Issuu on Google+


PROLOG

Tuga je došla u valovima, nemilosrdnim i uzburkanim, udarajući i slamajući srce. Drugih dana valovi su bili spori i preplavljivali su je, prijeteći potopu duše. Ljudi, dobri, dragi ljudi, tvrdili su da će vrijeme sve izliječiti. Parker se nadala da su u pravu, ali, dok je stajala na terasi svoje sobe u kasnome ljetnom suncu, mjesecima nakon iznenadne, šokantne smrti njezinih roditelja, ti hiroviti valovi nastavili su se valjati. Postoji toliko toga, podsjetila se. Njezin brat — nije znala bi li preživjela sve ovo vrijeme tugovanja da nije bilo Dela — bio je stijena za koju se mogla primiti u tom prostranom, prostranom oceanu šoka i tuge. Njezine prijateljice Mac, Emma i Laurel bile su dio njezina života, dio nje, još od djetinjstva. One su bile poput ljepila koje je popravljalo i držalo na okupu sve smrskane komadiće njezina svijeta. Imala je stalnu, nepokolebljivu podršku njihove dugogodišnje domaćice, gospođe Grady, njezina otoka utjehe. Imala je svoj dom. Ljepota i elegancija imanja Brownovih činila joj se nekako jačom, intenzivnijom, iako je znala da neće vidjeti svoje roditelje kako šeću vrtovima. Više nikada neće potrčati dolje i naći majku u kuhinji kako se smije s gospođom G., niti čuti svoga oca kako vješto sklapa poslove u svome kućnom uredu. Umjesto da nauči jahati te valove, osjećala je da sve dublje i dublje tone u tamu. Vrijeme, odlučila je, treba iskoristiti, pogurnuti i pokrenuti.


Mislila je, nadala se, daje pronašla naćin, ne samo da iskoristi to vrijeme nego i da proslavi ono što su joj dali njezini roditelji da združi te darove s obitelji i prijateljstvima. Treba biti produktivna, razmišljala je dok su prvi oštri mirisi nadolazeće jeseni komešali u zraku. Brownovi su radili. Gradili su i proizvodili su i nikad, nikad se nisu opustili i ljenčarili zbog, svojih postignuća. Njezini bi roditelji očekivali da napravi barem onoliko koliko su napravili oni koji su tu bili prije nje. Njezine bi prijateljice mogle pomisliti da je poludjela, ali ona je istražila, izračunala i iznijela financijski siguran poslovni plan, isplativ model. I uz Delovu pomoć, pravedan i prihvatljiv ugovor. Vrijeme je da zaplivam, rekla je sebi. Jednostavno nije htjela potonuti. Vratila se u sobu i uzela četiri debela paketa koja je bila ostavila na komodi. Jedan za svaku od njih za sastanak iako nije rekla svojim prijateljicama da dolaze na sastanak. Zastala je na trenutak da sveže svoju sjajnu smeđu kosu u rep, potom se zagledala u vlastite oči, potičući iskru da zasvijetli u duboku plavetnilu. Mogla bi uspjeti. Ne, ne, one bi mogle uspjeti. Samo ih je trebala najprije nagovoriti. Dolje je zatekla gospođu Grady kako dovršava jelo. Krupna se žena okrenula od štednjaka i namignula joj. „Spremna?” „Bar sam se pripremila. Nervozna sam. Je li glupo biti nervozan? One su mi najbolje prijateljice na svijetu.” „To je veliki korak koji kaniš napraviti, veliki korak koji ćeš i od njih tražiti da naprave. Bila bi blesava da nisi nervozna.” Prišla je i obujmila Parkerino lice svojim rukama. „Kladim se na tebe. Hajde iziđi. Malo sam se potrudila, pa ćete imati predjela i vina na terasi. Moje djevojčice sada su odrasle.” Željela je biti odrasla, ali pobogu, u njoj je čučalo dijete koje je željelo svoju mamu i tatu, tu utjehu, ljubav, sigurnost. Kad je izišla van, stavila je pakete na stol, potom pošla izvaditi vino iz posude za hlađenje da si natoči jednu čašu.


Zatim je samo stajala, držeći čašu, gledajući na prigušenu svjetlu u lijepo malo jezerce iza vrtova i odsjaj vrbi koji se zrcalio na njegovoj površini. „Bože! Kako je prekrasno!” Izjuri Laurel, sa svojom sunčanoplavom kosom koju je brutalno skratila — novi izgled koji se njezinoj prijateljici nije nimalo svidio. Nije presvukla uniformu lokalnoga otmjenog restorana u kojem radi kao glavna slastičarka. Njezine oči, svijetle i plave, kolutale su dok sije ulijevala vino. „Tko bi rekao da ćemo dobiti rezervaciju za ručak za dvadesetero u zadnji trenutak i to baš kad sam promijenila svoj raspored da stignem na našu žensku večer? U kuhinji je bila ludnica cijelo popodne. Kuhinja gospođe G. sad je...” Glasno je zagunđala kad se spustila da sjedne nakon dugih sati provedenih na nogama. „To je oaza mira koja miriše poput raja. Što je za večeru?” „Nisam pitala.” „Nije ni važno.” Laurel prijeđe preko toga. „Ali ako Emma i Mac zakasne, ja počinjem bez njih ” Zapazila je gomilu paketa. „Što je sve to?” „Nešto što ne može početi bez njih. Laurel, želiš li se vratiti u New York?” Laurel je odmjeri preko ruba svoje čaše. „Zar me izbacuješ?” „Htjela bih znati što ti želiš. Jesi li zadovoljna time kako stvari stoje. Vratila si se zbog mene, nakon nesreće, i...” „Živim dan za danom, pa ću shvatiti što želim. Trenutačno mi odgovara da nemam plana. U redu?” „Pa...” Prekinula je kad su Mac i Emma izišle na terasu zajedno, smijući se. Emma, pomislila je, tako lijepa s bujnom, izrazito kovrčavom kosom, sa svojim tamnim, egzotičnim veselim očima punim zabave. Mac, s kričavom crvenom kosom u raštrkanim čupercima, zelenih i nestašno razigranih očiju, mršava i vitka u svojim trapericama i crnoj košulji. „Što je smiješno?” upita Laurel. „Muškarci.” Mac spusti tanjure s pogačicama od lisnatog tijesta punjenima sirom brie i pitama od špinata koje joj je uvalila gospođa


Grady dok je prolazila kroz kuhinju. „Njih dvojica mislila su da mogu obarati ruke za Emmu.” „Baš je bilo nekako simpatično”, naglasi Emma. „To su bila braća i došla su kupiti cvijeće za majčin rođendan. Jednostavno je došlo do toga.” „Dečki dolaze u studio svaki dan.” Mac ubaci u usta ušećereno crno grožđe iz zdjele koja je bila na stolu. „Nijedan od njih nije obarao ruku da bi izišao sa mnom.” „Neke stvari uvijek ostaju iste”, reče Laurel, nazdravljajući Emmi. „A neke ne”, odvrati Parker. Morala je započeti, pokrenuti se. „Zato sam vas sve pozvala da dođete večeras.” Emma se zaustavila dok je uzimala brie. „Je li se nešto dogodilo?” „Ne. Ali htjela sam porazgovarati zajedno sa svima vama.” Odlučna, Parker je natočila vina Mac i Emmi. „Hajdemo sjesti.” „O-o”, upozori Mac. „Bez tog o-o”, naglasi Parker. „Najprije želim reći da vas sve jako volim i oduvijek sam vas voljela. I uvijek ću vas voljeti. Toliko smo toga podijelile, dobrog i lošeg. I kad je bilo najgore, znala sam da ćete biti uz mene.” „Sve smo jedna uz drugu.” Emma se nagne i položi svoju ruku na Parkerinu. „Tomu prijatelji služe.” „Da, slažem se. Želim da znate koliko mi značite, i želim da znate kako se među nama neće ništa promijeniti ako neka od vas ne bude željela pokušati ono što vam želim predložiti, iz bilo kojeg razloga.” Podignula je ruku prije nego što je itko uspio progovoriti. „Dopustite mi da ovako započnem. Emma, ti želiš svoju vlastitu cvjećarnicu jednog dana, zar ne?” „To mi je oduvijek bio san. Mislim, ja sam zadovoljna radom u cvjećarnici, i šef mi daje mnogo slobode, ali se nadam, u budućnosti, imati svoju vlastitu. Ali...” „Bez ali zasad. Mac, ti si previše talentirana, previše kreativna da trošiš vrijeme na fotografiranje ljudi za putovnice i djece u pozama.” „Moj talent ne poznaje granica”, nonšalantno reče Mac, „ali moram od nečega živjeti.” „Radije bih imala svoj vlastiti fotografski studio.”


„Radije bih da Justin Timberlake obara ruku s Ashtonom Kutcherom zbog mene, a ni to nije baš vjerojatno.” „Laurel, ti si studirala u New Yorku i Parizu sa svrhom da postaneš glavna slastičarka.” „Međunarodna senzacija među glavnim slastičarima.” ,,A ipak si se zadovoljila radom u Willowsu Progutala je komadić pite sa špinatom. „Pa, što ćeš...” „Jedan od razloga je bio taj da budeš uz mene nakon što smo ostali bez mame i tate. Ja sam studirala”, nastavi Parker, „sa svrhom da pokrenem vlastiti posao. Oduvijek sam imala viziju kako bi trebao izgledati, ali činilo mi se poput nestvarnih snova. Koje nikad nisam podijelila ni s jednom od vas. Ali posljednjih mjeseci počeli su se činiti dostupniji, ispravniji.” „Zaboga, Parker, o čemu je riječ?” upita Laurel. „Želim da zajedno pokrenemo posao. Nas četiri, da svaka vodi svoj dio posla — prema svome zanimanju i stručnosti, a da ih sve spojimo pod jednim okriljem, da se tako izrazim.” „Da pokrenemo posao?” ponovi Emma. „Sjećate se kako smo se igrale Dana vjenčanja? Kako smo se sve izmjenjivale igrajući uloge, noseći kostime, planirajući teme.” „Najdraže mi je bilo udati se za Harolda.” Mac se smijala prisjećajući se davno uginulog obiteljskog psa Brownovih. „Bio je tako zgodan i vjeran.” „Mogle bismo to i ostvariti, napraviti posao od Dana vjenčanja.” „Nabaviti kostime i cupcakes', i jako strpljive pse za djevojčice?” dobaci Laurel. „Ne, nego osigurati posebnu i predivnu salu — ovu kuću, ovo imanje; spektakularne torte i kolače; dirljive bukete i cvijeće; prekrasne, kreativne fotografije. A što se tiče mog dijela posla, nekoga tko će nadzirati svaki detalj da bismo vjenčanje ili neki drugi važan događaj učinili najsavršenijim danom u životima svojih klijenata.” Jedva je predahnula. „Ja već imam mnogobrojne kontakte preko svojih roditelja. Dobavljače hrane, vinare, usluge limuzina, frizerske salone — sve. A ono što nemam, dobit ću. Posao kompletne usluge za vjenčanja i zabave, s nama četirima kao ravnopravnim partnericama.” 1

Cupcake - mali kolačić koji se priprema u kalupima, ukrašen kremom ili preljevom.


„Posao organizacije vjenčanja.” Emmine su oči postale sanjarske. „Zvuči krasno, ali kako bismo...” „Imam poslovni model. Imam brojke i tablice i odgovore na pravna pitanja ako ih imate. Del mi je pomogao da ih napišem.” „On nema ništa protiv?” upita Laurel. „Delaney nema ništa protiv toga da pretvoriš imanje, svoj dom, u posao?” „On me u potpunosti podržava. A njegov je prijatelj Jack voljan pomoći da prenamijenimo paviljon u fotografski studio, sa stanom na katu, a gostinjsku kuću u cvjećarnicu sa stanom. Možemo pretvoriti ovu pomoćnu kuhinju u tvoj radni prostor, Laurel.” „Mi bismo živjele ovdje, na imanju?” „Imale biste tu mogućnost”, Parker reče Mac. „Bit će tu mnogo posla, a bilo bi učinkovitije za sve nas da budemo na licu mjesta. Pokazat ću vam brojke, model, tablice očekivanih rezultata i vrste usluga. Ali nema smisla ako se nekoj od vas ne dopadne osnovni koncept. A, ako vam se ne sviđa, pokušat ću vas nagovoriti”, doda Parker, nasmijavši se. „Ako vam se ni tada ne bude nimalo sviđalo, odustat ću od toga.” „Vraga ćeš odustati.” Laurel je prošla rukom kroz svoju kratku kosu. „Koliko dugo ti ovo planiraš?” „Ozbiljno? Aktivno? Oko tri mjeseca. Morala sam razgovarati s Delom, i gospođom G., jer bez njihove podrške to ne bi nikad uspjelo. Ali htjela sam to sve proučiti prije nego što vas iznenadim. To je posao”, reče Parker. „To bi bio naš posao, pa tako mora biti i zasnovan od početka.” „Naš posao”, ponovi Emma. „Vjenčanja. Postoji li išta veselije od vjenčanja?” „Ili luđe?” doda Laurel. „Nas četiri možemo izići na kraj s ludim. Parks?” Macine jamice na licu trepnule su kad je pružila ruku. „Ja sam za to.” „Ne možeš se obvezati dok ne vidiš model, brojke.” „Da, mogu”, ispravi je Mac. „Ja to želim.” ,,I ja isto.” Emma položi svoju ruku na njihove. Laurel udahne, zadrži dah. Izdahne. „Čini se da je jednoglasno.” I položi svoju ruku na njihove. „Razvalit ćemo vjenčanja.”


JEDAN

Luda mladenka nazvala je u pet i dvadeset osam ujutro. „Sanjala sam”, najavila je dok je Parker ležala u mraku sa svojim BlackBerryjern. „Sanjala?” „Nevjerojatan san. Tako stvaran, tako žuran, prepun boja i života! Sigurna sam da nešto znači. Nazvat ću svog medija, ali htjela sam najprije s tobom porazgovarati o tome.” ,,U redu.” Poput iskusne organizatorice, Parker se nagne i upali svjetiljku pokraj kreveta namjestivši jačinu svjetlosti na najmanju razinu. „O čemu je riječ u snu, Sabina?” upitala je kad je uzela blok i kemijsku koji su stajali pokraj lampe. „O Alisi u zemlji čudesa.” „Sanjala si o Alisi u zemlji čudesa?” „Točnije, o zabavi Ludog klobučara.” „Disneyevoj ili onoj Tima Burtona?” „Što?” „Ništa.” Parker zabaci kosu i zabilježi ključne riječi. „Nastavi.” „Pa, bilo je glazbe i gozba s hranom. Ja sam bila Alisa, ali nosila sam svoju vjenčanicu, a Chase je izgledao zapanjujuće u fraku. A cvijeće, oh, bilo je spektakularno. I svi su pjevali i plesali. Svi su bili tako sretni, nazdravljali nam, pljeskali nam. Angelica je bila odjevena kao Crvena kraljica i svirala je flautu.” Parker zabilježi slovo ‘K’ za Angelicu, kumu, a potom nastavi popisivati ostale članove svadbene svite. Kuma u ulozi Bijelog


zeca, mladoženjina majka kao Cerigradska mačka, a mladenkin otac kao Ožujski zec. Pitala se što je to Sabina pojela, popila ili popušila prije odlaska na spavanje. „Zar to nije fascinantno, Parker?” „Apsolutno.” Kao što su bili i uzorci listova čaja koji su odredili boje za Sabinino vjenčanje, čitanje tarota koje je predvidjelo destinaciju za njezin medeni mjesec, numerologija koja je upozorila na jedini mogući datum za njezino vjenčanje. „Mislim da mi možda moja podsvijest i božice sudbine govore da moram imati Alisu kao temu vjenčanja. S kostimima.” Parker zatvori oči. Iako bi inače bila rekla — a rekla bi sada da može — kako zabava Ludog klobučara u potpunosti odgovara Sabini, bilo je manje od dva tjedna do vjenčanja. Ukrasi, cvijeće, torte i kolači, jelovnik — poslovi — već su izabrani. „Hmm”, reče Parker da bi mogla razmisliti na trenutak. „To je zanimljiva ideja.” „San...” „Prema mome mišljenju to znači”, ubaci se Parker, „veličanstvenu, čarobnu atmosferu iz bajke koju si već odabrala. Znači da si u potpunosti bila u pravu.” „Stvarno?” ,,U potpunosti. Znači da si uzbuđena i sretna, i da jedva čekaš svoj dan. Sjeti se, Ludi klobučar svakog je dana imao svoju čajanku. San ti govori da će tvoj život s Chaseom biti svakodnevno slavlje.” „Aha! Pa naravno!” „I Sabina, kada budeš stajala pred ogledalom u svojoj vjenčanici na dan vjenčanja, gledat ćeš u svoj odraz s Alisinim mladim, pustolovnim, sretnim srcem.” Kvragu, kako sam dobra, pomislila je Parker dok je Luda mladenka uzdisala. ,,U pravu si, u pravu si. Ti si u potpunosti u pravu. Tako mije drago što sam te nazvala. Znala sam da ćeš ti znati.” „Zato smo tu. Bit će to prekrasno vjenčanje, Sabina. Tvoj savršeni dan.” Nakon što je poklopila slušalicu, naslonila se na trenutak, ali kad je zatvorila oči, čajanka Ludog klobučara — Disneyeva verzija - neprestano joj se vrtjela po glavi.


Prepustivši se, ustala je i pošla do balkonskih vrata koja vode na terasu sobe koja je nekoć pripadala njezinim roditeljima. Otvorila ih je jutarnjem zraku, duboko udahnula zoru baš kad se Sunce pomolilo na horizontu. Zadnje su zvijezde ugasnule u potpuno, predivno mirnom svijetu — poput zadržanog daha. Pozitivna strana ludih mladenki i ljudi istog soja bilo je buđenje uoči zore kada se čini da nema ničega, da se ništa ne kreće i da nitko, osim nje, ne prisustvuje trenutku kada noć predaje baklju danu i kada se srebrnasto svjetlo pretvara u bisernu svjetlost koja će svjetlucati - kada se taj dah ispusti - poput blijedog pa zatim blistavog zlata. Ostavila je vrata otvorena kad je ponovno ušla u sobu. Uzevši gumicu iz kutijice od kovanog srebra s komode, zavezala je kosu u rep. Zamijenila je spavaćicu kapri hlačama i sportskom majicom bez rukava te izabrala par tenisica za trčanje s police sportskog dijela njezine pretjerano dobro organizirane garderobe. Pričvrstila je svoj BlackBerry oko struka, stavila slušalice, a potom se zaputila iz sobe prema kućnoj teretani. Upalila je svjetla, uključila vijesti na svome televizoru s ravnim zaslonom, napola slušajući dok se nakratko istezala. Namjestila je eliptični trenažer na uobičajeni program od pet kilometara. Na polovici prvog kilometra nasmiješila se. Tako je voljela svoj posao. Voljela je lude mladenke, osjećajne mladenke, sitničave mladenke, čak i čudovišne mladenke. Voljela je detalje i zahtjeve, nade i snove, stalnu potvrdu ljubavi i privrženosti koju je pomogla individualizirati za svaki par. Nitko, zaključila je, ne radi to bolje od Zavjeta. Ono s čime su se one, Mac, Emma i Laure, uhvatile ukoštac jedne kasnoljetne večeri sad je bilo sve ono, pa i više od toga, što su mogle zamisliti. A sada, pomislila je dok se sve više smiješila, planiraju vjenčanja za Mac u prosincu, Emmu u travnju i Laurel u lipnju. Sad su njezine prijateljice bile mladenke i nije mogla dočekati da se bolje pozabavi tim finim detaljima. Mac i Carter - tradicionalno s primjesama umjetničkog. Emma i Jack romantika, romantika, romantika. Laurel i Del (Bože,


njezin brat ženi se njezinom najboljom prijateljicom!) — elegantno, ali i moderno. O, imala je toliko ideja. Došla je do trećeg kilometra kad je ušla Laurel. „Svjećice. Hektari, kilometri i rijeke sićušnih bijelih svjećica, po cijelim vrtovima, na vrbama, na sjenicama, na pergoli.” Laurel trepne, zijevne. „Ah?” „Tvoje vjenčanje. Romantično, elegantno, obilje bez kiča.” „Aha.” Laurel, s podignutom plavom kosom koja je uporno poskakivala, priđe spravi do Parkerine. „Tek se navikavam biti zaručena.” „Znam što ti se sviđa. Smislila sam osnovni koncept.” „Naravno da jesi.” Nasmiješi se Laurel. „Dokle si stigla?” Ispružila je glavu, preletjela očima preko skice na Parkerinoj spravi. „Sranje! Tko je zvao i kada?” „Luda mladenka. Malo prije pet i trideset. Sanjala je.” „Ako mi kažeš daje sanjala novi dizajn za tortu, poludjet...” „Bez brige. Sve sam riješila.” „Kako sam mogla sumnjati u tebe?” Odugovlačila je dok se zagrijavala, a onda je naglo krenula. „Del će staviti svoju kuću na prodaju.” „Što? Kada?” „Pa, nakon što s tobom o tome porazgovara, ali ja sam tu, i ti si tu, pa ti ja prva govorim. Razgovarali smo o tome sinoć. On se večeras vraća iz Chicaga, znaš. Pa... on bi se preselio ovamo, ako se ti s tim slažeš.” „Kao prvo, to je i njegova kuća koliko i moja. Kao drugo, ti ostaješ.” Njezine su oči bile pune boli, sjaja. „Ti ostaješ”, ponovi Parker. „Nisam htjela praviti pritisak, znam i da Del ima izvrsnu kuću, ali... Oh, Bože, Laurel, nisam htjela da se iseliš. A sada i nećeš.” „Toliko ga silno volim da možda ja budem sljedeća Luda mladenka, ali ni ja se nisam htjela iseliti. Moje je krilo više nego dovoljno veliko, to jest praktički kuća. A on voli ovo mjesto koliko i ti, koliko i svi mi.” „Del se vraća kući”, promrmlja Parker. Njezina obitelj, svi ljudi koje voli i koji su joj prirasli srcu, uskoro će biti na okupu. A to je, znala je, bilo ono što čini dom.


U osam i pedeset i devet Parker je bila odjevena u vješto skrojeni kostim boje zrelog patlidžana s blagim volanima na namreškanoj bijeloj košulji. Točno pedeset i pet minuta provela je odgovarajući na e-mailove, poruke i pozive, ažurirajući bilješke u raznim spisima svojih klijenata, provjeravajući i potvrđujući dostave sa suradnicima za svečanosti koje slijede. Točno u deset sati sišla je iz svog ureda na trećem katu radi prvoga dnevnog sastanka na imanju. Već je istražila mogućega klijenta. Mladenka Deeanne Hagar, lokalna umjetnica čiji je sanjarsko-fantastični rad bio reproduciran na posterima i razglednicama. Mladoženja Wyatt Culpepper, dizajner eksterijera. Oboje su bili iz bogatih obitelji — bankara odnosno trgovaca nekretninama — i oboje su bili najmlađe dijete dvaput razvedenih roditelja. Kratko je istraživanje urodilo podacima da se svježe zaručeni par susreo na ekološkom festivalu, da im se sviđa bluegrass1 glazba te da vole putovati. Druge je podatke iskopala s web-stranica, Facebooka, iz intervjua u časopisima i novinama, od prijatelja prijateljevih prijatelja i već je odlučila kako će im pristupiti pri prvom razgledavanju, na kojem će biti nazočne majke mladenke i mladoženje. Pregledavala je prostorije dok je na brzinu prolazila prizemljem, zadovoljna Emminim romantičnim prikazom cvijeća. Uletjela je u obiteljsku kuhinju gdje je, očekivano, gospođa Grady stavljala posljednje ukrase na pladanj s kavom, ledeni čaj koji je Parker zatražila i pladanj svježeg voća ukrašen Laurelinim tanašnim keksima od maslaca. „Savršeno izgleda, gospođo G.” „Spremno je kad god ti kažeš.” „Hajdemo to postaviti u glavni salon. Ako budu htjeli odmah u razgledavanje, možda ćemo premjestiti van. Vani je predivno.” Parker je krenula pomoći, ali gospođa Grady nije joj dopustila. „Imam sve pod kontrolom. Upravo sam shvatila da poznajem mladenkinu prvu pomajku.”

2 Bluegrass – podžanr countryja izvorno najbliži tradicionalnom country zvuku karakterističan po brzom tempu, bogatoj vokalnoj harmoniji i tradicionalnim glazbalima (violina, bendžo itd.).


„Stvarno?” „Nije dugo trajala, zar ne?” Gospođa Grady hitro prebaci pladnjeve na kolica za serviranje. „Nije izdržala ni do druge godišnjice braka, ako se dobro sjećam. Lijepa žena, i dosta draga. Glupa kao ponoć, ali dobrog srca.” Gospođa Grady okrzne vrhovima prstiju po rubu gornjeg dijela svoje pregače. „Opet se udala - za nekog Španjolca — i odselila se u Barcelonu.” „Ne znam zašto uopće provodim vrijeme na internetu kad se mogu vama priključiti.” „Da jesi, bila bih ti rekla daje Macina majka imala flert s mladenkinim taticom, između druge i treće žene.” „Linda? Nisam iznenađena.” „Hm, možemo svi biti zahvalni što nije uspjelo. Sviđaju mi se djevojčine slike”, dodala je dok su gurale kolica prema salonu. „Vidjeli ste ih?” Gospođa Grady namigne. „Nisi jedina koja se zna koristiti internetom. Eto zvona. Hajde. Dovedi nam još jednog klijenta.” „To mije i plan.” Parkerina je prva pomisao bila da mladenka izgleda kao holivudska verzija fantastične umjetnice sa svojom pozlaćenom crvenom kosom koja je padala do struka i bademastim zelenim očima. Druga je bila kako će Deeanne biti prekrasna mladenka i, odmah nakon toga, kako bi ona htjela biti dijelom svečanosti. „Dobro jutro. Dobrodošli u Zavjete. Ja sam Parker.” „Brown, zar ne?” Wyatt brzo pruži ruku. „Želim samo reći da ne znam tko vam je uredio okoliš, ali izgleda genijalno. A volio bih da sam to ja uredio.” „Mnogo vam hvala. Uđite, molim vas.” „Moja majka, Patricia Ferrell. Deeannina mama, Karen Bliss.” „Drago mije što sam vas upoznala.” Parker je brzo procijenila situaciju. Wyatt je preuzeo inicijativu, ali ljubazno — i sve tri žene to su mu dopustile. „Hajdemo sjesti u salon nekoliko minuta da se upoznamo.” Ali Deeanne je već tumarala prostranim predvorjem, pregledavajući elegantno stubište. „Mislila sam da će biti uštogljeno. Mislila sam da ću imati osjećaj uštogljenosti.” Okrenula se, njišući svojom lijepom ljetnom suknjom. „Proučila sam vašu web-stranicu. Sve je izgledalo savršeno, izgledalo je prekrasno. Ali pomislila sam, ne,


presavršeno je. Još uvijek nisam uvjerena da nije presavršeno, ali barem nije uštogljeno. Nimalo.” „Ono što je moja kći mogla reći i s manjim brojem riječi jest da vi, gospođice Brown, imate prekrasan dom.” „Parker”, rekla je, „i hvala vam, gospođo Bliss. Kavu?” predložila je. „Ili ledeni čaj?” „Bismo li mogli najprije malo razgledati?” upita je Deeanne. „Posebno vani, budući da Wyatt i ja želimo vjenčanje na otvorenom.” „Započnimo onda s razgledavanjem vani pa ćemo se poslije vratiti unutra. Planirate vjenčanje za sljedeći rujan”, nastavi Parker dok je išla prema vratima koja vode na bočnu terasu. „Za godinu dana. Zato razgledavamo u ovo doba, da možemo vidjeti kako izgledaju okoliš, vrtovi i svjetla zajedno.” „Imamo nekoliko lokacija koje se mogu iskoristiti za vjenčanja na otvorenom. Najpopularnije su, posebice za veća događanja, zapadna terasa i pergola. Ali.. „Ali?” ponovio je Wyatt dok su polako šetali oko kuće. „Kada vidim vas dvoje, zamišljam nešto malo drukčije. Nešto što radimo s vremena na vrijeme. Jezerce”, rekla je dok su kružili oko kuće. „Vrbe, role trave. Zamišljam sjenicu prekrivenu cvijećem i bijeli tepih koji se pruža poput rijeke između redova stolica — također bijelih, ukrašenih cvijećem. Sve se to odražava na površini jezerca. Posvuda cvjetna gozba — ali ne u klasičnim, nego više u prirodnim aranžmanima. Poljsko cvijeće, ali u obilju. Moja partnerica i naša cvjetna dizajnerica Emmaline prava je umjetnica.” Deeanni su oči zasjale. „Jako mi se svidio njezin rad koji sam vidjela na web-stranici.” „Možete izravno s njom razgovarati ako odlučite kod nas održati vjenčanje ili ako samo o tome razmišljate. Zamišljam također svjećice kako svjetlucaju, svijeće kako trepere. Sve prirodno, organsko, ali raskošno, blještavo. Titanijina2 sjenica. Nosit ćeš nešto što lijepo pada”, reče ona Deeanne. „Nešto vilinsko, s raspuštenom kosom. Umjesto vela, cvijeće u tvojoj kosi.” „Da. Jako si dobra, zar ne?” „To je ono što mi ovdje radimo. Krojimo dan tako da odražava ono što vi najviše želite, ono što vi jeste, zasebno, i jedan drugome.

2

Titanija - lik iz drame San Ivanjske Noći Williama Shakespearea; vilinska kraljica.


Ne želite formalno, nego nježno i sanjarski. Ni suvremeno ni staromodno. Vi želite sebe i bluegrass trio da vam svira dok prilazite oltaru.” 3

„Vječna ljubav ”, doda Wyatt sa smiješkom. „Već smo je izabrali. Hoće

li vaša cvjećarka umjetnica raditi s nama, ne samo na uređenju okoliša nego i na buketima i svemu ostalom?” „Na svim detaljima. Sve se podređuje vama, i stvaranju savršenog — čak i presavršenog — dana za vas”, reče sa smiješkom upućenom Deeanne. „Jako mi se dopada jezerce”, promrmljala je Deeanne dok su stajali ne terasi i gledali okolo. „Jako mi se sviđa slika koju ste upravo stvorili u mojim mislima.” „Zato što slika predočuje tebe, dušo.” Karen Bliss primi kćer za ruku. „Baš tebe.” „Ples na travi?” Wyattova majka letimice pogleda. ,,I ja sam pogledala web-stranicu, i znam da imate prekrasnu plesnu dvoranu. Možda bi ples mogao biti tamo.” „Naravno. Jedno ili drugo, ili oboje, kako god želite da napravimo. Ako ste zainteresirani, možemo dogovoriti zajednički sastanak s mojim partnericama i raspraviti o tim pitanjima, a i o drugim detaljima.” „Hajdemo pogledati ostatak.” Wyatt se prigne da poljubi Deeanne u sljepoočnicu. U četiri i trideset Parker je bila ponovo za svojim stolom dotjerujući proračunske tablice, dijagrame, rasporede. Budući da su sastanci tog dana došli kraju, njezin je sako bio prebačen preko stolice, a cipele su stajale pod stolom. Procijenila je da ima još sat vremena papirologije i smatrala je dan blaženo laganim. Činilo se da će ostatak tjedna biti užasno pretrpan ali, uz malo sreće, do šest će se moći presvući u ležernu odjeću i počastiti se čašom vina i napokon sjesti za objed. „Hmm?” izgovorila je kad je začula da se vrata otvaraju. „Imaš minutu?” upita Mac.

3

Vječna ljubav (Never Ending Love) — poznata pjesma bluegrass sastava Country Gazette.


„Slučajno ih imam baš nekoliko. Možeš dobiti jednu.” Parker se vrtjela na stolici kad joj je Mac dovukla dvije vrećice za kupnju. „Nedostajala si mi u teretani jutros, ali vidim da si nastavila s dizanjem utega.” Smješkajući se, Mac pokaže. „Prilično dobro, ha?” „Baš si kao isklesana, Elliot. Tvoje ruke bit će glavna atrakcija na tvome vjenčanju.” Mac sjedne na stolicu. „Moram odati puno priznanje haljini koju si mi našla. Slušaj, zaklela sam se da neću postati Bijesna mladenka ili Plačljiva mladenka ili neka druga vrsta Dosadne mladenke, ali bliži se taj dan i samo mi treba ohrabrenje božice svih organizatora vjenčanja.” „Bit će savršeno i baš kako treba.” „Opet sam se predomislila za prvi ples.” „Nema veze. Možeš ga mijenjati sve do odbrojavanja.” „Ali to je simptomatično, Parks. Ne mogu se odlučiti za običnu stvar, kao što je glupa pjesma.” „To je važna pjesma.” „Ide li Carter na tečaj plesa?” Parker raskolači oči. „Zašto mene pitaš?” „Znala sam! Bože, to je tako slatko. Nagovorila si Cartera da ide na tečaj plesa da me ne bi zgazio dok plešemo prvi ples.” „Carter me zamolio da to organiziram — kao iznenađenje. Nemoj ga onda pokvariti.” „To me rastapa.” Njezina su se ramena podignula i pala sa sretnim uzdahom. „Možda se ne mogu odlučiti jer se stalno rastapam. Uglavnom, imala sam popodne ono zaručničko snimanje izvan imanja.” „I kako je prošlo?” „Super. Oboje su tako slatki da bih se za oboje bila udala. Onda sam napravila nešto glupo na putu kući. Svratila sam na odjel za obuću u Nordstromu.” „Sto sam ja već pametno zaključila po tvojim vrećicama.” „Kupila sam deset pari. Većinu ću vratiti, ali...” „Zašto?” Mac stisne svoje zelene oči. „Nemoj ohrabrivati luđakinju. Nisam se mogla odlučiti, opet. Već sam kupila cipele za vjenčanje, zar ne? Zar se nismo sve složile da su savršene?”


„Očaravajuće i savršene.” „Upravo tako, pa zašto sam onda kupila četiri dodatna para?” „Mislila sam da si rekla deset.” „Ostalih šest kupila sam za medeni mjesec — to jest, njih četiri, pa mi je onda stvarno trebao novi par cipela za posao, i bile su tako slatke da sam uzela jedne bakrene ijedne zelene. Ali to nije važno.” „Daj da ih vidim.” „Najprije cipele za vjenčanje, i nemoj ništa reći dok ih sve ne poredam.” Mac podigne obje ruke. „Baš pokeraško lice. Bez izraza, bez zvuka.” „Okrenut ću se, radit ću na ovoj tablici.” „Bolje ti nego ja”, promrmlja Mac, pa se uhvati posla. Parker je ignorirala šuškanje, uzdahe, sve dok joj Mac nije dala dopuštenje. Okrenuvši se, Parker je pogledala cipele poredane na radnom stolu. Ustala je, prišla im, ponovno ih pregledavala. Liceje držala bezizražajnim, ništa nije govorila kad bi uzela cipelu, pregledala je, vratila je na mjesto, prešla na drugu. „Ubijaš me”, reče joj Mac. „Tišina.” Otišla je izvaditi spis, izvlačeći fotografiju Mac u vjenčanici. Odnijela ju je do poredanih cipela i kimnula. „Da. Bez sumnje.” Uzela je jedan par. „Bila bi luda da ove ne nosiš.” „Stvarno!” Mac pljesne rukama. „Stvarno? Jer to su bile one prave. One. Prave. Ali stalno sam vrludala gore-dolje, postrance. Ooo, pogledaj ih. Pogledaj potpetice, tako su blještave, a remen oko gležnja je tako seksi — ali ne previše. Zar ne?” „Savršeni spoj blještavog, seksi i sofisticiranog. Vratit ću druge.” „Ali... ” „Vratit ću ih zato što si našla savršene cipele za vjenčanje i trebaš ustrajati. Trebaš maknuti druge iz svog vidokruga i kloniti se odjela za obuću do vjenčanja.” „Tako si mudra.” Parker nagne glavu. „Stvarno jesam. I kao takva, mislim da bi ovaj par mogao biti za Emmino vjenčanje. Zamijenit ću ga za njezinu veličinu, pa ćemo vidjeti.”


„Oh, oh, opet mudre ideje.” Mac uzme cipele o kojima je Parker govorila. „Romantičnije, više za princezu. Ovo je odlično. Iscrpljena sam.” „Ostavi svadbene cipele — sve — kod mene. Ostale ponesi. Oh, i provjeri svoj kalendar kad dođeš kući. Dodala sam sastanke.” „Koliko?” „Od pet razgledanja koja sam danas imala, imamo tri zajednička sastanka, jedni još moraju popričati s taticom - koji će platiti troškove — i jedni još traže najpovoljniju ponudu.” „Tri od pet?” Mac od oduševljenja povuče obje ruke u laktu i stisne šake. „Ideeeš!” „Kladim se da će biti četiri od pet jer tatina kći želi nas, i to jako. Peta? Mladenka jednostavno još nije spremna za odluku. Njezina nas majka želi, a moji mi instinkti kažu daje to loše za nas u ovom slučaju. Vidjet ćemo.” „Ja sam oduševljena. Tri zajednička sastanka, a našla sam i savršene cipele za vjenčanje. Idem kući dati svomu velikom dečku veliki mokri poljubac, a on neće znati daje to zato ��to ide na tečaj plesa. Hvala ti, Parks. Vidimo se poslije.” Parker je sjedila i proučavala cipele na radnom stolu. Razmišljala je o tome kako Mac žuri kući Čarteru. Kako je Laurel dočekala Dela kad je došao kući nakon dvodnevne poslovne konferencije u Chicagu. Kako Emma možda sjedi vani u svome malom dvorištu, pije vino s Jackom i sanja o cvijeću za svoje vjenčanje. Okrenula se da pogleda tablicu na svojem ekranu. Imala je svoj posao, podsjećala se. Voljela je posao. I sada je samo to bilo važno. Njezin je BlackBerry zasvijetlio, a nakon pogleda na zaslon shvatila je da još jedna mladenka treba razgovarati s njom. „Uvijek imam vas”, promrmljala je pa se javila. „Bok, Brenna. Što mogu učiniti za tebe?”


DVA

Parker je izišla nakraj s cipelama, a, budući daje imala pretrpani raspored, za sebe je izabrala samo jedan par. Našla se s mladenkom, mladenkinom najdražom tetom — koja će je predati na oltaru — i s mladenkinom kumom na ručku, da se dogovore oko usluga za vjenčanje, glazbe, i — sasvim slučajno — cipela. Kratko je svratila u salon vjenčanica, gdje je, na zahtjev druge mladenke, pomogla oko izbora haljina za vjenčanje, dala svoje mišljenje o donjem rublju, ukrasima za kosu, potom se našla s još jednom mladenkom i njezinom pratnjom da rasprave o izboru rublja. Zatim je odjurila u Coffee Talk na brzinski sastanak sa Sherry Maguire, Carterovom divnom sestrom, čije se vjenčanje primicalo. „Diane se ponaša kao glupača”, reče Sherry i namrgodi se, s bradom naslonjenom na svoju ruku. „Vjenčanje nema veze s tvojom sestrom.” „Znam, znam, ali ona se svejedno ponaša kao glupača. Totalno deprimira sve oko sebe. Zanovijetalo koje ubija svako veselje.” „Sherry, za manje od dva tjedna ti se udaješ za čovjeka kojeg voliš. Točno?” Sherryne su jarko plave oči zasjale. ,,Oh, da.” „Sve u vezi s tim danom isplanirano je da te usreći, da proslavi tu ljubav. Točno?” „Bože. O Bože. Stvarno jest. Vi, svi vi, bili ste predivni.” „Onda budi sretna. Slavi. A ako je tvoja sestra čangrizava u vezi s time, moram reći daje to onda njezin problem.”


„Točno to i Nick kaže.” Sherry podigne ruke te prođe njima kroz svoju sunčano plavu kosu. „I moja majka. Ali... ona kaže da neće doći ni na probu ni na probnu večeru.” Glupača, pomisli Parker, ali pokaže samo blago suosjećanje. „Žao mije. Zašto neće?” „Zato što nema ulogu na vjenčanju, kaže. Ali, ona to nije htjela. Pitala sam je hoće li biti počasna kuma, ali nije htjela. Nije razumjela zašto treba prolaziti kroz svu tu zbrku, zašto želim imati počasnu kumu i kumu.” „Svoju sestru i svoju najbolju, najdražu prijateljicu.” „Upravo tako.” Sherry udari šakom o stol te zabije žlicu u šlag na svojoj finoj kavi. ,,A sada, ona ne razumije zašto bi trebala uzeti dadilju i doći na večeru. Rekla sam joj da su i djeca pozvana, ali ona ne želi paziti na njih cijelu noć na probnoj večeri, pa opet na vjenčanju. Previše stimulacije za njih, kaže, prenaporno za nju. Pa sam joj rekla da ćemo mi platiti vražju dadilju da bi ona i Sam mogli imati slobodnu večer. Onda se naljutila zbog toga. Ne mogu je nagovoriti.” „Prestani pokušavati.” „Ali ona je moja sestra, Parker. To je moje vjenčanje.” Suze su blistale dok su emocije drhtale u Sherrynu glasu. A ona je, pomisli Parker, bila tijekom cijelog procesa najveselija, najdivnija i najfleksibilnija od svih mladenki. Neće dopustiti da joj bude pokvaren nijedan jedini trenutak njezina dana. „Popričat ću s njom.” „Ali...” „Sherry.” Parker je položila svoju ruku na njezinu. „Imaj povjerenja u mene.” ,,U redu.” Sherry je udahnula pa izdahnula kad je treptajem povukla suze. „Oprosti. Ja sam budala.” „Nisi.” Da to naglasi, Parker je brzo i čvrsto stisnula Sherrynu ruku. „Dopusti mi da kažem, jer poznajem mnogo budala, da jednostavno ne zadovoljavaš uvjete. Zato, učini mi uslugu i izbaci to zasad iz glave. Jednostavno stavi to sa strane i koncentriraj se na to kako je sve dobro i kako će biti predivno.” „Imaš pravo. Znala sam da ćeš me oraspoložiti.”


„Zbog toga i jesam tu.” Pod stolom, Parker je okrenula ruku da vidi koliko je sati. Mogla je izdvojiti još deset minuta. „Onda, odlučila si se za termine za spa-tretman i frizera, za posljednju probu haljine?” Deset minuta oduljilo se na gotovo petnaest, ali predvidjela je vrijeme potrebno za povratak kući na ranovečernji sastanak. Nije ju zabrinjavala ni kiša koja je prskala dok se vraćala u automobil. Imala je dovoljno vremena da se odveze kući, osvježi, skupi spise, provjeri osvježavajuća pića te da prođe kroz podatke klijenata sa svojim partnericama. Ali, da uštedi vrijeme, priključila je mobitel i glasovnom naredbom kontaktirala Laurel. „Zavjeti, Odjel slastica.” „Stižem. Je li sve spremno?” „Kava, čaj, šampanjac, jednostavna, ali sjajna predjela, čokoladice. Emma je već zamijenila cvijeće. Sve imamo - ili ćemo imati — svoje ogledne albume. Oh, je li to grmljavina?” „Da, upravo je počela.” Parker na brzinu pogleda u bjesomučno vrenje oblaka. „Stižem kući za dvadesetak minuta. Bok.” Oluja je tutnjala, divlja i žestoka, a ona je pomislila kako bi uživala u tome da je u kući. Uskoro će biti, pomislila je, ali je oprezno prilagodila brzinu dok je kiša pljuštala po prednjem staklu. Vozila je cestom prema svojoj kući, razmišljajući o detaljima koji se odnose na nove klijente. Sve se dogodilo brzo, u pomutnji potaknutoj kišom. Pas — jelen? — pretrčao je preko ceste. Automobil iz suprotnog smjera naglo je skrenuo na stranu da ga izbjegne, zanoseći se. Parker je popustila papučicu gasa, udarila na kočnicu, a srce joj se smirilo kad je životinja napustila cestu. Ali automobil se opet počeo zanositi, ravno na nju. Srce joj je opet poskočilo. Nemajući izbora, naglo je okrenula volan da izbjegne sudar. Njezin je automobil proklizao i popeo se na bankinu. Zadnji se kraj tresao dok je poskakivao sjedne strane na drugu. Drugi je automobil projurio pokraj nje. I samo je produžio. Sjedila je tako, s rukama zalijepljenima za volan, s drhtećim koljenima i srcem koje je udaralo poput bubnjeva u njezinim ušima. ,,U redu”, udahne. „Dobro sam. Nisam ozlijeđena. Ja nisam ozlijeđena.”


Željela je i ostati takva pa je naredila sama sebi da se popne cijelim automobilom na bankinu dok se ne prestane tresti. Netko bi drugi mogao naići i zabiti se u bočni dio njezina automobila. Najbolje što je mogla učiniti bilo je tupo šepanje. Probušena guma, pomislila je i zatvorila oči. Savršeno. Uzevši sklopivi kišobran iz prednjeg pretinca, izišla je procijeniti štetu. ,,Oh, nije jedna probušena”, promrmljala je. „Jedna očito nije dovoljna. Dvije. Dvije proklete razderane gume.” Zakolutala je očima prema nebu, koje se, ogorčeno je zamijetila, već razvedravalo. Smatrala je bljedunjavo svjetlucanje duge, koja se presavijala na jedva vidljivom tračku sunca, uvredljivim u ovim okolnostima. Gotovo sigurno će zakasniti na sastanak, ali neće doći mokra do kože. Pozitivna strana. Popela se natrag u automobil te pozvala pomoć na cesti. S obzirom na to da su joj se ruke još uvijek tresle, odlučila je pričekati još nekoliko minuta prije nego što nazove kući. Reći će samo da joj se probušila guma, odlučila je, i da čeka čovjeka daje dođe promijeniti. Mogla je i sama promijeniti gumu daje morala, promislila je. Ali imala je samo jednu rezervnu. Stavivši ruku na svoj nervozni trbuh, ubacila je u usta jedan Turns5 iz rolice koju je imala u torbici. Vjerojatno trideset minuta za vučnu službu, ako bude imala sreće, potom će morati zamoliti vozača daje odveze kući ili zvati taksi. Nije htjela nazvati kući i zamoliti jednu od partnerica da dođe po nju i da vidi automobil. Ne prije sastanka. Taksi, odlučila je. Ako nazove taksi, on će biti na putu do nje zajedno s vučnom službom. Tako je učinkovitije. Kad bi se samo prestala tresti, mogla bi sve opet dovesti u red. Izaći nakraj sa situacijom. Čula je buku motora i njezin je pogled poletio prema retrovizoru. Već usporava, shvatila je dok je opet izdisala. Motocikl, koji je zasigurno imao više nego dovoljno mjesta daje zaobiđe. Naprotiv, stao je iza nje. s

Turns — popularni antacid tvrtke GlaxoSmithKline.


Dobročinitelj, pomisli. Nisu svi bezobzirni magarci kao što je bio ovaj drugi vozač. Otvorila je vrata da kaže motoristu da je već pozvala pomoć, i izišla. I ugledala Malcolma Kavanaugha kako skida crnu kacigu. Sve bolje od boljega, pomisli. Sad je ,spašava’ bratov prijatelj, njihov sadašnji mehaničar, čovjek koji ju je češće iritirao nego što nije. Gledala ga je kako proučava situaciju dok mu je kiša koja je slabjela močila crnu, neurednu kosu. Traperice su mu bile pokidane na koljenima, zamrljane uljem na bedrima. Crna košulja i kožna jakna pridonosile su imidžu zločestog seksi dečka s tijelom stvorenim za grijeh. I oči, pomislila je kad su se srele s njezinima, oči koje su izazivale ženu da počini grijeh. Više grijeha. „Jesi li ozlijeđena?” „Nisam.” Dobro ju je pogledao kao da se želi sam uvjeriti. „Nije ti se otvorio zračni jastuk.” „Nisam išla tako brzo. Nisam nikamo udarila. Izbjegavala sam nekog kretena koji je naglo skrenuo da bi izbjegao psa, te je nastavio prema meni. Morala sam skrenuti na bankinu i...” ,,A gdje je on? Drugi vozač?” „Samo je produžio. Tko radi takve stvari? Kako itko može takvo što napraviti?” Ništa ne rekavši, pružio je ruku pokraj nje i izvukao bocu s vodom iz njezina držača za čaše. „Sjedi. Popij malo vode.” „Dobro sam. Samo sam ljutita. Stvarno sam, stvarno ljutita.” Malo ju je gurnuo i sjela je postrance na prednje sjedalo. „Kakva ti je rezervna guma?” „Nije nikad korištena. Nova je. Nabavila sam sve nove gume prošle zime. Kvragu.” „Trebat će ti sada par novih.” Čučnuo je na trenutak tako da su njegove intenzivno zelene oči bile na razini njezinih. Trebao joj je trenutak da shvati da su njegovi pokreti, njegov hladni ton glasa, bili vjerojatno namijenjeni tomu da je smire. Budući da se činilo kako mu to uspijeva, morala je to cijeniti. „Stavit ćemo još dvije takve”, nastavi. „Htio bih pregledati automobil kad sam već tu.”


„Da, dobro, u redu.” Malo popije, shvativši da joj je grlo suho. „Hvala, samo sam...” „Stvarno, stvarno ljutita”, dovršio je kad se uspravio. „Razumijem.” „Još ću i zakasniti. Mrzim kasniti. Imam sastanak kod kuće za, oh, kvragu, dvadeset minuta. Moram pozvati taksi.” „Ne, ne moraš.” Pogledao je niz cestu prema vučnoj službi koja se približavala. „To je bilo brzo, ti si bio brz. Nisam očekivala...” Zastala je kad joj je mozak opet proradio. „Jesi li slučajno krenuo ovamo na svom motoru?” „Ja jesam ovdje, na svom motoru” ispravio ju je. „Nakon što si pozvala pomoć jer si sletjela s ceste. Jesi li zvala policiju?” „Nisam uspjela vidjeti tablice, čak ni marku auta.” A to ju je ljutilo. Baš ljutilo. „Dogodilo se tako brzo, padala je kiša, i...” ,,I bilo bi to gubljenje vremena. Ipak, Bili će to snimiti i prijaviti umjesto tebe.” Pritisnula je donjim dijelom dlana svoje čelo. „U redu. Hvala. Zaista, hvala ti. Mislim da sam malo smetena.” „Prvi put te vidim takvu. Drži se.” Otišao je do vučnog vozila i, dok je razgovarao sa svojim vozačem, ona je pijuckala vodu i naredila si da se sabere. Sve je bilo u redu, sasvim u redu. Vozač će je prebaciti kući i ona neće zakasniti. Deset minuta do kuće, pet minuta da se osvježi. Nakon sastanka ispričat će svoju jednostavnu priču o probušenoj gumi. Sve je bilo sasvim u redu. Dignula je pogled kad se Malcolm vratio i pružio joj jarkocrvenu kacigu. „Ovo će ti trebati.” „Zašto?” „Sigurnost na prvom mjestu, dugonoga.” Stavio joj je kacigu na glavu, a njegov smiješak bio je pomalo podrugljiv. „Slatko.” „Molim?” širom je otvorila oči. „Ako misliš da ću ja sjesti na taj motocikl...” „Želiš stići na sastanak? Zadržati reputaciju gospođice Točne i Učinkovite? Kiša je prestala. Nećeš se ni smočiti.” Opet je pružio ruku pokraj nje, ali ovaj put tijela su im se sudarila. Izvukao je opet ruku držeći njezinu torbicu. „Ovo će ti trebati. Hajdemo.”


„Zar me ne može vozač - zar me on ne može odbaciti?” Mal zaveže njezinu torbicu za motor, prebaci nogu preko. „Ti se ne bojiš voziti na motoru, zar ne? I to koliko? Samo deset kilometara?” „Naravno da se ne bojim.” Stavio je kacigu, upalio motor i nekoliko puta energično za- turirao. Vrijeme ide.” „Zaboga milo...”, pregrizla je jezik, požurila do motora u svojim štiklama i škripeći zubima uspjela prebaciti nogu preko motora, iza njega. Suknja joj se podigla visoko na bedrima. „Lijepo.” „Daj umukni.” Nije čula, ali je osjetila njegov smijeh. „Jesi li se ikad vozila na Harleyu, dugonoga?” „Ne, zašto bih?” „Onda će ti ovo biti poslastica. Htjet ćeš se pridržavati.... za mene”, dodao je nakon klepeta motora. Lagano je stavila svoje ruke s obiju strana njegova struka. Ali, kada je opet zaturirao — znala je, kvragu, da to radi namjerno — progutala je ponos i potpuno ga obujmila rukama. Zašto bi, pitala se, itko htio voziti nešto tako bučno, tako opasno, tako... Već su letjeli cestom, a puhao je hladan, blag i predivan vjetar po njoj cijeloj. Dobro, uzbudljivo je, priznala je, a srce joj je poskočilo kad se nagnuo da skrene. Zastrašujuća vrsta uzbuđenja. Poput nagibnog vlaka koji je bio još jedna stvar za koju je mogla priznati daje uzbudljiva, iako ne nužna vrsta iskustva u ispunjenom životu. Krajolik je prošišao pokraj njih. Osjetila je miris kiše, trave, kože njegove jakne te podrhtavanje motora među svojim nogama. Seksualno, priznala je. Seksualno uzbuđenje, pokraj te zastrašujuće brzine. A to je, zasigurno, bilo razlog zašto su ljudi vozili motore. Kad je skrenuo na njezin prilaz, morala se oduprijeti da ne podigne ruke u zrak i tako osjeti kako joj vjetar dlanovima ‘daje pet’. Kad je stao ispred kuće, izišao je Del. „Mal.”


„Del.” „Parker, gdje ti je automobil?” „Oh, probušila mi se guma dolje na cesti. Malje došao. Vozač njegove vučne službe bavi se automobilom. Imam sastanak.” Njezin brat zabacio je glavu i vidjela je kako mu se usne u kutovima trzaju. „Parker. Vozila si se na motociklu.” „Pa što onda?” Pokušala je graciozno sići, ali je sa štiklama i suknjom to bio pravi izazov. Malje jednostavno sišao te je iščupao poput paketa za dostavu. „Hvala ti. Mnogo. Moram požuriti ili...” „...ćeš zakasniti.” Odmotao je njezinu torbicu. „Vjerojatno ne želiš ovo nositi.” Otkopčao joj je kacigu i skinuo je. „Hvala ti.” „Već si to rekla. Nekoliko puta.” „Hmm...” Smetena, što je bilo jako neobično za nju, okrenula se i požurila prema kući. Čula je Dela kako govori, „Uđi i popij pivo.” I pokušala ostati pribrana kad je Mal usporeno odgovorio. „Nemam ništa protiv.” Mal je krenuo unutra za Delom i vidio Parker kako juri uza stube. Žena je imala noge koje je smatrao holivudskima. Njezine partnerice — bezbrižna plavuša, crnokosa ljepotica, vitka crvenokosa — stajale su na ulazu u salon, barem misli da tu prostoriju nazivaju salonom, i pričale uglas. Bila je to krasna slika. „Probušena guma”, reče Del i nastavi hodati. Rezidencija je Brownovih otmjena, pomisli Mal, ima stila, ima težinu, a ipak je zadržala taj osjećaj doma, a ne nekog muzeja. Smatrao je daje to bila zasluga onih koji tamo žive i koji su tamo živjeli. Tople boje, umjetnost koja ne zbunjuje, nego privlači poglede, udobne stolice, sjajni stolovi i cvijeće, cvijeće, i još cvijeća pomiješanog s tom otmjenošću, s tim stilom i težinom. Ali nikada nije imao osjećaj da mora držati ruke u džepovima zbog straha da negdje ne ostavi otiske. Bio je u gotovo svakom kutku kuće, osim u Parkerinu privatnom krilu (zar ne bi bilo vrijeme da se i to promijeni?), i uvijek se


osjećao ugodno. Ipak, najpristupačniji i najsrdačniji dio kuće još uvijek je kuhinja gospođe Grady. Upravo ta žena okrenula se od štednjaka na kojem je miješala nešto što je zrak pretvaralo u raj. ,,Oh, pa to je Malcolm.” „Kako ste, gospođo Grady?” „Dosta dobro.” Podignula je obrvu dok je Del uzimao dvije boce piva iz hladnjaka. „Vani to pijte. Ne želim da mi smetate.” „Da, gospođo”, oba su muškarca zajedno rekla. „Pretpostavljam da ćeš ostati na večeri”, reče ona Malcolmu. „Pozivate me?” „Ja ću te pozvati ako je Delaney zaboravio što je to pristojnost.” „Tek je došao”, promrmlja Del. „Budući da su se drugi momci već ulizali za večeru nakon sastanka, mogu pripremiti za još jednoga. Ako nije izbirljiv.” „Ako vi kuhate, gospođo Grady, bit ću zahvalan i za jedan zalogaj.” „Imaš ti pametan jezik, ha momče?” „Sve se cure slažu.” Kratko se nasmije i tresne žlicom po rubu lonca. „Van, obojica » » van. Del otvori hladnjak, uzme još dva piva. Gurnuo je tri Malu pa izvadio mobitel dok su izlazili. „Jack. Malje ovdje. Imamo pivo. Dovedi Cartera.” Zaklopi mobitel. Još je bio u odijelu, primijeti Mal, a iako je skinuo kravatu i otkopčao ovratnik, izgledao je kao pravi odvjetnik s Yalea. Imao je dosta zajedničkog sa svojom sestrom — debelu, gustu smeđu kosu, mutne plave oči. Njezine su crte lica bile blaže, nježnije, ali svatko s dobrim vidom prepoznao bi ih kao brata i sestru. Del sjedne, protegne noge. Njegovo ponašanje bilo je ležernije i mnogo manje razdražljivo od sestrina, a to bi moglo biti posljedica toga što su najprije postali suparnici u pokeru, pa onda prijatelji. Otvorili su boce i, dok je Malcolm ispijao prvi hladni gutljaj, tijelo mu se opustilo prvi put nakon što je uzeo svoj alat, prije dvanaest sati. „Što se dogodilo?” upita Del. ,,U vezi s čime?”


„Nemoj me zezati, Mal. Probušena guma, kako da ne. Da se Parker probušila guma, ti bije promijenio — ili bije ona promijenila - i ne bi došla kući na tvom motoru.” „Probušila joj se guma.” Malcolm uzme još jedan gutljaj piva. „Zapravo, dvije su joj se gume probušile. Gotove su.” Slegnuo je ramenima. Nije htio lagati prijatelju. „Prema njezinim riječima i onome što sam vidio kad sam tamo došao, neki seronja naglo je skrenuo da izbjegne psa. Parker je morala naglo skrenuti nabankinu da je ne bi šatro. Cesta je bila mokra, možda malo pretjerujem, ali čini se da se malo zavrtjela, probila je obje lijeve gume. Prema tragovima kočenja čini mi se daje drugi vozač vozio brzo, a ona nije. I samo je produžio. „Ostavio ju je tamo?” Bijes se osjetio u Delovu glasu, prešao je preko njegova lica poput oluje. „Kurvin sin. Je li zapisala tablice, marku automobila?” „Nije ništa, i razumijemje. Vjerojatno se to dogodilo za vrijeme onog velikog naleta kiše te je bila zauzeta pokušavajući preuzeti kontrolu nad vozilom. Rekao bih daje dobro prošla. Nije ni u što udarila, zračni jastuk nije se otvorio. Bila je potresena i bijesna kao pas. A bila je uz to još dodatno bijesna jer je mislila da će zakasniti na sastanak.” „Ali neozlijeđena”, reče Del, više u sebi. ,,U redu. Gdje je to bilo?” „Oko deset kilometara odavde.” „Jesi li slučajno prolazio onuda na motoru?” „Ne.” Morao je priznati kako je saznao za to. „Čuj, stara se javila na poziv i došla mi reći da je Parker zbog nekoga sletjela s ceste i nije mogla dalje. Odvezao sam se da vidim je li dobro, a stara je otišla poslati Billa.” „Stvarno to cijenim, Mal.” Dignuo je pogled kad je prišla gospođa Grady i stavila zdjelu grickalica i tanjur maslina na stol. „Srknite malo tog piva. Stižu vam prijatelji”, doda kimajući glavom prema travnjaku, dok je svjetlo sumraka još treperilo. ,,A ti”, bočne Malcolma u rame, „možeš popiti još jedno pivo jer nećemo sjesti za večeru još jedan sat ili čak duže. Ali to ti je dosta jer trebaš se odvesti na svome čudovišnom stroju kući.” „Vi i ja mogli bismo najprije otići na ples.”


„Oprezno.” Namigne mu. „Znam još uvijek dovoljno plesnih pokreta.” Odšetala je natrag u kuću, ostavivši Malcolma s osmijehom na licu. „Kladim se da zna.” Nazdravio je pivom Jacku i Carteru da ih pozdravi. „Ovo mi je doktor propisao.” Jack Cooke, uspješni mladi arhitekt i Delov prijatelj s fakulteta, otvori pivo. Prema velikim čizmama i trapericama Malje zaključio da se tog dana Jack bavio više radom na terenu nego u uredu. Njegova je odjeća stvarala upadan kontrast Carterovoj oksfordskoj košulji i kaki hlačama. Carterove su naočale za čitanje virile iz džepa na njegovoj košulji pa gaje Malcolm zamišljao kako sjedi u svojoj novoj radnoj sobi i ocjenjuje testove dok mu njegova profesorska jakna od tvida visi u ormaru. Smatrao je da čine šaroliko društvo — ako je dobro shvatio značenje toga — Del u svome ulickanom talijanskom odijelu, Jack i njegove radne čizme, Carter u učiteljskim kaki hlačama, i on... Da je znao da će biti pozvan na večeru, presvukao bi hlače. Vjerojatno. Jack uzme punu šaku grickalica. „Što je novo?” „Netko je stjerao Parker s ceste. Mal ju je došao spasiti.” „Je li ona dobro?” Carter brzo spusti pivo, ne uzevši ni gutljaj. „Je li ozlijeđena?” „Dobro je”, reče Malcolm. „Par probušenih guma. Ništa strašno. A ja sam dobio nekoliko piva i večeru. Bome sam dobro prošao.” „Nagovorio je Parker da se popne na motor.” Jack frkne, pogleda Dela pa Mala. „Ne šalite se?” „Manje od dva zla.” Zabavljajući se, Malcolm ubaci maslinu. „Moj motor ili kašnjenje na sastanak. Uglavnom...” Ubaci još jednu maslinu. „Mislim da joj se svidjelo. Morat ću je povesti na pravu vožnju.” „Kako da ne.” Del se podsmjehne. „Sretno s tim.” „Misliš daje ne bih uspio nagovoriti na još jednu vožnju?” „Parker nije ono što bi ti nazvao svojom moto-ženskom.” „Ne budi tako siguran.” Malje razmišljao dok je pijuckao pivo. „Imam stotku koja kaže da je mogu opet nagovoriti, i to na cijeli sat vožnje, u roku od dva tjedna.”


„Ako budeš tako bacao svoj novac, morat ću te stalno častiti pivom.” „Ja ću uzeti tvoj novac”, reče Jack i zagrabi malo grickalica. „Nije me sram uzeti tvoj novac.” „Oklada je pala.” Malcolm se rukovao s Jackom da potvrdi okladu. „Još se uvijek možeš uključiti”, reče on Delu. „Dobro.” Dok su se rukovali, Del pogleda u Cartera. „Hoćeš li i ti?” „Ne, ne mislim... Ma, zapravo, čini mi se da ću se ja kladiti na Malcolma.” Malcolm začuđeno pogleda Cartera. „Možda i jesi pametan kao što izgledaš.”


TRI

Prema Malcolmovu iskustvu, većina ljudi ne sjeda za objed od šunke u medu, pečenih krumpira i mini mrkvica te fino pečenih šparoga s roštilja na jedan tipični utorak. A vjerojatno to ne žvaču ni uz svijeće, cvijeće i vino koje se pjenuša u kristalnim čašama. S druge strane, kućanstvo Brownovih nije predočivalo većinu ljudi. Preskočio bi fino francusko vino i bez zlokobnog pogleda gospođe Grady. Davno je prošao tu fazu kada se opijao prije sjedanja za motor. Imao je u planu da ode kući, iznoji dugi dan vježbanjem, ode pod tuš, ubaci nešto između dviju kriški kruha, popije pivo i opusti se kratko pred televizorom. Ne bi imao ništa protiv toga. Ali morao je priznati daje ovo bilo bolje. Ne samo hrana — iako, Kriste, gospođa Grady tako je dobro kuhala — nego i to mjesto, sve skupa. Lijepe žene, dečki koji su mu bili dragi i famozna gospođa Grady. I, posebice, uvijek intrigantna Parker Brown. Tako je lijepo izgledala pod svijećama, pomislio je. Elegantna, ali ne hladna, osim kad to želi biti. Seksi, ali suptilna, poput čipke koja viri ispod uškrobljene bluze. Pa onda taj glas — duboki ton, sasvim tih, ali promjenjiv poput vremena, od oštrog do blagog, od toplog do hladnog. Tim


tonovima rješavala je stvari. Znala je, zaključio je, točno kako se njima treba koristiti. Morala je ispričati cijelu priču o svom jedva izbjegnutom sudaru i rabila je ležerni ton s primjesama razdraženosti. Da je on sam nije vidio odmah nakon nesreće, možda bi povjerovao njezinu pretvaranju da uopće nije bila ni u kakvoj stvarnoj opasnosti te da se samo iznervirala zbog svoje pretjerane reakcije i zbog nebrige drugog vozača. Čak i s ovim pretvaranjem drugi su je gušili svojom brigom, postavljali joj sve više pitanja, dobacivali uvrede na račun drugog vozača. I zatrpavali njega zahvalnošću dok se nije počeo osjećati kao da su ga u nju zakopali. Učinilo mu se da su i on i Parker jednako odahnuli kad se tema promijenila. Uživao je slušajući ih, sve njih. Grupna ili, pomislio je, više obiteljska večera trajala je dugo, bila je glasna, sa zaista mnogo brbljanja. Mal nije imao ništa protiv toga. To je značilo da on sam ne mora puno pričati, a po njegovu mišljenju više naučiš o ljudima kad im prepustiš kormilo. „Što ćeš učiniti sa svojim stolom za bilijar?” upita Jack Dela. „Nisam odlučio.” To je dovoljno počelo kopkati Malcolma da ga upita. „Pa što je sa stolom za bilijar?” „Ništa.” „Del prodaje kuću i seli se ovamo”, reče Carter Malu. „Prodaje? Otkad to?” „Odnedavno.” Del podigne obrve gledajući Mala kako maže maslacem jednu od finih kiflica gospođe Grady. „Želiš li je kupiti?” „Što bih ja dovraga s njom? Dovoljno je velika za deseteročlanu obitelj i njihove djedove i bake iz Iowe.” Razmišljao je dok je otkidao još jedan komadić šunke. „Postoji li ikakva mogućnost da kupim samo sobu za igre?” „Bojim se da nema. Ali imam par ideja u vezi s time.” „Javi mi kad budeš spreman prodati strojeve za fliper.” ,,A kamo ćeš ti s njima?” upita Jack. „Jedva imaš mjesta okrenuti se u onom stanu iznad garaže tvoje majke.” „Za klasike sam spreman izbaciti krevet i spavati na podu.”


„Dečki i njihove igračke.” Laurel zavrti očima prema Delu. „Ti nećeš staviti svoje u našu sobu. Tu povlačim granicu, Delaney. Neizbrisivu granicu.” „Imao sam drugu lokaciju na pameti.” Del pogleda u Parker. „Pričat ćemo o tome.” ,,U redu. Mislila sam da ćeš možda htjeti preurediti jedan od tavana”, počne Parker, „ali otišla sam sama pogledati i nisam sigurna da bi izdržali toliki teret. Osobito ako misliš zadržati bilijarski stol.” „Nisam mislio gore. Mislio sam dolje.” „Dolje?” ponovi Parker. „Gdje... o Bože, Del, ne valjda u jedan od podruma?” „Koliko tavana i podruma ima ovdje?” šapne Mal Emmi. „Tri tavana, dva — ne, tri podruma ako računaš i onu stravičnu kotlovnicu gdje žive demoni koji jedu meso mladih djevojaka.” „Fora.” „Naravno, ako si dječačić kao što je bio Del.” Emma stisne svoje tamne oči dok je bijesno zurila oko stola. „Ali ako si djevojčica koja se igra skrivenog blaga, mogla bi se bojati do kraja života zbog jednog zločestog dječaka i džepne lampe s crvenom žaruljom, zbog šepanja i dubokog, manijakalnog smijeha.” Uzela je svoje vino i malčice zadrhtala. „Još uvijek ne mogu ići tamo dolje.” Opet se vratio proučavanju ljudi dok su Del i Parker pričali o podrumima, Laurel sjedila i smiješila se pijući svoje vino, Jack uzimao još jednu kiflicu, a Mac Carterušaputala nešto zbog čega mu je vrh uha pocrvenio. Zanimljivo. „Slušaj”, reče Del, ,,ti se koristiš podrumom zapadnog krila za pohranu potrepština nužnih za proslave vjenčanja - dodatnih stolova, stolica, čega god.” „Kupujemo mnogo toga. Ulažemo u vlastitu robu”, naglasi Parker. „Tako Štedimo novac koji bismo trošili na unajmljivanje robe od nekog drugog.” ,,A to je dobro za posao. Bio sam dolje toliko često da ne bih mogao ni izbrojiti koliko puta sam pomagao prilikom proslava. Imaš dovoljno prostora za izložbenu sobu.”


„Nije riječ o prostoru, Del, ti uzmi prostor.” Očito razmišljajući o opcijama, Parker se namrštila gledajući svoju čašu s vodom, a zatim Dela. „Možemo preseliti skladište na istočnu stranu, ali i tada...” „Ne, ne!„ Emma je mahala objema rukama. „Preblizu je Hellmouthu4.” ,,A on je još tamo”, reče Del jezivo, „čeka tebe.” „Mrzim te, Delaney. Prebij ga, Jack”, naredi Emma. „Jako.” „Dobro. Mogu li najprije dovršiti rolicu?” „Istočni, zapadni”, prekine ih Parker, „svejedno su podrumi. Nema gotovo nimalo prirodnog svjetla, stropovi su jedva dva metra visoki, betonski podovi, ožbukani zidovi, cijevi posvuda.” „Još bolje za mušku pećinu. Uostalom, zašto misliš da držim njega uza se?” pokaza na Jacka. „On nije samo lijep.” „Uzeti prostrani podrum i preoblikovati ga u PMZ? To znači Područje Muške Zabave, za vas civile”, objasni Jack kad se probudilo zanimanje u njegovim tamnim očima. „Mogu to napraviti.” „Zidovi su debeli trideset centimetara”, nastavi Del, „pa bi se prostor mogao rabiti i za vrijeme svečanosti, i nitko ništa ne bi čuo.” Podignuo je svoju čašu, zaljuljao zadnji centimetar vina dok je svojim pogledom ciljao u Emmu. „Kao što nitko ne čuje jadne krikove djevojčica dok ih žive jede demon sa samo jednim, crvenim okom.” „Gade jedan.” Emma slegne ramenima. „Hajdemo pogledati.” „Parker začuđeno pogleda Dela. „Sada?” „Naravno.” „Ja ne idem tamo dolje”, promrmlja Emma. „Ajoj, dušo.” Jack se nasloni da zagrli Emmu. „Ja ću te čuvati.” Ona odmahne glavom. „Sad to kažeš.” „Vi idite, ljudi.” Mac mahne svojom čašom vina. „Carter i ja ćemo dovršiti vino, pa idemo... kući obaviti neke stvari.” „Bit će još i pita od bresaka”, najavi gospođa Grady. „Pa...” nasmije se Mac. „Imamo kod kuće desert, zar ne, Cartere?” Uši su mu se opet zacrvenjele. „Čini se da imamo.”

4

Hellmouth — srednjovjekovni umjetnički motiv u obliku razjapljenih usta čudovišta, koji predočuje vrata pakla.


„Hajde, Malcolme”, pozove ga Del. „Povest ćemo te u razgledavanje dubina, da ti se otvori apetit za pitu.” „Može.” Ustane za njima te uzme tanjur da ga počisti. „Ostavi to sad.” Gospođa Grady mu mahne prstom. „Idi i istražuj najprije.” „Dobro. Najbolja šunka koju sam ikada jeo.” „Zamotat ću ti malo da poneseš kući.” Sagnuo se dok je prolazio pokraj nje. „Dugujem vam ples”, šapnuo joj je na uho i nasmijao je. „Što je to bilo?” upita ga Parker. „Privatni razgovor.” Išao je za njima zamišljajući kako se stubama nekada komešala posluga i pitajući se zašto Parker još uvijek nosi te tanke štikle. Kad je Del pritisnuo prekidač, jarka fluorescentna svjetla zatreperila su otkrivajući ogromni labirint. Zapazio je niske stropove, nedovršene zidove, izložene cijevi i, kad su skrenuli u otvoreni prostor, metalne police, gomile stolova, stolica i stolčića. Podrum, bez sumnje, pomalo jeziv i nemilosrdno čist poput kuhinje restorana s pet zvjezdica. „Što, zar imate podrumske patuljke koji izlaze noću i čiste?” „Samo zato što je to skladište i pomoćna prostorija ne znači da ne mora biti čisto”, odgovori Parker. „Del, ovdje je depresivno.” „Sada jest.” Pomaknuo se u prolaz te se saginjao ispod dodatnih cijevi, u čemu je, pomislio je Mal, imao već dovoljno iskustva. „Stara kotlovnica.” Del lupne prstom po zaključanim drvenim vratima. „Mjesto gdje demoni sline i oštre svoje očnjake na kostima.” „Nisam u to povjerovala ni kad mi je bilo osam”, podsjeti ga Laurel. „To je prava šteta.” Provukao je ruku oko njezinih ramena, a ona svoju omotala oko njegova struka. Malcolm je prilagodio svoj korak da bi hodao uz Parker. „Ima jako mnogo mjesta.” „Prošlo je kroz nekoliko inkarnacija i različitih uporaba. Skladište i pomoćna prostorija, kao i sada. A moj je pradjed ovdje


imao radionicu. Volio je graditi stvari i govorilo se daje volio imati mirno mjesto da se povuče u osamu kad je moja prabaka bila na rubu. Čuvali su ovdje konzerviranu hranu i korjenasto povrće, sve ono što su već spremali za vrijeme žetvi. Moj je otac rekao da su ga njegovi roditelji prenamijenili u sklonište od zračnog napada za vrijeme pedesetih.” Kad se prostor opet počeo širiti, ona zastane, stavi ruke na kukove. „Isuse, Del, jezivo je. Izgleda kao katakomba.” „Meni se sviđa.” Jack je kružio, stisnutih očiju. „Srušiti taj zid, proširiti otvor. Grede, stupovi. Tako bismo dobili još jedan prozor, malo više svjetla.” „Zoveš taj komadić prozorom?” upita Laurel. „Osvjetljenje je prioritet, a postoji više načina.” Jack pogleda u strop. „Morali bismo preusmjeriti neke od cijevi i tako bismo dobili na visini prostora. Ne manjka nam unutarnjeg prostora, pa bih obložio zidove drvetom, proveo struju i doveo još vodovodnih cijevi. Stavio bih jedan lijepi zahod tamo, a ovdje za simetriju jedan ormar. Ako se mene pita, ugradio bih plinski kamin. Daje toplinu i ambijent. Možda staviti pokoji kamen ili ciglu na taj zid. Staviti pločice na pod, a ispod njih podno grijanje.” „Tamo su vrata skloništa. Htio bih promisliti o tome, uzeti mjere, ali izvedivo je. Oh, da, izvedivo je.” Del pogleda Parker, podigne obrvu. „Ako ti to želiš, naravno, nemam ništa protiv.” „Eto ti zelenog svjetla, prijatelju.” „Sad će početi pričati o nosivim zidovima i grubim vodoinstalaterskim radovima.” Laurel odmahne glavom. „Ja idem gore. Upravo mi se malo pročistila magla u glavi nastala još u vrijeme gradnje moje pomoćne kuhinje. Koja je djelo genija”, dodala je Jacku. „Radimo samo najbolje.” „Idem i ja s tobom.” Parker krene za Laurel pa zastane. „Jack, možemo li staviti topli pod u skladištu?” „Sve se može, draga moja, i više od toga.” Ona se nasmije. „Možda ćemo porazgovarati.” Kad se Malcolm vratio gore — a Jack ga je sigurno natjerao da zamisli prostor ulickanim, možda čak i ulickanijim od onog


testosteronskog raja u Delovoj sadašnjoj kući — gospođa Grady, Emma, Laurel i Parker već su dosta toga raspremile. Uzeo je gospođu Grady za ruku, vrteći glavom. „Ne, ne. Vi sjednite.” Pokaže prema klupi u kutku za doručak. „Onaj tko kuha ne sprema prljavo posuđe. To je zakon obitelji Kavanaugh.” „Uvijek mi se sviđala tvoja majka.” ,,I meni se dosta sviđa. Hoćete još vina?,, „Dovoljno sam popila, ali ne bih imala ništa protiv šalice čaja.” „Stiže.” Otišao je do štednjaka, protresao kotlić za čaj te gurnuo prema Parker da ga napuni na slavini. Odgovorio je na njezin pogled svojim pogledom. „Problem?” „Ne.” „Tvoja kosa miriše kao jedan bijeli cvijet. Cijeli grm rastao je pod prozorom moje sobe dok smo živjeli na Floridi. Odmah mi se uvukao pod kožu.” Stavio je kotlić na ploču i uključio je. Drugi dečki upravo su ulazili kad je on uzeo gomilu posuđa od Emme. „Kvragu”, požali se Del. „Nismo dovoljno dugo ostali dolje.” „Možete skupiti ono što je ostalo na stolu”, reče im Laurel. „Nedostaje nam ljudi, budući da su se Mac i Carter iskrali da kod kuće pojedu desert. Koji se zove s-e-k-s.” „Da su pričekali još sat vremena, mogli su imati i pitu i seksa.” Malcolm pronađe šalicu i tanjurić u ormariću. „Nema boljeg od toga.” A, uskoro je otkrio, bila je to dobra pita. Procijenio je najbolji trenutak da ustane od stola. Del i Jack okupili su se oko nacrta koji je Jack skicirao u bloku koji je netko odnekud iskopao, a Laurel je pričala s gospođom Grady o receptima. „Moram poći. Hvala vam, gospođo Grady.” „Večer pokera”, reče Del, pogledavši ga. „Ponesi gotovinu.” „Može, osobito zato što ću ja otići s tvojom.” „Pozdravi svoju majku. Parker.” Gospođa Grady lupne prstom po stolu. „Daj Malcolmu hranu koju sam mu spremila.” Još bolje, pomisli Malcolm i nasmiješi se gospođi Grady nakon što mu je namignula. Slijedio je Parker u kuhinju.


„Čini se da ću i sutra jesti kao kralj.” Ugura posudu pod ruku. „Gospođa G. slaba je na lutalice. Nisam tako mislila”, brzo reče. „Nisam ni ja tako shvatio.” „Stvarno sam ti zahvalna za tvoju pomoć večeras. Uštedio si mi mnogo vremena i muke. Ispratit ću te.” Izvukla je onaj službeni ton, primijetio je. Onaj koji je jasno govorio muškarcu da se odmakne. Namjerno je hodao sve bliže njoj, dok su prolazili kroz kuću. „Možeš mi otprilike reći kada bih mogla doći po automobil?” Sad samo poslovno, promislio je Malcolm. „Stara će te zvati ujutro u vezi s gumama i srediti to s tobom. Budući daje već kod mene, mogu ga cijelog pregledati.” „Mislila sam rezervirati termin za redoviti servis sljedećeg mjeseca, ali može kad je već tamo.” „Jesi li imala ikakvih problema?” „Ne. Nikakvih.” „Onda bi trebalo biti jednostavno.” Krenula je dohvatiti vrata. On ju je pretekao. „Hvala još jednom. Očekujem sutra poziv tvoje majke.” Oštra i hladna, kao rukovanje. Spustio je posudu na stol na kojem je stajala vaza s velikim narančastim ružama. Katkad, pomislio je, ideš brzo; kadšto ideš sporo. Krenuo je brzo, naglo je povukavši tako da se njezino tijelo sudarilo s njegovim. Način na koji je rekla molim lijepo, kao iskusna nastavnica neposlušnom učeniku, samo gaje nasmijao prije nego što je stavio svoje usne na njezine. To je bilo još bolje od pite. Mekano, ukusno, zrelo, sa samo malo šoka da umanji slador. .Osjetio je njezine prste kako mu se zabijaju u ramena, a mali trzaj mogao je značiti bijes, a mogao je značiti i užitak. Okusio je on nju i prije. Jednom kad ga je ona zgrabila i poljubila da prkosi Delu, ijednom kad je slijedio svoje instinkte za posjeta kod njih u Hamptonu. I svakim kušanjem htio je više. Mnogo više. Nije pokušavao biti nježan. Smatrao je daje ona imala dovoljno uglađenih, pristojnih tipova, a on nije bio sklon nijednom ni


drugom tipu. Pa je ugađao sebi, puštajući svoju ruku da se penje uz njezino zaista izvanredno tijelo, pa opet dolje, uživajući u njezinu polaganom otapanju uz njega. Kad je čuo tiho predenje u grlu, kad ga je okusio na svom jeziku, onda ju je pustio. Odmaknuo se pa uzeo posudu s hranom. Nasmiješio joj se. Bilo je to prvi put da je vidi u šoku i bez teksta. „Vidimo se poslije, dugonoga.” Odšetao je van, pričvrstio posudu na motor. Kad se popeo i zaturirao, okrenuo se prema njoj i vidio je kako stoji na ulazu u kuću. Bila je to odlična slika, pomislio je, uokvirena u svom moćnom kostimu, pomalo raščupana, s golemom, predivnom kućom oko nje. Lupnuo je po kacigi kako bi je pozdravio te odgrmio čuvajući u svojim mislima taj prizor koji je bio jednako živ kao i njezin okus na njegovu jeziku. Parker je napravila korak unatrag, zatvorila vrata te se okrenula i poskočila kad je ugledala Laurel u hodniku. „Mogu li samo reći vau?’ Parker odmahne glavom, želeći da ima kamo s rukama. „On me samo... zgrabio.” „Bome jest. I recimo još jednom vau.” „On je grabežljivac i agresivac i...” „Stvarno, stvarno seksi. A to kažem kao žena koja je luda za tvojim bratom. Ako mogu dodati”, nastavila je dok se približavala Parker, „ nisi se baš opirala, a to sam primijetila upravo zato što nisam pristojno okrenula glavu i otišla.” „Uhvatio me na prepad. Uostalom, ne bih mu dala to zadovoljstvo.” „Oprosti, ali izgledao je prilično zadovoljno. A Parker?” Potapša svoju prijateljicu po ruci. „Ti izgledaš smeteno, rumenasto i blistavo.” „Nisam se zarumenjela.” Laurel jednostavno primi Parker za ramena i okrene je prema velikom ogledalu u predvorju. „Što si rekla?” Možda joj se jesu rumenjeli obrazi, možda su joj oči bile malo blistave, ali... „To je od ljutnje.” „Neću reći da si lažljivica ali, Parks, ispod te suknje gaće su ti se zapalile.”


,,U redu, dobro. Dobro. Dobro se ljubi, ako voliš grubo i arogantno.” „Činilo se da ti nisi imala ništa protiv toga.” „To je samo zato što mi je postavio zasjedu. A ovo je glupi razgovor ni o čemu. Idem gore.” ,,I ja isto, a zbog toga sam se i nagledala ničega.” Krenule su zajedno, ali prije nego što su se rastale, Parker je zastala na okretištu na stubama. „Navukla sam na lice onu svoju masku odbij od mene.” „Što?” „Nisam glupa. Nabacivao mi se malo u kuhinji. U biti, uvijek mi se nabacuje, kad god ga susretnem, što pomalo zbunjuje, ali mogu se nositi s tim. I tako, kad sam ga pratila do vrata, pomislila sam da bi mogao imati neke zamisli.” Laurel razrogači oči. „Stavila si odbij od mene masku? Famozni štit koji odbija muškarce svih životnih dobi, uvjerenja, političkih afiniteta?” „Da.” „A njega ipak nije odbilo. On je imun.” Udarila je Parker po ruci. „On bi mogao biti jedino stvorenje takve vrste.” „Nije smiješno.” „Naravno da jest. I seksi je.” „Ne zanima me ni smiješno ni seksi u vezi s Malcolmom Kavanaughom.” „Parker, da nisi bila nimalo zagrijana, u nekom trenutku, otresla bi ga poput mucice s revera. On...” Laurel je tražila pravu riječ, „... ti je zanimljiv.” „Ne, on... Možda.” „Kao tvoja prijateljica, dopusti mi da kažem kako je lijepo vidjeti da te zanima neki muškarac, pogotovo zato što mi se taj muškarac sviđa i što sam zamijetila da si i ti njemu zanimljiva.” Parker slegne ramenom. „Samo me želi odvesti u krevet.” „Pa, naravno da te želi odvesti u krevet. Ali nisam uopće uvjerena da želi samo to.” „Neću spavati s njim. Mi imamo poslovni odnos.” „Zato što je on tvoj mehaničar?” „Sad je mehaničar Zavjeta i Delov prijatelj.”


„Parker, tvoje su izlike tako jadne i šepave, a iz toga zaključujem da se bojiš toga što želiš spavati s njim.” „Nije riječ o seksu. Nije uvijek sve u seksu.” „Ti si ga spomenula.” Uhvaćena, Parker je priznala. „Sad ga odspominjem. Ionako imam previše toga na pameti da o ovome razmišljam. Sutra nam je gužva. Gužva nam je sljedećih pet dana zaredom.” „Tako je. Hoćeš da dođem gore k tebi, da se malo družimo?” Činjenica daje ona to htjela, stvarno htjela, samo je potvrdila Parker da pravi od muhe slona. „Ne, hvala, ne treba. A imam i neki poslić koji bih htjela riješiti prije odlaska u krevet. Vidimo se ujutro.” Popela se na kat sama i uključila televizor radi društva. Nakon stoje izula cipele, pregledala ih je da vidi ima li na njima prljavštine, ureza ili ogrebotina. Zadovoljna, stavila ih je na mjesto, u prostor za cipele u svojoj garderobi. Ubacila je kostim u vreću za kemijsko čišćenje i spremila nakit u pretince u plitkim ladicama. Navukla je spavaćicu, ogrtač, ubacila svoj mobitel u džep ogrtača. Razmišljala je o dugoj, vrućoj kupki, pa se predomislila jer vruće kupke inspiriraju razne misli i sanjarije. A nije htjela nijedno ni drugo. Umjesto toga, usredotočila se na raspored za sljedeći dan dok je čistila, tonirala i mazala lice hidratantnom kremom. ‘Rumenasta’, mislila je, zureći mirno u svoj odraz. Koja glupa riječ. To uopće nije riječ, i potpuno je netočna. Laurel je imala ljubavnu groznicu. Gotove sve mladenke je dobiju i zbog nuspojava sve i svakoga gledaju kroz lijepu maglicu ljubavi. Dobro za njih, priznala je dok je skidala gumicu s kose. Dobro je za posao Zavjeta. A kad smo već kod posla, sad će jedan sat upisivati sve nove podatke koje je dobila na večernjem sastanku i prve ideje svojih klijenata. Na popisuje oko 225 uzvanika, mislila je dok se vraćala u spavaću sobu razmišljajući o tome da ode raditi na laptopu u dnevnoj sobi. Šest članova svadbene svite, uključujući djevojčicu s cvijećem koja će napuniti pet godina do lipanjskog vjenčanja. Mladenkin je najdraži cvijet božur, njezine boje — barem zasad — ružičasta i zelena. Nježni tonovi.


Nježni, pomisli opet Parker, i promijeni smjer kretanja prema vratima terase. Samo će malo uhvatiti zraka, udahnut će dah večeri. Mladenka je htjela nježno i fino. Zamolila je Parker da se nađu u salonu vjenčanica i da pogleda koju je vjenčanicu odabrala. To znači da je riječ o mladenki koja shvaća da je vjenčanica središte tona, teme i raspoloženja cijelog vjenčanja. Svi ti lijepi, lepršavi slojevi, prisjećala se Parker, nježni odsjaj sitnih bisera i nježni komadići čipke. Pastelne i ružičaste boje, svjetlucavi til, i prošaptana obećanja. Mogla je to zamisliti. Pobrinut će se za to. Bila je jako uspješna u sređivanju stvari. Nije bilo razloga, nikakvog razloga da se osjeća tako nemirno, tako nesigurno, tako smušeno. Nije bilo razloga da stoji ovdje i gleda vrtove natopljene dahom večeri, prisjećajući se neočekivanog uzbuđenja zbog vožnje na motociklu koja je trajala samo nekoliko minuta. I koja je bila brza, opasna i nerazborito uzbudljiva. Slično, veoma slično, onom čvrstom, grubom poljupcu drskog muškarca u njezinu vlastitu predvorju. Nisu je zanimale takve stvari. Nikako. Intrigirale, možda, ali to je sasvim druga stvar. Smatrala je da su i morski psi intrigantni kad plivaju na svoj sablasno tih način u bazenu u vodenom parku, ali to nije značilo daje htjela uskočiti k njima. A to baš i nije neka usporedba, priznala je uzdahnuvši. Baš i nije. Malcolm je možda umišljen, možda je drzak, ali ipak nije poput morskog psa. Bio je tako prirodan s gospođom G., čak pomalo i sladak u tom području. Imala je nepogrešivi radar za lažnjake, kad je bila riječ o odnosu s ljudima koje je voljela, a kod Malcolma nije bilo ništa lažno. A tu je i njegovo prijateljstvo s Delom. Del bi tolerirao poslovne odnose s lažnjacima i varalicama, ali nikad ne bi privatne. Onda je problem, ako gaje uopće bilo, bio očito u njoj. Morat će to jednostavno ispraviti. Ispravljanje, rješavanje i eliminacija problema bili su njezina specijalnost. Jednostavno će smisliti rješenje ovog problema, provesti ga te krenuti dalje. Morala je najprije ustanoviti i prepoznati dotični problem, ali znala je otprilike njegov korijen.


Na nekoj razini znatiželje - ne interesa, nego znatiželje - na nekoj razini te razine, on ju je privlačio.

Na elementarni, striktno kemijski način. Ona je bila samo čovjek, bila je zdrava i — Laurel je bila u pravu — Malcolm jest seksi. Na svoj primitivni, grubi način. Motocikli i koža, razderani traper i umišljeni osmijesi. Grube ruke, gladna usta. Parker pritisne rukom trbuh. Da, definitivno jedan vid privlačnosti. Sad kad je to priznala, mogla je naći najbolji način da to deaktivira. Kao bombu. Kao bombu koja je eksplodirala u njoj kad ju je naglo povukao... povukao je, pomislila je opet. Nije voljela daje se naglo povlači. Ili jest? „Nije važno”, promrmljala je. Problemi se rješavaju odgovorima, a ne dodatnim pitanjima. Željela je da nema toliko vražjih pitanja. U džepu joj je zazvonio mobitel. Izvukla gaje poput žene koja grabi plutaču na uzburkanom moru. „Hvala Bogu.” Izdahnula je s oduškom. Luda Mladenka će joj zasigurno, bez sumnje, zadati problem koji će ona uspješno riješiti. I skrenuti joj misli s njezina problema. „Bok, Sabina! Što mogu učiniti za tebe?”


ČETIRI

Parker se pripremala za jutarnji sastanak s partnericama uz BlackBerry i laptop. Sjela je za veliki okrugli stol u nekadašnjoj kućnoj biblioteci, sada sobi za sastanke Zavjeta. Još uvijek su ondje bili zidovi puni knjiga i bogati miris kože, i za oštrih jeseni ili hladnih zimskih jutara upalila bi se vatra na ognjištu kao što je to bilo otkad zna za sebe. Lampe koje su grijale udobne sjedalice pripadale su njezinoj baki. Tepisi, pomalo izblijedjeli i izlizani od vremena i uporabe, potjecali su od generacije prije njezine bake. Uokvireni članci o Zavjetima i o ženama koje ih vode bili su umjetnički izloženi na zidovima između ormara. Na dugom stolu blizu ormara sjajio se srebrni servis za kavu njezine majke, a ispod njega, uguran iza starinskih vrata, stajao je uredski hladnjak napunjen vodom i sokovima. Soba je bila oličenje tradicije pomiješane s poduzetnošću, a to je za nju bilo od velike važnosti — i za osobne ciljeve i za ciljeve njezina posla. Provjerila je dnevni raspored, uključujući jutarnje sastanke, popodnevnu djevojačku večer i probu za vjenčanje u petak navečer. Mobitel joj je zasvijetlio kad je Mac ušla s košarom muffina. „Laurel stiže. Emma kaže da neće kasniti.” Parker je kimnula glavom. „Mladenka za petak navečer. Dobro jutro, Cecily! Jesi li spremna za svoj veliki dan?” Opet je kimnula dok je Mac držala lončić kave nad Parkerinom šalicom. „Mmhmm. To je tako slatko. Da, možemo to napraviti. Pa naravno.” Slušala je, samo se malo mrštila.


„Mislim daje to jako velikodušno od tebe i Marcusa. Znam da morate biti”, odgovorila je. „Slušaj, samo razmišljam, jedan mali prijedlog. Mislim da bi, s obzirom na vjenčanu tortu i mladoženjinu tortu, još jedna bila previše. Ne baš tako posebna kako bi ti željela. Sto kažeš na cupcake? U obliku srca, s fino izrađenom glazurom ukrašenom njihovim imenima. Baš bi stala na glavni stol ispred njih i bila samo njihova.” Slušajući opet, Parker počne jednom rukom utipkavati podatke na svom laptopu. „Prepusti to meni. Znaš da će Laurel to predivno napraviti na sasvim poseban način.” Parker se veselo nasmiješila kad je ušla Laurel i stisnula oči na to što je rekla. »„Koji je cvijet najdraži tvojoj sestri?” upita Parker. „Dalije. Krasno. Oh, naravno da može ako to želi. Mogu to riješiti ako može večeras doći samo nekoliko minuta prije. Da, i mi smo uzbuđene. Ni riječi, obećavam. Vidimo se večeras.” „Što ću ja to predivno i posebno napraviti?” upita Laurel. „Cupcake. Samo jedan cupcake.” Parker podigne jedan prst. ,,U obliku srca, možda malo veći radi dojma. Možda s glazurom s motivom dalija i imenima Griff i Jaci — brata mladoženje od petka i mladenkine sestre, također kuma i kume. Hodaju već šest mjeseci. Zaprosit će je na vjenčanju, kao vrhunac na zdravici mladencima.” „Zašto bi to želio napraviti?” „Ne znam, zato što je lud od ljubavi, zato što želi povezati ono što osjeća prema njoj s onim što njegov brat osjeća prema njezinoj sestri. Najprije je pitao brata i mladenku, a oni su oduševljeni idejom. Plaču od radosti. I”, dodala je s čeličnim pogledom prema Laurel, „htjela je još jednu tortu. Nagovorila samje da to ipak bude cupcake, pa mi duguješ.” „Što sam propustila?” uleti Emma. „Ne kasnim.” „Kasniš”, ispravi je Mac, „i ljubav je u zraku, to si propustila.” ,,Oh, pa dobro, to je ionako ovdje uvijek prisutno.” „Novi razvoj događaja, samo da je Emma u tijeku zbivanja.” Parker joj ispriča o telefonskom pozivu i novim dodacima koji su iz njega proizišli. Kao što je i očekivala, Emma je zasuzila. „To je preslatko.” „Neće biti ako ona kaže da nema šanse”, naglasi Laurel.


„Ma neće.” Ali Emma je izgledala pogođeno. „O, Bože, što ako stvarno to kaže?” „Dobro promotrimo njih dvoje večeras”, predloži Parker. „Hajdemo vidjeti kako će nam se činiti. Ako nam se ne bude svidjelo, smislit ćemo neki plan. Sljedeće? Događanje danas popodne. Djevojačka večer na koju će uzvanici doći u dva.” „Elegancija šampanjca”, reče Laurel. „To je ime torte i ambijent koji je zahtijevala veoma uobražena kuma i domaćica djevojačke večeri. Imamo manju verziju vjenčane torte s laganim okusom šampanjca, različite kekse, mini slastice, čokolade. Osoblje cateringa donijet će žensku hranu, šampanjac, i kavu i čaj. Pokloni za zabavu uključuju čokoladice u sjajnim bijelim kutijicama omotanima srebrnim vrpcama s monogramima, koje su ukrašene blistavom kopčom za kosu.” „Pripremila sam bijele ruže, kako ste tražile.” Emma uzme veliki gutljaj kave. „Posebne moderne bukete u crnim vazama za svaki stol. Tink upravo dovršava sjenicu i pergolu. Izložit ćemo bijele ruže u žardinjerama na trijemu i na terasama.” „Uzvanici su zamoljeni da se odjenu u bijelo”, Parker podsjeti svoje partnerice. „Mi ćemo nositi crno, kao i cijelo osoblje i gudački trio koji će svirati za vrijeme druženja i zakuske. Prognoza kaže da će biti pretežno sunčano, malo vjetrovito i visoka dvadeset i dva stupnja. Tako da bismo trebale moći održati vjenčanje vani kako smo se nadale. Stol za poklone bit će pod pergolom. U tri ćemo postaviti mladenkinu stolicu, a u tri i petnaest započet će otvaranje poklona. Ja ću zapisivati tko je što poklonio, za mladenku. Do četiri i petnaest trebale bismo prebaciti poklone u limuzinu. Do četiri i četrdeset i pet mahat ćemo zbogom. Mac?” „Kuma želi nenamještene, pod čime zapravo misli na pomno pozirane fotke gdje svi, napose ona, izgledaju prekrasno i sretno i prirodno i pet kilograma lakši. Želi slike mladenke sa svakim poklonom, i sa svakim uzvanikom. Što se mene tiče, tu nema problema.” „Svadbena svita vjenčanja Mason-Easterbay trebala bi doći u pet i trideset na probu. Imaju rezervaciju u Carlotta’s za sedam i trideset, tako da moraju završiti i otići do sedam. Ima li tu kakvih problema?”


Kad su joj rekle da nema, nastavila je dalje. „Imate li kakvih pitanja, problema, komentara, sarkastičnih primjedbi u vezi s njihovim vjenčanjem?” ,,Da sam znala da ćemo imati mogućnost sarkastične primjedbe, bila bih pripremila jednu”, reče joj Laurel. „Ako ih nema, pogledajmo što imamo danas. Možda će me netko trebati odvesti u automehaničarsku radionicu da uzmem automobil. Ili ću uzeti taksi ako budete sve zauzete. Gospođa Kavanaugh trebala bi me nazvati jutros, pa se nadam da će mi reći okvirno vrijeme. A imam i sastanak ovdje u deset.” Pričekala je trenutak. ,,S Carterovom sestrom Diane.” ,,U vezi s čime?” začudi se Mac. „Zato što se ponaša kao kučka. Oprosti, ne bih trebala zvati tvoju buduću zaovu kučkom. Tebi u lice.” „Nema veze. Ona i jest pomalo kučka. Pasivno-agresivni tip, a zbog toga bih je opalila nogom u guzicu. Često.” „Nebo nije nikad dovoljno plavo za Diane”, doda Emma. Njezina obitelj i Maguierovi prijatelji su već godinama. ,,U vezi s čime se ponaša kao kučka?” upita Laurel. „Uzrujala je Sherry. Nije htjela sudjelovati u vjenčanju jer joj je to prevelika zbrka, prevelik napor.” „Ona je od početka bila bezobzirna u vezi s tim vjenčanjem”, kimnula je Mac te slegnula ramenima. „Tlačila me oko toga, a i oko moga vjenčanja. Tko želi takvu osobu na svome vjenčanju? Bila ona sestra ili ne.” „Sada govori da neće doći na probnu večeru. Ne želi biti dio svadbene svite, ne želi uzeti dadilju, ne želi doći s djecom i onda se njima baviti. Ja bih joj rekla, dobro, nemoj doći, ali Sherry želi da ona bude tamo.” Parkerine su oči zasjale. „Pa će i biti tamo.” „Sredi je, legendo.” Parker se nasmiješi Laurel. „Možeš računati na to. Čim to sredim, bit ću slobodna da vam uskočim u pomoć, za bilo što i bilo komu, sve dok ne budem trebala ići po automobil.” „Možda dobiješ još mokrih pusa.” „Laurel.” „Što je? Misliš da ću to zadržati za sebe?” Smijala se dok su i Mac i Emma zahtijevale detalje. „Malcolm Kavanaugh, u predvorju, u vrućem zagrljaju.”


„Ma vidi ti to.” Mac podigne i spusti obrve. „Nema se tu što vidjeti.” Želeći prijeći preko toga, Parker izvuče svoj ležerno-arogantni ton. „Samo se pravio važan.” „Dobar je u tome”, doda Laurel. „Ja sam se opekla na vatri, a bila sam udaljena pet metara od njih.” „Hoćeš izići?” upita je Emma. „Ako misliš hoću li izići u neko doba da pokupim auto, onda hoću.” „Ma daj. Hoćeš se naći s njim — mislim na spoju”, objasnila je Emma. „Ne. To je bilo samo... Pravio se važan, i to je to.” „Ti si ga prva poljubila.” Emma mahne prstom. „Četvrtog srpnja.” „Bila sam ljutita na Dela, i to je bila pogreška. Ali to ne znači...” Zastane i dohvati mobitel koji je zvonio. „Spasio je CrackBerry5”, oglasi se Mac. „Bok, Buffy.” Koristeći se prilikom, Parker ustane i iziđe iz sobe razgovarajući na mobitel. „Ima tu vatre, s obiju strana.” Laurel prekriži ruke. „Ne varam se u vezi s time.” „On gleda u nju. Prestani s tim glupim smijuljenjem.” Emma pokaže na Mac. „Gleda u nju, i to često, a ona pokušava ne gledati u njega. Definitivno postoji vatra s obiju strana.” „On se fura na Jamesa Deana.” „Tipa s kobasicama?” upita Mac, mršteći se prema Laurel. „Ne, Isuse, Mackensie.” Laurel digne pogled prema nebu. „To je Jimmy Dean. James. Zločesti dečko, s drskim stavom.” „Meni se zapravo sviđa to što je on zbunjuje”, zaključi Emma. „Naša Parker ne da se lako zbuniti, što je jedan od aspekata koji je čini našom Parker, ali nekako volim to vidjeti.” „Nije pokvaren, što mu kod mene daje bodove.” Laurel slegne ramenima, ustane. „Vidjet ćemo kamo će to ići, ako bude ikamo išlo. U međuvremenu, dužnost zove.” Zastane na vratima. „Ej, znate li što je Parker rekla nakon vrućeg poljupca?” „Što?” upita Mac. ,,N kao ništa.”

5

CrackBerry — kovanica od riječi od Crack (droga) i BlackBerry (pametni telefon); upućuje na ovisnost korisnika o

elektroničkim uređajima.


Možda Parker tada zaista nije znala što treba reći, ali točno je znala što će reći Carterovoj starijoj sestri. Sama je dočekala Diane na vratima, pružajući obje ruke i široko se smiješeći. ,,Di, tako mi je drago što te vidim! Mnogo ti hvala što si našla vremena danas. Kako su djeca?” dodala je dok je povlačila Diane unutra. „Dobro su.” „Mac mi je rekla da su nedavno dobili štene.” Namjerno je obuhvatila rukom Dianina ramena, kao da su dvije prijateljice koje se nisu odavno vidjele, da je uvede u salon. „Moj otac uspio me zaobići što se tiče toga. Naravno, nije on sam u tome.” „Zar nije uvijek tako?” veselo reče Parker. „Znam odličnu trenericu ako si zainteresirana za malo pomoći. Odlična je, a održava tečajeve za djecu i štenad, tako da se i djeca uključuju u rad. Može malo kave?” „Izbjegavam kofein.” ,,I ja ga previše pijem. Imamo odličnog zelenog čaja. Carter kaže da ti je taj najdraži.” Nakratko zastavši u svom dugom koraku, Diane se zabulji, trepne. „Carter je stvarno to rekao?” „Iznenađujuće, zar ne, što naša braća zapaze i zapamte? Hajdemo sjesti. Izgledaš sjajno, Diane. Što si to napravila?” Očito smetena, Diane namjesti rukom svoju kratku smeđu kosu. Bila je privlačna žena, ali je uvijek nagrđivala svoj izgled nezadovoljnim izrazom lica. „Upisala sam tečaj joge prije nekoliko mjeseci, ali to je tako besmisleno da sam...” ,,Oh, obožavam jogu.” Smiješeći se, Parker ulije čaj. Nije slučajno izvadila jedan od bakinih najboljih Doultonovih8 servisa za čaj. Diane je, znala je, zamjećivala i cijenila takve stvari. „Čak i petnaestominutna serija vježbi pomaže mi izbaciti cijeli dnevni stres. Dobro je što si uzela malo vremena za sebe. S tvojim poslom, tvojom obitelji, svim tim obvezama, moraš ugurati dvadeset pet sati u svaki dan. Stvarno ne znam kako to uspijevaš, a ja sam ti oduzela dodatno vrijeme zamolivši te da dođeš sa mnom porazgovarati.”

8 Doulton - cijenjeni engleski proizvođač keramike.


„Pretpostavljam da je riječ o Sherrynu vjenčanju, a stvarno ne razumijem kakve to veze ima sa mnom.” „Možeš li vjerovati da će biti tako skoro?” Neustrašiva, Parker je pijuckala čaj. ,,A prije nego što se okrenemo, bit će Carterovo i Macino vjenčanje.” Pružila je ruku da još jednom uzme Dianinu. „Postajemo obitelj. A to je potaknulo ovu ideju koju imam.” „Koju ideju?” „Trebam početi ispočetka, a za to mogu zahvaliti Mac. Znaš da je Sherryna glavna ideja za vjenčanje ta da sve bude veselo. Ona želi da to bude zabavan dan — prijatelji i obitelj — proslava. Moram ti reći, Di, toliko mladenki koncentrira se samo na detalje, sitnice. I naravno, mi to i radimo. To je dio naše ponude. Ali pravo je osvježenje raditi s tvojom sestrom, sa ženom koja vidi ono što je bitno. Ona vidi, mislim, vaše roditelje i tebe.” „Mene?” „Tebe i Sama i vašu djecu. To što ste izgradili — vaš život, obitelj, kontinuitet. To nije jednostavno, sve to izgraditi — kao što znaš — a ona vidi što ste uspjeli postići. A sve to počinje samim vjenčanjem, proslavom tih prvih koraka. Ti si njezina starija sestra. Ti si poduzela te korake prije nje i pomogla si joj pokazati put. Mnogo si utjecala nju.” Diane frkne. „Sherry nikad ne posluša kad joj nešto kažem.” „Znaš što, mislim da oni koji djeluju i utječu na nas često nisu toga svjesni. Pa baš nekidan...” Prekine i odmahne glavom. „Ne želim izdati povjerenje, ali budući daje riječ o obitelji, Sherry mi je baš nekidan rekla kako si joj važna, koliko joj mnogo značiš. Čini se da je to lakše reći nekomu sa strane, zar ne?” Opet je zurila, trepnula. „To je rekla?” „Da, i shvatila sam... Opet brzam.” Lagano se smiješeći, Parker mahne rukom kao da je odagnala svoje misli. „Macina ideja. Sakupila je fotografije koje prikazuju Sherry, vašu obitelj, Nicka i njegovu obitelj. Stare i nove. Neka vrsta kronološke retrospektive. Mac je tako talentirana. Znam da sam pristrana, ali moram reći da je prezentacija koju je napravila prekrasna. Dražesna, smiješna, šarmantna, dirljiva. Ideja je da se pusti na probnoj večeri.” ,,Oh, ali ja neću...” „Ono što nedostaje”, prekine je Parker, „jest pripovjedač. Majstor ceremonije, zapravo. Netko tko je tu od početka. Ne tvoji


roditelji, budući da je to i za njih iznenađenje, a Mac je dodala i fotografiju s njihova vjenčanja za početak. Razmišljala sam o Carteru, budući da je on učitelj, a i njezin brat, pa je naviknut javno govoriti, ali kad sam popričala sa Sherry, shvatila sam da ipak nije najbolji izbor. Zbog starije sestre. Uostalom, tko ima posebnije, pametnije, intimnije stajalište o Sherry, vašoj obitelji, Nicku i njegovoj obitelji, od tebe? Molim te reci da pristaješ.” Parker opet pruži ruku, ostvarujući taj kontakt, čineći to osobnijim. „Znam da mnogo tražim i u zadnji tren, ali sad se sve posložilo. Stvarno te trebamo.” „Želite da ja... pripovijedam o slikama?” „Ne samo da želimo, mi te trebamo. I ne samo o slikama. To je putovanje, Diane. Sherryno i Nickovo, da, ali i svih vas. Obitelj je njima oboma jako važna. Ovih posljednjih mjeseci dobro sam ih upoznala i to shvatila. To će biti najvažniji dio večeri. Carter je napisao okvirni scenarij, i nada se da ćeš ti pristati i pomoći mu da ga dotjerate.” „Carter želi da ja...” Zastala je, očito zapanjena. ,,Oh, znam da si već jako zauzeta i da mnogo tražim. Ali ja ću pomoći koliko budem mogla, koliko ti budeš htjela ili trebala. Iskreno, ne mislim da će ti trebati pomoć. Svatko tko zna brinuti se o obitelji onako kako ti to radiš može, prema mome mišljenju, napraviti bilo što.” „Možda bih to mogla napraviti, ali morala bih najprije vidjeti snimke i ono što je Carter napisao prije bilo kakvih obveza.” Parker lagano prođe rukom po spisu na stolu. „Slučajno imam kopije i jednog i drugog ovdje. Prezentacija traje oko dvanaest minuta. Imaš li vremena da je sada pogledaš?” „Pa... valjda.” „Savršeno. Idem samo po laptop.” Dvadeset i šest minuta poslije, Parker je gurala kolica za čaj natrag u kuhinju. „Vidim ti po uzdignutom nosu da si uspjela.” Gospođa Grady odloži na radnu površinu košaru mini rajčica koje je baš ubrala u svome kuhinjskom vrtu. „Debelo sam je zatrpala, pa sam još lopatom dodala. Neće samo doći na probu i probnu večeru, nego će i pripovijedati uz Macin i


Carterov CD. Hvala Carteru što je bio spreman odustati od pripovijedanja, pogotovo zato što je to bila i njegova koliko i Macina ideja.” „Dobar je on dečko. A njegova starija sestra uvijek je bila prava gnjavatorica.” „Pa, ona je privlačna, ali nema onu Sherrynu živahnost i naivnost. Pametna je, ali nije prirodno bistra kao Carter, a ni približno draga. Ona se prva rodila, ali mislim da nije baš često prva u drugim stvarima. A to zamara. Trebala sam samo naglasiti da je riječ o njoj koliko i o Sherry.” Parker slegne ramenima. ,,I reći joj nekoliko istinitih činjenica. Njezina je obitelj voli. Ona im je važna. Neki ljudi trebaju to čuti, i to često.” „Kladim se da nije škodilo što je to čula od tebe. Parker Brown treba moju pomoć.”

Parker opet slegne ramenima. „Što god, samo da djeluje. Mladenka dobije ono što želi i što zaslužuje.” Letimice pogleda na sat. ,,I sve sam obavila na vrijeme.” Pomogla je u ukrašavanju za vjenčanje, pogledala kako Laurel napreduje, razgovarala s osobljem cateringa kad su stigli te s dečkima koji će parkirati automobile kada stigne svadbena svita. Izišla je na terasu radi posljednje provjere dok je Mac fotografirala uređenje. Elegancija šampanjca svuda uokolo, pomislila je. Nije baš njezin izbor za djevojačku večer — a budući da ima tri večeri u planu za svoje prijateljice, imala je dovoljno ideja — no prizor je imao privlačno moderni deco izgled, s dovoljno raskoši Emminih zapanjujućih aranžmana da ga ublaže. „Kao kod Gatsbyja9”, reče Mac kad je spustila fotoaparat. „Baš sam to pomislila. Rekla bih da će domaćica djevojačke večeri i mladenka biti veoma zadovoljne.” „Danas si već dobila bodove. Carter mi je poslao poruku. Njegova se sestra želi s njim naći nakon njegovih predavanja i razgovarati o scenariju za probnu večeru. Dobro odrađeno.” „Mislim da će i ona to dobro odraditi. Stvarno tako mislim. Bila je uzbuđena oko svega toga kad je otišla.” „Diane? Uzbuđena? Jesi joj stavila nešto u čaj?”

9

Gatsby — glavni lik romana Veliki Gatsby američkog književnika Francisa Scotta Fitz- geralda koji prikazuje

bogatstvo, glamur te dokolicu viših društvenih slojeva američkog društva dvadesetih godina prošlog stoljeća.


„Moglo bi se tako reći, ali prezentacija je pravi razlog. Zasuzila je nekoliko puta.” Macine podigne obrve. „Podcjenjujem vlastitu moć. Je li sve spremno unutra?” „Emma je baš dovršavala ukrašavanje javnih površina, a Laurel je gotova i s poslužiteljima je. Baš sam pošla...” Stavi prst na svoje slušalice. „Ostani tu. Domaćica nam je upravo stigla”, Parker reče Mac. „Idem po nju, da je dovedem.” „Ja idem okolo, da okinem nekoliko nenametljivih fotki uzvanika kako stižu.” Kimnuvši glavom, Parker krene unutra. „Em, Laurel”, reče u slušalicu, „krećemo.” Sljedećih sat vremena Parker je promatrala žene u modernim bijelim kostimima, lepršavim bijelim haljinama, vješto skrojenim bijelim hlačama, kako se druže na terasi. Pijuckale su šampanjac, čavrljale, smijale se, grickale lijepa predjela koja su im bila poslužena. Mac se kretala među njima, bilježeći trenutke. Eksploziju užitka kad je buduća mladenka zabacila glavu i nasmijala se, srdačne pozdravne zagrljaje među prijateljicama, dražesnost unuke koja se kuca čašom šampanjca sa svojom bakom. Bilo joj je drago, kao i uvijek, vidjeti sreću, osjetiti je kako se pjenuša u zraku poput šampanjca, znati da ono što je k njoj došlo može biti temelj za sreću. Danas joj je bilo drago što je u društvu žena, i što je igrala ulogu u kreiranju ove individualizirane vizije ženskog rituala. U točno određeno vrijeme prišla je uzvanicima i pozvala ih da sjednu za ručak, pa se povukla u pozadinu. Potom se pripremila kad je domaćica došla do nje, s licem punim briga. „Olivia je pitala za igre. Želi igre.” Koje si ti izričito zabranila, sjeti se Parker, ali se nasmije. „Mogu to srediti.” „Pitala je za igre i nagrade. Očito je da se nisam pripremila za...” „Nema problema. Riješit ću to za vrijeme ručka. Može tri? Mislim da je to sasvim dovoljno. Zabavne i jednostavne igre s lijepim nagradama za pobjednice.” „Ne želim podijeliti nešto kičasto ili blesavo. Htjela bih nešto što odgovara ambijentu.”


Jooj, pomisli Parker, baš sam ti htjela dati dildoe koji svijetle u mraku. „Naravno. Prepusti to meni. Sve ćemo to srediti poslije ručka. Molim te idi i zabavi se. Nemoj se brinuti ni oko čega.” Pričekala je da uđe unutra. „Laurel, trebaš preuzeti vani”, rekla je u slušalicu. „Buduća mladenka želi igre i nagrade. Treba mi petnaest minuta do to postavim.” ,,U redu.” „Emma, trebaš mi ukrasiti stolić za nagrade.” „Oh, za Boga miloga...” „Znam, znam. Što god možeš napraviti. Imaš četrdeset minuta.” Potrčala je prema stražnjim stubama, sve do sobe za darove, prostorije koja je služila za umatanje i pohranu poklona. U jednom je ormaru imala označene, već umotane darove. Pregledavala ih je, razmišljala, i nakon što je izabrala tri, ubacila ih je u bijele, reljefno ukrašene vrećice za poklone i umetnula crnu tkaninu. Iz drugog ormara zgrabila je hrpu blokova, olovki, izvukla je i druge potrepštine. Sjurila je natrag dolje, stavila vrećice i kutiju potrepština na stol u blagovaonici, potom projurila kroz kuhinju do spremnice srebrnine da izabere primjereni pladanj na kojem će to sve izložiti. „Što tražiš?” upita gospođa Grady koja je stajala iz nje. „Buduća mladenka hoće igre koje je domaćica zabranila tijekom priprema. Mislim da ne idu bijele vrećice s bijelim pladnjem, a nemamo primjereni crni. Mislim da bi išao srebrni. Ili stakleni. Možda stakleni.” „Probaj oba.” „Dobra ideja. Možete li doći iznijeti svoje mišljenje?” Gospođa Grady hodala je pokraj nje. ,,Oh, automobil ti je stigao.” „Stigao kamo?” „Ovamo.” Parker zastane, namršti se. „Moj auto je tu?” „Dostavljen je prije dvadesetak minuta. I to opran i ulašten. Stavila sam račun gore na tvoj stol.” „Aha. Ali nisam mu rekla da mi ga dostavi. Htjela sam...” „Uštedjela si na vremenu, zar ne?” Što je, prema mišljenju gospođe Grady, činilo Malcolma Kavanaugha jako pametnom osobom.


Parker nije rekla ništa, samo se nastavila mrštiti dok je slagala vrećice na srebrni pladanj. „Mislim da je bolji stakleni. Srebrni se previše ističe, a Emma bi mogla posuti malo bijelih ružinih latica po staklenom pladnju s malenim crnim vazama... Tko je dostavio automobil?” Gospođa Grady prikrije osmijeh. „Nisam mu upamtila ime. To jest njima, budući da ga je druga osoba slijedila u kamionu vučne službe.” „Aha. Hmm...Stakleni?” „Slažem se. Profinjen je, ali nježniji od srebrnog.” „Da, to je ono što želim.” Odmakne se. „Ostavit ću ovo ovdje, idem vidjeti mogu li pomoći Emmi ukrasiti stol.” Krene van. „Ali stvarno, mogla sam sama otići po automobil.” „Bez sumnje. Što se kaže kad ti netko napravi uslugu?” Parker glasno uzdahne zbog neodobravajućeg tona gospođe Grady. „Zahvalit ću mu. Kad budem imala vremena.” Nije ga imala, barem je tako sama sebi rekla. Trebala se koncentrirati na djevojačku večer, koja je s dodatnim vremenom za neplanirane igre trajala tridesetak minuta duže od planiranog. A zbog toga će imati manje vremena za pripremu večerašnje probe. „Igre su bile hit”, prokomentirala je Mac. „Obično jesu.” „Lijepe nagrade. Baš mi se svidjela putna limena kutijica za nakit, sa zelenom kožom. Nekome tko ide u Toskanu na svoj medeni mjesec baš bi dobro došla jedna takva.” „Možda se nekome posreći.” Parker otpije veliki gutljaj vode iz boce. „Stvarno smo uspjele. A naša domaćica uopće nije reagirala na dodatni račun za nagrade, najviše zbog toga što sam joj prepustila kuću pola sata dulje.” Iznova je pregledala terasu. Raspremili su stolove, a na sjenici i pergoli ostavili su ukrase. Još im je preostalo postaviti stol za osvježavajuća pića i bile su spremne. Vjerojatno je sad imala pet minuta da mu zahvali, ali stvarno, morala je najprije pregledati račun. Možda ju je prevario na naplati dostave. „Idem samo...” Zazvonio joj je mobitel. „O Bože. Luda mladenka.” „Bolje daje tebe nazvala, nego mene. Hajde, javi se. Mi ćemo ovo riješiti.”


Luda mladenka potrošila joj je vrijeme. I dala joj prostora za

razmišljanje. Poslala je poruku zahvale zajedno s čekom za servis i gume. To je, zaključila je Parker dok je vodila probu, sasvim primjereno. „Pet minuta prije početka”, reče, „mladoženjin brat — i kum — otpratit će njihovu majku do njezine stolice, a iza nje ići će otac. To je savršeno. Kum će se pridružiti mladoženji, s njegove lijeve strane. A tri minute prije početka, mladenkin će brat otpratiti njihovu majku do njezine stolice. Brat se zatim premješta s lijeve strane kuma, desno od Georgea. Samo se malo pomakni, Sam. Tako. Promjena glazbe zbog dolaska mladenke. Wendy, Nikki, Addy — bit ću sutra tu da vam dam znak. Dame, ne zaboravite se smiješiti. Pa onda Jaci, kuma.” „Dobro. Kad bude na pola puta, tada izlazi dječak s prstenjem. Upravo tako, Kevine!” Petogodišnjak je proparadirao popraćen smijehom i pljeskom. ,,I djevojčica s cvijećem. Jako dobro, Jenny, a sutra će biti pravo cvijeće u tvojoj košari. Kevine, stani s one strane na kojoj su dečki, Jenny, ondje gdje su cure. Stoj tu sa svojim tatom, Kevine. Onda...” Govorila je sve tiše pa zastala, smevši se kad se okrenula i ugledala Malcolma naslonjena na jednu od žardinjera, s buketom u ruci. Nije mu mogla vidjeti oči jer se sunce odbijalo o njegove tamne naočale. Ali mogla je sasvim dobro vidjeti smiješak. „Onda?” upadne mladoženja i nasmije se. „Oženim li se ja na kraju?” „Uskoro. Glazba se mijenja, svi ustaju. A mladenka započinje hodati u pratnji oca. Osim toga”, reče mladoženji, „ona je najljepša žena na svijetu. Ona je sve što si ikada želio. A uskoro će biti tvoja.” Pričeka. „Tu se zaustavi. I kao što si tražila, tvoja će se majka pridružiti tebi i tvome ocu. Svećenik će pitati tko predaje ovu ženu, a što vi kažete, gospodine Falconi?” „Njezina majka i ja.” Poljube svoju kćer, potom uzmu njezinu ruku i stave je u mladoženjinu. „Krasno. Sada...” Provela ih je kroz ceremoniju, prolazeći najvažnije dijelove, govoreći o rasporedu vremena i koreografiji.


„Reći će da možeš poljubiti svoju mladenku.” „Znam taj dio.” Mladoženja zavrti mladenku, savine je preko ruke dok se ona smijala i nagne se da joj dade raskošan poljubac. „Cecily, ako se sutra smrzneš, rado ću te zamijeniti.” Mladenka se opet nasmijala, žmireći u Parker. „Jako mi je, jako toplo, ali hvala ti.” „Kladim se da jest. Tada ćete se okrenuti svojim prijateljima i obitelji, svećenik će vas prvi put predstaviti kao muža i ženu, a mi ćemo ostali, barem oni koji se probude iz nesvijesti nakon tog poljupca, pljeskati. Glazba se mijenja u onu koja prati izlazak, a vi ćete krenuti. Onda će vas Mac preuzeti. Od tog trenutka, ostatak svadbene svite izlazi obrnutim redoslijedom. Najprije djevojčica s cvijećem i dječak s prstenjem.” Dobro, pomislila je, jako dobro. Ako svi budu i sutra ovako nasmiješeni i ozareni, neće im trebati sunca. „Nakon svite idu roditelji i bake i djedovi mladenke, pa mladoženje. Svi ćete biti potrebni Mac za svadbene fotografije. Uzvanici će biti otpraćeni u zimski vrt na kanapee i pića da se zabave dok se vi budete fotografirali.” Ignorirala je čudni osjećaj na vratu. Znala je da zuri u nju dok je govorila općenito o proceduri i vremenu potrebnom za ulaske, večeru, zdravice, premještaj u plesnu dvoranu, o prvim plesovima, rezanju torte i tako dalje. „Apartmani mladenke i mladoženje bit će dostupni svadbenoj sviti od četiri pa do kraja večeri. Prebacit ćemo darove sa stola u limuzinu novovjenčanog para, kao i cvijeće koje požele ponijeti ili dati drugima. Znam da ima dosta toga, ali ja i moje partnerice bit ćemo tu za sve vas u svakom trenutku. Sve što zaista trebate jest uživati i slaviti.”


PET

Vodila je probu poput generala umirujućeg glasa, pomislio je Malcolm, koračajući uokolo u svojim vrtoglavim potpeticama i ozbiljnom crnom kostimu. Premda s mnogo osmijeha, primijetio je, i hrpom topline. Osim kad je pogledala u njegovu smjeru. Čekao ju je vani, gušeći se u mirisu ruža, zbog čega je buket koji je nosio izgledao pomalo neimpresivno. Sve u svemu, oteo ga je darkerici s naušnicom na nosu koja radi s Emmom, pa je tako sve ostalo u obitelji. Emma projuri pokraj njega. „Moje?” „Ne više.” „Svejedno je jako lijepo. Parker će biti gotova za nekoliko minuta.” „Imam vremena.” „Uzmi nešto za popiti, ako želiš. Ima mnogo pića. Ili pričekaj unutra.” „Neka, dobro mi je ovako, ali hvala.” „Moram poći. Ako si bio tamo kod mene, vidio si da smo u pravoj gužvi.” „Imate vjenčanje sutra?” „Ne, zapravo je došlo do preklapanja u rasporedu, pa su večeras napravili probu za vjenčanje u petak. Imamo sutra proslavu na otvorenom, Parker treba održati nekoliko razgledavanja, a slijedi još jedan sastanak s cijelim osobljem. I vikend s četiri događanja.”


„Zaposlene cure. Dobro mije ovdje. Hajde samo.” „Ona neće još dugo”, uvjeri ga Emma i požuri dalje. Budući daje čekao još petnaestak minuta, shvatio je da se nije baš žurila. Ali ipak je izišla, a s tim čvrstim dugim korakom uspjela je izgledati u isto vrijeme graciozno i neužurbano. „Oprosti što si me morao čekati”, počela je. „Da sam znala da planiraš svratiti, bila bih ti rekla da imamo probu.” „Nisam tebe došao vidjeti.” Ona otvori usta, a potom ih opet zatvori. „Svratio sam da vidim gospođu Grady.” Pokazao je cvijeće. „Da joj još jednom zahvalim za večeru i sendvič od šunke koji sam imao danas za ručak.” „Aha, pa, nije tu.” „Shvatio sam.” „Izišla je s prijateljicama. Na večeru i u kino. Donio si joj cvijeće.” „Cvijeće za kuću koja vrvi cvijećem.” „Oduševit će se i bit će joj žao što ste se mimoišli. Stavit ću buket u vodu.” ,,U redu.” Ali, kad je krenula uzeti cvijeće, on se izmaknuo i pošao u kuću. Okrenuo se. „Ideš?” „Već sam te dovoljno zadržala”, reče ona dok je hodala uz njega. „Nemam ništa u planu. A ti?” „Zapravo, kanila sam te nazvati”, reče izbjegavajući pitanje, „da ti zahvalim što si mi dovezao automobil. Nisi se trebao mučiti, ali cijenim to.” „Oboje smo puni zahvala.” „Očito.” Išla je pred njim, kroz kuhinju i opet u spremnicu srebrnine. On zastane, pogleda okolo. „Vau. Ovom mjestu nema kraja.” „Moja obitelj uvijek se voljela družiti, a to je često bilo na način koji je zahtijevao mnogo prostora.” Izvadi vazu iz ormara. „Del je možda kod kuće ako želiš društvo.” „Znaš što, čini mi se da me se želiš riješiti.” „Stvarno?” Dodala je vode i hrane za cvijeće u vazu. „To bi bilo nepristojno.”


„A ti to ne znaš biti.” ,,Oh, znam biti, ovisi o okolnostima.” Pričeka sekundu. „Ali činjenica da si mi napravio uslugu, zapravo dvije, i da si donio cvijeće jednoj od mojih najdražih osoba nisu okolnosti koje to zaslužuju.” ,,Ne mogu reći da sam mislio da ti radim uslugu kad sam te poljubio.” Osjetio je nagli pad temperature. „Nisam na to mislila.” „Kladim se da to obično pali. Ta hladnoća”, dodao je. „Ali meni? Meni ne smeta hladnoća.” „Sigurno ti je to baš zgodno, a mislim i da si dobio pogrešni dojam.” Kad se okrenula, on se pomaknuo i zagradio je. „Ne, nisam.” Oči su joj planule, s plavom munjom omotanom u led. „Ne volim da se mnome manipulira.” „Ne, ti voliš manipulirati, i vraški si dobra u tome. Divim se tomu. Kad sam radio trikove...” „Trikove?” „Ekshibicije. Kao kaskader. Uglavnom, tada sam volio promatrati kauboje s konjima kad sam imao priliku. Ti si na isti način vješta s ljudima. To je impresivno.” „Rekla bih hvala, ali čini se da smo se već dosta razbacivali s tom frazom.” „Nema na čemu.” Odmakne se. Sviđa mi se tvoja kuća. Komu ne bi, ali mislim na to na koji način funkcionira. Volim gledati i odgonetati na koji način stvari funkcioniraju.” „Na koji način kuća funkcionira?” „Kuća, dom, posao. Platno.” Na to se zaustavila, s cvijetom u ruci, i samo zurila u njega. „Ti dopuštaš ljudima da na to platno naslikaju sliku kakvu žele. Ti usmjeravaš mnoge poteze, možda ih uputiš na određene boje, ali na kraju svega oni dobiju ono što žele. Dobar posao.” „Hva...” Mobitel ju je spasio od još jednog hvala. „Oprosti. Bok, Bonnie, što mogu učiniti za tebe?” Odšeta nekoliko koraka. Malcolm je čuo histeriju s telefona čak i prije nego što ga je Parker odmaknula tri centimetra od svog uha. „Razumijem. Da, ja...”


Slušao je - zašto ne — i počeo je sam stavljati cvijeće u vazu. „Naravno da razumijem. Ali mislim da si ti sada jako uzrujana, što je, naravno, razumljivo. Kladim se da je i Richie. Slušaj, Bonnie, ne udaje se tvoja majka za Richieja, i iako znam da ga voli, ona ga ne poznaje kao što ga ti poznaješ. Daje Richie to smatrao ičim važnijim od glupe muške tradicije da se ispuše, mislim da ti nikad za to ne bi ni rekao. Ali rekao ti je, a način na koji je to rekao govori mi da on to smatra šalom. Njegov brat radi samo ono što braća često rade.” Zatvorila je oči na trenutak i slušala dok je prstom iskopala jedan Tums. „Da, razumijem, ali ti se ne udaješ za Richiejeva brata. Sigurna sam da nitko od vas, stvarno, ne želi da nešto ovako nevažno unese razdor u obitelj.” Opet je slušala. „Da. Mmm-hmm. Voli li te Richie? Mmm- hmm. Je li ti dao ikakav razlog da posumnjaš u to, ikakav razlog da mu ne vjeruješ? Nije važno što ja mislim. Važno je što ti misliš, i što ti osjećaš. Ali budući da već pitaš, mislim da bih se samo dobro nasmijala i otišla se zabaviti sa svojim prijateljicama prije nego što se cijeli tjedan budem spremala za vjenčanje s čovjekom za kojim sam luda.” Kad je ona završila razgovor i on je dovršio slaganje aranžmana te zakoračio unatrag, s rukama u stražnjim džepovima, da prouči rezultat svoga rada. „Lijepo si to napravio”, prokomentira Parker. „Nije loše. Onda... problemi?” „Ništa strašno.” „Mladoženjin brat unajmio je striptizetu za momačku večer. Ona se uzrujala”, Malcolm doda, „jako dobro.” „Čini se da jest. Mladenka je došla do ruba, potpomognuta bijesom i strašnim upozorenjima svoje majke koja zaista ne misli da je itko dovoljno dobar za njezinu djevojčicu i koja će uvijek, predviđam, naći mana Richieju.” „Htjela je da je podržiš.” „Naravno.” ,,A ti si smirivala i ublažavala, a u isto si vrijeme uspjela to okrenuti protiv nje. Lijepo kroćenje, Teksašanko.” „Ako si dovoljno zrela da se udaješ, trebala bi biti i dovoljno zrela da prestaneš plakati mamici svaki put kad te nešto uzruja. A


ako ne vjeruje svome potpuno prijaznom, privrženom, i iskrenom, čak i kada pogriješi, zaručniku i boji se da će skočiti na striptizetu tjedan dana prije vjenčanja, onda se ne bi trebala udati za njega.” „Nisi joj to rekla.” „Zato što je klijentica.” Zaustavi se. ,,A ne bih to trebala govoriti ni tebi.” „Eh, ono što se kaže u... Kakva je ovo soba?” „Spremište za srebrninu.” „Ma daj?” Malo se nasmijao dok je opet pregledavao prostoriju. ,,U redu, ono što se kaže u spremištu srebrnine, ostaje u spremištu srebrnine.” To joj je izvuklo osmijeh na licu, blagi osmijeh. „Smirila si je.” „Barem zasad. Sele se u Atlantu - dobio je premještaj - za nekoliko mjeseci. Majka joj kipi od bijesa zbog toga, a to je najbolje što im se moglo dogoditi. Imaju mogućnost uspjeti, čini mi se, ako se ona makne od majčinih skuta.” „Iznerviralo te je.” Slegne ramenima i uzme vazu. „Proći će.” „Moram te nešto pitati.” Pogleda u njega dok su izlazili. „Što?” „Imaš li traperice?” „Naravno da imam traperice.” ,,A kožnu jaknu, s dizajnerskom markicom ili bez nje.” „Tvoj interes za moju garderobu jako je neobičan.” Postavi vazu na kuhinjski pult i pruži Malcolmu blok i olovku. „Napiši joj neku poruku, pa će je vidjeti zajedno s cvijećem kad dođe kući.” ,,U redu, dok ja to radim, idi i obuci traperice i jaknu.” „Molim?” „Obožavam način na koji to kažeš. Više ćeš uživati u vožnji bez toga kostima.” „Volim ovaj kostim i ne idem na vožnju.” „Sviđa mi se kako izgledaš u kostimu, ali bit će ti udobnije na motoru u trapericama.” Uvuče prst u svoj prednji džep i nasloni se rukom na radnu površinu. „Lijepa je večer. Nijedno od nas nema ništa u planu. Onda, idemo se provozati, da razbistriš glavu. Častim te večerom.” „Ne vraćam se na taj motocikl.”


„Ne bojiš se motora, a ni večere sa mnom.” „Nije stvar straha, nego izbora.” On se nasmije. „Dokaži! Evo što nudim. Krenimo provozati se, večerati — ležerno, na javnom mjestu — i vratit ću te kući. Ako se ne zabaviš ili ako ne budeš uživala barem u promjeni okoline, ja se povlačim. Potpuno.” Ovaj put pogled je bio dostojan kralja, a uživala je samo malčice. „Ne trebaju mi pregovori da te natjeram da se povučeš, Malcolme.” „Imaš pravo.” Pričekao je sekundu, a oči su im ostale nepomične. „Zašto me onda nisi natjerala da se povučem?” Dobro pitanje, pomislila je. Mogla bi barem smisliti odgovor. „Jedna vožnja, ležerna večera. I ništa više.” „To i nudim.” „Idem se presvući.” Nešto je izazivala u njemu, pomislio je Malcolm dok je škrabao Još uvijek mi dugujete ples po bloku. Nije bio sasvim siguran što je to izazivala, ali nešto jest. Htio ju je pod svojim rukama, bez sumnje, ali Parker Brown nije bila tip za uskakanje, valjanje i pozdrav. Uz to, cijenio je i prijateljstvo s njezinim bratom. Izišao je iz kuhinje, lutao prizemljem. Da je smatrao Parker lakom ševom, i da je to i napravio, definitivno bi očekivao od Dela da ga namlati ili barem pokuša. Da je obrnuto, on bi to isto napravio. A to je bio jedan od razloga što je cijenio to prijateljstvo. Zavirio je u prostoriju za koju misli da je nazivaju, zbog velikog klavira, glazbenom sobom. Magličasti akvareli koji su svjetlucali na zidovima bez sumnje bili su originali i dosta lijepi. Ali njegovu je pažnju privukla kolekcija instrumenata u luksuznom staklenom ormaru. Gitara, violina, razne flaute — možda pikolo — usna harmonika, bubanj, harmonika, nešto što je mislio daje cimbal, zvono, bongo-bubnjevi i nekoliko stvari koje nije mogao lako identificirati. Da nije bilo zaključano, siguran je da ne bi bio odolio porivu da otvori ormar i iskuša nekoliko instrumenata, samo da vidi kako zvuče, da vidi kako funkcioniraju. I, pretpostavio je, zbog toga nije smatrao Parker povremenom ševom. Imao je taj poriv da je otvori i da vidi kako funkcionira.


Bogata cura - imućna žena, ispravi se — s izvanrednom ljepotom, porijeklom, vezama, pameću. I bila je marljiva, možda više od ikoga koga je poznavao. Mogla je besposleno sjediti na svojoj dobroj guzi, skoknuti mlažnjakom na piće na Mallorcu, ploviti Egejskim morem da osunča te izvanredne noge, pijuckati vino u pariškom kafiću između šoping ludila. Ali ne, ona je pokrenula posao s prijateljicama iz djetinjstva zbog kojeg skače uokolo kako tko poželi. Došetao je do klavira te improvizirajući odsvirao nekoliko akorda. Nije zbog novca, zaključio je. Nije osjećao pohlepnu vibru kod nje. Novac je rezultat, poslovni ishod, ali ne i najvažniji sastojak. Znao je kako je kad je novac najvažniji. Zadovoljstvo je imalo ulogu, ali mora postojati još nešto. Htio je to otkriti. Osjetio ju je — malo vrućine na koži - dignuo pogled i ugledao kako stoji na ulazu. Oh, da, htio ju je pod svojim rukama. Nosila je i traperice onako dobro kao što je nosila svoje kostime žene šefice. Čizme su joj imale kratke, tanke potpetice. Obukla je kričavo crvenu košulju ispod tanke kožne jakne tamnosmeđe boje, poput čizama. Srebrni su joj kolutovi svjetlucali na ušima. Profinjena motoristica? pitao se. Ne. Samo profinjena. „Ti sviraš?” „Ja?” Slegne ramenima. „Ne, samo prtljam. To je velika kolekcija.” „Da. Većinom očeva. Nije imao nimalo glazbenog talenta, pa se tako divio onima koji ga imaju.” „Del super svira klavir, napose nakon nekoliko piva. A ti?” „Klavir, violinu — s pivom ili bez njega. Cimbal.” ,,I mislio sam da je to cimbal. Što je ovo?” Došla je do ormara kad je on lupnuo po staklu pokazujući na mali instrument u obliku ključa. „Brunda ili drombulja. Staviš je na zube ili usne i trzaš prstom. Jednostavno, efektno i jako staro.” „Je li to pikolo?”


„Ne, to je sopran flauta. Ovo je pikolo. Mogu otići po ključ ormara.” „Ne, ne treba.” Pitao se, onako, odakle ljudima nazivi poput pikola ili saksofona. „Samo volim znati u što gledam. Osim toga, ako ga otvoriš, htjet ću se sa svima igrati i onda se ne bismo stigli provozati.” Pomaknuo se tako da više nisu stajali rame uz rame, nego licem u lice. „Možda ću do kraja vožnje doznati u što gledam.” Napravila je korak unatrag. „Nije tako komplicirano.” „Ne gledaš ti. Spremna?” Kimnula je glavom te krenula prva. Na izlasku uzela je torbicu s dugim remenom i prebacila je preko leđa. „Jedno znam o tebi. Ti uvijek dobro promisliš.” Lupnuo je prstom po torbici. „Ideš na motor, trebaju ti tvoje potrepštine. Pa ih staviš u nešto što možeš prebaciti preko leđa, umjesto da se za tim bacaš preko motora. Pametno. Sviđaju mi se pametne stvari.” Otvorio je vrata, držeći ih dok ona nije izišla. „Meni se sviđaju praktične stvari. Ovo nije praktično.” Pokaže na motor. „Baš jest. Doveze me tamo kamo idem, malo troši, a može stati na uska parkirna mjesta.” „Priznat ću te prednosti. Sumnjam da je praktičan zimi u Connecticutu.” „Ovisi.” Pođe izvaditi kacigu. „Prije nego što se popneš”, reče i doda joj, „a u interesu poštene igre, moram ti reći da sam se okladio.” „Okladio?” ,,S Delom. Jack i Carter htjeli su sudjelovati. Kladio sam se u stotku s Delom da ćeš se opet popeti na moj motor.” Njezine oči, primijetio je, nisu se ni zagrijale niti ohladile. Samo su se malo stisnule. „Ma stvarno?” „Da. Del je mislio da nema nikakve šanse. Jack se slaže s njim, tako da imam dvojicu na kocki. Carter je stavio svoju stotku na mene.” Okrene kacigu u rukama. ,,I to mi govoriš nakon što sam pristala na ovu vožnju, ali prije nego što zapravo krenem. Što bi značilo da ti mogu baciti kacigu u lice i poslati te kvragu.”


„Da.” Opet kimne glavom. „Carter može zadržati svoju punu zaradu, ali želim polovicu tvoje - Delovu stotku, da budem precizna.” Stavi kacigu. „Pošteno.” Smijuljeći se, popne se na motor. Ovaj put nije joj trebao reći da mu se približi i s njezinim rukama oko svoga struka odgrmili su zajedno. Možda joj je srce gromoglasno lupalo, napose na zavojima, ali Parker nije mogla poreći daje uživala u tom osjećaju. Nije mogla poreći ni da je htjela voziti se s njim, jer inače ne bi to napravila. Znatiželja, pomislila je. Sad je zadovoljila znatiželju. Da, jurnjava cestom, probijanje kroz vjetar bili su jednako uzbudljivi kao i njezina prva, kratka vožnja. To nije značilo da će joj to ući u naviku, ali bilo joj je drago što to iskustvo može dodati popisu ostvarenih ciljeva. Gotovo jednako drago koliko i stotka koju je osvojila od Dela. Tako mu i treba. Budući da je već priznavala, morala je priznati i to da je Malcolm jako dobro predvidio njezinu reakciju. Ali, možda je Malcolm računao na svoj upitni šarm da je nagovori pa da dobije okladu. Iako nije vidjela svrhu toga. Sigurnije bi bilo da nije ništa rekao. A možda je upravo to bio cilj, zapitala se. Nije on tip koji igra na sigurno. Ma koga briga, zaključi. Uživat će u iskustvu prije nego što ga doda na popis iskušanih doživljaja. Taj užitak popeo se nekoliko razina kad je shvatila da on vozi cik-cak prema vodi. Osjetila je miris vode, vlažan s nijansom soli. Gledala je sunce kako preplavljuje buku svojim večernjim svjetlom, svjetluca i treperi po brežuljcima otoka Calf, zastaje na mreškajućim bijelim jedrima jedrilica. A cijelo je to vrijeme motor režao pod njom, moćno vibrirajući. Obveze, rasporedi, dužnosti, nestali su iz njezinih misli i odletjeli poput pera na vjetru. Gromoglasno lupanje njezina srca smanjilo se u polagani, opušteni otkucaj dok je gledala galebove kako uzlijeću i slijeću. Ako joj je mobitel u torbi zvonio, nije ga čula, nije mislila na to.


Izgubila je pojam o vremenu, primjećujući samo slabije svjetlo i blaži zrak dok su se vraćali. Usporio je dok su se vozikali u Old Greenwichu. Turisti i lokalci družili su se na prometnoj glavnoj ulici, privučeni dućanima i restoranima, blizinom obale. Ali gužva nije umanjila osjećaj susjedstva. Sišao je s glavne ceste, provlačeći se kroz promet, prije nego što je skrenuo na minijaturno parkirno mjesto. Skinuo je kacigu i okrenuo se prema njoj. „Gladna?” „Mislim da jesam.” „Poznajem ovdje jedno mjesto koje ima najbolju pizzu u Connecticutu.” „Onda nisi kušao pizzu gospođe G.” „Možda mi se u tome posreći, ali u međuvremenu... Sad me možeš pustiti.” ,,Oh.” Pomalo zbunjena, nije ni shvatila da su joj ruke još uvijek oko njegova struka, pa ih je povukla te sišla. Objesio je kacige na motor. „Nije daleko. Upravo dovoljno da se malo razgibamo prije jela.” „Nemam ništa protiv šetnje”, počne pa potom otvori torbu čuvši zvono. „Oprosti, to je govorna pošta. Bolje da provjerim.” „Koliko?” upita, kad ona tiho opsuje. „Tri poruke.” „Daju li ti ikada slobodnu večer?” „Događa se. Rijetko, ali se događa. Kada ljudi planiraju vjenčanje ili velike proslave kao što je važna godišnjica, to postaje njihov cijeli svijet na neko vrijeme. Svaka ideja ili odluka može poprimiti goleme razmjere.” Krenula je staviti mobitel natrag u torbicu, misleći kako će prvom prilikom šmugnuti u zahod i srediti što god bude mogla. „Hajde, slobodno obavi pozive.” ,,U redu je. Mogu malo pričekati.” „Mislit ćeš na njih i kako da se iskradeš da ih riješiš. Bolje da to odmah obaviš.” „Brzo ću.” Usporio je korak, slušajući dok je razgovarala s nekim po imenu Gina o izboru između šifona i tafta. Složile su se da će se Parker naći


s njom i pogledati oba uzorka. Zatim je raspravljala o Pepeljuginoj kočiji s nekom gospođom Seaman. Parker je obećala da će naći jednu dok je vadila blok i zapisivala potrebne podatke. Na kraju je uvjeravala nekoga po imenu Michael da i on i njegov zaručnik Vince još uvijek imaju vremena naučiti plesati swing, te je odverglala ime i broj instruktora plesa. „Oprosti”, rekla je Malcolmu dok je vraćala mobitel u džepić. ,,I hvala.” „Ništa. Dobro, nije me briga za šifon ili taft, ili za razliku u težini i sjaju, ali gdje, zaboga, možeš nabaviti Pepeljuginu kočiju, osim kod Disneya?” „Bio bi iznenađen što se sve može nabaviti, pogotovo kad imaš prave resurse, a u ovom slučaju gotovo neograničen budžet. Gospođa Seaman — iz Pokućstva Seaman - želi da njezina kći dođe i ode u Pepeljuginoj kočiji, a ja ću to ostvariti. Nakon što provjerim s mladenkom da li to ona stvarno želi.” „Kužim. Ali zašto Michael i Vince moraju plesati swing?” „Žene se u veljači, i naposljetku su se odlučili za temu zlatnog doba big bandova. Nosit će frajerska odijela iz tridesetih i gamaše.” Trebao mu je trenutak da sve to apsorbira. „Ti se ne šališ.” „Ne, i mislim da će biti zabavno. Tako da žele plesati swing, a posebno dobro za svoj prvi ples.” „Tko vodi? To je ozbiljno pitanje”, rekao je kad je vidio kako ga spokojno gleda. „Netko mora.” „Mogu bacati novčić, valjda, ili prepustiti instruktoru da odluči. Mislim da će Vinnie jer je Michael taj koji je zabrinut, dok je Vinnie prilično entuzijastičan.” „Onda možda... Čekaj. Veljača? Je li to Vinnie Calerone?” „Da. Poznaješ li ga?” „Da. Poznavao sam ga kad smo bili djeca. Moja stara je prijateljica s njegovom. Kad je čuo da sam se vratio, došao me posjetiti. Servisiram njegov „mercedes”. Rekao je da se ženi u veljači, da će mi dati pozivnicu.” „Jeste li bili bliski?” „Ne baš.” Pogleda u nju, pa odluči reći do kraja. „Dobro. Jednom davno su ga tukli. Činilo mi se da bi uspio opstati boreći se s jednim, ali bila su dvojica. Izjednačio sam šanse. I bio sam u


pravu. Sredio je svoga. Vinnie će nositi frajersko odijelo.” Smiješio se zbog te pomisli. „Mogu to zamisliti.” „Tukao si se zbog njega?” „Ne baš zbog njega. To je bilo više zato što su bila dvojica na jednoga. Mlaćenje nekoga zbog toga što je gej sasvim je glupo. A napad dvojice? To je jadno. Zapravo, trajalo je samo nekoliko minuta. Tu smo.” Zurila je u njega još jedan trenutak, zatim se okrenula da vidi restoran. Unatoč njegovu smještaju u uvali, bio je tek rupa u zidu s izblijedjelim daskama oplate. „Ne izgleda baš nešto, ali...” „Dobro izgleda, i raspoložena sam za pizzu.” „I ja sam.”


ŠEST

Poznavali su ga, primijetila je Parker nakon što su ga dvojica konobara nazvala imenom. Pizzeria je možda bila mala i u lošem stanju, ali mirisi koji su kružili zrakom iz otvorene kuhinje i puni stolovi upućivali su na to da Malcolm zna što je dobra pizza, Stisnuli su se za stol na kojem su već bili postavljeni podlošci za tanjure koji su prikazivali talijanske znamenitosti. „Bolje se kloni chiantija”, reče joj Malcolm, „ali možeš dobiti prilično dobar vrč caberneta.” „Može i to.” Konobarica je doplesala do njih. Imala je nevjerojatnu crvenu jež frizuru i nos prćast poput svojih grudi. Imala je jedva dovoljan broj godina da sama može naručiti cabernet. „Bok, Mal!” „Što ima novo, Kaylee?” „Ma znaš. Lagano je pogledala Parker pa opet odmaknula pogled, ali ipak je potrajalo dovoljno dugo da pokaže razočaranje i zamjeranje. „Piće?” „Dama će cabernet. Meni donesi Coca-Colu. Luigi vrti večeras?” „Tako je. Želiš li kao i obično?” „Razmislit ćemo.” ,,U redu. Donijet ću vam piće.” Parker podigne obrvu dok je djevojka odlazila. „Zatreskana je u tebe.”


On se nasloni, s raskopčanom kožnom jaknom, bradom od jednoga dana, zelenim očima obasjanima umišljenim humorom. „Što da kažem? Žene se lijepe za mene.” „Vjerojatno je poželjela razbiti vrč s cabernetom nad mojom glavom.” „Možda.” Nagne se naprijed. „Ima sedamnaest, tek je upisala prvu godinu više škole. Želi biti modna dizajnerica. Ili skladateljica. Ili... tko zna” „Uvijek treba postojati ili kad ti je sedamnaest. I stariji muškarci kao simpatije.” „Jesi li i ti imala starijeg muškarca za simpatiju?” Vrtjela je glavom, ne zbog poricanja, nego zbog zabave. „Ti nećeš vina?” „Dogovorio sam se s majkom, kad sam bio godinu dana mlađi od Kaylee. Za svako pivo koje popijem, ili tomu slično, trebam pričekati sat vremena prije nego što sjednem za volan.” „Pio si pivo kad si imao šesnaest?” „Kad bih ga uspio nabaviti, jesam. A, budući da je ona znala da takva mogućnost postoji, donijela je taj zakon. Ako sam htio automobil, morao sam pristati na taj dogovor.” „Mnogi tinejdžeri sklapaju dogovore kojih se ne drže i nemaju nikakvu nakanu poštovati ih.” ,,U mome svijetu, ako se nešto dogovoriš, onda se toga i držiš.” Vjerovala mu je i to je cijenila, jer je tako bilo i u njezinu svijetu. ,,A sada kad si sam sebi nabavio kola?” „To nema ulogu. Dogovor nema rok trajanja.” „Jesi li odlučio što želiš naručiti?” Kaylee stavi Colu ispred Malcolma i uspije smjestiti vrč i čašu za vino ispred Parker, a da je nije niti pogledala. „Nisam još.” Počeo je izvlačiti jedan od plastificiranih jelovnika iz držača. „Koju obično jedeš?” upita Parker. ,,S kobasicom, crnim maslinama, feferonima.” „Zvuči dobro.” ,,U redu. Neka nam Luigi zavrti jednu veliku, može, Kaylee?” „Naravno, Mal. Večeras imamo one pohane tikvice koje voliš, ako želite predjelo.”


„Odlično. Podijelit ćemo jedno.” Parker je čekala dok djevojka ne ode. „Slomi li se njoj srce svaki put kad dođeš ovamo s nekom ženom?” „Obično ne dovodim žene ovamo. Uglavnom izaberem neko mirnije mjesto za spoj.” „Ovo nije spoj”, podsjeti ga. „Ovo je oklada.” „Naravno.” Uzme vrč i nalije joj vina u čašu. Pijuckala je vino, i kimala glavom odobravajući. „Dobro je, a nadam se da nema nimalo arsena. Onda. Tvoj je otac bio vojna osoba.” „Da. Bio sam vojničko derište dok nisam napunio osam, a on je poginuo u Salvadoru.” „Teško je izgubiti roditelja, još tako mlad.” Pogledali su se, razmišljajući oboje o gubitku. „Uvijek je teško, rekao bih.” „Da, uvijek. Tvoja se majka vratila ovamo, u Greenwich.” „Dobiješ mirovinu, zastavu i nekoliko medalja. Oni naprave što mogu, ali ona je morala raditi. Njezin brat ima restoran. To vjerojatno znaš.” „Nešto od toga. Ne poznajem tvoga ujaka ni njegovu ženu baš najbolje.” „Nisi mnogo propustila, što se mene tiče. Izrabljivao ju je poput psa, a ona je trebala biti zahvalna za krov nad glavom koji nam je dao. A bila je. Ona...” Kad je odlutao, Parker mu je dala trenutak tišine. „Kako tvojoj majci ide na računalu?” „Napreduje. Hvala, Kaylee”, dodao je kad je djevojka stavila predjelo i dva mala tanjura na stol. „Luigi kaže da se dođeš javiti prije nego što odeš.” „Hoću.” „Kad sam prvi put upoznala tvoju majku”, nastavi Parker, ,,proklinjala je računalo i nije bila baš presretna što si je tjerao da se njime koristi.” „To je bilo prije nego što je shvatila kako se igra Scrabble na računalu. Upravo je kupila laptop tako da može kod kuće igrati.” Parker kuša tikvice. „Ovo je dobro.” Uzme još jedan zalogaj. „Zapravo odlično.”


„Malo je prejeftin za tvoju klijentelu”, prokomentira Malcolm dok je gledala po restoranu. „Ne mora značiti. Mogao bi biti zabavna, ležerna lokacija za manju, opušteniju probnu večeru. Također je i dobar prijedlog uzvanicima vjenčanja koji nisu odavde i traže lokalne okuse i dobru, jednostavnu hranu. A poseban mu štih daje to što je obiteljski restoran.” „Kako znaš daje obiteljski?” „Ima takvu atmosferu, a i piše na prednjoj strani jelovnika.” „Obrati se Luigiju. On je vlasnik.” „Mogla bih. Onda, kako si došao od kaskaderstva u Los Angelesu do automehaničarske radionice u Greenwichu?” „Je li ovo samo čavrljanje ili te baš zanima?” „Možda oboje.” „U redu. Gaža je krenula pogrešnim smjerom, satrala me. Neki je revni računovođa uštedio, oprema nije bila valjana, pa su me potkupili.” „Kako satrala?” „Slomio sam mnogo kostiju, natukao nekoliko organa, zgulio nešto kože.” Slegnula je ramenima, ali nije povjerovala daje sve bilo tako jednostavno, tako usputno. „Zvuči ozbiljno. Koliko si dugo bio u bolnici?” „Stavilo me izvan pogona na neko vrijeme”, nastavio je dalje u istome ravnodušnom tonu. „Dok sam se pokušavao pridići na noge, odvjetnici su to uspjeli naplatiti. Imao sam dobar komad sitniša i zaključio sam da mi je dosta skakanja sa zgrada i zabijanja u zidove. Imao sam dovoljno da otvorim nešto svoje, a to mi je ionako oduvijek bio cilj.” ,,I ne nedostaje ti? Hollywood, filmska industrija?” Pokazao je tikvicom prije nego što ju je pojeo. „Nije to onako kako izgleda u kinu u tvom susjedstvu, dugonoga.” „Nisam to ni mislila. I voljela bih da me ne zoveš tako.” „Ne mogu si pomoći. Usadilo mi se to u glavu onoga dana kad ste ti i Emma igrale nogomet na velikoj zabavi njezinih roditelja.” „Cinco de Mayo6. Imam sasvim dobro ime.”

6

Cinco de Mayo ili Peti svibnja; u SAD-u se slavi kao Dan meksičke kulture i identiteta.


„To je ime Spidermana.” Prigušila je smijeh. „On se zove Peter.” „Još je čudnije što je to Spidermanovo prezime. Radio sam na tim filmovima.” „Radio si s Tobeyom Maguireom na filmovima o Spidermanu? Koje je...” Stisne oči. „Mogu se kladiti da stalno koristiš tu vezu da bi zadivio žene.” ,,I to je jedan od pristupa.” Nasmijala se dok je Kaylee stavljala pizzu na njezin držač. „Želite još nešto?” „Ne treba, Kaylee. Hvala ti.” „Tikvice su bile predivne”, reče joj Parker, a ona je pogleda preko ramena. „Reći ću im da su vam se svidjele.” „Uvijek će me mrziti.” Uzdahne Parker. „Bolje je da ta pizza bude vrijedna ružnih misli koje, sigurno, zamagljuju moju auru.” „Feferoni će tu auru odmah pročistiti.” „Vidjet ćemo. Jesu li te uvijek zanimali automobili i mehanika?” „Kao što sam rekao, volim znati kako stvari funkcioniraju. Sljedeći je korak održavati ih u funkciji. Jesu li tebe oduvijek zanimala vjenčanja?” „Da. Sviđalo mi se sve u vezi s njima. Tako daje sljedeći korak pomaganje u njihovu ostvarivanju.” „Sto uključuje dostupnost gotovo dvadeset četiri sata na dan.” „Katkad. Ali ti ne želiš pričati o vjenčanjima.” „Ti ne želiš pričati o autima.” Podigne krišku i stavi je na njezin tanjur. „Ne, ali me uvijek zanima posao. Pokušajmo nešto drugo. Spomenuo si da si živio na Floridi. Gdje još?” ,,U Japanu, Njemačkoj, Coloradu.” „Stvarno?” „Japana se ne sjećam, a Njemačka mi je u magli.” Uzme krišku za sebe. „Prvo mjesto kojeg se stvarno sjećam jest Colorado Springs. Planine, snijeg. Tamo smo bili nekoliko godina, ali uvijek se sjetim snijega. Kao što se uvijek sjetim i mirisa onog grma ispod svojega prozora u Floridi.” Uzme zalogaj pizze, nakrivi glavu. „Hoćeš li napokon kušati?


Smatrajući da se dovoljno ohladila da joj ne sprži nepce, proba. Kimne glavom. „Odlična je. Zaista.” Uzme još jedan probni zalogaj. „Ali moram dati prednost onoj gospođe G., i smatrati ovu drugom najboljom pizzom u Connecticutu.” „Čini se da ću morati odgovoriti gospođu Grady od kriške pite da vidim jesi li iskrena ili tvrdoglava.” „Mogu biti oboje, ovisno o raspoloženju i okolnostima.” „Iskušajmo raspoloženje i okolnosti na iskrenosti. Zašto si izišla sa mnom?” „Nagodili smo se.” Vrtio je glavom, proučavajući je preko svoje kriške... Možda je to jedan od faktora, ali to nije stvarni razlog.” Razmišljala je, uzela gutljajčić vina. „Išao si mi na živce.” ,,A ti izlaziš s momcima koji ti idu na živce?” „Ovaj put jesam. A ti si od toga napravio izazov, što me dodatno ponukalo. A bila sam i znatiželjna. To su razni faktori koji čine cjelinu, i razlog zbog kojeg ovdje sjedim i uživam u ovoj vrhunskoj pizzi umjesto da... Oh, kvragu.” Naglo izvadi svoj mobitel koji je zvonio. „Samo naprijed. Možemo poslije nastaviti.” „Mrzim ljude koji pričaju na mobitel u restoranima. Vraćam se odmah.” Odjurila je i probijajući se izišla kroz vrata. „Bok, Justine, pričekaj minutu.” Nije mu smetalo da je promatra kad je izlazila, zaključio je dok joj je ulijevao vino u već punu čašu. Traperice su joj jako dobro stajale. Kaylee stavi još jednu Colu pred njega, a drugu brzo pokupi sa stola. „Činilo mi se da ti treba još jedna.” „Dobar tajming. Kako ti se sviđa škola?” „Dobro je. Jako mi se sviđa sat umjetnosti. A koja ti je to prijateljica?” „Zove se Parker.” „Je li ona doktorica ili policajka?” „Ne. Odakle ti to?” „Moj tata kaže da bi se samo doktori i policajci trebali javljati na mobitel u restoranu.” On pogleda u mobitel koji je virio iz džepa njezine pregače. „Koliko si poruka s toga večeras poslala?”


Kaylee se nasmije. „Tko broji? Mislim da je lijepa.” „Dobro misliš. Imaš još problema s rasplinjačem?” „Ne. Što god da si napravio, upalilo je. Radi odlično. Ali je još uvijek star milijun godina i kričavo zelen.” „Star je pet godina”, ispravi je. „Ali jest kričavo zelen. Ako možeš nagovoriti oca, poznajem tipa koji će ti povoljno obojiti auto.” „Stvarno?” Razvedrila se. „Ja ću njega početi obrađivati. Ti bi možda mogao...” Ona zastane te izgubi sjaj. „Tvoja se prijateljica vraća.” Kaylee krene prema kuhinji. Nije baš čačkalica, primijeti Malcolm, ali je blizu. Raspoložen, preusmjerio je pažnju na Parker dok je sjedala za stol. „Sifon? Hitno potreban tango? Netko želi dojahati na vjenčanje na devi?” „Odgovorila sam jednog mladoženju od kočije, a nije bilo lako. Mogu ih odvratiti od deve. Zapravo, jedna od naših listopadskih mladenki saznala je da joj je otac u Vegasu, kamo je pobjegao s droljastom kujom sponzorušom — njezini izrazi — zbog koje je ostavio njezinu majku.” „Događa se.” „Da. Razvod je postao konačan tek ovaj tjedan, tako da nije gubio vrijeme. Sto se također događa. Nova mladenka ima dvadeset četiri, dvije je godine mlađa od kćeri.” „Što dodatno otežava stvar.” „Definitivno, ali se događa”, doda Parker. „Ali sve to što se događa teško je za progutati.” „Naravno. A sigurno još teže prvoj supruzi nego kćeri.” Iako još nije pojela ni prvu, on je ubacio drugu krišku na Parkerin tanjur. „Što je htjela da napraviš u vezi s time?” „Ne želi nijedno ni drugo na vjenčanju. Bila je spremna tolerirati prije spomenutu droljastu kuju sponzorušu kao očevu gošću, ali nema šanse da ona tamo dođe kao njegova supruga, njezina - pregrozna riječ da se izgovori u javnosti — maćeha ili da se tamo razmeće svojim novim statusom pred njezinom, još uvijek potresenom, mamom.” „Dajem joj za pravo.” „Da, potpuno je u pravu, a, ako ona to stvarno želi, mi ćemo se potruditi da tako i bude.” Zalije pizzu vinom. „Problem je u


tome što ona voli svoga oca. Unatoč njegovoj upitnoj odluci i slaboj mogućnosti da pati od muškog ludila srednjih godina...” „Ej, nismo mi jedini koji ga dobivamo.” „Vi ga dobivate češće i obično s ozbiljnijim simptomima. Unatoč tomu”, ponovi, „ona ga voli, a ja se bojim da će joj to, ako je on ne odvede do oltara, upropastiti taj dan više nego droljasta kuja sponzoruša, a kad mu oprosti, a hoće, u konačnici će uvijek žaliti zbog te odluke.” „Jesi li joj to rekla?” „Rekla sam joj da je to njezin dan, njezin i Davidov, i da ćemo mi riješiti sve što bude ili ne bude htjela. I zamolila sam je da razmisli dan ili dva da bude sigurna.” „Misliš da će se odlučiti za tatu.” „Mislim, a, ako budem u pravu, to ću provesti dokraja privatnim i vrlo oštrim razgovorom s droljastom kujom sponzorušom o pitanjima protokola i ponašanja na vjenčanju Zavjeta.” „Isprepadat ćeš je.” „Ma neću”, reče Parker s malim smiješkom. „I uživat ćeš.” Uzme namjerno jedva primjetan zalogaj pizze. „To bi bilo sitničavo i neprivlačno.” ,,U svakom trenutku.” Nasmijala se. „I hoću.” ,,U tome smo slični.” „Kako to?” „Ako nekoga moraš poniziti ili ga dovesti u red, možeš onda i uživati u tome na neki način. Čuo sam da si nedavno ponizila Macinu majku.” ,,I ne smatram da je veliki osjećaj zadovoljstva u tome sitničav ili neprivlačan. To je zaslužila. Kako si saznao za to?” „I muškarci razgovaraju. Del je osjetljiv na svoju Macadamiju, a to što ju je zajebavala njezina majka, to ga je jako uzrujalo. Osim toga, imao sam i ja ne tako davno posla s njom, pa sam znao neke činjenice.” „Tako je, kad je Mac naručila vučnu službu da odveze njezin automobil.” Veselo uzdahne. „Dobra vremena. Onda, mogu misliti


kako je Linda bila uzrujana kad je došla u tvoju radionicu da ga uzme natrag.” „Možemo na to i tako gledati.” Ona je grickala još pizze, odmjeravajući ga. Onda zavrti glavom. „Hajde, govori. Ja sam samo čula da si joj rekao da ne može uzeti automobil dok ne plati vuču i čuvanje, a ona je onda održala jedan od svojih teatralnih govora.” „To je otprilike to. Bio je to dobar teatralni govor. Pokušala je sve svaliti na Mac, ali to kod mene nije upalilo, pogotovo zato što sam čuo neke činjenice od stare.” „Tvoja majka poznaje Lindu?” „Znala je dosta o njoj, a moja je majka solidan izvor podataka. Čak bih i bez toga brzo shvatio o čemu je riječ. Ali ipak, u konačnici, ja sam odvukao automobil i to ću naplatiti.” Pokazivao je s Colom. „Prešla je s vikanja na ulizivanje. Znaš ono, možda bih joj ja mogao pomoći, učiniti joj malu uslugu. Ali najbolji dio predstave bio je onaj kad je ponudila platiti troškove osobnim uslugama.” „Ona je... O, Bože.” „Prvi put sam dobio ponudu pušenja za troškove vuče.” Zaprepaštena i bez teksta, Parker je samo zurila u njega. „Pitala si.” „Da, jesam. Ako te Mac ikad bude pitala, nemoj joj reći za taj dio.” „Već je pitala i nisam. Zašto bih? Njezina je majka osramotila sebe. To nema nikakve veze s Mac.” „Ne, nema, ali mnogo ljudi to baš ne shvaća.” On shvaća, uvidjela je. Zbog kojeg god razloga to bilo, njemu je potpuno jasno. „Mnogo je pretrpjela tijekom godina zbog Lindinih postupaka. Linda će uništiti ili barem skinuti malo sjaja s Macina vjenčanja ako bude mogla.” „Neće.” Slegnuo je ramenima i jeo. „Što Mac ne sredi, Carter će napraviti. Što oni ne uspiju, ti ćeš riješiti.” „Sjetit ću se toga sljedeći put kad se budem budila zbog noćne more o Lindi. Jesi li rekao Delu za... Lindinu ponudu?” „Naravno. Kad muškarac dobije takvu ponudu, ima se pravo o tome pohvaliti svojim prijateljima.” „Vi ste jako čudna vrsta.”


,,I vi ste, dugonoga.” Cjelokupno je iskustvo — ta riječ joj je pomogla da sagleda tu večer — ispalo mnogo lakše i ljepše nego što je bila očekivala. Ali opet, priznala je, njezina su očekivanja bila vrlo niska. Bilo bi, svakako, ugodnije imati prijateljski odnos s njim, kao s Delovim prijateljem. Kao što je imala s Jackom. Ali opet, nije imala ovu skrivenu i tvrdoglavu iskru privlačnosti s Jackom. Ipak, iskrom se može upravljati dok ne ugasne. Pogotovo stoga što je iskra vrlo vjerojatno bila refleksna reakcija na veoma privlačnog muškarca koji je očito pokazao zanimanje u trenutku kad nije imala vremena ili želje za muškim društvom već dugo vremena. Razmišljala je o svim tim razumnim rješenjima u svojoj glavi dok su hodali natrag prema njegovu motoru. Zavezala je kacigu i sjela na motor iza njega. I otkrila, čim su se izvukli iz grada, da je vožnja noću potpuno drukčija vrsta uzbuđenja. Preplavio ju je potpuno novi osjećaj slobode. Jedan far koji je rezao mračnu cestu, nebo sa zvijezdama i Mjesecom iznad njihovih glava, i njihov sjaj na crnoj ploči vode. Zajedno je s uzbuđenjem bio prisutan i osjećaj olakšanja, raščišćavanja svih onih detalja koji su joj zaokupljali misli. Voljela je tu zaokupljenost, pomislila je, čak se time i hranila. Ali prošlo je mnogo vremena otkad se nije jednostavno ispraznila i ponovno napunila. Tko bi rekao da će večer s Malcolmom gurnuti tu polugu? Stvarnost je čekala, a cijenila je svoju stvarnost, ali on joj je dao predah, malu avanturu i veoma ugodan odmor od rutine. Dok su jurili dugim, vijugavim prilazom njezinoj kući, osjetila se osvježeno, zadovoljno i veoma prijateljski nastrojeno prema Malcolmu Kavanaughu. A kadje isključio motor, ubacila se tišina koja je predočivala još jedan sjajan osjećaj. Sišla je, zadovoljna što joj je ta kretnja postala prirodna te skinula kacigu. Dodala ju je njemu pa se nasmijala. „Moram reći da je ovo najlakša stotka koju sam ikad zaradila.” „Isto vrijedi i za mene.” Otpratio ju je do ulaznoga trijema. „Onda si se zabavila.”


„Jesam. Hvala ti na...” S leđima naslonjenima na vrata i njegovim usnama koje su se gostile na njezinima, ostale riječi nestale su joj iz glave. To čvrsto, snažno tijelo bilo je stisnuto uz njezino kad je uzeo njezine ruke u svoje i držao ih na njezinim bokovima, dok su njegovi zubi izazivali divlje uzbuđenje gladnim štipanjem i grickanjem. Tako zarobljena, trebala se usprotiviti, pobuniti, ali su osjećaj bespomoćnosti, tračak paničnog uzbuđenja i pokošenosti, jednostavno odnijeli tlo pod njezinim nogama. Pala je, bez ikakva pokušaja da se uhvati, i odgovorila na napad s jednakim žarom i bezobzirnom pohlepom. Udarac njezina srca šokirao ju je i vratio natrag u stvarnost — ili zamalo vratio. „Stani”, uspjela je reći. „Daj mi samo još minutu.” Htio je još; uzeo je još. A i ona je to željela. Ono što ga je zadržavalo da ne skoči na nju bila je ta kipuća, tinjajuća vatra unutar hladnog pakiranja. Sada, kad je došla do vrenja, rado se prepustio da ga opeče do kosti. Držao je njezine ruke da spriječi svoje da ne prelete po tom predivnom tijelu, da slučajno ne izgubi kontrolu i njima skine elegantnu odjeću i dođe do kože. Kad je osjetio da ta kontrola počinje popuštati, podignuo je glavu, ali je nije pustio, nije se odmaknuo. „To bi trebalo pokazati da ne kanim odustati.” „Nisam nikad rekla...” „Dogovorili smo se.” „To ne znači da možeš...” Zastala je, a on ju je promatrao kako se sabire, smiruje. Isuse, kako se tomu divio. „To ne znači da me možeš zgrabiti kad god poželiš ili me cijelu ispipati kad te uhvati potreba.” „Nisam te zgrabio”, naglasi. ,,I nisam te ispipao.” Stisnuo je ruke koje je još uvijek držao daje podsjeti. „Ali sam pomislio na to.” „Bez obzira na to, ja neću... Hoćeš mi, molim te, dati malo mjesta?” „Naravno.” Sad joj je pustio ruke te se odmaknuo.


„Ja neću tolerirati ovakvo ponašanje. Ne možeš me samo zaskočiti kad god ti se prohtije.” „Možda te jesam malo zaskočio. Kriv sam.” U mraku su njegove oči sjajile poput mačke — one u lovu. „Ali, dušo, i tebi je to odgovaralo, a mislim da imaš dovoljno obraza da to priznaš.” Na trenutak nije ništa rekla. „Dobro, taj dio je možda istinit. Ali samo zato što imam tjelesnu reakciju na tebe to ne znači... Čemu se smiješ?” „Tebi. Samo mi se jako sviđa način na koji govoriš, pogotovo kad se obraćaš svisoka.” „Kvragu, tako me nerviraš.” „Vjerojatno. Htio sam reći da osjećam neku privlačnost prema tebi i da želim shvatiti kako funkcionira. Ali možemo to nazvati i tjelesnom reakcijom ako ti je to draže.” „Bolje ti je da shvatiš da ja ozbiljno gledam na veze, pa ako misliš da ću ja tek tako uskočiti u krevet samo zato...” „Nisam te zvao u krevet.” Gledao je kako njezine oči tinjaju i morao se prisiliti daje opet ne pritisne uz vrata. „Tu ćeš stajati i reći mi da to nije ono što želiš, što kaniš?” „Naravno da te želim u krevetu — ili na bilo kojemu drugom mjestu koje je zgodno — i kanim te imati. Ali ne žuri mi se. Da uskočiš? Onda nema više napetosti, a meni se sviđa napetost. Osim toga, teško je shvatiti kako nešto funkcionira ako se samo prašiš.” To je bilo potpuno iskreno i tako logično daje ona oklijevala. „Ovaj je razgovor besmislen.” „Meni se čini pametnim i civiliziranim. Baš u tvom stilu. Želiš li da ti kažem da razmišljam o tome da te izvučem iz jednog od tvojih finih kostima, da saznam što se nalazi ispod? Da se rukama toga dočepam? Da te osjetim pod sobom i na sebi, da budem u tebi, gledajući tvoje lice kad se predaš? Kad te natjeram da se predaš? Razmišljam o tome, Parker. Ali mi se ne žuri.” ,,Ne želim ovo — tebe — ovo.” „Svi ovo žele. Ti ne želiš ili nisi željela ovo sa mnom. To mije sasvim jasno. Alija neću odustati. Jer činjenica jest da postoji neka privlačnost među nama, oprosti, tjelesna reakcija. A da nisi htjela da nešto u vezi s time poduzmem, već bi me bila odbila, ponizila. Možda čak i uživala u tome.”


„Ne poznaješ me tako dobro kao što misliš.” Zavrtio je glavom. „Dugonoga, samo sam zagrebao po površini, ali vratit ću se po još.” Rasprava je bila — ne baš rasprava, shvatila je, a što god daje to bilo, ona je gubila. „Idem unutra.” „Onda se vidimo.” Okrenula se, napola očekujući da opet napravi potez. Ali, kad je otvorila vrata, on se samo odmaknuo u, kako bi ona da ga nije poznavala to nazvala, džentlmenskoj maniri, dok nije ušla unutra i zatvorila vrata. Zastala je na trenutak, pokušavajući povratiti ravnotežu koju joj je uspio poremetiti. Čula je kako se motor uključio i razbio mir. Stoje upravo on, shvatila je, napravio. Razbio je njezin mir. Sve što je rekao bilo je točno. Štoviše, jako ju je dobro razumio s tim svojim grebanjem površine. To je bilo... istodobno zastrašujuće i zadovoljavajuće. Nitko, priznala je dok se počela penjati stubama, nitko koga nije smatrala članom obitelji nije ju tako dobro poznavao. Nije znala što da misli o činjenici da je Malcolm tako dobro poznaje, a nije bila nimalo sigurna u to da će ga uspjeti zaustaviti. Uglavnom, pomislila je, nije znala što napraviti s njime.


SEDAM

Iako je postala tradicija, Parker bi radije preskočila tu jutarnju seksi priču. Ali motocikli imaju poseban zvuk, onaj koji je Mac jasno čula dok su ona i Carter uživali neko vrijeme u svojemu novom dvorištu kad se Parker odvezla na Malcolmovu motoru. Mac se možda dovukla u kućnu teretanu kad je Parker bila gotovo dovršila, a Laurel već dobrano zapela, ali imala je na pameti više od samih bicepsa. I dovukla je Emmu sa sobom. „Zamolila sam gospođu G. da napravi palačinke”, najavi Mac. „Posebno volim palačinke sa seksi jutarnjom pričom.” „Tko je ima?” upita Laurel. „Parker.” „Čekaj.” Laurel se vrtjela tamo gdje je bila Parker, malo duže nego što je to bilo potrebno, nagnuta prema naprijed. „Ti imaš seksi jutarnju priču, a nisi mi rekla?” „Ništa važno. Osim toga, zatrpani smo sljedećih nekoliko dana.” „Ako nije ništa važno, kamo ste ti i Malcolm sinoć otišli na njegovu motoru. Nije vas bilo gotovo tri sata. Ne, nemoj nam sad reći.” Mac se samo nasmiješila te pretjerano odmahnula rukom kad se Parker uspravila. „Trebamo palačinke.” „Ja ne nadzirem tvoje dolaske i odlaske, Mackensie.” „Ma daj, nemoj meni prodavati to Mackensie.” Mac i na to odmahne rukom te počne raditi vježbe za bicepse na Bowflexu11

11 Bowflex - višenamjenska sprava za vježbanje, američkog proizvođača Nautilusa.


„Carter i ja čuli smo Mala kad se dovezao i vidjela sam te da odlaziš jer sam bila vani. I da, osluškivala sam poslije da vidim kad ćeš doći. I ti bi isto napravila.” „Jesi li se posvađala s njim?” upita Emma. „Jesi li uzrujana?” „Ne, nisam uzrujana.” Nakon što je obrisala svoje vlažno lice ručnikom, Parker ga ubaci u košaru za rublje. „Samo nemam vremena za palačinke i tračanje.” „Osim ako nije jedna od nas na meti”, Laurel zabaci glavu. „Mi se povjeravamo, Parker. To je ono što mi radimo. Ako nam ne želiš ništa povjeriti, to mi onda govori da te zabrinjava kamo to vodi.” „Uopće nije tako.” Da, bilo je tako, priznala je. Da, upravo tako. „Dobro, dobro. Imat ćemo palačinke i ostalo, ali imam mnogo posla - sve imamo — pa ćemo onda to malo skratiti.” Kad je izlazila iz sobe, s nervozom u svakome dugom koraku, Emma pogleda u ostale. „Hoću li ići porazgovarati s njom?” „Znaš da mora o tome promisliti.” Laurel uzme ručnik, obriše lice i vrat. „Malo je ljuta, ali proći će je.” „Imaš pravo kad kažeš da je ovo s Malom uznemiruje.” Mac se prebacila s vježbi za bicepse na vježbe za tricepse. „Da to nije ništa posebno, bila bi nam rekla ili bi se samo nasmijala kad sam to spomenula. Kad je posljednji put Parker bila uznemirena zbog nekog tipa?” „Nikad ni zbog koga”, utvrdi Laurel. „Uznemirena je sada i to zbog njega. Je li to dobro ili loše?” „Mislim daje dobro.” Kad je već bila tu, Emma se natjera da se popne na eliptični trenažer. „On je potpuno drukčiji od njezinih uobičajenih tipova i dijelom je zbog toga uznemirena, ali nema toga što bi je natjeralo da iziđe s njim, a da to sama nije htjela. Osim toga, Mac je rekla da je na sebi imala traperice i onu preslatku tamnosmeđu kožnu jaknu. To znači da se presvukla za izlazak s njim.” „Nisam je špijunirala”, brzo reče Mac. „Slučajno sam vidjela. Uglavnom sam slučajno vidjela.” „Tko govori drukčije?” Laurel to zanemari. „Da sam je ja čula da odlazi s njim, isto bih napravila. Isuse, dobro je da Del ne zna. I neka tako i ostane dok ne budemo znale više o ovome. Ne želim da se uzruja zbog ovoga, kao što se uzrujao zbog Emme i Jacka. Sad se moram ići istuširati i, hvala Isusu, imao je rani radni doručak. Vidimo se dolje.”


„Mislila sam da će je to zabaviti”, reče Mac Emmi kad su ostale nasamo. „Nisam je htjela uzrujati.” „Nisi ti kriva. Laurel je u pravu, to je ono što mi radimo.” To je ono što one rade, podsjećala se Parker. Dok se tuširala i odijevala, nervoza se pretvorila u grižnju savjesti što je tako odbrusila prijateljicama. Previše je svemu pridala važnosti. I previše je sve to shvatila osobno, a čini se da to čini olako i prečesto. Tako da će imati svoju tradiciju, baš kao što i trebaju. Malo će se nasmijati, i to će biti to. Kad je ušla u kuhinju, gospođa Grady stajala je nad radnom površinom i miješala smjesu za palačinke. „Dobro jutro, moja Parker.” „Jutro, gospođo G. Čujem da ćemo jesti palačinke.” „Mmm-hmm.” Gospođa je Grady pričekala dok si je Parker natočila šalicu kave. „Onda, je li sljedeća na redu tetovaža?” „Molim?” „Čini se kao logični slijed nakon vožnje cestom na Harleyu.” Parker nije morala pogledati gospođu Grady da bi znala kako neće prestati s pričom. „Mislila sam, s obzirom na to što radim, staviti možda malo srce na diskretnom mjestu. I možda ‘SS’ unutar njega, kao sretan svršetak.”

„Jako lijepo, i prikladno.” Ostavila je smjesu sa strane dok je pripremala zdjelu s bobicama. „Mogle bismo se sukobiti zbog momka jer mije donio cvijeće i pozvao me na ples.” „Vi uživate u ovome.” „Naravno. Podsjeća me na nekoga.” „Da?” Parker se nasloni na radnu površinu. „Na koga?” „Poznavala sam jednoga divljeg dečka, u potpunosti samosvjesnog, i sa zlatnim pričama kad se htio time koristiti. Zgodnog kao grijeh i dvostruko seksepilnijeg. Kad bi se namjerio okom i nakanom na neku ženu, pobogu, ona bi to znala. Meni se posrećilo. Ja sam se udala za njega.” ,,Oh, gospođo G., on nije kao... Je li on stvarno poput Vašeg Charlieja?” „Takav je tip, iako to uopće nije tip. Izvukao se iz lošeg razdoblja, suočio se s ožiljcima od toga, potrudio se da ostavi traga. Uvijek


je bilo nečeg divljeg u njemu. Za svoga Charlieja, rekla sam sebi, oh ne, neću se s njim petljati. I opet sam to rekla, iako sam se već bila spetljala.” Osmijeh joj je ublažio lice i ušao duboko u oči. „Teško je odoljeti zločestom dečku koji je dobar čovjek. Oni ti izmaknu tlo pod nogama. Ja sam svaki dan zahvalna, bez obzira na to što smo bili tako kratko zajedno, što nisam dugo odolijevala.” „Nije tako sa mnom i Malom. To je samo...” A to je, prizna Parker, bio dio problema. Nije znala što je to. „Što god da jest, ti zaslužuješ pažnju, i zaslužuješ se zabavljati više nego što se zabavljaš. Osim ovoga.” Gospođa Grady položi ruke na Parkerine obraze i podraga ih. ,,U čemu znam da uživaš u svakom trenutku. Ali osim ovoga.” „Ne želim uživati pa da zbog toga pogriješim.” ,,Oh, to bih baš voljela.” Nato privuče Parker bliže i poljubi je u čelo. „Stvarno bih to voljela. Hajde sjedni i popij svoju kavu. Treba ti dobar doručak i tvoje prijateljice.” Možda i trebaju, prizna Parker. Ali nakon što je sjela, javila se na poziv jedne od nervoznih mladenki sljedećeg vikenda. Budući da je imala naviku rješavati tuđe brige ili probleme, rješavanje ovog ju je smirilo. „Emma i Mac stižu za minutu”, najavila je Laurel kad je ušla. „Trebate li pomoć, gospođo G.?” „Sve je pod kontrolom.” „Hej, kako lijepo cvijeće.” „Momak mi ga je poslao.” Namigne. „Onaj kojeg mi Parker pokušava preoteti.” „Ta drolja.” Zabavljajući se, Laurel uzme svoju kavu te ode do kutka za doručak da sjedne. „Nakon što obavimo ono o čemu smo pričale, možemo se prebaciti na posao. Možemo ovdje imati sastanak jer vrlo dobro znam da sve o večerašnjem događanju imaš na svom BlackBerryu. Tako ćemo uštedjeti vrijeme zbog kojega se brineš.” ,,U redu. Nisam smjela uvrijediti Mac.” „Bilo je to očekivano. Ja bih vjerojatno učinila isto, samo još gore.” „Ali mi očekujemo bezobzirnost od tebe.”


„Dobra si.” Smijući se, pokaže na Parker. „Zasad neću ništa reći Delu, ali...” „Nemaš što reći. Kao što ćeš uskoro i vidjeti kada svi dođu.” „I evo ih. Pripremi se za objašnjavanje.” „Oprosti”, reče Parker dok je Mac sjedala za stol. „Davno. Prošlo. Zaboravljeno.” „Pojedite malo voća”, naglasi gospođa Grady te stavi zdjelu na stol. „Previše sam to napuhala.” Parker poslušno žlicom uzme bobica i stavi ih u prozirnu zdjelicu na svom tanjuru. „I vama i sebi. Zato što je sve to tako čudno. A ipak, prilično jednostavno.” „Zašto nam ne ispričaš, a mi ćemo odlučiti je li čudno”, predloži Laurel, „jer odugovlačenjem to napuhuješ.” „Dobro, dobro. Svratio je donijeti cvijeće gospođi G.” „Ooo”, bila je Emmina trenutačna reakcija. „Budući daje nije bilo tu, bilo mije glupo ne pozvati ga da uđe dok cvijeće stavljam u vazu, a mogao joj je i ostaviti poruku. Uglavnom, htjela sam mu dati na znanje da me ne zanima.” „Pozvala si ga unutra da mu kažeš da se ne želiš s njim viđati?” doda Mac. „Da. On ima naviku da... nasrće na mene, pa sam mu htjela dati na znanje — i dobro, nisam to zaustavila neku večer kad...” „Vrući poljubac”, doda Emma. „To nije bio...” Da, bio je, prizna Parker. „Nakon što je ovdje večerao i nakon Što sam ga ispratila, uhvatio me nespremnu i ja sam mu uzvratila. I ništa više. Ja sam samo čovjek. Ali, posebice zbog toga što je on Delov dobar prijatelj, smatrala sam da mu moram dati na znanje da me ne zanima.” „Je li ti povjerovao? Mmm, hvala gospođo G.” Mac navali na pladanj s palačinkama koji je gospođa Grady stavila na stol. „Jer, ako jest, moje mišljenje o njegovoj osnovnoj inteligenciji pada za nekoliko razina.” „Očito nije jer mije predložio ovaj dogovor. Ja ću ići na vožnju, ležernu večeru, a, ako se ne zabavim, on će odustati.” ,,A ti si pristala?” Laurel zgrabi sirup. „Nisi ga zgazila poput kukca ili ga sravnila s ledenom zrakom Parker Brown?” Parker podigne svoju kavu, sporo popije gutljaj. „Želiš li da ovo ispričam ili ne?”


„Nastavi”, reče Laurel odmahujući rukom. „Pristala sam jer je zvučilo jednostavno, i da, zato što sam bila malo znatiželjna. On je Delov prijatelj i nema smisla da si zamjeramo. Ja iziđem s njim, a on onda odustane. U svakom slučaju, nema ljutnje. Onda kad smo izišli van, rekao mije za okladu.” „Koju okladu?” upita Emma. Parker im objasni. „Carter se kladio?” Mac zabaci glavu i nasmije se. ,,I to na Mala? Genijalno.” „Meni je super to što ti je rekao prije nego što si se popela na motor.” Emma tresne vilicom. „Morao je znati da će ti tako dati izliku da mu pokažeš srednji prst.” „To mu priznajem. A on će mi dati, na moje inzistiranje, pola svog dobitka. Stoje pošteno, pošteno je.” „A kamo ste išli?” upita Emma. ,,U stari dio Greenwicha, u neku malu pizzeriju. Lijepu, zapravo. A neću lagati da nije zabavno voziti se motorom — jako je zabavno — ili tvrditi daje bilo bolno iskustvo podijeliti pizzu s njim. On je zanimljiv muškarac.” „Na koliko si se poziva javila dok ste bili vani?” upita je Laurel. „Četiri.” ,,A kako je on to podnio?” „Ono... kao posao je posao, obavi to. I da, to je još jedan bod za njega. Ali znate, večer nam je bila baš ugodna, a onda kad smo se vratili i došli do vrata, on...” Emma se migoljila na stolici. „Sad stiže pravi seksi dio.” „On jednostavno preuzme kontrolu. Nekako me zaskoči, a moj mozak se ugasi. Dobar je u tome, a moj se mozak jednostavno zatvori. To je refleks”, tvrdila je. „Ili reakcija.” „Je li on vatren i brz ili spor i polagan?” upita Mac. „Ne znam ima li uopće sporiju brzinu.” „Rekla sam ti”, Mac gurne Emmu laktom. „Nakon što mi je opet proradio mozak, rekla sam mu da to neću tolerirati, da me ne može samo tako zgrabiti i navaliti kad god mu se prohtije. A on je izgledao kao da ga to zabavlja. Kao što vas tri — i vi, isto, gospođo G, jer vidim vas tamo — izgledate sada.” „Uzvratila si mu poljubac, je li tako?” naglasi gospođa Grady. „Da, ali...”


„Znači i da ti nije izmaknuo tlo pod nogama, ti ne bi imala nogu na kojima bi stajala.” Htjela se namrgoditi, i to jako. Ali je ipak slegnula ramenima. „To je samo tjelesna reakcija.” „Ne znam baš za to”, počne Laurel, „ali ako jest, moram reći, pa što onda?” „Neću se petljati...” Sjetila se rečenice gospođe Grady, prostrijelila pogledom u njezinu smjeru i vidjela domaćicu podignutih obrva. „Ne želim se uvlačiti u nešto s nekim kad osjećam da bi to mogla biti pogreška. Pogotovo kad je on Delov, Jackov i Carterov prijatelj. Pogotovo kad ga ne poznajem baš dobro i ne znam mnogo o njemu.” „Zar nije upravo hodanje s nekim dio procesa upoznavanja te osobe?” Emma pruži ruku i stavi je na Parkerinu. „Zanima te, Parker. Piše ti na licu. Privlači te. I bojiš se toga.” „Zabavila si se s njim, Parks.” Mac podigne ruke. „Zašto se ne bi zabavljala?” „On je imun na tvoju masku odbijanja i tvoju ledenu zraku. On se ne ponaša i ne reagira na način koji možeš predvidjeti ili kontrolirati.” Laurel potapša Parker po nozi ispod stola. „Pa onda tražiš razlog da kažeš ne.” „Nisam toliko plitka.” „Nisi plitka. Bojiš se dopustiti mu da ti se previše približi jer bi ti mogao značiti mnogo više nego što bi htjela. Mislim da ti već toliko znači.” „Jednostavno ne znam. A ne volim ne znati.” „Onda uzmi malo vremena”, reče Emma, ,,i saznaj.” „Razmislit ću o tome. Hoću.” Kako i ne bih, prizna Parker. ,,I to je sve od današnje jutarnje seksi priče. Hvala vam za sve, zaista. Ali moramo se prebaciti na drugu temu. Već kasnimo sa sastankom. Imamo vjenčanje za koje se moramo pripremiti.” Mal je ugradio nove nosače motora na sportskom ljepotanu T-Birdu12, otvorenom dvosjedu iz šezdeset druge. Prema uputi mušterije, gotovo je napravio novi motor, a, kad posao bude dovršen, svih 6 390 kubičnih centimetara zarežat će cestom poput velike 1

T-Bird — Ford Thunderbird; automobil američkog proizvođača Forda.


elegantne mačke. Već je zamijenio pločice za kočnice, popravio sustav za hlađenje i obnovio tri dvostruka rasplinjača marke Holley. Prema svojoj procjeni, za nekoliko će sati odvesti ovu makinu na probnu.vožnju. „Ovo je pravi ljepotan.” Izvukao je glavu koja je bila ispod poklopca motora i ugledao Dela, ušminkana u odvjetničko odijelo, usred radionice. „Stvarno jest. Šezdeset druga, M-Code7”, doda Mal. „Elegantan poput metka. Jedan od dvjestotinjak prodanih u to vrijeme.” „Stvarno?” „Gad je bio skup. Mušterija gaje kupila na aukciji i dala ga restaurirati. Kričava crvena boja izvana, dvije nijanse crvene i bijela iznutra. Bijeli ukrasni obruči za gume, žbičani naplatci. Nakon što je dao restaurirati unutarnji i vanjski dio, shvatio je da je motor prešao stotinu i osamdeset kilometara i da možda zbog toga ima s njim problema na cesti.” ,,A tu ti upadaš.” „Mi popravljamo. Pogledaj.” „Naravno, dok god ne trebam razumjeti ono u što gledam ili pola onoga o čemu ti pričaš.” „Ova makina ima kromirane dijelove.” Del pogleda unutra, ugleda veliki motor, mnogo crnog, nešto sjajnog kroma i razne dijelove s markicom Thunderbirda. Budući da je znao što treba reći, kimne glavom. „Onda, što će moći?” „Kad završim? Gotovo sve što poželiš, samo što ti neće dati poljubac za laku noć.” Mal izvuče rubac iz stražnjeg džepa, obriše ruke. „Imaš li problema s ‘mercedesom’?” „Ne. Imao sam radni sastanak u gradu, pa sam svratio da ti ostavim one papire koje si tražio. Imam desetak minuta ako ih želiš sada pregledati. A mogu ih ostaviti i u tvom uredu, pa ih možeš pročitati kad nađeš vremena, nazvati me ako budeš imao pitanja.” „Sad su mi pune ruke, pa ću ih poslije pogledati. Dok god ne trebam razumjeti ono u što gledam, ili pola onoga o čemu pričaš.” „Objasnit ću ti kad budeš imao vremena.” Zamišljeno se mršteći, Del opet pogleda pod poklopac motora. „Možda ćeš mi jednom morati objasniti sve o motoru.”

7

M-Code - oznaka za sportski paket opreme Thunderbirda iz 1962. i 1963.


Malov se ured sastojao od male prostorije izvan radionice opremljene metalnim stolom, dvama ormarićima za pohranu spisa i uredskom stolicom. Del je ušao unutra, izvadio spis iz svoje aktovke i stavio ga na vrh dolazne pošte. Mal vrati krpu u džep. „Mogli bismo iskoristiti tih deset minuta da popričamo o nekim privatnim stvarima.” „Može. Što je novo?” „Sinoć sam izišao s Parker.” Nakon što mu je trebalo neko vrijeme da shvati, Del zavrti glavom. „Opet si je nagovorio na motor?Jesi li imao pištolj?” „Dogovorili smo se. Otići ćemo se provozati, na večeru, a kad je vratim kući, ako se nije dobro provela, ja ću odustati.” „Ti si...” Ovaj put brže je shvatio. „Odustati od čega?” „Od nje i ovoga među nama.” „Čega to?” Imali su to zajedničko, pomisli Mal, taj trenutačni led Brownovih. „Zaista želiš da ti to objasnim?” ,,A kad je to počelo?” „Za mene? Oko dvije minute nakon što je prvi put progovorila sa mnom i otada samo raste. Za nju? To ćeš je morati sam pitati. Budući da se dobro provela i ja neću odustati, htio sam biti iskren s tobom.” „A koliko je daleko to otišlo?” Mal zastane na trenutak. „Znaš, Del, razumijem što si takav u vezi s Parker, i svih njih. Daje obrnuta situacija, vjerojatno bih i ja bio isti, tako da to razumijem. Ali neću o tome s tobom pričati, ne o Parker. Ako želiš nju pitati, to je vaša stvar. Ali reći ću ti nešto, ako misliš da samo želim brzo zabiti, onda se nas dvojica ne poznajemo toliko dobro kao što smo mislili.” „Ona mi je sestra, dovraga.” ,,Da nije, ne bismo sad vodili ovaj razgovor. Ona je isto tako lijepa, pametna, zanimljiva žena. I ne da se zezati. Ako me se bude htjela riješiti, to će i napraviti.” ,,A ako to napravi?” „Bit će mi žao jer je ona, poput onog automobila, rijetka vrsta. Otmjena i moćna i jebeno prekrasna. I vrijedna jako mnogo vremena i truda.”


Zračeći nezadovoljstvom, Del zabije ruku u džep. „Ne znam što bih trebao reći o tome.” „Ne mogu ti pomoći.” Mal slegne ramenima. „Inače, možeš njoj dati moju stotku. Nakon što smo se dogovorili, smatrao sam da trebam biti iskren s njom, pa sam joj rekao za okladu u slučaju da se bude htjela razljutiti i pokazati mi srednji prst.” „Super. Savršeno.” »Nije se razljutila. Samo je htjela sudjelovati u okladi. Isuse, tko ne bi pokušao zavesti ženu koja tako razmišlja? Kako god, čini se pošteno da njezin dio dođe od tebe. Ja ću uzeti svoj dio od Jacka, a vas dvojica možete riješiti to s Carterom.” „Ne znam jesmo li zaključili ovo pitanje. Moram malo razmisliti. Ali znam ovo: ako je zajebeš, ako je povrijediš, razbit ću te.” „Razumio sam. Može li ovako? Ako je zajebem, ako je povrijedim, dopustit ću ti da me razbiješ.” „Kurvin sine. Pročitaj vražje papire.” Ne rekavši ništa više, Del ode. Moglo je proći i gore, promisli Mal. Del ga je mogao udariti, kao što je udario Jacka zbog Emme. Pa je zaključio da su on i Del zaključili to pitanje. Zanemario je to, vratio se radu na motoru, nečemu što je razumio u potpunosti i znao kako će popraviti. Poznajući njezin raspored, Del si je zacrtao da dođe kući dovoljno rano da zaskoči svoju sestru. Imala je probe i svadbenu svečanost, što bi za svakoga drugoga bilo previše. Ali je jako dobro znao da Parker uvijek predvidi vrijeme za hitne stvari. Ovo je, prema njegovu mišljenju, ispunjavalo uvjete. Strateški je sve isplanirao Stigao je na kraju prve probe, dok je Laurel bila zauzeta u svojoj kuhinji, a Emma i njezin tim već su ukrašavali kuću za dolazak mladenkine svadbene svite prije druge probe. Mac će, znao je, biti zauzeta svojim fotoaparatom. Došetao je u trenutku kad je Parker mahala svojim prvim klijentima i njihovoj svadbenoj sviti na odlasku. „Uranio si.” „Da, brzinski sam obavio neke stvari, tako da se mogu vratiti da vam pomognem.”


„Trebat će nam pomoć. Sljedeća je proba za petnaestak minuta, a večerašnja mladenka i njezina svita moraju za tridesetak minuta na frizuru i šminku. Sve ide prema planu, ali...” „Super, imamo tih petnaest minuta.” Uzme je za ruku da prošeću travnjakom. „Mogu li pretpostaviti da me netko sinoć vidio s Malcolmom i dojavio ti?” Namjestila je svoj sako. „Predobro se poznajemo, Del.” ,,I mislio sam. Ali nisam mislio da ćeš jahati s vjetrom.” „Što to uopće znači?” „Pogledaj u rječniku.” „Dobro. Ako pokušaš s prodikom o opasnostima od motocikla, moraš mi prvo dati potpisanu izjavu koja kaže da se nisi vozio na motociklu ili ga sam nisi vozio posljednjih trideset i šest mjeseci.” U redu, odustat će od tog argumenta. Da bi dobio na vremenu, izvadi novčanik, izvuče stotku i pruži joj. „Hvala.” Ona je savije te ugura u svoj džep. „Jesi li izišla s njim zbog oklade?” „Izišla sam s njim unatoč okladi.” „Budući da više nema oklada, planiraš li opet izići s njim?” „Nije me pozvao, a nisam ni odlučila.” Okrene glavu da mu dobro proučilice. „Budući da na tebi nema znakova tučnjave, a pretpostavljam da i Malcolm zna uzvratiti, moram pretpostaviti da šake nisu letjele kad ti je rekao da znam za okladu.” „Nemam naviku udarati ljude. Jack je bio iznimka”, objasnio je prije nego što je mogla progovoriti. ,,A Mal je to izbjegao tako što mi je sve to... odmah rekao.” Ona zastane. „On ti je rekao?” ,,A ti nisi.” Razmišljajući o Malcolmovu potezu, odgovori bez razmišljanja. „Del, zar stvarno živiš u iluziji da ja tebi govorim za svakog muškarca s kojim hodam?” „Znači ti i Malcolm hodate?” „Ne. Možda. Nisam odlučila. Ispitujem li ja tebe tako o svakoj s kojom iziđeš ili s kojom si izlazio prije Laurel? A ako kažeš da je to drukčije, mogla bih ja tebe udariti.” „Pokušavam se sjetiti rečenice koja aludira na to je drukčije.” Nakon što ju je time nasmijao, primio ju je za ruku dok su hodali.


„Vratimo se činjenici da nijedan muškarac s kojim si hodala nije bio moj prijatelj. Moj dobar prijatelj.” „Istina. A jesam li se ja petljala kad su se stvari promijenile između tebe i Laurel? Moj brat ijedna od mojih najboljih prijateljica? I ne, Del, još uvijek nije drukčije.” „Ja se ne petljam. Samo izviđam, pokušavam razumjeti pozadinu.” „Ni ja još ne znam pozadinu. Išli smo se provozati, pojeli i... ,,I završili standardni protokol hodanja poljupcem za laku noć.” „Onda te zanima.” „Nije da me ne zanima. To me iznenadilo, ali nisam nezainteresirana. Dobro sam se sinoć provela, a nisam to očekivala. Opustila sam se i uživala, a već dugo to nisam učinila s muškarcem. Jednostavno sam uživala. On je mogao biti tvoj klijent, Del, ili samo poznanik, ali činjenica daje on tvoj prijatelj govori da ti nije samo drag nego da mu vjeruješ i poštuješ ga. Postoji li neki razlog zbog kojeg ja ne bih trebala misliti jednako?” „Ne.” Uzdahne i mrko pogleda u daljinu. „Kvragu.” ,,A to što ti je on sam to rekao, to ima veliku važnost. Ja nisam rekla ni Laurel ni ijednoj drugoj do jutros. A nisam sigurna da bih bila rekla da Mac nije čula motor i vidjela me kako odlazim na njemu s Malom. To mi nije na čast.” „Nisi htjela da se nađu u sredini, u neugodnom položaju između mene i tebe.” „To je dijelom bilo zbog toga — ali ne samo zbog toga.” Zastane, okrenuvši se tako da su stajali licem u lice. „Nemoj me stavljati u sredinu, Del. Molim te, nemoj dopustiti da se zbog mene svađate.” „Neću. Osim ako on ne uprska. Onda ću ga prebiti. On to već zna. Zapravo, on se složio s tim. Ako uprska, dopustit će mi da ga prebijem. I da”, prizna Del, „to mu ide na čast jer ga poznajem i znam da je tako stvarno mislio.” Obujmi Dela rukama da ga zagrli. „Ja se stvarno znam dobro brinuti sama za sebe, ali je jako lijepo imati starijeg brata koji će to napraviti za mene kad god mi zatreba.” „Računaj na to.”


„Računam. Sada.” Povuče se. „Ako si došao pomoći, otiđi naći Emmu. Njoj najviše treba pomoć dodatnih ruku. Evo, stiže sljedeća grupa.” Ostavi Dela i pođe do parkirališta pozdraviti prve uzvanike. Čudno je sve to, pomisli. Jedva je sebi priznala daje stvarno zanima Malcolm Kavanaugh, a ipak je provela dobar dio dana pričajući o njemu. A još više, priznala je, razmišljajući o njemu.


OSAM

Prije nego što su joj se njezine partnerice pridružile na jutarnjem sastanku o zbivanjima toga dana, Parker se dobro navježbala, istuširala, odjenula za naporan dan i pregledala spise. Vjenčanje u petak navečer prošlo je glatko poput svile, zahtijevajući očekivanu jurnjavu naokolo, sprečavanje mogućih smetnji i brze odluke u pozadini. I na sreću svih koji su sudjelovali, Jaci je rekla da Griffu. Danas, s dogovorene dvije svečanosti, posao je bio više nego udvostručen. Usklađivanje vremena, uvijek temeljni sastojak svake organizacije, imalo je životnu važnost, a uključivalo je postavljanje prizora za kasno jutarnje vjenčanje sa sedamdeset pet uzvanika, rastavljanje istog te ponovno postavljanje scene za večernje događanje. Emma i njezin tim, znala je Parker, imali su gomilu sasvim fizičkog posla, tegljenje cvijeća i materijala, ukrašavanje vanjskih i unutarnjih prostora — dvaput — s potpunim rastavljanjem svega između zbivanja. Većina Laurelina posla — torte, slastice, čokolade — bit će gotova prije prve ceremonije te će biti potrebno samo ih postaviti. Tako da će ona uskakati gdje god bude potrebno i raditi s poslužiteljima. Mac će morati biti posvuda, prije i za vrijeme događanja, a osnovni posao Mac i Parker bit će da se pobrinu da mladenka i mladoženja budu zadovoljni i da ne kasne, da kontroliraju vjenčanu zabavu i paze na roditelje.


Provjerila je svoj vlastiti pribor za hitne slučajeve: zavoji, osvježivači daha, aspirini, blok i kemijska olovka, mala četka za kosu, češalj, turpijica za nokte, vlažne maramice, odstranjivač mrlja, upaljač, sprej za čišćenje naočala i švicarski nož koji je sadržavao i škarice. Popila je svoju drugu i posljednju šalicu kave dok je pregledavala tablicu i označivala moguće problematične dijelove. I bila je spremna za sastanak kad je Laurel nenadano ušla. „Ne želim napraviti još jednu šumsku ljubicu u sljedećih deset godina, ali draga, taje torta s poljskim cvijećem prava-ljepotica. Bravo ja.” „Bravo ti. Kakva je Bijela čipka?” „Ona je — i to ja sama kažem — očaravajuća.” Laurel ulije kave iz lončića te doda mali muffin. „Emma već ukrašava ulaz sa svojim timom. Naše prvo vjenčanje, s ležernim seoskim ugođajem, bit će predivno. Ona će doći čim bude gotova s prednjim žardinjerama. Želi to sama napraviti.” Ljosne u stolicu. „Onda, je li Mal zvao?” „Zašto bi?” „Da popriča sa svojom zgodnom moto-djevojkom?” „Baš si slatka.” „Jesam.” Laurel se potapša po kosi koju ju već bila maknula s lica i podignula za posao. „Stvarno jesam. Zašto ti njega ne nazoveš?” „Zašto bih?” Očito se zabavljajući, Laurel nasloni lakat na stol te podupre bradu rukama. „Del misli da je to čudno, ali ne kani — zasad - prebiti Malcolma.” „Koje suzdržavanje.” „Za njega to jest, kad je riječ o tebi. Mogu reći Delu da kaže Malu da te nazove.” ,,A kad ćemo opet završiti srednju školu?” „Ali baš je zabavno.” Parker odmahne glavom. „To nije bio ni spoj. Nespoj i nekoliko poljubaca.” „Vrućih, užarenih poljubaca.” „Bez obzira”, počne Parker, a nato ušeta Mac. „Jutro, objema. Je li Mal nazvao?” „Ne. I možemo li svi jednostavno...”


„Nazovi ga. Možda možeš pokušati s razgovorima preko sekretarice.” Poput Laurel, Mac ulije kave iz lončića i doda mali muffin. „Carter i ja imali smo najbolje razgovore preko sekretarice. Katkad još uvijek tako razgovaramo. Ili e-mailovima. Emma i Jack slali su si seksi e-mailove. Tvoj CrackBerry ionako je srastao uz tvoju ruku, pa bi bilo jednostavno.” „Imat ću to na umu kad na vrbi rodi grožđe. A sada bismo možda mogle, ne znam, razgovarati o dvama važnim događanjima za koje smo plaćene da ih organiziramo?” „Tako si stroga.” Uleti Emma, s dijetnom Pepsi u jednoj ruci, laptopom u drugoj. „Osjećam se kao da sam već trčala osam kilometara jutros. Je li...” „Nije.” Parker nije puknula, ali je bila blizu. „Malcolm nije nazvao. Ne, neću ga nazvati, ni ostaviti poruku na njegovoj sekretarici, niti mu poslati e-mail. Jesam li sve rekla?” „Možeš odvesti auto na servis. Ne, to je već napravio. Možeš odvesti kombi”, odluči Emma. „Ne, i to je napravio prije nekoliko mjeseci, i jao, kakvu sam lekciju dobila. Možda...” „Možda bismo se mogle baciti na posao.” „Nervozna je jer je nije nazvao”, reče Laurel. „Nisam nervozna jer me...” „Više uzrujana.” Mac skupi usne pa razmisli. „To je njezin živčani ton.” „Ako sam živčana, onda je to zbog tebe. Ignorirajući je, Laurel se obrati Mac. „On je vjerojatno jedan od onih tipova s pravilom od tri dana.” „To je tako glupo pravilo.” „Pa da!” Zaključi Emma. „Tko izmišlja takve stvari?” Mac ubaci malo muffina u usta. „Ljudi poput Parker.” Parker odmahne rukom. „Samo me obavijestite kad budete gotove. Bez žurbe, bez ikakve žurbe. Mladenka, njezina svita, tim za kosu i šminku dolazi tek za šezdeset pet minuta. Bez brige.” „Sjećate se kad je hodala s onim tipom? Onaj tip s onim i s...” Mac klizne palcem i kažiprstom po bradi. „Onaj tip?” Frkne Laurel. „Nije nam se sviđao taj tip.” „Nikad nije gledao ljudima u oči.” Pokaže Emma svojom bocom.


„I roktao je.” Mac mudro kinine. „On je jedini tip kojeg sam ikada upoznala a da rokće. Mislim da se roktačima ne može vjerovati.” Kao što to prave prijateljice znaju, Parker je točno znala o kome pričaju. Krenula je reći daje s njim samo nekoliko puta izišla, potom mudro — ili tvrdoglavo — nije rekla ništa. „To je istina”, složi se Emma. Nasmije se Parker. ,,A zato što nam se nije sviđao i što mu nismo vjerovale, nismo mnogo govorile o njemu. Tebi.” „Budući da nam se Mal sviđa, imamo mnogo toga reći.” Vjerojatno zato što je to sve ipak imalo nekakva smisla, Parker samo uzdahne. ,,U redu, ali sada trenutačno nema ničega o čemu bismo mogle pričati. A možda nikada i ne bude. Ako bude, vi ćete prve saznati.” „To je pošteno.” Laurel prijeđe pogledom po svojim prijateljicama, a one kimnu glavama. „Dogovoreno.” Kružila je rukama u zraku kao da briše ploču. „Spremne za posao.” „Izvrsno, kao što je i prognoza za danas. Pretežno sunčano, minimalna mogućnost kiše, lagani povjetarci, sezonske temperature. Današnje jutarnje vjenčanje Gregory-Mansfield nema poznatih opasnih zona ili specifičnih problema ili petljancija na koje moramo paziti.” „Samo uobičajeno”, doda Laurel. „Upravo tako. Razgovarala sam s mladenkom jutros, i dobro je. Kaže da su ona i njezina majka imale dobar plačljivi razgovor sinoć, i da su se istresle.” „Ona mi se sviđa.” Emma je pijuckala svoj sok. „Mi nismo obvezne voljeti naše mladenke, tako daje to bonus.” ,,S njom je bilo odlično raditi”, složi se Parker. ,,A sad, što se tiče rasporeda...” Proučavala je raspored, dio po dio, potvrđujući spremnost i potrebe svojih partnerica. „Cvijeće je tako čarobno, puno šumskih ljubica.” „Ne spominji šumske ljubice.” Laurel je slijegala ramenima. „Napravila sam ih više od dvije stotine za tortu.” „Izgleda baš kao šumska livada”, nastavi Emma. „Trijem, apartmani mladenke i mladoženje završeni su, kao i predvorje, stubište


i gotovo svi interijeri. Još uvijek radimo na ostalim vanjskim prostorima i moram se ubrzo tomu vratiti. Kola s cvijećem koja smo osmislili bit će odlična i jako će joj se svidjeti male kantice za zalijevanje, napunjene cvijetom koji ne smijem spomenuti, na stolovima na ulazu.” „Ja ću fotografirati uzvanike kako dolaze”, doda Mac, „pa ću biti s mladenkom i njezinom svitom sve dok me ne upozorite da ulazi mladoženja. Fotografirat ću njegov dolazak, pa ću se vratiti do mladenke da snimim spontane fotografije za vrijeme friziranja, šminkanja, oblačenja — te ću se onda prebaciti na mladoženju i njegovu svitu. Imam dosta dobre koncepte za formalne fotke, na otvorenom. S Emminim prekrasnim kolima s cvijećem.” „Torta je završena. Nema više nikakva namještanja po njoj. Emma i ja možemo ukrasiti stolove za tortu i deserte za vrijeme ranog ručka.” „Mislim da će rušenje pa ponovno postavljanje biti najveći današnji izazov.” Parker preleti po rasporedu. „Sve je u tajmingu.” „Neće biti ni prvi ni posljednji put.” Laurel slegne ramenima. „Tortu za drugo vjenčanje trebat će namjestiti na licu mjesta, ali s tim nema problema. Mladoženjina je torta gotova, deserti uskoro. Treba mi oko sat vremena za to, a mogu naći vremena prije prvog događanja.” „Ja sam već razgovarala sa svojim timom o usklađivanju vremena.” Emma izdahne. „Satrt ćemo se kao konji, ali ćemo uspjeti. Počet ćemo s velikom dvoranom čim uzvanici krenu u plesnu dvoranu na ples. Svih dvanaest buketa gotovo je, kao i tri — Isuse, tri — cvjetne loptice i vjenčići za djevojčice koje će nositi cvijeće. Trebat će mi svaki dostupni par ruku ili leđa i nogu. Jack i Del pomoći će, Carter isto tako kad ga Mac ne bude trebala. Trebalo bi biti dovoljno.” „Problematična područja”, počne Parker. „Henry, brat mladoženjina oca, jako voli votku, a kad dobije mnogo toga što' voli ima naviku tapšati i štipati i na druge načine neprimjereno dodirivati ženske stražnjice. Držat ću ga na oku, ali dobro će mi doći koje oko više. Mladenkina majka u dugogodišnjoj je svađi sa svojom svekrvom. One su, uvjerena sam, dogovorile primirje za danas. Ali emocije i alkohol, kao što znamo, često pobiju primirja.


Mladenkina sestra”, nastavi, „razvedena je već tri godine od mladoženjina dobrog prijatelja koji je jedan od razvodnika uzvanika. Nisu se prijateljski rastali, tako da tu imamo drugo problematično područje. ,,U redu”, doda, „još jednom brzinski rezime.” Za sat vremena Parker je u diskretnom sivom odijelu stajala na trijemu da dočeka mladenku. Dok je Mac jurila i premještala se da snimi fotke, Parker se smiješila za dobrodošlicu. „Spremna za svoj dan, Marilee?” „Potpuno sam spremna. Oh, oh, pogledaj ovo.” Mladenka, već ozarena, s kosom zabačenom straga u neurednom repu i bez šminke, uzme majčinu ruku i ruku svoje najbolje prijateljice i kume. „Izgleda... izgleda kao proplanak čarobne šume. Divlje, tajne šume.” „Emma će biti tako sretna što ti se sviđa. Sve smo sretne. A ovo je tek početak. Sto kažeš da te odvedem u mladenkin apartman ili možda da ga danas nazovemo tvojim odajama.” Među dodatnim ljubicama i divljim ružama, među pladnjevima šampanjca i šarenog voća, Parker je objesila mladenkinu vjenčanicu, haljine pratilja, poslužila osvježavajuća pića, odgovarala na pitanja. „Frizeri i šminkeri stižu”, rekla je nakon što je dobila upozorenje kroz slušalicu. „Sad vas prepuštam Mac. Dolazit ću poviriti što se zbiva. Ako me u međuvremenu zatrebate, samo pritisnite jedan- jedan-jedan na telefonu.” Sećući je izišla, potom pojurila da provjeri Emmin napredak vani. Emma je bila u pravu, primijeti; kola s cvijećem bila su pre- divna. Ako je ulaz bio proplanak čarobne šume, ovdje će uzvanici ući na livadu čarobne šume. Tamnocrvene divlje ruže i jarkoljubičaste ljubice omatale su trijem. Šarmantni i bogati aranžmani poljskog cvijeća izlijevali su se iz kola i korita. Članovi Emmina tima upravo su dodavali malene blijede bakrene držače s još cvijeća pokraj stolica koje su prekrili blijedozelenim presvlakama. Lijepo, pomisli, kao što će biti i fotografije koje će Mac snimiti. Pomogla im je desetak minuta koliko si je mogla priuštiti, potom požurila natrag da dočeka mladoženju. „Mladoženja je stigao”, reče Mac putem slušalice.


Pozdravljala je, pratila, služila osvježavajuća pića, vješala sakoe. I primijetila mladoženjina oca, udovca posljednjih pet godina, kako stoji sam na maloj terasi. Izišla je do njega. „Gospodine Mansfield, biste li se malo prošetali sa mnom, da vidite prostor koji smo ukrasili za svečanost.” Obuhvatila je svojom rukom njegovu. „Dat ćemo malo vremena uzvanicima da se smjeste”, reče dok gaje pratila van. „Bit će prekrasan dan”, kaže on. „Već jest.” On je, pomisli, zgodan čovjek. Sa svojom punom, gustom i srebrnosivom kosom, licem lagano osunčanim i s izraženim crtama. Ali njegove su oči bile pune tuge. Nježno je rekla. „Teško je, mislim, prolaziti kroz sretna vremena, važne trenutke, bez onoga koga volimo, onoga tko je ta vremena i trenutke činio mogućima.” Pružio je ruku i stavio je na njezinu. „Ne želim da se to vidi. Ne želim nijednog oblaka na Lukeovu vjenčanju.” „U redu je. I njemu danas nedostaje. On misli na nju, isto kao i vi. Ali vama je drukčije. Ona je bila vaša partnerica. Mislim da će Luke imati s Marilee ono što ste vi imali sa svojom suprugom. Ljubav, povezanost, partnerstvo.” „Kathy bi se jako svidjela Marilee.” Duboko uzdahne, pa još jednom kad ugleda terasu, pergolu, travnjake. „Bila bi oduševljena svim ovim. Priređujete našem sinu prekrasan dan.” „Mi samo postavljamo scenu. Vi i vaša supruga pomogli ste mu da postane pravim čovjekom, a sada on i Marilee priređuju jedan drugome prekrasan dan.” Izvuče maramice, tiho ponudi jednu dok su mu se oči punile suzama. „Gospodine Mansfield...” ,,S obzirom na okolnosti, mislim da biste me trebali zvati Larry.” „Larry, znam kako je prolaziti kroz sretne trenutke bez onih s kojima ih najviše želite podijeliti.” Kimnuo je glavom kad se sabrao. „Poznavao sam tvoje roditelje.” „Da, sjećam se kad ste vi i vaša supruga k nama dolazili na zabave. Luke joj jako sliči.”


„Da, sliči. Bože, da, sliči.” „Kad smo u ovakvim trenucima, vremenima, sve što možemo napraviti jest da čuvamo one koji ne mogu biti ovdje s nama.” Položi ruku na svoje srce. „Znajući da su i oni ponosni i sretni.” Kimne glavom i rukom kratko stisne njezinu. „Dobra si ti cura, Parker. Mudra mlada žena.” „Mislim daje Marilee sretnica, sa svojim mužem i svojim svekrom. Želite li još malo prošetati?” „Ne, mislim da bih se trebao vratiti. Biti uz svoga sina.” Nasmiješi se Parker te stavi ruku na srce, poput nje. „Idemo stajati uz našeg sina.” Odvela gaje natrag, zadovoljna što gaje pritom uspjela nasmijati. Potom je brzo odšetala u veseli kaos mladenkina apartmana. Žene su bile odjevene u haljine, muškarci u odijela. Zabavljali su dječaka s prstenjem, djevojčicu s cvijećem tetošili. Točno na vrijeme, baš prema rasporedu, Parker je poredala pratilje, pomogla namjestiti vjenčiće od ruža i ljubica, podijeliti bukete, posušiti vlažne oči da zaštiti šminku. „Mladoženja je na svome mjestu”, reče Laurel u slušalicu. ,,I mi smo. Pusti glazbu za roditelje.” Poslavši dolje mladenkine djeda i baku, obrati se Larryju koji će ispratiti svoju majku do oltara. „Vi ste na redu.” Impulzivno se digne na prste, poljubi ga u obraz. „Sretno. Prekrasno izgledate, gospođo Mansfield. Uživajte u vjenčanju.” Dok joj je u glavi otkucavao sat, gledala ih je kako odlaze. „Mladenkina majka i sin, vi ste na redu. Nakon što ti majka sjedne, Brent, stani s lijeve strane kuma. I krenite!” Divno, pomisli. Sve izgleda divno i točno na vrijeme. „Pusti glazbu za povorku. Prva pratilja... Hajde. Nasmiješi se! Glavu gore. Izgledaš predivno. Druga pratilja... Kreni. Ispravi ramena, Rissa! Kumo, na znak.” Ovu nije morala podsjećati da se nasmiješi, primijetila je, jer je kuma već bila nasmijana od uha do uha. „Hajde sada. Savršeno. U redu, Cody, nemoj zaboraviti što trebaš napraviti.” Namigne dječačiću koji je nosio bijeli jastuk s lažnim vjenčanim prstenjem. „Hajde!” Nasmije se i otparadira.


„Na tebi je red, Ally. Izgledaš poput vile. Razbacaj svoje latice i smiješi se. Zabavi se, pa otiđi gore svojoj mamici. Dobra curica.” „Jao, jao”, reče Marilee smijući se bez disanja. „Ti nisi samo prekrasna mladenka nego ijedna od najsretnijih koje sam poslala do oltara. Spremni za važni trenutak, gospodine Gregory?” „Ona nije nervozna, pa sam ja nervozan za oboje.” „Ne vidi se. Samo ste nevjerojatno zgodni. Udahnite nekoliko puta, polako udahnite i izdahnite. Pusti glazbu za mladenku. Izvolite. Zastanite na trenutak na ulazu. Da svi vide kako predivno izgledate. Idite!” Parker je pričekala da se sva pažnja usmjeri na mladenku, da se kut promijeni tako da slučajno ne uleti Mac u kadar. Potom se premjestila te stala sa strane da bude, kao i njezine partnerice, nevidljiva, ali spremna suočiti se s malom smetnjom ili najvećim problemom. Sljedećih dvadeset minuta Parker je bila zadovoljna što uopće nije bila potrebna. „Zasad je sve u redu”, promrmljala je u slušalice. ,,I prekrasno izvedeno. Je li sve spremno za uzvanike u zimskom vrtu dok bude fotografiranje?” „Spremno i prespremno”, uvjeri je Emma. „A velika je dvorana dovršena. Ja bih rekla da je zasad sve odlično.” „Mislim da si u pravu. Kuma je bila malo sentimentalna. Dobro je, ali trebat će joj malo popraviti šminku prije fotografiranja.” „Šminkeri su u kuhinji”, reče joj Laurel. „Nešto jedu dok je pauza. Poslat ću nekoga za pet minuta.” „Može. Sad je vrijeme za razmjenu prstenja.” Kad je sretni par otplesao prolazom između sjedalica - doslovno, jer je mladoženja stao na pola puta i podignuo svoju mladenku koja se smijala te je zavrtio u krug - Parker je zapljeskala. Potom se vratila poslu. Dok je Mac vodila sudionike vjenčanja u jednom smjeru, ona je vodila uzvanike u drugom. Pomoćnici su se probijali da premjeste stolice i stolove na terasu. Nakon stanke za fotografiranje i koktele - sa samo šest minuta kašnjenja — Parker je pozvala uzvanike u veliku dvoranu na rani ručak.


Uvijek je bilo detalja kojima se trebalo posvetiti, koje je trebalo popraviti, ali, gledajući ples na zabavi, Parker je imala osjećaj daje sve, na licu mjesta i u pozadini, proteklo osobito glatko. „Parker.” Dođe Larry do nje. „Znam da si zauzeta, ali možda bi mi mogla udovoljiti.” „Naravno. Što mogu učiniti za vas?” „Bi li zaplesala sa mnom?” Nije to bio uobičajeni protokol, ali znala je kad treba zaobići ili prekršiti pravila. „Rado.” „Bilo je jako lijepo danas”, rekao je kad su došli na podij. „Veselo. Pomogla si mi da u potpunosti uživam.” „Mislim da biste i sami došli do toga.” „Nadam se, ali nisam morao. Promatrao sam te danas i sigurno to ne bih bio primijetio da nismo razgovarali.” „Da?” „Jako si dobra u svome poslu i jako dobra u tome što ne dopuštaš da izgleda kao da ti je to posao. Tvoji bi roditelji bili jako ponosni na tebe, na ovo što si ovdje izgradila.” „Hvala vam.” „Zadivila si moju majku, a vjeruj mi, nju nije lako zadiviti. Ona ima jako dobru prijateljicu čija se unuka baš zaručila. Ako bude po njezinu, a obično bude, dobit ćeš još jednog klijenta.” „Nema nam ništa draže od zadovoljne preporuke.” Gotovo je pogriješila u koracima kad je ugledala Malcolma — odakle se, dovraga, on stvorio? — naslonjena na zid, kako razgovara s Jackom. I promatra je. Smeo ju je, priznala je dok je pokušavala pratiti Larryja do kraja plesa. To mora prestati. U ovom trenutku nije si mogla dopustiti da bude smetena. Imala je raspored kojeg se mora držati, vjenčanje koje mora provesti do kraja i drugo koje mora započeti. Kad je glazba prestala, odmaknula se. „Hvala što si mi udovoljila”, Larry joj stisne ruku. „Ti i tvoje partnerice organizirale ste predivno vjenčanje.” „To je baš ono što volimo čuti, i moram se tomu vratiti.” Dala je DJ-u signal da započne sa sljedećim dijelom — bacanjem buketa, bacanjem podvezice, a sve je to organizirala i nadzirala.


Jednoj je gošći pomogla naći lijevu cipelu — jako lijepu cipelu Jimmyja Chooa — koja je odletjela zbog uživljenosti u plesu, a drugoj brzo popraviti obrub. Budući daje Laurel bila zauzeta pomažući u posluživanju torte i kave, Emma i njezin tim već su djelomično skinuli i ponovno postavili ukrase, a Mac i dalje tumara dokumentirajući svečanost, Parker je zgrabila Dela. „Moramo početi prebacivati darove.” „Naravno. Emma je odvukla Jacka zbog cvijeća. Nešto negdje rade.” Parker je točno znala što i gdje. „Preuređuju zimski vrt i veliku dvoranu za sljedeće vjenčanje.” „U redu.” Dotrčala je niz stražnje stube. „Gdje je Malcolm?” „Negdje. Zašto?” „Vidjela sam da je ovdje, pa pitam.” „Je li to problem?” „Ne.” Osjetila je kako su joj ramena postala napeta te ih je svjesno opustila. „Samo ga nisam očekivala. Imamo mnogo posla.” „Pa onda ga zaposli.” Jednostavno je zaboravila na njega kad je s Delom, momcima koji parkiraju automobile i vozačima počela prebacivati svadbene darove s izložbenih stolova u svadbenu limuzinu. Kad je zadatak bio obavljen, neki od uzvanika koji su odlazili ranije tražili su svoje automobile. Neke je otpratila, a onima kojima su mladenka i mladoženja poklonili cvijeće pomogla je da ga prenesu. Držeći se rasporeda, ponovno je odjurila dati DJ-u signal da najavi posljednji ples. Laurel joj se primaknula. „Ja ću mesti, ako ti budeš pratila. Ti bolje pratiš.” „Dogovoreno.” „Torta i kolači koje nose sa sobom spakirani su u kutije tako da mogu pomoći Emmi, barem dok Mac i Carter ne budu slobodni, a onda se moram primiti svojih zadataka za sljedeću svadbu.” „Emma upravo slaže cvijeće koje mladenka želi ponijeti ili darovati.”


„Idem k njoj dok ne budem morala krenuti. Kako si nagovorila Mala da tegli cvijeće?” „Molim? Nisam.” Parker se oči rašire. „On tegli?” „Susrela sam ga kad je nosio šumicu u veliku dvoranu. Od šumskih ljubica pa sve do prašume egzotičnih orhideja i svega ostalog što se u tome nalazi. Moram priznati, Emma je to opet divno napravila.” Nije znala što da misli o Malcolmu i orhidejama, a u svakom slučaju nije ni imala za to vremena. Brinula se o tome da uzvanici iziđu iz kuće umjesto da njome lutaju i stajala na usluzi mladenki i mladoženji dok ne stignu sigurno do svoje limuzine i odvezu se. Kad su otišli, ona zadovoljno odahne. „Dobro obavljeno.” Okrene se oko sebe i ugleda Malcolma na ulazu kako drži tanjur. „Da, ali to je samo polovica današnjeg posla.” „Znam. Izvoli.” Namrštila se kad joj je pružio tanjur. „Ne želim to. Nemam vremena za to.” „Ja sam samo glasnik. Gospođa Grady ti je poslala hranu, a prema pravilima gospođe G., kao glasnik dužan sam ti reći da sjedneš pet minuta i to pojedeš. Natjerala me da joj obećam kako ću je u svakom slučaju izvijestiti.” Zabacio je glavu. „Ne znam za tebe, ali ja joj se neću usprotiviti.” „Dobro.” Uzela je tanjur na kojem je bila neka vrsta hladne tjestenine i mješavina povrća, sjela na jednu od klupa na trijemu i jela. Malcolm izvadi bočicu vode iz svoga džepa i ponudi joj. „Hvala. Izabrao si pogrešan dan da svratiš na druženje s Delom ili Jackom ili Carterom. Subotom je rutinski najveća gužva i angažirali smo sve dostupne ljude.” „Nisam svratio na druženje.” Spusti se na klupu do nje. „Došao sam uzeti svoju stotku od Jacka i vidjeti tebe.” „Prezauzeta sam da me se gleda.” „Gledam te sada.” „Cijenimo to što pomažeš, ali ne moraš...” „Nije mi teško. Dobio sam hrane, piva i komad vraški dobre torte zauzvrat. Jesi li pojela imalo torte?” „Ne, nisam...”


„Imala vremena”, dovrši on i nasmije joj se. „Čujem da će kasnije biti velika fina večera i još torte na raspolaganju. Tegljenje cvijeća, stolica i ostalog zauzvrat čini se kao dobra trampa.” Ona nabode još tjestenine. Primijeti da se tog jutra obrijao i da mu traperice nemaju rupa i masnih mrlja. Unatoč hladnoći, imao je samo crnu majicu kratkih rukava. „Tvoja je radionica otvorena subotom. Zašto ne radiš?” „Radio sam do jedan.” Nasloni se, zatvori oči. „I sinoć sam dokasna radio.” „Koliko kasno?” „Do oko dva. Klinac je skršio masku hladnjaka, razbio prednje svjetlo na tatinu ‘jaguaru’ i tek tada je pametno zaključio da ga nije smio voziti dok je navedeni tatica bio vani s curom. Klinac je bio spreman na sve da ga popravi prije nego što se stari vrati i prije nego što kućno osoblje primijeti i izda ga. Platio mije da požurim s dijelovima i radom.” „To je varanje.” On otvori oči. „Nije moje dijete, tako da me se ne tiče. Da me se tiče, vjerojatno bih rekao kako klinac ne bi ni bio uzeo ‘jaguara’ da stari pridaje toliko pažnje klincu koliko svojoj curi. Vraški dobra mašina, u svakom slučaju.” „Možda je izvrstan otac koji je samo uzeo nekoliko dana za sebe.” „Njegova je majka na jednogodišnjem privremenom boravku - te je riječi klinac sam upotrijebio — na Tibetu, gdje istražuje svoju duhovnu stranu ili što god, da bi razmislila o svome životu nakon trećeg razvoda. Pa je on nogiran ocu koji ga ostavlja s punom kućom plaćenog osoblja dok leti za poslom i svojim curama. Bogatstvo te ne čini sebičnim gadom”, doda, „samo ti olakša da takav budeš kad već jesi.” Suosjećanje je raznježilo njezine oči, njezin glas. „Pričaš o Chadu Warwicku.” „Da, taj klinac. Poznaješ ga?” „Poznajem obitelj, iako to nije točan pojam za takvu situaciju. Čula sam da Bitsy ide u Tibet. Također sam čula da je posljednjih mjeseci bila na svom duhovnom privremenom boravku na Azurnoj obali.” „Fino.”


„Nije fino, zaista nije. Jadan dečko.” Ustane, pruži mu tanjur. „Možeš poći izvijestiti generalicu i uzmi dokaz da sam ispunila naredbe.” On ustane, uzme tanjur. Gledao je u nju dok mu je lagani povjetarac mrsio već zamršenu kosu. „Ostajem za sljedeću rundu.” „Kako hoćeš.” Zagrlio ju je jednom rukom, dodirnuo njezinu kosu. „Svoju stotku sam dobio, sad mi još ostaje da tebe gledam.” Nagnuo se, poljubio joj usne — čvrsto, vruće, brzo. „Onda, vidimo se.” Kad je odšetao izvan vidokruga, Parker je odlučila da će ostati sjediti još trideset sekundi, da povrati dah i stane na noge. Potrajalo je to dvostruko duže, pa je morala otrčati uza stube da pregleda apartmane a da ne zakasni.


DEVET

Kao što su i očekivale, na vjenčanju je bilo problema, manjih kriza i razbuktanih osobnih konflikata koje je Parker izmanevrirala, riješila ili umanjila. Spriječila je moguću borbu između zaraćene majke i mladenkine bake tako što je svaku posebno odvela na razgledanje prostorija dok je druga bila nasamo s mladenkom. I uporno je glumila Švicarsku kad je svaka od njih nabrajala mane i nedostatke one druge. Uspjela je zaokupiti mladoženjina dobrog prijatelja i odvojiti ga od svih mjesta kojima bi mogla proći njegova bivša žena, mladenkina sestra. Budući da su ličnosti i deaktiviranje ljudskih tempiranih bombi pojele većinu njezina vremena i energije, prenijela je dio onoga što je smatrala čuvarskom dužnosti na Mac ili Laurel dovoljno dugo da osobno provjeri kako je sve postavljeno. Korak po korak, vidjela je kako Emma pretvara šumu i livadu u elegantnu i raskošnu gozbu za oči dok je Laurel stavljala posljednje ukrase na tortu s pet katova koja je bila spektakularna poput bijelog dijamanta. U mladenkinu apartmanu Mac je dokumentirala jednu drugu preobrazbu — onu iz žene u mladenku, bilježeći trenutak ponosa i zadovoljstva kad je njihova mladenka stajala u svojoj svjetlucavoj bijeloj haljini koja je bliještala sa srebrnim perlama na gornjem dijelu haljine bez naramenica.


Parker je gledala mladenku kako zabacuje svoje raskošne skute da bi njezina majka — očito previše ganuta da misli na svađe - mogla zakopčati ledenu vatru dijamanata oko kćerina vrata. „Nešto staro”, promrmlja majka. Parker je znala da će Mac zabilježiti tu zaleđenu vatru, krasne linije mladenkinih ramena, zabacivanje haljine — ali taj trenutak i fotografija isto će tako istaknuti emociju između majke i kćeri dok su se smiješile jedna drugoj uz vlažne oči. „Dušo, izgledaš kao da si izišla iz sna.” „Osjećam se... Bože, ja... Mama. Nisam očekivala da ću ovako emocionalno reagirati.” Parker joj doda maramicu. „Bila si u pravu, Parker”, doda mladenka dok je oprezno brisala kutove očiju. „Kad si rekla da ne nosim veo.” Dirne rukom jednostavnu vrpcu koja se sjajila u njezinoj tamnoj, podignutoj kosi. „Da je bolje da mi ukras na glavi bude jednostavan.” „Ne bi mogla savršenije izgledati, Alysa”, reče joj Parker. „Osim ako...” Budući da je Emma još dovršavala plesnu dvoranu, Parker izvadi vjenčani buket iz kutije i pruži ga mladenkinoj majci. „Još jedan divan detalj.” S visećim buketom orhideja sa srebrnim rubovima, naglašenim prozirnim perlama u svojoj ruci, mladenka se još jednom okrene prema ogledalu. „Oh. Oh. Sad mislim, osjećam se kao da sam izišla iz sna.” Mladenkina majka stavi svoju ruku na Parkerinu i uzdahne. A to je, pomisli Parker, bilo najbolje priznanje za posao koji je zasad dobro obavljen. Začula je vrisku — mladu, sretnu vrisku, ne tužnu — ali je ipak požurila do druge strane sobe kad je Mal, punih ruku djevojčice koja je držala cvijeće, otvorio vrata. „Ispričavam se, dame moje, ali našao sam ovu vilu. Je li ovo ulaz u dvorac?” „Naravno da jest.” Parker je krenula preuzeti djevojčicu kad je neka žena zazvala i krenula prema njima s druge dvije djevojčice na svakom boku. „Leah! Oprostite, stvarno mi je žao. Pobjegla mi je i nisam je mogla sustići s druge dvije.”


„Nema veze.” „Spremne su za fotografiranje”, reče Parker, „pa ih možete odmah uvesti k Mac. Pomoći ću vam.” Uzela je neskrušenu Leu. „Hvala”, rekla je Malu prije nego stoje odnijela curicu. „Bok, Mal! Bok!” Vikala je Leah preko ramena, a Parkerine su se usne trzale od uživanja kad je curica pozdravu dodala glasne otpuhane poljupce. Kad se vratila, našla je Mala kako se poslužuje s pladnja sa sirom. „Dobra hrana”, prokomentira. „Proteini održavaju energiju visokom.” „U redu.” Stavio je malo Port Saluta8 na kreker. „Evo ti malo energije.” Ne može mi naškoditi, odluči, te prihvati. „Gdje si našao Leu?” „Curicu? Tu odmah u hodniku, plesala je. Radila je ono, znaš...” Zavrtio je prstom po zraku. „Sva je uživljena u svoju odjeću. Baš sam bio odnio ocu — ne znam zapravo kojemu, mladoženjinu ocu? Ili je možda to bio onaj drugi, mladenkin otac? — čašicu Jack Blacka, tako da nije mogla biti dugo tamo.” „Zahvalni smo na pomoći.” On se nasmije. „Pokaži mi.” „Nemam vremena za to. Moram...” Podigne ruku. „Uzbuna. Zimski vrt.” „Tko si ti, kapetan Kirk?” Ali već je jurila iz prostorije. „Što je... Ma, kvragu”, promrmlja u slušalicu. „Stižem.” „Što je bilo?” „Neki su uzvanici odlučili da se mladenkina i mladoženjina izričita uputa da se ne dovode djeca mlađa od dvanaest godina ne tiče njihovo četvero djece, koja sad očito tamo haraju za vrijeme koktela prije svečanosti. Laurel je jedina dolje, pomaže poslužiteljima, i nedostaje joj malo da eksplodira.” „Moraš li često juriti hektarima ove kuće?” „Da.” „Pa zašto si onda u štulama?”

8

Port Salut — vrsta francuskog polutvrdog sira.


„Ovo su izvanredno lijepe Pradice, a nosim ih zato što sam profesionalka.” Definitivno se znala u njima kretati, pomislio je. „Nema veze s taštinom.” „Nuspojava.” Usporila je od jurnjave do žustrog koraka kad su ušli u zimski vrt. Čuo je djecu prije nego što ih je vidio. Što je bilo vrlo jednostavno, pomislio je, jer su vikali, derali se, vrištali što su jače mogli. Vidio je, kao vjerojatno i Parker, razne reakcije drugih uzvanika koji su došli dovoljno rano da bi uživali u nekoliko pića i nešto slasnih zalogajčića prije zavjeta. Zabavljanje, nerviranje, tuga, prijezir. Koja mješavina, pomislio je. A kad je primijetio kako jedan od poslužitelja u uniformi mete razbijeno staklo, pomislio je — i priličan kaos. Dok se Parker provlačila kroz gužvu s točnošću i fokusom projektila s infracrvenim samonavođenjem, primijetio je da su se djeca sama počela ponašati pristojno. Majčina vika privremeno je počela djelovati. „Parker.” Laurel, koja je na sebi imala kuharsku pregaču preko poslovnog kostima, pokazala je zube jedva uspijevajući zadržati pristojan osmijeh. „Gospoda Farrington.” „Parker Brown.” Parker je pružila ruku, zgrabila ruku gospođe Farrington prije nego što je ova mogla prigovoriti te je zadržala. „Drago mi je. Molim vas da vi i vaša djeca pođete sa mnom. Je li njihov otac s vama?” „On je za šankom, a mi ne kanimo nikamo ići.” „Laurel, molim te, pronađi gospodina Farringtona i zamoli ga da nam se pridruži. Imate jako lijepu djecu”, reče ženi, „ali morat ću vas zamoliti da ih kontrolirate.” „Nitko meni neće govoriti što ću ja raditi sa svojom vlastitom djecom.” Osmijeh je ostao na Parkerinu licu; samo je postao žestok. „Budući da je ovo moj dom, moj posjed, a vaša djeca izričito nisu pozvana na vjenčanje, upravo to radim.” „Mi smo došli kao obitelj.” Parker je zadržala dah kad je ugledala jednog od dječaka koji su se tukli na podu kako baca dječji autić na svoga brata. Malcolm


ga je uhvatio jednom rukom sekundu prije nego što se zamalo sudario sa staklenom cilindričnom vazom napunjenom orhidejama. „A jeste li spremni platiti štetu? Današnji dan nije za vas i vašu obitelj”, nastavi. Iako joj je glas i dalje bio tih, ton je postao uporan. „Ovo je Alysin i Boov dan. Na pozivnici su jasno bile naznačene njihove želje da ne bude djece mlađe od dvanaest.” Kad je galama prestala, pogleda dolje i ugleda Malcolma kako čuči s četiri blaženo mirna dječaka, široko otvorenih očiju. „Smatram da je to sebično i bezobzirno.” „To je vaše mišljenje”, mirno reče Parker. „Bez obzira na to, poznata vam je njihova želja.” „Rekao sam joj da ih ne povede.” Prilazio je gospodin Farrington, s čašom za aperitiv u ruci. „Rekao sam ti da ih ne vodiš, Nancy.” ,,A ja sam tebi rekla da očekujem od svog rođaka da ima više razumijevanja i ljubavi za moju djecu od toga da im zabrani dolazak na svoje vlastito vjenčanje.” „Želite li i dalje raspravljati o tome ovdje?” Parker se mrko nasmiješi. „Ispred ove djece i drugih uzvanika? Recite mi, gospođo Farrington, jeste li najavili svih šestero?” Žena ljutito stisne usta, ništa ne reče. „Budući da niste, nemamo mjesta na večeri za vašu djecu, a kako je riječ o obroku s točno određenim brojem jedaćih pribora, za njih nema večere. Ipak, spremni smo organizirati čuvanje djece na nekom drugom mjestu u kući, s primjerenom hranom i pićem dok traju vjenčanje i zabava. Mogu dovesti dva licencirana odgojitelja ovamo za dvadeset minuta, za cijenu od pedeset dolara po satu. Za svako dijete.” „Ako mislite da ću ja plaćati vama...” „Ili ćete se složiti s čuvanjem djece i navedenom cijenom ili ćete ga sami morati organizirati na nekom drugom mjestu. Moj je posao da provodim Alysine i Boove upute i želje. I kanim raditi svoj posao.” „Hajde, Garry, idemo. Uzmi dječake.” „Ti idi.” Garry slegne ramenima. „Uzmi dječake ili ih ostavi, a ja ću platiti trošak. Ja ostajem na vjenčanju. Zapamti, Nancy, Bo je moj rođak.” „Idemo. Dečki, odmah! Rekla sam sad odmah!”


Plakanje, vikanje, svađanje opet se pojačalo kad je zgrabila, povukla i odvukla četvero ljutite djece. Parker i Laurel samo su se pogledale. Laurel je kimnula glavom i ispratila Nancy Farrington van. „Ispričavam se”, reče Garry. „Raspravljamo već tjednima o ovome, ali mislio sam da smo to riješili. Onda sam našao dječake u automobilu kad sam izišao. Nisam trebao popustiti. Mislim da su oni razbili onaj pladanj s čašama koji sam vidio da iznosi jedan od poslužitelja. Koliko sam vam dužan?” „Nezgode se događaju, gospodine Farrington. Nadam se da ćete uživati u vjenčanju. Malcolme, molim te, pođi sa mnom.” „Naravno.” Stavio je autić koji je još uvijek držao u Garryjevu ruku. „Klasik”, reče i odšeta nakon Parker. „Što si im rekao da su ušutjeli?” upita ona. „Rekao sam im da držim Corvettu kao taoca. Jako lijep primjerak iz ‘66 od Matchboxa9. I ako ne prestanu, da će ih gospođica koja priča s njihovom majkom uhititi.” „Uhititi?” „Upalilo je. A kad su ušutjeli, onda smo pričali o autima. Igrali su se s autićima kad je njihova majka ušla i rekla Esme, dadilji, da ih obuče u njihova odijela. Oni mrze ta odijela i samo su se htjeli igrati s autićima. Tko bi ih krivio?” „Pa, jako si se dobro snašao.” „Iako su bila četvorica, ti si imala težu zadaću. Oni su derišta, naravno, ali ona je hladna kučka. Onda, što kažeš na pivo?” „Nemam ja vremena za pivo. Ovo mije oduzelo veći dio vremena za dolaske, zabavu, fotografiranje. Mac je skoro gotova s mladoženjinom svitom.” „Kako znaš?” Kucne po slušalici.„Rekla mi je. Spremni smo”, reče u slušalicu, a Malcolm se nasmije. „Molim te, pusti glazbu za smještanje uzvanika na njihova mjesta i zatvori šank.” „Ako ne zatvorimo šank, mnogo ljudi uopće ne iziđe van”, reče Malcolmu. „Deset minuta do ulaska mladoženje. Moram poći gore. Hvala ti na pomoći.” „Nema na čemu. Idem ja po to pivo prije nego što zatvore.”

9

Matchbox — popularna serija igračaka tvrtke Mattel, najpoznatija po minijaturnim modelima vozila.


Volio ju je promatrati dok radi. Veći dio vremena nije znao što zapravo radi, ali to mu nije umanjilo užitak. Pokrivala je velik dio posla, znatan dio, ili se činilo da nestaje u pozadini. Više ju je puta vidio kako vadi nešto iz džepa za nekoga od uzvanika. Očito je imala na stotine različitih stvari u tom svom poslovnom sakou. Maramice, sprej za čišćenje naočala, pribadače, selotejp, šibice, kemijsku. Imala je mali dućan kod sebe, barem se tako činilo prema onome što je vidio. Tu i tamo vidio bi njezine usne kako se pomiču odgovarajući, pretpostavljao je, na nešto iz slušalica. Potom bi odjurila u drugom smjeru, na neku novu dužnost ili da odvrati neku novu krizu. Katkad bi se dogovarala s jednom ili više svojih partnerica ili s nekim od pomoćnika, a zatim bi svi trčeći odjurili. Kada čovjek ne obraća pozornost, izgleda kao da cijela svečanost ide samostalno, poput nekog organizma. Sva ta vreva samog vjenčanja — fine haljine i odijela, teretni brod cvijeća, svijeće i rijeke te neobične bijele dekoracije omotane oko svega. Glazba, suze, mnogo svjetlucavih svjećica kojima su uzvanici bili oduševljeni. Povorke, povlačenja, pa iznova otvaranje šanka i svjetina se uvodi unutra na još hrane i pića, da ih zadrže dok ne dođe vrijeme za veliku raskošnu večeru. Još cvijeća, svijeća, svjetlucavih svjećica, glazbe, zdravica, druženja. Sve tempirano, vidio je, u minutu. Potom slijedi masovna selidba na zabavu u plesnu dvoranu, a prije nego što posljednji uzvanik iziđe iz prostorije, cijela košnica pčela radilica već sklanja, čisti i rastavlja pola stolova. Ovo je znao iz provjerenih izvora, jer su ga unovačili za rastavljanje. Kad je stigao do plesne dvorane, zabava je već bila u punom pogonu. Još stolova, još svijeća i svjećica te gomila cvijeća. Sad se čuje živahna glazba da privuče uzvanike na plesni podij, još jedan šank te poslužitelji koji na pladnjevima dijele šampanjac. Središnji ukras na stolu, primijetio je, zapinjući preko Emmine gozbe cvijeća, bila je Laurelina torta koja je izgledala poput umjetničkog djela. Budući daje kušao njezina djela i prije, očekivao je da bude jednako tako ukusna kao što je bila predivna. Imao se čemu radovati.


Ugleda Mac kako snima fotografije provlačeći se i probijajući kroz gužvu, kružeći unutar i oko plesnog podija. Malcolm se počastio pivom prije nego što se progurao do Čartera. „Kakva zabava”, prokomentira. „Jedna od velikih. Ne mogu vjerovati da će moja sestra imati takvu sljedećeg tjedna.” „Da, u pravu si. Dobio sam pozivnicu. Vjerojatno će biti drukčije stajati na toj strani.” „Za sve nas. Mac i ja odlučili smo da će nam to biti praksa za naše vjenčanje. Da vidimo kako je to biti sudionik vjenčanja i voditi vjenčanje u isto vrijeme.” „Pa, neće ona fotografirati samu sebe, osim ako ima klona.” „Ne.” Carter se nasmije. „Još uvijek pokušava dokučiti kako da ih snimi nekoliko, ali ima jednu ženu koja joj se sviđa i kojoj vjeruje za fotografiranje. A sve se one redovito sastaju da nađu najbolje načine da sve glatko prođe.” „Ako itko može, one su te koje će uvijek uspjeti. Čuj, daješ li ikada poduku? Znaš, jedan na jednog?” ,,S mojim učenicima?” Carter skrene pogled sa svjetine. „Naravno.” „Ne, ne mislim na njih.” „Ne. Ali mogao bih.” „Jedan dečko radi kod mene već nekoliko mjeseci. Dobar mehaničar. Ima potencijala. Nedavno sam shvatio da ne zna čitati. Mislim, zna, ali jedva. Dovoljno da se snađe, dovoljno da se može praviti da zna.” „Nepismenost je veći problem nego što to većina ljudi misli. Želiš mu pomoći da nauči čitati.” „Nisam učitelj, a bogme ne bih ni znao kako započeti. Mislio sam na tebe.” „Mogu mu pomoći, ako hoće.” „Htjet će ako želi zadržati posao. Mogu ga uvjeriti da će biti tako ako se usprotivi.” „Koliko ima godina?” „Sedamnaest. Gotovo osamnaest. Dobio je svjedodžbu srednje škole većinom, kako sam shvatio - plaćajući drugim dečkima da ga provuku ili šarmirajući djevojke. Ja ću platiti za trud.”


„Nema truda, Mal. Htio bih to, napraviti.” „Hvala, ali ako se predomisliš u vezi s dečkom ili trudom, neću ti zamjeriti. Reći ću mu da te nazove i da se dogovori s tobom. ” Malcolm otpije gutljaj piva, kimne glavom i pogleda prema Parker koja je prelazila s jednog kraja plesne dvorane na drugi. „Onda, reci mi nešto što ne znam.” „Molim?” „Parker. Reci mi nešto o njoj što ne znam.” „Aha... Hm.” „Isuse, Cart, nisam mislio na male prljave tajne. Ali, ako ih ima, napit ću te i izvući ih iz tebe. Primjerice, što radi kad ne radi ovo?” „Uglavnom uvijek ovo radi.” „Kako se zabavlja? Zar ti moram donijeti pivo samo da progovoriš?” „Ne.” Carter skupi obrve razmišljajući. „One se zajedno druže, njih četiri. Pokušavam ne razmišljati o tome što se događa kad su zajedno jer dio toga vjerojatno uključuje i mene. Šoping. Voli kupovati. Sve vole.” „To i nije neko iznenađenje.” „Pa... Mnogo čita, ima istančan ukus.” „Dobro, to je zanimljivo.” „I...” Zagrijavajući se očito za zadatak, Carter prihvati pivo koje je Malcolm brzo dohvatio s pladnja poslužitelja. „Ona i Laurel obje vole stare filmove. Klasične crno-bijele. Ide na priredbe za prikupljanje financijskih sredstava i dobrotvorne zabave, koje su dužnost kluba. Ona i Del ih podijele. To je stvar Brownovih.” „Noblesse oblige10.”

„Upravo tako. Oh, i želi napisati knjigu.” „Ma daj.” „Stvarno. Knjigu o vjenčanjima, u kojoj bi svaka od njih napisala dio o svom području, a ona bi ih povezala u cjelinu. Upravo tako funkcioniraju Zavjeti. A moram pretpostaviti da ne prikupljaš ove podatke o njoj iz čiste znatiželje.” ,,U pravu si.”

16

Noblesse oblige (fr.) — Plemenitost obvezuje; obveza na časno i odgovorno ponašanje onih koji su visoka roda ili na

istaknutom društvenom položaju.


„Onda bi trebao znati da nitko ne prikuplja podatke a da ne pripada Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, kao što to radi Parker. Ako je zanimaš,

ima dosje o tebi.” Carter kucne po svojoj sljepoočnici. „Ovdje.” Malcolm slegne ramenima. „Ja sam otvorena knjiga.” „Nitko nije, iako misli da jest. Moram poći, to je Macin znak. Ah...” Pruži gotovo netaknuto pivo Malcolmu. Malcolm je imao vremena pa je odlutao dalje i našao gospođu Grady kako lista časopis sa šalicom čaja za kuhinjskim pultom. „Kava je svježa ako to tražiš.” „Nemam ništa protiv, osim ako ne želite poći gore na zabavu i počastiti me onim plesom.” Ona se nasmije. „Nisam odjevena za zabavu.” „Nisam ni ja.” Uzme šalicu, natoči si malo kave. „Jako dobra zabava.” „Moje cure znaju kako se to radi. Jesi li večerao?” „Nisam još.” „Kako ti zvuči složenac od piletine?” „Jako dobro.” Nasmiješi se. „Slučajno imam malo i spremna sam ga podijeliti.” „Ja sam sretnik jer sam se baš nadao večeri sa ženom mojih snova.” „Parker je zauzeta, tako da ćeš morati mene trpjeti.” „Kod vas čovjek nema što trpjeti.” „Pametna si ti glavica, Malcolme.” Namigne mu i bocne ga. „Postavi stol.” Ustane se i stavi složenac u pećnicu da se ugrije i primijeti da je nije ispravio kad je rekla daje Parker žena njegovih snova. Uživala je u njegovu društvu. Istina je, priznala je, da je imao vrline koje su je podsjećale na njezina Charlieja. Kombinacija lakog šarma i sirovosti, ležerna snaga i poneki sjaj u oku koji je govorio da može biti opasan kad hoće. Nakon što su sjeli i kad je pojeo prvi zalogaj, nasmijao joj se. „Dobro, ukusno je kao što i izgleda. I ja kuham katkad.” „Kuhaš i sada?” „Dostava i grijanje u mikrovalnoj dosade, a ne mogu se uvijek majci umiljavati za jelo. Tako da nešto smutim barem nekoliko puta tjedno. Možda ćete mi dati recept?”


„Možda i hoću. Kako ti je majka?” „Odlično je. Kupio sam joj Wii. Sad je ovisna o igrama kao što su Mario Kart i kuglanje. Satare me u kuglanju, a ja nju u Mario Kartu.” „Uvijek si bio dobar sin.” Slegne ramenima. „Katkad bolji, kadšto lošiji. Ona voli svoj posao. To je važno, da voliš svoj posao. Vi volite svoj.” „Uvijek sam ga voljela.” „Vi ste s Brownovima otkad sam čuo za Brownove, a vjerojatno i prije toga.” „Bit će četrdeset godina sljedećeg proljeća.” „Četrdeset?” Nije joj povrijedilo taštinu kad je vidjela njegov stvarni šok brojkom. „Onda ste imali, koliko, osam? Zar ne postoje zakoni protiv rada djece?” Nasmije se te upre prstom u njega. „Imala sam dvadeset ijednu.” „Kako ste počeli?” „Kao spremačica. U ono je vrijeme gospođa Brown, Parkerina baka, imala kompletno osoblje i nije bilo jednostavno raditi za nju. Tri spremačice, batler, domaćica, kuharica i kuhinjsko osoblje, vrtlari, vozači. Uvijek nas je bilo dvadeset četvero. Ja sam bila mlada i zelena, ali mije trebao posao, ne samo za kruh nego da prebrodim gubitak svoga supruga u ratu. Vijetnamskom ratu.” „Koliko ste dugo bili u braku?” „Gotovo tri godine, ali moj je Charlie bio u vojsci gotovo polovicu tog vremena. Oh, bila sam tako ljutita na njega što se prijavio. Ali rekao je, ako misli biti Amerikanac - on je došao iz Kerryja, znaš — onda se mora boriti za Ameriku. Borio se i poginuo poput mnogih drugih. Dali su mu medalju za to. Ma, znaš kako to ide.” „Da” „Živjeli smo u gradu, a ja nisam htjela ostati u gradu kad sam znala da Charlie više nikad neće biti tamo sa mnom. Radila sam kod prijateljice Brownovih, a ona se preudala i trebala preseliti u Europu. Preporučila me gospođi Brown, onoj koja je tada bila tamo, i počela sam raditi kao spremačica. Mladi gospodar, Parkerin otac, bio je otprilike jednako star kao i ja, možda malo mlađi kad sam počela raditi. Mogu ti reći da se nije ugledao na majku.” „Čuo sam nekoliko stvari zbog kojih mislim daje tako svima bilo bolje.”


„Znao je kako premostiti jaz među svojim roditeljima. Posjedovao je tu neku srdačnost, oštroumnost, a istodobno ljubaznost. Zaljubio se u mladu gospođicu i to je bilo lijepo vidjeti. Poput romantičnog filma. Bila je puna veselja i sjaja. Kad je kuća pripala njima, sve je bilo puno veselja i sjaja — a to ranije nije bio slučaj, ne u moje vrijeme. Zadržali su osoblje koje je željelo ostati, umirovili one koji su htjeli u mirovinu. Budući da je domaćica tada bila spremna za mirovinu, mlada me gospođica pitala želim li ja to mjesto. Bio je to dobar posao za dobre ljude u sretnom domu koji je trebao potrajati mnogo godina.” Uzdahne. „Tako daje i moja obitelj umrla toga dana.” „Bio sam u Los Angelesu i čuo sam za to čak i prije nego što mi je rekla moja majka. Brownovi su ostavili značajan trag.” „Jesu. Ova kuća, ovaj dom dio je toga traga.” „Sad je uglavnom sami vodite.” „Oh, imam pomoć oko čišćenja. Parker je meni prepustila da odlučim kad mi treba i što mi treba. Imamo još uvijek vrtlare na imanju, ali njima se bave većinom Parker i Emma. A Parker?” Zastane, nasmije se. „I sada je ista kao i uvijek. Nitko ne treba pospremati za tom curom. Sretan si ako te ne organizira do zadnjeg centimetra. Imam slobodne zime koje provodim uživajući u otočnim povjetarcima i svu slobodu koja mi zatreba u međuvremenu. I veliko zadovoljstvo promatrati dvoje djece kako ostavljaju svoj trag, djecu čije sam prve korake nadzirala.” Stavi još jednu porciju u njegovu zdjelu. „Podsjećaš me na mog Charlieja.” „Stvarno? Hoćete se udati za mene?” Mahne mu žlicom. „Upravo to bi i on rekao tako brzo. Znao je sa ženama, bez obzira na njihovu dob. Zato sam slaba na tebe, Malcolme. Nemoj me razočarati.” „Trudit ću se.” „Hvataš li se moje cure, Malcolme?” „Da, gospođo.” „Dobro. Nemoj uprskati.” „Shvatit ću to kao zeleno svjetlo s vaše strane, pa biste mi mogli dati neke upute za navigaciju.” Zavrtjela je glavom. „Mislim da ti ne trebaju. Reći ću da je ona previše navikla na muškarce koji joj se pokušavaju približiti


na predvidljiv način. Ti nisi takav. Cura želi ljubav, a s tim i ostalo s činije odrasla. Takvu vrstu partnerstva, poštovanja, prijateljstva. Neće se nikad zadovoljiti s manje, i ne bi trebala. Neće tolerirati neiskrenost.” „Lažu samo lijeni ljudi.” „Ti nikada nisi bio lijen. Ali imaš naviku gnjaviti ljude da ti pričaju o sebi, a da pri tome ti sam ne kažeš gotovo ništa o sebi i o svojim stvarima. Trebat će te upoznati.” Poželio je reći da nema mnogo toga da bi se upoznalo, pa se sjetio svoga komentara Carteruo otvorenoj knjizi i njegova odgovora. „Možda.” Pričekala je sekundu, promatrajući ga. „Viđaš li ikada svoga ujaka i ujnu?” Lice mu se smrkne. „Klonimo se jedni drugima s puta.” „Reci joj zašto.” Pomaknuo se, očito iz nelagode. „To je prošlost.” „Bila je prošlost i sve ono što si htio čuti od mene uz složenac od piletine. Prošlost nas čini onakvima kakvi jesmo ili kakvima smo odlučili da ne želimo biti. A sad se vrati na zabavu, vidi možeš li joj biti koristan. Ona cijeni kad je netko koristan.” „Pomoći ću vam počistiti.” „Ne večeras. Hajde, gubi se iz moje kuhinje. Malo njoj smetaj.”


DESET

Smetao joj je. Bilo je teško požaliti se kad je uspijevao smetati i biti koristan u isto vrijeme, ali ipak... smetao joj je. Do kraja večeri nije bila sigurna što napraviti s njim i u vezi s njim. Uživati u tome, i njemu — to je bio savjet njezinih prijateljica. Ali kako će uživati u nečemu ili nekome tko je čini tako nemirnom? Govorila je sebi da se treba koncentrirati na rad, na svoj posao, na detalje vjenčanja i u tome je uspjela. Uglavnom. Dok je pomagala ispratiti uzvanike na kraju večeri, Parker je sama sebi čestitala što je izbjegla, prikrila ili svladala mnogo zamki u večerašnjem događanju. No pijani ujak Henry ipak je izmaknuo njezinu radaru. „Predivno! Predivno vjenčanje, predivna cura.” „Hvala, gospodine...” „Predivna!” Obuhvati Parker u pijani zagrljaj i odmah počne rukama dodirivati njezinu stražnjicu. Prije nego što se uspjela osloboditi ugleda Malcolma kako ide prema njima dugim koracima. Njezina je prva pomisao bila oh, ne. Nije joj trebao bijeli vitez koji će najvjerojatnije prvo udariti, pa onda progovoriti. „Gospodine...” „Ej, stari.” Malcolmov nevjerojatno veseli ton bio je u skladu s kratkim osmijehom na licu. „Sigurno želite maknuti te ruke. Kako idete kući?” Budući da je muškarac bio nestabilan na nogama, Malcolm ga je lako skinuo s Parker. „Imate li prijevoz?”


„Mogu voziti.” Henry se ljuljao, smijao, podignuo palac gore. „Sto posto.” „Mislim da je sto posto alkohola.” Malcolm je namjestio Henryja tako da je muškarčeva ruka bila prebačena oko njegovih ramena. „Imate li ključeve? Čuvat ću ih za vas.” „Hm...” „Hej, tata!” Muškarac požuri niza stube, usmjeri brzi, ispričavajući pogled prema Parker. „Oprostite, pobjegao mi je. Hajdemo van, tata. Mama i Ana stižu svaki čas. Moja supruga i ja ćemo ga odvesti kući”, objasni Malcolmu. ,,U redu. Držim ga. Pomoći ću ti s njim.” „Predivno vjenčanje!” Uzvikne Henry dok je izlazio. „Moram poljubiti mladenku.” ,,I svaku drugu žensku ispod sto dvadeset koje bi se uspio dočepati”, prokomentira Mac. „Oprosti, baš sam se bila uputila dolje, ali nisam bila brza kao Mal kad si dobila tretman pijanog ujaka Henryja.” „Preživjela sam.” Parker uzdahne, namjesti sako. „Em i Laurel pomažu zaostalim pojedincima pronaći stvari za koje misle da su ih izgubili. Jack, Del i Carter još jednom metu raščišćene prostorije. Dobro smo to obavile.” „Sjajno smo to obavile. Počet ću mesti ovaj kat ako želiš ostalo preuzeti.” „Pošteno.” Parker krene kroz salon, sve do velike dvorane i zimskog vrta, gdje su pomoćnici već premjestili i prebacili cvijeće, til, svjećice, svijeće. Ovdje je, u ovom trenutku, bilo tiho, sjenovito, s melankoličnim mirisom cvijeća koji se još zadržao u zraku. Ujutro će opet sve ukrasiti za nedjeljni intimniji događaj, ali zasad... „Henry se zavalio na stražnje sjedalo sinova ‘lexusa’”, reče Malcolm stojeći iza nje. Okrenula se i gledala ga kako prilazi kroz to zasjenjeno svjetlo. Iako se kretao gotovo bez ikakva zvuka, prostorija joj se više nije činila tihom. „To je dobro. Hvala na pomoći.” „Bilo je lako. Mislila si da ću udariti nekog pijanog starca jer je htio malo stisnuti jednu jako lijepo oblikovanu guzu.”


„Samo sam se u jednom trenutku zabrinula.” „A ubuduće? Udaranje sretnog pijanca prilično je jadno. Kad nekoga udaram, želim da bude vrijedno truda.” Njegov je glas bio i dalje miran, bezbrižan, pa zašto se onda, pitala se, taj melankolični zrak koji je mirisao na cvijeće odjednom počeo činiti napetim, opasnim za njezinu kožu?” „Primijetila sam.” „Osim toga, budući da je to stvarno odlična guza, bilo mu je teško zamjeriti.” „Mislila sam da ti se sviđaju noge.” „Dušo, nema centimetra na tebi koji nije prva klasa, i ti to znaš.” Nagne glavu, dajući sve od sebe da uskladi glas s njegovim mirnim tonom. „To nije zvučilo kao kompliment.” ,,I nije bio. To je obična činjenica.” Krenuo je prema njoj kroz zasjenjeno svjetlo, a ona se morala opirati porivu da se odmakne. „Što radiš nakon jedne ovakve proslave da se opustiš?” „Ovisi. Katkad imamo grupni razgovor nakon svadbe. Kadšto se svi samo odvuku u svoj kutak da... Čekaj”, rekla je kad ju je čvrsto zagrlio. „Mislio sam da ćemo iskušati jedan drugi način opuštanja.” Poljubio ju je u trenutku strasti koja je bila više prijetnja nego obećanje. Njegove ruke klizile su niz nju, vješto klizile po njoj dok trnci - da, opasni trnci - nisu proletjeli užarenom kožom. Njezinom kožom. Rekla je sebi da prekine, a zatim, dok je strast žarila njezinim kostima, zapitala se zašto bi. „Želim te pod svojim rukama, Parker.” Više nije bilo bezbrižno, nije bilo mirno. Maknuo je svoje usne s njezinih, kliznuo zubima po njezinoj čeljusti. ,,I to znaš.” „To ne znači...” „Dopusti mi.” Uvukao je ruku između dugmeta njezina sakoa da ih otkopča. „Moram...” „Dopusti mi”, ponovio je i prešao prstima po njezinim grudima. Brzo je udahnula kad se žarenje pretvorilo u bol, a bol u sirovu, žestoku potrebu. „Ne mogu sada. Neću ići s tobom u krevet kad...” „Nisam te tražio da ideš sa mnom u krevet. Samo te želim dirati.” Dok ju je dirao, promatrao je njezino lice, promatrao joj je lice sve dok mu usne nisu opet prišle njezinima, punima žara i želje.


„Iziđi sa mnom sutra.” „Ja... Hoću. Neću.” Zašto nije mogla misliti? „Imamo proslavu.” „Sljedeću si večer slobodna.” Kliznuo je rukom prema dolje, vanjskom stranom njezinih bedara, pa opet gore dok joj se mišići nisu rastopili. „Koji je to dan?” Kako je mogla oblikovati razuman odgovor kad je on unosio nered u njezino tijelo?” Mislim da je... utorak.” „Pokupit ću te u sedam. Reci da.” „Da. Dobro, da.” „Bolje da krenem.” „Da.” On se nasmiješio, a, kad ju je opet naglo privukao k sebi, pomislila je oh, Bože prije nego što je opet pokleknula. „Laku noć.” Kimnula je glavom i nije više ništa rekla dok je izlazio iz zimskog vrta. Onda je napravila nešto što nije nikada napravila nakon svečanosti. Sjedila je sama u mraku sabirući se dok su njezine partnerice odrađivale golem posao. Slijedeći rutinu, Parker je provela nedjeljnu večer rješavajući papirologiju, za Zavjete, za kuću, za svoje osobne stvari. Pregledala je svoje e-mailove, poruke, glasovne poruke, provjerila svoje kalendare — osobni i poslovni — za sljedeća dva tjedna, pregledala rasporede svojih partnerica te unijela sve potrebne dodatke ili promjene. Provjerila je popis zadataka koje je morala obaviti sljedećeg jutra. Nije to smatrala obvezom. To joj je jednostavno prešlo u naviku, i to strogu, da započne svaki ponedjeljak s čistim stolom. Zadovoljna, otvorila je spis s prijedlogom za knjigu o kojoj je razmišljala, nešto malo dodala. Uskoro će biti spremna, pomislila je, daje pokaže svojim partnericama, dobije njihovo mišljenje i da ozbiljno porazgovaraju o daljnjem napretku. U jedanaest je bila u krevetu s knjigom. U jedanaest i deset zurila je u strop razmišljajući o bilješci u njezinu kalendaru. Utorak, 19 sati, Malcolm.


Zastoje pristala na takav način? Dobro, točno je znala zašto je pristala, pa je bilo glupo da si postavlja to pitanje. Bila je seksualno usplahirena, uzbuđena i zainteresirana. Nema smisla da se pretvara daje bilo drukčije. Tako usplahirena, uzbuđena i zainteresirana da ga uopće nije pitala kamo je planirao ići, što je planirao raditi. Kako će se obući, pobogu? Kako bi se trebala pripremiti bez ikakve natuknice prema kojoj bi se mogla orijentirati? Je li je planirao odvesti na večeru, u kino, na predstavu, odmah u motel? A zašto bi uopće išli u motel kad oboje imaju kuću? I zašto nije mogla prestati razmišljati i jednostavno čitati svoju prokletu knjigu? Mogla bi ga jednostavno nazvati i saznati. Ali nije ga htjela zvati. Svaki normalni muškarac rekao bi: Pokupit ću te u sedam, ići ćemo na većem. Onda bi znala što može očekivati. Sigurno se neće posebno urediti kad će je on vjerojatno pokupiti na svom motociklu. Nije uopće znala ima li automobil. Zašto to nije znala? Mogla bi pitati Dela. Osjećala bi se glupo da pita Dela. Osjećala se glupo što uopće razmišlja o tome da pita Dela. Osjećala se glupo. Dopustila mu je da je dotiče rukama po cijelome tijelu, bez sumnje je razmišljala o tome da mu to opet dopusti - i više od toga — a uopće nije znala ima li automobil. Ili kako živi, što radi u svoje slobodno vrijeme, osim toga što zna da igra poker s njezinim bratom i njegovim prijateljima. „Ja bih mogla voziti”, promrmlja. „Mogla bih inzistirati na tome da pođemo mojim autom, onda...” Kad joj je zazvonio mobitel, zgrabila ga je s noćnog ormarića, oduševljena što može skrenuti misli sa svog osobnog ludila na mladenku. „Bok, Emily. Što mogu učiniti za tebe?” * * *

U ponedjeljak ujutro, odjevena u blijedocrvenu jaknu i crne hlače, s potpeticama dovoljno niskim za obavljanje sitnih zadataka,


a dovoljno modernima za sastanke, Parker je vukla svoju vreću za kemijsko čišćenje do stuba. „Čekaj, ja ću to uzeti.” Dolazeći iz svoga krila, Del prebaci aktovku u drugu ruku da uzme vreću. „Za kemijsko? Ako ponesem ovo do tvog auta, hoćeš li i moju odjeću odnijeti?” „Mogu, ali budi brz.” Kucne po satu. „Žurim.” „Koja novost.” Spusti aktovku i vreću na pod. „Eto me za dvije minute. Nemoj to nositi dolje.” „Mogao si usput donijeti i Laurelinu odjeću, kad već ideš”, poviče za njim. „Onda za pet.” Posegne opet za vrećom, slegne ramenima, pa umjesto nje dolje ponese aktovku. Emma išeta iz salona. „Hej. Ukrala sam kavu od gospođe G., pa sam mislila pogledati kućno cvijeće kad sam ovdje. Ideš van?” „Standardne obveze u ponedjeljak ujutro pa dogovor u salonu vjenčanica, i tako dalje.” „Kemijska.” Emma mahne rukama. „Možeš li ponijeti i moje?” „Ako brzo doneseš.” „Praktički sam se već vratila”, reče Emma i projuri kroz vrata. Parker provjeri koliko je sati, zatim se vrati skupiti robu za tjedno kemijsko čišćenje gospođe Grady. Kad je sve ukrcala u automobil, Del je izišao s još dvije vreće. „Ja sve mogu pokupiti kad bude gotovo”, reče joj. „Ali možda ću morati unajmiti kamion.” „Nije još gotovo. Emma je otišla po svoje.” Ubaci vreće. „Znaš, s obzirom na to koliku količinu nosimo, oni bi došli po to i dostavili.” „Znam, ali ionako idem tamo blizu.” Duboko uzdahne. „Jesen stiže. Možeš je namirisati. Lišće već počinje mijenjati boju.” Glupo, glupo, pomisli, ali nije se mogla zaustaviti. „Valjda će, kad se vrijeme promijeni, Malcolm morati spremiti svoj motocikl.” „Uglavnom da. Ima on ‘corvettu’, neki starinski primjerak koji je obnovio. Prilično ulickan. Ne dopušta nikome drugom da je vozi. A ima i kamion.” Prostrijeli je pogledom. „Jesi li zabrinuta za svoj prijevoz?” „Ne baš. To je mnogo vozila za jednu osobu.”


„To je njegov posao. Skupi stare automobile na aukcijama, obnovi ih pa ih opet prodaje, kao što se radi s kućama. Čini se da ima golemo tržište za to jer posao dobro obavlja.” Pruži ruku iza daje povuče za rep. „Možda će te naučiti popravljati motore.” „Korisna vještina, svakako, ali sumnjam.” Pogleda preko i ugleda Emmu i Čartera kako oboje vuku vreće za kemijsko. „Možda bi nam ipak dobro došao onaj kamion.” „Susrela sam usput Mac.” Emma uzdahne nekoliko puta. „Tako da smo uzeli cijeli plijen.” „Jesi li sigurna da možeš sve to?” Carter upita Parker. Zar nije uvijek mogla? pomisli ona, ali samo pokaže prstom na automobil. „Ukrcaj.” A ona će se pobrinuti da bude označeno kad stigne u kemijsku čistionicu. „Mogu ih ja pokupiti...” počne Carter. „Del će to riješiti. To će biti u četvrtak”, Parker reče svom bratu. „Poslije dva. Nemoj zaboraviti. Sastanak o vjenčanju Foster- Ginnero”, reče Emmi kad je obišla automobil. „Točno u pet.” „Sve znam. Hvala, Parker.” Odvezla se misleći kako će i Del i Carter uskoro krenuti, odmah nakon nje. Jack je, znala je, već otišao na rani sastanak na terenu. Emma će uskoro početi raditi na jutarnjoj dostavi cvijeća, Mac tijekom jutra radi na fotografijama — i odrađuje poslijepodnevno snimanje u studiju, a Laurel peče kolače za dogovoreni posao izvan imanja za srijedu navečer. Ispunjen dan za sve njih, mislila je. Baš kao što voli. Najprije je ostavila robu u kemijskoj čistionici, osobno označavajući svaku vreću. Obavljala je zadatke sistematično, prema svom popisu — banka, knjižara, neke stvari za ured. Zaustavila se da kupi potrepštine koje je morala iskoristiti za vrijeme prošlotjednih proslava. Dodala je svojim kućnim zalihama darove za hitne slučajeve, darove zahvale, darove za domaćicu djevojačke večeri, oprezno i po redu ukrcavajući sve u automobil. I zaustavljala se da odgovori na pozive i poruke klijenata. Obavila je svoju tjednu manikuru i stigla na dogovor petnaest minuta prije. Voljela je salone vjenčanica, nježni, ženski miris u zraku, blještave izloške, lepršavost i sjaj bijelih haljina.


Bilo je ondje elegantnih i modernih darova za pratilje, divnih izbora za majke mladenki ili mladoženja i sve to pažljivo dotjerano u lijepom interijeru s plišanim sjedećim garniturama po cijelom prostoru, s prostranim garderobama i s mnogo ogledala. „Parker.” Vlasnica je prišla odmaknuvši se od pulta. „Spremni smo za tvoju klijenticu. Prva garderoba. Šampanjac, izbor kolača za mladenku, njezinu majku i dvije prijateljice. Imamo četiri haljine odabrane za početak. Rekla si da budu boje slonovače, raskošne, do poda, s mnogo šljokica.” „To je za našu curu. Neće htjeti ništa elegantno i jednostavno, a ima i građu tijela prikladnu za velike haljine. Monica, budući da sam uranila, htjela bih potražiti nešto što mislim da bi odgovaralo Laurel.” Monica pljesne rukama. „Nadala sam se da hoćeš.” „Modernije, ali s mrvicu glamura iz tridesetih. Možda malo bogatija u donjem dijelu. Da lijepo pada, ali s uskim strukom.” Pokaže na haljinu u najbližem izlogu. „Ne baš takva, ali nešto slično.” ,,I ja imam nekoliko minuta. Zaigrajmo se onda.” Za Parker nije bilo većeg zadovoljstva od gledanja vjenčanica, proučavanja linija, tonova, detalja. Zamišljanja svega toga. A budući da je Monica imala oko i učinkovitost koju je Parker poštovala, provela je ugodnih deset minuta. „Ova je gotovo prava.” Podigne haljinu, prouči je od gornjeg dijela do poruba. „Ali voljela bih malo više detalja na gornjem dijelu. Laurel ima mala prsa. Ona je i predivno građena, pa mislim da bi voljela haljinu bez naramenica ili s tankim naramenicama, napose zato što će to biti ljetno vjenčanje. A ja bih htjela malo zabavne elegancije na stražnjem dijelu.” „Čekaj! Imam jednu haljinu otraga koju smo čuvali. Klijentica je odustala. Bilo bi bolje da nije, ako se mene pita. Mislim da bi ta mogla biti ono što tražiš. Pođimo straga i pogledajmo.” Pošla je s Monicom u stražnji dio gdje je još lijepih haljina čekalo da ih buduća mladenka prihvati ili odbije. Ugledala ju je prije nego što je Monica posegnula za njom. Vidjela je Laurel. „To je to! Oh, da, to je baš to.” Proučila ju je, dolje, gore, sprijeda, straga, promatrajući svaki detalj i ukras. „Monica, ovo jest Laurel. Opet si uspjela.”


„Mislim da smo mi uspjele. Ovo je četvorka.” „Laurel nosi četvorku. To je sudbina. Mogu li je odnijeti kući na odobrenje?” „Kao da si morala pitati. Dat ću je spakirati.” „Puno ti hvala. Obavit ću jedan brzi poziv dok nam mladenka ne stigne.” „Ne moraš se žuriti. Ako dođu, najprije ćemo ih smjestiti.” Parker izvadi mobitel kad je Monica izišla. „Gospođo G.? Našla sam Laurelinu vjenčanicu. Možete li sve organizirati za večeras? Da, jest. Savršena je. Pokušat ću naći ukras za kosu dok sam ovdje. Morat će to biti nakon sastanka u pet. Hvala, gospođo G. Stižem kući za nekoliko sati.” Spremila je mobitel u džep i nakon što je još jednom uzdahnula nad haljinom, izišla je da se nađe s klijenticom. Iako je gledanje vjenčanica pružalo zadovoljstvo, pomaganje nadobudnoj mladenki da izabere svoju moglo je biti puno opasnosti ili radosti. S Emily je bilo i jednog i drugog. „Ne želim izgledati kao druge.” Emily je prešla dlanovima po lepršavim slojevima tila. „Nijedna mladenka to ne želi”, reče joj Parker. Četiri odabrane haljine bile su isprobane i odbijene, kao još i šest drugih. I druga je boca šampanjca otvorena. Uvijek je teško izabrati haljinu uz pomoć odbora, Parker je to dobro znala, upravo zato što se odbor često ne može ni u čemu složiti, a gotovo je uvijek tako. Ono što se mladenki sviđalo, nije se dopalo majci. Sto se majci sviđalo, odbacila bijedna od prijateljica. „Znate što. Zašto ne biste predahnule na neko vrijeme? Sve ćemo haljine odnijeti, a vi se poslužite s malo kolača i još šampanjca. Pročistite misli. Dajte mi pet minuta.” Mislila je da sada zna što treba napraviti i otišla je dogovoriti se s Monicom ispred garderobe. „Nadsuknja od tila mogla bi proći ako ispod nje ima teksture i blještavila. Takva da bude udobna u struku, ali da ipak prianja uz tijelo, s blještavilom. Njoj treba nešto drukčije, da nije bez naramenica ili sa standardnim dekolteom. Vidjela sam neku s tankim


naramenicama od tila. Imala je ukras od srebrnog nakita među grudima i, mislim, čipkasti porub s kratkim šlepom.” „Znam točno o kojoj je haljini riječ.” Skupljenih usana Monica kinine glavom. „Možda si u pravu. Donijet čuje unutra, recimo, s još dvije koje bi mogle odgovarati. Imam jednu s dovoljno širokom suknjom da može sakriti vojsku ispod donjeg dijela.” „Odlično. Jedan od problema jest taj što majka želi mladenku u bijelom.” „Majka se vara. Sa svojom puti Emily treba toplinu slonovače. Vidjet će ona kad pogodimo pravu haljinu.” Deset minuta poslije Parker je pomogla pričvrstiti stražnji dio haljine. „Da nitko nije progovorio.” Smiješila se dok je to govorila, ali naredba je bila čvrsta. „Nema komentara dok se Emily ne okrene i sama ne pogleda. Poslušajmo ovaj put najprije njezina razmišljanja i dojmove.” „Osjećam se dobro. Super mi je suknja.” Nervozno se nasmiješi Parker. „Čipka i til i svila i uzorak cvijeća i perlice. Ali mislila sam na veću suknju, ako razumiješ na što mislim.” „Da vidimo što ćeš misliti kad se cijela pogledaš. Evo. Stražnji dio je predivan, tek toliko da znaš. Sad duboko udahni i okreni se prema ogledalima.” ,,U redu, evo.” Emily se okrene, a Parker pomisli: pun pogodak. Prepoznala je očarano oduševljenje u suznim očima, tu svjesnost i promjenu govora tijela kad se Emily ispravila, podignula glavu. ,,Oh, oh, pogledajte me! Pogledajte ovo.” Prešla je prstima preko blještavog struka. „Jako mi se sviđaju ove naramenice, način na koji su ispale tako nježne, a ne kao standardne naramenice.” „Ne bi mogla nositi ogrlicu”, prokomentira jedna od prijateljica. „Ali zamislite kakve bi sve naušnice išle uz ovu haljinu”, brzo reče Parker. „Sve od finih malih naušnica pa do dugih visećih. A s ukrasom za kosu i tijarom da naglasi predivni broš na gornjem dijelu haljine, bliještit ćeš kilometrima.” Iz iskustva, Parker je prvo promatrala majčinu reakciju pa se nasmiješila u sebi. „Što vi mislite, gospođo Kessler?” „Mislim... Tako je... Oh, Emmy.” Parker podijeli maramice.


Na biranje ukrasa za kosu i donjeg rublja otišlo je vrijeme koje nije imala. Nakon mladenkine molbe, Parker je ostala da predloži haljine za djevojačku večer, a mladenka je imala svoju prvu probu. Uspjela je prilagoditi svoj raspored i usrećila je te dvije prijateljice — trećinu mladenkine svadbene pratnje, s izborom modernih haljina na jedno rame u crvenoj boji, prema mladenkinoj želji. Napustila je sretnu klijenticu i ponijela iz salona haljinu za koju se nadala da će biti vjenčanica njezine prijateljice. „Parker Brown.” Pogleda preko, kratko oklijevajući. „Gospođo Kavanaugh. Kako ste?” „Dosta dobro.” Divlja narančasta kosa Kay Kavanaugh letjela je na laganom povjetarcu dok je spuštala niz nos svoje naočale zelenih okvira. „Kupuješ haljinu?” „Ne, zapravo, nosim jednu kući na odobrenje, za prijateljicu Laurel McBane. Mislim da ste upoznali Laurel.” „Dovezla je svoj auto k Malu da se njime pozabavi. Čini se pametnom djevojkom. Ona se udaje za tvoga brata, zar ne?” „Da, sljedećeg ljeta.” „Druge dvije s kojima radiš, one se isto udaju.” „Da, Mac u prosincu, a Emma sljedećeg proljeća.” „Hodaš s mojim sinom, zar ne?” Prijelaz s vjenčanja na Malcolma opet ju je zbunio. „Izišli smo na večeru, ali... Da, čini se da je tako.” „Želim kavu. Možemo se tamo naći.” Pokaže na jedan od kafića na glavnoj ulici. „Oh, hvala vam, ali stvarno moram...” „Trebala bi moći naći deset minuta za šalicu kave kad te netko pozove.” Znala je kad je netko fino izgrdi. „Naravno. Samo ću staviti ovo u auto.” „Trebaš pomoć?” „Ne, ne, hvala vam. Mogu sama.” „Vidimo se onda unutra.” Isuse Bože, pomisli Parker, što je ovo bilo? Bilo je glupo što je nervozna zbog toga što će popiti šalicu kave s ugodnom ženom, samo zato što je ta žena bila majka muškarca koji je.. Što god da su ona i Malcolm bili.


Odložila je haljinu, zaključala automobil, pogledala na sat. Imala je dvadeset minuta. Što se može dogoditi u dvadeset minuta na kavi? Ušavši unutra, došla je do separea u kojemu je gospođa Kavanaugh već pričala s konobaricom. „Ovdje imaju dobru pitu. Ja ću pitu od jabuke.” „Meni samo kavu”, reče Parker kad se spustila preko puta Malcolmove majke. „Imate slobodan dan?” „Slobodno popodne. Morala sam riješiti neke stvari.” Kay se nasloni. „Moj sin voli lijepe žene, ali nije glup oko toga.” „To je... dobro znati.” „Vidjela sam da mu se sviđaš prvi put kad si došla u radionicu. Trebalo mu je dugo da nešto poduzme u vezi s time — a u tome nije glup. Očito je da nisi ni ti glupa.” Parker promisli na trenutak. „Ne znam što bih drugo rekla osim da ne, nisam.” „Ali ti si drukčijeg kova od onog na koji smo navikli u našoj sredini.” „Nisam sigurna na što mislite.” „Ako nisi, pomislit ću da si glupa. Ti si Brown, s imenom Brown, statusom Brownovih i bogatstvom Brownovih. Nemoj biti arogantna”, upozori je Kay kad je konobarica donijela pitu i kavu. „Nisam završila. Ponašaš se kao Brown, a pod tim mislim da se ponašaš poput onih koji su te odgajali da budeš takva. Tvoji su roditelji bili dobri ljudi, ljudi koji se nisu razmetali imenom, statusom i novcem. Nisu se šepirili. Radila sam na nekoliko zabava koje su priređivali kad si ti bila dijete. Po mome mišljenju, možeš vidjeti kakva je netko osoba prema tome kako se ponaša prema osoblju.” Zbunjena, Parker doda malo vrhnja u svoju kavu. ,,I tvoj brat mi se sviđa, iako mi on i drugi ne daju da s njima igram poker jer nemam potrebnu opremu.” Parker se nasmijala, potom i Kay, a Parker je tada u njoj vidjela Malcolma. „Ako me za to pitate, i Del i ja razumijemo i cijenimo privilegije s kojima smo odrasli.” „Vidim to i sama. Nije baš da sjedite i ljenčarite, zar ne? Vi znate raditi i graditi nešto za sebe i za one koji dođu nakon vas. Svaka čast vašim roditeljima, i vama.” „To je lijepo od vas.”


„Lijepo ili ne, tako ja to vidim. Ako je Mal bacio oko na tebe, onda je riječ samo o tebi. Nije bitno ono što s tobom dolazi — ime, status ili novac.” Kay podigne obrvu na bljesak u Parkerinim očima. ,,A ti si upravo odgovorila na jedino pitanje koje sam željela postaviti. Već znaš u što on gleda, pa ti nisam morala ni govoriti. Sad mogu uživati u svojoj piti.” „Gospođo Kavanaugh...” „Mislim da me možeš zvati Kay nakon ovoga. Ili mama Kavanaugh, ako ti to bolje odgovara.” „Da sam mislila da je Malcolm ‘bacio oko’ na imovinu Brownovih, ja bih...” „... već mu dala nogu. Nisam ni ja glupa.” „Prekidate li vas dvoje baš uvijek ljude usred rečenice?” „Grozna navika.” Kay se opet nasmije. „Hoćeš malo pite? Stvarno je dobra.” Parker prvo krene odbiti, a onda uzme drugu vilicu koju je konobarica donijela i uzme malo. „U pravu ste, stvarno je dobra.” „Ne volim kad nisam u pravu. Malu je bilo teško dok je bio dječak”, nastavi. „Dijelom zbog mene, a možda i zato što ne volim kad nisam u pravu. Možda i zbog načina na koji su karte bile podijeljene. Ali nije ga uništilo. Mislim daje to iskoristio da nešto postigne, da nešto dokaže. Ima mane, ja ću prva na njih upozoriti, ali on je dobar dečko. Mislim da si mogla proći lošije, a istodobno mislim da nisi mogla mnogo bolje proći.” Parker se nije mogla prestati smiješiti. ,,I on vas voli. I to se vidi. To je jedna od stvari koje me na njemu privlače.” „Nikad me nije razočarao, to moram priznati. Nijednom, nikada. Trudimo se barem jednom mjesečno sjesti zajedno za nedjeljnu večeru kod mene. Dođi sljedeći put. Reći ću Malu da se s tobom dogovori.” „Bilo... Bilo bi mi drago.” „Nisam uspješna u kuhinji kao Maureen Grady, ali neću te otrovati. Uzmi još malo pite.” Parker opet uzme vilicu i pojede još malo pite.


JEDANAEST

Nakon večernjeg sastanka, Laurel se napokon opustila, podignula i podvukla noge pod sebe, rastegnula ruke. „Mislim da se ova kandidira za ekscentričnu mladenku. Ne samo što želi da kuma prošeta njezine dvije sijamske mačke do oltara, umjesto da nosi buket, nego ih želi staviti na popis uzvanika.” „Sto znači da moramo osigurati, a ona platiti, obrok za svaku — one će jesti losos.” Mac zavrti očima. ,,I pripremiti cvjetne ogrlice.” Samo se Emma nasmije. ,,I osobu koja će paziti na mačke za vrijeme prijma. Gdje ćeš naći nekoga za čuvanje mačaka?” ona upita Parker. „Vidjet ću s njezinim veterinarom. Barem nije inzistirala da ih stavimo na glavni stol za vrijeme večere.” „Ali bila je blizu. Ma, to je problem za neki drugi dan”, odluči Laurel. „Sad samo želim čašu vina prije nego što vidim što mogu isprositi od gospođe G. za večeru jer je Del javio da ima kasni sastanak.” „Promjena plana”, najavi Parker. „Moramo nešto obaviti gore.” „Parker, ne mogu sada na dogovor. Mozak mi je izmoren.” „To nije takva vrsta dogovora.” Parker ustane. ,,I mislim da će ti se mozak zbog toga razbuditi.” „Ne vidim...” Da je shvatila, vidjelo se jasno u Laurelinim očima. „Našla si haljinu za mene.” „Hajdemo vidjeti.” Smiješeći se svojim prijateljicama, Laurel poskoči u svojoj stolici. „Na mene je red! Ima li šampanjca?”


,,A što misliš?” upita Mac i odvuče je. „Ista pravila kao i prije”, reče Parker kad su sve zajedno krenule prema gore. „Ako nije prava, nije prava. Nema ljutnje.” „Nisam još ni odlučila kakvu želim. Samo se vrtim u krug. Ali sam prilično sigurna da ne želim veo, to je tako srednjovjekovno. Oprosti”, reče Emmi. „Ali možda ću staviti samo neki ukras na kosu ili cvijeće, tako da mislim da haljina ne bi smjela biti previše tradicionalna. A ne bih htjela ni ultramodernu, pa...” „Tako to počinje.” Mac provuče ruku oko Laurelina struka i zagrli je. „To je groznica mladenki, dušo. Ja sam to već prošla.” „Nisam znala da ću kroz to prolaziti, ali predajem se. Zato je Del javio da će doći kasno kući?” „Nazvala sam ga kad sam našla haljinu.” Parker zastane ispred zatvorenih vrata mladenkina apartmana. „On je s Jackom i Carterom. Spremna?” Laurel makne kosu iza uha, malo se protrese. Nasmije se. ,,U potpunosti spremna.” Jednako kao što je bila izložena za Mac, pa onda i za Emmu, Laurelina je haljina visjela licem okrenuta prema njima. Boca šampanjca hladila se u srebrnoj kantici pokraj koje se nalazio lijepi pladanj s voćem i sirom. Tamo je stajala gospođa Grady, s pripremljenim jastučićem za igle i fotoaparatom. „Predivna je, Parker.” Usredotočenim pogledom, Laurel dođe bliže. „Nisam bila sigurna za haljinu bez naramenica, ali jako mi se sviđa kako se dekolte malo svija, to je nježnije, a porubi i perlice na gornjem dijelu daju na teksturi i sjaju.” Prijeđe rukom po suknji, samo vrhovima prstiju. „Nisam bila sigurna za blještavilo.” „Sviđa mi se kako se materijal skuplja oko struka, nježni nabori oko tog središnjeg srebrnog dijela i ostali nabori koji se šire prema dolje.” Mac je nagnula glavu, pa njome kružila te kimnula. „Bit će prekrasna na fotografijama.” „Kako samo lijepo pada i nabire se dolje, na sredini suknje”, doda Emma. „Sa srebrnim perlama po rubovima. Više se ističe, ali nije konfuzno. A kako se te linije i teksture lijepo odražavaju na stražnjem dijelu. Stvarno je lijepa, Parker. Dobar izbor.” „To ćemo vidjeti kad cura bude u njoj. ” Gospođa Grady mahne rukom. „Pokrenite je. Ja ću uliti šampanjac.”


„Nema virenja”, upozori Mac kad je okrenula Laurelina leđa prema ogledalu. „Srećom je tvoj broj, pa ne bi trebalo biti mnogo proba. Uzela sam i donje rublje. Ako ti se haljina ne svidi, donje rublje će biti dobro s kojom god na kraju završiš.” Mac je uzela svoj fotoaparat čim su obukle Laurel te zabilježila trenutke dok su Parker i Emma poravnavale skute, zakopčavale stražnji dio. Mac se kucne čašom s gospođom Grady. „Što vi mislite?” „Neću ni pisnuti dok mladenka ne kaže svoje.” Ali oči su joj bile vlažne. „Dobro, možeš se okrenuti i pogledati.” Prema Parkerinoj uputi, Laurel se okrene. Lice joj je bilo neutralno dok je proučavala svoj odraz u ogledalu. „Pa..” Mrka, okrene se na jednu stranu, pa na drugu, te malo zavrti glavom, na što je Parker stalo srce. „Možda nije ono što si htjela”, počne Parker. „Što si zamislila da ćeš nositi. To je tvoj dan. Mora biti baš ona prava.” „Da, mora. Nisam sigurna...” Laurel se okrene tako da može vidjeti, pa proučiti stražnji dio. „Samo ne znam... kako uspijevaš! Vještice!” Nasmije se i zagrli Parker. „Trebala si vidjeti svoj izraz lica. Tako stoičan. Volim te. Volim vas, cure. Oh, predivna je. Tako je savršeno savršena. Moram se opet pogledati.” Kad je otišla da se vrti ispred ogledala, sa sjajem u očima, Parker je samo uzdahnula. „Uspjela si sva tri puta.” Emma se kucne čašom s drugima. ,,A iako sam se htjela založiti za veo, imaš pravo u vezi s time, Laurel.” „Razmišljajući o tome, uzela sam ovo.” Parker ode otvoriti kutiju u kojoj su bila dva češlja ukrašena draguljima. „Imam ideju. Ako se možeš prestati diviti sebi na nekoliko minuta, htjela bih nešto probati.” „Zar se ne mogu sebi diviti dok to probaš? Pogledaj me.” Podižući skute, još se jednom zavrti. „Ja sam mladenka!” „Onda stani mirno. Mislila sam, kad bi s ovim podigla kosu od sljepoočnica, onda bismo dali frizeru da napravi nešto veselo otraga.” ,,I dodali bismo malo cvijeća - možda ima dovoljno kose za riblju kost”, pretpostavi Emma, ,,a ostatak može biti raspušten.


Kažemo im da provuku neku tanku vrpcu s perlicama kroz pletenicu i da stave kopčicu s cvijećem. S mirisnim grahoricama, rekla si da želiš mirisne grahorice i božure.” „Stvarno volim mirisne grahorice”, potvrdi Laurel, pa dotakne blještavilo na kosi. „Jako mi se sviđaju češljevi, Parker. To je baš ono što sam pokušavala vizualizirati. Oh, haljina. Haljina. Samo malo podsjeća na tridesete. Klasična, ali nije tradicionalna. To je moja vjenčanica.” „Sada stanite sve zajedno”, naredi gospođa Grady, „prije nego što postanete nespretne od veselja i šampanjca. To su moje cure”, promrmljala je kad su se poredale za fotografiranje. Mac je pregledavala Parkerinu golemu i strahovito organiziranu garderobu. „Da ja imam tako veliku garderobu, možda bih je mogla održavati urednom i organiziranom.” Parker odbaci crvenu košulju i uzme drugu. „Ne, ne bi mogla.” „To je okrutno. Istinito, ali okrutno.” „Da održavaš svoju garderobu organiziranom, ne bi mogla kupiti još jednu bijelu košulju samo zato što je slatka, jer bi bila u potpunosti svjesna da već imaš dvanaest bijelih košulja.” „Također istinito, ali velika je prednost kad znaš gdje ti je crveni lakirani kožni remen kad baš trebaš svoj crveni lakirani kožni remen.” Mac otvori ladicu jednog od mnogih ugradbenih ormarića u kojima se nalazila Parkerina kolekcija remenja, uredno namotanih u grupama prema boji. „Budući da ti znaš za sve gdje stoji i vodiš detaljan popis cijelog sadržaja garderobe i lokacije svakoga pojedinačnog komada na svom kompjutoru, zašto ti treba toliko dugo da nešto izabereš?” „Zato što ne znam kamo idemo i čime ćemo tamo doći.” Glas joj se tresao od frustracije kad je odbacila još jednu košulju. ,,A upravo zato što mi je važno, ne želim da tako izgleda.” U potpunosti razumjevši, Mac kimne glavom. „Džemper od kašmira, tamne boje. V ili ovalnog izreza s bijelom potkošuljom, crne ili sive hlače, čizmice s potpeticama, boje ovisno o boji džempera. Bit će svježe večeras, pa obuci onu odličnu kožnu laganu jaknu, onu koja ti dođe do polovice bedara i šuška dok hodaš.”


Parker se okrene prema svojoj prijateljici. „Ti si u potpunosti u pravu.” „Fotografija je moj posao. Stavi neke odlične naušnice i raspusti kosu.” „Daje raspustim?” „Tako je više seksi, i izgledat će kao da se nisi previše trudila. Oči našminkaj tamnije, a usne ostavi svjetlije. Ne moram naglasiti da obučeš izvrsno donje rublje za svaki slučaj jer ti imaš samo izvrsno donje rublje. Često me uhvati zavist zbog tvoga donjeg rublja.” Parker je razmišljala o Macinoj cjelokupnoj viziji. „Nisam još odlučila hoće li Malcolm imati priliku vidjeti moje donje rublje.” Jesi. „Nisam odlučila hoće li ga večeras imati priliku vidjeti.” „Upravo zato je još više seksi.” „To me samo čini nervoznom, a ne volim biti nervozna.” Otvori još jednu ladicu. Zavrti glavom, otvori drugu. „Može ovaj? Lijepe tamnoljubičaste boje, s ‘V’ izrezom, ali s ovratnikom boje mandarine. To ga osvježava.” „Odlično. Ako imaš svjetliju ljubičastu potkošulju, a sigurno ćeš imati, onda obuci nju umjesto bijele. I sive hlače, boje kamena, ravnih nogavica. Onda...” Ode do zida s cipelama poredanima prema vrsti te dodatno prema boji. „Onda imaš ove zaista preslatke čizmice od antilopa, boje lavande, s potpeticama koje se suzuju prema dnu. Boje i tkanine nježne su i tamne, a kombinacija odiše ležernim, ali opet dobro složenim Parkerinim stilom.” „Dobro je.” „Oh, stavi one velike alke od tučenog srebra. Gotovo nikad ih ne nosiš, a ići će super uz taj outfit.” „Tako su velike.” Mac uperi prstom. „Vjeruj mi.” „Zašto se ovoliko trudimo?” upita Parker. „Muškarci ionako ne primjećuju.” „Zato što ono što nosimo utječe na to kako se osjećamo, kako se ponašamo i kako se krećemo. A to oni primjećuju. Napose kretanje. Obuci se, našminkaj oči. Znat ćeš da dobro izgledaš pa ćeš se dobro i osjećati. Bit će ti bolje.” „Bilo bi mi bolje da znam što mogu očekivati.”


„Parker?” Mac klizne rukom po Parkerinu repu kad su im se oči susrele u ogledalu. „S većinom momaka s kojima izlaziš od početka znaš što možeš očekivati. Oni te ne čine nervoznom. Ne sjećam se da ti se netko stvarno jako svidio ili da si možda samo bezbrižno marila za nekoga još otkad si bila na koledžu.” „Justin Blake.” Parker se lagano nasmije. „Stvarno sam mislila da sam zaljubljena u njega, a onda...” „...je svijet propao”, reče Mac, misleći na vrijeme kad su Brownovi poginuli. „Nije baš bio uz tebe, nije to znao biti.” „I to je bilo to.” „To je i ostalo to. Stvarno mislim da je Mal prvi muškarac s kojim si riskirala nakon Justina Sebičnog Šupka Blakea.” „A to je ispalo jako dobro.” Mac se okrene, položi ruke na Parkerina ramena. „Volim te, Parks. Okušaj sreću.” ,,I ja tebe volim.” Parker izdahne. „Stavit ću velike srebrne alke.” „Nećeš požaliti. Moram poći. Dobro se zabavi večeras.” Naravno da će se dobro zabaviti. Zašto ne bi? Parker pomisli dok je navlačila kožnu jaknu koju je Mac pametno predložila. Znala se dobro zabaviti. Nije samo stalno radila, kako bi većina njezinih klijenata mogla potvrditi, ako ne i svi. I dobro, možda je zabavljanje s klijentima i bio posao, ali je svejedno bilo zabavno. Znala je da previše razmišlja o cijeloj stvari, što je značilo daje počela previše razmišljati o prevelikom razmišljanju sve dok nije poželjela pljusnuti samu sebe. Ništa joj nije donijelo takvo olakšanje kao zvono na vratima. Barem sada može započeti s onim što će večeras raditi, ma što to bilo. „Opušteno”, reče sebi dok je hodala prema vratima. „Polako. Bez stresa. Bez pritiska.” Kad je otvorila vrata, tamo je stajao on, s kožnom jaknom prebačenom preko košulje boje izblijedjelog trapera, s prstima u džepovima tamnih hlača. Opušteno, pomisli opet. On je definitivno znao biti opušten. „Dobro izgledaš.” Krene prema izlazu. „Hvala.”


„Jako dobro.” Nije joj se maknuo s puta nego je krenuo prema njoj. Dobar potez, pomislit će poslije. Uronio je rukama u njezinu kosu i prislonio svoje usne na njezine. „Nisi rekao kamo idemo”, uspije izreći. „Ili čime...” Sad je ugledala automobil, nisku zvijer u sjajnoj crnoj boji. „Kakav auto.” „Bit će hladnije večeras. Mislio sam da nećeš htjeti na motor.” Sišla je s trijema i morala se diviti linijama. Del je bio u pravu. Bio je jako ulickan. „Izgleda kao nov, ali nije.” „Stariji je od mene, ali je dobar.” Otvorio joj je vrata. Ušla je unutra. Mirisalo je na kožu i na muškarca, kombinacija zbog koje je bila još svjesnija daje žensko. Kad je sjeo pokraj nje i pokrenuo automobil, motor ju je podsjetio na šaku, stisnutu i spremnu za napad. „Onda, pričaj mi o autu.” „Corvetta iz šezdeset šeste.” I?” Pogleda u nju pa krene. ,,I kreće se.” „Vidim.” „Četverostupanjski mjenjač s kratkim prijenosnim omjerima, 7 000 kubičnih centimetara s bregastom osovinom s velikim podizanjem ventila te dvije bočne ispušne cijevi.” „Zašto se zove mjenjač s kratkim prijenosnim omjerima? Pretpostavljam da je to mjenjač, a da kratki prijenosni omjeri znači da nema mnogo razlike između brzina.” „Upravo tako. To je za motore prilagođene za maksimalnu snagu — sportske aute — tako da radne brzine imaju uzak raspon. Tako da je kontrolu vozaču.” „Ne bi imalo smisla imati ovakav auto da nemaš kontrolu.” „Tu se razumijemo.” „Koliko ga dugo već imaš?” „Sve zajedno? Oko četiri godine. Baš sam završio s njegovom obnovom prije nekoliko mjeseci.” „Tu, zasigurno, ima mnogo posla, u obnavljanju auta.” Kratko pogleda u nju dok je rukom mijenjao brzine. „Mogao bih naglasiti koliko je ironično kad ti kažeš da ima mnogo posla. Osim toga, to mije pokretna reklama za posao. Ljudi primjećuju


automobile poput ovog, pa onda pitaju o njemu. Pročuje se. A onda možda neko dijete sa zakladom koje ima djedov ‘coupe de Ville’11 u garaži odluči ga obnoviti ili se neki tip s gomilom love želi prisjetiti svoje mladosti pa me angažira da nađem i obnovim ‘porshe 911’ iz sedamdeset druge u kojem je izgubio nevinost, a to zahtijeva vještinu.” „Vjerovat ću ti na riječ.” On se nasmije. ,,A gdje si ti svoju izgubila?” „U Cabo San Lucasu.” Brzo se nasmije. „A koliko ljudi to može reći?” „Dosta stanovnika Cabo San Lucasa, pretpostavljam. Ali da se vratimo na auto, to je jako pametno. Ideja o pokretnoj reklami za tvoj posao.” Itekako se kretao, pomisli. Grleći okuke kao što gušter grli kamen. A baš poput motocikla odisao je snagom, laganim hučanjem, nježnim brujanjem. Nije praktičan, naravno, ni najmanje. Njezina je limuzina praktična. Ali... „Voljela bih ga provozati.” „Ne.” Nagne glavu, izazvana izričitim odbijanjem. „Imam odličan vozački staž.” „Ne sumnjam. Svejedno ne. Koji ti je bio prvi auto?” „Mali BMW kabriolet.” ,,328i?” „Ako ti tako kažeš. Bio je srebrni. Obožavala sam ga. Koji je bio tvoj?” „Camaro12 Z28 iz osamdeset druge, s pet brzina, V8 s Crossfire ubrizgavanjem. Išao je dobro, barem kad sam ja završio s njim. Imao je stotinu i deset prijeđenih kilometara kad sam ga uzeo od jednog tipa u Stamfordu. Uglavnom.” Parkira preko puta popularnog restorana. „Mislio sam da bismo mogli pojesti nešto.” ,,U redu.”

11 12

Coupe de Ville (Cadillac Coupe de Ville) — automobil američkog proizvođača General Motorsa. Camaro (Chevrolet Camaro) — automobil američkog proizvođača General Motorsa.


Primio ju je za ruku dok su prelazili ulicu, što je u njoj, rekla je sebi, pobudilo glupi mali trnac. „Koliko si imao godina kad si kupio auto?” „Petnaest.” „Nisi bio dovoljno star da ga voziš.” „Što je jedna od mnogih stvari koje mi je majka rekla kad je saznala da sam potrošio velik dio novca koji sam trebao štedjeti za koledž na rabljenu krntiju koja je izgledala spremnom za prešu. Bila bi me pretukla i prisilila me da je prodam da je Nappy nije od toga odgovorio.” „Nappy?” Podignuo je dva prsta dok su unutra stajali, a domaćica mu je kimnula glavom i dala znak da pričeka minutu. „On je tada vodio radionicu, koja je sada moja. Radio sam za njega vikendima i ljeti, i kad god sam mogao markirati iz škole. On ju je uvjerio da ću mnogo naučiti obnavljajući auto, da tako učim zanat i da ću se na taj način kloniti nevolja, stoje valjda tako i bilo. Katkad.” Dok je hodala s njim u pratnji domaćice, razmišljala je o svojim vlastitim ljetima. Radila je u Zakladi Brown, učeći zajedno s Delom kako se nositi s odgovornošću, poštovati naslijeđe — ali je veći dio svojih praznika provela u Hamptonu, na bazenu svog imanja, s prijateljicama i, kao šlag na kraju, još tjedan ili dva u Europi. On naruči pivo, a ona čašu crnog vina. „Sumnjam da bi se tvoja majka složila s markiranjem iz škole.” „Ne bi kad bi me uhvatila, što se uglavnom događalo.” „Susrela sam je jučer. Popile smo kavu” Vidjela je nešto što je rijetko prije vidjela. Malcolm Kavanaugh u potpunosti iznenađen. „Popile ste... Nije mi to spomenula.” „Nije to bilo ništa posebno.” Parker ležerno otvori jelovnik. „Trebaš me pozvati na večeru.” „Na večeri smo.” „Nedjeljnu večeru.” Nasmiješi se. „Tko se to uplašio?” „Uplašio je teška riječ. Smatraj se pozvanom, a dogovorit ćemo se kad bude najzgodnije. Jesi li ikada ovdje jela?” „Mmm. Imaju pečene krumpire veličine lopte za ragbi. Mislim da ću uzeti jedan.” Stavi jelovnik sa strane. „Jesi li znao da je tvoja majka radila povremeno za moje — kao dodatno osoblje na zabavama?”


„Da, znao sam to.” Gledajući u nju, skupio je oči. „Misliš li da to meni čini problem?” „Ne, ne mislim. Mislim da bi nekim ljudima to mogao biti problem, ali ti nisi jedan od njih. Nisam tako mislila. Samo me iznenadilo...” „Što?” „Da je tu postojala neka veza dok smo još bili djeca.” Konobar je donio njihova pića te uzeo narudžbu. „Jednom sam promijenio gumu tvojoj majci.” Osjetila je kako joj se stegnulo srce. „Stvarno?” ,,U proljeće prije nego što sam se odselio. Mislim da se vozila kući nakon nekog posla u ladanjskom klubu ili tako nešto.” Razmišljajući, prisjećajući se toga, otpije gutljaj piva. „Na sebi je imala jednu lepršavu haljinu zbog koje muškarci požele da se zima nikad ne vrati. Imala je ružine pupoljke, crvene ružine pupoljke posvuda.” „Sjećam se te haljine”, prošapta Parker. „Vidim je u toj haljini.” „Imala je spušteni krov, a kosa joj je bila zamršena od vjetra i nosila je neke velike naočale. Pomislio sam, Isuse, izgleda kao filmska zvijezda. Uglavnom, guma nije bila probušena, samo je malo puštala. Nije to odmah primijetila pa je stala sa strane i pozvala servis. „Nikad nisam vidio nekoga poput nje. Nikoga tako lijepog. Osim tebe. Cijelo vrijeme pričala je sa mnom. Kamo idem u školu, što volim raditi. A kad je shvatila da sam sin Kay Kavanaugh, pitala je za nju, kako je. Dala mije deset dolara više nego stoje trebala i potapšala me po obrazu. I kad sam je gledao kako odlazi, pomislio sam, sjećam se da sam pomislio, to je ljepota. To je prava ljepota.” Još jednom podigne svoje pivo, ugleda izraz Parkerina lica. „Nisam te htio rastužiti.” „Nisi me rastužio”, reče iako su je oči pekle. „Dao si mi djelić nje koji prije nisam imala. Katkad mi tako nedostaju, tako bolno, tješi me što imam te djeliće, te sličice. Sad je mogu vidjeti u njezinoj proljetnoj haljini na ružine pupoljke kako priča s momkom koji joj mijenja gumu, momkom koji je brojio dane do odlaska u Kaliforniju. I kako ga očarava.” Pruži ruku i stavi je na njegovu. „Pričaj mi o Kaliforniji, o tome što si radio kad si tamo došao.”


„Trebalo mije šest mjeseci da tamo stignem.” „Pričaj mi o tome.” Saznala je da je živio u svome automobilu velik dio vremena, radeći svakojake poslove da bi mogao platiti gorivo, hranu i pokatkad motel. Pričao je tako da ispadne smiješno, avanturistički, i dok su jeli, ona je mislila da je tako i bilo. Ali isto tako zamišljala je kako je sve to prečesto moralo biti teško i zastrašujuće za momka u tim godinama, daleko od kuće, koji živi od svoje domišljatosti i onoga što bi uspio staviti u džep od rada na cesti. Radio je na benzinskoj u Pittsburghu, zatim na održavanju u Zapadnoj Virginiji, pa se odselio u Illinois, gdje je radio kao mehaničar blizu Peorije. I tako je putovao po zemlji, vidjevši predjele koje Parker nikad nije vidjela i koje vjerojatno nikad neće ni vidjeti. „Jesi li ikada razmišljao o tome da se vratiš? Da se samo okreneš i zaputiš kući?” „Ne. Morao sam stići tamo kamo sam krenuo, napraviti ono što sam naumio napraviti. Kad imaš osamnaest, možeš dugo živjeti od tvrdoglavosti i ponosa. A sviđalo mi se biti samostalnim, nisam želio da me netko promatra i čeka da kaže kako je znao da neću uspjeti, da nisam nizašto.” „Tvoja majka ne bi nikada...” „Ne, ne stara.” „Aha.” Njegov ujak, pomisli i ništa više ne reče. „To je duga, ružna priča. Hajdemo radije prošetati.” Na prometnoj glavnoj ulici susretali su ljude koje je ona poznavala ili one koje je on poznavao. Na objema stranama bilo je dovoljno zbunjenosti i znatiželje da ga zabavi. „Ljudi se pitaju što ti radiš sa mnom”, prokomentira, „ili što ja radim s tobom.” „Ljudi bi trebali više gledati svoja posla, a ne razmišljati o tuđim.” ,,U Greenwichu će svi razmišljati o poslovima Brownovih. Samo će biti oprezni kad si ti u pitanju.” „Ja?” Iskreno iznenađena, Parker mu se namršti. „Zašto?” ,,U svom poslu ti saznaš mnogo tajni. U mome isto tako.” „Kako to misliš?” „Ljudi žele napraviti generalku na svome automobilu, na primjer, a ne pobrinu se uvijek da izvade ono što ne žele da drugi vide.”


„Kao na primjer?” „To bi bila izdaja.” Gurne ga laktom. „Ne ako ne znam tko je i što ostavio.” „Natječemo se u radionici. Onaj tko nađe najviše ženskog donjeg rublja u mjesecu dobije sanduk piva.” „Aha. Hmm.” „Pitala si.” Razmisli na trenutak. „Ja mogu bolje”, odluči. „Mogu bolje.” „Dobro.” „Jednom sam našla Chantellov nisko rezani grudnjak — crni čipkasti, osamdeset D, kako visi s grane na vrbi pokraj jezera i iste takve gaćice kako plutaju na vodi.” „Koji Chantelle?” „To je proizvođač ženskog donjeg rublja. Ti znaš o autima. Ja znam o modi.” „Nešto u tim autima i vjenčanjima”, reče dok joj je otvarao vrata automobila, „mora da potiče žene da skinu svoje donje rublje.” Nasmijao se kad je ona sjela. „Tako da slobodno možeš i ti.” „Baš si ljubazan.” Kad je opet sjela u auto, smatrala je večer uspješnom. Uživala je u njoj, uživala u njemu, saznala nešto više — iako je to morala iz njega iščeprkati, iskopati i izvući. A samo se dvaput morala ispričati zbog javljanja na pozive klijenata. „Veliko vjenčanje ovoga vikenda”, prokomentira on. „Dva velika, dva srednja i mješovita djevojačka večer u četvrtak navečer, odmah nakon probe. Plus dva događanja izvan imanja.” „Puno posla. Zašto bi tip išao na djevojačku večer?” Krenula mu je dati diplomatski, profesionalni odgovor, pa se nasmijala. „Zato što ga njegova zaručnica na to prisili. Postavimo muški kutak s pićem i cigarama na terasi. To im pomogne da prežive.” „Meni ne bi pomogao ni morfij. To vjenčanje. Mislim na Carterovu sestru.” „Oh, da. Svi se tomu radujemo. Tako je zabavno raditi sa Sherry. Ne dobijemo mnogo takvih poput nje. Ti ćeš biti za stolom broj dvanaest. Dobro ćeš se provesti.”


„To i planiram.” Kad je skrenuo na prilaz, bilo joj je toliko žao stoje večer pri kraju koliko je bila nemirna što počinje. „Ljeto je gotovo”, rekla je kad je izišla iz automobila na svjež zrak. „Volim jesen, njezine boje, mirise, promjenu u dnevnom svjetlu. Ali uvijek mi se teško oprostiti sa zelenilom i ljetnim cvijećem. Tebi se, sigurno, teško oprostiti s motorom do sljedeće godine.” „Još ću se nekoliko puta provozati. Uzmi slobodan dan pa ćemo poći zajedno.” „Primamljivo.” I bilo je. „Ali pretrpani smo sljedećih nekoliko tjedana.” „Mogu ja čekati. Ali radije ne bih.” Približio joj se i, iako je nije dodirnuo, osjetila je kako uzbuđenje raste. „Zašto me ne pozoveš unutra, Parker?” Kanila je odbiti, kanila je odbiti otkako se obukla za izlazak. Prerano, previše, preriskantno. Otvorila je vrata, pružila mu ruku. „Uđi, Malcolme.” Uzeo ju je za ruku, zatvorio vrata za sobom. Gledali su pažljivo jedno u drugo, samo se držeći za ruke. „Pozovi me gore. Pozovi me u svoj krevet.” Osjetila je kako joj srce kuca, brzim udarima, na vratu. Budi pametna, naredila je sebi. Budi oprezna. Umjesto toga, ovaj put ona je njemu prišla, ovaj put preuzela je kontrolu prislanjajući svoje usne na njegove. „Dođi gore, Malcolme. Želim te u svome krevetu.”


DVANAEST

Bio je to dug put prema gore, dovoljno dug da osjeti njezinu nervozu. Bila je vješta u prikrivanju osjećaja, ali naučio je kako da je pročita. Pogotovo sada kad je bio svjestan svakog njezina pokreta, svakog njezina daha. Popeli su se gracioznim stubama do njezina krila u kojemu je vladala apsolutna tišina, tolika da se mogao zakleti da može čuti vlastite otkucaje srca. I njezine. Ušla je u sobu — veliku, punu nježnih boja, umjetničkih predmeta, fotografija, blagog sjaja namještaja za koji je pretpostavio da služi već generacijama. Parker zaključa vrata te pogleda njega s podignutom obrvom. „Ah... inače to ne radim, ali Laurel i Del bi mogli... Daj, uzet ću tvoju jaknu.” „Moju jaknu?” „Objesit ću tvoju jaknu.” Naravno da će objesiti njegovu jaknu. Upravo takva je bila Parker. Potiho se zabavljajući, svukao je jaknu i pružio joj. Kad je produžila do nekih vrata te ušla unutra, iz znatiželje je krenuo za njom. Garderoba nije bila dovoljno velika ili otmjena riječ za ovo. Nijedna garderoba koju je on imao ili vidio nije sadržavala male oble stolice, lampe ni cijeli zid pun cipela. U omanjem proširenju — a garderobe nisu inače imale proširenja — bilo je osvijetljeno ogledalo obješeno iznad neke komode. Pretpostavljao je da ondje uređuje kosu i lice, ali na komodi je stajala samo vaza s malo cvijeća.


„Je li ovo svačija garderoba?” „Samo moja.” Zabacila je kosu kad je pogledala u njega iza sebe. „Volim odjeću.” Kao i s garderobom, nije mislio da je volim bila dovoljno velika ili otmjena riječ za odnos Parker Brown s odjećom. „Poredala si ih po boji.” Fasciniran, preletio je prstom preko dijela s bijelim majicama. „Čak si ih, kako ti to nazivaš, stupnjevala, poput palete boja.” „Tako je učinkovitije. Zar ti ne držiš svoje alate urednima?” „Mislio sam da držim. Ovdje je neki mobitel.” „To je kućni mobitel.” Uzme svoj iz torbice koju je stavila na pult s ladicama. „Moraš nekoga nazvati?” „Mora se napuniti”, reče pa prođe pokraj njega i iziđe. Mogla bi dovoditi ljude u razgledavanje garderobe, pomislio je, promatrajući još jednom nakratko prostoriju. Imati zabave s koktelima. Održavati sastanke odbora. Kad je izišao, stavila je mobitel na punjač na noćnom ormariću u blizini vrata za terasu. I ne prestajući ga fascinirati počela je slagati prekrivač — poplun — što god da je to bilo. On se samo naslonio na zid i promatrao je. Okretna i graciozna, primijetio je, dok je izravnavala, slagala, zaglađivala. Parker Brown nikad se neće samo baciti na krevet. Nije čudno što nikada nije osjećao ni prema jednoj ženi ono što osjeća prema njoj. Nijedna žena nije joj bila ni približno slična. „Nemam tu naviku.” Stavi složeni prekrivač na klupu pokraj kreveta. „Slaganja prekrivača?” „Dovođenja muškaraca. A ako i kada ipak dovedem...” „Nije važno. Zanima me samo naš odnos. Nervozna si.” Ona se okrene da pođe prema komodi. Susretne njegov pogled u ogledalu dok je skidala naušnice. „Ti nisi.” „Previše te želim da bih bio nervozan. Nema mjesta za to.” Priđe joj. „Jesi li gotova?” „Molim?” ,,S razmišljanjem, premišljanjem.” „Uskoro.” „Daj da ti pomognem s tim.”


Primi je za ramena, privuče k sebi. Snažna, strastvena želja njegovih usana odmah je pomogla. Prilično. Čim je podignula ruke da ih stavi oko njegova vrata, povukao je njezin džemper i skinuo ga brzim, nestrpljivim potezom. Bacio gaje na stolicu. „Možeš ga poslije objesiti.” „Džemperi se ne vješaju.” „Zašto ne?” „Oblik...” Ostala je bez daha kad je prelazio rukama po tankom kombineu, po njoj. „Oblik mu se promijeni.” „Meni se sviđa tvoj oblik.” Skinuo joj je kombine, bacio ga na džemper. „Lijepo.” Prelazio je prstima po čipkastim košaricama njezina ljubičasta grudnjaka. „Mogu se provući ispod ovih usklađenih boja.” Osmijeh joj je zastao s drhtavim udahom kad su njegove ruke kliznule prema dolje, jednako kao i usne. Kad je kleknuo. „Malcolme.” „Bolje je da izuješ cipele.” Povukao je kratki, unutarnji patent na čizmama. „Ne bih htio da se smeteš, pa da u njima odeš u krevet.” „Je li ti to mene ismijavaš ili me zavodiš?” „Mogu ja oboje. Nisi jedina u ovoj prostoriji koja može više stvari odjednom.” Kad joj je skinuo čizme, prošao je rukama po njezinim nogama. „Evo svetog grala.” „Već si vidio moje noge.” „Ne ovako.” Otkopčao joj je hlače, povukao patent te rukama spustio nogavice niz noge. „Ne, ne, ovako ćemo.” Podignuo joj je jednu nogu pa drugu da ih oslobodi od hlača. Rukama je prelazio od listova do bedara da podigne rubove ljubičaste čipke. Zazvoni joj telefon. On pogleda gore u nju, s kristalno zelenim očima, gotovo podivljalim. „Ne ovaj put.” Ona zavrti glavom. „Ne, ne ovaj put.” Naglo je ustao. Tako brz pokret zamutio joj je i vid i pamet. Njegove usne nisu samo uzele, one su posjedovale. Hrapave ruke divljale su po njoj, izazivajući eksplozije pod njezinom kožom.


Živčani završeci koji se ondje nalaze eksplodirali su pobuđujući čistu, primitivnu potrebu. Povlačila je dugmad njegove košulje. I njezine su ruke htjele mesa. Htjele su ga uzeti, posjedovati. Kad gaje dobila, mišiće, bore, hrapavo i glatko, potreba se pretvorila u žudnju. Pokušala ju je zadovoljiti, klizeći usnama po njegovu vratu gdje je krv užareno udarala, zubima po njegovu ramenu gdje su se mišići napinjali poput žice. Ali potreba je postajala još intenzivnija. Mogao ju je odmah tamo uzeti, žestoko i brzo. Ona je to htjela, čula se kako mu to govori, da nahrani i zasiti tu žudnju prije nego što je pojede živu. Podignuo ju je. Ne kao da je nosi u krevet, nego kao daje vuče u špilju. A ona je u tome uživala. Kad je bila pod njim, podigla se u luku i snažno pritisnula uz njega. „Sad. Sad, sad, sad.” Uspio je zavrtjeti glavom. „Ubijaš me.” Nije mogao toliko željeti i završiti gotovo istodobno kad je i počelo. Ali proboj požude bio je brutalan, a ona je bila strašna oluja, šibajući pod njim, oko njega, nad njim. Njezino je tijelo, tako čvrsto, tako napaljujuće s tom svilenkastom kožom preko čvrstih mišića, gubilo kontrolu. Trebalo mu je još toga prije nego što sve uzme. Ne da kuša, jer je znao da bi ga kušanje izludilo, nego da proždire u velikim pohlepnim zalogajima. Te su savršene grudi napokon u njegovim rukama i ustima, dok su njezini nokti grebli po njegovim leđima, po njegovim bedrima. Te nevjerojatne noge, njemu raširene, motale su se oko njega, dok su mišići dugih bedara drhtali dok je radio ono što je volio. Sve što je volio. A to lice, ta sjajna, klasična ljepota, sad rumena, sad divlja, oči tamne i plave, usne vruće i pohlepne. Doveo ju je do vrhunca svojim grubim, nemilosrdnim rukama, zbog nje, zbog sebe. Htio je vidjeti kako se lomi zbog njega, podiže i razdire. Zajecala je, noktima zadirući još dublje. I kad se slomila, uronio je u nju. Opet je zajecala, prigušenim zvukom koji je šaptao užitak. Taj užitak, divlji i razulareni, proletio je kroz nju poput oluje, opet, opet, sve dok više nije bilo ničega.


Izgubljena u brzini, utopljena u uzbuđenju, gonila je kao što je bila gonjena, s nekom vrstom tajanstvenog bijesa. Gurnuo je duboko; visoko se uzdigla, a njihova su se tijela sjajila znojem od truda i pohlepe. Ugledala je njega iznad sebe, s tamnom kosom koja mu je padala oko lica, te divlje oči zadubljene u njezine. Pokušala je govoriti, reći mu... nešto. Ali sve što je uspjela izgovoriti bilo je njegovo ime. Kad je mobitel zazvonio, ona je samo čula mahnito lupanje svog srca. Ležala je ošamućena pod njim, bez daha zbog oluje i njegove težine kojom se sručio na nju poput kamena. Razderali su jedno drugo na komadiće, pomislila je, u svakom pogledu, osim što nije bilo krvi. Uvijek se smatrala otvorenom i aktivnom u krevetu — s pravim partnerom — ali ovo je bilo poput bitke sa samo jednim ciljem. Daj mi sve što možeš, pa mi daj još više. Što je, zaključila je, objašnjavalo osjećaj blagog šoka i samodopadnog zadovoljstva. Htjela je misliti da se i on osjećao jednako, iako je izgledalo kao daje pao u komu. Barem nije srčani udar, zaključila je osluškujući lupanje srca pokraj sebe. Kad je podignula ruku prema njegovoj kosi, on je progunđao. Znači da zaista nije u komi nego... ,,Ti si mlitavko”, reče mu, a njemu glava poskoči. „Molim?” „Ti si mlitavko i zato...” Vidljivo uvrijeđen izraz na njegovu licu upalio je lampicu u njezinoj glavi. „Oh, Bože, ne u tom smislu.” U njoj se pobudio smijeh, borio se da prođe kroz lupanje u njezinim prsima. Smijući se udahnula je, mlatarala rukama po zraku, borila se da izgovori riječi dok se nekontrolirano smijala. „Poslije. Omlitaviš poslije.” „Ja sam muško, što si trebala shvatiti po...” „Ma ne ni u tom smislu.” Još se smijala, bespomoćna, oslobodivši se napokon kad se pomaknuo. Uhvatila je zraka, morala je sjesti, držati svoja vlastita rebra. „Poslije-poslije.” Samo se srušiš.” Pljesne jednom rukom po drugoj. „Mrtvo tijelo. Ali bilo je u redu jer sam ja svakako prestala disati negdje između trećeg i četvrtog orgazma.”


„Oh. Oprosti.” Makne kosu s lica. „Ti brojiš orgazme?” „To mi je hobi.” Nasmije se. „Drago mi je što mogu pridonijeti tvojoj kolekciji.” Nije se pokrila, a priznao je da je mislio da će ona biti tip koji zgrabi plahte čim žar seksa malo splasne. Ali ona je tu sjedila, rumeno gola, smiješeći mu se. „Puna si iznenađenja, dugonoga.” „Volim seks.” „Stvarno? Nikad ne bih pomislio.” „Često zaboravim da volim seks za vrijeme podugih perioda kad se ne seksam. Lijepo je bilo podsjetiti se.” Pruži ruku te prstom prijeđe preko križnih ožiljaka po njegovu kuku i bedru. „To je sigurno boljelo.” „To je od one nesreće. Malo me razderala.” ,,A ovo?” Prešla je po tanjim linijama na njegovim rebrima. „Da. Tu, na ramenu. Još nekoliko tu i tamo.” „Ovo?” Pogleda dolje u ožiljak u obliku polumjeseca na svom desnom bedru. „To je od druge gaže. Kriva procjena. Ti nemaš nijedan.” „Ožiljak? Da, imam.” „Dušo, pregledao sam svaki centimetar tebe.” „Ovdje.” Protrlja vrhom prsta nekoliko centimetara iznad linije kose na lijevoj strani svoje glave. On sjedne i sam protrlja. „Ništa ne osjećam.” „Pa, tu je.” I činilo se, smiješno, sad pitanjem ponosa. „Četiri šava.” „Toliko puno?” „Ne hvali se.” „Kako si ih dobila?” „Bili smo u Provansi i cijeli je dan padala kiša. Kad je Sunce izišlo, istrčala sam na terasu. Bilo mije sedam godina. Poskliznula sam se i pala glavom na željeznu ogradu.” „Ranjena u Provansi.” „Svejedno je boljelo. A ovi?” Namršti se na tanku, gotovo ujednačenu grupicu vodoravnih ožiljaka na njegovoj lijevoj lopatici. I osjeti kako je njegovo tijelo ovaj put postalo napeto kad ga je dodirnula.


„Ništa strašno. Gurnut sam u ormarić. Metalne rešetke.” Ostavi ruku gdje je bila. „Tvoj ujak.” „Bilo je to davno. Imaš malo vode pri ruci?” Ignorirajući pitanje, nagne se te položi svoje usne na ožiljke. „Nikad mi se nije sviđao.” „Ni meni.” „Sad mi se još manje sviđa. Idem po vodu.” Ustane, uđe u garderobu. Bilo mu je žao vidjeti da je obukla ogrtač kad se vratila s dvije bočice. Hladne su. „Imaš hladnjak tamo?” „Mali ugradbeni. Zgodno je. I...” Okrene čep na svojoj bočici. „Učinkovito je.” „Moram se složiti.” Vidio je kako joj oči skreću prema mobitelu, morao se nasmijati. „Hajde. Nema smisla da ti odvlačim pažnju.” „Obećavam svojim mladenkama dostupnost dvadeset četiri sata na dan. A i da ne obećavam”, dodala je dok je išla uzeti mobitel, „neke od njih bi zvale kad god im padne na pamet. Vjenčanje može zavladati i zavlada svijetom kad je ono tvoje. Clara Elder, oba puta”, rekla je kad je pogledala ekran. Prebacila je na govornu poštu. Čuo ju je kako uzdiše, gledao je kako zatvara oči dok je sjedila na krevetu. „Loše vijesti?” „Histerične, uplakane mladenke nikad nisu dobre vijesti.” Kad je poslušala drugu poruku, otvorila je ladicu u svom noćnom ormariću, izvadila rolicu Tumsa te ubacila jedan. „U čemu je problem?” „Posvađala se sa sestrom koja je isto tako i njezina kuma, oko haljine koju sestra treba obući. Kumi se ne sviđa, a kako Clara kaže, mladoženja je stao na sestrinu stranu, što je rezultiralo još jednom velikom svađom tako da je on otišao iz njihova stana. Moram je nazvati. Moglo bi potrajati.” ,,U redu.” Slegne ramenima, popije malo vode. „Sad ću vidjeti kako ti to rješavaš.” „Cijenim tvoje povjerenje”, odgovori ona te pritisne tipku da odgovori na poziv. „Želiš nešto žešće od vode?”


Ona zavrti glavom. „Clara, Parker je. Oprosti što se nisam mogla prije javiti.” Utonula je u tišinu za vrijeme koje je Malcolm mogao čuti glas histerične mladenke ako ne i riječi. Visoki ton, pun ljutitih suza. Znači, zaključio je, strategija je bila pustiti je da se ispuše, izbaci bijes i suze suosjećajnom uhu. Dok se Clara praznila, Parker ustane otvoriti vrata terase. Uđe hladni zrak, mirišući blago po noći. Malcolmu se sviđalo kako je uskomešao Parkerin ogrtač. „Naravno da si uzrujana.” Parker je gotovo tepala. Hladan zrak, pomisli opet, na tešku narav. „Nitko ne može uistinu razumjeti stres zbog svih odluka i detalja, osim tebe. Naravno da si povrijeđena, Clara. Svatko bi bio. Ali ja mislim.. Hmm. Aha.” Nastavila je stvarati umirujuće i ugodne zvukove kad je opet zatvorila vrata, vratila se natrag do kreveta i sjela. A ovaj put položila je glavu na svoja podignuta koljena. „Razumijem u potpunosti i u pravu si, to je tvoje vjenčanje. To je tvoj dan. Ipak mislim da je Nathan htio pomoći... Da, znam to, ali budimo realni, Clara, muškarci to jednostavno ne razumiju, zar ne?” Okrene se licem prema Malcolmu, nasmiješi mu se i zavrti očima. „ A katkad se jednostavno u to uvale, a onda ne znaju kako se izvući. Stvarno mislim daje Nathan pokušao izgladiti stvar između tebe i Margot jer nije htio da se uzrujavaš. Samo se nespretno postavio.” Opet je slušala, a Malcolm je mogao čuti da se mladenkin ton stišao za nekoliko razina. „Ne mislim da mu detalji nisu važni, Clara, ali ti si mu važnija. Ljutnja i stres, Clara, i s tvoje i s njegove strane. Znaš da te obožava, a on isto tako zna koliko ti i Margot značite jedna drugoj. Ne.” Pogleda prema stropu. „Ne mislim da si bila u krivu..” Usnama je gestikulirala: Da, mislim. „Mislim da su emocije u svima nadvladale. I, Clara, znam koliko bi požalila da sestra ne stoji uz tebe na najvažniji dan u tvome životu. Da, haljina je važna. Jako je važna. Mislim da tu mogu pomoći. Hajdemo se naći u salonu sljedećeg tjedna. Ti, Margot i ja. Sigurna sam da mogu naći nešto čime ćete obje biti zadovoljne.” Slušala je još minutu ili dvije, dodajući umirujuće zvukove, usmjeravajući rješenje u blagim tonovima.


„Tako je. Sad nazovi Nathana. Da, znam, ali koliko ćete oboje biti sretni ako dopustite da ovo visi među vama? Haljina je važna, ali ništa nije važnije od toga da ti i Nathan započnete svoj zajednički život... Znam da hoćeš.” Nasmije se. „Sigurna sam. Vidimo se s Margot u utorak. Zato sam tu. Laku noć.” „Dobro obavljeno.” Parker izdahne. „Želi da joj sestra obuče pastelnozelenu haljinu, koja se sestri nije nimalo svidjela. Rekla je da u njoj izgleda blijedo, a nakon što sam upoznala Margot, sigurna sam da je tako.” „Što je, dovraga, pastelno zelena?” „To je poput boje celera. Dobra sestra ne bi trebala željeti da joj kuma izgleda blijedo, ali dobra kuma prijeđe preko toga i obuče ono što mladenka želi. To su osnovna pravila za vjenčanja. Tako nastaje velika svađa, koja se nastavlja preko telefona, a uvučena je u nju i mladenkina majka, koja mudro šuti. Onda jadni mladoženja pokušava smiriti situaciju, govoreći bijesnoj mladenki da nema veze, neka izabere drugu haljinu. Samo smo ti i ja bitni, dušo. Na što mladenka eksplodira, i tako dalje.” „A sve to zbog celera?” Nasmije se. „Celer je MacGuffin. Riječ je o moći, kontroli, emocijama, stresu i obiteljskoj dinamici.” „Uspjela si je nagovoriti na drugu haljinu i da nazove tipa, a nisi joj rekla da je glupa.” „To mi je posao. Osim toga, nije ona toliko glupa, samo je previše fokusirana na sitnice koje bi trebala meni prepustiti.” „Zbog sitnica držiš Tumse u noćnom ormariću?” „Pomažu kad bijesne, uplakane mladenke nazovu noću.” Zabacila je kosu preko ramena i proučavala njegovo lice. „Moram rano ustati.” „Želiš li da odem?” „Ne, ne želim, ali ako ostaneš, moraš znati da moram rano ustati.” „To je zgodno jer i ja moram.” Odloži vodu te joj povuče kosu natrag na ramena. „Zašto ne bismo odigrali drugu rundu malo sporije?” Provuče svoje ruke oko njegova vrata. „Da, zašto ne bismo?”


Čuo je zvono alarma otvarajući jedno oko u mraku. Osjetio je kako se Parker pomiče pokraj njega, pa posegne rukom da ugasi alarm. „Trebao sam ti reći da definiraš rano”, promrmlja on. „Danas imam mnogo posla, a želim napraviti svoje vježbe prije nego što započnem.” On otvori oba oka da pogleda na sat. Pet i petnaest. Moglo je biti i gore. „Ne bih imao ništa protiv vježbanja. Sljedeći ću put ponijeti neku opremu.” „Imam ja viška opreme ako hoćeš u teretanu.” „Mislim da mi tvoja neće pristajati.” Upalila je svjetlo na najmanju jačinu kad je ustala i, nabacivši ogrtač, ode do susjednih vrata. „Samo malo.” Dok je on razmišljao o spavanju dodatnih pola sata, ona uđe noseći sivu majicu kratkih rukava, kratke hlače i čarape. „Delovo?” „Ne. Držim zalihe raznih stvari za uzvanike.” „Držiš odjeću za uzvanike?” „Da.” Stavi ih na krevet. ,,A kao što vidiš, to je korisna navika. Osim ako se nisi predomislio u vezi s vježbanjem.” „Daj mi pet minuta.” Njoj je trebalo malo duže od toga da se presvuče u seksi crvenu majicu bez rukava i hlače koje su joj sezale iznad koljena. Zavezala je kosu u rep. I prikopčala svoj mobitel oko struka. „Koliko dana u tjednu ulažeš u to tijelo, dugonoga?” „Sedam. „Pa, po mom mišljenju, to ti se isplati.” Potapša je kratko po stražnjici, a ona zatrepće. ,,U sjećanje na ujaka Henryja.” Smijući se, odvede ga do teretane. On zastane na ulazu. Vidio je teretanu u njihovoj kući na plaži u Hamptonu, ali bila je sitnica u odnosu na ovu. Dvije staze za trčanje, eliptični trenažer, ležeći sobni bicikl, Bowfiex, utezi, klupa za dizanje utega — da se ne spominje golemi televizor s ravnim ekranom i hladnjak sa staklenim vratima u kojem su bile boce vode i sokovi. Ručnici, primijetio je, uredno složni, vlažne alkoholne maramice, jako dobar pogled. „Zgodno”, reče on, ,,i učinkovito.”


„Godinama smo se njome koristile samo Laurel i ja, katkad bi navratile Emma i Mac. Ali u zadnje vrijeme mnogo je prometnije. Mislim da ćemo dodati još jedan eliptični trenažer i bicikl, možda i veslački ergometar. Eto.” Uzme ručnik s hrpe. „Obično pogledam jutarnje vijesti dok otrčim nekoliko kilometara, ali ima nekoliko iPoda ako hoćeš glazbu.” „Naravno da ima. Ja ću trčati uz pjesme.” Drukčiji svijet, pomislio je dok se penjao na stazu za trčanje. Bila je stotinu puta bolja od njegove kod kuće. Otmjeno, svakako, ali bilo je stvarno učinkovito. Sviđala mu se učinkovitost. Osim toga, nije uopće bilo teško trčati dok je Parker trčala pokraj njega. Otrčao je solidnih pet kilometara prije nego što se prebacio na utege. Dok je ona bila na Bowflexu, znojili su se u kolegijalnoj tišini. Otišao je do hladnjaka da uzme vodu dok je ona odmotavala prostirku i počela raditi jogu i činilo se kao da teče iz jednog neobičnog položaja u drugi. „Morat ćeš mi jednom pokazati kako se to radi.” Ustane, nakon što se cijela presavila i prijeđe u nekakav dugi, gipki iskorak. „Imam jako dobar instrukcijski DVD za početnike.” „Naravno da imaš, ali mislim da ću tebi prepustiti instrukcije. Jebeno si predivna, Parker. Idem se istuširati, može?” „Ja... Naravno. Eto me za petnaest minuta.” „Samo polako.” Izišao je, razmišljajući o Parker, pa ugledao Dela u trenirci kako ide prema teretani. Del zastane, u gotovo komičnom zaustavljenom pokretu. Evo ga sad, pomisli Malcolm i nastavi hodati. „Ej.” „Ej?” Del razrogači oči. „To je sve što imaš reći?” „Dobra teretana. Spavao sam s tvojom sestrom i možeš zamahnuti na mene kao što si zamahnuo na Jacka zbog Emme, ali to neće ništa promijeniti. Neće me spriječiti da opet s njom spavam.” „Zaboga, Mal.” „Pošteno sam te upozorio, a nisam je prisiljavao. A moram ti reći da to nije bilo jednostavno. Ona je najbolja žena koju sam ikad upoznao i to u svakom pogledu kojeg se mogu sjetiti. Ako ti to čini problem, Del, bit će mi žao, ali to svejedno neće ništa promijeniti.” „Koje su ti točno nakane?”


„Isuse.” Malcolm prođe rukom kroz kosu. „To je ozbiljno pitanje? Moje su nakane da budem s njom što češće, u krevetu i izvan njega. Prelijepa je i pametna je i smiješna je i kad to ne misli biti. I, jebote, totalno me očarala.” Del je kratko hodao gore-dolje. „Ako ovo uprskaš, ako je rastužiš, napravit ću više od zamahivanja.” „Ako ja ovo uprskam, nećeš morati zamahnuti na mene. Parker će me sravniti sa zemljom.” Ostavio je Dela da mrmlja sam sa sobom i otišao pod tuš. Upravo se bio obukao kad je Parker ušla. „Trebam li se ispričati zbog svoga brata?” „Ne. Da ja imam sestru, vjerojatno bih prvo udario, a poslije razgovarao. U redu je.” „Naš odnos malo je kompliciraniji u usporedbi s većinom braće i sestara. Kad su nam roditelji umrli, on... Del misli da se mora brinuti za mene — za sve nas, ali napose za mene.” „Kužim, Parker. Razumijem ga. Isto tako, to je dio njega, a on je moj prijatelj. Tlačio te?” Ona se nasmiješi. „Na svoj delovski način, a ja sam mu vratila na svoj način. Sve je u redu. On je tvoj prijatelj, Malcolme.” „Točno, tako da mislim da ćemo sad istjerati jednu stvar na čistac, prije nego što krenemo kamo god da idemo. Ne zanima me novac.” Oči su joj se zamrznule. On je pomislio da nitko ne zna pokazati hladni prijezir poput Parker Brown. „Nisam nikad ni mislila da te zanima, a nije ni Del.” „Pomisao o tome javit će se kad-tad, pa hajdemo to jednostavno spriječiti. Ovo je odlično mjesto, a ne mislim samo na kuću. Tvoje mjesto je ovdje, Parker. Moram poštovati vrijeme, trud, pamet koja vam je, vama Brownovima, donijela ovo mjesto. Ali ja sam za sebe zarađujem i volim što je tako. Brinem se za sebe i svoju majku jer tako treba biti. Ja ne vidim novac, status ili porijeklo kad te pogledam. Vidim samo tebe, i to moraš znati.” Kao i večer prije, ona ode do vrata terase i otvori ih da uđe zrak. Zatim se okrene prema njemu. „Misliš li ti da ja smatram da si ispod moga statusa?” Promatrao ju je na trenutak. Nije bila samo ljutita nego i malo povrijeđena. Kao i u razgovoru s Delom, bilo mu je žao zbog toga,


ali to nije ništa mijenjalo. „Ne. To bi bilo prenisko za tebe. To mi je potpuno jasno. Želim da je i meni i tebi sve jasno.” „Očito jest.” „Ti se ljutiš.” Krene prema njoj. „Proći će te. Želiš li u kino večeras? Na programu su Hitchcockove večeri. Mislim da je večeras Ozloglašena.” „Stvarno ne znam...” „Dobro, nazvat ću te, pa ćemo vidjeti.” „Dobrodošao si na kavu i doručak u kuhinji”, reče mu mirno i sasvim pristojno. „Dobro zvuči, ali moram poći.” Zgrabi je, samo je zgrabi i dade joj brzi podsjetnik na ono što postoji među njima. „Vidimo se poslije”, reče kad je krenuo prema vratima. Pogleda još jednom prema Parker koja je stajala usred otvorenih vrata, s nebom i stablima u pozadini. „Ostavi se Tumsa, dugonoga.”


TRINAEST

Ovo je bilo osobno. Sherry Maguire bila je prijateljica, bila je i Carterova sestra — što ju je činilo dijelom obitelji. A ta je veza još jača i intimnija zbog toga što je Carter kao zamjena za Nicka na sastanku kada su planirali siječanjsko vjenčanje zbližilo njega i Mac. Ovo vjenčanje, odlučila je Parker, neće samo proći bez smetnji (barem onih primjetnih) nego će biti za anale. Zavjeti će pružiti Sherry i Nicku dan i uspomene koje će pamtiti do kraja života. Na sasvim stvaran način Parker ga je smatrala uvodom u Macino vjenčanje u prosincu. Prisustvovat će ponovno velik broj istih ljudi, pomislila je dok je mela prostorije za proslave. Njezin je cilj bio da klijentima, prijateljima i obitelji pruži savršenstvo, otvarajući istodobno apetite za vjenčanje njezine prijateljice iz djetinjstva i partnerice. Nije bilo prvi put daje netko od njih i uzvanik i organizator u isto vrijeme, možda su čak bili i svi, ali imali su dovoljno trikova u rukavu da to uspješno izvedu. Primijetila je da je Emma usavršila svoje presvlačenje iz poslovne odjeće u onu prikladnu za poslijepodnevno vjenčanje te je radila sa svojim timom na pripremanju formalnih aranžmana od ruža i ljiljana, bijelih i zlatnih ukrasa za zid te mramornih stalaka i žardinjera. Emma je na sebi imala tenisice, traperice s mnogo džepova i gornji dio trenirke. I opet će se presvući, pomisli Parker, u obiteljskom krilu za vjenčanje.


Već je oživio ambijent kakav je željela Sherry, s nasmijanim, veselim licima ružičastih gerbera, s cvjetovima cinije veličine tanjurića u jarkim, vedrim bojama i sa svijetlim, gotovo prozirnim malim ružičastim ružama. Cvijeće je preplavljivalo goleme bijele košare, izlijevalo se i padalo iz golemih posuda u maštovitim i veselim grupicama. Ništa formalno ili promišljeno, ne za Sherry, primijeti Parker. Pomagala je noseći aranžmane u mladenkin apartman, postavljajući ih prema uputama između svijeća koje su se ondje već nalazile. Sišla je dolje glavnim stubištem, oduševljena lijepom isprepletenom čipkom s jarkom dugom dodatnih ruža. Bilo je baš poput Sherry, pomislila je — slatko, zabavno i veselo. Odande je odjurila van gdje su Jack i Carter pomagali Tink da pretvori pergolu u okvir od veselog cvijeća. Živci su joj se napeli kad je ugledala Čartera na ljestvama. Taj nije bio poznat po svojoj spretnosti. „Bit će baš prekrasno. Cartere, mogao bi sići i pomoći mi.” „Imam još samo malo.” Zadržala je dah, pokušala je ne razmišljati o slomljenim rukama i zglobovima dok se Carter naginjao da omota ukras. Zamalo je promašio prečku na ljestvama dok je silazio, ali uspio je samo udariti laktom. „Prilično dobro izgleda, što ti misliš?” upitao je Parker. „Izgleda odlično i baš poput Sherry.” „Nervozan sam.” Skinuo je naočale koje je stavio za rad na detaljima, ugurao ih u džep. „Nisam mislio da ću biti. Proba je sinoć tako dobro prošla, bila je tako opuštena i zabavna. Mnogo ti hvala još jednom što si uključila Di. Čak se i zabavila.” „To mi je u opisu posla.” „Moram biti zaposlen.” Ruke je stavljao u džepove, pa vadio. „Kad nisam, sjetim se da mi se mlađa sestra udaje.” „Pa, mogu ti učiniti uslugu. Ja sam pretrpana, a kad bi mogao uzeti ovaj popis i pregledati ga s poslužiteljem, to bi me malo rasteretilo, a pomoglo bi tvojim živcima.” I mojima, pomislila je, jer se neće više penjati po ljestvama. „Mogu ja to. Jesi li vidjela Mac?”


„Pomaže u preobrazbi zimskog vrta, ali morat ću je uskoro preseliti.” Prije toga pomogla je drugima koji su stavljali stručke cvijeća na stolice odjevene u bijelo. Imali su sreće s vremenom, pomislila je, pa će Sherry moći imati svoje vjenčanje na otvorenom. Kad Sunce zađe, dosta će zahladnjeti, ali vanjski grijači pobrinut će se da uzvanicima bude sasvim ugodno ako odlutaju na terase. A stabla su, pomisli pogledavši još jednom, jarka i šarena baš poput Emmina cvijeća. Nakon što je pogledala na sat, požurila je unutra da vidi kako Laurel napreduje. I, pomislila je, da popije nekoliko brzinskih gutljaja kave. Mladenka i njezina svadbena svita trebali su stići za petnaest minuta. „Molim te reci mi da imaš svježe kave i da si skoro... Oh, Malcolme.” „Hej, dugonoga.” Stao je sa slaganjem nekih od Laurelinih božanstvenih kolača na tanjur da odmjeri Parker od glave do pete. „Novi izgled za tebe. Slatko.” Na sebi je imala bijelu pregaču preko plave haljine koju je odabrala za vjenčanje. Ne bi imala vremena poslije se presvući. Skinula je štikle i zamijenila ih uggsicama. Daleko, pomislila je, od svog najboljeg izgleda, ali učinkovito. On je, s druge strane, na sebi imao tamno odijelo, snježnobijelu košulju i kravatu s tankim prugama. ,,I za tebe.” Nikad ga nije vidjela u odijelu, shvatila je. Bili su zajedno gotovo svaku večer ovog tjedna, spavali zajedno, a nije bila sasvim sigurna da uopće ima odijelo. „Zaposlila sam ga.” Laurel je stajala na klupici, dovršavajući tortu na pet katova. „Del me napustio. Lijepa prezentacija”, doda Malcolmu. „Možda te zadržim.” „Ali još uvijek mi ne vjeruješ sa slasticama.” „Samo polako.” „Laurel.” Parker se približi. „Ta torta. Tako je vesela.” Četvrtasti su se katovi uzdizali, naslagani poput pletenih kutija i natopljeni bojama, s kombinacijom pravih cvjetova i onih od šećerne paste koji su na njima cvjetali.


„Odlična je, izvana i iznutra, ali mislim da mi je figurica na vrhu najdraži dio — a to možemo tebi zahvaliti, majstorice.” „Nije htjela ništa uobičajeno ni formalno. A kladim se da će je nasmijati figurica s nasmiješenima mladenkom i mladoženjom koji se kucaju petama dok plešu na vrhu torte.” „Umjetnica ih je baš dobro prikazala.” ,,I počet ćemo dobivati narudžbe za personalizirane figurice poput ove čim se ova otkrije.” „Što će biti relativno brzo. Moram...” „Kava.” Malcolm joj pruži šalicu. „Oh, hvala.” „On je praktičan”, prokomentira Laurel. „To mi je nadimak. Još nešto?” „Zapravo, baš radimo na... Sranje.” Parker kucne svoju slušalicu. „Upravo je stigla. Uranila je. Žena uvijek kasni, ali danas je uranila.” Parker odbaci svoju pregaču, iziđe iz uggsica u štikle koje je bila ostavila pokraj Laurelinih. Izvuče sjajilo za usne iz džepa, nanoseći ga dok je trčala. „Kako to uspijeva?” upita Malcolm. „Multifunkcionalna, to je Parkerin nadimak.” Laurel siđe s klupice. „Vas dvoje prilično dobro funkcionirate zajedno.” „Misliš?” „Sretna je i zbunjena. Mnoge stvari usrećuju Parker. Tablice, na primjer, i to iz nepoznatih razloga. Ali malo toga je zbunjuje.” Laurel stane da otpije veliki gutljaj vode. „Kao njezina stara prijateljica mislim da vas dvoje prilično dobro funkcionirate. Sigurna sam da si ovo već čuo od Dela, ali, ako je povrijediš, platit ćeš. Mi smo kao Borg oko ovakvih stvari.” „Otpor je uzaludan?” „Stvarno si mi drag, Mal.” Kratko i lijepo mu se nasmiješi. „Pa se nadam da te neću morati ozlijediti.” I on se nadao. Budući daje Parker bila zauzeta pomažući mladenki, on je mogao lutati okolo. Bio je dosad na nekoliko svečanosti i pomislio je kako ove četiri žene i njihova vojska pomoćnika nekako uspijevaju učiniti svaku od njih jedinstvenom. Parkerin je raspored možda bio krut, ali iza njega, nad njim, oko njega, sve je odražavalo osobni


doživljaj. A iz onoga stoje vidio uloženo je mnogo vremena i truda da bi tako izgledalo. Našao je Dela, Jacka i Cartera za šankom u zimskom vrtu. „Baš sam to tražio.” Del posegne prema polici pa izvadi pivo na šank. „Čuvamo Cartera prisebnim.” „Da? Što to piješ, profa?” „Čaj. Dobar biljni čaj.” „Isuse Kriste, tvoja se sestra udaje, a ti piješ ženski čaj?” „Upravo tako. Moram odjenuti smoking, moram otpratiti ljude, uključujući i svoju majku, do oltara. Moram izreći zdravicu. Kanim biti trijezan.” „Izbezumljen je”, prokomentira Jack. „Vidi se. Ako si izbezumljen zbog toga što ti se sestra udaje, kako ćeš se sam oženiti?” „Još ne razmišljam o tome. Preživjet ću ovo danas. Bolje bih se osjećao da mogu biti gore, pomagati Mac, ali Sherry mi ne dopušta. Samo trebam...” Prekine te izvuče dozivnik iz džepa. „Oh, dobro, ja sam na redu. Mislim da je Nick stigao. Došli su. Moram ići i biti s njima.” Ispije čaj poput lijeka. „Bit će dobro”, odlučno reče pa ode. „Napit ćemo ga poslije”, reče Del. „Radujem se tomu.” Mal podigne pivo i trojica muškaraca kucnu se bocama. Savršeno je, pomisli Parker. Sherryn je smijeh ispunio mladenkin apartman dok su se ona i njezine pratilje oblačile. Potpuno veselje postalo je zarazno i omogućilo Mac da snimi bezbrojne fotke sretnih lica, namještenih lica, zagrljaja i mladenke kako se razigrano vrti pred ogledalom. Oči su zasuzile dok je Pam Maguire pomagala svojoj kćeri namjestiti ukras za kosu i kad je Michael ušao da prvi put vidi svoju djevojčicu. „Sherry.” Zastane da pročisti grlo. „Ti si priviđenje.” „Tata.” Držeći još uvijek majčinu ruku, posegne za očevom i privuče ih k sebi. Okrenuvši se opet prema ogledalu, s rukama oko struka svojih roditelja, smiješila se zračeći poput sunca. „Pogledaj nas.”


Da vas i ja pogledam, pomisli Parker kad je Mac zabilježila trenutak. Bili su predivni i sretni i zajedno. To je zaboljelo, malčice, zbog onoga što nikada neće imati. Taj trenutak nikad neće biti njezin. Uzdahne te odbaci tužne misli. „Vrijeme je.” Mladenka se smiješila cijelim putem do oltara, iza svojih lijepih pratilja. Kad je došla do mladoženje, čija je čeljust zadovoljno pala kad ju je ugledao prije nego što se nasmiješio, ona mu je pružila ruku i nasmijala se. A Parker je pomislila kako treba biti baš tako. „Najbolja zabava ikada”, izjavi Mac. „Baš kao što je bilo i naručeno. Kako ćemo mi to nadmašiti?” Nagne glavu na Carterovo rame. Nisu ga uspjeli napiti — nije popustio i izdržao je, a sad je klonuo na kauču u obiteljskoj dnevnoj sobi, s dva prsta viskija u ruci. „Blistala je”, on odgovori. „Da, stvarno jest.” „Jako dobra torta.” Malcolm utrpa komadić u usta. „To mi je najdraži dio ovih stvari.” „Čovjek s ukusom”, reče Laurel i zijevne. „Sutra će biti čokoladni ganache13.” „Hoće li mi se svidjeti?” „Da, osim ako ne poludiš tijekom noći. Povuci me, Del. Mrtva sam umorna.” „Hajde, odvuci nas.” Emma se zatvorenih očiju privinula uz Jacka. „Mogu li jednostavno ovdje prespavati?” Jack ustane i podigne je. Pospano se smješkala kad je njezine ruke obavio oko svoga vrata. „Volim kad to napraviš.” „Zaslužila si prijevoz. Laku noć svima.” „Ja sam, za razliku od vas, nabrijana. Pogledat ću neke fotke prije nego što legnem.” Mac laktom gurne Cartera. „Hajde, slatkišu, idemo da možeš hvaliti moju genijalnost.” Uspio se odmotati. „Parker, hvala ti što si mojoj sestri podarila dan koji nitko od nas neće nikada zaboraviti.”

19

Ganache — naziv za smjesu otopljene crne čokolade i slatkog vrhnja.


„Oh, Cartere.” Dirnuta, digne se i dođe ga poljubiti u obraz. „Obećavam isto tebi i Mac.” Gledala ih je kako odlaze. „Vidim kako se kotačići pokreću”, prokomentira Malcolm. „Dobila sam nekoliko ideja danas. Vidjet ćemo hoću li ih uspjeti ostvariti.” „Ako itko može.” Zastane. „Ostajem li?” „Voljela bih da ostaneš.” Pruži mu ruku. Svježega listopadskog popodneva s oblacima raspršenima na nebu i razbacanim raznobojnim lišćem koje je bježalo po travnjaku pred vjetrom, Parker je sazvala podnevni sastanak. Za podizanje raspoloženja upalila je vatru koja je kao i obično pucketala u knjižnici za hladnih jesenskih dana. I kad se plamen uhvatio, odlutala je do jednog od prozora da pogleda posjed, drhtava stabla, namreškanu sivu vodu u jezeru. Nije se često pitala kamo njezin život ide. Njezin fokus češće je bio na detaljima, planovima, mogućnostima, potrebama, željama, fantazijama drugih ljudi. Možda je o tome počela razmišljati zbog kontrasta toga dana, tog nježnog i tmurnog neba nasuprot nepomičnim blistavim stablima. Lišća koje opada da bi plesalo i kovitlalo se u zraku dok su krizanteme i zvjezdani tvrdoglavo cvjetali. Sve je izgledalo kao da čeka promjenu. Čeka li je i ona? Promjena je značila koliko gubitak, toliko i dobitak, odricanje od nečega baš kad si posegnuo za nečim novim ili drukčijim. A, priznala je, cijenila je rutinu, tradiciju, čak i ponavljanje. Rutina je značila zaštitu, sigurnost, stabilnost. Dok je nepoznato često nicalo na klimavim temeljima. A taj je način razmišljanja, shvatila je, tmuran baš poput neba. Svijet je započinjao, podsjetila se, nije dolazio kraju. Nikad nije bila kukavica, nikad se nije bojala krenuti klimavim stazama. Život se mijenjao i treba biti tako. Njezine su se tri najbolje prijateljice udavale, započinjale nove faze svojih života. Jednog će dana, zamišljala je, djeca trčkarati poput onog šarenog lišća na travnjaku. Tako treba biti. Tomu je služio dom.


Njihov se posao proširivao. A ako se slože nakon sastanka, proširit će se ponovno u novim, nezacrtanim područjima. Tu je bio i Malcolm — a u tome je, morala je priznati, bila bit ovoga napetoga, nelagodnog osjećaja. On je definitivno bio promjena. Nije mogla odlučiti da li se samo lukavo, vješto ušuljao u njezin život ili je širom otvorio vrata za koja je mislila da ih je oprezno zaključala. Većinu vremena, pomislila je, čini se daje kombinacija jednog i drugog. Kako god daje ušao, ona još nije znala što može od njega očekivati. Pažljiv ljubavnik, potom divlje zahtjevan; zabavan sugovornik, potom onaj koji ju je zasipao pitanjima koja su je tjerala da razmišlja i na uobičajeni način i na neke nove načine. Muškarac koji riskira, odan sin, zločesti dečko, mudar poslovni čovjek. Imao je sve te strane, a ona je osjećala da je jedva dotaknula površinu. Cijenila je njegovu prirodnu znatiželju i vještinu koju je imao u prikupljanju informacija, traganju za prošlosti, vezama. Na kraju je, došla je do zaključka, saznao mnogo toga o drugim ljudima. Ali bio je škrt s osobnim podacima i to je pobuđivalo u njoj frustraciju. Većinu onoga što je znala o njegovoj prošlosti doznala je iz drugih izvora. Znao je kako izbjeći odgovor kad god bi mu postavila pitanje o njegovu djetinjstvu, njegovu boravku u Kaliforniji, čak i o njegovu oporavku od nesreće zbog koje se ponovno vratio kući. Da je njihov odnos ostao površan, šutljivost ne bi bila važna. Ali nije, pomisli Parker, tako da jest važna. Bila je važna zato što je ona nadišla običnu zainteresiranost, skrenula u privlačnost, raspuknula se kroz požudu, zapela preko privrženosti i sad je klizala izvan kontrole u ljubav. I nije bila sasvim sretna zbog toga. Kiša je počela sipiti kad je ušla Laurel s velikim pladnjem. „Ako želimo održati sastanak u ovo doba dana, onda možemo i jesti.” Pogleda Parker dok je spuštala pladanj. „Baš izgledaš zamišljeno i uznemireno.” „Možda sam samo gladna.” „To možemo riješiti. Imamo nešto lijepih ženskih sendviča, sezonskog voća, štapića celera i mrkve, čipsa i kolačića.”


„To bi trebalo biti dovoljno.” „Dobro je.” Laurel zagrize čips. „Vatra u kišno poslijepodne. Lijepo je malo se odmoriti.” Uzme čaja pa sjedne. „Što se zbiva?” „Nekoliko stvari.” „Nekoliko stvari kao evo što ima, ili nekoliko stvari kao evo jedan prijedlog, hajdemo ga razmotriti u detalje?” „Mislim da je ono drugo.” „Onda mi treba sendvič.” Mac i Emma uđu zajedno dok je Laurel punila tanjur. „Onda bismo to mogle pokupiti zajedno sa žutonarančastim mini kalama za zapučke”, reče Mac očito nastavljajući razgovor. ,,A ti bi ih stavila da strše u buketima i aranžmanima. Sve pomiješano zajedno, ali da strše.” „Upravo tako.” „Mislim da mi se to najviše sviđa. Dogovaram se sa svojom cvjećarkom za vjenčanje”, reče ona Parker i Laurel. „Mislim da je genijalna.” „Baš jesam. Oh, lijepi sendviči.” ,,I ja sam genijalna”, podsjeti je Laurel. „Ako još razmišljaš o svome poslu, Em, razmišljala sam o tome da odaberemo hladne boje. Pastelne.” „Nemoj me tjerati da nosim ružičastocrveno.” Mac zabaci svoju jarkocrvenu kosu. „Mogla bih, mogla bih te natjerati, ali uz to što sam genijalna ja sam i draga. Mislila sam na žuto. Sve biste tri lijepo izgledale u svjetložutom. Možda šifon. Možda je to klišej. Žuti sifon, ljetno vjenčanje, ali...” „Dobra ideja. I mogla bih svašta napraviti sa svjetložutom”, razmisli Emma. „Rabeći malo tamnoplave, tragove plavozelene. Da sve ostane nenapadno, ali s dovoljno boje, s neočekivanim praskom tamnijih boja.” „Želim snimiti fotke za vaše zaruke sljedećeg tjedna”, Mac reče Laurel. „Nismo još odlučili što želimo.” „Ja jesam.” Mac zagrize štapić od mrkve. ,,U kuhinji.” Laurel se odmah namršti. „Toliko o klišejima.” Mac samo pokaže svojom mrkvom. „Radna površina prepuna prekrasnih slastica, kolača, keksa, s tobom i Delom ispred svega toga.


Želim da on sjedi na barskoj stolici, a da ti staviš svoju kuharsku pregaču i kapu.” Još se više namrštila. „Pa, baš sam glamurozna.” „Kad ja završim s tobom, ti, nevjernice, bit ćeš seksi, preslatka, drska i jedinstvena.” „Bila je u pravu kad je rekla da Jack i ja svoje fotografije snimimo u vrtu”, naglasi Emma. „Izgledali smo predivno i seksi.” „Također genijalno, ali pomoglo je to što ste vas dvoje ionako prekrasni i seksi. Eto.” Mac sjedne. „Čemu ja služim?” Podignula je obrve kad je letimično pogledala Parker i vidjela kako joj se prijateljica smije. ,,A čemu to?” „Smiješno je, jednostavno je smiješno slušati vas kako pričate o planovima za vjenčanje. Svojim vlastitim planovima. Mac, zamolila sam Monicu i Susan iz salona vjenčanica da me zamijene na tvoj dan. Pametne su, iskusne, sposobne. I ako nešto bude trebalo srediti za vrijeme svečanosti, neću se morati ispričavati i juriti.” „Vrlo pametno.” „Baš smo sve četiri genijalne. Isto tako pomoći će s uzvanicima dok mi budemo u mladenkinu apartmanu. Emma, znam da imaš tim, ali...” „Slažem se s tobom”, prekine je Emma. „Neću imati dovoljno vremena za ukrašavanje, a nećemo moći uposliti ni Cartera ni Jacka ni Dela. Imam dva cvjećara s kojima ću raditi na nekima od sljedećih vjenčanja. A ako budu dobri kao što mislim da jesu, radit će s mojim sadašnjim timom na Macinu vjenčanju. Trebat će nam dodatnih i iskusnih ljudi za vjenčanje Seaman u travnju — i za moje, i za Laurelino.” „Dobro. I Laurel.” „I ja se slažem. Pitala sam Charlesa, glavnog slastičara u Willoivsu, može li naći vremena da radi sa mnom za Macino vjenčanje. Rekla sam vam koliko je dobar. Oduševljenje. Moram izmamiti slobodno vrijeme za njega, ali znam kako ću s Juliom”, doda, govoreći o temperamentnom glavnom kuharu restorana. „Mislim da smo to pokrili”, reče joj Parker. „Trebat ćemo održati nekoliko strateških sastanaka, a svim ovim dodatnim ljudima morat ćemo pokazati prostore za svečanosti te im objasniti kako radimo. Mac, počela sam pisati raspored za tvoje vjenčanje.”


„Moj raspored”, reče Mac i nasmiješi se. „Parker mi je napravila raspored.” „Malo je drukčiji od našeg uobičajenog, zato što je za tebe, i za nas. Riješit ćemo sva moguća vremenska ograničenja za vrijeme probe, o čemu sam također htjela porazgovarati s tobom. Probna večera...” „Vjerojatno ćemo rezervirati Willows, ali...” Parker pogleda Mac, pročita joj u očima, nasmiješi se. „Nadala sam se da hoćete.” „Oh, da!” Razumjevši poglede, Emma pljesne rukama. „Napravite je ovdje. Savršeno je.” ,,I jest savršeno”, složi se Laurel. ,,I s dodatnim poslom, čišćenjem, jednostavno je ispravno.” „Dogovoreno?” Mac pruži ruku preko stola, stisne Parkerinu. „Dogovoreno.” „Novi posao. Bio bi to neobičan nov posao. Nazvala me Katrina Stevens. Da vam osvježim pamćenje. Ona je bila jedna od naših prvih mladenki. Jako visoka plavuša, mršava kao čačakalica, glasno se smije. Mislim da je jedna od njezinih pratilja bila prva koja se seksala s mladoženjinim pratiocem u mladenkinu apartmanu.” „Pa da!” Mac podigne ruku. „Bila je visoka sigurno stotinu osamdeset i tri centimetara, a nosila je potpetice koje su joj dodale još deset centimetara. Mladoženja je bio dvije stotine i tri centimetra visok. Izgledali su poput nordijskih bogova.” „Torta Srebrna palača, šest katova”, prisjeti se Laurel. „Bijele ruže, tamnoljubičaste kale”, potvrdi Emma. „Ona i Mica se rastaju.” „Ne mogu svi uspjeti. Ipak, baš šteta”, doda Laurel. „Bili su impresivan par.” „Očito mu, barem tako Katrina kaže, nije smetalo impresionirati druge, a kad ga je uhvatila da to radi s jednom od svojih klijenti- ca, izbacila gaje van. Bilo je tu svega još, razdvajanja, pomirenja, razdvajanja, a sad joj je dosta. Razvod će postati konačan potkraj veljače. Želi zabavu za razvod. Ovdje.” „Zabavu za razvod?” Emma se namrgodi. „To mi se ne čini baš simpatičnim.” „Mislim da ona nije baš osobito simpatična prema Mici, ali zvučila je kao da se osjeća energično i sretno. Dobila je ideju da


proslavi, kako to ona naziva, novi početak svog života i želi to napraviti ovdje — sa stilom.” Parker podigne bocu vode koja nikad nije bila daleko od njezine ruke. „Mi to ne radimo, a to sam joj i objasnila, ali ona je baš zagrizla. Čvrsto je odlučila i spremna je rezervirati cijeli dan u jednom od naših najmanje aktivnih mjeseci, ne računajući ludilo Valentinova. Smatrala sam da vam trebam reći, da o tome raspravimo.” ,,A kako bismo trebali predstaviti taj događaj na web-stranici?” promrmlja Mac. „Ja mislim da bi te razvod trebao činiti ljutitim ili tužnim.” Emma se namršti nad svojim čajem. „Mogu zamisliti izlazak van, nazdravljanje sa svojim prijateljicama, ali ovo mi se čini zlobno.” „Varanje supruge zlobnije je od toga”, naglasi Laurel. „Bez sumnje, ali to je...” Emma pomakne ramena da pokaže nelagodu. ,,I to ovdje, gdje su se vjenčali.” „To je vjerojatno podlo od mene, ali sviđa mi se kako ona razmišlja.” Laurel slegne ramenima i zagrize malo štapića mrkve. „Kao da zatvara krug, a umjesto kukanja ili tugovanja — vjerojatno je to sve već odradila — ona će to obilježiti hranom, pićem, cvijećem, glazbom, prijateljima. Ne bih htjela da ovo redovito radimo, ali nekako mogu zamisliti da to napravimo za bivšu klijenticu.” „Možda bismo trebale nuditi paket.” Mac zgrabi sendvič. „Planirale smo vaše vjenčanje, sad ćemo isplanirati vaš razvod. Proslavite s deset posto popusta.” „Jesu li imali djece?” pitala se Emma. „Ne.” Kimne glavom Parker. „Pa, to je nešto posebno, valjda. Nisi rekla što ti misliš o tome.” „Reagirala sam jednako kao i vas tri, ali u različitoj mjeri.” Podigne ruke te ih pusti da padnu. „Moj je prvi poticaj bio jednostavno reći ne. Onda, što je više pričala, više sam razumjela što točno želi i zašto to želi. Onda sam posložila sve te reakcije i instinkte i dobro promislila. To je posao, a nas se stvarno ne tiče ako nas klijent želi unajmiti za proslavu kraja svoga lošeg braka.” „Ti si onda za to?” upita Mac. „Ja sam za zato što mi je rekla da želi ovu zabavu, ovaj novi početak održati baš ovdje jer bi je to podsjetilo da je drugi početak


započeo predivno, pun ljubavi i nade. Da bi joj to pomoglo da se podsjeti da nije napravila pogrešku. Stvari se mijenjaju, a sad i e ona početi ispočetka, i pobogu, nastavit će vjerovati u ljubav i nadu. Uvjerila me je.” „Moraš se diviti — kako se to kaže — takvoj samouvjerenosti”, prokomentira Mac. „Ja se slažem s Parker i glasam za to da razmatramo svaki slučaj zasebno budemo li opet imali nešto slično.” Laurel pogleda oko stola. „To jest posao, ali, ako klijentica samo traži priliku da zamahne na bivšeg, iako je to zaslužio, mislim da ovo nije pravo mjesto.” „Slažem se”, odmah reče Parker. „A da sam dobila takav dojam, odmah bih je otpremila.” ,,U redu.” Mac kimne glavom. „Slučaj po slučaj.” „Složit ću se s vama”, odluči Emma, „zato što izgleda da ona samo zatvara jedna vrata, i želi vidjeti što se nalazi iza drugih. Ali svejedno me to rastužuje.” „Uz to, imam još jedan novi posao koji će vas, nadam se, oraspoložiti. Završila sam s finim ugađanjem prijedloga za knjigu.” „Ozbiljno?” Emma zine. „Ne znam jesi li me oraspoložila ili samo preplašila.” „Svima ću vam poslati datoteku e-mailom. Želim da ispravljate, prilagođavate, predlažete, kukate, jaučete, ismijavate. A u onim dijelovima koji se odnose na posao koji biste vi trebale obaviti, sve to udvostručite. Poput ovog događanja, ovaj projekt mora biti nešto s čime se sve slažemo, s čim smo sve zadovoljne. Sve ga moramo željeti.” „Moram reći da ga sve želimo.” Laurel opet pogleda oko stola zbog potvrde. „Ali to je neko novo polje. Katkad propadneš u novom polju.” „Dosta sam sama razmišljala o novom polju.” Parker se namršti gledajući u svoju bocu vode. „Novi koraci, novi rizici. Volim misliti da smo dovoljno snažne i dovoljno pametne da riskiramo s tim novim koracima na novom polju.” „Dobro, kad tako na to gledaš.” Laurel uzdahne. „Što možemo izgubiti, osim ega, ako u ovome ne uspijemo?” „Ja biram optimizam, a ne neuspjeh”, odluči Emma. „Jedva čekam vidjeti što si već napisala, Parker.”


„Mislim da stvarno ima potencijala. Mac, ubacila sam neke fotografije iz naših spisa koje pokazuju tvoju vještinu, a s fotkama Emmina i Laurelina posla, njihovu. Da je štih, i to u slikama, onoga što radimo.” „Ja sam negdje između Laurelina ega i neuspjeha i Emmina optimizma. A iz te pozicije stvarno želim vidjeti skicu.” „Super. Kad sve pročitate, kad budete spremne, onda ćemo raspraviti. Zatim ćemo je, možda, poslati uredniku. Ako se, naravno, sve složimo.” Duboko je izdahnula. ,,I to je to.” „Htjela bih da je Carter pregleda. Profesor engleskog”, doda Mac. „Koji želi biti romanopisac.” „Naravno. Može i urediti, prilagoditi i tako dalje. To je sve što imam. Imate li još nešto raspraviti dok smo sve ovdje?” Emma digne ruku. „Ja imam. Želim znati što se događa između tebe i Malcolma. Što se stvarno događa, u detaljima.” „Podržavam”, reče Laurel. ,,I još jednom, jednoglasno.” Mac se nagne nad stol. „Hajde, Parks, govori.”


ČETRNAEST

Parker je oštro promatrala lica oko sebe. Prijateljice, pomislila je. Ne mogu živjeti bez njih. Ne mogu im reći da gledaju svoja posla. Bar ne ovim prijateljicama. „Kako mislite što se događa? Znate što se događa. Malcolm i ja se viđamo, a, kad se poklope rasporedi i raspoloženje, spavamo zajedno. Biste li htjele da vam u detaljima ispričam naše seksualne avanture?” „Ja bih, ali čuvaj to za žensku večer”, predloži Laurel. „Onu koja uključuje mnogo vina i pizzu gospođe G.” „Pitanje A.” Mac podigne prst. „Je li to uzajamno prašenje, usputna ili romantična veza?” Znajući da odugovlači, Parker ustane da nalije još jednu šalicu čaja. „Zašto ne može biti sve troje?” „U redu, uzajamno je prašenje za zabavu i užitak. Usputna veza nešto je dublje i nešto za što možeš ili ne moraš misliti da vodi nečemu drugom. Ali je općenito nešto što imaš dok postoji zanimanje ili dok ne kreneš dalje.” Emma zastane, pogleda letimično oko stola zbog opće suglasnosti. „A romantična veza je nešto u što ulažeš trud, ona znači stvaranje i održavanje povezanosti. U romantičnoj vezi možeš imati elemente prvog i drugog, ali je ona više od pukog zbroja tih dijelova.” „Trebala bi voditi talk show.” Laurel podigne šalicu da nazdravi. „Onda, prema našemu kućnom psihologu, je li riječ samo o zabavi, razmišljaš li o tome da bi veza mogla ići dalje ili stvaraš povezanost?”


Parker odluči uzeti kolačić. „Problem s vama trima jest da ste sve vi u romantičnim vezama i, štoviše, ludo ste zaljubljene i udajete se. Pa me onda gledate kroz tu prizmu.” „Takav odgovor ne samo da izbjegava pitanje nego ga čini nevaljanim. A nije tako”, ne popušta Mac. „Mi jedna drugoj govorimo kako se osjećamo. To mi radimo. To što nam ništa ne govoriš kazuje mi da još o tome mozgaš i da si možda malčice zabrinuta. Jednostavno nisi spremna. To je u redu. Čekat ćemo dok ne budeš.” „To je tako nizak udarac.” Mrgodeći se, Parker zagrize lijepi kolačić. „Čekat ćemo — u prijevodu — zato što smo mi dobre i prave i odane prijateljice.” Mac uzme sebi jedan kolač. „Je li upalilo?” „Kujo.” „Upalilo je”, nasmiješi se Laurel. ,,A samo Emma ima osjećaj krivnje. Preboljet će ona to.” „To je samo mali osjećaj krivnje, ali mislim da ne bismo trebale praviti pritisak na Parker ako nije spremna s nama razgovarati.” ,,I ti isto?” Emma odvrati oči od Parkerina smrtonosno oštrog pogleda. „One loše utječu na mene.” ,,U redu. Jednostavan odgovor jest da ne znam što je to točno. Mislim da još razmišljam o tome. Tek je prošlo nekoliko tjedana. Sviđa mi se. Uživam u njemu. Zanimljiv je i pametan bez onih pompoznih ili preuglađenih ili samozadovoljnih aspekata koji me, inače, iritiraju ili zamaraju. Razumije što znači voditi posao i poštuje ono što radim, kako to radim. Ja poštujem ono što on radi, iako ne znam previše detalja o tome kako radi to što radi. Gotovo ga moraš silom otvoriti, i to željeznom polugom da počne pričati o sebi.” „Imaš ti cijeli set željeznih poluga različitih oblika, veličina i boja”, naglasi Mac. ,,I znaš se tako dobro koristiti njima da ti ljudi sve ispričaju.” „Malcolm očito ne pripada tim ljudima. Mislim na detalje ispod površine. Ako je nešto bilo davno i nije ništa posebno — a to su njegova dva standardna odgovora - zašto mi onda jednostavno ne kaže kad je očito da želim znati? Umjesto toga ja odustanem zato što mislim da vjerojatno jest nešto posebno i da zato o tome ne želi razgovarati. Onda on preusmjeri razgovor, u čemu je jako


vješt, ili me nasmije ili se seksamo i nikada ne saznam mnogo više od onoga što sam već znala. „Osim toga, arogantan je.” Proguta komadić kolačića pa pokaže ostatkom. „Ima taj stav koji ne bi trebao biti zanimljiv, jednostavno ine ne bi trebao privlačiti, ali u isto vrijeme zna biti šarmantan i jednostavno... jednostavno opušten. I gleda u tebe — mene — ljude, ne znam. Mnogo te muškaraca uopće ne gleda, ali on gleda, gleda tako da ne upija samo ono što govoriš nego upija tebe. A to je moćno.” Zgrabi još jedan kolač. „Kako sam mogla znati da će tako djelovati na mene ta kombinacija moći i opuštenosti? Stvarno se nije moglo očekivati da to znam.” „Hmmm”, reče Laurel pogledavši u svoje dvije prijateljice, podigavši obrve. „Upravo tako.” Parker zagrize kolač. ,,S druge strane, on će me prekinuti pet-šest puta kad pokušavam nešto dokazati ili obraniti svoje stajalište, što mi otežava koncentraciju. I očito ne znam stoje u svemu tome točno zato što je on nepouzdan. On je nepouzdan”, ponovi i krene za još jednim kolačićem. „Što je?” upita dok su njezine prijateljice u nju zurile. „Pojela si pet kolačića”, reče joj Mac. „Posežeš za šestim.” „Nisam.” Parker ostane šokirana kad pogleda u tanjur. „Pet? Pa... maleni su.” ,,U redu. Makni se od slastica.” Nježno, Laurel uzme kolač iz Parkerine ruke, stavi ga na tanjur, gurne tanjur izvan dosega. „Problem je u tome što si sve držala u sebi, a čim si to izbacila iz sebe, instinktivno si nahranila prazninu šećerom.” „Očito.” „Zaljubljena si u njega”, ustanovi Emma. „Molim? Ne.” Parker zavrti glavom pokazujući neslaganje. „Ne.” Odlučnije. Nakon toga samo zatvori oči. „Bože. Mislim da vjerojatno jesam, ali, ako jesam, gdje je polet, gdje su trnci, ushit? Zašto se samo osjećam malo loše?” „To je vjerojatno od kolačića.” Mac letimice pogleda Laurel. „Bez uvrede.” „Ništa. Oni su predviđeni za uživanje, a ne ubacivanje poput bombončića.”


„Nije to od kolačića.” Parker stavi ruku na trbuh. „Ili možda samo malo. S njim gubim tlo pod nogama.” „Što je tebi teže nego većini ljudi”, prokomentira Laurel. „Ljubav te može izmožditi.” „Uvijek sam zamišljala da će to biti neka vrsta poleta, da sve postaje samo malo bolje, i vise... I više.” „Postalo je”, uporno će Emma. „Može postati. Postat će.” „Ali najprije te izmoždi.” Mac se nasmiješila kad je podignula ramena. „Barem prema mom iskustvu.” „Ne sviđa mi se to. Ja volim druge maltretirati.” „Možda to i radiš, a ne znaš”, ustanovi Emma. „On možda osjeća isto što i ti. Kad bi mu rekla...” „Nema šanse ni u kakvom slučaju.” Parker mahne rukom po zraku kao da izgoni samu ideju s planeta. „Stvari idu dobro, baš dobro. Osim toga, neka za promjenu on meni nešto kaže. Osjećam se bolje”, naglasi Parker. „Trebala sam se ranije ispuhati ili izbaciti to iz sebe ili što god da sam napravila. Oboje uživamo, a ja sam počela previše o tome razmišljati. To je ono što jest, i to je u redu. Sad će mi doći klijentica.” Kad je Mac pokušala nešto reći, Emma joj stisne koljeno pod stolom. „Hej, danas je večer pokera. Hajdemo i mi imati svoju verziju. Vino, pizza, film?” „Ja sam za”, reče Laurel. „Dobro zvuči. Zašto ne bismo...” Mac je stala kad je Parker zazvonio mobitel. „Netko neka kaže gospođi G. Ako se ona slaže, ja sam za. Moram se javiti.” Ustavši se, Parker pritisne tipku na telefonu dok je izlazila iz prostorije. „Bok, Roni, što mogu učiniti za tebe?” Morala je biti zahvalna što su joj poziv, sastanak s klijenticom, još dva poziva i hitan dogovor s osobljem cateringa oko posljednjih promjena na jelovniku zaokupirali vrijeme i pažnju. Nije mogla previše razmišljati i mučiti se zbog Malcolma ili svojih osjećaja kad se koncentrirala na detalje, male krize i zahtjeve klijenata. U svakom slučaju, rekla je sebi dok je konačno išla na donji kat, vjerojatno nije zaljubljena u Malcolma. To je prije neka vrsta zaluđenosti zamućene neporecivom seksualnom maglicom. Zaluđenosti su bezopasne i zabavne, i na njih se može gledati, kad se sve razbistri, s dragošću, čak i veseljem.


Da, bila joj je mnogo draža teorija zaluđenosti. Raspoloženija, mirnija, pođe žustro do kuhinje da potvrdi predloženu žensku večer s gospođom Grady. „Gospođo G., jeste li...” Usporila je kad je ugledala Malcolma u kutku za doručak. Stara krpa štitila je površinu stola, a na njoj su bili razbacani razni alati, razni neidentificirani dijelovi za koje je pretpostavljala da su od usisavača koji je ležao rastavljen na podu. „Priča na telefon”, reče on i pokaže prstom prema prostorijama gospođe Grady. „Nisam znala da si ovdje.” I to je bila još jedna njegova navika, zar ne, pomislila je. Nikada joj ne bi dao vremena da isplanira, da se pripremi, da odabere strategiju. „Što radiš?” „Morao sam odvesti jedan ‘porsche’ tu blizu, pa sam navratio. Gospođa G. htjela je odvući ovo na groblje kućanskih aparata.” Zatrese kosom da je makne iz očiju dok je odvijao vijak, ili vijak s maticom, ili nešto drugo što je spajalo jednu stvar s drugom stvari. „Mogu ga popraviti.” Parker se malo približi. „Možeš?” „Vjerojatno. Vrijedi probati.” Digne glavu da joj se nasmiješi. „Nije komplicirano poput ‘porschea’.” „Pretpostavljam da nije, ali kako znaš kamo što ide kad — ako — ga sastaviš?” „Zato što sam ga rastavio.” Ja bih napravila popis, pomisli Parker. Nacrtala dijagram. Gledala ga je kako prčka po nečemu što je mogao biti motor ili njegov dio. „Što mu je?” „Prema onome što kaže gospođa G., počeo je lupati.” „Lupati?” ,,I malo štropotati. Trebaš poduku iz popravka kućnih aparata, dugonoga? Mogu te naučiti osnove, kupiti ti nekoliko dobrih, lijepih alata.” Pogledala gaje, baš namjerno, dignuta nosa. „Imam alate, hvala lijepa.” „Jesu li ružičasti?” Kvrcnula ga je prstom po glavi, nasmijala ga. „Takvi jesu moji alati.”


„Stvarno? Ti su dobri. Jesi gotova za danas?” „Nadam se.” Pogledaj mu ruke, pomisli. Naravno da je zaluđena. Tako su sposobne, tako sigurne. Kao i onda kada je dodiruje. Odmakne se i odluči da će popiti čašu vina. „Mislila sam da je večer pokera.” „Pa jest. Idem poslije do Dela.” Nije se obrijao, primijetila je. Bilo je razderotina i mrlja na njegovim trapericama. Pretpostavila je da je obvezna odjeća za večer pokera vrlo, vrlo ležerna. „Želiš popiti nešto?” „Ne, ne treba.” Radio je u relativnoj tišini dok je ona sebi točila vino. Samo promrmljana psovka, zadovoljno pjevušenje tu i tamo. Lupkao je nogom kao da prati neku svoju unutarnju melodiju, a kosa mu je padala u tamnu, neurednu masu koja je izazivala njezine prste da se umiješaju. Možda je bila malo zaljubljena u njega, ali to je bilo bezazleno kao i zaluđenost. Ili nije? Nije baš planirala ostatak života provesti uz njega ili s njim. Bože, zašto se jednostavno ne može opustiti i prestati se opterećivati? „Kako ti ide, Malcolme?” Uđe gospođa Grady, namigne Parker. „Mislim da sam gotov.” „Onda, kad to sastaviš, idi se oprati. Možeš dobiti malo keksa i mlijeka.” On pogleda u nju, nasmiješi se. ,,U redu.” „Lijepo je imati majstora u kući. Već smo dugo žensko kućanstvo. Nije da se ne snalazimo, ali sljedeći put kad me jedna od perilica bude mučila, znam koga ću zvati.” „Jedna od perilica?” „Na svakom katu imamo radnu sobu s perilicom.” „Zgodno.” Digne obrvu i pogleda Parker. ,,I učinkovito.” ,,I jest. Izlazim s curama večeras. Pobrinut ću se za vašu pizzu prije nego što odem”, gospođa Grady reče Parker. „Možemo mi nešto složiti”, počne Parker. „Samo idite i zabavite se.” „To i planiram, ali mogu oboje. Vidjet ću tvoju majku večeras, Mal.”


„Da? I ona ide?” „Idemo nešto gricnuti, puno tračati. Prema tome, tko zna u kakvu ćemo nevolju upasti.” „Platit ću vam jamčevinu.” Gospođa Grady razdragano se nasmije. „Držim te za riječ.” Skupljenih usana priđe stolu. „Vidi kako si ga ulaštio iznutra.” „Trebalo mu je malo namještanja, malo čišćenja i prijeko potreban WD-40. Koliko ovakvih imate?” „Samo jedan takav. Star je, ali mije zgodan za moje prostorije. Inače je Parker donijela flotu novih, pomodnih da ne moram vucarati stroj uz i niza stube ako želim usisati katove između timova za čišćenje. Oh, susrela sam Margie Winston. Rekla mi je da si udahnuo novi život u onu krntiju koju vozi.” „Ta stara mustra prešla je tristo tisuća kilometara. Mislim na ‘pontiac’, ne na gospođu Winston.” Parker ih je slušala kako opušteno razgovaraju, dok je on sastavljao aparat. To je još jedan bod za njega, mislila je, ta opuštena komunikacija, način na koji je znao i očito tako razgovarao sa svojom klijentelom. I način na koji se, kad je uključio usisivač i iskušao kako radi, nasmiješio. „Usisava.” „Ma vidi ti to! I ne zvuči kao da melje metal dok radi.” „Može proći još nekoliko kilometara.” „Hvala, Malcolme. Zaslužio si mlijeko i kekse. Daj da ga spremim.” „Ja ću.” Čučne da smota kabel. „Kamo želite da ga stavim?” „Baš tamo u pomoćnu prostoriju, u prvi ormar slijeva.” Gospođa Grady zavrti glavom dok je iznosio usisavač. „Da sam trideset godina mlađa, ne bih ovoga pustila da mi izmakne. Ma, da sam dvadeset godina mlađa, okušala bih seja u vezi s mlađim.” Parker se gotovo uguši vinom. „Nisam to čula.” „Mogu to reći glasnije.” Vrteći glavom, Parker uhvati daha. „Vi ste opčinjeni.” „Nešto nije u redu s tobom ako ti nisi.” „Sve je u redu sa mnom.” „Drago mi je to čuti”, reče gospođa Grady kad je počela vraćati alate u dobro opremljenu metalnu kutiju.


„Ja ću to spremiti. Vi ste obećali svome dragom kekse i mlijeko.” „Onda ću se za to i pobrinuti, a ti si natoči još vina. Malo mu pravi društvo.” Postavila je tanjur krcat keksima i visoku čašu hladnog mlijeka kad se Malcolm vratio da opere ruke. „Popij to mlijeko, pa ću reći tvojoj majci da si bio dobar dečko.” „Neće vam vjerovati.” Nakon što je Parker spremila kutiju za alat, našla ga je samog u kuhinji. „Rekla je da ima nekog posla, a ti bi mi trebala praviti društvo. Onda, što kvartet radi nakon pizze kad nema momaka?” Sjedne preko puta njega, otpije gutljaj vina. „Oh, tučemo se jastucima noseći samo donje rublje, i to u usporenoj snimci.” „Još jedna ostvarena fantazija. Hoćeš keks?” „Ne, nikako”, reče pomislivši na kolačiće. „Mnogo propuštaš. Već smo bili ovdje.” Ona se nasmiješi. „Da. Ali ovaj put me ne nerviraš. Još ne. Misliš li da ćeš imati sreće? U pokeru”, reče podrugljivo ga grdeći kad se nasmiješio. „Onaj tko misli da ima postane neoprezan. Bolje je biti sretne ruke.” „Dobro. Evo da budeš sretne ruke.” Kucne svojom čašom o njegovu. „Dok vi jedete domaću pizzu i priređujete seksi tučnjavu jastucima. Što muškarac treba napraviti da bude pozvan na jedno od tih događanja?” „Prvi je uvjet da ne bude muškarac. A o domaćoj pizzi možemo razgovarati.” „Mogao bih se time zadovoljiti. Slušaj, kad već pričamo o pozivima, moja majka želi da dođeš u nedjelju na večeru.” Digla je čašu na pola puta do usta, a sada ju je opet spustila. „Večera kod tvoje majke. U nedjelju? Ovu nedjelju?” Bilo je čudno osjećati iskru panike, ma kolika malena bila, u svome grlu. „Oh, ali imamo proslavu i...” „Ona će se prilagoditi. Rekao sam joj da imaš posla, ali ona zna da je to po danu.” Malo je podignuo i proučavao svoj keks. „Mislim da su ona i gospođa Grady počele puno razgovarati, ili se družiti ili takvo što.”


„Hmm”, reče Parker gledajući ga. ,,U svakom slučaju, stara je zapela. Mislim da ona misli da ja... Provodim mnogo vremena ovdje, žicam obroke i da bi trebala, znaš, uzvratiti.” „Mmhmm.” Nisi to htio reći, pomislila je. A ako je ona osjetila iskricu, morala je priznati da onda Malcolm osjeća jako grebanje. Zar to nije zanimljivo? „Tako da je zapela i, vjeruj mi, nju se ne može odbiti. Mogu joj reći da nećeš stići, ali ona će biti uporna dok ne pristaneš.” Nije samo uspaničen, zaključila je. Jako je zabrinut. Izmanipuliran je da dovede curu kući svojoj majci na večeru. A imala je osjećaj da on nije baš shvatio kako se to radi. „Rado ću doći na večeru u nedjelju.” Naglo je pogleda, oprezno. „Hoćeš?” „Naravno. Trebali bismo sve ovdje završiti do pet i trideset. Ako ne bude zastoja, mogla bih biti tamo do šest. Samo ću se odvesti tamo kad ovdje završim, a nazvati ako ne budem mogla doći baš do šest. Može li tako?” „Da. Naravno. Može.” Što je više osjećala nelagode u njemu, postajala je sve ushićenija. To je, priznala je, podlo od nje, ali nema veze. „Pitaj je mogu li donijeti desert ili možda bocu vina. Ili, nema veze, jednostavno ću je nazvati.” „Ti ćeš nazvati moju majku?” Ona se nasmiješila, mirnih i širom otvorenih očiju. „Je li to problem?” „Ne. To je u redu. Vas se dvije dogovorite.” Zanemario je to. „Onda ne moram biti posrednik.” „Čut ću se s njom.” Ponovno je podignula svoje vino, sada opušteno. „Viđa li se ona s nekim?” „Molim?” Čisti, pravi šok prijeđe mu licem. „Moja majka? Ne. Isuse.” Nije uspjela sakriti osmijeh, ali ga je ublažila pružajući ruku i polažući je na njegovu. „Ona je vitalna, zanimljiva žena.” „Nemoj o tome. Najozbiljnije te molim.” „Pitala sam samo zato što me zanimalo hoće li biti neki njezin prijatelj ili ćemo biti samo nas troje.”


„Nas troje. To je to.” „To će biti lijepo.” „Dobro. Dobro, moram ići.” „Zabavi se večeras.” Ustala je kad i on. „Hoću, i ti isto.” „I budi sretne ruke.” Krene prema njemu. „Možda će ovo pomoći.” I nastavi se kretati, polako, namjerno, dok joj se tijelo nije spojilo s njegovim, dok joj se ruke nisu poput užeta obavile oko njegova vrata. Dok joj usne nisu okrznule, povukle, okrznule, potom nježno i toplo utonule u njegove. Ispustila je zvuk užitka - bijega, zavođenja, predaje, najave nadolazećih obećanja. I osjetila kako joj tijelo žudi za tim obećanjima kad joj je rukom čvrsto zategnuo košulju. On je zaboravio, gotovo zaboravio gdje se nalazi. Zaboravio, gotovo zaboravio, sve osim Parker. Njezin miris, taj suptilni, nezaboravni trunak mirisa koji je odavao ženu i tajne i hladne povjetarce, sve odjednom. Uzbudio ga je, zapleo se u njegovim osjetilima s vrućim, baršunastim udarom poljupca, preplavio ga je zapanjujućom poplavom potrebe za čvrstim, gipkim linijama njezina tijela. Potom je opet uzdahnula, kliznula prstima kroz njegovu kosu i počela se odmicati. „Ne.” Brzo ju je povukao natrag i poveo ih oboje u opasne vode. „Malcolme.” Otvorila je vrata kaveza i koliko god da ih je htjela još više otvoriti, znala je da ih mora oboje smiriti. „Ne možemo.” „Hoćeš se kladiti?” Povukao ju je preko kuhinje, koracima dovoljno dugim i brzim da je ona morala trčati da ga sustigne. „Čekaj. Kamo ideš?” Dah joj je zastao negdje između pluća i grla kad ju je uvukao u pomoćnu prostoriju, gurnuo je leđima na vrata. Zaključao bravu. „Nećemo...” Ugušio je njezin protest s proždrljivim poljupcem dok je rukama uzimao sve više i više. Prisilio se da joj otkopča dugmad na košulji umjesto da je samo rastrga s nje, potom je povukao dolje košarice njezina grudnjaka da joj pomiluje bradavice svojim hrapavim dlanovima. Jecala je. Drhtala je. „Bože. Malcolme. Čekaj.”


„Neću.” Naglo je podignuo njezinu suknju te uvukao taj hrapavi dlan među njezine noge. „Imat ću te ovdje, baš ovdje. Gledat ću te kako prva svršavaš.” Kliznuo je prstom ispod čipke, u nju. „Onda ću te natjerati da svršiš, opet i ponovo, uzimajući te baš ovdje, uz ova vrata, dok ne završim.” Morala se uhvatiti za njegova ramena ili pasti dok su joj koljena drhtala, dok su se svijala. Dok ju je napadala zlobna, probijajuća strast. Njegove oči, kristalno zelene, zarobile su njezine i vidjela je daje nešto u njima zabljesnulo — trijumf, ništa manje od trijumfa - kad je njezino tijelo eruptiralo. Čula je kako puca komad čipke i mogla je samo opet zajecati. „Reci mi da me želiš.” Morao je to čuti. Morao je čuti njezin glas, dubok od strasti, kako mu govori da je izluđena poput njega. „Reci mi da želiš ovo. Da te ovako uzmem.” „Da. Bože. Da.” Uhvatio je njezino bedro kad je podignula nogu da je omota oko njegova struka. Otvarajući se, nudeći se. Njegova su usta prigušila njezin krik olakšanja kad je ušao u nju. Žestoko i duboko. Dopustila mu je da je pustoši — nijedna druga riječ to nije bolje opisivala — i drhtala je od uzbuđenja, jurila zajedno s njim, zamah po divlji zamah, do konačnog pada, bez daha. Čak je i tada drhtala. Čak i kad joj je glava pala na njegovo rame, kad ju je rukom milovao niz kosu, nije mogla doći do daha. Kad joj je podignuo lice, držeći ga u svojoj ruci dok su mu usne nježno prelazile po njezinim obrazima, njezinim sljepoočnicama, pomislila je: Tko si ti? Tko si ti da mi možeš ovo činiti, uzeti moje tijelo, uzeti moje srce? Onda je otvorila omamljene oči, nepomično gledala u njegove i tada je znala. Ne sve, možda ne dovoljno, ali znala je da voli. Kad se nasmiješila i on se nasmiješio. „Ti si ovo započela.” Bila bi se nasmijala da je imala dovoljno daha. „To će me naučiti pameti.” Spustio je svoje čelo na njezino, počeo joj zakopčavati košulju. „Malo si se zgužvala.” Izravnao joj je suknju, kosu, nagnuo joj glavu. „Ne vrijedi. Izgledaš kao žena koja se upravo poseksala u pomoćnoj prostoriji.” „Čini mi se da sam to zaslužila.”


„Itekako.” Sagnuo se dolje. „A ja sam ovo zaslužio. Zadržat ću ih.” Zinula je kad je ugurao njezine raskidane gaćice u džep. „Kao trofej?” „Ratni plijen.” Prasnula je u smijeh, potom samo zavrtjela glavom. „Ti, sigurno, nemaš češalj?” „Zašto bih imao češalj?” Uzdahnula je te pokušala još malo zagladiti kosu i počešljati je svojim rukama. „Morat će tako proći.” Stavila je prst na usne, a dobila onaj brzi, drski smiješak kao odgovor. „Mislim ozbiljno”, opako reče. Što je mogla tiše, otključala je vrata, mrvicu ih otvorila. Poslušala zvukove. „Ti ideš odmah van, kroz kuhinju, pa van. A ja ću...” Zgrabio ju je škakljajući po rebrima kad je stavio svoje usne na njezine. „Prestani! Malcolme!” „Samo sam te htio opet razbarušiti.” Uzeo ju je za ruku, izvukao je van. Odahnuvši kad je našla praznu kuhinju, gurnula ga je laktom, gurala te izgurala do vrata. „Osjećam se tako iskorišteno”, rekao je i nasmijao se kad ga je zadnji put gurnula. „Idi igrati poker. Budi sretne ruke.” „Imam nešto za sreću baš ovdje.” Potapša džep u kojem su bile njezine gaćice. Kad je opet zinula, njegov se smijeh zaorio po vlažnom jesenskom zraku. „Vidimo se, dugonoga.” Odjurila je u svoju sobu, ali nije mogla odoljeti a da ne skrene do prozora i pogleda van. Vidjela je kako je promijenio smjer, otišao do Macine kuće da popriča s nekim muškarcem — dječakom? — koji je upravo bio izišao. Kratko su pričali te se kucnuli šakama. Potom je dječak ušao u omanji automobil, pokrenuo motor te se odvezao dok se Malcolm vraćao prema svom kamionu. Poskočila je kad je čula korake iza sebe, okrenula se te ugledala gospođu Grady. „Oh.” I osjećajući užasnuta kako joj se obrazi rumene, Parker je pročistila grlo.


, , H m m” , b i l o j e s v e š t o j e d o ma ć i c a r e kl a . „ D e f i n i t i vn o s i mu p ra vi l a d ru š t vo . ” „Ah. Pa... Mm, znate li tko je bio taj dječak, tamo kod Mac? Činilo se da ga Malcolm poznaje.” ,,Pa, trebao bi zato što dječak radi kod Malcolma. Ne zna čitati", doda, „ili zna samo malo da se može provući. Mal je zamolio Cartera da podučava dječaka.” „Razumijem.” Stajala je tamo, gledajući van kroz sitnu kišu. Baš kad je mislila da ga razumije, našla je još jednu stranu, još jedan sloj.


PETNAEST

,,U pomoćnoj prostoriji.” U svojoj pidžami, zavaljena na kauču dnevne sobe, Mac je zurila u strop. „Parker Brown od Brownovih iz Connecticuta bila je razuzdana u pomoćnoj prostoriji.” „Bili smo životinje.” „Sad se još i hvali”, prokomentira Laurel i zagrize komad pizze. ,,I to mi se sviđa.” „Dopusti da ti čestitam, ali stvarno, tako sam oduševljena što te vodi svojoj majci na večeru.” Emma nadolije čaše vinom. ,,I što mu je očito totalno nelagodno zbog toga.” „Trebalo bi biti zanimljivo.” „Ja bih htjela doznati zna li on popravljati male kućanske aparate? Jedan od mojih stojećih miksera čudno se ponaša.” Parker letimice pogleda Laurel. „Pitaj ga. Čini se da voli popravljati stvari. Što me podsjetilo na to da je zamolio Cartera da podučava tog dječaka. Kad je to počelo?” „Prošlog mjeseca”, reče joj Mac. „Carter kaže da Glen dobro napreduje. Dao mu je da čita Carrie.” Emma jedva proguta. „Misliš na Carrie sa svinjskom krvi na maturalnoj večeri?” „Carter je saznao da Glen voli horor filmove, pogledao je taj film nekoliko puta, pa je Carter mislio da će htjeti pročitati i knjigu. I uspjelo mu je.” „To je pametno”, prokomentira Parker. „Jako dobar način da pokažeš nekomu kako čitati iz zabave, da to nije samo posao, ne samo učenje za zadatak, nego za zabavu.”


,,Da. Carter... on je jednostavno dobar, znaš?” Macino se lice raznježilo sa smiješkom. „Tako je strpljiv i pronicav i prirodno ljubazan, bez sladunjavosti. Mislim da su neki ljudi, poput njega, sretni da rade nešto za što su rođeni. A mi ostali uživamo u blagodatima.” „Poput nas. Stvarno vjerujem da mi radimo ono za što smo rođene”, doda Emma. „Zato nam to znači više od samog posla — kao što je podučavanje Carteru više od zanimanja. Mi usrećujemo mnogo ljudi, ali jedan od razloga — osim hej, mi smo jednostavno dobre — jest da to što radimo usrećuje nas” „Kucnimo se za nas.” Laurel podigne svoju čašu. „Sretne, seksi, seksualno zadovoljene i jednostavno jako dobre.” „Popit ću ja dosta u to ime”, reče Mac. Parker prihvati zdravicu i počne piti. I zazvoni joj mobitel. „Oh, pa ja ću jednostavno izići i biti sretna. Odmah se vraćam.” ,,U redu”, reče Mac čim je Parker izišla iz prostorije. „Što mislimo?” „Ja mislim da je kemija među njima vrlo jaka”, odgovori Laurel. „I da su se oboje duboko emotivno uvukli jedno drugom pod kožu. Muškarac s jakom osobnošću i stavom poput Malova ne vodi olako curu na večeru svojoj majci, osim ako mu to nije važno.” „Jer kad je mama važna - a Malova njemu jest — onda je to korak naprijed. Podiže vezu na višu razinu.” Mac kimne glavom. „Da je nije htio podići na višu razinu, našao bi način da odbije svoju majku.” „Tako je slatko što je nervozan zbog toga”, doda Emma, „jer, da, važno mu je. Obje su mu žene važne. Znate što, imam dojam da se on izravno suočava sa stvarima. Recimo, kako je odmah Delu rekao da ga zanima Parker i kako je rekao Parker ono o novcu i statusu kad su prvi put bili intimni. To je stav iznesi i rješavaj. Njegov uobičajeni. Tako da ne mislim da ga mnogo toga čini nervoznim.” „Što ja vidim?” Mac je razmišljala o još jednom komadu pizze. „Ja vidim dvije snažne, samouvjerene ličnosti sa stavom da mogu sve riješiti. Oni ne pokušavaju samo shvatiti ranjivost zaljubljenosti nego i rizike i moguće posljedice. U biti? Mislim da su savršeni jedno za drugo.” „Da! I ja isto.” Emma letimice pogleda prema vratima. „Ali nije vrijeme da joj to kažemo. Nije još shvatila.”


„Nije ni on”, prokomentira Laurel. „Baš me zanima tko će od njih dvoje prvi shvatiti.” Mal je zagrabio cijeli ulog. Zadnja karta koju je okrenuo poklonila mu je jako lijepi ful — kraljice i osmice — koji je zasjenio Jackovu skalu s asom. „Ti imaš vrašku sreću večeras, Kavanaugh.” Mal je slagao žetone i prisjetio se Parker, pomoćne prostorije i razderane bijele čipke u stražnjem džepu svojih traperica. Prijatelju, mislio je, da samo znaš. „Donio sam je sa sobom”, reče i nasmiješi se dok je ispijao pivo. ,,A da propustiš koju rundu?” Rod, jedan od redovitih posjetitelja večeri pokera, mrgodio se dok je stavljao svoj sljedeći početni ulog. „Izvlačim sranje cijelu večer.” „Ne brini se. U ovom ću te krugu opelješiti, a onda možeš promatrati nas ostale.” „Ti si okrutni gad, Browne.” ,,U pokeru nema milosti.” Mal stavi svoj početni ulog. Del je bio, pomisli, nemilosrdan za stolom. Vjerojatno je isti takav i na sudu, iako ga Mal nije nikada vidio na poslu. Ali ispod toga? Tamo je brujao potpuno drukčiji motor. Večer pokera održava se otkad su Del i Jack bili zajedno na Yaleu, a Del je bio temelj za nastavak tradicije. Većina muškaraca koji su dolazili igra zajedno već godinama. On i Carter bili su najnoviji članovi. S Carterom su se sprijateljili uglavnom preko Mac, iako su se on i Del otprije poznavali. A njihov odnos? Nije bio baš siguran, osim da su se on i Del jednostavno poklopili. Tako da je motor koji je pokretao tog čovjeka — osim u pokeru i u pravu — bio tradicionalistički, velikodušan, odan, silovito zaštitnički nastrojen prema ljudima koji su mu bili važni. Parker je bila važna. Nije znao kako će Del ili Parker reagirati na činjenicu da mu je ona postala važnija nego što je ikad zamišljao da će postati ili da može postati. Kako je mogao razmišljati o njihovoj reakciji kad nije znao kako se on sam osjeća?


Proučavao je flop, svoje karte, računao mogućnosti i postavio sljedeću okladu dok je razgovor tekao oko njega. Psovanje, malo o poslu, loše šale. Kad je Carter okrenuo sljedeću kartu, Mal je ponovno izračunao, vidio kako se mogućnosti smanjuju. Onda je Del povisio okladu, a on je odustao. Prema njegovu viđenju, poker i život imaju mnogo toga zajedničkog. Igraš s kartama koje su ti podijeljene, izračunaš šanse, riskiraš ili ne. A kad su ti karte sranje, blefiraš ako ti se isplati, i ako imaš muda. Inače? Čekaj sljedeći krug. Shvatio je da je način na koji igra tu igru funkcionirao prilično dobro u životu. Sad je trebao dobro pogledati karte, izračunati šanse s Parker. Ona je bila vrijedna rizika. Frank, drugi redoviti posjetitelj, bacio je svoje karte. „Onda, Del, kad će tvoja nova muška palača biti gotova?” „Pričaj s arhitektom.” Jack plati Delovo sljedeće povišenje oklade. „Radim na dozvolama. Ako sve glatko prođe, trebali bismo uzimati tvoj novac u novoj prostoriji do ožujka, najkasnije do travnja.” Jack letimice pogleda po Delovoj sobi za igre. „Nedostajat će mi ovo mjesto.” „Bit će čudno”, doda Rod. „Večer pokera sa ženama odmah...” Pokaže prstom na strop. „Ne samo sa ženama”, naglasi Frank. „Suprugama, kad ti i ova trojica skočite u brak. Isuse, do sljedeće godine u ovo vrijeme svi ćemo skočiti. Osim tebe”, reče on Malu. „Netko mora držati uže.” „Ali i ti hodaš prilično blizu ruba.” Rod mu se nasmiješi iza cigare. „Hodaš s Parker. Posljednjom nepopustljivicom Delova kvarteta Mal brzo pogleda Dela, ali pokeraško lice njegova prijatelja ostane netaknuto, pa on opušteno pogleda natrag. „Imam dobru ravnotežu.” Frank frkne. „Samo ti nastavi tako misliti, prijatelju, sve dok ne padneš preko ruba i dok ti ruke ne počnu kliziti s tog užeta.” „Dobro je što je prije bio kaskader”, doda Jack. „Morao bi znati kako treba pasti.”


Mal samo otpije još jedan gutljaj piva. Da, znao je kako treba pasti. Ali je isto tako dobro znao što bi se moglo dogoditi ako spuštanje na tlo ne prođe kako je planirano. Njegova majka održavala je kuću urednom, mislio je Mal. Bilo je to zbog ponosa i njezine naravi. Ali za nedjeljnu večeru — ovu nedjeljnu večeru — uhvatilo ju je ludilo čišćenja jednako onom pijanca s bocom Wild Turkeya.

Bila je to lijepa kuća. Bio je oprezan kad je počeo tražiti dom koji bi njoj odgovarao, kuću zbog koje bi se osjećao sigurnim što ona u njoj živi. Želio je dobro susjedstvo, onakvo gdje ljudi zaista razgovaraju jedni s drugima, brinu se pomalo jedni za druge. Nije htio ništa pretjerano veliko daje ne bi opteretilo, ni prostor u kojem bi se izgubila, ali ni toliko maleno da se osjeća zarobljenom. To je našao u preuređenom ranču s tradicionalnim pročeljem od cigle, komadu travnjaka koji su lako mogli održavati njih dvoje. Pripojena garaža sa stanom na drugom katu bila je veliki bonus. Voljeli su jedno drugo, ali nijedno od njih nije stvarno željelo zajedno živjeti. Ovako su oboje imali svoj osobni prostor, svoju privatnost, svoju rutinu. A bio je dovoljno blizu da pazi na nju. I obratno. Mogao je, što je i činio, pustošiti njezinu kuhinju ako mu se prohtije, popiti šalicu njezine kave ujutro — ili ne. A ona ga je mogla zvati da se pobrine za neki popravak u kući ili da odnese smeće. Taj im je sistem odgovarao. Osim onda kad ga je izluđivala. „Mama, to je samo večera. To je hrana.” „Nemoj mi govoriti što je to.” Kay mu je mahala prstom dok je miješala umak - ponovno - za lazanje koje su bile, znao je, njezino poznato jelo. „Kad si posljednji put doveo ženu kući na večeru?” „To je bilo otprilike nikada.” „Upravo tako.” Prestala je mahati prstom da ga njime bočne. „Ionako je ne dovodim.” Od same ideje zasvrbjele su ga lopatice. „Ona se sama dovodi.” ,,I sram te bilo zbog toga.” „Ali ona...” „ Eh! ”


Bila je to još jedna njezina poznata karakteristika, taj zvuk koji je govorio „nemoj ni pokušati raspravljati sa mnom”. Uzdahnuo je, promijenio strategiju. „Lijepo miriše.” „Boljeg je okusa.” Uzela je žlicu, umočila, ponudila mu. „Da, još je boljeg okusa”, složio se s njom nakon kusanja. „1 bolje. To mije važno. Cura ima stila.” „Imaš i ti, mama.” „Tu si u pravu, ali znaš o čemu pričam. Zbog stila me nazvala da mi zahvali što sam je pozvala. Spremit ću joj dobro jelo.” Namignula je. ,,S malo stila. Napravila sam fina predjela.” „Lisnato s hrenovkom?” Kad se nasmijala, zabacujući glavu kako je to inače činila, on ju je bocnuo. „Volim lisnato s hrenovkom.” „Nećeš ga večeras dobiti. Jesi li siguran da je to dobro vino?” Pokazala je na dvije boce na radnoj površini, od kojih je jedna bila otvorena da diše. „Siguran sam.” „Ti znaš više o tome nego ja, s tom svojom holivudskom raskalašenošću.” „Da, ali onda sam ga pio samo iz ženskih pupaka.” „Sigurno se tako ne možeš dobro napiti”, rekla je i ovaj put se nasmijao. Odmaknula se od štednjaka, još je jednom pregledala kuhinju. Imala je lijepu zdjelu s voćem na stoliću na razvlačenje ispod prozora, kamo je voljela sjesti i popiti kavu ujutro. Slatka mala bijela djetelina koju joj je Mal donio vinula je svoje bijele cvjetove s prozorskoga praga iznad sudopera. Njezina je kolekcija posudica za sol i papar ispunila policu na zidu iznad klupe koju je napravio u stolarskoj radionici u srednjoj školi. Moglo se jesti s njezina poda, a svaka je površina blistala. Zadovoljno je kimnula glavom, potom raširila ruke. „Kako izgledam?” „Lijepo kao i tvoje lazanje.” „Crvene i začinjene?” Povukao je jednu od njezinih gustih, divljih, narančastih kovrči. „Baš tako.” „Složit ću ove lazanje i stavit ću ih da se peku. A ti upali svijeće koje sam postavila. I nemoj sve uprljati.”


„Što ću uprljati?” Oštro ga je pogledala svojim zelenim očima. „Ništa ako znaš što je dobro za tebe.” Povukavši se, uzeo je upaljač, hodao okolo — u blagovaonicu, dnevnu sobu, čak i u zahod. Svuda su bile grupice svijeća. Vjerojatno ih je posložila prema uputama iz časopisa ili s HGTV-a2°, o kojem je bila ovisna. Izložila je fine male ručnike i sapune u zahodu, a znao je iz iskustva da će mu oderati kožu ako se bude njima koristio. Zavirio je u njezin mali ured, njezinu sobu, kupaonicu, ponajviše da joj se makne s puta da ga više ne gnjavi. Ovdje je sebi napravila dom, razmišljao je. I to dobar, udoban. A to je u biti bio prvi dom koji su imali. Sve drugo bile su nastambe ili unajmljeni stanovi. Prolazno. I zato, ako je htjela obojiti zidove — kao što i jest, različitom bojom u svakoj prostoriji — ako se htjela igrati sa svijećama i postaviti fini sapun kojim se nitko osim gostiju ne smije koristiti, na to je imala pravo. Kad je shvatio da je dovoljno odugovlačio, krenuo je natrag. Zaustavilo gaje kucanje na vratima. „Uzmi joj kaput”, povikala je njegova majka. ,,I objesi ga u ormar.” „Što sam ja, idiot?” promrmljao je. Otvorio je vrata i ugledao Parker, odjevenu u lagani raskopčani mantil preko tamnozelene haljine s buketom plavobijelih perunika u rukama. „Bok. Pretpostavljam da nas nije bilo teško naći.” „Nije.” „Uzet ću tvoj mantil.” „Kako lijepa kuća.” Promotrila je dnevnu sobu dok joj je on uzimao ogrtač. „Izgleda poput tvoje majke.” „Kako?” „Slikovito je.” „Tu si u pravu. Hajde ovamo. Ona je u kuhinji. Kako je prošla proslava?”


„Bilo je... Oh, vidi ovo!” S očitim je zadovoljstvom zastala da prouči zid pun uokvirenih razglednica. „Prekrasne su.” „Sakupila ih je na turneji — na različitim mjestima na kojima je bio smješten moj otac ili gdje bi se s njim našla za odmor.” „To je predivan način da ne zaboraviš. Sigurno si bio na nekima od ovih mjesta. Sjećaš li se?” „Ne baš.” Uzme je za slobodnu ruku i odvede u kuhinju. Ušli su u trenutku kad je Kay zatvarala vrata pećnice. ,,Kay, tako mi je drago što vas vidim. Mnogo vam hvala što ste me pozvali.” „Nema na čemu. Perunike.” Užitak joj je raznježio lice. „One su mi najdraže.” „Netko mi je to spomenuo. To je Emma pripremila.” „Kako lijep buket.” Mirišući ih, Kay je stavila aranžman na radnu površinu. „Sad ću ih staviti ovamo, ali večeras ću biti sebična i staviti ih u svoju sobu. Mal, daj curi malo vina. Cijeli je dan radila.” „Rado bih popila malo vina. Imate tako lijep dom. Izgleda veselo.” Baš tako, Mal je pomislio dok je točio vino. „Izvoli, mama.” Kay je kušala, skupila usne. „Nije loše. Vas dvoje otiđite u dnevnu sobu i sjednite. Ja ću donijeti malo predjela.” „Mogu li pomoći? Nisam neka kuharica, ali sam jako dobra pomoćnica.” „Nije mnogo ostalo napraviti. Malo ćemo sjesti. Možeš otići i ponijeti pladanj sa sobom, Mal, a ja ću odmah doći.” Otvorila je hladnjak te izvadila svoj najbolji pladanj i hladna predjela. „Oh, super mi je ovo.” Noseći svoje vino, Parker je prišla posudicama za sol i papar. Mislila je to, zaključio je Malcolm s priličnim iznenađenjem. Postao je dobar u detekciji njezina pristojnog tona i stvarnog zadovoljstva. Bilo je finih posudica, smiješnih i — pretpostavio je da bi najpristojniji termin bio — škakljivih. „Počela sam ih sakupljati nakon što sam se udala. Nešto malo što bih mogla ponijeti sa sobom kad god bismo se selili. Onda sam se malo zanijela.” „Predivne su. Šarmantne i zabavne. Batman i Robin?”


Kay je došetala. „Te mi je Mal dao za Majčin dan kad mu je bilo oko dvanaest godina. Dao mi je i te pse koji se pare - nije mislio da ću ih izložiti. Tad mu je bilo šesnaest, ja mislim, i htio me uzrujati. A ja sam zapravo njega.” Pogledala je iza sebe, nasmiješila se njemu i sjećanju na to. „Dobro sam ga osramotila kad sam ih stavila na policu.” Mal se pomaknuo. „Što hoćeš da napravim s ovim pladnjem?” Parker ga je pogledala i nasmiješila se. „Oh, hvala.” Izabrala je lijepu okruglicu kruha sa sirom brie i malinom. ,,A ove?” Parker je nastavila, zbližavajući se s njegovom majkom oko posudica za sol i papar dok je on držao pladanj s kanapeima. Nije bio siguran, kako je večer odmicala, treba li biti zadovoljan, rasterećen ili zabrinut zbog toga što su se njegova majka i Parker tako dobro slagale. Jako je dobro znao da je Parker mogla prilagoditi, a to je i radila, svoje ponašanje i razgovor bilo kojoj društvenoj situaciji. Ali ovdje je bilo mnogo više od toga. Znao je, kao što je znao i kad su prvi put zajedno jeli pizzu, da je opuštena i da uživa. Razgovarale su o mjestima na kojima su obje bile, mjestima u koja su njegovi roditelji putovali prije nego što se on bio rodio, kad je bio premlad da se sjeća te o drugima kojih se jedva sjećao. Pričale su o njezinu poslu i njegova bi majka svaki put prasnula u smijeh kad bi Parker prepričavala neku čudnu ili smiješnu anegdotu o nekom događanju. „Nikad nisam imala strpljenja za to. Svi ti ljudi zovu te dan i noć, cmizdreći, kukajući, zahtijevajući. Meni dođe da upucam Malove mušterije najmanje jednom na dan.” „Parker u njih ne puca”, doda Malcolm. „Ona ih zgazi poput kukaca.” „Samo kad je nužno.” „Što ćeš napraviti u vezi s Lindom Elliot ili kako god se sada preziva?” Budući da je Parker oklijevala, Kay slegne ramenima. „Nije moja stvar.” „Ne, nije to. Zapravo, nisam sigurna. Bit će problematično. Ja nju jesam zgazila poput kukca, što mi je bio jako veliki užitak. Ali ona je Macina majka.” „Ona je drolja koja misli da je bolja od svih.” „Isuse, mama.”


„Ne, vi ste u potpunosti u pravu”, Parker reče Kay. „Ona jest drolja koja ne samo što misli da je bolja od svih nego uz to još ima i kompleks proganjanja. Prezirem je cijeli svoj život, tako da ne postoji nešto što biste o njoj mogli reći a da bi me uvrijedilo.” Parker kuša još jedan komadić lazanja i podigne obrve prema Malcolmu. „Što? Ne smijem nikoga prezirati?” „Samo mi se ne čini da je u tvom stilu.” „Ona je iskorištavala i emocionalno zlostavljala jednu od mojih najboljih prijateljica otkad znam za sebe. Zaslužila je mnogo više od onoga što sam joj konačno mogla dati. Ali...” Parker pomakne ramenima, popije malo vina. „Doći će na vjenčanje. Htjet će pokazati novog muža, šepiriti se. Trenutačno joj je zabranjen prilazak imanju, ali morat ću zbog toga ukinuti direktivu.” „Ti si je, što, prognala?” Parker se nasmiješi Malcolmu. „Da. S velikim zadovoljstvom. I vjeruj mi, pobrinut ćemo se za nju na vjenčanju. Nisam još sigurna kako, ali prije ću je zaključati u podrum nego što ću joj dopustiti da pokvari jednu minutu tog dana za Mac i Cartera.” Kay skupi usne, kimne glavom. „Kladim se da hoćeš. Ako budeš trebala pomoć oko toga, javi mi. Nikad mi nije ničemu koristila.” „Nisam znao da se ti i Linda poznajete.” „Oh, ne bi ona mene prepoznala da mi na čelu piše ime, ali znale smo se susretati tu i tamo. Prije je dolazila na večeru u restoran kad sam tamo radila. I dolazila je na mnoge zabave na kojima sam pomagala.” Kay pomakne ramenima kao što je Malcolm znao često raditi da signalizira kako nije ništa važno. „Ona je onaj tip koji gleda kroz tebe dok pucka prstima za još jedno piće ili bržu uslugu i ne izbjegava se požaliti na osoblje dok stojiš pokraj nje.” Parker se nasmiješi, ali bilo je nešto divlje u njezinim očima. ,,Kay, biste li htjeli doći na Macino vjenčanje?” Kay trepne. „Pa, jedva poznajem djevojku, a i Cartera.” „Jako bi mi bilo drago da dođete, da budete gost u mojoj kući na vjenčanju moje prijateljice.” „Da ti pomognem zakopati tijelo?” „Nadajmo se da do toga neće doći. Ali, ako bude...”


„Ja ću donijeti lopatu.” Kay se oduševljeno kucne čašom s Parker. „Vas dvije pomalo me plašite”, primijeti Malcolm. Na kraju večeri, nakon što su pojeli, nakon deserta i kave - a, kad je njegova majka pravila pitu od jabuka, tomu bi se ozbiljno posvetila — mahnula je sinu i Parker dok su odlazili. „Pozabavit ću se suđem kad me bude volja.” „Sve je bilo predivno. Stvarno predivno. Hvala vam.” Kay se samozadovoljno nasmiješila Malcolmu preko Parkerina ramena kad ju je Parker poljubila u obraz. „Neka te on vrati. Odvedi je gore i pokaži joj svoj stan, Malcolme.” „Naravno. ‘Noć, mama. Hvala ti na večeri.” Otpratio je Parker do stubišta iza kuće koje je vodilo u njegov stan. „Dobro se s tobom provela.” „To je uzajamno.” „Sviđaš joj se, a ona pazi koga pušta u svoju kuću.” „Onda sam polaskana.” Zastane ispred svojih vrata. „Zašto si je pozvala na vjenčanje?” „Mislim da će uživati. Je li to problem?” „Ne, znam da će uživati. Ali nešto je drugo tu bilo.” Kucne prstom po njezinoj sljepoočnici. „Nešto drugo kad si je pozvala da dođe.” „U redu, jest. Linda vrijeđa ljude. To je ono što ona radi, bilo namjerno ili nenamjerno. Čini mi se da se tvoja majka ne vrijeđa tako lako, ali Linda je i to uspjela. Zato treba doći na Macino vjenčanje kao dobrodošla gošća dok će Linda biti tamo samo iz dužnosti i nikad više neće biti dobrodošla u moj dom.” „To uspijeva biti i proračunato i dobro u isto vrijeme.” „Multifunkcionalnost je moja specijalnost.” „Bez sumnje.” Nježno prođe dlanom po njezinoj ruci. ,,I ti paziš koga puštaš.” „Da.” Još ju je malo promatrao. „Ne dovodim žene ovamo. To je... čudno”, doda pokazujući prema kući. „Možda i jest čudno.” Otključao je vrata. „Uđi.” Gotovo spartanski uređen stan nije bio slikovit kao stan njegove majke. No otkrivao je učinkovitost koja je privlačila Parkerin senzibilitet.


„Baš je ovo pametno. Zamišljala sam nekoliko malih prostorija, a umjesto toga ovo je jedan veliki otvoreni prostor. Jedna vrsta velike prostorije, s kuhinjom uguranom u kut i s dnevnim prostorom koji je odvojen namještajem.” Ona zavrti glavom kad je ugledala golemi televizor s ravnim ekranom koji je dominirao zidom. „Što je to s muškarcima i veličinom njihovih televizora?” „Što je to sa ženama i njihovim cipelama?” ,,U pravu si.” Ona odluta preko i ugleda kroz otvorena klizna vrata malu, opet učinkovitu i efikasnu spavaću sobu, a zatim doluta natrag. „Sviđaju mi se crteži olovkom.” Slika grupe ljudi s crnim okvirom na zidu odlično predočuje prikaz ulica, s mnogo detalja. „Da, u redu su.” Približila se te zurila u potpis u donjem kutu. „Kavanaugh.” „To je moj otac napravio.” „Predivno je, Malcolme. Lijep dio njega imaš uza sebe. Znaš li ti crtati?” „Ne.” „Ni ja.” Okrene se i nasmiješi mu se. „Ostani ovdje večeras.” „Imam torbu sa stvarima za prespavati u prtljažniku svoga auta.” Otvori torbicu, izvadi ključeve. „Hoćeš li, molim te?” On uzme ključeve, zveckajući njima dok ju je promatrao. „Gdje ti je mobitel?” ,,U torbici. Isključila sam ga prije večere.” On se nagne da je poljubi. „Odgovori na propuštene pozive, a onda ga opet isključi. Donijet ću tvoju torbu.” Izvadila je mobitel kad je izišao, ali je još jednom pogledala njegov prostor. Uredan, učinkovit, opet pomisli, i jako oskudan. Prostor čovjeka koji se navikao seliti, i to čini bez mnogo buke. Plitki korijeni, mislila je, a njezini su bili tako jako, jako duboki. Nije bila sigurna, uopće nije bila sigurna, što je to točno značilo. Odbacujući tu misao, uključila je mobitel i počela čitati poruke i slušati glasovnu poštu.


ŠESNAEST

Malcolm je stigao na mjesto nesreće mnogo poslije policajaca, vatrogasaca, bolničara. Zbog hladnoće i lagane kiše podignuo je kapuljaču svoga gornjeg dijela trenirke dok je hodao prema žutoj vrpci i svjetlima. Maknuli su tijela — bio je siguran daje bilo tijela kad je vidio smrskanu i iskrivljenu gomilu koja je nekoć bila BMW. Drugi automobil dobio je gadan udarac, ali se vjerojatno mogao spasiti. S malo sreće, tko god daje bio u ‘lexusu’ trebao je moći odšetati, odšepati ili su ga odnijeli dok je još bio živ. Njegov je posao bio odvući ono što je ostalo. Po cesti klizavoj od neprestanog pljuska, policijska svjetla osvjetljavala su kroz maglu razbijeno i blještavo prednje staklo, tragove kočenja, savijeni i pocrnjeli krom, krv i, što je bilo strašnije, jednu cipelu koja još nije bila skupljena s bankine. Urezala je sliku u njegovoj glavi, onu sliku straha i boli i šokantnog gubitka. Tim za rekonstrukciju nesreće već je bio tamo, ali on je i sam mogao zaključiti što se događalo. Mokra cesta, lagana sumaglica. BMW, vozeći prebrzo, naglo skrene, proklizava, gubi kontrolu, prijeđe središnju crtu, zakvači ‘lexusa’. Odleti u zrak, prevrne se, tresne, prevrne se dvaput, možda triput. Da, prema težini, brzini, kutovima, vjerojatno triput.


Netko leti kroz vjetrobransko staklo, vjerojatno putnik sa stražnjeg sjedala smrskanog ‘mercedesa’ koji nije imao vezan pojas. Da je to bio putnik sa prednjeg sjedala, on ili ona bili bi zdrobljeni. Ni vozač ne bi bolje prošao. Vidio je da su vatrogasci rezali BMW koristeći se hidrauličnim škarama poput otvarača za konzervu, ali su šanse da su ikoga izvukli živog iz tog silovitog sudara bile jednake nuli. Vidio je fotografije automobila koji je on sam bio vozio nakon svoje nesreće i sad mu se vratila ta slika. Nije izgledao mnogo bolje od M6. Ali ipak su kaskaderski automobili bili građeni za sudaranje, građeni tako da zaštite vozača, osim ako je netko na vrhu odlučio srezati troškove pa uštedjeti nekoliko dolara. Nadao se da su putnici bili u nesvijesti ili mrtvi prije tog pada i prevrtanja. On nije bio. I sve je osjetio, šokantnu bol, brutalno kidanje i pucanje. Osjetio je sve prije nego što mu se smračilo. Da si dopusti, još bi uvijek mogao to osjetiti, tako da je bilo pametnije da zaboravi. Nepomično je stajao, s rukama u džepovima, čekajući policajce da mu daju dopuštenje da odvuče olupinu. Dok je Malcolm stajao na cesti, razmišljajući o krvi i boli, Parker se smiješila u sobi punoj žena koje su čavrljale i smijale se dok se privodila kraju Macina djevojačka večer. „Dobro smo to napravile.” Emma provuče ruku oko Parkerina struka. „Stvarno smo dobro napravile. Izgleda tako sretno.” „Nisam htjela to prije reći u slučaju da ne izazovem sudbinu, ali sam se brinula do zadnje minute da će Linda čuti za ovo i upasti na zabavu.” „Nisi bila jedina. Prednost toga što ona sad živi u New Yorku jest da ne može sve doznati, a okupira je i to što ima novog, bogatog muža.” „Da bar potraje”, Emma se naglas pomoli. „Ova cijela večer bila je odlična — i bez Linde. Svi su se tako dobro zabavili.” „Znam. Pogledaj Sherry. Još uvijek ima taj sjaj nove mladenke, a kako lijepo razgovara s tvojom sestrom...” „Trudnoća baš dobro pristaje Ceciliji, zar ne?”


„Da, a kako se druže, mislim da se Sherry već pita kako bi njoj pristajala. Mislim da bih ja trebala preuzeti fotografiranje od Laurel. Ona je...” „Ne.” „Ne vidim zašto bi ona...” „Parker, pričale smo o ovome.” Emma s okrene. „Laurel smo izabrale zato što se ja lako smetem i na kraju sa svima samo pričam, a ti... Pa, tebi treba predugo dok pokušavaš napraviti savršenu kompoziciju ili što god pa onda na kraju ne napraviš gotovo ništa.” „Ali to su jako dobre gotovo ništa.” „Izvrsne, ali nama treba manje izvrsna gomila.” Parker uzdahne zbog poraza. Ona je stvarno voljela fotografirati. „Ako baš tako treba biti. Mislim da bismo se trebale još malo družiti. Ljudi će ubrzo početi odlaziti.” Izvuče mobitel iz džepa kad je zavibrirao. „To je poruka od Dela.” „Vjerojatno želi znati mogu li on, Jack i Carter doći kući.” „Ne. Kaže da je velika nesreća na sjeveru, južno od autoceste. Promet je preusmjeren i vraćen natrag. Neka kažemo svima koji su planirali ići tom rutom, a oni će se vratiti za nekoliko sati.” „Nadam se da nitko nije ozlijeđen”, odgovori Emma, potom se nasmiješi kad joj je majka domahnula s druge strane prostorije. „Pomoći ću prenijeti poruku.” Poput svake dobre zabave i ova je prekoračila svoje planirano vrijeme, uključivala brojne zavaljene duše i ostavila svoju domaćicu slabašnom od sretnog umora. „Sad želim šampanjca,” Parker zgrabi bocu i natoči. „Vi sjednite, gospođo G.” „Mislim da hoću.” Gospođa Grady ljosne, skine svoje cipele za zabavu, istegne noge. „Napuni ovo.” Parker je poslušno napunila čaše do vrha dok je Laurel rezala komade onoga što je ostalo od torte s glazurom od maslaca na tri kata koju je prekrila laticama čokolade slobodnih oblika. „Bože. Pogledaj ove prekrasne nagrade!” Mac se zbunjeno smiješila za stolom s poklonima, gdje je Parker pažljivo slagala poklone kako ih je Mac otvarala. „Kao da sam osvojila malu, lijepu robnu kuću. Jesam li svima zahvalila?” „Bezbroj puta. Koliko si već popila šampanjca, prijateljice?” upita je Laurel.


„Mnogo zato što se imam pravo malo napiti na svojoj vlastitoj djevojačkoj večeri. Imale smo moju djevojačku večer!” Uzme torte od Laurel, izvuče jednu od čokoladnih latica. „Oh, mmmm. Jesam li ti rekla da sam oduševljena svojom tortom?” „Jesi, dušo.” Laurel se nagne, poljubi Mac u glavu. ,,I da sam oduševljena baš svime? Tako mi je drago što smo to napravile ovdje, u obiteljskim prostorijama. Osjećao se više dom, znate? I sve je tako lijepo izgledalo. Em, cvijeće. Jednostavno vau. Tako si pogodila što si napravila mnogo, mnogo malih aranžmana i koristila se tim narančastima — kako se zovu?” „Kane, i nešto cinija.” „Da, te, i s onim ljubičastim da čini kontrast s Laurelinom čokoladom i onim sjajnim zelenim vrpcama i svim tim.” „Vjeruj svojoj cvjećarki. A bilo je jako ljubazno od tebe što si dala cvijeće Carterovoj mami i sestri kad su odlazile.” „One će sad postati moja obitelj.” Opet se svima smiješila. „Imam tako predivnu obitelj. Vi cure, vi ste najbolje na svijetu i tako sam sretna što vas imam. Sve vas, vraški sretna. I tako mi je jebeno drago što moja majka nije došla.” Uzdahne. ,,Ups. Možda sam popila previše šampanjca.” „Imaš pravo na to.” Emma se pomakne da sjedne do Mac, protrlja joj ruku. „Ovo je veselo vrijeme, a zabava je stvarno bila vesela. To je sve o čemu trebaš razmišljati.” „Imaš pravo. Samo izbacujem sve sentimentalno i bezobrazno prije vjenčanja. Ne želim biti sva plačljiva i nervozna na taj dan. Eto. Gospođo G., ne trebam drugu majku pokraj vas, a vi ste uvijek bili tu za mene.” ,,I ja sam popila dovoljno ovog pjenušavog. Nemoj me rasplakati.” Potom uzdahne. „Pa, dobro. Ti si mršava, brbljava crvenokosa. I volim te otkad si prvi put progegala kroz vrata.” ,,Oo.” Ustavši se, Mac pojuri do gospođe Grady da je jako čvrsto zagrli. ,,U redu, Laurel.” „O-o.” Mac frkne na Laurelinu reakciju. „Ti si nepopustljiva kad mi je to potrebno, prijateljica u dobru i zlu. Kad sam glupa, ti mi kažeš, ali nikad mi to ne zamjeriš.” „To je dobar sažetak.” Laurel se smijala dok ju je Mac grlila.


„Emma. Uvijek ruka koju možeš držati, rame na koje se možeš nasloniti. Ti nađeš način da vidiš dugu u oluji, a to me izvuklo iz mnogo oluja.” „Još mnogo duga za tebe, dušice.” Emma čvrsto zagrli Mac. ,,I Parker.” Mac obriše rukama svoje vlažne obraze. „Nijednom u mom životu, nikad me nisi razočarala. Ili bilo koga od nas. Ti si ona koja nam je dala obitelj, dala dom, ona koja nam je pokazala što možemo napraviti, kakvi možemo biti.” „Mac.” Parker ustane, položi ruke na Macine suzne obraze. „Mi smo jedna drugoj dale obitelj i dom.” „Jesmo. Ali počelo je s tobom.” Na njezin uzdah, Mac obavije Parker svojim rukama, položi glavu na Parkerino rame. „Znam da sam pripita, ali voljela bih kad bi se svi svuda mogli osjećati ovako sretno, voljeno i baš kako treba, kao što seja osjećam ovog trena.” „Nakon ovoga, mislim da se i mi tako osjećamo. I to je početak.” Bila je gotovo ponoć kad su svi bili ušuškani u krevetu, a nered od zabave počišćen. Još uvijek živahna zbog uspjeha, osjećajući se sentimentalnom zbog Macina slatkog, polupijanog govora, Parker je lutala po kući, obavljala zadnji pregled. Dom, pomislila je. Njihov dom, kao što je rekla Mac. Ne samo ono što se prenijelo generacijama — iako je to bio temelj — nego ono u što su ga one pretvorile. Tako su ga i njezini roditelji učinili svojim, ostavljajući tragove, živeći svoje živote. Ljudi će ga uvijek zvati imanjem Brownovih, razmišljala je, ali oni koji na njemu žive znaju da znači mnogo više. Možda će ga jednog dana moći dijeliti, graditi život u njemu s čovjekom kojeg voli. To je, znala je, još uvijek bio temelj svih njezinih snova, njezinih ciljeva, njezinih ambicija. Voljeti, biti voljena, dijeliti, graditi na toj ljubavi i partnerstvu nešto čvrsto i trajno. Mogla bi biti uspješna i bez toga. Mogla bi biti zadovoljna i bez toga. Ali dovoljno je dobro razumjela sebe da zna kako se nikad ne bi osjećala potpunom, nikad zaista sretnom bez toga nježnog partnerstva. U potpunosti je vjerovala u moć i snagu ljubavi, danih obećanja, u trajanje povezanosti. Vjenčanja su bila proslava svega toga, vrsta zabave pune simbola i tradicija. Ali, u samoj su srži bili bitni


zavjeti, obećanja, emocionalni čvor vezan između dvoje ljudi za koji vjeruju da će držati do kraja života. A ona je pomalo shvaćala, bila je na dobrom putu da prihvati, daje Malcolm bio partner kojeg je željela za ta obećanja, do kraja života. Ipak, razmišljala je, partnerstvo je zahtijevalo dijeljenje, tu dubinu povjerenja, poznavanje. Bilo je još uvijek toliko mjesta i dijelova njega koje je skrivao ili čak ogradio od nje. Kako bi taj temelj mogao izdržati, za ikoga od njih dvoje, ako su dijelovi njega ostali zaključani? Nemirna, namjestila je jastuk na kauču. Možda je tražila, očekivala previše i prerano. Ali Malcolm nije bio jedini koji je htio znati kako stvari funkcioniraju i zašto. Ugledala je svjetlo farova kako se odbija od prozorskog stakla i namrštila se. Došavši bliže, prepoznala je Malcolmov automobil i oduševljena — bilo je to kao da ga je prizvala — otišla je otvoriti ulazna vrata. „Kasno je”, reče on kad je zakoračio na trijem te klizne prstima kroz svoju od kiše vlažnu kosu. „Nema veze. Uđi. Tu je hladno i mokro.” „Vidio sam upaljena svjetla pa sam pomislio da si možda budna.” „Dobro si pomislio.” Nešto nije u redu, shvatila je kad je promotrila njegovo lice i vidjela napetost na njemu. „Upravo smo završili s čišćenjem.” „Da. Da. Kako je prošlo?” „Bilo je odlično.” Nije joj prišao da je dodirne, da je poljubi. Ona mu se primakne, okrzne svojim usnama njegove, koliko radi utjehe, toliko i radi pozdrava. „Od početka do kraja.” „Dobro.” Tumarao je predvorjem, očito nemiran. Reci mi što se dogodilo, pomislila je. Mogla je gotovo vidjeti napetost među njima, mrzila je praviti pritisak. „Malcolme...” „Imaš pivo?” „Naravno.” Daj mu malo vremena, rekla je sebi dok je hodala natrag prema kuhinji. „Čini se da si dugo radio. Jesi li obavio sve što si htio?” „Ne. Počeo sam, ali nešto je drugo iskrsnulo.”


Izvadila je pivo, krenula uzeti čašu. „Dovoljna mije boca.” Skinuo je čep, ali nije pio. Nije znala kako da riješi ovo što se s njim događa. Kako to, pitala se, kad je uvijek znala? „Želiš li pojesti nešto? Imamo hrane koja je ostala od zabave ili...” „Ne. Ne treba mi ništa.” Ne, mislila je, dok je on tumarao po kuhinji, trebalo mu je nešto. Dosta je bilo, odlučila je. Baš dosta. „Reci mi što se dogodilo.” „Imao sam neke stvari obaviti. Nakon što sam ih obavio, nije mi se išlo kući pa sam htio vidjeti jesi li još budna. I jesi.” Sad je podignuo pivo, ali ga je nakon sitnog gutljaja spustio dolje. „Budući da jesi, možda bih te mogao nagovoriti da odemo u krevet.” Frustracija i razočaranje nelagodno su se miješali s ogorčenošću. „Da mislim da si svratio na pivo i seks, možda bih bila voljna. Budući da to ne mislim, ne, ne možeš me nagovoriti na krevet.” „Vrijedilo je pokušati. Idem sada.” Sada se i bijes dolijevao mješavini osjećaja. Oči su joj zabljesnule kad je krenuo van. „Misliš li da možeš doći ovamo, pokucati na vrata, zatim se okrenuti i otići kad ne dobiješ ono što želiš prema svojim uvjetima?” Njegovo je lice ostalo smireno — neutralno, mislila je — i pomislila je da se takvim izrazom koristi dok igra poker. „Ne sjećam se da sam postavio neke uvjete. Raspoloženje je pogrešno, pa idem kući. Možemo oboje uhvatiti nekoliko sati sna.” „Oh, da, to će baš sada upaliti kad si me iznervirao i uzrujao.” On zastane, provuče ruku kroz svoju kosu. „Oprosti. To nije bilo u planu. Trebao sam odmah otići kući.” „Možda i jesi. Ti misliš da u našem odnosu ne bi trebalo biti nikakvog povjerenja, osobito s tvoje strane, ni izražavanja stvarnih osjećaja.” Neutralnost se brzinom munje pretvorila u uzrujanost. „To je sranje.” „Nemoj mi govoriti što je sranje kad gledam u jedno. Znaš gdje je izlaz”, dodala je i prošla pokraj njega. Kad ju je zgrabio za ruku, prsti su ga pekli od ozeblina.


„Slušaj, grozna večer, to je sve. Grozna večer, usrano raspoloženje. Nisam ih trebao ovamo donijeti.” ,,U potpunosti si u pravu.” Gurne njegovu ruku. „Odnesi ih sa sobom kući.” Bijesno je koračala, izlila pivo u sudoper. Kad je pogledala iza sebe, bila je sama. Osjetila je oštri udarac odmah ispod srca. „Dobro”, promrmljala je i pažljivo isprala bocu. „Onda dobro. U redu. Ovo neće ići.” Zamišljala je kako baca bocu u zid, slušajući kako se staklo razbija. Ali, priznala je, ni to joj nije odgovaralo pa ju je bacila u kantu za smeće. Ugasivši svjetla, provjerivši brave, vratila se kroz kuću, popela do svog krila. U sobi se razodjenula, spremila svoje cipele, stavila odjeću u za to točno određene pletene košare prije nego što se uvukla u svoju najstariju i najudobniju pidžamu. Dovršila je svoju rutinu odlaska u krevet, svaki njezin korak. Zatim je legla ljutita, očajna i budna cijele noći. „Nismo se posvadili.” Parker je prelazila svoj treći kilometar u teretani. „Došli smo do mrtve točke.” „Meni to zvuči kao svađa”, reče Laurel. „Svađa je kad raspravljaš ili vičeš ili kažeš neumjesne stvari. Ovo nije bila svađa.” „On je otišao. Ti si ljutita. I to su elementi svađe.” „U redu, kako hoćeš”, Parker pukne. „Svađali smo se do mrtve točke.” „Bio je glup.” „Napokon se u potpunosti slažemo.” „Bio je glup”, nastavi Laurel, „što je došao ovamo u ponoć kad gaje nešto mučilo ako ti nije kanio reći što ga muči. A još gluplji što je otišao kad si mu rekla da ode zato što svatko tko te poznaje razumije da si očekivala da s tobom raspravlja dok ga ne slomiš i dok ti ne kaže što ga muči.” Kimnuvši glavom, Parker uzme bocu vode i ispije ju do kraja.


„Ali ipak, on te ne poznaje toliko dugo koliko te ja poznajem, tako da je moguće da je idi kući shvatio baš kao idi kući.” Gutala je suze koje su joj zastale u grlu. Parker se progurala kroz njih kao što je progurala sljedeći kilometar. „Ne mogu biti s nekim tko ne može sa mnom razgovarati, tko ne može sa mnom biti intiman, osim tjelesno.” „Ne, ne možeš. Ali intimnost, prava intimnost, za neke je ljude teža nego za druge. Ne branim ga”, doda Laurel. „Procjenjujem i izvlačim zaključke. Ponašam se kao ti jer si previše uzrujana da budeš ti.” „Onda sam, sigurno, dosadna. Oprosti”, odmah reče i siđe sa sprave. „Oprosti. Nisam nimalo spavala i osjećam se zlobno.” ,,U redu je. Katkad jesi dosadna.” S bijednim polusmijehom, Parker uzme ručnik. „Da, jesam. Dosadna sam sama sebi upravo sada.” Uguravši lice u ručnik, snažno je protrljala. I tako ga je držala sve dok je Laureline ruke nisu obavile. „Ne želim plakati zato što je glupo plakati zbog ovoga. Radije bih bila dosadna nego glupa.” „Nisi nijedno ni drugo, a znaš da bih ti rekla da jesi.” „Na tebe mogu računati”, reče Parker i, mirno udahnuvši, spusti ručnik. „Bijesna si, frustrirana, tužna i jako umorna. Uzmi si onda nekoliko sati, odmori se. Ja mogu preuzeti što god bude trebalo. Ako ne budem mogla, pozvat ću Emmu i Mac.” „Možda ću uzeti jedan sat. Izići van, prošetati, razbistriti misli.” „Što god ti odgovara. Daj mi mobitel.” „Oh, ali...” „Ozbiljno mislim, Parker, daj mi mobitel.” Skupljenih očiju, Laurel pruži prst i savije ga. „Inače ću biti prisiljena pomisliti da Malcolm nije jedini koji ima problema s povjerenjem.” „Nije pošteno”, promrmlja Parker, ali otkvači mobitel sa svog struka. Nije se htjela presvući, samo je nabacila gornji dio trenirke s kapuljačom i zakopčala ga. Oštar, hladan zrak, tako svjež od večernje kiše baš joj je odgovarao. Ogoljena stabla podigla su svoje tamne ruke u nebo tako plavo, čisto i sunčano da je požalila što


nije uzela sunčane naočale. Trava, stvrdnuta od noćnog mraza, pucketala je pod njezinim nogama. Jesen, pomislila je, sa svojim bojama i sjajem i mirisima koji odišu po dimu bila je pri kraju, a zima se šuljala da zauzme njezino mjesto. Bilo je samo mjesec dana do Macina vjenčanja. Još toliko mnogo posla, toliko detalja, toliko križanja s popisa. Vjerojatno je bilo dobro što su se ona i Malcolm ovako udaljili jedno od drugoga. Trebala se koncentrirati na najvažnije vjenčanje koje su Zavjeti ikada organizirali. Bilo je itekako mnogo posla oko svih drugih događanja, ne uključujući spektakularnu priredbu Seamanovih u proljeće, koja je zahtijevala stalnu pažnju. Imala je još mnogo priprema i planova koje je morala dovršiti za Emmino vjenčanje, i za Laurelino. Tu je bio i prijedlog za knjigu. S promjenama i dodacima koje su dodale njezine partnerice bio je dobar i spreman koliko može biti. Vrijeme je da ga pošalje izdavaču, pomislila je. Zaista, prava je istina da ona nema vremena za vezu. U neko doba, u budućnosti, možda. Ali ne sada. A sigurno će očekivati i zahtijevati potpuno partnerstvo, stvarno prožimanje duša, potpuno povjerenje. Poput svojih roditelja. Ne može biti — neće si dopustiti da bude — zaljubljena u muškarca koji nije htio isto. Koliko je god to sada boljelo, bilo bi još teže prihvatiti poslije daje to zanijekala. „Hej, Parker.” Iskočila je iz unutarnje debate i zurila u Cartera dok je išao prema njoj, s aktovkom u ruci. „Cartere. Izgubila sam pojam o vremenu. Ideš na posao.” „Da. Je li sve u redu?” „Naravno. Ja sam samo... Bolje da uđem unutra, da se uhvatim posla.” On je uhvati za ruku. „Što je bilo?” „Ništa. Stvarno. Nisam dobro noćas spavala, pa sam...” Radila je točno ono što je radio Malcolm. Zatvarala se, ograđivala se. „Mislim da smo Malcolm i ja prekinuli sinoć.”


„Bit će mi žao ako je to istina. Možeš li mi reći zašto?” „Valjda nemamo dovoljno zajedničkog i ne gledamo stvari na isti način. Ili ne želimo iste stvari.” Suze su se opet počele gomilati. „Cartere, nisam baš sigurna. Ne razumijem ga.” „Želiš li ga razumjeti?” „Uvijek želim razumjeti i rekla bih da baš zbog toga nećemo uspjeti.” Spustio je svoju aktovku na pod gdje su stajali, zatim ovio ruku oko njezinih ramena i počeo hodati. „Moraš ići na posao.” „Imam malo vremena. Kad smo Mac i ja imali problema, kad sam mislio da je ne razumijem, ti si mi pomogla. Rekla si mi neke stvari o njoj koje sam trebao znati. Možda mogu isto učiniti za tebe.” „Ne želi me pustiti unutra, Cartere. Toliko ima zaključanih vrata. Kad god ga pitam o teškim stvarima — a teške su stvari bitan faktor u oblikovanju nas samih - on kaže da nije važno, daje to bilo davno ili samo promijeni temu.” „On ne priča mnogo o sebi. Mislim da imaš pravo o zaključanim vratima. I mislim da ih neki ljudi zaključaju tako da mogu druga otvarati. Misle da neće moći proći kroz druga ako ne zatvore ono što je bilo prije.” „To razumijem, stvarno razumijem. Potpuno. Ali kako možeš biti s nekim, nadati se da ćeš biti s nekim, a on ne želi dopustiti da vidiš ono što je zaključao, ne želi dijeliti probleme, teška vremena? Tko ti ne dopušta da mu pomogneš?” „Prema onome što je rekao, a više prema onome što mi je majka ispričala, pretrpio je prilično teške udarce kao dijete. Emocionalno kad je izgubio oca, fizički od svog ujaka i ujne. Ne možeš biti učitelj da se ne susretneš s djecom koja su takvo što proživjela ili proživljavaju. U mnogo slučajeva treba vremena da steknu povjerenje i mnogo truda.” „Onda bih mu trebala dati više vremena, biti strpljiva i više se truditi.” „To ćeš morati sama odlučiti.” Pomiluje joj ruku dok su hodali. „Što se njega tiče, moram reći da je on lud za tobom i nije još shvatio kako se s tim nositi. Ti želiš, trebaš i zaslužuješ cijelu


sliku, a on misli da trebaš gledati u njega kakav je sad i da bi ti to trebalo biti dovoljno.” „To je dobra analiza.” Uzdahnula je i, zahvalna, naslonila se malo na njega. „Ne znam da li zbog toga želim k njemu ili od njega, ali je dobra analiza.” „Kladim se da nije ni on baš dobro spavao.” „Nadam se da nije.” Pomoglo joj je smijanje, i to je i napravila kad se okrenula da ga zagrli. „Hvala ti, Cartere. Što god da se dogodi, ovo je pomoglo.” Povukla se. „Idi u školu.” „Možda bi ti mogla malo odspavati.” „Cartere, komu ti to govoriš?” „Morao sam pokušati.” Poljubio ju je u obraz te krenuo natrag prema automobilu. Gotovo se spotaknuo o svoju aktovku prije nego što je se sjetio. „Mac.” Parker reče s uzdahom kad se okrenula da pođe unutra. „Ti si takva sretnica.” Zastala je na trenutak, samo da promotri kuću, njezinu svjetlo- plavu boju naspram blistavog neba. Sve te lijepe linije, pomislila je, smeđaste nijanse, sjaj prozora. Poput vjenčanja, zaključila je, takvi su bili detalji. U samoj je srži bila više od kuće, čak više i od doma koji je njoj bio toliko važan. Bila je simbol: bila je poruka. Stajala je kao što stoji već generacijama, kao svjedok prezimenu, obitelji. To što je još uvijek stajala dokazuje da joj je u krvi graditi da traje. A kako će graditi s Malcolmom kada ne razumije njegove temelje? Ušla je kroz kuhinju. Kava, pomislila je, pristojan doručak da unese malo energije u svoj organizam. Možda će odgovori doći, na jedan ili drugi način, kad se vrati svojoj rutini. Ali, kad je ušla u kuhinju, za pultom je sjedila gospođa Grady, s vlažnim očima. „Što je bilo, što se dogodilo?” Zaboravivši svoje brige, Parker požuri oko pulta. „Dogodila se strašna nesreća sinoć. Automobilska nesreća.” „Znam. Del je nešto spomenuo o tome. O, Bože. Netko je poginuo? Netko koga ste poznavali?” „Gore od toga. Bile su to tri cure - tinejdžerice. Bilo ih je četiri, ali upravo su jednu odvezle kući. Sve su mrtve, sve tri.” „O, ne. O, Bože.”


„Poznajem majku jedne od njih, iz književnog kluba čiji sam član.” „Gospođo G., gospođo G.” Parker ju je zagrlila te njihala. „Tako mi je žao. Tako mi je žao.” ,,U drugom je automobilu bilo dvoje. Jedna je osoba sada stabilno, kažu, a druga još uvijek kritično.” „Skuhat ću vam malo čaja.” Maknula je gospođi Grady kosu s lica. „Pođite malo leći, a ja ću vam ga donijeti. Sjedit ću s vama.” „Ne, dobro mi je ovdje. Mi znamo, ti i ja, kako te smrt — iznenadna i okrutna poput ove — kako te razori.” „Da.” Parker joj je stisnula ruku, a zatim otišla napraviti čaj. „Dana, žena koju poznajem iz književnog kluba? Nikad mi se nije sviđala.” Gospođa Grady izvuče maramicu iz džepa na svojoj pregači, obriše oči, obraze. „Neugodna osoba, sveznalica, taj tip. A sad razmišljam o tome kako je izgubila svoje dijete i ništa od toga više nije važno. Netko je fotografirao stravičnu olupinu auta pa je bilo na lokalnim vijestima. Nadam se da ona to neće vidjeti, da nikad to ne mora vidjeti, da su automobil odvukli i nekamo zaključali prije nego što gaje uspjela vidjeti.” „Želim da vi...” Odvukli, pomisli Parker. Malcolm. Ona zatvori oči, udahne. Najprije ovo. „Želim da pijete svoj čaj dok vam nešto ne napravim za doručak.” „Djevojko draga.” Gospođa Grady ispuše nos, gotovo se uspije nasmiješiti. „Bog te blagoslovio, ali nemaš pojma o kuhanju.” „Mogu napraviti kajganu i tost.” Stavi čaj pred gospođu Grady. ,,A ako ni za to nemate povjerenja u mene, pozvat ću Laurel da ih napravi. Ali pojest ćete doručak i popiti čaj. A onda ćete nazvati Hilly Babcock zato što vam treba dobra prijateljica.” „Šefice.” „Tako je.” Uzme Parkerinu ruku dok su joj suze opet navirale. „Sjedim ovdje, slomljena srca zbog te izgubljene djece, zbog njihovih obitelji, čak i zbog djeteta koje je sudbina poštedjela. A dio mene zahvaljivao je Bogu, nisam mogla a da ne zahvalim Bogu, što ja još uvijek imam svoju djecu.”


„Imate pravo na tome biti zahvalni. Svi imamo. To ne umanjuje tugu i suosjećanje za tuđi gubitak.” Opet zagrli gospođu Grady jer se sjećala, predobro se sjećala, vremena kad su izgubili svoje najdraže. Kako je svijet jednostavno propao i nestalo je zraka. Kad nije bilo ničega osim strašne, razarajuće boli. „Pijte čaj.” Parker joj još jednom, posljednji put čvrsto stisne ruku. „Zvat ću Laurel i Emmu i Mac, i odvojit ćemo malo vremena da budemo zahvalne i da budemo tužne.” Poljubi gospođu Grady u obraz. „Ali ja ću napraviti doručak.” Njih četiri izmjenjivale su se u čuvanju gospođe Grady trudeći se da u tome ne budu očite. Budući da su sve one imale mnogo sastanaka zbog probe te večeri i vikenda s natrpanim događajima, Parker je jedva imala vremena razmišljati. Ali odlučila je potražiti priču na internetu. Ovo je, pomislila je kad joj se grlo stisnulo zbog fotografije, Malcolm vidio večer prije. Koliko bi strašnije bilo vidjeti to u stvarnosti? Zbog ovoga je imao taj pogled u očima, taj ton u glasu. Došao je k njoj, pomislila je. Zatvoren, da, ali došao je k njoj. Čim bude mogla, otići će k njemu.


SEDAMNAEST

Malcolm je ispustio ulje iz novih, dužih cijevi kočnica za džip za koji je mušterija naložila da se podigne. Pretpostavio je da mladić želi preinaku više zbog izgleda i statusa među vršnjacima nego zbog neke ozbiljne vožnje po teškom terenu. Koji je god tomu bio razlog, Malcolm je bio jednako plaćen. Metodično radeći, slušajući pjesme koje su treštale iz iPoda, a čije je postolje stajalo na stolu u radionici, zamijenio je prednje amortizere i opruge amortizera njihovim višim inačicama. Zahtjev mušterije značio je preinačavanje oscilirajućih ramena, spona upravljača i produžavanje cijevi kočnica. Mladić će završiti s ove strane zakona - ali jedva. Nije to bio žuran posao, ništa čemu bi trebao prionuti nakon zatvaranja. Ali nije bila ni promjena ulja koju je odlučio sljedeću obaviti umjesto da preda jednostavni posao Glenu. Mnogo posla, priznao je dok su Killersi svirali rock. Pa, htio se nečim okupirati. Vrijeme koje će provesti podižući mladićev automobil ručnom dizalicom, mijenjajući ulje, radeći na kočnicama zabavit će ga toliko da prestane razmišljati. Uglavnom. Razmišljanje o onome što je pokvareno u svijetu i trenutačno u njegovu životu neće ništa popraviti. Svijet će se nastaviti kvariti bez obzira na to koliko dugo i pažljivo razmišljao o tome.


A njegov život? Definitivno mu je trebalo malo vremena i prostora. Ovo s Parker postalo je preintenzivno, možda je otišlo malo predaleko — a za to je sam bio kriv, bez sumnje. On je upirao, progonio i isplanirao plan puta. Nekako je on — ona — oni, nije bio sasvim siguran — išao tim putem mnogo brže i u mnogo dublje predjele nego što je očekivao. Provodili su gotovo svaki slobodni trenutak zajedno i mnogo trenutaka koji nisu zapravo bili slobodni. A onda bum, on razmišlja o sljedećem tjednu s njom, i o sljedećim mjesecima — i dobro, čak i dalje od toga. Jednostavno nije s tim računao. A prije nego što shvati što se događa, vodi je k svojoj majci na večeru, poziva je da prespava noć u njegovu krevetu. Oba su ta događaja činila presedan. A nije imao čvrsto utvrđena pravila za to. To je više bilo oprezno izbjegavanje da bi stvari zadržao na ugodnoj razini. Ali ipak, Parker nije za ugodne razine, pomislio je dok je postavljao zaštitnu ploču na korito za ulje. Znao je to kad se u to upustio. Ona je komplicirana i ni približno predvidljiva kao što je izgledala izvana. Želio je znati kako funkcionira, nije to mogao poreći. I što je više pregledavao dijelove, postajao je sve očaraniji. Sad ju je poznavao i znao je kakva je. Ona je žena koja se bavi detaljima, pomalo - ma kvragu, ekstremno pedantna te fokusirana na cilj. Uz to, ima talent i potrebu da složi te detalje u savršeno pakiranje i sveže ih vrpcom. Daje to, zajedno s novcem i porijeklom, bilo sve, vjerojatno bi bila predivna gnjavatorica. Ali u njoj je duboko ukorijenjena potreba za obitelji, za stabilnošću, za domom — a on je to jako dobro razumio - i zahvalnost za ono što joj je bilo dano. Nepokolebljivo je odana, velikodušna, a budući da je genetski predodređena da bude produktivna i korisna, ima izvrsnu radnu etiku. Komplicirana je i stvarna. Poput onog prizora u kojem se sjećao njezine majke na cesti u lijepoj proljetnoj haljini, smatrao je da ona daje definiciju ljepote. Iznutra i izvana. Tako da je na kraju prekršio pravila, ako su to uopće bila pravila, jer što je više otkrivao, što bi postajao očaraniji, bio je svjesniji da je ona baš ono stoje htio.


Mogao se nositi sa željama. Mnogo je želio. Nešto je dobio, a nešto nije. A uvijek je mislio da se stvari na kraju izjednače. Ali je shvatio večer prije, kad je otišao k njoj jer je bio živčan i uznemiren i jednostavno jebeno tužan, da se ta želja spojila s potrebom. Imao je potrebu da bude s njom, da samo bude tamo, s njom, u tom urednom prostoru koji je ona stvorila gdje je nekako sve imalo smisla. Potrebu za nečim — nekim — tko je skakao sa zgrade bez sigurnosnog užeta. Naučio je na težak način da mu je bolje da se sam brine za sebe, nosi sa sobom i s onim što je njegovo. Točka. Samo što je počeo razmišljati o njoj kao o nečemu njegovu. Već joj je ispričao komadiće i djeliće nekih stvari koje nikad nikomu nije rekao, a nije vidio razloga zašto bi uopće na to pomišljao. Tako da... Bolje da ju je razljutio, zaključio je. Bolje da ga je izbacila. Oboje će malo odahnuti, ohladiti se. Promisliti. Provjerio je preinake, idući od prednjeg dijela k stražnjem. I unatoč glazbi Foo Fightersa čuo je prepoznatljivi zvuk visokih potpetica na betonu. Morao je samo nagnuti glavu i ugledao je nju, odjevenu ujedan od svojih seksi poslovnih kostima, s tim prodornim i bezizražajnim izrazom lica i torbom veličine ‘buicka’ preko ramena. „Vrata nisu bila zaključana.” „Nisu.” Izvuče krpu iz stražnjeg džepa da obriše ruke. Ne bi trebala biti ovdje, pomisli. Tu je smrdjelo na ulje i na motor i na znoj. A tako je, pretpostavljao je, smrdio i on. „Mislio sam da imaš obvezu večeras.” „Imala sam. Završilo je.” Pogledala ga je onako hladno. „Ali mi nismo, pa bi li onda mogao to smanjiti?” „Moram staviti kotače i gume na ovaj auto.” „Dobro. Pričekat ću.” I hoće, zaključio je. Ona je dobra u tome. Onda je pomislio da će Foo Fightersi morati naučiti letjeti14 bez njega. Spustio je alat, isključio iPod i zatim otvorio prijenosni hladnjak koji je stavio na stol. Izvadio je jedno od dva piva koje je ponio. „Hoćeš jedno?”

14

Naučiti letjeti (Learn to Fly) - pjesma američkog rock sastava Foo Fightersa.


„Ne.” Otvorio ga je te popio veliki gutljaj dok ju je promatrao. „Nešto te muči, dugonoga?” „Zapravo, dosta toga. Čula sam za nesreću, za one tri djevojke. Zašto mi sinoć nisi rekao za to?” „Nisam htio o tome razgovarati.” Ta slika — razbijeno staklo, krv, pocrnjeli metal na cesti klizavoj od kiše - vratila mu se u misli. „Još uvijek ne želim.” „Radije bi dopustio da te izjeda.” „Ne izjeda me.” „Ja mislim, stvarno mislim, daje to prva laž koju si mi rekao.” Razbjesnilo ga je, bez razloga, to što je bila u pravu. „Ja znam što se u meni događa, Parker. A razgovaranje o tome neće ništa promijeniti. Neće učiniti te djevojke manje mrtvima i neće sačuvati par iz drugog automobila od jebene patnje. Život ide dalje, sve dok više ne ide.” Žar koji je iz njega isijavao nije uspio poremetiti njezinu hladnoću. „Da stvarno vjerujem da si toliko ravnodušan i bešćutan, žalila bih te. Ali ne vjerujem. Došao si k meni sinoć zato što si bio uzrujan, ali nisi mi mogao ili nisi htio reći zašto. Možda ti je pomoglo to što si se naljutio na mene, možda si mogao zamijeniti uzrujanost ljutnjom. Ali ja to ne zaslužujem, Malcolme, a ni ti.” Još jedan bod u stupcu ona je u pravu. Rezultat Brown: 2; Kavanaugh: 0 baš ga je razljutio. „Nisam trebao svratiti sinoć kad sam bio usrano raspoložen. Želiš li ispriku? Oprosti.” „Zar me uopće ne poznaješ, Malcolme?” „Kriste.” Promrmljao je i uzeo još jedan gutljaj piva koje mu se uopće nije pilo. ,,I nemoj mi prodavati taj prijeziran muški stav.” „Ja jesam muško”, odvrati zadovoljan što je zgulio sloj te mirnoće, te požuri da zguli još. „Imam muški stav.” „Onda možeš zabiti ovo u svoj stav. Ako sam s tobom, onda sam s tobom kad skačeš od sreće i s tobom sam kad si usrano raspoložen.” „Stvarno?” Nešto ga je gušilo, stezalo u grlu, u želucu. „Nisi se baš dokazala sinoć.” „Nisi mi dao...”


„Koji dio od ne želim o tome razgovarati ti ne razumiješ? I kako se, dovraga, ovo preokrene u to da postane riječ o meni i tebi? Troje je djece mrtvo, a, ako su imali sreće, umrli su brzo. Ali nikada nije dovoljno brzo. Pet, deset sekundi shvaćanja onoga što slijedi jest vječnost. To, i činjenica da nikada neće odrasti, nikada neće moći pritisnuti tipku za premotavanje unatrag i reći ‘dopusti mi da ovaj put to napravim drukčije’, za neku djevojku koja je imala vozačku jedva godinu dana i njezine dvije prijateljice visoka je cijena koju su morale platiti zato što su bile glupe.” Nije poskočila kad se boca koju je zavrtio u zid razbila, nego je ispustila zvuk negdje između smijeha i trunke suosjećanja. „Zamalo sam to i ja napravila sinoć kad si otišao. Onda sam pomislila što ću dobro time dobiti, a samo ću morati počistiti. Je li pomoglo?” pitala se. „Bože, koja si ti mustra. Ne postoji jasan, praktičan odgovor na sve. Nije sve uvijek jebeno logično. Da jest, tri djevojke ne bi bile mrtve zato što su prebrzo vozile i pisale poruke prijateljima.” Zaboljelo ju je srce zbog takvog gubitka. „To se dogodilo? Kako znaš?” „Poznajem neke ljude.” Kvragu, pomislio je, i maknuo svoju kosu dok se borio da zadrži bijes koji ga je zaslijepio. „Slušaj, zasad to skrivaju dok ne dovrše istragu.” „Neću ništa reći. Gospođa Grady poznaje majku vozačice i prilično ju je to pogodilo. Bojim se da to što sam je saslušala, napravila joj čaj, držala je za ruku nije baš mnogo pomoglo. Možda to nije bio jasan i praktičan odgovor, i možda nije sve jebeno logično, ali morala sam nešto poduzeti. Kad netko do koga mi je stalo pati ili je uzrujan ili jednostavno tužan, moram nešto poduzeti.” „Bez obzira na to htjeli oni to ili ne.” „Da, valjda. Prema mome mišljenju, pokušaj komuniciranja, razgovora jednog s drugim ne čini to što se dogodilo tim djevojkama manjom tragedijom i ne čini nikoga manje pogođenim zbog njih ili njihovih obitelji. Ali shvatila sam poruku. Ti ne želiš da te saslušam. Ti ne želiš da te držim za ruku. Zbog moje potrebe da činim takve stvari ovdje je riječ o meni, a ne o tebi.” Duboko je udahnula, a on je čuo nesigurnost tog udaha. To ga je, više od ičega što je rekla ili napravila, pogodilo.


„Ti bacaš staklo u zid, pa ga onda počistiš i baciš. To je tvoja praktičnost, Malcolme.” „Katkad je razbijena boca samo razbijena boca. Gledaj, moram vratiti kotače na ovaj džip.” Nije vidio ljutnju na njezinu licu, a njezina ljutnja bila je cilj. Vidio je povrijeđenost. To je bio taj jedan jedini, nesiguran udah. Kimnula je glavom- „Sretno s tim.” Na trenutak, baš kad se okrenula da ode, poželio je da još uvijek ima pivsku bocu u ruci. Samo da je može opet razbiti. „Mislio sam da sam mrtav.” Ona je zastala, okrenula se. Čekala je. „Kad je pošlo po krivu, kad sam znao da sve ide kvragu, mislio sam da se mogu izvući. Ali sve je bilo sjebano. Tehnički kvar, propust i nekakve uštede u troškovima koje nisu bile spomenute nama koji smo bili na prvoj crti. Nekoliko ljudi na vrhu donijelo je lošu odluku, nije uopće važno zašto. Zato sam dobio golem ček na kraju.” „Zato si se ozlijedio.” „To pripiši katastrofi.” To je on napravio. To je morao napraviti da to zaboravi. „Uglavnom, u prvom trenutku sam pomislio — gaža je otišla kvragu; zatim — mogu se izvući. Nakon toga... onda sam znao da ne mogu i mislio sam da sam mrtav. Pričam o sekundama od jednog do drugog trenutka, ali sve se uspori. Čuješ razne zvukove — komadiće metala i prasak — a izvan tunela u kojem se nalaziš, sve je nejasno. A iznutra sve je tako usporeno daje nekoliko sekundi cijela vječnost. A to je prokleto zastrašujuće. Tako je prije boli.” Morao je udahnuti, malo se smiriti. Dok se smirivao, ona je otišla do stola i izvadila bocu vode koju je ubacio s pivom. Otvorila ju je i, ne skidajući oka s njega, dodala mu je vodu. Isuse, pomislio je. Isuse, ona jest mustra. Izvanredna mustra. ,,U redu.” Osvježio je grlo. „Nakon boli, znaš da nisi mrtav. Samo želiš biti. Iznutra vrištiš, a to jedva zvuči ljudski. Taj zvuk ne možeš izbaciti ni kad se gušiš vlastitom krvlju. Kad ne možeš disati jer su ti pluća počela otkazivati. To je više nego što možeš izdržati, te sekunde, zarobljen u boli, čekajući da umreš. Želiš samo da završi. „Kako tebi pomaže ovo što sada znaš?” upitao je.


„To je dio tebe. Mi nismo prazne ploče, Malcolme. Ono što smo učinili, što smo preživjeli, sve to postaje dijelom nas samih. To što se dogodilo tim djevojkama, tvoja reakcija na to...” „Ne znam zašto me tako pogodilo. Možda zato što sam imao težak dan, možda zato što me podsjetilo na moju nesreću. Ne prisjetim se svoje nesreće svaki put kad vidim olupinu. Nije to tako.” „Kako je?” „To je završeno. Da nije, ne bih ni ja sada stajao ovdje. Počelo je završavati kad sam se probudio u bolnici. Nisam bio mrtav. To je prilično velika stvar, ne biti mrtav, i htio sam takav i ostati.” Spustio je vodu da uzme metlu i lopaticu pa je počeo mesti razbijeno staklo. „Ako treba boljeti kao deset razina pakla, u redu. Preživio sam nesreću, preživjet ću i to. Trebaju me spojiti s pribadačama? Samo naprijed, samo da izađem odatle. Počeo sam to planirati; to je bio način da se izvučem. Više neću živjeti dan po dan.” „Pritisnuo si tipku za premotavanje unatrag.” Pogledao je u nju. „Da, na neki način. Ili sam možda prebacio na premotavanje unaprijed. Ali znao sam, kad sam se probudio, a moja je majka tamo sjedila, kad sam vidio njezino lice, znao sam da se neću vraćati natrag. Neću reći da sam joj ja bio sve što je imala, ili što ima, jer ona je drukčija. Ali mogao sam prestati živjeti život koji je ostatak njezine obitelji dovodio u rizik. Dobio sam priliku da napravim nešto za nju i da krenem naprijed zbog sebe.” Sad je udahnuo, bacio staklo u smeće uz bučan zvuk. „Nije htjela ići kući. Čak i kad sam postao dovoljno snažan da vičem na nju, da je naljutim, nisam je mogao natjerati da ode.” „Jesi li to htio?” tiho je upitala. „Jesi li htio da ode?” „Ja... Ne. Bože, ne. Ali nisam htio ni da ostane u takvim uvjetima. Dala je otkaz na poslu, tamo se zaposlila kao konobarica. Napustio sam je kad mije bilo osamnaest, upravo to sam napravio. Naravno da sam joj slao novac, ali mogao bih nabrojiti na prste jedne ruke koliko sam je puta došao obići. Ali nije me htjela ostaviti samog. Dobio sam priliku da promijenim stvari i iskoristio sam je. To je sve.” „Ti si jako sretan što imaš svoju majku.” „Znam to.”


„A ona je sretna što ima tebe.” „Dobro nam je.” „Malcolme, kako bi ti definirao nas dvoje? Ovo što se događa među nama?” „Kako bi ti?” „Ne, ne, prečesto se s tim izvučeš. Pitanje je na stolu. Uzmi ga.” „Isuse, Parker, katkad je teško pratiti te. Ispričao sam se za sinoć i rekao sam ti razloge. To je više od onoga u što se volim upuštati.” „Trebam li ja shvatiti da to znači kako ne možeš definirati ovo što se događa među nama?” „Nisam ni pokušavao definirati.” Podignuo je bocu vode pa je vratio natrag. „Da moram, rekao bih da je to situacija.” „Situacija.” Izdahne smijući se. „Dobro. Misliš li ti da ja želim biti u situaciji s tobom a da ne znam kako si se nosio s traumom, kako je utjecala na tebe, kako je promijenila tvoj smjer života?” „Očito ne želiš.” „Tebi je važno da znaš kako stvari funkcioniraju. Pa, ja ne mogu znati kako ti funkcioniraš ili kako bismo mi mogli funkcionirati ako nemam sve dijelove.” To je itekako imalo smisla. „Razumijem, ali nisu mi se sviđali svi dijelovi, pa sam ih — kao što radim s ovim džipom — preinačio. Ne funkcioniram na isti način kao što sam funkcionirao prije nesreće. Da funkcioniram, mislim da ne bismo bili u ovoj situaciji.” „To nećemo nikada znati, ali meni se ti sviđaš ovakav kakav jesi, Malcolme, a to uključuje i tvoju prošlost. Ne želim se osjećati kao da smetam svaki put kad te pitam o tvojoj prošlosti.” „Ne želim da se tako osjećaš. Ja jednostavno ne volim kopati po prošlosti. To je završeno.” „Ja se uopće ne slažem. Zar se ne sjećaš kad si prvi put vozio motor ili poljubio curu ili vozio automobil?” „Sjećam se kad sam tebe prvi put poljubio, samo što si ti to inicirala. Četvrtog srpnja.” U redu, pomisli, dosta je za večeras. Pusti to. „To je bilo zato da uzrujam Dela.” „Svejedno sam se okoristio.” Pogleda u svoje ruke. „Nisam uopće u stanju da te dodirnem, a da te ne zamrljam. A to je lijep kostim.”


„Onda stoj mirno i ruke k sebi.” Priđe mu, nagne se, te položi svoje usne na njegove. „Nadam se da ovo ne smatraš pomirbenim seksom.” „To je najbolje što ćeš dobiti u ovim okolnostima.” „Možda bi mogla malo ostati. Muškarci vole kad su žene s njima i kad ih gledaju dok rade na autima.” ,,To radimo da vas razmekšamo.” Spustio je džip za pola metra. „Kad si ti to hodala s nekim tko radi na automobilima?” „Nisam — prije — ali Mac jest, tako da znam iz pouzdanog izvora.” Opušten, zaboravljajući na ono što mu je bilo nagomilano u grlu, u njegovu želucu, nasmiješi joj se. „To je seksistički. Poznajem dosta ljubiteljica automobila.” „Od takvih žena ne očekuje se da ostanu i gledaju.” ,,U redu. Možeš li dosegnuti volan?” „Mislim da mogu, ali...” „Učini mi uslugu. Otiđi naprijed, okreni ga sasvim nadesno. Onda opet nalijevo.” „Zašto?” „Zato što podizanje ovjesa poput ovog uključuje mnogo preinaka, pa želim biti siguran da nema ometanja prije nego stavim kotače.” „Što bi napravio da ja nisam došla?” „Ostao bih blago ljutit. Sasvim nadesno”, doda te se spusti na automehaničarsku ležaljku i podvuče se pod džip. „Mislila sam na džip, ali zapravo mi je draži ovaj odgovor.” Nagne se unutra pa okrene volan. „Ovako?” „Da, dobro izgleda. Stvarno je dobar pogled odavde.” „Ti bi trebao gledati u ono što je pod ovim džipom, a ne pod moju suknju.” „Mogu i jedno i drugo. Nalijevo, dugonoga.” „Misliš li da bi tvoja majka htjela doći na večeru za Dan zahvalnosti?” Budući da joj ništa nije odgovorio, pogledala je u strop. „Ili bi večera za Dan zahvalnosti bila neprimjerena u našoj situaciji?” „Daj mi minutu.” Otkoturao se van, zgrabio alat, otkoturao opet natrag. Čula je neko lagano zveckanje. „Opet ga okreni. Tako.”


Otkoturao se van, ustao te otišao uzeti golemu gumu. Zašto je on to nazivao kotačem? Možda je kotač ono što je ona mislila da je unutrašnjost držača gume — i postavio ga... zar to nije osovina kotača? Zašto ju je uopće bilo briga? „Nisam nikad bio u ovakvoj situaciji.” „Kužim.” „Ne, ne kužiš.” Radio je s nekom vrstom zračnog alata koji je glasno pištao, muklo udarao. „Bio sam ja u situacijama, ali ova je drukčija.” „Kužim ja, Malcolme. Ova je situacija drukčija i za mene. I razumijem, stvarno razumijem ako tradicionalni obiteljski praznik tu ne pripada.” „Mislim da možemo saznati. Znam da bi joj se to svidjelo, ali će mi postavljati svakojaka pitanja, kao na primjer što treba obući ili...” „Svečanu haljinu.” Držala je lice bezizražajnim oko pet sekundi dok se on očito borio da ne počne psovati. „Oh, zaboga, Malcolme.” Morala se nasmijati. „Što god hoće. A dobar će dio dana, kao i u većini kućanstava u Americi, barem muški dio grupe biti pred televizorom i gledati ragbi.” „Kladim se da umak od brusnica neće biti iz konzerve, kao u većini kućanstava u Americi.” „Tu si u pravu. Razgovarat ću s tvojom majkom, i poštedjeti te ispitivanja.” „To ti misliš. Cijenim to, ali ona će me svejedno ispitivati i toliko će me tlačiti da ću na kraju obući odijelo.” „Dobro izgledaš u odijelu. Zašto su te gume tako velike?” „Zato što se momak čiji je džip pravi važan.” Držao je dugme dizalice dok gume nisu bile na podu. „Moram ponovno provjeriti upravljački sustav, prvo ovako, a onda sa svakom stranom podignutom do maksimuma. Moram prilagoditi geometriju kotača.” Promotri džip pa ženu. „Mogu to napraviti i ujutro. A da se okupam, zaključam radionicu pa te odvedem na večeru?” „Malo je kasno za večeru.” Budući da nije imao sat na ruci, nagnuo se da pogleda na njezin. „Da, čini se da jest, osim ako nisi već večerala.” „Imam ideju. Što kažeš na to da se okupaš, zaključaš, pa me otpratiš kući. Napravit ću ti kajganu. To je specijalitet dana.” „Može. Parker? Drago mije što si svratila.”


Parker je dohvatila mobitel i istodobno se otkotrljala iz kreveta. Njezin letimični pogled na sat govorio joj je da je jedva pet sati, a mladenka čija je svadba dogovorena za petak navečer već je bila ustala. „Dobro jutro, Leah. Kako...” Zastane i ušulja se u susjednu dnevnu sobu dok je mladenka objašnjavala krizu u kojoj se našla. „Oh, žao mije. Ne, slušaj, nemoj se brinuti za vrijeme. Tvoja sam cijeli dan. Ne želim da se brineš ni o čemu oko vjenčanja. Ako se budeš čula s Justinom, reci mu da svi mislimo na njegovu majku. A za ostalo ćemo se pobrinuti, Leah. Prepusti to meni. Međutim, moram te zapitati može li ijedan od drugih mladoženjinih pratilaca biti kum?” Parker je slušala, zahvalna stoje mladenka bila pribrana unatoč tomu što je kum otišao na put u Seattle baš na dan njezina vjenčanja. „To je dobro. Da, onda bi ti nedostajao jedan pratilac. Znate li možda ti ili Channing nekoga tko bi mogao uskočiti? Da, znam daje u zadnji tren, a još mora biti netko komu odgovaraju prsluci i košulje za koje si se odlučila.” Skupivši usta, lagano je odškrinula vrata gledajući Malcolma koji je iskoristio to što je nema da se dijagonalno ispruži po krevetu. „Možda imam nekoga tko bi odgovarao. Znam da ga ni ti ni Channing ne poznajete, ali... Ne, nemoj o tome razmišljati. Dopusti mi da vidim što mogu učiniti, pa ću ti javiti. Obećavam ti, za sve ćemo se pobrinuti. Daj mi sat vremena.” Parker se ušuljala natrag u sobu, smišljala strategiju. Nije nikad škodilo smekšati plijen. Uvukla se polako natrag u krevet, privinula se uz njegova leđa. Bio je to težak zadatak, mislila je dok ga je milovala rukom niz bok, prelazila usnama po njegovu golom ramenu. Ali netko gaje morao obaviti. A on je bio topao, čvrst. Kad je kliznula rukom po njegovu bedru, trbuhu, prema dolje, nasmiješila se i pomislila kako je jako čvrst.


Ritmično je prelazila svojim prstima niz njegova bedra pa opet gore. Zatim je ozbiljno prionula zadatku. Radeći usnama i rukama, probudila ga je, okrenula ga na leđa i gledala pospane oči kako sjaje u mraku. „Dobro jutro”, promrmljala je, ljubeći ga niz njegova prsa. „Tako izgleda.” Grickala gaje po vratu, nježnim, zavodljivim ugrizima. „Bila sam budna, a i ti...” Približavala se njegovu uhu dok su je njegove ruke milovale. „Nadam se da ti neće smetati ako se poslužim.” „Radi što moraš.” Nasmijala se i opkoračila ga. Kliznula je naprijed, nudeći svoje grudi njegovim ustima, i dopustila si da padne u lijeni užitak. Bilo je još toliko toga što zapravo nije znala o njemu, toliko toga što možda nikad neće u potpunosti razumjeti. Ali, ovdje, u mraku, oni su se poznavali. Podignula se i primila ga u sebe. Bila je svuda oko njega, tijelom, mirisom, zvukom svog disanja, dok je njezin okus još uvijek bio na njegovu jeziku. Nadvijala se nad njim, poput blijede sjene, nježne maštarije, tople žene. Prije nego što je jutro svanulo ona gaje preuzela, ovladala njime, prisvojila ga. Kad se nagnula unatrag i pošla prema tom vratolomnom vrhu, povukla je njega za sobom. Ispustila je zvuk koji je on usporedio s onim koji mačka ispusti kad poliže zadnju kap mlijeka, potom je legla na njega, cijelom dužinom. ,,E pa ovo...” Opet je ispustila taj zvuk. „Ovo je savršeni način za početak dana.” „Doručak šampiona.” „Mmm. Kad moraš početi raditi?” ,,U sedam, možda sedam i trideset. S ovako ranim buđenjem mogao bih otići u teretanu na pola sata. Koliko je sati?” „Imaš dva sata. Vratit ćeš se poslije?” „Da, vratit ću se.” Polako je prelazio prstima po njezinoj kralježnici. „Trebao bih završiti do četiri ako ti treba pomoć večeras.” „To bi bilo odlično.” Nasmiješila se, okrenula glavu da ga poljubi u vrat. „To više što je poziv koji nam je omogućio ovako lijepo rano buđenje bio od večerašnje mladenke i zato što su iskrsnuli problemi.”


„Pobrinut ću se da se vratim. Čini se da joj dugujem.” Bilo je, pomislila je Parker, gotovo prelagano. „Zapravo, ti si taj koji treba riješiti komplikaciju.” „Molim? Treba popraviti limuzinu? Ili treba promijeniti kotač na nekoj Pepeljuginoj kočiji?” „Daje tako, odmah bismo te zvali. Ali ne.” Poljubi ga u obraz njegova neobrijanog lica. „Mladoženjin najbolji prijatelj i kum morao je jutros odletjeti u Seattle.” Potom u drugi. ,,A njegova majka ide na hitnu operaciju.” „To je zeznuto. Je li ozbiljno?” „Upala potrbušnice. Zabrinuti su zbog sepse i drugih komplikacija. A što je još gore, ona je tamo išla paziti na njezinu majku, kojoj su ugrađivali umjetni kuk, tako daje svima dvostruko teže. Leah i Channing zabrinuti su za svoga prijatelja, prijateljevu majku, a ostali su i bez kuma. Postavit će jednog od pratioca za kuma, ali onda im jedan nedostaje.” „Mmm-hmm.” „Tako da ćemo trebati zamjenu, i to nekoga tko je slične građe kao Justin, kum, da može obući smoking.” „Da.” „Tvoja je dužina hlača devedeset šest, zar ne? Osamdeset jedan u struku? Rekla bih osamdeset devet za rukav.” „Valjda. Nisam... Hej. Čekaj.” Kad joj je gurnuo ramena, ona se samo provukla između njegovih ruku. „Učinio bi mi golemu uslugu. Ti si kao Channing. On je duša od čovjeka. On i Leah zapravo su odrasli zajedno. Bili su nakratko par u srednjoj školi, pa su na neko vrijeme izgubili kontakt dok su bili na koledžu, a onda...” „Sigurno se šališ.” Ovaj put malo ju je jače gurnuo i otkotrljao je. „Ne očekuješ valjda da stvarno obučem smoking nekog tipa i...” „Stvarno mislim da će ti pristajati. Delu treba dužina stotinu i jedan, a Jacku standardna. A ne bi mogli nositi svoje hlače kad je svadbena svita usklađena po odjeći.” „Nema šanse da ću ja...” „Shvati to kao zamjenu igrača. To je upravo tako.” Dokotrljala se natrag, klizeći po njegovim prsima. „Bio si već na vjenčanju, zar ne?” „Da, ali...”


„Samo trebaš otpratiti uzvanike do njihovih sjedala, stajati tamo s pratiteljima i potom otpratiti jako zgodnu pratilju kad se bude izlazilo. Stvarno bi skinuo golemi teret Lei i Channingu s leđa.” „Možda bi me bilo briga da poznajem Leu i Channinga.” „Poznaješ mene. Stvarno bi mi pomogao, Malcolme.” Nježno mu poljubi lice. „I stvarno bih ti bila zahvalna.” „Moram raditi.” „Ali doći ćeš na vrijeme. Stvarno, ako se vratiš do pet i četrdeset i pet, mogu to urediti. Ja ću se pobrinuti za detalje. Ti samo moraš obući smoking — ah, one cipele što si nosio na Sherrynu vjenčanju bit će dobre...” „Hvala Bogu.” „Primijetila sam sarkazam, ali ga ignoriram. Samo se pojavi, izgledaj prekrasno i usmjeri nekoliko ljudi prema njihovim sjedalima. Bit će to predivno vjenčanje. Torta je izvanredna. Čokoladna mramorna s fondantom u prelijevajućim bojama preko kreme od maslaca. Laurel će je poslužiti u rijekama umaka od karamela.” „Misliš da me možeš podmititi tortom?” „To je posebna torta.” Sad ga je gricnula, tako lagano, po njegovoj čeljusti. „I sigurno ću moći zaplijeniti nešto više umaka od karamela za... poslije.” „Sad me podmićuješ sa seksom uz umak od karamela?” „Tako je.” „Ti si dijabolična, dugonoga.” „Hvala.” ,,A buđenje? To je bilo da me pripremiš za sve ovo?” „Naravno.” „Dobro promišljanje.” „Hoćeš li to napraviti?” „Volio bih upoznati čovjeka koji može odoljeti umaku od karamela.” „Hvala ti.” Poljubi ga snažno i glasno u usta. „Ozbiljno, hvala ti. Moram nazvati Leu, da joj javim.” Iskoči iz kreveta te zgrabi mobitel. „Ne brini se ni za što. Ti samo trebaš biti ovdje, a ja ću ti sve ostalo pokazati.” „Da, da.” I dok je ona zvala mladenku, Malcolm se pokrio jastukom po licu.


OSAMNAEST

Razmišljao je o tome da izmisli neku hitnu intervenciju, ali to bi bilo kukavički. A i ne bi rezultiralo umakom od karamela. Osim toga, morao je priznati da ga je izmanipulirala i nije mogao prestati diviti se strategiji. A uživao je u njezinim plodovima veći dio dana. Završio je s poslom na džipu, obnovio rasplinjač, učinio nekoliko testova za redoviti servis, odazvao se na nekoliko poziva s ceste, a noćnu će smjenu prepustiti Billu. Prošao je kroz nešto papirologije — većinu je kanio uvaliti svojoj majci — i dovršio popis rezervnih dijelova koje je trebalo pronaći za obnovu ‘mustanga’ iz ‘67. Pogledao je svoju bilancu. Uvijek bi malo čudno poskočio kad bi shvatio da ima novca. Dovoljno novca da može malo uložiti u posao, dati svojoj majci i ostatku ekipe pristojne povišice i možda uzeti kratak zimski odmor nakon blagdana. Tjedan dana negdje gdje ima plaže i mora. Posao u Zavjetima pomalo se uspori u siječnju, prema onome što kaže Parker. Ona vjerojatno može smisliti kako da se izvuče na tjedan dana. Nitko nije znao smišljati poput Parker. Naučit će je surfati. Možda zna surfati. Trebao bi je pitati. I shvatio je da planira odmor s Parker. Kad se to dogodilo?


Sjeo je na trenutak slušajući zvukove iz radionice, dao si je vremena da apsorbira tu pomisao. Budući da nije osjetio nervozu zbog toga, uzdahnuo je s olakšanjem. Tako da nije bilo važno kad ili kako se to dogodilo, jednostavno jest. I nije mu smetalo. Nije mu uopće smetalo, priznao je, jer ju je mogao zamisliti tamo na plaži uz more, kako piju neko lokalno piće s rumom i jednostavno se odmaraju od posla nekoliko dana. Ili... možda odmor u njezinoj vikendici u Hamptonu. Ima nešto u tim zimskim plažama — osama, seks pokraj vatre. Tako da će joj predložiti tu ideju, pa će vidjeti što će biti. Skupio je spise pa prošao kroz radionicu do ureda. „Imam nešto što treba dovršiti”, počeo je govoriti i prolazio po popisima i računima dok je njegova majka virila u papirologiju kroz svoje naočale sa zelenim okvirima. „Ideš sada?” „Kanio sam. Moram nešto obaviti. Što ne dovršiš ti, ja ću završiti do ponedjeljka.” „Nisam rekla da ne mogu dovršiti. Dođi ovamo.” On se nagne preko pulta. A ona ga lupne po glavi. „Hej.” „Zašto mi nisi rekao da ćemo biti pozvani na večeru za Dan zahvalnosti na imanje Brownovih?” „Nisam stigao.” Ojađen, kakvim ga je samo njegova majka mogla učiniti, protrljao je glavu. ,,A Parker je rekla da će te nazvati u vezi s time, što pretpostavljam da jest. U čemu je problem?” „Da si mi rekao, ne bih bila tako iznenađena. A da ona nije nazvala, danas bih kupila prokletu puricu na povratku s posla. Onda bih imala puricu koja mi ne treba.” „Pa, ona te nazvala, ti je nisi kupila i sad nemaš puricu.” „Imaš sreće što nisam.” Tako mu se namješteno nasmiješila da je poželio pogrbiti ramena. „Obući ćeš odijelo.” Znao je. „Rekla je da nije važno.” „Ne zanima me što je rekla. Ja kažem da ćeš obući odijelo. Trebao bi kupiti novo odijelo. Kad si posljednji put kupio novo odijelo?” Zamalo je pogrbio ramenima i zahvalio je Bogu što ga njegovi zaposlenici nisu mogli čuti. „Ne znam. Isuse.”


„Nemoj tim tonom pričati sa mnom.” Ubode ga je prstom poput džepnog noža. „Kupi novo odijelo. I kravatu. I neke pristojne cipele.” „Isuse Bože.” „Viđaš se s nekim poput Parker Brown i odijelo ti treba prije svega zbog nje, a ne samo za neko vjenčanje ili kad netko otegne papke. I uspješan si poslovni čovjek, nemoj to zaboraviti. Uspješan poslovni čovjek ima više od jednog odijela u svome ormaru. I mogao bi se ošišati.” „Još nešto? Možda bih trebao naučiti francuski.” Mahnula je prstom, ali su joj se usne trznule. „Mogao bi parlez vous da hoćeš. Dovoljno si bistar. To si naslijedio od moje strane obitelji. Građu si naslijedio od svoga tate. Zato tako dobro izgledaš u odijelu. Hajde, izlazi odavde da mogu prionuti na ovaj posao koji si mi uvalio.” „Da sam znao da ćeš me zaskočiti, našao bih još toga.” Dođe do vrata, pogleda iza sebe i osjeti kako mu se taj namješteni osmijeh koji su oboje imali vraća na lice. „Budući da moram potrošiti pustu lovu na odjeću, mislim da ti neću moći dati povišicu koju sam ti kanio dati. Šteta.” Malo mu je lakše bilo prihvatiti ideju o šopingu dok je ona srdito gledala za njim. Kad je stigao do Parker, kuća je već bila ukrašena. Emma i njezin cvjećarski tim već su okitili ulaz s mnogo nečega velikoga, boje slame, a unutar toga nalazila se gomila cvijeća. Dodala je malo bundeva i nekakvih plodova koje bi mogle biti tikve. Nije znao je li ikada vidio tikve na vjenčanju, ali je morao priznati da su dobro izgledale. Unutra su omotale stubište kilometrima one mrežaste bijele stvari kojom su se koristile, postavile još cvijeća, svjećice. Cvijeća je bilo i u žardinjerama, u košarama i vazama. Činilo se kao da prolaziš kroz jesenski pejzaž iz mašte. Što je, pretpostavljao je, bio i cilj. Čuo je kako se još nešto radi u salonu i u dvorani koju su nazivali velikom, ali se odupro potrebi da poviri unutra. Možda bi morao volontirati.


Razmišljao je o tome da se provuče, uliže gospođi Grady za sendvič prije nego što se upusti u ono u što će se morati upustiti, ali čim se okrenuo u tom smjeru, Parker se pojavila na vrhu stuba. Žena ima, pomislio je, bolji radar od NASE. „Savršen tajming.” Zavodljivo mu se nasmiješila dok je silazila niza stube. „Mladoženjina svita upravo se sprema. Ne mogu ti reći koliko si im pomogao, a i meni.” Čvrsto ga je uhvatila i krenula s njim na kat. „Sve ide prema planu.” „Cijeli dan sam se zbog toga brinuo.” Nježno ga je gurnula laktom. „Znam da previše tražim, ali ti si ispao junak. Justinova majka jako je dobro izdržala operaciju, tako da smo u potpunom slavljeničkom raspoloženju.” „To je dobro, mislim za majku.” „Stvarno jest. Upoznat ću te s Channingom i njegovom ekipom, pomoći ti da se snađeš. Potom ću se vratiti za otprilike sat vremena, samo da te kroza sve provedem, jer nisi bio na probi.” Oštro je pokucala na vrata mladoženjina apartmana. „Parker je”, viknula je. „Smijem li ući?” Muškarac koji je otvorio vrata na sebi je imao hlače od smokinga i pivo u ruci. „Ne mogu reći da smo pristojno odjeveni, ali smo pokriveni.” „Dovoljno. Malcolme, ovo je Darrin, nedavno unaprijeđen u kuma.” „Rekao sam Channingu da sam oduvijek bio za kuma. Ti si današnji zamjenski igrač. Drago mi je.” Rukovali su se prije nego što je Parker gurnula Malcolma unutra gdje su boce piva izvirivale sa svojim mrzlim glavama iz kanti s ledom, a u jednoj je bila boca šampanjca. Na pladnjevima je bilo sendviča i sitnih zalogajčića, a muškarci su se okolo vrzmali poluodjeveni. Petorica. Šestorica s novoizabranim kumom. Jedan — visok, plav, isklesanih mišića — poviče. „Malcolme? Ja sam Channing i bit ću danas tvoj mladoženja.” „Sretno ti bilo.” „Stvarno ne znam kako bih ti zahvalio što ovo radiš. Vjerojatno se čini čudnim, ali... Poznajem te odnekuda.” „Bio sam nekuda, ali mi nisi poznat.”


„Mogao bih se zakleti...” „Hej.” Jedan od njih zastane dok je točio šampanjac. „Kavanaugh, je li tako?” „Da.” Malcolm stisne oči gledajući u tipa sa šampanjcem. „Mercedes SL600. Rotacija guma i kompletna obnova.” „Upravo tako. Najbolje obnavljanje koje sam ikad dobio.” „To je to.” Channing mahne prstom po zraku. „Znao sam da sam te vidio. Ti si obnovio T-Bird mom ocu. Bio sam prisutan kad si ga dovezao. Brisao sam mu suze radosnice.” „Odličan auto. Ti si onda Channing Colbert.” „Da. Mislio sam da mi je otac lud kad je kupio taj automobil. A onda sam ga vidio kad si ga završio i pomislio zašto ja nemam takav? Hoćeš malo šampanjca, pivo?” „Pivo.” „Ostavljam te u dobrim rukama.” Parker ga potapša po ruci. „Ovdje je tvoj smoking. Naša fotografkinja stiže za petnaestak minuta.” Nije tako strašno, zaključio je Malcolm. Bilo je hrane, bilo je piva, a drugi su muškarci bili tako dobro raspoloženi da je bilo teško osjećati se izigranim. Barem je tako mislio dok se Mac nije ubacila i uperila u njega svoj fotoaparat. „Hej, ja nisam pravi.” ,,A oni će htjeti da to bude zabilježeno. Nemoj obraćati pažnju na mene.” Mahnula mu je i kretala se po sobi poput crvenoglave zmije — tiho puzajući. Osjetio je golemo olakšanje kad je izvukla Channinga iz krda radi formalnih fotografija. Presvukao se u smoking i košulju dok je nije bilo. Parker je definitivno bila u pravu, opet. Pristaju mu, kao i tamnocrveni prsluk. Polovica muškaraca imala je pitanja o automobilima, ali na to je bio naviknut. Mehaničar je doktor za automobil i svi su htjeli besplatni medicinski savjet. Budući da savjeti mogu dovesti nove mušterije, nije mu smetalo dijeliti ih. Kad se Parker vratila, on se borio sa svojom kravatom. „Evo, ja ću ti je namjestiti.” „Kad iznajmim smoking, to se samo zakvači.”


Nasmiješi mu se. „Mislim da muškarci nose kravate zato što im žena mora doći blizu da je zaveže. Kako ti je?” „Dobro je.” Pogleda preko ramena u svoje kolege pratitelje. „Svi su prilično opušteni.” „Tvoja se pratilja zove Astoria.” Pogleda natrag u nju. „Ozbiljno?” Ona pročisti grlo. „Zovu je Asti. Lijepa je, pomalo sramežljiva — i udana, pa nemoj da ti nešto padne na pamet.” ,,A ja sam baš mislio na brzi seks u garderobi.” „Svi vi tako mislite. Radi s djecom s posebnim potrebama u Chicagu. Ona i Leah upoznale su se na koledžu. Eto.” Odmakne se, nagne glavu na stranu. „Ti ispunjavaš svoj dio dogovora. Zabavljaš se i izgledaš odlično.” Mac se vratila. „U redu, momci, idemo na terasu za formalne fotke. To je rizik. Ne znam može li moj fotoaparat podnijeti ovoliko zgodnog materijala.” Parker je pomogla Malcolmu da obuče sako, otresla mu rukav. „Vratit ću se da te provedem čim Mac s tobom završi.” „Sa mnom? Neću se slikati za grupne fotke. Ja nisam dio grupe. Ja sam zamjena.” „Channing te stvarno želi na fotkama. To je samo nekoliko minuta.” „Slušaj, Parker...” „Oh, oprosti.” Kucne po svojoj slušalici. „Moram ići.” Podmuklo, pomislio je Malcolm kad je kliznula poput maslaca na tavi. Zahtijevat će mnogo umaka od karamela. Odradio je svoj dio, otprativši ljude do sjedala pod blještavim svjetlima velike dvorane. Sjaju su pridonijele i svijeće i vatra. Laurel je povirila da pregleda mjesto događanja, namignula mu. „Kako ide?” „Je li torta dobra kao što se priča?” „Bolja.” „Onda se sve isplati.” „I ima dovoljno umaka od karamele.” Vidio ju je kako se smijulji — činilo se da se svi okolo smijulje — dok je izlazila van.


Isuse, zar te žene sve govore jedna drugoj? Dobro, pobrinut će se da imaju dovoljno toga o čemu će moći razgovarati za doručkom. Možda će samo ukrasti bocu šampanjca da ide uz... „Vidi, vidi, sad honorarčiš kao razvodnik uzvanika?” Leđa su mu se ukočila i prije nego što se okrenuo prema svome ujaku. Ne stariš baš dobro, je li Artie? Malcolm je pomislio i pomalo mu je bilo drago zbog toga. Čovjek je još imao svoju kosu — koja je uvijek bila njegov ponos i dika — ali je dobio na težini, udebljao se u licu, u struku. Njegove oči, obmanjujuće nježnoplave, izgledale su kao da su se usukale na širokoj ploči toga lica. Ona je bolje prošla, zaključio je, pogledavši ujakovu ženu. Zadržala je figuru, možda je imala nekoliko plastičnih operacija. Ali izraz odbojnosti na njezinu licu nije ga činio privlačnim. „Možete sami naći svoja sjedala.” „Ljubazan kao i uvijek. Čuo sam da juriš za Brownovom i njezinim novcem.” „Nikad nisi znao gdje ti je mjesto.” Frkne Marge Frank. „Sad izgleda da je Parker Brown zaboravila gdje je njezino. Baka joj se sada sigurno okreće u grobu.” „Sjednite ili odlazite odavde.” „Ne čini se da je njezino podrijetlo imalo utjecaja na tebe”, prokomentira Artie. „Parker neće trebati dugo da vidi kakav si ti zapravo. Odakle poznaješ mladenku i mladoženju? Promijenio si im koju gumu?” Jebeš to, pomislio je. Jebeš to. „Tako je.” „Možeš očistiti prljavštinu ispod svojih noktiju, Malcolme, ali si još uvijek jedan običan masni majmun. A ljudi poput Brownovih uvijek na kraju završe sa svojom vrstom. Idemo, Marge.” Treba mu pet minuta, pomislio je Malcolm. Pet minuta da uhvati malo zraka, da se sabere. Ali čim je pošao van, krenuo prema predvorju, vratila se Laurel. „Još je manje od dvanaest uzvanika za smjestiti. Ti i momci trebat ćete zauzeti pozicije za dvije minute. Jesi li... Je li se nešto dogodilo?” „Nije.”


„Dobro. Molim te, odguraj zaostale pojedince do sjedala, pa onda otiđi okolo... Parker ti je pokazala kako, zar ne?” „Da. Znam što treba.” „Ja ću biti tamo da vam dam znak. Ne brini se. Bit će bezbolno.” Nije osjećao bol. Osjećao je bijes koji se htio otrgnuti iz njegova grla. Nije htio biti tamo, nositi tuđi smoking, stajati ispred gomile ljudi u prostoriji prepunoj cvijeća i svijeća i gledati ljude koje nije ni poznavao kako se žene. I osjećati — a nije mogao a da ne osjeća — izraziti prijezir svoga ujaka, kako se ovija po prostoriji da stisne njegovo grlo i zarobi taj bijes. Jednom kad je od njega pobjegao, otputovao je pet tisuća kilometara da ga se otarasi. Vratio se kao čovjek, ali je u njemu još uvijek postojao komadić bijesa. Mrzio je što je bio svjestan toga, no gorio je od tog sirovog i gorkog gnjeva. I borio se, čak i sad se borio, s odjecima poniženja. Otišao se fotografirati nakon svečanosti, ponajprije zato da bi mogao pobjeći. Slušao je dok je Channingov otac oduševljeno pričao o T-Birdu i trudio se ostati pribran. Potom je pobjegao pronaći mjesto u bočnom vrtu da sjedne u mrzloj noći i uhvati zraka. Našla ga je tamo. Bila je bez daha, bez kaputa, a njezina uobičajena prisebnost bila je uzdrmana. „Malcolme.” „Gledaj, ne trebaju me za večeru. Uzeo sam jebenu pauzu.” „Malcolme.” Spustila se pokraj njega, primila njegovu ruku. „Nisam znala. Nisam znala da će Frankovi doći. Nisam ih primijetila dok nisam prošetala za večerom. Žao mi je. Tako mi je žao.” „Moglo bi ti biti žao da si ih ti pozvala. Budući da nisi, nije tvoja krivnja.” „Ja sam te u ovo uvalila. Da sam bar...” „Nije bitno.” „Popravit ću to. Izmislit ću neku ispriku Channingu i Lei tako da možeš...” „I pružiti im zadovoljstvo što su me potjerali, opet? Neće tako ići. Samo sam uzeo prokletu pauzu, Parker. Daj mi malo prostora.” Pustila je njegovu ruku, ustala.


„Ne želi svatko da rješavaš detalje, da popravljaš svaku prokletu stvar.” ,,U pravu si.” ,,I ne budi tako prokleto ljubazna. Znam kad pretjeram, i pretjerao sam.” „Uzrujan si. Razumijem...” „Ne želim da razumiješ. Ti ne razumiješ. Kako bi mogla? Ovo nema nikakve veze s tobom. Je li te ikad itko mlatio kad se nisi mogla braniti?” „Ne.” „Govorio ti, stalno, sve dok u to nisi počela vjerovati, da si beskorisna, da si glupa, bezvrijedna. Da nisi član obitelji, da bi bila na ulici?” „Ne.” Ali to nije značilo da joj se srce ne može slomiti, da joj krv ne može ključati zbog djeteta koje je to proživjelo. „Onda ne razumiješ. Zaboga, ne razumijem zašto sam se s time nosio tako da se pobrinem najbolje što mogu da to pogoršam, da tražim nevolju i da krivim svoju majku, koja nije znala što se događalo jer sam bio previše uplašen ili ponosan ili oboje da joj to kažem.” Nije ništa rekla. Sad je shvaćala da će se samo zatvoriti bude li pravila pritisak. Pa nije rekla ništa. Samo je slušala. „Otežavao sam joj koliko sam mogao i što sam duže mogao. A ako je ja nisam rastuživao, onda je to činio on ili ona kuja od njegove žene. Ona je to trpjela jer je pokušavala zadržati krov nad mojom glavom, pružiti mi obitelj, pokušavala je preživjeti tugu što je izgubila mog oca. A ja sam nju i za to krivio. Svalimo sve na nju. Zašto bi ona imala svoj život? Artie ju je iskorištavao poput psa jer je mogao. Njezin vlastiti prokleti brat. A mi smo trebali biti zahvalni. ,,I tako više od dvije godine, svaki dan patnja. Ja samo čekam, samo čekam da postanem dovoljno odrastao, dovoljno jak, da ga prebijem i pobjegnem odanle. A onda to ona napravi umjesto mene. Nakon svega toga, ona to napravi umjesto mene. Dođe ranije s posla jednu večer. Bolesna. Prisilio ju je na duplu smjenu i jednostavno je bila iscrpljena. A mene drži uza zid, s rukom oko moga vrata i pljuska me. Volio je pljuskati jer je to više ponižavalo nego udarac šakom i jer ne ostavlja tragove.”


Netko je izišao na jednu od terasa i ženski se smijeh raspršio po mrzlom zraku. Malcolm je zurio u kuću, svjetla, smijeh, ali ona je sumnjala da je vidio sjaj ili čuo veselje. „Vidio sam je kako ulazi. Bila je blijeda kao krpa. Dok nas nije vidjela. A onda je sve na njoj počelo gorjeti. Nikad je nisam vidio da tako brzo hoda. Ne znam jesam li ikad ikoga vidio da tako brzo hoda. Odgurnula ga je s mene. Bila je mršava kao čačkalica. On je sigurno imao trideset kilograma više od nje, ali tako ga je jako odgurnula da je pao nasred sobe. Izazvala ga je da ustane, izazvala ga je da pokuša opet dići ruku na mene, pa da vidi kako će je brzo odsjeći i njome ga nahraniti.” Zastao je, zavrtio glavom. „Eto, to je moja prošlost, i nemoj mi reći da razumiješ.” „Neću se sad s tobom svađati, ali reći ću ti ovo. Ako misliš da bih optuživala dječaka i njegovu ožalošćenu majku na bilo koji način što ste se našli u takvoj situaciji, onda sigurno ne misliš dobro o meni.” Njegov se ton ohladio poput zraka. „Rekao sam ti, Parker, nije riječ o tebi.” „Naravno da je riječ o meni, budalo. Budalo jedna, ja te volim.” Na trenutak je vidjela tračak potpuna zaprepaštenja na njegovu licu prije nego što je odjurila. Vidjela ga je poslije za vrijeme svečanosti kako priča s mladencima i ponovno malo poslije kako sjedi za šankom s mladoženjinim ocem, zadubljen u neki intenzivni razgovor. Držala je na oku Frankove, spremna uletjeti ako krenu prema Malcolmu. Možda je mislio da to nije njezin problem, možda je mislio da ona ne razumije, možda je samo bio glup. Ali ona neće dopustiti da išta ili itko pravi nevolje najednom od njezinih vjenčanja. Bila je gotovo razočarana kad se to nije dogodilo. „Jeste li se ti i Malcolm posvađali?” Mac se prišuljala iza nje kad je gužva počela opadati. „Zašto?” Mac potapša fotoaparat. „Poznajem lica. Poznajem tebe.” „Ne bih rekla da smo se posvađali. Rekla bih da se čini kako drukčije shvaćamo vezu, samo što on ne priznaje da smo u vezi. Mi smo u situaciji.”


„Muškarci znaju biti budaletine.” „Stvarno znaju.” „Žene bi se sve trebale preseliti u Amazoniju ili barem ići tamo na odmor četiri puta godišnje.” „Amazoniju?” „To je svijet cura u mojoj glavi, tamo idem kad me Carter iznervira ili muškarci općenito. Tamo postoji pet dućana cipela po stanovniku, ništa ne sadržava kalorije i sve knjige i filmovi sretno završavaju.” „Sviđa mi se Amazonija. Kada krećemo?” Mac stavi ruku oko Parkerinih ramena. „Amazonija je, prijateljice moja, uvijek tu, u glavi svake žene. Samo zatvori oči i pomisli: Manolo Blahnik. I stigla si. Moram snimiti još nekoliko fotki, pa ću i ja doći.” Zaintrigirana, Parker si je dopustila da zamisli mirni, umirujući ženski svijet, prepun cipela, ali morala je priznati kako ne bi tamo htjela živjeti. Povremeni kratki odmor? To je jako dobro zvučilo. Gledala je mladenku i mladoženju kako ponovno idu na plesni podij, na posljednji ples te večeri. Tako zaljubljeni, mislila je. Tako skladni. Tako spremni da započnu svoj zajednički život, kao partneri, kao ljubavnici, kao suputnici i prijatelji. Na putu prema svome sretnom svršetku. A to je bilo, priznala je, ono što je oduvijek željela. Ostaviti traga, da, dobro raditi, biti dobra prijateljica, dobra sestra, izgraditi nešto i dijeliti nešto. A uza sve to, voljeti i biti voljena, obećati i primiti obećanje. Naći nekoga i uhvatiti se s njim za ruke u vlastitu sretnom svršetku. Nije se mogla truditi za manje od toga. Nije ponovno vidjela Malcolma sve dok nije izišla van pozdraviti mladence. On se presvukao u svoju odjeću, primijetila je, i izgledao je mnogo smireniji i više svoj. „Imaš li minutu?” upitao ju je. „Da, sad imam nekoliko minuta.” „Iskalio sam se na tebi, a to mi je postala navika. Ne sviđa mi se ta navika.” ,,U redu.”


„Mislio sam da sam završio s takvim reakcijama na Artieja. Očito nisam.” Stavio je ruke u džepove. „Ne volim se tomu vraćati, pa se ne vraćam. Nema smisla. Shvaćam da si pokušavala pomoći.” „Ali ti ne želiš nikakvu pomoć.” „Ne želim je trebati. Mislim da je to malo drukčije. Ali to nije izlika da se na tebi iskaljujem.” „Ne tražim izlike, Malcolme. Ne trebaju mi izlike kad znam razlog.” „Mislim da još radim na razlogu. Pa... sad ću otići. Dat ću nam oboma malo vremena da se smirimo.” „Dok se budeš smirivao, zapitaj se ovo. Zapitaj se misliš li stvarno da imam loše mišljenje o dječaku, onome koji tuguje za svojim ocem, zato što se odupro, što je tražio način za bijeg od agresivnog nasilnika koji je sve držao pod kontrolom. Ili da imam lošije mišljenje o muškarcu kakav je postao zbog toga. Kad budeš siguran u odgovor, javi mi.” Otvori vrata. „Laku noć, Malcolme.” „Parker? Bez obzira na odgovor, ja te svejedno želim.” „Znaš gdje me možeš naći”, rekla je i zatvorila vrata za sobom.


DEVETNAEST

Htio je misliti da je sve izgladio. Nije se mogao sjetiti da je ikada napravio ovakvu pogrešku — a pogotovo ne dvije zaredom — sa ženom. Ali opet, Parker je bila prva na gotovo svakoj razini. Shvaćao je da nekoliko velikih pogreški zahtijeva posezanje za novčanikom radi znaka pažnje, simbola — uglavnom radi nečega mirisnog ili sjajnog. Čak se i djevojci koja ima sve ili si lako može priuštiti sve što poželi sviđa običan bio sam budala dar. Razmišljao je o cvijeću, ali njezina je kuća njime već bila zatrpana. Cvijeće je ionako bilo spas za male budale. Razmišljao je o nakitu, ali to mu se činilo pretjeranim. Onda se sjetio njezine slabosti. Budući da će mu majka kljucati za vratom sve dok ne nabavi novo odijelo, svakako je morao otići u kupnju. Mrzio je ići u kupnju, pa mu se taj dio činio poput nekakve pokore. Što je bilo još gore, morao je potrošiti novac na odjeću zbog koje se osjećao kao da se okitio u neku vrstu ambalaže. Sve je to predugo trajalo, uključivalo previše dosadnih ili zbunjujućih odluka i gotovo mu zadalo glavobolju. Ali, kad je bio gotov, imao je odijelo i lijepo zamotanu kutiju — i obećao je sam sebi da neće nikada, ne za svoga životnog vijeka, a ni za nekoga drugog proći ponovno kroz to iskustvo. Dvaput joj je poslao poruku, a nikada nikomu nije slao poruke. Mrzio je pisanje poruka. Prsti su mu bili preveliki za tipke i osjećao


se nespretno i glupo. Ipak, mislio je da njegova strategija da je se kloni na nekoliko dana mora uključivati barem osnovni kontakt. U ponedjeljak je zaključio da je se dovoljno dugo klonio i nazvao ju je. Dobio je sekretaricu, još jednu tehnologiju koju je mrzio, čak i kad bi začuo njezin sjajni glas. „Hej, dugonoga. Htio sam samo vidjeti jesi li za vožnju večeras. Možemo otići na pizzu. Nedostaje mi tvoje lice”, dodao je prije nego što je promislio. „Pa mi javi.” Legao je opet na ležaljku, podvukao se pod krntiju koju je stalno krpao za mušteriju i prionuo na posao skidajući beskorisni ispušni prigušivač. Gotovo je završio s ugradnjom novog kad mu je zazvonio mobitel. Udario se u prst, opsovao kad je vidio krv kako šiklja iz ozljede, a potom izvadio mobitel iz džepa. Ponovno je opsovao kad je shvatio da je to poruka. Dobro zvuči, ali ne mogu se večeras izvući. Puni smo sve do Dana zahvalnosti. Bit će mi drago tada vidjeti tvoje lice i tvoju majku. PB „Parker Brown? Kakvo je to sranje?” „Otpilila si ga u poruci? To je zlobno.” Laurel se nasloni. „Bravo.” „Nisam ga otpilila. Imale smo zakazan zajednički sastanak.” Koji je, pomislila je, sada završio i dobro što je tako. Barem se mogla opustiti i popiti čašu vina sa svojim prijateljicama. „Prema onome što si nam rekla, on se samo pokušavao nositi s teškom situacijom.” Suosjećanje se sjajilo u Emminim velikim smeđim očima. „Neki se ljudi moraju kratko zatvoriti u sebe dok se s tim nose.” „Da, trebaju. Pa dajem mu vremena i prostora koji je jasno zatražio da to i napravi.” „Ako si ga otpilila, ne znači daje gotovo. Osim toga”, naglasi Mac, „ti si ljutita.” „Nisam baš. Ili samo malo”, ispravi se Parker. „Radije bih da se on — ili bilo tko - ispuše i izbaci sve iz sebe, čak i ako me pogodi šrapnel, pa da se onda zatvori u sebe. Ali on ne želi prihvatiti otvorenu podršku, iskreno razumijevanje. A to me ljuti. Pomalo.”


„U redu, reći ću vani nešto.” Mac duboko uzdahne.„Moja je majka rijetko dizala ruku na mene, tako da joj ne mogu pripisati takvu vrstu zlostavljanja. Ali me iskorištavala, omalovažavala i emocionalno me pljuskala.” Mac se zahvalno nasmiješila Emmi dok ju je ona utješno gladila po nozi. „Imala sam vas tri za razgovor, ali čak sam i s vama katkad podlegla - ili se povukla. A kadšto se, čak i s vama, s gospođom G., s Carterom koji je uvijek uz mene, moram povući u sebe ili sam, jednostavno, naviknula to raditi, pa samo nastavljam s povlačenjem.” „Voljela bih da to ne radiš”, doda Emma. „Znam da bi ti to voljela, a zato što to znam, uhvati me osjećaj krivnje zbog mrzovolje. Prilično dobro shvaćam s čime se Malcolm nosi. Moj otac nije umro, ali me je napustio. I otada nije bio tu kad sam stvarno htjela da bude ili kad sam ga trebala. A ja sam ostala s nekim tko se, s mnogo manje nasilja od šupka Artieja, trudio da se osjećam bezvrijednom.” Uzela je gutljaj vode da umiri grlo. ,,A katkad me, iako znam da ne smije, ovo sranje pritisne pa pogledam Em, s njezinom prekrasnom obitelji, Laurel, koja jednostavno kaže ‘tko ih jebe’ i tako stvarno misli, Parker, čija je obitelj tako povezana, i pomislim kako vi ne znate. Kako biste znale? A time se osjećaju krivnje i mrzovolji pridružuje i zatvorenost. Kadšto ne želim razgovarati o sranju koje se dogodilo jer je to, mislim, moje sranje.” „Kako samo dobro znaš s riječima.” Laurel joj nazdravi. ,,A mi te znamo natjerati da progovoriš.” „Da, i uvijek mi je bolje nakon toga. Vi ne samo da znate kako ćete me natjerati da se otvorim nego se na kraju otvorim zato što znam da me volite i da ćete prihvatiti sve sranje koje sa mnom dolazi jer me volite.” „Ja ne”, nasmiješi se Laurel. „Samo mi je žao zbog moga neizmjernog suosjećanja prema tebi.” Mac kimne glavom. „Majka Terezija bila je hladna naspram tebe.” „Rekla sam mu da ga volim”, promrmlja Parker, a Laurel naglo okrene glavu. „Molim? Kad smo već kod zatvorenosti, možemo li znati kada je to bilo?”


„Kad sam se stvarno naljutila. Kad mi je rekao da ja to ne razumijem i da to nema veze sa mnom. Rekla sam mu da je budala i da ima veze sa mnom jer ga volim. Onda sam se vratila nadzirati vjenčanje, što sam trebala i prije napraviti.” „Što je rekao?” upita Emma, s rukom već na srcu. „Što je napravio?” „Nije ništa rekao niti napravio. Bio je prezauzet zurenjem u mene kao da sam ga udarila u jaja. Što bi bila bolja opcija.” ,,U petak? Rekla si mu u petak.” Emma počne mahati rukama po zraku. „Radimo zajedno cijeli vikend, a nisi nam rekla?” „Nije nam rekla jer je to njezino sranje.” Parker pogleda u Mac. „Ako moramo nastaviti na takav način, onda da. Valjda je to prilično točno. Morala sam neko vrijeme razmisliti o tome. I zato što ništa od ovoga, baš ništa od toga ne ide onako kako sam se nadala da će ići, onako kako sam uvijek planirala da bi trebalo ići. Trebala bih se zaljubiti u razumnog, ali genijalnog muškarca, strastvenog ljubitelja umjetnosti sa šaljivim smislom za humor. I znam da prevrćeš očima, Laurel, pa te molim da prestaneš.” „To je radi šaljivog smisla za humor.” „Što god. Ovo je moj dugoročni plan, pažljivo smišljen prije više od deset godina.” „Ozbiljno?” „Umukni, Mac.” Ali Parkerina se usta mrvicu nakrive. ,,S ovim bih se razumnim, ali genijalnim muškarcem viđala povremeno nekoliko mjeseci, da se upoznamo, da poštujemo jedno drugo, prije nego što odemo na kratko, romantično putovanje — lokacija nije zadana. To bi mogao biti prekrasni apartman u hotelu u New Yorku, koliba na plaži ili pansion na selu. Imali bismo dugu večeru uz svijeće ili možda piknik. Nakon toga, dobro bi došao seks.” „Bi li to uključivalo prašenje u pomoćnoj prostoriji?” zapita se Laurel. ,,I ti umukni ili nećete čuti ostatak plana.” Izgledajući pomalo namješteno, Laurel pokaže rukom kao da zaključava usta. „Tako.” Zadovoljna, Parker skine cipele, podvuče noge. „Bili bismo ljubavnici, i povremeno bismo putovali kako bi nam rasporedi


dopustili. Povremeno bismo se svađali, naravno, ali uvijek bismo to riješili razgovorom — razumno, prisebno.” Pogleda naglo u Emmu. „Ti šutiš, ali mogu te čuti kako misliš dosadno. Ali svidjet će ti se sljedeći dio. Rekao bi mi da me voli. Primio bi me za ruke, pogledao bi me u oči i rekao bi te riječi. A jednoga dana vratili bismo se u taj prekrasni apartman ili tu kolibu ili pansion, i za vrijeme naše večere uz svijeće, on bi mi ponovno rekao da me voli, da sam ja sve što je ikada htio. I zaprosio bi me. Ja bih rekla da, i tako se gradi sretan svršetak.” „Bolje mu je da ima četvrtasti dijamantni prsten u svome džepu”, reče Laurel. „Od najmanje pet karata.” „Vjerujem ti”, prokomentira Mac, ali živahno proguta smijeh. „Ja mislim da je to baš divno.” Emma uperi pogled upozorenja prema Laurel. „To jest divno i može biti blesavo, ali to je moj plan.” Sada odlučna, Parker lupne prstom po prsima. „Ja sam sposobna prilagoditi planove da se uklope s obzirom na okolnosti i potrebe.” „Nema bolje od tebe”, složi se Mac. „Ali ovo što se događa s Malcolmom u potpunosti je izvan scenarija. Nije ni blizu, a svejedno sam se u njega zaljubila. Sad sam ja to njemu rekla, što kida još jednu stranicu u scenariju.” „Znam da znaš, kao što i mi znamo, da ljubav ne ide prema nikakvu scenariju. Da ide”, doda Laurel, „ja bih se sada valjala sa seksi, zgodnim artistom po imenu Luc u našoj garsonijeri u Parizu umjesto udavanja za tvoga brata, seksi, zgodnog odvjetnika po imenu Delaney.” „Naravno da znam, ali to ne znači da moram time biti oduševljena.” „Ti ne daješ samo Malcolmu vremena i prostora”, zaključi Mac. „Daješ ga i sebi.” „Treba mi. Zato što postoji jedan element u scenariju koji ne može biti promijenjen ili ponovno napisan. Onaj u koga se zaljubiš mora te jednako voljeti ili je svršetak jednostavno usran.” „Ako te ne voli, onda jest budala.” „Hvala, Em.” „Stvarno to mislim. Ti si savršena — u pozitivnom smislu, ne u onom ‘mrzim tu savršenu kuju’ stilu.”


„Katkad je mrzimo”, roče Laurel, a zatim se nasmiješi Parker. „Ali ta je mržnja utemeljena na ljubavi.” Razumjevši, Parker podigne čašu svojim prijateljicama. „I ja vas mrzim.” „Sve moje najdraže žene.” Uđe Del, pozorno ih promotri, zavrti glavom. „A, ako je ovo jedan od onih ženskih razgovora, jednostavno ćete ga morati prekinuti. Šarmirao sam gospođu G. da napravi janjeće odreske s ružmarinom i sad mi je rekla da će biti gotovi za dvije minute. Jack i Carter na putu su ovamo.” „Jedemo ovdje?” Mac poskoči, pruži šaku u zrak. „Juhu! Mi imamo najbolji sustav u povijesti svih sustava.” „Idem joj pomoći.” Laurel ustane, pogleda Dela. On podigne obrve, zatim kimne glavom. „Hajde, Em.” Kad su otišle, Del sjedne na rub stolića, blokirajući Parker tako da ne može izići. „Onda. Što je s tobom i Malom? Moram li ga otići uštimati?” Gledajući njezino lice, potapša je po koljenu. „Mislim da ga mogu svladati, ali poveo bih Jacka i Cartera za svaki slučaj.” „To je baš lijepo od tebe, ali nepotrebno.” „Nešto se dogodilo. Propustio je odlazak na utakmicu Giantsa u nedjelju i danima nije bio ovdje.” „Mi... procjenjujemo situaciju.” „Znači li to u prijevodu da ste se posvađali?” „Ne, nismo se posvađali. A i da jesmo, mislim da znaš da se mogu nositi s tim.” „Bez sumnje, ali, ako te neki tip povrijedi, čak i ako je moj prijatelj, možda baš zato što je moj prijatelj, ja ga moram namlatiti. To su pravila starijeg brata.” „Da, ali ti uvijek mijenjaš pravila starijega brata.” „To su amandmani, izmjene, pokoji dodatak.” „Nismo se svađali. A, ako sam povrijeđena, to je zato što sam — i morat ćeš se s tim pomiriti — zaljubljena u njega.” „Oh.” Naslonio se, s rukama na bedrima. „Trebat će mi minuta.” „Uzmi si vremena. Ja sam sebi uzela. Zato što ćemo se svi s tim morati pomiriti, Del. Ti, ja. I Malcolm.” Gurnula je u stranu njegova koljena i ustala. „Hajdemo jesti dok gospođa Grady ne pošalje ekipu za potragu.” „Želim da budeš sretna, Parker.” „Del.” Primi ga za ruku. ,,I ja želim biti sretna.”


Kao što je bilo dogovoreno, Malcolm je svratio do Emme da skupi cvijeće koje ju je zamolio da složi za gospođu Grady. „Odmah se vraćam”, reče majci. „Pobrini se da tako i bude. Nepristojno je kasniti.” „Rekla je da dođemo oko četiri, zar ne? Sad je oko četiri.” Da se poštedi dodatnog kukanja, izvukao se i otrčao do Emminih vrata. Našao je, kao što mu je i rekla, suncokrete u bakrenom vrču na stolu prednje sobe. Uzeo ih je. Kad se vratio u automobil, gurnuo ih je svojoj majci. „Drži ovo, može?” „Baš je lijepo. Ti si dobar dečko barem pola vremena, Malcolme.” „Obukao sam odijelo, zar ne? To bi trebalo vrijediti.” „Izgledaš elegantno, znaš. Kakva kuća”, doda kad je okrenuo automobil da pođe prema rezidenciji. „Isuse, sjećam se kad sam je prvi put vidjela izbliza, dok sam se vozila prema njoj u svojoj uniformi, potpuno preplašena.” Prešla je rukom po suknji koju je posebno kupila za današnji dan u svojoj najdražoj svjetlozelenoj boji. Nije nimalo formalna, veselo je pomislila. „Onda sam stigla”, nastavi, ,,i vidjela je, i pomislila kako je lijepa, i da ne izgleda strašno. Stara gospođa Brown, ona je bila strašna, i to definitivno. Ali vrijedilo je vidjeti kuću iznutra, hodati okolo i posluživati finu hranu finim ljudima. A tadašnja domaćica, kako se ono zvala? Ma, nije važno. Ona i kuharica dopustile su nam da večeramo u kuhinji.” Kad se parkirao, okrenula se prema njemu i nasmiješila se. „Čini se da sam postala uspješnija. Kakva mi je frizura?” On joj se nasmiješi. „Jedinstvena.” „Baš takvu volim.” Izvadio je njezinu pitu s mljevenim mesom sa zadnjeg sjedala i umotanu kutiju. Prije nego što su došli do vrata, ona su se širom otvorila. „Sretan Dan zahvalnosti.” Del poljubi Kay u obraz, pogleda kutiju pod Malcolmovom rukom. „Ah, nisi trebao.” „Onda je dobro što nisam.” „Pita izgleda odlično. Jeste li je vi napravili, majko Kay?” „Jesam. Ako je Maureen u kuhinji, odnijet ću je tamo.”


„Žene su u kuhinji, gdje im je i mjesto”, namigne. „Muškarci su u sobi s kućnim kinom, gledaju utakmicu, prema tradiciji Brownovih. Odvest ću vas otraga, dat ću vam nešto da popijete.” „Ovo je najljepša kuća u Greenwichu”, izjavi Kay. „To sam mislila i prvi put kad sam je vidjela i nisam se predomislila.” „Hvala vam. To nam mnogo znači.” „I trebalo bi. Ima svoju povijest. Radila sam na nekim zabavama u vrijeme tvoje bake, i poslije kad ih je tvoja majka održavala. Bile su mi draže one tvoje majke.” Del se nasmijao kad je stavio ruku na Kayina leđa da je uvede unutra. „Naša baka Brown bila je tiranin.” Iz kuhinje su se širili mirisi, zajedno sa ženskim glasovima. Malcolm je prepoznao Parkerin, a čvor za koji nije ni znao da je bio vezan u njegovu želucu olabavio se. Sjedila je za radnom površinom, čisteći mahune. Pokušao se sjetiti kad je zadnji put nekoga vidio da čisti mahune — a onda je izgubio misao kad ih je ona pogledala i kad su im se oči susrele. Isuse, nedostajala mu je, do boli. Htio se ljutiti, htio se toga riješiti. Ali ona se nasmiješila te kliznula sa stolice. „Sretan Dan zahvalnosti.” Najprije je pozdravila njegovu majku, poljubivši je u obraz poput Dela. Onda je nježno dodirnula njegove usne svojima. Čvor se opet olabavio. Svi su počeli pričati uglas, ali on ih je jedva čuo. Samo je nepomično stajao. Vidio je samo kretanje i boje — netko mu je uzeo pitu iz ruke. I bio je vezan, zarobljen gledajući u nju, njezin oblik, njezin zvuk. Del zamijeni pitu pivom. „Idemo, momci, prije nego što nas zaposle. Jer, vjerujte mi, one to znaju i hoće.” „Da. Trebam samo minutu.” „Oklijevaj na vlastiti rizik. Iako, baš bi lijepo izgledao s pregačom.” „Popuši mi”, reče i zaradi brzopoteznu pljusku od svoje majke. „Pazi kako se ponašaš. Meni ne bi smetala ta pregača. Pola je zabave za Dan zahvalnosti u spremanju.” Kad je Parker pokušala ponovno sjesti, Malcolm je uhvati za ruku. „Odmori se pet minuta.” „Imam zadatak”, reče mu dok ju je izvlačio iz kuhinje.


„Mahune neće nikamo pobjeći.” Skrene u glazbenu sobu. „Donio sam ti nešto.” „Oh. To je lijepo iznenađenje.” Preda joj kutiju. „Kad muškarac uprska, mora platiti.” „Neću ti proturječiti jer volim poklone. Vidim da je tvoja majka dobila bitku s odijelom.” „Moja majka uvijek pobijedi.” „Lijepo ti je odijelo.” Stavi kutiju na stolić, odveže vrpcu. „Kako posao?” „Dobro. Dobio sam posao rekonstrukcije ‘cadillaca’ iz ‘62 na Channingovu preporuku.” „To je odlično.” Gledao ju je, bez iznenađenja, kako pažljivo odmotava papir. Nema kidanja i paranja, ne kod Parker Brown. Pretpostavio je, kao što je začudo radila i njegova majka, da će sačuvati papir za neku buduću misterioznu svrhu. „Kako je tvoj?” „Uvijek nam je gužva oko blagdana. Uz vjenčanja priređujemo razne zabave. A Macino je vjenčanje za dva tjedna. Ne mogu vjerovati. Bit ćemo zatrpani sve do poslije Nove godine, a onda...” Zamucala je kad je ugledala kutiju s cipelama, potom ju je pažljivo otvorila. Zinula je. On je smatrao da nijedna druga reakcija ne bi bila toliko zadovoljavajuća. „Cipele? Kupio si mi cipele? Oh, stvarno fantastične cipele.” Izvadi jednu od štikli s tankom potpeticom, držeći je kao što bi žena držala krhki dragulj. „Ti voliš cipele.” „Volim je mala, slaba riječ za moje osjećaje prema cipelama. Oh, ove su božanstvene. Pogledaj kako se svi ti tamni tonovi dragulja lijepo prelijevaju.

A tekstura.” Skinula je cipele koje je imala na sebi te obula nove. Potom je sjela i divila im se. „Kako si znao moj broj?” „Bio sam u tvojoj garderobi.” Ostala je sjediti, promatrajući ga. „Moram reći, Malcolme, zapanjuješ me. Kupio si mi cipele.”


„Nemoj očekivati da ću to ikada više napraviti. Bilo je... naporno. Mislio sam, trebao bih joj kupiti neko seksi rublje, ali činilo mi se da će to više meni koristiti. To bi bilo mnogo lakše i manje čudno. Vi ste žene žestoke u vezi s cipelama.” „Baš mi se sviđaju.” Ustala je, prošetala poput manekenke na pisti. Okretala se. Smiješila se. „Kako izgledaju?” „Ne mogu prestati gledati tvoje lice. Stvarno mi je nedostajalo tvoje lice.” „U redu.” Rekla je s uzdahom te prišla k njemu. „Ti mi samo laskaš”, promrmljala je i uvukla mu se u zagrljaj. „I menije tvoje nedostajalo.” „Mi moramo biti dobro. Stvarno bi me razbjesnilo da moj problem s ujakom poremeti našu vezu.” „Šupak Artie neće ništa poremetiti.” Odmaknuo se. „Šupak Artie?” „Tako ga ovdje zovemo.” Kratko se nasmijao. „Sviđa mi se. Želim biti s tobom, Parker.” „To je dobro jer ti jesi sa mnom.” Naslonio je svoje čelo na njezino. „Slušaj, ja...” Nije imao riječi, nije bio siguran u svoje poteze. „Kvragu. Recimo samo da si ti prva žena kojoj sam kupio cipele.” Ponovno se odmaknuo, pogledao je u oči. ,,I posljednja.” „To mi mnogo znači.” Stavila je ruke na njegove obraze, poljubila ga. „Onda ćemo danas biti zahvalni što je sve dobro među nama.” U tjednu prije Macina vjenčanja bili su zakazani mnogi termini u salonima ljepote, manikure, pedikure, čišćenje lica. Organizacija je obuhvaćala bilježenje potvrda i otkazivanja u zadnji tren i prilagođavanje rasporeda sjedenja. Valjalo je obaviti posljednje probe vjenčanice, organizirati otvaranje darova, osvježavanje tablice koju je Parker napravila za praćenje darova, pošiljatelja, odnosa pošiljatelja s mladenkom ili mladoženjom i popise email adresa za zahvalnice. Priprema vjenčanja uključivala je obavljanje sitnih poslova i poziva, potvrda, zaključnih dogovora.


Zajedno s planiranjem i pripremanjem drugih događanja, uključivala je i ludilo. „Zašto smo mislile da je prosinac dobra ideja za ovo?” upita Mac s divljim pogledom u očima. „Zatrpane smo, izluđene smo. Ionako idemo tek za mjesec dana na medeni mjesec, pa zašto onda nisam iskoristila ono vrijeme kad nam nije gužva da se udam? Bože, udajem se. Sutra.” ,,I bit će savršeno.” Parker je to rekla s ozbiljnom odlučnošću dok je radila na svome laptopu. „Hah! Bit će savršeno vrijeme. Hladno, malo snijega ujutro, četiri-pet centimetara, a popodne vedro. Navečer slab vjetar i temperatura oko nule. Baš sam tako htjela.” „Kadšto kažu malo snijega, pa budemo zatrpani. Što ako...” „Nećemo biti zatrpani.” Kao da zaziva bogove vremena, Parker pokaže zube. „Imat ćemo nekoliko lijepih, pahuljastih centimetara ujutro za prekrasno prosinačko večernje vjenčanje. Spremite se za probu.” „Bojim se probe. Glas će mi skvičati. Mislim da mi izbija prištić nasred brade. Posrnut ću na putu do oltara. Nema veze ako Carter posrne. Ljudi to očekuju. Ali...” „Glas ti neće skvičati, nećeš dobiti prištić i definitivno nećeš posrnuti.” Parker ubaci jedan Turns. Za sebe, i za Mac. „Znam li što radim?” „Da, znaš, ali ja...” „Vjeruj mi. Bit će savršeno i predivno i bit će to najsretniji dan tvog života.” „Ja sam naporna.” „Ne, dušo, ti si samo mladenka. A sad se uvali u lijepu, toplu kupku. Imaš sat vremena.” „Carter nije nervozan.” Mac stisne oči mrgodeći se. „Mogla bih ga zbog toga mrziti.” „Mackensie.” Parker se okrene od računala. „Bila sam jutros u kuhinji kad ga je gospođa G. posjela i natjerala da pojede nešto za doručak. Stavio je javorov sirup u svoju kavu.” „Stvarno?” Podigne ruke od veselja. „On jest nervozan. Bolje se osjećam. Želim da i on bude nervozan i želim da mu se uši zarumene, kao i inače, i želim... Budući da sam ja mladenka, sve može biti onako kako ja želim, zar ne?”


„Naravno.” „U redu. Nadalje, želim vam zahvaliti što ste privremeno skinule zabranu za moju majku.” „Mac...” „Ne, stvarno to mislim. Pusti me da izbacim to iz sebe, pa će biti završeno.” „Dobro. Izbaci.” „Važno je da ona bude tu sutra, iako je teška dosada meni, i svima drugima.” „Ipak je tvoja majka.” „Da, htjela ja to ili ne. Uglavnom, znam da si s njom o tome razgovarala, kao i o pravilima ponašanja.” „Obavila sam jedan kratki telefonski poziv. Nije to ništa.” „Jedan neugodni kratki telefonski poziv.” Sad se Parker nasmiješila. „Ne za mene. Je li te tlačila zbog toga?” „Pokušala je. Nije uspjela. Njezina se moć u tom području smanjila, zbog čega je jako ljuta.” Mac su zadrhtale jamice na obrazima. „Ja sam dovoljno zlobna da u tome uživam.” „Ja bih rekla da bi bila glupa da ne uživaš.” „Super. Onda nisam glupa.” Uzdišući, Mac preklopi ruke. „Ali želim da bude ovdje jer smo dovoljno puta ovo prošli da znamo da se ne želiš sjećati svoga najvažnijeg dana u životu a da za nečim žališ. I kvragu, budući da moj otac očito ne može uklopiti vjenčanje u svoj gusti raspored zabava i krstarenja po Jonskom moru, barem bi mi jedan roditelj trebao biti tu.” „Znamo, iako je naš posao da ga time opskrbimo, vjenčanje nisu samo svjećice i glazba i zabava. Nego i osjećaji. Tvoja će obitelj biti tu, Mac.” „Da.” Mac uhvati Parker za ruke. „Ona koja mi je važna.” ,,A tu će biti i Carter, čekat će te, gledat će te, obećat će ti.” „O, Bože, da. Potpuno sam spremna. Nervozna, ali potpuno spremna.” „Okupaj se, isperi svoje živce.” „Idem.” Mac ustane i krene. „Parks? Toliko ga volim da osjećam kako unutra postoji još jedan dio mene, bolji nego što je bio prije. Nisam nervozna što se za njega udajem. Samo sam nervozna zbog svečanosti. Da ne zaboravim što trebam reći ili da ne zakasnim.”


„Prepusti sve to meni. Ti samo razmišljaj o udaji za Cartera.” „To mogu.” Dojuri natrag i zagrli Parker. „I ja tebe jako volim.” Dok ju je grlila, Parker posegne za maramicom i stavi je u Macinu ruku. „Hvala. Neću sutra plakati, tako da planiram mnogo plakati večeras.” „To je jako dobar plan. Dobro učvrsti maskaru da ti se ne razmaže.” Dvadeset minuta poslije Parker je odjurila dolje da vidi kako Laurel napreduje. I zastala je dok nije došla do daha. „Oh, Laurel.” „Ona zahtijeva da je zovemo Super-Laurel”, Del reče Parker dok je sjedio za kuhinjskim šankom i žvakao keks. ,,A tko bi je krivio? Ona jest Super-Laurel. To je najljepša torta koja je ikad napravljena.” „Nije još gotova”, promrmlja Laurel i nastavi stavljati cvjetove od šećerne paste. „Carterova jest.” Del pokaže prstom prema preuređenom predsoblju koje je služilo kao Laurelina pomoćna kuhinja. Parker uđe, otvori hladnjak. „Predivna je! Čak je bolja od skice. Otvorena knjiga, scena iz Kako vam drago15. Kunem se da izgleda kao da možeš okrenuti stranicu.” „Pokušaj i umrijet ćeš.” Laurel rastegne svoja bolna ramenima i pogleda Parker kad se vratila. „O, Bože, nemoj plakati.” „Pratim Macin plan.” Izvadi maramice iz džepa. „Danas plakati, sutra ostati suha. Imam gel maske za lice za sve nas koje se hlade u glavnom hladnjaku, da sutra ne budemo natečene.” „Hvala Bogu”, reče Del, „stvarno sam se brinuo da mi oči ne budu natečene.” „Uzmi svoj keks i otiđi vidjeti kako je Carter”, naredi Parker. ,,I možeš nazvati ili otići do Emmine kuće i reći joj da ne smije kasniti. Neka je Jack ovamo donese ako bude potrebno.” „Dobro. Znam kad nisam poželjan.” „Mislila sam ti dopustiti da mi se večeras ušuljaš u sobu”, reče Laurel. „Ali nisi mi kupio predivne nove cipele.”

15

Kako vam drago (As You Like It) - komedija Williama Shakespearea.


„Mal će za to platiti, umanjio je uspjehe nas ostalih.” Kad su ostale same, Laurel pogleda dolje u Parkerine noge. „Stvarno su predivne. Sve je drugo u redu?” ,,U redu je. Imam prognozu za sutra i...” „Ne pričam o Macinu vjenčanju, stoje ipak promjena s obzirom na većinu razgovora ovoga tjedna. Pričam o tebi i Malcolmu.” ,,I to je u redu.” Otvorila je hladnjak da uzme bocu vode, zatim je uzdahnula kad se okrenula i vidjela da Laurel zuri u nju. „Ne, nije spomenuo činjenicu da sam mu rekla da ga volim. I ne, nije mi uzvratio. To mi ne smeta.” „Lažljivice.” „Trudim se da mi to ne smeta i uglavnom uspijevam. A imam i previše posla da bih o tome razmišljala.” Pogladi se po kosi koju je podignula u elegantnu frizuru za probnu zabavu. „Dobro nam je i to je... u redu. Ne tjeraj me da opet govorim u redu. Fokusirajmo se na Mac i Cartera.” „Dobro. Gdje je stidljiva mladenka?” „Kupa se da umiri svoje živce. Mora se početi oblačiti”, shvati Parker kad je pogledala na sat. „Počet ćemo za...” „Parker, opusti se. Ovdje je probna večera. Možeš popustiti s rasporedom, bar malo. Zna li ona da Linda ne dolazi večeras?” „Da. I mislim da joj je laknulo. Pričali smo o sutrašnjem danu i drago joj je što joj majka dolazi na vjenčanje. Tako da je sutra dovoljno rano za Lindu.” ,,A što...” Laurel je zastala kad je ušao Malcolm. „Moj je broj četrdeset, kao i Parkerin. Za svaki slučaj.” „Cipele kupujem samo ženama s kojima spavam.” Uzme keks s tanjura na pultu. „Da spavam s tobom, Del bi se naljutio.” „Tako je ograničen.” „Jesi li...” „Skupio i dostavio Carteru, prema uputama.” Parker je pao teret s ramena. „Dobro. Hvala ti. Hvala ti.” Privuče njegovo lice i poljubi ga. „Stigao je.” Laurel se odmakne od torte. „Uspjela si.” S rukom na kuku, Parker se nagne u pozi. „Sumnjala si u mene?” „Tako se sramim. Ti možeš biti Super-Parker. Moram promijeniti cipele, koje, nažalost, nisu lijepe kao te”, reče s još jednim


ljubomornim pogledom u Parkerine noge. „Popraviti šminku i tako dalje. Pokrenut ću Mac ako se već nije pokrenula. Dobro si napravila, Parker.” Zgrabi Parker i snažno je poljubi u usta. „Možeš li to opet napraviti?” upita Mal. ,,U usporenoj snimci?” „Pervertitu.” Ali suze su se sjajile u Laurelinim očima kad se okrenula pa je i njemu dala jedan poljubac. „Stalno je ponavljala da nije bitno, ali jest.” Zašmrcala je, nasmiješila se Parker. „Mi znamo da jest. Vraćam se za petnaest minuta.” „Svi se žele večeras isplakati.” „Hvala Bogu. Jedva se suzdržavam.” „Ti si jedan smiješan tip.” Zavrti prstom po njegovu trbuhu. „Moram otići vidjeti kako poslužitelji napreduju, i u salon, i veliku dvoranu, i...” On uzme još jedan keks i krene za njom. Uvijek je bilo žamora u zraku prije događanja, pomisli Mal, ali ne ovakvog. Ovaj je gotovo udarao po koži. Fotografkinja koju je Mac zadužila za svoje vjenčanje već je radila s njezinom asistenticom, snimala prirodne fotke kad je Carterova obitelj ušla, a razina buke je porasla. Gledao je kako se Parker kreće među njima, nudeći ih pićima, čučeći kako bi razgovarala s djecom. Ukratko, veliko predvorje i salon vibrirali su od ljudi i gužve. Cvijeće je — pretpostavio je da je to bio blagi uvod za sutrašnje — zamirisalo zrakom. Kušao je šampanjac i gledao Parker kako razgovara s osobom koju je skupio na aerodromu. Kad je krenuo prema njima, došla je Mac jureći niza stube. „Nisam zakasnila!” Smijala se, tražila je Cartera u gužvi. Smiješak joj se još više razvukao. „Samo sam htjela...” Malcolm je vidio kako joj se mijenja izraz lica i na trenutak je na njemu bio potpuni šok, zbog čega je pomislio da je Parker možda pogriješila. Onda su joj se oči napunile suzama. „Tata?” Geoffrey Elliot, zgodan, šarmantan i odsutan veći dio kćerina života, prišao je i raširio ruke. „Dušo.” Ona mu je potrčala u zagrljaj, naslonila svoje lice na njegovo rame. „Mislila sam da ne možeš doći.”


„Kao da bih propustio vjenčanje svoje djevojčice.” Ponovno ju je privukao k sebi te poljubio u oba vlažna obraza. „Baš si lijepa.” „Tata.” Naslonila je glavu na njegovo rame, pogledom našla Parker, razbistrila oči. Usnama joj je poručila hvala ti. Nije pogriješila, pomisli Malcolm, i uzevši drugu čašu šampanjca, odnese joj. „Bravo, dugonoga.” Uzela je šampanjac i izvadila maramicu iz džepa da obriše svoje oči. „To je moj posao.”


DVADESET

Sniježilo je. Bilo je pahuljasto i prekrasno. Parker se pobrinula da do podneva budu očišćeni parkiralište i staze, a mladenka se na katu izležavala, uživajući u masaži vrućim kamenjem koju su joj darovale njezine prijateljice za dan vjenčanja. Ulaz i stubište blistali su i sjajili se od ukrasa koje su postavili Emma i njezin tim. S obiju strana širokog ulaza u veliku dvoranu stajali su masivni stalci sa svijećama u grupama po tri, s gomilama jarkoga šarenog cvijeća na svojim kremastobijelim temeljima. U sumrak će kilometri svjećica, obješenih na vanjskom dijelu kuće i na malenoj šumi minijaturnih borova, položenih uz stazu u svojim srebrnim posudama, svjetlucati i sjajiti se. Svijeće će blistati na prozorima ukrašenima vijencima cvijeća s dugim, visećim bijelim vrpcama. Sama kuća, razmišljala je Parker dok je oko nje kružila i provjeravala svaki detalj, izgledala je kao svečanost koja će blistati i sjajiti kroz noć. Emma je samu sebe nadmašila, a s dodatnim snježnim bonusom uzvanici će lutati tom zimskom zemljom čudesa, proći kroz trijem okićen vijencima i božičnim zvijezdama bijelima poput mladenke, složenima u fantastična stabla s obiju strana stubišta. Ispunjavala je točke jutarnjeg rasporeda poput starog generala koji se priprema za najvažniju bitku svoga života, jureći od sobe do sobe, s kata na kat, u svojim niskim cipelama, hvaleći, umirujući, izdajući naredbe.


„Izmorit ćeš se prije nego što ovo počne.” Del je zaustavi stavivši ruke na njezina ramenima. „Predahni. Mislio sam da će te Monica iz salona za vjenčanice danas zamijeniti.” „Ona i Susan doći će za pola sata. Što je s Carterom?” „Sve je u redu, kapetane.” „Ozbiljno, Del, treba li mu što? Ako ste vi momci bili do kasno budni i pili i igrali poker...” „Ušuškali smo ga u krevet do ponoći i trideset, prema uputama. Mi smo ostali do kasno piti i igrati poker.” Stisnula je oči i primijetila da su njegove bistre i odmorne. „Idi vidjeti što je s njim. Ne želim da dođe prije tri i trideset.” „Njegov kum ima sve pod kontrolom. Bob je strog s popisima i vremenom, poput tebe. Svratit će do studija i pokupiti mladoženju u tri i petnaest.” „Onda budi koristan. Emmin tim radi na zimskom vrtu, a druga ekipa postavlja sve za večeru.” „Jack pomaže Emmi.” „Jack što? A Malcolm?” „On je kod Cartera. Mislili smo da bi netko trebao ondje biti, u slučaju da pokuša pobjeći.” „Jako smiješno. Ali dobro je da netko Carteru pravi društvo. Mislila sam otići do njega da vidim kako je, ali kad je Malcolm s njim, idem onda do Mac. Možeš otići do Laurel i reći joj da ima još sat i dvadeset minuta, a onda mora doći gore u mladenkin apartman.” „Ako je usred nekog posla, mogla bi me napasti rezačem tijesta.” „To su rizici našeg posla.” Malcolm se zavalio na stolici s Coca-Colom i vrećicom čipsa i gledao motokros utrku na ESPN-u16. Carter je hodao gore-dolje. Već se naviknuo na taj obrazac. Carter je hodao gore-dolje, sjeo i zurio u TV, pogledao na sat. Ustao je i hodao gore-dolje. „Premišljaš se, profesore? Dobio sam naredbu da uzmem uže ako pokušaš pobjeći.”

16 ESPN (Entertainment and Sports Programming Network) - američka kabelska televizija specijalizirana za sportski program.


„Molim? Ne. Ha-ha. Ne. Je li stvarno jedan i trideset? Možda je baterija crkla.” Namrštio se gledajući u sat, lupnuo po njemu. „Koliko je na tvom?” Malcolm podigne svoju ruku. „Vrijeme je da se opustiš. Želiš popiti nešto žestoko?” „Ne. Ne. Ne. Možda. Ne. Samo... Čini mi se kao da sam ušao u drugu dimenziju, gdje je pet minuta zapravo sat i pol vremena. Trebali smo se odlučiti za popodnevno vjenčanje. Upravo sad bismo se ženili da smo se odlučili za popodnevno vjenčanje.” „Žuri ti se?” „Da, mislim.” Zurio je u prazno. „Katkad ne znam kako se ovo sve dogodilo, a kadšto osjećam kao da je uvijek tako bilo. Samo sam... to je... mi smo...” „Govori.” „Kad pronađeš nekoga koga voliš, u potpunosti, i ona tebe voli — čak i s tvojim slabostima, tvojim manama, sve nekako počne sjedati na svoje mjesto. A, ako možeš s njom razgovarati, ako te sasluša, ako te nasmijava, ako te tjera da misliš, da želiš, da vidiš tko si zaista, a to što jesi postaje još bolje, jednostavno još bolje s njom, onda bi bio lud da ne želiš s njom provesti ostatak svog života.” Zastao je s plahim smiješkom. „Lupetam.” „Ne.” Riječi su pokrenule nešto u njemu pa je Malcolm zavrtio glavom. „To je lijepo, Cartere. Ti si srećković.” „Danas sam najveći srećković na planetu.” Malcolm ugasi TV. „Donesi karte. Malo ćemo igrati gin17, pa da vidimo hoće li te i u tome sreća poslužiti.” „Može.” Opet je pogledao na sat. „Je li doista tek jedan i trideset pet?” Mac je ušla u mladenkin apartman, zastala te otplesala ples sreće. „Gledaj, gledaj, sad je moje. Danas je sve to moje. Šampanjac i lijepo voće, cvijeće, svijeće. Oh, Em, koje cvijeće.” „Samo najbolje za naše mladenke. Ipak su to Zavjeti” „Najprije šampanjac.” Laurel ode natočiti. „Meni pola čaše”, reče Parker. „Imam još neke stvari...”

17

Gin remi — kartaška igra.


„Parker, ne.” Mac je primi za ruke. „Odsada pa sve do zadnjeg plesa ti ćeš biti moja prijateljica, jedna od mojih predivnih, prekrasnih, jako potrebnih djeveruša. Monica će se pobrinuti za ostalo. Trebam te uza se — a mladenka je glavna u Zavjetima.” ,,U redu. Natoči do vrha, Laurel.” „Karen, možda bi mogla snimiti jednu panoramsku fotku...” ,,Hm-hm.” Parker zaprijeti prstom. „Ako sam ja jedna od tvojih djeveruša, onda si ti samo mladenka, a ne fotografkinja.” „Imamo sve pod kontrolom, Mac.” Karen joj namigne te promijeni leće. „Znam, oprosti.” Duboko udahne te uzme čašu šampanjca. „Dobro. Za vjenčanje. Ovaj put je zapravo.” Nakon prvog gutljaja Mac podigne ruku. ,,I još nešto jer ću poslije možda zaboraviti. Emma, hvala ti što si sve tako lijepo ukrasila i, Laurel, hvala ti na zaista spektakularnoj torti. I, Parks, za sve detalje, male i velike, mnogo ti hvala. Ali najviše, hvala ti što si moja.” ,,U redu, stani.” Laurel trepne. „Danas nema plakanja.” „Možda samo malo. Nismo se još našminkale.” Dok je Emma provlačila ruku oko Mac, Parker je podijelila maramice. Zatim su se vrata otvorila i na njima je stajala gospođa Grady, smiješeći se. „Stižu frizerke i šminkerice.” „Dobro, obrišite suze”, naredi Parker. „Idemo na posao.” Uvijek je voljela ovaj dio, iako bi samo ulazila i izlazila po potrebi. Sad je Parker sjedila u rukama frizerke sa šampanjcem u ruci i gledala kako šminkerica uređuje Mac. Nova perspektiva, pomislila je dok je uživala gledajući Carterovu majku kako žurno ulazi na malo razgovora, smijeha, plakanja. Bila je zadovoljna kako su učinkovito Monica ili Susan svako malo navraćale. Trebala je sama sebi narediti da ne ustane kad ih je Monica izvijestila da su mladoženja i njegova svita stigli, ali se ipak naslonila, uvjerila se da će sve proći prema planu. I tako je i bilo. Ona, Emma i Laurel na vrijeme su se presvukle u svoje haljine. Mac je bila u pravu što se tiče boja i tonova, pomislila je. Tamnonarančasta dala je sjaj Laurelinoj puti, dok je crvenosmeđa


naglasila Emminu tamnoputu ljepotu. A njoj je pristajala boja suhog zlata, zaključila je. Zajedno su izgledale poput svjetlucavoga jesenskog cvijeća. „Mi smo super”, izjavi Laurel. „Izgledate predivno, cure.” U svom korzetu i podvezicama Mac napravi prstom krug da naprave okret. „O, da, baš predivno. Oh, gospođo G., kako tek vi dobro izgledate „Nije loše za staru curu.” Gospođa Grady napravi okret u svojoj tamnoplavoj haljini. „Na tebi je red”, najavi Parker. „O, Bože, o, Bože.” Pomogle su joj obući vjenčanicu, namještajući je i gužvajući gornji sloj od prozirne organze, pričvršćujući zavodljivi stražnji dio haljine s namreškanim šlepom. Parker je gledala kako se Mac preobražava dok je stajala ispred ogledala. „Ja sam mladenka”, promrmlja s očima ošamućenima od čuđenja. „I predivna sam.” „Izvoli.” Gospođa Grady priđe i pruži Mac dijamantne naušnice koje joj je Carter poklonio. „Malena Mackensie — crvenokosa mršavica — najljepša mladenka koja je ikad bila u ovoj sobi.” „Gospođo G.” Mac spusti svoje obrve do obrva gospođe Grady. „Hoćete mi pomoći s ukosnicom?” To je majčin užitak, pomisli Parker, da okruni mladenku. I baš je dirljivo gledati gospođu Grady kako stavlja blještavu ukosnicu u Macinu sjajnu kosu. „Pristaje ti. Bila si u pravu, Emma, pristaje joj.” Odmaknuvši se, gospođa Grady obriše svoje oči. „To je to.” „Ne još.” Parker otvori ladicu u malom uredu, izvadi kutijicu. „Znam da si imala nešto drugo na pameti kada je riječ o nečemu posuđenome, ali voljela bih da ovo nosiš.” Otvorivši kutiju, izvadi profinjenu dijamantnu ogrlicu, s tri tanka, blještava niza. „Parker”, Mac jedva prošapće. „To je od tvoje majke.” „Moj joj je otac to poklonio za godišnjicu braka. Znam da bi oni voljeli da je danas nosiš, a za mene je to kao da su oni ovdje. Dio njih je ovdje. Oni su te voljeli.” „O, Bože.”


„Nema plakanja”, naredi Parker. ,,E pa ti se trudiš da to bude gotovo nemoguće. Rado ću je nositi. Rado...” Glas joj je samo puknuo dok je vrtjela glavom. „Ne mogu više ništa reći jer neću izdržati.” „Izvoli.” Parker joj stavi ogrlicu i zakopča je. „Savršeno.” Podigavši ruku, Mac dirne ogrlicu. „Drago mi je što su danas uz mene, uza sve nas.” Uđe Monica. ,,Oh, Mac, predivna si. Carteruće trebati kisik kad te vidi. Možda i tebi zatreba. I on izgleda nevjerojatno. Htjela sam ti reći, Karen, trebala bi započeti s formalnim fotkama. Mogu li što napraviti za vas?” „Je li mi majka stigla?” upita je Mac. „Nije još.” „Možda je i bolje tako. Dobro, Karen, tvoja sam.” „Želim nekoliko fotki ovdje, nekoliko na terasi, pa nekoliko s buketom prije slikanja s pratiljama.” „Cvijeće će biti ovdje kad budeš spremna”, reče joj Emma. „Idem vidjeti što je s momcima”, Parker reče Laurel. ,,I nemoj mi ništa sada govoriti.” „Čudim se da si ovoliko dugo izdržala. Samo naprijed.” Klizne van, podigne svoje skute i pojuri do mladoženjina apartmana. Nakon kratkog kucanja polako otvori vrata. „Oprez, žena.” „Slobodno”, poviče Del. Uđe unutra. „Monica je bila u pravu. Cartere, izgledaš nevjerojatno.” I preslatko kad su mu se vrhovi ušiju zacrvenjeli. „Svi odlično izgledate. Samo sam htjela...” Kad se Jack pomaknuo da namjesti kravatu u ogledalu, ugleda Malcolma u trapericama i gornjem dijelu trenirke kako pijucka pivo. „Nisam znala da si ovdje. Družiš se s momcima?” „Što? Oh... Ah. Da.” Oči su mu malo staklaste, pomisli, i baš mu krene predložiti da uspori s pivom kad gaje on odložio. „Karen je započela s formalnim fotkama na našoj strani tako da će biti spremna početi s vašima za petnaestak minuta. Cartere, htjet ćeš da ti otac bude tu. Poslat ću tvoju majku kad bude vrijeme. Oh, i...” „Van.” Del je okrene prema vratima. „Ti si danas djeveruša, a ne organizatorica vjenčanja.”


„Stalno to slušam. Onda se vidimo kad bude vrijeme. Malcolme, nadam se da imaš odijelo sa sobom.” „Što sam ja, idiot? Imam dovoljno vremena.” „Izbacit ćemo ga”, reče joj Jack. „Dobro izgledaš, Parker. Jako dobro.” Ona se nasmije te napravi okret za crveni tepih. „Da, izgledam.” ,,I ne brini se.” Bob, Carterov kum i kolega, podigne laptop. „Ja ovdje imam sve pod kontrolom. I upamtio sam zavjete u slučaju da mu budem trebao šaptati.” „Ti si vrijedna duša, Bob.” Čekala je da se odmakne od sobe da se nasmije. „Baš na vrijeme”, reče Emma. „To nije bilo dovoljno dugo za...” ,,Za buket. Htjela sam da sve budemo ovdje. Mac.” Emma ga izvadi iz kutije. „Završni ukras.” „Oh, Emma, oh, vau. Vidjela sam ga dok si ga slagala, ali... jednostavno vau.” Mac uzme slap ruža i ljiljana, jakih veselih boja s blještavilom malih staklenih perlica i bisera. Padao je od struka do koljena. „Jednostavno je...” Zurila je u buket pa u Emmu. „Plavi leptir. U buketu je plavi leptir.” „To je za sreću i ljubav.” „Nisi nam rekla da ćeš to napraviti.” Laurel se približi da pogleda. „Emma, emotivko jedna. Stvarno je odlično.” „I Carter ima jednog — samo jednog malog na svojoj kitici na zapučku.” „Sad ti mogu reći, stavila sam jednog na tortu — skrivenog.” „Laurel”, reče Mac lagano se smijući, „emotivko jedna.” „Budući daje Parker stavila jednog na Macinu plavu podvezicu, to znači da smo sve tri iste.” Emma izvadi i druge bukete iz kutije. „Baš kad sam pomislila da dan ne može biti bolji, on...” Mac je zastala kad su se vrata širom otvorila i kad je ušla njezina majka, u nečemu kratkom, ubojite crvene boje. „Baš izgledate... slatko. Zanimljive boje. Ostavila sam Arija dolje. Jednostavno sam morala dojuriti do vas i...” Izblijedio je namješteni smiješak na njezinu licu dok je očima sve pregledavala i došla do Mac. Parker je osjećala izraziti užitak dok je gledala kako šok zaprepaštenja obuzima Lindino lice.


Da, tako je, ti sebična, egoistična kujo. Ona je spektakularna. I ništa što ti možeš napraviti ili reći neće pokvariti nijedan trenutak njezina dana. „Mackensie, lijepa si. Stvarno jesi. Oh, moje se dijete udaje!” Podigne ruke i požuri preko sobe da zagrli Mac. „Nisam mislila da će ikada doći ovaj dan.” Iznad Lindine glave, Mac je kolutala očima i smiješila se. Ne, nijedan trenutak nije pokvaren, pomisli Parker, i nasmiješi joj se. Malcolm je hodao gore-dolje ispred mladenkina apartmana. Kako se, dovraga, ovo dogodilo? E pa nije znao kako, ali dogodilo se. Tako da... To je to. Ili će se on pobrinuti da to bude to. Ako ona ikada izađe iz te proklete sobe. Da je imao sat na ruci, sad bi po njemu lupkao da vidi je li baterija crkla. Zbog čega se toliko dugo zadržala unutra? Što se uopće događa iza tih prokletih zaključanih vrata? Napokon su se otvorila, žene su izišle van, pune boja i mirisa i blještavila. Maknuo se s puta, spreman da skoči čim ugleda Parker. Kad ju je ugledao ona je — naravno — bila uz ženu koja je danas vodila vjenčanje. „Hej.” Pogledala je iza sebe, nagnula glavu od iznenađenja, zatim se zadržala još jednu minutu da ponovno provjeri nešto što je sigurno već provjerila pet puta sa svojom zamjenom, pa tek onda krenula prema njemu u toj koprenastoj, lepršavoj haljini boje svjetlosti svijeća. „Zašto nisi dolje? Trebao bi biti na svome sjedalu. Idemo...” „Moram razgovarati s tobom minutu. Nekoliko minuta.” „Malcolme, vjenčanje. Sad. Ne mogu... O, Bože, je li neki problem? Znam da sam trebala otići dolje provjeriti...” „Nema problema. Sve je u redu. Izgleda kao prokleto vjenčanje stoljeća. Može pričekati. Naravno, nema problema.” „Pođi dolje.” Nagnula se, lagano ga poljubila u obraz. I okrenula se kad je Mac izišla. „U redu. Totalno sam spremna. Malcolme? Zašto nisi dolje?”


„Idem. Ali dopusti mi da kažem vau. Jako veliki vau. Dobar posao. Carter će progutati vlastiti jezik.” Osmijeh joj je bio blještaviji od dijamanata. „Udajem se.” „Dobio sam dopis. Vidimo se kasnije, gospođo Maguire.” „Gospođa Maguire. Oh, Bože, tako seksi.” Veselo je poskočila u svojim svadbenim cipelama s blještavom potpeticom. „Hajdemo, Parker.” Parker se još jednom nasmiješila Malcolmu, zatim povela Mac niz hodnik. „Zapamti, glavu gore, nasmiješi se. Samo polako, to je tvoj trenutak. Mi idemo dolje po abecednom redu kako smo odlučile, nakon Carterove nećakinje i nećaka.” „Zar nisu slatki?” „Jesu. I kad ti glazba da znak, zapamti da trebaš zastati i brojiti do pet tako da svi ustanu i da te dobro vide. Onda...” „Parker, ne brini se. Moj je otac dolje pri dnu stubišta i on će me otpratiti do oltara.” Macine zelene oči sada su bile mirne i suhe, ali su blistale od sreće. „Vjerojatno mi nikad nećeš reći što si trebala napraviti da ga dovedeš ovamo, i to je u redu. On je tu, i to mije važnije nego što sam mislila — ili što bih priznala. Ali, kao što si rekla jučer, najvažnije je od svega to što je Carter tamo. Moja koljena su klecava, ali to nije od živaca. To je od uzbuđenja — to je, joj, to je od jebenog ushićenja. Neću propustiti svoj red.” Na vrhu stubišta namjestile su šlep, dale Mac buket te na trenutak samo stajale kao što su činile kad su bile djeca i smiješile se gledajući plavi leptir. „Sad prate mladoženjinu majku”, promrmlja Parker. „Zar imaš slušalicu u uhu?” upita Laurel. „Ne. Jednostavno znam. Carter i Bob su ispred kamina, a majka i otac mladoženje upravo sjedaju. Sad prate Lindu. Znam da si dobro, Mac, ali napravi malo vježbi disanja kao u jogi. Sad prate mladenkinu majku”, reče za gospođu Grady, a Mac joj stisne ruku. ,,I promjena glazbe. Dječak s prstenjem, pa djevojčica s cvijećem, oboje divno izgledaju.” Provirila je da ih može gledati kako kreću niza stube na Monicin znak. „Stvarno divno.” „Karen fotografira, je li tako?”


„Ššš. Prestani s tim. Dobro. Emma.” „Idemo.” „Pet, četiri, tri, dva. Pa Laurel.” „Idem.” Parker još jednom stisne Macinu ruku. „Ovo je tvoje vjenčanje”, reče i krene niza stube. Prestala se brinuti kad je vidjela prostoriju punu uzvanika, cvijeća, svijeća i vatre u kaminu. Kad je vidjela da Carter izgleda kao najsretniji čovjek na svijetu. Letimice je pogledala u Malcolma te se na trenutak zbunila zbog prodornog pogleda u njegovim očima, zatim je sjela na mjesto pokraj svojih prijateljica. Promjena glazbe, pomisli, i svi će ustati. Ušla je Mac, blistava, pod očevom rukom, gotovo lebdeći dok je prilazila. A dijamanti Parkerine majke došli su pod svjetlo i zablistali. Mac je poljubila oca u obraz. Carter je već pružio obje ruke prema njoj. Ona mu se primakla te ga primila za ruke. „Bok, slatkišu.” Privukla ga je te sočno poljubila. „Nisam mogla dočekati”, reče dovoljno glasno da svi čuju. I vjenčali su se s odjecima smijeha. Nije ju mogao uhvatiti nasamo, barem ne dovoljno nasamo. Slijedilo je opet fotografiranje, večera, gomila ljudi. Svi su htjeli sa svima razgovarati. „Što je s tobom?” Njegova majka udari ga pod stolom. „Nemiran si. .” „Nije mi ništa. Samo se želim izvući iz ovog glupog odijela.” „Jedi svoju večeru”, naredi pa se okrene da popriča s Emminim ocem hvala Bogu — i pusti ga na miru. Pokušao ju je uhvatiti nakon jela, ali je cijela svadbena svita krenula u jednom smjeru, a uzvanici u drugom. U plesnoj su dvorani Mac i Carter izišli na podij za svoj prvi ples. Gledajući ih, shvatio je da je njegov tajming pogrešan. Potpuno pogrešan. Ovaj dan bio je njihov, ostalo može pričekati. Uzeo je pivo, rekao si da se opusti. „Koja dobra zabava, ha?” Jack sjedne do njega.


„One to dobro naprave, a očito to naprave još bolje od dobroga kad je jedna od njihovih.” Kucne čašom o Jackovu. „Ti si sljedeći, partneru.” „Jedva čekam.” Malcolm nagne glavu, promotri Jackovo lice. „Stvarno to misliš.” „Svakog dana sve više. Tko bi rekao? Velika zabava? To će biti super, ali ja čekam ono ostalo, ostatak svog života. Emma je... Ona je Emma. To je sve što ona treba biti. Sad je idem potražiti i zaplesati. Ti bi trebao zgrabiti Parker.” „Da, trebao bih.” Sjedio je još jedan trenutak, zatim je ustao da se provuče između stolova i ljudi. Glazba je žarila, privlačeći gomilu na plesni podij. Zastao je da ih pogleda na trenutak, a Del se zaustavio dok je prolazio pored njega. „Idem po šampanjac za svoju buduću mladenku. Jesi li vidio Boba tamo? On je divljak na plesnom podiju.” „Ne možeš ga promašiti.” „Ovo je jako dobar dan.” Stavi ruku na Malovo rame dok su se obojica cerila Bobu. „Znam da su već počeli zajednički život — Mac i Carter — ali ovo ga mijenja.” „Mijenja?” „Čini ga čvršćim, stvarnijim, važnijim. Bio sam na bezbroj vjenčanja, ali mislim da to nisam shvatio dok nisam upoznao Laurel, dok ga nisam poželio učiniti čvršćim i stvarnijim i važnijim. Kako bilo, ako tražiš Parker, ona je tamo.” „Hvala.” Jebeš tajming, odlučio je i krenuo u lov za njom. Ugledao ju je - s Laurel - kako plešu zajedno. Kad se glazba promijenila, pošle su prema njemu, ruku pod ruku. „Kako to da žene mogu zajedno plesati, a kad to rade muškarci onda izgledaju glupo?” „Ne izgledate. Samo mislite da izgledate”, reče mu Laurel. „Jesi li vidio Dela?” „Otišao je...” Gestom je pokazao kao da pije. „Idem ga pronaći, da skratim čekanje. Hoćeš li ti?” ona upita Parker. „Hoću, hvala.”


Kad su ostali nasamo, uhvatio ju je za ruku. „Slušaj, možemo izaći van na minutu? Želim...” „Parker.” Došulja se Linda, s čašom šampanjca u ruci. „Organiziraš dobra događanja. Sigurno si radila dan i noć tjednima da ovo uspiješ napraviti. Nije čudo što izgledaš umorno.” „Stvarno?” Srdačno, ali hladno reče Parker. „To je vjerojatno zbog ove rasvjete. Baš sam razmišljala kako te ta nijansa crvene, na ovom svjetlu, čini bijednom. Mislim blijedom. Malcolme, upoznao si Macinu majku, zar ne?” „Da. Kako ste?” Linda zabaci svoju obilnu grivu plave kose i usmjeri svoje seksi svjetloplave oči prema njemu. „Ide jako dobro, hvala. Negdje smo se susreli? Ne mogu vjerovati jer nikada ne zaboravljam tako zgodnog muškarca.” Pruži mu ruku, nagne se tijelom. „Kada smo se susreli?” „Kad ste mi ponudili pušenje.” Pokraj njega Parker ispusti nekakav zvuk gušenja. Linda krene natrag, uperi zloban pogled prema Parker. „Trebala bi bolje pripaziti na to koga dovodiš u kuću.” „Već sam to napravila. Ovdje ti je jedan slobodan prolaz. Uživaj. Hajdemo plesati, Malcolme. Stvarno želim plesati s tobom na vjenčanju svoje prijateljice.” Povukla ga je na podij, zatim stavila glavu na njegovo rame, tresući se od smijeha. „Oh. Oh. Bit ćeš tako dobro nagrađen prvom prilikom. To je bilo...” Podignula je glavu, stavila svoje ruke s obiju strana njegova lica i ljubila ga dok mu se nije zavrtjelo u glavi. „Hajde.” Povuče je daleko od glazbe. „Ali želim...” „Pet minuta, kvragu.” Ljudi su posvuda, shvatio je. Odvuče je iz plesne dvorane, niza stube, ignorirajući njezine primjedbe. Procijeni situaciju, zatim krene prema njezinu krilu te je gurne u teretanu. Nitko neće ovamo doći dok traje vjenčanje. „O čemu se, pobogu, ovdje radi?” „Slušaj. Samo me slušaj.” „Slušam te.” Udahne. „Da, ti me slušaš, pa ti ja na kraju kažem stvari koje nikad nikomu nisam rekao i nikad nikomu nisam kanio reći. Ti


uđeš unutra, to je ono što radiš, uđeš unutra i pogledaš što se tamo nalazi i to ti ne smeta.” „Zašto bi mi smetalo? Malcolme, koliko si popio?” „Vjerojatno ne dovoljno za ovo. Nikad nisam išao tako daleko, ni s kim. Jednostavno mi se činilo da bih bio u tome loš — ma kvragu, važno mi je da budem dobar u onome što radim.” Okrene se od nje i počne hodati tražeći daha i ravnotežu. „Proveo sam prvih deset godina svog života seleći se i to je bilo u redu, tako je bilo. Veći dio sljedećih deset godina proveo sam bjesneći na jebeni svijet i lumpajući. Onda sam pokušao napraviti nešto bolje, na svoj vlastiti način.” Provuče ruku kroz kosu. „Išlo mi je bolje, a onda sam stradao. Sudbina, peh, što god. Prihvatio sam drugu šansu, i napravio neke promjene. Kroza sve to, samo je jedna osoba bila uz mene.” „Tvoja je majka izvanredna žena.” „Upravo tako. Imam dobar posao. Znam kako ga voditi, kako ga širiti. Sviđa mi se to što radim. Ne, volim to što radim.” „Zato i jesi dobar u tome. Voljela bih da mi kažeš što nije u redu.” „Nisam rekao da nešto nije u redu. Ja samo...” Zastao je na trenutak i samo zurio u nju. „To nisi nikada trebala biti ti, to je sasvim sigurno.” „O čemu pričaš?” „Rekla si mi da me voliš.” „Znači čuo si me.” Okrenula se te pošla prema mini hladnjaku da uzme vodu. „Naravno da sam te čuo. Nemam nikakvih problema sa sluhom.” „Samo si me odlučio ignorirati.” „Nisam. Zaslijepila si me, Parker. U potpunosti si me oborila. Nisam nikad mislio da ćeš osjećati za mene ono što ja osjećam za tebe.” Spustila je vodu, a njezin pogled polako je došao do njegova. „Što osjećaš za mene?” „Kao... Kako je ono to Carter rekao? On zna s riječima.” „Ne želim Carterove riječi. Nisam zaljubljena u Cartera.” „Osjećam da si ti razlog zbog kojeg sam se izvukao iz vječite selidbe okolo, lumpanja. Razlog zbog kojeg nisam umro. Razlog zbog kojeg sam ovdje. Osjećam...”


Zastao jc te psovao sebi u bradu, dok je ona tu samo stajala, lijepa, savršena, blistava. „Slušaj, morat ću ukrasti nekoliko Carterovih riječi. Kad voliš nekoga i ta osoba voli tebe, čak i kad si sjeban, sve sjedne na svoje mjesto. „Sve je sjelo na svoje mjesto, Parker. Eto.” Spusti vodu na klupu za dizanje utega. „Uvijek sam zamišljala, kad mi se ovaj trenutak dogodi, da će biti sasvim drukčiji od ovoga.” Lice mu poprimi ljutiti izraz. „Dobro, nema poezije i Mjesečevih zraka. Ali nosim prokleto odijelo.” Ona se nasmije. „Tako mi je drago što se ovaj trenutak dogodio baš ovako, s tobom, baš ovdje, upravo sada.” Krene prema njemu. „Nisam završio.” I zastane. „Oh, oprosti.” „U redu. Moramo to napraviti.” Raskolači oči. „Molim?” Sve se u njemu opustilo. Jednostavno je obožavao način na koji je izgovorila tu riječ. „Bože, dugonoga, prestani misliti na seks. Htio sam reći da trebamo...” Napravio je prstom krug prema stropu. „Bojim se da ne mogu dešifrirati tvoju domišljatu šifru.” „Trebamo se vjenčati.” „Trebamo...” Odmakne se i sjedne pokraj boce vode na klupu za dizanje utega. „Oh. Bože.” „Gledaj, budući da me poznaješ i svejedno me voliš, onda razumiješ da neću sad kleknuti i izrecitirati nešto što je neki mrtvi tip napisao prije nekoliko stoljeća. Kvragu.” Priđe joj, i podigne je na noge. „Vjerojatno mogu bolje. Znam sada kako ti funkcioniraš. Znam da nije sve u detaljima, nego u onome što detalji čine. Ono što se događa gore - to je odlična zabava, ali bitno je ono što slijedi nakon toga. Ti želiš ono bitno.” ,,U pravu si”, tiho mu reče. „Tako ja funkcioniram. Ali nije riječ samo o tome što ja želim.” „Ako želiš cijeli paket, dok nas smrt ne rastavi, onda me pogledaj. Nitko te nikad neće voljeti kao što te ja volim, podržavati te kao što te ja podržavam, razumjeti kako funkcioniraš kao što ja razumijem. Nitko, Parker.” Ruke su joj se htjele tresti, pa ih je na trenutak stavila na njegovo lice i gledala u njegove oči. „Reci mi što ti želiš.”


On joj uzme ruke te ispreplete svoje prste s njezinima. „Želim život s tobom, a sada kradem riječi od Jacka i Dela — barem otprilike. Želim započeti taj život jer ti si Parker. Ti si ta, ti si sve. Želim učvrstiti ovo što imamo. Želim — ovo su sada samo moje riječi — želim ti dati obećanja i želim ih održati. Volim te i želim ti obećati da ću te voljeti do kraja života.” Uzdahne. „Što kažeš na to?” „Što kažem? Kažem da.” Smušena od sreće, nasmije se, čvrsto mu stisne ruku. „Da, Malcolme, moramo to napraviti.” Baci ruke oko njega. ,,Oh, ti si savršen. Ne znam zašto, ali ti si jednostavno savršen.” „Mislio sam da je danas Carter najsretniji čovjek na svijetu. Upravo je gurnut na drugo mjesto.” Odmakne je, stavi svoje usne na njezine, teturajući dok ju je ljubio. „Nemam prsten ni ništa takvo kod sebe.” „Bolje ti je da nabaviš jedan uskoro.” „Razumio sam.” Podignuo je obje njezine ruke k svojim usnama, a dok ih je ljubio, njoj su se oči sjajile. „Dugujem ti ples.” „Da, duguješ, i stvarno želim plesati s tobom. Moramo se vratiti. Ovo je Macina večer.” „Reći ćemo im sutra, da ne odvratimo pažnju s njih.” Da, pomislila je, on zna kako ona funkcionira. Opet mu je obujmila lice i opet poljubila čovjeka kojeg voli. Čovjeka za kojeg će se udati. „Sutra je dovoljno rano.” Otišla je s njim natrag, ruku pod ruku, prema glazbi, cvijeću, blještavim svjetlima. Večeras je, pomislila je, Macina večer. I to je početak njezina vlastitog sretnog svršetka.


EPILOG

Nova je godina, pomisli Parker dok je sjedala za svoj radni stol da sredi papirologiju. Blagdani, zabave, događanja, Macino vjenčanje, zbog svega toga malo je kaskala. Još k tomu i njezine zaruke, razmišljala je i podignula ruku tako da dijamantni prsten uhvati malo slabe zimske svjetlosti, pa nije bilo čudno što je malo kasnila za planom. Imala je cijelo popodne da se za to pobrine, da vrati sat unatrag. I da okrene kalendar na godinu punu događanja. Što se sve može promijeniti u dvanaest mjeseci. Četiri zaruke i vjenčanje. Godinu dana prije, ona nije znala da Malcolm Kavanaugh postoji, a sad će se vjenčati za deset mjeseci. Bože, imala je napraviti gomilu planiranja i posla i istraživanja. Udat će se za čovjeka kojega voli, a vjenčanje će definitivno sve oboriti s nogu. Proučavala je svoj prsten dok joj oči nisu postale sanjive. Završila je i započela svoju prvu godinu s Malcolmom. To je bio samo početak. A zbog ovoga, podsjetila se, nije obavljala dovoljno posla. Već je imala sindrom mladenkina mozga.

Uključila je računalo. Radit će u tihoj kući, pomislila je, bez ometanja. Gospođa Grady trebala bi dovršavati pakiranje za svoj godišnji zimski odmor. Mac i Carter trebali bi raditi isto jer putuju na


medeni mjesec. Pretpostavljala je da su Del i Laurel, Emma i Jack svi ušuškani u svojim kućama i da ljenčare. A Malcolm — njezin Malcolm — već je otišao u radionicu gdje je planirao dovršiti neki posao. Večeras će imati oproštajnu večeru da sa stilom otprate ova tri putnika. Onda će ona i Malcolm moći uzeti nekoliko dana — Zavjeti su uvijek imali manje posla nakon Nove godine — za kratki zimski odmor u kući na plaži. Samo njih dvoje. „Uhvati se posla, Parker”, promrmljala je. „Nisi jedina mladenka kojoj treba posvetiti pažnju.” Uhvatila je gotovo sat vremena prije invazije. „Zašto radiš?” upita Laurel dok je ulazila u Parkerin ured s Emmom i Mac. „Zato što mi je to posao. Zašto se Mac ne pakira?” „Spakirano.” Mac napravi potez po zraku kao da je prekrižila nešto s popisa. „Firenco, evo nas. Ali sada...” Njih tri krenu naprijed te je podignu iz stolice. „Ideš s nama.” „Znate li koliko još imam posla...” „Pet minuta, ako i toliko”, bila je Emmina procjena. „Možda nećemo imati nijednu proslavu sljedeća dva tjedna, ali...” „Sinoćnja je prošla odlično i znam jako dobro da si se već spakirala iako putuješ tek za dva dana. Vjerojatno si spakirala i Mala”, reče Laurel. „Nisam. Samo sam mu dala popis prijedloga. Stvarno, treba mi još samo sat vremena. Ionako ćemo svi kasnije večerati.” „Imamo važnijih stvari od posla.” Mac je čvrsto držala Parker za ruku dok su je vodile niza stube. „Možda vi imate, ali ja...” Lampica joj se upalila kad je vidjela kamo idu. „Izabrale ste mi vjenčanicu.” „To je tradicija žena Zavjeta.” Emma potapša Parker po stražnjici. „Naredile smo momcima da se izgube ovo popodne. Imat ćemo zabavu za probu Parkerine vjenčanice.” „Pod uvjetom, kao i uvijek, ako ti ne odgovara, da nema ljutnje, nema zamjerki.” Pred vratima mladenkina apartmana Laurel se okrenula i blokirala vrata. „Jesi li spremna?”


„Naravno da jesam. Čekaj.” Parker se nasmije i stavi ruku na srce. „Vau. Nije mi dobro, ali u pozitivnom smislu. Toliko njih sam pomogla izabrati, a sad ću probati jednu.” ,,I bit ćeš prekrasna. Otvori vrata, Laurel, umirem ovdje”, naredi Emma. „Idemo.” S rukom još uvijek na srcu, Parker uđe unutra. A ruka joj je samo kliznula dolje na bedro. Bijela svila padala je s prekrasnog gornjeg dijela haljine bez naramenica, niz uski struk do širokih skuta. Stil klasične toalete blistao je s raskošnim nizovima perlica i vezovima, šljokicama na gornjem dijelu, koje su išle postrani prema dnu haljine, obrubljujući široki porub i šlep. Njezine linije, njezin stil. To će joj, bez sumnje, pristajati. Ali nije joj to mutilo vid. „To je vjenčanica moje majke. Ona je mamina.” „Gospođa G. izvadila ju je iz spremišta.” Dok je govorila, Emma je gladila Parker po leđima. „Bila je vitka poput tebe i gotovo iste visine.” Gospođa Grady obriše oči. „Možda bi htjela izabrati svoju vlastitu, neku novu, ali mi smo mislile...” Parker je zavrtjela glavom, nije mogla pričati, i samo se okrenula da obujmi svojim rukama gospođu Grady. „Ne mogu snimati fotografije ako plačem.” Mac uzme maramice kojih je uvijek bilo pri ruci u sobi. „Izvolite, svi popijte malo šampanjca i prestanite plakati.” Laurel je prešla rukom preko svog vlažnog obraza prije nego što je počela točiti. „Hvala vam.” Parker poljubi gospođu Grady u oba obraza. „Hvala, svima vama. Da, Bože, daj mi to.” Parker uzme čašu šampanjca od Laurel i maramicu od Emme. „Predivna je”, uspije reći. „Jednostavno predivna. Vidjela sam je samo na fotografijama, vidjela sam samo kako je prekrasno u njoj izgledala, kako su sretno ona i tata izgledali. Ona se udala za mog oca u toj haljini, a sad ću ih oboje imati uza se kad se budem udavala za Malcolma. Ovo je najbolji dar koji ste mi mogle dati. Najbolji.” „Zaboga, probaj je. Svlači se, Brown”, naredi Laurel.


„U redu. Idem.” „Leđima prema ogledalu”, podsjeti je Emma. „Nema gledaj dok ne budeš gotova.” Pomogle su joj da uđe u haljinu, kao što je ona pomogla svakoj od njih. „Okreni se, ali zatvori oči. Želim namjestiti skute i šlep.Razmišljajući već o buketima, Emma je prostrla porub i izbacila šlep. Letimice je pogledala Mac, dobila signal kad se Mac namjestila i pripremila fotoaparat. „U redu, pogledaj.” U ogledalu je Parker na svom licu vidjela ono što je vidjela na licima toliko mnogo mladenki. Uzbuđenje, zadivljenost, ushićenje „Ovo je bila vjenčanica moje majke”, promrmlja. ,,A sada je moja.” „Parks.” Mac se premjesti te ponovno pritisne okidač. ,,Izgledaš spektakularno.” „Izgledaš sretno.” Gospođa Grady smiješila joj se širokim osmijehom. „Sretno i zaljubljeno. Ništa drugo ne pristaje bolje mladenki » „Ja sam mladenka. Ja sam sretna i zaljubljena, i izgledam spektakularno.” „Spusti taj fotoaparat, Mackensie.” Gospođa Grady podigne svoj. „Želim svoju fotku vas četiriju. Nemoj stati na šlep! Tako.A sad razmišljaj o vjenčanju.” Kad su se nasmijale, ona je okinula. „Nazdravimo. Svi uzmite svoje čaše. Emma, alkoholičarko jedna”, optuži je Laurel. „Tvoja je prazna.” „Pomoglo mi je da prestanem plakati.” Napunivši ponovno čašu, Emma je podigne zajedno s ostalima „Za izvanrednu godinu”, počne Laurel. „O, Bože, živjeli”, doda Mac. „Za naše muškarce”, nastavi, „koji su sretni što nas imaju. Za našu mamu.” Gospođa Grady opet se rasplakala. „Nemojte opet.” „Za prijateljstvo.” ,,I za Zavjete”, doda Parker. ,,I žene koje ih vode. Naša su vjenčana pripremljena s ljubavlju, sa stilom i s osobitom pažnjom za detalje. Pogotovo kad se mi same udajemo.” Nasmijale su se, kucnule čašama. Dok su pile, gospođa Grady se odmaknula i snimila još jednu fotografiju. Počele su pričati o


ukrasima za kosu, o cvijeću, o bojama za haljine koje će druge cure nositi. Njezine cure, pomislila je, sve sretne i zaljubljene, i sve spektakularne. Za moje cure, pomislila je, podižući čašu u samostalnoj zdravici. Za mladenke Zavjeta, i njihove sretne svršetke.

KRAJ ČETVRTE KNJIGE

VRATITE SE TAMO GDJE JE SVE ZAPOČELO, S

VIZIJOM U BIJELOM

PRVIM ROMANOM U KVARTETU MLADENKI. OKRENITE STRANICU ZA POSEBNI ULOMAK...


PROLOG

Do svoje osme godine Mackensie Elliot udala se četrnaest puta. Vjenčala se sa svakom od svojih triju najboljih prijateljica — kao mladenka i mladoženja — s bratom svoje najbolje prijateljice (uz protest), s dva psa, tri mačke i sa zecom. A sudjelovala je i na bezbrojnim drugim vjenčanjima kao djeveruša, kuma, djever, kum i svećenik. Iako su razvodi uvijek bili prijateljski, nijedan od njezinih brakova nije potrajao do večeri. Obilježju prolaznosti braka nije se nimalo čudila jer su se i njezini roditelji dosada već dvaput razveli — svatko od njih. Vjenčanje nije bila njezina omiljena igra, ali nekako joj se sviđala uloga svećenika ili kapelana ili matičara. Ili rabina, nakon što je bila na bar micvi18 nećaka druge žene svog oca. Osim toga, uživala je u pjenušavoj limunadi i biskvitima ili maštovitim čajnim kolačićima koji su uvijek bili posluženi nakon ceremonije. To je bila Parkerina omiljena igra i Vjenčanje se uvijek održavalo na imanju Brownovih, s njegovim skupim vrtovima, lijepim šumarcima i srebrnastim jezerom. U hladnim zimskim danima obrede su znali održati ispred rasplamsane vatre kamina u velikoj kući. Imali su jednostavna vjenčanja i raskošne, detaljno razrađene obrede. Kraljevska vjenčanja, nesretne otmice, cirkuske teme i

18

Bar micva — židovski obred zrelosti; uvođenje dječaka u zajednicu odraslih.


gusarske brodove. O svakoj se ideji ozbiljno raspravljalo i glasalo i nijedna tema nije bila previše ekstravagantna ili neizvediva. Ipak, s četrnaest brakova iza sebe, Vjenčanja su joj već pomalo dojadila. Sve dok nije došlo do prekretnice. Za osmi rođendan Mackensie je od svoga šarmantnog i uglavnom odsutnog oca dobila Nikonov fotoaparat. Nikada prije nije pokazivala zanimanje za fotografiju i isprva ga je stavila na stranu među sve druge čudne darove koje joj je poslao nakon razvoda. Ali Mackensieina majka rekla je svojoj majci, a baka je opet počela gunđati o neodgovornom, beskorisnom Geoffreyu Elliotu i kako je fotoaparat neprikladan dar za djevojčicu koja bi se trebala igrati lutkama. Mac se kao i obično, iz principa, nije slagala s bakom, i njezino zanimanje za fotoaparat odmah je naglo poraslo. Kako bi naljutila baku — koja je došla u posjet preko ljeta umjesto da ostane u svojoj umirovljeničkoj zajednici u Scottsdaleu, kamo je, prema njezinu čvrstom uvjerenju, pripadala — Mac je počela posvuda vući fotoaparat sa sobom. Igrala se s njim, eksperimentirala. Slikala je svoju sobu, svoja stopala, prijatelje. Slike su bile nejasne i tamne ili zamrljane i isprane. Zbog nezadovoljavajućih rezultata i majčina skorašnjeg razvoda od očuha, Macino zanimanje za Nikon počelo je opadati. Čak ni godinama poslije nije mogla objasniti što ju je toga ljetnog poslijepodneva nagnalo da ga ponese do Parkerine kuće za igru Vjenčanja. Svaki detalj obreda bio je pažljivo isplaniran. Tradicionalno vrtno vjenčanje; Emmaline kao nevjesta i Laurel kao mladoženja razmijenit će zavjete ispod sjenice nadsvođene ružama penjačicama. Emma će nositi dugačak svileni veo koji je Parkerina majka skrojila od starog stolnjaka, a do oltara će je pratiti Harold, Parkerin ostarjeli, dobrodušni retriver. Uz stazu su već bili poredani uzvanici, galerija Barbika, Kenova i raznih plišanih lutaka i životinja. „Ovo je privatna ceremonija, samo za uski krug uzvanika”, tumačila je Parker dok je namještala Emmin veo, ,,s malim primanjem na trijemu koje će se održati nakon obreda. Dobro, a gdje je kum?”


Laurel, s nedavno oguljenim koljenom, razmicala je grane hortenzija. „Pobjegao je i popeo se na drvo loveći vjevericu. Ne mogu ga natjerati da siđe.” Parker je zakolutala očima. „Ja ću ga dovesti. Ti ne bi smjela vidjeti nevjestu prije vjenčanja. To donosi nesreću. Mac, ti pričvrsti Emmin veo i daj joj buket. Laurel i ja ćemo skinuti gospodina Fischa s drveta.” „Ja bih radije išla na kupanje”, rekla je Mac dok je odsutno potezala veo. „Možemo otići nakon što se ja udam.” „Valjda. A tebi vjenčanja nisu dojadila?” ,,Oh, ne smeta mi. A ovdje tako lijepo miriše. Sve je tako lijepo.” Mac je pružila Emmi kiticu maslačaka i divljih ljubičica. „Izgledaš lijepo.” To je bilo potpuno točno. Emmina tamna, sjajna kosa prelijevala se ispod bijele čipke. Oči su joj svijetlile dubokim, tamnim sjajem dok je mirisala vjenčani buket. Koža joj je preplanula, nekako sva zlatasta, pomislila je Mac i namrštila se na svoju vlastitu mliječnobijelu kožu. Prokletstvo crvenokosih, govorila je njezina majka jer je Mac svoju kao mrkva crvenu kosu dobila od oca. S osam godina, bila je visoka za svoju dob i mršava kao kolac, sa zubima već zarobljenima u omraženoj žičanoj protezi. Pomislila je da pokraj nje Emma izgleda kao ciganska princeza. Parker i Laurel vratile su se smijući se, s podmuklim mačjim kumom čvrsto stegnutim u Parkerinu naručju. „Svi trebaju zauzeti svoja mjesta.” Parker je prebacila mačku u Laureline ruke. „Mac, ti se moraš odjenuti! Emma...” „Ne želim biti djeveruša.” Mac je bacila pogled na haljinu s nabranim rukavima prebačenu preko vrtne klupe. „Ta stvar grebe i vruće je u njoj. Zašto gospodin Fisch ne bi bio djeveruša, a ja ću biti kum?” „Zato što je već sve isplanirano. Svi su nervozni prije vjenčanja.” Parker je zabacila na leđa svoje duge smeđe pletenice i podignula haljinu provjeravajući je li negdje zaprljana. Zadovoljna rezultatom, gurnula ju je prema Mac. „Sve je u redu. Bit će to divan obred s pravom ljubavi i sretnim životom zauvijek.” „Moja mama kaže da je sreća zauvijek hrpa sranja.”


Nakon Macine izjave nastupio je trenutak tišine. Neizgovorena riječ razvod visjela je u zraku. „Mislim da to ne mora biti tako.” S razumijevanjem u očima, Parker je stavila ruku na Macinu golu nadlakticu. „Ne želim odjenuti tu haljinu. Ne želim biti djeveruša. I ne želim...” „Dobro. U redu je. Možemo se praviti kao da imamo djeverušu. Ti bi mogla slikati.” Mac je spustila pogled na fotoaparat koji je, zaboravljen, visio s njezina vrata. „Slike mi nikada ne ispadnu dobro.” „Možda ovaj put ispadnu. Hajde, bit će zabavno. Ti ćeš biti službeni fotograf na vjenčanju.” „Slikaj mene i gospodina Fischa”, navaljivala je Laurel i podignula mačku do svog lica. „Hajde, slikaj nas, Mac!” Bez mnogo entuzijazma, Mac je podignula fotoaparat i pritisnula okidač. „Trebali smo se toga sjetiti već prije! Prvo ćeš snimiti portrete mladenke i mladoženje, a onda još mnogo slika tijekom obreda.” Ponesena novom idejom Parker je odložila haljinu na grm hortenzije. „Bit će dobro, bit će zabavno. Ti kreni naprijed s mladenkom i Haroldom. Pokušaj napraviti nekoliko dobrih slika. Ja ću pričekati ovdje, a onda ćemo pustiti glazbu. Hajde, krenimo!” Poslije će biti biskvita i limunade, podsjetila se Mac. A kasnije, kupanje i zabava. Nije važno budu li slike glupe, nije važno što je baka u pravu i što fotoaparat još nije za nju. Nije važno što će se mama ponovno rastati ni što se očuh, koji je bio sasvim u redu, već odselio. Nije važno što je vječna sreća sranje jer sve je to, tako i tako, samo pretvaranje. Pokušala je slikati Emmu i poslušnoga Harolda, zamišljajući kako dobiva razvijene fotografije, a na njima su mrlje od njezina palca i mutni, nejasni likovi — kao i uvijek. Kad je počela glazba, požalila je što nije odjenula svrabljivu haljinu i što je odbila biti Emmina djeveruša samo zato što su je mama i baka oneraspoložile. Stoga je požurila naprijed, stala sa strane i potrudila se snimiti lijepu fotografiju Harolda i Emme dok prolaze vrtnom stazom prema oltaru.


Kroz leću sve izgledu drukčije, pomislila je. Može fokusirati Emmino lice, veo prebačen preko nemirne kose i sunce koje sjaji kroz čipku. Lijepo. Snimila je još nekoliko fotografija kad je Parker, kao svećenik Whistledown, započela s Dragi mladenci, kad su se Emma i Laurel primile za ruke, a Harold se sklupčao pokraj njihovih nogu i zahrkao. Primijetila je kako je Laurelina kosa sjajna, kako se Sunčev sjaj prelijeva po kovrčama koje proviruju ispod starog cilindra. Kako se brkovi gospodina Fischa trzaju dok zijeva. Kad se to dogodilo, dogodilo se i unutar Mac i izvan nje. Tri prijateljice stale su ispod bujnoga bijelog luka vrtne sjenice, trolist lijepih mladih djevojaka. Mac se instinktivno pomaknula, tek nekoliko centimetara i neznatno nagnula fotoaparat. Nije znala da je to kompozicija, znala je samo da tako izgleda bolje. A plavi leptir zalepršao je poprijeko preko objektiva i sletio na zlatnožuti cvijet maslačka u Emminu buketu. Iznenađenje i veselje zasjali su gotovo istodobno na licima djevojčica uokvirenih bijelim ružama. Mac je pritisnula okidač. Znala je, znala, da fotografija neće biti nejasna i tamna ili zamrljana i isprana. Njezin palac neće zaklanjati leću. Znala je točno kako će slika izgledati, znala je da baka ipak nije bila u pravu. Možda je vječna sreća sranje, ali znala je da želi snimati fotografije trenutaka koji su sretni. Jer onda traju zauvijek. kraj


Nora Roberts - Zauvek srecni