Svaki trzaj preko ceste pune rupa postao je nova rana, a njegova je agonija bljeskala poput munje u gustoj tami koja se vrtjela oko njega. Odjednom, bol je počeo blijedjeti. Činilo se da se crnilo slijeva u oči poput tekućine. To je uništavalo sve njegove strahove, ambicije, uspomene, sve dok nije ostalo ništa osim drhtave praznine u kojoj nije znao ni za što.
SIBIR 1929. Čovjek se uspravio i uzdahnuo. Bio je sam u šumi. San ga je ponovno probudio. Maknuo je ustranu stari konjski pokrivač. Tkanina je bila vlažna od rose. Osovivši se ukočeno na noge, zaškiljio je zbog jutarnje magle i sunčanih zraka koje su se naginjale kroz drveće. Zamotao je pokrivač i svezao mu krajeve komadom sirove kože. Potom je smotuljak prebacio preko glave tako da mu se tkanina rasprostrla preko prsa i leda. Iz džepa je uzeo osušen komad dimljenog jelenjeg mesa i počeo ga polako jesti, zastavši da čuje miševe koji su brzali pod sagom od mrtvog lišća, ptice koje su ga grdile odozgo i vjetar koji je šuštao kroz vrhove borova. Čovjek je bio visok, širokih ramena, ravna nosa i snažnih bijelih zuba. Oči su mu bile zelenkastosmede, a šarenice čudnovato srebr- naste, što bi ljudi opažali samo kad je gledao ravno u njih. Prijevremeno posijedjele vlasi prolazile su mu kroz dugu tamnu kosu, a gusta brada prekrivala mu je obraze opaljene suncem. Taj čovjek više nije imao ime. Sada je bio poznat samo kao zatvorenik 4745-P radnog logora Borodok.