Page 1


Nakon smrti roditelja, Amelija Hathaway hrabro se uhvatila u koštac sa životom i preuzela brigu o razuzdanom starijem bratu i tri mlađe sestre. Živjeli su skromno, ali pristojno, barem do trenutka kada su nenadano naslijedili imanje u Hampshireu. No nove okolnosti donijele su sa sobom i gomilu novih problema, uključujući i Amelijin ponovni susret s Camom Rohanom, tajnovitim, naočitim i vrlo imućnim muškarcem romskog porijekla. Iako će se oboje svojski truditi zanijekati međusobnu privlačnost, ispostavit će se da je to nemoguće. Usto, htjela to priznati ili ne, Amelija će se morati suočiti s činjenicom da bi bez Camove pomoći bila posve izgubljena. Kao i bez njegova strastvenog zagrljaja...


Cyndy Blewet, nadarenoj web dizajnerici i najmudrijoj, najpametnijoj i najdivnijoj prijateljici.


Prvo poglavlje

LONDON 1848. JESEN

ronaći nekoga u gradu od gotovo dva milijuna stanovnika prilično je težak zadatak. Doduše, donekle lakši ako ti je poznato da taj često zalazi u birtije. Ipak, ne lagan. Leo, gdje si? Gospođica Amelija Hathaway po stoti put postavila si je to pitanje dok je kočija tandrkala londonskom kaldrmom. Jadan Leo. Ne umije se obuzdati i zato stalno upada u nevolje. Neki ljudi, suočeni s neočekivanim okolnostima jednostavno... puknu. Tako je bilo i s njezinim nekad vrlo razumnim i pouzdanim bratom. No s točke do koje je došao, povratak je vjerojatno nemoguć. — Pronaći ćemo ga — rekla je Romu koji je sjedio na kočijaškom sjedalu, tonom kao da se trudi samu sebe uvjeriti u to. Bez riječi ju je kratko pogledao preko ramena. Po izrazu njegova lica bilo je teško dokučiti što misli. Kao i obično, Merripen je rijetko pokazivao osjećaje. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je bezosjećajan. Zapravo, bio je prilično zatvoren. Toliko, da ni nakon petnaest godina života u krugu njezine obitelji, nikome nije rekao ništa o sebi. Od trenutka kad su ga izubijanog i bez svijesti pronašli kraj potoka na njihovu posjedu, sve što su saznali o njem bilo je da se zove Merripen. Kada se osvijestio u njihovoj kući, prilično je burno reagirao. Ostao je u postelji jedino zahvaljujući stalnom nadzoru i upozorenjima da će mu se stanje pogoršati ne bude li mirno ležao. Po mišljenju Amelijina oca, dječak je bio žrtva lova na Cigane, okrutnog običaja lokalnih zemljoposjednika koji bi oboružani puškama i toljagama redovito obilazili svoje posjede u potrazi za Romima. — Premlatili su ga i ostavili tamo da umre — s neodobravanjem je


komentirao gospodin Hathaway. Bio je učen čovjek, naprednih gledišta, jedan od onih koji se oštro protive bilo kakvom obliku nasilja. — Nažalost, bojim se da neće lako pronaći svoje pleme. Dosad su već daleko odmakli. — Možemo li ga zadržati? — upitala ga je Poppy, Amelijina mlađa sestra. Na malog divljaka (koji bi počeo režati čim bi ju ugledao), očito je gledala kao na simpatičnog kućnog ljubimca. Gospodin Hathaway nježno ju je pomilovao po glavi. — Što se mene tiče, može ostati koliko želi. Ipak, sumnjam da će pod našim krovom boraviti duže od desetak dana. Romi, odnosno Cigani, kako ih često nazivaju, nomadski su narod i ne vole se nigdje dugo zadržavati. Zato i ne grade kuće... u njima se osjećaju kao u zatvoru. Ipak, Merripen je ostao kod njih i zahvaljujući dobrom tretmanu i redovnim obilnim obrocima, s vremenom se od malog mršavog dječaka pretvorio u visokog i snažnog muškarca. Bilo je teško reći što im je on; nije u pravom smislu riječi bio član obitelji, ali ni sluga. U slučaju potrebe obavljao je različite poslove, no objedovao je s njima za stolom i imao je vlastitu sobu na katu, gdje su se nalazile i sobe Hathawayevih. I tako, kad je Amelija odlučila poći u potragu za bratom, Merripen joj je bez oklijevanja ponudio pomoć. Da se radilo o običnom izlasku u grad, otišla bi sama. U dobi od dvadeset šest godina, smatrala je da joj pratnja više nije nužna. Ipak, bila je svjesna da se pristojna mlada dama u određenim dijelovima grada ne može pojaviti bez muške pratnje. Usto, trebao joj je vozač i zato je prihvatila Merripenovu ponudu. — Predlažem da zaobiđemo mjesta na kojima ga pouzdano nećemo pronaći — započela je. — Poput crkvi, muzeja i sličnog. — Misliš, sva pristojna mjesta u gradu? Dakle, obići ćemo veći dio grada — progunđao je Merripen. Nekome poput njega London se nije nimalo sviđao. Po njegovu mišljenju, takozvane civilizacijske tekovine bile su znatno više barbarske od bilo čega što se može pronaći u prirodi. Ako bi mogao birati između boravka u šumi u društvu krda divljih svinja i druženja s otmjenim ljudima u nekom salonu, bez razmišljanja odabrao bi društvo divljih svinja. — Vjerojatno bi trebali započeti obilaskom gostionica — nastavila je. Merripen joj je preko ramena dobacio kratak mračan pogled.


— Znaš li koliko gostionica ima u Londonu? — Ne, ali sigurna sam da bih do zore to mogla saznati. — Nema smisla tražiti ga po gostionicama. Bolje da ga potražimo tamo gdje bi netko poput njega najvjerojatnije otišao. — A to je? — Kod Jennersa. Bio je to klub u kojem se džentlmeni nisu ponašali kao džentlmeni. Odnosno, mjesto gdje se pilo, kartalo i kockalo, a čiji je vlasnik prvo bio Ivo Jenner, bivši boksač. Nakon njegove smrti preuzeo ga je njegov zet, lord St. Vincent, muškarac dvojbene reputacije, što je u konačnici uvelike pridonijelo popularnosti kluba. Članstvo u Jennersu stajalo je pravo malo bogatstvo. Svejedno, prije tri mjeseca, čim je Leo nenadano naslijedio titulu vikonta, morao se učlaniti. — Ako se baš moraš nasmrt opijati, možeš to činiti i bez plaćanja skupe članarine tom klubu — predbacila mu je Amelija. — Ali, sada sam vikont — nehajno je odvratio. — Moram se opijati sa stilom i u društvu sebi ravnih. Što će ljudi inače misliti o meni? — Da si običan majmun koji oponaša titulirane budale. — Ta je usporedba prilično nepravedna prema majmunima — odvratio je i široko joj se osmjehnuo. Bolesna od zabrinutosti, Amelija je prstima pritisnula bolne sljepoočnice. Leo se već i prije znao zadržati u lumperaju, ali ipak ne toliko dugo. — Nikad nisam bila u kockarnici — promrmljala je. — Bit će to zanimljivo iskustvo. — Dama poput tebe nema što tražiti na mjestu poput tog. Sumnjam da bi te pustili unutra, a čak i kad bi, ja ti ne bih dopustio da uđeš. Amelija je začuđeno podigla obrve. Nije navikla da joj Merripen govori što može, a što ne može učiniti. Zapravo, prvi put učinio je takvo što. I to ju je prilično iživciralo. Njezin je brat možda bio u životnoj opasnosti i, u skladu s tim, nije se namjeravala zamarati razmišljanjem o tom što se jednoj dami pristoji činiti, a što ne. Uostalom, ako joj je suđeno ostati usidjelicom, barem može uživati u malim slobodama koje dolaze s takvim statusom. — Kad smo već kod toga, iskreno sumnjam da dopuštaju ulazak


Romima — odvratila je. — Upravitelj tog kluba slučajno je Rom. Bilo je to prilično neobično. Cigani su bili na glasu kao lopovi i varalice. Ako se jedan od njih uspio zaposliti kao upravitelj kluba u kojem svakodnevno dolazi u doticaj s velikim svotama novca, odobrava kredite i usto je vičan rješavanju različitih škakljivih situacija, to je i više nego neobično. U biti, ravno čudu. — Zacijelo je vrlo sposoban kad se uspio dočepati takvog položaja — rekla je Amelija. — No dobro, kad te vidi sa mnom, možda će biti spremniji za suradnju. — Lijepo od tebe što si to primijetila — suho je odvratio Merripen. Amelija je bez riječi utonula u sjedalo kočije. Bilo je to malo prijevozno sredstvo sa samo dva sjedala, predviđeno za vožnje na kratke relacije i toliko lagano da se po širokim gradskim ulicama klatarilo poput pijanca. Pogleda uperenog kroz prozor znatiželjno je promatrala brojne gradske znamenitosti i velike otmjene kuće s pročeljima bogato urešenim štukaturama. Unatoč tome što je sa svojima živjela nedaleko Londona, rijetko je dolazila u grad, a i kad jest, nije imala što tražiti u četvrti i poput West Enda. Taj dio grada bio joj je potpuno nepoznat i kada je vidjela svu tu raskoš, prilično se iznenadila. Čak i sada, kada im se materijalna situacija znatno poboljšala, teško da bi si mogli priuštiti život u tom dijelu Londona. Kratko je pogledala Merripena, pitajući se kako je moguće da zna kamo ide — a činilo se da zna — kad London nije poznavao nimalo bolje od nje. Ipak, znajući njega, moglo se očekivati da će slijediti urođen instinkt. Skrenuli su na King Street, preplavljen svjetlom plinskih svjetiljki. Bila je to prilično bučna ulica, prepuna ljudi koji su izašli u grad u potrazi za zabavom. Zrak je bio ispunjen ugljenom prašinom i mirisom dima, a pod tamnocrvenim ranovečernjim nebom, krovovi visokih zgrada sa zašiljenim tornjićima izgledali su poput zuba u vještičjoj čeljusti. Malo zatim, Merripen je skrenuo u mračnu uličicu iza visoke kamene zgrade i zaustavio se kraj nadstrešnice za smještaj kola i konja. Shvativši da su stigli do Jennersa, Amelija se nelagodno promeškoljila. Vjerojatno previše očekuje ako očekuje da će pronaći brata na prvom mjestu na koje su ga došli potražiti.


— Merripene? — Da? — Ako pronađem Lea živog i zdravog, ubit ću ga. — Nema problema, dat ću ti pištolj. Kratko je kimnula i široko se osmjehnula. — Hajdemo. I potrudi se ne uplitati. Prepusti sve meni. Uličica je zaudarala na mješavinu konjske balege, ugljene prašine i smeća. U nedostatku kiše koja bi oprala ulice, cijeli grad bio je prljav i smrdljiv. Spustivši se na prašnjavo tlo, Amelija se hitro uputila prema popločanoj stazi koja je vodila do stražnjeg ulaza u zgradu, iskreno se nadajući da usput neće naletjeti na nekog štakora. Zastavši tamo kako bi pričekala da Merripen odveze kola pod nadstrešnicu, zagledala se u dvije skitnice koje su u dnu uličice na otvorenoj vatri pekle nešto nabodeno na dugačke štapove. Iskreno rečeno, nije željela znati što, pa je hitro svrnula pogled na trojicu muškaraca i ženu koji su stajali nedaleko njih. Dvojica muškaraca glasno su se prepirali i jedan drugome prijetili šakama, a treći je, po svem sudeći, pokušavao smiriti sukob. Nakinđurena žena u uskoj haljini skandalozno dubokog dekoltea izgledala je kao da uživa u cijelom tom spektaklu. — Gospodo, prestanite se ponašati poput pijetlova — uskliknula je i raskalašeno se nasmijala. — Nema potrebe za svađom. Možete obojica poći sa mnom u sobu. — Hajdemo — promrmljao je Merripen i primio Ameliju za nadlakticu. Nije se ni pomakla. Ne zato što bi ju zanimalo kako će završiti ta kavga. Čak i u Primrose Placeu, mirnom malom selu u kojem su Hathawayevi živjeli, katkad je dolazilo do grubih obračuna šakama. Neovisno o razlogu, muškarci mnogo lakše od žena podliježu niskim nagonima. Ne, ta dvojica muškaraca nisu ju nimalo zanimali. Ali treći jest. Bio je otmjeno odjeven, nimalo lošije od njih... ali ipak nije djelovao kao netko iz njihove društvene klase. Izgledao je intrigantno, prilično egzotično, a dok ih je pokušavao razdvojiti, kretao se vješto poput mačke. — Gospodo, urazumite se — staloženo je izgovorio i spriječio


jednog od muškaraca da drugog raspali šakom po nosu, tako što ga je u posljednji trenutak odgurnuo od njega. — U protivnom ću biti primoran... Nije dovršio jer muškarac kojeg je odgurnuo, ponovno je nasrnuo na svog suparnika. — Nećeš ih tako lako smiriti, Rohane — rekla je prostitutka i glasno se nasmijala. Ne obazirući se na njezine riječi, hitro se opet postavio između dva pjetlića. — Gospodo, trebali biste znati da na ovaj način nećete ništa riješiti — rekao je i odgurnuo ih jednog od drugog. — Goni se — promrsio je jedan od muškaraca i glave spuštene poput ovna zaletio se prema njemu u namjeri da ga obori s nogu. No Rohan je brzo odskočio u stranu, pa se napadač zabio glavom u zid zgrade i glasno zastenjavši, skljokao se na zemlju. Njegov suparnik pokazao se jednako nerazumnim. — Proklet bio, Rohane, nisi se trebao uplitati. Mogao sam ga sam srediti — ljutito je uzviknuo i šakom zamahnuo prema njegovoj čeljusti. Jednim dobro odmjerenim udarcem, Rohan ga je oborio na zemlju. — Pretpostavljam da vam je dosta? — ljubazno je upitao i rubom rukava otro oznojeno čelo. — Čini se da jest. Odlično. U tom slučaju, gospodine, dopustite da vam pomognem ustati — rekao je i hitro ga podigao na noge pa svrnuo pogled na vratara koji je mirno stajao na stražnjem ulazu. — Dawsone, budi tako dobar i otprati lorda Latimera do njegove kočije. Ja ću se pobrinuti za lorda Selwaya. — Nema potrebe — promuklo je izgovorio lord Selway pa otro prašinu s odijela i ugurao košulju u hlače. — Nego... želio bih da mi nešto obećaš. — Da, gospodine? — Ako se ovo pročuje... i ako moja žena sazna da sam se potukao zbog neke prostitutke... život će mi se pretvoriti u pakao. — Ne brinite gospodine, neće to saznati — mirno je odvratio Rohan. — Ta žena kao da je u dosluhu s vragom. Uvijek sve sazna. Bude li te ikada išta pitala o ovom... nadam se da ćeš joj reći da se radilo o prepirci oko neke gluposti. — Naravno. Reći ću joj da ste se porječkali jer vas je lord Latimer


optužio da varate na kartama — hitro je odvratio Rohan. — Da. Svaka ti čast, odlično si to smislio — rekao je Selway i potapšao ga po ramenu. — U svakom slučaju, zaslužuješ nagradu za šutnju — dodao je pa izvukao iz džepa kožnu vrećicu i pružio je Rohanu. — Ne, gospodine, to doista nije potrebno — odlučno je odvratio Rohan i povukao se korak unazad. — Nema tog novca kojim možete kupiti moju šutnju. — Uzmi — ustrajao je lord Selway. — Ne mogu to učiniti, gospodine. Lord Selway slegnuo je ramenima i bacio vrećicu na zemlju do Rohanovih nogu. — Čini s tim što te volja. Uzmi ili ostavi — rekao je i udaljio se. Nekoliko trenutaka Rohan je zurio u vrećicu s novcem s izrazom lica kao da gleda u krepanog štakora. — Ne želim taj novac — ispod glasa je promrmljao. — Ako ga ti nećeš, ja ga hoću — rekla je prostitutka pa brzo podigla vrećicu, odvagala ju u dlanu i zadovoljno se osmjehnula. — Dovraga, nikada nisam vidjela Ciganina koji se skanjuje uzeti novac. — Ne radi se o tom. Ne želim ga, i to je sve — rekao je pa umorno uzdahnuo i kratko protrljao vrat. Prostitutka se glasno nasmijala i izazovno ga odmjerila od glave do pete. — Ako želiš, rado ću ti se odužiti. Jesi li za jedno valjanje na brzaka prije nego što nastavim s poslom? — Ne, hvala — uljudno je odvratio. Nehajno je slegnula ramenima. — Kako god želiš. Manje posla za mene. Laku noć — rekla je i mahnula mu na pozdrav. Kratko je kimnuo i ponovno se zagledao u zemlju. Malo zatim, kao da je osjetio da ga netko promatra, polako se okrenuo i pogledao ravno u Ameliju. Na trenutak je ostala bez daha. Iako je stajao nekoliko metara dalje od nje, mogla je osjetiti snagu koja isijava iz njegova pogleda. Bio je to čvrst, hladan i pomalo umoran pogled čovjeka koji je već odavno ustanovio da je život okrutan i odlučio ga živjeti po vlastitim pravilima.


Znala je što vidi pred sobom: mladu tamnokosu damu rumenih obraza i raskošnih oblina, odjevenu u običnu, praktičnu haljinu i s udobnim cipelama na nogama. Ukratko, potpuno drukčiju od blijedih, vitkih i krhkih žena kakve su bile u modi. Bila je svjesna da nije od onih koje bi izgledom plijenile pozornost gdje god da se pojave, no ujedno, bez lažne skromnosti, znala je da ju muškarci smatraju privlačnom. Već se odavno mogla udati, no čekala je pravog, a kada se taj napokon pojavio, ispostavilo se da je krivi. Ranjena srca i krajnje razočarana, izgubila je volju i želju za upuštanjem u nove pokušaje. Usto, imala je dovoljno posla sa svojim bratom i sestrama. Rohan je polako svrnuo pogled s nje i bez riječi se uputio prema ulazu u klub. Nije žurio, zapravo, izgledao je kao da mu je potrebno malo vremena kako bi razmislio o nečem. Djeluje kao da plovi po vodi, pomislila je Amelija i požurila prema njemu. — Oprostite, gospodine... Rohan, zar ne? — upitala je, presrevši ga netom prije ulaska. Zastao je i zagledao se u nju dugim staloženim pogledom. Stajali su toliko blizu jedno drugome da je mogla osjetiti njegov ugodan miris. Promatrajući kako polako raskopčava prsluk od sivog brokata, zamalo se nervozno nasmijala. Kao opijena zagledala se u njegova široka prsa pod tankom bijelom košuljom. Visok ovratnik haljine odjednom ju je počeo jezivo stezati. Rumena od nelagode primorala se podići pogled do njegova lica. Bio je mlad muškarac, nije mu još bilo ni trideset. Punih usnica, snažne uglate čeljusti i očiju boje zlaćano smeđeg topaza, izgledao je poput grješnog anđela. Kosa mu je bila duga i kovrčava, tamni uvojci padali su mu na ovratnik, a jedna ušna resica bila mu je urešena brilijantom. Vidjevši to, dah joj je zastao u grlu. — Da — kratko je odvratio. — Kako vam mogu pomoći, gospođice... — Hathaway — rekla je i rukom pokazala prema Merripenu. — Merripen, moj pratilac. Rohan se na trenutak pozorno zagledao u njega. — Romska riječ za život ili smrt. To je značenje njegova imena? Amelija se začuđeno zagledala u Merripena. Nehajno je slegnuo ramenima pa je ponovno svrnula


pogled na Rohana. — Gospodine, željela bih vas nešto upitati u svezi... — Ne volim pitanja. — U potrazi sam za bratom, lordom Ramsayem — ustrajala je. — Mnogo bi mi značilo kad biste mi rekli jeste li ga možda vidjeli ili ako slučajno znate gdje bi mogao biti. — Ne bih vam to rekao ni kad bih znao — odvratio je. Prilično je suzdržan, pomislila je. Očito je navikao imati posla s najrazličitijim vrstama ljudi. — Vjerujte, gospodine, ne bih vas željela dovesti u neugodnu situaciju, ali prošlo je već tri dana otkad je moj brat otišao od kuće i... — To nije moj problem — odvratio je i okrenuo se u namjeri da produži. — Ne bih se čudila da je upao u loše društvo i... — Žao mi je. — Možda je i mrtav, a... — Ne mogu vam pomoći. Želim vam sreću u daljnjoj potrazi — rekao je i otvorio vrata pa naglo zastao kad mu je Merripen rekao nekoliko riječi na romskom jeziku. Otkad je počeo živjeti kod njih, Amelija ga je samo u nekoliko navrata čula kako govori jezikom svog naroda. Uvijek joj je zvučao čudno, no ujedno i vrlo melodično. Rohan je polako kimnuo glavom. — Jezik mojih predaka — tiho je rekao. — Iz kojeg si plemena? — Ne znam, gospodine. Dug trenutak prošao je u tišini. — Hajde, uđite — napokon je rekao Rohan. — Vidjet ću mogu li što učiniti za vas — dodao je i hitro ih uveo u klub pa pozvao jednog od uposlenika i rekao mu neka ih odvede u njegovu radnu sobu na katu. Uspinjući se stubama, Amelija je osluškivala zvukove iz prizemlja. Glazba, žamor muških glasova, povremeni raskalašeni povici. Jasno da nijedna pristojna žena nije mogla ući u klub poput tog. Uposlenik, mladić besprijekorna ponašanja, uveo ih je u veliku prostoriju i uljudno im ponudio da sjednu, pa izašao. Nisu sjeli. Merripen je šutke prišao prozoru i zagledao se na King Street, za razliku od Amelije koja je pogledom polako kružila


prostorijom, iznenađena time što vidi. Sve u što je pogledala bilo je nadasve otmjeno: ručno izrađeni sagovi s uzorcima u tonovima plave i bež boje, zidovi obloženi drvenim panelima, pokućstvo presvučeno baršunom. — Tko god da se pozabavio uređenjem, ima prilično dobar ukus — rekla je pa skinula šešir i stavila ga na stolić od mahagonija. — Na ovakvom mjestu očekivala bih nešto... hm, znatno kičastije. — Jenners nije obična kockarnica. Svrha mu je bogatašima ponuditi otmjeno mjesto na kojem će gubiti novac. Amelija je prišla polici s knjigama i počela proučavati sadržaj. — Što misliš, zašto Rohan nije htio uzeti novac od lorda Selwaya? — nehajno je upitala. Merripen ju je kratko pogledao preko ramena i ironično se nasmijao. — Kao da ne znaš da Romi nisu opterećeni materijalnim stvarima. — Znam, ali poznato mi je i da se previše ne libite primiti novac u zamjenu za uslugu. — Ne razumiješ. Radi se o tom da mu to nije nužno potrebno. Vjerojatno se srami na što je spao. — Kako to misliš? — Rom je... a živi pod krovom, otmjeno se odijeva i očito ima i više novca nego što može potrošiti. Za nekog od nas to je sramotno. Nezamislivo, potpuno protivno našoj prirodi. Zvučao je toliko ponosno i samouvjereno da Amelija nije mogla odoljeti, a da ga ne podbode. — A što je s tobom? Ne sramiš se što tako dugo živiš pod našim krovom? — To se ne može uspoređivati. Prvo, ne služim vam za novac, nego dobrovoljno. Vidjevši kako se uozbiljio, nije se mogla ne nasmijati. — A drugo, spasili ste mi život pa smatram da vam nešto dugujem. Raznježila se. — Sad mi je prisjelo — rekla je. — Šalila sam se, a ti si to preozbiljno shvatio. Znaš da nitko od nas ne smatra da nam išta duguješ, dragi prijatelju. Uostalom, dosad si nam se već tisuću puta odužio. Nećemo smatrati da si nezahvalan ako odeš od nas. Odlučno je odmahnuo glavom. — Bilo bi to isto kao da jato nejakih pilića prepustim lisicama.


— Nismo baš toliko bespomoćni — pobunila se. — Savršeno sam sposobna riješiti svaki problem. Kao i Leo... barem dok je trijezan. — A kada je trijezan? — ironično je upitao. Zaustila je u namjeri da mu odgovori pa zatvorila usta. Htjela ona to priznati ili ne, bio je u pravu. Zadnjih pola godine, Leo se gotovo i nije trijeznio. Duboko je uzdahnula i rukama pritisnula bolan trbuh. Previše se živcirala, ali tu nije bilo pomoći. Jadan Leo. Nije se mogla pomiriti s pomišlju da ne može ništa učiniti za njega. Ali kako bi ga mogla spasiti od njega samog? Nemoguće je pomoći nekomu tko odbija pomoć. Ipak, i dalje će pokušavati. Previše nervozna da bi sjela, počela je koracima mjeriti sobu. Što sad? Leo je možda u opasnosti, a njih dvoje gube vrijeme ovdje, čekajući da se Rohan napokon pojavi. — Idem malo pogledati što se zbiva — rekla je i požurila prema vratima. — Neću se dugo zadržati. Ostani tu, u slučaju da se Rohan pojavi. Čula je da je tiho opsovao, ali nije se obazirala na to. No jedva što je izašla u hodnik, Merripen je došao za njom. — Ne možeš lutati po ovakvom mjestu. To se ne pristoji. Produžila je, a da ga nije ni pogledala. — Briga me što se pristoji ili ne — promrsila je. — Ovo mi je jedina šansa da vidim kockarnicu i neću ju propustiti — dodala je i stala uz ogradu galerije, odakle se pružao pogled na veliku prostoriju u prizemlju, dupkom punu gospode u otmjenim večernjim odijelima. Ugođaj je bio kao u košnici. Neki muškarci tumarali su prostorijom, neki se kockali, neki kartali, neki stajali kraj stolova i promatrali igru. Konobari su raznosili piće, namještenici žetone i svežnjeve karata. Posvuda je vladala gužva, cijelom prostorijom širio se uzbuđen žamor. Stojeći kraj stupa, Amelija je pogledom polako pretraživala gomilu pa zaustavila pogled na Rohanu. U crnom odijelu s kravatom, ni po čem nije odskakao od članova kluba, no držanjem jest. Stajao je po strani, oslonjen o pult od mahagonija i diskretno davao upute osoblju. Gledajući ga, Amelija je pomislila da izgleda poput orla među jatom golubova. Svaki njegov pokret bio je pažljivo odmjeren i bilo je očito da ništa ne može promaći njegovu oštrom pogledu.


Odjednom... kao da je osjetio njezin pogled, polako se okrenuo i pogledao ravno u nju, kao što je učinio i u polumračnoj uličici. Istog trenutka krv joj je pojurila u obraze. Osjećala se postiđenom poput djevojčice ulovljene u nestašluku. Naglo je porumenjela i brzo se sakrila iza stupa. — Što se dogodilo? — upitao je Merripen. — Mislim da me je gospodin Rohan vidio — prošaputala je i nervozno se nasmijala. — O, Bože, nadam se da nije pomislio da ga špijuniram. Hajde, vratimo se u njegovu sobu — rekla je pa kratko provirila iza stupa, u nerazumnoj želji da ponovno pogleda Rohana. No više nije bio tamo.


Drugo poglavlje

im je vidio kako ga Amelija promatra s galerije, Cam Rohan uputio se prema stubama, no kao i obično, nije mogao napustiti kockarnicu, a da ga netko od osoblja ne zaustavi i šapatom ga izvijesti da je lord taj i taj zamolio kredit ili da je situacija za kartaškim stolom na rubu sukoba. Zaokupljen mislima o ženi koja ga je čekala na katu, odsutno im je izrecitirao upute i nastavio se probijati kroz gužvu. Bila je to jedna od uobičajenih večeri u klubu, a takva je trebala i ostati. Ali nije. Otkad se ta žena pojavila, sve se promijenilo, barem što se njega tiče. Cam se nije mogao sjetiti kada ga je posljednji put neka žena zaintrigirala poput Amelije Hathaway. Poželio ju je istog trenutka kad ju je ugledao. Jedra i rumena, raskošnih oblina utegnutih u nadasve čednu haljinu, bila je utjelovljenje svega što ga je živciralo kod Engleskinja. Ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti što ga je na njoj toliko privuklo. Nije mu dugo trebalo da shvati kako posjeduje snažnu osobnost i sposobnost uprezanja ljudi u ostvarenje onoga što zamisli. Od takvih žena Cam je u pravilu bježao kao vrag od tamjana, no ipak, dok je gledao u njezine lijepe plave oči, sve što je želio bilo je zgrabiti ju i odnijeti ju u mrak. Znao je da je to primitivno i barbarski, no ispod uljuđene površine uvijek je bio barbarin. Problem je bio u tom što mu je zadnjih godinu dana postalo prilično teško kontrolirati svoju divlju narav. Još je uvijek u tom uspijevao, ali iz dana u dan postajao je sve nestrpljiviji. Lako je pucao po šavovima, a stvari koje su mu nekad pružale zadovoljstvo nisu ga više veselile. Gore od svega, kad bi s nekom ženom završio u postelji, nije u tom uživao ni upola toliko koliko prije. Jednostavno bi to obavio, mehanički i bez osobitog poleta, kao i sve ostalo što je činio tih dana. Nikada mu nije bilo teško pronaći ženu koja bi bila voljna podijeliti


s njim tjelesne užitke. I nijedna od njih nije požalila — u njegovim rukama prele su poput mačaka. No to ga više nije moglo uspaliti. Ne onako kao prije. U svem tom nije bilo ni strasti ni ushita, samo puko ispunjenje potrebe, poput ispunjenja potrebe za hranom ili snom. I to ga je prilično zabrinulo. Toliko, da je odlučio o tom otvoreno porazgovarati sa svojim poslodavcem, lordom St. Vincentom. Nekad glasovit lovac na suknje, a danas odan suprug, lord St. Vincent pouzdano se mogao smatrati jednim od eksperata za pitanja poput tih. I zato ga je Cam, jednog dana, čim su po zatvaranju kluba po običaju sjeli u njegovu radnu sobu, kako bi zapisali utržak u knjigu prometa, zabrinuto upitao je li normalno da muškarci koji se približavaju tridesetoj imaju manju želju i potrebu za seksom. Čuvši to, St. Vincent gotovo se ugušio gutljajem brendija. — O, moj Bože — rekao je i nekoliko se puta kratko nakašljao. — Odakle ti takva pomisao? Bio je naočit muškarac, bistrih plavih očiju i pepeljasto plave kose. Mnoge žene smatrale su ga neodoljivim, čak i najzgodnijim muškarcem na svijetu. Izgled sveca i duh hulje očito su bili dobitna kombinacija za osvajanje ženskih srdaca. — Oprosti, ali moram te pitati kakve to žene vodiš u krevet? — Kako to mislite? — zbunjeno je upitao Cam. — Lijepe ili manje lijepe? — Naravno, lijepe. — Tako sam i mislio — odvratio je St. Vincent. — Trebao bi birati manje lijepe. Takve su žene neusporedivo bolje ljubavnice. Zahvalne su ti na pažnji pa se u krevetu mnogo više trude od ljepotica. — Ipak, vaša je žena prava ljepotica. St. Vincent se široko osmjehnuo. — To je posve druga priča. Oko vlastite žene valja se potruditi, no to će ti uvijek biti višestruko vraćeno. Možda bi se trebao oženiti. Toplo bih ti preporučio to iskustvo, osobito ako je žena lijepa i pametna. S takvom ti nikada neće biti dosadno. Cam je nestrpljivo uzdahnuo. O čem god da se radilo, St. Vincent uvijek bi se upuštao u dugu filozofsku raspravu, a njemu, trenutačno, nije bilo do filozofiranja. — Ukoliko sam dobro shvatio, prvo ste mi preporučili da počnem zavoditi manje privlačne žene — tmurno ga je podsjetio.


St. Vincent posegnuo je za držalom i umočio vrh tankog srebrnog pera u bočicu tinte. — Rohane, doista se trudim pomoći ti. No što se mene tiče, nikada nisam imao takvih problema. Morao bih biti na samrti da ne razmišljam o... hm, nije važno. Uostalom, tako je bilo... znaš i sam da sam nedavno bio na rubu života i dovraga, ipak mi se dizao kad bih pomislio na svoju ženu. — To je uistinu krasno — suho je promrmljao Cam i oprostio se s nadom da će od njega dobiti ikakav pametan savjet. — Bismo li se primili posla? Od razgovora o seksu nema nikakve koristi. St. Vincent odložio je pero i zavalio se u stolac. — Zapravo, radije bih nastavio pričati o seksu. U svakom slučaju, to je mnogo zabavnije od ovog dosadnog posla — rekao je i lijeno se protegnuo. — Neovisno o tom što si u tim stvarima vrlo diskretan, znam da te žene uporno progone. A znam i da se ne ustežeš prihvatiti njihove ponude. Cam je dug trenutak blijedo zurio u njega. — Oprostite, gospodine, ali bojim se da ne razumijem poantu... ukoliko je ima. St. Vincent mirno mu je uzvratio pogled. — Budući da u prošlosti nisi imao problema s nedostatkom volje i želje za seksom, pretpostavljam da si se zasitio. To se često događa kad je ponuda obilna i jednolična. Isto kao i s hranom, ako je jednolična, izgubiš apetit. Treba ti nešto novo i drukčije. Za promjenu, to je imalo smisla. Razmišljajući o tom, Cam se nije mogao ne upitati je li glasovit bludnik poput St. Vincenta završio u braku s Evie upravo zato što je ona za njega bila “nešto novo i drukčije”. Cam je Evie poznavao još od vremena kad bi kao djevojčica, u prijepodnevnim satima, katkad svratila u klub u posjet ocu. Rano je ostala bez majke i Cam se prema njoj uvijek odnosio vrlo zaštitnički, poput starijeg brata. Kao i svi koji su ju poznavali, ne bi nikada pomislio da će uzorita i samozatajna djevojka poput nje završiti u braku s razvratnikom poput St. Vincenta. No više od svih, to je iznenadilo upravo St. Vincenta. Ako je u početku gledao na nju samo kao na povoljnu priliku za brak, zacijelo se jako iznenadio kad je otkrio da je smrtno zaljubljen u nju. — A što je sa životom u braku? — upitao je. — Ne dolazi li i tu prije ili poslije do zasićenja? St. Vincent odlučno je odmahnuo glavom. — U međuvremenu sam


shvatio da mi žena poput Evie nikada ne bi mogla dosaditi. Ne mogu je se zasititi i tako će ostati dokle god sam živ — rekao je pa odlučno zatvorio knjigu prometa i ustao od stola. — Odlazim. Laku noć, Rohane. — Nećete upisati današnji promet? — Prepustit ću tebi taj posao — rekao je i uputio se prema vratima. — Najzad, jedan je od nas neoženjen muškarac koji nema nikakvih planova za ostatak noći, a drugi je glasovit pohotljivac kojeg kod kuće čeka lijepa mlada žena. Što misliš, koji bi se od nas dvojice trebao pozabaviti upisivanjem prometa u knjigu? — upitao je i mahnuvši mu na pozdrav izašao iz sobe. Kako bilo, St. Vincentovo mišljenje da je Camu potrebno nešto novo i drukčije, pokazalo se točnim. U protivnom ga gospođica Hathaway ne bi privukla. Oduvijek su mu bile draže iskusne žene koje su na zavođenje gledale kao na igru i koje nisu miješale tjelesni užitak i osjećaje. Cam nikada nije pokušao zavesti djevicu. Mogućnost da nekoj djevojci bude prvi muškarac u životu, nije ga nimalo privlačila. Dapače, prilično ga je odbijala. U svem tom ne bi bilo nikakvog užitka za nju, samo bol i suze, a na kraju možda i kajanje. O ne, užasavao se i same pomisli na to. U skladu s tim, naravno da nije žudio za takvim novim iskustvima. I zato će se držati podalje od gospođice Hathaway. Žurno se uspeo uz stube i produžio do sobe u kojoj ga je čekala s tamnoputim pratiocem Merripenom, nositeljem potpuno običnog romskog imena, koji se iz nekog razloga našao u vrlo neobičnom položaju. Po svemu sudeći, bio je njezin sluga, a za Rome, koji više od svega vole neovisnost i slobodu, takvo što prilično je čudno i krajnje odbojno. Sve u svem, moglo bi se reći da njih dvojica imaju nešto zajedničko. Obojica rade za gadjije, umjesto da slobodno lutaju svijetom, kako im je Bog namijenio. Romima nije mjesto u zatvorenom prostoru omeđenom krovom i zidovima. Oni ne mogu živjeti odijeljeni od otvorenog neba, vjetra, sunca i zvijezda, u kutijama koje se nazivaju kućama i u kojima zrak vonja na hranu i laštilo za parkete. Razmišljajući o tom, Cama je prvi put nakon dugo vremena preplavio osjećaj da će se ugušiti. Olabavio je kravatu, pročistio grlo i usredotočio se na predstojeći zadatak — odnosno, smišljanje načina na koji će se što je moguće brže i


učinkovitije riješiti te čudne žene i njezina pratioca. Tjeskobno je uzdahnuo i ušao u sobu. Gospođica Hathaway stajala je kraj njegova pisaćeg stola i, s rukama prekriženim na prsima, nestrpljivo lupkala nogom po podu. Merripen je, s rukama također prekriženim na prsima, mirno stajao kraj prozora. Prišavši Ameliji, Cam se nakratko pozorno zagledao u nju. Odjednom, preplavila ga je znatiželja kakva muškarca obuzme u prisutnosti žene koja ga je zaintrigirala. Bio je to ugodno škakljiv osjećaj, koji već odavno nije osjetio. Imala je krasne oči boje lavande, no pogled joj je bio oštar i ozbiljan. Imala je i krasne bujne usnice, no bile su čvrsto stisnute. I krasnu, blistavu crnu kosu, ukosnicama prikovanu u urednu punđu. Sve na njoj ukazivalo je na strogu i discipliniranu osobnost. Tipičnu krutu usidjelicu. Ipak, ništa od toga nije moglo prikriti njezinu privlačnost. Bio je siguran da se pod njezinom krajnje uzdržljivom površinom krije vrelo strasti. Bila je jednostavno... divna. Čarobna. Gledajući ju, Cam ju je poželio odmotati poput dugo očekivanog poklona. Poželio ju je kraj sebe, nagu i ranjivu, bujnih usana pritisnutih uz njegove i drhtavu od žudnje. Uplašen onim što bi mogla vidjeti u njegovu pogledu, kratko se nakašljao i brzo pogledao u stranu. — Dakle? Jeste li saznali išta korisnog u svezi mog brata? — upitala je, očito nesvjesna bure koja se odvijala u njem. Istinski mu je laknulo zbog toga. — Jesam. — I? — Bio je tu prije dva-tri sata. — Bogu hvala, živ je — s olakšanjem je uskliknula. — Nakon što je prokockao izvjesnu svotu novca, odlučio se utješiti u obližnjem bordelu. — Bordelu? — ljutito je upitala i svrnula pogled na Merripena. — Kunem ti se, zadavit ću ga vlastitim rukama — promrsila je i ponovno pogledala Cama. — Koliko je izgubio na kocki? — Oko pet tisuća funti. Oči su joj ljutito bljesnule. — Umrijet će bolno i polako. U kojem je bordelu? — U Bradshawsu.


Uzela je šešir sa stola. — Hajde, Merripene, idemo po njega. — Ne — istodobno su uzviknula oba muškarca. — Moram se uvjeriti da je živ i zdrav — staloženo je odvratila i uputila Merripenu dug leden pogled. — Ne vraćam se kući bez njega. Što se Cama tiče, nije bio siguran je li mu cijela ta situacija komična ili bi se ipak trebao zabrinuti zbog snage volje te neobične ženske osobe. — Je li gospođica tvrdoglava, maloumna ili jedno i drugo? — upitao je Merripena. — Tvrdoglava — odvratila je Amelija prije nego što je Merripen stigao odgovoriti. — Malouman je moj brat — dodala je pa stavila šešir na glavu i svezala vrpce pod bradom. Jarkocrvene. Opazivši to, Cam se ponovno poželio nasmijati. Taj napadan detalj nikako se nije uklapao u njezino krajnje umjereno ruho. Doista je neobična, pomislio je i odlučio ju pokušati urazumiti. — Ne možete ići tamo po brata. Takvo što ne bi se nipošto pristojalo, a mogli biste doživjeti i brojne neugodnosti. Usto, kako ćete ga pronaći? Čak i ne znate gdje je to vraško mjesto, a ja vas nemam namjeru uputiti. Nije ni trepnula. — Pretpostavljam da su vaše grane poslovanja prilično povezane i da se između vaše i njihove zgrade danonoćno odvija velik promet. Bit će mi dovoljno slijediti utabanu stazu. Do viđenja, gospodine Rohane, i hvala vam na pomoći. Cam joj je hitro prepriječio put. — Napravit ćete budalu od sebe, gospođice Hathaway, i to je sve. Nećete stići dalje od vrata. Ako mislite da tamo možete samo tako upasti i zahtijevati da potraže vašeg brata, ljuto se varate. — Hoću li ili neću uspjeti izvući mog brata iz javne kuće, nije vaš problem, gospodine Rohane. Bila je u pravu. To doista nije bio njegov problem. Ipak, Cam se već odavno nije tako dobro zabavljao. Niti ga je mamila niti flertovala s njim. Ništa od toga. Bila je krajnje suzdržljiva, a ipak, ako bi mogao birati između nje i hrpe polugolih raskalašenih zavodnica, radije bi ostao s njom. — Poći ću s vama — naglo je izgovorio. Namrštila se. — Ne, hvala. To doista nije potrebno. — Inzistiram. — Nisam vas zamolila za uslugu, gospodine Rohane — podsjetila ga


je. Istina, nije. Neovisno o tom, rado bi ju uslužio, i to na stotinu načina od kojih bi mu većina pričinila veliko zadovoljstvo. — U obostranom je interesu da što prije pronađete brata i odvedete ga kući. Ako je pijan, a vjerujem da jest, ne bih želio da se vrati ovamo i napravi gužvu. Smatram svojom dužnošću pomoći vam da ga što prije odvedete iz Londona.


Treće poglavlje

ako su do javne kuće mogli doći i pješice, odlučili su se odvesti u staroj klimavoj kočiji. Kad su se zaustavili pred kućom sagrađenom u georgijanskom stilu, Amelija se prilično iznenadila. Ako je očekivala da će joj jedan pogled na pročelje biti dovoljan da zaključi kakve se aktivnosti odvijaju unutar zidova, očito se prevarila, jer zgrada je djelovala nadasve uzorito. — Prepustite meni da se raspitam o Ramsayu. I ne izlazite iz kočije — rekao je Rohan Ameliji pa svrnuo pogled na Merripena. — Nemoj joj dopustiti da nogom stupi na cestu. Mrak je, netko bi ju mogao napasti. — Rana je večer — pobunila se Amelija. — I nalazimo se usred West Enda. Ako me oči ne varaju, ovdje nema sumnjivih tipova. Iskreno dvojim da bi me neki od ovih džentlmena napao. — Zaprepastili biste se kad bih vam rekao kakvi se sve probisvijeti skrivaju pod otmjenom odjećom. — Nije me tako lako zaprepastiti — odbrusila je. Zabljesnuo ju je osmijehom i izašao iz kočije. Trenutak potom stopio se s mrakom i sve što je Amelija mogla vidjeti pod slabašnim svjetlom plinske svjetiljke koja je stajala nedaleko ulaza u zgradu, bio je odsjaj njegove kose boje ebanovine i svjetlucanje brilijanta u njegovoj ušnoj resici. Zbunjeno je zurila u njegov nejasan lik. Kamo svrstati muškarca poput njega? Nije bio džentlmen ili plemenitaš, ali ni pučanin iz radničke klase pa čak ni Ciganin, ne u pravom smislu riječi. Prisjetivši se vreline koja je isijavala iz njegova dlana kad joj je pružio ruku da joj pomogne ući u kočiju, srce joj je na trenutak zadrhtalo. Već je opazila da nosi prstenje, no ne i da jedan od njih nosi na palcu. Nikad dotad ni na kom nije vidjela takvo što. — Merripene, zašto Rohan nosi prsten na palcu? Je li to neki romski običaj? — zamišljeno je upitala.


Umjesto odgovora, mrko se zagledao u četvoricu bučnih, očito pripitih mladića u otmjenim odijelima i s cilindrima na glavama, koji su upravo prolazili kraj kočije. Dvojica od njih zastala su kraj gizdavo odjevene žene, a druga dvojica produžila prema ulazu u javnu kuću. Merripen je polako svrnuo pogled s njih pa slegnuo ramenima. — Prsten na palcu označava slobodu duha i misli. Također i potrebu za neovisnošću. Nosi ga kako bi se podsjetio da ne pripada ljudima među kojima trenutačno živi. — Ali zašto bi se trebao podsjećati na to? Što nedostaje našem načinu života? — Vaš je način života prilično zavodljiv — suho je odvratio Merripen. — Nije mu lako odoljeti. I zato se stalno mora podsjećati da to nije njegov način života. — Ali, zašto? — ustrajala je. — Oprosti, ali ne mogu shvatiti zašto bi itko imao išta protiv života u lijepoj kući. Što ima loše u redovnim prihodima i uživanju u stvarima poput ispijanja čaja iz porculanskih šalica u nekom udobnom salonu? — Tipično razmišljanje za jednu gadju — rezignirano je promrmljao Merripen. Bio je to naziv za ženu koja nije Romkinja. Amelija se kratko nasmijala. Naravno da Merripen smatra kako netko poput nje ne može to razumjeti. Pravo rečeno, bio je u pravu. — Svim se srcem nadam da će se Rohan vratiti s viješću da se moj brat zabavlja u bordelu. Nikada ne bih pomislila da će mi laknuti ako to čujem... jer kad pomislim da možda s nožem u leđima pluta Temzom... Naglo je zašutjela i rukama pokrila usta. — Prije bih rekao da negdje leži mrtav pijan — odvratio je Merripen. Kad bi barem bilo tako, pomislila je. — Trebali bi se preseliti u Hampshire. Mogućnost da mu se tamo nešto dogodi ipak je znatno manja... zar ne? Merripen je šutke slegnuo ramenima. — U kakvu bi nevolju tamo mogao upasti? Nema gdje — ustrajala je, pokušavajući po izrazu njegova lica dokučiti što misli, no to je bilo nemoguće. — Tko traži nevolju, naći će je, gdje god da se nalazio — mudro je


odvratio Merripen. Nekoliko minuta proveli su u napetoj tišini. Napokon, Rohan je izašao iz bordela i požurio prema kočiji. — Jeste li ga pronašli? — upitala ga je Amelija prije nego što je stigao izustiti i riječ. — Ne. Bio je u sobi s jednom djevojkom, ali nakon što je, hm... konzumirao uslugu, otišao je. — Jeste li ih pitali znaju li možda kamo je... — U Grom i pakao. Zbunjeno ga je pogledala. — To je naziv jedne krčme — objasnio je. — Zvuči uistinu dražesno — suho je odvratila. — Znate li gdje je to? Svrnuo je pogled na Merripena. — Kreni St. Jamesovom prema istoku i na četvrtom raskršću skreni lijevo — rekao mu je i sjeo u kočiju. Krenuli su. Malo zatim, mimoišli su tri prostitutke koje su šetale gore— dolje ulicom. — Moj Bože, kako su mlade — komentirala je Amelija, i s otvorenim zanimanjem osvrnula se za njima. — Trebale bi otići u neku od dobrotvornih ustanova i boraviti tamo dok im se ne ukaže prilika za neki bolji posao. — Većina takozvanih boljih poslova jednako je toliko loša — odvratio je Rohan. U nevjerici se zagledala u njega. — Mislite li da je bolje baviti se prostitucijom nego dostojanstveno živjeti radeći neki pošten posao? — Nisam to rekao. Poanta je u tom što mnogi poslodavci iskorištavaju djevojke na mnogo gori način od svodnika i vlasnica bordela. Sluge svakodnevno trpe zlostavljanja, osobito sluškinje, kojima se gazde često uvlače u krevete. A ako mislite da je dostojanstvenije raditi u tvornicama, očito nikada niste vidjeli djevojku koja je ostala bez prstiju režući slamu za metle. Ili jednu od onih kojoj su pluća toliko uništena od udisanja dlačica i prašine pri čišćenju i raščešljavanju konoplje, da neće doživjeti trideseti rođendan. Zaustila je da mu odgovori, no predomislila se i zatvorila usta. Pristojna ženska osoba ne može si dopustiti raspravljati o prostituciji. Čak ni ako je usidjelica. Žene koje drže do sebe jednostavno ne govore


o tom. Navukla je na lice indiferentan izraz i ponovno okrenula glavu prema prozoru. Iako Rohana nije čak ni okrznula pogledom, znala je da ju promatra. Cijelim tijelom bila je svjesna njegove blizine. I njegova mirisa. Nije mirisao na kolonjsku vodicu, nego drukčije, na nešto svježe i slatkasto, poput mješavine paprene metvice i klinčića. — Vaš brat nedavno je naslijedio titulu, zar ne? — upitao je. — Da. — Nemojte mi zamjeriti, ali lord Ramsay ne djeluje mi poput osobe koja bi se mogla zrelo nositi s tim. Amelija se tužno osmjehnula. — Sve nas je to prilično zateklo. Ni u snu se tomu nismo nadali. Leo je bio tek četvrti mogući nasljednik lorda Ramsaya. No nekim čudom, sva trojica koja su ga naslijedila prije njega, u kratkom roku umrla su jedan za drugim. Čini se da s titulom lorda Ramsaya dolazi i kratko uživanje u njoj, a kako stvari trenutačno stoje s mojim bratom, ni on vjerojatno neće u njoj uživati duže od svojih prethodnika. — Ako mu je takva sudbina, tu se ništa ne može učiniti. Naglo se okrenuvši prema njemu, opazila je kako pogledom klizi niz njezino tijelo. Srce joj je istog trenutka počelo luđački lupati. — Ne vjerujem u sudbinu — rekla je. — Svaki je čovjek vladar svoje sudbine. Rohan se osmjehnuo. — Ne bih se složio. Svatko, pa i najmoćniji od nas, bespomoćan je u rukama sudbine. Uputila mu je dug skeptičan pogled. — Mislite li i da su dobici ili gubici na kocki također stvar sudbine? Zacijelo znate da je sreća vrlo prevrtljiva i da se ne može predvidjeti tko će dobiti, a tko izgubiti. — Istina, znam sve o varljivoj mogućnosti dobitka na sreću — složio se Rohan. — Ipak, vjerujem u nju — dodao je, zagledavši joj se duboko u oči, zbog čega je nakratko ostala bez daha. — Vjerujem u magiju i u proročanske snove. I da je budućnost zapisana u zvijezdama... pa čak i u dlanovima naših ruku. Kao očarana, zurila je u njega. Nije si mogla pomoći. Bio je izuzetno naočit muškarac, kože boje meda od kadulje i neopisivo senzualnih usana. A tek njegova kosa! Nekoliko svilenkastih tamnih pramenova palo mu je na čelo i bilo joj je uistinu teško othrvati se želji da ih odmakne.


— Vjeruješ li i ti u sudbinu, Merripene? — najzad je upitala svog pratioca. Dug trenutak oklijevao je s odgovorom. — Rom sam — napokon je rekao. Što je značilo da vjeruje. — Zaboga, Merripene. Mislila sam da si mnogo razumniji. Rohan se glasno nasmijao. — I jest razumno dopustiti mogućnost da sudbina upravlja našim životima, gospođice Hathaway. Samo zato što nešto ne vidite ili ne osjećate, ne znači da to ne postoji. — Ne postoji nešto poput sudbine — ustrajala je. — Sve što nam se događa u životu, rezultat je naših djela. Kočija se naglo zaustavila, ovoga puta u znatno manje reprezentativnom okruženju. S jedne strane ulice, u prizemlju jeftinog konačišta nalazila se pivnica, a s druge, velika krčma. Ulični su trgovci besramno spopadali prolaznike, a većina njih djelovala je poput džepara. Također, prostitutki je ovdje bilo više nego u St. James Streetu ili King Streetu. Pred krčmom se upravo odvijala tučnjava, šeširi i boce letjeli su zrakom. Kako bilo, gdje god da je kavga, tu je najvjerojatnije i Leo, pa je Amelija s velikom sigurnošću mogla pretpostaviti da i njezin brat sudjeluje u njoj. — Merripene, znaš kakav je Leo kad se napije — s uzdahom je izgovorila. — Ne bih se čudila da je usred tog okršaja. Bi li bio tako dobar i... Prije nego što je stigla završiti, Merripen je skočio sa sjedala. — Čekaj — rekao mu je Rohan. — Prepusti to meni, snaći ću se bolje od tebe. Merripen mu je uputio dug leden pogled. — Sumnjate da mogu srediti te protuhe? — Ti su momci pripadnici londonskih uličnih bandi. U tučnjavi se služe mnoštvom podlih trikova i... Merripen se bez riječi okrenuo i uputio prema krčmi, pa Rohanu nije preostalo drugo nego slegnuti ramenima. — Neka mu bude kad je tako tvrdoglav — promrmljao je i izašao iz kočije. — Pretvorit će ga u hrpu mljevenog mesa. Amelija je također izašla iz kočije. — Iskreno sumnjam u to. Jak je i


vrlo vješt, sigurna sam da će oni proći gore od njega. — Trebali biste se vratiti u kočiju — rekao je, i polako ju odmjerio od glave do pete. — Zašto? Sigurna sam da biste me branili ako bi me netko pokušao napasti. — Draga moja, ako se ne vratite u kočiju moglo bi se dogoditi da će vas netko morati braniti od mene — tiho je odvratio. Srce joj je ponovno počelo luđački lupati. Zapanjeno se zagledala u Rohana pa duboko udahnula i primorala se pogledati u stranu. Ipak, cijelim svojim bićem i dalje je bila svjesna njegove blizine. Djelovao je opušteno, no nekako, znala je da i njemu srce brže lupa pod slojevima otmjene odjeće. Kao po nekom prešutnom dogovoru, okrenuli su se i zagledali se u Merripena. Kao što je Amelija i očekivala, začas je oborio s nogu nekoliko protuha i nedugo potom izvukao se iz krkljanca vukući nekoga za ovratnik. Njezina brata. — Bogu hvala — uskliknula je Amelija. — Živ je. Rohan ju je prstima uhvatio za bradu i duboko joj se zagledao u oči. — Nemate li dojam da se prema njemu ponašate previše zaštitnički? Najzad, nije dijete. I ne čini ništa neobično. Većina mlade gospode na njegovu bi se mjestu isto tako ponašala. Smetena njegovim dodirom, kratko je zadrhtala. — Ne poznajete ga — rekla je, glasom koji je podsjećao na cviljenje. Znala je da bi se trebala odmaknuti od njega. Ovako intiman dodir doista nije bio umjestan i ne bi mu to smjela dopustiti. I ne bi, da nije toliko uživala u njem. — Nije oduvijek takav. Bio je... — započela je, no bila je previše zbunjena da bi se mogla sjetiti što je htjela reći. Prstima je uhvatio svilenu vrpcu njezina šešira i kliznuo niz nju, do mjesta na kojem joj je bila svezana pod bradom. — Kakav? — tiho je upitao. Naglo se odmaknula od njega i zdvojno se zagledala u brata. Bio je prljav, raščupan i izubijan, no kad je stao pred nju, u njegovu pogledu nije mogla vidjeti ni trunke srama ili kajanja. Štoviše, šeretski se smiješio. Svako tko bi ga vidio, pomislio bi da nema nijedne brige na svijetu. Njegov nekad topao pogled sada je bio hladan i tup. Gledajući ga takvog, došlo joj je da zaplače od jada. Kako je moguće da se zdrav i


vedar mladić pretvori u takvo što? Istina, daleko od toga da je potpuno propao, no nastavi li se ponašati kao dosad, to bi se moglo ubrzo dogoditi. — Vidi, vidi, još si uvijek u komadu — nehajno je rekla pa izvukla maramicu iz rukava i nježno mu njome s lica otrla znoj, krv i prljavštinu. Vidjevši kako se smeteno zagledao u nju, umorno je uzdahnula. — To sam ja, mili. Amelija. — Ah, naravno... to si ti — uskliknuo je i kratko se zaljuljao pa ga je Merripen morao hitro pridržati da ne padne. — Moja sestra — promrmljao je pa nadlanicom obrisao slinu koja mu se cijedila iz kuta usana. — Opasna cura. — Ako ti se povraća, uradi to prije nego što te Merripen utrpa u kočiju — savjetovala mu je. — Naravno da ne — samouvjereno je odvratio. — Dobro podnosim alkohol. Zakolutala je očima i odmakla mu prljave uvojke s čela. — Vidim — ironično je odvratila. — Jedva stojiš na nogama. Nemaš mjeru, u protivnom bi znao kad ti je dosta. — Ah, ali draga sestrice... — započeo je i na trenutak joj se toplo zagledao u oči. Nažalost, pogled mu je odmah potom ponovno postao prazan i dalek. — Nikada mi nije dosta. Što mogu kad sam stalno žedan? Suze su ju zapekle u kutovima očiju. Brzo ih je potisnula i strogo se zagledala u njega. — Sljedeća dva dana gasit ćeš žeđ samo čajem i vodom. Jesi li razumio? — upitala je pa svrnula pogled na Merripena. — Odvedi ga u kočiju. Zgroženo se zagledao u Merripena. — Zaboga, nećeš joj valjda dopustiti da me zaključa u kuću? — Bi li radije završio zaključan u londonskom zatvoru? — Tamo bih vjerojatno imao bolji tretman — promrmljao je Leo i uz Merripenovu pomoć poslušno se uputio prema kočiji. Amelija je zadovoljno kimnula i okrenula se prema Camu. — Rado ćemo vas povesti natrag, gospodine Rohane. Bit će nam malo tijesno, ali stisnut ćemo se. — Ne, hvala. Nije daleko, prošetat ću — rekao je i primivši ju za nadlakticu poveo ju prema kočiji.


— Ipak, ne mogu vas ostaviti u ovakvom dijelu grada — ustrajala je. — Ne brinite, nema tog dijela grada u kojem se ne bih snašao — rekao je pa zastao iza kočije, gdje su bili djelomice zaklonjeni od pogleda i vrhom palca nježno obrisao suzu iz kuta njezina lijevog oka. — To je od vjetra — hitro je rekla i oborila pogled. — Nema ni daška vjetra — tiho je odvratio i pomilovao ju po obrazu. Sve oko nje odjednom je postalo nejasno i prigušeno. Jedino čega je bila svjesna, bio je njegov prodoran pogled. Srce joj je lupalo kao da će skočiti iz grudi, a kad ju je vrhovima prstiju pomilovao po vratu, prestala je disati. — Gospođice Hathaway... — Da? — jedva je čujno upitala. — Jeste li potpuno sigurni da sudbina nije uplela prste u naš susret? — Po... potpuno sam sigurna — promucala je. — I da se vjerojatno više nikada nećemo sresti? — Da, vjerojatno nećemo — rekla je, pokušavajući se pribrati. No to se pokazalo nemogućim. Možda bi uspjela da nije stajao tako blizu nje. Ili da ju nije tako promatrao... pod njegovim dubokim upornim pogledom, svaka suvisla misao nestala joj je iz glave... pogotovo nakon što je na obrazu osjetila njegov vreo dah. — Nadam se da ste u pravu... jer, tako mi Bog pomogao ako ću se morati suočiti s posljedicama — promuklo je prošaputao. — Čega? — Ovoga — rekao je i naglo ju privukavši u naručje spojio usnice s njezinima. To joj nije bio prvi poljubac u životu. Ne tako davno, izmjenjivala je poljupce s muškarcem u kojeg je bila zaljubljena. No preplavljena bolju i razočaranjem zbog njegove izdaje, zaklela se da više nijednom muškarcu neće dopustiti ni da joj udvara, a kamoli da ju poljubi. Problem je bio u tom što joj Cam Rohan nije ostavio vremena za razmišljanje... jednostavno ju je zgrabio i poljubio. Činilo se da nije opazio da to nije ono što ona želi, možda je čak pomislio i da želi, iako se naglo ukrutila i pokušala ga odgurnuti od sebe. No umjesto da ju pusti, jače ju je privio uz sebe.


Koža mu je mirisala na sapun od pčelinjeg voska, a usnice su mu bile pomalo slankaste. Ni uz najbolju volju nije joj uspjelo othrvati se želji da se privije uz njegovo snažno toplo tijelo. To ga je uvelike ohrabrilo jer istog trenutka, poljubac je postao požudniji, pun neizrečenih obećanja. Naglo je odvojio usnice od njezinih i počeo joj ljubiti vrat, mrmljajući nešto na romskom. Nije znala što, no zvučalo je ugodno i... vrlo raspaljujuće. Haljina joj je odjednom postala tijesna, korzet ju je stezao toliko da je pomislila da će se ugušiti. Kratko je zadrhtala kad joj je vrhom jezika liznuo ušnu školjku, kao da kuša neki egzotičan začin. Cijelim njezinim tijelom razlila se žudnja i na vlastito zaprepaštenje odjednom je poželjela strgnuti haljinu sa sebe i prepustiti se njegovim poljupcima i milovanju. Zvuk boce razbijene o pločnik naglo ju je trgnuo iz omaglice. — Ne — u dahu je izgovorila i odlučno odmahnula glavom. Prekinuo je poljubac, no srećom, prije nego što se odmaknuo od nje, kratko je zadržao ruke na njezinu struku, u protivnom bi joj koljena vjerojatno otkazala poslušnost. Pognute glave, bez riječi je zateturala prema otvorenim vratima kočije, sretna što obod šešira skriva izraz njezina lica. Znala je da je rumena i da joj je pogled preplavljen žudnjom. Bilo je to suludo i zato je morala što prije pobjeći od njega. Trenutak prije nego što je ušla u kočiju, kratko ju je zagrlio oko struka i šapnuo joj nešto na romskom. Latcho drom. Poželio joj je sretan put. Znala je to jer je od Merripena tijekom vremena naučila nekoliko romskih riječi. Da je ikako mogla, zahvalila bi mu, no nije mogla prozboriti ni riječ. Osjetivši njegov vreli dah na uhu, cijelim je tijelom zadrhtala i hitro ušla u kočiju. Čim je sjela, zalupio je vrata za njom i mahnuo joj na pozdrav. Ošamućena, povukla se u kut kočije i zagledala se u Lea. Glave zabačene unazad, utonuo je u dubok pijan san. Krasno, pomislila je. Brat i sestra, oboje opijeni, on vinom, ona požudom. Malo zatim, kad je podigla ruke da odveže vrpce šešira, shvatila je: da su odvezane. Zapravo, jedna je visjela s ruba, a druga... Nije je bilo. Skinula je šešir i zbunjeno se zagledala u njega. Sve što je ostalo od druge crvene svilene vrpce, bio je dio za koji je bila


zašivena pod rubom šešira. Cam ju je otrgnuo. Kada i kako, nije imala pojma, no učinio je to.


Četvrto poglavlje

jedan dana poslije, Hathawayevi su se spakirali i preselili se u Hampshire. Unatoč izazovima koji su došli u paketu s nasljedstvom, Amelija je vjerovala da će naposljetku sve biti dobro. Kuća u Primrose Placeu bila je prepuna tužnih sjećanja i došlo je vrijeme da odu iz nje. Nakon očeve smrti od srčanog udara, majka se potpuno slomila i umrla nekoliko mjeseci poslije njega. Činilo se kao da se tuga upila u zidove i postala sastavni dio boje, tapeta i drvenih oplata. Svaki put kad bi joj pogled pao na naslonjač kraj kamina, Amelija bi se prisjetila kako je majka voljela sjediti u njem dok je šivala. I svaki put kad bi ušla u vrt, prisjetila bi se oca kako s ljubavlju obrezuje ruže. I zato je bez oklijevanja prodala kuću. Ako bi netko pomislio da je bezosjećajna, prevario bi se. Prije bi se reklo da je bila previše osjećajna. Nemoguće je gledati u budućnost kad si okružen stvarima koje te neprestano podsjećaju na prošlost. Njezin brat i sestre nisu imali ništa protiv prodaje kuće. Leo nije mario ni za što — čak i da su mu rekli kako će otad pa nadalje živjeti na cesti, vjerojatno bi nehajno slegnuo ramenima. Win se oporavljala od teške bolesti i bila je preslaba da bi se bilo čemu usprotivila, a devetnaestogodišnja Poppy i petnaestogodišnja Beatrix veselile su se promjeni. Što se Amelije tiče, nasljedstvo je došlo u pravi trenutak. Doduše, nije se mogla ne upitati koliko će dugo svi oni uživati u njem. Kako su stvari stajale, nitko od njihovih daljnjih rođaka nije žudio postati lordom Ramsayem iz jednostavnog razloga što nisu željeli prerano i nenadano napustiti ovaj svijet, poput prethodna tri lorda Ramsaya. Dakako, tu se krilo objašnjenje zašto ni u jednom trenutku nisu pokušali Leu osporiti pravo na nasljedstvo. U biti, bili su posve zadovoljni s takvim stanjem stvari. — Jesam li naslijedio išta osim titule? — upitao je Leo odvjetnika,


čim je saznao da se može početi ubrajati u plemiće. Na njegovu radost, odgovor je bio pozitivan. Naslijedio je imanje umjerene veličine u Hampshireu, i umjereno veliku svotu novca koja će mu se isplaćivati jednom godišnje. Nažalost, ne i dovoljno veliku za renoviranje oronule kuće na posjedu. — Nismo se jako usrećili — rekla je Amelija, nakon što je saznala što su sve naslijedili. — Imanje nije jako veliko, ali jest jako zapušteno, kao i kuća, a novca za obnovu nema. Usto, s tim nasljedstvom očito dolazi i prokletstvo. Sve mi se čini da bismo to prije mogli nazvati nesrećom u sreći nego srećom u nesreći. Kako god bilo, imamo daljnjeg rođaka koji bi tu titulu možda mogao naslijediti umjesto tebe. Naime, postoji izvjesna mogućnost da naš šukundjed nije bio zakonito dijete. Ako želiš, mogao bi se pozvati na to i... — Ne. Prihvatit ću nasljedstvo i titulu — odlučno je odvratio Leo. — Zato što ne vjeruješ u prokletstva? Ni ja, ali... — Ne, nego zato što sam ionako proklet pa mi je svejedno. Budući da nikad nisu bili u Hampshireu, na putu prema posjedu svi su radoznalo promatrali krajolik. Osim Lea, koji je tmurno zurio pred sebe. Vidjevši kako su Poppy i Beatrix uzbuđene, Amelija se nježno osmjehnula. Obje su bile tamnokose i plavooke poput nje i Lea. Jedino je Win bila plavokosa na oca, a od njega je naslijedila i naklonost dubokom razmišljanju i promišljanju. Na trenutak se pozorno zagledala u nju, pokušavajući dokučiti kako je. Uvijek je bila tiha i mirna, nikada se ni na što nije žalila. Prošle godine i ona i Leo razboljeli su se od šarlaha. Leo se postupno potpuno oporavio, no ne i ona. Još je uvijek bila vrlo blijeda i slabašna. Liječnik je rekao da je bolest, nažalost, ostavila traga na njezinim plućima, i da se stoga možda nikada neće potpuno oporaviti. Amelija je odbila vjerovati u to. Bila je spremna učiniti sve kako bi se Win potpuno opravila, pa i cijelu obitelj preseliti u Hampshire. Uostalom, to je bilo dobro za sve njih, ne samo za nju. Najzad, Hampshire je prekrasna regija, s mnoštvom rijeka, šuma i rosnih livada i vriština obraslih travama, niskim grmljem i vrijeskom. Imanje koje je Leo naslijedio nalazilo se nedaleko Stony Crossa, važnog trgovačkog središta. Neovisno o tom, taj dio Hampshirea bio je poznat po stočarstvu, ovčarstvu, uzgoju kukuruza i proizvodnji drvene građe.


Također, po odličnom medu i siru. Sve u svem, radilo se o prilično bogatoj oblasti. — Ne mogu shvatiti kako je moguće da naš posjed donosi tako mali godišnji prihod — rekla je Amelija, zamišljeno gledajući kroz prozor. — Zemlja je ovdje toliko plodna da samo luđak ne bi pokušao nešto posaditi na njoj. Kako to da nema više zakupaca? — Možda ga zakupci izbjegavaju zato što je uklet — zabrinuto je rekla Poppy. — Ne, nije posjed uklet, nego nasljednik titule. U ovom slučaju, Leo. — Oh, onda je sve u redu — veselo je uskliknula Poppy. Leo nije rekao ni riječ, samo se, mrka izraza lica, još više povukao u kut kočije. Nakon tjedan dana prisilnog triježnjenja, pogled mu je bio znatno bistriji, kao i um, no raspoloženje mu se znatno pogoršalo. Uz sestre i Merripena, koji su poput jastrebova pratili svaki njegov pokret, nije mogao doći u priliku popiti išta osim vode i čaja. Prvih dana nekontrolirano je drhtao i obilno se znojio. Sada kada je najgore bilo iza njega, napokon je postao nalik sebi. Donekle, jer bilo je zaista teško povjerovati da mu je samo dvadeset osam godina. Proteklih godinu dana raskalašenog života prilično ga je postaralo. Kako su se približavali Stony Crossu, pejzaž je postajao sve ljepši. Činilo se da je sve, na što bi im pogled pao u prolazu, vrijedno slikarskog kista... bijele kućice slamnatih krovova, mlinovi, ribnjaci okruženi vrbama, srednjovjekovne crkvice. Posvuda se čuo pjev ptica, drozdovi su uzlijetali iz živice, djetlići vrijedno kljucali koru drveća. Velike zelene livade bile su prepune jesenjeg cvijeća, stabla odjevena u tonove zlaćane i crvenkaste boje, a svako toliko prošli bi kraj stada punašnih bijelih ovaca. Poppy je duboko udahnula i široko se osmjehnula. — Zrak ovdje miriše posve drukčije nego u gradu — oduševljeno je uskliknula. — Naravno — mrzovoljno je promrmljao Leo. — U gradu ne vonja po svinjama. Beatrix, koja je upravo prelistavala brošuru o sjevernoj Engleskoj, našla se pozvanom da mu odgovori. — Jesi li znao da je Hampshire poznat po svinjogojstvu? — provokativno je upitala. — Ovdje piše da jednom godišnje imaju natjecanje u izradi


kobasica — dodala je. Zakolutao je očima. — Sad kad smo to saznali, moramo se potruditi da ga ne propustimo. — Povijest kuće Ramsayevih zbilja je zanimljiva — rekla je Win, pogleda uperena u debelu knjižurinu o Hampshireu. — Zar u toj knjizi nešto piše o našoj kući? — začuđeno je upitala Beatrix. — Da, u nekoliko rečenica opisana je kuća i posjed — odvratila je Win. — Naravno, opis posjeda lorda Westcliffa, našeg budućeg susjeda, znatno je opširniji, no tome se ne treba čuditi s obzirom na to da se radi o jednom od najvećih i najljepših posjeda u Engleskoj. U odnosu na njega, naš posjed zacijelo djeluje kao patuljak pored diva. Kao i naša vlastelinska kuća. Naime, Westcliffovi žive u dvorcu. Stara je to obitelj, u Hampshireu prebivaju već gotovo pet stoljeća. — O, zbilja su stari — našalila se Poppy. Beatrix se glasno nasmijala pa znatiželjno uperila pogled u Win. — Hajde, pročitaj nam što piše o našoj kući. — Kuća Ramsayevih podignuta je na prostranoj čistini koja jednim dijelom graniči sa šumom koja pripada posjedu Westcliffovih. Zbog blizine šume, na posjedu Ramsayevih često se viđaju jeleni koji ovdje dolaze na pašu. Gradnja kuće Ramsayevih dovršena je 1594. godine, a izgrađena je u stilu tipičnom za vlastelinske ladanjske kuće elizabetinskog doba, s dugim pročeljem koje resi mnogo prozora, te krovom sa zabatima i visokim dimnjacima. Kasnije, dodano joj je krilo u georgijanskom stilu, gdje je uređena dvorana za balove. — Imamo dvoranu za balove — ushićeno je uskliknula Poppy. — I jelene — jednako veselo dodala je Beatrix. — Bože, iskreno se nadam da imamo i zahod — progunđao je Leo. Kad su kroz željeznu kapiju napokon ušli na imanje i kroz drvored hrastova uputili se prema kući, Hathawayevima je istinski laknulo. Sunce je već zašlo iza brda i svi do jednoga žudjeli su što prije leći u krevet. — Nadam se da su Merripen i ostali stigli sve pripremiti za naš dolazak — rekla je Win. Prije dva dana, Merripen, kuharica i služavka otišli su počistiti i provjetriti kuću, smatrajući da im za takvo što neće biti potrebno više


vremena. No da je Amelija znala da je kuća u tako lošem stanju, poslala bi s njima i mladog poslužitelja koji ih je dovezao ovamo. Jer kad je kroz prozor kočije ugledala njihov budući dom, mrak joj je pao na oči. — I ja se tome nadam — rekla je, zabrinuto odmahnuvši glavom. — Izvana izgleda prilično zapušteno, zar ne? Ako je takva i iznutra, mora da su radili dan i noć kako bi ju učinili pogodnom za stanovanje. No Merripen je poznat gonič robova i nimalo ne sumnjam da sve blista od čistoće. Win se slabašno osmjehnula. Čak i tako blijeda i iscrpljena, bila je predivna. Vitka i visoka, srebrnastoplave kose, izgledala je poput porculanske lutke. Jedan pogled na nju mogao bi pjesnike i slikare nadahnuti za stvaranje velikih djela. Gledajući ju, čovjek bi ju poželio dodirnuti, kako bi se uvjerio da je živo biće, a ne priviđenje. Na sveopće iznenađenje, ispostavilo se da je kuća mnogo veća nego što su očekivali. Bila je šarmantno nesimetrična, građena od kamena i cigle te krova prekrivena škriljevcem. Ispred nje nalazio se park s kamenom klupom i cvjetnim lijehama. Doduše, u njima nije bilo nijednog cvijeta, samo pokoji kržljav grm i korov. Ipak, kad bi se kuća i park uredili, bilo bi to krasno mjesto za život, pomislila je Amelija. Jedan po jedan izašli su iz kočije i šutke se zagledali u kuću. — Vidi se da u njoj nitko nije dugo živio — rekla je Amelija. — Nije teško pogoditi zašto — promrsio je Leo. — Istina, zapuštena je, ali ima šarma — tiho je rekla Win. Obrazi su joj bili blijedi, gotovo prozirni, a uska ramena spuštena. Nije bilo teško zaključiti da je na izmaku snaga. A kad se sagnula da podigne svoju malu putnu torbu, Amelija ju je hitro uhvatila za nadlakticu. — Pusti, ja ću ju ponijeti. Jedva stojiš na nogama. Hajde, uđimo. Moraš što prije leći. — Sasvim se dobro osjećam — pobunila se Win, no poslušno je krenula za njom. Zidovi u predvorju bili su prekriveni ružnim sivkastosmećkastim mrljama, pod prljav i prilično izgreben, a sa stropa i s prozorskih okvira visjela je paučina. Amelija se nije mogla ne upitati kako li je tek ovdje izgledalo prije nego što je bilo očišćeno. Ipak, bilo je to lijepo veliko predvorje, sa zavojitim stubama koje su vodile na kat. Imale su krasnu ogradu od kovanog željeza. Kada se očisti, bit će pravi ukras kuće, pomislila je Amelija i široko se osmjehnula Merripenu koji je izašao iz


jedne od prostorija u prizemlju. U košulji zasukanih rukava, znojan i raskuštran, izgledao je... ah, poput Merripena, momka obdarenog ogromnom količinom optimizma. — Kasnite tri sata — predbacio joj je. Amelija se glasno nasmijala i pružila mu maramicu. — Nisi valjda očekivao da će se četiri djevojke uspjeti na vrijeme spremiti i krenuti na put? Slegnuvši ramenima, otro je znoj s lica, na trenutak se pozorno zagledao u Win pa svrnuo pogled na Ameliju. — Služavka i kuharica uz pomoć dvije žene iz sela počistile su kuću koliko su mogle. Meni je sin jedne od njih pomogao iznijeti kramu i to je uglavnom sve što smo stigli učiniti. Spavaće sobe još treba detaljno pospremiti, ali može se u njima prespavati. No barem je kuhinja čista i... Naglo je zašutio pa hitro prišao Win i trenutak prije nego što su joj koljena otkazala, nježno ju podigao u naručje i tiho joj rekao neka nasloni glavu na njegovo rame. Iako je to bilo najprirodnije što je tog trenutka mogao učiniti, Amelija je ostala pomalo zatečena njegovim postupkom, vjerojatno zato što nikada nije pokazivao osjećaje, a činilo se da je prema njezinoj sestri osobito nježan i pažljiv. — Putovanje je bilo prenaporno za nju — rekla je. — Mora se odmoriti. — Odnijet ću ju u sobu — odvratio je Merripen. Win se promeškoljila i otvorila oči. — Ne mogu vjerovati da sam se onesvijestila — začuđeno je uskliknula. — Sasvim sam se dobro osjećala i odjednom... tlo mi se zaljuljalo pod nogama. Mrzim kad mi se to dogodi! — Sve je u redu — rekla je Amelija. — Merripen će te odnijeti u sobu. — To nije potrebno — pobunila se Win. — Na trenutak me uhvatila slabost, ali sad mi je dobro. Mogu se i sama popeti na kat. Spusti me, Merripene. — Ni slučajno. Sumnjam da bi ti uspjelo napraviti tri koraka — rekao je i ponio ju prema stubama. Gledajući za njima, Amelija je opazila da ga je Win zagrlila oko vrata. — Beatrix, pođi za njima i pomogni joj da se presvuče u spavaćicu


— rekla je i dodala joj Wininu torbu. — Da, naravno — odvratila je Beatrix i potrčala za njima. Ostavši sama s Leom i Poppy, Amelija je pogledom ponovno okružila predvorje. — Znala sam da je kuća zapuštena, ali nisam mislila da je toliko oronula — rekla je. — Što misliš, Leo, može li se obnoviti? Ne tako davno — iako se činilo da je od toga prošla cijela vječnost — Leo je završio studij umjetnosti i arhitekture na Grand Ecole des Beaux-Arts u Parizu. Po povratku u Englesku počeo je raditi kod glasovitog londonskog arhitekta Rowlanda Templea. Smatrali su ga izuzetno darovitim i predviđali mu sjajnu karijeru, no kako su stvari sada stajale, njegove ambicije pretvorile su se u prah i pepeo. Leo se bez osobita zanimanja osvrnuo oko sebe. — Samo za osnovnu restauraciju, bez zahvata u konstrukciju, trebalo bi nam najmanje trideset tisuća funti. Bila je to svota od koje se Ameliji zavrtjelo u glavi. Duboko je uzdahnula i kratko protrljala sljepoočnice. — Rješenje se nameće samo po sebi. Treba pronaći dobrostojeće bračne partnere. Dakle, upusti se u potragu za bogatom udavačom — rekla je, pogledavši Lea. — A što se tebe tiče, Poppy, morat ćeš se potruditi upecati nekog vikonta ili barem baruna — dodala je, široko se osmjehnuvši sestri. Leo je zakolutao očima. — Sebe si izuzela? Ne vidim zašto se ti ne bi žrtvovala za obitelj. Peggy se kratko nasmijala. — U njezinim godinama prekasno je da počne razmišljati o udaji. Leo je slegnuo ramenima. — Nikad se ne zna. Možda bi mogla upecati nekog postarijeg lorda kojemu treba njegovateljica. Amelija je na trenutak bila u iskušenju da ih zajedljivo podsjeti na neslavan završetak veze s muškarcem za kojeg je vjerovala da će ju zaprositi. Bila je zaljubljena u mladog arhitekta Christophera Frosta, Leova najboljeg prijatelja, koji je, kao i on, radio za Rowlanda Templea. Bila je uvjerena da je i on zaljubljen u nju, no na njezino nemalo zaprepaštenje, naprasno je prekinuo s njom, kazavši joj da se zaljubio u drugu. Slučajno ili ne, ta druga bila je kći Rowlanda Templea. Saznavši to, Leo je istodobno bio ljut i žalostan. I to ne samo zbog nje, nego i zato što je izgubio najboljeg prijatelja. Kazao je da iskreno suosjeća s njom, ali da se takvo što moglo očekivati od jednog


arhitekta. Ako žele ostvariti uspješnu karijeru, arhitekti se moraju dodvoravati glasovitim majstorima zanata. Prilike da ih netko uzme za naučnike vrlo su rijetke i nijedan arhitekt ne može si dopustiti propustiti ih. Sve, pa čak i ljubav, žrtvuje se u ime ambicije. Ženidbom s Templeovom kćeri Christopheru će pripasti žuđeno mjesto za stolom. Što se njega tiče, računica je bila savršeno jasna — ili Amelija ili karijera. Dakle, karijera. Jer Amelija mu nije mogla pružiti ništa osim ljubavi. Progutavši gorčinu, Amelija se tužno osmjehnula bratu. — Ne, hvala. U potpunosti se slažem s Poppy. Prekasno mi je za udaju. Na njezino iznenađenje, nježno ju je poljubio u čelo. — Ipak, možda ćeš naletjeti na muškarca zbog kojeg bi vrijedilo promijeniti mišljenje — rekao je i toplo joj se osmjehnuo. — Unatoč tome što nisi u cvijetu mladosti — dodao je i kratko ju uštinuo za obraz. Na trenutak, Amelija se prisjetila Rohanova čarobnog poljupca, njegova strastvenog zagrljaja i kako mu je dah bio vreo kad joj je šapatom poželio sretan put. Naglo odmahnuvši glavom, namršteno se zagledala u brata koji se okrenuo u namjeri da se udalji. — Kamo ideš? — nestrpljivo je upitala. — Nije vrijeme za skitanje. Naglo je zastao i uputio joj dug ironičan pogled. — Od jutra me nalijevaš čajem i ako nemaš ništa protiv, rado bih se otišao popišati. Ošinula ga je pogledom. — Postoji najmanje tuce eufemizama kojima si se mogao poslužiti umjesto tog ružnog izraza. Slegnuo je ramenima i produžio. — Ne volim se služiti eufemizmima — preko ramena joj je dobacio. — Znam. Uljudnost ti nije jača strana — odbrusila je. Glasno se nasmijao i nestao u jednom od hodnika. Amelija je duboko uzdahnula i prekrižila ruke na prsima. — Gotovo sam zaboravila kako može biti zabavan kad je trijezan — rekla je, svrnuvši pogled na Poppy. — Šteta što češće nije takav. Hajde, mila, idemo pronaći kuhinju. Osobi koja ima problema s plućima nemoguće je boraviti u prašnjavoj kući i udisati ustajao zrak. Tako je bilo i s Win. San joj je bio isprekidan napadajima kašlja pa je Amelija prvu noć u njihovu novom domu provela jureći iz svoje u njezinu sobu. Nažalost, nije mogla mnogo učiniti za nju, osim otvoriti prozore i dati joj da popije nekoliko


gutljaja vode. Kad je ujutro sišla u prizemlje, oči su joj bile okružene tamnim podočnjacima. — Jasno da ne može spavati u ovako prašnjavoj kući — rekla je Merripenu, koji je, kao i ona, bio ranoranilac. — Čim ustane, reći ću joj da sjedne u vrt i ostane tamo dok ne očistimo i zadnje zrnce prašine iz njezine sobe. Treba isprašiti sagove i oprati prozore. U napola raskopčanoj košulji i ruku zabijenih u džepove hlača od grubog platna, Merripen je šutke slušao njezino izvješće. — Malo prije bila sam kod nje. Kašalj ju je toliko iscrpio da jedva može govoriti. Pokušala sam ju nagovoriti da ustane i siđe na doručak, ali rekla je da joj nije do jela. — Ne brini, jest će. Ja ću se pobrinuti za to. Amelija se na trenutak blijedo zagledala u njega. Doduše, nije postojao razlog zbog kojeg bi ju to što je rekao trebalo osobito iznenaditi. Kad su se Leo i Win razboljeli, njegova pomoć bila joj je poput dara s nebesa — ni uz najbolju volju nije imala dovoljno snage i vremena danju i noću dežurati uz dvoje teško oboljelih. — Otići ću u selo kupiti namirnice. Bi li mi napravila popis? Amelija je kratko kimnula. Bilo je uistinu krasno imati uz sebe nekoga na koga se u svakom trenutku možeš osloniti. — Probudit ću Lea i reći mu neka pođe s tobom. — Ne, pusti ga da spava. Više bi mi odmogao nego pomogao. Amelija se kiselo osmjehnula. Naravno, nije želio Leu izigravati dadilju i paziti da ne skrene u prvu krčmu. Malo zatim, Amelija je ustrajala da Fredu, dječaku iz sela, pomogne na stražnjoj, ciglom popločanoj terasi, složiti vrtnu garnituru. Bilo bi to uistinu ugodno mjesto za sjedenje, kad vrt iza kuće ne bi bio jednako toliko zapušten kao i onaj ispred nje. — Bit će tu mnogo posla, zar ne? — upitao je Fred, vidjevši njezin zdvojan pogled. — O, da — složila se i pozorno ga odmjerila od glave do pete. Bio je krupan momčić od trinaest ili četrnaest godina, raskuštrane kose i rumenih obraza. Ukratko, pravo zdravo seosko dijete. — Razumiješ li se možda u vrtlarenje?


— Da. Stalno to radim kod kuće. — Bi li želio biti naš vrtlar? — Koliko biste mi platili, gospođice? — Što kažeš na dva šilinga tjedno? Na trenutak se zagledao u nju pa kratko kimnuo i počešao se po nosu. — Zvuči pošteno. Ali morate pitati moju mamu smijem li raditi kod vas. — U redu, poći ću porazgovarati s njom. Gdje stanujete? — U prvoj kući lijevo na ulazu u selo. Nakon što su rukovanjem zapečatili pogodbu, Fred je pošao izvidjeti što od vrtnog alata ima u šupi, a Amelija je sjela u jedan od vrtnih naslonjača pa zatvorila oči i okrenula lice prema suncu. Ne zadugo. Začuvši smijeh, otvorila je oči i ugledala Merripena kako iznosi Win iz kuće. Začudo, obrazi njezine sestre bili su rumeni, a oči joj se veselo iskrile. — Nikad u životu nisam popila odvratniju tinkturu protiv kašlja — rekla je i glasno se nasmijala. — Ali pomoglo ti je — odvratio je Merripen i oprezno ju spustio u sofu od pruća. — To ne znači da ću ti oprostiti što si me natjerao da progutam punu žlicu toga. — Učinio sam to za tvoje dobro. — Grozan si — ustrajala je i široko mu se osmjehnula. — Da, znam — promrmljao je i nježno joj stisnuo rame. Oduševljena naglim poboljšanjem njezina stanja, Amelija joj se široko osmjehnula. — Slažem se, zna biti grozan, ali od te njegove osobine svi imamo koristi. Kad vidiš kako će kuća blistati kad natjera služavke da ju očiste, sve ćeš mu oprostiti. — Znam. Uvijek provede sve što zamisli — odvratila je i široko se osmjehnula Merripenu. — Umije biti vrlo uvjerljiv. Ponašala se kao da flertuje s njim, no Amelija je bila prilično sigurna da se ne radi o tom. Neovisno o tom koliko bio naočit, iskreno je sumnjala da Win u njem vidi išta više od starijeg brata. No što se njega tiče... ne bi se okladila da u njoj gleda samo sestru. Siva vrana sletjela je nedaleko Winina naslonjača i radoznalo se


zagledala u nju. — Žao mi je — rekla joj je Win. — Nemam ti što ponuditi za jelo. — Imaš! Bila je to Beatrix koja je upravo izašla na terasu s poslužavnikom u rukama. Kovrčava crna kosa bila joj je svezana u rep, a preko šarene, do polovice listova duge haljine, nosila je bijelu pregaču. Gledajući ju, Amelija je odjednom shvatila da joj je nužna nova odjeća, primjerena njezinoj dobi. Petnaestogodišnjakinje bi trebale nositi suknje i haljine do poda. I korzet. Da proteklih godinu dana nije imala toliko briga, zacijelo bi opazila da joj se sestra pretvorila u djevojku. I Poppyna garderoba bila je oskudna. Morat će ih odvesti krojačici i naručiti im nekoliko novih haljina. Dodavši taj trošak listi ostalih troškova o kojima je valjalo voditi računa, umorno je uzdahnula i naglo se namrštila. — Izvoli, Win — rekla je Beatrix i spustila poslužavnik na stol. — Želiš li da ti namažem maslac na tost? — upitala je i natočila joj čaj u šalicu. — Ne, hvala — odvratila je Win i toplo joj se osmjehnula. — Sama ću. Sjedi do mene — dodala je i pomakla se u stranu. Beatrix je kratko kimnula, pa sjela i iz džepa pregače izvukla tanku knjižicu. — Čitat ću ti dok jedeš — rekla je i zamahnula knjigom po zraku. — Imam odličan roman o vampirima. Sigurno će ti se svidjeti. Dobila sam ga od Philomene Person, moje najbolje prijateljice. — Mislila sam da ti je Edwina Huddersfield najbolja prijateljica — rekla je Win. — Oh, ne! Već tjednima ne pričam s njom — odvratila je Beatrix i na trenutak se pozorno zagledala u nju. — Što ti je? Slijedeći ukočen Winin pogled, Amelija je na Beatrixinu ramenu ugledala maloga guštera pa vrisnula i naglo skočila iz naslonjača. — Dovraga, trebao si ostati u džepu — rekla je Betrix pa uzela guštera i počela ga milovati vrhovima prstiju. — Nije li dražestan? Sinoć sam ga našla pod krevetom. — Amelija je duboko uzdahnula i svrnula oči k nebu. — Uzela si ga za kućnog ljubimca? — slabašnim glasom upitala je Win. — Mila, ne misliš li da bi bio sretniji kad bi ga vratila u prirodu? Beatrix se zapanjeno zagledala u nju. — Jasno da ne bi. Ne želim da


ga neka životinja pojede, a to bi se sigurno dogodilo. Sumnjam da bi preživio do večeri. Nadjenula sam mu i ime. Zove se Spot. Amelija se napokon uspjela dovoljno pribrati da joj kaže što misli o njezinu kućnom ljubimcu. — Ni uz mene neće preživjeti do večeri. Riješi ga se, Bea, u protivnom ću ga odalamiti tavom. — Ubila bi mojeg kućnog ljubimca? — To se ne smatra ubojstvom, Bea. Nego čišćenjem prostora od nepoželjnih stanovnika. Gušteri su u kući jednako nepoželjni kao žohari i stjenice — rekla je i okrenula se prema Merripenu. — Molim te, pođi u selo pronaći nekoliko žena koje će nam pomoći u čišćenju. Bog zna kakvih još kreatura ima u kući. Izuzev Lea. Merripen je kratko kimnuo i udaljio se. — Ali, što imaš protiv Spota? — ustrajala je Bea. — Ne grize i ne pravi nered po kući. — Ne želim dijeliti životni prostor s nekim gmazom. Jesi li razumjela? — On je tu stanovao prije nas — pobunila se Bea. — Nemaš nikakva prava tražiti da se iseli. — Briga me, nećemo biti sustanari — odbrusila je Amelija i uputila se u kuću. Zaboga, mora li joj Bea stvarati dodatne probleme? Kao da ih nema dovoljno i bez njezinih gluposti. Razmišljajući o tom, odjednom se osmjehnula. Jasno da joj mora stvarati probleme. Ne čini to namjerno, nego zato što je petnaestogodišnjakinja. Podigavši rub haljine, hitro se stubama uputila na kat. Budući da nisu očekivali goste, jutros nije obukla korzet. Krasnog li osjećaja, pomislila je. Bilo je uistinu lijepo punim plućima udisati zrak i kretati se uokolo, a da te pritom ništa ne steže. Odlučno je pokucala navrata Leove sobe. — Diži se, lijenčino! U odgovor, kroz masivna hrastova vrata začuo se niz psovki. Široko se osmjehnula i produžila u Poppynu sobu. Razgrnuvši prašnjave zastore, glasno je kihnula pa prišla sestrinu krevetu i odlučno ju prodrmala. — Poppy, vrijeme je za ustajanje. — Ne još — promrmljala je Poppy i pokrila se preko glave. Sjela je na rub njezina kreveta, nježno odmaknula pokrivač i zagledala se u nju. Ovako rumena od sna i raščupana, izgledala je poput djeteta iako joj je bilo već devetnaest godina.


Poppy se promeškoljila i pospano se zagledala u nju. — Mrzim jutra — progunđala je. — A više od svega mrzim kad me probudi netko tko u rano jutro izgleda tako poletno. — Žao mi je, ali trebala bi ustati — s osmijehom je odvratila Amelija i odmaknula joj zamršene uvojke s čela. Poppy je duboko uzdahnula i ponovno zatvorila oči. — I mama je to uvijek činila. — Je li? — tiho je upitala Amelija i nježno ju pomilovala po obrazu. — Mila, moram otići u selo pitati Fredovu mamu bi li mu dopustila da radi kod nas kao vrtlar. — Nije li premlad za takvo što? — Ne u usporedbi s drugim kandidatima. — Ali, nema drugih kandidata, zar ne? — Upravo tako — odvratila je Amelija pa ustala i uzela šešir sa stolića u kutu. — Mogu li ga posuditi? Mojemu još uvijek nedostaje vrpca. — Naravno, ali... čemu tolika žurba? — Htjela bih to što prije riješiti. Neću se dugo zadržati. Brzo hodam. — Želiš li da pođem s tobom? — Hvala ti, mila, ali ne. Radije ustani i siđi na terasu praviti društvo Win. Bea je sada s njom, ali... — Oh, naravno — u dahu je odvratila Poppy. — Požurit ću.


Peto poglavlje

utro je bilo ugodno svježe, ne prehladno, nebo vedro, gotovo bez oblačka. Klima je ovdje bila znatno umjerenija nego u Londonu. Hodajući puteljkom koji je kroz voćnjak vodio prema šumi na rubu njihova posjeda, Amelija je zadivljeno promatrala grane jabuka otežale od plodova. Mnogo ih je bilo i na zemlji, no većina njih već je napola istrulila. Šteta što ih nije imao tko pobrati, pomislila je. Zastavši, ubrala je jabuku, otrla ju o rub rukava i zagrizla ju. Bila je to jedna od izrazito reskih sorti, no vrlo ukusna. Začuvši kako joj pčela zuji kraj uha, počela je mahnito mahati rukama i potrčala puteljkom. Uvijek se bojala pčela i u vezi s tim zaista si nije mogla pomoći. Kad god bi imala bliski susret s pčelom, dobila bi napadaj panike. Stala je tek kad je stigla do velike rosne livade, prepune potočarke. O njoj se često govorilo kao o "kruhu siromaha" jer sirotinja ju je jela bez ičega, a iako se najčešće posluživala kao salata, mogla se uporabiti i kao ukusan začin u juhama i drugim jelima. Odlučivši na povratku ubrati nekoliko vezica, produžila je u smjeru posjeda lorda Westcliffa. Bio je to najkraći put za dolazak do sela, a u trenutku kad je prešla nevidljivu granicu između dva imanja, promjena ugođaja postala je gotovo opipljiva. Hodajući rubom šume, pogledom je okružila golemo zemljište. S drevnim stablima mjestimice duboko ukotvljenim u tamnu plodnu zemlju, izgledalo je nevjerojatno bajkovito. Skinuvši šešir, nastavila je hodati uz šumu, uživajući u povjetarcu koji joj je mrsio kosu. Pripadnici starog plemstva poput Westcliffovih, zacijelo su vrlo kruti i suzdržljivi, osobito prema onima koji nisu iz njihova društvenog kruga, pomislila je, uvjerena da neće biti nimalo oduševljeni kad saznaju da su za susjede dobili neodgojene bučne prostake poput Hathawayevih. Bila je sigurna da će upravo to biti riječi kojima će ih opisati.


Ugledavši puteljak koji je vidio u šumu, naglo je skrenula na njega. Par preplašenih jarebica izletio je iz obližnjega grma i premjestio se na granu drevnog hrasta. Kratko je zastala i zadivljeno se zagledala u visoke krošnje, toliko guste da je sunčevo svjetlo jedva prodiralo kroz njih. Sve je vrvjelo od života, vjetar je šumorio u granama drveća, šareni leptiri lepršali su zrakom, ptice veselo cvrkutale. Spustivši pogled na zemlju, shvatila je da je puteljak prekriven debelim slojem lišća. Morat će paziti kuda hoda kako ne bi skrenula s njega. Ubrzo, kroz znatno rjeđu šumu, zasađenu mladicama lješnjaka, izbila je na golemu poljanu. Zrak je ovdje bio ispunjen zlokobnom tišinom, pčele nisu zujale, cvrči su utihnuli, ptice umuknule. Nešto nije bilo u redu. Obuzeta mračnim slutnjama, Amelija se oprezno uputila prema obližnjoj uzvisini. Popevši se na zaravan podno stjenovitog, kržljavim raslinjem obraslog vrha, naglo je zastala i zapanjeno se zagledala u čudnu željeznu konstrukciju koja je izgledala... hm, poput žlijeba ukoso postavljenog na čelično postolje. Začuvši uzbuđene povike, naglo je podigla pogled. Pedesetak metara dalje, dvojica muškaraca mahnito su joj dovikivala neka se makne. Očito se našla na opasnom terenu, a kad joj je pogled pao na iskričav trag koji se zmijoliko kretao po zemlji u smjeru željezne konstrukcije, shvatila je i zašto. Je li to... fitilj? Iako je njezino znanje o eksplozivnim napravama bilo prilično oskudno, znala je da fitilj brzo gori. S obzirom na situaciju, nije joj preostalo drugo, nego baciti se na zemlju, rukama pokriti glavu i na brzinu se oprostiti sa životom. Nekoliko beskrajno dugih sekundi ništa se nije dogodilo. Odjednom, neki muškarac bacio se na nju i pokrio ju vlastitim tijelom. Istog trenutka začula se zaglušna eksplozija i fijuk poput onoga kad se ispaljuju rakete za vatromet, ali glasniji. Zemlja se kratko zatresla i nastupila je mrtva tišina. Zrak je bio ispunjen oštrim vonjem baruta i dima, no unatoč tome Amelija je mogla osjetiti muževan miris muškarca koji se bacio na nju. Teško je disao, kao da pokušava doći do zraka, a kad se kratko promeškoljila pod njim, podigao se na lakte i koljena. Ipak, i dalje je ostao nadvijen nad njom. Rukavi su mu bili zasukani pa je mogla vidjeti njegove snažne


podlaktice. A na jednoj od njih imao je... Tetovažu. Polako se pridigla na lakte i pozorno se zagledala u nju, iznenađena time što vidi. Bila je to lijepa mala tetovaža crnog krilatog konja sa sjajno žutim očima poput kristalića sumpora. Odnosno, pooka, opakog konja iz irskih mitova koji može govoriti ljudskim glasom i koji noću otima ljude iz postelja. A zatim je na njegovu palcu ugledala prsten. Srce joj je na trenutak prestalo kucati. Obuzeta nelagodom, ponovno se promeškoljila pod njim. — Jeste li dobro? — upitao je i uhvativši ju za rame okrenuo ju na leđa. — Oprostite, ali našli ste se točno pred... Kratko je zašutio i odmaknuo uvojke koji su joj pali preko očiju. — Ah, to ste vi — tiho je promrmljao. Iznenađenje je bilo obostrano. Amelija je jedva mogla vjerovati vlastitim očima. Cam Rohan? Ne, to ne može biti on, smeteno je pomislila. Što bi on radio u Hampshireu? Ipak... zlaćano smeđe oči, kosa crna kao noć u ponoć, pune senzualne usnice i dijamantna naušnica u uhu. Jest, bio je to on. Na trenutak je izgledao zbunjeno, možda čak i pomalo mrzovoljno, kao da se prisjetio nečega što bi radije zaboravio. No kad ju je pogledao u oči, kutovi usnica raširili su mu se u osmijeh. I umjesto da ustane i pomogne joj osoviti se na noge, ostao je nadvijen nad njom, iako je morao znati da je poza u kojoj leže previše intimna. Bilo je to nevjerojatno drsko od njega i znala je da bi ga trebala odgurnuti od sebe. Ipak, nije se ni pomakla. — Gospodine Rohane... što radite ovdje? Nehajno je slegnuo ramenima. — Drago mi je što vas vidim, gospođice Hathaway — uljudno je odvratio kao da sjede u salonu i krate vrijeme ispijanjem čaja. — Ugodnog li iznenađenja. Došao sam ovamo u posjet prijatelju. A vi? — Živim ovdje. — Ne bih rekao. Ovo je posjed lorda Westcliffa. — Nisam željela reći da živim ovdje, nego u ovom kraju. Na


susjednom posjedu. Onom koji pripada lordu Ramsayu. Mojemu bratu, ukoliko se sjećate — rekla je pa duboko udahnula pokušavajući se pribrati, što u ovakvom položaju nije bilo lako ni jednostavno. — Upravo smo doselili — nastavila je, iako je znala da to nije ni mjesto ni vrijeme za čavrljanje. Ali nije mogla prestati. Uvijek je previše brbljala kad bi bila živčana ili uznemirena. A sada je doista bila uznemirena. — Ta eksplozija... što je to bilo? Što ste radili? — smeteno je upitala. — I... ta tetovaža na vašoj ruci... to je pooka, zar ne? Irski mitološki konj. Na trenutak se oštro zagledao u nju, no prije nego što je stigao odgovoriti, dvojica muškaraca stala su kraj njih. S obzirom na to da je ležala na leđima, Amelija je prvo ugledala njihove noge. I stoga ih je polako odmjerila od pete do glave. Kao i Rohan, obojica su bila u košuljama zavrnutih rukava i raskopčanim prslucima. Jedan od njih bio je stariji, ugodno popunjen gospodin, dostojanstveno srebrne kose. U ruci je držao sekstant. Drugi, po čijem se ukočenom držanju i nadmenom izrazu lica na prvi pogled moglo vidjeti da je aristokrat, bio je crnokos muškarac koji je već zašao u svoje kasne tridesete. Bio je viši od starijeg muškarca ali niži od Rohana, i po svem sudeći, vrlo autoritativan. Rohan je napokon skočio na noge i pomogao joj da ustane. — Što mislite, je li odletjela dalje od drugih? — upitao je starijeg muškarca. — Dovraga i raketa — promrsio je muškarac. — Je li s mladom damom sve u redu? — upitao je, pozorno se zagledavši u Ameliju. — Jest. Sjedokosi džentlmen potapšao ga je po ramenu. — Moram ti priznati da si me iskreno zadivio, Rohane. Pretrčao si pedeset metara za najviše šest sekundi. — Teško da bih propustio priliku baciti se na lijepu ženu — odvratio je Rohan i položio ruku u udubinu njezinih leđa. Osjetivši kako joj je krv počela brže kolati venama, Amelija se odmaknula od njega pa ukosnicama hitro pričvrstila raspuštene uvojke. — Ispucavali ste rakete? — upitala je nikoga posebno. — Zaboga, zašto to činite? I zašto ih ispucavate na moj posjed? Uštogljeni aristokrat prodorno se zagledao u nju. — Vaš posjed? Rohan je požurio predstaviti ih jedno drugome. — Lord Westcliff,


gospođica Amelija Hathaway, sestra lorda Ramsaya. — Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Hathaway — rekao je Westcliff i kratko joj se naklonio. — Nažalost, nisam imao pojma da netko tamo živi. Trebali ste mi se javiti odmah po dolasku. Da sam znao da ste tamo, obavijestio bih vas o našim raketnim pokusima, kao i sve moje susjede. Očito, netko poput njega držao je da se samo po sebi razumije da će biti izviješten o svem što se događa u okolici njegova doma. Izgledao je kao da se pita kako su se usudili useliti u vlastitu kuću, a da ga prije toga nisu došli ljubazno upitati ima li što protiv. — Doselili smo tek jučer, gospodine. Namjeravala sam vas uskoro posjetiti — rekla je, i da se radilo o normalnim okolnostima, to bi bilo sve što bi rekla. No nakon pretrpljenog šoka nije joj bilo ni na kraj pameti pregristi jezik. — Nažalost, u brošuri o ljepotama Hampshirea propustili su spomenuti da mir i tišinu ovog dražesnog kraja povremeno ometa raketna paljba s vašeg imanja — rekla je pa otrla prašinu s ramena. — Kako god bilo, sigurna sam da vam se nismo zamjerili i da nemate nikakvog razloga pucati na nas. Zasad. To će se tek dogoditi nakon što se malo bolje upoznamo. Nimalo ne dvojim da ćete tada poželjeti raspaliti po nama svim raspoloživim sredstvima. Rohan se glasno nasmijao. — S obzirom na to koliko smo precizni u gađanju, rekao bih da se nemate čega bojati, gospođice Hathaway. — Rohane, bi li se popeo na vrh i provjerio dokle je raketa odletjela? — upitao je sjedokosi gospodin. — Naravno — odvratio je Rohan i udaljio se. — Okretan momak — komentirao je stariji muškarac, gledajući ga kako se s lakoćom uspinje na vrh. — Brz poput leoparda. A o mirnim rukama i dobrim živcima da se i ne govori. Ne znam nikoga tko bi se mogao mjeriti s njim u izradi eksplozivnih naprava — rekao je i napokon se predstavio Ameliji. — Kapetan Swansea — rekao je i uljudno joj se naklonio. — Bivši pripadnik Kraljevske inženjerije. Odmah potom, Amelija je saznala da je zaljubljenik u raketnu tehniku. Budući da se tijekom vojne službe između ostalog bavio i izradom raketa, bilo je logično da će se time nastaviti baviti i po odlasku u mirovinu. Nedavno, kad je završio s izradom novog modela, lord Westcliff, njegov dobar prijatelj, također ljubitelj vojne tehnike, pozvao ga je u Hampshire, kazavši mu kako nema boljeg mjesta za


isprobavanje dometa raketa. Usto, predložio mu je da pozovu i Cama Rohana, koji je bio odličan matematičar, kako bi im pomogao pri nizu izračuna i kalkulacija vezanih uz snagu i domet rakete. — Prilično sam zadivljen njegovim znanjem — rekao je i pogledom potražio Rohana. — Kad ga vidite, ne biste nikada pomislili da je matematički genij, zar ne? Amelija se s time morala složiti. Učeni su ljudi u pravilu bljedunjavi knjiški tipovi koji uokolo hodaju u odijelima od tvida i s naočalama na nosu. Vječno su zamišljeni, a budući da se premalo kreću, skloni su debljanju. Njezin otac i njegovi kolege pouzdano su bili takvi, nimalo nalik muškarcu s prstenom na palcu, brilijantnom naušnicom na uhu i tetovažom na podlaktici. — Gospođice Hathaway, koliko mi je poznato, zadnjih deset godina nikome od Ramsayevih nije palo na pamet nastaniti se ovdje — rekao je lord Westcliff. — Ne čudim se, jer kuća je prilično oronula. Teško mi je vjerovati da je odjednom postala pogodna za stanovanje. — Varate se, u prilično je dobrom stanju — s osmijehom je odvratila, nimalo obuzeta grizodušjem zbog tako drske laži. Najzad, ako se radi o obrani ponosa, cilj opravdava sredstvo. — Izuzev nekolicine manjih popravaka i preinaka, treba ju samo dobro očistiti. Ako je mislila da ga je uvjerila, prevarila se, jer uputio joj je dug skeptičan pogled. Kako god bilo, odlučio je promijeniti temu. — Većina lokalnih dama i gospode danas će doći k meni na večeru. Dođite i vi sa svojima. To će vam biti odlična prilika da upoznate susjede, uključujući i župnika. Večera s lordom i lady Westcliff. Tako joj Bog pomogao. Da Leo nije bio usred oporavka od konzumiranja prevelike količine alkohola i da ona i njezini nisu bili tako vraški umorni i da su imali išta pristojno odjenuti i da su znali pravila ponašanja u takvim prigodama... možda bi i prihvatila Westcliffov poziv. No kako su stvari stajale, nije ga mogla prihvatiti. — Vrlo ste ljubazni, gospodine, no primorana sam odbiti. Nažalost, nismo stigli raspakirati odjeću i bojim se da nemamo ništa pristojno odjenuti. — Ne zamarajte se time. To je obična večera u društvu susjeda. Nitko se neće čuditi ako se pojavite neformalno odjeveni. Iskreno je sumnjala da njegov pogled na odijevanje za “običnu večeru” odgovara njezinom.


— Ne radi se samo o tom, gospodine. Jedna od mojih sestara oporavlja se od teške bolesti i bojim se da bi ju druženje s velikim brojem ljudi moglo prilično iscrpiti. Teško je podnijela dugo putovanje iz Londona i treba joj malo vremena kako bi došla k sebi. — Onda, sutra? Pozvali smo na večeru mnogo manje ljudi. U životu nije srela tako upornog čovjeka. No, što sad? Htjela — ne htjela morala je pristati. — U redu, gospodine — rekla je i usiljeno mu se nasmiješivši proklela trenutak kada je izašla iz kuće. — Hvala na pozivu, doista ste vrlo ljubazni. Rohan se vratio, čela orošena znojem i zadihan od napora. — Uspjelo je i bolje od očekivanog — rekao je, široko se osmjehnuvši Westcliffu i kapetanu. — Preletjela je udaljenost od gotovo dva kilometra. — Odlično — zadovoljno je rekao Swansea. — Je li ostala u komadu? — Jest. Ukopala se nosom u poljanu. Poslije ću ju poći iskopati. — Da. Rado bih provjerio kakvu je štetu pretrpjela — rekao je Swansea pa izvadio maramicu i obrisao potočić znoja koji se cijedio s njegova naborana čela. — Prilično uzbudljiv početak dana, zar ne? — Jeste li raspoloženi za povratak? — upitao ga je Westcliff. — Mislim da bi nam dobro došlo osvježenje. — Da, doista — složio se Swansea i uljudno se naklonio Ameliji. — Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Hathaway. Žao mi je što smo vas prepali, ali ako smijem primijetiti, odlično ste to podnijeli. — Kad sljedeći put odlučim krenuti ovim putom, ponijet ću bijelu zastavu. Nasmijao se i poželio joj ugodan ostatak dana. Westcliffov izraz lica ostao je savršeno ozbiljan. — Rohane, budi toliko ljubazan i otprati gospođicu Hathaway kući. — Naravno — bez oklijevanja odvratio je Rohan. — Hvala, ali to neće biti potrebno — rekla je Amelija. — Nije daleko i neću se izgubiti u šumi. Ni Westcliff ni Rohan nisu smatrali da to zaslužuje odgovor. Prvi joj se kratko naklonio i bez riječi se udaljio zajedno s kapetanom, a Rohan je ostao mirno stajati uz nju.


— Ne volim kad se muškarci prema meni ponašaju kao da ne umijem ni dva koraka napraviti bez njihove pomoći. Nisam slaba bespomoćna ženica — pobunila se Amelija. — Usto, s obzirom na vaše ponašanje prema meni prilikom našeg zadnjeg susreta, vi ste posljednji muškarac s kojim bih trebala ostati sama. — Moje ponašanje prema vama? — upitao je, pogledavši ju kao da nema pojma o čem priča. — Zar sam vas nečim uvrijedio? — Dobro znate o čem govorim — u dahu je odvratila i porumenjela do korijena kose. Slegnuo je ramenima. — Oprostite, ali bojim se da ne znam. — Sigurna sam da znate — ustrajala je. Moguće je da mu je kroz život prodefilirala legija žena pa se ne može svake sjetiti, ali ipak. — Hoćete li možda tvrditi i da niste otrgnuli vrpcu s mojeg šešira? — Imate prilično bujnu maštu, gospođice Hathaway — rekao je, ali po načinu na koji su mu oči bljesnule, znala je da se pretvara. — Ne, nemam. Za razliku od ostalih članova moje obitelji, u potpunosti sam lišena mašte. Doviđenja, gospodine — rekla je i naglo se okrenuvši, požurila prema šumi. Požurio je za njom i nastavio hodati uz nju. Ovdje, na otvorenom, djelovao joj je još viši i jači nego što se sjećala. — Iznenadili ste se kad ste vidjeli moju tetovažu — promrmljao je. — Da, to je pooka, irski mitološki konj. Nisam sreo mnogo ljudi kojima je to poznato. Otkud vi to znate? Dug trenutak promatrala je sokola kako leti nebom pa slegnula ramenima. — Iz irskih narodnih priča. Nisam o njem pročitala ništa osobito lijepo pa ne mogu shvatiti zašto bi netko želio takvu tetovažu. — Imam ju na ruci otkad znam za sebe. Bio je to dar Roma s majčine strane obitelji. Čak se i ne sjećam postupka tetovaže. — Ali iz kojeg su vas razloga željeli uresiti baš tom tetovažom? — Ne znam. Nikada mi nije palo na pamet pitati ih o tom. A sad, kad bih to možda i upitao, nemam pojma gdje su. Već ih odavno nisam vidio. — I ne možete ih pronaći? — Vjerojatno bih mogao ako bih se dovoljno potrudio — rekao je pa hitro spustio rukave košulje i zakopčao prsluk. — Baka mi je u


djetinjstvu često pričala o tom konju. Vjerovao sam da doista postoji, a čini se da je i ona napola vjerovala u to. Ne bih se čudio da jest, s obzirom na to da se bavila magijom. — Magijom? Želite li reći da je ljudima proricala sudbinu? — I to — rekao je i ugurao ruke u džepove hlača. — No izvodila je i različite magijske obrede. Vjerovala je da je u prirodi sve povezano i jednako vrijedno. I da svako živo biće ima dušu, čak i drveće. Amelija je bila iskreno zadivljena. Merripen nikada nije želio pričati o tom. — Vjerujete li i vi da drveće ima dušu? — Ne, ali sviđa mi se ta pomisao — odvratio je i primivši ju za lakat poveo ju prema puteljku koji je vodio u šumu. — Uzgred, pooka nije uvijek zao. Katkad je samo nestašan i zaigran. Uputila mu je dug skeptičan pogled. — Govorimo li o istoj kreaturi? O onoj koja može mijenjati oblik i koja ljude u ponoć otima iz njihovih toplih kreveta? A nakon što ih nasmrt preplaši leteći s njima po noćnom nebu, ostavi ih u nekom dubokom jarku ili usred mračne močvare? — Da, i o toj — s osmijehom je odvratio. — Ali, nije uvijek takav. Katkad želi odvesti ljude na mjesta koja bi mogli vidjeti samo u snovima. I nakon toga ih vrati kući. Nije li to lijepa pustolovina? — Legenda kaže da ljudi nakon takvih pustolovina više nisu kakvi su bili. — Istina — tiho je odvratio. — Kako bi mogli biti? Nesvjesno, Amelija je usporila korak. Dan je bio krasan, a imala je i ugodnog sugovornika. Neobičnog i neobično šarmantnog. Naravno da joj se nije žurilo riješiti se njegova društva. — Nikada ne bih očekivala da ću ovdje naletjeti na vas — rekla je. — Pretpostavljam da lorda Westcliffa poznajte iz kluba? — Da. Dobar je prijatelj s vlasnikom. — Zar njegovim gostima ne smeta što vas svakodnevno moraju gledati za stolom? — Mislite, zato što sam Rom? — s osmijehom je upitao. — Ako im i smeta, primorani su držati jezik za zubima. Prvo, iz uljudnosti prema domaćinu i drugo, zato jer većina njih treba ili će trebati moje usluge. Odobravam im kredite, što znači da imam uvid u njihovo financijsko stanje.


— I u njihove afere — dodala je Amelija, prisjetivši se tučnjave dvojice džentlmena u mračnoj uličici iza kluba. Kratko je kimnuo. — Da, katkad i to. — Osjećate li se među njima kao tuđinac? — Da, stalno — priznao je. — No tako se oduvijek osjećam i među Romima. Problem je u tom što sam ono što Romi zovu poshram — mješanac između Romkinje i Irca. Moja je majka grubo prekršila pravila kad se udala za njega. Zato me Romi nikada nisu smatrali svojim. — Je li to razlog što niste u kontaktu s njima? — Da, jedan od njih. Nije se mogla ne upitati kako je živjeti između dvije kulture, znajući da te nijedna potpuno ne prihvaća niti će te ikada prihvatiti. Ipak, ni po čem u njegovu tonu nije mogla zaključiti da se zbog toga osjeća zakinutim. — I mi smo na neki način tuđinci — rekla je. — Moj je brat pukim slučajem naslijedio titulu i sad bismo se trebali ponašati poput pripadnika visokog društva, iako nismo odgojeni u tom duhu niti smo se ikada kretali u tim krugovima. Večera kod lorda Westcliffa zacijelo će nam svima biti nezaboravan događaj. Ne bih se čudila da nas prije glavnog jela naglavačke izbace iz kuće. — Mogli biste se ugodno iznenaditi. Lord Westcliff i njegova supruga nisu nimalo kruti i umišljeni. Za njihovim stolom moguće je pronaći ljude iz različitih društvenih klasa. Nije ju uspio razuvjeriti. Što se nje tiče, ljudi iz visokog društva bili su egzotična vrsta, nešto poput tropskih ribica u akvariju. Što bi Hathawayevi mogli imati s njima? Ama baš ništa. Načini njihovih života bili su previše različiti. Kad su po izlasku iz šume stigli do livade s potočarkom, sagnula se da ubere nekoliko stručaka. — O, Bože, koliko je ima — zadivljeno je uskliknula. — Reći ću kuharici da nam ju servira uz večeru kao prilog. — Jeste li znali da ima i ljekovita svojstva? Romi ju zovu panishok. Moja baka stavljala ju je u pripravke za liječenje rana i različitih ozljeda, čak i uganuća. A radila je od nje i ljubavne napitke. Navodno su mogli pobuditi strast, osobito u tijelu žene. — Što? — zapanjeno je upitala.


— Ako bi muškarac želio vatreniju ljubavnicu, dao bi joj da popije malo tog napitka. Nakon samo nekoliko kapljica žene bi navodno... — Ne — naglo je uzviknula. — Ne zanima me. Glasno se nasmijao no više nije rekao ni riječ. Hitro je ustala i bez da ga je i pogledala produžila prema kući. Požurio je za njom. — Pričajte mi o svojima. Koliko vas je? — upitao je, postrance ju pogledavši. — Petero. Leo je najstariji, ja sam se rodila nakon njega, a poslije mene Winifred, Poppy i Beatrix. — Koja se od njih oporavlja od teške bolesti? — Win. Prije godinu dana preboljela je šarlah i otada više nije kakva je bila. Vrlo je krhka i lako se umara. Doktor tvrdi da se nikada neće potpuno opraviti i da ne bi bilo mudro da se udaje. Rekao je da iskreno sumnja da bi uspjela preživjeti trudnoću — rekla je i duboko uzdahnula. — Namjeravam mu dokazati da je bio u krivu. — Jao onome tko vam se usprotivi. Jako ste odlučni. Volite da bude po vašem, zar ne? — Jedino ako sam sigurna da sam u pravu. Što je smiješno? Zastao je i zagledao se u nju. — Vaša me samouvjerenost oduševljava. Najradije bih... Zašutio je i slegnuo ramenima, kao da je shvatio kako je mudrije da svoje misli zadrži za sebe. Nije joj se svidio način na koji se zagledao u nju. Izgledao je poput čovjeka spremnog na sve, neovisno o tom svidjelo se to njoj ili ne. Poput nekoga kome se ne može vjerovati. Gore od svega, u njegovoj blizini osjećala se prilično smućeno. I to ju je nadasve živciralo. — Recite mi, gospođice Hathaway... što biste učinili kad bi vas krilati konj pozvao na ponoćni let preko brda i dolina? Biste li pristali ili biste radije ostali u sigurnosti svoje postelje? — tiho je upitao. Kao opčarana zagledala se u njega. Na usnama mu je lebdio nestašan osmijeh, no pogled mu nije djelovao nimalo bezazleno... i to ju je uplašilo. Na trenutak, gotovo je povjeravala da se može pretvoriti u krilatog konja i usred noći oteti ju iz postelje. — Naravno, ostala bih u postelji — odvratila je, trudeći se zvučati uvjerljivo. — Ne volim pustolovine.


— Imam dojam da biste mogli samu sebe iznenaditi. U trenutku slabosti, zacijelo biste pristali. — Ne podliježem slabostima. Barem ne takvima. Glasno se nasmijao. — O, da. Podlegli biste. Nije se usudila upitati ga kako može biti tako siguran u to. Smetena, naglo je spustila pogled na njegova prsa. Pokušava li ju zavesti? Ne, zacijelo se samo poigrava. A to je bilo ono što je iz dna duše mrzila. I zato je ponosno podigla glavu i pogledala ga ravno u oči. — Budući da smo na Ramsayevom posjedu, smatrajte da ste me dopratili kući. Ostatak udaljenosti radije bih prešla sama. Doviđenja, gospodine Rohane — u dahu je izgovorila i naglo se okrenuvši, požurila prema kući. Sa svakim korakom koji je učinila osjećala se sigurnije, no nemir u njezinu srcu nije se stišao. Mogla je na zatiljku osjetiti njegov pogled. I ni uz najbolju volju nije mogla izbaciti iz glave riječi koje je promrmljao u trenutku kad se okrenula od njega. Jedne noći, u ponoć...


Šesto poglavlje

a vijest da su pozvani na večeru kod lorda i lady Westcliff, Amelijini su reagirali raznoliko. Poppy i Beatrix bile su oduševljene, Win je rezignirano slegnula ramenima, a Leo se razveselio što će mu se pružiti prilika da uz večeru pije dobro vino. Merripen je odlučno izjavio da nema namjeru ići s njima. — I ti si dio naše obitelji — rekla je Amelija, promatrajući kako čavlima učvršćuje drvenu oplatu u salonu. — Neovisno o tom koliko se trudio to poreći — što ti, iskreno rečeno, ne mogu zamjeriti — činjenica je da već godinama živiš s nama. Prije nego što je odgovorio, sigurnom rukom zabio je još nekoliko čavala u oplatu. — Ne vidim zašto bi moja prisutnost tamo bila nužna. Možete otići i bez mene — mrtvo je hladno odvratio. — Ah, naravno da možemo. Ali, bilo bi lijepo kad bi se tamo pojavili svi zajedno. Usto, zašto se ne bi malo opustio i zabavio? — Zato jer to nije moje poimanje opuštanja i zabave — rekao je, mrko ju pogledavši preko ramena. — Moraš li biti toliko tvrdoglav? Ako misliš da će te netko gledati svisoka i loše se odnositi prema tebi zato što si Rom, varaš se. Najzad, i Cam Rohan jedan je od Westcliffovih gostiju. Čini se da lord u vezi s tim nema nikakvih predrasuda i... — Ne volim biti u društvu gadjosa. — Ali mi smo gadjosi. Cijela tvoja obitelj! Znači li to da i nas ne voliš? Nije odgovorio. Umjesto toga nastavio je glasno lupati čekićem. Zapravo, još glasnije. Amelija je umorno uzdahnula. — Ne mogu vjerovati da nas u takvoj situaciji možeš ostaviti na cjedilu. Mislila sam da želiš s nama dijeliti i dobro i zlo. Osobito potonje, pa je prilično čudno što ne želiš biti uz nas ako se ispostavi da u tom društvu nismo osobito dobrodošli.


Uzeo je još nekoliko čavala iz kutije. — Dobar pokušaj — rekao je. — I uzaludan. Neću ići s vama. Uz priprostu kupaonicu, lošu rasvjetu i stara, iskrzana zrcala, nije bilo lako spremiti se za večeru kod Westcliffovih. Nakon zagrijavanja vode na kuhinjskom štednjaku, Hathawayevi su ju bili primorani u kantama nositi na kat, što je bio prilično naporan posao za sve izuzev Win, koja je tog napora bila pošteđena iz sasvim razumljivih razloga. Neobično podložno i strpljivo, Amelija je pričekala da joj Poppy isplete pletenice i složi ih u punđu na zatiljku. — Krasna punđa — zadovoljno je rekla kad je završila. — Ako već ništa drugo, barem imaš modernu frizuru. Amelija je, kao i njezine sestre, bila odjevena u praktičnu dnevnu haljinu jednostavnog kroja. Njezina je bila plava, s umjereno nabranom suknjom i dugih uskih rukava. I Poppyna je bila takva, no crvena. Poppy je bila neobično lijepa djevojka, profinjenih crta lica i živahnih, inteligentnih očiju. Ako bi se omiljenost i prihvaćenost u društvu mjerila prema vrlinama, a ne prema imetku, bila bi uvelike cijenjena. Umjesto toga živjela je u provinciji, u oronuloj kući gdje je bila primorana raditi služinske poslove poput nošenja kanti vode ili uglja. I unatoč tome nije se nijednom požalila. — Uskoro ćeš imati nove haljine — s uzdahom je rekla Amelija. — Stvari će se uskoro popraviti, Poppy. Smatraj to obećanjem. — Nadam se da hoće — veselo je odvratila Poppy. — Ako želiš da za dobro svih nas upecam imućnog supruga, trebat će mi balska haljina. — Znaš da to nisam ozbiljno mislila. Ne moraš tražiti imućnog supruga. Važno je jedino da te voli i da bude dobar prema tebi. Poppy se kratko nasmijala. — No bude li usto imućan, to nipošto neće smetati, zar ne? — Naravno da ne — s osmijehom je odvratila Amelija. Po silasku u predvorje, kad je vidjela Beatrix, Amelija se još više rastužila. U zelenoj vunenoj haljini dužine do gležnjeva, izgledala je poput dvanaestogodišnje djevojčice. Nije mogla odoljeti, a da Leu ne kaže što misli o tom. — Nema više kockanja, Leo — promrmljala je. — Za svotu koju si prokockao kod


Jennersa, tvoje sestre mogle su imati pristojnu garderobu. — Želiš li reći da im nisi mogla naručiti nove haljine zato jer sam ja bio previše rastrošan? — hladnokrvno je upitao Leo. — To jednostavno nije istina — imala si na raspolaganju dovoljno novca za takvo što. Ti si ta kojoj dužnost nalaže brinuti se o njihovim potrebama i zato ne traži krivca u meni. Amelija je zaškrgutala zubima. Ma koliko ga voljela, Leo ju je katkad zbilja izluđivao. Nitko ju nije mogao tako lako i brzo razljutiti. Bilo je trenutaka kad bi ga najradije raspalila tavom po glavi u nadi da će se urazumiti. — S obzirom na brzinu kojom si praznio obiteljsku blagajnu, nisam smatrala mudrim upustiti se u dodatne troškove — ljutito je odvratila, posve zaboravivši da raspravu poput te ne bi trebali voditi u prisutnosti mlađih sestara. — Ako želiš provesti život škrtareći na svem, to je tvoj problem — promrsio je. — Proklet bio ako ću ga ja tako provesti. Stalno živiš iščekujući da jednog dana počneš živjeti. Nekima taj dan nikad ne svane. Sad se uistinu raspalila. — Netko od nas mora misliti na budućnost, a to očito nisi ti, sebična propalico. — Nevjerojatno si umišljena ako misliš da možeš svima soliti pamet i... Win je hitro stala između njih. — Prekinite. Ovo nije trenutak za rasprave — rekla je i nježno se osmjehnula Ameliji. — Ne mršti se, mila. Dobit ćeš bore. — Nastavi li se Leo ponašati kao dosad, i hoću — prkosno je odbrusila Amelija. — Glavno da imaš žrtvenog jarca — rekao je Leo i ironično se nasmijao. Win je prišla vratima i širom ih otvorila. — Merripene? Je li kočija spremna? — Jest — odvratio je i ušao u kuću. Dogovorili su se da ih on odveze k Westcliffovima i poslije dođe po njih. Djelovao je prilično zlovoljno, a kad mu je pogled pao na Win, činilo se da se još više ozlovoljio, ako je takvo što uopće bilo moguće. Taj njegov pogled Ameliji je štošta otkrio. Bilo je to poput djelića slagalice uz koji je cijela slika poprimila smisao. Merripen je bio


potajno zaljubljen u Win, no istodobno svjestan da su njih dvoje različiti kao nebo i zemlja. I zato joj se htio maknuti s puta. Tu se krio razlog zbog kojeg je odbio poći s njima na večeru kod Westcliffovih. Preplavljena suosjećanjem, Amelija se s bratom i sestrama šutke uputila prema kočiji. Putom do dvorca Westcliffovih jedva da su prozborili i riječ, a kad su skrenuli na njihov posjed, doslovce su ostali bez riječi. Nikada nisu vidjeli tako veličanstven komad zemljišta. Činilo se da svako drvo, grm ili cvijet stoji na za njega točno predviđenom mjestu. Sve je djelovalo savršeno skladno, poput raskošne simfonije boja i oblika. Okružen predivno uređenim vrtovima, dvorac je izgledao poput uspavanog diva. Bio je građen u europskom stilu, s četiri visoke kule, no dodatno proširen, što je u konačnici stvorilo oku ugodnu asimetriju. S vremenom, cijelo to kameno zdanje poprimilo je sivkastozelenkastu boju, zbog čega se lijepo stopilo s okolicom. Ispred dvorca nalazilo se veliko dvorište u kojem su se s lijeve i desne strane nalazile konjušnice. Tko god da ih je gradio, nije imao namjeru učiniti ih neupadljivima. Upravo suprotno, jer bile su nadsvođene visokim i širokim kamenim lukovima. Stony Cross Manor bio je dvorac dostojan kraljeva. Ništa čudno, s obzirom na to da ni kraljičino obiteljsko stablo nije bilo načičkano s toliko dičnih predaka poput onih kakvima su se mogli pohvaliti Westcliffovi. Kad su se zaustavili pred trijemom, Amelija je poželjela da je večer već iza njih. U ovako otmjenom okruženju, njihove mane bit će još vidljivije. Djelovat će poput skupine protuha. Pogledavši brata i sestre, duboko je uzdahnula i zdvojno odmahnula glavom. Win je navukla na lice uobičajeno staložen izraz, a Leo je izgledao kao da se dosađuje. Vjerojatno je zaključio da će biti najbolje bude li se držao nehajno nezainteresirano, poput znanaca s kojima je kratio vrijeme kockanjem u Jennersu. Poppy i Bea djelovale su prilično veselo i uzbuđeno. Barem će se one zabaviti, pomislila je Amelija i nježno im se osmjehnula. Nakon što su izašli iz kočije, Merripen je prišao Leu i tiho ga upozorio neka pripazi na Win. Bila je to kapljica koja je prelila čašu Leova strpljenja. Kao da nije dovoljno što mu je Amelija očitala bukvicu, sad bi još trebao slušati i Merripenove savjete o ponašanju. — Prokletstvo, ako si tako zabrinut za nju, slobodno uđi s nama i izigravaj joj dadilju — promrsio je, prostrijelivši ga pogledom. Merripen se naglo namrštio, no nije rekao ni riječ.


Odnos između njih dvojice nikada nije bio bratski, no sve u svem, bio je korektan. Ako ne topao i srdačan, svakako uljudan. Hathawayevi — otac i majka — bili su spremni prihvatiti Merripena kao svog drugog sina, no on nije bio sklon preuzeti tu ulogu. Nikada se nije natjecao s Leom i u situacijama u kojima bi moglo doći do nadmetanja, u pravilu je on bio taj koji bi se povukao. Što se pak Lea tiče, bio je razborito uljudan prema Merripenu i ako je smatrao da je Merripen u pravu, nije mu to bilo teško priznati. Kad se Leo razbolio od šarlaha, Merripen ga je predano njegovao. Bez njegove pomoći Leo vjerojatno ne bi preživio, no umjesto da mu zahvali na tom, čini se da mu je to zamjerio. Amelija to nikako nije mogla shvatiti. Molim te, molim te, nemoj biti takav kreten, pomislila je, no čvrsto je stisnula zube i povela sestre prema ulazu u dvorac. Kroz masivna dvostruka vrata ušli su u golemo predvorje urešeno basnoslovno vrijednim tapiserijama. Veličanstvene mramorne stube vodile su na kat, a cijeli prostor bio je rasvijetljen velikim kristalnim lusterom. Interijer je bio jednako besprijekorno uređen kao i eksterijer. Kamo god je Amelija pogledala, sve je bilo ulašteno i uglačano, sve se blistalo od čistoće. Nigdje se nije mogao vidjeti nijedan noviji komad pokućstva, ništa što bi poremetilo topao ugođaj starine. Tako bi i njihova kuća trebala izgledati, sumorno je pomislila Amelija. Sluga im je pomogao da odlože šešire i rukavice, a postarija domaćica poželjela im je dobrodošlicu. Malo zatim, lady i lord Westcliff požurili su im u susret. U odlično krojenom večernjem odijelu lord Westcliff djelovao je vrlo pristalo. Kretao se gipko i samouvjereno, poput čovjeka koji mnogo vremena provodi na zraku baveći se sportskim aktivnostima. Gledajući ga, Amelija je pomislila da zapravo nije toliko naočit koliko intrigantan. Kao i prvi put kad ga je vidjela, djelovao je suzdržano, čak i strogo, a po isposničkom izrazu njegova lica bilo je savršeno jasno da pripada ljudima koji mnogo zahtijevaju od sebe i od drugih. Bilo bi očekivati da će netko poput njega za suprugu odabrati ženu koja pripada engleskom visokom društvu, jednu od onih koja je od rođenja uvježbana za ulogu savršeno sofisticirane i profinjene supruge.


Stoga, Amelija se prilično iznenadila kad je shvatila da je lady Westcliff Amerikanka. Za razliku od supruga, nije bila nimalo kruta i uzdržljiva, već vrlo opuštena, jedna od onih osoba koje nemaju običaj unaprijed razmišljati kako će se ponašati i što će reći. — Nemate pojma koliko sam željela dobiti susjede. Život u Hampshireu katkad je pretjerano jednoličan i dosadan. Drago mi je što ste došli — rekla je Leu i na njegovo nemalo iznenađenje, pružila mu ruku. Nije mu preostalo drugo, nego rukovati se s njom kao da je muškarac. — Veliko mi je zadovoljstvo što sam vas upoznao, gospo — rekao je i smeteno joj uzvratio stisak. Lady Westcliff zaista je neobična, pomislila je Amelija i diskretno ju odmjerila od glave do pete. Bila je visoka i vitka žena, bademastih očiju boje meda i blistavo crne kose. I, za razliku od lorda Westcliffa, vrlo spontana. Trenutak potom, lady Westcliff i njoj je pružila ruku. — Ah, vi ste ona djevojka koju su moj suprug i njegovi prijatelji jučer zamalo upucali, zar ne? — s osmijehom je upitala čim joj se Amelija predstavila. — Da, gospo. — Srećom, promašio si ju — rekla je, svrnuvši pogled na supruga. — To ti se rijetko događa, no ipak. Sudeći po načinu na koji joj se lord Westcliff osmjehnuo, navikao je na njezina mala podbadanja. — Nisam ju ni gađao — mirno je odvratio. — Trebao bi se baviti nekim manje opasnim hobijem — predložila mu je. — Promatraj ptice. Ili lovi leptire. Zacijelo ima mnogo toga čime možeš kratiti vrijeme, a što ne uključuje eksplozivne naprave. Ako je Amelija očekivala da će se lord Westcliff uvrijediti, prevarila se. Zapravo, činilo se da suprugine primjedbe drži prilično zabavnim. Očito ju obožava, pomislila je, vidjevši kako ju promatra. Nakon što je grofici predstavila Poppy i Beatrix, istinski joj je laknulo. Nijedna se nije osramotila. Dapače, uspjele su uljudno odgovoriti na svako njezino pitanje. Odnosno, uživaju li u jahanju, vole li plesati, jesu li već probale lokalni sir i jesu li i njima ljigava engleska jela poput jegulja ili hladetine, jednako odbojna kao i njoj?


Očarane njezinom spontanošću, sestre su se zajedno s njom uputile u velik salon u kojem je tridesetak gostiju kratilo vrijeme prije večere. Putom do tamo, Amelija je čula kako je Poppy šapnula Bei da su Amerikanke neodoljivo otvorene i šarmantne. Jest, pomislila je. Te riječi najbolje opisuju Lillian Wescliff. Otvorena je i šarmantna. — Gospođice Hathaway, koliko mi je poznato, u vašoj kući dugo nitko nije stanovao — zabrinuto je započela kontesa čim su ušle u salon. — Tamo se zacijelo ne može pristojno živjeti, zar ne? Zatečena njezinom izravnošću, Amelija je odlučno odmahnula glavom. — Oh, ne... nije tako loše — promucala je. — Treba ju samo dobro očistiti i popraviti nekoliko sitnica i... i... Lady Westcliff suosjećajno je kimnula glavom. — Dakle, toliko je loše? Amelija je bespomoćno slegnula ramenima. — Čeka nas mnogo posla oko uređenja — priznala je. — No uspjet ćemo. Nije nam teško zasukati rukave. — Moj će vam suprug rado pomoći, bilo savjetom, bilo... — To zaista neće biti potrebno — hitro ju je prekinula Amelija. — Uvjerena sam da se možemo snaći i bez njegove pomoći — dodala je. Posljednje što je željela bilo je da lady Westcliff stekne dojam da su žicari ili prosjaci. — Nažalost, sumnjam da će vam uspjeti zaobići ga — s osmijehom je odvratila kontesa. — Westcliff se voli pačati u sve, a sad kad ste tu, smatrat će svojom dužnošću da vam pomogne. No njegovi savjeti mogli bi vam biti od koristi. Mora se priznati da je najčešće u pravu — rekla je i s ljubavlju pogledala supruga koji je s nekolicinom muškaraca stajao na suprotnoj strani salona. Osjetivši njezin pogled, okrenuo je glavu prema njoj i gotovo joj neprimjetno namignuo, kao u odgovor na neku njezinu bezglasnu poruku. Kontesa se kratko nasmijala pa svrnula pogled na Ameliju. — U rujnu ćemo proslaviti četvrtu godišnjicu braka i bilo bi očekivati da ću prestati pratiti svaki njegov pokret, ali nisam — rekla je i nestašno se osmjehnula. — Hajde, vrijeme je da vas predstavim gostima — dodala je i pogledom okružila prostoriju. — Hm, od koga bismo započeli?


Jedan od muškaraca s kojima je lord razgovarao bio je i Cam Rohan. Ugledavši ga, Ameliji su leptirići zaplesali u trbuhu. Kao i ostala gospoda, bio je u odijelu s kravatom, no taj privid uljuđenosti samo je još više istaknuo njegovu egzotičnost. Svilenkaste crne kovrče prekrile su uškrobljen ovratnik njegove bijele košulje. Visok, mišićav i tamnoput, djelovao je poput velike divlje mačke... poput nekoga kome nije mjesto u tako otmjenom okruženju. Ugledavši ju, uljudno joj se naklonio. Zauzvrat, Amelija mu je ukočeno kimnula. — Dakako, gospodina Rohana već poznajete — rekla je lady Westcliff. — Zanimljiv muškarac, zar ne? Vrlo šarmantan i ljubazan, ali samo napola civiliziran. No upravo to mi se kod njega najviše sviđa. — Napola civiliziran? — upitala je Amelija primoravši se otrgnuti pogled s njega. — Da. Nije osobito sklon pod bilo koju cijenu držati se nepisanih pravila uljudnog ponašanja. Kao ni ja. — Čini se da ga dobro poznajete. — Moglo bi se reći. Poznajem ga otkad je lord St. Vincent postao vlasnik kockarnice. Westcliff i St.Vincent na mnogo ga načina smatraju svojom desnom rukom — rekla je i kratko se nasmijala. — U svakom slučaju, vrlo je neobičan. Anđeo i vrag, u jednom. No uspijeva mu odlično kontrolirati obje strane svoje prirode. — Čime je zapravo zaintrigirao vašeg supruga i lorda St. Vincenta? — Neobičnom osobnošću. Čini se da nitko ne zna što bi mislio o njem. Mojega supruga zadivio je otvorenim umom i inteligencijom. No ujedno je i prilično praznovjeran. Često i nepredvidljiv. No ima u svezi njega još nešto neobično — novac se jednostavno lijepi za njega. — Kako to mislite? — Što god dotakne, pretvori u zlato. Dobiva čak i kad se trudi izgubiti. No on to smatra osobnim prokletstvom. Tvrdi da čovjek ne bi trebao imati previše novca. — Tipično romsko razmišljanje — promrmljala je Amelija. — Nisu materijalno orijentirani poput nas. — Upravo tako. S obzirom na to da sam živjela u New Yorku ne mogu to u potpunosti shvatiti. Kako bilo, neovisno o njegovoj želji ili volji, ima sreće s novcem. St. Vincent daje mu postotak od zarade, no


on to smatra nepotrebnim viškom pa dijeli novac u dobrotvorne svrhe ili se bavi lošim ulaganjima, kako bi ga se riješio. No što god radio, prihodi mu se stalno uvećavaju. Zamislite, jednom prilikom kupio je trkaće kljuse najkraćih nogu koje je itko vodio. Little Dandyja. I znate li što se dogodilo? U travnju prošle godine taj je konj pobijedio na turniru! A to ni približno nije sve. Posrećilo mu se i u poslu s gumom. — S gumom? — Da. Jedna mala londonska tvornica za preradu gume bila je pred zatvaranjem kad je Rohan odlučio investirati u nju. Svi, uključujući i moga supruga, rekli su mu da je budala i da će izgubiti sve do posljednjeg centa... — Što je zapravo i želio, zar ne? — Naravno. No, na njegovo razočaranje, direktor je tvornice tu investiciju uporabio za unapređenje postupka prerade gume i između ostaloga počeo proizvoditi rastezljive gumice, što je bila novost na tržištu. Uglavnom, posao je procvao i Rohanu se ta investicija najzad višestruko isplatila. Bilo je u njegovu životu još slučajeva poput tog, no sve se svodi na isto... koliko se god trudio izgubiti novac, u konačnici ga dobiva. — Ne bih to nazvala prokletstvom. — Ni ja — složila se lady Westcliff. — Ipak, on to smatra prokletstvom. Smiješno, ali trebali ste vidjeti izraz njegova lica kad je jutros pročitao izvješće o rezultatima svojih ulaganja. Vijesti su bile nadasve dobre, a on je izgledao kao da bi si najradije počeo čupati kosu od jada — rekla je i primivši Ameliju pod ruku povela ju prema sredini salona. — Bojim se da večeras ovdje nemamo osobito šarolik izbor gospode, no od sutra započinje sezona lova, što znači da će uskoro ovdje biti više muškaraca nego žena. Sa ženskog stajališta, to je mnogo bolja solucija. — Drago mi je što to čujem — odvratila je Amelija. — Voljela bih kad bi moje sestre pronašle pogodne muškarce za udaju. — A vi se tome ne nadate? — Ne. Ja nemam takvih planova. — Zašto? — Mislim da mi nije suđeno. Moji me trebaju, dužnost mi je pobrinuti se za njih — rekla je Amelija pa kratko zašutjela i slegnula


ramenima. — U biti, grozim se pomisli da bih morala živjeti u podređenoj ulozi — priznala je. — Nisam nimalo pokorna, a to je ono što muškarci očekuju od supruge, zar ne? — U potpunosti vas razumijem. I ja sam na taj način razmišljala o braku. Ipak, život nas umije iznenaditi... tako je barem bilo u mojem slučaju. Želim reći, nikad se ne zna. Možda i promijenite mišljenje. Amelija se popustljivo osmjehnula, no bila je i više nego sigurna da se lady Westcliff ljuto vara ako misli da će promijeniti mišljenje o udaji. U osnovi, tu se radilo samo o tom što je nekome važnije od svega, a što se nje tiče, obitelj joj je bila na prvom mjestu. I stoga je bila spremna žrtvovati sve za njihovu sreću. Najzad, kad se Leo oženi i sestre poudaju, obitelj će se proširiti i ubrzo će dobiti nećake i nećakinje. Imat će punu kuću voljenih osoba. Nijedan suprug ne bi joj mogao pružiti više od tog. Ulovivši bratov pogled, zbunjeno se namrštila. Izraz lica bio mu je čudan, zapravo, prije bi se reklo da se radi o nedostatku izraza, kao da pokušava prikriti neke snažne unutarnje osjećaje. U trenutku se stvorio kraj nje, izmijenio s lady Westcliff nekoliko riječi i uljudno joj se naklonio kad ih je zamolila da joj oproste jer mora poći pozdraviti starijega gospodina koji je upravo ušao u salon. — Što ti je? — šapatom ga je upitala Amelija pozorno se zagledavši u njega. — Izgledaš kao da si progutao kiseli krastavac. — Preskoči podbadanje — hitro je odvratio i dobacio joj kratak zabrinut pogled, kakav već dugo nije vidjela u njegovim očima. — Duboko udahni i pripremi se na susret s nekim koga pouzdano ne želiš vidjeti. Zakolutala je očima. — Ako misliš na gospodina Rohana, već sam ga vidjela i nisam nimalo iznenađena ni uznemirena. Nema nikakve potrebe da... — Ne, ne radi se o njem — rekao je i zaštitnički ju zagrlio oko struka. Istog je trenutka shvatila. I prije nego što se okrenula, znala je koga će ugledati. Christophera Frosta. Znala je da će prije ili poslije negdje naletjeti na njega. Bilo je to neizbježno. Niz različitih osjećaja preletio je njezinim licem. Vruća ljutnja i


leden prezir. A zatim mirenje sa sudbinom. — Priberi se — tiho je rekao Leo. — Ide prema nama. Kad se napokon okrenula, laknulo joj je kad je vidjela da je sam. Sudbina je ipak bila barem malo milostiva prema njoj, pa se neće morati upoznavati sa ženom zbog koje ju je ostavio. Nije bila sigurna da bi to mogla podnijeti. Ipak, bilo je čudno što je sam. Očekivalo bi se da će htjeti svima predstaviti svoju mladu suprugu. Kako god bilo, potrudit će se odglumiti da ju susret s njim nije nimalo uznemirio. Držat će se hladno i uljudno. Nezainteresirano. Doduše, to je bilo lakše odlučiti nego provesti u djelo. Jer pri samom pogledu na njega, koljena su joj zadrhtala, a krv joj navrla u lice. Da u svijetu ima pravde, Frost ne bi djelovao tako pristalo. No nema je, jer bio je jednako naočit kao i prije... visok, vitak, bistrih plavih očiju i guste, lijepo podšišane kose, previše tamne da bi bila plava i previše svijetle da bi bila smeđa, prošarane pramenovima boje šampanjca. — Drago mi je što te vidim, stari prijatelju — suho je rekao Leo, bez zlobe i ironije, ali i bez osobita oduševljenja. Njihovo prijateljstvo prestalo je onog trenutka kad je Frost prekinuo s Amelijom. Iako je Leo imao mana, bio je vrlo privržen i odan svojim sestrama. — I meni je drago što te vidim — odvratio je Frost i naklonio se Ameliji. — Kao i vas, gospođice Hathaway. Djelovao je ukočeno i činilo se da mu nije lako pogledati ju u oči. Bogme, ni njoj to nije bilo nimalo lako. — Dugo se nismo vidjeli — nastavio je Frost. — Ne dovoljno dugo — odvratio je Leo. Amelija mu je hitro stala na nogu, ali nije ni trepnuo. — Jesi li u gostima kod lorda Westcliffa i njegove supruge? — Ne. Došao sam u posjet prijateljima, vlasnicima seoske gostionice. — Samo nakratko ili se namjeravaš duže zadržati? — Nisam siguran. Došao sam ovamo kako bih na miru razmislio o nekim poslovnim ponudama — rekao je pa kratko pogledao Ameliju i brzo svrnuo pogled na Lea. — Nadam se da si primio pismo u kojem sam izrazio veselje što si postao nositelj plemićkog naslova? — Jesam — nehajno je odvratio Leo. — Doduše, bojim se da se ne sjećam sadržaja.


— Napisao sam da mi je drago zbog tebe, no ujedno sam izrazio žaljenje što sam ostao bez rivala koji me je uvijek tjerao da dam od sebe i više nego što sam mislio da mogu. — Da, struka je mojim odlaskom zacijelo pretrpjela golem gubitak — sarkastično je rekao Leo. — I jest — bez imalo ironije rekao je Frost pa ponovno pogledao Ameliju. — Smijem li primijetiti da odlično izgledate, gospođice Hathaway? Doista je čudno kad ti se netko s kim si bio u ljubavnoj vezi, odjednom počne tako službeno obraćati, pomislila je Amelija. Iako više nije bila zaljubljena u njega, teško da bi mogla izbrisati sjećanje na njegove poljupce i milovanja. Bilo je to poput čipke uprljane čajem... ni uz najbolju volju ne možeš u potpunosti ukloniti mrlju. Prisjetila se kako joj je jednom poklonio buket crvenih ruža. Ruže za moju malu lijepu ružu, rekao je pa uzeo jednu i njome ju nježno pomilovao po obrazu i usnicama. — Hvala — rekla je, pokušavajući se pribrati. — Mogu li vam čestitati na vjenčanju? — Bojim se da ne — s oklijevanjem je odvratio. — Naposljetku se nisam oženio. — Ne? — nehajno je upitao Leo. — Tko se na kraju predomislio? Ti ili ona? — Postalo je očito da nismo jedno za drugo pa me ljubazno oslobodila obveze. Začuvši to, Ameliji se tlo nakratko zaljuljalo pod nogama. Jedva je mogla vjerovati da se Christopher naposljetku nije oženio. Mora da je Leo osjetio da su joj koljena zadrhtala, jer ju je jače stisnuo oko struka. — Drugim riječima, nogirala te — zaključio je Leo. — Radiš li još za njezina oca? — Zaboga, Leo — prijekorno je prošaputala Amelija i kratko pročistivši grlo, ispričala se Frostu zbog bratova neuljudna ponašanja. Toplo joj se osmjehnuo, onako kako je uvijek činio kad bi joj želio dati do znanja da ju razumije i da je sve u redu. Prisjetivši se toga, srce ju je zaboljelo od tuge. Trenutak potom, svrnuo je pogled na Lea. — I dalje nemaš običaj vagati riječi, zar ne? No da, i dalje radim kod gospodina Templea —


rekao je i ponovno se zagledao u Ameliju, nesvjestan bure koja se odvija u njezinu srcu i koliko je krhko njezino prividno staloženo držanje. — Veselim se što sam vas ponovno vidio, gospođice Hathaway — rekao je i kratko joj se naklonivši, ostavio ju samu s Leom. Duboko je uzdahnula i blijedo se zagledala u brata pa polako odmahnula glavom. — Doista bih cijenila kad bi se potrudio biti malo uljudniji — rekla je, glasom pomalo napuklim od unutarnje napetosti. — Takav sam, kakav sam. Nismo svi uglađeni poput tvojeg dragoga gospodina Frosta. — Nije on moj gospodin Frost — odvratila je pa duboko uzdahnula. — Niti je bio. — Ne zaslužuje nekog poput tebe. Prisjeti se toga ako mu slučajno padne na pamet da ti ponovno počne udvarati. — Neće — rekla je Amelija, mrzeći samu sebe što joj je od pomisli na takvu mogućnost srce počelo jače lupati.


Sedmo poglavlje

alo prije dolaska Hathawayevih, kapetan Swansea, koji je četiri godine vojne službe proveo u Indiji, zabavljao je goste pričom iz lova u Višnupuriju, tijekom kojeg mu se pružila prilika vidjeti tigra kako vreba i napada svoju žrtvu. Radilo se o antilopi koju je tigar nakon kratke jurnjave u jednom skoku oborio na zemlju, zario joj zube u vrat i počeo trgati meso s nje dok je još bila živa. Začuvši to, većina prisutnih, osobito žena, bila je istinski zgrožena. — Kakve li okrutne zvijeri — užasnuto je komentirala jedna od njih. Cam Rohan teoretski bi se složio s tim, barem do trenutka kada je Amelija ušla u salon. Ugledavši ju, shvatio je da u potpunosti može razumjeti tigra. Jer tog trenutka najradije bi ju gricnuo za vrat i odvukao ju na neko skrovito mjesto gdje bi se njome mogao satima naslađivati. Za razliku od otmjeno odjevenih i nakićenih žena, bila je u jednostavnoj haljini i bez ikakva nakita na vratu i ušima. Izgledala je čisto i neodoljivo privlačno. Ukusno. O, kako bi ju rado ljubio i milovao pod otvorenim nebom. No i predobro je znao da bi se trebao kaniti razmišljanja o takvim poduhvatima s mladom neudanom damom. Ipak, nastavio ju je diskretno promatrati pa mu nije promakao ni kratak razgovor u koji su se ona i njezin brat upustili s mladim arhitektom Christopherom Frostom. Svi su djelovali prilično napeto, a sudeći po tom kako je lord Ramsay zaštitnički zagrlio sestru oko struka, između nje i Frosta u prošlosti se nešto dogodilo. Što god bilo, nije se dobro završilo. Cam je bio gotovo siguran da se radilo o ljubavnoj aferi. Zamislivši ju u Frostovu zagrljaju, naglo se namrštio. Činjenica da mu ta pomisao nije osobito dobro sjela, nije mu se ni najmanje svidjela. I zato se primorao suspregnuti znatiželju pa hitro svrnuo pogled s njih. Pomislivši na predstojeću večeru, duboko je uzdahnuo. Red hrane, red uljudnih razgovora i tako do besvijesti. Sve uglađeno, uljuđeno i


beskrajno dosadno. U početku ga je čak zabavljalo sudjelovati u društvenim obredima privilegirane klase. Bilo je to poput igre čija je pravila tek trebao upoznati. No ubrzo mu je dosadilo vrludati rubom između dva svijeta. Većina ljudi iz tog društvenog sloja nije ga željela vidjeti u svojim redovima. Pravo rečeno, ni on nije uživao u njihovu društvu. Činilo se da je periferija jedino mjesto koje mu pripada. Sve je počelo prije dvije godine, kad ga je St. Vincent izvijestio da će ubuduće dobivati postotak od zarade. — Otvorio sam ti račun u banci na koji ću ti mjesečno uplaćivati svotu koju zaslužuješ — rekao je. — Novac je najbolje oploditi pa ti savjetujem da se u perspektivi pozabaviš ulaganjima ili prepusti bankovnim mešetarima da se pobrinu za to. — Ne želim postotak od zarade — pobunio se Cam. — Dovoljna mi je i plaća. — Tvoja plaća ne bi pokrila ni godišnji trošak čišćenja mojih čizama. — Imam i više nego dovoljno za život — rekao je i otvorivši štednu knjižicu koju je St. Vincent nehajno bacio pred njega, zaprepašteno se zagledao u iznos zapisan u njoj. — Što će mi toliki novac? Nemam pojma što bih s njim — dodao je i odgurnuo knjižicu od sebe. — Neću to uzeti. St. Vincent kratko se nasmijao pa zakolutao očima. — Dovraga, čovječe, ne radi se o tom što ti želiš ili ne. Neću si dopustiti plaćati te manje nego što zaslužuješ. Ljudi bi me mogli proglasiti škrcem. — Ljudi su o vama govorili i mnogo gore stvari od te pa ste preživjeli — mrtvo hladno odvratio je Cam. — Ne smeta mi što su govorili ako sam to zaslužio. A najčešće jesam — rekao je i zagledao se u njega toplim pogledom punim razumijevanja. Ako je nekada i bio nevjerojatno dekadentan i površan, očito se promijenio. — Nećeš biti nimalo manje Rom budem li te plaćao u novcu. Kitovi zubi, niska školjki ili novac... svejedno je. Sve su to sredstva plaćanja. Kako je moguće da to ne razumiješ? — Učinio sam previše ustupaka i ne želim ih više činiti. Otkad sam došao u London, živim pod krovom i odijevam se poput gadjosa. Zaposlio sam se i redovno primam plaću. No to je sve. Nemam si namjeru dopustiti više od tog. — Dovraga, dao sam ti novac, a ne hrpu balege — zajedljivo je rekao St. Vincent.


— Bila bi mi draža balega. Barem bi se dala korisno uporabiti. — Nisam siguran da želim čuti odgovor, ali znatiželja je jača od mene pa moram pitati kakve bi, pobogu, koristi mogao imati od balege? — To je odlično gnojivo. — Hm, da. Dakle, balega potpomaže rast i razvoj? Ako je tako, možeš na novac gledati isto kao i na hrpu gnojiva. Učini nešto korisno s njim — rekao je i gurnuo štednu knjižicu prema njemu. — Doduše, ne bih ti savjetovao da njime pognojiš tlo. Cam je odlučio riješiti ga se tako da ga uloži u nešto u što bi ga samo luđak uložio. I tu je počelo njegovo prokletstvo. Jer obogatio se. A samim tim otvorila su mu se vrata u svijet u koji inače nikada ne bi mogao ući. Donedavno prilično zatvoreno visoko društvo više nije bilo ni upola toliko zatvoreno prema industrijalcima i biznismenima najrazličitijih vrsta. I tako je Cam ušao u jedan njemu posve nov svijet, u svijet u kojem se morao ponašati prema pravilima tog svijeta. St. Vincent nije bio u pravu kad je tvrdio da ga novac neće učiniti nimalo manje Romom. Jer način na koji je sada živio i ponašao se, nije imao nikakve veze s romskim načinom života i razmišljanja. Gore od svega, kako je vrijeme prolazilo, počeo je zaboravljati priče koje je slušao u djetinjstvu i pjesme kojima su ga uspavljivali. Čak i romski jezik. Nije mu bilo lako prizvati u sjećanje ni okuse i mirise hrane koju je volio, poput okruglica s mljevenim bademima kuhanim u mlijeku ili variva od mahuna začinjenog octom i maslačkom. Jednako tako bilo je i s članovima njegove obitelji — njihova lica polako su blijedjela u njegovu sjećanju. Više nije bio siguran bi li ih prepoznao kad bi ih negdje susreo. Činilo se da je svakim proteklim danom sve manje Rom, i to mu se nije nimalo svidjelo. Zajedno s ostalima uputio se u blagovaonicu. Budući da se radilo o neformalnoj večeri, gosti za stolom neće sjediti poslagani po hijerarhiji, ovisno o društvenom položaju. Sluge u livrejama odmaknule su im stolice i natočile im vodu i vino u kristalne čaše. Srebrni pribor za jelo blistao je na djevičanski bijelom stolnjaku, uz tanjure od najfinijeg porculana. Čak i neformalna večera kod lorda Westcliffa i njegove supruge izgledala je poput prijama za uzvanike najvišeg ranga. Otkrivši da mu je namijenjeno sjediti kraj vikarove žene koju je upoznao prilikom prethodnog posjeta lordu Westcliffu, Cam je na lice


hitro navukao krajnje suzdržan izraz. Ta ga je žena istinski izluđivala. Kad god bi ju pogledao ili joj se obratio, naglo bi udahnula pa pročistila grlo ili se kratko nakašljala. I tako u nedogled. Zvučala je poput napola poklopljenog čajnika kad voda zakipi u njem. Nije bilo dvojbe da je o Ciganima mislila kao o ljudima koji kradu djecu, proklinju ljude i siluju bespomoćne žene. Cam je bio u napasti da joj kaže kako nema običaj nikoga orobiti ili napastovati prije deserta, no pregrizao je jezik i potrudio se što je moguće manje komunicirati s njom, odnosno, na njezinu veliku radost, prepustiti joj da razgovara s muškarcem koji je sjedio s njezine lijeve strane. Srećom, s njegove desne strane posjeli su gospođicu Hathaway. Okrenuvši se prema njoj, zagledao se u njezine velike plave oči. Doista je zamamna, pomislio je. Kosa joj se sjajila poput svile, a koža joj je bila poput deserta od mlijeka i šećera. Gledajući ju, prisjetio se da gadjosi o takvim djevojkama nerijetko govore kao o slatkim malim kolačićima, što ga je nasmijalo kad je to prvi put čuo. No da, doista je bila poput kolačića, slatka, primamljiva i vrlo poželjna. Više od svega, svidjela mu se njezina jednostavna otmjenost. Izgledala je neusporedivo bolje od svih nakinđurenih i našminkanih žena koje su večeras sjedile za stolom. — Ne trudite se djelovati krotko i uljudno — rekla je. — Neće vam upaliti. — Vjerujte mi, posve sam bezopasan. — Vjerujem da biste voljeli da vam to povjerujem — s osmijehom je odvratila. Duboko je udahnuo njezin miris. Lijepo je mirisala, svježe i čisto. Poželio ju je vrhovima prstiju pomilovati po vratu. Naravno, nije to učinio. Umjesto toga, spustio je pogled na njezine ruke i kao opčinjen promatrao kako razmotava ubrus i njime prekriva krilo. Kad im je lakaj natočio vino, popila je gutljaj pa odložila čašu i pogledom brzo potražila brata i sestre, poput kokoši koja provjerava jesu li joj svi pilići na broju i čine li nešto što ne bi trebali. Dug trenutak zadržala je pogled na bratu koji je sjedio nedaleko domaćina, pa svrnula pogled na suprotan kraj stola, gdje je sjedio Christopher Frost. Kad ju je zabljesnuo osmijehom, brzo je oborila pogled, no Camu nije promaklo da je porumenjela. O da, bilo je nešto između njih, pomislio je, a sudeći po Frostovu ponašanju, rado bi to obnovio.


Dovraga, poželio ga je sasjeckati priborom za jelo. Mrzio je pomisao da se taj tip sviđa Ameliji. I što izmjenjuje poglede s njim. Želio je da gleda njega. Cijelo vrijeme. — Kad sam prvi put večerao u društvu poput ovog, mislio sam da ću se kući vratiti gladan — hitro je rekao kad je opazio da je ponovno kriomice pogledala Frosta. Uspjelo je. Svrnula je pogled na njega. — Zašto? — upitala je. — Jer nisam znao da je ono što sam dobio na malom tanjuru samo predjelo. Nasmijala se. — Mora da vam je laknulo kad su pred vas stavili velik tanjur. Odmahnuo je glavom. — Zapravo, bio sam previše živčan da bih uživao u jelu. — Zbog čega? — Bojao sam se da ne ispadnem nekulturan. Morao sam paziti na svaku izgovorenu riječ kako ne bih rekao nešto o čem se ne pristoji govoriti za stolom. I potruditi se pravilno rabiti pribor za jelo. I prisjetiti se da nije pristojno nekome ponuditi hranu iz vlastitog tanjura. — Zar Romi to čine? Nude nekome hranu iz vlastitog tanjura? Kimnuo je. — Da. To je znak osobite pažnje. Primjerice, kad bih vam ponudio najbolje zalogaje mesa sa svog tanjura, najhruskaviju krišku kruha ili najslađu voćku, time bih vam poručio da vas izuzetno cijenim ili da sam zaljubljen u vas. Naglo je porumenjela pa hitro posegnula za čašom i popila mali gutljaj vina. — Merripen rijetko govori o vašim običajima. Za ovo kratko vrijeme koliko vas poznajem, o tom sam saznala neusporedivo više od vas nego od njega. Merripen. Šutljiv momak s kojim je došla u London u potragu za bratom. Sudeći po načinu na koji su se ona i njezin brat ophodili s njim, bili su prilično bliski. Cam ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti što im je on, no jedno je bilo sigurno: nije im bio sluga. Prije nego što je stigao razjasniti stvar, lakaji su unijeli velike zdjele s juhama. Te večeri gosti su mogli birati između juhe od lososa s limetom i koprom, juhe od koprive s kimom i sirom, juhe od potočarke


s komadićima fazana i juhe od gljiva začinjene kiselim vrhnjem i brendijem. Cam se odlučio za juhu od koprive i čim mu je bila poslužena u plitkoj porculanskoj zdjelici, okrenuti se prema Ameliji u namjeri da nastavi razgovarati s njom. Nažalost, zakasnio je. Džentlmen koji je sjedio s njezine desne strane već se upustio u razgovor s njom. Upravo joj je gorljivo opisivao svoju kolekciju porculanskih figurica s Dalekog istoka. Nije mu preostalo drugo, nego strpljivo pričekati da vikarova žena završi razgovor sa svojim sugovornikom. Ubrzo potom, kad je zagrabila žlicu juhe i prinijela ju ustima, odlučio joj se obratiti. — Nadam se da je ukusna? Nekoliko puta kratko je pročistila grlo pa odložila žlicu. Cam je duboko uzdahnuo. — Vjerujem da bi vam pomogao čaj od mješavine mačje metvice, bazge i stolisnika. Zapanjeno se zagledala u njega. — Što? — zgroženo je prošaputala. — S dodatkom meda — nastavio je. — Odlično uklanja sluz u grlu. Moja baka bavila se izradom ljekovitih pripravaka pa znam ponešto o tom. Riječ “sluz” očito je bila previše za nju. Izgledala je kao da će ju udariti kap. — Uz sve navedeno, ta mješavina dobra je za smirenje živaca — dodao je, jer ni uz najbolju volju nije si mogao pomoći da ju ne podbode. Naglo je problijedjela i hitro okrenula glavu prema muškarcu sa svoje lijeve strane. Ništa od uljudnog razgovora, pomislio je Cam pa pojeo juhu i pričekao nov red jela. Što je u ovom slučaju bila teletina u bešamel umaku, jarebice s povrćem, pita od golubljeg mesa i pečene prepelice prelivene mirisnim umakom od začinskog bilja. Po oduševljenom žamoru nije bilo teško zaključiti da gosti jedva čekaju kušati delikatese poput tih. Čim su im tanjuri bili napunjeni, svi su se s užitkom bacili na jelo. Svi osim Amelije, koja je pozorno pratila razgovor između Lea i lorda Westcliffa. Izraz lica bio joj je miran, ali po načinu na koji je čvrsto stisnula viljušku, bilo je očito da je napeta.


— Prava je šteta što veći dio vašeg zemljišta nije iskorišten — rekao je lord. — Dobra je to zemlja i lako ćete pronaći zakupce ako im omogućite da na vašem posjedu mogu pristojno živjeti sa svojim obiteljima. S izrazom beskrajne dosade na licu Leo je stavio komadić mesa u usta, polako ga prožvakao, progutao i zalio gutljajem vina. — Poslat ću vam svojeg upravitelja da vam objasni osnovna načela zakupništva — nastavio je lord. — Ovdje u Hampshireu, odvajkada se sklapaju usmeni dogovori, no obje strane u pravilu ih poštuju pa nema potrebe... — Hvala, ali to neće biti potrebno — rekao je Leo i u jednom velikom gutljaju ispio ostatak vina. — Riješit ću to kad mi bude odgovaralo, onako kako mi bude odgovaralo i to bez vaše pomoći, gospodine. — U tom slučaju, savjetujem vam da požurite. Ono malo zakupaca koji još uvijek žive na vašem posjedu, prilično su nezadovoljni uvjetima života. Kuće im se raspadaju, a dužnost je vlasnika da ih popravi i omogući im pristojan život. U protivnom ne možete očekivati da ćete pronaći nove zakupce. Tko bi želio živjeti u takvim uvjetima? Podrazumijeva se da ćete izvršiti obveze prema ljudima koji rade za vas. Oni ovise o vama, a kako stvari stoje, već su predugo zanemareni i... — U tom slučaju, bit će prisiljeni pomiriti se s činjenicom da sam nemaran prema ljudima koji ovise o meni — rekao je Leo i, kratko se nasmijavši, pogledao Ameliju. — Je li tako, sestrice? S vidljivim naporom, Amelija se primorala spustiti viljušku na tanjur. — Sigurna sam da će lord Ramsay taj problem riješiti onako kako treba, gospodine — polako je izgovorila, pogledavši lorda Westcliffa. — Molim vas, ne obazirite se na njegove pokušaje da ispadne duhovit. Naravno da će se pozabaviti poboljšanjem uvjeta života tih ljudi i potruditi se pronaći nove zakupce. Štoviše, spomenuo je da namjerava podrobno proučiti nove metode obrade zemljišta i... — Jedino što namjeravam podrobno proučavati jest vino — naglo ju je prekinuo Leo. — Jamčim ti da ću svaku bocu proučiti do dna — rekao je pa svrnuo pogled na Westcliffa. — Što se mojih zakupaca tiče, budući da su se dosad snalazili bez moje pomoći, nije li očito da su savršeno sposobni i nadalje se snalaziti bez nje?


Netko se usiljeno nasmijao i trenutak potom, nastupila je mrtva tišina. Svi do jednoga, gosti su odložili pribor za jelo i zagledali se u Westcliffa, iščekujući njegovu reakciju. Napetost se mogla rezati nožem. Ako je Leo želio lordu Westcliffu staviti do znanja da im se pogledi na život previše razlikuju da bi ikada mogli biti prijatelji, odabrao je savršen način za prenošenje te poruke. Westcliff je bio izuzetno osjetljiv na ljude kojima sretne okolnosti nisu bile naklonjena kao njemu i uvijek im se trudio pomoći. Ako je išta duboko prezirao, bili su to sebični i neodgovorni plemići koji se nisu ponašali u skladu s plemićkim kodeksom časti. — Prokletstvo — promrmljala je Lillian, opazivši kako mu se lice smračilo poput neba pred oluju. No prije nego što je Westcliff stigao očitati bukvicu drskom mladom plemiću, vikarova supruga glasno je vrisnula, a dvije dame i gospodin koji su sjedili nasuprot nje, naglo su skočili na noge. Slijedeći njihove užasnute poglede, Cam je ugledao maloga guštera kako vijuga po stolu između zdjelica za salatu i posudica za sol i papar. Bez oklijevanja palcem i kažiprstom podigao ga je sa stola i zarobio između dlanova. — Sve je u redu — rekao je. — Ne brinite, neće mi pobjeći. Zanijemjela od pretrpljenog šoka, vikarova supruga klonula je u stolac, a muškarac koji je sjedio do nje hitro joj je dodao čašu vode. — Nemojte mu nauditi — viknula je Bea. — To je naš kućni ljubimac. Svi do jednoga gosti su se zapanjeno zagledali u nju. — Vaš kućni ljubimac? — upitala je lady Westcliff. — Moram priznati da mi je laknulo — rekla je i širom otvorenih očiju zagledala se u svog supruga. — Pomislila sam da je to još jedna od čudnih engleskih delikatesa. Westcliffovo lice naglo se pretvorilo u kamenu masku. Svakome tko ga je dobro poznavao bilo je savršeno jasno kako se svojski trudi da ne prasne u smijeh. — Uzela si Spota sa sobom? — u nevjerici je upitala Amelija. — Zaboga, nisam li ti rekla da ga se riješiš? — Pokušala sam — hitro je odvratila Bea. — Ostavila sam ga u


šumi, ali kad sam se uputila kući, pošao je za mnom. — Bea, govorimo o gušteru, a ne o psu — mirno, ali odlučno rekla je Amelija. — I zato... — Spot nije običan gušter — požurila je objasniti Bea. — On... Amelija je naglo ustala, i u skladu s tim, sva gospoda za stolom morala su također ustati. — Raspravit ćemo to vani — rekla je sestri pa svrnula pogled na Westcliffa. — Oprostite, gospodine, ali moram nakratko porazgovarati sa sestrom. Bez riječi je kratko kimnuo. — Mogu li vam pomoći? — upitao je Frost, zagledavši se u Ameliju na način zbog kojeg mu je Cam poželio razbiti zube. Da, naravno da želiš izaći s njom, ali to se neće dogoditi, pomislio je i glatko odbio njegovu ponudu. — Nema potrebe. Kao što vidite, sve je u mojim rukama — rekao je i pogledao Ameliju. — Dopustite da vas ispratim, gospođice Hathaway — dodao je i izašao iz blagovaonice s njom i njezinom sestrom.


Osmo poglavlje

am ih je kroz vrt poveo do paviljona, lijepe građevine s kamenim stupovima obraslim bršljanom, između kojih su visjele žardinjere. Nasred paviljona stajala je garnitura za sjedenje od trstike, a oko nje, mnoštvo manjih i većih posuda s cvijećem koje je pod treperavim svjetlom baklji iz vrta stvaralo čudesne sjene i oblike. Čim su ušli u paviljon, Amelija se podignutih ruku okrenula prema sestri, no ako je Cam pomislio da će ju uhvatiti za ramena i žestoko ju protresti, prevario se. Umjesto toga, čvrsto ju je privila u naručje i prigušeno se nasmijala. — Bea... namjerno si to učinila, zar ne? Nisam mogla vjerovati vlastitim očima kad sam ugledala guštera kako plazi po stolu... — Morala sam nešto poduzeti — tiho je odvratila Bea. — Leo je uistinu pretjerao i kad sam vidjela kako ga je lord Westcliff ošinuo pogledom... — Ah, da... — kroz smijeh je izgovorila Amelija. — Jadnik. Kako se samo zajapurio od bijesa! U posljednji si trenutak spriječila katastrofu. — Gdje je Spot? — upitala je Bea i, izvukavši se iz njezina naručja, okrenula se prema Camu. — Hvala vam, gospodine Rohane — rekla je kad se široko osmjehnuo i stavio joj guštera u ruke. — Vrlo ste brzi i vješti. — Zadnje mi vrijeme to stalno govore — s osmijehom je odvratio. — Inače, smatra se da gušter donosi sreću. A neki tvrde i da potiče proročanske snove. — Zaista? — oduševljeno je upitala Beatrix. — Kad malo bolje razmislim, ovih dana sanjam više nego inače... — Ne biste ju trebali ohrabrivati — hitro je rekla Amelija i prodorno se zagledala u sestru. — Vrijeme je da se jednom za svagda oprostiš s njim, draga. — Da, znam — s uzdahom je odvratila Bea pa malo razdvojila dlanove i s tugom u očima zagledala se u guštera. — Ostavit ću ga


ovdje. Mislim da će mu tu biti ljepše nego kod nas. — Sigurna sam da će uživati. Hajde, odnesi ga na neko lijepo mjesto. Kad se oprostiš s njim, vrati se ovamo. Bea je kratko kimnula i otrčala u vrt. Amelija je trenutak gledala za njom pa pogledom polako okružila dvorac i vrt, sve do ruba litice s koje se pružao pogled na rijeku. — Što radite? — upitao je Cam. — Koristim priliku dobro pogledati Stony Cross Manor jer mi se više neće pružiti prilika da ga vidim. Nasmijao se. — Iskreno sumnjam u to. Westcliffovi su već svašta doživjeli od svojih gostiju pa ih to nije spriječilo da im uskrate gostoprimstvo. Vrlo su tolerantni. — Čak i prema onima koji puštaju gmazove na stol usred večere? Zaboga, mora da vape za društvom. — U biti, ne smeta im ekscentričnost — odvratio je pa nakratko zašutio. — No bojim se da nemaju mnogo razumijevanja za drskost i bešćutnost — dodao je. Prisjetivši se bratova ponašanja, duboko je uzdahnula i gorko se osmjehnula. — Leo nije oduvijek takav — tiho je rekla i obgrlila se rukama kao da samu sebe pokušava zaštiti od grube istine. — Zadnjih godinu dana postao je jednostavno... nemoguć. Kao da nije pri sebi. — Zato jer je naslijedio titulu? — Ne, to nema nikakve veze s tim — rekla je pa pogledala u stranu i počela nervozno lupkati nogom po podu. — Takav je otkad je izgubio djevojku do koje mu je stalo — dodala je pa kratko zašutjela. — Lauru. Bili su zaručeni — tiho je nastavila. — Razboljela se od šarlaha, kao i mnogi u našem selu, no, nažalost, nije se izvukla. Prekrasna djevojka... smijeh joj je zvučao poput praporaca. I krasno je slikala. Win i ja jako smo ju voljele — rekla je i zdvojno odmahnula glavom. — Razboljela se među prvima. Leo je dan i noć bio uz nju. Nitko nije mislio da će umrijeti. Ipak, tri dana od početka bolesti izgubila je svijest i malo zatim izdahnula u Leovom naručju. Po povratku kući Leo se sručio u postelju, a do večeri je već bio u groznici. Sljedećeg dana i Win je pala u postelju. — A vi i dvije mlađe sestre?


Odmahnula je glavom. — Čim se zaraza proširila selom, poslala sam Beu i Poppy daljnjim rođacima. Merripen i ja nekim čudom nismo se zarazili. Njegova pomoć bila mi je neprocjenjiva. Ne znam što bih bez njega. Sumnjam da bi Leo i Win preživjeli da mi nije priskočio u pomoć. Davao im je pripravak od jedne otrovne biljke i vjerujem da ih je to spasilo. — Vjerojatno od bunike. Zovu ju još i ludom travom. Nije ju lako pronaći. — Da. Otkud znate? — znatiželjno je upitala. — Od vaše bake, zar ne? Kimnuo je. — Jest. Poznato mi je i da treba oprezno odmjeriti dozu, tako da pomogne suzbiti bolest. Premalo tinkture neće pomoći, a previše bi moglo ubiti čovjeka. — Srećom, oboje su preživjeli. Doduše, Win se još nije potpuno opravila. A što se Lea tiče... čini se da nakon Laurine smrti više ne mari ni za koga i ni za što. A najmanje za sebe — rekla je i ponovno počela nogom nervozno lupkati po podu. — Rado bih mu pomogla kad bih ikako mogla. No ne mogu doprijeti do njega. Znam da nije lako izgubiti voljenu osobu, ali... Slegnula je ramenima i bespomoćno odmahnula glavom. — Želite reći, i vi ste ostali bez gospodina Frosta pa ste to preživjeli, zar ne? Naglo je porumenjela i oštro se zagledala u njega. — Odakle znate? Je li vam možda on to rekao? Šapuće li se uokolo o tom ili... — Ne, ništa od tog. Shvatio sam to kad sam vidio izraz vašeg lica dok ste razgovarali s njim. U nevjerici je odmahnula glavom. — Zaboga, mislila sam da umijem dobro prikriti osjećaje. — Možda, ali ne preda mnom — s osmijehom je odvratio. — Očito sam od bake naslijedio moć čitanja misli. Siguran sam da ste bili zaljubljeni u gospodina Frosta. U pravu sam, zar ne? — To nije nešto što bi vas se trebalo ticati — odbrusila je. Pozorno se zagledao u nju. — Zašto je prekinuo s vama? — Otkud vam pomisao da je on prekinuo... — započela je pa naglo zašutjela jer je odjednom shvatila na koji način Cam dolazi do odgovora — tako što joj postavlja provokativna pitanja i izvlači


zaključke na temelju njezinih reakcija. — Doista ste naporni — rekla je pa slegnula ramenima. — U redu, reći ću vam što se dogodilo. Prekinuo je sa mnom zbog ljepše i mlađe djevojke koja je igrom slučaja bila kći njegova poslodavca. Brak s njom donio bi mu mnoge prednosti i jasno da... — Varate se ako tako mislite. Amelija se zbunjeno zagledala u njega. — Ne, ne varam se. Brak s njom za njega bi doista bio velika prednost. — Možda, ali siguran sam da nije mogla biti ljepša od vas. — Oh — smeteno je prošaputala. To je uistinu zvučalo prilično laskavo. — Nervozni ste? — upitao je, spustivši pogled na vrh njezine cipele. Naglo je prestala lupkati po podu. — Loša navika — s uzdahom je priznala. — Trebala bih je se riješiti. — Podsjećate me na vrapčića. Naglo je pogledala u stranu ne znajući što bi rekla na to. — Činim li vas nervoznom? — upitao je, vidjevši kako se premjestila s noge na nogu. Odjednom, poželio ju je priviti k sebi i umiriti ju. Primorala se pogledati ga. — Ne — hitro je odvratila. — Naravno da ne — ponovila je pa istog trenutka bespomoćno slegnula ramenima. — Zapravo... da. Činite me nervoznom — priznala je i širom otvorenih očiju zagledala se u njega. Jedva je mogla vjerovati da je to izgovorila. Oči su joj izgledale poput jezera obasjanog mjesečinom. Ni uz najbolju volju Cam nije mogao odvojiti pogled od njih. Njezin iskren odgovor prilično ga je iznenadio. Nekoliko trenutaka šutke su zurili jedno u drugo. No bila je to ugodna tišina, slatka poput komadića karamele koja se topi na jeziku. — Ne bih vas nikada povrijedio — tiho je izgovorio. — Znam. Ne radi se o tom, nego... — Nervozni ste u mojoj blizini zato što sam vas poljubio, zar ne? — Ali... rekli ste da se toga ne sjećate. — Sjećam se. — Zašto ste me poljubili? — šapatom je upitala. — Nisam o tom razmišljao. Učinio sam to nagonski. Iskoristio sam


priliku i to je sve — rekao je, pokušavajući se oduprijeti želji da ju ponovno poljubi, što nije bilo lako i jednostavno jer jedan pogled na njezine sočne usnice bio mu je dovoljan da se uspali. — Takvo što može se i očekivati od jednog Roma, zar ne? Poznato je da uzimamo što želimo. Kad želimo ženu, ukrademo ju. Katkad i noću, ravno iz postelje — rekao je i osmjehnuo se kad je vidio kako je porumenjela. — Rekli ste da me nikada ne biste povrijedili — podsjetila ga je. — I ne bih. Odnio bih vas sa sobom i... — naglo je zašutio i odmahnuo glavom. Nije joj mogao reći što bi sve radio s njom, niti da je siguran da bi joj se to svidjelo. Od pomisli na to srce mu je počelo luđački lupati, a krv uzavrela u venama. — Kako bilo, ne biste požalili — tiho je dodao. — Ipak, ne biste to učinili — rekla je, trudeći se zvučati uvjerljivo. — I vi i ja znamo da niste baš takav primitivac. — Da? Vjerujte mi, to je prilično diskutabilno. — Ako vam je bila namjera učiniti me nervoznom, sada ste doista uspjeli — drhtavim je glasom izgovorila. — Ne, nije — hitro je odvratio. — Nisam to želio — dodao je i polako odmahnuo glavom. Grom i pakao, pomislio je, pitajući se što mu je. Što izvodi? Ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti zašto ga ta žena toliko privlači. Djelovala je uzorito i zakopčano, ničim ga nije mamila i izazivala, a ipak... sve što je želio bilo je strgnuti s nje svaki komad odjeće i izvući joj ukosnice, jednu po jednu, tako da joj se slap kose slije niz ramena... Amelija je duboko udahnula i pogledala ga ravno u oči. — Ono što ste propustili spomenuti, gospodine Rohane, jest da Romi otimaju žene s kojima se namjeravaju vjenčati. To je nešto što se čini u skladu s tradicijom i takozvana žrtva otmice i više je nego voljna poći sa svojim otimačem. — No da, to možda nije najsuptilniji način da žena i muškarac završe u braku, no pouzdano ubrzava razvoj događaja. Na taj način preskače se udvaranje, zaruke i prosidba. Vrlo učinkovito, zar ne? Beatrix se vratila pa više nisu mogli nastaviti razgovor o tom. — Spot je veselo odgmizao u grmlje — izvijestila ih je. — Očito nema ništa protiv preseljenja na posjed lorda Westcliffa. Amelija joj je hitro prišla pa otrla prašinu s rukava njezine haljine i


na brzinu joj dotjerala frizuru. — Drago mi je zbog njega. Hajde, vrijeme je da se vratimo u kuću. — Uh, radije ne bih — promrmljala je Bea. — Sve će biti u redu. Budeš li djelovala dovoljno pokunjeno i posramljeno, sigurna sam da nas neće izbaciti prije deserta. — Ipak, radije ne bih. Sva ta ekstravagantna hrana nimalo mi se ne sviđa. Usto, jezivo se dosađujem. Sjedim kraj vikara koji cijelo vrijeme govori samo o svojim religijskim tekstovima. Nije li preglupo kad netko stalno sam sebe citira? — Samozatajnost očito nije jedna od njegovih vrlina — s osmijehom je odvratila Amelija. — Jadnice, vjerujem da ti nije bilo lako trpjeti ga. U redu, ne moraš se vratiti na večeru. Hm, možda bi nas mogla pričekati u biblioteci? Zamolit ćemo nekog od slugu da te tamo otprati. — Hvala ti — oduševljeno je odvratila Bea. — No, što ako Leo opet postane neugodan? Tko će tada spasiti stvar? — Ja ću — rekao je Cam. — Sposoban sam u tren oka napraviti predstavu. — Ah, da — s uzdahom je rekla Amelija. — Dapače, sigurna sam da biste uživali u tom.


Deveto poglavlje

ruštvu za stolom istinski je laknulo kad su čuli da će Beatrix za kaznu ostatak večeri provesti sama, kako bi u miru i tišini razmislila o svojim postupcima. Pretpostavivši da strahuju kako možda i Poppy u rukavu skriva nekog čudnog kućnog ljubimca, Amelija ih je požurila uvjeriti da više neće biti nikakvih gmazova na stolu. Jedino je lady Westcliff djelovala pomalo uznemireno zbog Beatrixina odsustva. Ubrzo se ispričala i izašla iz blagovaonice. Nakon četvrt se sata vratila, a Amelija je poslije saznala da je jednoj od služavki naredila da Bei odnese večeru u biblioteku i pošla tamo malo popričati s njom. — Zamisli, rekla mi je da su ona i njezina mlađa sestra kao djevojčice bile vraški zločeste i da su nerijetko činile mnogo gore stvari od onoga što sam ja učinila. Nije li to krasno? — Jest — složila se Amelija jer lady Westcliff doista ju je oduševila svojom jednostavnošću i spontanošću. Lord Westcliff, pak, bio je druga priča. Nakon što je Leo nehajno odbacio njegove savjete po pitanju odnosa prema zakupcima, Amelija je iskreno sumnjala da će grof biti raspoložen njegovati dobre odnose s Hathawayevima. Srećom, ostatak večeri Leo se uspio suzdržati od daljnjih ispada i to pretežno zahvaljujući privlačnoj dami koja je za stolom sjedila do njega i koja je nakon scene koju je napravio počela otvoreno flertovati s njim. Visok i naočit, Leo se oduvijek sviđao ženama, no ipak, nikad mu se nisu tako otvoreno nametale. Bilo je to uistinu čudno. Po svemu sudeći, ni Win to nije mogla shvatiti. — Čudno, ali žene Lea nikada nisu smatrale toliko zanimljivim dok je bio dobar i pristojan. Što je bahatiji, to im je privlačniji — rekla je Ameliji, kad su sljedećeg dana razgovarale o tom u kuhinji. — Ako ga žele, neka im bude — mrzovoljno je odvratila Amelija. — Osobno, ne vidim ništa privlačno u muškarcu koji po cijele dane izgleda kao da je upravo izbauljao iz kreveta ili se sprema odbauljati u


njega — dodala je pa prekrila kosu maramom i svezak ju u turban kako bi ju zaštitila od prašine. Pred njima je bio još jedan dan napornog čišćenja kuće, a žene koje su unajmili kako bi im u tom pomogle, jutros se nisu pojavile i bilo je veliko pitanje hoće li se uopće pojaviti. Budući da Leo nakon noćašnje pijanke zacijelo neće ustati iz kreveta prije no što otkuca podne, Amelija je bila osobito ljuta na njega. Najzad, radilo se o njegovoj kući i posjedu — najmanje što je mogao učiniti bilo je da se potrudi dovesti stvari u red i unajmi poslugu na koju se čovjek može osloniti. — Jesi li opazila da mu se boja očiju promijenila? — tiho je upitala Win. — I ne samo to... i pogled mu je drukčiji. Amelija se na trenutak ukipila. — Mislila sam da mi se to pričinja — promrmljala je. — Ne pričinja ti se. Oči su mu prije bile tamnoplave, poput tvojih. A sada su svijetlosive, poput jezera koje odražava boju zimskog neba. — Nekim se ljudima boja očiju s vremenom promijeni. — Ah, ne radi se o tom. To se dogodilo nakon Laurine smrti. I sama to znaš. Amelijino srce preplavila je tuga. Istina, nakon Laurine smrti Leo se promijenio. Kao da je nešto u njem umrlo zajedno s njom. Ipak, život ide dalje i nije si mogla dopustiti razmišljati o tom. Važnije od svega, neće dopustiti da Win obuzmu crne misli. — Sumnjam da je takvo što moguće — odlučno je odvratila i zapanjeno se zagledala u Win kad je vidjela kako maramom omata kosu. — Što radiš? — Pomoći ću vam u spremanju — rekla je Win. — Odlično se osjećam i doista nema razloga da... — Ne dolazi u obzir — uzviknula je Amelija. — Još se nisi dovoljno oporavila i ne smiješ se umarati. Ne želim da ponovno padneš u postelju! Uzmi knjigu i sjedni na terasu. Ne treba nam tvoja pomoć, snaći ćemo se i bez tebe. — Umorna sam od sjedenja i čitanja. Osjećam se beskorisno i želim vam pomoći. Ne brini, nemam namjeru raditi ništa preteško. Znam što mogu, a što ne — rekla je Win i uzela metlu iz kuta kuhinje. — Vrati tu metlu tamo gdje si ju našla i prestani govoriti gluposti — oštro je odvratila Amelija. — Nećeš nam pomoći budeš li se ponovno razboljela.


— Metenje nije naporan posao — ustrajala je Win i objema rukama čvrsto stisnula dršku metle kao da se boji da bi ju joj Amelija mogla oteti. — Zaboravi da ćeš išta mesti — odlučno je ponovila Amelija. — Pusti me na miru — povikala je Win. — Sigurno imaš pametnija posla od svađanja sa mnom. — Win, ako istog trenutka ne ostaviš tu metlu... — započela je Amelija pa naglo zašutjela kad je vidjela kako je Win pogledala prema kuhinjskim vratima. Okrenuvši se, Amelija je ugledala Merripena kako stoji na pragu. Iako je bilo rano, već je bio znojav i prašnjav od posla, košulje priljubljene uz mišićav torzo. Bez riječi prišao je Win i ispružio ruku, a po izrazu njegova lica bilo je savršeno jasno da bi joj prije uspjelo pomaknuti planinu nego natjerati ga da promijeni mišljenje. Ipak, Win nije odmah popustila. Tvrdoglavo mu je uzvratila pogled. Na trenutak, Ameliji se učinilo da oboje uživaju u pat-poziciji koja je nastala između njih. Kao da ju nitko zapravo nije želio prekinuti. Najzad, Win je duboko uzdahnula i oborila pogled. — Sita sam odmaranja — mrzovoljno je promrmljala. — Ne mogu po cijele dane čitati i zuriti kroz prozor. Želim učiniti nešto korisno. Merripen je bez riječi odmahnuo glavom. Ljutito mu je dobacila metlu. — U redu. Budući da nikog od vas nije briga kako se osjećam, povući ću se u neki kut da vam slučajno ne bih smetala u poslu i... — Hajde, pokazat ću ti što možeš raditi — prekinuo ju je Merripen pa naslonio metlu na zid i uputio se prema vratima. — Što bi to trebalo značiti? — smeteno je upitala Win, pogledavši Ameliju. — Nemam pojma — jednako smeteno odvratila je Amelija. Bez riječi požurile su za njim. Poveo ih je u blagovaonicu, veliku prostoriju preplavljenu svjetlom koje je dopiralo iz niza uskih visokih prozora. Nasred nje stajao je dugačak masivan stol krcat šalicama, tanjurićima, plitkim i dubokim tanjurima, zdjelama, vrčevima i ostalim porculanskim posuđem u najmanje tri različita uzorka. — Trebalo bi odvojiti sve što je okrhnuto i ostalo posložiti u komplete — rekao je Merripen pa nježno primio Win za nadlakticu i


poveo ju prema stolu. Bio je to savršen posao za Win, nimalo naporan, a ipak koristan. Široko se osmjehnuvši, podigla je jednu od šalica i otresla paučinu s nje. — Morat ću ih i oprati — veselo je uskliknula. — Poppy će ti pomoći — hitro je rekla Amelija. — Ni slučajno. To je moj posao i ne mislim ga ni s kime dijeliti — rekla je pa sjela na stolicu i počela oprezno odmatati komade porculana umotane u stare prašnjave krpe. Merripen se na trenutak zagledao u pramen kose koji joj se izvukao ispod marame, pa stisnuo šake kao da se pokušava suzdržati da ga ne odmakne. Izgledao je pomireno sa sudbinom, poput čovjeka koji zna da nikada neće dobiti nešto što svim srcem želi. Odmah potom, bez riječi se okrenuo i izašao iz blagovaonice. — Hvala ti — rekla mu je Amelija čim su se vratili u kuhinju. — Ni jednog trenutka nije mi palo na pamet da Win umire od dosade. Sve što sam željela bilo je poštedjeti ju bilo kakvog napora, tako da se što prije oporavi od bolesti. Merripen je podigao kutiju punu starudija i naslonio ju na rame. — Ne brini, siguran sam da će se ubrzo potpuno opraviti — s osmijehom je rekao i izašao iz kuhinje. Liječnici se možda ne bi složili s njegovim mišljenjem, no Amelija je željela vjerovati da je u pravu. Oboružana neuništivim optimizmom, pogledom je okružila kuhinju. Jest, pokućstvo je bilo staro i mnogo toga trebalo je popraviti i urediti, kao i u cijeloj kući, no ipak, nijednog trenutka nije požalila što su došli ovamo. Trebala im je promjena, a s novim životom otvorit će se i nove prilike, zacijelo sretnije nego dosad. Naoružana metlom, krpama i lopaticom za smeće uputila se na kat u jednu od soba koje je tek trebalo očistiti. Vrata su se zaglavila pa se cijelom težinom morala osloniti na njih kako bi ih otvorila. Napokon su popustila i uz jezivu škripu propustila ju u prostoriju koja je očito služila kao mali salon. Prišavši polici za knjige, zagledala se u niz prašnjavih svezaka. Jedan od naslova bila je studija o ribarskom umijeću lova na štuke i crvenrepke. Nimalo zanimljivo, pomislila je. Ne bi se čudila da tu knjigu nitko nikada nije ni otvorio. Sljedeći naslov djelovao je mnogo zanimljivije: Ljubavne afere na dvoru Karla II., kralja Engleske. O da, ona i Win zacijelo će se odlično zabaviti kad to budu čitale.


No, bilo je vrijeme da se primi posla. Prišavši prozoru, odlučno je razgrnula izblijedjele i od moljaca nagrizene baršunaste zastore. Mjedena karniša na kojoj su visjeli pritom se odvojila od zida i s treskom pala na pod. Istog trenutka Amelija se našla u oblaku prašine. Glasno kišući, izvukla je rupčić iz rukava pa njime obrisala lice i ispuhala nos. — Je li sve u redu? — upitao je netko iz prizemlja, vjerojatno Merripen. — Jest — odvratila je i širom rastvorila prljava prozorska krila. Preostalo je rastvoriti rebrenice, no nisu se dale. Brava se zaglavila, a kad je napokon popustila, kapci su se toliko naglo otvorili da je Amelija izgubila ravnotežu i da ju u posljednji trenutak netko nije uhvatio oko struka i naglo ju povukao unazad, zacijelo bi pala kroz prozor. Trenutak potom, oboje su se našli na podu, isprepletenih udova. — Merripene... — u dahu je izustila pa nekoliko puta zbunjeno trepnula jer muškarac koji je sa širokim osmijehom na usnicama zurio u nju nije bio Merripen. Nego Cam Rohan. — Nastavim li vas spašavati, morat ćete razmisliti o načinu na koji ćete mi se odužiti — nehajno je izgovorio i vrhom palca obrisao joj prašinu s obraza. Poželjela je propasti u zemlju od srama. S nakrivljenim turbanom i zaprljana od glave do pete, mora da je krasno izgledala. Kratko zastenjavši, pokušala se iskobeljati iz njegova naručja, što s obzirom na njihove isprepletene udove nije bilo lako i jednostavno. Shvativši što želi, Cam se hitro okrenuo na bok pa sjeo i pomogao joj da se podigne u sjedeći položaj. — Tko vas je pustio u kuću? — upitala je, pokušavajući se pribrati. — Nitko. Vrata su bila širom otvorena pa sam ušao — rekao je, slegnuvši ramenima. — Uzgred, jeste li sigurni da je ova kuća sigurna za stanovanje? Izgleda kao da bi se svakog trenutka mogla srušiti. Za svaki slučaj, prije nego što sam se popeo na kat, na brzinu sam zamolio Butyakenga da pripazi na mene. — Koga? — Romskog duha zaštitnika — s osmijehom je odvratio pa ustao i, pruživši joj ruku, pomogao joj da se osovi na noge. Čvrst i vruć stisak njegove ruke nakratko ju je ostavio bez daha. —


Postoji li neki osobit razlog zbog kojeg ste došli? — tiho je upitala. — Ne. Samo sam svratio u posjet. Budući da su muškarci otišli u lov na lisice, ostao sam bez društva s kojim bih prikratio vrijeme do ručka. — Vi ne lovite? Odmahnuo je glavom. — Samo životinje koje služe za hranu. Suosjećam s lisicama jer sam imao prilike naći se u njihovu položaju. Zacijelo govori o lovu na Cigane, pomislila je Amelija. Rado bi ga o tom upitala, no nažalost, nije bio trenutak za razgovor poput tog. — Gospodine Rohane, žao mi je, ali doista nije najbolje vrijeme za posjet. Znam da bih vas trebala pozvati u salon i ponuditi vam piće, ali nažalost, nemam vam što ponuditi. Pravo rečeno, nemam ni salon. Ne bih vas željela uvrijediti, ali morat ću vas zamoliti da... — Mogao bih vam pomoći — rekao je. — Imam vješte ruke. Iako to nije zvučalo nimalo dvosmisleno, Amelija je naglo porumenjela. — Ne, hvala. Mislim da Butayenko ne bi želio da se upuštate u takvo što. — Butyakengo. U želji da dokaže kako je sposobna sama izaći na kraj sa svakim problemom, Amelija je prišla drugom prozoru i počela razgrtati zastore. — Hvala vam, gospodine Rohane, ali mogu se snaći i bez vaše pomoći. — Ipak ću ostati. Ako odem, tko će vas spasiti ako opet poletite kroz prozor? — Ne brinite, to se više neće dogoditi. Kao što rekoh, snaći ću se i bez vaše pomoći — rekla je i jače povukla zastor. Kao i u prethodnom slučaju, karniša se odvojila od zida i s treskom pala na pod, podigavši oblak prašine. Spustivši pogled na zgužvanu hrpu tkanine pod svojim nogama, Amelija se zbunjeno namrštila. Zastor je sa stražnje strane bio izvezen nekim neobično svjetlucavim uzorkom, koji je izgledao kao da se giba... Smrznula se od straha. Bile su to pčele. Pčele. Odjednom, sve su istodobno uzletjele i počele ljutito zujati oko nje. No bio je to tek početak. Jer još njih počelo je izlaziti iz napukline u zidu... i bilo ih je na stotine... ah ne, ne na stotine... na tisuće. Ameliji nije trebalo dugo da bi shvatila što se dogodilo. Naravno, vanjski zid bio je prilično oronuo i pčele su u njegovim šupljinama


napravile ogromnu košnicu. Sva krv nestala je iz njezina lica. — O, Bože... — Ne mičite se — zaprepašćujuće staloženim glasom upozorio ju je Rohan. — I ne pokušavajte ih otjerati. I da je htjela, ne bi se mogla pomaknuti. Bila je paralizirana od straha. Nikada u životu nije bila toliko uplašena. Bila je sigurna da će umrijeti. I to ne na osobito ugodan način. Osjetivši kako joj pčele krilcima dodiruju kosu, ruke i ramena, čvrsto je zatvorila oči i potisnula nagon da počne panično vrištati. — One se više boje vas nego vi njih — rekao je Rohan. Iskreno je dvojila u to. — Ne djeluju u... uplašeno. Nego b... bijesno — promucala je. — Hm, da... prilično su živčane — složio se i polako joj prišao. — Možda zbog vaše haljine... ne vole tamne boje — rekao je pa nakratko zašutio. — A možda i zato što ste im upravo srušili pola košnice. — Ako vam je do š... šale, trebali bi z... znati da mi ovo nije nimalo du... duhovito — promucala je i drhtavim rukama naglo prekrila lice. — Smirite se, ništa vam se neće dogoditi — rekao je i polako ju privukao k sebi pa oprezno otjerao nekoliko pčela s njezine kose i s leđa. Cijelim je tijelom drhtala. Srce joj je luđački lupalo i svaka suvisla misao nestala je iz njezine glave. — Odvedite me odavde — promuklo je prošaputala, grla stisnuta od straha. — Da, mila. Zagrli me oko vrata. Čvrsto zatvorenih očiju ovila mu je ruke oko vrata i trenutak potom, našla se u njegovu naručju, uljuljkana poput malog djeteta. Vrijeme kao da je prestalo teći, sve oko nje postalo je nestvarno... zujanje pčela kao da se prigušilo i Ameliju je obuzeo čudan osjećaj da više ne mogu doprijeti do nje i nauditi joj. — Neki narodi uvelike štuju pčele i smatraju ih simbolom reinkarnacije — rekao je. Osjetivši njegov vreo dah na obrazu, kratko se promeškoljila i jače se privila uz njega. — Ne vjerujem u reinkarnaciju — promrmljala je. — Tako sam i mislio. No ako vas to može utješiti, smatra se i da pčele donose sreću.


— Budući da ih ovdje ima na tisuće, zacijelo ćemo imati mnogo sreće. — U svakom slučaju, imat ćete dovoljno meda — odvratio je i iznio ju iz sobe. — Izašli smo — rekao je. — Možete otvoriti oči. Nemate se više čega bojati. Nije otvorila oči. — Jesu li pošle za nama? — Ne. Ostat će kraj košnice. Glavni im je zadatak zaštiti maticu. — Nemaju nikakve potrebe štititi ju od mene. Kratko se nasmijao i nogom zalupio vrata. — Eto, riješili smo i taj problem — rekao je i oprezno ju spustio iz naručja, no zadržao je ruke na njezinu struku. — Hajde, otvorite oči. Vjerujte mi, sve je u redu. Željela je vjerovati u to. Doista jest. No pretrpljen strah bio je previše za nju. Srce joj je ponovno počelo divljački lupati, a koljena joj zadrhtala. Otvorila je oči i zagledala se u Cama, no nije izgledala kao da ga doista vidi. — Ne, nije... mogla sam... mogle su me... — Zaboga, Amelija... smiri se, mila. Sve je u redu — rekao je i nježno ju pomilovao po kosi. Ali nije se mogla smiriti. I ma koliko se trudila, nije mogla doći do zraka. Pčele. U ušima je još uvijek mogla čuti njihovo zujanje... i postajalo je sve glasnije i glasnije... Odjednom, smračilo joj se pred očima. Trenutak potom, izgubila je svijest. Nije imala pojma koliko je dugo bila u nesvijesti, no kad je ponovno otvorila oči, prvo što je vidjela bilo je Camovo lice. Sjedio je na podu i držao ju u krilu. Gore od svega, haljina joj je bila raskopčana do struka, a vrpce korzeta olabavljene. Shvativši to, poželjela je propasti u zemlju od srama. Nestati. Jednostavno ispariti, pretvoriti se ni u što. — Probudila si se — s osmijehom je promrmljao i pomilovao ju po licu. Naglo se ukrutila. — Moja... haljina — jedva je čujno prozborila. Nikada u životu nije joj bilo toliko neugodno. — Nisi mogla disati. Morao sam te raskopčati. — Ne mogu vjerovati da sam se onesvijestila. To mi se dosad još nije dogodilo. — Jako si se prepala — rekao je i čvršće ju privio uz sebe kad se


pokušala izvući iz njegova naručja. — Miruj još malo, treba ti vremena da se pribereš. Još si uvijek jako blijeda. Duboko je uzdahnula i pokušala se opustiti, što u situaciji poput te nije bilo lako i jednostavno. — Dakle, mislim da nikada nećeš postati osobit ljubitelj pčela. — Pouzdano ne. Mrzim ih još od svoje sedme godine. — Zašto? — Zato što me jedna od njih napala kad sam se u vrtu igrala skrivača s Win i Leom. Ubola me točno ispod desnog oka. Cijela ta strana lica natekla mi je i oko mi se potpuno zatvorilo. Dva tjedna nisam ništa vidjela na njega. Bez riječi, vrhom prsta pomilovao je njezinu desnu jagodicu. — Mojoj sestri i bratu to je bilo neopisivo smiješno. Prozvali su me Kiklopicom — potužila se. Cam se morao svojski potruditi da ne prasne u smijeh. — Još me uvijek tako zovu, kad god se neka pčela pojavi u mojoj blizini. Slegnuo je ramenima. — Svatko se nečega boji. — Čega se ti bojiš? — Stropova i zidova. Na trenutak se smeteno zagledala u njega, a zatim se prisjetila njegova porijekla. — Ah, da... vjerojatno bi radije spavao na otvorenom. — Da. Jesi li ikada spavala pod vedrim nebom? — Iskreno, ne privlači me pomisao na spavanje na goloj zemlji. — Zapravo, na pokrivaču kraj vatre — s osmijehom je odvratio. — Kad pomislim na sva ona stvorenja koja gmižu i pužu po zemlji... ah, ne... sigurna sam da cijele noći ne bih ni oka sklopila. — Uz mene bi zaspala — rekao je i nježno joj odmaknuo pramen kose s čela. Kratko je zadrhtala od njegova dodira. To što je rekao zvučalo je previše intimno. Nije bila sigurna kako bi to trebala shvatiti. Smetena, hitro je oborila pogled i drhtavim prstima pokušala pritegnuti vrpce korzeta. — Dopusti da ja to učinim — rekao je i, nježno joj odmaknuvši ruke, vješto se bacio na posao. Bilo je i više nego očito da zna što radi.


Amelija ni trenutka nije dvojila da je tu vještinu stekao na temelju bogate prakse. — Je li me koja od pčela ubola? — tiho je upitala, rumena od nelagode. — Ne — odvratio je i šeretski joj se osmjehnuo. — Temeljito sam provjerio. Duboko je uzdahnula. Znala je da bi mu trebala reći da je savršeno sposobna sama se dovesti u red, osim što to nije bila istina. Jer ruke su joj previše drhtale. Ponovno je uzdahnula i zatvorila oči, kao da će ju biti manje sram ne bude li gledala u njega. — Morat ćete pozvati lokalnog pčelara da vas riješi tih pčela — rekao je. — Kako će to učiniti? Hoće li ih ubiti? — Ne, ako ne bude morao. Pokušat će ih omamiti dimom, a zatim će izvući saće i maticu preseliti u drugu košnicu. Uspije li, ostale će pčele doći za njom. Ako to ne bude mogao učiniti, morat će ih usmrtiti sapunicom. No mnogo veći problem nastat će ako ne bude mogao izvaditi saća. Med će pouzdano privući svakojaku gamad. Otvorila je oči i zabrinuto se zagledala u njega. — Nećemo valjda zbog toga morati srušiti cijeli zid? Prije nego što je Rohan stigao odgovoriti, Leo je bos i u kućnom ogrtaču izbauljao iz svoje sobe pa naglo zastao nasred hodnika i blijedo se zagledao u Ameliju i Rohana. — Amelija? Što napola raskopčana radiš u krilu tog muškarca? Zakolutala je očima. — Osjetila sam neodoljivu potrebu da se nasred hodnika podam muškarcu kojeg jedva poznajem — odbrusila je. — Ubuduće pokušaj biti malo tiša. Probudila si me. U nevjerici se zagledala u njega. — Mogućnost da se osramotim i dođem na zao glas nimalo te ne zabrinjava? — A tebe? Kratko je pogledala Rohana pa naglo porumenjela. — Hm, ne... ne bih rekla. — U tom slučaju, ne vidim razloga za zabrinutost — rekao je i hitro joj prišavši, čučnuo kraj nje. — Što ti se dogodilo? — blago je upitao. Uprla je prst u vrata sobe preko puta njih. — Pčele. Ta je soba puna


pčela, Leo. — Pčele? — s osmijehom je upitao. — Želiš li reći da si naišla na više od jedne, Kiklopice? — Uvjeri se sam — ljutito je odbrusila pa hitro zakopčala haljinu i uz Camovu pomoć osovila se na noge. Svrnuvši pogled k nebu, Leo se lijeno uputio prema vratima, otvorio ih, ušao u sobu i za manje od dvije sekunde izletio iz nje pa snažno zalupio vratima i leđima se naslonio na njih. — Isuse Kriste — u nevjerici je uzviknuo. — Na tisuće ih je. — Moglo bi ih biti i dvjestotinjak tisuća — rekao je Rohan i zagrlio Ameliju oko struka. — Oslonite se na mene. Još ste slabi na nogama. — Dobro mi je — rekla je i odmakla se od njega pa nesigurno zakoračila prema bratu. Hitro ju je uhvatio za ruku. — Polako. Vrti li vam se u glavi? — Ne više — odvratila je pa nevoljko izvukla ruku iz njegove i svrnula pogled na brata. — Leo, neke stvari u ovoj kući trebalo bi temeljito popraviti. U protivnom bi netko mogao nastradati. Gospodin Rohan danas me je prvo spasio od pada kroz prozor, jer se brava na kapcima zaglavila, a zatim i od pčela koje su se nastanile u zidu. — Ako te zanima moje mišljenje, treba ju srušiti do temelja — mrzovoljno je promrmljao Leo. — Bilo bi ju šteta srušiti — rekao je Rohan. — Trebali biste pozvati nekog stručnjaka da ju pregleda i kaže vam u koje bi se preinake morali odmah upustiti. Stolarija možda može i pričekati, no dolazeći ovamo, opazio sam da su se pojedini dimnjaci nakrivili. Čini se da bi se krov mogao urušiti. A mislim da bi trebalo provjeriti i stropne grede jer... — Ne treba mi ni vaše ni ičije mišljenje o tom što sve u toj prokletoj kući treba popraviti — odbrusio je Leo. Možda se više nije bavio arhitekturom, ali to nije značilo da je zaboravio sve što je naučio. — Bojim se da nije sigurna za stanovanje — ustrajao je Rohan. — Ako se ne varam, to nije vaš problem — promrsio je Leo. — Nego moj. Osjetivši napetost u zraku između njih, Amelija je požurila smiriti situaciju. — Gospodine Rohane, moj je brat uvjeren da nitko od nas nije ni u kakvoj opasnosti. — Na njegovu mjestu ne bih bio toliko siguran u to — odvratio je


Rohan. — Pogotovo ako bih imao četiri sestre koje bi ovisile o mojoj prosudbi. — Biste li se radije vi brinuli o njima? — upitao je Leo i ironično se nasmijao kad na to pitanje nije dobio odgovor. — Dakle, ne bi? U tom slučaju, zadržite svoje mišljenje za sebe. Amelija je potišteno uzdahnula. Njezin brat pretvorio se u stranca koji je duboko u sebi bio prepun gorčine i očaja. Bilo je to nešto što ga je nagrizalo iznutra i što će prije ili kasnije biti uzrok njegova kolapsa. Kao i kuća u kojoj su živjeli, kad najslabiji dijelovi strukture popuste, doći će do urušavanja. Rohan se potpuno mirno okrenuo prema Ameliji. — Umjesto savjeta, ponudit ću vam jednu informaciju. Prekosutra će se u selu održati sajam. Između ostalog, tamo možete pronaći i poslugu. — Ali, kako ću znati tko traži posao? — Jednostavno. Svi koji traže posao, ujutro će doći na seoski trg. Djevojke koje žele raditi kao služavke ponijet će sa sobom metlu ili glačalo, a momci neki komad alata. Izaberite koga želite, dogovorite posao i plaću za godinu dana službe, i to je to. — Trebalo bi nam dvoje ili troje slugu — rekla je Amelija, pogledavši brata. — Što misliš o tom? — Unajmi koga god želiš, samo me nemoj time zamarati. Kratko je kimnula i protrljala nadlaktice. Ruke i noge stalno su joj bile ledene. Zadnjih je dana prilično zahladilo, a u kući poput njihove neprestano je vladao propuh. Nastupila je mrtva tišina. Leo je praznog pogleda zurio pred sebe, a Rohan u neku daleku točku iza njegovih leđa. Zrak oko njih kao da je postao još hladniji. Obuzeta nelagodom Amelija se povukla korak unazad. Istog trenutka Rohan ju je zaštitnički primio za nadlakticu i privukao ju k sebi. Leo se nije ni pomakao. Izgledao je kao da mu hladnoća ni najmanje ne smeta, kao da ju pokušava upiti u sebe ili se, možda, stopiti s njom. Pogled mu je bio tvrd, izraz lica mračan, zasjenjen. Prostor između nje i njega kao da se podijelio. Odjednom, jeka toplih sjećanja preplavila je njezino srce i sve što je željela bilo je istrgnuti ga iz okova leda koji ga je zarobio. — Leo... — tiho je promrmljala i očima punim ljubavi zagledala se u


njega. Zvuk njezina glasa dozvao ga je natrag. Kratko je trepnuo i na trenutak se blijedo zagledao u nju. — Ako misliš da si se dovoljno obrukala, budi tako dobra i isprati gospodina Rohana — rekao je i, naglo se okrenuvši, vratio se u svoju sobu. Zaprepaštena njegovim neuljudnim ponašanjem, Amelija je nekoliko trenutaka zurila za njim pa polako svrnula pogled na Rohana. Izraz lica bio mu je zamišljen, možda čak i zabrinut, no kad joj je uzvratio pogled, potrudio se to prikriti. — Ne sviđa mi se pomisao da vas moram ostaviti. Skloni ste upadati u nevolje i treba vam netko tko će vas stalno držati na oku — s osmijehom je izgovorio. — Također, bez moje pomoći teško ćete pronaći pčelara. Shvatila je da ne želi govoriti o Leu pa je odlučila to poštivati. — U tom slučaju, ljubazno vas molim za pomoć. Bila bih vam doista zahvalna na tom. — Naravno, pomoći ću vam. Doduše... kao što sam već spomenuo, nakon toliko usluga koje sam vam učinio, smatram da biste mi se trebali nekako odužiti — rekao je i šeretski joj se osmjehnuo. — Ah, da... naravno, rado ću vam platiti. Glasno se nasmijao. — Zaboga, ne. Nije novac to što želim od vas — rekao je i odmaknuo joj pramen kose s lica. — Doviđenja, gospođice Hathaway. Ne morate me ispratiti. Kazavši to, kratko joj se naklonio i udaljio. — I držite se podalje od prozora — preko ramena joj je dobacio, trenutak prije nego što će se spustiti niz stube. U prizemlju, naletio je na Merripena koji je upravo ušao u kuću. — Što ti radiš tu? — mrzovoljno ga je upitao Merripen, odmjerivši ga od glave do pete. — Pomažem pri uklanjanju štetočina. — U tom slučaju, počni od sebe — promrsio je Merripen. Rohan mu se široko osmjehnuo i izašao iz kuće. Čim su čule što je Amelija pronašla u sobi na katu, njezine su sestre tu prostoriju prozvale pčelinjim salonom. Srećom, u sobama do te Amelija nije pronašla ništa izuzev krame prekrivene prašinom.


Ipak, kuća nije djelovala odbojno. Pod svjetlom koje se kroz oprane prozore slijevalo u unutrašnjost, sve je djelovalo ljepše. Bila je to zapravo vrlo šarmantna kuća, pomalo čudna i tajnovita, ali s mnoštvom odlika. Trebalo ju je samo dovesti u red. Zapravo, po mnogočem je bila nalik Hathawayevima. Popodne, umorna od posla, Amelija je ušla u kuhinju, sručila se u stolicu i upitala Poppy gdje je Win. — Odmara se u svojoj sobi — odvratila je Poppy pa vrućom vodom prelila listiće čaja u okrnjenom čajniku i veselo ju izvijestila da je u jednoj od soba pronašla sag za koji se nakon što ga je dobro isprašila kloferom ispostavilo da je vrlo lijep i nimalo otrcan. — Znaš li da ti je pola lica prekriveno prašinom? — s osmijehom je upitala Amelija jer Poppy je očito tijekom prašenja saga nos i usta prekrila maramom pa joj je gornja polovica lica bila siva, a donja bijela. — Ne mogu ti opisati koliko sam uživala u tom poslu. Nema boljeg načina za rješavanje svih frustracija. Beatrix je ušla u kuhinju i prekinula njihov daljnji razgovor o tom. Na Amelijino čuđenje, djelovala je neuobičajeno tiho. Točnije rečeno, potišteno, što je bilo prilično čudno jer Bea je po prirodi bila vedra i vesela. — Čaj će uskoro biti gotov — rekla je Poppy i izrezala nekoliko kriški kruha. — Želiš li i ti prepečenac s maslacem, Bea? — Ne, hvala. Nisam gladna — odvratila je Bea i oborena pogleda sjela u stolicu do Amelije. — Ali, ti si uvijek gladna — začuđeno je rekla Amelija i pozorno se zagledala u nju. — Što se dogodilo, mila? Jesi li umorna? Beatrix je bez riječi polako odmahnula glavom. Nešto nije bilo u redu, to je barem bilo savršeno jasno. Amelija ju je nježno primila za ruku. — Beatrix, o čem se radi? Reci mi. Nedostaju li ti prijateljice? Ili je to zbog Spota? Jesi li tužna zato što... — Ne, ne radi se o tom — tiho je odvratila Bea i spuštene glave zagledala se u pod. — Nego o čem? — ustrajala je Amelija. — Nisam normalna — promrmljala je Bea glasa preplavljenog


očajem. — Nešto nije u redu sa mnom. Opet sam ono učinila, Amelija. Ne znam zašto... ni kako. Jednostavno si ne mogu pomoći... to je jače od mene. — Oh, ne — prošaputala je Poppy. Amelija joj je čvrsto stisnula ruku. — Dakle, opet si nešto... — Da — rekla je Bea i zdvojno odmahnula glavom. — Ubit ću se. Zaključat ću se u sobu i... — Ne govori gluposti — hitro ju je prekinula Amelija. — Smiri se i pusti me da razmislim. Riješit ćemo to nekako, kao i dosad — dodala je, izmijenivši zabrinut pogled s Poppy. Naime, Beatrix s vremena na vrijeme nije mogla odoljeti želji da nešto ukrade, bilo iz trgovine ili iz nečije kuće. Počelo je prije četiri godine, nakon smrti njihove majke, a najčešće se radilo o beznačajnim stvarima poput škarica, ukosnica, držala s perom ili komadića voska za pečaćenje pisama. Ipak, katkad bi ukrala nešto vrijedno, poput burmutice ili para naušnica. Koliko je Ameliji bilo poznato, nije to činila namjerno niti zato što je željela te stvari... u biti, tek bi kasnije shvatila što je učinila i tada bi ju obuzelo žestoko kajanje. Gore od svega, bojala se da s njom nešto nije u redu. Doista, nitko se ne bi lako nosio sa spoznajom da nema nadzor nad vlastitim postupcima. Naravno, Hathawayevi nipošto nisu željeli da itko sazna za to. Stoga bi se uvijek potrudili diskretno vratiti ukradene stvari i Beatrix poštedjeti neugodnih posljedica. A budući da već gotovo godinu dana nije ništa ukrala, pretpostavili su da se riješila te neugodne navike. — Pretpostavljam da si ukrala nešto od Westcliffovih — napadno staloženo rekla je Amelija. Beatrix je zdvojno kimnula. — Na putu prema biblioteci zavirila sam u nekoliko soba i... ah, Amelija, vjeruj mi... nisam namjerno uzela te stvari. Zbilja nisam htjela, ali... ali... — Znam — rekla je Amelija i čvrsto ju zagrlila kako bi ju utješila. — Ne brini, mila, riješit ćemo to, kao i dosad. Reci mi što si uzela i odakle. Svaku stvar vratit ćemo na njezino mjesto i nitko ništa neće saznati. — Evo... — tiho je rekla Bea i iz džepa pregače izvukla nekoliko stvarčica i stavila ih na stol. Amelija je polako podigla prvu stvar i zagledala se u nju. Bio je to mali drveni konjić pun otisaka dječjih zuba. — Westcliffovi imaju malu


kćer — zamišljeno je rekla. — To je očito njezina igračka. — Ne mogu vjerovati da sam djetetu ukrala igračku — pokajnički je promrmljala Beatrix. — To je najgore što sam ikada učinila. Trebalo bi me baciti u tamnicu zbog toga. Amelija je šutke sa stola podigla drugu stvar, što je bila karta s dvije iste slike, jedna od onih koje se stavljaju u stereoskop, uređaj koji stvara iluziju dubine kad se takva slika stavi u njega. Bio je tu i ključ od vrata biblioteke i najzad... o, Bože... srebrni pečat s obiteljskim grbom, koji se utiskuje u vosak prilikom pečaćenja pisama. Vrijedna i skupa stvar, jedna od onih koja se prenosi s generacije na generaciju. — Uzela sam ga iz radne sobe lorda Westcliffa — jedva čujno prozborila je Beatrix. — Stajao je na njegovu pisaćem stolu. Bit će najbolje da se objesim. — Zacijelo se njime često služi — s uzdahom je rekla Amelija i vrhovima prstiju protrljala sljepoočnice. — Moramo ga vratiti prije nego što otkrije da ga nema, u protivnom će možda posumnjati da ga je neka od služavki ukrala. Nastupila je mrtva tišina. Sve tri izgledale su užasnute tom pomišlju. — Bit će najbolje da sutra prijepodne pođemo posjetiti lady Westcliff — predložila je Poppy. — Doduše, ne znamo kojim danima u tjednu prima posjete, pa... — Svejedno, ne možemo čekati — odlučno je odvratila Amelija. — Ti i ja sutra ćemo ju posjetiti bio to dan za posjete ili ne. — A ja? Trebam li poći s vama? — upitala je Beatrix. — Ne — istodobno su uzviknule Amelija i Poppy, strahujući i od same pomisli da se Bea možda ponovno ne bi mogla suzdržati da nešto ne ukrade. — Hvala vam — s olakšanjem je izgovorila Bea. — Ipak, mrzim pomisao da morate ispravljati nešto što sam ja skrivila. Zaslužila sam kaznu i najmanje što bih trebala učiniti bilo bi da priznam što sam učinila i zamolim oprost. — Ako nam ne uspije vratiti te stvari, drugo ti i neće preostati — rekla je Amelija. — No prije toga potrudit ćemo se to prikriti. — Moraju li Leo, Win i Merripen saznati za to? — potišteno je


upitala Beatrix. — Ne moraju — promrmljala je Amelija i nježno ju poljubila u čelo. — Bit će to naša mala tajna. Poppy i ja pobrinut ćemo se za sve. — U redu. Hvala vam — rekla je Bea i naslonila joj glavu na rame. — Nadam se da vas neće uhvatiti. — Naravno da neće — veselo je odvratila Poppy. — Ne brini, snaći ćemo se. — Da, nemaš nikakvog razloga za brigu — složila se Amelija i preko Beatrixina ramena zabrinuto se zagledala u Poppy.


Deseto poglavlje

e mogu shvatiti zašto Bea to radi — rekla je Poppy sljedećeg dana kad su se ona i Amelija u lakoj kočiji uputile u Stony Cross Manor. Amelija je posegnula za uzdama i potjerala konja. — Ne čini to namjerno — rekla je, čela namrštena od brige. — U suprotnom bi krala stvari koje doista želi, poput vrpci za kosu, rukavica ili slatkiša. I ne bi se zbog toga kajala niti bi nam to željela priznati. Čini se da to radi u trenucima kada se u našim životima događaju neke velike promjene ili nevolje. Kad su tata i mama umrli i kad su se Leo i Win razboljeli... i sada, kada smo prodali kuću i preselili se u Hampshire. Sigurna sam da će se taj problem s vremenom riješiti. Treba joj miran i skladan obiteljski ugođaj i to je sve. — U našoj obitelji nema mira i sklada niti se čini da će ga ikada biti — neveselo je odvratila Poppy. — Pravi smo čudaci. — Jasno da nismo. Poppy je potišteno slegnula ramenima. — Čudaci o sebi nikada ne misle da su čudni. — Ja pouzdano nisam čudakinja. — O da, jesi. Amelija ju je začuđeno pogledala. — Zaboga, na temelju si čega to zaključila? — Imaš potrebu neprestano nadzirati svakog od nas. I ne vjeruješ nikome izvan obitelji. Prema nepoznatima se ponašaš poput ježa. — I drago mi je zbog toga — ozlojeđeno je odvratila Amelija. — Ionako sam odlučila ostatak života provesti kao usidjelica i voditi brigu isključivo o vama. — Nitko od nas nije to tražio od tebe. — Znam, ali netko se mora brinuti o vama, a ja sam ipak najstarija. — Leo je najstariji od nas.


— Ja sam najstarija trijezna osoba u našoj obitelji. — To svejedno ne znači da se moraš žrtvovati za nas. — Ne žrtvujem se. Nastojim se ponašati odgovorno i to je sve. Mogla bi mi na tom biti malo zahvalnija. — Naša zahvalnost draža ti je od udaje? Meni bi bilo draže udati se. — Ne želim se udati. Ne treba mi muž. Prepirka se nastavila cijelim putom do Stony Cross Manora. Do trenutka kada su stigle pred dvorac, obje su bile prilično zlovoljne. Ipak, u trenutku kad je lakaj požurio prema njima kako bi im pomogao izaći iz kočije, navukle su osmijehe na lice i primorale se djelovati veselo i opušteno. U predvorju ih je dočekao batler kojemu su rekle da su došle u posjet lady Westcliff. Zamolio ih je da pričekaju i pošao ih najaviti, a kad se vratio i rekao da će im se lady Westcliff začas pridružiti u salonu, Ameliji je istinski laknulo. Salon je bio predivan. Svijetao i prozračan, pun vaza s cvijećem. Pokućstvo je bilo od palisandrovine, sofe i naslonjači presvučeni svijetloplavom svilom, a u kaminu od bijelog mramora gorjela je vatra. — O, kako lijep salon — čeznutljivo je uskliknula Poppy. — Sve miriši i blista. Amelija je šutke kimnula. Vidjevši kako je ovdje sve besprijekorno čisto, preplavio ju je osjećaj krivnje i srama. — Ne skidaj šešir — rekla je, vidjevši kako Poppy odvezuje vrpce. — Šeširi za vrijeme posjeta ostaju na glavi. — Takva pravila vrijede samo u gradu — pobunila se Poppy. — Na selu se toga ne drže kao pijan plota. Usto, sumnjam da bi lady Westcliff imala nešto protiv toga. — Protiv čega? — upitala je lady Westcliff ušavši u salon. Bila je u ružičastoj haljini, tamne kovrče bile su joj složene u punđu, a na licu joj je titrao nestašan osmijeh. U naručju je držala malu tamnokosu djevojčicu u plavoj haljini. Amelija i Poppy uljudno su ju pozdravile i naklonile joj se. — Raspravljale smo o tom treba li ili ne skinuti šešire — rekla je Amelija. — Zaboga, ne zamarajte se time — veselo je odvratila lady


Westcliff. — Slobodno skinite šešire. I molim vas, zovite me Lillian. Ovo je Merritt, moja kći. Prijepodneva uvijek provodim u igri s njom. Amelija se požurila ispričati. — Oh, nismo vam željeli smetati... — Ne smetate mi. Drago mi je što ste svratili i ukoliko imate dovoljno strpljenja za ludiranja moje kćeri, slobodno ostanite. Jeste li za čaj? Ubrzo, upustile su se u opušteno čavrljanje. Merritt je također brzo prevladala sramežljivost pa je Ameliji i Poppy pokazala Annie, svoju najdražu lutku, i kolekciju kamenčića koju je čuvala u džepu. Lady Westcliff — Lillian — očito je bila jedna od onih majki koje su istinski uživale u igri sa svojom djecom. Nije bila nimalo usiljena i bez oklijevanja je kleknula na pod kako bi pobrala kamenčiće koji su se otkoturali pod stol. Takvo ponašanje prema djetetu bilo je prilično neuobičajeno za ženu njezina položaja. Aristokratkinje su rijetko posjetiteljima pokazivale djecu, a kad i jesu, bilo bi to samo nakratko, nakon čega bi ih potapšale po licu i naredile dadiljama da se udalje s njima. Većina njih nije se bavila djecom niti su s njima provodile više od sat ili dva vremena na dan. Za odgoj djece i njihove potrebe pretežno su brinule dadilje i služavke. — Ne mogu je se zasititi — rekla je Lillian i bespomoćno slegnula ramenima. — Znam da dadiljama ide na živce što im se stalno uplićem u posao, no moraju se s time pomiriti. Kad im je služavka poslužila čaj, Merritt je posjela lutku na sofu između sebe i Poppy pa uzela šalicu i pritisnula ju na lutkine rumene usnice. — Annie želi još kocku šećera — rekla je, pogledavši majku. Lillian se široko osmjehnula. Naravno, znala je da njezina kći pokušava pronaći izgovor da jače zasladi vlastiti čaj. — Reci joj da su dvije kocke šećera i više nego dovoljne, mila. U protivnom bi joj moglo pozliti od toliko slatkog čaja. — Ali, Annie voli slatko — pobunila se Merritt i naglo se namrštila. — Naljutit će se ako ne dobije što želi — zloslutno je dodala. Lillian je krajnje ozbiljno odmahnula glavom. — Svojeglave li lutke. Ne smiješ imati razumijevanja prema njezinim mušicama, Merritt — odlučno je odvratila. Poppy se glasno nasmijala pa zbunjeno podigla obrve i


promeškoljila se. — Hm, nešto me žulja — promrmljala je pa ispod jastučića na sofi izvukla drvenog konjića i naizgled smeteno zagledala se u njega. — To je moj konj — uskliknula je Merritt i veselo joj ga uzela iz ruke. — Mislila sam da je pobjegao! — Bogu hvala — rekla je Lillian. — To je jedna od njezinih najdražih igračaka. Posvuda smo ga tražili, ali nismo ga mogli pronaći. Amelija se veselo osmjehnula pa nakratko namrštila kad je susrela Poppyn upitan pogled. Znala je da se pita jesu li Westcliffovi otkrili da im nedostaje još nekoliko stvari... primjerice, srebrni pečat. To je nešto što se bez odlaganja mora vratiti tamo odakle je uzeto — u radnu sobu lorda Westcliffa. Kratko je pročistila grlo. — Lady Westcliff... Lillian... oprostite, ali morala bih poći na jedno mjesto... — Oh, naravno. Znate li gdje je? Želite li da pozovem služavku da vas otprati? — Ne, hvala. Vjerujem da ću se snaći i bez njezine pomoći. Nakon što joj je Lillian objasnila gdje je toalet, Amelija je hitro izašla iz salona i u skladu s Beinim uputama, požurila prema hodniku u kojem se nalazila biblioteka. Naletjevši na služavku koja je čistila sag, usporila je korak i potrudila se djelovati kao da zna kamo ide. Služavka joj se kratko naklonila i uljudno ju propustila kraj sebe. Srećom, vrata biblioteke bila su širom otvorena. Bolje od svega, nikoga nije bilo u njoj. Ušavši, Amelija se hitro osvrnula oko sebe pa požurila prema stereoskopu koji je stajao nasred masivnog stola od mahagonija. Bila je tu i kutija dupkom puna karata poput one koju je Bea uzela. Izvadivši ju iz džepa, ugurala ju je među njih pa požurila iz biblioteke, nakratko zastavši samo da bi gurnula ključ u bravu. Preostalo joj je još samo pronaći radnu sobu lorda Westcliffa. Suknja koju je odjenula bila je bogato nabrana i nije se moglo vidjeti da nešto nosi u džepu, no težina pečata gorko ju je podsjećala na Beatrixin glup postupak. Sve što je željela bilo je što prije ga se riješiti. Bože, molim te, pomogni mi da me ne uhvate. I da lord Westcliff ne bude tamo, očajnički je pomislila i požurivši u smjeru iz kojeg je došla, oprezno otvorila vrata prve sobe do biblioteke. Bila je puna glazbala. Nažalost, Bea se nije mogla točno sjetiti gdje se točno nalazi radna soba lorda Westcliffa, rekla je samo da je u istom hodniku kao i biblioteka.


Otvorivši sljedeća vrata, razočarano je uzdahnula. Iza njih krio se ormar s kantama, metlama, krpama i sredstvima za poliranje podova i pokućstva. — Dovraga — promrmljala je i požurila prema sljedećim vratima. Bila je to igraonica u kojoj je najmanje šestero muškaraca upravo igralo bilijar. Gore od svega, jedan od njih bio je Christopher Frost. Ugledavši ju, začuđeno je podigao obrve pa odložio štap i na njezino zaprepaštenje uputio se prema njoj. — Oprostite — u dahu je izgovorila pa zatvorila vrata i požurila niz hodnik. Začuvši korake iza leđa, pomislila je da je Frost ipak krenuo za njom, no glas koji ju je pozvao nije bio njegov. Naglo se okrenuvši, našla se oči u oči s Camom Rohanom. Pogledavši iza njegovih leđa, ugledala je Christophera kako stoji u dovratku. Rohan ga je očito pretekao. Kratko se namrštio i trenutak potom, bez riječi povukao se u sobu. Rohan je bio u košulji zavrnutih rukava i raskopčanog ovratnika. Crna kosa bila mu je raskuštrana kao da je učestalo provlačio prste kroz nju. Izgledao je neodoljivo i kao i uvijek kad bi se našla u njegovoj blizini, srce joj je počelo luđački lupati. — Mogu li vam pomoći? Jeste li se možda izgubili? — uljudno je upitao. Odlučivši žrtvovati oprez u ime višeg cilja, kratko je kimnula i upitala ga zna li gdje je radna soba lorda Westcliffa. — Da, naravno — odvratio je. — Biste li mi pokazali? — Zašto vas to zanima? — upitao je, začuđeno se zagledavši u nju. — Nemam vremena za objašnjavanje. Odvedite me tamo. Molim vas, požurite. Bez riječi poveo ju je do gotovo isposnički uređene sobe, zidova obloženih palisandrovinom. Jedini kićen ures bili su visoki prozori od raznobojnih komadića stakla. Dakle, to je bio ured u kojem je lord Westcliff sklapao većinu svojih poslova. Prepustivši Rohanu da za njima zatvori vrata, hitro je ušla u sobu i iz džepa izvadila srebrni pečat. — Znate li možda gdje to inače stoji? — Na desnoj strani stola, do tintarnice — mirno je odvratio. — Kako to da se našao kod vas?


— Objasnit ću vam poslije. Zasad vas molim da nikome o tom ne kažete ni riječ — rekla je i stavila pečat na stol. — Iskreno sa nadam da lord Westcliff nije opazio da ga nema. — Ali, zašto vam je trebao njegov pečat? — ledenim je tonom upitao. — Bavite li se možda krivotvorenjem? — Krivotvorenjem? — zapanjeno je uskliknula i naglo problijedjela. Naravno, nije bilo teško zamisliti kako bi se netko mogao okoristiti Westcliffovim pečatom. Što je drugo Rohan mogao pomisliti kad je vidio da je lordov pečat kod nje? — Oh, nenaravno da nikada ne bih učinila takvo što. Radi se o nečem posve bezazlenom, o nečem što... Začuvši zvuk otvaranja vrata, ukipila se. Bio je to lord Westcliff, no prije nego što je ušao u sobu, kratko je zastao i izmijenio nekoliko riječi s nekim na hodniku. Gotovo je, tjeskobno je pomislila. Bila je tako blizu cilja, a sada je sve propalo. Htjela to ili ne, bit će primorana lordu Westcliffu reći što je Bea učinila. Cijela obitelj bit će osramoćena, a Bea se nakon toga više nikada neće moći čista obraza pojaviti u društvu. Njezin ugled bit će nepovratno uništen. Ono što je izvela s gušterom moglo se smatrati nestašlukom, ali krađa lordova pečata bila je posve druga stvar... Prije nego što se stigla pomaknuti pa čak i udahnuti, Rohan joj je prišao i naglo ju privukavši u naručje spojio usnice s njezinima. U prvi trenutak bila je toliko zaprepaštena da ga je pokušala odgurnuti od sebe. Stavila je ruke na njegova mišićava prsa, no njegov čvrst zagrljaj previše joj je godio da bi ga se lišila. Njegov zanosan miris, njegov poljubac... danima je sanjarila o njem, samo što si to nije željela priznati. Ne prekidajući poljubac, nježno ju je pomilovao po leđima. Svaki njegov dodir budio je žudnju u njoj o kakvoj nije mogla ni sanjati. Kratko je zadrhtala i tiho uzdahnula. U tih nekoliko trenutaka zaboravila je na sve i da Rohan nije naglo prekinuo poljubac, ona to zacijelo ne bi učinila. — Oprostite, gospodine — rekao je, okrenuvši se prema lordu Westcliffu koji je kao ukopan stajao u dovratku i u nevjerici zurio u njih. — Morali smo negdje nasamo porazgovarati i... Westcliff je polako svrnuo pogled na Ameliju. Istog trenutka lice joj se oblilo jarkim rumenilom.


— Vratit ću se za pola sata — rekao je lord pa svrnuo pogled na Rohana. Po tonu njegova glasa činilo se da se svojski trudi ostati ozbiljan. — Nadam se da ćete dotad završiti vaš mali... razgovor — dodao je i, kratko im se naklonivši, izašao iz sobe. Čim su se za njim zatvorila vrata, Amelija je kratko zastenjala i naslonila čelo na Rohanova prsa. Znala je da bi se trebala odmaknuti od njega, što bi pouzdano učinila kad bi bila sigurna da ju noge neće izdati. — Zašto ste to učinili? — drhtavim je glasom upitala. — Što sam drugo mogao? — upitao je, no nije zvučao kao da se ispričava. — Morao sam na brzinu smisliti razlog zbog kojeg smo se povukli u njegovu sobu i to mi se učinilo najboljim rješenjem. Polako je odmahnula glavom, ali ostala je u njegovu naručju. — Mislite li da će reći nekome da nas je zatekao kako se ljubimo u njegovoj sobi? — Ne — bez razmišljanja odvratio je Rohan. — Nije od onih koji bi širili tračeve. Neće nikome reći ni riječ. Izuzev... — Izuzev? — Lady Westcliff. Njoj će vjerojatno reći. Amelija je na trenutak razmislila o tom pa zaključila da to nije tako strašno. Lady Westcliff nije djelovala poput osobe koja takvo ponašanje smatrala skandaloznim. Upravo suprotno, činila se prilično tolerantnom. — Naravno, lady Westcliff to će vjerojatno u povjerenju reći lady St. Vincent — nastavio je Rohan. — Ona i njezin suprug doći će ovamo krajem tjedna — objasnio je. — A budući da lady St. Vincent nema običaj išta tajiti suprugu, reći će mu to. Izuzev njih, nitko neće saznati. Osim ako... Amelija je naglo podigla glavu i pogledala ga ravno u oči. — Osim ako što? — Osim ako lord St. Vincent to ne spomene gospodinu Huntu, što će vjerojatno učiniti. Gospodin Hunt to će onda zacijelo reći gospođi Hunt i na kraju... svi će saznati. — O, ne. Umrijet ću od srama. Prodorno se zagledao u nju. — Zašto? Jer ste se ljubili s Ciganinom? — Ne, nego zato što pripadam ženama od kojih se ne bi očekivalo


da se s ikim ljube. Moje je vrijeme za udaju prošlo i ne očekuje se da se potajice sastajem s muškarcima. Sazna li se da sam se s vama ljubila, moje dostojanstvo bit će ukaljano. Ljudi će me smatrati frivolnom i... što je smiješno? — Vaša teatralnost. Prilično ste patetični. Nikada to o vama ne bih pomislio. Ošinula ga je pogledom. Otkud mu takva pomisao? Jasno da nije bila teatralna i patetična. — Moja je reakcija posve normalna s obzirom na činjenicu da nas je lord Westcliff zatekao kako se... — Iskreno ste me zadivili. Zbunjeno ga je pogledala. — Teatralnošću? — Ne. Načinom na koji se ljubite. Uz malo prakse, postat ćete nenadmašni. Jedino se morate malo opustiti. — Ne želim prakticirati ljubljenje. O, Bože... — zapanjeno je prošaputala kad ju je poljubio iza uha. — Prestanite s tim — dodala je i kratko zadrhtala kad je vrškom jezika počeo kliziti duž njezina vrata. To što joj je činio bilo je uistinu zločesto... i neodoljivo. — Gospodine Rohane, molim vas... ne smijete... — Opusti se, mila — tiho je rekao i, dlanovima joj obujmivši lice, spustio lepršav poljubac na njezine usnice. — Slatka si poput šećera. Dopusti mi da te naučim... — Znam se ljubiti. — Doista? — izazovno je upitao i vrhom palca razdvojio joj usnice. — Dokaži mi. Poljubi me onako kako sam ja tebe poljubio. Želim osjetiti kako jezikom požudno tražiš moj. Nikad u životu nijedan muškarac nije joj predložio ništa toliko sramotno. Bilo je to uistinu nevjerojatno drsko od njega. A tek način na koji ju je pritom proždirao pogledom! Ako to nije bilo sablažnjivo, onda ona nema pojma što jest. — Ja... ja sam usidjelica — izgovorila je, kao da je riječ o talismanu kojim će se zaštititi od njega. Najzad, razuzdani džentlmeni drže se podalje od usidjelica, zar ne? To je barem općepoznata stvar. I on to zacijelo zna, iako se pretvara da ne zna. Kratko se osmjehnuo. — To me neće natjerati da se držim podalje od tebe. Pokušala se izvući iz njegova zagrljaja, no nije joj dopustio. —


Možda bih to i učinio, kad bih mogao. No po svem sudeći, ne mogu. Zapravo, mislim da sam na najboljem putu da prekršim jedno od svojih svetih pravila. Prije nego što ga je stigla upitati što bi to točno trebalo značiti, ponovno je spojio usnice s njezinima u spor požudan poljubac. Christopher Frost nikada ju nije tako ljubio. Ma koliko vatreni bili, njegovi poljupci nikada ju nisu ostavili bez daha. Rohanove usnice zarobile su njezine na način koji je rušio i najmanju naznaku njezina otpora. Nije mogla niti željela prekinuti poljubac. Da je doista htjela, pustio bi ju. Znala je to. No njegov poljubac pomutio joj je um, a kad ju je privio bliže k sebi i počeo ju milovati po leđima i bokovima, sve što je mogla bilo je čeznutljivo uzdahnuti. Prekinuo je poljubac i pogledom koji je plamtio od strasti zagledao se u nju. — To je vjerojatno bila loša ideja — promuklo je promrmljao. — Sigurna sam da jest, gospodine Rohane — drhtavim je glasom odvratila. Vrhovima prstiju pomilovao je njezin rumen obraz. — Ime mi je Cam. — Ne mogu vas zvati imenom. — Zašto ne? — I sami znate odgovor na to pitanje — tiho je odvratila pa zadrhtala kad ju je nježno poljubio u kut oka. — Ima li vaše ime neko značenje? — Da. To je romska riječ za sunce. — Sunce? — upitala je, pomislivši kako to uistinu lijepo zvuči. — Da — promrmljao je i poljubio ju između obrva. — Znaš li da Romi imaju tri imena? — Nisam to znala — jedva je čujno prozborila. Spustio je niz malih poljubaca na njezine oči, nos i obrve. — Prvo je ono koje majka djetetu šapne na uho kad se rodi. Drugim ga zovu samo pripadnici njegova plemena, a trećim se služi među svima ostalima. — Koje je vaše plemensko ime? — upitala je, opijena zamamnim mirisom njegova vrelog daha. Osmjehnuo se. — Ne mogu ti to reći, mila. Toliko bliski još nismo. Još. Prizvuk obećanja u njegovim riječima ostavio ju je bez daha. —


Pustite me — prošaputala je. — Molim vas, ne smijemo... Strastvenim poljupcem ugušio je pokušaj njezine pobune. Uplela je prste u njegovu kosu i s užitkom uzdahnula kad je otkrila da je meka i svilenkasta kao što je i pretpostavljala da će biti. Potaknut njezinom odvažnošću, počeo ju je još pomamnije ljubiti. Na svoje zaprepaštenje, vatreno mu je uzvratila poljubac. Bila je svjesna da se upušta u opasnu igru, ali nije marila, i da Cam nije imao dovoljno prisebnosti naglo prekinuti poljubac, tko zna kamo bi ih to odvelo. Nekoliko dugih trenutaka čvrsto ju je držao u naručju. Uzdrhtala, žudjela je da ju nastavi ljubiti i milovati. Morala se istinski potruditi da ne podigne glavu i ne ponudi mu usnice u nadi da će popustiti. Najzad, duboko je uzdahnuo i s oklijevanjem ju odmaknuo od sebe. — Oprosti. Znam da to nisam trebao učiniti — rekao je, zagledavši se u nju pogledom zamagljenim od strasti. — Inače mi se nije tako teško suzdržati. Bez riječi je kimnula i smeteno se zagledala u neku točku iza njegova ramena. — Pravi si usplahireni vrapčić — s osmijehom je rekao, a ona je tek tada shvatila da nervozno lupka nogom po podu. — Ako ti je stalo do časti i ugleda, idi — tiho je dodao. — U protivnom ćeš doista ostati bez njih. Mutno se sjećala povratka u salon. Očito je hodala kao u snu, nesvjesna ičega oko sebe. Sjela je u naslonjač, zahvalno prihvatila šalicu čaja iz Lillianinih ruku i sa žaljenjem odbila njezinu ponudu da krajem tjedna s bratom i sestrama dođe u Stony Cross Manor na vrtnu zabavu. — Sigurna sam da bismo svi uživali u tom, no, nažalost, radovi na uređenju kuće zahtijevaju više vremena nego što smo očekivali — rekla je, bespomoćno slegnuvši ramenima. — Voljela bih da si prihvatila ponudu — žalosno je komentirala Poppy čim su izašle iz kuće i sjele u kočiju. — Odbila si ju samo zato što se bojiš da bi Leo opet mogao napraviti scenu, a Bea nešto ukrasti, zar ne? — Ne samo zato — odsutno je odvratila Amelija. — Doista nas čeka još mnogo posla oko uređenja kuće. Nešto je ipak prešutjela. Dokle god Cam Rohan bude boravio ovdje


— što zacijelo više neće biti dugo, jer uskoro će se zbog posla morati vratiti u London — za svoje, a vjerojatno i njegovo dobro, bit će najbolje bude li se držala podalje od njega. Možda zato što su bile umorne od cjelodnevnog napornog rada na uređenju kuće, sestre su te večeri bile neuobičajeno tihe. Okupljene oko kamina u jednoj od soba u prizemlju, pozorno su slušale priču koju im je Win čitala. Leo, naravno, nije bio s njima, no Merripen, naravno, jest. Sjedio je u kutu sobe, dovoljno blizu njih, ali ne s njima. Dakako, sve što je Dickens ikada napisao zvučalo je čarobno, no činilo se da bi Merripen bio jednako očaran i da je Win čitala imena iz knjige rođenih. Poppy je plela čarape, a Beatrix slagala pasijans klečeći na podu ispred kamina. — Beatrix, varaš! — uskliknula je Amelija čim je Win završila poglavlje. — Zaboga, zašto to činiš? — u nevjerici je upitala i glasno se nasmijala. — Igraš sama protiv sebe. — U tom slučaju, nitko se neće buniti. — Ne radi se samo o pobjedi nego o načinu na koji pobijediš — rekla je Amelija. — Da, to mi je poznato, ali ne slažem se s tim. Važno je pobijediti. Poppy je podigla glavu i uputila joj dug prijekoran pogled. — Doista, Bea, trebala bi se stidjeti. — Ali ne stidim se — odvratila je Beatrix i položila zadnju kartu točno tamo gdje je trebalo. — Upravo sam pobijedila! — U čem smo pogriješili? — upitala je Amelija, nikoga posebno. Win se osmjehnula. — Ne zamaraj se time, draga. Radi se o bezazlenoj igri i doista ne vidim kako bi Bei to moglo naškoditi. — Ne bih se složila — rekla je Amelija pa kratko zadrhtala od hladnoće i jače ovila plavu pletenu maramu oko sebe. — O, Bože, doista je zahladilo. — Zacijelo sjediš na propuhu — rekla je Poppy i zabrinuto ju pogledala. — Sjedi do mene, tu je mnogo toplije. — Hvala, ali radije ću poći u krevet — odvratila je i široko zijevnula. — Prilično sam umorna — dodala je i ustala. — Laku noć. — Laku noć — složno su odvratile, a Bea je zatim zamolila Win da im pročita još jedno poglavlje.


Prolazeći kroz predvorje, kratko je zastala kod male prostorije koja je, po svem sudeći služila kako bi gospoda u njoj kratila vrijeme u kartanju ili igranju bilijara. Na zidovima su visjele tamne, od zuba vremena nagrižene slike s prizorima iz lova, a između dva prozora stajao je pohaban baršunast naslonjač. Pod slabašnim svjetlom stojeće svjetiljke iz kuta, sve je djelovalo mekano i uspavano, kao da je i vrijeme ovdje prestalo teći. Zavaljen u naslonjaču, Leo je zapao u dubok, očito pijan san. Na podu, tik do njegove noge, stajala je prazna boca vina. Amelija je zakoračila u namjeri da produži pa stala i pozorno se zagledala u njega. Glave oslonjene na rame i otvorenih usta, djelovao je milo i ranjivo poput djeteta. Na njegovu licu nije bilo uobičajenoga grča, ni tračka srdžbe i jada... izgledao je poput dragog plemenitog mladića kakav je nekad bio. Gledajući ga takvog, srce ju je zaboljelo od tuge. Polako je ušla u sobu pa naglo zastala, iznenađena hladnoćom koja ju je preplavila. Zrak je ovdje bio uistinu leden, toliko da joj se dah ledio od hladnoće. Kako je to moguće? Smetena, prišla je bratu i zagledala se u njega. Činilo se kao da hladnoća izvire iz njegova nepomičnog tijela. Lice mu je bilo sivo, usnice suhe i modre. — Leo — tiho ga je pozvala i vrhovima prstiju dodirnula mu obraz. Bio je hladan. — Leo — ponovno ga je pozvala i kratko ga prodrmala. Nije se ni pomakao. Ponovno ga je prodrmala, ovoga puta jače. — Leo, probudi se! Na trenutak, obuzeo ju je čudan osjećaj da ju neka nevidljiva mračna sila pokušava odgurnuti od njega. — Probudi se — tvrdoglavo je uzviknula, unijevši mu se u lice. — Probudi se! Na njezino neopisivo olakšanje, napokon se promeškoljio pa duboko udahnuo i otvorio oči. — Budan sam. Zaboga, prestani urlati! Probudila bi i mrtvace. — I izgledao si kao da si mrtav — promrmljala je i nekoliko puta duboko udahnula u pokušaju da se smiri. — Pravo rečeno, neki mrtvaci koje sam vidjela izgledali su življe od tebe. Kratko je protrljao oči. — Zato što sam se namrtvo napio. — Uplašila sam se da si umro... nisam te mogla probuditi. — Nisam se ni želio probuditi — rekao je i duboko uzdahnuo.


— Sanjao sam... ah... — Što? — upitala je. Šutke je odmahnuo glavom. — Lauru? Pogled mu je odjednom postao tvrd, lice mu se pretvorilo u kamen. — Ne želim razgovarati o njoj. I predobro to znaš. — Govorili o njoj ili ne, svejedno je. To ne znači da ćeš prestati misliti na nju. — Neću pričati o njoj — ustrajao je. — Nisam opazila da ti je šutnja imalo pomogla. Izbjegavanjem razgovora o njoj očito nećeš ništa postići — rekla je, u očajničkoj nadi da će joj uspjeti doprijeti do njega. — Leo, ne mogu i neću dopustiti da se zbog toga raspadneš na komadiće. Moraš smoći snage nastaviti sa životom — odlučno je dodala. Po načinu na koji ju je pogledao shvatila je kako to nije bio najbolji pristup. Njezina tvrdoglava upornost očito ga je neopisivo živcirala. — Prije ili poslije shvatit ćeš da ne može sve biti po tvojem. Učinit ću sa svojim životom što god me volja i to bez tvojeg vraškog dopuštenja. Duboko je uzdahnula i odlučila promijeniti pristup. — Leo... znam da te njezina smrt jako pogodila — suosjećajno je rekla. — Ali ljudi se mogu oporaviti od gubitka poput tog. Nisi jedini koji je nekoga izgubio. Mnogima uspijeva nastaviti sa životom i pronaći mir i sreću... doista ne vidim zašto i tebi to ne bi... — Za mene više nigdje nema sreće i mira — grubo ju je prekinuo. — I jedno i drugo nepovratno je nestalo s njom. Dovraga, Amelija... ako se već moraš petljati u nečiji život, bavi se nekim drugim. Doista bih cijenio kad bi mi sjašila s vrata.


Jedanaesto poglavlje

an nakon što se tamo ljubio s Amelijom, Cam je ponovno ušao u radnu sobu lorda Westcliffa kako bi porazgovarao s njim. Ugledavši porculansku lutku ostavljenu da sjedi naslonjena na nogu lordova pisaćeg stola i tragove prstiju umrljanih pekmezom na stolu, široko se osmjehnuo. Ako je lord imao neku slabost, bila je to njegova kći. Činilo se da joj ni uz najbolju volju ne može zabraniti da upada u njegovu radnu sobu kad god joj to padne na pamet. Čim je Cam ušao, Westcliff mu je nestrpljivo rekao neka sjedne i bez uvoda upitao ga jesu li Romi, koji su podigli kamp na njegovu imanju, iz Brishenova plemena. — Ne. Iz Danierova. Vidjeli su znakove urezane na stablima. Za razliku od većine zemljoposjednika u Hampshireu, Westcliff je Romima dopuštao boravak na njegovoj zemlji, pod uvjetom da ne stvaraju probleme. Nerijetko im je čak slao hranu i piće. Iz tog razloga, svako romsko pleme koje bi ovdje boravilo, urezalo bi u stablo svoj znak, kako bi drugi Romi znali da ih odavde nitko neće otjerati. Budući da se nisu dugo zadržavali i da nisu činili štetu, Westcliff nije vidio nijedan razlog zbog kojeg bi ih otjerao. S obzirom na situaciju, bilo je posve logično da Cam pođe porazgovarati s njima i upitati ih koliko dugo namjeravaju ostati i kamo će dalje. Po povratku, odmah je požurio k Westcliffu kako bi mu rekao što je saznao. — Tvrde da neće ostati duže od tjedan dana — rekao je. — Odlično — kratko je odvratio Westcliff. Cam se kratko nasmijao. — Ne oduševljava vas pomisao da su tu, zar ne? — Ne osobito — iskreno je priznao Westcliff. — Seljani i moji zakupci naroguše se čim ih vide. — Ali, zašto im onda dopuštate da ostanu na vašem posjedu?


— U jednu ruku zato što ih na vlastitom terenu mogu držati na oku, što smatram velikom prednošću ukoliko bi se drznuli učiniti nešto što ne bi trebali. U drugu ruku... — rekao je, pa zašutio i nakratko se namrštio kao da pokušava pronaći prave riječi. — Većina ljudi smatra ih vječnim lutalicama i skitnicama. Ili lopovima i prosjacima. Malo je onih koji na njih gledaju kao na specifične etničke skupine koje žive prema vlastitim pravilima. A gledano na taj način, imaju prava živjeti kako žele, zar ne? Cam je začuđeno podigao obrve. Rijetko tko, pogotovo iz kruga plemenitaša, imao je razumijevanja prema Romima. — A vi ste skloni tako gledati na njih? — Do izvjesne mjere — odvratio je Westcliff kiselo se osmjehnuvši. — Poznato mi je da Romi uglavnom žive od ubiranja plodova koje mogu pronaći u prirodi, no problem nastaje kad počnu ubirati plodove tuđeg rada. Cam se morao nasmijati. — Romi smatraju da zemlja pripada svima. U skladu s tim, sve što raste na njoj također pripada svima. — Moji zakupci ne bi se s time složili — suho je odvratio Westcliff. Cam je kratko kimnuo i bez riječi zavalio se u naslonjač. Za razliku od lorda nije bio u odijelu s kravatom, nego u uskim hlačama, čizmama i košulji raskopčana ovratnika. Bilo bi uistinu smiješno da je u posjet Romima otišao u odijelu poput Westcliffova. — I, što su rekli kad su te vidjeli? — znatiželjno je upitao Westcliff. — Pretpostavljam da su bili nemalo iznenađeni kad su shvatili da živiš našim načinom života. — Istina. Izrazili su veliko žaljenje zbog moje zle kobi. — Zle kobi? — začuđeno je upitao Westcliff. Ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti zašto bi ikoga tko živi normalnim, uljuđenim životom, trebalo sažalijevati. — Da. Žale svakoga tko živi u kući, među zidovima, opterećen obavezama i zgrtanjem stvari i novca. Nije im jasno da itko želi živjeti prema planu i programu, u neprestanoj utrci s vremenom i stalno pogledavajući na sat kako negdje ne bi zakasnio. Smatraju to krajnje neprirodnim — rekao je pa zašutio i pomislio kako je uživao u mirisu dima i pepela dok je s Romima sjedio kraj vatre. Gledajući njihova rasklimana kola, pse kako lješkare pod njima i konje kako mirno pasu travu na obližnjoj livadi, nakratko se vratio u sretne dane svog


djetinjstva. Prisjetio se svega bez čega je ostao i što mu je još uvijek nedostajalo. Ni novac ni sva blaga nisu to mogla nadomjestiti. — Po mojem mišljenju, nema ničeg neprirodnog u želji da čovjek ima krov nad glavom pod kojim će se skloniti od kiše — rekao je Westcliff. — Komad zemljišta, lijepo uređen dom, satovi kojima mjerimo vrijeme... sve navedeno dio je napretka ljudske vrste. Uređeno društvo namjesto kaosa, mir naspram ratova. — Dakle, ljudi koji žive u lijepo uređenim domovima i satovima mjere vrijeme ne vode ratove? Lord se naglo namrštio. — Stvari ipak nisu tako jednostavne. — Romima jesu — rekao je i zagledao se u vrhove svojih iznošenih, blatom umrljanih čizama. — Pozvali su me da pođem s njima — odsutno je izgovorio. — Pretpostavljam da si odbio? — Bio sam u iskušenju da pristanem. Vjerojatno bih to učinio kad se zbog posla ne bih morao vratiti u London. Westcliff se blijedo zagledao u njega. — Iznenađuješ me — diplomatski je rekao. — Zašto? — Jer si vrlo sposoban i inteligentan. Dosad si već stekao pravo bogatstvo, a mogao bi se još više obogatiti. Bilo bi šteta sve to protratiti. Cam se kratko osmjehnuo. Iako je Westcliff bio čovjek otvorena uma, imao je veliku manu, odnosno sklonost nametanja vlastita mišljenja o tom kako bi netko trebao živjeti. Ono što je on smatrao vrijednim, Romima nije vrijedilo ni pišljiva boba. Za njega, priroda i sve što se nalazi u njoj bilo je nešto što se treba pokoriti i dovesti u red — cvijeće se sadi u gredice, zemlja obrađuje, životinje se uzgajaju, love ili dresiraju. Sve se mora odvijati u skladu s redom i napretkom. Po njegovu mišljenju, mlad perspektivan muškarac mora se potruditi zaraditi gomilu novca i vjenčati se s nekom pristojnom mladom damom s kojom će osnovati pristojnu obitelj. — Zašto bi to bila šteta? — Nije logično odbaciti sve što si dosad postigao — bez oklijevanja rekao je lord. — Da si ostao živjeti s Romima ne bi nikada dobio priliku za takvo što. Jedva da bi imao novca za podmirenje osnovnih potreba


poput hrane i odjeće. No pružila ti se prilika da se to promijeni, i stoga bi trebao ići naprijed, a ne natrag. Zaboga, zašto te pomisao na život s njima toliko privlači kad imaš sve što bi čovjek mogao poželjeti? Cam je slegnuo ramenima. — Zbog slobode. Westcliff je odmahnuo glavom. — Slobodan si kupiti što god poželiš, i kuću i zemlju i konje za rad na zemlji pa čak i punokrvna grla za lov i utrke. K tomu... — To nije sloboda. Recite mi, koliko vremena gubite na posao? Ulaganja, nadgledanje vaših kompanija, sastanci s burzovnim mešetarima, putovanja u London i Bristol... sve to zahtijeva mnogo vremena, zar ne? Westcliff ga je pogledao kao da se pita je li sišao s uma. — Želiš li reći kako doista ozbiljno razmišljaš o odbacivanju svega što si postigao i što bi mogao postići, i to samo zato da bi provodio dane putujući svijetom u rasklimanim kolima? — Zapravo, da. — I misliš da ćeš se nakon svih tih godina koje si proveo u Londonu samo tako prilagoditi besciljnom lutanju svijetom s jednog mjesta na drugo? — To je život za koji sam stvoren. U vašem sam svijetu tuđinac i zauvijek ću to ostati. — Vraški uspješan tuđinac. Usto, pruža ti si prilika postati uzorom drugim Romima. — Tako mi Bog pomogao ako se to ikada dogodi — rekao je Cam i glasno se nasmijao. — Prije bih se ubio. Lord je uzeo srebrni pečat sa stola, pozorno se zagledao u njega i vrhom palaca uklonio komadić osušena voska s ruba grba na dnu. Činilo se da je popustio, ali Cam je znao da je to varka. — Ne mogu ne primijetiti da je čudno što razmišljaš o odlasku, a istodobno otvoreno udvaraš gospođici Hathaway — promrmljao je. Camov izraz lica nije se promijenio. — Vrlo je lijepa — nehajno je odvratio. — Morao bih biti slijep da to ne opazim. Istina, privukla me, no time se ništa neće promijeniti. Nemam namjeru zbog nje odustati od svojih planova. — Promijenit ćeš mišljenje. — Neću — odvratio je pa kratko zašutio svjestan da nije zvučao ni


upola toliko sigurno koliko bi želio. — Otići ću čim sa St. Vincentom sredim stvari koje se tiču posla — znatno je odlučnije nastavio. — Sumnjam da ćemo se gospođica Hathaway i ja više ikada vidjeti — dodao je. Bogu hvala, pomislio je. Svaki put kad bi se susreo s Amelijom, pokleknuo bi pred njezinim čarima i to ga je počelo zabrinjavati. Nije se mogao sjetiti kad ga je zadnji put neka žena toliko privukla. Vjerojatno nikad. Nije bio od onih koji bi gurali nos u tuđa posla i ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti zašto joj neprestano nudi pomoć. Inače je nevoljko dijelio savjete i nikada se nije zamarao tuđim problemima. Ipak, njoj je želio pomoći. Bila je uistinu slatka, tako ozbiljna i odgovorna, opsjednuta potrebom da sve i svakoga dovede u red. Želio ju je smesti i ma koliko to bilo zločesto od njega, istinski je uživao kad bi mu to uspjelo. Volio bi ju vidjeti nasmijanu i opuštenu. Zaigranu. Znao je da bi uz njega mogla biti takva. I zato mu je bilo teško primorati se držati podalje od nje. Njezina čvrsta veza s obitelji i spremnost da za njih učini sve što je u njezinoj moći... bilo je to nešto što ga je nagonski privuklo. U tom je bila poput Roma. Poput njega. Ipak, u suštini su bili posve različiti. Znao je da je vezana uz dom; sklona pustiti korijenje. Bilo je nadasve ironično što ga je privukla žena koja je predstavljala sve od čega je želio pobjeći. Činilo se da su svi iz bliže i dalje okolice došli na sajam koji se, zadnjih stotinjak godina, u skladu s tradicijom, dvanaestog listopada održavao na glavnom seoskom trgu. Lijepe male kuće, lijepo uređene male trgovine... sve je ovdje djelovalo neopisivo šarmantno. Glavna ulica i trg bili su nakrcani štandovima s različitom robom, a na obližnjoj tratini nalazio se velik šator. Ponuda je bila uistinu raznolika... lokalni specijaliteti, jeftine igračke, sol iz Lymingtona, med, staklarija, keramičko posuđe, tekstil i još mnogo toga. Glasna glazba iz šatora miješala se s oduševljenim uzvicima i pljeskom ljudi okupljenih oko žonglera i komedijaša. Svi koji su tražili radnike, to su već obavili prijepodne, na trgu. Ostatak dana bio je predviđen za zabavu. Kasno popodne Hathawayevi su došli na sajam zajedno s Merripenom koji je jutros već bio tu kako bi unajmio ispomoć. Jedva su čekali maknuti se od kuće i provesti večer u veselom sajamskom


ugođaju. Netom po dolasku, Leo se izgubio u gužvi s dvije žene iz sela, prepustivši sestre Merripenu na brigu. Nakon što su kušale domaće specijalitete poput mesnih pita, pita od povrća te različitih vrsta štrudli, djevojke su se oduševile kad su otkrile "medene muževe". Bili su to medenjaci pečeni u kalupu koji je imao oblik muškog tijela, a trgovac je tvrdio da djevojkama donose sreću u pronalaženju muževa. — Dajte mojim sestrama svakoj po jedan — s osmijehom je rekla Amelija. — Zar ne želite jednoga i za sebe? — začuđeno je upitao trgovac. — Ne — ravnodušno je odvratila. — Ne želim se udati. — Nemoguće! Svaka žena to želi — u nevjerici je uskliknuo. — Ja ne — ustrajala je. Odmahnuo je glavom i pružio joj četiri medenjaka. — Platite mi samo tri. Jednog vam poklanjam. Bilo bi šteta kad bi ovako lijepa djevojka ostala neudana. — Oh, ne — pobunila se. — Hvala, ali doista... — Uzet će ga. Bio je to Rohan. Prije nego što se Amelija snašla, platio je medenjake i gurnuo joj jednog u ruku. — Uzmite ga. Malo sreće nikome nije naodmet. Preplavljena nelagodom koliko i zadovoljstvom što ga vidi, zagledala se u njegove tople smeđe oči pa spustila pogled na medenjak, slegnula ramenima i odgrizla mu glavu. Rohan se glasno nasmijao. Uživajući u okusu melase i đumbira, ponovno se zagledala u Rohana. Tamna koža njegova lica možda i nije bila savršeno glatka, ali zahvaljujući tome djelovao je muževnije. No zato su crte njegova lica bile doista savršene. Kao i kosa. Crna i blistava s pokojim pramenom boje tamnog mahagonija. — Ne vjerujem u sreću — promrmljala je pa odgrizla još komadić medenjaka. Osmjehnuo se. — Ni u sretan brak? — Ne za sebe. Ali želim vjerovati da će se moje sestre sretno udati. — Ipak, i vi ćete se udati.


— Zašto ste tako sigurni u to? Umjesto odgovora svrnuo je pogled na njezine sestre. — Mogu li vam ju nakratko oteti? — upitao je, ne obazirući se na Merripena koji ga je namršteno promatrao. — Morao bih s njom porazgovarati o pčelama. — O pčelama? — začuđeno je upitala Beatrix. — Pretpostavljam da gospodin Rohan misli na one koje žive u pčelinjem salonu — s osmijehom je rekla Win pa primila Poppy i Beu pod ruku. — Hajdemo pogledati štandove s tkaninama. — Ne idite daleko — uzviknula je Amelija začuđena brzinom kojom su ju bile voljne napustiti. — Win, pripazi da Bea ne troši novac na gluposti koje joj ne trebaju i... Merripen je bez riječi krenuo za njima, ali ne prije nego što je Rohanu dobacio kratak mrzovoljan pogled. Zauzvrat, Rohan mu se široko osmjehnuo. Činilo se da uživa živcirati ga. — Hoćemo li malo prošetati? — trenutak potom upitao je i ponudio joj da ga primi pod ruku. Teško da bi odoljela toj ponudi. Najzad, tko zna kad će ga opet vidjeti. Vrlo vjerojatno nikad. — Zašto mislite da ću se naposljetku ipak udati? — upitala je. Dok su se polako probijali kroz gužvu, ni uz najbolju volju nije mogla ne opaziti kako su mnogim ženama oči nakratko zablistale pri pogledu na Rohana. — Tako vam je zapisano na dlanu. — Ništa ne piše na dlanu i svatko tko tvrdi suprotno varalica je. Usto, muškarci se ne bave gledanjem u dlan. — Možda, ali to ne znači da ne znamo čitati iz dlana — s osmijehom je odvratio. — I morao bih biti slijep da ne vidim vašu liniju braka. Vrlo je uočljiva. — Doista? Gdje se nalazi? — znatiželjno je upitala pa izvukla ruku ispod njegove i pozorno se zagledala u dlan. Poveo ju je u sjenu stabala na rubu tratine. Sunce je bilo na zalazu i cijela travnata površina već je bila osvijetljena bakljama i svjetiljkama. Uzevši njezinu lijevu ruku u svoju, pokazao joj je liniju braka.


— Evo, ova — rekao je, vrhom kažiprsta prešavši preko nje. Poželjela je propasti u zemlju od srama. Trebala bi nositi rukavice, ali, nažalost, jedan par bio je uprljan, drugi je imao rupu na jednom od prstiju, a nije stigla kupiti nov par. Gore od svega, na palcu je imala ružnu ogrebotinu, a nokti su joj popucali pa ih je morala kratko odrezati. Ruke su joj izgledale poput ruku služavke, a ne dame. O, kad bi barem bile lijepe i njegovane poput Wininih, čeznutljivo je pomislila. Pokušala je izvući ruku iz njegove, no nije joj dopustio. — Čekajte — promrmljao je, prigušenim baršunastim glasom zbog kojeg joj je srce jače zakucalo. Nije imala izbora, nego popustiti, a kad joj je palcem pomilovao dlan, licem joj se razlilo jarko rumenilo. — Imat ćete samo jedan brak — rekao je. — I bit će dug. — A ovdje je zapisano da ćete imati troje djece — nastavio je, pokazavši joj tri okomite crtice koje su se spuštale od korijena malog prsta prema liniji braka. — Dvije djevojčice i dječaka. Elizabeth, Jane i... Ignacija. Nasmijala se. — Ignacija? — Da. Dobit će ime po ocu, vrlo cijenjenom pčelaru — rekao je, mangupski joj se osmjehnuvši. Zakolutala je očima pa uzela njegovu ruku u svoju. — Hajde da vidimo što piše u vašem dlanu. Bila je to lijepa, snažna i čvrsta muška ruka, kože preplanule od sunca i dugih prstiju s urednim, kratko podrezanim noktima. Naravno, Romi su veoma držali do čistoće, kupanje i uređivanje za njih je bilo poput obreda. To joj je bilo poznato još od vremena kada je Merripen njoj i njezinima objasnio svoje poglede na održavanje higijene. Po njem, ako se čovjek želi dobro oprati, mora to učiniti u tekućoj vodi, a ne u kadi. — Imate mnogo izražajniju liniju braka od moje — rekla je. Šutke je kimnuo, ne skidajući pogled s nje. — Hm, čini se da ćete i vi imati troje djece... ili možda četvero? — upitala je, dotakavši jednu od crta malo udaljeniju od ostalih triju. — Troje. Ta crta znači da ću imati kratke zaruke. — Vjerojatno će vas neki srdit otac puškom natjerati pred oltar. Nasmijao se. — Ili ću usred noći oteti buduću mladenku.


Zamišljeno se zagledala u njega. — Teško mi je zamisliti da bi se netko poput vas oženio. Imam dojam da ste po prirodi lutalica i da bi vas brak u tom smislu sputavao. — Varate se. Moja će žena posvuda putovati sa mnom — rekao je i sklopio prste oko njezina palca, kao da ga je uhvatio u klopku. — Putovat ćemo u kolima, s jedne strane svijeta na drugu. Ruke ću joj nakititi zlatnim prstenjem i stavit ću joj narukvicu oko gležnja. Uvečer ću joj prati kosu i češljati ju kraj vatre, dok se ne posuši. A svako jutro probudit ću ju poljupcem. Naglo je porumenjela pa izvukla ruku iz njegove i odmaknula se od njega. Bio je to jedini način da prekine trenutak intimnosti između njih. Poštovao je njezinu želju i polako ju poveo natrag prema tratini. — Gospodine Rohan... zašto ste prekinuli vezu sa svojima? Kako se to dogodilo? — malo je zatim upitala. — Nisam siguran da vam mogu odgovoriti na to pitanje. Iznenađeno ga je pogledala. — Otišao sam od njih kad mi je bilo deset godina. Dotad sam s bakom i djedom lutao svijetom. Živio sam s njima jer mi je majka umrla na porođaju, a oca, Irca, nikada nisam upoznao. Njegovi roditelji moju majku nisu priznali kao snahu i nagovorili su ga da ju otjera. Sumnjam da on uopće zna da ima sina. — Zar mu to nitko nije rekao? — Ako i jest, to mi nije poznato. No mislim da mu nisu rekli. Vjerojatno su zaključili da je tako najbolje. Koliko mi je poznato, baka i djed smatrali su ga mladim i prilično nezrelim, čak i za nekog tko nije Rom — s osmijehom je rekao pa slegnuo ramenima i zagledao se u daljinu. — Kako god bilo, jednog dana baka mi je rekla da moram otići jer ću biti u velikoj opasnosti nastavim li živjeti s njima. — U kakvoj opasnosti? Tko vam je želio nauditi? — Ne znam, nije mi rekla. Noah, jedan od njezinih rođaka, odveo me u London i ostavio me kod Jennera. Obećao je da će doći po mene kad opasnost prođe. — I tako ste počeli raditi u kockarskom klubu? — Da. Jenner mi je osigurao krov nad glavom i zaposlio me kao teklića — rekao je Rohan, glasa preplavljena emocijama. — Na neki način, bio mi je poput oca. Strog, ali pravedan. Dobro se brinuo o meni.


— Ipak, zacijelo vam nije bilo lako — suosjećajno je rekla Amelija. — Mora da ste se osjećali usamljeno i odbačeno, prepušteno samom sebi. Ne bih se čudila da ste pobjegli od Jennera i vratili se svojima. — Obećao sam da to neću učiniti — odvratio je pa s jedne od niskih grana stabla kraj kojeg su zastali ubrao suh žut list, pomirisao ga i pružio ga njoj. — Ostao sam kod Jennera čekati Noaha da dođe po mene. Suha površina lista zdrobila se pod njezinim prstima kad ga je kratko protrljala. — Ali nije se pojavio, zar ne? — Ne — rekao je, slegnuvši ramenima. — Poslije Jennerove smrti klub je prešao u vlasništvo njegove kćeri i zeta pa sam nastavio raditi za njih. — Čula sam da se St. Vincent prema vama odnosi nadasve pošteno. Kimnuo je. — Imam prokletu sreću u poslovima s novcem. Što god dotaknem, pretvori se u zlato. — Da, i to sam čula — s osmijehom je odvratila. — No s obzirom na to da ne vjerujem u prokletstva, prilično sam skeptična. — Ipak, prokleto sam sretne ruke — ustrajao je. — Za nekog poput vas to mora da je doista strašno. — I jest. Štoviše, to je nadasve sramotno — promrmljao je i naglo se namrštio. Po njezinu mišljenju, prije bi se radilo o nečem na čem bi mu svatko mogao pozavidjeti. — Jeste li oduvijek imali sreće s novcem? Odmahnuo je glavom. — Ne, ali znao sam da će se to dogoditi. Tako mi je zapisano u dlanu. Sudbina se ne može promijeniti — rekao je i pokazao joj nakupinu crtica u korijenu kažiprsta. — To znači uspjeh u poslovima s novcem — objasnio je. — Do kraja života — mrzovoljno je dodao. — Ne morate zadržati novac ako ga ne želite. Dajte ga u dobrotvorne svrhe. Mnogo je ljudi kojima biste mogli pomoći. — To i namjeravam učiniti. Uskoro. Prekosutra se vraćam u London, a čim mi St. Vincent pronađe zamjenika, prekinut ću s poslom u klubu. — I što ćete nakon toga? — Živjet ću poput pravog Roma. Pridružit ću se nekom plemenu i


putovati s njima. Više se neću zamarati vođenjem knjige računa, vezanjem kravate ili jedenjem srebrnim priborom za jelo. Napokon ću biti slobodan. Po svem sudeći, bio je uvjeren da će ga takav način života usrećiti. Amelija nije bila posve sigurna u to. Problem je bio u njegovoj dvostrukoj prirodi. Rohan nije mogao istodobno biti lutalica i muškarac vezan uz dom. Morao je odabrati. Srećom, ona nije imala takvih dvojbi. Znala je tko je i što želi, a što ne. Poveo ju je do štanda s vinom i kupio dvije čaše vina od šljive. Amelija ga je oprezno kušala i otkrivši da je vrlo ukusno, popila još nekoliko gutljaja. Tiho se nasmijao. — Nemojte popiti sve odjednom — upozorio ju je. — Jače je no što se čini. Nastavite li tako, neće mi preostati drugo, nego da vas prebacim preko ramena i odnesem vas kući. Na trenutak se zbunjeno zagledala u njega pa odlučno odmahnula glavom. Tekućina je bila gusta i slatka poput soka. Ako je u tom i bilo alkohola, zacijelo ga je bilo malo. — Uopće nije jako — pobunila se pa naglo ispila ostatak i bez oklijevanja naručila još jednu čašu. Iako se nijedna pristojna žena ne bi tako ponašala u javnosti, pravila su tijekom seoskih zabava bila znatno rastezljivija. U prigodama poput tih, plemstvo se miješalo s pučanima i nitko se nije zamarao razmišljanjem pristoji li se što ili ne. Rohan se osmjehnuo pa ispio ostatak vina. — Pronašao sam pčelara koji je voljan pozabaviti se vašim problemom — rekao je, strpljivo čekajući da Amelija isprazni drugu čašu vina. — Doći će k vama sutra ili prekosutra. Kako god bilo, uskoro ćete se riješiti pčela. — Od srca vam hvala — veselo je uskliknula. — Smatrajte me svojim dužnikom. Što mislite, koliko će mu vremena trebati za to? — To je nemoguće predvidjeti. U kućama u kojima dugo nitko ne stanuje, moguće je pronaći goleme kolonije pčela. Spomenuo je kako je jednom prilikom u kući poput vaše pronašao oko pola milijuna pčela. Zapanjeno se zagledala u njega. — Pola milijuna? — Ipak, mislim da vaša kuća nije u tako lošem stanju — požurio ju je utješiti. — No gotovo sam siguran da će morati razrušiti dio zida u koji su se nastanile. Amelija je duboko uzdahnula. Ima li kraja popravcima i


troškovima? Po svem sudeći, ne tako skoro, potišteno je pomislila. — Da sam znala da je ta kuća u tako lošem stanju, ne bi mi nikad palo na pamet doći ovamo sa svojima. Nisam smjela vjerovati odvjetniku kad je tvrdio da se u njoj može živjeti. Trebala sam to provjeriti i da mi se nije toliko žurilo odvesti Lea iz Londona, to bih i učinila. I ne radi se samo o njem... svima nama trebao je nov početak. — Zašto sebe smatrate odgovornom za sve? Vaš je brat odrastao čovjek, a Winnifred i Poppy također nisu male djevojčice. Svi oni složili su se s vašom odlukom, zar ne? — Da, ali Leo tada nije mogao razumno razmišljati. Zapravo, još uvijek ne može. A Win se nije potpuno oporavila od bolesti i... — Očito ste skloni sebe okrivljavati za sve. Hajde, prošećimo još malo. Spustila je praznu čašu na štand i primila ga pod ruku. Nakon nekoliko koraka shvatila je da je pogriješila — nije trebala popiti još čašu vina. Vrtjelo joj se u glavi i bila je pomalo nesigurna na nogama. A sada je bila na najboljem putu da učini još jednu pogrešku. U noći poput ove ne bi smjela hodati uokolo s Rohanom. No njegova blizina, njegov topao pogled i nestašan osmijeh, činili su ju neobično smionom. Samo nekoliko ukradenih minuta, pomislila je. Samo još nekoliko minuta... — Moji će se zabrinuti ako se uskoro ne pojavim. — Znaju da ste sa mnom. — Zato će se i zabrinuti. Nasmijao se. Zastali su kraj štanda s čarobnim svjetiljkama. Bila je to metalna naprava s lećom ispred koje se nalazio četvrtast okvir u koji su se umetala stakalca s različitim sličicama. Kad bi se lampa upalila, slika bi se pokazala na zidu. Unatoč njezinu protivljenju, Rohan joj je kupio jednu od njih. — Ali to je dječja igračka — rekla je, smeteno ju ogledavajući. — Što ću s njom? — Malo se zabaviti, što drugo? Igrajte se, ne morate stalno biti ozbiljni. — Odrasli se ne bi trebali igrati, samo djeca.


— Ljuto se varate ako tako mislite, gospođice Hathaway — rekao je i poveo ju od štanda. — Nema boljih igara od onih za odrasle. Krećući se cik-cak linijom, vješto ju je izveo iz gužve pa stao s njom u sjenu velike bukve, podalje od ljudi i glasne glazbe. — Biste li mi rekli kako se Westcliffov pečat našao kod vas? — Radije ne bih ako ne moram. — Zato jer želite zaštititi Beatrix? Zaprepašteno ga je pogledala. — Otkud... hm, otkud vam takva pomisao? — One večeri kada ste bili u njihovoj kući... ona je jedina od vas bila u prilici uzeti ga. Pitanje je, zašto je to učinila? — Molim vas, nemojte misliti loše o njoj. Dobra je djevojka — hitro je izgovorila Amelija. — Doista jest. Nikada nikoga ne bi namjerno oštetila niti ikome učinila išta nažao... radi se samo o tom da... ah, nadam se da to niste nikome spomenuli? — Naravno da ne — rekao je i nježno ju pomilovao po licu. — Smirite se. Ne bih odao vaše tajne. Prijatelji to ne čine — rekao je pa nakratko zašutio. — Barem mislim da se mogu nazvati vašim prijateljem — dodao je. — Iskreno se nadam da ćemo u nekom drugom životu biti mnogo više od toga. Njegove riječi ujele su ju za srce. — Nema drugog života. Ne može biti. — Zašto ne? — Occamova britva. Na trenutak se iznenađeno zagledao u nju pa glasno nasmijao. — Srednjovjekovna teorija vjerojatnosti? — Da. Ako imate dvije naizgled jednako valjane teorije, veća je vjerojatnost da će točna biti ona koja je jednostavnija. Drugim riječima, najjednostavnija objašnjenja najčešće su najtočnija. — I to je razlog zbog kojeg ne vjerujete u magiju, sudbinu ili reinkarnaciju? Jer teoretski gledano, sve je to previše složeno? — Upravo tako. — Odakle vam je poznata ta teorija? — Moj otac obožavao je srednjovjekovnu literaturu — rekla je i kratko zadrhtala kad ju je pomilovao po vratu. — Često smo ju zajedno


čitali. Uzeo je čarobnu svjetiljku iz njezinih ruku i oprezno ju spustio na zemlju. — Je li vam otac možda rekao i da su složena objašnjenja katkad točnija? Odmahnula je glavom. Ni uz najbolju volju ne bi mogla prozboriti ni riječ jer ju je polako privukao k sebi. Znala je da mu to ne bi trebala dopustiti. Iako su stajali u sjeni, netko bi ih mogao vidjeti. No svidjela joj se toplina koja je isijavala iz njegova tijela. Kao opijena, i protiv svoje volje, umjesto da se odmakne od njega, naslonila je glavu na njegovo rame i prestala mariti za cijeli svijet. Vrhovima prstiju pomilovao ju je po kosi i nježno joj poljubio uho. — Vrlo si neobična žena, Amelija — prošaputao je. Zadrhtala je pod njegovim vrelim dahom. — Ne mogu dokučiti za... zašto tako m... mislite? — promucala je. — Pobudila si moje iskreno, duboko zanimanje... volio bih te otvoriti poput knjige i pročitati svaku stranicu — prigušeno je izgovorio i osmjehnuo se. — Uključujući i fusnote — dodao je i, osjetivši kako se ukočila u njegovu naručju, poljubio ju u vrat. — Želim te. Želim ležati s tobom u sjeni stabala, pod zvijezdama i oblacima. Prije nego što je stigla izustiti i riječ, pokrio je njezine usnice svojima. Bilo je to kao da ju je udarila munja, krv je uzavrela u venama i nije mogla drugo, nego uzvratiti mu poljubac, kao što ni uz najbolju volju ne bi mogla svoje srce primorati da prestane kucati. S užitkom je provukla prste kroz njegove tamne uvojke, kratko protrljala dijamantnu naušnicu na njegovu uhu i dlanom mu obuhvativši vrat, jače se privila uz njega. U odgovor, oštro je udahnuo i jezikom pohotno prodro dublje u njezina usta. Tračci mjesečeva svjetla koji su se probili kroz grane stabla obasjali su njihove siluete mističnim srebrnkastim sjajem. Muškarac i žena u vatrenom zagrljaju, spojenih usana i tijela priljubljenih jedno uz drugo. Uljudan, krajnje suzdržan muški glas prekinuo je čaroliju. — Amelija? Bio je to Christopher Frost. Stajao je nekoliko metara dalje od njih i ukočeno ih promatrao. — Gospođica Hathaway jest dama i ne zavrjeđuje da se ovako ponašate prema njoj — trenutak potom oštro je izgovorio, uputivši


Rohanu dug neprijateljski pogled. — Želite li ju obrukati? — Ne trebam vaše savjete o tom kako ću se ponašati prema njoj — prijeteći tiho odvratio je Rohan. — Trebali biste znati da će joj ugled biti ukaljan vidi li ju itko u zagrljaju s vama. Shvativši kako prijeti opasnost od ozbiljnog sukoba, Amelija se morala uplesti. — To nije vjerojatno — rekla je i izvukla se iz Rohanova zagrljaja. — Moram se vratiti svojima. — Otpratit ću vas — rekao je Frost. — Ne, nećete — odvratio je Rohan, ošinuvši ga pogledom. — Molim vas — prošaputala je Amelija i prstima mu kratko dotakla usnice. — Mislim da će biti bolje ako se sada rastanemo. Usto... moram s gospodinom Frostom porazgovarati o nekim stvarima — rekla je i slabašno mu se osmjehnula. — Vas zovu putovi i staze, a mene... — Slegnula je ramenima pa drhtavim rukama podigla čarobnu svjetiljku sa zemlje. — Zbogom, gospodine Rohane. Nadam se da ćete pronaći ono što tražite. Nadam se... Naglo je zašutjela i grla stegnuta od boli primorala se potisnuti tugu i žudnju. — Zbogom, Came — prošaputala je i požurila prema Frostu. Nije se ni pomakao niti je izustio i riječ, no na leđima je mogla osjetiti njegov prodoran pogled. Preplavljena osjećajem gubitka utonula je u svjetinu, dalje od njega i te male, gorko slatke pustolovine koju je podijelila s njim. Polako je hodala uz Christophera, kao i mnogo puta u vrijeme kad joj je udvarao. Bilo je to udvaranje izvedeno po svim pravilima uljudnog ponašanja, popraćeno dugim zanimljivim razgovorima i nježno sročenim pismima, uz poneki sladak ukraden poljubac. Osjećala se kao u bajci; jedva je mogla vjerovati da naočit i pametan muškarac poput njega želi upravo nju. Upravo ga je zato u početku odbijala. Kad god bi joj pokušao udvarati, s osmijehom bi mu kazala kako je svjesna da se samo poigrava s njom. No svaki put odmahnuo bi glavom i rekao da se nikada ne bi poigravao sa sestrom svojeg najboljeg prijatelja i da pouzdano nije jedan od raskalašenih londonskih mladića koji olako udvaraju svakoj djevojci koju ugledaju. — Prije svega, ne odijevam se ni upola otmjeno poput njih — s


osmijehom je rekao, pokazavši na svoje odijelo. Bilo je to jedno od dobro krojenih, praktičnih odijela, predviđenih za dugotrajnu svakodnevnu uporabu. — U pravu ste — složila se Amelija, nestašno ga odmjerivši od glave do pete. — Zapravo, za jednog arhitekta odijevate se prilično skromno. — Štoviše, nikada nisam ukaljao ugled ni jedne mlade dame. Za razliku od mnogih drugih džentlmena, vrlo sam suzdržan i pristojan. — Svakako ste vrlo uvjerljivi — bez daha je odvratila, jer prišao joj je i objema rukama obuhvatio njezinu. — Gospođice Hathaway — prošaputao je, gledajući ju ravno u oči. — Molim vas, dopustite mi da vam pišem. Jedino što želim jest da pročitate moja pisma i ako nakon toga zaključite da me više ne želite vidjeti, obećavam da ću poštivati vašu želju i neću vam više dosađivati. Uspio je pobuditi njezinu znatiželju pa je pristala. Oh, kakva su to bila pisma... virtuozno napisana, romantična, uistinu čarobna. I tako je započelo. Budući da je on živio u Londonu, a ona u Primrose Placeu, često su se dopisivali, a kad god bi mu se pružila prilika, Christopher bi joj došao u posjet. Amelija nikad dotad nije srela muškarca u čijem bi društvu toliko uživala. U mnogočem su se slagali, što je, dakako, bilo lijepo i poželjno. Ipak, mišljenja im se nisu u svem poklapala, a Amelija je više od svega uživala upuštati se s njim u duge zanimljive rasprave. Zahvaljujući njemu, takve rasprave gotovo nikada nisu bile vatrene — Christopher je argumente uvijek iznosio sustavno i staloženo, često se pozivajući na znanstvene dokaze. U tom je bio poput njezina oca. Ona je bila ta koja se živcirala, a kad god bi se to dogodilo, nasmijao bi se i poljupcima ugušio njezinu pobunu. Između njih, sve je ostalo samo na poljupcima. Nikada nije pokušao išta više s njom — za takvo što previše ju je poštovao. Bilo je trenutaka kad se od njegovih poljubaca osjećala dovoljno opijeno da ga potakne na nešto više. No uvijek bi odbio. — Želim te, mila — jednom je prilikom prošaputao i zagledao se u nju pogledom koji je plamtio od strasti. — Ali ne ovako. To ne bi bilo u redu. Ne dok ne stanemo pred oltar. To je bilo najbliže prosidbi što je ikada čula od njega. Nisu bili službeno zaručeni, no naveo ju je na pomisao da je to samo pitanje vremena. No malo po malo, njegova pisma i posjeti prorijedili su se, a


nakon što joj se mjesec dana nije javio ni pojavio, Leo je pošao u London provjeriti što se zbiva s njima. Kada se vratio, bio je prilično ljut i potišten. — Šuška se da se viđa s kćeri Rowlanda Templea — osorno je rekao i nježno ju zagrlivši, maramicom joj otro suze s obraza. — Čini se da joj udvara. Malo zatim, stiglo je njegovo pismo. Riječi koje joj je napisao bile su okrutno bolne. Nije mogla vjerovati da nekolicina tintom ispisanih riječi na papiru ikoga može tako duboko raniti. Srce joj se pretvorilo u hrpu krhotina, duša ju je toliko boljela da je poželjela umrijeti kako bi se riješila te boli. Zatvorila se u sobu i danima nije izlazila iz nje. Doslovce se razboljela od tuge. Ironično, ali ono što ju je izvuklo iz postelje bilo je upravo ono što je Lea i Win prikovalo uz nju. Šarlah. Morala im je pomoći. I zato je izronila iz dubina očaja i prihvatila se posla. Nakon toga, više nije pustila ni suzu za Christopherom Frostom. No ako nema suza, ne znači da nema ni osjećaja. I to je bilo ono s čime se upravo morala suočiti. Otkrivši da Christophera Frosta i dalje smatra privlačnim, prilično se iznenadila. Pod slojevima gorčine i opreza očito su se krili osjećaji kojih nije bila svjesna. Ili si ih nije željela priznati. Kako god bilo, nije ih mogla zanemariti. — Amelija, znam da sam posljednja osoba koja bi se trebala miješati u tvoj život. Ipak, zacijelo znaš što će ljudi misliti ako te vide s njim — ispod glasa je rekao i ponudio joj da ga primi pod ruku. Trenutak je oklijevala pa popustila i uvukla ruku pod njegovu. — Lijepo od tebe što vodiš brigu o mojoj reputaciji — odvratila je, ne trudeći se prikriti ironiju. — I nepotrebno. Na seoskim zabavama poput ove, mnogi si dopuštaju nešto što si inače ne bi dopustili. Nitko ne obraća pozornost na to. — Da, zažmirili bi na to kad bi te vidjeli s nekim pristojnim mladim gospodinom. No on je Ciganin, Amelija. — Opazila sam — suho je odvratila. — Mislila sam da nisi opterećen takvim predrasudama. — Ne radi se o mojoj predrasudi — hitro je odvratio. — Nego o sveopćem mišljenju. Slobodna si činiti što želiš, no ustraješ li u tom, moraš biti svjesna posljedica.


— Suvišno je raspravljati o tom — rekla je. — Gospodin Rohan uskoro odlazi u London. Koliko mi je poznato, ni tamo se neće dugo zadržati, a kamo će nakon toga, Bog zna. Sumnjam da ću ga ikada više vidjeti. Kako god bilo, ne mogu dokučiti zašto bi se tebe uopće trebalo ticati hoću li se nastaviti viđati s njim ili ne. — Naravno da me se tiče — tiho je rekao. — Amelija... doista mi je žao što sam te povrijedio. Nemaš pojma koliko. Posljednje što bih želio jest da te netko opet razočara. — Nakon razočaranja koje si mi ti priuštio, nisam toliko glupa da bih si dopustila olako se zaljubiti u nekoga. Drugim riječima, nisam zaljubljena u gospodina Rohana pa me ne može ni razočarati — odvratila je. — Drago mi je što to čujem. Njegov uljudan, umirujuć ton prilično ju je živcirao. Svim srcem poželjela je izbaciti ga iz takta. Ni uz najbolju volju nije se mogla suzdržati. — Zašto se nisi oženio? — naglo je upitala. Duboko je uzdahnuo. — Prihvatila je moju prosidbu samo zato što je željela udovoljiti ocu. Bio sam joj drag i poštovala me, no to je sve. Zapravo, duboko je voljela muškarca kojeg njezin otac nije podnosio. Najzad je pobjegla s njim i potajice se udala za njega. — Ima u tom neke nebeske pravde — rekla je Amelija. — Ti si zbog nje odbacio nekoga tko te volio, a ona je odbacila tebe zbog nekoga koga je voljela. — Bi li te usrećilo kad bi znala da ni ja nju nisam volio? Moji osjećaji prema njoj bili su isti kao njezini prema meni. Bila mi je draga i poštovao sam ju. To se ne može usporediti s onim što sam osjećao prema tebi. — Ne, to me ni najmanje ne usrećuje. Zapravo, to cijelu stvar čini još gorom. Pomisao da ti je uspjeh u poslu bio važniji od ljubavi, prilično mi je odbojna. — Misli o tom što god želiš, no bio sam svjestan svojih ograničenja. Nisam imao sigurno zaleđe i potporu... bio sam nesposoban dostojno se pobrinuti za sebe, a kamoli za tebe... i jednoga dana, za našu djecu. Bez uspješne karijere, takvo što bilo bi nemoguće. Ne očekujem da to shvatiš. — Toliko neuspješan ipak nisi bio — odbrusila je. — Sigurna sam


da bi uspio i bez prednosti koje bi ti donijela ženidba s kćeri Rowlanda Templea. Leo je stalno tvrdio da si izuzetno nadaren i da ćeš daleko dogurati. — Lijepo od njega, ali naivno je misliti kako je dovoljno biti nadaren da bi uspio. — Hm, da... mi Hathawayevi očito smo u svakom pogledu veliki naivci. — Otkad si postala tako cinična? — začuđeno je upitao. — Ne poznajem te kao takvu. — Očito sam se promijenila. Nadam se, na bolje. — Amelija, kad bi mi barem pružila još jednu priliku... siguran sam da bismo uspjeli. U nevjerici se zagledala u njega. — Oprosti, ali doista ne vidim na temelju si čega to zaključio? Nisam imućnija nego prije, niti bih ti na bilo koji način mogla pripomoći u usponu na društvenoj ljestvici. Ništa se nije promijenilo, Christophere. — Ja sam se promijenio. Shvatio sam što sam izgubio. — Ništa nisi izgubio, Christophere — oporo je izgovorila, prisjetivši se boli koju joj je zadao. — Ali jesi nešto odbacio. — Istina — tiho je rekao, pogleda uperena u zemlju. — Bio sam glup i ponio sam se prema tebi poput zadnjega gada. Ne očekujem da jednostavno prijeđeš preko toga, no barem mi pruži priliku da se iskupim. Ako ti ikako mogu pomoći, rado ću to učiniti. Vjerujem da bih i Leu mogao pomoći. — Nažalost, ne možeš. Bojim se da njemu više nema pomoći. — Ipak, mogao bih pokušati. Izuzetno je nadaren i bilo bi uistinu šteta kad bi netko poput njega odustao od karijere. Možda, ako bismo se on i ja ponovno sprijateljili... — Mislim da neće biti oduševljen tom pomišlju. — Stvari sada stoje drukčije. Mogao bih mu poći u karijeri. Rowland Temple uvelike me cijeni, a nakon što me njegova kći ostavila na cjedilu, smatra da mi ponešto duguje. — Drago mi je što se u tvojem životu sve tako zgodno posložilo. — I Leo bi mogao imati koristi od toga. A i Temple, ako bih Lea uspio nagovoriti da ponovno počne raditi za njega.


— Ali, kakve bi ti koristi imao od toga? Zašto bi uopće gubio vrijeme i energiju na izvlačenje Lea iz nevolje? — Možda sam se ponio kao bitanga, ali ipak imam savjest, Amelija. Nije mi lako živjeti s pomišlju na ljude koje sam povrijedio, uključujući tebe i tvojeg brata. — Ne znam što bih rekla na to — odvratila je, smeteno slegnuvši ramenima. — Treba mi malo vremena kako bih razmislila o svem i... — Uzmi si vremena koliko god želiš, Amelija. Ako više ne mogu biti ono što sam ti nekada bio... bit ću zadovoljan ako me prihvatiš barem kao prijatelja — tiho je izgovorio i nježno joj se osmjehnuo. — A ako ikada poželiš išta više... jedna tvoja riječ bit će dovoljna.


Dvanaesto poglavlje

uobičajenim okolnostima, Cama bi razveselila vijest da su lord i lady St. Vincent stigli u Stony Cross Manor. No ovoga puta to ga nije nimalo razveselilo i to samo zato jer će St. Vincentu morati reći da više ne želi raditi u klubu. Znao je da mu se to neće svidjeti. Ne samo zato što je to značilo da će morati pronaći nekoga tko će ga zamijeniti nego i zato što ni uz najbolju volju neće moći razumjeti njegovu želju da se vrati romskom načinu života. Kako bi netko poput njega to mogao shvatiti? Ako je itko bio pobornik života u izobilju, onda je to bio St. Vincent. Mnogi ljudi bojali su se St. Vincenta. Bio je inteligentan, ubojit na riječima i nimalo sentimentalan kad se radilo o njegovim interesima. No Cam ga se nije bojao. U više navrata upustio se s njim u žestoke rasprave tijekom kojih u rječitosti nije nimalo zaostajao za njim. Umio je svoje stavove braniti jednako gorljivo i uspješno poput njega. St. Vincentovi došli su s kćeri, Phebe, malenom crvenokosom djevojčicom opasno promjenjivog raspoloženja. Jednog trenutka bila je tiha i umiljata, a već bi se sljedećeg pretvorila u derište s kojim nitko osim njezina oca nije mogao izaći na kraj. — Što se dogodilo, mila? — tiho bi ju upitao i stavio ju u krilo. — Tko te naljutio? Sram ih bilo, kako se mogu tako ponašati prema mojoj maloj princezi? Polaskana njegovim sramotnim povlađivanjem, Phebe bi u tren oka počela veselo gugutati. Ako je St. Vincent i bio svjestan da ju je jezivo razmazio, nije ni najmanje mario za to. Kako god bilo, malena je upravo kružila salonom uživajući u sveopćoj pozornosti. Evie i Lillian čavrljale su sjedeći na sofi. Svako toliko glasno bi se nasmijale, jedna drugoj stisnule ruku ili se zagrlile. Nakon nekog vremena, Cam, St. Vincent i lord Westcliff izašli su na stražnju terasu. Povjetarac koji je puhao iz smjera rijeke ispunio je zrak mirisom vodenog bilja. Tih ugođaj hampshireske jeseni povremeno je bio narušen jedino gakanjem divljih gusaka i prigušenim mukanjem krava koje su seljani izveli na pašu.


Čim su sjeli za stol, St. Vincent i Westcliff zapalili su cigare. Cam ne, jer nije bio ljubitelj duhana. Nakon što je sa svojim poslodavcem kratko porazgovarao o ličilačkim i ostalim radovima koji su se upravo odvijali u klubu, Cam ga je izvijestio o svojoj odluci da prekine s poslom. — Odlaziš? — upitao je St. Vincent zbunjeno se zagledavši u njega. — Da. Ostat ću do završetka radova u klubu, no to je sve. — Koliko dugo namjeravaš biti odsutan? — Ne namjeravam se vratiti. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. — Odlučio si se baviti nekim unosnijim poslom? — upitao je St. Vincent, pozorno se zagledavši u njega. — Što ćeš raditi? Cam je nehajno slegnuo ramenima. — Zapravo, ništa. Zaradio sam dovoljno novca. I više nego što bih do kraja života mogao potrošiti. Vikont je svrnuo oči k nebu. — Svatko tko takvo što može izjaviti, očito ne zalazi u prave trgovine — s uzdahom je rekao. — Dakle, ako sam dobro shvatio, namjeravaš napustiti civilizaciju i živjeti poput divljaka? — Ne, nego poput Roma. To nije isto. — Moram priznati da te ne razumijem. Mlad si i bez ikakvih obaveza. Ako ti je dosadno, krati vrijeme onako kako ga krate svi ostali neoženjeni muškarci. — Primjerice? — upitao je Cam, podigavši obrve. — Kockaj se! Pijanči! Kupi konja! Pronađi si ljubavnicu! Zaboga, uporabi maštu. Zar doista ne možeš smisliti ništa bolje od bijega iz civilizacije? Zar ćeš doista odbaciti sve što si postigao, a usput i mene ostaviti na cjedilu samo zato što te iznenada uhvatila misteriozna želja za povratkom korijenima? Dovraga, kako ću ikada pronaći nekoga tko će te zamijeniti? — Nitko nije nezamjenjiv. — Ti jesi. Razumiješ se u sve, od vođenja knjiga do vođenja kluba. Sve vidiš i sve čuješ. Znaš s ljudima. Imaš um bankara i šake razbijača. Možeš biti diplomatičan, a možeš stvari riješiti i na grub način. Možeš što god hoćeš. Sposoban si svaku kriznu situaciju riješiti u roku od nekoliko sekundi, na ovaj ili onaj način. Trebao bih uposliti šestoricu muškaraca u zamjenu za tebe.


— Nemam um bankara — ozlojeđeno je promrmljao Cam. — Nakon tvojih ulagačkih poduhvata nipošto se ne bi reklo... — Nisam to namjerno učinio — ogorčeno je uzviknuo Cam i naglo se namrštio. — To vam je i predobro poznato. Zadovoljan što ga je uspio izbaciti iz takta, St. Vincent zavalio se u stolicu, polako ispuhao dim i svrnuo pogled na Westcliffa. — Što ti kažeš na to? Sumnjam da ti se ta njegova luda ideja sviđa imalo više nego meni. — U pravu si. — Hvala na potpori — promrmljao je Cam. — Što god ti o tom mislio, Rohane, smatram da bi trebao uzeti u razmatranje i irsku stranu svoje prirode. Ipak nisi samo slobodoljubivi Rom, napola si Irac, a oni su jako vezani uz zemlju. Iz tog razloga, dvojim da će te lutalački način života usrećiti onoliko koliko očekuješ. Jest, bio je u pravu i Camu se to nije osobito svidjelo. Uvijek se trudio ignorirati tu stranu svoje prirode; smatrao ju je suvišnom prtljagom koju je vukao sa sobom i koju bi najradije negdje odložio, kad bi to ikako mogao. — Dakle, u svakom sam slučaju proklet — suho je odvratio. — No ako me nijedan od ta dva načina života ne može u potpunosti usrećiti, radije ću odabrati onaj koji mi pruža slobodu. — Svaki pametan čovjek naposljetku odustane od vizija o vlastitoj slobodi — rekao je St. Vincent. — Neoženjeni muškarci žive od danas do sutra i ma koliko takav način života imao svojih prednosti, prije ili poslije dosadi im. Kad isprobaš sve, više ti ništa ne predstavlja izazov. Izuzev braka. Brak. Ne, hvala, pomislio je Cam i skeptično se osmjehnuo St. Vincentu i Westcliffu. Što se njega tiče, njih dvojica bili su poput ptica koji drugu pticu pokušavaju uvjeriti da su i više nego zadovoljni životom u zlatnom kavezu. Ali ne, on neće dopustiti da mu neka žena podreže krila. Takva se još nije rodila. — Sutra odlazim u London — rekao je. — A čim radovi u klubu budu završeni, otići ću kamo god me tog trenutka bude volja. Teško da bi netko tko je volio mudrovati poput St. Vincenta, samo tako odustao od daljnje rasprave. Naravno da je morao Rohanov problem sagledati sa svih strana i pokušati pronaći najslabiju kariku. —


Već niz godina vodiš uredan, čak i prilično dobar život... kako je moguće da ti je odjednom postao toliko nepodnošljiv? Cam je bez riječi slegnuo ramenima. Naravno, odgovor na to pitanje postojao je, ali nije ga bio spreman priznati ni sebi, a kamoli nekome drugome. — Mora postojati neki razlog — ustrajao je St. Vincent. — Otkud odjednom tolika želja da pobjegneš od svega? — Možda sam na krivom tragu, no mislim da bi to moglo imati veze s gospođicom Hathaway — rekao je Westcliff. Cam ga je pogledom poslao u pakao. St. Vincent brzo je skrenuo pogled s Camova kamena lica na Westcliffovo. — Dakle, u cijelu tu priču uključena je i neka žena? Cam je toliko naglo ustao da je zamalo prevrnuo stolicu. — Ne, nema to nikakve veze s njom. — Tko je ta gospođica? — upitao je St. Vincent. Uvijek je uživao u tračevima i mrzio je kad bi mu promakao neki od njih. — Sestra lorda Ramsaya — rekao je Westcliff. — Odnedavno žive na susjednom imanju. — Mora da je doista posebna kad tako reagiraš na spomen njezina imena, Rohane — s osmijehom je rekao St. Vincent. — Kakva je? Crnka ili plavuša? Dobro građena? Cam nije mogao ne odgovoriti na to pitanje, niti zanijekati da ga je gospođica Hathaway privukla. Naime, i šutnja i nijekanje značili bi da je na nju slab više nego što želi priznati. Jedino što mu je preostalo bilo je zavaliti se u stolac i pokušati zvučati što je moguće nehajnije. — Tamnokosa. Zgodna. I prilično čudna... mušičava. — Čudna i mušičava — polako je izgovorio St. Vincent, uživajući u neočekivanom razvoju situacije. — Kako šarmantno. Hajde, pričaj nam malo o njoj. — Čita srednjovjekovnu filozofiju. Boji se pčela i lupka nogom po podu kad je nervozna — rekao je. I to je bilo sve. Ostale pojedinosti nije im mogao otkriti. Nije im želio reći da je ujedno snažna i ranjiva. A pogotovo ne da ima tijelo stvoreno za grijeh, da joj je koža bijela i glatka, vrat dug, kosa gusta i sjajna, a grudi predivno bujne. Bilo je to nešto što bi radije zadržao za sebe. Pravo rečeno, uopće nije želio misliti o njoj. Jer svakog puta kad bi


pomislio na nju, preplavio bi ga niz čudnih osjećaja, nešto poput mješavine oštre boli i neutažive gladi. Bilo je to nešto što mu se nikada prije nije dogodilo. Po svem sudeći, jedina svrha tih osjećaja bila je lišiti ga sna. Ni uz najbolju volju nije to mogao shvatiti. Sve u svezi nje bilo mu je neodoljivo privlačno, njezin izgled, njezino ponašanje, način njezina razmišljanja. Bio je u potpunosti prožet njome i nije imao pojma kako bi se s time nosio. Kad bi ju barem mogao uzeti, utažiti žudnju za njom... to bi pouzdano pomoglo. No nakon toga vjerojatno bi ju još više želio. Na određen način, bilo je to poput matematičkog pojma beskonačnosti, nešto što teoretski nema kraja ni granica jer dodavanjem jedinice uvijek se dobiva veći broj. Nikada u životu Camu nije palo na pamet da bi taj koncept mogao imati neko šire značenje, manje od svega u svezi njegovih osjećaja prema nekoj ženi. I to ga je prilično iznenadilo. Shvatio je da je otplovio u misli tek kad je opazio kako su St. Vincent i Westcliff izmijenili poglede. — Ako vam je možda palo na pamet da odlazim zbog gospođice Hathaway, u krivu ste. To nema nikakve veze s njom... već dugo razmišljam o odlasku. Nisam glup i nije baš da nemam iskustva sa ženama. — Da, to nam je poznato — suho je rekao Westcliff. — No nijedna od žena s kojima si se ikada upleo, nije pobudila tvoj osobit interes, zar ne? Svaka od njih bila je zamjenjiva... dosad. A ako je tako i ako ti se ta mala Hathawayeva uistinu toliko sviđa, ne bi li tome trebao obratiti više pozornosti? — Zaboga, ne. Ne sviđa mi se pomisao kamo bi me to moglo odvesti. — U brak? — upitao je Westcliff, iako je zvučalo više poput zaključka. — Da. A to je nemoguće. — Zašto bi bilo nemoguće? Nelagodno se promeškoljio. Nije želio razgovarati o Ameliji Hathaway, a kamoli o mogućnosti braka s njom. — Nisam od muškaraca koji bi se vidjeli u braku. Ali, čak i... St. Vincent kratko se nasmijao. — Nijedan muškarac ne vidi se u braku — rekao je. — To je ženska umotvorina. — Čak i kad bih se želio oženiti, ne bih se oženio s njom —


nastavio je Cam. — Ne bih joj to mogao učiniti. Netko poput nje ne može se udati za Roma. Nije bilo potrebe za daljnjim objašnjenjima. Mlade dame iz pristojnih obitelji ne udaju se za Cigane. Istina, bio je miješane krvi, no napola je ipak bio Rom i kao takav, mnogo je puta tijekom života osjetio žalac ljudskih predrasuda. Amelija se možda nije zamarala tuđim mišljenjem, no Cam nije mogao dopustiti da njegova žena i djeca budu izloženi brojnim poniženjima samo zato što je bio dovoljno neodgovoran da uđe u brak sa ženom koja nije Romkinja. Kao da to samo po sebi nije dovoljno loše, ni Romi ju ne bi prihvatili. Svatko se ženi sa svojima, to je barem poznato i o tom se nema što raspravljati. — Što ako njoj tvoje porijeklo nije nimalo važno? — tiho je upitao Westcliff. — Nije problem u njoj, nego u tom kako bi se drugi odnosili prema njoj kad bi se udala za mene — rekao je Cam i, vidjevši kako je Westcliff zaustio u namjeri da mu protuslovi, naglo podigao ruku. — Bi li možda koji od vas dvojice volio da mu se kći uda za Ciganina? — upitao je, pogledavši jednog pa drugog. Nastupila je mrtva tišina pa mu nije preostalo drugo, nego se kiselo osmjehnuti. Trenutak potom, Westcliff je sporim odmjerenim pokretima ugasio cigaru. — Dakle, odlučio si. Svaki daljnji razgovor o tom očito bi bio suvišan. St. Vincent također je ugasio cigaru pa slegnuo ramenima poput čovjeka pomirenog sa sudbinom. — Čini se da mi ne preostaje drugo, nego ti poželjeti sreću u daljnjem životu — rekao je i usiljeno se osmjehnuo. — Iako dvojim da čovjek može biti sretan ako živi bez zahoda i kupaonice. Njihova popustljivost nije nimalo zavarala Cama. Westcliff i St. Vincent nisu bili od onih koji bi lako odustali. U situacijama kada bi naletjeli na tvrd orah, prividno bi se povukli, no samo zato da bi u pogodnom trenutku još jače navalili. Rijetko tko mogao se nositi s njihovom tvrdoglavom upornošću i ljudi bi na kraju popustili. Tako bi najzad dobili svaku bitku, što je bio razlog zbog kojeg je Cam bio prilično siguran da ovo nije zadnje što je čuo od njih. — Odlazim u zoru — rekao je, siguran da ga ništa ne može natjerati da promijeni mišljenje.


Trinaesto poglavlje

eatrix je bila toliko oduševljena čarobnom svjetiljkom da nije mogla dočekati večer kako bi se ponovno zabavljala umetanjem stakalaca u nju i promatranjem slika na zidu. Mnoge od njih bile su vrlo zgodne, osobito one sa životinjama odjevenim poput ljudi, koje su svirale glasovir, pisale pisma sjedeći za stolom ili stajale kraj štednjaka i kuhačom miješale hranu u loncu. Bilo je i slika s romantičnim prizorima, poput vlaka koji prolazi ravnicom ili djece kako se grudaju na snijegu, te slika životinja iz džungle. Osobito zanimljiva bila je ona koja je prikazivala tigra. Te večeri Bea se zabavljala pomicanjem svjetiljke naprijed i natrag, kako bi odraz tigra na zidu učinila što je moguće jasnijim. Malo zatim upustila se s Poppy u razgovor o svojoj najnovijoj zamisli. Ona će napisati priču, a Poppy će nacrtati nekoliko slika na staklu. Nakon toga, njih će dvije jedne večeri izvesti predstavu tako da će ona čitati, a Poppy mijenjati slike u čarobnoj svjetiljci. Gledajući ih kako blistavih očiju čavrljaju sjedeći na podu ispred kamina, Amelija se nježno osmjehnula pa svrnula pogled na Win koja je sjedila do nje na sofi i vješto vezla goblen zamršenog cvjetnog uzorka. Na trenutak je promatrala kako lijepim dugim prstima provlači iglu kroz tkaninu, pa pogledala Lea. Izvaljen na podu, u pozi kao da dokono leži na livadi, bez osobita zanimanja slušao je razgovor svojih sestara. Kao i obično, bio je pripit. Prisjetivši se kako je nekada bio pažljiv prema njima, Amelija je sjetno uzdahnula. Radilo se o porezanom prstu, zagubljenoj lutki ili o bilo čemu drugome, nikada mu nije bilo teško utješiti ih ili im priskočiti u pomoć. Sada se prema njima odnosio hladno i uljudno poput stranca. Odsutno, protrljala je ukočen vrat pa kratko pogledala Merripenna koji je sjedio u naslonjaču u kutu sobe. Nakon cjelodnevnog napornog rada izgledao je prilično umorno i malaksalo, kao da u njem više nema snage ni za što. Zamišljena pogleda zurio je pred sebe, zabavljen


vlastitim mislima. Nije joj bilo lako gledati ga. Po boji kose i kože, previše ju je podsjećao na Cama Rohana. Nije mogla prestati misliti na njega. Ni na Christophera Frosta. Bili su različiti kao nebo i zemlja. Cam joj nije nudio ništa, osim trenutnog zadovoljstva. Ništa joj nije obećavao, ništa nagovještavao. Nije bio džentlmen, no jest bio okrutno iskren, a ona je to ipak znatno više cijenila od uglađenog načina ponašanja. A Christopher... zgodan, plavokos, nadasve pristojan i razborit Christopher, odjednom je navodno čeznuo obnoviti vezu s njom. Nije imala pojma je li iskreno mislio to što joj je rekao, ni što će ako se ispostavi da jest. Mnoge žene zacijelo bi bile sretne kad bi im se pružila prilika pomiriti se s muškarcem kojeg su voljele. Je li za njih dvoje doista prekasno? Ako bi prešla preko svega i oprostila mu, možda bi mogli opet biti sretni. Problem je bio u tom što nije bila sigurna želi li ponovno išta graditi s njim. I nije se mogla ne upitati može li biti sretna s muškarcem koji ju je iznevjerio. I može li vjerovati da ju neće opet iznevjeriti? — Ova mi je najdraža — rekla je Beatrix pa iz svjetiljke izvadila jednu i umetnula u nju drugu sliku. Izgubivši zanimanje za promatranje slika na zidu, Amelija je nastavila zamišljeno zuriti u vatru. No kad se Win trgnula, naglo je svrnula pogled na nju. — O joj, ubola si se — uskliknula je i hitro joj pružila rupčić kako bi njime obrisala kapljicu krvi na jagodici kažiprsta. Win ga nije ni pogledala. Zapravo, činilo se da nije ni opazila da se ubola ili da nije marila za to. Samo je ukočeno zurila u sliku na zidu nasuprot njih. Namrštivši se, Amelija je polako svrnula pogled na sliku. Bio je to romantičan zimski pejzaž. Sivkasto nebo, snijegom prekrivena tratina i šumarak. Po Amelijinu mišljenju, ništa osobito... barem na prvi pogled. Jer na slici se nazirao obris ženskog lica. Postupno, pred njezinim ukočenim pogledom, lice kao da je počelo izranjati iz slike. Izgledalo je zapanjujuće stvarno... gotovo opipljivo. — Laura — jedva čujno prošaputala je Win. Jest, bila je to Laura, djevojka koju je Leo volio i koju je zauvijek izgubio. U prvi trenutak Amelija je pomislila da Poppy i Bea izvode nekakvu grozno neukusnu šalu. Ali ne. Sudeći po načinu na koji su opušteno sjedile i čavrljale, shvatila je da nijedna od njih na slici ne vidi ništa, osim romantičnog zimskog pejzaža. Kao ni Merripen, u


protivnom se ne bi u Win i nju zagledao kao da se pita jesu li sišle s uma. Do trenutka kad je Amelija opet pogledala sliku, lice je nestalo. Bea je izvukla oslikano stakalce iz lampe pa uplašeno vrisnula kad se Leo poput divljaka ustremio na nju. — Daj mi ga — promrsio je, glasom koji je podsjećao na režanje. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, oči iskolačene. Zgrabivši stakalce iz Beine ruke, zagledao se u njega pogledom kao da gleda kroz prozor pakla. Trenutak potom, drhtavim rukama pokušao ga je ugurati u svjetiljku i pritom ju zamalo prevrnuo. — Leo, pazi! Razbit ćeš ju — uzviknula je Beatrix. — Zaboga, što ti je? — Pripazi da ju ne prevrneš — upozorila ga je Amelija. — Nešto bi se moglo zapaliti. — Što mu je? — zapanjeno je upitala Poppy. — Zašto se tako ponaša? Stakalce je sjelo u okvir i na zidu se pokazao zimski prizor. Nebo, šuma, snijegom prekrivena tratina. Ništa drugo. — Vrati se — grozničavo je promrmljao Leo. — Vrati se. Vrati se. — Prestani me plašiti, Leo — drhtavim glasom rekla je Bea pa naglo ustala s poda i požurila k Ameliji. — Što mu je? — Cirkusira — mehanički je odvratila Amelija. — Znaš kakav je kad previše popije. — Ali... nikada nije bio ovakav. — Vrijeme je za spavanje — rekla je Win, tonom kao da je lupila pečat na konačnu presudu. — Bea, Poppy... idemo. Smjesta — dodala je i kratko pogledala Merripena. Istog trenutka ustao je i požurio joj u pomoć. — Ali, Leo će razbiti lampu — povikala je Beatrix. — Da — složila se Poppy. — Leo, prestani ju tresti! Budući da nije imalo smisla objašnjavati im da ih njihov brat trenutačno ne vidi i ne čuje, Win i Leo po kratkom su postupku izgurali cure iz sobe. Zadnje što je Amelija čula bilo je kako Merripen tiho pita Win što se zbiva i kako mu ona jednako tiho odgovara da će mu poslije


objasniti. Pričekala je da se udalje pa oprezno prišla Leu i nježno mu položila ruku na rame. — Leo... Win i ja također smo ju vidjele. Nije se ni pomakao. Nije čak ni trepnuo. Ruku položenih na stranice svjetiljke nastavio je ukočeno zuriti u sliku na zidu. Trenutak potom drhtavim rukama izvadio je stakalce i ponovno ga umetnuo u okvir. Gledajući ga tako očajnog, Ameliju je srce zaboljelo od tuge. — Leo, molim te, reci nešto. Molim te... — Pusti me na miru — odbrusio je, okrenuvši glavu od nje. — Idi. — Netko mora ostati s tobom — ustrajala je. Mogla je osjetiti kako joj se hladnoća spušta niz kralježnicu, od vrata na dolje. — Dobro sam — rekao je pa nekoliko puta udahnuo i izdahnuo u pokušaju da se pribere i napokon ju pogledao. — Dobro sam, Amelija. Treba mi samo... želio bih malo biti sam. Oči su mu bile neobične svjetlucave i to joj se nije svidjelo. — Zar ne misliš da bismo trebali porazgovarati o onom što smo vidjeli? — Ništa nismo vidjeli — začudno je mirno odvratio. — Pričinilo nam se. — Ne, nije. Vidjeli smo Lauru. Bila je to ona. Znaš to. Kako bi se i tebi i meni i Win moglo pričiniti da ju vidimo? — Bio je to privid, varka... svjetlo i sjena poigrali su se s nama — rekao je i kratko se nasmijao. — Ma hajde, sestrice! Previše si razborita da bi vjerovala u duhove. — Da, ali... ali... — smeteno je promucala i odmahnula glavom. Više nije znala što bi mislila. Leov smijeh, prizvuk poruge u njegovu glasu... činilo se da doista misli to što je rekao. Ali... zašto je onda i dalje tako posesivno držao ruku na svjetiljci, kao da se boji da mu ju ne uzme, kao da ju ne može pustiti? — Hajde, idi — tiho, ali odlučno je izgovorio. — Kasno je i moraš se odmoriti. Ne brini za mene, sve će biti u redu. Hladnoća joj se uvlačila u kosti i pomisao na toplu postelju neodoljivo ju je privlačila. Ipak, oklijevala ga je ostaviti samog. — Ako si zaista siguran... — Siguran sam. Hajde, idi.


Nevoljko ga je poslušala i polako izašla iz sobe. Vrata je namjerno ostavila poluotvorenima, no odjednom, nalet ledenog zraka s treskom ih je zalupio za njom. Na trenutak je zastala, boreći se sa željom da ponovno uđe u sobu. Imala je snažan osjećaj da je Leo u opasnosti i da bi ga trebala zaštititi od nekoga ili nečega. Nije znala od čega, no nije se mogla riješiti tog nelagodnog osjećaja. Najzad je odustala i produžila na kat. Ušavši u svoju sobu, hitro se presvukla u njoj najdražu spavaćicu. Bila je od bijelog flanela, stara i isprana, no topla i ugodna na tijelu, dugih rukava i ovratnika koje je Win uresila vezom. Ipak, hladnoća koja joj se uvukla u kosti nije nestala čak ni kad se uvukla pod debele pokrivače. Trebala se ranije te večeri sjetiti zapaliti vatru u kaminu. Još uvijek nije bilo kasno za to, soba bi se brzo ugrijala, no pomisao na ustajanje bila joj je previše mrska; preostalo joj je jedino skutriti se pod pokrivačima i potruditi se razmišljati o toplim stvarima, poput šalice čaja, vruće kupke i vunene marame. Postupno, hladnoća je nestala i Amelija je utonula u san. Nažalost, ne miran i spokojan. Ispremiješani ženski i muški glasovi proganjali su ju u snu... kao da su joj pokušavali nešto reći, ali nije mogla dokučiti što... najzad, jedan glas postao je jasniji od ostalih... Poppyn. — Amelija. Amelija! Bunovna, polako je otvorila oči i shvatila da Poppy stoji kraj postelje. — Što je? — pospano je promrmljala i odmaknula uvojak kose s očiju. — Mislim da se iz prizemlja osjeća miris dima. Riječi poput tih ne uzimaju se olako čak ni pod pretpostavkom da se onaj koji ih je rekao, prevario. Nitko normalan ne bi riskirao požar u kući. Mogao je nastati na stotinu načina, počevši od prevrnute svijeće, petrolejske lampe, iskrica iz kamina... Naglo je skočila iz kreveta, naslijepo nazula papuče, prebacila maramu preko ramena i izašla u mračan hodnik. Hitro produživši prema stubama, zastala je na vrhu i omirisala zrak. Kao i inače, mirisao je na mješavinu prašine, sredstava za čišćenje i petroleja. — Ne osjećam miris dima — rekla je.


— Ja da — ustrajala je Poppy. — Zacijelo se još nisi posve razbudila. Ponovno je omirisala zrak i da... ovoga puta osjetila je slabašan miris dima. O, ne! Je li Leo možda zaspao i prevrnuo svjetiljku? — Merripene — iz sveg je glasa povikala i zgrabila Poppy za ruku. — Pođi ga probuditi. Probudi i sestre. I ne budi tiha. Reci im da odmah izađu iz kuće — u dahu je izgovorila i pojurila niz stube. Sišavši u predvorje, pod vratima salona ugledala je zlokobno svjetlucanje, a kad je dotrčala do njih i naglo ih otvorila, gust crn dim prokuljao je kroz njih primoravši ju da se povuče. Ipak, trenutak potom hrabro je ušla u salom. Zastori i nekoliko komada pokućstva bili su u plamenu, a usred tog pakla, Leo je nepomično ležao na podu. Bez oklijevanja potrčala je prema njemu, zgrabila ga za košulju i pokušala ga podići u sjedeći položaj. — Leo, ustani — vrisnula je. — Zaboga, Leo, moraš ustati... Bezuspješno. Nije se ni pomakao. Shvativši da je u nesvijesti, pokušala ga je izvući iz sobe, no jedva da ga je uspjela pomaknuti nekoliko centimetara. Bio je pretežak. Oči su joj se ispunile suzama bijesa i nemoći, no nije htjela niti mogla odustati. Odjednom, Merripen se stvorio kraj nje i nimalo nježno odgurnuo ju ustranu pa u tren oka podigao Lea i prebacio ga preko svog širokog ramena. — Hajdemo — otresito je izgovorio i dugim koracima uputio se prema vratima. — Cure su već vani. Čim su se našli u predvorju, Amelija je, na Merripenovo zaprepaštenje, požurila prema stubama. — Kamo ideš? — promrsio je, tonom zbog kojeg se ukopala na mjestu. — Moram uzeti nekoliko sitnica iz sobe. Začas ću sići. Ošinuo ju je pogledom. — Ne dolazi u obzir. Izlazi iz kuće. Smjesta. — Ali, u spavaćici sam... skoknut ću samo po haljinu i... — Van! Nikad dotad nije podigao glas na nju. Previše zaprepaštena da bi se pobunila, bez riječi izašla je s njim iz kuće. Produžili su do prilaznog puta gdje su ih Win i Poppy čekale, obje u spavaćicama i s maramama prebačenim preko ramena. Čim je Merripen spustio Lea na zemlju, čučnule su kraj njega i pokušale ga probuditi i podići u sjedeći položaj. — Gdje je Beatrix? — zabrinuto je upitala Amelija. — Poslala sam ju po pomoć — rekla je Win. — Najmlađa je i


najbrže trči. Amelija je bila svjesna da će im seljani, čim čuju za požar, požuriti u pomoć, no... bilo je veliko pitanje hoće li ga na vrijeme stići ugasiti. Duboko uzdahnuvši, jače je stisnula maramu oko sebe i zabrinuto se zagledala u Merripena, koji je požurio izvesti konja iz štale u slučaju da se požar proširi. — Što se dogodilo? — promuklim glasom upitao je Leo i počeo žestoko kašljati. Promatrajući kako ga Win i Poppy pokušavaju umiriti, Ameliju je preplavila mješavina gorčine, straha i ljutnje. Nije nimalo dvojila da je Leo skrivio požar. Zahvaljujući njemu, ostat će bez krova nad glavom, a pravo rečeno, moglo je biti i gore... zbog njegova nemara i nepažnje svi su mogli nastradati. Proći će mnogo vremena prije nego što joj uspije primorati se s njim progovoriti i riječ. Nije mogla vjerovati u što se pretvorio. Nekad ga je voljela, no kako su stvari stajale, teško da bi ga itko mogao voljeti ovakvog. U najboljem slučaju bio je vrijedan sažaljenja, pod uvjetom da se može sažalijevati nekoga tko može ugroziti ne samo svoj život nego i živote svojih sestara. Bilo bi im bolje bez njega, pomislila je. Osim što bi u tom slučaju njegova titula pripala nekom daljnjem rođaku ili nikome, pa bi ona i njezine sestre ostale bez ikakvih prihoda. Pogled joj je ponovno pao na Merripena. Nakon što je iz štale izveo konja, požurio je iz nje izvući i kola. Bogu hvala na njem, pomislila je. Što bi bez njegove pomoći? Onih davnih dana, kad ga je njezin otac spasio od sigurne smrti, žitelji Primrose Placea na to su gledali kao na čin milosrđa. Možda je i Merripen tako mislio jer činilo se da ima potrebu odužiti im se. Već je odavno mogao otići od njih, ali nije to učinio. Najzad, nakon svega što je tijekom godina učinio za njih, Amelija je počela misliti da je upravo milosrđe to što ga sprječava da ih napusti. U svakom slučaju, oni su od njegove tihe dugogodišnje potpore imali mnogo više koristi nego on od njihove. Ljudi su počeli dolaziti, neki iz smjera sela, neki iz Stony Cross Manora. Seljani su dovezli kola dupkom puna kanti, također i ručnu pumpu za gašenje požara s dva velika spremnika za vodu i crijevom s mlaznicom. No da bi pumpa proradila, spremnici će se prvo morati napuniti vodom iz obližnjeg potoka. Dotad, požar će se već proširiti iz salona. Morali bi imati vrašku sreću da ne zahvati kat, u očajanju je pomislila Amelija i požurila seljanima objasniti gdje je najbliži potok.


Naglo se okrenuvši, pohitala je k sestrama i nakon dva-tri koraka zaletjela se ravno u Christophera Frosta. Istog trenutka, čvrsto ju je privio k sebi. — Tu si — promrmljala je, sretna što ga vidi, iako je znala da ne može mnogo učiniti kako bi im pomogao. Ipak, u situaciji poput ove bilo je utješno imati uz sebe nekog poznatog. — Bogu hvala, živa si — s olakšanjem je izgovorio i pogledao prema kući. — Kako je došlo do požara? — Ne znam — rekla je, zbunjena što se ponovno našla u njegovu zagrljaju. Nije očekivala da bi se takvo što više ikada moglo dogoditi. Ipak, godila joj je njegova blizina... uz njega se uvijek osjećala sigurnom i zaštićenom... čak i sad. No prisjetivši se njegove nevjere, naglo se odmakla od njega. Nevoljko je maknuo ruke s njezina struka. — Drži se podalje od kuće — rekao je i kratko pogledao uokolo. — Idem pomoći seljanima napuniti spremnike vodom. — Radije pomogni meni — rekao je Cam Rohan, doslovce izronivši iz mraka. Na sebi je imao tamnu odjeću, a budući da je bio tamnokos i tamnoput, jasno da nisu mogli opaziti kako im prilazi. — Grom i pakao — promrmljao je Christopher. — Crn si kao vrag. Iako bi mu Cam najradije rekao da za razliku od njega ne glumi anđela, pregrizao je jezik i zabrinuto se zagledao u Ameliju. — Jesi li dobro? — Da — rekla je pa pogledala prema kući. — Osim što... — započela je i očiju punih suza zdvojno odmahnula glavom. Cam je bez riječi skinuo jaknu i ogrnuo ju njome. Istog trenutka zahvalno ju je jače stisnula oko sebe i uronila nos u toplu tkaninu koja je mirisala na njega. — Učinit ćemo što budemo mogli — rekao je Cam pa svrnuo pogled na Christophera. — Bi li mi pomogao da ono unesem u kuću? — upitao je, uprijevši prst u dva uska i visoka bakrena valjka koja su stajala pred ulazom u kuću. — Što je to? — znatiželjno je upitala Amelija. — Aparati za gašenje požara, nov Swanseov izum. Napunjeni su otopinom potaše. Nadamo se da ćemo time uspjeti spriječiti vatru da se proširi. Vrijeme leti, ne možemo čekati da proradi pumpa — rekao je i


ponovno pogledao Christophera. — Swansea je prestar da bi se bavio gašenjem vatre. Ti ćeš rukovati jednim, a ja drugim aparatom. Hajdemo. Znajući da Christopher ne podnosi da mu netko zapovijeda, osobito kad se radi o osobi koju smatra manje vrijednom od sebe, Amelija je pretpostavila da će odbiti. I zato se prilično iznenadila kad je kratko kimnuo i bez pogovora pošao za Rohanom.


Četrnaesto poglavlje

am Rohan i Christopher Frost podigli su bakrene cilindre i unijeli ih u kuću. Promatrajući te čudne naprave, Amelija je opazila da je na svaku od njih pričvršćeno crijevo s mlaznicom. Kapetan Swansea nije ušao u kuću za Camom i Christopherom, samo im je prije ulaska doviknuo nekoliko uputa. Kroz prozore salona moglo se vidjeti da se vatra već poprilično razmahala. Nastavi li se širiti tom brzinom, od kuće neće ostati ništa osim golog kostura, turobno je pomislila Amelija. Vrativši se k sestrama, zastala je kraj Win i zagledala se u Lea koji je ležao na zemlji, glave položene u Winino krilo. — Kako mu je? — Nagutao se dima — rekla je Win i nježno ga pomilovala po raščupanoj kosi. — Vjerojatno će se ubrzo oporaviti. — Kad se sljedeći put odluči ubiti, neka to učini sam. Ne mora nas povesti sa sobom — ljutito je promrmljala Amelija. Njezine riječi nisu doprle do Lea, no Win, Poppy i Beatrix zaprepašteno su se zagledale u nju. — Sada doista nije trenutak za to, draga — tiho ju je upozorila Win. Amelija je duboko uzdahnula i, primoravši se progutati gorčinu, pogledom okužila dvorište. Stojeći u dugačkom redu koji se protezao od ručne pumpe do potoka, ljudi su jedni drugima dodavali kante s vodom i ulijevali ih u spremnike. U kući, pak, kao da se ništa nije događalo. Amelija se iskreno nadala da će Camu i Christopheru uspjeti suzbiti vatru uz pomoć otopine u bakrenim cilindrima. — Kapetan Swansea napokon je dobio priliku testirati svoj novi izum — rekla je Win, kao da joj je pročitala misli. — Otkud znaš za to? — začuđeno je upitala Amelija. — Pričao mi je o tom za vrijeme večere u Stony Cross Manoru. Sjećaš se, sjedila sam do njega? Čini se da mu je tijekom nekih pokusa palo na pamet kako bi otopina potaše mogla poslužiti za gašenje vatre.


Ako sam dobro shvatila, kad se ta otopina u cilindru izmiješa s kiselinom, stvara se pritisak za izbacivanje tekućine kroz crijevo. — I time će ugasiti požar? — sumnjičavo je upitala Amelija. — Iskreno se nadam da hoće — odvratila je Win i, kao i Amelija, snažno se trgnula na zvuk razbijanja prozora. Ekipa koja je krenula u suzbijanje požara uz pomoć ručne pumpe, morala je napraviti dovoljno velik otvor kroz koji će mlaz vode usmjeriti u goruću prostoriju. Kako su minute prolazile, Amelija je postajala sve zabrinutija. Što Rohan i Frost tako dugo rade u kući? Bila je prilično skeptična prema zamisli ulaska u goruću kuću s napravom koja nikada nije isprobana u praksi. Što ako im eksplodira u rukama? Na stranu i to, ali izložen kemikalijama, dimu i paklenoj vrućini, čovjek bi lako mogao izgubiti svijest. Pomisao da bi bilo koji od njih mogao nastradati, bila joj je istinski nepodnošljiva. Svaki mišić u tijelu bolio ju je od napetosti, jedva je mogla i disati. U trenutku kad se počela ozbiljno baviti pomišlju da uđe u predvorje i pogleda što se zbiva u kući, Rohan i Frost izašli su. Sudeći po lakoći kojom su nosili cilindre, uspjeli su ih isprazniti. Čim ih je ugledao, kapetan Swansea požurio je prema njima. Amelija također. Doduše, za nju bi se prije moglo reći da je poletjela prema njima. A iako je namjeravala usporiti kad dođe nedaleko njih, na njezino iznenađenje noge su ju same ponijele naprijed i to ravno u Rohanovo naručje. Brzo je spustio cilindar na zemlju i čvrsto ju zagrlio. — Polako, vrapčiću. Sve je u redu. U nekom trenutku tijekom juriša na njega, vjetar joj je s leđa odnio jaknu i maramu, što je značilo da joj je za obranu od hladnoće preostala samo tanka spavaćica. Iz tog razloga počela je drhtati od glave do pete. Istog trenutka, Cam ju je jače privio uz svoje snažno, znojem natopljeno i dobro nadimljeno tijelo. Nije joj smetalo. Glave oslonjene na njegovo rame osluškivala je ravnomjerne otkucaje njegova srca i uživala u dodiru njegova toplog dlana kojim joj je sporim kružnim pokretima gladio leđa. — Aparati za gašenje vatre pokazali su se učinkovitijim nego što sam očekivao — ponosno je rekao kapetan Swansea. — S još dva ili tri uspjeli bismo u potpunosti ugasiti požar. Pribravši se, Amelija je pogledom potražila Frosta. Zurio je u nju


izrazom stoičkog neodobravanja koji bi se možda mogao pripisati ljubomori. Znala je da od sebe potencijalno čini predmet ogovaranja. Opet. Unatoč tome, nije se mogla primorati lišiti se utješnog Camova zagrljaja. Ne još. I zato je hitro svrnula pogled na kapetana. Zadovoljan rezultatima svog rada, široko joj se osmjehnuo. — Vatra je sada pod kontrolom — rekao je. — Vjerujem da će uskoro biti u potpunosti ugašena. — Kapetane, nemam riječi kojima bih vam zahvalila — promrmljala je. — Nema na čem — uljudno je odvratio. — Žudio sam za prilikom poput ove. Naravno, žao mi je što je vaš dom poslužio za moj pokus — dodao je i pogledao prema kući. — Nažalost, bojim se da će šteta od vode biti jednaka šteti od dima. — Možda ćemo moći obitavati u sobama na katu — rekla je Amelija. — Za nekoliko minuta poći ću pogledati i... — Ni slučajno — prekinuo ju je Rohan. — Poći ćete sa svojima u Stony Cross Manor. Tamo ima i više nego dovoljno gostinjskih soba, a Westcliffovi će vas do daljnjega rado primiti pod svoj krov. Prije nego što je Amelija stigla reći i riječ, Christopher Frost otklonio je njegovu ponudu. — Ne. Gospođica Hathaway i njezini poći će sa mnom k Shelsterovima. Mogla je osjetiti kako se Cam naglo ukočio. Ipak, glas mu je ostao savršeno miran. — Stony Cross Manor jest bliže — rekao je i pomilovao ju po nadlaktici. — I sami vidite u čem su gospođica Hathaway i njezine sestre izašle iz kuće. Smrzavaju se. Usto, njihovu bratu potrebna je liječnička pomoć. I ne samo njemu, jer kako se čini, trebat će i Merripenu. Jedino je mudro otići k Westcliffovima. Shvativši što je rekao, Amelija se naglo namrštila. — Zar se Merripenu nešto dogodilo? — zapanjeno je upitala. — Gdje je? Primio ju je za ramena i okrenuo ju od sebe. — Tamo, kraj vaših sestara. Vidjevši ga kako sjedi na zemlji, glave oslonjene na koljena dok mu Win oprezno uklanja komadiće spaljene košulje s leđa, Amelija je rukama naglo pokrila usta. — O, ne — jedva je čujno prozborila i potrčala prema njemu. Stigavši, hitro se spustila na koljena do Win. — O, Bože, kako se to dogodilo? — upitala je, zagledavši se u veliku


opekotinu na Merripenovim leđima. — Prilično gadno izgleda. Win je kimnula pa otrgnula komad tkanine s ruba svoje haljine. — Bea, molim te, namoči to u vodu. Bez riječi Bea je potrčala prema prvom čovjeku kojeg je ugledala s kantom vode u ruci. Win je nježno pomilovala Merripena po kosi. Glave i dalje oslonjene na koljena, kratko je zaškrgutao zubima. — Peče li te rana ili je utrnula? — upitala ga je Amelija. — Peče, i to vraški — promuklo je izgovorio. — To je dobar znak. Kad ne bi ništa osjećao, bilo bi mnogo gore. Podigao je glavu i pogledao ju pogledom koji je govorio više od riječi. Win ga je ponovno pomilovala po kosi pa svrnula pogled na Ameliju. — Dio usijanog žlijeba koji se odvojio od krova zbog požara, pao mu je na leđa — objasnila joj je i uzevši mokar komad tkanine iz Beatrixine ruke, nježno ju položila preko Merripenovih leđa. Prestao je izigravati junaka pa bolno zastenjao i bez protivljenja poslušao Winin savjet da legne na bok i stavi joj glavu u krilo. Pogledavši Lea, koji je pravo rečeno ipak izgledao bolje od Merripena, iako ne osobito dobro, Amelija je shvatila da je Cam Rohan u pravu — dom Westcliffovih bio je mjesto gdje će obojica najbrže dobiti najbolju moguću skrb i liječničku pomoć. I zato se nije pobunila kad su Rohan i kapetan Swansea kočijom došli po njih. Lea se moralo unijeti u kočiju, a Merripenu pomoći da se dovuče do nje, no čim su se svi ukrcali, kapetan Swansea primio je uzde i potjerao konje prema Stony Cross Manoru. Čim su stigli, svi su se ustrčali oko njih, izrazili žaljenje zbog njihove nevolje, ponudili im vruć čaj i toplu odjeću. Lady Westcliff i lady St. Vincent preuzele su brigu o Poppy i Beatrix, a dvije iskusne starije služavke uzele su Ameliju u svoje ruke. Ubrzo je postalo jasno da neće popustiti dok ju ne okupaju, odjenu i natjeraju da nešto pojede. Okupana, u čistoj spavaćici i plavom baršunastom kućnom ogrtaču morala je cijelu vječnost sjediti u stolici i strpljivo pričekati da joj raščešljaju vlažnu kosu — što je bio bolan i dugotrajan proces, a zatim i da joj ispletu pletenice i ukosnicama joj ih pričvrste na zatiljku. Nakon toga stavile su pred nju pladanj hrane i tek kad je završila s jelom,


dopustile su joj da pođe vidjeti što je s njezinima. Odlučila je započeti od Lea. Pred vratima njegove sobe naletjela je na liječnika, starijeg sjedokosog muškarca uredno podšišane brade. Upravo je bio na odlasku, ali na njezin upit o bratovu stanju, strpljivo je zastao da popriča s njom. — Sve u svem, nije loše — rekao je. — Grlo mu je crveno i otečeno, što je posljedica udisanja dima, no to će relativno brzo proći. Srećom, to je sve. Mlad je, jakog srca i po svem sudeći, ubrzo će se oporaviti. — Bogu hvala. A što je s Merripenom? — Mislite na Roma? Njegovo stanje, nažalost, nije tako dobro. Velika je to opekotina i trebat će vremena da zacijeli. Očistio sam ju i premazao medom, što će ubrzati iscjeljenje i spriječiti gazu da se zalijepi na kožu. Sutra ću ga ponovno obići i previti. — Hvala vam, gospodine. Znam da je kasno i ne bih vas željela gnjaviti, ali biste li mogli kratko pregledati jednu od mojih sestara? Preboljela je šarlah i pluća su joj slaba. Doduše, nije se nagutala dima, ali dugo je stajala vani na hladnom zraku i bojim se da... — Mislite na gospođicu Winnifred? — Da. — Kad sam došao pregledati Roma, bila je s njim u sobi. I on je također bio zabrinut za njezino zdravlje. Inzistirao je da prvo nju pregledam, no ona se usprotivila pa su se upustili u prilično oštru prepirku oko toga. — Doista? — s osmijehom je upitala Amelija. — Tko je pobijedio? Pretpostavljam, on. Široko se osmjehnuo i odmahnuo glavom. — Ne. Vaša sestra možda ima slaba pluća, ali kad treba, umije pustiti glas — rekao je i uljudno joj se naklonio. — Laku noć, gospođice Hathaway. Žao mi je zbog nemilog događaja. Amelija je kratko kimnula, zahvalila mu i požurila k Leu. Ležao je u postelji, okrenut na bok. Oči su mu bile otvorene, no unatoč tome nije ju ni pogledao. Oprezno je sjela do njega i kratko mu promrsila kosu. — Došla si me dokrajčiti? — promuklim je glasom upitao. Tužno se osmjehnula. — To ti odlično ide i bez moje pomoći — rekla je pa duboko uzdahnula. — Kako je došlo do požara? Napokon ju je pogledao. Oči su mu bile jezivo zakrvavljene.


— Nemam pojma. Zadnje čega se sjećam jest da sam zaspao. Nisam namjerno izazvao požar. Nadam se da mi barem to vjeruješ. — Vjerujem ti — rekla je i poljubila ga u čelo. — Odmori se. Ujutro će sve biti bolje. — Uvijek to govoriš — promrmljao je i zatvorio oči. — Tko zna, možda se jednoga dana i obistini — dodao je i za manje od minute utonuo u san. Malo zatim, u sobu je ušla domaćica s poslužavnikom na kojem su bile tri bočice od smeđeg stakla i nekoliko snopića suhog ljekovitog bilja. Iza nje, ušao je Rohan s kotlićem na željeznim nogarima, punim vruće vode. Još se nije oprao i presvukao, a iako je zacijelo bio umoran, nije tako djelovao. Kratko ju je zabljesnuo osmijehom pa prišao Leovu krevetu i stavio kotlić na noćni ormarić. — Što je to? — tiho je upitala Amelija. — Posuda za inhalaciju. — Udisanje će mirisne pare lordu Ramsayu olakšati disanje — dodala je domaćica pa stavila svijeće pod kotlić i upalila ih. Ugodan miris brzo se proširio zrakom. — Lijepo miriše — tiho je rekla Amelija. — Kakva je to mješavina bilja? — Kamilica, majčina dušica i sladić — rekao je Rohan. — A što je u bočicama? — U jednoj je prah skliskog brijesta koji pomaže kod problema s grlom i umanjuje bol, a u drugoj tinktura preslice. Kad se nakapa na oblog, dobra je za čišćenje pluća. — Donijeli smo i bočicu morfija — rekla je domaćica. — Stavit ću mu ju uz uzglavlje, tako da mu bude pri ruci ne bude li mogao spavati od bolova. — Ne, neće mu trebati — odlučno je odvratila Amelija. Posljednje što bi Leu trebalo biti pri ruci jest bočica morfija. Domaćica je zbunjeno slegnula ramenima. — Ako vi tako kažete, gospođice — rekla je i uputila se prema vratima. — Zovite me budete li što trebali — tiho je dodala i izašla iz sobe. Cam je ostao u sobi. Ruku prekriženih na prsima, bez riječi zagledao se u Ameliju dugim toplim pogledom. Smetena, hitro je ustala


pa s poslužavnika uzela stručak suhog bilja, otrgnula nekoliko listića i, razmrvivši ih među prstima, ubacila ih u kotlić. — Sigurno si umoran — rekla je, postrance ga pogledavši. — Prilično je kasno, trebao bi poći na spavanje. — Većinu života proveo sam u kockarskom klubu — podsjetio ju je. — Navikao sam biti budan do sitnih sati — dodao je pa nakratko zašutio. — Ali ti bi pouzdano morala poći u krevet. Odmahnula je glavom. Istina, bila je umorna, no znala je da ne bi mogla zaspati. Umjesto toga satima bi se prevrtala u postelji i buljila u strop. — Previše sam napeta i ne bih mogla prestati razmišljati o svem što se noćas dogodilo — tiho je odvratila. — Ako želiš, slobodno se isplači na mojem ramenu. Zamalo je zakolutala očima, no suzdržala se. — Ne, hvala — rekla je i ubacila još nekoliko listića u kotlić. — Plakanje je gubitak vremena. — Nije. Suze olakšavaju bol. — To je neka duboka romska misao? — Ne. Shakespearova — rekao je i pozorno se zagledao u nju. Ma koliko se trudila djelovati čvrsto i pribrano, znao je da se pretvara. — Nisi sama u ovom, Amelija. Možeš se osloniti na mene, neću te iznevjeriti. Pomisao da je vjerojatno pobudila njegovo sažaljenje, istinski ju je zgrozila. Zar je na to spala? Ne može si dopustiti osloniti se na njega niti na bilo koga drugoga. To bi značilo da nije sposobna izaći na kraj sa svojim problemima. Naglo se okrenuvši, počela je nervozno koračati po sobi, ruku prekriženih na prsima. — Hvala, ali tvoja pomoć neće mi biti potrebna. Već si mi dovoljno pomogao... kao i svima nama, osobito noćas. Ne brini, snaći ćemo se. I dosad smo se snalazili bez tuđe pomoći. — Ne i ovoga puta — mirno je odvratio. — Tvoj brat ne može pomoći ni sebi, a kamoli ikome drugome. Winifred je krhkog zdravlja, a Poppy i Beatrix premlade su. A kako stvari stoje, Merripenu će trebati vremena da se oporavi, što znači da ni na njegovu pomoć ne možeš računati. — Sposobna sam se sama pobrinuti za sve. Ne treba mi ničija pomoć — rekla je i vidjevši da se Leo otkrio, oprezno ga pokrila. — Uostalom, ujutro ionako odlaziš u London, zar ne? Put će biti


dug i naporan, radije pođi na spavanje. Pogled mu se naglo pomračio. — Dovraga, moraš li biti toliko tvrdoglava? — Nisam tvrdoglava. Samo ne želim ništa od tebe. Idi. Želim ti sve najbolje i iskreno se nadam da ćeš uživati u slobodi za kojom toliko žudiš. — Hvala. No veliko je pitanje želiš li me zapravo otjerati od sebe jer se bojiš priznati da sam ti potreban. Bio je u pravu, no prije bi umrla nego mu to priznala. — Nitko mi ne treba, a najmanje ti. — O, da, potreban sam ti. I to ti lako mogu dokazati — rekao je i zakoračio prema njoj pa zastao i pogledao ju kao da bi ju najradije sastavio sa zemljom, poljubio ili oboje. — Možda u nekom drugom životu — prošaputala je i usiljeno se osmjehnula. — Idi, Came. Molim te, idi. Kad se bez riječi okrenuo i izašao iz sobe, istinski joj je laknulo. Jer da ju je uzeo u naručje... Obuzet osjećajem da će se ugušiti ako i trenutak duže ostane u kući, Cam je izašao u vrt i produžio do kamene ograde podignute na litici iznad rijeke. Sjeo je na nju, prebacio noge preko ruba i zagledao se u oblačno noćno nebo. U zraku se još uvijek osjećao miris dima. Do jutra, vjetar će ga rastjerati, pomislio je i spustio pogled na mračnu rijeku. Ni uz najbolju volju nije mogao shvatiti što mu se događa. Nikada nije bio ljubomoran, no kad je Ameliju vidio u zagrljaju Christophera Frosta, poželio ga je na licu mjesta zadaviti golim rukama. Amelija je njegova i samo njegova. On je taj koji bi ju trebao zaštititi i utješiti, a ne Frost. Bilo je to nešto što je na trenutak nagonski osjetio, iako se brzo pribrao. Znao je da nema prava na nju. Ako joj Frost želi udvarati, neka joj udvara. On mu neće stajati na putu. Amelija će biti sretnija bude li se udala za muškarca koji neće narušiti njezin ugled. A i njemu će biti bolje ako se makne od nje. Zaboga, što mu je? Zašto uopće razmatra mogućnost braka s njom? Neće valjda ostatak života provesti sa ženom koja bi ga vezala uz kuću? Otići će iz Hampshirea. On će krenuti svojim putom, a ona svojim. Neće biti nepotrebnih žrtvi ni s njegove ni s njezine strane. Uostalom,


ubrzo će ga zaboraviti. Na njihov susret gledat će kao na malu slatku životnu pustolovinu, na nešto što je došlo i prošlo. Pognuvši glavu, provukao je prste kroz kosu. Žudio je za njom, jednako kao što je žudio i za slobodom. I zato se nije mogao ne upitati je li donio ispravnu odluku. Jer jednom kad zadovolji žudnju za slobodom, žudnja za Amelijom neće prestati. Postat će još veća, još bolnija. Kakva ga budućnost čeka bez nje? Isprazna, bez i trunke životne radosti. Odlazit će u postelju s drugim ženama, ali nijednu neće željeti kao što nju želi. Pomislivši da će život možda provesti kao usidjelica, srce ga je zaboljelo od tuge. Gore od svega, što ako se naposljetku ipak uda za Frosta? Kako će živjeti sa spoznajom da ju je jednom već iznevjerio i da će možda opet to učiniti? Zaslužuje bolje od toga. Zaslužuje ljubav i strast. Zaslužuje... Prokletstvo. Previše razmišlja. Baš poput gadjija. Htio — ne htio, morao se suočiti s istinom. Amelija mu je pripadala, kao i on njoj. Otišao ili ne, kročio s njom kroz život ili ne, svejedno bi ju smatrao svojom. Mogli bi biti i na različitim stranama svijeta i opet bi isto osjećao prema njoj. Romska polovica njegova bića otpočetka je to znala. I tu će stranu svog bića poslušati. Krevet u kojem je Amelija ležala bio je nadasve otmjen i udoban, no unatoč tome osjećala se kao da spava na golim daskama. Ni uz najbolju volju nije mogla pronaći udoban položaj za spavanje. Ništa od mira ni počinka za njezino umorno tijelo i teškim mislima iznuren um. Soba je bila previše tiha i neugodno topla i zagušljiva pa je ustala iz kreveta i širom otvorila prozor. O, kakvog li užitka, pomislila je, duboko udahnuvši čist, hladan noćni zrak. Kad joj je povjetarac oplahnuo lice, zatvorila je oči i kratko protrljala sljepoočnice. Čudno, ali nije se radilo o tom da nije mogla zaspati zato što se bavila razmišljanjem o hrpi nedaća u koje su upali ona i njezini. Nego zato što se mučila razmišljanjem je li ju Christopher zapravo ikada volio. Željela je misliti da jest, čak i nakon što ju je ostavio. Uvjeravala se da je ljubav za većinu ljudi luksuz koji si ne mogu priuštiti i da se


Christopher doista našao pred nemogućim izborom kad je morao birati između nje i karijere. Tog trenutka učinio je ono što je smatrao najboljim za sebe. A možda je i ona bila u krivu, možda nije trebala očekivati da sve pošalje do đavola i odabere nju, a ne karijeru. Nikad joj se još nije dogodilo da ikome bude važnija od svega... a vjerojatno i neće. Vrata su se toliko tiho otvorila da je više osjetila nego čula da je netko ušao u sobu. Naglo se okrenuvši, ugledala je taman lik Cama Rohana. Izgledao je poput sjene koja je izronila iz sna... poput aveti ispredene od njezinih čežnji i strahova. Istog trenutka srce joj je počelo snažno lupati. Polako joj je prišao i odjednom, nešto u njoj kao da se rasplelo, odmotalo, ostavivši ju izloženu i ranjivu. Činilo se da mu dah podrhtava, kao i njezin. Nekoliko trenutaka šutke su se promatrali, a najzad je on bio taj koji je prekinuo tišinu. — Romi vjeruju da treba krenuti tamo kamo te srce vodi i nikada se ne osvrtati. Jer život je jedna velika pustolovina — tiho je rekao i polako ju rukama obujmio oko struka, dajući joj priliku da se povuče. Nije to učinila pa ju je nježno privukao k sebi. — Očito nam ne preostaje drugo, nego krenuti tim putom i vidjeti kamo će nas odvesti — dodao je i zagledao se u njezine oči u potrazi za bilo kakvim znakom odbijanja ili pristanka, no Amelija je kao opčarana nastavila bespomoćno zuriti u njega. — Ne boj se — šapnuo je i nježno ju pomilovao po licu pa upleo prste u njezinu kosu i spojio usnice s njezinima u dug vlažan poljubac. Uzbuđena, utonula je u dubine užitka i uzvratila mu poljubac. Polako ju je podigao u naručje i odnijevši ju do kreveta, položio ju na njega kao na neki poganski oltar. Ljubeći ju u vrat, brzo joj je raskopčao spavaćicu i počeo joj nježno milovati grudi. Opijena toplinom koja je isijavala iz svake pore njegova tijela, tiho je uzdahnula i izvila se prema njemu, izlažući se njegovu milovanju poput cvijeta koji se izlaže sunčevim zrakama. Milujući ju po struku i bokovima, usnicama joj je obujmio bradavicu i počeo jezikom kružiti po njoj, pretvorivši ju u tvrd pupoljak. Ustreptala i smetena pohotom koja ju je preplavila, pokušala se odmaknuti od njega, no ponovno ju je privukao k sebi. Spojivši usnice s njezinima, povukao joj je spavaćicu do bokova i počeo ju milovati po nagim bedrima.


U želji da osjeti njegovu kožu uz svoju, drhtavim rukama raskopčala je prvih nekoliko gumba njegove košulje. Više od toga nije trebala učiniti jer hitro je svukao košulju preko glave i bacio ju ustranu. Kao opčinjena, zagledala se u njegova glatka i mišićava prsa. Pod svjetlom mjesečine koža mu je poprimila brončan odsjaj... izgledao je poput skulpture nekog antičkog junaka. Čeznutljivo je uzdahnula i vrhovima prstiju pomilovala mu torzo. Kratko je zadrhtao pa ugurao nogu između njezinih bedara i zagledao se u nju. Spavaćica joj je sada bila posve razdrljena i podignuta visoko iznad koljena, pa su joj grudi i noge bile potpuno izložene njegovu pogledu. Mijeseći joj grudi, usnicama je ponovno obujmio njezinu bradavicu. Izvila se prema njemu i uplela mu prste u kosu, no umjesto da ju nastavi grickati i lickati, podigao je glavu i na trenutak joj se izazovno zagledao u oči pa spojio usnice s njezinima u dug požudan poljubac. Drhteći od žudnje, čvrsto ga je zagrlila oko vrata. Nijednog trenutka nije ju prestao milovati. Opijena pohotom kratko je zajecala i zabacila glavu unazad. — Came... oh, Came... — jedva je čujno prošaputala. Osmjehnuo se i spustio niz malih poljubaca na njezino čelo, oči i obraze. — Znam, vrapčiću. Ali moraš se strpjeti. Ne mogu te još uzeti. Začuđeno se zagledala u njega. — Ne možeš? Morao se svojski potruditi ostati ozbiljan. — Ne radi se o meni, mila. Nego o tebi. Bilo bi prerano, nisi još spremna za to. — Dvadeset šest mi je godina — pobunila se. — Kako bi mi moglo biti prerano? Nasmijao se pa ponovno spojio usnice s njezinima. Između vrućih poljubaca šaputao joj je nježne riječi na romskom, očito nesvjestan kako ona nema pojma što joj govori. U navali strasti položio joj je ruku na svoj ukrućen ud. Smetena i očarana, počela ga je polako trljati preko hlača, ali kad je promuklo zastenjao, brzo je povukla ruku. — Oprosti, nisam željela biti gruba — rekla je, rumena od nelagode. — O, ne... nisi bila gruba — s osmijehom je odvratio. — Nastavi. Sramežljivo ga je poslušala i nastavila ga milovati, iskreno se nadajući da to čini onako kako treba. Isprva, nije bila posve sigurna u to, no njegovi prigušeni uzdasi uvelike su joj pomogli u prevladavanju srama i nesigurnosti. Ubrzo, smjelo se upustila u istraživanje sviđa li mu se više kad ga trlja brže ili sporije. Malo zatim, zaključila je da su joj dvojbe bile neosnovane; po svem sudeći, sve mu se sviđalo.


Premjestio se između njezinih nogu i počeo joj grickati i lickati vrat. Raširenih nogu i raskopčane spavaćice, istodobno je umirala od srama i žudnje, osobito kad ju je počeo milovati po donjem dijelu trbuha. Znala je što će uslijediti. U redu, pomislila je, malo će ju boljeti i najzad će i ta misterija biti riješena. Kako god bilo, možda bi prije toga trebala raščistiti s njim jednu sitnicu. — Came? Podigao je glavu. — Da? — Čula sam da muškarac može pripaziti... hm, budući da bi ovo moglo dovesti do... želim reći... ah, ne znam kako bih ti to rekla. — Ukratko, ne želiš da ti napravim dijete — rekao je, mrseći tamne kovrče na njezinu Venerinu brežuljku. — Ne... zapravo, da — smeteno je odvratila. — Ne bih željela da mi napraviš dijete — za svaki slučaj precizno se izrazila kako ne bi bilo zabune o tom što zapravo želi. — Neću. Doduše, u tim stvarima nema potpune sigurnosti — rekao je i široko se osmjehnuo kad se trgnula nakon što ju je počeo nježno trljati između nogu. — Pitanje je, mila, želiš li me dovoljno da bi riskirala. Ako odluka o tom hoće li mu se podati ovisi samo o tom što joj je upravo radio, doista bi se trebala sramiti, pomislila je Amelija. I sramila se, ali to joj nije nimalo umanjilo užitak. Čekajući njezin odgovor, nastavio ju je drsko dražiti. Znao je što joj čini i namjerno joj je to činio. — Da — drhtavim je glasom izgovorila. — Želim te. Osjetivši kako je skliska i vlažna, polako je uvukao vrh palca u nju. — Sviđa li ti se ovo? — upitao je i spustio trepavice, prikrivši đavolji blijesak u očima. Nije mu mogla odgovoriti. Sve što je izašlo iz njezina grla bio je tih čeznutljiv jecaj. Prodro je u nju sve do ruba prstena na palcu i počeo ju dražiti sporim kružnim pokretima. O, Bože... nebesa... ovo je... da... ne... molim te. Niz nesuvislih riječi nastavio je izlaziti iz njezinih usta sve do trenutka kad je pomislila da će poludjeti od tog slatkog mučenja. Nesvjesno je podigla bokove i počela se ritmički nabijati na njegov palac. Odjednom, na njezino nemalo zaprepaštenje, Cam je prekinuo


prodor na već gotovo osvojen teritorij. Uspaljena, mahnito je posegnula za njegovom rukom, no kratko se nasmijao i odmahnuo glavom. — Polako, mila. Ovo je tek početak, nema potrebe za žurbom. — Početak? — zapanjeno je upitala. — Mislila sam da smo pri kraju. Zar ne želiš što prije završiti što si započeo? Kratko se nasmijao i spustio niz malih poljubaca na unutrašnju stranu njezine podlaktice, od lakta do zapešća. — Ne. U tim stvarima bolje je ne žuriti. — Zašto? — Jer je tako ljepše. Za oboje — rekao je i poljubivši ju u dlan, počeo joj zakopčavati spavaćicu. — Što radiš? — Pripremam te za izlazak. — Molim? — zapanjeno je upitala. — Vodim te u noćnu pustolovinu — s osmijehom je rekao pa skočio iz kreveta i navukao košulju. — Vjeruj mi, svidjet će ti se. S rukom u ruci izašli su iz sobe i kroz polumračne hodnike pune portreta dama i gospode koji su ih s neodobravanjem promatrali sa zidova, produžili do stražnjeg izlaza. Malo zatim, zavojitim stubama spustili su se u blijedom mjesečinom obasjan vrt. Poveo ju je stazom prema nevelikoj čistini pa odjednom stao i kratko zazviždao. Začuvši grmljavinu kopita i ugledavši golemo crno stvorenje kako juri prema njima, Amelija je preplašeno ciknula i stisnula uz Cama. Trenutak potom, shvatila je da je to konj. Ipak, nije bila sigurna. Crn poput noći u ponoć, izgledao je poput nečeg što je izašlo ravno iz noćne more. — Varaju li me oči ili je to stvarno konj? — šapatom je upitala. — Što bi drugo bio? — Ne znam. Izgleda kao konj, ali... — naglo je zašutjela i nesigurno slegnula ramenima. — Onda valjda jest — s osmijehom je odvratio pa iz džepa izvadio kocku šećera i dao ju konju. — Imaš konja koji se odaziva na zvižduk? — Tako sam ga naučio — rekao je i pomilovao ga po dugoj


svilenkastoj grivi. — Kako se zove? — Što misliš? — upitao je, zabljesnuvši ju osmijehom. Na trenutak se zamislila. — Pooka? — upitala je, zagledavši se u konja. Okrenuo je glavu prema njoj i tiho zarzao. — Pooka — ponovila je i široko se osmjehnula. — Imaš li možda i krila? Kao da razumije što ga je upitala, ponovno je kratko zarzao i odmahnuo glavom. Oduševljeno se nasmijala i drhtavom rukom pomilovala ga po njušci. Cam je hitro uzjahao pa i nju podigao u sedlo i obgrlivši ju oko struka privukao ju k sebi. Udobno smještena u njegovu naručju, široko se osmjehnula i duboko udahnula miris vlažne zemlje i uvelog lišća. — Kako si znao da ću poći s tobom? — tiho je upitala. Sagnuo se i poljubio ju u sljepoočnicu. — Nisam znao, samo sam se nadao da hoćeš — rekao je i potjerao konja u kas pa malo zatim u galop. Zatvorivši oči, Amelija se mogla zakleti da lete.


Petnaesto poglavlje

dveo ju je do mjesta kraj rijeke, gdje su Romi logorovali kad bi boravili na posjedu lorda Westcliffa. Posvuda uokolo mogli su se vidjeti tragovi njihova boravka, poput tragova kotača kola, polegnute trave na mjestu gdje su bili svezani konji ili hrpice pepela od logorske vatre. Jedino što je remetilo noćnu tišinu bilo je prigušeno žuborenje riječnih brzaca. Sjahao je, pomogao njoj da sjaše i rekao joj neka sjedne na obližnji panj dok on zapali vatru. Ruku sklopljenih u krilu šutke je promatrala kako vješto slaže suho granje u plitku jamu oivičenu kamenjem. Čim se vatra rasplamsala, rasedlao je konja pa uzeo pokrivače koji su remenjem bili pričvršćeni na stražnji dio sedla i rasprostro ih po zemlji. Bez oklijevanja Amelija se uvukla pod njih. — Što ako neka divlja životinja izađe iz šume i... Prigušeno se nasmijao. — Ne boj se. Jedina opasnost prijeti ti od mene — rekao je pa brzo izuo čizme, legao kraj nje i privukao ju k sebi. Nije htio žuriti. Uživao je ležati kraj nje i slušati ju kako diše. Tijelo joj je bilo toplo i divno je mirisala. Držeći ju u naručju, odjednom je shvatio kako se nikada u životu nije osjećao toliko spokojnim i prožetim tihom radošću. Kad se promeškoljila i jače se privila uz njega, stisnuo je zube i primorao se ostati miran. Problem je bio u tom što se uspalio. Ipak, mogao bi s time izaći na kraj da nije tiho uzdahnula i vrhovima prstiju počela ga milovati po vratu. A kad mu je malo zatim uvukla ruku pod košulju, doista se uspalio. Pravo rečeno, nikada u životu nije bio toliko uspaljen. Promuklo je uzdahnuo pa brzo svukao košulju i bacio ju ustranu. Istog trenutka nadvila se nad njega i spustila niz malih poljubaca na njegova prsa, vrat i ramena. — Amelija — prošaputao je i, dlanovima joj obujmivši lice, primorao ju da ga pogleda u oči. — Monisha... moraš znati da ne želim ništa što i ti ne želiš. Oči su joj blistale u odsjaju vatre, usnice se rumenile poput zrelih trešanja, a slap njezine predivne kose slijevao mu se niz podlaktice.


Uistinu je bila predivna. — Monisha? Što to znači? — Tako Romi tepaju ženi koja im je draga. Ispreplela je prste s njegovima i usnicama nijemo oblikovala riječ, kao da se pokušava poistovjetiti s njom. Polako ju je okrenuo na leđa i, gledajući ju u oči, na romskom joj prošaputao da ju želi slijediti kao što sunce slijedi mjesec i stopiti se s njom u jedno biće. Očaran njezinim pogledom i toplinom koja je isijavala iz njezina meka i podatna tijela, jedva je bio svjestan što govori. Rastvorio joj je kućni ogrtač, raskopčao spavaćicu i s divljenjem se zagledao u nju. Koža joj je bila glatka i napeta, grudi čvrste i bujne. Bila je stvorena za ljubljenje i milovanje, svaki dio njezina tijela budio je pohotu u njem. Bože, što bi joj sve radio... Polako ju je počeo ljubiti od vrata naniže. Kratko je zadrhtala, zatvorila oči i podigavši ruke iznad glave, prepustila se njegovim poljupcima. Kao opijen, milovao je njezine oble dojke i nježno joj grickao bradavice, a kada je počela tiho jecati od žudnje, hitro joj je svukao spavaćicu. Nadvivši se ponovno nad nju, spustio je usnice na njezin pupak, vrškom ga jezika oblizao i počeo se poljupcima spuštati sve niže i niže. — Came... oh, ne .. ne čini to — promucala je i pokušala ga odgurnuti od sebe. Nježno ju je obuzdao pa duboko uzdahnuo i naslonio vruće čelo na njezin trbuh. Znao je da nije trebao žuriti, no toliko je žudio upiti u sebe sve njezine okuse i mirise da se ni uz najbolju volju nije mogao obuzdati. Pokušavajući se pribrati, nekoliko je puta duboko udahnuo i izdahnuo pa podigao glavu i zagledao joj se u oči. — Želim te posvuda ljubiti, mila. Vjeruj mi, svidjet će ti se. Odlučno je odmahnula glavom. — Ljubi me gdje želiš, samo ne tamo — drhtavim je glasom izgovorila. Osmjehnuo se. Mješavina prepirke i uspaljenosti za njega je bila posve novo iskustvo. — Ali želim te ljubiti osobito tamo — odvratio je i počeo polako mrsiti njezine meke kovrče. — Želim upoznati svaki dio tvoga tijela, monisha... molim te, budi mirna... dopusti mi... —


prošaputao je i uronio glavu između njezinih bedara. — O, da... da — požudno je promrmljao i jezikom ju razdvojivši poput cvijeta, počeo pomamno lickati njezin nektar. Isprva je bila mirna i ukočena, no malo-pomalo, dah joj se ubrzao, a iz grla joj se oteo dug čeznutljiv jecaj. To ga je još više uspalilo. Ni uz najbolju volju nije je se mogao zasititi. Vrškom jezika počeo je kružiti oko njezina skliskog otvora i polako ga uvukao unutra. Njegove poput lastavice lepršave usnice mamile su ju da mu se pridruži u letu. Uzdrhtala i izbezumljena od žudnje, počela se previjati pod grješnim pokretima njegova jezika, cijelo njezino tijelo zaklinjalo ga je da ne prestane. Udovoljio joj je, no ovoga puta nastavio ju je dražiti prstima. Ubrzo, počela je glasno stenjati pa visoko podigla bokove i počela nekontrolirano drhtati. Pričekao je da se umiri pa legao između njezinih nogu i oslonivši se na lakte zagledao se u nju. Lice joj je bilo rumeno, oči poluzatvorene. Polako je spustila ruku do njegova struka i počela mu nespretno raskopčavati hlače. Pomogao joj je, i brzo ih svukavši, ponovno se nadvio nad nju. Osjetivši dodir njegova ukrućenog uda na trbuhu, obuhvatila ga je dlanom i počela ga nježno trljati. Previše uspaljen da bi dugo mogao podnijeti njezin dodir, naglo je odmaknuo njezinu ruku. Istog trenutka zagrlila ga je oko vrata i privukla ga u kolijevku između svojih raširenih bedara. Ipak, oklijevao je uzeti ju. Nadvio se nad nju, kao da ju pokušava zaštititi od mjesečeva pogleda i obujmio joj dojku pa vrhom palca počeo kružiti njezinom bradavicom. Osmjehnuo se kad je zadrhtala i nježno ju pomilovao po licu. — Ako me želiš, reci mi to na romskom — prošaputao je. — Ali ne znam tvoj jezik — tiho je odvratila. Osmjehnuo se i rekao joj niz melodičnih riječi. Poslušno ih je ponovila, a kad je izgovorila zadnju, naglo je prodro u nju. Snažno se trgnula i vrisnula od boli. Obuzet grizodušjem što ju je morao raniti, suspregnuo je žudnju i, posve se umirivši, počeo joj ljubiti vrat, ramena i grudi pa usnama ponovno obujmio njezinu bradavicu. Ubrzo, čeznutljivo je zajecala i posve se opustila u njegovu naručju. Više nije mogao izdržati. Počeo se pomicati u njoj, isprva polako, a zatim sve brže. Osjetivši da se približava vrhuncu, naglo se povukao iz nje pa muklo zastenjao i cijelim tijelom drhteći, prosuo sjeme na njezin trbuh.


Trenutak potom, teško dišući, oslonio je oznojeno čelo na njezino rame. Nikad u životu nije ga proželo takvo potpuno, savršeno blaženstvo. Ništa što je ikada doživio nije se moglo usporediti s tim. Kad mu je srce prestalo divljački lupati, polako se okrenuo na bok pa uzeo maramicu i obrisao Amelijin trbuh. Završivši, pomogao joj je da odjene spavaćicu pa ustao i stavio nekoliko grana u vatru. Čim se ponovno uvukao među pokrivače, Amelija se privila uz njega, naslonila glavu na njegovo rame i mirno utonula u san. Dugo ju je milovao po kosi, zagledan u njezine duge spuštene trepavice. Poželio je spustiti niz malenih poljubaca na njezino lice, grickati joj ušnu resicu, poigrati se s njom i poškakljati ju po nosu ili uštinuti za rumen obraz. No nije ju želio probuditi. Duboko uzdahnuvši, povukao je pokrivač preko njezina ramena i nježno joj odmaknuo pramen kose s čela. Sve se promijenilo, pomislio je. Odabrao je put s kojeg nema povratka.


Šesnaesto poglavlje

vanuo je nov dan. Sunčeve zrake preplavile su krevet i cijeli prostor između prozora i kamina. Amelija je nekoliko puta kratko trepnula pa protegnula ukočene udove. U kaminu je gorjela vatra — mora da ju je služavka zapalila u svitanje. Očito je duboko spavala kad ju nije čula da ulazi u sobu. Požar... njihova kuća u plamenu. Obuzeta nelagodom, zatvorila je oči. Trenutak potom, prisjetivši se vrućih zagrljaja pod mjesečinom, naglo ih je otvorila. O, Bože. Što joj bi? Mutno se sjećala povratka u sobu. Još je uvijek bio mrak kad ju je Cam, umotanu u pokrivač, poput malog djeteta donio ovamo i spremio ju u krevet. Spavaj, promrmljao je i nježno ju poljubio u čelo. I jest spavala, i to predugo, zaključila je, pospano pogledavši na sat iznad kamina. Bilo je gotovo podne. Što sad? Na trenutak ju je obuzela panika, a onda se prisjetila da je nepraktično paničariti. Nije osobito pomoglo, jer joj je srce i dalje ubrzano lupalo. Tijelom joj se razlila vrućina, dah joj je postao treperav i činilo se da ne može sastaviti dvije suvisle misli. Rado bi vjerovala da je to bio san, kad joj u tijelo ne bi bila utisnuta nevidljiva mapa tragova njegovih ruku, usana, zubi i jezika. Još ih je uvijek mogla osjetiti, svaki dio njezina tijela kao da je upio užitak. Trebala bi se stidjeti. Zgroziti se sama nad sobom. Ali nije. Bila je to posebna, predivna noć, tamna, slatka i raskošna. Zauvijek će ju zadržati u sjećanju. To ju je iskustvo obogatilo, ne bi znala što bi propustila da to nije doživjela. Cam je uistinu jedinstven, pomislila je. Nikada nije upoznala muškarca poput njega, niti će ga upoznati. Ali, ah... svim se srcem nadala da je dosad već otišao.


Posluži li ju sreća, otkrit će da je rano jutros krenuo za London. Nije bila sigurna da bi se, nakon svega što se između njih noćas dogodilo, mogla suočiti s njim. A s obzirom na situaciju, nisu joj trebale dodatne neugodnosti. Nego bistar um, neometan njegovom prisutnošću. Što se tiče sjećanja na prethodnu noć, jasno da su obojana duginim bojama. Gledala je na to kroz prizmu vlastitih osjećaja, što je pouzdano pogrešno. Sada nije vrijeme za razmišljanje o tom. Bit će boljih trenutaka za to. Dana, mjeseci, godina. Ne razmišljaj o tom, samoj je sebi naredila pa ustala iz postelje, zvoncem pozvala sluškinju i navukla kućni ogrtač. Za manje od minute, krupna mlada djevojka rumenih obraza pojavila se u sobi. — Mogu li dobiti malo tople vode za umivanje? — rekla je Amelija. — Naravno, gospođice. Odmah ću vam ju donijeti. Ili biste se radije okupali? — upitala je, razvlačeći riječi na način tipičan za žitelje Yorkshirea. Budući da se već uvjerila u prednosti moderne kupaonice Westcliffovih, Amelija je s radošću prihvatila njezin prijedlog. Putom do kupaonice djevojka joj se predstavila kao Betty. Bila je vrlo prpošna i simpatična. — Betty, znaš li možda jesu li moje sestre i brat već ustali? I Merripen? — Gospođice su jutros sišle na doručak, a gospoda su još u postelji. Amelija se zabrinuto namrštila. — Je li im loše? Ima li koji od njih vrućicu? — Gospođa Briarly, domaćica, tvrdi da su dobro. Samo su umorni. — Bogu hvala — odvratila je Amelija. Čim se dovede u red, posjetit će Merripena. Opekotine, osobito tako velike, nisu nimalo bezazlene. Tko zna u što bi se to moglo izroditi? I zato je bila prilično zabrinuta za njega. Ušle su u kupaonicu zidova od poda do stropa prekrivenih svijetloplavim keramičkim pločicama. U jednom kutu stajala je ležaljka, u drugom velika porculanska kada, a u dijelu kupaonice predviđenom za svlačenje bio je postavljen orijentalni paravan. Zahvaljujući kaminu u kojem je gorjela vatra, cijela prostorija bila je ugodno topla. U velikom ormaru s policama bili su naslagani meki ručnici svih veličina, te sapuni i toaletni pribor.


Voda za kupanje grijala se u prostoriji, uz pomoć Ameliji dotad nepoznatog plinskog uređaja postavljenog iznad kade na koju su bile pričvršćene slavine za vruću i hladnu vodu. Odvrnuvši slavine, Betty je pustila vodu u kadu pa iz ormara uzela naramak ručnika i po veličini ih poslagala po ležaljci. — Želite li da vam pomognem u kupanju, gospođice? — Ne, hvala — hitro je odvratila Amelija. — Snaći ću se i sama. Jedino... — započela je pa naglo zašutjela jer je odjednom shvatila da se nakon kupanja neće imati u što presvući. — Ah, bojim se da nemam što odjenuti... bi li netko mogao poći do moje kuće i donijeti mi nekolicinu stvari? — Iskreno sumnjam da tamo postoji ijedan čist komad odjeće, gospođice. Dim i čađa zacijelo su se uvukli u sve. No lady St. Vincent poslala vam je nekoliko svojih haljina. I donje rublje. Za razliku od lady Westcliff, ona je vaše visine i slične građe, pa vjeruje da će vam sve savršeno odgovarati. Još jučer, ubrzo po vašem dolasku, sve sam to spremila u vaš ormar — rekla je pa slegnula ramenima. — Mislila sam da znate. Nije važno, odmah ću skoknuti i... — Zaboga, ne mogu nositi njezino rublje — rekla je Amelija, preplavljena nelagodom pri pomisli na takvo što. — Bojim se da nemate izbora, gospođice. Tamo je i jedna krasna crvena haljina... začas ću vam ju donijeti — rekla je Betty i požurila prema vratima. — Hvala — promrmljala je Amelija i duboko uzdahnuvši, pošla se svući iza paravana. Tek kad je svukla spavaćicu, opazila je mali zlatan prsten pečatnjak na kažiprstu lijeve ruke. Zgranuta, pozorno se zagledala u njega. Bio je to prsten s vitičasto ugraviranim Camovim inicijalima, koji je nosio na malom prstu. Zacijelo joj ga je stavio na prst kad je zaspala. Zaboga, zašto je to učinio? Je li to možda bio darak za uspomenu i dugo sjećanje? Vjerojatno jest, pomislila je. Što bi drugo moglo biti? Pokušala ga je skinuti pa otkrila da ne može. — Dovraga — promrmljala je pa uzela sapun s police i s užitkom uronila u kadu. Topla kupka ubrzo je otklonila peckanje i probadanje koje je osjećala između nogu i uvelike joj pomogla da se opusti. Duboko uzdahnuvši, nasapunala je prst vjerujući da će se tako riješiti prstena. No ma koliko ga vukla i okretala, nije ga mogla skinuti.


Ubrzo, voda u kadi zapjenila se od sapunice, a Amelija od bijesa i nemoći. Cijela kupaonica orila se od njezinih psovki, no uzalud, prsten je ostao gdje je i bio. Ne može dopustiti da ju itko vidi s Camovim prstenom na ruci. Zaboga, kako bi ikome mogla objasniti kojim joj ga je povodom dao i kada? Shvativši da će prije iščašiti prst, nego skinuti prsten, odustala je od daljnjeg vučenja i potezanja pa izašla iz kade. Obrisavši se, umotala se u jedan od ručnika, pobrala spavaćicu i kućni ogrtač pa produžila u susjednu prostoriju koja je služila kao mala garderoba. Betty ju je tu već čekala sa stvarima koje je donijela iz njezine sobe. Čim ju je ugledala, požurila joj je pokazati haljinu boje crvenog vina. — Nije li krasna, gospođice? Ta će boja odlično pristajati vašem tenu i kosi. — Hvala na komplimentu — rekla je Amelija. — Jest, vrlo je lijepa. Lady St. Vincent previše je velikodušna — dodala je, svrnuvši pogled na gomilu donjeg rublja koje je izgledalo kao da nikada nije bilo nošeno. — Oh, ormari su joj puni rublja i odjeće koju nikada nije obukla — rekla je Betty, kao da joj je pročitala misli i pružila joj gaćice i svilenu potkošulju. — Lord St. Vincent nosi ju kao kap vode na dlanu i ne želi da joj išta nedostaje. Vjerujte mi, gospođice, kad bi poželjela mjesec za zrcalo, pronašao bi način da joj ga skine s neba. — Otkud znaš toliko o njima? — upitala je Amelija pa odjenula korzet i okrenula se kako bi joj Betty pritegnula vrpce na leđima. — Ja sam njezina osobna služavka. Posvuda me vodi sa sobom. Naredila mi je da budem na usluzi vama i vašim sestrama. Rekla je da nakon svega što ste doživjeli, zaslužujete osobitu pažnju. Amelija je zadržala dah, pričekala da Betty stegne vrpce pa s olakšanjem ispustila zrak iz pluća. — To je uistinu vrlo ljubazno od nje. Iskreno se nadam da te moje sestre nisu izludjele? Iz nekog razloga, Betty se na to pitanje slatko nasmijala. — Ako mene pitate, gospođice, od limuna je najbolje napraviti limunadu — rekla je i prije nego što ju je Amelija stigla upitati što bi to trebalo značiti, odmakla se korak-dva od nje i veselo pljesnula dlanom o dlan. — Uskog li struka! I struk lady St. Vincent jest takav. Njezina će vam haljina zacijelo stajati kao salivena. No prije toga navucite ovo — rekla je i gurnula joj u ruke crn svilenkast smotuljak. — Što je to?


— Svilene čarape, gospođice. Zamalo ih je ispustila iz ruku. Svilene čarape stajale su čitavo bogatstvo. Pogotovo takve, izvezene majušnim cvjetićima. Umrijet će od straha da ih ne podere. Ipak, nije bilo druge nego navući ih. Ili to, ili će uokolo hodati bez čarapa. — Hajde, navucite ih — rekla je Betty, shvativši da mora skratiti stvar. Preplavljena mješavinom krivnje i oduševljenja, Amelija se najzad odjenula u najluksuzniju odjeću koju je ikada imala na sebi. Ne samo što je haljina poput te — protkana svilenim nitima — sama po sebi bila predivna nego joj je i savršeno stajala. Kao da je bila skrojena za nju. Nijedna haljina nikada joj nije tako stajala. Na uske rukave dužine do lakta bila je prišivena raskošno nabrana crna čipka. Istom takvom čipkom bio je urešen i porub. Oko struka je imala crn svilen pojas čiji su krajevi na boku bili pričvršćeni brošem od crnog lignita. Preostalo je još pričekati da joj Betty napravi frizuru. Dok je promatrala kako joj u kosu vješto upliće tanke crne svilene vrpce, odlučila ju je upitati nekoliko sitnica. Djevojka se činila prijateljski nastrojenom i raspoloženom za razgovor pa zašto ne pokušati? — Betty... jesu li lady St. Vincent i gospodin Rohan već dugo tako dobri prijatelji? — O, da. Od njezina djetinjstva, gospođice — rekla je Betty i kratko zakikotala — Gospodin Rohan pravi je komad, zar ne? Trebali biste nas, djevojke, vidjeti kad on dođe u posjet gospođi i gospodinu... tučemo se koja će im od nas poslužiti piće u salonu. A ostale se onda izmjenjuju pred ključanicom samo da bi ga vidjele. — Pitam se... — nehajno je nastavila Amelija. — Je li između njih ikada bilo išta više od... — O, ne, gospođice — hitro je odvratila Betty. — Odgojeni su kao brat i sestra. Čak se šaputalo da joj je gospodin Rohan polubrat. Nitko se ne bi začudio da jest. Ne bi bio jedino nezakonito dijete Ive Jennera, to je barem sigurno. Amelija je kratko trepnula. — Misliš li da u tim glasinama ima istine? Betty je odmahnula glavom. — Lady St. Vincent tvrdi da nisu u krvnom srodstvu. Usto, nisu nimalo nalik jedno drugome. No voli ga


poput rođenog brata — rekla je i ponovno se nasmijala. — Upozorila je nas, djevojke, da ga se čuvamo jer kakav je, vjerojatno će nas kresnuti i ostaviti. Pravi je nevaljanac, do besvijesti poročan. Dovoljno zavodljiv da svakoj ženi zavrti pameću prije nego što shvati što joj se dogodilo — rekla je i, završivši s friziranjem, zadovoljno kimnula pa pošla pokupiti s poda posteljinu koju je donijela iz Amelijine sobe, uključujući i njezinu spavaćicu. Podigavši ju, na dvije-tri sekunde šutke se zagledala u nju pa svrnula pogled na Ameliju. — Trebaju li vam možda ulošci, gospođice? — oprezno je upitala. — Za mjesečnicu? Duboko zamišljena nad konstrukcijom “kresnuti i ostaviti”, Amelija je odmahnula glavom. — Ne, hvala. Nisam još dobila... Shvativši da je Betty na spavaćici opazila tragove krvi, naglo je zašutjela i porumenjela do korijena kose. — U redu, gospođice — rekla je Betty pa ugurala spavaćicu među plahte i uputila se prema vratima. — Budete li nešto trebali, pozvonite i odmah ću doći — s osmijehom je rekla i izašla. Amelija je duboko uzdahnula i rukama pokrila lice. Tako joj Bog pomogao. Bit će šaputanja među sluškinjama, to je barem sigurno. Nikada nije učinila ništa čime bi potakla glasine, a sad... Iskreno se nadala da je otišao. Sišavši u prizemlje, počela je dvojiti da se nakon svega što joj se dogodilo može osloniti na sreću. Najzad, stvari se odvijaju po određenom predvidljivom uzorku. Uzroci i posljedice usko su vezani i ovisno o tom sreća te prati ili ne. Što se toga tiče, njoj je okrenula leđa. U predvorju, naletjela je na lady St. Vincent koja se upravo vratila iz šetnje. Obrazi su joj bili rumeni, a porub haljine uprljan zemljom i mokar od trave. Vjetrom raskuštrane crvene kose i s pjegama na nosu, izgledala je poput nestašnog anđela. Čim ju je ugledala, požurila je prema njoj. — Kako ste? — upitala ju je i primila ju za ruku. — Lijepo izgledate. Vaše sestre izašle su na šetnju. Izuzev Winnifred, ona pije čaj na terasi. Jeste li već doručkovali? Amelija je šutke odmahnula glavom. — Hajde, pođimo sjesti na terasu. Zamolit ćemo da vam tamo posluže doručak.


— Ako sam vas u nečem omela... — Nipošto — s osmijehom je odvratila. — Hajdemo. Jednako ganuta koliko i smetena njezinom pažnjom, Amelija je poslušno pošla s njom. — Željela bih vam zahvaliti na haljinama i rublju. Čim uspijem doći do svoje odjeće, vratit ću sve što ste mi... — Ne moramo se tako službeno oslovljavati. Zovi me Evie. I slobodno zadrži sve što sam ti poslala. Ova haljina uistinu ti lijepo stoji. Ta boja nikako se ne uklapa s bojom moje kose. — Previše ste ljubazni, gospo — suzdržljivo je odvratila jer ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti i primorati se zvati ju imenom. Zašto je toliko kruta? I zašto ne može prihvatiti poklon bez glupog i suvišnog osjećaja obveze? — Zovi me Evie — podsjetila ju je i rekla joj neka ju primi pod ruku. — Tvojim sestrama laknut će kad vide da si ustala. Kažu da se ne sjećaju da si ikada tako dugo spavala. Nadam se da si se uspjela odmoriti? — Nažalost, ne osobito — rekla je Amelija i naglo porumenjela kad se prisjetila noći koju je provela ležeći uz Cama kraj logorske vatre, ruku i nogu isprepletenih s njegovima. — Da, s obzirom na okolnosti... — započela je Evie pa spustila pogled na njezinu ruku i široko se osmjehnula. — Posve je razumljivo da nisi mogla spavati. Shvativši da je vidjela prsten na njezinoj ruci, Amelija je poželjela propasti u zemlju od srama. Smetena, pokušala je izvući ruku ispod njezine, no Evie joj to nije dopustila. — Sve je u redu — rekla je i prijateljski joj se osmjehnula. — Moram malo porazgovarati s tobom i objasniti ti neke stvari. Kad sam ga jutros vidjela, nije bio nalik sebi. Sad mi je jasno zašto. Nije bilo potrebe da ju Amelija upita o kom priča. — Gospo... — započela je pa kratko pročistila grlo. — Evie, ako misliš da smo on i ja... — promucala je pa duboko udahnula u pokušaju da se pribere. — Nema ničega između nas — u dahu je izgovorila, svjesna vlastitog izdajničkog rumenila. — O, Bože... mogu zamisliti što misliš o meni. Kad su stigle do vrata koja su vodila na terasu, izvukla je ruku ispod njezine i ponovno pokušala skinuti prsten. Uzalud. Kriomice


pogledavši Evie, iznenadila se kad je vidjela da nije nimalo šokirana. Upravo suprotno, izgledala je kao da ju potpuno razumije. Bilo je nešto osobito u izrazu njezina lica, nešto što se rijetko viđa... izvjesna nježnost pomiješana s mirnom odlučnošću. Nije nimalo čudno što ju suprug obožava, pomislila je Amelija. — Mislim da si vrlo ozbiljna i odgovorna. Rijetko koja mlada neudana dama bila bi spremna toliko se žrtvovati za obitelj, no izgleda da ti to nije nimalo teško. Očito si jako privržena bratu i sestrama. Usto, čini se da prihvaćaš ljude onakvima kakvi jesu, što je osobina koju Cam izuzetno cijeni. Amelija je poželjela sakriti se u mišju rupu. — Je li on možda još tu... ili je već... otišao? — promucala je, pitajući se kako bi se mogla izvući iz tog neugodnog razgovora. Bi li upalilo ako bi rekla da je nešto zaboravila u sobi i da mora otići po to? — Tu je. Rano je jutros s Westcliffom i mojim mužem otišao pogledati što je ostalo od vaše kuće i pokušati procijeniti štetu. Sada su negdje u vrtu. Pomisao da se netko petlja u probleme koji su se ticali njezine obitelji, Ameliji se nije osobito svidjela. Nisu li u najmanju ruku trebali o tom porazgovarati s Leom? Ponašali su se kao da su Hathawayevi hrpa nesposobne dječurlije. — Ljubazno od njih, ali doista se ne bi trebali time zamarati — rekla je i naglo se uspravila. — Sposobni smo sami s time izaći na kraj. Vjerujem da je kuća djelomice pogodna za stanovanje pa nećemo dugo iskorištavati gostoljubivost lorda i lady Westcliff. — Oh, ne — hitro je odvratila Evie. — Lillian vam neće dopustiti da odete prije nego što vaša kuća bude potpuno obnovljena. Ne brini, nećete nikome smetati... kako biste i mogli? U ovako velikoj kući nitko nikome ne može smetati, zar ne? Usto, Lillian i njezin suprug sutra odlaze u Bristol. Ostat će tamo najmanje dva tjedna. Idu u posjet Daisy, njezinoj mlađoj sestri koja očekuje dijete. Moj muž i ja također idemo s njima. Tako da ćete manje-više ovdje biti sami. — Ne usudim se ni pomisliti kakav bi krš ovdje mogli zateći kada se vrate. Evie se osmjehnula. — Iskreno sumnjam da ste baš takvi barbari. — Hm, o tom bi se dalo pričati — promrmljala je Amelija pa odlučila skratiti stvar. — Čim doručkujem, otići ću pogledati u kakvom


je stanju kuća, i ako je iole pogodna za stanovanje, odmah ćemo otići odavde. — Ne misliš li da to možda ne bi bilo dobro za Winnifred? A tvoj brat i Merripen, po svem sudeći, također ne pucaju od zdravlja. Amelija je duboko uzdahnula. Znala je da se ponaša nerazumno, no pomisao da je izgubila nadzor nad situacijom bila joj je istinski nepodnošljiva. Mrzila je osjećati se bespomoćno i ovisiti o tuđoj pomoći. — Možda bi o tom trebala porazgovarati s Camom — predložila joj je Evie. — Doista ne vidim što on ima s tim. Evie se na trenutak pozorno zagledala u nju. — Oprosti. Kad sam vidjela da nosiš njegov prsten, pomislila sam... ali očito sam se zabunila. Stvar je u tom što ga Cam nosi od svoje dvanaeste godine i... — Ne znam zašto mi ga je dao — prekinula ju je Amelija i upustila se u još jedan unaprijed izgubljen pokušaj skidanja prstena. — Sumnjam da je za to imao neki osobit povod. — Ne bih se složila s tim — tiho je odvratila Evie. — Cam se cijeli život osjeća poput stranca, čak i među Romima. Oduvijek je priželjkivao pronaći svoje mjesto u svijetu, no čini se da je tek sada shvatio da mu je mjesto uz osobu koju nosi u srcu. — Ja pouzdano nisam ta osoba — šapatom je izgovorila Amelija. Evie se suosjećajno osmjehnula. — Ne želim se miješati u tvoje odluke, no s obzirom na to da dugo poznajem Cama, mogu ti reći da je rijetko dobar čovjek. Vrlo pouzdan i odgovoran. Stoga bi mi bilo drago kad bi razmislila — rekla je i otvorila vrata terase. — O, tvoje sestre vratile su se iz šetnje — veselo je uskliknula. — Pridruži im se za stolom. Reći ću nekome da ti donese doručak — dodala je i hitro se udaljila. Dan je bio ugodno svjež, zrak ispunjen mirisom vlažne zemlje i krizantema iz pažljivo njegovanog vrta ispresijecanog brojnim pošljunčanim stazama. Budući da je većina Westcliffovih gostiju već otišla kućama, veći dio terase bio je prazan. Čim se sestrama pridružila za stolom, Amelija se pozorno zagledala u Win. — Jesi li dobro? Kako si spavala? Je li te mučio kašalj? — Dobro sam. Zabrinule smo se za tebe, nemaš običaj spavati do


podneva. Već smo se počele pitati jesi li se možda razboljela. Amelija ju je zabljesnula osmijehom — Ah, ne, odlično sam. Nikad bolje — odvratila je pa svrnula pogled na Poppy i Beatrix. Obje su bile u lijepim novim haljinama, Poppy u žutoj, a Beatrix u zelenoj. — Bože, Bea... izgledaš poput prave mlade dame. S osmijehom na usnama, Bea je ustala i okrenula se oko sebe, kako bi ju Amelija ogledala sa svih strana. Gornji dio svijetlozelene haljine bio je urešen tamnozelenim vezenim rombovima, a suknja je u raskošnim naborima padala do poda. — Dobila sam ju od lady Westcliff — rekla je. — Pripadala je njezinoj mlađoj sestri koja je sada u blaženom stanju. — Oh, Bea... — tiho je zaustila Amelija i sjetno se osmjehnula pomislivši kako bi djevojčica njezinih godina trebala pohađati satove francuskog, baleta, lijepog ponašanja i svega ostalog što djevojčice iz imućnih obitelji uče kako bi postale pristojne mlade dame. Ali za takvo što nije bilo novca i kako su stvari stajale, neće ga ni biti. Osjetivši kako joj je Win stisnula ruku, zagledala se u njezine velike plave oči i tiho uzdahnula. O, Win, pomislila je, uvijek tako draga, blaga i puna razumijevanja. Slabašno joj se osmjehnuvši, bacila je pogled na vrt i kratko se lecnula kad je tamo ugledala Cama u društvu dvojice muškaraca. Kao i oni, bio je u jahaćim hlačama i čizmama, no za razliku od njih, umjesto sakoa, nosio je bijelu košulju i prsluk od tanke crne kože. Crne kose raskuštrane vjetrom izgledao je uistinu neodoljivo. Polako hodajući s njima duž staze, tu i tamo otrgnuo bi pokoji suh list s ponekoga grma ili kratko zastao i zagledao se u krizanteme. Unatoč tome, Amelija je bila sigurna da mu nije promakla ni riječ razgovora. Iako nije mogao znati da ga promatra, okrenuo se i pogledao ravno u nju. Čak i s udaljenosti od dvadesetak metara njegov pogled pogodio ju je poput strijele. — Amelija, imaš li što s gospodinom Rohanom? — tiho ju je upitala Win. — Možda neku vrstu dogovora? Smetena, Amelija se kratko nakašljala pa naglo sakrila ruku s njegovim prstenom u nabore haljine. — Naravno da ne. Otkud ti takva pomisao? — Jutros, dok sam sjedila na terasi, načula sam njegov razgovor s


lordom Westcliffom i lordom St. Vincentom. Netom su se vratili s našeg imanja, a po načinu na koji je gospodin Rohan govorio o nama, stekla sam dojam da se namjerava pobrinuti za nas. — Molim? — u nevjerici je upitala Amelija. — Briga za našu obitelj jest na meni. I na Leu. Otkud mu pravo da se petlja u naš život? — Ne znam, ali ponašao se poput glave obitelji... kao da je sve na njem. Rekao je da će sve uzeti u svoje ruke. Amelija je ogorčeno uzdahnula. — Poput glave obitelji? Ne mogu shvatiti odakle mu pomisao... O, Bože. Morat će mu te gluposti izbiti iz glave. Smjesta. — Jesi li dobro? — zabrinuto je upitala Win. — Prilično si blijeda. Hajde, popij malo čaja — dodala je, ponudivši joj svoju šalicu. Prihvatila ju je pa u nekoliko dugih gutljaja ispraznila sadržaj i odložila šalicu na tanjurić ne obazirući se na zapanjene poglede sestara. — Koliko ćemo dugo ostati ovdje? — oprezno je upitala Bea, no prije nego što je Amelija stigla odgovoriti, Poppy se zagledala u njezin prsten. — O, lijepog li prstena — uskliknula je. — Odakle ti? Mogu li ga vidjeti? Amelija je naglo ustala. — Ispričavam se... moram porazgovarati s nekim — u dahu je izgovorila i naglo se okrenuvši, uputila se prema stubama koje su vodile u vrt. Sišavši, krenula je ravno prema trojici muškaraca koji su zastali kraj kamene žardinjere s dalijama. Našavši se nekoliko metara dalje od njih, načula je odlomke njihova razgovora... poput... kuća će se morati obnoviti od temelja do krova... i... trebalo bi dopremiti ovamo mramorne ploče i sav materijal koji preostane od uređenja kluba. Zaboga, jesu li sišli s uma? Očito nisu svjesni da su prihodi Hathawayevih prilično skromni i da si ni uz najbolju volju ne mogu priuštiti temeljitu obnove kuće. Odakle bi platili sav potreban materijal i radnike? Začuvši njezine korake na stazi, sva trojica muškaraca složno su se okrenula. Westcliff joj se toplo osmjehnuo, St. Vincent uljudno, ali ravnodušno, a osim što ju je hitro odmjerio od glave do pete, Camov izraz lica ostao je nedokučiv. — Dobar dan, gospodo — rekla je pa svrnula pogled na Cama. — Gospodine Rohane, bila sam uvjerena da ste već na putu za


London. — Ne, ali ubrzo ću otići. Odlično, pomislila je. Tako je najbolje i za nju i za njega. Ipak, kratka oštra bol prostrijelila joj je srce. — No vratit ću se za približno tjedan dana — dodao je, na njezino nemalo zaprepaštenje. — I dovest ću sa sobom inženjera kako bismo dobili stručno mišljenje o nužnim preinakama vaše kuće. Odlučno je odmahnula glavom. — Gospodine Rohane, ne bih željela da steknete dojam kako ne cijenim vaš trud, no to doista neće biti potrebno. Moj brat i ja savršeno smo sposobni pobrinuti se za sve. — Vaš brat nije se sposoban pobrinuti ni za što. Lord Westcliff odlučio se uključiti u razgovor. — Gospođice Hathaway, vašoj kući nužna je temeljita rekonstrukcija, a to će potrajati. Slobodno sa svojima ostanite ovdje dokle god bude potrebno. — Vrlo ste velikodušni, gospodine, no budući da nam kuća nije izgorjela do temelja, živjet ćemo u njoj. — Ni prije požara nije bila pogodna za stanovanje, a kamoli sad — rekao je Cam. — S obzirom na ono što sam vodio, bila bi loše sklonište i za pse lutalice. Amelija se naglo namrštila. — U tom slučaju, preselit ćemo se u lovačku kolibu na imanju. — Premala je za sve vas. Usto, također je u lošem stanju. — Oprostite, ali to nije nešto čime bi se vi morali zamarati, gospodine Rohane. Zagledao se u nju dugim prodornim pogledom na način kao nikada dotad, pa svrnuo pogled na Westcliffa. — Gospođica Hathaway i ja moramo nakratko porazgovarati. — Ne, ne moramo — hitro je odvratila, srca preplavljena panikom. — Naravno — rekao je Westcliff i kratko joj se naklonio. — Ako nemate ništa protiv, lord St. Vincent i ja rado bismo se povukli. — Ne, doista nema potrebe... molim vas, ostanite — pobunila se, no jedino što joj je preostalo bilo je gledati u njegova leđa. Lord St. Vincent široko joj se osmjehnuo. — Ja sam možda posljednja osoba čiji savjet biste trebali poslušati, gospođice Hathaway — ispod glasa je rekao i kratko pogledao Rohana. — No znate kako se


kaže... poklonjenom konju ne gleda se u zube... a tako je nekako i s imućnim suprugom — dodao je i požurio za Westcliffom. Zgromljena, Amelija je dug trenutak zurila za njim. — O čem on to, pobogu, priča? — napokon je upitala, pogledavši Rohana. — Rekao sam im da smo se zaručili. — Zaručili? — Da — odvratio je i, primivši ju za ruku, poveo ju do fontane okružene visokom živicom. — Zaboga, kako ti je palo na pamet reći im takvo što? — Zato jer jesmo zaručeni. — Molim? — upitala je i naglo se okrenuvši prema njemu, zagledala mu se oči. — Jesi li sišao s uma? Primio ju je za ruku i spustio joj malen poljubac na prste. — Spavala si sa mnom, zaklela mi se na vječnu ljubav i nosiš moj prsten. Što se Roma tiče, već smo u braku. No da bi sve bilo u skladu s propisima tvojeg naroda, učinit ćemo to kako se pristoji i vjenčati se u crkvi. — Naravno da se nećemo vjenčati — uskliknula je i izvukla ruku iz njegove. — Nosim taj vraški prsten samo zato što ga ne mogu skinuti. I nisam ti se ni na što zaklela. Osim ako riječi koje si tražio da ponovim nisu bile... o, Bože! Dakle, prevario si me? To se ne računa, nisam znala što govorim. — Ali spavala si sa mnom. Preplavljena sramom i ljutnjom naglo je porumenjela i oborila pogled. — To apsolutno ništa ne znači — rekla je i, okrenuvši mu leđa, prkosno prekrižila ruke na prsima. — Meni da. Romi spolni odnos smatraju svetim činom. — Ma nemoj? — uskliknula je i okrenula se prema njemu. — A što je sa svim onim damama s kojima si dosad spavao? Jesi li i to smatrao svetim činom? — Ne kažem da nisam griješio — nehajno je odvratio. — No spreman sam se u potpunosti iskupiti. Duboko je uzdahnula. — Came, priberi se. Ne želiš se oženiti sa mnom. Nego lutati svijetom. Čovjek ne može preko noći promijeniti poglede na život. — Jasno da može — rekao je i pokušao ju zagrliti, no izvukla se iz


njegovih ruku i pobjegla od njega. U dva ju je koraka uhvatio i ponovno ju privukao k sebi. — Prestani bježati i slušaj. Želim se oženiti s tobom. I želim to unatoč tome što znam da uz tebe dobivam i cijelu tvoju obitelj, uključujući samoubilački nastrojenog šogora i romskog slugu koji se većinu vremena drži poput mrzovoljnog medvjeda probuđenog iz zimskog sna. — Merripen nije sluga. — Što god da je, očito ide u paketu s vama i spreman sam ga prihvatiti kao i sve ostale. — Oni neće prihvatiti tebe — odvratila je, glasa preplavljena tjeskobom. — Za tebe nema mjesta u našoj obitelji. — Da, ima. Mjesto mi je uz tebe. Kratko je zadrhtala kad ju je pomilovao po leđima. Čak i preko korzeta mogla je osjetiti toplinu njegove ruke. — Naš brak ubrzo bi se pretvorio u katastrofu — rekla je, boreći se protiv opijenosti njegovom blizinom. — Zamjerao bi mi što sam ti oduzela slobodu... a i ja tebi, što si me lišio moje slobode. Usto, ne bih ti mogla obećati da ću te slušati i u svem se pokoriti tvojim odlukama. — I ne moraš. — Ma nemoj? Želiš li reći da mi ne bi pokušao zapovijedati ili me natjerati da postupim suprotno svojoj volji? Uhvatio ju je prstima za bradu i na trenutak joj se duboko zagledao u oči. — Ne bih ti mogao obećati da to nikada neću učiniti — najzad je rekao. — Ali samo u situacijama kada je to za tvoje dobro. Što se Amelije tiče, bio je to kraj priče. — Savršeno dobro znam što jest i što nije dobro za mene. Ne treba mi nitko soliti pamet o tom, niti ću to ikome dopustiti. Vrhovima prstiju protrljao joj je ušnu resicu i pomilovao ju po vratu. — Prije no što me odbiješ, trebala bi razmisliti o nekim stvarima. Ne radi se samo o tebi i meni — rekao je i osjetivši kako se pokušava izvući iz njegova zagrljaja, čvrsto ju uhvatio za kukove. — Nego i tvojem bratu i sestrama. U velikoj ste nevolji, mila. — Ništa novo. Uvijek smo u nevolji. — Možda — rekao je, slegnuvši ramenima. — Ipak, sumnjam da ćeš se bez mene lako izvući iz problema. Znam da kao Rom nisam osobit


zgoditak, ali odvažeš li prednosti i nedostatke, shvatit ćeš da ćeš sa mnom neusporedivo bolje proći. Zaustila je da mu kaže kako se u svem tom najmanje radi o njegovu porijeklu, no stavio joj je prst na usta. — Udaj se za mene i pretvorit ću vašu kuću u palaču. Gledaj na to kao na cijenu koju sam platio za tebe. — Što? — zapanjeno je upitala. — Radi se o romskom običaju, takozvanoj kupovini mladenke. Mladoženja prije vjenčanja isplaćuje mladenkinim roditeljima izvjesnu sumu novca. Budući da nemaš roditelje, novčano ću pomoći tvojem bratu i sestrama, što će uključivati i podmirenje Leovih kockarskih dugova. — O, Bože. Zar duguje novac kockarnici? — Ne, nije od mene tražio zajam. Dužan je nekim drugim ljudima. — Oh, ne — zdvojno je prošaputala. — Pobrinut ću se da imate sve što vam je potrebno — strpljivo je nastavio. — Odjeću, obuću, nakit, konje, knjige... Beatrix će pohađati satove francuskog i glasovira... Poppy će moći provesti društvenu sezonu u Londonu. Winnifred će dobiti najbolju moguću liječničku pomoć... ako želi, u bilo kojoj klinici na svijetu — rekao je i kratko zašutio. — Ne bi ju voljela opet vidjeti zdravu? — Ne bi me smio tako ucjenjivati — prošaputala je. — U zamjenu za sve to, želim samo tebe — rekao je i poljubio ju u zapešće. Zavrtjelo joj se u glavi. — Osjećam se kao da sklapam pogodbu s đavlom. — Ne, Amelija — tiho je odvratio. — Nego sa mnom. — Čak i ne znam zašto me želiš. Spustio je usnice do njezina uha. — Teško mi je povjerovati da to noćas nisi shvatila. — Ah... ako me želiš samo zbog toga, od mnogih žena možeš to dobiti mnogo jeftinije. Suvišno je dodati, ali i znatno jednostavnije, bez suvišne gnjavaže s njihovim životnim problemima. — Da, znam. Ali želim samo tebe — rekao je pa nakratko zašutio i kiselo se osmjehnuo. — Sve te žene s kojima sam bio... nisam im bio


ništa više od razonode. Noći su provodile sa mnom, a dane sa svojim uvaženim supruzima. I nijedna od njih nije mi ništa značila, nakon svake takve pustolovine, osjećao sam se praznim. S tobom je bilo posve drukčije — rekao je i poljubio joj oči i čelo. Nakratko je ostala bez daha. — Možda si umjesto takvih dokonih dama trebao potražiti neku pristojnu djevojku — jedva je čujno prošaputala. — Većinu vremena provodim u kockarskom klubu. Gdje bih imao prilike upoznati pristojnu mladu damu? Takve tamo ne zalaze — rekao je i kratko se nasmijao. — Naravno, prisutna se mlada isključuje. Istina, upoznao sam nekolicinu pristojnih mladih dama... ali, čini se da ih moja blizina zbunjuje. Kao da odjednom izgube moć govora — dodao je i liznuo ju po vratu. — Tko bi to po... pomislio? — drhtavog je glasa promucala. Kratko je zagrizao njezinu ušnu resicu. — Znam da se nije lako odlučiti udati za Roma. Posesivni smo i jezivo ljubomorni. Ne volimo kad naše žene gledaju druge muškarce. I nećeš imati pravo odbiti me u postelji. No... sumnjam da ćeš to htjeti — rekao je i spojio usnice s njezinima u kratak požudan poljubac. — Prije ili poslije napustit ćeš me. — Kunem ti se, neću to učiniti. Moje je mjesto uz tebe. — Romi se ne mogu vezati uz jedno mjesto. — Pojedini da. Čini se da sam ja od tih — rekao je i kratko protrljao vrat. — Sav sam se ukočio od spavanja na zemlji. Bit će da sam više gadjo nego što sam mislio. Htjela — ne htjela, Amelija se morala nasmijati. — Glupost. Zatvoren te prostor guši. Dlanovima joj je obujmio lice. — Udaj se za mene, Amelija. Želim te više nego išta na svijetu. Ti si moja sudbina — rekao je i ponovno ju požudno poljubio. — Reci “da”, mila, i spasi me od usamljeničkog života, od odlaska u krevet s drugim ženama. Želim samo tebe. Obećavam ti, živjet ću pod krovom i neću se žaliti. Ošišat ću se. Tako mi Bog pomogao, ako će te to usrećiti, nosit ću i džepni sat. Ošamućena, utonula je u njegov zagrljaj i zatvorila oči. Kao iz daljine začula je kako ju doziva, no sve oko nje postalo je mutno i nije mu imala snage odgovoriti.


Odmaknuo ju je od sebe i čvrsto ju držeći za nadlaktice, kratko ju protresao. — Amelija... jesi li što pojela otkad si ustala? — Nisam stigla — promrmljala je. Lice mu se naglo pomračilo. — Nisi stigla? Zaboga, zamalo si se onesvijestila — rekao je, više ljutito nego sućutno. — Jasno, gladna si i neispavana. I ti se smatraš sposobnom pobrinuti se za nekoga? Očito nisi sposobna brinuti se ni o sebi — rekao je i obgrlivši ju oko struka, poveo ju prema kući. Zaustila je da se pobuni pa shvatila da nema snage za to. Pravo rečeno, jedva je imala snage uspeti se uz stube. Na terasi, naletjeli su na lady Westcliff. Na dug se trenutak zabrinuto zagledala u Ameliju pa svrnula pogled na Cama. — Što joj je? Izgleda kao da će ispustiti dušu. — Zaprosio sam ju — kratko je odvratio Cam. Lillian je začuđeno podigla obrve. — Dobro sam — rekla je Amelija. — Uhvatila me slabost jer nisam ništa jela. — Je li pristala? — upitala je Lillian i pošla s njima prema stolu za kojim su sjedile Amelijine sestre. — Ne još. — Ne čudim se što joj je pozlilo. Bračna ponuda teško pada na prazan želudac — rekla je i ponovno se zabrinuto zagledala u Ameliju. — Jako si blijeda, mila. Bi li pošla malo prileći? Amelija je odmahnula glavom. — Ne, hvala. Žao mi je što sam napravila scenu. — Oh, nije to ništa — rekla je Lillian. — Sitnica, u usporedbi s onim što se tu inače događa. Bude li ti što trebalo, slobodno reci — dodala je i udaljila se. Na Amelijino zaprepaštenje, kad ju je dopratio do stola za kojim su sjedile njezine sestre, Cam se nije udaljio, nego je sjeo do nje, uzeo viljušku i počeo ju hraniti poput malog djeteta. — Mogu i sama — pobunila se i, ošinuvši ga pogledom, uzela mu viljušku iz ruke. — Nisam siguran. Ako dosad nisi ništa jela, očito je da se netko mora brinuti o tebi.


Otkinula je komadić kruha i gurnula ga u usta, u protivnom bi mu možda rekla da je njegova krivica što je spavala do podneva i propustila doručak. A takvo što ipak mu nije mogla reći pred svojim sestrama. Ubrzo, boja joj se vratila u obraze. Budući da je bila zauzeta jelom, nije sudjelovala u razgovoru za stolom, no pozorno je slušala kako Cam njezinim sestrama opisuje štetu od požara. Vijest da dio kuće u kojem se nalazio pčelinji salon nije pretrpio nikakvu štetu i da pčele i dalje tamo veselo obitavaju, nije ih nimalo oduševila. — Nikada se nećemo riješiti tih vraških pčela — razočarano je rekla Bea. — Hoćemo — rekao je Cam i položio ruku na Amelijinu. — Osobno ću se pobrinuti za to. Ne pogledavši ga, Amelija je posegnula za šalicom i srknula gutljaj čaja. — Gospodine Rohane, namjeravate li se vjenčati s Amelijom? — upitala je Beatrix. Naglo se zagrcnuvši, Amelija je zgrabila ubrus i njime pokrila usta. — Zaboga, Bea — promrmljala je Win. — Saberi se. — Ali, nosi njegov prsten... — Zaveži — kratko i jasno prekinula ju je Poppy. — Razmišljam o tom — rekao je i široko se osmjehnuo. — No problem je u tom što ona ima nekoliko mana... nedostaje joj smisao za humor i nije osobito poslušna. U drugu ruku... Vrata terase s treskom su se otvorila. Svi prisutni naglo su se okrenuli i zapanjeno se zagledali u krupnog tamnoputog muškarca koji je s ubilačkim pogledom u očima stajao u dovratku. U Merripena. — O, ne — prošaputala je Win. Iako je bio u zavojima, nije djelovao nimalo bespomoćno. Pognute glave i stisnutih šaka, izgledao je poput razljućenog bika spremnog na juriš. Meta je i više nego očito bio Cam. — O, Bože — promrmljala je Amelija, shvativši što se zbilo. Merripen je zacijelo načuo kako sluškinje šapuću o tragovima krvi na njezinoj spavaćici i sada namjerava Cama zakucati u zemlju jer ju je


obeščastio. Cam je ustao, ravnodušno se zagledao u njega pa svrnuo pogled na nju. — Jesi li mu štogod rekla? Rumena od srama, zdvojno je odmahnula glavom. — Ne. Mora da je čuo od sluškinja — rekla je i pokušala ustati, no Cam ju je ponovno gurnuo u stolicu. — Ne miješaj se. Sam ću to srediti s njim. — Ne bi mi naudio — uljudno ga je izvijestila. — Ti si taj kojeg je naumio zadaviti golim rukama. — Želiš li sa mnom o nečem popričati, prijatelju? — upitao je Cam i opušteno prišao Merripenu. U odgovor, Merripen je progunđao nešto na romskom. Što god bilo, nije zvučalo nimalo prijateljski. — Oženit ću ju — odvratio je Cam, tonom kao da smatra da je stvar time riješena. — Tim gore za tebe — promrsio je Merripen i prišao mu korak bliže. St. Vincent odlučio se uplesti pa hitro stao između njih. Kao i Cam, imao je i više nego dovoljno iskustva u posredovanju pri smirivanju usijanih glava u kockarnici. — Lakše malo, momci — rekao je, pomirljivo podigavši ruke. — Siguran sam da problem možete riješiti na znatno razumniji način. — Tornjaj se — odbrusio je Merripen. St. Vincent nehajno je slegnuo ramenima. — U pravu si. Razumno ponašanje neopisivo je dosadno. Osobno ga se klonim kad god mi se za to pruži prilika. Ipak, nesporazume ovakve vrste ne možete rješavati pred damama. Ne želimo ih uznemiriti, zar ne? Merripen je pogledao prema stolu za kojim je Amelija sjedila sa sestrama pa zadržao pogled na Win. Odlučno je odmahnula glavom, pogledom ga moleći da popusti i odustane. — Merripene, molim te... — započela je Amelija pa zašutjela kad ju je Cam pogledom upozorio da se ne miješa. Najradije bi propala u zemlju od srama. Istodobno, Merripenova potreba da obrani njezinu čast istinski ju je ganula. — Ne ovdje — rekao je Cam Merripenu i uputio se prema stubama kojima se silazilo u vrt. Merripen je trenutak oklijevao pa pošao za njim.


Sedamnaesto poglavlje

ožda bismo trebali poći za njima — rekao je Westcliff pogledavši St. Vincenta. — Tek toliko da spriječimo najgore u slučaju da nekome od njih dvojice život bude visio o koncu. St. Vincent odmahnuo je glavom, zavalio se u stolicu i posegnuo za rukom svoje supruge i isprepleo prste s njezinima. — Rohan nije mačji kašalj i umije se nositi s krupnim i opasnim tipovima. Ne bi mu bilo prvi put. Izašao je na kraj s gomilom kriminalaca i razbijača pa će i s ovim momkom — rekao je i osmjehnuo se supruzi. — Inače, dečko mi se svidio. Ima petlju. Možda bih i njega mogao uposliti. Amelija nije pretjerano strahovala niti za jednog niti za drugog. Borba između njih bit će poput hrvanja vještih hrvača. Onaj koji uspije protivnika oboriti na leđa, pobijedit će i to će uglavnom biti sve. Ipak, tijekom tog procesa netko od njih dvojice mogao bi zaraditi pokoje iščašenje, a budući da su Hathawayevi — s izuzetkom Lea — bili vrlo privrženi Merripenu, ne bi bilo zgodno kad bi on bio taj. Amelija je bila i više nego sigurna da njezine sestre takvo što ne bi lako oprostile Camu. Osobito Win. No ako je pomislila da Win možda strahuje za Merripena, prevarila se. Nije izgledala ni najmanje zabrinuto. Nego ljutito. — Trebao je ostati ležati u postelji — promrsila je, ošinuvši ju pogledom. — Sve je to tvoja krivica. — Nisam ga ja tjerala da ustane iz nje — ogorčeno je odvratila Amelija. Win je ljutito odmaknula pramen kose s čela. — Očito si napravila nešto što ga je uznemirilo. A to je očito u uskoj vezi s gospodinom Rohanom. Poppy ni uz najbolju volju nije uspjela zadržati jezik za zubima. — Dapače, u vrlo uskoj vezi s njim.


— Zaveži — promrsila je Win. — To nije bilo nimalo smiješno, Poppy — dodala je Amelija. Poppy je mrzovoljno slegnula ramenima. — Meni jest. Uvijek si bila svetica. — Sigurna sam da bi i meni bilo smiješno kad bih znala o čem se radi — rezignirano je rekla Bea. Cam je produžio do male tratine okružene šumarkom i preplavljene žutim cvjetovima gospine trave. Zastavši nasred nje, mirno je prekrižio ruke na prsima i znatiželjno se zagledao u mrkog Roma. Izgledao je poput vuka samotnjaka koji je iz nekog zagonetnog razloga napustio svoj čopor, a zatim — iz nekog još zagonetnijeg razloga — odlučio izigravati psa čuvara Hathawayevima. Zašto je to činio? Što im je dugovao? Možda je bio mahrime. Otpadnik, netko kome se ne može vjerovati. Možda su ga zato prognali iz plemena. Ako jest, što je učinio? — Obljubio si Ameliju — bez uvoda promrsio je Merripen. — Nije da sam lud od znatiželje, no ipak me zanima... kako si saznao? Prsti na Merripenovim rukama raširili su se kao da žudi zgrabiti ga za vrat. — Ne obraćaj mi se na našem jeziku — odbrusio je, lica mrka poput neba pred oluju. Cam je znatiželjno podigao obrve pa slegnuo ramenima. — U redu, kako god želiš. — Čuo sam sluškinje kako se u hodniku pred mojom sobom smijuckaju na njezin račun. Cijela je obitelj zbog tebe sada osramoćena. — Da, znam — tiho je odvratio Cam. — Nisi dovoljno dobar za nju. — I to znam — rekao je Cam i pozorno se zagledao u njega. — Misliš li možda da si ti dovoljno dobar za nju? Merripen ga je prostrijelio pogledom. — Ona mi je poput sestre — odvratio je tonom smrtno uvrijeđenog čovjeka. — Odlično. Jer se želim oženiti s njom. A budući da su Hathawayevi u velikoj nevolji i da im nema tko pomoći, to će naposljetku biti dobro za sve — rekao je, tonom kao da bi svaka daljnja


diskusija o tom bila suvišna. — Ne treba im tvoj novac. Leo je uz titulu dobio i solidan godišnji prihod. — Veliko je pitanje koliko će dugo on još poživjeti. Obojica to znamo. Ako otegne papke, titula i posjed pripast će nekom njihovom dalekom rođaku. Tko će se u tom slučaju pobrinuti za četiri neudane djevojke? A i da ne govorimo o tom da je jedna od njih teško bolesna i da bi mogla umrijeti ako ne dobije... — Neće umrijeti — uzviknuo je Merripen glasom ranjene životinje. Brzo se pribrao, no iz njegove reakcije Camu je postalo savršeno jasno da mu je stalo do nje. Sudeći po tom, nisu mu sve Hathawayice bile poput sestara. A ukoliko je zaljubljen u tu krhku djevojku, mislit će na njezinu dobrobit. — Merripene, za razliku od tebe, ja za sve njih mogu učiniti mnogo toga dobroga — polako je započeo, ne obazirući se na njegov ubilački pogled. — I zato se radije pomiri s tim da ću oženiti Ameliju. Učinit ću to svidjelo se to tebi ili ne, ali ne bih želio gubiti vrijeme i energiju na sukobe s tobom. Drugim riječima, ako ti se ne sviđam i ako ne možeš podnijeti pomisao da živiš sa mnom pod istim krovom, idi kamo god poželiš. Jer ja nikamo ne idem. Dugu minutu Merripen je bez riječi zurio u njega, kolebajući se između žudnje da ga sastavi sa zemljom i potrebe da učini ono što je najbolje za Hathawayeve. — Osim toga, ako se Amelija ne uda za mene, Frost će ju vjerojatno nagovoriti da se uda za njega — dodao je Cam. — I sam znaš da će joj biti bolje sa mnom. Merripen se ironično nasmijao. — On joj je ranio srce. A što si ti učinio? Obeščastio ju! Po čem si bolji od njega? — Za razliku od njega, ja ju neću ostaviti. Romi su odani svojim ženama — rekao je pa namjerno nakratko zašutio. — I u dobru i u zlu — dodao je. — Siguran sam da to znaš. Merripen se mrko zagledao u daljinu. — Ako ju ikada na bilo koji način povrijediš, kunem ti se da ću te ubiti. — Pošteno. — Možda te ipak ubijem. Cam se kratko nasmijao. — Iznenadio bi se kad bi znao koliko ljudi


to priželjkuje. — Ne — rekao je Merripen. — Ne bih. Amelija je nervozno zastala kraj vrata Camove sobe, osluškujući zvukove iznutra... koraci, otvaranje i zatvaranje ladica, vrata ormara... očito se sprema za odlazak u London, zaključila je. Kao i svi ostali, otišla je s terase prije nego što su se Cam i Merripen vratili. Malo prije u hodniku je naletjela na Merripena; mračno mu se lice još više pomračilo kad ju je ugledao. Zaustila je da ga upita je li sve u redu, ispriča mu se ili što već, no prekinuo ju je. — Tvoj izbor — promrsio je. — No imaj na umu da će se odraziti na sve nas — dodao je pa ušao u svoju sobu i zalupio vratima. Kratko je pogledala lijevo i desno kako bi se uvjerila da ne ma nikoga u hodniku pa kratko pokucala na vrata i hitro ušla u Camovu sobu. Upravo se sagnuo da stavi hrpu uredno složene odjeće u kovčeg koji je stajao na podu kraj kreveta. Kad je okrenuo glavu prema njoj, slap crne kose pao mu je preko očiju. Snaga koja je isijavala iz njegova tijela bila je gotovo opipljiva, sve na njem bilo je prekrasno, rezonantno, savršeno usklađeno. — Drago mi je što ti Merripen nije razbio zube — drhtavim je glasom izgovorila. — Svi su na broju — s osmijehom je odvratio i uspravio se. Jedan pogled na njegovo vitko mišićavo tijelo bio je dovoljan da ju oblije vrućina. — Razmislila sam o tvojoj ponudi i donijela konačnu odluku — u dahu je izgovorila i svrnula pogled u stranu. — No prije svega, željela bih da znaš kako izuzetno cijenim tvoje osobine. Vrlo si obdaren i... — Obdaren? — Da, posjeduješ brojne vrline. — Oh. Kratko ga je pogledala. Izgledao je kao da bi se najradije nasmijao. Zar je rekla nešto smiješno? — Bi li se uozbiljio i usredotočio? — upitala je, naglo se namrštivši. — Krajnje sam ozbiljan i usredotočen. Nastavi.


— Željela sam reći da se osjećam vrlo polaskanom tvojom bračnom ponudom i da si u pravu kad tvrdiš... — Skrati stvar, Amelija — rekao je i položivši joj ruke na rame na, zagledao joj se u oči. — Hoćeš li se udati za mene? — Ne mogu — tiho je odvratila. — Jednostavno ne mogu. Previše smo različiti. Nagao si, sposoban u trenutku promijeniti mišljenje, čak i kad se radi o važnim životnim pitanjima. Ja nisam takva, jednom kad nešto odlučim, držim se toga. Za razliku od tebe, prije svakog postupka dobro promislim o posljedicama i... — Prošle noći postupila si nepromišljeno i ništa loše nije se iz toga izrodilo — rekao je i široko joj se osmjehnuo. — Nisam nagao niti nepromišljen, mila. Radi se samo o tom da umijem razlučiti kada treba poslušati razum, a kada srce. — A ulazak u brak smatraš odlukom koja se donosi srcem? — Naravno — rekao je i položio joj ruku na srce. — Ta odluka donosi se ovdje. Odmahnula je glavom. — Ne mogu se udati za muškarca kojeg jedva poznajem. I ne radi se samo o meni... ispostavi li se da sam pogriješila, to će se odraziti na cijelu moju obitelj. — Ima ljudi koji su u braku i pedeset godina, a da se zapravo ne poznaju. Usto, znaš o meni sve što je bitno. Počela je lupkati nogom po podu pa shvatila što čini i primorala se prestati. Polako, Cam je posegnuo za njezinom rukom i s osmijehom se zagledao u dio kože na njezinu prstu, crven od pokušaja skidanja prstena. — Preuzak mi je — promrmljala je. — Ne mogu ga skinuti. — Nije ti preuzak. Sva si kruta i ukočena, zato ga ne možeš skinuti. — Nisam kruta i ukočena. Privio ju je k sebi. — Jesi. Sve je to zbog korzeta — rekao je i spojio usnice s njezinima u spor vlažan poljubac. Shvativši da joj je raskopčao haljinu na leđima, pokušala se izvući iz njegova zagrljaja. — Came, ne... Ugušio je njezin protest strastvenim poljupcem. Shvativši da joj raskopčava i korzet, ponovno se pobunila. — Zaboga, Came... prestani! Što izvodiš?


— Pomažem ti skinuti prsten — promrmljao je. — Tako što mi skidaš korzet? Ne vidim kakve to veze ima... o, ne... ne čini to — uskliknula je. Uzalud, jer u tren oka riješio ju je i haljine i korzeta. — Želim te vidjeti pri danjem svijetlu, monisha — prošaputao je, ljubeći joj vrat i ramena. — O, kako si lijepa... na svijetu ne postoji ljepša žena od tebe. Začuvši korake u hodniku, na trenutak se smrznula od straha. Što ako netko pokuca? Gdje će se sakriti? Čak i ako se na brzinu odjene, ne može dopustiti da ju itko zatekne ovdje. Srećom, tko god da je prolazio hodnikom, produžio je kraj vrata Camove sobe. Ipak, morala je stati na kraj toj ludosti. — Came, molim te, ne sad... ne mogu... nije vrijeme... — Bit ću nježan — rekao je i, podigavši ju u naručje, odnio ju do kreveta. — Znam da si još osjetljiva. — Ne radi se o tom — rekla je i pokušala ga spriječiti da joj skine svilenu potkošulju. — Netko bi nas mogao čuti. Ne želim da se počne šaputati kako sam usred dana došla u tvoju sobu i... — Smiri se, vrapčiću, i dopusti da te svučem. Valjda me ne želiš primorati da poderem tu prokletu stvar? — upitao je, zabljesnuvši ju đavolskim osmijehom. — Urazumi se, Came — odvratila je i odgurnula mu ruke. — Slušaj što ti govorim, nije vrijeme... U tren oka poderao joj je potkošulju. — Krasno! Pravi si divljak — uskliknula je i u nevjerici odmahnula glavom. — Kako bih ikada mogla zamoliti sluškinju da ju pokrpa? Što ću joj reći, kako se to dogodilo? Nije izgledao nimalo pokajnički. — Svuci gaćice — rekao je. — Ako ne želiš da i njih poderem. — O, Bože... doista si nemoguć — s uzdahom je izgovorila i, shvativši da ga ne može urazumiti, hitro svukla gaćice. — Zaključaj vrata — prošaputala je i porumenjela do korijena kose. — Molim te... smjesta ih zaključaj. Osmjehnuo se, skočio iz kreveta, brzo zaključao vrata i promatrajući kako se Amelija uvlači među plahte, polako raskopčao košulju i bacio ju na pod.


Primoravši se strgnuti pogled s njegova mišićavog torza, Amelija se nelagodno promeškoljila pod plahtom. — Stavio si me u vrlo neugodan položaj. Što ako... — Znam i ugodnije položaje... neki će ti se zacijelo svidjeti — rekao je pa hitro svukao hlače i pridružio joj se u krevetu. Milujući ju, otkrio je da nije svukla čarape pa nestao pod plahtom. Uvukavši se između njezinih bedara, razvezao joj je podvezicu i počeo joj polako skidati čarapu, istodobno joj jezikom klizeći niz nogu, sve do nožnih prstiju. Do trenutka kad joj je svukao i drugu čarapu, Amelija je gorjela od žudnje. U odgovor na njezine čeznutljive uzdahe, razdvojio joj je bedra i počeo ju polako lickati. Uspaljena, glasno je zastenjala pa podigla kukove i prebacila noge preko njegovih ramena. — Polako, mila — prošaputao je. — Nema potrebe za žurbom. — Ali... ne mogu to više izdržati... požuri! Tiho se nasmijao i nastavio ju dražiti prstima. — Ljepše je kad duže traje. — Ne, nije. — Otkud bi ti to znala? Ovo ti je tek drugi put. Kratko je zajecala kad ju je nastavio lickati. — Molim te... ne mogu... o, da... o, da... Đavolski zločesto uspaljivao ju je do trenutka kad se rumena i uzdrhtala počela kao sumanuta previjati pod njim. Snažno ju uhvativši za kukove, primorao ju je da se smiri pa legao između njezinih bokova i polako kliznuo u nju. Zapanjena, naglo je udahnula i zabola mu nokte u ramena. Istog se trenutka umirio i zagledao se u njezine raširene oči. — Boli li te, mila? — tiho je upitao. — Želiš li da prestanem? Ili da nastavim? — Da... ne... Kratko se osmjehnuo. — Mislim da želiš da nastavim — rekao je i počeo se polako pomicati u njoj. Opijena požudom, visoko je podigla kukove i uvukla ga dublje u sebe. Svaki put kad bi se zabio u nju, preplavio bi ju val neopisiva užitka... val za valom... val za valom... Izbezumljena, počela je tiho jecati pa nogama čvrsto obujmila njegovo tijelo i visoko podigavši kukove, prepustila se žuđenom vrhuncu.


— Amelija... ne... pusti me — promuklo je izgovorio. — Moram... Uzalud. Nije mu dopustila da se povuče. Drhtureći, promrmljao je na romskom nešto što jest i nije zvučalo laskavo, i ispustio sjeme u nju. Malo zatim, zajedno s njom okrenuo se na bok. Iscrpljena i omamljena od užitka, tiho je uzdahnula i naslonila glavu na njegovu mišićavu nadlakticu. Bez riječi posegnuo je za njezinom lijevom rukom, skinuo joj prsten i gurnuo joj ga u dlan. — Evo. Iako, bilo bi mi draže da ti je ostao na prstu. Zapanjeno se zagledala u njega pa s oklijevanjem ponovno stavila prsten na isti prst i istog trenutka ga skinula. — Ne mogu vjerovati... kako ti je to uspjelo? — Opustio sam te — rekao je, milujući ju po leđima. — Hajde, stavi ga ponovno na prst. — Ne. To bi značilo da sam pristala udati se za tebe, a nisam. Okrenuo ju je na leđa i naslonivši se na lakte, polako se pomakao u njoj. — Ne možeš dvaput voditi ljubav sa mnom i reći da se nećeš udati za mene — rekao je i poljubio ju u uho. — Osjećam se iskorišteno i jeftino — dodao je i kratko joj gricnuo ušnu resicu. Nasmijala se. — Činim ti uslugu. Jednog dana bit ćeš mi zahvalan na tom. — Očito ću te morati natjerati da promijeniš mišljenje — rekao je i zabio se dublje u nju. Osjetivši kako je krut, zapanjeno se zagledala u njega. — Stavi taj vraški prsten na prst. Smjesta. Odmahnula je glavom. Ponovno se zabio u nju. — I lišila bi se ovoga? Istina, to je bila gorka pilula. No nije željela sada razmišljati o tom. — Zadržat ću te u lijepom sjećanju — rekla je i usiljeno mu se osmjehnula. — I mislio sam da ću te morati primorati na poslušnost — odvratio je i počeo se gibati u njoj. — Ali... netom si... — Rom sam — rekao je, kao da to sve objašnjava i spojio usnice s njezinima u dug požudan poljubac. Nije mu trebalo dugo da ju ponovno uspali i dovede ju nadomak


vrhunca. No kad je visoko podigla kukove i ponovno ga obujmila nogama, naglo se okrenuo na leđa i podigao ju na sebe. Ako se uplašila da je odlučio prekinuti, prevarila se. — Ovako će ti biti još ljepše — rekao je i uhvativši ju za kukove, počeo ju polako pomicati gore-dolje. — O, da... o, da... — kao opijena je ponavljala i glave zabačene unazad počela se razvratno zabijati na njega. Odjednom, kad se ponovno našla nadomak vrhunca, zgrabio ju je za kukove i podigao ju sa sebe, ostavivši ju praznu, uzdrhtalu, preplavljenu nezadovoljenom požudom. — Came, molim te... molim te, ne čini mi to — drhtavim je glasom prošaputala. — Želiš me? — upitao je i pričekao da kimne. — Imat ćeš me, vrapčiću — rekao je i ponovno ju spustio na svoj napet ud. — Imat ćeš me zauvijek. Suđen sam ti, htjela ti to priznati ili ne.


Osamnaesto poglavlje

akon Camova odlaska, Amelija se zatekla kako besciljno luta dvorcem. Posvuda je vladala mrtva tišina, svi su se povukli u sobe na popodnevni odmor. Grof i grofica ujutro će s lordom i lady St. Vincent krenuti u Bristol. Narednih četrnaest dana boravit će kod Daisy i Matthewa Swifta, Lillianine sestre i šogora. Lillian je bila vrlo bliska sa sestrom i jedva je čekala da ju vidi. Željela joj se naći pri ruci tijekom zadnjih dvaju tjedana prije dolaska djeteta na svijet. — Odlično se nosi s trudnoćom — rekla je Ameliji, kad su poslije ručka sjedile u salonu. — Zdrava je kao drijen. Ali sitna je. A njezin suprug prilično je krupan — dodala je i naglo se namrštila. — Što znači da će dijete vjerojatno biti krupno. — Nije njegova krivica što je visok i jak — istaknuo je lord Westcliff, koji je sjedio u naslonjaču preko puta nje. — Nisam to ni rekla — pobunila se. — Ali si mislila — promrmljao je. Podigla je jastučić kao da će ga gađati njime, no dojam bračne nesloge potpuno se otopio kad su se široko osmjehnuli jedno drugome. Trenutak potom, Lillian je ponovno svrnula pogled na Ameliju. — Misliš li da će s vama biti sve u redu za vrijeme našeg odsustva? — zabrinuto je upitala. — Nimalo me ne veseli što vas ostavljamo same u ovakvoj situaciji. Tko zna što će biti s Merripenom? — Vjerujem da će se brzo oporaviti — rekla je Amelija. — Vrlo je čvrst i otporan. — Doktor će ga svakodnevno posjećivati, a bude li kakvih problema, javite mi i odmah ću se vratiti iz Bristola. Doista ih je poslužila sreća što su nekog poput njih dobili za susjede, pomislila je Amelija. Besciljno tumarajući dvorcem, završila je u galeriji. Dokono razgledavajući slike i skulpture, odjednom je postala svjesna čudne


praznine u sebi, praznine kojoj uzrok nije bila glad, strah, srdžba ili umor od životnih nevolja. Nego usamljenost. Glupost, pomislila je i dugim koracima produžila prema nizu prozora s kojih se pružao pogled na vrt. Počela je kiša, hladne blistave kapljice uporno i ravnomjerno natapale su zemlju; bujica vode iz potoka uskoro će se sliti u široko riječno korito. Zašto bih se osjećala usamljeno? Nije prošlo ni pola dana otkako je otišao. A i cijela je moja obitelj tu. Ipak, ta pomisao nije ju utješila. Dotad, za samoću je uvijek postojao lijek — bilo čije društvo bilo je dovoljno da se riješi osjećaja usamljenosti. No sada više ne. Taj lijek odjednom je postao neučinkovit. Duboko je uzdahnula i pritisnula nos na površinu hladnog, kišnim kapljicama zamagljenog prozorskog stakla. — Majka je uvijek govorila da ćeš tako spljoštiti nos. Bio je to Leo, koji je upravo ušao u galeriju. Okrenuvši se od prozora, Amelija mu se široko osmjehnula. — Govorila je to samo zato jer nije željela da uprljam staklo. Lice njezina brata bilo je blijedo, oči upale. Bio je u otmjenom, dobro krojenom odijelu koje je vjerojatno pripadalo St. Vincentu. Nažalost, Leu nije ni upola tako dobro stajalo. Trbuh mu je visio preko pojasa hlača, a i ovratnik košulje bio mu je preuzak. — Nadam se da se osjećaš bolje nego što izgledaš — rekla je. — Osjećat ću se bolje čim nešto popijem. Sluškinje se uporno oglušuju na moje zamolbe za čašom vina ili žestice. Vraški su zaboravljive. Namrštila se. — Vjerojatno nisu navikle posluživati piće u ovo doba dana. Prerano je, čak i za tebe. Izvukao je džepni sat i zagledao se u njega. — U Bombayu je osam navečer. Kao svjetski čovjek, prilagodit ću se njihovom vremenu. Dotad, na takvo što Amelija bi zakolutala očima ili mu rekla neka se pribere. No gledajući ga tako jadnog i izgubljenog, kako se svojski trudi zadržati krhku masku nehajnog samopouzdanja, sažalila se nad njim. Ni uz najbolju volju nije mogla drugo, nego ga čvrsto zagrliti. Zatečen njezinim postupkom, Leo se dug trenutak nije ni pomakao.


Nije joj uzvratio zagrljaj niti ju odgurnuo od sebe, samo se polako odmaknuo od nje. — Očito nisi pri sebi. Dakako, takvo što moglo se i očekivati. — Da, naravno... najzad, pronašla sam te napola pečenog. Sretna sam što si živ. — Samo sam se dobro nadimio — odvratio je i zagledao se u nju dugim hladnim pogledom. — Kako god bilo, nisam ni upola toliko živahan kao ti. Istog trenutka shvatila je na što cilja. Polako se okrenuvši od njega, pozorno se zagledala u veliko ulje na platnu s prizorom srebrnkastog jezera u podnožju brežuljaka iznad kojih su plovili bijeli oblaci. — Bojim se da ne razumijem što bi to trebalo značiti. — Mislim na tvoje noćne igrice s Rohanom. — Od koga si to saznao? — Od Merripena. — Ne mogu vjerovati da bi upravo on s tobom razgovarao o... — Možda nema mnogo toga oko čega se nas dvojica slažemo, no u ovom slučaju, stavovi su nam posve usuglašeni. Otići ćemo u London čim mu bude bolje. Za početak, odsjest ćemo u Rutledgeu, a čim unajmimo neku pristojnu kuću, preselit ćemo se u nju. — U Rutledgeu? — zapanjeno je upitala. — Jesi li sišao s uma? Ne možemo si priuštiti boravak u hotelu poput tog. — Ne prepiri se sa mnom, Amelija. Ja sam glava obitelji i bit će onako kako sam odlučio. Kako god bilo, Merripen je suglasan s mojom odlukom. — Fućka mi se za tvoje i njegovo mišljenje. Izbij si iz glave da ćeš mi naređivati. Nemam namjeru pokoriti se tvojim suludim odlukama. — U ovom ćeš se slučaju pokoriti. Tvoja je mala pustolovina s Rohanom završena. Amelija se naglo okrenula od njega. Bila je toliko ogorčena da nije mogla izustiti ni riječ. Toliko dugo priželjkivala je da se Leo probudi iz mrtvila i počne se ponašati poput glave obitelji ili barem izrazi mišljenje o bilo čem. No ničiji problemi izuzev njegovih nisu ga zanimali niti se želio bilo čime zamarati. Jedva je mogla vjerovati da ga je njezina pustolovina s Rohanom potakla da se trgne i preuzme stvari u svoje ruke.


— Lijepo od tebe što toliko brineš o meni — prijeteći je tiho započela. — No kad je već tako, mogao bi se pozabaviti i drugim važnim stvarima. Primjerice, razmišljanjem o popravku naše kuće, Winninu zdravlju, nastavku Beatrixina obrazovanja ili o Poppynoj... — Ne trudi se promijeniti temu. Zaboga, ako si se već htjela s nekim spetljati, mogla si pronaći nekog sebi ravnog. Ne mogu vjerovati da si otišla u krevet s jednim Ciganinom! Amelija se zapanjeno zagledala u njega. — Kako možeš reći takvo što? Naš je brat Ciganin! — Merripen nam nije brat. No čak je i njemu teško povjerovati na što si spala. To je daleko ispod tvoje razine. Ustuknula je od njega kao da ju je ošamario. — Ispod moje razine? Što bi to trebalo značiti? — Ah, draga sestrice, tome uistinu nisu potrebna dodatna objašnjenja. — Ipak, budi tako dobar i objasni mi. — Rohan je Ciganin, Amelija. Time je sve rečeno. Svi znaju tko su oni... lijene skitnice koje žive od danas do sutra i nigdje ne puštaju korijenje. — I to mi kaže netko tko dane provodi u opijanju i besposličarenju? — Plemić sam i ne moram raditi. Godišnji prihod uredno mi se isplaćuje, a da ne moram ni prstom mrdnuti za to. Postalo je očito da nema smisla raspravljati s osobom koja se rastala sa zdravom pameću. — Nije mi bilo ni na kraj pameti udati se za njega — u dahu je izgovorila. — No sada ozbiljno razmišljam o tom. Prihvatim li njegovu bračnu ponudu, imat ću uz sebe barem jednog normalnog muškarca. — Ponudio ti je brak? S nemalim užitkom zagledala se u njegovo zaprepašteno lice. — Čini se da ti je Merripen propustio spomenuti tu pojedinost. Pretpostavljam da ju je smatrao nevažnom. No da, zaprosio me je. Uzgred, vjerojatno ti nije poznato da je imućan. Vrlo imućan, što znači da ćemo tvoje sestre i ja biti osigurane u slučaju da odlučiš skratiti životne muke skokom s litice u jezero ili na neki drugi način. Lijepo je znati da će se u tom slučaju netko pobrinuti za nas, zar ne?


— Neću ti dopustiti da se udaš za njega. Ironično se osmjehnula. — Žao mi je, ali varaš se ako misliš da mi išta možeš zabraniti. Pokušaj s nekim drugim, nisi me se osobito dojmio — rekla je i uz pratnju kišnih kapljica koje su poput koračnice bubnjale po prozorskim staklima, odstupala iz galerije. Na putu za London, Cam se zaustavio na posjedu lorda Ramsaya, kako bi još jednom provjerio štetu na kući. Pravo rečeno, nije bio siguran bi li što trebalo poduzeti u vezi s tim. Kuća je i prije požara vapila za obnovom, a sada pogotovo. Zapravo, cijelo imanje trebalo bi urediti poput ostalih u okolici. S jedne strane, Cam bi to rado učinio. Imanje je bilo lijepo, kuća također, i kad bi se temeljito rekonstruirala i uredila, bila bi pravi dragulj. No bilo je prilično dvojbeno hoće li taj posjed dugo ostati u vlasništvu Hathawayevih. Sudeći po Leovu ponašanju, vjerojatno ne. Razmišljajući o tom, zamolio je kočijaša da stane i ne obazirući se na kišu, požurio prema ulazu u kuću. Osobno, nije mu bilo nimalo važno hoće li Leo poživjeti ili ne, no s obzirom na to da je Ameliji prilično stalo do brata, nije mu preostalo drugo, nego se potruditi poštedjeti ju tuge i razočaranja. A ako je to značilo da mora pronaći način da svog budućeg šogora spasi od njega samoga i održi ga na životu, neka bude tako. Učinit će to. Unutrašnjost kuće djelovala je poput gizdavo odjevene žene čije se raskošno ruho pretvorilo u poderane, prljave i smrdljive prnje. Ipak, ostaci nekadašnje ljepote bili su tu. Sposoban graditelj mogao bi toj kući vratiti prvotni sjaj. Pogledom kružeći uokolo, Cam je mogao zamisliti kako bi izgledala kad bi se obnovila. Bilo bi to mjesto prepuno svjetla, otmjeno i pomalo ekscentrično, poput Hathawayevih. Pomislivši na Amelijine sestre, kutovi usna raširili su mu se u osmijeh. Mogao bi ih lako zavoljeti. Čudno, ali pomisao da se skrasi ovdje, s njima, sve ga je više privlačila. Westcliff je, najzad, možda ipak bio u pravu kad mu je savjetovao da obrati pozornost na svoje irske porijeklo. Klanski sindrom, pomislio je. Očito ima nešto u tom. Začuvši niz tupih udaraca iz smjera kata, na trenutak se ukipio. Dovraga, tko bi mogao biti tamo? Trudeći se odagnati pomisao na duhove, tiho i oprezno stubama se uputio na kat.


Popevši se, kratko je zastao i oslušnuo. Zvuk je dolazio iz jedne od spavaćih soba. Nečujno prišavši poluotvorenim vratima, zavirio je u prostoriju. Ono što je ugledao, pouzdano nije bio duh. Nego Christopher Frost. Po svem sudeći, pokušavao je komad drvene oplate odvojiti od zida uz pomoć željezne šipke. No nije se dala pa je malo zatim ljutito opsovao i bacio šipku na pod. — Trebaš pomoć? — upitao ga je Cam. Zamalo je ispustio dušu od straha. — Prokletstvo, što radiš tu? — upitao je, naglo se okrenuvši. — I ja bih to tebe rado upitao — odvratio je Cam i mirno prekrižio ruke na prsima. — Odlučio sam još malo pogledati kuću prije odlaska u London. Što je iza oplate? — Ništa — odbrusio je Frost. — Zašto ju onda pokušavaš skinuti? Frost se sagnuo i podigao šipku. Iako ju je opušteno držao u ruci, bilo je savršeno jasno da bi ju mogao uporabiti kao oružje. — Znaš li išta o izgradnji ili restauraciji? — Ne osobito. Nisam se time bavio. — Naravno da nisi. Ako nisu kotlokrpe, tvoji u najboljem slučaju rade kao zidari ili krovopokrivači. A i to uglavnom samo nekoliko dana. Nemate dovoljno strpljenja ostati do završetka posla, zar ne? — Misliš li na mene ili općenito na Rome? — uljudno je upitao Cam. Frost je čvrsto stisnuo šipku i prišao mu. — Shvati kako god želiš. No, ako te zanima što radim ovdje, rado ću ti odgovoriti. Provjeravam štetu. Zanima me u kakvom su stanju pregradni zidovi i što treba porušiti, a što ne. Ukratko, činim uslugu gospođici Hathaway. — Je li te ona to zamolila? — Nije morala. Dobar sam s njezinima, a osobito s njom, i naravno da ću učiniti sve kako bih joj pomogao. Način na koji je naglasio svoju osobitu povezanost s gospođicom Hathaway, Camu je prilično digao tlak. Njemu, koji se uvijek ponosio svojom staloženošću. Kako god bilo, poželio je Frostu razbiti zube. — Možda si ju ipak prvo trebao pitati. Jer kako stvari stoje, tvoje usluge


neće joj trebati — ledenim je tonom odvratio. Frost se naglo namrštio. — Odakle ti pravo da govoriš u njezino ime? Cam nije vidio razlog da ga ostavi u neizvjesnosti. — Namjeravam se vjenčati s njom. Frost je zamalo ispustio šipku iz ruke. — Ne budi smiješan. Amelija se ne bi nikada udala za tebe. — Zašto ne? — Zaboga, kako me to možeš pitati? — u nevjerici je uskliknuo Frost. — Prije svega, ne pripadaš njezinu društvenu krugu. Grom i pakao, nisi čak ni pravi Ciganin... nego nečije kopile. Mješanac između Ciganke i tko zna koga. — Svejedno ću ju oženiti. — Prije bih te ubio nego dopustio da se to dogodi — bijesno je uzviknuo Frost i podigavši šipku, zakoračio prema njemu. — Savjetujem ti da ju spustiš ako ne želiš da ti slomim ruku — prijeteći tiho rekao je Cam. Iskreno se nadao da ga neće poslušati, ali, na njegovo razočaranje, Frost je odustao od napada i spustio šipku na pod. — Porazgovarat ću s njom i budi siguran da te nakon toga više neće ni pogledati — rekao je, prostrijelivši ga pogledom. — Potrudit ću se da shvati što će ljudi misliti o ženi koja svake noći liježe u krevet s Ciganinom. Bolje bi prošla kad bi se udala za seljaka. Čak i seosku propalicu ili... — Shvatio sam — rekao je Cam i zabljesnuo ga krajnje uljudnim osmijehom, onim kojim se služio kad je protivniku trebalo zadati bol jaču od udarca šake. — Ipak, nalazim prilično zanimljivim što se nakon prethodnog iskustva s gospodinom iz njezine društvene klase, upustila u vezu s jednim Romom. Što to govori o tebi? — Sebični gade — promrsio je Frost. — Upropastit ćeš ju. Jedino što želiš jest srozati ju na svoju razinu. Ako ti je imalo stalo do nje, maknut ćeš joj se s puta — rekao je i dugim koracima izašao iz sobe. Malo zatim, Cam je ostao sam u kući. Nekoliko minuta nije se ni pomakao. Na stranu i srdžba, s tim je mogao izaći na kraj, no bitka koja se odvijala u njem bila je mnogo teža. Bila je to bitka između osjećaja prema Ameliji i krivnje koja ga je preplavila kad je shvatio da ju neće


moći zaštititi od zlih jezika. Ne može promijeniti svoje porijeklo ni biti nešto što nije, no proklet bio ako dopusti da joj pakostan svijet na bilo koji način naudi. Sljedećeg dana, ugođaj tijekom večere bio je prilično tmuran. S jutrošnjim odlaskom domaćina i njihovih prijatelja, nestalo je i živahnosti. Unatoč hladnom kišnom vremenu, Leo je popodne otišao u seosku krčmu. Očito je očajnički žudio za ugodnijim društvom od onoga koje je mogao pronaći u dvorcu. Merripen cijeli dan nije ustao iz kreveta, što je bio dovoljan razlog da se Amelija i njezine sestre prilično zabrinu. — Dobro je da se odmara — rekla je Poppy tonom kao da samu sebe pokušava uvjeriti u to. — Tako će brže ozdraviti — dodala je i počela dlanom odsutno mesti mrvice od kruha sa stola. Poslužitelj joj je brzo prišao i uklonio ih srebrnim priborom za čišćenje. — Možda bi mu trebalo promijeniti oblog na leđima — rekla je Amelija. — Ja ću to učiniti — hitro je odvratila Win. — I odnijet ću mu večeru u sobu. — Beatrix će ti pomoći. — Snaći ću se i sama. Ne treba mi njezina pomoć da bih odnijela poslužavnik uz stube — pobunila se Win. — Ne radi se o tom... ne pristoji se da s njim budeš sama u sobi. Win ju je pogledala kao da se pita je li sišla s uma. — Zaboga, govorimo o Merripenu, a ne o nekom nepoznatom muškarcu. Ne treba mi Bea držati svijeću da me ne bi obeščastio — rekla je pa ustala od stola i izašla iz blagovaonice. Čim su se vrata zatvorila za njom, Poppy je potražila Amelijin pogled. — Misliš li da ona zbilja ne zna... — Nemam pojma. Ne usuđujem se reći joj. Ne bih joj htjela staviti u glavu neke čudne zamisli. — Nadam se da ne zna — rekla je Bea. — Zacijelo bi se rastužila kad bi znala. Amelija i Poppy začuđeno su se zagledale u nju. — Znaš o čem pričamo? — oprezno ju je upitala Amelija.


— Jasno da znam. Merripen je zaljubljen u nju. Shvatila sam to još dok je prao prozor u njezinoj sobi. — Prao je prozor u njezinoj sobi? — zapanjeno je upitala Poppy. — Da, u našoj kući u Primrose Placeu. Ispred njezina prozora rastao je velik javor... sjećate se? Dok je bila bolesna, voljela je gledati ptice kako se gnijezde u njem. Bila je preslaba da bi držala knjigu u rukama pa se zabavljala gledajući male slavuje kako uče letjeti. Jednog dana požalila se Merripenu kako je prozor toliko prljav da nebo stalno izgleda oblačno. Otad ga je počeo redovno prati. Nekoliko se puta čak popeo na ljestve kako bi ga dobro oprao izvana, a znate da se boji visine. Ne mogu vjerovati da vam je to promaklo. — Očito jest — rekla je Amelija, trudeći se potisnuti suze. — Nisam imala pojma. — Kad sam ga pitala zar se ne boji da ne padne s ljestava, rekao je kako bi radije slomio vrat nego joj uskratio pogled na plavo nebo — objasnila je Beatrix. — I tada sam shvatila da je zaljubljen u nju. Poppy... što ti je? Zar si se rasplakala? — upitala je, opazivši kako ubrusom briše kutove očiju. — Ne, stavila sam previše papra u umak. — I ja — rekla je Amelija i rupčićem ispuhala nos. S poslužavnikom od bambusa na kojem je bila zdjelica ujuška, košarica s kruhom i šalica čaja, Win se hodnikom uputila prema Merripenovoj sobi. Nije joj bilo lako uvjeriti sluškinje da će mu sama odnijeti hranu — smatrale su da je njihova dužnost posluživati goste, a ne da sami uokolo nose poslužavnike. No budući da je znala kako Merripen može biti prgav i jogunast prema posluzi — iz jednostavnog razloga što nije mogao podnijeti da itko oblijeće oko njega, a pogotovo nepoznate osobe, ustrajala je da mu ona odnese večeru. Najzad je postignuto kompromisno rješenje — jedna od sluškinja odnijet će poslužavnik na kat, a Win će ga tada preuzeti i odnijeti Merripenu. Približavajući se njegovoj sobi, čula je lomljavu stakla popraćenu Merripenovim režanjem. Trenutak potom, razjarena sjedokosa sluškinja izletjela je u hodnik. — Nikad u životu nisam takvo što doživjela — ljutito je izgovorila, lica rumena poput rajčice. — Htjela sam potpiriti vatru u kaminu, a taj


vraški Rom bacio je šalicu na mene! — O, Bože. Nije vas valjda ozlijedio? Sigurna sam da vas nije namjerno gađao... — Jest, ali nije me bio sposoban dobro naciljati pa se šalica razbila o zid — s neprikrivenim zadovoljstvom rekla je sluškinja. — Mislio je da sam mu došla dati još sredstva protiv bolova. Ne želi ga uzimati. Prema narkoticima se odnosi gore od bilo kojeg pozornika u Cable Streetu. Primjedba se odnosila na londonsku ulicu poznatu po opijumskim jazbinama. Win se zabrinuto namrštila. — Znam, ali... — Opijati očito loše djeluju na njega — nastavila je sluškinja. — Na vašem mjestu, ne bih ulazila k njemu. Jao vama ako mu dođete nadomak šaka. Prava je zvijer. — Da. Hvala. Pripazit ću na sebe — odvratila je Win i duboko uzdahnula. Sredstvo protiv bolova koje mu je liječnik ostavio, zacijelo je sadržavalo mješavinu opijata i alkohola. Jasno da je Merripen, kojeg je bilo teško nagovoriti da popije i čašu vina, imao nizak prag snošljivosti na alkohol, a kamoli nešto jače od toga. Ušavši u sobu, nogom je zatvorila vrata pa prišla krevetu i spustila poslužavnik na noćni ormarić. — Rekao sam ti da se gubiš — zarežao je pa naglo zašutio kad je shvatio tko stoji kraj njega. Nikada ga nije vidjela takvog. Ležao je na boku i grozničavim pogledom kružio po sobi. Kosa mu je bila zamršena, lice rumeno i ispijeno, čelo prekriveno kapljicama znoja. Zapravo, koliko se moglo vidjeti kroz raskopčan gornji dio pidžame, cijelo tijelo bilo mu natopljeno znojem. — Keve, to sam ja — tiho je rekla. Bilo je to njegovo ime. Rekao ga je jedino njoj, u vrijeme kad je bolovala od šarlaha. Odbila je popiti gorki lijek koji joj je donio pa mu nije preostalo drugo, nego nagoditi se s njom: ako ga popije, reći će joj svoje ime. Ipak, morala mu je obećati da će tu tajnu zadržati za sebe. I jest. — Ne, ostani ležati — rekla je, kad se pokušao podići u sjedeći položaj. — I smiri živce. Nasmrt si prepao sirotu sluškinju. Tromo je pogledom potražio njezin. — Tjeraju me da pijem taj


otrov — promrmljao je. — Neću ga piti, od toga sam sav smušen. Najradije bi ga zagrlila i utješila poput malog djeteta, no morala je preuzeti ulogu neumoljive njegovateljice. — Bilo bi ti još gore bez toga — rekla je pa sjela na rub kreveta i izmjerila mu puls. — Koliko si toga popio? — malo je zatim upitala. — Previše — promrmljao je. Jest, očito previše, pomislila je jer puls mu je bio prilično slab. Opipavši mu čelo, ustanovila je da je vruće. Prevruće. Zabrinuto se namrštila. — Okreni se na trbuh da ti pogledam leđa — rekla je i maknula ruku s njegova čela. No istog se trenutka pobunio. — Ne... vrati ju... godi mi... Ponovno je položila hladan dlan na njegovo čelo. Tiho je uzdahnuo i zatvorio oči. Malo zatim počeo je buncati. — Ne, ne ulazi mi u san... pusti me... ne smijem te sanjati... Pomilovala ga je po kosi i nježno se osmjehnula kad je vidjela kako sva zlovolja s njegova lica nestaje pod njezinim dodirom. Gledajući ga tako znojavog, neurednog i neobrijanog, kako bespomoćno leži u postelji, srce ju je zaboljelo od tuge. Uvijek je držao do čistoće, a sada se nije mogao čak ni obrijati. — Keve... moram ti pogledati leđa. Začudno naglo — s obzirom na to da je bio drogiran — a iz istog razloga i hrabro jer inače se takvo što nikada ne bi usudio učiniti — povukao ju je k sebi na krevet i čvrsto ju obujmivši oko struka, nadvio se nad nju. S obzirom na to da se prema njoj uvijek odnosio kao prema porculanskoj figurici koja će se raspasti ako samo kihne u njezinoj blizini, bilo je to nadasve čudno. — Rekao sam da ti da mi ne dolaziš u san — promuklo je izgovorio. Pogled mu je bio staklast, dah ubrzan. Snažan, tamnoput, muževnih crta lica, izgledao je neodoljivo privlačno. Bilo je u njem nešto ratničko, grubo, čak i surovo, a ipak izazovno. Poput Vikinga je, pomislila je Win, obuzeta mješavinom straha i divljenja... no, zaboga, to je Merripen, podsjetila se i sav njezin strah u trenutku se otopio. Polako, ovila mu je ruke oko vrata i ponudila mu usnice...


U ljubavnim romanima koje je čitala, muškarci bi svoje dragane uvijek naglo privukli u zagrljaj i strastveno ih poljubili. Prvo se dogodilo upravo tako, no drugo... ne, to nije bilo ono što je očekivala, bilo je mnogo ljepše, neopisivo nježno, toplo poput sunčevih zraka, blago poput proljetne kiše i slatko poput meda. Zanesena, počela ga je milovati po leđima pa naglo prestala kada se trgnuo. — Oh, oprosti... nisam htjela... Spustio je niz malih poljubaca na njezine oči, nos, obraze pa naslonio glavu na njezine grudi i tiho uzdahnuo. Dugu minutu nije se ni pomakao. — Keve? — neodlučno ga je pozvala. U odgovor, začulo se tiho hrkanje. Krasno, razočarano je pomislila. Prvi muškarac koji ju je ikada u životu poljubio, zaspao je od dosade. Iskobeljavši se ispod njega, oprezno je podigla rub njegove pidžame i još opreznije odlijepila mu s leđa medom slijepljenu gazu. Vidjevši ranu, kratko se trgnula. Nije izgledala dobro. Liječnik je rekao da će se opečena površina kože ubrzo posušiti i da će se na njoj stvoriti tanka krasta, no to se, očito, nije dogodilo. Bila je sluzava i upaljena. Odjednom, pogled joj je pao na malu tetovažu na njegovu lijevom ramenu. Znatiželjna, nagnula se kako bi ju bolje osmotrila i nekoliko trenutaka ostala širom otvorenih očiju i usta zuriti u nju. Unatoč robusnoj tjelesnoj građi, Merripen je uvijek bio suzdržan i sramežljiv. Često su ga zadirkivali što nikada ni pred kim nije htio skinuti košulju, čak ni kad bi se oznojio nakon naporna rada. Dakle, skrivao je tu tetovažu. Ali, zašto? Je li to u kakvoj vezi s njegovom prošlošću? — O, Keve, pun si tajni — prošaputala je. — Što, zapravo, skrivaš?


Devetnaesto poglavlje

ljedećeg jutra Poppy je pohitala u Amelijinu sobu probuditi ju lošim vijestima: Leo noćas nije spavao u svojem krevetu, a Merripenovo se stanje tijekom noći pogoršalo. — Briga me za Lea — mrzovoljno je promrmljala Amelija pa ustala i nazula papuče. — Počeo je lokati još jučer popodne i očito ga je krenulo. Fućka mi se gdje je i što radi. — Što ako je pao u neki jarak? Ili... ah, ne znam... možda leži u nekom grmu? Trebali bismo zamoliti vrtlare da malo pogledaju uokolo. — O, Bože, umrla bih od srama — s uzdahom je odvratila Amelija i navukla kućnu haljinu. — Bi li ti to učinila? Ipak, stavi im do znanja da ne moraju temeljito pretraživati posjed. Mrzim pomisao da ometamo ljude u poslu samo zato što je naš brat toliko neodgovoran. — Nije mu lako, Amelija — tiho je rekla Poppy. — I sama znaš da jako pati. — Znam. No tako mi Bog pomogao, sita sam njegove patnje. Znam da sam grozna, ali tako je. Poppy se suosjećajno osmjehnula. — Nisi grozna. Samo ti je dosadilo izvlačiti ga iz nevolje i spašavati ga od njega samog. I ne samo njega. Na tvojem mjestu i meni bi bilo svega dosta. Amelija je duboko uzdahnula. — Kako god bilo, zasad se ne mislim s njime zamarati. Merripen je taj koji me trenutačno znatno više zabrinjava. Jesi li ga jutros vidjela? — Ne, čula sam od Win da je u groznici i da mu rana ne zacjeljuje. Veći dio noći provela je kod njega i jutros je opet otišla. Spavala je jedva nekoliko sati. — I sada je na putu da ispusti dušu od iscrpljenosti — nestrpljivo je odvratila Amelija. Poppy je slegnula ramenima i kratko se namrštila. — Hm, ne znam je li ovo najbolji ili najgori trenutak da ti to kažem — s oklijevanjem je započela. — No postoji još jedan mali problem. Čini se da je nestalo


nekoliko komada srebrnog pribora za jelo. Amelija je svrnula pogled k nebu. — Milostivi Bože, budi nam na pomoći ako ga je Beatrix uzela. — Amen — rekla je Poppy. — Doduše, prije bih ga zamolila da nam bude na pomoći kad se otkrije da je uzela jer najvjerojatnije jest. Podbacila sam, pomislila je Amelija. U svem. Ostali smo bez krova nad glavom, Leo je nestao ili je mrtav, Merripen se bori za život, Win više razmišlja o njegovu nego o svojem zdravlju, Beatrix će završiti u zatvoru, a Poppy će ostati usidjelica. Ipak, nije bilo vrijeme za očajavanje. — Rješavat ćemo probleme jedan po jedan — rekla je. — Započet ćemo s Merripenom — rekla je i žustro izašla iz sobe. Poppy je bez oklijevanja požurila za njom. Zatekle su Win kako sjedi na rubu Merripenova kreveta. Kao što je Amelija i pretpostavila, izgledala je jezivo. Blijeda, pognutih ramena, očiju natečenih od nespavanja. Očito je crpila zadnje rezerve ionako nevelike snage. — U groznici je — rekla je i nježno položila hladan oblog na stražnji dio Merripenova vrata. — Poslat ću nekoga po doktora — odvratila je Amelija. — Idi na spavanje. Odmahnula je glavom. — Ne još. Treba me, moram ostati uz njega. — Posljednje što njemu i svima nama treba jest da padneš u postelju trudeći se njega izvući iz nje — kratko i jasno izvijestila ju je Amelija pa duboko uzdahnula i promijenila pristup. — Molim te, Win, idi na spavanje. Poppy i ja pobrinut ćemo se za njega. Pognute glave Win se zagledala u Merripena. — Iz minute u minutu sve mu je gore. Bojim se da... — Izvući će se — rekla je Amelija, s više sigurnosti nego što je osjećala. — Hajde, idi — dodala je i primorala se usnice rastegnuti u osmijeh. — Sve će biti u redu. Čim je Win s oklijevanjem izašla, Amelija se pozorno zagledala u Merripena. Tamne obrve i trepavice djelovale su mu još tamnije na mrtvački blijedom licu. Disanje mu je bilo plitko i ubrzano, a kad mu je položila ruku na čelo, ustanovila je da je vrelo. Gledajući ga, jedva je mogla vjerovati da se čvrst i snažan muškarac poput njega tako brzo pretvorio u nekoga tko čak ni uz tuđu pomoć ne bi mogao ustati iz postelje.


Nježno ga je prodrmala. — Merripene, probudi se. Moramo ti promijeniti povoj i očistiti ranu. Uz vidljiv napor otvorio je oči i kratko kimnuo. — Budi miran, brzo ćemo biti gotove — rekla je Poppy i oprezno podigavši rub gornjeg dijela pidžame, počela uklanjati gazu. Za to vrijeme, Amelija se bacila na pripremanje novog obloga. Osjetivši neugodan miris koji se širio iz rane, sestre su izmijenile zabrinute poglede, no nisu rekle ni riječ. Amelija mu je hitro očistila ranu, a iako se pritom trudila biti što je moguće nježnija, nekoliko se puta žestoko trgnuo. Do trenutka kad mu je kožu premazala melemom od meda i položila čistu gazu preko nje, cijelim je tijelom drhtao. Poppy mu je ubrusom nježno otrla krupne graške znoja s čelu. Siroče naše malo — rekla je i pomogavši mu da se okrene na bok, gurnula mu jastuk pod glavu pa hitro natočila čašu i prinijela ju njegovim suhim usnicama. — Hajde, popij malo vode. Odbio je, no ustrajala je. — Potrebna ti je tekućina. Pij, u protivnom ću biti primorana poduzeti oštrije mjere uvjeravanja. Zacijelo ne želiš da počnem pjevati? Amelija je zamalo prasnula u smijeh kad je vidjela kako ju je brzo poslušao. — Ne pjevaš baš tako loše, Poppy — rekla je. — Tata ti je uvijek govorio da pjevaš poput ptice. — Mislio je na papigu — promuklo je promrmljao Merripen. — Za kaznu, poslat ću Beatrix da ti malo pravi društvo — izvijestila ga je Poppy. — Vjerojatno će ti staviti nekog od svojih kućnih ljubimaca u krevet. Budeš li imao sreće, samo će tražiti od tebe da joj pomogneš napraviti lutku od krpica. Merripen je duboko uzdahnuo i pogledao Ameliju kao da ju zaklinje za pomoć. Nasmijala se. — Ako ti to ne pomogne da što prije ozdraviš, ništa neće. U sljedeća dva dana, Merripenovo se stanje još više pogoršalo. Liječnik ni uz najbolju volju nije znao što bi se drugo moglo učiniti, nego nastaviti s istim tretmanom. Složio se da rana izgleda prilično loše. Ne samo što se zagnojila nego je i koža oko nje počela tamnjeti što je značilo da je započeo proces otrovanja krvi. A kad taj proces jednom


započne, brzo se širi i naposljetku dovodi do smrti. Merripen je naočigled kopnio. Bilo je teško vjerovati da itko tako brzo može smršavjeti. To je čest slučaj kod opeklina, rekao je doktor. Tijelo troši vlastite zalihe u nastojanju da se iscijeli. No ono što je Ameliju najviše zabrinjavalo, bilo je njegovo mlitavo prepuštanje sudbini. Kao da nije imao volje boriti se život. Čak ni Win nije mogla doprijeti do njega. — Ne može podnijeti pomisao da je bespomoćan — rekla je Ameliji jedne večeri kad su sjedile kraj njegove postelje. — Nitko se ne voli osjećati bespomoćnim — odvratila je Amelija. — Ne radi se o tom voli li se tko tako osjećati ili ne, nego o tom da on to doslovce ne može podnijeti. I zato se povlači — rekla je i nježno uzevši njegovu ruku u svoju, zagledala se u njega pogledom punim ljubavi. Amelija se napokon odvažila razriješiti dvojbu koja ju je već dugo mučila. — Voliš li ga, Win? — tiho je upitala. Izraza lica misterioznog poput sfinge, Win se kratko zagledala u nju. — Ah, naravno da ga volim — odvratila je. — Svi ga volimo, zar ne? Dakle, odlučila je odgovoriti tako da ne kaže ništa. Kako bilo, Amelija je odlučila poštovati njezinu želju da ostane tajnovita. Ono što ju je počelo sve više zabranjivati, bila je Leova odsutnost. Odjahao je s posjeda u odjeći koju je tog trenutka imao na sebi i sa sobom nije uzeo ništa od svojih stvari. Bi li odjahao do Londona? Sumnjala je u to; za nekoga poput njega to bi bio prevelik napor. Najvjerojatnije je ostao unutar granica Hampshirea, no gdje bi točno mogao biti, samo Bog zna. Jedno je bilo sigurno: nije bio u selu niti igdje na njihovu ili Westcliffovu posjedu, uključujući i lovačke kolibe. Na Amelijino olakšanje, jednog popodneva Christopher Frost svratio joj je u posjet. U otmjenom odijelu i namirisan skupom kolonjskom vodicom, izgledao je nadasve pristalo. Osim posjetom, ugodno ju je iznenadio i krasnim buketom cvijeća umotanim u čipkasti papir. Čekao ju je u malom salonu u prizemlju. Zabrinutoj zbog Merripenova zdravlja i bratova nestanka, nesuglasice s Christopherom postale su joj manje važne; trenutačno joj je više od svega trebala


prijateljska potpora i stoga je osjećaj povrijeđenosti jednostavno premjestila u stražnji dio glave. Čim su sjeli na sofu, uzeo je njezine obje ruke u svoje i pozorno se zagledao u nju. — Vidim da si zabrinuta. Nadam se da se Merripenovo stanje nije pogoršalo? — Nažalost, jest — s uzdahom je odvratila, zahvalna na njegovoj toploj potpori. — Doktor kaže da je učinio sve što je mogao. Lijekovi koje mu je dao nisu pomogli, kao ni melem od meda, a prema domaćim pripravcima kakve seljani koriste u sličnim situacijama prilično je sumnjičav. Misli da bi mu od toga moglo biti još gore. Bojim se da mu nema spasa. Kratko joj je stisnuo ruke. — Žao mi je. Znam da ste jako bliski s njim. Želiš li da pozovem nekog londonskog liječnika? — Sumnjam da bi stigao na vrijeme — odvratila je, trudeći se potisnuti suze. — Postoji li išta što bih mogao učiniti za tebe? — Zapravo, da — rekla je i na brzinu mu ispričala o Leovu nestanku. — Gotovo sam sigurna da je negdje u Hampshireu. Netko bi ga trebao potražiti, a nemam koga zamoliti... ja u ovakvoj situaciji ne mogu otići odavde. Usto, on ima običaj zalaziti tamo gdje... — Gdje se skuplja najgora ološ — završio je Christopher. — Ako mene pitaš, mila, suvišno je gubiti vrijeme na potragu za njim. Čim mu alkoholne pare ishlape iz glave i magla mu se digne s očiju, sam će se vratiti. — Ali možda mu se nešto dogodilo. Što ako mu je potrebna pomoć? — ustrajala je. — Iskreno sumnjam u to, draga. — Bila bih ti uistinu zahvalna ako bi se malo raspitao u selu — rekla je, napokon shvativši da nema volje i želje upustiti se u potragu za njezinim bratom. — Možda ga je netko vidio ili zna kamo je otišao. — Naravno, raspitat ću se — odvratio je i na njezino iznenađenje privio ju k sebi. Ukočila se, ali nije ga odgurnula. — Jadnice — tiho je rekao. — Znam da ti nije lako. Nekad davno žudjela je za ovakvim trenucima. Za njegovom blizinom, njegovim zagrljajima i poljupcima. Nekad davno u ovakvom bi se trenutku osjećala kao u raju.


No sada se nije osjećala tako. — Christophere... — započela je i pokušala se odmaknuti od njega, ali na njezino zaprepaštenje, poljubio ju je. No njegov poljubac nije ju ostavio bez daha. I to se, također, promijenilo... a ipak, na trenutak se prisjetila kako je bilo i kako je tada bila sretna. Možda to i nije bilo tako davno, no imala je osjećaj kao da je cijela vječnost protekla od tada, od vremena kada je još bila naivna, nevina i prepuna snova o sretnoj budućnosti. Odmaknula je usnice od njegovih. — Ne, Christophere, ne čini to. — Naravno — rekao je i poljubio ju u kosu. — Znam da nije trenutak za takvo što. Oprosti. — Previše sam zabrinuta za brata i Merripena. Ne mogu misliti ni o čem drugom... — Znam, mila — rekao je i pogledao ju u oči. — Ti i tvoji možete se osloniti na mene. Više od svega stalo mi je do tvoje sreće. Potrebna ti je moja zaštita, u ovakvoj si situaciji previše ranjiva. Ne želim da ti netko naudi. Namrštila se. — Tko bi mi naudio? — Možda onaj Ciganin? — Misliš na gospodina Rohana? Kimnuo je. — Slučajno smo se sreli prije njegova odlaska u London. Govorio je o tebi kao da... ah, suvišno je reći, ali taj muškarac pouzdano nije džentlmen. Morao sam stati u obranu tvoje časti. — Što je rekao? — Teško je povjerovati, ali tvrdi da ćeš se udati za njega — rekao je i ironično se nasmijao. — Kao da bi ikada mogla pasti na tako niske grane. Što bi netko poput tebe radio s jednim neobrazovanim i nekulturnim Ciganinom? Uspio ju je razljutiti. U nevjerici se zagledala u lice muškarca kojeg je nekad ludo voljela i smatrala ga ispunjenjem snova svake žene. Ne tako davno, vjerojatno bi mislila o njem kao o sposobnijem i vrjednijem čovjeku od Rohana. No više nije bila tako naivna. Otrijeznila se i shvatila da Christopher nipošto nije njezin vitez na bijelom konju, kao što je mislila da jest. — Ne bih to smatrala padom na niske grane — rekla je. — Gospodin Rohan jest džentlmen, u protivnom ne bi imao tako ugledne


i utjecajne prijatelje. — Njima je on nešto poput dvorske lude. Dovoljno zabavan da ga pozivaju u društvo, ali nitko od njih ne smatra ga sebi ravnim, a manje od svega džentlmenom. To je barem samo po sebi razumljivo, nitko nema potrebe to propitkivati. Čak i Rohan to zna i ne gaji iluzije da je netko tko nije. — Meni to nije samo po sebi razumljivo i imam potrebu to propitkivati — odvratila je. — Džentlmena ne čini samo otmjena odjeća i lijepo ponašanje, poput nekih koji se samo zahvaljujući tome drže džentlmenima. Na trenutak se pozorno zagledao u nju. — U redu, preskočimo tu temu. Nisam te želio razljutiti. Ipak, potrudi se ne smetnuti s uma da su Cigani lažljivi i prevrtljivi. Uzmu što žele i pobjegnu od odgovornosti. Griješiš ako vjeruješ nekome poput njega. Iskreno se nadam da ga nisi zamolila za pomoć u vezi vaših obiteljskih problema ili mu povjerila nešto iz čega bi mogao izvući osobnu korist. — Lijepo od tebe što toliko brineš o nama — odbrusila je, pomislivši kako bi mu bilo pametnije krenuti u potragu za Leom nego njoj dijeliti savjete. — No, ne... nisam gospodina Rohana zamolila za pomoć. Leo i ja savršeno smo sposobni pobrinuti se za sve. — Dakle, neće se vratiti iz Londona? Prekinula si s njim? — Vratit će se — s oklijevanjem je priznala. — I dovest će sa sobom arhitekta, kako bismo se s njim posavjetovali oko rekonstrukcije kuće. — Ah, tako — nadmeno je komentirao. — Dakle, mene se u tom slučaju ništa ne pita? Ili možda smatraš da nisam dovoljno stručan pa bi se radije posavjetovala s Rohanom i njegovim arhitektom? Koje li bahatosti, pomislila je, no odlučila je ostati pristojna. — Ne radi se o tom. Naravno, rado bih čula tvoje mišljenje. — Onda vjerojatno nemaš ništa protiv da pođem pogledati kuću kako bih ti dao stručno mišljenje o tom što bi trebalo učiniti? — Ako baš želiš, nemam ništa protiv — rekla je pa nesigurno slegnula ramenima. — No ne sviđa mi se pomisao da gubiš vrijeme na mene i... — Čast mi je učiniti ti uslugu, to se nipošto ne može nazvati gubljenjem vremena — odvratio je i, prije nego što se uspjela snaći, spustio malen poljubac na njezine usnice.


— Iskreno rečeno, Christophere, trenutačno me više zanima gdje je Leo nego što će biti s našom kućom. — Naravno — rekao je i utješno joj se osmjehnuo. — Ne brini, raspitat ću se o njem i javit ću ti čim nešto saznam. — Hvala ti — odvratila je, no u dubini duše znala je da će se u najboljem slučaju tek reda radi raspitati o Leu, ako i to. Ne, na njega se ne može osloniti, pomislila je, očajnički se pitajući što će sad. Probudila se u zoru, izmučena jezivom noćnom morom. Sanjala je da je pronašla Lea kako pluta po jezeru. Skočila je u vodu da ga izvuče, ali nije ga mogla zadržati na površini. Ubrzo, potonula je zajedno s njim i počela se gušiti... Nakon takvog sna, nije nimalo čudno što se osjećala kao da ju je netko pretukao. Drhtureći, izvukla se iz kreveta pa nazula papuče i navukla kućni ogrtač. Bilo je rano i svi su još spavali, u kući je vladala mrtva tišina. Došavši do vrata, stavila je ruku na kvaku, ali ni uz najbolju volju nije se mogla primorati izaći iz sobe. Što ako otkrije da je Merripen preminuo? Što ako se Leu nešto strašno dogodilo, možda i najgore? Preplavljena strahom, nije se mogla ni pomaknuti. Više od svega plašila ju je pomisao da se neće moći nositi s tim, da neće imati snage to prevladati. Ali ne, ne može si dopustiti slomiti se. Potrebna je sestrama i zato će skupiti hrabrost i učiniti sve što bude potrebno, što god to bilo. Požurila je hodnikom i bez oklijevanja ušla u Merripenovu sobu pa naglo zastala kad je na krevetu ugledala dvije osobe. Budući da je bilo polumračno, u prvi trenutak pomislila je da se prevarila, ali ne, netko je ležao uz Merripena. Polako prišavši krevetu, shvatila je da je to Win. Ležala je na boku, potpuno odjevena, okrenuta prema Merripenu kao da ga pokušava zaštititi vlastitim tijelom. Bilo je to prilično čudno vidjeti, s obzirom na to da je bila tako sitna i krhka. Iz prizora u koji je gledala Amelija je zaključila više nego što bi se riječima moglo opisati. Njihova čežnja za bliskošću bila je i više nego očita, kao i suzdržanost u ostvarivanju te čežnje. Win je polako otvorila oči i zagledala se u Merripena. Nije rekla ni


riječ niti se pomakla, samo je gledala u njega, kao da pokušava upiti svaku sekundu provedenu s njim. Preplavljena tugom i suosjećanjem, Amelija se primorala otrgnuti pogled s njih pa tiho izašla iz sobe. U hodniku, naletjela je na Poppy. U bijelom kućnom ogrtaču izgledala je poput duha. — Kako mu je? — upitala je. — Nije dobro — turobno je odvratila Amelija. — Spava. Hajdemo u kuhinju popiti malo čaja. — Sanjala sam da se Leo ubio — tiho je rekla Poppy kad su se počele spuštati niz stube. — Grozno, još se uvijek ne mogu pribrati od tog sna. — Čudno... i ja sam to sanjala. — Misliš li da si je možda nešto učinio? — Svim srcem nadam se da nije. No moguće je. — Da, i ja tako mislim — prošaputala je Poppy pa duboko uzdahnula. — Jadna Bea. — Zašto bi bila jadna? — Strašno je kad netko tako mlad izgubi toliko bliskih osoba... Prvo je ostala bez mame i tate, a kako stvari stoje, mogla bi i bez Lea i Merripena. — Obojica su još živi. — Pitanje je dokad? Trebalo bi se dogoditi čudo da obojica požive. — Uvijek si krasno raspoložena u cik zore — rekla je Amelija i čvrsto joj stisnula ruku, trudeći se potisnuti vlastite crne slutnje. — Molim te, ne budi tako malodušna. Ne smijemo si dopustiti odustati od nade i nećemo to učiniti. Stigle su do podnožja stuba. — Amelija, zar ti doista nikada ne poželiš baciti se na krevet i pošteno se isplakati? Da, pomislila je Amelija. Upravo bih sada to najradije učinila. No bio je to luksuz koji si nije mogla priuštiti. — Naravno da ne. Suzama se ništa ne rješava. — I nikada ne poželiš osloniti se na nečije rame? — Ne treba mi ničije rame da bih se na njega oslonila. Imam svoja dva.


— Koje li gluposti. Ne možeš se osloniti na vlastito rame. — Poppy, prerano mi je za prepirku i... — započela je pa postala svjesna tandrkanja kočije koja se zaustavila pred vratima. — Nebesa, tko bi to mogao biti? Prerano je. — Možda doktor — rekla je Poppy. — Ne, još nisam nikoga poslala po njega. — Možda se lord Westcliff vratio. — Zašto bi? A kad i bi, sumnjam da bi došao ovako rano. Na vratima se začulo glasno kucanje. — Nismo odjevene, ne možemo pogledati tko je — rekla je Amelija, slegnuvši ramenima. Srećom, jedna od sluškinja upravo je ušla u predvorje s kantom uglja. Spustivši ju na pod, obrisala je ruke o pregaču i požurila otvoriti vrata. — Hajde, maknimo se odavde — rekla je Amelija i požurila prema stubama. Zakoračivši na prvu, kratko je pogledala preko ramena kako bi vidjela tko je došao i vidjevši visokog tamnokosog muškarca, ukipila se na mjestu. Cam. Raščupan i nemarno odjeven, izgledao je poput drumskog razbojnika u bijegu pred zakonom. Osmjehnuo se. — Čini se da se ne mogu dugo držati podalje od tebe — rekao je, gledajući ju ravno u oči. Bez razmišljanja požurila je prema njemu i bacila mu se u naručje. — Came... Tiho se nasmijao i privukao ju k sebi. Preplavljena olakšanjem, duboko je udahnula miris svježeg zraka i jesenjeg lišća koji mu se upio u odjeću. Osjetivši kako dršće, jače ju je privio uz svoje čvrsto toplo tijelo. Ipak, i dalje je drhtala. Bilo je to jednostavno jače od nje. Iako je znala da se blamira pred sestrom i — gore od svega — pred služavkom, nije marila. Njegov zagrljaj trebao joj je i nije ga se mogla lišiti. Ne još. — Predosjećao sam da ti trebam — rekao je i poljubio ju u kosu. — I zato sam sve ostavio i došao. Što se dogodilo, mila? Zaustila je da mu odgovori, ali — na njezino nemalo zaprepaštenje — jedino što je izašlo iz njezinih usta bio je prigušen jecaj. Trenutak


potom, potpuno se slomila i briznula u glasan grčevit plač. Ma koliko se trudila pribrati, nije joj uspijevalo. Upravo suprotno, bilo je još gore. Činilo se da mu nije ni najmanje nelagodno držati ju u naručju tako rasplakanu. Primio ju je za ruku i položio ju na srce. — Sve je u redu — prošaputao je. — Tu sam. Jedino čvrsto i pouzdano za što se mogla uhvatiti u svijetu koji se raspadao oko nje, bio je on. Zgrožena gubitkom samokontrole pokušala se izvući iz njegova zagrljaja, ali nije joj dopustio. — Ne, ostani — rekao je pa svrnuo pogled na Poppy koja je sa sve većom zabrinutošću promatrala Ameliju. — Ne brini, sestrice, sve će biti u redu — rekao joj je. — Ali, ona je uvijek čvrsta i stabilna. Što joj je? — začuđeno je upitala Poppy. Nježno je pomilovao Ameliju po leđima. — Svakome je katkad potrebno... — Rame za plakanje — završila je. — Da — složio se i podigavši Ameliju u naručje, sjeo s njom na stube pa pozvao Poppy da sjedne kraj njih. Pokušavajući se pribrati, Amelija je promucala nekoliko nerazumljivih riječi i odustala pa očiju punih suza naslonila glavu na njegovo rame. Ljuljuškao ju je poput djeteta, tješio ju i tepao joj, maramicom joj obrisao oči i nos, a kada je prestala ridati i opustila se u njegovu naručuju, svrnuo je pogled na Poppy i upitao ju što se dogodilo. Ispričala mu je o nevoljama koje su ih zadesile. — Dakle, Merripenu je loše, Leo je nestao, a nestalo je i nekoliko komada srebrnog pribora za jelo — rezimirao je. — Je li to sve? Kimnula je. Napokon se pribravši, Amelija je pročistila grlo i podigla glavu s njegova ramena. — Je li ti bolje? — upitao je i pružio joj maramicu. Ispuhala je nos i kratko kimnula. — Da, sad mi je mnogo bolje. Oprosti, glupo sam se ponijela. Neću više. Duboko joj se zagledao u oči. — Nema potrebe za isprikom, plači koliko želiš. Što god rekla ili napravila, prihvatit će to. Čak i kad bi cijeli dan ridala, ne bi mu smetalo. Ta spoznaja toliko ju je ganula da su joj se oči


ponovno ispunile suzama. Naslonila je glavu na njegovo rame i duboko uzdahnula. — Misliš li da je Leo mrtav? — šapatom je upitala. Nije joj želio pružiti lažnu nadu. — Kako god bilo, prebrodit ćemo to. — Came... mogu li te nešto zamoliti? — Što god želiš, mila. — Bi li mogao pronaći onu biljku kojom je Merripen liječio Win i Lea? Pozorno se zagledao u nju. — Misliš na buniku? Bojim se da Merripenu to ne bi pomoglo. — Zašto ne? Njima je groznica prošla čim su... — On je u groznici zbog sepse. Treba rješavati uzrok, a ne posljedicu — rekao je i nježno joj masirajući ukočen vrat, nakratko se zamišljeno zagledao u neku daleku točku na podu. — Možda postoji rješenje — napokon je rekao. — Hajdemo k njemu — dodao je. — Želio bih ga vidjeti. — Misliš li da bi mu mogao pomoći? — upitala je Poppy i hitro skočila na noge. — Postoji nešto što će ga pouzdano izliječiti... ako ga ne ubije. U tom slučaju, barem će mu skratiti muke. No kako mu u protivnom nema spasa, vrijedi pokušati. Kad su došli do Merripenove sobe, Ameliji je sinulo da je Win možda još uvijek u krevetu s njim. — Pričekajte trenutak — rekla je i hitro ušavši u sobu, ustanovila da je Win otišla pa širom otvorila vrata i pozvala Poppy i Cama unutra. Začuvši korake, Merripen se okrenuo na bok i nekoliko puta trepnuo kako bi razbistrio vid. Ugledavši Cama, naglo se namrštio. — Odjebi — ljutito je promrsio. Cam mu se ljubazno osmjehnuo. — Pravi si šarmer. Ako i doktora dočekuješ tako toplim riječima, kladim se da se nije pretrgao da ti pomogne. — Gubi mi se s očiju. — Iznenadio bi se kad bi znao koliko bih ti rado udovoljio. Postoji mnogo stvari u koje bih radije gledao nego u tvoju smrdljivu zagnojenu ranu. Učinit ću to samo zbog Amelije i njezinih sestara. Okreni se.


Merripen je promrmljao nešto na romskom što pouzdano nije zvučalo kao zahvala i okrenuo se na trbuh. — I ti također — odbrusio je Cam. Podigavši mu pidžamu, odmaknuo je gazu i pozorno se zagledao u ranu. — Koliko ju često čistite? — upitao je Ameliju. Dvaput na dan. — Trebalo bi ju čistiti četiri puta na dan — rekao je i pozvao Ameliju da izađu iz sobe. Čim su se za njima zatvorila vrata, obavijestio ju je da mora poći nabaviti sastojke za oblog koji će staviti Merripenu na leđa. — Dok me nema, dajte mu nešto za spavanje. U protivnom bi mu tretman bio previše bolan. — Previše bolan? Što ćeš mu staviti na leđa? — Mješavinu čiji je glavni sastojak apis mellifica. — Što je to? — Pčelinji otrov. Zapravo, ekstrakt od zdrobljenih pčela pomiješan s vodom i alkoholom. Amelija je u nevjerici odmahnula glavom. — Ali gdje ćeš pronaći... — započela je i užasnuto se zagledala u njega. — U pčelinjem salonu, zar ne? Ali... kako ćeš ih sakupiti? — Vrlo pažljivo — odvratio je i široko joj se osmjehnuo. — Bi li želio da... pođem s tobom? — s oklijevanjem je upitala. Znajući koliko se boji pčela, odmahnuo je glavom i privukao ju k sebi. — Ne, mila — rekao je i spustio malen poljubac na njezine usnice. — Ostani tu i pobrini se da Merripen popije dovoljno morfija. Kad kažem dovoljno, mislim na konjsku dozu. — Nema šanse da će ga itko od nas nagovoriti da popije morfij. Reći će da može podnijeti bol. — Vjeruj mi, nitko od nas ne želi ga vidjeti budnog kad mu to stavim na leđa. A on je posljednji koji bi to želio. Romi taj tretman nazivaju "bijelom munjom". Ne bez razloga jer takvu bol nitko ne može stoički podnijeti. Dakle, potrudi se na bilo koji način naliti morfij u njega, monisha. Brzo ću se vratiti. — Misliš li da će mu ta bijela munja pomoći? — upitala je. — Ne znam — odvratio je, kratko ju pogledavši preko ramena. — No nemamo izbora, zar ne?


Čim je Cam otišao, Amelija se povukla na savjetovanje sa sestrama. U tren oka složile su se s Wininim zaključkom da nitko osim nje ne bi mogao natjerati Merripena da popije morfij. — Bude li trebalo, smislit ću neku bezočnu laž — dodala je, na njihovo nemalo iznenađenje. — Merripen mi apsolutno vjeruje, nema šanse da će posumnjati. Amelija i Poppy ostale su bez riječi. Koliko im je bilo poznalo, Win nikad u životu nije izrekla ni jednu jedinu laž, čak ni kao dijete. — Jesi li sigurna da si sposobna za takvo što? — sumnjičavo je upitala Amelija. — Ako ću mu time spasiti život, da — odlučno je odvratila i porumenjela. — Želim reći... valjda se ne može smatrati grijehom ako lažeš da bi nekome spasio život? — Zacijelo ne — hitro se složila Amelija. — Voli čaj od mente — nastavila je Win. — Ako bismo skuhale dovoljno jak čaj i zasladile ga s mnogo šećera, to bi prikrilo okus morfija. Nikada nitko nije pripravio čaj s toliko pozornosti kao njih tri. Izgledale su poput vještica nagnutih nad kotlom. Osim što se radilo o čajniku. Kad je voda zakipjela, usule su u nju mješavinu listića mente i obilato zašećerene prijevare, pričekale da se slegne i pažljivo ju procijedile kroz cjediljku u veliku porculansku šalicu koju su potom stavile na tanjurić pa šalicu s tanjurićem na poslužavnik s kojim je Win u pratnji Amelije krenula k Merripenu. — Želiš li da uđem s tobom? — šapatom ju je upitala Amelija i otvorila joj vrata. Odmahnula je glavom. — Ne, radije ću to obaviti sama. Molim te, zatvori vrata i pobrini se da nitko ne uđe — odvratila je i odlično ušla u sobu. Začuvši korake, Merripen je s mukom otvorio oči i mutnim pogledom zagledao se u Win. Bol ga je danonoćno razdirala, mogao je osjetiti kako otrov kola njegovim venama. Katkad je bulaznio, katkad halucinirao, katkad imao osjećaj da je izašao iz svojeg bolešću nagrizenog tijela. U tim trenucima nije osjećao bol, no kada je Win ušla u sobu, s radošću je ponovno utonuo u nju. Bilo je to jače od njega, više


od svega na svijetu želio je osjetiti dodir njezinih ruku, toplinu njezina daha na svojem licu. — Nešto sam ti donijela. — Ne želim... ne mogu... — Da — ustrajala je i sjela na krevet. — Nakon toga ćeš se bolje osjećati... hajde, podigni se malo... Stisnuo je zube i uz njezinu pomoć učinio što je tražila od njega pa zatvorio oči i nakratko utonuo u mrak. Kad je ponovno otvorio oči, glava mu je bila udobno smještena na njezinim grudima. Nježno ga držeći u naručju, prinijela je šalicu njegovim usnicama. Progutavši prvi gutljaj, kratko se trgnuo. — Ne... — Da. Pij — ustrajala je i ponovno prinijela šalicu njegovim usnicama. — Još jedan gutljaj. Za mene. Tekućina je bila odvratna i tjerala ga je na povraćanje, no popio je još gutljaj. — Što je to? — Čaj od mente — rekla je, a da nije ni trepnula. — Moraš ga popiti do zadnje kapi. To će ti pomoći da ozdraviš. Znao je da laže. Nije postojalo ništa što bi mu moglo pomoći da ozdravi. Usto, toliko smućen da ne bi prepoznao okus morfija, ipak nije bio. No ako ga Win tako odlučno i ustrajno pokušava natjerati da popije morfij, mora da za to ima jako dobar razlog. Zacijelo ga želi poštedjeti umiranja u mukama. Milosrdno mu darovati brzu smrt, kao zadnje što može učiniti za njega. Kratko je odvagnuo mogućnosti. No prave dvojbe zapravo nije bilo. Kad je smrt već neizbježna, ima li što ljepše nego ispustiti dušu u njezinu naručju? Ona će biti ta koju će posljednju vidjeti, ćuti i osjetiti uz sebe prije nego što uroni u konačan mrak... Ah, kad bi mogao plakati, plakao bi od zahvalnosti. Polako, gutljaj po gutljaj, ispraznio je šalicu do dna i drhtavo uzdahnuvši, naslonio glavu na njezine grudi. Sve oko njega počelo se luđački vrtjeti, tisuće malih zvjezdica plesalo mu je pred očima. Odložila je šalicu i naslonivši od suza mokar obraz na njegovo vrelo čelo, uplela mu prste u kosu. Preostalo je čekati.


— Pjevaj mi — jedva je čujno prošaputao. Nježno mu mrseći kosu, počela je pjevati uspavanku. Duboko je uzdahnuo i malo zatim, zvjezdice su počele blijedjeti, a sve oko njega postalo je mutno, nejasno... Polako je zatvorio oči i utonuo u naručje svoje sudbine. Sjedeći na podu kraj vrata, Amelija je strpljivo čekala da Win izađe iz sobe. I čekala. U početku, čula je prigušene glasove pa dugo potom ništa. Sljedeće što je čula bilo je kako Win pjeva uspavanku. Zvučalo je uistinu anđeoski, toliko da je nakratko zatvorila oči i zaboravila sve brige i strepnje. Nedugo potom, opet je nastupila mrtva tišina. Nakon sat vremena čekanja da Win napokon izađe, odlučila je provjeriti što se zbiva pa hitro ustala i oprezno odškrinuvši vrata, zavirila u sobu. Merripen je mirno spavao, a Win ga je upravo oprezno pokrivala. — Je li sve popio? — šapatom ju je upitala i požurila prema njoj. Do zadnje kapi — tiho je odvratila Win. Izgledala je prilično napeto i iscrpljeno. — Jesi li mu morala lagati? Kratko je kimnula. — Ne mogu vjerovati s kojom sam lakoćom to učinila. Čini se da ipak nisam takva svetica kakvom me svi držite. — O, da... jesi — rekla je Amelija i čvrsto ju zagrlila — Jesi. Westcliffove inače vrhunski uslužne sluškinje, dokazale su da njihovo strpljenje ipak ima granica kad se Cam pojavio u kuhinji s dvije staklenke pune živih pčela. Kuharica i njezine pomoćnice vrišteći su izletjele u hodnik, a domaćica je požurila u svoju sobu kako bi grofu i grofici napisala pismo u kojem će izraziti krajnju ogorčenost postupkom gospodina Rohana. Batler je, pak, rekao upravitelju da će razmisliti o ostavci ispostavi li se da lord Westcliff od njega očekuje da bude na usluzi takvim gostima. Naravno, jedino je Beatrix požurila Camu ponuditi pomoć u kuhanju, miješanju, cijeđenju i drobljenju pčela. Poslije je rekla sestrama da se odlično zabavila i da će mu rado opet pomoći, bude li trebalo. Suvišno je reći, no zakolutale su očima.


Najzad, Cam je ušao u Merripenovu sobu s posudom nečega što je izgledalo kao da je izašlo iz vještičjeg lonca. Amelija je u međuvremenu stavila čist bijel ubrus na noćni ormarić i poslagala po njem nekoliko noževa, škarice i pincetu, te gomilu gaza i povoja. Ne obazirući se na njihovo protivljenje, Win je naredila Poppy i Beatrix da izađu iz sobe i odlučno za njima zatvorila vrata. Svezavši bijelu pregaču oko struka, pošla je Merripenu izmjeriti puls. — Otkucaji su srca spori i slabi — izvijestila je Cama. — Iskreno se nadam da mu nismo usule previše morfija u čaj. — Pčelinji otrov pojačat će rad srca — odvratio je Cam i zasukao rukave. — Za nekoliko minuta jače će kucati — dodao je i zamolivši ju da Merripenu svuče gornji dio pidžame i ukloni oblog, pošao oprati ruke. Amelija je odmah pohitala sestri u pomoć. Tek kad su mu svukle pidžamu, shvatila je koliko je omršavio. Prepustivši Win da mu skine oblog, zdvojno se zagledala u njegove koščate lopatice i odjednom... — Što mu je to na ramenu? — začuđeno je upitala i sagnula se da bolje osmotri. — Tetovaža. Opazila sam ju prije nekoliko dana — odvratila je Win i nesvjesna njezina zapanjena pogleda nastavila s radom. — Čudno da nam ju nikada nije pokazao, zar ne? — Ali to je... to je... — u nevjerici je promucala Amelija. — Da, pooka. Kao dječak, stalno ga je crtao i izmišljao priče o njem. Sad mi je jasno zašto. Pooka za njega očito ima neki osobit značaj. Pitam se... — Što Merripen ima tetovirano na ramenu? — tiho je upitao Cam, no zvučalo je kao da je zaurlao. — Pooku — odvratila je Win i začuđeno se zagledala u njega kad se u tri koraka stvorio kraj kreveta. — Nismo imali pojma o tom. Vrlo lijepa tetovaža, zar ne? Nikad nisam vidjela nijednog pooku koji bi bio sličan... Naglo je zašutjela kad je Cam stavio podlakticu uz Merripenovo rame. Dva potpuno ista crna krilata konja. — Kako je to moguće? — upitala je Amelija, pogledavši Cama. Morala je pričekati nekoliko trenutaka da se pribere. — Ne znam — napokon je rekao, ne skidajući pogled s tetovaže.


— Znaš li ikoga tko ima istu takvu... — Ne — odvratio je i naglo se uspravio. — Gospode Bože — promrmljao je i zagledao se u Merripena kao da ga nikada nije vidio. Trenutak potom, prenuo se iz obamrlosti pa sjeo na rub kreveta i uzeo škarice s noćnog ormarića. Win je odmah obišla krevet pa sjela do Merripena i čvrsto ga primila za ruku. — Ne brini, sestrice, neće ga nimalo boljeti. Samo ću mu odstraniti mrtvu kožu. Minutu potom, Win je naglo ustala, oteturala do naslonjača i sručila se u njega. Amelija je kao ukopana ostala stajati kraj Cama, trudeći se potisnuti mučninu. Radio je brzo i vješto, bez emocija, kao da popravlja zamršen satni mehanizam, a ne posljedice štete nastale na ljudskom tijelu. Završivši s obradom rane, zamolio je Ameliju da mu doda posudu s gustom tekućinom. Nije mogla odoljeti, a da ju ne pomiriše. — Pazi da ti ne špricne u oči — upozorio ju je, vidjevši što čini. — Miriše na voće — začuđeno je izjavila. — Ipak je opasna — odvratio je pa isprao ranu slanom otopinom, uzeo čist ubrus, namočio ga u tekućinu i kratko ga ožmikavši, položio ga na Merripenova leđa. Iako se nije probudio, Merripen se snažno trgnuo i zastenjao. — Polako, momče — promrmljao je Cam pa pričekao da se smiri i povezao mu oblog širokim zavojem. — Stavit ćemo mu nov oblog svaki put kad budemo čistili ranu. — Hoće li mu ubrzo biti bolje? — upitala je Amelija. — Temperatura će postupno padati, a sutra u ovo vrijeme, na površini kože stvorit će se tanka krasta — rekao je i opipao puls na Merripenovu vratu. — Srce mu sada jače kuca. — A bol? Hoće li ju morati dugo trpjeti? — zabrinuto je upitala Win. — Postupno će uminuti — rekao je i toplo joj se osmjehnuo. — Pro medicina est dolor, dolorem qui necat. — Bol koja suzbija bol, liječi — prevela je Win. — To samo Romima ima smisla — rekla je Amelija. Osmjehnuo se i


položivši joj ruke na ramena, zagledao joj se u oči. — Preuzmi palicu, vrapčiću. Izvjesno vrijeme bit ću odsutan. — Ideš? — u nevjerici je upitala. — Ali.., kamo? Naglo se uozbiljio. — Pronaći vašeg brata. Preplavljena mješavinom zahvalnosti i zabrinutosti, na dug se trenutak zagledala u njega. — Ne bi li se prvo trebao malo odmoriti? Cijelu noć proveo si na putu, a moglo bi potrajati dok ga ne pronađeš. — Iskreno sumnjam u to — odvratio je, ironično se osmjehnuvši. — Nije osobito vješt u prikrivanju tragova.


Dvadeseto poglavlje

akon približno šest sati potrage za Leom, Cam je pokucao na vrata dvorca sagrađenog u Tudor stilu, koji se nalazio na posjedu petnaestak kilometara udaljenom od Stony Cross Manora. Počevši od seoske krčme, slijedio je trag glasina do čovjeka koji je vidio Ramsaya u društvu s čovjekom koji mu je najzad rekao da je lord s nekim društvancem otišao ovamo. Podignut tisuću šesto dvadesete godine, kako je stajalo na pročelju iznad ulaznih vrata, dvorac je dugo bio u posjedu plemenitaške obitelji koja ga je prije nekoliko godina zbog oskudice bila primorana prodati imućnom londonskom trgovcu. Koliko je Cam uspio saznati, dvorac je sada trgovčevim rasipnim sinovima služio kao mjesto na koje su se povlačili od gradske vreve, sa svojim raskalašenim društvom. Jasno da Leo nije mogao odoljeti pridružiti se protuhama poput tih, pomislio je i odlučno pokucao na vrata. Krupan batler koji je izgledao ljigavo poput riječne pastrve, otvorio je vrata i oholo ga odmjerio od glave do pete. — Takvi poput tebe ovdje nisu dobrodošli — prezirno je izgovorio. — Drago mi je, jer ne namjeravam se dugo zadržati. Došao sam po lorda Ramsaya. — Ne znam tko je lord Ramsay i ne zanima me — odbrusio je batler i pokušao mu zalupiti vrata pred nosom, no Cam mu to nije dopustio. — Visok, svijetlih očiju. Gojazan. I vjerojatno je prilično pripit kad je došao. — Ovdje nema nikoga tko bi odgovarao tom opisu. — U tom slučaju, želim porazgovarati s tvojim gospodarom. — Nije kod kuće. — Gle, došao sam po lorda Ramsaya samo zato što njegove sestre žele da im se vrati. Bog zna zašto. Ne tražim nevolje, niti će ih biti. Čim ga poberem, odlazimo. — Ako njegove sestre žele da im se vrati, neka pošalju po njega


pristojnog slugu, a ne prljavog Ciganina — ledenim tonom odbrusio je batler. Duboko uzdahnuvši, Cam je kratko protrljao umorno čelo. — Možemo to učiniti na lakši ili teži način. Iskreno, radije bih izbjegao nepotrebno naprezanje. Treba mi samo pet minuta da bih tog kujinog sina odveo odavde. To je sve što tražim. — Tornjaj mi se s očiju — promrsio je batler i ponovno mu pokušao zalupiti vrata pred nosom. Shvativši da od toga neće biti ništa, zgrabio je srebrno zvonce sa stolića u predvorju i glasno zazvonio. U roku od nekoliko sekundi, dva krupna momka pojavila su se u predvorju. — Izbacite toga gada odavde — ljutito im je zapovjedio batler, uprijevši prst u Cama. Prvog koji se ustremio na njega, Cam je u tren oka oborio na pod snažnim udarcem šake u čeljust. Vidjevši to, drugi je počeo oprezno kružiti oko njega. — Desna ili lijeva? — upitao je Cam. Momak ga je zbunjeno pogledao. — Što? — Ruka. Koju želiš da ti slomim? Momak se na trenutak mrko zagledao u njega pa svrnuo pogled na batlera i odmahnuo glavom. — Pet minuta — promrsio je batler. — To je sve što imaš. Pokupi svog gospodara i tornjaj se odavde. Ramsay nije moj gospodar — umorno je promrmljao Cam. — Nego kamenčić u cipeli. Momak koji je odustao od tučnjave predstavio se kao George. — Gore su, u jednoj od soba — rekao je i uputio se s njime prema stubama. — Danima ne izlaze iz nje. Sluge im od jutra do mraka donose hranu i piće... kurve dolaze i odlaze. Od ranog jutra puše opijum, cijeli kat zaudara po dimu. Čim uđete u sobu, poželjet ćete pobjeći iz nje glavom bez obzira. — Zbog dima? — Više zbog onoga što ćete tamo ugledati. I đavo bi se toga postidio.


— Iz Londona sam — rekao je Cam. — Neću biti iznenađen. Čak i da mu George nije ponudio otpratiti ga do sobe, pronašao bi ju po ustajalom slatkasto kiselkastom smradu koji se širio kroz odškrinuta vrata. Ušavši, ugledao je četiri muškarca i dvije žene, u različitim stadijima razodjevenosti. Iako je samo jedna žena pušila opijum, cijela soba bila je puna dima. Očito se danima nitko nije sjetio otvoriti prozor. Nijedan od trojice budnih muškarca nije se potrudio ni pogledati ga, činilo se da bi takvo što za njih bio prevelik napor. Izgledali su poput podgrijanih leševa, jedva su oči držali otvorenima. Četvrti, vjerojatno Leo, spavao je na sofi u kutu. Na stoliću ispred garniture za sjedenje bile su žlice, igle i posuda guste tamne tekućine za koju se pričalo da liječi sve bolesti. Potpuno naga žena odustala je od pokušaja oživljavanja muškarca između čijih je nogu klečala i podigla glavu s njegova međunožja. — Gle, došao je još jedan — rekla je ženi koja je pušila opijum. — Bilo je i vrijeme — odvratila je njezina kolegica i pijano se zakikotala. — Ostali su spustili koplja. Jedina tvrda stvarčica kojom se mogu igrati jest ova lula — dodala je i preko ramena odmjerila Cama. — Bogme, dobar komad. — Ja ću se prva poigrati s njim — rekla je naga žena i dlanovima si obujmila dojke. — Dođi, srce, rado ću ti... — Ne, hvala — odvratio je Cam i pošao otvoriti prozor jer počelo mu se vrtjeti u glavi od mirisa dima. Ne obazirući se na pijane psovke i povike da zatvori prozor, nekoliko je puta duboko udahnuo svjež prohladan zrak pa prišao muškarcu koji je na trbuhu ležao na sofi, glave uronjene u jastuk. Zgrabivši ga za kosu, podigao mu je glavu s jastuka i zagledao se u njegovo podbuhlo lice. Jest, bio je to njegov budući šogor. — Diži se, vrijeme je za povratak kući — uljudno ga je izvijestio. — Odjebi. — Uljudan si kao i Merripen. Uzgred, možda ga nećemo zateći i živog kad se vratimo. — U tom slučaju želim mu sretan put. — Rado bih se složio s tobom kad to ne bi značilo da sam stao na


pogrešnu stranu — rekao je i zgrabivši ga za ovratnik, pokušao ga osoviti na noge. — Dovraga, ustaj — promrsio je. — Osim ako želiš da te vučem poput vreće. — Pokušavam — mrzovoljno je odbrusio Leo. — Ali pod mi se ljulja pod nogama. Napokon, Leo je uspio uspostaviti dovoljno ravnoteže da se teturavo uputi prema vratima. — Želite li da vas otpratim do prizemlja, gospodine? — uljudno ga je upitao George. Kratko je kimnuo, svjestan da bez tuđe pomoći neće moći sići niz stube. — Zatvori prozor — viknula je naga žena kad se Cam uputio za njima. Kratko je zastao i hladno ju odmjerio od glave do pete. U životu je vidio na stotine takvih poput nje i već ih je odavno prestao sažalijevati. London je bio pun mladih seoskih cura koje su u potrazi za mužem bile spremne leći u krevet s prvim muškarcem koji bi im obećao brak. Kad bi ih taj iskoristio i odbacio, nastavile su ići iz ruke u ruku. — Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo svježeg zraka — rekao je i podigao pokrivač s poda. — Možda se opametiš kad ti se razbistri u glavi. — Za što bi mi trebala pamet? — upitala je, kiselo se osmjehnuvši. — Dobro pitanje — hladnokrvno je odvratio i dobacio joj deku. — Ipak, poslušaj me. I čim se otrijezniš, bježi odavde. Još uvijek ti nije prekasno da se opametiš — dodao je i potapšao ju po obrazu. Nekoliko puta zbunjeno je trepnula pokušavajući razbistriti pogled, no naočit tamnoput muškarac s dijamantnom naušnicom u uhu već se uputio prema vratima. — Čekaj — povikala je za njim, no uzalud. Izašao je, a da se nije ni osvrnuo. Cam i George morali su ujediniti napore kako bi Lea utrpali u kočiju. — Teži je od pet vreća krumpira — rekao je George pa otro znoj s čela i zalupio vrata. — S krumpirima bi bilo lakše; ne bi se bunili — odvratio je Cam i


dobacio mu zlatnik. Momak se široko osmjehnuo. — Hvala, gospodine. Pravi ste džentlmen, iako ste Ciganin. Cam se usiljeno osmjehnuo i uskočio u kočiju. Neko vrijeme truckali su se u tišini, što je Camu savršeno odgovaralo, no vidjevši kako je Leo pozelenio u licu, morao mu se obratiti. — Želiš li da stanemo? Leo je mrzovoljno odmahnuo glavom. — Sve što želim jest da zavežeš. — Ipak, duguješ mi nekolicinu odgovora. Umjesto što sam proveo dan u potrazi za tobom, mogao sam poći u krevet. — S tvojom sestrom, pomislio je. — I dobro se naspavati — dodao je. Leo se zagledao u njega dugim praznim pogledom koji je Cam nekada negdje u nekoga već vidio, ali nije se mogao sjetiti kada ili gdje, ni tko je osoba čije su oči bile jednako hladne, prazne i bezbojne, s poput ponora dubokim zjenicama na čijoj su površini plovile mračne sjene. — Što te zanima? — najzad je upitao. — Zašto ne podnosiš Merripena? Zato što je stalno mrk i osoran? Ili zato što je Rom? Ili ti možda smeta što su ga tvoji roditelji podigli kao vlastitog sina? — Ništa od tog. Nego zato što je odbio učiniti jedino što sam ikada tražio od njega. — A to je? — Nije me htio pustiti da umrem. Cam se kratko namrštio. — Onda, kad si se razbolio od šarlaha? — Da. — I ne možeš mu oprostiti što ti je spasio život? — Da. Cam se zavalio dublje u sjedalo. — Ako će ti zbog toga biti lakše, siguran sam da je u međuvremenu to požalio — suho je odvratio. Ponovno su utonuli u šutnju. Zamišljen, Cam je okrenuo glavu prema prozoru i zagledao se u tamnoplavo večernje nebo nad mračnim krajolikom... i odjednom se sjetio gdje, kada i u koga je vidio takav pogled.


Bilo je to u djetinjstvu, dok je još živio u plemenu, sa svojima. Tamo je bio i muškarac, čudna, vječno unezvijerena izraza lica. Muškarac, čije oči kao da su izgubile boju i čiji je pogled bio jednako prazan i odsutan poput Leova. Razdirala ga je tuga zbog gubitka kćeri. Baka je Cama upozorila da ga se kloni. — On je muladi — rekla je. — Što je to? — upitao je i prestrašeno ju primio za, poput korijena starog drveta, žilavu i kvrgavu staračku ruku. — Onaj tko se ne može riješiti duha umrle osobe. Drži se podalje od njega, on u sebi nema mira, remeti ravnotežu romskog poimanja duhovnog svijeta. Previše je volio kćer, ne može si pomoći. — Hoću li i ja postati muladi kad ti umreš, bako? — upitao je. Bilo mu je žao tog čovjeka, ali više od svega zabrinuo se za sebe jer i on je jako, jako volio baku i u vezi s tim nije si mogao pomoći. Osmijeh je obasjao njezino mudro staračko lice. — Ne, Came, nećeš. Muladi duh voljene osobe drži zarobljen u sebi jer ga ne može pustiti. Tako umrli ostaje u međusvijetu, ni na zemlji ni na nebu. Ti to meni ne bi nikada učinio, zar ne? — Ne, bako, ne bih. Ubrzo potom, taj se čovjek ubio. Svi su time bili prilično potreseni, no s druge strane, laknulo im je. Sada, s vremenskim odmakom, Cam je na to gledao malo drukčije. Mora da je zaista strašno izgubiti voljenu osobu. Kako bi ikada mogao otpustiti ženu koju voliš, pomiriti se da je više nema? Kako bi ju mogao prestati željeti uz sebe? Srce bi ti krvarilo od tuge, danju i noću razdirala bi te bol. Naravno da bi ju želio zadržati. Ili poći za njom. Čim je Cam ušao u predvorje dvorca s nimalo pokajnički raspoloženim zabludjelim rasipnikom, Amelija i Beatrix požurile su im u susret, prva namrštena, druga nasmiješena. Amelija je zaustila da kaže bratu što misli o njem, no prije nego što je stigla, Cam ju je primio za nadlakticu i odmahnuo glavom. Na vlastito čuđenje, progutala je gnjev i upitala ga je li gladan. — Mi smo upravo večerali. Gulaš je još uvijek topao i ako želiš... — Ne, hvala — odvratio je, izbjegavajući ju pogledati u oči.


Nesvjesna ključanja pod površinom, Beatrix je čvrsto zagrlila brata. — Gdje si bio tako dugo? Nedostajao si nam. Merripenu nije bilo dobro pa je Cam otišao u našu kuću po pčele i napravio od njih pun lonac guste tekućine za njegova leđa. I ja sam mu pomogla. Miješala sam i... — odjednom je zašutjela i namrštila se. — Po čem to smrdiš? Preskočio je odgovor. — Hajde, usput ćeš mi ispričati kako si kuhala pčele — rekao je i zajedno s njom uputio se prema stubama. Cam je kratko odmjerio Ameliju od glave do pete. Frizura joj je bila u neredu, pod očima je imala tamne podočnjake. Očito je jedva stajala na nogama od umora. — Hvala ti što si se potrudio pronaći ga — rekla je. — Gdje je bio? — Bančio je s nekim društvom na posjedu koji se nalazi petnaestak kilometara odavde. Prišla mu je i oprezno ga pomirisala. — I ti smrdiš po tom. Što je to? — Tamo se pušio opijum. Tvoj brat pronašao je novu skupu zanimaciju. — Nije si mogao priuštiti ni stare — rekla je i počela nervozno lupkati nogom po podu. Gledajući ju tako malu, slatku i ljutitu, najradije bi ju zgrabio i strastveno ju poljubio. — Jedini razlog zbog kojeg sam odustala od plana da ga zadavim čim ga ugledam, jest što je previše obamro da bi to osjetio nastavila je. — No kada se otrijezni... — Pusti to — prekinuo ju je Cam. — Kako je Merripen? — upitao je i nježno ju pomilovao po nadlaktici. Prestala je lupkati nogom po podu. — Još je uvijek grozničav, ali malo mu je bolje. Win je stalno s njim. Promijenile smo mu oblog... rana mi se više ne čini tako zagnojenom. To je dobar znak, zar ne? — Jest. Zabrinuto se zagledala u njega. — Jesi li gladan? Ako želiš, rado ću ti nešto donijeti za jelo. Odmahnuo je glavom. — Ne, moram prvo sprati sa sebe ovaj jeziv smrad — s osmijehom je odvratio. — Ne brini, snaći ću se za jelo i bez tvoje pomoći. Idi na spavanje, monisha, moraš se odmoriti. Izgledaš jezivo umorno.


— I ti — rekla je pa stala na prste, poljubila ga u obraz i neodlučno se zagledala u njega kao da oklijeva nešto ga upitati. — Što je, mila? — Hoćeš li poslije doći u moju sobu? — naglo je upitala i porumenjela do korijena kose. Najradije bi skakao od sreće. Napokon se počela otvarati i s naklonošću gledati na njihovu vezu. Rado bi prihvatio njezinu ponudu, no bila je umorna, a njemu je, pak, više od svega stalo do njezina dobra. — Ne — rekao je i nježno ju privio k sebi. — Odmor ti je potreban više od mog maženja i milovanja. — Ne smeta mi tvoje maženje i milovanje — sramežljivo je prošaputala i jače se privila uz njega. Nasmijao se. — To me izuzetno veseli. — Dođi k meni — ustrajala je. — Bit će dovoljno budeš li me samo zagrlio. Poljubio ju je u tjeme. — Vrapčiću, teško da bih mogao ležati pored tebe i odoljeti tvojim čarima — s osmijehom je odvratio i nježno ju odmaknuo od sebe. — I zato ćemo spavati svako u svojem krevetu. Barem noćas. Tri puta morao se dobro nasapunati i isprati, kako bi iz kože i kose uklonio neugodan miris opijuma. Nakon što je ručnikom posušio kosu, odjenuo je crn svilen ogrtač i mračnim hodnikom krenuo prema svojoj sobi. Počela je oluja, svako malo začula bi se snažna grmljavina, krupne kišne kapi bubnjale su po krovu i prozorima. Vatra u kaminu u njegovoj sobi veselo je pucketala, ispunivši prostor ugodnom toplinom. Ugledavši Ameliju pod pokrivačima, Cam je začuđeno podigao obrve. Podigla je glavu s jastuka. — Bilo mi je hladno — rekla je, kao da nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje njezine prisutnosti u njegovu krevetu. — Moj krevet nije topliji od tvog — rekao je i prišao joj polako poput predatora, trudeći se zanemariti žudnju, što nije bilo lako ni jednostavno jer uspalio se od same pomisli na njezine raskošne obline. Znao je zašto je došla. Željela ga je... i tu želju bio joj je i više nego spreman ispuniti.


— Bilo bi mi toplije kad bi ti bio kraj mene — rekla je. Polako ju je otkrio. Ležala je na leđima, u bijeloj spavaćici od muslina; tamni uvojci njezine svilenkaste kose poput potoka su se slijevali preko njezinih bujnih grudi, gotovo do struka. Vidjevši kako pogledom klizi niz njezino tijelo, naglo je porumenjela i sramežljivo ga pomilovala po leđima. Odjednom, na njegovo nemalo iznenađenje, podigla se na koljena i poljubila mu ušnu resicu, onu u kojoj je nosio dijamantnu naušnicu. — Drukčiji si od svih muškaraca koje sam ikada upoznala — rekla je i odmaknula mu vlažan pramen kose s čela. — Ni sanjala nisam da postoji netko poput tebe. Kao da si izašao iz bajke napisane na jeziku koji ne poznajem. — Dakle, ja sam tvoj egzotični princ? — Ne, prije bih rekla da si zmaj. Zavodljiv i poročan — čeznutljivo je dodala. — Ah, kako bi te ikoja žena mogla zarobiti i načiniti od tebe razboritog i uzoritog supruga? Prebacio joj je kosu preko ramena i poljubio ju iza uha. — Vjerujem da bi ti mogla — rekao je i poljubio joj grudi preko tanke tkanine spavaćice. — A možda bih i ja tebe mogao učiniti malo manje razboritom i uzoritom — dodao je i usnicama joj obujmio bradavicu. — Mi... mislim da ti je to već uspjelo — smeteno je promucala i čeznutljivo se promeškoljila. — Budi mirna — prošaputao je. — Dopusti mi da zapalim vatru u tebi. Nikada nije bio u postelji sa ženom koja bi na sebi imala spavaćicu poput te, djevičanski bijelu, urešenu čipkom i zakopčanu do grla. A to ga je ipak neusporedivo više uspalilo nego bilo koji izazovan komad ženskog rublja. Zamamno je padala niz njezino tijelo, ocrtavajući kao tankim slojem leđa prekriven pejzaž bajkovitih udolina i uzvisina. No površina kože pod tim ledenim pokrivačem bila je topla i uzdrhtala, kao da se duboko pod njom krije vulkan uzavrelih strasti. Raskopčao joj je dug niz malih, svilom presvučenih gumbića i spustio joj spavaćicu niz ramena, tako da su joj ruke od podlaktica naniže ostale zarobljene u uskim rukavima. Želio ju je vidjeti takvu, bespomoćnu u njegovim rukama, izloženu na milost i nemilost slatkim mukama njegovih poljubaca. Uživajući u njezinim tihim uzdasima, milovao joj je grudi, lickao joj i grickao bradavice, a zatim je jezikom


kliznuo preko njezina trbuha, sve do pupka. Osjetivši kako dršće, brzo ju je svukao, položio ju na leđa i hitro legavši između njezinih nogu, skinuo s malog prsta prsten koji je odbila uzeti. — Dobit ćeš što želiš ako ga staviš na prst — rekao je, duboko joj se zagledavši u oči. Odmahnula je glavom. — Ne mogu. — U tom slučaju, neću s tobom voditi ljubav. — Šališ se, zar ne? — Ne šalim se. Ne budi tako tvrdoglava — rekao je i oslonivši se na lakte, spojio usnice s njezinima u dug vlažan poljubac. — Samo noćas — prošaputao je. — Uzmi moj prsten i dopusti mi da ti ugodim — dodao je i ljubeći joj vrat i ramena, počeo se polako trljati o njezin trbuh. Osjetivši tvrdoću njegova uda pod crnim svilenim ogrtačem, izazovno se promeškoljila pod njim i zagrlila ga oko vrata. — Ući ću u tebe, mila, ispunit ću te do kraja i neću se pomicati. Neću ni tebi dopustiti da se pomakneš. Čekat ću do trenutka kada više ne budeš mogla izdržati, kada ćeš cijelim tijelom drhtati od žudnje... a tada ćeš dobiti što želiš, koliko god dugo budeš htjela... ako uzmeš moj prsten — rekao je i kratko ju poljubio. — Uzmi ga. Zatvorenih očiju polako je podigla ruku i dopustila mu da joj natakne prsten. Cam je svukao crni svileni ogrtač i položivši ju na njega, počeo ju ljubiti od glave do pete. Uživajući u oštrom kontrastu bjeline njezine kože na crnoj podlozi, ostavio je vlažan trag poljubaca na svakoj njezinoj oblini, udolini i pregibu, poput unutrašnje strane lakta i koljena. Ruku i nogu omotanih oko njega, prepustila se njegovu vodstvu, a kad je uronio glavu između njezinih bedara, počela se izvijati u njegovu naručju i tiho jecati. Njezin ga je miris i okus izluđivao, nije je se mogao zasititi. A kad je ostala bez daha i nestrpljivo ga povukla na sebe, čvrsto je stisnuo zube i počeo polako ulaziti u nju. U želji da ga što ga prije uvuče u sebe, izvila je kukove i čvrsto ga obujmila nogama. Jedva se uspio suzdržati. — Smiri se, mila — drhtavim je glasom prošaputao. — Molim te, mila... nemoj... — dodao je i promuklo se nasmijao kad se počela trljati o njega. — Budi mirna.


Primorala se poslušati ga. Zadihani, oznojeni, preplavljeni žudnjom koja je razdirala njihova spojena nepokretna tijela, uživali su u tom neopisivo slatkom samonametnutom mučenju. Napokon, pogleda prikovanog uz njezin, Cam se počeo pomicati u njoj, prvo polako, a zatim sve brže. Tvoj sam, prošaputao je na romskom i začuvši njezine glasne jecaje, prepustio se vrhuncu kakav nikada nije doživio. Poslije, dugo su iscrpljeni ležali jedno uz drugo, poput žrtvi brodoloma koji su posljednjim snagama izronili iz olujnog mora i doplivali do obale. Cam je bio taj koji je prvi smogao snage pomaknuti se. Oslonivši se na lakat, duboko joj se zagledao u oči i nježno ju poljubio. Čim se koliko-toliko pribrala, Amelija je pokušala skinuti prsten pa otkrila da ne može. — Ponovno je zapeo — mrzovoljno je promrsila. Primivši ju za ruku, prinio ju je usnicama i zubima joj polako skinuo prsten i stavio ga na svoj prst. Začuđena, zagledala se u svoju golu ruku pa nesigurno potražila njegov pogled. — Uskoro ćeš se naviknuti na njega i nećeš ga više željeti skinuti — rekao je, nježno ju milujući po trbuhu. — Potrebno te je samo malo izvježbati, na isti način kao što se konja privikava na uzde. Stavljaš ih i skidaš dok se ne pomiri sa sudbinom — dodao je i široko se osmjehnuo kad ga je ošinula pogledom. Povukao je pokrivače preko njihovih nagih tijela i privukao ju k sebi. Naslonila je glavu na njegovo rame, zijevnula i zatvorila oči. — Uzgred, vjerojatno ćeš se razveseliti ako čuješ da je srebrni pribor za jelo vraćen u ormar za srebrninu. Istog se trenutka razbudila. — Ali... kada... kako ti je to uspjelo? — začuđeno je upitala. — Malo sam popričao s Beatrix u kuhinji dok mi je pomagala oko pčela. Mislim da je problem u tom što se osjeća zanemarenom pa pokušava privući pozornost na sebe. Za početak, sporazumjeli smo se da ona više neće uzimati tuđe stvari, a ja ću ju naučiti jahati. Već odavno to želi, a čini se da je svima vama to promaklo. — Žao mi je, ali dosta nije bilo vremena i prilike... — Smiri se, vrapčiću. Nema potrebe za opravdanjima, znam da ti nije bilo lako. Učinila si za sve njih više nego što bi itko drugi na tvojem mjestu. Vrijeme je da i tebi netko priskoči u pomoć i olakša ti život —


rekao je i nježno ju poljubio. — Ali ne želim da se zamaraš mojim problemima. Dosad si već učinio i više nego... Ponovno ju je poljubio. — Zatvori oči i spavaj — prošaputao je. — Prepirati se možemo i sutra. Lijepo sanjaj, ljubavi. I jest. Sanjala je kako leži pod toplim krilom zmaja koji je rigao vatru na svakoga tko bi se usudio priči njegovu gnijezdu. Probudila se kad je osjetila da je Cam ustao iz postelje. — Kamo ideš? — pospano ga je upitala, vidjevši da se odijeva. — Provjeriti kako je Merripen. Znala je da bi trebala poći s njim — najzad, Merripen je bio član njezine obitelji — no kad se podigla u sjedeći položaj i spustila noge na pod, otkrila je da ne može ustati. Jedva je mogla vjerovati da je toliko umorna. Nježno ju je gurnuo natrag u postelju i pokrio ju. Za tren oka ponovno je utonula u san. Sljedeći put kad se nakratko probudila bilo je kad se vratio u postelju. — Je li mu bolje? — šapatom je upitala. — Ne još. Ali nije mu ni gore — rekao je i privukao ju k sebi. — To je dobra vijest. Hajde, zatvori oči i spavaj — dodao je i poljubio ju u tjeme. Merripen se probudio u mračnoj sobi, jedino svjetlo koje je dolazilo iz smjera prozora bio je tračak srebrne mjesečine koji se provukao kroz navučene zastore. Glava mu je pucala od boli. Jezik mu je natekao, usta su mu bila suha. Boljela ga je svaka kost u tijelu, svaki mišić, sve, čak i trepavice. Zapravo, skoro sve jer — čudno, ali istinito — jedino što ga nije boljelo bila je rana zbog koje ga je sve boljelo. Leđa su mu na tom mjestu bila možda malo pretopla, ali osjećaj je sve u svem bio ugodan. Čim je pokušao promijeniti položaj, netko mu je prišao. Bila je to Win. I da ju nije vidio, prepoznao bi ju po mirisu. Samo je ona mogla tako slatko mirisati. Svježe i neopisivo zanosno. Bez riječi sjela je kraj njega i dala mu da popije nekoliko gutljaja vode.


Dakle, nije umro. A ako dosad nije, onda vjerojatno i neće. Nije bio siguran raduje li ga ta spoznaja ili ne. Zadnjih dana nekako je izgubio volju za život i postao neuobičajeno melankoličan. Vjerojatno zbog morfija. Win mu je nježno mrsila kosu što mu je nadasve godilo ili bi mu godilo kad ne bi umirao od srama što je prljav, smrdljiv i gore od svega — bespomoćan išta učiniti u vezi s tim. — Mora da sam završio u paklu — promrmljao je. — Misliš li da bi me tamo mogao pronaći? — s osmijehom je upitala. — Onako kako ja to vidim, da. Smeteno je slegnula ramenima i spustila njegovu glavu na jastuk. Ona je bila glavni krivac za pakao u kojem je živio. Bila je izvor njegove najveće i najdublje boli — spoznaje da će ju zauvijek voljeti, ali ju nikada neće imati. A sada će morati nastaviti živjeti u tom paklu. Kad ju ne bi toliko volio, mrzio bi ju zbog toga. Nagnula se nad njim i počela mu odvezivati zavoj. — Ne — promuklo je izgovorio i odmaknuo se od nje. Bio je gol pod pokrivačem, znojan i smrdljiv. Gore od svega, osjećao se poput ranjene zvijeri. Morao ju je otjerati od sebe; u protivnom bi se mogao slomiti, a bog zna što bi se tada dogodilo. Vjerojatno bi rekao ili učinio nešto što bi poslije gorko požalio. — Keve, moram ti promijeniti oblog — rekla je, dovoljno blago i dovoljno odlučno kako bi ju ozbiljno shvatio. — Molim te, legni na trbuh i budi miran. — Ne. Pozovi nekog drugog. Legni na trbuh i budi miran. Kao da bi takvo što mogao s ovakvom erekcijom! Eto što mu se događa u njezinoj blizini. Bilo je dovoljno da ga dotakne, i uspalio se. Prokletstvo, nije nimalo bolji od životinje. Prljav, smrdljiv i napola mrtav, a ipak ju želi. Čak i unatoč tome što zna da bi ju time upropastio. Kad bi bio pobožan, svim srcem ponizno bi molio Boga i sve nebeske svece da Win nikada ne nasluti koliko ju želi i što osjeća prema njoj. Duga minuta prošla je u mrtvoj tišini. — U redu — napokon je progovorila Win. — Koga želiš da pozovem?


— Koga god te volja — čvrsto je zatvorenih očiju odvratio. — Svejedno mi je. Ponovno je nastupila mrtva tišina. Nije imao pojma o čem Win razmišlja niti ju je to želio upitati. Jedino što je želio bilo je da ode od njega. Najzad, začuo je šuštanje njezine haljine kad se uputila prema vratima. — Ako je tako, morat ću nekoga probuditi — rekla je, tonom koji je zvučao savršeno normalno. I izašla iz sobe. Duboko je uzdahnuo i položio dlan na mjesto na kojem je sjedila. O, kad bi ju barem mogao izbaciti iz srca. No bila je preduboko usađena u njem da bi takvo što bilo moguće. Niže, u hodniku, naletjela je na Cama Rohana. Čim ga je ugledala, preplavila ju je izvjesna nelagoda. Nikada se nije dobro osjećala u društvu nepoznatih ljudi, a u ovom slučaju stvar je bila još gora jer nije imala pojma što bi mislila o njem ili kako bi se prema njemu ponašala. Brzo, točnije — prebrzo, počeo se ponašati kao glava njihove obitelji. Činilo se da čak ni Amelija još nije svjesna da joj je ukrao srce, toliko je brzo i vješto to učinio. Poput Merripena, i on je bio visok i snažan. Vrlo muževan. No za razliku od njega, znatno se lakše nosio s romskim porijeklom. Kao da se općenito bolje osjećao u svojoj koži. Rohan je bio otvoren i šarmantan, Merripen mrk i zatvoren. Ipak, pod šarmom i otvorenošću krio se čovjek za kojeg je bila sigurna da bi u slučaju potrebe mogao biti opasan. Činilo se da poznaje mračnu stranu života koju ona i njezini nikada nisu upoznali. I da se može nositi s njom. Još po nečem bio je nalik Merripenu... uz obojicu je bila vezana nekakva tajna. Kako je moguće da imaju potpuno istu tetovažu? Vjerovala je da zna odgovor na to pitanje, čak i ako oni to ne znaju. Zastala je i nesigurno mu se osmjehnula. — Gospodine Rohane, pretpostavljam da ste krenuli k Merripenu? — U pravu ste, gospođice Winnifred — rekao je i pozorno se zagledao u nju. — Budan je, zar ne? Naravno, opazio je njezino rumenilo. Tko zna kakve li je zaključke iz toga izvukao? Morat će mu objasniti da je rumena od srama, a ne iz


nekih drugih razloga. — Jest. Ne želi da mu ja promijenim oblog pa sam pošla zamoliti nekoga da to učini umjesto mene. Očito mi ne može oprostiti što sam ga na prijevaru natjerala da popije morfij. Stidim se što sam mu morala lagati, ali nisam imala izbora. — Moje je mišljenje da nema toga što vam on ne bi oprostio. Slegnula je ramenima i zagledala se u daljinu. Djelovao je toplo, prijateljski... rado bi nastavila razgovor s njim, ali nije imala pojma što bi mu rekla. Nekoliko trenutaka ostali su stajati tako, ona zagledana u daljinu, on u nju. Čudno, ali nije joj bilo nimalo neugodno. Imala je osjećaj da ju potpuno razumije i to joj se prilično svidjelo. Nije se činilo da mu se ikamo žuri, upravo suprotno, ponašao se kao da bi satima mogao čavrljati s njom. Za razliku od Merripena, koji nikada nije bio opušten i Lea koji već odavno nije bio uravnotežen, bilo je ugodno naći se u društvu osobe koja jest i jedno i drugo. — Spasili ste život Merripenu — napokon je izgovorila. — Zahvaljujući vama, ubrzo će ozdraviti. Pozorno se zagledao u nju. — Stalo vam je do njega, zar ne? — O, da... naravno. Svima nama — u dahu je odvratila pa zašutjela, pokušavajući spriječiti bujicu riječi da se prelije preko njezinih usana. No toliko ih je dugo držala u sebi da joj je odjednom postalo preteško i dalje se truditi da ih zadrži. Pomislivši na zidove koji su ju dijelili od Merripena, kutovi očiju zapekli su ju od suza. — I ja bih voljela ozdraviti — naglo je dodala. — Voljela bih... kad bih barem mogla... O, Bože, ovaj ispad dosta mi nije trebao, pomislila je. Što će sad misliti o meni? Odmahnula je glavom i kratko protrljala sljepoočnice. Srećom, u Rohanovu pogledu nije vidjele ni trunke sažaljenja. U protivnom bi propala u zemlju od srama. — Vjerujem da hoćeš, sestrice — odvratio je i toplo joj se osmjehnuo. — Željela bih to više od svega, ali bojim se da za mene nema nade — priznala je. — Nikada ne treba odustati od nade — tiho je odvratio. — To je prvi korak do ispunjenja.


Dvadeset prvo poglavlje

melija nije mogla vjerovati da je uspjela prespavati ručak. Naravno, to se dogodilo zahvaljujući Camu jer otkad je preuzeo stvari u svoje ruke, opustila se. Na neki način, njezin um kao da mu je predao sve brige i nakon toga se automatski isključio i dopustio joj da spava bezbrižno poput malog djeteta. I to joj se nije nimalo svidjelo. Odjenuvši se u haljinu boje čokolade s ovratnikom i orukvicama od ružičastog baršuna, pošla je posjetiti Merripena. Bio je uobičajeno nabusit, ali to joj nije umanjilo radost zbog njegova oporavka. Poslije, kad se spustila u prizemlje, domaćica ju je izvijestila da su došla dva gospodina iz Londona i da gospodin Rohan s njima upravo razgovara u biblioteci. Pretpostavivši da se radi o stručnjacima koje je Rohan pozvao zbog preuređenja kuće, požurila im se pridružiti. Vrata biblioteke bila su otvorena i čim je Amelija zastala na pragu, Cam i dva muškarca s kojima je sjedio za stolom, ustali su i uljudno joj se naklonili. I Leo je bio tu. Sjedio je malo dalje od njih, u naslonjaču. Očito mu je bilo preteško ustati pa ju je pozdravio samo kratkim kimanjem. Cam je bio uobičajeno pomalo nemarno odjeven, u dobro krojenom odijelu, ali bez kravate. Prišavši joj, podigao je njezinu ruku do usnica i poljubio ju u dlan — što je bila mala posjednička prsta koja pouzdano nikome nije promakla. — Gospođice Hathaway, pojavili ste se u savršenom trenutku uljudno je započeo, duboko joj se zagledavši u oči. — Upravo razgovaramo o obnovi vaše kuće. Dopustite mi da vam predstavim gospodina Johna Dashiella, poznatog londonskoga graditelja i njegovog pomoćnika, gospodina Francisa Barksbyja. John Dashiell bio je muškarac u kasnim tridesetim godinama, koji je prije nekoliko godina stekao zavidnu reputaciju kao graditelj Rutledgea, glasovitog londonskog hotela, a potom i nekoliko javnih i


privatnih palača diljem Engleske. On i njegov brat osnovali su vrlu uspješnu građevinsku tvrtku s relativno novim pristupom radu. Umjesto unajmljenih radnika, obrtnika i kooperanata, imali su stalne uposlenike, što im je omogućilo bolju kontrolu nad gradnjom i u skladu s tim, bolje rezultate. Muškarca poput Dashiella, robusne građe i rumenih obraza, nije bilo teško zamisliti kao stolarskog šegrta, što je nekad davno bio. — Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospođice Hathaway — rekao je i toplo joj se osmjehnuo. — Žao mi je zbog vaše kuće, no veseli me što požar nikoga od vas nije stajao glave. Mnogi nisu bili te sreće. Kimnula je. — Hvala, gospodine. I hvala vam što ste bili toliko ljubazni da dođete čak ovamo kako biste pogledali što se može učiniti od onoga što je ostalo od naše kuće. — Nema na čem. Rado ću svoje znanje upregnuti u vašu korist. — Gospodine Dashielle, imate li u svojoj firmi i arhitekta? — Zapravo, moj je brat nadaren arhitekt. No trenutačno je preplavljen narudžbama pa sam u potrazi za još jednim — rekao je i kratko pogledao Lea. — Nadao sam se da bi nam lord Ramsay mogao pomoći. Uvelike bih cijenio njegovo mišljenje. — Nerado dijelim mišljenja i savjete — odvratio je Leo. — Teško da bi se itko složio s njima, osim ako je veća budala od mene. Ipak, uz malo diplomacije koja se svodila na stavljanje čovjeka pred gotov čin, Cam ga je uspio nagovoriti da im se pridruži u razgledavanju kuće. Poslije, Amelija je saznala od Cama da je Leo većinu vremena bio naduren i osoran, no ipak, nije odolio komentirati da je izrazito nesklon uporabi kičastih baroknih detalja te da bi pri rekonstrukciji trebalo poštivati načela simetrije i proporcija. — Jesi li gospodinu Dashiellu slučajno spomenuo da je i gospodin Frost trenutačno u Hampshireu? — upitala ga je, kad su izašli na šetnju. Spuštala se večer, hladan vjetar nosio je lišće po puteljku koji je vodio u šumu. Prilagodivši korak njezinu, skinuo joj je rukavicu s ruke, stavio ju u džep i isprepleo prste s njezinima. — Ne, nisam mu to spomenuo — odvratio je. — Zašto bih? — Možda zato što je gospodin Frost vrlo uspješan arhitekt? Usto,


kao naš dobar prijatelj, voljan nam je priskočiti u pomoć. — Frost vam nije prijatelj — odbrusio je. — I ne treba vam njegovo mišljenje. Nema šanse da bih dopustio da se vrti oko vaše kuće. — Želi se iskupiti i to je jedini razlog zbog kojeg mi je ljubazno ponudio svoje usluge. — Kada je to učinio? Smetena oštrinom njegova tona, začuđeno se zagledala u njega. — Što? Čvrsto ju je uhvatio za ramena i zagledao joj se uči. — Kada ti je ponudio svoje vraške usluge? — Dok si bio u Londonu. Jednog popodneva došao mi je u posjet pa smo kratko popričali u salonu — rekla je, pitajući se što mu je. Nije stekla dojam da je sklon bilo kakvim ispadima, dapače, uvijek je djelovao prilično staloženo. — Ne vidim ništa loše u tom što mi želi pomoći. Zapravo, to je vrlo lijepo od njega. — Ako misliš da je to sve što želi, onda si naivnija nego što sam mislio. — Nisam naivna — uvrijeđeno je odvratila. — I nemaš nikakvog razloga biti ljubomoran. Između nas se nije dogodilo ništa neprilično. Oči su mu opasno bljesnule. — Jeste li bili sami u salonu? Jedva je mogla vjerovati da je toliko posesivan. Nije bila sigurna je li polaskana ili ju to zabrinjava. Vjerojatno oboje. — Da, bili smo sami — odvratila je. — A vrata su cijelo vrijeme bila otvorena, kako se i pristoji. — To što se među tvojima pristoji, među mojima se ni u ludilu ne pristoji — odbrusio je i dalje ju čvrsto držeći za ramena. — Izuzev Lea i Merripena, nema tog muškarca s kojim bi mogla ostati sama u sobi. Osim ako bih ti ja to dopustio. — Osim ako bi mi ti to dopustio?— zapanjeno je upitala. — Tako je. Naglo je porumenjela od ljutnje. — Eto vidiš, upravo se zato neću udati za tebe — ledenim je tonom izgovorila. — Neću si dopustiti da mi itko zapovijeda što smijem, a što... Privukao ju je k sebi i ugušio njezin protest strastvenim poljupcem. Daleko od toga da se nije pokušala izvući iz njegova naručja, no bezuspješno, djelomice i zato što je njezina volja za otporom postupno


slabila pod navalom užitka. Ipak, uspjela je zadržati dovoljno prisebnosti da mu ne uzvrati poljubac. Osjetivši njezin pasivan otpor, prekinuo je poljubac i mrko se zagledao u nju. Jedva je dočekala da mu objasni kako stoje stvari po pitanju vlasništva. — Ni ta kuća ni ja nismo tvoje vlasništvo da bi imao prava... Ponovno je spojio usnice s njezinima i ovoga puta nije prestao sve dok nije osjetio kako dršće u njegovu naručju. Odjednom, na njezino iznenađenje, promrmljao je nešto na romskom i podigavši ju u naručje, odnio ju do podnožja drevnog stabla čije su se grane spuštale gotovo do zemlje, tako da je izgledalo poput Giganta oslonjenog na lakte. Leđima ju oslonivši na deblo, odvezao joj je šešir, bacio ga na zemlju i uguravši nogu između njezinih, ponovno spojio usnice s njezinima u dug požudan poljubac, — Came, prestani — prošaputala je, kad se poljupcima počeo spuštati niz njezin vrat. Ne obazirući se na njezin protest, hitro joj je sprijeda raskopčao haljinu i korzet pa usnicama požudno obujmio njezinu bradavicu i počeo ju pomamno sisati i grickati. — Zaboga, Came, ne ovdje! — Da, upravo ovdje — promuklim je glasom odvratio. — Slobodni poput šumskih životinja — dodao je i položio joj ruku na ud. Osjetivši kako je velik i tvrd, sklopila je oči i čeznutljivo uzdahnula. Možda i nije bilo vrijeme ili mjesto za to, no željela ga je osjetiti u sebi. Uspaljen njezinim milovanjem, podigao joj je haljinu i brzo joj svukavši gaćice, počeo ju srednjim prstom razbludno polako trljati po međunožju. Toliko je drhturila da se uplašila da će joj noge otkazati poslušnost. Skratio joj je muke tako što ju je spustio na ležaj od trave zaklonjen od pogleda jednom od debelih grana, prepunoj zlaćano smećkastih listova. Ponovno joj je podigao haljinu i smjestivši se između njezinih bedara, počeo ju dražiti udom, tako što bi nakratko ušao i nju i brzo se povukao. Zuba čvrsto stisnutih od straha da ne počne glasno stenjati, izvijala je kukove prema njemu, nijemo ga moleći da ju uzme. Ipak, kad joj je napokon udovoljio i snažno se zabio u nju, niz glasnih jecaja oteo se iz njezina grla.


Uguravši ruku između njihovih spojenih tijela, nastavio ju je dodatno dražiti. Svaki mišić njegova tijela bio je napet do iznemoglosti, no nije se predavao. Više od svega želio ju je zadovoljiti. Tek kad je počela drhtati i grčiti se pod njim, nekoliko se puta snažno zabio u nju i brzo se povukavši, prosuo sjeme na njezin trbuh. Poželjela je da je ostao u njoj. Poželjela ga je u tim zadnjim trenucima osjetiti duboko u sebi. Iako je doživjela vrhunac, užitak nije bio potpun. Nedostajalo joj je njegovo tijelo na njezinu, njegova glava u udubini njezina vrata. Polako ju je doveo u red pa ustao i pružio joj ruku da joj pomogne ustati. Čvrsto ju zagrlivši, promrmljao joj je nešto na romskom. Vjerojatno neku čaroliju kojom ju pokušava vezati uz sebe, pomislila je. — Govoriš na romskom — promrmljala je. Noge su joj još uvijek toliko drhtale da nije imala pojma kako će se vratiti u dvorac. — Mila... — započeo je pa nakratko zašutio, tražeći prave riječi. — Znam da sam ljubomoran, no to je dio moje prirode, mog romskog naslijeđa. Ne mogu to promijeniti, no potrudit ću se prestati ponašati poput posesivnog mužjaka. Možda mi to neće u potpunosti uspjeti, ali neću ti praviti ljubomorne scene. Molim te, mila, reci da ćeš se udati za mene. — Came... trenutačno nisam sposobna za razmišljanje. Kad se malo priberem, reći ću ti što sam odlučila. — Previše razmišljaš — rekao je i poljubio ju u tjeme. — Ne mogu ti obećati savršen život. Ono što ti mogu obećati jest da ću uvijek biti uz tebe i učiniti sve što je u mojoj moći da te usrećim. Želim da budeš dio mene, kao što ću i ja biti dio tebe — rekao je i duboko uzdahnuo. — U redu, pričekat ću da se pribereš. No... imaj na umu da zmajevi nisu osobito strpljivi. Gospodin Dashiell i njegov pomoćnik odlučili su boravak u Hampshireu produljiti za još jedan dan kako bi preciznije skicirali kuću i teren te učinili dodatne izmjere. Amelija je prihvatila Dashiellov poziv da im se pridruži, radosna što joj se pružila prilika promatrati ih u poslu. Cam je, pak, za to vrijeme bio primoran ostati u dvorcu kako bi porazgovarao s gospodinom Geraldom Pymom, uposlenikom tvrtke koja je imala sjedište u Porthsmouthu, a s kojom je bio sklopljen


dugoročan ugovor o nadzoru posjeda lorda Ramsaya. Čim su dobili vijest o požaru, poslali su gospodina Pyma u Hampshire, kako bi izvidio situaciju i procijenio nastalu štetu. U skladu s tim bilo je nužno popričati o mnogim stvarima, poput planova obnove kuće te planova za povećanje godišnjeg prihoda imanja. Ukratko, stvari će se pod hitno morati dovesti u red, kako postojeći zakupci ne bi otkazali najam te kako bi se stvorili uvjeti za povećanje broja zakupaca, što bi u konačnici znatno povećalo prihode Hathawayevih. Naravno, sve navedeno ovisilo je o tom hoće li Leo na dulji rok ostati živ. A budući da je zapravo lord Ramsay bio taj koji bi trebao popričati s gospodinom Pymom, Cam ga je morao natjerati da se pojavi na sastanku. Ne zato što bi Leo imao bog zna što pametno reći, nego zato da se zadovolji forma. Ovako ili onako, Cam ga toga ionako ne bi poštedio. — Ako se već ja moram zamarati pitanjima novca i posjeda, čemu pouzdano nisam sklon, ne vidim razlog zašto bih tvojem bratu pružio priliku da se izvuče — rekao je Ameliji prije sastanka i pozorno ju odmjerio od glave do pete. U tamnozelenoj vunenoj haljini i crnoj pelerini obrubljenoj krznom, izgledala je nadasve privlačno. — Ne bih te smio pustiti da lutaš uokolo s Dashiellom i Barksbyjem — rekao je. — Ne sviđa mi se pomisao da ćeš biti sama s njima. — Pretjeruješ — odvratila je. — Obojica su džentlmeni, a ja... — A ti si zauzeta — za svaki ju je slučaj podsjetio. Srce joj je brže zakucalo. — Da, znam — oborena je pogleda priznala. Zadovoljan njezinim priznanjem, nogom je zalupio vrata i naglo ju privukavši k sebi, oduzeo joj dah požudnim poljupcem, dovoljno nježnim da ju zavede i dovoljno strastvenim da ju uspali. Prekinuvši poljubac u trenutku kad je bila toliko omamljena da je zaboravila na sve, otvorio joj je vrata i šapnuo na uho jednu jedinu riječ. No bila je dovoljna da joj tijelom prođu srsi od miline. — Noćas. Hodajući uzduž i poprijeko neuređenog okoliša njihove kuće, Amelija je živahno čavrljala s Johnom Dashiellom o njegovim prethodnim i


budućim projektima te njegovu odnosu s bratom. — Katkad se ponašamo poput dva ovna na brvnu — rekao je Dashiell i kratko joj se osmjehnuo. — I on i ja mrzimo kompromise. Često mu predbacujem da je previše tvrdoglav, a on meni da sam bahat. Žalosno, ali istinito, obojica smo u pravu. Amelija se glasno nasmijala. — Ali na kraju se ipak dogovorite. — Da. Kad nas pritisnu troškovi za plaće radnicama i sve ostalo, nema nam druge, nego dogovoriti se. Hajde, primite me pod ruku. Teren je na ovom dijelu prilično neravan. U njegovoj blizini osjećala se vrlo ugodno i sigurno. Izuzetno simpatičan čovjek, pomislila je. — Drago mi je što ste upravo vi došli pogledati što bi trebalo učiniti na našoj kući, gospodine Dashielle. I mojemu bratu, također. — Mislite? — Oh, da. Vjerojatno bi vam to i sam rekao kad bi bio dovoljno priseban. Nažalost, zadnje vrijeme nije sav svoj. — Zapravo, on i ja jednom smo se već sreli. Prije dvije godine, dok je radio kod Rowlanda Templea. No čini se da se on toga ne sjeća. Jako me se dojmio u to vrijeme, bio je vrlo ugodan sugovornik, izuzetno dobar u svojem poslu i pun planova za budućnost. Amelija je oborila pogled. — Otada se jako promijenio. — Jest, teško je vjerovati da govorimo o istom čovjeku. — Takav je otkad mu je zaručnica preminula — tiho je rekla Amelija. — Često se pitam hoće li se ikada od toga oporaviti. Dashiell je zastao i sućutno se zagledao u nju. — Nažalost, ljubav katkad uključuje i patnju. Iskreno rečeno, nisam siguran da je toga vrijedna. Moje je mišljenje da nije dobro previše voljeti. I u osjećajima valja biti umjeren, kao i u svem drugom. To je doista zvučalo mudro. Amelija je zaustila da se složi, no riječi su joj zapele u grlu i sve što je prešlo preko njezinih usana bio je nesiguran smijeh. — Umjerenost u osjećajima? — zamišljeno je upitala i polako odmahnula glavom. — Kad bi tako bilo, ne bismo imali pjesnike. Što bi ih nadahnulo? — Ah, pjesnici. Kad bismo se poput njih povodili za osjećajima, bojim se da bismo vodili prilično nesređen život. Bili bismo izloženi na milost i nemilost našim strastima, po cijele dane čupali bi kosu zbog


ljubavnih razočaranja. — Ipak, doživjeli bismo i lijepe stvari — rekla je Amelija. — Poput jahanja na mjesečini i brojnih drugih. Živjeli bismo svoje snove i... — Upravo tako — prekinuo ju je. — A prije ili poslije tresnuli bismo o zemlju. Bilo bi to bolno buđenje. — Možda i ne. Snovi se mogu i ostvariti — rekla je, nadajući se da nije opazio tračak čeznutljivosti u njezinu glasu. — Kao i svaku ženu, privlači vas pomisao na romansu, zar ne? Amelija se glasno nasmijala. — Jest, gospodine Dashielle. Priznajem da nisam imuna na tu pomisao. Nadam se da me zbog toga nećete smatrati glupom? — Ne, ni slučajno. Upravo suprotno, smatram vas vrlo pametnom i razboritom — rekao je pa kratko pročistio grlo. — Nadam se da će mi se tijekom predstojećih radova na vašoj kući pružiti prilika da još pokoji put uživam u društvu lijepe, šarmantne i ugodne sugovornice poput vas. Osjetivši kako rumeni, hitro je oborila pogled — Hvala vam — odvratila je jer njegov kompliment prilično joj je godio. Ipak, prisjetivši se strastvenog pogleda tamnoputog muškarca koji ju je u tren oka mogao očarati zamamnim poljupcima, shvatila je kako će biti najbolje da ne ohrabruje Dashiellove pokušaje udvaranja. Jer ni uz najbolju volju nije mogla izbaciti iz glave Camove riječi. Želim da budeš dio mene, kao što ću i ja biti dio tebe. — I ja se nadam da će mi se pružiti prilika da još poneki put uživam u vašem društvu, gospodine — rekla je. — No morali biste znati da nisam posve slobodna. Srećom, shvatio je na što cilja. Nije djelovao iznenađeno. — Da, tako sam i pretpostavljao. Bilo bi teško ne opaziti da gospodin Rohan polaže izvjesna prava na vas — rekao je i žalosno se osmjehnuo. — Dapače, čini se da vas želi samo za sebe. Teško da bih mu to mogao zamjeriti. Naravno, njegove su joj riječi laskale, no kako nije navikla na pokušaje udvaranja, ostala je bez riječi. Pokušavajući se pribrati i smisliti što će mu odgovoriti, svrnula je pogled na kuću i začuđeno podigla obrve kad je na jednom od prozora ugledala čudno svjetlucanje, poput igre svjetlosti i sjene.


Trenutak potom naglo je ustuknula. Jer to u što je gledala bio je nejasan, kao od mjesečine načinjen lik. Gospodin Dashiell pozorno se zagledao u nju. — Nešto nije u redu? — zbunjeno je upitao. Poput uplašenog djeteta hitro ga je uhvatila za rukav pa smeteno odmaknula glavom. — Učinilo mi se da sam nekoga vidjela na jednom od prozora. — Vjerojatno gospodina Barksbyja — rekao je Dashiell. — Ali on je maločas otišao iza kuće — podsjetila ga je. — U pravu ste. Radi vaše sigurnosti, bit će najbolje da pođem pogledati je li se kakva skitnica uvukla u kuću. — Ne, nema potrebe za tim — hitro je odvratila Amelija i usiljeno mu se osmjehnula. — To su zacijelo bili zastori. Kuća je puna propuha, stalno se pomiču. Nakon što se gospodin Dashiell sa svojim pomoćnikom uputio natrag u London, Cam je pošao u radnu sobu popričati s gospodinom Pymom o još nekolicini stvari koje je valjalo razjasniti. Leo, koji je smatrao kako je prisutnošću tijekom prijepodnevnog sastanka ispunio dužnost kućevlasnika, odbio je sudjelovati u nastavku razgovora i povukao se u svoju sobu. Cam je, potom, ne bez ironije, upitao Ameliju bi li ona bila voljna zamijeniti brata. Hitro je odbila, kazavši mu kako iskreno sumnja da bi bolje od Lea podnijela raspravu o tako dosadnim stvarima. Umjesto toga, pošla je potražiti Win. Pronašla ju je kako sjedi u biblioteci, s knjigom u ruci. Sudeći po oduševljenju s kojim ju je dočekala, očito se samo pretvarala da čita. — Cijeli dan čekam priliku da s tobom porazgovaram — rekla je i pozvala ju da sjedne do nje, na sofu. — Djelovala si mi prilično smeteno kad si se vratila iz obilaska naše kuće. Je li to zato što je u tako lošem stanju?... Ili možda zbog gospodina Dashiella? Je li ti pokušao udvarati? — Zaboga, koliko pitanja — rekla je Amelija i kratko se nasmijala. — Otkud ti pomisao da bi mi gospodin Dashiell udvarao? — Čini se da je očaran tobom.


— Glupost. Win se nestašno nasmijala, onako kako se često smijala prije nego što se razboljela. — Znaš i sama da jest. No budući da si već upecala Rohana, Dashiell te ne zanima, zar ne? Amelija se zaprepašteno zagledala u nju. — Ti si posljednja osoba od koje bih očekivala takav komentar. I nikoga nisam upecala niti to namjeravam. S obzirom na to da me poznaješ, doista ne mogu shvatiti... — Suoči se s istinom — prekinula ju je Win, ne trudeći se prikriti kako uživa u njezinoj nelagodi. — Postala si femme fatale. Amelija je zakolutala očima. — Nastaviš li me zafrkavati, neću ti reći što sam vidjela dok sam bila na našem posjedu. — Što? Sad sam uistinu znatiželjna. Molim te, reci mi! Već sam pomislila da ću umrijeti od dosade. S obzirom na to da se radilo o nečem što nije bilo nimalo veselo i lepršavo, Ameliji nije bilo lako započeti. — Možda ćeš pomisliti da sam skrenula s uma... ali dok sam stajala pred kućom s gospodinom Dashiellom, na prozoru sam ugledala nešto poput sjene. — Netko je bio u kući? — šapatom je upitala Win i preplašeno ju uhvatila za ruku. — Ne, nije to. Bila je to... Laura. — Oh — jedva je čujno prozborila Win. — Znam da je to teško povjerovati, ali... — Ne, nije. Zašto bi bilo? Najzad, vidjele smo ju i one noći, prije požara. Usto... — započela je pa nakratko zašutjela i čvršće joj stisnula ruku. — Otkad sam i sama plutala granicom između života i smrti, počela sam vjerovati u stvari poput tih. — Nastupila je kratka napeta tišina. Ma koliko se Amelija trudila biti razumna i pronaći neko razumno objašnjenje onoga što je vidjela, nije joj uspijevalo. — Misliš li da Laura ne može napustiti Lea? — napokon je upitala. — Možda. Ali prije bih rekla da on nju ne može pustiti — prošaputala je Win. — Kako god bilo, prije ili poslije zbog toga će posve skrenuti s uma. — Imaš li kakvu ideju što bismo mogli učiniti u vezi s tim? — upitala je Amelija. — Valjda postoji neki način da se mrtve uvjeri da ostanu na onom svijetu.


— Ne, mi u vezi s tim ne možemo ništa učiniti. Leo je jedini koji bi to mogao, ali ne želi. Ako je Amelija išta mrzila, bilo je to osjećati se bespomoćnom. — Oprosti, ali nemam namjeru pomiriti se s tim — rekla je i naglo povukla ruku iz njezine. — Nešto se mora učiniti. — U tom slučaju, slobodno učini što god smatraš nužnim — hladno joj je odvratila Win. — Primjerice, možeš natjerati Lea da se suoči s tim. No nemoj smetnuti s uma da ćeš ga time možda pogurati u neželjenom smjeru. Amelija je naglo skočila sa sofe i ljutito se zagledala u Win. — Ne razumijem kako možeš očekivati od mene da mirno sjedim i gledam kako se upropaštava? — upitala je pa umorno uzdahnula i odmahnula glavom. Nevjerojatno koliko su svi oni pasivni, pomislila je. Toliko se trudi oko njih, a za uzvrat ne dobiva ni mrvicu zahvalnosti. — Do besvijesti ste naporni — promrsila je. — Svi do jednoga — dodala je i naglo se udaljila prije nego što joj iz usta izlete mnogo gore riječi od tih. Odlučivši preskočiti večeru, otišla je ravno u svoju sobu i bacivši se na krevet, zagledala se u strop. Polako, soba je postajala sve tamnija i hladnija. Zatvorila je oči, a kad ih je ponovno otvorila, bio je već mrak. Začuvši tihe korake, u prvi se trenutak prepala, no kad su ju snažne muške ruke privukle u naručje, shvatila je da je to Cam. — Prepao si me — prošaputala je i prepustila se njegovu strastvenom poljupcu. Bez riječi počeo ju je polako svlačiti. Prihvatila je igru i šutke mu prepustila da ju potpuno razodjene. Ugođaj je bio kao u snu, njegovo tijelo nadvijeno nad njezinim, njezine ruke oko njegova vrata. Njegovi vreli poljupci, njegova milovanja. Nije još ušao u nju, no svejedno ga je osjećala u sebi, u središtu svog bića. Ponovno se prisjetila njegovih riječi... želim da budeš dio mene, kao što ću i ja biti dio tebe... o, da... sada je mogla shvatiti što je htio reći s tim. Tiho uzdahnuvši, jače se privila uz njega, u nijemoj molbi da ju uzme. Prigušeno se nasmijao i nastavio se igrati s njom. Ljubio ju je i milovao, grickao i lickao, uspaljivao ju do granica izdržljivosti, a zatim ju podigao na sebe i napokon ušao u nju. Uhvativši ju za kukove, polako ju je podizao i spuštao, a u trenutku kad je gotovo doživjela vrhunac... Kucanje na vratima naglo je rashladilo njezine strasti.


— O, Bože — jedva je čujno prošaputala i posve se umirila. Kucanje se ponovilo, ovoga puta brže i glasnije. — Amelija, otvori. Bila je to Poppy. — Što je Poppy? — slabašnim glasom upitala je Amelija. — Zar ne možeš pričekati do jutra? — Ne. Podigla se s Cama, sišla s kreveta i nogu klimavih kao da hoda po palubi broda koji plovi uzburkanim morem, počela teturati po sobi u potrazi za kućnom haljinom. Pronašavši ju, hitro ju je navukla i nasumice zakopčavši nekoliko gumba, požurila prema vratima. Legavši na leđa, Cam je promrsio tihu psovku i povukao pokrivač preko nagih bedara. Odškrinula je vrata. — Što se dogodilo? Zar ne znaš koliko je sati? — Znam — tiho je odvratila Poppy, izbjegavajući ju pogledati u oči. — Ne bih ti smetala, ali... morala sam doći k tebi. Loše sam sanjala. O Leu... bilo je zbilja strašno, kao da je stvarno. Nakon toga više nisam mogla zaspati i morala sam poći provjeriti je li s njim sve u redu. Ali, nema ga u sobi... otišao je. Amelija je nestrpljivo odmahnula glavom. — Nemam se namjeru time zamarati usred noći. Ako se ne vrati do jutra, potražit ćemo ga. Vjerojatno je otišao u seosku krčmu, a u tom slučaju... — Našla sam ovo u njegovoj sobi — prekinula ju je Poppy i gurnula joj u ruku list papira. Namrštivši se, Amelija je na brzinu pročitala nekoliko naškrabanih redaka. Žao mi je. Ne očekujem da ćete razumjeti. Bit će vam bolje bez mene. Bila je tu još jedna započeta, ali nezavršena rečenica: Nadam se... I na kraju ponovno: Žao mi je. Nije se potpisao, ali i bez toga sve je bilo savršeno jasno. — U redu — začudno staloženo rekla je Amelija. — Idi na spavanje, Poppy.


— Ali to pismo... zar ti ne izgleda kao da... — Da, upravo tako izgleda. Vrati se u krevet, mila. Sve će biti u redu. — Potražit ćeš ga? — Da, naravno — rekla je i zatvorila vrata. Istog je trenutka njezina prividna hladnokrvnost iščezla. Cam se već počeo oblačiti pa je požurila upaliti lampu kako bi mu pokazala pismo. — To nije prazna prijetnja — drhtavim je glasom izgovorila. — Učinit će to. Možda je već... Cam ju je naglo prekinuo. — Što misliš, gdje bi to učinio? Negdje na imanju? Odjednom, pred očima joj je bljesnula slika Laurina duha. — Otišao je u našu kuću — rekla je. — Molim te, pođimo odmah tamo. Sigurna sam... — Naravno, mila. Ali prvo bi se ipak trebala obući — rekao je i pomilovao ju po licu. — Ako mene pitaš, svakog muškarca kojem padne na pamet ženidbom ući u našu obitelj, trebalo bi spremiti u ludnicu — promrmljala je. — Brak jest ludnica — odvratio je i dodao joj haljinu. Izjahali su na Camovu konju. Bio je mrkli mrak, leden vjetar šibao im je u lice. Da nije bilo Camove čvrste ruke oko njezina struka, Amelija bi se osjećala kao da se našla usred noćne more. Mučila ju je neizvjesnost i nije se mogla prestati pitati je li Leo već digao ruku na sebe. Otkrije li da se to dogodilo, morat će to prihvatiti. No barem se neće morati sama nositi s tim. Imala je uz sebe muškarca koji ju je, po svem sudeći, istinski razumio. Stigavši na imanje, ugledali su konja kako se muva po livadi, kao da nije siguran kamo bi sa sobom. Ipak, bio je to dobar znak. Dakle, Leo je u kući i neće ga morati tražiti po okolici. Pomogavši joj da sjaše, Cam ju je primio za ruku i uputio se prema kući. No kad su stigli do vrata, pokušala ga je spriječiti da uđe. — Bit će najbolje da me ovdje pričekaš — odlučno je izgovorila. — Ni u ludilu. Idem s tobom. — S Leom ću lakše sama izaći na kraj. Znam s njim. Ako te vidi,


mogao bi postati tvrdoglav i... — On nije pri sebi. Neću dopustiti da se sama suočiš s njim. — Brat mi je, ne bi mi naudio. — A ti si moja romni i zato ti ne mogu to dopustiti. — Što je to? — Reći ću ti poslije — rekao je i prebacivši joj ruku oko struka, ušao s njom u kuću. U potragu za Leom krenuli su od prizemlja. Kuća je bila tiha poput grobnice, hladan zrak vonjao je na dim i prašinu. Ubrzo, Amelija je otkrila da joj je Camova pomoć neprocjenjiva — za razliku od nje, umio se po mraku kretati vješto poput mačke. Kako god bilo, nisu pronašli Lea ni u jednoj od prostorija u prizemlju. Vrativši se u predvorje, s kata su začuli zvuk koraka. Preplavljena olakšanjem, Amelija je požurila prema stubama, no Cam ju je u tren oka dostigao i čvrsto ju primio za nadlakticu. — Polako — prošaputao je. Shvativši kako ne želi da ičim oda njihovu prisutnost, što je tiše mogla, popela se s njim na kat. Zrak je tu bio znatno hladniji. Potpuno miran i leden, kao da su ušli u katakombe. Drhtureći, Amelija je čvrsto zgrabila Cama za ruku i što je više mogla, priljubila se uz njega. Niže u hodniku, kroz otvorena vrata jedne od soba dopiralo je slabašno svjetlo. Shvativši otkud dopire svjetlo, Amelija se naglo ukopala na mjestu. — Pčelinji salon — prošaputala je. — Pčele ne lete noću — šapatom je odvratio Cam i zagrlio ju oko struka. — No ako se bojiš, ostani ovdje. — Ne, ići ću s tobom — rekla je pa duboko udahnula kako bi prikupila hrabrost i uputila se s njim niz hodnik. Jedino nekome nastranom poput Lea moglo je pasti na pamet da se sakrije na mjestu poput tog, pomislila je. — Pričekaj trenutak — rekao je Cam kad su stigli do sobe pa zakoračio prema vratima i zastao u dovratku. Provirivši iza njegovih leđa, Amelija je na svoje nemalo čuđenje ugledala Christophera Frosta. Polako je prišla Camu i bez riječi zagledala se u sobu. Pod slabašnim svjetlom svjetiljke, sjene su se razlile po podu poput prolivene tinte, a zrak je bio zasićen mirisom fermentiranog meda. Christopher je stajao kraj rupe u zidu, visine oko metar i pol, u kojoj su


se, sudeći po uznemirenom zujanju koje je dopiralo iznutra, nastanile pčele. Prije nego što su ona ili Cam stigli izustiti i riječ, Christopher se naglo okrenuo prema njima pa iz džepa izvadio pištolj i uperio ga u njih. — Christophere, što radiš ovdje? — zapanjeno je upitala. — Makni se — promrsio je Cam i gurnuo ju iza sebe, no kako joj se pomisao da bi mogao biti pogođen metkom nije svidjela nimalo više od pomisli da bi metak mogao pogoditi nju, brzo je ponovno stala uz njega. — Dakle, dobio sam društvo u potrazi — ledenim tonom rekao je Christopher, naizmjence pogledavajući Cama i Ameliju. — Ali izbijte si iz glave da ćete se dočepati toga po što ste došli. — Pobogu, o čem trabunjaš? — začuđeno je upitala Amelija pa svrnula pogled na rupu u zidu. — I zašto si probio taj zid? — Nije ga probio — rekao je Cam. — Ta rupa u zidu napravljena je kad i kuća. U ono vrijeme služila je kao mjesto za skrivanje. U oplati su sakrivena pomična vrata. Amelija je zbunjeno pogledala jednog pa drugog. Po svem sudeći, znali su nešto što njoj nije bilo poznato. — Ali što su tu skrivali? — Progonjene katoličke svećenike — rekao je Christopher. Istog trenutka Amelija se prisjetila da je čitala o tajnim skrovišta poput tog. Davnih dana, Englezi su proganjali rimokatoličke svećenike. Neki od njih pronašli su spas od sigurne smrti u domovima katolika. Kako god bilo, posljednje što bi pomislila jest da se u zidu ove kuće krije jedno od takvih skrovišta. — Ali, kako si to otkrio? — upitala je Christophera. — Arhitekt William Bissel spomenuo ga je u svojim zapisima. Koji su, uzgred rečeno, sada u vlasništvu Rowlanda Templea. I tako je nakon duga dva stoljeća, skrovište otkriveno, pomislila je Amelija. Naravno, takva šupljina u zidu bila je savršeno sklonište za pčele. — Dakle, razgovarao si o tom s Templeom? Ali zašto si došao ovamo usred noći kako bi ga pronašao i otvorio? Christopher se ironično nasmijao. — Praviš li se blesava ili doista ne znaš? — Mislim da ja znam. Čini se da je to u uskoj vezi s lokalnom


predajom o blagu skrivenom u ovoj kući — rekao je Cam i opazivši Amelijin začuđen pogled, nehajno slegnuo ramenima. — Westcliff mi je to spomenuo u nekom usputnom razgovoru. — Skriveno blago? Ovdje? — upitala je Amelija i naglo se namrštila. — I nije ti palo na pamet da meni to spomeneš u nekom usputnom razgovoru? — Radi se o nagađanjima bez ikakve osnove. Usto, priča o tom navodnom skrivenom blagu u uskoj je vezi s pričom koja nije za tvoje uši — objasnio je pa svrnuo pogled na Christophera. — Spusti pištolj — staloženim je tonom rekao. — Siguran sam da ovdje nema nikakvog skrivenog blaga i prema tome, mi ti nismo nikakva prijetnja. — Kako možeš biti siguran u to? — ljutito ga je upitala Amelija. — Što ako je to blago doista tu? U tom slučaju pripadalo bi Leu, zar ne? I kakva je to priča za koju misliš da ju ne bih trebala čuti? — Takva da se ne priča pred damama — rekao je Cam. Amelija ga je ošinula pogledom, no prije nego što mu je stigla reći što misli o tom, Christopher ju je odlučio prosvijetliti i tako stati na kraj njezinoj prepirci s Camom. — Radi se o blagu koje je još od šesnaestog stoljeća u posjedu Ramsayevih, a koje je kralj Jakov poklonio svojoj velikoj ljubavi. — Kralj Jakov bio je u ljubavnoj vezi s lady Ramsay? — začuđeno je upitala Amelija. — Zapravo, s lordom Ramsayem. Amelija je na trenutak ostala bez riječi. — Ah, tako — napokon je promrmljala i kratko protrljala nadlaktice. — Dakle, uvjeren si da je blago u tom skrovištu? Rekao si da ti je žao što si me povrijedio i da se želiš iskupiti, a zapravo ti je stalo samo do blaga. Zato si mi i ponudio savjete u svezi obnove kuće, zar ne? Vjerovala sam da si iskren, a zapravo si mi cijelo vrijeme prodavao maglu — ljutito je izgovorila. — Ne baš u svem — nadmeno je odvratio i uputio joj dug, gotovo sažaljiv pogled. — Zaista sam želio obnoviti vezu s tobom, barem do trenutka kad sam shvatio da si se spetljala s jednim Ciganinom. Ne treba mi njegova potrošena roba. — Nisi dostojan ni da mu očistiš cipele — ljutito je uzviknula Amelija i podignutih ruku zakoračila prema njemu, no Cam ju je čvrsto uhvatio za nadlakticu i povukao ju natrag.


— Smiri se — rekao je. — Nije vrijedan da se živciraš zbog njega. — U pravu si — odvratila je pa pogledom ošinula Christophera. — Čak da blago i jest tu, ne bi mogao do njega. U toj je rupi u zidu najmanje dvjesto tisuća pčela. — Srećom, vas dvoje pojavili ste se u savršenom trenutku — rekao je pa svrnuo pogled na Cama. — Ako želiš da tvoja dragana ostane živa i zdrava, izvadit ćeš mi blago iz te rupetine — dodao je, uperivši pištolj u Amelijine grudi. — Kako se usuđuješ prijetiti mi? — srdito je upitala Amelija i zgrabila Cama za nadlakticu i zagledala se u njegov oštar profil. — Ne slušaj ga. Blefira. — Hoćeš li se usuditi riskirati? — gotovo ga je ljubazno upitao Christopher. — Ne — vrisnula je Amelija kad se Cam oslobodio njezina stiska. — Ne slušaj ga. — Smiri živce, monisha — rekao je i primivši ju za ramena kratko ju protresao. — Tvoji ispadi nimalo mi ne pomažu — dodao je i svrnuo pogled na Christophera. — Pusti ju da ode odavde i učinit ću što god budeš tražio od mene — predložio mu je. Christopher je odmahnuo glavom. — Ni slučajno. Dokle god ju držim na nišanu, bit ćeš mnogo raspoloženiji za suradnju. — Nisi normalan — povikala je Amelija. — Kakva blaga, kakvi bakrači! Radije se saberi prije nego što netko nastrada. Zar ti nije jasno da su to sve obična seoska naklapanja i... Vidjevši srebrnkastobijelu sjenu u zraku, naglo je zašutjela. Činilo se da ju Cam i Christopher nisu vidjeli. Ni osjetili nalet ledenog zraka dok je sjena prošla između njih. — Smjesta, Rohane — rekao je Christopher. — Came, ne... — Smiri se, sve će biti u redu — rekao je, kratko ju pogledavši. — Ali pčele će te... — Ne brini za to — rekao je i podigavši lampu s poda, odnio ju do otvora u zidu i zavirio unutra. Istog trenutka gomila pčela spustila mu se na glavu, ruke i ramena. Vidjevši kako se nekoliko puta kratko trgnuo, Ameliju je preplavila panika. Neke od njih očito su ga ubole, a


ona mu ne može pomoći. — Tu nema ničega osim gomile saća — rekao je Cam. — Mora biti — ljutito je odvratio Christopher. — Uđi unutra i bolje pogledaj. — Ne možeš to tražiti od njega — uplašeno je povikala Amelija. — Pčele će ga nasmrt izbosti! — O, da... itekako mogu — rekao je Christopher pa svrnuo pogled na Cama. — Hajde, što čekaš? Želiš li da ju upucam? Cam je ušao dublje u skrovište. Promatrajući gomilu pčela kako plazi po njegovoj kosi i vratu, Amelija je pomislila da će se onesvijestiti od straha. — Kao što rekoh, nema tu ničega — začudno mirno viknuo je Cam. Ovoga puta Christopher je doslovce podivljao. — Jedva da si i pogledao — zarežao je, lica izobličena od ljutnje. — Ulazi unutra i ne vraćaj se bez tog vraškog blaga. Amelijine oči naglo su se ispunile suzama. — Kako možeš biti takav monstrum? Da je našao blago, dao bi ti ga! Pomiri se s tim da nije tamo. Ironično se nasmijao. — Nikad ne bih pomislio da će netko poput tebe roniti suze za jednim Ciganinom. Zaista si nisko pala. Prije nego što mu je Amelija stigla odgovoriti, iskričavo, plavobijelo svjetlo preplavilo je sobu. Obrisavši suze, Amelija se hitro osvrnula oko sebe pokušavajući otkriti izvor te čudne brilijantne svjetlosti, no to je bilo nemoguće; nije ga bilo, svjetlost je postojala sama po sebi. U trenutku kad je Cam izašao iz otvora u zidu, nalet ledenog zraka ugasio je svjetiljku u njegovoj ruci, a kao po nekoj nijemoj naredbi, gomila pčela naglo se podigla s njega i poletjela natrag u košnicu. Pod blijedim plavičastim svjetlom njihova mala krilca blještala su poput srebrnih kišnih kapljica. Bez oklijevanja Amelija je pojurila prema Camu. — Jesu li te jako izbole? — zabrinuto je upitala, bacivši mu se u naručje. — Ne, ubola me samo jedna ili dvije. Ništa strašno — rekao je i oštro se zagledao iza njezinih leđa. Okrenuvši se, Amelija je ugledala nejasan muški lik kako se hrva s


Christopherom pokušavajući mu oteti pištolj. Tko bi to mogao biti? Čudna iskričava plavičasta svjetlost počela je kružiti oko njih poput vrzinog kola, pa nije mogla jasno vidjeti. Trenutak potom, Cam ju je gurnuo na pod. — Ne diži se — rekao je i pošao se uplesti u sukob. No njegovo uplitanje pokazalo se suvišnim jer jedan od muškaraca pao je na pod, a drugi je mahnito potrčao prema vratima i izjurio u mračan hodnik. Istog trenutka vrata su se snažno zalupila za njim... iako ih nitko nije ni pipnuo. Kao opijena Amelija se podigla na koljena. Svjetlost je prestala divljati i ponovno poprimila nježan srebrnastoplavičast odsjaj. — Came? Je li sve u redu? — drhtavim je glasom upitala. — Jest — tiho je odvratio. — Dođi ovamo, vrapčiću. Prišavši Camu i muškarcu koji je pognute glave sjedio na podu, ruku labavo prebačenih preko koljena, oči su joj se raširile od zaprepaštenja. — Leo. Otkud ti tu? — upitala je i vidjevši pištolj u njegovoj desnoj ruci, naglo se namrštila. — To sam i ja vas upravo namjeravao pitati — odvratio je i slabašno se osmjehnuo, poput čovjeka pomirenog sa sudbinom. Kleknuvši na pod do Cama, Amelija se na dug trenutak pozorno zagledala u brata. — Poppy je našla pismo koje si nam ostavio. Došli smo ovamo jer smo stekli dojam da se namjeravaš ubiti — u dahu je izgovorila. — Da, to sam i namjeravao — kazao je i polako odmahnuo glavom. — No prije toga odlučio sam svratiti u selo na piće ili dva. A kad sam napokon došao ovamo, shvatio sam da je u kući previše ljudi. Samoubojstvo je ipak nešto što bi čovjek radije napravio u miru i tišini, podalje od svih. Nije ju zavarao njegov staložen glas. Kratko je pogledala pištolj pa pogledom okružila sobu. Bila je i više nego sigurna da njih troje tu nisu sami. I Laurin duh bio je s njima. — Frost je došao ovamo u potragu za blagom — oprezno je započela, nadajući se da će ga uplesti u razgovor. Uputio joj je dug skeptičan pogled. — Blago u ovoj staroj ruševnoj kućerini? — Navodno je otkrio neki zapis na temelju kojeg je zaključio... — Molim te, ne zamaraj me time — prekinuo ju je. — Posljednje


što bi me ovog trenutka zanimalo jest što taj idiot misli da je otkrio — dodao je i zagledao se u pištolj. Amelija ne bi nikada pomislila da čovjek koji se namjerava ubiti može djelovati tako staloženo. No Leo očito više nije vidio ni jednu svjetlu točku u svojem životu. Pretvorio se u ruinu, poput ove u kojoj je sjedio. Izraz njegova lica, položaj njegova tijela... sve je ukazivalo na umorno prepuštanje čovjeka kojemu više nije stalo ni do čega. Polako je podigao pogled i zagledao se u Cama. — Odvedi ju odavde — tiho je izgovorio. — Leo... — drhtavim je glasom započela jer znala je da će si pucati u glavu čim se ona i Cam dovoljno udalje. No ni uz najbolju volju nije mogla smisliti što bi mu rekla, a da to ne zvuči jezivo patetično ili teatralno. Umorno se osmjehnuo. — Znam da si mi oduvijek željela samo dobro i da vjeruješ kako bih mogao prošlost ostaviti iza sebe i nastaviti sa životom. Ali ne mogu, Amelija — rekao je i polako odmahnuo glavom. — Ne mogu. Pogled joj se naglo zamutio od suza. — Ne želim te izgubiti — prošaputala je.


Slegnuo je ramenima. — Nisam kakav sam bio i nikada više neću biti takav. Nikakve koristi od mene, svima sam vam samo na teret. — Svejedno te ne želim izgubiti. — Postoje želje koje se ne mogu ostvariti, Amelija. Morat ćeš se pomiriti s tim. Nastupila je duga napeta tišina. Cam je, najzad, bio taj koji ju je prekinuo. — Ako bih se potrudio, pretpostavljam da bih te mogao nagovoriti da se predomisliš. No time zapravo ne bih ništa postigao. Samo bih odgodio neminovno jer... nitko ne može spasiti čovjeka koji ne želi živjeti. Zar ne? — U pravu si — odvratio je Leo. Amelija je zaustila da se pobuni, no Cam ju je ušutkao kratkim stiskom ruke i pozorno se zagledao u Lea, kao da pokušava riješiti neku tešku matematičku jednadžbu. — Ako osoba koju voliš umre, moraš ju pustiti. Znaš to, zar ne? Zrak u sobi postao je još hladniji, ako je takvo što uopće bilo moguće. Prozorska okna kratko su se zatresla, svjetlo u sobi počelo je luđački titrati. Uplašena, Amelija se stisnula uz Cama. — Naravno da znam — rekao je Leo. — Ali ne mogu ju pustiti. Trebao sam umrijeti ubrzo za njom. Ne želim živjeti bez nje. Znam da to nitko od vas ne može razumjeti, ali pomisao na smrt predstavlja mi neopisivo olakšanje. — Možda, ali ona pouzdano ne bi željela da joj se pridružiš. — Prokletstvo, otkud bi ti to mogao znati? — ljutito je upitao Leo, ošinuvši ga pogledom. — Da je situacija obrnuta, bi li ti želio da se ona ubije? — staloženo je upitao Cam. — Ja od voljene osobe nikada ne bih očekivao da žrtvuje svoj život zbog mene. — Dovraga, ne znaš o čem govoriš — povikao je Leo. — Vjeruj mi, znam. I potpuno te razumijem. No moraš shvatiti da ne smiješ biti sebičan. Previše patiš za njom i primorao si ju da se vrati kako bi te utješila. Moraš ju pustiti. Ako već ne za svoje, onda za njezino dobro. Učinit ćeš to ako ju doista voliš.


— Ne mogu — rekao je Leo, ali vidjelo se da se nešto u njem prelomilo i raspalo se na stotinu malih komadića. Plavičasto svjetlo počelo je polako kružiti po sobi, hladan vjetar nevidljivim prstima nježno je pročešljao Leovu kosu. — Pusti ju — tiho je rekao Cam. — Pusti ju da pronađe svoj mir. Ako si oduzmeš život, i nju, a ne samo sebe, osudit ćeš na lutanje po vječnom mraku. Ne želiš joj to, zar ne? To ne bi bilo pošteno prema njoj. Očiju punih suza, Leo je polako odmahnuo glavom. — Ne mogu — drhtavim je glasom rekao pa rukama obujmio koljena i naslonio glavu na njih. Trenutak potom počeo je grčevito jecati. — Ne mogu... ne mogu... Gledajući ga takvog, Ameliju je srce zaboljelo od tuge. Izgledao je poput malog bespomoćnog djeteta. Odjednom, shvatila je da može razumjeti njegovu bol. Jer... kad bi Cam iznenada umro, kad bi znala da više nikada neće osjetiti njegov zagrljaj, njegove usne na svojima... I kad bi u tren oka nestalo sve u što je počela vjerovati, sve nade i obećanja, želje i snovi... kako bi to preživjela? Kako bi nastavila život znajući da na svijetu ne postoji itko tko bi ga mogao zamijeniti? Cam je polako ustao pa čučnuo kraj Lea i suosjećajno mu prebacio ruku preko ramena. — Pusti ju, Leo — tiho je rekao. Odmahnuo je glavom. — Ne mogu. Lampa se naglo podigla sa poda i proletjela kroz prozor, razbijeno staklo rasulo se po podu, posvuda oko njih prštale su iskre blijedoplavog svjetla. — Nemoj joj to činiti. Mora otići, Leo. Pusti ju. — Ne, ne želim — kroz jecaje je izgovorio. — Ne mogu... — Moraš. Još se jače rasplakao. — O, Bože. Laura, nemoj otići... nemoj me ostaviti. No bile su to suze konačnog, nepovratnog rastanka i negdje duboko u sebi Leo se konačno oprostio s Laurom. Treptanje je prestalo, plavo svjetlo počelo je polako blijedjeti poput neke daleke umiruće zvijezde i napokon se posve ugasilo. Sve što se moglo čuti u mraku bilo je tiho zujanje nekolicine pčela koje su se vraćale na počinak u košnicu.


I Camov tih glas koji je govorio nešto na romskom, možda molitvu za odlazeću dušu, možda riječi utjehe za Lea ili oboje. — Otišla je — malo je zatim rekao. — Sada je slobodna. Leo je šutke kimnuo i rukama prekrio lice. Bio je slomljen, ali živ. S vremenom će se oporaviti. Jer napokon se vratio u život.


Dvadeset drugo poglavlje

o povratku u Stony Cross Manor, Amelija i Cam otpratili su Lea u njegovu sobu, utrpali ga u krevet pa tiho izašli i za sobom zatvorila vrata. — Idem javiti Poppy da smo ga našli i da je sve u redu — rekla je Amelija, glasa još uvijek drhtava od proživljenog straha. Cam je šutke kimnuo i kratko joj stisnuvši ruku, uputio se prema svojoj sobi. Amelija je sestru pronašla kako budna leži u krevetu, zureći u strop. Čim ju je ugledala na vratima, Poppy se naglo podigla u sjedeći položaj. — Jeste li ga pronašli? — upitala ju je. — Jesmo, mila. — Je li...? Amelija je kimnula i sjela na rub kreveta. — Dobro je. Koliko može biti. Vjerujem da će s vremenom doći k sebi. — Zaista? Misliš li da bi opet mogao biti kakav je bio? — Ne znam. Ali nadam se da hoće. Poppy je kratko kimnula pa široko zijevnula. — Rado bih te nešto pitala... ali ne bih te željela razljutiti. — Previše sam umorna da bih se ljutila. Hajde, reci mi što te zanima. — Hoćeš li se udati za Cama? Amelija se kao opijena zagledala u nju pa se široko osmjehnula. — Misliš li da bih trebala? — O, da. Što bi ljudi inače mislili o tebi? Ipak ste... znaš i sama. Usto, dobro djeluje na tebe. Nisi ni upola takva oštrokondža kad je on u blizini. Amelija je zakolutala očima. — Pametno dijete — rekla je pa ustala. — No moram o tom još malo razmisliti. Sutra ću ti reći što sam odlučila. Laku noć.


Izašavši iz njezine sobe, kroz mračan hodnik uputila se k Camu. Bila je nervozna poput nevjeste na putu do oltara, srce joj je toliko jako lupalo da je pomislila da će joj iskočiti iz grudi, no nije mogla odustati. Došlo je vrijeme da iskreno popriča s njim i potpuno mu otvori srce i dušu, a to nije bilo lako i jednostavno. Vrata njegove sobe bila su poluotvorena. Sjedio je na krevetu, odjeven, pognute glave i ruku oslonjenih na koljena, poput čovjeka u dubokim mislima. Bez riječi je ušla i zatvorila za sobom vrata. — Što je, ljubavi? — tiho je upitao. — Htjela sam... — s oklijevanjem je započela i polako mu prišla. — Htjela sam popričati s tobom. Radi se o tom da... ah, bojim se da ćeš htjeti da uvijek sve bude po tvojem. Usnice su mu se sporo raširile u osmijeh. — Dosad se nisam tako ponašao, zar ne? Zašto bih odjednom počeo? Stala je između njegovih raširenih koljena. Svjež miris njegove kose i kože ispunio joj je nosnice. — Htjela bih ti nešto predložiti — rekla je, tonom kao da iznosi poslovnu ponudu. — Riječ je o mudrom prijedlogu koji bi bio obostrano koristan — nastavila je pa kratko pročistila grlo. — I koji predstavlja savršeno rješenje tvojeg problema. — Mojeg problema? — upitao je, začuđeno podigavši obrve. — Da. Mrziš što si tako prokleto sretne ruke, zar ne? Eto, postoji rješenje. Ako bi ušao u obitelj kojoj je sreća okrenula leđa, osobito kad je riječ o novcu, više se ne bi morao stidjeti što tako mnogo zarađuješ... jer sav novac koji bi zaradio nestao bi gotovo jednako brzo kao što je došao. — Doista, to je vrlo mudar prijedlog — rekao je i primivši ju za ruke, koljenom lagano dodirnuo njezinu nogu kako bi ju upozorio da prestane tapkati. — Vrapčiću, nema potrebe za nervozom. Ne dok si sa mnom. Duboko je udahnula kako bi prikupila hrabrost. — Želim nositi tvoj prsten — u dahu je izgovorila. — Neću ga više nikada skinuti. Želim zauvijek biti tvoja romni, što god to značilo — dodala je, smeteno se osmjehnuvši. — Moja nevjesta. Moja žena. Preplavljena ushitom, na trenutak se posve umirila dok joj je stavljao prsten na prst. — Noćas, dok smo bili tamo, s Leom, odjednom


sam shvatila dubinu njegove boli — započela je, glasom preplavljenim emocijama. — Jednom prilikom rekao mi je da to ne može razumjeti netko tko takvu ljubav nije doživio. I bio je u pravu jer... noćas, tamo... — Što, ljubavi? — tiho je upitao, palcem joj milujući prstenjak. — Odjednom sam shvatila da bih radije odabrala jedan dan života s tobom nego cijeli život bez tebe. — Mislim da to neće biti nužno — s osmijehom je odvratio. — Statistički gledano, imamo pred sobom najmanje deset ili petnaest tisuća dana. — Želim provesti svaki od njih uz tebe. Ustao je i vrhom palca nježno joj pobrisao suze s obraza. — Hoćemo li živjeti u grijehu ili ćeš se ipak udati za mene? — tiho je upitao. — Da. Da, udat ću se za tebe. Iako... ne mogu obećati da ću ti biti poslušna i pokorna supruga. Nasmijao se. — Vjerujem da ćemo se nekako dogovoriti. Pod uvjetom da mi barem obećaš da ćeš me voljeti — rekao je, dlanovima joj obujmivši lice. Položila je dlanove preko njegovih. — O, da... uistinu te volim. Ti si... — I ja tebe volim. — Ti si moja sudbina. Ti si sve što sam... Nije stigla završiti jer strastveno je spojio usnice s njezinima. Obuzeti požudom, hitro su se razodjenuli, bacajući odjeću na pod. No kad su legli u krevet, Camu se odjednom više nije žurilo. Beskrajno ju je polako ljubio i milovao, ne skrivajući koliko uživa u njezinu nestrpljivu meškoljenju i tihim čeznutljivim jecajima. Molećivo je ponavljala njegove ime, izvijala kukove, čvrsto ga zagrlila oko vrata i privila se uz njega, ali uzalud. Izvukao se iz njezina naručja i s demonskim sjajem u očima nastavio ju dražiti, grickati joj bradavice i beskrajno polako trljati ju između nogu. Odjednom, prekinuo je s milovanjem i pogledom kliznuvši niz njezino nago drhtavo tijelo, polako joj razdvojio noge, smjestio se između njih i naglo ušao u nju. Kratak zadovoljan jecaj koji je izašao iz njezina grla ubrzo se pretvorio u nezadovoljno mrmljanje kad se počeo polako izvlačiti iz nje. — Prestani me mučiti — rekla je, cijelim tijelom


drhtureći od žudnje. — Ne mogu to izdržati. Spustio je usnice do njezina uha i gricnuo joj ušnu resicu — Mila... bojim se da ćeš morati — prošaputao je. — Ali zašto? — smeteno je upitala i zadržala dah jer gotovo je već posve izašao iz nje. — Zato jer te obožavam dražiti. Trebala mu je cijela vječnost da ponovno potpuno uđe u nju, a do tog trenutka već je doživjela vrhunac. Dvaput. — Ostani u meni — promuklim je glasom izgovorila kad se počeo brže pomicati u njoj. — Ostani... ostani... Pogleda prikovana uz njezine strašću zamagljene oči, nekoliko se puta žestoko zabio u nju pa promuklo zastenjao, spojio usnice s njezinima i ispustio sjeme u nju. Dugo su ostali šutke ležati zagrljeni. Cam je bio taj koji je prvi prekinuo tišinu. — Poslije vjenčanja otići ćemo na put — tiho je rekao, milujući ju po leđima i ramenima. — Kamo ćemo ići? — znatiželjno je upitala i podigavši glavu s njegova ramena, poljubila ga u prsa. — U potragu za mojim plemenom. — Već si našao svoje pleme — rekla je i prebacila nogu preko njegovih kukova. — Hathawayeve. Kratko se nasmijao. — Mislim da bih trebao pronaći i svoje romsko pleme. Previše je vremena prošlo otkad ih nisam vidio. Volio bih znati je li moja baka još uvijek živa — rekao je pa nakratko zašutio. — Rado bih saznao odgovore na neka pitanja. — Što bi želio upitati? — Prije svega, o mojoj tetovaži. Amelija je polako kimnula. — Stalno se pitam kako je moguće da Merripen ima istu takvu — rekla je pa slegnula ramenima. — Što misliš, u kakvoj ste vezi vas dvojica? — Nemam pojma što bih mislio — odvratio je i kiselo se osmjehnuo. — Iskreno rečeno, pomalo se bojim to otkriti. — Ako ti je tako suđeno, otkrit ćeš to. Nasmijao se. — Dakle, ipak vjeruješ u sudbinu? — I u sreću — rekla je i jače se privila uz njega. — Otkad sam tebe


upoznala, počela sam vjerovati u jedno i drugo. — Kad smo već kod sreće... — započeo je i oslonivši se na lakat, zagledao se u nju dugim toplim pogledom. — Postoji nešto što ti moram pokazati. Ostani u krevetu, brzo ću se vratiti. — Zar to ne može pričekati do jutra? — pobunila se. — Ne — odvratio je pa skočio iz kreveta i na brzinu se obukao. — Obećaj mi da nećeš zaspati, ne bih te želio buditi — rekao je pa pričekao da kimne i izašao iz sobe. Budući da je jedva držala oči otvorenima, jedini način da održi obećanje bio je da ustane i pođe se umiti hladnom vodom. Pomoglo je. Ipak, nije se usudila leći pa je sjela u krevet i omotala se pokrivačem. Ubrzo, Cam se vratio s kutijom od ebanovine, raskošno optočenom srebrnim, od vremena potamnjelim uresima. Osjetivši kako se iz nje širi čudan slatkasto kiselkast miris, Amelija je prstima prešla po poklopcu, otkrila da je pomalo ljepljiv i zbunjeno se zagledala u Cama. — Srećom, bila je umotana u voštano platno — rekao je. — U protivnom bi bila prekrivena medom. Zapanjeno je odmahnula glavom. — Nemoj mi reći da se radi o blagu koje je Frost tražio? Kimnuo je. — Našao sam ga dok sam skupljao pčele za Merripenov oblog — rekao je pa bespomoćno slegnuo ramenima. — No zaboravio sam ti to reći. Oprosti, znam da sam trebao. Morala se potruditi da ne prasne u smijeh. Teško da bi itko mogao zaboraviti da je pronašao kutiju s blagom... no on se prema tome odnosio kao da je pronašao kutiju punu lješnjaka. — Jedino se tebi može dogoditi da pronađeš blago dok tražiš nešto posve drugo — rekla je i široko se osmjehnuvši, kratko protresla kutiju pa pokušala podići poklopac. — Dovraga, zaključana je — s uzdahom je izgovorila pa iz onoga što je ostalo od njezine punđe izvukla ukosnicu i pružila ju Camu. Osmjehnuo se. — Na temelju si čega zaključila da mogu ukosnicom otključati bravu? — Nimalo ne sumnjam da bi propustio naučiti stvari poput tih — odvratila je, kao da se to samo po sebi razumije. — Budi tako dobar i otvori ju. Slegnuo je ramenima i gurnuo ukosnicu u bravu.


— Trebao si reći Frostu da si već pronašao to blago. Pčele su te mogle nasmrt izbosti. Nema tog blaga... — U tom slučaju natjerao bi me da mu ga predam. Nisam mogao dopustiti da ga uzme. To blago pripada tebi i tvojima — rekao je i otvorivši bravu, gurnuo kutiju prema njoj. Podigavši poklopac, na vrhu je ugledala nekoliko pisama povezanih pramenom upletene kose. Oprezno je izvukla jedno od njih, rastvorila ga i zagledala se u gusto ispisane redove. Sadržaj je bio skandalozan, pun vatrenih izljeva ljubavi i odanosti, sladak i čeznutljiv. Na dnu požutjelog pergamenta stajao je kraljev potpis. Jest, to je pouzdano bilo pismo kralja Jamesa. Preplavljena nelagodnim osjećajem da svjedoči nečemu što nikada nije bilo namijenjeno njezinim očima, brzo ga je preklopila i odložila na stranu. U međuvremenu, Cam je počeo vaditi blago iz kutije i slagati ga po plahti. Bio je tu jedan velik rubin, nekoliko zlatnih narukvica urešenih draguljima, perle od crnog i bijelog bisera, ovalan broš urešen velikim safirom i grozdom brilijanata i puna šaka prstenja s draguljima. — Ne mogu vjerovati da je to blago tako dugo bilo tamo i da ga nitko nije otkrio — rekla je, zadivljeno ogledavajući komad po komad nakita. — Od novca koji bismo dobili za to, ne samo da bismo mogli obnoviti našu kuću nego i sagraditi dvorac poput Westcliffova. — Ne baš — rekao je Cam. — Ali skoro da je tako. — Ipak, nisam sigurna... — započela je pa polako odmahnula glavom. — Da? — odsutno je upitao, poigravajući se s pramenom njezine kose. — Možda bismo Leu trebali to prešutjeti. Što misliš o tom? Bismo li pričekali da se malo urazumi? Bojim se da ne učini neku glupost. — Mislim da su ti strahovi opravdani — rekao je i počeo nehajno spremati blago natrag u kutiju. — Da, bolje je pričekati da se urazumi. — Misliš li da će se to dogoditi? — zabrinuto je upitala. — Može li nakon svega toga ponovno biti kakav je bio? Nježno ju je zagrlio i poljubio ju u namršteno čelo. — Ne, ali možda bi mogao biti bolji nego što je bio. Kako Romi kažu, kola bolje voze kad im promijeniš dotrajao kotač. Kratko je kimnula i jače stisnula oko sebe rubove pokrivača.


— Hladno mi je. Hajde, vratimo se u krevet. Moraš me ugrijati. Svukao je košulju i tiho se nasmijao kad mu je počela raskopčavati hlače. — Gdje je nestala ona nadasve čedna i uštogljena mlada damu kakvu sam upoznao? — Bojim se da ju je učestalo druženje s tobom nepovratno iskvarilo — s osmijehom je odvratila, milujući njegov napet ud. — Iskreno se nadam da jest — rekao je i na trenutak se zamišljeno zagledao u nju. — Reci mi... budemo li imali djecu, hoće li ti smetati što su jednim dijelom Romi? — Ne, ako tebi neće smetati što su jednim dijelom Hathawayevi. Nasmijao se i brzo se svukavši, uvukao se u krevet. — Dugo sam mislio da ništa nije izazovnije i manje predvidljivo od života na cesti. A onda sam upoznao tebe i tvoje. U stanju ste izludjeti čovjeka slabijih živaca. Srećom, ja nisam taj. — U pravu si. Iskreno ti se divim što imaš volje gubiti vrijeme i živce na nas. Privukao ju je u zagrljaj i požudno ju poljubio. — Vjeruj mi, nagrada za uložen trud i više je nego obilata. — A što je s tvojom težnjom za slobodom? — upitala je, nježno mu mrseći kosu. — Je li ti žao što si je se morao lišiti? — Ne, ljubavi — rekao je i okrenuo se da ugasi lampu. — Napokon sam pronašao slobodu. Upravo tu, uz tebe — rekao je i utonuo u njezin zagrljaj.

Svršetak

Lisa Kleypas - Jedne noći u ponoć  

The Hathaways serijal #1 Nakon smrti roditelja, Amelija Hathaway hrabro se uhvatila u koštac sa životom i preuzela brigu o razuzdanom stari...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you