BiH. Odbor šefova vodećih međunarodnih organizacija sastaje se jednom sedmično u Sarajevu. 62

Kompletan

tekst

Zaključaka

(vidjeti

naročito

tačku

XI.2.b)

nalazi

se

na

http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=5182#11. 63 Vidjeti, na primjer, Obraćanje Visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti u martu 2002. godine na http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=7024; ili Wolfgang Petritsch, “Sudbina Bosne i Hercegovine”, urednici Christophe Solioz i Svebor Dizdarević, u djelu Proces vlasništva u Bosni i Hercegovini (Baden-Baden: Nomos, 2003.), na str. 29, “Povratak na koncept vlasništva”.

65


BiH je mogao biti izmijenjen u skladu s tim smjernicama.64 Istovremeno, moglo je doći do zabrane rada nacionalnih stranaka usko vezanih sa zaraćenim stranama, i bh. institucije su mogle biti sastavljene od osoba koje bi imenovala međunarodna zajednica. Ne znamo kako bi to funcionisalo i bi li dovelo do situacije kakva je na Kosovu ili u Iraku. Tačno je da su rezultati prvih demokratskih izbora u BiH uglavnom išli u korist nacionalnih stranaka, što je za posljedicu imalo da je promocija mira i pomirenja dugotrajan i tegoban proces. Međutim, čini se da je taj sistem polučio određene rezultate, pa su bosanskohercegovački građani na izborima u novembru 2000. godine pokazali kako ove nacionalne stranke smatraju odgovornim za loše stanje u zemlji te su izabrali alternativno rješenje.65 Te nove političke snage formirale su vladu Alijanse za promjene i postale pouzdani partneri međunarodne zajednice, naročito u fazi Sarajevsko-mrakovičkih pregovora, u kojima su učestvovale krajnje aktivno. Međutim, u isto vrijeme – i uprkos činjenici što se povukla iz ovih pregovora doslovce u zadnjem trenutku – mora se pomenuti da je SDA, zajedno sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), bila važan partner u postizanju neophodnih kompromisa u Ustavnoj komisiji u Republici Srpskoj. Takođe, kroz svoje učešće u pregovorima – iako se nije u potpunosti slagala sa Sporazumom i stoga ga nije ni potpisala – HDZ je u jednom teškom vremenu napravila važnu političku gestu, kada diskusije o “Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni” još uvijek nisu bile u potpunosti uklonjene sa političkog dnevnog reda. Na taj način je ovaj proces postavio jednu strmu krivinu za savladavanje pred sve političke aktere, uključujući i nacionalne snage, u njihovom nastojanju da postignu razumijevanje demokratskih odgovornosti među sobom. Kasnije će biračko tijelo i ojačano civilno društvo biti ti koji će nastaviti ovu aktivnost i vršiti daljnji uticaj na ovaj proces u skladu sa datim smjernicama. Tačno je i to da su nacionalne stranke pobijedile na posljednjim izborima. Međutim, one su sada uvezane u cijeli ovaj proces i suočavaju se sa uspostavljanjem institucija i procesom donošenja odluka u entitetima čija je svrha sprečavanje diskriminacije bosanskohercegovačkih građana na etničkoj osnovi. Završetak ovog procesa – ukoliko ga u narednim godinama bude podržavala međunarodna zajednica – trebalo bi da dovede do sveobuhvatne promjene u stavovima političkih aktera, kao i do civilnog društva u kojem će Bošnjaci, Hrvati i Srbi biti grupe građana sa kulturnim ili političkim identitetima, a ne s izričito nacionalnim interesima. Čim se ostvari taj cilj, može se razmišljati o daljnjim ustavnim reformama. Kao pozitivan znak, takođe treba tumačiti i to da, uprkos svim nastojanjima nacionalnih političara, sve veći broj građana odbija da 64 Mada bi neki pomislili da ovo prevazilazi ovlaštenja Visokog predstavnika jer je Ustav BiH takođe dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, u formi njegovog Aneksa 4, i da je stoga za njegovu izmjenu potreban dogovor sporazumnih strana iz Aneksa 4. 65 Vidjeti fusnotu 52.

66


bude etiketiran kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin, i da na taj način potpadaju pod skupinu takozvanih “ostalih”. Nažalost, oni nisu imali koristi od ustavnih amandmana, za šta je možda postojala nada, i u velikoj mjeri su isključeni iz novih vladajućih elita. Posljedica je to da željena promjena u političkom životu zemlje – od pristupa usmjerenog na narod do pristupa usmjerenog na građane – ne dolazi s te strane. U konačnici, razvoj bosanskohercegovačkog društva zasnovanog isključivo na pravima građana i izmjena Ustava BiH treba da ostane krajnji cilj. Međutim, ta promjena treba doći iznutra. To je proces koji se predviđa i u samom Ustavu i on zahtijeva dogovor sva tri naroda. Sarajevsko-mrakovički proces i ustavni amandmani mogu se u tom pravcu smatrati “prekretnicom”. Kao daljnji korak u skladu s ovim smjernicama, bh. građanima treba pokazati kako nacionalni interesi sprečavaju zemlju da postane uspješna i prosperitetna država koja ispunjava uslove za pridruživanje evropskom integracionom procesu. To bi se moglo postići kroz eliminaciju nekoliko slojeva pozicija u vlasti, koje u ovom momentu samo udvostručuju funkcije sa ostalih nivoa – funkcije koje se mogu obavljati uspješnije u pojednostavljenoj državnoj strukturi.

67


S V I Š E K O M P L EK SN O STI K A B O L J EM VR Š EN J U V L A ST I ?

Florian Bieber

Ustavni amandmani iz 2002. godine i širenje podjele vlasti u Bosni i Hercegovini I oni koji kritiziraju i oni koji podržavaju pristup međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini slažu se u tome da se zemlja dramatično izmijenila od okončanja sukoba 1995. godine. Ne samo u smislu fizičke obnove već i u pogledu djelovanja centralnih institucija, povratka izbjeglica i odsustva međuetničkog nasilja, Bosna i Hercegovina je načinila značajan napredak. Sa napretkom se mijenjao i način vršenja vlasti. Iako je Opći okvirni sporazum za mir u BiH ostao formalno neizmijenjen, usprkos brojnim diskusijama u pogledu materijalnih aspekata sporazuma koje bi trebalo izmijeniti, te načina na koji bi se to moglo provesti, došlo je do značajnih izmjena u stvarnom stanju stvari. Promjena je bila dvostruka: prvo, centralne institucije su značajno ojačale, te su početna tri ministarstva, Predsjedništvo i nekolicina drugih institucija iz 1996. godine koje su se rijetko sastajale, prerasli u deset ministarstava i niz drugih institucija na državnom nivou. Centralni državni nivo i vlada u početku nisu imali neke od glavnih državnih nadležnosti, kao što je nadležnost na polju sigurnosti (oružane snage, policija), u unutrašnjoj ekonomskoj politici i pravosuđu. Takvi periodi slabe savezne države replicirani su i u drugim slučajevima osporavanog suvereniteta, npr. u Srbiji i Crnoj Gori, te u Annanovom planu za Kipar. Takve minimalne savezne države uglavnom pružaju okvir za kontakte na međunarodnom planu, čime se stvara vanjski legitimitet, ali se osigurava malo unutarnjeg legitimiteta u vidu institucija i nadležnosti. Ova se situacija u Bosni i Hercegovini mijenjala tokom poslijeratnog perioda. Pored jačanja ministarstava, pojavio se niz specijaliziranih agencija, koje su se bavile različitim pitanjima, od nadzora elektronskih medija do sektora sigurnosti. Ovo funkcionalno jačanje je išlo ruku pod ruku sa znatnim jačanjem nadležnosti centralne državne vlasti, uključujući kontrolu državnih granica i komandu nad dvije vojske. Očigledna posljedica jačanja ovog državnog nivoa bilo je slabljenje entiteta. Entiteti su i sami već imali problema sa strukturnim slabostima, što je olakšalo ovaj proces kojim je upravljala međunarodna zajednica.66 66

O slabostima entiteta vidi u članku Floriana Biebera, “Recent Trends in Complex Power-Sharing in Bosnia and Herzegovina,” European Yearbook of Minority Issues, Vol. 1, 2001/2, The Hague: Kluwer Law International, 2003, str. 269-282.

68


Pored pomenutih slabosti, priroda vršenja vlasti u entitetima je također transformirana, čime se znatno ubrzalo njihovo slabljenje. Prvobitno je najveći stepen vršenja vlasti ostvarivan u teritorijalnoj jedinici sa najmanjim stepenom multietničnosti u zemlji. U slučaju Republike Srpske radilo se o samom entitetu, na čijoj teritoriji je poslije rata živjela tek nekolicina Bošnjaka i Hrvata. U slučaju Federacije BiH, to su bili uglavnom etnički homogeni kantoni, izuzev dva mješovita kantona, naseljena znatnim brojem Hrvata i Bošnjaka, gdje su se posebnim režimom nadležnosti delegirale na općinskom nivou. Iako je organizacija vlasti u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini opisivana kao nezgrapna i kompleksna (kakva i jeste), osnovni princip je jednostavan: pravilo je samouprava konstitutivnih naroda, dok je zajedničko vršenje vlasti bilo tek izuzetak. Entiteti i kantoni su tako stvorili oblik teritorijalne autonomije za tri naroda u okviru multinacionalne (kon)federacije. Tokom poslijeratnog perioda ova struktura je transformirana, kako u smislu strukture stanovništva tako i u pogledu institucionalnog uređenja. Bez čvrstih statističkih podataka o stanovništvu i popisa stanovništva, mnogi zaključci o nivou multietničnosti (ili nepostojanju iste) u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini počivaju na nepouzdanim statističkim pokazateljima. Ako se ispituje samo povratak pripadnika manjina, odnosno izbjeglica i raseljenih osoba, u oblasti gdje čine poslijeratnu manjinu, može se steći određeni dojam ponovnog 'miješanja' stanovništva. U prve dvije godine nakon rata zabilježeno je manje od 50.000 takvih povrataka, uglavnom u Federaciju. U narednim godinama taj broj se popeo na više od 100.000 u 2002. godini, da bi se ponovo smanjio naredne godine. Do aprila 2004. godine vratilo se 440.000 pripadnika manjina, od čega 265.747 u Federaciju i 152.413 u Republiku Srpsku.67 Ako se uzme u obzir procjena da u Republici Srpskoj živi 1,51 milion stanovnika (2002.) a u Federaciji 2,84 miliona (2003.),68 povratnici pripadnici manjina čine tek malo više od 10 posto stanovnika u srpskom entitetu i nešto ispod 10 posto u Federaciji. Iako je još uvijek daleko od heterogenosti zemlje u periodu prije rata (Srbi su 1991. godine činili tek oko 52 posto stanovnika na teritoriju sadašnje Republike Srpske), nivo multietničnosti je dramatično porastao nakon prvih poslijeratnih godina. Procjene za 1997. godinu udio ne-Srba u Republici Srpskoj utvrđuju na ispod 4 posto.69 Iako jedan dio povrataka nije bio održiv, iako su entiteti i većina kantona i dalje pod dominacijom jedne zajednice, manje grupe ostalih konstitutivnih naroda su se vratile. Ova demografska promjena prvobitno nije bila popraćena institucionalnom strukturom. Ni većina kantonalnih vlada niti vlada Republike Srpske nisu morale u svoje redove uključiti druge konstitutivne narode, i ovo isključenje, posebno na lokalnom nivou, uglavnom je identificirano kao ključni razlog za spori proces povratka. 67 68 69

Izvor podataka: UNHCR BiH, 2004. Izvor podataka: zavodi za statistiku u Federaciji i RS. Izvor podataka: Ustavni sud BiH, odluka br. U98/5 III, 1.7.2000., stav 86.

69


Ustavni sud je, međutim, 2000. godine donio odluku koja je označila prekretnicu u transformaciji sistema vlasti i dvije godine kasnije rezultirala dalekosežnim promjenama u entitetskim (a kasnije i kantonalnim) ustavima, uspostavljajući mehanizme podjele vlasti na svim nivoima i uvodeći principe pravične zastupljenosti u javnoj upravi. U ovom poglavlju se ispituje efekat tih promjena. Tvrdnja koja se ovdje dokazuje jeste da - iako je odluka Ustavnog suda od ključnog značaja u premještanju balansa sa etnokratije ka sistemu vlasti sa više uključivosti, ustavni amandmani o kojima je pregovarao, a zatim ih i nametnuo Visoki predstavnik 2002. godine - sadrže neke od istih manjkavosti koje muče sistem podjele vlasti na državnom nivou. Rezultat toga bio je da je 2002. godine propuštena prilika da se nađe drugačiji pristup od rigidnog, ako ne i pretjeranog, konsocijacionalnog pristupa, koji etničke odnose stavlja u sve aspekte političkog procesa. Rezultirajuće kaskade podjele vlasti u Bosni i Hercegovini privremeno su ojačale centralnu državu i osigurale formalno uključenje, ali - kao što se ovdje argumentira - vjerovatno će zemlju zatvoriti u jedan neodrživ sistem vršenja vlasti. Odluka Ustavnog suda Najznačajniji reformski napor u vezi s poslijeratnim institucionalnim uređenjem u Bosni i Hercegovini je proizašao iz inicijative jedne srpske nevladine organizacije u Federaciji BiH. Daytonski sporazum je priznao "Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode (zajedno sa ostalima) i građane Bosne i Hercegovine".70 Istovremeno, entitetski ustavi, koji su doneseni prije potpisivanja mirovnog sporazuma, ostaju uglavnom neizmijenjeni mirovnim sporazumom. Kako većinu ovlasti imaju entiteti, ovaj propust treba promatrati u svjetlu kompromisa koji je omogućio svim stranama da prihvate mirovni sporazum, ali koji teško da predstavlja održivu formulu za stvaranje zajedničke multietničke države. Ustavi Republike Srpske i Federacije BiH su entitete definirali kao prostore koji pripadaju jednom odnosno dva naroda, suštinski isključujući nedominantne grupe - Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj i Srbe u Federaciji. Pored toga, druge manjine nisu imale adekvatnu zaštitu ni u jednom entitetu. Ova diskriminacija se primjenjivala i na simboličkom i na institucionalnom nivou. Preambula Ustava RS se stoga poziva na "prirodno, neotuđivo i neprenosivo pravo srpskog naroda na samoodređenje" i "vjekovnu borbu srpskog naroda za slobodu i državnu nezavisnost".71 U Ustavu Federacije nema takve deklarativne predanosti jednom narodu, jer je Ustav bio rezultat kompromisa između Bošnjaka i Hrvata koji je pod međunarodnim patronatom postignut 1994. godine. Ipak, u prvom članu on definira "Bošnjake i Hrvate kao konstitutivne narode, zajedno sa ostalima, i građane Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije 70 71

Preambula, Ustav BiH, 1995. Preambula, Ustav RS, 1992.

70


Bosne i Hercegovine…".72 Institucionalno uređenje dva entiteta je slijedilo ovaj koncept, ali je isključenje imalo različite izražaje: U Federaciji je bilo zasnovano na konsocijacionalnom aranžmanu između Bošnjaka i Hrvata, dok je Srbima ostavljena ograničena zastupljenost unutar marginalne kategorije 'ostalih'. U Republici Srpskoj je u Ustavu bilo malo eksplicitne diskriminacije u dodjeli pozicija. Po Ustavu, ni članovi Narodne skupštine ni predsjednik entiteta nisu morali biti Srbi. Definicija RS kao nacionalnog entiteta i politički okvir u kojem je entitet funkcionirao su, međutim, značili da je u praksi bilo dosta diskriminacije. Tek 2001. godine je jedan Bošnjak ušao u vladu kao ministar. Kvazietnička autonomija entiteta implicitno je priznata u Daytonskom ustavu, koji propisuje da je tročlano Predsjedništvo predodređeno etničkom pripadnošću i da se bira samo po entitetima, odnosno srpski član iz Republike Srpske, a hrvatski i bošnjački član iz Federacije. Ovo je, međutim, bilo u suprotnosti sa obavezom da se podrži povratak izbjeglica i sa postojanjem manjina koje nisu napuštale mjesto boravka. Iako je ratna bosanska vlada uključivala Srbe i Hrvate, poslijeratna politička struktura je dovela do marginalizacije Srba koji su ostali u novostvorenoj Federaciji.73 Stoga nije bilo iznenađujuće kada je Srpsko građansko vijeće, koje je ostalo vjerno bosanskoj državi tokom rata i koje je zastupalo Srbe u Federaciji, pokrenulo pitanje izvora ove diskriminacije. Vijeće je 1997. godine uputilo zahtjev da entiteti, a posebno Federacija, izmijene svoje ustave u smislu proglašenja sva tri naroda konstitutivnim. Iako predloženi ustavni amandmani nisu dobili podršku u parlamentu Federacije, Vijeće je podiglo svijest javnosti u vezi s ovim nedostatkom u uređenju Bosne i Hercegovine.74 Ovo pitanje je u februaru 1998. godine prihvatio Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i prenio ga na Ustavni sud. U martu je Izetbegović Ustavnom sudu podnio spisak konkretnih članaka iz oba entitetska ustava za koje je smatrao da su neustavni prema državnom Ustavu. Uslijedio je niz javnih rasprava, koji je uključivao predstavnike iz oba entiteta.75 U četiri djelimične odluke, donesene u januaru, februaru, julu i avgustu 2000. godine, Ustavni sud je u osnovi prihvatio Izetbegovićeve argumente i proglasio znatne dijelove entitetskih ustava neustavnim. Odluka Ustavnog suda je, međutim, donesena tek prostom većinom, i podršku su joj dala samo tri međunarodna člana i dvojica Bošnjaka. Dvojica hrvatskih i dvojica srpskih sudija su se usprotivili u svim ključnim aspektima i dali odvojena mišljenja. S obzirom da je Ustavni sud jedna od rijetkih institucija u kojoj ne postoje prava grupa na veto niti posebne glasačke procedure, prosta većina međunarodnih i bošnjačkih sudija 72 73 74

75

Član 1, Ustav FBiH, 1994. “Sarajevo-Ethnic Retirement. Ethnic Retirement of BH Army Generals,” AIM, 11.1.1997. Srpsko građansko vijeće, Konstitutivnost naroda u Bosni i Hercegovini. zbornik dokumenata 1992-2001. god. Sarajevo 2001., str. 53-58. O diskusijama u parlamentima RS i Federacije o ovom pitanju vidi Kasim Trnka, Konstitutivnost naroda. Povodom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba i na nivou entiteta (Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2000.), str. 81-83. Vidi Ustavni sud, Odluka U98/5 I, Sarajevo, 29-30.1.2000. Argumente predmeta Sudu prezentira Izetbegovićev predstavnik, u Trnka, Konstitutivnost naroda, str. 84-102.

71


je bila dovoljna. Usprkos validnosti presude Ustavnog suda, jasna podijeljenost duž etničkih linija u ovom predmetu je ukazala na sveprisutnost nacionalnog identiteta na svim institucionalnim nivoima. U daljoj diskusiji o razlozima za protivljenje odluci Suda, jedan od srpskih sudija, Snežana Savić, istakla je da ta odluka mijenja strukturu vlasti u zemlji i uspostavlja opasan presedan za zaobilaženje procesa odlučivanja zasnovanog na konsenzusu izabranih zvaničnika.76 Slično tome, hrvatski sudija Zvonko Miljko je osporio odluku za teritorij Federacije. On je istakao da se Federacija, za razliku od unitarnih država, sastoji od jedinica, u ovom slučaju od dva naroda, Hrvata i Bošnjaka. Odluka Suda osporava prirodu Federacije, ističe Miljko, slijedeći iste argumente koje je Savić upotrijebila za RS.77 U prvoj djelimičnoj odluci, međutim, većina sudija se izjasnila da je Ustavni sud nadležan u datom predmetu i da entitetski ustavi mogu biti predmet razmatranja Ustavnog suda: "Istina je da Ustavni sud ne može stvarati nove ustavne norme. Međutim, zadatak suda u ovom slučaju nije da stvara nove ustavne norme, već da proglasi nevažećim one norme koje nisu u skladu sa Ustavom BiH. Nadalje, … entiteti su obavezni amandmanski izmijeniti svoje ustave da bi osigurali njihovu usuglašenost sa Ustavom BiH”.78 Sudije koje se nisu složili sa odlukom uglavnom su odluku osporavali na osnovu činjenice da su tri naroda nabrojana kao konstitutivni narodi samo u Preambuli Ustava BiH, a ne u glavnom tekstu. Tako su sudije tvrdile da Preambula nije pravno obvezujuća, pa da prema tome nije ni u suprotnosti sa entitetskim ustavima.79 Značaj i kontroverze koje su popratili ovaj predmet očitovali su se u jakom protivljenju odluci, kao i u izjavama sudija koji su se usprotivili odluci o tome kako su bili izloženi prijetnjama i pritisku, te u osporavanju regularnosti odluke.80 Iako nema sumnje da je izjava sudija protivnika odluke bila tačna u tome da odluka zaista ima suštinski utjecaj na strukturu vršenja vlasti u Bosni i Hercegovini, predmet je predstavljao suočavanje sa jednim od najkrupnijih izvora nejednakosti i diskriminacije u oba entiteta. Iako su se ustavne strukture u entitetima razlikovale, kao i priroda diskriminacije, nema sumnje da je ratno utvrđivanje nacija na određenim teritorijima, potpomognuto etničkim čišćenjem, legitimizirano u oba entitetska ustava. Veliki dijelovi odluka su proglasili određene elemente dva ustava u suprotnosti sa državnim ustavom, tačnije one aspekte koji naglašavaju suverenitet entiteta, poput termina 'granice', 'Narodna banka', ili propisi o imenovanju diplomata. Što je još važnije, odluke iz 76 77 78 79 80

Snežana Savić, Konstitutivnost naroda u Bosni i Hercegovini (Banja Luka: Pravni fakultet, 2000), str. 259261. Ustavni sud BiH, odluka br. U98/5 III, 1.7.2000: Aneks, Izdvojeno mišljenje sudije Zvonka Miljke. Ustavni sud BiH, Odluka br. U98/5, 29./30.1.2000, stav 10. Savić, Konstitutivnost naroda, str. 55-67. Vidi Hrvatska riječ, 21.10.2000. Sličnu argumentaciju je dao i ustavni pravnik koji je zastupao RS, Petar Kunić, u Reporteru, 2000. Hrvatski sudija Zvonko Miljko se kasnije žalio da međunarodne sudije glasaju sa Bošnjacima a protiv Srba i Hrvata, i da je biti sudija na Ustavnom sudu bila "kazna", BiH Media Round-up, 12.3.2001.

72


jula i avgusta 2000. godine bavile su se simboličkom i institucionalnom pristranošću prema jednoj, odnosno dvije nacije u Bosni i Hercegovini. Sud nije ispitivao samo tekst dva ustava, već je razmatrao i realnost u entitetima u pogledu prava nedominantnih grupa. Razmatranje predmeta na sudu se ubrzo proširilo mnogo dalje, sa neposredno postavljenih pitanja na šire principe organiziranja multietničkih društava. Zasnivajući svoju odluku na međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih i prava manjina, Sud je istakao da segregacija u principu nije legitiman cilj u demokratskom društvu. Stoga nije upitno da etnička razdioba teritorijalnim rasporedom ne zadovoljava standarde demokratske države i pluralističkog društva utemeljene članom I/2. Ustava BiH, u vezi sa trećom alinejom Preambule. Teritorijalni raspored, stoga, ne smije služiti kao instrument etničke segregacije, već – baš naprotiv – mora ugađati etničkim grupama putem očuvanja lingvističkog pluralizma i mira u cilju doprinošenja integraciji države i društva kao takvih.81 Ovim se sud usprotivio argumentu Republike Srpske koji je tvrdio da državu čine dva entiteta i njihovi narodi, a ne da je nastala iz multietničke Bosne i Hercegovine.82 Što je još važnije, Sud je ovom odlukom u osnovi presudio da koncept etničke autonomije koji je ustanovljen u poslijeratnim bosanskohercegovačkim entitetima nije u skladu sa demokratskim principima i ljudskim pravima. Stoga je u odluci istaknuto da, usprkos brojčanoj dominantnosti jedne ili dvije grupe u jednom entitetu, ta grupa ne može dominirati entitetom.83 Može se reći da je Sud ovom odlukom (teoretski) riješio jednu od osnovnih protivrječnosti u Daytonskom sporazumu, koji je priznanje etnički definiranih jedinica kombinirao sa obavezom pružanja podrške povratku izbjeglica. U isto vrijeme sa osporavanjem etničke autonomije, čini se da je principijelno odbačen oblik upravljanja multietničnošću koji je uobičajen u mnogim demokratskim društvima. Odbacivanje entitetske diskriminacije se nalazi u porijeklu ovih etničkih autonomija koje su nastale tokom rata, što je ključna razlika u odnosu na nepostojanje zaštite manjinskih grupa u Belgiji ili mnogim švicarskim kantonima. Ustavni sud nije bio u poziciji da ponudi alternative za one elemente entitetskih ustava koje je smatrao neustavnim. Međutim, s obzirom na činjenicu da je (a) Ustav RS osporen usprkos minimalnim pravima za grupe84 i (b) da je Ustav Federacije osporen zbog kompleksnih prava grupa koja nisu važila za Srbe, rješenje se nametalo u uspostavljanju političke zastupljenosti svih glavnih grupa uz istovremeno sprečavanje diskriminacije. Sud je istakao da "jednakost grupa nije isto što i 81 82 83 84

Ustavni sud BiH, Odluka br. U98/5 III, 1.7.2000, stav 57. Ibid., stav 40. Ibid, stav 59. Ustav RS, međutim, je dao privilegiran status Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

73


jednakost pojedinaca putem nediskriminacije. Jednakost tri konstitutivna naroda zahtijeva jednakost grupa, dok bi mješavina etničkog principa sa neetničkim principom građanstva u kompromisnoj formuli trebala onemogućiti da specijalna kolektivna prava krše pojedinačna prava po definiciji. Prema tome, slijedi da nediskriminacija pojedinaca ne zamjenjuje jednakost grupa".85 Uzimajući u obzir postojeću diskriminaciju i standarde ljudskih prava koji su nastajali na terenu, sud je sugerirao da pravna neutralnost ili puko obavezivanje na nediskriminaciju nisu dovoljni da se osigura jednakost sva tri konstitutivna naroda.86 Nadalje, Sud je razmatrao stanje ljudskih prava kako bi ustanovio je li RS vršila diskriminaciju nedominantnih grupa. Svrha ovog argumenta je da pobije tvrdnju kako je neutralnost države moguća, što je sud već doveo u pitanje na osnovu prvog člana, koji Srbima daje jasnu prednost pred drugim građanima. Odsustvo povratka izbjeglica i gotovo potpuna homogenost državne uprave i pravosuđa nude se kao dalji dokazi ustavne pristranosti entiteta prema jednom narodu.87 Interesantno je da je Ustavni sud kritizirao Ustav Federacije zbog naizgled suprotnih razloga. Nije samo doveo u pitanje neadekvatno uključenje Srba u institucionalni sistem, već je istakao kako "'specijalna prava' koja predviđa Ustav Federacije za dva konstitutivna naroda, Bošnjake i Hrvate, krše uživanje pojedinačnih političkih prava utoliko što se čini da ona omogućavaju 'davanje prvenstva koje se zasniva na nacionalnom ili etničkom porijeklu' u smislu člana 5. Konvencije. [o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije]".88 Sud je tako odlučio da uputi najveći izazov podjeli vlasti i 'pozitivnoj diskriminaciji' za grupe. Zbog ograničenja kojima se u Federaciji osiguravala podjela vlasti samo između Hrvata i Bošnjaka, dok se 'ostalima', među kojima su najbrojniji Srbi, osiguravalo manje zastupljenosti, smatralo se da Federacija diskriminira ove grupe: "Takav kombinirani sistem etničkog zastupanja i veto moći samo za jednu grupu – koja je definirana kao konstitutivni narod, ali čini parlamentarnu manjinu – ne samo da krši pravo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, već također krši pojedinačno pravo biranja i pravo istupanja kao kandidat svih ostalih građana do te mjere da su sama suština i efektivnost 'slobodnog izražavanja mišljenja građana u izboru zakonodavstva' ozbiljno umanjeni."89 Sud tako svoje razmatranje nije ograničio samo na uključenje Srba u podjelu vlasti, već je pokrenuo pitanje nedostatka poštovanja za građansku orijentaciju nekih građana. Ova odluka tako ne predstavlja samo izazov Federaciji kao takvoj već i samom modelu podjele vlasti u Bosni i Hercegovini. Ona implicitno kritizira daytonski ustav u onim aspektima gdje propisuje etničku pripadnost dužnosnika, u Predsjedništvu i Domu naroda, Gornjem 85 86 87 88 89

Ibid, stav 71. Ibid, stav 82. Ibid, stav 86-95. Ibid, stav 106. Ibid, stav 124.

74


domu Parlamentarne skupštine BiH. Obje ove institucije su uspostavljene na sličnim osnovama kao i u odredbi Ustava Federacije koju je osporio Ustavni sud. Očigledno, Sud nije mogao otvoreno osporiti Ustav BiH koji predstavlja osnovu za njegovo postojanje, ali je zanimljivo da je svoju odluku zasnovao na međunarodnim instrumentima ljudskih prava (koja se prema Ustavu direktno primjenjuju u BiH) ili na presedanima iz drugih podijeljenih društava, Belgije i Kanade. Kao što će kasnije biti objašnjeno, amandmani na entitetske ustave su, u stvari, potvrdili rigidnost koju je Ustavni sud kritizirao u svojoj odluci. Općenito, odluka Ustavnog suda je osporila glavni izvor institucionalizirane nejednakosti u poslijeratnoj BiH. Pored institucionalnog uređenja entiteta, Sud je okončao simbolički monopol jedne ili dvije nacije u entitetima i preispitao neke od izvora diskriminacije, kao što je dominantnost jednog ili dva od ukupno tri službena jezika, kao i nedovoljna zastupljenost funkcionalnih manjina u javnoj upravi. Razmatranjem izvora nejednakosti u BiH Sud je također kritizirao postojeći mehanizam za upravljanje etničkim odnosima u zemlji. Kao što je gore navedeno, ova kritika, iako formalno ograničena na entitete, ima posljedice i na državnom nivou kao i na lokalnim nivoima vlasti, kako u kantonima tako i u općinama. Ustavni amandmani Usprkos odluci Ustavnog suda, skupštine i vlade oba entiteta nisu izmijenile svoje ustave. U januaru 2001. godine Visoki predstavnik je uspostavio dvije ustavne komisije, jednu za svaki entitet, kojima je u zadatak dato da očuvaju prava tri konstitutivna naroda i ostalih, uz istovremenu izradu preporuka za ustavne amandmane kojima bi se provela odluka Ustavnog suda. Obje komisije su imale po 16 članova, po četiri iz svakog konstitutivnog naroda, te četiri pripadnika drugih zajednica. Članove su predložile entitetske skupštine, a imenovao ih je i OHR, tako da su oni uključivali i većinu političkih stranaka kao i neke nezavisne stručnjake.90 Jedino HDZ nije uključen u komisije, što je bio rezultat njegovog bojkota svih institucija početkom 2001. godine.91 Do početka 2002. godine ove ustavne komisije su predložile odvojene pakete ustavnih amandmana na usvajanje. U pokušaju da promovira 'odgovornost domaćih organa', tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je inicirao lokalni proces mijenjanja entitetskih ustava kako bi se ispoštovala odluka Ustavnog suda. Ovo je trebao biti otklon od poslijeratne situacije u kojoj su praktično sve institucionalne reforme bile rezultat djelovanja međunarodnih aktera. Politička klima je također bila pogodna za taj proces. Nakon što su umjerene stranke došle na vlast na državnom nivou i u Federaciji 90 91

OHR, Odluka o uspostavljanju prelaznih procedura za zaštitu vitalnih interesa konstitutivnih naroda i ostalih, uključujući nediskriminaciju, 11.1.2001. OHR, Visoki predstavnik imenuje članove ustavnih komisija entitetskih skupština, saopćenje za medije, 7.2.2001.

75


nakon izbora 2000. godine, međunarodna zajednica je po prvi put imala za sugovornika političke aktere čiji su ciljevi bili kompatibilni. Zaključci ustavnih komisija su pripremili teren za ustavne amandmane, ali je bio potreban pristanak ključnih stranaka u BiH da bi se osiguralo donošenje amandmana u entitetskim skupštinama. Nadalje, neke ključne tačke, poput uspostavljanja Doma naroda u Republici Srpskoj, i dalje su bile sporne. Rukovodstva najvećih stranaka su održala dva sastanka s ciljem pregovora i postizanja kompromisa o amandmanima, na Mrakovici (RS) i u Sarajevu, u januaru i februaru 2002. godine. Ovo je bilo prvi put od završetka rata da su se sve vodeće stranke, nacionalne, umjerene i multietničke,92 sastale bez međunarodne supervizije. Ključne kontroverze tokom ovih diskusija su se kretale oko uvođenja 'simetrije' između entiteta, po kojoj bi oba entiteta ustanovila slične institucionalne mehanizme kako bi se osiguralo uključenje svih zajednica. Pošto bi se Republika Srpska ovim transformirala u potpuni konsocijacionalni sistem, bez velike razlike u odnosu na Federaciju i državni nivo, ovaj zahtjev su odbili političari iz Federacije, naročito Bošnjaci. Na sličan način je kontroverzna bila i osnova za uspostavljanje pravične zastupljenosti. Dok su srpske stranke željele zastupljenost zasnovati na postojećem stanju, hrvatske i bošnjačke stranke su insistirale na popisu stanovništva iz 1991. godine kao osnovi za uspostavljanje kvota, što je značilo da bi se zastupljenost Hrvata i Bošnjaka morala znatno povećati u parlamentu, vladi i javnoj upravi Republike Srpske.93 Kompromis je postignut 27. marta 2002. godine između vodećih stranaka, izuzev HDZ-a i SDA. Stranke iz RS su, međutim, izrazile određene rezerve prema kompromisu.94 Ove rezerve su kasnije bile predmet rasprave u Narodnoj skupštini RS, što je dovelo do usvajanja novih ustavnih amandmana, koji su u ključnim pitanjima odstupali od dogovora. Prema ovim amandmanima, potpredsjednik Republike Srpske, koji bi predstavljao Hrvate i Bošnjake, ne bi bio biran u direktnim izborima, a vlada ne bi imala kvotu za određenu zastupljenost Hrvata i Bošnjaka, već samo prag od 15 posto za svaku grupu. Konačno, Vijeće naroda bi mogao raspustiti predsjednik RS uz konsultacije sa dva potpredsjednika. Iako su amandmani uglavnom bili u skladu sa odlukom Ustavnog suda, oni nisu bili u skladu sa dogovorom niti su stvorili simetrično institucionalno uređenje, što je zahtijevao Visoki predstavnik.95 U svjetlu odluke Republike Srpske, vlada Federacije nije uspjela osigurati podršku HDZ i SDA za usvajanje amandmana u Domu naroda Federacije. Da bi razriješio ovu pat poziciju, Wolfgang 92

93 94 95

Na sastanku su bili predstavnici osam stranaka: SDP je predstavljao predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija, Stranku za BiH je predstavljao predsjedavajući predsjedništva Safet Halilović, SDA njen predsjednik Sulejman Tihić, NHI predsjednik Krešimir Zubak, HDZ član predsjedništva Niko Lozančić, PDP Mladen Ivanić, SDS predsjednik Dragan Kalinić, a SNSD Milorad Dodik. Valery Perry, “Constitutional Reform and the ‘Spirit’ of Bosnia-Herzegovina,” ECMI Brief, No. 7. februar 2002, str. 3; BiH Media Round-Up, 28.1.2002. BiH Media Round-Up, 27. 3. 2002. BiH Media Round-Up, 5. 4. 2002.

76


Petritsch je 19. aprila 2002. godine nametnuo ustavne amandmane u oba entiteta. Kako je ova odluka bila zasnovana na ranijem sporazumu ključnih političkih stranaka, Visoki predstavnik je mogao istaći kako “ovo jeste nametnuto, ali nije poput ranijih nametanja. Ovaj put najveći dio posla su uradili domaći organi, na čemu im čestitam”.96 Svi ključni međunarodni akteri su pozdravili odluku, kao i većina političkih partija, uz izuzetak HDZ i SDS. Usprkos kritici koja je došla od ovih stranaka, nije se javio veći otpor. Umjesto toga, protivnici odluke su na kraju prihvatili nametnutu odluku, ali su tražili načina da uspore njenu implementaciju, što je bio opći pristup prema većini međunarodnih reformskih inicijativa. Odluka koja je bila u skladu sa sporazumom od 27. marta, u stvari, uspostavlja režim podjele vlasti u RS i dodaje zastupljenost Srba postojećem sistemu podjele vlasti u Federaciji.97 Iako su time 'ostali' uključeni u oba entiteta, aranžman nije u potpunosti razriješio gore pomenuti problem između zastupljenosti grupa i pojedinačnih prava, kao što je Ustavni sud istakao u vezi s Federacijom. Amandmani su, zapravo, naglasili dominaciju zastupljenosti grupa nad pravima pojedinaca. Amandmani su Srbe stavili u istu ravan sa Hrvatima i Bošnjacima u Federaciji, i uspostavili veći stupanj uključenosti Bošnjaka i Hrvata u RS. Iako nisu potpuno simetrični, mnogi mehanizmi, kao što je definicija prava na veto, minimalni broj pripadnika sva tri naroda u donjem domu parlamenta i nadležnosti gornjeg doma, identični su u oba entiteta. Na nivou javne uprave, oba entiteta su obavezna osigurati proporcionalnu zastupljenost tri naroda i drugih zajednica na osnovu popisa iz 1991. godine. Popis iz 1991. godine se smatrao osnovom za implementaciju proporcionalne zastupljenosti do izvršenja Aneksa VII Daytonskog sporazuma, odnosno povratka izbjeglica.98 Teško je utvrditi šta označava okončanje procesa povratka izbjeglica s obzirom na vjerovatnoću da se mnoge izbjeglice nikada neće vratiti. Utvrđivanje okončanja ovog procesa će, stoga, vjerovatno biti u rukama međunarodnih aktera. Bez pokušaja da ulaze u detalje institucionalnih promjena, amandmani su uspostavili minimalan zahtjev za po četiri člana iz sva tri konstitutivna naroda koji moraju imati mandate u donjim domovima Federacije i Republike Srpske. U Domu naroda Federacije i novouspostavljenom Vijeću naroda RS, koji djeluju kao parlamentarni organi što zastupaju interese tri konstitutivna naroda, sva tri naroda su jednako zastupljena, dok su 'ostali' (i dalje nedefinirani) također zastupljeni, mada u manjem broju. Slično tome, obje vlade su vezane strogim brojem ministara iz svakog naroda koji moraju biti uključeni u vladu. Predsjednik u svakom entitetu je dobio po dva potpredsjednika 96 97 98

BiH Media Round-Up, 22. 4. 2002. Nevenko Herceg i Zoran Tomić, “Izbori i ustavne promene u BiH.” Pravni Savetnik, juni 2002., str. 54-66. Amandman LII, OHR, Odluka o ustavnim amandmanima u Federaciji Bosne i Hercegovine, 19. 4. 2002; Amandman LXXXV, OHR, Odluka o ustavnim amandmanima u Republici Srpskoj, 19. 4. 2002.

77


iz druga dva naroda, uglavnom bez stvarne moći. Pravična zastupljenost se proteže i na javnu upravu, i uspostavljen je nacionalni ključ za vodeće funkcije u zemlji u izvršnoj, zakonodavnoj i pravosudnoj vlasti. Na kraju, amandmanima sve tri zajednice dobivaju prava na veto u oba entiteta. Iako su ova prava ograničena na osnovne oblasti (Ustav, pitanja identiteta, teritorijalna organizacija, zaštita grupa i organi vlasti), amandmani omogućavaju samim zajednicama da prošire doseg veta na sva pitanja koja se nađu u parlamentarnoj proceduri.99 Osim institucionalnog uređenja dva entiteta, odluke također tretiraju simboličnu samodefiniciju entiteta i uspostavljaju punu jednakost između tri naroda u pogledu upotrebe jezika.100 Dok je u Federaciji odluka u suštini ukinula sva posebna pominjanja Hrvata i Bošnjaka u Preambuli i na drugim mjestima, amandmani na Ustav Republike Srpske su bili dramatičniji u svom potpunom odstupanju i od simboličnih pominjanja srpskog naroda u Preambuli.101 U suštini, institucionalna struktura u oba entiteta predstavlja strogi aranžman podjele vlasti, sa ustavno propisanom širokom koalicijom, pravom na veto i proporcionalnom zastupljenošću. Jedino što u entitetima nedostaje je autonomija za zajednice. Dok Bošnjaci i Hrvati i dalje uživaju određeni stupanj autonomije zbog relativne homogenosti većine kantona, ni Hrvati i Bošnjaci u Republici Srpskoj niti Srbi u Federaciji ne uživaju nikakvu kulturnu ni teritorijalnu autonomiju. Federacija je već prije amandmana imala aranžman za podjelu vlasti, pa su izmjene bile samo aditivnog karaktera, putem uključenja Srba kao jednake grupe; Republika Srpska je, s druge strane, pretrpila dublje promjene. Iako je ukupni nivo podjele vlasti koji je uveden amandmanima niži nego u Federaciji (npr. Vijeće naroda se ne bira direktno nego u Narodnoj skupštini, i nema kompleksnih zahtjeva u pogledu dodjele visokih državnih funkcija, kao što je to slučaj u Federaciji), uklanjanje svakog pominjanja srpske nacijedržave, te zahtjev da se Bošnjaci i Hrvati uključe u parlament i vladu, označavaju značajno odstupanje od institucionalnog uređenja koje je u Republici Srpskoj bilo na snazi do 2002. godine. Posljedice ustavne reforme Ustavni amandmani su ionako komplicirano ustavno uređenje u Bosni i Hercegovini dodatno zakomplicirali. Kao što su neki od ključnih zvaničnika OHR-a istakli u to vrijeme, povećanje kompleksnosti se smatralo prihvatljivim kako bi se smanjila efikasnost entiteta i omogućilo jačanje državnog nivoa. Amandmani su naročito bili 99 100

101

Amandman XXXVII, Definicija vitalnog interesa, Odluka o ustavnim amandmanima u Federaciji Bosne i Hercegovine, OHR, 19. 4. 2002. U oba entiteta sva tri jezika i oba pisma uživaju službeni status. Vidi Amandman XXIX, OHR, Odluka o ustavnim amandmanima u Federaciji Bosne i Hercegovine, 19. 4. 2002; Amandman LXXI, OHR, Odluka o ustavnim amandmanima u RS, 19. 4. 2002. Preambula/Amandman LXVI, Ustav RS, 1992.

78


usmjereni na Republiku Srpsku, jer ona nije imala teret kompleksnog procesa odlučivanja koji je tada postojao na federalnom i državnom nivou. Opstrukcionistička politika dominantnih srpskih stranaka na državnom nivou je tako de facto omogućila Republici Srpskoj da svoje poslove vodi nezavisno. Ustavni amandmani su, međutim, uspostavili balans koji je omogućio hrvatskim, a posebno bošnjačkim strankama u RS da odgovore istom količinom opstrukcije kao što su neke srpske stranke činile na državnom nivou. Kao takvi, ustavni amandmani su otišli dalje od proste provedbe odluka Ustavnog suda, uspostavljajući ravnotežu u sistemu podjele vlasti koja nije ranije postojala zbog različitih interesa na različitim nivoima vlasti, gdje su Bošnjaci podržavali efikasnu državu, a Srbi efikasan entitet. Cijena koja je plaćena za uvođenje većeg nivoa simetrije bilo je povećanje kompleksnosti političkog sistema čije uređenje je već ranije smatrano nezgrapnim i prekompliciranim. U tom smislu su ustavni amandmani i ustavni okvir iz Daytona uglavnom smatrani prelaznim rješenjima kojima su potrebne fundamentalne izmjene prije bilo kakve transformacije u samoodrživu državu. Međutim, iako je institucionalnom uređenju očigledno potrebna reforma, promjene će se vjerovatno dešavati malo-pomalo: međunarodni akteri su isključili mogućnost 'Daytona II', odnosno međunarodnog redizajniranja Ustava BiH, a političke stranke u BiH ne izgledaju spremne na dogovor o krupnim izmjenama sadašnjeg institucionalnog uređenja.102 Ključna kritika ustavnih amandmana se fokusirala na činjenicu da je uključivanje drugih u entitetima tek nešto malo više od običnog ukrasa. Hrvat koji je potpredsjednik Republike Srpske, na primjer, ima ograničene ovlasti i potpuno je isključen iz procesa odlučivanja.103 Uzimajući u obzir da je u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini bilo veoma malo zajedničkog upravljanja, nije vjerovatno da će zakonski uvjet multietničkog postavljanja dužnosnika ovlastiti nedominantne grupe do mjere koju sugeriraju ustavni amandmani. Naročito, popunjavanje nekih pozicija sa nereprezentativnim pripadnicima 'potrebnog' naroda od strane dominantnih nacionalnih stranaka baca određenu sumnju na efikasnost odredbi čiji je cilj osiguranje većih prava za tri naroda. Kako je zastupljenost tri naroda u vladi i javnoj upravi po ustavnim amandmanima zasnovana na udjelu u ukupnom broju stanovnika prema popisu iz 1991. godine, oni tvore značajan projekat pozitivne diskriminacije za nedominantne narode u oba entiteta. Uspostavljen u kontekstu promoviranja daljeg povratka izbjeglica, stupanj zastupljenosti ide mnogo dalje od demografske realnosti u oba entiteta. Ovo stvara ne samo praktične probleme u popunjavanju pozicija već izaziva i zabrinutost u pogledu nejednakosti koju stvara, 102

103

Vidi, na primjer, debate koje su u BiH vođene o prijedlogu Evropske inicijative za stabilnost da se država transformira u federaciju sastavljenu od kantona iz Federacije i Republike Srpske. Vidi http://www.esiweb.org/docs/showdocument.php?document_ID=48. Michael Martens, “Gewählt mit 0,79 Prozent der Stimmen,” Frankfurter Allgemeine Zeitung, 11 juni 2003.

79


naročito u situaciji kada se obim povratka smanjuje, a proces povratka još nije proglašen završenim, jer bi jedino takvo proglašenje na kraju suspendiralo ili reduciralo neke od odredbi u amandmanima. Pored toga, kao što je ranije istaknuto, amandmani proširuju etnifikaciju političkog sistema. Ovo ne samo da je implementaciju dovelo u ćorsokak kada se broj Srba u Domu naroda Federacije nije mogao popuniti zbog malog broja srpskih poslanika u kantonalnim skupštinama, odakle se biraju članovi Doma naroda, već je rezultiralo širenjem zastupljenosti grupa, koju je Ustavni sud kritizirao u svojoj odluci u pogledu Federacije: … postoji barem jedna upadljiva razlika u izbornim mehanizmima Belgije, s jedne strane, i Federacije BiH s druge, posebno u pogledu prava kandidiranja. Belgijski sistem ne isključuje per se pravo kandidiranja isključivo na osnovu jezika. Svaki građanin može se predstaviti kao kandidat, ali mora – po vlastitom izboru – odlučiti da li će položiti zakletvu na francuskom ili na flamanskom jeziku. Stoga je subjektivan izbor pojedinog kandidata hoće li položiti zakletvu na francuskom ili na flamanskom i time “zastupati” određenu jezičnu grupu, dok odredbe Ustava Federacije BiH predviđaju a priori etnički definirane bošnjačke i hrvatske delegate, klubove poslanika i moć veta za njih.104 Rješavajući implicitnu diskriminaciju iz Ustava RS i njenu institucionalnu stvarnost, te isključenost Srba u Federaciji, ustavni amandmani su, zapravo, smanjili slobodni prostor za neetničku identifikaciju. U zaključku se može reći da ustavni amandmani iz 2002. godine izazivaju pomiješane dojmove. S jedne strane, oni su pomogli u prevazilaženju nekih fundamentalnih nejednakosti, koje su bile rezultat činjenice da mirovni sporazum iz Daytona nije definirao institucionalno uređenje entiteta, i osigurali veću zastupljenost tri naroda u oblastima gdje su u manjini. Pored toga, amandmani su pomogli uspostavljanju veće ravnoteže između uzajamnih prava na veto, čime se ohrabruje traganje za kompromisom kako bi se spriječile pat pozicije. S druge strane, ovakav pristup je povećao kompleksnost sistema i dominaciju etničke pripadnosti u političkom sistemu. Kao takvi, amandmani ne tvore održivo i trajno rješenje za sigurno, uključivo i funkcionalno vršenje vlasti u BiH. Iako je uspostavio podjelu vlasti na svim nivoima, ovaj sistem podjele vlasti se ne može u potpunosti testirati dok se ne smanji međunarodno miješanje i dok Bosna i Hercegovina ne prestane biti poluprotektorat.

104

Ustavni sud BiH, djelimična odluka br. U5/98-III, 1. 7. 2000, stav 120.

80


KO NTOR VERZ E H ER C EG O V IN U

MIRO VNOG

SPOR AZU MA

ZA

BO SNU

I

Zija Dizdarević

Ustav suprotan sebi Međunarodni autoriteti odgovorni su za profilisanje demokratskog političko - pravnog okvira bosanskohercegovačke države Ljudska prava, izbori, diskriminacija - Ustav Bosne i Hercegovine (BiH) utvrđen je Aneksom 4. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.105 U Preambuli Ustava BiH navodi se da se taj akt oslanja na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti; da je inspirisan Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava.106 U tekstu Ustava BiH utvrđeno je da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora;107 da će država i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda;108 da će se prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u njenim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i da ti akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.109 Takođe je ustavno utvrđeno da se uživanje prava i sloboda predviđenih u tom članu, ili u drugim međunarodnim sporazumima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini,110 osigurava svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.111 No, dijelovima koji regulišu pitanje izbora najviših državnih organa, Ustav BiH postupa suprotno navedenim određenjima, redukujući aktivno i pasivno pravo glasa svih punoljetnih građana na prostoru 105 Sporazum je parafiran u Daytonu, SAD, nakon pregovora vođenih od 1. do 21.11.1995. , a potpisan u Parizu, Francuska, 14.12.1995. 106 Ustav BiH, Preambula 107 Ustav BiH, član I, stav 2. 108 Ustav BiH, član II, stav 1. 109 Ustav BiH, član II, stav 2. 110 Ustav BiH, Aneks I 111 Ustav BiH, član II, stav 4.

81


cijele zemlje, i vrši diskriminaciju nacionalnih manjina. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno s teritorije Federacije, i jednog Srbina koji se bira neposredno s teritorije Republike Srpske.112 Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije, a jedna trećina s teritorije Republike Srpske.113 Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije BiH (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).114 Tako u izboru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti - Predsjedništva kao kolektivnog šefa države svih njenih građana - učestvuju samo glasači iz Republike Srpske (RS), a članovi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti biraju se isključivo u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH). Na isti način bitno se sužava pravo glasa kod izbora Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, čije dvije trećine biraju glasači u Federaciji Bosne i Hercegovine, a jednu trećinu u Republici Srpskoj (RS). Na istom principu biraju se delegati za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.115 Ustavni sud BiH donio je 2000.116 više odluka kojima se uspostavlja obaveza poštivanja principa iz Preambule Ustava BiH o konstitutivnosti naroda117 - Bošnjaka, Srba i Hrvata (u zajednici s ostalima, kako se navodi u Preambuli - op.a.) na prostoru cijele države.118 To je dovelo do izmjene entitetskih ustava i to nakon intervencije Visokog predstavnika.119 Ali nisu izvršene izmjene unutar samog Ustava BiH u dijelovima koji odudaraju od principa konstitutivnosti.120 Važno je uočiti pritom da Ustav diskriminira nacionalne manjine kojima nije garantovano učešće u vlasti.121 Prema tome, suprotno samom sebi, Ustav BiH šalje političku poruku da je RS primarno srpski, a FBiH bošnjačko-hrvatski entitet. Prije rata Bošnjaci, Srbi, Hrvati i pripadnici drugih etničkih skupina živjeli su izmiješano, praktično u svim regijama, a i danas - uprkos pogubnim 112 Ustav BiH, član V, uvodni stav. 113 Ustav Bosne i Hercegovine, član IV, tačka 2. 114 Ustav Bosne i Hercegovine, član IV, tačka 1. 115 Ustav Bosne i Hercegovine, član IV, stavovi 1. i 2., te član V. 116 Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: 5/98 od 30. juna do 1. jula 2000. 117 Zanimljivo je da je prijedlog koji je rezultirao odlukama Ustavnog suda BiH podnio lider bošnjačke Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a na inicijativu Srpskog građanskog vijeća - Pokreta za ravnopravnost Bosne i Hercegovine, koji je osnovan u ratu na liniji očuvanja države Bosne i Hercegovine kao demokratske zajednice njenih ravnopravnih naroda i građana. 118Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 23. 119 Tadašnji Visoki predstavnik Volfgang Petrič, nakon postizanja sporazuma sa demokratskim strankama, donio je obavezujuće odluke o izmjenama entitetskih ustava 2002 - Vidjeti, www. ohr.int. 120 Ustav BiH, Preambula 121 Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Prvi dodatni protokol uz Konvenciju, član 3.; Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, dio III, član 25.; Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama.

82


posljedicama agresije, genocida i progona - ima Srba u FBiH, Bošnjaka i Hrvata u RS. Tu se javlja druga strana apsurda kod izbora, primjerice za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, jer Srbi u FBiH mogu da glasaju samo za bošnjačkog ili hrvatskog člana, a Bošnjaci i Hrvati u RS samo za srpskog člana kolektivnog šefa države. Dakle, imamo tri ustavna sužavanja glasačkog prava. Prvo, nisu svi Srbi, Bošnjaci ili Hrvati u poziciji da glasaju za srpskog, bošnjačkog ili hrvatskog člana Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine ili Predsjedništva BiH. Drugo, ne mogu svi Bošnjaci, Srbi ili Hrvati biti kandidati za bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog člana Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine ili Predsjedništva BiH. Treće, najvažnije, nisu svi glasači (bez obzira na njihovu nacionalnost i nacionalnost kandidata) u mogućnosti da se izjašnjavaju o svim kandidatima za ključne pozicije u državnoj vlasti. Prema tome, suženo je i aktivno i pasivno pravo glasa građana. A pravo pripadnika manjina je sasvim diskriminisano, jer ne mogu biti izabrani u dva najviša državna organa. Riječ je, dakle, o ozbiljnom kršenju političkih, individualnih i građanskih prava građana i diskriminaciji manjinskih grupacija u izbornom postupku. Građani, narodi, entiteti Kao što je vidljivo, Ustav BiH polazi od ljudskih prava i građanskih sloboda, ali u razradi izbornog postupka zapostavlja pojedinca, favorizujući nacionalne kolektivitete kao glavne političke subjekte. Samim tim bivaju preferirane i političke stranke utemeljene na nacionalnoj osnovi, a koje su bile glavni politički faktori uoči rata i u samom ratu - Srpska demokratska stranka (SDS), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Stranka demokratske akcije (SDA) kao najjača bošnjačka stranka. A kakva je ta uloga političkih stranaka bila, uz ostalo svjedoči i činjenica da su najviši funkcioneri SDS i HDZ optuženici Međunarodnog krivičnog tribunala za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, a da su vođene ili se vode istrage i o čelnicima SDA. SDS, HDZ i SDA su i sada na vlasti na nivou države i entiteta. Takvom pravno-političkom dispozicijom Ustav BiH u biti stimuliše održavanje nacionalnih konfrontacija, nedemokratsku atmosferu i manipulaciju masama (narodima). SDS i HDZ i danas djeluju na principu separatizma na osnovu velenacionalnog hegemonizma, a SDA političkim savezom sa njima u trodiobnom tumačenju Bosne i Hercegovine. Zbog ovog ustavnog i političkog konteksta održava se ratom uspostavljeni raspored nacionalnih grupacija koji Bosna i Hercegovina faktički čini teritorijalno-etnički trodjelnom (što ona nikad u svojoj historiji nije bila). A to jedinstvo u razlikama je njena najveća

122 Ustav BiH, član V.

83


civilizacijska vrijednost, kao arhetip za ideju ujedinjene polivalentne Evrope. Ustav definiše Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu organizovanu u dva entiteta.123 Takav ustroj bosanskohercegovačke države nema historijsko-političke osnove. Uspostava entiteta je direktna posljedica rata, agresije i ratnih zločina. Ignorisana je činjenica da je država Bosna i Hercegovina međunarodnopravno priznata kao republika koja ima svoj ustav, a na osnovu referenduma kojim se oko dvije trećine građana Bosne i Hercegovine - uprkos opstrukciji SDS i prijetnjama onim Srbima koji nisu bili za politiku SDS-a – izjasnilo o nezavisnosti BiH. Ovakav procenat izjašnjavanja za samostalnu bosanskohercegovačku državu na međunarodno priznatom referendumu ne bi bio moguć bez učešća i značajnog broja Srba.124 Federacija Bosne i Hercegovine nastala je na bazi težnje tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Bila Klintona da na putu ka uspostavi mira najprije smiri bošnjačko-hrvatski sukob. Tako je došlo do Vašingtonskog sporazuma, kojim je ustanovljena FBiH i posredno priznata Republika Srpska. Tim sporazumom stavljeno je na znanja da američka i bošnjačka strana, ali i Republika Hrvatska, ne priznaju paradržavnu tvorevinu "Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu", koja je nastala i u ratu funkcionisala kao izraz velikohrvatskih težnji prema Bosni i Hercegovini.125 No, i danas na prostorima gdje su Hrvati u većini i na vlasti HDZ u praksi se održava ideja o hrvatskoj "HercegBosni" kao o hrvatskoj teritorijalno-političkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini i sastavnici "Velike Hrvatske". Sadašnja teritorijalnoetnička kompozicija kantona u FBiH podržava takvu praksu, koja znači i održavanje dvostranačko-dvonacionalnog paralelizma u funkcionisanju kantonalnih vlasti. Za FBiH je Vašingtonskim sporazumom čak bila predviđena opcija njenog povezivanja u konfederaciju sa Republikom Hrvatskom,126 što je eliminisano donošenjem Dejtonskog sporazuma kao jačeg međunarodno-pravno akta. Republika Srpska uspostavljena je suprotno tadašnjem Ustavu Republike Bosne i Hercegovine na prostoru vlasti Srpske demokratske stranke127 i uz direktnu pomoć i podršku iz Srbije i Crne Gore. RS je definisana kao samostalna država srpskog naroda. No, 123 Ustav BiH, I član, stav 3. 124 Od ukupnog broja glasača, njih 3.253.847, izašlo je na birališta i glasalo ih 2.073.568 s pravom glasa, ili 64,31%. Od 2.067.969 važećih glasačkih listića, ili 64,14 % - za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine: Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive - izjasnilo se 2.061.932 građana ili 99,44 % - Vidjeti, Omer Ibrahimagić: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Republika Bosna i Hercegovina, strane 43 - 51. 125 U toku je proces pred Međunarodnim tribunalom u Hagu čelnicima te ilegalne tvorevine koja je nastala kao dio strategije pokojnog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i njegovih dogovora sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, koji je takođe haški optuženik, o podjeli Bosne i Hercegovine. 126 Vidjeti, Kasim I. Begić: Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Deytonskog sporazuma,165 - 197 strana. 127 Njeni čelnici Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić ili su optuženici ili osuđenici Haškog suda.

84


još tokom 1991. godine nezakonito su formirane srpske autonomne oblasti tamo gdje su Srbi bili u većini i gdje je vladala SDS.128 Taj ilegalni postupak okončan je nekoliko mjeseci prije rata, kao dio priprema za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, donošenjem Deklaracije o proglašenju Republike Srpske 09.01.1992. i odlukom Narodne skupštine Republike Srpske 28.02.1992.129 Međunarodni autoriteti nisu priznali RS kao državu, kao ni izjašnjavanja koja su išla u tom smjeru. Uspostavljanje naziva Republika Srpska i njegova ustavna verifikacija je diskriminatorski čin, jer je prije rata na tom prostoru živjelo više od pedeset odsto Bošnjaka i Hrvata i drugih građana, suprotan i principu konstitutivnosti, odnosno ravnopravnosti građana i etničkih skupina. Nazivom Republika Srpska se faktički priznaju učinci agresije i genocida. Organizovanje države po entitetima i njihovo nacionalno prejudiciranje imalo je i ima direktne negativne posljedice po povratak izbjeglih i raseljenih građana. Kakav je zvanični stav u RS o relaciji sa državom Bosnom i Hercegovinom vidljivo je i na web siteu Vlade RS.130 Na toj Internet stranici Republika Srpska se naziva državnim entitetom koji je verifikovan Dejtonskim sporazumom, te se kaže da je RS republika sa ograničenim međunarodnim subjektivitetom, pa "stoga ona neke svoje interese ostvaruje posredstvom zajedničkih organa vlasti na nivou Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države". Što se tiče međunarodnog subjektiviteta entiteta, on nije ograničen nego se može ostvarivati samo izuzetno. Prvo, putem sporazuma o specijalnim vezama RS sa susjednim državama, i to samo ako to nije u suprotnosti sa interesima i suverenitetom države BiH.131 Drugo, entiteti mogu sklapati i sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama uz saglasnost Parlamentarne skupštine BiH.132 Obje ove odredbe, uz sve ustavne ograde, objektivno relativiziraju međunarodni politički i pravni autoritet i kredibilitet države BiH. Inače, Ustav BiH ne poznaje termin "državni entitet" već samo "entitet". To je dio težnje da se neupućenima entitet RS predstavi kao državonosna cjelina. O granicama RS se govori kao da su državne, a geografske karakteristike tog entiteta porede se s Češkom, Švajcarskom, Austrijom. Na web siteu RS piše da RS "zauzima manji dio jedinstvenog srpskog etničkog prostora (...) Veliki dio srpskog geoprostora ostao je prema Dejtonskom sporazumu izvan Republike Srpske...", pa se nabrajaju gotovo sve preostale regije u Bosni i Hercegovini. Potpuna je neistina da su ti geoprostori demografski i historijski bili takvog sastava stanovništva da se mogu nazivati 128 Vidjeti, Omer Ibrahimagić: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Republika Bosna i Hercegovina, stranice od 43 do 51. 129 Vidjeti, Aleksandar Fira: Ustavno pravo Bosne i Hercegovine. 130 www.vladars.net 131 Ustav BiH, član III, tačka 2a. 132 Ustav BiH, član III, tačka 2d.

85


srpskim. Ovakva prezentacija etničkog razmještaja velikosrpski hegemonistički pristup Bosni i Hercegovini.133

odražava

Ingerencije predviđene Ustavom BiH entitete uspostavljaju kao snažne teritorijalno-političke cjeline koje imaju i svoje vojske i policije, a državu ostavljaju bez nadležnosti nužnih za vršenje odgovornosti na cijeloj teritoriji zemlje i u međunarodnim odnosima.134 Tako su Ustavom konfrontirani entiteti međusobno, kao što su konfrontirani entiteti i država. Intervencijama visokih predstavnika nastojala se i nastoji se osposobiti središnja državna vlast u Bosni i Hercegovini za vršenje funkcija koje se uobičajeno vrše na nivou države - ali to je nedostatno. Nužna je radikalnija ustavna intervencija. Pravno je alogičan i asimetrični ustroj entiteta:135 na jednoj je strani republika (Republika Srpska) sa snažnom središnjom vlašću i opštinama bez većih nadležnosti, a na drugoj federacija (Federacija Bosne i Hercegovine) sastavljena od kantona (sa vrlo velikim ingerencijama) i opština (sa slabašnom autonomijom). Pri tome je uspostavljen i Distrikt Brčko pod međunarodnom supervizijom,136 koji u praksi funkcioniše kao treći entitet. Dakle, cijeli taj ustavni sklop kao da je projektovan za diobu Bosne i Hercegovine kao najstarije države na prostoru bivše Jugoslavije,137 a sa teritorijalno-političkog stanovišta sa historijski najstabilnijim granicama u regiji, pa i Evropi. Ovako (ne)organizovana država je komplikovana, neefikasna, vrlo skupa i stvara odbojnost kod građana. Ustav Bosne i Hercegovine u kontekstu Mirovnog sporazuma Ustav BiH jeste izdvojen političko-pravni akt koji ima svoj "život". No, taj najviši državni zakon je sastavni dio Mirovnog sporazuma, pa ga treba posmatrati i u tom kontekstu. Dejtonskim sporazumom nastojalo se na stvaranju vojnih, političkih, pravnih, institucionalnih i drugih uslova za saniranje posljedica rata, na normalizaciji unutrašnjih odnosa, ekonomski i demokratski razvoj zemlje.138 Među glavnim ciljevima se posebno izdvajaju hapšenje i privođenje osumnjičenih i optuženih za ratne zločine i saradnja sa Međunarodnim tribunalom u Hagu u tom kontekstu, kao i povratak izbjeglih i raseljenih Bosanaca i Hercegovaca.139 133 Prema posljednjem zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. u Bosni i Hercegovini je živjelo 43,745% Bošnjaka, tada s nacionalnim nazivom Muslimani, Srba 31,33 %, Hrvata 17,27%, te Jugoslovena 5,51% i 2,15% ostalih - vidjeti, Omer Ibrahimagić: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine. 134 Ustav BiH, član III. 135 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine III dio; Ustav Republike Srpske i Osnovne odredbe, IV Prava i nadležnosti Republike, VI Teritorijalna organizacija. 136 Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini Aneks 2. 137 Ugarski dokument iz 1137. potvrđuje da je Bosna početkom 12. stoljeća samostalna država u srednjovjekovnom smislu riječi. Vidjeti,Omer Ibrahimagić: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine. 138 Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u cjelini i sa svim aneksima. 139 Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, članovi 7. i 9. , te Ankes 7.

86


Nikada nije sačinjen konzistentan program povratka koji bi koordinirao sve organizacije i institucije koje su se time bavile ili bave, a na principu stvarnih prioriteta i stvaranja uslova za održiv povratak. Više od pola stanovnika predratne Bosne i Hercegovine u ratu je pokrenuto sa svojih ognjišta (oko 2,2 miliona). Mada nema sasvim pouzdanih podataka, smatra se da se gotovo pola njih nije vratilo na svoje predratne adrese. Prema podacima UNHCR, s krajem maja 2004. u BiH se vratilo 439.631 izbjeglica i 555.644 raseljenih lica, ukupno 999.275 Bosanaca i Hercegovaca.140 Dakle, znatno veći broj građana koji su napustili zemlju zbog rata je izvan BiH, a mnoge izbjeglice su po povratku u Bosnu i Hercegovinu postale raseljena lica, jer se nisu usudili vratiti svojim kućama ili nije bilo uslova za održiv povratak. Otuda podatak da od 995.275 povrataka imamo samo 441.970 takozvanih manjinskih povrataka.141 Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini u svom godišnjem izvještaju za 2003. takođe koristi podatke UNHCR, ali upozorava na razlikovanje podataka o povratku imovine od broja stvarnih povratnika.142 Naime, proces povratka imovine je gotovo završen, ali odugovlačenje tog procesa i šikaniranje onih što su htjeli vratiti imovinu kao uslov povratka značilo je obeshrabrivanje hiljada potencijalnih povratnika na prostoru vlasti SDS, HDZ i SDA, a naročito u RS. Takođe je veliki broj ljudi koji su povratili imovinu i potom je razmijenili ili prodali. Dakle, i danas traje proces takozvanog većinskog povratka, čime se uspostavlja novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini, koja je doživjela pravu demografsku kataklizmu. Ilustrativan je podatak vođstva Katoličke crkve u BiH, koje tvrdi da se u RS trebalo vratiti 220.000 Hrvata, a da danas na tom području živi njih samo 11.500, povratnika i onih što u ratu nisu napuštali domove.143 Helsinški komitet upozorava da predstavnici međunarodne misije u BiH manipulišu podacima o povratku, te ukazuje na još jedan porazan podatak: da je oko 110.000 građana BiH napustilo zemlju nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Među njima je oko 90 odsto mladih.144 Na izostanak povrataka posebno je uticao neuspjeh u hapšenju osumnjičenih i optuženih za ratne zločine, pogotovo Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Republika Srpska sve do danas odbija – nekažnjeno - saradnju sa Haškim tribunalom. Nakon što je Visoki predstavnik Pedi Ešdaun smijenio 59 funkcionera RS zbog nesaradnje sa Haškim tribunalom, Narodna skupština RS-a usvojila je Rezoluciju o saradnji sa Međunarodnim tribunalom u Hagu, mada već postoji Zakon o toj saradnji. U međuvremenu je formirana obavještajno-sigurnosna agencija na nivou države Bosne i 140 www.unhcr.ba 141 www.unhcr.ba 142 http://www.bh-hchr.org 143 Nezavisne novine, 16.07.2004. strana 11. 144 www.bh-hchr.org

87


Hercegovine, koja bi takođe trebalo da se bavi otkrivanjem i privođenjem optuženih i osumnjičenih za ratne zločine. Naime, Ustav BiH nije osposobio državu Bosnu i Hercegovinu za hvatanje osumnjičenih za ratne zločine, a svojom strukturom i nazivima entiteta, naročito RS, negativno je djelovao na povratak. Dakle, neuspjesi u povratku izbjeglica i raseljenika i privođenju pravdi osumnjičenih i optuženih za ratne zločine ima i svoj ustavni aspekt. U biti, SDS i HDZ nikad nisu prihvatile tri glavne tačke Mirovnog sporazuma: obaveze prema povratku, Haškom sudu i hapšenju osumnjičenih za ratne zločine, te Ustav BiH. Sve što je na ovim područjima urađeno u vezi s tim rezultat je pritiska međunarodnih autoriteta radi slamanja opstrukcija koje traju i danas. I SDA je opstruirala mirovni proces (direktno), uključivši i povratak, težeći punoj vansistemskoj kontroli nad organima vlasti na prostoru svoje dominacije, i (indirektno) političkim savezništvom sa SDS i HDZ. Završne ocjene Ustav BiH nije doprinio (ni kao pravno-politički koncept, ni kao bitan aneks Mirovnog sporazuma, ni u praksi) istinskoj normalizaciji poratnog stanja u Bosni Hercegovini. Naprotiv, Ustav u sebi sadrži odrednice koje su na liniji održavanja motiva i faktora rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu; poratne konfrontacije među nacionalno-vjerskim grupacijama; startno slabe pozicije centralnih organa vlasti da vrše funkciju na unutrašnjem i međunarodnom planu prema standardima građanske demokratije. Ta situacija se ne može suštinski popraviti stavovima Vijeća za implementaciju Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i intervencijama Visokog predstavnika. Za procjenu odnosa prema Mirovnom sporazumu jednako je bitno to da nije uspostavljena harmonizacija ustavnog sistema Bosne i Hercegovine sa podrazumijevajućom supremacijom Ustava BiH i odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Do danas nisu usaglašeni entitetski i neki kantonalni ustavi sa Ustavom BiH i odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na političkom i praktičnom planu Ustav je relativiziran i načelno i praktično, kao nešto što i jest i nije, što treba a i ne treba poštivati. Međunarodna mirovna misija u Bosni i Hercegovini nikada nije uspostavila konzistentno odgovoran odnos spram unutrašnje i sopstvene odgovornosti prema Ustavu BiH, izuzev pred kraj mandata Volfganga Petriča. Prema tome, Ustav BiH nije element koji stabilizuje Bosnu i Hercegovinu na demokratskim, unutrašnjim i međunarodnim integrativnim osnovama. Naprotiv, dvoentiteskom kompozicijom, sa asimetrično ustrojenim entitetima i, posebno s neosnovanim nazivom "srpski" u jednom od njih, podstiče održavanje apetita susjednih

88


država prema Bosni i Hercegovini, i na toj osnovi hegemonističkoseparatističke velenacionalizme. Ta ustavna kompozicija je takođe u službi odrođivanja Bosanaca i Hercegovaca. To je nazovidržavna projekcija koja građanina čini nesigurnim u svoju prošlost, u svoju današnjost, kao i u svoju budućnost. Takav Ustav je - po sebi, a posebno njegovo tumačenje u praktičnoj provedbi - među bitnim faktorima ne samo nekonstituisanja već i razaranja demokratskog potencijala bosanskohercegovačkog društva. Ključni ustavni i politički problem BiH jeste Republika Srpska i entitetski ustroj. Istina, danas se dominirajući političari u RS zaklinju se u Mirovni sporazum - isto onako kako su ga osporavali kao nešto što remeti njihovo paradržavotvorno dostignuće (RS kao ratni plijen) sada sve čine da tog entiteta ne nestane, tačnije, da se ne izgubi baza njihove vlasti i sve koristi koje se iz toga izvode u trenutnom bosanskohercegovačkom neredu. Prema tome, Mirovni sporazum u cjelini, i njegove efekte po pojedinim segmentima, treba staviti pod analitičku lupu i na osnovu ekspertize izvesti ocjene i predložiti akciju. Mirovni sporazum, i Ustav BiH unutar njega, kao i njihova (ne)provedba, sadrže kontroverze koje krajnje negativno utiču na stanje u Bosni i Hercegovini i njenu perspektivu. Svi subjekti koji su učestvovali u kreiranju Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu učestvuju i u njegovoj implementaciji; logikom svoje pozicije i odgovornosti koje su međunarodnopravno preuzeli, obavezni su sagledati efekte svog rada. Međunarodni autoriteti, učesnici u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini, suodgovorni su za profiliranje demokratskog pravno-političkog okvira za bosanskohercegovačku državu. Vrlo ohrabrujuće u tom smjeru djeluju rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope od 23. juna 2004. u kojima je zauzet decidiran stav o nužnosti ustavne reforme u Bosni i Hercegovini.145 Skupština je ocijenila da je dejtonski Ustav za BiH rezultat kompromisa kako bi se okončao rat u Bosni i Hercegovini, te da ne može osigurati efikasno djelovanje države na duže vrijeme. Aktuelni Ustav BiH kvalifikuje se kao ekstremno komplikovan i kontradiktoran. Prijedlozi i procedura Iz prethodne analize i stavova Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope - koji su se pojavili u vrijeme rada na ovom tekstu kao dragocjen novum146 - proizlazi nužnost da se građanin pojedinac uspostavi kao ključni ustavni subjekt, a ne nacionalni kolektiviteti, kako je to sada. U rezoluciji se izričito kaže da je nužno usaglasiti pojam "konstitutivni narodi" sa primatom individualnih prava. Parlamentarna skupština 145 Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope 1383 i 1384 /2004/. 146 Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope 1384 /2004.

89


Vijeća Evrope postavila je Venecijanskoj komisiji pitanje usaglašenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i sa Evropskom kartom o lokalnoj samoupravi. U rezoluciji 1384 podvlači se da je Bosna i Hercegovina dužna da poštuje osnovne principe Vijeća Evrope. Dakle, potpuno je logično da se pristup ustavnoj reformi gradi upravo na bazi evropskih dokumenata o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i bitnosti lokalne samouprave. Naravno, ta ljudska prava i osnovne slobode podrazumijevaju stvarnu konstitucionalnu eliminaciju svih vrsta diskriminacije, te osiguranje nacionalne, vjerske i kulturne ravnopravnosti i punu zaštitu prava manjina. S obzirom na historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine i težnje Evropske Unije, važan elemenat buduće organizacije države treba da bude princip decentralizacije. Organizacija vlasti na konceptu individua-opština-država značila bi maksimalno ekonomičan i pojednostavljen sistem vlast, u kojem bi posebno uloga građanina došla do izražaja. Može se uzeti u obzir i mogućnost jednog međuorganizacionog oblika između opština i države (regije), mada bi to usložilo sistem vladanja i odgovornosti i znatno poskupilo vršenje vlasti. Ta treća međustepenica imala bi smisla ako bi, uz krajnje racionalnu organizaciju, doprinijela postizanju materijalnih efekata uvezivanjem ekonomskih resursa. Smatram da bi za Bosnu i Hercegovinu optimalan oblik državnog uređenja bila republika, a to je bila i ustavna karakteristika savremene Bosne i Hercegovine sve do Dejtonskog sporazuma. Dakle, republika kojoj su u temelju građanin, njegova ljudska prava i slobode, razvijena lokalna samouprava i decentralizacija, te odgovornost vlasti. Pri tome, država mora imati centralnu vlast sposobnu da odgovori na strateška pitanja unutrašnjeg razvoja, na lične i društvene potrebe i interese građana, te da bude odgovoran i respektabilan partner u međunarodnoj komunikaciji, saradnji i integraciji. Pri pomenu ustavnih promjena, međunarodni faktori su do sada u startu skidali odgovornost sa sebe i pod plaštom nužnosti unutarpolitičkog konsenzusa i parlamentarne procedure prepuštali problem bosanskohercegovačkim političarima, a za koje je jasno da ne mogu postići saglasnost o toj temi bez vanjske intervencije. Međunarodni autoriteti involvirani u stvarnost Bosne i Hercegovine su pravno i moralno saodogovorni i za ustavno stanje i razvoj zemlje. Veliki pomak u konstruktivnom angažmanu za ustavnu reformu Bosne i Hercegovine učinila je Parlamentarna skupština Vijeća Evrope pomenutim rezolucijama, i to je temelj na kojem treba graditi daljnju proceduru. Iz Vijeća Evrope od izvršne vlasti i zakonodavaca se traži da utvrde kalendar radnji na ovom poslu - što je vrlo bitno. Angažman Asocijacije Bosna i Hercegovine 2005 može biti od izuzetne važnosti u animiranju domaćih i međunarodnih reformskih

90


faktora. Pojedinačni i skupni autoritet Asocijacije daje priliku za konstruktivno lobiranje, posebno kada se radi o institucijama Evropske Unije, koja bi u ovim nastojanjima trebalo da odigra ključnu ulogu. Bez radikalne ustavne reforme nema istinske "evropeizacije" države Bosne i Hercegovine. Evropska Unija bi, stoga, trebalo da uslovi pristup procesu pridruživanja Bosne i Hercegovine donošenjem ustavnog sistema koji će biti potpuno kompatibilan Evropskoj Uniji i zasnovan na najvišim demokratskim standardima. To je ova zemlja zaslužila. Bibliografija: Dejtonski mirovni sporazum - JP NIO Službeni list RBiH, Sarajevo, 1996. Ustav Bosne i Hercegovine - Ured Visokog predstavnika, Sarajevo, nedatirano. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo 2003. Ustav Republike Srpske i amandmani (važeće odredbe), drugo izdanje, Oslobođenje, Srpsko Sarajevo, 1996.; Skupština RBiH, Služba za dokumentaciju. Ustavni sud Bosne Hercegovine - Odluke pod brojem 5/98. Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23 od 14.09.2000. Međunarodni dokumenti iz oblasti ljudskih prava (II. dio) - Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1994. http://www.bh.hchr.org - Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za 2003. godinu - Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, 2004. Kasim I. Begić: Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma - Bosanska knjiga, Sarajevo 1997. Konstitutivnost naroda u Bosni i Hercegovini (zbornik dokumenata 19922001) - Srpsko građansko vijeće - Pokret za ravnopravnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2001. Mirko Pejanović: Bosansko pitanje i Srbi u Bosni i Hercegovini - Bosanska knjiga, Sarajevo, 1999. Aleksandar Fira: Ustavno pravo Bosne i Hercegovine (Enciklopedija ustavnopravnog prava bivših jugoslovenskih zemalja, tom IV) - Srpska akademija nauka i umetnosti i Agencija Mir, Novi Sad, 2002. Omer Ibrahimagić: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Biblioteka posebna izdanja br. 38., Sarajevo, 1998. www.ohr.int /Ured visokog predstavnika i specijalnog predstavnika Evropske Unije u Bosni i Hercegovini. www.vladars.net /Vlada Republike Srpske. www.unhcr.ba /Misija UNHCR u BiH/. Nezavisne novine, Banja Luka, 16.07.2004.

91


EKONOMSKI RAZVOJ

92


OGRANIČ ENJA EF IK ASN I JEG BO SN E I HER CEGO VIN E

FU NK CIO NISA NJA

EKONO MIJE

Rajko Tomaš

I. TRANZICIJA U BOSNI I HERCEGOVINI - STVARANJE INSTITUCIONALNOG OKRUŽENJA 1. Stanje poslije rata Bosna i Hercegovina je opterećena institucionalnim nasljeđem koje je nestimulativno za razvoj tržišne privrede i demokratije. Administrativna kontrola nad ekonomijom pojačana je u toku rata. Kraj rata (novembar 1995) Bosna i Hercegovina je dočekala sa ojačanim konceptom državnog preduzetništva, koji je utemeljen na totatalitetu državne svojine u preduzećima i bankama. On je postao izvor birokratskog upravljanja privredom, politizacije i socijalizacije ekonomskih odnosa, političke i birokratske preraspodjele između privrede i države i unutar privrede, zatim neefikasnosti u korišćenju resursa, neatraktivnosti za širenje privrednog partnerstva i sl. Slobodno preduzetništvo nije imalo pristup raspoloživim resursima, zbog čega su ukupni ekonomski efekti korišćenja resursa niži. Resursi su gotovo zarobljeni od strane nacionalnih birokratija, grupno-svojinskih interesa i inercije socijalističkog sistema i izolovani od tržišnog uticaja. Saglasno tome, nedovoljno su razvijene institucije koje pospješuju razvoj slobodne ekonomske inicijative ljudi i njihovo povjerenje u institucije države. 2. Poslijeratna orijentacija Već u toku mirovnih pregovora bilo je jasno da se uspješan razvoj i poslijeratna obnova Bosne i Hercegovine ne mogu obezbijediti na osnovama starog socijalističkog sistema niti na temeljima sistema koji je uspostavljen u toku rata. Zbog toga su mirovni posrednici sugerisali da narodi Bosne i Hercegovine prihvate koncept radikalne reforme društvenog i ekonomskog sistema uz međunarodnu finansijsku podršku. Orijentišući se na dosljednu i ubrzanu tranziciju, Bosna i Hercegovina je prihvatila promjene ekonomskog sistema kojim se eliminišu ostaci starog sistema, ostaci ratne ekonomije, političkog voluntarizma, te uvodi moderni tržišni način poslovanja. Dejtonski sporazum pokušava da postavi osnovne parametre tranzicijskog procesa u Bosni i Hercegovini i na toj osnovi ukloni, izoluje ili transformiše protivrječnosti koje su izazvale rat. On podrazumijeva tržišnu privredu s jedinstvenim tržištem Bosne i Hercegovine. To se ogleda kroz slijedeće odredbe: sloboda kretanja ljudi, kapitala, roba i usluga (član 1. Ustava); jedinstven novac i jedinstvena monetarna

93


politika (član 7. Ustava); centralizovana spoljnotrgovinska politika (član 3. Ustava); centralizovana carinska politika (član 3. Ustava); centralizovan platni bilans (član 3. Ustava)... Bosna i Hercegovina opredijelila se za razvoj modernih tržišnih institucija, štiteći vlasništvo, izvršenje ugovorenih obaveza, prihvatanje rizika poslovanja, poslovni moral i disciplinu. Cilj je da se ubrzano kreće ka tržišnoj privredi putem: (a) uspostavljanja stimulativnog poslovnog okruženja za postojeći i novi privatni biznis, (b) provođenja privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama, (c) razvijanja disciplinovanog i konkurentnog finansijskog sektora i (d) liberalizacije tržišta i otvaranja prema ekonomskoj saradnji i integracijama. 3. Prvi rezultati Međunarodna ekonomska i tehnička pomoć ima vrlo veliku ulogu u kreiranju i provođenju reformi prema tržišnoj privredi. Naravno, nije se teško složiti da je riječ o dosta teškom zadatku za ljude u Bosni i Hercegovini, koji podrazumijeva još mnogo odricanja već napaćenog stanovništva. Ali, valja se zapitati šta je alternativa tom konceptu? Vjerovatno bi to bio centralizam u ekonomiji i politici, koji stvara privid o jednakosti ljudi, a u suštini vrši nasilje nad njihovim slobodama i motivima. Bez obzira na sve različitosti u Bosni i Hercegovini, uspostavljen je konsenzus da su tržišna ekonomija i snažan privatni sektor preduslovi brzog ekonomskog oporavka i kontinuiranog rasta. U proteklih osam godina ostvareni su početni ohrabrujući rezultati promjena ka uspostavljanju tržišne privrede. To je posebno očito u slijedećih nekoliko područja: - Uspostavljena je sloboda kretanja ljudi i obavljanja privredne aktivnosti, što je bitan preduslov potvrđivanja jedinstva tržišta Bosne i Hercegovine. Takođe, obnovljene su saobraćajne veze i počela je privredna saradnja sa susjednim zemljama. - Poboljšani su opšti uslovi za razvoj privatnog preduzetništva. To se posebno ogleda u liberalizaciji inostranih ulaganja i uspostavljanju jedinstvene trgovinske i carinske politike, te uspostavljanju jedinstvenog monetarnog sistema. Takođe, uspostavljena je jedinstvena granična služba koja brine o legalnosti prelaska granice za ljude i robe. - Otpočeo je proces privatizacije preduzeća i banaka kojim je obuhvaćen najveći dio državnog kapitala. - Otpočela je transformacija institucija s ciljem uspostavljanja efikasnijeg i disciplinovanijeg finansijskog sektora. Uspostavljene su entitetske agencije za bankarstvo i jedinstvena agencija za osiguranje

94


depozita. Službe za platni promet su likvidirane, a platni promet se odvija preko komercijalnih banaka. - Modernizacija rada poreskih uprava je u toku, a formirana je i jedinstvena uprava za indirektno oporezivanje, koja radi na uvođenju poreza na dodatu vrijednost. II. DOSTIGNUTI NIVO SOCIJALNO-EKONOMSKIH PROMJENA U BOSNI I HERCEGOVINI 1. Značajan ali nedovoljan napredak Trenutno socijalno–ekonomsko stanje u BiH neuporedivo je sa stanjem u kojem je bila neposredno nakon rata 1995. godine. Ovu tvrdnju nepobitno potvrđuju podaci iz naredne tabele.147 Međutim, ostvareni napredak nije bio primjeren težini socijalno-ekonomskih problema s kojima se BiH suočila, bilo da su oni posljedica rata ili neminovne tranzicije. BiH i jeste specifična po tome u odnosu na druge zemlje u tranziciji. Ona mora istovremeno da uklanja teške posljedice rata i da rješava tranzicione probleme. Iz toga nastaje čitav niz problema, koji se javljaju kao ograničenja ekonomije BiH u praćenju trenda reformi u drugim zemljama. Prije nego detaljnije opišemo te probleme, pokušaćemo da komparativnom analizom ocijenimo socijalno-ekonomsku poziciju BiH u regionu i efikasnost reformi u odnosu na zemlje regiona.

147 Autor se opredijelio za period od 1998. do 2003. godine zato što za taj period postoje uporedivi podaci za oba entiteta i postoji mogućnost njihovog agregiranja (zbog uvođenja konvertibilne marke kao jedinstvene valute za čitavu teritoriju BiH). Podaci za prethodne godine iskazani su na osnovu različitih valuta (YU dinar, hrvatska kuna, njemačka marka i BH dinar) i različitih kurseva.

95


Tabela 1. Osnovni pokazatelji razvoja BiH i njenih entiteta - u milionima KM Pokazatelj

1998

1999

2000

2001

2002

2003*

7559 8603 9611 10480 10879 11342 Nominalni BDP BiH 6141 6723 7274 7593 7956 Nominalni BDP FBiH 5602 1957 2462 2734 2993 3061 3151 Nominalni BDP RS % učešća FBiH u BDP 74.11 71.38 71.55 71.44 71.86 72.21 BiH % učešća RS u BDP 25.89 28.62 28.45 28.56 28.14 27.79 BiH Broj stanovnika u BiH 4230 4257 4270 4314 4345 4364 (u 000) Broj stanovnika u FBiH 2801 2808 2801 2823 2832 2839 (u 000) Broj stanovnika u RS 1429 1449 1469 1491 1513 1525 (u 000) % učešća FBiH u 66.21 65.96 65.59 65.43 65.17 65.06 stanovništvu BiH % učešća RS u 33.79 34.04 34.41 34.57 34.83 34.94 stanovništvu BiH FBiH: % u BDP: % u stanovništvu BiH 1.1194 1.0822 1.0909 1.0919 1.1027 1.1099 (koeficijent blagostanja, BiH =1) RS: % u BDP: % u stanovništvu BiH 0.7662 0.8408 0.8268 0.8262 0.8080 0.7954 (koeficijent blagostanja, BiH=1) BDP po stanovniku u 1787 2021 2251 2429 2504 2599 BiH (u KM) BDP po stanovniku u 2000 2187 2400 2577 2681 2802 FBiH (u KM) BDP po stanovniku u 1370 1699 1861 2007 2023 2066 RS ( u KM) BDP RS po stanovniku 77.69 77.55 77.89 75.46 73.74 u BDP FBiH po 68.50 stanovniku (%) Prosječna neto plata u 329 375 413 443 483 528 FBiH u KM Prosječna neto plata u 170 216 277 309 347 379 RS u KM Plata RS/Plata FBiH (u 51.7 57.6 67.1 64.0 71.9 71.8 %) * procjena za DBP MMF Izvori: IMF Country Report No. 03/204; Zavod za statistiku FBiH, različite publikacije; Republički zavod za statistiku RS, različite publikacije.

Prema procjenama broja stanovnika u BiH od strane statističkih institucija, na području Republike Srpske živi oko 35%, a na području Federacije BiH oko 65% ukupnog stanovništva BiH. Istovremeno, na području RS stvara se oko 28%, a na području Federacije oko 72% BDP BiH. Koeficijent odnosa stope učešća u BDP BiH i stope učešća u stanovništvu BiH (Koeficijent blagostanja, Wealth coefficient) povoljniji je za Federaciju BiH u čitavom analiziranom periodu (BiH

96


=1). Njegova vrijednost je iznad 1 za FBiH, a ispod 1 za RS (čak ispod 0.8 za 2003. godinu). Krajem 2003. godine DBP po stanovniku u RS iznosio je 2.066 KM, što predstavlja oko 74% DBP po stanovniku BiH. Prosječna neto plata u RS u 2003. godini iznosila je 379 KM, što predstavlja 72% prosječne neto plate isplaćene u FBiH (528 KM). Takođe, bez obzira na vidan napredak u poslijeratnom razvoju, Bosna i Hercegovina u cjelini još nije dostigla nivo razvijenosti i standarda koji je imala prije rata. Krajem 2002. godine BiH je dostigla tek oko 50% predratnog BDP po stanovniku (slično je i sa Srbijom i Crnom Gorom). Većina zemalja u regionu, a posebno novoprimljene članice i kandidati za priključenje Evropskoj Uniji, dostigle su viši nivo predratnog BDP po stanovniku. Tako je Slovenija dostigla 121.2%, a Mađarska 111% BDP po stanovniku iz 1989. godine. Bugarska je dostigla 80%, BJR Makedonija 75.5%, a Rumunija i Hrvatska po 86.2%. Čak je Albanija postigla veliki napredak dostigavši 114.3% predratnog BDP po stanovniku. Zbog velikog pada kursa američkog dolara tokom 2003. godine (oko 25% u odnosu na prosjek 2002), prema euru, odnosno konvertibilnoj marki, krajem 2003. godine nivo dostignutog BDP po stanovniku će porasti, ali neće preći više od 60% BDP po stanovniku iz 1990. godine. Prema tome, BiH ostaje na dnu ranga u Regionu (izuzev Moldavije, ako i nju računamo u širi region) prema dostignutom nivou razvoja iz predratnog perioda. To potvrđuje i vrijednost koeficijenta blagostanja (vidi tabelu 2.). Ako Jugoistočnu Evropu posmatramo kao jedinicu (JIE = 1), BiH ima 71.4% vrijednosti pokazatelja BDP – stanovništvo. Dakle, BiH predstavlja ispodprosječno razvijen dio Jugoistočne Evrope. Tabela 2. Pozicija BiH u Jugoistočnoj Evropi 2002. Zemlja

% učešća u zbiru za Jugoistočnu Evropu Stanovništvo

BDP 2002

Koeficijent blagostanja %BDP/ %St/ %St. %Ter.

Albanija

4

5

4

0.800

1.250

BiH

8

7

5

0.714

0.875

Bugarska

17

14

14

1.000

0.824

BJRM

4

4

3

0.750

1.000

Moldavija

5

7

1

0.143

1.400

Rumunija

37

38

39

1.026

1.027

Hrvatska

9

7

20

2.857

0.778

SiCG

16

18

14

0.778

1.125

Ukupno JIE

100

100

100

1.000

1.000

Teritorija

Takođe, ako se porede odnosi relativnog učešća zemalja u ukupnom društvenom proizvodu i ukupnom stanovništvu svijeta, tj. koeficijent blagostanja, dobiju se ispodprosječni rezultati za BiH.

97


U tabeli 3. izveden je koeficijent blagostanja za zemlje Jugoistočne Evrope148 na osnovu društvenog bruto proizvoda iz 2001. godine preračunatog u američke dolare po paritetu kupovne moći.149 Preko pariteta kupovne moći BDP različitih zemalja postaje uporediv, tako da i vrijednost koeficijenta blagostanja na taj način postaje svojevrstan pokazatelj ranga zemlje u nivou bogatstva, odnosno siromaštva. Prosječna vrijednost koeficijenta blagostanja za svijet jednaka je 1. Vrijednost koeficijenta za BiH je ispod svjetskog prosjeka (0.917). Od prikazanih zemalja samo Albanija (0,519) ima manju vrijednost koeficijenta blagostanja od Republike Srpske (0,667). Vrijednost koeficijenta za FBiH je 1,111, a za BiH 0,917. Dakle, koeficijent blagostanja Republike Srpske, po paritetu kupovne moći američkog dolara, predstavljao je 76.14% prosjeka zemalja Jugoistočne Evrope ili 66.7% svjetskog prosjeka, odnosno 72.74% prosjeka BiH ili 60.04% vrijednosti za Federaciju BiH. Prema tome, dio društvenog proizvoda koji stvori stanovništvo Republike Srpske, preračunat na uporedivu vrijednost kupovne moći, obezbjeđuje jedan od najnižih nivoa blagostanja u regionu. Tabela 3. Koeficijent blagostanja u zemljama Jugoistočne Evrope u 2001. godini (Obračun izvršen na osnovu BDP preračunatog na kupovnu moć u USD) ZEMLJE

BDP

STANOVNIŠTVO

KOEFICIJENT

Milioni

Učešće

Milioni

Učešće

BLAGOSTANJ A

USD PPP *

u%

stanovnika

u%

Albanija

12

0,027

3,2

0,052

0,519

BiH

25

0,055

3,7

0,060

0,917

Federacija BiH

18

0,040

2.2

0,036

1,111

Republika Srpska

7

0,016

1,5

0,024

0,667

Bugarska

54

0,120

8,0

0,131

0,916

Hrvatska

39

0,086

4,5

0,073

1,178

BJR Makedonija

12

0,027

2,0

0,033

0,818

Rumunija

130

0,288

22,4

0,365

0,789

Slovenija

34

0,075

2,0

0,033

2,273

Srbija i Crna Gora 56

0,123

10,2

0,167

0,737

0,801

56,0

0,914

0,876

100,00

6.130,1

100,00

1,000

UKUPNO ZEMLJE 362 JIE SVIJET 45.183

148 Opširnije vidi u: V. Bojičić – Dželilović, F. Čaušević i R. Tomaš, Global Development Network - Understanding Reforms, Bosnia and Herzegovina 1996-2003, Vienna, 21-22 November 2003. 149 Podatke o društvenom bruto proizvodu iskazane po paritetu kupovne moći prvi put je za BiH objavila Svjetska banka u World Development Indicators 2003, IBRD/WB, Washington, 2003. Dekomponovanje na Federaciju BiH i RS izvršio autor. Zbog poređenja bivših jugoslovenskih republika u analizu je uključena i Slovenija.

98


Izvor: The World Bank, World Development Indicators 2003, IBRD/WB, Washington, 2003, pp.38-40; 190-192. i Zavod za statistiku R S* Purchasing Power Parity / Paritet kupovne moći.

Tabela 4. Koeficijent blagostanja u zemljama Jugoistočne Evrope u 2001. godini (Obračun izvršen na osnovu BDP u USD po prosječnom kursu dolara za valute)

ZEMLJE

BDP

STANOVNIŠTVO

KOEFICIJENT BLAGOSTANJ A

Milioni USD

Učešće u%

Milioni stanovnika

Učešće u%

Albanija

4,1

0,013

3,2

0,052

0,250

BiH

4,8

0,015

3,7

0,060

0,250

Federacija BiH

3,3

0,011

2,2

0,036

0,305

Republika Srpska 1,4

0,004

1,5

0,024

0,167

Bugarska

13,6

0,044

8,0

0,131

0,336

Hrvatska

20,3

0,065

4,5

0,073

0,890

3,4

0,011

2,0

0,033

0,333

Rumunija

38,7

0,124

22,4

0,365

0,340

Slovenija

BJR Makedonija

18,8

0,060

2,0

0,033

1,818

Srbija i Crna Gora 10,9

0,035

9,5

0,155

0,226

UKUPNO SVIJET 31.121,4

100,00

6.130,1

100,00

1,000

Izvor: The World Bank, World Development Indicators 2003, IBRD/WB, Washington, 2003, pp.38-40; 190-192. i Zavod za statistiku RS.

Rezultati su još gori ako se koeficijent blagostanja izračuna na osnovu društvenog bruto proizvoda iskazanog u američkim dolarima po prosječnom tržišnom kursu dolara za valute analiziranih zemalja (vidi tabelu br. 4). Prema ovako utvrđenom koeficijentu blagostanja, Republika Srpska ima najniži koeficijent (0.167) u poređenju sa analiziranim zemljama. On predstavlja svega 16.7% svjetskog prosjeka, odnosno 66.8% vrijednosti za BiH (i Albanije), 54.75% vrijednosti za Federaciju BiH ili svega 9.2% vrijednosti za Sloveniju. I niz drugih pokazatelja (vidi tabelu 5.) za zemlje regiona (za 2002. godinu) upućuje na zaključak o lošoj socijalno-ekonomskoj strukturi u BiH. Nivo učešća javnih rashoda u DBP je najveći (58.4%), stopa nezaposlenosti je takođe najveća (40.6%), dok je učešće privatnog sektora u stvaranju DBP najmanje (45%). Isto tako, struktura inostrane zaduženosti BiH nije povoljna. Najveći dio inostranog duga predstavlja dug Vlade koji se plaća iz budžeta. Na drugoj strani,

99


dugovanja privrede i bankarskog sektora su relativno mala.150 Ta činjenica ukazuje na nisku dinamiku razvoja privrede, nepostojanje partnera za domaća preduzeća, te uopšte izostajanje naše privrede iz modernih tokova u evropskoj i svjetskoj privredi. BiH nije prezadužena, ali struktura zaduženosti je nepovoljna. Dakle, «prostor» koji postoji za zaduživanje ne bi se dalje smio koristiti za zaduživanje države nego za razvoj, odnosno investiranje u preduzeća.

Učešće stranog duga u izvozu

Stopa siromaštva ... 20 24 16 21 8 18

Učešće stranog duga u DBP

51 71 54 71 49 225 53

Stopa nezaposlenosti

7.5 2.7 0.8 5.8 2.7 4.8 4.5

Učešće privatnog sektora u DBP

5.4 0.5 5.8 1.9 22.5 2.2 21.2

% javnih rashoda u DBP

Albanija BiH Bugarska BJRM Rumunija Hrvatska SiCG

Direktne strane investicije**

Zemlja

Fiskalni deficit*

Inflacija

Tabela 5. Pozicija BiH u Jugoistočnoj Evropi 2002.

31.4 58.4 41.9 41.7 35.6 50.0 47.3

75 45 75 60 65 60 45

15.8 40.6 16.8 31.9 8.2 14.8 28.9

24.5 46.9 70.3 40.4 33.2 68.5 75.6

140.2 165.4 133.9 110.8 93.1 145.6 365.3

Slovenija 7.5 3.2 1,377 2 42.6 65 5.9 40.0 68.9 Kritični nivo 80% 220% * Procenat od DBP ** Prirast u milionima dolara Izvori: Transition reprot 2003, Integration and regional cooperation, European Bank, London, 2003. i IMF Country Report No. 03/204.

I niz socijalnih, političkih i demokratskih pokazatelja odvijanja tranzicije ukazuju na zaostajanje BiH u odnosu na zemlje regiona. Da bismo pokušali dati ocjenu dostignutog nivoa socijalno-ekonomskih promjena u regionu, poslužićemo se podacima od 2000. do 2002. godine koje objavljuje Freedom House.151 Ovdje ćemo pažnju koncentrisati na slijedeće zemlje regiona: BiH, Hrvatsku i Srbiju i Crnu Goru, te porediti ocjene o stepenu društvenih i ekonomskih reformi i sloboda u njima u okviru grupe od 27 zemalja u tranziciji. Takođe, neki osnovni pokazatelji dinamike tranzicije u navedenim zemljama biće upoređeni sa istim pokazateljima za Sloveniju, koja je do 1991. godine

150 Na primjer, Vlada Češke dužna je 6,9 milijardi dolara, a privreda 28 milijardi. U cijeloj BiH dug privrede se procjenjuje na oko pola milijarde maraka. Takvo stanje duga privrede posljedica je, dobrim dijelom, koncepta privatizacije, jer su entitetske vlade preuzele inostrana dugovanja privrede kako bi preduzeća bila uspješnija u privatizaciji i nalaženju partnera za investicije i razvoj. Nažalost, ta prednost nije iskorišćena. 151 Svaki kriterijum ocjenjuje se ocjenom od 1 do 7. Ocjena 1 znači izvanredan dostignuti nivo, a ocjena 7 vrlo loše stanje ocjenjivane oblasti. Prema tome, ocjena o zemlji je bolja što je broj manji za svaku oblast, odnosno što je zbir svih ocjena niži.

100


bila u sastavu SFRJ, a koja je ove godine postala prva članica Evropske Unije između šest bivših jugoslovenskih republika.152 Komparacijom su obuhvaćeni slijedeći pokazatelji iz Nations in Transition (Country Reports), 2002: demokratizacija, vladavina prava, ekonomska liberalizacija, razvijenost civilnog društva, sloboda medija, upravljanje i javna administracija, korupcija, privatizacija, makroekonomska politika i mikroekonomska politika (vidi tabelu 6.). Po svim pokazateljima ranga u posljednje tri godine, najbolje rezultate od posmatranih zemalja ima Hrvatska, mada i njeni rezultati značajno zaostaju za najbolje rangiranim zemljama u tranziciji ili, na primjer, Slovenijom. U 2000. i 2001. godini BiH je po nekim pokazateljima bila ispred, a po nekima iza Srbije i Crne Gore. Međutim, u 2002. godini po svim kompariranim pokazateljima BiH ima lošije rezultate od Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Tabela 6. Pokazatelji tranzicije u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori i Sloveniji, dostignuti nivo 2002. godine 2002 Pokazatelj BiH HR SiCG SLO Demokratizacija 4.56 3.25 3.63 1.81 Vladavina prava 5.38 4.13 4.75 1.88 Ekonomska liberalizacija 5.33 3.50 5.00 2.17 Razvijenost civilnog društva 4.25 2.75 3.00 1.50 Sloboda medija 4.25 3.50 3.50 1.75 Upravljanje i javna 5.50 3.50 4.25 2.25 administracija Korupcija 5.50 4.50 5.25 2.00 Privatizacija 5.00 3.25 4.75 2.50 Makroekonomska politika 5.50 3.50 5.25 2.00 Mikroekonomska politika 5.50 3.75 5.00 2.00 UKUPNO: 50.77 35.63 44.38 19.86 PROSJEK: 5.8 3.6 4.4 2.0 Izvor: Nations in Transition 2002, Country Reports, Freedom House.

Bez obzira na relativno zaostajanje ranga tranzicionih pokazatelja u BiH, vrijedno je uočiti da iz godine u godinu BiH unapređuje tranzicione procese. Međutim, u odnosu na susjedne zemlje taj proces se odvija sporije u gotovo svim oblastima. Posebno je zabrinjavajući spor napredak u unapređenju javne administracije, eliminaciji korupcije, povećanju efikasnosti makroekonomske politike, unapređenju mikroekonomske politike, uspostavljanju vladavine prava i širenju ekonomske liberalizacije. Nažalost, ni ostali pokazatelji promjena nisu visoko rangirani (ni jedan pokazatelj nije ispod 4.25 u 2002. godini). Na primjer, 2000. godine razlika zbira navedenih deset 152 Opredjeljenje za ocjene Freedom House nije slučajno. Želimo da se komparacija izvrši na osnovu jedinstvenih mjerila i ocjena koje o bivšim jugoslovenskim republikama daju neutralne institucije. Dakle, cilj je bio da se izbjegne procjenjivanje tranzicije na osnovu onoga što jedni o drugima misle ili što sami o sebi misle u bivšim jugoslovenskim republikama.

101


pokazatelja tranzicije između BiH i Hrvatske iznosila je 13.37 poena, a dvije godine kasnije 15.14, što znači da je u isto vrijeme u istim oblastima Hrvatska provodila efikasniju tranziciju. Prema tome, BiH mora udvostručiti napore u odvijanju tranzicije kako bi održala tempo tranzicije sa susjedima, posebno Hrvatskom, te tako postala njihov ozbiljan partner u nizu oblasti, a ne siromašni i nesposobni susjed. U 2000. godini Srbija i Crna Gora su imale niži ukupni rang tranzicionih pokazatelja od Hrvatske i BiH. Tokom 2001. i 2002. godine učinjen je vidan napredak u gotovo svim oblastima tranzicije, a posebno u demokratizaciji, razvoju civilnog društva, slobodi medija, unapređenju javne administracije i vladavine prava. Sporiji napredak zabilježen je u oblasti ekonomske liberalizacije, suzbijanju korupcije, unapređenju makroekonomske i mikroekonomske politike. Razlika ukupnog zbira ocjena između Srbije i Crne Gore i Hrvatske 2000. godine bila je 14 poena, a 2002. godine 8.75. Istovremeno, ista razlika između Srbije i Crne Gore i BiH bila je +0.62 za 2000. godinu, a -6.39 poena za 2002. godinu. Dakle, u istom periodu i u istim oblastima Srbija i Crna Gora provodile su efikasniju tranziciju od BiH. Na sporu i neefikasnu tranziciju u BiH ukazuje i poređenje sa ocjenom tranzicionih promjena Slovenije. Razlika zbira ocjena između BiH i Slovenije iznosi 30.91 poen. Slovenija nema ni jednu ocjenu veću od 2.5, a BiH nema ni jednu ocjenu manju od 4.25 poena. Ova razlika vrlo ozbiljno upozorava na stepen udaljenosti BiH od potpune integracije u Evropsku Uniju. III. ŠTA OGRANIČAVA EKONOMIJU BIH? Prethodna analiza pokazuje da je u poslijeratnom periodu, uz značajnu međunarodnu finansijsku i tehničku pomoć, BiH ostvarila značajan napredak u svim oblastima, ali istovremeno da je taj napredak bio sporiji u odnosu na većinu zemalja u regionu. Zbog toga se opravdano postavlja pitanje: zašto BiH nije ostvarila bolje rezultate u ekonomskoj sferi, pogotovo što je, kao malo koja zemlja u regionu, imala privilegiju da dobije značajnu međunarodnu ekonomsku pomoć? Može se izdvojiti više faktora koji su uticali na to. Ovdje ćemo ih posmatrati kroz dvije grupe: (a) faktori nasljeđa i (b) faktori neefikasnosti. Faktori nasljeđa Privredna struktura oblikovana birokratskim, a ne tržišnim metodama. Na privrednoj strukturi BiH prepoznatljivi su, kao u malo kojem dijelu bivše SFRJ, tragovi birokratskog i voluntarističkog oblikovanja privredne strukture. Taj proces trajao je gotovo pola vijeka i vezao za sebe najveći dio resursa koji se nalaze na prostoru BiH. Proces tržišnog korišćenja tih resursa nije jednostavno uspostaviti ni u mnogo razvijenijim i politički stabilnijim zemljama, a pogotovo u BiH, koja je tek izašla iz rata osiromašena, razorena i politički podijeljena.

102


Posljedice rata mnogo su teže nego što se pretpostavljalo. Stanje resursa i mogućnosti njihove tržišne upotrebe u BiH mnogo je lošije nego što se pretpostavljalo neposredno poslije rata. Ljudskim i materijalnim resursima nanesene su mnoge nemjerljive i nevidljive štete. Brojke ne mogu da odraze pravo stanje. Veliki broj ljudi preživio je različite traume, tako da njihove sposobnosti ne mogu da se porede sa stanjem prije rata. Takođe, veliki broj obrazovanih ljudi trajno je napustio zemlju, te proces povratka, koji je predviđen Mirovnim sporazumom, nije obezbijedio željeni “kvalitet” ljudskog resursa neophodnog za razvoj. Isto tako, zbog uspostavljanja nove političke strukture u BiH, predratna organizacija i upravljanje velikim brojem preduzeća radikalno su izmijenjeni. Dakle, često kvantitet resursa neposredno poslije rata nema kvalitet koji se podrazumijeva ili koji je imao u godinama neposredno prije rata. BiH nije potpuno politički stabilna. Iako je Mirovni sporazum bio efikasan u zaustavljanju rata, mnogi nisu njime zadovoljni. To se prvenstveno odnosi na nacionalističke strukture koje su vodile narode i isticale nacionalne interese u proteklom ratu. One su još uvijek aktivne u političkom životu BiH i pojavljuju se kao legitimni predstavnici nacionalnih interesa u provođenju Mirovnog sporazuma. Da bi opravdale svoje postojanje, nacionalističke strukture često reafirmišu različite teze o ugroženosti nacionalnih interesa, o neravnopravnoj poziciji naroda u BiH, o nepravdama u Mirovnom sporazumu i slično. Sve to politički destabilizuje odnose u BiH i usporava razvoj demokratskih institucija. Najveće štete od takvog stanja nastaju u sferi ekonomije. Nedovoljna reformisanost društva. U BiH je započeo širok krug reformi. Nažalost, inicijatori i predlagači rješenja reformi najčešće su bile međunarodne institucije koje su postale značajan faktor poslijeratnog razvoja BiH. Takođe, značajan faktor u provođenju reformi je i “nametanje rješenja” od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. U takvim okolnostima domaće institucije su često formalno i površno pristupale reformama. One su najčešće reformisale sistem samo u mjeri u kojoj su neposredno izneseni zahtjevi međunarodne zajednice. Vrlo često, a zbog takvog pristupa, u nizu oblasti sistem je produžio da funkcioniše na stari način. Faktori neefikasnosti Poslijeratna obnova i razvoj ne odvijaju se predviđenom dinamikom. Pored značajnih rezultata u obnovi i razvoju, BiH još uvijek nije dostigla ekonomsku samoodrživost. To se posebno ogleda kroz visok deficit platnog bilansa. Naime, za sadašnju relativnu stabilnost i predstavu da deficit platnog bilansa nije toliko bitan za socijalnopolitičku stabilnost može se zahvaliti, prije svega, političkom sklopu okolnosti u BiH. U BiH živi i radi oko 22.000 stranaca. Strane misije kreiraju još oko 10.000 radnih mjesta za lokalno stanovništvo. Po

103


procjenama, oni troše u BiH oko 1.4 milijarde KM godišnje, što je u 2002. godini predstavljalo 13.1% DBP BiH. Takođe, razni transferi iz inostranstva (inostrane penzije, doznake radnika i sl.) predstavljaju 11.9% DBP BiH ili 1.3 milijarde KM. Naravno, ne treba zaboraviti i inostranu pomoć. Ona je 2002. godine predstavljala 8.9% DBP BiH (oko 1 milijarde KM). Svakako, ne treba zaboraviti da se značajna suma novca nalazi u kanalima sive ekonomije, odnosno kao neregistrovana tražnja. Sabiranjem ovih iznosa postaje jasnija «tajna održivosti» trgovinskog deficita BiH. Međutim, svi ovi izvori stranog novca nisu trajno prisutni. Vlasti BiH na svim nivoima nisu preuzele potpunu odgovornost za socijalno-ekonomsko stanje. Snažna uloga međunarodne zajednice u poslijeratnom razvoju BiH uspostavila je relativno lagodnu poziciju domaćih vlasti. Naime, domaće vlasti se «skrivaju» iza međunarodnih institucija i Visokog predstavnika, pravdajući vlastite neuspjehe svojom nemoći prema «volji» međunarodne zajednice. To je jedan od razloga zbog kojih se, iako su izbori u BiH česti, sporo uspostavljaju demokratske i efikasne institucije, te zbog kojih su nacionalističke politike još uvijek snažne u dijelu političke javnosti BiH. Široko rasprostranjena korumpiranost društva. BiH je u toku rata i u poslijeratnom periodu postala područje nelegalne trgovine mnogim robama, uključujući čak i trgovinu ljudima. Specifičnost rata u BiH gdje su nacionalne vojske blokirale snabdijevanje gradova i čitavih područja elementarnim životnim namirnicama, dovela je do konstituisanja slojeva «nacionalnih biznismena» koji su postajali neka vrsta «heroja» jer su uspijevali da obezbijede niz roba. Naravno, cijene su bile nekoliko puta veće od uobičajenih tržišnih cijena. Tako se stvaralo bogatstvo raznih privilegovanih «snabdjevača». Oni su u jednom teškom vremenu imali novac, a to je značilo i posjedovanje moći. U poslijeratnom periodu oni su postajali sponzori, donatori i dobročinitelji mnogih institucija, uključujući i političke partije. S liberalizovanjem trgovine u poslijeratnom periodu došlo je do smanjenja cijena iz ratnog perioda za niz roba. Uporedo s tim konstituišu se razni karteli i lobiji za trgovinu važnim robama i razotkriva se korumpirana struktura vlasti. Visoki profiti počinju se ostvarivati zahvaljujući izbjegavanju plaćanja carine, akcize i poreza, a ne na osnovu visoke produktivnosti. Najveće štete od toga imaju korisnici budžeta i domaća proizvodnja. Naravno, korumpiranost vlasti se potvrdila i kroz privatizaciju, javne nabavke i nedosljednu primjenu zakona. Široko rasprostranjena siva ekonomija. Nizak standard stanovništva, korumpirana vlast i visoka nezaposlenost uticali su na stvaranje snažnog sektora sive ekonomije. Usljed nedostatka razvoja i niske ekonomske efikasnosti, siva ekonomija je postala svojevrsni «socijalni program». Bježeći od odgovornosti za socijalno-ekonomsko stanje i izostanak razvoja, vlasti su sivu ekonomiju prihvatile kao nužnost i postale vrlo tolerantne prema njenoj ekspanziji. Naravno, siva

104


ekonomija vrlo «efikasno» povezuje siromaštvo, korupciju i kriminal, a na drugoj strani obeshrabruje legalni biznis. Neefikasna makroekonomska politika. U BiH ne postoji jedinstvena i koordinirana makroekonomska politika. Neke međunarodne institucije, poput IMF, imaju veći uticaj na makroekonomsku politiku nego domaće vlasti. Dio makroekonomske politike provode entitetske vlasti, ali bez dovoljne i efikasne koordinacije. Takođe, međunarodne institucije često iniciraju i provode potrebnu koordinaciju politika između entitetskih vlada. IV. OGRANIČENJA U FUNKCIONISANJU TRŽIŠTA U BiH 1. “Zarobljeni resursi” – ograničenje slobodnog preduzetništva “Zapošljavanje” i “preduzetništvo” postale su čarobne riječi i odgovor na sve socijalno-ekonomske probleme u ovoj zemlji. Njima se razbacuju čak i oni koji nemaju elementarne predstave o makroekonomskim determinantama zaposlenosti, a preduzetništvo im je bliže sivoj ekonomiji nego jednom od najznačajnijih resursa. Takođe ne treba zaboraviti da su mnoge predstave o lakom rješavanju nezaposlenosti odnjegovane u duhu najprefinjenije socijalističke doktrine o punoj zaposlenosti, koja i danas lijepo zvuči i lako pobuđuje neostvarive nade socijalno ugroženih. Tačno je da slobodno preduzetništvo može pomoći u smanjenju nezaposlenosti i siromaštva. Takođe je tačno da su razvijene zemlje postajale sve bogatije sa svakim novim stepenom oslobađanja preduzetništva. Međutim, treba imati na umu da se sve to odvijalo u zemljama koje su prethodno imale uspostavljen sistem tržišne privrede, odnosno imale su uspostavljena tržišta resursa. Dakle, ukratko, njihovo iskustvo i rezultati ostvareni su u uslovima slobodnog preduzetničkog pristupa resursima u skladu sa tržišnim principima. Na drugoj strani, mi u BiH govorimo o slobodnom preduzetništvu, a od svih tržišta imamo samo konstituisano tržište roba, a i to često ispresijecano različitim kriminalizovanim tokovima. Nažalost, najveći dio resursa (rada, zemlje i kapitala) nalazi se van slobodnih tržišnih tokova. U takvim uslovima o “slobodnom preduzetništvu” može se govoriti samo formalno, kao i o tržištu i njegovom jedinstvu. Veliki dio resursa ove zemlje “zarobljen” je raznim formalizmima iz socijalističkog perioda, zatim barijerama stvorenim u ratu, strahovima od gore socijalno-ekonomske situacije i neodlučnošću i nekreativnošću političkih faktora. Iako BiH ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti u Evropi i, vjerovatno, jednu od najviših stopa fiktivne zaposlenosti, tržište radne snage nije konstituisano. Konkurencija za slobodna radna mjesta u najvećem broju slučajeva nije otvorena. Slaba je mobilnost radne snage čak i između opština i kantona, a o međuentitetskoj mobilnosti

105


da se i ne govori. Vrijednost graničnog proizvoda radne snage nema gotovo nikakav uticaj na obim zaposlenosti. Tako godinama opstaju preduzeća koja “proizvode” gubitke i “jedu” supstancu preduzeća… U tržišnim uslovima to je nemoguće. Tek privatizovana preduzeća opterećena su često naslijeđenim velikim dugovima prema radnicima, državi i dobavljačima. Dio kapitala u velikom broju preduzeća još uvijek kontroliše država (do 30%). Takođe, upravljanje dijelom kapitala koji pripada Penzionom fondu (10%) i Fondu restitucije (5%) nije adekvatno riješeno. Sve su ovo razlozi zbog kojih je malo stranih investitora (lista razloga je mnogo duža) i zbog čega čak i domaće banke izbjegavaju da daju kredite za prestrukturiranje preduzeća. Banke radije plasiraju kapital u inostranstvo. Građani takođe često svoju štednju povjeravaju filijalama inostranih banaka. Dakle, novac postoji, ali ga nema u privredi. Razlog je jednostavan: resursi velikog broja preduzeća “zarobljeni” su dugovima, uplitanjem države, nedosljednom privatizacijom, socijalnoekonomskim problemima, tehnološkom zaostalošću… Takvi resursi ne mogu proizvesti profit i prirodno je da banke ne žele preuzeti na sebe rizik “zarobljenosti”. Iako imamo više od 50% ruralnog stanovništva i velike površine obradivog zemljišta, zatim mnogo pašnjaka, šuma i voda, utisak je da se “od zemlje ne može živjeti” (izgleda da je samo izuzetak sječa šuma i izvoz trupaca)153. Mnoge zemlje sa lošijim prirodnim i klimatskim pogodnostima ostvaruju bolje prinose od nas koristeći zemljište, a mi imamo priliku da na našim pijacama kupujemo njihovo voće i povrće. Dakle, naš način korištenja zemlje kao resursa je loš. Mi nemamo adekvatnu agrarnu i ekonomsku politiku koje bi podstakle racionalni razvoj agrara, stočarstva, ribarstva, šumarstva i odgovarajućih grana prerađivačke industrije. Zemljište je “zarobljeno” starim socijalističkim formama organizovanja i polufeudalnim načinom upotrebe u velikom broju seoskih domaćinstava. Ukidanje zemljišnog maksimuma nije bilo praćeno adekvatnom agrarnom politikom, politikom cijena i politikom poreskih stopa. Politizacija agrarne politike i gazdovanja zemljištem dovela je do sloma poljoprivredne proizvodnje. Preduzetnicima treba tržište resursa. Sastavni dio tog tržišta su procesi nastajanja preduzeća (tražnja, apsorpcija resursa) i procesi nestajanja preduzeća (ponuda slobodnih resursa). Ti procesi su trenutno vezani za resurse koje kontrolišu privatni preduzetnici, dok je veći dio resursa još uvijek “zarobljen”. Dakle, da bi se od slobodnog preduzetništva moglo očekivati da kreira nova radna mjesta i doprinese smanjenju siromaštva, neophodno je resurse ove zemlje učiniti dostupnim preduzetnicima pod istim tržišnim uslovima. To oslobađanje resursa neće se dopasti vlasti (gubitak materijalne moći), 153 Tako u Lijevče polju u Poljoprivredno–industrijskom kombinatu “Mladen Stojanović” iz Nove Topole 530 radnika na oko 7,5 hiljada hektara vrlo plodnog zemljišta “proizvede” preko 6 miliona maraka gubitka godišnje, a na kraju primi platu u naturi (u svinjama).

106


parazitskim firmama koje kroz razne forme korupcije povlašteno trguju sa preduzećima koja drže “zarobljene” resurse (po principu “profit meni – trošak tebi”), zatim nekonkurentnim domaćim firmama i mnogima čija je svijest zarobljena raznim ideološkim predrasudama. Ali, bez obzira na to, ova zemlja se može razvijati i rješavati socijalnoekonomske probleme jedino pomoću resursa koje ima, a da bi ih koristila, prvo ih mora osloboditi od svih formi neracionalne upotrebe. Da bi se to postiglo, neophodne su reforme koje će destimulisati,, odnosno spriječiti neracionalnu upotrebu resursa. Tek oslobađanjem resursa, odnosno uspostavljanjem njihovog tržišta, konstituisaće se istinski preduzetnički sloj ljudi koji efikasno koristi te resurse. 2. Neefikasna privatizacija – prepreka za strane investitore 2.1. “Nacionalizacijom” do privatizacije!? Bosna i Hercegovina je ušla u “postsocijalističku” fazu razvoja sa započetim procesom privatizacije po Zakonu o društvenom kapitalu bivše SFRJ. Mada je taj Zakon imao niz mana, ipak treba istaći da je on imao za cilj privatizaciju i podsticanje razvoja tržišne privrede. Međutim, nove vlasti u Bosni i Hercegovini (1990. godine) brzo su se opredijelile za reviziju i zaustavljanje procesa privatizacije. Osnovni prigovor nije bio na efikasnost privatizacije ili na njen štetan uticaj na efikasnost privređivanja... Zvuči nevjerovatno, ali je istinito: nova, postkomunistička vlast opirala se otuđivanju društvene imovine u bescijenje, mada je bilo nejasno na osnovu čega zaključuju da je nešto potcijenjeno kad njegovo tržište ne postoji (tržište kapitala).154 Dakle, nove vlasti su primjenjivale isti vrijednosni sud o kapitalu kao i stare komunističke vlasti. Ne upuštajući se u raspravu da li je to bio opravdan ili neopravdan potez, treba primijetiti da je takvom reakcijom vlasti stvoreno široko nepovjerenje stanovništva u privatizaciju. Vrhunac tog nepovjerenja stvoren je kad su vlasti današnjih entiteta faktički izvršile nacionalizaciju (“podržavljenje”) društvene svojine, zanemarujući niz prava koja su nastala u vrijeme važenja Zakona o društvenom kapitalu.155 Ako se tome doda sva surovost rata, u kojoj su ugašeni mnogi životi, uništena mnoga bogatstva i pogažena mnoga prava koja su u etičkom smislu značajno iznad prava na svojinu, postaje jasno da se za vlasništvo u Bosni i Hercegovini još uvijek ne vezuje onaj vid ekonomske motivacije koji je bitan za efikasan privredni razvoj. Saglasno tome, i proces privatizacije još uvijek nema onaj društveni i ekonomski značaj koji bi trebalo da ima u zemlji tranzicije. Na to upućuje i činjenica da u Bosni i Hercegovini proteklih godina vlasništvo nije bilo izvor sigurnosti, nego često povod stradanja. Teško je povjerovati da entiteti koji nisu obezbijedili 154 Očito je u pitanju bio cilj usklađivanje političke i ekonomske moći postojeće vlasti. Samo par mjeseci poslije zaustavljanja procesa privatizacije u novoj vlasti počeće se javljati ideje o besplatnoj podjeli društvenog kapitala građanima. 155 U Republici Srpskoj usvojen je Zakon o prenosu društvene u državnu svojinu, Službeni glasnik Republike Srpske broj 4/93. Republika Bosna i Hercegovina usvojila je Zakon o pretvorbi društvene svojine, Službeni list BiH, 33/94.

107


nepovredivost privatnog vlasništva tokom proteklih godina sada odjednom mogu povratiti povjerenje i uspostaviti sistem koji istinski garantuje sigurnost vlasništva i obavezu izvršenja ugovorenih obaveza. Međutim, ako žele biti učesnici procesa privatizacije i organizovati efikasnu privredu na svom području, oni će to morati ostvariti kao društveni prioritet. Naravno, problem nepovoljnih uslova za odvijanje konzistentne privatizacije ne svodi se samo na poteze vlasti u prošlosti. U Bosni i Hercegovini u prilog privatizacije trenutno ne idu i slijedeće pojave: još uvijek jaka inercija ratnih protivrječnosti, jaka inercija socijalističkih odnosa, nerazvijenost tržišta i tržišnih institucija, nizak stepen efikasnosti, neriješena perspektiva razvoja niza privrednih oblasti, visok nivo korumpiranosti institucija, uticaj kriminalnih struktura na ekonomske procese... Međutim, svi navedeni problemi mogu se rješavati ako postoji volja vlasti da provode privatizaciju s ciljem uspostavljanja tržišnog načina privređivanja. 2.2. Model(i) privatizacije U Bosni i Hercegovini se pristupilo oblikovanju i provođenju radikalnog modela privatizacije. Istina, postoje dva modela privatizacije, jedan u Republici Srpskoj, a drugi u Federaciji Bosne i Hercegovine. U kreiranju modela privatizacije pošlo se od potrebe izvođenja kompleksne simulacije tržišnih odnosa, tako da je donesen paket kompatibilnih zakona kojima se uređuje privatizacija u preduzećima i bankama i izgradnja finansijskog tržišta i institucija. To jeste najefikasniji metod, jer ako se dobro provede, nivo reformisanosti cijelog sistema naglo se povećava. Naravno, postoji i rizik provođenja takvog koncepta, jer loši potezi prenose se po principu “lančane reakcije” na cijeli sistem. U čemu je suština modela privatizacije? Osnovna ideja sadržana je u privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i bankama. Sva preduzeća u kojima je bilo državnog kapitala ušla su u proces privatizacije. Ona su prethodno morala proći proces pripreme za privatizaciju. Osnovu tog procesa činila je priprema početnog bilansa. Iz postojećih bilansa preduzeća isključeno je se sve ono što nije ili ne može biti u funkciji preduzeća. Tako su dio neotplaćenih kredita domaćim bankama, zatim inostrani krediti, nenaplaćena prijeratna potraživanja, neplaćena prijeratna dugovanja, imovina koja se ne nalazi u posjedu, ratne štete i stanovi - izdvojeni iz bilansa preduzeća. Uplaćene tzv. “Markovićeve akcije” su priznate kao privatni kapital. Utvrđeni iznos državnog kapitala predstavljao je predmet privatizacije. Od tog iznosa 10% je izdvojeno za penzioni fond, 5% u fond za restituciju, 55% za podjelu stanovništvu putem vaučera i 30% za prodaju za novac i staru deviznu štednju.

108


2.3. Iskustva privatizacije u BiH Iako najcrnje slutnje u lošim stranama privatizacije nisu ostvarene, ipak se strah od loših pratećih pojava pokazao opravdanim. Zbog detaljnijeg poznavanja onog što se dešavalo, izložiću probleme u Republici Srpskoj. Međutim, potpuno slične stvari događaju se i u Federaciji. Kao sredstva plaćanja u postupku privatizacije u Republici Srpskoj našli su se vaučeri, kuponi stare devizne štednje i novac. Po definiciji, alternativna upotreba ova tri sredstva plaćanja vrlo je različita, tako da je tržište vrlo brzo njihove iste nominalne iznose realno učinilo vrlo različitim. Mala alternativna moć vaučera svela je njegovu cijenu iskazanu u novcu na znatno niži nivo od nominalne vrijednosti, tj. pojavio se vrlo visok diskont.156 Pokušaji da se destimuliše promet vaučera kroz oporezivanje transakcija bili su kontraproduktivni, tj. doveli su do “prevaljivanja poreza” na prodavce vaučera, čime se diskont uvećavao.157 Oporezivanje transakcija faktički je oporezivalo vlasnike vaučera jer su oni u transakciji raspolagali lošijom robom. Svaki diskont vrijednosti vaučera odražavao se na nižu cijenu akcije od njene nominalne vrijednosti. Dakle, ako znamo da je neminovno da u realnim tržišnim okolnostima mora doći do diskonta pretpostavljene vrijednosti vaučera, tada znamo i da će cijene akcija biti niža od njihove nominalne vrijednosti. Takođe, tada možemo doći do zaključka da promet vaučera uz diskont podrazumijeva da je prosječna stopa dividende niža od prosječne kamatne stope mada za to ne moraju postojati realni ekonomski uslovi. Uspostavljanje pomenutih relacija stvorilo je promjenu odnosa na tržištu. Došlo je do uspostavljanja, nazovimo ga tako, privatizacionog investicionog paradoksa. Suština paradoksa je u tome da je u takvim uslovima dolazilo do rasta tražnje za vaučerima, odnosno akcijama, a da je opadala štednja iako je kamatna stopa veća od pretpostavljene stope dividende. Razlog tome nalazi se u špekulativnom investiranju u kupovinu vaučera, tj. anticipirana dividenda pokreće investicije u vaučere, a u momentu investiranja cilj je postići što veću razliku između cijene vaučera i njegove pretpostavljene nominalne vrijednosti, pod pretpostavkom da će se takva relacija zadržati i u odnosu cijene akcije i njene nominalne vrijednosti. Privatizacioni investicioni paradoks doveo je do preusmjeravanja novca iz proizvodnje i štednje u potrošnju. 158

156 Nominalna vrijednost vaučera kretala se oko 25 eura, a u prometu su u prosjeku dostizali oko 30% od te vrijednosti. 157 Propisano je da kupac plaća porez za svaki kupljeni vaučer u iznosu od 10 maraka (oko 5 eura). Broj službeno registrovanih transakcija je bio vrlo mali. Prodavci su davali punomoći za upravljanje vaučerima i na taj način se izbjegavalo plaćanje poreza. 158 Učešće stranog novca u prometu vaučera i kupona stare devizne štednje bilo je beznačajno, tako da se sve odvijalo u uslovima gotovo "zatvorene privrede".

109


Republika Srpska je provela korporatizaciju preduzeća poslije masovne privatizacije. Način izbora modela i provođenja korporatizacije u preduzećima bio je podređen političkim interesima kako bi se uticaj vlasti što duže zadržao u preduzećima. Odabrani model posebno je zbunjujuće djelovao za strateške investitore, kojima je nuđeno do 30% vrijednosti državnog kapitala, a da pri tome ne znaju kojim brojem akcija će raspolagati, kolika je ukupna emisija akcija i kakva je disperzija preostalih 70% akcija. To je razlog zbog čega je bio mali interes strateških investitora za privatizaciju u Republici Srpskoj, a pogotovo stranih investitora. Tako je privatizacija u Republici Srpskoj postala "lovište" raznih špekulanata koji su investirali tuđe vaučere, "otkupljene" preko punomoći uz diskont od 70% prosječne nominalne vrijednosti, ili tuđe kupone stare devizne štednje, takođe kupljene uz visoku stopu diskonta. Na drugoj strani, i država je zadržala značajnu ulogu upravljajući još neprodatim državnim kapitalom i akcijama fondova koje nije formirala. Iako je jedan od ciljeva privatizacije bio povećanje stranih investicija, do toga nije došlo. U postupku privatizacije strani investitori nisu bili izjednačeni sa domaćim: oni ne mogu da kupuju državni kapital kuponima stare devizne štednje ili da budu "opunomoćenici" za upravljanje tuđim vaučerima... Dakle, privatizacija u Republici Srpskoj postala je privilegija domaćih špekulanata i države. Tako se ona počela odvijati u okvirima vlastitih kapaciteta, te je došlo do uspostavljanja privatizacionog investicionog paradoksa. 3. Trgovinski deficit i slobodna trgovina 3.1. Trgovinski deficit U čitavom poslijeratnom periodu BiH ostvaruje mnogo veći uvoz od izvoza. Visok deficit trgovinskog bilansa je opšte obilježje poslijeratne BiH. U 2003. godini vrijednost ostvarenog uvoza u BiH, po procjenama, iznosiće oko 65% DBP. Istovremeno, vrijednost ostvarenog izvoza iz BiH predstavljaće oko 20% DBP BiH, dok ista stopa za FBiH iznosi oko 22%, a RS oko 15%. Na osnovu takvih tendencija, ostvareni deficit trgovinskog bilansa BiH (-5.164.418.000 KM) predstavljaće oko 46% vrijednosti DBP BiH, u FBiH oko 43%, a u RS oko 47%. Znači, visok deficit trgovinskog bilansa je opšte obilježje BiH i velika prepreka na putu ka samoodrživom razvoju. Objektivno, BiH u cjelini mora dugoročno rješavati problem inostrane likvidnosti, tražeći način da poveća domaću proizvodnju, da digne nivo konkurentnosti domaće privrede, da izveze proizvode i usluge na inostrano tržište i, naravno, da sinhronizuje makroekonomsku politiku kako bi bila podsticajna za domaće proizvođače i pouzdana zaštita od nelojalne konkurencije. Sadašnje stanje, kada se sa visokim deficitom trgovinskog bilansa opstaje bez značajnijih socijalnih i političkih potresa, ne može još dugo potrajati. Naime, sadašnja relativna stabilnost i predstava da deficit platnog bilansa nije toliko bitan za socijalno-političku stabilnost, mogu se zahvaliti, prije svega, političkom sklopu okolnosti u BiH. Međunarodna pomoć već se počela značajno

110


smanjivati (npr. 1999. godine ona je predstavljala 17.1% DBP BiH) i postepeno će potpuno prestati. I broj stranaca koji rade u međunarodnim mirovnim i vojnim misijama će se drastično smanjiti, što će imati za posljedicu smanjenje potrošnje stranaca i gubljenje zaposlenja za veliki broj lokalnog stanovništva. Prema tome, BiH će se vrlo brzo suočiti sa nedostatkom novca koji omogućuje održavanje postojećeg jaza u trgovinskom (i platnom) bilansu. Naravno, kontraargument za iznesene činjenice može biti tvrdnja da će se sa smanjenjem potrošnje stranaca i inostrane pomoći smanjiti i potražnja za uvezenom robom i time će se uspostaviti održiv odnos ponude i potražnje na domaćem tržištu. Čak i da se to desi, ali mali su izgledi, takvo uravnoteženje trgovinskog bilansa na nižem nivou imalo bi za posljedicu značajan pad ionako niskog nivoa ukupne ekonomske aktivnosti u BiH. BiH u relativno kratkom roku prijeti opasnost da zapadne u začarani krug siromaštva. Bez rasta izvoza ona neće moći povećavati i održavati postojeći nivo uvoza, a time ni dostignuti nivo potrošnje. Izvoz će isto tako biti nemoguće povećati bez proizvodnje, a proizvodnju bez uvoza... Smanjenje potrošnje i povećanje investicija također neće biti izvodljivi zbog niskog stepena elastičnosti socijalnih odnosa u odnosu na pad potrošnje. Ove tendencije su ozbiljno upozorenje za hitno preduzimanje mjera u oblasti podsticanja proizvodnje, stimulisanja izvoza, uređivanja spoljnotrgovinskog režima i prilagođavanja monetarnog sistema. One su dugoročno neodržive i mogu dovesti do potpunog kolapsa ekonomskog sistema, sa nesagledivim posljedicama u političkoj i socijalnoj sferi. 3.2. Slobodna trgovina Praćenjem spoljnotrgovinske statistike u BiH, koja je nekompletna i metodološki nedorađena, ipak se može zaključiti da je inercija starih naslijeđenih odnosa u ovoj oblasti izuzetno jaka i u oblikovanju spoljnotrgovinskog sistema, a i u vođenju politike. Svjetska trgovina i privreda ubrzano se mijenjaju. Globalizacija svjetske trgovine postala je realnost, ma šta o tome mislili u BiH. Zbog toga u nizu zemalja vlasti preduzimaju mjere kako bi obezbijedile što povoljniju poziciju u svjetskom trgovinskom sistemu. U posljednjoj deceniji 20. vijeka spoljna trgovina rasla je po prosječnoj stopi od 6%, a DBP po prosječnoj stopi od 2.8%. Danas STO (Svjetska trgovinska organizacija) ima 148 članica koje ostvaruju 95% svjetske trgovine. Ubrzan ekonomski razvoj danas je neostvariv mimo tendencija u svjetskom trgovinskom sistemu. Međutim, te tendencije nisu jednostavna liberalizacija spoljne trgovine, nego je to čitav sistem mjera vezanih za proizvodnju, trgovinu, potrošnju, regulaciju i ekonomsku politiku. Prema tome, to nije pojednostavljeni odgovor na pitanje liberalizacije spoljne trgovine («da» ili «ne», kao što se često čini u BiH), nego kompleksno oblikovanje ekonomskog sistema u skladu sa novim tendencijama u svjetskoj trgovini. Ovo ističemo iz razloga što je u toku 2003. godine i početkom 2004. godine došlo do

111


manifestovanja javnog nezadovoljstva početkom primjene Sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama u okruženju159. Od početka primjene sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama koje su nastale raspadom SFRJ, izvoz BiH u te zemlje se povećao, a uvoz iz tih zemalja je sporije rastao. U 2000. godini izvoz u SiCG, Hrvatsku, Sloveniju i Makedoniju predstavljao je 33.3% ukupnog izvoza BiH, a 2003. godine 42.1%. Istovremeno, uvoz iz tih zemalja u 2000. godini predstavljao je 39.5% ukupnog uvoza BiH, a 2003. godine 36.7%. Vrijednost uvoza roba iz SiCG, Hrvatske i Slovenije u Republiku Srpsku u 2000. godini predstavljala je 44.2% vrijednosti ukupnog uvoza, a 2003. godine 39.6%. Izvoz RS u navedene tri zemlje 2000. godine predstavljao je 43.5% vrijednosti ukupnog izvoza iz RS, a 2003. godine 62.6%. Dakle, efekti asimetrične primjene sporazuma o slobodnoj trgovini u korist BiH su očiti. Iz prethodne analize uočili smo da je nizak izvoz jedan od ključnih problema razvoja BiH. Takođe uočili smo da izvoznici pozitivno «reaguju» na sporazume o slobodnoj trgovini. Trenutno, 86% izvoza iz BiH otpada na slobodan izvoz, tj. bez carina i količinskih ograničenja.160 Dakle, očito je da bi bez slobodnog izvoza BiH bila u još težoj ekonomskoj poziciji. Zemlje u našem okruženju i zemlje Evropske Unije imaju već zaključen veliki broj sporazuma o slobodnoj trgovini i teže da povećaju taj broj. Većina zemalja u okruženju ima više carinske stope za grupe proizvoda koje su interesantne za rast izvoza iz BiH, što se vidi iz naredne tabele. Tabela 7. Prosječne carinske stope u zemljama regiona u 2002. godini Zemlja

Albanija Bugarska Hrvatska Makedonija Moldavija Rumunija Srbija i CG BiH

Prosječna ad valorem carina na sve robe 7.4 9.7 5.0 12.6 5.0 17.1 9.4 6.0

Prosječna ad valorem carina na poljoprivredne robe 9.5 16.7 10.2 20.8 10.1 23.1 16.9 5.0

Prosječna ad valorem carina na industrijske robe 7.0 8.6 4.2 11.2 4.2 16.1 8.2 6.2

Broj tarifnih linija sa specifičnom carinom 0 74 131 79 30 0 124 161

159 BiH je do sada zaključila 9 sporazuma o slobodnoj trgovini (FTAs) sa sljedećim zemljama: Srbijom i Crnom Gorom, Hrvatskom, Slovenijom, BJR Makedonijom, Turskom, Rumunijom, Bugarskom, Albanijom i Moldavijom. Do polovine 2003. godine u primjeni su bila četiri, a tokom 2004. svih devet sporazuma trebalo bi da se počne primjenjivati predviđenim intenzitetom. Međutim, zemlje koje teže da što prije postanu članice Evropske Unije imaju mnogo veći broj zaključenih sporazuma o slobodnoj trgovini. Tako Slovenija, Hrvatska, Turska, Bugarska i Rumunija imaju preko 30 zaključenih sporazuma o slobodnoj trgovini (Opširnije u: Analiza vanjskotrgovinske razmjene BiH, Ministrstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH). 160 Analiza vanjskotrgovinske razmjene BiH, Ministrstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, str. 8.

112


Izvor: Analiza vanjskotrgovinske razmjene BiH, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Sektor za međunarodne trgovinske odnose.

Prema tome, ako želi da se razvija, BiH mora pristupati sporazumima o slobodnoj trgovini kako bi svoje proizvode učinila konkurentnim bar za iznos carine i necarinskih barijera. Naravno, to nije obični tehnički proces, kako se nerijetko shvata u BiH. BiH kroz sporazume o slobodnoj trgovini i unilateralne aranžmane mora postaviti svoju strategiju izvoza i integrisanja u međunarodnu ekonomiju. Preferencijale u izvozu, po sporazumima o slobodnoj trgovini i unilateralnim sporazumima, «mogu uživati samo robe sa porijeklom, tj. robe proizvedene od primarnih poljoprivrednih proizvoda uzgojenih, ubranih ili požnjevenih u BiH».161 To znači da izvozne preferencijale ne mogu uživati robe proizvedene preradom uvezenih sirovina u BiH. Slobodan uvoz tih sirovina, za šta se u BiH zalažu određeni lobiji, mogao bi biti samo doprinos rastu rentabilnosti kompanija koje vrše preradu tih sirovina i prodaju proizvode na domaćem tržištu. Dakle, u novim uslovima uređivanje spoljnotrgovinskih odnosa predstavlja jedan od ključnih faktora ekonomskog razvoja sa velikim implikacijama na proizvodnju, efikasnost i zaposlenost resursa. BiH ima loša iskustva iz prethodnog perioda, te to predstavlja razlog više da regulisanju spoljnotrgovinskih odnosa pristupa otvorenije, dosljednije i modernije. Trenutni nesporazumi sa proizvođačima (prvenstveno poljoprivrednih proizvoda) vezani za provođenje već zaključenih sporazuma o slobodnoj trgovini, nastaju prvenstveno zato što politika podsticanja proizvodnje, prilagođavanja propisa, usvajanja izvoznih standarda i stimulisanja izvoza ne prati politiku liberalizacije spoljne trgovine. Dakle, rješenje je u sinhronizovanju politike otvaranja ekonomije sa mjerama podsticanja domaće proizvodnje i izvoza, a ne u zatvaranju, odbijanju sporazuma o slobodnoj trgovini i odlaganju njihove primjene.

161 Isto, str. 8.

113


BO SN A I H ER CEGO V IN A: Z A MJ E NE I R JE Š EN JA

Josef Pöschl

Zamjena Trenutno u BiH prevladava posebna vrsta zamjene; neki ljudi su je možda svjesni, većina vjerovatno nije. Donji dijagram pokušava opisati ovu zamjenu. Uz malo saradnje, zemlja će postići samo relativno mali bruto nacionalni proizvod, a time i mali BNP po glavi stanovnika, kao što je indicirano horizontalnom osom dijagrama. Uz više saradnje, BNP po glavi stanovnika, kao okvirna mjera dohotka po glavi stanovnika, bi bio viši. Ono što ovdje pretpostavljamo jeste da postoji tenzija između potencijalnih partnera i da oni osjećaju zadovoljstvo ukoliko mogu izbjeći saradnju. Tačka A predstavlja situaciju koju karakterizira visoki nivo zadovoljstva zahvaljujući niskom nivou saradnje; u isto vrijeme, prihod po glavi stanovnika je daleko ispod potencijala. Tačka B implicira mnogo više saradnje i, kao rezultat toga, viši prosječni prihod. U prošlosti je BiH odlučila ostati bliže tački A.

Zadovoljstvo koje proizlazi iz nesaradnje sa nemilim potencijalnim partnerima

A

B

BNP

po

glavi

Ovaj koncept je potrebno objasniti. Ko su potencijalni partneri? Potencijalni partneri su pojedinci u širem smislu koji žive u regionu, odnosno na Balkanu. Saradnja se također posmatra u širem smislu, uključujući niz oblasti poput politike, pravosudnog sistema, kulture, obrazovanja, razmjene informacija ili ekonomskih aktivnosti poput trgovine. Ekonomisti općenito naglašavaju da više trgovine znači više blagostanja za obje strane, barem pod određenim uvjetima.

114


Tvrdnja da animozitet među potencijalnim partnerima ometa trgovinu dovodi nas u sukob sa Adamom Smithom: osjećanja poput ljubavi i mržnje, tvrdi Smith, nisu motivi koji upravljaju trgovačkim aktivnostima, već je to vlastiti interes, odnosno egoizam na obje strane. Doista, rat u prošloj deceniji u BiH predstavlja dobar primjer za to: trgovina se uvijek odvijala preko linije fronta, čak i trgovina oružjem. Nakon 1995. godine, kada su prestali oružani sukobi, procvjetalo je crno tržište preko etničkih granica. Na primjer, veliki broj polovnih vozila iz drugih dijelova Europe je ilegalno prebačen sa dalmatinske obale u Republiku Srpsku, a često i dalje, u Srbiju. Koncept "zadovoljstva koje proizlazi iz nesaradnje sa nemilim potencijalnim partnerima" je delikatan. On implicira da osobe srpskog porijekla ne vole osobe hrvatskog i bošnjačkog porijekla, i obrnuto, te kao rezultat toga više vole nesaradnju u kombinaciji sa niskim prihodom (tačka A na dijagramu). Takvi ljudi postoje, ali nije sigurno koliko težine ima njihov animozitet. U Bosni i Hercegovini se može naći dosta pojedinaca koji osjećaju nostalgiju za boljim periodima Titove ere. Ovo poprima oblik želje da se živi u društvu u kojem je etničko porijeklo manje relevantno, a u isto vrijeme je prosječni životni standard viši i opći uslovi života bolji. Nije "narod" taj koji je odabrao tačku A ispred tačke B. Zapravo, odluke domaćih elita drže zemlju u sadašnjem statusu quo toliko dugo vremena. Možemo samo nagađati o tome koji su njihovi motivi. Vjerovatno ovi motivi nemaju veze sa etničkom mržnjom već sa odbranom stečenog prestiža i pozicija monopola. Nelegalna, crna ili siva tržišta nisu slobodna niti konkurentna tržišta - upravo suprotno. Takva tržišta nude odlične uslove za lokalnu monopolizaciju, nelegalno davanje dozvola i za izvlačenje kvazi-poreza od ekonomski aktivnih pojedinaca i preduzeća. Pojedinci i grupe koji mogu organizirati i kontrolirati nelegalnu trgovinu uživaju visoku zaradu. Odavanje dojma etničkog animoziteta kao permanentno dominirajućeg aspekta javnog života možda je bilo od ključne važnosti u prikrivanju određenih interesa. Određeni dijelovi društva bi nesumnjivo dobili promjenom koja je simbolizirana kretanjem od tačke A do tačke B na dijagramu, dok bi drugi izgubili. Među gubitnicima bi se našli oni koji profitiraju od otvorenih ili prikrivenih barijera u trgovini i mnogim drugim poljima. Bila bi uspostavljena nova raspodjela prihoda, drugačija od ranije. Osobe koje dominiraju lokalnom scenom u biznisu i politici došle bi pod prijetnju gubitka barem dijela vlastitog utjecaja. Situacija u BiH ima određenih sličnosti sa situacijom u Europi u prethodnim stoljećima, kada su se interesi feudalaca sukobljavali sa interesima nosilaca rastućeg kapitalizma. Ako je situacija u BiH doista onakva kako je ovdje opisujemo, lako je razumjeti zašto saradnja između lokalnih elita i stranih eksperata ima veoma ograničene rezultate. Tehnokrate iz inostranstva stalno ističu da će liberalizacija i jačanje vladavine zakona dovesti do povećanja BNP, ali njihovi pokušaji da mobiliziraju lokalne elite redovito

115


propadaju. Njihovi partneri, domaći političari, uskogrudi su i neefikasni. U stvarnosti, oni se osjećaju ovisnim od lokalnih elita, koje počinju paničariti ako vide da strukture koje su stvorili slabe. Suočeni sa odsustvom napretka, stručnjaci iz inostranstva su dijagnosticirali potrebu za ustavnom promjenom. U suštini, Opći okvirni sporazum za mir u BiH je bio kompromis s ciljem zaustavljanja oružanog sukoba. Ustav predstavlja ishod Washingtonskog sporazuma iz 1994. godine, kojim je stvorena hrvatsko-bošnjačka federacija, i Daytonskog sporazuma iz 1995. godine, kojim su regulirani odnosi između Federacije i RS pod kapom "Bosne i Hercegovine". Ustav koji je rezultirao iz ovog kompromisa je predvidio obiman i sukladno tome skup javni sektor, što je teret koji stanovništvo ne može zauvijek nositi. Naravno da bi imalo smisla izmijeniti Ustav, što bi bilo lako kada bi uključene strane bile spremne na saradnju. Međutim, oni radije ostaju na tački A. Privrženost domaćih elita tački A čini napore stranih eksperata bespredmetnim. Ako oni nastave sa svojim poslom, to nije zbog zadovoljstva rezultatima već zbog velikih plata. Tokom većeg dijela poslijeratnog perioda oni su svoje nade vezali za napredak privatizacije. Međutim, ovaj napredak je spor. Tamo gdje je bilo napretka, rezultati privatizacije često nisu ohrabrujući. Razlozi za to su jednostavni i lako shvatljivi ekonomistima: u uvjetima fragmentiranog tržišta prodaje, mnoge naslijeđene velike firme nemaju tržišne vrijednosti, ili imaju negativnu vrijednost ako su opterećene neizmirenim dugovanjima. Uzimajući u obzir da je oprema preduzeća tehnički zastarjela, novi vlasnik bi trebalo da investira velike sume novca u novu mašineriju i zgrade. U većini slučajeva ovakve investicije su suviše rizične, zbog čega je do njih rijetko dolazilo. U ovom kontekstu važni su napori na otklanjanju postojećih trgovinskih barijera kako bi firme bile u mogućnosti prodavati svoje proizvode u cijelom regionu, EU, i širom svijeta. To bi povećalo mogućnost ostvarivanja profita putem proizvodnih aktivnosti. Jedan od ciljeva je promoviranje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH; drugi je stvaranje zone slobodne trgovine koje pokriva cijeli Balkan; treći je otklanjanje tarifa za proizvode koji se iz BiH uvoze u EU. Ovakve reforme otvaraju vrata, ali ne mogu osigurati da se ta vrata i koriste. Otvaranje ovih vrata je bilo veoma teško i ona su još daleko od toga da budu posve otvorena. Moglo bi se pomisliti kako je lako proglasiti vrata otvorenim, ali je čak i za to bilo potrebno mnogo godina. A čak i nakon ovakve objave, ljudi u svakodnevnom životu mogu otkriti da su mnoge barijere i dalje prisutne. Preduslov za trgovinu je slobodna i neograničena razmjena informacija. Frekventnost trgovine raste sa frekventnošću graničnih prijelaza. Povjerenje među potencijalnim trgovinskim partnerima je još jedan preduslov: povjerenje da će isporuka biti izvršena na vrijeme, te da će kvalitet i isplata biti sukladna dogovoru. Ako je povjerenje u ovim oblastima ograničeno, dobra zamjena je uvjerenje zasnovano na

116


iskustvu da će sudovi kazniti svako kršenje trgovinskog ugovora i da će doći do nadoknade za gubitke koji su izazvani takvim kršenjem. Još jedan preduslov za odvijanje trgovine jeste očekivanje zasnovano na iskustvu da se vladina birokratija neće ponašati na način koji je rizičan ili vodi povećanju troškova. Ako svi ovi preduvjeti nisu u potpunosti uspostavljeni, to znači da još postoje trgovinske barijere koje će dovesti tek do ograničene upotrebe vrata koja su proglašena otvorenim. Trgovinske barijere i dalje postoje čak i unutar BiH, između pojedinih kantona u Federaciji i između dva entiteta. Još uvijek je jeftinije organizirati trgovinu između dva entiteta kroz kanale crnog tržišta. Što se tiče trgovine između različitih balkanskih zemalja, važno je uvidjeti da prije trgovine mora doći do uzajamne razmjene informacija. Do sada su takvi tokovi informacija održavani uglavnom duž etničkih linija na Balkanu. Federacija trguje uglavnom sa Hrvatskom. Drugi važni trgovinski partner u regionu je Srbija i Crna Gora, koja trguje uglavnom sa Republikom Srpskom. Veći dio ove trgovine je fokusiran na domaće tržište. EU će možda morati ukinuti tarife na robu uvezenu iz BiH, ali će malo koja domaća firma biti u stanju iskoristiti ovu mogućnost zbog teškoća u ispunjavanju standarda EU i pripreme neophodne dokumentacije. Kao što sugerira iskustvo mnogih zemalja u tranziciji, jedino podružnice transnacionalnih kompanija mogu izaći na EU tržište, a takve podružnice su rijetke u BiH. Direktne strane investicije kao deus ex machina? Aktivnosti vezane za direktne strane investicije se mogu kategorizirati na različite načine, ali mi ćemo koristiti slijedeći sistem. Strani direktni investitori se fokusiraju na jednu od slijedećih aktivnosti: Podružnica transnacionalne kompanije proizvodi proizvode koji se prodaju na određenim domaćim tržištima, ili uvozi i distribuira takve proizvode. Primjeri uključuju duhanske proizvode i piće, ili javne usluge poput snabdijevanja električnom energijom, vodom i transportom, te usluge distribucije goriva, telekomunikacije, bankarstvo i osiguranje. Takve kompanije često dominiraju tržišnim segmentom koji pokrivaju. Domaći partner ili podružnica transnacionalne kompanije prerađuje materijale koji potiču iz istih ili drugih zemalja, a proizvode izvozi drugoj podružnici iste kompanije. Finalni proizvod će matična kompanija prodati sa etiketom “Made in EU.” Transnacionalna kompanija koja provodi ovu aktivnost obično odabire zemlju sa jeftinim proizvodnim kapacitetima: jeftina radna snaga, jeftin ulazni materijal i energija, jeftine usluge i niska poreska stopa. Transnacionalna kompanija je investirala u zemlju smatrajući je najboljim tržištem za prodaju finalnog proizvoda ili za izbacivanje

117


finalnog proizvoda na velika regionalna tržišta kao što je Europska Unija ili Balkan u cjelini. Ova vrsta direktnih stranih ulaganja je postala veoma važna u zemljama poput Češke Republike i Slovačke, naročito u automobilskoj industriji. Takve kompanije u vlasništvu stranaca dodaju veliku vrijednost i imaju pozitivan utjecaj na trgovinsku bilancu zemlje domaćina. Do sada je BiH uglavnom privlačila prvi tip direktnih stranih ulaganja. Kompanije ovog tipa u stranom vlasništvu su aktivne samo u uvozu, ne i u izvozu. Broj proizvoda koje BiH izvozi u većim količinama je veoma mali po međunarodnim standardima. Trgovinska bilanca je potpuno neuravnotežena. Prihodi od izvoza pokrivaju samo mali dio onoga što zemlja troši na uvoz. Drugi tip stranih ulaganja također postoji u BiH, ali u manjem obimu. Italijanski proizvođači odjeće su prisutni u nekoliko balkanskih zemalja, među njima i u BiH. Što se tiče trećeg tipa, došlo je do jednog velikog pokušaja ponovnog pokretanja proizvodnje u preduzeću. Volkswagen je 1996. godine ponovo počeo sklapati automobile u sarajevskom predgrađu Vogošća. Njemački proizvođač automobila se nadao da će zadobiti značajan dio domaćeg tržišta kao i tržišta automobila na cijelom Balkanu. Rezultati, međutim, nisu bili ohrabrujući. Ni u BiH niti na Balkanu u cjelini vozila proizvedena u Vogošći se nisu mogla natjecati sa rabljenim automobilima, od kojih su mnogi bili nelegalno uvezeni. Između maja 1994. godine i kraja 2002. godine, strana direktna ulaganja u BIH su iznosila oko 830 miliona eura. Što se tiče glavnih sektora, 55% stranih direktnih ulaganja je otišlo u proizvodni sektor, 17% u bankarski sektor, a 13% u trgovinu i usluge. Jaka pozicija industrije čelika i cementa u osnovi pokazuje da su strana ulaganja u druge grane industrije bila slaba. Najveći investitori su Hrvatska (15%), Kuvajt (14%), Slovenija (12%), te Njemačka i Austrija (po 11%). Najveće pojedinačno strano direktno ulaganje je bila kuvajtska investicija u BH Steel željezaru u Zenici. Drugi veliki investitori su holandska Coca-Cola, njemački Heidelberg cement, Islamska razvojna banka, drvoprerađivač Finest iz Hrvatske i proizvođač mašina Gama iz Slovenije. Dvije trećine bankarskog sektora kontroliraju strane banke. Zagrebačka banka iz Hrvatske i austrijski Raiffeisen imaju veliku mrežu filijala. Izuzev u finansijskom sektoru, strana direktna ulaganja nisu koncentrirana na jednom mjestu, već su proširena po cijeloj teritoriji BiH. Između 2001. i 2002. godine, priliv direktnih stranih investicija se dramatično uvećao, od 133 miliona eura do više od 282 miliona eura. Tokom 2003. godine priliv stranih direktnih investicija se popeo na 338 miliona dolara, 20% više nego 2002. godine.162 162

Gabor Hunya i Jan Stankovsky, Foreign Direct Investment in Central and Eastern Europe with Special Attention to Austrian FDI Activities in this Region, wiiw-WIFO baza podataka (juli 2004.), str.18.

118


U okviru privatizacije, Vlada Federacije je (barem zvanično) odabrala LNM Holding kao kupca BH Steel željezare Zenica. LNM će jedinstveno upravljati željezarom i obližnjim rudnikom željezne rude i uvezati ih u mrežu LNM-a. U Banjoj Luci privatizirani su neki objekti za preradu hrane. U ovom kontekstu je švicarska kompanija KreisIndustriehandel AG u junu 2003. godine kupila 51% Fruktone. Ovaj investitor je također većinski dioničar u Vitaminki. Investitor je najavio dalje investicije u obje kompanije. Turizam, prerada drveta, metalurgija, proizvodnja i izvoz energije, prerada hrane, građevinska industrija, i druge usluge - to su oblasti u kojima BiH ima razvojni potencijal. Što se tiče telekomunikacija, OHR je 2002. godine nametnuo državni zakon o kumunikacijama, koji pojašnjava podjelu nadležnosti između države i entiteta i uvodi međunarodne standarde i praksu. Međutim, entitetske vlasti su bile spore u poduzimanju narednih koraka. Moguće je da će doći do privatizacije neke od tri telefonske kompanije (BH Telecom, Telekom Srpske i HT Mostar) tokom 2004. godine. EBRD je odobrio kredit od 30 miliona eura za pripreme.163 Neovisni revizor je 2003. godine javno iznio da je u svim ovim kompanijama postojala korupcija i loše upravljanje. U prošlosti strane direktne investicije nisu bile primarno koncentrirane u jednoj oblasti. Ni politička ni ekonomska vlast nije naročito koncentrirana. Ovome treba dodati slabo razvijen i loše održavan sistem puteva i željeznica. Građanima glavnog grada Republike Srpske, Banje Luke, lakše je putovati u Zagreb nego u Sarajevo ili Mostar. Mostarski region, s druge strane, je primarno orijentiran na priobalno područje BiH i Hrvatske. Tuzla na sjeveroistoku ima dobar pristup auto-putu Zagreb-Beograd i željeznici, ali ne i ostatku zemlje. Trenutno se razgovara o velikim projektima izgradnje puteva i željezničke pruge. Ovi će se projekti morati finansirati iz stranih fondova, što bi se moglo desiti u narednih nekoliko godina u kontekstu priprema za pristupanje Europskoj Uniji, što se predviđa u slijedećoj deceniji. Rad preduzeća u domaćem vlasništvu Pored veličine tržišta kojem se može pristupiti sa mjesta stranog ulaganja, još jedan faktor pomaže u razjašnjenju pitanja zašto zemlje jugoistočne Europe još nisu počele privlačiti strane direktne investicije u značajnijem obimu. U razvijenim zemljama nema sistematskog jaza u rezultatima rada između preduzeća u domaćem i preduzeća u stranom vlasništvu. U manje razvijenim zemljama rezultati rada preduzeća u domaćem vlasništvu su u prosjeku slabi, dok su rezultati preduzeća u stranom vlasništvu mnogo bolji. Moguće je da ovaj scenario nije poželjan sa tačke gledišta različitih kategorija 163

EBRD, Transition Report 2003: Integration and Regional Co-operation (London: EBRD 2003.).

119


transnacionalnih kompanija. U zavisnosti od karaktera njihove osnovne aktivnosti, one mogu biti zainteresirane za saradnju sa jakim lokanim partnerima, ili da na raspolaganju imaju dovoljno kvalificirane radne snage. Ukoliko bi takvi motivi bili prošireni, to bi impliciralo komplementarni odnos između kompanija u stranom i domaćem vlasništvu. Bilo bi pogrešno smatrati preduzeća pod kontrolom stranaca zamjenom za održiva domaća preduzeća. Drugim riječima, možda je pogrešna strategija stranim investitorima ponuditi razne povoljne uslove ako to u isto vrijeme znači zapuštanje domaćih preduzeća. Ovo je uglavnom bio slučaj u većini zemalja Jugoistočne Europe. Na primjer, mala i srednja domaća preduzeća u ovoj oblasti se suočavaju sa finansijskim uvjetima koji su nezamislivi za transnacionalne kompanije. Oni se uglavnom moraju oslanjati na zaradu kao izvor obrtnog kapitala i kapitala za dalje investicije. Oni nemaju pristupa dugoročnim kreditima, posebno ne pod podnošljivim uvjetima. Pokušavaju izbjeći sporove insistiranjem na uplati unaprijed ili na licu mjesta prilikom isporuke, i obično ograničavaju svoje aktivnosti na dugoročne odnose kako na strani nabavke tako i na strani isporuke. Na ovaj način kompanije nameću stroga budžetska ograničenja svom poslovnom okruženju. S druge strane, još uvijek je raširen običaj privatiziranih preduzeća da ne plaćaju režijske troškove, permanentno ili tokom dužeg perioda. U kontekstu ovih problema, Hrvatska je postigla više napretka. Institucionalno uređenje je naprednije i vlada je sa znatnim uspjehom riješila ova pitanja putem podrške mikrokreditnim šemama i drugim vrstama podrške malim i srednjim preduzećima. Zaključak Prema našem argumentu, došlo je do zamjene između situacije niskog prihoda i niske saradnje -- unutar BiH, sa balkanskom regijom i ostatkom svijeta -- s jedne strane, i situacije veće saradnje i većeg prihoda s druge strane. Postojanje takve zamjene nije poznato javnosti. Važno je da se to sazna i postane temom javnih diskusija, kao dio procesa jačanja učešća običnih građana u donošenju odluka. U Bosni i Hercegovini veći dio odluka se donosi u Sarajevu iza zatvorenih vrata. U odsustvu pritiska javnosti za više saradnje, druge strategije neće biti uspješne. Na primjer, stavljanje najvećeg akcenta na promjenu Ustava je možda loša ideja, koja bi rezultirala godinama besplodnih napora. Bez odgovarajućeg duha saradnje čak ni promjena Ustava ne bi pomogla. Uz veću saradnju bilo bi lako ostvariti napredak čak i sa postojećim Ustavom, i nakon nekog vremena zaživio bi proces ustavne evolucije. Ekonomisti obično pridaju manje važnosti ustavima, očekujući da će strane direktne investicije "obaviti posao", ako im se omogući adekvatna infrastruktura. Ovdje smatramo da je važno razlučiti između različitih vrsta stranih direktnih ulaganja. Samo ulaganja u

120


proizvodna preduzeća koja imaju namjeru izvesti veliki dio svoje proizvodnje mogu popraviti trgovinsku bilancu i učiniti da zemlja manje ovisi od zajmova i transfera iz inostranstva. Za ovaj tip stranih direktnih ulaganja, međutim, najbolja infrastruktura je postojanje niza domaćih preduzeća koja su u dobrom stanju. Za brži ekonomski razvoj ne može se pobjeći od potrebe stvaranja klime u kojoj proizvodna preduzeća u domaćem vlasništvu imaju šansu za razvoj. Dodatak Tabela 1. Trgovina u Jugoistočnoj Europi: Promjene udjela uvoza u procentnim poenima 2003/2001. U: Iz: Albanija BiH Bugarska Hrvatska Makedonija Rumunija Srbija i Crna Gora

ALB BiH

BUG HR

MAK RUM SCG

0,0 -0,5 0,5 -0,1 0,2 0,8

0,0 0,0

0,0 0,2 0,2

0,1 0,0 1,9 0,9

Europska Unija Jugoist. Europa-7

-4,3 -1,3 6,6 1,0 4,6 0,0

0,1 1,0

4,6 2,8

-0,2 0,6 -0,5 -8,1

5,2

0,0

8,0

0,0

Ukupna promjena (u milijardama USD) 0,5

0,0 0,0 -0,1 -0,1 0,0 -0,2 -1,9 3,4 0,2 0,1 -0,6 -0,3 -0,1 -0,2 0,0 -4,1 0,0 -0,2 0,7 -0,2 -1,5 1,6 0,0 0,1 0,1 -0,3

1,2

2,8

2,9

Bilješka: Ukupan izvoz: Bijela polja pokazuju povećanje, a crna smanjenje udjela preko jednog procentnog poena. Izvor: Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sandor Richter i ostali, As East You Go, the More They Grow: Transition Countries in a New Setting, wiiw Research Report no. 308, juli 2004, uz korištenje podataka MMF Direkcije za trgovinsku statistiku, Hrvatskog zavoda za statistiku, Narodne banke Srbije, Agencije za statistiku BiH, Ukrajinskog zavoda za statistiku, Češkog zavoda za statistiku.

Tabela 2. Trgovina u Jugoistočnoj Europi: Promjene udjela izvoza u procentnim poenima, 2003/2001. Iz: U: Albanija BiH Bugarska Hrvatska Makedonija Rumunija

ALB BiH 0,1 0,0 0,0 -0,1 0,5 0,0

BUG HR

MAK RUM SCG

0,1 0,0

0,4 -0,2 0,3 0,8

0,1 1,8 0,2

0,0 5,4 0,4 -0,1 -0,1 0,0 -1,0 0,3 0,2

0,0

0,1 0,6 0,0 2,9 0,0 0,2 0,5 1,0 -0,1 -0,4 -2,4

121


Srbija i Crna Gora

0,9

Europska Unija Jugoist. Europa-7

-3,3 9,7 1,2 0,8

Ukupna promjena (u milijardama USD) 0,1

-3,6 -1,2 -0,2 -6,9 -0,5

0,2

-2,0 -2,1 11,9 1,9 -0,4 2,1 -5,7 0,0

7,4 2,0

2,1

0,6

1,8

0,0

5,7

Bilješka: Ukupan izvoz: Bijela polja pokazuju povećanje, a crna smanjenje udjela preko jednog procentnog poena. Izvor: Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sandor Richter i ostali, As East You Go, the More They Grow: Transition Countries in a New Setting, wiiw Research Report no. 308, juli 2004, uz korištenje podataka MMF Direkcije za trgovinsku statistiku, Hrvatskog zavoda za statistiku, Narodne banke Srbije, Agencije za statistiku BiH, Ukrajinskog zavoda za statistiku, Češkog zavoda za statistiku.

Grafikon 1. Trgovinska bilanca roba i usluga (platna bilanca) u % BNP, Jugoistočna Europa -8, 2001-03. 2001

2002

2003

0 -10 -20 -30 -40 -50 -60 -70 Albanija

BiH

Bugarska

Hrvatska

Makedonija

Rumunija

Srbija i Crna Gora

Izvor: * 2003 samo Srbija. Izvor: Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sandor Richter i ostali, As East You Go, the More They Grow: Transition Countries in a New Setting, wiiw Research Report no. 308, juli 2004, uz korištenje podataka iz wiiw baze podataka i nacionalne statistike.

122


Tabela 3. BiH: Vrijednost stranih direktnih investicija u BiH po zemljama porijekla

Hrvatska Kuvajt Slovenija Njemačka Austrija Srbija i Crna Gora Nizozemska Švicarska Francuska UK Ostali Ukupno

2002. 1) u mil. USD 124 117 99 92 92 69 62 48 , , 145 848,2

U% 14,6 13,8 11,7 10,8 10,8 8,1 7,3 5,7 , , 17,1 100,0

juni 2003. 2) u mil. u % USD 287 18,0 114 7,1 150 9,4 171 10,7 459 28,8 50 3,1 64 4,0 32 2,0 49 3,1 30 1,9 190 11,9 1.596 100,0

Bilješka: 1) Kumulirani priliv od 1994. godine iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa; 2) Podaci Centralne banke koji uključuju vlasnički kapital, reinvestiranu zaradu od 2002. i zajmove. Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine; Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

123


Tabela 4.

BiH: Odabrani ekonomski indikatori 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003

Br. stanovnika sredinom godine (u hiljadama) BNP (u mil. KM, nom.) Godišnja promjena BNP (%) (realni) BNP/po glavi (EUR prema kursu) BNP/po glavi (EUR prema PPP-wiiw) Bruto industrijska proizvodnja Promjena na godišnjem nivou 2) (%) (realna) Prijavljeni zaposleni, kraj perioda (hiljade) Promjena na godišnjem nivou (%) Prijavljeni nezaposleni, prosjek (hiljade) Zvanična stopa nezaposlenosti (%), prosjek Prosječna bruto mjesečna plata (KM) Federacija RS Maloprodajne cijene, % godišnje Generalni budžet vlade (u mil. KM) Prihodi Rashodi Deficit (-) / suficit (+) Tekući račun (u mil. EUR) Tekući račun kao % BNP

1)

2004 2005

3.651 3.700 3.725 3.781 3.798 3.828 3.862

prognoza . .

6.116 7.559 8.990 10.05 10.96 11.65 12.17 0 0 0 0 37,0 15,6 10,0 5,5 4,5 5,5 3,5

12.80 13.50 0 0 5 5

857

1.045 1.234 1.359 1.475 1.556 1.611

.

.

.

.

.

.

.

23,3 12,1 9,3

6,5

6

.

651,3 630,9 640,6 625,6 637,7 634,0

.

.

.

,

.

.

.

398,5 409,3 421,2 422,2 441,9 459,6

.

.

.

38,0 39,3 39,7 40,3 40,9 42,0

42

41

.

454

503

541

652

660

733

.

.

. . .

507 256 .

551 314 3,7

626 387 4,8

652 444 3,1

710 528 0,4

773 612 0,6

. . 0,6

. . 0,5

. . .

. . .

57,7 53,7 49,7 48,0 46,7 65,5 60,7 53,1 50,3 46,3 -7,8 -7,0 -3,4 -2,3 0,4

.

.

.

-703 -956 1.031 1.363 1.839 1.844 -18.2 -22.4 -18.6 -24.3 -30.9 -29.6

.

4.830 5.210 5.500 5.860 6.030

-3,1

1,5

-2,0

-2,3

11,5 3,8

1,9

-0,6

1.870 1.950 -28.6 -28.3

124


Bruto devizne rezerve (u mil. EUR) Ukupni strani dug vlade (u mil. EUR) Izvoz robe, platna bilanca (u mil. EUR) Godišnja stopa rasta (%) Uvoz roba, platna bilanca (u mil. EUR) Godišnja stopa rasta (%) Izvoz usluga, platna bilanca (u mil. EUR) Godišnja stopa rasta (%) Uvoz usluga, platna bilanca (u mil. EUR) Godišnja stopa rasta (%) Prosječni kurs (BAM/USD) Prosječni kurs (BAM/EUR (ECU) PPP (BAM/USD), wiiw PPP (BAM/EUR), wiiw

74

145

443

522

1.379 1.260 1.422

.

.

.

.

1.915 2.074 2.261 2.194 2.054

.

.

.

597

781

1.430 1.520

.

.

30,7 63,2 -0,5

.

3.400 3.875 4.120 4.576 4.692 4.786

4.960 5.160

.

.

14,0 6,3

11,1 2,5

2,0

3,6

4,0

.

378

370

391

421

403

430

.

.

.

.

-2,0

5,5

7,8

-4,3

6,8

.

.

.

186

212

214

227

254

262

.

.

.

.

14,2 0,7

5,9

12,1 3,1

.

.

1,73 1,76 1,83 2,12 2,19 2,08 1,73

.

.

1,96 1,96 1,96 1,96 1,96 1,96 1,96

1,96

1,96

.

.

0,46 0,47 0,48 0,48 0,48

.

.

.

.

0,50 0,51 0,52 0,52 0,52

.

.

1.274 1.268 1.169 1.321 -7,9

13,1

8,2

6,3

Bilješka: BAM: ISO-kod za konvertibilnu marku (KM) u BiH. 1) Preliminarno; -2) Na osnovu ponderisanog prosjeka za Federaciju i RS. Izvor: Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sandor Richter i ostali, As East You Go, the More They Grow: Transition Countries in a New Setting, wiiw Research Report no. 308, juli 2004., uz korištenje podataka iz MMF, CBBH, ASBH, wiiw prognoze.

125


Tabela 5.

Jugoistočna Europa: Pregled osnovnih ekonomskih podataka, 2003.

BNP prema kursu (u milijard. EUR) BNP prema PPP (u milijard. EUR) BNP prema PPP, EU-25=100 (EUR) BNP prema PPP, po glavi (EUR) BNP prema PPP po glavi, EU-25=100 (EUR) BNP prema stalnim cijenama, 1990=100 BNP prema stalnim cijenama, 2000=100 Realna industrijska proizvodnja, 1990=100 Realna industrijska proizvodnja, 2000=100 Uposleni, Anketa radne snage, prosjek (u hiljadama) Rashodi javnog sektora, nat. def., kao % BNP Prihodi javnog sektora, nat. def., kao % BNP Nivo cijena, EU-15=100 (PPP/kurs) Prosječne bruto mjesečne plate (EUR)

Albani a

BiH 6,22

Bugar Hrvat- Makedo- Rumu Srbija ska nija -nija i Crna ska Gora 17,59 25,11 4,14 50,35 17,22

Novoprimljene države-8 425,36

5,42 11,76

23,29

53,41 43,94 12,99

0,1

0,2

0,5

3.740

6.030

17

27 3)

1)

EU-15

EU-25

9.294,93

9.735,75

146,2 35,32 5 1,4 0,3

864,55

9.294,93

8,5

91,3

10.179,1 5 100,0

6.830 9.890 6.340

6.730 4.260

11.835

24.302

22.292

31

44

28

30

19

53

109

100

92,3

98,1

90,6

98,0

53,8

129,7

128,1

128,2

0,4

0,1

134,8

390,1

119,4

114,1

114,0 114,5 99,3

116,4 111,7

109,0

103,7

103,9

41,3

.

62,1

72,6

43,5

140,2

117,8

118,8

112,0

113,4

117,2 116,3 96,3

118,5 99,0

113,3

99,5

100,1

9.222, 3.220, 5 8 32,3 .

28.372,6 48,4

170.962, 0 48,4

199.772, 0 48,3

50,9

920,0

4)

28,4

5)

46,3

2.834, 1.537, 545,1 8 0 40,9 50,2 22,3

22,2

5)

46,7

40,9

40,9

21,3

27

33

57

395

145

743

5)

46 158

8) 5)

634,0

6)

74,7

7)

7)

5)

30,0

49,4

42,8

45,8

45,6

32

34

49

49

100

96

326

179

176

9)

724

10 )

2.818

10 )

2.543

2)

10 )

126


Izvoz roba kao % BNP

7,3

21,2

37,9

22,2

29,1

31,0

13,6

11

Uvoz roba kao % BNP

29,2

76,9

50,4

50,1

47,4

38,9

40,2

11

)

)

Izvoz usluga kao % BNP

11,8

6,9

15,9

30,4

7,0

5,3

5,5

11

Uvoz usluga kao % BNP

13,1

4,2

12,9

10,5

7,0

5,2

3,9

11

Priliv prihoda kao % BNP

3,2

5,0

1,6

1,7

.

0,6

0,4

11

)

)

)

Odliv prihoda kao % BNP

0,4

1,5

4,1

5,8

.

1,8

1,2

11

Tekući račun kao % BNP

-6,7

-29,6

-8,5

-7,2

-6,0

-5,8

-10,7

11

294

551

2.044 520

465

327

Vrijednost stranih direktnih 336 invest. po glavi stanovnika (EUR)

)

)

42,2

12

45,9

12

8,0

12

7,2

12

1,8

12

4,5

12

-4,3

12

2031

)

)

)

)

)

)

)

27,2

12

25,9

12

8,0

12

7,7

12

6,8

12

7,2

12

)

)

)

)

)

)

27,9

12

26,8

12

8,0

12

7,7

12

6,6

12

7,1

12

0,6

.

.

.

)

)

)

)

)

)

PPP: Paritet kupovne moći (Purchasing power parity): wiiw procjene za Albaniju, BiH, Srbiju i Crnu Goru. Bilješka: 1) wiiw procjene; 2) wiiw procjene, osim: zaposleni, budžet i naknade po uposleniku; 3) 1995=100; 4) Ukupna zaposlenost; 5) Godina 2002; 6) Uposlenici, kraj perioda; 7) Budžet centralne vlade; 8) Mjesečne plate u javnom sektoru; 9) Prosječne neto mjesečne plate, samo Srbija, uključujući razne naknade; 10) Bruto plate plus indirektni troškovi rada, čitava ekonomija, koncept nacionalnog računa; 11) samo Srbija; 12) podaci za novoprimljene države-8, EU-15 i EU-25 uključuju tokove unutar regiona. Izvor: Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sandor Richter et al., As East You Go, the More They Grow: Transition Countries in a New Setting, wiiw Research Report no. 308, juli 2004., uz korištenje podataka iz wiiw baze podataka, AMECO, Eurostat.

127


Tabela 6:

Proizvodnja Građevinarstvo Trgovina Turizam Transport Ostale usluge Bankarstvo Nebankovne finansijske Ostale Ukupno

BiH: Vrijednost stranih direktnih investicija po sektorima 2002 1) milioni USD 471 53 58 6 8 114 140 .

u% 55,5 6,2 6,8 0,7 0,9 13,4 16,5 .

. 848,2

. 100,0

3)

juni 2003 2) milioni USD 641 . 191 9 5 172 465 93

u% 40,1 . 12,0 0,6 0,3 10,7 29,1 5,8

20 1596

1,3 100,0

Bilješka: 1) Kumulirani priliv od 1994. godine prema podacima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa; 2) Podaci Centralne banke koji uključuju vlasnički kapital, reinvestiranu zaradu od 2002. i zajmove. Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine; Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

128


KULTURA I OBRAZOVANJE

129


POTR EB NO JE U SVO JITI POLIT IK U NA UK E U B O SN I I H ER C EGO V IN I

Božidar Matić

Uvod Budućnost suvremenih društava bitno će ovisiti o znanju kojim raspolažu. «Budućnost zasnovana na znanju» najčešće je upotrebljavana sintagma u vezi sa tim. Konkurentne prednosti zemalja bitno ovise o inovativnom kapacitetu njihovih poduzeća. Znanje se može stvarati, ali se do njega može doći i primanjem znanja koje su stvorili drugi - transferom. Vlastito stvoreno znanje je najbolja «valuta» za plaćanje kod preuzimanja tuđeg znanja, jer i nakon «plaćanja» ta «valuta» ostaje i dalje u posjedu onoga koji plaća. Istraživačkim procesom stvoreno znanje, stoga, mora biti briga svakoga društva, pa i onoga u BiH. Modeli za državno financiranje i poticanje privatnog sektora u entitetima BiH ne mogu biti isti, zbog asimetrične administrativne, poreske i fiskalne strukture entiteta. U daljem tekstu će se pretežito tretirati Federacija BiH, kao složeniji slučaj, u kojem kantoni raspolažu sa 70% poreske moći, a Federacija sa 30%. To je istovremeno i omjer odgovornosti za financiranje. Sadašnje stanje nauke u FBiH Tijekom proteklog stoljeća, a posebno tijekom posljednjih decenija mijenjali su se argumenti koji su dokazivali važnost nauke u nekom društvu. Nekada najznačajniji argumenti (prestiž države, image društva, osnova za informiranje nacije i si.) nisu sasvim nestali, ali su ustupili prvenstvo novim, pragmatičnijim argumentima kao što su obrambena sposobnost (u vojnom smislu) i konkurentna sposobnost države (u ekonomskom smislu). Ovaj posljednji argument je danas jedini koji treba uvažavati u jednoj maloj zemlji koja se smatra ekonomski marginalnom i koja nije dostigla ekonomsku samoodrživost. Prije rata (1992-1995) dostignuto ulaganje u nauku u BiH od 1,5 % BDP nije obnovljeno niti je počela njegova obnova. BiH ulaže u nauku 0,05% svog BDP (izvor: zbir budžetskih stavki svih ministarstava za nauku, entitetskih i kantonalnih, u 2003. god.). Iako je u 2003. godini BDP dostigao jedva 50% onoga iz 1990, uspostavljen je sistem financiranja svih djelatnosti javnog sektora (školstvo, zdravstvo, kultura itd.) koji - istina obimom nije zadovoljavajući zbog niskog BDP, ali funkcionira koliko i kako može sa datim izvorima. Međutim, sistem financiranja nauke nije

130


uspostavljen niti na nivou Federacije niti na nivou kantona. To ima višestruke tragične posljedice: Univerziteti su pretvoreni u visoke škole na kojima nema sustavno postavljene (nego samo na sporadičnim projektima zasnovane) naučnoistraživačke djelatnosti, što kao posljedicu ima a) ugroženost validnosti diploma, jer nastavnici ne stječu kompetentnost u istraživačkim procesima; b) sniženu kompetentnost diplomiranih studenata koji će u budućnosti voditi privredu i politiku zemlje prema daljem zaostajanju konkurentne sposobnosti; c) neprivlačnost univerzitetske karijere za najtalentiranije svršene studente i njihovu orijentaciju prema emigriranju iz zemlje. Situaciju ne popravlja bitno činjenica da Kanton Sarajevo financira «hladni pogon» nekoliko institucija čiji je osnivač SRBiH, bez projekata. Nestali su čak i oni koji su poslije ratnih razaranja preživjeli, kapaciteti naučnoistraživačkih (NI) i istraživačkorazvojnih (IR) organizacija. Neke su organizacije nestale sasvim, a neke su se degradirale i preorijentirale prema rutinskim uslugama. Rezultat je poslijeratno emigriranje sposobnih istraživača i odsustvo podmlađivanja te populacije. U trenutku pisanja ovog teksta (april 2004. god.) ne raspolažemo podatkom da barem jedan privredni subjekt u FBiH ima barem jedan novi proizvod ili uslugu u istraživačkorazvojnom procesu. Koncem 80-ih više od 30% izvoza ostvarivano je proizvodima i uslugama koji su b i l i rezultat vlastitih istraživačkih napora. (Izvor: Strategija tehnološkog razvoja Jugoslavije, SITJ, 1989). Odsustvo vlastitih istraživačkih rezultata onemogućava međunarodnu suradnju, kojoj je vlastito učešće conditio sine qua non. Stoga mnoge ponude iz svijeta da se pomogne našim istraživačima nisu konzumirane. Naučna izolacija zemlje je najveća u poređenju sa svim zemljama u tranziciji, koje su, bez obzira na tranzicijsko siromaštvo, ipak očuvale barem ono što su imale u tom sektoru od ranije. Potvrda ove činjenice su rezultati analize citiranosti naučnih dostignuća u indeksiranim naučnim publikacijama u svijetu za sve zemlje nečlanice Evropske Unije (13 zemalja kandidata za Evropsku Uniju: Bugarska, Češka Republika, Cipar, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Rumunija, Slovenija, Slovačka, Turska - CEEC i pet ostalih zemalja: Albanija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Jugoslavija) koju su proveli UNESCO Regional Bureau for Science in Europe (ROSTE) i Observatoire des Sciences et des Techniques (OST) i objavili kao dokument u Scientific profile activities in CEEC u februaru 2002.godine. Bosna i Hercegovina u ovoj analizi, prilozi 3 i 4, u potpunosti potvrđuje alarmantno stanje u svezi s naukom u zemlji. Isti pokazatelj se dobije i pri poređenju sa drugim republikama bivše Jugoslavije, što se vidi i u slijedećoj tabeli:

131


Broj objavljenih naučnih radova u referentnim časopisima na 100.000 stanovnika Republika

1990. god.

2000. god.

Crna Gora

1,79

3,41

BiH

1,95

0,61

Makedonija

2,36

5,24

Srbija

11,92

11,34

Hrvatska

18,40

26,00

Slovenija

29,63

76,84

Izvor: Fourth Congress on Peer Review in Biomedical Publication, Barcelona, Sept. 1-16, 2001

Zaključak: Urgentno je potrebno uspostaviti zakonsko reguliranje nauke i sistema financiranja naučnoistraživačke djelatnosti u FBiH i to kao cjelovitog sistema sukladno ustavnim ovlastima Federacije i kantona u FBiH. Kvantitativna financijska osnova za politiku nauke u FBiH U relevantnim statistikama (UNESCO, OECD) općeprihvaćena jedinica mjere za ulaganje u naučnoistraživačke (NI) i istraživačkorazvojne (IR) radove je % BDP. Sam iznos tog procenta je istovremeno pokazatelj stanja društvene svijesti o tome koliko je društvo opredijeljeno da svoj razvoj zasniva na znanju i aktivnom upravljanju svojim putom u budućnost. Pri tome treba napomenuti da je svakoj zemlji, ma kako bogata ili siromašna bila, procent njenog BDP jednako teško prikupiti i usmjeriti u ma kakvu potrošnju. Sam iznos financijskih sredstava ovisit će o veličini BDP. Tijekom 80-ih godina 20. stoljeća došlo je do značajnog povećanja izdvajanja za nauku u BiH, kako od države tako od poduzeća koja su sve više svoju proizvodnju zasnivala na vlastitim istraživačkim dostignućima. Državna sredstva su iznosila 0,95% do 1,1%BDP, a sredstva poduzeća 0,50% do 0,55% BDP tj. oko 1,5% BDP u zbiru. Naučnoistraživački projekti su se radili na univerzitetu i u samostalnim institutima koje su osnivala velika poduzeća, a istraživačkorazvojni projekti u istraživačkorazvojnim centrima u poduzećima. Republički fond za nauku je dostigao snagu od 0,6% BDP BiH poslije 1987. god, a Savezni fond za realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije 0.5% BDP SFRJ i poticao je međunarodnu i međurepubličku suradnju. Istraživačke institucije iz BiH su participirale u Saveznom fondu sa svojim alikvotnim dijelom. Na isti način se, kao polazna osnova za provođenje politike nauke u Federaciji BiH, može utvrditi predratni standard od 1% BDP državnog učešća, (Prilog 3) u čemu nisu sadržana vojna ulaganja u NI i IR. Uvažavajući raspored poreske snage između kantona i Federacije BiH kao odnos 0,7 prema 0,3, moglo bi se preporučiti da Federalni fond za nauku iznosi 0,3% BDP FBiH, a da svaki kanton formira svoj kantonalni fond ili budžetsku stavku u odgovarajućem ministarstvu u snazi

132


0,7% BDP kantona. Poticajna politika ovih fondova bi povukla daljih 0.5% BDP participacije poduzeća u istraživačkorazvojnim projektima. Zagovaranje predratnog standarda od 1,5%BDP može izazvati prigovor zbog činjenice da su kapaciteti NI i IR institucija bitno umanjeni, da su velika poduzeća i njihovi IR centri praktično nestali, te da ta sredstva nema tko racionalno upotrijebiti. Međutim, ukupni iznos sredstava će biti jedva 50% predratnog ekvivalenta, jer je takav i BDP. Osim toga, zbog ratnih posljedica morat će se znatnije investirati u naučni podmladak i naučnu infrastrukturu. Broj nastavnika na univerzitetima nije smanjen poslije rata, a oni moraju raditi na naučnoistraživačkim projektima ukoliko se želi dostići međunarodno prihvaćeni kvalitet visokog obrazovanja i međunarodno priznanje diploma. U poređenju sa drugim državama, nalazimo se u najnižem rangu zemalja po pitanju nauke. Treba napomenuti da zemlje koje su visoko rangirane u tom pregledu ne ulažu mnogo zato što su bogate i što imaju, nego su bogate i imaju zato što ulažu u NI i IR. Broj istraživača i standard sredstava po jednom istraživaču su važni indikatori i bit će razmotreni. Podaci za SFRJ pokazuju kako je ukupno bilo 30.500 istraživača, a troškovi istraživanja i razvoja po istraživaču su bili 28.800 USD godišnje. (Prilog 4) BiH je prije rata sačinjavala 18%stanovništva, 13,6% BDP i 6,5% istraživača SFRJ. To znači da je u BiH bilo oko 2.000 istraživača sa 21.760 USD po istraživaču, odnosno ukupna masa sredstava je bila 43.520.000 USD. Pošto su naučni kapaciteti BiH u više od 2/3 locirani u FBiH, to pokazuje da bi za udovoljavanje predratnog standarda trebalo oko 29 miliona USD za 1.330 istraživača. OECD standard (Frascatti priručnik) računa jednog univerzitetskog nastavnika kao istraživača sa 0.5 FTE (Full Time Equivalent – ekvivalent punog radnog vremena). Sada postojeći broj od oko 1.300 nastavnika u FBiH predstavlja 650 FTE istraživača. Preostalih 650 istraživača su asistenti u pripremi magistarskih i doktorskih radnji, te istraživači u institutima i IR centrima koji su preživjeli rat. Sadašnji BDP FBiH je 3 milijarde USD, a ukazanih 30 miliona čini 1% BDP. Dakle gornji račun je izbalansiran sa prihodne i troškovne strane. Konačno, treba naći uporište za tezu da treba usvojiti relativni standard dostignut koncem 80-ih od 1% GDP državnog učešća u troškovima istraživanja i razvoja, i to u sedmoj godini poslije završetka rata i u apsolutnom iznosu od 40% predratne sume. To uporište eksplicitno proizlazi iz dokumenta Strategija razvoja Kantona Sarajevo do 2015. godine. Na stranicama 73 i 74 objavljenog dokumenta stoji: Prva faza (stabilizacijska) trajala bi do 2003: u toj fazi trebalo bi otkloniti sve ratne posljedice i nauku dovesti na predratni nivo. Sličnog dokumenta za Federaciju nema, ali nema razloga da se isti stav ne primijeni i na FBiH. Zaključak: Dostizanje predratnog nivoa nauke u FBiH traži formiranje kantonalnih fondova u snazi 0,7% BDP kantona i Federalnog fonda za nauku u snazi 0,3% BDP FBiH sukladno raspodjeli poreske snage između kantona i Federacije. To bi omogućilo državno ulaganje u istraživačkorazvojne i naučne projekte od 1% BDP.

133


Mogući model za financiranje nauke u FBiH Prevazilaženje sadašnjeg stanja u FBiH po pitanju nauke moguće je jedino zakonskim reguliranjem statusa i financiranja naučnoistraživačke djelatnosti na nivou FBiH i svih kantona. Strukturiranje sustava nauke traži definiciju namjene projekata, očekivanih rezultata projekata, subjekata vođenja politike nauke, izvođača naučnoistraživačkih, istraživačkorazvojnih, infrastrukturnih projekata i projekata razvoja kadrova, izvora, obima i strukture sredstava za financiranje po naučnim područjima, te poticanja projekata, veze edukacionog i naučnoistraživačkog procesa i njihovih financiranja na univerzitetu. Opći pristup sustavu nauke statuirat će Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti FBiH. Namjena i rezultati projekata, subjekti vođenja politike, izvođači: Projekt Mladi istraživači treba rezultirati obranjenim magistarskim i doktorskim disertacijama osoba koje su na početku projekta mlađe od 27 godina za magistrature, a 32 godina za doktorate. Projekt podrazumijeva financiranje: a. postdiplomske nastave, b. istraživačkog rada na kojem se temelji radnja, uključujući troškove mentora, c. izrade teksta radnje i d. odbrane radnje (kod doktorata bez etape a) ali sa obavezom objavljivanja najmanje jednog rada u referentnom međunarodno priznatom časopisu iz predmeta disertacije). Ugovorom se utvrđuju obim, rok i drugi uvjeti financiranja. Subjekt financiranja i vođenja politike je Fond za nauku FBiH, kod kojega mladi istraživači kao izvođači osobno konkuriraju. Fond objavljuje posebni konkurs za ovaj vid projekata. Kod istraživačkih boravaka za doktorate u inozemstvu i postdoktorske studijske boravke u inozemstvu, Fond odlučuje o poticaju od slučaja do slučaja. Projekti Infrastruktura u nauci imaju namjenu da oporave i na prihvatljiv nivo razviju djelatnosti koje su preduvjet uspješnosti NI i IR projekata. Rezultati koji se očekuju su: a. internacionalizacija i podizanje nivoa domaćih naučnih časopisa sa konačnim ciljem da postanu međunarodno referentni, b. potpora e-commerce informacija putem Interneta za fakultete i druge NI i IR organizacije, c.potpora prikazu vlastite naučne produkcije u inozemstvu s ciljem privlačenja inozemnih partnera u NI suradnju, d. potpora održavanju naučnih skupova u zemlji sa obaveznim međunarodnim učešćem, e. potpora izdavačkoj djelatnosti naučne literature i visokoškolskih udžbenika sa obaveznom međunarodnom recenzijom,

134


f. financiranje i/ili potpora izgradnji laboratorijskih i informacijskih kapaciteta koji su preduvjet akreditacije i/ili certifikacije i kvaliteta međunarodne razmjene, g. izrada enciklopedija i leksikona, h. potpora inovatorima za međunarodne nastupe, i. potpora za ostale infrastrukturne namjene od interesa za nauku (Narodna univerzitetska biblioteka - NUB, Kooperativni on line bibliotečki informativni sistem i servisi - COBISS, BiH akademska istraživačka mreža - BIHARNET...) Subjekt financiranja i vođenja politike je Fond za nauku FBiH kod kojega konkuriraju osobe za c), e), h) i i), a pravna lica NI i IR djelatnosti za ostalo. Fond raspisuje posebni konkurs za ovaj vid projekata. Naučnoistraživački projekti kao svoj rezultat moraju imati objavljeni rad u referentnom naučnom časopisu. Projekte treba dimenzionirati, u pravilu, na takav način da se realizira norma koja podrazumijeva jedan takav rad po univerzitetskom nastavniku u dvije godine. Kada su u pitanju naučna područja u kojima nije moguće obavljati istraživanja u FBiH, proračun projekta može sadržavati i potporu takvom istraživanju koje će se obaviti tamo gdje je moguće, uz dobrodošle druge izvore (npr. inozemne stipendije i sl.). Subjekt vođenja politike je Senat univerziteta, kod kojega konkuriraju docenti, izvanredni i redovni profesori, kao i naučni radnici instituta članica Univerziteta. Financiranje ovih projekata je iz Fonda za nauku kantona (kanton sa univerzitetom) ili Budžetske stavke za nauku kantona (kanton bez univerziteta), a proporcionalno broju studenata iz tih kantona na nekom od univerziteta. Ako kanton nema zakonom reguliran fond ili budžetsku stavku za IR, kompenzacija se može naći u povećanju cijene studija - vaučera u kojoj je tada sadržana cijena edukacije studenta i cijena za naučne projekte čiji je cilj održanje naučne kondicije nastavnika (proporcije vidjeti niže). Projekte koje rade univerzitetski nastavnici jednog univerziteta sa univerzitetom ili naučnim radnicima iz drugih kantona, Distrikta Brčko, drugog entiteta i država, potiče Fond za nauku FBiH, u načelu, u proporciji 1:1. S ciljem transparentnosti procesa upotrebe sredstava za projekte tri javne objave su obavezne: poziv za nuđenje projekata, obavijest o dodijeljenim projektima sa iznosom sredstava i, konačno, obavijest o izvršenim i neizvršenim obavezama voditelja projekata. Istraživačkorazvojni projekti kao svoj rezultat moraju imati novi proizvod ili uslugu ili tehnologiju, međunarodno konkurentno sposobnu, a u okviru biznis plana privrednog poduzeća. Biznis plan mora sadržavati investiciju potrebnu za implementaciju rezultata projekta na tržište. Financiranje takvih projekata je iz poduzeća, koje istovremeno konkurira za poticaj kod Fonda ili budžetske stavke za nauku svoga kantona Uvjet za konkuriranje za poticaj je dokaz poduzeća da će projekt izvoditi istraživačkorazvojno sposoban kapacitet, vlastiti (IR centar) ili ugovorni partner (IR centar drugog poduzeća, samostalni NI institut, IR kapacitet fakulteta). S ciljem podrške otvorenosti u suradnji institucija iz različitih kantona, kada su poduzeće naručilac IR projekta i izvođač projekta (IR org./ NI org./ fakultet) iz različitih

135


kantona, poduzeće može konkurirati i kod Fonda za nauku FBiH za poticaj, koji je u načelu, jednak poticaju projektu iz kantona iz kojega je poduzeće. Obimi i opće proporcije Fond za nauku FBiH po obimu treba biti 0,3% BDP FBiH. Ukupni obim sredstava se koristi 30% za projekt Mladi istraživači, 40% za projekte Naučna infrastruktura, 30% za sve vrste poticaja. Prve dvije namjene su po konkursima, a poticaji su od slučaja do slučaja, sa kronološkim prvenstvom. Eventualno preostala sredstva za poticaje alikvotno obogaćuju prve dvije namjene u slijedećoj godini. Svi detalji se reguliraju Zakonom o naučnoistraživačkoj djelatnosti FBiH, koji regulira statusnu materiju, i Zakonom o Fondu za nauku FBiH, koji regulira financiranje. Fond za nauku kantona (kanton sa univerzitetom) po obimu treba biti 0,7% BDP kantona. Ukupni obim sredstava se koristi tako da se 40% prenosi univerzitetu za NI projekte, a 60% se koristi za IR projekte poduzeća kao poticaj. Detaljna regulativa se donosi Zakonom o Fondu za nauku kantona (koji ima univerzitet). Budžetska stavka za nauku (kantona bez univerziteta) treba biti 0,7% BDP kantona. Od ukupnog obima sredstava 40% se pridružuje stavci za visoko obrazovanje tog kantona i doznačuje univerzitetima na kojima se školuju studenti koji su građani tog kantona prema pravilima univerziteta i ugovora, a za pokriće troškova NI projekata, tj. podršku održavanju i unapređenju naučne osposobljenosti nastavnika i podizanja kvaliteta rada visokoškolskih institucija. Na taj način se izjednačuje cijena po studentu pojedinih fakulteta univerziteta za studente iz kantona sa univerzitetom koji ima fond za nauku i studenata koje prima na školovanje, a koji nisu domicilni u kantonu u kome je univerzitet. Preostalih 60% sredstava se koristi za poticaje za IR projekte poduzeća sa teritorije kantona, sukladno regulativi kantona. Detaljna regulativa se donosi Zakonom o izdvajanju sredstava za nauku — budžetska stavka Kantona (koji nema univerzitet). Ulaganje poduzeća u IR ovisi o djelatnosti poduzeća, poziciji poduzeća unutar djelatnosti, ambiciji vlasnika poduzeća na tržištu i želji da bude lider ili ovisnik - epigon u djelatnosti. Prije rata stvorena svijest u velikim poduzećima da se konkurentna sposobnost, a time i izvozna sposobnost, stvara puteni IR projekata, nestala je razaranjem tih poduzeća u ratu. Novonastala privredna struktura malih privatnih poduzeća nije usvojila ovu neminovnost kao svoju i bit će potrebno da privredne komore svih nivoa pokrenu snažnu edukacijsku i propagandnu aktivnost u tom smislu.

136


Međutim, i država ima što raditi na tom planu, donijeti industrijsku politiku npr. «najmanje 10% BDP stvarati u djelatnostima zasnovanim na vlastitom istraživačkorazvojnom naporu». Tako provedeno ciljanje tražit će identifikaciju potentnih djelatnosti za realizaciju industrijske politike, ali će usmjeriti i gore pominjane poticaje. Veza obima financiranja visokog obrazovanja i nauke veoma je čvrsta i visokorazvijene zemlje obično strukturiraju svoja ministarstva tako da su te dvije djelatnosti u istom ministarstvu i odvojene od srednjeg i osnovnog obrazovanja. Financiranje edukacijskog procesa na univerzitetima u bivšoj SFRJ se koncem 80-ih ustalilo kao 1,7 - 2,0% BDP (obrazovanje ukupno 5,5 - 6%, ali u nekim republikama i 8%), ali svaka republika je imala ustanovljen i fond za nauku (s obimom kao gore) iz kojega su univerziteti povlačili najmanje polovinu raspoloživih sredstava i stvarno ostvarivali svoju funkciju u nauci. Odatle potiče logika da se u gornjim opisima kantonalnog financiranja nauke ostvari pridruživanje sredstava za nauku predviđenim sredstvima za edukaciju. Na taj način bi se: a) poboljšao prihod po studentu na univerzitetu sa direktnim utjecajem na kvalitet studija, posebno na fakultetima koji moraju imati laboratorije i potrošni materijal u njima, b) pokrenuo naučnoistraživački rad na univerzitetu, a time i međunarodna suradnja u istraživanjima, i stvorili uvjeti za validnost diploma, jer nastavnici bi objavljivali radove u referentnim časopisima. Sustav kreditnih vaučera (što se zagovara na univerzitetu) s vremenom bi omogućio smanjenje budžetskih izdvajanja za visoko obrazovanje svojim revolving efektom, podigao bi odgovornost studenata za efikasnost studija i time dalje snizio troškove i povećao specifične prihode po studentu na univerzitetu. Podrazumijeva se da će univerziteti za studente iz drugog entiteta, Distrikta Brčko i inozemstva, iskazati bruto cijenu po studentu u kojoj će biti sadržan i ekvivalent za NI projekte. Proporcije među naučnim područjima: Raspodjelu sredstava za naučnoistraživačke projekte po naučnim područjima treba, u principu, diktirati strategija razvoja FBiH. U bivšoj Jugoslaviji (slijedeća tabela) najveći prihod od NI i IR rada ostvaren je na području tehničkih nauka, 58% od ukupnog prihoda, dok je 5 ostalih naučnih područja približno u istim omjerima ostvarilo preostalih 42%. PODRUČJE

Prihod od NI i IR rada 1998. %

Prirodnomatematičke nauke Tehničke nauke Medicinske nauke Biotehničke nauke Društvene nauke Humanističke nauke

10,5 58 12,4 9 6,8 3,3

Izvor: Statistički godišnjak Jugoslavije 1988. strana 386. (Podataka u statističkom godišnjaku SRBiH o ovome nema)

137


Prevalencija tehničkih nauka je rezultat postojanja značajnih istraživačkih kapaciteta u velikim poduzećima. S obzirom da su takvi kapaciteti u FBiH devastirani, za sadašnju situaciju u FBiH čini nam se da bi pri postavljanju proporcija trebalo uzeti kao uzor strukturu raspodjele u Republici Hrvatskoj. PODRUČJE

PREDVIĐENO %

UGOVORENO %

Prirodne znanosti Tehničke znanosti Biomedicinske znanosti Biotehničke znanosti Društvene znanosti Humanističke znanosti

26 27 20 12 8 7

26 24 20 11 9 10

Izvor: Izviješće o Nacionalnom znanstvenoistraživačkom programu RH u 1998. http ://w wvv. mzt. hr

Zaključak Za realizaciju predloženog modela i načina rješavanja pitanja nauke u FBiH potrebno je zakonsko reguliranje statusa i financiranja naučnoistraživačke djelatnosti na nivou FBiH i svih kantona. Zbog toga je neophodno da: - se u FBiH donese Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti sa ciljem da definira subjekte u nauci FBiH, uvjete koji oni moraju ispunjavati, uspostavi Registra naučnih institucija i registara istraživača i na osnovu Strategije razvoja FBiH donese proporcije financiranja među naučnim područjima. - se projektom Mladi istraživači krene u obnovu istraživačke populacije u zemlji i reduciranje emigracijske namjere elitnog dijela svršenih studenata. - se projektima Naučna infrastruktura otpočne stvaranje preduvjeta za: a) naučnoistraživačke projekte na univerzitetima, i b) istraživačkorazvojne projekte u poduzećima. - se kroz naučnoistraživačke projekte na univerzitetima omogući da nastavnici objavljuju naučne radove u referentnim naučnim časopisima, što je neophodan uvjet za međunarodnu validnost diploma i uklanjanje sadašnje međunarodne izolacije i pasivne pozicije naših naučnih radnika u međunarodnoj naučnoj suradnji, a time podigne i kvalitet nastave.

138


- se istraživačkorazvojni projekti u poduzećima koriste kao instrument realizacije industrijske politike i konkurentne sposobnosti privrede. - Federalni fond za nauku u snazi 0,3% BDP FBiH ustanovi zakonom i sa 30% svojih sredstava financira projekt Mladi istraživači, sa 40% svojih sredstava projekte Naučna infrastruktura. Sa preostalih 30% svojih sredstava potiče suradnju subjekata iz različitih kantona i entiteta, kao i međunarodnu suradnju na naučnoistraživačkim projektima na univerzitetima i suradnje subjekata iz dva ili više kantona na istraživačkorazvojnim projektima. - kantonalni fondovi (kanton sa univerzitetom) ili budžetska stavka za nauku (kanton bez univerziteta) u snazi 0,7% BDP kantona ustanove zakonom kantona i financiraju sa 40% svojih sredstava naučnoistraživačke projekte na univerzitetima na kojima studiraju njihovi studenti, a sa 60% svojih sredstava potiču istraživačkorazvojne projekte u poduzećima. - se financiranje visokog obrazovanja regulira Zakonom o visokom obrazovanju, u kojem se mora regulirati način obezbjeđenja sredstava i za naučnoistraživačke projekte nastavnika. U cjelovitom dokumentu Akademije nauka i umjetnosti BiH POLITIKA NAUKE U FEDERACIJI BOSNE i HERCEGOVINE dati su i prednacrti Zakona naučnoistraživačkoj djelatnosti FBiH, Zakona o fondu za nauku FBiH, Zakona o fondu kantona (kanton sa univerzitetom), Zakona o izdvajanju sredstava za nauku - budžetska stavka (kanton bez univerziteta) i prijedlozi dokumenata: Statistička osnova za praćenje razvoja nauke u FBiH s prijedlogom pravilnika o utvrđivanju naučnih područja u FBiH, Specifika vrednovanja rezultata po područjima nauke prijedlog kriterija za vrednovanje uvjeta za izbor i financiranje naučnoistraživačkih i istraživačkorazvojnih projekata u FBiH koji su ključni za zakonsko reguliranje statusa i financiranja nauke u FBiH i kantonima.

139


Prilog 1. Bilans konkurentnosti Bosne i Hercegovine za 2002. godinu I. AKTIVA - KONKURENTSKE PREDNOSTI FAKTOR/KRITERIJ 1. KARAKTERISTIKE VLADE I ZEMLJE 1.1. Rast BDP po stanovniku PPP u prethodnoj godini 1.2. Stopa poreza na ukupan prihod građana 1.3. Stopa poreza na dobit poduzeća 1.4. Prosječna stopa poreza na promet 1.5. Penzioni indikator - prosječna penzija u odnosu na BDP/pc 3. INFRASTRUKTURA 3.1. Gustina telefonskih linija – fiksna telefonija 3.2. Gustina telefonskih linija - mobilna telefonija 4. H U M A N I R E S U R S I 4.1. Razlika u kvalitetu obrazovanja bogatih i siromašnih 4.2. Mogućnost prilagođavanja radnog vremena bez velikih troškova 4.3. Utjecaj menadžmenta na otpuštanje i prijem radnika 4.4. Prosječan broj godina školovanja populacije iznad 25 godina 5. T E H N O L O G I J A 5.1. Matematičko i naučno obrazovanje 6. F I N A N S I J E 6.1. Ulazak novih banaka u domaće bankarstvo Utjecaj financijskog tržišta na određivanje kamatnih stopa OTVORENOST ZA VANJSKU TRGOVINU I TIJEKOVE KAPITALA 7.1. Očekivana stabilnost deviznog kursa 7.2. Prosječna ponderirana stopa carina na proizvode 8. KONKURENCIJA NA DOMAĆEM TRŽIŠTU 8.1. Mogućnost ulaska novih konkurenata na domaće tržište

RANG BOSNE I HERCEGOVINE* 13 2 5 23 7 33 23 29 26 17 24 21 16 19 22 38 1

140


II. PASIVA - KONKURENTSKI NEDOSTACI BOSNA I HERCEGOVINA 2002. GODINE FAKTOR/KRITERIJ 1. KARAKTERISTIKE VLADE I ZEMLJE 1.1. Administrativni propisi u zemlji 1.2. Struktura javne potrošnje 1.3. Neovisnost vladinih službenika 1.4. Poreski sustav u zemlji 1.5. Izbjegavanje plaćanja poreza 1.6. BDP po stanovniku u USD (apsolutna vrijednost USD) 1.8. Ukupni javni izdaci - u % od BDP 2. I N S T I T U C I J E 2.1. Institucionalna stabilnost 2.2. Neovisnost sudstva 2.3. Troškovi utuživanja 2.4. Pouzdan pravni okvir 2.5. Poslovni sektor se može oslanjati na efikasnu policijsku zaštitu 2.6. Problem organiziranog kriminala 2.7. Povjerenje javnosti u neovisnost političara 2.9. Siva ekonomija - utaja fiskalnih obaveza 3. I N F R A S T R U K T U R A 3.1. Opći nivo razvijenosti infrastrukture 3.2. Razvijenost željezničke mreže 3.3. Razvijenost zračnog transporta 3.4. Razvijenost luka i vodenog saobraćaja 3.5. Indikator željezničkog saobraćaja 3.6. Indikator cestovnog saobraćaja 4. H U M A N I R E S U R S I 4.1. Kvalitet zdravstvene zaštite 4.2. Utjecaj socijalne zaštite na tržište rada 4.3. Korektnost odnosa između menadžera i zaposlenika 4.4. Utjecaj produktivnosti rada na plate 4.5. Stopa nezaposlenosti 5. T E H N O L O G I J A 5.1. Tehnološka sofisticiranost 5.2. Odliv mozgova – naučnika i inženjera 5.3. Naučnoistraživačke institucije 5.4. Izdaci poslovnog sektora na istraživačko-razvojne djelatnosti 5.5. Suradnja kompanija sa lokalnim naučnoistraživačkim institucijama 5.6. Licenciranje stranih tehnologija 5.7. Zaštita intelektualne svojine 5.8. Potrošnja na istraživanje i razvoj - % GDP

RANG BOSNE I HERCEGOVINE* 60 56 52 49 47 48 49 55 55 60 58 57 49 50 52 59 53 60 60 45 46 56 52 55 50 52 59 48 47 49 55 50 60 56

141


6. F I N A N C I J E 6.1. Nivo sofisticiranosti financijskih tržišta 6.2. Mogućnost dobivanja kredita uz dobar biznis plan bez kolaterala 6.3. Usklađenost razlike kamatnih stopa na zajmove i depozite sa međunarodnim prosjekom 6.4. Mogućnost obezbjeđivanja eksternih izvora financiranja investicija 6.5. Obezbjeđivanje financijskih izvora za investicije emisijom dionica na domaćem tržištu kapitala 6.6. Mogućnost obezbjeđivanja financijskih izvora za inovativne ali rizične projekte 6.7. Kreditni rejting zemlje 6.8. Stopa štednje 7. OTVORENOST ZA VANJSKU TRGOVINU I MEĐUNARODNE TIJEKOVE KAPITALA 7.1. Pristup stranim tržištima kapitala 8. KONKURENCIJA NA DOMAĆEM TRŽIŠTU 8.1. Izvori konkurencije na domaćem tržištu 8.2. Mogućnost pokretanja novog posla 8.3. Sofisticiranost kupaca u zemlji 8.4. Brojnost domaćih dobavljača 8.5. Kvalitet domaćih dobavljača 8.6. Regulatorni standardi 8.7. Kupci na domaćem tržištu aktivno tragaju za novim tehnologijama 8.8. Antimonopolistička politika 8.9. Postojanje klastera 9. OPERACIJE I STRATEGIJE KOMPANIJA 9.1. Konkurentske prednosti domaćih kompanija na međunarodnom tržištu 9.2. Nivo razvijenosti izvoznih kompanija 9.3. Kompanije koje izvoze razvijaju vlastite marke proizvoda 9.4. Nabavka novih tehnologija 9.5. Dizajniranje proizvoda 9.6. Proizvodni procesi u zemlji 9.7. Nivo razvijenosti marketinga 9.8. Orijentacija prema kupcu 9.9. Međunarodna distribucija i marketing 9.10. Izvoz u susjedne zemlje 9.11. Izvozne kompanije izvoze na sva međunarodna tržišta 9.12. Pristup humanim resursima 9.13. Delegiranje ovlaštenja 9.14. Naknade za obavljanje poslova 9.15. Kompetentnost glavnih menadžera

56 56 50 58 52

56 56 54 49 60 59 59 59 56 58 57 59 60 59 58 47 56 56 60 60 58 54 59 57 59 59 60 59

142


9.16. Škole menadžmenta u zemlji 10. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA 10.1. Reguliranje zagađenosti zraka 10.2. Reguliranje zagađenosti voda 10.3. Reguliranje odlaganja toksičnih otpada 10.4. Reguliranje odlaganja kemijskih otpada 10.5. Reguliranje genetski modificiranih proizvoda 10.6. Opća regulativa za zaštitu okoliša 10.7. Brzina donošenja zaštitnih mjera 10.8. Usklađenost sa međunarodnim sporazumima o zaštiti okoliša 10.9. Transparentnost i stabilnost propisa 10.10. Fleksibilnost regulacije za zaštitu okoliša 10.11. Provođenje mjera za zaštitu okoliša 10.12. Utjecaj standarda za zaštitu okoliša na konkurenost kompanija *Prema The Global Competitiveness Report 2000.

60 56 58 58 58 59 57 60 58 58 58 60 48

Prilog 2.

BDP

UDIO IZDVAJANJA SREDSTAVA ZA NAUČNOISTRAŽIVAČKI I ISTRAŽIVAČKO RAZVOJNI RAD KAO % BRUTO DRUŠTVENOG PROIZVODA BiH

1,65 1,5 1,35 1,2 1,05 0,9 0,75 0,6 0,45 0,3 0,15 0

1,53

0,9 0,8

0,88 0,8

0,88

0,91

2

0,8 0,65

0,53

1982

0,51

0,46

0,53

0,54

0,48

0,54

0,52 0,32

1

1983

1984

1985

1986

1987

1988

1989

1990

1991

Godina

Udio ukupno ostvarenog prihoda za naučnoistraživači i istraživačkorazvojni rad u bruto društvenom proizvodu BiH Udio sredstava izdvojenih za SIZ Nauke BIH/DF Nauke BiH u bruto društvenom proizvodu BiH

Napomena: Do 1987. godine razlika između krive 1. i 2. predstavlja učešće privrede, a poslije 1987. povećanje prirasta je ostvareno osnivanjem Saveznog fonda za realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije (0,5% BDP SFRJ) u čemu su naučnoistraživačke i istraživačkorazvojne organizacije iz BiH konzumirale niže učešće (0,4%) zbog ispodprosječno razvijenih kapaciteta nauke u BiH u odnosu na prosjek SFRJ

143


Prilog 3. GERD (UTIR) Zemlja

6

Broj istraživača

JUGOSLAVIJA

( u 10 ppp $ ) 881,6

( FTE ) 30564

ŠVEDSKA

2937,1

19600

FINSKA

846,0

DANSKA

785,9

9421

GERD FTE ( u ppp $ ) 28.844 149.852

c)

8567

69.494

c)

91.736

NIZOZEMSKA

3448,7

21550

c)

137.004

c)

AUSTRIJA

1025,8

6712

b)

110.741

b)

83.707

c)

1346,1

a)

14227

c)

PORTUGAL

200,4

a)

3475

a)

57.669

SR NJEMAČKA

19790

133114

c)

125.556

c)

3626

b)

38.941

b)

ŠPANJOLSKA

IRSKA

190,5

a)

GERD - Gross Expenditures on Research and Development UTIR - Ukupni troškovi za istraživanje i razvoj FTE - Full Time Equivalent – Ekvivalent punog radnog vremena Izvor: OECD/STIID data bank, novembar 1987. Podatak za 1984.godinu Podatak za 1981.godinu Podatak za 1983.godinu Prilozi 5 i 6 daju se da se pokaže kako BiH nije u prošlosti bila tabula rasa u svezi s pitanjima istraživačkih djelatnosti, što ima pozitivan efekt kao potencijal za budućnost.

144


K ULTUR A U V IŠ EN AC IO NAL NI M ZA JED NI CAM A I LI K AKO Ž IVJ ETI SA RAZLI KAMA

Nikola Kovač

U traganju za nacionalnim identitetom Svaki narod, u traganju za svojim korijenima i svojim kontinuitetom u istoriji, brani svoje kulturno nasljeđe, svoj jezik i svoja vjerovanja. Odbrana tradicionalnih vrijednosti i veličanje istorijskih podviga ili nacionalnih heroja, predstavlja neotuđivo pravo svakog naroda. Ipak, pripadnost naciji, ma kako ona bila velika, nije vrijednost po sebi, ni vrlina ni mana. To je jednostavno činjenica. Vrijednost kulturnih tvorevina ne zavisi od njihovog porijekla; aksiološki kriteriji se ne oslanjaju na etničke datosti. Vrijednosti imaju univerzalno značenje, inače nisu vrijednosti. U današnjem svijetu, zahvaljujući čudnom paradoksu istorije, svjedoci smo strasnog uspona nacionalnih osjećanja; jedan dio nacionalne kulture se stavlja u službu nacionalističkih ideologija; nacionalna ideja se preobražava u nacionalističku ideologiju. Te se ideologije, međutim, pozivaju na istorijska prava nad teritorijama, zahtijevaju nacionalnu čistotu i homogenizaciju i završavaju monstruoznim konceptom "etničkog čišćenja". Ideja nacije, začeta u toku borbe za nezavisnost u XIX vijeku; pretvara se u koncept nacionalne isključivosti i etničkog monolitizma. Sve što je u vezi sa nacionalnom tradicijom dobija u nacionalističkoj optici posebnu i neospomu vrijednost. Skala vrijednosti se svodi na lokalne i proizvoljne kriterije, odbijajući pomisao o povezivanju ideja i srodnosti duhovnih modela. Međutim, pojam nacije nije ni normativan ni restriktivan: on je evolutivan i komparativan. Nacionalne vrijednosti, čuvajući osobenosti porijekla, uspostavljaju se u odnosu sa drugim referencijalnim sistemima. Kriteriji se zasnivaju na poređenju; poređenje je jedini razlog njihovog postojanja. Ali problem za nas je da utvrdimo da li su nacionalisti spremni da se oslobode svojih partikularizama i kriterija za internu upotrebu. Ako su nacionalisti, kod Južnih Slovena i drugdje u Evropi, gajili ideju nezavisnosti u odnosu na velika multietnička carstva (Austro-Ugarsko i Otomansko), njihove današnje revandikacije su daleko od toga da budu

145


osloboditeljske i miroljubive. Uspon nacionalizama ne objašnjava se više željom za očuvanjem istorijskog i tradicionalnog identiteta svog naroda nego ambicijom političkih oligarhija da sačuvaju svoj prestiž i privilegije. Nacionalizam je, stoga, često samo jedva prikrivena borba za vlast. Anahrona ambicija za stvaranjem države-nacije objašnjava se istorijskim razlozima. Sa padom sistema u kojem je utopija zahvatala dobar dio socio-političke stvarnosti, sa razbijanjem odnosa u kojima su osjećanja nacionalne pripadnosti bila podređena konceptu "klasne svijesti" podržavanom snažnim elanom laiciteta, zahtjevi za nacionalnim identitetom, ohrabreni od strane vjerskih ustanova i nadahnuti epskim i legendarnim pamćenjem, dobili su oblik socijalnog i političkog projekta od prvorazrednog značaja. Ukidanje "socijalističkih federalnih republika" bivše Jugoslavije, čime je doveden u pitanje prioritet ideološkog mišljenja, podstaknulo je rađanje osjećanja nesigurnosti unutar multietničkih zajednica: pribjegavanje naciji (a posebno religiji) izgleda kao jedini put spasa. S druge strane, razbijanje države-nacije usljed pojačanog procesa međunarodne razmjene, usljed mondijalizacije lokalnih pojava i odnosa izazvalo je opsesivnu potrebu za okretanjem ka izvorima nacionalnog bića. Stoga nacionalne ideologije redovno ističu istu teorijsku podvalu, to jest da je stvaranje države-nacije conditio sine qua non za afirmisanje nacionalnog identiteta. Međutim, nacionalni identitet ne proizlazi isključivo iz nacije: on se zasniva na vrijednostima koje imaju mnogo šire značenje. Treba li isticati da priznavanje vrijednosti koje dijelimo sa drugima, zajednički interesi i poštovanje prava na razlike čine suštinu demokratskih principa na koje se oslanja nacionalni identitet, kao i suštinu građanskih vrijednosti koje garantuju procese integracije i socijalne stabilnosti? Država nacije ne isključuje - daleko od toga - tendencije ka dominaciji i isključivosti; naprotiv, pod okriljem državnog suvereniteta i pod izgovorom očuvanja nacionalnih interesa, takva država često favorizuje borbene tendencije ksenofobije i integrizma. Stoga problem nacionalnih manjina može biti riješen samo u klimi tolerancije i međusobnog poštovanja, duboke vezanosti za norme građanske odgovornosti i političke odlučnosti da se nametne vladavina prava. Građani su, bez obzira na oblik moderne države, pozvani da odluče između osjećanja nacionalne zatvorenosti i duha civilnog društva. Jer, ako nacionalna osjećanja pokrivaju polje imaginarnih fantazmi, država je prije svega sistem odnosa i realnih dostignuća. Male ekonomske, političke i kulturne zajednice, priznate kao nezavisne države nakon raspada bivše Jugoslavije, moraju podrediti svu svoju vještinu upravljanja imperativima ekonomske razmjene, komunikacije i saradnje u atmosferi uzajamnog poštovanja i miroljubivih odnosa. Potvrda nacionalnog identiteta moguća je samo u stalnom pokretu prevazilaženja i veza sa drugima.

146


Uloga kulture Ni kultura, kao ni nacija, nije determinisana svojim porijeklom. Njen izvor je nacionalni, njena inspiracija je često lokalna, ali njen smisao i njeni ciljevi su univerzalni. Bez obzira na vrijeme i sredinu u kojoj je nastala, bez obzira na ljude koji su je stvarali, kultura je sastavni dio univerzalnog mozaika i duhovnog nasljeđa čitavog čovječanstva. Ona se cijeni i vrednuje kao sinteza čovjekovog iskustva, zanosa njegove vjere i njegovih životnih tjeskoba, njegove pobune protiv fatalnosti ili mehanizama istorije. Jednom riječju, kultura ilustruje dramu koju proživljava čovjek, bilo da je riječ o njegovoj izgubljenosti u svijetu ili suočenju sa društvom ili, pak, o njegovim raspoloženjima i snovima o budućnosti. U osnovi svake kulture nalazi se ljudska figura, pobjednička ili rezignirana, vizionarska ili bespomoćna, ali uvijek u službi ideja i vrijednosti koje slave čovjeka i doprinose njegovoj veličini. Kultura je - kao i nacija, čija je ona sinteza i inkarnacija - proizvod neprestane borbe koju vodi čovjek protiv neizvjesnosti svoje sudbine. Kultura, koja daje smisao i ljepotu postojanju, ispunjava istorijski prostor kao što rad pretvara vrijeme u ljudsko trajanje; ona je "ono što ostaje kad sve zaboravimo". Sa rušenjem hramova duh i vjera ne iščezavaju. Kultura je, dakle, ta neuništiva supstanca koja se iznova rađa na svakom nivou istorije i ne podliježe ćudljivim promjenama koje nosi vrijeme. Ako se zalog kulture sastoji u stvaranju višeg reda intelektualnih, moralnih i estetskih vrijednosti, to je stoga što se njena uloga ne svodi na opis činjenica ili na evokaciju zbivanja. Kulturne tvorevine su posvećene traganju smisla i potvrdi ljepote. S druge strane, kultura, čak i kad se oslanja na činjenice, operiše vrijednostima. Poruka koju ona prenosi kroz vijekove svjedoči o njenom konstantnom naporu da pronađe smisao zbivanja u svijetu i da čovjeka naoruža kritičkim rasuđivanjem zagonetki svijeta i tajni vlastitog postojanja. Od trenutka kad kultura inkarnira svijet vrijednosti, ona se oslanja na kriterije koji su odoljeli zubu vremena, to jest trajne i univerzalne. Svaki pokušaj svođenja kriterija na lokalne granice završava se glorifikacijom "duha kampanilizma" (M. Krleža) i diktaturom osrednjosti. Vrijednost kulturnih tvorevina ne uspostavlja se na osnovu kriterija pripadnosti ili porijekla. Autentične vrijednosti prekoračuju regionalne okvire i ne podliježu slučajnostima vremena. «Budući da su narodi Centralne, Istočne i Južne Evrope dobrim dijelom povezani jedni s drugima, taj etnički, kulturni i ekonomski mozaik bi trebalo da podstakne pokrete saradnje, tolerancije i solidarnosti umjesto da produbljuje jaz mržnje i dioba.. » U tom smislu ne bismo smjeli prećutati sljedeća pitanja: da li uspon nacionalizama i širenje mržnje dovode danas u pitanje demokratiju i njene vrijednosti? Jesmo li suočeni sa novim oblicima diktature nakon što smo bili svjedoci razbijanja njenih klasičnih modela? Trebamo li izvući neku pouku iz upozorenja koje nam šalju novi tirani, prijeteći da naruše političku

147


i ekonomsku ravnotežu Evrope? Možemo li prihvatiti palijativne mjere koje preventivna diplomatija upravo primjenjuje u Bosni i Hercegovini nauštrb pravde i demokratskih principa? Danas, u opštoj nestabilnosti demokratskih ustanova, suočeni sa neefikasnošću međunarodnih instanci (često zbog nedovoljne odlučnosti i nedostatka političke volje) da suzbiju ubilačke nacionalizme, Evropa mora reagovati bar iz dva razloga: s jedne strane, zato što su tekovine moderne demokratije rezultat evropskog mišljenja i viševjekovne vještine upravljanja; s druge strane, zato što treba imati na umu da se bezbjednost jedne države ne sastoji u smirivanju njenih etnija ili vjerskih zajednica: ona počiva na demokratskoj praksi u službi nadnacionalnih interesa, na uspostavljanju ustanova koje garantuju da pravo svakoga može postati zakon za sve. Ako već ne uspijevamo da kontrolišemo socijalno-istorijska kretanja, ne možemo prihvatiti ni njihovu zloupotrebu kao princip. Ako nas realnost često prevazilazi, ne možemo izjednačiti naš položaj učesnika i svjedoka sa položajem nemoćnih žrtava ili ciničnih posmatrača. Ako se Istorija ostvaruje bez našeg znanja ili protiv naših želja, mi osuđujemo i odbacujemo logiku istorijskog fatalizma. Stajući na stranu žrtava, mi se pozivamo na vjekovni zakon koji odbacuje razlog jačega. Stoga, u suočenju sa nepredvidljivim zbivanjima u Istoriji, napuštamo puteve reignacije i krećemo stazama pobune. Ako se zaista naša sudbina danas odigrava između istorijskog slučaja i političke nužnosti, pokušajmo bar da toj igri damo dostojanstvo i plemenitost da ne bismo izdali sam pojam Čovjeka.

148


NO VA POLITIKA I SFERA KUL TURNOG STVARA LA ŠTVA U BO SN I I HERC EGOV INI

Jasmina Husanović-Pehar

Sfera kulturnog stvaralaštva, kao jedno od udarnih političkih bojnih polja u Bosni i Hercegovini, oduvijek je bila domaćin često suprotstavljenim idejama o Bosni kao (političkoj) zajednici. U ovoj sferi se ispoljavaju alternativni i široko rasprostranjeni oblici građanskih identifikacija i osjećaja koje gaje mnogi bosanski građani, iako oni prečesto bivaju marginalizovani u odnosu na službenu politiku, pogotovo u postdejtonskom ambijentu. To je u velikoj mjeri zato što mnoge kulturne aktivnosti narušavaju etnonacionalističku logiku kolektivnog populizma, utemeljenu u mnogim odredbama Daytona164 i čine svojevrsno utočište onima koji se protive trenutnoj hegemonističko-isključivoj i identitarnoj politici i koji žele da pobjegnu iz začaranog kruga straha od 'drugih' u sopstvenom susjedstvu. S druge strane, i politička teorija i praksa ilustruju činjenicu da su strah i demokratija u mnogo čemu suprotstavljene energije u ljudskom političkom i društvenom vladanju.165 Društveno tkivo Bosne i Hercegovine preživjelo je traumatično iskustvo koncentrisanog straha za vrijeme rata i još uvijek je prožeto stanjem neizvjesnosti, ako ne i straha, prema etničkom 'drugom' ili prema budućnosti. Kulturne aktivnosti su presudne u procesu suprotstavljanja ovakvim trendovima i stvarnoj demokratizaciji Bosne, kao i za osnaživanje građanskog etosa i podrške procesima pluralizacije, političkih i društvenih promjena i regionalne integracije. Ovo je u skladu sa teorijom Corneliusa Castoriadisa166, koji tvrdi da je autonomno demokratsko društvo nepojmljivo ako je protok radikalnih ideja, kojima obiluje kulturna djelatnost oko nas, onemogućen utemeljenim uređenjem tog društva. 164

165 166

Za više detalja o problemima demokratizacije Bosne po sadašnjim službenim odredbama, vidi Florian Bieber, “Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies”, ECMI Working Paper 19, februara 2004., http://www.ecmi.de/doc/download/working_paper_19.pdf; David Chandler, Bosnia: Faking Democracy After Dayton (London: Pluto Press, 2000); Gerald Knaus i Felix Martin, “The Travails of the European Raj: Lessons from Bosnia and Herzegovina”, Journal of Democracy sv. 14, br. 3 (juli 2003.); International Crisis Group’s report “Bosnia’s Nationalist Governments: Paddy Ashdown and the Paradoxes of State Building”, 22. juli 2003., http://www.crisisweb.org//library/documents/ report_archive/A401057_22072003.pdf John Keane, “Fear and Democracy” (2001), rad koji je objavio Centre for the Study of Democracy, University of Westminster http://www.wmin.ac.uk/csd/Staff/Keane/ jkf&d.htm Cornelius Castoriadis, Philosophy, Politics, Autonomy: Essays in Political Philosophy, ur. David Ames Curtis (Oxford: Oxford University Press, 1993).

149


Međutim, do sada su i kultura i obrazovanje u velikoj mjeri bili ostavljani postrani, ili se njima bavilo samo površno u raznim političkim i društvenim reformama, koje su uveliko definirane neoliberalnim (a ne klasično liberalnim167) crtama i dirigovane od 'međunarodne zajednice' i domaćih političkih institucija u Bosni i Hercegovini. Čini se da postoji implicitno razumijevanje da bi podrška integrativnim trendovima u kulturnoj djelatnosti podrivala trenutne antidemokratske populističke i partikularističke nagone u bosanskoj politici. Stoga nedostatak sistematične podrške ovakvim trendovima ide na štetu demokratskopluralističkom projektu građanstva ne samo u sklopu političke zajednice Bosne već i u političkoj zajednici koju predstavlja Evropska Unija, u smislu bosanskih izgleda za članstvo u evropskoj integraciji. Štaviše, kulturna djelatnost predstavlja polje djelovanja gdje urbane, pogotovo mlađe snage u Bosni pronalaze prostor da konkretizuju i ispolje alternativne želje i interese, istovremeno bojkotujući službenu politiku i učešće u njoj. Tako moćne društvene snage, kao agenti demokratskih promjena, zaslužuju da ih se prizna mnogo više nego što je to do sada učinjeno, dok njihov emancipirajući potencijal za inspirisanje i ispoljavanje 'nove politike' u Bosni mora biti osnažen na usklađen, opsežan i koordinisan način. Ovaj članak predstavlja korak u tom pravcu i bit će zaključen nekim općim preporukama, koje bi se mogle primijeniti na procese kreiranje politika. Politička zatvaranja i politička otvaranja u sferi stvaralaštva: ideja i konkretizacija drugačije Bosne

kulturnog

Književnost bivše Jugoslavije, gdje su kolektivni simbolični, kulturni i politički identiteti bili aktivno (re)konstruisani,168 bila je domaćin najzaraznijim i najznačajnijim političkim agonističkim i antagonističkim borbama.169 U samoj Bosni, polje književne djelatnosti je bilo domaćinom autentičnim političkim momentima (a ne polje konvencionalne oficijelne politike), obuhvatajući simbolična i politička uređenja identiteta i kolektivnosti u Bosni. Iako konvencionalno političko polje nije odvojeno, već je istovjetno i spojeno sa onim književnim/umjetničkim, ono je sasvim ispravno povezano sa okamenjivanjem i ideologizacijama političke prakse. U bivšoj Jugoslaviji i njenim 'nasljednicama' kulturno stvaralaštvo je igralo glavnu ulogu u fantazijama koje su neophodne za suvereno, identitetsko provođenje politike, pothranjivanje političke mobilizacije, 167 168 169

O razlici između neoliberalnog i klasičnog liberalnog pristupa u političkoj filozofiji i praksi međunarodne politike postoji mnogo teorija i rasprava. Za kratki pregled, vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Neoliberalism. Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Cultural Memory in the Present (Chicago: Stanford University Press, 1998). Kao što je rekao Enver Kazaz, književni kritičar na Konferenciji IFB: Univerzitet - disciplina, indoktrinacija, istraživanje, Tuzla, 7. mart 2003. Također vidi IFB, "Dokument 7b-2000" (rad koji je predstavljen na Književnost Bosne i Hercegovine između politike i ideologije, Sarajevo, juni 1999.) kao i prvo poglavlje ‘Imagining Bosnia: Of Texts and Contexts’ u Amila Buturović, Stone Speaker. Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, preveo Francis R. Jones (Hampshire: Palgrave, 2002).

150


predstavljanje i organizovanje u službi nekritičkog, heteronomnog stava prema uspostavljenom ideološkom poretku, bez obzira da li je autoritarnopopulističko-'komunistički' ili je etnonacionalistički. Specifična kulturna matrica bazirana na folkloru, epskom etosu i tradiciji, kao i njoj svojstvene metaforičke prakse i strategije, simbolično i politički je postavila i osnažila dominirajuće etnonacionalističko uređenje u Bosni. Djela Ivana Čolovića i Ive Žanića170 nam pomažu da razotkrijemo neke specifične jezike/slike/matrice koje su dominirale konvencionalnom političkom sferom i u bivšoj Jugoslaviji i u Bosni, kao i njima svojstveno simbolično nasilje i logiku isključivosti, što u političkom kontekstu hrani strah i antidemokratske nagone. Međutim, kompleks kulturnih djelatnosti i poseban skup književnih, umjetničkih ili kulturnih diskursa u Bosni također su mjesta radnji koja su posvjedočila protok radikalnih ideja, kreativnost i mašte u ljudskoj kao uvijek-već i kulturnoj praksi. Bez takvih trendova i određenih kulturnih i književnih diskursa i praksi, u postdejtonskoj Bosni bi bilo teško zamisliti emancipirajuću politiku kako prevazilazi status quo. Pomoću njih čovjek djeluje po imanentnim mogućnostima za definisanje 'istinske' politike u Bosni, što je kao refleksivna, lucidna, namjerna i kolektivna radnja koja se odnosi na sve u čemu se može učestvovati i što se može dijeliti, a čija je bit određena radikalnost/kreativnost zamišljanja i glume.171 Kosmopolitski duh i strast urbane Bosne moraju biti uspješno prevedeni u političku realnost koja nas okružuje. Kulturne i simboličke glavnice u kontekstu Bosne, koje djeluju kao alternativne vizije o zajednici i politici u polju kulturnog/umjetničkog i kritičkog/književnog stvaralaštva, često potpadaju pod slijedeće konceptualne oblasti: teoretiziranje, metaforiziranje i prerada Bosne kao labirinta, interne ili unutarnje zemlje, pluralnog polivalentnog zdanja i dramatske kulture. Ovo dalje ukazuje na latentne emancipirajuće sadržaje bosanskih mreža kulturnih praksi. Jedan od rijetkih koji su se okušali u kontroverznom pitanju bosanske kulture na kritički način i daleko od zvaničnih političkih projekata zajednice i identiteta je Ivan Lovrenović.172 Kao jedan od najprominentnijih i najaktivnijih intelektualaca u Bosni, čiji pogledi daju širok odjek i ispoljavaju osjećaje koje dijele mase, ali i oni koji su politički marginalizovani, Lovrenovićev plodni novinarski angažman je evidentan u redovnim kolumnama i člancima koje objavljuju najprodavaniji dnevni listovi, sedmičnici, žurnali i periodična izdanja u Bosni i Hrvatskoj (Dani, Feral Tribune, Oslobođenje, Forum Bosnae), kao i njegovom 170

171 172

Ivo Žanić, Prevarena povijest. Guslarska estrada i rat u Bosni i Hercegovini 1990 - 1995 godine (Zagreb: Durieux, 1998). Ivan Čolović, Bordel ratnika - Folklor, politika, rat (Beograd: XX vek, 2000), Ivan Čolović, Divlja književnost Etnolingvističko proučavanje paraliterature (Beograd: XX vek, 2000), Ivan Čolović, Dubina (Beograd: B92, 2001), Ivan Čolović, Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (Belgrade: Radio B92, 1997). Cornelius Castoriadis, Philosophy, Politics, Autonomy: Essays in Political Philosophy, 159-160. Ivan Lovrenović, Bosna, kraj stoljeća (Zagreb: Durieux, 1996), Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje. Kulturnohistorijski esej o Bosni (Celovec: Bosanska biblioteka, 1994), Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja. Kratak pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (Zagreb: Durieux, 1998).

151


građanskom aktivizmu kroz javne debate i diskusije i aktivnosti vezane za organizacije kao što su Međunarodni forum Bosna, književne organizacije Bosne i Hercegovine i Krug 99.173 U Lovrenovićevom kulturno-istorijskom eseju Labirint i sjećanje, gdje se on upušta u posebno tumačenje bosanske zagonetke ili labirinta,174 jedna od glavnih preokupacija je činjenica da se, u modernom periodu (od vremena krize osmanske vladavine u ranom 19. stoljeću i dolaska AustroUgarskog Carstva u Bosnu 1878. godine), ‘bosansko pitanje’ u velikoj mjeri doima kao “kao kvadratura kruga, trajna historijska i politička aporija”.175 Taj antagonistički ili podvojeni odnos između dva suprotstavljena nagona za uređenje Bosne i ideja o njoj, integralizma i partikularizma, je u osnovi shvaćen kao politički odnos ispoljen u političkoj vladavini i uređen u skladu sa raznim političko-ideološkim, apstraktnospekulativnim i normativno-preskriptivnim kriterijima.176 Nasuprot tome, Lovrenovićev poduhvat pokazuje kako se “fenomeni kulture ne mogu svoditi na svoj političko-historijski 'ekvivalent', bez opasnosti od teškog nasilja nad njima, i nad historijom”.177 I dalje u kulturnoj praksi Bosne ostaje snažna integrativna nit koja njeguje građanske veze između njenih građana, bez obzira na etničku pripadnost, i podstiče energiju za promjenu dejtonskog ambijenta (koji odobrava partikularizam po cijenu integralizma, etnički izolacionizam umjesto kosmopolitske uključivosti itd.). Slijedeći ove crte i nasuprot simplicističkim slikama bosanske kulture, Lovrenović nudi jedan više historijski pogled na nju kao kulturu profinjene višeperspektivnosti, ili složene integralnosti, gdje on daje metaforu Bosne kao unutarnje zemlje, terra interiore.178 U tom smislu, ako ćemo uzeti naziv ‘Bosna’ kao ime za bilo koji identitet uopće, njen sadržaj ne može biti samo puki skup tri ili četiri nacije ili nacionalne kulture.179 Sadržaj Bosne kao ‘identiteta’ ili ‘imena’ odnosi se na pluriformnost i polifonu kulturnu interakciju mnoštva glasova. Lovrenović vidi bosanstvo kao naziv za dinamičan civilizacijski proces, gdje je sami proces jedina konstanta (i njeno ime je Bosna), a varijable su potkulture i tradicije (etničke, konfesionalne, i slično) koje utemeljuju svoje razlike samo u ovom procesu davanja i primanja.180 Takvo kulturno iskustvo pretpostavlja blisku i intimnu vezanost za drugost, druge kao dio sopstvene intime i svakodnevnog života.181 Prema ovakvom stavu, kultura je po definiciji otvorena i uključiva, a politika, koja je vjenčana s ideologijom o 173

174 175 176 177 178 179 180 181

Koliko su važni i uticajni njegovi stavovi jasno se vidi iz redovnih napada na njih sa raznih identitetskih strana, dok je reakcija javnosti na klevetanje Ivana Lovrenovića od strane Fatmira Alispahića u aprilu i maju 2003. godine doseglo obim Ruždijeve afere na bosanski način. Lovrenović, Labirint i pamćenje. Ibid., 178. Ibid., 178-79. Ibid., 185. Lovrenović, Unutarnja zemlja, 203-04. Ibid., 225. Ibid. Lovrenović, Unutarnja zemlja, 203.

152


suverenosti-teritorijalnosti-identitetu, zatvorena i isključiva. Iz ove perspektive gledano, rat je rezultirao onim što je bio njegov osnovni cilj: simbolična pobjeda političkog okvira, koji silovito razdvaja složeni polifoni svijet i život Bosne u tri različite nacionalne kulturne i/ili historijske paradigme. Još jedan romanopisac i kulturni kritičar, Dževad Karahasan, u autobiografskom dnevniku o svojim ratnim iskustvima, Dnevnik selidbe, uporedio je temeljne principe bosanskog kulturnog sistema sa principima drame koja je prožeta pluralizmom, za razliku od monističkih, dijalektičnih kulturnih sistema. U tom smislu je Bosna Aleph, rijetka tačka gdje se sve mogućnosti ovog svijeta podudaraju i postoje. “Temeljna veza između elemenata sistema jeste napetost suprotnosti”, “ukopanih jedni protiv drugih”, “međusobno vezanih tom suprotstavljenošću, pri čemu se međusobno definiraju”, te dok svaki od elemenata i u sebi sadrži taj opozicijski odnos, ili unutrašnji antagonizam ili agonizam.182 Dramatski uređena kultura se zasniva na međudjelovanju dijaloga i suprotnosti između otvorenog i zatvorenog, vanjskog i unutrašnjeg. U drami, za razliku od epa, principi predviđanja, zamišljanja i konkretizacije političke zajednice u velikoj mjeri vode ka duhu kritičkog promišljanja i vibrantne javne sfere tipične za demokratsko društvo. Karahasan pruža bogatstvo antropoloških detalja koji argumentuju ovaj stav (od urbanističke strukture gradova do bosanske kuhinje).183 Ova metafora Bosne, kao dramatske kulture u osnovi, također je prikazana i u djelima nekih od najvećih bosanskih romanopisaca starije generacije, kao što su Branko Ćopić, Ivo Andrić i Meša Selimović, čiji je utjecaj u smislu konceptualizacije političkog identiteta i zajednice u Bosni političko pitanje par exellence i na nivou svakodnevnog života i službene politike.184 Sve ovo je jasno suprotstavljeno kulturnoj matrici zasnovanoj na epu i folkloru. Višak kulturnog Lebenswelta (oblika življenja) u Bosni, koji je predmet nasilnih redukcionizama u političkoj vladavini, jasno izlaže takve kulturne kapitale koji mogu simbolično preobratiti trenutne ćorsokake, što je jako važno uzimajući u obzir da je politička promjena nezamisliva bez simboličkih promjena u načinima na koje se identifikujemo sa određenim vidovima političke prakse. Političke vizije o bosanskoj zajednici i budućnosti vezane su za kulturu i kao takve ne samo da prate liminalnost već i nastaju iz alternativnih solidarnosti i identifikacija u Bosni. Osporavanje stavova o kulturi u Bosni kao pluralističkoj, polifonoj i dramatskoj, dovelo je do podrivačkih i pluralizujućih mjera otpora i repolitizacije. Oni također hrane i izvorni demokratski projekt. Takve mogućnosti, uveliko usidrene u bosanski habitus i naglašene u toku rata, remete vladajuću službenu politiku u Bosni. Ova ponovna tumačenja i 182 183 184

Karahasan, Sarajevo, Exodus of a City, 6. Ibid., 7-17. Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Cultural Memory in the Present (Chicago: Stanford University Press, 1998), 156-72,79-84.

153


ponovna politizacija simboličkih i kulturnih glavnica i metafora u Bosni su čvrsto i naširoko usađeni ne samo u elitističku kulturu već i bosansku kulturu uopće, uključujući porodičnu i obrazovnu socijalizaciju, a u javnoj sferi i diskurse koji se svakodnevno dešavaju. Sve analize popularne kulture, naročito filmova, čine dokaze u korist ove tvrdnje. Zamišljena zajednica Maka Dizdara Rekonfiguracija Bosne kao političke zajednice je zamršen zadatak koji mora probuditi maštovito djelovanje i radikalnu političku praksu. U tom smislu, poezija i književno djelo Maka Dizdara čine prvi i najvažniji kulturni artefakt i kulturnu kritiku koja sadrži emancipirajući aspekt vizija o zajednici i identitetu Bosne. Prvo izdanje Kamenog spavača iz 1966. godine izašlo je u naročito turbulentnom i plodonosnom vremenu za reartikulaciju kulturnog i političkog identiteta i autonomije u Bosni. To je bilo vrijeme ponovnog isticanja etnonacionalizama u kulturi i obrazovanju, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, nakon raspada multinacionalnog jugoslavenskog ideala.185 Midhat Begić je primijetio da se književnost i književna sfera Bosne i Hercegovine nalaze na raskrsnici186 u ovom periodu, u procesu preoblikovanja političkih pitanja. Pitanja o kojima bosanski intelektualci promišljaju u tom dobu su vezana za različitost Bosne u kulturnom i političkom smislu i ovaj poduhvat je opterećen nemirima svojstvenim kompleksnim identitetima/razlikama u Bosni. U poetici i poeziji Maka Dizdara ovo promišljanje je imalo prilično jedinstvenu inspiraciju i pravac, i ono jasno ostaje van nacionalnih/nacionalističkih vizija.187 Sve do danas se Dizdarov projekat odupirao pokušajima etnonacionalističkih projekata da ga mobiliziraju, a ipak još uvijek zadržava popularni priziv. Bez obzira na mnogobrojne pokušaje da se svede na konvencionalne političke okvire, da se pretvori u ideologiju ili depolitizira, njegove emancipirajuće mogućnosti su istrajale. Ipak, u smislu službene politike, šansa da se ustroji građanska, pluralna i liberalna Bosna na osnovu takve ‘zamišljene zajednice’, koja je postojala krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, isključena je, ali ne i nepovratno izgubljena. Kada se pojavio, Dizdarov Kameni spavač je bio instant hit sa svojom kreativnom repoetizacijom lapidarnih motiva i epitafa na bosanskim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima stećcima, koje obično 185 186

187

Ibid., 181-189. Midhat Begić, "Književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini od 1945. / Literary Creation in Bosnia and Herzegovina since 1945," in Midhat Begić: Raskršća - bosanskohercegovačke književne teme IV (Sarajevo: Veselin Masleša/Svjetlost, 1987), Midhat Begić, "Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije oslobođenja" u Midhat Begić: Raskršća - bosanskohercegovačke književne teme IV, ur. Hanifa Kapidžić-Osmanagić (Sarajevo: Veselin Masleša/Svjetlost, 1987). Wachtel ne spominje poeziju Maka Dizdara bez obzira na njen značaj za književna formiranja identita u Bosni i Jugoslaviji. Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia.

154


vrednuju kao “najizravniju emanaciju narodnoga stvaralačkog duha i najviši domet estetske kreacije u bosanskoj kulturi srednjega vijeka”.188 Kameni spavač je kulturno i kozmološki istražio najstariji kvalitet doma/domovine smještene između fantazije i realnosti, istorije i mitologije, i ponudio poetsko-stvaralačku - poiesis - meditaciju o pitanjima moderne Bosne i Bosanaca, od prostorno-vremenskih, kulturnih, istorijskih, teritorijalnih do političkih. Njegova "golema i neopadajuća popularnost u Bosni i Hercegovini svjedoči o uspjehu u smještanju savremenih senzibiliteta u mjesto i vrijeme koji osporavaju mitove nacionalnog porijekla".189 Dizdarove poetične riječi i glasovi ucrtali su u karte prethodno bezglasne i bezrječne oblasti koje su vibrantno odjekivale savremenom Bosnom. Njegov Kameni spavač, intertekstualni poduhvat par excellence, koji je baziran na opsežnim arheološkim, književnim, lingvističkim, folklornim, ikonografskim i biblijskim nalazima i istraživanjima, kolijevka je zamišljene zajednice u neideološkom smislu.190 Pjesnikova tematska istraživanja srednjovjekovne prošlosti su imala odjeka u njegovom iskustvu partizana u Drugom svjetskom ratu, kada su se novi heretici-lovci obučeni u nacističku odjeću uključili u isključivu politiku prema nečistoj vjeri i etničkoj grupi.191 Šezdeset hiljada bosanskih stećaka su nadgrobni spomenici koji nisu striktno vezani ni za jednu zvaničnu/institucionalnu religiju ili klasu, i smatraju se prilično jedinstvenim artefaktima srednjovjekovne evropske sepulkralne umjetnosti zbog svog odbijanja svih kanona, dogmi i društvenih hijerarhija. Njihove simboličke dimenzije pokazuju veoma laički duhovno-religijski stav i otvorena, obuhvatna, meditativna vjerovanja okrenuta čovjeku192, kao što je gostoljubivi sinkretizam, prijemčivost za elemente najraznorodnijih kultura i tradicija,193 pa čak i religija, i prevazilaženje elitno-popularnih i mnogih drugih podvojenosti. Više nego poznati međaš na geografskim i simboličkim pejsažima Bosne, stećak je i ‘bilig’ i ‘kuća’ ili 'hiža': on je putokaz kroz unutarnji prostor i vrijeme posebnog habitusa, koji je na razne načine otjelovljen i usađen u subjektivnosti Bosne, za koji se značajan dio bosanskih građana veže. Ovaj dijalogički pristup mrtvima Srednjeg vijeka ne karakteriše crta patosa ili konvencionalne žalopojke, a dovodi njihovu polifoniju u maštu živih kroz etos sjećanja, na taj način evocirajući kulturno sjećanje i jedinstvo koje se odupire trenutnim pritiscima za razjedinjavanje.194 Na ovoj imaginarnoj sceni kamenih spavača i savremenih kodera, koji započinju dijalog svojim glasovima, tišinama, događa se drama identifikacije, a simboličke i fizičke 188 189 190 191 192 193 194

Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja. Kratak pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (Zagreb: Durieux, 1998), 77. Buturović, Stone Speaker. Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, 5. Ibid., 6. Francis R. Jones, "Translator’s Afterword: Seeking the Sleepers”, u Mak Dizdar, Kameni spavač/Stone Sleeper (Sarajevo, Ljubljana: Did, 1999) s prijevodom Francisa R. Jonesa, 242. Lovrenović, Unutarnja zemlja, 78-86. Lovrenović, Unutarnja zemlja, 88. Ibid., 82.

155


granice samosvojnosti su ocrtane.195 Historija, arheologija, folklor, politički uslovi i poetska mašta su stopljeni u Dizdarovoj majstorskoj intervenciji u kolektivnu maštu i identifikaciju savremenih Bosanaca, kao i u njegovom uokvirivanju communitasa kroz kolektivni nagon koji okuplja politički podijeljenu zajednicu i odbija 'unutrašnju logiku' Bosne, koju joj nameću vladajuće etnonacionalističke i/ili populističke niti političke (ne)participacije.196 Ovaj poduhvat zaobilazi postojeće etnonacionalne kategorije u Bosni jer se fokusira na period za koji se smatra nebitnim za pitanje nacionalne pripadnosti u Bosni; on topografski postavlja ove nove identifikacije oko implantata kulture u prirodno okružje otjelovljeno u stećku; on odbija epsku i naraciju romana o pripadanju sa prvobitnim označjima i apsolutnom distancom od mogućnih kontakata sa dinamičnom sadašnjošću; i ponovo uspostavlja polifonu i eklektičku, poetsku, intertekstualnu tapiseriju običnih glasova, epitafskih poruka, slika iz bogumilske mitologije i svakodnevnih biografija.197 Kameni spavač “uspostavlja između spavača i govornika poetsku autostradu kojom se na prošlost osvrće, sadašnjost se ocjenjuje, a budućnost zamišlja”,198 i prerađuje političku naraciju u Bosni artikuliranjem novih mogućnost za identifikaciju i djelovanje. On to radi tako što nudi Bosancima vinjete kulturne različitosti i podijeljenog etosa kao uključive tačke identifikacije, sa osjećajem zajedničkog pripadanja, jedinstva i kontinuiteta, što zaobilazi djeljive imperijalne ostavštine modernog vremena i konsekventna etničkanacionalna-vjerska grupisanja.199 U tom duhu, Kameni spavač izbjegava apolitične i bezvremenske isprike prošlosti i nacionalističke mitologije vjenčane suverenom politikom.200 Na jedan važan način, on ostaje nevidljiv ili potisnut etnonacionalističkim projektima u Bosni danas. Ali, on također inspiriše čitavu novu generaciju umjetnika, književnih autora i aktivista koji protestuju protiv rata i njegovih posljedica i kroz kulturno i umjetničko stvaralaštvo i pučki aktivizam, i koji zamišljaju i rade na tome da budu pokretači izvorne promjene. Ova obećavajuća veza između književnosti, umjetnosti, radikalnih ideja i emancipirajuće politike je evidentna među sve većim i intenzivnijim pokretačima i djelovanjima u bosanskom društvu. Nova generacija kulturnih poduzetnika, umjetnika, romanopisaca, akademika i pučkih aktivista demonstrira nešto slično Konradovoj anti-politici romanopisca – usred bosanskih suverenih i identitetskih zagonetki i u poziciji iznenađenja i uviđanja da su ustrojene stvari besmislene, njihova djela su se vinula do iznenađujuće osvježavajuće politike.201 Oni će nastaviti da osjećaju konvencionalne političke fantazije i stvarnosti oko njih kao uvredu na koju 195 196 197 198 199 200 201

Ibid. Ibid., 82-83. Ibid., 83-84. Ibid., 84. Ibid. Begić, "Epitafi kao osnova poeziji. O 'Kamenom spavaču' Maka Dizdara," 411. George Konrad, Antipolitics. An Essay, prev. Richard E. Allen (London: Quartet Books, 1984).

156


se mora odgovoriti kreativnim djelima, a njihovi odgovori se često pretvaraju u istinske emancipirajuće radnje. Dijeleći takav etos i solidarišući se do te mjere, oni predstavljaju posebne subjektivnosti i djelovanja koja iniciraju i provode ponekad potopljene i malene, a ponekad dubokosežne i moćne repolitizacije i emancipacije. Međutim, to se ne osjeća na nivou službene politike, kojoj totalno nedostaje svaka vizionarska sposobnost i zbog toga odstranjuje mase pojedinaca okrenutih budućnosti, koji su spremni da igraju na optimističnu a ne kartu ‘straha’. ‘Nova generacija’ u sferi kulturnog stvaralaštva: novi politički glasovi Živost književnog stvaralaštva koje nudi istinski radikalnu kritiku ustrojenih simboličkih i političkih poredaka u skorijoj Bosni se najviše nalazi među mlađom generacijom pisaca i esejista. Rad ovih autora, koji su rođeni u periodu nakon Drugog svjetskog rata (naročito šezdesetih i sedamdesetih godina) i subjektivizovanje kulturno polivalentnog, urbanog ili pluralističkog habitusa su sazreli u posljednja dva desetljeća, a naročito u posljednjih nekoliko godina. Iza njih su ne samo romani, priče, pjesme i kritički eseji o različitim relevantnim i popularnim (političkim) temama već i opsežan angažman u žurnalizmu kroz pisanje kolumni za najprodavanije bosanske dnevnike i sedmičnike, popularne i elitne magazine ili žurnale (kao što su Oslobođenje, Dani, Slobodna Bosna, i slično) prije, za vrijeme i nakon rata u Bosni. Reprezentativan primjer je Aleksandar Hemon, čije literarno stvaralaštvo i esejistički angažman ispoljavaju političke osjećaje jedne čitave urbane i kosmopolitske generacije u Bosni. Da Hemon pravi pokrete ka alternativnim demokratskim mogućnostima i da se uzda u kolektivnost i poredak nakon sadašnjeg je evidentno iz jednog od njegovih članaka, 'Država i duša', koji je objavljen u sklopu njegove redovne kolumne Hemonwood u jednom od najuticajnijih i široko čitanih bosanskih sedmičnika, magazinu Dani.202 On tu promišlja o različitim načinima na koje je on ili posvjedočio situacijama i lično doživio situacije kad "ljudska duša, ili ljudski mozak, postaje nacionalna teritorija, čiji je suverenitet usko vezan za suverenitet nacionalne države."203 Takvih situacija ima svuda: u bivšoj Jugoslaviji, gdje nečije prezime postaje njegov/njen identitet; u intervjuu engleske novinarke koja misli da zna 'šta je on' i objašnjava njegovu knjigu The Question of Bruno reducirajući je na Hemonov nacionalni identitet; ili u istraživanjima unutrašnjeg života Amerikanaca. Domeni privatnog i javnog više nisu odvojeni ovdje jer se standardni manevar sastoji od instaliranja nacionalnosti pitanje države, politike, 202 203

Aleksandar Hemon, "Država i duša," Dani, 5. maj 2000. Ibid.

157


retorike i drugih javnih operacija) u najdublje prostore 'duše' ljudskog bića. Hemon misli da je 'duša' u stvari potrebna samo radi jedne svrhe: instalacije nacionalnog bića, jer je upravo falsifikovana činjenica da je nacionalnost duboko u "duši", u prostoru apsolutno privatnog, ono što daje legitimitet nacionalnim državama."204 Doista, "nema države bez duše, niti duše bez države".205 Međutim, on također tvrdi da postoji prostor izvan ove (de)politizacije i tehnologizacije duše/tijela, koji im se odupire i krši ih: "Pa ipak, ostaje mali dio izvan domašaja američnosti ili srpskosti ili ukrajinstva, mali dio bez duše, prostor u kojem se čovjek preklapa sa drugim ljudima, u kojem se dodiruje sa njihovim tijelima, prostor čija se slobodna teritorija mora širiti, dok jednog dana ne postane država u kojoj su profesori profesori, a pisci pisci".206 Prilično je jasno da je ovo projekat suprotan modernoj državi, projekat koji krši upis tijela/duše u suvereni poredak. Ovaj mali prostor izvan konvencionalnog ugošćava alternativne oblike kolektivnosti, zajedništva i solidarnosti i sve više je nastanjen raznim pokretačima i subjektima koji su, svojevoljno ili ne, isključeni iz suverene biopolitičke opsade. Hemonovski odjeci o subjektivizaciji i identifikaciji, oslobađajućim načinima života, mislima i djelima, imaju odjeka u njegovoj drugoj, posljednjoj knjizi207 i vode nas u taj prostor koji će se proširiti da bi smjestio političke vizije i zajednice koje bi mogle osujetiti konvencionalnu politiku. Iako autori, umjetnici, aktivisti i poduzetnici koji nude nove političke glasove svojevoljno prihvataju opoziciono stajalište ‘autsajdera’ naspram dominantnih političkih predstavljanja, težina njihovih rezultata u djelima ekonomije simboličkih praksi i 'u' i 'izvan' polja književnog i poetskog stvaralaštva je daleko od minorne. Oni su pozicionirani u moćnoj i horizontalo i vertikalno raširenoj protu-kulturi ili pod-kulturi u urbanoj Bosni, čiji su diskursi/prakse krenuli protiv utemeljene politike početkom osamdesetih. Štaviše, njihov uticaj je dalje intenziviran činjenicom da je polje književnog i kritičkog stvaralaštva u Bosni i bivšoj Jugoslaviji bilo priznato kao ono koje je u historijskom kontekstu imalo povlaštenu ulogu u izgradnji različitih modaliteta identiteta, kolektivnosti i poretka putem diskursa ili na praktičan način.208 Stoga ovi glasovi dobijaju nesumnjivu političku moć, voljno stvarajući i zauzimajući poziciju otpora, marginalnosti i drugosti i izlažući i demistificirajući društvene fantazije u srcu ideoloških političkih projekata oko njih. 204 205 206 207 208

Ibid. Ibid. Ibid. Aleksandar Hemon, Nowhere Man (London: Picador, 2003). Amila Buturović, Stone Speaker. Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, preveo Francis R. Jones (Hampshire: Palgrave, 2002), Omnibus, Intervju sa Enverom Kazazom (2002 [citiran 20. maja 2003.]); na http://www.omnibus.ba/omnibook/interviews/kazaz.htm, Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Cultural Memory in the Present (Chicago: Stanford University Press, 1998). Sabrina P. Ramet, Balkan Babel: The Disintegration of Yugoslavia (Boulder, CO: Westview Press, 1996).

158


(Re)politizirajući potencijal ovih književnih i umjetničkih glasova bitan je na nivou popularne kulture jer su to obično nekonvencionalni intelektualci koji djeluju kao 'jedan od nas' i sa kojima osjećamo 'srodnost'.209 Ključ je u posebnom, kulturno različitom i pluriformnom urbanom habitusu Bosne, koji dijele generacije rođene šezdesetih i sedamdesetih godina, a koje su bile u svojim fazama formiranja i 'odrastanja' u osamdesetih godinama, kada je Bosna posvjedočila rađanju dubokosežnog socio-kulturnog političkog pokreta definisanog duhom kritike, ironije, humora i kreativnosti. Ova posebna urbana/autsajderska/japijevska protu-kultura imala je predstavnike i predstavljanja i u drugim oblastima kulturnog života – muzici, filmu, teatru i umjetnosti. Primjeri, koji su većinom razgranati iz niti Novog primitivizma ovog kulturno-političkog pokreta kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina, su politička satira Top lista nadrealista, bend Zabranjeno pušenje, pjevač Elvis J. Kurtovich, sarajevska škola filma itd. Tako dinamična svakodnevna protu-kultura je uticala na čitavu urbanu Bosnu, koja je još uvijek bila pod vlašću jednopartijskog sistema, ali sa živim civilnim društvom – iako u drugačijem obliku u odnosu na kapitalističke liberalne demokratije. Ovaj pokret i politički senzibiliteti iza njega nikada nisu stekli 'institucionalizirani'/'službeni' glas kada je Bosna prešla iz komunističkog u višepartijski sistem predstavničke demokratije, kao što je to bilo sa etnonacionalističkim projektima. Neki spekulativni razlozi mogu biti da su oni bili suviše van kanona i previše van kontinuiteta sa svim što se brojalo kao 'politika' u savremenoj Bosni, da bi lako bili pretvoreni u stranku. Ova dugoročna mogućnost nečega što bi moglo biti povezano sa genezom Stranke zelenih i PDS-a u Istočnoj/Zapadnoj/ujedinjenoj Njemačkoj brzo je isključena ratom koji je uslijedio u Bosni i koji je utemeljio nove rigidne zapise života-poretkazemlje u Bosni i pokušao da ugasi istinske alternative. Zahvaljujući silnoj simboličkoj moći alternativnog kulturnog stvaralaštva da se Bosna repolitizuje ili dâ nekonvencionalni obrt politici, književni i umjetnički glasovi nove generacije u Bosni su uticali na snažne odjeke mnogim načinima i oblicima života, različitim djelovanjem i načinima subjektivizacije i identifikacije u savremenoj Bosni. Oni svi izbijaju iz ovog specifičnog i moćnog habitusa bosanske urbane kulture svojim duboko utemeljenim simboličkim, kulturnim i drugim resursima i svojim pluriformnim socijalnim i političkim subjektivizacijama. Da ovo može predstavljati djelovanje koje nosi emancipirajuće obećanje, potvrdio je stav Pierrea Bourdieua o habitusu kao generisanom i generativnom principu koji je socijalno usađen kroz socijaliziranu subjektivnost, koja oblikuje radnje, misli i osjećaje i djeluje kao "kreativni kapacitet upisan u sistem dispozicija kao umjetnost, u najjačem smislu praktičnog majstorstva, a posebno kao ars inveniendi”.210 U kovanju 'nove politike' u 209 Vidi argumente u Jean-Luc Nancy, An Inoperative Community (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1991). 210 Pierre Bourdieu, i Wacquant, Loic W.D., An Invitation to Reflexive Sociology (Chicago: University of Chicago Press, 1992), 121.

159


Bosni i traganju za njenim vizijama, prostorima i pokretačima, ova vrsta ars inveniendi je conditio sine qua non za rađanje kritičkih društvenih pokreta koji mogu inspirisati institucionalne promjene kroz neslužbenu politiku, naročito kada trenutna službena politika nije demokratizirajuća snaga na koju se može računati. Neke opće preporuke Duboka i dalekosežna reforma potrebna u bosanskom kontekstu trebala bi da sa obnovljenom hitnošću cilja na takvu novu politiku i radnje koje će: identifikovati i iznijeti alternativne kulturne prakse, koje uzgajaju integrativne, kosmopolitske i građanske identifikacije, solidarnosti i veze, povezati takvu kulturnu praksu sa skladnom energijom za 'novu politiku', nadahnuti obrazovni sistem Bosne sa takvim alternativnim kulturnim i političkim vizijama i radnjama Bosne, i podržati oživljavanje civilnog društva u ovom pravcu, nadahnuti ga progresivnom kulturnom i obrazovnom praksom i hraniti rađanje širokog društvenog pokreta za promjene. Njegovanje alternativnih građansko-demokratskih identifikacija i praksi građanstva i političke akcije u Bosni nije pitanje izmišljanja onoga što ne postoji već podrška postojećim prirođenim mogućnostima (i stvarnostima) koje su trenutno potisnute, i pružanjem političke moći, glasa i uticaja njima u smislu rekonfiguracije Bosne, kako bi bila više u skladu sa demokratskim idealom. Do ovog momenta teško da je urađeno dovoljno po ovom pitanju. Evidentno je da procesi opisani gore moraju biti i 'u domaćem vlasništvu', a u isto vrijeme i potpomognuti strateškim partnerima iz regionalnog i međunarodnog okruženja. Do sada su oni bili u velikoj mjeri zanemareni. Umjetnici, akademici i aktivisti, kao i 'nova generacija' u Bosni, koji bi mogli biti pokretačka snaga kritičkih društvenih pokreta i rađanja 'nove politike', mogu biti fragmentirani i marginalizirani, ali njihova energija kipi. Samo je potreban snažan katalizator da bi koncentrisao tu energiju i snage i strateški ih usmjerio i preveo u kritičnu masu od političkog značaja. Bez obzira na sveprisutni pesimizam i razočarenje u bosanskom društvenom tkivu, ovo predstavlja putanju koja najviše obećava u smislu političkih i socijalnih promjena. Potrebno je više istraživanja u ovom pogledu, potrebno je kreirati nove politike i investirati više energije u oživljavanje posebne vrste građanskog aktivizma, koji je vezan za kritički dijalog o budućnosti Bosne. Realizacija multidisciplinarnog teorijskopraktičnog projekta na državnom nivou u smislu “Kultura, zajednica, građanska obnova i ‘nova politika’ u Bosni,” kao i mobiliziranje svih oblika podrške inicijalnom kritičkom društvenom pokretu u Bosni, svakako su neki od načina koji najviše obećavaju u podršci istinskim

160


demokratizirajućim snagama u bosanskom društvu, koje će imati dalekosežan uticaj na službenu politiku i političke reforme, uključujući i onu ustavnu.

161


K ULTUR A I OBRAZOV AN JE U PROC ESU STVA RANJA BO SAN SKOH ERC EGOVAČKOG (KULTURNOG) ID EN TITETA

Jelena Gajević

Kultura – kreacija i samokreacija pojedinaca i naroda Stvarati i doživljavati kulturu znači učestvovati u esencijalnim aspektima života, a ne samo onim vezanim za slučajne, pojedinačne pojave i okolnosti. Složeni su načini na koje kulturne tvorevine postaju dio vlastite kulture pojedinca, naroda, regije, svijeta. To su ujedno i procesi u kojim kultura postaje konstruktivni dio identiteta. Bit kulture se gubi ako nema njenog djelovanja na razvijanje identiteta i cjelokupnog duhovnog bića. Jedno nadindividualno, razvijeno duhovno jedinstvo, koje nije zatvoreno i sastoji se od mnoštva duhovnih tvorevina i procesa, jeste i složena cjelina svake kulture, a posebno multinacionalne kulture, kakve su bosanskohercegovačka i evropska. Egon Friedell je napisao: "Svaki narod je pjesnik svoje vlastite historije."211 On to jeste i u smislu aktivnog, stvaralačkog odnosa prema historiji i prema kulturi, koji uključuje svijest da je kultura način da se učestvuje u kreaciji i samokreaciji. Ali, identitet nije fiksan fenomen. Podložan je stalnim promjenama, razvija se i pod utjecajem kulturnog i svakog drugog okruženja, ali i kao rezultat slobodnog izbora. Jean-Marie Domenach upozorava: "U stanju sam da izaberem svoju budućnost samo ako nisam pasivno prihvatio 'nasleđe'. Moj identitet je vokacija, a ne determinacija."212 Kako u postojećem spletu političkih okolnosti preokrenuti proces kulturne i sveopće pasivizacije građana Bosne i Hercegovine i probuditi svijest da jesu i trebaju biti stvaraoci vlastite kulture, historije, identiteta, političke stvarnosti, kao i da je svaki identitet složen fenomen u stalnom kretanju i stalnom prisustvu Drugih u onome što smo Mi sami? Fenomen koji se u ovako složenom društvu ne da suzbiti u rigidne okvire konzervativnog etnonacionalizma bez opasnih frustracija i konflikata.

211 Egon Friedell, Povijest grčke kulture, Zagreb, 2001., str. 63. 212 Žan-Mari Domenak, Evropa - kulturni izazov, Zemun, Beograd, 1991., str. 20.

162


Složenost multipliciranih identiteta Bosna i Hercegovina i njena kultura složeni su splet mnogih puteva. Neki od njih vodili su na slijepe kolosijeke historije i kulture. Ipak, svi oni su postali dio našeg identiteta. Jedna od ključnih vrijednosti i osobenosti bosanskohercegovačke kulture upravo je njena složenost, kao i otpor prema isključivosti (koja je često nametana spolja, ali i iznutra), jer isključivost znači njenu negaciju. Za razvoj naše kulture, baš kao i evropske kulture u cjelini, bitne su raznovrsnosti, antagonizmi, takmičenja, dopunjavanja. Nije stvar u tome da ta kultura tek tolerira različitosti, pa i suprotnosti – ona u njima i kroz njih živi. Baš kao što je Edgar Morin rekao za evropsku kulturu, i za bosanskohercegovačku bismo mogli reći da je isto toliko proizvođač različitosti, pa i suprotnosti, koliko je i sama njihov proizvod. Dijalogika stoljećima postoji u našoj kulturi, ali je često zatvorena u dogme i zabrane. Jedan od najosjetljivijih, ali i najvećih prioriteta ovog društva trebalo bi biti suptilno ali odlučno uklanjanje svih prepreka koje se postavljaju na putu razvoja otvorene, pluralističke kulture. Kultura je od izuzetne važnosti za formiranje kolektivnog identiteta, iako je trajna kriza identiteta jedno od specifičnih obilježja stvarnosti velikog dijela Srednje i Istočne Evrope. Vječito pitanje “ko sam i gdje pripadam” često je nailazilo na odgovore koji se nisu dopadali vladajućim režimima. U vrijeme represije nad slobodnim razvojem i izražavanjem različitih slojeva kolektivnog identiteta često je dolazilo do sukoba, previranja, pobuna, pritiska na intelektualce i nezavisnu misao. Fenomen “multi-identiteta” (popularno rečeno) kao složenih identiteta, povezan je s mnoštvom pitanja kao što su kultura, nacija, jezik, vjera, odnos prema drugim narodima, manjinama, strancima i svima koji su svrstani u kategoriju “drugi”, kao i odnos prema “velikim” nacijama i kulturama kojima je određeni narod bio podređen. Sva ova pitanja su u cijeloj Srednjoj i Istočnoj Evropi sporna i opterećena brojnim problemima. Proces formiranja nacija ovdje je znatno kasnio u odnosu na ostatak Evrope, pa je i pojava nacionalizma u 20. stoljeću u mnogim od ovih zemalja zakašnjela i time još opasnija pojava. Etničko pitanje (u situaciji kada proces izgradnje nacije nije još uvijek na pravi način završen) nacionalistički režimi nameću kao odgovor na sva pitanja koja potresaju društvo. Brojne i dugotrajne frustracije posljedica su stalne potrage za identitetom, dodatno komplicirane složenom etničkom, kulturnom, jezičkom “kartom”, ali i stalnim nuđenjem isključivih i na manipulacijama utemeljenih “rješenja”. A pojedinac, kao i različite društvene i kulturne grupe, etničke zajednice, regije, narodi i nacije, svi oni traže stalno, slobodno, ali i uravnoteženo potvrđivanje svojih identiteta.

163


Neprepoznati značaj kulture Jedna od najvećih grešaka i domaćih i međunarodnih institucija koje se angažiraju na promoviranju i provođenju reformi radi čvršće integracije bosanskohercegovačkog društva i države, leži upravo u tome što one ne shvataju značaj kulture u procesu stvaranja zajedničkog identiteta, kao i duhovnih i materijalnih vrijednosti koje će nas ponovo približiti. Kako razviti svijest da smo ne samo građani Bosne i Hercegovine nego i da stvarno jesmo Bosanci i Hercegovci? Građanin, ma kako važan u političkom i pravnom konstruiranju napredne države, ovdje je još uvijek slabašan konstruktivni element izgradnje identiteta. Kako na tome raditi kada su i institucionalni okviri i praktične mogućnosti zajedničkih kulturnih projekata koji zahvataju cjelinu društva (ili tzv. državni nivo) gotovo nepostojeći? Kako se moglo dogoditi da u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji je aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu predviđene kulturne, naučne i obrazovne institucije od državnog značaja i ostali modusi državne potpore značajnim zajedničkim kulturnim, naučnim i obrazovnim projektima i procesima?! Kako je moguće da devet godina nakon Daytona ova zemlja i dalje nema zakonske, a time i stvarne mogućnosti da finansira i razvija kulturne i naučne institucije koje svaka u svojoj oblasti stvaraju složenu građevinu države Bosne i Hercegovine? Kako to da i dalje nemamo kulturne institucije koje imaju tretman institucija od državnog značaja, kao što su nacionalna biblioteka, državna opera i balet, zajednička akademija nauka i umjetnosti, državni (a ne samo entitetski) fond za kinematografiju? Zašto nema dovoljno društvene brige i materijalne potpore za tako značajne institucije kao što su Umjetnička galerija BiH, Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi, Kinoteka BiH itd. Brojne kulturne institucije su u dubokoj krizi jer su prepuštene siromašnim i za njihovu djelatnost nedovoljnim lokalnim fondovima ili budžetima entitetskih ministarstava. Kada će se zaustaviti proces postepenog gašenja kulturnih i naučnih institucija od velikog značaja za Bosnu i Hercegovinu i očuvanje vrijednosti njene raznolike kulturne baštine, kao i stvaranja novih vrijednosti? Naravno, problem se ne svodi samo na postojanje i status institucija iz oblasti kulture i nauke (to je samo jedan, mada jako važan primjer), već i na cjelokupni kulturni život rascjepkanog i nesređenog društva. Kako Bosna i Hercegovina može prepoznavati sama sebe bez kulture kao ključne dimenzije vlastitog identiteta? Kako je kao kulturnu činjenicu, a ne tek kao kontroverzama i konfliktima ispunjen državni okvir, mogu prepoznavati drugi, što u globalizirajućem svijetu, kojim u velikoj mjeri upravljaju supranacionalni procesi, postaje sve važnije pitanje?

164


Posljedice ovakvog neciviliziranog odnosa odgovornih (u velikoj mjeri izazvanog svjesnim nastojanjem da se unište temelji zajedničkih bosanskohercegovačkih vrijednosti i identiteta) osjećat će se mnogo duže nego što traju njihovi smušeni i kompromitirani mandati, mnogo duže nego što traje kratko pamćenje njihovih birača, mnogo duže nego što ćemo trajati i mi sami. Neke buduće generacije će plaćati ceh i neće nam ovo oprostiti, ali je pitanje i kako će uopće taj kulturni jaz premostiti. Najvjerovatnijim se čini scenarij paradoksalnog procesa u kojem ima i istinske tragedije i neke više pravde – nove generacije će se sa kulturnim, svom dobu primjerenim vrijednostima upoznavati gotovo isključivo putem stranih medija koji djeluju globalno. Učit će strane jezike i upoznavati kulture više putem medija nego što će to činiti u školama. Postepeno će gubiti uvid i stvarni interes ne samo za kulturne vrijednosti važne za Bosnu i Hercegovinu u cjelini nego i za konzervativne sadržaje etnikumā koji se nameću. Postajat će, a to je uveliko trend već danas, konzumenti globalne popularne kulture, a u manjoj mjeri i učesnici u procesima stvaranja i recepcije i elitne kulture na globalnoj sceni. Odsječeni od stvarnih vrijednosti vlastite kulture postajat će sve više bezlični akteri na globalnoj sceni, bez boja, okusa i mirisa kulture svoje zemlje i svog naroda. Zadržaće tek neke konfuzne primjese nacionalističkih predrasuda i obrazaca nametnutih najviše tokom školovanja. Ipak, paradoksalno je da će mladi u ovoj zemlji, iako kratkoročno na udaru nacionalistički usmjerenih manipulatora, u budućnosti sasvim izvjesno i dugoročno postati anacionalni djelići u svjetskom kulturnom mozaiku, ukoliko ne omogućimo kontinuirano stvaranje i afirmaciju relevantnih kulturnih vrijednosti ove zemlje. U tom smislu nikada ne smijemo zaboraviti značaj kontinuiteta kada su kultura i obrazovanje u pitanju. No, za sada su osjetljive i još uvijek nedovršene identitetske konstrukcije iskorištene za izazivanje kolektivnih i individualnih frustracija, a time i netolerancije i dogmatske skučenosti. Danas već i klinička istraživanja potvrđuju da ne postoje stabilan i integrativan identitet i svijest o sebi kao poluge koje određuju ljudsko ponašanje.213 To identitet čini jednim od najmoćnijih oružja manipulacije ljudima i stvaranja podjela u svrhu koncentracije moći. U društvima kao što je bosanskohercegovačko to je još i opasnije nego drugdje zbog složene etničko-nacionalne, religijske i kulturne strukture. No, paradoksalno je da i pored toga često bježimo od činjenice (ili nas društvo u kojem živimo ponekad tjera da pred tim zatvaramo oči) da je naš identitet sazdan od višestrukih pripadnosti, od kojih su samo neke povezane s etničkom pripadnošću, nacijom i religijom. Baš kao i život sam, identitet, a posebno onaj kulturni, čini mnoštvo različitih “sastojaka”, različitih doprinosa, utjecaja. Zato svaki identitet, a 213 Lewis D. Wurgaft, Identity in world history: A postmodern perspective, “History & Theory”, 1995, Vol. 34, Issue 2, str. 67-86, MasterFILE Premier [database on-line]; (Boston, MA.: EBSCO Publishing).

165


ne samo identitet ljudi koji su se rodili i/ili formirali u etnički mješovitim porodicama, ili čak ne samo onih koji žive u mješovitim sredinama, jeste i multikulturni fenomen. Upravo reafirmiranje osjećaja pripadnosti složenoj, multikulturnoj duhovnoj zajednici može nam ponovo vratiti osjećaj bogatstva složenih identitetskih konstrukcija koje omogućavaju slobodan razvoj ličnosti i društva. U širem kulturnom kontekstu tako se teže upada u identitetske zamke podjela. Pitanje ko smo to ‘mi’ a ko su ‘oni’ pokazuje se kao ne tako jednostavno i kao veoma važno u postkonfliktna vremena. Veliki i mali, centar i margina Ono što se u podjelama na moćni Zapad i potisnuti Istok, kao i u podjeli na velike i male narode može činiti kao pozicija outsidera, to nipošto ne mora biti. Njemački književnik Ernst Schumacher je u početku 70-ih godina 20. stoljeća fenomen "malih" naroda označio kao produktivan i pozitivan. Njegova je osnovna postavka glasila: "'Malo je lijepo' – ono je pregledno, neposredno i prisutno, na dohvatu ruke...'Malo je svijet u dostupnoj blizini' – moje Ja i njegovo najbliže okružje... Promatrano u ozračju današnjeg svijeta riječ je o mogućnosti pozitivnog odnosa čovjeka prema onome na što on neposredno utiče, na što može objektivno i konkretno djelovati, s čim se može kao čovjek poistovjetiti i prema onome što on shvaća kao svoje izvorno vlastito."214 I ne samo to, vrijednost je važnija od veličine, a kulturna dobra trajnija od vojnih pohoda. Veličina ovisi o vrijednostima koje stvaramo i na koje se oslanjamo. Pitanje centra i margina, metropole i provincije kultura dovodi u pitanje. Nisu rijetki umjetnici koji su samouvjereno, ali često s pravom izjavljivali – provincija nije tamo gdje sam ja! Naravno, treba izbjegavati neuravnotežene izjave, prema kojima je upravo naša zemlja, naš grad, kulturno najznačajniji centar Evrope ili regije. Svako potenciranje vrijednosnog centra u ovom kontekstu je zapravo izraz kompleksa manje vrijednosti. Uostalom, na postmodernim duhovnim obzorima odavno je dovedena u pitanje podjela na centar i na margine, jer ono što je dugo bilo marginalizirano dolazi u centar interesovanja – postajući tako novi centar. Proces stvaranja policentričnih kultura već odavno traje i time ostaje sve manje prostora za pasivan i samosažaljiv odnos prema vlastitoj maloj kulturi. Naša kultura je, i pored svih poteškoća u kojima se stvara, ono što mi učinimo od nje! Marginalna je onoliko koliko to mi dopustimo i koliko dopustimo da se predrasude i nepoznavanje u Evropi i svijetu naših suvremenih i tradicionalnih kulturnih vrijednosti nastavi i reproducira i u budućnosti. U obimom izuzetno maloj književnoj i kinematografskoj 214 Peter Zajac, Mali narodi – veliki problemi, u: Velika Europa – mali narodi: Zagrebački književni razgovori 1992, Zagreb, 1994. str.23.

166


produkciji nastao je procentualno značajan broj vrijednih djela koja komuniciraju i u našem društvu i van njega. Odjek tog uspjeha u Bosni i Hercegovini značio je više od medijske senzacije i kratkoročnog samozadovoljstva. Značio je da brojni ljudi u ovoj zemlji osjećaju potrebu da im se vrati samopoštovanje i samopouzdanje kao pripadnicima društva koje stvara (a ne samo razara), u kojem nastaju vrijednosti prepoznate i na globalnom planu. Bilo nam je potrebno da još jednom sami sebi, a tek potom i drugima, dokažemo da i kao mala zemlja, mala nacija (koja tek prepoznaje vlastiti kulturni identitet) možemo biti veliki. U kulturi, tamo gdje je to malima jedino i moguće. Jedna od specifičnosti je i to da su emocionalnost i iracionalnost naroda na području Srednje i Istočne Evrope, pa i u Bosni i Hercegovini, još uvijek izuzetno jaki i otvoreno izraženi u poređenju sa onom u Zapadnoj Evropi. To je za kulturu i umjetnost veliko bogatstvo i kreativni potencijal, a za politiku i nauku teško opterećenje. Intelektualci često koriste upravo sklonost ka iracionalnosti i brojne nacionalne osjetljivosti za umnožavanju nacionalnih mitova, uvećavajući svoju moć i utjecaj. Frustracije izazvane različitim kolektivnim neuspjesima dodatno umnožavaju “pseudoobjašnjenja i zamjene stvarnih problema ekonomije, politike, socijalnog stanja etničkim manipulacijama”215. Dvije Evrope postaju jedna Nakon stoljetne podjele na “dvije Evrope” ulazimo u dugotrajan proces u kojem će ta podjela polako gubiti značaj i u kojem će ona postepeno prestati biti izvor marginalizacije Srednje i Istočne Evrope. Pošto su ukinute političke, a potom i brojne ekonomske, pravne i druge barijere na putu ujedinjenja ta dva dijela Evrope, svjedoci smo velikog historijskog zaokreta, koji neće biti značajan samo za razvoj Evropske Unije nego će i dugoročno odrediti razvoj Evrope i svijeta. Evropa je napravila veliki korak u približavanju svoje "dvije polovine", tako dugo i tako neprirodno razdvojene. Važan dio u tom procesu predstavlja međusobno bolje upoznavanje kulturnih specifičnosti evropskog Zapada i Istoka, ali još više zajedničkih osobina, našeg evropskog identiteta. Upravo zbog nepoznavanja karakteristika kulture Srednje i Istočne Evrope, mentaliteta ljudi na tim prostorima, historijskih činjenica, političkih okolnosti, ovo područje se još uvijek često posmatra kao svojevrstan egzotični rezervat. Treba smoći snage i mudrosti da se naša kultura, nakon “velikog praska” evropske integracije punopravno uključi u evropsku kulturnu zajednicu. Ali, još je važnije naći u našoj kulturi dovoljno vrijednosti i stvaralačkih i 215 Lóránd Hegyi, Central Europe as a Hypothesis and a Way of Life, http://www.aspectspositions.org/essays/hegyi1.html

167


recepcijskih izazova koji neće dopustiti da nas ponovo obuzme osjećaj napuštenosti, defetizma i samosažaljenja. Ma kako da je daleko trenutak našeg uključenja u Evropsku Uniju, koja nam je bitna i kao znatno širi identitetski okvir od postojećeg, već i sama činjenica da tim putem krećemo (makar još uvijek više deklarativno nego djelima) morala bi biti izvor motivacije za veliki preokret i na planu snažnijeg stvaranja kulture pluralizma i kozmopolitizma. U prošlosti su društveni i ekonomski problemi zemlje Istočne Evrope često gurali u pasivnost i ogorčenost. Ali, problemi su ponekad stimulirali fleksibilnost, adaptibilnost i specifičnu sposobnost da odgovore na izazove. Osim toga, iako su “procesi izolacije izazvani ideološkim podjelama, ratnim osvajanjima i drugim razlozima ovdje bili češći, trajniji i bolniji”,216 ovo područje je etnički izmiješano i dugoročno predodređeno za otvorenost i pluralizam. U tom smislu, kulture Srednje i Istočne Evrope mogu izuzetno dobro odgovoriti na izazove multikulturalizma i suvremenih tokova globalističke kulture. Postojanje brojnih manjina i rasutost jednog naroda u više država nije samo potencijalni izvor konflikata nego i faktor povezivanja zemalja Jugoistočne Evrope, kao i šireg područja Srednje i Istočne Evrope, ili Evrope u cjelini. U tom smislu su posebno zemlje Jugoistočne Evrope u tolikoj mjeri upućene na regionalnu suradnju i povezivanje da je to njihov usud od kojega se može pobjeći samo kratkoročno i sa ozbiljnim posljedicama. Zamke prošlosti Jedno od ključnih pitanja koja se postavljaju pred Bosnu i Hercegovinu, ali još uvijek i veliki dio Srednje i Istočne Evrope, jeste kako mobilizirati intelektualne snage da prevladaju fragmentiranje na psiho-kulturnom nivou. Sadašnja usmjerenost samo na “demokratizaciju”, političke i ekonomske reforme, nedovoljan je pokušaj da se pronađe sigurnost i koherentnost u okruženju koje se stalno mijenja, integrira i dezintegrira. A pitanje sposobnosti da se rekonstruira demokratski identitet zavisi i od toga da li društva u regionu mogu konstruirati i šire identitetske formacije (kao što su bosanskohercegovački, regionalni identiteti, pa i onaj evropski) u stvarnosti sukobljenih identiteta. Ali, mi i dalje ostajemo među onim narodima ove regije koji ne samo da nemaju dovoljno snage, mudrosti i samopouzdanja da raskinu s negativnim trendovima prošlosti i samosvjesno zauzmu svoje mjesto u Evropi, nego i dalje opterećuju svoju budućnost mitovima prošlosti, razarajući ionako krhko tkivo vlastite kulture i identiteta. Bolest etnonacionalizma, mada slabi, još ne posustaje, pa i dalje doprinosi očuvanju isključivosti i izolacionizma, ideoloških 216 Ibidem.

168


manipulacija i sukoba s drugima i drugačijima. To je, uostalom, "prirodna posljedica" nacionalizma, jer "pod nacionalističkim poimanjem naroda podrazumijevamo jedno prema unutra monolitno orijentirano, a prema van konfrontativno shvaćanje naroda. U oba slučaja radi se o stvaranju jedne fine i precizne predodžbe o neprijatelju, u prvom slučaju navodi se unutrašnji, a u drugom vanjski neprijatelj."217 Historija i mitovi u školskim učionicama U Srednjoj i Istočnoj Evropi historija je snažnije nego drugdje doživljavana kao poprište rješavanja egszistencijalnih pitanja i sudbine pojedinca. “To dovodi do izraženog iracionalnog značenja historije i zamišljanja historije kao posljedice individualnih i kolektivnih emocija, ideja, poduhvata. Tako jačaju fatalizam i pesimizam, koji potiskuju činjenicu da čovjek i zajednica u kojoj živi učestvuju u stvaranju historije. Historija kao fatum, neizbježna sudbina koja se ponavlja iz generacije u generaciju, stvara od ljudi svoje podanike, a ne aktivne kreatore, i stvara se osjećaj da mogućnosti izbora zapravo i nema... I sam život pojedinca postaje historijska paradigma.”218 Stoga i ne čudi da je “mobilizacija kolektivnog pamćenja” mnogo prisutnija u radovima umjetnika, posebno pisaca, Srednje i Istočne Evrope, nego u djelima njihovih kolega na Zapadu. Opasna je pojava da su historija i u historiju zapakovani mitovi često zloupotrebljavani sa svrhom osvajanja vlasti i moći, a pod plaštom odbrane nacionalnog. Ovaj diskurs, u kome je prošlost često oživljena da bi se opravdale sadašnje političke odluke i strategije, utječe na to kako se postavljamo u odnosu na nacionalnu tradiciju i politički angažman. “Novo službeno pamćenje” uzima maha u nastojanjima da se ponovo piše novija historija.219 Potom se takve mitske konstrukcije pod plaštom historije prenose u školske udžbenike i učionice, postajući jednim od najvažnijih poluga dugotrajnog reproduciranja dogmatske svijesti i nenaučnih tvrdnji. Historija, uz književnost, a u našem slučaju i jezik, postaju najosjetljiviji i najopasniji dio školskih i univerzitetskih programa, koje i nakon “politički korektnog” (a po svemu sudeći ne sasvim naučno i profesionalno utemeljenog) “čišćenja” udžbenika od tvrdnji koje izazivaju međuetničke netrpeljivosti i predrasude, ostavljaju mogućnost manipulacija i zloupotreba. Posebno kada se ima u vidu uobičajen način postavljanja i kontrole velikog dijela nastavnog kadra – politička podobnost i poslušnost 217 Peter Zajac, Mali narodi – veliki problemi, u: Velika Europa – mali narodi: Zagrebački književni razgovori 1992., Zagreb, 1994. str.27. 218 Lóránd Hegyi, Central Europe as a Hypothesis and a Way of Life, http://www.aspectspositions.org/essays/hegyi1.html 219 Gabor Gyani, Political uses of tradition in postcommunist east central Europe, “Social Research”, Winter 93, Vol. 60, Issue 4, str. 893-915. Academic Search Elite [database on-line]; (Boston, MA.: EBSCO Publishing). .

169


kao kriteriji važniji od profesionalizma i stručnosti. Jedna ideologija zamijenjena je drugom, još isključivijom. Pokazalo se po ko zna koji put da su i suprotstavljene, dogmatski isključive ideologije, po mentalnom sklopu koji formiraju i koji im pogoduje zapravo vrlo bliske jedna drugoj. Dojučerašnji pobornici samoupravnog socijalizma, odumiranja države i diktature proletarijata postali su gorljivi pobornici nacionalizma, državotvornosti samo vlastitog naroda i nedemokratskih oblika vladavine vlastite naciokratije. Sve potkrijepljeno “svetim istinama” o veličini, herojstvu i žrtvama historije samo svog naroda, kroz ideološku matricu interpretiranih vrijednosti vlastite književnosti i kulture. I sve to na jeziku za koji je najvažnije da se što više razlikuje od jezika druga dva naroda, a postaje mnogo manje bitno to što generacije učenika, pa i studenata, iz škola izlaze kao sve manje pismeni (ionako sve nesigurniji u to šta najnoviji pravopis njihovog naroda propisuje) i sve manje obrazovani mladi ljudi. Kako spriječiti da i “pročišćeni” udžbenici ne budu tek polazna tačka za opasne manipulacije u školskim učionicama koje će formirati generacije mladih ljudi nespremne da upoznaju Druge, da dožive i približe sebi kulturu i druge vrijednosti naroda koji žive s njima ili pokraj njih u istoj nam domovini, kao i da se otvore prema kulturama naroda drugih država i kontinenata? Kako pokrenuti proces nametanja profesionalizma i etike kao osnovnih kriterija u imenovanju i odgovornosti nastavnog kadra? Kako spriječiti da učionice današnjice postanu bojišnice budućnosti? Obrazovanje i nauka kao ulaganje u ljudski kapital Obrazovanje je postalo jedna od najvažnijih ekonomskih kategorija, jer ljudski kapital i informacije čine dva od tri osnovna izvora profita. Mnoge vlade u svijetu prepoznale su značaj obrazovanja za ekonomski i društveni razvoj. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj – dijelom zbog neznanja onih koji odlučuju, a dijelom zbog svjesnih opstrukcija drugačije usmjerenog razvoja. Postavlja se pitanje – kako i pored tako orijentiranih institucija vlasti pokrenuti ljudske i materijalne resurse da bi se provele reforme utemeljene na evropskim standardima? Kako to učiniti bez odgovarajućeg pravnog i institucionalnog okvira? Krovni (državni) zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini još nije usvojen, mnoge institucije ne postoje, a standardi na svim nivoima obrazovanja još su daleko od usaglašenosti s onim evropskim. Kako postaviti temelje za uspostavljanje suvremenih kriterija, koji će podsticati razvoj obrazovanja u skladu sa globalnim, regionalnim i lokalnim naučnim, tehnološkim i ekonomskim procesima, i stvarati ljudske resurse u skladu sa stvarnim potrebama društva? Mnogo toga, nažalost lošeg, moglo bi se reći o postojećem sistemu, ili tačnije, sistemima obrazovanja u našim entitetima i kantonima. A suštinske promjene traže ne samo čitav niz pravnih, političkih, organizacijskih, stručnih i tehnoloških promjena nego i promjenu

170


stanja svijesti. Ko će odgovarati za to što ova zemlja krade dio po dio vlastite budućnosti i gubi dio ljudi koji bi mogli donijeti potrebne promjene? U tranzicijskim zemljama istraživanja u naučnim institutima znatno zaostaju za obrazovanjem. Kod nas je situacija još lošija jer su se mnogi instituti ugasili ili postoje gotovo samo na papiru, dok su neki ukinuti nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Univerziteti su daleko od toga da budu centri kojima je naučnoistraživački rad među prioritetnim zadacima, a naučna istraživanja su jedan od najznačajnijih pokretača cjelokupnog razvoja u društvu. Kako uspješnije provoditi i sve ostale reforme u društvu i ubrzati opći razvoj bez naučnog kadra koji bi trebao biti među ključnim kreatorima tih procesa? Ko će i kada vratiti ono mjesto i značaj nauci kakav joj pripada u zakonodavstvu svih razvijenih zemalja, kao i onih koje su na putu da to postanu? Stvaranje kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine – proces koji traje Osiromašeno društvo, uz to oslabljeno i procesima svakojake dezintegracije, stvara kulturu malobrojnih djela i razočaranih, destimuliranih stvaralaca. A potreban je "humus mnogih osrednjih stvari", kako je rekao Michel Tournier, "da bi izniklo jedno jedino čudo." Ipak, proces stvaranja novih vrijednosti ovdje još nipošto nije obilježen porazom i odustajanjem. Uz pomoć poslovično sveprisutnog inata i kreativne snalažljivosti, i dalje na ovom tlu nastaju vrijedna djela u svim oblastima umjetnosti, dok je nauka u nekim oblastima koje traže značajnija ulaganja i društveni angažman gotovo zamrla. Iz pepela i praha napola razorenog društva nastaju i dalje duhovni dragulji, koji bljesnu s vremena na vrijeme i osvijetle ostatak puta koji treba preći. Nije ni čudo, jer je jedno od mitskih simbola cjelokupne evropske kulture, pa i naše, prometejska tema prihvatanja izazova. Reklo bi se da mnogi opasnosti po bosanskohercegovačku kulturu shvataju ne samo kao poteškoću već i kao izazov i pokretač novih rješenja. Da bi ostala vjerna sebi, Bosna i Hercegovina mora nadilaziti sva ograničenja uperena protiv samog njenog bića. Bosna i Hercegovina, baš kao i Evropa, nikada nije dovršen proces. Ona traje i ona se mijenja. I mada ju je tako teško pratiti i odrediti u nepreglednom mnoštvu, ključne karakteristike, obrisi bosanskohercegovačke kulture jasniji su od njene, naizgled konkretnije političke stvarnosti. Da parafraziramo Brucknerove riječi o Evropi:220 Bosna i Hercegovina umjetnosti i književnosti već postoji, a političku 220 Pascal Bruckner, Sjeta demokratije, Sarajevo, 1997., str. 137.

171


Bosnu i Hercegovinu tek treba napraviti. To je tako uprkos tome što još ima mnogo onih koji pri pomenu bosanskohercegovačke kulture poput mača izvlače svoju etničku kulturu da bi sačuvali nacionalnu posebnost, ne shvatajući da one jedna drugu nipošto ne isključuju i ne ugrožavaju.

172


V I Š EGO D I ŠNJ A M U T A C IJ A I R EZ IS T ENT N O S T R A T N O G V I R U SA POD JELE U BO SAN SKOH ERC EGOVAČKOM OB RAZO VAN JU

Adila Pašalić-Kreso

Sam odgojno-obrazovni sistem, ako se uopće može govoriti o jednom sistemu u BiH, onako kako je organiziran danas, u suštini je konfliktan i protivrječan. Radi se o jednom izuzetno kompliciranom i, po teorijama upravljanja sistemima obrazovanja (Bray, M. 1999. 221), "unikatnom" modelu, koji je tako kako je postavljen zapravo osuđen da ne funkcionira uspješno, pogotovo da ne funkcionira kao jedinstven221 sistem jedne države. Uz sve to, metaforički rečeno, to je sistem još u ratu zaražen virusom podjele, protiv kojeg se teško boriti, ne samo zbog pomanjkanja odgovarajućih pedagoških medicina, nego i zbog ukupnih društvenih okolnosti koje ga stalno hrane i jačaju. Virus podjele obrazovnog sistema nije se pojavio niti naglo proširio tek sa početkom rata u BiH. Znatno kasnije biće shvaćeno da je on pripreman, kultiviran, brižljivo čuvan i ubačen upravo onda kada je to bilo potrebno. Određena mu je specijalna zadaća da se pored ostalih stravičnih ratnih aktivnosti proširi kao indoktrinirajuća zaraza na tačno planiranim prostorima. Paralelno sa progonom stanovništva iz dijelova koji su bili poprište ekstenzivnog etničkog čišćenja, raseljavanja i masovnih ubijanja, obrazovanje je upotrijebljeno kao dodatno, ali veoma značajno sredstvo za ostvarivanje ratnih ciljeva i zadataka, koji su u suštini težili podjeli BiH i pripajanju njenih teritorija istočnom i zapadnom susjedu. Već na samom početku rata došlo je do rastakanja dotada jedinstvenog, za ono doba tipično centraliziranog i unificiranog obrazovnog tkiva, na tri zasebna obrazovna sistema. Raspad ranijeg sistema na više nacionalnih obrazovnih sistema utemeljen je na logici «pod kontrolom koje armije se nalazio pojedini dio teritorije» bilo da se radilo o okupiranoj ili branjenoj teritoriji. Tako se već od 1992. postepeno profiliraju, u početku samo po imenu, a kasnije i po brojnim drugim obilježjima, zasebni školski sistemi: srpski uvezen iz Srbije, hrvatski - uvezen iz Hrvatske, i bosanski - ponešto izmijenjen raniji, predratni obrazovni sistem Republike Bosne i 221 Jedinstven sistem obrazovanja nije isto što i unitaran, totalitaran niti potpuno centaliziran sistem. Jedinstvenost u ovom slučaju znači utemeljenost na istim vrijednostima, tj. razvijanje bosanskohercegovačke škole koja će odražavati višestoljetnu tradiciju, kulturu i raznovrsnost kao temeljne kvalitete ove zemlje.

173


Hercegovine (Question of Survival, 1998.). Okupatorsko-hegemonistička logika vladala je u obrazovanju tokom čitavog rata, mada u praktičnoj provedbi nejednaka u ekstenzitetu i intenzitetu u različitim dijelovima BiH. Ovo su poznate činjenice i konstatacije koje su do sada nebrojeno puta prezentirane u različitim prilikama. (Obrazovanje u BiH, 1997; Human Development Report, 1998.; Pašalić-Kreso, 1999. i dr.) Za potvrdu ovakvim konstatacijama ovdje ću navesti samo nekoliko slučajno odabranih autentičnih izvora. Banjalučanka Seima Višić-Kurjak zapisala je u svom dnevniku, koji je spontano nastajao tokom ratnih godina, sljedeće: "14.9.'92. Danas je Neira (njena unuka, primjedba A.P.K.) krenula u školu. Knjiga nema, jer ih čekaju iz Srbije, a direktor škole, u pozdravnom govoru, nije propustio podvući dječici i roditeljima, da je ovo prva generacija u Srpskoj republici. Mnogi očevi su uniformisani doveli djecu u školu. Nisu izostali ni pištolji, a mnogi su objesili noževe o pojaseve." (Višić-Kurjak, 2003., str. 48). Na sljedećoj stranici ona 15.9.'92. bilježi: "Djeca u školi obavezno pišu ćirilicom, a knjige još uvijek čekaju iz Srbije" (str.49), a nešto kasnije, 17.10.'92. će zapisati: "Sve se sada zove srpsko: radio, list Glas, na školama srpske zastave, djecu prebrojavaju po nacionalnoj pripadnosti…» (str. 53).222 Slično se dešava, nešto kasnije, i u tzv. Herceg-Bosni, s većinskim hrvatskim stanovništvom, bilo da je ono na tim prostorima i ranije bilo većinsko ili je to postalo etničkim čišćenjem. Dominira "uvoz" programa i udžbenika iz susjedne države Hrvatske.223 Kao paradigma nacionalne zloupotrebe obrazovanja, u srcu BiH nastaje tzv. šator škola u Usori pokraj Tešnja, gdje nastavnici organiziraju za učenike hrvatske nacionalnosti školu pod šatorom kako bi ih odvojili od onih "drugih". Tako učenici, prvačići šator škole, čak nekoliko godina poslije rata, (1998. i 1999.) TV novinarima na pitanje "Koji je glavni grad tvoje domovine" odgovaraju: "Zagreb", a na pitanje "Ko je predsjednik tvoje domovine"? slijedi odgovor: "Franjo Tuđman". Uz nepotreban komentar na sve ovo, ne može da nam se ne javi asocijacija na često citirane primjere iz komparativne pedagogije, o afričkim zemljama tek oslobođenim od kolonijalizma koje su preuzimale u potpunosti kurikulume i udžbenike svog ranijeg kolonizatora, Velike Britanije. Bosonoga afrička dječica su tako učila sve o Trafalgar skveru i saobraćaju u Londonu, o britanskoj kraljevskoj dinastiji, o historiji Velike

222 Djeca i unučad ove Banjalučanke napustila su Banju Luku u februaru 1993. i u organizaciji Crvenog krsta stogla su u Cirih, gdje i danas žive. 223 Dok je Vlada BiH u 1993. i 1994. intenzivo štampala nove udžbenike, istovremeno u Herceg-Bosnu dolazi oko 1.000.000 novih udžbenika iz Hrvatske (Obrazovanje u BiH, 1997., str. 31).

174


Britanije i sl., a da nisu znala navesti koje domaće ili divlje životinje žive u njihovom okruženju. Na teritoriju koji je kontrolirala Armija BiH uglavnom su zadržani stari predratni nastavni programi, djelimično inovirani u toku rata, mada ni ovaj dio raspolućenog obrazovnog sistema nije mogao izbjeći pritisku nacionalnih interesa. Uz uvođenje islamske vjeronauke u škole i pozdrav tipičan za islamske vjerske ustanove, stvara se atmosfera koji neminovno diskriminira djecu koja nisu Bošnjaci (Ćimić je o nastavi vjeronauke izvrsno polemizirao u tekstu «Vjeronauka - pro et contra» 1998.). Iako je na ovom teritoriju ostalo znatno više nebošnjačkog stanovništva, to nikako ne znači da je ovaj prostor bio imun od pokušaja etničkog čišćenja ili ispoljenih netrpeljivosti prema učenicima drugih nacionalnosti, prema povratnicima i sl.. Ovakvi primjeri rječito govore o snažnom uticaju nacionalnih politika i nacionalnih stranaka ili interesnih grupa na obrazovanje, kao i na nastajanje tri nacionalna obrazovna sistema. Upravo to zapaža Henri Giroux (1997) kada kaže "da radikalni edukatori moraju da učine više od samog identificiranja jezika i vrijednosti odgovarajuće ideologije kako su one predstavljene u školskim kurikulumima; oni takođe treba da analiziraju i transformiraju procese kroz koje oni nastaju i cirkuliraju." (str.136). Oba nebošnjačka nacionalna sistema težila su i dalje teže ka odvajanju, otcjepljenju ili, u najblažoj varijanti, autonomizaciji, jer da nije tako, u odgojne bi ciljeve, kurikulume i opću atmosferu škole bilo ugrađeno barem poneko zrnce patriotizma i onih vrijednosti na kojima jedino može da opstane cjelovita BiH. Za jedne je domovina Republika Srpska, a za druge Hrvatska ili, u ublaženoj varijanti, zvanično nepostojeća Herceg-Bosna. Bosanski obrazovni sistem, po sastavu učenika dominantno bošnjački, nastoji da gradi patriotizam prema BiH u cjelini, uz neminovno promicanje vrijednosti svojstvenih islamskoj kulturi i religiji, teško prihvatljivih za "one malobrojne druge". Zapravo, svi pomenuti "sistemi" obraćali su relativno malo pažnje na to čiji građani treba da budu mladi koji se školuju i prema kojoj državi oni treba da razvijaju osjećaj pripadanja i patriotizma. Da li prema nekoj stranoj ili prema svojoj vlastitoj državi? Tu pedagošku dilemu lokalni moćnici i predstavnici nacionalnih partija u međuvremenu rješavaju predimenzioniranjem značaja pisaca iz kruga svoje vlastite nacije, prekrajanjem historijskih činjenica, različitim imenovanjem proteklog rata (agresija, građanski, odbrambeni ili domovinski rat), zatim insistiranjem samo na jednom jeziku i samo na jednom pismu, predimenzioniranjem međujezičkih razlika, uvođenjem vjeronauke u škole, a sve ovo bez adekvatne pedagoške, kadrovske i svake druge pripreme.

175


Obrazovanje je u svojoj suštini oduvijek nosilo klicu prosvjećivanja, širenja vidika, jačanja pozitivnih uvjerenja i stavova, i pomagalo pojedincu da se izvuče iz neznanja i neobrazovanosti, da stekne lični identitet i samoodređenje, da se personalizira, da produktivno sudjeluje u kulturi, da stekne mnogostranost kako se njime ne bi moglo lako manipulirati (Gudjons, 1994, str 162). Znanje koje pojedinac stiče obrazovanjem čini njegovu obrazinu, lik, ličnost, samosvojnu osobnost, koja je u stanju da razmišlja vlastitom glavom, da zaključuje, analizira, predviđa, da rješava svoje, ali i druge probleme, te da doprinosi kreativnom rješavanju problema zajednice (Giesecke, 1993. str. 66; Slatina, 1998. str. 17; Mougniotte, 1995. str. 54). Obrazovanje ima za cilj da ojača pojedinca kao nekom vrstom "imunizacije" ili "vakcinacije" u odbrani od bilo koje vrste nemoći i manipulacije. Nažalost, u svijetu ima mnogo primjera zloupotrebe obrazovanja i znanja radi svrha koje ne pomažu humaniziranju čovjekovog života niti demokratiziranju društava. I sam Edgar Morin će potvrditi u «Odgoju za budućnost» da je moguće izgraditi i takve spoznaje «zbog kojih se može dogoditi zabluda ili iluzija.» (Morin, 2002., str. 19) Ratno i poratno obrazovanje u Bosni i Hercegovini obiluje primjerima koji mogu potvrditi ovaj Morinov stav. Tako se nastojanje afirmiranja tzv. nacionalne grupe predmeta s ciljem jačanja nacionalne svijesti i identifikacije pretvara povremeno u svoju suprotnost nekritičkim glorificiranjem svoga jezika, svoje književnosti, svoje umjetnosti, svoje religije i sl., a obezvrjeđivanjem onih drugih. Kao krajnja konsekvenca se umjesto nacionalne afirmacije dobiva nacionalna netrpeljivost i raskol koji perspektivno teži daljem produbljavanju. Učenici i njihovi roditelji su u mnogim sredinama i danas izloženi političkim i ideološkim manipulacijama i indoktrinaciji putem stalnog kreiranja opasnosti od "onih drugih". Rezistentnost virusa podjele i "hrana" na kojoj se održava Rat je donio raskol cjelokupnog društvenog sistema, pa neminovno i sistema obrazovanja. U popucale šavove nastale višestranačkim, čitaj nacionalnim izborima, dotadašnje višestoljetne multikulturne zemlje Bosne i Hercegovine, nemilosrdno je ugazila nacionalistička čizma i u pukotinama oslabljenog organizma njenog bića ostavila virus podjele. On će tu naći svoja najugodnija legla, iz kojih ga je teško odstraniti već više od jedne decenije. To je put kojim je dospio i u obrazovanje. Mada izgleda apsurdno, obrazovanje je u BiH do početka 1990-ih, uprkos ideološkoj autoritarnosti, predstavljalo značajan integrativni elemenat nataloženog kulturnog, znanstvenog i duhovnog nasljeđa u mnogo većoj mjeri nego što to mogu i nastoje danas mali, rascjepkani i etnički

176


zatvoreni obrazovni sistemi. Štaviše, ono je u to doba gazilo velikim koracima u uspješne, kvalitetne i za Evropu značajne modele obrazovanja. Njegova otvorenost, ravnopravnost, cjelovitost, sveobuhvatnost i prohodnost činili su ga značajnim za prenos i afirmaciju kulturnog i duhovnog naslijeđa ne samo BiH nego i čitave Evrope. Današnji obrazovni sistem u BiH zakonito odražava sve probleme, slabosti i lutanja aktuelnog bosanskohercegovačkog društva i teško se može očekivati da to bude drugačije. Ponekad su ti odrazi u zrcalu čak drastičniji i gori od samog društvenog okruženja u kojem se obrazovanje nalazi. Virus podjele obrazovnog sistema u BiH snažno pothranjuje ratom nastale centrifugalne sile, a sam se hrani mnogim objektivnim okolnostima u društvu koje mu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma uz povremena jačanja nacionalnih politika idu naruku. Bosna i Hercegovina je Dejtonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav BiH, podijeljena na dva entiteta (kasnijom arbitražom nastao je i Distrikt Brčko). Unutar jednog od entiteta, Federaciji BiH, upravljanje obrazovanjem je potpuno decentralizirano i ovlasti su prepuštene kantonima, dok je u drugom entitetu, Republici Srpskoj, zadržan centralizirani vid upravljanja. Tako je Ustav u startu stvorio jedan asimetričan, čak astigmatičan sistem upravljanja obrazovanjem, koji onemogućava jedinstvenost u kreiranju obrazovne politike, ostvarivanju zajedničkih odgojno-obrazovnih ciljeva, njegovanje zajedničkih vrijednosti, pozitivnih osjećanja prema svojoj državi i domovini i sl. Direktna posljedica takvog ustrojstva je 13 ustava (1 državni, 2 entitetska, 10 kantonalnih) i 13 ministarstava obrazovanja (2 entitetska, 10 kantonalnih i Brčko Distrikt), nevjerovatna ekspanzija birokratije u obrazovanju, a nadasve za jednu siromašnu zemlju izuzetno skup i neefikasan sistem. Dosadašnja praksa je pokazala da ove administrativno-upravne jedinice mogu imati nevjerovatno različite koncepte obrazovanja, čak dijametralno suprotne, i da nesmetano svako vodi svoju "politiku" sve do uvoza tuđih obrazovnih sistema i programa. U ovom trenutku nismo možda ni svjesni koliko sve to može da ugrozi ne samo jedinstvenost obrazovanja nego i kohezivnost same zemlje. U praksi mnogih složenih zajednica i multikulturnih društava decentralizirani sistemi obrazovanja daju veoma pozitivne rezultate, ali samo tamo gdje Ustav i država preciziraju temeljne vrijednosti koje ne smiju biti prekršene. Škola treba da se sve više vezuje za svoju lokalnu zajednicu kako bi omogućila učenicima da uz školski akademizam žive i životom zajednice, ali ona nije nigdje, ni u jednoj zemlji razvijene demokratije, decentralizacijom i regionalno-lokalnim upravljanjem amnestirana od kršenja temeljnih ustavnih vrijednosti. Naprotiv, njena je zadaća da poštuje, uvažava i primjenjuje ono što nalaže ustav, kako u školskom radu tako i u ostvarenoj institucionalnoj komunikaciji zajednice kojoj pripada. Međutim, problem BiH je, u ovom slučaju, neprecizan,

177


nejasan i nedorečen Ustav. Na primjer, SAD imaju krajnje decentraliziran obrazovni sistem, i to ne samo između 50 država nego i unutar svake od njih. Temeljne vrijednosti precizirane su Ustavom i sva sporna pitanja u obrazovanju rješava Vrhovni sud. (Foster, 1986, Banks, 1994, Osborne & Russo, 2003). Koliko je BiH svojim obrazovanjem daleko od Evrope Kad se govori o mogućnostima prevazilaženja sadašnje situacije, spasonosno rješenje se pronalazi u reformi obrazovanja, u traganju za putevima koji će mu omogućiti najbrže i najefikasnije susretanje sa evropskim. Oko reforme u nas uglavnom dominiraju dva oprečna stava. Jedan, koji se manifestira nekritičkim prihvatanjem svega što je evropsko, inostrano, što se samo jednostavnim "uvozom" može naći u našoj praksi i što može lako i brzo da se primi i oplodi na našem tlu. Drugi, koji ispoljava odbojnost, sumnjičavost i krajnju zatvorenost prema vjetrovima koji dolaze izvana, uz različitu argumentaciju koja počiva na nekritičkom i često neutemeljenom samozadovoljstvu vlastitom odgojno-obrazovnom praksom i njenim rezultatima. Sve druge reakcije na promjene, reformiranja i usklađivanja našeg odgoja i obrazovanja sa zahtjevima suvremene evropske pedagogije i odgojne prakse smještaju se u kontinuumu između ove dvije krajnosti, priklanjajući im se često sasvim neutemeljeno i arbitrarno. Danas, dakle, o reformi obrazovanja govore svi, i oni koji je podržavaju i oni koji joj se protive, ali se zna malo ili nimalo zašto nam je reforma potrebna. Da bismo prišli re-formi, treba prije svega da znamo šta je dovelo do te de-forme (ili de-formacije). Rizikujući da moje stanovište ne bude ispravno, pokušaću da ukažem na moguće de-formacije. Svoj rizik opravdavam činjenicom da tokom svih ovih poslijeratnih godina nije provedeno niti jedno jedino, čak ni najjednostavnije istraživanje u bosanskohercegovačkom obrazovanju koje bi koliko-toliko omogućilo sigurnije korake i direktniji pravac u reformu ovog važnog podsistema društva. Međunarodna zajednica potrošila je ogroman novac na zagovaranje reforme, na pravljenje planova reforme, na sastanke, okrugle stolove, diskusije i rasprave, a da nije imala nijednog na istraživanjima zasnovanog, sigurnog polazišta. I dalje ono što se pokušava reformirati predstavlja više pokušaj šminkanja i dotjerivanja stare dame nego kreiranje jednog novog sistema koji istinski odgovara potrebama ovih prostora, ove kulture i tradicije. Ipak, ja ću se upustiti u formuliranje tri moguće hipoteze de-formiranja sistema. One istovremeno mogu biti i izazovi za dalja istraživanja. Prva hipoteza. Već je ranije iznesen stav da je Ustav decentralizacijom obrazovanja, tj. podjelom upravljanja obrazovanjem na entitete i kantone,

178


ozakonio u obrazovanju ono što je nastalo kao direktni produkt rata. Ovim danas nije zadovoljna većina progresivno i multikulturno orijentiranih građana BiH, većina predstavnika međunarodne zajednice i većina onih koji nastoje obrazovni sistem BiH dovesti u red drugih evropskih demokratskih sistema. Trljaju ruke samo oni koji su time ostvarili svoje političke interese i ciljeve i grčevito se bore da zadrže status quo. Prema sadašnjem stanju stvari, jasno proizlazi da se u svakom pokušaju reforme obrazovanja kod nas prvo mora krenuti od Ustava. Kada je Ustav jasan i određen, onda se odgovarajući zakoni ne nalaze tako dugo na raspravi i ne usvajaju tako dugo, teško, sporo ili nikako. Ustav je početak i kraj svih naših nastojanja da se uredi obrazovni sistem onako kako to Evropa očekuje od nas. Ovo polazište utemeljeno je na proučavanju ustava drugih evropskih zemalja i njihovih odredbi o obrazovanju (o tome sam već pisala na drugom mjestu)224. Druga hipoteza. Eho kvalitetnog i uspješnog obrazovnog sistema iz predratnih godine i uspjeh naše djece izbjeglica u školama diljem Evrope i vanevropskih zemalja drži nas u uvjerenju da je sa našim sistemom sve u najboljem redu. Ovdje moramo pokušati da odvojeno sagledamo naše obrazovanje i odgoj. Naša djeca nerijetko pobjeđuju na internacionalnim takmičenjima matematičara, fizičara, muzičkih, likovnih talenata i sl. Po tome možemo vjerovati kako je obrazovanje očuvalo ili čak razvilo dalje onaj svoj predratni kvalitet. Ali, do kakvog saznanja o našem odgojnoobrazovnom sistemu ćemo doći ukoliko tu istu djecu upitamo, pogotovo u Stocu, Mostaru, Prijedoru, Žepču, Banjoj Luci i sl. mogu li živjeti, rasti, igrati se ili sutra raditi sa "onim drugima"…? Istraživanja predrasuda, netolerancije i uopće socijalne distance prema onim drugima pokazaće pravo stanje stvari i jasnije ukazati na onaj najznačajniji virus koji je tako jako de-formirao naše obrazovanje. Treća hipoteza. Budući da od 1990-ih nije bilo nikakvih ozbiljnijih promjena i inovacija u obrazovanju, neminovno je došlo do zastarijevanja nekih njegovih organizacionih oblika, metoda poučavanja i učenja, odnosa nastavnik-učenik, intenzivnijeg afirmiranja informacijskih tehnologija u školi i niza drugih praktičnih pedagoških rješenja. Tome je, opet, kumovao rat, a potom brojna poslijeratna zamajavanja oko podjela, svojatanja i odugovlačenja u donošenju odluka. Sada se jednostavno nalazimo u situaciji da kasnimo za Evropom i njenim odgojnim trendovima i pedagoškim inovacijama najmanje petnaestak, a možda i više godina. Danas se naš obrazovni sistem u pravilu ocjenjuje kao anahron, prevaziđen, suviše tradicionalan, nefleksibilan i neprimjeren potrebama djeteta i učenika, sa mnogo drila i pritisaka da se po svaku cijenu uspije. 224 Pašalić-Kreso, A: "Ustav i obrazovanje u BiH" Naša škola br. 1, Sarajevo 2004.

179


Da bi navedene hipoteze mogle biti preispitane i eventualno potvrđene, potrebno je izvršiti barem jednostavnu komparaciju našeg odgojnoobrazovnog sistema sa evropskim. Neko se može usprotiviti ovom pokušaju i reći kako nema jedinstvenog evropskog sistema odgoja i obrazovanja. Ta konstatacija je tačna, mada Evropa već duže vremena jasno teži ujedinjavanju, barem kad se radi o gajenju nekih temeljnih vrijednosti (Specifities and universality: problems of identities,1995, Differences and Cultures in Europe, 1995). Tačno je i da ne postoji jedinstven bosanskohercegovački odgojno-obrazovni sistem za koji se BiH, za razliku od Evrope, još ne bori dovoljno i svesrdno. Ipak se i evropski i bosanski odgojno-obrazovni sistemi mogu preispitati i komparirati njihovim svođenjem na određene zajedničke imenitelje. Neka taj zajednički imenitelj bude čovjek, građanin Evrope i građanin Bosne i Hercegovine, i mogućnosti za njegov puni razvoj u okruženju u kojem se nalazi. Škola u Evropi stara je koliko i evropska civilizacija. Od vremena antičke Atine, Sparte i staroga Rima, preko srednjovjekovnog školstva, industrijskog doba, do današnjih dana razvijaju se i grade modeli školovanja djece. Istina, oni raniji su, prema današnjim mjerilima, bili ekskluzivni, otvoreno segregirajući s obzirom na polne, konfesionalne i socioekonomske karakteristike, te fizičke i intelektualne podobnosti i sposobnosti. Bosna i Hercegovina, također, ima višestoljetnu tradiciju školovanja sa sličnim karakteristikama i fazama razvoja škola u Evropi svakog pojedinog doba, uz napomenu da se ono sve do nekih 130 godina unazad odvijalo isključivo pri vjerskim institucijama, kao konfesionalno obrazovanje. (Bogićević, 1965, Kruševac, 1960, Lilek, 1900, Dizdar, 1998). Tek će aneksija BiH Austro-Ugarskoj Monarhiji donijeti model građanske, tj. svjetovne škole. Moderno bosanskohercegovačko školstvo nastajalo je, razvijalo se i profiliralo na tradicijama najstarijih evropskih društava i njihovih obrazovnih sistema, pod uticajem islamskih, katoličkih, pravoslavnih religijskih škola, preko austrougarskog i pruskog školskog naslijeđa, sve do uticaja školstva Sovjetskog Saveza, koje je u svojoj suštini bilo samo jedna od varijanti herbartovske klasične njemačke škole i pedagogije. Ovakvo slojevito oblikovanje bosanskohercegovačkog obrazovanja, preplitanjem različitih pedagoških uticaja i kultura juga i sjevera, istoka i zapada, učinili su da u drugoj polovini 20. stoljeća BiH razvije jedan cjelovit, kvalitetan obrazovni sistem. Kvalitet tog obrazovanja očitovao se i u činjenici da su gotovo sva djeca, učenici i studenti koji su u ratu napustili zemlju i nastavili školovanje u drugim zemljama bili izuzetno uspješni, bez obzira u kojem obrazovnom sistemu su se našli. Veoma visok procenat njih je u roku završavao škole, fakultete, specijalizacije, ili su uspješno

180


sticali stepen magistra i doktora nauka. Za ovakve konstatacije bilo je mnogo sasvim konkretnih i mjerljivih indikatora kojim su se one mogle potvrditi. Nažalost, nije bilo dovoljno sluha, snaga i sredstava da se o ovoj djeci, učenicima i studentima prikupe odgovarajući podaci. Neki od tih podataka mogu se naći u kantonalnim ili entiteskim ministarstvima obrazovanja. Ipak, školski uspjeh djece povratnika za vrijeme boravka u inostranstvu nije praćen na statistički relevantan način. Oni koji su odlučili da ostanu vani nisu praćeni gotovo nikako (sa izuzetkom Soros - Fonda Otvoreno društvo). O ovoj djeci znamo najviše na osnovu individualnih promatranja i zaključivanja. Rijedak doprinos tome dao je profesor Z. Lešić, koji je, boraveći u Londonu kao izbjeglica, popisao je i opisao jedan broj djece i mladih iz bivše Jugoslavije (Lešić, 1995). Do rata je ovaj sistem bio jedinstven, unificiran, upravljan iz jednog centra sa visokom razinom ravnopravnosti među učenicima s obzirom na njihovo porijeklo i brojna druga obilježja, ali je u obrazovnom smislu bio veoma uspješan. Spoj znanja, radnih navika i snažne motiviranosti da se uspije ponesenih iz BiH, i slobode u učenju i poučavanju s kojim su se susretala ova djeca diljem evropskih i američkih obrazovnih sistema, učinio je da njihovo školovanje bude izuzetno uspješno. Na slijedećoj tabeli izvršen je jednostavan pokušaj kompariranja stanja u evropskim i bosanskohercegovačkim obrazovnim sistemima. Odgoj i obrazovanje u BiH spram evropskih odgojnih i obrazovnih tendencija EVROPA Zaštita, jačanje i unapređivanje ljudskih prava, sloboda i pluralne demokratije i izgrađivanje svijesti o poštivanju prava svakog pojedinca. Stalno izgrađivanje svijesti o evropskom identitetu, pogotovo među zemljama EU.

Školski i obrazovni rad se usmjerava prema odgojnim ciljevima kao što su: mirno rješavanje sukoba, tolerancija, antirasizam, antisemitizam, antiseksizam, antiksenofobičnost i dr. Inkluzivnost

i

multikulturnost

su

BOSNA I HERCEGOVINA Još uvijek nedovoljna svjesnost o potrebi poštovanja prava drugog. Mnoga kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, od prava na život do prava na vlastiti dom, školovanje, rad, participaciju u društvu i sl. U BiH teško i sporo teče izgrađivanje bosanskohercegovačkog identiteta, na račun nacionalnog identiteta. Biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin još uvijek je jači identitet od biti državljanin i građanin BiH. U bh. školstvu još nema jasno definiranih odgojnih ciljeva. Vrijednosti evropskog odgoja povremeno se javljaju i u bh. školama, ali sporadično i nedovoljno jasno i odlučno. Obrazovanje u BiH postepeno

181


premise demokratskih obrazovnih sistema Evrope i pravo svakog djeteta je da se ravnopravno uključuje u rad javnih škola u odsustvu svake segregacije i diskriminacije Odgojno-obrazovni rad koji u centar svih aktivnosti stavlja dijete, njegove potrebe i mogućnosti i koji nastoji da svakom djetetu omogući da postigne svoj maksimum

prihvata ideju inkluzije djece s posebnim potrebama, dok je multikulturnost, kao kulturna, nacionalna, vjerska i dr. inkluzija, prisutna samo tamo gdje nije bilo ratnih razaranja i etničkog čišćenja. Odgojno-obrazovni rad, opterećen čuvanjem nacionalnog identiteta i nacionalnih podjela, sporo prihvata pedagoške inovacije kao što su: dijete u centru odgojne aktivnost, interaktivne metode poučavanja i učenja, autonomnost u učenju i sl.

Ova tabela nudi niz sasvim površno uzetih elemenata za komparaciju i prije može predstavljati ideju i osnovu za moguća ozbiljnija komparativna istraživanja, nego li za sigurna i naučno i stručno utemeljena zaključivanja. Ipak, ona daje određenu sliku situacije i neka makar gruba odmjeravanja gdje smo i kuda treba da idemo. Ako ne znamo kuda idemo, onda je svaki put dobar, ali takva lutanja oduzimaju beskrajno mnogo vremena i sigurnije je odabrati onaj put čije su staze već utrte. Mnoge bivše socijalističke zemlje i zemlje u tranziciji već se odavno uspješno kreću tim putevima izgradnje svojih obrazovnih sistema. Birzea ovo potvrđuje svojom studijom u kojoj je predstavio četiri studije slučaja strategija obrazovne tranzicije (Mađarska, Poljska, Češka-Slovačka i Rumunija) i pokušao da komparativnim metodom mjeri njihovu modernizaciju i restrukturaciju (Birzea, C., 1994). Mogućnost zaustavljanja dalje erozije sistema obrazovanja u BiH Čitav sistem, tj. svi njegovi nivoi vrte se ukrug u prividnom nastojanju pronalaženja izlaza iz ove teško rješive situacije, a zapravo to nije obrtanje prema sili osovine nego obrtanje koje pojačava njegovu centrifugalnost. Tu je još uvijek prisutna borba za opstanak sila koje vuku unazad, prije negoli borba za uspješan proces profiliranja novog prepoznatljivog bosanskohercegovačkog obrazovanja. Decentralizacija obrazovnog sistema je proces koji je pogodovao mnogim zemljama i mnogim društvima, ali on ne mora dati dobre rezultate svuda i u svakoj sredini. Podijeljenost na entitete, na kantone i konačno etabliranje distrikta znači u našim uslovima podjele, podjele i podjele. Ako nije tako, zašto dva najbliža susjeda često odlaze u dvije sasvim različite i udaljene škole, jer im je rečeno da moraju slijediti nacionalni kurikulum? Ili zašto ih, kad već idu u istu školsku zgradu, dijele po spratovima ili katovima, po smjenama, po jezicima, po programima, po vjeronaukama i ko zna po čemu sve još? Ili zašto ih dijele na manjine i većine kad sasvim obrnut odnos njihove nacije mogu imati u susjednom gradu, regiji ili

182


kantonu? I kada bi sve zemlje konstatirale da su zabilježile napredak decentralizacijom obrazovnog sistema, to za mene i dalje neće biti argument da će kod nas donijeti boljitak u obrazovanju. Razlozi protiv decentralizacije u nas leže u našem specifičnom geopolitičkom položaju, u ratom neostvarenim ciljevima, u smiješnom kreiranju jezičkih i svih drugih razlika, u pretenzijama susjeda na određene teritorije BiH, a što sve ide protiv očuvanja specifičnosti bića Bosne i Hercegovine karakterističnog za njeno gotovo hiljadugodišnje postojanje. U daljem pokušaju da se što jezgrovitije i slikovitije predstave procesi trenutnog rastakanja sistema obrazovanja u BiH, koristim njegov grafički prikaz na slijedećoj šemi. Dezintegracija sistema obrazovanja kao rezultanta dezintegrirajućih procesa u društvu

a) Nejedinstvenost sistema i ekspanzija obraz. birokratije

c) Nejednaka dostupnost sistema svima

b) Nacional-politička ideologizac. i gušenje multikulturalnosti

d) Nefleksibilnost sistema i nespremnost za reforme

e) Promicanje nedemokratskih vrijednosti

Nejedinstvenost sistema i ekspanzija obrazovne birokratije Nejedinstvenost sistema rezultanta je rata i Dejtonskog mirovnog sporazuma, te nespretno riješenog sistema upravljanja obrazovanjem. Rješenje da svaki entitet i svaki kanton ima svoje ustave, svoja ministarstva obrazovanja, svoj administrativni i birokratski aparat, možda je izraz razvijene demokratije, ali je preskupo i prekomplicirano i za

183


mnogo bogatije zemlje i zemlje sa mnogo dužom demokratskom tradicijom. Kantonalne vlasti upravljaju obrazovanjem na način koji odgovara većinskom stanovništvu, a pod uticajem nacional-političkih moćnika, ne vode računa niti o manjinama niti o povratnicima. Takva politika kreirala je unikatne "patente" bosanskohercegovačkog obrazovanja kao što su zaključavanja školskih vrata pred "onim drugim", odbijanje da se prime u školu djeca ili nastavnici druge nacionalnosti, sve do podijeljenih javnih škola, kakvih trenutno ima 56 na teritoriju BiH. Nacional-politička ideologizacija i gušenje multikulturnosti U BiH još uvijek u etnički očišćenim teritorijima dominira stanovište da su multikulturalizam, međusobno miješanje djece različitih nacija, jezika i religija, kao i prihvat povratnika i manjina u zajedničke škole - problem. Ovdje se za razliku od evropskih država ne radi o dolasku novih nepoznatih kultura i tradicija, ovdje se radi o stoljetnom zajedničkom životu. Dok su evropska društva iz monokulturnih modela življenja doseljavanjem stranaca bila prisiljena izgraditi novu svijest i odnos prema raznolikosti, dotle se pojedini krajevi BiH etnički čiste i zauzimaju teritorije samo za jednu (svoju) naciju, odričući se tako svoje tradicionalne multikulturnosti. A samo do juče BiH je mogla nuditi svoj stil življenja i zajedništva ne samo Evropi nego i svijetu, umjesto da nas svijet danas podučava toleranciji i mirnom rješavanju konflikata. Ta suluda rabota odricanja od vlastite tradicionalne multikulturnosti ne može se drugačije objasniti nego putem dugo pripremane hegemonističko-nacionalističke i osvajačke politike i pokušaja podjele BiH, zemlje u kojoj nijedna kultura ni nacija dosada nisu bile ni uljez ni stranac. Nejednaka dostupnost obrazovnog sistema svakom djetetu Kantonalna podjela pogodovala je pored ostalog i svojatanju javnih škola. Svaka javna škola, obavezna i besplatna, mora odražavati duh bosanskohercegovačkog kulturnog i duhovnog naslijeđa. Uz to ona mora biti dostupna podjednako svima, bez ikakvih oblika diskriminacije Ona nigdje na teritoriju ove zemlje ne bi smjela biti uninacionalna, unikonfesionalna, niti sa dominacijom samo jednog jezika, samo jednog pisma, samo jedne kulture. Javna škola ne može biti ni engleska, ni francuska, ni turska, ni hrvatska, ni bošnjačka, ni srpska, ona može biti samo bosanskohercegovačka, a sve ove druge, navedene i nenavedene, mogu sasvim legalno egzistirati kao privatne alternativne škole, koje rade pod drugačijim uslovima i sa drugačijim, u pravilu uvezenim kurikulumima. Kada to tako bude ozakonjeno i kada to tako bude osviješteno kod svih poslenika u obrazovanju, nastavnika i roditelja, onda će se razvijati

184


sasvim drugačija svijest o javnoj školi u BiH. Da imamo razvijeno obrazovno pravo, kao što je to slučaj u drugim zemljama, onda bi svako manjinsko dijete ili dijete povratnika koje biva odbijeno u najbližoj školi, moglo lako dobiti parnicu i odštetu. U međuvremenu, kad se za prekršaj ne plaća kazna, prekršaji cvatu. Nefleksibilnost sistema i nespremnost na reforme Sistem je pored njegove razlomljenosti na manje dijelove ostao i dalje nefleksibilan i teško prijemčiv za nove odgojne tokove karakteristične za evropske i druge razvijene zemlje. Teško se mijenja odnos nastavnik-učenik, teško se prihvata potreba da se svaki nastavnik mora profesionalno usavršavati i razvijati, teško se mijenjaju metode odgojnog rada, teško zaživljavaju interaktivne metode poučavanja i učenja itd. U predgovoru E. Morinovog eseja "Odgoj za budućnost" navodi se da svijet sutrašnjice, ukoliko želi za nove generacije stvoriti "održivu budućnost", mora biti fundamentalno drugačiji od onog svijeta koji smo poznavali do početka 21. stoljeća,. "Demokracija, pravednost i socijalna pravda, mir kao i sklad sa našim prirodnim okolišem moraju biti ključne riječi tog svijeta u nastanku." (2002. str.13) Koliko smo, zapravo, mi spremni u ovom trenutku za takve radikalne promjene? U sistemu kakav je trenutno naš obrazovni, razlomljen, razjedinjen i svojatan na više strana, veoma je teško razvijati svijest o neophodnosti sistematskih promjena, provoditi jedinstvenu obrazovnu politiku, baziranu na istim vrijednostima, ciljevima, normativima i standardima, a još teže sve to ostvariti uz uvažavanje osnovnih postavki multikulturnog odgoja i obrazovanja, te poštovanja prava svakog djeteta. Mnogim inostranim projektima i djelovanjem NGO-a realizirani su različiti odgojni sadržaji bazirani na sadašnjim i budućim potrebama savremenog svijeta, ali se to odvijalo uglavnom bez pravih koncepata i ciljeva od interesa za naš odgojno-obrazovni sistem. Iako je prosječan nastavnik do sada saznao veoma mnogo o nekim sadržajima i njihovoj primjeni, a koji se odnose na prava djeteta, odgoj za mir, toleranciju, multikulturni odgoj, individualizaciju, interaktivno učenje, inkluziju (uključivanje) roditelja u aktivnosti škole i sl. - sve je to došlo do nas stihijno, rasparčano i usitnjeno, zbog čega još uvijek nema ili ima vrlo malo odjeka u praksi naših škola. Bez adekvatne podrške i programske orijentacije od strane naše obrazovne politike, nastavnik i drugi poslenik u obrazovanju nalazi se u konfliktnoj situaciji - šta od toga može a šta ne može prihvatiti, šta i kako sve to treba transformirati i prilagoditi našim potrebama i uvjetima, te na koje sve načine da sve bude praktično aplicirano. Uz sve to, ostaje otvoreno pitanje je li naša osnovna vrijednost građanin Bosne i Hercegovine ili pripadnik nacije? Ima li domovina BiH mjesta na ljestvici

185


odgojnih vrijednosti? I kako ostvariti harmoniju između globalnih, društvenih, grupnih i pojedinačnih interesa? Stoga je put koji treba da nas približi ostalim Evropskim zemljama još uvijek pun krivina i stranputica; njime ćemo još dugo lutati ako jasnije ne definiramo ciljeve do kojih želimo stići. Bez jasnije orijentacije i dalje ćemo ostati "pametni, puni znanja i činjenica", ali nesigurni u svoje znanje, nekreativni, a uz to skloni podjelama i diskriminacijama. Promicanje nedemokratskih vrijednosti Dok je u Evropi u punom zamahu pokret inkluzivnog obrazovanja koji podrazumijeva ravnopravno uključivanje djece sa razvojnim poteškoćama i one sa posebnim potrebama u redovne škole, dotle se naša djeca, zdrava i sposobna, tuku ispred škole nakon rasprave čija je vjera ili nacija bolja, ili začepe nos kad prolaze jedni pored drugih u onom kratkom vremenskom intervalu međusmjene. Pritisnuti politikom i strahom od nacionalnih moćnika, nastavnici, pedagozi i odgajatelji zaboravljaju šta znači biti profesionalac, šta znači "sveta" dužnost odgajanja bez zloupotrebe, manipulacije i indoktrinacije, šta znači demokratski odgoj. Koje su to "svete" vrijednosti koje se stalno i uporno moraju plasirati mladima? Ni sva nastojanja da se reafirmiraju Sokratova i Dotranova225 zakletva (prisega) za nastavnike, kao što ljekari polažu Hipokratovu, mnogo ne mijenjaju na stvari, jer nastavnik se zaklinje, prije svega, u ono što mu danas daje kakvu-takvu materijalnu sigurnost. Nastavni predmet kakav je odgoj za demokratiju nije u kurikulumu, da bi učenici iz njega dobivali ovakve ili onakve ocjene. Odgoj za demokratiju može biti uspješan samo ako učenik živi u demokratskom okruženju koje mu režira škola koja mu omogućava da se praktično uči demokratiji živeći tu, u demokratskom okruženju. Davati učenicima petice i četvorke iz demokratije, a gledati ih kako ulaze u školu svako sa svoje strane, ili svako u svojoj smjeni, zažmiriti pred činjenicom da djeca začepe nos prolazeći jedni pored drugih, znači nemati pojma o stvarnoj demokratiji uprkos svim tim napamet naučenim obrazovnim sadržajima i prolaznim ocjenama. Van svake sumnje, obrazovni sistem BiH se nalazi, već više godina, pred izuzetno velikim izazovima i dilemama. Reklo bi se da vrijeme, umjesto da doprinosi prevazilaženju nekih slabosti i umjesto da popravlja krajnje nepovoljnu obrazovnu situaciju u BiH, zapravo radi protiv toga. Jednom razbijena vaza ili čaša teško mogu biti lako i jednostavno zalijepljene a da ne propuštaju vodu. Štaviše, dok se čeka na njihovo sastavljanje, mnogi se komadići lome dalje, nestaju i čine nemogućim uspješan ishod 225 Švicarski pedagog Robert Dottrens je još 1966. sačinio tekst učiteljske zakletve, koji je prihvaćen i preporučen od strane UNESCO-a.

186


ponovnog spajanja. U međuvremenu stalno je prisutna dilema: treba li u BiH graditi jedan jedinstven, svakako ne unitaristički sistem obrazovanja, ili treba nastaviti njegovo razjedinjavanje i diferenciranje na tri zasebna i međusobno suprotstavljena sistema obrazovanja? Niti centralizacija obrazovnog sistema mora biti po svaku cijenu nazadna i destruktivna (primjer Francuske, vidjeti Vasconcellos, 2001), niti decentralizacija sistema obrazovanja mora biti u pravilu progresivna (Velika Britanija je u posljednjih nekoliko decenija više puta prelazila iz jednog sistema upravljanja u drugi, vidjeti Mackinnon et all, 1995.) O obrazovnom sistemu treba otvoriti dijalog koji se neće brzo i jednostavno završiti. On treba da traje sve dok sva pitanja ne budu otvorena i sve dok svako od tih pitanja ne bude osviješteno, barem onako kako su to već učinile neke druge nama slične zemlje u tranziciji (primjer Mađarske i Češke). Još važnije od toga će biti otvaranje svih pitanja odgoja i odgojne kulture budućeg i sadašnjeg građanina BiH. Od toga kako će ove dileme biti razriješene i koji će biti njihov konačan ishod u velikoj mjeri zavisi ne samo ustrojstvo sistema odgoja i obrazovanja u BiH nego i budućnost BiH u cjelini. Mnoge od ovih dilema ne bi danas uopće bile prisutne da se Ustav BiH odmah na početku bavio ovim pitanjima. Njegove odredbe vezane za obrazovanje, na žalost po budućnost BiH a na sreću po nacional-ekskluziviste i separatiste, ostale su tako široke i neprecizne da su otvorile brojne mogućnosti za svojatanja, krojenja i odlučivanja kako šta kome treba, pa i za ugodno smještanje i razmnožavanje snažnog i rezistentnog virusa podjele. Ustavni amandman kao mogući lijek protiv virusa podjele Ustav BiH nastao je kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U Ustavu Bosne i Hercegovine (kao i u svim ustavima, entitetskim i kantonalnim) navodi se obrazovanje kao jedno od osnovnih prava građana (od 13 navedenih prava obrazovanje se nalazi na 12. mjestu). Međutim, u svim ustavima ono je samo nabrojano kao jedno od osnovnih ljudskih prava, osim Ustava RS, u kojem se u čl. 49, pored "prava na školovanje pod jednakim uslovima", navodi i da je "osnovno školovanje obavezno i besplatno". Iako svi ustavi naglašavaju, na isti način kako je to navedeno u Aneksu 4, Član II, stav 2 da se "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima." - takva formulacija, izgleda, nije dovoljna osnova za reagiranje na kršenje ustavnosti. Da nije tako, mi bismo već morali imati bezbroj slučajeva, samo u obrazovnom sistemu, gdje bismo mnoge aktivnosti i oblike rada morali proglasiti neustavnim i sankcionirati ih. Nije mi poznato da se to igdje desilo, barem

187


ne u smislu zaustavljanja neustavnog djelovanja sa odgovarajućim posljedicama. Nedovoljnost odredbi Ustava BiH koje se odnose na obrazovanje vidimo u tome što u nekom konkretnom slučaju ne bi bilo moguće proglasiti neustavnim eventualno uvođenje školarine za osnovnu školu, a teško da je održiva i obaveznost pohađanja osnovne škole u propisanom broju godina, jer ustav(i) daje(u) samo pravo na obrazovanje, a ne obavezuje(u) državu na to.226 S obzirom na zapažene slabosti, lutanja i zloupotrebe u oblasti obrazovanja, kao i svojatanja pokrivena plaštom demokratskih prava, i to gotovo na cijeloj teritoriji BiH, odavno je postalo vidljivo da one proizlaze iz nepreciznosti ustavnih odredbi. Otuda potreba da se u Ustavu BiH jasnije preciziraju obaveze, zahtjevi i očekivanja od obrazovanja postaje sve naglašenija. Zapravo, kao najefikasniji lijek protiv virusa podjele i protiv svih vidova neravnopravnosti i segregiranja u obrazovanju, a u skladu s Konvencijom o pravima djeteta i drugim međunarodnim dokumentima, smatra se unošenje više reda i preciznosti u Ustav BiH. Vjerovatno bi donošenje jednog ustavnog amandmana o obrazovanju u velikoj mjeri uklonilo iz obrazovnih sistema žarišta kojima se pothranjuje virus podjele. Neka mi bude ovdje dopušteno, kao laiku za pravne nauke, da uzmem sebi slobodu višedecenijskog poslenika u obrazovanju, borca protiv svih vidova neravnopravnosti i segregacije u obrazovanju, promotora Konvencije o pravima djeteta u našoj sredini, člana Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) itd., da razmišljam kako bi mogao glasiti jedan ustavni amandman kojim bi se moglo unijeti mnogo više reda u sadašnji sistem obrazovanja i školovanja. Mogao bi glasiti ovako: »Svi građani BiH imaju pravo na obrazovanje pod jednakim uslovima. Javno obrazovanje u BiH je obavezno i besplatno, određeni broj godina koje propisuje okvirni zakon. Na teritoriji BiH javno obrazovanje je sekularno, multikulturno i multijezično, sa ravnopravnim pismima: latiničnim i ćiriličnim. Javne osnovne i obavezne škole, oslobođene svakog oblika diskriminacije, moraju biti inkluzivne, multinacionalne i spremne da podjednako uspješno izađu u susret potrebama svakog djeteta. Na teritoriji BiH mogu djelovati i privatne, alternativne škole koje rade prema posebno utvrđenim uslovima i kurikulumima.»

226 Okvirni zakon o obrazovanju će unijeti nešto više reda u obrazovni sistem BiH i smanjiti razlike koje postoje među entitetima i kantonima. Ipak to sve mnogo teže ide kada nema uporišta u Ustavu, što pokazuje i odugovlačenje sa usvajanjem Zakona o visokom obrazovanju.

188


Na ovaj način bi jasnije preciziranje prava pojedinca, ali i obaveza države, doprinijelo izgrađivanju bosanskohercegovačke škole na jedinstvenim osnovama, podjednako dostupne svakom djetetu i njegovim potrebama kao budućeg ravnopravnog građanina BiH. Bibliografija: Arnove, R.F, and Torres, C.A. (1999): COMPARATIVE EDUCATION, The Dialectic of Global and Local, Rowman & Littlefield Publishers, Inc. Maryland. Banks, J.A. (1994): MULTIETHNIC EDUCATION, Allyn and Bacon, USA. Birzea, C. (1994): LES POLITIQUES EDUCATIVES DANS LES PAYS EN TRANSITION, Council of Europe Press. Bogićević, V. (1965): ISTORIJA RAZVITKA OSNOVNIH ŠKOLA U BOSNI I HERCEGOVINI 1463-1918, Sarajevo. Bray, Marc (1999): CONTROL OF EDUCATION, Issues and Tensions in Centralization and Decentralization in Arnove, R,F, and Torres, C.A.(Edts): COMPARATIVE EDUCATION, The Dialectic of the Global and Local, USA and England, Rowman & Littlefield Pub. Ćimić, E. (1998): VJERONAUKA – PRO ET CONTRA, in Forum Bosnae, No.1-2, 1998, pp. 181-191. DIFFERENCES AND CULTURES IN EUROPE (1995), Council of Europe Press, Strasbourg. Dizdar, S. (1998): RAZVOJ I PERSPEKTIVE OBRAZOVANJA NASTAVNIKA U BOSNI I HERCEGOVINI. Federal Ministry of Education (2000): EDUCATION IN THE FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA, Sarajevo. Foster, W. (1986): PARADIGMS AND PROMISES, New Aproaches to Educational Administration, Prometheus Books, Buffalo, New York Giroux, H.A.(1997): PEDAGOGY AND POLITICS OF HOPE, Theory, Culture and Schooling, Westview Press. Gudjons, H. (1994): PEDAGOGIJA, temeljna znanja, Educa, Zagreb Giesecke, H. (1993): Uvod u pedagogiju, Educa, Zagreb. HUMAN DEVELOPMENT REPORT, (1998): Bosnia and Herzegovina, UNDP, Sarajevo. HUMAN DEVELOPMENT REPORT (2003): MILLENIUM DEVELOPMENT GOALS 2015, Bosna i Herzegovina, UNDP, Sarajevo. Lesourne, J. (1988): OBRAZOVANJE & DRUŠTVO: Izazovi 2000. godine, Le Monde, Paris. Lešić, Z. (1995): CHILDREN OF ATLANTIS, Voices from the Former Yugoslavia, Central European University Press, Budapest Lilek, E. (1900): De l'enseignement secondaire en Bosnie-Herzegovine, Paris. Kruševac, T.(1960): SARAJEVO POD AUSTROUGARSKOM UPRAVOM 18781918, Sarajevo Morin, E. (2002): ODGOJ ZA BUDUCNOST, Educa, Zagreb Mougniotte, A. (1994): Odgajati za demokraciju, Les Editions du CERF, Paris. Mackinnon, D; Statham, J.; Hales, M. (1995): EDUCATION IN UK, Facts and Figures, Hodder & Stoughton in association with The Open University.

189


OBRAZOVANJE U BIH (1997): Međunarodni okrugli stol, Institucija ombudsmena Federacije BiH, Sarajevo. Osborne, A.G & Russo, C.J. (2003.): SPECIAL EDUCATION AND THE LAW, Corwin Press, Inc.Thousands Oaks, California. Pašalić-Kreso, A. (1999): MULTIETNIČKI I MULTIKULTURALNI ODGOJ NASUPROT GETOIZACIJI, Naša škola, XLVI no.3, Sarajevo. Pašalić-Kreso, A. (1999): EDUCATION IN B&H: MINORITY INCLUSION AND MAJORITY RULES", CICE, (Current Issues in Comparative Education), Vol.2 No.1, November 1999. Columbia Teachers College, New York. Pašalić-Kreso,A.(2000): RAZUMIJEVANJE, RAZLIČITOST I TOLERANCIJA TEMELJI DEMOKRATSKOG ODGOJA Didaktički putokazi, Br.18., Zenica. Pašalić-Kreso, A. & Russo Ch.J. (2000) REBUILDING FROM THE ASHES: SCHOOLING IN POST -WAR BOSNIA, International Jurnal of Educational Reform, Vol.9. No.2. Pašalić-Kreso, A. (2003): GENEZA SAZRIJEVANJA IDEJE INKLUZIJE ILI INKLUZIJA U FUNKCIJI SMANJIVANJA NERAVNOPRAVNOSTI U OBRAZOVANJU, u publikaciji INKLUZIJA U ŠKOLSTVU BIH, T.E.P.D., Sarajevo. QUESTION OF SURVIVAL (1998), A Common Education System for BosniaHerzegovina, The Bosnian Institute, London. Slatina, M. (1998): NASTAVNI METOD, prilog pedagoškoj moći suđenja, Filozofski fakultet, Sarajevo. SPECIFITIES AND UNIVERSALITY: Problems of identities (1995), Council of Europe Press, Strasbourg. STATISTIČKI GODIŠNJAK /LJETOPIS FEDERACIJE BiH (2002), Federalni zavod za statistiku, Sarajevo. USTAVI Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Kantona Federacije Bosne i Hercegovine (1999), Federalno Ministarstvo pravde, Sarajevo. Vasconcellos, M. (2001): LE SYSTEME EDUCATIF, La Decouverte, Paris. Višić-Kurjak, S. (2003): SJEĆANJA NA OTETI GRAD, drugo dopunjeno izdanje, Grafičar promet d.o.o, Sarajevo. ZBIRKA USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE, (1997), Službeni list BiH, Sarajevo. ZBORNIK RADOVA, (2001) Međunarodni naučni Simpozijum, «Uloga nauke/znanosti i visokog obrazovanja u razvitku BiH», Sarajevo, 18. i 19. maj 2000.

190


ZAKLJUČAK

Tihomir Loza227

Otključavanje bosanske budućnosti

Jedna od veoma malo stvari oko koje se slažu Bosanci i većina stranaca koji se trude oko Bosne jeste da proces izgradnje mira i nacije od 1995. godine nije bio, generalno uzevši, naročito uspješan. Iako je zemlja nesumnjivo postigla značajan napredak u mnogim područjima politike, ona se još uvijek i lokalnom stanovništvu i strancima u podjednakoj mjeri čini, u najboljem slučaju, kao stagnirajuće mjesto. Naravno, Bosna je krenula sa veoma niske tačke. Uz etnički pogrom, rušenje i pljačku, zemlja je pretrpila i razarajući odliv mozgova i izgubila veliki dio svoje srednje klase. U stvari, vjerovatno se može reći da se društveno tkivo Bosne toliko promijenilo da se više ne može prepoznati. Međutim, dok se - uzimajući u obzir udare koje je Bosna pretrpila tokom rata od 1992. do 1995. godine i neposredno nakon toga - u svaku analizu moraju uvrstiti podaci o njenim razvojnim mogućnostima, jadno stanje u kojem se Bosna nalazi skoro devet godina nakon rata ne može se objasniti jednostavnim upiranjem u krvavu prošlost. Prošlo je dovoljno vremena da se pojavi nova generacija, generacija političkih, poslovnih i profesionalnih lidera koji bi bili kadri i voljni povesti zemlju naprijed. I više nego dovoljno finansijskih sredstava i ekspertize je bačeno u Bosnu od 1995. godine da se na horizontu pojave njene nove razvojne mogućnosti. Ali prođite kroz bilo koje životno područje i naići ćete na more nesreće i čemera, začinjenih sa nekoliko izuzetaka od pravila. Jednostavno kazano, Bosna ne funkcioniše i čini se da u skorije vrijeme neće ni profunkcionisati. Pa ipak, bilo bi prilično pogrešno opisati današnju Bosnu kao totalno nefunkcionalno društvo ili propalu državu. Ona nije mjesto bezakonja i ona ne izgleda tako. Jedan značajan stepen civilnog uređenja je ponovo uspostavljen. U stvari, može se tvrditi da je vraćeno normalno stanje, ili barem izgled normalnog stanja. Na primjer, stepen izvršenja krivičnih djela protiv drugih lica skoro da se vratio na prijeratni nivo, koji je bio veoma nizak – kao što to voli da naglasi sadašnji Visoki predstavnik. 227

Tihomir Loza je viši urednik u Transitions Online; živi u Londonu.

191


Većina javnih uslužnih preduzeća funkcioniše, iako je kvalitet pruženih usluga često loš. Zahvaljujući stranoj pomoći i donacijama, kao i izolovanim naporima bosanskih entuzijasta, do kraja 1990-ih obnovljene su, ili u nekim slučajevima nanovo izgrađene osnovne funkcije bosanske privrede, civilnog društva, provođenja zakona, pravosuđa, javnih službi, medija… Ali zemlja nije uspjela otići dalje od toga i uveliko se čini imunom na međunarodne podstreke koji su usmjereni na to da je poguraju naprijed. Jedan brz pogled na bosansku privredu, provođenje zakona i novinarske medije razotkriva stagnaciju. Osnovni uslovi za pokretanje bosanske privrede postoje još od kraja 1990-ih godina. Infrastruktura države je u veoma velikoj mjeri obnovljena. Zasigurno, sektor javnih usluga ima mnogo nedostataka, ali većina usluga funkcioniše, iako se njihove cijene često određuju proizvoljno. Bosanski monetarni poslovi su šest godina pod kontrolom, iako ograničavajući currency board aranžman pod međunarodnom kontrolom ostavlja malo prostora onima koji donose odluke, kako u Bosni tako i u svijetu, da koriste monetarne instrumente u svrhu poboljšanja privrednog rasta. Može se takođe reći da država ima i bankarski sektor koji funkcioniše, mada u nerazvijenom obliku. Takođe, počevši od 1998. godine Bosanci mogu uživati u slobodi kretanja. Pa ipak, nijedna od ovih prednosti nije poslužila kao sredstvo za unapređenje poticajnih poduzetničkih inicijativa koje bi mogle stvoriti privredni rast i zapošljavanje. Umjesto toga, bosanska privreda predstavlja igralište za prljavi novac namijenjen za kupovinu jeftinih nekretnina i korumpirane privatizacijske dilove, čiji je cilj izvlačenje novca iz poslova, a ne ulaganje u njih. Više no išta drugo, bosanska privreda je pozornica za trgovinu na malo, na kojoj se ugledne strane firme, njihovi manje istaknuti domaći rivali i crnoberzijanci svi redom takmiče za gotovi novac koji je u velikoj mjeri stvoren u inostranstvu. Dok novčane pošiljke koje mnogi Bosanci primaju od rodbine sa Zapada i gotovi novac koji lokalci zarađuju na poslovima u međunarodnim organizacijama igraju jednu od glavnih društvenih uloga, korist koju privreda u globalu ima od tog novca je ograničena jer, umjesto da ide u domaće sektore sa razvojnim potencijalima, taj novac u velikoj mjeri odlazi na potrošnju – potrošnju na uvezenu robu. Nakon što su prošli međunarodnu obuku i sistem provjere, bosanski policajci, operativci bezbjednosti, tužioci i sudije ne predstavljaju više ono moćno oruđe protiv pljačke, nepravde i etnički motivisanih krivičnih djela koje su predstavljali od 1992. do 1995. godine. Ali bilo bi pretjerano reći da su oni sposobni i nekorumpirani. Iako vam više ni uniformisana ni kriminalistička policija neće doći na vrata s namjerom da vas opljačka, izbaci iz kuće ili vas odvede u kakav privatni zatvor, mito će prihvatiti. Takođe, zadesiće ih i iznenadan napad gubitka pamćenja kada shvate da

192


su krivično djelo čiji su oni bili svjedoci počinili poznati kriminalci. Neki će i unaprijed upozoriti kriminalce na međunarodni nalog za njihovo hapšenje. Umjesto da štite zemlju od nedozvoljene trgovine i terorizma, tajne službe špijuniraju jedna drugu, te uhode opoziciju i novinare. Sudije još uvijek donose odluke sa malo djelotvornosti, a tužiocima generalno nedostaje nezavisnosti i inicijative. Bosanski medijski sektor je u jednom pogledu razvijeniji nego prije rata. Na različitim nivoima funkcioniše jedan impresivan broj sredstava informisanja, koji svoju proizvodnju i isporuku često obavljaju na najmodernijoj opremi. Postoji takođe i značajan nivo slobode govora, iako je to umnogom rezultat snažnog međunarodnog prisustva i opšte slabosti bosanskih vlasti. Međutim, sadržaj medijske proizvodnje je velikim dijelom veoma lošeg kvaliteta. Činjenica da praktično sva sredstva informisanja još uvijek pokazuju deprimirajuće doze etničkih predrasuda ni u kom slučaju nije najgori aspekt novinarskog izvještavanja u Bosni. Ono što više zabrinjava jeste nedostatak profesionalnih standarda i odgovornosti u novinarskim medijima, a naročito u štampi. Dok je najmlađa generacija novinara tu i tamo imala koristi od zapadnih programa obuke, ovim sektorom još uvijek dominira jedna starija generacija, čiji je pristup novinarstvu izobličen decenijama dugim radom pod komunističkim i nacionalističkim režimima. Vjerovatno nije netačno reći da mnogi urednici u stvari ne razumiju ulogu novinarskih medija u demokratskom društvu. Sveukupno uzevši, sredstva informisanja u velikoj mjeri ne uspijevaju u svojoj ulozi servisa koji pruža tačnu, izbalansiranu i pravovremenu informaciju i koji pospješuje javnu debatu. Čak i u rijetkim situacijama kada se ne može pronaći nikakva očita loša namjera, vijesti su često pune netačnih, nekompletnih ili izmišljenih informacija. Takve pogrešne informacije se rijetko kada ispravljaju. Ono što najviše uznemirava jeste lakoća s kojom urednici objavljuju članke čiji bi sadržaj u razvijenim demokratijama bio smatran krajnje eksplozivnim i koji bi bio objavljen tek nakon pomnog istraživanja. U Bosni se uz malo ponuđenih dokaza redovno upućuju najozbiljnije optužbe protiv onih koji se smatraju protivnicima, a kreću se od optužbi za korupciju do optužbi za umiješanost u ubistvo. Pošto novine stalno objavljuju takve priče, izgleda da ih javnost ne uzima suviše ozbiljno. A ni oni koji se u njima optužuju nisu uvijek pretjerano zabrinuti. Oni izgleda znaju da će skandal u kojem se oni pojavljuju vrlo brzo biti zasjenjen nekim drugim skandalom u kojem će se pojaviti ko zna ko; zato su i parnice zbog klevete još uvijek relativna rijetkost. U stvari, Bosna bilježi »inflaciju« skandala, ali umjesto da budu zdravi katalizatori promjena, bosanski skandali igraju ulogu kratkotrajnih, beznačajnih senzacija koje mogu ali i ne moraju povećati tiraž. To ima štetan uticaj na opšti tok javnog života u Bosni. U onim rijetkim situacijama kada se počne javljati jasna i učtiva politička debata, ona se

193


ne može ni čuti od sveg silnog prozivanja imena i povika. Iako krivicu za ovo ni u kom slučaju ne snose isključivo novinarski mediji, neuređenost i nedostatak profesionalnih standarda u bosanskom medijskom sektoru produžavaju ovakvu situaciju i često određuju ton javnog života. Tehnička rješenja Istina je da ovi ključni sektori sada funkcionišu po istoj vrsti zakonodavnih nacrta koje nalazimo u uspješnim bivšim komunističkim državama. Bosancima je dostupna ista vrsta stručnih znanja kao i Poljacima, Bugarima ili Slovacima. Zahvaljujući stranoj pomoći, Bosanci u stvari nisu izgubili dodir ni sa glavnim tehnološkim trendovima. Pa zašto onda bosanska privreda, provođenje zakona i mediji stagniraju ili se čak i pogoršavaju? Iako je odgovor na ovo pitanje po mnogo čemu neizbježno kompleksan, on je na najosnovnijem nivou u stvari prilično jednostavan. Dok su bosanski problemi prije svega politički, do sada se radilo samo na njihovim tehničkim dimenzijama. Treba, međutim, naglasiti da to nije bila greška, jer stvari su očito bile pogrešne i na tehničkom nivou. Podrazumijeva se da je bosanske mostove i dalekovodnu električnu mrežu bilo neophodno rekonstruisati, a njen monetarni sistem urediti. Sudijama i policajcima, kao i novinarima, itekako je bila potrebna ponovna obuka i nova oprema. A državi je očajnički bila potrebna pravna reforma. Međutim, nijedno tehničko rješenje za bilo šta što ima veze sa ljudskim odnosima neće samo po sebi funkcionisati, bez obzira koliko dobro ono bilo. Da bi takva rješenja funkcionisala u potpunosti, ona moraju biti pokretana dostatnom ljudskom voljom. Politička volja je pokretačka snaga koja čini da rješenja društvenih i razvojnih problema funkcionišu. Generalno uzevši, postoji nedostatak političke volje koja bi omogućila da Bosna funkcioniše. I dok je na desetine knjiga – od kojih su mnoge dobre – napisano s ciljem da se opiše i objasni nedostatak političke volje za izgradnju Bosne kao održive države, često su ostali nerasvijetljeni najosnovniji razlozi koji stoje iza skoro potpunog nepostojanja političke volje da se Bosna učini funkcionalnom: Bosanci se jednostavno međusobno ne slažu oko toga šta je Bosna, kako ona treba da izgleda ili čak da li uopšte treba da postoji. Napori na stvaranju nacije, koje od 1995. godine predvodi međunarodna zajednica, obezbijedili su razumne strukture i resurse za svakodnevno upravljanje zemljom. Ono što se nije pokušalo podstaći jeste proces iskrenog dijaloga među samim Bosancima. Bosanska politika je, u stvari, ukopana na identičnim pozicijama još od početka 1990-ih, sa vrlo malo bitnog pomaka kod bilo kojeg od glavnih protagonista. Kako je rat od 1992. do 1995. godine bio, između ostalog, nastavak prijeratne političke borbe između tri glavne etničke grupe, tako je i poslijeratni politički život države nastavak ratne borbe uglavnom kroz politička sredstva. Dok su nacionalističke strasti splasnule, a na nekim

194


nivoima i uzmakle pred zdravim i snažnim pragmatizmom, opšteg smisla zajedništva i zajedničkog cilja – a to je ono što ljude i teritorije uobličava u države – nedostaje u 2004. godini skoro isto onoliko koliko ga je nedostajalo i u 1996. godini. Ne treba da iznenađuje to što se međunarodna zajednica još uvijek nije direktno uhvatila ukoštac sa problemom nepostojanja koncenzusa među Bosancima oko fundamentalnih pitanja. To je uistinu teška oblast. Bosanci u velikoj mjeri zaista imaju različite i očito nepomirljive stavove o Bosni. Ti stavovi su odlučno i snažno određeni kolektivnim strahovima. Oni su takođe uobličeni u ciljeve koji su sada pod teretom ogromnih kolektivnih emocionalnih »investicija« koje su u njih uložene prije, tokom i nakon rata. I sve dok su na djelu strahovi koji ih podupiru, odricanje od stvarne dobiti od tih investicija je teško. Od samog početka bosanske krize, angažovanje međunarodne zajednice je motivisano prije svega vanjskim razlozima, naročito onim koji se tiču regionalne stabilnosti na Balkanu. Zapad je uglavnom bio uspješan, kako tokom tako i poslije rata, u zadržavanju krize unutar granica Bosne i u sprečavanju prenošenja te krize na susjedne zemlje, čak i uz činjenicu da je rizik od prenošenja krize bio umnogome preuveličan. Od 1996. godine NATO je imao naročitog uspjeha u smanjenju vojnih potencijala ranijih sukobljenih strana. Da bi se međunarodna zajednica počela baviti osnovnim uzrocima bosanskih unutrašnjih podjela sa onolikom posvećenosti kolika se uložila u uređenje bezbjednosnih pitanja u globalu, bila bi potrebna jedna sasvim posebna vrsta obaveze za koju nijedan međunarodni faktor nije pripremljen. Ovim se ne želi reći da se međunarodna zajednica uopšte nije bavila tim pitanjem. Baš kao i u domenu bezbjednosti u toku rata, i ovdje je sprečavanje širenja bilo princip kojim se rukovodilo. Međunarodna zajednica je prilično snažno i uspješno nastojala da zadrži problem bosanskih unutrašnjih podjela u granicama koje se mogu kontrolisati, uglavnom kroz mjere usmjerene na ublažavanje najtežih simptoma. Međunarodna zajednica se prilično sveobuhvatno bavi bosanskim vladajućim strukturama, prilazeći problemu na veoma sličan način na koji se bavila problemima provođenja zakona, infrastrukture ili medija u Bosni. Bosni su data tehnička rješenja, često veoma osjetljive prirode, za njene vladajuće strukture i za politički život uopšte. Zemlja sada ima prihvatljivo zakonodavstvo kojim je regulisano upravljanje zemljom na svim nivoima. Na svim tim nivoima su održani izbori koji su generalno ocijenjeni kao slobodni, iako ne baš pošteni. Promjena vlasti se odvija u skoro savršenom redu, mada ne toliko često. Međunarodna zajednica je takođe nastojala da ispravi neke od nepravdi koje se tiču etničke zastupljenosti i koje su proistekle iz ratnih ustava i zakonodavstva, tako da su sada sve tri glavne etničke grupe zastupljene na cijelom području zemlje, mada se to ne može reći i za one koji ne pripadaju nijednoj od te tri grupe.

195


Predstavnici međunarodne zajednice su bili uspješni i u marginalizaciji ekstremista tako što su mnoge od njih uklonili iz javnog života. Pa ipak, stvarni sadržaj bosanskog političkog života i vlasti javlja se kao parodija demokratije, iako se njen opšti ton ublažio u toku ovih godina. Gotovo nijedna bitna odluka koja se tiče više od jedne etničke grupe nije donesena bez pritiska visokog predstavnika ili ambasadora Sjedinjenih Američkih Država. Doduše, odluke koje je progurao ili nametnuo OHR u većini slučajeva se poštuju, mada često preko volje. Ali s obzirom na to da te odluke nisu izraz autentične političke volje onih na koje se one odnose, njima generalno uzevši - nedostaje težina, čak iako se mnogi građani često slažu sa slovom tih odluka. Ovo nije samo pitanje demokratskog deficita. Ovdje je u pitanju vlasništvo i kredibilitet političkih procesa i procesa donošenja odluka. Zbog toga što Bosanci nemaju vlasništvo nad ovim procesima, oni u njih ne mogu u potpunosti vjerovati; stoga ne mogu u njima ni učestvovati sasvim niti za njih preuzeti odgovornost. Ovim se ne želi reći da je međunarodnoj zajednici uvijek nedostajao kredibilitet, niti da intervencije Visokog predstavnika u pitanjima donošenja odluka i zakonodavstva nisu bile opravdane u većini slučajeva. Isto tako, ne bi bilo tačno reći da međunarodna zajednica sprečava lokalne činioce da preuzmu vlasništvo nad bosanskim pitanjima. Slučaj je upravo obrnut. Bosanci ne preuzimaju vlasništvo nad budućnošću svoje zemlje ne zato što im to ne dozvoljavaju stranci nego zato što se oni međusobno ne slažu oko toga kakva bi trebala da bude ta budućnost. I tu se uključuje Visoki predstavnik sa svojim enormno širokim ovlaštenjima. Istina je da bez međunarodnog posredovanja Bosanci vjerovatno neće čak ni početi međusobnu konstruktivnu diskusiju o budućnosti. Zato ne može ni biti nikakve smislene strategije povlačenja međunarodne zajednice iz Bosne prije nego što se sukobljeni stavovi Bosanaca o Bosni ne razmotre, učine smislenim i na neki način međusobno pomire. Ispitivanje održivosti Bosne Da, međunarodno tutorstvo je još uvijek neophodno. U stvari, Bosna bi se mogla raspasti ukoliko bi se međunarodna zajednica naglo povukla. Ali da bi se mogla povući – i ostaviti iza sebe održivu zemlju – međunarodna zajednica mora istovremeno pomagati proces dijaloga među samim Bosancima o fundamentalnim pitanjima u kojima se oni razilaze. Upravljanje bosanskim podjelama unutar sadašnjeg začaranog kruga neće transformisati Bosnu u održivu zemlju. Misliti da se to pitanje može nekako zaobići prilično je primamljivo, ali potpuno pogrešno. Ne, protok vremena i regionalni kontekst, koji se mijenja velikom brzinom, neće dovesti do postepene marginalizacije

196


bosanskih podjela do te mjere da one postanu beznačajne, kao što to misle neki međunarodni posmatrači. Bosanci ne samo da zamjeraju jedni drugima – među njima postoji iskreno i duboko neslaganje oko fundamentalnih pitanja. Može se čak reći da se bosanske etničke grupe međusobno ne slažu čak i onda kada se zanemari nepovjerenje nakupljeno tokom rata, jer se njihovo sadašnje neslaganje odnosi upravo na ona ista pitanja oko kojih se nisu slagali ni prije rata. Čak ni članstvo u NATO-u i Evropskoj Uniji – iako je ono u ovom trenutku toliko daleko – nije samo po sebi garancija da će neutralisati te podjele, mada nije potpuno nemoguće da bi realni izgledi za članstvo u EU unijeli jednu novu energiju u zemlju. Iako se pokazalo da princip nametanja kompromisnih rješenja ima dosta smisla u mnogim drugim oblastima, prisiljavanje Bosanaca na neki proizvoljan kompromis na ovom najfundamentalnijem od svih nivoa jednostavno neće ići. Ono što je ovdje potrebno jeste jedan organski sporazum o budućnosti Bosne, izrađen odozdo prema gore u procesu koji treba da bude što sveobuhvatniji. Taj proces treba da vode Bosanci, ali ga samo međunarodna zajednica može podržati i inicirati. Možda je njen vlastiti strah od neuspjeha razlog zašto međunarodna zajednica još uvijek nije odlučno pokušala da inicira takvu javnu debatu. Takođe, moguće je da su mnogi visoki međunarodni zvaničnici, ostali praktičari u građenju nacije, te posmatrači, zaglibili u detaljima svakodnevnog upravljanja krizama, i da im je to zaklonilo šire vidike. Ali daleko od toga da je za to prekasno. Takav proces se može obaviti u nekoliko oblika i on očito mora funkcionisati u sinergiji sa nekim od postojećih napora usmjerenih na pomirenje. On u svakom slučaju mora predstavljati neku vrstu vježbe u razumijevanju međusobnih stajališta. Takvim procesom se vjerovatno neće nadvladati sve glavne razlike među tri glavne etničke grupe. Ali ako Bosanci ulože napor da nauče dovoljno o svojim međusobnim stajalištima u pogledu na Bosnu, i ukoliko počnu da shvataju porijeklo i motivaciju tih stajališta, možda će biti u stanju da sami za sebe demistifikuju i desatanizuju ta stajališta, što je za njih od suštinske važnosti kako bi na kraju mogli prihvatiti jedni druge u vlastitim razlikama i sa vlastitim razlikama, te nastaviti dalje. Prema tome, to bi trebalo da bude proces u kojem se nikakav stav Bosanaca o Bosni neće smatrati zabranjenim područjem. U stvari, moglo bi biti i sasvim opravdano da se počne sa najeksplozivnijim pitanjem – o tome da li Bosne uopšte treba biti. Ako skoro devet godina nakon rata zemlja još uvijek ne funkcioniše, umjesno je postaviti pitanje da li sama Bosna ima smisla. Ako sve one desetine milijardi bačene u Bosnu i svi oni napori koje su uložili praktičari izgradnje nacije nisu napravili neku veliku razliku na tom najosnovnijem nivou, zar ne bi, onda, imalo više smisla razmisliti o nekom brzom i prljavom rješenju kojim bi se okončalo sa agonijom i sa Bosnom kao državom u njenim

197


sadašnjim granicama? Iznad svega, ako svi dokazi ukazuju na to da većina pripadnika dvije glavne etničke grupe u Bosni, blago rečeno, ne gaji entuzijazam o samoj ideji Bosne kao države, zašto se onda mučiti? Države nisu bogom date. Dok države, naravno, predstavljaju mnogo više od onoga što je okom vidljivo, njihova primarna svrha jeste da služe onima koji u u njima žive. Upravo zato što one imaju malo istinske vrijednosti osim službe određenoj grupi ljudi u određenom vremenskom okviru, države nisu trajni subjekti, iako neke traju duže od drugih. Između ostalog, države nastaju, šire se, stagniraju ili se smanjuju. I države nestaju kako bi se na njihovom mjestu pojavile nove. Činjenica što su ideju o ukidanju Bosne u njenim sadašnjim granicama do sada najglasnije zastupali politički ekstremisti od kojih su mnogi u međuvremenu počinili zločine protiv čovječnosti sama po sebi ne diskvalifikuje tu ideju iz racionalnog razmatranja. Ali upravo je artikulisanje ideje komadanja Bosne kod ekstremista, kombinovano sa ne uvijek manje histeričnim ili puno više dobronamjernim pristupima njihovih protivnika, sprečavalo mirno ispitivanje održivosti i poželjnosti Bosne. S druge strane, odsustvo racionalne rasprave održava ovo najveće pitanje neriješenim, a to onda zemlji daje okamenjen izgled posla koji je ostao nedovršen. Podrazumijeva se da, sve dok sami Bosanci osjećaju da posao izgradnje države još nije završen, oni neće ulagati energiju u to da od Bosne naprave bolje mjesto. Ovo se može iskazati i na manje blag način: sve dok Bosanci ne vide da je bosanski ustavni ustroj i međunarodni status definitivan, oni će i dalje pri ruci imati izgovor za to što se ne trude više da od svoje zemlje naprave sretnije mjesto. Istina je, međutim, da smo do sada uglavnom slušali manipulativno artikulisane težnje u vezi sa Bosnom i premalo dobro argumentovanih pozicija o tome zašto i koja vrsta Bosne može ili ne može biti održiva i poželjna. Uopšteno govoreći, samo su se dva stava o ovom pitanju uspjela istaći. Prema jednom, koji zastupaju srpski i hrvatski nacionalisti, Bosna predstavlja jednu nesretnu, vještačku i u konačnici neodrživu tvorevinu iz prošlosti. Prema drugoj, koju zastupa većina Bošnjaka i manji dijelovi nebošnjačke populacije u većim gradovima i dijaspori, Bosna je jedna drevna država u kojoj su skladno živjele različite etničke grupe. (Međunarodna zajednica se sa nesigurnošću kreće između ove dvije krajnosti. U prvim godinama bosanske krize, ona je bila bliža prvom stavu, a od 1996. godine nalazi se negdje u sredini.) Oni koji zastupaju prvi stav tvrde da Bosnu mogu prihvatiti jedino kao privremeno rješenje i jedino kao skup jasno definisanih i labavo povezanih etničkih teritorija. Bosansku dejtonsku ustavnu građu oni tumače na taj način i nadaju se da će doći vrijeme kada će i međunarodna zajednica i Bošnjaci prihvatiti da se dijelovi koje kontrolišu Srbi i Hrvati moraju otcijepiti i pripojiti jedan Srbiji a drugi Hrvatskoj, dok će na preostaloj teritoriji Bošnjaci formirati svoju vlastitu državu.

198


Međutim, zagovornici drugog stava tvrdili su da bi Bosanci nastavili skladno živjeti u nezavisnoj Bosni da nije bilo uplitanja nacionalističkih snaga iz Srbije i Hrvatske u prvoj polovini 1990-ih. Što se tiče štete nanesene Bosni tokom rata, oni tvrde da se ona može popraviti jednim potezom pera – tako što bi se ukinule dejtonske strukture, a Bosna transformisala u jedno demokratsko društvo utemeljeno na principu jedan čovjek jedan glas, mada bi mnogi zagovornici takvih rješenja uzeli u obzir nominalno višeslojnu ustavnu strukturu koja bi uvažavala neke elemente bosanske etničke složenosti. Vladavina straha I, dok je jasno da su ovi stavovi nepomirljivi, nije nam poznato da li bi u uslovima u kojima ne bi bilo straha Bosanci možda prihvatili umjerenije pristupe i možda pokušali da nađu srednji put. Ono o čemu je ovdje riječ jesu težnje i pozicije do kojih se došlo u uslovima brzog raspada jednog poretka u kojem je Bosni uglavnom bilo prilično dobro. Nije bilo mnogo onih koji su bili uistinu spremni za brzinu i brutalnost događaja krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u kojima je taj poredak nestao, niti je mnogo običnih ljudi uspjelo brzo prihvatiti lišavanje građanskog prava u ispremetanom postdejtonskom svijetu. U stvari, može se reći da su Bosanci tokom većeg dijela perioda od zadnjih petnaestak godina živjeli u jednoj histerično nedemokratskoj sredini koju karakterišu strah i manipulacija. Drugim riječima, njihova viđenja Bosne, koja najjasnije artikulišu tri najveće nacionalne stranke, ne predstavljaju racionalne političke pozicije do kojih se došlo u jednoj sveobuhvatnoj i transparentnoj atmosferi i nakon uzimanja u obzir bosanskih istorijskih, demografskih, geografskih i drugih realnosti. Možda je sada došlo takvo vrijeme da Bosanci iznova i iskreno pogledaju jedni u druge i postignu novi koncenzus za održivu i uspješnu Bosnu. I dok su stare podjele žive i zdrave, izgleda da ono što ih danas hrani nije oštri strah već refleksija straha iz 1990-ih, kojim se često manje-više vješto manipuliše. I, što je najvažnije, apetita za nasiljem iz 1990-ih ni u kom slučaju nije nestalo, baš kao ni entuzijazma ekspanzionističkih snaga u Srbiji i Hrvatskoj. Kako se približava deseta godišnjica Daytona, možda su prispjele i okolnosti u kojima bi se krenulo u jedan eventualno katarzičan proces dijaloga među Bosancima. Da bi takav proces bio uspješan, ključno je za Bosance, kao i za mnoge strance, da počnu shvatati sljedeće: dok su artikulisanje pozicija i težnji tri glavne etničke zajednice i načini na koje su organizovane političke grupe pristupile njihovoj praktičnoj realizaciji nerijetko uključivali nelegitimna ili čisto kriminalna sredstva, same pozicije i težnje su prirodno proizašle iz situacije u kojoj se Bosna nalazi u ovom konkretnom istorijskom trenutku i

199


iz okolnosti u kojima se nalaze njene etničke zajednice. Drugim riječima, iako se te pozicije i težnje razilaze, ne mora obavezno značiti da su one bile zlonamjerne. U stvari, one su bile najlogičnije opcije za uzmicanje u vremenu kada se srušio kosmos koji su bosanski narod i bosanski narodi nastanjivali. S obzirom na bosanske demografske realnosti i trendove, za Bošnjake je jedini prirodan izbor bio da budu za nezavisnu i jedinstvenu Bosnu, u kojoj će važiti princip jedan čovjek jedan glas, ili za onu vrstu države koju je preminuli bošnjački lider Alija Izetbegović opisao kao »normalnu«. Bosanske granice su predstavljale geografski i istorijski okvir koji je obuhvatao većinu pripadnika zajednice, kao i najveći dio njenog nasljeđa. Ono što je najvažnije jeste da, kada se došlo do osjetljivog pitanja pripadnosti, Bošnjaci nisu imali alternativu za Bosnu, iako je bilo mlakih pokušaja da se bošnjačkoj istorijskoj identifikaciji sa Turskom da određena neposrednost. Takođe je bilo potpuno logično da su bošnjački pogledi u nekoliko aspekata bili slični pogledima »ostalih«, ustavne kategorije koja se odnosila na nekih 10 procenata bosanskog stanovništva i koja je obuhvatala građane iz miješanih sredina i one koji su pripadali manjinskim grupama, kao što su Jevreji i Romi. Ni oni nisu imali alternativu za Bosnu. Vjerovatno je tačno da su u mnogim slučajevima oni željeli da Bosna postane država jednakih građana i građanske demokratije kao nadomjestak za Jugoslaviju koju su izgubili, možda ne baš Jugoslaviju kakvu su oni poznavali, ali u svakom slučaju onakvu Jugoslaviju za kakvu su mnogi mislili da bi ta zemlja trebala postati. Nasuprot tome, bosanski Srbi i Hrvati, koji su 1991. godine zajedno još uvijek činili skoro 50 posto stanovništva, očito su imali određene alternative. Oni su imali mogućnost da se identifikuju sa Srbijom, odnosno Hrvatskom, što su i učinili. U stvari, bosanski Srbi i Hrvati su tokom cijele moderne balkanske istorije bili okrenuti ka Beogradu i Zagrebu, a Srbija i Hrvatska su sa svoje strane za njih pokazivale čak i više interesa. Dok je konkretno korištenje tih veza davalo različite rezultate, same te veze su bile potpuno logične. Etnički elementi su, naravno, bili ključni u identifikaciji bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom. Ali je takođe tačno da su Srbija i Hrvatska, a naročito njihovi glavni gradovi, kao veći, bogatiji i istorijski dinamičniji subjekti, imale veću silu magnetizma nego Bosna i njeni gradovi, te su na taj način uticale na jedan broj važnih migracionih trendova u dvadesetom vijeku, od kojih neki nisu slijedili etničke linije. Na primjer, uz bosanske Srbe i Hrvate, mnogi Bošnjaci i etnički Albanci su se preselili i nastanili u urbane centre Hrvatske i Srbije. U isto vrijeme, veličina zajednica bosanskih Srba i Hrvata, kao i njihova geografska blizina i emocionalna bliskost sa Srbijom i Hrvatskom, učinila je neizbježnim snažan interes Beograda i Zagreba za bosanska pitanja, ne uzimajući u obzir bilo kakve ekspanzionističke aspiracije.

200


Iako je u propasti Jugoslavije na djelu bilo obilje različitih privrednih, kulturnih, društvenih i ideoloških sila, vrhovni princip te propasti bio je etnička podjela. Jugoslavija je posrnula na etničkim linijama. U nekim slučajevima ove linije su se podudarale sa granicama jugoslovenskih republika i autonomnih pokrajina (Slovenija, Makedonija i Kosovo). U slučaju Bosne one su se podudarale sa podjelom koju su Bošnjaci smatrali poželjnom – odvajanje Bosne od Srbije i Hrvatske – dok su se bosanske granice kosile sa linijama duž kojih su bosanski Srbi i Hrvati položili svoje želje i konačnu lojalnost. Iako su se njihove zasebne pozicije u nekoliko aspekata međusobno razlikovale, strah od nezavisne Bosne kao demokratije zasnovane na principu jedan čovjek jedan glas oblikovao je reakcije bosanskih Srba i Hrvata na raspad Jugoslavije. Taj strah je bio ekvivalentan strahu Bošnjaka od toga da nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti ostanu u Jugoslaviji u kojoj će dominirati Srbi. (Ovaj strah je bio zajednički i za bosanske Hrvate i zato su oni u velikoj mjeri poslušali savjet Zagreba da izađu na referendum za nezavisnost Bosne 1992. godine, koji su oni vidjeli kao sredstvo za odvajanje Bosne od Srbije. Istovremeno, Zagreb je pomagao bosanskim Hrvatima da udare temelje za svoja kasnija nastojanja da izdvoje dijelove Bosne sa hrvatskom većinom.) Neophodan realizam Da bi se razumjelo porijeklo ovih strahova, potrebno je uzeti u obzir etničku politiku Jugoslavije. Federalni i republički ustavi su nastojali neutralizovati potencijalne izvore etničkih sukoba tako što su širili osjećaj građanske slobode među etničkim grupama u zemlji. I dok je doktrina samoupravljanja bila centralna nit doprinosa jugoslovenskih komunista lijevo orijentisanoj misli i praksi, oni su pridavali čak i veću praktičnu važnost obezbjeđivanju etničke tolerancije kroz politiku »bratstva i jedinstva« – koncept lenjinističkog porijekla – koja je često bila teške ruke, a ponekad i brutalna. Uz propagandu i mehanizme provođenja zakona, jugoslovenski složeni višeslojni sistem etničke zastupljenosti je bio glavno sredstvo za postizanje tog cilja. Pružanje osjećanja ravnopravnosti za sve etničke grupe bio je, naravno, poredak visokog nivoa. I dok su se etničke grupe u zemlji nerijetko osjećale kao istinski vlasnici uloga u političke i društvene procese, naročito u vrijeme prosperiteta, sistem je takođe bio podložan i zloupotrebama. Što je još važnije, sistem je političku energiju fokusiranu na određene stvari održavao etničkom i time još više ograničavao prostor za demokratski razvoj. Rezultat toga bilo je to da su etničke grupe i njihovi predstavnici uvijek bili na oprezu zbog prijetnji njihovim etničkim pravima. Štaviše, koncept etničke ravnopravnosti je često tumačen kao stanje u kojem se ni pod kakvim okolnostima ne smije desiti da se bilo koja etnička grupa – pogotovo jugoslovenskih šest »konstitutivnih« naroda – osjeća

201


kao manjina. Za Bosnu ovo važi više nego i za jednu drugu republiku. Jugoslovenski komunisti su mrzili samu riječ »manjina«, čak do te mjere da su je sasvim izbacili iz svog govora i uveli novi termin – narodnosti – koji je označavao ostale, često vrlo male etničke grupe u zemlji. To je po štetnosti bio možda i najdalekosežniji dio doktrine bratstva i jedinstva. Taj koncept je skrojen za uspješnu Jugoslaviju koja je uvjerljivo stupala u svijetlu budućnost, te je kao takav imao dosta smisla. Ali on nije ponudio nikakav odgovor na izazove brzog raspada Jugoslavije. Strah da će se završiti kao manjina – koji ide od straha od preglasavanja do straha od protjerivanja – bio je u središtu svih sukoba koji su pratili raspad Jugoslavije. Obezbjeđivanje statusa većinskog naroda na komadu teritorije – bilo održavanjem postojećeg statusa većine ili stvaranjem novog kroz kombinaciju preuzimanja kontrole nad novim granicama, i potčinjavanja ili čak protjerivanja pripadnika protivničkih etničkih grupa – bio je pokretačka snaga balkanskog krvoprolića tokom 1990-ih godina. Za Bosance je od imperativne važnosti da budu kadri da se međusobno slože kako bi shvatili da strahovi koji su motivisali njihove pristupe raspadu Jugoslavije nisu obavezno zlonamjerni hirovi i da se oni u skladu s tim mogu osloboditi povezanosti sa zločinima počinjenim u ime pozicija kojima su oblik dali ti strahovi. Zločinima se mora baviti Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Hagu (MKSJ), kao i domaći sudovi i sve buduće komisije za istinu i pomirenje. To što MKSJ do sada nije imao dovoljno uticaja na frontu pomirenja nije samo posljedica njegove loše strategije odnosa sa javnošću u regionu već i neuspjeha Suda da uvjeri populacijsko tijelo na Balkanu da se u Hagu sudi pojedinačnim optuženim kriminalcima, a ne stavovima koje su etničke grupe kojima oni pripadaju zauzele prije, tokom i nakon rata. A upravo se to često čuje, naročito kod Srba i Hrvata – da se oni kolektivno osjećaju krivično gonjenim od strane Haga. Razdvajanje tih stavova od zločina počinjenih u njihovo ime ne samo da bi stvorilo više prostora za jasnu osudu zločina već bi takođe omogućilo Bosancima da se približe strahovima koji motivišu njihove stavove. Jer upravo ti strahovi – strahovi kojima su oni još uvijek obuzeti, mada u blažoj formi – predstavljaju ono što oni treba da razmotre kako bi bili u mogućnosti postići novi koncenzus o budućnosti Bosne. Razumijevanje porijekla tih strahova ne mora obavezno značiti da su oni bili utemeljeni ili da pozicije na koje su oni uticali treba smatrati legitimnim. To Bosanci sami moraju riješiti u jednom otvorenom, iskrenom i obuhvatnom dijalogu, koji bi međunarodna zajednica potaknula ali ne i preuzela na sebe. Kroz diskusiju o tom pitanju oni bi mogli doći i do zaključka da je veliki dio njihovih strahova bio i jeste pretjeran i da su njihove reakcije na te strahove mogle biti konstruktivnije nego što su bile. Možda će poželjeti naročito da analiziraju razloge zbog kojih je ova ili ona strana uoči rata glatko odbijala sve pokušaje traženja kompromisnog

202


rješenja. To se desilo i sa inicijativom iz 1991. godine koju su pokrenuli Izetbegović i makedonski predsjednik Kiro Gligorov, prema kojoj bi se Jugoslavija održala zajedno tako što bi se pretvorila u labavu federaciju republika koje su je sačinjavale. Srpski i hrvatski lideri su odbili čak i da je uzmu u razmatranje, te su privatno ismijavali Izetbegovića i Gligorova. Na histerično odbijanje naišla je i inicijativa Adila Zulfikarpašića, prema kojoj bi Bosna ostala u krnjoj Jugoslaviji, s tim što bi se ona zauzvrat sačuvala kao jedinstvena, nepodijeljena republika, sa izgledima da privuče Hrvatsku ponovnom uspostavljanju veza sa Jugoslavijom. Iznad svega, Bosanci će morati razmotriti da li su u svojim težnjama u pogledu Bosne uzeli u obzir neke od njenih najočitijih realnosti. Svaka dosljedna analiza će im pokazati – bez obzira na to u čemu su u pravu a u čemu ne – da su njihove aspiracije apsolutno nerealne. Razumijevanje ovoga moglo bi predstavljati ključ za otključavanje kako bosanske budućnosti tako i njene prošlosti, to jest, to bi jednom zauvijek moglo razriješiti pitanje da li Bosne uopšte treba da bude i pokazati kakva bi to Bosna mogla biti održiva i uspješna. Kao nezavisna država, Bosna iz više očiglednih razloga nikada nije bila moguća kao unitarna država sa principom jedan čovjek jedan glas. Kao prvo, Bosna je zemlja snažnih regionalnih razlika, a to je činjenica kojoj su rijetko kada pridavale dužnu pažnju političke klase usredsređene na Sarajevo. Ali, naravno, najvažniji razlog je gotovo apsolutno odbijanje tog principa od strane gotovo svih bosanskih Srba i Hrvata. Ovdje se Bošnjaci moraju osloboditi mita o tome kako su ovo odbijanje bosanskih Srba i Hrvata kreirali Beograd i Zagreb i onda ga nametnuli bosanskim Srbima i Hrvatima. I dok je umiješanost Srbije i Hrvatske išla mnogo dalje od pružanja pomoći – uključujući i teška kršenja međunarodnog prava – ova dva nacionalistička poduhvata pokretali su autentično bosanska politička volja i ljudski resursi, i bez njih bi ti poduhvati bili potpuno nemogući. Istovremeno, i bez obzira na bilo koje druge razloge, Bosna geografski i demografski nije podesna za podjelu čak i nakon što je njen etnički sastav prošao kroz fundamentalnu promjenu tokom i nakon rata. Doduše, većina stanovnika Bosne danas živi u zajednicama koje su etnički gotovo potpuno čiste. Ali su te zajednice geografski tako nepravilno raspoređene da posao onih koji žele rasparčati zemlju u praktičnom smislu zaista ne bi bio mnogo lakši danas nego prije rata, kada se geografska složenost bosanskog etničkog sastava često uspoređivala s krznom tigra. Kao prvo, bošnjačkim i hrvatskim dijelovima nedostaje teritorijalna cjelovitost, što je jedan od glavnih razloga zbog kojih je međunarodna zajednica insistirala na bošnjačko-hrvatskoj federaciji unutar Bosne. Za transformaciju tih dijelova teritorije u kompaktne jedinice bila bi neophodna masovna preseljenja stanovništva i razmjena teritorija - opcija koju se danas ne usuđuju zagovarati ni najekstremniji među ekstremistima.

203


I dok Republika Srpska gotovo da ima teritorijalnu cjelovitost, njene granice predstavljaju geopolitički nonsens. Kao entitet, i u sloju bosanske realnosti okupiranom političkim simbolizmom, RS možda može postati dobro dugotrajno rješenje za razmatranje nekih od frustracija i zabrinutosti Srba. Ali ona ne može napredovati tako daleko kao nezavisna država, čak i u slučaju kada bi bilo realistično očekivati od Bošnjaka da ikada pristanu da je se odreknu. A nije sigurno ni to da bi Srbija uistinu rado prihvatila Republiku Srpsku u ovom obliku čak i kada bi joj bilo ponuđeno da je koliko sutra pripoji. U stvari, jedina izgledna prilika Republike Srpske za uspješan razvoj možda leži u tome da se Bosna učini funkcionalnom. Nasuprot onome što mnogi Srbi i Hrvati osjećaju, razlog što je Bosna preživjela ne leži u tome što su Srbi i Hrvati činili strateške greške u vođenju rata, niti u tome što ju je spasila međunarodna zajednica. Dok je međunarodna zajednica nastojala da spriječi dalje širenje bosanske krize, ona je dala bezbroj naznaka da bi prihvatila jedan realan plan podjele. I sigurno je da razlog što takav realan plan podjele nikada niko nije ponudio nije bio u nedostatku nastojanja. Apsolutna nepodesnost Bosne za podjelu bila je glavni razlog što je međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Državama pred kraj rata prihvatila cilj da Bosnu održi cjelovitom i što od tada pokušava da je učini održivom. Sviđalo se to njima ili ne, tri etničke grupe u Bosni su vezane jedna za drugu. Krajnje je vrijeme da to i one same u potpunosti spoznaju i da na toj osnovi pokušaju izgraditi budućnost. Kao prvi korak, bosanski Srbi i Hrvati moraju uvažiti i razmotriti strah Bošnjaka od gubitka Bosne. Da bi se mogli konstruktivno ponašati, Bošnjaci moraju imati garancije da je Bosna tu i da će tu i ostati. U isto vrijeme, Bošnjaci moraju uvažiti strah Srba i Hrvata od toga da ne završe kao nemoćna manjina u Bosni u kojoj dominiraju Bošnjaci. Da bi svesrdno prihvatili Bosnu kao svoju zemlju, Srbi i Hrvati se moraju uvjeriti da se njihove pozicije nikada neće utvrđivati na osnovu njihove brojnosti, koja će u narednim decenijama vjerovatno i dalje opadati. Da Bosanci treba da nađu srednje rješenje u nastojanju da izgrade koncenzus o budućnosti - zvuči prilično kao konstatovanje nečeg što je očigledno. Ali bez obzira na to koliko je to očigledno, Bosanci još uvijek ne pokušavaju previše da krenu tim putem. Da, većina odluka međunarodne zajednice koje su nametnute Bosni osmišljene su kao neka vrsta kompromisa, čiji je cilj, između ostalog, rješavanje problema svih strana ili problema koji tim istim stranama barem podjednako smetaju. Ali Bosanci još uvijek nisu postali strane u kompromisu koji bi oni sami postigli, kompromisu koji bi bio njihovo vlasništvo i koji bi stoga mogli pretvoriti u zajedničke dugoročne obaveze. Takve obaveze bi onda mogle biti pretočene u nove ustavne aranžmane, koji bi uvažavali – i učinili smislenim – istorijske i današnje realnosti ove zemlje, te na taj način trasirali put za buduću Bosnu kao društvo građanske svijesti zasnovano na takvim vrijednostima.

204


U jednom važnom pogledu zadatak Bosanaca da naprave pristojan posao sa svojom budućnošću možda neće biti toliko težak koliko su stranci često mislili. Bosanci se izuzetno dobro međusobno poznaju. Njima nije zajednički samo jezik već i prilično kulturnog i društvenog nasljeđa. Izuzimajući aktuelna pitanja i njihov različit etnički i regionalni identitet, njih svuda na Balkanu prepoznaju – često i sa nešto podsmijeha – kao ljude sa zajedničkim, bosanskim identitetom. Predrasude Bosanaca jednih prema drugim u velikoj su mjeri apstraktne i političke i odnose se na grupe. Vrlo često takve predrasude ne utiču mnogo na odnose između pojedinaca. I dok međunacionalni odnosi između pojedinaca i grupa na lokalnom nivou nisu uvijek bili sjajni, najvažnije je da ni međusobna tolerancija u svakodnevnom životu nije uvijek bila veliki problem. Kada je riječ o tome da se svakodnevne životne stvari podijele sa drugima, Bosanci su ih bez mnogo napora zaista znali podijeliti tokom cijele moderne istorije, naročito oni u gradskim centrima. Drugim riječima, za razliku od Srba i Albanaca na Kosovu, ili Arapa i Jevreja na Srednjem istoku, Bosanci ne osjećaju obavezno niti nose u sebi oštri animozitet prema pripadnicima drugih etničkih grupa. Naravno, 1990-te su zaoštrile podjele i na ovom nivou, u tolikoj mjeri da su neke osobine sukoba s pravom opisane kao djelovanje »narcisoidnosti manje različitosti«, što je frojdovski termin. Stoga je ispravno pretpostaviti da su Bosanci sada manje spremni da podijele s drugima svoj svakodnevni život nego što su to bili prije rata. Istina je, i to prilično tužna, da nema mnogo onih kojima je potrebno da ulažu mnogo napora na ovom frontu. Danas većina Bosanaca živi uglavnom u jednonacionalnim zajednicama različite veličine i ustavne pozicije. I dok je proces povrata imovine, koji je pod međunarodnom kontrolom, do sada bio izuzetno uspješan, takozvani projekat povratka manjina imao je manje uspjeha. Manjinske izbjeglice i raseljene osobe su se, u stvari, u velikom broju vratile samo u ona mjesta gdje je njihova etnička grupa bila u stanju formirati lokalnu većinu, kao što su Kozarac, Drvar ili Janja. Suprotno tome, daleko je manje manjinskih povrataka u velike gradske centre kakvi su Sarajevo, Banja Luka ili Mostar. Iako je nemoguće predvidjeti buduće migracione trendove – a pravo na povratak se mora smatrati svetinjom – možda nije prerano zaključiti, na osnovu poslijeratnih obrazaca povratka, da Bosanci, generalno uzevši, trenutnom stanju stvari daju jedan elemenat trajnosti. Ali na samim je Bosancima da razmotre to pitanje i da mu daju smisao. Čak i ako se ocijene kao trajne, bosanske unutrašnje podjele ove vrste ne čine zemlju nimalo pogodnijom za pravu podjelu. Niti mora značiti da je nivo tolerancije Bosanaca i njihove spremnosti da svoj svakodnevni život podijele s drugim trajno umanjen. Uistinu, u individualnim odnosima među onim Bosancima koji još uvijek žive u miješanim sredinama ne postoji mnogo naprezanja kada je riječ o tome da se svakodnevni život podijeli s drugim. Niti se oni koji žive u

205


uglavnom jednonacionalnim sredinama stide da posjećuju, bilo poslovno bilo privatno, zajednice kojima dominiraju druge etničke grupe. Sve ovo upućuje na to da bi mnogi temeljni elementi neophodni da se društvo učini funkcionalnim mogli biti pri ruci onima koji su voljni da ih vide. Možda nije nerazumno pretpostaviti da će ti elementi početi dolaziti na svoje mjesto kada budu riješena fundamentalna pitanja koja dijele bosanske etničke grupe. Ali njih mogu riješiti isključivo sami Bosanci kroz jedan sveobuhvatan i konstruktivan dijalog.

206


BIOGRAFIJE AUTORA

John B. Allcock Rođen u Velikoj Britaniji. Studirao sociologiju na Univerzitetima Leicester i Carleton (Ottawa). Predavao sociologiju na Univerzitetu Bradford od 1966. do 2001. godine. Od 1968. godine bavi se istraživanjem raznih tema vezanih za Jugoslaviju i države nastale njenim raspadom—posebno migracijom, poljoprivredom, turizmom, razvojem novih političkih stranaka i etnicitetom. Vodi Istraživački odjel Odsjeka za studije Jugoistočne Evrope na Univerzitetu Bradford, a bio je i specijalni savjetnik Komisije za vanjske poslove Donjeg doma Britanskog parlamenta i stručni svjedok za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Florian Bieber Porijeklom iz Luksemburga. Magistar historije i političkih nauka Univerziteta u Beču i magistar studija Jugoistočne Evrope na Srednjoevropskom Univerzitetu. Doktorirao političke nauke na Univerzitetu u Beču s disertacijom o savremenom nacionalizmu u Srbiji. Trenutno je viši naučni saradnik Evropskog centra za pitanja manjina u Beogradu. Predaje studije nacionalizma na Srednjoevropskom Univerzitetu (Budimpešta) i u sklopu Regionalnog postdiplomskog programa za demokratiju i ljudska prava u Sarajevu. Objavio članke o podjeli vlasti, institucionalnom dizajnu i nacionalizmu u Jugoistočnoj Evropi. Autor knjige Srpski nacionalizam od Titove smrt do kraja Miloševićeve ere (Münster 2004). Srđan Dizdarević Rođen u Sarajevu. Studirao filozofiju na Univerzitetu u Sarajevu i radio kao zamjenik glavnog urednika Oslobođenja. Od 1987. do 1991. bio prvi sekretar Ambasade SFRJ u Parizu. 1995. godine izabran za prvog predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa sjedištem u Sarajevu. Član Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. 1996. godine bio je član Predsjedništva Građanskog alternativnog parlamenta; nominovan za Vladu u sjeni 1997. godine. Kasnije član Nezavisne komisije za medije i član Privremene izborne komisije BiH. U skorije vrijeme član Upravnog odbora Građanskog udruženja za istinu i pomirenje i predsjednik Upravnog odbora humanitarne organizacije Duga. U vrijeme državnih izbora 2002. godine direktor Koalicije NVO-a Izbori.

207


Zija Dizdarević Rođen u Sarajevu. Radio kao pravnik i novinar. Dugi niz godina piše kolumnu za sarajevsko Oslobođenje. 2002. godine imenovan za Novinara godine u BiH. Između ostalog objavio Priče (Sarajevo: Veselin Masleša, 1983) i Prosanjane jeseni (Sarajevo, 1999). Jakob Finci Rođen 1943. godine, odmah nakon oslobađanja njegovih roditelja iz jednog talijanskog koncentracionog logora. Diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i od 1966. radi kao pravnik. Aktivan je u Jevrejskoj zajednici, a 1991. godine postaje jedan od osnivača ponovno oživljenog jevrejskog kulturnog, obrazovnog i humanitarnog društva La Benevolencija. U avgustu 1995. godine postaje prvi izabrani predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini. 1997. godine bio jedan od osnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i njegov prvi predsjednik. Bio je i član odbora Fonda otvoreno društvo BiH i potpredsjednik Fondeko fondacije za poboljšanje kvaliteta života i održivi razvoj iz Sarajeva. Izvršni direktor Fonda otvoreno društvo BiH Soros Fondacije (1996-2000); također predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 (2001-2002). U februaru 2000. godine izabran za predsjedavajućeg Udruženja građana za istinu i pomirenje, a u februaru 2001. godine imenovan za predsjednika Ustavne komisije Federalnog parlamenta. Maja 2002. godine imenovan za prvog direktora Agencije za državnu službu BiH. U nekoliko navrata nagrađivan za svoj rad, uključujući visoko njemačko odlikovanje Veliki krst za zasluge i orden Legije časti. Jelena Gajević Rođena u Sarajevu. Diplomirala na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Magistar je evropskih studija Univerziteta u Sarajevu i Univerziteta u Bologni. Trenutno završava postdiplomski studij iz književnosti na Univerzitetu u Sarajevu. Od 1996. radi pri Delegaciji Evropske komisije u Bosni i Hercegovini. Piše eseje o teatru, likovnoj umjetnosti, književnosti, te o kulturnim i društvenim pitanjima. Član je redakcije časopisa za kulturu Lica iz Sarajeva. Jasmina Husanović-Pehar Rođena u Tuzli. Studirala političku teoriju i međunarodne odnose na Univerzitetu u Warwicku, UK; doktorirala na Odsjeku za međunarodnu politiku Univerzitetu u Walesu, u Aberystwythu, UK, s tezom "Preformuliranje političke zajednice i emancipacijske politike: Razmišljanja

208


o Bosni". U protekloj deceniji bila angažirana u mnogim inicijativama i projektima građanskog društva, kao i u akademskim mrežama u BiH i šire. Ranije predavala na Univerzitetu u Walesu, u Aberystwythu, a trenutno predaje kulturne studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Njeni radovi su objavljivani kao članci u akademskoj periodici i poglavlja u knjigama objavljenim u Velikoj Britaniji i BiH. Nikola Kovač Rođen u Dubrovniku. Diplomirao francuski jezik i komparativnu književnost na Univerzitetu u Sarajevu. Prevodio djela autora kao što su Albert Camus, Simone de Beauvoir, Michel Foucault i Gilles Martinet. Nekadašnji ministar kulture Bosne i Hercegovine (1992-93); ambasador Bosne i Hercegovine u Francuskoj (1993-2000); također gostujući profesor na Univerzitetu u Parizu VIII (2000) i na Ecole Normale Supérieure (2001). Trenutno radi u BiH kao kritičar umjetnosti i esejist. Profesor je književnosti na Univerzitetu u Sarajevu i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Nedavno objavio Slikarstvo u BiH od 1945. do 1990. (Sarajevo, 2003). Tihomir Loza Rođen u Travniku. Studirao književnost na Univerzitetu u Sarajevu. Radio u medijima u BiH i u inostranstvu, uključujući Naše dane, Oslobođenje, WarReport i BBCTV. Trenutno je zamjenik direktora Transistions Online (http://www.tol.cz). Božidar Matić Rođen u Bogatiću. Studirao na Univerzitetu u Zagrebu; doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Radio u Energoinvestu (Sarajevo), čiji je kasnije postao generalni direktor i predsjednik (1989-93). Također radio na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je 1977. promoviran u redovnog profesora. Od 1981. do 1986. godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine postao je 1984, a predsjednik 1999. godine. Bio je ministar trezora Bosne i Hercegovine, a zatim i premijer 2001. godine. Peter Neussl Rođen u Austriji. Završio pravo i doktorirao u Beču s tezom o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Magistrirao evropsko pravo na College of Europe u Bruggeu, Belgija. Specijalni savjetnik u Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (1998), u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine

209


(1999/2000) i Uredu visokog predstavnika (2000-02). Od 2002. godine radi u Odjeljenju UN za interno raseljena lica u Ženevi. Manfred Nowak Rođen u Austriji 1950. godine. Studirao pravo na Univerzitetu u Beču i Univerzitetu Columbia u New Yorku. Profesor ustavnog prava i ljudskih prava i direktor Instituta za ljudska prava Ludwig Boltzmann na Univerzitetu u Beču. Predsjedavajući Evropskog postdiplomskog programa za ljudska prava i demokratizaciju (EMA) i gostujući profesor na Evropskom međuuniverzitetskom centru za ljudska prava i demokratizaciju (EIUC) u Veneciji. Nekadašnji stručnjak UN-a za nestale osobe u bivšoj Jugoslaviji (1994-97) i sudija na Sudu za ljudska prava Bosne i Hercegovine u Sarajevu (1996-2003). Autor je mnogih knjiga i članaka iz oblasti ljudskih prava. Adila Pašalić-Kreso Rođena u Sarajevu. Diplomirala na Univerzitetu u Sarajevu, a magistrirala na Univerzitetu u Beogradu 1977. godine; doktorirala pedagogiju na Univerzitetu u Sarajevu 1983. godine. Dobitnica je stipendija za studij u Parizu, Londonu i Mannheimu, kao i na nekoliko univerziteta u SAD. Trenutno predaje pedagogiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Aktivna je u NVO Naša djeca i član Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije. Wolfgang Petritsch Rođen u Klagenfurtu, Austrija. Doktorirao iz historije Istočne Evrope na Univerzitetu u Beču. 1977. godine postao sekretar austrijskog saveznog kancelara Bruna Kreiskog zadužen za kulturu i medije. Od 1980. do 1983. godine bio glasnogovornik i zamjenik načelnika u Saveznom sekretarijatu u vrijeme Brune Kreiskog. Posvetio se diplomatskoj službi nakon rada u Misiji Austrije pri OECD u Parizu 1983-84. Direktor Austrijskog servisa za štampu i informacije u New Yorku i savjetnik za štampu u Misiji Austrije pri Ujedinjenim Nacijama od 1984-92. Vršilac dužnosti šefa Odjela za multilateralne ekonomske poslove u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova u Beču. 1994. godine vodio je informativnu kampanju austrijskog Saveznog sekretarijata za članstvo Austrije u EU. Od 1995. do 1997. godine bio je šef Ureda za međunarodne odnose grada Beča, prije nego što je premješten u Saveznu Republiku Jugoslaviju na mjesto ambasadora Austrije 1997. godine. Posebni izaslanik EU za Kosovo 1998-99, a kasnije glavni pregovarač EU na kosovskim mirovnim pregovorima u Rambouilletu i Parizu 1999. godine. Od 1999. do 2002. godine bio je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Trenutno je

210


ambasador Austrije pri UN u Ženevi i predsjedavajući Visokog savjetodavnog odbora Udruženja Bosna i Hercegovina 2005. Nedavno objavio: Kosovo-Kosova: Der lange Weg zum Frieden (Klagenfurt 2004, sa Robertom Pichlerom). Josef Pöschl Rođen u blizini Salzburga. Studirao ekonomiju na Univerzitetu u Beču i Univerzitetu Jahannes Kepler u Linzu u Austriji. Nakon toga radio na potonjem univerzitetu kao naučni asistent i predavač. 1993. godine pristupio je Bečkom institutu za međunarodnu ekonomiju, koji se bavi analizom tranzicijske ekonomije u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Napisao je niz članaka o mogućnostima poslovne klime, o problemu platnog bilansa, strukturnim promjenama, deviznoj politici, evropskim integracijama itd. Počeo se detaljnije baviti bosanskohercegovačkom ekonomijom 1996. godine u kontekstu UNDP projekta koji je za cilj imao unapređenje saradnje između ekonomista iz svih dijelova zemlje. 2001. godine radio je za SEED projekt koji je sponzorirao IFC s ciljem da se pronađe način olakšavanja pristupa privrednog sektora kreditnom finansiranju. Christophe Solioz Rođen u Bremenu kao švicarski državljanin. Studirao filozofiju, psihologiju, pedagogiju, te talijansku i njemačku književnost na Univerzitetima u Cirihu i Ženevi. Bio je gostujući profesor sociologije, socijalni terapeut i nastavnik jezika. Od 1992. godine koordinirao različite projekte u oblasti razvoja građanskog društva u bivšoj Jugoslaviji. Nedavno objavljena djela: L'apres-guerre dans les Balkans (Paris, Karthala 2003); sa Sveborom Dizdarevićem urednik Ownership Process in Bosnia and Herzegovina (Baden-Baden, Nomos 2003). Direktor Foruma demokratske alternative [isn], Sarajevo/Ženeva/Brisel, i izvršni direktor Udruženja Bosna i Hercegovina 2005. Rajko Tomaš Profesor ekonomije na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, a magistrirao i doktorirao na Univerzitetu u Beogradu. Uglavnom istražuje pitanja razvoja, monetarne, fiskalne i tranzicijske ekonomije. Autor i koautor brojnih knjiga i članaka o pitanjima tranzicije, uključujući i Ekonomska integracija na teritoriji bivše Jugoslavije: na putu ka evropskoj integraciji (Beograd, Ekonomski institut, 2000) i Nezaposleni: resurs ili socijalni problem (Banja Luka, Ekonomski fakultet 2004). Trenutno je urednik Acta economica, član Naučnog vijeća Fondacije za mir i rješavanje kriza i savjetnik za poreze Projekta modernizacije poreza. Često je pružao

211


konsultantske usluge Svjetskoj banci, PricewaterhouseCoopers, Barten Group LLC i DAI o međunarodnim projektima u BiH. Bio je predsjednik Udruženja ekonomista Republike Srpske, član Stalnog odbora za ekonomska pitanja pri UNDP-u i član Stručnog tima Centralne banke Bosne i Hercegovine. T. K. Vogel Doktorski kandidat iz oblasti političkih nauka na New School for Social Research, New York, sa disertacijom o eksternoj izgradnji države. Magisterij iz filozofije na Univerzitetu u Cirihu i političkih nauka na New School. Radio je za Institut otvoreno društvo i Međunarodni komitet spasa u Beču, New Yorku i Sarajevu, a kasnije kao konsultant pri UNDP-u i nizu NVO-a u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori i drugdje.

212


Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured Sarajevo Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005 BOSNA I HERCEGOVINA NA PUTU KA MODERNOJ DRŽAVI? PERSPEKTIVE I PREPREKE Izdavač: Fondacija Heinrich Böll Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005 Za izdavača: Azra Džajić Christophe Solioz Uredili: Amela Sejmenović Vedran Džihić Tobias K. Vogel Lektura i korektura: Ferida Duraković, Nermana Ajanović-Hajdarpašić Prijevod s engleskog: Amela Zubčević Daniela Valenta Nina Karađinović Milena Marić Hazim Ahmić Ulvija Tanović Design korica: Aleksandra Nina Knežević Ilustracija: Triptih Štampa i prijelom: Blicdruk Dopunjeno izdanje Tiraž: 200

213

2004 (2005) Dayton and Beyond  

Bosna i Hercegovina na Putu ka Modernoj Drzavi? Perspektive i Prepreke, za izdavaca Azra Dzajic i Christophe Solioz, (Sarajevo: Fondacija...