Page 1


Dolores Redondo

Nasljeđe u kostima Sa španjolskog prevela Danica Papić Koren


Za Eduarda, svaka rijeÄ?


Zar taj čovjek zaboravlja, kakav posao radi - kad pjeva kopajući grob? Hamlet, William Shakespeare1 Grobnica često krije, a da se to ne zna, dva srca u istome lijesu. Alphonse de Lamartine Jer kad je bol unutra, ona boli snažnije, i kad pričaš o njoj, to je ne ublažuje. Ako ima Boga, Alejandro Sanz


Itxusuria

Grob je pronašao ravnajući se po puteljku koji je ispisala voda cureći s nadstrešnice kuće. Kleknuo je i izvukao iz odjeće vrtnu lopaticu i pijuk te s pomoću njih odignuo kompaktnu površinu tamne zemlje koja se odvajala u vlažnim i spužvastim grumenima šireći jak miris po drvu i mahovini. Pažljivo je odvajao slojeve od nekoliko centimetara sve dok se nisu pojavili pocrnjeli komadići istrunule tkanine pomiješani sa zemljom. Kopao je rukama odvajajući krpu u kojoj se još dala naslutiti dekica za dječji krevetić koja se raspala kad ju je dodirnuo i otkrio navošteno platno u koje je bilo zamotano tijelo. Jedva su se vidjeli ostaci užeta kojim je bilo zavezano, a na platnu je ostao jasan i dubok trag na mjestima na kojima ga je opasavalo. Odstranio je ostatke užeta koji su mu se među prstima pretvorili u kašu i prešao rukom preko površine platna tražeći mu rub i, iako ga nije vidio, osjetio ga je po više slojeva tkanine. Zaronio je prstima u zavežljaj i poderao mrtvačku ponjavu koja se rastvorila kao da ju je zahvatio nožem. Beba je ležala zakopana potrbuške, kao da spava ušuškana pod zemljom. Kosti su joj, kao i platno, djelovale dobro sačuvane, iako obojene tamnom baztanskom zemljom. Pružio je dlan koji je gotovo prekrio cijelo tjelešce, pritisnuo grudni koš prema tlu i bez otpora istrgnuo cijelu desnu ruku koja je, dok se odvajala, slomila malenu ključnu kost uz lagani kvrcaj, kao uzdah koji se iz rake tuži da je pokraden. Odjednom se uplašio, ustuknuo, ustao, stavio kosti među odjeću i uputio posljednji pogled prema grobu, a onda nogama nagurao zemlju u njegovu unutrašnjost.


1.

Na sudu se nije dalo disati. Vlaga od kiše uvukla se u kapute i sada je počela isparavati, pomiješana s dahom više stotina ljudi koji su se gužvali u hodniku pred raznim dvoranama. Amaia je raskopčala jaknu dok je pozdravljala poručnika Paduu koji joj se, nakon što je kratko porazgovarao sa ženom koja je bila s njim i uputio je da uđe u dvoranu, približio izbjegavajući pritom ljude koji su čekali. - Viša inspektorice, drago mi je što vas vidim. Kako se osjećate? Nisam bio siguran hoćete li moći danas biti ovdje - rekao je pokazujući prema njezinu nabubrenom trbuhu. Stavila je ruku na trbuh koji je svjedočio o zadnjoj fazi trudnoće. - Dobro, izgleda da će zasad izdržati. Jeste li vidjeli Johaninu majku? - Jesam, prilično je nervozna. Čeka unutra zajedno s obitelji, upravo su me nazvali odozdo da mi kažu da su stigla kola koja voze Jasona Medinu - rekao je na putu prema dizalu. Amaia je ušla u dvoranu i sjela na jednu od stražnjih klupa; i s tog se mjesta vidjela majka Johane Marquez, u crnini i puno mršavija nego na pokopu svoje kćeri. Kao da je naslutila njezinu nazočnost, žena se okrenula i pozdravila je kratkim kimanjem. Amaia se bezuspješno pokušala nasmiješiti dok je promatrala gotovo prozirno lice te žene mučene činjenicom da nije mogla zaštititi svoju kćer od monstruma kojeg je sama dovela u kuću. Sudski je službenik započeo naglas čitati imena pozvanih stranaka. Nije joj promaknuo grč koji se ocrtao na licu žene kada je čula ime svojega muža. - Jason Medina - ponovio je službenik. - Jason Medina. Jedan je policajac utrčao u dvoranu, približio se službeniku i nešto mu šapnuo na uho. Onda se nagnuo kako bi porazgovarao sa sucem. On ga je saslušao, kimnuo, pozvao državnog tužitelja i obranu, kratko s njima popričao pa ustao. - Suđenje se prekida, bit ćete ponovo pozvani ako bude nastavljeno - rekao je i napustio dvoranu bez daljnjih objašnjenja.


Johanina je majka počela vikati okrećući se prema Amaii i zahtijevajući odgovore. - Ne! - vrisnula je. - Zašto? Žene oko nje grlile su je bezuspješno pokušavajući obuzdati njezin očaj. Jedan od policajaca prišao je Amaii. - Viša inspektorice Salazar, poručnik Padua vas moli da siđete do zatvorskih ćelija.

Kad je izašla iz dizala, ugledala je grupu policajaca koji su se skupili kraj vrata WC-a. Čuvar koji ju je pratio pokazao joj je da uđe. Jedan policajac i zatvorski činovnik bili su naslonjeni na zid, blijedih lica. Padua je gledao prema unutrašnjosti jedne kabine stojeći uz rub lokve krvi koja je tekla ispod pregrada koje su odvajale zahode, još se ne grušajući. Kada je vidio da inspektorica ulazi, pomaknuo se u stranu. - Rekao je čuvaru da mora na zahod. Vidite da je u lisičinama, a ipak si je uspio prerezati vrat. Sve je išlo jako brzo, policajac se nije ni maknuo odavde, čuo ga je kako kašlje i ušao, ništa nije mogao učiniti. Amaia je zakoračila prema naprijed kako bi promotrila cijeli prizor. Jason Medina izgledao je kao da sjedi na školjci zabačene glave. Taman i dubok rez presijecao mu je vrat. Krv mu je natopila košulju na grudima kao da nosi prsluk koji mu je kliznuo među noge i usput sve obojio. Iz tijela mu je još izbijala toplina, a zadah nedavne smrti zagadio je zrak. - Čime je to učinio? - upitala je Amaia. Nije vidjela nikakav predmet. - Skalpelom. Pao mu je iz ruku kad je izgubio snagu i završio u susjednom zahodu - rekao je Padua gurajući vrata sljedeće kabine. - Kako je to ovdje mogao imati? To je od metala, vrata koja detektiraju metal morala su ga osjetiti. - Nije ga unio on, viša inspektorice. Pogledajte - pokazao je - primijetit ćete da držak skalpela ima na sebi zalijepljen komadić izolacijske vrpce. Netko se dobrano pomučio da ovdje ostavi skalpel, vjerojatno iza vodokotlića, a on ga je samo morao odlijepiti i izvaditi iz skrovišta. Amaia je uzdahnula. - I to nije sve - rekao je Padua ozlojeđeno. - Ovo je virilo iz džepa Medinine jakne - podigao je rukom u rukavici bijelu omotnicu. - Oproštajno pismo?! - upita Amaia. - Ne baš - reče Padua pružajući joj par rukavica i papir. - I upućeno je vama. - Meni? - začudila se Amaia.


Navukla je rukavice i uzela omotnicu. - Mogu li? - Samo dajte. Preklop omotnice bio je zalijepljen slabim ljepilom koje je popustilo bez trganja. Unutra se nalazio bijeli kartončić na čijoj je sredini bila napisana jedna jedina riječ. Tarttalo. Amaia je osjetila snažno probadanje u trbuhu; zadržala je dah prikrivajući bol, okrenula papir da vidi je li još što napisano na poleđini pa ga pružila Padui. - Što to znači? - Nadao sam se da ćete to vi meni reći. - E pa, ne znam, poručniče Padua, meni to ne znači bogzna što - odgovorila je pomalo smetena Amaia. - Tarttalo je mitološko biće, zar ne? - Pa... da, koliko ja znam, to je neki kiklop u grčko-rimskoj mitologiji. I u baskijskoj. Što želite reći? - Vi ste radili na slučaju basajauna koji je i sam mitološko biće, a sada se ubojica Johane Marquez, koji je priznao krivnju, a slučajno je pokušao imitirati basajaunov zločin da bi prikrio svoj, i sam ubio i ostavio vam poruku, poruku u kojoj piše tarttalo. Nećete mi valjda reći da to nije, ako ništa drugo, bar neobično. - Dobro, priznajem - uzdahnula je Amaia. - Jest čudno, ali svojedobno smo već bez sumnje ustanovili da je Jason Medina silovao i ubio svoju pastorku, a onda pokušao to na prilično šeprtljav način prišiti basajaunu. Osim toga, priznao je, sa svim pripadajućim detaljima. Insinuirate li da on možda nije bio krivac? - Nimalo ne sumnjam da je to on učinio - ustvrdio je Padua promatrajući leš s gnušanjem. - Ali prvo ono s amputacijom i kostima djevojčice koje su se pojavile u Arri Zaharu, a sada ovo, nadao sam se da ćete moći... - Ne znam što to znači ni zašto je upućeno meni. Padua je uzdahnuo ne prestajući promatrati izraz njezina lica. - Naravno, viša inspektorice.

Amaia se uputila prema stražnjem izlazu odlučna u namjeri da se ne susretne s Johaninom majkom. Ne bi znala što da joj kaže, možda da je sada sve gotovo ili da je taj nesretnik konačno klisnuo prema drugom svijetu kao pravi štakor. Pokazala je čuvarima značku i napokon se našla slobodna od sudske atmosfere.


Prestalo je kišiti i nesigurna i blještava svjetlost između dva pljuska, tako tipična za Pamplonu, kroz oblake joj je izmamila suze dok je prekapala torbu tražeći sunčane naočale. Jedva je našla taksi koji ju je doveo na sud u točno vrijeme. Uvijek je bilo isto kada je padala kiša, ali sada je nekoliko automobila stajalo u redu na stajalištu, a građani su se opredijelili za pješačenje. Na trenutak je zastala pred prvim. Još joj se nije išlo kući. Pomisao na Clarice koja će se vrtjeti i bombardirati je pitanjima nije joj se činila nimalo privlačnom. Otkako su prije dva tjedna stigli njezini svekar i svekrva, koncept kućnog ognjišta pretrpio je ozbiljne preinake. Pogledala je gostoljubiva staklena vrata kafića smještenih preko puta suda i do kraja Ulice San Roque, gdje je nazrela drveće parka Media Luna. Izračunala je da do kuće ima kilometar i pol pa krenula. Ako se umori, uvijek može uzeti taksi. Osjetila je trenutačno olakšanje čim je ušla u park i ostavila za leđima buku prometa, a svježina mokre trave zamijenila je ispušne plinove automobila. Koraci su joj neprimjetno postali opušteniji. Zaputila se jednom od kamenih staza koje su presijecale savršeno zelenilo. Duboko je udahnula zrak i pustila ga da vrlo polagano izađe. Kakvo jutro, pomislila je; Jason Medina savršeno se uklapao u profil okrivljenika koji bi počinio samoubojstvo u zatvoru. Silovatelj i ubojica kćeri svoje supruge, bio je izoliran u očekivanju suđenja i mogućnost miješanja s običnim zatvorenicima nakon presude sigurno ga je užasavala. Pamtila ga je sa saslušanja od prije devet mjeseci u slučaju Basajaun kao plačljivog i uplašenog miša koji je priznavao počinjene grozote uz more suza. Iako je bila riječ o različitim slučajima, poručnik Padua iz Građanske straže pozvao ju je da surađuje zbog Medinina šeprtljavog pokušaja da oponaša modus operandi serijskog ubojice kojeg je ona slijedila, na temelju onoga što je pročitao u tisku. Devet mjeseci, upravo kada je ostala trudna. Mnoge su se stvari promijenile od tada. - Je li tako, malena? - šapnula je milujući trbuh. Snažan grč natjerao ju je da se zaustavi. Naslonjena na kišobran i nagnuta prema naprijed, izdržala je osjećaj kao da ju je nešto snažno ubolo u donji dio trbuha. Bol se proširio do unutrašnje strane bedara i izazvao grčenje od kojeg joj se oteo jauk, ne toliko od bola koliko od iznenađenja kako je jak. Val je popustio jednako brzo kao što je i došao. Tako, znači. Tisuću se puta pitala kako će izgledati porođaj i hoće li znati prepoznati prve znakove ili će biti od onih žena koje stižu u bolnicu s već pola djetetove glave vani ili se porode u taksiju. - O, malena! - rekla joj je slatkim glasom. - Ostalo je još tjedan dana, jesi li sigurna da već želiš van?


Bolje nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Osjetila je beskrajno veselje i nalet nervoze zbog neminovnosti njezina dolaska. Sretno se nasmiješila i pogledala oko sebe kao da želi s nekim podijeliti svoj užitak, ali park je bio pust, vlažan i svjež, smaragdno zelene boje koja je uz blistavu svjetlost koja se probijala kroz sloj oblaka koji je prekrivao Pamplonu bila još blještavija i ljepša. Podsjetila ju je na osjećaj otkrivanja koji je uvijek imala u Baztanu i koji joj je u Pamploni došao kao neki neočekivani poklon. Nastavila je svojim putem, sada prenesena u čarobnu šumu i do zlatnih očiju gospodara tih područja. Prije samo devet mjeseci bila je tamo i vodila istragu, u mjestu u kojem se rodila, mjestu iz kojega je uvijek željela otići, mjestu na koje se vratila da ulovi ubojicu i u kojem je zanijela svoju malenu. Izvjesnost da joj kći raste u utrobi donijela je u njezin život melem smirenosti i vedrine za kakvim je oduvijek čeznula i koji joj je jedini mogao pomoći da se suoči s užasnim činjenicama koje je morala iskusiti, a nekoliko mjeseci ranije bile bi je dokrajčile. Povratak u Elizondo, čeprkanje po vlastitoj prošlosti i, najviše od svega, Victorova smrt, ispreturali su njezin život i život njezine obitelji. Jedina koja se nije dala smesti bila je teta Engrasi. Ona je i dalje bacala karte, svake večeri igrala poker s prijateljicama i smješkala se onako kako to čine oni koji su svašta prošli. Flora se naglo preselila u Zarautz pod izlikom da će se tamo svaki dan snimati emisija o slasticama za državnu televiziju, a upravljanje tvornicom Mantecadas Salazar prepustila je, tko bi se tome nadao, Ros koja se na Florino iznenađenje, a potvrđujući ono što je Amaia oduvijek mislila, pokazala izvanrednom upraviteljicom, iako je u početku bila donekle preopterećena. Amaia joj je ponudila pomoć i gotovo su svaki vikend proteklih mjeseci provodili u Elizondu, no već je davno shvatila da Ros ne treba njezinu podršku. Ipak, i dalje je odlazila tamo, u zajedničku blagovaonicu, u krevet u tetinoj kući, u kuću. Od trenutka kada joj je malena počela rasti u utrobi, otkad se usudila dati ime svojem strahu i podijeliti ga s Jamesom, a svakako i zahvaljujući DVD-u koji je čuvala uz oružje u trezoru svoje spavaće sobe, shvatila je, shvatila je da ima sigurnost, osjećaj doma, korijena, zavičaja, za koje je godinama mislila da ih je izgubila, i to zauvijek. Kada je ušla u Ulicu Mayor, opet je počelo kišiti. Otvorila je kišobran i hodala zaobilazeći ljude koji su išli u kupovinu i užurbane i nezaštićene pješake koji su pogrbljeni hodali pod nadstrešnicama stambenih zgrada i lokala. Zaustavila se pred šarenim izlogom trgovine dječjom odjećom, pregledala ružičaste haljinice sa sićušnim izvezenim cvjetićima i pomislila da je Clarice možda u pravu i da bi svojoj malenoj trebala kupiti nešto takvoga. Uzdahnula je oneraspoloživši se pri pomisli kako je Clarice opremila sobu za djevojčicu. Svekar i svekrva došli su radi skorašnjeg rođenja djevojčice i iako su tek deset dana bili u Pamploni, ona


je već uspjela ispuniti najlošije predrasude o svekrvi koja se petlja u sve. Od prvog je dana pokazivala preneraženost zbog toga što oni nisu opremili sobu za bebu, uz toliko praznih prostorija u kući. Amaia je izvukla staru kolijevku od čvrstog drva koja je godinama stajala u dnevnoj sobi tete Engrasi i koristila se za držanje drva za ogrjev. James ju je brusio dok nije došao do sirovog drveta skrivenog ispod sloja staroga laka i ponovo je prelakirao, a Engrasine su prijateljice sašile skladni nabrani obrub i bijeli pokrivač koji je naglašavao vrijednost i kvalitetu kolijevke. Njihova je spavaća soba bila velika, imali su i previše mjesta, pa je nije oduševljavala ideja da joj kći bude u drugoj sobi, što god stručnjaci mislili o tome. Ne, nije joj se to sviđalo, barem ne zasad. Imati je kraj sebe tijekom prvih mjeseci, dok je bude dojila, olakšat će noćno hranjenje, a i ona će biti mirnija ako bude sigurna da je može čuti kada plače ili joj se nešto događa... Clarice je kukala do besvijesti. “Djevojčica mora imati svoju sobu i sve svoje stvari u blizini. Vjeruj mi, obje ćete se bolje odmoriti. Ako bude kraj tebe, cijele ćeš se noći trzati zbog svakog njenog uzdaha, svakog pokreta. Ona mora imati svoj prostor, a vi svoj. Osim toga, ne vjerujem da je baš zdravo za dijete da bude u sobi s roditeljima, djeca se na to tako naviknu da poslije nema šanse da odu u svoju sobu.” I ona je čitala knjige uglednih pedijatara, odlučnih odgojiti čitavu novu generaciju mališana naučenih na patnju, koje ne treba previše nositi, koji moraju spavati sami od rođenja i koje ne treba tješiti kad su frustrirani jer se moraju naučiti biti neovisni i sami se nositi sa svojim neuspjesima i strahovima. Amaii se od takvih budalaština okretao želudac. Pretpostavljala je da bi možda pogled na svijet tih učenih doktora bio malo drugačiji da su se, kao ona, morali od djetinjstva “nositi” sa svojim strahom. Što se nje tiče, ako njihova kći bude htjela spavati uz njih do treće godine, savršeno - željela ju je tješiti, slušati, pridavati i oduzimati važnost njezinim malim nemirima koji su, kako je to ona dobro znala, i kod male djece mogli biti ogromni. No bilo je očito da Clarice ima svoje ideje o tome kako se stvari trebaju raditi i spremno ih je dijelila sa svijetom. Kada je prije tri dana došla kući, zatekla je poklon iznenađenja od svoje svekrve, raskošnu sobu s ormarima, stolom za previjanje, komodom, tepisima, svjetiljkama. Gomila ružičastih janjaca i oblačića, na sve strane mašnice i čipkaste bordure. James ju je čekao na vratima, usiljenog osmijeha, i dok ju je ljubio, šapnuo je ispričavajući se: “Ona to radi u dobroj namjeri.” To je već dovoljno uzbunilo Amaiu da joj se osmijeh zaledi pred ružičastom gadarijom dok je razmatrala činjenicu da je postala stranac u vlastitoj kući. Clarice se, pak, zadovoljno kretala između novih komada pokućstva poput predstavnice TV


prodaje, dok joj je suprug, kojeg kao i obično nije dirala njezina energija, bez uzbuđivanja sjedio u dnevnoj sobi i čitao novine. Amaii je bilo prilično teško zamisliti da je Thomas direktor financijskog carstva u Sjedinjenim Američkim Državama; pokraj supruge ponašao se s mješavinom pokornosti i ravnodušnosti što ju je uvijek iznenađivalo. Amaia je bila svjesna kako je Jamesu neugodno i samo se zbog toga pokušavala hrabro držati dok joj je svekrva pokazivala divnu sobu koju joj je kupila. - Pogledaj ovaj krasni ormar, tu ti stane sve dječja odjeća, a stol za previjanje ima i dio za odlaganje. Ne možeš reći da ovi tepisi nisu krasni, a tu je i ono najvažnije - rekla je nasmiješena i zadovoljna - kolijevka dostojna princeze. Amaia je morala priznati da je ogromna ružičasta kolijevka kao stvorena za kraljevnu, i tako velika da joj dijete može u njoj spavati do četvrte godine. - Lijepa je - natjerala se izgovoriti. - Krasna je, i sad možeš vratiti svojoj teti onaj sanduk za drva. Amaia je, ne odgovorivši, izašla iz sobe. Otišla je u svoju sobu i čekala Jamesa. - O, ljubavi, žao mi je. Ona to ne radi s lošom namjerom, jednostavno je takva. Samo još par dana. Znam da si jako strpljiva s njima i obećavam ti da ćemo se riješiti svega što ti se ne sviđa čim odu. Pristala je radi Jamesa i zato što nije imala snage raspravljati s Clarice. James je imao pravo, bila je jako strpljiva s njima, a to nije bilo u skladu s njezinim karakterom. Vjerojatno je to bio prvi put da dopušta da netko njome upravlja, no u zadnjoj se fazi trudnoće nešto u njoj promijenilo. Već se danima nije dobro osjećala, sva energija u kojoj je uživala u prvim mjesecima nestala je, a zamijenila ju je neka za nju neuobičajena nevoljkost, a prisutnost njezine dominantne svekrve još joj je više oduzimala snagu. Još je jednom pogledala dječju odjeću u izlogu i zaključila da je ima dovoljno nakon svega što je kupila Clarice. Bilo joj je zlo od Clariceinih izljeva oduševljenja što po prvi put postaje baka, ali bilo je tu još nečega - potajice bi dala što god treba da može osjetiti tu opijenost ružičastom srećom koja je zahvatila njezinu svekrvu. Otkada je ostala trudna, za svoju je djevojčicu kupila svega nekoliko majica, čarapice i cipelice te par pidžamica neutralnih boja. Vjerojatno joj ružičasta nije omiljena boja, mislila je. Kad bi u izlogu vidjela haljinice, jakne, suknje i sve te predmete prepune mašnica i izvezenih cvjetića, mislila je da su lijepi, prikladni za odijevanje neke male princeze, ali kad bi ih držala u rukama, osjećala bi silnu odbojnost prema tom kiču i neukusu i na kraju, smetena i ljuta, ne bi kupila ništa. Ne bi joj štetilo malo Clariceina entuzijazma, ona se topila uz uzvike divljenja pred haljinicama u kompletu s cipelicama. Znala je da ne može biti sretnija, da to stvorenjce oduvijek voli, otkad je i sama bila djevojčica, mračna i


nesretna, i sanjala da jednog dana bude majka, prava majka. Taje želja dobila oblik kada je upoznala Jamesa, no pritisnuli su je sumnja i strah kada se pojavila prijetnja da do majčinstva neće doći, do te mjere da je razmišljala o umjetnoj oplodnji. A onda, prije devet mjeseci, i to dok je istraživala najvažniji slučaj u svojem životu, ostala je trudna. Bila je sretna, ili je barem mislila da mora biti sretna, i to ju je još više zbunjivalo. Donedavno se osjećala potpunom, zadovoljnom i sigurnom kako to nije godinama prije, a sada, zadnjih tjedana, kradomice su joj se prišuljala neka nova strahovanja, zapravo stara koliko i svijet. Uvlačila su joj se u snove i šaptala joj riječi koje je znala, a nije željela priznati. Novi, manje bolan trud napeo joj je trbuh. Pogledala je na sat. Dvadeset minuta od prethodnog koji je osjetila u parku. Uputila se prema restoranu u kojem su se dogovorili za ručak. Clarice nije odobravala Jamesovo svakodnevno kuhanje, pa su između primjedbi o tome kako bi trebali uzeti nekoga za pomoć u kući i rizika da ju jednog dana po povratku kući dočeka engleski batler, odlučili svaki dan ručati i večerati vani. James je odabrao moderan restoran u ulici paralelnoj s Ulicom Mercaderes u kojoj su živjeli. Kada je Amaia ušla, Clarice i šutljivi Thomas pijuckali su svoje martinije. James je ustao čim ju je ugledao. - Bok, Amaia! Kako si mi, ljubavi? - upitao je ljubeći je i izvlačeći stolac za nju. - Dobro - odgovorila je važući mogućnost da mu nešto kaže o početku trudova. Pogledala je Clarice i odustala od toga. - A naša malena? - James se nasmiješio i stavio joj ruku na trbuh. - “Naša malena” - ponovila je Clarice podrugljivo razvlačeći. - Vama je normalno da tjedan dana prije rođenja svoje kćeri još niste odabrali ime za nju? Amaia je uputila pogled Jamesu, pa otvorila pismo i pravila se da čita. - Joj, mama, evo nas opet. Nekoliko nam se imena sviđa, ali se još nismo odlučili, pa ćemo pričekati da se dijete rodi. Kad vidimo njezino lišće, odlučit ćemo kako će se zvati. - A tako? - Clarice se zainteresirala. - A koja imena razmatrate? Možda Clarice? Amaia je glasno uzdahnula. - Ne, ne, recite mi o kojem ste imenu razmišljali - ustrajala je Clarice. Amaia je podigla pogled dok joj je novi trud nekoliko sekunda napinjao trbuh. Pogledala je na sat i nasmiješila se. - Zapravo sam ja već odlučila - slagala je - ali hoću da to bude iznenađenje. Zasad ti samo mogu reći da se neće zvati Clarice. Ne volim kada se imena ponavljaju unutar obitelji, mislim da svatko treba imati vlastiti identitet. Clarice joj je uputila kiseli osmijeh.


Ime koje će nositi malena bio je još jedan projektil koji je Clarice ispaljivala prema njoj svaki put kad bi imala priliku. Kako će se zvati djevojčica? Njezina je svekrva bila tako uporna da je James već predložio da izaberu ime, samo da njegova majka prestane govoriti o tome. Amaia se naljutila na njega. Baš joj je to trebalo, odabrat će ime samo da bi ona bila zadovoljna? - Ne zato da bi bila zadovoljna, Amaia. Morat ćemo izabrati ime jer ćemo djevojčicu nekako morati zvati, a izgleda da ti o tome ne želiš ni razmisliti. I baš kao kad je bila riječ o odjeći, znala je da imaju pravo. Čitala je o tome i tako se zabrinula da je na kraju pitala tetu Engrasi što da radi. - Ja nisam imala djece, tako da ne mogu govoriti iz iskustva, ali u stručnom pogledu znam da je to prilično često kod prvorotkinja, a pogotovo kod muškaraca koji prvi put postaju očevi. Nakon prvog djeteta već se zna s čime se suočavamo, više nema iznenađenja, ali kod prve trudnoće često se dogodi da usprkos tome što trbuh raste, neke mame nisu u stanju povezati promjene na svojem tijelu s pravim, živim djetetom. U današnje vrijeme kada imamo ultrazvuk i mogućnost slušanja otkucaja srca zametka i određivanja spola, dojam da je dijete koje se očekuje stvarno postaje jači, ali nekoć, kada dijete nije bilo moguće vidjeti sve do porođaja, mnogi su postajali svjesni da imaju dijete tek kad bi ga mogli uzeti u naručje i vidjeti mu lišće. Kolebanja koja te uznemiruju su najnormalnija moguća pojava - rekla je stavljajući joj ruku na trbuh. - Vjeruj mi, nitko nije spreman za ulogu oca ili majke, iako se neki prilično dobro pretvaraju da jesu. Naručila je riblju platu koju gotovo da nije taknula. Ustanovila je da su trudovi rjeđi i slabijeg intenziteta kada miruje. Dok su pili kavu, Clarice je ponovo počela. - Jeste već obišli jaslice? - Ne, mama - odgovorio je James umorna pogleda, dok je odlagao šalicu na stol. - Nismo ništa obilazili jer nećemo voditi kćer u jaslice. - Dobro, onda ćete tražiti dadilju koja će je čuvati kod kuće kad se Amaia vrati na posao. - Kad se Amaia vrati na posao, ja ću čuvati svoju kćer. Clarice je razrogačila oči i pogledala svog supruga tražeći suučesnika, no nije ga našla u nasmiješenom Thomasu koji je odmahivao glavom pijući gutljaj crvenog čaja. - Clarice... - upozorio ju je. To ponavljanje ženina imena prošaptana prijekornim tonom bilo je nešto najsličnije protestu što se moglo očekivati iz Thomasovih usta. Ona se pravila gluha. - Ma sigurno to ne govorite ozbiljno. Kako ćeš ti čuvati dijete? Pa ti ne znaš


baš ništa o bebama. - Naučit ću - odgovorio je James zabavljajući se. - Naučiti? Za Boga miloga, pa ti trebaš pomoć! - Već imamo spremačicu koja dođe na par sati. - Ne govorim o spremačici koja dođe četiri sata tjedno, govorim o dadilji, njegovateljici koja će se baviti djetetom. - Ja ću to raditi, nas dvoje ćemo to raditi, tako smo odlučili. Činilo se da se James zabavlja, a po Thomasovu izrazu lica, zaključila je isto i o njemu. Clarice je glasno uzdahnula i namjestila napeti osmijeh pa progovorila isprekidanim tonom koji je upućivao na njezin krajnji napor da bude razumna i strpljiva. - Još mogu razumjeti sve to s modernim roditeljima koji doje djecu dok im ne narastu zubi, puštaju ih da spavaju u njihovom krevetu i hoće sve raditi sami i bez pomoći, ali, sine, ti moraš i raditi, ovo je vrlo važan trenutak tvoje karijere, a tijekom prve godine kći ti neće dati vremena ni da dišeš. - Upravo sam završio kolekciju od četrdeset i osam izložaka za izložbu u Guggenheimovu muzeju sljedeće godine i imam i previše poslova u pričuvi, pa ću si moći priuštiti vrijeme koje ću posvetiti svojoj kćeri. Osim toga, Amaia nije uvijek zauzeta, ima razdoblja kad ima više posla, ali obično rano dolazi kući. Amaia je primijetila kako joj se trbuh napinje ispod bluze. Ovaj je put bilo bolnije. Polako je disala nastojeći prikriti bol. Pogledala je na sat. Petnaest minuta. - Blijeda si, Amaia, osjećaš li se dobro? - Umorna sam, mislim da ću otići kući i malo prileći. - Dobro, tvoj otac i ja idemo u kupovinu - rekla je Clarice. - Inače ćete morati pokrivati to djetešce smokvinim listom. Vidimo se ovdje na večeri? - Ne - požurila je Amaia. - Danas ću pojesti nešto lagano kod kuće i nastojat ću se odmarati. Mislila sam sutra ići u kupovinu, vidjela sam jedan dućan s krasnim haljinicama. Riba je zagrizla mamac. Izglednost odlaska u kupovinu sa snahom smještaje smirila Clarice. Ona se očarano osmjehnula. - O, pa naravno, mila moja, vidjet ćeš kako ćemo se dobro provesti, već danima gledam razne divote. Odmori se, draga - rekla je krećući prema izlazu. Thomas se nagnuo da poljubi Amaiu prije odlaska. - Dobro odigrano - šapnuo je namigujući joj.

Gledajući izvana kuću u kojoj su živjeli u Ulici Mercaderes, nije se mogla


razabrati veličanstvenost visokih stropova, širokih prozorskih krila, drvenih stropnih ukrasa, prekrasnih zidnih vijenaca koji su ukrašavali mnoge sobe i prizemlje, u kojem je James smjestio svoj atelijer, a nekoć se u njemu nalazila radionica za izradu kišobrana. Nakon što se istuširala, Amaia se zavalila na kauč s notesom u jednoj ruci i satom u drugoj. - Danas izgledaš umornije nego obično. Već sam za vrijeme ručka primijetio da si zabrinuta, gotovo da i nisi posvećivala pozornost majčinim gluparijama. Amaia se nasmiješila. - Je li razlog nešto što se dogodilo na sudu? Rekla si mi da su otkazali suđenje, ali ne i zašto. - Jason Medina jutros je počinio samoubojstvo u sudskom WC-u, sutra će biti objavljeno u novinama. - Ma daj - James je slegnuo ramenima. - Ne mogu reći da mi ga je žao. - Ne, nije to veliki gubitak, ali je sigurno malo razočaravajuće za djevojčinu obitelj to što mu na kraju neće biti suđeno, no činjenica je da će bar biti pošteđeni slušanja morbidnih pojedinosti i ponovnog proživljavanja pakla. James je zamišljeno kimnuo. Amaia mu je poželjela ispričati o poruci koju joj je ostavio Medina, no zaključila je da bi to samo zabrinulo Jamesa i nije htjela uništiti poseban trenutak tim nevažnim detaljem. - U svakom slučaju, istina je da sam danas umornija i da razmišljam o drugim stvarima. - Da? - James je htio znati više. - U pola jedan počeli su mi trudovi, svakih dvadeset i pet minuta. U početku su trajali samo nekoliko sekunda, sada su se pojačali i imam ih svakih dvanaest minuta. - Joj, Amaia, pa kako mi nisi još ništa rekla? Tako si izdržala cijeli ručak? Jesu li jako bolni? - Ne - rekla je smiješeći se. - Nisu jako bolni, više su kao neki jaki pritisak. Nisam htjela da ti mama počne histerizirati. Sada trebam malo mira. Odmarat ću se provjeravajući učestalost dok ne budem spremna. Onda idemo u bolnicu.

Nebo iznad Pamplone i dalje je bilo prekriveno oblacima kroz koje se jedva mogla nazrijeti daleka i treperava svjetlost zimskih zvijezda. James je zauzimao veći dio madraca od onoga koji mu je zakonom pripadao. Spavao je na trbuhu, s uobičajenim opuštenim spokojem na kojem mu je Amaia


oduvijek zavidjela. U početku je oklijevao leći, ali ona ga je uvjerila da je bolje da bude odmoran u trenutku kada joj zaista zatreba budan. - Sigurno ćeš biti dobro? - ponavljao je. - Naravno, James, samo trebam provjeravati učestalost trudova. Kada dođe vrijeme, obavijestit ću te. Zaspao je čim je dodirnuo krevet i sada su njegovo uravnoteženo disanje i tihi šum okretanja listova njezine knjige bili jedini zvukovi koji su se čuli u kući. Prekinula je s čitanjem kada je stigao novi trud. Zasoptala je zgrabivši rukohvate stolice za ljuljanje u kojoj je provela posljednji sat i pričekala da prođe val. Ozlovoljena, definitivno je prestala čitati ne označivši stranicu na kojoj je stala. Shvatila je da iako okreće stranice, ne posvećuje nikakvu pozornost sadržaju. U zadnjih pola sata trudovi su se znatno pojačali i bili su veoma bolni, teškom se mukom suzdržavala od stenjanja. Usprkos tome, odlučila je još malo pričekati. Otišla je do prozora i pogledala ulicu koja je tog petka navečer bila puna svijeta, usprkos hladnoći, povremenim pljuskovima i tome da je već bio skoro jedan sat. Čula je buku na ulazu, približila se vratima svoje spavaće sobe i slušala. Jamesovi roditelji vraćali su se nakon večere i šetnje. Okrenula se i pogledala nježnu svjetlost koju je bacala lampica koju je upalila za čitanje i pomislila je ugasiti, ali nije bilo razloga za brigu - njezina se svekrva petljala u sve u što bi stigla, ali ni u kojem slučaju ne bi pokucala na vrata njihove spavaće sobe. Trudovi su bili sve češći i pažljivo je mjerila vrijeme među njima dok je slušala zvukove iz kuće, svekra i svekrvu kako hodaju prema svojoj sobi, zamiranje zvukova i nastupanje tišine prepune kvrckanja i šuškanja koji su napučivali golemu kuću i koje je poznavala kao vlastiti dah. Više nije imala razloga za brigu, Thomas je spavao kao klada, a Clarice je svake noći uzimala tablete za spavanje i do svitanja nije bila svjesna ničega. Sljedeći je trud bio grozan i usprkos tome što se koncentrirala na udisaje i izdisaje kako su je učili na pripremnom tečaju za roditelje, imala je osjećaj da nosi čelični korzet koji joj pritišće bubrege i strašno gnječi pluća. Od toga se uplašila. Bilo ju je strah, i to ne zbog porođaja; što se njega tiče, priznavala je neka svoja strahovanja i znala je da su normalna. Ono što ju je plašilo bilo je dublje i važnije; znala je to jer joj ovo nije bio prvi put da se suočava sa strahom. Godinama ga je nosila sa sobom kao neželjenog i nevidljivog suputnika koji se pokazivao samo u trenucima slabosti. Strah je bio stari vampir koji je vrebao nad njezinim krevetom dok je spavala, skriven među sjenama, i koji joj je snove ispunjavao strašnim bićima. Odjednom se sjetila kako ga je zvala njezina baka Juanita, gaueko, “onaj od noći”.


Biće koje se povuklo natrag u mrak kada je ona bila u stanju napraviti otvor u svojoj obrani, otvor kroz koji je ohrabrena shvaćanjem i razboritošću prodrla svjetlost koja je u punoj okrutnosti razotkrila grozne stvari koje su zauvijek obilježile njezin život, a ona ih je samo čeličnom kontrolom držala zakopane u duši. Razumijevanje, poznavanje istine i suočavanje s njom bili su prvi korak, ali čak i u tom trenutku euforije, kada se činilo da je sve gotovo, znala je da nije dobila rat nego bitku, slavnu po tome što je iščupala pobjedu iz ruku straha, ali samo jednu bitku. Od toga se dana bez prestanka trudila otvor na zidu održati otvorenim, a svjetlost koja je ulazila u izobilju učvrstila je njezinu vezu s Jamesom i sliku o samoj sebi koju je gradila godinama, a onda su joj, kao kruna svega, trudnoća i to malo biće koje je raslo u njezinoj unutrašnjosti donijeli mir koji nikad prije nije mogla ni zamisliti. Tijekom cijele trudnoće osjećala se vrlo dobro, bez ijedne mučnine, bez ijedne neugodnosti. Okrepljujući san svake noći bio joj je miran i spokojan, bez noćnih mora i prekida, a tijekom dana bila je tako puna energije da je i sama bila začuđena. Upravo idilična trudnoća do prije tjedan dana, od noći kada se zlo vratilo. Kao i svakog dana, radila je u policijskoj postaji. Istraživali su slučaj nestale žene u kojem je njezin partner bio glavni osumnjičenik. Tijekom više mjeseci slučaj se smatrao namjernim bijegom, ali inzistiranje njezinih kćeri, koje su bile uvjerene da im majka nije nestala svojom voljom, pobudilo je Amaiino zanimanje za slučaj i navelo je da obnovi istragu. Pored dviju kćeri ta je žena srednjih godina imala troje unučadi, bila je vjeroučiteljica u svojoj župi i svaki je dan posjećivala svoju ostarjelu majku smještenu u starački dom. Previše ju je toga držalo da bi samo tako otišla. Iz kuće su doista odneseni kovčezi, odjeća, isprave i novac, i sve je to utvrđeno u preliminarnoj fazi, no i uza sve to, kad je Amaia preuzela uzde istrage, ustrajala je na tome da se posjeti ženin dom. Kuća Lucije Aguirre bila je ljupka i sređena kao i fotografija nasmiješene vlasnice koja je dominirala predsobljem. U malenom je dnevnom boravku kukičani rad počivao na stoliću punom fotografija unuka. Prošla je kroz kupaonicu i kuhinju; bile su besprijekorne. U glavnoj je spavaćoj sobi krevet bio namješten, garderobni ormar gotovo prazan, kao i ladice komode. A u sobi za goste dva krevetića. - Jonane, što ti ovdje izgleda čudno? - Pokrivači na krevetima su različiti - rekao je inspektor Etxaide. - Primijetili smo to još pri prvom dolasku, druga deka iz kompleta spremljena je u ormar - objasnio im je prema svojim bilješkama policajac u pratnji. Amaia je otvorila ormar i ustanovila da je plavi pokrivač, isti kao onaj na jednom od kreveta, zaista uredno složen i zaštićen prozirnim omotom.


- I nije vam bilo čudno što se tako uredna žena, tako revna u održavanju kućanstva, nije potrudila staviti na krevete iste pokrivače kad su joj već nadohvat ruke? - Zašto bi mijenjala pokrivače ako je namjeravala otići? - policajac je slegnuo ramenima. - Zato što smo robovi vlastitog karaktera. Znate li da su neke žene iz Istočnog Berlina prale podove po kući prije bijega u Zapadnu Njemačku? Bježale su iz svoje zemlje, ali nisu htjele da itko kaže da su loše domaćice. Amaia je maknula omot i izvadila debeli paket iz ormara, stavila ga na krevet i povukla patentni zatvarač. Prodorni miris izbjeljivača preplavio je prostoriju. Rukom u rukavici povukla je rub rastvarajući pokrivač. Na sredini se ukazala žućkasta mrlja na mjestu gdje je izbjeljivao izgrizao boju. - Vidite, kolega, što znači nesklad - rekla je okrećući se prema policajcu koji je preneraženo kimao glavom. - Naš je ubojica vidio dovoljno filmova o forenzičarima da bi znao da se krv čisti izbjeljivačem, ali ništa ne zna o održavanju kućanstva i nije predvidio da će izgristi boju. Neka dođu forenzičari i potraže krv, mrlja je ogromna. Nakon detaljne pretrage kriminalističkih tehničara, pronađeni su tragovi. Usprkos čišćenju, otkrivah su toliku količinu krvi da nitko tko ju je izgubio ne bi mogao ostati živ: ljudsko tijelo sadrži pet litara krvi; gubitak pola litre može dovesti do nesvjestice, a količina koja je otkrivena testovima upućivala je na više od dvije litre. Istog su dana uhitili osumnjičenoga, razmetljivog i umišljenog tipa preduge, sjedinama prošarane kose, odjevenog u košulju raskopčanu do polovice prsa. Amaia ga je gledala iz susjedne dvorane i skoro se nasmijala njegovu izgledu. - Vraća se muškarčina2 - promrmljao je inspektor Etxaide. - Tko će ga preslušati? - Viši inspektor Fernandez, oni su vodili slučaj od početka... - Mislio sam da ćemo to mi učiniti, sada je riječ o ubojstvu. Da nije vas, još bi čekah da im gospođa pošalje razglednicu iz Cancuna. - Molim za pristojnost, Jonane, a osim toga, nisam baš u formi za preslušavanja - rekla je pokazujući svoj trbuh. Viši inspektor Fernandez ušao je u susjednu dvoranu. Jonan je aktivirao sustav za snimanje. - Dobar dan, gospodine Quiralte, ja sam viši inspektor Fer... - Samo malo - prekinuo ga je Quiralte podižući u zrak ruke u lisičinama. Taj je pokret bio popraćen zabacivanjem kose dostojnim zvijezde iz žutog tiska. Neće me preslušati slavna murjakinja?


- Na koga mislite? - Pa znate već, inspektorica iz FBI-a. - Otkud vi to znate? - upitao je zbunjeni policajac. Amaia je ozlovoljeno pucnula jezikom. Quiralte se nadmeno nasmiješio. - Znam jer sam pametniji od tebe. Fernandez se uzrujao, nije imao puno iskustva u preslušavanju ubojica, vjerojatno se osjećao da je na promatranju upravo koliko i osumnjičenik koji ga je nakratko uspio zbuniti. - Preuzmi kontrolu - šapne Amaia. Kao daju je mogao čuti, Fernandez je opet uzeo stvar u svoje ruke. - A zašto bi ti da te ona preslušava? - Zato što su mi rekli da je dobar komad i onda, što da ti kažem, ako mogu birati hoće li me ispitivati zgodna inspektorica ili ti, nemam dileme - rekao je zavaljujući se u stolicu. - E, pa, morat ćeš se pomiriti sa mnom, inspektorica o kojoj govoriš nije u službi. - Baš šteta, onda ću je morati pričekati. - Nećeš dati izjavu? - Naravno da hoću, čovječe - bilo je očito da se zabavlja. - Nemoj praviti takvu facu. Ako nema slavne murjakinje, odvedi me pred suca, pa ću mu reći da sam ja ubio onu glupaču. I zaista je smjesta priznao zločin, a poslije je imao obraza reći sucu da ako nema tijela, nema ni zločina i da im za sada nema namjeru reći gdje je ono. Sudac Markina bio je jedan od najmlađih sudaca koje je poznavala. Imao je lice manekena i izlizane traperice, što je moglo navesti neke prijestupnike da se malo zalete. Tako je bilo i u ovom slučaju jer je uz jedan od svojih očaravajućih osmijeha pred kojima su sudske službenice padale ničice odredio zatvor za osumnjičenika. - Kažete da nema tijela, gospodine Quiralte. Pa, pričekat ćemo da se pojavi. Bojim se da ste gledali previše američkih filmova. Samim tim što ste priznali da znate gdje se nalazi, a ne želite to otkriti, imam i previše materijala da vas do daljnjega zadržim u zatvoru, a pored svega još ste i priznali da ste je ubili. Možda vam kraće razdoblje provedeno u zatvoru osvježi pamćenje. Vidjet ćemo se kad mi budete imali što ispričati. Pozdrav do tada... Amaia se vratila kući pješice nastojeći vježbom kontrole izbaciti iz glave detalje istrage i dovoljno izmijeniti svoje raspoloženje da bude u stanju večerati s Jamesom i proslaviti taj dan - svoj zadnji dan na poslu. Do vjerojatnog datuma porođaja ostala su dva tjedna. Osjećala se sposobnom raditi do zadnjeg dana, ali s obzirom na to da su sljedećeg dana dolazili njegovi roditelji, James ju je


nagovorio da uzme godišnji odmor kako bi mogla biti s obitelji. Iscrpljena umorom nakupljenim tijekom radnog dana, nakon večere je pala u krevet. Nije se sjećala kako je zaspala, samo razgovora s Jamesom i ničeg poslije. Čula ju je prije nego što ju je ugledala. Drhtala je od hladnoće, a cvokotanje njezinih zuba stvaralo je zvuk nalik udaranju kosti o kost, tako intenzivan da ju je naveo da otvori oči. Lucia Aguirre u istom crveno-bijelom pletenom džemperu koji je nosila na fotografiji koja je počivala na komodi u predsoblju njezine kuće, sa zlatnini raspelom na grudima i kratke, plave kose, zacijelo obojene kako bi se sakrile sjedine. To je bilo jedino u njezinu izgledu što je podsjećalo na onu veselu i zadovoljnu ženu koja se smiješila prema kameri. Lucia Aguirre nije plakala, nije jecala niti vapila upomoć, no u plavetnilu njezinih očiju bila je duboka i zapanjujuća bol od koje joj se na licu rascvala grimasa duboke smetenosti, kao da ništa ne razumije, kao da joj je nemoguće prihvatiti ono što joj se događa. Stajala je, tiha, zbunjena, apatična, išibana neumoljivim vjetrom koji kao da je puhao iz svih smjerova i navodio njezino tijelo na blago njihanje koje je još više naglašavalo dojam bespomoćnosti. Lijevu je ruku ovila oko struka kao da se pokušava malo zaštititi, no to je bilo preslabo da pruži ikakvu utjehu. Povremeno je uokolo bacala poglede nalik na sonde koje istražuju, dok nije srela Amaiine oči. Otvorila je usta, iznenađena kao djevojčica na svoj rođendan, i počela govoriti. Amaia je gledala kako joj se pomiču usnice, ljubičaste od hladnoće, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Pridizala se sve dok nije došla u sjedeći položaj usmjeravajući svu svoju pozornost da shvati što to ta žena govori, ali bila je veoma daleko, a i sve jači, zaglušujući vjetar odnosio je slabe zvukove koji su nicali na njezinim usnama koje su stalno ponavljale iste riječi, a ona ih nije mogla razumjeti. Probudila se zbunjena i ozlovoljena zbog mučnog dojma koji joj je žena uspjela prenijeti. U njoj je rastao osjećaj da čarolija prestaje. Taj san i ta sablasna pojava uspjeli su razbiti stanje u kojem je živjela otkad je začeta njezina kći, stanje gotovo nalik blaženstvu u odnosu na prijašnji strah, razdoblje mira tijekom kojega su sve noćne more, sva bića noći, svi duhovi prognani u neki drugi svijet. Davno prije, još u New Orleansu, jedne noći uz hladno pivo u baru u Ulici Sant Louis, nasmiješeni agent FBI-a upitao ju je: - A recite mi, viša inspektorice Salazar, ukazuju li vam se u podnožju kreveta ubijene žrtve? Amaia je iznenađeno razrogačila oči. - Nemojte se pretvarati, kolegice, znam razlikovati policajce koji vide duhove od onih koji ih ne vide. Amaia ga je šutke promatrala pokušavajući otkriti šali li se, no on je nastavio pričati dok mu se na usnama ocrtavao sve veći osmijeh.


- ... a to znam zato što mene žrtve posjećuju već godinama. Amaia se nasmiješila, ali ju je specijalni agent Dupree gledao u oči. Shvatila je da se ne šali. - Mislite... - Mislim na ono, viša inspektorice, kad se probudite usred noći i uz krevet ugledate žrtvu iz slučaja koji pokušavate riješiti - Dupree se više nije smiješio. Promatrala ga je pomalo uznemirena. - Nemojte mi muljati, kolegice, nećete mi valjda reći da se varam, da ne vidite duhove? To bi stvarno bilo razočaranje. Bila je smetena, ali ne toliko da si dopusti da ispadne glupa. - Agente Dupree, duhovi ne postoje - rekla je podižući kriglu u znak nijeme zdravice. - Naravno, viša inspektorice, ali, ako se ne varam, a ne varam se, više ste se puta probudili usred noći osjećajući prisutnost izgubljene žrtve koja vam se obraćala iz podnožja kreveta. Jesam li se prevario? Amaia je popila gutljaj piva kako bi izbjegla odgovor i navela Dupreea da nastavi. - Ne morate se sramiti, viša inspektorice... Možda vam se više sviđa ako kažem da ste “sanjali” žrtve? Amaia je uzdahnula. - Bojim se da to zvuči jednako uznemirujuće, jednako netočno i bezumno. - U tome i leži problem, viša inspektorice, kada to ocijenite bezumnim. - Objasnite to FBI-evom psihiću ili njegovom kolegi iz policije - odvratila mu je. - Dajte, kolegice! Ni vi ni ja nismo tako blesavi da bismo se izložili psihićevom ispitivanju, oboje znamo da je to stvar koja bi izašla iz okvira njegovog shvaćanja. Većina bi ljudi pomislila da je policajac koji ima noćne more vezane uz slučaj na kojem radi pod prevelikim stresom, blago rečeno, ako baš hoćete, da je previše uključen u emocionalnom smislu. Zastao je i ispio posljednji gutljaj iz svoje krigle, pa mahnuo rukom i zatražio još dvije. Amaia je zaustila da se pobuni, ali su je vlažna vrućina New Orleansa, nježna glazba klavira koji je netko milovao u dnu lokala i stari sat koji je dominirao šankom, zaustavljen na deset sati, naveli da odustane. Dupree je pričekao dok konobar nije pred njih stavio dvije nove krigle. - Prvih nekoliko puta smrzne vam se dupe, toliko vas pogodi da mislite da počinjete ludjeti. Ali to nije točno, kolegice, naprotiv, upravo je obrnuto. Um dobrog detektiva za ubojstva nije jednostavan, pa to ne mogu biti ni njegovi mentalni procesi. On provodi sate i sate pokušavajući shvatiti kako funkcionira um ubojice, kako on razmišlja, što želi, što osjeća. Onda ide u mrtvačnicu i tamo


čeka kraj ubojičinog nedjela, iščekuje da mu leš kaže razlog jer zna da će u trenutku kada sazna ubojičin motiv, biti u prilici da ga uhvati. No u većini slučajeva leš nije dovoljan jer je leš samo poderani omot, a i možda su se predugo kriminalističke istrage više usmjeravale na pokušaje dešifriranja uma zločinca nego na samu žrtvu. Dugo se godina ubijenog promatralo gotovo isključivo kao završni proizvod izopačenog djela, no viktimologija utire put dokazima da izbor žrtve nikada nije slučajan; čak i onda kada djeluje nasumično, baš je to jedan od tragova. Sanjanje žrtava samo je pristupanje projiciranoj slici našeg podsvjesnog uma, no to ga ne čini manje važnim jer je riječ samo o drugom obliku mentalnog procesa. Pojavljivanje žrtava koje se približavaju mojem krevetu neko me je vrijeme mučilo, budio sam se okupan znojem, prestravljen i zabrinut, tjeskoba me držala satima, a ja sam za to vrijeme pokušavao procijeniti koliko mi je oštećeno mentalno zdravlje. U to sam vrijeme bio mladi agent, pod nadzorom jednog policijskog veterana. Jednom sam se prilikom, kada smo završavali nesnosno višesatno stražarenje, prenuo iz jedne takve noćne more. “Kao da si vidio duha”, rekao mi je kolega. Sledio sam se. “Možda i jesam”, odgovorio sam mu. “Znači, vidiš duhove? Onda će ti biti pametnije da sljedeći put ne vičeš i ne opireš se tako jako, nego da posvetiš više pozornosti onomu što ti govore.” To je bio dobar savjet. S godinama sam naučio da kada sanjam žrtvu, dio moga uma projicira informacije koje su već bile tamo, ali ih ja nisam bio u stanju vidjeti. Amaia je polagano kimnula. - Onda, jesu li to duhovi ili mentalne projekcije istražitelja? - Ovo drugo, naravno, lako... - Da? Specijalni agent Dupree nije ništa odgovorio, uzeo je kriglu i otpio.

Probudila je Jamesa nastojeći ne prestrašiti ga. Istog se trenutka uspravio u krevetu trljajući oči. - Idemo u bolnicu? Amaia je kimnula, blijedog lica, bezuspješno se pokušavajući nasmiješiti. James je obukao traperice i džemper koje je pripremio u podnožju kreveta. - Nazovi tetu da joj javiš, obećala sam joj. - Jesu li se već vratili moji roditelji? - Jesu, James, ali nemoj im ništa govoriti, dva su sata ujutro. Porođaj će sigurno potrajati, a osim toga vjerojatno ih neće pustiti da uđu i morat će provesti sate u čekaonici.


- Tvojoj teti da javim, a svojim roditeljima ne? - James, znaš da teta neće dolaziti, već godinama ne izlazi iz doline, riječ je samo o tome da sam joj obećala javiti kada kucne čas.

Doktorica Villa imala je oko pedeset godina i prerano posijedjelu, raspuštenu kratku kosu koja joj je potpuno prekrivala lice kad bi se nagnula prema naprijed. Kad ju je pregledala, prišla je uzglavlju ležaja na kojem je Amaia ležala opružena. - Amaia, imamo dobre i ne tako dobre vijesti. Čekajući da liječnica nastavi govoriti, Amaia je pružila Jamesu ruku koju je on obuhvatio svojima. - Dobre vijesti: porođaj je počeo, djevojčica je dobro, pupkovina je na svojem mjestu i srce joj snažno kuca, i za vrijeme trudova. One manje dobre su da usprkos tome što već satima osjećaš bolove, proces rađanja je tek počeo, malo si otvorena, ali djevojčica nije u dobrom položaju u porođajnom kanalu. No, ono što me zaista brine jest što mi izgledaš jako umorna, nisi dobro spavala? - Ne, zadnjih dana baš i nisam. Malo je bilo reći da nije baš dobro spavala. Otkad su se vratile noćne more, jedva da je išta spavala, samo na nekoliko minuta u kojima bi zapadala u gotovo besvjesno stanje i budila se loše volje i užasno umorna. - Morat ćeš ostati u bolnici, Amaia, ali ne želim da ležiš, moraš hodati, to će pomoći da beba zauzme pravilan položaj. Kada osjetiš da dolazi trud, pokušaj čučnuti, lakše ćeš ga podnijeti i ubrzat ćeš otvaranje. Amaia je rezignirano uzdahnula. - Znam da si umorna, ali neće više dugo trajati, sada je čas kada moraš pomoći svojoj kćeri. Amaia je kimnula. Natjerala se da sljedeća dva sata hoda gore-dolje po bolničkom hodniku koji je u to doba noći bio pust. James je bio uz nju, no činilo se da se osjeća kao neki uljez, rastužen nemogućnošću da išta učini dok je gleda kako pati. Prvih se par minuta sav slomio ispitujući ju je li dobro, može li on što učiniti, bi li htjela da joj nešto donese, bilo što. Jedva da mu je išta odgovorila, bila je usredotočena na kontroliranje tog tijela za koje joj se nije činilo da je njezino; to snažno i zdravo tijelo koje joj je uvijek pružalo potajno zadovoljstvo osjećaja samodostatnosti sada se svelo na hrpu bolnoga mesa što ju je gotovo natjeralo da se nasmiješi nad svojim apsurdnim uvjerenjem da dobro podnosi bol. Pobijeđen, James se opredijelio za šutnju, a i njoj je bilo draže da je tako. Ulagala je velike napore da se suzdrži i ne pošalje ga u guzicu svaki put kada bi je


pitao boli li je jako. Bol ju je razgnjevio na neki životinjski način, a umor i nedostatak sna počeli su djelovati na suvislost njezinih misli koje su se sada slijevale u jednu jedinu misao: “Samo želim da ovo završi.” Doktorica Villa skinula je rukavice sa zadovoljstvom na licu. - Dobar posao, Amaia, još se malo moraš otvoriti, ali beba je u dobrom položaju, sada je to samo pitanje trudova i vremena. - Koliko vremena? - upitala je s tjeskobom. - Budući da si prvorotkinja, može biti riječ o minutama ili o satima, ali sada se možeš ispružiti, pa će ti biti ugodnije. Nadgledat ćemo te i pripremiti za porođaj. Zaspala je čim je legla. San joj je poput kamene ploče zatvorio oči koje više nije mogla držati otvorenima. - Amaia, Amaia, probudi se. Otvorila je oči i ugledala svoju sestru Rosauru, kao desetogodišnjakinju, raščupane kose, odjevenu u ružičastu spavaćicu. “Skoro će dan, Amaia, moraš ići u svoj krevet, ako te ama zatekne ovdje, obje će nas izgrditi.” Nespretno je razmaknula deke. Kada je svojim malim, petogodišnjim stopalima dodirnula hladni pod prostorije, uspjela je otvoriti oči i među sjenama razaznati bjelinu svojega kreveta, kreveta u kojem nije htjela spavati jer ako je u njemu, ona će doći po noći i promatrati je svojim crnim, hladnim očima, uz duboki prijezir ocrtan na usnama. Čak i zatvorenih očiju jasno će je primijetiti, opazit će suspregnutu mržnju u ritmu kojim diše dok je promatra i pretvarat će se da spava znajući da ona zna da se pretvara. A onda, kad više ne bude mogla, kada joj se udovi počnu grčevi od suspregnute napetosti, kad njezin maleni mjehur zaprijeti da će izliti svoj sadržaj među noge, primijetit će kako joj se majka polagano naginje nad zgrčeno lice sa stisnutim očima i kroz glavu će joj prolaziti molitva nalik beskonačnoj litaniji, tako da ni pred najmračnijim strahom ne padne u iskušenje poremetiti red. Neotvarajočineotvarajočineotvarajočineotvarajočineotvarajoči. Neće ih otvoriti, ali će čak i tako primijetiti polagano napredovanje, precizno približavanje i ledeni osmijeh koji se oblikuje na licu njezine majke prije nego što će šapnuti: “Spavaj, lisice mala. Danas te ama neće pojesti.” Neće joj prilaziti ako bude spavala sa svojim sestrama. Znala je to. Zbog toga se svake večeri, kad bi joj roditelji otišli spavati, slamala od molbi i udvornih obećanja sestrama, samo da je puste da spava uz njih. Flora je rijetko kad popuštala, a kada bi popustila, bilo je to u zamjenu za Amaiino ropsko služenje narednog dana, no Rosaura bi se smekšala nad njezinim suzama, a bilo joj je


lako plakati uz toliki strah. Hodala je po sobi u tami, samo napola primjećujući obris kreveta koji kao da se udaljavao, dok joj se pod omekšavao pod tabanima, a miris voska za podove mijenjao u drugi, snažniji miris po mineralima vlažne zemlje u šumi. Tumarala je među stablima koja su je štitila poput stoljetnih stupova i slušala obližnju, kako su je zvali, žuboricu rijeke Baztan u slobodnom toku. Približila se kamenitoj obali i prošaptala: “rijeka”. Glas joj se pretvorio u jeku koja je odzvonila tisućljetnim stijenjem riječnoga korita koje je sužavalo tok vode. “Rijeka”, ponovila je. Tada je ugledala tijelo. Djevojčica od petnaestak godina ležala je mrtva na oblucima na obali. Otvorenih očiju uprtih u beskraj, kose raširene na obje strane u savršenim uvojcima, ruku skupljenih u neku parodiju nuđenja s dlanovima okrenutima prema gore, ali praznima. ”Ne!” viknula je Amaia. A kada je pogledala uokolo, tamo nije bilo samo jedno, nego deseci tijela, raspoređenih po obje strane obale poput mrtvačkog proljetnog cvata u paklu. “Ne”, rekla je opet, no ovoga puta glas joj je zvučao kao molba. Mrtve su se ruke u isto vrijeme podigle i uprle kažiprste u njezin trbuh. Trzaj ju je napola vratio k svijesti dok je trajao trud... a onda se vratila uz rijeku. Leševi su sada ponovo bili nepomični, ali im je snažan vjetar, za koji se činilo da izvire iz same rijeke, mrsio vlasi vijajući ih kao niti zmajeva koji lete u nebo i uzburkavao bistru površinu vode mreškajući je u bijelim, zapjenjenim spiralama. Unatoč rikanju vjetra mogla je čuti plač djevojčice koja je bila ona sama, pomiješan s tuđim plakanjem, za koje se činilo da dolazi od leševa. Još se malo približila i shvatila da djevojčice zapravo liju guste suze koje na njihovim licima ocrtavaju srebrne puteljke, blistave pod mjesečinom. Bol tih duša ranila je njezine male grudi. “Ništa ne mogu učiniti”, nemoćno je jecala. Vjetar je naprasno prestao puhati uronivši korito rijeke u nezamislivu tišinu. Zamijenilo ga je šljapkavo, ritmičko lupkanje. Pljas, pljas, pljas... Kao polagan, ujednačen pljesak koji dolazi iz rijeke. Pljas, pljas, pljas. Kao kada je trčala po lokvama nastalim od kiše. Zvuku se pridružio još jedan. Pljas, pljas, pljas, pljas, pljas... Pa još jedan. Pljas, pljas, pljas... I još jedan, sve dok zvuk nije nalikovao snažnoj tuči. Ili ključanju rijeke. “Ništa ne mogu učiniti”, ponovila je, luda od straha. “Očisti rijeku!” uzviknuo je neki glas.


“Rijeku.” “Rijeku.” “Rijeku”, uglas su se čuli drugi. U očaju je tražila otkud dolaze glasovi koji vape iz vode. Oblačno nebo nad Baztanom razvedrilo se i ponovo propustilo srebrnu mjesečinu koja je osvijetlila dame koje su sjedile na isturenim stijenama i pačjim stopalima udarale po površini vode, čupale svoju dugu kosu i ponavljale litaniju koja je divlje izvirala iz njihovih debelih, crvenih usana i zubi oštrih kao igle. “Očisti rijeku.” “Očisti rijeku.” “Rijeku, rijeku, rijeku.” - Amaia, Amaia, probudi se - zapovjednički glas primalje vratio ju je u stvarnost. - Hajde, Amaia, gotovo je. Sad si ti na redu. No ona je nije slušala jer je uz glas primalje i dalje čula vapaje. - Ne mogu! - viknula je. Nije bilo koristi, one nisu slušale, samo su zahtijevale. “Očisti rijeku, očisti dolinu, operi uvredu...” Glasovi su im se pretočili u urlik koji se stopio s urlikom koji je nagrnuo iz njezina grla kada je osjetila zvjerski ugriz novoga truda. - Amaia, trebam te ovdje - rekla je primalja. - Pri sljedećem trudu trebaš tiskati, a hoće li porođaj trajati dva ili deset trudova, ovisi o tome hoćeš li to dobro učiniti. Ti odlučuješ, dva ili deset. Kimnula je dok se pridizala kako bi se uhvatila za šipke. James se namještao iza nje podupirući je, tih i blijed, ali čvrst. - Dobro je, Amaia - pohvalila ju je primalja. - Jesi li spremna? Kimnula je. - Evo ga, stiže trud - rekla je promatrajući monitor. - Tiskaj, mila. Uložila je čitavu dušu u taj napor. Dok je zadržavala dah i pritiskala, osjećala je da joj se nešto slama u utrobi. - Već je prošao. Dobro je, Amaia, dobro si to obavila, ali moraš disati, i za sebe i za bebu. Pri sljedećem trudu moraš disati, vjeruj mi, puno ćeš više postići. Poslušno je kimnula dok joj je James brisao znoj koji joj je orosio lice. - Dobro, dolazi sljedeći. Idemo, Amaia, daj da to završimo, pomozi svojoj bebi, izvuci je. “Dva ili deset, dva ili deset”, ponavljao je glas u njezinoj glavi. - E pa ništa od deset - šapnula je. I dok se koncentrirala na disanje, tiskala je, tiskala i tiskala sve dok nije osjetila kako joj se razlijeva duša, a neki joj zastrašujući osjećaj napuštanja obuzima tijelo.


“Možda ću iskrvariti”, pomislila je. A pomislila je i da i ako jest tako, nije važno jer je krvarenje bilo slatko i smirujuće. Ona nikad prije nije tako krvarila, ali joj je agent Dupree koji je dobio metak u prsa i bio na rubu smrti rekao da ga je pucanj strašno bolio, ali da je krvarenje bilo smirujuće i slatko, kao da se pretvara u ulje i razlijeva. I što više krvariš, manje ti je važno. A onda je začula plač. Bio je snažan i moćan. - Bože dragi, kako lijep dečkić! - kliknula je medicinska sestra. - I plavušan je, kao ti - dodala je babica. Okrenula se, potražila Jamesove oči i zatekla ga jednako zbunjenog kao što je bila i sama. - Dečko? - upitala je. S druge strane dvorane začula je glas medicinske sestre. - Da, draga moja, muškić, tri kile i dvjesto, i jako zgodan. - Ali... rekli su nam da nosim djevojčicu - objasnila je Amaia. - E, pa, onaj tko vam je to rekao, prevario se. Događa se ponekad, iako obično u suprotnom smjeru, djevojčice često izgledaju kao dječaci zbog položaja pupčane vrpce. - Jeste li sigurni? - ustrajao je James koji je i dalje podupirao Amaiu odostraga. Amaia je osjetila blagi teret tjelešca koje je medicinska sestra upravo položila na nju. Dječarac se snažno migoljio u ručniku u koji je bio umotan. - Muškić, bez ikakve sumnje - rekla je odmičuči ručnik i pokazujući cijelo bebino tijelo. Amaia je bila zapanjena. Maleno se lice njezina sina stezalo u žestokim grimasama. Vrpoljio se kao da nešto traži. Podigao je sitnu ružičastu šačicu do svojih usta i počeo je snažno sisati žmirkajući i pokušavajući gledati u mamu. - O, Bože, pa to je dečko, James - izletjelo joj je. Njezin je muž ispružio prste i dodirnuo dječakov nježni obraz. - Predivan je, Amaia... - dok je to govorio i naginjao se da je poljubi, glas mu je prepuknuo, suze su mu oblile lice i Amaia je osjetila da su mu usne slane. - Čestitam ti, ljubavi moja. - I ja tebi čestitam, aita - rekla je gledajući dječaka koji je djelovao jako zainteresiran za stropno svjetlo i držao širom otvorene oči. - I zaista niste znali da nosiš dečka? - babica je bila iznenađena. - A ja sam mislila da znaš, za vrijeme porođaja stalno si govorila njegovo ime, Ibai, Ibai. Tako ćete ga nazvati? - Ibai... rijeka3 - prošaptala je Amaia.


Pogledala je Jamesa koji se smiješio, a onda je pogledala njihova sina. - Da, da - potvrdila je. - Ibai, tako će se zvati - a onda se počela grohotom smijati. James ju je promatrao s veseljem, smiješio se njihovoj sreći. - Čemu se smiješ? Vlastiti ju je smijeh svladao, nikako se nije mogla prestati smijati. - Li... licu tvoje mame kada shvati da mora vratiti sve što je kupila.


2.

Tri mjeseca kasnije Amaia je prepoznala note pjesme koja je jedva čujno dopirala iz dnevne sobe. Pokupila je tanjure od ručka i, brišući ruke kuhinjskom krpom, približila se vratima kako bi bolje čula uspavanku koju je teta pjevušila bebi slatkim i umirujućim glasom. To je bila ta. Iako je nije čula već godinama, prepoznala je pjesmicu kojom ju je njezina amatxi Juanita često uspavljivala kad je bila mala. Sjećanje je sa sobom dovelo prisutnost voljene i neprežaljene Juanite, odjevene u crnu haljinu, kose skupljene u punđu koju su pridržavali srebrni češljići koji su jedva uspijevali obuzdati bijele kovrče; njezina baka, jedina ženska osoba koja ju je grlila u njezinu najranijem djetinjstvu. Txikitxo politori zu nere laztana, katiatu ninduzun, libria nintzana. Libriak libre dira, zu ta ni katigu, librerik oba dana, biok dakigu4 Engrasi je sjedila u naslonjaču u blizini zapaljenog kamina i ljuljuškala na rukama malenog Ibaia neprestano mu gledajući lišce i recitirajući drevne stihove tužne uspavanke. I smješkala se, a Amaia se dobro sjećala kako je pak njezina baka plakala dok joj je pjevala. Upitala se zašto; možda je već znala za bol koja je bila u duši njezine unuke, i isti je takav strah ona osjećala za malenu. Nire laztana laztango kalian negarrez dago,


aren negarra gozoago da askoren barrea baino.5 Kada bi pjesma završila, brisala bi suze svojim uvijek besprijekorno čistim rupčićima na kojima su bili izvezeni njezini inicijali i inicijali njezina supruga, Amaiina djeda kojeg ona nikad nije upoznala i koji ju je sa sjetnim izrazom lica promatrao s izblijedjelog portreta koji je dominirao blagovaonicom. “Zašto plačeš, amatxi? Pjesma te ražalostila?” “Ne brini se, ljubavi moja, amatxi je blesava.” No još bi jače uzdisala i grlila je, kao da je želi još malo zadržati u svojem zagrljaju, iako se ni Amaia nije htjela odvojiti od nje. Amaia je slušala posljednje tonove uspavanke uživajući u osjećaju povlaštenosti kad bi se sjetila riječi pjesme trenutak prije nego što bi ih teta otpjevala. Engrasi je prestala pjevati i Amaia je duboko udahnula mirno ozračje kuće. U zraku se još uvijek osjećao fini miris variva pomiješan s mirisom gorućeg drva i voska s Engrasina namještaja. James je zaspao na kauču i, iako u kući nije bilo hladno, prišla mu je i malo ga pokrila crvenom dekicom. Na trenutak je otvorio oči, poslao joj poljubac i nastavio spavati. Amaia je približila naslonjač tetinom i promotrila je - više nije pjevala, ali je i dalje ushićeno gledala uspavano lice djeteta. Pogledala je svoju nećakinju i nasmiješila joj se pružajući joj njezino dijete. Amaia ga je veoma nježno poljubila u glavu i položila ga u kolica. - A James, spava? - upitala je teta. - Da, noćas nismo gotovo ništa spavali. Ibai koji put ima grčeve kad siše, osobito noću, pa je James proveo noć šećući po kući s njim u naručju. Engrasi se okrenula da pogleda Jamesa. - On je dobar otac... - rekla je. - Najbolji. - A ti, nisi umorna? - Nisam, znaš da meni ne treba puno sna, par sati mi je dovoljno. Engrasi je izgledala kao da razmišlja o tome i lice joj se na trenutak smračilo, ali se opet nasmiješila pokazujući prema dječjim kolicima. - Divan je, Amaia, to je najljepše dijete koje sam ikada vidjela, i ne samo zato što je naše. Ibai je nešto posebno. - Itekako posebno - uskliknula je Amaia. - To je dječak koji je trebao biti djevojčica, ali se u zadnji čas predomislio. Engrasi ju je gledala vrlo ozbiljnog izraza lica. - Ja mislim da se upravo to dogodilo. Na Amaiinu se licu ukazalo nerazumijevanje.


- Kada si ostala trudna, na samom početku, bacila sam tarot, samo da se uvjerim da je sve u redu, i tada mi je ispala djevojčica, bez ikakve sumnje. Još sam koji put bacala karte kako su prolazili mjeseci, ali nisam se više baš bavila pitanjem spola jer sam to već saznala. I kada si pred kraj postala onako čudna i rekla mi da nisi u stanju izabrati ime za dijete ili mu kupiti odjeću, dala sam ti psihološki prihvatljivo objašnjenje - rekla je smješkajući se - ali sam se također konzultirala s kartama i moram ti priznati da sam se na čas bojala onog najgoreg, da ta suzdržanost, ta nesposobnost koju si osjećala proizlazi iz činjenice da se djevojčica možda neće roditi. Ponekad majke imaju takav predosjećaj i on uvijek dolazi zbog nečeg stvarnog. A ono što me najviše iznenadilo bilo je da koliko god da sam ustrajala, karte mi više nisu pokazivale spol djeteta, nisu mi ga htjele pokazati, a ti znaš što ja uvijek kažem o onome što mi karte ne govore - ako nešto ne kažu, to je zato što to pripada onim stvarima koje ne smijemo znati. U nekim je prigodama riječ o stvarima koje nam nikada neće biti otkrivene jer nije u prirodi stvari da se to sazna; u drugima će se, pak, pokazati kada za to dođe trenutak. Kada me James one noći nazvao telefonom, karte su se otvorile jasne kao dan. Dečko. - Želiš reći da sam nosila djevojčicu koja se onda tijekom zadnjeg mjeseca preobrazila u dječaka? To baš i nema neku znanstvenu podlogu. - Mislim da si nosila kćer i mislim da ćeš je vjerojatno jednog dana i dobiti, ali isto tako mislim da je netko odlučio da nije trenutak za tvoju kćer i ostavio tu odluku da visi u zraku do zadnjeg časa i na kraju odlučio da dobiješ Ibaia. - A tko bi po tebi mogao donijeti takvu odluku? - Možda ista ona koja ti ga je dala. Amaia je ustala, ozlovoljena. - Idem skuhati kavu, hoćeš i ti? - Teta joj nije odgovorila na pitanje. - Nije dobro što negiraš da su okolnosti bile posebne. - Ne negiram, teto - branila se Amaia - samo što... - “Ne treba vjerovati da postoje, ne treba govoriti da ne postoje” - Engrasi je izrekla staru zaštitu od vještica koja je prije samo jednog stoljeća bila veoma popularna. - ... a najmanje ja - prošaptala je Amaia dok joj se u svijesti javljalo sjećanje na one jantarne oči, prodoran i krotak zvižduk koji ju je usred noći vodio kroz šumu dok se borila između osjećaja nerealnosti snova i sigurnosti da proživljava nešto stvarno. Šutjela je dok teta nije prva progovorila. - Kada se vraćaš na posao? - Sljedećeg ponedjeljka. - I kako se osjećaš u vezi s tim?


- Pa, teto, znaš da volim svoj posao, ali moram priznati da mi se nikad nije bilo tako teško vratiti, ni nakon godišnjeg odmora, ni nakon medenog mjeseca, nikad. Ali sada je sve drugačije, sada je tu Ibai - rekla je gledajući prema kolijevki. - Osjećam da je prerano da se odvajam od njega. Engrasi je kimnula uz osmijeh. - Znaš li da nekoć žene iz Baztana nisu smjele van iz kuće dok ne prođe mjesec dana od rođenja djeteta? To je vrijeme određivala Crkva kako bi se osiguralo da dijete bude zdravo i ne umre. Tek nakon tih mjesec dana mogle su ga ići krstiti i to bi bio majčin prvi izlazak iz kuće, da ga odnese u crkvu. No zakoni postoje da bi se kršili. Žene iz Baztana uvijek su bile poznate po tome da rade ono što se mora. Većina ih je morala raditi, imale su još djece, stoku, krave koje je trebalo musti, polja koja je trebalo obrađivati, pa je mjesec dana bilo puno vremena. Zato su, kad bi morale izaći iz kuće, slale muževe na krov po komad crijepa koji bi stavljale na glavu i čvrsto vezivale rubac da im crijep ne ispadne. Tako su, iako vani, i dalje bile pod svojim krovom, a znaš da u Baztanu vrijedi da dokle seže krov, seže i kuća, pa su tako mogle obavljati svoje poslove a da ne prekrše običaj. Amaia se nasmiješila. - Ne mogu se zamisliti s crijepom na glavi, ali rado bih ga stavila kad bih tako mogla ponijeti kuću sa sobom. - Ispričaj mi kako ti je reagirala svekrva kad je saznala da se rodio dečko. - Možeš zamisliti. Prvo je lupetala protiv liječnika i njihovih metoda određivanja spola i tvrdila da se takve stvari u Sjedinjenim Državama ne događaju. A na Ibaia je dobro reagirala, iako se vidjelo da je malko razočarana, mislim zato što ga nije mogla načičkati mašnicama i čipkicama. Odjednom se zastavilo njezino kompulzivno kupovanje, zamijenila je ružičastu dječju sobu bijelom, a odjeću za poklon-bonove koje malo-pomalo trošim kad mi nešto zatreba, ali vjeruj mi da ih imam dovoljno da njima oblačim Ibaia do četvrte godine. - Kakva žena! - smijala se teta. - A s druge strane, svekar mi je bio oduševljen dječakom, cijelo ga je vrijeme nosio u naručju, ljubio ga je do iznemoglosti i stalno ga fotografirao. Čak mu je i otvorio račun za školarinu za fakultet! Svekrva mi se počela dosađivati čim je prestala odlaziti u kupovinu i počela je pričati o povratku kući jer tamo ima ne znam koliko obaveza, predsjednica je nekoliko klubova gospođa iz visokog društva i nedostajalo joj je igranje golfa, pa nas je počela požurivati da krstimo dijete. James se tome usprotivio jer je oduvijek želio krstiti dijete u kapelici svetog Fermina, a znaš kolika je tamo lista čekanja, čeka se barem godinu dana. Ali Clarice se nacrtala u kapelici, preslušala kapelana i, nakon što je dala


velikodušnu donaciju, dobila termin sljedećeg tjedna - rekla je smijući se. - Novac okreće svijet - rekla je Engrasi. - Šteta što nećeš doći, teto. Engrasi je pucnula jezikom. - Ma, znaš, Amaia... - Znam da više ne izlaziš iz doline... - Dobro mi je ovdje - rekla je Engrasi. Riječi su joj bile sazdane od same tvrdoglavosti. - Svima nam je dobro ovdje - zamišljeno je rekla Amaia. - Kad sam bila mala, jedino sam se tu mogla odmoriti, u ovoj kući odjednom je nahrupilo iz Amaie. Gledala je u vatru, hipnotizirana; glas joj je zvučao mekano i visoko, kao u djevojčice. - Kod kuće gotovo da i nisam spavala, nisam mogla spavati jer sam morala čuvati stražu, a kad više ne bih mogla, kad bi me san pobijedio, nije bio ni dubok ni okrepljujući, bio je to san osuđenika na smrt koji čeka da se lice krvnika svaki čas nadvije nad njegovim jer je kucnuo čas. - Amaia... - blago ju je pozvala teta. - Ali ako ostane budan, ne mogu ga uloviti, može vikati i probuditi druge i onda ga neće moći... - Amaia... Odvojila je pogled od vatre, pogledala tetu i nasmiješila se. - Ova je kuća uvijek bila utočište za sve, je li tako, i za Ros? Otkad se dogodilo ono s Freddyjem, još se nije vratila svojoj kući. - Nije, često ode tamo, ali se uvijek vrati ovamo na spavanje. Začuo se lagani udarac po vratima. Na ulazu se pojavila Ros skidajući šarenu vunenu kapu. - Kaixo - pozdravila je. - Kako je hladno! Baš super što ste ovdje - rekla je skidajući sa sebe slojeve odjeće. Amaia je gledala svoju sestru. Dovoljno ju je poznavala da joj ne promakne koliko je izgubila na težini i nedostatak sjaja u osmijehu koji joj je krasio lice. Jadna Ros, briga i ta skrivena tuga postale su dio njezina života u tolikoj mjeri da se jedva mogla sjetiti kad ju je zadnji put vidjela istinski sretnu, usprkos tome što je uspješno vodila radionicu. Mjeseci patnje, rastanak s Freddyjem, Vxctorova smrt... A iznad svega njezin karakter, jedan od onih koje život jače boli i za koje se čovjeku čini da su kandidati za hvatanje krivina kada stvari postanu preteške. - Sjedni tu, baš sam krenula skuhati kavu - Amaia ju je uhvatila za ruku i odvela do njezina mjesta. Primijetila je bijele mrlje na njezinim noktima. Slikala si?


- Samo neke gluposti, u radionici. Amaia ju je zagrlila i još jače osjetila kako je smršavjela. - Sjedni kraj vatre, sva si smrznuta - požurivala ju je. - Hoću, ali prvo želim vidjeti princa. - Nemoj ga probuditi - prošaptala je Amaia dok su mu se približavale. Ros ga je pogledala i ražalostila se. - Kako je to moguće? Zar to dijete samo spava? Kada će biti budan da ga teta može malo izgnjaviti? - Probaj doći k meni između jedanaest navečer i pet ujutro i uvjerit ćeš se da ne samo da je budan nego i da ga je priroda obdarila nevjerojatno zdravim plućima i tako glasnim plačem da će ti se činiti da će ti svaki čas prokrvariti iz ušiju. Dođi i gnjavi ga kad god hoćeš. - Pa da znaš da hoću, misliš da sam se uplašila?! - Jednu noć bi došla. Sljedeće bi mi rekla da je red na meni. - O, ti malovjerna - rekla je Ros glumeći gnjev. - Da živiš ovdje, već bih ti to dokazala. - Idi kupiti čepiće za uši; večeras si dežurna, tu spavamo. - Ma daj - rekla je Ros uz zlovoljni izraz lica. - Baš danas kad imam dogovor. Nasmijale su se.


3.

Zima 1979. Pružao je ruku po krevetu u potrazi za toplom nazočnošću svoje supruge, ali na njezinu je mjestu zatekao samo prazan prostor, već dugo bez ikakva traga topline ljudskog tijela. Uzrujano je izbacio noge iz kreveta i sjeo na rub. Pažljivo je osluškivao pokušavajući po zvuku otkriti u kojem mu je dijelu kuće žena. Bos je obilazio prostorije. Ušao je u dječju spavaću sobu gdje su njih dvije spavale u svojim krevetima, u kuhinju, kupaonicu, a čak je pogledao i na balkon kako bi bio siguran da joj se nije zavrtjelo kada je ustala, pa sada leži na podu i ne može pozvati upomoć. Gotovo da je zaželio da bude tako, da ga supruga zove iz nekog zakutka kuće jer treba njegovu pomoć. Više bi mu se to sviđalo nego izvjesnost činjenice da je nema u kući, da je čekala da on zaspi kako bi kradomice izašla iz kuće i otišla... Nije znao kamo ni s kim, samo je znao da će se vratiti prije svitanja i da će joj tijelo biti prožeto hladnoćom koja će prije nego što iščezne nakratko ostati u krevetu, uvući se između njih dvoje i povući nevidljivu i nepremostivu granicu dok ona bude padala u dubok san, a on se pravio da spava. Vratio se u spavaću sobu, pomilovao mekanu tkaninu jastuka i, ne razmišljajući, prignuo se udahnuti miris koji je kosa njegove žene ostavila na krevetu. Dok se opet pitao što se to s njima događa, iz grudi mu je izašao jecaj krajnje tjeskobe. “Rosario”, prošaptao je, “Rosario.” Njegova ponosna žena, gospođica iz San Sebastiana koja je došla u Elizondo na odmor i koju je volio od prvog trenutka kada ju je ugledalo, žena koja mu je dala dvije kćeri, a sada je u utrobi nosila njihovo treće dijete, žena koja mu je svaki dan pomagala radeći s njim rame uz rame, posvećena radionici, bez sumnje darovitija od njega za trgovačke aktivnosti zahvaljujući čemu mu se posao raširio do granica o kojima nikad prije nije ni sanjao. Elegantna dama koja nikad ne bi nesređena izašla na ulicu, divna supruga i brižna majka Flori i Rosauri, tako otmjena i besprijekorna da su druge žene u usporedbi s njom djelovale kao sluškinje. Sa susjedima je bila


na distanci, a u radionici vrlo šarmantna, no bježala je od druženja s drugim majkama i nije imala drugih prijatelja osim njega i, do prije nekoliko mjeseci, Elene, no sada više ni to. Prestale su razgovarati i onoga dana kada su se srele na ulici i on ju je upitao što se dogodilo, ona mu je rekla samo ovo: “Više mi nije prijateljica, izgubila sam je.” Zbog toga su njezini noćni izlasci bili još čudniji, duge šetnje u koje je htjela ići isključivo sama, njezini odlasci u razna doba dana, šutnje. Kamo je išla? U početku ju je ispitivao, a ona bi neodređeno odgovarala. “Ma, tu malo, želim prošetati, razmisliti.” Na to bi joj odgovorio, napola u šali: “Zašto ne razmišljaš ovdje, sa mnom? Ili mi bar dopusti da idem s tobom.” Pogledala bi ga čudno, puna bijesa, a zatim mu, uz zapanjujuću hladnoću, odgovarala: “To što govoriš potpuno je neprimjereno.” Juan se smatrao jednostavnim čovjekom, znao je da je sretnik što ima ženu poput Rosario i da nije nikakav stručnjak za žensku psihologiju, stoga je, opterećen sumnjama i s osjećajem da je izdaje, odlučio konzultirati se s liječnikom. Na kraju krajeva, upravo je on uz Juana bio osoba koja je u Elizondu najbolje poznavala Rosario, brinuo se o njoj za vrijeme prvih dviju trudnoća i bio uz nju na oba porođaja. Osim toga rijetko ju je viđao; Rosario je bila jaka žena koja se rijetko kada žalila. - Izlazi noću, laže ti kad kaže da ide u radionicu, ne govori ti gotovo ništa i zahtijeva da bude sama. Opisuješ mi simptome depresije. Nažalost, ova naša dolina ima uistinu visok postotak tužnih ljudi. Ona je s obale, s mora, a tamo je drukčija svjetlost i kad kiši, a ovo naše tmurno mjesto na kraju ubire danak, cijela nam je godina vrlo kišna i broj samoubojstva izuzetno je visok. Mislim da je ona lagano depresivna. To što tijekom prijašnjih trudnoća nije imala takve simptome, ne znači da ih ne može imati sada. Rosario je veoma zahtjevna žena, ali puno zahtijeva i od sebe same. Ona je zacijelo najbolja majka i supruga koju poznajem, radi kod kuće, u radionici, uvijek besprijekorno izgleda, ali sada više nije tako mlada i trudnoća joj teže pada. Tim vrlo discipliniranim ženama majčinstvo predstavlja još jednu obavezu, povećanje tereta koje su si same nametnule. Zbog toga, čak i kad je trudnoća željena, dolazi do sukoba između njihove želje da u svemu budu savršene i sumnje je li to moguće. Ako sam u pravu, nakon porođaja će biti još gore. Morat ćeš biti strpljiv i obasuti je ljubavlju i pomoći. Malo je rastereti brige za starije djevojčice, nađi nekoga za radionicu ili potraži neku ženu koja će joj pomoći u kući. Ona o tome nije htjela ni razgovarati. - Baš mi to treba u životu, jedna od onih seoskih alapača koja će mi njuškati po kući, pa onda okolo pričati što sve imam ili nemam. Ne znam uopće otkud ti ta ideja. Jesam li možda zanemarila kuću ili djevojčice? Zar ne idem svakog jutra u radionicu?


Osjetio je da mu je to previše i teškom joj mukom odgovorio. - Ma naravno da ne, Rosario, ne kažem da nešto ne radiš dobro, nego samo da ti je sada, u trudnoći, možda sve to prevelik teret i da bi ti dobro došla neka pomoć. - Snalazim se i predobro, ne treba mi nikakva pomoć, a bilo bi bolje da se ne petljaš u način na koji vodim kućanstvo, osim ako želiš da zalupim vrata i vratim se u San Sebastian. Ne želim više o ovome razgovarati, vrijeđaš me već samim spomenom te teme. Ljutila se danima, tijekom kojih mu je jedva uputila koju riječ, sve dok se malo-pomalo stvari nisu vratile na staro - ona je izlazila svaku noć, a on je budan čekao dok se ne bi vratila, hladna i šutljiva; zaklinjao se sam sebi da će sutra razgovarati, a istovremeno znao da će na kraju to opet odgoditi za sljedeći dan kako se ne bi morao s njom suočiti. U sebi se osjećao kao kukavica. Kao strašljivo dijete pred nadstojnicom samostana. Bio je svjestan da se najviše od svega na svijetu boji njezine reakcije i zato se osjećao još lošije. Uzdisao je s olakšanjem kad bi čuo ključ u bravi i ponovo odlagao razgovor do kojega nikada neće doći.


4.

Oskvrnuće crkve nije bilo jedna od stvari zbog kojih je obično izlazila iz kreveta usred noći i vozila pedeset kilometara prema jugu, no požurujući glas višeg inspektora Iriartea nije joj ostavljao drugu mogućnost. - Viša inspektorice Salazar, žao mi je što vas budim, ali mislim da biste trebali vidjeti što to tu imamo. - Neki leš? - Ne baš. Oskvrnuta je jedna crkva, ali... Čujte, mislim da je bolje da dođete i sami vidite o čemu je riječ. - U Elizondu? - Ne, pet kilometara dalje, u Arizkunu. Prekinula je vezu i pogledala na sat. Četiri i jedna minuta. Pričekala je susprežući disanje i nekoliko sekunda kasnije osjetila nježan pokret, gotovo neprimjetan dodir i sitan, tako drag uzdah uz koji se njezin sin budio, točno na vrijeme, za svako dojenje. Upalila je lampu na noćnom ormariću, djelomično prekrivenu rupcem koji je ublažavao svjetlost, nagnula se nad kolijevku i uzela u ruke malu, toplu hrpicu udišući nježan miris koji se širio iz dječje glave. Približila ga je grudima i trznula se osjetivši snagu kojom je sisao. Nasmiješila se Jamesu koji ju je promatrao pridižući se na bok. - Posao? - upitao je. - Da, moram ići, ali vratit ću se prije sljedećeg dojenja. - Ne brini se, Amaia, bit će on dobro, a ako ne bude, dat ću mu bočicu. - Vratit ću se na vrijeme - rekla je milujući glavicu svojega sina i utiskujući poljubac na mjestu gdje fontanele još nisu bile srasle.

Crkva svetog Ivana Krstitelja u Arizkunu bila je osvijetljena iznutra i bliještala je usred te zimske noći, dok je vitka kula sa zvonikom stršala u mraku, poput nijemoga čuvara. Na trijemu naslonjenom na južnu stranu, odakle se ulazilo u crkvu, stajalo je više agenata u uniformama koji su džepnim svjetiljkama


osvjetljavali bravu. Amaia je parkirala na ulici i razbudila inspektora Etxaidea koji je drijemao na suvozačkom sjedalu, zalupila vratima automobila i prešla na drugu stranu preskočivši niski zidić koji je okruživao crkvu. Pozdravila je neke policajce i ušla u unutrašnjost crkve. Posegnula je za blagoslovljenom vodom u škropionici, no pokret joj se smjesta zaustavio jer je osjetila kako zrakom struji miris paljevine koji ju je podsjećao na izglačanu odjeću i spaljenu tkaninu. Ugledala je višeg inspektora Iriartea kako razgovara s dvojicom zbunjenih svećenika koji su rukama pokrivali usta ne prestajući zuriti u oltar. Pričekala je jer je dolazak doktora San Martina i sudskog tajnika uznemirio sve prisutne. Pitala se zašto su oni uopće došli. Prišao im je Iriarte. - Hvala vam što ste došli, viša inspektorice, pozdrav, Jonane - rekao im je. Tijekom zadnjih nekoliko tjedana ova je crkva više puta oskvrnuta. Prvo je netko usred noći ušao u crkvu i raspolutio krstionicu. Sljedećeg su tjedna opet ušli i taj put razvalili sjekirom jednu klupu iz prvih redova. A sada ovo - rekao je pokazujući prema oltaru na kojem su se vidjeli ostaci požara. - Netko je ušao u crkvu s bakljom i potpalio stolnjake kojima je bio prekriven oltar. Srećom su bili od lana, pa su sporo gorjeli. Kapelan koji živi u blizini i posljednjih tjedana dolazi pregledati je li sve u redu s crkvom ugledao je svjetla u unutrašnjosti i podigao uzbunu. Kada je došla policijska patrola, vatra je već bila ugašena i nije bilo ni traga nekom uljezu. Amaia ga je pogledala s iščekivanjem, stisnutih usnica, a lice joj je odavalo zbunjenost. - Vidim čin vandalizma, oskvrnuća, ili kako god to hoćete nazvati, ali ne i kako mi tu možemo pomoći. Iriarte je teatralno podignuo obrve. - Dođite i sami pogledajte. Kada su došli do oltara, viši inspektor se sagnuo i podigao plahtu. Ono što se ukazalo izgledalo je kao suha, žuta bambusova stabljika na kojoj su se vidjeli ostaci požara u kojem joj je izgorio jedan kraj. Amaia je zbunjeno gledala doktora San Martina koji se iznenađeno nagnuo. - Sačuvaj me Bože! - kliknuo je. - Što se događa? - upitala je Amaia. - Pa to je mairu-beso - prošaptao je. - Mai... kako? Kada je doktor povukao plahtu, otkrilo se još slomljenih stabljika i sićušne košćice koje tvore šaku. - Čovječe, pa to je dječja ruka - rekla je Amaia.


- Ruka s dječjeg kostura - precizirao je San Martin. - Vjerojatno mlađeg od godinu dana, kosti su vrlo male. - Za majku... - Mairu, viša inspektorice, mairu-beso je ruka s dječjeg kostura. Amaia je pogledala Jonana tražeći potvrdu doktorovih riječi i primijetila da je od pogleda na nagorene košćice znatno problijedio. - Etxaide? - Slažem se - rekao je poluglasno. - To je mairu-beso, a da bude prava, mora potjecati s kostura djeteta koje je umrlo prije krštenja. Nekoć se vjerovalo da ima čarobne moći, da čuva one koji je nose kao baklju i da dim koji iz nje izlazi ima omamljujuću snagu koja može uspavati stanovnike kuće, ili pak cijeloga sela, dok njezini nositelji mogu izvoditi svoje “vještičarije”. - Znači, imamo oskvrnuće crkve i oskvrnuće groblja - rekao je Iriarte. - U najboljem slučaju - prošaptao je Jonan Etxaide. Amaii nije promaklo da Iriarte izdvaja Jonana iz grupe ni koliko su zabrinuto razgovarali dok su gledali u oltar i dok je ona slušala doktorova objašnjenja i razmatranja inspektora Zabalze. - Kao ni samoubojstva, oskvrnuća leševa obično se ne obznanjuju javnosti jer je riječ o stvarima koje duboko odjeknu u društvu, a u nekim slučajevima dovode i do novih počinjenja, ali su češća nego što se pojavljuju u medijima. Dolaskom imigranata podrijetlom s Haitija, iz Dominikanske Republike, s Kube i iz nekih dijelova Afrike šire se religiozne prakse donesene iz tih zemalja, a Europljani ih prilično prihvaćaju. Tradicionalna vjerovanja kao što je santena znatno su se raširila zadnjih godina. U tim se ritualima za zazivanje duhova umrlih koriste ljudske kosti, stoga se prilično povećao broj oskvrnuća grobnih mjesta i kosturnica. Prije godinu dana, pri rutinskoj kontroli vozača na droge, zaustavljen je automobil u kojem je bilo petnaest ljudskih lubanja ukradenih s nekoliko groblja s Coste del Sol, a putovale su za Pariz. Izgleda da na crnom tržištu postižu pozamašne cijene. - Znači da su ove kosti mogle doći odakle bilo - zaključio je San Martin. Jonan se ponovo priključio grupi. - Ne baš odakle bilo. Siguran sam da su ukradene upravo ovdje, u Arizkunu ili okolnim selima. Ljudske se kosti zaista koriste u raznim religioznim ritualima, ali vjerovanja vezana uz mairu-beso ograničena su na Baskiju, Navarru i Francusku Baskiju. Čim doktor San Martin odredi vrijeme smrti, znat ćemo gdje tražiti. Okrenuo se i otišao prema dnu crkvenog broda. Amaia ga je zaprepašteno promatrala. Već je tri godine poznavala Jonana Etxaidea, a u zadnje su dvije njezino divljenje i poštovanje prema njemu rasli divovskim koracima. Završio je


antropologiju i arheologiju, priklonio se policiji nakon završetka studija i iako nije bio uobičajeni tip policajca, Amaia je cijenila i uvijek tražila njegovu viziju, pomalo romantičnu, i njegov pomirujući i jednostavan karakter koji je veoma poštovala. Upravo ju je zato tako zapanjila tvrdoglavost kojom se potrudio usmjeriti slučaj. Prikrila je svoju zbunjenost dok se pozdravljala od forenzičara ne prestajući pritom razmišljati o načinu na koji je viši inspektor Iriarte prihvatio riječi Jonana Etxaidea i istovremeno bacao zabrinute poglede po zidovima crkve.

Čula je Ibaiev plač čim je gurnula ključ u ključanicu. Zalupila je za sobom vrata i požurila uza stube usput skidajući kaput. Vođena njegovim plačem, ušla je u sobu u kojoj joj je sin vrištao u kolijevci na sav glas. Pogledala je oko sebe. Preplavio ju je bijes i svezao joj čvor u želucu. - James! - ljutito je viknula podižući dijete iz kolijevke. James je ušao u sobu noseći u ruci bočicu. - Kako ga puštaš da tako plače? Sav je nesretan. Može li se znati što si ti radio? James je zastao i podigao bočicu u znak odgovora. - Ništa mu nije, Amaia, plače jer je gladan i ja sam ga sad htio namiriti. Vrijeme mu je za jelo, a znaš kako je on točan. Čekao sam par minuta, ali kad sam vidio da ne dolaziš i da je on sve nervozniji... Ugrizla se za jezik. Znala je da u Jamesovim riječima nema ni trunke predbacivanja, a opet su je boljele kao najgora uvreda. Sjela je na stolicu za ljuljanje i namještala dijete okrenuvši Jamesu leđa. - Baci tu gadariju - rekla mu je. Čula je kako je strpljivo uzdahnuo dok je izlazio.

Rešetke, balkoni i balkončići. Tri kata na ravnoj fasadi nadbiskupske palače koja se otvarala prema Trgu Santa Maria kroz skromna vrata od drva posivjelog od starosti. Kada su ušli, primio ih je svećenik odjeven u skupo odijelo, predstavio se kao nadbiskupov tajnik i odveo ih na prvi kat preko širokog stubišta. Otpratio ih je do jedne dvorane, zamolio ih da pričekaju dok ih ne najavi i bešumno nestao iza tapiserije koja je visjela sa stropa. Vratio se za svega nekoliko sekunda. - Ovuda, molim vas. Dvorana u kojoj su ih primili bila je veličanstvena. Jonan je ocijenio da po


svoj prilici zauzima dobar dio glavne fasade prvoga kata na kojem su na četiri mjesta izlazili balkoni s uskim željeznim šipkama, zatvoreni kao prepreka hladnoći tog pamplonskog jutra. Nadbiskup ih je dočekao stojeći kraj svojega stola, pružio im ruku u čvrst stisak, a za to ih je vrijeme glavni tajnik predstavljao jedne drugima. - Monsinjore Landero, ovo je viša inspektorica Salazar. Ona je šefica Odjela za ubojstva Regionalne policije. Inspektor Etxaide. Otac Lokin, arizkunski župnik, mislim da se već poznajete. Amaia se zagledala u čovjeka srednje dobi koji je cijelo vrijeme gledao kroz njima najbliži balkon. Nosio je crno odijelo uz koje je tajnikovo odijelo djelovalo jeftino. - Dopustite mi da vam predstavim oca Sarasolu. On nazoči ovom sastanku u svojstvu savjetnika. Sarasola im je prišao i čvrsto se s njima rukovao ne prestajući gledati Amaiu. - Puno sam toga čuo o vama, viša inspektorice. Amaia mu nije odgovorila, pozdravila ga je laganim naklonom glave i sjela. Sarasola se već vraćao svojem mjestu uz balkonski prozor okrećući leđa dvorani. Nadbiskup, monsinjor Landero, bio je jedan od onih koji ne mogu držati ruke mirno dok govore, pa je uzeo kemijsku olovku, namjestio je između dugih, blijedih prstiju i počeo je vrtjeti, tako da su svi nazočni usmjerili svoju pozornost na njega. Međutim, na iznenađenje svih prisutnih, nije govorio on, nego otac Sarasola. - Zahvaljujem vam na vašem zanimanju za ovaj slučaj koji nas zaokuplja i brine - rekao je okrećući se tako da ih može gledati, ali ne mičući se sa svog mjesta kraj balkona. - Znam da ste jučer došli u Arizkun nakon što je došlo do, nazovimo ga tako, napada, i pretpostavljam da ste obaviješteni o prethodnim događajima. Ipak, dopustite mi da ih ponovo prođemo. Prije dva tjedna, usred noći, isto kao i jučer, netko je prodro u crkvu provalivši kroz vrata sakristije. To su obična vrata s jednostavnom bravom i bez alarma, stoga im zadatak vjerojatno nije bio težak, ali nisu kao neki jadni džeparoši pokrali novac iz škrabice za milodare, to ne; umjesto toga jednim jedinim udarcem raspolovili su škropionicu, umjetničko djelo staro više od četiri stotine godine. Prošle nedjelje, isto po noći, ponovo su ušli i toliko nabijali sjekirom po jednoj klupi da su od nje ostali samo komadi trijeske, ne veći od mojega dlana. Jučer su opet oskvrnuli crkvu, ovaj su put zapalili oltar i ostavili tamo tu grozotu od kostiju. Amaia je primijetila da se arizkunski župnik vrpolji u stolici, strašno nervozan, te da se na licu inspektora Etxaidea ocrtava onaj zabrinuti grč koji je već vidjela prethodne noći.


- Živimo u nemirnim vremenima - nastavio je Sarasola - i, naravno, češće nego što bismo to željeli, crkve postaju žrtve oskvrnuća, a to se u najvećem broju slučajeva prešućuje kako ne bi dovelo do novih počinjenja koja ovakvi činovi često izazovu. Iako su neki od njih zaista dojmljivi po načinu na koji su izvedeni, malo njih sadrži tako opasan element kao što je to u ovom slučaju. Amaia je pozorno slušala i borila se sa željom da prekine Sarasolu i iznese nekoliko opaski. Koliko god se trudila, nije bila u stanju shvatiti ozbiljnost situacije izuzme li se uništenje četiri stotine godina starog liturgijskog predmeta. Ipak se suzdržala želeći vidjeti u kojem će se smjeru kretati taj tako neobičan sastanak na kojem je već sama nazočnost najviših policijskih i crkvenih autoriteta grada odavala važnost koju pridaju događajima. A čini se da i taj svećenik, otac Sarasola, drži uzde događaja unatoč tome što je na sastanku bio i nadbiskup, kojem jedva da je i uputio koji pogled. - Smatramo da u ovom slučaju igra ulogu i mržnja prema Crkvi koja se temelji na pogrešnom shvaćanju povijesnih koncepata, a činjenica da su prilikom zadnjeg napada korištene ljudske kosti ne ostavlja ni traga sumnji o složenoj prirodi ovoga slučaja. Ne treba ni reći da s vaše strane očekujemo maksimalnu diskreciju jer iz iskustva znamo da davanje publiciteta ovakvim događajima nikada ne završi dobro. Usto, kod župljana iz Svetog Ivana Krstitelja već se osjeća poziv na uzbunu, oni nisu glupi i počinju shvaćati odakle dolaze ti napadi. I to je veoma nelagodno za sve njih jer su na tu stvar iznimno osjetljivi. Riječ je uzeo zapovjednik. - Možete biti sigurni da ćemo ovom slučaju pristupiti s najvećom pomnjom i diskrecijom. Viša inspektorica Salazar zbog svojih je profesionalnih kvaliteta i poznavanja ovog područja najpogodnija osoba za vođenje ove istrage, ona preuzima slučaj sa svojom ekipom. Amaia je uznemireno gledala svojega šefa i na jedvite se jade suzdržala od potrebe za protestom. - Siguran sam da će biti tako - odgovorio je otac Sarasola obraćajući se njoj. Vi imate izvrsne preporuke. Znam da ste rođeni u dolini, da ste najpogodnija osoba za vođenje ovog slučaja i da ćete imati senzibiliteta i pažnje koje očekujemo za rješavanje svog malog problema. Amaia nije odgovorila, ali je iskoristila priliku da izbliza prouči tog svećenika u Armanijevu odijelu. Nije je se dojmio time što je znao tko je ona, nego utjecajem i moći koje je, čini se, imao nad svima prisutnima, uključujući i samoga nadbiskupa koji je potvrdio svaki navod oca Sarasole a da se ovaj ni jedan jedini put nije okrenuo kako bi dobio njegovo odobrenje.


Čim su prošli kroz vrata i izašli na Trg Santa Maria, Amaia se obratila svojem nadređenom. - Gospodine zapovjednice, mislim da... - On ju je prekinuo. - Žao mi je, Salazar, već znam što ćete mi reći, ali taj je otac Sarasola visoki vatikanski dužnosnik i odande smo pozvani na ovaj sastanak. Ruke su mi vezane, pa riješite to čim prije da možemo prijeći na druge stvari. - Razumijem, gospodine, ali ne znam ni otkud bih počela ni što da očekujem. Jednostavno mi se čini da to nije slučaj za nas. - Čuli ste već, žele baš vas - ušao je u automobil i ostavio je zgranuta izraza lica. Gledala je Jonana, a on joj se smijao. - Možeš li ti to vjerovati? - bunila se. - Viša inspektorica Salazar zbog svojih je profesionalnih kvaliteta i poznavanja ovog područja najpogodnija osoba za vođenje ove istrage u slučaju huliganstva vulgaris. Može li mi tko objasniti što se to dogodilo tamo unutra? Jonan se smijao na putu prema automobilu. - Nije tako jednostavno, šefice. Osim toga, taje krupna vatikanska riba izričito tražila vas. Otac Sarasola, poznat još i kao doktor Sarasola, vatikanski je izaslanik za obranu vjere. - Inkvizitor. - Čini mi se da više ne vole da ih se tako naziva. Vi vozite ili ja? - Ja; ti mi moraš ispričati još o tom doktoru Sarasoli. Kad smo kod toga, doktoru čega? - Psihijatrije, mislim, možda i još nečega. Znam da je prelat Opus Deija s velikim utjecajem u Rimu. Tamo je godinama radio za Ivana Pavla II. i kao savjetnik prethodnoga pape kada je on bio kardinal. - A zašto je vatikanski izaslanik za obranu vjere tako zainteresiran za jedan tako usputni slučaj? I otkud on zna za mene? - Kao što sam vam rekao, on je istaknuti član Opus Deija i točno je obaviješten o onome što se događa u Navarri, a njegovo zanimanje možda seže sve do nas jer se, kako je rekao, boji da ulogu igra i mržnja ili osveta prema Crkvi zbog, kako je ono to nazvao, pogrešno shvaćenog povijesnog koncepta. - Izgleda da se s tim konceptom ti slažeš... Zbunjeno ju je pogledao. - Primijetila sam kako ste reagirali viši inspektor Iriarte i ti one noći. Mislim da ste bili uznemireniji od župnika i kapelana. - Ma, to je zbog toga što je Iriarteova majka iz Arizkuna, kao i moja baka, a za bilo koga tko je odande teško je to što se dogodilo u crkvi... - Da, čula sam izlaganje oca Sarasole o uzbuni među susjedima s obzirom na


to da shvaćaju o čemu je riječ, no na što je mislio? - Vi ste iz doline, sigurno ste čuli priče o Agotima. - Agotima? Misliš na one koji su živjeli u Bozateu? - Živjeli su po cijeloj dolini Baztan i dolini Roncal, ali najviše ih se okupilo u Arizkunu, u jednom getu koje je danas zapravo četvrt Bozate. Što još znate o njima? - Pa, iskreno govoreći, ne baš puno. Da su bili obrtnici i da nisu bili baš integrirani u društvo. - Zaustavite automobil - naredio je Jonan. Amaia ga je iznenađeno pogledala, ali nije ništa odgovorila. Kada je naišla na pogodno mjesto s desne strane, zaustavila je automobil i okrenula se prema sjedalu inspektora Etxaidea kako bi proučila njegov izraz lica. Glasno je uzdahnuo prije nego što je počeo govoriti. - Povjesničari se ne mogu dogovoriti koje je podrijetlo Agota. Pretpostavljaju da su u Navarru došli preko Pireneja bježeći od ratova, gladi, boleština i vjerskih progona tijekom srednjega vijeka. Najprihvaćenija je teorija da su bili katari, pripadnici vjerske skupine progonjene od inkvizicije; drugi su, pak, bliži teoriji da se radilo o Gotima, vojnicima koji su dezertirali i našli utočište u lječilištima za gubavce na jugu Francuske. Tamo su se zarazili gubom, i to je jedan od razloga zašto se od njih strahovalo. Ima još jedna teorija po kojoj je riječ o grupi izgnanih i obespravljenih koji su dovedeni da služe feudalnom gospodaru, tada je to bio Pedro de Ursua čija je palača utvrda još sačuvana u Arizkunu. Upravo bi to mogao biti razlog zbog kojega se ta grupa nastanila baš u Bozateu. - Da, to više-manje odgovara ideji koju sam i sama imala, grupa izgnanika, gubavaca ili katara koja se u srednjem vijeku naselila u dolini. Ali kakve to veze može imati s oskvrnućem crkve u Arizkunu? - Itekakve. Unatoč višestoljetnom boravku Agota u Bozateu, nije im bila dopuštena integracija u društvo. Tretiralo ih se kao inferiorne, nisu smjeli živjeti izvan Bozatea, voditi poslove, a mogli su se ženiti isključivo između sebe. Bavili su se zanatima vezanim uz drvo i kožu jer su se oni smatrali poslovima štetnima za zdravlje, morali su nositi na odjeći ušiven znak prema kojem ih se prepoznavalo, pa čak i zvoniti zvoncem kako bi navijestili drugima da dolaze, kao da su gubavi. I kako to već često biva u mnogim povijesnim epizodama, Crkva nije pridonijela njihovoj integraciji, upravo suprotno. Poznato je da su Agoti bili kršćani, da su poštivali katoličke obrede i nazočili im, no unatoč tome Crkva ih je smatrala izopćenicima. Imali su odvojenu škropionicu, a posvećena voda koju su oni koristili prolijevala se. Nije im bilo dopušteno približavanje oltaru, često su morali ostajati u dnu crkvenog broda i ulaziti u crkvu kroz posebna, manja vrata. U arizkunskoj crkvi postojala je rešetka koja ih je


odjeljivala od ostalih vjernika. Stanovnici Arizkuna konačno su je maknuli kako bi odbacili duboku sramotu koju i dandanas osjećaju zbog načina na koji su se odnosili prema svojim susjedima. - Samo da provjerim jesam li dobro shvatila, ti mi govoriš da je segregacija jedne društvene grupe u srednjem vijeku onaj povijesni razlog koji spominje otac Sarasola kada želi objasniti oskvrnuće arizkunske crkve u današnje vrijeme? - Da - potvrdio je Jonan. - Takvu su segregaciju trpjeli i Zidovi i Mauri, Romi, žene, vještice, siromasi i tako dalje, i tako dalje. Još mi samo reci da su postojale sumnje da bi oni mogli donijeti gubu i sve si mi rekao. Bilo je dovoljno da netko samo spomene takvu groznu bolest, pa da se svi stanovnici isprepadaju. S druge strane, u dolini Baztan na desetine su žena optužene za vještičarenje i poslane na lomaču, a često su ih optuživali baš njihovi susjedi, iako su bile rođene u dolini i tamo su provele cijeli život. Za svaki oblik ponašanja koji je odudarao od “normalnog” sumnjalo se da možda ima veze s vragom, ali na takav se način prema nekoj grupi ili narodu odnosilo u cijeloj Europi, nema ni jedne zemlje koja u svojoj povijesti nije imala neku takvu epizodu. Ja nisam povjesničarka, Jonane, ali znam da je u tom razdoblju Europa vonjala po ljudskom mesu koje je gorjelo na lomači. - Istina, ali se u slučaju Agota segregacija nastavila tijekom stoljeća. Generacije i generacije naših susjeda u Bozateu bile su lišene najosnovnijih prava; na kraju je došao trenutak u kojem su bili toliko dugo i intenzivno zlostavljani da je iz Rima stigla papinska objava prema kojoj im se priznaju ista prava kao i bilo kojem stanovniku i u kojoj se traži prestanak diskriminiranja. Ali zlo je već učinjeno, običaji i vjerovanja uporno odolijevaju logici i razumu, pa su Agoti još dugo godina dalje podnosili diskriminaciju. - Da, u dolini Baztan stvari se vrlo sporo mijenjaju. Danas je prednost ovdje živjeti, ali u prošlosti je to sigurno bilo teško... no ipak... - Šefice, simboli koji su oštećeni prilikom oskvrnuća nedvojbeno su povezani sa segregacijom Agota. Škropionica iz koje nisu smjeli biti kršteni. Klupa u prvom redu, rezervirana za plemstvo, a zabranjena za Agote. Stolnjaci na oltaru kojemu je Agotima bilo zabranjeno prići... - A kosti? Mairu-beso? - To je stari magijski ritual koji se također povezivao s Agotima. - Ma baš, kako da ne, magijski ritual... To mi sve djeluje jako nategnuto. Moram priznati da je moment s kostima svakako poseban, ali sve ostalo je uobičajeno huliganstvo. Vidjet ćeš da ćemo za nekoliko dana uhititi par napušenih adolescenata koji su ušli u crkvu da malo ubiju vrijeme, pa su se malo


zaigrali. Ono što me više zanima jest zašto su se u nadbiskupiji tako zainteresirali za taj slučaj. - Eto ga. Ako itko može i mora prepoznati simptome uvrede s povijesnom pozadinom, onda su to oni, a vidjeli ste župnikovo lice, izgledao je kao da je na rubu pucanja. Amaia je glasno uzdahnula, uzrujana. - Možda imaš pravo, ali znaš koliko su mi dojadile te priče vezane uz mračnu prošlost doline, izgleda da se uvijek nađe netko tko bi se time rado okoristio rekla je gledajući na sat. - Imamo vremena - umirio ju je Jonan. - Ne previše, još moram svratiti kući, Ibaiu je vrijeme za jelo - rekla je uz osmijeh.


5.

Amaia je ugledala poručnika Paduu čim je ušla u bar Irufia u Castillovoj ulici, vrlo blizu svoje kuće. Jedini je sjedio sam i, iako je bio okrenut leđima, jasno je uočila tragove kiše na njegovu baloneru. - U Baztanu pada kiša, poručniče? - upitala ga je umjesto pozdrava. - Kao i uvijek, viša inspektorice, kao i uvijek. Sjela je nasuprot njemu te naručila kavu bez kofeina i bočicu vode. Pričekala je da konobar odloži naručeno na stol. - Recite o čemu ste htjeli sa mnom razgovarati. - Želim razgovarati o slučaju Johane Marquez - rekao je poručnik Padua bez okolišanja. - Bolje rečeno, o slučaju Jasona Medina, s obzirom na to da se slažemo da je on bio jedini ubojica te djevojke. Prije koja četiri mjeseca, na dan kad je trebalo početi suđenje, kao što već znate, Jason Medina ubio se u WC-u na sudu. - Amaia je kimnula. - Od toga trenutka kreće rutinska istraga, uobičajena u takvim slučajevima. Sve je išlo normalnim tijekom dok mi nekoliko dana kasnije nije došao zatvorski čuvar koji je pratio Medinu na putu iz zatvora, možda ga se sjećate sa suda, bio je tamo, u WC-u, bjelji od lista papira. - Sjećam se da je neki čuvar stajao kraj jednog policajca. - To je on, Luis Rodriguez. Kad je došao k meni, djelovao je jako pogođeno i molio me da budem vrlo jasan kad budem iznosio zaključke istrage, prije svega u pogledu toga da je skalpel koji je Medina upotrijebio da se ubije unijela u prostorije suda neka treća osoba i da on nije odgovoran za to. Bio je jako zabrinut jer je to bio već drugi slučaj da se ubio zatvorenik na kojeg je on trebao paziti. Ispričao mi je da se prvi slučaj dogodio prije tri godine - zatvorenik se tijekom noći objesio u svojoj ćeliji. Uprava zatvora priznala je da su trebali aktivirati protokol za prevenciju samoubojstava prema kojemu je trebao dijeliti ćeliju s drugim zatvorenikom. Sada kad ga se drugi put povezivalo sa sličnim slučajem, nije baš bio tako siguran i bojao se da će biti sankcioniran ili suspendiran. Rekao sam mu da može biti miran u vezi s tim i pitao ga, više da malo porazgovaram s njim, tko je bio taj drugi zatvorenik. Radilo se o tipu koji je


ubio svoju ženu i osakatio njezin leš, odrezao joj je ruku. Rodriguez nije imao pojma je li amputirana ruka pronađena, pa možete zamisliti kako sam se iznenadio kad sam nazvao Nacionalnu policiju u Logronu, oni su vodili taj slučaj, i kad su mi rekli da se tip rastajao od žene koju je ubio i da je imao zabranu prilaska zbog toga što je već bio nasilan prema njoj. Zločini koje svaki dan gledamo u vijestima, ništa posebno. Pozvonio joj je na vrata i kada je otvorila, gurnuo ju je prema zidu tako snažno da se ošamutila, a onda ju je dva puta ubo u želudac. Žena je iskrvarila dok je on skupljao stvari po stanu, čak je podgrijao tanjur graha i pojeo ga za stolom u kuhinji, a usput ju je gledao kako umire. Onda je otišao čak i ne zatvorivši vrata za sobom. Pronašla ju je susjeda. Njega su uhitili dva sata kasnije u obližnjem kafiću. Bio je pijan i zamrljan krvlju svoje žene. Smještaje priznao zločin, no kad su ga pitali za amputaciju, rekao je da on s tim nema nikakve veze. Padua je uzdahnuo. - Amputacija kod lakta izvršena je nazubljenim i oštrim predmetom, kao što je električni nož ili ubodna pila. Što mislite o tome, viša inspektorice? Amaia je spojila dlanove dodirujući kažiprstima usne i ostala tako nekoliko sekunda, a onda je progovorila. - Zasad mi se čini da je riječ o slučajnosti. Možda joj je odsjekao ruku kako bi joj skinuo neki komad nakita, vjenčani prsten, ili da spriječi identifikaciju, iako to baš i nema previše smisla ako je riječ o njegovoj vlastitoj kući... Viđala sam već slične stvari. Osim ako ima još nešto... - Ima još nešto - potvrdio je. - Otišao sam u Logrono i razgovarao s policajcima koji su vodili slučaj. Rekli su mi nešto što me još više podsjetilo na slučaj Johane Marquez - zločin je izveden nasilno i divljački, tip je ostavio kuću u totalnom kaosu, a čak je i nož koji je koristio isto uzeo iz ženine kuhinje i ostavio ga okrvavljenog kraj tijela. Kada je ubo žrtvu, porezao se po ruci i čak se nije pobrinuo za to, pa je ostavio krvave tragove po cijeloj kući i na kraju se još i pomokrio na WC-u i otišao ne pustivši vodu. Sve što je učinio, učinio je brutalno i nemarno, kakav je bio i on sam. No amputacija je izvedena post mortem, gotovo bez traga krvi, čistim rezom preko zgloba. Nije pronađen ni odsječeni ud niti predmet kojim je odrezan. - Amaia je zainteresirano kimnula. - Razgovarao sam s ravnateljem zatvora, rekao mi je da je u trenutku samoubojstva zatvorenik proveo tek nekoliko dana kod njih, nije pokazivao znakove kajanja niti depresije, kao što je uobičajeno u takvim slučajevima. Bio je miran i opušten, imao je dobar apetit i spavao je kao klada. Budući da se tek prilagođavao, proveo je nekoliko dana sam u ćeliji i nisu ga posjetili članovi obitelji ni prijatelji. A onda, iznenada, jedne noći, bez ikakve naznake da bi mogao učiniti što slično, objesio se u svojoj ćeliji, a za to se, vjerujte, itekako


morao pomučiti jer u toj sobici nije bilo ničega dovoljno visokoga na što bi se čovjek mogao objesiti. Objesio se sjedeći na podu, a za to je potrebna velika snaga volje. Stražar je čuo njegovo soptanje i podigao uzbunu. Kada su ušli u ćeliju, još je bio živ, ali je preminuo prije dolaska vozila hitne pomoći. - Je li ostavio neku poruku? - I ja sam to pitao ravnatelja, pa mi je rekao da je ostavio “nešto slično”. - Nešto slično? - Ispričao mi je da je na gipsanom zidu izgrebao drškom četkice za zube neki besmisleni natpis - rekao je izvlačeći fotografiju iz omotnice. Stavio ju je na stol i okrenuo prema njoj. Natpis su prebojili, ali se nisu potrudili poravnati brazde. Na fotografiji koja je namjerno snimljena postrance svjetlost bljeskalice razotkrivala je slova urezana snažnim potezima po gipsanom zidu. Jedna jedina riječ, savršeno čitljiva. “TARTTALO”. Amaia je iznenađeno podigla pogled tražeći od Padue neki odgovor. On se zadovoljno nasmiješio i zavalio u stolicu. - Vidim da sam privukao vašu pozornost, viša inspektorice. Tarttalo, i to napisano na isti način kao u poruci koju je Medina ostavio za vas - rekao je stavljajući na stol plastični fascikl u kojem se nalazila omotnica naslovljena na višu inspektoricu Salazar. Amaia je šutjela. Razmatrala je stvari koje joj je poručnik Padua ispričao u zadnjih sat vremena. Koliko god da se trudila, nije uspijevala pronaći suvislo i zadovoljavajuće objašnjenje koje bi razjasnilo kako je moguće da su dvojica običnih, aljkavih, neorganiziranih ubojica izvela isti oblik sakaćenja žrtava i da ni zajedno nije bilo indicija kako su izvršena, tim više što je ostatak poprišta ubojstva bio prepun tragova, i zašto su izabrali jednu te istu riječ, potpuno jednaku riječ, kao potpis na svoj zločin. - Poručniče, vidim kamo smjerate, ali ne znam zašto mi sve to govorite, na kraju krajeva, slučajem Johane Marquez bavi se Građanska straža, a oni su nadležni i za premještaj zatvorenika. Slučaj, ako ga uopće ima, pripada vama rekla je odmičući fotografije prema Padui. Padua ih je uzeo i promotrio u tišini, glasno dišući. - Viša inspektorice, problem je u tome što slučaja neće biti. Sve sam ovo otkrio na svoju ruku na temelju onoga što mi je ispričao zatvorski čuvar. Slučaj zatvorenika iz Logroha vodila je Nacionalna policija i on je službeno zatvoren, kao i slučaj Johane Marquez, sad kad je ubojica koji ga je priznao mrtav. Sve ovo što sam vam ispričao već sam izložio svojim nadređenima, ali oni ne vide dovoljno indicija za otvaranje istrage.


Amaia ga je pozorno slušala glave naslonjene na ruku i grickajući gornju usnicu. - Što želite od mene, Padua? - Ono što želim, viša inspektorice, jest da budem siguran da ta dva slučaja nisu povezana, ali ruke su mi vezane, a vi ste, na kraju krajeva, već umiješani, pa zato ovo - rekao je opet gurajući poruku prema njoj - pripada vama. Amaia je prešla prstom po mekoj plastičnoj površini i dodirnula okvir omotnice i lijepa, uspravna slova kojima je bilo napisano njezino ime. - Jeste li već bili u Medininoj zatvorskoj ćeliji? - Vi ste nevjerojatni - Padua se nasmijao i odmahnuo glavom. - Baš sam jutros bio tamo, prije nego što sam vas nazvao. - Nagnuo se u stranu i izvukao nešto iz vrećice. - Osma stranica - rekao je odlažući fascikl na stol. Amaia je odmah prepoznala korice. Izvješće s obdukcije, vidjela ih je na stotine, s imenom i brojem napisanima na koricama. - Medinina obdukcija, no već znamo od čega je umro. - Osma stranica - ponovio je Padua. Amaia je počela čitati, a Padua naglas kazivati, kao da zna tekst napamet. - Jason Medina imao je ozbiljno oštećenje na desnom kažiprstu, čak mu je i otpao nokat, a koža mu je bila izjedena do živog mesa. Ravnatelj zatvora dopustio mi je da pregledam Medinine osobne stvari. Tu su vam, njegova žena ih ne želi i nitko nije pitao za njih. Koliko sam mogao vidjeti, Medina je bio prilično jednostavan tip. Nije imao ni knjiga, ni fotografija, ni nekih posebnih predmeta, nekoliko starih primjeraka nekog tračerskog časopisa i jedne sportske novine. Nije imao neke razvijene higijenske navike, pa čak nije posjedovao ni četkicu za zube. Zamolio sam da me puste da vidim njegovu ćeliju i na prvi je pogled izgledalo kao da nema ničega što bi privuklo pažnju. Tijekom tih mjeseci u njoj su boravili i drugi zatvorenici. Vodeći se predosjećajem, poprskao sam zid Luminolom i ovo je zabljesnulo kao božično drvce. Viša inspektorice, Jason Medina je noć prije suđenja sam ozlijedio prst i upotrijebio vlastitu krv kako bi na zid svoje ćelije napisao isto ono što je napisao zatočenik u zatvoru u Logrohu, a onda sije, isto kao i njegov prethodnik, oduzeo život, s tom razlikom što je Medina to učinio izvan zatvora, iz jednog jedinog razloga, morao vam je dati ovo - rekao je upirući prstom prema omotnici. Amaia ju je uzela i, ne pogledavši je, pustila je da joj klizne u džep, a onda izašla iz kafića. Dok je prolazila ulicama na putu prema svojem domu, osjećala je njezinu zloslutnu prisutnost na boku, kao neki vreli oblog. Izvadila je mobitel i otkucala broj inspektora Etxaidea. - Zdravo, šefice - javio se on. - Dobra večer, oprosti što te smetam kod kuće...


- Što trebate, šefice? - Možeš li mi, molim te, pronaći nešto o tarttalu, mitskom biću, i sve drugo što se odnosi na riječ koja se piše t-a-r-t-t-a-l-o. - Pa to je lako, donijet ću vam sutra. Još nešto? - Ne, ništa više. Puno ti hvala, Jonane. - Nema problema, šefice. Vidimo se sutra. Tek kad je prekinula vezu, shvatila je kako je kasno, prošlo je četrdeset i pet minuta od vremena kada je trebala nahraniti Ibaia. Uzrujala se i potrčala preko ulica u blizini svoje kuće izbjegavajući malobrojne pješake koji su se usudili uhvatiti ukoštac s pamplonskom hladnoćom. Dok je trčala, nije mogla prestati razmišljati o tome kako je Ibai gladan u uvijek isto vrijeme, o tome kako se gotovo savršeno točno budi zahtijevajući mlijeko u trenutku kada se napune četiri sata od posljednjeg puta kada je jeo. Vidjela je svoju kuću oko sredine ulice i, ne prestajući trčati, izvukla iz džepa pernate jakne ključeve, a onda, kao da zadaje savršen ubod, uvela ključ u ključanicu i otvorila vrata. S gornjega je kata dopro promukli plač djeteta, poput vala razočaranja. Preskakala je dvije po dvije stepenice, još uvijek u jakni, a dotle su joj se u glavi rojile apsurdne slike djeteta koje plače, zaboravljenog u kolijevci, dok James spava ili ga bespomoćno gleda, nemoćan zaustaviti njegov plač. No James nije spavao. Kada je ušla u kuhinju, vidjelaje da drži Ibaia u rukama, na ramenu, ljuljuškajući ga i pjevušeći mu kako bi ga smirio. - Za Boga, James, pa zar mu nisi dao bočicu? - upitala je pritom svjesna da se i sama osjeća podvojeno oko toga. - Bok, Amaia! Pokušao sam - rekao je mahnuvši prema stolu na kojem je stajala bočica s mlijekom - ali nije htio ni čuti - dodao je sa zbunjenim osmjehom. - Sigurno si sve dobro pripremio? - upitala je mućkajući smjesu u bočici s izrazom lica s kojeg se čitala kritika. - Jesam, Amaia - strpljivo je odgovorio, i dalje ljuljuškajući dijete. - Pedeset mililitara vode i dvije ravne žličice praha. Amaia je skinula jaknu i zavitlala je na stolicu. - Daj mi ga - zatražila je. - Smiri se, Amaia - rekao je pokušavajući je smiriti. - Mali je dobro, malo je ljut, ali to je sve, cijelo mi je vrijeme na rukama, tek je maloprije počeo plakati. Istrgnula mu ga je iz ruku, ne previše pažljivo, i zaputila se prema dnevnoj sobi. Tamo je sjela u naslonjač. Dijete je sve glasnije plakalo. - A koliko je to malo po tebi? - bijesno je upitala. - Pola sata? Sat? Da si mu prije dao jesti, ne bi sad bio ovakav. James se prestao smiješiti.


- Niti deset minuta, Amaia. Kad sam vidio da još ne dolaziš, požurio sam i bočica je bila spremna i prije vremena. Ali nije mu se svidjela, to je normalno, više voli sisati, zamjensko mlijeko ima mu čudan okus. Siguran sam da bi ga na kraju i popio da si još malo kasnije došla. - Nisam kasnila jer mi se tako prohtjelo - napala ga je ona. - Radila sam. James ju je zaprepašteno pogledao. - A tko je rekao da nisi? Dijete nije prestajalo plakati. Okretalo je glavu sjedne na drugu stranu tražeći dojku, očajno zbog njezine blizine. Osjetila je snažno, gotovo bolno sisanje, a plač je iznenada prestao odnijevši sa sobom i decibele iz zraka. Tišina je bila gotovo zaglušujuća. Amaia je s nelagodom zatvorila oči. Ona je bila kriva. Ona se zadržala i nemarno dopustila da vrijeme prođe dok joj je dijete plakalo od gladi. Stavila je drhtavu ruku na njegovu glavicu i pomilovala nježnu košiću koja ju je prekrivala. Preko lica joj je kliznula suza i pala na lice njezina sina koji je već mirno sisao ne znajući ništa o njezinoj nelagodi, dok ga je san svladavao i zatvarao mu oči. - Amaia - šapnuo je James koji im se približio i sada je prstima brisao vlažni trag suza s lica svoje žene. - Ma nije ništa strašno, draga. Vjeruj mi da mali nije patio. Jako je plakao samo zadnjih par minuta, baš kad si ti došla. Nije to ništa, Amaia, druga su djeca morala prijeći na bočicu još ranije od Ibaia i siguran sam da se puno njih bunilo. Ibai je opušteno spavao. Ona se pokrila, pružila mu ga i istrčala iz sobe. U sljedećem trenutku James ju je čuo kako povraća. Nije bila svjesna kad je zaspala, to joj se obično događalo kada bi bila jako umorna. Naglo se probudila, bila je sigurna da je čula jedan od onih teških uzdaha koje je njezin sin ispuštao u snovima nakon izljeva bijesa, ali soba je bila tiha i, kada se osovila, mogla je vidjeti, ili uz to malo svjetla barem naslutiti da dječak mirno spava, pa se okrenula prema Jamesu koji je ležao na trbuhu, desnom rukom grleći jastuk. Nagonski se nagnula i poljubila mu glavu. Pružio je ruku i potražio njezinu. To su oboje radili, nesvjesno, više puta tijekom noći. Osjetila se utješeno, zatvorila oči i usnula. A onda ju je probudio vjetar. Zaglušujuće je puhao, zviždao joj u ušima i stvarao čudesnu buku. Otvorila je oči i ugledala je. Lucia Aguirre postojano ju je promatrala s obale rijeke. Nosila je svoj bijelo-crveni džemper koji je djelovao tako veselo da nije mogao biti neprimjereniji i lijevom se rukom obgrlila oko struka. Njezin je tužni pogled sezao prema Amaii poput mističnog mosta koji se pružao nad nemirnim vodama rijeke Baztan i u očima joj donosio sav njezin strah, bol, ali, iznad svega, beskrajnu tugu s kojom ju je gledala, bez nade, prihvaćajući vječnost vjetra i samoće. Amaia je pobijedila vlastiti strah, pridigla


se i, neprestano je gledajući, kimnula kako bi je potaknula da govori. I Lucia je govorila, ali je njezine riječi iščupao vjetar i raznio ih, tako da Amaia nije uspjela razabrati ni jedan jedini zvuk. Izgledalo je kao da očajnički viče ne bi lije se čulo, sve dok je snaga nije napustila, pala je na koljena, lice joj je neko vrijeme bilo sakriveno, a kada ga je opet podigla, usne su joj se polagano i ritmično pomicale, ponavljajući samo jednu riječ: “Taj..., ostalo..., malo..., malo...” - Požurit ću - šapnula je. - Ulovit ću ga. Ali Lucia Aguirre više je nije gledala, samo je odmahivala glavom dok joj je lice tonulo u rijeci.


6.

Rastajala se od Ibaia duže nego obično. Tumarala je s njim u naručju od sobe do sobe nježno mu šapćući i odgađajući trenutak kada će se odjenuti i krenuti u policijsku postaju i čak i sada, nakon sat vremena, nije mogla odagnati osjećaj njegova krhkog tjelešca na svojim rukama. Čeznula je za njim tako snažno da je to gotovo boljelo, tako kako joj nikad prije nitko nije nedostajao. Njegov miris i dodir opčinjavali su je, od njih su joj se javljali osjećaji koji su djelovali gotovo kao sjećanja, tako su joj se urezali u dušu. Pomislila je na meku krivulju njegova obraza i na njegove bistre oči, plave kao i njezine, na način na koji je promatra proučavajući njezino lice kao da se umjesto djetešca u njegovoj unutrašnjosti nalazi smirena bit nekog mudraca. Jonan joj je pružio šalicu kave s mlijekom, a Amaia ju je prihvatila sklapajući oko nje dlanove na sebi svojstven način. Taj je pokret bio dio njezine rutine, ali danas je nije uspijevao utješiti. - Teška noć s Ibaiem? - upitao je Jonan ugledavši podočnjake koji su joj podcrtavali oči. - Ma ne, zapravo, recimo... - rekla je Amaia izbjegavajući odgovor. Jonan ju je dobro poznavao, već je godinama radio s njom i znao je da šutnja više inspektorice Salazar vrijedi jednako kao i najbolje objašnjenje. - Imam ono što ste me jučer tražili - rekao je skrenuvši pogled prema stolu. Amaia je na trenutak djelovala zbunjeno. - A, da! Već je spremno? - Pa rekao sam vam da će biti lako. - Slušam te - rekla je i sjela uz njega za stol pritom polagano otpijajući kavu. Otvorio je dokument na računalu i počeo čitati. - Tarttalo, poznat i pod imenima tartaro i torto, lik je iz baskijsko-navarske mitologije, jednooki kiklop dugačkih ruku, iznimno snažan i agresivan, a hrani se ovcama, djevama i pastirima, iako je prema nekim navodima on sam pastir i ima vlastita stada, no, bilo kako bilo, uvijek se opisuje kao onaj koji proždire kršćane. Sličnih kiklopa ima po cijeloj Europi, u staroj Grčkoj i Rimu. U Baskiji ima veliku važnost još od vremena starih Baska, iako se podaci o njihovoj


prisutnosti mogu pratiti do poodmaklog 20. stoljeća. Tarttalo je samotnjak, živi u špilji kakve se mogu naći na raznim povučenim mjestima, ali ne na tako teško dostupnim kao što je to slučaj s božanskim bićem Mari, nego bliže dolinama u kojima se može opskrbiti hranom i utažiti svoju nezasitnu žeđ za krvlju. Simbol kojim se predstavlja jest njegovo jedino oko na sredini čela i, naravno, kosti, brda kostiju koje se nakupljaju pred ulazom u špilje kao plod njegove surovosti. Dodao sam tu još i par prilično poznatih legendi o susretu tarttala s pastirima i o tome kako je većim brojem njih omastio brk. Tu vam je i ona priča kako je umro ugušen u bunaru nakon što ga je jedan pastir oslijepio, ta će vam se jako svidjeti. Priča se u Zegami da je tarttalo bio čudovišni čovjek, silno visok i samo s jednim okom. Živio je u mjestu koje zovu Tartaloetxeta, Tarttalova kuća, blizu brda Sadar. Odande je išao u otimačine po dolinama i brdima, krao janjad i ljude, pekao ih i proždirao. Jednom su prilikom dva brata išla stazom. Vraćali su se sa sajma u obližnjem selu na kojem su prodali svoje ovce i lijepo se zabavili. Hodali su živahno čavrljajući, no odjednom zanijemješe - pred njima se ukazao tarttalo. Pokušali su pobjeći, ali uzalud. Div je svakom rukom zgrabio po jednoga i odnio ih u svoju špilju. Tamo ih je bacio u jedan kut i krenuo potpaljivati vatru. Od hrastovih je trupaca napravio ogromnu lomaču i na njezin vrh postavio veliki ražanj. Oba su brata drhtala od užasa. Onda je div zgrabio jednoga od njih, onoga koji mu se činio zaobljeniji, ubio ga jednim udarcem i stavio da se peče. Drugi je pastir gorko plakao nad tragičnim krajem svoga brata dok je gledao groznog diva kako proždire njegovo tijelo. Kada je div izjeo svoj jezivi obrok, pograbio je drugog brata i bacio ga na neke ovčje kože. “Tebe još moram ugojiti”, prezrivo mu je dobacio između uvredljivih i zvučnih grohota. Zatim je dodao: “Ali ću ti na prst staviti ovaj prsten, tako da ne možeš pobjeći.” Stavio mu je na prst čarobni prsten koji se glasao ljudskim glasom i bez prestanka ponavljao: “Tu sam! Tu sam!” Onda je tarttalo mirno zaspao. Pastir je znao kakav ga kraj čeka ako nešto ne učini. Odlučio je pobjeći, pa što bude, a ne da ga mrcina prvo utovi, pa onda proždre. Oprezno je dopuzao do vatre, uzeo ražanj i grijao ga dok nije pocrvenio. Čvrsto ga je zgrabio, otišao do tantala koji je hrkao i žabo mu ražanj u jedino oko na čelu. Čudovište je ustalo ludo od bijesa i bola. Ispuštalo je životinjske krikove i mahalo ručetinama u potrazi za onim koji mu je zabio usijano željezo u oko. Ali pastir je krajnje vješto izbjegavao nasrtaje svojeg suparnika. Na kraju je


odvezao ovce koje su bile u špilji i omotao se jednom ovčjom kožom tako da div, koji je sada stajao na ulazu u špilju, ne primijeti da je to on. Mladić je uspio izaći, ali je tada čarobni prsten počeo vikati i ponavljati: “Tu sam! Tu sam!” Tako je, naravno, navodio na put tarttala koji je usprkos svojoj golemoj tjelesini trčao kao jelen u potjeri za odvažnim pastirom. Mladić se bojao da neće tako lako uspjeti pobjeći, pa je trčao i trčao. Htio se sakriti u šumi, ali je prsten navodio diva ponavljajući i drečeći: “Tu sam! Tu sam!” Kada je pastir, prestravljen grozomornim bijesom koji je izlazio iz diva u obliku krikova i kletvi, uvidio da će biti uhvaćen, donio je junačku odluku odrezao sije prst na kojem je bio prsten izdajnik i bacio ga u bunar. “Tu sam! Tu sam!” Tarttalo je slijedio upute koje mu je davao prsten, naglavačke se bacio u bunar i tamo se ugušio. - U pravu si - rekla je Amaia smiješeći se. - Zaista odlična priča i vidi se kako uživaš u njoj. - Ali, znate, ima tu još nečega osim mitologije i legenda. Riječ tarttalo također je i način na koje neke terorističke skupine nazivaju određeni tip bombe. To je kutija bez vidljivih kabela u kojoj se krije LDR, fotootpornik. U trenutku kada se otvori kutija, kontakt sa svjetlošću izaziva detonaciju eksplozivnog punjenja. Zato je tako zovu, ima samo jedno oko koje je detektor svjetlosti. - Da, to sam znala, ali mislim da nije riječ o tome. Što još imaš? - Postoji mala producentska kuća koja se zove Tarttalo i nekolicina restorana širom Baskije. Na internetu postoje brojne poveznice na legende, isječci crtanih filmova o tarttalu, uzoraka za tisak na majice, jedno selo u kojem izvlače lutku u obliku tarttala za vrijeme slavljenja svetaca zaštitnika i nekoliko blogova koji se zovu Tarttalo ili ga spominju. Stavio sam vam tu sve poveznice. E, da, što se tiče načina pisanja koji ste vi naveli, s dva slova t u sredini, izgleda da je to najstariji način pisanja. I, naravno, knjige Josea Miguela Barandiarana o baskijskoj mitologiji. Inspektorovo je izlaganje prekinuo njegov telefon koji se oglasio sa stola. Ispričao se i javio. Dok je prekidao vezu, mahnuo je prema Amaii. - Šefice, zapovjednik vas želi vidjeti, čeka vas. Kada je ušla u njegov ured, zapovjednik je bio na telefonu. Promrmljala je nešto u znak isprike i okrenula se prema vratima, ali on je podignuo ruku i dao joj znak da pričeka. Spustio je slušalicu i zagledao se u nju. Amaia je pomislila da joj šefa sigurno


i dalje pritišću iz nadbiskupije i već je zaustila da mu kaže da još nemaju ništa kad ju je on iznenadio. - Nećete vjerovati, to je bio sudac Markina, a nazvao je zato što je s njim stupio u kontakt uhićenik iz slučaja Aguirre i poručio mu da će vam reći gdje se nalazi tijelo žrtve ako ga vi posjetite u zatvoru.

Vozila je do obronka Santa Lucia gdje se nalazio novi pamplonski zatvor, ušla je unutra pokazavši svoju značku i u pratnji policajca krenula ravno u ured u kojem su je čekali ravnatelj zatvora kojeg je već poznavala i sudac Markina uz kojega je bila sudska tajnica. Sudac je ustao da je pozdravi. - Viša inspektorice, mislim da još nisam imao priliku osobno vas pozdraviti jer sam stupio na dužnost dok ste vi bili na rodiljnom. Zahvaljujem vam što ste došli. Quiralte je jutros zatražio razgovor s ravnateljem i priopćio mu da će vam ispričati gdje se nalazi leš Lucije Aguirre ako ga vi dođete posjetiti. - Mislite li da to zaista namjerava? - upitala je. - Zapravo ne znam što bih mislio. Quiralte je razmetljiv i umišljen tip koji se hvalio zločinom, a onda je odbio reći gdje je sakrio tijelo. Po onome što kaže ravnatelj, sretan je ko prasac, dobro jede, dobro spava, društven je i aktivan. - Da, kao bubreg u loju - dodao je ravnatelj zatvora. - Tako da ne znam je li riječ o kakvom triku ili mu je namjera stvarna, u svakom slučaju, tražio je da dođete vi i samo vi. Amaia se sjetila dana kad su ga uhitili i njegovih očiju prikovanih uz ogledalo dok ga je policajac ispitivao. - Da, i onda kada smo ga uhitili pitao je za mene, ali razlozi koje je naveo djelovali su nam blesavo. A i tada sam ja već skoro bila na rodiljnom pa ga je preslušala ekipa koja je i do tada bila zadužena za istragu. Kada su Amaia i sudac ušli u dvoranu za preslušavanja, Quiralte je čekao već deset minuta. Sjedio je zavaljen u stolcu oštrih bridova koji se nalazio nasuprot stolu. Zatvorska mu je uniforma na prsima bila razdrljena gotovo do struka. Usiljeno se smješkao pokazujući bjelkasto i preveliko zubno meso. “Stvarno se vraća muškarčina”, pomislila je prisjećajući se kako ga je prokomentirao Jonan kad su ga uhitili. Quiralte je pričekao da mu sjednu nasuprot, uspravio se u stolcu i pružio Amaii ruku. - Konačno ste se udostojili doći me vidjeti, viša inspektorice, dugo sam čekao, ali moram reći da se isplatilo. Kako ste? I kako je vaša bebica? Amaia je ignorirala njegovu ispruženu ruku, pa ju je nakon nekoliko sekunda


spustio. - Gospodine Quiralte, jedini razlog zbog kojega sam danas došla ovamo jest taj što ste obećali da ćete otkriti mjesto na kojem počivaju ostaci Lucije Aguirre. - Kako god hoćete, viša inspektorice, vi zapovijedate, samo moram reći da sam se nadao da ćete biti ljubazniji kad već doprinosim slavi slavne murjakinje rekao je smiješeći se. Amaia je čekala bez riječi netremice ga promatrajući. - Gospodine Quiralte... - otpočeo je sudac. - Začepite - napao ga je Quiralte. Sudac ga je promatrao vidno ljut. - Začepite, gospodine suče, zapravo i ne znam koji krasni radite ovdje, začepite ili neću ništa reći, budite zahvalni što sam uopće dopustio da budete nazočni, bio sam vrlo jasan kada sam govorio da ću razgovarati isključivo s višom inspektoricom Salazar, sjećate se? Sudac Markina maknuo je ruke sa stola i napeo se kao da će skočiti na uhićenika. Amaia je gotovo mogla čuti kako mu mišići škripe od gnjeva, no uspio se suzdržati i ništa ne reći. Quiralte je ponovo nabacio vučji osmijeh i obratio se Amaii ignorirajući suca. - Čekao sam i čekao četiri duga mjeseca. Volio bih da ste došli ranije, zapravo se situacija odužila vašom krivnjom, viša inspektorice. Kao što sigurno znate, tražio sam razgovor s vama od trenutka kad su me uhitili. Da ste pristali, davno biste imali tijelo te gadure, a ja ne bih tu trunuo već četiri mjeseca. - U pogledu toga se grdno varate - odgovorila je Amaia. Odmahnuo je glavom smješkajući se. “On uživa”, pomislila je Amaia. - Onda...? - potaknula ga je. - Volite patxaran, viša inspektorice? - Ne naročito. - Ne, ne djelujete kao taj tip žene, a i siguran sam da niste pili alkohol za vrijeme trudnoće. On čini dobro ako djeca ne ispadnu kao ja - nasmijao se grohotom. - A sada - rekao je - sada sigurno dojite. Je li tako? Amaia je zatomila iznenađenje i pravila se da je uznemirena, okrenula se prema vratima i odmaknula stolac. - Evo, sad ću, viša inspektorice, nemojte biti nestrpljivi. Moj je otac pravio domaći patxaran, nije bio ništa posebno, ali ga se moglo piti. Radio je za poznati brend žestice u jednom malom selu koje se zove Azanza. Kada bi radnici završili s berbom uroda trnine, firma im je dopuštala da uzmu plodove koji bi zaostali u grmovima nakon skupljanja. Trnina je jako zeznuta biljka, tata me često vodio sa sobom u polje, ima strašno oštro i otrovno trnje, ako se ubodeš, sto posto se inficira i boli danima. Učinilo mi se da ću među tim grmljem naći najbolje


mjesto za nju. - Tamo ste je zakopali? - Da. - U redu - rekao je sudac Markina. - Idete s nama i pokazat ćete nam to mjesto. - Ne, nikamo ja ne idem, najmanje od svega što bih htio na svijetu je ponovo vidjeti tu kuju, a osim toga, siguran sam da je sada već ogavna. Već sam vam dosta rekao, reći ću vam točno gdje je to polje, a ostalo je na vama, ja sam svoj dio ispunio i čim završimo, idem se odmoriti u svoju ćeliju. - Opet se zavalio u stolac i nasmiješio. - Današnji mi je dan bio nabijen emocijama i baš sam iscrpljen - rekao je ne prestajući zuriti u suca. - To nije ispravna procedura - procijedio je Markina. - Nismo došli ovamo da nas vučete za nos. Idete s nama i pokazat ćete nam mjesto gdje se nalazi tijelo. Usmene upute mogu zakomplicirati potragu, osim toga, prošlo je puno vremena i neće biti vidljivih tragova, čak se i vi možda ne sjećate točnog mjesta. Quiralte je prekinuo sučevu govoranciju. - O, Bože, ne mogu smisliti ovog tipa. Inspektorice, donesite mi papir i olovku da vam napišem upute. Amaia mu ih je pružila, no sudac je i dalje protestirao. - Nadrljani crtež na komadu papira nije vjerodostojna karta; na plantaži su svi zasadi isti. Amaia je promatrala uhićenika koji je prije nego što je prionuo na pisanje uputio sucu krajnje podmukli osmijeh. - Smirite se, časni suče - rekao je podrugljivo. - Neću ništa crtati. - Pružio im je papir s kratkom kombinacijom brojeva i slova, što je suca iznenadilo. - Pa što je to?! - To su koordinate, gospodine suče - objasnila je Amaia. - Zemljopisna dužina i širina, gospodine suče, nisam li vam rekao da sam bio u Legiji? - dodao je uhićenik u šaljivom tonu. - Ili biste radije da vam napravim crtežić? Azanza je, otkrili su, bilo malo selo u okrugu Estella, čija je glavna grana industrije bila potpuno posvećena proizvodnji alkoholnog pića iz biljke trnine, patxaranu. Do trenutka kada su uspjeli okupiti ekipu i lokalizirati mjesto koje je Quiralte naveo, već se smrkavalo, a svjetlost koja je ubrzano jenjala kao da se još koju minutu zadržavala u bjelini milijuna malenih cvjetova koji su, unatoč tome što je proljeće još bilo daleko, potpuno prekrivali krošnje drveća dajući tom mjestu izgled dvorskog drvoreda, a ne improviziranog groblja koje je iskopala bezdušna životinja. Amaia je pozorno nadgledala postavljanje reflektora i tende na kojoj je


inzistirala da se ponese, unatoč tome što su joj se kolege žurili. Kiša nije ozbiljno prijetila, no nikako nije željela izložiti se riziku da bilo kakav dokazni materijal koji bi se mogao pojaviti u blizini groba bude ugrožen eventualnim pljuskom. Sudac Markina stao je uz nju. - Ne djelujete baš tako zadovoljno, viša inspektorice, ne vjerujete da je tijelo ovdje? - Vjerujem, gotovo sam sigurna da jest - odgovorila je. - Pa što vam onda ne paše? Dopustite - podignuo je ruku prema njezinu licu. Ona je iznenađeno ustuknula. - Imate nešto u kosi - izvadio je bijeli cvjetić i prinio ga njezinu nosu. Amaii nije promaknuo pogled koji joj je Jonan uputio s drugog kraja tende. - Recite mi... Što vam se ne uklapa? - Ne uklapa mi se način djelovanja tog tipa. On je kao zvijer iz udžbenika, izbačen iz vojske, pijandura, drzak i agresivan, ali... - Da, nije ni meni lako shvatiti razlog zbog kojeg se tako čarobna žena kao ta žrtva spetlja s takvim tipom. - E, tu vam mogu biti od pomoći. Žrtva se uklapa u profil. Slatka, požrtvovna, predana drugima, krajnje samilosna i empatična. Bila je vjeroučiteljica, pomagala je u pučkoj kuhinji, čuvala unuke, posjećivala svoju ostarjelu majku, a uza sve to bila je sama. Takva žena ne vidi svrhu svojega života ako se ne skrbi o nekome, a u isto vrijeme uvijek sanja o tome da se pojavi netko tko će se brinuti o njoj. Željela je osjećati se kao žena, ni sestra, ni majka, ni prijateljica, žena. Njezin je problem bio u tome što je mislila da za to po svaku cijenu treba imati muškarca. - Dajte, inspektorice, po cijenu toga da malo ispadnem muški šovinist, kažem vam da ne vjerujem da ima išta loše u tome što žena želi uza sebe imati muškarca kako bi se osjećala potpunom, barem u ljubavi. Jonan je prestao voditi zabilješke i smiješio se ne gledajući u Amaiu. Pažnja mu je bila podijeljena između tehničara koji su iskapali jamu i njegove šefice. - Gospodine suce, ta osoba nije čovjek, to je primjerak ljudskog roda muškoga spola, a između toga i čovjeka leži provalija. Tehničari su davali znakove, počeo se pomaljati omot od crne plastike. Amaia je krenula prema grobu, ali još se jednom okrenula prema sucu i rekla mu: - Sigurno je i ona shvatila i zato ga prijavila. Prekasno. Kada je omot postao vidljiv, mogli su uočiti da je ubojica stavio tijelo u dvije velike vreće za smeće, jednu preko glave, a drugu preko nogu, i povezao ih preko žrtvinog struka ljepljivom trakom za papir. Traka je već otpustila i zalelujala pod


naletom laganog povjetarca ostavljajući dojam da se u grobu nešto kreće, kao da se žrtva vrti u samrtnoj postelji u gorljivom nastojanju da izađe. Jači je nalet vjetra među naborima vreće razotkrio crveno-bijeli džemper koji je žrtva nosila, a Amaii su trnci prošli uz leđa kada ga je prepoznala iz svog sna. - Fotografirajte iz svih kutova - naredila je. Dok je čekala da fotografi završe posao, povukla se nekoliko koraka, prekrižila i pognula glavu kako bi se još jednom pomolila za žrtvu. Sudac Markina iznenađeno ju je promatrao. Prišao mu je doktor San Martin. - Jedan od mogućih načina da se čovjek distancira od leša. - Markina je kimnuo i skrenuo pogled kao da je uhvaćen na djelu. San Martin se nagnuo kraj jame, iz svoje stare torbe marke Gladstone izvukao škarice za nokte, pogledao suca, kimnuo mu i napravio na plastičnoj vreći jedan jedini uzdužni rez koji je razotkrio gornju polovicu tijela. Leš je bio sasvim ispružen i lagano nagnut na desnu stranu, u prilično raspadnutom stanju, iako su ga hladnoća i isušenost terena donekle sačuvali, pa je tkivo djelovalo natopljeno, pa isušeno, barem žrtvino lice. - Srećom je u zadnje vrijeme prilično hladno; ova faza raspadanja nastupa za kojih pet mjeseci - iznio je San Martin. - Na prvi se pogled uočava veliki rez na vratu. Krvave mrlje na džemperu ukazuju na to da je žrtva bila živa u trenutku reza. Rez je dubok i ravan, što upućuje na vrlo oštro oružje i veliku snagu i odlučnost napadača da ubije žrtvu. Nije bilo oklijevanja, a izveden je slijeva nadesno, iz čega se vidi da je ubojica dešnjak. Žrtva je izgubila jako puno krvi i to je ono što je tijekom prvih nekoliko sati privuklo brojne nekrofagne insekte; to je razlog što se unatoč tome što je tijelo dobro umotano, a teren ostao suh, može primijetiti velika aktivnost kukaca u prvoj fazi. Amaia se približila jami i kleknula. Malo je nagnula glavu u stranu, kao da osjeća laganu mučninu, i ostala u tom položaju nekoliko sekunda. Sudac Markina iznenađeno ju je pogledao i zabrinuto požurio prema njoj, ali ga je Jonan uhvatio pod ruku i zadržao te mu nešto šapnuo na uho. - Ovo što se vidi iznad obrve je od udarca? - upitala je Amaia. - Tako je - rekao je San Martin smiješeći se s ponosom učitelja koji je dobro podučio svoju učenicu - i izgleda da je zadan post mortem, vidi se trag, ali nema krvi. - Gledajte - pokazala je Amaia. - Izgleda da ih ima još, po cijeloj lubanji. - Da - potvrdio je San Martin još se malo nagnuvši nad tijelo. - Ovdje čak nema ni kose, i to ne zbog raspadanja. - Jonane, dođi, snimi jednu fotografiju odavde - zamolila je Amaia. Sudac Markina nagnuo joj se tako blizu da ju je rukav njegove jakne lagano okrznuo.


Promrmljao je neku ispriku i upitao San Martina misli li da je leš bio tamo cijelo vrijeme i je li premješten na to mjesto čim je nastupila smrt. San Martin mu je odgovorio potvrdno, ostaci ličinki podudarali su se s faunom tipičnom za zonu iz prve faze, ali je rekao da će mu to konačno potvrditi kada izvrši odgovarajuće analize. Sudac se uspravio i obratio sudskoj tajnici koja je radila zabilješke na razboritoj udaljenosti. Amaia je još nekoliko sekunda provela klečeći i promatrajući leš namrštena čela. Jonan ju je gledao iščekujući. - Hoćemo je ponijeti? - upitao je jedan od tehničara pokazujući leš. - Još ne - rekla je Amaia i podigla ruku ne dižući oči s tijela. - Gospodine suče - zazvala je. Sudac ju je pogledao i približio joj se. - Quiralte je otprilike rekao da bi izbjegao četveromjesečno trunjenje u zatvoru da je na vrijeme razgovarao sa mnom. Je li tako rekao? - Da, baš je to rekao, iako ne znam kako je mogao očekivati takvo što nakon što je priznao zločin. - Mislim da ja znam kako... - zamišljeno je prošaptala Amaia. Markina joj je pružio ruku koju je ona začuđeno pogledala, a onda je, ignorirajući ga, ustala i obišla oko groba. - Doktore, možete li, molim vas, još malo razrezati vreću? - Naravno. Zarezao je nastavak vreće i rasparao je do visine koljena. Suknja koju je Lucia Aguirre nosila uz prugasti džemper bila je smotana ispod tijela; donjeg rublja nije bilo. - Već sam pretpostavio da je došlo i do seksualnog nasilja; u ovakvim ga slučajevima obično i bude, a ne bi me ništa čudilo da se odvilo post mortem rekao je forenzičar. - Da, dao si je oduška u ispunjenju svih svojih fantazija, kao neka pobješnjela furija, ali nije to ono što tražim - krajnje je pažljivo rastvorila vreću s obiju strana. - Jonane, dođi ovamo. Pridrži plastiku i vuci je tako da ne može ući zemlja. Kimnuo je, predao fotografski aparat jednom od tehničara, čučnuo i objema rukama uhvatio plastiku. Amaia je kleknula kraj njega, popipala desno rame žrtve i počela se oprezno spuštati niz ruku pipajući podlakticu koja je zbog toga što je leš bio nagnut u stranu ostala djelomično skrivena ispod tijela. Podvukla je prste obiju ruku pod tijelo i, lagano povukavši, odvojila ruku od njega.


Jonan je od zapanjenosti izgubio ravnotežu i ostao sjediti na tlu, ali nije ispustio plastiku. Vidjelo se da je ruka amputirana od lakta, ravnim i sigurnim rezom, a kako nije bilo krvi, mogao se uočiti okrugli oblik kosti i suho tkivo oko nje. Kroz Amaiino su tijelo prošli žmarci od napetosti. U jednoj se sekundi cjelokupna hladnoća svemira skupila u njezinoj kralježnici i stresla je kao električno pražnjenje, pa je uplašeno ustuknula. - Šefice... - Jonan ju je doveo natrag u stvarni svijet. Ona ga je pogledala u oči, a on je kimnuo. - Idemo, Jonane - naredila je skidajući rukavice i potrčala prema automobilu. Iznenada je zastala, okrenula i obratila sucu. - Gospodin suče, nazovite zatvor i tražite da drže Quiraltea pod potpunim nadzorom. Ako treba, neka netko bude uz njega. Sudac je držao mobitel u ruci. - Zašto? - upitao je, sliježući ramenima. - Zato što će se ubiti. Prepustila je volan Jonanu; uvijek je to činila kada je trebala razmišljati i kada joj se žurilo. On je bio dobar vozač, uspijevao je pronaći ravnotežu između sigurne vožnje i impulsa da nagazi na gas kojem bi se ona prepustila. Trebalo im je jedva trideset minuta da iz Azanze stignu u Pamplonu. Na kraju nije pala kiša, ali je oblacima zastrto nebo donijelo preuranjeni sumrak bez zvijezda i mjesečine; činilo se da je čak utišao svjetla grada. Kada su došli na parkiralište, ugledali su vozilo hitne pomoći s pogašenim svjetlima. - Sranje - prošaptala je. Na vratima ih je čekao službenik. Uputio ih je da uđu u prolaz kako bi izbjegli sigurnosnu provjeru. Dok su trčali po hodniku, službenik im je objašnjavao što se dogodilo: - Uz njega su bolničari i zatvorski liječnik. Po svoj prilici nešto je progutao, misle da je to možda mišomor. Bit će da mu ga je za dobru cijenu dobavio neki zatvorenik zadužen za čišćenje, u zatvoru ga često koriste za kontaminiranje hrane ili miješanje s drogom, u malim dozama uzrokuje želučane bolove i mučninu. Kada su nas obavijestili, već je bio onesviješten i u lokvi bljuvotine i krvi; po menije izrigao čitavu utrobu. Malo mu se vratila svijest, ali mislim da ne zna ni gdje se nalazi. Blijed i zabrinut ravnatelj čekao ih je ispred ćelije. - Ništa nije na to upućivalo... Amaia ga je zaobišla bez zaustavljanja i pregledala unutrašnjost ćelije. Sve je oko Quiraltea bilo natopljeno smradom izmeta i bljuvotine, a on je bio polegnut na bolnička nosila, intubiran i nepokretan. Unatoč tome što je na licu imao


masku, bile su vidljive ozbiljne rane oko njegova nosa i usta. Jedan je bolničar radio zabilješke, a drugi mirno pospremao opremu. Zatvorski se liječnik, kojeg je Amaia već dugo poznavala, okrenuo i skinuo rukavicu od lateksa, a onda joj pružio ruku. - O, viša inspektorice Salazar! Krasnu situaciju imamo ovdje! - rekao je podižući guste obrve. - Nismo ništa mogli učiniti. Ja sam smjesta došao jer sam još bio u zatvoru, a bolničar par minuta kasnije. Pokušali smo, ali ovakva otrovanja, s obzirom na to ovaj otrov dovodi do izjedanja tkiva, rijetko kada dobro završe, a pogotovo kada je riječ o samootrovanju. Pripremio je koktel rekao je pokazujući na biciklističku bocu bačenu u jedan kut - čim je stigao u ćeliju i popio ga. Bol koji mu je prouzročio mora da je bio strašan, ali se on usprkos tome suzdržao i nije vikao niti tražio pomoć - ponovo je pogledao prema lešu. - Jedna od najgorih agonija koje sam ikada vidio. - Znate li je li ostavio kakvo pismo ili poruku? - upitala je Amaia, gledajući uokolo. - Ostavio je ovo - rekao je liječnik pokazujući prema krevetima na kat iza Amaie. Okrenula se. Morala se malo nagnuti kako bi vidjela što je to Quiralte napisao na zid kod donjeg kreveta. TARTTALO Jonan je učinio isto što i ona, a onda nabrao nos. - On je to napisao... - Izmetom - potvrdio je liječnik iza njegovih leđa. - Pisanje drekom čest je način protestiranja u zatvorima; ono što ne znam jest značenje te riječi.


7.

Svaki put kada bi sazvala sastanak, nastojala je prva doći u dvoranu i često bi provela nekoliko minuta gledajući kroz prozor koji se otvarao prema Pamploni, usredotočena na sređivanje misli i uljuljkana rastućim žamorom koji se pojačavao iza njezinih leđa. Prišao bi joj samo Jonan i u tišini joj davao šalicu kave, a ona bi je uvijek prihvaćala i često ostavljala netaknutu, samo ugrijavši ruke na njoj. Okrenula se prema dvorani kada je začula glas inspektora Iriartea koji je uz osmijeh pozdravljao sve nazočne. Uz njega je bio inspektor Zabalza koji ju je pozdravio kimanjem glavom usput nešto mrmljajući i sjedajući uz svog nadređenoga. Pričekala je da svi sjednu i počela govoriti točno u trenutku kada su se otvorila vrata kroz koja je ušao zapovjednik. Prekrižio je ruke i naslonio se na zid, ispričao se i pozvao je da nastavi. - Kao da me nema - rekao je. - Dobro jutro svima. Kao što znate, cilj ovoga sastanka jest određivanje strategije djelovanja u vezi sa slučajem oskvrnuća koja su se dogodila u crkvi u Arizkunu. Upravo smo dobili preliminarne rezultate analiza izvršenih na kostima i zaključci nam ne otkrivaju mnogo: kosti su ljudske i pripadaju djetetu mlađem od godine dana. Doktor San Martin i dalje će nas izvještavati o daljnjim rezultatima kada bude imao više pokazatelja, no zasad ćemo početi time da utvrdimo što je točno oskvrnuće i zastoje u ovom slučaju bez sumnje riječ o oskvrnuću... - ustala je i otišla do inspektora Etxaidea te mu stala iza leđa. - Oskvrnuti znači postupati s nečim svetim bez dužnog poštovanja, sramotiti, omalovažavati ili se na nedostojan način ponašati prema stvarima koje se moraju poštovati. Polazeći od te premise i imajući u vidu da je čin izvršen na mjestu bogoštovlja, i još uz korištenje ljudskih ostataka, riječ je o oskvrnuću, ali prije nego što nastavimo i donesemo odluke o tome kako ćemo djelovati, postoji nekoliko točaka koje treba razjasniti. Ima više tipova oskvrnuća, kao i prijestupničkog ponašanja; razumijevanje tehnike oskvrnuća dat će nam profil tipa osobe koju tražimo.


Najčešća je vrsta vandalsko oskvrnuće, obično povezano sa supkulturama i marginalnim grupacijama koje pokazuju svoju odbojnost prema društvu napadajući njegove svete i vjerske simbole. Mogu nasrnuti na neki spomenik ili knjižnicu, spaliti zastavu ili razbiti izloge velikog trgovačkog centra. Taj je tip oskvrnuća najuobičajeniji i najlakše ga je identificirati zbog očitih znakova iracionalnog nasilja. U drugu bismo skupinu smjestili oskvrnitelje crkava i groblja, bande i grupe delinkvenata čiji je jedini cilj prilikom napada na takva mjesta krađa vrijednih predmeta - crkvenih škrabica, zvučnika, opreme za zvuk ili rasvjetu, zlatnih ili srebrnih komada kao što su tabernakuli, svijećnjaci, kaleži, pa čak i alat koji koriste grobari. Pri ekstremnijim slučajevima kradu i nakit, pa čak i zlatne zube s pokojnika. Nedavno je uhvaćena banda koja je krala platinaste okvire koji na mnogim grobovima ukrašavaju fotografije pokojnika. Neki od tih prijestupnika, i to na temelju njihovih vlastitih izjava, u zadnje vrijeme čak namjerno ostave tragove koji upućuju na sotonističke rituale kako bi naveli istražitelje na krivi trag i skrenuli pozornost prema nekim sljedbama, što uvelike uznemiruje ljude koji žive u blizini. U tim je slučajevima važno ne skrenuti s puta i imati u vidu da sotonisti obično nisu zainteresirani za krađu svećenikovog mobitela. Tu sad dolazimo do trećeg tipa oskvrnuća, ezoterijskog. Jonane... Jonan je ustao i uputio se prema ploči. - Tu je riječ o magijskim ritualima podrijetlom iz različitih kultura. Iako se smatraju oskvrnućima, većina njih zapravo su rituali santerije, haićanske vudumagije, brazilskog candomblea ili kubanskog palo mayombea - rekao je ispisujući termine na ploču. - To su rituali vezani uz smrt i spiritizam koji se ponajprije izvode na grobljima, ali ne u hramovima ni u crkvama. Samo sotonisti odabiru mjesta kršćanskog bogoslužja jer smatraju da pri izvođenju, osim što štuju Sotonu, moraju i uvrijediti Boga. Sotonistička su oskvrnuća rijetka, iako je jučer na sastanku s biskupom bilo insinuacija da se ona katkad zataškavaju kako ne bi pokrenula val drugih. Najčešće zatječemo svete simbole okaljane izmetom, bljuvotinom, urinom, životinjskom krvlju, pepelom, a sve to s ciljem da se dobije upadljiva scenografija, pa skidaju glave svecima, crtaju falusne simbole po Djevicama, okreću raspela naopačke i sve u tom stilu. Prije nekoliko godina neki su sotonisti prodrli u crkvicu u A Lanzadi u Galiciji, i to tijekom noći, razbili su vrata sjekirom. Uzeli su figuru Djevice, koju u tom području mnogi štuju, amputirali su joj obje šake i hitnuli ih niz greben. To je savršen primjer osmišljene scenografije - mogli su jednostavno provaliti vrata, čvrsta ulazna vrata sa starom bravom, bez alarmnih uređaja, i odnijeti cijelu figuru, ali je ono što su napravili bilo puno dojmljivije i uvredljivije.


Amaia je ponovo uzela riječ. - Još nam ostaje oskvrnuće kao društveni protest ili ga barem tako opravdavaju njegovi izvršitelji. Imala sam priliku proučiti izbliza taj tip ponašanja kada sam radila s FBI-em u Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o tome da se uništavaju grobovi i iskopavaju tijela točno određenih osoba, a onda se leš podvrgava amputacijama i sakaćenjima, s jedinim ciljem da budu što monstruozniji. Zahtijeva znatnu razinu mržnje prema društvu, a tip osoba koje ga izvode zbog njihova se profila smatra vrlo, vrlo opasnim jer je to samo jedan stadij u njihovu ponašanju, a može završiti tako da usmjere svoj bijes prema živim ljudima. Jedan je od najpoznatijih slučajeva bio onaj kada je policajac, pripadnik specijalnih postrojbi GEO, stradao u eksploziji u prigradskom naselju Leganes, u stanu koji je bio terorističko leglo u kojem su se skrivali izvršitelji napada u Madridu jedanaestog ožujka 2004. Nakon pogreba, usred noći, grupa njih iskopala je tijelo, osakatila ga i zapalila. Treba imati na umu da muslimani vjeruju da se spaljivanjem lesa potpuno uništava duša pokojnika i tako mu se onemogućuje uskrsnuće i vječni život. U studijama o kriminalnom ponašanju takav se postupak u mnogim slučajevima smatra stadijem psihopatije, a prethodi mu mučenje životinja, podmetanje požara, mokrenje u snu, teško zaostajanje u školi, maltretiranje i naglašeni psihoseksualni aspekt zbog poteškoća koje takve osobe imaju u uspostavljanju zdravog odnosa prema seksu. Moram reći da sam se u prvom trenutku priklonila teoriji o vandalskom oskvrnuću, i još je ne bih odbacila. No ima momenata vezanih uz povijest Arizkuna - za one među vama koji je ne poznaju, Jonan je pripremio sažet pregled u kojemu su izloženi povijesni motivi - koji nam ne dopuštaju ni da odbacimo oskvrnuće društvenog tipa. Postoji još jedan tip oskvrnitelja, ali je odbačen. Kradljivac umjetničkih djela. Oni ulaze u hramove koje su prije dobro proučili, ne uzrokuju velike štete, odnose samo predmete velike vrijednosti, obično rade po narudžbi i nikad ne djeluju nepromišljeno i aljkavo. - Slažem se s vama - prekinuo ju je zapovjednik. - Što ste do sada poduzeli? Iriarte je otvorio svoj rokovnik i počeo čitati. - Za sada imamo policijsku ophodnju koja dežura dvadeset i četiri sata na dan pred ulazom u crkvu. Izgleda da je to malo smirilo susjede. Neki su nam čak prilazili i zahvaljivali, a od one noći nije više bilo incidenata. - Jesu li preslušani stanovnici iz kuća najbližih crkvi? - upitala je Amaia. - Jesu, ali nitko nije ništa vidio ni čuo, unatoč tome što je u Arizkunu noću gluha tišina. Udarci sjekirom po klupi sigurno su podigli itekakvu buku. - Zidovi crkve jako su debeli, pa su prilično amortizirali udarce, a da i ne


govorim da su debeli i zidovi kuća i da su u hladnoj zimskoj noći prozori i vrata čvrsto zatvoreni. Iriarte je kimnuo. - Lokalizirali smo i najaktivnije grupe mladih protudruštvenog djelovanja, ali bez rezultata. Frajeri iz Arizkuna prilično su mirni, ima nešto malo neovisnjaka i to je uglavnom to. Za većinu njih, bili vjernici ili ne, crkva je simbol Arizkuna. - A kakva je situacija s Agotima? - zanimalo je Amaiu. Iriarte je glasno uzdahnuo. - Šefice, to je stvarno osjetljiva tema. Za većinu ljudi iz Arizkuna to je i dalje jedna od onih stvari o kojima im je draže ne razgovarati. Mogu vam reći da bi donedavno neki stranac koji je došao u Arizkun i raspitivao se o Agotima naišao na neprobojan zid šutnje. - Ima par zabavnih anegdota u vezi s tim - umiješao se Zabalza. - Kažu da se prije nekoliko godina u Arizkunu pojavio jedan poznati pisac. Morao je odustati od ideje da piše o Agotima jer su stanovnici odgovarali na njegova pitanja kao da su idioti, ili su pak govorili da nikad nisu čuli za takvo što, da su to legende i da ne vjeruju da su Agoti stvarno postojali. Priča se i da se i Camilo Jose Cela glavom zanimao za tu temu, s istim rezultatima. - To su ti moji susjedi - rekla je Amaia smiješeći se. - Pretpostavljam da se stvari mijenjaju dolaskom novih naraštaja. U pravilu su mladi skloniji osjećati ponos prema svojim korijenima, a pritom ne osjećaju teret koji nose njihovi preci. Kako sam jučer rekla Jonanu, povijest Agota ne razlikuje se mnogo od povijesti Židova ili muslimana - postojala je diskriminacija prema religijskoj pripadnosti, spolu, obiteljskom podrijetlu, količini novca, no, dakle, gotovo isto kao danas... Čak se ni žene plemenitaškog podrijetla nisu mogle izvući iz prisilnih brakova ili obaveznog ulaska u samostan. - Može biti da imate pravo. Većina mladih gleda na povijest, negdje tamo od prije Građanskog rata, kao da je riječ o paleozoiku, ali usprkos tome moramo biti pažljivi da ne dirnemo u ono na što su ljudi osjetljivi. - I bit ćemo - potvrdila je Amaia. - Još večeras selim u Elizondo i ostat ću tamo nekoliko dana kako bih rukovodila istragom. Zapovjednik je potvrdno kimao dok je ona govorila. - Jonan će se posvetiti potrazi na internetu za grupacijama koje djeluju suprotno interesima katolika, a i za svim vezanim uz Agote i ono što je oštećeno pri oskvrnućima. Molila bih vas da mi ugovorite sastanak s arizkunskim župnikom i kapelanom, ali sa svakim od njih nasamo - ne možemo odbaciti mogućnost da su ta djela neka vrsta osvete prema jednom od njih. Sjetite se nedavnog slučaja nestanka Codexa Calixtinusa koji je skrivao osvetu jednog starog zaposlenika crkve prema dekanu katedrale u Santiagu. Stoga, prije nego


što počnemo ispredati povijesne i mistične teorije, ne bi bilo zgorega istražiti one koji su umiješani, kao i u bilo kojem drugom slučaju. Imam nekoliko ideja na kojima bih voljela poraditi. To je sve za sada - rekla je ustajući i izašla za zapovjednikom. - Vidimo se sutra ujutro.

Izvješće zbog kojeg je bila budna do tri sata ujutro sada je ležalo na zapovjednikovu stolu. Usredotočila je pažnju na kartonske korice pokušavajući otkriti neki znak da je pročitano. - Gospodine, jeste li uspjeli pročitati moje izvješće? Zapovjednik se okrenuo prema njoj i zamišljeno je promatrao nekoliko sekunda, a onda odgovorio: - Jesam, viša inspektorice Salazar. Zaista je iscrpno. Amaia je proučavala njegov neprobojni izraz lica procjenjujući znači li iscrpno dobro ili loše. Nakon nekoliko sekunda tišine zapovjednik je, na njezino iznenađenje, dodao: - Iscrpno i vrlo zanimljivo. Shvaćam zašto vam je privuklo pozornost. Jasno mi je da je poručnik Padua vidio indicije, ali se slažem s njegovim nadređenima. Da ste mi donijeli ovo izvješće prije tjedan dana, bio bih vam rekao isto što su njegovi šefovi rekli njemu. Indicije, doduše, postoje, ali su prilično nategnute, mogla bi biti riječ o slučajnostima. Čak i činjenica da se zatvorenici dopisuju između sebe i sa svojim obožavateljima koji se dive njihovim zločinima češća je nego što to ljudi misle. Zašutio je dok je zauzimao mjesto nasuprot Amaii. - Naravno da je ovo jučer bio novi obrat u toj priči, kad vas je Quiralte upleo odlučivši vam priznati gdje se nalazi leš. Puno sam razmišljao, viša inspektorice, ali unatoč svemu, nisam sasvim uvjeren. Svi su ubojice mrtvi, ubili su se. Različiti slučajevi u različitim provincijama, vodila su ih različita policijska tijela, a vi od mene sada tražite da otvorim istragu. Amaia je šutjela ne skrećući pogled s njegova. - Vjerujem u vas, uzdam se u vaš instinkt i znam da mora biti nečega što vam je privuklo pozornost... ali ne vidim dovoljno indicija da bih dao ovlasti za otvaranje istrage koja bi, uza sve ostalo, još i uznemirila duhove u pogledu toga koje je policijsko tijelo nadležno. Zastao je, a Amaia je zadržala dah. - Osim ako ste neku informaciju zadržali za sebe... Amaia se nasmiješila. Taj tip nije bez razloga bio zapovjednik. Izvadila je iz


unutrašnjeg džepa jakne omotnicu u plastičnom fasciklu i pružila je zapovjedniku. - Onoga dana kada je Jason Medina počinio samoubojstvo u WC-u na sudu uza seje imao ovu omotnicu. Uzeo ju je, razgledao i kroz plastični omot pročitao što na njoj piše. - Naslovljena je na vas! - iznenađeno je uzviknuo. Otvorio je jednu od ladica svojega stola, zacijelo u potrazi za rukavicama. - Možete je dirati, već je obrađena, nisu pronašli ni jedan jedini otisak. Zapovjednik je izvadio omotnicu iz fascikla, izvadio listić, pročitao ga i pogledao Amaiu. - U redu - rekao je. - Dajem vam ovlasti za otvaranje istrage na temelju činjenice da su se dvojica ubojica izrijekom obratila vama. Amaia je kimnula. - Morat ćete djelovati vrlo taktično i, naravno, izvojevati pristanak suca Markine, iako mislim da vam to neće biti teško, čini se da vas on zaista cijeni kao istražiteljicu, baš me jutros nazvao da porazgovaramo o slučaju Aguirre i nije štedio na pohvalama za vas. Ne želim sukobe s ostalim policijskim tijelima, stoga vas molim da budete uljudni i diplomatični - tu je napravio teatralnu pauzu. - Zauzvrat, očekujem napredak u slučaju arizkunske crkve. Na Amaiinu se licu ocrtalo nezadovoljstvo. - Znam što mislite o tome, ali za nas je važno da se taj problem riješi što je prije moguće, baš me jutros zvao gradonačelnik, veoma je zabrinut. - Ma to su sigurno obični huligani. - Onda ih uhitite i dajte mi njihova imena, pa da me biskup prestane pritiskati. Jako su uznemireni zbog toga. Jest da znaju malo pretjerivati kada su oni u pitanju, ali je isto tako istina da se u drugim, čak i upadljivijim slučajevima oskvrnuća nisu tako zabrinjavali. - U redu. Potrudit ću se iz petnih žila. Znate da već imamo ophodnju kraj vrata crkve. Nadam se da će se zahvaljujući tome duhovi smiriti i da će vas pustiti na miru. - To ne bi bilo loše - priznao je. Amaia je ustala i krenula prema vratima. - Hvala vam, gospodine. - Viša inspektorice Salazar, pričekajte, ima još nešto. Amaia je zastala i čekala. - Već je prošla godina dana otkad je viši inspektor Montes prestao raditi, nakon onoga što se dogodilo tijekom istrage u slučaju Basajaun. Komisija Službe za unutarnju kontrolu koja ga je pratila predlaže da se vrati na posao. Kao što znate, kako bi do toga došlo, viši inspektor Montes mora dobiti


povoljno izvješće od svih agenata koji su bili umiješani u slučaj, u ovom slučaju od višeg inspektora Iriartea i od vas. Amaia je i dalje šutjela i pokušavala ocijeniti u kojem će se smjeru razgovor razviti. - Okolnosti su se promijenile. Vi ste tada bili viša inspektorica kojoj je dodijeljen konkretan slučaj, a sada ste šefica Odjela za ubojstva, pa bi viši inspektor Montes bio u vašoj službi, kao i svi ostali. Ako bude odlučeno da ga se vrati na posao, mogu ga staviti u vašu ekipu ili u drugu postavu, no, bilo kako bilo, morat ćete donijeti konačnu odluku. Vaša ekipa je šepava, pa, ako to ne bude Montes, morat ćete u svoju jedinicu uzeti nekog drugog agenta za stalno. - Razmislit ću - hladno je odgovorila. Zapovjednik je primijetio njezinu odbojnost. - Viša inspektorice, ne pokušavam utjecati na vašu odluku, samo vas obavještavam. - Hvala vam, gospodine - odgovorila je. - Možete ići. Amaia je za sobom zatvorila vrata i prošaptala: - Da, kako da ne.

Navarski institut za sudsku medicinu u podne je bio pust. Između dvaju pljuskova kolebljivo se sunce odražavalo na površinama mokrim od kiše koja je pala prije samo sat vremena, a brojna slobodna mjesta na parkiralištu odavala su da je vrijeme pauze za ručak. Ipak, nije se iznenadila ugledavši dvije žene koje su bacile svoje cigarete i krenule joj ususret čim su je ugledale. Napravila je mnemotehničku vježbu kako bi se sjetila njihovih imena, “kao Lazarove sestre”. - Marta, Maria - pozdravila ih je. - Ne biste smjele biti ovdje - rekla je znajući unaprijed da za rođake nema drugog logičnog mjesta na koje bi otišli i da će stajati na vratima ili u malenoj dvorani sve dok im ne vrate njihove voljene. Bilo bi vam bolje da ste kod kuće, obavijestit će vas kada... - riječ obdukcija, sa svim zloćudnim teretom koji je podrazumijevala, uvijek joj je bila neizgovoriva pred članovima obitelji. Bila je to samo riječ, a oni su znali zašto su tamo, čak su je i neki od njih izgovarali bez krzmanja, ali za nju koja je znala što ta riječ podrazumijeva bila je oštra poput skalpela koji u obliku ipsilona rastvara tijelo voljenog bića. - ... kada završe sa svim pretragama - rekla je. - Viša inspektorice - obratila joj se starija, a ona nije bila sigurna je li to Marta ili Maria. - Jasno nam je da se obdukcija mora provesti jer nam je majka bila žrtva nasilne smrti, ali danas su nam rekli da će im možda trebati još koji


dan prije nego što nam predaju... ovaj, tijelo. Sestra joj je počela plakati, a u pokušajima da suspregne plač, ispuštala je neke prigušene zvukove, kao da se davi. - Recite mi... zašto? Pa znaju tko ju je ubio, znaju što joj je ta zvijer učinila. Ali on je sada mrtav i, neka mi Bog oprosti, drago mi je da je taj ogavni štakor krepao. I iz njezinih su očiju frcale krupne suze koje je razjareno brisala s lica jer su, za razliku od sestrinih, njezine bile suze gnjeva. - ... a istovremeno bih voljela da je i dalje živ, da je zatočen, da trune. Razumijete me? Htjela bih da ga mogu ubiti vlastitim rukama, htjela bih da mu mogu učiniti sve ono što je on učinio našoj majci. Amaia je kimnula. - A opet se ne bi bolje osjećala nakon toga. - Ne želim se bolje osjećati, viša inspektorice, mislim da nema ničega na ovome svijetu od čega bih se u ovom trenutku bolje osjećala. Samo bih mu htjela nanijeti zlo, ništa više od toga. - Nemoj to govoriti - molila ju je sestra. Amaia joj je stavila ruku na rame. - Ma ne, ne bi ti to učinila, znam da misliš da bi, da je to ono što želiš i to je donekle i normalno, ali ti nikome ne bi učinila ništa slično, ja to znam. Žena ju je pogledala i Amaia je shvatila da je na rubu raspadanja. - Kako možete biti tako sigurni? - Zato što bi za takvo što trebala biti ista kao on. Žena je rukama prekrila usta. Po užasnutom izrazu njezina lica, Amaia je vidjela da ju je razumjela. Druga djevojka, koja je djelovala slabije i bespomoćnije, obavila je jednu ruku oko sestre, drugu joj stavila na zatiljak, pa joj nježnim pokretom koji nije naišao na otpor privukla glavu svojemu ramenu želeći je utješiti i umiriti na način koji je, Amaia je bila sigurna, naučila od svoje majke. - Kada će nam je vratiti? Mi smo mislile nakon obdukcije. Zašto im treba još vremena? - Majka mi je bila pet mjeseci zakopana u ledenoj zemlji, sada želimo svoj trenutak, trenutak da se oprostimo, da je možemo pokopati. Amaia ih je proučavala, pokušala je procijeniti koliko su otporne, to je bilo važno imati na umu. Obitelji nestalih žrtava obično pokazuju veliku snagu koja počiva na nadi da su njihovi bližnji živi, unatoč svim prognozama i dokazima koji upućuju na fatalan rasplet. No u trenutku kada se pojavi tijelo, sva ta energija koja ih je održavala na nogama raspe se kao dvorac od pijeska za vrijeme oluje. - Dakle, poslušajte me i imajte na umu da je ovo što ću vam ispričati dio


istrage, stoga se uzdam u vašu diskreciju. Obje su je pogledale pune iščekivanja. - Od početka sam iskrena s vama, otkad ste me zatražile da vam nađem majku jer ste bile sigurne da nije otišla nekamo svojom voljom. Izvještavala sam vas o svakom pojedinom koraku. Sada mi je važno da i dalje imate povjerenja u mene. Dokazano je da je vaša majka bila Quiralteova žrtva, ali nisam sigurna da je on bio jedina osoba koja je umiješana. Izraz na njihovim licima pretvorio se u iznenađenost. - Imao je suučesnika? - Još nisam sigurna, ali ovaj me slučaj podsjeća na drugi u kojem sam sudjelovala kao savjetnica, a u njemu se sumnjalo na još jednog počinitelja. Bio je pod nadležnošću drugog tijela policije. Proces će trajati nešto duže i biti složeniji kako bismo usporedili sličnosti i dokaze. Sve je već pokrenuto, ali može trajati satima, pa čak i danima, ne mogu znati sa sigurnošću. Znam da je ovo jako teško za vas, ali vaša majka više nije u ledenoj zemlji, ona je ovdje, a ovdje je kako bi nam pomogla da riješimo upravo njezino umorstvo. Ja ću biti s njom tamo unutra i uvjeravam vas da nitko nema više poštovanja od ljudi koji rade u sudskoj medicini. Vjerujte mi, oni su glas žrtava. Po smirenijem izrazu njihovih lica shvatila je da ih je uvjerila. Iako nije trebala njihovu punomoć niti dozvolu, ljutiti članovi obitelji koji joj otežavaju posao sigurno joj ne bi olakšali stvar. - Barem ćemo moći održati misu zadušnicu za njezinu dušu - promrmljala je Marta. - Naravno, to će vam činiti dobro, a znate i da bi ona to htjela. Odrješito im je pružila ruku i obje su joj uzvratile stisak. - Radim na ovom, nastojat ću ubrzati stvari i nazvat ću vas čim to bude moguće. Amaia je svukla kaput i navukla sterilni ogrtač. Doktor San Martin bio je nagnut nad pultom i nešto pokazivao na zaslonu računala dvojici svojih pomoćnika. - Dobro jutro. Ili bolje da kažem dobar dan? - pozdravila ih je Amaia. - Za nas je već dobar dan, već smo ručali - odgovorio joj je jedan od tehničara. Amaia je suspregnula grimasu nevjerice koja joj se već počela ocrtavati na licu. Imala je itekako izdržljiv želudac, ali zamisao o njima trojici kako jedu pri obdukciji djelovala joj je... neprimjereno. San Martin je počeo navlačiti rukavice. - Evo ga, viša inspektorice, odlučite s kim ćemo početi. - Kako s kim? - zbunjeno je upitala.


- S Lucijom Aguirre - rekao je pokazujući na tijelo pokriveno plahtom koje se nalazilo na stolu - ili s Ramonom Quiralteom - dodao je upirući prstom prema udaljenijem stolu na kojem je bilo drugo tijelo, još uvijek u vreći za transport. Amaia ga je zapanjeno gledala. - Za danas imam predviđene dvije obdukcije, počet ćemo s onom koju vi odaberete. Amaia je prišla zavežljaju na stolu u kojem je bilo Quiralteovo tijelo, otvorila patentni zatvarač i proučila mu lice. Smrt je u potpunosti izbrisala bilo koji oblik privlačnosti koju je možda imao. Oko očiju su mu se formirale petehije koje su se granale u mnoštvo popucalih kapilara nastalih od napora pri povraćanju. Kroz poluotvorena su se usta, zaustavljena u grču, vidjeli zubi i vršak jezika koji je izgledao poput treće usnice, potpuno prekriven bjelkastim filmom. Opekotine od kiseline širile su mu se po natečenim usnicama, zajedno s ostacima bljuvotine koja se iscijedila prema uhu i stvorila mu sasušene, prljave pramenove u kosi. Amaia je pogledala prema mjestu na kojem je ležala žena i odmahnula glavom. Žrtva i krvnik na samo dva metra u obdukcijskoj dvorani, čak je postojala i mogućnost da će isti skalpel otvoriti oba prsna koša. - Ne bi smio biti ovdje - pomislila je naglas. - Što kažete? - upitao je San Martin. - Ne bi smio biti ovdje... s njom - tehničari su je začuđeno promatrali. - Ne u isto vrijeme - objasnila je mahnuvši prema drugom tijelu. - Mislim da nijednom od njih dvoje to više nije važno, zar ne? Pogledala ih je i bilo joj je jasno da oni to neće shvatiti koliko god im objašnjavala. - Nisam baš tako sigurna - prošaptala je za sebe. - Onda, za koga ste se odlučili? - On me ni najmanje ne zanima - hladno je odgovorila. - Ubio se i točka. Povukla je natrag patentni zatvarač tako da je Quiralteovo lice nestalo. San Martin je slegnuo ramenima i otkrio ženino tijelo. Amaia je zastala s donje strane stola, nakratko pognula glavu u kratkoj molitvi, a onda pogledala tijelo. Lišeno crveno-bijeloga džempera, jedva je u njemu mogla prepoznati onu nasmiješenu ženu koja je veseloga lica dominirala kućnim predsobljem. Leš je već bio opran, ali su i dalje bili uočljivi brojni udarci, rane i modrice, tako da je tijelo djelovalo prljavo. - Doktore - rekla je Amaia prišavši mu - zapravo vas moram zamoliti za jednu uslugu. Znam da ste krajnje pažljivi pri postupku, no ono što me zaista zanima jest, vjerojatno pretpostavljate, amputacija. Došla sam do fotografija ostataka kostiju koje je u špilji u Elizondu pronašla Građanska straža - rekla je pokazujući San Martinu debelu omotnicu. - Ovo je zasad sve što su mi prepustili,


a vas bih molila da usporedite presjeke rezova na kostima. Kada bismo mogli dovesti u vezu ovaj slučaj i slučaj Johane Marquez, sudac bi nam dao ovlasti za druge aktivnosti s pomoću kojih bismo mogli napredovati u slučaju. Sastajem se s njim danas popodne i nadam se da ću mu moći dati nešto više od teorija. San Martin je kimnuo. - U redu, počnimo. Uključio je snažnu svjetiljku iznad tijela, namjestio povećalo iznad rane na ruci i fotografirao ozljedu. Zatim se nagnuo i toliko približio da mu je nos gotovo dotaknuo ranu. - Čist rez, post mortem, srce više nije kucalo i krv se već počela zgrušnjavati. Izveden je nečim nazubljenim, predmetom sličnim električnoj pili za rezanje drveta, ali različitim; podsjeća me na slučaj Johane Marquez zato što smjer reza također upućuje na električni nož ili ubodnu pilu. Budući da se u slučaju Marquez uzelo kao da je gotova stvar da je to učinio otac, nije se više istraživalo koji je predmet za to koristio; usporedili su neke komade alata koje je imao kod kuće i u autu, bez rezultata koji bi potvrdio podudarnost. Amaia je položila na negatoskop fotografije koje je dobila od Padue i uključila hladno svjetlo. San Martin je njezinima pridodao još jednu fotografiju koju je pisač upravo izbacio. Dugo ih je promatrao, mijenjao im redoslijed i čak stavljao jednu preko druge. Za to je vrijeme ispuštao sitne, ritmičke zvukove, gotovo nečujne. Amaiu su izluđivali, a među njegovim su pomoćnicima izazivali podrugljive komentare. - Biste li rekli da su svi rezovi izvedeni istim predmetom? - tim je pitanjem Amaia izvukla doktora iz zadubljenosti. - Eh! - uzviknuo je. - Ne bih to mogao tvrditi. Ono što svakako mogu potvrditi jest da su svi rezovi izvedeni korištenjem iste tehnike i da ih je sve izvršio dešnjak, s velikom sigurnošću i isto takvom snagom. Amaia ga je nezadovoljno pogledala. - Iako - nastavio je smiješeći se nad ispitujućim pogledom u inspektoričinim očima - s fotografija ne mogu točno odrediti dob ni spol, sve su to kosti odraslih osoba, ali ogoljene, bez ostataka tkiva, a ne može se naoko odrediti starost kosti i, naravno, ne mogu vam preko fotografije reći jesu li posljedica kirurške amputacije ili oskvrnuća grobova. Rezovi su na prvi pogled neporecivo veoma slični i riječ je o podlakticama... ali da bih to mogao potvrditi, trebao bi mi predmet koji je korišten. Mogli bismo uzeti odljeve izravno s kostiju kako bismo ih skenirali i preklopili. Žao mi je, viša inspektorice, to je sve što mogu reći preko fotografija, bilo bi drugačije da imamo uzorke. - Građanska straža ima vlastiti laboratorij i tamo ih drže, a znate kako njihovi glavešine nisu skloni dijeliti informacije. Već godinama to govorim, dok


god ne bude formirana neovisna kriminalistička brigada koju će činiti članovi svih policijskih snaga, uključujući sudjelovanje Interpola, i surađivati u istom laboratoriju, dotle ćemo u kriminalističkim istragama udarati naslijepo požalila se Amaia. - Hvala Bogu da postoje policajci kao što je Padua, koji su stvarno zainteresirani za rješavanje zločina, a ne za skupljanje bodova. Amaia je ponovo prišla tijelu i nagnula se kao doktor San Martin maloprije kako bi izbliza pogledala ranu. Tkivo je bilo istanjeno i raspucano, veoma isušeno. Izgledalo je svijetlo, gotovo bezbojno u odnosu na ostatak tijela. Uočila je malene brazde koje je oštrica iscrtala na kosti, a onda joj se učinilo da vidi neku tamnu, jasno prepoznatljivu točku urezanu u tkivo. - Doktore, dođite, molim vas! Što bi ovo moglo biti, što vam se čini? - upitala je prepuštajući mu mjesto nad povećalom. Iznenađeno je podignuo pogled. - Nisam to do sada primijetio, svaka čast, viša inspektorice - rekao je sa zadovoljstvom. - Vjerojatno je to kost koja se odvojila za vrijeme rezanja - rekao je izvlačeći pincetom iver. Promotrio je trokutasti komadić pod povećalom i položio ga na pliticu; pao je na nju uz zvuk koji nije ostavljao sumnju da je riječ o metalu. Odnio ga je, hitro, pod mikroskop i nasmiješen podigao pogled dok je ustupao mjesto Amaii. - Šefice Salazar, ovdje imamo zubac metalne pile, pile koja je korištena pri amputaciji ruke ove žene. Ako ponovimo uzorak ovoga zupca, moći ćemo s priličnom točnošću odrediti tip pile, a o vašoj vještini uvjeravanja suca Markine ovisit će hoćemo li moći izvršiti pokuse da bismo utvrdili je li ista pila korištena u slučajevima špilje u Elizondu. A sada bih, ako mi dopustite, nastavio s obdukcijom - rekao je pružajući pliticu s uzorkom tehničarki koja se smjesta bacila na posao.


8.

Inmaculada Herranz bila je jedna od onih žena koje su zadobivale tuđe povjerenje vječitom prijaznošću i istom takvom udvornošću. Izgledala je tako beznačajno i imala tako suzdržane pokrete da je Amaia uvijek mislila o njoj kao o nekoj ružnoj gejši, nježnoga glasa i poluzatvorenih očiju koje su prikrivale mrke poglede kada bi joj netko proturječio. Nikad joj se nije sviđala, unatoč njezinoj umjetnoj korektnosti, ili možda baš zbog toga. Šest je godina radila kao učinkovita i uvijek raspoloživa osobna tajnica sutkinje Estebanez koja se, međutim, nije nimalo ustručavala jednostavno je napustiti kada su joj ponudili novi posao pri Nacionalnom sudu, iako Inmaculada nije bila u braku niti je imala obitelj. Početno se Inmaculadino nezadovoljstvo pretvorilo u likovanje kada je Markina postao sudac i zatražio da mu ona bude osobna tajnica zahvaljujući njezinu prethodnom iskustvu pomoćnice sutkinje, iako to nije bilo uobičajeno, a i unatoč tome što će od tog trenutka vjerojatno morati trošiti nešto veći dio plaće na odjeću i parfem kako bi privukla pozornost časnoga suca. A i nije bila jedina, po sudu je kolala šala da se među službenicama vinula u nebesa potrošnja ruževa i posjeta frizerskim salonima. Amaia je otipkala broj suda na putu prema svojem autu, usput po džepovima jakne tražeći sunčane naočale kojima bi ublažila bljeskove blistavog sunca koje se odražavalo u lokvama. Čekala je da se tajnica javi svojim medenim glasom. - Dobar dan, Inmaculada, ovdje viša inspektorica Salazar iz Odjela za ubojstva Regionalne policije Navarre. Dajte mi, molim vas, suca Markinu. Iznenadila ju je odsječna hladnoća njezina osuđujućeg tona. - Sada je pola tri popodne, vjerojatno možete pretpostaviti da suca Markine nema. - Znam koliko je sati, upravo sam izašla s jedne obdukcije i sigurna sam da sudac Markina očekuje rezultate, tražio je da ga nazovem... - Aha... - odgovorila joj je ova. - Čudi me što je zaboravio. Znate li hoće li se kasnije vraćati?


- Ne, neće se vraćati i naravno da nije zaboravio - pustila je da prođe nekoliko sekunda, pa nastavila: - Ostavio je broj na koji ga možete nazvati. Amaia je šutke čekala i smješkala se, zabavljalo ju je tupavo neprijateljstvo sučeve tajnice. Zvučno je uzdahnula kako bi pokazala da joj ponestaje strpljenja i upitala: - Dobro, Inmaculada, hoćete li mi dati taj broj ili trebam sudski nalog? Joj, ne, čekajte malo, pa već imam sučev nalog. Tajnica nije ništa rekla, ali je čak i preko telefona mogla zamisliti kako stišće usnice i žmirka na onaj redovnički način, karakterističan za takve strašljive žene. Izrecitirala joj je broj bez ponavljanja i prekinula vezu bez pozdrava. Amaia je iznenađeno pogledala telefon. “Vidi ti tu glumicu!” pomislila je. Otipkala je broj po sjećanju i pričekala. Sudac Markina smjesta se javio. - Mislio sam da ćete to biti vi, viša inspektorice Salazar, vidim da vam je moja tajnica prenijela poruku. - Žao mi je što vas gnjavim izvan ureda, gospodine suče, ali maloprije sam izašla s obdukcije Lucije Aguirre i postoje indicije, po mojem sudu dovoljne, da se otvori istraga. Forenzičko je izvješće uvjerljivo i imamo novi trag. - Govorite o ponovnom otvaranju slučaja? - sumnjičavo je upitao sudac. Amaia se natjerala da nastupi opreznije. - Ne pokušavam vas učiti kako da radite svoj posao, ali indicije upućuju na novu liniju istrage, no ne na uštrb prethodne. Ni forenzičar ni ja ne sumnjamo da je počinitelj umorstva Quiralte, ali... - U redu - prekinuo ju je sudac. Činilo se da razmišlja nekoliko sekunda. Ton mu je odavao da je u njemu pobudila zanimanje. - Dođite k meni, pa ćete mi sve objasniti i ne zaboravite ponijeti forenzičko izvješće. Amaia je pogledala na sat i upitala: - Hoćete li popodne biti u uredu? - Neću, nisam u gradu, ali ću večeras u devet večerati u Roderu. Dođite tamo, pa ćemo razgovarati. Prekinula je vezu i opet pogledala na sat. Do devet će forenzičko izvješće već biti gotovo, ali James će morati uraniti s Ibaiem ako žele stići u Elizondo u razumno vrijeme za dijete. Ona može kasnije krenuti na sastanak sa sucem. Na ulasku u automobil uzdahnula je razmišljajući o tome da, ako požuri, može stići na vrijeme da u tri sata podoji svoje dijete.

Ibai je isprekidano jecao izmjenjujući plač s nekom vrstom uzdaha i vriskova


koji su odavali njegovu ojađenost, ali je unatoč tome, između dviju jadikovki, iz sve snage povlačio iz bočice s kojom se James borio da mu ostane u ustima dok ga istovremeno drži na rukama. Na izmučenom mu je licu zasjao smiješak kada ju je ugledao. - Već se dvadeset minuta ovako borimo, a uspio sam mu dati svega dvadeset mililitara, ali ide, malo-pomalo. - Dođi ami, maitia - rekla je šireći ruke, a James joj je pružio dijete. - Jesam li ti nedostajala, sunce moje? - dodala je ljubeći djetetovo lišće. Nasmiješila se kada je primijetila da joj Ibai siše bradu. - Joj, ljubavi, žao mi je, ama je došla jako kasno, ali sada sam tu. Sjela je u naslonjač obavijajući ga rukama i sljedećih je pola sata provela posvećena isključivo njemu. Kada se stišao njegov početni nemir, Ibai je djelovao mirno i opušteno, a Amaia mu je mogla milovati glavicu, slijediti vrškom kažiprsta malene, savršene crte njegova lica i zadivljeno promatrati njegove bistre i sjajne oči koje su također proučavale Amaiino lice s predanošću i ushitom namijenjenima najodvažnijim ljubavnicima. Kada je završila s dojenjem, odnijela ga je u sobu koju je za njega osmislila Clarice, promijenila mu pelenu i teška srca priznala da je namještaj udoban i funkcionalan, iako je dječak još uvijek spavao s njima u spavaćoj sobi. Držala ga je na rukama i sasvim mu tiho pjevušila sve dok nije zaspao. - Nije dobro da se navikne tako spavati - prošaptao joj je James iza leđa. Najbolje je da ga stavljamo u kolijevku da se opusti i sam zaspi. - Za to će imati ostatak života - pomalo je osorno odgovorila. Razmislila je i ublažila ton. - Daj mi da ga razmazim, James. Znam da imaš pravo, ali tako mi nedostaje... vjerojatno se nadam da ja njemu neću prestati nedostajati. - Naravno da nećeš, nemoj govoriti gluposti - uzeo joj je Ibaia iz ruku i polegnuo ga. Do struka ga je pokrio dekicom, a onda opet pogledao svoju ženu. I meni nedostaješ, Amaia. Pogledi su im se ukrstili i par je sekunda bila na rubu da mu se baci u zagrljaj, u onaj uzajamni zagrljaj koji je s vremenom postao neosporni simbol njihova zajedništva, njihove uzajamne pažnje. Zagrljaj u kojem je uvijek nalazila utočište i razumijevanje. Ali to je trajalo samo dvije sekunde. Preplavio ju je osjećaj frustracije. Bila je umorna, nije ništa jela, vraćala se s obdukcije... O, Bože dragi! Morala je trčati s jednog kraja grada na drugi i jedva je stigla provesti malo vremena sa svojim djetetom, a jedino što je Jamesu padalo na pamet jest da mu nedostaje. Pa ona samoj sebi nedostaje! Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put imala pet minuta za sebe. Mrzila ga je što se drži kao pokislo pseto čeznutljiva pogleda. To ne pomaže, ne, nikako ne pomaže. Izašla je iz prostorije osjećajući da je razdražena, ali i nepravedna. James je duša od čovjeka, dobar otac i


najtolerantniji muž kojeg bi neka žena uopće mogla zamisliti, ali bio je muškarac, milijun svjetlosnih godina udaljen od mogućnosti da shvati kako se ona osjeća, a to ju je izluđivalo. Ušla je u kuhinju. Osjećala je da joj stoji iza leđa i izbjegavala ga je pogledati dok je pripremala kavu s mlijekom. - Jesi ručala? Daj da ti nešto skuham - rekao je posežući za vratima hladnjaka. - Ne, James, nema potrebe - rekla je sjedajući za čelo stola sa svojom kavom i dala mu znak da i on sjedne. - Slušaj me, James, iskrsnuo mi je neodgodivi sastanak sa sucem koji vodi slučaj koji istražujem. Može me primiti samo kasno navečer, kada budem imala izvješće s obdukcije. Jako mi je važno... Kimnuo je. - Možemo sutra otići u Elizondo. - Ne, ujutro hoću biti tamo i morali bismo jako poraniti, pa sam mislila da bi bilo najbolje da ti odeš ranije s Ibaiem i da se mirno smjestite u tetinoj kući. Ja ću ga podojiti prije nego što odete i stići ću na vrijeme za sljedeći obrok. James se ugrizao za gornju usnicu na način koji joj je bio dobro poznat. To je činio kada se s nečim ne bi slagao. - Amaia, htio sam o tome razgovarati s tobom... Šutke ga je promatrala. - Mislim da to robovanje rasporedu kojim se produžuje razdoblje dojenja... primjećivalo se da traži prikladne riječi - nije sasvim u skladu s tvojim poslom. Možda je došao trenutak da ozbiljno razmisliš o tome da ga prestaneš dojiti i da sasvim prijeđemo na bočicu. Gledala je svojega muža i željela dati oblik svemu onome što je kipjelo u njoj. Trudila se, trudila se svim snagama, htjela je to izvesti i htjela je to izvesti dobro, zbog Ibaia, ali prije svega zbog same sebe, zbog djevojčice koja je bila, zbog kćeri loše majke. Htjela je biti dobra majka, trebala je biti dobra majka, morala je to biti jer bi u suprotnom bila loša, loša majka kako što je to bila njezina majka. Nije li ta frustracija bila, možda, znak da nešto ne ide dobro? Gdje je ta obećana radost iz knjiga o materinstvu? Gdje je taj ideal ostvarenosti koju bi majka trebala osjećati? Zašto je osjećala samo umor i neuspjeh? No umjesto svega toga, rekla je ovo: - Već sam se bavila ovim poslom kad smo se upoznali, James, znao si da sam policajka i da ću to zauvijek biti i prihvatio si to. Ako si mislio da zbog svojeg posla ne mogu biti dobra supruga ili dobra majka, trebao si tada o tome razmisliti - ustala je, odložila šalicu u sudoper i dok je prolazila kraj njega, dodala: - Iako to i sam znaš, ovo je brak, a ne doživotna kazna, pa, ako ti se ne sviđa...


- izašla je iz kuhinje. Na Jamesovu se licu ocrtao izraz nevjerice nad onim što je čuo. - Bože dragi, Amaia! Ne budi melodramatična - rekao je ustajući i krenuo za njom po hodniku. Ona se okrenula držeći prst na usnicama. - Probudit ćeš Ibaia - zatim je ušla u kupaonicu ostavivši Jamesa koji je u nevjerici odmahivao glavom nasred hodnika.

Nije mogla zaspati, provela je sljedeća dva sata prevrćući se po krevetu i pokušavajući se u dovoljnoj mjeri opustiti da se barem odmori, a pritom je slušala žamor s televizije koju je James gledao u dnevnoj sobi. Ponašala se kao aždaja, znala je to, znala je da je nepravedna prema Jamesu, ali nije mogla odagnati osjećaj da on to na neki način zaslužuje zato što nije... što? Tolerantniji? Nježniji? Nije baš znala što bi mogla tražiti od njega, znala je samo da se u sebi osjeća loše i na neki je način očekivala da on ne pojednostavnjuje tako stvari, da joj bude u stanju olakšati, utješiti je i, prije svega, razumjeti je. Dala bi vlastitu dušu da je on shvati zato što je znala da mora biti tako. Ispružila je ruku i dotaknula prazni dio kreveta, privukla prema sebi jastuk i zagnjurila u njega lice tragajući za Jamesovim mirisom. Zašto sve čini pogrešno? Poželjela je otići k njemu... reći mu... reći mu..., nije znala točno što, možda kako se osjeća. Ustala je iz kreveta i bosa otkoračala po podu koji je na nekoliko mjesta zaškripao kada bi stala na velike plohe francuske hrastovine. Provirila je kroz vrata prema dnevnoj sobi i vidjela Jamesa kako spava nagnut u stranu, dok su s televizora reklame osvjetljavale prostoriju iz koje je prirodna svjetlost već odavno iščezla. Promotrila je njegovo opušteno lice koje se odražavalo na televizijskom ekranu. Krenula je prema njemu, a onda naglo zastala. Uvijek mu je zavidjela na sposobnosti da zaspi u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu, ali odjednom joj je sad činjenica da je zaspao kada bi trebao biti zabrinut, barem koliko i ona... Ma nek’ ide k vragu, posvađali su se, valjda najgadnije otkad se poznaju, a on je fino zaspao, opušten kao da je upravo bio na wellness-tretmanu. Dva milijuna svjetlosnih godina. Pogledala je na sat; još su morali pripremiti hrpu stvari koje će Ibaiu trebati u Elizondu. Izašla je iz dnevne sobe i zazvala ga iz hodnika dok se udaljavala. - James.


Nakon što su nakrcali automobil kao da pokreću ekspediciju na Mount Everest, a ne da idu na par dana na pedeset kilometara od kuće, i nakon što je Jamesu ponovila pregršt naputaka o Ibaiu, njegovim stvarima, što da mu odjene, da pazi da mu ne bude hladno i da se ne znoji, poljubila je dječaka koji ju je sa svoje sjedalice smireno promatrao, nakon dojenja. Spavao je cijelo popodne i sigurno će biti budan tijekom cijeloga puta do Elizonda, ali neće plakati - volio je automobil, njegovo nježno predenje, a čini se i da mu se glazba koju mu je James puštao, možda malo preglasno, silno sviđala, pa ako i ne uspije zaspati, cijelim će putem biti opušten. - Stižem prije sljedećeg hranjenja. - A ako ne stigneš, dat ću mu bočicu - odgovorio je James sjedeći za volanom. Bila je na rubu da mu odgovori, ali nije se više htjela s njim svađati, nije htjela da se rastanu ljutiti, malo je to izbjegavala i zbog praznovjerja. Bila je policajka i previše je puta vidjela kako reagiraju članovi obitelji na vijest o smrti njima voljenog bića i kako se početna bol produbljuje ako su u trenutku njegova odlaska bili distancirani zbog neke ljutnje, u većini slučajeva nečega nevažnog što bi u tom trenutku zadobivalo oblik presude. Nagnula se kroz spušteno staklo i sramežljivo utisnula poljubac na Jamesove usne. - Volim te, Amaia - rekao je, a rekao je to kao da je upozorenje, gledajući je u oči i paleći motor automobila. “Ma znam”, pomislila je i povukla se za jedan korak. “I mirim se s tobom samo zato što ne bih podnijela da pogineš u nesreći dok si ljut na mene.” Podignula je ruku u znak pozdrava koji on nije vidio, a onda se ožalošćena obgrlila oko struka pokušavajući utišati jad koji je osjećala. Ostala je stajati na kolniku dok god nije izgubila iz vida crvena stražnja svjetla automobila koji je polagano napredovao po ulici, u to doba dana pješačkoj, osim za njezine stanovnike. Ušla je u kuću promrzla od pamplonske hladnoće i bacila brz pogled na omotnicu koja je počivala u predsoblju otkad ju je prije sat vremena donio jedan policajac. Više nego ikad žudjela je za kupkom u vrućoj vodi. U ogledalu je promotrila podočnjake koji su joj se isticali ispod očiju i svoju plavu kosu koja je izgledala isušeno s rascvjetanim vrhovima nalik na suhu slamu. Nije se ni sjećala kada je zadnji put bila u frizerskom salonu. Pogledala je na sat i osjetila kako u njoj raste ljutnja dok je odlučivala da će žuđenu kupku ostaviti za neku bolju priliku i samo se istuširati. Pustila je vruću vodu da teče dok se pregrada tuš-kabine maglila od oblaka pare, sve dok se više ništa nije moglo vidjeti. Tada je počela plakati. Kao da se u njezinoj unutrašnjosti slomila brana, a plima joj zaprijetila da će je ugušiti iznutra. Suze su se pomiješale s vodom koja joj je


klizila po licu, gotovo kipuća, i osjetila se nesretno i nesposobno.

Restoran Rodero nalazio se prilično blizu njezine kuće. Kada bi tamo večerala s Jamesom, obično su išli pješice kako se ne bi morali brinuli tko će voziti ako budu pili vino, no ovoga se puta dovezla automobilom u blizinu restorana kako bi mogla krenuti za Elizondo čim završi razgovor sa sucem. Parkirala je između dvaju vozila preko puta parka Media Luna, prešla ulicu i zašla pod arkade pod kojima se nalazio restoran. Velika, osvijetljena staklena vrata i ukusno uređena unutrašnjost obećavali su izvanrednu kuhinju koja je Roderu donijela Michelinovu zvjezdicu. Pod od tamnog drveta i stolice od trešnje s udobnim naslonima bili su u kontrastu s panelima bež boje koji su se penjali do stropa, a besprijekorna je bjelina stolnjaka i posuđa zajedno s ogledalima davala notu svjetlosti naglašenu cvjetnim ukrasima koji su plutali u zdjelicama od brušenog stakla raspoređenima po stolovima. Čim je prošla kroz vrata, dočekala ju je jedna od konobarica i ponudila da joj uzme kaput. Odbila je. - Dobra večer, imam ovdje dogovor s jednim vašim gostom, možete li ga obavijestiti da sam došla? - Naravno. Trenutak je oklijevala, nije znala koristi li sudac svoju titulu izvan sudskoga okruženja. - Gospodin Markina. Djevojka se nasmiješila. - Sudac Markina vas očekujte. Molim vas, dođite za mnom - rekla je i povela je prema dnu lokala. Prošli su kroz manju salu gdje je Amaia pretpostavljala da će se voditi razgovor. Konobarica joj je pokazala na jedan od najvećih stolova. Oko njega je bilo pet stolaca, ali su bila postavljena mjesta za samo dva gosta. Sudac Markina ustao je da je pozdravi i pružio joj ruku. - Dobra večer, kolegice Salazar - pozdravio ju je bez navođenja titule. Amaii nije promakao odobravajući pogled konobarice prema zgodnom sucu. - Sjednite, izvolite - rekao je on. Amaia je na trenutak zastala gledajući stolicu prema kojoj joj je on pokazivao. Po staroj policijskoj navadi, nije voljela sjediti leđima okrenuta prema vratima, no poslušala ga je i sjela preko puta Markine. - Gospodine suče - započela je - žao mi je što vas uznemiravam... - Ma uopće me ne uznemiravate pod uvjetom da mi se pridružite. Ja sam već


naručio i bilo bi mi jako neugodno jesti, a da me vi gledate. Njegov ton nije ostavljao mjesta za prepirku. Amaia je osjetila zbunjenost. - Ali... - rekla je pokazujući na tanjur na stolu, pripremljen za drugoga gosta. - To je za vas. Već sam vam rekao da mrzim jesti dok me netko gleda. Dopustio sam si tu slobodu. Nadam se da vam ne smeta - rekao je, no njegov je ton odavao da mu je zapravo svejedno smeta li joj to ili ne. Proučavala je njegovo lice dok je rastvarala ubrus i stavljala ga na koljena. Znači, to je bio uzrok tajničina neprijateljstva. Mogla ju je zamisliti dok je još ujutro rezervirala stol svojim medenim glasom i tako stisnutim usnicama da su izgledale kao da su zasječene sjekirom. Prisjećajući se Inmaculadinih riječi, shvatila je da ju je sudac zadužio da rezervira stol prije nego što ga je ona nazvala zbog rezultata obdukcije. Znao je da će ga nazvati čim budu gotovi i već je prije isplanirao tu večeru. Zapitala se otkad je zapravo rezervirana i je li uopće bila istina da sudac nije bio u gradu kada ga je nazvala. Nije to mogla utvrditi. Isto je tako bilo moguće da je sudac rezervirao stol samo za sebe, pa zamolio da postave za još jednu osobu kada je došao. - Neću vas dugo gnjaviti, gospodine suče, pa možete večerati u miru. Zapravo, ako mi dopustite, počela bih smjesta. Izvadila je iz torbe mapu smeđe boje i spustila je na stol u trenutku kada im se približio konobar s bocom navarskog chardonnaya. - Tko će kušati vino? - Gospođica - odgovorio je sudac. - Gospođa - odvratila je. - I ne pijem vino, moram voziti. Sudac se nasmiješio. - Onda vodu za gospođu, a za mene vino, bojim se. Kada se konobar udaljio, Amaia je otvorila mapu. - Ništa od toga - ozlojeđeno je rekao sudac. - Lijepo vas molim - dodao je pomirljivije. - Ne bih mogao ništa okusiti nakon toga - nasmiješio se s gađenjem. - Na neke se stvari čovjek nikada ne navikne. - Gospodine suce... - prigovorila je Amaia. - Zovite me Javier, lijepo vas molim. U Amaii je rasla ljutnja, osjećala se kao žrtva namještaljke, bio je to detaljno isplaniran spoj naslijepo. Taj ju je kreten čak naveo da ga ona sama zatraži, a sada je još htio da ga zove imenom. Amaia je odgurnula stolicu na kojoj je sjedila. - Gospodine suče, smatram da je bolje da porazgovaramo kasnije, nakon što večerate. Ja ću vas dotle pričekati vani. On se nasmiješio, a smiješak mu je u isto vrijeme djelovao iskren i odavao krivnju.


- Kolegice Salazar, nemojte, molim vas, da vam bude neugodno, još uvijek ne poznajem puno ljudi u Pamploni, a obožavam dobru kuhinju i često dolazim ovamo. Nikad ne naručujem a la carte, nego prepuštam Luisu Roderu da odluči što će mi donijeti na stol, ali ako vam se ne sviđa njegov izbor, zamolit ću da vam donesu jelovnik. Mi smo dvoje profesionalaca na sastanku, ali nas to ne bi smjelo spriječiti da uživamo u dobroj večeri. Biste li se ugodnije osjećali da sjedimo u McDonald’su za hamburgerom? Ja ne bih. Amaia ga je neodlučno gledala. - Jedite, molim vas, i ispričajte mi za to vrijeme pojedinosti o slučaju. No, ipak, ostavite fotografije za kraj. Amaia je bila gladna, nije pojela ništa konkretno još od doručka. Uvijek je bilo tako kada bi nazočila nekoj obdukciji. Miris tartufa i drugih gljiva u hrskavoj korici izazvao je žalobno kruljenje u njezinu želucu. - U redu - pristala je. Ako hoće da jedu zajedno, jest će, ali će biti gotovi u rekordnom vremenu. Dok su u tišini jeli predjelo, Amaia je postajala svjesna koliko je gladna. Konobar je pokupio tanjure i stavio nove. - Sedefasta juha od školjkaša, račića i algi - objasnio je i povukao se. - Jedno od mojih omiljenih jela - rekao je Markina. - I mojih - rekla je Amaia. - Često dolazite u ovaj restoran? - upitao je sudac pokušavajući sakriti svoju iznenađenost. “Kreten i umišljenko”, pomislila je ona. - Da, iako obično biramo neki diskretniji stol. - Meni se sviđa ovaj, može se vidjeti... “I biti viđen”, pomislila je Amaia. - ... biblioteka - dovršio je. - Luis Rodero ovdje ima neke od najboljih naslova svjetske kuhinje. Amaia se zagledala u hrpte knjiga među kojima se isticao naslov Izazov španjolske kuhinje, debeli, tamni svezak iz elBullija i lijepa Candidova knjiga o španjolskoj kuhinji. Konobar je sada pred njih stavio riblje jelo. - Oslić u umaku veloute i želea od raka veslača s daškom vanilije, papra i limete. Amaia je jela samo napola uživajući u nijansiranom obroku, stalno je pogledavala na sat i slušala sučeve trivijalne brbljarije. Kada su konačno odnijeli tanjure, Amaia je odbila desert i naručila kavu. Sudac je učinio isto, iako naočigled razočaran. Pričekala je da konobar stavi šalice na stol, a onda ponovo izvukla dokumente i položila ih pred suca.


Vidjela je nezadovoljstvo na njegovu licu, ali je nije bilo briga. Uspravila se odjednom se osjećajući sigurna, na svom terenu. Lagano je zaokrenula stolicu kako bi imala pogled na vrata i po prvi se put osjetila ugodno otkad je došla. - Tijekom obdukcije pronašli smo indicije koje ukazuju na prilično utemeljenu mogućnost da je slučaj Lucije Aguirre povezan s barem još jednim slučajem koji se dogodio prije godinu dana u mjestu Lekaroz - pokazala je jednu od mapa koju je otvorila pred sucem. - Johanu Marquez silovao je i zadavio njezin očuh koji je priznao zločin čim je uhićen, ali na tijelu djevojke bio je izveden isti tip amputacije kao na Luciji Aguirre, podlaktica odrezana kod lakta. I ubojica Johane Marquez i ubojica Lucije Aguirre počinili su samoubojstvo i ostavili slične poruke - pokazala mu je fotografije zida Quiralteove ćelije i listić koji je Medina ostavio za nju. Sudac je zainteresirano kimnuo. - Mislite li da su se poznavali? - Sumnjam, ali to je jedna od stvari koju bismo ispitali ako nam odobrite istragu. Sudac ju je gledao još uvijek dvojeći. - A ima još nešto - rekla je odmahujući glavom. - Možda to ništa ne znači, ali slijedim tragove koji upućuju na slične amputacije koje su izvedene u najmanje još jednom zločinu koji se dogodio u Logrohu prije gotovo tri godine, a iako je sam zločin počinjen prilično aljkavo, ta je amputacija dostojna udžbenika iz kirurgije. Amputirani je ud nestao, kao i u ovim dvama slučajevima. - U svim slučajevima? - Markina je uzbunjeno prevrtao papire. - Da, zasad u trima, ali imam osjećaj da bi ih moglo biti još. - Razjasnite mi nešto: što mi tražimo? Neki čudni klub aljkavih ubojica koji su odlučili imitirati morbidne postupke o kojima su možda čitali u tisku? - Moguće je, iako sumnjam da bi u tisku bili izneseni tako podrobni detalji o amputaciji da bi ih itko mogao s tolikom preciznošću oponašati. Barem u slučaju Johane Marquez, taj smo podatak sačuvali za sebe. No svakako vam mogu potvrditi da je izvjesni tip iz Logroha počinio samoubojstvo u svojoj ćeliji i ostavio iza sebe istu poruku na zidu, napisanu na identičan način, što je prilično čudno jer je uobičajeni način pisanja te riječi s jednim slovom t. Sve me to navodi na mišljenje da je njihov modus operandi toliko osobit da je već sam po sebi nepogrešiv znak prepoznavanja, potpis jedne jedine osobe. Vjerojatnost da se takve zvijeri toliko udalje od vlastitog karaktera zlostavljača i počnu ubijati u najmanju je ruku slaba. Slučajevi koje sam mogla pregledati ujedinjuju sve odlike profila: srodstvo sa žrtvom, dugotrajno zlostavljanje, ovisnost o alkoholu ili drogi, nasilan i nepromišljeni karakter. Jedina stvar koja je na svim mjestima zločina odudarala jest post mortem amputacija dijela ruke, u svim


slučajevima iste ruke, i to da bi ud poslije nestao. Sudac je držao u ruci jedno od izvješća i listao ga. - Osobno sam preslušavala očuha Johane Marquez - nastavila je Amaia - i kada sam ga pitala za amputaciju, u potpunosti se ogradio od tog čina, iako je prije toga priznao zlostavljanje, zločin, silovanje, oskvrnuće leša jer ju je silovao kad je već bila mrtva... ali tvrdio je da ne zna ništa o amputaciji. Amaia je gledala suca. Procjenjivao je podatke zamišljenog izraza lica koji ga je činio starijim i privlačnijim, a istovremeno je rastreseno prelazio rukom po čeljusti ocrtavajući liniju brade. Konobarica koja ju je bila dovela do stola stajala je uz stalak za jelovnik kod ulaza u restoran i gledala ga izdaleka, također ne skidajući pogled s njega. - Dakle, kamo smjerate? - Mislim da nam promiče neki suučesnik, neka druga osoba koja je sudjelovala kao poveznica između minimalno triju zločina i triju zločinaca. Markina nije odgovorio, gledao je malo u dokumente, malo u Amaiino lice. Po prvi put tijekom večere počela se osjećati ugodno. Konačno jedan izraz koji joj nije bio stran, vidjela ga je mnogo puta na svojim kolegama, na zapovjednikovu licu kad mu je iznosila svoje mišljenje, a sada na sucu Markini. Zanimanje, zanimanje koje je uzrokovalo dvojbe, te minucioznu analizu činjenica i pretpostavki koje će se razviti u istragu. Dok je sudac Markina razmišljao, pogled bi mu se izoštrio, a njegovo bi lice, bez ikakve sumnje lijepo, zadobilo neku nijansu inteligencije koja bi mu davala dodatnu privlačnost. Iznenadila se gledajući savršen obris njegovih usana i pomislila kako ne čudi da se pola sudskih službenica grebe za njega. Nasmiješila se na tu pomisao, a njezin je izraz lica prenuo suca iz zadubljenosti. - Što vam je smiješno? - Ma, ništa - ispričala se i ponovo nasmiješila. - Ništa, stvarno. Sjetila sam se nečega... Ma, nije važno. On ju je promatrao sa zanimanjem. - Nikad vas prije nisam vidio da se smiješite. - Molim? - upitala je pomalo zbunjena njegovim zapažanjem. I dalje ju je promatrao, sada opet ozbiljan. Još je nekoliko sekunda zadržao svoj pogled na njezinu licu, a onda ga je spustio prema izvješću smeđih korica. Pročistio je grlo. - Onda? - upitala je podižući pogled, povrativši samokontrolu. Kimnuo je. - Mislim da tu može biti nečega... Dat ću vam ovlasti. Budite oprezni i nemojte oko ovog dizati veliku buku, mislim na tisak. Teoretski su to zatvoreni slučajevi i ne želimo obiteljima žrtava nanijeti nepotrebne patnje. Izvještavajte


me kako napredujete. I tražite sve što vam treba - dodao je ponovo je gledajući u oči. Nije se dala zastrašiti. - U redu, neću brzati, sada sam sa svojom ekipom na drugom slučaju, pa mislim da sljedećih par dana još neću imati novosti za vas. - Kada god budete htjeli - odgovorio joj je. Počela je skupljati izvješća razasuta po stolu. Sudac je pružio ruku i lagano dodirnuo njezinu zadržavši je na njoj nekoliko sekunda. - Barem ćete prihvatiti moj poziv na još jednu kavu... Na trenutak je oklijevala. - Može, moram voziti, pa će mi dobro doći. Rukom je signalizirao konobaru da želi još dvije kave. Amaia je žurno skupljala papire. - Mislio sam da živite u staroj gradskoj jezgri. “Jako ste dobro informirani, gospodine suče”, pomislila je dok im je konobar stavljao kave na stol. - I živim, ali moram otputovati u Baztan radi istrage koju sam vam spomenula. - Vi ste odande, je li tako? - Da - odgovorila je. - Čuo sam da se tamo dobro jede, možda biste mi mogli preporučiti neki restoran... Istog joj je trenutka palo na pamet četiri-pet različitih lokala. - Tu vam ne mogu pomoći, nisam često tamo - slagala je - a kad odem, budem kod svoje obitelji. Podignuo je obrvu i sumnjičavo se nasmiješio. Amaia je iskoristila priliku da popije kavu do kraja i pospremi mape u torbu. - Molim vas da mi oprostite, gospodine suče, sada moram krenuti - rekla je odmičući svoju stolicu. Markina je ustao. - Gdje vam je automobil? - Ma tu, odmah, parkirala sam kod ulaza. - Pričekajte - rekao je uzimajući kaput - otpratit ću vas. - Ma nema potrebe. - Inzistiram. Trebalo je pričekati časak da se konobar vrati s njegovom karticom. Uzeo je Amaiin kaput i pridržao joj ga da ga odjene. - Hvala vam - rekla je i uzela mu ga iz ruke - ne volim voziti u kaputu, smeta mi.


Po njezinu se tonu nije dalo jasno zaključiti govori li o vožnji u tako debelom odjevnom predmetu ili u sučevoj pretjeranoj pažljivosti. Dok je hodala prema vratima, Markinino se lice malo smračilo. Otvorila je vrata i pridržala ih dok je on nije stigao. Vani je temperatura pala za nekoliko stupnjeva, a vlaga se skupljala na gustom drvoredu parka odajući dojam neke izmaglice koja se stvarala samo u tom dijelu grada, a zbog nakupljene se vode narančasto svjetlo uličnih svjetiljki širilo u raspršenim krugovima. Napustili su arkade i prošli ulicu punu parkiranih vozila, ali u ovo doba dana gotovo bez prometa. Amaia je počela otključavati vrata i okrenula se prema sucu. - Hvala vam, gospodine suče, redovito ću vas izvještavati - rekla je profesionalnim tonom, no on je zakoraknuo prema vratima auta i otvorio ih. Ona je uzdahnula i naoružala se strpljenjem. - Hvala. Ubacila je kaput unutra i brzo ušla u vozilo. Nije bila blesava, već je satima gledala kamo Markina smjera i bila je odlučna zaustaviti ga u svim oblicima napredovanja. - Laku noć, gospodine suče - rekla je grabeći ručku na vratima i paleći motor. - Kolegice Salazar... - prošaptao je. - Amaia. “O, ne”, jeknuo je glas u njezinoj glavi. Pogledala je pogled i susrela se s njegovim očima u kojima je gorio plamen preklinjanja i požude. Markina je pružio ruku prema njoj i nadlanicom joj pomilovao pramen kose koji joj je padao na rame. Nedvojbeno je primijetio kako se ona ukočila i smeteno povukao ruku. - Viša inspektorica Salazar - suho mu je odgovorila. - Oprostite, što? - zbunjeno je upitao. - Tako me zovite, viša inspektorice Salazar, inspektorice Salazar ili, jednostavno, kolegice Salazar. Kimnuo je, a Amaii se učinilo da je pocrvenio. Bilo je loše svjetlo. - Laku noć, suce Markina - zatvorila je vrata automobila i počela voziti unatrag, prema cesti. - Koji idiot! - dreknula je gledajući ga u retrovizoru. On je i dalje stajao na istome mjestu. Nije bilo pametno imati suca za neprijatelja i Amaia se od srca nadala da će njezino upozorenje poslužiti da se odredi karakter njihova odnosa i da ga se ograniči na profesionalnu sferu te da se sudac neće naći povrijeđenim njezinom odvažnošću. U načinu na koji ju je gledao bilo je nešto od pokislog pseta što je već sretala kod drugih muškaraca i što je uvijek donosilo probleme, a problemi bi joj mogli otežati istragu više nego što je to uobičajeno. Nadala se da se nije uvrijedio. Očito se pomučio da ostvari njihov susret, a bila je sigurna da tako


zgodan tip nije navikao na odbijanje. - Uvijek postoji prvi put - rekla je naglas. Pretpostavljala je da će brižne službenice predvođene udvornom i požrtvovnom Inmaculadom Herranz u tren oka preusmjeriti njegovu pozornost na neku drugu žensku osobu. Na brzinu se pogledala u ogledalu retrovizora. - Majko mila, a on tako zgodan! - nasmijala se i nesvjesno dotaknula rukom kosu na mjestu gdje ju je on dodirnuo, pa se nasmiješila. Uključila je radio i kad je izašla na cestu prema Baztanu, počela je pjevušiti neku pjesmu koju je znala samo s radija. Veličanstvena je baztanska šuma tijekom noći beskrajna u svojem crnilu, a osjećaj koji izaziva usporediv je samo s noći provedenom na pučini, u potpunoj tami, bez zvijezda. Slabašna svjetlost koju je bacao mjesec, jedva vidljiv među oblacima, nije bila od velike pomoći, samo su moćna svjetla automobila parala noć i, opisavši krivinu, usmjeravala svjetlosni snop prema guštari koja je opasavala obje strane ceste poput dubokog i hladnog oceana. Smanjila je brzinu; da automobil skrene u neku od tih krivina, bilo bi ga nemoguće vidjeti s ceste. Suma bi ga progutala kao neko stogodišnje stvorenje crnoga ždrijela. Čak ni po danu ne bi bilo lako među gustom vegetacijom pronaći neki crni terenski automobil kao što je njezin. Niz leđa joj je prošla jeza. - Tako voljena, tako strašna - prošaptala je. Kada je prolazila kraj hotela Baztan, bacila je kratak pogled na parkiralište koje su slabašno osvjetljavale četiri ulične svjetiljke i škrta svjetlost koja je dopirala kroz stakla kafića, prilično puna unatoč kasnom satu. Sjetila se Fermina Montesa kada je držao uperen pištolj u Floru, a onda ga podignuo prema svojoj glavi; Montesa ispruženog na podu kada ga je viši inspektor Iriarte imobilizirao i njegove suze koje su se miješale s prašinom na parkiralištu. Zapovjednikove su joj riječi odjeknule u glavi: “Ne pokušavam utjecati na vašu odluku, samo vas obavještavam.” Ušla je u gradsku jezgru Elizonda, prošla kroz Santiagovu ulicu, skrenula nalijevo prema mostu i osjetila lagano treskanje kotača po popločenju. Kada je prošla most Muniartea, skrenula je lijevo i parkirala automobil preko puta tetine kuće, kuće u kojoj je živjela od svoje devete godine pa dok nije otišla iz Elizonda. Potražila je u snopu ključeva onaj pravi i otključala vrata. Kuća ju je dočekala s toplinom i harmonijom, bremenita energijom svoje stanarke i s vječitim žamorom televizije koja se čula iz pozadine. - Zdravo, Amaia - pozdravila ju je teta iz dnevne sobe gdje je sjedila pred kaminom. Amaia je osjetila val ljubavi kad ju je ugledala, njezinu dugu, sijedu kosu


skupljenu u labavu punđu koja joj je davala romantičan izgled junakinje engleskog romana i uspravna leđa, u tako elegantnom položaju da je djelovala kao da pije čaj s kraljicom. - Nemoj ustajati, teto - rekla je prilazeći joj i nagnula se da je poljubi. - Kako si, ljepotice moja? Engrasi se nasmijala. - Da, mora da sam baš prekrasna u ovom kućnom ogrtaču - rekla je povlačeći frotirni rever. - Meni ćeš uvijek biti najljepša. - Djevojčice moja... - zagrlila ju je. Amaia je pogledala oko sebe pregledavajući prostor. To je činila svaki put kada bi došla kući i znala je da time i provjerava situaciju i nešto obznanjuje. Djelovala je kao da govori: “Evo me, tu sam, vratila sam se.” Nije znala što ju je na to tjeralo, ali više se nije pitala zašto se tako osjeća; bilo joj je dovoljno što u tome uživa. - A moj maleni? - Spava, srećica. James mu je dao bočicu prije možda pola sata i odmah poslije je zaspao. On je otišao na kat da ga stavi u krevetac, ali izgleda da je i sam zaspao, od maloprije ga više ne čujem - rekla je pokazujući prema uređaju za nadzor beba čije su žive boje odskakale od Engrasina drvenog stola. Skinula je čizme u podnožju stepenica i popela se osjećajući drvo pod bosim stopalima i susprežući impuls da potrči, kao kad je bila mala. James je ostavio upaljenu svjetiljku koja je s noćnog ormarića prosipala plavkastu svjetlost. Zahvaljujući njoj, mogla je vidjeti da je postavio putni krevetić uz prozor i da spava na boku, s jednom rukom naslonjenom na okvir Ibaieva kreveta. Zaobišla je krevet i uvjerila se da dijete mirno spava obučeno u debelu jednodijelnu pidžamu. Ugasila je uređaj za nadzor i skinula džemper, pustila da joj traperice skliznu s nogu sve do poda, zavukla se u krevet i priljubila uz leđa svojega muža. Nestašno se nasmiješila kada je primijetila kako se trznuo od dodira njezina hladna tijela. - Promrzla si, ljubavi - prošaptao je napola spavajući. - Hoćeš me ugrijati? - mazno ga je upitala jače se stisnuvši uz njega. - Napravit ću što god hoćeš - odgovorio je malo razbuđeniji. - Hoću sve. James se okrenuo, što je iskoristila da ga poljubi. Istraživala je njegove usne kao netko tko umire od žeđi. Iznenađeno se povukao. - Jesi sigurna? - upitao je pokazujući krevetić. Otkada su dobila Ibaia, nećkala se imati odnose u sobi u kojoj je bilo dijete.


- Sigurna sam - odgovorila je i ponovno ga poljubila. Vodili su ljubav veoma polako, gledajući se s nevjericom, kao da su se tek te noći upoznali i da su zadivljeni onim što su otkrili, smiješili su se sa zadovoljstvom i olakšanjem onih koji znaju da su vratili nešto vrlo dragocjeno što su neko vrijeme smatrali izgubljenim. Poslije su ostali ležati u tišini, a onda ju je James uzeo za ruku i okrenuo se da je pogleda. - Drago mi je što si se vratila, u zadnje vrijeme među nama baš nije funkcioniralo. Tihi jecaj iz krevetića natjerao je Jamesa da se uspravi i pogleda dječaka koji se migoljio i ispuštao zvukove koji su odavali njegovo nezadovoljstvo, časak prije nego što će početi plakati. - Gladan je - rekao je gledajući Amaiu. - Stigla sam na vrijeme da ga podojim, ali mi je teta rekla da si mu ti već dao bočicu - rekla je trudeći se da to ne zvuči kao predbacivanje. - Bio je malo uznemiren. Čitao sam da bebi treba dati jesti kad traži i ako te još nema kad je gladan, ne vidim ništa loše u tome da mu dam malo iz bočice. Osim toga, nije popio ni petnaest mililitara. - Ja pak mislim da nije dobro da mu se cijeli dan daje jesti. Najvažnije je poštovati raspored obroka, čuo si pedijatra. - Ako se raspored ne poštuje tuđom krivnjom... - odgovorio je. - Želiš reći da sam ja kriva? Već sam ti rekla da sam stigla na vrijeme. - Amaia, dijete nije sat, ovog puta nije bilo od koristi što si stigla na vrijeme. A prošli put? A sljedeći? Možeš li mi jamčiti da ćeš doći na vrijeme? Amaia je šutjela. Uzela je Ibaia u naručje i legla s njim na krevet kako bi ga podojila. James se izvalio kraj nje milujući prstom bebino tjeme i zatvorio oči. Jedva dvije minute kasnije Amaia je po njegovu ravnomjernom disanju shvatila da spava. “Ponekad me izluđuje”, mislila je pokušavajući se opustiti - čitala je da se majčina nervoza prenosi na bebu i uzrokuje joj kolike. Kada joj je sin prestao jesti, pridigla ga je i držala na ramenu dok nije podrignuo, a onda ga opet položila u svoje naručje. Osjećala je kako se njegovo krhko tjelešce opušta i kako ga obuzima san. Nagnula se nad njega da osjeti divan miris koji se širio iz njegove glavice i nasmiješila. Prije nego što se Ibai rodio, čak i prije nego što ga je nosila u utrobi, već ga je tada ljubila, voljela ga je otkad je sama bila malena djevojčica koja se igrala da je mama, dobra mama, a sada ju je to boljelo jer je na nekom mjestu u dubini svoje duše osjećala da sva njezina ljubav nije dovoljna, da ne radi dobro i da nije dostojna da mu bude majka; možda to nije u prirodi žena iz njezine obitelji. Možda se uz gene prenosi i neko mračnije i okrutnije nasljeđe. Uzela je u ruku njegovu ručicu, rastvorenu, sad kad je bio sit, poput morske


zvjezdače. Njezino dijete iz vode, njezino dijete iz rijeke, koje je, kao i sama rijeka, došlo zahtijevati svoje posjede, naplavljujući svoje obale, potapajući svoj teritorij kao vladar koji se vraća iz pohoda. Podigla je njegovu ručicu do svojih usana i poljubila je s obožavanjem. - Trudim se, Ibai - šapnula je, a maleni joj je, uspavan, uzvratio dubokim uzdahom od kojeg je zamirisao okolni zrak.


9.

Svanulo je malo prije pola osam i iako nije kišilo, činilo se da se gusti oblaci izlijevaju s brda koja su okruživala dolinu, poput pjene koja se prelijeva iz neke goleme kade. Vidjela je kako se spušta po obroncima, tako gusta i bijela da će za svega pola sata strašno otežati vožnju. Vozila je u drugoj brzini po uskim ulicama četvrti Txokoto, s namjerom da popije kavu s Ros prije nego što ode u policijsku postaju. Prošla je kraj polariziranih stakala i skrenula ulijevo kako bi parkirala sa stražnje strane. Iznenađeno je nagazila kočnicu. Cijeli glavni zid skladišta bio je prekriven velikim grafitom ispisanim crnim sprejem. Ros se s četkom u ruci svojski trudila prekriti tamne poteze iz kojih se, unatoč prvom sloju boje, moglo iščitati “UBOJIČINA KURVA”. Amaia je izašla iz auta i gledala to s distance. - Čovječe, izgleda da nakon svega onoga Flora nije junakinja u očima svih stanovnika sela - rekla je približavajući se i ne spuštajući pogleda s grafita. - Izgleda da nije - Ros se nasmiješila s nelagodom. - Dobro jutro, sestrice prislonila je četku u limenku s bojom i prišla Amaii da je poljubi. - Pitala sam se hoćeš li me pozvati na onu svoju izvrsnu kavu iz talijanskog aparata. - Naravno - rekla je i ušla za njom u skladište. Kao što je to činila svaki put otkad joj je sezalo sjećanje, kada je ušla u radionicu, duboko je udahnula. Ovoga ju je jutra dočekao miris esencije anisa. - Danas radimo kolačiće s anisom - objasnila joj je Ros. Amaia joj nije odmah odgovorila. Miris koji će zauvijek povezivati sa svojom majkom uzburkao joj je sjećanja i odveo je u davnu prošlost. - Miriše po... Ros nije ništa rekla. Stavila je šalice na tanjuriće i uključila električni mlinac kako bi imale svježe mljevenu kavu. Šutjele su dok Ros nije zaustavila mlinac. - Oprosti što te jučer nisam dočekala budna, bila sam iscrpljena... - Ne brini se. Na kraju je jedina koja nije pokleknula bila teta, James i Ibai su


već spavali kao klade kada sam došla. Amaia je istoga trenutka nešto primijetila. Ros jedva da je dizala glavu od svoje šalice, držala ju je objema rukama podignutu ispred lica kao pregradu iza koje se skriva i pila je u malim gutljajima. - Ros, jesi dobro? - upitala je pomno joj ispitujući lice. - Da, naravno, dobro sam - odgovorila je prebrzo. - Jesi li sigurna? - ustrajala je. - Nemoj to raditi. - Što to? - To, Amaia, nemoj me preslušavati. Njezina je reakcija u Amaii pobudila još veće zanimanje. Poznavala je Ros, svoju stariju sestru, srednju od njih triju, onu najmekšeg srca, onu koja je uvijek nosila teret svijeta na svojim leđima i koja se najteže nosila s brigama, onu koja bi obično prešutjela i zakopala svoje probleme pod slojevima tišine i šminke kako bi pokušala prikriti tragove nemira. Počeli su pristizati radnici i na vratima ureda pojavio se Ernesto, voditelj poslova, koji ih je došao pozdraviti. Amaia je vidjela da ih njezina sestra dočekuje gotovo s olakšanjem započinjući razgovore o dnevnim obvezama onako kako to čini osoba koja pokušava izbjeći neku mučnu situaciju. Odložila je svoju šalicu u sudoper i izašla iz radionice, no još se malo zadržala promatrajući kako kroz slojeve bijele boje probijaju raniji potezi.

Policijska postaja u Elizondu nije mogla biti neskladnija u odnosu na druge građevine u dolini. Zbog svojih je modernih, ravnih linija, više nego što je odudarala, bila nalik na neku napravu odbačenu iz nekog drugog svijeta. Unatoč tome morala je priznati funkcionalnost zgrade s velikim staklenim površinama čija je svrha bila poput povećala uhvatiti oskudno zimsko sunce Baztana. Dok se penjala dizalom, u mislima je isplanirala dan, a kada su se na drugom katu otvorila vrata, iznenadila ju je neradna atmosfera muškoga druženja u kojoj se odvijao razgovor kraj automata za kavu. Činilo se da se inspektor Zabalza i viši inspektor Iriarte vrlo dobro zabavljaju zahvaljujući Ferminu Montesu koji im je, izgleda, prepričavao neku zgodu uz mnogo mahanja rukama. Prošla je pokraj njih ne zaustavljajući se. - Dobro jutro, kolege. Razgovor se naglo prekinuo. - Dobro jutro - jednoglasno su odgovorili. Montes ju je slijedio do vrata njezina ureda.


- Kolegice Salazar! - Zastala je. - Imate trenutak? - Zapravo i ne, kolega Montes, za minutu moram izaći radi istrage u jednom slučaju koji vodimo - rekla je i obuhvatila pogledom drugu dvojicu policajaca koji su se na to uspravili. - Možda da ste me ranije obavijestili... Ušla je u ured i zatvorila vrata ostavivši Montesa vani, ozlojeđena lica. U uredu je inspektor Jonan Etxaide radio na svojem računalu. Pozdravila ga je, vedrog raspoloženja. - Što je? Nisi s Vikinzima kod automata za kavu? - Ne pijem ja baš kavu, šefice, barem ne s njima... Amaia ga je iznenađeno pogledala. - Ne slažete se? - Ma ne, nije u tome stvar, ali pretpostavljam da im nije baš ugodno sa mnom. - Zašto? - zanimalo je Amaiu. - Nije valjda zato što...? Nasmiješio se. - Eh, to što sam gej ne čini stvari lakšima, ali mislim da nije zbog toga. Kako bilo da bilo, nemojte se brinuti. Ni ja se ne brinem. - “Istina ima spokojne grudi”6 - citirala je. - Čitate Shakespearea, šefice? Glasno je uzdahnula hineći klonulost. - U zadnje vrijeme čitam samo knjige prestižnih pedijatara, odgajatelja i dječjih psihologa. Pokucali su i ušli Iriarte i Zabalza. - Dobro jutro, kolege - započela je Amaia bez okolišanja. - Za današnji dan imamo predviđene dvije stvari. Viši inspektor i ja posjetit ćemo kapelana i župnika u Arizkunu. Jonan će nastaviti s antikatoličkim internetskim stranicama i forumima i pokretima bliskim Agotima u dolini. Zabalza, vi ćete mu pomoći. Počeli su ustajati. - Još nešto, podsjećam vas da je viši inspektor Fermin Montes suspendiran, on može biti u postaji samo u svojstvu posjetitelja, i isto tako vas podsjećam da mu je strogo zabranjeno zalaziti u područja za poslovne aktivnosti, arhive, ormare za oružje... Također mu je zabranjen i pristup bilo kojoj informaciji iz slučaja kojim se bavimo. Je li to jasno? - Jasno - kimnuo je Iriarte. Zabalza je procijedio “da” pocrvenjevši do korijena kose. - Na posao, gospodo.


Kapelan im nije bio od velike pomoći. Bio je žrtva teške gluhoće, prekrižio se desetak puta dok je prolazio kroz crkvu kratkim i nesigurnim, no vrlo brzim koracima. Iriarte se okrenuo prema Amaii dok su s poteškoćama slijedili njegove plesne figure, a on se sav slomio od gestikulacije dok im je u sakristiji pokazivao ostatke krstionice i klupe čija je starost izbijala kroz iverje, s onim karakterističnim mirisom veoma staroga drveta koji je Amaiu podsjetio na namještaj njezine bake Juanite. - Gledajte vi to barbarstvo! - uzviknuo je kapelan tužno gledajući u dva komada na koja se razbila krstionica. Lice mu se naboralo u apsurdnu, gotovo smiješnu grimasu koja je popustila kada su mu se oči napunile suzama. Zadigao je crnu mantiju koja mu je sezala do stopala, pročeprkao po džepovima hlača i na kraju izvukao bijeli, uškrobljeni rupčić kojim je otro suze. - Oprostite mi - preglasno ih je zamolio - ali morate priznati da samo čovjek bez duše može napraviti ovakvo što. Amaia je pogledala Iriartea i signalizirala mu prema vratima. - Hvala vam - pozdravio je viši inspektor. - Bili ste nam od velike pomoći. - Molim? - upitao je kapelan s rukom na uhu. - Kažem da ste nam bili od velike pomoći, hvala vam - podviknuo je Iriarte. Glas mu je odzvonio praznom crkvom. Kapelan je kimnuo uz mnogo mahanja i Amaia je ponovo pogledala Iriartea smješkajući se i sliježući ramenima kao da ju je ozlovoljila silna buka. Vjetar je snažnim zapusima pomeo svaki trag oblaka u Arizkunu, jednom od onih mjesta u kojima vrijeme kao da je stalo i koje se, smješteno na obronku, otvara prema nebu i neuobičajenoj količini svjetlosti za kojom tako čeznu druga sela u dolini. Livade smaragdne boje blistaju idiličnim sjajem savršenstva, a ulice mu pod svakim kamenom čuvaju poruke iz prošlosti koja je još uvijek prisutna. Otpješačili su od crkve do svećenikove kuće koja se nalazila odmah u susjednoj ulici te pozvonili. Odjek niza zvona vratio im se kroz kućna vrata. Amaia je primijetila da se uza stubu kraj ulaza nalazi zgnječen i sasušen, gotovo neprepoznatljiv leš neke ptičice i zapitala se je li je za tlo prikovao neki automobil ili snaga vjetra. - Krasno je ovo mjesto - rekao je Iriarte gledajući izrezbarene nadstrešnice koje su bile simbol Arizkuna. - I okrutno - promrmljala je ona. Vrata im je otvorila žena stara šezdesetak godina i odvela ih u stražnji dio kuće kroz dugi hodnik koji je mirisao po vosku i vraćao im njihove odraze s ulaštenog poda. Otac Lokin primio ih je u svojem uredu i Amaia je utvrdila da


mu se boja i izgled lica nisu poboljšali od posljednjeg susreta s biskupom. Pružio im je drhtavu i hladnu ruku na čijem se natečenom zapešću kočila jeziva modrica. - Ah, to je hemartroza, ja sam hemofiličar i ovo je jedna od dodatnih neugodnosti - rekao je ustajući od stola u svojem uredu. Odveo ih je u susjednu sobicu s neudobnim naslonjačima od skaja. Ponudio im je kavu koju su oboje odbili, pa sjeo. Iriarte je sjeo kraj njega, a Amaia je pričekala da se smjeste kako bi sjela ispred njega. - Izvolite, molim - rekao je župnik podižući ruke. - Oče Lokin, u svojem ste iskazu rekli - Iriarte se pravio da pregledava svoje bilješke - da se prvi napad u kojem je uništena krstionica dogodio prije sedamnaest dana... Svećenik je kimnuo. - Htio bih da se vratite nekoliko tjedana unazad, možda mjesec dana, i da mi kažete jeste li vidjeli kakve čudne, nepoznate ili na neki način sumnjive osobe da se... povlače po crkvi. - Pa, sigurno znate da u naše selo dolaze brojni turisti, planinari, i, naravno, većina njih u prolazu posjeti crkvu koja je tako prekrasna - rekao je ne skrivajući ponos. - Jeste li u zadnje vrijeme imali radove ili što popravljali u crkvi? - Ne, zadnje što smo popravljali bio je vijenac u južnom krilu, ali od tog su već prošle koje dvije godine. - Jeste li raspravljali ili se prepirali s nekim od župljana? - Ne. - A sa susjedima? - Ni s njima. Mislite da bi mogla biti riječ o osobnoj osveti? - Ne možemo odbaciti tu mogućnost. - Varate se - rekao je hladno gledajući prema Amaii, iako je ona cijelo vrijeme šutjela. - Tko vam pomaže u crkvenim dužnostima? - Kapelan, dva ministranta naizmjenično svake druge nedjelje, obično su to djeca koja sljedećeg proljeća imaju pričest, grupa vjeroučiteljica... - prinio je ruku sljepoočnici dok je razmišljao. - Carmen, ona vam je otvorila vrata, ona čisti ovaj stan i crkvu, brine se o cvijeću i ponekad pomaže nekoj vjeroučiteljici. - Radi li neka od tih osoba neki posao koji je prije radio netko drugi, pa ga prestao raditi, iz bilo kojeg razloga? - Bojim se da su osim kapelana i djece, pričesnika, sve ostalo žene iz Arizkuna koje već godinama vode brigu o svojim zadaćama. Pravo je reći - rekao


je po prvi se put nasmiješivši - da crkva puno duguje ženama općenito pomirljivo je pogledao Amaiu. - Da nema njih, u većini se župa aktivnosti ne bi mogle odvijati. Ustvari, ovdje u Ariz... Amaia ga je presjekla iznenadnim pitanjem: - Koliko stanovnika ima Arizkun? - Ne znam točno, kojih šesto, šesto dvadeset, manje-više. - Sigurno poznajete sve svoje župljane. - Tako je, u ovako malenom selu bliski smo jedni s drugima - zadovoljno se nasmiješio. - Onda biste svakako primijetili da se u zadnje vrijeme pojavio neki novi župljanin? Osmijeh mu je ostao zamrznut na licu. - Da - iznenađeno je odgovorio. - Imate pravo. - Mlađi dečki? - upitala je Amaia. - Samo jedan, mladić iz sela, Behat Zaldua. Poznajem njegovu obitelj, njegov otac ne dolazi na misu, malo grublji čovjek, ali ne kritiziram ga, svatko se na svoj način nosi s boli. Majka je dolazila na misu, ali umrla je prije šest mjeseci, od raka, baš tužno. - A koliko već dugo dolazi taj mladić? - Nekoliko mjeseci, ali to je dobar momak, ozbiljan, ne upada u probleme i ne petlja se s onima... ma, razumijete me, drugim momcima koji su više... Iako prije nije dolazio u crkvu, još od prve pričesti, znao sam ga viđati u knjižnici. Ima dobre ocjene, jednom mi je rekao da bi htio studirati povijest... - Kladim se da uvijek ostaje u stražnjem dijelu crkve, sam i malo odvojen od ostalih. Lice oca Lokina problijedjelo je još više nego inače. - Tako je, pa kako znate? - I nikada se ne pričešćuje - dodala je Amaia.

Kada su izašli iz crkve, vjetar je još jače meo ulice i šibao pročelja zgrada iza čijih su ih priškrinutih okana promatrali neki susjedi. Iriarte se strpio da uđu u automobil, a onda postavio pitanje. - Ima li neke važnosti to što momak ostaje u stražnjem dijelu crkve? Pa i ja to radim. A to što se ne pričešćuje može biti jer se još ne osjeća spremnim ili ga je čak sram. Kada neki kršćanin duže vrijeme ne odlazi u crkvu, može se po povratku osjećati sputano. Amaia ga je pažljivo slušala.


- Sve je to moguće, ali je moguće i da reproducira trenutak iz povijesti, vrijeme kada se Agoti nisu smjeli približiti oltaru, nisu primali pričest ili, ako jesu, onda to ne bi bilo za istim tabernakulom kao ostali vjernici, i morali su ostati u stražnjem dijelu crkve iza rešetke koja ih je odvajala od ostalih, simbolične rešetke koju taj mladić možda projicira u svojem umu. - Ja sam mislio da ne podupirete tu teoriju inspektora Etxaidea o osveti Agota. - Nisam potpuno sigurna, ali neću je ni odbaciti sve dok ne budemo imali neku bolju, a bilo bi dobro da ste pročitali izvješće u vezi s tim koje je inspektor pripremio, pa biste znali o čemu govorim. Iriarte je nekoliko sekunda šutio probavljajući kritiku. - Momak se ponaša kao da je Agot? - Momak misli da je Agot. Savršeno se uklapa u profil. Nije u dobrim odnosima sa svojim ocem, otac Lokin je rekao da je on pomalo grub, a i ne ide sa sinom na misu. Momak je inteligentan, kulturan i nemiran, čak se uklapa i njegovo zanimanje za povijest, a smrt majke mogla je biti okidač. Malo selo kao što je ovo može biti i previše “malo” za snove jednog nemirnog mladca. Znam to iz iskustva. Samoća i bol u toj su dobi poput čekića i udarne igle pištolja. Iriarte je djelovao kao da razmišlja o tome. - Uza sve to, ne vjerujem da je to učinio samo jedan momak. Previše upada u oči, previše je scenografije za jednu jedinu osobu. - Slažem se, Benat Zaldua sigurno ima nekoga koga bi htio impresionirati. - A koga bi to htio impresionirati neki tinejdžer? - Neku djevojku, svoga oca ili pak cijelo društvo, da pokaže kako je pametan, iako bismo u tom slučaju razgovarali o psihopatskim stajalištima - dvojila je Amaia. - Želite li da ga sada posjetimo? - predložio je viši inspektor dok je gurao ključ u bravu i pokrenuo automobil. - Samo tako? Bez ičeg konkretnog? Ako je barem upola tako pametan kao što mislim da jest, samo ćemo postići da sve zaniječe. Neka ga Etxeide istraži na internetu da vidimo hoće li nešto naći. Kada su prolazili kraj crkve, Iriarte je mahnuo policajcima u službenom vozilu koji su je čuvali.

U podne je počela kiša, jako je padala pola sata, a onda se pretvorila u sitnu kišicu. Nježna i hladna kišica koja je polagano padala, zadržavala se u zraku kao blještavi prah, ostajala na ogrtačima, biserna poput rose, ali je probijala do


kostiju i donosila vlažnu hladnoću planina i spustila temperaturu za nekoliko stupnjeva. Kuća tete Engrasi mirisala je na juhu i vrući kruh. Unatoč tome što je idući natrag mislila da nije gladna, želudac joj se usprotivio i, potaknut mirisom koji je dolazio iz kuhinje, zakrulio. Nakon što je nahranila Ibaia, sjeli su za stol postavljen pod prozorom i uz ručak komentirali političke novosti o kojima se govorilo na vijestima. Amaia je primijetila Jamesov umor. - Zašto malo ne legneš? Dobro bi ti došlo da ubiješ oko. - Ako mi Ibai dopusti. - Lezi i ne brini se za njega, popodne ne idem u postaju, mislim da ćemo Ibai i ja prošetati, gotovo da više i ne pada kiša - rekla je gledajući u sivkasto nebo iza stakala. - Osim toga, hoću da mi budeš svjež večeras. James se nasmiješio bez otpora i odvukao u smjeru stepenica. - Ponesi kišobran - rekao je ne prestajući se smješkati dok se penjao. Mislim da će ubrzo početi jače padati. Zabundala je Ibaia u podstavljeni skafander i stavila ga u kolica, prekrila ih zaštitom za kišu, uzela kaput i izašla iz kuće zajedno s Ros koja je krenula u radionicu. Dojam da je Ros izrazito zabrinuta nije jenjao. Cijelo je vrijeme ručka izbjegavala njezin pogled i pokušavala zadržati smiješak koji bi joj iščeznuo čim bi se zaboravila. Oprostile su se na mostu i Amaia je stajala i gledala za svojom sestrom dok je nije izgubila iz vida. Prešla je most i ušla u Ulicu Jaimea Urrutije, pustu zbog kiše, samo se par ljudi vidjelo pod trijemovima, natkrivenom dijelu u kojem je bilo nekoliko barova iz kojih bi istjecale toplina i glazba kada bi tkogod otvorio vrata. Usporila je korak gledajući u Ibaievo lice na kojem se u početku ogledalo iznenađenje zbog treskanja kolica po kamenom pločniku, a sada je njime već ovladavao san, gledao ju je očicama koje je jedva držao otvorenima, a onda zaspao. Amaia je nadlanicom dodirnula njegov nježni obraz kako bi provjerila je li mu toplo i ušuškala ga. Hodala je bez žurbe, korakom na koji nije navikla, iznenađena otkrićem kako je ugodno tako se kretati i usput slušati kako potpetice njezinih čizama kuckaju po kamenom pločniku i uljuljkivati se laganim njihanjem kojem se nesvjesno prepušta njezino tijelo. Kada je prošla pokraj trga, nakratko se zaustavila pred palačom Arizkunea i promotrila ostatke drevnih nadgrobnih kamena okruglastog oblika izloženih u dvorištu; mokri od nedavne kiše, djelovali su stvarnije, kao da su tek smočeni dobivali svoje prave dimenzije. Nastavila je put prema vijećnici, a onda, nakon što je pogledala na obje strane kako bi bila sigurna da je nitko ne vidi, prešla rukom preko kamena botil harri koji je simbolizirao prošlost Elizonda i donosio sreću onome tko bi ga


dodirnuo, a to je čak i njoj koja je prezirala praznovjerje, davalo neku snagu. Vratila se na trg, prošla kraj Fontane lamija i bacila pogled prema rijeci Baztan s one točke gdje se stražnje fasade kuća odražavaju na zrcalnoj površini, kao neki drugi svijet, vlažan i paralelan, zarobljen pod vodom koja je u tom rukavcu rijeke bila varljivo mirna. Neki kasni gosti koji su izlazili iz restorana Santxotena naslonili su se na ogradu kako bi se fotografirali. Prešla je ulicu i ušla u lokal. Vlasnica ju je prepoznala i pozdravila. To je bio Jamesov omiljeni restoran i često su tamo večerali. Rezervirala je stol za dvoje i nasmiješila se potajno uživajući kada se žena nagnula nad kolica i divila kako je Ibai zgodan. Znala je da su to fraze, no bez obzira na to, nije mogla ne osjetiti majčinski ponos i divljenje prema savršenim crtama lica svoga riječnog kralja, svoga vodenog dječaka. Izašla je iz restorana i nastavila šetnju pločnikom nadesno, ali je zastala prije nego što je stigla do pogrebnog poduzeća. Strepila je od prolaska kraj takvog mjesta s Ibaiem na isti način na koji bi bila očekivano nemirna da ga mora odvesti u bolničku čekaonicu ili u kuću u kojoj se nalazi bolesnik; smatrala je da bi tim prolaskom izložila svoje dijete nečem lošem i iako se ona sama svakodnevno susretala s najgorim oblicima završetka ljudskog života, u sebi je znala da svoje dijete mora po svaku cijenu sačuvati od bilo kakvog, pa i najmanjeg dodira sa smrću. Spustila je kolica s pločnika i prešla ulicu kako bi dalje išli uz rijeku, a dok je prolazila pogrebno poduzeće, nije mogla ne pogledati na ploču s osmrtnicama nedavno preminulih koje su svakoga dana stavljali na glavni ulaz. Sjećala se kako je kad je bila mala uvijek ispitivala tetu o tome. “Zašto uvijek tu staneš i gledaš?” “Želim znati tko je umro.” “A zašto želiš znati tko je umro?” Sada, sa suprotnog pločnika, nije mogla odvojiti oči od ploče, iako s te udaljenosti ništa nije mogla pročitati. U džepu njezina kaputa oglasio se telefon i uplašio je. - Hej, Jonane. - Zdravo, šefice, nešto sam našao. Jutros smo pronašli razne blogove koji se bave Agotima. Većina ih nije posebno originalna, samo ponavljaju iste podatke, kao da su cijeli copy-paste. Iako većina njih izražava ljutnju zbog nepravde čije su bili žrtve, karakter im je čisto povijesni, ništa što bi odavalo mržnju ili fanatizam na djelu... Osim jednoga. Blog se zove “Pasje vrijeme” i iznosi iste nepravde kao i drugi, ali se razlikuje po tome što proteže njihove posljedice sve do našeg vremena; napisan je u obliku dnevnika, a glavni je lik mladi Agot koji navodi zlostavljanja kojima je izloženo njegovo selo, ali kao da živi u 17. stoljeću. Neki su dijelovi stvarno izvrsni, a sada ono najbolje: pratio sam IP adresu autora koji se potpisuje kao Juan Agote i ispada da se zove...


- Behat Zaldua - rekla je Amaia. - Znala sam. - To je neobično jer se danas ne može potvrditi da neko prezime pripada isključivo Agotima, osim možda samo prezime Agote, no Zaldua je prije nekoliko stoljeća bilo jedno od najčešćih prezimena među Agotima. Hoćete da vam ga dovedemo na razgovor? - Ne. Nazovi ga i zakaži mu sastanak sutra ujutro u postaji, u neko razumno vrijeme. Da, on je maloljetan, reci mu da dođe s ocem. Kada je prekinula razgovor, pogledala je na zaslonu mobitela koliko je sati, ocijenila da je James vjerojatno već budan i nazvala ga. - Baš sam te krenuo zvati - smjesta joj se javio. - Gdje ste? - Ibai i ja smo otišli u Santxotenu i rezervirah stol. - Ibai i ti imate jako dobar ukus kad je riječ o restoranima. - Već sam se dogovorila s Ros da nam večeras pričuva dijete i sad se pitam bi li ti sa mnom večerao. James se nasmijao. - Bit će mi zadovoljstvo, a i htio bih o nečemu razgovarati s tobom i mislim da će to biti idealan ambijent. - Pečeš me na laganoj vatri - našalila se. - E, pa, morat ćeš pričekati do večeri.

Ibaiu je dosta trebalo da zaspi, bio je neraspoložen, kao i obično za vrijeme zadnjeg večernjeg obroka, izgleda da ga je teže probavljao. Kada su izašli iz kuće, već je pala noć i kišilo je, ali ipak su odlučili da će pješačiti do restorana. Otvorili su jedan kišobran i James je obgrlio Amaiu, stisnuo je uza se i osjetio kako drhti pod tankom tkaninom kaputa koji je odabrala. - Ne bi me iznenadilo da ispod tog kaputa ne nosiš ništa. - To ćeš ipak morati sam provjeriti - koketno mu je odgovorila. Restoran Santxoten bio je vrlo ugodan, zidovi su mu bili obojeni u boju maline, a bio je uređen u razrađenom i elegantnom ruralnom stilu koji se vidio već s vanjske strane, na prozorima koji su kao na kućici iz bajke imali šarena okna i žardinijere prepune cvijeća u svako doba godine. Dobili su stol s kojega se mogao vidjeti dio kuhinje iz koje je dopirao prigušeni žamor i mirisi dobre kuhinje. Amaia je ispod kaputa nosila crnu haljinu koju nije odjenula od prije trudnoće. Znala je da joj odlično stoji i da je James obožava i dobro se osjećala zbog toga što ju je opet obukla. Kako bi se svidjela sucu Markini u toj haljini? Prekorila je samu sebe zbog takvih misli i potisnula ih.


James se nasmiješio kad ju je vidio. - Prekrasna si, Amaia. Sjela je utvrdivši da nije privukla samo Jamesovu pažnju. Konobarica je primila njihovu narudžbu - vruće šparoge u kremi od špinata za oboje i oslić a la jastog za Jamesa, jelo koje je uvijek tamo naručivao, dok je Amaia odabrala grilanu grdobinu sa školjkama. James je podigao svoju čašu s vinom gledajući s neodobravanjem ženinu čašu s vodom. - Baš šteta što zbog dojenja ne smiješ popiti ni jednu jedinu čašu. Prešla je preko njegova komentara i otpila gutljaj. - Što si mi ono htio ispričati? Sva sam na iglama. - E, da - rekao je ne skrivajući entuzijazam. - Htio sam s tobom razgovarati o nečemu što mi se već dugo mota po glavi. Otkad si ostala trudna, sve češće dolazimo u Elizondo i mislim da ćemo sada, kada imamo dijete, dolaziti još više. Ti znaš kako mi se sviđa Baztan i kako volim provoditi vrijeme s tvojom obitelji, zato mislim da je došao trenutak da počnemo razmišljati o mogućnosti da ovdje, u Elizondu, stvorimo drugi dom. Amaia je iznenađeno razrogačila oči. - Pa, imaš pravo, to nikako nisam očekivala... Govoriš o tome da bismo živjeli ovdje? - Ma ne, Amaia, naravno da ne, volim život u Pamploni, obožavam našu kuću, a Pamplona je savršena i zbog tvojega posla i zbog mojeg kiparskog atelijera. I znaš koliko mi znači kuća u Ulici Mercaderes. Kimnula je, nešto opuštenija. - Ne, govorim o tome da bismo ovdje imali drugu kuću, kuću koja bi bila naša. - Možemo dolaziti u tetinu kuću kad god poželimo, znaš da mi je ona kao majka, a njezina je kuća moj dom. - Znam, Amaia, znam koliko ti znači ta kuća i da će to zauvijek biti tako, ali jedno ne isključuje drugo. Kad bismo ovdje imali kuću, mogli bismo je prilagoditi Ibaievim potrebama, urediti posebnu sobu za njega, imati njegove stvari pri ruci i ne bismo morali svaki put ići odavde u Pamplonu natovareni raznim drangulijama. Osim toga, čim malo naraste, trebat će mu mjesta za igračke... - Ne znam, James, ne znam sviđa li mi se ta ideja. - Razgovarao sam s tvojom tetom i iznio joj svoju ideju, njoj se jako sviđa. - To me stvarno iznenađuje - rekla je spuštajući vilicu na stol. - Zapravo - rekao je James smiješeći se - upravo me ona u to uvjerila kada je govorila o Juanitinoj kući. - Kući moje bake - prošaptala je Amaia silno iznenađena.


- Da. - Ali, James, kuća je godinama zatvorena, otkad je baka umrla, a menije tada bilo pet godina, sigurno je sva ruševna - protestirala je. - Nije ruševna. Tvoja mi je teta rekla da će je svakako trebati potpuno obnoviti, ali da su krovište i dimnjak u savršenom stanju; tvoja se teta godinama brinula za osnovno održavanje. Amaia se zamislila; u svojem je umu prolazila kroz prostorije koje je pamtila kao ogromne, kamin u kojem je kao mala mogla uspravno stajati i čak je pod vrhovima prstiju mogla osjetiti glatkoću masivnog namještaja ulaštenog prirodnom smolom i prekrivača od svilenog satena zagasitocrvene boje koji je stajao na bakinu krevetu. - Mislim da bi za Ibaia bilo dobro da može dio svog djetinjstva provesti ovdje i mislim da bi bilo zaista posebno da ga provede u kući koja pripada tvojoj obitelji. Amaia nije znala što bi rekla. U kući svoje tete uvijek se osjećala sigurno, ali je imala nerazriješenih računa s Elizondom. Istina je da već mjesecima dolasci u Baztan nisu bili opterećeni mračnim teretom koji su inače nosili, a znala je da to nije samo zato što je Jamesu otvorila dušu u vezi s onim što se dogodilo kad joj je bilo devet godina. Znala je da dolazi ponajprije zato da na neki način održi živom vezu koja ju je sjedinila s gospodarom šume, nešto što je živo kucalo na DVD-u koji je čuvala u svojem sefu i nije ga pogledala od onog prvog puta sa stručnjacima za medvjede u sobi hotela Baztan. Kada je otvarala sef kako bi u njega pospremila oružje, ponekad bi jagodicama prstiju milovala taj disk, a slika očiju boje jantara ponovo bi se pred njom materijalizirala sasvim jasno, kao da je stvarna. Bilo je dovoljno da samo prizove to sjećanje, pa da joj svaka naznaka sumnje ili straha nestane kao rukom odnesena. Nesvjesno se nasmiješila. - Amaia, o tim stvarima čovjek ne razmišlja dok ne dobije dijete. Znaš da sam ja sretan u Pamploni i da se nikad nisam poželio vratiti u Sjedinjene Države osim u posjet, ali sada kad imam Ibaia, znam da bih, da tamo živi, volio da upozna svoje korijene, mjesto iz kojega potječe njegova obitelj, i ako bih ga mogao što više povezati s tom srži, to bih učinio. Amaia ga je ushićeno promatrala. - Nisam znala da tako razmišljaš, James, nikada mi još nisi rekao ništa slično, ali ako to želiš, možemo posjetiti tvoju zemlju kad nam sin malo naraste. - Ići ćemo tamo, Amaia, ali ja ne želim tamo živjeti, rekao sam ti da želim živjeti tu gdje živim, no neizmjerno smo sretni što su tvoji korijeni na samo pedeset kilometara od Pamplone, a opet, svatko bi rekao da je riječ o sasvim drugom svijetu... A osim toga, Amaia - rekao je smiješeći se - seoska kuća... Znaš kako volim arhitekturu Baztana. Volio bih ovdje imati kuću, njezino bi


obnavljanje i uređivanje mogli biti divna avantura. Reci da - molio je. Bila je dirnuta i očarana njegovim entuzijazmom. - Reci mi barem da ćemo je ići pogledati, teta je obećala da će sutra ići s nama. - Sutra? Koji si ti muljator, ma vas oboje, i ti i teta - rekla je glumeći ljutnju. - Ići ćemo? - molio je. Kimnula je smiješeći se. - Muljator! Nagnuo se preko stola i poljubio je u usne.

Kada su izašli iz restorana, ustanovili su da je fina kišica koja je bez stanke padala od podneva došla ovamo, čini se, za stalno, ne namjeravajući prestati padati. Amaia je udisala vlagu u zraku i razmišljala o tome kako je mrzila tu kišu u svojem djetinjstvu, kako je čeznula za čistim i plavim nebom preko ljeta koje se u Baztanu uvijek činilo kratko i daleko. Tako je zamrzila tu kišu da se mogla prisjetiti kako ju je znala čitave večeri promatrati iza stakala koja su se maglila od njezina daha, pa ih je čistila šakom prekrivenom rukavom džempera i sanjala kako će umaknuti odande, kako će pobjeći od tog mjesta. - Kako je hladno! - uzviknuo je James. - Idemo kući. Amaia je drhtala pod svojim kaputom, ali umjesto da hoda prema kući, u jednom je trenutku stala kao da ju je zaustavio nečiji zov i krenula u suprotnom smjeru. - Pričekaj me malo - zamolila ga je. - A smije li se znati kamo to sad ideš? - upitao je James hodajući za njom dok ju je neuspješno pokušavao zaštititi kišobranom. - Neću dugo, samo da nešto vidim - rekla je i zastala pred pločama s osmrtnicama na baztanskom pogrebnom poduzeću, zatvorenom i u potpunom mraku. Malo se pomaknula kako bi svjetlost uličnih svjetiljki iza njezinih leđa osvijetlila osmrtnicu koja joj je ranije izdaleka privukla pozornost. Sada je shvatila i zašto. Kćeri su za njezinu osmrtnicu odabrale istu fotografiju koju je pamtila kako dominira njezinim predsobljem, onu na kojoj je Lucia Aguirre zadovoljna i nasmiješena, u istom prugastom džemperu koji je nosila kada je umrla. Bez sumnje, njezin omiljeni odjevni predmet, jedan od onih u kojem se žena osjeća zgodnom i zna da joj dobro stoji, onaj koji odabere za poziranje u fotografskom studiju, onaj koji obuče kada se želi svidjeti nekom muškarcu. Veseo i uočljiv odjevni predmet koji nije stvoren da se u njemu umre ili da bude


mrtvački pokrov pod kojim se ukazuje njezina sablast. Fotografija nije ostavljala traga dvojbi, ali ipak je dvaput pročitala podatke uz nju - Lucia Aguirre, pedeset i dvije godine, njezine kćeri Marta i Maria, njezini unuci i ostala rodbina, čak je pisala i župa u Pamploni kojoj je pripadala. Što je onda radila osmrtnica Lucije Aguirre u jednom baztanskom selu? Napipala je mobitel u džepu kaputa, znala je da ima spremljen broj telefona jedne od kćeri, nikad se nije mogla sjetiti koje od njih. Pogledala je na sat i pomislila da je kasno. Ipak je pritisnula tipku za poziv. - Viša inspektorice Salazar? - javio se mladi glas osobe koja je očito također imala spremljen njezin broj. - Dobra večer, Marta - riskirala je. - Oprosti što te zovem tako kasno, ali moram te nešto pitati. - Ne brinite se, gledala sam televiziju. Recite. - Ja sam u Elizondu i vidjela sam na ploči baztanskog pogrebnog poduzeća osmrtnicu vaše majke. Pitam se zašto. - Ovako, iako je moja majka od malena živjela u Pamploni, zapravo je rođena u Baztanu, ali mislim da je s dvije godine došla s bakom i djedom živjeti u gradu. Djed je umro kada je bila vrlo mlada, baka je jako stara i živi u staračkom domu, a ona je imala sestru koja je isto živjela ovdje i umrla prije osam godina. Nemamo više rodbine, ali nam se ipak učinilo da tako treba. Sjećam se kada je umrla njezina teta, mama je obavila sve u vezi s pogrebom i isto dala da stave jednu osmrtnicu u Baztan, znate već, seoski običaji, za slučaj da netko pamti tu obitelj. - Hvala ti, Marta, i oprosti što sam te uznemirila. - Nemojte to govoriti, mi smo vaši dužnici.


10.

Proljeće 1980. Juan je promatrao ljepljivu smjesu koja se razvlačila i okretala pod mehaničkom lopaticom miješalice. Prošlo je svega nekoliko mjeseci otkada su kupili taj stroj i, kako je Rosario i predviđala, proizvodnja im se toliko povećala da su mogli prihvatiti nove mušterije koje prije toga po svoj prilici ne bi bili u stanju opskrbljivati. Juan je razmišljao o nekim drugim vremenima. O vremenu kada mu je supruga bila trudna prvo s Florom, onda s Rosaurom, i o tome kako je on u svojem neznanju želio dobiti sina, vjerojatno zato da se održi prezime Salazar; na kraju krajeva, imao je samo jednu sestru, Engrasi, i ako ne dobije sina, prezime Salazar bit će prepušteno zaboravu. Kada se rodila Flora, nije mu to bilo tako važno, ali rođenjem Rosaure osjetio je razočaranje, iako je to, naravno, skrivao od Rosario. Muško dijete, glupost zbog koje mu je duh ipak potonuo, do te mjere da ga je vlastita majka opominjala. - Bolje ti je da prihvatiš stvari kakve jesu, sine, da ti ne bi ta tvoja žena pokupila svoje curice i vratila se u San Sebastian. Umjesto što se tu frnjiš, trebao bi biti zahvalan. Žena vrijedi koliko i muškarac, a u nekim slučajevima i više. U jednoj od ladica u radionici još je čuvao popis muških i ženskih imena koji su Rosario i on napisali za vrijeme njezinih prethodnih trudnoća i s njega odabrali imena za djevojčice. Bacio je pogled na smjesu koja se i dalje vrtjela i prišao ladici, izvadio iz nje popis i stavio ga na stol. Na papiru su se vidjela četiri pregiba, posljedice godina u kojima je ležao savijen, a sada i nabori i poderani kut koji su nastali kada ga je njegova žena uzela u ruke i zgužvala, samo trenutak prije nego što mu ga je bacila u lice i istrčala iz radionice. Nema sumnje da je idiot. Zastoje morao toliko inzistirati na toj gluposti s imenom? - Morali bismo smisliti ime za bebu. - Još je rano - odgovorila mu je i promijenila temu. - Jesi li pripremio narudžbu za Azkune?


- Ma nije rano, pa već si pet mjeseci trudna! Beba je već sigurno velika kao moj dlan i vrijeme je da smislimo ime. Hajde, Rosario, tebi prepuštam izbor, pogledaj popis i reci mi koje ti se sviđa - inzistirao je gurajući joj papir pred lice. Okrenula se, iščupala mu popis iz ruku. Skamenio se od preneraženosti. Nakrivila je lice kao da čita, a zatim, ne dižući pogled i gledajući ga iskosa, procijedila: - Ime, ime. Znaš li što je ovo? Nije joj mogao odgovoriti. - To je popis mrtvih. - Rosario... - Popis mrtvih, ali mrtvi ne trebaju imena, mrtvi ne trebaju ništa poluglasno je mrmljala i gledala ga kroz pramenove kose koji su joj pali na čelo. - Rosario... Što to govoriš? Plašiš me. - Nemoj se plašiti - rekla je normalnim glasom, podižući glavu - to je samo igra. Promatrao ju je pokušavajući progutati knedlu straha za koju mu se činilo da mu stoji u grlu i ima užasno kiseo okus... Napravila je lopticu od papira i zavitlala mu je u lice, a onda izašla iz radionice. - Vrati je na mjesto - dodala je. - Ima i muških imena i, vjeruj mi, puno je bolje da bude dečko jer ako bude droljica, neće joj trebati ime.


11.

Legla je pokraj Jamesa uvjerena da te noći neće spavati; u glavi su joj ključali novi podaci. Tri naizgled nepovezana zločina koja su počinila tri šlampava kriminalca na različitim mjestima, a u svim je trima izvedena identična amputacija, u svim je trima amputirani ud nestao s mjesta zločina, sva su se trojica ubojica ubila ili u zatvoru ili pod prismotrom i sva su trojica ostavila istu poruku, poruku napisanu na zidu, osim u slučaju Medina kada je poruka bila upućena njoj i on joj ju je osobno uručio. Iako, i način na koji je Quiralte zahtijevao Amaiinu prisutnost kako bi odao gdje je skriven leš također se mogao smatrati osobnim uručivanjem. A sada kada je otkrila da je Lucia Aguirre rođena u Baztanu, otvarala su se nova vrata, možda nova poveznica među zločinima. Morala je što prije utvrditi otkud je bila žrtva iz Logrona. Kako se zvala? Nije se sjećala da se njezino ime spominje u izvješću koji je dobila od Padue. Pogledala je još jednom na sat, gotovo pola dva. Procijenila je da će oko dva Ibai htjeti jesti, onda će ustati i razraditi popis stvari koje želi utvrditi. Počela je u glavi voditi bilješke i usput zaspala. Nalazila se u blizini rijeke i slušala. Iako ih nije mogla vidjeti, čula je jednolično praćakanje lamija koje su udarale po površini vode svojim pačjim stopalima. Lucia Aguirre, lica tako sivog kao da je upravo izvučeno s ugašene lomače, obgrlila je svoj struk lijevom rukom i užasnuto gledala batrljak koji joj je prerezan visio s lakta. Ovoga puta nije puhao vjetar, a praćakanje, koje je odzvanjalo po vodi poput kiše, zaustavilo se u trenutku kada su se Lucijine plahe oči susrele s njezinima i tada je, kao i svaki put do tada, počela ponavljati svoj pjev, no ovoga je puta mogla čuti njezin glas koji je do nje stizao suh i hrapav od pijeska koji joj je ispunio grlo i mogla ju je razumjeti: nije govorila ostalo, ni malo, ono što je rekla bilo je: “Tarttalo.” Nježan zov bebe koja se budi bio je dovoljan da je vrati iz sna. Pogledala je na sat i iznenadila se vidjevši da je već četiri. - Bravo, šampione, svaki put izdržiš sve duže. Kada ćeš spavati cijelu noć? šaptala mu je dižući ga u naručje.


Nakon dojenja promijenila mu je pelenu i vratila ga u kolijevku. - James - šapnula je. - Da? - Idem na posao. Ibai je nahranjen, spavat će do jutra. James je nešto promrmljao i poslao joj nespretan poljubac.

Grijanje je tijekom noći bilo namješteno na minimum i kada je Amaia ušla u svoj ured u policijskoj postaji, bila je zadovoljna što je odjenula debeli vuneni džemper i pernatu jaknu na kojoj je James uvijek inzistirao. Uključila je računalo i kupila kavu na automatu u hodniku usput u glavi vrteći što sve mora obaviti. Sjela je za stol i počela pretragu prolazeći sve što je vezano uz slučaj iz Logrona u bilješkama koje je dobila od Padue. Koliko se sjećala, nijednom nije spomenut identitet žrtve, samo su je označavali inicijalima I. L. O. Otvorila je Google i pretraživala arhive članaka glavnih novina provincije La Rioja. Našla je da se više puta spominju zločin i napadač Luis Cantero, ali ništa pobliže o žrtvi. Našla je članak o suđenju u kojem se spominjala Izaskun L. O., a onda i drugi, u kojem je navedena presuda za ubojstvo I. Lopez Ormazabal. Izaskun Lopez Ormazabal. Upisala je cijelo ime u policijski program za identificiranje osoba i za nekoliko su se sekunda prikazali njezini osobni podaci. Izaskun Lopez Ormazabal Kći Alfonsa i Victorije. Rođena u Berroeti, u Navarri, 28. kolovoza 1969. Umrla... Smrznula se čitajući podatke iznova i iznova. Rođena je u Berroeti, malenom selu s malo više od stotinu stanovnika koje se nalazilo na jedva dvanaest kilometara od Elizonda, stoga je pripadalo Baztanu. Gotovo joj se zavrtjelo u glavi od tog pronalaska koje je bilo potvrda. Uzdahnula je, slobodna od pritiska koji se satima skupljao u njoj i pogledala uokolo tražeći u tišini prazne prostorije nekoga s kim bi mogla podijeliti svoje otkriće i svoj nemir jer potvrdom svojih sumnji nije osjetila ni dašak olakšanja. Bila je svjesna da je ponor koji je iskušavala cijelo vrijeme bio tamo, da nije bio manje opasan dok još nije znala da postoji, ali je sada poprimio oblik goruće i opipljive stvarnosti koja je vapila odozdo, pomiješana s krvlju žrtava, i neće prestati vikati dok god ona ne pronikne u istinu. Već je znala da to neće biti lako, ali da će u tome uspjeti makar morala kopati po samom paklu i suočiti se s vragom koji je kao sudionik u nekoj igri prizvao njezinu pozornost pišući po zidovima ime zvijeri koja jede pastire, djeve, janjad, meso nevinih.


Kao da se odaziva na njezine molitve, u ured je ušao inspektor Etxaide noseći po jednu kavu u svakoj ruci. - Policajac na ulazu rekao mi je da ste tu. - Zdravo, Jonane, pa koliko je sati? - upitala je bacajući pogled na sat. - Prošlo je šest - odgovorio je pružajući joj kave. - Što radiš ovdje tako rano? - Nisam mogao spavati, u hostelu u kojem sam smješten grupa od dvadesetak tipova imala je momačku večer - rekao je kao da to sve objašnjava. A vi? Amaia se nasmiješila i u sljedećih mu dvadeset minuta iznijela svoje otkriće. - I mislite da bi moglo biti još nešto? Nije mu odmah odgovorila. - Nešto mi govori da bi. - Mogli bismo pretražiti žrtve nasilja zasnovanog na spolu koje su pretrpjele amputacije - predložio je Jonan rastvarajući svoje prijenosno računalo. - To je previše općenito - primijetila je Amaia. - Rezovi i ozljede mogli bi se tumačiti kao amputacija, a oni su nažalost vrlo česti u takvim slučajevima. Osim toga, sigurna sam da bi u većini slučajeva nestanka amputiranog uda ta informacija bila povjerljiva. - A žrtve koje su se rodile ili živjele u Baztanu? - Već sam to istražila, ali mjesto rođenja žrtava uglavnom nije relevantno i u većini slučajeva ne spominje se nigdje osim u smrtnom listu. - Možemo probati ići tim putem; zabilješke o smrti pri Matičnom uredu moraju imati neko mjesto na kojem se bilježe nasilne smrti - rekao je ukucavajući podatke u svoje računalo. Ona je za to vrijeme pijuckala svoju novu kavu i pokušavala ugrijati ruke na papirnatoj čaši. “Moram donijeti svoju šalicu”, pomislila je i pogledala u svijet iza prozora očekujući daljinu, no staklo joj je vratilo samo njezin odraz s crnom pozadinom noći koja je još u potpunosti vladala Baztanom. - Pogrebna poduzeća - odjednom joj je palo na pamet. Jonan se okrenuo prema njoj i gledao je s iščekivanjem. - Što to? - Obitelj Lucije Aguirre dala je staviti osmrtnicu na baztansko pogrebno poduzeće. Ne bi bilo čudno da i obitelji drugih pokojnika stavljaju osmrtnice, naručuju mise, pa čak ni da je neka žrtva, možda rođena u dolini, i pokopana u svojem selu, iako u trenutku smrti više nije tamo živjela. - U koliko sati otvaraju? - upitao je Jonan gledajući na sat. - Ne vjerujem da prije devet, ali obično imaju broj za hitne slučajeve na koji se netko javlja dvadeset i četiri sata na dan - odgovorila je ponovo upućujući


pogled prema prozoru gdje je lagani, daleki sjaj naviještao prva svjetla zore. - Moram obaviti par stvari tijekom jutra, ali ako budem mogla, rado bih posjetila s tobom pogrebna poduzeća, mislim da su u Elizondu dva. Potraži ima li još koje u drugim selima, ali nemoj ih zvati. Bolje da ih pitamo osobno, možda im osvježimo pamćenje. Ušla je u automobil u pernatoj jakni i polagano vozila po pustim ulicama, spuštenog stakla kako ne bi propustila operu koju su ptice izvodile u svitanje. Kad je prošla kraj Txokota, skrenula je i ušla u stražnji dio radionice koja je u to vrijeme vjerojatno bila zatvorena pa zaustavila auto sa svjetlima uperenim u zid. Netko je debelim potezima spreja napisao “IZDAJNIČKA KURVA”. Još je kratko vrijeme sjedila i gledala u natpis koji je bio sve besmisleniji što ga je duže čitala. Pokrenula je automobil unazad i uputila se kući. Zatekla je Ros koja je upravo oblačila kaput kod ulaznih vrata. Pozdravila ju je ne spominjući natpis na radionici, ušla u tihu unutrašnjost kuće u kojoj su još svi spavali i primijetila da je za razliku od ostalih dijelova kuće u kojima se grijalo na plin, temperatura u dnevnoj sobi tijekom noći pala za nekoliko stupnjeva. Kleknula je pred kamin i počela ritual paljenja vatre koji bi je uvijek smirio. Postupala je mehanički, ponavljala postupak koji je naučila kao dijete i koji joj je uvijek donosio neki neobjašnjivi mir. Kada su plamenovi počeli lizati najdeblje komade drveta, ustala je i pogledala na sat računajući koliko je sati u Louisiani. Izvadila je telefon, potražila agenta Dupreea na popisu kontakata i pritisnula tipku za poziv. Osjetila je da joj je srce pritisnuto strepnjom zastalo i preskočilo jedan otkucaj, a glas u njezinoj nutrini vikao joj je da prekine vezu, da odustane od tog poziva, no u sljedećem joj se trenutku topli glas agenta Aloisiusa Dupreea javio iz nekog dijela New Orleansa. - Dobra večer, viša inspektorice Salazar, ili bih trebao reći dobro jutro? Amaia je uzdahnula prije nego što je odgovorila. - Zdravo, Aloisius. Upravo sviće - dok je govorila, pokušavala je suspregnuti drhtanje koje joj je obuzelo cijelo tijelo, unatoč tome što je u kaminu već gorjela vatra razbuktana suhim komadima drva. - Kako si mi, viša inspektorice? - njegov joj je glas zvučao toplo i pun razumijevanja, kao što ga je i pamtila. - Zbunjena sam, toliko toga u isto vrijeme, možda i previše - priznala je. Ništa joj ne bi donio pokušaj da prevari Dupreea, a na kraju krajeva, smisao tih poziva u ranu zoru ionako je bio da bude potpuno iskrena. Da nije, kakvog bi imali smisla? - Tu sam u Baztanu, istražujem slučaj koji me ovamo i doveo, ništa ozbiljno, nešto čime se moram baviti najviše zbog političke obaveze svojih nadređenih, no danas sam otkrila da je korijen drugog slučaja koji vodim možda tu u dolini.


Još ne znam kako to objasniti, ali predosjećam da je to jedan od onih slučajeva... I na neki se način čini da ubojica pokušava uspostaviti vezu sa mnom. Kao i u sličnim slučajevima koje sam proučavala u Quanticu, modus operandi uklapa se u tip osobnosti kao što je Jack, jedan od onih koji su u kontaktu s policijom, samo što to ovaj čini na suptilan način i počinjem sumnjati da je možda riječ o kompleksnijoj osobnosti - zastala je posložiti vlastite misli. - Koliko kompleksnija? - Čak se ne usuđujem ni odrediti ga u tim terminima. Ono što znamo jest da su izvršitelji drugorazredni kriminalci - sitne krađe, pljačke, prijevare, a zajedničko im je da su nasilni prema ženama. Ubili su žene iz svojega područja koje su, koliko zasad znam, imale neke veze s dolinom, jedna od njih tu je živjela, druge su rođene u Baztanu - ovaj je put zastala ne znajući kako bi nastavila. Znam da zvuči nategnuto, Dupree, ali duboko u sebi osjećam da tu ima više nego što se čini - opravdala se. - Ono što je loše jest što ne znam odakle početi. - Ma znaš da to znaš, viša inspektorice Salazar, moraš početi... - Ispočetka - završila je rečenicu tonom koji je odavao njezinu ogorčenost. - A početak je bio? - Ubojstvo Johane Marquez - odgovorila je. - Nije - suho ju je prekinuo. - To je bio prvi zločin kod kojeg sam saznala za amputaciju, možda je bilo i drugih prije njega, ali... njezin otac..., njezin ubojica, ostavio mi je poruku prije nego što se ubio i to je pokrenulo istragu. - Ali što je bio početak? - upitao je Dupree gotovo šapćući. Niz leđa su joj prošli trnci; gotovo je mogla osjetiti kako joj trnje štipavca grebe jaknu dok po uskom putu ide prema Marinoj špilji. Zveckanje njezinih zlatnih narukvica, duga zlaćana kosa koja joj je sezala do struka, naznaka osmijeha kraljice ili vještice i glas koji govori: “Vidjela sam čovjeka koji je ušao u jednu od špilja noseći paket koji nije imao kada je izašao.” I neodređen odgovor na njezino pitanje: “Jesi li mu uspjela vidjeti lice?” “Vidjela sam mu samo jedno oko.” Aloisius je s druge strane linije ispustio uzdah koji je zazvučao daleko i razvodnjeno. - Vidiš da znaš? Sad se moraš vratiti u Baztan. Amaiu je iznenadila njegova primjedba. - Aloisius, tu sam već dva dana. - Ne, viša inspektorice Salazar, još se nisi vratila. Prekinula je vezu i nekoliko sekunda gledala poruku na zaslonu telefona. - Ne bi to smjela raditi. Engrasi je stajala na sredini stepenica i promatrala je. Njezin ju je glas tako


iznenadio da je telefon poletio u smjeru jednog od starinskih naslonjača kraj kamina. - Joj, teto, prestrašila si me - rekla je saginjući se i nespretno pipajući pod naslonjačem. Starica se spustila za još nekoliko stepenica ne skidajući ozbiljan izraz s lica. - A ne straši te to što radiš? Amaia se uspravila s telefonom u ruci i pričekala da joj se smiri puls, a onda odgovorila. - Znam što radim, teto. - Ma stvarno? - upitala je podrugljivim tonom. - Stvarno znaš što radiš? - Trebaju mi odgovori - opravdala se. - Ja ti mogu pomoći - odvratila joj je Engrasi, otišla do kredenca i uzela paketić umotan u crnu svilu, svoj špil za tarot. - Teto, za to bih trebala znati što trebam pitati, ti si me to naučila, a ja ne znam, pitanja su mi nepoznata. Razgovor s njim pomaže mi u tome, nemoj zaboraviti njegov životopis, on je jedan od najboljih FBI-evih stručnjaka za poremećaje ponašanja i kriminalne postupke, njegovo je mišljenje dragocjeno. - Igraš se stvarima koje su izvan tvojeg dosega, malena - ukorila ju je teta. - Uzdam se u njega. - Za Boga miloga, Amaia, pa zar ne vidiš kako je vaš odnos nezdrav? Amaia joj je namjeravala odgovoriti, ali je zastala ugledavši Jamesa kako silazi niza stube noseći u naručju Ibaia odjevenog za šetnju. Teta joj je dobacila još jedan prijekorni pogled, vratila špil na njegovo mjesto i ušla u kuhinju kako bi pripremila doručak.


12.

Juanitina kuća nalazila se iza hostela Trinkete, na ravnom području tamne zemlje, okružena vrtom. Najbliže su kuće bile udaljene oko tri stotine metara i bile su na okupu, za razliku od osamljene kuće od kamena pocrnjelog od godina, lišaja i nedavne kiše za koju se činilo da je prodrla u fasadu. Široka nadstrešnica od izrezbarenog drveta stršala je više od metar i pol i tako čuvala od vlage najviši kat koji je izgledao svjetliji. Ulaz je bio na prvom katu, do njega se dolazilo vanjskim stepenicama, uskim i bez rukohvata; činilo se kao da izbijaju iz zida i djelovale su pretijesne i nesigurne. U prizemlju su dva polukružna luka opasavala fasadu i otvarala se u vrata, odavno zamijenjena grubim daskama. Kao neka protuteža na ogromnom su se četverokutnom ulazu između lukova nalazili očuvani željezni ukrasi u obliku listića i, iako nagrizeni hrđom, odavali su ljepotu kovačkog umijeća nekog obrtnika iz tog područja, iz drugoga vremena u kojem su predanost i vrijednost dobro izvedenog posla imale iznimnu važnost. Kuću je sa svih strana okruživalo zemljište. Sa stražnje se strane moglo vidjeti više starih hrastova i bukava te jedna tužna vrba. Amaia se sjećala kako je ponosito stajala još u njezinu djetinjstvu. Na zemljište se ulazilo s prednje strane, a na jednoj od bočnih strana mogao se vidjeti vrt od kojih tisuću kvadratnih metara, obrađen i zasađen. - Već se godinama jedan čovjek brine za vrt. Donese mi nešto povrća i barem ga održava urednim, za razliku od ostalog - široko je zamahnula prema prednjem dijelu na kojem su se vidjeli ostaci dasaka, plastičnih kanta i neki neprepoznatljivi otpaci, možda od staroga namještaja. Jamesov je entuzijazam splasnuo kada je ugledao vrata na vrhu čudnovatih stepenica. - Tamo se treba popeti? - upitao je s nepovjerenjem promatrajući stube. - Postoje i unutrašnje stepenice koje vode na drugi kat iz štale - objasnila je Engrasi i pružila mu ključ kojim je mahnula prema lokotu i lancima kojima je bio zatvoren jedan od lukova. Trošna su se vrata malo zaglavila kad ih je James gurnuo prema unutra.


Engrasi je okrenula prekidač i tamo negdje gore upalila se prašnjava žarulja čije se narančasto, beznačajno svjetlo izgubilo među visokim gredama. - Evo zašto sam svakako htjela da dođemo ovamo ujutro, ovdje nema puno svjetla - rekla je hodajući prema prozorima zatvorenima drvenim pločama prekrivenim prašinom i paučinom. - James, ako mi pomogneš, možda uspijemo otvoriti koji. Bakrene su kvake djelovale zaglavljene, ali su konačno popustile pred Jamesovom ustrajnošću, otvorile se prema unutra i pustile jutarnju svjetlost da uđe u potocima i u mraku ocrta savršen potez prašine u zraku. James se u nevjerici okrenuo i promotrio čitav prostor. - Majko mila, ovo je ogromno! I tako visoko - rekao je opčinjen debelim gredama koje su prelazile preko stropa s jednog kraja prostorije na drugi. Engrasi se nasmiješila gledajući Amaiu. - Dođite ovamo - rekla je pokazujući prema stepenicama od tamnog drveta koje su se granale u dva dijela i gubile u visini gornjega kata. James je bio veoma iznenađen. - Nevjerojatno je da su stepenice ovih proporcija baš u štali... - Pa i nije - objasnila mu je Amaia. - Stoljećima je štala bila najvažnija prostorija u kući. Ove su stepenice nekoć bile kao da danas imaš pristup garaži. - Oprezno se penjite, ne znam u kakvom je stanju drvo - upozorila ih je teta. Kat se sastojao od četiriju soba, kuhinje i kupaonice u kojoj su svi dijelovi bili počupani osim teške kade s nožicama u obliku kandži; Amaia je se sjećala. Prozori su bili maleni i duboki, uvučeni u debele zidove i s drvenim vratašcima koja su glumila kapke. Sobe su bile potpuno prazne, a od stare je kuhinje ostala samo peć, dvostruko veća od onih u ostalim prostorijama, napravljena od istog kamena kao i vanjski zidovi i pocrnjela od višegodišnje uporabe. - Ne znam zašto sam očekivala da će namještaj još biti ovdje - rekla je Amaia. Engrasi je kimnula smiješeći se. - Bili su to dobri komadi, većinom ručne izrade, a pri podjeli su pripali tvojem ocu, kao i radionica. Ja sam dobila kuću, okućnicu i prilično veliku svotu novaca. Razumiješ, on je bio muškarac i pokazivao je zanimanje za radionicu, ja sam otišla na studij, onda sam živjela u Parizu i vratila sam se tek dvije godine prije nego što je umrla tvoja baka. Dan nakon čitanja oporuke tvoja je majka naručila kamion za selidbe i ispraznila kuću. Amaia je kimnula bez riječi. Nije se sjećala da je bilo koji komad namještaja završio u kući njezinih roditelja. - Sigurno ga je prodala - šapnula je. - Da, i ja tako mislim. Ćula je Jamesa koji se vrzmao po prostorijama oduševljen poput djeteta u


lunaparku. - Amaia, jesi li vidjela ovo? - rekao je otvarajući prozor koji je gledao na uske stepenice na fasadi. - Sigurno su zamišljene za snijeg ili poplavu, no ne sjećam se da smo ih ikada koristili. Najpametnije bi ih bilo zazidati, možda čak i maknuti - predložila je Engrasi. - Ništa od toga - rekao je James zatvarajući prozor i krenuo prema uskim unutrašnjim stepenicama kojima se penjalo na gornji kat. Amaia ga je slijedila ljuljuškajući Ibaia u nosiljci na grudima i pjevušeći mu; činilo se da je zaražen oduševljenjem svog oca, pa je zadovoljno mahao nožicama. Nagib je na najvišem katu bio tako blag da gotovo i nije bilo gubitka prostora. Kroz nekoliko okruglih okana na stropu svjetlost zimskoga sunca obasjavala je jedinu, nepregrađenu prostoriju u čijem se središtu nalazila Ibaieva kolijevka, ili je barem to Amaia pomislila kada ju je ugledala. - Teto! - zazvala je približavajući se kolijevci. - Oprosti, dijete moje, ovo je previše stuba za moja koljena - rekla je Engrasi stupajući na kat. Amaia se odmaknula kako bi teta mogla vidjeti kolijevku od tamnoga drveta. Teta je iznenađeno pogledala, prvo kolijevku, pa svoju nećakinju, ne znajući što da kaže. James ju je pregledao izbliza. - Ista je kao naša, identična. Da našu nisam premazao slojem laka, bile bi sasvim jednake. - Teto, otkud tebi ona koja je bila u tvojoj kući? - upitala je Amaia. - Poklonila mi ju je moja mama kad sam se vratila iz Pariza i kupila kuću. Sjećam se da je stajala u štali prekrivena komadom platna. Zamolila sam da mi je da kako bih u njoj držala drva za ogrjev. Bila mi je lijepa s tim rezbarijama, ali ne sjećam se da su bile dvije. Pretpostavljam da su bile vaše, za tebe i tvoje sestre, sigurno ih je Juanita donijela ovamo kad ste ih prestale koristiti. Amaia je prešla rukom preko prašnoga drveta i od tog je pokreta osjetila u ruci bol nalik udaru struje. Iznenađeno je odskočila, a Ibai je zaplakao, uplašen njezinim vriskom. - Amaia, jesi li dobro? - James je uzrujano požurio prema njoj. - Da... - odgovorila je trljajući ruku koja joj je utrnula. - Pa što se dogodilo? - Ne znam, valjda mi se zabio neki iver, takvo što. - Daj da vidim - zatražio je James. Nakon što joj je pažljivo ispitao ruku, nasmiješeno je presudio: - Nema tu ničega, Amaia, vjerojatno si istegnula mišić kada si ispružila ruku.


- Da... - neuvjerljivo je odgovorila. Teta ju je gledala sa stepenica namrštenog čela. Taj je izraz lica Amaii bio dobro poznat. - Dobro sam, teto - rekla je nastojeći da joj glas zvuči smireno. - Ozbiljno. Ovo je potkrovlje prekrasno. - Kuća je fantastična, Amaia, puno bolja nego što sam je zamišljao - rekao je James gledajući uokolo i smiješeći se poput djeteta. Nasmiješila se u želji da mu ugodi. Od trenutka kada je pristala otići u Juanitinu kuću, znala je da će se James u nju zaljubiti, u tu kuću u kojoj je bila stotine puta tijekom svoga djetinjstva, a ipak je ona u njezinu pamćenju bila slijed raspršenih slika, kao stare fotografije na kojima je baka uvijek bila u prvom planu, a kuća u drugom, kao da je ona samo pozornica na kojoj se odvija život njezine amatxiJuanite. Spustila se stubama na prvi kat slušajući kako James objašnjava teti što bi se sve moglo napraviti na tome mjestu. Prošla je kroz sobe otvarajući okna i puštajući da sunce koje je izvirivalo između oblaka osvijetli prostorije i pokaže trošnost tapeta koje su prekrivale zidove. Naslonila se na široki okvir prozora i gledala u daljinu dok nije uočila tornjeve crkve svetog Jakova koji su nadvisivali krovove svjetlucave od noćne kiše i uvijek vlažne zahvaljujući rijeci Baztan koja je prodirala u crjepove i kosti, kao da je tu osobinu ukrala od mora, a jadno sunce koje ju je ublažavalo kroz prozorska stakla nije ju cijeli dan uspijevalo isušiti. Kada je Ibai, sada opet miran, osjetio toplinu sunca, pritvorio je oči i naslonio lišće na majčine grudi. Poljubila mu je glavicu udišući miris koji je izbijao iz njegove rijetke plave košiće. - A što ti kažeš, ljubavi moja? Što da odgovorim tvome aiti kada me bude pitao? Bi li ti volio živjeti u kući amatxi Juanite? Pogledala je svojega sina koji se u tom trenu, zadnjem prije nego što se prepustio snu, nasmiješio. - Baš sam te to došao pitati - rekao je James koji ju je očarano promatrao s ulaznih vrata sobe. - I što ti je odgovorio Ibai? Ona se okrenula i pogledala ga. - Odgovorio je da može.

James je više puta obišao Juanitinu kuću prije nego što je pristao krenuti natrag. - Odmah ću nazvati Manola Azpiroza. To mi je prijatelj, arhitekt, živi u Pamploni. Bit će mu jako drago doći i vidjeti kuću - objašnjavao je Engrasi zaključavajući lokot na improviziranim vratima.


- Možeš ga zadržati - rekla mu je teta kada joj je pružio ključ. - Trebat će ti kad budeš pokazivao kuću tom svom prijatelju arhitektu. Osim toga, što se mene tiče, ona je vaša. Kad budemo imali malo vremena, otići ćemo bilježniku i srediti papire. Nasmiješio se i pokazao ključ Amaii: - Ključ naše nove kuće, ljubavi. Amaia je odmahnula glavom praveći se da ne odobrava njegovo oduševljenje. Udaljila se nekoliko koraka da pregleda fasadu - natpis Juanitaenea, Juanitina kuća, izrezbaren u drvu iznad vrata i, iznad njega, baztanski grb sa šahovnicom. Opazila je da se iza nje nešto kreće i okrenula se dovoljno brzo da vidi naborano lice koje se uzalud pokušavalo sakriti iza kolaca koji su držali vrtne nasade. Teta je stala kraj Amaie i obratila se čovjeku jasno i glasno: - Estebane, ovo su moji nećaci. Čovjek je ustao i gledao ih s vidljivim neprijateljstvom. Podigao je ruku širokih prstiju i bez riječi se vratio na posao. - Očito mu nismo baš dobro sjeli. - Nemojte mu to uzeti za zlo, star je, već je u mirovini i dvadeset se godina brine o zemlji. Još jučer kada sam ga nazvala i rekla mu da ćete biti novi vlasnici, primijetila sam da je primio vijest preko volje. Mislim da se brine da se više neće moći baviti vrtom. - A ti si mu to jučer rekla? Prije nego što smo došli vidjeti kuću već si mu rekla da ćemo biti novi vlasnici? - upitala je Amaia koju je to zabavljalo. Teta je slegnula ramenima nestašno se smiješeći. - Imam ja svoje izvore. James je zagrlio staricu. - Ti si jedna fantastična žena, znaš? Ali možeš mu reći da barem što se mene tiče nema brige, ima i previše zemlje za vrt oko kuće, a povrtnjak mi se čini baš dobra ideja, samo što će od sada i nama morati donositi povrće. - Već ću ja s njim popričati - rekla je Engrasi. - Dobar je to čovjek, malo zatvoren, ali vidjet ćete kako će promijeniti stav kad čuje da može i dalje obrađivati vrt. - Ne znam... - rekla je Amaia i okrenula se pogledati ga kako ih napola skriven oprezno promatra kroz grane grmova koji su omeđivali zemljište.

Vjetar je puhao u nježnim zapusima i raznosio ostatke magle, tamni su se oblaci sve više kidali. Sljedećih nekoliko sati neće kišiti. Zakopčala je pernatu jaknu


prekrivajući njome Ibaia i pritisnula ga uz grudi. Tada joj je u džepu zavibrirao telefon. Pogledala je ekran i javila se. - Slušam vas, Iriarte. - Šefice, upravo je stigao Benat Zaldua sa svojim ocem. Amaia je ponovo pogledala nebo koje je iz minute u minutu bivalo sve vedrije. - U redu, ispitajte ga. - Mislio sam... da ćete... to vi - promucao je. - Preuzmite vi, molim vas, imam još nešto važno što moram obaviti. Iriarte nije ništa odgovorio. - Dobro ćete vi to - dodala je Amaia. Osjetila je kako se Iriarte smiješi s druge strane linije kada je stigao odgovor: - Kako god vi kažete. - Još nešto, je li stiglo forenzičko izvješće o kostima iz crkve? - Ne, zasad nije. Prekinula je vezu i smjesta nazvala Jonana. - Jonane, morat ćeš ti obići pogrebna poduzeća, ja ću zakasniti, moram nešto obaviti.

Od lišća koje je padalo tijekom jeseni ostala je smeđožuta kaša koja je u strmijim dijelovima bila vrlo skliska i onemogućavala kretanje automobilom po šumskoj cesti. Parkirala je sa strane i s mukom otpješačila do međe od guste šume. Zašavši u nju, primijetila je da je tlo čvršće i suše, a vjetar, koji ju je putem dobrano išibao, među drvećem je bio jedva primjetan i njegova se snaga otkrivala samo kada bi se stresle krošnje, od čijeg su kretanja sunčeve zrake koje su prodirale kroz drveće treperile kao zvijezde u hladnoj noći. Huk rječice koja se spuštala po obronku ukazivao joj je smjer. Prešla je preko kamenog prijelaza preko vode, iako je mogla izbjeći potočić skačući po suhom kamenju. Provjerila je mapu koju je dobila od Padue i popela se kroz nekoliko metara šumarka, pa došla do velike stijene iza koje se nalazila špilja. Odande se put činio prilično raskrčen; korov još nije uspio zatvoriti puteljak koji su pripadnici Građanske straže napravili prije trinaest mjeseci kada su u toj špilji pronađene ljudske kosti od najmanje dvanaest različitih osoba. Odjednom je postala neodlučna. Izvadila je mobitel i krenula tražiti broj, no ozlovoljeno je uzdahnula utvrdivši da nema signala. - Priroda nas čuva - prošaptala je. Ulaz u špilju bio je dovoljno visok da može ući bez saginjanja. Iz džepa je


izvadila moćnu LED svjetiljku i, slušajući instinkt, izvukla svoj Glock iz korica. Držeći pištolj i džepnu lampu objema rukama, prodrla je u unutrašnjost duplje koja je lagano zavijala udesno u obliku slova S, a onda se otvorila u prostoriju od šezdesetak kvadratnih metara, prilično pravokutnog oblika, koja se pri dnu sužavala tvoreći prirodni lijevak usječen u stijenu. Strop je bio nejednake visine, na najvišoj je točki dosezao do četiri metara visine, a na najnižem ju je dijelu primoravao da hoda zgurena. Unutrašnjost je bila suha i hladna, možda i nekoliko stupnjeva hladnija od vanjske temperature, i mirisala je na zemlju i na nešto slatkasto što ju je podsjećalo na organski otpad. Pregledala je zidove i tlo; izgledali su čisto, bez ikakvih otpadaka, iako se primjećivalo da je zemlja na nekim dijelovima malo isprevrtana. Na dijelu najbližem ulazu, gdje je tlo bilo vlažnije, naišla je na neke stare otiske stopala, i to je bilo sve. Još je jednom prešla preko zidova snažnim snopom svjetla i izašla iz špilje. Spremila je pištolj i svjetiljku osjećajući kako joj kroz leđa prolaze drhtaji. Vratila se do velike stijene koja je označavala ulaz, popela se na kamen i uočila mjesto s kojega je Mari vidjela neznanca. Spustila se do obale rječice, slijedeći njezin tok, obišla je brežuljak i došla do mjesta po kojem su se onoga dana popeli Ros, James i ona. Amaia je pamtila strmiji uspon, ali je prepoznala proplanak s rijetkom travom na kojem se Ros morala odmoriti. Staza je od te točke izgledala raskrčena od štipavaca, gostoljubivo se otvarala, kao da je nedavno utrta. Uspela se po laganoj uzbrdici osjećajući kako je svakim korakom sve nervoznija i napetija, kao da je promatra tisuću očiju i da netko pokušava suspregnuti smijeh. Kada je stigla na vrh, osjetila je iznimno olakšanje uvjerivši se da tamo nema nikoga. Prišla je velikom kamenom stolu i iznenađeno uočila da je na njemu prilično velika hrpa raznolikih oblutaka. Opsovala je i vratila se na put, uzela duguljasti kamen i stavila ga uz druge dok su joj oči prelazile preko krajolika iznad krošanja drveća. Sve je bilo mirno. Malo poslije bacila je pogled uokolo osjećajući se kao budala i krenula se spuštati prema stazi po kojoj je došla. Na trenutak je bila u iskušenju osvrnuti se, ali joj je u umu zazvonio Rosaurin glas: “Moraš izaći kako si ušla, a ako joj okreneš leđa, nikako se ne smiješ okrenuti.” Prešla je put natrag pitajući se što je očekivala tamo naći i je li to bilo ono o čemu je govorio Dupree. Spuštala se niz stazu dok nije došla do kamenom prijelazu preko potoka, a onda nešto ugledala. Prvo je mislila da vidi djevojčicu, no kada se bolje zagledala, shvatila je da su je zavarale stijene prekrivene mahovinom i odrazi sunca među drvećem. Zagazila je jednom nogom na mostić, ponovo pogledala i bila je tamo. Djevojka od možda dvadeset godina sjedila je par metara od mosta, na skliskoj stijeni uz potok, tako blizu vode da se činilo nemogućim da je došla dotamo ne smočivši se. Iako joj je gornji dio tijela bio pokriven ogrtačem


podstavljenim krznom, nosila je kratku haljinu koja je izlagala pogledu njezine duge noge, a unatoč hladnoći uronila je stopala u rijeku. Prizor je djelovao lijepo i uznemirujuće i, ne znajući točno zašto, Amaia je prinijela ruku Glocku. Djevojka je podigla pogled i nasmiješila se, očaravajuća, podižući ruku u znak pozdrava. - Dobar dan - rekla je, a glas joj je zazvučao kao da pjeva. - Dobar dan - odgovorila je Amaia osjećajući se pomalo smiješno. Pa to je bila samo planinarka koja je došla do potoka namočiti stopala u vodi! “Da, naravno, sama usred šume, na šest Celzijevih stupnjeva, s nogama u ledenoj vodi”, narugala se samoj sebi. Još je čvršće stisnula držak pištolja i povukla ga van iz korica. - Došli ste prinijeti dar? - upitala je djevojka. - Molim? - iznenađeno je prošaptala. - Ma znate, prinijeti dar za onu damu. Amaia nije odmah odgovorila. Promatrala je djevojku koja je, ne prestajući je gledati, malenim češljem pravila razdjeljke na svojoj dugoj kosi, kao da joj Amaiina nazočnost zapravo nije ni važna. - Dama više voli da joj donesete kamen od kuće. Amaia je progutala slinu i navlažila usne prije nego što je progovorila. - Za... zapravo nisam došla radi toga. Ja sam... nešto sam tražila. Djevojka joj nije poklanjala previše pozornosti. I dalje se češljala; bila je toliko pažljiva i posvećena da je to razdraživalo, ali je nakon nekog vremena gotovo hipnotiziralo. Kaplja hladnog znoja kliznula joj je po zatiljku i prizvala je da osvijesti stvarnost i sunce koje brzo zamiče iza brda. Iako su mogla biti tek tri ili četiri sata popodne, zapitala se koliko već dugo gleda tu djevojku, a onda se u daljini začuo grom. U visini je vjetar stresao krošnje drveća. - Stiže... Glas je stigao iz takve blizine da se uplašila, izgubila ravnotežu i pala na koljena. Uznemireno je uperila pištolj prema mjestu s kojega je dolazio glas. Bio je tik do nje. - Ali nisi našla to što si tražila. Djevojka je sada bila manje od dva metra od Amaie, smiješila se dok je sjedila na rubu malenog mosta, a noge su joj milovale površinu vode i praćakale se u polaganom ritmu. Složila je grimasu prijezira gledajući pištolj koji je Amaia držala objema rukama. - Neće ti to trebati. Da bi vidjela, trebaš svjetlost. Amaia ju je netremice promatrala dok joj se u umu stvarala ideja. “Trebam svjetlost”, pomislila je. - Nova svjetlost - dodala je djevojka koja više nije gledala Amaiu. Ustala je i


bosa otišla do malenog zavežljaja s, činilo se, hrpicom njezinih stvari. Oglušivši se na zapovijed koja je vapila iz njezine nutrine, Amaia se nagnula naprijed kako bi je mogla slijediti očima preko ruba slabašnog mostića, ali više je nije mogla vidjeti, čak joj se učinilo da nikad nije ni bila tamo. - K vragu! - prošaptala je gotovo bez daha gledajući uokolo, još uvijek s pištoljem u rukama. Pogledala je u nebo shvaćajući da će za nepun sat nestati svjetlosti. Nije nosila sat, a onaj na mobitelu je treperio, brojke su plesale ludi ples ništa ne pokazujući. Spremila je pištolj i potrčala prema kraju šume s mobitelom u ruci sve dok joj pokazatelj signala nije pokazao da može pozivati. - Zdravo, šefice, već sam vas zvao. Postigao sam neke rezultate u pogrebnim poduzećima u vezi sa ženama podrijetlom iz Baztana koje su umrle na nasilan način, a još su mi ispričali i neke prilično zanimljive stvari. Amaia ga je pustila da govori dok joj se vraćao dah. - Poslije ćeš mi to ispričati, Jonane, ja sam kod zemljane staze kraj desnog skretanja, tamo gdje smo razgovarali sa šumarima, sjećaš se? Činilo se da nije siguran. - Ovako, izaći ću autom do ceste da me vidiš. Trebaš ponijeti kovčeg s opremom, plavo svjetlo i sprej Luminol.

Prekinula je vezu i nazvala drugi broj. - Padua, ovdje Amaia Salazar - rekla je bez uvodnog pozdrava. Imam pitanje. Kada su našli one kosti u špilji u Arri Zaharu, jesu li obradili mjesto zločina? - Jesu, svi su ostaci skupljeni, etiketirani, fotografirani i obrađeni, jedino što bez usporednog DNK-a nije bilo moguće donijeti nikakav zaključak, osim, kao što već znate, u slučaju Johane Marquez. - Ne pitam vas za ostatke, nego za mjesto zločina. - Špilja nije bila mjesto zločina, u svakom je slučaju sekundarno mjesto. Kosti su bile razbacane bez ikakva pravila, a i raspored im je bio slučajan. Zapravo je prvo mišljenje bilo da su to učinile životinje, ali je forenzičko ispitivanje otkrilo da ugrizi odgovaraju ljudskom zubalu, a i činjenica je da su sve kosti dio ruke i da su pripadale ženskim osobama. Naravno, špilja je pretresena i fotografirana, ali ništa nije upućivalo na to da je ona pravo mjesto zločina. Uzeti su uzorci zemlje kako bi se mogla odbaciti mogućnost tajnih pokapanja, kao i prisutnost kadaverina, što bi dokazalo da se tamo raspao neki leš. Bili su vrlo temeljiti, pomislila je Amaia, ali ne tako kao ona. - Samo još jedna stvar, poručniče. U vezi sa ženom ubijenom u Logronu,


znate lije li imala rodbine? Što se dogodilo s tijelom? - Vidim da ste me poslušali - uzbuđeno je prokomentirao. - Jesam, i već se počinjem kajati - napola se našalila. - Ne, ne znam, ali ću nazvati policajce s kojima sam razgovarao u Logronu, možda mi oni mogu reći. Nazvat ću vas čim nešto saznam.

Inspektor Zabalza gledao je van kroz široke prozore policijske postaje. Kada je provjerio koliko je sati, vidio je da je jedan karavan prošao kroz ogradu i sada se približava zgradi. Dok se kretalo, vozilo je izvelo nekoliko čudnih manevara, a kada je stiglo do laganog nagiba na putu prema parkiralištu, motor je naglo stao i trebalo je više pokušaja da se ponovo pokrene i odveze ih do mjesta rezerviranih za posjetitelje. Suvozačka su se vrata otvorila čim se automobil zaustavio i kroz njih je izašao mršav mladić odjeven u traperice i crveno-crnu pernatu jaknu. S vozačeve je strane s priličnom mukom izašao jednako mršav čovjek, no nešto viši od mladića i star oko četrdeset i pet godina. Pješačili su prema glavnom ulazu i Zabalza je primijetio da se stalno drže na udaljenosti, kao da je među njima neko nevidljivo i nepremostivo polje koje ih drži razdvojenima na uvijek jednakoj udaljenosti. Lagano je pritvorio oči sjetivši se lekcije koju je naučio prije puno vremena, nije udaljenost ono što razdvaja roditelje od djece. Stigli su Behat Zaldua i njegov otac, jedini osumnjičeni kojeg su zasad imali u slučaju, a slavna murjakinja imala je važnijih poslova od nazočenja saslušanju. Izgubio ih je iz vida čim su zašli ispod nadstrešnice na zgradi. Pričekao je poziv gledajući u telefon. - Inspektore Zabalza, ovdje su gospodin Zaldua i njegov sin, kažu da imaju dogovor s vama. - Silazim. Mladić je izbliza bio silno zgodan. Crne kose, u kontrastu s vrlo blijedom puti, koja mu je padala na čelo, preduga, djelomično mu je prekrivala oči i isticala masnicu oko jagodice. Ruke je držao u džepovima i gledao prema dnu hodnika. Otac mu je pružio znojnu ruku i profrfljao nekakav pozdrav koji je do njega stigao pomiješan s nepogrešivim mirisom alkohola. - Izvolite ovamo - Zabalza je otvorio vrata jedne prostorije i pokazao im da uđu unutra. - Pričekajte trenutak - rekao je lagano dodirnuvši mladićevo rame, na što se ovaj stresao od bola. Krv mu je ključala u žilama, iznenada je tako pobjesnio da se jedva mogao suzdržati. Popeo se stepenicama preskačući po dvije, previše raspaljen da bi čekao dizalo, i bez kucanja ušao u Iriarteov ured.


- Dolje su Behat Zaldua i njegov otac, otac bazdi po alkoholu, jedva jedvice je parkirao, a mladić ima masnicu na licu. Ozlijeđeno mu je i rame - dodirnuo sam ga u prolazu i gotovo se onesvijestio od bola. Iriarte ga je gledao bez riječi. Sklopio je računalo, uzeo pištolj sa stola i stavio ga u opasač. - Dan - rekao je sjedajući za stol. Obraćao se samo mladiću. - Ja sam viši inspektor Iriarte, a mojeg kolegu već poznaješ. Kao što sam ti još jučer rekao telefonom, želimo ti postaviti nekoliko pitanja o tvojem blogu, u vezi s Agotima... Pričekao je mladićevu reakciju, ali on je ostao nepomičan, spuštena pogleda. Kada je Iriarte zaključio da neće dobiti odgovor, nastavio je. - Zoveš se Benat..., Benat Zaldua, to je agotsko prezime... - natuknuo je. Mladić je izazovno podignuo glavu. Za to je vrijeme njegov otac mumljao nekakvu nerazumljivu jadikovku. - I ponosim se time - rekao je Benat. - Pa to je normalno, čovjek treba biti ponosan na svoje prezime koje god ono bilo - pomirljivo je odgovorio Iriarte. Mladić se malo opustio. - I o tome pišeš svoj blog, o svom ponosu što si Agot. - To smeće koje svaki dan piše dovelo ga je u nevolju, samo gubi vrijeme s tim - rekao je otac. - Pustite svog sina da govori - naredio mu je Iriarte. - On je maloljetnik - odgovorio je otac nazalnim tonom - i govorit će samo ako ja budem htio da govori. Mladić se tako skupio u svojoj stolici da su mu šiške potpuno prekrile oči. Zabalza je primijetio da mu drhti čeljust. - Kako god hoćete - Iriarte se pravio da popušta. - Promijenimo temu. Reci mi, na primjer, što ti se to dogodilo s okom. Mladić je, ne podižući glavu, dobacio ocu pogled pun mržnje, pa odgovorio: - Sudario sam se s vratima. - Ma nemoj, s vratima? A s ramenom? Isto vrata? - Pao sam niz stepenice. - Behate, želim da ustaneš, skineš jaknu i podigneš majicu. Ustao je otac posrćući, spotičući se o noge stolice i klateći se, na rubu padanja. - Nemate pravo na to, on je maloljetnik i odmah ću ga odvesti odavde - rekao je i stavio mu ruku na rame, na što je mladić jauknuo od bola. Zabalza se bacio na oca, zavrnuo mu zapešće, zakucao ga za zid i držao ga nepomičnim. - Ništa od toga - šaptao mu je. - Sad ću vam ja reći što će se dogoditi. Zbog


vašeg ponašanja i mirisa koji se iz vas širi, slutim da ste konzumirali alkohol, a došli ste ovamo automobilom. Snimile su vas kamere na ulazu, tako da ću istoga trenutka pristupiti mjerenju količine alkohola u krvi. Ako odbijete, uhitit ću vas, a ako ne dopustite da razgovaramo s vašim sinom, imate na to pravo, pa ćemo obavijestiti socijalnu službu jer je on, kako ste rekli, maloljetnik. Oni će ga prebaciti u medicinsku ustanovu, kompletno će ga pregledati i bit će svejedno što dečko kaže; liječnik može utvrditi je li bilo zlostavljanja ili nije i postupit će po službenoj dužnosti, čak ako dečko i ne otvori usta. Što sad kažete? Otac se već predao, imao je samo jedno pitanje: - Kako ću se vratiti kući bez auta?

Iriarte je pričekao nekoliko minuta, a onda je zamolio da donesu limenku CocaCole koju je stavio pred mladića. Pričekao je da otpije gutljaj, a onda nastavio. - Vjerojatno znaš, kao i svi stanovnici Arizkuna, što se događa s crkvom. Mladić je kimnuo. - Koje je tvoje mišljenje o tome, kao stručnjaka za Agote? Mladić je djelovao iznenađeno, malo se uspravio u stolici i odmaknuo šiške s očiju sliježući ramenima. - Ne znam... - Očito netko želi skrenuti pozornost na povijest Agota... - Na nepravdu koju su doživjeli Agoti - precizirao je mladić. - Da - složio se Iriarte. - Na nepravdu. Bilo je to užasno razdoblje za čitavo društvo, obilježeno prije svega nepravdom... ali puno je vremena prošlo otada. - Nije to zato prestalo biti nepravedno - izgovorio je uvjereno. - Znate što, baš je u tome problem, ne učimo iz povijesti, novosti jedva par dana nakon što se dogode prestaju biti novosti, nekad i za par sati, i sve se u kratkom vremenu čini kao da pripada prošlosti, ali zaboravljamo da ako im ne pridajemo važnost zato što su prošle, iste se nepravde stalno ponavljaju. Iriarte je zadivljeno promatrao mladića - s kakvom je elokvencijom i žarom branio svoje stajalište! Površno je preletio njegov blog, no način na koji je ovaj momak govorio odavao je ozbiljnost i inteligenciju. Zapitao se u kojoj je mjeri ratoboran, u kojoj se mjeri bol i bijes mlade osobe mogu poput ovnovske glave zabijati u najšarolikije društvene slojeve vapeći za pravdom koju je zapravo trebao on sam jer Benat Zaldua proživljavao je najžešću nepravdu - prijezir oca, smrt majke, samoću blistavog uma. I dok ga je slušao kako pripovijeda priču o arizkunskim Agotima, shvatio je da je odgovor na njegovo pitanje negativan jer Benat Zaldua posjeduje strast od


koje mu izgara nutrina, ali je samo uplašeno dijete koje traži ljubav, naklonost, razumijevanje i, ono najvažnije, što je i s njega skidalo svaku sumnju, bio je sam, tako sam da ga je bilo tužno gledati kako brani tako uzvišene ideale, dok mu je tijelo izubijano batinama. Benat je govorio dvadeset minuta bez prestanka, a Iriarte ga je slušao tu i tamo pogledavajući Zabalzu koji je ušao u prostoriju i slušao stojeći kraj vrata, kao da se boji da će ga prekinuti. Kada je Benat zašutio, Iriarte je shvatio da gotovo nije ništa zabilježio dok ga je slušao; umjesto toga na listu papira započeo je niz črčkarija, što je bilo i uobičajeno za njega kada bi se zamislio. Zabalza je prešao preko prostorije i zaustavio se pred mladićem. - Otac te tuče? - upitao ga je, ganut, možda potaknut mladićevom gotovo fanatičnom glagoljivošću koja kao da je među nazočnima izgradila mostove koji su sada iščezli ovim pitanjem. Poput cvijeta koji se zatvara pred snažnom hladnoćom, mladić se ponovo skupio. - Ako te tuče, možemo ti pomoći. Nemaš više nikoga od rodbine, ujaka, ujnu, bratića, sestričnu? - Imam jednog bratića u Pamploni. - Misliš li da bi mogao otići k njemu? Mladić je slegnuo ramenima. - Befiate - nastavio je Iriarte - bez obzira na to što je inspektor Zabalza rekao tvojem ocu, stvar je takva da ti nitko neće moći pomoći ako poričeš zlostavljanje. Jedini način na koji bismo nešto mogli učiniti jest da priznaš da te tuče. - Hvala - rekao je jedva čujnim glasom - ali ja sam pao. Zabalza je glasno uzdahnuo ne skrivajući gnjev, zbog čega ga je Iriarte prijekorno pogledao. - U redu, Benate, ti si pao, ali čak i ako je tako, trebao bi te pregledati liječnik. - Već sam se naručio sutra ujutro u svojem domu zdravlja. Iriarte je ustao. - Dobro. Benate, stvarno mi je drago što smo se upoznali - rekao je pružajući mu ruku, a momak ju je oprezno prihvatio. - A ako jednog dana promijeniš mišljenje, nazovi i traži mene ili inspektora Zabalzu. Idem vidjeti kako ti je otac. Možeš ga tu pričekati. On ne može voziti, pa će vas inspektor Zabalza odvesti kući. Iriarte je ušao u čekaonicu u kojoj je Behatov otac spavao mrtvim snom posjednut na rub stolice tako da mu glava može biti naslonjena na zid. Probudio ga je bez ustručavanja. - Završili smo razgovor s vašim sinom, njegova nam je spremnost na


suradnju bila od velike pomoći. Muškarac ga je, ustajući, gledao s nevjericom. - Već je gotovo? - Da - rekao je policajac smjesta pomislivši da nije, da to još nije završena stvar. Postavio se pred muškarca prepriječivši mu put. - Imate vrlo pametnog sina, dobrog momka, i ako saznam da ste opet digli ruku na njega, imat ćete posla sa mnom. - Ne znam ja što je on vama rekao, lažljivac je on... - Jeste li razumjeli što sam vam rekao? - upitao je Iriarte. Muškarac je pognuo glavu; to su obično i činili. Tipovi koji su tukli žene i djecu rijetko bi se pravili važni pred jačima od sebe. Zaobišao je Iriartea i izašao iz čekaonice, a kada je već bio vani, viši je inspektor pomislio kako se ne osjeća bolje, a znao je i zašto, predosjećao je da njegovo upozorenje nije dovoljno. Zabalza je vozio prema Arizkunu u tišini. Čulo se samo disanje dvojice putnika koji su bili napeti kao da su dva tuđinca ili dva neprijatelja. Kada su stigli do ulaza u seosku kuću na rubu sela, muškarac je izašao iz automobila i krenuo prema ulazu ne osvrćući se, no momak se nekoliko sekunda zadržao, pa je Zabalza pomislio da mu možda želi nešto reći. Malo je pričekao, ali ovaj nije ništa rekao; ostao je u automobilu gledajući prema kući, bez namjere da izađe. Zabalza je zaustavio motor automobila, upalio unutarnja svjetla i okrenuo se prema stražnjim sjedalima kako bi mu mogao vidjeti lice. - Ja sam isto imao probleme sa svojim ocem kada sam bio tvojih godina, probleme kakve ti imaš. Benat ga je pogledao kao da ne razumije što mu to ovaj govori. Zabalza je uzdahnuo. - Tukao me na mrtvo ime. - Zato što ste gej? Zabalza je zinuo zapanjen njegovom pronicljivošću i konačno odgovorio: - Recimo da moj otac nije prihvaćao ono što jesam. - To nije moj slučaj, ja nisam gej. - To je najmanje važno, nije bitan razlog koji oni navode, vide da si drukčiji i onda te muče. Momak se gorko nasmiješio. - Znam što ćete mi reći, da ste se borili, da ste ostali čvrsti i da se s vremenom sve riješilo. - Ne, nisam se borio, nisam ostao čvrst i s vremenom se ništa nije promijenilo, on me ne prihvaća - rekao je, i pomislio “ni ja”. - Što je onda vaša lekcija? Što ste mi time htjeli reći? - Hoću ti reći da ima bitaka koje su izgubljene prije nego što su započete, da


je nekada bolje ne boriti se danas kako bi se borilo sutra, da je jako hrabro i pohvalno ići za onim u što čovjek vjeruje, za pravdom svake vrste, ali treba znati razlikovati stvari jer kada se susretneš s nesnošljivošću, fanatizmom ili glupošću, najbolje je povući se, maknuti se i čuvati snagu za nešto što je vrijedno. - Imam sedamnaest godina - mladić je to rekao kao da je riječ o bolesti ili kazni. - Izdrži i otiđi odavde čim budeš mogao, otiđi iz ove kuće i živi svoj život. - To ste vi učinili? - To je upravo ono što nisam učinio.


13.

Iako je nebo izvan šumskog svoda još uvijek izgledalo prilično vedro, čim su ušli u šumu, znatno se smanjila količina svjetlosti. Hodali su krupnim koracima noseći dva kruta kovčežića, a Amaia je uzela jedan od Etxaidea. Osvjetljavali su put snažnim džepnim svjetiljkama iz opreme. Kada su prešli mostić, popeli su se po obronku do velike stijene. - Tu je iza - najavila je Amaia usmjeravajući snop svjetlosti prema ulazu u špilju. Nije im trebalo više od petnaest minuta da kompletno obrade mjesto. Inicijalno fotografiranje, prskanje zidova tim čudom, Luminolom, koji je revolucionirao forenzičku znanost omogućivši otkrivanje tragova krvi koji s njim reagiraju kao oksidacijski katalizatori i postaju vidljivi pod svjetlošću čiji je longitudinalni val drukčiji od normalnog, jednostavna pojava poput bioluminiscencije u krijesnica i nekih morskih organizama. Stavili su naočale narančastih stakala koje će neutralizirati plavu svjetlost i omogućiti im da vide nakon što ugase džepne svjetiljke. I uključe “novu svjetlost”. Amaia je u leđima osjetila grč, u isto vrijeme neugodan i euforičan osjećaj povezan sa sigurnošću da je našla nešto konkretno za što se može uhvatiti. Povukla se za nekoliko koraka navodeći Jonana na kojoj visini da drži svjetlo kako bi se vidjelo to što želi i više puta fotografirala poruku na stijeni špilje koju je zvijer napisala krvlju: “tarttalo”. Inspektor Etxaide u tišini je hodao kraj nje. Išli su prema mjestu gdje su se nalazili automobili. Pod krošnjama se gotovo sasvim smračilo, a vjetar je lamatao granama stvarajući strašnu buku s puno škripanja i pucketanja grana koje su se svijale. Nebo su povremeno osvjetljavali bljeskovi munja koje su iza brda navještavale povratak gorskoga duha. Unatoč štropotu gotovo da je mogla čuti što misli inspektor koji joj je pri svakom koraku upućivao poglede bremenite pitanjima, ali ih nije izgovarao. - Hajde, govori, Jonane, puknut ćeš. - Johana Marquez ubijena je prije trinaest mjeseci na nekoliko kilometara


odavde, a njezina se amputirana ruka pojavila u ovoj špilji u kojoj je netko napisao “tarttalo”, istu poruku koju je Quiralte ostavio na zidu svoje ćelije prije nego što je krenuo za Medinom put pakla. - To nije sve, Jonane - rekla je usporavajući hod da bi ga pogledala. - Istu je poruku jedan zatvorenik koji je ubio svoju ženu ostavio u zatvoru u Logronu gdje je počinio samoubojstvo. Svim je žrtvama amputirana ruka koja je nestala, osim Johanine koja je bila među kostima koje je Građanska straža našla u ovoj špilji - rekla je i ponovo ubrzala korak. Nakon nekoliko sekunda tišine tijekom kojih se činilo da probavlja informaciju, Jonan je upitao: - Mislite li vi da su ti tipovi zajednički djelovali? - Ne, ne mislim. - A mislite li da su svi nekako donijeli ovamo amputirane udove? - Netko ih je donio, ali to nisu bili oni, a ne vjerujem ni da su oni izveli amputacije. Govorimo o agresivcima, nasilnim pijancima, o tipu ljudi koji se prepušta najnižim nagonima, bez ikakva opreza. - Govorite o nekoj trećoj osobi koja je sudjelovala u svim zločinima, ali kao pomagač? - Ne, Jonane, ne kao pomagač, nego kao poticatelj, netko tko ima toliku kontrolu nad njima da ih je prvo naveo na zločin, a onda na samoubojstvo, i sa svakom si je smrću osigurao po jedan trofej i na svaki od njih stavio svoj potpis, Tarttalo. Jonan se naglo zaustavio i Amaia se okrenula da ga pogleda. - Svi smo bili u krivu... Kako sam mogao biti takva budala, pa bilo je jasno... Amaia je čekala. Poznavala je Jonana Etxaidea, policajca koji je završio dva studija, antropologiju i arheologiju, nimalo običnog policajca s nimalo običnim gledištima, i znala je da on ni u kojem slučaju nije budala. - Trofeji, šefice, to ste rekli, ruke su trofeji, a trofeji se čuvaju kao simbol onoga što je osvojeno, simbol časti, ulovljenog plijena; zato mi se nije uklapalo da su ruke ostavljene, pobacane po nekoj zabačenoj špilji, to se ne uklapa, osim ako je riječ o tarttalovim trofejima. Šefice, legenda kaže da bi tarttalo pojeo svoje žrtve, a onda bacao njihove kosti pred ulaz u svoju špilju kao dokaz svoje okrutnosti i upozorenje svakomu tko bi se usudio približiti njegovoj jazbini. Kosti nisu bačene ni ostavljene, nego raspoređene s najvećom mogućom pomnjom kako bi se ostavila poruka. Kimnula je. - A to još nije ono najnevjerojatnije od svega, Jonane. Naš se tarttalo do nezamislivih granica prilagodio svom opisu. Na kostima su nađeni ravni, paralelni otisci koji su identificirani kao tragovi zuba. Ljudskih zuba, Jonane.


Iznenađeno je razrogačio oči. - Kanibal. Kimnula je. - Usporedili su tragove ugriza sa zagrizima Johanina očuha i Victora, za svaki slučaj, ali nisu se podudarili. - S koliko su leševa skinute pronađene kosti? - S dvanaest, Jonane. - I našli su vezu samo s Johanom Marquez? - Te su bile najsvježije. - A što su učinili s ostatkom? - Obradili su ih, ali nisu imali DNK za usporedbu... - Zato ste me tražili da nađem žene iz Baztana koje su bile žrtve seksualnog nasilja... - Sve tri koje zasad imamo bile su odavde ili su ovdje živjele od malena, kao Johana. - Nevjerojatno je da nitko nije povezao pronađene podlaktice s ubijenim ženama kojima je nedostajao jedan ud. Kako je to moguće? - Ubojice su svojevoljno priznali zločin. Istina je da su u barem dva slučaja ti tipovi tvrdili da nemaju veze s amputacijom, ali tko bi im vjerovao... Podaci se nisu poklopili i to će i dalje biti tako, dok god se ne oformi posebna kriminalistička ekipa koja bi prikupljala i objedinjavala sve informacije, dok god se budemo morali kretati unutar ovlasti različitih policijskih tijela. I sam si se osvjedočio kako je teško istraživati ovakav tip umorstava. Zločini iz područja zlostavljanja na temelju spola gotovo da i nemaju odjeka, brzo se zatvaraju i arhiviraju, a još brže ako ga izvršitelj prizna ili počini samoubojstvo. Onda je slučaj zatvoren, a sramota koju osjeća obitelj samo doprinosi tome da se o njemu ne govori. - Našao sam još dvije žene rođene u dolini koje su umrle od ruke svojih partnera. Imam njihova imena i adrese gdje su živjele kada se to dogodilo, jedna u Bilbau, a druga u Burgosu. To je ono što sam vam htio reći kada ste me nazvali u postaju, i za obje su stavili osmrtnice u pogrebna poduzeća u dolini. - Znamo lije li im što amputirano? - Ne, ništa se ne spominje... - A o napadačima? - Obojica su mrtva - jedan se ubio na mjestu događaja prije nego što je došla policija, drugi je pobjegao, no našli su ga nakon nekoliko sati obješenog na drvo u obližnjem voćnjaku. - Moramo pronaći nekog člana obitelji. To je iznimno važno. - Bacam se na to čim se vratimo.


- I, da, Jonane, ni riječi o tome, imamo ovlasti za istragu, ali ne želimo podizati buku. Što se javnosti tiče; bavimo se oskvrnućem crkve. - Zahvaljujem vam što imate povjerenja u mene. - Rekao si da, osim što si pronašao dvije nove žrtve, imaš još jednu novost vezanu uz pogrebna poduzeća. - Da, skoro sam zaboravio u svoj toj strci. To je zapravo neobična anegdota u pogrebnom poduzeću Baztandarra ispričali su mi da je prije tjedan dana u njihove prostorije ušla žena koja je natezala drugu, vikala na nju i naguravala je ispred sebe. Pitala je za ljesove i kada joj je vlasnik pokazao gdje su izloženi, odvukla je tamo tu drugu i rekla joj nešto u stilu da bi joj bilo bolje da si izabere koji hoće jer će uskoro umrijeti. Tip iz poduzeća kaže da je žena bila prestravljena i nije prestajala plakati i govoriti da ne želi umrijeti. - Stvarno neobično - složila se Amaia. - A on ne zna tko su one? Baš čudno... - Kaže da ne zna - rekao je kao da se ispričava. - To je valjda jedino mjesto na svijetu gdje svi znaju što im rade susjedi, a nitko to ne želi ispričati - rekla je sliježući ramenima. Amaia je izvadila mobitel, provjerila ima li signala i koliko je sati. Iznenadila se kako je rano jer je bilo vrlo malo svjetla. Sjetila se kako je sat nestao sa zaslona dok je razgovarala s onom djevojkom kraj rijeke. - Idemo - rekla je ponovo produžujući korak. - Moram obaviti jedan poziv. Ali nije stigla. Kada su bili blizu automobila, zazvonio joj je telefon. Zvao je Padua. - Žao mi je, viša inspektorice, žena iz Logrona nije imala rodbine, pa se muževa rodbina pobrinula za njihove ostatke. Kremirali su ih. - I nema nikoga? Roditelje, braću i sestre, djecu? - Ne, nikoga, i nije imala djece, ali imala je jednu blisku prijateljicu. Ako želite razgovarati s njom, mogu doći do njezinog broja telefona. - Neće biti potrebno, nisam htjela razgovarati, nego usporediti DNK. Zahvalila je i prekinula vezu. Još se kratko zadržala gledajući oluju koja je bučila iza brda, a profil joj se ocrtavao uza svaku munju. “Dolazi”, čula je djevojčin glas u glavi. Tijelom joj je prošla jeza. Ušla je u automobil.

Policijska postaja izgledala je čudno s upaljenim svjetlima u toj prerano paloj noći u veljači, poput nekog avetinjskog broda koji je zalutao i greškom stao na tome mjestu. Parkirala je automobil uz Jonanov, a na vratima su sreli Zabalzu koji je izlazio u pratnji dvojice civila. Benat Zaldua s ocem, pretpostavila je.


Inspektor ju je kratko pozdravio izbjegavši njezin pogled i nastavio bez zaustavljanja. Amaia je ostavila Jonana da radi i otišla do Iriarteova ureda. - Vidjela sam Zabalzu kako izlazi s onim mladićem i njegovim ocem. Što je zaključio? - Ništa - odgovorio je odmahujući glavom. - Jako žalostan slučaj. To je oštrouman momak, vrlo pametan, da pravo kažem. Deprimiran je majčinom smrću, a otac je alkoholičar i zlostavlja ga. Ima modrice po licu i po tijelu, ali unatoč našem inzistiranju, kaže da je pao sa stepenica. Blog mu je kao ispušni ventil i način da ispuni svoj kulturološki nemir. To je ljuti mladac, kao gotovo svi mladi, samo što ovaj ima motiva za to. Održao mi je takvo izlaganje o Agotima i svojem životu u dolini da sam ostao zapanjen. Rekao bih da ih jednostavno koristi kao odušak za svoju frustraciju, ali ne mislim da je imao bilo kakve veze s oskvrnućima, zaista ga ne mogu zamisliti da razbija krstionicu sjekirom. On je... kako bih vam rekao... krhak. Razmišljala je o tome kolike je profile krhkih ubojica susretala, one koji su izgledali kao da ne bi mrava zgazili. Pogledala je Iriartea i odlučila mu povjerovati u vezi s ovim; bio je viši inspektor, a to se ne postaje bez dobrog oka. Na kraju krajeva, sama je odlučila dati mu taj zadatak. - U redu, ako ste odbacili mladića, što predlažete da dalje napravimo? - Pa zapravo ništa posebno, još nisu stigla forenzička izvješća za mairu-beso, imamo stalnu ophodnju pred crkvom i nije više bilo novih incidenata. - Ja bih ispitala vjeroučiteljice, sve njih, jednu po jednu, i to kod kuće. Iako župnik kaže da ni s kim nije imao problema, možda se gospođe sjete nečega što je njemu promaknulo ili je zbog nekog razloga radije prešutio, i trebali biste ići vi i Zabalza. Primijetila sam da su žene određene dobi slabe na njega - rekla je smiješeći se. - Ako ih povuče za jezik, možda ih uspije navesti da mu štogod ispričaju, uz to što će ga pozvati na užinu.

Napravivši krug, Amaia je vozila do tržnice i prešla rijeku kroz Giltxaurdi. Polagano se provezla kroz četvrt oprezno se krećući između parkiranih automobila kada su je pretekla tri dečka na biciklima. Dobrano se prestrašila kada su joj izletjeli pred automobil. Skrenuli su nadesno i zašli iza radionice. Parkirala je automobil na pločniku tako da ne ometa prolaz i krenula za njima pješice držeći u ruci ugašenu džepnu svjetiljku. Izdaleka je čula njihov smijeh i uočila da i oni imaju svjetiljke. Kretala se priljubljena uza zid dok im nije došla blizu, a onda je upalila snažno svjetlo i uperila ga u njih istovremeno pokazujući


svoju značku. - Policija. Što radite ovdje? Jedan se mladić tako prestrašio da je izgubio ravnotežu i poletio skupa s biciklom prema svojim kompanjonima. Dok su se borili da ne popadaju, jedan je stavio ruku iznad očiju kako bi je mogao vidjeti. - Ništa ne radimo - nervozno je rekao. - Kako ništa? Zašto ste onda ovdje? Ovo je stražnji ulaz u skladište, tu vi nemate što tražiti. Ostala su dvojica uspravila bicikle te odgovorila: - Nismo radili ništa loše, samo smo došli gledati. - Gledati što? - Grafite. - Jeste to vi napisali? - Nismo, stvarno nismo. - Ne lažite. - Ne lažemo. - Ali znate tko jest. Mladići su se pogledali, ali nisu ništa rekli. - Znate što ću sada napraviti? Pozvat ću policijsku ophodnju, uhitit ću vas zbog vandalizma, obavijestit ću o tome vaše roditelje, pa vam se možda onda osvježi pamćenje. - Neka baba - izletjelo je jednom od njih. - Da, neka baba - podržala su ga druga dvojica. - Dolazi svake večeri i piše razne uvrede, znate ono, kurva, drolja, takve stvari. Jednom smo je vidjeli da tu zalazi i kad je otišla, došli smo vidjeti... - Dolazi svake večeri, ja mislim da je luda - presudio je drugi mladić. - Da, to je baba grafiterka, nije normalna - rekao je prvi. Ostalima je to bilo duhovito pa su se nasmijali.


14.

Negdje je pročitala da se ne treba vraćati na mjesto na kojem smo bili sretni jer se tako ono počinje gubiti. Činilo joj se da autor te rečenice ima pravo. Mjesta, bila ona stvarna ili zamišljena, idealizirana u ružičastoj izmaglici mašte, mogu ispasti surovo stvarna i tako razočaravajuća da nam jednim potezom unište san. Bio je to dobar savjet onim ljudima koji su imali više od jednog mjesta na koje su se mogli vratiti. Za Amaiu to je bila ta kuća, kuća za koju se činilo da živi vlastitim životom i da se svija oko nje, pruža joj utočište svojim zidovima i daje joj toplinu. Znala je da je vidljiva ili nevidljiva tetina prisutnost ono što kući daje dušu, unatoč tome što je u njezinim snovima uvijek bila prazna, a ona malena. Koristila je ključ skriven kod ulaza i utrčavala unutra, luda od straha i bijesa, i čim bi prešla prag, osjetila bi tu prisutnost koja ju je prihvaćala i uljuljkivala u gotovo maternični mir zahvaljujući kojem se djevojčica, koja je morala bdjeti cijelu noć da je vlastita majka ne bi pojela, mogla konačno prepustiti kraj vatre i zaspati. Ušla je u kuću. Dok je skidala kaput, začula je zvukove raskošne zabave koje su dame iz vesele ekipe organizirale u dnevnoj sobi. Sjedile su oko predivnog šesterokutnog stola za poker, no činilo se da ih uopće ne zanimaju karte razbacane po zelenoj površini igraćeg stola. Umjesto toga kreveljile su se i nasmijavale malog Ibaia koji je išao iz ruke u ruku s očitim veseljem, što njegovim, što prisutnih gospođa. - Amaia, Bože dragi! Pa ovo je najljepše dijete na svijetu - kliknula je Miren kad ju je ugledala. Amaia se nasmijala pretjeranom oduševljenju žena koje su se topile od poljubaca i tepanja Ibaiu. - Pokvarit ćete mi ga ako ga budete toliko mazile - pravila se da ih kudi. - O, dijete drago, zaboga, pa pusti nas da uživamo, strašno je sladak - rekla je druga žena naginjući se nad dijete koje se ushićeno smješkalo. James je došao da je poljubi i ispričao se govoreći u smjeru žena. - Žao mi je, ljubavi, ništa nisam mogao, gledaj koliko ih je i još su naoružane


iglama za pletenje. Samo što ih je spomenuo, sve su pohitale prema svojim torbama da pokažu jaknice, kapice i čarapice koje su isplele za dječaka. Amaia je uzela Ibaia u naručje diveći se prekrasnim stvarima koje su plele za njezino dijete. Zanjihala ga je u rukama i osjetila čežnju koju je njezina nazočnost probudila u djetetu - smjesta je počelo jecajima tražiti da ga nahrani. Povukla se u spavaću sobu, opružila na krevetu i namjestila sina kraj sebe da ga podoji. James je došao za njima, legao kraj nje i zagrlio je s leđa. - Kakva izjelica! - rekao je. - Nemoguće da je već gladan, jeo je prije sat vremena, no čim te nanjuši... - Siromašak, nedostajem mu, a i on meni - prošaptala je milujući ga. - Danas popodne tu je bio Manolo Azpiroz. - Tko? - rastreseno je upitala gledajući svoje dijete. - Manolo, moj prijatelj arhitekt. Opet smo bili u Juanitinoj kući i ona ga je očarala, ima hrpu ideja u vezi s restauracijom kuće, ali tako da očuva njezine glavne značajke. Doći će jedan od sljedećih dana da je premjeri i nastavi s projektom. Tako sam radostan... Nasmiješila se. - Drago mi je, ljubavi - rekla je i okrenula se kako bi ga poljubila. James je bio zamišljen. - Amaia, danas u podne otišao sam s Ibaiem potražiti tvoju sestru u radionicu i kad smo došli tamo, Ernesto mi je rekao da je već izašla i da je otišla kući. Kako je to blizu, krenuo sam po stražnjim ulicama i šetali smo po suncu dotamo... Amaia je podigla Ibaia da podrigne i uspravnije sjela u krevetu kako bi mogla gledati svojega muža. - Ros je čistila natpis na vratima. Pitao sam je što je to, a ona je rekla da su to sigurno napisali neki huligani... Pravio sam se da ne shvaćam da to nije grafit, nego uvreda, Amaia. Već je očistila veći dio, ali još se moglo pročitati što piše. - Što? - Ubojica.

Kada su sišli na večeru, kuća je odisala mirisom pečene ribe. Ros je pomagala teti postaviti stol, a Amaia je stavila Ibaia u ležaljku za bebe da im bude blizu dok večeraju. S guštom je pojela šaruna u umaku s krumpirom, nešto tako jednostavno i ukusno da bi je uvijek iznenadilo, razmišljajući da nije čudno što je gladna - tijekom dana jedva da je stigla išta ubaciti u usta. Nakon večere, dok


su ostali raspremali stol, stavila je Ibaia na spavanje i vratila se u blagovaonicu na vrijeme da uhvati Ros prije nego što je otišla u krevet. - Rosaura, hoćeš mi baciti karte? Teti je to smjesta privuklo pozornost. Zastala je sa šalicama u rukama i slušala. Ros je, okolišajući, pogledala u stranu. - Joj, Amaia, danas sam tako umorna, zašto ne zamoliš tetu? Znam da to želi učiniti već danima. Je li tako, teto? - upitala je ulazeći u kuhinju. Engrasi je s Amaiom izmijenila pogled pun razumijevanja, izrazom lica joj postavila pitanje, pa odgovorila u smjeru kuhinje: - Naravno da hoću, idi ti leći, ljubavi. Kada su Ros i James otišli, sjele su jedna nasuprot drugoj i šutjele dok se Engrasi predala polaganom ritualu odmatanja svilenog svežnja u kojem je bio špil za tarot, a onda polako promiješala karte svojim bijelim, koščatim prstima. - Drago mi je što si se konačno odlučila suočiti s ovim, dijete moje. Već tjednima svaki put kad uzmem karte, osjetim kako neka energija struji prema tebi. Amaia se zbunjeno nasmiješila. Molba koju je uputila Ros bila je samo savršena izlika za razgovor o onom što se događa u radionici. - Zato sam se iznenadila što si to tražila Ros, iako vjerujem da za to imaš neki razlog. - Ros ima problem. Starica se nevoljko nasmijala. - Amaia, znaš da vas sve tri jako volim, da bih za vas učinila što god treba, ali mislim da bi trebala početi prihvaćati činjenicu da tvoja sestra nije samo starija od tebe, također je i odrasla osoba, a i Rosin karakter i način po svojoj su prirodi problematični. Ona je jedna od onih osoba koje pate kao da nose neki nevidljivi križ na leđima, ali jao si ga tebi ako joj se približiš u želji da joj olakšaš taj teret. Možeš joj ponuditi svoju pomoć, ali nemoj se petljati jer će ona to protumačiti kao nedostatak poštovanja. Amaia je razmislila i kimnula. - Mislim da je to dobar savjet. - Koji nećeš poslušati... - dodala je Engrasi. Starica je stavila špil pred nećakinju i pričekala da ga presiječe; zatim je uzela obje hrpice i opet ih promiješala, a onda ih rasporedila pred njom kako bi ona izabrala karte. Amaia ih nije dodirivala, lagano je stavljala prst na njih kao da će na njima ostaviti svoj otisak i bez dodira. Čekala je da Engrasi povuče kartu prije nego što odabere sljedeću i tako svih dvanaest koje je teta složila ukrug kao da su


znamenke na satu ili glavne oznake na kompasu. Dok je okretala karte da im se vidi prava strana, izrazi lica su joj se mijenjali od početnog iznenađenja do krajnje smjernosti. - O, djevojčice moja! Kako si narasla, vidi kakva si žena postala - rekla je pokazujući kartu carice koja je dominirala bacanjem. - Uvijek si bila jaka jer, da nisi, kako bi ti podnijela sva teška iskušenja koja si morala proći, no od prošle godine u tebi se otvorio jedan novi aspekt - rekla je pokazujući drugu kartu - vrata koja si otvorila u očaju, a iza kojih te čekalo nešto neobično, nešto što ti je promijenilo pogled. Amaia je otputovala kroz vrijeme i prostor do onih jantarnih očiju koje su je gledale iz šumskoga gustiša i ne htijući se nasmiješila. - Stvari se ne događaju samo tako, Amaia; nije to bila ni sreća ni slučajnost. Engrasi je dodirnula jednu kartu prstom i odmaknula ga kao da ju je lagano pogodila struja. Iznenađeno je podignula pogled. - Ovo nisam znala, nikad mi nije bilo dano da vidim. Amaia se još više zainteresirala. Žudno je ispitivala šarene linije na kartama. - Osuda koja se nadvijala nad tobom bila je prisutna i prije tvojega rođenja. - Ali... - Ne prekidaj me - odrješito je rekla Engrasi. - Znala sam da si oduvijek bila drugačija, iskustvo smrti zauvijek mijenja ljude, ali na vrlo različite načine. Može te preobraziti u plačnu sjenu onoga što si mogla postati ili ti može, kao u tvojem slučaju, utisnuti golemu snagu, sposobnost i moć rasuđivanja koji su iznad prosjeka. Ali mislim da si ti već prije bila takva, mislim da je amatxi Juanita to znala, tvoj je otac to znao, tvoja je majka to znala, a ja sam to saznala kad sam te upoznala po svom povratku iz Pariza. Djevojčica s pogledom ratnika koja se kretala oko svoje majke kao da je spremna u svakom se trenutku baciti na zemlju, održavala si razboritu distancu, izbjegavala dodir i pogled i zadržavala dah kada si se osjećala promatranom. Djevojčica koja nije spavala da ne bi bila pojedena. Amaia, promijenila si se, i to je dobro zato što je neizbježno, ali je također i opasno. Velike se sile nadvijaju nad tobom i vuku te za udove, svaka u svojem smjeru. Evo ga - rekla je pokazujući jednu kartu. - Čuvar koji te štiti, koji te voli čistom ljubavlju i neće te napustiti jer je njegova svrha to da te štiti. Tu je - rekla je pokazujući sljedeću kartu - zahtjevna svećenica koja te gura u bitku i zahtijeva od tebe iznimnu poslušnost i posvećenost. Ona ti se divi i iskoristit će te kao udarno oruđe protiv svojih neprijatelja jer za nju nisi ništa više od oružja, od vojnika kojeg šalje u borbu protiv zla i koji joj je u službi u njezinoj drevnoj bitki za vraćanje ravnoteže. Ravnoteža se poremetila gnjusnim činom koji je pokrenuo buđenje zvijeri, sila koje su stoljećima spavale u ponorima doline, a


sada joj ti moraš pomoći da budu svladane. - Ali ona je dobra? - Amaia se nasmiješila svojoj teti. Što god činila, Engrasina su ljubav i briga bili potpuni i istinski. - Ona nije ni dobra ni zla, ona je snaga prirode, pravedna ravnoteža, i može biti okrutna i nemilosrdna kao i sama majka zemlja. Amaia je pažljivo pogledala karte i pokazala jednu od njih. - Kažeš da je netko poremetio ravnotežu nekim gnjusnim činom. Dupree mi je rekao da pronađem što je prvo učinjeno, ono što je pokrenulo zlo. - Joj, Dupree! - podviknula je teta s izrazom užasa na licu. - Zašto toliko ustraješ s tim? Amaia, može ti zaista naštetiti, nije to šala. - On mi nikada ne bi naštetio. - Možda ne bi onaj Dupree kojeg si poznavala, ali kako možeš biti tako sigurna da je i dalje uz tebe nakon onoga što se dogodilo? - Zato što ga poznajem, teto, i svejedno mi je koliko su mu se izmijenile okolnosti. On je i dalje najbolji analitičar kojeg sam upoznala, čestit i pošten policajac, toliko nepristran da su mu se upravo zbog toga, a ne iz nekog drugog razloga, promijenile okolnosti. Nije moje da ga prosuđujem jer ni on ne prosuđuje mene, cijelo me vrijeme podržavao i bio je, i još je uvijek, najbolji savjetnik kakvog policija može imati. I neću sad detaljno analizirati njegove postupke jer mi to izmiče, samo znam da mi uvijek odgovori na poziv. Teta je bila veoma ozbiljna i šutke ju je gledala. Stisnula je usne, pa rekla: - Obećaj mi da se ni na koji način nećeš miješati u tu istragu. - To je FBI-ev slučaj, na drugom kraju svijeta, ne znam kako bih se mogla umiješati. - Nećeš se miješati ni na koji način - ustrajala je Engrasi. - Neću... osim ako on to zatraži od mene. - Neće te tražiti ako ti je tako dobar prijatelj kao što ti kažeš. Amaia je u tišini gledala karte. Uzela je jednu i vukla je po stolu odgurujući druge dok se nije stvorila hrpica. - Zaboravljaš da razgovara sa mnom, udovoljava mojim molbama svaki put kad ga nazovem. Ne misliš li da me to već samo po sebi čini posebnom, stavlja me u privilegiranu situaciju? - Ne čini mi se da je to privilegij, prije bih rekla da je prokletstvo. - Pa, u svakom slučaju, to je isto ono prokletstvo koje me navodno čekalo i prije nego što sam se rodila - rekla je pokazujući karte. - Isto prokletstvo koje mi nastanjuje snove mrtvacima koji mi se naginju nad krevetom, čuvarima šuma i gospodaricama oluje - ljutito je rekla, malo povisivši ton. - Teto, sve je ovo gubljenje vremena - iznenada je bila umorna. Engrasi je prekrila usta prekriživši nad njima ruke. Sve uznemirenje je


gledala svoju nećakinju. - Ne, ne, ne, šuti, Amaia. Ne treba vjerovati... Amaia je zastala i završila drevnu formulu koju su tisuće Baztanaca recitirale stotinama godina. - ... da postoje, ne smije se govoriti da ne postoje. Nekoliko su sekunda šutjele dok im se vraćao dah. Engrasi je gledala isprevrtane karte. - Nismo završile - rekla je pokazujući prema špilu. - Bojim se da jesmo, teto, moram sada nešto obaviti. - Ali... - pobunila se teta. - Nastavit ćemo, obećavam ti - rekla je dok je ustajala i oblačila kaput. Nagnula se i poljubila tetu. - Idi spavati, nemoj da te zateknem tu kad se vratim. No teta se nije ni pomaknula. I dalje je tako sjedila kada je Amaia izašla iz kuće.

Odmah je primijetila kako se vlaga iz rijeke pomiješana s maglom koja se u sumrak spustila po obroncima brda lijepi za njezin kaput od crne vune i čini ga sivim, s tisućama mikroskopskih kapljica vode. Otišla je pustom ulicom do mosta, zastala na nekoliko sekunda da na zaslonu mobitela provjeri koliko je sati i pogleda u tamnu rijeku čiji je slap bučao u tišini noći. Gostionica Txokoto i hostel Trinkete bili su već zatvoreni i unutra nije bilo svjetla. Prošla je između kuća hodajući uza zid sve dok nije stigla do glavnog ulaza u radionicu. Kada je došla do ugla, na trenutak je zastala osluškujući i tek kad je bila sigurna, krenula je preko mračnog parkirališta prema stražnjem djelu, sakrila se iza kontejnera za otpad i isprobala džepnu svjetiljku, još jednom mobitel i instinktivno popipala pištolj za pojasom te se nasmiješila. Prošlo je gotovo pola sata dok nije začula kako po šljunku škripe koraci i približavaju se. Jedna se usamljena prilika, ne previše visoka i potpuno odjevena u crno, odlučno kretala prema vratima skladišta. Amaia je čekala dok nije čula zvuk plastičnih kuglica u bočici - osoba je tresla sprej i psikanje plina najavilo je izlazak boje. Nekoliko poteza, još malo trešnje, opet psikanje... Izašla je sa stražnje strane kontejnera i usmjerila svjetiljku prema grafiteru, a drugom rukom namjestila kameru na mobitelu. - Stoj, policija! - izrekla je klasičnu formulu paleći svjetiljku i okidajući nekoliko fotografija. Žena je kratko i oštro vrisnula, bacila sprej i brzo potrčala. Amaia se nije trudila stići je; ne samo da ju je prepoznala nego je i imala nekoliko dobrih fotografija na kojima se vidjela žena kojoj je zbog snažnog


snopa svjetlosti sijeda kosa blistala poput oboda oko glave, sa sprejem u ruci, iza nje ispisana prostačka riječ, a izraz koji joj se od straha stvorio na licu bio je neprocjenjiv. Sagnula se da pokupi sprej i stavi ga u vrećicu pa se zaputila prema kući noćne umjetnice.

Vrata joj je otvorila svekrva njezine sestre. Imala je dovoljno vremena da preko odjeće za van prebaci kućnu haljinu na ljubičaste cvjetiće, ali je ubrzano disanje odavalo napor od trčanja na povratku kući. Amaia je bila sigurna da je ona nije mogla vidjeti, iako joj je čula glas kad je rekla da stane. Ta žena nije bila glupa, a ako je imalo sumnjala u identitet osobe koja ju je iznenadila, one su se raspršile čim ju je ugledala na svojim vratima. Unatoč svemu, još je imala snage praviti se važna. - Što ti tu radiš? Tvoja obitelj nije dobrodošla u ovu kuću, a pogotovo u ovo doba dana - rekla je s dostojanstvenim držanjem, praveći se da gleda koliko je sati. - Oh, nisam došla k vama, došla sam Freddyju. - E, pa, on te ne želi vidjeti - osokoljeno je odgovorila. Iznutra je dopro promukli glas koji je jedva prepoznala. - Amaia, to si ti? - Da, Freddy, došla sam te vidjeti - viknula mu je s ulaznih vrata. - Pusti je unutra, ama. - Mislim da ne bih trebala - rekla je malo manje bodro. - Ama, rekao sam da je pustiš unutra - njegov je glas odavao umor. Žena nije ništa odgovorila, ali je ostala stajati na vratima, nepokolebana pogleda. Amaia je pružila ruku, uhvatila je za rame i odrješito pomaknula. Gurnula ju je prema natrag istovremeno je pridržavajući da ne izgubi ravnotežu. Otišla je u dnevnu sobu koja je bila preuređena kako bi Freddyjeva invalidska kolica stala između naslonjača pred televizorom koji je bio upaljen, ali isključenog tona. Položaj u kojem je bio posjednut u kolicima djelovao je prilično prirodno i nije odavao činjenicu da je oduzet od vrata nadolje, ali nije to bila ni sjena onog atletskog tijela kojim se uvijek ponosio. Umjesto njega ostao je kostur presvučen kožom što je debela odjeća samo naglašavala. No lice mu je i dalje bilo lijepo, možda i ljepše nego ikada jer se na njemu ocrtavala melankolična mirnoća zbog koje je, uz bljedilo, narušeno samo crvenilom u očima, izgledao dobrostiviji i smireniji nego što je to ikada bio. - Zdravo, Amaia - pozdravio ju je s osmijehom.


- Zdravo, Freddy. - Sama si došla? - upitao je gledajući prema vratima. - Mislio sam da je možda... Ros... - Ne, Freddy, sama sam došla, moram s tobom razgovarati. Činilo se da je ne sluša. - Ros je dobro...? Ne dolazi mi, a ja bih tako volio... ali normalno da me ne želi vidjeti. Njegova majka, koja je stajala na vratima i neprijateljski promatrala Amaiu, sada se bijesno umiješala. - Normalno! Nije to uopće normalno, osim ako je riječ o osobi bez srca, kao što je to ona. Amaia je nije ni pogledala. Odgurala je jedan naslonjač tako da bude nasuprot kolicima, sjela i gledala svojeg bivšeg šogora. - Moja je sestra dobro, Freddy, ali možda bi morao objasniti svojoj majci zašto je normalno da te Ros ne želi vidjeti. - Ništa mi on ne treba govoriti - navalila je žena. - Znam ja dobro kako stoje stvari. Nakon onoga što je napravila mojem jadnom sinu ona nema hrabrosti pojaviti se tu i suočiti sa stvarima! A znaš što ću ti reći, i bolje, jer da mi se pojavi na vratima, kunem se Bogom da ne bih odgovarala za svoje postupke! Amaia ju je i dalje ignorirala. - Freddy, mislim da je nužno da porazgovaraš sa svojom majkom. S nelagodom je progutao slinu, pa odgovorio: - Amaia, to je između Ros i mene, mislim da moja majka... - Rekla sam ti da je Ros dobro, ali to nije sasvim točno; u zadnje je vrijeme muči jedan problemčić - rekla je stavljajući mu zaslon mobitela pred oči i pokazujući mu fotografiju na kojoj njegova majka ispisuje uvredu. Silno se iznenadio. - Što je ovo? - To je tvoja majka prije dvadeset minuta kako ispisuje uvrede po vratima radionice. Tome se posvetila zadnjih mjeseci, progoni Ros, prijeti joj i ispisuje “izdajnička kurva” po radionici i po vratima njezine kuće. - Ama? Majka mu je šutjela i gledala u pod prezriva izraza lica. - Ama! - viknuo je Freddy s nezamislivom snagom. - Što to sve znači? Disanje joj se ubrzalo gotovo do dahtanja i odjednom se bacila na njega i stala ga grliti. - A što sam trebala učiniti? Napravila sam ono što sam morala, ono najmanje što bi svaka majka učinila. Svaki put kad je vidim na ulici, dođe mi da je ubijem zbog patnje koju ti je nanijela.


- Ona nije ništa učinila, ama, ja sam. - Ali njezinom krivnjom, zato što je nezahvalnica, zato što te napustila, pa si poludio od boli, jadno moje dijete - rekla je plačući od bijesa i grleći njegove nemoćne noge. - Pogledaj se! - uzviknula je podižući glavu. - Gledaj na što si spao zbog te drolje! Freddy je šutke plakao. - Reci joj, Freddy - zahtijevala je Amaia. - Reci joj zašto si bio osumnjičen za smrt Anne Arbizu, reci joj zašto je Ros otišla od kuće i reci joj zašto si se pokušao ubiti. Majka je odmahivala glavom. - Znam ja zašto. - Ne, ne znate. On je plakao i gledao majku. - Vrijeme je, Freddy, zbog tvoje šutnje mnogi pate, a kad vidim prirodnu sklonost kojom članovi tvoje obitelji rade nerazumne stvari, ne bi me čudilo da ti majka na kraju napravi neku glupost. Duguješ joj to, ali prije svega to duguješ Ros. Prestao je plakati; lice mu je opet zadobilo onaj smireni izraz koji ju je tako iznenadio. - U pravu si, dugujem joj to. - Ništa ti ne duguješ toj bijednici - navalila je njegova majka. - Nemoj je vrijeđati, ama, ona to ne zaslužuje. Ros me je voljela, brinula se o meni i bila mi je vjerna. Kada je otišla od kuće, bilo je to zato što je otkrila da se viđam s drugom ženom. - Nije istina - odgovorila mu je majka, odlučna da se nastavi prepirati. Kojom ženom? - S Annom Arbizu - prošaptao je njezino ime i unatoč tome što su prošli mjeseci, Amaia je primijetila njegovu bol. Majka je u nevjerici otvorila usta. - Zaljubio sam se u nju kao klinac, nisam mislio ni na što drugo i ni na koga osim na sebe. Ros je sumnjala i kada nije više mogla izdržati, otišla je. A onoga dana kad sam saznao da je Anna ubijena, nisam to bio u stanju podnijeti i... znaš već što sam napravio. Majka je ustala i prije nego što je napustila sobu, rekla mu samo: - Trebao si mi reći, sine. - Poravnala je odjeću i krenula prema kuhinji otirući suze. Amaia je i dalje stajala pred njim, na licu joj se čitalo sažaljenje dok je gledala prema hodniku kojim je njegova majka maloprije prošla. - Ne brini se za nju - smireno je rekao. - Proći će je. Na kraju krajeva, uvijek


mi je u svemu popuštala, pa ni ovo neće biti iznimka. Samo mi je žao Ros, nadam se da nije pomislila da ja, ono, da ja imam neke veze s tim. - Mislim da nije... - Puno sam joj zla nanio zato što sam nepromišljen, jer sam idiot, ali također i svjesno, stvar je u tome, Amaia, da mi je Anna zamaglila razum, izludjela me. Menije bilo dobro s Ros, volio sam je, kunem ti se, ali ta cura, Anna... S Annom je to bilo nešto drugo. Uvukla mi se u glavu i nisam je se mogao osloboditi. Kad bi te ta izabrala, ništa nisi mogao, toliko je bila moćna. Amaia ga je zapanjeno promatrala; govorio je kao da srče riječi iz zraka, kao opsjednut. - Ona me izabrala i vukla je konce, upravljala je mnome kao lutkom. Siguran sam da je isprovocirala Victora, ali i da se dobro razumjela s tvojom sestrom. - Ros mi se zaklela da ju je znala samo iz viđenja - začudila se Amaia. - Ne govorim o Ros, nego o Flori. Jednog dana kad sam išao po nešto u skladište, vidio sam ih zajedno, Anna je izašla na stražnja vrata, nekoliko su sekunda razgovarale, a onda se oprostile vrlo srdačnim zagrljajem. Sljedeće nedjelje dok smo pili vermut pod arkadama, naišla je Flora i zastala da nas pozdravi, rekla je da ide s mise. Tada je Anna prošla ulicom, a ja sam se pravio da je ne vidim. Ros nije ništa primijetila, ali se Flora pravila luda više nego ja. To mi je jako privuklo pozornost jer sam par dana prije ono vidio. Sljedeći put kad sam bio s Annom, pitao sam je za to, ona je poricala, rekla da sam se zabunio, čak se i naljutila, pa sam prešao preko toga. Na kraju krajeva, menije bilo svejedno. - Jesi li siguran u to, Freddy? - Da, jesam. Amaia se zamislila. - Ponekad me dođe vidjeti. - Tko? - Anna. Jednom je došla u bolnicu, a dvaput ovamo. Amaia ga je gledala ne znajući što bi rekla. - Da se mogu micati, oduzeo bih si život. Znaš, vještice se ne mogu smiriti kad umru, a ni samoubojice. Dok je razgovarala s Freddyjem, osjetila je da joj vibrira mobitel, ali ga je zbog situacije u kojoj se zatekla odlučila ignorirati. Kada je izašla iz kuće, vidjela da je propustila dva Jonanova poziva. Nazvala ga je i pričekala da se javi. - Šefice, pronašao sam po jednu članicu obitelji umorenih žena, sestru i tetu. Jedna je u Bilbau, a druga u Burgosu i obje su voljne razgovarati s vama. Pogledala je na sat i vidjela da je prošlo dvanaest. - Sad je malo prekasno da ih nazovem... Nazovi ih sutra rano ujutro i reci im


da ću ih posjetiti. Pošalji mi SMS s njihovim adresama. - Nećete da idem s vama, šefice? - upitao je Jonan, pomalo razočaran. Načas je razmislila i odlučila da ne želi. Bilo je to nešto što je morala obaviti sama. - Htjela bih usput posjetiti svoju sestru Floru u Zarautzu i obaviti neka obiteljska posla. Ostani ovdje i odmori se. Zadnjih dana gotovo da nisi dizao nos od računala, a izgleda da su se u Arizkunu stvari primirile, lijepo uzmi slobodan dan, pa ćemo razgovarati kad se vratim. U blizini tetine kuće primijetila je nečiji lik koji ju je čekao u sjeni između dvije ulične svjetiljke. Instinktivno je krenula rukom prema pištolju, a onda je lik zakoraknuo i izašao iz polusjene. Fermin Montes, očito pijan. Pričekao je da mu se približi. - Amaia... - Kako se usuđujete dolaziti ovamo? - ljutito ga je presjekla. - Ovo je moja kuća, shvaćate? Moja kuća. Nemate nikakva prava na to. - Želim razgovarati s vama - objasnio je. - Pa onda zakažite sastanak. Sjednite pred mene u mojem uredu i izložite mi što imate, ali ne možete me sačekivati po hodnicima u postaji ili na vratima moje kuće. I ne zaboravite da sam usred istrage, a vi ste suspendirani. - Da zakažem sastanak? Mislio sam da smo prijatelji... - Ta mi rečenica zvuči poznato - ironično je rekla. - Nisam lije ja izgovorila? A kakav ste mi odgovor dali? Ah, da, “mislite i dalje”. - Evaluacije su ovaj tjedan. - Sudeći po vašem ponašanju, niste baš zabrinuti zbog njih. - Što ćete reći? Amaia se okrenula prema njemu. Nije mogla vjerovati kako je besraman. - Nije vam jasno, je li? - Što ćete reći? - ustrajao je. Promotrila mu je lice. Pod očima su mu se stvorile velike nabrekle vrećice, a na pepeljastoj koži i oko usta na kojima se ocrtavao prijezir i otpor neke nove bore, kojih se nije sjećala od prije. - A što da kažem? Da ste isti kao i prošle godine kada ste si skoro raznijeli glavu. - Dajte, kolegice Salazar, znate da nije tako - usprotivio se. - Zakažite sastanak - rekla je vadeći ključ i krećući prema vratima. - Ne namjeravam dalje voditi s vama ovaj razgovor. Pogleda uprta u nju, nabrao je usta i odgovorio joj: - Ne vjerujem da bih imao puno koristi od zakazivanja sastanka. Koliko sam čuo, više vremena provodite vani nego u postaji, a drugima ostavljate posao. Je


li tako, kolegice Salazar? Okrenula se, široko mu se nasmiješila, pa u sljedećem trenutku zamrznula osmijeh i suho mu rekla: - Šefica Salazar. Tom naslovu trebate uputiti molbu za sastanak. Montes se na trenutak ukočio. Lice mu je vidno pocrvenilo, čak i pod tom slabom svjetlošću. Amaia je mislila da će joj nešto odgovoriti, no on se samo okrenuo i otišao.

Skinula je čizme prije nego što se počela uspinjati stepenicama i osjetila zahvalnost, kao i svaki put, zbog lampice koju su već po običaju ostavljali upaljenu u spavaćoj sobi. Malo je gledala Ibaia koji je spavao raširenih ruku i rastvorenih šačica, poput morskih zvjezdača, koje su pokazivale prema sjeveru i prema jugu, i nježno pulsiranje koje se moglo vidjeti samo u venama njegova bijelog vrata. Svukla je odjeću i drhtureći legla u krevet. James se malo pomaknuo kad ju je osjetio, zagrlio ju je stišćući je uza se i smiješeći se zatvorenih očiju. - Noge su ti ledene - prošaptao je i obgrlio ih svojima. - I ne samo noge... - Gdje još? - upitao je napola spavajući. - Ovdje - rekla je vodeći mu ruku prema svojim grudima. James je otvorio oči iz kojih je san brzo istjecao i podbočio se, bez prestanka je milujući. - Još negdje? Mazno se nasmiješila, praveći se da joj je neugodno i da nevoljko potvrđuje. - Gdje? - pitao je udvorno James, nadvijajući se nad nju. - Ovdje? - poljubio ju je u vrat. Odmahnula je glavom. - Ovdje? - upitao je spuštajući se po njezinim grudima uz sitne poljupce. Odmahnula je glavom. - Pomozi mi malo - zatražio je smiješeći se. - Niže? Kimnula je glumeći sramežljivost. Zaronio je pod poplun ljubeći je po venerinom brežuljku dok nije došao do njezina spolovila. - Mislim da sam našao mjesto - rekao je ljubeći je i tamo. Naglo je izronio ispod plahti glumeći srdžbu. - Ali... ti si me prevarila - rekao je. - Ovo mjesto nije uopće hladno, dapače, ono gori!


Zločesto se nasmiješila i opet ga gurnula pod poplun. - Natrag na posao, robe. I on ju je poslušao.

Beba je plakala, čula ju je iz velike daljine, kao da je u drugoj sobi, pa je otvorila oči, ustala i krenula je tražiti. Hladna su joj stopala upijala toplinu drveta ugrijanog kaminima. Snopovi sunčeve svjetlosti ulazili su kroz prozore i iscrtavali staze leteće prašine koje su se raspadale kada bi ona prošla kroz njih. Počela se uspinjati stepenicama osluškujući daleki plač zbog kojeg joj se sada nije uopće žurilo, samo je budio znatiželju devetogodišnje djevojčice koju je trebalo utažiti. Pogledala je svoje ruke koje su klizile po ogradi, svoja malena stopala koja su se pomaljala pod bijelom spavaćicom koju joj je sašila i izvezla amatxi Juanita i čipkastu traku kroz koju se nazirala ružičasta vrpca koju je ona sama izabrala među svima koje joj je Juanita pokazala. Sada je neki ritmički zvuk pratio Ibaievo plakanje, tak, tak, kao modulacija valova, kao satni mehanizam. Tak, tak, plač je nježno jenjavao, a onda sasvim prestao. I tada je začula zov. - Amaia. - Zvučao je slatko i veoma daleko, kao maloprije dječji plač. Nastavila je uspon, samouvjerena, sigurna, bila je u kući svoje amatxi i ništa joj se loše tu nije moglo dogoditi. - Amaia - glas ju je ponovo zazvao. - Evo me - odazvala se, a začuvši samu sebe, pomislila je kako su slična ta dva glasa, onaj koji zove i onaj koji se odaziva. Stigla je na odmorište i nekoliko trenutaka u tišini kuće nepomično osluškivala pucketanje drva u kaminima, krckanje poda pod svojom težinom i modulaciju tak, tak, koja je, bila je gotovo sigurna, dolazila odozgo. - Amaia - zazvao je glas tužne djevojčice. Pružila je malenu ruku i dodirnula rukohvat. Krenula se uspinjati po zadnjem nizu stepenica i sve je jasnije čula taj tak, tak. Jedan korak, još jedan, gotovo u ritmu u kojem su odzvanjali zvukovi, a onda je došla gore. Tada je Ibai opet zaplakao, a ona je shvatila da njegov plač dolazi iz kolijevke koja se nasred prostrane sobe njihala s jedne na drugu stranu, kao da je neka nevidljiva ruka snažno ljulja, gotovo do granice prevrtanja. Tak, tak, tak, tak. Potrčala je ispruženih ruku u želji da pokuša zauzdati njihanje kolijevke i tada ju je ugledala. Djevojčica, u spavaćici koja je bila njezina, sjedila je u jednom kutu potkrovlja, plava joj je kosa padala po ramenima i do sredine prsa, plakala je u tišini, a suze su joj bile guste i tamne kao motorno ulje. Kapale su joj po krilu močeći joj spavaćicu i bojeći je u crno. Amaia je osjetila duboku bol u grudima kada je


prepoznala djevojčicu koja je bila ona sama, nasmrt uplašena i sasvim sama. Željela joj je reći da više ne plače, da će sve proći, ali joj je glas prepukao u grlu kada je djevojčica podigla batrljak koji joj je ostao od ruke koja je nedostajala i pokazala na kolijevku u kojoj je Ibai divlje plakao. - Ne daj da ga ama pojede kao što je mene. Amaia se okrenula prema kolijevci, uzela dijete i potrčala stepenicama dolje dok je do nje dopirao glas djevojčice koja je ponavljala svoje upozorenje. - Ne daj da ga ama pojede. Dok se spotičući spuštala s Ibaiem stisnutim uz grudi, vidjela je još djece, sva su bila vrlo mala i tužna, čekala su je poredana s obiju strana stepenica i kroz suze su bez riječi podizala svoje amputirane ruke gledajući je očajnim pogledima. Vrisnula je. Njezin je vrisak prodro kroz san i izvukao je, znojnu i drhtavu, iz transa, ruku stisnutih uz grudi, kao da još uvijek nosi svoje dijete, s glasom djevojčice koja vapi iz podzemnog svijeta.

James je spavao, ali se Ibai nemirno meškoljio u svojem krevetcu. Uzela ga je u naručje još uvijek ćuteći uspomene iz sna pa je, ustrašena, upalila još i svjetiljku na noćnom ormariću kako bi do kraja raspršila ostatke noćne more. Pogledala je na sat i vidjela da će ubrzo svanuti. Polegla je dijete kraj sebe na krevet i stala ga dojiti. Gledao ju je raširenih očiju i tako se smiješio da je nekoliko puta izgubio ritam sisanja, no za nekoliko se minuta počeo buniti i tražiti jesti. Amaia ga je stavila na drugu dojku, ali je uskoro shvatila da to neće biti dovoljno. Pogledala je dijete s velikom tugom, uzdahnula i sišla u kuhinju pripremiti mu bočicu. Eto, priroda slijedi svoj tok i količina mlijeka koju je mogla dati Ibaiu smanjila se zato što ga je rjeđe dojila; njezino se tijelo jednostavno prilagođavalo situaciji. Gotovo da više i nije dojila svoje dijete. Koga je ona to mislila zavarati? Prirodu u svakom slučaju ne. Vratila se u sobu. James je već bio budan i bavio se malenim. Iznenađeno ju je pogledao kada je uzela Ibaia u naručje. Amaia mu je dala bočicu dok su joj suze klizile niz lice.


15.

Zarautz je bilo mjesto u kojem je željela živjeti kad je bila mala. Cesta zakriljena drvećem koje je natkrivalo aveniju, elegantne kuće - prvi red do mora, ugodni stari dio s dućanima i barovima, ljudi na ulicama i kada kiši, miris uzburkanog, divljeg mora koje je ispunjavalo zrak svojim kapljicama, i svjetlost, tako različita kraj mora od one u dolini među brdima, kao što se plave oči razlikuju od crnih. Sada nije bila tako sigurna jer iako je donedavno bila uvjerena da ne voli svoje selo, da se ne želi vratiti u Elizondo, u zadnjih su se godinu dana stvari stubokom promijenile i ništa od onoga u što je čvrsto vjerovala, ništa od onoga u što je bila sigurna više nije bilo isto. Korijeni su vapili, molili za povratak onih koji su tamo rođeni, u riječnom meandru, i ona je čula taj zov, ali je još imala snage praviti se da ga ne čuje. No zov mrtvih bio je taj koji nije mogla zanemariti i to je znala, shvaćala je da joj je glava već ucijenjena, da postoji snaga koja je goni na suočavanje s onima koji žele ukaljati dolinu. No tamo su uvjerenja slabjela. Debeli bijeli oblaci lebdjeli su nebom nad ne sasvim plavim morem koje se lomilo u bijelim, savršenim valovima, odjekujući svojim ritmom u zimskom, blistavom jutru u Zarautzu. Nekoliko je surfera noseći daske išlo prema obali, dalekoj zbog oseke, gdje će se pridružiti brojnoj grupi koja je već bila u moru. Dva su joj lijepa konja prokaskala pred očima po zbijenom pijesku na obali. Podignula je oči prema staklima vila u prvom redu do mora i pomislila kako je sigurno predivno buditi se svako jutro s pogledom na to goropadno more Biskajskog zaljeva, moći si to priuštiti. Letimičan pogled na izlog jedne agencije za nekretnine jasno joj je posvjedočio da je to mjesto, kao i prije stotinu pedeset godina, kada su prvi baskijski i madridski poduzetnici počeli graditi svoja veličanstvena prebivališta na toj obali, namijenjeno isključivo bogatašima. Potražila je vilu i s bočne strane došla do urbanog vrta koji je okruživao ulaz. Njezin je dolazak najavio livrirani portir koji joj je pokazao o kojem je stanu riječ. Izašla je iz dizala i zatekla otvorena vrata. Iz unutrašnjosti stana dopirale su note nježne glazbe pomiješane s glasom njezine sestre.


- Uđi, Amaia, uzmi kave, baš završavam sa šminkanjem. Ako je Fiorina namjera bila impresionirati je, u tome je uspjela. Već se s ulaza, koji se širio u golemi salon, moglo vidjeti more. Cijeli je prednji dio stana bio presvučen staklenom plohom, diskretno narančastog tona, od poda do stropa; dojam je bio veličanstven. Amaia je stala nasred salona, zaslijepljena ljepotom i svjetlošću. Bila je to vrsta luksuza na koju je vrijedilo potrošiti novac. - Dojmljivo, nije li? To sam i ja pomislila kada sam prvi put ušla ovamo. Pokazali su mi poslije još neke stanove, ali cijelu noć nisam mogla izbiti iz glave ovaj prizor. Sljedećeg dana sam ga kupila. Amaia je uspjela odvojiti oči sa staklenog zida i pogledati sestru koja je stajala na razboritoj udaljenosti i nije se činilo da ima namjeru približiti joj se. - Prekrasno izgledaš, Flora - iskreno joj je rekla. Nosila je crveni kostim i bila prejako našminkana, ali djelovala je elegantno i otmjeno. Okrenula se oko svoje osi kako bi je sestra mogla promotriti sa svih strana. - Ne mogu te poljubiti, našminkana sam za televiziju, snimaju me za sat i pol. “Sigurno je to razlog”, pomislila je Amaia. Oslobođena obaveze prisnosti, Flora je prešla salon lupkajući visokim potpeticama i prošla kraj nje ostavljajući nevidljivi trag skupog parfema. - Vidim da ti jako dobro ide, Flora. Stan ti je prekrasan - rekla je ogledavajući se po luksuznom prostoru koji još nije pregledala - a ti izgledaš fantastično. Flora se vratila s pladnjem s dvjema šalicama kave. - Ja to tebi ne mogu reći, užasno si mršava. Mislila sam da se sve mame udebljaju tijekom prve trudnoće, ne bi ti štetio koji kilogram više. Amaia se nasmiješila. - Roditeljstvo je iscrpljujuće, Flora, ali i vrijedno truda. - Nije to rekla s lošom namjerom, ali je primijetila da Flora pravi grimasu. - Kako ti ide s televizijom? - promijenila je temu. Lice joj je zasjalo. - Već smo imali četrdeset emisija na baskijskom programu, a kada se emitirala deseta, već smo dobili ponude od nacionalnih televizija. Prošlog smo tjedna potpisali ugovor za emitiranje od proljeća i već su unaprijed naručene dvije sezone, pa sad moram dnevno snimati dvije-tri emisije, puno je posla, ali i zadovoljstva koje donosi. - I Ros dobro ide u radionici, čak se i povećala prodaja. - Da, naravno - prezrivo je rekla. - Ros ubire plodove mojega rada. Ili možda misliš da se to dogodilo preko noći? - Naravno da ne mislim, samo ti kažem da joj dobro ide.


- Pa već je i bilo vrijeme da se trgne. Amaia je malo duže od minute šutjela, uživala u kavi i divila se prepoznatljivom obliku miša ocrtanom na obali Guetarije.7 Flora joj je sjedila preko puta, već je popila kavu i stalno je ravnala suknju svog besprijekornog kostima. Osjećala se njezina nelagoda. - I, čemu mogu zahvaliti tvoj posjet? - konačno je rekla. Amaia je odložila šalicu na pladanj i pogledala sestru. - Jednoj istrazi - rekla je. Florin se osmijeh malo iskrivio. - Pričaj mi o Anni Arbizu - rekla je Amaia ne prestajući promatrati sestrino lice. Flora se uspjela svladati, no odalo ju je lagano podrhtavanje čeljusti. Amaia je pomislila da će je odbiti, ali sestra ju je još jednom iznenadila. - Što želiš znati? - Zašto mi nisi rekla da je poznaješ? - Nisi me pitala, sestrice, a osim toga, to je sasvim normalno. Cijeli život živim u Elizondu, poznajem gotovo svakog živog, barem iz viđenja, zapravo poznajem sve žene osim one Dominikanke. Kako se ono zvala? - Ali Annu Arbizu si poznavala bolje nego nekog s kim se samo pozdravljaš, s njom si se družila. Flora je šutjela i pokušavala procijeniti koliko njezina sestra zna. Amaia joj je olakšala. - Netko mi je rekao da ju je vidio kako izlazi iz radionice kroz vrata skladišta. - Možda je došla zbog nekog zaposlenika - pokušala je Flora. - Nije, Flora, došla je k tebi, srdačno ste se oprostile na ulazu. Flora je ustala i otišla do staklene plohe. Nije joj mogla vidjeti lice. - Ne znam zašto bi to uopće bilo važno, ako je i bilo tako. Amaia je također ustala, ali nije se micala. - Flora, Anna Arbizu umrla je nasilnom smrću; Anna Arbizu bila je u vezi s tvojim šogorom Freddyjem; Anna Arbizu prouzročila je svu tu bol koju je Ros proživjela; Anna Arbizu s tobom je bila u nekoj vezi, tako prijateljskoj da ste se opraštale uz poljupce i zagrljaje. Anna Arbizu umrla je u rijeci, od ruke tvojega bivšeg supruga. Ti si, Flora, ubila čovjeka s kojim si dvadeset godina bila u braku i ja, neovisno o tvojoj izjavi i tvojem glumatanju, ne vjerujem da si to učinila u legitimnoj obrani jer ako sam i u što sigurna, onda je to da je Victor radio to što je radio zato što je bio nesposoban suočiti se s tobom i da bi prije umro nego ti se usudio prijetiti. Flora je stiskala čeljust i gledala van, odlučna ne odgovoriti.


- Poznajem te, Flora, znam što si mislila o žrtvama i o tome kako završe izgubljene djevojke. Još se sjećam od riječi do riječi kako si branila čuvara čistoće koji kažnjava drskost tih kurvica. Znam da ti do tih djevojaka nije ni najmanje bilo stalo i da to što si odlučila zaustaviti Victora nije bilo zato što je sijao smrt među djevojčicama u dolini. Mislim da je to bilo zato što je dirnuo Annu, to je bila njegova greška. Flora se veoma polako okrenula. Svaki njezin pokret svjedočio je o naporu koji ulaže da se svlada. - Ne govori gluposti, sve što sam rekla bilo je zato da ga isprovociram. Sumnjala sam na njega, znala sam kakav je, kako si rekla, dvadeset sam godina bila s njim u braku, a itekako mi je zaprijetio, bila si tamo, vikao je na mene i govorio da će me ubiti. Amaia se grohotom nasmijala. - Ma nema šanse, Flora, nije istina. To što je Victor bio takav dobrim je dijelom bilo zato što je bio pod tvojom čizmom. Obožavao te, uzdizao te u nebesa i poštovao te, tebe, samo tebe, i imaš pravo, bila sam tamo i nisam vidjela ništa od toga. Čula sam prvi pucanj koji ga je sigurno oborio, a kada sam došla, vidjela sam da opet pucaš... Mislim da sam zapravo vidjela kako si ga dotukla. - Nemaš dokaza! - bijesno je viknula i opet se okrenula prema staklenoj plohi. Amaia se nasmiješila. - Imaš pravo, nemam ih, ali itekako imam dokaza da je Anna Arbizu bila puno mračnija i zamršenija nego što se to moglo činiti iz njezina anđeoskog lišća. Bila je spletkarošica, gotovo psihopatska, koja je utjecala na sve koji su je poznavali. Želim znati u kakvom si odnosu bila s njom i jesi li je toliko voljela da bi bila u stanju osvetiti njezinu smrt. Flora je naslonila glavu na staklo i nekoliko trenutaka tako stajala, a onda je ispustila neki grleni zvuk i zajecala naslanjajući se i rukama da se pridrži. Kada se okrenula, lice joj je bilo okupano suzama koje su potpuno uništile njezinu savršenu šminku. Posrćući, došla je do kauča i bezvoljno klonula na njega ne prestajući plakati. Plač joj je izvirao iz dubine grudi i izvlačio iz nje prigušene uzdahe, tako očajne da se činilo da nikada neće prestati plakati. Gorčina i bol su je rastrgali, tako se predala plaču da je Amaia bila dirnuta. Shvatila je da je to prvi put da vidi Floru da plače. Čak ni kad su bile male, nikad nije pred njom ni suzu ispustila. Zapitala se nije li se prevarila. Ljudi poput Flore idu svijetom u čeličnom oklopu zbog kojeg djeluju bešćutno, ali unutra, pod težinom metala, i dalje postoje koža i meso, krv i srce. Možda se vara, možda njezino vrijeđanje dolazi od boli što je morala pucati u Victora, čovjeka kojega je možda na svoj


način voljela. - Flora..., žao mi je. Flora je podigla glavu i Amaia je sada mogla vidjeti njezino izmijenjeno lice; u očima joj nije bilo ni traga sažaljenja ili krivnje, nego samo srdžba i zloba. Ipak, kada je progovorila, govorila je hladno i sporo, a ton joj je bio tako apsurdan i prjeteći da su Amaiu prošli žmarci. - Amaia Salazar, prestani gurati svoj nos u ovo, prestani progoniti Annu Arbizu, zaboravi je jer to je veće od tebe, sestrice, i ne znaš u što se petljaš i o čemu pričaš, sva tvoja kriminalistička metodologija u ovom ti je slučaju beskorisna. Ostavi se toga sada dok još nije prekasno. Zatim je ustala i uputila se u kupaonicu. - Sigurno si sada sretna - rekla je. A onda dodala: - Zalupi vratima kad izađeš. Na putu prema vratima primijetila je Ibaievu fotografiju koja ju je gledala iz krasnog okvira od starog srebra. Zastala je na trenutak da ga pogleda. Dok je izlazila, pomislila je da joj je sestra najčudnija osoba koju pozna.

Zurine Zabaleta živjela je Ulici Alameda Mazarredo otkuda je pucao najbolji mogući pogled na Guggenheimov muzej. Već je ulaz od bijeloga i crnoga mramora odavao karakter zgrade izgrađene u francuskom stilu s biranim detaljima u unutrašnjosti: francuski prozori koji su sezali do visokog stropa s ukrasnim stropnim letvicama i zidovima presvučenim drvenim panelima. Prepoznala je nekoliko djela poznatih slikara i skulpturu Jamesa Wexforda koja je stajala u jednom kutu i izmamila joj osmijeh što nije promaklo vlasnici koja joj je išla ususret govoreći: - Oh, to je djelo jednog američkog kipara, ima ono nešto, je li tako? - Prekrasno je - odgovorila je i smjesta zadobila ženinu simpatiju. Vlasnica je bila jednostavno odjevena, odjeća joj je naočigled bila skupa i činila ju je starijom. Odvela ju je do grupe naslonjača postavljenih tako da se s njih pruža najbolji pogled na Guggenheim čije su plohe blještale svojim neobičnim prigušenim sjajem. Ponudila joj je da sjedne. - Policajac s kojim sam jučer razgovarala rekao mi je da mi želite postaviti nekoliko pitanja u vezi s ubojstvom moje sestre - glas joj je zvučao obrazovano i suzdržano, ali se malo slomio kada je spomenula zločin. - Nisam mislila da će nakon toliko vremena... - Vaša je obitelj podrijetlom iz Baztana, je li tako? - Da, majka mi je bila iz Zige. Otac mi je iz veoma poznate poduzetničke obitelji iz Negurija u Getxu. Majka je za praznike odlazila u Getxo i tako su se


upoznali. - Ali sestra vam je rođena u Baztanu? - Bila su to druga vremena, majka je odlučila ići kući roditi. Uvijek je pričala kako je to bilo grozno, možete zamisliti porođaj u kući za prvorotkinju. Kad je bio moj red, to je obavila ovdje, u bolnici. - Htjela bih da mi opišete kakav je bio odnos između vaše sestre i vašeg šogora. - Šogor mi je radio u upravi Telefonice. Po mojem je mišljenju bio prilično dosadan tip, ali moja se sestra u njega zaljubila i vjenčali su se. Živjeli su u Deustu, u jako lijepom dijelu. - Vaša je sestra radila? - Roditelji su nam umrli kada sam ja imala devetnaest godina, kratko nakon što se Edurne udala, i ostavili su nam poprilično nasljedstvo, između ostalog i zakladu koja nam je omogućila da se bavimo onime čime želimo; tako je Edurne bila predsjednica Unicefa za Baskiju. - Nije bilo prijava za zlostavljanje, ali možda ste vi nazočili nekoj situaciji... - Nikada, već sam vam rekla da je on bio prilično bezličan tip, dosadnjaković koji je pričao samo o poslu. Nisu imali djece, pa su često izlazili, ali na mirnija mjesta, u kazalište, operu, na večere s drugim parovima, ponekad sa mnom i mojim suprugom... Jedan od onih brakova u kojima supružnici kao da su zajedno iz navike, ali nijedno od njih ništa ne poduzima... I nikad nisam vidjela bilo kakav znak da bi mogao takvo što učiniti, osim što mi je nekoliko mjeseci ranije sestra rekla da sve više vremena provodi izvan kuće, vraća se kasno navečer i par puta ga je ulovila u laži gdje je i s kim bio. Sestra je sumnjala da se viđa s nekom drugom ženom, no nije imala dokaza. Bilo kako bilo, ona to nije bila voljna trpjeti. Naravno da sam je pitala je li ikada digao ruku na nju. Rekla mi je da nije, iako je koji put kad bi ga previše gnjavila svojini pitanjima, znao lupati po namještaju ili bi u jeku svađe zavitlao prvo što bi mu se našlo pod rukom. Jednog dana, dok smo pile kavu, odjednom je počela pričati o razvodu, više kao o nekoj ideji koju razmatra nego kao o gotovoj stvari. Naravno da sam je podržala, rekla sam joj da ću biti uz nju ako to odluči i to je bio zadnji put da sam je vidjela živu. Sljedeći put sam je vidjela u mrtvačnici, lice joj je bilo tako unakaženo da se bdjenje održalo uz zatvoreni lijes. - Zastala je na trenutak prisjećajući se te scene. - Mrtvozornik je rekao da je smrt nastupila kao posljedica ozljeda, nasmrt ju je prebio... Možete li zamisliti kako netko mora podivljati da udara ženu dok ne umre? Amaia ju je šutke gledala. - Nakon što ju je ubio, razorio je cijeli stan, namještaj je pretvorio u triješće, razderao je svu sestrinu odjeću i pokušao je zapaliti kuću, ali požar je bio mali i


sam se ugasio. U svojem si je razaračkom pothvatu slomio gotovo sve prste na rukama i neke na nogama. Njegove je krvi bilo koliko i njezine, a kada je završio, bacio se kroz prozor s osmog kata. Umro je prije nego što su stigla kola hitne pomoći. - Susjedi nisu ništa čuli? - To je vrlo luksuzna zgrada, slična ovoj. Cijeli je kat bio njihov i izgleda da u to vrijeme nije bilo nikoga ni iznad ni ispod njih. Zastala je na trenutak prije nego što će postaviti ključno pitanje: - Je li joj amputirao neki ud? - Mrtvozornik je rekao da joj je ruka amputirana poslije, kada je već bila mrtva. Nema smisla - zajecala je. - Što mu je to trebalo? Zatvorila je oči na par sekunda pa nastavila: - Nisu je našli. Tražili su je čak i policijskim psima po cijeloj zgradi jer su bili sigurni da nije napustio blok zgrada. Imaju portira koji se kleo da se nije maknuo sa svog mjesta, a nije moguće da bi mu promaklo da ga vidi kako izlazi i opet ulazi, sav krvav. Osim toga, imaju i kamere, i iako postoji mrtvi kut kroz koji je mogao proći, poslužile su da posvjedoče da se portir nije maknuo sa svog mjesta. Nije bilo tragova na ulazu, ni u dizalu, ni na stepenicama, a nije bilo moguće da je prošao ne ostavljajući tragove ako znamo da ih je po stanu ostavio na tisuće i da su mu cipele bile natopljene krvlju. Uzdahnula je, nagnula se unatrag i naslonila na jastučić. Djelovala je potpuno iscrpljeno, ali je dodala: - Ne znam otkud to u tom beskrvnom crvu, ni za milijun godina ne bi mi palo na pamet da bi takav kukavički tip mogao učiniti to što je učinio. - Samo još par stvari i onda ću vas pustiti da se odmorite. - Naravno. - Je li ostavio neko objašnjenje, neku poruku? - Jednu? Ostavio ih je preko deset, napisao ih je po zidovima vlastitom krvlju. - Tarttalo - rekla je Amaia. Žena je kimnula. Amaia se pomaknula prema rubu naslonjača i nagnula prema njoj. - Morate znati da je ovo dio istrage i da vam ne mogu otkriti više, ali mislim da će nam vaša suradnja pomoći da rasvijetlimo ovaj slučaj i pridonijeti u pronalaženju nestalih posmrtnih ostataka vaše sestre. Žena se nasmiješila kako bi pokušala suspregnuti grimasu boli koja joj je zgrčila lice. Amaia joj je pružila epruvetu sa štapićem. - Dovoljno je da ga protrljate po unutrašnjoj strani obraza.


Prema pregledniku selo Entrambasaguas pripadalo je jednoj općini u provinciji Burgos i nalazilo se na 43 kilometra i 50 minuta automobilom od Bilbaa, a preko Googlea je našla stranicu na kojoj je pisalo da ima 37 stanovnika. Uzdahnula je; mala su joj sela uvijek stvarala osjećaj klaustrofobije koji nije mogla objasniti. Zlostavljanje i muški šovinizam bez ikakve dvojbe nisu bili ni na koji način vezani uz ruralne predjele, barem ne više nego uz bilo koju drugu skupinu ili mjesto, ali uvijek joj je padalo na um sjećanje iz djetinjstva, kako se osjećala zarobljeno u mjestu u kojem se rodila. To je bilo besmisleno, ne bi bilo drugačije ni da se rodila u velikom gradu, kao što to nije bilo ni za Edurne iz Bilbaa, zauvijek ujedinjenu u sestrinstvu s tom drugom ženom iz Entrambasaguasa s kojom nikad nije izmijenila nijednu riječ. Vozila je usredotočena na cestu koja je bila sve zahtjevnija kako je napredovala, uz stalnu susnježicu koja se pretvorila u krupne pahulje kada je prešla most i ušla u Entrambasaguas. Zakočila je na malenom trgu pokušavajući se orijentirati i iznenadila ugledavši božični prizor - staro kameno korito za pranje u vrlo dobrom stanju koje se kočilo nasred trga, pojilo i česma s jednim otvorom za vodu. - Voda za sve! - uskliknula je krećući u potragu za kućom. Djelovala je kao planinska kućica, okružena velikom tratinom i dobro osvijetljena, s četveroslivnim krovom i prilaznim stepenicama koje su s obiju strana imale žardinijere s ukrasnim drvcima. Snijeg je pojačavao dojam božične razglednice koji je već stekla ugledavši kameno korito. Ostavila je automobil na rubu tratine i prešla preko staze od crvenkastih kamenih ploča koje su već počinjale nestajati pod sve jačim snijegom. Žena koja joj je otvorila vrata mogla je imati godina kao njezina teta, no to im je bila jedina sličnost. Bila je vrlo visoka, gotovo kao Amaia, i prilično tusta. Unatoč tome, kretala se sa sigurnošću. Odvela ju je u dnevnu sobu gdje je u kaminu plamsala vatra. - Obje smo znale da će je na kraju ubiti - smireno je rekla. Amaia se opustila. Bilo je teško ispitivati članove obitelji žrtve jer su često imali izljeve emocija. U većini je slučajeva radije održavala distancu i profesionalni stav koji je ulijevao povjerenje, ali ne bi vodio prema uspostavljanju emocionalne povezanosti. Kao i u Bilbau, najbolje je bilo smjesta početi izravnim i konciznim pitanjima, izbjegavati spominjanje osjetljivih detalja kada god je to moguće, zaobići pojmove kao što su leš, krv, rez, rana ili bilo koji drugi termin koji bi izazivao snažne vizualne predodžbe i uzrokovao članovima obitelji teške patnje, gubljenje živaca i, kao posljedica toga, razvlačenje istrage. Tu i tamo imala bi sreće susresti se s osobom kao što je ova. Prema njezinu iskustvu, to su bili usamljeni ljudi, vrlo bliski žrtvi i za njih je bilo


karakteristično da imaju puno vremena za razmišljanje. Samo ih je trebalo pustiti da govore. Žena joj je pružila šalicu čaja i nastavila. - On je bio loš čovjek, vuk u janjećoj koži do dana kad se oženio mojom nećakinjom, a od tog trenutka samo vuk. Bio je ljubomoran i posesivan, nikad joj nije dopustio da radi izvan kuće iako je završila za tajnicu i prije braka radila kao činovnica u jednom skladištu u Burgosu. Malo-pomalo natjerao ju je da presiječe veze s prijateljicama i pokojom bliskom susjedom. Ja sam bila jedina osoba s kojom se družila, a to je dopuštao samo zato što ju je tako mogao nadzirati, a osim toga, ja sam joj teta, sestra njenog oca i bila sam joj jedina živa rođakinja osim jedne pratete s majčine strane u Navarri, ali ona je umrla prije dvije godine. Taj je čovjek nije tukao, ali ju je tjerao da se oblači kao seljanka, nije smjela nositi cipele s potpeticama niti se šminkati, čak joj nije dao da ide frizeru, kosa joj je bila duga i spletena u pletenicu sve do dana kada je umrla. Nije joj dopuštao da ikamo ide sama, a kada je baš morala izaći, ja sam morala ići s njom, na tržnicu, u ljekarnu ili liječniku. Sirotica je uvijek bila krhkoga zdravlja. Imala je dijabetes, znate. Godinama sam je pokušavala uvjeriti da ga treba ostaviti, ali ona je znala, a i ja sam toga bila svjesna, da njega ništa ne bi zaustavilo kad bi ga napustila, našao bi je i oduzeo joj život. Zastala je i zagledala se u neku nepostojeću točku u unutrašnjosti kamina. Kada je ponovo progovorila, glas joj je odavao grižnju savjesti. - I tako sam samo mogla i dalje biti tu, uz nju, truditi se da joj što više olakšam tegobe. Sada se svakoga dana kajem, trebala sam je natjerati. Postoje grupe za potporu ženama koje bježe... vidjela sam to neki dan na televiziji... Preko lica joj je kliznula suza. Žurno ju je obrisala nadlanicom pokazujući Amaii uokvirenu fotografiju koja je stajala na pomoćnom stoliću. Blijeda žena s podočnjacima sretno se smiješila prema kameri i držala za prednje šape psića, kao da s njim pleše. - To je Maria sa svojim psićem... Psić je bio uzrok svemu, znate? To se pseto počelo ovuda muvati krajem jednog ljeta i ona je poludjela od sreće, mislim da djelomično i zato što nisu imali djece, a pasje bio jako sladak. On nije ništa rekao, a ona... Nikad je prije nisam vidjela tako sretnu, što on, naravno, nije mogao podnijeti. Pustio ju je tri-četiri mjeseca da se zbliži sa psom, a onda ga je jednog dana objesio. Tu ga je zavezao, za ovo drvo kraj ulaza. Kad je ona to vidjela, mislila sam da će skrenuti s uma kako je vrištala. On je sjeo za stol i tražio da mu da ručak, ali ona je otišla do ladice i izvadila nož. Viknuo je na nju, ali ga je gledala u oči s tolikim bijesom da je shvatio da je toga puta pretjerao. Izašla je i prerezala uže, zagrlila je mrtvog psića i plakala dok se nije umorila. Onda je otišla u garažu, uzela lopatu, iskopala grob pod drvetom i pokopala životinjicu. Kada je završila, ruke su joj bile živa rana. On je cijelo vrijeme sjedio,


bio je vrlo ozbiljan i nije ništa govorio. Ušla je u kuću, zavitlala uže na stol i otišla u krevet. Dva se dana nije iz njega dizala. Otada je Maria bila drukčija, izgubila je svu radost, sirotica, cijelo je vrijeme bila ozbiljna, zamišljena i ponekad ga je gledala kao da ga ne vidi, kao da gleda kroz njega. On ne bi ni glavu podigao. Mislim, bio je odbojan kao i uvijek, ali nije se usuđivao gledati je. Nikada nisam bila tako sigurna kao tada da će ga napustiti, čak sam joj i rekla da može doći k meni ili da joj mogu dati nešto novaca da ode nekamo drugamo, ali ona je bila smirena kao nikad prije. Rekla je da me ne bi izlagala opasnosti svojim dolaskom i da ako netko treba otići iz kuće, onda je to on. Kuća je bila njezina, kupio joj ju je otac kada se zaručila i bila je samo na njezino ime. Nakon par dana došla sam jednog jutra i začudila što još nije ustala, ali s obzirom na to da je bila tako slaba... Imala sam ključ, pa sam ušla. Sve je bilo uredno. Otišla sam u sobu. Prvo sam mislila da spava. Ležala je na leđima, zatvorenih očiju i poluotvorenih usta, ali nije spavala, bila je mrtva. Rekli su mi da se popeo na nju i ugušio je jastukom dok je spavala. Nije imala drugih ozljeda, osim toga s rukom. A to smo vidjeli tek kad su je otkrili policajci. Amaia je zadržala dah dok je žena objašnjavala. - Rekli su da joj je to napravio kad je već bila mrtva. Pa dajte recite... Zašto? I još joj je i kosu odrezao, uopće to nisam primijetila kad sam ušla, ali kada su je pomaknuli, vidjela sam da na zatiljku ima jedno golo mjesto - dok je to govorila, rukom je prešla preko svojeg vrata. - Njega su našli obješenog u voćnjaku koji je bio u vlasništvu njegove obitelji, na dva kilometra odavde. Vidite vi tu ironiju, zavezan za drvo, isto kao psić. Žena je zašutjela i čak se, gledajući fotografiju, gorko nasmiješila. Amaia je bacila pogled uokolo. - Ostavila vam je kuću? Žena je kimnula. - Usudila bih se pretpostaviti da ste sačuvali njezine stvari... - Točno onako kako ih je ostavila. - Možda imate njezinu četkicu za zube ili četku za kosu? - To je za DNK, je li tako? Gledam ja na televiziji one serije o forenzičarima. Već sam o tome razmišljala i mislim da imam nešto što vam može biti od koristi. - Uzela je sa stola drvenu škrinjicu i pružila joj je. Kada ju je otvorila, nije mogla spriječiti da joj um odleti do dana kada ju je majka posjela na kuhinjsku klupicu, splela joj dugu kosu u pletenicu, a zatim je odrezala. Instinktivno je primaknula ruku glavi, a onda je, shvativši, spustila pokušavajući povratiti kontrolu. U dnu škrinjice ležala je pletenica smeđe kose, smotana poput neke zaspale životinjice. Amaia je zatvorila poklopac da je ne mora gledati.


- Bojim se da je nećemo moći upotrijebiti, ne može se ekstrahirati DNK iz odrezane kose, treba imati folikul. To nije bilo sasvim točno, postoje nove i skupe tehnike s pomoću kojih se može ekstrahirati DNK i iz odrezane kose, ali taj proces više košta i složeniji je, a folikul ga pojednostavnjuje. - Dobro pogledajte - odgovorila joj je žena - dio kose je odrezan, ali već sam vam rekla da je na tjemenu imala golo mjesto, dio joj je iščupao s korijenom. Kosu je ostavio kraj poruke, u podnožju drveta na koje se objesio. Amaia je opet otvorila škrinjicu i s nelagodom gledala kosu. - Ostavio je poruku? - upitala je ne skidajući pogled s debele pletenice. - Da, ali je bila bezvezna, bez smisla. Zadržala ju je policija, a ja se više ne mogu sjetiti što je pisalo, bila je samo jedna riječ, nešto kao naziv nekog kolača. - Tarttalo. - Da, to je to, tarttalo. Obilno je sniježilo kada je napustila Entrambasaguas. Zastala je na trenutak kraj kamenog korita i potražila upute za put do Elizonda. Dvije stotine kilometara bilo je pred njom pa se posvetila vožnji pod snježnom mećavom usput iskosa bacajući poglede prema vrećici s dvama uzorcima DNK-a: epruveta s pljuvačkom sestre Edurne Zabalete i pletenica Marije Abasolo. Morala je što prije uspostaviti vezu - ako uspije dokazati da postoji podudarnost između žrtava i kostiju nađenih u špilji, barem će imati dokaz da on postoji. Sama ideja da je ubojica tako moćan i tako vješt manipulator da je u stanju navesti drugu osobu, bez obzira na to što je i sama nasilna, bez prave kontrole nad svojim impulsima, da izvrši zločin u trenutku u kojem manipulatoru odgovara, bila je itekako posebna, a opet, ne tako rijetka. Tu vrstu manipulatora FBI je već nekoliko godina proučavao, i to u zemlji u kojoj se, za razliku od Španjolske, poticatelji i suučesnici kažnjavaju jednako strogo kao i izvršitelji. Uloga poticatelja dobila je na važnosti kada je dokazano da je taj tip ubojice u stanju pridobiti za svoj maestralni plan najrazličitije osobe koje onda djeluju kao da su mu najvjerniji sluge. Najpoznatiji je bio slučaj poticanja na samoubojstvo u pseudoreligijskim sljedbama, moć i sposobnost vladavine nad drugima bio je jeziv. Zazvonio je telefon i prenuo je iz promišljanja. Uključila je handsfree uređaj i javila se doktoru San Martinu. - Dobar dan, viša inspektorice. Jesam li vas ulovio u dobrom trenutku? - Baš vozim, ali ne brinite se, imam handsfree. - Već su nam gotovi rezultati analize kostiju iz oskvrnuća u Arizkunu i htio bih ih prokomentirati s vama. - Naravno, recite. - Ali ne telefonom, bolje da dođete u Pamplonu. Imam dogovor s vašim


zapovjednikom u sedam u njegovom uredu, možete li tada? Amaia je pogledala sat na komandnoj ploči. - Možda bolje u pola osam, dosta pada snijeg. - Onda u pola osam, sad ću javiti zapovjedniku. Amaia je prekinula vezu oneraspoložena time što se sada još mora zadržati u Pamploni. Cijeli je dan bila vani, a i mogla je pretpostaviti oko čega će se vrtjeti sastanak. Ta je besmislica s oskvrnućem sve žive podigla na noge. Gradonačelnika, nadbiskupa, vatikanskog izaslanika i, naravno, zapovjednika koji ih je morao saslušati, a neizravno i nju. Istinu govoreći, nije znala što da mu kaže. Tragovi u selu nisu ih nikamo odveli, oskvrnuća se nisu ponovila otkad su uveli ophodnju. Sigurno su izvršitelji bili članovi neke grupe mladih pseudosotonista i policijska ih je nazočnost definitivno razuvjerila. Nadbiskupija je to mogla u potpunosti riješiti postavljanjem nadzornih kamera ili angažiranjem privatnih zaštitara. Ako očekuju da im ona prinese nekoga koga bi razapeli, bit će jako razočarani. Parkirala je u kompleksu policijske postaje i protegnula se. Osjećala se ukočeno i malo ošamućeno nakon pažljive vožnje uz mećavu. Popela se na drugi kat i bez najave pokucala na vrata ureda svog nadređenoga. - Izvolite, kolegice Salazar. Kako ste? - Dobro, hvala. San Martin već je zauzeo jednu od dvije stolice i sada je ustao da joj pruži ruku. - Sjednite - ponudio im je zapovjednik i sam sjeo. Na stoluje ležalo više mapa s forenzičkim izvještajima koje su odavale da se već razgovaralo o temi sastanka. Amaia je u glavi ponovila točke koje će im izložiti i pričekala da zapovjednik kaže što ima. - Viša inspektorice, tražio sam da dođete jer je zbog rezultata analize kostiju pronađenih u arizkunskoj crkvi došlo do neočekivanog i iznenađujućeg zaokreta u slučaju oskvrnuća. Vjerojatno ste primijetili da smo rezultate čekali nešto duže nego što je uobičajeno, a to je zbog toga što sam, kad sam ih čuo od doktora San Martina, tražio da ponovi testiranje. Sve u svemu, provedeno je tri puta. Amaia je počela osjećati zbunjenost. Sastanak uopće nije išao u smjeru koji je očekivala. Oči su joj bježale prema mapama s rezultatima, gorjela je od želje da konačno vidi što u njima piše. Ipak je ostala smirena, slušala je i čekala da vidi kamo sve to vodi. San Martin se malo okrenuo u stolici i obratio njoj. - Kolegice Salazar, želio bih da znate da sam osobno nadgledao i usporedio rezultat druge i treće analize i mogu vam jamčiti točnost rezultata.


Amaia se uznemirila. - Imam puno povjerenje u vašu profesionalnost, doktore - brzo je rekla. San Martin je pogledao zapovjednika, a on je pogledao Amaiu. Zatim je kimnuo dajući doktoru ovlasti da govori. - Kosti su bile dobro očuvane, unatoč tome što su sjedne strane nagorjele, nije bilo teškoća pri provođenju testova. Došli smo do zaključka da su pripadale osobi muškog spola u zadnjem mjesecu prije porođaja ili prvom mjesecu života. Novorođenčetu. Stare su otprilike sto pedeset godina, s mogućnošću pogreške od pet godina. - To se dosta poklapa s idejom koju je iznio inspektor Etxaide, o tome da je riječ o mairu-besu, o ruci nekrštenog djeteta. - Kao što sam već rekao, unutrašnjost kostiju bila je prilično očuvana, pa smo mogli bez problema u sklopu testiranja provesti rutinsku analizu DNK-a. Poznato vam je da kada imamo nepoznat uzorak DNK-a, uobičajeni je postupak slati na usporedbu u DNK bazu podataka, CODIS. - Doktor je zastao i uzdahnuo. A sada je na redu dio koji će vas iznenaditi. Rutinskom usporedbom ustanovljena je podudarnost. - Podudara se s nekim tko je u bazi podataka? Ali to je nemoguće, sad ste rekli da su kosti stare sto pedeset godina i da su pripadale novorođenčetu... Nemoguće je da je njegov DNK u CODIS-u. - Nije DNK fetusa, ali jest člana obitelji. Dvadeset i pet posto podudara se s vama. Amaia je upitno pogledala zapovjednika. - Tako stoje stvari - potvrdio je. - Doktor mi je to smjesta javio, a ja sam tražio da ponovi ispitivanje od početka i s više diskrecije. Prvo je testiranje provedeno u Naserticu, laboratoriju s kojim obično surađujemo. S obzirom na rezultate, poslali smo ga i u laboratorij u Zaragozi i u San Sebastianu. Rezultati su bili identični. - To znači... - To znači da su kosti iz oskvrnuća arizkunske crkve pripadale nekom vašem rođaku, to je dijete vaš predak u četvrtom ili petom koljenu. Amaia je otklopila korice izvješća i bacila se na čitanje. I dopis iz Zaragoze i onaj iz San Sebastiana potpisali su forenzičari koji su bili autoriteti u svojem području. Mozak joj je radio punom parom pokušavajući upiti podatke i uspostaviti nove kriterije koji su gazili stare. Zapovjednik i forenzičar govorili su i govorili, a ona jedva da je išta čula osim glasa u svojoj glavi koji joj je potvrđivao: “Slučajnost ne postoji, ništa se ne događa samo tako.” “Izbor žrtve nikada nije slučajan.”


“Što je bilo na početku?” gotovo da je mogla čuti Dupreea. - Moram obaviti jedan poziv - prekinula je San Martina. Zapovjednik ju je začuđeno pogledao ne skrivajući iznenađenost. Odvratila mu je odlučan pogled, bez kolebanja. - Gospodine, nastavit ćemo razgovor, ali prvo moram telefonirati. Zapovjednik joj je kimnuo da izađe. Ustala je, uzela svoj telefon i izašla u hodnik. Etxaide se isti čas javio. - Kako je, šefice, kako je prošlo? - Dobro, Jonane. Molim te da mi odgovoriš na jedno pitanje. Reci mi ako trebaš provjeriti ili ti treba više vremena, moramo biti sigurni. - U redu - odgovorio je vrlo ozbiljno. - Radi se o mairu-besu, rekao si mi da su to kosti mrtve djece koja nisu krštena. Postoje li kakvi podaci o korištenju kostiju odraslih osoba? Muškaraca ili žena? - Ne trebam provjeravati. Ukratko, nikako. To bi bilo nemoguće zato što se mairu-besu pripisuje mistično-magijska priroda upravo zbog tih preduvjeta. S jedne strane, dijete nije kršteno. Što se toga tiče, mogla bi biti riječ i o odrasloj osobi, ali je malo vjerojatno jer je u tim vremenima krštenje bilo religijska obveza, ali i društvena i kulturološka jer se tako dokazivala pripadnost grupi. Onaj tko nije bio kršćanin, ili je bio Židov ili musliman, a upravo odatle dolazi riječ maim, Maur, pogrdni način imenovanja muslimana, u značenju nekršćanina. No, s druge strane, tu je i dob, to je morao biti fetus, pobačeno dijete, mrtvorođenče ili pak dijete umrlo tijekom prvih mjeseci života. Crkva je za to imala već utvrđen protokol, nisu krstili bolesne ili umiruće, pa su se zato djeca što ranije krstila kako bi se izbjeglo da zbog visoke stope dječje smrtnosti završe pokopani pod križevima na postajama križnog puta ili izvan zidova groblja, zajedno sa samoubojicama i ubojicama. No to svakako nije mogla biti odrasla osoba. Prema vjerovanju, duša tek rođenog djeteta je u prijelaznoj fazi i upravo je taj period u kojem ostane kad umre, između dvaju svjetova, ono što mairu-besu daje magijske moći. To je sada primijenjeno na oskvrnuće leša i amputaciju ruke, ali u normalnim uvjetima njima su se također pripisivale posebne moći. Vjerovalo se da duše nekrštene mrtve djece ne mogu ići ni na nebo ni u pakao niti se vratiti u limb iz kojega su izašle, pa su onda ostajale u roditeljskoj kući kao bića koja čuvaju ognjište. Postoje zapisi da su u nekim slučajevima obitelji čuvale njihove kolijevke ili im odredile mjesto za stolom, pa im čak i stavljale hranu na tanjur. Kad bi se rodilo novo dijete, ne bi mu oblačili njegovu odjeću niti davali njegovo ime jer bi u tom slučaju prvi vlasnik tražio što mu pripada i tako odveo novo dijete u smrt. Međutim, ako bi mu iskazivali poštovanje, mairu je donosio veliku blagodat kući, unosio bi u nju veselje i igrao


se sa svojom braćom i sestrama koji su ga, prema narodnom vjerovanju, mogli vidjeti dok su i sami bili u prijelaznoj fazi, od rođenja pa do otprilike druge godine života. To bi objasnilo igre, brbljanje i smiješenje beba nekome koga vide samo one. Amaia je uzdahnula. - O, Bože... - Ti se dječji duhovi, zaštitnici ognjišta, češće pojavljuju u različitim kulturama nego što se čini. U Japanu ih, na primjer, zovu zashiki warashi, duh dnevne sobe, i smatraju se blagotvornom prisutnošću koja će svaku kuću u kojoj se nađu ispuniti radošću... Nadam se da sam vam bio od pomoći - rekao je Jonan. - Uvijek si mi od pomoći. Stvar je u tome da sam imala jednu ideju i... ma, sad ti ne mogu objašnjavati, nazvat ću te za pola sata. Prekinula je vezu i vratila se u ured. Dvojica muškaraca smjesta su prekinula razgovor. - Sjednite - rekao je zapovjednik. - Doktore, ispričajte kolegici to što ste mi objašnjavali. - Da, govorio sam zapovjedniku da postoje neke stvari koje trebamo imati na umu. Vi ste iz mjesta s malim brojem stanovnika. Ne znam koliko ih je moglo imati prije sto pedeset godina, ali sigurno ih nije bilo mnogo niti je društvo bilo tako mobilno kao danas. Ono što hoću reći jest da je normalno da bude djelomičnih poklapanja alelnih gena u različitim obiteljima zbog toga što je lako moguće da su se u nekoj kombinaciji, u sadašnjosti ili prošlosti, različite obitelji ženile između sebe. Amaia je razmislila i odbacila tu mogućnost. - Ne vjerujem u slučajnosti - odlučno je ustvrdila. Zapovjednik ju je podržao. - Ni ja. - Stavio je to tamo zbog mene, da bi me isprovocirao, znao je da ćemo otkriti podudarnost, on mi tako šalje poruku. - Kolegice Salazar, dajte, molim vas - rekao je zapovjednik. - Žao mi je što smatrate da ste tako uvučeni u zločin. Provokacija počinitelja uvijek je izazov za policiju... ali, što vi točno mislite? Amaia je uzela nekoliko trenutaka da posloži misli, a onda odgovorila: - Mislim da u ovom svemu nema ničeg slučajnoga, mislim da su oskvrnuća arizkunske crkve vođena isključivom namjerom da prizovu moju pozornost. Da mi slučaj nije tada bio dodijeljen, bio bi sada kad je pronađena podudarnost s DNK-om kostiju. On želi prizvati moju pozornost jer sam šefica Odjela za ubojstva i vodila sam slučaj s basajaunom; to mi je donijelo popularnost koja tog


tipa zanima. Smatra se jako domišljatim i traži nekoga tko bi mu, po njemu, bio ravan, da bismo se onda ogledali u nekoj vrsti dvoboja ili igri mačke i miša. Postoje debeli dokumentirani dosjei o kriminalcima koji su na ovaj ili onaj način komunicirali sa šefovima policije ili bi svojim ustrajnim naporima čak uspjeli odabrati onoga tko će voditi istragu, kao u slučaju Jacka Trbosjeka... Trebam malo vremena kako bih probavila sve ovo i razradila profil u skladu s novim podacima. Zapovjednik se složio. - Obavijestit ću o ovome zapovjednika u Baztanu i višeg inspektora Iriartea. Otvorit ćemo paralelnu istragu kako bismo lokalizirali podrijetlo kostiju i vašeg obiteljskog groba ili grobova iz kojih su izvađene. - Nemojte se mučiti, to je mairu-beso, ruka djeteta koje je umrlo nekršteno, a mrtva djeca koja nisu krštena nisu se u to vrijeme službeno pokapala na grobljima. Pričekala je da bude izvan policijske postaje prije nego što je ponovo nazvala. Pogledala je na sat, bilo je skoro osam. Nedostajali su joj James i Ibai; cijeli je dan bila izvan kuće, a još će morati voziti nešto više od pola sata do Elizonda. Više nije sniježilo, a hladnoća večeri koja se već prije više sati pretvorila u noć navela ju je na drhtanje, ali joj i pomogla da razbistri um, da zatvori u nepropusni pretinac stvari koje je upravo čula u postaji i da zacrta plan djelovanja. Zastala je ispred vrata automobila, nazvala poručnika Paduu iz Građanske straže i objasnila mu što joj treba. - Dobila sam uzorke DNK-a žrtava iz slučajeva identičnim onima Johane Marquez, Lucije Aguirre i slučaja iz Logroha. Treba mi pristup kostima pronađenima u špilji kako bih ih usporedila. - Znate da ako ih nije uzeo netko iz kriminalističkog laboratorija, rezultati nemaju vrijednost pred sudom. - Nije mi važna vrijednost pred sudom, službeno i nemam nikakav slučaj, a ako bude trebalo, dobit ću ih još, u kontaktu sam s krvnim srodnicima. Ono što mi treba jest mogućnost da ih usporedim s kostima pronađenima u špilji: kad bi bilo podudarnosti, bila bi riječ o seriji i ne bi mi bilo teško ishoditi nalog za ekshumaciju leševa. U ovom se trenutku supruzi drže odgovornima za amputacije. Ako ne uspijem uspostaviti vezu između žrtava i kosti iz Baztana, nemam ništa. - Viša inspektorice, znate da bih vam želio pomoći, ja sam vas uvukao u sve to, ali i predobro znate za problem nadležnosti policijskih tijela. Ako ne dobijete sudski nalog, neće vam ih dati. Prekinula je vezu i ostala zuriti u telefon kao da se premišlja hoće li nazvati ili ga zavitlali što dalje od sebe.


- K vragu - rekla je birajući privatni broj suca Markine. - Dobra večer, viša inspektorice - pozdravio ju je. Sva se smela začuvši njegov glas. Na njezino iznenađenje, pomislila je na njegova usta, na čvrstu liniju koju su ocrtavale njegove vlažne i pune usne. Poput neke šiparice, osjetila je poriv prekinuti vezu silno se zastidjevši. - Dobra večer - uspjela je odgovoriti. Sudac je šutio, ali čula je njegovo disanje na drugoj strani linije i nehotice je zamislila toplinu njegova daha na koži. Usprkos snažnoj hladnoći, pocrvenjela je do korijena kose. - Gospodine suče, istraga u slučaju koji sam vam predočila napredovala je u očekivanom smjeru. Dobila sam uzorke DNK-a još dviju žrtava i sada bih trebala dozvolu da ih mogu usporediti s kostima nađenim u Baztanu koje su pohranjene kod Građanske straže. - U Pamploni ste? - Da. - U redu, nađimo se za pola sata u restoranu Europa. - Gospodine suče - pobunila se. - Mislim da sam tijekom našeg zadnjeg razgovora bila vrlo jasna u pogledu toga što me zanima u ovom slučaju. Kada je odgovorio, zvučao je povrijeđeno: - Sasvim mi je jasno, viša inspektorice, upravo sam došao s puta i večerat ću u Europi, to je najbrže što vas mogu primiti na razgovor. No, ako vam je tako draže, možete doći sutra od osam nadalje u moj ured. Nazovite moju tajnicu i ona će se pobrinuti za to. Naglo se osjetila glupom i umišljenom. - Ne, ne, oprostite, za pola sata sam tamo. Prekinula je vezu koreći se zbog tupavosti. “Sad sigurno misli da sam idiot”, pomislila je ulazeći u automobil. Prije nego što je krenula, nazvala je još i inspektora Etxaidea i ispričala mu novosti o svojem putu u Bilbao i Burgos te o sastanku sa zapovjednikom. Na kraju krajeva, Jonanu je to dugovala.

Ulaz u bar Europa nalazio se pokraj ulaza u restoran i istoimeni hotel. Unatoč tome što je tijekom večeri palo nekoliko pahuljica koje su se već istopile, neki su ljudi stajali i čavrljali uz ulaz s čašama vina na nekoliko visokih stolova koji su okruživali ulazna vrata. Ugledala je Markinu čim je prošla kroz vrata. Sjedio je sam na dnu šanka. Bilo bi teško ne zagledati se u njega. Sivo odijelo s bijelom košuljom i bez kravate


davalo mu je ozbiljan ton koji je ublažavala frizura. Kosa mu je padala na čelo u kestenjastim kovrčama. Sjedio je na barskoj stolici opušten i elegantan kao da je izašao iz modnog časopisa. Živahna grupa prijateljica koje su već ostavile za sobom svoju prvu mladost šakom i kapom dobacivala je poglede i laskave komentare prema sucu koji je ravnodušno listao raskupusane novine. Malo se nasmiješio kada ju je vidio da ulazi, zbog čega se barem polovica nazočnih žena okrenula kako bi vidjele taj predmet interesa i usmjerile prema njemu svoje kletve. - Pije li vam se vino? - upitao je umjesto pozdrava, pokazujući svoju čašu i dajući znak konobaru. - Ne, mislim da ću popiti Coca-Colu - odgovorila je. - Prehladno je za Coca-Colu. Uzmite čašu vina. Preporučam vam ovo, izvrsna rioja. - U redu - popustila je. Dok joj je konobar točio vino, pitala se zašto nije čvršća, zašto na kraju uvijek prihvati Markinine ideje. On joj je prepustio svoje mjesto i ugurao se među grupu žena koje su pile stojećke i oduševljeno mu prepustile jednu stolicu. Smjestio ju je tako da sjedi njoj nasuprot, a ženama okrenut leđima. One nisu skidale pogleda s njega. Markina ju je gledao pet beskonačnih sekunda, a onda zbunjeno spustio pogled. - Nadam se da vam je ovdje ugodnije nego u restoranu. Nije odgovorila i sada je ona spustila pogled osjećajući se beskrajno nepravednom. - Onda, bili ste u Bilbau? - upitao je opet u profesionalnom tonu. - I kod Burgosa, u jednom malom selu od četrdeset stanovnika. Jedna je žrtva stradala prije dvije godine, druga prije dvije i pol, obje od ruku svojih muževa koji su nakon toga počinili samoubojstvo. Obje su podrijetlom iz Baztana, iako su odrasle drugdje, i nakon obaju je zločina izvršena potpuna amputacija podlaktice, što nije navedeno u zapisniku. Sudac ju je pažljivo slušao pijuckajući svoje vino. Morala je uložiti znatan napor da se usredotoči i ne gleda u njegova usta niti kako jezikom vlaži usne. - ... i u oba slučaja s istim potpisom, tarttalo, napisanim u jednom slučaju krvlju po zidovima, a u drugom u oproštajnoj poruci, samo ta riječ. - Što vam treba da biste nastavili? - Svakako moram otkriti povezanost u koju sumnjam, a za to mi treba barem pristup uzorcima kostiju koje je našla Građanska straža u baztanskoj špilji. Ako postoji podudarnost, moći ćemo pokrenuti službenu istragu i onda zatražiti pristup kostima žrtava kako bismo napravili rekonstrukciju ili drugu obdukciju leševa, što bi nam dalo stopostotnu sigurnost.


- Govorite o ekshumaciji leševa? - zatražio je pojašnjenje. Znala je da mu se ta ideja neće svidjeti; nije se sviđala ni jednom sucu. Obično bi se suočili sa snažnim protivljenjem obitelji i sa svim ostalim komplikacijama koje bi išle uz to. Stoga bi suci davali nalog za ekshumaciju leša samo in extremis, a to je u velikom broju slučajeva otežavalo rad istražiteljima koji su morali postupati s uzorcima DNK-a koje nisu mogli usporediti kako bi utvrdili pripadnost bez traga sumnje. A svi su odvjetnici svijeta znali da ako postoji mjesto za sumnju, njihovim je klijentima sloboda zajamčena. - Samo u slučaju da bude podudarnosti između uzoraka kostiju i ovih pet žrtava koje do sada imamo. Namjerno je upotrijebila množinu, imamo. Ako ga navede da se osjeti uključenim u istragu i ako je barem upola tako pošten kako se priča po sudnicama, sudac će se. osjećati odgovornim da postupi pravedno prema žrtvama, a upravo je to bilo važno. - Sami ste prikupili uzorke koje imate? - Da. - I nadgledali ste proces? - Da, krajnje pažljivo. S tim neće biti nikakvih problema, sestra i teta žrtava dale su uzorke svojom voljom i potpisale dokument da ga se dobrovoljno odriču. - Ne bih želio nepotrebno uznemiravati duhove ovim dok ne budemo imali nešto konkretnije. Nije tajna da se diskrecija suda ističe upravo svojom odsutnošću. Amaia se nasmiješila; i on je upotrijebio množinu, ne budemo. Bila je sigurna da će je ovlastiti. - Jamčim vam da sam krajnje oprezna; samo je moj najpovjerljiviji suradnik upućen u sve ovo, a i namjeravam dati uzorke na analizu nekom laboratoriju izvan našeg sustava. Sudac je nekoliko trenutaka razmišljao za to vrijeme rastreseno dodirujući prstima liniju čeljusti. Amaii je to bilo muževno i nevjerojatno senzualno. - Izdat ću nalog odmah sutra ujutro - rekao je. - Nastavite tako, dobro ste ovo odradili. Izvještavajte me o svakom svojem koraku, to je važno da vam eventualno mogu pružiti podršku za dalje... i... Na trenutak je zastao i opet je gledao na onaj način. - Molim vas, večerajte sa mnom - prošaptao je molbu. Iznenađeno ga je pogledala. Bila je ekspert u određivanju profila ponašanja, u tumačenju neverbalne komunikacije, u prepoznavanju laže li tko ili je možda nervozan, i u tom je trenutku sigurno znala da pred njom ne sjedi sudac, nego zaljubljeni muškarac.


Upravo u tom trenutku zazvonio joj je telefon. Izvadila ga je iz torbe i vidjela na zaslonu Florino ime, što je već samo po sebi bilo rijetkost. Flora je nikada nije zvala, čak ni za Božić ili na njezin rođendan; bilo joj je draže slati čestitke, savršene i formalne kao što je i ona sama. Smeteno je pogledala Markinu koji je iščekivao njezin odgovor. - Oprostite, moram se javiti - rekla je ustajući i izašla na ulicu kako bi se odmaknula od rastuće vreve u baru i mogla čuti sestru. - Flora?! - Amaia, zvali su iz klinike. Riječ je o ami. Čini se da se dogodilo nešto gadno. Amaia je šutjela. - Jesi tu? - Jesam. - Ravnatelj mi je rekao da je imala napad i da je ozlijedila jednog bolničara. - Zašto me zoveš, Flora? - Joj, vjeruj mi da ne bih da ti glupani nisu pozvali policiju. - Zvali su policiju? Kakve mu je ozljede nanijela? - upitala je dok su joj se pred očima vrtjele slike za koje je mislila da ih se riješila. - Ne znam, Amaia - rekla je tonom koji je koristila za one koji su zloupotrebljavali njezino strpljenje. - Rekli su mi samo da je tamo policija i da dođemo što prije. Ja sada krećem, ali koliko god se žurila, trebat će mi najmanje dva sata. Poraženo je uzdahnula. - Dobro, evo, krećem. Javi im da ću doći za malo više od pola sata. Vratila se u lokal koji se u posljednjih četvrt sata napunio, vješto se progurala kroz mnoštvo i došla do suca. - Gospodine suče - rekla je približivši mu se da je može čuti. - Moram ići, nešto mi je hitno iskrsnulo - objasnila mu je. Odjednom joj se učinilo da stoje preblizu pa se povukla za jedan korak i uzela svoj kaput s naslona stolice. - Otpratit ću vas. - Nema potrebe, automobil mi je jako blizu - rekla je. No on je već ustao i krenuo prema izlazu. Hodala je za njim i, dok su izlazili, primijetila je da je žene iz one grupe odmjeravaju. Pognula je glavu i požurila da sustigne suca. - Gdje vam je auto? - Odmah tu, u glavnoj ulici - odgovorila je.


S laganim joj je osmijehom uzeo kaput iz ruku i pridržao joj ga da ga obuče. - Skinut ću ga čim uđem u auto. Ogrnuo joj ga je preko ramena i možda na njima zadržao ruke trenutak duže nego što je bilo potrebno. Nije ništa govorio dok nisu stigli do automobila. Amaia je otvorila vrata, ubacila unutra kaput i sjela za volan. - Laku noć, gospodine suce, hvala vam na svemu. Redovito ću vas izvještavati. Nagnuo se nad otvorena vrata i upitao: - Recite mi, da nije bilo ovog poziva, biste li pristali? Odgovor je stigao nakon dvije sekunde. - Ne bih. - Laku noć, viša inspektorice Salazar - rekao je zatvarajući vrata. Upalila je motor, izašla na cestu, okrenula se i pogledala. Markine više nije bilo tamo i to ju je ispunilo nekom neobjašnjivom prazninom.


16.

Psihijatrijska klinika Santa Maria de las Nieves bila je smještena u predjelu udaljenom od naselja, na uzvisini ogoljenoj od drveća, okružena sigurnosnim mjerama. Prva je prepreka bila visoki zid čiji je zatvorski stil slabo prikriven ukrasnim drvcima, zatim rešetkasta vrata, kućica za čuvara, ograda na prilazu za automobile, nadzorne kamere. Mjesto koje je izgledalo kao da štiti neko veliko blago, a iza čijih su zidova bili neuravnoteženi umovi pacijenata. Na ulazu je vozilo za ophodnju upozoravalo na prisutnost policije. Spustila je staklo toliko da može pokazati svoju značku. Policajac ju je nervozno pozdravio, a ona mu se nasmiješila i zaželjela mu dobru večer. - Tko vam je nadređeni? - Viši inspektor Ayegui, viša inspektorice. Imala je sreće. Nije poznavala puno policajaca iz postaje u Estelli, pod čijom je jurisdikcijom bila klinika, ali se s višim inspektorom Ayeguijem srela prije više godina. Bio je dobar policajac, malo stara škola, ali pravedan i korektan. Ovo joj je bio prvi put da posjećuje kliniku Santa Maria de las Nieves. Sudska je odluka bila jasna, majka joj je morala biti smještena u psihijatrijsku ustanovu s visokim osiguranjem. Flora se pobrinula za sve i morala je priznati da je ustanova na razini onoga što se moglo očekivati od nje. Nimalo se nije uklapala u unaprijed stvorenu ideju koju je Amaia imala o tome kako izgleda psihijatrijski centar visokog osiguranja. To je, vjerojatno, bilo najbolje što se moglo platiti novcem. Nakon što je prošla kroz vrata do kojih je vodio vrt uređen u francuskom stilu, našla se u prostranom predvorju nalik na hotelsko, osim što je umjesto recepcionara ovdje bio bolničar odjeven u bijelu uniformu. Prišla je prijamnom pultu i u trenutku kada je htjela pokazati značku, iz jednog je bočnog hodnika stigao uniformirani policajac gotovo trčeći. - Viša inspektorica Salazar? Potvrdila je. - Dođite sa mnom. Čim su ušli, ustanovila je da je viši inspektor Ayegui zaposjeo luksuzni ured;


sjedio je za stolom i razgovarao na telefon. U pozadini prostorije jedan je sredovječni gospodin stajao naslonjen na ukrasni svod kamina s izrazom krajnje malodušnosti; izgnani ravnatelj, pretpostavila je. Udvorno joj je pristupio i predstavio se. - Gospođice Salazar, žao mi je što smo se morali upoznati u ovakvim okolnostima - rekao je stišćući joj ruku snažnije nego što je očekivala. - Viša inspektorica Salazar - ispravila ga je uz pozdrav - iz Regionalne policije. Nije joj promakao pogled pun nezadovoljstva koji je ravnatelj uputio višem inspektoru Ayeguiju, a ni napetost koju je osjetila da mu prolazi kroz tijelo. Nakon pozdrava malo se povukao unazad i činilo se da mu se cjelokupna potreba za objašnjenjem svela na puku namjeru. Stajao je bez riječi, gledao je svoje prste i lomio ih izražavajući tim pokretom želju da zaštiti samog sebe. Viši inspektor Ayegui poklopio je slušalicu i ustao od stola. - Viša inspektorice, dođite sa mnom - rekao je i prijateljski je obgrlio rukom te poveo prema hodniku ne zaboravivši, na ravnateljevo olakšanje, za sobom zatvoriti vrata. - Kako ste, viša inspektorice? - pozdravio ju je. - Taj je čovjek u stanju šoka, sve mi se čini, moram razgovarati sa psihijatrima češće nego što bih to želio i uvijek mi ostavljaju dojam lagane neuravnoteženosti - rekao je smiješeći se. Nije prestao pričati dok ju je vodio do prijamnog odjela, a onda do ulaza u dizalo. - Sve se dogodilo, po njegovim riječima, večeras oko pola osam. Pacijentica je prije toga gledala televiziju, a onda, nakon što je večerala u svojoj sobi, dok joj je jedan bolničar pomagao da se smjesti u krevet, jer joj je to teško samoj, izvukla je ispod jastuka oštar predmet i zabila mu ga u donji dio trbuha tako da je odmah počeo jako krvariti. Srećom ovdašnji bolničari nose narukvice s alarmom, slične onima koje nose žene koje su žrtve muškog zlostavljanja, pa mogu s pomoću njih dozvati pomoć u slučaju napada. Pritisnuo je gumb i za par sekunda tamo su mu se stvorili kolege. Pružili su mu hitnu pomoć. Na sreću, čuvari psihičkih bolesnika uče i medicinu, pa iako je u teškom stanju, preživjet će. Amaia ga je netremice gledala dok su se dizalom penjali na treći kat. - Ovuda - uputio ju je pokazujući prema širokom, dobro osvijetljenom hodniku. Dva su policajca razgovarala ispred sobe koja se ne bi ni po čemu isticala da nije bilo crveno-bijele trake koja je ograničavala prolaz. Viši inspektor Avegui zastao je nekoliko metara prije nego što su stigli do njih. - Pacijentici je onemogućeno kretanje, dobila je lijekove za smirenje i


prevezena u nadzirani odjel. Ravnatelju ćemo dati još deset minuta da dođe k sebi, a onda će vam on sam objasniti sve o primjenjivanim postupcima i ovome što se dogodilo s liječničkog aspekta - rekao je kao da se ispričava. - Zasada ne možemo ulaziti u sobu. Još uvijek je obrađuju, ali vam mogu odmah reći da je usprkos finom tapisonu u hodnicima i dotjeranim liječnicima ovo ustanova s najvišim stupnjem sigurnosti te da predmet koji je upotrijebila nije od onih vlastite izrade kakvi se viđaju po zatvorima. Taj je predmet došao izvana, netko joj ga je morao dati, a kada netko opasnom psihičkom bolesniku nabavi oružje, onda to čini s namjerom. Amaia je gledala prema otvorenim vratima kao da je praznina privlači. - O kakvoj je vrsti predmeta riječ? - Još nismo sigurni, to je neki oštri ubodni predmet, nešto kao šiljak za led ili dlijeto za graviranje, ali s kratkom i izbrušenom oštricom. - Mahnuo je prema jednom od policajaca koji su stajali kod vrata. - Donesite mi oružje kojim je izvršen napad. Policajac se ubrzo vratio s kovčežićem za dokazni materijal iz kojega je izvukao vrećicu s nečim što je na prvi pogled izgledalo kao mali nož. Amaia je izvadila mobitel i fotografirala predmet, ali zbog odsjaja bljeskalice na plastici nije bio dobro vidljiv. - Možete li ga izvaditi iz vrećice? - zamolila je. Policajac je pogledao svojeg nadređenog koji je kimnuo. Rastvorio je patentni zatvarač i stavio predmet na ruku u rukavici kako bi ga ona mogla uslikati. Osobito se usredotočila na držak, požutio i iskrzan od starosti. Poslala je fotografiju popraćenu kratkom porukom i nakon nekoliko sekunda zazvonio joj je telefon. Uključila je zvučnik kako bi Ayegui mogao slušati razgovor. - Nemam nikakvih dvojbi o čemu je riječ - začuo se doktor San Martin s druge strane linije. - Dapače, vidio sam ih više sličnih. Skuplja ih jedan moj prijatelj kardiolog. To je starinski kirurški skalpel, vjerojatno europskog podrijetla, iz 18. stoljeća. Taj je prekrasni držak od bjelokosti koja se kasnije prestala koristiti u tu svrhu zbog svoje poroznosti. Prema mrljama od krvi zaključujem da je bio upotrijebljen kao oružje, a metal je previše uprljan da bi ga se moglo raspoznati. Zahvalila je San Martinu i prekinula vezu. - Ako je to kirurški skalpel, možda nije morao doći izvana, možda je već bio ovdje - nagađao je Ayegui. - Viša inspektorice - zazvao ju je policajac iz dizala - došla vam je obitelj. - Otiđite k njima - predložio joj je Ayegui. - Doći ću za vama za nekoliko minuta. Rosaura je upravo ulazila u ured, a odmah za njom ušla je i Flora u pratnji


elegantnoga muškarca kojeg je predstavila nazočnima. - Sa mnom je otac Sarasola, u svojstvu psihijatra i obiteljskog prijatelja. - Doktor Sarasola i ja se poznajemo - rekao je ravnatelj klinike i ustrašeno mu pružio ruku. Amaia nije ništa rekla. Pričekala je dok ne završi upoznavanje. Svećenik joj je prišao. - Viša inspektorice Salazar. Prikrila je iznenađenje i rukovala se s njim. Pričekala je da svi sjednu, a onda se obratila ravnatelju klinike Santa Maria de las Nieves. - Kako je bila pacijentica zadnjih dana? - Živahna. Rehabilitacija daje plodove, pacijentica daleko sigurnije hoda, iako u pogledu komunikacije nismo ostvarili napredak, malo govori. Kod ovakvih bolesti tjelesno i psihičko pogoršanje ponekad kao da idu različitim putevima. - Govorite mi da se fizički znatno oporavila? - Naš napredni rehabilitacijski sustav temelji se na povezanim tehnikama masaže, vježbanja i elektrostimulacije i daje izuzetne rezultate - pohvalio se. Bolje hoda, koristi hodalicu samo radi sigurnosti, malo je dobila na težini i mišićnoj masi, snažnija je. - Lice mu se malo smračilo. - Evo, Gabriel, bolničar kojeg je napala, on je jako snažan muškarac, vrlo, vrlo snažan, a ona ga je oborila. Viši inspektor Ayegui ušao je bez kucanja i, ne predstavivši se i bez ikakva uvoda, upitao: - Što je pacijentica dobivala od lijekova? - Ne mogu vam to otkriti, to je dio povjerljivog odnosa između liječnika i pacijenta - rekao je oprezno gledajući u svećenika koji je, po svojem običaju, stajao i gledao kroz prozor, naizgled ne pridajući pozornost onome što se događa u uredu. - Mislim da se s obzirom na okolnosti liječnička tajna ukida, ali ionako je svejedno jer znam - rekao je Ayegui smiješeći se. - Je li riječ o bijelim, napola žutim, napola tamnocrvenim kapsulama, malim plavim tabletama i ovakvim ružičastima? - pitao je otvarajući šaku na kojoj je ležao cjelokupni asortiman i pokazujući ga liječniku koji ga je gledao u nevjerici. - Pa kako? Otkud...? - Pretresli smo sobu u potrazi za drugim oružjem, ako ga je bilo, i otkrili smo da je netko dirao jednu šuplju cijev na nozi od kreveta i da se lako može izvući plastični zatvarač kojim je začepljena. Unutrašnjost je prepuna ovakvih tabletica. - Nemoguće! - uzviknuo je ravnatelj. - Rosario je teško bolesna. Bez lijekova ne bi dosegla ovu razinu poboljšanja do koje je došla zadnjih mjeseci - rekao je


gledajući Floru i Ros kao da od njih očekuje više razumijevanja. - O njezinom se uzimanju lijekova vode temeljite zabilješke. Ovu ustanovu odlikuje moderna skrb koja se pruža pacijentima i konstantna kontrola njihovog napredovanja, nazadovanja ili varijacija u ponašanju. Čak se i najmanja promjena bilježi, a komisija od deset stručnjaka, među kojima sam i ja, određuje bilo koju izmjenu u liječenju, bilo koju izmjenu u terapiji. Prestanak uzimanja lijekova imao bi teške posljedice i ne bi nam promaknuo. Rosario se pokazala mirna, dobre volje, kooperativna... Već sam vam rekao da joj je apetit bolji, dobila je na težini i vrlo dobro spava. Nemoguće je - naglasio je svoje riječi - da bi se pacijentu njezinog statusa moglo toliko popraviti stanje da ne dobiva terapiju ili da se ona iz nekog razloga ukine. Evo, moj kolega ovdje - rekao je pokazujući prema ocu Sarasoli on vam može reći da je pri ovakvoj vrsti liječenja ključna kemijska ravnoteža i da bi prestankom uzimanja svih ili nekih lijekova, pa čak i samo jedne vrste tableta, pacijent bio doveden u potpunu neravnotežu. - E, pa, sudeći po količini tableta koju smo našli u cijevi, pacijentica ih ne uzima već mjesecima. Neke su malo bljeđe, vjerojatno zbog dodira sa slinom. Jednostavno je glumila da ih guta i onda bi ih ispljunula - rekao je Ayegui. - Kažem vam da je to nemoguće, već sam vam rek... - A to onda objašnjava napad na bolničara - presjekao ga je viši inspektor. - Vi ne razumijete. Rosario ne može biti bez terapije, nemoguće je glumiti da ste normalni, a i baš ju je jučer jedan liječnik procjenjivao. - Uzdahnuo je i otvorio ladicu iz koje je izvadio debeli karton. - Inzistiram na tome da se nalazi pišu i u papirnatom obliku - objasnio je. Ne možemo riskirati da nam neki informatički virus upropasti povijesti bolesti tako delikatnih pacijenata. - Stavio ga je na stol. - Ne možete ga iznijeti, ali ga pregledajte ako želite, iako može biti dosta zamršeno za onog tko je laik u ovom području... Možda kad bi doktor... - rekao je slomljeno sjedajući na svoj skupi naslonjač. Amaia se približila stolu i malo se nagnula kako bi mu pokazala fotografiju na zaslonu mobitela. - Stručna je osoba potvrdila da je predmet korišten pri napadu veoma stari kirurški skalpel, vjerojatno dio nečije kolekcije. Imate li što nalik tome ovdje? Ravnatelj je bojažljivo pogledao fotografiju. - Ne, naravno da nemamo. - To ne bi bilo tako čudno. Izgleda da ih neki liječnici vole skupljati, moguće je da neki liječnik ima takvo što u svojoj sobi... - Koliko ja znam, nema. Sumnjam, mi smo jako strogi u pogledu sigurnosnih pravila. Nije čak dopušteno nositi ni kemijsku olovku u džepu ogrtača. Zabranjeno je sve što bi se moglo upotrijebiti kao oružje. Oštri ili teški


predmeti, cipele s vezicama, remenje, i to ne samo za pacijente nego i za osoblje, uključujući liječnike. Naravno, imamo medicinski materijal, ali samo u ambulanti, u ormaru koji je pod ključem i nadzorom, a i naš je pribor najsuvremeniji, nema nikakve veze s ovim. - U tom slučaju, ako skalpel nije već bio u centru, onda je očito morao doći izvana - rekla je gledajući ga s nepovjerenjem. - Nemoguće - branio se. - Vidjeli ste kakav je naš sigurnosni sustav, svaki posjetitelj mora proći kroz vrata s detektorom metala, a torbe se na ulazu predaju na čuvanje. Pacijenti iz plave zone ne primaju posjete, a ostali samo odobrene. U Rosarijinom slučaju, mogu je posjetiti samo vaš brat i sestre. Posjetitelji prolaze sve sigurnosne provjere, bez iznimke, i bude im rečeno da ne smiju davati pacijentima nikakav predmet, ništa od hrane, za čitanje, ama baš ništa ako nisu prethodno o tome obavijestili bolničare. Posjetitelji moraju sve vrijeme biti s pacijentom u njegovoj sobi, ne smiju izlaziti na hodnike niti komunicirati s drugim bolesnicima, što ionako nije moguće jer su i oni većinu vremena izolirani, a za vrijeme posjeta, čitavo vrijeme. Vi to ne znate jer nikad niste došli posjetiti svoju majku - zlobno je rekao. - Ali vaš brat i vaše sestre mogu vam potvrditi to što vam kažem. - Samo sestre - ispravila ga je Amaia. - Molim? - zbunjeno je upitao. - Već ste drugi put rekli “brat i sestre”, ja imam samo dvije sestre - rekla je pružajući ruku prema njima dvjema. Ravnatelj je problijedio. - Sigurno se šalite... Vaš brat često posjećuje majku - rekao je pogledom tražeći potvrdu od Flore i Ros. - Nemamo mi nikakvog brata - rekla je Ros preneraženom liječniku čije se lice naočigled iskrivilo u grimasu. - Doktore! - Amaia je uzviknula u želji da mu prizove pažnju i da je ponovo pogleda. - Koliko joj često dolazi u posjet? - Ne znam, trebalo bih pogledati u knjigu posjeta, ali barem nekoliko puta mjesečno... - Zastoja o tome nisam obaviještena? - umiješala se Flora. - To je dio povjerljivosti odnosa između liječnika i pacijenta. Primaju samo one posjete koje sami traže kako bi se izbjeglo da uz najbolje namjere neki posjet ne donese više štete nego koristi. - Želite li reći da je ona odobrila te posjete? Pogledao je na zaslon svojeg računala. - Da. Na popisu su četiri osobe: Flora, Rosaura, Javier i Amaia Salazar. - Ja sam na popisu - prošaptala je Amaia s nevjericom.


- Javier Salazar ne postoji, nikada nije ni postojao i nije naš brat - bijesno je zagrmjela Flora. - Kako ste mogli dopustiti da se neki neznanac prošverca ovamo? Pa to je sramotno! - Zaboravili ste da je Rosario zatražila taj posjet? Amaia je pogledala višeg inspektora Ayeguija. On je, odmahujući glavom, prišao stolu i stao uz nju. - Kada ju je zadnji put posjetio? Ravnatelj je s velikim naporom progutao slinu pokušavajući svladati mučninu koja mu se ocrtavala na zgrčenom licu. - Danas ujutro - posramljeno je odgovorio. Među nazočnima se začulo ogorčeno gunđanje. Ravnatelj je ustao, zateturao i raširio pred sobom ruke kao da traži da se smire. - Prošao je sve kontrole, pokazao je isprave u skladu s propisima, predao je osobnu iskaznicu na čuvanje, kako je i običaj, i popunio formular, što se uvijek čini. Podaci se uvijek rutinski pregledavaju. Nismo mi policija, ali imamo vrlo dobar sigurnosni sustav. - Nije baš tako dobar - opovrgnula ga je Amaia. Ayegui je oštro upro prstom prema ravnatelju. - Izvolite nam dati na uvid sve snimke na kojima se ta osoba pojavljuje, a isto tako i formulare koje je ispunjavao. Ako budemo imali sreće, možda naiđemo na kakav trag. Ušao je policajac, rekao Ayeguiju nešto na uho, a ovaj je kimnuo. - Dođite sa mnom, viša inspektorice - rekao je uputivši se prema izlazu, ali se prije toga još jednom obratio ravnatelju: - Skupite sav materijal, smjesta. - Naravno - odgovorio je ovaj podižući slušalicu gotovo sretan što može učiniti nešto da izmakne Florinu osuđujućem pogledu. Posvemašnju bjelinu sobe narušavala je samo mrlja krvi na podu koja gotovo da je imala oblik bolničarovih bokova. Policajci iz forenzičkog. odjela u svojim bijelim zaštitnim odijelima s kapuljačama i navlakama za cipele bili su u njoj gotovo nevidljivi, a onda se jedan lik odvojio i krenuo im ususret. - Drago mi je što vas opet vidim, viša inspektorice - začula je Amaia. Kada je bolje pogledala, prepoznala je jednu od tehničarki koje su sudjelovale u izvlačenju tijela Lucije Aguirre. - Oprostite - rekla je pokušavajući se sjetiti njezina imena. - Nisam vas prepoznala u tom odijelu. - Ma zar nisu isti kao kod agenata u CSI serijama? - našalila se. - Tako zgodni i još zabacuju kosu na mjestu zločina. - Kako stojimo? - požurio ju je Ayegui.


- Našli smo nešto vrlo zanimljivo - odgovorila je okrećući se prema prostoriji. - Na ogradi kreveta bilo je krvavih tragova koji su upućivali na to da ju je snažno potezala. Kad smo je maknuli, našli smo napisanu riječ koja je bila skrivena pod zaglavljem kreveta, pa je nismo ranije vidjeli. Možete prići pozvala ih je - već je obrađeno. U Amaiinoj su glavi počeli odjekivati glasovi koji su dolazili iz mjesta u njezinu umu koje je pohodila samo u snovima. Dlanovi su joj se orosili kapljicama znoja, srce joj se ubrzalo pa je počela brže disati, no bila je svjesna da se mora svladati kako ostali ne bi ništa primijetili. Glasovi lamija postali su jasni i čuli su se njihovi zajednički krici. “Zaustavi ga, zaustavi ga, malo je ostalo!” Obišla je krevet i pogledala: pod bolničkim svjetlom koje je iznad uzglavlja osvjetljavalo zid, vidjela je kako bliješti brižljivim krasopisom njezine majke riječ ispisana krvlju bolničara: “TARTTALO”. Zatvorila je oči i kroz usne joj je pobjegao čujan uzdah. Kada ih je trenutak poslije otvorila, glasovi su zamukli, ali je poruka i dalje bila tamo.


17.

Dvorane za nadzor sigurnosti u klinici Santa Maria de las Nieves ne bi se posramila nijedna kaznionica u zemlji. U njoj su bili ekrani koji su nadzirali unutrašnjost, hodnike, dizala, sve zajedničke prostorije, neke sobe, odjel za dokumentaciju i urede. Voditelj Odjela osiguranja bio je čovjek od pedesetak godina koji im je, ponosan gotovo kao da je vlasnik, pokazao cijeli sustav. - Jesu li postavljene kamere u sobama pacijenata? - zanimalo je Ayeguija. - Nisu - odgovorio mu je ravnatelj iza leđa. - Umjereno rizični pacijenti imaju pravo na privatnost u svojim sobama. Na vratima su špijunke kroz koje se kontrolira je li sve u redu. Samo se one iz plave zone snima dvadeset i četiri sata na dan, ali svi su zatvoreni u svojini sobama, osim u vrijeme rehabilitacije, terapije i izlaska u vrt. Što se tiče Rosario, ona je uvijek sama. Amaia je bacila pogled na ekrane; jedva da se išta micalo na njima. - Jako je kasno - objasnio je ravnatelj.- Većina ih spava, a oni koji ne spavaju leže u svojim krevetima, imobilizirani. Sef sigurnosti pokazao im je jedan zaslon. - Prikupio sam sav materijal koji imamo na kojem se pojavljuje taj posjetitelj. Bilo je lako; pregledom registra imam uvid u točan dan i sat. Istina, samo za prošlih četrdeset dana. Osim snimki pacijenata koje se čuvaju za psihijatrijsku procjenu, sve se ostale, u skladu sa sigurnosnim protokolom, automatski brišu nakon četrdeset dana ako nije bilo nikakvog incidenta, a nije ih bilo u svih ovih dvanaest godina otkad sam ja tu niti od strane posjetitelja niti je ikad itko pokušao silom prodrijeti izvana. S pacijentima je već druga stvar kako možete i pretpostaviti. - Spustio je glas da ga ne čuje ravnatelj i dodao: - Ne možete ni zamisliti što su sve u stanju izvesti. Amaia je kimnula osjećajući kako joj žmarci prolaze leđima. O, itekako to može zamisliti. - Krenimo s najstarijima, od prije četrdesetak dana, možda vidite nešto što vam je zanimljivo prije nego što se izbrišu. - Odmah vam mogu reći da se od sada ne smije izbrisati ni jedna jedina


snimka na kojoj se pojavljuje taj tip - rekao je Ayegui. Nadglednik je pogledao ravnatelja koji je stajao naslonjen na zid kao da će se svakog časa stropoštati. Iz mračnog je dijela prostorije prošaptao: - Naravno. Ayegui se obavio kratak telefonski razgovor, prekinuo vezu i rekao: - Potvrđeno mi je da je DNK koji je iskoristio lažan. To me ne iznenađuje, postoje tipovi koji će vam za odgovarajuću svotu nabaviti sve, od lažnog DNK-a do potpuno novog identiteta. To je relativno lako. Iz mračnog dijela sobe s kamerama rezignirano se javio ravnatelj. - Pogledajmo ove snimke. Bilo je očito da su kamere postavljene tako da se dobije što veći pregled klinike - veoma široki planovi, krupni kadrovi i velika područja. Kamere na ulazima služile su nadgledanju da nitko ne izađe. Normalno da nikad nisu imali sigurnosnih incidenata izvana. Tko bi htio upasti u mjesto na čijoj je ploči pisalo “Psihijatrijska ustanova visokog stupnja sigurnosti”? Na ekranu se moglo vidjeti mlađeg muškarca, ne starijeg od četrdeset godina, vitkog, u trapericama i džemperu s visokim ovratnikom, s naočalama, kapom i bradicom. Pojavio se na ulazu, prošao kroz detektor metala, na glavnoj kontrolnoj točki predao lažne isprave i u pratnji bolničara prošao hodnik s trojim sigurnosnim vratima, sve do Rosarijine sobe. Našli su tri snimljena posjeta, tijekom svih triju nosio je istu odjeću i izbjegavao podići glavu prema kamerama, osim tijekom posljednjeg, onog jutrošnjeg, kada je pri zadnjoj kontroli, prije izlaza, na nekoliko sekunda skinuo kapu, a onda je opet stavio. - Izgleda kao da nam namjerno pokazuje lice - rekao je Ayegui. - To neće biti od velike koristi - potužio se nadglednik. - To je jedna od kamera na parkiralištu, jako je visoko postavljena jer ne služi nadgledanju ljudi, stoga se bojim da kvaliteta snimke i nije nešto - slika je već maksimalno uvećana, a ne vidi se baš mnogo. - Mi raspolažemo boljom tehnikom - rekao je Ayegui. - Vidjet ćemo što se može učiniti. - Okrenuo se prema ravnatelju: - Recite, treba li mi sudski nalog da ovo iznesem? - Ma ne, naravno da ne treba - slomljeno je odgovorio. Flora je čekala stojeći usred prostranog ureda. Čim su ušli, navalila je na ravnatelja. - Recite mi gdje mi je sada majka!? - O, ne morate se brinuti u vezi s tim. Rosario je sada odlično, dali smo joj lijekove za smirenje i odmara se. Nalazi se na visoko-osiguranom odjelu, pa, jasno, ne može primati posjete dok je ponovno ne procijenimo i započnemo s novom terapijom.


Flora je djelovala zadovoljno, poravnala je jaknu, lagano se nasmiješila i pogledala ravnatelja. Amaia je znala da se sprema na napad. - Doktore Franz, pripremite sve za premještaj moje majke. S obzirom na okolnosti, neće ostati ni minutu dulje nego što je potrebno u ovoj ustanovi i znajte da ću, čim završi istraga, zahtijevati utvrđivanje odgovornosti, namjeravam tužiti i vas i kliniku Santa Maria de las Nieves. Ravnatelj je pocrvenio. - Molim vas, pa ne možete... - zamuckivao je. - Bila bi velika greška da je sada premještate, to je može jako izbaciti iz ravnoteže. - A, da? Više od toga da tjednima ne uzima lijekove? Više nego da je posjećuju neznanci koji joj stavljaju oružje u ruke? Ne vjerujem, doktore. - Jako mi je žao što se to dogodilo, ali morate znati da smo prevareni. Mislili smo da je to vaš brat; policija vam je rekla da je imao lažne isprave. Ona je tražila da je posjećuje i djelovala je jako sretno kad bi došao. Kako smo mogli posumnjati? - Govorite li mi da je kriterij kojim se vodite odluka žene narušenih psihičkih sposobnosti? - odgovorila mu je Flora. - A što kažete na činjenicu da nije uzimala lijekove? - Za to nemam objašnjenja - priznao je. - Medicinski gledano, nemoguće je da se može kontrolirati... osim ako... - činilo se da ravnatelj pomišlja na nešto što je potom odbacio kao besmisleno i ponovo navalio sa svojim molbama. - Za ime Boga, nemojte je seliti, nanijet ćete veliku štetu Santa Mariji de las Nieves rekao je lagano drhteći. Amaia se sažalila nad njim, sve je to bilo previše za njega, izgubio je i zadnji trag kontrole nad situacijom; izgledao je kao da će svaki čas doživjeti kap. Pogledala je svoje sestre pa se okrenula prema ostalima. - Biste li nas na trenutak mogli ostaviti nasamo? - Naravno - odgovorili su doktor Franz i viši inspektor Ayegui i zaputili se prema hodniku. - Samo članovi obitelji - rekla je Amaia obraćajući se svećeniku koji se nije maknuo sa svog mjesta uz prozor. Kada su svi izašli, Amaia je sjela uz svoje sestre. - Slažem se da je premjestimo, Flora. Sestra joj je djelovala iznenađeno, kao da je očekivala da će joj se Amaia suprotstaviti. - Ali prije toga želim da mi kažeš kamo, iako mi se čini da već znam, i što otac Sarasola ovdje radi. - Naravno - pristala je Flora. - Kontaktirao me prije koja tri mjeseca. Otac Sarasola je liječnik i autoritet u svijetu psihijatrije, jedan od najboljih na svijetu,


kako sam čula. Rekao mi je da je upoznat sa slučajem naše majke jer se njezin primjer navodi na brojnim kongresima iz psihijatrije, da je jako zainteresiran za razvoj stvari i da ima neke inovativne zamisli za njezino liječenje. Ponudio mi je premještaj i besplatnu skrb u klinici Opus Deija u Pamploni. Ne treba ni govoriti da je to silno skupa klinika, ali to nije bilo dovoljno da me uvjeri. Učinilo mi se zanimljivim, možda čak i prilika za amu, ta primjena novih tehnika, novih postignuća, ali ona je ovdje djelovala tako sretno, a menije to na prvom mjestu, barem je bilo do sada, a sada je, naravno, njezina sigurnost došla na prvo mjesto. Ovamo može bilo tko ući, a ona nije čak ni uzimala lijekove, pa sad vi recite. Ros se složila. - Slažem se s tobom, a da i ne spominjemo da je skoro ubila onog jadnog čovjeka... - Da, i to - rekla je Flora. Amaia je ustala. - U redu, ali prije nego što pristanem, želim razgovarati s ocem Sarasolom. Isposlovala je da im doktor Franz prepusti sobu u kojoj mogu razgovarati. Otac Sarasola nije uopće bio iznenađen njezinom molbom, čak je to i prokomentirao dok je zatvarala vrata. - Viša inspektorice Salazar, znao sam da s vama neće ići tako lako kao s vašim sestrama i željno sam čekao da dođe ovaj trenutak. - A zašto? - zanimalo je Amaiu. - Zato što za vas ne vrijede objašnjenja, vi želite istinu. - Onda me nemojte razočarati, dajte mi je. Zašto želite preuzeti moju majku? - Mogao bih vam satima govoriti o kliničkom interesu za slučaj kao što je taj vaše majke, ali to nije cijela istina. Mislim da je treba izvući odavde kako bi je se udaljilo od zla koje je došlo po nju. Amaia je zapanjeno otvorila usta, pa se lagano nasmiješila. - Vidim da ste čovjek od riječi. - Mislim da je treba hitno maknuti zlu s puta, držati je u izolaciji, spriječiti je da provede svoj zadatak. Amaiina je zapanjenost rasla. - Već smo duže vrijeme zainteresirani za slučaj vaše majke. Riječ je o veoma osobitom načinu ponašanja koje se pojavljuje u vrlo konkretnim slučajevima, tipu slučaja koji nas zanimaju zbog jedne osobite nijanse, a ona se u slučaju vaše majke pojavljuje. - Kakve nijanse? - Nijansa po kojoj se njezin slučaj razlikuje od drugih psihičkih poremećaja jest zlo.


- Zlo - ponovila je. - Katolička crkva već stoljećima istražuje podrijetlo zla. U zadnje je vrijeme psihijatrija ostvarila znatan napredak u području poremećaja ponašanja, ali postoji skupina bolesti kod kojih nije došlo do poboljšanja još od srednjega vijeka, otkad imamo prve pisane podatke. Za vas nije nikakva novost da postoje zli ljudi; ne ludi, ne poremećeni, jednostavno okrutni, nemilosrdni, oni koji uživaju nanositi bol svojim bližnjima. Zlo vrši utjecaj na te ljude i njihovo ponašanje, a njihove psihičke bolesti nisu samo bolesti kao kod drugih nego plodno tlo za zlo. Kod tih ljudi zlo uzrokuje psihičku bolest, a ne obrnuto. Amaia ga je pažljivo saslušala. Stresla je glavom kao da se želi probuditi iz sna. Doktor Sarasola izrekao je riječima doktrinu u koju je oduvijek vjerovala, ali nije se usuđivala dati joj ime, nije se usuđivala nazvati je imenom koje je on upotrijebio bez krzmanja. Otkad je bila sasvim mala, znala je da nešto nije kako treba u Rosarijinoj glavi, a isto je tako znala da njezina majka tu stvar ima pod kontrolom u dovoljnoj mjeri da održi distancu s tom ničijom zemljom koja ih je razdvajala i koju je prelazila samo noću kada bi se naginjala nad njezinim krevetom tako luda da joj je prijetila da će je pojesti, tako zla da je uživala u njezinoj panici, tako lukava da je to radila samo kad je nitko nije mogao vidjeti. - Ne mogu se složiti s vama - slagala je u želji da vidi dokle će ići Sarasola. Znam da je ljudsko biće sposobno za mnoge stvari, istina je da neki ljudi čine najgore užase, ali zlo... Može biti riječ o odgoju, pomanjkanju ljubavi, psihičkoj bolesti, drogama ili lošem društvu..., ali ne mogu prihvatiti da su neki pojedinci pod vanjskim utjecajem zla. Mislim da Crkva govori o slobodnoj volji, nije li tako? Jednostavno je riječ o ljudskoj prirodi, jer ako nije, kako onda objašnjavate dobrotu? - Istina je da ljudsko biće donosi odluke, da je slobodno, ali postoji granica, međa, trenutak u kojem čovjek napravi još jedan korak i prepusti se čistom zlu. Ne govorim o čovjeku koji izvrši nasilni čin u trenutku strasti jer on kad se smiri i shvati što je učinio, poludi od boli i kajanja. Mislim na abnormalne postupke, na nekoga tko počini nešto grozno, kao muškarac koji se usred noći vrati kući i čekićem razbije lubanju svojoj ženi, dvogodišnjim blizancima i bebi od tri mjeseca, i to na spavanju. Ili ona žena koja je objesila svoje četvero djece kabelom za punjenje mobitela. Ubila ih je jedno po jedno, trebalo joj je više od sat vremena da završi svoje zlodjelo... I da, bila je drogirana, ali znam tisuće narkomana koji kad gurnu svoju majku da bi im dala novaca, poslije umiru od tuge što su to učinili i nikada nisu i ne bi počinili takav grozan čin da nisu bili drogirani. Ne mogu zanijekati da pod nekim okolnostima i u nekim situacijama konzumiranje droga djeluje kao val koji probije branu, no druga je stvar što prođe kroz taj otvor i što čovjek dopusti da kroza nj prođe. Ne trebam puno više


reći, sve to vi već sami znate. Amaia ga je prestrašeno pogledala. Osjećala se potpuno izloženom, onako kako se osjećala samo uz Dupreea koji je slučajno i sam znao ponešto o zlu, abnormalnim postupcima i onome što nije sasvim očito. - Zlo postoji i ima ga u svijetu, vi ga znate razlikovati isto kao i ja. Istina, društvo se općenito osjeća malo zbunjeno s tim u vezi, a u velikoj mjeri ta zbunjenost proizlazi iz toga što se udaljilo s puta Božjega i puta Crkve. Amaiino se lice iskrivilo. - Nemojte me tako gledati. Prije sto godina svaki muškarac i žena znali su raspoznati sedam smrtnih grijeha, kao što su znali i Očenaš. Ti su grijesi osobiti po tome što osuđuju grešnika na propast duše i tijela. Oholost, škrtost, zavist, srditost, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost, sedam grijeha koji jednako vrijede danas kao što su i prije sto godina, iako bih danas teško našao na ulici par ljudi koji bi ih znali nabrojiti. Ja sam psihijatar, ali moram reći da je moderna psihijatrija, Freud sa svojom psihoanalizom i svim tim glupostima, stvorila u društvu smetenost, izgubljenost, uvjerenje da sva zla izviru iz toga što u djetinjstvu nismo dobili dovoljno majčinske ljubavi, kao da to sve opravdava. A kao posljedicu te nemogućnosti razabiranja zla svakoj se nastranosti prišiva etiketa ludila: “Mora biti lud da napravi takvo što...” Milijun sam puta čuo da se društvo postavlja kao autoritet u psihijatriji i daje opravdavajuće dijagnoze. Ali zlo postoji, ovdje je, i vi jednako kao i ja znate da vaša majka nije samo mentalno oboljela. Amaia je pokušavala pogledom procijeniti tog čovjeka punog argumenata koje se sama nije usuđivala verbalizirati, no koji joj je istovremeno instinktivno izazivao nepovjerenje. Morala je donijeti odluku i morala ju je donijeti odmah. - Što predlažete? - Mi ćemo joj pružiti liječenje, za njezinu psihičku bolest i za njezinu dušu. Naš je tim sastavljen od najboljih stručnjaka na svijetu. - Nećete nad njom vršiti egzorcizam? - upitala je. Otac Sarasola oraspoloženo se nasmijao. - Bojim se da to ne bi imalo nikakve svrhe, vaša majka nije opsjednuta. Ona je zla, duša joj je mračna poput noći. Amaii je preskočilo srce i stisnulo ju je u grudima kada se tjeskoba koja je tamo bila godinama zatvorena počela oslobađati zahvaljujući riječima tog svećenika koji je govorio ono čega je bila svjesna otkad je znala za sebe. - Mislite li da ju je zlo navelo da siđe s uma? - Ne, mislim da se spetljala sa stvarima s kojima nije smjela, a te stvari uvijek dođu na naplatu. Amaia je razmišljala o posljedicama onoga što će reći.


- Čovjek koji ju je posjetio možda navodi druge ljude na samoubojstvo. - Ne vjerujem da je to slučaj s vašom majkom. Ona nije završila svoj posao. Amaii je bilo gotovo mučno - taj je čovjek bio obdaren iznimnom pronicljivošću, čitao je njezin um poput knjige. - Ne smije primati posjete, ne smije se viđati ni s kim, čak ni s mojim sestrama. - Takav je naš protokol. S obzirom na okolnosti, tako je najbolje za sve.

Ispred vrata sobe prepoznala je mladu tehničarku koja se izvlačila iz bijelog odijela. - Pozdrav još jednom - pozdravila je prilazeći joj. - Već ste završili? - Pozdrav, viša inspektorice. Da, imamo sve što se dalo izvući - tragove, fotografije, uzorke... Mi smo završili. Amaia se promolila kroz vrata i pregledala trag koji su za sobom ostavili tehničari. Krevet je sad bio nasred sobe, djelomično je prekrivao krvavu mrlju na podu i bio je u potpunom neredu. Prekrivač, plahte, jastučnica i navlaka za poplun bili su brižljivo složeni na kožnatoj stolici koja je odudarala od bjeline prostorije, očito su je donijeli iz nekog ureda. Na prozorima nije bilo zavjesa, a noćni ormarić i stolica koja je stajala kraj nje bili su zašarafljeni za pod i zid. Na suprotnom su zidu bila dvoja zatvorena vrata. Na jastuku se mogao vidjeti uzdužni rez kroz spužvu, mjesto gdje je bio sakriven skalpel. Sve površine za koje se sumnjalo da ih je netko dodirnuo bile su pokrivene masnim crnim prahom koji se koristi za dobivanje otisaka. - Što je iza ovih vrata? - upitala je djevojku. - Iza jednih je ormar, iza drugih nužnik, samo školjka, bez poklopca, i umivaonik koji se stavlja u pogon pedalom. Već smo ih pregledali. Ormar je cijelo vrijeme pod ključem, otvara se santo kada treba izvaditi to malo čiste odjeće što imaju; pacijenti nose spavaćicu, ogrtač i bolničke papuče. Amaia je u svojoj torbi potražila rukavice i navukla ih promatrajući sobu s ulaznih vrata, kao da joj neka nevidljiva prepreka ne da ući. - Biste li mi mogli posuditi jedno ono bijelo odijelo? - Ma naravno! - rekla je tehničarka i nagnula se nad sportsku torbu iz koje je izvadila novi skafander. - Ali ne morate ga oblačiti, soba je već obrađena, možete mirne duše ovako ući. Znala je to; nije bila zabrinuta da bi mogla kontaminirati mjesto zločina, no ipak je uzela zaštitno odijelo. - Ne želim se uprljati - odgovorila je trgajući plastični omot koji ga je


obavijao. Mlada je tehničarka pogledala svojeg kolegu. - Idemo mi. Trebate li još nešto? - Ne, hvala vam. Pričekala je da se zatvore vrata dizala, a onda stavila navlake preko svojih čizama, navukla kapuljaču i namjestila je, izvadila papirnati rupčić iz svoje torbe i ostavila ga na mjestu na kojem je prije stajao pribor tehničara, a onda je još nekoliko beskonačnih sekunda stajala kod otvorenih vrata, još uvijek ne ulazeći. S mukom je progutala pljuvačku, a onda zakoračila prema unutrašnjosti prostorije usput prekrivši nos i usta rupčićem. Prvo što je osjetila bio je miris krvi jadnoga bolničara, pomiješan sa slabijim vonjem izmeta i probavnih sokova. Gotovo da je bila zahvalna na tome što je intenzitet tih isparavanja priječio da se onaj drugi miris jače osjeti. No kako je napredovala kroz prostoriju, ta je nota bivala sve intenzivnija, a onda se zgusnula u sobi kao zagušujuća esencija straha. Ne postoji sjećanje tako precizno, tako životno i živopisno kao ono koje se vraća njuhom i tako povezano s osjećajima proživljenima uz miris koji uznemiruje dokad god pamtimo, kad god se um pobudi s imalo mirisnih nota. Nanjušila ju je i tijelom joj je prošao drhtaj, a oči su joj se napunile suzama koje je zadržala natjeravši se da duboko diše. Sjećanja su tako živa jer aksoni olfaktivnih neurona idu uvijek na isto mjesto, u isti arhiv, kako bi čuvali pojedini miris. “Miris tvojeg ubojice mora imati počasno mjesto u tvojem sjećanju”, rekla je samoj sebi gotovo bijesno, pomalo histerična. Pokušavala je kontrolirati paniku koja ju je obuzimala izvana prema unutra pomračujući joj granice vida i ostavljajući je gotovo u tami, kao da je glavna junakinja čudnovate kazališne predstave, koja drhti pod snažnim središnjim reflektorom, dok je ostatak svijeta uronjen u tminu. “Ne”, rekla sije. “Ne.” Jako je stisnula oči da ne vidi val crnila koji je već jurio prema njoj i koji bi je srušio u dobro poznat ponor. Do nje je jasno dopirao glas djevojčice. Očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvoje... Djevojčica se jako bojala, a bila je tako mala... - Više nisam djevojčica - prošaptala je dok je ruku nagonski prinijela struku. Osjetila je ugodni dodir Glocka pod sterilnim odijelom i svjetlo je ponovo obasjalo prostoriju. Nije se micala, uzela sije nekoliko sekunda da se smiri. Zatvorila je oči, a kada ih je opet otvorila, pred njom je bilo samo mjesto zločina koje su obradili forenzički tehničari. Otvorila je vrata malenog nužnika i provjerila vrata ormara. Dodirnula je metalne šipke kreveta i kroz rukavice osjetila hladnoću metala. Došla je do stolice koja je bila dio originalne postave


namještaja u sobi i proučila je kao da čuva neki nevidljivi otisak koji joj je ipak bio opipljiv. Razmislila je trenutak i odbacila ideju da sjedne na nju. Uzela je posteljinu složenu na uredskoj stolici koju su ovamo donijeli tehničari i položila je na krevet nastojeći je držati što dalje od sebe. Drugom je rukom pritiskala rupčić na nos i usta, odlučna u namjeri da ne udiše njezin miris, da ne dopusti da je opet preplavi vonj straha. Jednom je rukom privukla stolicu i postavila je nasuprot zidu na kojem je krv još blistala pod bijelom svjetlošću fluorescentne svjetiljke koja je obasjavala zaglavlje kreveta. Sjela je i zagledala se u natpis koji je vrištao sa zida kao što bi gledala djelo u muzeju, jezovitom muzeju užasa u kojem umjetnici, koje potiču demonski mecene, izlažu svoja djela s jednom jedinom središnjom temom. Taje tema bila posvećena njoj, tema koja je ovim zadnjim djelom neosporno uspostavila vezu između ekipe kaotičnih ubojica, teoretski nepovezanih sa služenjem monstrumu poticatelju koji je amputirao i skupljao ženske podlaktice, i... njezine majke. Nasmijala se toj zadnjoj pomisli tako glasno da joj je smijeh odjeknuo u sobi, a kad ga je čula, uplašila se jer to nije bio smijeh, to je bilo histerično zavijanje iz grla za koje je pomislila da, na kraju krajeva, i nije u nesuglasju sa sredinom u kojoj se nalazila. Je li to ludo? “Čak i ludi ljudi imaju obrasce ponašanja.” Gotovo da je mogla čuti glas agenta koji ju je podučavao u Quanticu. Ali... nije mislila da je taj tip lud, nije to mogao biti i upravljati ponašanjem tolikih osoba. Među svim vrstama ubojica koji su navedeni u lekciji u kojoj se proučava ponašanje, najtajanstveniji, najinovativniji i onaj o kojem se najmanje znalo bio je, bez sumnje, ubojica poticatelj. Kontrola vlastitih potreba i neumoljiva kontrola koju je bio kadar provoditi nad svojim slugama bila je svojstvena božanskoj. I upravo se na tome temeljila njegova igra, da dopusti da ga se obožava i služi, poput nekog božanstva koje donosi blagodat svojim sljedbenicima, a tako je okrutno i osvetoljubivo da se nitko ne usuđuje izazvati njegov bijes. Dopuštao je da ga se obožava, tražio kao da pristaje, podvrgavao kao da skrbi, upravljao iz sjene i provodio nevidljivu svemoć nad svojim podanicima. Za istražitelje obrazaca veliki je izazov bio analizirati kako bira svoje sluge, kako ih uspijeva osvojiti i uvjeriti te u njima stvoriti potrebu da mu služe. Nije bilo ni najmanje sumnje da je riječ o strpljivoj osobi: preko Padue je saznala da su neke od kostiju nađenih u špilji više godina stare, onoliko koliko on već djeluje, onoliko koliko je žrtava, onoliko koliko je slugu. Već su prošle četiri godine od ubojstva Edurne Zabalete u Bilbau; gotovo tri otkad je ubijena Izaskun Lopez, žena iz Logrona; dvije i pol otkad je muž Marije Abasolo usmrtio njih dvoje, njezina psa i nju, sa samo nekoliko dana razmaka; nešto više od


godinu dana od slučaja Johane Marquez; i, po njezinoj procjeni, kojih šest mjeseci od smrti Lucije Aguirre uračuna li se vrijeme otkad se smatrala nestalom i četiri mjeseca koja su protekla do Amaiina povratka na posao i razgovora s Quiralteom koji joj je rekao gdje se nalazi njezino tijelo. U svim su slučajevima ubojice bili supruzi ili partneri; u svim su slučajevima počinili samoubojstvo nakon samog čina ili u zatvoru; u svima su ostavili istu poruku; svim je žrtvama amputirana ruka od lakta, post mortem, i to s preciznošću koju ubojice nisu pokazali prilikom drugih radnji. Ni u jednom slučaju nije pronađeno mjesto na kojem je završila amputirana ruka, osim u slučaju Johane Marquez jer je pronalazak kostiju u špilji u Arri Zaharu omogućio usporedbu DNK-a s posmrtnim ostacima pa je pronađena podudarnost; kod ostalih to nije bilo moguće. Španjolski je registar DNK-a zaista bio još u povojima. U njemu su bili uzorci članova snaga i tijela sigurnosti, vojske, medicinskog osoblja, nekolicine prijestupnika i šačice žrtava, no to nije bilo dovoljno da bi bio od koristi. Zbog toga se pristupalo međunarodnoj bazi CODIS koja je imala vrlo dobre rezultate jer se uspoređivao DNK iz prijašnjih zločina što je omogućilo uhićenje ubojica koji su godinama bili na slobodi, kao u čuvenom slučaju Tonija Kinga. Ali, opet, problem nadležnosti različitih policijskih tijela otežavao je stvari. Trebali su joj rezultati analize uzoraka DNK-a: ako se ispostavi da su kosti iz špilje pripadale tim ženama, imat će jasan trag. Stvari su se u velikoj mjeri poboljšale otkad su mogli naručivati analize iz laboratorija Nasertic u Navarri što im je ubrzalo proces jer nisu morali slati uzorke u Zaragozu ili San Sebastian, ali unatoč tome nije se moglo izbjeći da takva analiza, koja nije bila hitna, potraje barem petnaest dana. Otvorila je patentni zatvarač na zaštitnom odijelu i izvadila mobitel, provjerila je koliko je sati, potražila broj u svojem imeniku, nazvala ga i pričekala ne skidajući pogled sa zida. - Dobra večer, viša inspektorice. Još radite? - javila se s druge strane ženska osoba s jakim ruskim naglaskom. - Da, doktorice, kao i vi, kako se čini - odgovorila je Amaia. Vjerna svojoj ideji učinkovitosti, doktorica Takchenko nije se zadržavala na ispraznim uljudnostima. - Ma znate da više volim noć. Što mogu učiniti za vas, viša inspektorice? - Sutra ću dobiti uzorke DNK-a koji su ekstrahirani iz kostiju, a obradila ih je Građanska straža. Željela bih ih usporediti s druga dva uzorka, jedan je iz sline, a drugi iz kose, da vidimo postoji li podudarnost. - Koliko je uzoraka za usporedbu? - Dvanaest... - Pokušajte doći što ranije, trebat će nam oko osam sati za analizu. S


pljuvačkom je lakše, ali će nam za ekstrakciju DNK-a iz kose trebati dosta vremena. - Tu je prekinula vezu.

Amaia je još nekoliko minuta ostala nepomična, u tišini, pogleda uprta u natpis na zidu. Usredotočila se na neku vrstu iskonske praznine u koju je uranjala čisteći um od svih misli, a onda pustila da joj podaci i pitanja izviru i slobodno se roje. Sada su instinkt i opažanje preuzimali uzde od logike kako bi bila u stanju napraviti prvi korak i otkriti što joj želi reći taj zločinac. Tarttalo. To što se potpisivao kao čudovišni kiklop iz legendi govorilo je o tome da je nečovječan, okrutan, ljudožder i dovoljno smion da se usudi izložiti kosti koje odaju zločin na vratima špilje; ali ovaj je tarttalo trebao potpisivati zločine koje su počinili drugi da bi se znalo tko je glavni izvršitelj čina. Manipulacija i vlast koju je imao nad svojim slugama kulminirala je u potpisu kod kojeg nije bilo važno koliko ga ruku ispisuje jer pokretač je bio samo jedan. Usmjerila je mobitel prema zidu i fotografirala, a onda sliku poslala Jonanu Etxaideu. Telefon joj je zazvonio u roku od deset sekunda. Činjenica da će čuti Jonanov glas u tom okruženju donijela joj je takvo olakšanje da se nasmiješila. - Kakvo je to mjesto? - upitao je čim se javila. - To je klinika u koju je bila smještena moja majka. Večeras je ozlijedila jednog bolničara oštrim ubodnim predmetom koji je unio jedan osumnjičeni predstavljajući se kao njezin sin. Otkrili smo da ju je tijekom proteklih mjeseci više puta posjetio. - Je li ona dobro? Mislim, nije... - Ne, ne, dobro je... Jonane, dobila sam od suca nalog prema kojem nam Građanska straža mora prepustiti uzorke pronađene u Arri Zaharu. Maločas sam razgovarala s doktoricom Takchenko, ona će nas primiti sutra navečer. Budi spreman. Jonan je nekoliko sekunda šutio. - Šefice, sada se sve promijenilo. Uplitanjem vaše majke slučaj je postao osobne naravi, provokacija i izazov koji su vam upućeni rijetko su viđeni u povijesti zločina. Ovog časa pada mi na pamet Jack Trbosjek koji je upućivao pisma detektivu koji je vodio njegov slučaj, i još par ubojica kao Ted Bundy, ili Zodijak, koji su slali pisma nekim novinama. Ovaj je suptilniji, a opet i izravniji činjenica da se toliko približio vašoj majci jasan je pokazatelj njegove oholosti i arogancije. Izdaje se za vašeg brata poistovjećujući se s vama. Izaziva vas. Amaia je razmišljala. Svakako je bila riječ o jasnoj provokaciji. U glavi je ponovila proces koji ju je doveo do te točke. Imitator koji se umiješao za vrijeme


istrage u slučaju Basajuan. Poruka naslovljena na nju koju je Jason Medina imao uza se u trenutku smrti. Quiralteovo ustrajanje na tome da ga presluša ona i nitko drugi, do te mjere da je za cijelo razdoblje njezina rodiljnog dopusta odgodio trenutak priznanja gdje se nalazi tijelo Lucije Aguirre, a time i vlastito samoubojstvo. Način na koji ju je poručnik Padua uveo u slučaj... Proces orkestriran iz sjene s jednim jedinim ciljem: da prizove njezinu pozornost. A sada i Rosario; približavanje njezinoj majci bilo je najveći čin njegove drskosti, a opet, nešto se nije uklapalo. - Moram razmisliti o tome - odgovorila je. - Hoćete li izvijestiti zapovjednika? - Neću dok ne budemo imali rezultate analize. Čim potvrdimo podudarnost, izvijestit ću ga i onda ćemo službeno otvoriti istragu. Do tada ova epizoda pripada privatnoj domeni: psihička bolesnica napala je bolničara i nažvrljala neku besmislicu na zid. Slike sumnjivca kojima raspolažemo prilično su loše, ne znam hoćemo li išta izvući, a činjenica da se uspio prošvercati ovamo samo govori o osiguranju klinike. - A suca? - Suca... - gadila joj se i sama pomisao da mu to mora ispričati, ali znala je da mu to duguje; na kraju krajeva, on je bio taj koji potpisuje naloge. - Pričekat ćemo do sutra, onda nalog za uzorke postaje pravomoćan. Jonan je zamijetio umor u njezinu glasu. - Gdje je ta klinika, šefice? Hoćete da dođem po vas? - Hvala ti, Jonane, ali ne treba. Dovezla sam se svojim automobilom i sad sam već gotova s poslom. Vidimo se sutra u postaji. Na putu prema vratima još je jednom pogledala oko sebe. Prjeteći teret odsutne prisutnosti njezine majke ponovo se počeo ovijati oko nje. Prešla je prag i lecnula se pred tužnim likom doktora Franza koji ju je tamo čekao. Lice mu je bilo pepeljasto, usklađeno s bojom elegantnog odijela zbog kojeg je njegov očaj bio još očitiji - kravata i košulja su mu se iskrivile i nabrale oko vrata. No glas mu je opet bio miran, a odmjeren i kritičan ton odavale su razboritu osobu. - Ni vama se to ne slaže, je li tako? Amaia ga je gledala i čekala da nastavi; govor njegova tijela ukazivao joj je da joj želi nešto reći. - Vrti mi se to po glavi od trenutka kad se ono dogodilo ili, bolje rečeno, od trenutka kad sam saznao pod kakvim se okolnostima dogodilo. Sva je pažnja, jasno, usmjerena na napad na bolničara, a onda, kao posljedicu toga, na činjenicu da je imala oružje i na to što se netko uspio uvući kao član obitelji da bi joj ga dao. Ali ima nešto što je još važnije, relevantnije i što me silno zbunjuje,


a to je činjenica da već tjednima nije uzimala lijekove. Amaia je stajala i gledala ga ne usuđujući se pomaknuti u svojem bijelom forenzičkom odijelu koje je vonjalo po strahu i koje je više od svega htjela strgnuti sa sebe. - Vašoj je majci prije puno vremena dijagnosticirana shizofrenija. Istina je da su nasilne epizode i opsesija koju je pokazivala prema vama u trenucima najveće egzaltiranosti jasno ukazivali na tu dijagnozu s kojom su se svi stručnjaci, mi koji smo je liječili u ovoj ustanovi, u onoj bolnici u kojoj je imala prvu agresivnu epizodu s onom medicinskom sestrom, pa i vaš obiteljski liječnik prije toga, svi, slagali. Shizofrenija u kombinaciji s Alzheimerovom bolešću ili senilnom demencijom... kod tako složenih pacijenata s čestim oscilacijama teško je ustanoviti granicu gdje završava jedna, a počinju simptomi druge... I sada ovo večeras... To samo po sebi ne bi imalo veće važnosti u medicinskom pogledu s obzirom na to da je taj tip bolesnika vrlo nasilan kad ne uzima lijekove. Ali po glavi mi se ne prestaje vrtjeti pitanje kako se mogla smireno ponašati bez terapije kad se agresivni shizofreničar ne može pretvarati da je normalan ni uz čeličnu disciplinu. Kako je mogla hiniti ravnotežu koja se postiže medikamentima? Amaia je proučavala njegovo lice na kojem se istinska zbunjenost miješala sa sjenom sumnje. - Vidio sam vrećicu s tabletama koju su donijeli, u njoj su lijekovi dostatni za četiri mjeseca. Nisu svi - nema lijekova za opuštanje mišića, sedativa, tableta za spavanje i lijekova za druge stvari od kojih pati, ali nije uzimala lijekove za svoju psihičku bolest. - Moguće je, kako je viši inspektor Ayegui već rekao, da upravo ta činjenica objašnjava napad - rekla je Amaia. Iznenađeno ju je pogledao i dopustio si da se gorko nasmije. - To nema blage veze - rekao je dok mu se osmijeh zgrčio u grimasu. Službeno, vaša je majka potpuno luda, i to opasna luđakinja, koju možemo držati pod kontrolom s pomoću kemijskih pripravaka; no, bez lijekova, njezin je bijes kao u furije iz pakla i to je ono što smo zatekli odazvavši se na bolničarov poziv u pomoć. Poludjelu furiju koja liže krv sa svojih ruku i promatra njega kako krvari. “Ruke su joj bile prekrivene krvlju kojom je pisala po zidu koji je skrivao krevet prije nego što su došli”, pomislila je Amaia. - Ne shvaćam što želite reći. S jedne strane priznajete da nije uzimala lijekove, za što je u potpunosti odgovorna vaša ustanova, te da bez lijekova postaje nasilna. Ne razumijem što vas onda tu iznenađuje. - Iznenađuje me to što je uspijevala kontrolirati bijes. Trebala je izgubiti


kontrolu svega nekoliko dana nakon prestanka uzimanja tableta i ono što si ne mogu objasniti jest kako je to uspijevala... osim ako se pretvarala. - Upravo ste mi rekli da se bolesnik takvih osobina ne može pretvarati da je normalan, čak ni uz čelične napore. - Da... - rekao je Franz i uzdahnuo - ali ne govorim o tome da je glumila da je zdrava, nego upravo suprotno, da je glumila da je luda. Amaia je strgnula sa sebe bijelo odijelo, navlake za obuću i, na kraju, rukavice, pa sve hitnula natrag u sobu. Uzela je svoju torbu i prošla ispred ravnateljeva nosa na putu prema dizalu. - Griješite premještajući je - rekao joj je on iza leđa. - I nanijet ćete veliku štetu klinici Santa Mariji de las Nieves. Amaia je ušla u dizalo, a kada se okrenula, ugledala je ravnateljevo lice na kojem se sada ogledala samo odlučnost. - Neću stati dok se ne razjasni što se to ovdje dogodilo - začula je prije nego što su se pred njim zatvorila vrata.


18.

Kada je stigla u Elizondo, bilo je pet sati ujutro. Nebo je bilo tamno kao da nikada neće svanuti. Nisu se vidjeli ni mjesec ni zvijezde. Zamišljala je gusti sloj crnih oblaka koji su upijali svaku naznaku svjetlosti i činili noć manje hladnom. Kotači automobila tandrkali su preko kamenom popločena mosta, a huk slapa Txokoto dočekao ju je svojom vječnom pjesmom žive vode. Malo je spustila prozor da osjeti vlagu rijeke koja je bila nevidljiva u tami i samo se naslućivala kao mrlja od crne svile. Parkirala je kraj luka koji je bio na ulazu u tetinu kuću i gotovo naslijepo potražila ključanicu. Put do Baztana bio je dug i tako silno pust da joj misli nisu glatko tekle. Kao da je umjesto nekoliko sati prošlo više dana otkad je otišla od kuće i umor i napetost sada su uzeli danak pretvorivši se u užasnu slabost koja nije imala nikakve veze s pospanošću. Osjetila je da joj se vraća snaga čim je prešla prag i mogla udisati miris drva iz kamina, voska za namještaj, cvijeća, čak i slatki miris keksa i maslaca koji se širio iz Ibaia. Morala se suspregnuti da ne potrči stepenicama gore kako bi ga zagrlila; prije toga je morala nešto obaviti. Uputila se prema stražnjem dijelu kuće i ušla u garažu koju je Engrasi koristila kao drvarnicu, praonicu i spremište. Ušla je u malenu kupaonicu, skinula sa sebe svu odjeću i ugurala je u vreću za smeće, otvorila slavinu u tuš-kabini i stala pod mlaz vode. Trljala je kožu komadom sapuna koji je našla u praonici. Kada je završila, žustro se obrisala malim ručnikom, pa i njega stavila u vreću, a onda se potpuno gola vratila u predsoblje, otamo uzela i obukla tetinu debelu vunenu kućnu haljinu. Tako odjevena otvorila je ulazna vrata i bosa prehodala po smrznutom tlu dvadeset metara koji su je razdvajali od kante za smeće. Tamo je svezala vreću, bacila je unutra i spustila poklopac. Kada je ponovo ušla u kuću, James je sjedio na stepenicama i čekao je. - Pa što ti to radiš? - upitao je odobrovoljeno se nasmiješivši kada je ugledao njezinu odoru. Dobro je zatvorila vrata i malo mu posramljeno odgovorila: - Išla sam nešto baciti u smeće.


- Hodaš bosa, a vani su dva stupnja - rekao je ustajući i šireći ruke na uvijek isti način. Krenula je prema njemu i sasvim se priljubila uz njega, a onda ga zagrlila udišući mirisnu toplinu njegovih prsa. Zatim je podigla glavu, a James ju je poljubio. - O, James, bilo je strašno - spontano je progovorila tonom male djevojčice koji je čuvala samo za njega. - Sad je gotovo, ljubavi, sad si kod kuće, ja te čuvam. Amaia se još bliže stisnula uz njega. - Nisam to očekivala, James, nisam mislila da ću se opet morati s tim suočavati. - Ros mi je sve ispričala kad se vratila. Žao mi je, Amaia, znam da su to jako teške stvari, a osobito za tebe. - James, ima još puno toga, ima stvari koje uopće ne mogu ispričati i sve je... Obujmio je njezino lice rukama i pridigao ga da je opet poljubi. - Idemo u krevet, Amaia, iscrpljena si i promrzla - rekao je prolazeći joj rukom kroz mokru kosu. Pustila je da je vodi kao mjesečarku, legla je gola među još tople plahte, priljubljena uz tijelo svojega muža. Uvijek je bio dovoljan samo miris njegove kože, čvrstoća njegovih ruku, vječni osmijeh zločestog dečka da ga luđački poželi. Vodili su ljubav u tišini, jako i intenzivno, sa snagom koja kao da se htjela osvetiti smrti, uzvratiti joj za njezine uvrede. Seks nakon pogreba, seks nakon smrti prijatelja, seks kao potvrda da smo još živi, unatoč ranama, intenzivan i veličanstven osvetnički seks, namijenjen brisanju odvratnosti svijeta, i u tome uspijeva. Kad se probudila, činilo joj se da je spavala svega nekoliko minuta. Pogledala je na sat i vidjela da je prošlo već gotovo sat vremena. Nije bila ni svjesna da je zaspala. Osluškivala je Jamesovo ujednačeno disanje, a onda se pridigla i nagnula nad njega da provjeri svoje dijete. Spavao je na leđima, poluotvorenih usta, prekriženih ruku i rastvorenih, opuštenih šačica. Obukla je Jamesovu pidžamu koja je ležala zaboravljena na podu, pokrila muža poplunom, a onda tiho napustila prostoriju. Pepeo u kaminu već se sasvim ohladio. Malo ga je razgrnula kako bi napravila mjesto za nove komade drveta koje je slagala kao štapiće u nekoj slagalici usput razmišljajući. Vatra se smjesta razbuktala, oživljena grančicama od kojih je napravila gnijezdo u sredini. Povukla se osjetivši toplinu na licu i sjela u jedan od dvaju starinskih naslonjača koji su stajali pred kaminom. Napipala je u džepu pidžame svoj mobitel i pogledala na sat. Izračunavala je vremensku razliku s New Orleansom usput tražeći broj u imeniku.


Aloisius Dupree. “Vaš je odnos nezdrav.” Sjetila se tete Engrasi i ozlovoljila. Osim što joj je bio prijatelj, Dupree je bio najbolji agent kojeg je ikada upoznala intuitivan, oštrouman, inteligentan... A njoj je itekako trebala pomoć. To s čim je bila suočena nije bilo uobičajenog karaktera niti je ona bila ono što zovu običnom murjakinjom. Tijekom zadnje godine dana dogodilo joj se toliko neobičnih stvari da se činilo da to nikad neće prestati. Mogla je naći rješenje, bila je sigurna u to, ali trebalo joj je neko vodstvo, pomoć, jer su putevi kojima je morala proći bili previše zamršeni i zbrkani. “Molim te, molim te, nemoj ga više zvati.” - Idi k vragu, teto - procijedila je i spremila telefon natrag u pidžamu. Kao privučena nekom glazbom koju samo ona čuje, ustala je i otišla do kredenca ne skidajući očiju s paketića u crnoj svili koji je počivao iza staklenih vrata. Krenula je prema stepenicama, popela se na prvi kat i jedva stigla dodirnuti vrata spavaće sobe svoje tete. - Silazim za minutu - začuo se staričin glas iz tmine. Kada se spustila, Amaia je već razvezala čvorove na paketiću i držala ga u rukama. Kada je uzela špil, primijetila je da je topao, kao da je živ, i nakratko je pretresla sumnje zbog toga čina. Kratko je promiješala karte ne gledajući ih. Za to je vrijeme u mislima prebirala preko dokaza, smjerova istrage, hipoteza koje su tek dobivale obrise. - Što trebam znati? - postavila je pitanje pružajući ih prema teti koja joj je sjedila nasuprot i šutke promatrala. - Promiješaj ih - zapovjedila je Engrasi. Slike iz sadašnjosti donijele su joj sjećanja iz prošlosti. Nježan dodir karata koje klize među njezinim dječjim prstima, osobit miris koji su ispuštale karte kada ih je miješala, intuitivni način kojim ih je birala i ritual kojem ju je naučila teta, a ona ga je ponavljala krajnje ozbiljna, kako se okreću karte, a već puno prije nego što ih je okrenula, zna što je na njima; i misterij riješen u trenutku, kada se put koji treba slijediti ocrtavao u njezinu umu uspostavljajući veze među kartama. Skratila je proceduru, kao što je to činila kao dijete, i odabrala gornji dio špila. Dok je Engrasi raspoređivala karte u obliku križa, Amaia je popuštala pod tiranijom sjećanja na tolika ranija bacanja. Vrtjela ih je jedno po jedno dok ju je preplavljivao sve dublji nemir sa svakom kartom koja se otvarala, kao da između onog puta kad joj ih je bacala Ros i današnjeg dana nije prošla cijela godina. Mogućnost da se ponovi čitav niz, kartu po kartu, bila je malo vjerojatna, ali to da usto još i donose onu mračnu poruku bilo je zastrašujuće. Dok ih je zapanjena Engrasi okretala, a novijoj se lik pojavio pred očima, začula je drhtavi Rosin glas kao tamnu jeku iz prošlosti.


“Otvorila si nova vrata. Postavi pitanje”, odlučno je zapovjedila Ros. “Što trebam znati?” “Daj mi tri.” Amaia joj ih je dala. Njezina ih je sestra postavila na mjesto gdje ih je sada stavljala teta i koloritet slika marsejskog tarota ponavljao joj se pred očima, kao da su precrtane od prije godinu dana. “Ono što trebaš znati jest da je u igri još jedan element, neizmjerno opasniji. To je tvoj neprijatelj, on dolazi po tebe i po tvoju obitelj, već se pojavio na sceni i nastavit će privlačiti tvoju pozornost dok ne prihvatiš njegovu igru.” “Ali što hoće od mene, od moje obitelji?” Okrenula je kartu. Sa stola je, kao i onoga dana, u nju zurio ogoljeli kostur, iz svojih praznih očnih šupljina. “Želi tvoje kosti”, rekla je Ros iz prošlosti. - Želi tvoje kosti - rekla je Engrasi. Amaia ju je bijesno pogledala. Drhteći od čistog gnjeva, pokupila je karte sa stola, stisnula ih u snop i impulzivno ih snažno odbacila daleko od sebe. Karte su poletjele u snopu iznad naslonjača, zabile se u gredu kamina, tamo se raširile u nijemom udarcu i bešumno pale na tlo, raspršene pred ognjištem. Cijelu je minutu provela šuteći, probavljajući ono što se dogodilo. S mjesta gdje je stajala mogla je uočiti da su neke karte pale licem prema gore prikazujući slike živih boja koje su joj privlačile pogled poput magneta, dok su u njoj rasle odbojnost i gnjev i dok se okrivljavala što je zbog svoje gluposti opet pala u staru zamku prestizanja sudbine. Engrasi je ponavljala svoja učenja dok se nisu pretvorila u litanije koje su joj se nesvjesno same ponavljale u glavi, i tako će biti zauvijek. “Karte su vrata, a vrata ne smiješ otvarati samo tako niti ih poslije ostaviti otvorena. Vrata, Amaia, ne nanose zlo, nego ga nanosi ono što može kroz njih ući. Zapamti da ih moraš zatvoriti kad završiš sa savjetovanjem, da će ti biti otkriveno što trebaš znati i da je ono što ostaje zatamnjeno tama.” Engrasi ju je šutke promatrala, a kada ju je pogledala, bila bi se zaklela da se boji. - Žao mi je, teto, sad ću ih pokupiti - rekla je bježeći od njezinih ustrašenih očiju. Sagnula se uz kamin i počela skupljati karte. Ponovo ih je složila u snop. Uzela je svileno platno koje joj je pružila teta i sjela pred vatru da ih prebroji, da bude sigurna da su sve na broju: pedeset i šest malih arkana i dvadeset i dvije velike arkane; no nabrojila je dvadeset i jednu. Nagnula se u stranu u potrazi za kartom koja nedostaje i ugledala je kako stoji postrance na unutrašnjoj strani


kamina. Vatra je sada bila znatno niža i nije bilo nikakve opasnosti da će karta zalijepljena uza zid izgorjeti. Uzela je hvataljku za drvo koja je visjela na zidu i uhvatila rub karte, izvukla je iz kamina i ostavila na podu, licem nadolje. Vratila je hvataljku na mjesto i uzela kartu kako bi je pridodala ostalima. Bol joj je prošao kroz ruku poput električnog udara i prostrujao joj kroz grudi od čega je izgubila ravnotežu. Ostala je sjediti na podu, leđima naslonjena na fotelju. Srčani udar, bila je sigurna. Bol joj je prošao kroz ruku koja se od toga zgrčila kao da su odjednom popucale sve tetive koje su je držale, u grudima je osjećala stezanje, a u njezinoj glavi jasno se oblikovala misao unatoč panici ili upravo zbog nje: “Umirem.” Jednom joj je prilikom neki liječnik rekao: “Znaš da je riječ o srčanom udaru jer si uvjeren da umireš.” Usredotočila se na to da ne viče i sada je odjednom postala svjesna tetinih jecaja. Bila je nagnuta nad njom i govorila joj nešto što je jedva mogla čuti, i još nešto, o mjestu iz kojeg je izvirao bol, a to je mjesto bilo na vrhu šake, u vrhovima palca i kažiprsta. Iznenađeno je pogledala kartu koja joj je još bila u ruci, unatoč tome što su joj se prsti zgrčili u obrambeni položaj. Suspregnula je koliko god je mogla poriv da iščupa kartu iz prstiju i nježno ju je povukla drugom rukom. S kartom je otišao i sloj kože koja je ostala zalijepljena u dvama neizbrisivim tragovima na sjajnom sloju tanke zaštitne plastike. Bolje smjesta popustio. Uplašeno je gledala u kartu koja je pala između njezinih nogu, licem prema gore, i nije ju se usuđivala dodirnuti. Činilo se nevjerojatnim da je komad kartona mogao sačuvati toliko topline da je uspije tako jako opeci. Kada je malo poslije izvukla ruku ispod mlaza hladne vode, koža je izgledala dobro, a od bola su ostali samo lagani trnci u vrhovima prstiju, kao kada se naglo ugriju jako hladne ruke. Engrasi joj je pružila ručnik i inzistirala da joj njime obriše ruke, usput joj krajnje pomno pregledavajući prste. - Što ti misliš da se dogodilo, Amaia? - Nisam sigurna. - Ovo je drugi put da sam takvo što vidjela, a prvi je put bilo ono neki dan kada si u Juanitinoj kući dodirnula kolijevku na tavanu. Amaia se prisjetila tog iskustva, načina na koji su joj se tetive zgrčile kao da su sve odjednom popucale. Iznenada se nasmiješila. - Ma znam! - uzviknula je s olakšanjem. - Nešto mi je smetalo u ramenu i fizioterapeut mi je rekao da imam laganu upalu tetive od nošenja Ibaia u naručju, ali prošli sam tjedan imala provjeru gađanja i svaki sam dan vježbala na poligonu. To je to, teto. Zadnje večeri čak mi je i instruktor rekao da sam


upropastila rame. Tada sam osjećala samo trnce, ali je napinjanje očito pogoršalo ozljedu. U Engrasinim očima nije jenjavala sumnja. - Ako ti tako kažeš...


19.

Kada se ujutro probudila, ozljedi nije bilo ni traga, ali Amaia je bila previše ljuta da bi mogla voziti. Nakon što je nabila na glavu kapu sve do obrva i podigla ovratnik kaputa, opredijelila se za pješačenje žustrim korakom do postaje. Toga je dana puhao vjetar s juga koji će rastjerati oblake bremenite vodom daleko od doline i odagnati kišu. Vjetar ju je bacao kao da je krpena lutka, morala je hodati nagnuta prema unaprijed. Mrzila je vjetar koji pješake tjera da razmišljaju samo o tome kako se održati na nogama, to ju je uvijek podsjećalo na dio iz Danteova Pakla u kojem grešnici moraju vječno hodati protiv vjetra. Silovit nalet vjetra podigao joj je donji dio kaputa što ju je još više razljutilo. To što je monstrum imao obraza uplesti Rosario govorilo je o osobnoj uvredi, što je uz jutarnje svjetlo i nakon što je nadvladala početni šok ponovnog suočavanja s prisutnošću vlastite majke predstavljalo novu nepravdu koja ju je toliko ljutila da ju je to užasavalo. Nije dobro da se pripadnik policije tako uživljava; ako nije u stanju kontrolirati srdžbu izazvan provokacijom, izgubit će objektivnost i neće je moći upotrijebiti za vođenje istrage. Znala je to i zbog toga se još više razbjesnila. Ubrzala je korak gotovo do trčanja pokušavajući naporom smiriti svoju žestinu. Prošlonoćno nespavanje ostavilo joj je tamne tragove pod očima i iako je bilo već devet sati kad je došla u postaju, pokušaj da duže odspava ujutro nije joj donio gotovo ništa. Ibai se probudio i počeo plakati, a nakon neuspješnog pokušaja da ga podoji, James ga je smirio bočicom što je u njoj probudilo osjećaj nedostatnosti. Još je bila i ljuta, a to je samo uznemirilo bebu. Znala je, fućkaš ga, itekako je znala. Bila je usrana majka, nije mogla zadovoljiti osnovne potrebe svojeg djeteta, a i usrana murjakinja s kojom su se čudovišta igrala skrivača. Prije nego što je došla do ureda višeg inspektora Iriartea, već je razaznala Montesov glas i odmah se sjetila razgovora koji su vodili pred njezinom kućom. Pozdravila je ne zastajkujući i ne gledajući prema uredu iz kojeg su joj u zboru odzdravili. Zadnje što joj je tog jutra trebalo bilo je da je Montes poslušao njezin savjet i pojavio se u postaji radi razgovora s njom.


Ušla je u dvoranu za sastanke koju je koristila kao ured i zatvorila za sobom vrata. Još nije ni skinula kaput kad je ušao inspektor Etxaide. - Dobro jutro, šefice. Amaia je primijetila da je pažljivo promatra, možda procjenjujući njezine tamne podočnjake i odvagujući hoće li joj uputiti neki komentar osobne naravi ili odmah prijeći na posao. Inspektor je bio izvanredan istražitelj, znala je da mu po mišljenju mnogih nedostaje iskustva i čvrstine i da mu ljudska strana još preteže nad policijskom, ali što onda/na kraju krajeva, draži joj je bio on takav nego Zabalzina hladnoća ili Montesova bahatost. Nasmiješila se s nelagodom, kao da to opravdava njezin izgled, a on se opredijelio za posao. - Izgleda da je sudac Markina uranio. Prije sat vremena nazvao je poručnik Padua i rekao da su dobili nalog i da će nam još ovoga jutra dostaviti uzorke. - Odlično - rekla je pišući bilješke. - I zvali su iz Estelle: ništa se ne može učiniti sa snimkama parkirališta klinike Santa Maria de las Nieves, povećali su ih koliko god je išlo, ali slika postane zrnata i ništa se ne vidi. Ovo su poslali - stavio je na stol hrpu sivih i crnih mrlja. Ozlovoljeno ih je pregledala. Provjerila je vrijeme i izračunala da su u Virginiji jedva četiri sata ujutro. Možda kasnije. Jonan je djelovao kao da dvoji. - Hm... u vezi s onim što se dogodilo jučer u klinici... - Jonane, to je samo jedan izolirani događaj i tako ga trebamo promatrati. Zasad nema veću važnost za istragu, trebamo pričekati rezultate analiza kako bismo uspostavili red i mogli početi raditi na profilu pa ćemo to zasad ostaviti po strani. Nije se činilo da je sasvim zadovoljan prijedlogom, no unatoč tome je kimnuo. - Hoću da odeš kući i da uzmeš ostatak dana slobodno. - Činilo se da će se usprotiviti. - Ono za što te trebam možeš napraviti od kuće. Potraži još sličnosti u drugim slučajevima zlostavljanja žena i malo se odmori. Kasno navečer krećemo u Huescu, stručnjaci za medvjede pomoći će nam malo ubrzati stvari. Pokupit ću te oko sedam u Pamploni i ponijet ću uzorke. Sigurno će potrajati cijelu noć. - Veselim se što ću ih opet vidjeti - rekao je Jonan smiješeći se i krećući prema vratima. Stavio je ruku na kvaku, a onda se okrenuo kao da se nečega sjetio. - Šefice... Kada sam jutros došao na posao, našao sam jedan e-mail među poštom... - rekao je s oklijevanjem. - Da?


- Neki čudan e-mail, bio je među mojom poštom, a čini mi se da je bio upućen vama. - Aha, a od koga? - E pa, to je ono čudno. Stigao je od... ma, bolje da vam ga pokažem - rekao je, otišao do računala i otvorio preglednik elektroničke pošte. - Zlatni Češalj - pročitao je Jonan. - Nije potpuno anoniman, ali je adresa nekako čudna i potpisan je ovim simbolom; ja bih rekao da je to sirena. - To je lamija - rekla je gledajući maleni logo na dnu stranice. Jonan se zagledao u nju. - Oprostite, šefice, rekli ste lamija? Mislio sam da je mitologija isključivo moj resor. - Pa očito je riječ o lamiji. Ako bolje pogledaš, na donjem dijelu tijela nema riblji rep, nego pačje noge. - Ja mislim da nije tako očito, većina bi mislila da je riječ o sireni, a prije godinu dana ovakve su primjedbe bile moja nadležnost, a vi ste se tome samo rugali. Nasmiješila se; šutke je čitala e-mail, a Jonan je nastavio: - Ne znam je li riječ o pogrešci ili o šali, nema mi baš previše smisla. Amaia je isprintala e-mail i stavila papir na stol. Pričekala je da Jonan izađe, pa ga još jednom pročitala. Kamen koji ćeš morati nositi od kuće to je prinos koji traži gospodarica prinos oluji za dobivanje milosti i ispunjenje svrhe kojom si obilježena u kolijevci. Sa strepnjom je pogledavala telefon i u sebi uvježbavala što će reći sve dok nije pronašla ton dovoljno nezainteresiran i profesionalan za ono što je trebala objasniti. - Dobar dan, Inmaculada, ovdje viša inspektorica Salazar, trebala bih razgovarati sa sucem. Tijekom sekundu dugačke pauze gotovo da ju je čula kako uzima zrak, a onda je odgovorila sladunjavim tonom: - Sudac je tijekom jutra jako zauzet, ostavite poruku, ja ću se pobrinuti da dođe do njega. - O, pa jasno, pa naravno! - rekla je Amaia oponašajući njezin način govora. A sada, Inmaculada, spoji me sa sucem ili ću ti doći tamo, a ako moram ići tamo, ugurat ću ti pištolj u guzicu. Zlobno se nasmiješila zamišljajući njezin iznenađeni izraz lica uz trzaj koji je


doista i čula. Umjesto odgovora, začula je zvuk prespajanja i sučev glas na drugoj strani linije. - Viša inspektorice? - Dobar dan, gospodine suče. - Dobar dan. Nadam se da hitan slučaj nije bio zaista hitan. - Kako? - Hitan slučaj zbog kojeg ste sinoć morali otići. - Upravo o tome želim s vama razgovarati. U petnaest minuta iznijela mu je činjenice na što je mogla objektivniji način. Pažljivo ju je saslušao ne prekidajući je. Kada je završila, Amaia nije bila sigurna je li on još na vezi. - To mijenja čitavu stvar - ustvrdio je Markina. - Ne slažem se s vama - usprotivila se Amaia. - Razlika svakako postoji, ali što se tiče istrage, i dalje smo na istome mjestu. Dok ne dobijemo potvrdu da kosti pronađene u špilji pripadaju žrtvama tih zločina, ostali elementi, uključujući potpise, i dalje su sporedne slučajnosti. - Viša inspektorice, dovoljno je uznemirujuća već sama činjenica da je ubojica uspostavio kontakt s vama. - Zaboravljate da radim na umorstvima. Imam posla s ubojicama i, iako to nije baš često, postoji dosta dokumenata o kriminalcima koji su kontaktirali policijske agente koji su vodili njihov slučaj - rekla je brzo razmišljajući. - To je samo jedan od aspekata umišljenog i bahatog ponašanja tih tipova. - Mislim da u činjenici da je stupio u kontakt s članom vaše obitelji ima više od bahatosti. To je zastrašivanje. Markina je imao pravo, no Amaia to nije željela priznati. - Još nikad nisam vidio takav slučaj - rekao je. - Možda ne tako izravan, ali nije neuobičajeno da počinitelj zločina ostavlja smjernice ili prikrivene poruke, osobito ako je riječ o višestrukom ili serijskom ubojici. - Mislite da je riječ o seriji ubojstava? - Sigurna sam u to. Nekoliko je trenutaka šutio. - A kako ste vi? - Na što mislite? - Na to kako se vi osobno osjećate. - Ako me pitate mogu li zadržati distancu u odnosu na slučaj, odgovor je potvrdan. - Ono što vas točno pitam, ono što sam vas pitao, viša inspektorice, jest koliko vas to pogađa na osobnoj razini.


- Pa, gospodine suče, to pripada mojoj privatnosti i dok nemate indicija da način na koji to utječe na mene ostavlja posljedice na istrazi, nemate me pravo to pitati. Pokajala se zbog svojeg tona čim je to izrekla. Zadnje što joj je trebalo bilo bi da izgubi sučevo povjerenje i potporu. Njegove su sljedeće riječi zvučale hladnije, no nije izgubio svoju prirođenu samokontrolu. - Kada i gdje ste namjeravali analizirati kosti? - U jednom neovisnom laboratoriju u Huesci. Tamo radi molekularna biologinja koja je s nama surađivala najednom drugom slučaju i njezini su nam zaključci tada bili od velike pomoći. Pristala je da nam noćas napravi analizu, pa moj pomoćnik i ja putujemo u Ainsu kako bismo nadgledali uzorke. Računam da ćemo sutra ujutro imati rezultate. - U redu, idem s vama - rekao je. - Ma nema potrebe, gospodine suče, nećemo cijelu noć spavati i... - Viša inspektorice. Ako rezultati analize budu onakvi kakve očekujemo, odmah sutra otvaramo slučaj, a mislim da vam je itekako jasna važnost i odjek do kojeg može dovesti. Nije odgovorila. Oprostila se do navečer grizući se za jezik. To joj se nije sviđalo, nije htjela da joj sudac dašće za vratom, i to iz više razloga. Kada je prekinula vezu, požalila je što razgovor nije ispao onakav kako ga je isplanirala. Markina ju je plašio; nije se bolje osjećala od tog priznanja, ali to je barem bio korak prema rješenju i zasad je jedino što joj je padalo na pamet bilo da se udalji od njega. - Nemoj biti histerična - prekorila se naglas. No glas u njezinoj unutrašnjosti ponavljao je da bi najrazboritije bilo stvoriti distancu. Vratila se poruci potpisanoj simbolom lamije i provela sljedećih sat vremena crtajući po ploči niz dijagrama u koje je upisivala imena. Povukla se do sredine dvorane i promotrila ploču kritičkim okom. Nekoliko laganih udaraca po vratima prekinulo joj je koncentraciju. - Prekidam vas, šefice? - Ne. Uđite, kolega Iriarte, i sjednite. Okrenuo je stolicu prema ploči i sjeo. Amaia se okrenula i stala između ploče i njega, napravila par koraka, lagano dodirnula gornji dio ploče i okrenula je sakrivši napisano. - Ima li što novo u Arizkunu? - upitala je okrećući se prema stolu i sjela preko puta Iriarteu. Nije joj promakao njegov zbunjeni izraz lica kao reakcija na njezinu odluku da sakrije dijagram. - Nema, sve je mirno. Nije više bilo nikakvih incidenata, ali ni mi nismo napredovali u istrazi.


- Dobro, s jedne se strane to moglo i očekivati. Znamo da je nadbiskupija htjela glavu nabodenu na kolac, ali kao što sam i rekla, u većini slučajeva oskrvnjivanja izvršitelj ili izvršitelji ne budu uhićeni. Sama činjenica da je provedena neka mjera obično ih odvrati od nastavka. - Tako se čini - rastreseno je odgovorio. - Je li viši inspektor Montes još uvijek tu? - Nije, otišao je. To ju je iznenadilo, iako zapravo nije željela danas s njim razgovarati. Nadala se da će popustiti i pokazati poštovanje prema njoj. - O tome sam htio razgovarati, o njemu. - O Montesu? - Kao što znate, u petak se u Pamploni donosi sudska odluka vraća li se Montes u službu ili mu se produžuje suspenzija. Budući da ste sada vi šefica, vaša će odluka imati veliku težinu. Amaia je šutjela još nekoliko sekunda, a onda nervozno odgovorila. - Da, viši inspektore Iriarte, u toku sam sa svim tim. Hoćete li mi konačno reći kamo smjerate? Napunio je pluća zrakom i polagano ih ispraznio, a onda rekao: - Smjeram prema tome da će moj iskaz predložiti da se Montes vrati na posao. - Mislim da je ispravno što djelujete u skladu sa svojim mišljenjem. - Joj, dajte, šefice! Ne mislite li da je bio dovoljno kažnjen? - Kažnjen? Nije to kazna, viši inspektore, to je korektivna mjera! Jeste li možda zaboravili što je on učinio? Što je skoro napravio? - Ne, nisam zaboravio, više od tisuću puta razmišljao sam o tome što se dogodilo toga dana i mislim da je do toga došlo stjecajem okolnosti. Montes je netom prije prošao traumatičan razvod, dostaje pio, bio je smušen i još taj frustrirajući odnos s... Ma znate, kad je shvatio da je bio iskorišten... sve je to skupa bilo previše za njega. - Mislim da vas ne moram podsjećati da mi policajci radimo pod ogromnim pritiskom, ne možemo dopustiti da drugi aspekti našeg života zavladaju našim policijskim djelovanjem. Naravno da smo svi mi ljudi i da u nekim prilikama to nije moguće izbjeći, ali postoji granica koju ne smijemo prijeći, a on je to učinio. - Da - priznao je on. - Učinio je to, ali prošla je godina dana, okolnosti su se promijenile, stabilniji je, išao je na terapiju, ne pije. - A da?! - Dobro, pije manje, a i morate priznati da je on dobar policajac, tim nam je šepav bez njega. - Znam to i predobro. Što mislite, zašto mu još nisam potražila zamjenu? Ali


ne mislim da je spreman za povratak, a razlog je taj što nisam sigurna da se u njega može imati povjerenja. A kod slučajeva ubojstava, kad se igramo sa životom i dovodimo u opasnost istragu, povjerenje je temeljna stvar. - Povjerenje je dvosmjerna cesta - rekao je Iriarte kruto. - Što time želite reći? - Da se ne može zahtijevati povjerenje ako ga se ne ukaže - rekao je i mahnuo prema ploči koju je ona okrenula. Amaia je ustala. - Kao prvo, ja od vas ne skrivam informacije. Ono što piše na ploči vezano je uz drugi slučaj na kojem radim neslužbeno i koji još nije otvoren. Ako bude otvoren, izvijestit ću tim i dodijeliti istragu osobama koje mi se budu činile najprikladnije. Moram odrediti jesu li te informacije vezane uz slučaj kojim se bavimo ili bi pak njihovo miješanje moglo štetiti objema istragama. Ali ako dovodite u pitanje moje sposobnosti, možete uputiti svoje pritužbe glavnom zapovjedniku. On je buljio u svoje ruke. - Nemam ništa reći glavnom zapovjedniku; nemam dvojbi u vezi s vama, samo me boli kad vidim da imate povjerenja u druge osobe. - Uzdam se u onoga u koga se mogu uzdati. Kako bih mogla imati povjerenja u onoga koji okolo priča da prebacujem sav posao na druge, a ja se cijeli dan šećem? I morate priznati da Montes to ne bi imao otkud čuti da ono što se dogodi među nama ostaje među nama. - Šefice, vi dobro znate da Montes ima vlastito mišljenje i svoj način na koji ga iznosi, njemu ne treba nitko drugi davati ideje i istina je da je malo osjetljiv, ali to je i normalno u njegovoj situaciji, a ja vam mogu zajamčiti da s moje strane, neovisno o simpatiji koju gajim za Montesa, odavde ne izlazi ni jedna riječ i ni jedan komentar. Gledala ga je ozbiljna izraza lica. - Što se tiče Montesa, moguće je da se mnogo stvari kod njega promijenilo, ali ne i dovoljno. - A što se tiče ovoga? - upitao je on pokazujući prema ploči. - Što vi hoćete, viši inspektore? - Da imate povjerenja u mene i da mi kažete što je to na drugoj strani ploče. Čvrsto je zurila u njega nekoliko trenutaka, a onda je prišla ploči, lagano gurnula donji rub, okrenula je i tijekom sljedećih sat vremena pokazala mu da u njega ima povjerenja.


Ušla je u kuću i nasmiješila se začuvši poznati zvuk zveckanja tanjura i čaša koje je njezina teta raspoređivala po stolu i koji joj je govorio da stiže na vrijeme. - O, gledajte što je nanijela voda! - uzviknula je teta. - Ros, stavi još jedan tanjur. - Baš sam s tobom htjela razgovarati - rekla je Amaiina sestra izlazeći iz kuhinje. - Danas mi se dogodilo nešto jako čudno - rekla je zureći u sestru i privlačeći Jamesovu i tetinu pozornost. - Kada sam jutros došla u radionicu, zatekla sam tamo ekipu za restauriranje i čišćenje fasada Pamplone kako boji zid i vrata skladišta. - Da, i? - požurila ju je Amaia. - A poslije su uredili fasadu na mojoj kući. Bez obzira na moje ustrajanje, nisu mi htjeli reći tko ih je angažirao, samo su mi rekli da su dobili anonimnu narudžbu i uplatu. - Pa baš dobro - rekla je Amaia. - To je sve što imaš reći? - Pa ne znam što još... Da se nadam da će dobro obaviti posao? Ros ju je gledala smiješeći se i odmahujući glavom. - Baš smiješno... - Što to? - To što smo godinama mislili da je Flora najveća sestra i, što je još besmislenije, da si ti najmanja. - Pa i jesam najmanja, vas ste dvije starije od mene - rekla je Amaia. - Hvala ti - rekla je Ros i poljubila je u obraz. - Ne znam o čemu pričaš, ali nema na čemu. Jeli su i razgovarali u dobrom raspoloženju, iako je teta bila šutljivija i zamišljenija nego obično, a kada su završili i Amaia se igrala s Ibaiem, teta je sjela pokraj nje. - Znači, večeras ideš u Huescu? - Da. - A i prije nego što ideš, znaš kako će ispasti - ustvrdila je. Amaia ju je vrlo ozbiljno pogledala. - Kako tvoje rame? - Dobro je - oprezno je odgovorila. - Strah me je, Amaia, cijeli se tvoj život bojim za tebe, zbog stvari koje su očite i zbog onih koje nisu tako očite. Sjećam se kao danas kada si s devet godina došla ovamo i rasporedila karte kao da to radiš čitav život. U tom se trenutku nad tobom nadvijalo strašno zlo, i uz nepravdu i poniženje koje si netom doživjela, vrata su se otvorila kako se rijetko otvaraju. Zapravo sam to vidjela još samo jednom, a to je bilo kad je Victor... Znaš, onda... Ima nešto u tebi,


Amaia, što zaziva najokrutnije sile. Tvoj nagon da ruješ po zlu zastrašujući je i tvoj posao..., pa, rekla bih da nije moglo biti drugačije. - Želiš li reći da sam prokleta? - upitala je smiješeći se, s manje samouvjerenosti nego što bi to željela. - Upravo suprotno, anđele moj... Upravo suprotno. Ponekad takva osobita svojstva imaju osobe koje su doživjele iskustvo tik do smrti, ali... Ono po čemu se ti ističeš drukčije je. Ti si posebna, uvijek sam to znala, ali u kojoj mjeri, na koji način? Čuvaj se, Amaia. Jednak je broj sila koje te štite kao i onih koje te napadaju. Amaia je ustala i zagrlila tetu. Osjetila je krhkost njezinih sitnih kostiju u svojim rukama i poljubila ju je u glavu, u mekoću njezinih bijelih vlasi. - Ne brini se za mene, teto, čuvat ću se - rekla je smiješeći se. - A osim toga, imam pištolj i opak sam strijelac... - Prestani se glupirati - izgrdila ju je u šali, izvukla se iz njezina zagrljaja i otrla nadlanicom suze koje su joj se kotrljale po obrazima.

Konačno se pokazalo zimsko sunce nakon što je snažni jutarnji vjetar pomeo oblake. Ibai je spavao, uljuljkan treskanjem kotača kolica po kamenom pločniku Elizonda, a dok su u šetnji lovili zrake popodnevnog sunca, Amaia je slušala Jamesa koji joj je posve oduševljeno pričao kako napreduje projekt Juanitine kuće. Kada su već bili u blizini kuće, zastao je, a ona je stala kraj njega. - Amaia, je li sve u redu? - Da, sve je u redu. - Ma čuo sam kad si razgovarala s tetom... - O, James, pa znaš kakva je ona. Već je stara i jako je osjetljiva, zabrinuta, ali ti se ne smiješ brinuti; ne mogu raditi ako mislim na to da se vi brinete. Krenuo je dalje, iako mu se na licu vidjelo da baš nije uvjeren. Opet je zastao. - A među nama? Progutala je slinu i nervozno ovlažila usne. - Na što misliš? - Je li među nama sve u redu? Pogledala ga je u oči nastojeći mu prenijeti svu uvjerenost koju je uspjela skupiti u sebi. - Je. - Onda dobro - odgovorio je opuštenije i opet se pokrenuo. - Žao mi je što ću večeras opet izbivati. - Ma razumijem, takav ti je posao.


- Idem s Jonanom. - Razmislila je časak i dodala: - Prati nas i sudac Markina radi nadgledanja i vrednovanja analize. To je jako važno. Ako dobijemo očekivane rezultate, mogli bismo razotkriti jedan od najtežih slučajeva u povijesti kriminala države. James ju je gledao pomalo začuđen, a ona je istog trenutka shvatila zašto: previše priča, a ona nikada ne objašnjava opsežno svoj posao, to pripada “onom o čemu ne mogu govoriti”, a također je znala i zašto to čini. Osjetila je potrebu da bude iskrena, ali na uvijen način, pa je spomenula Markinu i odmah mu pokušala umanjiti važnosti zasipajući Jamesa s više informacija nego što ih je obično davala. Pogledala je muža koji je hodao i gurao kolica i naglo se osjetila bijednom. Glasno je uzdahnula, što je on primijetio. - Što je? - Ništa - slagala je. - Upravo sam se sjetila da moram obaviti jedan važan poziv sa Sjedinjenim Državama. Ti požuri - rekla je mužu - još stignem okupati Ibaia prije nego što odem. Nije čekala da dođe kući, odmah je izvadila telefon, potražila broj, sjela na zidić kraj rijeke i nazvala. S druge se strane odazvao neki čovjek na engleskom. - Dobar dan - rekla je, iako se u Elizondu već smrknulo. - Agent Johnson? Ovdje viša inspektorica Amaia Salazar iz Regionalne policije Navarre. Dobila sam vaš broj od inspektora Dupreea, nadam se da mi možete pomoći. Njezin je sugovornik nekoliko sekunda šutio, pa odgovorio: - A, da, sjećam vas se, bili ste ovdje prije dvije godine, je li tako? Nadam se da ćete nas posjetiti kada opet raspišu natječaj. A kažete, Dupree vam je dao moj broj? - Da, rekao mi je da mi vi možete pružiti pomoć ako je budem trebala. - Ako vam je tako rekao Dupree, stojim vam na raspolaganju. Kako vam mogu pomoći? - Imam neke jako slabe slike lica osumnjičenoga. Učinili smo što smo mogli, ali dobili smo samo sive mrlje. Čujem da imate novu opremu za obnavljanje fotografija i rekonstrukciju lica, to bi nam još bila jedina mogućnost. - Pošaljite mi ih, učinit ću što budem mogao - odgovorio je muškarac. Zapisala je adresu njegove elektroničke pošte i prekinula vezu.


20.

Bilo je osam sati kad je parkirala ispred ulaza inspektora Etxaidea. Nazvala ga je i pričekala usput promatrajući kako je u to doba ulica živa u usporedbi s Elizondom gdje su se u osam sati mogli vidjeti samo zakašnjeli stanovnici na putu kući. Nedostajao joj je život u Pamploni. Svjetla, ljudi, njihova kuća u staroj jezgri grada, no činilo se da je James očaran Baztanom, pogotovo otkad su odlučili zadržati Juanitinu kuću. Znala je da on obožava Elizondo i tu kuću, ali unatoč tome što joj se sve više sviđalo biti ondje, nije bila sigurna da bi tamo ikada mogla osjetiti slobodu koju joj je davao život u Pamploni. Zapitala se je li se zaletjela s pristankom u vezi s kućom. Čim je vidjela Jonana kako izlazi, kliznula je na suvozačko sjedalo. O mnogo je čemu trebala razmisliti, a on voli voziti. Ubacio je svoju debelu pernatu jaknu na stražnje sjedalo i upalio motor. - Znači, u Ainsu? - Da, ali ćemo prije stati kod benzinske crpke na izlazu iz Pamplone. Tamo imamo dogovor sa sucem Markinom, inzistirao je da ide s nama kako bi bio siguran u praćenje procedure. Jonan nije ništa rekao, ali Amaii nije promakao izraz čuđenja na njegovu licu, koji je pokušao prikriti svojom uobičajenom pristojnošću. Nije ništa govorio sve do benzinske crpke gdje je parkirao, a kada su vidjeli da im drugi automobil signalizira svjetlima, izašli su. I Markina je izašao i zaputio se prema njima. U trapericama i debelom plavom puloveru izgledao je kao da mu je jedva trideset godina. Amaia je primijetila da Jonan promatra njezinu reakciju. - Dobra večer, viša inspektorice Salazar - rekao je sudac pružajući joj ruku. Prihvatila ju je pruživši mu samo vrhove svojih od hladnoće ukočenih prstiju. Izbjegavala je pogledati ga u lice. - Gospodine suče, ovo je moj pomoćnik inspektor Etxaide. Sudac je i njemu pružio ruku.


- Možemo ići mojim automobilom, ako hoćete. Amaia je vidjela da Jonan zagleda sučev BMW, ali je odmahnula glavom. - Uvijek idem svojim automobilom, za slučaj da me pozovu - objasnila je. Ne mogu si dopustiti da ovisim o tome da me netko mora odvesti. - Shvaćam - rekao je sudac - ali ako inspektor vozi vaš automobil, vi mi možete praviti društvo u mojem. Amaia je smeteno pogledala Jonana, a onda opet Markinu. - Ma, znate... inspektor i ja imamo neke stvari koje moramo riješiti, pa bismo iskoristili put da ih pretresemo. Razumijete. Sudac ju je pogledao u oči i ona je shvatila da on zna da laže. - Htio bih da me na putu za Ainsu izvijestite o razvoju istrage. Ako rezultati budu pozitivni, kao što vi i mislite, ovaj će slučaj biti službeno otvoren, pa moram biti upoznat s pojedinostima. Amaia je kimnula i sagnula pogled. - U redu - nevoljko je prihvatila. - Jonane, idemo za tobom. Ušla je u sučev automobil i osjetila nelagodu dok je čekala da on zakopča sigurnosni pojas. Boravak u tako skučenom prostoru s njim bio joj je neugodan na način koji je graničio s komičnim. Prikrila je svoju zbunjenost pregledavajući poruke na mobitelu, neke je čak i ponovo pročitala, odlučna u svojoj namjeri da mu pokaže da je ne dira njegova blizina, način na koji mu ruke okreću volan, smireni pokret kojim je mijenjao brzine i kratki, intenzivni pogledi koje joj je upućivao kao da je vidi po prvi put, dok je usput ritmički lupkao kažiprstom po volanu u ritmu glazbe. Uživao je u vožnji, to se moglo primijetiti po načinu na koji se udobno naslonio i laganom i stalnom smiješku koji mu se ocrtavao na licu. Šutke je vozio sat vremena. Na početku je osjećala olakšanje što ne mora razgovarati, ali je duga šutnja među njima stvarala oblik intimnosti koji ju je plašio. Malo je razmislila, pa rekla: - Mislila sam da želite da razgovaramo o slučaju. Pogledao ju je na čas, pa vratio pogled na cestu. - Lagao sam - priznao je. - Samo sam htio biti s vama. - Ali... - zbunjeno se usprotivila. - Ne morate govoriti ako ne želite, samo me pustite da uživam u vašem društvu. Ostatak su puta proveli u tišini. On je vozio na svoj elegantno nehajan način i upućivao joj poglede, dovoljno kratke da je ne plaše, dovoljno intenzivne da je uplaše. Za to je vrijeme bijes u Amaii tako narastao da se morala prisiliti da se usredotoči na etape slučaja. Pokušavala je bezuspješno uočiti nešto s onu


stranu obrisa ceste, u crnilu noći. Ulice Ainse djelovale su živo, vjerojatno zbog nadolazećeg vikenda i iako su termometri nad trgovinama upozoravali na dva stupnja ispod ništice, čim su prešli most, vidjeli su skupine ljude pred barovima i nekoliko otvorenih dućana čiji su vlasnici produžili radno vrijeme, osokoljeni dolaskom turista. Jonan je stigao do strmog obronka koji je uokvirivao proplanak na kojem se uzdizala srednjovjekovna jezgra Ainse. Sudac ga je slijedio zadivljeno promatrajući kuće koje su viseći na padini djelovale kao da izazivaju prazninu. - Nikad još nisam bio ovdje, moram reći da je zapanjujuće. - E pa čekajte da dođemo gore - odgovorila je vidjevši izraz njegova lica.

Ainsa je bila vremenski tunel. Dolaskom na njezin trg, unatoč parkiranim automobilima i svjetlima restorana, čovjek bi iskusio povratak u prošlost od kojeg bi mu na trenutak zastao dah. Markina u tome nije bio iznimka; slijedio je Jonana do mjesta gdje su parkirali ne skidajući osmijeh s lica. - Nešto izuzetno - rekao je. Amaia ga je oraspoloženo gledala. Pamtila je kako se sama osjećala kada je prvi put došla ovamo. Kada su izašli iz automobila, ustanovili su da je kombinacija niske temperature tipične za nadmorsku visinu od 580 metara na kojoj se Ainsa nalazila i vlažnost rijeka Cince i Are koje su tamo usporedo tekle stvorila preko kamenom popločena trga pokrov od svjetlucavog leda koji je pri romantičnom sjaju uličnih svjetiljki blistao poput sedefa. Jonan je došao do njih mašući rukama da bi se ugrijao. - A mi smo mislili da je u Elizondu hladno... - vedro je rekao. Amaia je zakopčala kaput i izvadila iz džepa vunenu kapu. Činilo se da Markinu ne pogađa niska temperatura. Izašao je iz auta bez kaputa i očarano pogledao oko sebe. - Ovo je mjesto nevjerojatno... Jonan je iz prtljažnika automobila izvadio kovčežić s uzorcima i krenuo s Amaiom prema zidini utvrde, gdje su se nalazili Centar za zaštitu prirode i laboratorij Instituta za proučavanje plantigrada u Pirenejima koji je vodio par znanstvenika. Sudac je ubrzao korak i sustigao ih gotovo na ulazu. Amaia je primijetila njegovo iznenađenje kada su u pratnji podvornika prošli prostrane dvorane u kojima su se oporavljale ranjene ptice i stigli do neupadljivih vrata laboratorija. Doktor Gonzalez izašao im je ususret, s osmijehom na licu zagrlio je Jonana, a Amaii je pružio ruku. Doktorica je stajala par koraka dalje i ljubazno


ih je pozdravila. - Dobra večer, viša inspektorice, drago mi je što vas vidim. Amaia se nasmiješila toj, njoj već poznatoj, uljudnosti. - Doktorice i doktore, ovo je sudac Markina. Doktor Gonzalez pružio mu je ruku, a doktorica Takchenko prišla mu je podignute obrve i ne skidajući pogleda s Amaie. - Nadam se da vam ne smetam - pozdravio ih je Markina. - Rezultat ovih analiza doveo bi do otvaranja vrlo značajnog slučaja, pa je važno poduzeti sve mjere da zajamčimo da nema prekida u nadgledanju uzoraka. Doktorica mu je pružila ruku, promotrila ga izbliza, a onda se razmetljivo okrenula na petama pokazujući svoju prirodnu spremnost za rad: - Idemo, idemo, uzorci.

U grupi su je slijedili kroz tri prostorije od kojih se sastojao laboratorij. Kad su stigli do kraja, doktorica je stala iza pulta i pokazala na njegovu površinu. Jonan je tamo stavio kovčežić i otvorio ga dok je ona sama navlačila rukavice. - Dajte da vidim - rekla je i nadvila se nad uzorke. - Dobro, slina... - rekla je uzimajući omot u kojem je bio štapić s uzorkom. - Treba ga staviti na digestiju s proteinima - rekla je obraćajući se mužu. - To će potrajati cijelu noć, a onda ćemo dodati fenol-kloroform za ekstrakciju DNKa, pa slijede taloženje, sušenje i taloženje u vodi. Uzorak će biti spreman za analizu sutra ujutro. Aparatu za LRP treba od tri do osam sati, a onda još dva za agaroznu gel-elektroforezu, što će nam omogućiti da vidimo rezultat. Računam da je u podne gotovo. Amaia je uzdahnula. - To vam se čini puno? E, pa, za kosu ćemo trebati još više - najavila je doktorica. - Mogućnost dobivanja DNK-a iz sline jest devedeset i devet posto, dok se kod kose smanjuje na šezdeset i šest posto - rekla je i uzela pletenicu Marije Abasolo. - Iako ovdje imamo dobar uzorak. Amaia se lecnula kada je ponovo ugledala bjelkaste završetke vlasi iščupanih iz glave. - A ovo su koštani uzorci - rekla je doktorica. - Bože dragi! Koliko ste rekli da ih ima? - Dvanaest različitih. - Kako sam rekla, sutra u podne. Odmah krećem na ovo. Doktore? - obratila se svojem suprugu. - Može pomoć? - Naravno - udvorno je odgovorio.


- Vi se raskomotite, možete ostaviti kapute na vješalicama u uredu, a klupica ima po cijelom laboratoriju, poslužite se. Amaia je pogledala na sat i obratila se inspektoru Etxaideu. - Prošlo je deset; idi večerati, a ja ću nakon tebe. - Je li još tko za večeru? - upitao je Jonan. - Mi smo već večerali - odgovorio je doktor Gonzalez. - Kada se svi vratite, popit ćemo kavu. - Idem ja s vama ako vi nemate ništa protiv - rekao je Markina obraćajući se Amaii. Odmahnula je glavom, a njih su dvojica krenula prema izlazu. Amaia je sjela na jednu klupicu i sljedećih pola sata promatrala kretanje i kruženje para znanstvenika; bili su usredotočeni i jedva da su rekli koju riječ, posvećeni verifikaciji koraka i proceduri. - Pretpostavljam da mi ne možete reći na čemu sada radite... - iznebuha je upitala doktorica. - Mogu vam bez problema ispričati o čemu je riječ. Pokušavamo uspostaviti vezu između ovih uzoraka i uzoraka kostiju koje je već obradila Građanska straža. Ako postoji podudarnost, potvrdit ćemo vezu između serije zločina koji su počinjeni tijekom dugog razdoblja i širom cijelog sjevernog dijela zemlje. Ne trebam vam ni govoriti da su ove informacije povjerljive prirode. Oboje se složilo. - Naravno. Ima li to neke veze s kostima pronađenima u onoj špilji u Baztanu? - Ima. - Tada su nam poslali fotografije ostataka i prema načinu na koji su bile razmještene, odmah smo odbacili mogućnost da su u to umiješani grabežljivci: nijedna životinja ne gomila ostatke svojeg plijena na taj način, izgledali su kao... kao da su namjerno tako složeni da izazovu neki dojam. - Slažem se s vama - zamišljeno je rekla Amaia. Sljedećih su nekoliko minuta šutjeli usredotočeni na posao, više su puta provjerili korake procedure te konačno zaključili tu fazu.

- Sada nam valja čekati - najavila je Takchenko. Njezin je suprug skinuo rukavice i bacio ih u kantu za otpatke pritom ne prestajući gledati Amaiu s izrazom lica koji je odavao intenzivnu umnu aktivnost, a njoj je bio dobro poznat. - Znate, puno sam puta razmišljao o tome. Doktorica i ja smo o tome


razgovarali i složili se - žalosno je to što se događa u vašoj dolini. - Mojoj dolini? - u Amaiinu su se osmijehu miješali zbunjenost i suzdržanost. - Da, znate već na što mislim. Vi ste se ovdje rodili, imate osjećaj pripadnosti. To je jedno od najljepših mjesta koje znam, jedno od onih na kojima se može osjetiti zajednica čovjeka i prirode, mjesto gdje se nađu jaki razlozi za obnovu vjere. - Rekavši ovo zadnje, podigao je pogled do Amaiinih očiju i ona se odmah shvatila o čemu on govori i kimnula. - ... a opet, ili baš iz tog razloga, čini se da se tamo skriva nešto gnjusno, nešto prljavo i zloćudno. Amaia ga je krajnje pozorno slušala. - Postoje mjesta - dodala je Takchenko - na kojima se događaju takve stvari, kao da je riječ o ogledalima ili vratima između dvaju svjetova, ili možda kao da su pojačivači energija; gotovo da se čini da je svemir morao kompenzirati takvo savršenstvo. Znam nekoliko takvih mjesta, pa čak i gradova; Jeruzalem je dobar primjer za ono što pokušavam reći. Moglo bi se reći da je nešto poljuljalo ravnotežu stvari u vašoj dolini i sada se tamo događa i previše stvari, užasnih, ali i predivnih, slažete li se? I ne čini se da je to slučajnost. Amaia je odvagnula njezine riječi. Ne, ona nije vjerovala u slučajnosti. Zločini počinjeni nad djevojčicama na obalama rijeke Baztan imali su stupanj opscenosti i svetogrđa tipičan za oskvrnuće. Pomislila je na ono što se u zadnje vrijeme događalo u Arizkunu i na povijest doline, na trud koji su morali uložiti prvi došljaci kako bi se tamo nastanili, na težinu života, borbu da pobijede bolesti, pošasti, propale žetve, neprijateljsku klimu i, osim toga, na čaranje, na inkviziciju koja je vodila postupke protiv stotina ustrašenih susjeda koji su sami sebe optuživali u zamjenu za milost. I još je pomislila na onog drugog Salazara, inkvizitora koji je godinu dana putovao Baztanom i zbližavao se sa stanovništvom istražujući ima li čega demonskog u toj dolini. Bio je to inkvizitor koji je iz vlastitih pobuda odlučio razriješiti misterij tog mjesta i koji je, bez pritiska i mučenja, dobio više od tisuću dobrovoljnih svjedočanstava u kojima se priznavalo čaranje, i još tri tisuće potkazivanja susjeda zbog vršenja zlih čini. Inkvizitor Salazar bio je moderni detektiv, sjajan čovjek tako otvorena uma da je po povratku u Logroho s godinu dana prikupljanim materijalom objasnio članovima Svetog oficija da nije našao dokaza o postojanju vještaca u Baztanu i da je ono što se tamo događa druge prirode. Oštroumni inkvizitor Salazar shvatio je, i doktor je imao pravo, da se Baztan utječe čudesnome, u dobrom i u lošem smislu. Možda je to uistinu bilo jedno od onih mjesta koje svemir ne može pustiti na miru.


Jonan se vratio za pola sata, zadovoljnog izraza lica i s nešto više boje u obrazima. - Taj je vaš sudac pravi gurman, nismo ni izašli s trga, a već je našao izvrstan restoran i inzistirao da on podmiri račun. Čeka vas tamo. Čim izađete iz utvrde, druga zgrada desno. Amaia je uzela kaput i izašla na hladnoću Ainse. Sjeverac joj je zapuhao u lice čim je prešla zaravan koja se prostirala pred utvrdom. Potegla je rukave pulovera pokušavajući zaštititi ruke i zažalila što je zaboravila rukavice. Primijetila je da se broj automobila povećao; vlasnici su im bez sumnje bili privučeni brojnim lokalima koji su otvorili svoja vrata prema trgu. Pronašla je restoran i prošla između parkiranih automobila proklinjući ravne potplate svojih čizama koji su se klizali po smrznutom popločenju. Restoran je imao maleni šank za kojim je sjedilo dosta ljudi, a iza njega vidjela se malena, gostoljubiva blagovaonica sa stolovima raspoređenim oko kamina u središtu. Sudac Markina mahnuo joj je s jednog stola u blizini vatre. - Mislio sam da bi vam se ovaj mogao sviđati - rekao je kada mu se približila. - Ugodno je sjediti uz vatru. Amaia nije odgovorila, ali u sebi je priznala da sudac ima pravo; od vatre i mirisa blagovaonice naglo je osjetila silnu glad. Odlučila se za odrezak s prilogom od šampinjona i iznenadila vidjevši da on naručuje to isto. - Mislila sam da ste večerali s inspektorom Etxaideom. - Ne dajete mi mnogo prilika za zajedničku večeru, pa niste valjda pomislili da bih propustio ovu, iako nije onakva kakvu bih ja želio. Može malo vina? rekao je prinoseći bocu izvrsnog vina njezinoj čaši. - Nažalost ne, zapravo sam na dužnosti. - Naravno - složio se on. Amaia je požurila s jelom. Bila je zahvalna što sudac šuti, gotovo da nije prozborio za vrijeme večere, iako je više puta primijetila da je gleda na onaj svoj smireni i čudno tužni način, unatoč laganom osmijehu koji mu je lebdio na usnama. Kada su izašli iz topline ognjišta, učinilo joj se da se vani hladnoća još pojačala. Jače je navukla kapu i stisnula kaput i, kao i prije večere, potegnula prema dolje rukave pulovera. - Nemate rukavice? - upitao je Markina. - Zaboravila sam ih. - Uzmite moje, bit će vam prevelike, ali barem će vam... Amaiu je napustilo strpljenje; uzdahnula je i okrenula se prema njemu. - Prestanite to raditi - odrješito je rekla.


- Što da prestanem raditi? - zbunjeno je upitao. - Što god to bilo. Svi ti vaši pogledi, čekanje da večeramo zajedno, briga za mene, prestanite s tim. Produžio je korak i stao pred nju. Nekoliko je trenutaka zurio u neku točku u dubini trga, a onda ponovo prikovao pogled uz nju. S njegova je lica nestala svaka naznaka osmijeha. - Ne možete to tražiti od mene. Zapravo, možete tražiti, ali vam ja ne mogu udovoljiti. Ne mogu poreći ono što osjećam niti to namjeravam jer u tome nema ništa loše. Neću vas više gledati, neću se brinuti za vas ako vam to smeta, ali to neće promijeniti stvari. Amaia je na trenutak zatvorila oči pokušavajući pronaći argumente kojima bi mu se suprotstavila. Sjetila se jednog. - Vi znate da sam ja udana? - upitala je i, još dok je to izgovarala, shvatila da je to slab argument. - Znam - strpljivo je odgovorio. - I to vam ništa ne znači? Nagnuo se prema Amaii, uhvatio je za ruku i stavio u nju svoje rukavice. - Znači mi onoliko koliko i vama.

Takchenko je uzorke kostiju dobivene od Građanske straže rasporedila po epruvetama, sličnima praznim mecima od plastike, koje su bile grupirane u unutrašnjosti aparata. - Evo, bar je ovo skoro gotovo. Još jedan sat ovdje i dva za taloženje. - Mislio sam da je Građanska straža već napravila DNK analizu kostiju rekao je sudac. - I jest, uz njih je priloženo i pripadajuće izvješće, ali budući da raspolažemo dovoljnim brojem uzoraka, odlučili smo ponoviti čitavu proceduru radi sigurnosti. Markina je kimnuo i otišao na drugi kraj laboratorija do Jonana i doktora Gonzaleza koji su ga pozvali na kavu. - Jako zgodan muškarac - rekla je Takchenko kada se udaljio. Amaia ju je iznenađeno promatrala. - Strašno zgodan - ustvrdila je doktorica. Amaia se okrenula u sučevu smjeru, a onda pogledala doktoricu i kimnula. - ... i pravo pravcato iskušenje. Varam li se, viša inspektorice? - dodala je doktorica. Amaia se lagano uznemirila i oprezno upitala:


- Zašto to kažete? - Pa očito je, privlači vas. Amaia je otvorila usta kako bi to opovrgnula, ali je po drugi put te večeri ostala bez argumenata. Uzrujano se zapitala je li čime u svojem držanju odala kako je zbrkana. Doktorica ju je suosjećajno pogledala i nasmiješila se. - Joj, dajte, molim vas! Ne pretjerujte, viša inspektorice, nemojte se mučiti, svi ponekad upadnemo u iskušenje. Amaia se nervozno nasmiješila. - A kada tom iskušenju traperice tako dobro stoje, normalno je da se javi nesigurnost - pakosno je dodala. - Baš me to zbunjuje - priznala je Amaia. - Nesigurnost. Već sama činjenica da mi se javlja nesigurnost dovoljna je da se počnem premišljati, da počnu navirati pitanja. - Ali normalno je biti nesiguran. - Ja sam mislila da nije. Volim svojeg supruga. Sretna sam s njim. Ne želim biti s nekim drugim muškarcem. Doktorica se nasmiješila. - Nemojte biti cmizdravica, viša inspektorice. - Takchenko je prestala raditi i promatrala ju je s vragolastim osmijehom. - Volim svojeg supruga, ali iz ovog suca pjeva jedna ševa, a možda čak i par njih. Amaia je iznenađeno razrogačila oči nad ispadom te uglađene žene. - Zaboga, doktorice - hinila je sablazan. - Kakva ševa! Vidi se da ste podivljali od tih svojih medvjeda. Jedna ševa! Ja mislim da ih ima toliko da bi mogle pjevati par noći zaredom. Obje su se nasmijale tako da su se muškarci na drugom kraju laboratorija okrenuli vidjeti što se događa. - Vidim ja da ste vi o tome već razmišljali - šapnula je doktorica gledajući u njih. Amaia je ustala s klupice i prišla bliže pultu koji ju je dijelio od doktorice. - Možda i jesam, ali misliti je jedno, a činiti drugo. To ne želim. - Sigurni ste? - Potpuno, ali on mi to nimalo ne olakšava. - Mitjail Kotch - izgovorila je doktorica. - Tko je to? - Bio mi je kolega tijekom studija, a onda smo tri godine proveli radeći u istom institutu. Jedan od onih muškaraca koji su uvjereni da koju oni žele, tu i dobiju. Svakog dana na fakultetu, a poslije toga svakog dana na poslu, on mi se nabacivao, pozivao me da izađemo zajedno, donosio bi mi cvijeće ili mi


dobacivao značajne poglede. - I? - Pa hoću reći da ni Mitjail Kotch nije meni olakšao stvari, ali ni jedan jedini put nisam pomislila da mu priuštim jednu ševu. - Mislite li onda da sama činjenica da ste mogli i pomisliti na to upućuje na to da nešto nije kako treba? Činjenica da ste priznali da vam je privlačan upućuje na to da biste bili nevjerni svojem suprugu? - mahnula je prema grupici muškaraca. - O, Bože dragi, vi kao da ste Ruskinja, tako ste isključivi u svemu! Iskušenje je to, viša inspektorice, nismo ni slijepi ni nevidljivi. Amaia ju je gledala očekujući objašnjenje. - Kada netko odluči da toliko voli neku osobu da odustaje od svih drugih, ne oslijepi niti postane nevidljiv, on i dalje vidi i njega dalje vide. Nema nikakve zasluge u tome što smo nekom vjerni ako nas nitko ne privlači i nitko ne gleda. Do pravog testa dolazi tek onda kada se pojavi netko u koga bismo se zaljubili da nemamo partnera, netko tko nas je vrijedan, sviđa nam se i privlači nas. Netko tko bi bio savršena osoba da nismo već odabrali drugu savršenu osobu. To je vjernost, viša inspektorice. Ne brinite se, sve radite kako treba.

Stigla ih je noć, spora i hladna. Popili su još jednu turu kave, a doktor Gonzalez odnekud je izvukao špil karata, pa su se tri muškarca udubila u šutljivu partiju. Doktorica se posvetila čitanju jednog od onih debelih tehničkih priručnika, što je za nju, čini se, bilo nešto najzabavnije što se moglo raditi, a Amaia koja je sjedila kraj nje, u glavi je ponovila slučaj uz duge poglede prema aparatu koji je na čeličnom pultu preo poput razmažene mačke. Instinkt joj je govorio potvrdno, da se u tim uzorcima skriva sama srž života koje je ukrao dvojac najzloćudnijih čudovišta koja postoje. Hladan, moćan um poticatelja i poslušnost zvijeri, njemu na usluzi. LRP je prestao presti i ispustio dugi, pištavi zvuk od kojeg se Amaia lecnula, a javio se gotovo u isti čas kada se s Jonanova telefona oglasio zvuk dolazeće poruke, a s njezina ton poziva. Uznemireno su se pogledali. Vidjela je da je zove viši inspektor Iriarte i javila se. - Šefice, dogodio se novi napad na arizkunsku crkvu. - Objasnite mi - prošaptala je. - Nasrnuli su viličarem na fasadu, napravili procijep u zidu i... - zamucao je. - Ima ljudskih ostataka? - Da... Opet ručica... Jako mala, malo drukčija, nije nagorena... Amaia je primijetila kako je to djelovalo na Iriartea, rekao je “ručica”. On je


imao malu djecu, njihove ruke sigurno nisu puno veće. - U redu, viši inspektore, pokrenite postupak, obavijestite San Martina i ništa ne dirajte dok ja ne dođem. Trebat će mi malo više od dva sata. Neka svi budu vani, ogradite područje i čekajte me, krećem. Nazvat ću vas iz auta za minutu. Uzela je kaput i uputila se prema izlazu gdje ju je već čekao Jonan. - Pozvana sam i moram ići - obratila se ostalima. - Jonane, ti ostaješ, trebam te tu, ovo je jako važna stvar. Doktorice i doktore, hvala vam na svemu. Gospodine suče, nazvat ću vas tijekom jutra. Sudac je uzeo svoj kaput i šutke krenuo za njom. Nije ništa govorio, ni dok su prolazili kroz dio s golemim ptičjim kavezima, ni dok su hodali kroz glavno dvorište utvrde. Amaia je otključala vrata automobila daljinskim uređajem prije nego što su došli; on ju je zaustavio kraj vrata uhvativši je za ruku. - Amaia... Duboko je uzdahnula i pustila da joj zrak polagano izađe iz pluća. - Viša inspektorica Salazar - rekla je naoružana strpljenjem. - U redu, kako god želite, viša inspektorice Salazar - ozlovoljeno je prihvatio. Nadvio se nad nju, brzo je poljubio u obraz i prošaptao: - Oprezno vozite, viša inspektorice, važni ste mi. Povukla se odmahujući glavom, dok joj je srce ubrzano lupalo. - Ne smijete ovo raditi, ne smijete to raditi - rekla je, sjela u automobil i pokrenula motor.


21.

Vozila je pokušavajući se oduprijeti porivu da ubrzava i usredotočujući ono malo pozornosti što joj je ostalo nedirnuto nakon suca da ne izleti na nekoj krivini. Cesta je bila prekrivena bijelim slojem inja koje se u nekim dijelovima pretvaralo u crni led, što je noćnu vožnju činilo još težom i opasnijom. Stanovnici okruga Sobrarbe to su dobro znali i izbjegavali su voziti po noći; čak je i nastava u školama počinjala sredinom jutra kako bi se izbjegao izdajnički led na planinskim cestama. Kada je došla na skretanje za autocestu, zaustavila je automobil sa strane i nazvala Iriartea. - Slušam vas - rekla je kada se javio. - Oko tri sata ujutro susjedi su začuli kako je odjeknuo udar Bobcata po zidu crkve, provirili su, ali nisu nikoga vidjeli. Kada smo došli, zatekli smo otvoreni procijep, a unutra, na oltaru... - Ostatke kostiju - Amaia je dovršila rečenicu. - Da, ostatke kostiju. - Sigurno su se prilično morali pomučiti da razore zid crkve. - Ne na tome mjestu: viličar se zabio točno tamo gdje su bila vrata za Agote, ulaz koji su oni morali koristiti, a poslije je zatvoren. U tom je dijelu zid ciglen, zupci su samo prošli kroz njega. - A ophodno vozilo koje je trebalo nadgledati crkvu? - Petnaest minuta prije dobili su preko Centra 112 obavijest o požaru u palači Ursua. Naravno, vozilo kraj crkve bilo je najbliže, pa su ih poslali tamo. - Požar? - Zapravo nevelik, malo benzina prolivenog po ulaznim vratima, ali su drvena, pa su gorjela kao suho triješće. Policajci su ih ugasili s pomoću aparata za gašenje požara iz automobila. - Palača Ursua isto ima veze s poviješću Agota. - Da. Postoji teorija po kojoj je upravo gospodar Ursue doveo Agote kao radnu snagu i sluge.


Prekinula je vezu i potražila pod sjedalom sirenu koju je rijetko koristila, spustila staklo i pričvrstila je za krov. Čim je ušla na autocestu, uključila je sirenu i ubrzala. Uskoro je došla do brzine koju nije iskusila još otkad je bila na akademiji. Brzinomjer je pokazivao više od sto osamdeset kilometara na sat. Nekoje vrijeme tako vozila prestižući rijetka vozila na koja bi naišla u to doba dana. Sjetila se Iriartea, jednog od najbesprjekornijih policajaca koje je poznavala. Izgledao je bez greške, a izvješća krajnje temeljita, samo je možda malo previše sklon instituciji. Uvijek smiren i odmjerena tona. Bio je privržen Elizondu, a isto ono što mu je donosilo ravnotežu predstavljalo je njegovu slabu točku. Sjećala se kako je jednom prilikom kada su našli mrtvo tijelo djevojke iz sela na trenutak izgubio kontrolu, a sada ovaj način na koji se izrazio, “ručica”... Odjednom je s iznenađenjem pomislila na svoje dijete. Bacila je još jedan pogled na upravljačku ploču, vidjela da se vozi brzinom od gotovo stotinu devedeset i bez razmišljanja maknula nogu s gasa. “Nije lako biti roditelj”, rekao joj je jednom Iriarte, i ne samo da nije bilo lako, bilo je užasno odgovorno. Koliko roditeljstvo utječe na njihove postupke? Uvijek je bila oprezna, kvragu, pa policajka je, jasno da je oprezna, ali odgovornost za Ibaia, odgovornost da ne dopusti da raste sam, provede djetinjstvo bez majke, hoće li to ograničiti njezin život, njezin posao, jačinu kojom gazi po gasu? Još se jedna misao udružila s tom donoseći živu sliku malenih kostiju koje je netko ostavio na oltaru crkve, kosti njezine obitelji, kosti koje su u sebi nosile istu srž kao i njezine, istu srž kao i kosti njezina djeteta, kosti koje su bile njezini korijeni i njezino nasljeđe. - Ama će biti oprezna - prošaptala je dok je ubrzavala, a automobil je poletio autocestom prema Pamploni. U šest sati ujutro na arizkunskom je nebu još bila daleko i sama slutnja svitanja. Crkva je bila osvijetljena iznutra, a vani su dva policijska i nekoliko privatnih automobila ocrtavala krug oko nje, omeđene zidićem od pola metra koji je priječio da vozila dođu do vrata. Električni viličar bio je zabijen u bočni zid, maleni Bobcat koji je jedva jedvice ušao kroz otvor u kružnom zidu i onda otvorio nepravilni procijep od metra visine i metra širine. Zupci vilica bili su zabodeni u kamen i prekriveni tamnom šutom. Amaia je napravila krug oko crkve, pregledala ogradu stražnjeg vrta i stazicu iza, a onda ušla. Iriarte i Zabalza hodali su za njom s upaljenim džepnim svjetiljkama. - Već smo pregledali sve unutar sigurnosnog opsega - podsjetio ju je Zabalza. - E pa sad pregledavamo ponovo - presjekla ga je.


Unutra ih je čekao doktor San Martin. - Pozdrav, kolegice Salazar - rekao je gledajući u nju i u hrpicu koja je prekrivena zaštitnom folijom ležala na oltaru. Prišao je oltaru i otkrio kosti. Amaia je bila svjesna da i Iriarte i San Martin ne gledaju kosti nego nju i uložila je svu snagu da ne promijeni izraz lica dok ih je pomno promatrala. - Ove izgledaju drukčije od onih prije, zar ne, doktore? - Tako je, zglob se savršeno razabire, ali se prije svega razlikuju po boji: ove su puno bjelje, a to je stoga što nisu bile u kontaktu sa zemljom, nego u lijesu, dobro zatvorenom i minimalno izloženom vlazi; čak su i članci prstiju izvrsno očuvani. Amaia je još trenutak gledala te kosti s kojima je možda nešto dijelila, a onda ih je prekrila, možda i previše pažljivo, kao da ih želi zaštititi. Okrenula se prema San Martinu i postavila pitanje koje je lebdjelo između njih dvoje otkad je ušla. - Mislite li da...? - Ne mogu to znati, viša inspektorice. Ono što vam svakako mogu reći jest da ne potječu s istog mjesta; to je lako zaključiti prema njihovom stanju. Ja ću ih odnijeti, osobno ću se pobrinuti za njih. Za dvadeset i četiri sata, možda nešto manje, imat ćemo odgovor. Kimnula je, okrenula se i uputila prema mjestu gdje je stroj razbio dio zida. S unutrašnje se strane šteta činila veća; kroza zid su stršali zupci vilice prekriveni šutom. - To je mjesto na kojem su nekoć bila vrata za Agote? - Da - odgovorio joj je Zabalza iza leđa. - Tako nam je rekao župnik. - Aha, a gdje je on? - Poslali smo ih kući, njega i kapelana; ovo ih je prilično uzdrmalo. - Dobro ste učinili. Pretpostavljam da su već uzeli otiske - rekla je pokazujući prema stroju. - Jesu. - Otkud su ga dovezli? - Iz skladišta s pićima, tu, u blizini. Tamo ga koriste za micanje paleta. Pogledala je na sat i krenula ususret Iriarteu, a Zabalza je išao za njom. - Vidimo se u postaji, ponovit ćemo sve u vezi s oskvrnućem. I dovedite što je prije moguće onog malog blogera, želim s njim razgovarati. - Sada? - uznemireni Zabalza nije se ni potrudio sakriti svoju nevjericu. - Da, sada. Je li to problem, inspektore? - Pa dečka smo već ispitali i došli do zaključka da nema veze s tim. - U svjetlu novih zbivanja procjenjujem da ga treba ponovo ispitati. Iz više sam razloga uvjerena da je osoba, ili osobe, koja ovo čini, nekako povezana s dolinom, a sklona sam vjerovati da ih je više. Ne vjerujem da je taj mladić mogao


sve napraviti sam, razbiti zid, složiti kosti... Netko mu je morao pomoći objasnila je hodajući prema ulazu. - Može biti, ali dečko nema veze s tim. Zastala je i promotrila ga. Okrenuo se i Iriarte i uznemireno ga pogledao. - Imate neku drugu teoriju, inspektore? - polagano je upitala Amaia. - Zašto ste tako sigurni? Glas mu je odavao napetost: - Zato što znam. - Zabalza - rekao je Iriarte prijekornim tonom. - Možda malo trčiš pred rudo. - Ne - prekinula ga je ona. - Pustite ga neka kaže što misli. Ako drugačije vidi stvari, želim čuti njegovo mišljenje. Zato i imamo tim, da možemo promatrati činjenice iz različitih perspektiva. Zabalza je nervozno prešao rukom preko lica, a onda, kao da ne zna što bi s njima, prvo isprepleo prste, a onda zakopao šake u džepove jakne. - Taj je dečko žrtva, otac ga užasno mlati otkad mu je umrla majka. Momak je bistar, ima dobre ocjene i zanimanje za povijest i podrijetlo njegova naroda ono su što ga u toj kući čuva da ne skrene. Razgovarao sam s njim i, vjerujte mi, unatoč tome što je sjajan momak, ima ozbiljnih problema sa samopouzdanjem, nema nikakvu sigurnost u sebe, svakako ne takvu da bi se usudio napraviti ovo ili bilo što slično. Otac ga muči i on jako pati. Amaia je odvagnula njegove riječi. - Tinejdžeri su sposobni za nevjerojatan bijes. To što ga netko muči ili se primijeti da je mučen može potaknuti suspregnuti bijes koji bi povremeno mogao ispucati stvarima koje privlače pozornost, kao što je ova, za koju biste vi, da niste tako emocionalno upleteni, vidjeli da skoro nosi njegov potpis. - Molim? - upitao je s nevjericom izvlačeći ruke iz džepova i bacajući pogled sad na nju, sad na Iriartea. - Što bi to trebalo značiti? - Želim reći da mislim da se identificirate s mladićem i zbog toga ste izgubili objektivnost. Lice mu je pocrvenilo kao da iznutra gori, a gornja mu je usnica lagano drhtala. - Kako se usuđujete? Slavna murjakinja s mudima - bjesnio je. - Lakše malo - upozorio ga je Iriarte. - Ne bojim vas se - stala je ispred njega i gledala ga licem u lice. - Ne bojim vas se, ali vam je bolje da poštujete osnovna pravila pristojnosti, kao što to ja činim s vama, unatoč tome što ste nelojalni, unatoč tome što ste upravo vi dali Montesu izvješće iz laboratorija zbog kojeg je upao u nevolju u kojoj je još uvijek, unatoč tome što ste obična svinja koja izlaže riziku svoju sigurnost i sigurnost svojih kolega jer razgovarate s civilima koji nemaju veze s istragom


unatoč tome što niste u stanju odrediti granice. Zabalzi su iz očiju frcale iskre, a lice mu je bilo izobličeno od bijesa, no ipak je i dalje izazivački gledao u Amaiu. Spustila je glas i ponovo mu se obratila. - Ako se ne slažete s mojim tvrdnjama, iznesite svoje, ali nemojte više tako razgovarati sa mnom. Osjećaj identificiranosti sa žrtvom samo govori o našoj ljudskoj strani, što mnogi ljudi misle da nemamo zato što smo policajci. Ljudska nam strana donosi znanje i pomoć da dopremo do informacija koje nam neki ne bi dali svojevoljno. Ali, ne odustajući od svoje humanosti, istražitelj mora zadržati distancu kako ne bi bio osobno umiješan. A sada ću ponoviti da imam dojam da ste se poistovjetili s mogućim krivcem. Recite mi, je li tako? Inspektor Zabalza spustio je pogled, no izbjegao je odgovor. - Mislim da nema potrebe da ga izvlačimo iz kreveta, sad je šest ujutro, a on je maloljetan. - Ako budete duže čekali, morat ćete ga izvući iz škole, ne čini li vam se da je to još gore? - Bit će kod kuće, ne ide u školu dok ima tragove udaraca po licu. Amaia je nekoliko sekunda šutjela. - U redu, u devet u postaji, vi se izvolite za to pobrinuti. Zabalza je nešto nerazumljivo promrmljao i izašao iz crkve.

Nakon samo deset minuta čitanja izvješća vezanih uz oskvrnuća, oči su joj gorjele kao da su pune pijeska. Okrenula se u stolici i pogledala prema van u želji da odmori pogled. Počinjalo je svitati, ali joj fina kišica koju je vjetar nosio u stakla nije dala da vidi malo dalje. Besana noć i vožnja po mraku ubirali su danak. Nije joj se spavalo, ali su joj oči plesale. Vratila je pogled na zaslon računala i otvorila preglednik elektroničke pošte. Dva nova e-maila. Prvi je bio srceparajuće pismo ravnatelja klinike Santa Maria de las Nieves, iako je njegova žalobna metoda skrenula put s goleme štete koja se nanosi klinici na strahovitu štetu koja se nanosi pacijentici. Nanovo je iznosio svoju teoriju zavjere namijenjenu rušenju njihova ugleda, ali se hipoteza sad proširila pa je naveo da je doktor Sarasola bio i previše spreman za Rosarijin premještaj. Ponovo je naglašavao sumnje koje je među cijelom liječničkom ekipom izazvala činjenica da bi se pacijentica mogla kontrolirati bez uzimanja terapije. Označila je e-mail za brisanje. Drugi joj je mail proslijedio Jonan. Otvorila ga je sa zanimanjem. “Dama čeka svoj prinos.” Označila je i njega za brisanje, ali ga je u zadnji trenutak premjestila u novu


mapu koju je nazvala “Dama”. Iriarte je ušao u dvoranu nespretno se boreći s vratima. U svakoj je ruci držao po šalicu od majolike. Došao je do Amaie i pružio joj jednu. Iznenađeno ju je pogledala i pročitala natpis: Zorionak, aita. - O, jako su zgodne - rekla je smiješeći se. - Jedino takve imam, ali barem nisu od papira. - Hvala vam lijepa, razlika je ogromna - rekla je i obuhvatila je objema rukama. - Zabalza već stiže ovamo s dečkom i njegovim ocem. Kimnula je. - Nije on loš momak. Mislim na Zabalzu; godinama već radim s njim, pa mi je to dokazao. Gledala ga je i slušala sa zanimanjem, pijuckajući kavu. - Stvar je u tome da prolazi teško razdoblje, mislim zbog nekih privatnih stvari, i ne opravdavam ja njega, a još manje njegov jutrošnji ispad, ali... - Viši inspektore Iriarte - prekinula ga je. - Jeste li sigurni da niste promašili profesiju? U manje od četrdeset i osam sati već mi po drugi put branite nekog kolegu. Napravili biste izuzetnu karijeru kao sindikalac. - Nisam vas imao namjeru gnjaviti. - I ne gnjavite me, ali pustite da svatko vodi svoje bitke. Odmjeravanje snaga između Zabalze i mene još nije gotovo, nekima je to teško prihvatiti, ali u ovom je timu alfa-mužjak žena. Zazvonio je Iriarteov telefon i on se brzo javio. - To je Zabalza, dolje je s momkom i njegovim ocem. - Gdje ih je smjestio? - U jedan ured na prvom katu. - Neka ih preseli u dvoranu za preslušavanje, neka uz njih unutra stoji uniformirani policajac, čuva vrata i neka im se ne obraća. Iriarte je prenio upute i prekinuo vezu. - Idemo? - upitao je spuštajući šalicu na stol. - Još ne - odgovorila je Amaia. - Mislim da ću popiti još jednu kavu. Nakon četrdeset i pet minuta Amaia je ušla u dvoranu za preslušavanje izbjegavajući Zabalzine divlje poglede. On je čekao vani, vidno nezadovoljan. Unutra je smrdjelo po znoju i nervozi. Čekanje i nazočnost naoružanog policajca polučili su željeni učinak. - Dobar dan, ja sam viša inspektorica Salazar iz Odjela za ubojstva Regionalne policije - predstavila se. Pokazala im je svoju značku i sjela im preko puta. - Slušajte... - započeo je otac - to što ste nas doveli ovamo tako rano i još nas


onda pustili čekati sat vremena, to je zlostavljanje. Amaia se zagledala u njegove krmelje i bjelkasti trag sasušene pljuvačke koja se protezala od usta do lijevoga uha. - Zašutite - presjekla ga je. - Tražila sam da dovedu vašeg sina jer je on glavni osumnjičenik za teški prijestup - rekla je gledajući u mladića koji se uspravio i pogledao u oca. - Jednosatno čekanje njegov je najmanji problem, vjerujte mi, jer ako ne bude surađivao, provest će puno vremena na puno gorim mjestima od ovoga, a ako hoćete razgovarati o zlostavljanju, možemo poslije obaviti jedan razgovor, vi i ja. Ispitat ću vašeg sina. Vi za to vrijeme možete šutjeti ili možete pozvati odvjetnika, ali me nemojte više prekidati. Pogledala je mladića. Na jagodičnoj je kosti zaista imao trag prilično gadnog udarca, i još ih je nekoliko na čeljusnoj kosti već poprimalo žutu boju. Sjedio je uspravno; odjeća je visjela na njegovu mršavom tijelu. - Behat, Benat Zaldua, je li tako? Mladić je kimnuo, a na čelo mu je pao pramen iz šiški. Amaia ga je promatrala. Bio je zabrinut, grizao je donju usnu, a ruke su mu bile prekrižene na prsima u obrambenom položaju; tu i tamo nervoznim bi pokretom prešao rukom preko usana, kao da ih briše. Da, zauzeo je obrambeni položaj, ali istina ga je tištala i pokreti su mu odavali potrebu da rukama zatomi riječi koje su se borile da mu izađu iz usta, da se riješi tereta. Htio je govoriti, bilo ga je strah, a ona je trebala riješiti obje stvari. - Benate, iako si još maloljetan, imaš odgovornost kao i svaki građanin. Zamolit ću suca da ima razumijevanja za tvoju situaciju - rekla je uputivši kratki pogled prema njegovu ocu. - Ja ti želim pomoći i mogu to učiniti, ali pod uvjetom da budeš iskren prema meni. Ako mi budeš lagao ili nešto sakriješ, bit ćeš prepušten sreći, a sreća ti baš i nije nešto - pustila je nekoliko trenutaka da te riječi što dublje dopru do mladića. - Hoćeš li mi dopustiti da ti pomognem, Benate? Gorljivo je potvrdio. Ispitivanje se zapravo svelo na jedva dočekanu izjavu momka koji je objašnjavao kako ga je taj čovjek kontaktirao putem bloga, kako je na početku bio siguran da je našao nekoga tko razmišlja i zastupa iste teorije kao i on, kako su se stvari sa svakim novim napadom na crkvu sve više otimale kontroli, a najviše kad je saznao da se uz oltar ostavljaju ljudske kosti. Opisao im je čovjeka kojega je vidio licem u lice samo tijekom izvođenja oskvrnuća - tražio je ga zove “Cagot” i nije imao pola prstiju na desnoj ruci. Kada je završio s pričom, tako je duboko uzdahnuo da Amaia nije uspjela zatomiti osmijeh. - Sada je puno bolje, je li tako? Amaia je izašla iz dvorane i obratila se Zabalzi koji je čekao pokraj vrata.


- Izdajte obavijest s opisom tog tipa bez prstiju. Kimnuo je pognute glave. Prišao joj je Iriarte. - Zvao je vaš muž. Kaže da ga odmah nazovete, hitno je. Uznemirila se, to je bio prvi put da joj James ostavlja poruku u postaji, sigurno je u pitanju bilo nešto vrlo ozbiljno kada nije mogao pričekati da uključi zvuk na telefonu koji je stišala tijekom saslušanja. Popela se na kat preskačući po dvije stepenice i otišla u dvoranu koju je koristila kao ured. - James? - Amaia,Jonan mi je rekao da si stigla u Elizondo. - Da, nisam te stigla nazvati. Što se dogodilo? - Amaia, mislim da moraš odmah doći kući. - Ibai, nešto se dogodilo Ibaiu? - Nije, Amaia, Ibai je dobro, svi smo dobro, ne brini se, ali odmah kreni. - Joj, James, zaboga, reci mi što je, poludjet ću! - Ujutro je ovamo došao Manolo Azpiroz, onaj arhitekt, i dok sam se ja još bavio Ibaiem, dao sam mu ključeve da on odmah može otići u Juanitinu kuću. Ubrzo me nazvao i rekao da misli da nije dobra zamisao početi s radovima u vrtu jer će se uz radove i materijal koji je tamo sve što napravimo oštetiti. Ja sam ga uvjeravao da ništa ne radimo u vrtu, a on mi je rekao da je zemlja na mnogim mjestima oko kuće raskopana i isprevrtana, kao da je netko nešto sadio. Amaia, sad sam tu. Arhitekt dobro kaže. Zaista su uokolo rupe i nešto je u njima, evo, tu je nešto... - Što to? - Mislim da su to kosti.

Zgrabila je svoj kovčežić s opremom i spustila se niza stepenice ne čekajući dizalo. U prizemlju, u dnu hodnika, Iriarte i Zabalza tiho su razgovarali, ali su njihovi pokreti odavali da se prepiru. - Viši inspektore Iriarte, dođite sa mnom, molim vas. Iriarteu je trebala minuta da uzme svoj kaput i izađe s njom, bez ikakvih pitanja. Prešli su automobilom kratku udaljenost između postaje i Juanitine kuće, a za to si je vrijeme Amaia u glavi predbacivala milijun stvari. Trebala je ranije shvatiti. Nikakav grob, nikakva kosturnica. Djeca umrla prije krštenja u Baztanu se nisu pokapala na postajama križnog puta ni izvan zidova groblja; postojalo je mjesto namijenjeno njima. Pokapala su se u itxusuriji, hodniku duša, prostoru na tlu koji je određivao onaj dio krova kuće gdje je kapalo s nadstrešnice, čime se definirala linija između unutarnjeg i vanjskog dijela kuće.


Zašto je bila tako slijepa? Njezina je obitelj oduvijek živjela u Baztanu. Zašto joj nije palo na pamet da je i ona, kao i toliko drugih obitelji iz doline, pokapala djecu na tome mjestu? James ju je čekao s Ibaievim kolicima na rubu vrta, a u njegovu je neuobičajeno ozbiljnom izgledu bio tračak povrijeđenosti, gotovo uvrijeđenosti, što je iznenadilo Amaiu. Njezin James, sa svojim čistim i spokojnim odnosom prema životu, osjećao se uvrijeđenim sada kada ga je iznenadno sustigla njegova gnjusoba. Amaia je poljubila u ručicu Ibaia koji je opušteno spavao i povukla se s Jamesom u stranu da porazgovaraju. - To je... To je... Uf, ne znam je li užasno ili čudno. Ne znam ni jesu li ljudske, možda su to kosti kućnih ljubimaca. Nježno ga je pogledala. - Prepusti to meni, James. Odvedi malenoga kući i nemoj ništa govoriti Ros ni teti dok ne budemo više znali - malo mu se približila i poljubila ga, a onda se okrenula prema Iriarteu koju ju je čekao na putu prema ulaznim vratima držeći kišobran. Stigli su do vrata štale i ostavili kovčežić na stepenicama. Navukla je rukavice i pružila par Iriarteu. Nježna i spora kiša zadnjih je sati razmekšala zemlju koja se sada lijepila za potplate njezinih čizama i otežavala joj kretanje; sjetila se koliko se naklizala po pločama Ainse i odlučila ih baciti čim se izuje. Prošla je cijelu kuću uokolo promatrajući hrpice isprevrtane zemlje koje su se mogli vidjeti golim okom. Zastala je pokraj najbliže i pokazala Iriarteu trag otiska čizme čije su ivice već nestajale pod kišom. Iriarte se sagnuo i natkrio hrpicu kišobranom kako bi mogao fotografirati otisak nakon što je kraj nje stavio oznaku. Otišli su do sljedeće hrpice; površina se otvorila kao da je iznutra niknula neka golema sjemenka i razbila grumenje zemlje. Fotografirali su površinu, a onda je Amaia počela rastvarati vlažna brdašca koja su joj zamrljala rukavice tamnom baztanskom zemljom. Koristeći prste kao lopaticu, odmicala je zemlju na sve strane dok se nije otkrila lubanja, ne veća od omanje jabuke. Nekoliko metara dalje nalazila se još jedna rupa, zatrpana na brzinu, u kojoj nisu našli ništa, a točno na onom kraju kuće gdje je kut nadstrešnice ostavljao trag na tlu nalazila se raka o kojoj je govorio James; iz blata su virile tamne košćice za koje se na prvi pogled i zbog njihove boje moglo učiniti da je riječ o korijenju. Uspravila se da pusti Iriartea da sve fotografira, udaljila je pogled prema stražnjem dijelu kuće i ustanovila da je samo na tom dijelu terena zemlja izrovana na još barem devet mjesta, a isto ih je toliko bilo i na drugoj strani. Mjesto je bilo označeno linijom. Polagano kapanje, duže od dvije stotine godina, ocrtalo je raspuklinu u zemlji koju je oskvrnitelj jednostavno trebao slijediti. Potražila je po džepovima ključ koji joj je dao James, otključala je lokot


na štali i pozvala Iriartea. Ušao je otresajući kapi s odjeće. - To je kuća vaše bake? - Da, već generacijama pripada mojoj obitelji. Pogledao je uokolo. - Viši inspektore, željela bih da porazgovaramo o onom vani. Iriarte je kimnuo, vrlo ozbiljan. - Mislim da znam o čemu je riječ, to je itxusuria, tradicionalno baztansko obiteljsko groblje. Ovdje pokopana djeca članovi su moje obitelji. To je način na koji su im njihove majke odavale počast, ostavljale su ih u kući kao stražu koja čuva ognjište. Ako pozovemo San Martina, naselit će se tu sa svojim timom i iskopati sva tjelešca. Vi ste iz Baztana i mislim da ćete imati razumijevanja za ono što ću vas zamoliti. Ovo je groblje moje obitelji i želim da tako i ostane. Ovakav bi pronalazak privukao tisak, reportere, kamere. Ne želim da se ovo pretvori u cirkus. A osim toga još i mislim da je oskvrnitelj arizkunske crkve, i ne govorim o onom jadnom dečku, ogolio ove grobove, a ako to objavimo, prestrašit će se. Što kažete? - Da ne bih dopustio da miču groblje moje obitelji. Kimnula je. Bila je dirnuta i nije bila u stanju ništa reći. Krenula je prema vratima ponovo stavljajući kapuljaču preko glave. - Nastavimo. Vratila se uviđaju od mjesta koje su zadnje pregledali. U još dvjema rupama našli su tri kostura. Košćice su bile slomljene i u vrlo lošem stanju, jedva raspoznatljive, ali iz treće je virilo izvučeno vlakno nalik na prljavu kudjelju. Slika ostataka dekice iz kolijevke dirnula ju je. Kleknula je na mokru zemlju i razgrtala slojeve blata dok nije naišla na zavežljajčić koji je neka majka s puno ljubavi napravila za svoju bebu. Grob je bio prekriven navoštenom tkaninom, ali ono što je Amaii slamalo srce bila je ta dekica iz koje je čitala bol majke koja je stavila svoje dijete da spava u zemlju, ali ga nije zaboravila pokriti kako bi ga zaštitila. Osjetila je hladnoću od vlage koja joj je natapala traperice i oči su joj se zamaglile od suza koje su kliznule i pale na kosti nečijeg voljenog djeteta, možda na istome mjestu gdje su nekoć davno padale suze druge majke; njezine prabake? Praprabake? Neka je mlada žena, slomljena od boli, u sumrak polegla svoje dijete u zemlju i omotala ga dekicom. Razdvojila je tkaninu na mjestu na kojem je bila poderana i malene su kosti, iznenađujuće cijele, zavapile iz svoje malene grobnice pokazujući da su žrtve oskvrnuća. Pokrila je kostur dekicom i zatvorila zavežljaj te ga prekrila zemljom. Iriarte, koji je stajao uz nju i šutio, uzaludno je pokušavajući obraniti od kiše, sada joj je pružio ruku da lakše ustane i ona ju je prihvatila. Povukli su se do


bočnog dijela kuće i Amaia je opet razgledala tragove isprevrtanih grobova koje je kiša već poravnavala. Dok je gledala u beznačajne hrpice zemlje, osjetila je na svojim leđima bol generacija žena iz svoje obitelji, suza koje su prolile po tom zemljanom prolazu namijenjenom da bude hodnik duša, a onda ju je izdala vlastita mašta i vidjela je sebe kako spušta Ibaia u mokru zemlju. U tom joj je trenutku sav zrak izletio iz pluća, a ona je problijedjela i osjetila da je napušta snaga. - Šefice? Jeste dobro? - Da - rekla je i nastavila, pokušavajući povratiti kontrolu. - Oprostite procijedila je. Iriarte je smjestio kovčežić u prtljažnik i otvorio joj suvozačka vrata. Amaia je trenutak razmišljala o mogućnosti da otpješači do tetine kuće s obzirom na to da je Ulica Braulija Iriartea bila s druge strane Trinketea, no odustala je zbog svojih prljavih i mokrih hlača i bola koji joj se širio udovima kao da je bolesna, pa je ušla u automobil. Učinilo joj se da vidi neko lice koje se skrivalo iza živice i prepoznala je neprijateljski pogled čovjeka koji im se brinuo za vrt. Kada su skrenuli uz Txokoto, ugledali su Fermina Montesa koji je unatoč kiši stajao pred barom i pušio, slabo zaštićen krovnom nadstrešnicom. Iriarte mu je odgovorio na pozdrav podižući ruku i nastavio uz ulicu prema Engrasinoj kući. Prije nego što su izašli iz auta, Amaia se okrenula prema Iriarteu. - Imam li vašu riječ? - Imate. Uprla je u njega pogled, bez osmijeha, i kimnula. Tek što je stavila jednu nogu na tlo kada je otvorenim vratima prišao Fermin, koji ih je slijedio oštrim korakom, i pridržao joj kišobran. - Viša inspektorice Salazar, htio bih s vama razgovarati. Amaia je pogledala kroz njega, pritisnuta iscrpljenošću koja se sve više primjećivala. - Ne sada, kolega Montes. - Ali zašto ne? Mogli bismo, ako hoćete, otići u kafić i malo porazgovarati... - Ne sada - ponovila je skupljajući svoje stvari sa sjedala. - Dokad me mislite ignorirati? - Zakažite sastanak - rekla je ne gledajući ga. - Ne razumijem zašto ste takvi prema meni - pobunio se. Iriarte je izašao iz automobila, zaobišao ga, došao do Montesa i stao između njih dvoje. - Ne sada, viši inspektore Montes - čvrsto je rekao. - Ne-sa-da - ponovio je naglašavajući slogove kao da razgovara s malenim djetetom. Montes je kimnuo, nimalo uvjeren.


Amaia je krenula prema vratima ostavivši muškarce licem u lice na kiši. Ušla je u kuću vukući noge. Osjećala se fizički bolesna, a nakon vanjske vlage suha i mirisna toplina koja se širila iz kamina izazvala je u njoj takvu groznicu da joj je tijelo vidljivo drhtalo. James je predao dijete teti, uznemiren zbog njezina stanja. - Kako to izgledaš! Jesi bolesna, Amaia? - Samo sam umorna - odgovorila je i sjela na stepenice da skine čizme umrljane blatom. James se nagnuo da je poljubi i uznemireno ustuknuo. - Pa i nije baš tako, imaš temperaturu. - Nemam - pobunila se znajući da on ima pravo; imala je temperaturu. - Idi gore, skini tu mokru odjeću i istuširaj se vrućom vodom - naredila joj je teta dok je stavljala Ibaia u kolica. - Za deset minuta dolazim te vidjeti. - Ibai - prošaptala je Amaia pružajući ruku prema djetetu. - Amaia, bolje da ga ne diraš dok ne vidimo što ti je, pa nećeš valjda da se zarazi. James joj je pomogao da svuče odjeću od kiše zalijepljenu za tijelo i da stane pod tuš. Čim je osjetila vrući mlaz na koži, Amaia je shvatila što se događa. Tijelo joj se bunilo, već danima nije dojila Ibaia kako treba. Koža na grudima bila joj je napeta, vruća i veoma bolna. Izašla je ispod tuša, uzela dvije tablete za smirenje upale, a onda potražila u torbi kutijicu s dvjema dozama lijeka koji će konačno ukinuti mogućnost da doji svoje dijete, a koje nije htjela uzeti još prije nekoliko dana. Stavila ih je u usta i progutala zajedno sa suzama neuspješne majke. Poražena i dezorijentirana, sjela je na krevet i nije primijetila da tone u san. James se vratio s bocom vode koja joj više nije trebala i kad ju je vidio takvu, golu i usnulu, potpuno iscrpljenu, zastao je i gledao je pitajući seje li povratak u Baztan bila dobra zamisao. Povukao je preko nje pokrivač, legao pokraj nje i oprezno ovio ruku oko njezina tijela koje je gorjelo od groznice. Osjećao se kao slijepi putnik na luksuznom brodu.


22.

Sat je pokazivao pola pet popodne kada ju je James probudio desecima malih poljubaca u glavu. Nasmiješila je kada je osjetila miris kave koju joj je uvijek donosio u krevet. - Probudi se, uspavana ljepotice, više nemaš temperaturu. Kako se osjećaš? I sama se zapitala isto. Osjećala je da su joj usnice suhe i tvrde, a kosa priljubljena uz glavu kao da je još mokra, noge su joj još malo trnule, ali se osim toga osjećala dobro. U sebi je zahvalila na snu bez snova iz kojeg se vratila bez ikakva sjećanja i nasmiješila. - Dobro sam, pa rekla sam ti da sam samo bila umorna. James ju je gledao odvagujući to što je rekla. Suzdržao se; znao je da ne smije ništa reći, mrzila je kad ju je molio da bude opreznija, da se više odmara, duže spava. Strpljivo je uzdahnuo i dodao joj kavu. - Zvao je Jonan. - Što? Zašto me nisi probudio? - Pa upravo to i činim! Rekao je da će nazvati za deset minuta. Sjela je na krevet i naslonila se na drveno zaglavlje koje joj se zabilo u leđa unatoč velikim jastucima koje je postavila ispod njih. Uzela je šalicu s kavom od Jamesa i otpila gutljaj usput tražeći u telefonu broj svojeg pomoćnika. - Šefice, dat ću vam doktoricu - rekao je čim se javio. - Viša inspektorice Salazar, dobili smo poklapanje kose i sline s uzorcima broj šest i jedanaest Građanske straže. U slučaju šestice, poklapanje je stopostotno, po čemu mogu potvrditi da su kosa i kost pripadali istoj osobi. U pogledu uzorka broj jedanaest, poklapanje upućuje da kost i slina pripadaju dvjema sestrama, prema broju zajedničkih alela. Nadamo se da smo vam pomogli - rekla je i, ne ostavljajući joj vremena za odgovor, pružila telefon natrag Jonanu. - Šefice, čuli ste, imamo poklapanje. Sudac već zove glavnog zapovjednika kako bi ga o tome izvijestio. Idem s njim u Pamplonu. Mislim da će vas nazvati čim završe razgovor.


- Odličan posao, Jonane. Vidimo se u Pamploni - još dok je odgovarala, čula je zvuk drugog poziva. - Gospodine. - Viša inspektorice, sudac me upravo izvijestio o novosti. Dogovorili smo sastanak u postaji čim Markina stigne u Pamplonu, za otprilike dva i pol sata. - Bit ću tamo. - Viša inspektorice... Ima jedna stvar koju bih htio pretresti s vama, biste li mogli doći ranije? - Naravno, dolazim za sat vremena. U glavi je ponovila podatke kojima je raspolagala pretpostavljajući da glavni zapovjednik želi biti spreman prije nego što mu sudac Markina priopći namjeru da službeno otvori slučaj. Rezultat analiza bacao je novo svjetlo na slučaj - dvije nove žene koje su ubili njihovi muževi u zločinima tipičnim za nasilje prema ženama i naizgled bez povezanosti; obje su pretrpjele identičan čin amputacije i objema su kosti dospjele, čiste i ogoljene, u špilju u Arri Zaharu. Oba su napadača bila mrtva; točnije, sami su si oduzeli život nakon ubojstava, što je bio čest slučaj. Netko je odnio te amputirane udove s obaju mjesta zločina, netko tko je u nekim slučajevima ostavio otisak zuba, kao u slučaju Johane Marquez. Netko je nabacao ostatke svojih žrtava na ulaz u špilju, poput čudovišta iz legende, i nije se ustručavao potpisati svojim imenom i krvlju žrtava koje su njegovi sluge žrtvovali za njega. “Tarttalo”, vikao je sa zidova, besraman i bezobrazan. Njegova je drskost išla tako daleko da joj je slao poruku koristeći Medinu kao glasnika i natjerao je Quiraltea da čeka njezin povratak s rodiljnog i tek onda prizna gdje se nalazi tijelo Lucije Aguirre. A zadnjim se korakom, najrizičnijem i najprovokativnijem, približio njezinoj vlastitoj majci. Sama pomisao na njih dvoje zajedno natjerala ju je da se strese. Jesu li razgovarali? Nije bila sigurna da je Rosario u stanju tečno komunicirati, iako je očito uspjela sastaviti popis sa željenim posjetiteljima, a i tražiti upravo taj posjet. Razmislila je i shvatila da ju je posjetitelj morao poznavati prije nego što je smještena u kliniku Santa Mariju de las Nieves jer otkad je tamo smještena sudskim nalogom prije sedam godina, nije više imala kontakta ni s kim osim s liječničkim osobljem centra ili s drugim pacijentima. Po svoj je prilici mogla odbaciti zamisao da je riječ o nekom sadašnjem ili bivšem zaposleniku klinike. Bilo je nemoguće da ga netko, neki drugi djelatnik centra, ne bi prepoznao s maskom s kojom se ne bi postigla velika razlika, nego bi samo otežala identifikaciju. Ne, to je morao biti netko izvan institucije, inače se ne bi tako izložio riziku, netko tko je poznavao Rosario od ranije. Ali koliko ranije? Otkad se razboljela i počela svoje putešestvije po bolnicama? Prije toga? Iz Baztana? Izbor špilje odavao je poznavatelja područja, ali opet, bilo je na


stotine izletnika koji su svakoga ljeta obilazili šume. Svatko je mogao slučajno naletjeti na špilju ili ga je čak do nje mogla dovesti jedna od više desetina ruta označenih turističkom signalizacijom koje su se mogle naći na brojnim internetskim stranicama o dolini, pa čak i na stranici Općine Baztan. Ipak, bilo je nešto u zločinačkoj scenografiji, u potpisu zločina, u odabiru njegova imena, što je govorilo o nezdravoj povezanosti s dolinom. Na početku je mislila isto što i Padua, da je tarttalo samo način privlačenja pozornosti na ono što čini, da se nazvao po još jednome mitskom biću slijedeći trag basajauna. Uznemirila se razmišljajući o tome da nikada neće shvatiti zašto novinari nadijevaju ubojicama apsurdna imena što, osim toga, u slučaju basajauna nije moglo biti dalje od istine. Palo joj je na pamet da to vjerojatno mnogi misle o policiji zbog načina na koji ona naziva slučajeve na kojima radi. Ali to s basajaunom nije bilo samo neprimjereno, bilo je pogrešno. Šuma joj se pojavila u svijesti toliko jasno i snažno da je gotovo mogla ponovo osjetiti smirenu i uzvišenu nazočnost njezina čuvara. Nasmiješila se. Uvijek je to činila kad bi prizvala tu sliku; uvijek bi joj uspjela vratiti mir. Pozdravila je nekoliko poznatih osoba na ulazu i popela se ravno u ured glavnog zapovjednika. Pričekala je nekoliko trenutaka da je najavi policajac, a onda ju je pustio da uđe. Kao i zadnji put kada je došla u taj prostor, uz njezina je šefa sjedio doktor San Martin, a zbog njegove je nazočnosti proradio alarm u njezinoj glavi. Pozdravila je svojeg nadređenog, rukovala se s doktorom i sjela na mjesto koje joj je pokazao zapovjednik. - Viša inspektorice, očekujemo sučev dolazak, on će nam izložiti ono što već znamo, a to je da je analizom ustanovljeno da kosti pronađene u onoj špilji u Baztanu pripadaju dvjema žrtvama ubojstava žena pri kojima je pronađen isti potpis. - Zapovjednik je stavio naočale i nagnuo se da pročita: - Tarttalo. Sudac mi je telefonom priopćio da ima namjeru otvoriti slučaj. Čestitam vam, obavili ste sjajan posao, pogotovo imamo li u vidu ograničenja koja sa sobom nosi istraga starog slučaja bez izazivanja nesuglasica. Napravio je pauzu i Amaia je pomislila: “Ali...” Bila je to pauza koja prethodi jednom “ali”, bila je sigurna, iako koliko god o tome razmišljala, nije mogla zamisliti iz kojeg razloga. Kao što je rekao zapovjednik, sudac će otvoriti slučaj, ona je šefica Odjela za ubojstva, pa je nitko ne može maknuti sa slučaja, a dokazi su bili dovoljno relevantni i važni, štoviše, bili su izrazito teški. Obitelji su sigurno željele pravdu, “ali...” - Viša inspektorice... - zapovjednik je oklijevao. - Postoji još nešto, nevezano uz ovaj slučaj. - Nevezano? - nestrpljivo je čekala. San Martin je pročistio grlo; smještaje shvatila.


- Ima veze s kostima nađenima prilikom oskvrnuća u Arizkunu? - Da - odgovorio je San Martin. - I ove zadnje pripadaju članu moje obitelji? - upitala je dok joj se u glavi pojavljivala slika malih raka i razgrnute zemlje. - Viša inspektorice, prije svega želim naglasiti da sam, s obzirom na prijašnju situaciju s kostima, sam analizirao zadnje kosti. Rigorozno sam i s velikom pažnjom slijedio proceduru. Amaia je zahvalno kimnula. - Pripadaju članu moje obitelji? San Martin je pogledao zapovjednika, pa nastavio. - Viša inspektorice, je li vam poznat postotak DNK-a koji određuje, primjerice, našu obiteljsku pripadnost i u kojem stupnju, hoću reći, je li nam netko srodnik prvog, drugog ili trećeg stupnja? Amaia je slegnula ramenima. - Da, zapravo mislim da jest... Zajednički aleli s roditeljima idu do pedeset posto, s bakom i djedom do dvadeset i pet i tako dalje... San Martin je kimnuo. - Upravo tako, i svako je ljudsko biće jedinstveno prema svom DNK-u. Iako je DNK krvnih srodnika genski vrlo sličan, ima mnogo aspekata koji nas određuju kao pojedince. Amaia je uzdahnula; kamo je to vodilo? - Kolegice Salazar, prema rezultatu analize DNK-a provedene nad kostima jučer nađenim u Arizkunu one se stopostotno preklapaju s vama. Iznenađeno ga je gledala. - Ali to nije moguće - brzo je razmišljala naglas. - Nisam mogla kontaminirati uzorke, nisam ih ni taknula. - Ne govorim o transferiranom DNK-u, kolegice Salazar, govorim o samoj koštanoj srži. - To mora biti greška, netko se prevario. - Već sam vam rekao da sam osobno proveo analizu, a kada sam vidio rezultate, ponovio sam je, s istim ishodom. To je vaš DNK. - Ali... - Amaia se smiješila s nevjericom. - Očito je da nije riječ o mojoj ruci rekla je, gotovo odobrovoljena. - Znate li jeste li imali sestru? - Imam dvije sestre i nijednoj od njih ne nedostaje ruka. Osim toga, sad ste mi rekli da je svaki čovjek poseban, možda je riječ o tome da mi je nalik, ali ne da je kao ja. - Osim u slučaju da je riječ o vašoj jednojajčanoj blizanki. Amaia je zaustila odgovoriti, ali se zaustavila. Zatim je veoma polagano


rekla: - Nemam ja nikakvu blizanku. A dok je to govorila, primijetila je da se sve oko nje rastapa i pretvara u gusto, crno ulje koje je kliznulo po zidovima, progutalo svjetlost i, prekrivajući sve površine, iscurilo iz njezinih očiju na njezine ruke, rastvorene u krilu. Djevojčica koja plače. Djevojčica koja plače gustim suzama straha i podiže ruku amputiranu iz ramena i govori: “Ne daj da te mama pojede.” Identična kolijevka u Juanitinoj kući, djevojčica bez ruke koja je njiše, djevojčica koja nikada ne prestaje plakati. U um joj je navrlo tisuću sjećanja koje je donijela iz snova, a u njima je djevojčica za koju je oduvijek mislila da je ona sama, šutke stajala uz nju, jednaka kao odraz u tamnom ogledalu snovitosti. Njezina inačica, ali žalosnija od one stvarne jer je u Amaii ispod sivog sloja boli ključalo preživljavanje i buntovništvo prema sudbini koje je iz dubine njezinih plavih očiju blistalo kao mjesec zimi. Kod te druge djevojčice nije. Iz njezinih je očiju jedini sjaj dolazilo od stalnog plača, tako tamnog da se širio oko nje poput zasljepljujuće kaljuže od crnog jantara. Gotovo je uvijek njezina prilika budila silnu tugu zbog jada i prihvaćene kazne kojima je zračila u svojoj nijemoj pasivnosti, no plač se pojačavao, katkad do očaja i tada se činilo da više to nije u stanju podnijeti. Jednom je prilikom djevojčica plakala uz grčevite uzdahe koji su nicali iz same srži njezina tjelešca, a u krilu je držala Amaiin Glock, njezin službeni pištolj, njezino sidro za sigurnost. Podigla ga je upirući ga u svoju glavu, kao da je smrt neka vrsta oslobođenja. “Ne čini to”, viknula je djevojčici za koju je mislila da je ona sama, a duh kojeg je nosila u svojim kostima podigao je i pokazao joj svoju amputiranu ruku: “Ne dam da me mama pojede.”

Vratila joj se svijest o uredu, o nazočnosti dvojice muškaraca koji je promatraju i na trenutak se zabrinula što se pokazala pogođenom, što se sve ono što joj se vrti po umu odrazilo na njezinu licu. Smještaje uhvatila nit onoga što je govorio doktor San Martin koji je upravo pokazivao kemijskom olovkom na neki grafikon na stolu. - Nema mjesta za pogrešku. Kao što vidite, svaka se točka analizirala dva puta, a na molbu zapovjednika, ponovo smo ih slali u Nasertic. Sutra ćemo dobiti rezultate, ali to je samo formalnost, za potkrepu. Neće izbaciti drugačije rezultate, to vam jamčim. - Viša inspektorice, to što vi niste bili upoznati s činjenicom da ste imali sestru blizanku koja je umrla pri rođenju, ništa ne znači - možda je ta činjenica


vašim roditeljima bila tako bolna da su je odlučili ne spominjati, a možda vas nisu htjeli uznemiriti time da vam je sestra umrla. S druge strane, do 1979. godine nije postojala zakonska obveza prijave smrti novorođenčeta, a imamo li na umu da su se grobni formulari popunjavali ručno, u većini slučajeva samo je navedeno “pobačeno dijete”, bez pojedinosti o spolu ili procijenjenoj dobi fetusa. Na nekim je grobljima, kao i u više župa, činjenica da dijete nije kršteno bila prepreka koja se obično zaobilazila privatnim ukopom i uz dobru napojnicu grobaru. Očito osoba koja ovo izvodi poznaje i vas i vašu obitelj i ima informacije iz prve ruke. Kao što vam je rekao doktor, stanje kostiju upućuje na to da nisu bile u izravnom kontaktu sa zemljom i da vjerojatno dolaze sa suhog i dobro zatvorenog mjesta. Trebali biste nam kazati na kojem su groblju, ili grobljima, pokopani članovi vaše obitelji, pa bismo onda mogli nastaviti s ovim. Slušala ih je kao pregažena. Nekoliko je trenutaka razmišljala, a onda polagano kimnula glavom. Policajac im je najavio suca i, kao po nekom tihom, prešutnom dogovoru, zapovjednik i doktor pokupili su izvješća sa stola prije nego što su ga propustili. Sastanak je trajao jedva petnaest minuta. Markina im je izložio rezultate analize koju je, naravno, trebalo ponoviti službenim putem, i obavijestio ih da namjerava otvoriti slučaj. Čestitao je glavnom zapovjedniku na diskreciji i oprezu kojima je provedena istraga te šutljivoj Amaii čiji je jedini odgovor bilo kimanje. Kada je sastanak završio, Amaia je žurno izašla, zahvalna što joj Markina nije uputio jedan od onih svojih pogleda. Jonan ju je čekao u hodniku i čim ju je ugledao, počeo je oduševljeno govoriti. - Šefice, kako dobro! Uspjeli smo, otvara se slučaj... Nekoliko je puta rastreseno kimnula. Jonan je primijetio njezinu zabrinutost. - Tamo unutra je sve dobro prošlo, je li tako? - Da, ne brini se, riječ je o nečem drugom. Nakon nekoliko trenutaka upitao je: - Hoćete da razgovaramo o tome? Stigli su do automobila; okrenula se i pogledala ga. Jonan je zacijelo jedna od najboljih osoba koje poznaje. Njegova je briga za nju bila istinska i prelazila je isključivo službenu razinu. Pokušala mu se nasmiješiti, ali su joj se samo iskrivile usne, a oči ih nisu slijedile. - Prvo moram razmisliti o tome, Jonane, ali poslije ću ti ispričati o čemu je riječ. Kimnuo je. - Hoćete da vas odvezem kući? Ne moramo razgovarati ako niste za to raspoloženi, mogu prenoćiti u hostelu Trinkete. Mislim da nije pametno da vozite, pada snijeg i cesta kod prijevoja Belate nije u dobrom stanju.


- Hvala ti, Jonane, ali bolje da odeš kući, ni ti dugo nisi oka sklopio. Bit ću oprezna, a vožnja će mi goditi. Kada je izašla s parkirališta, vidjela je da Jonan još stoji na istome mjestu. Hrpe snijega okruživale su cestu sve do ulaze u tunel Belate. S druge strane, samo tama i stalno pucketanje soli po podvozju automobila. U njezinu je umu i dalje bila prisutna slika isprevrtanih hrpica zemlje oko kuće, ostaci istrunule dekice, kolijevka jednaka Ibaievoj na tavanu Juanitine kuće, bjelina onih kostiju koje su nosile njezin DNK koji je otkrivao da nisu bile u zemlji. Kako se mogao izgubiti svaki trag neke osobe? Kako je moguće da do nje nikada nije stigao ni najmanji spomen njezina postojanja? Doktor je govorio o novorođenčetu rođenom u punom roku. Je li umrla pri porođaju? Je li ruka bila dokaz njezine smrti? Možda je amputirana zbog neke bolesti s kojom se rodila? Je li možda bila živa? Primijetila je da ulazi u Santiagovu ulicu i shvatila da je vozila kao automat, potpuno nesvjesno. Smanjila je brzinu kako bi se kroz puste ulice spustila prema mostu. Kada je stigla do mosta Muniartea, zaustavila je automobil i slušala zaglušujuće mrmoljenje slapa. Kiša cijeli dan nije prestajala padati i neka vlažna prisutnost, poput baztanskog groba, ušuljala se u automobil i naglo u njoj izazvala nesuzdrživ bijes prema tom prokletom mjestu, prema vodi, rijeci, kamenom popločenju i svoj toj boli na kojoj je bilo podignuto. Parkirala je. Ovaj put nije osjetila toplinu dobrodošlice s kojom joj se uvijek činilo da je kuća dočekuje kada ulazi, da je prima u svoje okrilje puno ljubavi.

Svi su već otišli spavati. Uključila je svoje prijenosno računalo i usredotočila se na upisivanje lozinke. Nekoliko je minuta pregledavala različite baze podataka, a na kraju je frustrirano spustila ekran, ostavila računalo i popela se uza stepenice. Kada je primijetila kako joj čizme škripe u dodiru s drvom, vratila se, izula se i ponovo uspela. Časak je oklijevala pred vratima tetine spavaće sobe, no na kraju ju je pozvala. Engrasin joj se nježni glas odazvao s druge strane. - Teto, možeš sići? Moram s tobom razgovarati. - Naravno, kćeri moja - zabrinuto je odgovorila. - Evo me odmah. Oklijevala je i pred vratima Rosine spavaće sobe, ali je onda zaključila da joj sestra sigurno ne zna više od nje. Dok je čekala da teta siđe, Amaia je stajala nasred dnevne sobe, pogleda uprta u unutrašnjost kamina, kao da u njemu gori vatra koju samo ona može vidjeti, nesposobna upustiti se u proces paljenja. Pričekala je da teta sjedne iza njezinih leđa, a onda se okrenula i progovorila. - Teto, čega se sjećaš iz vremena kad sam se rodila?


- Imam jako dobro pamćenje, ali ne sjećam se mnogo čega u vezi s Elizondom. Ja sam tada živjela u Parizu i gotovo ni s kim odavde nisam održavala kontakt. Kad sam se vratila, ti si mogla imati četiri godine. - Ali možda ti je amatxi Juanita ispričala nešto od onoga što se događalo dok tebe nije bilo. - Naravno, ispričala mi je mnogo što, uglavnom tračeve iz sela da budem u toku, tko se vjenčao, tko je dobio djecu, tko je umro. - Koliko imam sestara, teta? Engrasi je slegnula ramenima, kao da time želi izraziti očito. - Floru i Ros... - Je li ti amatxi Juanita ispričala nešto o tome da se uz mene rodila još jedna djevojčica? - Blizanka? - Jednojajčana. - Ne, nikad mi nije ništa takvoga rekla. Zašto misliš da je bilo tako? Amaia nije ništa odgovorila; nastavila je postavljati pitanja. - A da je moja majka možda pobacila... Ili je rodila mrtvo dijete... - Ne znam, Amaia, ali ne bi mi to bilo čudno. U to se vrijeme pobačaj smatrao gotovo sramotnim i žene su ga skrivale ili nisu govorile o tome, kao da se nikada nije dogodilo. - Sjećaš se one kolijevke, iste kakvu ima Ibai, iz Juanitine kuće? Taje djevojčica postojala, teto, i umrla je pri porođaju ili se rodila mrtva. - Amaia, ne znam tko ti je to rekao... - Teto, imam neosporive dokaze. Ne mogu ti sve objasniti jer to pripada “onom o čemu ne mogu govoriti”, ali znam da je ta djevojčica postojala, da se rodila isto kad i ja, da je bila moja jednojajčana blizanka i da joj se nešto dogodilo. Tetine su oči odavale sumnju. - Ne znam, Amaia... Ako si zaista imala sestru, pa čak i da je bila mrtvorođena, čini mi se da bih ja to znala, tvoja bi baka to znala jer tu nije riječ o pobačaju, nego o djetetu koje se rodilo i umrlo, što bi podrazumijevalo smrtni list i ukop. - To sam prvo provjerila, ali nema nikakvog smrtnog lista. - Ovako, ti si se rodila u kući svojih roditelja, kao i tvoje sestre. To je bilo normalno u to vrijeme, gotovo nijedna žena nije išla u bolnicu, a sve je porođaje nadgledao seoski liječnik. Sigurno ga se sjećaš, gospodin Manuel Hidalgo, već je pokojni. Obično mu je pomagala njegova sestra, ona je bila medicinska sestra, dosta mlađa od njega. Koliko ja znam, ona još živi tu, u dolini. Prije par mjeseci vidjela sam je u crkvi, kada se slavila obljetnica zbora. Kad je bila mlada, dostaje


dobro pjevala. - Sjećaš se njezina imena? - Da. Fina, Fina Hidalgo. Amaia je uzdahnula; kao da su se kroz taj uzdah raspršili temelji koji su je držali, iscrpljeno je pala kraj tete. - Uvijek sam je sanjala, teto, otkad sam bila mala i još uvijek je sanjam. Mislila sam da sam ja ta djevojčica, ali sada znam da mi je to sestra, djevojčica s kojom sam se rodila. Kažu da su jednojajčani blizanci gotovo ista osoba, da su vezani posebnom sponom zahvaljujući kojoj čak mogu vidjeti i osjećati iste stvari. Teto, ja cijeli svoj život osjećam njezin bol. - O, Amaia! - uzviknula je teta i prekrila si usta svojim finim, izboranim rukama. Onda ih je pružila prema njoj, a Amaia se naslonila na njezino krilo i pustila da joj glava počiva na tetinim koljenima. - Ona mi se obraća, teto, obraća mi se u snovima i govori mi užasne stvari. Engrasi joj je milovala glavu, prelazila je rukom preko njezine meke kose, kao što je to puno puta radila kad je bila mala. Ubrzo je primijetila da je Amaia zaspala, ali nije ju prestala milovati. Nastavila je kliziti rukom preko njezinih vlasi osjećajući pod jagodicama prstiju maleni zarez i ožiljak koji je bio skriven kosom, ali bi ga ona mogla naći i da je slijepa. - Što su ti učinili? Što su ti učinili, djevojčice moja? Glas joj se još jednom slomio od boli i bijesa, ruke su joj drhtale, a oči još jače zamaglile.


23.

23. lipnja 1980. Oluja se bijesno obrušila nad Elizondo. Osvijetljen svjetlošću svijeće, Juan je klečao i molio se u kupaonici. Znao je da to nije najprikladnije mjesto za obraćanje Bogu, ali on je bio čovjek starog kova i bilo ga je sram da ga vide u ovakvom stanju. Poniženog, nasmrt uplašenog i očiju ispunjenih suzama. Oko devet sati navečer Rosario je zatražila da odvede djevojčice u kuću svoje majke. Djevojčice su zaostajale opčinjene krjesovima koje su stariji mladići počinjali paliti po ulicama. Ona se sama pobrinula da nazove doktora Hidalga. Od tada su prošla više od tri sata. Samo su jednom izašli, da zatraže svijeće kada je nestalo struje, a to je bilo prije više od sat vremena i on više nije mogao podnijeti zloslutnu tišinu kuće nakon jezivih krikova svoje žene. Našao je utočište u kupaonici, konačno se prepustio i sada se isprepletenih prstiju svim svojim snagama molio Bogu da sve ispadne dobro. Rosario je bila tako čudna, nije htjela ići u bolnicu usprkos preporukama doktora Hidalga, čak ni kako bi napravila ultrazvuk, unatoč riziku koji je sa sobom nosila dvostruka trudnoća. Odlučila je roditi kod kuće, kao i prošla dva puta, i čak mu nije dopuštala da kaže svojoj obitelji da čekaju dvije bebe. Čuo je neki zvuk s druge strane vrata, a onda glas doktora Hidalga praćen tihim kucanjem. - Juane, jesi tu? Brzo se uspravio. U ogledalu je ugledao dva crvena oka i lice izobličeno od sjena koje je stvarala svjetlost svijeće. - Da, evo me odmah - rekao je otvarajući slavinu da umije lice. Izašao je još držeći ručnik u rukama. - Je li Rosario dobro? - Da, budi miran, i ona je dobro, i djeca. Dvije zdrave i jake djevojčice, Juane, čestitam - rekao je i pružio mu ruku koja je vonjala po sredstvu za dezinfekciju. Juanju je smiješeći se primio među svoje ruke. - Mogu li ih vidjeti?


- Pričekaj malo, moja je sestra sada s njima, završava s njezinim čišćenjem i pripremom, za čas ćeš moći ići k njima. - Još dvije kćeri, vidi se da samo znam raditi djevojčice - Juan se nije prestajao smiješiti. - Ne možeš mi odbiti jednu čašicu - pozvao ga je. Doktor Hidalgo se nasmiješio. - Samo jednu; imam još dvije trudnice koje trebaju roditi svaki čas, da ne bi bilo da se sve dogovore i rode još noćas jer ako mjesec pokreće more, oluje pokreću rijeke... Juan je pred njih stavio dvije čaše i u svaku natočio po prst viskija. U dnevnu je sobu ušla Fina Hidalgo. Kada ju je Juan ugledao, htio je odložiti čašu na stol. - Polako, popij na miru i pričekaj koju minutu - iscrpljena je i neće nikamo pobjeći... No Juan je iskapio čašu jednim gutljajem i krenuo prema hodniku. - Čekaj - rekla je Fina i stala pred njega. - Nije još gotova. Otišla je promijeniti spavaćicu, daj joj još minutu. Ali on nije mogao čekati. Što to misli ta usidjelica, pa on je na tisuće puta vidio svoju ženu golu, kako ta Fina Hidalgo zamišlja da je zatrudnjela? Prošao je kraj nje sa smiješkom, no ona ga je uhvatila za ruku i zaustavila. - Daj joj još minutu - zamolila je. Juanov je smiješak iščeznuo. U tom mu je trenutku prišao doktor Hidalgo. - Fina, jesi luda? Pusti ga neka ide ženi. U spavaćoj je sobi lebdio intenzivan i vruć miris, krv i znoj pomiješani s mirisom alkohola za dezinfekciju. Rosario je bila na nogama, u čistoj spavaćici, nagnuta nad blizankama. Juan se zbunjeno nasmiješio ugledavši izraz koji se pojavio na licu njegove žene kada ga je ugledala. Rosario je držala u rukama maleni satenski jastučić koji je obično stajao kao ukras na njezinu krevetu i stiskala ga uz bebino lice. - Rosario, o Bože! Što to radiš? - viknuo je istodobno je odmičući od kolijevke tako snažnim udarcem da se srušila. Rosario je bila snažna žena, no sada je, iscrpljena od porođaja, samo ostala ležati na krevetu, vrlo ga ozbiljno gledajući, bez ijednog jauka i ništa ne govoreći. Juan je odmaknuo jastučić s lica svoje kćeri koja je, čim je osjetila da više nema pritiska, smjesta briznula u plač. - O, Bože moj! O, Bože moj! - očajnički je vikao. Doktor Hidalgo istrgnuo mu je djevojčicu iz ruku, popipao joj nosić i gurnuo joj mali prst u usta da provjeri ima li čega unutra. Dijete je plakalo na sav glas, a lice mu se grčilo u strašnim grimasama. - Dobro je, Juane, dobro je, djevojčica je dobro.


No činilo se da ga on ne čuje, gledao je lice svoje kćeri i odmahivao glavom. Doktor Hidalgo obuhvatio mu je lice rukama i natjerao ga da ga pogleda. - Dobro je, Juane, slušaj kako plače, dobro je, ništa joj se nije dogodilo. Kada novorođenče tako plače, to je najbolji znak da je sve u redu. Izgleda da ga je konačno shvatio. Lice mu se na trenutak opustilo, ali čim se oslobodio njegovih ruku, okrenuo se prema drugoj kolijevci. Druga djevojčica nije plakala. Bila je nepomična, poluotvorenih šačica koje su ležale uz obraze i zatvorenih očiju. Juan je pružio ruku prema njoj. I prije nego što ju je i dotaknuo, znao je da je mrtva.


24.

Intenzivnu hladnoću toga jutra pratila je teška magla koja je zbog vode koju je u sebi nosila pritiskala tlo. Činilo se da je iznutra osvjetljava jako sunce koje se nije viđalo zadnjih dana, a sada je kroz maglu ranjavalo oči, kao da su u njoj mikroskopske čestice stakla. Amaia je vozila jedva se održavajući na cesti, vodila ju je tek bijela linija, jedva vidljiva kroz bočno staklo. Oči su joj gorjele od stalnog napinjanja i umor se udružio s frustracijom koju je osjećala. Probudila se usred noći iz sna prepunog glasova, ljudi koji su govorili i nerazgovijetnih glasova koji su joj dolazili u mraku, kao loše sintonizirana radijska emisija s one strane, u kojoj su poruke i riječi bile izmiješane s požurivanjem, plačem i zahtjevima koje nije uspijevala razumjeti i koji su joj nakon buđenja ostavili osjećaj nesposobnosti i zbrkanosti koje se nikako nije mogla otresti. Probudila se na kauču na kojem je i zaspala, pokrivena dekom i naslonjena na jastučić koji joj je stavila teta, a onda se odvukla do spavaće sobe u kojoj se Ibai odmarao raširivši se po krevetu koliko god je mogao, dok je James bio prognan na sasvim uski dio madraca. - Spavaš isto kao tvoj tata - prošaptala je i na nekoliko minuta legla pokraj svojeg djeteta. Ugodan spokoj Ibaieva sna vratio joj je ravnotežu, vjeru i osjećaj da je sve kako treba. Dječak je spavao potpuno mirno i zadovoljno, ruku raširenih poput krila vjetrenjače i sa smirenošću rezerviranom za pravednike. Usta su mu bila poluotvorena i bio je tako tih da mu se više puta približila kako bi čula da diše. Nagnula se nad njega da udahne sladak miris njegove kože, a on se, kao da odgovara na neki poziv, probudio. Savršeni osmijeh ocrtan na licu njezina sina prenio se na njezino, ali je čarolija trajala samo nekoliko trenutaka. Dijete je počelo tražiti jesti mašući malenim, nespretnim ručicama prema njezinim grudima koje ga više nisu mogle nahraniti. Prepustila ga je Jamesu, on ga je odveo dolje, a ona je još jednom ostala razmišljati o tome kako je usrana majka.


Ušla je u dvoranu za sastanke i vidjela da Jonan još nije stigao. Uključila je svoje računalo i čim je otvorila poštu, pojavile su se dvije oznake upozorenja, e-mail od doktora Franza, što je, čini se, već postalo uobičajeno, i drugi proslijeđen od Jonana, a poslao ga je Zlatni Cešalj. Otvorila je drugi. “Dama čeka svoj prinos.” - E, pa, dama može čekati do besvijesti - rekla je i poslala ga u koš. E-mail doktor Franza također je djelovao kao proširena kopija prethodnoga, s jednom razlikom koja joj je privukla pozornost. “Možda bih morao istražiti kako je moguće da je doktor Sarasola tako dobro upoznat sa slučajem vaše majke, s pojedinostima njezine terapije, a osobito s njezinim ponašanjem; sve je to podložno povjerljivom odnosu između liječnika i pacijenta, pa je u najmanju ruku ‘čudno’ da on to zna ako imamo na umu da je nikada nije liječio, što znam jer sam provjerio.” Još je dvaput pročitala poruku. Po prvi put otkad su počeli dolaziti, nije ju obrisala. Bilo joj je jasno da je tarttalo poznavao njezinu majku još prije njezina dolaska u kliniku Santa Mariju de las Nieves. Razmotrila je mogućnost da su otac Sarasola i posjetitelj s nadzorne snimke ista osoba pa je odbacila. Svećenik i ravnatelj Franz vrlo su se dobro poznavali, dovoljno dobro da ne bi dostajale naočale i lažna bradica. Osim toga, njegov izgled i stas nisu se uklapali u procjenu napravljenu na temelju snimki. Uza sve to, ostala je sumnja koja joj se vrtjela po glavi. Izašla je u hodnik i provirila u glavni ured. Zabalza je radio napola skriven zaslonom računala i nije zapazio da je ona tamo sve dok nije došla do njega. Brzim je pokretom ugasio monitor. Amaia mu je dala nekoliko sekunda da povrati kontrolu, a onda mu se obratila. - Dobro jutro, inspektore. - Dobro jutro, šefice. Amaia je primijetila da mu se na riječi “šefice” ton tako spustio da je ona bila jedva čujna. - Imam posla za vas. Zabilježite ovo ime - Rosario Iturzaeta Belarrain. Želim da pregledate baze podataka bolnice Virgen del Camino, područne bolnice u Irunu, klinike Santa Marije de las Nieves i Sveučilišne klinike. Trebam popis s imenima svih članova osoblja koji su je liječili ili kontaktirali s njom u vrijeme kad je bila tamo smještena ili bila na hitnoj u tim bolnicama. Zabalza je završio s pisanjem i podigao pogled. - To je puno podataka. - Znam, a kada ih budete imali, želim da usporedite popise i da mi kažete pojavljuje li se tko na više od jednog popisa.


- Danima ću to raditi - odgovorio je. - Pa onda ne biste trebali gubiti vrijeme. Okrenula se i izašla s laganim smiješkom osjećajući na leđima Zabalzin neprijateljski pogled. - E, da, još nešto - naglo se okrenula. Gotovo je prasnula u smijeh vidjevši Zabalzu kako spušta pogled kao učenik uhvaćen u prepisivanju. - Potražite mi adresu Fine Hidalgo. Ne znam dolazi li to od Rufina ili Josefina, sve što znam jest da još živi tu u dolini, pregledajte popis stanovnika u Općini. Ovo zadnje je hitno. Kimnuo je ne podižući pogled. - Jeste li sve zabilježili? - pakosno je ustrajala. - Da - prošaptao je. - Molim? - Da, sve sam zabilježio, šefice. - Ponovo se nasmiješila začuvši kako mu se zadnja riječ zaglavila u grlu kao da su mu usta puna zemlje.

Fina Hidalgo živjela je u čvrstoj kamenoj kući u dijelu koji se mogao smatrati urbanim centrom Irurite, drugom po veličini naselju u Baztanu. Na dvokatnici se isticala ostakljena galerija koja je krajem 18. stoljeća postala jako moderna, no ono što ju je svakako činilo posebnom bio je njezin vrt koji je bio iznad svakog očekivanja. Po jedna tužna vrba sa svake strane čuvala je pristup stazi od crvenog kamena, obrubljenoj jaglacima i golemom, savršeno podšišanom lavandom. Pozornost je privlačilo raznovrsno bilje najrazličitijih tonova, od zagasite zelene do crvenoljubičaste, a kolorit su pojačavale crvene ciklame koje su krasile prozore. Na kuću se naslanjao staklenik velik otprilike dvanaest kvadratnih metara, iznutra orošen milijunima mikroskopskih kapljica vode. Jedna ju je žena pozdravila s vrata. - Bok, dođite ovamo, sigurno će vas zanimati - rekla je i vratila se u staklenik. Unatoč tome što je bio dupkom pun, a vlaga je bila golema, staklenik je bio ugodno mjesto intenzivnog mentolastog mirisa i toplije nego vani. - Čovjek je rob svojih navika - obratila joj se žena saginjući se kako bi odrezala nove izdanke nekih biljaka. Podrezivala ih je svojim noktom, pomalo prljavim i obojenim zelenim sokom koji se cijedio iz biljaka, a onda bacala u praznu teglu za cvijeće. Amaia ju je promatrala. Nosila je gumene čizme sa zamršenim kašmirskim uzorkom, jahaće hlače i ružičastu bluzu, a zagasito-crvena kosa, sigurno njezina


prirodna boja, bila je skupljena kopčom na tjemenu. Kada su počele razgovarati, podigla je pogled i Amaia je mogla vidjeti da su joj usne našminkane vrlo nježnom ružičastom nijansom. Još uvijek je bila veoma lijepa. Procijenila je da ima možda šezdeset i pet godina. Zabalza joj je rekao da se tek umirovila, a izgled njezina vrta odavao je da joj je to najveća ljubav. - Očekivala sam vas, vaš mi je kolega rekao da ćete doći. Samo da ovo završim, pa ćemo ući u kuću i popiti čaj. Ako sad ne počupam nove izdanke, posisat će svu energiju iz biljke - rekla je gotovo ljutito. Unutrašnjost kuće nije zaostajala za vrtom. Naglašeno viktorijanskog nadahnuća i s obiljem ukrasa, bila je istovremeno lijepa i opojna. Fina joj je ponudila čaj iz vrlo finog servisa i sjela joj nasuprot. - Moj je brat već davno umro, on je kupio ovu kuću, ali je, srećom, uređenje prepustio meni. Staklenik je isto bio njegova ideja. Ja u početku nisam uopće bila oduševljena, ali vrtlarenje je poput droge, kad jednom počnete... - Čula sam da ste radili kao njegova medicinska sestra. - Zapravo i nisam imala drugu mogućnost. Moj je brat bio dobar čovjek, ali pomalo starog kova. Bio je gotovo dvadeset godina stariji od mene, roditelji su me dobili kad se to već činilo nemoguće. Jadnici su umrli jedno za drugim kada sam imala četrnaest godina, a prije smrti natjerali su brata da im obeća da će uvijek skrbiti za mene. Znate ono, kao da se mi žene ne znamo skrbiti same za sebe. Sigurno su to učinili s najboljom namjerom, ali on je to shvatio doslovno, pa sam studirala sestrinstvo, pazite što kažem, ne medicinu nego sestrinstvo, i postala sam njegova pomoćnica. - Shvaćam - rekla je Amaia. - I pomagala sam mu sve dok nije otišao u mirovinu, a onda sam konačno mogla otići raditi izvan doline, po bolnicama, s drugim liječnicima. Ali sada sam i sama u mirovini i znate što? Sada otkrivam da volim biti ovdje. Amaia se nasmiješila, znala je o čemu govori. - Asistirali ste bratu prilikom porođaja? - Da, naravno. Educirana sam, između ostalog, i za babicu. - Rođenje o kojem trebam informacije bilo je u lipnju 1980. - O, pa sigurno će biti među kartonima. Dođite sa mnom - rekla je ustajući. - Ovdje čuvate kartone? - Da, brat mi je imao jednu ordinaciju u Elizondu i drugu ovdje, u kući, kako je uobičajeno za seoske liječnike. Kada je otišao u mirovinu i zatvorio ordinaciju u Elizondu, sve je prenio ovamo. Ušli su u ured koji je isto tako mogao proći kao engleski klub pušača lule cijeli je jedan zid zauzimala veličanstvena kolekcija lula koja se borila za prevlast s drugom, zbirkom stetoskopa i starinskih slušnih pomagala u obliku


trube. Sjetila se da je doktor San Martin spomenuo da je među liječnicima čest običaj skupljati materijal vezan uz njihovu profesiju. Fina je zabilježila datum na list papira. - Rekli ste 1980.? - Da. - Ime pacijentice? - Rosario Iturzaeta. Iznenađeno je podignula pogled. - Sjećam se te pacijentice, bila je slaba na živce, tako su se tada nazivale neurotične osobe. Osjetila je nelagodu ne znajući točno zašto. - Ne želim njezin liječnički karton, samo informacije vezane uz njezine porođaje. Hoće li za to biti potreban sudski nalog? - Što se mene tiče, ne. Brat mi je umro, a vjerojatno i ta pacijentica. Vi ste policajka, sigurno možete ishoditi taj nalog, zašto da onda kompliciramo stvari? - slegnula je ramenima. - Hvala vam. Žena se nasmiješila, a onda opet nagnula nad kartoteku. Amaia je još jednom pomislila da je sigurno bila jako zgodna. - Evo ga - rekla je mašući jednim kartonom - a bogami ima dosta toga unutra. Da vidimo porođaje. Da... Prvo je 1973. imala prirodni porođaj, bez komplikacija, vjerojatno zdrava djevojčica, ime Flora. Drugi porođaj 1975., prirodni porođaj, bez komplikacija, vjerojatno zdrava djevojčica, ime Rosaura. Treći porođaj, 1980., prirodni porođaj, blizanci, bez komplikacija, dvije djevojčice, vjerojatno zdrave, ne pišu imena. Srce joj se ubrzalo kad je čula kako joj je ta žena sasvim jednostavno rekla da je imala još jednu sestru. Iščupala joj je žućkasti papir iz ruku. - Vjerojatno zdrave...? Da je jedna od djevojčica bila bolesna ili da je umrla, bi li to ovdje pisalo? - Ne bi. U to vrijeme nismo raspolagali mnogo čim za porođaj kod kuće vjerojatno primjećujete da ne pišu ni težina ni visina; samo se provodilo Apgar testiranje i rutinski pregled. “Vjerojatno zdrav” je jednostavan koncept - da je beba bolovala od, na primjer, neke srčane bolesti, to se ne bi moglo otkriti, osim da je već u trenutku rođenja pokazivala očite simptome. - A da je, na primjer, na djetetu proveden neki kirurški zahvat, amputacija uda? - To bi se izvelo u bolnici. Imajte na umu da se u ordinaciji nije izvodilo ništa osim malih kirurških zahvata i sanacija. - A da je jedna od njih dviju umrla?


- Ako je umrla ovdje, u dolini, sigurno imam kopiju smrtnog lista. Moj je brat u to vrijeme potpisivao sve potvrde za one koji su umrli ovdje, a ne u nekoj bolnici u Pamploni. - Možete li ga, molim vas, potražiti? - Naravno. Malo će potrajati jer nisu zapisana imena djevojčica. Amaia je još jednom pregledala papir i zamijetila da se ne navodi nikakvo ime ni za jednu od djevojčica. Sjetila se da ni njoj nije bilo lako odabrati ime za Ibaia, sve dok se nije rodio. Je li to imala zajedničko sa svojom majkom? Fina je otišla do drugog ormara i iz njega izvukla kartonsku kutiju s pregradcima na kojoj je pisala godina. - Pretpostavlja se da je umrla iste godine? - Da, mislimo da je bila tek rođena. Nepunu minutu kasnije žena je izvukla jedan dokument. - Evo je: novorođenče, kći Juana Salazara i Rosario Iturzaete. Uzrok smrti, o, joj! Smrt u kolijevci. Amaia ju je upitno pogledala. - “Smrt u kolijevci” je, kako se nekoć obično nazivalo, sindrom iznenadne dojenačke smrti - rekla je pružajući list Amaii - što upućuje na to da djevojčica sigurno nije bila dobro. - Da je bila bolesna? - Pa sad, ne baš bolesna, ali ponekad bude nešto što se ne otkrije odmah nakon rođenja, nego se počne primjećivati za par sati. - Ne razumijem vas. - Pa nekakvo zaostajanje, na primjer, ili neka mana. Gotovo sva novorođenčad ima natečenu glavu, lice im je spljošteno zbog prolaska kroz porođajni kanal i blago su razroka, ali dok ne prođe nekoliko sati, nije sve tako očito. - Da... - polagano je odgovorila Amaia - ... ali to ne mora uzrokovati smrt... Žena ju je gledala ruku naslonjenih na bokove kutije. Usnice su joj se iskrivile u osmijeh. - Znači, vi ste jedna od onih...? Kosa na zatiljku joj se nakostriješila. Smjesta joj se javio neugodan osjećaj, kao kada se otkrije da je lijepa tegla geranija prepuna ličinki crva. - Jedna od kojih? - upitala je, svjesna da joj se odgovor neće svidjeti. - Jedna od onih koje se bune na sva usta, a da ne znaju ni o čemu govore. A opet, sigurno ste za pobačaj kad fetus ima neurološka oštećenja. - Ali novorođenče nije fetus. - A nije? E pa, ja sam primalja, vidjela sam tisuće novorođenčadi i stotine pobačenih i ne čini mi se da ima drastičnih razlika.


- Pa ima ih, a glavna od njih leži u tome što je novorođeno dijete neovisno o majci, a tako je i određeno zakonom. - Ha, zakon - rekla je prolazeći rukom kroz kosu. - Pljujem ti ja na zakon. Znate li vi što znači za obitelj s troje ili četvero djece borba s još jednim, a još gore ako usto ima neku manu? - Čekajte malo, vi mi govorite da ste vi i vaš brat... ubijali novorođenčad s nedostacima? - O ne, moj brat ne. On je bio kao vi, moralistički oltarolizac koji nije imao pojma. I da, nemam problema priznati to - te su pogreške već otišle u zastaru. U većini slučajeva obavili su to sami članovi obitelji, samo sam im u nekima morala pomoći zbog svih onih bljezgarija o plodu utrobe, ali i oni će vam to poreći, kao i ja, i službeno je to smrt u kolijevci. Osim toga, liječnik koji je potpisao potvrde, u ovom slučaju moj brat, bio je častan čovjek kojem se nije imalo što zamjeriti, a i sada je mrtav. - Pogreške? - pobunila se Amaia. - Zovete ih pogreškama? Riječ je o ubojstvima. - O, Bože mili! - uzviknula je žena hineći da je strašno pogođena, što je naglo ustupilo mjesto krajnjem prijeziru. - Nemojte me zajebavati. Amaia ju je pažljivo promatrala. Ta šarmantna gospođa u ružičastoj bluzi i gumenim čizmama koja je posvetila život uzgajanju azaleja i donošenju djece na svijet bila je sociopat bez trunke grižnje savjesti. Osjetila je kako u njoj raste bijes i ispunjava joj nutrinu, a onda prelazi u smetenost. U sebi je pretresla koje su joj zakonske mogućnosti da je uhiti i shvatila da žena ima pravo, bilo bi nemoguće dokazati prekršaje koji su već zastarjeli i uz puko poricanje i najprosječniji bi je odvjetnik mogao osloboditi optužbi. - Zadržat ću ovu potvrdu - rekla je ne skrećući pogleda. Žena je slegnula ramenima. - Zadržite što god hoćete, jako mi je drago što mogu surađivati s policijom. Amaia je izašla u vrt ne čekajući svoju domaćicu i osjetila zahvalnost na hladnom zraku koji joj je pomagao da se otrese osjećaja gušenja iz unutrašnjosti kuće. Dok je odrješito hodala prema ulazu, žena je govorila iza njezinih leđa. Ton joj je bio podrugljiv. - Ne biste li si ponijeli buket cvijeća, viša inspektorice? Amaia se okrenula i pogledala je. - Sama idi! - rekla je, a da ni sama baš nije znala zašto. Osmijeh na ženinu licu sledio se. Počela je drhtati kao da se odjednom našla usred polarne hladnoće. Još je jednom pokušala nabaciti barem naznaku osmijeha, ali su joj se usnice skupile u grč nalik na pseću njušku, pokazala je zube i desni i svaki je tračak prijašnje ljepote pao u zaborav.


Amaia je ubrzala korake u ritmu otkucaja srca, ušla u automobil i vozila sve dok nije izašla iz sela. Tek je tada primijetila da prstima pritišće uz volan list žućkastog papira. - “Sama idi” - ponovila je s nevjericom. Bila je to magijska obrana, vrsta formule za zaštitu od vještica, a zadnji ju je put čula prije gotovo trideset godina. U um joj je navrlo živo sjećanje kako joj njezina amatxi Juanita govori: “Kad se nađeš pred vješticom, ovako prekriži prste - stavila bi palac između kažiprsta i srednjeg prsta - a ako ti se obrati, odgovori joj: ‘Sama idi.’ To ti je prokletstvo vještica, idu same i nikad se, nikad, ne odmaraju, ni nakon smrti.” Nasmiješila se nad životnošću sjećanja, godinama zakopanog u zaboravu, i nad smetenošću koje ga je oživjelo, kako joj ga je ta grozna žena povratila. Zaustavila je automobil sa strane i nazvala Općinu Baztan kako bi se raspitala za grobara; zatim se odvezla do groblja u Elizondu.

Grobarov ured u sklopu groblja zapravo je bio betonska kocka koja se izdaleka nije ni vidjela, zakriljena natkrivenim grobnicama na gornjem dijelu koje su je tako podsjećale na New Orleans. U unutrašnjosti su bili maleni stol i stolica, okruženi užadi, metlama, kantama, razmontiranim skelama, potpornjima i zatiskivačima, lopatama, a bile su tu ijedne tačke. U kutu je stajao metalni arhivni ormarić s bravom, a na zidu je visio kalendar s mačićima u košari, u potpunom neskladu sa svim ostalim. Nad stolom je bio nagnut stariji čovjek odjeven u smećkasti kombinezon. Uspravio se kad je čuo da mu je Amaia iza leđa. Vidjela je da na stolu ima tranzistor i nekoliko baterija. - A, dobar dan, vi ste me zvali da ćete doći pregledati kartoteku. Potvrdila je. - Ako su iz 1980. godine, tu su - ustao je i potapšao metalni ormarić. - Novije stavljaju u računala, ali to traži vremena, pa zato... - slegnuo je ramenima što je trebalo sve objasniti. Izvadio je iz ormarića uvezani svezak na kojem je pisala godina i stavio ga na stol. Krajnje je oprezno rastvorio potvrdu koju mu je dala Amaia i stao prstom prelaziti preko imena ručno napisanih u knjizi. - Nema je ovdje - rekao je podižući glavu. - Komplicira li stvar to što nema imena? - Prema datumu i uzroku smrti trebalo bi je moći ovdje naći, ali nema je. - Je li moguće da je u drugoj knjizi? - Nema druge knjige, jedna za svaku godinu, a i nikad ih ne popunimo - rekao je listajući zadnje stanice koje nisu bile ispisane. - Jeste li sigurni da je pogreb


bio na ovom groblju? - A na kojem je mogao biti? Obitelj je iz Elizonda. - Ha, čujte, možda sada jesu iz Elizonda, ali su joj možda baka ili djed bili iz drugog sela, pa su mogli tamo pokopati dijete...

Izašla je iz malenog ureda preklapajući papir, spremila ga u unutarnji džep kaputa i krenula prema Juanitinu grobu. Na njemu je bio mali željezni križ, a na njemu njezino ime; njemu slijeva, križ za djeda kojeg nije upoznala, a odmah iza njega, križ njezina oca koji je godinama izbjegavala i pogledati. Čudno kako se sjećala svake pojedinosti toga dana kad ju je teta nazvala da joj kaže da joj je otac umro, a ona je to već znala. Shvatila je to trenutak prije nego što je zazvonio telefon i u toj se sekundi sva hladnoća, sva šutnja koja je razdvajala oca i kćer obrušila na nju kao bezvremena kazna jer vrijeme je stalo. Iskosa je pogledala njegovo ime napisano na križu i osjetila udarac boli, zajedno sa starim pitanjem: “Zašto si to dopustio?” Koraknula je unatrag i kritičkim okom promotrila površinu zemlje koju je prekrivala trava; nije bilo znakova da ju je netko dirao. Popela se gotovo do kraja prošavši blizu groba Ainhoe Elizasu, djevojčice čija ju je smrt potaknula da se vrati u Baztan i posveti najgorem slučaju u svojem životu. Vidjela je da je netko na njemu ostavio cvijeće i krpenu lutkicu. Gotovo u dnu groblja pronašla je staru grobnicu u koju su bili pokopani njezini pradjed i prabaka i neki tetak ili teta koji su umrli prije nego što se ona rodila. Željezne karike kojima je bila ukrašena ostavile su hrđave tragove koji su se stopili u liniju kojom je kiša godinama nosila njihovu narančastu boju. Teška nadgrobna ploča bila je nedirnuta. Okrenula se i krenula prema središnjem dijelu groblja i dok se približavala kamenom križu koji ga je nadvisivao, ugledala je Floru koja je malo spuštene glave nepomično stajala pred grobom Anne Arbizu. Iznenađeno ju je zazvala: - Flora. Sestra joj se okrenula. Primijetila je da su joj oči suzne. - Bok, Amaia, što ti tu radiš? - Malo šećem - slagala je dok je išla prema njoj. - I ja - rekla je Flora i napravila korak prema puteljku izbjegavajući pogledati sestru. Krenula je za njom. Prošle su nekoliko metara polagano hodajući i ne gledajući jedna drugu. - Flora, znaš li možda ima li naša obitelj još neku grobnicu ili grob, osim ove gdje su baka i djed i onih zemljanih grobova, na ovom ili nekom drugom groblju


u dolini? - Ne, i znaš da mislim da je to sramotno. Pradjed i prabaka gore, baka, djed i aita dolje. Svi raspršeni po groblju, kao sirotinja. - Čudno da naši roditelji nisu kupili grobnicu, to bi mi bilo tako prirodno za amu. Zanimljivo mi je da se nije za to pobrinula i da je voljna da je pokopaju uz amatxiJuanitu. - Varaš se, dopustila je da aita bude pokopan uz amatxi jer je on tako htio, ali ama se nikada nije u potpunosti srodila s ovim mjestom. Ona je odredila da bude pokopana u San Sebastianu, u grobnici koju njezina obitelj ima na groblju Polloe. Amaia se naglo zaustavila. - Sigurna si u to? - Da. Čuvam već nekoliko godina pismo koje je vlastoručno napisala, s uputama u vezi s njezinim pogrebom i ukopom. Amaia je nekoliko trenutaka razmišljala, a onda upitala: - Flora, tebi je bilo sedam godina kad sam seja rodila. Čega se sjećaš iz tog razdoblja? - Koje pitanje, pa kako misliš da se sjećam? - Ne znam, nisi bila tako mala, sigurno pamtiš neke stvari. Flora se načas zamislila. - Sjećam se da sam ti davala bočicu, a i Ros; aita nam je to dopuštao. On bi je pripravio, stavio bi te nama u naručje dok smo sjedile na kauču, a mi smo ti naizmjence davale bočicu. Mislim da nam je to bilo zabavno. - A ama? - Ah, u to je vrijeme već bila slaba na žive, jadnica, toliko pati... - Da - hladno je odgovorila Amaia. Flora se okrenula kao da ju je pogodila munja. - Gledaj, ako hoćeš razgovarati, razgovarat ćemo, ali ako misliš biti takva, ja idem - rekla je i zaputila se prema izlazu. - Flora, čekaj. - Neću te čekati. - Važno mi je znati što se tada događalo. Ne okrećući se, Flora je podigla ruku na pozdrav, stigla do ograde i napustila groblje. Amaia je poraženo uzdahnula. Vratila se do groba Anne Arbizu i uzela u ruku maleni predmet za koji joj se ranije učinilo da ga je vidjela. Orah. Površina mu je bila sjajna i Amaia je shvatila da ga je njezina sestra držala u ruci časak prije nego što ju je zazvala. Orah. Vratila ga je natrag i slijedila put kojim je Flora izašla s groblja. Zazvonio joj je telefon. Začuđeno je pogledala u zaslon - zvala ju


je Flora. - Ama je imala prijateljicu, zove se Elena Ochoa i živi u prvoj bijeloj kući kraj tržnice. Ne znam hoće li htjeti razgovarati s tobom. Prije puno godina ama i ona su se posvađale, prestale su razgovarati i više se nisu pomirile. Mislim da je to osoba koja ju je u tom razdoblju najbolje poznavala. Samo se nadam da ćeš imati poštovanja i da nećeš ružno govoriti o našoj majci da ne bih požalila što sam te nazvala. Odmah zatim prekinula je vezu.

- Znam tko si ti - rekla je žena kada ju je ugledala. - Tvoja majka i ja bile smo prijateljice, ali otada je prošlo mnogo godina. - Žena se pomaknula u stranu da je propusti. - Hoćeš ući? Hodnik je bio veoma uzak, a usto je još u njemu stajao golemi kredenc koji je otežavao prolaz. Amaia je stala čekajući da joj žena pokaže u kojem smjeru da ide. - U kuhinju - prošaptala je. Amaia je ušla kroz prva vrata lijevo i pričekala ženu; ona je došla za njom i pokazala joj da sjedne na stolicu čiji je naslon bio okrenut prema zidu. - Može kava? Ja sam je baš mislila popiti. Amaia je prihvatila, iako joj se baš nije pila. Činilo se da je ženi jako neugodno, unatoč tomu što se silno trudila pokazati ljubaznost. Uza sve to, u njezinu je ponašanju bila neka vrsta suspregnute histerije zbog koje je djelovala izuzetno nestabilno i krhko. Postavila je pladanj s kavama na kuhinjski stol i sjela za njegov drugi kraj. Kada je uzimala šećer, malo joj se kave izlilo po stolnjaku. - O, za Boga miloga! - uzviknula je, možda malo prenaglašeno. Amaia je pričekala da žena očisti mrlju i da ponovo sjedne. Pravila se da se u potpunosti posvetila kavi. - Baš je fina - rekla je. - Aha - odgovorila joj je žena, kao da razmišlja o nečem sasvim drugom, a onda podignula oči i pogledala ravno u nju. - Ti si Amaia, je li tako? Najmlađa. Amaia je kimnula. - Kad si se ti rodila, mi smo se već udaljile. Meni je to jako teško palo jer sam jako voljela tvoju majku. - Napravila je pauzu. - Istinski sam je voljela i bilo mi je jako bolno prekinuti naše prijateljstvo. Nisam imala drugih prijateljica i kad je tvoja majka došla ovamo, postale smo nerazdvojne. Sve smo radile zajedno, šetale, čuvale djevojčice. Ja isto imam jednu kćer, stara je kao tvoja najstarija


sestra. Išle smo u kupovinu, u park, ali najviše od svega smo razgovarale. Dobro je imati nekoga s kim možeš razgovarati. Amaia je kimnula potičući je da nastavi. - Tako da mi je taj rastanak, znaš, bio jako tužan. Mislila sam da će se s vremenom ona predomisliti i možda... Ali sad već znaš da se to nikad nije dogodilo. Žena je podigla šalicu i gotovo se sakrila iza nje. - Koji može biti razlog da se dvije dobre prijateljice udalje? - Jedino što se može ispriječiti među dvjema ženama. - Pogledala ju je i kimnula. - Muškarac. Amaia se u mislima prisjetila profila ponašanja svoje majke otkad joj je sezalo sjećanje. Zar je bila tako slijepa? Iskrivljeno viđenje iz pozicije kćeri spriječilo ju je da vidi svoju majku kao ženu s potrebama? Je li neki muškarac bio uzrok majčine neuravnoteženosti, možda zato što nije imala slobodu da ode s njim u tako tradicionalnoj i zatvorenoj zajednici kao što je baztanska? - Moja je majka imala ljubavnika? Žena je iznenađeno rastvorila oči. - Ma ne, ma kakvi, otkuda ti takva ideja? Ne, nije bila riječ o takvom odnosu... Amaia je podigla obje ruke tražeći odgovore. - To je trebala biti grupa za tjelesno i emocionalno izražavanje, jedna od onih pričica koje su sedamdesetih godina jako bile u modi, znaš ono, relaksacija, tantra, joga i meditacija, pa to sve zajedno. Nalazili smo se u jednoj seoskoj kući. Vlasnik je bio jedan jako privlačan muškarac, dobro odjeven i jak na jeziku, psiholog ili takvo što. Ne znam čak ni je li imao ikakav fakultet. U početku je bilo zabavno. Razgovarali smo o viđenjima letećih tanjura, o otmicama izvanzemaljaca, astralnim putovanjima i tim glupostima i, malo-pomalo, počele su se napuštati te teme i sve se fokusiralo samo na vještičarenje, na magiju, magijske simbole, povijest vještičarenja u dolini. Mene je to manje zabavljalo, ali tvoja je majka bila opčinjena i moram priznati da su te stvari bile privlačne i budile zanimanje. Njoj se sviđalo sve to s tajnim sastancima, tajnim udruženjima... Spustila je pogled i zašutjela. Amaia je pričekala neko vrijeme, ali je onda shvatila da je žena odlutala veoma daleko. - Elena - nježno ju je zazvala. Ova je podigla pogled i malo se nasmiješila. Što se dogodilo? Što vas je navelo da prestanete s tim? - Žrtvovanja. - Žrtvovanja? - Pijetlova, mačaka, janjadi...


- Ubijali su životinje. - Ne, žrtvovali su ih... Na različite načine, a krv im je bila luđački važna. Skupljali su je u drvene zdjelice, a onda ih čuvali u bocama i dodavali im neki sastojak da ostane tekuća. Ja to nisam podnosila, nikako, nije mi se činilo ispravno... Znaš, odrasla sam u seoskoj kući, normalno da smo ubijali kokoši, zečeve, čak i svinje, ali ne tako. A onda smo upoznali drugu grupu. Naš nam je učitelj, tako smo ga zvali, govorio da ima više grupa kao što je naša, po cijeloj Navarri. Često je bio po par dana odsutan kad bi ih posjećivao. Najavio nam je da će doći grupa iz Lesake na koju je bio osobito ponosan i da će nam oni pomoći da završimo s obukom i dosegnemo sljedeći stupanj. Bilo ih je desetak, muškarci i žene. Čitavo su vrijeme govorili o “Žrtvovanju”, kao da je riječ o nečem sasvim posebnom. Mi smo to već radili, neka mi Bog oprosti, s manjim životinjicama, i ja sam već bila zgrožena, pa sam jasno i glasno upitala o čemu je riječ. Jedan od muškaraca uputio mi je pogled pun samilosti i rekao: “To žrtvovanje je istinsko Žrtvovanje, kada se koriste mačka ili janje, to je onda običan čin žrtvovanja, ali za istinsko Žrtvovanje potrebno je ljudsko biće.” Ja nisam nikakva svetica, čula sam još od bake i djeda priče o tome kako vještice ubijaju djecu i jedu njihovo meso i uvijek sam mislila da su to bapske priče. No za koji tjedan učitelj nam je sa smiješkom rekao da su članovi iz Lesake izvršili istinsko Žrtvovanje. Ja sam mislila da to samo govori da pojača dojam mističnosti kojom se okružio. Razumiješ, nisam baš mogla povjerovati u to, no ipak sam pregledala novine da vidim ima li kakvih vijesti o umrloj ili nestaloj djeci. Nisam ništa pronašla, ali mi se sve skupa nije sviđalo. Popričala sam o tome s tvojom majkom i rekla joj što mislim i da bismo trebale otići, ali ona se užasno naljutila. Rekla mi je da ja ne razumijem važnost toga što radimo, moć onoga o čemu govorimo. Ono, shvatila sam da su joj isprali mozak. Optužila me da sam izdajica i ružno smo se rastale. Ja više nisam išla na sastanke s grupom, ali sam tijekom sljedećih mjeseci dobivala od njih opomene. - Opomene? - Stvari koje drugi ne bi ni primijetili, ali ja sam dobro znala o čemu je riječ. - Što na primjer? - Onako... Kapljice krvi uz kućni ulaz, kutijicu s biljkama zavezanim sa životinjskom dlakom. Jednog mi je dana kći došla iz škole noseći u ruci par oraha koje joj je na putu kući dala neka žena. - Oraha? Što oni znače? - upitala je misleći na onaj samotni plod koji je Flora položila na grob Anne Arbizu. - Orah simbolizira moć belagile. U njegov maleni mozak u unutrašnjosti vještica usađuje svoju zlotvornu želju. Ako ga se da djetetu i ono ga pojede, teško će se razboljeti.


Amaia je primijetila da žena od silnog nemira krši ruke u krilu. - Zašto mislite da su vam slali te “opomene”? - Da me opomenu da ne bih smjela govoriti o grupi. - A moja je majka nastavila ići na sastanke? - Sigurna sam da jest, iako je ja, naravno, nisam vidjela, ali činjenica da mi nikad više nije uputila ni riječi dokazuje da jest. - Biste li mogli napraviti popis s imenima ljudi koji su u tome sudjelovali? - Ne bih - smireno je rekla. - Neću to napraviti. - Znate li nalaze li se i dalje? - Ne. - Možete li mi dati adresu mjesta gdje su se nalazili? - Nisi me slušala. Da to napravim, nešto bi se užasno dogodilo mojoj obitelji. Amaia je dobro pogledala izraz na njezinu licu i zaključila da ta žena zaista u to vjeruje. - U redu, Elena, ne brinite se, puno ste mi pomogli - rekla je ustajući i primijetila trenutačno olakšanje na ženinu licu. - Samo još jedna stvar. Žena se ponovo napela u očekivanju pitanja. - Je li i u vašoj grupi došlo do prijedloga da se žrtvuje ljudsko biće? Žena se prekrižila. - Molim te, idi - rekla je i doslovno je gurnula kroz uski hodnik. - Idi. Otvorila je vrata i gotovo je izbacila van.


25.

Bilo je gotovo podne. Mirno se odvezla do tetine kuće, zahvalna na sramežljivim zrakama sunca koje su se provlačile između oblaka i stvarale ugodnu temperaturu u unutrašnjosti automobila. - Evo Amaie - čula je kako govori njezina sestra čim je prešla prag. Sjela je na stepenice da skine čizme i odšetala u čarapama ususret Jamesu koji je stajao nasred salona, držao Ibaia naslonjenog na svoje rame i ljuljao ga kao da plešu. Amaia im je prišla i poljubila usnulo dijete. - James, ti si izvrstan plesač, tako si dosadan vlastitom sinu da si ga čak uspio uspavati. James se nasmiješio. - Ma, to je zato što si nas ulovila u mirnom trenutku, ali mi plešemo i salsu, sambu, čak i tango. Teta Engrasi izašla je iz kuhinje noseći štrucu kruha i potvrdila. - Mogu posvjedočiti, ovi su ti dečki rođeni plesači. Amaia se odjednom nečega sjetila i krenula za tetom u kuhinju. - Teto, sjećaš se onog čovjeka koji se brine za vrt u Juanitinoj kući, onog Estebana...? Rekla si mi da ćeš razgovarati s njim o tome da se može i dalje baviti vrtom. - Već sam to obavila. Odmah je bio mirniji. - Znaš, neki dan kad me vidio, prikrio se između grmova i gledao me kao da sam neka zvijer. Gotovo sam na to zaboravila jer se dogodilo onog dana kad sam se vratila s temperaturom, ali stvarno nije djelovao nimalo prijateljski. - Čuj, bojim se da se u tom smislu ne može ništa napraviti, on zazire od ljudi i nije s njim lako. Prije nije bio takav, ali je život prema njemu bio baš okrutan. Žena mu je godinama bila bolesna, patila je od depresije, gotovo da nije izlazila iz kuće. Jednoga dana kad se vratio s posla, našao ju je mrtvu. Izgleda da je to učinila pred njihovim sinom koji je tada mogao imati jedanaest ili dvanaest godina. Pričalo se da je dečko bio jako vezan za majku i da ga je to shrvalo. Poslali su ga u neki internat, mislim u Švicarskoj. Strašno se žrtvovao da mu


pruži dobro obrazovanje, a dečko se više nije vratio u selo. U početku je puno pričao o njemu, da je iznadprosječno nadareno dijete, da je u Sjedinjenim Državama, da je izvanserijski, ali je s vremenom prestao govoriti o njemu. Sada više gotovo ni o čemu ne govori, samo o tome što je dao vrt, a čak i to izbjegava kad može. Vjerojatno i sam pati od depresije, kao i mnogi ovdašnji ljudi. James je položio Ibaia u kolijevku, pa su pošli ručati. - Baš je lijepo kada smo svi za stolom - rekla je Engrasi dok su zauzimali mjesta. Amaia ju je nemoćno pogledala. - A znate kakav mi je posao... Evo, danas popodne idem u San Sebastian. James nije skrivao razočaranje. - Vratit ćeš se do večeri? - Ako nađem ono čemu se nadam, moguće je da neću. Nije ništa odgovorio, ali je do kraja ručka bio neuobičajeno šutljiv. - U San Sebastian... - zamišljeno je ponovila teta. - Vratit ću se čim budem mogla. - Za par dana imam ono vezano za izložbu u Guggenheimu, nadam se da ćeš se do tada vratiti. - Ima još vremena do tada - odgovorila je. - I ovaj put sudac ide s tobom? - upitao je James netremice je gledajući. Teta i Ros prestale su s jelom i gledale je. - Ne, James, ovaj put ne ide sa mnom, iako bi mi možda baš dobro došao. Idem tražiti tijelo jednog djeteta po groblju, sigurno ću morati tražiti nalog za ekshumaciju i sve će biti jako lijepo i ugodno, tako da bi mi se jedan sudac savršeno uklopio među planove - sarkastično je rekla. James se pokajao i spustio pogled, a ona je osjećala kako joj raste bijes za koji je znala da je zapravo samo mehanizam obrane pred njegovim sumnjama. Opravdanima? Telefon joj je zavibrirao na stolu neugodnim zvukom umirućeg kukca. Javila se ne prestajući gledati u Jamesa. - Salazar - osorno je rekla. Ako je Iriarte primijetio njezin bijes, savršeno je to prikrio. - Šefice, imamo pucnjavu na jednoj adresi, niska kuća blizu Giltxaurdija. - Ima li mrtvih, ranjenih? - Nema. Jedna žena tvrdi da je pucala u uljeza. Amaia je zaustila da im kaže da mogu to sami odraditi, bez nje. - Jonan misli da je bolje da vi dođete, riječ je u slučaju nasilja nad ženama koji je dosta neobičan.


Jednokatnica je bila okružena zapuštenim vrtom u kojem je netko do korijena sasjekao sve. drveće i biljke, pa je izgledao poharano kao bojno polje. Prošla je kroz metalnu ogradu i zagledala se u dvorište i kamenom popločen put na kojemu je bilo više kapi krvi. - Ne ide im baš vrtlarstvo - rekao je Iriarte. - Sasvim je raskrčeno, eliminirano je svako mjesto na kojem bi se moglo sakriti neko njuškalo. Pomalo paranoično, ali učinkovito - primijetio je Jonan. Vrata im je otvorila plavokosa žena odlučnoga izgleda. - Izvolite, ovuda - povela ih je prema kuhinji. - Ja sam Ana Otano, a pucala je moja sestra Nuria, ali prije nego što porazgovarate s njom, mislim da biste trebali znati neke stvari. - U redu, recite nam ih - rekla je Amaia i mahnula rukom Jonanu koji je krenuo iz kuhinje prema dnevnoj sobi. - Ovo je kuća naših roditelja. Ama je umrla, a aita je u domu. Ovdje živi moja sestra od svojeg povratka kući, a tip u kojeg je pucala je njezin bivši muž. Zove se Antonio Garrido i ima sudsku zabranu približavanja. Od početka nam nije dobro legao, ali ona je bila kao zaluđena njime i svega par mjeseci nakon što su se vjenčali, nagovorio ju je da odu živjeti u Murciju, pod izgovorom posla. Sve smo se rjeđe čuli, a kad smo pričali s njom, uvijek je bila čudna. Malo-pomalo dovela je do toga da se naljutimo na nju i onda su prekinuli svaku vezu s obitelji. Dvije godine nismo ništa znali o njoj. Cijelo ju je to vrijeme držao zatvorenu u kući, u lancima, kao životinju, sve dok jednog dana nije uspjela pobjeći i zatražiti pomoć. Imala je četrdeset kilograma i šepala zbog jednog loma koji joj je on zadao i koji je morao sam zacijeliti jer je nije odveo u bolnicu. Koža joj je bila suha, kosa kao metla, a glava puna rupa od iščupane kose. Provela je u bolnici četiri mjeseca, a kada je izašla, dovela sam je ovamo. Pati od agorafobije, ne može otići dalje od vrtne ograde, ali se oporavlja... Počele su joj blistati oči, a ispod vunene kape koju stalno nosi kosa joj je opet počela rasti, kao kod djece. A onda je prije mjesec dana ta svinja izašla iz zatvora, dobio je dozvolu od suca i prvo što je učinio bilo je da ju je nazvao telefonom i rekao joj da dolazi po nju. Napravila je pauzu i uzdahnula. - Satima sam je zvala i lupala na vrata. Na kraju smo razbili jedan stražnji prozor i ušla sam unutra. Tražila sam je po cijeloj kući, zvala, bez odgovora. Znala sam da nije mogla izaći, jedva je uspijem izvući iz kuće kad treba ići liječniku, a i vrata su bila zaključana iznutra. Pregledala sam opet cijelu kuću i znate li gdje sam je našla? Sklupčanu, smotanu kao klupko, u unutrašnjosti stroja za sušenje rublja. Još uvijek ne mogu u to povjerovati, bila je unutra i


gutala šmrklje i suzdržavala se da ne plače. Kad sam je našla, počela je skvičati kao štakor i upišala se. Više od četvrt sata uvjeravala sam je da izađe. Okupala sam je, obukla i nekako ugurala u auto. Obje smo znale da će doći taj dan i da će taj govnar doći po nju, ali sam isto tako znala da ne mogu ništa više učiniti za svoju sestru. Zaklela sam se da ako mi se taj smrad nađe na putu, jedno od nas dvoje će završiti u zatvoru, ali Nuria će završiti na groblju, sto posto, i tog dana kad sam je izvukla iz sušilice, znala sam da ću ili nešto poduzeti ili ću ubrzo ići na pogreb svojoj sestri. U automobilu je cijelim putem vrištala: “Ubit će me, ništa se tu ne može, ubit će me!” Onda sam je prvo odvela u pogrebno poduzeće i kad smo ušle, rekla sam joj: “Izaberi lijes. Ako si odlučila umrijeti, neka ti barem bude po ukusu.” Zagledala se u sanduke i prestala plakati. “Ne želim umrijeti”, rekla mi je. Opet sam je utrpala u auto i odvela je u šumu. Tamo sam je natjerala da puca dok nismo potrošile svu municiju. U početku je toliko cmizdrila i tresla se da ne bi bila u stanju pogoditi madrac za bračni krevet s udaljenosti od pola metra, ali smo se sljedećeg dana vratile, i sljedećeg, sljedećeg, i sljedećeg... Pucala je u sve vrste teglica, limenki i boca. Tijekom zadnjih mjesec dana prostrijelile smo sve predmete za reciklažu koje sam imala u kući. I kako su prolazili dani, Nuria je sve više pogađala i sve bolje ciljala, a usto joj se počeo mijenjati i stav. Prvi put u cijelom životu doživjela sam je snažnom, a pritom mislim na cijeli njezin život jer je Nuria uvijek bila takva, kao da je nečija marioneta, slabašna i klimava lutkica, stalno na rubu da odleti u zrak. Usprkos tome što sam inzistirala da se vrati kući, ona je htjela ostati ovdje, pa sam pomislila da je, na kraju krajeva, najvažnije da se osjeća sposobnom za to. - Duboko je uzdahnula. - A sada, ako hoćete, možete razgovarati s Nurijom. Mlaz krvi označavao je put prema salonu. Vrata su bila poprskana čitavom lepezom kapljica, a jedan se policijski službenik nadvijao nad nekakvim krvavim ostatkom na podu. Jonan je prišao Amaii, obratio joj se šapćući i diskretno joj stavio u ruke mutnu fotokopiju iz kaznene evidencije muškarca od trideset i pet godina. Htio je izbjeći da ga čuje žena koja je sjedila kraj prozora. Bila je iznimno mršava, nosila je preveliku trenirku koja je njezinu mršavost činila još očitijom. Nekoliko plavih kovrča izvirivalo joj je ispod vunene kape koja joj je prekrivala glavu. Izgledala je krhko, ali joj je osmijeh bio smiren, a policajce koji su se vrtjeli po dnevnoj sobi promatrala je sanjarskim pogledom. - Uljez je prodro kroz prozor u spavaćoj sobi i došao do tu zazivajući je. Ona ga je čekala upravo na ovom mjestu gdje je sada, a kada je ušao, zapucala je. Metak ga je okrznuo po desnom uhu, ovo na podu je komadić hrskavice, a na vratima se lijepo vidi kako se krv zbog brzine raspršila i mjesto na koje je udario metak. Čahura je ispod kauča. Krvario je kao svinja, ostavio je trag sve do vrata i


od vrata do prilaznog puta; vjerojatno mu je tamo bio automobil. Amaia i Iriarte razgledali su prostoriju. - Poslat ćemo obavijest po bolnicama, ljekarnama, službama hitne pomoći. Nekamo je morao otići. - A da i ne spominjemo da je sigurno oglušio na to uho. - Što to smrdi? - upitala je Amaia mršteći se. - Izmet, šefice - odgovorio je Jonan smiješeći se. - Tip se uneredio kad ga je upucala, točnije rečeno, dobio je proljev. Po cijelom putu ima tragova. - Jesi čula, Nuria? - upitala je Ana sestru sjedajući uz nju. - Tako se uplašio da se uneredio. - Zdravo, Nuria - Amaia je stala pred nju. - Jesi dobro? Možeš li odgovoriti na nekoliko pitanja? - Da - mirno je odgovorila. - Možeš li nam ispričati što se dogodilo? - Ja sam tu čitala - rekla je pokazujući prema knjizi koja se nalazila na stolu a onda sam čula buku iz sobe i znala sam da je to on. - Kako si znala? - A tko bi drugi ulazio razbijajući prozor? Ana zna da kupaonski prozor ima slomljenu ručku, a, osim toga, nazvao je prije par dana i rekao mi da će doći, i pozvao me po imenu kad je ušao. - Što je rekao? - Rekao je: “Nuria, tu sam, nemoj se skrivati.” - I što si napravila? - Pokušala sam nazvati, ali telefon ne radi. Iriarte je podigao slušalicu s telefona na stalku za televizor. - Nema signala, bit će da je prerezao žicu s vanjske strane. Amaia je nastavila. - Što je bilo dalje? - Uzela sam pušku i čekala. - Ovdje držiš pušku? - Uvijek je uz mene, čak i spavam s njom. - Nastavi. - Došao je na vrata i gledao me. Rekao je nešto u stilu da će me poslati u bolnicu i počeo se smijati, onda sam mu ja rekla da ode. “Idi”, rekla sam mu, “ili ću pucati u tebe.” Nasmijao se i ušao... a ja sam pucala. - Rekao ti je da će te poslati u bolnicu? - Da, tako nekako... - Koliko si puta pucala?


- Jednom. - U redu. Misliš li da bi mogla doći u postaju i dati izjavu? Njezina je sestra počela prigovarati, ali ona ju je presjekla: - Može, idem. - Ne mora to biti danas. Ako se ne osjećaš dobro, možeš doći sutra, kada ti bude bolje. - Jako se dobro osjećam. - Hoćeš li ostati ovdje ili ćeš biti kod sestre? - Bit ću ovdje, ovo je moja kuća. - Postavit ćemo policijsku zaštitu na ulaz, ali bilo bi bolje da odeš u sestrinu kuću. - Ne brinite se za mene, neće se on vraćati, sada zna da ga se ne bojim. Amaia je pogledala Iriartea i kimnula. - U redu, završili smo - rekla je, ustala i krenula prema izlazu. - Inspektorice - zaustavila ju je Nuria. - Stvarno se uneredio? - Da, izgleda da jest - rekla je Amaia gledajući prema sumnjivim tragovima. Žena je uspravila glavu i ramena i malo otvorila usta, kao neko oduševljeno dijete koje je upravo otvorilo rođendanski poklon. - Još samo jedna stvar, Nuria: ima li Antonio neko posebno tjelesno obilježje? - O, ima - rekla je podižući ruku. - Nedostaje mu prvi zglob na kažiprstu, srednjem prstu i prstenjaku desne ruke. Izgubio ih je kad je prije puno godina radio na stroju za rezanje papira. Već su bili na izlazu kad ih je Nuria opet sustigla. - “Odvest ću te u bolnicu”, to mi je rekao. “Odvest ću te u bolnicu”, sigurna sam. - “Odvest ću te?” Ne: “Poslat ću te?” - Sigurna sam, tako je rekao.


26.

23. lipnja 1980. Nije se mogao smiriti. Trenutak ranije grčevi snažnog plača, hropci i gušenje ustupili su mjesto tišini koja mu se pojavila u želucu poput nekog zlokobnog ponora u kojem će završiti početni očaj i užas. Sjedio je u dnevnoj sobi svoje kuće, kuće koja je do tog dana bila njegov dom i dom njegove supruge, držao je u naručju svoju tek rođenu kćer i neutješno plakao, kao da je netko otvorio slavinu iz koje izviru sve suze, tamo unutra, u nekom dijelu za koji nikad ne bi ni pomislio da ih je tako pun. Njemu preko puta sjedio je doktor Manuel Hidalgo, blijeda i izobličena lica, gledajući malo u djevojčicu koja je sada spavala u naručju njegova prijatelja, malo u suze koje su mu klizile po licu i padale na dekicu u koju je bilo umotano dijete. - Što se to tamo unutra dogodilo? - smogao je snage upitati Juan. - Ja sam kriv za to, Juane, već sam ti govorio da je Rosario depresivna, da joj je jako loše, ali nisam učinio dovoljno. Morao sam inzistirati da ode roditi u bolnicu kad je to odbila; ja sam njezin liječnik. - I što sada, Manuele? Što ćeš sada učiniti? - Ne znam - smeteno je odgovorio liječnik. Umiješala se liječnikova sestra koja je stajala naslonjena o zid. - Zapravo ne znamo sasvim jasno što se dogodilo. Juan se ukočio kao da ga je pogodila struja. - Kako to možeš reći, Fina? Vas ste dvoje vidjeli isto kao i ja što je Rosario radila kada smo ušli u sobu. - Hoćeš reći, što ti misliš da je radila... Ja sam samo vidjela ženu koja je možda pokušavala staviti jastučić pod djevojčičinu glavicu. - Fina, jastuk joj je bio na licu, a ne ispod glave. - Možda joj je ispao kad sije ti gurnuo... Juan je odmahnuo glavom, umiješao se Manuel.


- Fina, kamo smjeraš? - Pregledala sam leš i na njemu nema tragova nasilja. Istina je da izgleda kao da se ugušila, ali moglo se raditi o smrti u kolijevci koja je jako česta među novorođenčadi. A većina ih se dogodi u prvim satima nakon porođaja. - Fina, nije riječ o smrti u kolijevci - suprotstavio joj se brat. - A što vi hoćete? - upitala je podižući glas. - Zvati policiju? Izazvati skandal o kojem će se pisati po novinama? Strpati u zatvor ženu koja je dobra majka i koja pati zato što si ti, brate moj, ti si pogriješio jer nisi liječio simptome koje si vidio? Hoćeš to reći policiji? Da se ovo moglo izbjeći da si je liječio? Uništit ćeš ovu obitelj i svoju karijeru, je li ti to palo na pamet? Doktor Hidalgo zatvorio je oči. Činilo se kao da je još dublje utonuo u kauč. - Je li to istina? - upitao je Juan. - Rosario bi mogla biti normalna da uzima lijekove? - Nisam siguran, Juane, ali svakako bi joj bilo bolje. Juan je prestao plakati. - Što ćeš učiniti? - upitao je. Liječnik je ustao i uputio se u kuhinju. Fina se pokazala krajnje učinkovitom. Umotano tjelešce, prekriveno mrtvačkim pokrovom, počivalo je na kuhinjskom stolu, lica prekrivena krpom. Prišao mu je razmišljajući o tome kako ga podsjeća na oblik u kojem je njegova majka ostavljala tijesto za kruh da odleži i naraste. Skinuo je krpu i pogledao djetetovo lice. Bilo je malo i nepomično, plavoljubičaste boje tipične za žrtve gušenja, no ipak nije skrila crvenilo nosića, nedvojben pokazatelj da je na njega vršen pritisak. Otvorio je liječničku torbu i bacio na stol knjižicu s obrascima na kojoj je stajao natpis “Potvrde o smrti”. Pažljivo je presavio prvi list i svojim lijepim rukopisom napisao “Sindrom iznenadne dojenačke smrti (smrt u kolijevci)”. Potpisao se. Opet je pogledao lice mrtve djevojčice. Jedva se stigao okrenuti prema sudoperu prije nego što je počeo povraćati.


27.

- Dobar dan - rekla je muškarcu koji je sjedio za prijamnim pultom. - Željela bih razgovarati s doktorom Sarasolom. Možete li me najaviti? Na muškarčevu licu ocrtalo se gotovo neprimjetno iznenađenje, ali onda je uspio povratiti potpunu smirenost i reći: - Žao mi je. Nije mi poznata osoba toga imena među djelatnicima našega centra. Amaiino je iznenađenje bilo puno primjetnije. - Pa kako nije? Doktor Sarasola. Otac Sarasola, sa psihijatrije. Muškarac je odmahnuo glavom. Amaia je zbunjeno pogledala Jonana, a zatim izvadila svoju značku, postavila je muškarcu pred oči i rekla: - Recite mu da je došla viša inspektorica Salazar. On je zgrabio telefon i otipkao broj jako se napinjući da prikrije svoju zastrašenost pred značkom. Dok je spuštao slušalicu, na licu mu se ocrtao ljubazni osmijeh. - Morate me ispričati, imamo strog protokol privatnosti kako bismo zaštitili uglednike kao što je otac Sarasola. Kad bi se znalo da je ovdje, tu bih imao hrpu ljudi koji bi željeli s njim razgovarati. Odmah će vas primiti. Četvrti kat. Netko će vas čekati pokraj dizala. I još vas jednom molim da mi oprostite. Amaia se okrenula prema dizalima bez odgovora. Kada su se vrata otvorila na četvrtom katu, čekala ih je mlada časna sestra koja ih je odvela kroz hodnik do jednog ureda kraj liječničke sobe. Ponudila im je da sjednu i šutke izišla. Minutu kasnije u ured je ušao otac Sarasola. - Zadovoljstvo mi je što vas opet vidim, viša inspektorice. Vidim da imate i pratnju - rekao je pružajući ruku inspektoru Etxaideu - stoga zaključujem da je posjet policijske, a ne medicinske naravi. - Oba pomalo, ali počnimo policijskim dijelom. Sarasola je sjeo i prekrižio ruke. - Kao što sigurno već znate, došlo je do novog oskvrnuća u arizkunskoj crkvi.


Netko je izazvao požar u jednoj staroj, srednjovjekovnoj palači na tom području, time su odvratili pozornost policijskoj ophodnji i iskoristili vrijeme za svoj čin. Ovaj su put napravili štetu na fasadi zgrade, a usto su i ostavili kosti. Do sada smo već ispitah jednog mladića iz Arizkuna koji je zaista kivan na crkvu zbog nezdrave opsjednutosti Agotima i njihovom poviješću. To je stvarno sjajan mladi čovjek koji duboko žali za svojom pokojnom majkom, koji je možda izabrao pogrešan put, no uvjerenja smo da iako je on mogao olakšati i omogućiti izvršenje čina, svakako nije oskvrnitelj. Još nismo dovršili istragu, ali mislim da ćemo uskoro moći uhititi počinitelja, a to možemo zahvaliti suradnji s tim momkom koji nam je pružio svu pomoć koju je mogao da pronađemo krivca. - Da... - prosuđivao je Sarasola - Pravi uzor vrlina. Vjerujem da ćete pritvoriti tog anđelčića. Biskupija će ga tužiti. - Kažem vam da je surađivao... - Ali on je odgovoran. Amaia je promatrala Sarasolu i razmišljala žele li oni uistinu krivca ili samo žrtveno janje. - Nije, on je samo zbunjeni mladi čovjek kojim je manipulirao zločinac. Mi ne vidimo nikakav razlog za tužbu. Sarasola ju je oštro pogledao, kao da će odgovoriti, no u zadnji je tren ublažio izraz lica i lagano se nasmiješio. - U redu, ako ga vi ne vidite, nastavljamo čekati uhićenje. Bila je kadra prepoznati ustupak, manevar u pregovorima kojim se nešto davalo uvijek u zamjenu za nešto drugo. Pričekala je. - A sada, pretpostavljam, prelazimo na medicinski dio. Amaia se nasmiješila; dakle, zaista je bila riječ o tome. - Ne biste li radije da razgovaramo nasamo? - upitao je Sarasola gledajući Jonana. - Oprostite, ali riječ je o vrlo osjetljivim temama... - Neka on ostane. - Ja bih radije nasamo - odrezao je Sarasola. - Čekam vas kod prostorije za osoblje - rekao je Jonan na izlazu. Sarasola je pričekao da zatvori vrata, a onda počeo govoriti. - Vrlo smo oprezni u pogledu iznošenja medicinskih informacija. Imajte u vidu da ste vi kći, ali za sve ostale vrijedi da je terapija vaše majke dio povjerljivog odnosa između liječnika i pacijenta. - Neki dan u klinici Santa Maria de las Nieves rekli ste da ste upoznati s Rosarijinim slučajem. Znam da nikada niste bili njezin liječnik, kako ste onda saznali i zainteresirali se za njega? - Objasnio sam vam da mi među psihijatrijskim slučajevima tražimo one koji


u sebi imaju onu nijansu koju ima slučaj vaše majke. - Nijansu zla? - Nijansu zla. Na psihijatrijskim se kongresima izlažu slučajevi koji mogu biti zanimljivi za ostvarenje napretka. Ne spominje se ime pacijenta, samo njegova dob i činjenice iz njegove osobne i obiteljske povijesti koje imaju veze s bolešću. - I tako ste saznali za Rosarijinu bolest? - Da, prilično sam siguran da sam prvi put čuo za njezin slučaj na nekom od kongresa, čak je moguće da je osoba koja ga je spomenula bio doktor Franz. - Doktor Franz iz Santa Marije de las Nieves? - To ne bi bilo čudno, i ne bi vam trebalo smetati. Kažem vam da je to uobičajena praksa koja nam omogućuje da razmijenimo poglede i načine liječenja. Uz znanstvene članke koji se objavljuju u specijaliziranim medicinskim časopisima, to je jedna od ključnih stvari koje doprinose našem poslu. Želite lije vidjeti? Amaia se lecnula. - Molim? - Želite li vidjeti svoju majku? Vrlo je mirna i dobro izgleda. - Ne - odgovorila je. - Ona vas neće vidjeti. Na promatranju je iza zrcalnog stakla, poput onoga koje vi imate u policijskim postajama. Mislim da ćete, kad je vidite, moći steći sliku o njezinom stanju i prestati s nagađanjima. Doktor Sarasola već je bio na nogama i krenuo je prema vratima. Dok je išla za njim, osjećala je kako u njoj raste zbunjenost. Nije ju željela vidjeti, ali imao je pravo, morala je znati koliko je napredak o kojem je govorio doktor Franz bio stvaran, u kojoj se mjeri moglo njome manipulirati. Prostorija uz sobu u kojoj je bila Rosario zaista je jako nalikovala onoj koja se u postaji nalazila uz dvoranu za ispitivanje. Slijedila je doktora Sarasolu koji je ušao i pozdravio videotehničara koji je kroz ogledala snimao sve što se događa u sobi. Rosario je bila okrenuta leđima, gledala je kroz prozor bez zavjesa kroz koji je ulazila jaka svjetlost i dodatno slabila pogled na njezin profil. Amaia je ušla za Sarasolom i oprezno povirila približavajući se staklu. Kao da je viknula njezino ime, kao da je do nje doprla munja koja je potekla iz Amaie, kao morski pas koji je nanjušio krv, Rosario se polagano okrenula prema ogledalu, a za to se vrijeme na njezinu licu ocrtala grimasa jezivog zadovoljstva koju je Amaia uhvatila samo postrance jer se instinktivno povukla od stakla i sakrila iza zida. - Ona me može vidjeti - užasnuto je rekla. - Ne, ne može vas ni vidjeti ni čuti, taje soba potpuno izolirana. - Ona me može vidjeti - ponovila je. - Navucite zavjese.


Sarasola ju je promatrao okom stručnjaka, a dok ju je proučavao, na licu mu se ocrtavalo zanimanje. - Rekla sam da navučete zavjese - rekla je i izvukla pištolj. Sarasola je došao do stakla i pritisnuo gumb za automatsko spuštanje rolete. Tek kad se začuo zvuk spuštanja, Amaia se odlijepila od zida toliko da može provjeriti je li roleta zaista spuštena. Spremila je pištolj i izašla iz prostorije. Sarasola je krenuo za njom, ali prije nego što je izašao, okrenuo se prema tehničaru i upitao ga: - Jesi li sve snimio? Amaia je bijesno napredovala kroz hodnik, a Sarasola ju je slijedio. - Znali ste što će se dogoditi. - Nisam znao što će se dogoditi - odgovorio je. - Ali ste znali da će se nešto dogoditi, znali ste da će doći do reakcije - rekla je i malo se okrenula da ga pogleda. Nije ništa odgovorio. - Niste to smjeli učiniti bez dogovora sa mnom. - Čekajte, molim vas, to što se dogodilo je značajno, moram s vama razgovarati. - E, pa, žao mi je, doktore Sarasola - rekla je ne zaustavljajući se. - Sada moram ići, nekom drugom prilikom. Stigli su do prostorije za osoblje u istom trenutku kada i grupa od šestorice liječnika odjevenih u bijele kute. Kretali su se u čudnoj formaciji i zaustavili se puni poštovanja kada su ugledali svećenika. Sarasola im je dao znak rukom i rekao Amaii: - Kakva sretna slučajnost! Gledajte, viša inspektorice, ovo je liječnički tim koji se brine za vašu majku, upravo je doktor Berasategui osoba... - Nekom drugom prilikom - odsječno ga je prekinula Amaia. Pogledala je grupu nasmiješenih liječnika i nastavila prema dizalima usput promrmljavši samo: - Ispričajte me. Pričekala je da se zatvore vrata, a onda rekla: - K vragu, Jonane, mislim da sam pogriješila što sam dovela svoju majku ovamo. Ni u jednom trenutku nisam bila sasvim sigurna da činim pravu stvar, ali sad već ozbiljno dvojim u vezi s odlukom o premještaju, i to ne zato što mislim da neće dobiti najbolju mogu skrb... Nešto je drugo u pitanju. - Sarasola? - Da, mislim da je riječ o Sarasoli, ima nešto u njemu, ne znam što je to, ali tako je prepotentan... A opet, znam da na neki način ima pravo. - Kad sam bio mali, pričalo se da se na psihijatrijskom odjelu Opusove bolnice vrši egzorcizam, da kad se u bilo kojem dijelu zemlje ili svijeta otkrije


slučaj u kojem postoji sumnja na demonsku opsjednutost, svećenici ih zovu, preuzimaju na sebe troškove, premještaj i, naravno, “liječenje”. - Jonan je to ispričao bez smiješka na licu. Ni ona se nije smiješila kad mu je odgovorila: - Kada mi je Sarasola predložio da je premjestimo ovamo, pitala sam ga, napola u šali, hoće li nad njom vršiti egzorcizam. - Zamislila se. Jonan joj je dao malo vremena prije nego što ju je upitao: - I što vam je odgovorio? - Da u slučaju moje majke to nije potrebno, i nije se šalio.


28.

Hodnik zgrade mirisao je na vosak i sredstvo za čišćenje metala za laštenje brojnih ukrasa od zlatne mjedi koji su se ponavljali na mnogim mjestima, od vrata do starog drvenog dizala s tapeciranim sjedalom i dugmadi od bjelokosti. Oboje su mu se divili prolazeći kraj njega jer su se odlučili popeti stepenicama. Stanje imao glavna vrata te vrata za poslugu kroz koja je provirio i nasmiješio im se muškarac od kojih šezdeset godina. - Ti si Amaia? Kimnula je, a prije nego što je stigla bilo što reći, muškarac ju je zagrlio i poljubio u oba obraza. - Ja sam tvoj ujak Ignacio, jako mi je drago što smo se upoznali.

Muškarac ih je proveo kroz tamni hodnik koji je djelovao još mračnije u usporedbi sa svjetlošću sobe do koje je vodio. Tamo su čekale dvije žene ijedan muškarac. - Amaia, ovo su tvoje tete Angela i Miren, i tvoj tetak, Mirenin muž, Samuel. Žene su ustale, ne bez poteškoća, i prišle joj. - Draga Amaia, kako smo se razveselile kad si nas nazvala. Užasno je da se nismo prije upoznale. Svaka ju je uzela za jednu ruku i tako su je odvele do kauča, a onda sjele uz nju. - Znači, radiš u policiji? - Regionalnoj - odgovorila je. - Majko mila, i to ni manje ni više nego viša inspektorica! Amaii je bilo neugodno od silnog hvaljenja, pa je pogledala Jonana. On joj je sjedio preko puta i očarano se smiješio. Čudno se osjećala. Ako se izuzmu njezine amatxi Juanita i teta Engrasi, nikad nije doživjela osjećaj ponosa zbog obiteljske pripadnosti zbog koje ju je sada hvalila rodbina koju je upoznala prije deset minuta, a tek su prije nekoliko sati preko telefonskog poziva i saznali da


ona postoji. Rodbina iz San Sebastiana koju je njezina majka koji put uzgred spomenula kad je pričala o svojem djetinjstvu, i koja je bila motiv za brojna pitanja koja su djevojčice postavljale, a ona bi ih uvijek presjekla jednim: “Mi ne razgovaramo, to nisu stvari o kojima se priča s djecom.” Ignacio i Miren bili su blizanci i imali oko sedamdeset godina, a Angela, koja je bila starija, tako je zapanjujuće nalikovala Amaiinoj majci da ju je to zaista zaprepastilo, pogotovo zbog razlika među njima. Angela je imala istu onu eleganciju kojoj se uvijek divila kod svoje majke, ali bez Rosarijine nadmene oholosti. Bila je opuštena i stalno nasmiješena, a najviše su se razlikovale po očima. Angeline su oči plovile morem Biskajskog zaljeva na koje se pružao veličanstven pogled s prozora dnevne sobe, a onda se vraćale i mirno prelazile preko porculanskog servisa iz kojeg su pili kavu, pa se opet zaustavljale na Amaii, a cijelo joj je to vrijeme na usnama blistao iskren osmijeh, bez napetosti koja je uvijek prevladavala na licu njezine sestre. Odjednom joj je preko lica prešla sjena. - Kako je tvoja majka? Nije valjda... - Nije, živa je, u jednoj specijalnoj bolnici. Ona je... slabog zdravlja. - Nismo uopće znali da ti postojiš, Amaia. Za dvije starije, da, Flora i Rosaura, je li tako? Ali nismo znali da je rodila treću kćer. Ona se malo-pomalo udaljavala od nas. Kad bismo je nazvali, uvijek je bila vrlo hladna i odsječna. Jednog nam je dana jednostavno rekla da je pustimo na miru, da ima samo jednu obitelj, a to je ona koju je stvorila sa svojim mužem u Baztanu i da ne želi više ništa znati o nama. - Da, majka je uvijek bila jako teška u međuljudskim odnosima. - Ne uvijek - rekla je Angela. - Kad je bila mala, bila je zlatna, uvijek vesela, uvijek je pjevala. Tek se kasnije počela čudno ponašati. - Kad je otišla živjeti u Baztan? - Ma kakvi, na početku je i dalje sve bilo u redu među nama. Obično je dolazila ljeti s tvojim starijim sestrama, a i mi smo nju tamo posjetili nekoliko puta. Umiješao se Ignacio: - Mislim da je to počelo onda kad joj je umrla djevojčica. Amaia se naglo uspravila i upitala: - Vi ste znali za to? - Pa sad, baš znali... Saznali smo kad se dogodilo. Nije nam uopće rekla da čeka bebu. Jednog dana je nazvala i rekla nam da je dobila curicu koja se rodila mrtva. - Rodila mrtva? - Da.


- Sjećate li se kada je to bilo? - Ovako, bilo je ljeto, moj sinje baš te godine imao prvu pričest, u svibnju, znači, mislim da je to bilo 1980.; da, 1980. Amaia je izdahnula sav zrak iz pluća, a onda rekla: - Te sam se godine ja rodila. - Tetke i ujak su je zgranuto pogledali. - Tek nedavno sam saznala da sam se rodila uz još jednu djevojčicu, jednojajčanu blizanku, koja se prema potvrdi o smrti rodila živa i umrla poslije, od sindroma iznenadne dojenačke smrti. - O, Bože dragi - Miren se stresla. - Onda je ta djevojčica... - Nije to tako neobično - umiješala se Angela. - Rosario je uvijek bila malo lažljiva, izbjegavala bi objašnjavati ono što joj nije odgovaralo, a ako bi to radila, često su to bile laži. - Zašto onda mislite da vam je rekla za djevojčicu koja se rodila mrtva, ali ne i da je rodila još jednu djevojčicu? - Pa to je jasno, nije joj preostalo ništa drugo nego da nam to ispriča zato što ju je htjela ovdje pokopati. Amaia je osjetila da joj je srce na trenutak zastalo. - Ovdje je pokopana? - Da, u našoj obiteljskoj grobnici. Ostavili su nam je naši roditelji i sada pripada braći i sestrama, svije možemo koristiti i imamo pravo ukopa u njoj, ali s obzirom na to da smo suvlasnici, svaki put kada se otvara, moraju svi biti obaviješteni. Ona je to znala i zato nam se javila. Da nije morala, mislim da nam ništa ne bi rekla. Sjećam se da nije htjela ni da dođemo na ukop. Na kraju smo otišli jer sam ja inzistirala, ali ne zato što bi ona to htjela. - A moj otac? - Rekla nam je da ti je otac ostao kod kuće s djevojčicama i da vodi posao, da si ne mogu dopustiti ni da jedan dan ne rade. - Bio je to jako tužan pogreb - rekao je Ignacio. - Bez svećenika, bez prijatelja. Sami, ona i grobar... I taj maleni sandučić; čak nije imao ni križ. Ja sam je pitao kako to da nema križa na lijesu, a ona mi je rekla: “Nema razloga, nije bila krštena.” Amaia je slušala grizući usnicu. - Mi smo odnijeli buket cvijeća i to je bio jedini trag koji je ostao na nadgrobnoj ploči kad su je zatvorili. Pitao sam je za djevojčičino ime da tražim klesara da ga ugravira na ploču, ali nam je rekla da nije imala ime, tako da na ploči ništa ne piše, ali ona je tamo. Srećom se otada nije otvarala, nitko iz obitelji sve ove godine nije umro, da kucnemo u drvo - praznovjerno je pokucao. Amaia je vagala informacije. - Je li itko od vas vidio tijelo?


- Dijete? Nije, lijes je bio zatvoren, a nismo ni inzistirali - nismo ni najmanje čeznuli gledati umrlo novorođenče. Amaia je zamišljeno promatrala svoju rodbinu. - Osim samih proturječnosti u pogledu uzroka, sve u vezi sa smrću te djevojčice okruženo je misterijima. Moja je majka cijeloj obitelji tajila njezino rođenje. Ni sestre ni ja nismo znale za nju, u rodnom listu postoje nepravilnosti, a ispostavilo se da neke kosti koje su se pojavile pod čudnim okolnostima pripadaju toj mojoj sestri, što čini još sumnjivijima okolnosti pod kojima se rodila i umrla. - Ali mi smo vidjeli kako je pokapaju... - Niste vidjeli... - pomislila je na riječ leš i brzo zaključila da ima konotacije koje nadrastaju mrtvo novorođenče - ... tijelo - rekla je. - Za Boga miloga! Pa što to insinuiraš? - prestrašila se Angela. - Da možda unutra nije bilo tijelo? - Barem ne cijelo... Tetke i ujak su zašutjeli i zabrinuto pogledavali jedni druge. Kada je Angela ponovo počela govoriti, bila je veoma ozbiljna. - Što sada želiš učiniti? - Želim provjeriti. - Oh, ali to znači... - prekrila je rukom usta kao da odbija riječima oblikovati taj užas. - Da - potvrdila je Amaia. - Ne bih vas to molila da ne vjerujem da je to jedini način da budemo sigurni. Mirenju je uhvatila za ruku, a onda rekla: - Ništa ti nas ne trebaš moliti, Amaia, ti si također jedna od nasljednica, stoga imaš pravo tražiti da se otvori. - Nazvat ću groblje - rekao je Ignacio i ustao. Vratio se za nekoliko trenutaka. - Trebat će pričekati do večeri, nakon što zatvore, oko osam sati. Ne žele otvarati grob dok ima posjetitelja. - Naravno - promrmljala je Amaia. - Ići ćemo s tobom - rekla je Angela, a ostali su se složili. - Ali razumjet ćeš da nećemo gledati što je unutra; malo smo prestari za takve stvari. - Nema potrebe, i oprostite na neugodnostima, već ste dovoljno ljubazni, a osim toga, to neće biti ugodno. - Zato nećemo gledati unutra - ujak se ohrabrujuće nasmiješio. - Ali ćemo biti uz tebe. - Hvala vam - odgovorila je, malo dirnuta. - Šefice, možemo li nakratko porazgovarati? - pitao je Jonan. Ustala je i krenula za njim u hodnik.


- Možda s grobnicom nema problema, ali ako želite otvoriti lijes, morat ćete imati nalog. Rodbina vam neće postavljati pitanja u vezi s tim, ali ako nađemo što čudno, morat ćemo objasniti zašto smo ga otvorili. - Jonane, ne mogu o ovome govoriti sucu, to je previše... Ne mogu to ispričati nijednom sucu, još i nemam ništa, ne znam ništa, a ono što mislim previše je užasno. Samo želim znati je li tamo, samo želim vidjeti taj maleni lijes. Kimnuo je. Znao je da se neće složiti, ne ta inspektorica koju je on poznavao. Dok su razgovarali u hodniku, kraj njih je prošao tetin muž. - Ostajete na ručku - obavijestio ih je.

Groblje Polloe uzdiže se na brežuljku u četvrti Egia u San Sebastianu. Ispod njega izbušen je jedan od tunela za obilaznicu, a groblje se prostire na 64 000 kvadratnih metara, sa 7500 grobnica i 3500 grobnih niša. Većina je velikih grobnica napravljena od mramora i kamena. One svjedoče o aristokratskoj prošlosti grada. Grobnica njezine obitelji imala je tri dijela, po jedan niži sa svake strane, dok je središnji, viši, bio preko cijele površine prekriven golemim križem. Čekala su ih tri općinska službenika, pušila su i čavrljala kraj groba. Nakon što je s pomoću kolotura montiranog na grob podignuta teška nadgrobna ploča, uvukli su ispod dvije čelične šipke i preko njih je povukli. Rodbina joj je stajala u podnožju groba. Kada su ga otvorili, malo su se povukli. Amaia i Etxaide prišli su mu i gledali. Po cijeloj se vanjskoj ivici prostirao rub od zemlje i suhe mahovine, po čemu se vidjelo da grob nije godinama bio otvaran, a unutrašnjost je vonjala na ustajalost i djelovala suho. Na desnoj su strani dva lijesa stajala na metalnom okviru. To je bilo sve. - Ništa se ne vidi - rekla je Amaia. - Trebaju mi ljestve. Prišao joj je jedan od službenika. - Gospođo, budete li ulazili unutra, trebat će... - Da - rekla je i pokazala svoju značku. Bacio je kratak pogled i povukao se. Postavili su ljestve. Amaia je navukla rukavice i spustila se u unutrašnjost. - Budi oprezna - rekla joj je teta preko ruba. Jonan je sišao za njom. Grobnica je bila dublja nego što je to izgledalo izvana. U dijelu gdje je pokrov bio niži, ugledali su sandučić. Upravo onako kako ga je pamtila njezina teta, bio je bijel, malen, a na poklopcu se još uvijek mogao nazrijeti obris križa prije nego što je odande istrgnut. Naglo je stala, neodlučna. Što to čini? Zar će uistinu otvoriti lijes svoje sestre za koju do prije par dana nije ni znala da ju je imala? Želi li doista to učiniti?


A onda joj se pojavilo u svijesti lice identično njezinu, prekriveno boli i vječnom tugom i onaj tamni i gusti plač, nepresušan. Osjetila je ruku na svojem ramenu. - Hoćete da ja to napravim, šefice? - Ne - rekla je i okrenula se da ga pogleda; kako ju dobro poznaje. - Ja ću to napraviti, ali ćeš mi morati pomoći, idemo ga iznijeti na svjetlo. Poduprli su ga svatko s jedne strane, a kada su ga podigli, primijetili su da je veoma težak. Jonan je glasno uzdahnuo, a Amaia ga je pogledala, zahvalna na njegovoj prisutnosti, na njegovu dahu. - Dodajte mi polugu - zamolila je grobara provirujući iz jame. Prešla je rukom po okviru poklopca tražeći rub, namjestila polugu i poklopac se odvojio od čavala uz škripanje metala po drvu. Još je malo ugurala vršak šipke i, uz lagani pokret, poklopac se sasvim odvojio. Jonan ga je pridržao objema rukama i pogledao Amaiu koja je kimnula, a onda ga maknula. Unutra je nešto nalik na bijeli ručnik obavijalo neku nejasnu masu. Amaia je nekoliko trenutaka gledala u to. Uhvatila je prstima jedan kraj ručnika i povukla ga. Pred očima su joj se pojavili ostaci pohabane plastične vrećice i poprilična količina nekakvog šljunka. Jonan je iznenađeno otvorio usta i pogledao svoju šeficu. Ona je pružila ruku u unutrašnjost lijesa, uzela šaku kamenčića i pustila ih da polako poispadaju ne prestajući ih gledati. Znala je da su ti prašnjavi ostaci koji su joj curili kroz prste jedini rezultat njezine potrage.


29.

24. lipnja 1980. Dok je Juan pripremao bočicu u kuhinji, vani je svitao blistav ljetni dan. Prethodne ga je noći sestra doktora Hidalga opskrbila svim potrepštinama i objasnila mu kako se koriste. To će mu biti prvi put. Rosario je dojila Floru i Rosauru, ali ovu djevojčicu nije mogla jer joj je doktor propisao jake lijekove uz koje se nije smjelo dojiti, a također ga je upozorio da bi bilo najbolje da ona ne mora biti u dodiru sa svojom kćeri. Preselio je njezinu kolijevku u dnevnu sobu i sada je čuo kako otamo traži jesti. Uzeo ju je u naručje i malo se nasmiješio kad je vidio kojom snagom djevojčica siše dudicu na bočici. Nadvio se nad nju i poljubio je u čelo, a pogled mu je odlutao, nesvjesno, prema drugoj kolijevci u kutu sobe, u kojoj je ležao nepomični zavežljaj, leš njegove druge kćeri. Rosario je izašla iz spavaće sobe i kada je vidio kako je lijepa, srce mu je još malo jače napuklo. Odjenula je prugasti kostim s dvorednim kopčanjem. Za tako našminkanu i počešljanu ženu nitko ne bi rekao da je prije manje od dvanaest sati rađala. - Rosario..., daj da idem s tobom - još ju je jednom zamolio. Nije mu prišla. Zastala je na sredini dnevne sobe, uputila pogled prema djevojčici koju je držao u naručju, a onda se okrenula prema prozoru. - Sve je već uređeno, Juane, ovako je najbolje. Ti trebaš ostati ovdje i brinuti se o djevojčicama i o radionici. Ja idem u San Sebastian i pobrinut ću se za ukop. Već sam nazvala brata i sestre i oni me očekuju. Sutra se vraćam. Na trenutak je sklopio oči skupljajući snagu. - Znam da je želiš pokopati tamo i nemam ništa protiv, ali... moraš je baš ovako nositi? - Već smo o tome razgovarali. Ne želim da itko sazna, a ti mi moraš obećati da nećeš nikome reći, čak ni svojoj majci. Rodila se djevojčica i tu je ako je netko hoće vidjeti. Ako me netko vidi da izlazim, reći ćemo da sam išla s bebom u bolnicu jer je malo kašljala. Sutra kad se vratim, reći ćemo da je sad već dobro.


Rosario je pogledala kroz prozor. - Taksije već stigao. Juan je provirio kroz prozor. Vani je stajalo vozilo pamplonske taksikompanije. Kao i uvijek, Rosario je mislila na sve. Kad se okrenuo, već je uzimala svoju torbu i nagnula se nad kolijevku s mrtvom djevojčicom. Uzela ju je u naručje i vješto i iskusno omotala tjelešce u prelijepu vunenu dekicu, pa je položila u svoje naručje kao da je živa. - Vraćam se sutra - rekla je držeći zavežljaj gotovo s ljubavlju. Nekoliko ju je trenutaka zaneseno promatrao. Nije izgledala puno drukčije kada je nosila svoje starije kćeri u crkvu na dan njihova krštenja. Spustio je pogled, stisnuo svoju malenu u naručje i po prvi se put u životu okrenuo da ne mora gledati svoju ženu.


30.

Nakon što se oprostila od rodbine, ušla je u automobil i prepustila volan Jonanu. - Nije sve izgubljeno, šefice. Uzdahnula je. - Nego kako je nego izgubljeno? - Pa, činjenica da tijelo nije tamo također može značiti da je živa. - Ne, Jonane, mrtva je. - Ne možete biti sigurni. - Šutjela je. - Možda je jedna od one ukradene djece o kojoj se piše po novinama; izgleda da je bilo puno takvih slučajeva. - Mojoj majci nije ukradena kći. - Nemojte se ljutiti, ali mogla je potjecati iz neke izvanbračne veze, a mogla je biti riječ i o novcu; ljudi plaćaju bogatstvo u zamjenu za novorođenče. - Novorođenče bez ruke? - Možda ju je zato dala na usvajanje, jer je imala tjelesni nedostatak. Amaia je razmislila. Bi li Rosario prihvatila dijete s nekom manom ili bi je bilo sram da njezinoj kćeri nešto nedostaje? Nije joj se to činilo sasvim besmisleno. - Što predlažeš? - Čini mi se da je najbrže početi s onim što već znamo, a to je da joj nedostaje ruka, što znači da vjerojatno nosi protezu. Postoji nacionalni registar Zavoda za zdravstveno osiguranje s imenima svih osoba koje nose proteze i njihovim serijskim brojevima. Znamo njezinu dob, pa čak i datum rođenja. - Ali da je imala namjeru dati je na usvajanje, ne bi postojala potvrda o smrti. - Možda je lažna, ako je u tome sudjelovao liječnik koji ju je potpisao. Amaia se prisjetila lica Fine Hidalgo kad joj je rekla: “Znači, vi ste jedna od onih.” - Da, možda jest - priznala je. Ako su stvari bile onakve kako je to Jonan mislio, jedini bi cilj svega bio prevariti njezina oca. “O, aita, kako si mogao biti tako slijep.”


Brzo se mračilo dok su prelazili autocestu nad dolinom Leitzaran. Svjetlost je iščezavala i pretapala se u crnilo uz zadnji srebrnasti odsjaj koji je izgledao kao da lebdi nad drvećem i širio se do horizonta, kao da se večer odbija prepustiti tami i buni se posljednjim činom svjetlosti i ljepote koji je samo još više rastužio Amaiu.

Zvuk telefona prenuo ju je iz zadubljenosti. - Pozdrav, viša inspektorice - veselo je pozdravio doktor San Martin. Po tonu njegova glasa shvatila je da ima dobre vijesti. - Imamo rezultate analize metala i... - namjerno je napravio stanku prije glavnog podatka; Amaia je mrzila što to čini - ... skalpel koji su poslali iz sanatorija u Esteli zaista je star, točnije, iz 17. stoljeća, kako sam vam i rekao. Datiranje je izvedeno na temelju slitina koje su se koristile u to vrijeme i prema načinu na koji je metal taljen i kovan, čime se bez greške određuje njegov identitet. A sada dolazi ono što će vas iznenaditi. Amaia mu je u glasu osjećala da se smiješi dok govori. - Metalni zubac zaboden u kost Lucije Aguirre i metal od kojeg je napravljen skalpel dobiveni su od iste slitine i istim načinom kovanja. Amaia se zainteresirano uspravila. San Martin zadobio je njezinu punu pozornost. - Postoji samo jedno objašnjenje, a to je da su istovremeno iskovani. Vjerojatno govorimo o potpuno obrtničkoj izradi, po svoj prilici po narudžbi, što me navodi na razmišljanje da je riječ o kompletu liječničkog pribora izrađenom za nekog kirurga. - Govorite mi da skalpel i metalni zubac čine dio istoga kompleta? - Upravo tako, a sada kada to znam, mogu pretpostaviti da je zubac bio dio starinske pile za amputaciju, onakve kakve su koristili kirurzi, to je bio jako korišten instrument. Imajte na umu da je u slučaju teške infekcije, a u nedostatku antibiotika, amputacija bila najpraktičnije rješenje. - Time su odsjekli Lucijinu ruku? - Vjerojatno... Kao što sam vam objasnio, trebali bismo s pomoću zupca napraviti kalup kojim bismo to mogli dokazati, ali sam gotovo siguran da jesu. Osim toga, to je jedini razlog koji objašnjava njegovu usječenost u kost. - I mogla bi biti riječ o istoj pili kojom je izvršena amputacija na Johani? - Moram napraviti odljev kalupa...


- Ali moglo bi? - Kad se uzme u obzir preciznost reza na Lucijinoj kosti... Da, moguće je, već sam vam rekao da je sličnost vidljiva na prvi pogled. Prekinula je vezu i zagledala se u Jonana koji je, dok je vozio, tako stiskao volan da su mu članci na prstima sasvim pobijelili. - Znači, ovo dokazuje da je, kako smo i mislili, tarttalo osoba koja je posjećivala vašu majku, i da bi on i arizkunski oskvrnitelj mogli biti jedna te ista osoba jer je za vas ostavio kosti mairua iz vaše obitelji. To nas upućuje na nekoga iz Elizonda tko je znao da su oko kuće vaše bake te rake s kostima. Gotovo sam siguran da to što je za vas ostavio kosti ruke vaše sestre bez ikakve sumnje upućuje na vezu s jedinom osobom koja je znala gdje se one nalaze... Ne zaboravite da one, za razliku od drugih, nisu bile pod golom zemljom. Da bi došao do njih, morao je imati pristup informaciji, a tu je informaciju imala samo vaša majka. To nas dovodi do zaključka da su oskvrnitelj i tarttalo ista osoba. Amaia je uzdahnula, ošamućena, kao da nije u stanju sve to probaviti. Nakon nekoliko trenutaka prošaptala je: - Onda bi jedini cilj oskvrnuća bio privući moju pozornost, na što? Tarttalove zločine...? Što nam to on želi reći? Kakve veze ima moja sestra sa svim tim? Je li i ona bila jedna od tarttalovih žrtava? - zastala je na trenutak, a onda se počela smijati. - Je li moja majka tarttalo? umorno je rekla. Jonan se nasmiješio zabavljen tom idejom. - Šefice, vaša majka nije tarttalo. Ne može biti tarttalo. Neke od kostiju nađenih u špilji bile su tamo više od deset godina, a mislim da je prije deset godina vaša majka već bila prilično bolesna, ako ne i smještena u ustanovu. Koliko je već prošlo otada? Ali druge su sigurno stavljene tamo kada je već bila na klinici. - Ne, nije još bila smještena u ustanovu, ali je već bila toliko nemoćna da nije mogla sudjelovati ni u čemu sličnom... Ali ona ga poznaje. - To da - priznao je Jonan. - Iako je vjerojatno da uopće zna tko je, a pogotovo čime se bavi. Amaia se zamislila. - Imamo dobru šansu s Nurijinim mužem, onim tipom odrezanih prstiju. - Da, ali on je bio u zatvoru kada je ubijena Johana - odgovorila je. - A opet, to je oskvrnitelj kojega je identificirao dečko iz Arizkuna. - K vragu, glava će mi eksplodirati - iznenada je rekla. - Moram o svemu smirenije razmisliti. Moram...


Već je bio mrkli mrak kada su stigli u Elizondo. - Tu me ostavi - rekla je Amaia kada su ušli u Santiagovu ulicu. - Dobro će mi doći malo zraka. Skrenuo je u stranu i zaustavio automobil. Amaia je izašla iz vozila i zadržala se nekoliko trenutaka kraj otvorenih vrata oblačeći rukavice i povlačeći patentni zatvarač na kaputu. Kiša koja je pala tijekom poslijepodneva ostavila je vlažan trag na tlu, ali se sada na vedrom nebu mogla vidjeti pokoja treperava zvijezda. Kada su joj svjetla Jonanova automobila nestala iz vida, Santiagova ulica ostala je tiha i prazna. Amaia je hodala bez žurbe i razmišljala o snazi tišine koja je carevala baztanskom noći, tišinom koja je jedino tamo bila moguća, istovremeno ugodnom i zaglušujućom, koja je nosila poruku samoće i praznine i izazivala u njoj čežnju za Pamplonom i Ulicom Mercaderes u kojoj su živjeli, ulicom koja je rijetko kada bila tiha, uvijek puna ljudi i živa, ulica koja nikoga nije obmanjivala. Tišina Elizonda obznanjivala je mir koji nije postojao, mir koji je vrio ispod svoje površine, kao da kroz njega prolazi podzemna rijeka užarene lave, usporedno s rijekom Baztan, i prenosi stanovnicima tog mjesta neku nadiruću energiju zemlje koja izvire iz istog pakla. Ćula je da odnekud buci muzika i okrenula se provjeriti otkuda. Nekoliko parova vjernih posjetitelja bara Saioa ulazilo je u lokal. Ulica se vratila u svoje stanje tišine čim su se zatvorila vrata. Bilo je hladno, ali zbog odsutnosti vjetra noć je bila gotovo ugodna. Spustila se do mosta Muniartea puštajući da glasno mrmoljenje slapa rijeke razbije tišinu, skinula jednu rukavicu i prislonila ruku uz ledeni kamen u koji je bio urezan naziv mosta. - Muniarte. Pročitala je natpis isto kao i milijun puta tijekom svojeg djetinjstva. Njezin glas, gotovo šapat, utišao je postojani šum vode i lagani povjetarac koji je ovdje pirio povrh rijeke. Iznenada je osjetila čežnju za ljetnim noćima tijekom kojih su svjetiljke koje su osvjetljavale rijeku bile upaljene i davale joj gotovo idiličan izgled s razglednice koji se mogao vidjeti na fotografijama turista. No u zimskim noćima tama je stizala u Baztan u svojoj punoj snazi i stanovnici doline jedva su se usuđivali otimati joj teritorij unutar uskih granica svojih kuća. Vratila se nekoliko koraka gledajući crnilo vode koja joj je klizila pod nogama, hitajući u smjeru goropadnog mora koje ju je čekalo kilometrima niže. Opet je navukla rukavicu i kako je zalazila u četvrt Txokoto, debeli zidovi kuća sve su više prigušivali zvuk slapa koji je sada stizao kao sjećanje i šuljao se kroz vrtove gospođe Nati.8 Narančasta svjetlost uličnih svjetiljki jedva je sezala do pločnika na uglovima


na kojima su bile postavljene, raspršivala je svoj učinak u malim krugovima koji se gotovo nisu dodirivali, što je četvrti davalo izgled kakav je morala imati u srednjem vijeku, kada su podignute prve kuće s drvenim gredama koje su začele jednu od prvih četvrti Elizonda. Prošla je kraj drvenih vrata koja su tijekom noći skrivale staklene površine tvornice Mantecadas Salazar i skrenula nalijevo. Parkiralište je bilo prazno i mračno i poželjela je da ima džepnu svjetiljku s pomoću koje bi se mogla diviti bjelini fasade. Usprkos oskudnoj svjetlosti, vidjelo se da na njoj nema nikakvih natpisa. Nije ju trebala ni za što drugo, kao i toliko puta tijekom djetinjstva naći će bravu i u mraku. Skinula je rukavice i iz sve snage stisnula ključ koji je nosila u džepu kaputa. S njega je još visjelo uže koje joj je na njega stavio otac kako bi ga mogla nositi oko vrata. Prstom je potražila ključanicu i gurnula ključ koji se glatko okrenuo u njezinoj unutrašnjosti. Gurnula je vrata i pritisnula prekidač sa svoje desne strane, a onda zatvorila vrata za sobom. Radionica je mirisala na sirup; bila je to svježa, slatka aroma koja joj je donosila sjećanja iz dobrih dana. Sviđao joj se taj miris koji je ublažavao biljni, sirovi miris brašna. Na trenutak je zatvorila oči poništavajući slike koje su, zazvane snažnim olfaktivnim sjećanjem, navirale kao združene s nekom noćnom morom. Vratila se do ploče s prekidačima i upalila sva svjetla. Moćno osvjetljenje uspjelo je udaljiti duhove iz prošlosti koji su pobjegli u mračne kutove do kojih svjetlost nije dopirala u punoj snazi. Zadnja tura pečenja pojačala je toplinu u radionici i temperatura je još uvijek bila veoma ugodna. Amaia je skinula kaput, savila ga i pažljivo ga položila na jedan čelični stol na koji se onda naslonila šakama, pridigla i sjela na njega. Znala je da se kaos razmahao baš tu, da se one noći kad ju je majka sačekala u radionici, udarila je, a onda zakopala u naćve s brašnom smatrajući je mrtvom, pakao otvorio pod njezinim nogama, ali ni to nije bio početak. S nelagodom je pogledala naćve pune brašna, pokrivene poklopcem od akrilnog stakla kroz koji se moglo vidjeti kako izgleda unutrašnjost, meka i bijela, kao unutrašnjost lijesa. Prisilila se odagnati tu misao. Gledala je uokolo tražeći one boce s esencijama koje su sada uredno složene stajale na metalnoj polici. Te je noći tamo krenula po svoj novac, novac koji joj je tata poklonio za rođendan i koji je morala sakriti da ama ne sazna... Ali ona je sve znala. Predosjećala je Amaiinu nazočnost čak i kad ne bi bila u istoj prostoriji, a onda bi prema njoj zabacila debelo uže kojim ju je držala pokornom, iako nikad pokorenom. Bilo je to isto uže kao ono koje je bacila u bolnici, paučinasta tkanina koju su samo one vidjele i spona koja je sjedinjavala pauka s njegovim plijenom. Otkad je znala za sebe, sjećala se te prisutnosti nekog nevidljivog elementa umetnutog između njih dviju, čvrstog elementa koji je priječio njezinu majku da je dodirne, pomiluje ili se brine za nju. Zbog toga su joj pri odijevanju ili češljanju pomagali otac ili sestre; zbog toga ju


je otac vodio liječniku ili joj mjerio temperaturu kad je bila bolesna; zbog toga je Rosario nikad nije dodirnula ili joj dala ruku. Nevidljivi element koji ih je držao odvojene i spojene, kao suprotni naboji na dvama krajevima iste žice, element savršenog, nepobitnog razmaka koji je njezina majka prelazila ponekad noću, dok su svi ostali spavali, i naginjala se nad njezin krevet da je podsjeti... što ono? Amaia je razmišljala dok su joj oči ponovo bile uprte prema naćvama... Da je podsjeti da nad njezinom glavom visi smrtna presuda, da joj to ona neće prestati ponavljati, kao osuđenicima koje se podsjeća ne samo da će umrijeti nego i da je svaki novi dan jedan dan manje u odbrojavanju prema smrti. “Spavaj, mala lisice, ama te danas neće pojesti.” “Ali će te pojesti”, govorio bi drugi glas bez vlasnika, “ali će te pojesti.” Amaia je to oduvijek znala. Zato nije spavala, zato bi bdjela dok ne bi bila sigurna da se krvnik odmara, zato bi se s molbama i obećanjima da će im biti rob uvlačila u krevete svojih sestara, a taje noć samo bila noć u kojoj se konačno trebala izvršiti njezina presuda. “Ali kada je to počelo, viša inspektorice?” Ponovo je začula Dupreeov glas. “Reset, viša inspektorice.” “Ako je to bila presuda, morala je postojati i osuda. Kada me osudila? I zašto?” Ona je oduvijek znala da je osuđena, a sada je počela pomišljati da je to možda od istog trenutka kada se rodila uz tu drugu djevojčicu, istu kao ona, koja je plakala u njezinim snovima otkad ju je služilo sjećanje. Jonan se varao. Mogla je shvatiti njegovu vjeru, nadu i optimizam, odbijanje da prihvati gnjusobu i da misli na najgore. Neće se pojaviti svjetlost u ovom slučaju, neće pronaći u registrima proteza ženu njezinih godina, postoje stvari koje Iriarte i Jonan nisu znali, ali su ih počinjali primjećivati. Nisu znali da se Rosarijina prijetnja uvećavala kako se približavao njezin rođendan. Sjećala se kako je svake godine majka, koja se prema njoj uglavnom ponašala nezainteresirano, sve više pokazivala neprijateljstvo kad se bližio taj datum. Osjećala je na svojim leđima poglede kojima je odmjeravala otpor svoga plijena i udaljenost koja ih razdvaja, poglede od kojih joj se dizala kosa na zatiljku, a da ih pritom nije ni vidjela, i koji su joj prenosili konačnu prijetnju koja će je sljedećih dana držati budnom po cijelu noć. Sjećala se kako neminovnost presude koja joj je visjela nad glavom dobiva na snazi, pretvara se u nešto mračno i opipljivo što se svijalo oko nje, gušilo je svojom neizbježnošću. A zatim bi datum prošao i njihov bi odnos ponovo zadobivao onaj čudni oblik uzajamnog izbjegavanja i držanja na oku, napeti mir koji je bio nešto najbliže normalnome tijekom njezina djetinjstva. Taj datum. Taj rođendan koji je trebao biti dan za slavlje, kao svakom djetetu, kao što je to bio njezinim sestrama, njoj je bio najnapetiji dio godine, datum koji je u internom kalendaru bio označen kao sudbonosan. Moglo se teoretizirati o tome


koliko je njezina majka propatila zbog smrti druge djevojčice i kako ju je to istraumatiziralo, to užasno sjećanje koje bi Amaiin rođendan oživljavao. Ali ona je znala da nije stvar u tome, da nije majčinska bol ili žalovanje ono što vidi kod Rosario, nego odlučnost koja čeka da ispuni svrhu i koja se penje do kritične točke oko datuma rođenja dviju jednakih djevojčica. “Maim uvijek pripada mrtvom djetetu”, takva mu je priroda. “Izbor žrtve nikad nije slučajan.” Ne, nije vjerovala u to da je djevojčica koju je sanjala sada žena, da živi na nekom drugom mjestu, s nekom drugom obitelji, s drugim prezimenom. I usprkos praznom lijesu i lažnoj potvrdi o smrti, nije vjerovala da je njezina majka dala djevojčicu na posvajanje. Činilo se da nitko ne zna da se uz nju rodila još jedna beba, a ako je to uspjela sakriti sve do porođaja, mogla ju je lako dati na usvajanje, nije trebala izmisliti njezinu smrt. Na kraju krajeva, pa imala je drugu djevojčicu da je pokaže svijetu. Nitko, osim njezina oca, ne bi mogao previdjeti činjenicu da su postojale dvije identične kolijevke. Bez sumnje su očekivali dvije bebe koje su se rodile kod kuće, a to je dokazivala i liječnička potvrda o porođaju. Dakle, ako je smrt nastupila prirodno i ako je imala potvrdu koju je potpisao liječnik, čemu onda sva ta predstava? Ako je izvela svu tu popratnu paradu s lažnim potvrdama i lažnim pogrebom, to je zato što je postojao leš, stvarni leš za koji je trebala naći rješenje, leš bez ruke koji nije bio upisan ni u kojoj bolnici u to vrijeme i koji, barem što se tiče kostiju, nije imao deformacije koje bi opravdale amputaciju. A ako nije bila operirana, onda je do amputacije došlo nakon smrti, ili je pak kost oteta iz groba, kao kost mairua koji su čuvali Juanitinu kuću. Odjednom joj je sjećanje na nešto što je sanjala postalo živo kao da je riječ o stvarnoj slici. Djevojčica koja je ona sama, sklupčana u kutu, podiže prema njoj ruku od koje je ostao samo batrljak i šapće. Amaia se trčeći spušta po stepenicama, pritišće nešto o grudi, a za to vrijeme prema njoj još možda petero djece, malene i prljave od blata, podiže amputirane ruke. Što li su joj ono govorili? Nije se uspijevala sjetiti, a bila je sigurna da je bilo važno, pa se prisilila, napola zažmirila pokušavajući uhvatiti sjećanje iz tog sna. Ono se, poput magle, pretvaralo u djeliće što ga je jače nastojala zadržati, a u sljepoočnicama joj je počela bubnjati snažna glavobolja. Ne skidajući pogled s naćvi koje kao da su nad njom imale čarobnu moć, pipala je po kaputu i izvukla telefon. Pogleda uprta u bjelinu brašna, premišljala se bi li nazvala ili ne; na koncu je sklopila oči i procijedila: - Ma nek’ ide k vragu. Pogledala je na sat, 00.03, šest popodne u Louisiani. Vrijeme nezgodno kao i


svako drugo. Potražila je broj i pritisnula tipku. U početku se nije ništa događalo; slušalica je bila nijema kao i prije nego što je nazvala, tako nijema da je nakon nekoliko trenutaka odmaknula telefon da mu pogleda zaslon. Poruka na zaslonu nije ostavljala mjesto za pogrešku: “Specijalni agent Dupree, zovem.” Vratila ga je na uho pažljivo osluškujući zvuk, no i dalje se nije čuo nikakav signal, sve dok nešto nije kvrcnulo, kao kad se slomi suha grančica. - Agent Dupree? - nesigurno je upitala. - Već je noć u Baztanu, viša inspektorice Salazar? - Aloisius... - promrmljala je. - Odgovori mi, već je noć? - Da. - Uvijek me zoveš noću. Šutjela je. Primjedba joj je zvučala i čudno i vjerojatno u isto vrijeme. Čudan je osjećaj kad znaš da razgovaraš s nekim, nekim koga poznaješ, znaš sa sigurnošću tko je on, a opet i ne znaš. - Što mogu učiniti za tebe, kolegice Salazar? - Aloisius... - rekla je tonom osobe koja se pokušava uvjeriti, uspostaviti vezu sa zbrkanom stvarnošću - postoji nešto što moram saznati - prošaptala je. Tražila sam rješenje, ali samo sam sve zbunjenija. Slijedila sam postupak, tražila sam početak, ali odgovor mi izmiče. Tišinu na vezi remetio je samo neki stalni šum nalik na vodu koja teče. Amaia je stisnula usnice pokušavajući ne razmišljati, pokušavajući zanemariti sliku u glavi koju joj je nametao zvuk. - Aloisius, saznala sam da sam imala sestru, djevojčicu koja se rodila kada i ja. S druge strane linije čuo se zvuk kao da agent Dupree uzima zrak. Zvuk je nalikovao začepljenom slivniku. - Neki tragovi navode na mogućnost da je živa... S druge je strane linije doprla navala sluzavog kašlja iz dubine grla. - O, Aloisius - uzviknula je i prinijela ruku ustima kako bi zapriječila put pitanju koje joj je već bilo na usnama: “Jesi li dobro?” Na drugoj je strani soptanje prestalo, ustupilo je mjesto zloslutnoj šutnji koja je bila znak da nema nikoga na liniji, ili možda upravo suprotno. Čekala je. - Ne postavljaš pravo pitanje - rekao je Dupree koji je uspio povratiti svoju uobičajenu razgovijetnost. Amaia se gotovo nasmiješila prepoznavši svog prijatelja. - Nije to tako lako - pobunila se. - Itekako je lako, zato si me i nazvala.


Amaia je progutala slinu. Pogled joj se opet prikovao uz naćve. - Želim znati je li moja sestra... - Nije - prekinuo ju je. Glas mu je sada zvučao kao da se nalazi na dnu vlažne špilje. Počela je plakati i nastavila: - ... je li moja sestra živa - glas joj je na kraju prepuknuo od plača. Prošlo je nekoliko trenutaka, a onda je odgovorio. - Mrtva je. Plač joj se naglo pojačao. - Kako znaš? - Ne, kako ti znaš? Zato što je sanjaš, zato što sanjaš mrtve, viša inspektorice Salazar, i zato što ti je to već rekla. - Ali kako ti to možeš znati? - Dobro znaš razlog, kolegice Salazar. Odmaknula je telefon od lica. Sirom je razrogačila oči shvativši da je ugašen. Ne samo da nije bilo nikakvog svjetla na zaslonu, kad ga je protresla vidjela je da uopće ne radi. Pritisnula je dugme za uključivanje i osjetila na ruci zujanje pri aktivaciji, vidjela početnu poruku i Ibaievu sliku koja je ispunila zaslon. S pomoću strelice vratila se na zadnji poziv, ali nije ga bilo. Zadnji na popisu bio je onaj kad je iz automobila nazvala Iriartea. Ni u glavnom registru dolaznih i odlaznih neodgovorenih poziva nije našla ni traga onom koji je uputila Dupreeu. Telefon je odjednom zazvonio. Od iznenađenja joj je ispao iz ruke i zaustavio se pod stolom; čulo se samo kako se plastični dijelovi razdvajaju. Zvonjava je utihnula. Sišla je sa stola, sagnula se da pokupi tri dijela na koja se raspao, kućište, zaslon i bateriju, i nespretnim ga prstima ponovo sklopila. Uključila ga je točno u trenutku kada je opet počeo zvoniti. Pogledala je na zaslon i nije prepoznala broj; javila se. - Dupree? - Viša inspektorice Salazar - odgovorio joj je oprezan glas s druge strane. Ovdje agent Johnson iz FBI-a. Nazvali ste me jednom, sjećate me se? - Da, naravno, agente Johnson - odgovorila je nastojeći zvučati normalno. Nisam prepoznala vaš broj. - Ma zovem vas s privatnog telefona. Imamo rezultate one slike koju ste mi poslali, zvučalo je kao da je hitno. - I jest, agente Johnson, hvala vam. - Upravo sam vam poslao e-mail, u prilogu su podaci iz izvješća stručnjaka. Bacio sam pogled na njih i čini se da je slika djelomično oštećena. Ipak, od ostatka smo izvukli dosta. Pregledajte ga i ako mogu još što učiniti za vas, nemojte se ustručavati tražiti me to, ali zovite na ovaj broj. Osobno cijenim


agenta Dupreea, ali od njegova nestanka, stvari su se ovdje počele mijenjati. Na početku su poduzeti svi koraci postupka pri nestanku agenta, ali već prije više dana tišina je nadglasala informacije. Tako je to, viša inspektorice, ovdje od heroja postanete zlikovac na temelju par insinuacija. Aloisius Dupree je moj prijatelj; osim toga jedan je od najboljih agenata koje sam ikad upoznao i ako čini to što čini, sigurno za to ima neki razlog. Jedino se nadam da će se pojaviti kako bi se sve ovo razjasnilo jer ovdje je tišina osuda. U međuvremenu, što god budete trebali, samo mi se obratite. Na raspolaganju sam vam.


31.

Kada je prekinula vezu, vidjela je da joj se na telefonu upravo pojavljuje obavijest o primljenoj pošti; unatoč snažnoj potrebi da vidi što su stručnjak i inovativni program uspjeli učiniti s licem posjetitelja u kliniku Santa Mariju de las Nieves, obuzdala je znatiželju. Na kraju krajeva, slika na telefonu ne bi bila kvalitetna kao na računalu. Obukla je kaput i tek kad je otvorila vrata radionice, ugasila svjetlo, a zatim ih zatvorila. Parkiralište je sada djelovalo još mračnije u usporedbi s jakim svjetlima u unutrašnjosti. Stajala je i čekala nekoliko trenutaka, usput zakopčavajući kaput i ponovo zakapajući ključ u džep. Krenula je prema Ulici Braulija Iriartea. Prolazeći kraj vrata Trinketea, vidjela je da unutra još gori svjetlo, iako je bar djelovao prazno i činilo se da je zatvoren; sigurno je još koji par igrao baskijsku pilotu.9 U Baztanu joj nije padala popularnost, a mladi su naraštaji, izgleda, slijedili tradiciju. No nisu svi tako mislili. Jednom joj je prilikom poznati igrač pilote Oskar Lasa, Lasa III., rekao da oblik igranja rukom više nikad neće biti kakav je nekoć bio jer današnja mladež nema kulturu bola. “Pokušao sam podučiti mnoge mlade ljude, ali čim osjete bol, oni se povuku, kao neke damice. ‘Jako me boli’, kažu, a ja im kažem: ‘Ako ne boli, onda ne radiš kako treba.’” Kultura bola, prihvaćanje da će boljeti, znati da će se ruka napuhnuti dok prsti ne budu izgledali kao hrenovke, da će bol, to divlje žarenje od kojeg se čini da se ruka peče na žeravici, puzati po ruci sve do ramena kao otrov, da će se koža na dlanu raspucati od sljedećeg udarca i počet ćeš krvariti, ne prejako, iako ponekad neki od tih užasnih udaraca loptom dovedu do puknuća vene koja krvari iznutra, tako da se stvori tvrda i užasno bolna nakupina iz koje ne bi istekla krv ni da je probodeš i koju bi trebalo operirati koliko je opasna. Kultura bola, znati da će boljeti, a ipak... Pomislila je na Dupreea i na ono što joj je rekao Johnson: “Tišina je ovdje osuda.” - I ovdje - prošaptala je.


Primijetila je plave spirale od dima njegove cigarete prije nego što ga je ugledala, a prepoznala ga je po brendiranim cipelama čak i prije nego što je zakoraknuo prema njoj iz mraka jer dok ju je čekao naslonjen na zid, lice mu je bilo skriveno. - Bok, Salazarice - rekao je Montes. Malo je popio. Nije bio pijan, ali su sjaj u njegovim očima i način na koji je izdržao njezin pogled bili dovoljni da bude sigurna. - Što vi tu radite? - glasio je njezin odgovor. - Čekao sam vas. - Na mojem putu kući? - odgovorila mu je kružeći pogledom uokolo kako bi mu ukazala da se neprimjereno ponaša. - Niste mi ostavili drugu mogućnost, već me danima izbjegavate. - Ja već danima čekam da postupite u skladu s procedurom i zakažete razgovor u mojem uredu. Malo je nagnuo glavu i iskrivio lice u grimasu. - Jebi ga, Amaia, mislio sam da smo prijatelji. Gledala ga je s nevjericom, gotovo se smiješeći. - Ne mogu vjerovati - rekla je i nastavila hodati prema tetinoj kući. Montes je bacio cigaretu na pod i požurio za njom dok joj nije došao blizu. - Znam da ono nije bilo u redu, ali morate shvatiti da je to bio veoma težak trenutak u mojem životu, vjerojatno nisam ispravno reagirao. - Znam to i predobro - presjekla ga je. Prestigao ju je i stao ispred nje tako je prisilivši da se zaustavi. - Preksutra se odlučuje o mojem povratku, što ćete reći? - Zakažite sastanak i dođite na razgovor u moj ured - zaobišla ga je i nastavila svojim putem. - Vi me poznajete. - Znate što? Upravo sam se u tome prevarila, mislila sam da vas poznajem, ali zapravo uopće ne znam tko ste vi. Ostao je stajati na istome mjestu. Okrenuo se prema njoj. - Sjebat ćeš me, je li tako? Nije mu odgovorila. - Da, sjebat ćeš me, prokleta usrana droljo. Kao i sve drolje iz tvoje obitelji, ne možete odoljeti zadovoljstvu da uništite muškarca, ili ga privežete uz invalidska kolica, ili mu raznesete glavu, koga briga. Pitam se koliko će ti trebati da uništiš onog papučara Jamesa. Amaia je naglo zastala slušajući gusti i tamni otrov koji je nadirao iz Montesove nutrine. Rekla je samoj sebi da bude razborita shvaćajući da je jedini cilj svega toga isprovocirati je, ali je jedan glas iz njezine unutrašnjosti


odgovorio: “Da, znam, znam što pokušava, pa zašto mu ne bih dala ono što traži?” Vratila se natrag odlučnim korakom i zaustavila na svega nekoliko centimetara od Montesa. Mogla je osjetiti pivo u njegovu dahu i poznatu marku parfema koji mu je bio zaštitni znak. - Ne trebam ni mrdnuti prstom, Montes, ne trebam ništa napraviti protiv tebe - obratila mu se s ti ostavivši formalnosti po strani. - Istina je da si sjeban, ali si sam sebe sjebao. Zaobišao si pravila i procedure, napustio si istragu koja je bila u toku, uz nedostatak dužnog poštovanja prema svojim kolegama, žrtvama i članovima njihovih obitelji. Oglušio si se o izravne zapovijedi, ugrozio si istragu iznoseći dokaze iz postaje i, pored svega toga, koristio si oružje tako što si nišanio prema civilu i na kraju si bio na rubu da si razneseš to malo mozga što imaš. A da te Iriarte i ja nismo spriječili, sad bi već godinu dana trunuo u nekom grobu na koji nitko ne bi nosio cvijeće. Reci mi, što se promijenilo u ovih godinu dana? - Imam pozitivno psihijatrijsko izvješće u kojem se preporučuje da budem vraćen na posao. - A kako si ga dobio, Montes? Ništa, baš ništa se nije promijenilo, ispalo bi isto i da si umro, pretvorio si se u neku vrstu zombija, živog mrtvaca. Nisi ni koraka napredovao od tog dana. Nisi išao na terapiju, i dalje ne priznaješ moj autoritet, i dalje si kretenčina kojoj se ne može vjerovati i koja se samo pokušava opravdati: “O, to je bio tako težak trenutak za mene” - rugala mu se glasom male djevojčice. - “Profa me mrzi”, “Nitko me ne voli.” Montesovo je lice poprimilo sivkasti ton. Dok je govorila, tako je stisnuo usnice da je izgledalo da na mjestu usta ima samo ravni, tamni usjek. - Za Boga dragoga, pa ti si policajac! Stisni zube, odradi što moraš i prestani cmizdriti kao neka djevojčica, pozlit će mi od tebe. Montes ju je naglo uhvatio za rever kaputa i podigao drugu ruku stisnutu u šaku. Uplašila se, bila je sigurna da će je udariti, ali ipak se nije mogla svladati: - Udarit ćeš me, Montes? Volio bi mi začepiti usta da ne moraš slušati istinu? Gledao ju je u oči i Amaia je vidjela snažan bijes u njima; međutim, iznenada se nasmiješio, olabavio stisak i rastvorio šaku koja mu je bila u zraku. - Ne, naravno da neću - rekao je oponašajući neku vrstu bolesnog osmijeha. Znam što pokušavaš. Samo Bog zna kako bih ti sa zadovoljstvom razbio facu, ali neću to napraviti, neću to napraviti, viša inspektorice, ti imaš svoju značku i pištolj. To bi bilo kao da kopam vlastiti grob. Neću igrati tvoju igru. Gledala ga je odmahujući glavom. - Montes, ti si u gorem stanju nego što sam mislila, to misliš o meni? Stalno ta tvoja teorija “cijeli se svijet urotio protiv mene”.


Amaia je otkopčala patentni zatvarač na kaputu i izvadila značku i pištolj, prošla kraj Montesa i ušla u usku uličicu između dviju kuća na koju nije gledao nijedan prozor. U njoj je bila jedna bačva, starinsko uzglavlje kreveta koje bi rado odnio svaki trgovac antikvitetima i stari plug. Stavila je značku i pištolj na bačvu i ostala kraj nje stajati, pogleda uprta u Montesa. Krenuo je prema njoj smiješeći se. Ovaj mu je put osmijeh bio iskren, no kad je stigao do početka uličice, zastao je. - Bez odmazde? Bez posljedica? - upitao je. - Dajem ti svoju riječ, a znaš da moja riječ vrijedi. Još uvijek se dvoumio. Ali Amaia nije imala dvojbi, više ne, bila joj je puna kapa tog tipa. Jedan dio nje koji joj je bio nepoznat želio ga je raspaliti nogom, dobro ga iscipelariti. Lagano se nasmiješila na tu pomisao, i unatoč tome što je Montes bio barem četrdeset kilograma teži od nje, u tom joj je trenutku to bilo potpuno svejedno. Popit će batine, to je sigurno, ali bogami će i on. Pogledala ga je i vidjela mu neodlučnost u očima. Gotovo da je osjetila razočaranje. - Dođi, plačljiva curice, sad ćeš se povući? Nisi mi htio razbiti facu? Hajde onda, sad imaš priliku, a drugu nećeš imati. Željeni je učinak postignut. Uletio je u uličicu kao bijesni bik; čak i kad se poslije prisjećala svega, pomislila je na bika. Glava mu je bila malo isturena naprijed, šake zgrčene, a oči poluzatvorene, kao da tako želi pokazati svoju snagu. Čekala ga je do zadnjeg trenutka, a onda se izmaknula i istovremeno mu zadala udarac sa strane koji je sletio na Montesov bok i promijenio mu smjer kretanja prema zidu s kojim se sudario suprotnim ramenom. - Kurvo prokleta! - zaurlao je. Ona se nasmiješila. Ima jedna stara uzrečica koja kola među curama koje pohađaju policijsku akademiju: “Kad te idiot nazove kurvom, on to radi baš zato što te nije uspio pojebati.” Mora da ga je rame prilično boljelo, no ipak se uspravio kao pravi bik i rekao: - Volio bih znati što bi rekao tvoj pederski prijatelj da zna da psuješ u ženskom rodu. Nasmiješila se s izrazom lica koji je govorio “O, joj, koji promašaj.” - Inspektor Etxaide je sto puta bolji policajac od tebe, a osim toga je i hrabriji i časniji i veći muškarac nego što ćeš ti biti u cijelom svom životu. Tetkice jedna. Opet je nasrnuo na nju, ali ovoga puta nije zatvorio oči; među njima je bila manja udaljenost nego kod prvog napada i to je bilo loše za Amaiu. Montesova je šaka poletjela prema njoj kao munja i jedva joj okrznula obraz, no i to je bilo dovoljno da joj se glava okrene i da udari u zid. U jednom je trenu sve bilo samo mrak, no intenzivan bol u jagodici vratio ju je u stvarnost. Montes joj je bio


sasvim blizu, što je iskoristila da ga svom snagom udari u trbuh; bio je mekši nego što je to očekivala. Podigla je koljeno koje je kao u savršenoj koreografiji krenulo ususret Montesovim ustima u trenutku kad se uhvatio za trbuh i savio. Tanke su mu se usnice raspuknule i obojile u crveno dok ju je gledao, iznova iznenađen. Gurnula ga je jedva ga dodirnuvši po ramenu, a on se zaustavio na zidu. Tako su se nekoliko trenutaka gledali i dahtali, a onda je Montes savio koljena, skliznuo niza zid i sjeo. Sjela je i ona. Čuli su glasove koji su se približavali. Mladići sa sportskim torbama koji su izašli iz dvorane u Trinketeu hodali su i komentirali utakmicu. Kada su prošli uličicu, Amaia je izvadila paketić papirnatih maramica i bacila ga Montesu. Uzeo ih je nekoliko, pritisnuo na razbijenu usnicu i rekao: - Tučeš se kao neka curica - i počeo se smijati. - I ti isto. - Da, mislio sam da sam u boljoj formi - priznao je Montes. Spustio je pogled i nastavio govoriti: - Istina, bio sam kretenčina, ali... Ma, ne želim se opravdavati, samo bih to htio objasniti. Kimnula je. - Flora... Pa, mislim da sam se zaljubio... - činilo se kao da razmišlja o tome. Ma kakvi!!! Volio sam je. Nikad nisam upoznao ni jednu kao ona, a znaš li što je najgore? Mislim da je unatoč svemu još volim. Amaia je uzdahnula. Ljubav opravdava sve? Vjerovala je u to. Tijekom svoje policijske karijere vidjela je više puta tu vrstu trule ljubavi. Znala je da to nije ljubav, ta ljubav živih mrtvaca nesposobnih da shvate da su mrtvi, “mrtvi čine ono što mogu”. Zapitala se kakvo bi bilo mišljenje Lase III. o kulturi bola u ljubavi, možda jedinom okviru u kojem društvo i dalje nalazi opravdanja za patnju. - Jonan mi je simpatičan - odjednom je rekao Montes. - Ne znam zašto sam ono rekao. I ja mislim da je dobar murjak, a također i dobar čovjek... Prije dva mjeseca slučajno smo se sreli u jednom baru, ja sam bio prilično... Malo sam popio. Počeli smo pričati i on je tip koji zna slušati, pa sam nastavio s pićem. Kad smo izašli iz bara, pa, ja nisam mogao voziti i na kraju sam spavao na njegovom kauču... Sigurno ti nije ni riječ rekao o tome. - Nije, naravno da nije, a onda kad ga vidiš u postaji, nisi ga u stanju ni počastiti kavom iz automata. - A jebi ga, znaš kako je to, on je... Ono, i drugi dečki se ne osjećaju ugodno. - Trebali biste ponovo pregledati svoje kontakte, Montes, neki od frajerčina s kojima plešeš ratnički ples oko aparata za kavu isto bi radije otišli s tobom nego sa mnom. Razrogačio je oči kao da će mu ispasti.


- Iriarte? Nasmijala se do suza koje su joj potekle preko goruće kože na upaljenoj jagodičnoj kosti. Kada joj se vratila moć govora, rekla je: - Zaboravimo ovaj razgovor, nisam ništa rekla. Teškom je mukom ustao i pružio joj ruku koju je ona prihvatila. Zatim je pokupila značku i pištolj s bačve i spremila ih. - Jako bih rado nastavila čavrljati - rekla je - ali imam još posla kad dođem kući. Izašli su iz uličice i otpješačili do ulaza njezine kuće. Amaia je izvadila ključeve i prišla vratima. - Laku noć, Montes - umorno je rekla. - Šefice. Iznenađeno se okrenula. Montes je stajao u stavu mirno, a onda je prinio ruku čelu i salutirao joj. - Montes, nema potrebe za tim. - Ja mislim da ima - odgovorio je posve uvjereno. Shvatila je da je to najbliže isprici što će dobiti od nekoga kao što je Montes, pa je prihvatila. Stala je nasuprot njemu i podigla ruku salutirajući mu. Kada je za sobom zatvorila vrata, na licu joj je blistao osmijeh od uha do uha.

Primijetila je tihu priliku tete Engrasi koja je sjedila ispred vatre i čekala je kao kada je bila tinejdžerica. Izula se kraj ulaza, ušla u dnevnu sobu i odmah shvatila da je teta zaspala. Grudi joj je preplavio val snažne ljubavi; nagnula se nad nju i lagano je poljubila u čelo. - Zar se u ovo doba dolazi kući, mlada damo? Amaia se odmaknula smiješeći se. - Mislila sam da spavaš. - Nemir nikad ne spava i dok god ti budeš išla okolo, ja neću spavati. - Ali, teto - ukorila ju je i pustila se da padne u drugi naslonjač. - Ozbiljno to govorim, Amaia. Znam da ti je posao težak i da zbog nekog razloga ono što ti moraš drugima izlazi iz okvira normalnog, ali... Opet si to učinila. Amaia je spustila pogled. - Sama se uvaljuješ u probleme, Amaia Salazar. - Samo mi on može pomoći. - Nije istina. - Itekako je istina, teto, ti to ne razumiješ. Bila sam u San Sebastianu, grob je


prazan, moram saznati istinu. - A reci mi, Amaia, je li ti rekao išta što već sama nisi znala? Razmisli - rekla je i s mukom ustala. - Idem sada spavati, ali razmisli o tome. Nakon što je dugo vremena provela sjedeći, koraci su joj bili pomalo nesigurni. Amaia ju je otpratila uza stepenice do njezine sobe. Kada ju je Engrasi poljubila u obraz, primijetila je udarac. - Što bi to trebalo značiti? - Napao me bik - rekla je kroza smijeh. - Dobro, kad se smiješ, valjda nije ništa strašno. Laku noć, ljubavi. Amaia je na trenutak oklijevala. - Teto, mrtvi...? - Da? - zainteresirala se teta. - Mogu li oni... što... učiniti? - Mrtvi čine ono što mogu.


32.

Amaia je ušla u spavaću sobu. Nježna svjetlost male svjetiljke obasjavala je Jamesa koji je spavao na leđima. - Bok, ljubavi moja - šapnuo je. Nagnula se da ga poljubi i da vidi Ibaia koji je spavao na boku i po prvi put s dudom jer je nikad nije htio dok je sisao majčino mlijeko. James je mahnuo prema njemu: - Jako je dobar, i ne znaš kako se dobro ponaša. I, jasno, kad nema cice, dobra je i duda - rekao je smiješeći se. - Baš si i sam namjeravam kupiti par - rekao je stavljajući ruke na njezine grudi. - Pa to nije loša ideja - rekla je ona odmičući mu ruke. - Još malo moram raditi. - Puno? - Ma ne, ne puno. - Čekat ću te budan. Nasmiješila se, uzela prijenosno računalo i izašla iz sobe.

Među poštom su se našle barem četiri poruke od doktora Franza. To ju je već počinjalo živcirati, ali nikako nije mogla odlučiti hoće li odgovoriti na njegove poruke ili ih obrisati nepročitane jer, iako su na prvi pogled djelovale kao puki djetinjasti izljev bijesa zbog odbijanja, u njima je bila neka smislena pozadina koja ju je navodila na razmišljanje. Ostavila ih je za kasnije i otvorila Johnsonov e-mail. Nije bila tajna da FBI raspolaže najboljim programom za raspoznavanje lica na svijetu. Vršili su najprecizniju multimodalnu biometrijsku verifikaciju koja je uključivala i sigurne i nesigurne dijelove na licu. Njihova su postignuća prilagođena novim programima sličnima programu Indra koji se koristio u europskim zračnim lukama, ali je imao nedostatak što raspoznaje samo stvarna lica ili vrlo jasne slike.


Vlada Sjedinjenih Država uložila je više od milijardu dolara na razvoj programa koji je mogao identificirati lica na ulicama, na nogometnim stadionima ili na snimkama bilo koje osrednje sigurnosne kamere. Uz poruku agenta Johnsona u kojoj je pisalo da uporabom svojeg sustava nisu uspjeli nikog identificirati, bilo je priloženo izvješće stručnjaka prepuno nijansi, razmatranja, kao i krajnje temeljito objašnjenje procedure koja se temeljila na primjeni slojeva svjetlosti. Ukratko rečeno, uspjeli su osvijetliti i učiniti jasnijima nesigurnije dijelove na fotografiji koje su očito bile dio razrađene maske. To im je onemogućilo da budu precizniji u rekonstrukciji, a također je navedeno i da je leća kamere bila oštećena ili se pak neki strani element ubacio u ekspoziciju. U prilogu su bile dvije slike, jedna kojoj je stručnjak dao naziv “pauk”, dok je na drugoj primijenio digitalno brisanje. Kliknula je na jednu fotografiju i našla se pred licem mladog bijelca uravnoteženih crta lica. Program je uklonio kapu, bradu i naočale; naknadno dodani prazan pogled nije joj prenosio apsolutno nikakvu informaciju. Otvorila je onu pod nazivom “pauk” i iznenađeno pogledala sliku. Ona još nije prošla obradu i na njoj se vidjelo lice s kapom, naočalama i bradom, a nasred muškarčeva čela nalazilo se tamno oko s dugim trepavicama koje je stručnjak nazvao paukom, samo da se osigura. Nekoliko je trenutaka pažljivo proučavala sliku, a onda ju je proslijedila Jonanu i Iriarteu.

Poruke ravnatelja klinike Santa Maria de las Nieves bile su upravo onakve kakve je i očekivala. Tužaljke koje su išle od molbi do čistog cmizdrenja nad njegovom voljenom klinikom, ali u zadnje je dvije dodao još i neke neutemeljene optužbe na račun Sarasole, na primjer: “Taj čovjek nešto skriva, nije mi on čist, još nemam dokaza.” Pa naravno da ih nema. Još je i priložio izvješća drugih liječnika iz klinike i raznih članaka iz prestižnih medicinskih časopisa koji su potkrepljivali njegovo uvjerenje da pacijentica nije mogla glumiti da je normalna bez uzimanja terapije. Amaia ih je površno pregledala i zaključila da je iscrpljuje liječnički žargon. Pogledala je na sat, zaklopila računalo i zapitala se hoće li je James čekati kako je obećao. Dok se penjala uza stepenice, nasmiješila se: James uvijek ispunjava svoja obećanja.

Prvi se put nakon više dana probudila s osjećajem ugode kada je James položio Ibaia kraj nje. Provela je sljedećih nekoliko minuta ljubeći djetetovu glavicu i ručice. Ono se budilo s dragošću i osmijehom koje su joj razveseljavali srce na


način koji nikad prije nije mogla ni zamisliti. Uzimajući njegove malene šačice među svoje, pomislila je na Iriartea i na način na koji je rekao “ručica”. Smjesta su joj u svijest došle slike one male lubanje s još otvorenim fonatanelama i grobovi mairua oko Juanitine kuće. “Pretpostavljam da ste vi jedna od onih.” “Mrtvi rade ono što mogu.” James je ušao noseći bočicu za Ibaia i kavu za nju. Kada je odmaknuo kapke s prozora, zabuljio se u nju. - Amaia, što ti se dogodilo? Sjetila se udarca šakom, a kad je dodirnula lice, osjetila je oštar bol. Ustala je iz kreveta i proučila svoje lice pred ogledalom. Nije izgledalo previše natečeno, ali se od jagodice do uha proširila plavkasta masnica koja će se sljedećih dana mijenjati u raznim tonovima smeđe, crne i žute. Nanijela je sloj šminke, ali je time samo postigla da je počne užasno peći. Na kraju je digla ruke, dok joj je u glavi odzvanjao Zabalzin glas koji govori da Benat Zaldua ne ide u školu kad ima modrice na licu. - Dobro, ni ja danas ne idem u školu - rekla je svojem odrazu u zrcalu.

Provela je ostatak jutra obavljajući pozive koji su u njoj izazvali osjećaj da ništa neće postići. Nije bilo ni naznake gdje se sklonio Nurijin muž. Jedan je automobil stražario pred kućom, a drugi pred crkvom i nije bilo novih oskvrnuća, a i čemu? Tarttalo je već pridobio svu njezinu pažnju i sva je ta pusta scenografija djelovala samo kao vatromet koji služi da je privuče. Sada kad ju je ulovio, nije imalo smisla nastavljati na isti način. Iako je prethodne večeri pregledala poštu, sada je to učinila još jednom i još je obavila telefonski razgovor s Etxaideom i Iriarteom zbog rezultata analize fotografija. Prema Iriarteu, bilo je očito da su ili leća ili snimka oštećene, čak je smatrao da je vjerojatno da se pravi pauk uvukao pod leću kamere koja je bila izvan klinike Santa Maria de las Nieves i da se on vidi na slici. A postojala je još jedna, nevjerojatni]a mogućnost koju je iznio Jonan, da je bila riječ upravo o onom na što je i sličilo, o oku, još jednom ukrasu koje sije dodao posjetitelj kako bi upotpunio sliku koju je želio ostaviti. Na kraju krajeva, tarttalo je bio kiklop sa samo jednim okom. Na svim višetjednim snimkama mogao se vidjeti samo gornji dio glave tog čovjeka, no zadnjega je dana podigao lice prema kameri i držao ga podignutog dovoljno dugo da se može uhvatiti slika njegova lica. - Ne vjerujem da je to bilo slučajno - rekao je Etxaide. Ni ona nije u to vjerovala.


- U podne očekujemo rezultate koji će preciznije odrediti datum proizvodnje liječničkih instrumenata, a bolnički registri osoba kojima je amputiran neki ud ili nose protezu nisu zasad ništa rasvijetlili, no ostaje nam puno toga što još treba pregledati... Prije nego što su se pozdravili, Jonan joj je prenio još jednu obavijest. - E, da, šefice, došla je još jedna onakva poruka. Sad ću vam je proslijediti. Još nije ni prekinula vezu, a već ju je vidjela među dolaznom poštom. Kratka i s istini zahtjevom kao i prethodna. “Dama čeka svoj prinos.” Na dnu, desno, stajala je oznaka s lamijom. Iznenada je osjetila razdraženost zbog te proklete igre. Prekrila je lice rukama i držala ih na njemu kao da tako može iščupati odbojnost. Samo si je uspjela oderati kožu na jagodici i još se više razljutiti. Opet je nazvala Jonana. - Pretpostavljam da nisi imao vremena, ali znaš li možda slučajno nešto više o izvoru tih e-mailova? - Pa zapravo i znam, iako nismo uspjeli bogzna što dokučiti. Primljeni su s nekog besplatnog računa, nema nikakvog imena, umjesto njega koristi se izmišljena adresa daminesluskinje@hotmail.com. Ako se analizira zaglavlje poruka, vidi se da su slane s promjenjive IP adrese, a ako se prati ta IP adresa i ljušti veza po veza, dolazi se do zaključka da su poslane s nekog mjesta s besplatnim internetom kakvih ima po zračnim lukama ili autobusnim kolodvorima... Pošiljatelja bi se moglo pratiti isključivo dok je spojen, već se to radilo jednom kad je bio u pitanju međunarodni terorizam, ali vjerojatno je da kad bismo i došli do mjesta otkud je poslano, tamo više ne bi bilo ni traga od pošiljatelja... - Dobro, ne brini se, hvala ti. - Prekinula je vezu.

Nakon doručka i jutarnje igre, Ibaiu se prispavalo, pa ga je preuzeo James. Amaia ih je poljubila, oprostila se od tete, uzela pernatu jaknu i izašla iz kuće. Smjestila se u automobil, zapalila ga, a onda se nečeg sjetila i ugasila ga. Izašla je iz auta i vratila se do ulaza u kuću. Tamo je pomno promatrala kameno popločenje dok nije otkrila na jednom rubu dva-tri okruglasta oblutka za koje joj se činilo da su se odvojili. Uzela je jedan, stavila ga u džep i vratila se u automobil. Dok je napuštala Elizondo, pokušavala se usredotočiti na vožnju. Kada je izbila na cestu, naglo je izdahnula i pustila da joj sav zrak izađe iz pluća, osvijestivši kako je napeta. Ruke su joj bile tako zgrčena oko volana da su joj zglobovi na prstima pobijelili, a unatoč niskoj temperaturi te zime koja je, kao i


svaka zima u Baztanu, izgledala kao da će trajati vječno, ruke su joj se znojile. Obrisala je jednu pa drugu o nogavice hlača. Prokletstvo. Bilo ju je strah i to joj se nije nimalo sviđalo. Nije bila budala, znala je da strah policajce drži na životu, budne i oprezne, ali strah koji je ona osjećala nije bio od one vrste koja ubrzava srce kada se zaustavi naoružanu osobu. Bio je drugačiji, iskonski i intiman strah, onaj koji smrdi na urin i znoj, stari strah u duši koji je zadnjih godinu dana mogla držati na udaljenosti, a sada je zahtijevao svoj teritorij. Teritorij straha. Već je to prolazila, već je od početka znala da ga se ne može pobijediti i da je jedino što nas održava razumnima pokazati mu zube, ponovo i ponovo. Izvjesnost da se procijep za svjetlo koji je uspjela otvoriti opet zatvara duboko ju je žalostila, i zbog nje i zbog druge djevojčice. Zašto to mora podnositi? Neće više: možda su se u prošlosti, kada su bile djevojčice, sve snage svemira urotile protiv njih; možda joj je strah živio u grudima sve te godine, ali nije bila voljna dalje igrati istu igru, sada više nije bila djevojčica i neće dopustiti da upravljaju njome. Prešla je kilometre sporedne ceste koja se činila u dobrom stanju, a onda je naišla na krdo pottoka, baskijskih ponija i njihovih kobila koji slobodno pasu po Baztanu. Zaustavila je automobil sa strane i pričekala. Inače plahe pottoke nisu se micale s puta; nekoliko ih je trenutaka samo promatrala. Prišla joj je jedna mala, znatiželjna kobila i Amaia joj je pružila rastvorenu šaku koju je životinja ispitivački ponjušila. Vidjevši da se kobile nemaju namjeru pomaknuti, Amaia je otišla do stražnjeg dijela auta i obula gumene čizme koje je uvijek nosila, za svaki slučaj. Uzela je i džepnu svjetiljku i spustila se niz prvi dio padine hodajući postrance da se ne posklizne po visokoj, mokroj travi koja je uokvirivala strminu i prorjeđivala se, kao da ju je netko rezao kosilicom, na objema obalama rijeke koja je gotovo bešumno tekla utisnuta u taj dio zemlje. Slijedila ju je dok nije došla do betonskog mosta sa željeznom ogradom koju nije dirala jer joj se činilo da je hrđava pri dnu, na mjestu gdje su se šipke zabadale u kamen. Na drugoj je strani prošla kroz rudimentarnu ogradu, bez sumnje postavljenu da spriječi prolaz životinjama, provjerila je li dobro zatvorila za sobom, a zatim hodala preko čistine prema seoskoj kući koja je djelovala napušteno, iako u dobrom stanju i čvrsto zatvorena, s drvenim kapcima pribijenim čavlima za okvire prozora. Kad joj je bila blizu, osjetila je jedinstveni miris stada i brabonjaka, što je objašnjavalo savršeno podšišanu i održavanu travu na onoj livadi. Zaobišla je kuću i tada počela raspoznavati predio: ako ode par metara dalje, stići će do ruba šume, tamo gdje je zadnji put parkirala. Provjerila je pokrivenost mobilnom mrežom i primijetila da joj signal slabi kako ulazi dublje u šumicu. Srce joj je tuklo sve brže, a otkucaji su joj dopirali do unutrašnjeg uha. Bum, bum, bum. Uzela je zraka pokušavajući se smiriti, ali i nesvjesno ubrzala korake pogleda uprtog u svjetlost na kraju puta koja je


naviještala izlaz iz šume. Hodala je prema tamo pokušavajući obuzdati djetinjasti impuls da potrči i paranoični dojam da je netko slijedi. Prinijela je ruku pištolju, a za to joj je vrijeme u glavi odzvanjao njezin glas, rugao joj se: “Ma naravno, ljepotice, pištolj. A kakve koristi od njega?”

Kada je imala jedanaest godina, igrala je igru, kao i sva druga djeca njezine dobi, u kojoj je trebalo ući na groblje kad bi već pao mrak. Bila je to glupa igra, a sastojala se u tome da su stavljali razne predmete na grobove u najvišem dijelu groblja, a kada bi pala noć, nasumično birali redoslijed kojim su, jedan po jedan, morali ulaziti unutra i skupljati ih. Trebalo je ići do kraja i mirno izaći, dok su ostali čekali iza ograde. Često bi, kada je netko od njih već bio blizu izlaza, netko povikao: “O, Bože! Iza tebe!” i to bi bilo dovoljno da se hrabrica na koju je bio red zatrči kao da je goni sam nečastivi. Panika. Sjećala se kako je gotovo uvijek strah onoga koji je trčao u drugima izazivao smijeh, ali ipak nisu prestajali nadzirati put, za slučaj da ne postoji još neki razlog za trčanje osim njihovih uzvika... A unatoč tome što su svi znali da će ekipa i sljedeći put vikati, svi su trčali. Trčali su za svaki slučaj.

Došla je do ruba i našla se na čistini koja se prostirala do prelijepog potočića gdje joj se obratila ona djevojka; sada ju je zauzelo veliko stado ovaca. Krenula je među njih i kako je hodala, životinje su joj otvarale prolaz. U daljini je nazrela pastira koji je sjedio na stijeni. Podigla je ruku u znak pozdrava i on joj je odzdravio istim pokretom. Ohrabrena dalekom nazočnošću čovjeka koji ju je gledao, prešla je mostić koji je zapravo bio samo izbočina nad vodom. Niz leđa joj je prošla jeza. Produžila je put prema predjelu s paprati koja je okruživala brežuljak i počinjala se uspinjati po strmini pridržavajući se za staro kamenje koje je oblikovalo prirodne stepenice i vodilo je prema mjestu na koje se uputila. Prvo je zastala na neravnom proplanku na kojem su je prvi put čekali James i njezina sestra. Primijetila je da staza koja nastavlja prema gore djeluje još raskrčenije, kao da je netko upravo prošao njome. Usprkos tome, bilo je dovoljno grmova kupina i štipavca da čovjek tuda odere kožu. Stavila je ruke u džepove i krenula stazom. Osjećaj da je netko nedavno prošao njome postajao je jači kako je napredovala i zatjecala je sve čišćom. Stigla je. Tamo nije bilo nikoga i to ju je malo iznenadilo i donijelo joj još veće olakšanje. Nekoliko se trenutaka pokušavala prisjetiti mjesta. Ulaz u špilju, kao neki ljutiti osmijeh na planini; veličanstvena stijena “dama” uzdizala se tri metra uvis svojim putenim ženskim


oblicima koji su gledali prema dolini, a na stijeni u obliku stola stajalo je desetak malenih kamenčića, složenih kao figurice u nekom ranom obliku igre dame. Približila se i promatrala ih. To nisu bili kamenčići s puta, netko ih je donio ovamo kao prinos za damu. U nevjerici je odmahnula glavom, a istovremeno se i iznenadila jer se sjetila da je i sama to učinila. Izvadila je kamenčić koji je uzela na ulazu u kuću i držala ga u ruci oklijevajući: “Kamen koji moraš donijeti uzmi iz svoje kuće, dami je draže da ga doneseš od kuće.” Zapitala se koliko još ljudi po cijeloj dolini prima one e-mailove i je li možda riječ o jednom od onih lanaca sreće kod kojih se mora prosljeđivati poruku kako bi se privukla sreća ili se barem zaštitilo od prokletstva. Ona nije imala namjeru ništa prosljeđivati, ali ako ovdje ostavi kamenčić, ne može nikome naštetiti. Pogledala je uokolo kao da je očekivala da će među granama otkriti kamere iz nekog reality showa, ili pet-šest paparazza koji će poslije sastaviti naslove: “Lakovjerna inspektorica prepušta se magijskim obredima”. Stisnula je oblutak u ruci i pokušala, bez uspjeha, odstraniti noktom mrvicu cementa kojom je bio utisnut na ulaz, a sada je još bila zalijepljena za njega. Položila je kamenčić nastavljajući jedan započeti niz i okrenula se prema špilji. Hodala je ravno naprijed i kad je stigla, izvadila je džepnu lampu, sagnula se i osvijetlila unutrašnjost. Odnekud je izvirao slatkasti miris cvijeća, ali nije vidjela otkud bi taj miris mogao dolaziti. Špilja je bila prazna, jedino je na podu stajala zdjelica sa svježim jabukama i nekoliko novčića koje je netko ubacio u špilju. Ugasila je svjetiljku i počela se spuštati. Kada je prolazila kraj stijene u obliku stola, vidjela je da su kamenčići i dalje tamo. “A što si očekivala?” rekla je samoj sebi zakoraknuvši na stazu. Gumene su čizme bile dobre za vlažna i pomalo raskvašena polja, ali sada su joj se izmicale pod nogama i otežavale joj spust po kamenim stubama. Prošla je kroz šumarak i stigla do idiličnog potočića koji se, kao da je utisnut u brežuljak, prelamao u klokotanju vode, zelenim stijenama, paprati i bijeloj pjeni. Nije vidjela pastira, ali ovce su i dalje bile tamo i njihova je miroljubiva prisutnost dodatno naglašavala ljepotu mjesta i raspršivala bilo kakvu mogućnost da se sada tu pojavi neka zagonetna djevojka. Još je jednom pogledala prema Marinu brežuljku i pomalo se razočarano nasmiješila. Pa što je očekivala? Bacila je još jedan pogled na stado. Točno u tom trenutku životinje su prestale piti i pasti i sve su u isti čas podigle glave, kao da predosjećaju neku opasnost ili da su čule nešto što Amaia nije čula. Iznenadilo ju je čudno ponašanje životinja; stajala je nepomično i osluškivala. I tada, u isti mah, sve su životinje zakrenule glave, od čega su se svi njihovi zvončići oglasili, jednim jedinim zvukom koji je odzvonio poput golemog gonga, čak i moćnije jer ga je slijedila potpuna tišina, presječena samo jednim snažnim zviždukom, kao


iz zviždaljke prometnika vlakova, koji je prešao preko polja. Amaia je otvorila usta i udahnula zraka koliko god je mogla, zapanjeno gledajući životinje koje su se, izgleda, vratile svojoj rutini s ispašom i vodom. Osjetila je intenzivnu hladnoću po leđima, kao da joj je netko prislonio mokru plahtu na kožu. Sasvim ga je jasno čula, a i vidjela ga je. U svijest joj se, riječ po riječ, pojavio citat antropologa Barandiarana kojeg je proučavala kada je pred godinu dana istraživala slučaj basajauna: “Basajaun odaje ljudima svoju prisutnost snažnim zvižducima koji prelaze preko cijele doline, no životinjama oni nisu potrebni. One znaju da se ukazao gospodar šume i stada ga pozdravljaju zvoneći svojim zvončićima, u isti mah i samo jednim zvukom.” - Čovječe! - prošaptala je. Trčala je među drvećem, prepuštena panici, dok ju je glas iz nekog dijela njezine glave molio da se zaustavi, da prestane tako trčati, a odgovor je glasio da je svejedno, da, kao kad je bila mala i igrala se na groblju, trči zato što je to jedino što može učiniti. Pretrčala je šumsku stazu s pištoljem u rukama. Kada je došla na drugi kraj, u blizinu zatvorene seoske kuće, osvrnula se iako su je svi glasovi razuma upozoravali da to ne čini. Nije bilo nikoga. Oslušnula je i čula samo svoje dahtanje nakon mahnitog trka. Dodirnula je svoje čelo mokro od znoja i kad je vidjela da u ruci drži pištolj, pomislila je da sigurno izgleda kao luđakinja, pa je raskopčala jaknu i sakrila ga pod nju, no još se nije mogla natjerati da ga spremi. Prešla je preko polja i mosta, a za to je vrijeme strah ustupio mjesto bijesu koji je, kada je stigla do automobila, već postao golem. Pottoke su nestale ostavivši za sobom na cesti hrpice izmeta iz kojih se pušilo. Ušla je u automobil, pokrenula ga i ubrzala, još uvijek uzdrhtalog srca. Pa koji se to vrag događa, što to sve znači, što oni hoće od nje...? Jebi ga, nije bila luda. Zašto mora sve to proživljavati? Imala je i previše problema u privatnom životu, uz to je bila i policajka Odjela za ubojstva, koji je to debil kad su se dijelila čudna sranja među ljudima odlučio da nju zapadnu tolika? - Jebi ga! Jebi ga! - ponavljala je udarajući po volanu. Nije ona bila prava osoba za te mistične majmunarije. Teta Engrasi, Ros, one bi to zacijelo doživjele kao istinski blagoslov. Ali ona je policajka, za ime Božje! Istražiteljica analitičkog uma čija se praktična inteligencija dokazivala bodovima na testovima. Racionalni um koji rješava probleme s pomoću čiste logike i zdravog razuma, a ne zahvaljujući prinosima božicama oluje ni vilama s pačjim nogama. Ne. Ovce ne pozdravljaju gospodara šume niti kosti mairua imaju opojna svojstva. - Jebi ga! - opet je udarila volan, pa ponavljala i ponavljala: - Jebi ga, jebi ga, jebi ga. Za sve je krivo to prokleto usrano mjesto. To je jedno od onih mjesta na


kojima se stvari događaju. Jedno od onih mjesta koje jebeni svemir sa svim svojim pravilima, zrakopraznim prostorima i zvijezdama ne može ostaviti na miru, nego sve zakuha dok se ne upali kao neki usrani čir. - Jebi ga! - viknula je, ovaj put drmajući volan. Na jednom je mjestu nasred puta izniknula neka žena u jednom od onih smećkastih kaputa s kapuljačom obrubljenom krznom. Amaia je naglo zakočila, automobil se otklizao još nekoliko metara, a onda se zaustavio tik do žene koja se okrenula u zadnji čas i pogledala je izbečenih očiju i blijeda lica. Izašla je iz automobila i krenula prema njoj. - O, Bože! Jeste li dobro? - Žena ju je pogledala i sramežljivo se nasmiješila. - Jesam, jesam, ne brinite se, samo sam se prestrašila. Amaia joj je prišla bliže da se uvjeri u to i vidjela da žena ispod svog eskimskog kaputa ima pozamašan trbuh. - Vi ste trudni? Žena se nasmijala, a izraz njezina lica sve je govorio. - I pretrudna, rekla bih... - O, Bože! Jeste li sigurni da ste dobro? - Najbolje što žena može biti u ovom stanju. Amaia ju je i dalje gledala vidno zabrinuta. Žena je to očito primijetila. - Samo se šalim, dobro sam, ozbiljno, samo sam se prestrašila i sama sam kriva, ne bih smjela ići posred ceste, a i vjerojatno bih trebala nositi mačje oči ili nešto takvo što reflektira svjetlost - rekla je dodirujući rukave svojeg smećkastog kaputa. - U ovom baš nisam uočljiva, ali mi je u njemu tako ugodno... Znala je o čemu govori: u zadnjoj fazi svoje trudnoće gotovo da je svakog dana nosila istu odjeću. - Ne, ja sam bila malo rastresena, mislila sam na druge stvari i žao mi je. Dopustite barem da vas odvezem. Kamo idete? - Pa, ono, nikamo posebno, samo sam šetala, godi mi šetnja - rekla je gledajući prema automobilu. - Ali prihvaćam ponudu; istina je da sam danas posebno umorna. - Naravno, izvolite - rekla je Amaia, sretna što može nešto učiniti za nju. Povela ju je do suvozačkih vrata i otvorila ih, a djevojka se smjestila. Primijetila je da je veoma mlada, ne bi joj dala više od dvadeset godina. Ispod smećkastog kaputa nosila je smeđe tajice i dugački džemper iste boje. Kosa joj je bila spletena u pletenicu koja je padala preko leđa, a obruč na glavi s uzorkom kornjačevine bio je u kontrastu s bljedilom njezina lica, koje je u početku pripisala strahu. Poigravala se nekom stvarčicom koju je držala u rukama; činilo se da se smirila. Amaia se vratila na svoje mjesto i pokrenula automobil. - Često izlazite u šetnju?


- Kada god mogu, to je najbolja vježba za kraj trudnoće. - Da, znam, nije puno prošlo otkad sam bila kao vi, imam bebu od četiri i pol mjeseca. - Dječaka ili djevojčicu? - Pa, trebala je biti djevojčica do samoga porođaja, a onda sam saznala da je dječak - zamišljeno je rekla. - Bilo bi vam draže da je bila djevojčica? - Ne, nije u tome stvar, samo je bilo malo čudno; zbunjujuće je prava riječ. - Ako ste dobili dječaka, tako je moralo biti. - Da - rekla je Amaia. - Pretpostavljam da je tako moralo biti. - Pa to je divno! - kliknula je djevojka gledajući je. - Vi već imate svoju bebu, ne možete ni zamisliti kako ja jedva čekam svoju. - Da - složila se Amaia, smiješeći se. - Divno je, ali tako komplicirano... Ponekad čeznem za trudnoćom, znate, da mi je tu, siguran i miran, da ga mogu nositi sa sobom... - rekla je pomalo melankolično. - Razumijem vas, ali ja mu želim vidjeti lišće i završiti s ovim - rekla je pokazujući na svoj trbuh. - Grozna sam. - Nije istina - odgovorila joj je Amaia. I nije bila, unatoč tome što se žalila na umor, na njezinu licu nije mu bilo ni traga. Cijeli joj je lik odisao bujnošću i zdravljem, a u današnje vrijeme kada žene sve više odgađaju trudnoću, bilo je pravo osvježenje vidjeti tako mladu majku. - Nemojte me krivo shvatiti, sretna sam svaki put kad vidim svojeg sina, samo što materinstvo nije tako savršeno kao što to može izgledati u specijaliziranim časopisima. - O, to znam - potvrdila je djevojka. - Ovo mi nije prvo dijete. Amaia ju je iznenađeno pogledala. - Ne dajte se zavarati mojim izgledom, starija sam nego što djelujem i kad napregnem mozak, teško se mogu sjetiti vremena kad nisam bila trudna. Amaia se suzdržala od toga da je ponovo pogleda kako djevojka ne bi primijetila njezinu zapanjenost. Na pamet su joj padala brojna pitanja, sva neprimjerena da ih postavi ženi koju tek što je upoznala nakon što ju je skoro pogazila. Ipak se odvažila na jedno: - A kako uspijevate uskladiti materinstvo i trudnoću? Pitam vas zato što mi je jako teško koordinirati posao s tim da budem dobra majka. Primijetila je da je djevojka pomno promatra. - Aha, sad vidim, znači da ste vi jedna od onih? Nedavno je čula tu rečenicu, iz usta one zmijurine koja je uzgajala cvijeće. U sjećanje joj je došla njezina slika dok je noktom odrubljivala glave nježnim izdancima na biljkama.


Zauzela je obrambeni stav: - Ne znam na što mislite. - Ma na jednu od onih žena koje puštaju druge da odlučuju o tome što znači biti majka. Maloprije ste spomenuli časopis o materinstvu. Gledajte, materinstvo je nešto puno instinktivnije i prirodnije, a često sva ta pravila, testovi i savjeti samo preopterete majke. - Normalno je brinuti se radimo li ispravno - odgovorila je Amaia. - Naravno, ali ta briga neće nestati koliko god vi knjiga pročitali. Poslušajte me, Amaia, vi ste najbolja majka za svoju bebu, a on je sin kojega ste morali dobiti - rekla je vrteći stvarčicu koju je držala u ruci kao da je mijesi među prstima. Nije se sjećala da joj je rekla svoje ime, ali sada se usredotočila na odgovor. - Ali imam užasno puno dvojbi i ništa ne znam, ne bih htjela napraviti nešto što će mu naštetiti, sada ili u budućnosti. - Jedini način na koji majka može nanijeti štetu svojoj djeci jest nedostatak ljubavi. Može mu pružiti svu skrb, hraniti ga i oblačiti, dobro ga odgojiti, ali ako malo biće ne primi ljubav, dobru, velikodušnu majčinsku ljubav, rast će emocionalno uskraćeno i s nezdravom idejom o ljubavi koja mu neće dati da bude sretno. Amaia je pomislila na svoju majku. - Ali... - odvratila je - ima stvari za koje je dokazano da su bolje, na primjer dojenje... - Ono što je bolje jest povezati se s djetetom bez pravila i napetosti. Ako ga želite dojiti, dojite ga, ako mu želite dati bočicu, dajte mu bočicu... - A ako ne može biti onako kako majka želi? - Treba se prilagoditi i proći to bez napetosti, kao što nije uvijek ljeto, ali to nije razlog da jesen bude loša. Amaia je nekoliko trenutaka šutjela. - Izgleda da si ti pravi stručnjak. - I jesam - potvrdila je bez lažne skromnosti. - Isto kao i ti. Mislim da trebaš staviti na hrpu te knjige, videozapise i časopise i zapaliti ih. Osjećat ćeš se bolje i onda ćeš se moći pobrinuti da obaviš svoj zadatak. - Zadnju je rečenicu rekla kao da govori o nekoj konkretnoj obavezi. Amaia se okrenula prema njoj sa znatiželjom. - Evo, tu, molim te - iznenada je rekla pokazujući mjesto gdje se šumski put odvajao od ceste. - Još ću malo hodati. Zaustavila je automobil i djevojka je izašla, a onda se nagnula tako da joj Amaia može vidjeti lice. - I nemoj se toliko brinuti, sve radiš kako treba.


Amaia je zaustila da joj odgovori, ali ona je zatvorila vrata i krenula po zemljanom putu. Kada je već krenula, primijetila je da je djevojka nešto ostavila na sjedalu. Kada je pažljivije pogledala o čemu je riječ, prepoznala ga je, zakočila, zaustavila automobil sa strane i nekoliko trenutaka gledala predmet ne dodirujući ga. U nevjerici, drhtavim je prstima podignula okruglasti oblutak, okrenula ga i vidjela ostatak cementa koji ga je dugo vremena držao pričvršćenim za kućni ulaz.


33.

Osvanuo je neobičan, sunčan dan. Ostaci magle brzo će nestati ako sunce nastavi tako grijati. Gotovo da je osjećala zahvalnost, uvijek je bila zahvalna na suncu, ali danas joj je još i donijelo savršenu izliku da sakrije modricu na jagodičnoj kosti iza povelikih tamnih naočala. Iriarte ju je odvezao u Pamplonu, ali ako se izuzme nekoliko komentara vezanih uz novosti u slučaju, bio je tih i mučaljiv, usredotočen isključivo na vožnju. Kada je ušla, vidjela je Montesa. On joj je sramežljivo rekao “Dobar dan”, i gotovo se razveselila kada je vidjela da mu lice ne izgleda bolje od njezina. Donja mu je usnica bila vidno natečena, a tamna posjekotina djelovala je kao neki čudni piercing. Iz zapovjednikova je ureda izašao policajac i pozvao ih. Svi su bili u uniformama osim Montesa koji je nosio elegantno i zacijelo skupo tamnoplavo odijelo. Pored zapovjednika za dugačkim stolom za sastanke sjedili su policajci iz unutarnje kontrole koji su im bili uzeli izjave kada je došlo do incidenta. Amaii nije promaknuo njihov pogled prema modrici na njezinu licu, ovlaš prekrivenom šminkom, kao i prema Montesovoj usnici. - Kao što znate, prošla je godina dana otkad je viši inspektor Montes suspendiran zbog onoga što se dogodilo u veljači na parkiralištu hotela Baztan u Elizondu. Za to se vrijeme viši inspektor Montes morao podvrgnuti preporučenoj terapiji. Ovdje imam izvješća i ona su pozitivna u pogledu njegova povratka na posao. Šefice Salazar, viši inspektore Iriarte, vi ste osobe koje su nazočile događaju u kojem je sudjelovao viši inspektor Montes. Željeli bismo čuti vaša mišljenja. Mislite li da je viši inspektor spreman za povratak na posao? Prije nego što je počeo govoriti, Iriarte je uputio kratak pogled prema Amaii. - Bio sam nazočan na dan događaja, a tijekom mjeseci otkad je nastupila suspenzija, nekoliko sam se puta susreo s višim inspektorom kada je dolazio u postaju pozdraviti kolege. Njegovo je ponašanje... - oklijevao je dovoljno dugo da Amaia to primijeti, iako ostali toga nisu bili svjesni - u svakom trenutku bilo


primjereno i po mojoj je prosudbi spreman ponovo stupiti na dužnost. Amaia je uzdahnula. - Viša inspektorice - zapovjednik joj je prepustio riječ. - Zbog odsutnosti višeg inspektora Montesa došlo je do potrebe za prilagodbom s kojima se morao suočiti cijeli tim, uz osobne žrtve i napor. Smatram da bi trebao čim prije stupiti natrag na dužnost. Dok je govorila, bila je svjesna kakvo su iznenađenje izazvale njezine riječi u svima prisutnima. - Viši inspektore Montes - prozvao ga je zapovjednik. - Želio bih zahvaliti na povjerenju koje su mi ukazali i viši inspektor Iriarte i šefica Salazar. Prije tjedan dana sa zadovoljstvom bih prihvatio povratak; međutim, nakon razgovora s meni bliskom osobom, odlučio sam da bi bilo najrazboritije produžiti terapiju još nekoliko mjeseci. Amaia ga je prekinula. - Dopustite, šefe. Razumijem razloge zbog kojih viši inspektor želi nastaviti s terapijom, ali ne vidim prepreke da to ne učini nakon povratka na posao. Tim nam je okljaštren, ljudi puno rade, prekovremeni, dežurstva... - U redu - složio se zapovjednik. - Dijelim vaše mišljenje. Montes, od sutra ste na dužnosti. Dobro došli - rekao je i pružio mu ruku. Amaia je smjesta izašla; nagnula se nad aparat za vodu u hodniku i čekala ga. Montes se zadržao u razgovoru s Iriarteom na vratima ureda, ali kada ju je ugledao, pozdravio se s ostalima i prišao joj. - Hvala vam, ja... - Zaboravite ono “od sutra” - presjekla ga je. - Čujem da imate smještaj u Elizondu, tako da idete sada, usput svratite do Iriartea i bolje vam je da imate volju za radom. Imamo osumnjičenog u bijegu kojeg ne možemo naći, dva auta na straži, ispred jedne kuće i ispred crkve, oskvrnitelja i nešto još gore. Znači, možete se odmah pokrenuti. Montes ju je gledao sa smiješkom: - Hvala vam. - Vidjet ćemo hoćete li mi to reći za tjedan dana.

Nimalo privlačna panorama kakvu je opisala Montesu nije se puno razlikovala od stvarnosti. Bila je prilično sigurna da neće biti novih oskvrnuća, ali nakon što je odbila izručiti Behata Zalduu kao odgovornog za napade, morala je nastaviti “kompenzaciju” Sarasoli. Time što je policijsko vozilo ostalo pred crkvom, zadržala je požar pod kontrolom, a i zapovjednik je bio miran, nakon


neugodnosti koje je prošao kad je morao objašnjavati zašto pri zadnjem oskvrnuću njihovo vozilo nije bilo na svome mjestu. U Nurijinu slučaju sve je bilo na njoj. Ako je bilo suditi po prijašnjim zločinima, tom je čovjeku bio cilj ubiti je kako bi ispunio svoj čudni zavjet poslušnosti. Znala je da su se stvari uvelike promijenile u trenutku kada se žena prestala ponašati kao žrtva i kada se obranila i tako preokrenula svoju sudbinu koja je, bez sumnje, bila smrt. Moralo je to biti zaista neugodno iznenađenje za takvu zvijer koja se jedino znala postaviti prema nekom bespomoćnom. Ipak, nastavili su češljati popise napada i nasilja prema ženama u svim dijelovima zemlje, s dodatnom poteškoćom koju je donosila borba za nadležnost između različitih tijela policije. Provela je sljedećih pola sata u vožnji po Pamploni, išla je do predgrađa, pa nazad u centar, sve da ispuni vrijeme do susreta s Markinom. Kada se dogovoreno vrijeme približilo, parkirala je automobil u podzemnoj garaži ispod trga Plaza del Castillo. Gledajući se u retrovizor, namjestila je crvenu beretku i poravnala jaknu, također crvenu, od uniforme, s grbom Navarre koji joj se kočio na grudima; danas ju je odjenula radi saziva. Restoran hotela Europa bio je jedan od najboljih u Pamploni, a s obzirom na to da je poznavala Markinin ukus, nije ju iznenadio njegov odabir. Njihova je kuhinja bila rafiniranija i tradicionalnija, bio je to jedan od onih restorana u kojem su shvatili kako modernizirati izgled jela, što se u današnje vrijeme tako vrednuje, a da pritom ne smanjuju komadinu mesa ili ribe na tanjuru. Primijetila je kako se svi pogledi okreću prema njoj kada je ušla u blagovaonicu. Policajac u uniformi uklapa se u elegantni restoran koliko i žohar u svadbeni kolač. - Očekuju me - promrmljala je i prošla pokraj voditeljice smjene koja joj je došla u susret. Krenula je prema stolu za kojim ju je čekao sudac, a on je ustao da je dočeka pokušavajući sakriti svoju iznenađenost. Pružila mu je ruku u rukavici prije nego što je stigao bilo što reći. - Suče Markina - pozdravila ga je. Tek kad je sjela, skinula je rukavice. - Došli ste u uniformi - rekao je Markina sa zbunjenim izrazom lica. - Da, imala sam važan sastanak čija je priroda zahtijevala uniformu. Tek je maloprije završio - lagala je. - ... i naoružani - rekao je pokazujući prema pištolju koji joj je visio o struku. - Uvijek sam naoružana, gospodine suče. - Da, ali ne tako da se to vidi. - O, žao mi je što vam to smeta, ponosim se ovom uniformom. Unatoč očiglednom, požurio se razuvjeriti je: - Ne, ne smeta mi. - A kako bi to dokazao, nasmiješio se jednim od onih


svojih osmijeha. - Samo ste me iznenadili. Podignula je obrve. - Vi ste inzistirali na tome da dođem baš danas, već sam vam rekla da imam vrlo važan sastanak u postaji. - Činilo se kao da se sudac počinje ljutiti, ali nije ju bilo briga. Gledao ju je nekoliko dugih trenutaka, onim pogledom. - Istina, imate pravo, ja sam tražio sastanak, a vi ste pristali. - Želim vam zahvaliti na dobivenoj potpori i na tome što ste odlučili otvoriti slučaj Tarttalo. - Niste mi ostavili drugu mogućnost. - Dobro, tu su bili i dokazi - precizirala je Amaia. - Naravno, ali sam se iznad svega pouzdao u vas. Ima li kakvog napretka? - Otkrili smo još jedan slučaj koji se, izgleda, uklapa u viktimološki profil i identificirali smo osumnjičenog; mislimo da je riječ o supočinitelju. Dvije je godine mučio svoju suprugu, to je žena rođena u Baztanu koja je tada živjela u Murciji. Bio je u zatvoru, ali kad je izašao, došao je po nju. Mislimo da se uklapa u profil za kojim tragamo. Izdali smo nalog za uhićenje. Mislimo da ih poticatelj odabire prema profilu, još uvijek ne znamo kako s njima uspostavlja kontakt, ali znamo da prođe još neko vrijeme prije nego što budu spremni, a način života dovede ih na rub rasula. Onda je dovoljno da im da znak i oni postaju poslušni. Konobar je donio bocu vina koju je Markina zacijelo odabrao ranije; Amaia ga je odbila. - Molim vas vode - rekla je konobaru prije nego što se sudac stigao pobuniti. Kada se konobar udaljio, opet joj je postavio pitanje. - Imate li kakav trag o osumnjičeniku koji je posjetio vašu majku u sanatoriju? Bilo joj je neugodno o tome razgovarati s Markinom; sve bi dala da to može izbjeći. - Pa, poslala sam vam fotografije i izvješće FBI-a. - Da, vidio sam ih. Baš je zanimljivo što imate tako dobre veze, no čini se da se ni uz pomoć vrhunske tehnologije ne može riješiti manjkavost u kvaliteti slike. - Točno tako. - Znate lije lije tko pokušao ponovo posjetiti ili na neki način kontaktirati? - Nema šanse. Premještena je i u potpunoj je izolaciji. Odgovorna osoba u novom centru upoznata je sa situacijom i ja se pouzdajem u njegov kriterij. Zapitala se u kojoj je mjeri to istina, koliko ima pouzdanja u Sarasolu; svakako ne potpuno i apsolutno. Također se zapitala podliježe li paranoji doktora Franza.


Naravno, nije ništa govorila o svojim sumnjama da tarttalo stoji i iza slučaja oskvrnuća, o činjenici da su kosti iz oskvrnuća pripadale članovima njezine obitelji i da su u posljednjem slučaju ostavljene kosti njezine sestre koja je umrla u kolijevci i izbrisana iz povijesti obitelji kao da je nikada nije ni bilo. Zapitala se koliko će to još moći skrivati od suca, a da pritom ne ugrozi istragu. “Dok ne budem imala neki dokaz koji će to povezati”, odgovorila je samoj sebi, “do tada.” No izvijestila ga je o rezultatima analize metalnih krhotina koje su pronađene u lešu Lucije Aguirre i starinskog skalpela koje je posjetitelj dao njezinoj majci. U restoran je ušla nova skupina gostiju i krenula prema rezerviranom stolu u blizini njihova. Neki su je začuđeno gledali i Amaii nije promakao izraz nelagode na sučevu licu. Iskoristila ju je. - Sada mislim da sam vam ispričala sve čime zasad raspolažemo. Stišćemo obruč oko osumnjičenoga i nadamo se da ćemo ga tijekom sljedećih nekoliko sati uhititi. Izvještavat ću vas. Rastreseno je kimnuo. - A sada idem i ostavljam vas da uživate u večeri. Izgledalo je kao da će nešto odgovoriti, ali nije. - U redu, kako želite - rekao je na kraju pretvarajući se da se predaje, no zapravo mu je laknulo. “Ako te ne zaplaši policajka u crvenoj uniformi, onda ništa neće”, pomislila je Amaia, ustala i pružila mu ruku. Izašla je iz restorana praćena pogledima svih gostiju i tada se sjetila kako je upoznala Jamesa u galeriji u kojoj je izlagao. Toga je dana isto nosila uniformu. James joj je prišao, pružio joj katalog i pozvao je na svoju izložbu. Prije nego što je zapalila automobil, Amaia je izvadila telefon i nazvala ga. - Pričekaj me s večerom, ljubavi. Krećem kući. - Naravno - odgovorio je.

Često je razmišljala o načinu na koji istraga napreduje u jednom ili drugom smjeru i o tome kako postoji trenutak, časak, koji se ne čini drugačiji od drugih, a upravo on sve promijeni. U kriminalističkom slučaju istražitelj pokušava složiti slagalicu, puzzle, za koju ne zna od koliko se djelića sastoji i koju će sliku dobiti kad bude gotov. A ima i slika kojima nedostaju djelići, koji ostaju u istrazi poput crnih rupa, mjesta


apsolutne tame za koja se nikada neće saznati što je na njima zapravo bilo. Ljudi lažu, ne o velikim stvarima, ali itekako o onim važnim, pojedinostima. Ljudi lažu kada daju iskaze, ne da bi sakrili ubojstvo, nego da bi prikrili nevažne dijelove svojih života kojih se srame. Mnoge osobe na kraju počinju djelovati sumnjivo zato što ne priznaju istinu. Istražitelj to primijeti. “Laže”, ali u devedeset i devet posto slučajeva razlog zbog kojeg lažu čistije sram i strah da će njihove supruge, muževi, šefovi ili roditelji saznati što su zaista radili. U drugim slučajevima jedina dva svjedoka nikada neće progovoriti, ubojica iz očitih razloga, a žrtva zato što je silom ušutkana i nikada neće moći ispričati što se zaista dogodilo. Tehnike najbolje strukturiranih istraga zadnjih su se godina okrenule upravo u tom smjeru stvarajući potpuno novu forenziku temeljenu upravo na tom nijemom svjedoku, žrtvi, koja je dugo vremena imala tek sekundarnu važnost pri rješavanju slučaja. Viktimologija određuje mnoge smjerove koje treba pratiti, prema osobnosti, ukusima i ponašanju žrtve, a na forenzičkoj razini, prema rekonstrukciji lica na temelju ostataka kostiju, identifikaciji DNK-a i zuba. Čak i kada navodna žrtva nije nađena, kada se sumnja na smrt kao u slučaju Lucije Aguirre, ali nije pronađeno tijelo, iscrpno proučavanje njezina ponašanja, njezine privatnosti, može znatno rasvijetliti slučaj. Ili tako ili da se pojavi u podnožju kreveta i šapne ime svojeg ubojice. Ali postoji još jedan djelić slagalice, djelić koji istražitelji traže cijelo vrijeme: onaj glavni, koji može osvijetliti čitavu scenu, posložiti sve elemente tako da se savršeno uklapaju i da se sve savršeno razjasni. Ponekad taj djelić djeluje tako da upropasti neki smjer istrage i višemjesečni rad desetina ljudi. A ponekad je to detalj, mali i briljantni detalj koji se može pojaviti u različitim obličjima: svjedok koji je odlučio progovoriti, sigurnosni zapis s bankomata, rezultati neke analize, popis telefonskih poziva ili neka ne tako mala laž koja se razotkrije. Pronalazak tog djelića u velikoj slagalici svemu daje smisao. I odjednom se ono što je bila tama rasvijetli. To se može dogoditi u trenutku. Razlika između toga da se nema ništa i da se ima sve počiva u jednom detalju i kada se taj djelić stavi na mjesto, istražitelj zna da ga ima, da je ščepao ubojicu. Ponekad taj magični uvid dođe prije dokaza koji će ga potvrditi; ponekad taj dokaz nikada i ne dođe.


34.

Nije bilo ni traga suncu koje je prethodnog jutra raspršilo maglu i njoj ugrijalo dušu. Kišilo je na način koji je Baztancima bio jako dobro poznat, a ujedno je bio i nedvojben znak da će padati cijeloga dana. Bilo je rano, pa se odvezla svojim automobilom prema Txokotu i zaustavila ga kod stražnjih vrata radionice. Sestra joj je već radila; pekari i slastičari oduvijek vrlo rano ustaju. Gurnula je vrata koja nisu bila zaključana i kročila u snažno osvijetljenu unutrašnjost radionice u kojoj su neki radnici već počeli s poslom. Pozdravila ih je na putu prema stražnjem dijelu. Rosaura se nasmiješila kad ju je ugledala. - Dobro jutro, ranoranilice, što si ti, policajka ili slastičarka? - Policajka koja želi kavu i kolačić. Dok je Ros pripremala kavu, Amaia je stala na prozor i zamišljeno gledala prema pogonu radionice. - Sinoć sam došla ovamo. Ros je zastala s tanjurićem u ruci i uputila joj veoma ozbiljan pogled. - Nadam se da ti to ne smeta, trebala sam razmisliti, ili se prisjetiti, ne znam točno što od tog... - Ponekad zaboravim koliko tebi ovo mjesto mora biti užasno. Amaia nije odgovorila, nije mogla ništa reći. Zagledala se u sestru, a nakon nekoliko trenutaka slegnula ramenima. Ros je poslužila kavu i kolačiće na niskom stolu uz kauč, sjela i pokazala Amaii rukom da joj se pridruži. Pričekala je da sjedne, ali se nije prihvatila kave. - Ja sam znala. Amaia ju je zbunjeno pogledala ne znajući o čemu govori. - Znala sam što se događa - ponovila je Ros drhtavim glasom. - Na što... misliš? - Na ono što je radila ama. Amaia se nagnula bliže sestri i položila svoju ruku na njezinu. - Niste ništa mogle učiniti, Ros, bile ste premale. Naravno da ste to vidjele,


ali u njoj je sve bilo tako zbunjujuće... A djevojčice lako i same postanu zbunjene. - Ne mislim na ono kad ti je odrezala kosu, ni kada nije htjela plesati s tobom, ni na užasne poklone koje ti je davala. Jedne od onih silnih noći kad si me kumila da spavaš sa mnom, toliko pripijena uz mene da sam se znojila, ja sam čekala da zaspiš i onda sam legla u tvoj krevet. Amaiina se šalica zaustavila na pola puta. Ruke su joj počele drhtati, nejako, ali je ipak morala odložiti šalicu na stol. Nesvjesno je zadržala dah. - Ama me je došla vidjeti, naravno da je mislila da si to ti, ja sam već spavala, a onda sam odjednom čula njezin glas, sasvim blizu, savršeno sam jasno čula što je rekla. Rekla je: “Spavaj, mala lisice, ama te noćas neće pojesti.” I znaš li što sam napravila kada je otišla, Amaia? Ustala sam i legla kraj tebe, nasmrt uplašena. Od toga sam dana znala. Zato sam te uvijek puštala da spavaš uza me, a znam da je i ona nekako to znala, možda jer je primijetila da sam je počela nadzirati, da je promatram kad ona tebe promatra. Nikada to nikom nisam ispričala. Žao mi je, Amaia. Provele su u tišini nekoliko trenutaka koji su se činili kao vječnost. - Nemoj se gristi, nisi ništa mogla učiniti. Jedina osoba koja je mogla nešto učiniti bio je aita. On je bio odgovorna odrasla osoba, on je bio taj koji me trebao obraniti, a nije to učinio. - Aita je bio dobar, Amaia, on je samo želio da sve bude u redu. - Ali se prevario. Ne dovodi se na taj način obitelj u red. Štitio je nju i natjerao je djevojčicu od devet godina da ode iz svoje kuće, da ne živi sa svojim ocem i sestrama. Prognao me. - Učinio je to da te zaštiti. - To sam i ja godinama ponavljala. Ali sada sam majka i postoji nešto u što sam sigurna, a to je da bih štitila svoje dijete i nauštrb Jamesu i nauštrb sebi samoj, i nadam se da bi i James tako postupio. Amaia je ustala i uzela svoj kaput na putu prema izlazu. - Nećeš dovršiti kavu. - Ne, danas neću.

Kišilo je još jače nego prije, brisači na vjetrobranskom staklu radili su punom brzinom, a to ipak nije bilo dovoljno da odstrane svu kišu koja je po njemu padala. Vozila je prema postaji i gledala kako se voda spušta u potocima po strmom obronku koji je uokvirivao zgradu i curi u kanal koji je kao neki maleni jarak u tu svrhu i napravljen oko zgrade. Umjesto da ode do glavnog ulaza, zaobišla je građevinu i parkirala u gornjem dijelu, među crvenim automobilima


s logom Regionalne policije na bočnoj strani vozila. Kada je ušla u dvoranu koju je koristila kao ured, vidjela je da je Fermin Montes već tamo. Rukavi košulje bili su mu zasukani do lakata. Crtao je po novoj ploči koju su odnekud donijeli. Uz njega su bili Etxaide i Zabalza. - Dobro jutro, šefice - veselo ju je pozdravio ugledavši je. - Dobro jutro - odzdravila je promatrajući iznenađenje na licima druge dvojice. Jonan se lagano nasmiješio i pozdravio je uzdignutih obrva, a Zabalza je namrštio čelo i promrmljao nešto što je trebalo biti pozdrav. Na stoluje stajala opsežna dokumentacija koja se nakupila tijekom istrage. Po stupnju nereda i broju poteza na ploči, procijenila je da su tamo već barem dva sata. - A ploča? - Bilaje dolje, mislim da je gotovo nisu ni koristili, a ovdje nam je potrebna rekao je Fermin okrenuvši se prema njoj. - Htio sam malo pohvatati konce prije vašeg dolaska. - Nastavite - odgovorila je. - Počet ćemo čim stigne viši inspektor Iriarte.

Otvorila je poštu i zatekla uobičajene poruke. Doktor Franz, koji je bio sve histeričniji i prijetio da će “nešto poduzeti”, i još jedna od Zlatnog Češlja. Ima li boljeg mjesta da se sakrije pijesak od plaže? Ima li boljeg mjesta da se sakrije oblutak od korita rijeke? Zlom vlada njegova vlastita priroda. Iriarte je ušao noseći jednu od onih šalica koje su mu djeca poklonila za Dan očeva. Stavio ju je pred Amaiu. - Dobro jutro i hvala - pozdravila ga je. - U redu, damo i gospodo - kad budete htjeli, počinjemo. Amaia je srknula dobar gutljaj kave i prišla pločama. - Od danas je ponovo s nama viši inspektor Montes, pa ćemo ponoviti ono što imamo dosad, a kako ste vi već krenuli u ovom smjeru - rekla je pokazujući prema mjestu na ploči gdje je stajao naslov “oskvrnuća” - ovdje nastavljamo. Vidim da ste ga već uputili u pojedinosti s početka slučaja, pa idemo na ono što sada znamo. Ispitali smo Benata Zalduu, dečka iz Arizkuna koji je autor bloga kojim želi prikazati pravu povijest Agota, i na kraju - na trenutak je uprla pogled u Zabalzu - dobili priznanje da je imao suučesnika, odraslu osobu koja je s njim stupila u kontakt preko e-pošte i ohrabrila ga da krene u akciju. Na početku mu se činilo da će to privući pažnju na ono što želi pokazati, ali se prestrašio kad su


se pojavile kosti. Iako se ništa nije prenijelo u tisku, u Arizkunu su svi znali što se dogodilo, to se komentiralo po ulicama. Zaldua je rekao da on nema veze s kostima i da nije sudjelovao u posljednjem oskvrnuću koje je završilo viličarom zabijenim u zid crkve. Mladić je bio poprilično prestrašen i opisao je kao odgovornog, bez ikakve sumnje, Antonija Garrida - rekla je i uprla prstom u fotokopiju iz kaznene evidencije koju je Zabalza pružio Montesu - a on je bivši muž Nurije, žene koja je u svojoj kući pucala u napadača koji je tamo provalio. Ispalo je da je riječ o tipu koji ju je zlostavljao i držao zatočenu dvije godine, a sada je došao da je ubije. To nas vodi - rekla je Amaia okrećući drugu ploču - do tarttala. Od slučaja Johane Marquez ustanovljena je veza s još barem četirima ubojstvima, sva su počinili supruzi ili partneri, napadači bliski žrtvama, tipično nasilje na temelju spola, uz još jednu osobitost - u svim su slučajevima žene bile podrijetlom iz Baztana, ali nisu tu živjele. - Osim Johane - podsjetio ju je Jonan. - Da, osim Johane, koja je tu živjela. U svim je slučajevima žrtvama amputirana ruka post mortem. U svim slučajevima ubojice su počinili samoubojstvo i u svima su ostavili isti potpis. Tarttalo. Sve su amputacije izvedene nazubljenim predmetom za koji se u početku pretpostavljalo da bi mogao biti ubodna pila ili električni nož, ali pronalazak metalnog zupca u tijelu Lucije Aguirre omogućio nam je da ustanovimo da je riječ o starom kirurškom pomagalu, ručnoj pili za amputacije. Fermin je podigao obrvu. - Doktor San Martin pokušava izraditi kalup kojim bi se napravio odljev pronađenog metalnog zupca i tako dobilo dokaz, ali sve upućuje na to da je riječ o tom pomagalu, što bi i imalo smisla, s obzirom na to da u slučaju Johane Marquez na mjestu gdje je izvedena amputacija, u kolibi gdje je pronađena, nije bilo struje, pa bi električni nož ili ubodna pila tamo bili neupotrebljivi, osim ako bi radili na akumulator. I još nešto. - Bacila je kratak pogled prema Jonanu i Iriarteu koji su to već znali. - Dokazano je da su kosti ostavljene u Arizkunu pri ponovljenim oskvrnućima pripadale članovima moje obitelji i tamo su postavljene namjerno - objasnila je, no nije rekla otkud su došle te kosti. Za sada je ovo dovoljno. - O, čovječe! - uzviknuo je Montes okrećući se ostalima kao da od njih traži informacije. - Ali time stvar postaje osobne prirode - ustvrdio je. - I ja tako mislim - nastavila je - prije svega zato što znamo na koji je način dobio informaciju kako ih pronaći. Posjetio je moju majku u sanatoriju u kojem je bila smještena pretvarajući se da je moj brat. - Ali... vi nemate.. - Ne, kolega Montes, imam samo sestre koje vi poznajete, a to samo pokazuje


dokle ide njegova drskost. - Izmamio je to od vaše stare majke i ostavio te kosti da vas izazove. Tako rečeno, “od vaše stare majke”, zvučalo je kao da se misli na neku sirotu bezazlenu staričicu koju je iskoristio makijavelistički monstrum; gotovo joj je izmamio osmijeh. - A vi mislite da je to tip s odrezanim prstima? Iriarte je uzeo riječ. - Nije on. Imamo slike iz sanatorija na kojima se vidi da on nije posjetitelj, ali sve upućuje na to da su ti nasilni i neorganizirani napadači zapravo obični sluge nekog daleko oštroumnijeg, poticatelja koji kako njemu odgovara upravlja bijesom tih muškaraca i usmjerava ga protiv žena iz njihovog okruženja, a vlada njima u tolikoj mjeri da ih navede na samoubojstvo kada mu više nisu potrebni. - Rekao bih da bismo prvo trebali ustanoviti tko je imao pristup vašoj majci dok je bila u sanatoriju - predložio je Montes. - Inspektor Zabalza već radi na tome. Montes je sa zanimanjem vodio bilješke. - Što još imamo? Jonan je očima postavio pitanje Amaii, a ona je odmahnula glavom. Činjenica da su zadnje pronađene kosti pripadale njezinoj sestri blizanki nije bila relevantna za slučaj, bilo je svejedno je li riječ o ovom ili onom rođaku. No ona je znala da nije svejedno, da je to što su bile sestrine predstavljalo posebnu provokaciju, uvredu koja ju je ponižavala, ali nije podijelila tu informaciju sa sucem i nije vidjela razloga da je podijeli s Montesom i Zabalzom. Zasad su to bile samo još neke kosti koje su se pojavile pri oskvrnuću, a za njezin ukus već je i previše ljudi znalo za to. - E, pa, s takvim profilom - primijetio je Montes - samo još fali da s vama osobno stupi u kontakt, pa da bude kao iz udžbenika. - E-pošta - rekao je Jonan. - Da, mailovi... - okolišala je Amaia. - Viša inspektorica svaki dan prima neku prilično čudnu poštu. Pratili smo IP, to je promjenjiva IP adresa i nakon što smo je slijedili preko pola Europe, još ne znamo otkuda dolazi, ali sve upućuje na to da je riječ o nekoj javnoj Wi-Fi pristupnoj točki. - Pretpostavljam da to znači da se ne može pratiti. - Baš to - nasmiješio se Etxaide. - Pa onda to reci kako Bog zapovijeda, čovječe - bunio se Montes, ali uz osmijeh. - Profil poticatelja - rekla je Amaia istovremeno pišući po ploči. - Muškarac, na neki način povezan s Baztanom. Možda se ovdje rodio ili je pak on sam imao


ženu podrijetlom odavde koju je ubio ili htio ubiti, to je možda raspalilo njegovu mržnju prema ovdašnjim ženama. Kao što je Montes već zaključio - rekla je gledajući ga - očito je da u onome što čini postoji osobna provokacija upućena meni, a na neki je način već sa mnom stupio u kontakt kada je pri oskvrnućima rabio kosti mojih predaka. To nas navodi na prilično jasnu ideju: kao prvo, ja sam žena i mizoginim se individuama ni najmanje ne sviđam, a opet su njegovi postupci orkestrirani tako da me se isprovocira da ja preuzmem slučaj, tako da on žudi sa mnom odmjeriti snage. Slični profili iz FBI-eve studije o kriminalnom ponašanju upućuju na to da je vjerojatno oko pet godina mlađi ili stariji od mene, što nam da je raspon od dvadeset i osam do trideset i osam godina. Mladi muškarac, visokoobrazovan. Za posilne traži sirovine, ali su u barem dva slučaja, onima u Burgosu i Bilbau, oni bili na visokim položajima, a onaj iz Bilbaa još je k tome bio zaista dobrostojeći. Nije moguće da bilo tko bude primljen u te krugove. Fizički privlačan, ali ne baš izuzetno zgodan, zavodljive osobnosti, karizmatičan, sposoban prenijeti sigurnost, pouzdanost i tako provesti svoju nadmoć. Ne znamo na koji ih način hvata, ali postoji nešto što dobro znamo o poticateljima: posilni se ne poistovjećuje s njim, to nije odnos jednakih, nego služenja. Poticatelj nikada ne obavezuje niti išta postiže silom, ali je kadar stvoriti u svojim slugama želju da mu udovolje po svaku cijenu, čak i po cijenu vlastitog života. Nad suradnike se nadvila bremenita tišina; razbio ju je Montes. - I jedan nam takav slobodno luta uokolo? - Sve navodi na potvrdan odgovor. - A njegov posilni? - Ovdje vam je njegov dosje. Odaje profil nasilnog zlostavljača, manje je kaotičan od ostalih, možda ga je zato poticatelj odabrao da izvrši oskvrnuća. Treba imati na umu da je svoju ženu oteo i dvije godine držao u vlastitoj kući a da nitko nije posumnjao. Da nije uspjela pobjeći, još bi bila tamo. Prije otmice je već uspio prekinuti sve vrste odnosa i sa svojom i s njezinom obitelji i, naravno, nije imao nikakvih veza sa susjedima ni s prijateljima. Njegovi kolege s posla kažu da je ljubazan, uslužan i jako marljiv, ali se izvan ureda nije ni s kim zbližavao. - Šefice, mogu li se ja pozabaviti njim? Volio bih popričati s njegovom ženom, sigurno ima neku ideju gdje bi mogao biti. Ako ne poznaje dobro ovo područje, a uz naše kontrole uz cestu, nije mu lako; sigurno se negdje sakrio jer da se ubio, već bismo ga našli. Amaia se složila. - U redu, on je vaš. Montes je uzeo sa stola dosje Antonija Garrida i na brzinu ga prelistao.


- Skriva se, sad sam siguran - rekao je pokazujući fotografiju. - Gledajte u kakvom je ćumezu živio dok je svoju ženu držao zatočenu. - Na fotografiji se vidjela kuća dupkom puna smeća, prljavštine, a s nekakve su slamarice visjeli lanci kojima je Nuria bila vezana dvije godine. - Ovakav tip ne treba bogzna što, taj bez problema može opstati u nekoj straćari ili štali. Mogu li baciti pogled na te e-mailove koje dobivate? - Da. Jonane, isprintaj ih, molim te. Jonan se vratio s porukama, a Montes ih je pročitao naglas. - Kamenje u rijeci i pijesak na plaži. Nikad nisam bio baš dobar u ovim poetskim stvarima, moja je bivša govorila da mi nedostaje senzibilnosti. Što mislite da to znači? Amaia je iznenađeno pogledala Montesa - prvi ga je put čula da zbija šale u vezi sa svojim razvodom; možda on stvarno napreduje. - Govori o skrivanju na očitome mjestu, negdje gdje je to tako očigledno da se upravo zbog toga prolazi neopaženo. Spominje pjesmu: kamenje u riječnom koritu i pijesak na plaži, nešto što je skriveno na najočitijem mogućem mjestu. - Mislite da govori o tipu kojeg tražimo? Najbolje da nam još šalje migove o tome gdje se nalazi. Amaia je slegnula ramenima. - U redu, Montes se, dakle, fokusira na potragu za Antonijom Garridom. Etxaide, ti nastavi s onim što već radiš - rekla je ne ulazeći u detalje. - Ako hoćeš, možeš zajedno s višim inspektorom Montesom posjetiti Nuriju. Iriarte, vi dođite sa mnom; nazovite poručnika Paduu iz Građanske straže i pitajte ga može li ići s nama. Zabalza, imate li vi štogod? - Imam neke rezultate, ali imam još puno popisa za usporedbu, ima dosta podudarnosti. Jedan je servis za čišćenje slao svoje radnice u sve tri bolnice, sada češljam popis osoblja. Ima i zamjena i privremeno zaposlenih, oduzet će mi puno vremena. Također ima i pomoćnih bolničkih radnika koji su radili u svim trima ustanovama i liječnika koji idu u vizite u više od jedne. Ista je stvar s medicinskim sestrama koje stažiraju. Zamišljeno ga je gledala. - A doktor Sarasola? - Ne, on nije prije bio njezin liječnik. Hoćete da ga malo detaljnije istražim? - Ne, nastavite vi s popisima, a Sarasolu će preuzeti inspektor Etxaide. Vidjela mu je ozlojeđenost na licu. Taj čovjek zbilja nikada nije zadovoljan. Jonan se malo zadržao iza ostalih. Po izrazu na njegovu licu shvatila je da joj želi nešto reći. - Izvoli, kolega Etxaide - rekla je kad su drugi izašli. Nasmiješio se prije nego što je počeo govoriti.


- Ma, zapravo je riječ o jednoj gluposti u vezi s tim e-mailovima koje primate, ali nisam to htio reći pred drugima prije nego što vi saznate... Gledala ga je s iščekivanjem. - Prilikom praćenja adrese, signal se pojačao kod jednog američkog servera, u Virginiji, a onda kod mjesta s kojega dolaze poruke. - Da, i? - Dolaze iz Baton Rougea, u Louisiani, i moju je pretragu presreo FBI. Zahtijevali su da je smjesta prekinem i to bez ikakvih objašnjenja, ali ruta adrese navodi me na pomisao da je riječ o nekom sumnjivcu ili nekom tko je ubačen. - U redu. Hvala, Jonane, dobro si učinio što si to prvo rekao meni.


35.

Mrzila je nositi kišobran, ali bi od ovako jake kiše bila mokra do kože čim bi izašla iz automobila. Nevoljko ga je otvorila i pričekala da Iriarte okrene automobil, a onda krenula prema stazi. Koliba se uopće nije vidjela od razraslog zelenila; prošle ju je godine gotovo sasvim skrivalo, a sada ju je potpuno odsjeklo od svijeta. Padua ih je čekao u Nissan Patrolu Građanske straže kojim se popeo po stazi gotovo do vrata kolibe. Kada je vidio da se približavaju, izašao je iz vozila, pa su zajedno ušli unutra. Biljke penjačice koje su prije godinu dana sramežljivo ulazile kroz rupu na krovu sada su zagospodarile gredama, do kojih je dolazilo više svjetla, i djelomično su stvorile prirodni krov koji je priječio da kiša u slapovima curi kroz procijep. Nije bilo ni traga starom kauču ni madracu kojim je bilo pokriveno Johanino tijelo; nestali su i stol i dugačka klupa. To joj je bilo žao. Kolibe su ugodna mjesta, utočišta bez brave, osmišljena da ih svi mogu koristiti, mjesta koja služe da se pastiri, lovci i izletnici mogu skloniti od kiše ili noći, ili pak da jednostavno predahnu i odmore se. No Johanina je smrt obilježila ovo mjesto i ono više nije bilo utočište ni za koga osim za životinje. Pod je bio prekriven brabonjcima, a u najudaljenijem je kutu naramak slame, uz prepoznatljiv vonj po ovcama, svjedočio za što se sada koliba koristi. Amaia je prošla sve do kraja nastambe. Zastala je da promotri mjesto na kojem je prije godinu dana pronađeno Johanino tijelo, kao da na neki način može osjetiti trag tog presječenog života. - Hvala vam što ste došli, kolega Padua - rekla je okrećući se prema njemu. Odmahnuo je rukom kao da želi pokazati da mu nema na čemu zahvaljivati. - Što vam se vrti po glavi? - Sjećate li se što je Jason Medina izjavio kad je uhićen? Kimnuo je. - Da, slomio se i plačući priznao što je učinio svojoj pastorki. - Baš je o tome riječ. Medina nije imao profil agresivca ili bio snažno frustriran kao ostali ubojice. Supruga je sumnjala u njega zbog pohotnog načina


na koji je gledao djevojčicu i pretjerano se revno bavio njezinim rasporedom, odjećom i izlascima tijekom zadnjih mjeseci. U izvršenju zločina nema razlike između njega i ostalih, osim u pogledu silovanja, ali nije ni to čudno; mnogi počinitelji nasilja zasnovanog na spolu seksualno iskoriste svoje žrtve. - Pa što vam se onda ne uklapa? Ja sam odmah uočio podudarnosti. - Ja također, ali isto tako vidim i razlike. U drugim su slučajevima žene bile rođene u dolini, a zbog raznih okolnosti nisu ovdje živjele, bilo zato što im se prethodna generacija već nastanila negdje drugdje, bilo zbog udaje ili, kao u Nurijinu slučaju..., zato što ih je sam zlostavljač udaljio od njihovih obitelji kao dio strategije uništenja volje koje osmisle za svoje žrtve. U svim su slučajevima ubojice već bili nasilni ili prikriveno nasilni, temperamenta koji funkcionira kao ekspres-lonac, pod pritiskom. Kod Johane nisu zadovoljena dva uvjeta. Kao prvo, ne samo da se nije ovdje rodila nego je jedina koja je živjela u dolini u trenutku smrti. Otac joj nema povijest nasilnog postupanja i ne uklapa se u profil. Tip seksualnog pervertita kao što je bio Jason Medina jedino je u stanju biti nasilan za vrijeme spolnog čina i to samo ako se žrtva odupire, a znamo da se Johana odupirala. - U redu - rekao je Padua. - Pretpostavljam da ste i vi utvrdili da taj poticatelj mora imati nekakve veze s dolinom. - Da, svakako, ali ima još nešto po čemu je različit od drugih; Johanino ubojstvo nije bilo potpisano. Padua je promislio. - Ali napisao je “tarttalo” u ćeliji i ostavio poruku naslovljenu na vas. - Ali ne na mjestu zločina, iako je to možda sporedno. I u drugim je slučajevima potpis bio u ćeliji, ali je u svima bio dio vizualne strategije. Osim toga, Jason Medina se ubio tek nakon godinu dana u zatvoru, dok su svi njegovi prethodnici to učinili neposredno nakon zločina; a četiri mjeseca, koliko je čekao Quiralte, bila su točno onoliko vremena koliko je trebalo da se ja vratim istrazi. Pokažite mu, kolega Iriarte - zamolila je. Iriarte je otvorio mapu koju je nosio ispod ruke i držao je otvorenu objema rukama kako bi je mogli vidjeti. - Svi su ubojice ubili žene, a onda počinili samoubojstvo, neki na samom mjestu zločina, kao ovaj u Bilbau, vidite potpis? - rekla je pokazujući sliku. - Ovaj iz Burgosa izašao je iz kuće i objesio se o drvo, evo potpisa. Ovaj iz Logrona, u zatvoru, evo potpisa. Quiralte, u zatvoru, odmah nakon što nam je odao gdje je tijelo Lucije Aguirre, potpis... - I Medina, u zatvoru, uz potpis - rekao je Padua razgledajući dokumentaciju. - Da, ali godinu dana kasnije. - Može to imati veze s njegovim karakterom, bio je malo... “mekušast”. - Možda i jest, ali da je ulovljen kao njegovi “kompanjoni”, učinio bi isto što i


oni, a način na koji je počinio samoubojstvo odaje duboko uvjerenje, uvjerenje dovoljno jako da si prereže vrat. Ja ga ne bih nazvala mekušcem. - Pa što želite reći? Johanina je ruka osvanula uz ostale, u Arri Zaharu... - Da, da, u pogledu toga nemam dvojbi. Prilično smo sigurni da je koristio isti predmet za amputaciju kod svih. - Onda... - Ne znam - oklijevala je gledajući uokolo. - Vi ste ispitivali Medinu. Mislite li da je lagao? - Ne, mislim da je taj bijednik govorio istinu. Sjećala se kako je plakao cijelo vrijeme, pustio je da mu suze i šmrklji cure po cijelom licu. Čista patetika. Priznao je da je napastvovao svoju pastorku, daju je ubio ugušivši je vlastitim rukama i da ju je silovao kad je već bila mrtva, ali kad su ga ispitivali o amputaciji, o razlogu zastoje s lesa odsjekao ruku, bio je zbunjen, nije znao kako se to dogodilo. Nakon što ju je impulzivno ubio, vratio se kući potražiti uže koje bi joj stavio oko vrata i tako oponašao basajaunove zločine o kojima je čitao u tisku. Kada se vratio u kolibu, Johana više nije imala ruku. - Sjećate li se da je rekao da je osjetio neku prisutnost? - Mislio je da ga netko promatra, čak mu je palo na pamet da se to Johanin duh vrti oko njega - objasnio je Padua Iriarteu. - Nakon što joj je namjestio uže, vratio se kući i čekao da mu se žena vrati s posla. Pravio se da je sve normalno. Pitao sam ga je li možda odlučio amputirati djevojci ruku kako bi otežao njezinu identifikaciju. Činilo se da je to prvi put da mu takva ideja prolazi kroz glavu, čak je rekao da je mislio da ju je odgrizla neka životinja. - Tip je stvarno bio idiot, kolika bi to gigantska zvijer trebala biti da tako iščupa ruku iz korijena. - To je sada manje važno. Ono što je važno jest razlog zašto je to pomislio, a to je zato što je ruka bila izgrizena, nedostajao je dio mesa i čak je kreten kao što je on shvatio da je riječ o ugrizu. - Istina, na tkivu se vidio ugriz - složio se Padua. - I to je različito. Ni u jednom drugom slučaju nemamo podataka da je na tijelima bilo tragova trganja zubima, pogotovo ne ljudskim zubima. A onda i to što ju je odnio u kolibu; ona nije uz put, treba znati gdje je da bi se došlo do nje, za nju znaju lovci, pastiri, dečki koji su našli tijelo, ljudi iz ovog područja. - Da, zapravo je Jason mogao znati za nju jer je neko vrijeme bio pastir. - Osim toga, bila je veljača, a prošle je godine kišilo gotovo kao i ove. - Eh, mislim da će ova godina biti rekordna, ali da, puno je kišilo i putevi su bili blatnjavi. Tu bi došao samo netko tko zna za ovo mjesto.


- Onda se tarttalo ili slučajno sreo s Medinom ili ga je slijedio. Ja se kladim na ovo drugo; moguće je da ga je promatrao. - Mislite da se tada još nisu poznavali? - Mislim da je tarttalo poznavao Jasona. Ono u što sumnjam jest da je u tom trenutku imao kontrolu nad njim. S njim mu je sigurno dosta teže išlo, njegovo ponašanje potpuno odudara od profila. Umiješao se Iriarte. - Mislite da ga je prvo upoznao, a naknadno ulovio? Podignula je prst. - U tome leži razlika - rekla je. - Čini mi se da su Jasona Medinu na zločin nagnale njegove želje, djelovao je nepromišljeno i neplanirano. Dokaz je u tome što se morao vratiti kući po uže da bi imitirao druge zločine. Johanino je ubojstvo bilo ubojstvo na mah. Rekao je da je djevojka išla s njim odvesti automobil u praonicu i nasred puta dobio je poriv da je siluje. Nije to smišljao, ni priliku, ni kako se okoristiti niti je razmišljao o posljedicama. Djelovao je nagnan svojim željama i tek kad se smirio, nakon svega, počeo je planirati: donio ju je ovamo, vratio se kući po uže, a onda pokušao uvjeriti ženu da je djevojka sama otišla, kao i toliko puta do tada. Čak je par dana poslije, koristeći priliku kad mu žena nije bila kod kuće, sakrio Johaninu odjeću, novac i isprave i rekao da se vratila po svoje stvari. Smišljao je to u hodu, nije imao plan. - Da, i to nas vodi... - Vodi nas do ovoga: ako nije imao plan, ako Johanino ubojstvo nije bilo planirano, odlučeno, ako je postupio impulzivno, kako se tarttalo pojavio u pravom trenutku da uzme trofej? - Poznavao ga je. Da bi bio kadar uloviti sljedbenike, mora biti stručnjak za prepoznavanje ubojica, specijalist za zločinačke profile. Sigurno ga je već poznavao, ali Jason je bio nepredvidljiv, stoga postoji samo jedan način na koji je mogao biti na pravome mjestu u pravo vrijeme... - Slijedio ga je. - Slijedio ga je iz velike blizine. - Nije baš lako slijediti nekoga u dolini, a da on to ne primijeti - rekao je Iriarte. - Osim ako uopće ne odudara, ako je dio uobičajenog krajolika, ako je iz doline.


36.

Amaia je već dvadeset minuta stajala kraj prozora i promatrala. Svatko bi pomislio da gleda u daljinu, ali kiša koja se sručila poput bujice ograničavala je pogled na svega nekoliko metara, najdalje što je mogla vidjeti bilo je kako voda u slapovima curi niz ulicu. Jedan je automobil stajao na ulazu; privuklo joj je pozornost što nije bio parkiran ispod istake na zgradi kako su to obično radili ljudi koji su dolazili u službu za odnose s građanima, koja je bila na glavnom ulazu. Vozač je zaustavio motor, ali je ostavio vjetrobranske brisače da rade i ostao unutra. Vidjela je kako je policajac prišao vozilu upitati vozača što treba, a onda je, nakon nekoliko minuta, inspektor Zabalza izašao iz zgrade i došao do automobila. Bijesnim je pokretom otvorio vrata sa strane vozača i onda se kratko s nekim prepirao, što se vidjelo po njegovoj gestikulaciji. Zalupio je vratima i vratio se u zgradu. Automobil je još nekoliko minuta ostao tamo, a onda se upalio, okrenuo i otišao. U postaji je bilo tiho. Većini je policajaca završilo radno vrijeme i već su otišli, i iako u prizemlju aktivnost nikad nije prestajala, gore su ostali samo ona, inspektor Zabalza dva ureda dalje i šišteći aparat za kavu u hodniku. Obilazak kolibe u društvu Padue i Iriartea samo joj je uspio povećati mrzovolju i ojačati osjećaj da joj promiče nešto na što ukazuje Johanina smrt, ali što to? Samo joj je padalo na pamet da je riječ o nečem opscenom. Johana Marquez bila je nota koja se nije uklapala u poticateljevu kompoziciju, a razlog nije bio isključivo nenormalno i slabo predvidljivo ponašanje Jasona Medine. Mora da ga je poznavao, bila je sigurna da ga je od prvog trenutka katalogizirao kao kandidata za popis svojih sluga. Ali Medina nije bio predvidljiv; seksualni predatori to nikada nisu, djeluju impulzivno kada im se probudi želja, nesposobni suzdržati se. Poticatelj je bio stručnjak za ponašanje, sigurno je to sasvim jasno vidio. Zašto je onda riskirao s njim? Zašto ga nije jednostavno otpisao? Nije imao sve potrebne mentalne odlike, njegov grijeh nije bila srditost, nego bludnost, a njegova moguća žrtva nije bila rođena u dolini, iako je živjela u njoj. Amaia je


bila sigurna da ta nepodudarnost ima neko značenje, da nije slučajna i da bi zbog toga mogla biti ključ pronicanja u ponašanje poticatelja i njegovo otkrivanje. Zašto je izabrao Medinu? Bila je gotovo sigurna u razlog; to je moralo biti zbog pohlepe. Beskonačan žar da se dobije ono za čim se čezne, u čijem je zametku želja, želja za onim što vidimo, a nije naše, ali koja se izopači u čežnju da lišimo drugoga onoga što mi hoćemo. U svojem spjevu Čistilište Dante to ovako opisuje: “Ljubav prema vlastitim dobrima izopačena u želju da lišimo druge njihovih.” Paklena kazna za zavidnike bila je zašivanje očiju - tako bi ih zauvijek zatvorili i lišili užitka gledanja tuđeg jada. Bila je jednako sigurna u to da je poticatelj poznavao Johanu i da nije poznavao ostale žrtve; vidio je malu, slatku Johanu, vidio je čudovište koje ju vreba i našao je razlog da zaobiđe vlastita pravila. Polakomio se za njom, polakomio se za njezinom slatkoćom, njezinom nježnošću i htijenje da utaži tu želju dovelo ga je do nepredvidljivog bića spremnog u svakom trenutku eksplodirati. Zato se držao blizu njega, veoma blizu, sve dok nije došao trenutak da dobije ono za čim se polakomio. Amaia je napustila svoje mjesto kraj prozora, uzela je torbu, a prije nego što je izašla, otišla je do ploče i napisala: “Tarttalo je poznavao Johanu.” Prolazeći kraj Zabalzina ureda, pomislila je da zastane i kaže mu da ode kući. Bilo je već kasno, a i očito će mu za utvrđivanje imena koja se ponavljaju na popisima trebati još dani, no točno u trenutku kad je htjela ući, primijetila je da razgovara telefonom. Po povjerljivom je tonu i obilju jednosložnih riječi odmah shvatila o kakvom je tipu razgovora riječ. James i ona često su se šalili u vezi s najslađim i najizazovnijim tonom kojim mu se obraćala. “Maziš me riječima”, govorio joj je, i znala je da je to istina. Inspektor Zabalza koristio je mušku verziju tog tona, rezerviranog za razgovore među ljubavnicima. Prošla je kraj vrata bez zaustavljanja i u prolazu ga vidjela kako stoji uz prozor s mobitelom u ruci. Čak i sleđa, njegov je govor tijela odavao ugodnu opuštenost, tako rijetku kod tog čovjeka koji je uvijek djelovao napeto. Dok je čekala dizalo, čula ga je kako se smije i pomislila da to čuje prvi put.

Zastala je na vratima, obeshrabrena kišom. Dežurni joj je policajac uputio suosjećajan pogled. - Kažu da će se danas Baztan izliti. - Ne bi me začudilo - odgovorila je navlačeći kapuljaču kaputa. - Tko je to došao inspektoru Zabalzi?


- Njegova cura - odgovorio je policajac. - Rekao sam joj da pričeka unutra, ali mi je odgovorila da neće, da mu kažem da je tu - rekao je slegnuvši ramenima. Vozila je niz obronak, a kad je skrenula u zavoj, primijetila je isti automobil kako stoji kraj jednog kupinjaka. Prolazeći kraj njega, vidjela je da unutra sjedi mlada žena i netremice gleda prema postaji; očito nije razgovarala sa svojim dečkom. Prije nego što je otišla kući, zastala je kraj Juanitine kuće, obula gumene čizme koje su je čekale ispred i pod kišobranom napravila krug oko kuće primjećujući kako prije raskopano blato sada izgleda glatko, zaglađeno golemom količinom kiše koja je pala tijekom posljednjih sati. Nije bilo novih rupa. Vratila se u automobil i iz njega promatrala vrt prisjećajući se kako ju je neprijateljski gledao onaj čovjek.

Gospođe iz vedre družine smijale su se i stvarale galamu koja se čula još izvana. - Moje dame, kakva je ovo graja, susjedi su zvali policiju, kažu da je ovdje vještičje sijelo - rekla je ulazeći. - Došla je tvoja nećakinja da nas uhiti, Engrasi - smijala se Josepa. - Pa mogla je poslati jednog od onih mladih, zgodnih dečkića koji stoje na kontrolama na cesti. - Ti besramnice! - smijala se Engrasi. - Znam ja dobro da, čim ih vidiš, počneš vijugati autom, samo da te zaustave, lopovice jedna! Amaia ih je gledala. Bile su rumene od smijeha poput razuzdanih šiparica. Pomislila je kako se njihovi sastanci po svoj prilici ne razlikuju mnogo od onih koje su stotinama godina održavale žene iz Baztana, okupljale se po seoskim kućama i provodile večeri šivajući svoju opremu za miraz ili dječju odjeću. Ženska okupljanja o kojima je govorio Jose Miguel de Barandiaran, na kojima su etxeko andreak, domaćice, razmjenjivale recepte, savjete, molile krunicu ili pripovijedale one priče o vješticama koje su toliko obilježile dolinu i koje su užasavale mlade dame koje su se poslije morale vratiti svojim kućama, ponekad udaljenim i po nekoliko kilometara, nasmrt uplašene. Sigurno se isto tako nisu jako razlikovala, barem u početku, od onih na koja su išle Elena i njezina majka. Lice joj je prekrila sjena kad se sjetila Elene kako govori o “Žrtvovanju”. James se spustio niza stepenice noseći Ibaia. Kada ju je ugledao, obuhvatio je dijete jednom rukom, raširio drugu, pa je uzeo u zagrljaj. - Bok, ljubavi - šapnula mu je. - Bok, najdraži moj - rekla je uzimajući dječaka u naručje, ali ne ispuštajući Jamesa iz zagrljaja. - Kako ste proveli dan?


Poljubio ju je prije nego što je odgovorio. - Ujutro sam bio u atelijeru, u Pamploni, pripremao sam pošiljku i vodio razgovore s transportnim poduzećem. Sve je spremno. - O, pa da! Za sljedeći je dan predviđeno preseljenje Jamesove kolekcije u Guggenheim, a ona je na to zaboravila. - Sjećaš se toga, zar ne? - pakosno je upitao. - Da, da, naravno. Teto, hoćeš ti sutra preuzeti Ibaia ili ga vodimo sa sobom? - Ništa od toga, on ostaje ovdje. Sestra ti se već dogovorila s Ernestom da se pobrine za radionicu, pa će doći ovamo da mi pomogne. Vi idite u Bilbao i dobro se provedite. Amaia je u glavi prevrtjela pozive koje mora obaviti želi li sve ostaviti u redu za sutra. Stvari su se prilično usporile, pa se valjda neće ništa dogoditi ako ode na jedan dan. Pogledala je na sat i podigla Ibaia dok joj nije došao u visinu lica, što ga je nasmijalo. - Vrijeme za kupanje, ttikitto.


37.

Nuria je nosila plavu haljinu i sako u istom tonu. Zamijenila je vunenu kapu širokom vrpcom koja je blistala poput dijadema na njezinoj vrlo kratkoj kosi. Nije se našminkala, ali Jonan je primijetio da je nalakirala nokte tamnoplavim lakom. Otvorila je vrata prije nego što su stigli do prilaznog puteljka. Primila ih je sa stidljivim smiješkom koji joj nije nestajao s lica dok ih je vodila u dnevnu sobu i ponudila im kavu koju su oboje prihvatili. Viši inspektor Montes postavio joj je pitanja o događaju onoga dana i sjeća li se još čega. Uglavnom je sve ponovila, ali u načinu na koji je sada o tome govorila bilo je neke nove snage u odnosu na prvu verziju. Prepričavala je činjenice uz neku distancu, kao da su se dogodile nekom drugom, nekoj drugačijoj ženi, i Jonan je znao da je u dubini zaista tako. Dok ju je Montes ispitivao o tome koliko Antonio Garrido može poznavati područje, Jonan je primijetio da je rupa na vratima prekrivena nekim sladunjavim plakatom s cvijećem oko čijih su se rubova i dalje mogli vidjeti tragovi pucnjave, što je izazivalo čudan osjećaj. Na prozor je stajao naslonjen novi model puške s paralelnim cijevima. - Morali biste je čuvati u za to predviđenom ormaru - upozorio ju je Montes prije izlaska. - Da, baš sam je mislila spremiti kad ste došli. - Naravno... - odgovorio je Montes. Kada su izašli iz kuće, još je jače kišilo. - I, što vam se čini? - upitao je Jonan kad su stigli do kućne ograde. - Čini mi se da bi tom tipu bilo pametno da se posveti nečem drugom umjesto da se vraća po svoju ženu jer ako dođe, gotov je, a to znači... jedan pasji skot manje. On je bio istoga mišljenja. Vidio je promjene u njezinu stajalištu, u njezinoj odjeći. Zavjese u dnevnoj sobi i dalje su bile širom rastvorene da može vidjeti tko se približava, malo je promijenila raspored namještaja, imala je u blizini aparat za kavu, kekse i pušku naslonjenu na prozor. Vjerojatno je spavala na kauču kako bi mogla stražariti. Odbacila je divovsku trenirku u korist haljine,


pokazala je bez ustručavanja svoju kratku kosu i ukrasila ju je blještavom vrpcom, prekrila je tragove pucanja fotografijom cvijeća i nalakirala je nokte. Bila je prava usamljena snajperistica. Etxaide je odmahnuo glavom držeći kišobran koji je zbog intenziteta pljuska bio gotovo beskoristan. Voda je curila po dršku do njegove ruke i u sićušnim kapljicama padala po njihovim licima. Hodali su prema centru po poplavljenim ulicama u kojima odvodi nisu bili dovoljni. Stvarao se neobičan fenomen obrnute kiše jer je silovito padala po glatkoj površini, odbijala se i prskala prema gore. Posljedica je bila ta da je kišilo s tla i nije bilo na cijelom svijetu kišobrana koji bi čovjeka zaštitio od takve vrste močenja. Prolazeći Ulicom Pedra Axulara, uputili su se prema rešetkastoj ogradi kao privučeni magnetom, na mjestu gdje rijeka zavija. Voda je sezala gotovo do ruba šetališta. - Prognoze su im bile točne. Ako nastavi kišiti, izlit će se za pola sata. - I ništa se ne može učiniti? - Može se biti spreman - rekao je Jonan, ne baš uvjeren u to. - A hoće se preliti po čitavom selu? - Ne. Na primjer, tamo gdje živi inspektoričina teta, nikad se ne izlije, samo ovdje. Do prelijevanja dolazi zato što rijeka tu zavija, a i slap kod mosta Txokoto ne pomaže. - Ali je potreban, nije li? - Više nije. Napravljen je, kao i većina njih, radi dobivanja električne energije. Jedna od prvih zgrada koja se nalazi na drugom kraju Ulice Jaimea Urrutije, kod kafića, stari je elizondski mlin, obnovljen u 19. stoljeću i prenamijenjen u elektranu sredinom 20. stoljeća. Ako obratite pozornost, vidjet ćete da su s druge strane napravili prepreku za ribe. Pričalo se o tome da će se slap srušiti i da će se rijeka moći slobodno spuštati, ali susjedi ne žele ni čuti za to. - Zašto ne? - Zato što su se navikli na slap. Vidjeti ga, čuti njegov zvuk, turisti se fotografiraju na mostu... - Ali ako im uzrokuje toliko problema... - Ne baš toliko, najviše jednom godišnje. Ponekad se godinama ništa ne dogodi, pa im se tako na kraju nekako i isplati. Montes je prešao pogledom preko rijeke koja se sve više uzdizala. - Baš su svoji ti stanovnici Elizonda - rekao je dok su kretali prema Ulici Jaimea Urrutije. - Prije puno godina tu je bila velika poplava, ne znam bi li nanijela manje štete da nije bilo slapa. Gledajte - rekao je pokazujući prema jednoj kući. - Tu je ploča na kojoj se vidi razina do koje je došla voda na staroj Senorinoj kući, ona je bila nešto kao svećenikova domaćica. Stara je crkva bila


upravo ovdje - pokazao je prema trgu na kojem je sada bila samo fontana. Uništena je u poplavi. - I kažete da im se slap isplati? - Taj se put voda nakupila u gornjem toku zbog čepa koji se stvorio od drvenih trupaca i kamenja, a kad je čep popustio, slila se takvom snagom da je odnijela sve pred sobom. Ne vjerujem da bi bilo puno drukčije da nije bilo slapa, uvjeren sam da je problem u tome što rijeka zavija, logično je da ovdje dođe do prelijevanja. Montes je primijetio da je većina trgovaca zapečatila vrata svojih dućana daskama i poliuretanskom pjenom. Neki su čak u pripremi za neminovnu poplavu nanijeli vreće s pijeskom. Većina je dućana bila zatvorena, ali na strani ulice koja je gledala na rijeku, neki ulazi nisu bili zaštićeni. - Šteta što se nitko ne brine o ovim zgradama - rekao je. - Neke više nisu nastanjene, i da, šteta je, imaju veliku povijesnu vrijednost. Ova kuća, na primjer - Jonan je pokazao na jednu trošnu zgradu. - Zove se Bolnička kuća; stoljećima je to bila bolnica za hodočasnike, naročito one koji su bili na putu za Santiago. Dolazili bi ovamo izmoždeni... Prolazak kroz Pireneje bila je teška kušnja koju mnogi nisu uspijevali savladati. Montes je podigao pogled da je bolje vidi. Prozorski su kapci dobili gotovo sivu boju, kao što postane staro drvo; dugački balkon na zadnjem katu izgledao je kao da visi s fasade, poduprt trima stupovima, a nad balkonom na prvom katu bio je neki natpis koji je zbog kiše bio nečitljiv. - Što piše? - Godina kada je kupljena i restaurirana, 1811., mislim. Hodali su dalje. Odjednom je Montes zastao i Jonanu pružio kišobran. - Pričekajte me tu - rekao je i krenuo istim putem natrag. Inspektor je ostao stajati nasred ulice držeći kišobran i gledajući za Montesom koji se požurio, a onda mu i nestao iz vida prema zavoju rijeke, iza palače Arizkunea. Montes se vratio na mjesto na kojem je stao pogledati rijeku. Od kapi kiše koje su padale na površinu izgubila je svoju zrcalnost i svjetla su se u njoj odražavala kao pokretne mrlje. Stavio je obje ruke na ogradu i u sebi prebrojio fasade koje su gledale na rijeku. Ponovo ih je prebrojio i promotrio. Kiša je padala poput bujice, odjeća i kosa bili su mu sasvim natopljeni, a voda mu je klizila preko očiju i otežavala mu gledanje. Nadvio je ruku nad čelo da bolje vidi, ponovo prebrojio zgrade, a onda čekao dok ga nije ugledao. Sjaj je treperio onako kako treperi svjetlost svijeće, neka se nejasna sjena ocrtala na nepokrivenom prozoru koji je gledao na rijeku i svjetlo se ugasilo. Tada je osjetio kako mu se cipele pune vodom i vidio da je rijeka premašila zid i da voda


kreće prema ulici u obliku malenog vala. Potrčao je, zakrenuo za ugao kraj palače Arizkuenea i najbrže što je mogao jurio prema Jonanu usput opet brojeći fasade i vadeći pištolj. Jonan je zbunjeno pogledavao obje strane puste ulice. - Što to radite? Montes je dotrčao do njega i objasnio mu sopćući i vukući ga prema vratima napuštene kuće. - Ovdje je. Kako si rekao da se zove ova kuća? - Bolnička kuća - rekao je Jonan shvaćajući što sluti Montes - i nekoć je bila bolnica za hodočasnike. “Odvest ću te u bolnicu”, to joj je rekao. - Imaš pištolj? - Naravno - odgovorio je Jonan, ostavio kišobran na podu i izvadio svoj Glock i džepnu svjetiljku. - A ja sam mislio da arheolozi nose sa sobom pijuk i četkicu - rekao je smiješeći se. - Tražit ću pojačanje. Montes mu je stavio ruku na rame. - Ne možemo čekati, Jonane, ako tip stražari, a najvjerojatnije stražari, vjerojatno nas je već vidio kako stojimo preko puta zgrade. Mislim da je imao svijeću i da me vidio, ugasio ju je. Ako budemo čekali pojačanje, naći ćemo ga mrtvog, a jako je važno da ga ispitamo. Gore je, prva vrata, soba lijevo. Montes je stavio ruku na hrđavu kvaku na vratima i pritisnuo je. - Zaključano je - šapnuo je. - Na tri. Jedan. Dva. Navalio se ramenom na vrata i vratno se krilo, nabreklo od vode, malo otvorilo i zaglavilo ostavljajući otvor od dvadesetak centimetara. Montes je stavio ruku do ramena u otvor i pritiskom ih uspio još malo otvoriti. Etxaide ga je slijedio. Trčali su uza stube uz krckanje drva i njihanje ograde kao da je ljulja potres kada je kroz otvor među stubama palo tijelo uz strahovitu škripu. Usmjerili su prema dolje snopove džepnih svjetiljki. - Jebem mu mater - vikao je Montes spuštajući se niza stepenice. - Objesio se. Došao je dolje i uhvatio muškarca oko nogu kako bi smanjio pritisak užeta na njegov vrat. - Penji se, Etxaide, prerezi uže, prereži uže - viknuo je. Jonan je preskakao dvije po dvije stepenice tražeći uz pomoć svjetiljke mjesto gdje je pričvršćeno uže. Našao ga je zavezanog za potrganu ogradu zbog koje se čula ona škripa. Uže je bilo veoma debelo, dobre izrade. Tanje bi mu uže prerezalo vrat. Veliki promjer konopca lišit će ga kisika, ali je malo vjerojatno da mu raskoli vrat ili potrga dušnik. Čuo je Montesa kako viče odozdo, stavio pištolj


za pojas sa zebnjom pogledavajući prema mračnim sobama koje nije stigao pregledati. Montes je vikao kao luđak. Pokušao je ugurati prste između konopca i ograde da razveže čvor, ali nije mogao zbog težine pritiska tijela. Gledao je uokolo u potrazi za nečim čime bi ga prerezao dok je odozdo Fermin stalno vikao. - Reži ga, reži ga, jebem mu. Izvadio je pištolj, nanišanio uže i opalio. Konopac je odskočio poput zmije i oslobođen pritiska pao kroz otvor. Jurnuo je niza stepenice i kad je došao dolje, vidio je da je Montes nadvijen nad muškarcem i da mu pokušava skinuti uže. Viši je inspektor pobjednički ustao. - Živ je, pasji skot. - I kao da želi to potkrijepiti, tip se zakašljao i zajecao ispuštajući neki isprekidani, neugodni zvuk. - Koji si kurac radio gore? Trebala ti je vječnost. - Raširio je ruke pokazujući prema svojoj odjeći s izrazom gađenja. - Bolje da ti nazoveš, kurvin sin se popišao po meni.

Telefon je zazvonio kad su počeli večerati. - Šefice, imamo Garrida. Skrivao se u staroj bolnici za hodočasnike, objesio se točno u trenutku kad smo ulazili. Nije mrtav, Montes ga je spasio, ali je u lošem stanju. Već smo pozvali hitnu. Pred očima joj se jasno ukazala slika intubiranog i imobiliziranog Freddyja na bolničkom krevetu prije godine dana. - Krećem prema tamo. Ako hitna dođe prije mene, nemojte se ni na sekundu odvajati od njega, ne dajte da mu se nitko približava, neka ni s kim ne razgovara i neka ni na trenutak ne ostane sam - rekla je i prekinula vezu.

Možda zbog izuzetno jake kiše koja je padala, hitna služba bolnice Virgen del Camino bila je neuobičajeno prazna. Izgleda da su baš svi odlučili odgoditi posjet liječniku za sutra; možda je petero ljudi čekalo u čekaonici. Amaia i Iriarte prišli su prijamnom pultu i pokazali zaposlenici značke. - Antonio Garrido, došao je bolničkim kolima iz Baztana. - Dvorana tri. Sada su s njim liječnici, možete čekati u čekaonici. Nisu je poslušali. Uletjeli su u hodnik u kojem su bile dvorane i prije nego što su našli gdje je broj tri, Jonan im je izašao u susret. - Ne brinite se, Montes je ušao s njim. - Kako je?


- Svjestan, disanje mu je ujednačeno, ima prilično gadnu ranu od trenja na vratu i ne može govoriti. Pretpostavljam da mu je nagnječen dušnik, ali neće umrijeti i može micati nogama. Nije prestajao mahati nogama ni dok ga je Montes držao, ni poslije, na podu. - Što rade unutra? - Napravili su mu rendgen vrata čim je stigao, a sada su liječnici uz njega. Otvorila su se vrata; izašli su liječnik i liječnica, a za njima je išla medicinska sestra. - Ne možete biti ovdje - rekla je sestra čim ih je ugledala. - Regionalna policija - rekla je Amaia. - Čuvamo uhićenika, Antonija Garrida. Kako je on? Liječnici su se zaustavili pred njom. - Nekim je čudom živ, duguje život vašem kolegi. Da mu nije olabavio pritisak na dušnik, umro bi od gušenja. Imao je sreće, nije skočio s velike visine, ograda je popustila, a čini se da je uže bilo dosta debelo i zato su mu kralješci ostali na mjestu, ali, kako sam rekao, dušnik je prilično oštećen. - Može li govoriti? - S poteškoćama, ali dovoljno da zatraži odlazak iz bolnice na vlastitu odgovornost, stoga... - Tražio je da ode? - Sestra priprema papire koje treba potpisati - rekao je liječnik s nelagodom. - Gledajte, objasnili smo mu koliko je ozljeda ozbiljna i da mu se stanje može pogoršati tijekom narednih sati iako se sada dobro osjeća. Svjestan je toga, sve je razumio, tražio je tablete za smirenje i papire za odlazak. Stavio sam mu ovratnik i sanirali smo mu ono što je ostalo od uha. Po našem mišljenju, treba na operaciju, ali rekao je da nema govora, zato čim potpiše, vaš je. Amaia je zbunjeno pogledala Iriartea. - Što taj tip namjerava? Iriarte ju je gledao odmahujući glavom. - Ne znam. - Nazvat ću suca, vodimo ga u centralu.

Dvorana za ispitivanje u policijskoj postaji u Pamploni bila je jednaka kao ona u Elizondu. Ozrcaljeni zid, stol, četiri stolice i kamera na stropu. Uniformirani policajac čuvao je vrata. Promatrali su Garrida kroza zrcalno staklo. Oko očiju je imao nekakve crvene mrlje, a lice mu je zbog stisnutog ovratnika izgledalo podbuhlo. Uho i dio glave


bez kose prekrivao mu je upadljiv zavoj, a na bjelkaste opekline nastale od ostataka baruta koji su mu se pri pucnju rasprsnuli po licu nanijeli su debeli sloj neke masti. Uza sve to, tip je mirno sjedio. Pustio je da mu pogled počiva na stolu i poigravao se bočicom vode i tubom šumećih tableta za smirenje koje su mu dali u bolnici. Ako je i trpio bol ili mu je bilo neugodno, nije to odavao, a izraz na njegovu licu bio je izraz osobe koja strpljivo čeka znajući da što god učinila, to neće ubrzati vrijeme. Montes i Iriarte ušli su u dvoranu. Iriarte je sjeo pred njega i netremice ga gledao. Montes je ostao stajati. Garrido nije ničim pokazao da se išta oko njega promijenilo. - Antonio Garrido, je li tako? - upitao je Iriarte. On ga je gledao. - Koliko je sati? - Jeste li vi Antonio Garrido? - Pa znate da jesam - odgovorio mu je jedva čujnim glasom. - Koliko je sati? - Zašto želite znati? - Moram uzeti lijekove. - Šest ujutro. Garrido se nasmiješio, a lice mu se još jače napuhnulo. - Gubite vrijeme. - A, da? A zašto? - Zato što ću razgovarati samo sa slavnom murjakinjom - rekao je glupavo se cereći. Iza stakla Amaia je pogledala Jonana i uzdahnula uz sve jači osjećaj deja vua, iskustva kao preslikanog s Quiralteova uhićenja. Očito su imali istog učitelja. - Ne znam na koga mislite - odgovorio mu je Iriarte. - Mislim na nju - rekao je upirući jednim od prerezanih prstiju prema ogledalu. - Razgovarat ćete s višom inspektoricom Salazar. - Da, ali ne sada, još ne. - Kada? - Kasnije, ali samo s njom, sa slavnom murjakinjom - ponovo se glupo nacerio. Umiješao se Montes: - A možda da te raspalim po gubici i izbijeni ti zube, pa će te proći volja da se smiješ. - Nećeš me raspaliti po gubici jer si moj jebeni anđeo čuvar, dugujem ti život, sad si ti odgovoran za mene, nisi to znao? Prema nekim kulturama, trebao bi se brinuti za mene do kraja života.


Montes se nasmiješio. - Znači, odgovoran sam za tebe jer sam spriječio tvoju smrt? A kakav si ti to bijednik da si se htio ubiti nedovršenog posla? Tvoj gospodar sigurno nije baš zadovoljan tvojim uslugama. Svi su mu se mišići napeli ispod košulje. - Dobro sam ga služio - prošaptao je. - Joj, da, zaboravio sam! Tako da si iskoristio jadnog klinca da po noći uništava crkvu. - Garrido je netremice gledao prema ogledalima i Amaia je shvaćala zašto to čini. - Jadnog zlostavljanog klinca, trebalo bi te biti sram. - Vjeruj mi da mu se sviđalo, to je više od svega drugoga što će napraviti, fale mu muda da napravi ono što mora. - A što bi on po tebi trebao napraviti? - Ubiti svog oca. Amaia je izvadila telefon i birala broj. - Zabalza, otiđi s ophodnjom do kuće Behata Zaldue i izvuci ga odande. Garrido je upravo rekao da bi morao ubiti svog oca, ali da mu je nedostajalo hrabrosti, pa da je možda ne bi sad skupio. - Hvala - odgovorio je Zabalza. Odgovor joj se učinio čudnim, ali Zabalza je bio poseban tip. Montes je nastavio. - Vidim ja, uplašeni klinci i bespomoćne žene, pravi si šampion, ili si bio, jer si ispao prava guzica, nisi uspio uliti klincu strah u kosti, pa te cinkao čim smo ga pitali, a ovo s tvojom ženom je vrh, a i vidiš kako ti je sredila facu. - Začepi - procijedio je Garrido. Montes se nasmiješio i stao mu iza leđa. - Vidio sam je, znaš? Jako je zgodna, malo premršava, koliko može imati kila? Četrdeset i pet? Ne znam ima li i toliko, ali ti je ta sirota cura iščupala uho, a ako joj damo priliku, i jaja će ti iščupati. Dobio si svoje, čini mi se. Iz muškarčeva je grla pobjeglo muklo režanje i Amaia je bila uvjerena da će skočiti, no Garrido se počeo ritmički njihati, kao da se ljulja, i mrmljati neku nesuvislu litaniju. Ponovio je pokret desetak puta i onda stao. Nakon toga opet se smiješio. - Kasnije ću pričati. Montes je dao znak Iriarteu pa su izašli. Prije nego što su se zatvorila vrata, Garrido ga je zazvao. - Viši inspektore. Montes se okrenuo i pogledao ga. - Žao mi je što sam se popišao po vama - rekao je smijući se. Montes je napravio pokret kao da će se vratiti, no Iriarte ga je izgurao van.


Zatomili su osmijehe kad je ušao Montes. - Uspjeli ste ga prilično iziritirati onim sa ženom - rekao je Jonan. - Pa naravno, što može više posramiti tipa kao što je ovaj od činjenice da ga je porazila žena? Amaia se nasmiješila, to joj nije bilo tako strano. - Ali to nije bilo dovoljno - požalio se Montes. - Što mislite da čeka? Vjerujete li da će razgovarati s vama? - upitao je Iriarte. - Ne znam, ali očito kupuje vrijeme. Mislim da se pokušao ubiti jer je to bilo ono što je morao učiniti ako ga uhvatimo, ali sada mu se misija promijenila. Kako je rekao, dobro je služio svojem gospodaru tako što je izvršio oskvrnuća, ali mislim da je ovo sad plan B. - Plan B? - Druga opcija, za slučaj, kako se i dogodilo, da ne uspije provesti originalni plan. Ako tarttalo riskira da nešto izvučemo iz njega, to je zato što ga još treba. - Možemo opet pokušati - predložio je Iriarte. - U jednom ste ga trenutku uspjeli navesti na gubitak kontrole - rekao je obraćajući se Montesu. - Da, ali što je ono napravio? I što je to mrmljao? - upitala je Amaia. - Ja sam ga čuo - rekao je Iriarte. - Govorio je: “Ona nije važna.” - Šefice, trebam vas na trenutak - zamolio ju je Montes izlazeći u hodnik. Odveo ju je u jedan kut. - To je tehnika za kontrolu bijesa. Trikovi koji se nauče na terapiji za kontrolu nasilnih impulsa, a to je jedna od mogućnosti koje vam ponude u zatvoru. Skraćuje kaznu, pa onda sve te budale idu na terapiju. Međutim, stvar je takva da ako čovjek nije duboko uvjeren u to, ne služi ničemu. Naučiš se kontrolirati, praviti se da si normalan, ali to je samo prema van, iznutra si isti. Ono što se ne izbaci, ostaje unutra i od toga truneš, tako je jednostavno. Iako vam se možda ne čini da je tako, ja sam pohađao terapiju i uvjeravam vas da sam jedino postigao da se osjećam još gore, zato sam je i prekinuo. Sjećam se da sam već prošao šest seansi, a još sam vas mogao ubiti. Amaia ga je pogledala, iznenađena njegovom iskrenošću. - Ilija vas... - Ili tako - pomirljivo je rekao. - Ali stvar je u tome da sam bio bijesan na... na razne stvari, ali najviše na vas, a te terapije za kontrolu bijesa, barem prema mojem iskustvu, služe samo tome da glumiš da nisi ljut.


38.

Tijekom posljednjih sati intenzitet kiše smanjio se. Jutro je stiglo u Pamplonu bučno i neugodno, s prometom i užurbanim ljudima pod kišobranima, povremeno sasvim skrivenim među granama velikih stabala koja su okruživala policijsku postaju i bila jedan od nepogrešivih simbola toga grada zelenila i kamena. Gledala je kroz prozor postaje koja je u taj jutarnji sat mirisala na kavu i losion nakon brijanja. Čeznula je za svojom kućom u Pamploni, a onda, naravno, pomislila na Jamesa, pa je izvadila telefon i nazvala ga. - Bok, Amaia, dobro jutro, baš sam te mislio nazvati... - Žao mi je, James, sinoć su se stvari zakomplicirale. - Ali stići ćeš na vrijeme? Poraženo je uzdahnula, pa odgovorila: - James, neću moći ići s tobom. Osumnjičeni kojega smo jučer uhitili izvršitelj je oskvrnuća u Arizkunu, ovaj je tjedan pokušao ubiti jednu ženu u Elizondu koju je držao u zatočeništvu dvije godine, a vjerojatno je on i isprevrtao grobove u Juanitinoj kući. Dat će izjavu, pa moram biti tu... Shvaćaš? Trebale su mu dvije sekunde za odgovor. - Shvaćam, Amaia, samo što... Ma znaš kako je ovo važno. Tako dugo već to čekamo. Mislio sam da ćeš biti uz mene. - O, James, žao mi je, ljubavi moja. Ti postavi izložbu, ja ću ovo završiti i obećavam ti da ću doći čim budem mogla. Osjetila se gotovo kao da ga izdaje. Izložba u Guggenheimu bila je jedan od najvažnijih događaja u životu umjetnika, a njezino postavljanje jedna od najuzbudljivijih stvari za Jamesa. Način postavljanja i osvjetljenja djela, koncentracija kojom ih je promatrao iz svih kutova, pažnja uz koju je objema rukama mijenjao položaj djela sve dok svjetlo ne bi padalo na njih onako kako je to želio. Njegovi su pokreti bili nabijeni senzualnošću i erotičnošću koje je on poticao netremice je gledajući duboko u oči dok je to radio. - Kako je Ibai? - Budan je već sat vremena. Teta mu sada daje bočicu i već su mu očice


napola zatvorene. - A kako je u Elizondu? - Ja još nisam izlazio, ali tvoja sestra kaže da u Ulici Jaimea Urrutije i na trgu ima već pedalj vode. Sada ne pada jako, ali ne izgleda kao da će prestati. Ako nastavi ovako, barem neće rasti. - James, žao mi je. Dala bih sve da mogu drugačije. Još jedna preduga šutnja. - Ne brini se, shvaćam. Čujemo se poslije. Prekinula je vezu i zagledala se u telefon čeznući za njegovim glasom, želeći mu još nešto reći. Dugo su čekali taj trenutak. Bio bi to prvi put da su negdje sami, osim onih nekoliko izlazaka na večeru. Kako će mu se iskupiti? I kako će se samoj sebi iskupiti?

Telefon joj je zavibrirao u ruci; vidjela je da joj je pristigla nova pošta. Doktor Franz optuživao je Sarasolu bez zadrške. Ponovo je iznosio svoje argumente, razloge koji su, začudo, u isto vrijeme bili uvjerljivi i očajnički. Potražila je njegov broj i nazvala ga. Početno iznenađenje doktora Franza izazvano njezinim pozivom trajalo je točno onoliko koliko mu je trebalo da procijeni je li ga viša inspektorica počela uzimati zaozbiljno ili baš suprotno. Zaigrao je na prvu kartu - zašto bi razgovarala s njim ako mu ne vjeruje? - Tako mi je drago što ste me odlučili saslušati. Sarasola je manipulator, tako se uspio proslaviti. Teško mi je vjerovati da jedna žena koja logično razmišlja kao vi dopušta da je zavede tim svojim mističnim naklapanjima vatikanskog egzorcista. Amaia je procijenila njegovo laskanje kao dokaz da mu se taktika ne razlikuje toliko od Sarasoline. - On je iza svega toga, nimalo ne sumnjam. Razmislite. Ništa se ne uklapa, ni ono s posjetiteljem, ni ono s lijekovima koji su dugo skrivani u nogu od kreveta, ni njegovo prigodno pojavljivanje kao spasitelja koji će izbaviti vašu majku. Mene neće prevariti. Jedino što ne uspijevam shvatiti jest s kojim ciljem to radi. Istina je da je u medicinskom pogledu Rosarijin slučaj vrlo zanimljiv, ali ne toliko da bi se išlo naoružavati opasnu bolesnicu koja bi bolničaru oduzela život da nije bilo alarma, tako da mi jedino pada na pamet da je poremećen ili da mu je želja za glasovitošću toliko zamaglila razum da je bio u stanju počiniti takvu strahotu. Amaia se naoružala strpljenjem.


- Doktore Franz, nema načina da se ustanovi veza između Sarasole i vaše klinike. Vi ga dobro poznajete, ne bi se mogao prošvercati. I, znate, cijela ta priča zvuči malo nategnuto. - Meni se ne čini tako. Siguran sam da je on iza svega ovoga i, kao što sam vam rekao, neću se zaustaviti. - Ne znam što to znači, ali nemojte se uvaljivati u nevolje. Za sada ste vi jedina osoba koja ima nešto protiv Sarasole. Ne bih željela da si stvorite probleme. Pustite nas da radimo svoje, obećavam vam da ćemo ga istražiti. - Da... - Nije baš bio uvjeren, daleko od toga. - Poslušajte me, taj je čovjek đavao, koliko god vam bilo čudno da to kaže jedan psihijatar.

Vratila se u zatamnjenu sobu i promatrala Garrida. Unatoč tomu što mu je izgled lica bio vrijedan žaljenja, nije pokazivao znakove umora, opušteno je sjedio i kratio vrijeme čupkajući etiketu s bočice vode. Jedan mu je policajac donio kavu u papirnatoj čaši i pecivo u celofanu, po svoj prilici iz automata na prvom katu. Garrido je strpljivo prožvakao svaki komadić prije nego što bi ga progutao. Sigurno je trpio užasne bolove, ali nije o tome ni zucnuo. Kultura bola, pomislila je Amaia. Možda je na kraju puno rasprostranjenija nego što to Lasa III. misli. Vidjela je da se Garrido obraća policajcu koji je bio na straži u dvorani. Amaia je aktivirala zvučnik, ali tada je Garrido već ušutio. Provirila je u hodnik i pozvala drugog policajca. - Zamijenite kolegu u dvorani. Kada je ovaj izašao iz dvorane, Amaia ga je upitala. - Što vam je rekao? - Htio je znati koliko je sati, a onda je rekao da želi iskoristiti svoj poziv. Amaia se okrenula prema Iriarteu i Montesu koji su se baš vraćali s doručka. - Tražio je da nazove. Iriarte se začudio. - Rekao je da ne želi odvjetnika. - Da, ali sada hoće nekoga nazvati. Izvedite ga na hodnik u lisičinama i ne skidajte oka s njega. - Oprostite, viša inspektorice - prekinuo ju je policajac koji je bio uz Garrida. - Rekao mi je da želi nazvati svojeg psihijatra. - Svojeg psihijatra? - Da, tako je rekao. Na povratku u ured javio joj se novi signal za primljenu poštu, a gotovo u isti čas zavibrirao joj je telefon u znak poziva. Zabalza.


- Dobro jutro, šefice - zvučao je kao da usisava zadnju riječ. - Izvukli smo Benata Zalduu iz kuće uz pomoć socijalne službe. Upravo sam razgovarao s njegovim bratićem iz Pamplone, čini se da je voljan pobrinuti se za njega. - Dobro. - Gotov sam s popisima, usporedio sam ih i nekoliko se imena ponavlja. Upravo sam vam ih poslao. - Odlično. Još nešto? - Da, jutros smo temeljito pretresli staru bolnice za hodočasnike u kojoj se skrivao osumnjičeni. Čini se da se tamo skrivao dosta vremena, pretpostavljam da je čekao. Našli smo ostatke hrane i zalihe koje upućuju da je ondje bio barem petnaest dana i da je imao namjeru još neko vrijeme ostati. Ali ono što je najzanimljivije, na najvišem katu zgrade pronašli smo hrpu starinske bolničke opreme. Ima kreveta, svjetiljki, ormarića i vitrina s liječničkim priborom jako sličnom onom skalpelu koji je analizirao doktor San Martin, ja bih rekao da su identični. Sad ću vam poslati slike. - Čovječe, pa da, stara bolnica za hodočasnike, otamo su uzeli liječničke instrumente. Garrido je rekao Nuriji Otano da će je “odvesti u bolnicu”, a to u početku nije imalo smisla... Odlično obavljeno, inspektore, čestitam vam. Pošaljite ih San Martinu da ih usporedi i... Zabalza, dođite u Pamplonu, trebam vas ovdje. - Da, šefice - odgovorio je. Amaia se nasmiješila. Po prvi put ta joj je riječ zazvučala jasno izgovorena. Nakon što su prekinuli razgovor, pogledala je poštu. Popis imena koja su se ponavljala bio je duži nego što je pretpostavljala. Čitala ga je nastojeći ih se prisjetiti. Neka su joj imena bila poznata, no nije ni čudno. Zadnjih su ih godina njezine sestre i ona čule na desetine puta dok su se rukovale s liječnicima u bolničkim hodnicima, hitnim službama i psihijatrijskim ordinacijama. Čak se i ime doktora Franza pojavljivalo par puta. Ali ne i Sarasolino. Još je jednom pročitala popis da vidi priziva li joj neko ime pažnju. Gotovo sva prezimena bila su iz Navarre ili Baskije. Vrlo uobičajena. Zatvorila ga je i opet pomislila na Garrida i na ono što joj je Montes rekao o terapijama za kontrolu bijesa. Potražila je Paduin broj. - Dobar dan, viša inspektorice, baš sam vas htio nazvati da vam čestitam. Danas ste vi vijest u dolini, uhitili ste oskvrnitelja. - Hvala, kolega Padua, ali taj je tip samo marioneta. Ovo je samo početak, ništa više od toga. - Kako vam mogu pomoći? - Ma nešto mi je palo na pamet. Jako bi me zanimalo je li zatvorenik iz


Logrona koji je počinio samoubojstvo bio na kakvoj terapiji, prije ili dok je bio u zatvoru, pa sam mislila kako ste vi u dobrim odnosima s onima iz tamošnje Nacionalne policije... Za Medinu znam da nije išao na terapiju prije, ali bi me zanimalo je li u zatvoru bio na psihijatrijskom tretmanu. - Još nešto? - Pa, kad ih već zovete, mogli biste ih pitati i za Quiraltea. Bio je u Pamploni, kao Medina. Baš me zanima što će vam reći. - Sigurno je bio, mnogi se zatvorenici uhvate terapije da bi im smanjili kaznu, a u svim zatvorima imaju psihijatra u ustanovi, a u nekima čak i liječnike volontere iz nevladinih udruga.

Potražila je među svojim kontaktima još neke brojeve i nazvala jedan od njih. Marijina teta smatrala je da je odgovor potvrdan. - Sad, ne znam može li se to baš nazvati odlascima na terapiju. To je bilo nakon što sam jednom s njim vrlo ozbiljno razgovarala. Obećao mi je da će ići, ali je odustao već kod druge sesije. Zurinina sestra prisjetila se kad joj je to spomenula. - Zaboravila sam na to, ali istina je, ne znam je li na kraju otišao, ali mi je sestra rekla da joj se zakleo da će ići na terapiju kad mu je priopćila da želi razvod. Ne znam zašto sam to zaboravila, pretpostavljam zato što očito nikad nije otišao - tužno je rekla. - Ili možda jest... - prošaptala je Amaia prekinuvši vezu. Bilo je podne kada ju je nazvao Padua. - Viša inspektorice, ovi iz Logrona odgovorili su mi potvrdno, da je zatvorenik razgovarao sa psihijatrom. Navedeno je u nekom izvješću, nemaju njegovo ime; jednostavno stoji “pomoć psihijatra”, a potpis je nečitak. Pada mi na pamet da bismo mogli nazvati zatvor. Iako je prošlo dosta vremena, oni bi morali znati tko je to. S Pamplonom je bilo lakše: i Medina i Quiralte išli su na terapiju. Tamo je nadležna Sveučilišna klinika. Uvijek šalju nekoga odande. Na spomen klinike sva joj se kosa na zatiljku nakostriješila. Možda doktor Franz i nije toliko zastranio. - Navodi li se neko ime? - Ne, samo pomoć psihijatra iz Sveučilišne klinike Navarre. Amaia je izašla iz ureda, otišla do zrcalnog stakla i nekoliko minuta promatrala Garrida. Iriarte i Montes nepomično su stajali uz nju, pokraj stakla. - Dvaput je pitao koliko je sati. Neće nam ništa reći. Neće dati izjavu, samo nas zadržava - smatrao je Iriarte.


Amaia ga je pažljivo slušala. - Još ne znam zašto, ali stalno pita koliko je sati. Njemu je važno da vrijeme prođe. Čuli ste što je rekao. Drži nas tu s tim obećanjem o izjavi koju će dati kasnije, ali neće to učiniti. Njegov je posao završio u trenutku kada se njegova žena prestala ponašati na očekivani način, u tom je času prestala biti meta; a sa saslušanjem Benata Zaldue, prestala su i oskvrnuća. Morao je počiniti samoubojstvo prije nego što ga uhitimo, ali kako nije u tome uspio, aktivira se plan B o kojem vi govorite, a on se sastoji u tome da nas zadrži ovdje do određenog trenutka, a za to vrijeme na nekom drugom mjestu netko drugi čini što treba. - Ne možemo doznati koje je to mjesto - rekao je Montes. - Ali trenutak mora imati veze s vama - rekao je Zabalza koji je upravo pristigao. Gledala je kroz njega procjenjujući njegovu teoriju. - Možda - složila se i izašla u hodnik. Ostali su krenuli za njom. - S kojeg je telefona Garrido zvao? Montes je mahnuo prema telefonskom aparatu na pultu. Podignula je slušalicu. - Tko se još služio ovim telefonom nakon njega? - Pa ono, mogao je bilo tko... Ali možda budemo imali sreće, ovi telefoni pamte zadnjih deset poziva. Pritisnula je jednu tipku, pogledala ekran i uzdahnula gledajući pozivne brojeve. - Svi su iz Pamplone. Jonane, provjeri ih, molim te. - Zašto mislite da trenutak na koji čeka Garrido ima veze sa mnom? - upitala je Zabalzu dok su išli natrag prema staklu. - Zato što sve u ovom slučaju ima veze s vama i s Baztanom, ali prije svega s vama. Trenutak koji čeka u svakom slučaju mora imati veze s vama. Amaia ga je veoma ozbiljno pogledala. Ako odbaci onu polovicu budalaština koje su mu se motale glavom, Zabalza bi mogao postati dobar policajac. Jonan se vraćao trčeći, vidno uzbuđen. - Šefice, nećete vjerovati. Većina je brojeva odavde, s posla, ima nekoliko privatnih poziva, ono, ljudi su zvali kući i tako, ali pogledajte ovaj. - Jonan je otipkao broj na svojemu mobitelu i pružio joj ga. Do nje je jasno doprla rečenica izrečena profesionalnim tonom: - Sveučilišna klinika, psihijatrija. Izvolite?


39.

Inmaculada Herranz joj je uputila ozbiljan pogled, praćen izrazom nezadovoljstva zbog kojeg su joj usnice gotovo nestale u ružnoj crti. Amaia je provjerila koliko je sati: ili je sučeva tajnica radila prekovremene sate ili je produžila radno vrijeme da bude tamo kad se on pojavi. Još kada ga je nazvala, proslijedila mu je poziv bez riječi i ne odzdravivši joj, a sada je sjedila za svojim stolom i pravila se da čita jedan te isti spis kojem nije okrenula stranicu zadnjih deset minuta. Markina je stigao u žurbi. Nosio je vuneni kaput kroz koji kapi kiše nisu uspjele prodrijeti, nego su ostale na površini kao neke čudne čestice bez sjaja. - Žao mi je što ste me morali čekati - ispričao se, a onda opazio da mu je tajnica tamo. - Inma, vi ste još tu? - rekao je pokazujući na sat. - Završavam ove spise - odgovorila je medenim glasom. - Ali jeste li vidjeli koliko je sati? Ostavite ih za sutra. Opirala se. - Htjela sam ih završiti danas, ako vam ne bi smetalo, sutra imamo dosta posla... Nasmiješio se pokazujući svoje savršene zube i prišao joj. - Ništa od toga - rekao je zatvarajući mapu. - Ne mogu to odobriti, otiđite kući i odmorite se. Nekoliko ga je trenutaka ushićeno gledala, a onda se sjetila da je i Amaia tamo. - Kako želite - odgovorila je pomalo razočarano. Kada je riješio probleme u kući, sudac je krenuo prema svojem uredu ne uputivši joj više nijedan pogled. - Izvolite, viša inspektorice - pozvao ju je. Amaia je krenula za njim osjećajući u leđima noževe koje je Inmaculada bacala svojim pogledima. Okrenula se i ugledala lice koje je potamnilo kao da se pred njim ugasilo svjetlo - usnice tanje nego ikad, a u pogledu neka iskonska


mržnja, rezervirana za ljubomorne žene. Isplazila joj je jezik. Mržnja se preobrazila u iznenađenje i snažan gnjev. Zgrabila je svoj kaput s vješalice i izjurila van. Na usnama joj je još titrao osmijeh kada je sjela preko puta suca. On ju je malo zbunjeno pogledao ne znajući kako da si to objasni. - Pretpostavljam da ima novosti u slučaju, inače ne biste došli k meni ljubazno je rekao. - Tako je, već sam vas jučer izvijestila da smo uhitili osumnjičenoga. Držimo ga u postaji, ali nisam došla o tome razgovarati. U sljedećih mu je pola sata izložila sve što je postignuto tijekom zadnjih nekoliko sati, a i dvojbe i sumnje koje su je mučile. Markina ju je pozorno slušao usput bilježeći poneki podatak dok mu je ona iznosila svoje zamisli. Kada je završila, oboje je nekoliko trenutaka šutjelo. Sudac je lagano namrštio čelo i nagnuo glavu. - Želite uhititi svećenika koji je vatikanski izaslanik za obranu vjere, a i jedan od najviših dužnosnika u kuriji, zbog sumnje da je serijski ubojica, kanibal i poticatelj drugih na kriminalna djela? Amaia je izdahnula sav zrak kroz nos zatvarajući oči. - Neću ga ni za što optužiti, samo ga želim ispitati. On je šef psihijatrije i Sveučilišne klinike, odgovoran je za određivanje koji psihijatar odlazi pružati pomoć u zatvor. - Taje pomoć dobrovoljne prirode. - Briga me za njihovu dobru volju ako je ta pomoć usmjerena prema tome da potiče nasilne tipove na novo nasilje ili na samoubojstvo. - To će biti teško dokazati. - Da, ali već imam niz fantomskih izvješća iz zatvora na kojima je potpisan Sarasola, a bez ikakvog imena u kućici predviđenoj za dodijeljenog psihijatra. - To je nepravilnost koju su previdjeli u kaznenim ustanovama - podsjetio ju je sudac. - Dobivali su ih potpisane od šefa psihijatrije, nisu imali razloga za sumnju. - A mislite li da bi on potpisivao odredbe svojim imenom, pa onda sam posjećivao uhićenike? - To bi bio dobar alibi. Njegov bi odvjetnik sigurno rekao to isto. - Mislim da u ovoj kombinaciji neće biti nikakvog odvjetnika, zato što je to što me tražite nemoguće. On je visoki vatikanski dužnosnik i već bismo se samim tim našli u sukobu sa Svetom stolicom. A osim toga, govorimo o krajnje prestižnoj klinici Opus Deija. Vi ste odavde, ne trebam vam govoriti tko su oni. - Savršeno znam tko su i samo mu želim postaviti neka pitanja.


Markina je odmahnuo glavom. - Morao bih još razmisliti, optužbe psihijatra kojemu je dirnuto u profesionalnu reputaciju, a zasigurno i tekući račun, nisu dovoljne da bi se ispitivalo osobu kao što je Sarasola. - Osoba odgovorna za oskvrnuća, onaj koji je pokušao ubiti ženu, jutros je zvao kliniku, konkretno, psihijatrijski odjel. Svi su ubojice išli na terapiju, a barem njih dvojica upravo kod psihijatra iz te klinike. Imaju veze s trojicom ubojica, a sigurna sam da bih mogla dokazati da je imaju i s drugima, a navodi tog potresenog psihijatra, kako ga vi zovete, nisu tako besmisleni, argumentirani su i potkrijepljeni i činjenica je da Sarasolina umiješanost izgleda nije slučajna. On je sam tražio da ja preuzmem istragu o oskvrnućima u Arizkunu i nekim se čudom pojavio kada je trebalo premjestiti moju majku. Markina je odmahnuo glavom. - Ruke su mi vezane. Pogledala ga je u oči. - Da, za takvo što treba biti uistinu hrabar. Podigao je obje ruke. - Nemoj mi to raditi, Amaia, nemoj to raditi - molio je. Prezrivo je uzdignula glavu. - Nemaš mi prava to raditi. - Ne znam o čemu govorite, gospodine suce. - Savršeno dobro znaš o čemu govorim.

Zazvonio je Amaiin telefon. Bacila je kratak pogled na zaslon, bio je to Iriarte. Javila se ne prestajući izazivački gledati Markini ravno u oči, saslušala što joj Iriarte govori i prekinula u trenutku u kojem je sučev telefon počeo zvoniti. - Vi ste dežurni, je li tako? E, pa, ne morate se ni truditi javiti, ja ću vam reći o čemu je riječ. Paranoični psihijatar kojem je povrijeđena čast sada je i fizički povrijeđen, tako povrijeđen da je mrtav i, gle slučajnosti, na parkiralištu klinike, nakon što je jutros upozorio da neće samo tako pustiti ovo sa Sarasolom.

Ubrzano se mračilo, a tome su pridonosili i crni oblaci nad Pamplonom. Konačno je prestalo kišiti, iako je, sudeći po tome kako je izgledalo nebo, to bilo samo zatišje. Nad motorima parkiranih policijskih automobila lebdio je sloj fantomske izmaglice, a tlo parkirališta bilo je puno lokava koje je Amaia izbjegavala na putu prema tijelu. Za njom je hodao šutljivi sudac. Doktor San


Martin pozdravio ju je kada ju je ugledao. - Viša inspektorice Salazar, drago mi je što vas vidim, pa makar to bilo i ovdje. - Pozdrav, doktore - odzdravila mu je. Prišao joj je Iriarte i pokazao joj krvavu lisnicu u kojoj su se mogle vidjeti isprave. Kimnula je; Aldo Franz, doktor Franz. Tijelo je bilo napola naslonjeno na jedan automobil. Mlaz krvi istekao mu je iz vrata, iz duboke i ne tako velike posjekline. Košulja mu je bila poderana na više mjesta na kojima je zadobio ubode, a kravata mu je bila uvučena u trbuh, kao da ju je rana progutala. - Prvo je dobio ubode u abdomen. Ovako, bez micanja tijela, vidim ih osam. Ovaj u vrat dobio je poslije, sigurno zato da ne bi vikao. Imao je upravo dovoljno vremena da prinese ruku rani kako bi zaustavio krvarenje, vidite? - San Martin pokazivao je prema okrvavljenoj ruci i košulji. - Sigurno je jako brzo gubio snagu uz ovakvo krvarenje. Amaia je pogledala suca koji je djelovao zaista pogođeno dok je promatrao mlaz krvi koji je prešao preko mokrog tla i stigao do obližnje lokve u kojoj je oblikovao hirovite crvene cvjetove na površini vode. Stalna i drska nastojanja doktora Franza kojima je pokušavao manipulirati njezinim mišljenjem nisu mu priskrbili njezino prijateljstvo, ali sada, dok je gledala njegov leš kako leži među lokvama, slomljen i izmrcvaren ubodima, Amaia se pitala koliko je odgovorna za njegovu smrt zato što nije brže djelovala. Istina je da ga je upozorila da se ne miješa, ali je također i znala da je to za njega bilo osobno i da ljudska bića po svojoj prirodi osjećaju da imaju pravo i čak da su i pozvana na svoju ruku rješavati takav tip uvreda. Montes je sa strane razgovarao sa Zabalzom, a inspektor Etxaide nelagodno se smješkao dok ga je San Martin educirao, nemoćan oduprijeti se užitku isprobavanja otpornosti inspektorova želuca. Doktor je bio nagnut nad lešom i uz pomoć olovke razdvajao mrtvačev baloner od sakoa kako bi Jonan mogao vidjeti putanju noža. - Ako obratite pozornost, vidjet ćete da, iako su veoma blizu, uopće nije teško odrediti njihov redoslijed. Očito je napadač stajao nasuprot njemu, prišao mu je skrivajući oružje. Vjerojatno ga je zagrlio ili pridržavao dok ga je ubadao, ovo je sigurno prvi ubod, ovaj najniži. Napadač je čekao da mu dođe sasvim blizu i onda mu zabio nož u utrobu. - Pogledao je Jonana i rekao mu: - Jako bolno, ali ne i smrtonosno. - Uporno ga je gledao dobre dvije sekunde, a onda okrenuo leš. - Sljedeći su ubodi čisto iživljavanje, vidi se kako je napredovao prema gore, kao da crta stepenice, sigurno zato što se žrtva počela rušiti. Kako je napredovao, ubo ga je u jetra, želudac i... Pomozite mi - rekao je naginjući leš


prema naprijed i pipajući ga po leđima. Amaia je primijetila da inspektor Etxaide drži zatvorene oči dok je objema rukama držao nepomično tijelo za rame. - Da - pobjedonosno je rekao San Martin. - Točno kako sam mislio; neke ulaze sprijeda i izlaze otraga. - Za to je potrebna velika snaga - naglasio je Etxaide kojem je laknulo kada je mogao pustiti tijelo. - Ili velika mržnja - rekao je Iriarte. - Vidi se da je u pitanju nešto osobno, većina uboda nije išla za tim da ga ubije, samo da mu nanese snažan bol. Amaia ih je slušala, pažnje podijeljene između lesa i suca koji je nekoliko koraka iza nje diktirao tekst za izvješće sudskom tajniku ne dižući pogleda s hipnotizirajućeg mlaza krvi i hirovitih brazdi koje je ocrtavao, ne rastapajući se u vodi. Krenula je prema njemu i namjerno stala u lokvu koja se zamutila pod njezinim nogama; sučeva se pozornost vratila na nju. Gledao ju je dvije sekunde u oči, skrenuo pogled prema fasadi klinike i kimnuo. Amaia se okrenula prema svojem timu. - Iriarte, sa mnom. Montes, postavite ljude na sve glavne izlaze, na izlaze iz hitne, iz kuhinja, sve. Tražimo doktora Sarasolu. - Odjednom je shvatila da mu ne zna ime. - On je svećenik, otac Sarasola, obično nosi klasično odijelo, crno, s ovratnikom, iako je u klinici nosio liječničku kutu. Ako ga pronađete, ljubazno ga zamolite da pričeka, recite mu da želim razgovarati s njim i nemojte dopustiti da ode, ali ga nemojte uhititi; izmislite nekakav izgovor.

Prijamni odjel klinike bio je u to doba tih. Amaia i Iriarte krenuli su prema dizalu, a Zabalza je ostao na glavnom ulazu. Obratila im se službenica za pultom. - Oprostite, na koji kat idete? Vrijeme posjeta je završilo. Amaia se okrenula od nje tako da joj je sada bila okrenuta leđima. - Oprostite! - djevojka je bila ustrajna. - Nije dopušten odlazak na gornje katove izvan vremena posjeta, osim ako imate dogovoren termin. Njezin je ton privukao pozornost zaštitara, pa je sa svoje uobičajene rute skrenuo prema pultu. Pred njima su se otvorila vrata dizala i oni su ušli ništa joj ne odgovorivši. - Sigurno već zove - rekao je Iriarte dok su se vrata zatvarala. Uzbuna sigurno još nije doprla do četvrtoga kata. Prošli su kraj liječničkih soba odlučno se krećući prema Sarasolinu uredu. Jedna medicinska sestra koju do tada nisu primijetili pojavila se kraj pulta.


- Oprostite, ne smijete biti ovdje. Amaia joj je pokazala svoju značku. Tako je pružila ruku da je njome gotovo dodirnula ženin nos. Ova se naglo zaustavila. Dvaput je kratko pokucala i otvorila vrata. Doktor Sarasola sjedio je za svojim stolom i nije djelovao iznenađen što ih vidi. - Izvolite, uđite i sjednite. Mislio sam da ćete me doći vidjeti. Užasno je to što se dogodilo na parkiralištu naše klinike, u samom centru Pamplone, užasno je što se u tako mirnom gradu događaju takve stvari. - Ne znate tko je žrtva? - upitao je Iriarte. Čak i ako Sarasola nije imao nikakve veze s tim, Amaia nije vjerovala da moćni svećenik već ne raspolaže informacijom o nečemu što se dogodilo na vratima njegove klinike. - Pa, šire se glasine, ali tko se može uzdati u njih. Nadao sam se da ćete mi vi potvrditi. - Žrtva je vaš kolega, doktor Franz - rekao je Iriarte. Amaia nije skidala pogled s njegova lica, pa je on, svjestan kako ga promatra, odlučio ne glumiti iznenađenje. - Da, to mi je rečeno, uzdao sam se da je ipak riječ o pogrešci. - Imali ste dogovor? - upitala je Amaia. - Dogovor? Ne, ne znam zašto to mislite, nismo... Predugačak odgovor, pomislila je Amaia; jedno “ne” bilo bi dovoljno. - Upoznati ste s činjenicom da se doktor Franz nije slagao s tim da Rosario bude premještena u ovaj centar, i ovoga je jutra obznanio nekolicini osoba svoju namjeru da s vama riješi neka pitanja. - Ništa nisam znao - rekao je Sarasola. - Bit će lako provjeriti posljednje pozive doktora Franza - rekao je Iriarte podižući njegov mobitel. Sarasola je naškubio usnice kao da će poslati poljubac i ostao tako nekoliko trenutaka. - Možda je zaista i zvao, ali nisam obraćao pažnju, više je puta zvao nakon premještaja... - Jeste li se u posljednjih nekoliko sati presvlačili, doktore? - upitala je Amaia primjećujući kako besprijekorno izgleda. - Zašto me to pitate? - Rekla bih da ste se upravo istuširali. - Ne vidim zašto bi to trebalo biti važno. - Osoba koja je izbola doktora Franza sigurno se umrljala krvlju. - Pa ne insinuirate valjda da...? - Doktor Franz mislio je da vi imate nekakve veze s onim što se dogodilo u


njegovoj klinici, s Rosarijinim neobičnim ponašanjem i da ste vi na neki način orkestrirali premještajem ovamo. - To je smiješno. Doktora Franza izjedala je profesionalna ljubomora. - Zašto ste tražili da ja preuzmem slučaj s oskvrnućima? - Kakve to sad ima veze? - Odgovorite, molim vas - zahtijevao je Iriarte. Sarasola se nasmiješio gledajući Amaiu. - Dobar glas daleko se čuje. Smatrao sam, i to ispravno, da su vaša profesionalnost i senzibilitet potrebni za tako izniman slučaj. Ne moram vam ni govoriti da za Crk... Amaia ga je prekinula. - Gdje ste bili prije sat vremena? - Vi me optužujete? - Postavljam vam pitanje - strpljivo je odgovorila. - A meni se čini da me optužujete. - U vašoj je klinici počinjen zločin, žrtva je išla k vama, a vaš odnos baš i nije bio srdačan. - Ako nam odnos nije bilo srdačan, to je išlo s njegove strane. Zločin je počinjen na parkiralištu, a ovo nije moja klinika, ja sam samo ravnatelj psihijatrije. - Znam - rekla je Amaia smiješeći se. - Ravnatelj psihijatrije jest osoba koja daje ovlasti za vanjske tretmane, kao pomoć koja se pruža po zatvorima. - Tako je - složio se. - Barem dva pacijenta koja su ubila svoje žene, a vi ste ih liječili u zatvoru, počinila su samoubojstvo i ostavila isti potpis. - Molim? - bio je istinski iznenađen. - Jason Medina, Ramon Quiralte, a sada i Antonio Garrido, koji je ovoga jutra iskoristio svoje pravo na poziv nazvavši ovamo. - Ne poznajem te ljude, nikada nisam čuo njihova imena, možete vi pregledati koliko hoćete telefonskih memorija. Cijelo sam jutro proveo u nadbiskupiji, ugostio sam vatikanskog prelata koji nas je posjetio. - Na potvrdama o liječenju pacijenata nalazi se vaš potpis. - To ništa ne znači, potpisujem mnoge dokumente. I, da, naravno, uvijek potpisujem uputnice za liječnike. Ali nikada ne posjećujem osobe u zatvoru, to je nešto što rade dobrovoljci. To čini više liječnika iz ove klinike, ali ja vam mogu dati svoju riječ da ni jedan od njih nije sudjelovao u nečem tako gnjusnom. - Niste upisani kao liječnik koji posjećuje pacijente u nekom zatvoru? Sarasola je odmahnuo glavom; bio je primjetno zbunjen. - Gdje je Rosario?


- Molim? Vaša majka? - Želim je vidjeti. - To nije moguće. Važan dio Rosarijine terapije upravo je njezina izolacija. - Odvedite me k njoj. - Ako to sad učinimo, bacili smo u vjetar posao obavljen proteklih dana, a um osobe kao što je vaša majka ne funkcionira kao nešto što se može zaustaviti i onda kasnije opet pokrenuti. Ako sada zaustavimo terapiju, šteta može biti zaista velika. - Prihvaćam odgovornost. Osim toga, baš vam to i nije bila velika briga neki dan. - Morat ćete potpisati izjavu, klinika se odriče bilo kakve odgovornosti... - Potpisat ću što god želite, ali poslije. Sada me odvedite da vidim Rosario. Sarasola je ustao. Amaia i Iriarte slijedili su ga kroz hodnik s obiju strana načičkan vratima koja je doktor otvarao s pomoću kartice i osobne šifre, sve dok nisu došli do jedne sobe. Sarasola se okrenuo prema Amaii; činilo se kao da mu se vratilo prirodno samopouzdanje. - Jeste li sigurni u ovo? Ne pitam to zbog Rosario, njoj će biti jako drago što vas vidi, u to sam siguran, ali vi? Jeste li spremni? “Ne”, vikala je djevojčica iz njezine nutrine. - Otvorite vrata. Sarasola je unio šifru, otvorio vrata i nježno ih gurnuo prema unutrašnjosti sobe. - Izvolite - pozvao ju je pomaknuvši se da ona može ući. Viši inspektor Iriarte prošao je ispred nje, izvadio pištolj i upao u prostoriju. - Za ljubav Božju! To nije potrebno - bunio se otac Sarasola. - Ovdje nema nikoga - Iriarte se okrenuo. - Zafrkavate nas? Psihijatar je ušao u sobu; činio se istinski iznenađen. Krevet nije bio pospremljen, a sa svake mu je strane visio po par zaštitnih remena. - A u kupaonici? - upitala je Amaia stavljajući ruku preko nosa i usta kako ne bi udisala miris svoje majke. - Stavili smo joj kateter zato da se uopće ne mora micati, ne treba ići na WC rekao je promatrajući profesionalnim okom Amaiinu reakciju. - Ne podnosite njezin miris... nevjerojatno. Ja ne osjećam ništa osim deterdženta koji se ovdje koristi, a vi... - Gdje je ona? - bijesno ga je presjekla. Kimnuo je i krenuo prema prostoriji za osoblje. Sarasola je sigurno bio na glasu kao strašan. Medicinska sestra od pedesetak godina uspravila se i zagladila rukama kutu. Bojala ga se. - Zašto Rosario Iturzaeta nije u svojoj sobi?


- O, doktore Sarasola, dobar dan. Odveli su je na CT. - CT? - Da, doktore Sarasola, prema rasporedu. - Ja nisam tražio CT za Rosario Iturzaetu, siguran sam u to. - Zatražio ga je doktor Berasategui. - To je u potpunom neskladu s pravilima - rekao je i izvadio svoj telefon. Sestra je pocrvenjela i lagano uzdrhtala. Amaia se okrenula. Ako je išta mrzila više od servilnosti ljudi kao što je Inmaculada Herranz, onda je to bila pokornost utemeljena na strahu. Doktor je birao broj, prinio telefon uhu i čekao. Lice mu je odavalo sve veću nelagodu. - Ne javlja se. - Okrenuo se prema sestri. - Zovite doktora na razglas, po cijeloj klinici, i neka me smjesta nazove. - Gdje se radi CT? - U prizemlju - rekao je Sarasola na putu prema dizalu. - Tko je taj liječnik? - Izvanredan doktor, ne shvaćam kako je donio tu odluku. Rosario ne smije ni pod kojim okolnostima u ovoj fazi liječenja izlaziti iz izolacije i on to zna, pa se nadam da postoji dobar razlog za to. Doktor Berasategui eminentni je psihijatar, jedan od najboljih liječnika u mojem timu, ako ne i najbolji. Stekao je odlično obrazovanje i usko surađuje na Rosarijinom slučaju. - Napravio je pokret kao da se nečega sjetio. - Vi ga znate - rekao je - iako se niste formalno upoznali. Htio sam vam ga predstaviti onoga dana kad smo imali nezgodu u prostoriji sa zrcalnim staklom. Sjećate se? On je bio u onoj grupi liječnika koje smo sreli na hodniku. Baš sam se u trenutku kad sam ga vidio sjetio da je on bio prvi koji se zainteresirao za Rosario i njezin slučaj, htio sam vam to reći, ali vi ste... no dobro, shvaćam da to možda nije bio baš najprimjereniji trenutak. U svijest joj se vratilo sjećanje na užasan osjećaj iz tog trenutka i morala ga je potisnuti da bi bila u stanju rasuđivati. - Doktor Berasategui bio je taj koji vam je rekao za njezin slučaj? Tako ste se zainteresirali za njega? - Da, pitali ste me to, sjećate se? A ja sam vam rekao da se razmatrao na raznim kongresima i da se ne sjećam tko ga je prvi spomenuo, ali kad sam ga tada vidio, sjetio sam se. - Njegovo mi je prezime poznato. - Kažem vam da je on uvaženi psihijatar. - Ne, čula sam ga negdje drugdje - napela je pamćenje, ali je došla samo do onog neugodnog osjećaja da je na rubu da se sjeti nečega što se onda ponovo izgubi u maglovitim predjelima uma.


Došli su do kontrolne točke kod odjela za snimanje. Doktor je ispitao još jednu drhtavu sestru dok se na razglasu ponavljala obavijest da se traži doktor Berasategui. Upravo je prije dva sata zakazao CT, ali na kraju pretraga nije obavljena. - Možete li mi objasniti zašto? - Ja sam sad došla u svoju smjenu, ali na ploči s rasporedom piše da ga je doktor Berasategui u zadnji čas otkazao. - Ništa mi nije jasno - uzviknuo je Sarasola. Boja njegove kože koja je u svakom trenutku bivala sve pepeljastija i ogorčeni ton kojim je to rekao ukazivali su na to da nije naviknut da mu stvari izmiču kontroli. Još je jednom bezuspješno pokušao dobiti liječnika na telefon, a zatim je odmah nazvao osiguranje. - Pronađite doktora Berasateguija i psihijatrijsku pacijenticu Rosario Iturzaeta. Jako je opasna. - Pretpostavljam da imate kamere - rekao je Iriarte. - Naravno - odgovorio je Sarasola uz izvjesno olakšanje. Kada su stigli u kontrolnu dvoranu, tamo je već vladao primjetan nemir. Sef osiguranja obratio se Sarasoli čim ga je ugledao, a Amaia je primijetila da je gotovo stao u stav mirno, kao da ne razgovara s liječnikom ili svećenikom, nego s nekim generalom. - Doktore Sarasola, pregledali smo snimke i vidjeli da se doktor s pacijenticom spustio u prizemlje, a onda su izašli kroz stražnja vrata. Sarasola je bio preneražen. - To što vi govorite nije moguće. Čuvar je pustio snimku preko nekoliko monitora. Liječnik u bijeloj kuti hodao je uz bolničara koji je gurao bolnička nosila s kotačima na kojima je ležao neraspoznatljiv pacijent, pokriven plahtom. Sljedeća je bila snimka dizala. U prizemlju ih se vidjelo kako se kreću kroz hodnik. Na sljedećoj snimci više nije bilo bolničara, a liječnik u bijeloj kuti pomagao je pri hodu nekoj prilici u podstavljenoj zimskoj jakni koja joj je sezala do gležnjeva, glave prekrivene kapuljačom obrubljenom krznom. - Odvodi je pješice! - uzviknuo je doktor s nevjericom. Šefu osiguranja zakrčao je voki-toki. Netko mu je s druge strane rekao nešto od čega mu se smrknulo lice. - Našli su bolničara u jednom spremištu za pribor za čišćenje, u jako je teškom stanju, netko ga je ranio. Sarasola je zatvorio oči. Amaia je shvatila da je na rubu da prestane funkcionirati. - Doktore, kamo vodi taj izlaz?


- Na parkiralište - utučeno je odgovorio. - Ne mogu shvatiti kako je doktor tako nesmotren, jedino što mi pada na pamet jest da mu je nečim zaprijetila, znamo da je veoma opasna. - Pogledajte još jednom, doktore, on se svojevoljno kreće, a ona je ta koja ga prati. Sarasola je gledao u zaslone na kojima se vidjelo kako liječnik nudi pacijentici svoju ruku da se uhvati i pokazuje joj kamo treba ići. - Trebamo fotografiju doktora Berasateguija. Šef osiguranja pružio joj je fascikl za koji je bila prikvačena propusnica u obliku iskaznice. Amaia je proučila njegovo lice. Uz naočale i bradicu, bez sumnje je bila riječ o misterioznom posjetitelju Santa Marije de las Nieves. Nema većeg straha od onog koji smo iskusili, kojem znamo okus, miris i dodir. Stari, pljesnivi vampir koji spava zakopan ispod svakodnevice i reda i kojeg držimo na distanci, hineći smirenost koja je lažna poput usklađenih osmijeha. Nema straha kao što je onaj koji smo jednoga dana osjetili i koji se ne miče, diše kroz vlažne soptaje u nekom dijelu našega uma. Nema straha kao što je onaj koji stvara i samu mogućnost da se strah vrati. U snovima naslućujemo crvenu svjetlost koja i dalje gori i podsjeća nas da nije pobijeđen, da samo spava, a ako imaš sreće, neće opet doći. Jer ti znaš da mu se ne bi uspio oduprijeti ako se vrati. Ako se vrati, dokrajčit će i tebe i tvoj zdrav razum.

Unatoč tome što je zadnjih dana bila imobilizirana, Rosario je koračala sa sigurnošću, pomalo ukočeno, ali postojano. Pod jaknom su se mogle nazrijeti njezine prebijele noge i stopala ugurana u tenisice koje je povlačila ne odižući ih od poda. Amaii se pred očima pojavila slika tete Engrasi kako vuče slične tenisice koje su joj prevelike i zapitala seje li to možda razlog. To što ju je vidjela tako, na nogama, kako hoda, razlikovalo se od mentalne slike koju je godinama hranila u sebi. Strah je pušten s lanca i na nekome mjestu u dubini njezine duše vikala je djevojčica: “Dolazi po tebe, dolazi po tebe!” Niz leđa joj je prošla jeza kao da ju je stresla struja. Progutala je slinu koja je naglo postala silno gusta i udahnula koliko god je mogla da nadoknadi vrijeme koje je provela zadržavajući disanje. - Možemo li računati na vašu suradnju? - upitala je oca Sarasolu. - Mogli ste još od prvog časa - odgovorio je. U njegovu je glasu bilo prijekora preko kojeg je Amaia prešla. Znala je da nitko ne bi poželio biti smatran osumnjičenikom, ali to joj je bio posao, a doktor nije bio potpuno iskren. Prišla mu je dovoljno blizu da bude sigurna da nitko


drugi neće čuti njezine riječi. - Teško mi je vjerovati da je svemoćnom doktoru Sarasoli jedna ovca odlutala iz stada dok je spavao pod stablom masline. Ne optužujem vas ni za što, čak i vjerujem da je moguće da niste znali što vaš momčić radi na svoju ruku naglasila je ovo “vaš momčić” kako bi iskazala na kome leži odgovornost - ali sam sigurna da kad bih ispitala sve vaše dečke, a to bi kliniku itekako koštalo ugleda, svi bi izjavili da su se osjećali ugroženi politikom šefa psihijatrije da traži one sasvim posebne slučajeve za koje vi mislite da ste eksperti, one koji nose u sebi posebnu nijansu, nijansu zla, i da činjenica da ova klinika pruža pomoć po zatvorima na dobrovoljnoj osnovi ne proizlazi iz osjećaja altruizma, nego iz interesa da se ulovi upravo taj tip pacijenata kakvi se po zatvorima zasigurno množe, nije li tako? Doktor Berasategui vam je pričao o Rosarijinom slučaju, ali njegovo praćenje “specijalnih” slučaja još nije završilo i usuđujem se tvrditi da je imao potpuno odriješene ruke da nastavi svoju potragu. Sarasola ju je gledao ne mijenjajući izraz lica, ali je bilo očito da su ga njezine insinuacije o odmetnutom kadru dirnule u živac. - Politika ove klinike u pogledu izbora psihijatrijskih pacijenata poznata je u javnosti, isto kao i velikodušnost i altruizam koji iskazujemo posjećujući zatvorenike, a kako ste i rekli, zaposlenike se navodi da odabiru slučajeve koji nam mogu biti od interesa, no uvijek u svrhu istraživanja i postizanja napretka koji našim pacijentima i njihovim obiteljima mogu pružiti bolju kvalitetu života. Amaia je nestrpljivo odmahnula glavom. - Ovo nije konferencija za tisak, doktore Sarasola. Jeste li vi bili upoznati i poticali pridobivanje zatvorenika s psihičkim bolestima koje su uključivale “nijansu” ili je pak Berasategui pravi šef psihijatrije? Oči su mu plamtjele, ali mu je način govora ostao neizmijenjen. - Potpisao sam posjete, činim to za svakog liječnika iz svojega tima, ali nisam bio upoznat s radnjama koje je doktor Berasategui paralelno izvodio. Ograđujem se, on ne djeluje u moje ime ni u ime klinike i mi se odričemo svake odgovornosti u pogledu kriminalnih čina koji su mogli biti rezultat djelovanja doktora Berasateguija. Amaia se nasmiješila; predstojnik korporacije, neumoljiv do samoga kraja, ili pak prepredeni inkvizitor? Svejedno, napravio je ustupak. Zauzvrat je odlučila biti pomirljiva. - Znam da ih ne možemo vidjeti, ali bilo bi nam u interesu da pregledate posljednje seanse s Rosario, možda nas nešto što je rekla može navesti na neki trag. I još ću trebati pomoć vašeg šefa osiguranja. Sarasola je mahnuo čuvaru koji je kimnuo i zauzeo onaj položaj nalik na stav mirno.


Obratila mu se Amaia. - Javite višem inspektoru Montesu model i broj registarske tablice automobila doktora Berasateguija kako bi mogao izdati nalog za potragu. Dajte mi da vidim svu dokumentaciju povezanu s Berasateguijem kojom raspolažete, životopis, svjedodžbe, diplome, mapu s njegovim podacima i molbu za posao ili pisma namjere, ako ih ima. Naravno, njegov broj telefona, adresu i kontakte njegovih članova obitelji. Sarasola je kimnuo i izvadio mobitel. - Nazvat ću svoju tajnicu. Umiješao se Iriarte. - Biste li nam mogli prepustiti neki stol za kojim ćemo raditi? - Možete koristiti ured šefa osiguranja.

Montes je ušao noseći uvećane Berasateguijeve fotografije i uputio Amaii zabrinut pogled. - Zabalza kaže da se ime ovog tipa barem dvaput pojavljuje na popisu. Gledao ju je kao da se ne može pribrati od čuđenja. - O, jebem ti život... šefice. Taj tip, doktor Berasategui, bio je moj terapeut dok sam bio na bolovanju. On je vodio terapiju za kontrolu bijesa. Preneraženo ga je pogledala. - Tješite se, viši inspektore, onda barem nije čudno što ste me htjeli ubiti.

Koristeći Sarasolinu zaporku, Amaia je pristupila svoj dokumentaciji doktora Berasateguija. Fantastičan životopis, obrazovanje u Švicarskoj, Francuskoj, Engleskoj. Rođen u Navarri, bez pobliže oznake mjesta; također nisu bila navedena imena njegovih roditelja ni njihova adresa. - Čini se da je doktor prekinuo sve veze sa svojom obitelji, no navedeno je gdje stanuje tu u Pamploni. Prema ovome, nije oženjen i živi sam. - U redu, usput ću nazvati suca, ali prije toga pošaljite Berasateguijevu fotografiju zatvorima u Pamploni i Logrohu da vidimo hoće li ga netko prepoznati. Recite im da je hitno. Ako je potrebno, kontaktirajte upravitelje, moram to saznati čim prije i pošaljite je i u Elizondo, neka policajci odu do Nurije i majke Johane Marquez i pokažu im fotografiju.


40.

Ulice Pamplone još su bile preplavljene ljudima koji su provodili vrijeme u kupnji, iako će se trgovine zacijelo vrlo brzo zatvoriti. Tijekom vožnje telefonirala je Markini; činilo se da malo lakše diše kada je saznao da Sarasola izgleda nije umiješan u slučaj i da sve upućuje da je taj liječnik, Berasategui, djelovao na svoju ruku. - Idemo prema njegovom domu, ali će mi trebati nalog za ulazak i pretres, bio on tamo ili ne. - Računajte na njega. - I još nešto... - Što god trebate. - Hvala što ste mi ranije dali ovlasti. - Nemate na čemu zahvaljivati, imali ste pravo. Iako to nije bio Sarasola, tamo je ležao ključ rješenja.

Montes i Amaia uspeli su se dizalom u pratnji portira, a Etxaide i Iriarte išli su stepenicama. Amaia je pričekala da svi zauzmu položaje s obiju strana vrata, a onda je Montes počeo lupati po njima. - Policija, otvorite - rekao je i povukao se u stranu. Nije bilo odgovora niti se iznutra moglo čuti bilo kakvo kretanje. - Pa rekao sam vam da ga nema - govorio je portir iza njihovih leđa. - Zna dugo biti u inozemstvu i mora da je i sada na putu. Ima barem tjedan dana kako nisam vidio gospodina Berasateguija. Amaia je dala znak Iriarteu. On je preuzeo ključ od portira i stavio ga u ključanicu, dvaput ga okrenuo i vrata su se otvorila. Montes ih je gurnuo i ušao s uperenim pištoljem, a ostali su ga slijedili. - Policija! - vikali su. - Nema nikoga - viknuo je Iriarte iz dubine stana. - Nema nikoga - ponovio je Montes iz spavaće sobe.


- U redu, idemo sve pretresti, svi navucite rukavice - najavila im je Amaia. Stan se sastojao od dnevne sobe, kuhinje, otmjene spavaće sobe s kupaonicom, teretane i velike terase. Sve u svemu, nekih dvjesto kvadratnih metara u kojima je carevao dojam reda koju je pojačavalo gotovo asketsko, crno-bijelo uređenje. - Ormari su gotovo prazni - rekao je Iriarte. - Gotovo da i nema odjeće niti kućanskih potrepština bilo koje vrste, nisam vidio ni računalo ni fiksni telefon. Jonan je provirio kroz kuhinjska vrata. - I tu su ormari prazni, u hladnjaku su samo boce vode, ali ispod radne plohe našli smo skrivenu malu škrinjicu za zamrzavanje. Najbolje da je dođete vidjeti. Bila je riječ o prilično suvremenom modelu od nehrđajućeg čelika; bio je savršeno skriven između kuhinjskih ploha i radne površine. Pomalo je nalikovao ormariću za čuvanje vina s nekoliko ladica koje su se mogle izvaditi. Inspektor je jednu izvukao pred njom da vidi da barem u njoj nema ničega. Unutra nije bilo inja i djelovao je tako čisto kao da su ga tek dovezli iz dućana. Na gornjoj je polici stajalo dvanaest paketića različitih veličina; nijedan nije bio veći od mobitela. Savršeno poredani, prekrili su čitavu policu, a pažnju je privlačio način na koji su bili složeni i umotani, u debeli, kruti voštani papir boje vrhnja te zavezani debljim pamučnim koncem na čijim su krajevima bili spleteni čvorići koji bi im davali izgled malih poklona da sa svakog nije visjela po jedna kartonska oznaka koju su svi smjesta prepoznali - na stotine su ih puta vidjeli kako vise sa stopala ili zapešća leševa u mrtvačnici. Na crtama predviđenim za upis datuma stajali su ispisani rukom i nečim za što je Amaia mislila da je slikarski ugljen, različiti nizovi brojeva u kojima je prepoznala datume. - Jesi ponio kovčežić s opremom? - upitala je okrećući se prema Jonanu. - U autu mi je, idem po njega - odgovorio je izlazeći. - Želim da se sve fotografira, ne dirajte ništa prije nego što inspektor Etxaide završi s obradom. - Što mislite, što je u paketima? - upitao je netko iza njezinih leđa. Kada se okrenula, ugledala je suca Markinu koji je tiho upao, a svi policajci koji su bili u stanu stajali su oko otvorene škrinjice. Iz nje su se u pravilnim razmacima dizali valovi ledene izmaglice, polagano se spuštali na besprijekoran pod i onda nestajali ostavljajući za sobom samo osjećaj hladnoće koji im se skupljao oko nogu. Nije namjeravala odgovoriti na to pitanje. Odbijala je ostaviti i mrvu mjesta za pretpostavke. Za trenutak će to utvrditi. - Molim vas, gospodo, trebamo mjesta za rad - zatražio je inspektor Etxaide koji se već vraćao. - Kolega Montes, imate li sa sobom zapisnike svih zločina? Montes je izvukao svoj BlackBerry i podigao ga da ga Etxaide vidi.


- Mislim da su natpisi zapravo datumi. Ovaj 31. kolovoza prošle godine poklapa se s datumom nestanka Lucije Aguirre, 15. studenog pretprošle godine mislim da je nestala Marija u Burgosu, a točno šest mjeseci prije, 2. svibnja, Edurne..., u Bilbau. Viši inspektor Montes kimnuo je. Jonan je postavio policijsku oznaku uz pakete i slikao ih iz različitih kutova. Prelazila je pogledom preko nekih etiketa čiji joj natpisi nisu ništa govorili, a onda zaustavila pogled najednom od njih. Bio je manji od ostalih, ne veće zapremine od nekog upaljača, na papiru su se mogle uočiti linije od prijašnjih presavijanja, a konac je s etikete visio napola razvezan, kao da ga je netko stavio u brzini, tako da više nije uopće držao kruti voštani papir. Provjerila je datum, veljača prošle godine; poklapao se s ubojstvom Johane Marquez. Duboko je uzdahnula. - Jonane, slikaj ovaj, čvor je labaviji, a po izgledu papira vidi se da ga je više puta otvorio i zatvorio. Pričekala je da Jonan završi s fotografiranjem, a onda je s pomoću dviju pinceta izvukla paketić s police zamrzivača i položila ga na platno koje su u tu svrhu prostrli preko radne površine. Pažljivo je, da ne razveže čvor, maknula konac i, služeći se pincetama, razmaknula papir koji je ostao rastvoren i krut poput latica nekog neobičnog cvijeta. Unutar njega je, prekriven tankom, prozirnom plastičnom folijom, stajao komad mesa. Bilo ga je lako prepoznati zahvaljujući izduženim vlaknima koja su nekoć pripadala mišiću, a sada su na krajevima bili razvučeni i bjelkasti, kao kada se prekine hladni lanac i nešto se nekoliko puta zamrzne i odmrzne. - Jebem mu, šefice - rekao je Montes. - Mislite da je to ljudsko meso? - Da, mislim da jest. Morat ćemo pričekati na analizu, ali sliči nekim uzorcima koje sam vidjela u Quanticu. Čučnula je kako bi mogla izravno pogledati presjek na krajičku komada mesa. - Vidite ovo? To su tragovi zuba. Grickao ga je, a po bjelkastoj boji koja upućuje na trag zamrzavanja i različita je na pojedinim dijelovima, rekla bih da ga je odmrzavao da odgrize komadić, pa onda ponovo zamrzavao. - Kao da je riječ o nekoj poslastici koju želi sačuvati, a u isto joj vrijeme ne može odoljeti - rekao je Jonan. Amaia ga je ponosno pogledala. - Upravo tako, Jonane. Zamotaj ga kako je bio i ostavi ga na mjestu dok ga ne odnesu forenzičari - ustala je i izašla iz kuhinje. Prošla je kroz cijeli stan pokušavajući shvatiti poruku koju odašilje, a onda se vratila u kuhinju.


- Mislim da je ovo paravan. Svi su se okrenuli i pogledali je. - Sve, teretana, namještaj, ovaj prekrasni stan u kojem, kako kaže portir, gotovo nikada ne boravi. To je samo paravan. Dio maske iza koje se skriva, a potrebna je da bi se stvorila slika koja pristaje uz uspješnog mladog psihijatra. Adresa, mjesto na koje može koji put dovesti kolege na piće, sigurno i pokoju usputnu ženu, ne mnoge, samo toliko da doprinesu stvaranju slike o njegovoj normalnosti. Samo jedna stvar zaista govori o njemu, paketići u zamrzivaču, i nešto što se ne vidi, ali se primjećuje: nema nereda i kaosa, ni prljavštine, stanje besprijekoran i to je u istinskom skladu s njim. Veliki manipulator mora biti vođen željeznom disciplinom. - Dakle...? - Ovo nije njegov dom. On ne živi ovdje, ali mu treba ovo mjesto kao dio identiteta kojim se prikazuje. Zato provodi tako malo vremena ovdje, samo onoliko koliko je nužno da zadrži predstavu o sebi, ali dovoljno da bi čeznuo za svojim domom, svojim stvarima, predmetima i trofejima. Boravak ovdje vjerojatno je za njega muka koju si umanjuje donoseći djeliće svojega doma, sidra koje ga drži ukotvljenog u njegov stvarni svijet, predstavlja vezu s onim što uistinu jest; to je razlog zašto je ovamo donio uzorke, malene fetiše koji mu pomažu da prebrodi lažnost dvostrukog života. - Viša inspektorice - prekinuo ju je Iriarte. - Zovu iz Elizonda. Nuria... rekla je da nikad u životu nije vidjela tog čovjeka, ali sada su s majkom Johane Marquez i ona hoće s vama razgovarati. - Pa da, da, poznajem ga, viša inspektorice, dolazio je u onaj servis gdje je radio... Znate, taj đavao, oprostite, još uvijek ne mogu izgovoriti njegovo ime nakon toga što nam je učinio, nadam se da je u paklu. Taj čovjek je imao luksuzni auto, Mercedes, čini mi se; ne znam baš puno o tim markama, ali njega prepoznajem po onoj zvijezdi. Jedan ga je dan dovezao u servis, a onda je još par puta došao, ali ne zbog auta, samo da popije kavu s... s njim. Bio je jako elegantno obučen i vidjelo se da je obrazovan i da ima novaca. Bilo mi je čudno što tako fin čovjek dolazi skroz dotamo da bi popio kavu s neobrazovanim mehaničarom. Čak sam ga i pitala za to, ali mi je rekao da to nije moja briga. Još sam ga nekoliko puta vidjela. - Hvala vam, Ines, puno ste nam pomogli. Prekinula je vezu i zagledala se u Berasateguijevu fotografiju na zaslonu telefona koju su im dali u bolnici. Maknula je sliku, a onda nazvala broj tete Engrasi. Čula je signal zvonjave, ali nitko se nije javio. Pogledala je na sat, još malo pa devet; nemoguće da je izašla tako kasno. Nazvala je Ros na mobitel; ona se javila odmah nakon prvog zvona.


- Ros, brinem se, zvala sam kući i nitko se ne javlja. - Ne radi telefon. Na Elizondo se spustila užasna oluja i prije četrdeset i pet minuta nestalo je struje. Ja sam u radionici s Ernestom, nemaš pojma u kakvim smo problemima. Pripremali smo ogromnu narudžbu za jedan veliki francuski trgovački centar koja bi trebala preksutra otići. Ernesto i dva radnika ostali su nadgledati pečenje, ali kad je nestalo struje, peći su prestale raditi i propalo nam je sve što je bilo u njima. Tijesto se raskvasilo i sve se zalijepilo za ploče u peći, a onda još i sustav za čišćenje peći ne radi jer nema struje, pa sad stružemo i odljepljujemo tijesto špatulama pod vodom, osvjetljavaju nas svijeće i molimo se da se brzo vrati struja. Imam ovdje još dosta posla, ali budi mirna, teta je ispunila dnevnu sobu mirisnim svijećama i kuća izgleda predivno. Ako hoćeš, nazovi je na mobitel. - Teta ima mobitel? - Da, nije ti rekla? To je zato što ga nimalo ne voli. Nedavno sam joj ga kupila, bilo me strah da joj se nešto ne dogodi kad ide sama u šetnju, nedavno je jedna žena iz Erratzua pala na putu i ležala dva sata dok nije netko naišao, pa mi je to došlo kao naručeno da je uvjerim da nosi mobitel, iako ga stalno zaboravlja napuniti - rekla je kroza smijeh i dala joj broj. Nazvala je tetin broj. - Engrasi Salazar na aparatu. Amaii je trebalo malo vremena da se prestane smijati i javi. - Teto, to sam ja. - Kćeri moja, kako mi je drago što te čujem, bar neka korist od ove bedastoće. - Kako ste? - Ma odlično, uz svjetlost svijeća i toplinu iz kamina. Struja je nestala baš kad sam okupala Ibaia, sestra ti je morala otići u radionicu; nazvao ju je Ernesto, bili su usred pečenja i sve im je otišlo u propast. Vani je potop, kažu da su na trgu i u Ulici Jaimea Urrutije dva pedlja vode. Vatrogasci lete sjedne na drugu stranu i jako grmi, ali tvog sina baš briga, pojeo je sve iz bočice i spava kao anđelak. - Teto, nešto bih te pitala. - Naravno, reci. - Onaj čovjek koji se brine za vrt u Juanitinoj kući. - Da, Esteban Yanez. - Da, on, rekla si mi da ima sina, sjećaš li se je li mu sličio? - Kao jaje jajetu, barem dok je bio malen. - Znaš li slučajno kako se zove? - To ne znam, draga moja. Tih godina ja nisam bila tu, ne znam jesam li ikad čula da mu je spomenuo ime, vjerojatnije je da ga ti znaš nego ja. Bio je valjda


par godina stariji od tebe, najviše tri. Amaia je razmislila. Ne, gotovo nemoguće. Dvije godine čine ogromnu razliku u toj dobi. - I da, rekla sam ti već da su siromaška poslali u neki internat čim mu je umrla majka. Mogao je imati najviše deset godina, a znaš kako je to, skupa škola u Švicarskoj, ali malo ljubavi. - Dobro, teto, hvala ti, samo još nešto. Je li ti napunjen mobitel? - Ne znam gdje se to gleda. - Pogledaj na zaslon, gore se vide male crtice, koliko ih ima? - Čekaj da stavim naočale. Amaia se veselo smiješila slušajući kako ronda. - Jedna crtica. - Baterija ti je skoro prazna, a sad se ne može napuniti. - Tvoja me sestra stalno grdi, ali ja se ne sjetim, pa vidiš da ga ne koristim? Već je htjela prekinuti kad joj je nešto palo na pamet. - Teto, a ona žena što je počinila samoubojstvo, majka tog dečkića, sjećaš li se kako se ona zvala? - O, da, naravno. Margarita Berasategui, jako draga žena, kakva šteta. Imala je drugi poziv, pozdravila se s tetom i javila ocu Sarasoli. - Viša inspektorice Salazar, pregledavao sam ono malo što je Rosario rekla za vrijeme seansi. Možda najviše upada u oči to što je djelovala presretno što će moći upoznati svoju unuku. - Rosario nema unuku - odgovorila je. - Ali vi ste nedavno rodili, niste li? - Da, ali dječaka, a osim toga, mislim da ona to nije čula... Nije imala od koga. - Ha, jedino što mi pada na pamet jest da je mislila na vašeg sina. Prekinula je vezu i birala drugi broj usput se grozničavo ogledavajući po tom asketski uređenom mjestu koje je ubojica izabrao za svoj dom. - Amaia? Koje iznenađenje! Čime sam zaslužila takvu čast? - javila se Flora. - Flora, jesi li ti rekla ami da sam rodila? Kada je odgovorila, glas joj je zvučao potpuno drugačije. - Ne... ovaj... - Jesi li joj rekla ili nisi? - Jesam, rekla sam joj da će postati baka. Tada smo još mislili da će biti curica, ali kada sam vidjela njezinu reakciju, nisam to više spominjala. - Što je rekla? - Ha? - Rekla si da je loše reagirala, što je rekla? - Prvo je pitala kako će se zvati, a ja sam joj rekla da još nisi odabrala ime...


Kunem ti se da je djelovala presretno, ali onda je rekla nešto, ne znam, počela se smijati i rekla je neke užasne stvari... - Što je rekla, Flora? - inzistirala je. - Amaia, mislim da je bolje da to i ne čuješ, znaš da je jako bolesna, ponekad govori užasne stvari. - Flora! - viknula je. S druge se strane veze začuo Florin drhtavi glas: - “Pojest ću tu malu drolju.”

Panika uzrokuje naglo ubrzanje rada srca, a adrenalin skoči, pa ono počinje još brže kucati, usta se zgrče u neku parodiju osmijeha, neki rudimentarni smiješak koji smo tijekom evolucije naučili pokazivati neprijateljima u znak pomirenja. Zbog pojačanog rada srca ubrzava se i disanje, adrenalin izbacuje oči prema van, pa se čini kao da su se previše otvorile i vidno se polje gotovo sasvim sužava. - Amaia, što se događa? - upitao je Markina prilazeći joj. Nagonski je krenula rukom prema svojem Glocku. - Ubit će mi sina, idu u Elizondo, zato ju je oslobodio. Ubit će moje dijete. To je čekao Garrido. James je u Bilbau, a mi ovdje, upleteni u ovaj cirkus. On nas zavitlava, uvukao nas je u ovo govno, a sada će mi ubiti sina, ubit će Ibaia. O, Bože! Sam je s mojom tetom - rekla je osjećajući kako joj se oči pune vrućim, krupnim suzama. Ostali su je čuli i izašli iz kuhinje. - Jeste li zvali kući? - upitao je Iriarte. Iznenađeno ga je pogledala. Kako je to moguće? Panika joj nije dopuštala da razmišlja. Izvadila je telefon i birala broj tetina mobitela. Ćula je zvuk poziva, ali upravo u trenutku javljanja veza se prekinula. Živa noćna mora odvila joj se pred očima. Vidjela je kako se Rosario nadvija nad Ibaievu kolijevku kao što se toliko puta nadvijala nad njezinim krevetom. Moru je prekinula logična pomisao. Ispraznila joj se baterija, bila je na jednoj crtici i zvonjava ju je dokrajčila; gotovo da je mogla zamisliti kako Engrasi kune beskorisni aparat. - Na tetinom se mobitelu ispraznila baterija, a fiksni telefon ne radi, u Elizondu je prije sat vremena nestalo struje. - Krećemo, viša inspektorice, mobilizirat ćemo sve žive, uhvatit ćemo ih. Nisu čekali dizalo. Trčeći su se sjurili niza stepenice, a Iriarte i Montes usput su telefonirali. Kada su stigli do automobila, već je malo povratila kontrolu nad sobom, no Jonan joj je istrgnuo ključeve, a ona se nije pobunila - glava joj je


imala stotinu kila, kao da je pod vodom ili da nosi kacigu zbog koje ne može u potpunosti obuhvatiti stvarnost. Primijetila je da kraj nje stoji sudac. - Idem s tobom - rekao je. - Ne - smještaje odgovorila. - Ne možete. Uzeo je njezine ruke u svoje. - Amaia, ne mogu dopustiti da ideš sama. - Rekla sam ne - rekla je izvlačeći ruke. Ponovo ih je uzeo, ovaj put snažnije. - Idem s tobom, idem kamo god ti išla. - Dobro, ali drugim autom. Kimnuo je i potrčao prema Montesovu automobilu. Čim je Jonan pokrenuo automobil, zazvonio mu je telefon. Uključio je handsfree. Začuo se jasan glas višeg inspektora Iriartea. - Viša inspektorice, sve su ophodnje na ulici, znate da se jučer izlila rijeka Baztan, a danas raste zbog oluje. Više od polovine doline nema struje, drvo koje je pogodila munja palo je i potrgalo kabele, trebat će im sati za popravak, a osim toga, zbog oluje je došlo do odrona u tunelu Belate. Cesta N-121 zatvorena je, to nam može ići u korist. Ako su došli dotamo, pa morali zaokrenuti da idu preko NA-1210, sigurno su izgubili dosta vremena; rekli su mi da je bio velik zastoj. Zvao sam i vatrogasce iz Oronoza. Imali su puno intervencija zbog poplave i nisam uspio s njima stupiti u kontakt. Pokušat ću preko privatnih brojeva. U svakom slučaju, jedno se vozilo upravo kreće prema vašoj kući. Sestra, pomislila je iznenada i nazvala je. - Gore je nego što sam mislila, sestrice - javila se Ros. Prekinula ju je. - Ros, moraš otići kući. Jedan je liječnik pomogao ami da pobjegne iz klinike, a onda je rekla Flori da će ubiti malu drolju koju ja rodim. - Osjetila je da joj suze ponovo naviru na oči. S naporom ih je progutala. - Ros, ubit će ga jer nije uspjela ubiti mene. Po Rosinu je glasu primijetila da ona već trči. - Idem prema tamo, Amaia. - Ros, ne idi sama, neka Ernesto ode s tobom. Kroz slušalicu je dopro zvuk snažne grmljavine. Veza se prekinula ili je to učinila Ros. Ostala je sa svojom tugom.

Cesta NA-1210 bila je jedna od najljepših kojima se moglo voziti Navarrom. Okruživala ju je zelena, idilična šuma, sunčeva je svjetlost prodirala kroz najviše


grane i u blistavim se snopovima spuštala do tla. Međutim, po staroj je nacionalnoj cesti prolazilo puno kamiona i bila je vrlo opasna, uskih traka, s asfaltom u lošem stanju, puna rupa i lokava, a nekad bi po njoj padale grane koje su otežavale vožnju ili bi je pretrčavale životinje. Kada se tome pridoda mrkla noć, osvijetljena samo munjama koje su presijecale nebo, kiša i promet koji se inače dijelio na dvije ceste, to je bio pravi pakao. Amaia nije obraćala pozornost na cestu. Odlučna ne prepustiti se morama koje je smišljao njezin um, usredotočila se na stvaranje profila, profila psihopata. Psihopati ne mogu suosjećati, to im je tvornička greška, nesposobni su za osjećaje koji proizlaze iz iskustva stavljanja u tuđu kožu. Ne mogu osjetiti sućut ili sažaljenje, solidarnost ili naklonost prema drugima, ali su itekako sposobni za emocije, one koje stvaraju glazba ili umjetnost, zavist ili pohlepa, one koje stvaraju bijes ili zadovoljstvo. Apsolutna božanstva u svijetu samo jedne osobe, u društvu se snalaze glumeći, savršeno svjesni da nisu poput ostalih, a s obzirom na to da se osjećaju odabranima, istovremeno smatraju da su lišeni ugleda koji im pripada. Inteligentan čovjek, izvrsne naobrazbe. Dijete koje je istrgnuto od vlastitog ognjišta nakon što je izgubilo majku i nakon što ga je odbacila jedina osoba koja mu je ostala na ovom svijetu. Kovao je, možda i godinama, osvetu odrasle osobe koja će se vratiti. Položaj psihijatra omogućio mu je pristup tipu osoba koje su mu bile potrebne. Kao vrstan manipulator upravljao je tim ljudima kao što vješt lutkar upravlja svojim marionetama, povlačeći i olabavljujući konce, sve dok ih ne bi doveo tamo kamo želi. Genij užasa koji ne griješi ni u najmanjim pojedinostima, sposoban u tim zvijerima pokoriti slijepu srdžbu i usmjeriti je kao najpreciznije oružje, uvjeriti ih da si oduzmu život, pridobiti ih za izvođenje oskvrnuća i manipulirati vlastitim ocem. Oholost. Razmišljala je otkad je znao za postojanje itxusurije. Je li slučajno naišao na grobove dok je kopao? Ili ih je tražio pretpostavljajući da ih sigurno ima oko tako stare kuće? U svakom slučaju, pretpostavio je da će izazvati udarac s veličanstvenim efektom, još jedan koji može dodati na svoj popis briljantnih užasa. Ali je počinio pogrešku i, začudo, izdao ga je onaj sitni djelić ljudskosti koji se zadržao u njegovoj nutrini. Vjerojatno ga je neki slučajan kvar doveo u servis u kojem je radio Jason Medina, a također je zacijelo bio nenadan njegov susret s Johanom. Bila je uvjerena da je od prvog trenutka odbacio Jasona Medinu, nemoguće je imati bilo kakav nadzor nad tipovima poput njega. Seksualni agresori ponavljaju prijestup unatoč kaznama i terapijama, kod njih nema rehabilitacije, zato što njima vlada nepatvorena želja za zadovoljenjem potrebe, kakve god bile posljedice. Berasategui je to zasigurno znao. On je bio stručnjak, ali ga je žudnja za


Johanom nadvladala. Ta nevina i čista djevojčica, njezina napeta, tamna put, izazvali su u njemu nove emocije. Užitak osjeta koji su niknuli iz nekog nepoznatog mjesta, uz uzbuđenje koje ide uz zaljubljenost. Johana je postala njegova opsesija i to je otkriće bilo tako neodoljivo da je zbog njega počinio jedinu grešku koju može počiniti um poput njegova - prepustio se da ga vodi pohlepa i tako se slomio njegov obrazac ponašanja i objelodanio ključni komadić slagalice koji svaki istražitelj iščekuje. Nepodudarnost. Mi smo robovi svojih navika. Izvanredno vješt manipulator, to svakako, čiji su hirovi božanskoga ljudoždera blijedjeli uz Rosario. Shvatila je to dok je sa Sarasolom gledala snimke sa sigurnosnih kamera. Tarttalo je svojevoljno išao s njom i mogao je on biti majstor manipulacije nad zvijerima punim bijesa, ali ako je i na čas pomislio da će ovladati Rosarijom, ljuto se varao. Ona je imala svoj cilj od onoga dana kada su njezine identične kćeri došle na ovaj svijet i tijekom više od trideset godina nitko je nije odvratio s njezina puta.


41.

Činilo se kao da se oluja nastanila nad dolinom. Iako kiša sada više nije tako jako padala, nije prestajala cijeloga dana i tek što bi se odjeci gromova malo udaljili, već bi počela nova salva, svaki put još jača. Elizondo bez struje izgledao je kao da ga je cijelog progutalo brdo, samo su kratkotrajni bljeskovi munja i frenetičan ples džepnih svjetiljaka dokazivali da još uvijek stoji na svome mjestu. Ros je trčala po ulicama s jednom od tih svjetiljki, kose priljubljene uz glavu od kiše. Čula je kucanje svojeg srca u unutarnjem uhu kao neki golemi bubanj, no to ipak nije zaglušilo Ernestove korake; trčao je za njom. Došla je do ulaza u kuću i vidjela da su vrata odškrinuta. Sva energija koja ju je držala dok je dolazila ovamo, sada ju je odjednom napustila; koljena su joj onemoćala. Uhvatila se za šarku na vratima, a kada je dodirnula hladan i namreškan kamen, sa sigurnošću je znala da se dogodilo nešto strašno, da je i to mjesto koje je uvijek bilo utočište od svog zla, od hladnoće, kiše, samoće, bola i guaeka, noćnih duhova Baztana, konačno ukaljano. Ernesto ju je sustigao, iščupao joj svjetiljku iz ruke i ušao. Kuća se unatoč otvorenim vratima još nije ohladila. U potpunom je mraku lebdio rezak miris koji se širi iz tek ugašenih svijeća. Slabi narančasti odsjaj žeravice u kaminu bio je dovoljan da se nasluti nered. Ernesto je meo snopom svjetla po dnevnoj sobi. Uza stol ležala je srušena stolica, a ostaci vaze sa svježim cvijećem koje je Engrasi uvijek držala na stolu bili su rasuti po podu. Jedan starinski naslonjač bio je prevaljen prema kaminu i to tako da bi se zapalio da je vatra bila jača. - Teto - zazvala je Ros ne prepoznajući vlastiti glas. Svjetiljka je obasjala staričine noge. Ležala je na podu, a noge su joj bile otkrivene jer joj se kućna haljina povukla prema gore. Gornji dio tijela bio joj je sakriven iza naslonjača. Ernesto joj je prišao i odmaknuo ga. - O, Bože dragi! - ustuknuo je kad ju je vidio.


Ros nije htjela prići. Otkad je ušla u kuću, znala je. Teta je mrtva. - Mrtva je - rekla je. - Mrtva je, je li tako? Ernesto se nagnuo nad staricu. - Živa je, ali glava joj je jako ozlijeđena, Ros, treba zvati liječnika. U džepu Rosina kaputa zazvonio je telefon. Dršćući, uzela ga je u ruku i pogledala zaslon, ali nije ništa mogla vidjeti. Oči su joj bile slijepe od suza, no bez obzira na to, znala je tko zove.

- Amaia, teta... - briznula je u gorak plač. - Skoro ju je ubio, razbio joj je glavu, jako krvari, Ernesto zove hitnu, ali sva su im vozila na terenu zbog izlijevanja. Čak ni vatrogasci ne znaju hoće li moći doći - gotovo da je vikala hodajući po salonu, nesposobna oduprijeti se panici - kuća je uništena, borila se kao lavica, ali Ibaia nema, odveli su ga, odveli su dijete! - vikala je potpuno izvan sebe. “Znaš da je riječ o srčanom udaru jer si uvjeren da umireš.” Cijeli joj je organizam kolabirao. Amaia je na grudima osjećala pritisak velik poput oceana, bila je svjesna otkucaja srca koji se nije dogodio, bila je sigurna da će umrijeti i osjećala olakšanje znajući da će to trajati samo trenutak, a onda će bol prestati. Uzela je zraka, intenzivno je mirisao po ozonu zbog oluje, ušao je poput bujice, kao da ju je u nju upuhao, možda, neki dobrohotni inguma, nevidljivo biće na njezinim usnama i nosu, i spasio je od tog nepomičnog, gustog mora kojem se gotovo prepustila. Uzela je još zraka, i još, sopćući. - Zaustavi auto - viknula je prema Jonanu. Skrenuo je u stranu. Amaia je gotovo izašla prije nego što je do kraja zaustavio automobil. Otišla je do prednjeg dijela vozila, nagnula se i naslonila ruke na koljena, nije prestajala soptati, hiperventilirala je. Gledala je crnilo šume i pokušavala se smiriti i razmišljati. Čula je Iriarteov automobil. Zaustavio ga je iza njezina i trčao prema njoj. - Je li ona dobro? - viknuo je prema Jonanu. - Skoro mi je ubio tetu, i odveli su mi dijete. Iriarte je otvorio usta i odmahivao glavom, nije bio u stanju bilo što reći. Markina je stao kraj njega ne znajući što da učini. Jonan se objema rukama uhvatio za glavu, Zabalza je podigao ruku i prekrio usta. Samo je Montes nešto rekao. - Ne može se proći naprijed. Ako zatvorimo ovu cestu, otežat ćemo im. - On je odavde, poznaje ceste, mogli bi već biti u Francuskoj.


- Ništa od toga - ustrajao je Montes. - Izdat ću obavijest, a zvat ću i Paduu i baskijsku regionalnu policiju, za slučaj da idu prema Irunu, i još i francusku žandarmeriju, za slučaj da idu prema tamo, kako vi kažete, ali ne vjerujem, nisu imali vremena za to. Šefice, ako je on odavde, kako kažete, uz ovu oluju neće nikamo ići, nego će se sakriti na neko mjesto koje mu je poznato. Kreće se sa staricom i bebom, to je najlogičnije. - Kuća njegovog oca - smještaje reagirala. - On je sin... Estebana Yaneza, iz Elizonda. Ako ga nema tamo, pogledajte i u Juanitinu kuću, njegov otac ima ključ - rekla je, iznenada euforična. Gledala je u Montesa, zahvalna na njegovoj pribranosti. Vratili su se u automobil. - Daj mi da vozim, Jonane - zatražila je od svojeg pomoćnika. - Jeste li sigurni? Sjela je za volan i nekoliko trenutaka mirovala, dok su drugi automobili prošli kraj njihova i gubili se u tami. Stavila je motor u pogon i napravila polukrug. Jonan ju je gledao stišćući usnice na dobro joj poznat način koji je izražavao zabrinutost i pokušaj uspostavljanja kontrole. Vratila se na cestu i nakon nekoliko metara skrenula na sporednu cestu. Rijeka se gromko javljala s desnoga ruba, a unatoč potpunomu mraku, snaga joj je bila opipljiva, kao da je riječ o živom biću. Vozila je velikom brzinom kroz maglu koja je visjela u krpama i ocrtavala novu cestu preko postojeće, kao neku stazu za eterična bića koja su tim putem išla na isto mjesto kamo i ona. Bila je sreća da je noć. Ovce i pottoke vjerojatno su na sigurnom jer da se pri ovoj brzini sudari sa životinjom, sigurno bi smrtno stradali. Veoma je teško pronaći neko mjesto na brdu usred noći, a još i teže kada su vizualno prepoznatljive točke izmijenjene zbog oluje. Zaustavila je automobil na putu, izašla i osvijetlila rub džepnom svjetiljkom. Sve je izgledalo isto, ali kada je usmjerila svjetlo u daljinu, mogla je razaznati zid zatvorene seoske kuće na sredini polja, na drugoj obali rijeke. Vratila se do automobila. - Jonane, moram ići, ne mogu tražiti da ideš sa mnom jer me vodi predosjećaj. Ako idu tamo kamo mislim da idu, prvo će proći cestom, a onda stazom, ali ja ću prije stići onamo, to mi je jedina šansa. - Idem s vama - rekao je izlazeći iz automobila. - Zato nisam htio da sudac ide s nama, vi ste znali da ćete možda morati napraviti ovakvo što. Pogledala ga je pitajući se koliki je dio njezina razgovora sa sucem čuo. Zaključila je da nije važno; sada je to svejedno.


Padina je bila prilično skliska, ali im je razmekšana zemlja bila od pomoći jer su mogli u nju uranjati noge sve do obale rijeke. Voda je nježno nadirala između hrđavih šipki mosta koje su se ljuljale kao da će svaki čast pasti. Donja se konstrukcija nije mogla vidjeti, a na lijevoj se bočnoj strani i ogradi nakupila velika količina granja i lišća i oblikovala maleni nasip. Usmjerili su prema njemu svoje svjetiljke. Bili su svjesni da će u svakom trenutku popustiti. Pogledali su se i potrčali. Dolazak na drugu stranu nije ublažio njihov dojam da gaze kroz vodu. Po cijeloj je livadi bio barem pedalj vode. Na sreću, zemlja je tu ostala čvrsta zahvaljujući tome što je bila prekrivena rijetkom travom, ali je ipak bila silno skliska i svaki im je korak bio težak. Stigli su do seoske kuće, a kada su je prošli, ugledali su rub šume. Amaia ga je gledala s mješavinom bojazni i odlučnosti, koja ju je jedina vodila. Ipak, šuma joj je donijela olakšanje. Krošnje drveća stvarale su prirodni kišobran i na tlu se gotovo nije moglo vidjeti koliko je snažno kišilo posljednjih dana. Trčali su među gusto poredanim drvećem, osvjetljavajući put svojim svjetiljkama i pokušavajući uz odbljeske munja nazrijeti gdje je kraj labirintu. Dosta su dugo trčali, praćeni jedino zvukovima škripanja otpalog lišća i svojeg disanja, a onda se Amaia naglo zaustavila. Jonan je stao kraj nje dašćući. - Već smo trebali izaći. Izgubili smo se. Jonan je ocrtao krug snopom svjetlosti, no šuma im nije ponudila nikakvu naznaku kamo da izađu. Amaia se okrenula prema tami. - Pomozi mi! - viknula je u mrak. Jonan ju je zbunjeno gledao. - Mislim da je još kojih par metara prema tamo... - Pomozi mi! - opet je viknula u tamu ne obraćajući pažnju na svojeg kolegu. Jonan više ništa nije rekao. Šutio je i gledao je svjetiljke usmjerene prema tlu. Amaia je nepomično stajala, zatvorenih očiju, kao da se moli. Zvižduk je odjeknuo tako snažno, iz takve blizine da je Jonanu od iznenađenja ispala svjetiljka. Sagnuo se podignuti je, a kada se uspravio, Amaia je bila posve drugačija. Očajanje je nestalo, zamijenila ga je odlučnost. - Idemo - rekla je. Krenuli su. Novi zvižduk, malo udesno, naveo ih je da malo izmijene put, a kada su izašli iz šume, začuo se još jedan ispred njih, duži i snažniji. Ravnica na kojoj su prije nekoliko dana pasle ovce nestala je pod vodom, potočić s lamijama koji se tamo ulijevao u rijeku sada se bučno spuštao po padini u velikom mlazu od kojeg se nisu mogle vidjeti stijene i paprat koje su ga omeđivale. Potražili su maleni betonski mostić nad pobjesnjelom rijekom. Još uvijek je to bilo najbolje mjesto za prelazak. Krenuli su preko njega držeći se za ruke, a kada ga već gotovo prešli, jedna je debela grana, među mnogima koje je nanijela rijeka, udarila Jonana u


gležanj tako da je izgubio ravnotežu. Pao je na koljena na mostiću i voda se prelila preko njega. Amaia ga nije puštala. Uprla se i povukla ga, a on se uspravio i izašao na obalu. - Jesi dobro? - Jesam - odgovorio je - ali sam izgubio svjetiljku. - Sad smo već blizu - rekla je trčeći prema strmini. Prošli su kroz šumarak i počeli se penjati uzbrdo. Kada je Amaia primijetila da Jonan zaostaje i okrenula se da ga vidi i posvijetli mu put, shvatila je razlog: deblo koje ga je srušilo otvorilo mu je duboku ranu na gležnju, traperice su mu bile natopljene krvlju koja se proširila i na cipelu. Vratila se. - O, Jonane... - Dobro sam, idemo - rekao je. - Nastavite, stići ću vas. Kimnula je. Mrzila je to što ga ostavlja za sobom, ranjenog, bez svjetiljke, nasred brda, ali je nastavila napredovati najbrže što je mogla, a onda je, nekoliko metara dalje, primijetila da on više nije uz nju. Nije se mogla zaustavljati. Oboje su to znali. Stigla je do polovice uspona i zaobišla stijenu koja je prekrivala ulaz u špilju. Primijetila je svjetlost. Izvukla je svoj Clock i ugasila svjetiljku. - Bože, pomozi mi - molila je šapćući. - I ti mi pomozi, prokleta kraljice oluja bijesno je izgovorila. Izvila se i kliznula kroz mali procijep u obliku slova S koji je djelovao kao prirodna prepreka. Ništa se nije čulo. Pažljivo je osluškivala dok nije začula trenje tkanine i korake po tlu, a onda, iznenada, jedan od onih slatkih malih zvukova iz Ibaievih usta. Oči su joj se ispunile suzama. Osjećala je takvu zahvalnost što je njezin maleni živ da bi mogla na licu mjesta pasti na koljena pred božanstvom koje bdije nad djecom. No, umjesto toga, bijesno je prešla rukom preko lica otirući svaki trag suza. Okrenula se prema unutrašnjosti upirući pištoljem, a od onoga što je vidjela, sledila joj se krv. Ibai je bio položen na tlu, usred nekog zamršenog crteža izvučenog nečim nalik na sol ili bijeli pepeo. Bio je okružen svijećama koje su održavale prostor toplim, pa zbog toga nije plakao od hladnoće iako je na sebi imao samo pelenu. Pokraj njega stajala je drvena zdjelica, još jedna staklena posuda i metalni lijevak. Um su joj snažno preplavile scene koje joj je opisala Elena. Nesvjestan svega što se oko njega zbiva, Ibai se igrao pokušavajući dohvatiti svoja stopala. Rosario je klečala na podu i zamahivala nožem iznad djetetova trbuščića, kao da nad njim nešto iscrtava. Nosila je istu onu golemu jaknu koja je sada bila rastvorena i moglo se vidjeti da ispod nje ima crni džemper i hlače iste boje. Na nogama je imala tenisice, a kosa joj je bila začešljana prema otraga i skupljena u punđu... Doktor Berasategui, na ovome mjestu više tarttalo nego što je to ikada


bio, nagnuo se uz nju i smiješio nad prizorom usput recitirajući nešto nalik nekoj pjesmi koju Amaia nije prepoznala. Srce joj je lupalo kao ludo, osjetila je kako joj znoj kaplje po rukama i slijeva se u veliku kap koja joj je kliznula preko zapešća i lagano je poškakljala kada je stigla do pištolja. Znala je da ju je strah, znala je to još prije nego što je ušla u špilju i da će se, kada se nađe pred njom, užas vratiti. Ali znala je i da ide dalje, usprkos svemu. On ju je prvi ugledao i uputio joj zainteresirani pogled, kao da je neočekivani gost, ali nimalo nepoželjan. Rosario je podigla pogled, a kada se zapiljila u nju svojim tamnim očima, Amaia je ponovo imala devet godina. Osjetila je kako bez riječi baca prema njoj svoje uže, paučinu svoje kontrole i na trenutak je opet imala vlast nad njom, premještajući je od njezina dječjeg krevetića, preko naćvi za brašno, sve do njezina groba. Ibai je ispustio sitni jecaj, kao da će zaplakati, i to je bilo dovoljno da je vrati u stvarnost i da slomi branu koja je zadržavala njezinu srdžbu. Nije očekivala bijes, istovremeno zvjerski i racionalan, koji joj je napeo tijelo i zaurlao joj u mozgu jednu jedinu zapovijed koja je poništila crvenu uzbunu straha i zahtijevala: “Završi s njom.” - Baci nož i makni se od moga djeteta - odlučno je rekla. Rosario se počela smiješiti, ali joj je smiješak odjednom iščeznuo s lica, kao da joj je nešto privuklo pozornost. - Nastavi - zatražio je Berasategui, kao da Amaie nema. No Rosario je već zastala. Promatrala je Amaiu s pažnjom koja se pridaje neprijatelju prije njegova sljedećeg poteza. - Kunem se Bogom da ću vam raznijeti glave ako se ne maknete od dječaka. . Rosarijino se lice zgrčilo, a sav zrak iz pluća slio joj se u stenjanje. Ostavila je nož na podu pokraj sebe i nagnula se nad dijete da mu rastvori ljepljive trakice na peleni. - Grrrrr - zastenjala je kad joj je to uspjelo. Pružila je ruku prema doktoru i oslonila se na njega da ustane. - Gdje je djevojčica? - vikala je. - Gdje je djevojčica? Prevarili ste me. - Opet je uperila pogled u Amaiu i upitala je: - Gdje je tvoja kći? Ibai je briznuo u plač, uplašen od vike. - Ibai je moj sin - rekla je čvrstim glasom, a dok je to izgovarala, shvatila je da je ta tvrdnja prava pravcata službena izjava. Ibai, dijete rijeke, “dječak koji je trebao biti djevojčica, ali se predomislio u zadnjem trenutku”, “ako si dobila dječaka, to je zato što mora biti tako”. - Ali čekala si djevojčicu, Flora mi je rekla - zbunjeno se bunila. - Trebala se


roditi mala kujica, trebalo je to biti Žrtvovanje. Berasategui je s gnušanjem pogledao dijete i povukao se prema zidu potpuno izgubivši zanimanje. - Kao što je bila moja sestra... Rosario je na trenutak izgledala iznenađeno, a onda joj je odgovorila. - Kao i ti... Ili možda misliš da sam završila s tobom? Ibaiev plač bio je sve glasniji, zaglušivao ih je u unutrašnjosti špilje, ubadao im bubnjiće poput zašiljene oštrice. Rosario joj je uputila još jedan, posljednji pogled, a onda krenula prema njoj. - Stani - naredila joj je i dalje je držeći na nišanu. - Ne miči se. Rosario je nastavila hodati prema njoj, a Amaia se, kao da plešu neki čudni ples na udaljenosti, okretala prema unutrašnjosti špilje i približavala mjestu na kojem je ležao Ibai. Razmak koji ju je dijelio od majke nije se ni povećavao ni smanjivao, kao dva magneta jednakoga naboja, kao da se odbijaju i ne mogu se jedna drugoj približiti. I dalje je u nju držala uperen pištolj, istovremeno nadzirući Berasateguija kojeg su gotovo zabavljala zbivanja oko njega, a onda je starica došla do ulaza u špilju i nestala. Amaia se okrenula prema njemu. Očaravajuće se nasmiješio, podigao ruke i zakoraknuo prema otvoru špilje. - Nemoj se zeznuti - rekla mu je veoma mirno. - Na tebi mi neće zadrhtati ruka, još jedan korak i ubit ću te. Zastao je uz rezignirani izraz lica. - Stani uza zid - naredila mu je. Malo mu se približila ne prestajući ga nišaniti, a onda mu dobacila lisičine. - Stavi ih. Poslušao ju je ne skidajući osmijeh s lica, a onda podigao obje ruke da joj pokaže da je već gotov. - Na pod, na koljena. Dok je izvršavao novu zapovijed, na licu mu se ocrtavalo nešto nalik nevoljkosti, kao da ga ona ne uhićuje, nego od njega traži da učini nešto mnogo ugodnije. Prišla je dječaku i podigla ga s tla rušeći nekoliko svijeća koje su tako oborene nastavile gorjeti. Zagrlila je svoje dijete i priljubila ga uz grudi zaogrćući ga svojom odjećom, ljubeći i provjeravajući je li dobro. - Viša inspektorice - javio se Jonan izvana. - Tu sam, Jonane - viknula je s olakšanjem kada je začula njegov glas. - Tu sam. Ni na trenutak joj nije prošla kroz glavu ideja da krene u potragu za njom, kroz oluju. Nije htjela ostaviti ranjenog Jonana da čuva uhićenika, a naravno, nije htjela ostaviti ni Ibaia. Pogledala je zaslon telefona i rekla inspektoru:


- Nema signala. Kimnuo je. - Na padini ga je bilo, barem sam to mogao učiniti. Već dolaze. S olakšanjem je odahnula.

Smjesta je pokrenuta potraga. U njoj su sudjelovale i Regionalna policija i Građanska straža. Čak je iz Zaragoze pozvan policijski odred sa psima. Nakon dvadesetčetverosatne potrage, kada su neki dobrovoljni tragatelji našli Rosarijinu jaknu s eskimskom kapuljačom zakvačenu za grane gotovo dva kilometra nizvodno, sudac Markina nekoliko je trenutaka proučavao u kakvom je jakna stanju, vidio da ima tragova brojnih udaraca i ogrebotina i izvijestio zapovjednike da se potraga obustavlja. - Uz ovakvu snagu vode, ako je jučer tu pala, sada je valjda već u Biskajskom zaljevu. Izdat ćemo obavijest po svim selima i uputiti je obalnoj straži, ali jučer sam vidio kako se niz rijeku spuštaju drveni trupci širi od ljudskog tijela, a voda ih je nosila kao da su čačkalice - rekao je dobrovoljac iz Civilne zaštite.

Amaia se vratila u svoj dom koji je bez Engrasi bio obična kuća. Gledala je svojeg sina kako spava i zagrlila Jamesa. - Svejedno mi je što govore, ja znam da Rosario nije mrtva. On ju je obujmio bez proturječenja, samo je upitao: - Kako znaš? - Zato što još uvijek osjećam njezinu prijetnju, kao neko uže koje nas drži zajedno, znam da je ona negdje vani i znam da još nije gotovo. - Stara je i bolesna. Zaista misliš da je izašla iz šume i našla mjesto na kojem bi mogla biti izvan opasnosti? - Znam samo da je zvijer koja me progoni još uvijek vani, James. Jonan misli da se možda riješila kaputa dok je bježala. - Amaia, pusti sad to, molim te - i još ju je jače zagrlio.


42.

Ušla je u dvoranu za ispitivanje u pratnji Iriartea. Kad ju je ugledao, Berasategui se nasmiješio. Često je viđala na televiziji odvjetnika koji je sjedio uz njega. Nije ustao kada su Iriarte i ona ušli, samo je pažljivo poravnao sako skupoga odijela prije nego što im se obratio. Amaia se pitala koliko naplaćuje po satu. - Viša inspektorice Salazar, moja vam stranka želi izraziti zahvalnost za ono što ste učinili kako biste ga spasili. Da nije bilo vas, stvari su mogle ispasti puno drugačije. Pogledala je Iriartea; ovo bi joj bilo gotovo zabavno da je nije žalostilo. - A tu ste taktiku namjeravali koristiti? - upitao je Iriarte. - Pokušat ćete nas uvjeriti da je on samo žrtva okolnosti. - Nije to taktika - odgovorio je odvjetnik. - Moj je klijent djelovao pod prijetnjama opasne psihičke bolesnice; nadam se da mi ne zamjerate - obratio se Amaii. - Posjećivao je Rosario u klinici Santa Maria de las Nieves pretvarajući se da je član obitelji, koristeći lažne isprave - rekao je Iriarte stavljajući pred njega fotografije s kamera klinike. - Da - priznao je pompozni odvjetnik. - Moja je stranka kriva za pretjerani profesionalni žar. Zanosio se Rosarijinim slučajem, sprijateljio se s njom kada ju je prije više godina upoznao u drugoj bolnici, bila mu je jako draga. Smjela je primati isključivo posjete članova obitelji, pa se moj klijent, bez apsolutno ikakve loše namjere, pretvarao da je član obitelji kako bi je mogao vidjeti. - Koristio je lažne isprave. - Da, on to priznaje - pomirljivo je rekao odvjetnik. - Siguran sam da će sudac uvidjeti da nije bilo loše namjere; šest mjeseci, kad se sve zbroji. - Pričekajte prije nego što počnete zbrajati, odvjetniče, još nisam završio rekao je Iriarte. - Unio je u kliniku oružje i predao joj ga. - Odvjetnik je počeo odmahivati glavom. - Starinski skalpel koji je uzeo s mjesta na kojem se skrivao Antonio Garrido. Berasateguijev je osmijeh doživio lagani kratki spoj, a onda mu se vratio na


lice. - Za to nemate dokaza. - Želite da povjerujem da ga je ona na to natjerala? - Pa vidjeli ste što je napravila bolničaru, doktoru Franzu, vašoj jadnoj teti odgovorio je odvjetnik gledajući Amaiu. - Antonio Garrido je živ - umiješala se Amaia po prvi put, netremice gledajući doktora. Berasategui se nasmiješio i odgovorio joj. - No dobro, tako sada stoje stvari - rekao je ne prestajući je gledati. - Znate kako je to sa životom, jedino što možemo znati sa sigurnošću jest da ćemo umrijeti. - Navest ćete ga da počini samoubojstvo? Berasateguijev je osmijeh odavao strpljivost, kao da je komentar izlišan. - Ja neću ništa učiniti, on će. On je teško poremećen čovjek, liječio sam ga neko vrijeme, on je potencijalni samoubojica. - Da, isto kao i Quiralte, Medina, Fernandez, Duran. Svi su bili tvoji pacijenti, svi su mrtvi. Svi su ubili žene iz svoga okruženja koje su rođene u Baztanu, svi su na isti način potpisali svoja zlodjela - rekla je pokazujući prema fotografijama na kojima su se vidjeli zidovi ćelija - i sa svih je mjesta zločina netko odnio trofej, odrezan pilom za amputacije donesenom iz Bolničke kuće, mjesta na kojem se skrivao vaš sluga Antonio Garrido. - Znate, stopa samoubojstava među tako nasilnim osobama veoma je visoka, a s obzirom na to da sam nevin, siguran sam da imam alibi za svaki pojedini slučaj. Iriarte je otvorio novu mapu iz koje je izvadio šest fotografija i stavio ih pred odvjetnika i njegova klijenta. - Svi udovi amputirani u navedenim zločinima nađeni su u Arri Zaharu prije godinu dana, na nekima od njih bili su tragovi zuba. Ne znam jeste li u toku s postignućima forenzičke odontologije, ali uz otisak tvojih zuba neće biti teško ustanoviti vezu. - Žao mi je što vas još jednom moram razočarati. U djetinjstvu sam pretrpio tešku automobilsku nesreću, slomio sam čeljust i izgubio više dijelova zubala. Ovo su implantati - rekao je rastežući usne u umjetni osmijeh kako bi pokazao čitavo zubalo. - Implantati kakvih ima na tisuće, dovoljno da izazove razumnu dvojbu kod svake porote. Njegov je odvjetnik žestoko kimao glavom. - Vratimo se na vašeg slugu. - Hajdemo - nadmeno je prihvatio Berasategui, na zaprepaštenje svoga odvjetnika.


- Garrido je priznao da je počinitelj više oskvrnuća u arizkunskoj crkvi. - Ne znam kakve to ima veze... - pobunio se odvjetnik. - Prilikom tih oskvrnuća oštećena su crkvena dobra, a osim toga su korišteni i ljudski ostaci izvađeni s jednog obiteljskog groblja. Berasateguijevje osmijeh tako blistao da je na trenutak uspio privući pažnju svih nazočnih, uključujući svoga odvjetnika, koji je iz časa u čas bivao sve zbunjeniji, no on je gledao isključivo u Amaiu. - To vam se svidjelo, viša inspektorice? Svi su šutjeli i gledali psihijatrov osmijeh i neutralan izraz na inspektoričinu licu, kao da je s njega izbrisana svaka emocija. - Nepodudarnost i početak - iznenada je rekla. Doktor Berasategui lagano se okrenuo prema njoj posvećujući joj svoju punu pažnju. - Početak i nepodudarnost - ponovila je Amaia. On je pogledao Iriartea i svojeg odvjetnika i slegnuo ramenima. Na licu mu se jasno vidjelo da ništa ne razumije. - U istrazi ubojstva nepodudarnost odaje ključ, početak odaje uzrok, a ispod svakog uzroka leži temelj namjere. Podigao je ruke u lisičinama na općeprepoznatljiv način na koji se traži odgovor na pitanje. - Ne razumiješ me, doktore Berasategui, ili bih trebala reći doktore Yanez? Osmijeh mu se sledio na licu. - To je početak, uzrok, sin Estebana Yaneza i Margarite Berasategui. Esteban Yanez, umirovljenik koji se brine o vrtu oko moje kuće i koji je našao itxusuriju moje obitelji. On je taj koji je Garridu dao kosti, sjedi u susjednoj dvorani. Izjavio je da nije znao da ćete oskvrnuti crkvu i da mu se to s kostima učinilo kao morbidna šala, primjerena za nekoga tko ga ometa na onom što je on smatrao svojom zemljom. I Margarita Berasategui, žena od koje si uzeo prezime kao neki oblik počasti, žena koju je čitavog života mučila depresija; mora da je djetetu bilo strašno odrastati u tužnom i mračnom domu, ispunjenom šutnjom i plačem, to je bila grobnica za briljantan um kao tvoj, nešto zaista neizdrživo, je li tako? Ona se trudila, kuća joj je uvijek bila čista, odjeća izglačana, a jelo pripremljeno. Ali to nije dovoljno za dijete. Dijete treba igru, ljubav, društvo i naklonost, a ona nije mogla podnijeti tvoj dodir, je li tako? Ona te nikada nije dirala, možda je predosjećala kakvo si čudovište, majka uvijek zna takve stvari. Već je nekoliko puta pokušavala, uzimala je hrpu tableta za smirenje, ali nikada dovoljno, možda zato što zapravo nije željela umrijeti, samo je žudjela za drugačijim životom. Jednoga si dana došao iz škole i zatekao je napola nesvjesnu, u krilu joj je bila izvrnuta bočica od tableta. Završio si posao, uperio


si u nju očevu pušku i, možda i vlastitom rukom, raznio joj glavu. Nitko nije posumnjao jer se znalo u kakvom je stanju, a i da je već koketirala sa samoubojstvom, i to, osim svega, u području koje ima jednu od najviših stopa samoubojstava u zemlji. Nitko, osim tvojega oca. Sigurno je shvatio čim je ušao i vidio njezin mozak razasut po zidovima i stropu: Margarita se možda raspadala, ali joj je kuća bila čista kao suza; žene se rijetko ubijaju na tako prljav način, a od nje bi se to najmanje moglo očekivati. Zato te istrgnuo iz doma, zato te je poslao daleko i zato te se boji i poslušan ti je. U tome leži uzrok, odrekao si se oca time što si odbacio njegovo prezime, ali nisi uzeo majčino prezime, uzeo si prezime svoje prve žrtve. Berasategui ju je slušao kao oduzet, pozorno i gotovo i ne trepćući. - Imate li kakav dokaz za sve to što ste rekli? - upitao ju je odvjetnik. - A sada je na redu nepodudarnost - nastavila je ignorirajući odvjetnika i ne skrećući pogleda s Berasateguijeva lica. - Sve su žrtve bile odrasle i podrijetlom iz Baztana, svi su njihovi ubojice išli na terapiju za kontrolu bijesa, najbolje okruženje da se pronađe nekoga kime bi se moglo manipulirati. - Ja nisam manipulator - prošaptao je. Njegov se odvjetnik malo odmaknuo od stola, kao da između njih dvojice podiže neki nevidljivi zid. Amaia se nasmiješila. - Naravno da nisi, kako sam mogla tako pogriješiti, pa to je nešto čime se vi poticatelji dičite. Vi ne manipulirate. Razlika je u tome što vaše žrtve zapravo žele činiti to što čine, zar ne? Žele vas služiti i čine ono što moraju, što je slučajno baš ono što vi očekujete od njih. Nasmiješio se. - A usred sveg tog reda i sklada, dogodi se nepodudarnost po imenu Johana Marquez. Poznato mi je da si pokušao s njezinim ocem, ali on je bio tip zvijeri nad kojom tvoja kontrola nije funkcionirala. Ipak, nisi mogao odoljeti uzbuđenju koji je Johana izazivala u tebi, želji da joj oduzmeš život, nježnom i čvrstom mesu pod savršenom kožom koju je ta životinja od njezina oca svakog časa mogla oskvrnuti. - Amaia je primijetila da je Berasategui malo rastvorio usta i lagano prelazio jezikom preko usnica. - Vrebao si na nju poput izgladnjelog vuka, iščekivao dok nije kucnuo čas za koji si znao da će doći. Želja te nadjačala, nisi se bio u stanju oduprijeti. Je li tako? Ugrizao si Johanu Marquez u onoj kolibi kada si došao po svoj trofej. Moguće je da bi tvoje zubalo izazvalo razumnu dvojbu, ali ostavio si svoju slinu u onom komadiću tetošenog mesa koje čuvaš među ostalima, kao poslasticu koju želiš sačuvati, ali joj istovremeno ne možeš odoljeti - rekla je navodeći Jonanove riječi. Gledao ju je dirnuto.


- Johana - izgovorio je odmahujući glavom.

Već dva dana nije kišilo. Među oblacima se pojavilo sunce koje je sve činilo sjajnijim i stvarnijim. Rano ujutro otišla je u Institut za sudsku medicinu Navarre. Inzistirala je na tome da uđe sama, iako su je James i sestre čekali u automobilu. Kada ju je ugledao, San Martin je krenuo prema njoj, a kad joj se približio, kratko ju je zagrlio i upitao: - Kako ste? - Dobro - odgovorila je, smirena i sretna što se izvukla iz tog zagrljaja. Doktor ju je odveo do svojeg službenog ureda punog brončanih skulptura koji nikada nije koristio jer mu je bio draži zatrpan stol u kutu u prizemlju. - Ovo su formalnosti, viša inspektorice - rekao je pružajući joj neke papire. Kada ih potpišete, možemo vam predati ostatke. Na brzinu je nažvrljala potpise i gotovo pobjegla od San Martinove ljubazne pažnje.

To je bio lakši dio. A sada, dok joj je sunce grijalo leđa, a grob joj se otvarao pred nogama, gotovo je žalila što ne kiši. Na pogrebima ne bi smjelo sjati sunce, ono ih čini životnijima, sjajnijima i nepodnošljivijima; toplina svjetlosti samo još jače pokazuje užas sa svom okrutnošću otvorene rane. Kleknula je na zemlju u kojoj se još osjećala vlaga od jakih kiša i udahnula njezin bogat, mineralni miris. Pažljivo je gurnula malene kosti u unutrašnjost jame, pa ih prekrila poravnavajući zemlju dlanovima. Okrenula se i pogledala svoje sestre, Jamesa koji je držao Ibaia u rukama, i neuništivu Engrasi s koketno namještenim šeširom preko zavoja koji joj je prekrivao pola glave.


Rječnik

Aita: otac. Ama: majka. Amatxi: baka. Basajaun: doslovno “gospodar šume”. Botil-harri ili botarri: kamena posuda ili kamen boca koja se koristila za igru laxoa, neke vrste baskijske pelote. Belagile: mračna žena, moćnica, vještica. Cagot: jedan od najstarijih naziva za Agote iz kojeg se zasigurno izvodi riječ Agot. Inguma: duh, obično zloćudne prirode, ljudima otima dah tako što im dok spavaju priljubljuje ždrijelo uz nos i usta lebdeći im pritom iznad grudi. Kaixo: bok, zdravo. Maitia: voljeni, ljubavi. Ttikitto: dijete. Txikitos: vina. Zorionak, aita: Čestitke, tata.


NOTES

1 U prijevodu Milana Bogdanovića, W. Shakespeare, Tragedije, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004. 2 Aluzija na pjesmu Vuelve el hombre španjolske punk-grupe Gatillazo u kojoj se izruguje mačo-muskarcima. 3 Ibai je bakijska riječ za rijeku. 4 Divno malo djetešce, / ti si moja ljubav, / mene, koji bijah slobodan, / ti si vezalo. / Slobodni su slobodni, / ti i ja smo zatočenici; / da je bolje biti slobodan, / to oboje znamo. 5 Moja ljubav, moja mala ljubav / plače na ulici, / njezin je plač slađi / od smijeha mnogih ljudi. 6 Iz Rikarda II., prijevod Mate Marasa, Matica hrvatska, Zagreb, 2006. 7 Planina San Anton, zvana još i Getarijski miš jer gledana iz daljine izgleda kao miš. 8 Natividad (Nati) Bielsa Munarriz, legenda četvrti Txokoto, zajedno sa svojom sestrom Teresom (Tere) vlasnica jednog od najljepših vrtova u četvrti i gorljiva hraniteljica umjetnog slapa u trenutku kada se razmatralo njegovo rušenje. Umrla u studenom 2015. godine. 9 Baskijska pilota ime je niza terenskih sportova koji se igraju loptom koristeći jednu ruku, reket, drvenu palicu ili košaru, zid ili, tradicionalno, s dvije ekipe licem u lice odvojene linije na terenu ili mrežom. Korijeni ove skupine igara mogu se naći u grčkim i drugim drevnim kulturama.

Dolores Redondo Nasljedje u kostima  
Dolores Redondo Nasljedje u kostima  
Advertisement