Page 140

"Ali ti mi možeš pomoći da ublažim udarac. Znaš već – objasniti joj kakav sam ja idiot, kako uvijek nešto petljam s drugim ženama..." "Tommaso, nešto ti moram reći." "Da? Što to?" Bruno je i dalje piljio u sudoper. "Meni je Laura draga." "Aha." Tommaso je kimnuo. "Pa ne želiš da bude povrijeđena." "Ne – nije to. Nisam bio dovoljno jasan." Bruno se mučio pronaći prave riječi. "Mislim da sam zaljubljen u nju." "Oh", rekao je Tommaso. Razmišljao je trenutak. "Kad kažeš 'zaljubljen', misliš, u stvari..." "Mislim da mislim na nju svakog trenutka svakog dana. Mislim na nju kad spavam, kad se probudim, kad radim druge stvari. Mislim na nju čak i kada kuham – osobito kad kuham. Mislim na njezin osmijeh, na njezino mrštenje, na njezina usta, na male narančasto-smeđe pjegice na njezinim ramenima. U mislima s njom razgovaram. Sanjam da ću je negdje ugledati. A onda, kad se pojavi, jedva je se usudim pogledati." "Oh. Hm. Shvaćam." "Ljutiš li se na mene?" "Naravno da ne. Mislim, nisi ti kriv. Nisi učinio ništa loše." "Pa nije bas..." Bruno je zamalo rekao "Pa nije baš istina", ali onda je uvidio da ne može. Obećao je Lauri da će taj poljubac ostati tajna. "Slušaj, takve stvari se događaju." Tommaso je pljesnuo Brunu po leđima. "Evo, priznat ću ti nešto što nikome drugome nisam rekao. Meni se sviđa Lucia, Vincentova cura. Vidiš?" "Ali ti nisi zaljubljen u Luciju." "Istina", priznao je Tommaso. Počeo je stavljati mljevenu kavu u posudu za espresso. "Šašavo je to, zar nije? Ja hodam s Laurom sve ovo vrijeme, a ti je voliš." "Da. Baš je šašavo." "Pa onda, kad ja prekinem s njom, hoćeš li se ti ubaciti?" "Ne mogu." "Zašto ne bi mogao?" "Vjeruj mi, Tommaso, ne mogu. Ona nikad ne bi htjela hiti sa mnom.

W

Anthony capella hrana ljubavi  
Anthony capella hrana ljubavi  
Advertisement