Issuu on Google+


Prva knjiga trilogije Hotel BoonsBoro

Naslov izvornika: Next Allways – The book one of The Inn Boonsboro Trilogy Prijevod: Vesna Stričević Šolić


Zidovi od klesanog kamena stajali su već više od dva stoljeća, jednostavni, obusni i čvrsti. Uzdizali su se u spomen na čovjekovu urođenu potrebu da gradi i ostavi svoj znak. Tijekom tih dvaju stoljeća ljudi su dodavali slojeve, kombinirali kamene dijelove s ciglom, s drvom i staklom, proširivali, transformirali i prilagođivali svojim potrebama, vremenu, hirovima. Vrijeme je prolazilo, a kamena je zgrada promatrala kako oko nje niču nove kuće, kako se naselje pretvara u grad. Zemljanu je cestu zamijenio asfalt; konji i kočije ustupili su mjesto automobilima. Mode i stilovi prohujali su u treptaju oka. A ona je i dalje stajala na gradskom trgu, trajni biljeg u ciklusu promjena. Upoznala je rat, čula je jeku oruţja, krikove ranjenih, molitve uplašenih. Vidjela je krv i suze, radost i gnjev. Rođenja i smrt. Cvjetala je u dobrim vremenima, preţivljavala u teškima. Mijenjala je vlasnike i svrhu, ali kameni zidovi odolijevali su svemu. S vremenom, elegantni drveni trijemovi počeli su propadati. Stakla su popucala; ţbuka se smrvila i otpala. Ĉovjek koji je pozornije pogledao, mogao je primijetiti golubove koji lepršaju oko razbijenih prozora i pitao bi se što je ta zgrada nekada bila. Ali Beckett je znao. Stajao je u mraku, na suprotnoj strani trga s palcima zataknutima u dţepove. Gust ljetni zrak nije se micao. Neprozirne zaštitne cerade prekrivale su zgradu od krova do pločnika i zaklanjale fasadu. Tijekom zime zadrţavale su toplinu i olakšavale ekipi rad. Sada su blokirale ljetnu jaru - i pogled. Ali on je znao kako izgleda sada i kako će izgledati kad renoviranje bude završeno. Na kraju krajeva, on je bio projektant - on, njegova dva brata i njihova majka. Ali na nacrtima je pisalo njegovo ime, ime arhitekta. Prešao je na drugu stranu. Koraci su mu bili gotovo nečujni u tišini noći. Prošao je ispod skele na bočnoj strani i u svjetlu ulične rasvjete zadovoljno primijetio kako su kamen i cigla dobro očišćeni. Djelovali su staro - bili su stari, a upravo to je dio njihove ljepote i privlačnosti. No sada su zidovi prvi put izgledali uređeno. Zaobišao je zgradu i, gazeći po prašini i građevinskim otpadcima ušao u buduće dvorište. Ovdje su trijemovi već bili obnovljeni. Svjeţe obojeni stupići ograde - izrađeni po narudţbi prema starim fotografijama i ostatcima pronađenima tijekom iskopavanja - sušili su se na razapetoj ţici. Znao je da će ih njegov stariji brat, Ryder, glavni izvođač radova, dati postaviti sljedećeg dana. A znao je to zato što ga je Owen, srednji od trojice braće Montgomery, zatrpavao obavijestima i lijepio poruke po svim dostupnim mjestima i izvještavao o svakom zabijenom čavlu. Ţelio on biti informiran o tome ili ne. U ovom slučaju, pomislio je traţeći ključ u dţepu, ţelio je biti - uglavnom. Stari hotel postao je obiteljskom opsesijom. Drţao ga je za grlo, pomislio je i otvorio vrata prema prostoriji koja će biti glavno predvorje. I za srce. A kvragu, drţao ga je i za muda. Nijedan projekt na kojemu su radili nikada ih nije toliko okupirao. Pritisnuo je prekidač, a oštro svjetlo bljesnulo je sa stropa i osvijetlilo goli cementni pod, grubi malter na zidovima, alat, cerade, radni materijal. Mirisalo je na drvo, cement, prašinu i, jedva primjetno, na pečeni luk koji je netko


donio za ručak. Ujutro, kad se bude bolje vidjelo, napravit će temeljitiju inspekciju na katovima. Bilo je glupo doći u ovaj kasni sat kad ne moţe ništa jasno vidjeti, a usto je umoran kao pas. Ali nije mogao odoljeti. Za muda, pomislio je ponovno, i prošao ispod širokoga kamenog luka. Upalio je baterijsku svjetiljku i krenuo prema prednjem dijelu zgrade i priručnim stubama. Bilo je nešto u tom mjestu usred noći, kad buka čekića, zujanje pila i glasova utihne, a zgradu preuzmu sjene. Nešto ne posve tiho, ne posve nepokretno. Nešto što ga je nevidljivim prstima dodirivalo po vratu. Još jedna stvar kojoj nije mogao odoljeti. Prošarao je svjetiljkom preko drugog kata, primijetio smeđe vreće u kutu. Kao i uvijek, Owenov je izvještaj bio točan. Ry i njegova ekipa završili su s postavljanjem izolacije na ovoj razini. Iako se kanio popeti ravno na vrh, prolunjao je uokolo, a osmijeh na koščatom licu rasvijetlio je sjenovite plave oči. "Pribliţavamo se", rekao je tišini glasom promuklim od nespavanja. Kretao se kroz mrak slijedeći traku baterijskog svjetla, visok čovjek uskih bokova, s valovitom smeđom kosom prošaranom svjetlijim pramenovima koju je naslijedio od Rileya - s majčine strane. Ako nastavi lunjati uokolo, zaključio je, morat će ustati prije nego što uopće ode u krevet i zato se popeo ravno na drugi kat. "E, o tome ti ja pričam." Prešao je prstom po svjeţemu sloju gipsa i čisto zadovoljstvo rastjeralo je misli o snu. Osvijetlio je baterijom četvrtaste otvore za struju, ušao u budući stan upravitelja hotela i primijetio otvore za vodovodne cijevi u kuhinji i kupaonici. Proveo je još malo vremena obilazeći apartman i kimnuo s odobravanjem na niski pregradni zid u prostranoj kupaonici. "Ti si, jednostavno, genijalan, Beck. A sada, za Boga miloga, idi kući." Ali, grozničav od umora i uzbuđenja, još jedanput je sve detaljno pogledao i tek onda krenuo natrag. Ĉuo je zvuk kad se spustio na prvi kat. Pjevušeći mrmor - nedvojbeno ţenski. A za zvukom, došao je i miris. Kozja krv, slatka i divlja, proţeta ljetom. Ţeludac mu je zaplesao, ali, dok je prelazio svjetlom prema nedovršenim sobama, ruka mu je ostala čvrsta. Stresao je glavom kad su zvuk, a za njim i miris, izblijedjeli. "Znam da si tu", doviknuo je, a glas mu se vratio natrag kao jeka. "I pretpostavljam da si ovdje već dugo. Mi je vraćamo u ţivot, u velikome stilu. Ona to zasluţuje. Nadam da će ti se dopasti kad bude završena jer... pa, takva će odsada biti." Pričekao je nekoliko minuta, dovoljno maštovit - ili dovoljno umoran - da zamisli kako se to što boravi u zgradi povlači u čekaj-i-vidi stanje. Slegnuo je ramenima. "Dajemo joj najbolje što imamo, a mi smo doista dobri u svojem poslu." Sišao je u prizemlje i primijetio da radno svjetlo više ne gori. Pritisnuo je prekidač i ponovno ga uključio pa isključio uz još jedno slijeganje ramena. Nije bilo prvi put da se nepoznati stanar poigrava s nekim od njih. "Laku noć", doviknuo je i zaključao vrata za sobom. Ovaj put nije čekao da se upali zeleno svjetlo na semaforu, već je dijagonalno prešao ulicu. Vesta, pizzeria i obiteljski restoran, s njegovim stanom i uredom na katu, zauzimala je suprotni kut trga. Spustio se kosim bočnim prilazom do parkirališta sa straţnje strane i


izvukao torbu iz svog kamioneta. Odlučivši da će ubiti svakoga tko ga nazove prije osam sati ujutro, otključao je ulazna vrata, prošao pokraj restorana u prizemlju i popeo se stubama do svoga stana. Nije se potrudio upaliti svjetlo. Kretao se kroz stan uz pomoć prigušena sjaja ulične rasvjete koje j e dopiralo kroz prozore. Svukao se pokraj kreveta i pustio odjeću da padne na pod. Pao je na madrac licem prema dolje i zaspao misleći na kozju krv. Telefon je zazvonio u šest i trideset. "Proklet bio." Izvukao se iz kreveta, otpuzao preko poda i iskopao telefon iz dţepa. Kad nije bilo odgovora, ustanovio je da uz uho drţi prislonjen novčanik. "Sranje." Odbacio je novčanik i nespretno napipao telefon. "Što kog vraga hoćeš?" "Dobro jutro i tebi", odgovorio je Owen. "Izlazim iz Sheetza s kavom i krafnama. Imaju novu konobaricu u jutarnjoj smjeni. Prilično je zgodna." "Zatući ću te čekićem." "Onda nećeš dobiti kavu i krafne. Krećem prema gradilištu. Ry bi već trebao biti tamo. Jutarnji sastanak." "To je u deset sati." "Nisi pročitao poruku koju sam ti poslao?" "Koju? Nema me dva dana, a ti mi pošalješ milijun šugavih poruka." "Onu koja kaţe da smo pomaknuli sastanak na sedam i petnaest. Nabaci nešto na sebe i nacrtaj se ovdje", preporučio mu je Owen i prekinuo. "Dovraga." Zbrzao je dvominutno tuširanje i uskočio u hlače. Tijekom noći navukli su se oblaci i pritisnuli vrućinu pa je hodanje bilo nalik na probijanje kroz toplu rijeku. Dok je prelazio ulicu, čuo je potmule udarce pištolja za zabijanje čavala, glazbu i zujanje pile. Unutra se netko luđački smijao. Obišao je oko ugla zgrade i susreo Owena koji se upravo zaustavio na parkiralištu. Svjeţe opran kamionet blistao je na suncu, a podjednako čiste, srebrnaste kutije za alat svjetlucale su ulaštenim sjajem. Owen je izišao iz kabine. Traperice, bijela majica zataknuta ispod remena, a za remenom prokleti telefon koji je radio sve osim poljupca za laku noć (a Beckett se ne bi kladio da ne radi i to). On je očito imao dovoljno vremena da obrije to ljepuškasto lice, pomislio je Beckett ozlojeđeno. Owen se nacerio, a Beckett je znao da su oči iza tih naočala vesele i budne. "Daj mi tu prokletu kavu." Owen je iz utora na pladnju izvadio dugačku papirnatu čašu označenu slovom B. "Stigao sam kući tek nakon tri sata." Beckett je otpio prvi, spasonosni gutljaj. "Zašto?" "Nisam se uspio izvući iz Richmonda sve do deset, onda sam zapeo u guţvi na cesti 965. I nemoj, samo mi nemoj reći da sam prije polaska trebao provjeriti stanje na cestama. Daj mi jebenu krafnu." Owen je otvorio veliku kutiju, a miris kvasca, šećera i masnoće obojio je gust zrak. Beckett je dohvatio krafnu s pekmezom, progutao polovicu u jednom zalogaju i zalio je kavom. "Stupići za ogradu dobro izgledaju", rekao je Owen na svoj, leţeran način. "Vrijedili su truda i novca. Na drugom katu postavljeni su pregradni zidovi. Danas će ih premazati drugim slojem. Krovopokrivači su ostali bez bakra pa sad rade na pločama od škriljevca."


"Ĉujem ih", rekao je Beckett nadglasavši vrištanje pile za rezanje kamena. Owen ga je u hodu izvještavao o napretku, a kava je polako razbuđivala Beckettov uspavani mozak. Razina buke se povećala, ali sada, kad je u svom sustavu imao nešto šećera i kofeina, to je zvučalo kao glazba. Razmijenio je pozdrave s radnicima koji su radili na postavljanju izolacije i krenuo za Owenom u buduću praonicu koja je trenutačno sluţila kao terenski ured. Ryder je stajao kod improviziranog stola s metalnim nogarima i proučavao nacrte. Blento, njegov dobroćudni mješanac - i stalni pratilac - hrkao je ispruţen na podu. Sve dok ga nije poškakljao miris krafni. Otvorio je oči i zamahao prljavim repom. Beckett je otkinuo komadić krafne i bacio ga, a pas ga je vješto uhvatio u zraku. Blento nije vidio nikakve logične svrhe u hvatanju štapova i loptica. Koncentrirao je svoju vještinu na hvatanje svih vrsta hrane. "Ako se spremaš traţiti još neku promjenu, ubit ću tebe umjesto Owena." Ryder je samo zagunđao i ispruţio ruku traţeći kavu. "Moramo maknuti ove ploče, onda moţemo pregraditi ovaj prostor i iskoristiti ga za spremište na drugom katu." Beckett je uzeo još jednu krafnu. Mala prilagodba, pomislio je, koja neće narušiti cjelinu, a vjerojatno će je poboljšati. Na kraju krajeva, Ryder je vodio radove i najintimnije je ţivio sa zgradom. No, kad je predloţio uklanjanje kasetiranoga stropa u blagovaonici trajne kosti sukoba među njima - Beckett se ukopao. "Bit će točno takav, baš kao na nacrtu. Taj strop daje pečat." "To nije nuţno." "Svaka prostorija u ovoj zgradi ima svoju temu. A blagovaonica ima svoju, s kasetiranim stropom između svega ostaloga. Odgovara prostoriji, stvara kontrast pločama koje će biti postavljene uz prozorske okvire. Dubina prozora, strop, kameni luk." "Gnjavaţa." Ryder je proučavao krafne i odlučio se za preljev s cimetom. Nije se ni osvrnuo prema repu koji je bjesomučno lupao dok je otkidao komadić i bacio ga u zrak. Zubi su škljocnuli i uhvatili ga u letu. "Kako je bilo u Richmondu?" "Sljedeći put kad se ponudim projektirati trijem za prijatelja, tresni me po zubima." "Uvijek, i sa zadovoljstvom." Ryder se nacerio nad krafnom. Tamnosmeđa, gotovo crna kosa stršila je ispod zamrljane kape. Trznuo je obrvama iznad zelenih očiju prošaranih zlatnim pjegama. "Mislio sam da to radiš kako bi se zavukao Drewovoj sestri u gaće." "To je bio dio motivacije." "I, kako je ispalo?" "Spetljala se s nekim tipom prije nekoliko tjedana, sitnica koju nitko nije smatrao potrebnom spomenuti. Nisam je čak ni vidio. I tako, proveo sam ugodna dva dana u Drewovoj gostinjskoj sobi i pravio se da ne čujem kako se on i Jen svađaju." Otpio je kavu do kraja. "Ali trijem je ispao dobro." "Pa, sad kad si se vratio, dobro bi mi došla pomoć s dijelovima za biblioteku", rekao je Owen. "Moram završiti neke stvari, ali mogu ti dati malo vremena nakon podneva." "To je u redu." Owen mu je pruţio debelu mapu. "Mama je bila kod Basta", rekao je misleći na trgovinu namještajem dolje niz ulicu. "Primjeri onoga što traţi - s dimenzijama i popisom soba za koje su namijenjeni. Ţeli da to nacrtaš." "Tek sam završio sa zadnjom serijom. Koliko brzo ta ţena moţe kupovati?" "Sutra će se naći tamo s tetom Carolee. Razgovarat o draperijama i ţeli vidjeti kako će se uklopiti s onim što je već nabavila. Ti si onaj koji je zbrisao na dva dana u nadi da će mu se posrećiti", podsjetio ga je Owen. "I promašio."


"Zaveţi, Ry." Beckett je gurnuo mapu pod ruku. "Bolje da se odmah primim posla." "Zar nećeš otići gore i pogledati?" "Obišao sam sve sinoć." "U tri sata ujutro?" upitao je Owen. "Aha, u tri ujutro. Dobro izgleda." Jedan od radnika provirio je kroz vrata. "Ry, zidari imaju neka pitanja gore u petici." "Stiţem za minutu." Ryder je izvukao rukom ispisani list papira s podloţne ploče i pruţio ga Owenu. "Materijali. Naruči. Ţelim završiti prednji trijem." "Pobrinut ću se za to. Trebaš li me danas još ovdje?" "Moramo pripremiti nekoliko milijuna ogradnih stupica i postavljamo pod na trijemu drugog kata. Što misliš?" "Mislim da ću nakon što naručim ove materijale otići po svoju torbu s alatom." "Ja ću navratiti poslijepodne, prije nego što odem do trgovine", rekao im je Beckett i odmaglio prije nego što završi s pilom u ruci.

Gurnuo je lončić pod aparat za kavu, provjerio razinu vode i količinu kave. Dok je aparat mljeo zrna, pregledao je poštu koju je Owen naslagao na pult u kuhinji. Ostavio je i poruke s točno zabiljeţenim vremenom kad je zalijevao biljke. Beckett je zakolutao očima. Ako imaš posla s probušenom gumom ili nuklearnom katastrofom, na Owena uvijek moţeš računati. Bacio je reklame i ponio u ured kavu i poštu na koju je trebao odgovoriti. Volio je taj prostor. Sam ga je projektirao kad je, prije nekoliko godina, obitelj Montgomery kupila zgradu. Ispod prozora okrenuta prema ulici stavio je stari stol - antikni biser pronađen medu kramom na ‘buvljoj pijaci’. Sjedeći za njim, mogao je proučavati hotel preko puta. Imao je on komad zemlje izvan grada i nedovršen nacrt za kuću kojemu se svako toliko vraćao. Ali uvijek bi uletjeli neki novi projekti. No, tako i tako, nije bilo ţurbe. Bio je zadovoljan svojim pogledom na glavnu ulicu iznad Veste. A dodatna pogodnost - mogao je samo viknuti dolje ako bi poţelio komad pizze, ili sići niz stube ako bi poţelio večeru ili društvo. Mogao je prošetati do banke, brijača, do Crawford’sa na topli doručak, do knjiţare ili pošte. Poznavao je svoje susjede, trgovce, ritam ţivota u Boonsborou. Ne, nema razloga za ţurbu. Bacio je pogled na mapu. Svrbjelo ga je da vidi što su mama i teta pronašle. Ali prvo je trebao raščistiti druge poslove. Sljedeći sat vremena proveo je u plaćanju računa, sređivanju podataka za druge projekte i odgovaranju na poruke. Provjerio je Ryderov radni plan. Owen je inzistirao na tome da svaki tjedan dobiju novi, aţurirani primjerak, iako su se neprestano viđali. Radovi su uglavnom tekli po planu, što je, uzevši u obzir opseg projekta, bilo jednako ne- tako-malom čudu. Pogledao je debeli bijeli registrator s već odabranim i prihvaćenim uzorcima sloţenima po sobama; specifikacije za grijanje, klimatizacijske uređaje, protupoţarni sustav, skice, dijagrame. Unutra je bila svaka slavina, umivaonik, kada, osvjetljenje, uzorci na pločicama, aparati, namještaj, pribor. A prije nego što sve bude završeno postat će još mnogo deblji. Otvorio je registrator i raširio po stolu slike s uzorcima. Majka je na svakom napisala kraticu za ime sobe. Ryder i njegova ekipa još uvijek su se koristili brojevima za


identifikaciju soba i apartmana, ali on je znao da oznaka J&R znači Jane i Rochester - jedan od dvaju apartmana s privatnim ulazom i kaminom. Zamisao njegove majke, i to mu se doista sviđalo, bilo je nazvati sobe po romantičnim parovima iz literature. Pronašla je imena za sve, osim za apartman na prednjoj strani. Njega su nazvali jednostavno Penthouse. Proučavao je postelju koju je odabrala i zaključio da će se drveni baldahin dobro uklopiti u ThornfieldHall1. I sofa sa zakrivljenim nogama. Izabrala je toaletni stolić, ali je navela i alternativu - sekreter s mnoštvom ladica. Neuobičajeno i mnogo zanimljivije. Pregledao je i ostale uzorke; stvarno je bila vrijedna. Uključio je računalo i sljedeća dva sata radio u CAD-u, crtao, aranţirao, prilagođivao. Povremeno bi otvorio registrator i podsjetio se na izgled kupaonice ili bi još jedanput provjerio poloţaj prekidača ili kabela. Kad je bio zadovoljan rješenjima, poslao je majci i braći podatke o najvećim dopuštenim dimenzijama svakoga pojedinog komada namještaja. Trebali su mu predah i još kave. Ledene kave. Još bolje, ledeni kapučino. U knjiţari imaju baš dobru kavu, a u kratkoj šetnji niz glavnu ulicu protegnut će utrnule noge. Ignorirao je činjenicu da njegov skupi aparat za kavu moţe napraviti kapučino - i da u hladnjaku ima leda. A odlučio je odvojiti još malo vremena za brijanje, jer je, jednostavno, prevruće za čekinje. Tako si je govorio. Izišao je van i popričao s brijačem Dickom koji je stajao ispred svog salona. "Kako ide?" "Postavljamo gipsane ploče", rekao mu je Beckett. "Ah, ja sam pomogao pri istovaru." "Morat ćemo te staviti na platnu listu." Dick se nacerio i mahnuo glavom prema hotelu. "Volim gledati kako se vraća u ţivot." "I ja. Vidimo se poslije." Nastavio je dalje i popeo se uz nekoliko kratkih stuba do zatvorenog trijema knjiţare pa kroz vrata koja su zveckanjem zvončića najavljivala posjetioce. Mahnuo je na pozdrav prodavačici Laurie koja je zamotavala knjigu jednom kupcu i zavirio na policu s prinovama. Pronašao je zadnjeg Johna Sandforda u mekom uvezu - kako mu je to promaknulo? - pročitao saţetak na omotu i zadrţao knjigu u ruci dok je pregledavao druge naslove na policama. Trgovina je imala ugodan, opušten ugođaj s prostorijama koje su se pretapale jedna u drugu i zavojitim, škripavim stubama prema uredu i spremištima na katu. Drangulije, razglednice, radovi lokalnih umjetnika, malo od ovoga, malo od onoga - ali prije svega, i najviše od svega, knjige. Prepune police, stolovi i košare ohrabrivali su posjetitelja da njuška uokolo i prelistava. Još jedna stara zgrada koja je upoznala rat, promjene, dobra i loša vremena. S mekanim bojama i starim drvenim podovima, uspjela je zadrţati duh stare gradske kuće kakva je nekada bila. Pronašao je upravo objavljenu knjigu Waltera Mosleya pa uzeo i nju. Bacio je pogled na stube prema uredu na katu i lagano se uputio prema straţnjem dijelu trgovine. Ĉuo je glasove i ubrzo razabrao da pripadaju maloj djevojčici i njezinoj mami. Clare ima dječake - tri dječaka, pomislio je. Moţda danas uopće nije u knjiţari, ili će doći tek kasnije. Osim toga, on je došao radi kave, a ne da bi vidio Clare Murphy. Clare Brewster, ispravio se. Ona je Clare Brewster već deset godina i trebao bi se naviknuti na to. Clare Murphy Brewster, razmišljao je, majka trojice sinova, vlasnica knjiţare. Samo stara 1

Thornfield Hall - dom Edwarda Rochestera, glavnoga muškog lika iz romana Charlotte Bronte Jane Eyre.


školska prijateljica koja se vratila kući nakon što joj je irački snajper uništio ţivot i ostavio je udovicom. Nije ju došao vidjeti, samo je tu u prolasku. Nema nikakva razloga dolaziti u posjet udovici mladića s kojim je išao u školu, kojeg je volio i kojemu je zavidio. "Oprosti što si čekao. Kako je, Beck?" "Što?" Vratio se u stvarnost i okrenuo prema Laurie. Zvončići su zveckali za kupcem koji je upravo izišao. "Oh, nema problema. Pronašao sam neke knjige." "Zamisli ti to", rekla je i nasmiješila mu se. "Znam, kakve su šanse za to? U knjiţari? Nadam se da mogu dobiti i ledeni kapučino." "Pripremit ću ti jedan. Ledeno-bilo-što, to je narudţba dana." Mahnula je prema šalicama. "Velika?" "Naravno." "Kako napreduju radovi?" "Napreduju." Laurie je počela pripremati kavu, a Beckett se pribliţio pultu. Draga djevojka, pomislio je. Radila je za Clare od samog početka, kombinirajući posao i školovanje. Pet godina, moţda šest? Zar je moguće da je prošlo već toliko vremena? "Ljudi nas stalno zapitkuju o novostima", rekla je okrenuta mu leđima. "Kada, kada, kada, što, kako? A napose, kad ćete skinuti cerade tako da svi moţemo vidjeti o čemu je tu zapravo riječ?" "I upropastimo veliko otkriće?" "To me ubija." Uz razgovor i šum aparata nije ju čuo, ali ju je osjetio. Osvrnuo se kad je sišla niz zavoj stuba oslanjajući se jednom rukom na ogradu. Srce mu je poskočilo i pomislio je, oh stvarno. Ali, s druge strane, srce bi mu poskočilo, još otkako je imao šesnaest godina, svaki put kad bi vidio Clare. "Hej, Beck. Učinilo mi se da čujem tvoj glas." Nasmiješila se, a njemu je srce prestalo poskakivati i zaustavilo se na mjestu.


Podnio je to. Uzvratio joj je osmijeh i gledao je kako mu prilazi dok se dugi, latni konjski rep ljuljao u ritmu njezina hoda. Oduvijek ga je podsjećala na suncokret, visok, svijetao i veseo. U sivim očima bilo je tragova zelenila koje bi im dalo sjaj svaki put kad bi se pune usne razvukle u osmijeh. "Nisam te vidjela već nekoliko dana." "Bio sam dolje u Richmondu. Jesam li štogod propustio?" "Da vidimo. Netko je ukrao vrtnog patuljka iz dvorišta Carol Tecker." "Auh. Val zločina." "Carol je ponudila nagradu od deset dolara." "Drţat ću oči otvorene." "Ima li novosti u hotelu?" "Počeli smo s pregradnim zidovima." "Stara vijest." Odmahnula je rukom. "To sam već jučer čula od Avery koja je to saznala od Rya kad je navratio na pizzu. "Mama je završila s namještajem i sad počinje traţiti tkanine i draperije." "E, to je vijest." Zeleno je zasjalo u sivome; to ga je, jednostavno, ubijalo. "Voljela bih vidjeti što je izabrala. Znam da će biti divno. A čula sam glasine da ćete imati i bakrenu kadu." Beckett je podignuo tri prsta u zrak. Oči su joj se proširile; zeleno se prelilo preko sivoga. Za koji trenutak trebat će mu kisik. "Tri? Gdje pronalazite te stvari?" "Imamo svojih načina." Pogledala je Laurie s dugim ţenskim uzdahom. "Zamisli kupanje u takvoj kadi." Na nesreću, on je odmah zamislio Clare kako klizi iz tanke plave ljetne haljine... i ulazi u kadu. A to nije dobar smjer. "Kako su klinci?" upitao je i izvadio novčanik. "Odlično." Počinjemo se pripremati za povratak u školu i svi su uzbuđeni. Harry se pretvara da mu je svejedno, veliki frajer, jer kreće u treći razred. On i Liam dijele Murphyju bisere svoga bogatog iskustva. Ne mogu vjerovati da moja beba kreće u školu." Pomisao na djecu uvijek mu je pomagala da se otrijezni i prebaci je u rubriku MAJKA. "Oh." Kucnula je po Mosleyevoj knjizi prije nego što ju je Laurie stavila u vrećicu. "Nisam je još stigla pročitati. Reći ćeš mi kako ti se sviđa." "Naravno. Ah, a ti bi mogla jedanput navratiti i pogledati kako napredujemo." Napućila je usne. "Mi zavirujemo kroz bočne prozore." "Samo skreni s ulice i uđi sa straţnje strane." "Stvarno? Voljela bih to, ali mislila sam da ne ţelite da vam se ljudi muvaju po gradilištu." "Po pravilu, ali..." Zastao je jer su zvecnuli zvončići na vratima i najavili nove kupce. "No, sad moram ići." "Uţivaj u knjizi", rekla mu je i okrenula se pridošlicama. "Mogu li vam pomoći?" "Obilazimo ovaj kraj", rekao je jedan muškarac. "Imate li kakvih knjiga o Antietamu?" "Imamo. Pokazat ću vam." Povela ga je prema drugom dijelu knjiţare, a njegovi su se pratioci zadrţali među policama i počeli razgledati. Beckett ju je gledao kako silazi kratkim stubama prema drugom dijelu knjiţare. "Pa vidimo se uskoro, Laurie."


"Beck?" Zaustavio se s rukom na kvaki. "Knjige? Kava?" Podignula je vrećicu u jednoj ruci i papirnatu čašu u drugoj. "O, da." Nasmijao se i stresao glavom. "Hvala." Clare je spakirala kutiju knjiga za dostavu i krenula prema pošti. Lagani vjetar zaplesao joj je oko lica i duboko je udahnula zrak. "Nema problema." Uzdahnula je kad je otišao i pitala seje li njezin momak ikada nju gledao kako se udaljava.

Pomislila je - ponadala se - da će pasti kiša. Moţda jedan lijep, snaţan pljusak koji će joj uštedjeti vrijeme za zalijevanje vrta. Ako ne bude grmljavine, mogla bi pustiti dječake da se nakon večere istrče po mokroj travi i potroše energiju. Poslije će ih dobro oribati i, budući da je danas filmska večer, pripremit će im kokice. Morat će pogledati tablicu i provjeriti čiji je red za biranje filmova. Tablice, naučila je s vremenom, pomaţu u reduciranju svađa dok trojica dječaka pregovaraju o Spuţva Bobu, Power Rangersima ili Ratovima zvijezda. Nisu mogle eliminirati prepirke i svađe, ali su ih zadrţavale na podnošljivoj razini. Predala je pošiljku i malo popričala sa sluţbenicom na pošti. Vratila se do trga i pričekala zeleno svjetlo. Svako toliko palo bi joj na pamet da se, bar geografski, vratila na mjesto iz kojega je krenula. Sve drugo se promijenilo, pomislila je, gledajući plavu ceradu. I još uvijek se mijenja. Otišla je iz Boonsboroa kao mladenka s devetnaest godina. Tako mlada! Tako puna uzbuđenja i povjerenja, tako zaljubljena. Bez imalo dvojbe otišla je u Sjevernu Karolinu i započela ţivot s Clintom kao ţena vojnika. I bila je dobra u tome. Sredila je kuću, odrţavala je, radila honorarno u knjiţari - i ţurila natrag da pripremi večeru. Saznala je da je trudna tek nekoliko dana prije nego što je Clint bio poslan na svoju prvu misiju u Irak. Tada je upoznala strah, pomislila je prelazeći ulicu prema Vesti. Ali olakšali su ga mladenački optimizam i radost zbog djeteta - koje je rodila kod kuće s nepunih dvadeset godina. Onda se Clint vratio i premješteni su u Kansas. Imali su na raspolaganju gotovo godinu dana. Liam se rodio tijekom Clintove druge ture. Kad se ponovno vratio kući, bio je divan otac dvojici njihovih dječaka, ali rat je oteo njegov lagani osmijeh, brz, zarazan smijeh. Kad ga je posljednji put poljubila na rastanku, nije znala da je trudna. Murphy se prvi put pomaknuo u njoj onoga dana kad su joj predali zastavu s Clintova lijesa. A sada, pomislila je dok je otvarala staklena vrata, sada je ponovno kod kuće. Zauvijek. Tempirala je dolazak u restoran nakon ručka, a prije večernje guţve. Šačica ljudi sjedila je za tamnim, sjajnim drvenim stolovima, a jedna obitelj nagurala se u separe na dnu. Malo dijete kovrčave kose ispruţilo se na crvenim jastucima i tvrdo spavalo. Mahnula je rukom i pozdravila prijateljicu. Avery je premazivala tijesto za pizzu. Osjećajući se kao kod kuće, Clare je prošla iza pulta, natočila si čašu limunade i vratila se s njom na vanjsku stranu. "Mislim da će pasti kiša."


"To si rekla i jučer." "Danas to mislim." "Dobro onda. Imam rezervni kišobran ovdje." Avery je preko umaka poredala narezane kobasice, gljive i crne masline. Krećući se brzo i praktično, otvorila je jednu od velikih pećnica i gurnula tijesto unutra. Lopaticom je izvadila pečenu pizzu i natezala je na kriške. Jedna od konobarica izronila je iza pokretnih vrata prema kuhinji, zapjevušila Hej, Clare, i odnijela pizzu i tanjure za stol u kutu. "Puf', rekla je Avery. "Teţak dan?" "Bili smo zatrpani sve od jedanaest sati pa do maloprije." "Radiš li večeras?" "Vendy je javila da je bolesna pa se čini da ću potegnuti dvostruku smjenu." "Bolesna - to znači da se ponovno pomirila s onim svojim momkom." "I ja bih se razboljela da imam posla s tim gubitnikom. Cura radi odličnu pizzu." Avery je izvadila bocu vode ispod pulta i gestikulirala s njom. "Ali vjerojatno ću je morati otpustiti. Današnja djeca?" Zakolutala je sjajnim plavim očima. "Nikakve radne etike." "Pokušavam se sjetiti imena onog dečka s kojim su te uhvatili kad ste markirali iz škole." "Lance Poffinberger - mala pogreška. Ali čovječe, dobro sam platila za to. Zezneš jedanput, samo jedanput i dobiješ zabranu izlaska mjesec dana. Lance sada radi dolje kod Canfield’sa kao mehaničar." Avery je cimnula obrvama i otpila gutljaj vode. "Mehaničari su seksi." "Stvarno?" "Lance je iznimka koja potvrđuje pravilo." Javila se na telefon, primila narudţbu, izvadila pečenu pizzu i narezala je kako bi je konobarica mogla još zapjenušanu odnijeti za stol. Clare je uţivala u limunadi i promatrala Avery dok radi. Bile su prijateljice još u srednjoj školi, kapetanice navijačkog tima. Onda je Avery otišla na koledţ, a malo nakon toga Clare je otišla s Clintom u Fort Bragg. Ponovno su uspostavile kontakt kad se Clare, trudna s Murphy jem, i s dvojicom dječaka u prikolici, vratila. A Avery, s crvenom kosom i mliječnobijelom koţom svojih škotskih predaka, upravo je otvorila talijanski restoran. "Maloprije je navratio Beckett." "Hej, ljudi, obavijestite medije!" Clare je dočekala njezin sarkazam sa samozadovoljnim osmijehom. "Rekao je da mogu doći pogledati kako napreduju radovi." "Da? Pričekaj da završim ovu narudţbu i moţemo ići." "Sada ne mogu. Moram pokupiti djecu za..." Pogledala je na sat. "Sat vremena. A imam još nekog posla. Sutra? Moţda prije nego što vam počne guţva, ili rano poslijepodne." "Dogovoreno. Doći ću oko devet da upalim pećnice i pripremim tijesta. Mogla bih se izvući oko deset." "Deset. Dogovoreno. Sad moram ići. Posao, skupljanje dječurlije, večera, kupanje i onda slijedi filmska večer." "Imamo odlične raviole sa špinatom ako ţeliš prekriţiti večeru s popisa." Clare je zaustila da odbije, a onda je zaključila da je to dobra metoda isporuke povrća dječacima, a uštedjet će joj oko sat vremena u kuhinji. "Moţe. Nego, dječaci će u subotu prespavati kod mojih roditelja. Kako bi bilo da pripremimo nešto što nije pizza, otvorimo


bocu vina i uţivamo u ţenskoj večeri. Samo za odrasle." "Moţe. A moţemo odjenuti nešto seksi, izići van i moţda pronaći odrasle muškarce s kojima ćemo provesti večer." "Mogli bismo, ali, kako ću ja provesti veći dio dana s dječacima u trgovačkom centru i tjerati ih da probaju novu odjeću za školu, vjerojatno ću upucati prvog muškarca koji mi se obrati." "Znači djevojačka večer." "Savršeno." Avery je spakirala Clareinu narudţbu i zapisala je na njezin račun. "Hvala. Vidimo se sutra." "Clare", zazvala je Avery kad se već pribliţila vratima. "Ja ću u subotu donijeti još jednu bocu vina, nešto gnjecavo za desert i pidţamu." "Još bolje. Komu treba muškarac kad ima najbolju prijateljicu." Avery je energično salutirala, a Clare se glasno nasmijala. Izišla je na ulicu i gotovo se sudarila s Ryderom. "Dva od tri", rekla je. "Maloprije sam vidjela Becketta. Sada još samo nedostaje Owen za tricu." "Otišao je prijeko do mame. Povest ću te", rekao je s osmijehom. Samo da pokupim narudţbu jer je mama rekla da je pretopio za kuhanje." Clare je podignula svoju vrećicu. "Slaţem se s njom. Pozdravi je" "Hoću. Dobro izgledaš, krasna Clare. Jesi li za odlazak na ples?" Uzvratila mu je osmijeh i pritisnula tipku za pješake. "Naravno. Pokupi mene i dječake oko osam." Tajming je bio dobar jer se u tom trenutku upalilo zeleno svjetlo i krenula je preko ulice s valom pješaka. Pokušala se sjetiti kad ju je posljednji put netko pozvao na ples i stvarno to mislio. Nije mogla.

Radionica braće Montgomery bila je velika kao kuća i bila je sagrađena da tako izgleda. Imala je veliki natkriveni trijem - često zakrčen projektima u različitim fazama dovršenosti - uključujući nekoliko pohabanih vrtnih stolica koje su već dvije godine čekale na popravak, i još nisu došle na red. Vrata, prozori, dva sudopera, kutije s pločicama, šindra, komadi šperploče i razni predmeti preostali od drugih poslova, sve izmiješano u straţnjoj prostoriji koju su dodali kad više nisu imali slobodnoga prostora. Kako ga je nered izluđivao, Owen bi svaki mjesec sve presloţio i napravio red, a onda bi Beckett ili Ryder dovukli neku novu star i samo bi je odbacili na hrpu. Znao je da to rade namjerno. U glavnom dijelu radionice bili su radni stolovi, police s alatima i priborom, dva velika sanduka za alat, daske i stare staklenke s uredno ispisanim Owenovim naljepnicama u kojima u drţali čavle, vijke i matice. Ovdje, iako to nikada neće doseći Owenove standarde, bio je bar privid organiziranosti. Radili su zajedno, s glazbom iz prastarog radija iz kojega je treštao rock. Dva podna ventilatora raspršivala su vrući zrak, a stolna pila zujala je dok je Beckett obrađivao novi komad daske. Volio je raditi s drvom, uţivao je u dodiru, mirisu. Majčin pas Cus, mješanac labradora i retrivera, ispruţio je svoje masivno tijelo ispod stola i drijemao. Cusov brat,


Finch, svakih deset sekundi ispustio bi mu pred noge izgrizenu lopticu. Blento je leţao na leđima na hrpi piljevine, s nogama u zraku. Beckett je isključio pilu i pogledao dolje u Finchove uzbuđene oči. "Izgledam li ti ja kao čovjek kojemu je stalo do igre?" Finch je dohvatio lopticu i ispljunuo je na Beckettovu čizmu. Iako je znao da tako samo ohrabruje beskrajnu rutinu, Beckett je dohvatio lopticu i bacio je kroz otvorena vrata radionice. Finch je, s mahnitim veseljem, pojurio za njom. "Drkaš li i tom rukom?" upitao ga je Ryder. Beckett je obrisao pseću slinu o traperice. "Dobar sam objema rukama." Uzeo je sljedeću dasku koju je Ryder pripremio. A Fitch je već dojurio natrag s lopticom i ispustio mu je pred noge. Proces se nastavio. Ryder je mjerio i označivao, Beckett rezao, Owen je spajao dijelove prema nacrtima pričvršćenima na komad šperploče. Jedan set polica za knjige koje će se protezati od poda do stropa sa svake strane kamina već je bio sastavljen i čekao je na brušenje i lakiranje. Kad završe drugi set i okvir oko kamina, vjerojatno će Owenu prepustiti završne radove. Svi oni imaju dovoljno znanja i vještinu, pomislio je Beckett, ali Owen je najpedantniji. Isključio je pilu, bacio lopticu deliričnom Finchu i primijetio da se vani već smračilo. Cus je ustao zijevajući, protegnuo se pa odlutao van. Za danas je bilo dovoljno, zaključio je i izvadio tri piva iz staroga hladnjaka. "Vrijeme je za piće", najavio je i odnio braći boce. "Ne bunim se." Ry je bacio lopticu kroz otvoreni prozor s istom preciznošću s kojom je zabijao golove u srednjoj školi. Finch je poletio za njom. Na trijemu se nešto slomilo. "Jeste li vidjeli ovo?" rekao je Beckett u nevjerici dok su se braća svijala od smijeha. "Taj pas je totalno lud." "Vraški dobar skok." Ryder je navlaţio palac i protrljao ga po rubu police. "Lijepo drvo. Kesten je bio dobar izbor, Beck." "Dobro će se slagati s parketima. Sofa u knjiţnici mora biti od koţe", zaključio je. "Tamne, ali bogate." "Kako god. Lusteri su danas stigli", Ryder je povukao gutljaj iz boce. Owen je izvadio telefon i napravio bilješku. "Jesi li ih pregledao?" "Bio sam malo zaposlen." Owen je napravio još jednu bilješku. "Označio si kutije? Stavio si ih u skladište?" "Da, da. Označio i odnio u podrum Veste. Svjetla za blagovaonicu - stropna i zidna stigla su također. Ista stvar." "Trebat će mi dostavnice." "Tamo su na svomu mjestu, Nancy." "Moramo odrţavati urednu dokumentaciju, Jethro." Blento je dokaskao natrag, ispustio lopticu i mlatio repom kao čekićem. "Vidi hoće li to ponoviti", predloţio je Beckett. Ryder se nasmijao i ponovno hitnuo lopticu kroz prozor. Pas je poletio za njom. Nešto se slomilo. Zainteresiran, Blento je prišao prozoru i popeo se prednjim šapama na prozorsku šinu. Nakon nekoliko trenutaka pokušao je izvući šape. "Moram nabaviti psa." Owen je pijuckao pivo i gledao kako Blento struţe straţnjim nogama i koprca se. "Nabavit ću psa čim završimo ovaj posao." Zatvorili su radionicu i izišli van s pivom. Još su petnaestak minuta razgovarali o poslu i bacali lopticu nesalomljivom Blenti. Cvrčci i krijesnice prošarali su uski pojas livade i okolnoga drveća zvukovima i sjajem.


Tu i tamo sova bi skupila energiju i tuţno buknula. Podsjetila je Becketta na neke druge sparne ljetne noći kad su njih trojica jurcala uokolo, neumorni kao Blento. I na upaljena svjetla u kući na uzvisini. Kad bi se svjetla dvaput ugasila i upalila, bilo je vrijeme za povratak - uvijek prerano. Pomislio je na majku, samu, gore u velikoj kući medu drvećem. Kad im je otac umro, njih su se trojica praktično preselila natrag. Sve dok ih nakon nekoliko mjeseci ona nije najurila. Ipak, još gotovo godinu dana, jedanput tjedno bar jedan od njih pronašao bi neki izgovor da prespava u kući. No, činjenica je, ona je jednostavno bila dobro. Imala je svoj posao, svoje sestre, svoje prijatelje, pse. Justine Montgomery nije se besciljno muvala po praznoj kući. Ţivjela je u njoj. Ryder je mahnuo glavom prema kući. "Ona je gore, lovi po internetu nove stvari." "Dobra je u tome", rekao je Beckett. "A da ona nije uloţila vrijeme i trud, mi bismo se morali baktati time." "Ti, u svakom slučaju", istaknuo je Ryder. "Gospodine Tamno-i-Bogato." "Sve je to dio projekta, braco." "Govoreći o tome", dodao je Owen, "još uvijek nemamo sigurnosna svjetla i znakove za izlazak u nuţdi." "U potrazi sam. Nećemo staviti neku rugobu." Beckett je odlučno gurnuo ruke u dţepove. "Pronaći ću nešto što će odgovarati. Idem ja sad. Sutra ću ti donijeti materijal", rekao je Ryderu. "Ponesi i svoj alat."

Vozio je kući, a večernji je povjetarac puhao kroz otvorene prozore. Glazba na radiju, s Goo Goo Dolls, podsjetila ga je na školske dane i pomislio je na Clare. Vozio je duţim putem, uokolo po sporednim cestama. Zato što mu se vozilo, uvjeravao se, a ne zato što će tim putem proći pokraj njezine kuće. Nije on uhoda. Usporio je i gledao malu kuću na samom rubu grada. Kuhinjska su svjetla, kao i u njihovoj obiteljskoj kući, bila upaljena. Nije mogao smisliti dobar izgovor da navrati, ne da nije ţelio, ali... Zamislio ju je kako se odmara nakon dugoga radnog dana, moţda čita knjigu ili gleda televiziju. Uţiva u malom predahu nakon što su dječaci otišli u krevet. Mogao bi pozvoniti na vrata. Hej, bio sam u susjedstvu i vidio sam upaljena svjetla. Imam alat u autu, ako ti slučajno treba što popraviti. Isuse. Krenuo je dalje. U cijelome njegovu iskustvu sa ţenskim rodom Clare Murphy Brewster bila je jedina od svoje vrste koja ga je zbunjivala i uznemirivala. On je znao sa ţenama, moţda zato što su mu se, jednostavno, sviđale - kako izgledaju, zvuče, mirišu - čudan način na koji funkcionira njihov mozak. Od mladih do starih, uţivao je u ţenama onakvima kakve jesu. Nikada nije ostao bez riječi pokraj ţene, osim ako to nije bila Clare. Nikada nije razmišljao o onome što će reći. Osim ako to nije bila Clare. Nikad ga nije oblila vrućina a da nije bar pokušao nešto reći. Osim ako to nije bila Clare. Doista, bolje mu je s nekim kao što je Drewova sestra. Atraktivna ţena koja voli flert i koja ga ne navodi da misli, ili ţeli, previše. Vrijeme je da izbaci Clare i njene draţesne dječake iz glave, jednom zauvijek. Zaustavio se na parkiralištu iza Veste i pogledao gore u svoje mračne prozore. Otići će gore, malo raditi, rano će otići u krevet i konačno će se naspavati. Umjesto toga, prešao je ulicu i otišao do hotela. Samo će kratko posjetiti, pogledati što


su Ry i ekipa napravili tijekom dana.

U Clareinoj su se kući Power Rangersi borili protiv zlih sila. Bombe su se rasprskavale; Rangersi su letjeli, okretali se, kotrljali i pucali. Vidjela je taj DVD, i bezbroj drugih, toliko puta da je mogla sklopljenih očiju predvidjeti sljedeću eksploziju. Zato se mogla pretvarati da uţivljeno prati film dok razmišlja o stvarima koje treba obaviti. Liam se ispruţio na kauču s glavom u njezinu krilu. Kad je spustila pogled, vidjela je da su mu oči otvorene, ali staklaste. Neće još dugo. Harry je leţao na podu s Crvenim Rangerom u ruci. Njegova joj je nepokretnost dala na znanje da je već u nesvijesti. Ali Murphy, njena noćna ptica, sjedio je pokraj nje podjednako pozoran i fasciniran filmom kao i prvi put kad ga je gledao. Mogao bi, i ţelio, ostati budan i nabrijan, sve do ponoći, kad bi mu to dopustila. I znala je da će, kad film završi, moliti za još jedan. Stvarno je morala platiti račune, završiti slaganje rublja i, kad je već kod toga, ubaciti u perilicu novu hrpu prljavih ručnika. Trebala je početi čitati novu knjigu - ne samo radi zadovoljstva nego i zato što je čitanje bilo vaţan dio njezina posla. Razmišljajući o svemu što još treba napraviti, shvatila je da će ostati budna daleko nakon ponoći. Njezina greška, podsjetila se, jer je dopustila da je dječaci nagovore na dvostruku projekciju. Ipak, to ih je toliko usrećilo, a njoj je pruţilo priliku i radost da provede večer privijena uz trojicu svojih malih muškaraca. Rublje nikamo neće pobjeći, pomislila je, ali njezini dječaci neće uvijek biti oduševljeni time što mogu provesti večer u gledanju filmova s mamom. Kao što je i predvidjela, iste sekunde kad je dobro pobijedilo sile zla, Murphy se okrenuo i velike su joj smeđe oči uputile molećiv pogled. Kako je to čudno, pomislila je, on je jedini naslijedio Clintovu boju očiju, a genetika ih je izmiješala s njezinom svijetlom kosom. "Molim te, mama! Nisam uopće umoran." "Dobio si dva filma, i to je sve za danas." Kvrcnula ga je prstom po nosu. Pjegavo lice s prćastim nosom zguţvalo se u izrazu duboka jada. "Molim! Samo jednu epizodu." Zvučio je kao izgladnjeli čovjek koji preklinje tek za jednu malu, ustajalu koricu kruha. "Murphy, već je davno prošlo vrijeme za odlazak na spavanje." Podignula je prst kad je otvorio usta. "A ako je to što se sprema izići van cmizdrenje, zapamtit ću to sljedeći put kad dođe na red filmska večer. Hajde, ustani i popiški se." "Ne trebam piškiti." "Otiđi svejedno." Odvukao se teškim korakom kao čovjek koji se penje na giljotinu, a ona je podignula Liama i oslonila mu glavu na svoje rame. A njegova kosa, gusti zlatnosmeđi uvojci koje je voljela, mirisala je na šampon. Ponijela ga je uz stube do kupaonice, gdje je ja-ne-morampiškiti-Murphy pjevušio dok je praznio mjehur. "Ostavi podignutu dasku i nemoj pustiti vodu." "Ali moram. Ti si rekla da se to mora." "Da, ali i Liam mora ići. Dušo, idi u sobu i spremi se za spavanje. Doći ću za minutu." S vještinom stečenom iskustvom, Clare je postavila Liama na noge, drţala ga uspravnog jednom rukom, a drugom mu spustila donji dio pidţame. "Hajdemo piškiti, mali moj čovječe."


"Do’bo." Zaljuljao se, a kad je naciljao, morala mu je voditi ruku da izbjegne ribanje zidova sutradan. Ponovno mu je navukla hlačice i kanila ga povesti do kreveta, ali on se okrenuo i ispruţio ruke u zrak. Odnijela ga je u sobu i poloţila ga na donji od dvaju kreveta na kat. Murphy se već sklupčao na drugom donjem krevetu sa svojom plišanom igračkom pokraj glave. "Odmah se vraćam", šapnula je. "Idem još po Harryja." S Harryjem je ponovila istu rutinu, sve do kupaonice. On je nedavno ustanovio da je mama cura, a cure nisu smjele u kupaonicu dok on piški. Provjerila je li dovoljno budan da stoji i povukla se. Malo se trgnula kad je daska tresnula o školjku, te čekala dok nije pustio vodu iz vodokotlića. Isteturao je van. "U autu su plave ţabe." "Hmm." Znajući da su njegovi snovi često vrlo ţivi, vodila ga je do kreveta. "Sviđa mi se plava boja. Evo, popni se." "A crvena ţaba je za volanom." "Ona je vjerojatno najstarija." Poljubila ga je u obraz, ali već je bio zaspao. Sagnula se i poljubila Liama pa Murphyja. "Zatvori oči." "Nisam umoran." "Ipak ih zatvori. Moţda sustigneš Harryja i plave ţabe. Crvena je za volanom." "Ima li i koji pas?" "Ako to ţeliš, sigurno. Laku noć." "’Noć. Moţemo li i mi nabaviti jednoga?" "Za sada prvo malo sanjaj o njemu." Zadnji put je pogledala dječake, svoj cijeli svijet, kako leţe u prigušenu svjetlu noćne svjetiljke. Onda se spustila u prizemlje da počne kriţati zadatke sa svojega mentalnog popisa. Malo nakon ponoći zaspala je pod upaljenim svjetlom s knjigom u ruci. Sanjala je o plavim ţabama i njihovu crvenom vozaču, o ljubičastim i zelenim psima. I začudo, shvatila je, kad se razbudila i ugasila svjetlo, o Beckettu Montgomeryju kako joj se smiješi dok silazi niz stube u knjiţari.


U devet sati Clare se zaustavila na šljunčanom parkiralištu iza knjiţare. Ijezina je majka uzela dječake preko dana - Bog je blagoslovio - pa je mogla u miru raditi dok ne dođe Laurie. S aktovkom u ruci i velikom torbom na ramenu otvorila je straţnja vrata. Upalila je svjetla, popela se kratkim stubištem do prostorije koja je sluţila kao skladište i kroz nju do prednje strane s trgovinom. Voljela je osjećaj toga prostora, kako se dijelovi stapaju jedan s drugim, a ipak ostaju zasebni. Istoga je trenutka kad je vidjela tu staru gradsku kuću odmah iza trga, znala da će to biti njeno mjesto. Još uvijek se sjećala uzbuđenja i nervoze kad se odlučila na taj korak. Ali, na neki način, uloţivši odštetu koju je kao udovica poginulog vojnika dobila od vojske, učinila je i Clinta dijelom onoga što radi. To je morala napraviti za sebe i za djecu. Kupiti kuću, stvoriti poslovni plan, otvoriti račune, nabavljati robu - i knjige, knjige, knjige. Razgovarati s potencijalnim zaposlenicima, razraditi plan. Sav intenzitet, stres, uloţeno vrijeme i trud pomogli su joj da izdrţi. Pomogli su joj da preţivi. Onda je to mislila, a sada je znala, trgovina ju je spasila. Bez nje, bez pritiska, posla, fokusa, u onim mjesecima nakon Clintove smrti, a prije Murphyjeva rođenja, raspala bi se i istopila. Morala je biti snaţna za dječake, za sebe. A da bi bila snaţna, morala je imati svrhu, cilj - i prihod. Sada to ima, pomislila je i pripremila si prvu šalicu kave. Bila je mama i udovica, a sada i poslovna ţena. Uz sinove i posao, radni je dan bio dug, a posao neprestan. Ali voljela je to. Voljela je biti zaposlena. Bio je lijep osjećaj osobnog zadovoljstva u spoznaji da moţe sama izdrţavati sebe i svoju djecu. Ne bi to mogla bez svojih roditelja ili bez podrške i ljubavi Clintovih roditelja. Ili bez prijatelja kao što je Avery, koja joj je pruţala praktične poslovne savjete i rame za plakanje. Odnijela je kavu na kat i smjestila se za svojim stolom. Uključila je računalo i, kako je baš mislila o Clintovim roditeljima, poslala im je kratku poruku i nekoliko najnovijih fotografija dječaka. Zatim se primila aţuriranja web- stranice. Ĉula je Laurie kako ulazi i doviknula joj je pozdrav. Dodala je još nekoliko stavki na pripremljenu narudţbu i spustila se u prizemlje. "Noćas je stiglo nekoliko solidnih narudţbi preko interneta i ja..." Laurie je podignula obrve iznad krupnih čokoladnih očiju. "Hej, danas izgledaš sjajno." "Hvala." Razveseljena, Clare se lagano okrenula u zelenoj ljetnoj haljini. "Ali ne mogu ti dati povišicu." "Ozbiljno, sva blistaš." "A tko ne blista po ovoj vrućini? Idem na obilazak hotela, ali, ako me budeš trebala, samo nazovi. Inače, vraćam se za oko pola sata." "Ne moraš se ţuriti. I ţelim sve detalje kad se vratiš. I, oh, još nisi poslala onu narudţbu za knjige, je li?" "Ne, kanila sam to dovršiti kad se vratim." "Odlično. Uzmanjkat će nam nekoliko naslova. Dat ću ti popis kad se vratiš." "U redu. Treba li ti što donijeti?" "Moţeš li spakirati i dostaviti jednog od Montgomeryja?" Clare se nasmijala i otvorila vrata. "Bilo kojeg?"


sam.

"Vjerujem tvojoj prosudbi." Clare je sa smijehom izišla van i, hodajući prema Vesti, poslala Avery poruku: Na putu

Gotovo trenutačno Avery se pojavila na vratima restorana. "I ja", doviknula je. Stajale su na suprotnim stranama ulice čekajući zeleno svjetlo - Clare u lepršavoj ljetnoj haljini, Avery u crnini hlačama i majici. Susrele su se na pola puta prema hotelu. "Pouzdano znam da si provela cijelo jutro u kroćenju klinaca, pripremanju doručka i smirivanju svađa." "To je moj ţivot", sloţila se Clare. "A kako uspijevaš izgledati kao da se nikada ne znojiš?" "To je dar." Sišle su s pločnika i provukle se ispod cerada. "Uvijek sam voljela ovu zgradu. Pokatkad bih je samo gledala iz svog ureda i zamišljala kakva je bila." "Ja ne mogu dočekati da vidim kakva će biti. Ako uspiju s tim, tvoj posao, djevojko draga, i moj, poskočit će visoko u zrak, to je sigurno. Kao i sve drugo u gradu." "Nadam se. Ide nam dobro, ali, kad bismo imali ugodan hotel u gradu, o čovječe. Mogla bih namamiti više pisaca, organizirati veće promocije. Gosti bi dolazili k tebi na ručak ili večeru." Zastale su na trenutak na neravnome izrovanom zemljištu sa straţnje strane, pogledale grede, hrpice šljunka i građevinskih otpadaka. "Pitam se što ovdje planiraju napraviti", zamišljeno je rekla Avery. "Uz ove trijemove trebalo bi ići nešto spektakularno. Ĉula sam različite glasine; spominje se sve, od velikog parkirališta do raskošnoga vrta." "Ja sam čula da se spominju fontana i bazen." "Upitajmo nekoga tko zna." Ušle su unutra, u buku, zbrku alata i materijala. Avery je postrance pogledala Clare. "Razina testosterona upravo je poskočila za petsto jedinica." "I raste. Gle, zadrţali su lukove." Prišla je bliţe i zagledala se u široke lučne otvore naprijed i s lijeve strane. "Pitala sam se hoće li to napraviti. To je otprilike jedina stvar koje se sjećam iz vremena dok je tu još bila prodavaonica antikviteta. Moja je majka pokatkad dolazila ovamo." Prošla je kroz centralni luk i primijetila grube, privremene stube koje su vodile na kat. "Nikada nisam bila gore. A ti?" "Ušuljala sam se jedanput dok smo još bili u srednjoj školi." Avery je proučavala stube. "S Travisom McDonaldom, dekicom i bocom jabukovače. Mazili smo se ovdje." "Divlja djeca." "Tata bi me ubio da je saznao. No, tako i tako, nije trajalo dugo. Uplašio se prije nego što je stigao do druge baze." Nasmijala se i krenula po stubama. "Vrata i prozori počeli su škripati. Ja sam htjela pogledati o čemu je riječ, ah on je bio takva kukavica. Nije čak osjetio miris kozje krvi - ih bar nije htio priznati." "Kozja krv?" "Jak, opojan - stvarno - kao da sam zaronila glavu u cvjetove. Ali, pretpostavljam, sa svim ovim radovima, tko god je lutao ovuda po noći, davno je otišao." "Ti vjeruješ u to? U duhove?" "Naravno. Moja praprapraprabaka još uvijek opsjeda svoj staru kuću u Edinburgu." Avery je zastala i podbočila se. "Vau. Pa, kad sam se ja ljutila s Travisom McDonaldom, nije ovako izgledalo." Neobrađeni, široki potpornji vodili su u prostrani hodnik koji je mirisao na piljevinu i gips. Ĉule su glasove radnika gore na drugom katu i dolje u prizemlju. Clare je zakoračila u


sobu s lijeve strane. Prigušeno svjetlo, plavkasto od cerade koja je zaklanjala prozore, prelijevalo se preko nedovršena poda. "Vjerojatno bismo trebale pronaći nekoga od Montgomeryja. Oh, pogledaj, ovdje će biti vrata koja će se otvarati prema trijemu. Sviđa mi se." "Govoreći o ljubavi..." Avery je zamahala rukama. "Pogledaj veličinu ove kupaonice." "Sudeći po ovim slavinama", rekla je kad joj se Clare pridruţila, "ovdje će biti kada, tamo tuš, dvostruki umivaonici ovdje." "Veća je nego moja soba." Cista, koncentrirana kupaonska zavist proţela ju je od glave do pete. "Mogla bih ţivjeti ovdje. Je li moguće da će sve biti ovako velike? Moram saznati detalje." Poţurila je van i skrenula prema hodniku. I naletjela ravno na Becketta. Uhvatio ju je za ruke da ne padne. Pitala se izgleda li podjednako iznenađeno i zbunjeno kao i on. Vjerojatno još više jer se čekić koji je visio s njegova pojasa nije zabio u njegov kuk. "Oprosti", rekli su jednoglasno, a Clare se nasmijala. "Ja prva. Nisam gledala kuda idem. Veličina one kupaonice potpuno me ošamutila. Krenula sam u potragu za tobom." "Za mnom?" "Vjerojatno smo se trebale javiti prije nego što smo se popele ovamo, ali svi su bili tako zaposleni. Moram znati čija je to soba prije nego što se uselim." "Prije nego... Ha." Isuse, mozak mu se zamutio od njezina mirisa, osjećaja njezina tijela pod rukama, sivozelenih očiju, zagonetnih kao jezero u ranoj jutarnjoj izmaglici. "Vjerojatno će ti se više svidjeti kad bude završena." "Nacrtaj mi." U prve pola sekunde shvatio je to doslovno. Svjesno se odmaknuo korak unatrag. Očito, njegov kvocijent inteligencije past će još za pedeset bodova ako ostane tako blizu nje. "Pa..." "To je tvoj projekt." "Uglavnom. Oh, hej, Avery." Smijeh joj je zaplesao u očima. "Pomislila sam da sam progutala tabletu nevidljivosti. Ne mogu vjerovati u ovu transformaciju, Beck. Zadnji put kad sam bila ovdje, prozori su bili razbijeni, sve je bilo puno slomljene cigle, golubova i duhova." "Prozori i cigla nisu bili ni pribliţno takav problem kao golubovi, vjeruj mi. A duh je još uvijek ovdje." "Stvarno?" Namjestio je prašnjavu bejzbolsku kapu. "Ne širi to dalje, u redu? Ne dok ne ustanovimo znači li ona smetnju ili prednost." "Ona. Kozja krv." Iznenađeno je podigao obrve. "Da. Kako znaš?" "Prije mnogo godina. Kratak susret." Avery je prstom prešla preko usana pa preko srca. "Šutim kao grob." "Cijenim to. No, ovo je soba Titanija i Oberon." "Bakrena kada." Haljina je zašuštala kad se Clare okrenula i jurnula natrag u kupaonicu. "Golema", potvrdio je Beckett i krenuo za njom. "Uz ovaj zid tamo. Pločice će je naglasiti, istaknuti bakrenim i zemljanim tonovima. Grijani podovi. Sve će kupaonice imati grijane podove. "Rasplakat ću se za minutu." Nasmiješio joj se, sada već staloţeniji. "Tuš tamo, staklena vrata kabine, brončani okovi. Grijana rešetka za ručnike tamo, još jedna stvar zajednička svim kupaonicama. Dva bakrena umivaonika, svaki na drvenom postolju i pomični stolić s ladicama između njih.


Mekano osvjetljenje. Toalet u onom kutu." "Slavni čarobni toalet", komentirala je Avery. "Ĉula sam o tome. To je kao bide i toalet s automatskim vodokotlićem i... i poklopcem koji se diţe kad stupiš u prostoriju." "Gubi se." Clare je raširila oči. "Na zapovijed." Cereći se, Beckett se povukao natrag u sobu. "Krevet tamo, okrenut prema prozorima. Otvoreni baldahin s četiri stupa, u bakrenim i brončanim tonovima s uzorkom vinove loze. Bit će prekrasan." "Kao odaja u dvorcu", promrmljala je Clare. "Takav je plan. Tu dolaze još draperije, komoda, a tamo gore televizor s ravnim ekranom. Noćni ormarići i drvene lampe. Trebat će nam još klupa pod prozorima. Meko zelena boja na zidovima, nešto lepršavo na prozorima - sve sobe imat će tamne drvene škure, a još radimo na zaštiti drva i okvira. Dodaj još nešto pribora, dodatne opreme i to je to." Clare je uzdahnula. "Romantična odaja za dvoje, u ljetu i zimi." "Ţeliš li nam napisati tekst za prospekt? Zapravo, nisam se šalio", rekao je kad se nasmijala. "Oh." Očito zatečena, Clare se ogledala po praznoj sobi. "Mogla bih ti pomoći ako... " "Dobila si posao." Malo je oklijevala pa se nasmijala. "Onda ćeš me morati odvesti u vrlo detaljan obilazak. Sobu po sobu", rekla je i bacila pogled na sat. "Sada imam još samo nekoliko minuta." "Ja bih doista voljela vidjeti prostor kuhinje. Ne mogu si pomoći", rekla je Avery. "To je bolest." "Povest ću te dolje. A za Clare ćemo sljedeći put organizirati detaljan obilazak "Savršeno. A što će biti ova soba?" Osvrnuo se prema drugim vratima. "Elizabeth i Darcy." "Oh, volim Ponos i predrasude. Što ćete - ne, ne, nemoj mi reći. Nikada se neću vratiti na posao." "Ukratko", rekao je dok su silazili u prizemlje. "Tapecirani krevet. Lavanda i slonovača, bijela starinska zakrivljena kada s podignutim gornjim dijelom, pločice krem i blijedo zlatne." "Hmm", zamislila se Clare. "Elegantno i šarmantno. Gospođica Bennett i gospodin Darcy sloţili bi se s tim izborom." "Definitivno nam pišeš prospekt." U podnoţju stuba skrenuo je lijevo i zastao kad je čuo Rydera kako psuje u praonici. "Prokletstvo." "To je stvarno problem", rekao je Owen. "Poradit ću na tome." "Kakav problem?" upitao je Beckett. Owen je zabio ruke u široke dţepove radnih hlača. "Karen Abbott je trudna." "Zar te majka nikada nije podučila o sigurnom seksu?" upitala je Avery i sakrila se iza Beckettovih leđa. Owen ju je blijedo pogledao. "Baš smiješno. Riječ je o Jeffu Corveru. On i Karen viđaju se još otkako je Chad krenuo na koledţ prošle godine." "Pa čini se da nije bilo samo viđanje", promrmljao je Ryder. "Isuse, ona, sigurno, ima više od četrdeset godina, točno? Kako je mogla ostati trudna u tim godinama?" "Primijetila sam da nisi pitao kako je Jeff mogao napraviti dijete u svojim godinama", dodala je Avery. "Ona ima četrdeset tri." Owen je slegnuo ramenima. "Znam to jer smo razgovarali s njom o poslu upraviteljice hotela. Već smo sve dogovorili. A sad ona i Jeff spremaju vjenčanje i biraju ime za novorođenče."


"Prokletstvo. Pa, gledano iz naše perspektive", rekao je Beckett kad mu je Clare uputila pogled pun neodobravanja. "Karen poznajemo odavno, a ona, mama i Owen razradili su sve detalje. Kvragu, već je izabrala boju za apartman upravitelja." "I ima veliko iskustvo u hotelijerstvu", dodao je Owen. "Radila je u Clarionu. Morat ću se opet početi raspitivati", rekao je. "Ja znam nekoga", Avery je podignula prst u zrak. "Znam savršenu osobu. Hope", rekla je i okrenula se prema Clare. "Da! O, da, savršeno." "Hope, tko?" upitao je Owen. "Ja znam svakoga, ali ne poznajem savršenu Hope." "Beaumont, a susreo si je jedanput, mislim, kad je bila ovdje u posjetu, ali niste se upoznali. Išle smo zajedno na koledţ i ostale smo prilično bliske. Ona je u Washingtonu i razmišlja o preseljenju." "Što je čini savršenom?" upitao je Ryder. "Diploma iz hotelskog menedţmenta, za početak, i otprilike sedam godina iskustva u Wickhamu - ekskluzivnom malom hotelu u Georgetownu. Posljednje tri kao menedţerica. "To je presavršeno." Ryder je stresao glavom. "U čemu je kvaka?" "S Hope nema kvake. Problem je s kretenom s kojim je bila u vezi, a njegovi su roditelji vlasnici Wickhama. Ostavio ju je zbog neke namiguše s pedigreom i umjetnim grudima." "Ona odrađuje svoj ugovor do kraja", dodala je Clare, "a za to treba imati kičmu. Profesionalnu. Razmišlja o odlasku i odvaguje mogućnosti." "Od Georgetowna do Boonsboroa?" Ryder je slegnuo ramenima. "Zašto bi došla ovamo?" "Zašto ne?" nastavila je Avery. "Avery i ja nastojimo je već neko vrijeme nagovoriti da dođe ovamo, ili bar negdje u blizinu. Ona voli ovaj kraj." Što je više mislila o tome, Clare se sve više zagrijavala. "Ona svako malo dolazi u posjet i dobre smo prijateljice. Prošle godine organizirale smo ţensku večer u Wickhamu i mogu odgovorno potvrditi da Hope zna sve trikove tog posla." "Stvarno misliš da bi ona, nakon luksuznoga urbanog hotela, došla raditi u mali grad kao što je Boonsboro?" Avery se nasmiješila. "Mislim da bi mogla, napose ako i ostatak ovoga zdanja bude izgledao tako dobro kao Titanija i Oberon." "Daj mi još podataka." "Pokaţi mi kuhinju, a onda dođi k meni u restoran. Ispričat ću ti sve što znam, a mogu je i nazvati ako to budeš ţelio." "Dogovoreno." "Kako izgleda?" doviknuo je Ryder. "Jedan od mnogih razloga zašto je Johnatan Wickham budala. Odbaciti nekoga tko izgleda kao Hope, s njezinim mozgom i energijom, za neku nadutu društvenu piranju šiljasta nosa." "Slaţem se. Ja se moram vratiti u knjiţaru", rekla je Clare. "Javi mi što je Hope odgovorila." Nasmiješila se Beckettu. "Hoćeš li poslije biti ovdje? Vjerojatno bih se mogla vratiti oko dva ili dva i trideset." "Naravno." "Vidimo se poslije. Oh, i bit ćete sretni ako dobijete Hope. Ona je uistinu savršena." Poţurila je van, a Ryder se namrštio. "Ne volim savršeno. Zato što nikada nije, ali ne vidiš nevolju sve dok nije prekasno." "Uvijek sam se divio tvojemu vedrom optimizmu i zavidio ti na njemu"


"Optimisti nikada ne vide čizmu sve dok im ne zabije jaja u grlo. Optimizam je kad čerdesettrogodišnja ţena završi s jednim djetetom na koledţu, a s drugim u trbuhu." "Owen će to srediti. To sređuje stvari."

Clare je popričala s dostavljačem UPS-a dok je potpisivala prijam pošiljke. Voljela je otvarati kutije i pregledavati nove omote i knjige koje su sadrţavale sve te priče, sve te riječi. Izvadila ih je iz kutije i počela slagati na police. Zastala je kad je tihi zvuk mobitela najavio novu poruku i nasmiješila se kad je pročitala Averyn tekst. H ce razg. s O. Ako kliknu, H dolazi slj. vknd na interv. :) Odmah je poslala odgovor: Drţim fige. Zar to ne bi bilo divno? pomislila je. Ne samo za Hope nego za sve njih. Imala bi jednu prijateljicu dolje niz ulicu, a drugu točno preko puta. Mogla bi svako toliko navratiti u hotel da vidi Hope i one prekrasne sobe. Bit će prekrasne. Sada je bila sigurna u to. Oh! Rezervirat će sobu Titanija i Oberon svojim roditeljima za njihovu godišnjicu braka. Ili moţda Elisabeth i Darcy. Savršen poklon, romantičan i poseban. Bilo bi dobro i to spomenuti u brošuri. Suptilno. Morat će početi pisati bilješke. Krenula je prema svojem uredu, ali je zastala jer se na vratima pojavila mala djevojčica koja je vukla mamu za ruku. "Hej, Lindsay, kako si, Zoe?" "Trebam knjigu." "A tko ne treba?" Šarmirana kao i uvijek, Clare ju je podignula i oslonila na bok. "Bila sam u prolasku", rekla je Lindsay, "i nisam se kanila zaustavljati. Ali Zoe je navaljivala, skakala je u sjedalici, i nije se dala smiriti." "Kunem se, zaposlit ću je istoga trenutka kad to bude zakonski dopušteno." Clare je poljubila Zoine tamne uvojke i krenula s njom prema dječjem odjeljku. Kad su otišle - nakon dvije knjige za Zoe, jednu za mamu i s draţesnom plišanom torbicom za nećakinjin rođendan - Clare je bila detaljno informirana o novostima iz ţivota slavnih osoba, gradskim tračevima i najnovijim dijetama. Laurie je provirila iz sporedne prostorije. "Dezertirala sam s bojišta." "Primijetila sam." "Ti bolje izlaziš s njom na kraj. Ja dobijem uhobolju." "Nije mi teška. Potrebno joj je tu i tamo porazgovarati i s nekom odraslom osobom. Osim toga, potrošila je više od pedeset dolara. Jesi li već bila na ručku? Ja mogu ostati ovdje ako ţeliš izići van." "Ponijela sam ručak sa sobom. Nije Lindsay jedina na dijeti. Pojest ću svoju tuţnu salatu otraga. Cassie je upravo stigla. Priprema neke narudţbe za isporuku." "Ja ću preuzeti mušterije. Morat ću ponovno izići oko dva, ali vratit ću se prije kraja radnoga vremena." "Vikni ako nastane guţva. Jedna od nas će ti pomoći." Tomu se mogla samo nadati. Dućan danas baš nije vrvio od kupaca. Dobro bi joj došlo još nekoliko njih poput Lindsay, pomislila je i uzela hladan sok iz hladnjaka. Odnijela ga je sa sobom do dječjeg odjeljka i sloţila igračke s kojima se Lindsay igrala. I sjetila se Zoeinih mekanih, tamnih uvojaka. Clare ne bi mijenjala svoje dječake ni za što ni na nebu ni na zemlji, ali oduvijek se potajno nadala maloj djevojčici. Lijepe haljinice, vrpce i mašne, Barbike i balerine.


A kad bi i imala djevojčicu, njezina bi kći vjerojatno bila bandit koji uţiva u akcijskim junacima i valja se po prašini sa svojom braćom. Moţda će se Avery uskoro zaljubiti i dobiti djevojčicu. Onda bi ona mogla biti honorarna teta koja će je razmaziti i kupovati joj razne šljokice i volane. To bi bilo zabavno, zaključila je dok je poravnavala knjige i slagala plišane ţivotinje. Gledati Avery kako se zaljubljuje - u pravog čovjeka - pomoći joj u planiranju vjenčanja, podijeliti uzbuđenje zbog djeteta. Njihova bi djeca mogla zajedno odrasti. Pa, njeni dječaci imali bi malu prednost, ali ipak. Onda, kad odrastu, Averyna kći i... vjerojatno Murphy, uzevši u obzir godine, zaljubili bi se, vjenčali i dali im prekrasne unuke. Clare se nasmijala u sebi i prešla prstom preko hrpta jedne slikovnice. Bajke, pomislila je. Uvijek je bila slaba na njih. I na sretne svršetke, kad se sve lijepo omota, baš kao vrpca u kosi djevojčice. Moţda sada još više nego ikada. Sada, kada je upoznala pravi gubitak. Moţda joj je zato bilo potrebno vjerovati u tu blistavu, svjetlucavu vrpcu oko sretnog svršetka. "Sanjariš o meni?" Poskočila je na glas iza sebe, okrenula se i nastojala ne napraviti grimasu kad je vidjela Sama Freemonta. "Samo vraćam stvari na mjesto." Progovorila je ljubaznim glasom, podsjećajući se da on pokatkad uistinu nešto i kupi, osim toga što joj neprestano dosađuje. "Nisam čula zvono." "Ušao sam sa straţnje strane. Stvarno bi trebala postaviti neko osiguranje, Clare. Nisi sigurna na ovome mjestu." Uhvatila je prijeziran ton i trudila se ostati ljubazna. "Laurie i Cassie su u straţnjoj prostoriji - a tamo je i monitor. Zapravo", rekla je namjerno, "upravo sada nas gledaju. Što mogu napraviti za tebe, Sam?" "Riječ je o tome što ja mogu napraviti za tebe. Naslonio se na okvir široka prolaza između dviju prostorija. Pozira, zaključila je, u kvalitetnom sivom odijelu i intenzivno plavoj kravati - odabranoj da istakne boju očiju, pretpostavila je. "Imam lijepi, debeli ček u svom dţepu." Potapšao se po prsima i namignuo. "Odvest ću te na večeru u svoj klub. Proslavit ćemo." Budući da je radio - kad mu se htjelo - u očevoj tvrtki za prodaju automobila, a majka mu je bila iz bogate obitelji, pretpostavljala je da često dobije debele čekove. Svakako se često, i prečesto, hvalisao novcem. "Ĉestitam, i zahvaljujem na pozivu. Ali večera u klubu mi ne odgovara." "Svidjet će ti se. Imam najbolji stol u kući." Uvijek najbolje, pomislila je. Najveće, najskuplje. On se nikada neće promijeniti. "A ja ću biti za svojim kuhinjskim stolom i nagovarat ću dječake da pojedu brokulu." "Tebi treba jedna aupair djevojku. Moja majka ti moţe pomoći u tome." "Vjerojatno, kad bih ja bila zainteresirana. Ali nisam. Sad moram.. "Imam slobodnoga vremena. Mogli bismo otići na lagani ručak i pjenušac." "Ja ne..." Zazvonilo je zvonce na ulaznim vratima. "Nemam vremena. Očito. Ispričaj me." Prošla je u glavnu prostoriju kroz drugi prolaz, radije nego da se provlači pokraj njega, spremna poljubiti svakoga tko je prekinuo Samovu iritantnu kampanju. "Justine! Baš sam jutros bila u hotelu. Dobar dan, Carolee. Tako mi je drago što vas vidim." Justine je skinula sunčane naočale s crvenim okvirom i mahnula rukom ispred lica. "Došle pješice, sve tamo od Basta. Boţe, ta vrućina! A ti izgledaš svjeţe kao sladoled - ne, šerbet od limuna - u toj haljini. Počastit ćemo se jednom od tvojih čarobnih ledenih kava."


"Specijalna ponuda ovoga tjedna je Cookie Jo - grešno dobra." "Napravi dvije." Justine je odbacila torbu na stolicu i krenula prema policama. "Nisam znala da je ovo već izišlo." Dohvatila je knjigu i prelistala je. "Je li onako dobra kao i prethodna?" "Zapravo, mislim da je još bolja." "Pa ova će me stanka stajati više nego šalica grešne kave." Justine je podignula obrve kad su se vanjska vrata s treskom zatvorila. "Sam Freemont izraţava svoje nezadovoljstvo. A kava je na račun kuće, u znak zahvalnosti što ste prekinule njegovo dosađivanje." "Sam Freemont je mali dripac koji je izrastao u velikoga dripca." Caroleenine tople oči boje lješnjaka postale su tvrde. "Sjećaš se, Justine, kako je proširio glasine o mojoj Darli? Nagovarao ju je da ode s njim na maturalnu zabavu, a kada ‘ne’ nije urodilo plodom, konačno mu je rekla neka se gubi." "Ili neke riječi slična značenja", dodala je Justine, na što se njezina sestra glasno nasmijala. "To je moja djevojka. No on je proširio glas da je Darla trudna i da se ne zna tko je otac djeteta." "A Ryder ga je nalupao. Nikada to nije priznao", nastavila je Justine, "a ostali su se dječaci drţali zavjeta šutnje. Ali ja sam znala, i kupila sam mu taj CDplayer za koji je štedio već neko vrijeme. Tako je znao da ja znam." "On ima Rileyeve krvi, a Rileyi se znaju brinuti za sebe. I Montgomeryji također." Carolee je mahnula prstom po zraku. "Sam je razmaţen do kostiju. To je krivnja njegove majke - nikad nisam mogla podnijeti tu ţenu - ali i otac mu snosi dio odgovornosti jer je sve to dopustio. Što god Sam poţeli, kad god poţeli. I ponaša se kao lord kojemu je sve dopušteno." "Dobila je što je zasluţila, zar ne?" Justine je slegnula ramenima. "Velikoga beskorisnog dripca." Clare se nasmiješila i počela mljeti kavu. Justine Montgomery bila je upravo onakva osoba kakva je ona ţeljela postati kad naraste. Pametna, snaţna, samosvjesna i voljena majka svojih sinova. Atraktivna ţena s tamnom kosom podignutom u drski rep, tijelo u odličnoj formi odjeveno u neformalne, ali elegantne hlače i tanku bijelu košulju. Carolee je ustala i pridruţila se sestri kod police s knjigama. Bila je visoka kao i Justine, ali krhke građe, s kosom boje blijedoga zlata. Povezane su kao prst i nokat, Clare je to znala. Justine je prišla i odloţila dvije knjige na pult. "Znaš, dušo, Ryder - i svatko od njih - riješit će problem sa Samom ako zatraţiš." "Hvala, uistinu, ali mogu sama izići na kraj s njim." "Samo to imaj na umu. Nego, Owen mi je rekao da ti i Avery znate nekoga tko bi mogao preuzeti posao upravitelja hotela, sada kad Karen kupuje dječje cipelice." "Hope bi bila odlična. Mislim da to mjesto zasluţuje nekoga tko je talentiran kao ona. Ja sam zapravo tek stekla dojam o jednoj sobi - Beckett nam je jutros pokazao Titaniju i Oberona. Ali, oh, zaljubila sam se. Stvarno mogu zamisliti kako će sve izgledati." "Ti i Avery, obje imate zdravu glavu na ramenima, i vašu preporuku svakako ću ozbiljno razmotriti. To mjesto..." Prišla je staklenom izlogu. "Zaokupilo mi je srce. Svima zar ne, Carolee? Nikada u ţivotu nisam se toliko zabavljala. Pomaţemo u izboru svega, od baldahina do zdjelica za sapun. Sljedeći tjedan imat ćemo natjecanje u mirisanju." Clare je zastala s rukom u zraku dok je dodavala šlag u šalice. "Molim?" "Mirisi sapuna", objasnila je Justine kroz smijeh. "Ti si nas uputila na Joanie CedarRidge sapune." "Oh, ona je sjajna, zar ne? Da, spomenula mi je da će raditi za vas neke proizvode, sve


kućna radinost. Mislim da je to odlična ideja." "A svaka soba imat će svoj jedinstveni miris." "E, to je savršena ideja. Sapuni, šamponi, losioni. Jeste li razmišljali o mirisima?" Justine je suzila oči. "Ne do ovoga trenutka. Moţe li i to raditi?" "Moţe. Ja ih rabim kod kuće." "Carolee..." "Već zapisujem." "Ovo uistinu izgleda grešno." Justine je uzela obje šalice i odnijela ih do stola. "Imaš li malo vremena, Clare?" "Naravno." "Htjela sam razgovarati s tobom o knjiţnici. Uzet ćemo rabljene knjige, ali ţeljeli bismo dodati i nešto novih. Ljubavne romane, trilere, krimiće. Vrstu knjiga koju bi čovjek poţelio čitati tijekom kišnog dana ili u zimskoj noći, sklupčan pokraj kamina. Moţeš li nam napraviti neki popis, naslove koje bi preporučila?" "Naravno." "Meki i tvrdi uvez. Nešto publicistike i knjige o ovome kraju. Nitko to ne zna bolje od tebe. Jedan dio moţe sada, a ostatak pred kraj godine. Dodaj tomu knjige koje se odnose na likove o svakoj sobi. A Beckett je rekao da moţeš nabaviti i filmove." "Svakako." "Pa, ţelim DVD-e o svim tematskim sobama, a napravit ću ti i popis filmova koje ţelimo imati za goste. Slobodno dodaj i svoje prijedloge." "U redu", nasmiješila se. "Bit će mi zadovoljstvo. Otići ću još jedanput do hotela da dobijem bolji uvid. Beckett me zamolio da napišem tekst za brošuru." "Je li?" "Ako se vi slaţete." "Što se mene tiče, to je sasvim u redu." Justine se nasmiješila i polizala šlag s prsta.


Naoruţana biljeţnicom, Clare je krenula prema hotelu. Rad na brošuri neće )j oduzeti mnogo vremena, a imala je osjećaj kao da i ona sudjeluje u projektu. U maloj ulozi. Plus, pomoći će im pri odabiru i nabavi knjiga. Pitala se kako će izgledati hotelska knjiţnica. Hoće li imati kamin? Oh, nadala se da će biti i kamin. Ušla je na ulaz sa straţnje strane, u buku, zujanje i jeku. Ĉula je kako neki glas prijateljski kaţe: "Jebi se, Mike" - i odgovor: "Moţe s tobom?" Zaorio se smijeh, a iz bočnog hodnika naišao je Beckett. Zastao je, zagledao se u nju i puhnuo. "Dama u kući", doviknuo je preko ramena. "Oprosti." "Nema problema. Mislila sam da u kući već ima dama. "Mama i Carolee su u inspekciji na drugom katu. A one su tako i tako već naviknule na to. Pa, dobro. Ahm..." Djelovao je rastreseno. I zaposleno. I tek malčice zbunjeno. "Ako nije dobar trenutak, mogu se..." "Ne, ne. Samo prebacujem brzine. Moţemo početi ovdje." Laknulo joj je što neće više morati susprezati radoznalost i okrenula se oko sebe. "Gdje je ovdje?" Upravo stojiš u hotelskom predvorju - dvostruka staklena vrata tamo odakle si ušla otvarat će se na dvorište. Keramičke pločice na podu, s kruţnim uzorkom u sredini kako bi se naglasio veliki okrugli stol. Iznad njega je stropni svijećnjak. Osvjetljenje je svjeţe, s organskim ugođajem, kao da dopire kroz otopljene komadiće bijeloga stakla. Mama ţeli veliki, raskošni cvjetni aranţman na stolu. Nekoliko udobnih stolica tamo." "Reci mi da ćete zadrţati onaj cigleni zid." "Da. Stolice i pločice su francuske, travnato zelene presvlake, brončane zakovice na stolicama; zapravo mješavina rustikalnog i francuskog stila. Moţda još jedna stolica u kutu i mislim da će nam trebati nešto za suprotni zid." Studirala je prostor i pokušavala zamisliti cjelinu. "Moţda komoda ili sobni bar." "Moţda. O slikama još nismo odlučili, ali uzet ćemo radove lokalnih umjetnika. U brošuri ćemo, uz opis sobe i cijene, navesti i popis umjetnina." "Dobra ideja." Brzo je recitirao podatke i Clare je pretpostavila da mu se ţuri. Zapisivala je bilješke najbrţe što je mogla i nastojala ga slijediti. "Nisi ništa rekao o pultu za prijam gostiju." "Pult će biti na recepciji. A u taj će se prostor ulaziti ravno s pločnika. Pokazat ću ti. Idemo sada lijevo pa u salon. Neodređeno je mahnuo prema kratkom hodniku. "Još je sve zakrčeno opremom i materijalima. Prostorija je dugačka i relativno uska. Nekada je tu bilo spremište za konjsku opremu." "Salon za...?" "Odmaranje. Druţenje. Neka vrsta ugođaja kao u suvremenom pubu, pretpostavljam. Tu će biti koţnata sofa i stolice. Veliki, udoban naslonjač na kotačićima. Mama se odlučila za boju vanilije." Prvi put se nasmiješio i počeo je djelovati opuštenije. "Mislio sam da će je Ry dati zatvoriti." Pokušala je zamisliti svijetlu koţu u svom domu, pa pomislila na djecu. Jednostavno, nije mogla. "Kladim se da će izgledati sjajno." "Ona i Carolee kunu se da će djelovati kao luksuzni klupski prostor. Na ovoj strani bit


će neka vrsta stola za kartanje, sa stolicama‘presvučenima u koţu boje limete", nastavio je. Ravni ekran, osamdeset centimetara, tri stropna svjetla - opet organski ugođaj - hrastovo lišće. Još uvijek radimo na detaljima." Nevjerojatno koliko ste toga već isplanirali, a sve je još u radovima." Brzo je pisala bilješke. "Mogla sam i misliti da Justine neće odabrati cic i karirane uzorke." "Ona ţeli dragulj, i svaku njegovu plohu sjajnu i izbrušenu." Iznenađena, Clare je podignula glavu. "Lijepo je kako se slaţete. Svi vi. To je ono što i ja ţelim za sebe i svoje dječake. Prisnost, timski rad, razumijevanje." "Vidio sam te s tvojim sinovima. Rekao bih da to već imaš." "Ima dana kad se osjećam kao krotitelj u cirkusu. Pretpostavljam da se i tvoja majka tako osjećala." "Mislim da se još uvijek tako osjeća." "Utješno i zastrašujuće." Da, djelovao je rastreseno. Ali nije bila u pravu što se tiče zbunjenosti. Znao je u detalje svaku oštru, sjajnu fasetu dragulja koji su stvarali. Sjetila se da je sanjala o njemu jedne noći, ne tako davno, i zbunjeno, okrenula se od njega. "Što je tamo?" "Soba za osobe s invalidnošću i glavni ulaz u blagovaonicu." "A ta soba je...? "Marguerite i Percy." "Grimiznapimpinella. Mogu li je pogledati?" "Moţeš pokušati. Unutra još ima materijala i smeća", rekao je i poveo je niz hodnik. "Ovdje će biti dva bračna kreveta, između njih noćni ormarić s jednom stvarno lijepom ukrašenom lampom koja je pripadala mojoj baki." "U sobe ćete stavljati i obiteljske predmete?" "Tu i tamo, kada se uklope. Mamina ţelja." "To je lijepo, i posebno. Kreveti će biti okrenuti prema prozoru?" "Točno. Uzglavlja od trske, klupe također, presvučene tkaninom, volani na dnu. Ogledalo s rezbarenim okvirom za ovaj zid kod vrata. Krem zidovi, štukature, njeţno plavi strop." "Plavi strop?" Zbog nekog razloga to joj se učinilo nevjerojatno romantičnim. Pitala se zašto njoj nikada nije palo na pamet da oboji svoje stropove nekom bojom, bilo kojom osim standardno bijele. Vjerojatno je zaboravila biti romantična. "Zvuči vrlo francuski. Nego, nisam te još pitala, kakve posteljine ste odabrali?" "Nakon duge, ţestoke debate, odlučili smo se za kvalitetne plahte, bijele ili boje sirovog platna, ovisno o sobi. Popluni s prekrivačem, mnogo jastuka s lanenim jastučnicama u neutralnim bojama i deke od kašmira." "Deke od kašmira? Definitivno ću rezervirati sobu kod vas. Paunovo perje." "Je li to neka kletva?" "Tu negdje trebalo bi biti paunova perja. Znam da se smatra kako ono donosi nesreću, ali djeluju tako francuski, i raskošno." "Mentalna napomena. Paunovo perje. Ovo je najproblematičnija soba, ali mislim da će nakraju i ona dobro ispasti." "Već mi se sviđa. Gdje je kupaonica?" Uspjela se ugurati u sobu, prekoračujući preko kanti i gomile dasaka. "Hodaj oprezno", upozorio ju je i uhvatio je za ruku. "Ovdje nema kade, ali zato imamo veliki luksuzni tuš. Odvodi i prskalice bit će od patinirane bronce. Kristalni ovalni umivaonik na metalnim nosačima. Velik je i prekrasan. Pločice beţ i blijedozlatne, diskretni


fleur-de-lis2 uzorak "Mais oui" rekla je i nasmijala ga. "Pronašao sam neke metalne zidne police. Propisi i prostor nametnuli su neka ograničenja." "To nije dobar opis. Bolje bi bilo nešto kao ‘za posebne potrebe - spektakularan komfor. Sjaj prošlih vremena i... sve ugodnosti današnjice’." Počela je zapisivati u biljeţnicu, zakoračila unatrag i spotaknula se o naslagane kante s bojom. "Pazi." Uhvatio ju je oko struka, a ona je njega zgrabila za ruku pokušavajući zadrţati ravnoteţu. Po drugi put toga dana tijela su im se našla jedno uz drugo, oči prikovane. Ali sada je svjetlost bila prigušena, filtrirana kroz plave cerade. Nalik na mjesečinu. U nečijem naručju, pomislila je, malo ošamućena. U naručju muškarca, Becketta. Ne prijateljskom, ne zaštitničkom. Osjećaj je bio drukčiji. Kao da se u njoj namotala neka ţica, u polaganoj, vrućoj spirali. Nešto što je djelovalo baš kao poţuda. Proširila se u plimnom valu dok mu je pogled klizio dolje prema njezinim usnama, zadrţao se tamo. Osjetila je miris kozje krvi. Mjesečina i kozja krv. S čeţnjom, pribliţila mu se zamišljajući taj prvi dodir, prvi okus, prvi... Ali on je naglo podignuo glavu i izbacio je iz toga čudnog sna Boţe moj, zamalo ga je... "Moram se vratiti." Glas joj nije bio piskav, ali znala je da je bila vrlo blizu toga. "I ja." Odmaknuo se kao čovjek koji se oprezno odmiče od ţice pod naponom. "Moram završiti taj... posao." "Da, naravno. I ja." Izišla je iz te sobe s laţnom mjesečinom i zrakom koji je tako iznenada zamirisao na divlju ljetnu lozu. "Pa." "Pa." Gurnuo je ruke u dţepove Tako je sigurnije, pomislila je. Ili bi ga mogla opet zaskočiti. "Malo ću se poigrati s idejama za sobe koje sam vidjela." "Odlično. Nego, slušaj, mogu ti posuditi mapu. Imamo mapu sa skicama, uzorcima materijala i fotografijama svjetiljki i namještaja, kupaonskih elemenata i takvih stvari. Jedna mora ostati na gradilištu, ali imam kod kuće duplikat i mogu ti ga posuditi na nekoliko dana." "Dobro", udahnula je i sabrala se još malo. "Voljela bih pogledati." "Mogu ti je donijeti, kući ili u knjiţaru, kako ti bolje odgovara." "Svejedno." "I moţeš doći ponovno, kad budeš imala vremena, i pogledati ostatak zgrade. Ako mene ne bude, Owen ili Ry mogu te provesti okolo." "Dobro, da to bi bilo super. Pa, sad bih trebala ići. Moja mama će uskoro dovesti klince u knjiţaru, a ja još imam stvari koje..." "Da. Vidimo se." "Da, naravno." Gledao je kako odlazi, čekao da se vrata zatvore za njom s rukama još uvijek u dţepovima i prstima stisnutima u šaku. "Idiote", promrmljao je. "Ti si prokleti idiot." Uplašio ju je i nije mogla dočekati da što prije ode. Nije ga mogla niti pogledati. A sve zato što je ţelio - jednostavno, ţelio. Majka im je znala govoriti: Dovoljno ste stari da vas ţelje ne mogu povrijediti. Ali mogu. A ovakva vrsta ţelje ostavila je nazubljenu rupu u trbuhu. 2

Fleur-de-lis (franc.) - francuski heraldički simbol u obliku ljiljana.


Klonit će je se nekoliko dana, dok ta ţiva rana ne omekša. Poslat će jednog od radnika da joj odnese mapu i drţat će se podalje. Ponovno je osjetio dašak mirisa kozje krvi i, mogao bi se zakleti, najtiši trag ţenskoga smijeha. "Nemoj samo još i ti počinjali." Bijesan, krenuo je gore maltretirati radnike. Nije još bila spremna suočiti se s knjiţarom i svojim osobljem pa je potraţila utočište u Vesti. Franny, Averyna pomoćnica, nasmiješila joj se iza pulta dok je slagala sir na tijesto. "Hej, Clare. Gdje su moji mladići?" "S mamom. Je li Avery ovdje?" "Otraga. Je li sve u redu?" Boţe, kako izgleda? "Da, naravno. Samo... samo trebam tvoju šeficu na minutu." Nastojeći djelovati leţerno, Clare je polako zaobišla pult i ušla u zatvorenu kuhinju. Avery je rezala svjeţe tijesto i stavljala ga u kalupe. Steve, perač posuđa, zveckao je s tanjurima iznad velikoga dvostrukog sudopera, a jedna od konobarica uzimala je čaše sa ţičane police. "Moram razgovarati s tobom." "Razgovaraj. Uši mi nisu zauzete, samo ruke." Onda je podignula pogled i vidjela Clareino lice. "Oh. Razgovarati. Daj mi pet minuta. Uzmi nam nešto hladno sa šanka. Tako i tako moram donijeti neke namirnice iz podruma." "Sići ću dolje i pričekati te." Uzela je dva soka od đumbira i krenula prema straţnjemu stubištu. S nadsvođene terase čuli su se smijeh i ţamor gostiju. Nastavila je dalje i spustila se u skladišni prostor, dugačku prostoriju s niskim stropom. Svjeţije, pomislila je. Ovdje je svjeţije. Skinula je čep i otpila dugi gutljaj soka. Mjesečina i kozja krv, pomislila je s gađenjem. Samo još jedna bajka. Ona je odrasla ţena, majka troje djece. Pametnija je ona od toga. Ali stvarno, je li ikada prije primijetila, stvarno primijetila, kako su Beckettove usne čvrste i divno oblikovane. I zgodan je. Svi Montgomeryji su zgodni, ali, je li ikada prije primijetila kako mu oči na mjesečini postanu duboko plave? "Nije bilo nikakve mjesečine, ti glupačo. Za Boga miloga, to je nedovršena soba puna dasaka i kanti s bojom. I s ceradom na prozorima." Podlegla je romantičnosti, to je sve. Ţućkasta koţa, plavi strop, paunovo perje i deke od kašmira. Sve je bilo tako čarobno, toliko daleko od njezine praktične stvarnosti, dostupne i sigurne za djecu. I nije da je nešto stvarno napravila. Poţeljeti nešto na trenutak nije isto kao i napraviti. Ushodala se po prostoriji pa poskočila kad su se otvorila vrata. "Što se zbiva?" upitala je Avery "Izgledaš kao da ti je na tragu odred specijalne policije." "Zamalo sam poljubila Becketta." "Za to se ne ide u zatvor." Avery je uzela drugu limenku soka. "Kako, kada, i zašto zamalo?" "Otišla sam pogledati još nekoliko soba i bili smo u Marguerite i Percy..." "Ooh-la-la." "Prestani, Avery. Ozbiljna sam." "To vidim, dušo, ali zamalo poljubiti vrlo privlačnog, slobodnog muškarca koji je zagrijan za tebe ne ulazi u status katastrofe." "On nije zagrijan za mene." Avery je otpila malo soka i stresla glavom. "Ne slaţem se. Ali, daj, nastavi."


"Bilo je samo... Unutra je još sve puno materijala, udarila sam u nešto, saplela se, a on me prihvatio da ne padnem." "Za koji dio?" Clare je zabacila glavu i zagledala se u strop. "Zašto uopće razgovaram s tobom?" "A s kim drugim? Stvarno, za koji dio? Je li te uhvatio za ruku, mišicu, straţnjicu?" "Za struk. Uhvatio me oko struka, a ja... ne znam, zapravo, ali onda smo bili tamo, njegove usne su bile tamo, i to čudno svjetlo i kozja krv." "Kozja krv?" Averyno se lice rasvijetlilo. "Vidjela si duha." "Nisam, prvo zato što duhovi ne postoje." "Ti si osjetila miris kozje krvi." "Učinilo mi se da sam ga osjetila. Ponijelo me. Romantična soba - ili će to postati, po onome kako ju je opisao, svjetlo, i osjetila sam... nešto što nisam osjetila već dugo, dugo. Nisam mislila, samo sam se prepustila." "Rekla si zamalo." "Neposredno prije kontakta, trgnuo se i pogledao me kao da sam ga udarila u ţeludac. Ili niţe. Jednostavno, osupnuto." Ĉak i sada, dok je prepričavala događaj, preplavljivali su je poniţenje i tihi val poţude. "Zaustavila sam se i oboje smo se počeli ispričavati. Poslije, on se drţao na distanciji, kao da sam radioaktivna. Dovela sam ga u neugodnost, i sebe." "Reći ću ti što ja mislim. Da ste nastavili, nijednomu od vas ne bi bilo neugodno, a umjesto toga što si dojurila ovamo, izbezumljena kao da si orobila neku staricu na cesti, doplesala bi ovamo uz pjesmu." Stvarno, stvarno, zašto je uopće s njom razgovarala o tome? "Prvo, Beckett je prijatelj, samo prijatelj. Ne, prvo, ja nemam vremena za plesanje i pjevanje. Moji prioriteti su moji dječaci i moj posao." "Kako i treba biti, i što - kao što sam već prije rekla - nikako ne isključuje ono što sada nazivamo plesanjem i pjevanjem." Avery se uozbiljila i protrljala prijateljičinu ruku. "Isuse, Clare, taj dio tvog ţivota nije završen. Imaš pravo plesati i pjevati, posebno s nekim tko ti se sviđa i u koga imaš povjerenja. Osjetila si nešto, i to je vaţno." "Moţda. Ali, sada kad mislim o tome, uvjerena sam da je tomu bila uzrok romantika. Soba koju sam zamišljala, svjetlost, taj imaginarni miris, i muški dodir. Sredit ću se", odlučila je. "Beckett to neće uzeti za ozbiljno. Sve se dogodilo tako brzo, vjerojatno je već zaboravio na to." Avery je zaustila, ali je ipak odlučila zadrţati mišljenje za sebe. Zasad. "U svakom slučaju, sobe će biti sjajne, a on će mi posuditi mapu s uzorcima i slikama. Kad dođe Hope, pokazat ću joj da stekne bolji dojam. Iskreno, bila bi luda da ne prihvati priliku za rad u tom hotelu."

"Sigurno", rekla je Avery i pomislila kako ima dvije šašave prijateljice. Beckett je odlučio dati Clare malo vremena kako ne bi pomislila da on pridaje vaţnosti onomu što je on nazivao Trenutkom. Poslao joj je mapu s uzorcima u knjiţaru s porukom da će doći po nju za nekoliko dana - nema ţurbe. Tijekom nekoliko dana propustio je svoj uobičajeni dolazak na kavu, i podijelio je radne dane između hotela i drugoga projekta u susjednom Sharpsburgu. Kad se vratio u Boonsboro, radnici su već otišli, a braća su se upravo spremala na odlazak. "Upravo na vrijeme. Idemo prijeko na sastanak uz pizzu i pivo."


"Moja najdraţa vrsta sastanka. Jesi li razgovarao s Averynom prijateljicom?" upitao je Owena. "Aha. Ako ţeliš detalje, moţeš platiti pivo." "Platio sam zadnji put." "Ja sam platio zadnji put", ispravi ga je Ryder. "On je zadnji put platio pivo", Owen je pokazao palcem na Rydera. "Moţda." Beckett se pokušavao sjetiti. "Kada si ti zadnji put platio pivo?" Owen se zadovoljno nasmiješio i prstom spustio naočale na pola nosa. "Na mene se ne računa šest puta jer sam nabavio radno dizalo. Ostale su mi još dvije runde." Sjetio se da je taj dogovor pao kad je Owen dobio odličnu pogodbu za rabljeno dizalo. Taj im je stroj uštedio mnogo vremena i znoja. Zaustio je prigovor, ali je odustao. Ako Owen kaţe da ima još dvije runde, onda ima još dvije runde. Dok su prelazili ulicu, letimice je pogledao prema knjiţari, slušajući s pola uha raspravu o grijačima za vodu. Vjerojatno bi joj trebao dati još malo vremena, razmišljao je. Drţati se po strani, ponašati se leţerno, prijateljski. Kao da se Trenutak nikada nije dogodio. Ali dogodio se. Sasvim sigurno se dogodio. "Imaš li primjedbe na to?" upitao je Ryder. "Što? Ne." "Onda prestani biti tako naduren." Ryder je vezao psa ispred restorana. "Donijet ću ti večeru", rekao mu je i otvorio vrata. Bilo je rano predvečerje i u Vesti još nije počela večernja guţva. Obitelji i male grupice tinejdţera u separeima, nekoliko parova raštrkanih po stolovima, a dva redovita gosta sjedila su za šankom uz pivo nakon posla. Zajedno s braćom, Beckett je domahivao i izmjenjivao pozdrave. "Naruči mi Heineken', rekao je Owen i skrenuo prema kuhinji. "Sjednimo otraga", predloţio je Ryder. "Ako ostanemo ovdje, završit ćemo u razgovoru s cijelim restoranom." "Moţe." Beckett je naručio piće i krenuo hodnikom do blagovaonice u straţnjem dijelu. "Pločice su isporučene", rekao je Ryder kad mu se Beckett pridruţio za stolom. "Većina. Još čekamo nekoliko uzoraka. Owen je dogovorio s keramičarima. Ako sve bude teklo po planu, počet će s radom sljedećega tjedna. Početkom tjedna poslije, ako im se posao otegne. "To nam i odgovara." "Ţelio bih dogovoriti postavljanje parketa odmah nakon toga. Ova vrućina mora popustiti. Onda ćemo moći početi s vanjskom fasadom." Owen je klizno na sjedalo do njih upravo kad je stiglo pivo. "Ţelite li nešto naručiti?" upitala je konobarica. "Ratnička pizza", objavio je Ryder. "Nisam za meso." Owen je stresao glavom i otpio pivo. "Mlakonja." "Idemo na super ovapnjenje arterija", predloţio je Beckett i pogledao Owena. Da podijelimo veliku s kobasicama i feferonima?" "Moţe. I malo repica od škampa." "Stiţe. Kako idu radovi na hotelu?" "Krećemo se polako", odgovorio joj je Owen. Uperila je olovku u njega. "Hoćete li uskoro skinuti cerade?" "Prije ili kasnije." "Mudrac." Zakolutala je očima i otišla predati narudţbu. "Ta cerada stvara očekivanja koja moţda nećemo ispuniti", zamišljeno je rekao Beckett Ryder je slegnuo ramenima. "Također štiti ulicu od otpadaka, a radnike od vrućine.


Ispričaj mu o Urbanoj princezi." "Hope Beaumont", započeo je Owen. "Pametna, dobro potkovana u poslu. Postavila je sva prava pitanja, uključujući neka na koja uopće nisam pomislio ili još nisam stigao do toga. Ima seksi glas, od one tamne, baršunaste vrste. Ugodna." "Seksi glas. Uzimamo je." Ryder se zavalio u stolici s pivom u ruci. "Bilo bi dobro da imamo lokalne ljude", glasno je razmišljao Beckett. "Ali prije svega, treba nam netko tko zna posao. Osim toga, ako prihvati posao i preseli se ovamo, postat će domaća za deset ili dvadeset godina." "Znat ćemo više nakon subote. Dogovorili smo sastanak u subotu ujutro", nastavio je Owen. Odvest ćemo je u obilazak. Potraţio sam podatke o njoj na Internetu." Izvadio je dvije plastične mape iz aktovke i pruţio svakom bratu po jednu. "Nešto iz vašingtonske društvene kronike - o njoj i tipu koji ju je napucao. Solidan članak o hotelu i nešto malo o njoj, nekoliko citata. Ry ju je nazvao Urbanom princezom jer potječe iz Philadelphije i pobijedila je na nekoliko natječaja ljepote dok je tamo ţivjela." Beckett je počeo listati papire, a hodnikom je odjeknuo zvuk trčećih koraka. Clareina tri dječaka uletjela su u prostoriju kao zatvorenici u bijegu. Zadihani, uţarenih očiju brbljali su o novoj videoigri. Harry ih je prvi ugledao. "Hej! Hej! Dobili smo svaki po dolar." "Moţe mala pozajmica?" upitao ih je Beckett ozbiljnim glasom. Liam se zacerekao. "Uzet ćemo pizzu i odigrati nekoliko igara." Murphy je prišao stolu i ozbiljno se zagledao u trojicu muškaraca. "I vi moţete igrati s nama ako imate novca. Ili mogu zamoliti mamu da vam pozajmi." Razoruţan, Beckett ga je podigao u krilo. "Kladim se da Owen ima dolar negdje u dţepu. Zašto ne bismo..." Zastao je kad se na ulazu pojavila Clare. Djelovala je malo umorno i uspuhano. "Oprostite. Skliski su kao sapun. Vi razgovarate o poslu", rekla je kad je primijetila papire na stolu. "Izvest ću ih van dok vi..." "Mama!" Harryjev uzvik predočivao je apsolutnu uţasnutost nad takvom izdajom. "Kad sjediš u restoranu, moraš očekivati neku graju", istaknuo je Ryder. Momci su u redu. Sjedni s nama." "Baš sam govorio Beckettu da ćemo se u subotu sastati s tvojom prijateljicom", rekao je Owen. "Avery me upravo obavijestila o tome, i zato je ovaj trojac, u te dvije sekunde, uspio pobjeći." "Kako napreduje tekst za brošuru?" "Imam nekoliko ideja." "Ona ima odlične ideje", potvrdila je Avery koja im se pridruţila. "Ispričala mi je." "Samo komadići i detalji. Voljela bih vidjeti sve sobe, steći bolji dojam." "Mogla bi sada otići. Beck, ti je moţeš povesti." "Avery", promrmljala je Clare nastojeći prikriti šok. "Ne, stvarno. Sada je prazno. Nema radnika, nema buke. Bit će lakše i produktivnije razgledati prostor bez onoga nesnosnog nabijanja." Pobjednički se nasmiješila. "Zar nije tako?" "Naravno." Murphy je napustio Becketta i pridruţio se braći. A on sada nije znao što bi s rukama. "Da, naravno." "Prekinula sam vas, a, osim toga, dječaci su sa mnom." "Mi ćemo ih pričuvati. Naručit ću im pizzu." Avery je mahnula rukom tjerajući je. "Beck, ja ću sjesti na tvoje mjesto, a pivo ne plaćaš. Ja ću ga dovršiti." Podignula je čašu i smiješeći se otpila gutljaj. "Večeras ne radim."


Ostavši bez opcija, Beckett je ustao. "U redu?" "Očito." Clare je prostrijelila prijateljicu očima pa se okrenula dječacima. "Idem s Beckettom van na nekoliko minuta", rekla je sinovima." "Avery, Owen i Ryder paze na vas. Ponašajte se pristojno." "Dobro, mama, dobro." Harryjevo zajapureno lice bilo je fokusirano za ekran. Kad su izišli iz restorana, vjetar ju je poškakljao po licu pa je podignula pogled prema oblacima koji su se nakupljali nebom. "Dolazi oluja", rekla je.


S rukama zabijenim u dţepove i pazeći na razmak, Beckett ju je poveo do traţnjeg ulaza u hotel. Kasna je ljetna večer prelazila u noć i morao je upaliti svjetla. Grubi sjaj i oštre sjene, pomislio je, goli zidovi i betonski podovi. Nije baš atmosfera za zavođenje. Clare bi se trebala osjećati sigurnom. "Ţeliš li završiti s razgledavanjem prizemlja?" upitao je. Rado bih vidjela još nekoliko soba za goste. Moţda bismo mogli prijeći na kat. Ne bih ţeljela predugo opteretiti Avery i tvoju braću. Klinci znaju biti naporni." "Avery se sama ponudila." "Da, ponudila se, zar ne?" Beckett je podignuo obrvu na njezin mračan ton. "Je li sve u redu?" "Zašto ne bi bilo?" "Dobro onda." Krenuo je prema stubama. "Pogledali smo T&O i E&D. Sad moţemo prijeći na N&N - Nicka i Noru" "Limeni čovjek." Sabrala se i usmjerila misli na mapu koju joj je Beckett posudio. "Svidjele su mi se lampe, a krevet i toaletni stolić su prekrasni - i vrlo art deco." "Malo slatkasto, malo glamurozno." Skrenuo je u hodnik i mahnuo rukom. "Dakle, knjiţnica će biti ovdje i..." "Oh, knjiţnica. Stvarno je ţelim vidjeti." Skrenuo je lijevo niz još jedan kratki hodnik i upalio radno svjetlo. "Sada je dosta mračno. Ima samo jedan prozor koji gleda na prednju stranu zgrade. Stol ćemo staviti ovdje. Ugradbene police u ona udubljenja, kamin između njih, smeđa koţna sofa okrenuta je prema policama." Obilazila je po prostoriji. Vidjela je skice polica i čeznula za njima. Nije razmišljala o čeţnji! "Vi ćete sami napraviti police?" "Da, i okvir kamina. I još neke sitnice." "Kad sam nešto napraviš i sagradiš - to mora biti veliko zadovoljstvo." "Ti bi to trebala znati. Ti si sagradila obitelj", dodao je kad ga je postrance pogledala. "Lijepo od tebe." Zagledala se u Becketta koji je ostao stajati na ulazu u sobu. To, zaključila je, taj prostor među njima previše je čudan, neugodan. Vrijeme je da to popravi. "Ne mogu to shvatiti." "Shvatiti, što?" "Jesi li ljut na mene, ili me izbjegavaš. Ili ja nešto umišljam. Ili sve zajedno." "Ne znam na što misliš." "Nisi bio u knjiţari još... otkako sam ja zadnji put bila ovdje, A sada, stojiš najdalje od mene što je moguće a da ipak ostanemo u istoj prostoriji. Gledaj, Beckett, ţao mi je zbog onoga što se dogodilo, iako se nije dogodilo." "Ţao ti je zbog onoga što se nije dogodilo", polako je ponovio. "Pa, za Boga miloga, jednostavno me ponijela atmosfera, i svjetlo, i... što već. To je bio samo trenutak, pa... " "Trenutak." "Molim?" "Nema veze. Ispričavaš se zbog onoga što se dogodilo?" "I ne znam zašto bih se trebala ispričavati kad se nije dogodilo." Ljutnja je prokuljala i samo još povećala neugodnost. "Ne znam zašto dvoje odraslih ljudi ne bi moglo izići nakraj s nečim što se nije dogodilo bez pretvaranja da se uistinu dogodilo. A čak i da jest, što


onda? Oh, nije vaţno, zaboravi", prasnula je kad je on samo buljio u nju. "Samo mi pokaţi sljedeću sobu." Kruto je krenula prema vratima. "Moram se vratiti po dječake." "Ĉekaj malo." Uhvatio ju je za ruku i zaustavio je. "Ţao ti je zato što se nije dogodilo?" "Ne volim se sramotiti ako nije nuţno." "Ja sam te posramio?" "Ne." Zatresla je glavom. "Ali sada me zbunjuješ." Moţda. Ali, razbistrila mu je neke stvari. "Zašto ne bismo počeli ispočetka?" Sijevnula je munja. Sjajni plavi bljesak probio se kroz zastrti prozor, a odmah za njim prasnuo je grom. Clare se trgnula. "To je samo nevrijeme." "Iznenadilo me", rekla je gledajući ga u oči. "Ne bojim se oluja." "Da vidimo." Ipak, kretao se polagano da bi produţio taj trenutak, ali i kako bi mogao procijeniti njezinu reakciju. Uhvatio ju je oko struka dok su kišne kapi pljuskale i udarale o ceradu, pa gore uz njeno tijelo, lagano i njeţno. Spustio je glavu i zastao - jedan dugi trenutak bez daha - i pritisnuo usne uz njezine. To, pomislio je, i obujmio joj je lice. Samo to bilo je vrijedno čekanja. Mekan, sladak, čeţnjiv drhtaj, i Clareine ruke ovile su se oko njega i privukle ga bliţe. Na sljedeći udar munje nije se trgnula. Stopila se s njom i potonula u bujicu uţitka. Netko ju je drţao u naručju, dodirivao. Bila je milovana i milovala je. Umrtvljeni ţivci zaţarili su se i prsnuli ţivotom. Stegnula je košulju na njegovim leđima i uzimala ono što joj je davao. Ne, ona se nikada nije bojala oluje. Ĉak i kad se odmaknuo, još uvijek je osjećala ošamućenost, divnu ošamućenost od vrtloga koji ju je ponio. "Ĉekao sam na ovo još otkako si imala šesnaest godina", promrmljao je. Nasmijala se. "Ma daj." "Dobro, otkako si imala petnaest godina, ali to bi zvučilo patetično." Nabrala je obrve. "Ne znam što bih rekla." "Dat ću ti još malo vremena da promisliš." Ponovno ju j e poljubio, uzeo joj dah, prosuo iglice leda i vrućine kroz one probuđene ţivce. Misliti? Nemoguće. "Beckett." Malo ga je odmaknula, samo malo. "Zahrđala sam. Nemam prakse u ovome. Vjerojatno bih trebala promisliti - morala bih - ali ovdje i sada, to je teško." "Onda to ostavi za neki drugi dan i neko drugo mjesto." Opet se nasmijala, ne sasvim staloţeno. "Moţda, ako..." Zastala je, namrštila se i pomirisala mu rame. "To nisi ti." "Što?" "Mogla bih se zakleti da sam osjetila miris kozje krvi." "Ona voli kozju krv." Pogladio ju je po kosi, još jedna stvar koju je već godinama ţelio napraviti. Bila je glatka kao ljetna svila. "Tko voli?" "Elizabeth. Zovem je Elizabeth jer sam se prvi put uvjerio u njezinu prisutnost u sobi E&D - Elizabeth i Darcy." "Ti ozbiljno govoriš o duhu?" "Ova zgrada - ili bar njezini dijelovi - postoji već više od dva i pol stoljeća. Više bi me čudilo kad ne bi imala svog duha. Ne napuštaju nas baš svi." To ju je zasjeklo ravno kroz srce, ali samo je zatresla glavom. "Sve mi ovo djeluje nestvarno. Moji sinovi igraju videoigre tamo preko puta, a ja sam ovdje s tobom. Trebala bih se vratiti. Ako nastavimo ovim tempom, trebat će mi godina dana da vidim cijelu zgradu."


"Izađi sa mnom sutra navečer." "Ja... ne mogu. Avery i Hope dolaze na večeru. A prije nego što pitaš, jer se nadam da ćeš pitati, u subotu sam obećala klincima filmski maraton. U ponedjeljak počinje škola, a Murphy kreće u vrtić. To je velika stvar." "Naravno. Uskoro onda. Reci kada." "Moţda sljedeći petak. Ako pronađem nekoga tko će ih čuvati." "Sljedeći petak." Poljubio ju je, lagano, da zapečati dogovor. "Nemoj se predomisliti." Odmaknula se za korak jer je ţeljela prići bliţe. "Oprosti, ali djeca. Ne znam uopće koliko smo dugo bili ovdje. Sve mi je u magli." "Nismo toliko dugo." Uhvatio ju je za ruku i poveo niz hodnik. "Ovdje je sve nekako sanjivo i maglovito. Mislim da bih mogla, ako bih se koncentrirala, slagati slojeve i slojeve slika. To je tako čudno, način na koji mogu zamisliti sobe čak i prije nego što pogledam u mapu. Trebala sam je ponijeti sa sobom da ti je vratim. Dolje je u knjiţari." "Dobro bi mi došla. Kako bi bilo da se zatrčimo po nju?" "Ali... " "Samo trenutak." Izvadio je telefon iz dţepa i otvorio ulazna vrata. Zastali su vani ispod trijema, zaštićeni od kiše. "Hej, Ry, klinci su dobro?" "Da, nema problema. Dvojicu starijih prodali smo putujućem cirkusu, po dvadeset dolara svakog. A švrću smo dali za baksu piva. Dobar posao." "Mi stiţemo za pet minuta." "Što se mene tiče, u redu. Ali pojeli su ti pizzu, čovječe. Svrćo je smazao feferone kao bombone." "Pričekaj trenutak. Kakvu pizzu ţeliš?" "Kanila sam naručiti salatu." Samo je zurio u nju pa je uzdahnula. "Sa sirom." "Naruči jednu sa sirom", rekao je Ryderu. "Pet minuta." Spremio je telefon i uzeo je za ruku. "Odvest ću te na pizzu, tradicionalni prvi izlazak. Tvoji su klinci pojeli moju." "Oh, ţao mi je." "Meni nije. Dali su mi prvi izlazak s tobom. Kiša već posustaje. Daj mi ključeve. Moţeš me pričekati ovdje." "Ne smeta mi malo kiše. Osim toga, ja čuje brţe pronaći." Obišli su oko zgrade. "Jesi li znala da Murphy voli feferone?" "On će pojesti sve što staviš pred njega." Nasmijala se kad je Beckett potrčao i povukao je za sobom. Smijala se dok joj je kiša hladila koţu i močila kosu. "Beck? Ovo je stvarno, stvarno dobar prvi izlazak."

Beckett nije bio uvjeren da tradicionalni prvi izlazak uključuje i pratnju troje djece koja moljakaju za sitniš, njegovu braću, vlasnicu restorana, videoigre i ljude koji prilaze i raspituju se o radovima. No ništa od toga nije mu smetalo. Osim toga, opuštena, društvena atmosfera neće izazvati govorkanja. Nije imao ništa protiv gradskih tračeva; kvragu, to je gorivo koje pokreće motor. Ali za sada nije ţelio da se o njegovu privatnom ţivotu raspravlja tijekom doručka kod Crawford’sa. Nisu razgovarali o poslu sve dok Clare nije natjerala djecu na polazak. "Samo još jednu igru. Mooolim!" Liam, deţurni pregovarač, namjestio je svoje najtuţnije lice. "Samo još jednu, mama. Nismo umorni." "Ja sam umorna. Osim toga, više nemam sitniša, a vi morate otplatiti svoj tekući dug i


spremiti sobu." Gledala je kako mu pogled klizi prema Montgomeryjima i nabrala obrve. "Nemoj čak ni pomisliti na taj izvor." "Ţao mi je, prijatelju." Beckett je podignuo ruke u zrak. "Nitko ne moţe protiv mame." "Ma daj", započeo je Liam, a Clareine su se oči suzile još više. "Mislim da si Beckettu ţelio reći nešto drugo. I Ryderu i Owenu i Avery." Uzdahnuo je, duboko, bolno. "Hvala na novčićima ipizzi i ostalomu." "Sljedeći put ću te pobijediti u Space Crusadeu, klinjo", dobacio mu je Ryder, a Liam se ozario. "Nema šanse. Ja ću potući tebe." "Hajde, vojsko." Avery je ustala sa svojega mjesta. "Ispratit ću vas." Uz zbor pozdrava i zahvala, i tuţno vučenje nogu, Clare je uspjela izgurati dječake kroz vrata. Kad se razina buke smanjila, Owen je posegnuo u aktovku za papirima. "Ĉekaj", zaustavio ga je Ryder. "Idemo gore k Becku. Bog zna tko će još naići i izazvati nas na novu rundu Monster Basha. "Dobra ideja." Owen je ustao i uperio prst u Becketta. "Plati račun." "Hej..." "Vidimo se gore." Kad je podmirio račun i popeo se u stan, braća su - obojica su imala ključeve - već poharala kuhinju u potrazi za pivom i čipsom i udobno su se smjestili u boravku. Blento se ispruţio na podu i uţivao u ostatcima pizze. Ryder se lijeno nasmiješio. "Dakle, upucavaš se Krasnoj Clare." "Ne upucavam se. Razmišljam o mogućnosti druţenja s njom." "Upucava joj se", rekao je Owen i utrpao šaku čipsa u usta. "Još uvijek te grije vatra iz srednje škole, ha? Pišeš li još uvijek one loše rime o slomljenom srcu?" "Popuši mi. I nisu bile toliko loše." "O da, bile su", ubacio se Ryder. "Ali sad bar ne moramo slušati kako tuliš po kući. Primijetio si da ona dolazi u pakovanju s tri dodatka?" "Ustanovio sam to. Pa što?" "Samo provjeravam. Sviđaju mi se. Nisu derišta, a nisu ni roboti." Beckett se spustio u stolicu i uzeo pivo koje su mu braća ostavila. "Sljedeći tjedan ću je izvesti van. Večera i, moţda, kino." "Stara škola", bio je Ryderov komentar. "Predvidljivo." "Moţda, ali mislim da je stara škola i predvidljivost ono što je ovdje potrebno. Imam dojam da nije mnogo izlazila otkako se vratila u Boonsboro." "Pitaj Avery. One su kao prst i nokat." Beckett je kimnuo glavom. "Moţda." "Ja bih preskočio kino i odlučio se samo za večeru. Neko ugodno mjesto gdje vas neće početi tjerati čim sklone tanjure. Više vremena za razgovor licem u lice." "Da, to bi bilo bolje", sloţio se Beckett. "Dobro, sada kad smo sredili Beckettov ljubavni ţivot, moţemo li krenuti s poslom?" Owen je odmah spremno izvadio mape i razdijelio ih braći. "Moţete je provjeriti na internetu, prikupiti još malo pozadinskih informacija prije prvog susreta. Ako se pokaţe da je tako dobra kao što se priča, bila bi stvarno dobitak. Sljedeće." Dobacio im je dvije brošure. "Moramo se dogovoriti o plinskim kaminima za recepciju, knjiţnicu i za sobe J&R i W&B. Pozvao sam Thompsona da pogleda gdje bi bilo najbolje postaviti spremnik i kako ćemo provesti cijevi. To je dogovoreno za ponedjeljak. Moramo organizirati sastanak o dvorištu popločivanje, materijal i uzorak, ţivica, biljke, voda - cijeli paket To je za utorak." "Ja sam već malo radio na tome", rekao je Beckett.


"I zato ćeš biti tamo. Utorak. Ĉetiri sata. Mama i Carolee dolaze također." "Moramo dogovoriti neke sitnice", dodao je Ryder. "Na primjer, kako ćemo riješiti ventilaciju i klimatizacijske uređaje, pa ih postaviti i proći inspekciju. I sve to u zadanom roku." "Točno. I zato se sljedeći tjedan moraš sastati s Mikeom iz gradske inspekcije. Moramo početi razmišljati o završnim detaljima. A ja ću razgovarati s Lutherom o ogradi stubišta. Ali prvo se moramo dogovoriti omaterijalu i uzorku. Potom imamo glavna ulazna vrata", nastavio je Owen. Podijelili su poslove, a onda su se upleli u dugu, razvučenu raspravu o mehanici, što ih je odvelo u Beckettov ured na proučavanje nacrta. Kad ih je Beckett konačno najurio van, mogao je ponoviti nacrte – strukturne i mehaničke - zatvorenih očiju. A zapravo, jedino je ţelio misliti o Clare, tu jednu noć. Poljubio ju je. Ĉeznuo je za tim gotovo petnaest godina. A sada, za manje od tjedan dana, imat će je samo za sebe cijelu večer. Lijepa večera u mirnom restoranu, Owen je bio u pravu. Malo vina, razgovor. O čemu dvoje ljudi, koji se znaju gotovo cijeli ţivot, razgovaraju? A, s druge strane, ima toliko toga što ne zna o njoj. Stajao je pokraj prozora. Gledao je u tamni, zaklonjeni hotel i pitao se što će pronaći. I što će se dogoditi nakon toga. Glavobolja je dominirala cijelim sljedećim danom, počevši s posjetom građevinskog inspektora koji je, prema Ryderu, svojevoljno interpretirao propise i zahtijevao promjenu vanjskih vrata koja su već bila postavljena. Nakon što je proveo pola dana u Hagerstownu nastojeći izgladiti spor, Beckett je, čim je stigao na gradilište, saznao da je dobavljač pločica poslao pogrešnu pošiljku, i očito - Ups! - zaboravio naručiti drugu vrstu. I sada je još tvrdio da njegovi keramičari mogu početi s radom tek za šest tjedana. Prebacio bi on tu noćnu moru Owenu, ali brat je već imao pune ruke posla s vodoinstalaterima. Vratio se u svoj ured i u sljedeći sat vremena potrudio se dobavljaču priuštiti veću glavobolju od njegove. U tome je dobio bar neku zadovoljštinu. Kad je završio, dohvatio je Colu, progutao dva aspirina i uputio se natrag u hotel. Uhvatio je Owena na parkiralištu. "Kamo ideš?" upitao je. "Idem dovršiti nešto u radionici. Slušaj, Ry mi je rekao za građevinskog inspektora. Sutra ću dignuti galamu." "Već je dignuta. Hitan sastanak. Gdje je Ry?" "Drugi kat, zadnji put kad sam ga vidio. Hej, moram ti reći o galerijskom prostoru pokraj knjiţare i o maminoj zadnjoj zamisli." "Još ne. Idemo." Pronašli su Rya na drugom katu kako postavlja po mjeri izrađeni parapet ispod prozora. "Leglo je kao rukavica", rekao je, "i izgleda fan-jebastično." Blento je u znak slaganja lupnuo repom i vjerojatno se ponadao da je netko donio sa sobom i nešto hrane. "To je jedina dobra stvar danas." "Pričaj mi o tome." Letimice je pogledao braću. "Je li ti Owen rekao?" "Ja govorim i Owenu i tebi. Prvo, ne upuštaj se u natjecanje u pišanju s građevinskim inspektorom, čak ako je tip totalni kreten." "Hej, slušaj..." "Ne slušam. Ti si bio u pravu, ali, ako se zakvačiš s Općinom, moţeš utopiti cijeli


projekt. Vanjska su vrata unutar standarda, odobreno i potpisano. Ostaju. Ali ubuduće, ako ti se učini da će stvari postati prljave, prljavi posao prepusti meni ili Owenu. Drugo..." Ryder je spustio pištolj za zabijanje čavala. "Daj mi tu Colu." Iščupao ju je iz Beckettove ruke. "Ako mi kaniš drţati prodike. zasluţujem osvjeţenje." Na njegove riječi Blento je još jače lupnuo repom, ali Ryder ga je jedva pogledao. "Moje." "Drugo", nastavio je Beckett. Izbušio sam dobavljača. Šupak mi je pokušao prodati priču kako kani naručiti cijelu novu pošiljku i da će to trajati samo tjedan dana. Što je sranje", rekao je Beckett prije nego su to i braća uspjela izgovoriti. "Sve što smo naručivali preko njega trajalo je tjednima." Owen je preoteo Colu iz Ryderove ruke. "Došli su s preporukom, dali su dobru ponudu i kleli su se da mogu obaviti posao u roku. Lekcija naučena." "Ne krivim tebe - puno. Tip je zeznuo stvar, monumentalno. Poslat će zamjenske pločice - na njihov trošak, i dobivamo deset posto popusta. Razgovarao sam s vlasnikom." "Dobar posao", pohvalio ga je Owen. "I ja sam učio od tate. Prodavačeva je guzica u škripu, tamo gdje treba biti, otkazujemo toj tvrtki, a ti ćeš provjeravati svaki dan da budemo sigurni kako neće opet nešto zeznuti." "Nad njima sam, kao kobac." "I oni neće izvoditi radove." "Ĉekaj malo. Ĉekaj..." "Nisi ti proveo dva sata na telefonu slušajući ispričavanja, cmizdrenje, ulagivanje i sranja, dok se vlasnik izmotavao i odugovlačio. Mi ne poslujemo s takvim tvrtkama. Istrpjet ćemo s njima dok ne dobijemo još ovu pošiljku, ali neka budem proklet ako ikada više od nas dobiju neki posao." "Slaţem se s Beckom", rekao je Ryder. "Imamo mnogo specijalnih pločica, staklenih, uvoznih, kompleksne uzorke. Treba nam dobra ekipa iskusnih keramičara koji mogu kvalitetno obaviti posao." "Pozvao sam vlasnika druge tvrtke da pogleda o čemu je riječ. Jedan od onih koji su nam ostavili posjetnice. Lokalni ljudi, gladni posla i dobio sam tri preporuke za provjeru. Provjerio sam. Na putuje ovamo. Ti razgovaraj s njim", rekao je Owenu. "Ako misliš da to neće ići, nađi nekoga boljega. Ali, u svakom slučaju, uzimamo druge ljude. To je stvar principa." "Znaš kakav postane kad mu se zavrnu gaće", rekao je Ryder. "Osim toga, u pravu je." "Dobro. Da, u redu." Owen je protrljao dlanovima lice. "Isuse." Beckett mu je dobacio bočicu s aspirinima koju je tutnuo u dţep na izlasku iz stana "Hvala." "A sad, što je s mamom i novim idejama?" Owen je ubacio aspirin u usta i potjerao ga Colom. Dobacio je bočicu natrag. "Ovo će ti vjerojatno opet trebati. Znaš onu trgovinu koja je nedavno zatvorena? E, mama ţeli tamo otvoriti poklon-galeriju i povezati je s hotelom." "Znam za to." "Ali ne znaš da to ţeli sada." "Kako to misliš, sada? Ne moţe je dobiti sada." Owen mu je dobacio samilostan pogled. "To joj ti reci. Tamo je, s uzorcima boja, biljeţnicom i metrom." "Oh, za ime svijeta." Beckett je protrljao vrat. Baš kad je glavobolja malo popustila. "Vas dvojica, vi idete sa mnom. Neću se sam boriti s njom." "Sviđa mi se ovdje", izjavio je Ryder. "Stolarija. Mirno i tiho." "Onda ponesi čekić. Moţda nam zatreba." Trgovinu pokraj knjiţare koja je doţivjela mnogo inkarnacija posjedovali su već nekoliko godina. Posljednja u nizu bila je radionica za izradu okvira za slike.


Sada je tamo bila, jasno je vidio kroz izlog, samo njegova majka s lepezastim uzorcima boja prislonjenima uza zid. Sranje. Okrenula se kad su ušli. "Hej, dječaci. Što mislite o ovoj ţutoj? Lijepa je, topla, ali ne odvlači pogled." "Slušaj, mama..." "Oh, a onaj zid tamo? Njega stvarno treba srušiti do polovice. To će otvoriti prostor i prirodno voditi prema kuhinjskomu dijelu. Lončarija, daske za rezanje, razne stvari. Onda ćemo skinuti ova vrata i prostor prema ulazu ostaviti otvorenim. Moţda kakva zavjesa od perlica ili što slično. Zatim na katu..." "Mama. Mama! Da, to je sve sjajno, ali moţda nisi primijetila, mi smo do grla u poslovima tamo prijeko." Nasmiješila se i potapšala Becketta po obrazu. "Nije to nikakav veliki posao. Uglavnom kozmetika." "Rušenje zida..." "To je tek jedan zidić." Sagnula se i počeškala psa koji se s ljubavlju naslonio na njezinu nogu. "Uglavnom treba malo boje, novi umivaonik u toaletu, takve stvari. Malo osvjeţiti. Moţeš osloboditi dva radnika dok se u hotelu postavljaju podovi." "Ali... " "Ne ţelimo da ovo zjapi prazno, zar ne?" Stavila je ruke na bokove i okrenula se po prostoriji. "Treba nam pult s blagajnom, tamo. Mali, ništa ekstravagantno. Ti to moţeš napraviti, Owene, zar ne?" "Ah... da." "Kukavica", promrmljao je Beckett kad se Justine okrenula prema minijaturnoj kupaonici. "Moţeš se kladiti, braco." "Lijepi mali zidni sudoper, nova školjka, neko zgodno malo ogledalo - i gotovo. Boja i indirektno svjetlo, tamo, i na katu. Oh, i nova boja na fasadi. Nešto komplementarno s fasadom hotela." "Mama, čak i kad bismo mogli ţrtvovati nekoliko radnika, još uvijek treba pronaći nekoga tko će to voditi i..." "Već riješeno. Ne brini se o tim stvarima. Razgovarala sam s Madeline iz našega knjiţevnog kluba. Znate Madeline Cramer", nastavila je cvrkutati Justine i gaziti preko svih prigovora. "Ona je prije vodila umjetničku galeriju u Hagerstownu." "Da, naravno, ali..." "Ona zna sve lokalne umjetnike i obrtnike. Imat ćemo samo lokalne umjetnine i predmete, pokazat ćemo što imamo i tko smo mi." Zamahnula je lepezom s uzorcima boja po prostoriji i blistavo se nasmiješila. "Bit će divno." Beckett to nije mogao poreći. Nije mogao opovrgnuti ništa, shvatio je. Bio je nadjačan. "Moći ćemo poslati nekoga ovamo samo kad se pojavi neka rupa na radovima u hotelu." "Pa naravno, dušo. Ry, imaš li malo vremena da mi pomogneš riješiti problem onog zida?" "Naravno." "Zar to neće biti zabavno?" veselo se nasmiješila. "Dodat ćemo svjeţ, nov posao gradu, dat ćemo lokalnim umjetnicima divnu priliku i imat ćemo zgodan uvod prije nego što se hotel otvori." Zaškiljila je prema sinovima i podbočila se. "Ima li itko od vas večeras sastanak s nekom djevojkom?" "Tko ima vremena?" promrmljao je Owen. "Ne, mama, ja nemam." Kad su i druga dvojica zatresla glavom, uzdahnula je glasno i duboko i sagnula se


prema psu. "Kako ću dobiti unuke ako oni ne krenu u potragu? Pa, dođite onda svi na večeru. Kupit ću nešto svjeţe na putu kući i napravit ću malu gozbu." I vezati ih na jednome mjestu dok razrađuje detalje svoje zadnje vizije, pomislio je Beckett. Ali, kvragu sve. "Ja ću doći." Osvrnuo se jer je u tom trenutku Clare provirila kroz vrata. "Hej. Obiteljski sastanak?" "Upravo završen", odgovorila joj je Justine. "Oh, ovo sada djeluje tako tuţno. Šteta što je prazno." "Neće biti još dugo. Ti si upravo osoba koju trebam. Reci mi što misliš o ovoj boji za zidove?" "Sviđa mi se. Sunčano. Toplo, ali ne blještavo. Zar već imate novog zakupca?" "Mi smo zakupci. Pretpostavljam da u zadnje vrijeme nisi razgovarala s Madeline?" "Ne od zadnjeg sastanka knjiţevnoga kluba." Dok je njegova majka upoznavala Clare s novostima - očito obradovana njezinim entuzijazmom - Beckett je izišao van i sjeo na stube pred ulazom. Smislit će već nešto, odlučio je. Prerasporedit će posao i radnike, materijal. Mogao bi iscijediti malo vremena ako bude trebalo nešto redizajnirati. Dozvole im neće trebati ako ne bude strukturnih promjena, a namjena prostora ostaje ista. Owen se moţe pobrinuti za poslovnu dozvolu, papirologiju i ostalo. Ali, Isuse, u koji trenutak. Usrani tajming na kraju usranog dana. Bar će od svega toga dobiti obrok domaće hrane. Justine je izišla van s Clare i ponovila proces, ovaj put s drugim uzorkom prislonjenim uz vanjski zid. Namrštila se na Becketta. "Dušo, izgledaš prebijeno." "Teţak dan na ranču. Sve riješeno", dodao je prije nego što je počela kljucati. "Ispričat ćemo ti poslije." "Svakako. Zašto ne bi krenuo ranije i povezao Clare kući?" "Oh, ne. Nije potrebno. To je lijepa šetnja." "Zašto pješačiti? Do kuće imaš gotovo dva kilometra." "Pola od toga, a ja volim hodati. Ţeni koja čuva klince pokvario se auto pa sam joj ostavila svoj za svaki slučaj. Ako iskrsne neki problem, ne bih htjela da ih vuče po cesti sve do grada." "Odvest ću te." "Ali, stvarno, nije potrebno." "Sa mnom se moţeš prepirati", rekao je i ustao. "Ali nema svrhe prepirati se s njom." Popeo se za jednu stubu i poljubio majku u obraz. "Podsjeti Rya i Owena da dolazi keramičar." "Ne brini se." "Vidimo se uskoro, goniču robova."


Hvala za prijevoz", rekla je Clare kad su krenuli prema parkiralištu. "Ali oista nije bilo potrebno, pogotovo zato što si tako umoran." "Nisam umoran. Samo sam imao šugav dan." "Problemi s hotelom?" "Gnjavaţe, nesporazumi. Radije bih cijeli dan tukao čekićem nego raspravljao preko telefona. Nadam se da će se nakraju isplatiti", dodao je i pogledao prema hotelu. "Sigurno. A sada i galerija. To je uzbudljivo." "Bit će još uzbudljivije za šest mjeseci." Otvorio je vrata na suvozačkoj strani, maknuo sa sjedala podlogu za pisanje, debelu biljeţnicu i stari, prljavi ručnik. "Ali, uglavnom, trebat će samo osvjeţiti boje, zar ne?" Okrenuo se i pogledao je bez riječi. "Što?" lUMfa "Prvo, nikada to nije samo boja, ne s mamom. Drugo, uistinu divno mirišeš." Netko je zatrubio. Beckett je pogledao preko ramena i ugledao jednog od stolara kako mu maše u prolasku. Clare je ušla u kamionet. "Dogovor za petak još uvijek vrijedi?" "Alva je slobodna i pazit će na djecu." "Dobro." Ostao je stajati nekoliko trenutaka, samo uţivajući u činjenici da Clare sjedi u njegovu autu i da razgovaraju o planovima za izlazak. "Odgovara ti oko sedam?" "Da, sedam je u redu." "Dobro", ponovio je. "I, jesu li klinci spremni za školu?" upitao je kad je sjeo za volan. "Liam je sav u tome, Murphy je oduševljen - posebno sa svojom Power Rangers kutijom za uţinu. A Harry se pretvara da mu je svejedno." Beckett je uhvatio zeleno svjetlo i skrenuo lijevo. "A ti?" "Imamo nove cipele, naprtnjače, kutije za uţinu, bojice, olovke, biljeţnice. Divlji safari po trgovačkim centrima konačno je završen i to je veliko olakšanje. A sad kad je i Murphy cijeli dan u školi, bit će mnogo manje posla s djecom i ţivot će postati puno lakši." "Ĉujem tu neki Ali." "Ali... moja beba kreće u školu. Prije pet minuta nosila sam ga u naprtnjači, a sad on nosi naprtnjaču u školu. Harry je već na pola osnovne škole. Ĉini se nestvarnim. I tako, u ponedjeljak ujutro odvest ću ih u školu, onda ću otići kući i dobro se isplakati. I to će biti to." "Ja sam uvijek mislio da moja mama otpleše ples sreće onoga trenutka kad nas ukrca u školski autobus." "Ples sreće dolazi nakon dobrog plakanja." "Aha. Shvatio sam." Zaustavio se na kratkom šljunčanom prilazu iza njezina karavana. "Ne mogu te pozvati na večeru. Dolaze Avery i Hope." "U redu je. Nas mama podmićuje večerom." Oklijevala je i postrance ga pogledala. "Ako imaš minutu vremena, moţeš svratiti na piće." "Imam minutu." Nagnuo se naprijed i otvorio joj vrata. Zadrţao se tako na trenutak, testirajući ih oboje, i pogledao je u oči; u bljesak zelenila u sivome. "To je lijepo. Biti blizu tebe bez pretvaranja da ne ţelim biti blizu tebe." "Ĉudno je da to ţeliš." "Dobro čudno ili loše čudno."


"Dobro i čudno", rekla je i izišla van. On nije zapravo poznavao njezinu kuću. Bio je u njoj nekoliko puta. Clare je angaţirala Rydera za neke poslove, a on je pomogao. Svaki izgovor. Tijekom ovih godina organizirala je nekoliko večera s roštiljem, pa je bio u straţnjem dvorištu i u kuhinji. Ali nije znao kako kuća ţivi iz dana u dan. To ga je uvijek zanimalo; kuće i ljudi koji ţive ili rade u njima. Pred ulazom je imala zasađeno cvijeće, lijepe, dobro odrţavane raznobojne gredice koje su malo patile od onoga što je njegova majka nazivala kasnoljetnom iscrpljenošću. Uski pojas livade pred kućom bio je zreo za košenje. On bi joj mogao pomoći oko toga. Tamnoplava ulazna vrata s mjedenom alkom u sredini otvarala su se ravno u dnevnu sobu s malom plavo-zelenom prugastom sofom i dvjema zelenim stolicama. Ostatci višestrukog sudara Matchbox automobila bili su razbacani po podu. Police, koje je i on pomogao napraviti, protezale su se od zida do zida. Razveselio se kad je vidio kako su se dobro uklopile, s knjigama, obiteljskim fotografijama i nekoliko sitnih ukrasnih predmeta. "Dođi ovamo u kuhinju." Zastao je pred otvorenim vratima male sobe. Zidovi su bili ispunjeni plakatima i mapama. Šarene kutije pune igračaka, osim onih koje su bile rasute po podu. Promatrao je vrećaste dječje jastuke-stolice, male stolove i nered koji su tri mala dječaka ostavila za sobom. "Zgodno." "Tako su dobili zajednički prostor za igru, i ne pletu mi se pod nogama." Prošla je pokraj minijaturne kupaonice u udubljenju ispod stuba i nastavila prema kombinaciji kuhinje i blagovaonice u straţnjem dijelu kuće. Bijeli kućanski aparati i tamni ormarići od hrastovine. Svjeţe voće u drvenoj zdjeli na kratkom pultu između štednjaka i hladnjaka, hladnjak prekriven dječjim crteţima i mjesečnim kalendarom. Ĉetiri stolice oko četvrtasta drvenog stola. "Klinci su straga u dvorištu. Pričekaj trenutak." Prišla je vratima i zazvala ih. "Hej, momci!" Odjeknuli su povici i vika, a iz kuta u kojem je stajao Beckett je vidio kako joj se lice ozarilo. "Clare! Zašto nisi nazvala da dođem po tebe?" "Dobila sam prijevoz do kuće. Nema problema." Beckett je čuo struganje stolice i ugledao Alvu Ridenour na vratima trijema. Alva mu je bila učiteljica matematike u osnovnoj školi. Kao i onda, nosila je metalne naočale spuštene na pola nosa, a kosu - sada srebrno bijelu - podignutu u čvrstu punđu. "Pa, vidi ti to, Beckett Montgomery. Nisam znala da vodiš taksi-sluţbu." "Kamo god poţelite, gospodo Ridenour. Za vas taksimetar nikada neće biti uključen." Otvorila je vrata i propustila dječake koji su navalili na Clare s pričama o svakodnevnim avanturama, pitanjima, molbama i ţalbama. Alva ih je zaobišla i lupnula Becketta po ramenu. "Kad će taj hotel biti završen?" "Potrajat će još neko vrijeme, ali, kad bude završen, osobno ću vas odvesti u obilazak." "I bolje ti je." "Trebate li pomoć oko automobila?" "Ne. Moj ga je suprug uspio odvući do mehaničara. Kako je tvoja mama?" "Zaposlena, i drţi nas još zaposlenijima."


"Kako i treba. Nitko ne ţeli čopor lijenih dječaka. Idem sad ja polako." "Odvest ću vas do kuće, gospođo Ridenour." "To su samo dvije kuće dolje niz ulicu. Izgledam li ti nemoć no?" "Ne, gospođo." "Hej vi, dječaci." Upotrijebila je svoj učiteljski glas i tri dječaka su zamuknula. "Dajte svojoj majci priliku da malo predahne. I sljedeći put kad se vidimo, ţelim čuti sve o prvom danu škole. A Liam? Ti pokupi one autiće iz dnevnog boravka." "Ali, Murphy..." "Ti si ih izvukao, ti ih pokupi", namignula je Clare. "Idem sad kući." "Hvala, Alva." "Oh, obećala sam im kolače i mlijeko ako se pola sata ne potuku. Izdrţali su." "Kolači i mlijeko, stiţu." "Jesi li se ti danas potukao s braćom?" upitala je Alva Becketta. "Ne u posljednjih pola sata." Nasmijala se i izišla van. Murphy je prišao Beckettu i povukao ga za nogavicu. "Ţeliš li vidjeti moje Power Rangerse? " "Imaš li Crvenog Rangera iz Mystic Force?" Murphy je raširio oči. Brzo je kimnuo glavom i odjurio. "Operi ruke", doviknula je Clare za njim. "Sada si se udesio", promrmljala je Beckettu. "Pranje", rekla je i ostaloj dvojici, "ako ţelite kolače." Očito su ţeljeli jer su nestali u tren oka. "Power Rangersi su Murphyjeva trenutačna opsesija. Ima figurice, filmove, pidţame, majice, kostime, autiće. Power Rangersi su bili glavna tema njegova rođendana." "Ja sam ih znao gledati na televiziji. Imao sam dvanaest godina, tu negdje, i tvrdio sam da su bezvezni. Ali sam ih gutao." Dok su razgovarali, gledao je kako Clare vadi male tanjure iz ormarića i stavlja ih na stol. Power Ranger, Spider-Man i Wolverine. "Koji je za mene?" "Molim." "Zar ja ne zasluţujem kolače i mlijeko na tanjuru superjunaka?" "Oh, naravno." Očito iznenađena, vratila se do ormarića i izvadila još jedan tanjur. "Han Solo, moţe?" "Savršeno. Maskirao sam se kao Han Solo za Noć vještica." "Koliko si imao godina?" "Dvadeset sedam." Volio je slušati njezin smijeh, a, kad je postavila tanjure i četiri male šarene plastične čašice na stol, uhvatio ju je za ruku. "Clare." "Imam ih SVE." Murphy je jedva dovukao bijelu plastičnu košaru punu figurica. "Vidi, imam Bijelog, Plavog, Zelenog, a vidi, imam čak i Ruţičastog, iako je ona djevojka." Beckett je čučnuo i izvadio jednu figuricu. "To je, prijatelju moj, nevj eroj atna zbirka." Murphy je, sjajnih očiju i smrtno ozbiljan, kimnuo glavom. "Znam."

Ostao je gotovo sat vremena. Clare bi ga opet poljubila, ako ništa drugo, samo zato što je pruţio dječacima odličnu zabavu. Ni u jednom trenutku nije djelovao zamoreno od razgovora o superjunacima, njihovim moćima, njihovim partnerima i neprijateljima. Ali je nije poljubio. Naravno da je nije poljubio, razmišljala je dok je stavljala u pećnicu krumpire


obloţene maslinovim uljem i začinskim travama. To bi bilo neprimjereno s troje djece oko njih. Uzela je dasku za rezanje i počela sjeckati češnjak za marinadu, a svako toliko bacila bi pogled kroz prozor na dječake koji su se rojili oko neke nove igračke. Toliko su uţivali u društvu muškarca. Imali su oni njenog tatu, naravno, i Clintova oca koji ih je često posjećivao. I Johna, Alvina supruga. Ali nisu imali nikoga tko bi bio u dobi njihova oca. Zato je to bilo baš dobrih sat vremena. A sada je kasnila s pripremama za večeru, no to nije veliki problem. Jest će malo kasnije nego što su planirali. Večer je lijepa i bit će ugodno sjediti vani na trijemu, a dječaci će moći potrošiti još malo energije u dvorištu prije nego što odu na spavanje. Promiješala je sve sastojke, prelila marinadu preko pilećih prsa, pokrila zdjelu i odloţila je na stranu. Clare je uţivala u kuhinji u ovo doba dana, u pripremanju večere, osluškivanju dječjih glasova u ljetnom zraku, laveţu susjedova psa, mirisima iz pećnice, iz kuhinjskoga vrta. To ju je podsjetilo da za vikend mora pokositi travu i oplijeviti vrt. I oprati rublje, zadatak koji je sinoć preskočila jer su se predugo zadrţali u Vesti. Kad je poljubila Becketta u sjenama hotela. Ludo je što toliko razmišlja o tome. Nije on jedini muškarac s kojim se poljubila otkako je Clint poginuo. Zapravo, poljubila se s dvojicom, dakle to se moţe kvalificirati kao mnoţina. Sa sinom susjede njezinih roditelja, savršeno dragim računovođom koji je ţivio i radio u Brunswicku. Tri spoja, dva ugodna poljupca. I nimalo stvarnog zanimanja ili kemije s obiju strana. Zatim prijatelj tetke Laurie, zemljišni odvjetnik iz Hagerstowna. Zgodan tip, prisjetila se. Ĉak donekle zanimljiv, ali vrlo ogorčen na svoju odnedavno bivšu ţenu. Jedan izlazak, jedan sočni poljubac za laku noć. Ĉak joj je poslao cvijeće s isprikom jer ju je cijelu večer gnjavio pričama o svojoj bivšoj. Prije koliko vremena je to bilo? zapitala se. Gulila je mrkve i počela brojiti unatrag. Ono jutro prije nego što je izišla na večeru s knjigovođom, Harry je pao sa svoga tricikla i okrhnuo prednji mliječni zub, dakle imao je pet godina. Boţe, prije više od tri godine, shvatila je. A s odvjetnikom je izišla dan nakon što se Murphy preselio u pravi krevet za velike dječake, a to je bilo kad je imao tri godine. Prije otprilike tri godine. Što je znakovitije, činjenica da mjeri vrijeme po događajima iz ţivota djece ili to da dvije godine nije čak niti pomislila na izlazak s nekim? Ĉini se da je to jedno te isto, zaključila je. Piletina se već lagano krčkala u vinu i začinskom bilju kad je začula otvaranje vanjskih vrata i Averyn pozdrav. "Stiţemo s darovima." "Ovamo, straga!" Clare je bacila zadnji pogled kroz prozor i poţurila ususret prijateljicama. "Hope!" privukla je ţenu u zagrljaj. "Izgledaš prekrasno." A to je bilo, kao i uvijek, neprijeporno. U leţernoj ljetnoj suknji i nabranom topu zagasito crvene boje Hope je zračila elegancijom. "Oh, tako mi je drago što te vidim." Hope je uzvratila zagrljaj čvrstim stiskom. "Prošlo je već previše vremena. Boţe, nešto divno miriše." "Večera, koja malo kasni. Oh, suncokreti." "Nisam im mogla odoljeti." "Oboţavam ih. Dođite u kuhinju."


"Gdje su moji muškarci?" Hope je zatresla trima šarenim poklon-vrećicama. "Dobro znaš da im ne moraš donositi poklone." "To je podjednako zabavno i meni i njima." "Hej, a ja sam donijela vino." Avery je potapšala vrećicu u svojoj ruci. "Što će biti podjednako zabavno i meni. Otvorimo ga, neka zabava započne." Hope je krenula ravno u dvorište, smijući se kad su dječaci pojurili prema njoj i vrećicama s poklonima. Clare ih je promatrala dok je Avery otvarala vino. Dječaci oboţavaju Hope, pomislila je, s poklonima ili bez njih. A ona stvarno izgleda sjajno. Egzotičan izgled, zavodljiv promakao glas, a kratka, stupnjevito ošišana tamna kosa s čupercima odlično se slagala s oštrim crtama lica i velikim tajnovitim očima. Tijelo, odrţavano s intenzivnim vjeţbanjem djelovalo je istodobno atletski i intenzivno ţenstveno. "Boţe, kako je lijepa." "Znam. Bilo bi lako mrziti je." Avery joj je pruţila čašu vina. "Ali mi smo veći od toga. Volimo je unatoč njezinoj ljepoti. Moramo je nagovoriti da prihvati taj posao." "Ali, ako zaključi da ga ne ţeli..." "Imam predosjećaj, tu", Avery je pokazala prstom na svoj trbuh. "McTavishovski predosjećaj iz trbuha. Nitko se to ne usuđuje ignorirati. Ona je nesretna, tamo u Washingtonu." "Nije čudno", promrmljala je Clare i opet osjetila ţalac ljutnje na onog bijednika od Hopeina bivšeg dečka. "Spominjala je da će se moţda vratiti u Philly, ili da će pokušati u Chicagu, ali ja znam - Clare, ja znam - da to nije ono što joj treba. Trebala bi biti ovdje, s nama." "Pa, ja mogu obaviti svoj dio, hvaliti hotel i Montgomeryje. Ali na kraju dana, odluka će biti samo njena." Zagrlila je prijateljicu oko ramena. "U svakom slučaju, divno je što ste sada obje ovdje." Tako dobro, pomislila je Clare tijekom večere dok su uţivale u hrani, a suncokreti su se ţarili iz vaze na stolu. Pustila je dječake da do sumraka istrče uzbuđenje i izgore obilnu večeru. "Idem ih stjerati u koral preko noći." "Trebaš li pomoć s lasom?" upitala je Avery. "Ne, sve je u redu." "Dobro, jer nakon ove večere i sladoleda s jagodama, nisam sigurna mogu li se pomaknuti." Clare je zazvala dječake i dobila očekivanu bujicu jadikovki i protestiranja. "Dogovorili smo se", podsjetila ih je. "Recite laku noć." Poslušali su, obješenih glava i struţući nogama kao tri osuđenika u lancima. Kad se vratila nakon što ih je smjestila u krevete, njezine su prijateljice već raspremile stol. "Rekla bih ‘niste trebale’, ali drago mi je što jeste." Bacila se u stolicu i posegnula za čašom koju je Avery dopunila. "Oh, kako je to dobro. Bilo bi divno kad bismo to mogle napraviti češće." "Avery nabacuje taj obiteljski motel u gradu otkako sam stigla." "Pa, onda je došao red i na mene." Spremna, Clare se uspravila u stolici i nagnula naprijed. "To je više nego motel. Mislim da će imati tu toplinu i šarm, ali u kombinaciji s dinamikom i luksuzom ekskluzivnog hotela. Vidjela sam neke prostorije, stekla sam dojam o projektu, vidjela sam uzorke i slike namještaja i dekora. Jednostavno sam očarana." "Ţivjeti tamo gdje radiš." Hope je slegnula ramenima. "Ima tu puno ‘za’ i ‘protiv’." "Ma hajde, Hope, ti si praktično ţivjela u Wickhamu."


"Moţda." To nije mogla poreći i samo je otpuhnula zrak. "Gospodin Klipan i gospođica Umjetna prsa sluţbeno su objavili zaruke." "Zasluţuju jedno drugo", promrmljala je Avery. "O da. No, zamislite, ona je prošli tjedan ulepršala u moj ured ţeleći razgovarati o planovima za vjenčanje, jer će primanje biti u hotelu." "Kuja." "I još jedan o, da." Hope je nazdravila Avery." "A jučer me pozvao veliki šef. Ţelio je popričati sa mnom jer mi uskoro istječe ugovor. Ponudio mi je povišicu koju sam odbila i objasnila mu da tako i tako kanim dati ostavku. Bio je iskreno zapanjen." "Zar je stvarno mislio da ćeš ostati nakon što se njegov sin onako ponio?" upitala je Clare. "Očito. Kad je shvatio da sam ozbiljna, udvostručio je ponudu." Podignula je obrvu i opet nazdravila. "Podvostručio je povišicu ne trepnuvši. To je doista bila zadovoljština. Gotovo ista kao kad sam mu rekla hvala, ali ne hvala. Razljutio se, dovoljno da me oslobodi ostatka ugovora." "Otpustio te?" "Ne nije me otpustio." Hope se nasmijala, "jednostavno smo se dogovorili da, budući da ugovor ionako istječe za nekoliko tjedana, mogu odmah napustiti posao. I tako sam s tim gotova." "Jesi li dobro?" Clare se nagnula naprijed i stisnula joj ruku. "Jesam. Stvarno jesam. Sljedeći tjedan imam dogovoren razgovor za posao u Chicagu, nakon toga u Philadelphiji i još jedan u Connecticutu." "Ostani s nama." Hope je uzvratila stisak. "Ne odbacujem to, inače ne bih bila ovdje. Zanimljivo je, priznajem, što ti ljudi rade. Zelini to vidjeti, osjetiti. Biti tako blizu tebe Avery, to je velika prednost, ali posao mora biti po pravoj mjeri." "Skrojen je kao jedan od tvojih Akrisovih kostima. Nemoj me uzimati za riječ." Avery je slegnula ramenima i nonšalantno se zavalila u stolicu. I prepredeno se nasmiješila. "Uvjerit ćeš se sama." "Sviđa mi se grad, odnosno oduvijek sam voljela dolaziti ovamo u posjet na dan ili dva. No, pričajte mi o Montgomeryjinia. Avery mi je dala osnovne podatke. Majka, tri sina. Otac, koji je pokrenuo obiteljski posao, umro je prije desetak godina. Posjeduju nekoliko nekretnina u gradu i okolici." "Spasili su hotel. Već se govorilo da će ga gradske vlasti dati srušiti, bio je u tako lošem stanju. A to bi zaista bio zločin." "Sjećam se kako je izgledao kad sam zadnjih nekoliko puta bila ovdje", spomenula je Hope. "Spašavanje takve građevine nije mali pothvat." "Oni imaju dobro oko, i talent. Sva trojica su odlični stolari. Oni su napravili ovaj trijem." "Ryder je najstariji", nastavila je Avery. "On vodi radove na gradnji hotela. Owen, tip za detalje, vodi računa o brojevima, dogovara poslove, okreće telefone i sjedi na sastancima. Najčešće. Beckett je arhitekt. O njemu ti više moţe reći Clare jer je zaljubljen u nju." "Oh?" Obrva se opet podignula. "Oh, stvarno?" "Stvarno", odgovorila je Avery prije nego što je Clare uspjela išta reći. Imali su jedan veliki, sočni poljubac u mračnim, opsjednutim hotelskim hodnicima." "Stvarno? Ĉekaj, opsjednutim? Ne, ne, idemo redom. Jedno po jedno." Mahnula je rukama po zraku kao da briše školsku ploču. "Tako. Sada mi ispričajte sve o Beckettu Montgomeryju. Koliko se sjećam, vidjela sam ga jedanput, samo u prolasku, kod tebe


Avery, ali sve što se sjećam bilo je da sam pomislila mljac." "Mljac je točan izraz, ali Clare ima više detalja. Ne zaboravimo onaj veliki, sočni poljubac." "Nisam ti to smjela spominjati", pobunila se Clare. "Aha, baš. Zgodan je - svi su oni zgodni. Beckett stanuje iznad restorana, a tamo mu je i ured." "Oh, točno, sad se sjećam. Tada sam susrela i Owena. Dva od tri - mljac." "Ryder nastavlja tradiciju. No, vratimo se Beckettu." Avery je namignula. "Diplomirao je na sveučilištu Maryland, potom je nekoliko godina radio za jednu tvrtku u Hagerstownu, a onda se priključio obiteljskom poslu. Radi za njih kao arhitekt, ali, ako je potrebno, još uvijek uhvati čekić u ruke. Što mu baš dobro stoji." "Moţda bi ti trebala izići s njim." Avery se nastavila smijuckati preko čaše s vinom. "Mene nikada nije pogledao onim psećim pogledom. Zatreskan je u Clare još od srednje škole. Priznao joj je." "Auu." Avery je lagano lupnula Clare po ramenu. "Znam. Sljedeći petak izlaze na prvi spoj." "Kamo?" Clare se promeškoljila na stolici. "Ne znam. Večera, pretpostavljam. Dolazi po mene u sedam. Znači, večera." "Što ćeš obući?" "Ne znam. Boţe, stvarno ne znam. Ne sjećam se više kako se to radi." "Zato smo mi tu", rekla je Hope. "Otići ćemo gore i nešto ćemo izabrati." "Ne znam čak ni imam li nešto što bi se moglo odjenuti za izlazak. Sve je u mama-stilu ili knjiţara-stilu." "Meni se sviđa tvoja odjeća", suprotstavila se Avery. "Vidjet ćemo. A ako ne pronađemo nešto što će ti se svidjeti, otići ćemo u kupnju." "Ja doista nemam vremena za..." "Clare, ti si već bila u kupnji sa mnom." Hope je podignula prst. "Dobro znaš da mogu sloţiti cijelu kombinaciju, uključujući cipele, dodatke i rublje u manje od dvadeset minuta." "Ona ima taj talent", potvrdila je Avery. "Vidiš, zabava. Kad se Hope preseli u grad, radit ćemo to kad god nam se prohtije. Hej, znam li što bi trebala napraviti! Preseli se odmah ovamo. Moţeš stanovati kod mene dok hotel ne bude završen. To je savršeno. Ponovno ćemo biti cimerice. Upoznat ćeš ovaj kraj, ljude, steći uvid u hotel još prije nego što počneš raditi ovdje." "Trčanje pred rudo uvijek je bio jedan od tvojih talenata. Još nisam ni vidjela to mjesto. A čak i kad bih zaključila da ţelim taj posao, kao par novih cipela, nema garancije da će me oni htjeti zaposliti. Mama & Sinovi mogli bi me odbaciti." "Nema šanse, prepametni su za to. Napose Justine. Oh, oh." Avery je mahnula čašom. "Jesi li čula za poklon-galeriju?" "Bila sam tamo malo prije", potvrdila je Clare. "Zgrada do knjiţare", objasnila je. "Zakupac se iselio pa su odlučili pretvoriti taj prostor u galeriju, specijaliziranu za radove lokalnih umjetnika. Povezat će je s hotelom." "Dobra ideja." "Oni su puni dobrih ideja." "Uh-hmm. Pričajte mi sada o duhu u hotelu." "To je ţena koja voli kozju krv. I to je sve što znam." Avery je slegnula ramenima. "Originalni dio zgrade najstarija je građevina u gradu. Tisuću sedamsto devedeset i neka. Znači mogla bi biti iz bilo kojeg razdoblja. Znate što? Owen bi to trebao istraţiti. To je ono čime se on bavi - istraţivanje."


"Owen je onaj s kojim sam razgovarala. Tip za detalje. Je li ta ljubiteljica kozje krvi prouzročila kakve probleme?" "Ne, koliko ja znam. A sigurno bih čula, ili ja ili Clare. Radnici često jedu kod mene i odlaze na kavu u knjiţaru. Spomenuli bi takvo što, vjeruj mi. Moţda sutra uspostavi kontakt s tobom. Clare, moraš i ti doći." Clare se ponovno uključila, vratila je pogled s umirućeg svjetla u dvorištu - koje je trebalo pokositi. "Montgomeryji sigurno ne ţele da im tri mala dječaka trče po gradilištu. Osim toga, opasno je." "Neće dugo trajati. Mogla bih zamoliti Franny da ih pričuva pola sata. Ona radi sutra ujutro." "Ne znam... Vidjet ću. Moţda bih ih mogla ostaviti nakratko kod svoje mame. Jako kratko", dodala je. "Još uvijek nam je ostalo mnogo priprema za školu, a imam gomilu posla po kući i moram srediti vrt." "Obilazak je dogovoren u deset sati." Clare je prošla u mislima kroz sutrašnji raspored. "Moţda. Ako uspijem organizirati stvari, doći ću." "Dovoljno dobro. A sada." Hope je protrljala ruke. "Idemo se igrati ormara."


Owen je stigao na sastanak, točno po dogovoru u devet i trideset. Avery je bećala da se neće miješati pa se zaposlila s pripremama u kuhinji. Hope je već sjedila za šankom uz šalicu kave i listala svoje bilješke. Ispruţio je ruku. "Hope." "Owen." "Drago mi je što si došla. Hvala ti, Avery." "Sve je to za opće dobro", rekla je paleći pećnicu. "Kava?" "To bi bilo sjajno. Posluţit ću se sam", rekao je i udomaćeno obišao oko pulta do vrča za kavu. Natočio si je šalicu i dodao šećer. "Sjednimo za stol", predloţio je. "I kako je prošlo putovanje?" "Nije bilo strašno. Sjela je i procjenjivala ga kao što je znala da on procjenjuje nju. Ozbiljne, sjajne plave oči mirno su je promatrale. "Krenula sam rano ujutro da izbjegnem guţvu." "Ja ne idem često u D. C. Promet je jedan od razloga." Mali smiješak omekšao mu je lice. "Ţivot je ovdje mnogo sporiji." "Da, znam. A grad je stvarno lijep." Paţljivo je drţala neobavezan ton. "Uţivam svaki put kad dođem u posjet prijateljicama. "To je velika promjena u odnosu na Georgetown." Kruţe jedan oko drugoga, zaključila je. Pa, ona je znala taj ples. "Ja i traţim promjenu", mirno je rekla. "Restauracija ovakve povijesne zgrade, sigurno se razlikuje od drugih poslova koje ste do sada radili. Znam da ste i prije obnavljali stare zgrade, uključujući ovu u kojoj sjedimo, ali ništa tako veliko. To je, sigurno, veliki izazov." "Svakako." "A aktivno se baviti hotelijerstvom, sa svim poslovima i problemima, to je veliki odmak od tradicionalnih poslova vezanih za nekretnine." Tko ovdje intervjuira koga? upitao se i zaključio da mu se sviđa. "Dugo smo razmišljali o tome, mijenjali ideje i koncepcije, ali nakraju smo došli do određene vizije. I kanimo tu viziju pretvoriti u stvarnost." "Zašto hotel?" "Kladim se da si proučila povijest zgrade." "To mi ne govori zašto ste se odlučili upravo za tu viziju." Razmišljao je dok ga je ispitivala. Dao joj je bodove - na izgled - za početak. Oštar stil frizure naglašavao joj je oči. Kroj i prigušena boja kostima isticali su joj tijelo i odašiljali poruku o kontroli i autoritetu. Velike, zagonetne, zavodljive oči kompenzirale su hladnoću pristupa. Dobra kombinacija. "Izvorno je to bilo konačište", rekao je, "gdje su putnici mogli predahnuti, odmoriti konje, dobiti toplo jelo. S vremenom, mi jenjalo se ime i vlasnici, ali više od jednog stoljeća tu je bio hotel. I mi ćemo ga ponovno otvoriti, poštujući povijest. I uvest ćemo ga u dvadeset prvo stoljeće." "Ĉula sam već neke detalje." Nasmiješila se i hladnoća se otopila. Dobila je još nekoliko bodova. "Ovaj kraj pruţa mnogo mogućnosti. Mnogo atraktivnih lokacija za turiste. Antietam, Kristalne pećine, Harpers Ferry i mnogo drugih zanimljivih lokacija. Ali u Boonsborou ne postoji mjesto u kojemu bi gosti mogli prenoćiti. Hotel će privući više ljudi. Gosti će moći ostati dulje u gradu, nešto pojesti, kupiti, razgledati. Ţelimo im pruţiti jedinstven doţivljaj na prekrasnom mjestu uz odličnu uslugu." "Ekskluzivno, individualno, povijesno. Zanimljiv koncept, to što ste nazvali sobe po


parovima iz literature." "Romantičnim parovima. Svaka soba ima svoj specifični ugođaj, atmosferu. Parovi su većinska klijentela takvih hotela. Ţeljeli bismo privući ljude na medenom mjesecu, parove koji slave godišnjice ili posebne prilike. Pruţiti im doţivljaj koji će pamtiti, pa će nas preporučiti svojim prijateljima i vratiti se ponovno." A sad je dosta o nama, pomislio je i otpio malo kave. "Po svemu sudeći, ti si kvalificirana za posao upravitelja hotela." "Imam kod sebe ispisani primjerak ţivotopisa. Ţeliš li pogledati?" "Naravno." "Trebat će vam osoba koja će tamo i ţivjeti." "Ne moţe se voditi hotel iz daljine. Osigurali smo stan. To je dvosobni apartman na drugom katu. Dnevna soba, kupaonica, mala kuhinja, ali upravitelj će imati pristup glavnoj kuhinji i praonici." "On - ili ona - morat će kuhati." "Samo doručak." "Vjerujem da ćete htjeti više od toga. Sigurno ćete ţeljeti imati u ponudi domaće kolače, svitke, muffine ili neku drugu vrstu hrane tijekom dana. Vino i sir navečer." "To bi bio zgodan detalj." "Avery je pala na pamet ideja da ponudi gostima dostavu ako im se ne izlazi van na večeru." Owen se osvrnuo prema kuhinji. "Pametno. Mogli bismo, uz ostale brošure, staviti i jelovnike u sobe. Pametno", ponovio je i dodao bilješku u notes. "Ima mnogo praktičnih pitanja o kojima bismo trebali razgovarati. Popis zaduţenja, plaća, slobodni dani. Domaćice, pranje rublja, budţet, odrţavanje. Svatko tko se primi tog posla trebat će imati pomoćnika. Nitko ne moţe raditi 24 sata na dan 365 dana u godini." "Razgovarajmo onda o tome." Dok su se još bavili osnovnim stvarima, stigla je i Justine. Zelene sunčane naočale, za ovu priliku, u skladu s cipelama. Mahnula je Avery i uputila se ravno prema stolu. "A ti si Hope. Ja sam Justine Montgomery." Rukovala se pa potapšala Owena po ramenu. "Kako ide?" "Mnogo pitanja", rekao je. "I mnogo novih ideja." Hope se pomaknula u stolici kako bi mogla gledati Justine u oči. "Vi već imate mnogo odličnih ideja. Impresionirana sam mnoštvom detalja koje ste već riješili. Imate vrlo razrađen plan za nekoga tko prije nije radio u toj branši." "Radili smo ankete u široj obitelji i medu prijateljima koji su puno putovali. Kakav bi bio njihov hotel iz snova. Očekujem da ćemo imati veliku krivulju učenja, ali ţeljeli bismo riješiti većinu problema prije otvaranja." "Ţeliš li kave, Justine?" doviknula je Avery. "Uzet ću samo mineralnu vodu. Na nogama sam od šest sati. Mozak mi se jednostavno ne ţeli isključiti. S Owenom ćeš detaljno razgovarati o poslovnim detaljima i takvim stvarima. Ja sam htjela samo nakratko svratiti, prije nego što krenemo u obilazak, i objasniti što traţimo." "Naravno." "Nije prijeporno da traţimo osobu pristala izgleda koja zna izići na kraj s ljudima. A ti ne bi izdrţala ni dva dana u Wickhamu kad to ne bi znala. Ja ţelim više od toga." Promatrajući Hope, Justine je odvrnula čep na boci. "Ţelim nekoga tko će pustiti korijenje, tko će ovaj hotel i grad smatrati svojim domom. Takva će osoba biti zadovoljnija na poslu i bolje će obavljati posao. Detalji, radno vrijeme, ovo i ono, to ćemo riješiti. Ali ovo drugo, to ili imaš u srcu ili nemaš. Morala bi se zaljubiti u sve to, ili nećeš biti sretna ni ti ni


mi." Nasmiješila se. "E sad, Owen misli da je vaţnije znaš li raditi sa softverom za rezervacije, voditi poslovne knjige, stvarati bazu podataka o gostima i ţonglirati s rezervacijama kad dođe do guţve. Pretpostavljam da sve to moţeš, i još više od toga, ili te Avery uopće ne bi preporučila. Ali to nije samo posao, ne nama. Tom mjestu potrebna je ljubav. Mi je dajemo obilato. I ţelim ga prepustiti u ruke osobi koja će to također imati. I koja će znati umijesiti neke dobre vafle." "Ne znam jesam li ja dobra osoba za to", paţljivo je rekla Hope. "Ne znam je li to pravo mjesto za mene. U ovom trenutku moj ţivot je... u previranju. Ali znam da sam zainteresirana. I zaljubila sam se u vaš koncept i vašu viziju." "To je početak. Krenimo sad u obilazak, moţe? Ti i Owen moţete poslije nastaviti razgovor o detaljima." "Stvarno bih rado vidjela kako izgleda iznutra." "Ja stiţem za vama za nekoliko minuta", doviknula je Avery. "Ĉim Franny dođe na posao." "Straţnja su vrata otvorena." Owen je ustao i pokupio svoju aktovku. "Ry i Beck su već tamo. Morali su nešto riješiti." "Morat ćeš upotrijebiti maštu", rekla je Justine kad su izišli van. Napravljeno je već mnogo toga, ali još je daleko do pravoga sjaja." "To je veliki projekt. Za to treba vremena. Oh, divno klesan kamen." Hope je proučavala rezove dok su hodali uzduţ zgrade. Justine je govorila o dvorištu tamo gdje je Hope vidjela samo šljunak, šutu i blato. Ali trijemovi su izgledali obećavajuće. Ušli su u predvorje i Hope je slušala kako Justine govori o stolovima, slikama i cvijeću, zatim su prošli kroz široki lučni otvor u blagovaonicu. Kasetirani strop - bijeli rubovi i tamno drvo, objašnjavala je Justine. Stolovi od sjajno lakiranog drva, bez stolnjaka, na svakome mala vaza s cvijećem. Originalni kameni luk na straţnjem zidu, a ispred njega veliki rezbareni barski pult. Metalni stropni svijećnjaci s motivom hrastova lišća i velike kugle s vitraţima. Hope je gotovo vidjela sliku u neobojenim zidovima, grubom cementu na podu, zbrci materijala. Vidjela je dovoljno da bi bila sigurna kako im je potrebno nekoliko servirnih stolova, moţda ispod onih divnih bočnih prozora. Krenuli su dalje; još kamenih segmenata u kombinaciji s ciglom, prošli su pokraj buduće praonice i ureda pa u kuhinjski prostor. Ponovno se usredotočila na objašnjavanje i pokušala vizualizirati ormariće sa staklenim vratima. Granitni kuhinjski pultovi i čelični kuhinjski aparati - uzidana pećnica s okvirom od svijetlog drva u kontrastu s tamnim drvom kuhinjskih ormarića. "Na kuhinji nema vrata?" "Ostavit ćemo ih otvorena." Justine, sa sunčanim naočalama navrh glave i palčevima zataknutima u dţepove hlača promatrala je prostor. "Ţelimo da se gosti osjećaju kao kod kuće, od trenutka kad uđu u hotel. Imat ćemo hladnjak s osvjeţavajućim pićima mineralnu vodu, sokove, kole." "Kao veliki minibar?" "Na neki način. Gosti će se moći sami posluţiti. Nećemo im brojiti svaki novčić. Jednom kad dođu ovamo, cijena sobe pokrit će kompletnu uslugu. Ako ţele šalicu kave prije doručka - ili u bilo koje doba - a upravitelj u tom trenutku nije tu, mogu si napraviti kavu ovdje ili je uzeti iz malog aparata koji ćemo postaviti u knjiţnici na katu. Trebali bismo imati i zdjelu sezonskog voća. Moţda. Ili kolača." "Ona je već spomenula kolače", dodao je Owen. "Vidiš, već smo na istoj stranici. To je dobra ideja. Odmaraj se, uţivaj, budi kao kod


kuće." Nešto se u Hope zagrijalo, a ta toplina proširila se kad su došli do recepcije. Jedva je išta vidjela preko naslaganih kutija i razbacanog alata, ali je počela vizualizirati. Par velikih naslonjača u njeţno zelenoj boj i ispred kamina. Nema pulta ni blagajne, nego veliki, po narudţbi rađen stol za recepcionara. Pločice na podu, povezane s kuhinjom i lobijem i veliki prozori kroz koje dopire svjetlo. Postavljala je praktična pitanja o prijmu gostiju, računalima, spremištu, osiguranju, ali, kad su završili s prizemljem i krenuli na kat, razumjela je zašto su se Montgomeryji zaljubili u ovo mjesto. "Ĉini se da su moja druga dva dječaka gore na zadnjem katu." Justine se osvrnula prema Hope koja je hodala iza nje. "Kako bi bilo da počnemo tamo, od apartmana za upravitelja?" "Odlično." Kad su skrenuli prema stubama, učinilo joj se da je osjetila neki dodir s lijeve strane i oklijevajući je zastala. "Elizabeth i Darcy", rekla je Justine. Ove prednje sobe imaju izlaz na trijem." Osjetila je jedva primjetan miris kozje krvi i okrenula se da pogleda unutra. Poskočila je kad je Avery zaviknula odozdo. "Jeste li tamo gore?" "Idemo na drugi", odazvao se Owen. "Potrajalo je dulje nego što sam mislila." Avery je dotrčala do Hope. "Što misliš?" "Veliko je i divno osmišljeno. Krenut ćemo od vrha i spuštati se prema dolje." "Znači vidjet ćeš i svoj apartman." Hope je popustljivo zatresla glavom, nastavila se penjati i pruţila ruku da se prihvati za ogradu. Mogla bi se zakleti da je pod prstima osjetila uglačani metal. Mašta, pomislila je i brzo povukla ruku. "Apartman upravitelja hotela", Justine je mahnula rukom. I penthouse u kojemu očito netko nešto radi." Hope je zakoračila iza nje. Ćula je šuštanje i udarac pištolja za zabijanje čavala prije nego što ga je ugledala. Sunčeva svjetlost probijala se kroz prozor. U prvome trenutku nije mu mogla vidjeti lice, samo je stekla dojam snage i stručnosti dok je pištolj ponovno udario. Prešao je dlanom preko drva - ista vrsta ploča kakve je vidjela ispod prozora u prizemlju. Onda je spustio alat i pomaknuo se. Zagledao se u nju hladnim, procjenjivačkim pogledom. Negdje u prostoriji odjeknuo je udarac još jednog pištolja. Justine je nešto rekla i predstavila ih, ali u Hopeinim je ušima zujalo. Jedva je razaznala njegovo ime i osjetila brzo i luckasto olakšanje što to nije Beckett. Ryder. Kratko se rukovala s njim i, prije nego što je povukla ruku, osjetila tvrdi ţuljeviti dlan. "Kako je?" "Dobro, hvala." Ali nije bila sasvim sigurna. Vrućina se povećavala, činilo se da se koncentrira baš na tom mjestu. Mozak joj je vibrirao od mnoštva detalja, slika. Iznenada je očajnički poţeljela sjesti i popiti nešto - bilo što - jako hladno. "Dušo, je li ti dobro?" Pogledala je Justine čiji je glas dopirao izdaleka iz dugačkog tunela. "Ah... previše kave", protisnula je. "Malo sam dehidrirala." Ryder je otvorio poklopac prijenosnog hladnjaka i izvadio bocu vode. Pa, hidratiziraj se." "Hvala." Tek sad je primijetila psa - prekrasnoga smeđeg psa - koji je sjedio nakrivljene glave i promatrao je. "To je vrlo lijep detalj", rekla je kako bi se suzdrţala da ne popije cijelu bocu u jednom


gutljaju. "Ove ploče za doprozornike." "Da, ispale su dobro." "Sranje, nemam više municije. Imaš li ti štogod..." Beckett je provirio iz susjedne prostorije. ”A ovo je Beckett", objavila je Justine. "Poveli smo Hope u obilazak." "Aha. Bok. Mislim da smo se prije nekoliko godina susreli, na nekih pet sekundi. Dobrodošla upenthouse. Pa... Clare nije došla s vama?" "Nazvala sam je prije nego što sam krenula ovamo", rekla je Avery. "Morala je svratiti u knjiţaru zbog nekog problema s internetom." "Kad smo već tu, razgledaj prvo ovaj apartman pa ćemo onda prijeći na onaj za stanovanje. Ovo će biti salon", Justine je pokazivala rukom. "Izlaz na trijem kroz vrata na dnu hodnika. Spavaće su sobe straga s kupaonicom između njih." Hope ju je slijedila niz kratak hodnik pa raširila oči. "Golemo je. Sviđa mi se ovaj klizni zid." "Moj sin, arhitekt. Pult s dvostrukim umivaonicima na ovoj strani, tuš tamo. Kada, a to će stvarno biti ljepotica, s one strane. Ovdje idemo na puni luksuz, sloţeni mozaik pločica, kristalni zidni svijećnjaci s niklanim detaljima. Suvremeno s daškom atmosfere Staroga svijeta." Sadrţaj potpuno odgovara nazivu, zaključila je Hope. Veliki krevet s baldahinom i s rezbarenim sandukom u podnoţju, otmjeni naslonjač sa strane. Napravili su prostor do kojega se isplati popeti. Kad su krenuli prema drugom apartmanu, već je ponovno bila sigurna na nogama. Opet prekrasni prozori. Mala kuhinja, ali Owen je bio u pravu, veća joj ne bi ni trebala. A ostalo je dovoljno prostora za dnevnu sobu koju bi mogla urediti tako da bude istodobno udobna i efikasna. Ni pribliţno onoliko prostora koliko je imala do sada, čak i s drugom spavaćom sobom, ali ima pristup trijemu u velikom, divno uređenom hotelu. U svakom slučaju, više nego adekvatno, razmišljala je dok je razgledavala prostorije i više nego dvostruko veće od njezina prvog stana. Ali morala bi se svaki dan penjati po stubama. Prostor za garderobu ne bi bio problem. Jednostavno bi upotrijebila drugu sobu za to, jer bi ured tako i tako imala u prizemlju. A ako bi poţeljela pozvati goste, mogla bi... "A kad je to odlučila da ţeli taj posao, da ţeli to mjesto?" "To je lijep, praktičan prostor, s dobro osmišljenim rasporedom." "Ako se dogovorimo o poslu, moţeš odabrati boju za zidove kakvu ţeliš." Justine joj se nasmiješila. "Sad moţemo otići zaviriti u Westley i Buttercup, naš drugi apartman. On ima vlastiti ulaz izvana." "Voljela bih ga pogledati." Sve joj se sviđalo, ali bila je dovoljno pametna da ne skoči u nešto prije nego što definira sve detalje, ispregovara uvjete i dobro promisli. To bi bila drastična promjena - i geografski, i u karijeri, i u stilu ţivota. Nije mogla donijeti takvu odluku bez temeljita razmišljanja. "To će biti divno". Ponovno je bila u predvorju i bacala zadnji pogled uokolo. "Svaka soba je posebna, ili će biti. A zgrada ima toliko karaktera, tako je dobar osjećaj biti u njoj." "Bi li je mogla zavoljeti?" upitala je Justine. Uz smijeh, Hope je zatresla glavom. "Mislim da je već volim." "Ţeliš li posao?" "Mama, mi stvarno moramo..." Justine je samo odmahnula na Owenov pokušaj. "Trebali bismo prvo... Da."


To je zvučilo istodobno zastrašujuće i apsolutno ispravno. "Stvarno ga ţelim." "Imaš ga." Avery je ciknula, zgrabila šokiranu Hope i zaplesala s njom ukrug. Onda je dohvatila Justine pa napravila jedan krug i s njom. Kad je krenula prema Owenu, on je podignuo obje ruke u zrak. "Ne. To je ţenska stvar." Udarila ga je u rame. "Tako sam sretna. Tako sam uzbuđena. Hope!" Opet ju je dohvatila i zacupkala. "Ja... , gospođo Montgomery, jeste li sigurni?" "Justine. Zajedno smo u ovome. Sigurna sam. Momci će se već priključiti. A sad, zašto se ne bismo nas dvije sastale na ručku u Vesti, recimo oko pola jedan? Popit ćemo malo vina i detaljnije porazgovarati. "Da, naravno." Clare je pokucala na vrata i provirila unutra. "Nisam bila sigurna hoćete li još uvijek biti ovdje. Zapela sam na poslu. Danas sve ide naopako, jedna stvar za drugom. Jeste li već završili s obilaskom?" "Sve sobe", rekla je Avery cereći se kao manijak. "Oh." "Ako ţeliš, ja ću ti pokazati one dijelove koje još nisi vidjela." Justine je zagrlila Hope oko ramena. "Ali prvo pozdravi našu novu upraviteljicu." "Ti... Stvarno? Stvarno? Oh, Hope!" Hope se uvjeravala da osjeća vrtoglavicu zato što joj je Clare čvrstim stiskom istjerala zrak iz pluća. A ne zato što je donijela jednu od najvećih odluka u svom ţivotu na osnovi emocija i instinkta. Budući da su ţene govorile istodobno, sto na sat, Owen je kliznuo van. Našao je braću kako raspravljaju o postavljanju drţača za umivaonik u kupaonici na drugom katu. "Mama ju je zaposlila." "Estetski, bolje bi izgledalo kad..." Beckett je zastao usred riječi. "Ha?" "Rekao sam, mama je zaposlila Hope Beaumont." "Kako to misliš, zaposlila ju je?" Ryder je sklopio metar i gurnuo ga natrag u pojas. "Ne moţe je samo tako zaposliti." "E pa, baš je to napravila." Owen je zabio prste u kosu. "Ta, na licu mjesta. Nisam mogao doći do riječi od sve te cike i vriske, napose nakon što je došla Clare i pridruţila se zboru." "Clare je ovdje?" "Fokusiraj se", odrezao je Ryder. "Kako si, dovraga, dopustio da dođe do toga?" "Hej, nemoj kriviti mene. S jedne strane, Hope je više nego kvalificirana, ali... " "Ona je kvalificirana za trčkaranje po nekom šminkerskom hotelu u Washingtonu, gdje ima na raspolaganju gomilu osoblja i novca koje moţe rasprčkati. Isuse, popela se uz nekoliko stuba i izgledala je kao da će se izvrnuti." Ryderov je glas bio proţet gađenjem. "Vjerojatno zato što hoda po prokletom gradilištu u štiklama. Imala je na sebi kostim, za Boga miloga." "Pa, to je bio intervju za posao." "Ona je za grad. Hotelijer je onaj jezičac na vagi koji će odlučiti hoće li se ovaj balon dignuti sa zemlje ili ne. Ti i mama razgovarali ste s njom pet minuta i već je na jebenoj platnoj listi." Intervjuirao sam je prokleti sat vremena, ne računajući telefonske razgovore. Pročitao sam njen ţivotopis, provjerio sam sve podatke." Što se Ryder više opirao, to više se Owen priklanjao majčinoj strani. "Pametna je, ima posao u malom prstu. Spomenula je detalje koji nama još uopće nisu pali na pamet, i dala je neke odlične prijedloge."


"Prijedlozi su lagani. Provesti ih u djelo, to je nešto posve drugo. Što će se dogoditi prvi put kad neki gost prolije kavu na pod? Hoće li zvati domaćicu. Mi nemamo domaćicu." "Zar nisi pročitao njezin ţivotopis?" Owen je stresao glavom. "Ona zarađuje još od svoje šesnaeste godine. U srednjoj školi radila je kao konobarica." "Jaka stvar. To je bilo u srednjoj školi. Ovo je sada. Što se dogodilo sa zajedničkim dogovaranjem ključnih detalja i glasanjem?" "Pitaj mamu", predloţio je Owen. "Ali, ako dođe do glasanja, ja ću se priključiti mami." Rasprava je učvrstila njegovo stajalište. "Super. A što je s tobom?" Ryder je prstom gurnuo Becketta u prsa. "Da, Beckett", rekla je Justine s vrata, "što je s tobom?" Svi su se sledili, uključujući Clare koja je došla s Justine. Pokušala je odstupiti unatrag i napraviti se nevidljivom, ali Justine ju je čvrsto uhvatila za nadlakticu. "Ne, u redu je. Ovo neće dugo trajati. Ryder, očito, ima primjedbi na moj izbor upravitelja. Ĉini se da Owen nema." "Moţda bih imao... Ne, zapravo", odlučio je. Mudar potez. "Beckett?" Uhvaćen u stupicu, Beckett je lutao pogledom od majke do Clare i natrag. "Ja sam razgovarao s njom tek na sekundu. Riječ je o ključnom poloţaju, kao što je Ry rekao. Ali pročitao sam njen ţivotopis i slaţem se s Owenom. Kvalificirana je, čak i više nego što je potrebno. Očito je na tebe ostavila snaţan dojam, inače joj ne bi ponudila posao. Pa... čini se da imamo svog upravitelja." "Onda je to riješeno. A sada, prije nego što odvedeni Clare da pogleda W&B moram reći vama trojici idiota da ste prokleto sretni što Hope nije naišla sa mnom. Mogla se predomisliti i odbiti raditi s trojicom prostih, zajedljivih i arogantnih tipova. A ti...", uprla je prst u Rydera. "Dajem ti šest tjedana nakon što počne raditi ovdje da se ispričaš što si sumnjao u moj sud." "Mama... " "To je sve što imam reći." Uperila je ponovno prst u njega i presjekla komentar. "Idemo, Clare." Clare je pogledala braću očima punim ispričavanja pa krenula dalje za Justininom zapjenjenom brazdom. "Sjajno", promrmljao je Beckett i protrljao se po licu. "To je bilo baš sjajno." "‘Ĉini se da imamo svog upravitelja"’, ponovio je Ryder oponašajući ga. "Sloţio si se samo zato što se nadaš da će ti se posrećiti kod Clare." "Isuse, zaveţi. A ovo nema nikakve veze s Clare." Ili gotovo nikakve. "Kvalificirana je. Mami se sviđa. I to je to." "Mi je čak ne poznajemo." Iako je u tom trenutku i sam bio prilično bijesan, Beckett je kimnuo glavom. "Zato ćemo je upoznati. Imamo stan preko puta crkve sv. Pavla. Trenutačno je prazan. Uselit ćemo je tamo, dat ćemo joj da neko vrijeme radi s mamom i Owenom. Naručuje zalihe, sređuje inventar, što bilo. Steći će uvid u ţivot malog grada, a mi ćemo steći bolju sliku o njoj." Ryder je otvorio usta da protestira, iz principa, a onda je promislio. "To je zapravo prilično dobra ideja. Ako se predomisli ili, jednostavno, potone, saznat ćemo navrijeme, prije nego što bude prekasno." "A ja joj mogu prepustiti neke pješačke poslove, telefonske pozive, aţuriranje popisa, i imat ću više vremena za rad ovdje i u radionici. Dat ćemo joj stan i malu plaću po satu." Owen je kimnuo glavom. "To bi moglo ići. Ako se ona sloţi." "Reci mami", predloţio je Ryder. "Ona će je nagovoriti da se sloţi."


"Ja ću joj to reći. Moja ideja", dodao je Beckett i zbrisao. Uhvatio ih je na izlazu. "Hej! Pričekajte. Jesi li ovaj put dobila potpuni obilazak?" upitao je Clare kad ih je sustigao. "Da. I bit će divno. Imam neke nove ideje." Potapšala je svoju biljeţnicu. "Justine i ja ćemo popričati o njima kad ih sortiram u neku cjelinu. Hvala na obilasku. A sad stvarno moram ići." "Pričekaj samo minutu, zanima me što misliš o ovome. Mama, kako bi bilo da pitamo Hope moţe li se odmah preseliti ovamo, ili čim to bude moguće? Mogli bismo joj dati apartman preko puta. To bi joj dalo vremena da se aklimatizira, osjeti puls grada i upozna okolinu. A mogla bi pomoći Owenu s onim stvarima koje ti i on radite." Justine je malo spustila naočale i pogledala ga preko okvira. "Ĉija je to ideja?" "Pa moja, ali Ry i Owen..." "Dobra ideja. Ti si sada, bar privremeno, moj najdraţi sin. Razgovarat ću s njom o tome za ručkom. Vidimo se uskoro, Clare. Samo mi pošalji tekst kad budeš spremna." "Hoću." "Moram nazvati Carolee." Justine je izvadila telefon iz torbe i krenula dalje. "Oprosti zbog obiteljske drame." "Imamo mi i puno svojih. Zar Ryder uistinu ne ţeli Hope? "Samo je ljut jer se mama nije konzultirala s njim." Izostavio je sitnice kao što je gradska cura, kostim i visoke pete. "Slušaj, mislio sam, mogao bih navratiti do tebe kasnije i pomoći ti s poslom u dvorištu." "Poslom u dvorištu?" "Pokositi travu. Nedostaje mi košenje trave." "Oh, to je slatko od tebe, ali pokosila sam je jutros." "Jutros? Još uvijek je jutro." "Klinici nikada ne spavaju dugo u subotu, napose ljeti. Dobra je strana toga što prijepodne stignem obaviti puno poslova. Subote su moji dani za spremanje i sve zaostale poslove, a nedjelje za ono što nisam stigla u subotu. Ali hvala." "Kad god ti zatreba. Stvarno." "Imat ću to na umu. Moram sad ići, pokupiti djecu, otići na trţnicu. Doista mi je drago što ste primili Hope. Bit će savršena za hotel, a hotel će biti savršen za nju. Pa, vidimo se." "Da. Dođi ovamo." Povukao ju je oko stuba pod svod trijema. Jučer mi je ovo nedostajalo." Poljubio ju je, lagano i njeţno. "To je ljepše nego pomoć s kosilicom", promrmljala je. "Moţeš imati oboje, kad god poţeliš. Trebat će joj malo vremena da se privikne na to, pomislila je. "Vjerojatno. Vidimo se u ponedjeljak." Prošao je dlanom niz rep sjajne kose. "Nazvat ću te poslije." "Dobro." Uistinu će joj trebati vremena da se na sve to navikne. Telefonski pozivi, poljupci i izlasci petkom navečer. Gotovo kao da je ponovno u srednjoj školi - pa, osim djece, trţnice, rublja koje treba sloţiti i računa koje mora platiti. Zadnji put je pogledala hotel i odvezla se. Ta je zgrada tu već više od dva stoljeća, pomislila je. A sada je nekako počela mijenjati sve oko sebe.


Budući da kosilica više nije bila na subotnjem rasporedu, a nije mogao smisliti dovoljno dobar razlog da svrati do Clare, Beckett se primio posla u radionici. Počeo je raditi drveni okvir za kameni luk između predvorja i recepcije. On nije toliko često radio s drvom kao njegova braća, ali uţivao je u poslu svaki put kad bi dobio priliku. A u ovome trenutku godilo mu je što ima radionicu samo za sebe. Prisjetio se mladosti i dana kad ga je otac učio kako se radi s pilom, blanjalicom, tokarskim strojem. Thomas Montgomery bio je strpljiv, ali je traţio preciznost. Nema svrhe primati se nekog posla ako ga budeš radio površno. Ţivotni moto, pomislio je. Boţe, tata bi volio ovaj projekt. Sve izazove, etape rada. On je volio njihov Boonsboro, njegove stare zgrade, boje, gradski ritam. Njegovu politiku. Mogao je sjediti za šankom kod Crawfordsa uz tanjur jaja sa slaninom i razglabati o svačemu. Nikada nije propustio paradu ili vatromet u Shafer Parku za Ĉetvrtoga srpnja. Sponzorirao je momčad Male lige, a nakon njegove smrti obitelj je nastavila tu tradiciju. Na svoj način, bez gomile riječi, naučio je svoje sinove što znači biti dijelom zajednice. I koliko to treba cijeniti. Da, on bi volio ovaj projekt, radi samog posla, radi obnove zgrade i radi cijele zajednice. I zato nijedan segment neće biti napravljeno polovično. Beckett je izvadio metar, onaj koji je pripadao njegovu ocu. Majka se pobrinula da nakon njegove smrti svatko od njih zadrţi po jedan komad njegova alata. Izmjerio je i označio sljedeću dasku. Uspravio se kad se Justine pojavila na vratima. "Radiš prekovremeno, je li?" "Poţelio sam uposliti ruke. A budući da sam ja inzistirao na tom okviru, onda je najbolje da ga počnem i raditi." "I odlično će izgledati. Pogledaj te police." Poloţila je ruku na srce. Vi dječaci radite stvarno dobro. Vaš otac bio bi silno ponosan." "Baš sam razmišljao o njemu. Teško je ne sjetiti ga se, ovdje. Pomislio sam koliko bi on volio raditi na restauraciji, vratiti hotel u ţivot." "Kolutao bi očima iza mojih leđa svaki put kad bih došla s nekom novom idejom. I nemoj misliti da ne znam kako vi radite to isto." "Samo nastavljamo tradiciju." "I dobro vam ide, svima trojici." "Jesi li još uvijek ljuta?" Nakrivila je glavu. "Izgledam li ljuto?" "Ti znaš biti podmukla u tim stvarima. No, svejedno..." Nacerio se. "To je Ryeva krivnja." "On ima tvrdu glavu kao njegov otac i moju narav. Gadna kombinacija. Ali djelomično je bio u pravu. Trebala sam prvo razgovarati s vama trojicom. A ako mu to kaţeš, izlupat ću te." "Od mene neće čuti ni riječ. Zašto si je zaposlila, mama? Samo tako. Bam!" Slegnula je ramenima i otvorila mali hladnjak. Zatresla je glavom na paket piva i izvadila Colu. "Pokatkad, jednostavno, znaš da je nešto dobro, a kadšto moraš prihvatiti da se neke stvari događaju s razlogom. U ovom slučaju bilo je oboje." Nasmijala se i otpila gutljaj. "Mislim da je Hope iznenadila samu sebe kad je prihvatila posao. Smatram da to nije kanila, ali to se događa kad se uplete ljubav. Vjerujem da se


zaljubila u to mjesto. Vidjet ćeš." "Pa, ako se doseli ovamo, pretpostavljam da ćemo ubrzo saznati." "Hoće", uvjerila ga je Justine. "Mora se organizirati i preselit će se za dva tjedna." "Nagovorila si je?" "Imala sam pomoć. Avery." "Tajno oruţje." "Ona je posvećena i uporna, točno", sloţila se Justine. "Dala sam Hope ključ i otišla je pogledati stan. Morat ćeš se pobrinuti da se osvjeţi boja na zidovima." Beckett je otpuhnuo. "Znam, ali to se mora napraviti. Usput, naručila sam novi umivaonik i slavinu za dućan. I novu školjku, kad sam već bila oko toga. Poslat ću ti specifikacije. A budući da sljedeći tjedan imamo dogovor s Willow Runom o konačnom rješenju za dvorište, pozvat ću Briana da baci pogled na dućan. Mislim da mu straga treba jedna zgodna popločena terasa, i nova ţivica s one strane uz knjiţaru. Nekoliko biljaka", dodala je sada već uz smijeh. "A one stube mogle bi se presvući kamenom kao i terasa." "Molim te okreni se da mogu zakolutati očima." "Bit će lijepo. Madeline je već počela razgovarati s lokalnim umjetnicima. I angaţirala sam Willyja." "Averyna oca?" "On u slobodno vrijeme radi divne stvari s metalom. Vidio si one svijećnjake koje mi je poklonio za prošli Boţić. Tako su... Mislim da ćemo moći otvoriti potkraj listopada." Osjetio je kako mu se gutljaj Cole zalijepio za dno grla. "Mama, još nismo ni počeli." "Onda, bolje, poţurite. Oh, ako vidiš Clare prije mene, spomeni joj ţivicu." "Dobro." "Moţete razgovarati o tome u petak navečer." "Spustio je piće na klupu. "Što, je li netko napisao plakat? Spomenuo sam to samo Owenu i Ryderu." "A oni mi nisu rekli? Morat ću porazgovarati s tim dječacima. Ĉula sam od Avery. Stvarno ti je trebalo vremena za taj korak, mali moj." "To je samo večera ili takvo što." "Ĉekaš na večeru ili takvo što još otkako si bio tinejdţer. Srce mi je pucalo zbog toga." "Nisam mislio da znaš za to." "Dušo, naravno da znam. Ja sam tvoja mama. Jednako kao što sam one noći kad si se vratio kući sa spoja s Melony Fischer znala da si izgubio nevinost." Doslovno je osjetio kako mu se vrućina penje uz vrat. "Isuse, mama." Slatko se nasmijala. "Ja znam što znam, i vjerujem da si bio paţljiv jer smo vam svima utucavali u glavu priče o sigurnom seksu, poštovanju i posljedicama. Nastoj se sjetiti toga kad budeš s Clare." "Isuse, mama." "Ponavljaš se." "Ja... " Kad je telefon zazvonio, zgrabio ga je kao uţe za spašavanje. "Owen. Ne znaš zašto, ali duţnik sam ti. Ja sam ovdje u radionici, zašto? On je što? Ozbiljno. Da, da, evo dolazim." Gurnuo je telefon natrag u dţep. Ry se iskupljuje za ono jutros. Počeo je rušiti onaj tvoj zid. Ţele da dođem tamo i pogledam." "Idi onda. Imaš li išta u planu za večeras." "Ne."


"Mogao bi uzeti pizzu i doći ovamo. Pokazat ću ti što sam danas naručila i moţemo popričati o nekim stvarima o kojima još razmišljam." "Moţe." "A ako tvoja braća nisu uspjela dogovoriti neki spoj za subotu navečer, ja doista ne znam što je s njima. No, ako nisu, a oni ţele doći, donesi porciju za svakoga."

U ponedjeljak su već imali otvorene tri radne fronte; bojenje praznog stana, pripreme za bojenje dućana i, budući da se temperatura malo spustila, krenuli su s radovima na hotelskoj fasadi. A krovopokrivači su počeli s radovima na mansardi. U deset sati, zreo za pauzu, Beckett je prošetao do knjiţare. Pronašao je Clare vani za pultom. "Hej, gdje ti je posada?" "Laurie je kod zubara. Doći će malo kasnije. Cassie bi trebala stići svakoga trenutka, a Charlene dolazi u jedan. Rekla sam da ću ja otvoriti samo da ne sjedim kod kuće i tugujem." "Tuguješ?" "Prvi dan škole." Obišla je oko pulta i počela pripremati kavu iako je nije zatraţio. Znači, postao je toliko predvidljiv. "Jesu li to oni dobro prihvatili?" "O da. Oduševljeni su. Jedva su čekali da odu - to će trajati otprilike tjedan dana. Uzbuđeni su jer će vidjeti prijatelje, pokazati svoje nove torbe. Ja sam ona koja ima problem", priznala je. "Nisam se čak ni vratila kući nakon što sam ih ostavila kod škole jer sam znala da će me tišina ubiti. To će vjerojatno također trajati oko tjedan dana, a onda ću biti ojađena kad dođu praznici ili dani bez škole." Pročačkao je po sjećanju i osjetio mali trzaj veselja. "Ja sam volio te dane." "Ali tvoja majka nije, kladim se. Nego, gledam danas svu ovu aktivnost. Ĉini se da cijeli grad zuji o tome." "Rasuti smo na sve strane. Mama ţeli otvoriti dućan za otprilike šest tjedana. Ti već znaš", rekao je kad je Clare pročistila grlo. "Vjerojatno je spomenula nešto u tom smislu. Sjajno je što će i Hope biti na otvorenju." Clare mu je dodala kavu. "Moći će upoznati neke ljude." "Otvorenje? Imat ćemo otvorenje? Trebao sam znati." "Tvoja će se majka pobrinuti za to. Pretpostavljam da ćeš se ti samo morati pojaviti." Očito zabavljena njegovom zabrinutošću, potapšala ga je po ruci. "Shvati to kao generalnu probu za otvaranje hotela." "Pretpostavljam da će mi trebati pratnja. Kako bi bilo - oprosti." Izvukao je telefon. "Da. Ne, to sam već nacrtao. Pokazat ću ti. Da, ja... ne, nisam. Ostavio sam ih kod kuće. Pokupit ću ih i stiţem k vama. Moram ići", rekao je i spremio telefon. "Ne brini se za to", rekla je kad je posegnuo za novčanikom. "Prva šalica, prva mušterija. Besplatno na prvi dan škole." "Hvala. Moţda bismo..." Telefon je ponovno zazvonio, a istodobno se oglasilo zvonce na ulaznim vratima. "Kasnije", rekao je i izišao van s telefonom na uhu. "Što sad?"

Bio je to tjedan dovršavanja i novih početaka, napretka i zaostajanja, s gomilom frustracije između toga. Beckett je ustanovio da ne treba pronalaziti izgovore kako bi vidio Clare, jer nije imao vremena. A kada ga je imao, ona nije. "Rekao bi čovjek da dvoje ljudi koji ţive i rade u istom gradu mogu pronaći više od


pet minuta za razgovor." Beckett je postavio još jedan profilirani stupić na ogradu trijema. "Ti si skrenuo. I ja sam skrenuo", zaključio je Ryder, "kad znam zbog koga cendraš iako ne spominješ imena." "Ja ne cendram. Samo govorim." "Zar ne izlazite na spoj sutra navečer?" Nije imalo smisla priznati da još uvijek ima tremu zbog toga. "Aha." "Pa, kvragu, razgovarajte onda. Ili, otiđi prijeko i razgovaraj s njom nakon što ovo završimo. Ona otvara u šest." "Mora pokupiti klince iz škole. Osim toga, večeras ima sastanak onoga svojeg knjiţevnog kluba." "Ljudi tako i tako previše govore, napose kad nemaju što reći. Ona ţena s kojom sam izišao prošli vikend? Nije prestajala govoriti. Sjajan par nogu i usta koja se ne zatvaraju." Pogladio je rukom preko završenog dijela ograde. "Lijepo." Svrnuo je pogled na Becketta "Zašto ne odeš prijeko i provjeriš kako napreduje posao u dućanu? A, budući da je to vrata do knjiţare, moţda dobiješ malo konverzacije za kojom čezneš. Plus, maknut ćeš od mene te ljubavne bakterije." "Dobra ideja. Ţeliš li da pošaljem jednog od radnika da ti pomogne?" "Ne. Volim tišinu." Beckett je prošao kroz zgradu, u kojoj nije bilo tiho, i izišao sa straţnje strane. Uskoro će skinuti skele, pomislio je. A malo nakon toga maknut će i cerade na fasadi. Dok je prelazio cestu, razmišljao je o rokovima i preostalim poslovima. Prvo je otišao do dućana. Majka je bila u pravu kad je traţila otvaranje pregradnog zida. Porazgovarao je s ličiocima i otišao do straţnjeg dijela. Bila je u pravu i za terasu. Moglo bi se još malo ulickati, moţda dodati mala vrata za... Uhvatio se kako počinje planirati. "Ne počinji, čovječe. Samo joj nemoj dati novog materijala." Obišao je oko parkirališta baš kad je Clare ţurno izišla na straţnji izlaz s telefonom na uhu. "Ne, ne brini se o tome. Samo joj reci neka se čuva. Da, naravno." Rastreseno je domahnula Beckettu. "Ĉujemo se poslije, da." "Problem?" "Lynn Barney. Nazvala me jer se Mazie ranije vratila iz škole. Moţda crijevna viroza." "Ţao mi je." "Mazie mi je danas trebala pričuvati djecu - knjiţevna večer." "Oh." "Ţurim se, moram pokupiti klince i smisliti što dalje." "Ja ih mogu pričuvati", čuo je svoj glas. I upitao se otkuda je to došlo. "Što?" "Ja ih mogu pričuvati. To je što, dva, tri sata, točno?" "Oh, pa, hvala, ali smislit ću već nešto." "Ĉekaj malo." "Zabavljen cijelom situacijom uhvatio ju je za ruku prije nego što je otvorila vrata. Osim toga, sad kad je to stvarno izgovorio, ideja mu se dopala. "Misliš da ne mogu izići na kraj s tri dječaka? Ja sam bio dječak. Bio sam jedan od triju dječaka." "Znam, ali..." "U koliko sati moraš krenuti na tu stvar?" "Trebala bih biti ovdje oko pet da pomognem s pripremama. Obično počnemo oko pet i trideset i završimo do sedam, onda još malo vremena da sve pospremim i zaključam... "


"Znači od pet do osam. Nema problema." "Da, ali oni moraju večerati i okupati se i..." "Uzet ću večeru u Vesti i doći ću u pet." "Pa... " "Bit će zabavno. Dragi su mi tvoji klinci." "Boţe, zakasnit ću." "Onda idi. Vidimo se u pet." "Ja ne znam moţe li... U redu", odlučila je. "Ali ne pizza. Uzmi špagete i mesne okruglice. To se moţe podijeliti na porcije. I salatu. Samo reci da je narudţba za moje dječake. U Vesti svi znaju što oni vole. Ja ću se pobrinuti da napišu zadaće", dodala je dok je ulazila u automobil. "Ako nešto iskrsne..." "Clare, dolazim u pet. A sad idi i pokupi djecu." "Dobro. Hvala." "Zašto se djed ne moţe doći igrati s nama?" Liam se durio nad čitankom. "Rekla sam ti, ima sastanak u svom fotoklubu. A sad odgovori na pitanje. Što je Mike pronašao kad se popeo na drvo?" Bit će zabavno, pomislio je ponovno gledajući za njom. A špageti i mesne okruglice zvuče savršeno.

"Glupo ptičje gnijezdo." "Napiši to." Stisnuo je oči u proreze s lukavim smiješkom koji je bio draţestan ili razdraţujući, ovisno o njezinu raspoloţenju. "Ne znam kako se piše ‘glup’." "L-I-A-M", Zapjevao je Harry. "Mama! Harry je rekao da sam glup." "Harry, prekini! Liame, napiši odgovor. Murphy, koliko puta ti moram reći da ne bacaš loptu po kući? Iznesi je van." "Ne ţelim ići van. Mogu li gledati televiziju?" "Da, molim. Gledaj televiziju." "Ja ţelim gledati televiziju." I ja, pomislila je i strogo pogledala Liama. "Onda završi zadaću." "Mrzim zadaće." "Ti i ja zajedno, dragi moj. Harry..." "Ja sam svoju završio. Vidiš?" "Odlično. Sad ćemo proći riječi za sutrašnji test." "Znam sve riječi." To je vjerojatno bila istina. Sricanje je Harryju išlo kao od šale. "Ipak ćemo ih ponoviti zajedno, a zatim i Liamove, kad završi s odgovorima." "Zašto Murphy moţe gledati televiziju?" Liam je uspio namjestiti istodobno patnički i srditi izraz na licu. "Zašto on nema zadaću? To nije pošteno." "Imao je zadaću. I završio ju je." "Samo glupe karte u bojama. Zadaća za bebe." "Ja nisam beba!" Murphyjev bijesni protest dopro je iz dnevne sobe. Imao je sluh kao mačka. "On moţe raditi sve što hoće. To nije..." "Ne ţelim čuti ‘to nije pošteno’. Znaš, Liame, što više prigovaraš, to će dulje trajati. A onda ti više neće ostati nimalo vremena za igru ili televiziju." "Ne ţelim da nas Beckett čuva."


"Beckett ti se sviđa." "Moţda će biti zločest. Moţda će vikati i zaključati nas u sobu." Clare je prekriţila ruke. "Je li ikada prije bio zločest?" "Ne, ali mogao bi biti." "Ako ţeliš čuti viku, nastavi odugovlačiti sa zadaćom. Cut ćeš pravu viku." Dohvatila je Harryjev popis i počela prozivati riječi. Kad su prošli sve riječi, pregledala je ono što je napisao. "To je čista petica. Dobro obavljeno, Harry. A sad briši." Sjela je i fokusirala se na srednjeg sina. "To je dobro, Larry. Iako, vidiš, ovdje si napisao d umjesto b." "Zašto su ih napravili tako slične da se uvijek pobrkaju?" "Dobro pitanje, ali za to sluţi gumica." Dok je on popravljao zadaću - nevoljko, Clare je izvadila njegov popis riječi za vjeţbu. "Uzmi novi komad papira." "Ja imam više zadaća nego svi drugi." Nije imao, ali nije imala vremena za lekciju o odugovlačenju, šaranju i gledanja u plafon. "Još malo i gotovi smo." Zgrbio se nad stolom i počeo pisati riječi po diktatu. Rukopis mu je bio bolji od Harryjeva, ali sricanje? Ne baš. "Prilično dobro. Tri pogreške, ali vidiš, ovdje, napisao si b umjesto d. Znaš kako ćeš to zapamtiti? Slovo b je Bucko, jer Bucko ima naprijed veliki trbuh." Nasmijao se i odlučila je završiti s ispitivanjem u vedrom tonu. "Proći ćemo sve još jedanput ujutro. Sad spremi knjige i moţeš ići gledati televiziju. Bez svađe", doviknula je prema sobi i poţurila je na kat da se osvjeţi prije sastanka. Gurnula je knjigu i bilješke u torbu i dohvatila četku za kosu. I začula zvono na vratima. Ne samo navrijeme nego deset minuta ranije. Pogledala se u ogledalu. Dobro bi joj došlo tih deset minuta. Sjurila se niz stube navrijeme da čuje Murphyjevo pitanje: "Hoćeš li nas zaključati u sobu?" "Kanite opljačkati banku?" "Neee!" "Onda vas neće trebati zaključavati." Beckett je podignuo glavu i nasmijao se. "Špageti i mesne okruglice, po narudţbi." "Hvala. Spasio si mi ţivot." Uzela je vrećicu i osjetila mali grč u ţeludcu jer su dječaci stajali zbijeni jedan do drugoga i promatrali Becketta kao neku čudnu ţivotinju. "Pođi sa mnom. Odnijet ću ovo u kuhinju i pokazati ti gdje što stoji." Informirala ga je u hodu. "Zadaće su gotove. Trebali bi večerati oko šest sati. I ne brini se o kupanju. Obavit ćemo to ujutro. Pidţame su im vani na krevetu, vole se uvući u njih bar sat vremena prije odlaska u krevet." "Ljudi koji znaju uţivati." "Točno. Ja ću se vratiti prije nego što podu na spavanje, oko osam i petnaest ili tu negdje." "Shvatio sam, Clare. Opusti se. One optuţbe za maltretiranje djece odavno su pale u zastaru." "Jako smiješno. Zapravo sam više zabrinuta za tebe. Oni znaju pravila, ali to ne znači da neće pokušati nešto izvesti. Imaš moje brojeve. Mogu doći kući za pet minuta ako..." "Bit će sve u redu. Neću im dopustiti mačevanje škarama." "Dobro." Otpuhnula je zrak. "Moram krenuti." Vratio se s njom u sobu, a dječaci su se opet okrenuli kao jedan i zurili. "Vratit ću se prije nego što zaspite. Budite dobri i bez grickalica prije večere. Sretno", rekla je Beckettu.


Zatvorio je vrata za njom, malo pričekao. "U redu ljudi, kakav je plan?" Harry, najstariji, preuzeo je vodstvo. "Hoćemo kekse." "Na to moram reći ne. Upravo smo dobili izravnu zapovijed." "Rekao sam ti", promrmljao je Liam. "Ţelimo se igrati PlayStationom. Djed i baka poklonili su nam za Boţić PlayStation 3." "Koje igre imate?" Harry ga je sumnjičavo pogledao. "Ti znaš igrati?" "Ma molim te. Upravo gledate u okrunjenog gradskog šampiona." "Nee." Beckett se samo nasmiješio i razgibao prste. "Van s njim." Bili su prilično dobri, čak i malac. Nije ga trebalo iznenaditi što je dobio prave protivnike. Harry je bio strpljiv i imao osjećaj za strategiju, dok je Liam jurišao, tehnika koja se ili višestruko isplatila ili bi izgorio u prah. A Murphy? On se, jednostavno, suţivio. Vikali su i jadikovali, i redovito optuţivali jedan drugoga ili samu igru zbog varanja. Beckett ih je ili ignorirao ili bi im se pridruţio. Ĉim su se oporavili od šoka što im ne prigovara zbog nesportskog ponašanja, ili ne govori da je to samo igra i da bi se svi trebali dobro zabavljati, postali su glasniji i divlji. "Dotukao sam te!" graknuo je Harry i dignuao ruke u zrak. Ne sasvim sretan što ga je potukao osmogodišnji dječak, Beckett se namrštio na ekran. "Sranje." "Ti ne bi smio govoriti ruţne riječi", informirao ga je Murphy. "Ti ne smiješ govoriti ruţne riječi. Ja imam dopusnicu za psovanje." "Ma hajde", frknuo je Harry. "A dopusnicu treba obnoviti za mjesec dana. Idemo... sranje", ponovio je kad je primijetio koliko je sati. "Trebali smo večerati još prije pola sata." "Imamo još jednu Ben 10 igru." Harry je poskočio da je izvadi iz kutije. "Moţemo prvo nju odigrati." "Moramo se napuniti gorivom ili će nas vaša mama izbubati." "B je Bucko s trbuhom pa znaš kako ćeš napisati slovo b." Beckett se zagledao u Liama. "Dobro. Idemo jesti." Nije im rekao da pospreme igre. Harry je malo oklijevao pa slegnuo ramenima i potrčao u kuhinju. U duhu solidarnosti Beckett je izabrao tanjur s Hulkom. Fasciniralo ga je što jedu salatu bez protestiranja, ali moţda je to bilo zato što su raspravljali o igrama. Ili su pregladnjeli jer su zakasnili s večerom. Uz jelo su zatraţili Colu. Kad im je Beckett napunio čaše Murphy je ipak puknuo i izdao se. "Trebali bismo piti mlijeko. Ne smijemo piti gazirano." Liam ga je gurnuo. Murphy je gurnuo njega. "Prestanite. Ovo je specijalna prilika. Muška večer. Cola za sve." "Udario me je." "Nisam." "Jesi", rekao je Beckett prije nego što je Murphy vratio s neizbjeţnim baš jesi. "I ti si mu vratio. Izjednačeno." "Reći ću mami", promrmljao je Murphy.


"Ne moţeš to raditi, čovječe." Beckett je zatresao glavom i bez podgrijavanja počeo posluţivati špagete na tanjure. Rastrzan između uvrede i počasti što je nazvan čovjekom, Murphy je zurio u njega, a donja mu je usnica počela podrhtavati. "Zašto?" "Kodeks bratske solidarnosti. Stupa na snagu samo tijekom Muške večeri. Ono što se dogodi među nama, ostaje među nama." Murphy je proučavao svoj tanjur i razmišljao o Beckettovim riječima. Nitko nije narezao špagete ni mesne okruglice. Moţda zato što je to Muška večer. Pokušao je nabosti okruglicu vilicom, a ona je odletjela preko stola i završila u Liamovu krilu. "Dva boda", prokomentirao je Beckett. A onda se otvorio pakao. Uz urlik bijesa Liam je dohvatio okruglicu i bacio je na brata. Imao je vraški precizan zamah i okruglica je odskočila od Murphyjeva čela. Beckett je morao malomu odati priznanje. Nije zaplakao; nije oklijevao. Napao je. Skočio je sa stolice i bacio se na Liama. Špageti su se razletjeli kao mokri konfeti. Beckett je uspio uhvatiti Murphyja oko struka i povući ga natrag dok je ovaj energično pokušavao udariti brata. Ţedan odmazde, Liam je krenuo u napad. Beckett se pomaknuo da ga blokira i gurnuo dječaka o stol. A čaša Cole prevrnula se i zalila Harryja. Očajnički pokušavajući zaustavit rat, Beckett je podignuo Liama jer je Harry stisnutih šaka skočio prema njemu. "Stanite, stanite. Harry to je bila moja greška. Ja sam kriv što se čaša prevrnula. Polako. Svi, sada je dosta!" "Namjerno je to napravio!" rekao je Liam optuţujući i koprcao se pokušavajući udariti svoga malog brata. "Nisam." S ubojičkim pogledom, lica umrljana crvenim umakom, Murphy je uspio šutnuti Harryja. "On je kriv." "Stanite, svi! Tišina!" Vika je utihnula. Tri buntovna lica zurila su u Becketta dok je on procjenjivao štetu "Vau, ovo je prilično gadna zbrka." Mesna okruglica koja je bila kriva za sve leţala je djelomično zgnječena na podu. Tjestenina i umak cijedili su se preko stola. "Mama će biti ljuta". Murphyjeve su oči postale staklaste od suza. "Ne, neće. Slušajte, momci, takve se stvari događaju kad muškarci jedu zajedno dok nema ţena u blizini." "Stvarno?" "Gledam u to, znači da je istina. Sada svi sjednite za stol." "Bacio je okruglicu na mene." "Nije ju bacio na tebe", Beckett je ispravio Liama koji je zurio u brata s nesnošljivošću koju samo braća mogu osjećati jedan prema drugome. "To je bila nezgoda jer ih ja nisam narezao. Ovo je moj prvi dan na poslu i dajte mi malo kredita. Hajde, sjedni tamo." "Ali imam mrlju od umaka na hlačama." "Pa što? Očistit ćemo je nakon večere." Posjeo je Murphyja, pokupio zlokobnu okruglicu i bacio je u smeće pa dopunio Murphyjev tanjur špagetima. Izvadio je novu okruglicu iz posude za dostavu hrane i razrezao je na male komade, a potom i špagete. "Veliki poglavica Murphy. Izgledaš kao da si se obojio ratničkim bojama." A dječak mu se nasmiješio, slatko kao anđeo. "Ja volim pašagete."


"I ja. Ţeliš li da nareţem i tebi, Liame?" "Moţe." "Ravno u metu." Beckett je kucnuo prstom crvenu mrlju na Liamovoj majici. "A ti, Harry?" "Ja ih volim namotavati." "Dobar plan." Beckett se iscrpljeno spustio u stolicu. "Navalite dečki."


Jeli su kao vukovi, uključujući i Becketta. Moţda su im ratne igre i bitka s lesnim okruglicama probudili tek. Nakon obroka, razodjenuo ih je u maloj praonici iza kuhinje. To je bilo najbolje rješenje koje je mogao smisliti. Ubacio je u perilicu i svoju košulju umrljanu crvenim umakom, a dječaci su radili ono što su goli dječaci oduvijek radili. Trčali su po kući i vikali kao barbari. Nije bio siguran što je u goremu stanju, kuhinja ili dječaci, ali odlučio je prvo riješiti problem s djecom. Sumnjao je da Clareina kućna pravila prihvaćaju tri ljepljiva, prljava dječaka u pidţamama pa ih je potjerao u kupaonicu. "Jedno za sve", najavio je. "Svi unutra." "Moţemo li dobiti mjehuriće?" upitao je Murphy. "Ne znam. Moţete li?" "Imamo Spider-Mana." Harry je posegnuo u kupaonski ormarić i izvadio bočicu u obliku Spider-Mana. "Mrak." Beckett je izlio obilnu dozu u kadu. "OK, uskočite unutra, a ja ću..." "Trebaju nam igračke." Liam je iz donje police izvukao plastičnu kutiju i istresao sav sadrţaj u vodu. Po lukavom pogledu ispod oka Beckett je shvatio da to nije uobičajen način na koji je Clare rješavala stvari. Ali, ovo je Muška večer. Pa neka. "Dobro..." "Trebaju nam stvari za sapunanje." Harry mu je dodao bocu s pumpicom. "S ovim se moţe prati i kosa i koţa." "Praktično." "Ali ti nam moraš oprati kosu", rekao mu je Murphy. "Hm." Beckett je studirao bocu. "U redu, primimo se posla." Popeli su se u kadu. Da nije bio ometen bočicama, ne bi zaboravio na osnove fizike i uzeo bi u obzir istisninu vode. Brzo je zatvorio slavinu i bacio ručnik na pod. Kako je trenutačno bio bez košulje, metaforički je zasukao rukave i bacio se na posao. Nakon trideset sekundi ustanovio je da mu treba još ručnika. U sjećanje su mu se vratile slike kupanja s braćom, vodenih bitki, poplava, uţivanja. I jadikovanja kad su morali izići van. "Evo kako stoje stvari s Muškim večerima. Ţene se prije ili kasnije vraćaju kući. Ako vaša mama vidi ovu kupaonicu, čovječe, pečeni smo. Bolje je da se riješimo dokaza." Prekinuo je zabavu i potrošio ukupno šest ručnika za brisanje dječaka, zidova i podova. Nagi dječaci sada su ponovno trčali uokolo i vikali, ali bar su bili čisti. "Svi na oblačenje." Beckett je upecao mokre igračke i ubacio ih u kutiju. "Ja se moram pobrinuti za kuhinju." Pokupio je mokre ručnike, otišao u praonicu, prebacio opranu robu u sušilicu, a ručnike stavio u bubanj. Pogledao je na sat. Isuse, četvrt do osam. Kud prije? Uhvatio je veću brzinu i, dok su odozgo odjekivali uzvici i lupkanje bosih nogu, stavio je posude u perilicu za posuđe. Očistio je stol, oprao pod od tragova bitke i ubacio prljavu kuhinjsku krpu zajedno s ručnicima. "Hej, siđite dolje i pokupite ove igre." "Oblačimo pidţame!" doviknuo je Harry. A nakon toga cerekanje hijene. "Aha, kladim se." Ali vrijeme je istjecalo. Zaronio je u sobu skupljajući igre i kontrolne palice pa poţurio na kat. Navukli su donji dio pidţama, a gornji dio omotali su oko glava kao ratne perjanice.


Sjedili su na podu oko male planine akcijskih figurica. "Ja mogu prdnuti rukom", rekao mu je Murphy. "Liam mi je pokazao." Demonstrirao je novostečeno umijeće, a braća su to popratila histeričnim smijehom. "Vještina nuţna za ţivot, i dobro izvedena. Pidţame na sebe, momci. Vaša mama stiţe svakoga trenutka." "Ona kaţe da je nepristojno prditi, čak i rukom." "Pametne riječi." Beckett je uzeo stvari u svoje ruke i povukao dolje Murphyjevu pidţamu. I opet dobio onaj anđeoski osmijeh. "Moţe li i sutra biti Muška večer?" Ĉudan osjećaj zadovoljstva poškakljao ga je po trbuhu. "Sutra ne moţe, ali ponovit ćemo to jednoga dana." "U srijedu nema škole pa moţeš prespavati s nama." Evo nade. "To bi bilo dobro." "Mama je stigla. Mama je stigla." Murphy je potrčao, ali braća su ga uskoro pretekla. Kad je Beckett sišao u prizemlje, već su je okruţili. Murphy je dizao ruke u zrak traţeći da ga podigne, a svi su govorili uglas sto na sat. Clare se nasmijala, podignula Murphyja, poljubila Liama u čelo i počeškala Harryja po kosi. "Muška večer, ha. Pa, morat ćemo to..." Podignula je glavu, ugledala Becketta u dnu stuba i trepnula. "Ah, hej." "Kako je bilo?" "Stvarno dobro. Um, a ovdje?" "Dobro. Samo smo malo igrali poker i popili jednu baksu piva. Uobičajeno." "Naravno. Vi klinci, pravac gore i pranje zuba. Ja stiţem za minutu. Recite Beckettu laku noć." Dobio je visoki daj pet od Harryja i Liama i niski od Murphyja. I zagrljaj oko noge. "Beckett će sljedeći put prespavati s nama", objavio je Murphy. "Laku noć, Beckett. Pa-pa!" Dječaci su potrčali uz stube, a Clare je odloţila torbicu na mali stolić uz vrata. "Znači, sve je u redu?" "Naravno." "Nisi ih morao okupati." Blijedo ju je pogledao, a ona se potapšala po nosu. "Mirišu na šampon." "Oh, da, pa... imali smo mali incident sa špagetima." "Razumijem. Zato nemaš košulju na sebi?" "Oh, točno." Spustio je pogled. "Zaboravio sam. Bacio sam je na pranje zajedno s njihovim stvarima. Sada se suše. I bila je jedna manja poplava, pa sam stavio i ručnike na pranje." Sada je na njoj bio red da prazno pogleda. "Oprao si rublje?" "Tako nekako. Zasluţujem nagradu." "Ĉini se da je tako." Prišla mu je i poljubila ga u jedan obraz pa u drugi, a zatim njeţno u usta. Njegova gola koţa bila je topla i čvrsta. "Mirišeš kao sok od naranče", promrmljala je. "Molim?" "Dječja pjena za kupanje. Na tebi drukčije miriše. Beck..." "Mama!" Poskočila je od Liamova povika. "Oprali smo zube. Harry ima knjigu." "Dobro. Evo, stiţem. Oprosti, vrijeme je za spavanje, a ja im svake večeri nekoliko minuta čitam." "Ja sad idem. Pokupit ću te sutra u sedam." "Ne moţeš ići bez košulje." "Vani je još uvijek toplo." Poljubio ju je brzo, lagano.


"Pa, hvala." Zbunjena, stupila je u stranu. Zaustila je da mu kaţe neka ostane dok se košulja ne osuši. Moţda popije čašu vina s njom. Moţda... "Mama!" "Nema problema. Bilo je zabavno. Vidimo se sutra." Uzdahnula je i zaključala vrata za njim. "Dolazim", javila se kad je Liam opet zavikao. Beckett se zaustavio na parkiralištu iza Veste. Krenuo je puteljkom prema stubama, a Brad, njihov vodoinstalater, zazvao ga je s trijema restorana. "Hej, Beck! Teška noć za poker? Izgubio si košulju?" "Ne znaš ni pola priče." Ušao je u stan i krenuo ravno do hladnjaka po pivo, uključio televizor i bacio se u naslonjač. "Dragi Boţe." Osjećao se kao da je upravo istrčao Bostonski maraton. Kako joj to uspijeva? Kako, dovraga, moţe sve to raditi, svaki dan, a vjerojatno i mnogo više od toga? Samo večera, prepirke, nered, golema količina stvari koje treba zapamtiti, napraviti, riješiti s troje djece. Mentalni i fizički iscrpljujuće. Zabavno, ali iscrpljujuće. A ona ujutro mora ustati, probuditi ih, odjenuti, nahraniti. Onda otići na posao. Nakon posla, ponovit će - u osnovi - ono što je on večeras radio. A uz sve to, mora i odrţavati kuću i voditi posao. Imaju li ţene supermoći? "Kad sam čula da je došao bez košulje, pomislila sam, to je divlja ţena." Avery se nalaktila na Clareinu krevetu. Bez obzira na sve, ujutro će majci poslati cvijeće.

"Više bi to bilo - divlji dječaci." "Leteće mesne okruglice, poplava u kupaonici." Avery je zatresla glavom. "I još uvijek ţeli izići s tobom. Ĉovjek ima karakter." "Kad sam uspjela uvjeriti Murphyja da me unaprijedi u počasnog muškarca, izbrbljao je sve. Plus, na dnu kuhinjskog ormarića pronašla sam nekoliko crvenih otisaka prstiju koji su Beckettu promaknuli." Podignula je naušnice koje je Hope izabrala. "Bio je sjajan, stvarno, i brzo je otišao. Nije čak pričekao da mu se košulja osuši." "Je li to neka šifra?" "Ne u potpunosti. Iako sam mu kanila reći da još malo ostane, moţda da otvorimo bocu vina." "Ti si divlja ţena." "Muškarce i seks moţeš staviti na tihu vatru, znaš." Clare je mahnula glavom lijevodesno isprobavajući naušnice. "Zapravo, moţeš ih sasvim maknuti sa štednjaka. Tako i tako ih nije lako uklopiti u dnevni raspored. Ali..., jednom kad sam počela razmišljati o Beckettu na taj način i kad sam shvatila da i on misli o meni... "Vatra se pojačala." "Lonac sad krčka. Nije ga lako drţati na tihoj vatri." "Pomakni ga na veći plamenik. Budi proaktivna." "Bolje je pričekati, vidjeti kako će se stvari večeras odigravati. Sigurni smo da je ovo dobro, je li?" Lagano se okrenula oko sebe. "Izgledaš fantastično. Ta nijansa plave, tirkizna, odlično ti stoji." Clare je suzila oči i procjenjivački se pogledala u ogledalu. Sviđao joj se jednostavan kroj haljine, tek malo zvonasto proširena suknja do koljena. "S vestom ili bez nje?"


"Počni s njom, a poslije je lako svučeš. Daaa." Avery je kimnula s odobravanjem. "Vrlo lijepa kombinacija za kraj ljeta. Nervozna?" "Malo. Izlazim na spoj, nakon dugog vremena, i to s čovjekom koji me uistinu zanima." "Proaktivno", ponovila je Avery. "Opet sam počela uzimati pilulu. Je li to proaktivno ili agresivno?" "Samo pametno. Moram ići. Večeras ja zatvaram." Stavila je ruku prijateljici na rame. "Dobro se provedi, a sutra me nazovi i sve mi ispričaj." "Hoću." Ostala je još malo u sobi i promatrala se iz svakog kuta. Troje djece, pomislila je, ali ostala je u prilično dobroj formi. To je bila stvar budnosti i sretnih gena. Ako večeras sve prođe dobro, ako se kemija nastavi, ona i Beckett mogli bi - vjerojatno će - završiti s onim što rade svi odrasli ljudi koji osjećaju međusobnu privlačnost. "To se zove seks, Clare," promrmljala je. "Samo zato što si godinama ţivjela bez toga, ne znači da ne smiješ izgovoriti tu riječ." Nije čak ni znala je li dobra u tome. Ona i Clint uţivali su u zdravom, ugodnom seksualnom ţivotu, ali on je bio jedini čovjek s kojim je bila. A oni su jedno drugomu poznavali tijela, prepoznavali ritam, signale. A sada Beckett. Kako će to biti s Beckettom? Kakva će ona biti s Beckettom? Ne razmišljaj o tome, naredila si je, ili nikada nećeš moći uţivati u jednostavnom izlasku. Budi prisutna u trenutku koji je pred tobom. Jedan korak za drugim. Sišla je u prizemlje. Ĉula je dječake u igraonici. Glasne i sve glasnije. Vidjela ih je okupljene oko rata superjunaka i produţila u kuhinju. Alva je sjedila za stolom i listala časopis o uređivanju vrtova, a iz mikrovalne pećnice odjekivao je veseli zvuk pucketanja kokica. "Gledamo Kako ukrotiti zmaja." "Opet?" "Srećom mi se sviđa." Alva je spustila naočale za čitanje. "Clare, izgledaš prekrasno." "Lijepo je srediti se za izlazak. Neobično, ali lijepo." "I obavila si dobar posao. A on je točan", dodala je kad je zazvonilo zvono na vratima. "Ţeliš li da ja otvorim, da te vidi u punome sjaju." "Ne, i prekasno je", dodala je jer je Harry viknuo i potrčao prema vratima. "Idem ga spasiti od čopora." Okruţili su ga na ulazu, bombardirali pitanjima i moljakali za igru. Uglavnom ga je susretala u radnoj odjeći i ugodno se iznenadila vidjevši ga u crnim hlačama i sivom sakou. u ruci je drţao buket ruţičastih miniruţa, gledao dolje u dječake i kesio im se. I u tom trenutku spoznala je da je izgubljena. "Momci, pustite ga bar da ude u kuću." Cerek je omekšao u smiješak kad ju je pogledao. Oči su mu sjale. "Izgledaš divno." "Mama se obukla jer izlazi van", informirao ga je Murphy. "I ja također. Clare, ovo je za tebe." "Prekrasne su. Hvala." Prignula se da pomiriše ruţe i primijetila Harryjev ozbiljan, ispitivački pogled. Instinktivno ga je pogladila po leđima. "Uđi unutra dok stavim cvijeće u vazu. Ja ću..." "Mama." "Samo trenutak, Liame." "Mama, nije mi dobro. Boli me trbuh." Dok se okretala prema njemu, Liam se savio i povratio po Beckettovim cipelama. "Oh, Boţe." Gurnula je cvijeće Beckettu u ruke. "Harry, idi reci gospođi Ridenour da je Liamu zlo, i reci joj neka donese ručnik."


"Vau", rekao je Beckett, a Clare je čučnula da opipa Liamovo čelo. "Ţao mi je. Tako mi je ţao. Pusti me da... dušo, imaš tem peraturu." "Nije mi dobro." "Znam. Idemo gore. Beckett, tako mi je ţao." "Ne brini se za mene." Ava je ţurno prišla s ručnicima, kantom i krpama. "Liam je povratio", obavijestio ju je Murphy. "Ĉula sam. Jadnik mali... i ti, također", rekla je Beckettu. "Sad ćemo to očistiti." "Moram ga odvesti gore." Clare se rastreseno nasmiješila Beckettu. "Morat ćemo ovo odgoditi." "Naravno." "Cvijeće... hvala. Oprosti. Idemo, dušo." Podignula je Liama u naručje. Blijedi dječak oslonio joj se na rame. "Mogu li ići u tvoj krevet?" "Naravno. Sad ćemo te srediti. Harry, molim te, donesi gore čašu soka od đumbira." Na katu, oprala je dječakovo lice i drţala mu glavu dok je povraćao po drugi put. Izmjerila mu je temperaturu - trideset sedam s tri - i natjerala ga da popije sok. "Povratio sam dvaput." "Znam." Malo se smirila tek kad ga je presvukla u pidţamu. Je li ti još uvijek slabo?" "Ne." "Kanta je tu pokraj kreveta ako ti opet pozli, a ne stignemo do kupaonice." Pogladila ga je po glavi i dohvatila daljinski upravljač. "Crtići ili Nick?" "Nick. Osjećam se bolje nakon što sam povratio." "To je dobro, zlato." Suze su mu se zacaklile u očima kad se privinuo uz nju. "Nisam htio povratiti na Becketta." "Naravno. Znam da nisi." "Je li ljut na mene?" "Ne, nije ljut." Poljubila ga je u čelo. "Idem se presvući." "Jesi li ti ljuta?" upitao ju je dok je izvlačila trenirku i majicu iz ladice. "Zašto bih bila?" "Jer si se uredila za van." Izula je lijepe, nepraktične cipele. "Bilo je zabavno odijevati se. I opet ću to napraviti neki drugi put." Otvorila je vrata ormara, stala iza njih, skinula haljinu i presvukla se u mama-odjeću. Haljina je vonjala na bljuvotinu pa ju se gurnula u vreću za kemijsko čišćenje. "Ah." "Mama, mogu li dobiti Iron Mana - novoga, ne onog starog - i Volverine i Deadpoola? I Lukea?" Luke je bio njegov stari plišani pas, nazvan po Skywalkeru. "Naravno." "I još malo soka od đumbira?" "Naravno." Opet mu je stavila ruku na čelo, pa na usne. Još uvijek je vruć, pomislila je, i vrlo blijed. "Vraćam se za minutu. Kanta je ovdje. Pozovi me ako ti opet pozli." "Hoću. Hvala, mama." Prvo mu je donijela igračke pa sišla u prizemlje. "Alva? Hvala ti..." Zastala je u pola riječi kad je iz igraonice izišao bosonogi Beckett. "Alva je upravo otišla. Rekla je da je pozoveš ako ti bude potrebna pomoć. Kako je Liam?" "Bolje, mislim. Sad je u mom krevetu i gleda Nickelodona sa svojim plišanim psom, a društvo mu prave Wolverine, Iron Man i Deadpool. Deadpool je... "


"Znam tko je Deadpool. Stalno zaboravljaš da sam i ja nekada bio dječak." "Ti znaš tko je Deadpool. U redu. Dakle, Liam ima malu temperaturu, ali boja mu se polako vraća pa mislim da je to ista stvar koju je imala Mazie. Nisam očekivala da ćeš ostati." "Imali smo dogovoren spoj." "Oh, ali.. " "A, budući da si me otpirila, ja se druţim s braćom. To muškarci rade. Pretpostavljam da ćeš ti sada biti bolničarka. Imaš li moţda jednu od onih uniformi, s uskom bijelom suknjom i..." "Liam je opet povratio?" upitao je Murphy. "Da, ali sad mu je puno bolje." Stavila mu je ruku na čelo. "Kako si ti?" "Meni nije zlo." "Pa ne zovemo te Ţeljezni trbuh bez razloga. A ti, Harry?" "I ja sam dobro. Spremamo se igrati bendomino, ali Beckett ne zna pravila." "Ja brzo učim. Namjesti igru i spremi se na poraz." "Nema šanse!" Harry je zgrabio kutiju. "Beck, ne moraš... oh, kvragu, moram napraviti još jedan sok za Liama. Vraćam se za minutu." Poţurila je u kuhinji. Na stolu su bile kokice i njezine lijepe, lijepe ruţe. "Smetam li?" Okrenula se i ugledala Becketta kako je promatra s dovratka. "Ne, naravno, ali ti, sasvim sigurno, ne ţeliš provesti dvije večeri zaredom s gomilom dječurlije, uključujući onoga koji ti je povratio po cipelama. Inače, u kakvom su stanju cipele?" "Preţivjet će." "Liam misli da se ljutiš na njega." "Pa nije me gađao." Gledao ju je kako ulijeva sok u čašu i stavlja nekoliko keksa u zdjelicu. Pomislio je na dječaka samoga u krevetu dok se njegova braća igraju. "Mogu li mu ja to odnijeti?" "Oh... pa..." Riješio je to tako što joj je uzeo čašu i zdjelicu iz ruke. "Ĉujem da su kasnije na rasporedu filmovi i kokice." "Takav je bio plan - sada u malom zakašnjenju." "Ja mogu čekati. Ja mogu čekati", ponovio je kako bi bio siguran da je shvatila poruku. "Beck", rekla je kad je krenuo iz kuhinje. "Što misliš o kajgani?" "Što s kajganom?" "Ako Liam uspije zadrţati kekse u sebi, htjet će kajganu. To je njegovo jelo za bolest. Harry je Campbellova pileća juha sa zvjezdicama, a Murphy - iako on gotovo nikada nije bolestan - voli tost i pekmez od jagoda. Mogla bih napraviti kajganu. A imam i neko vino." "Zvuči dobro. A ona uniforma bolničarke?" "Upravo je na čišćenju." "Kvragu. Baš nemam sreće." Nasmiješila se za njim. Nije pobjegao u brda kad se dječak razbolio. I zna tko je Deadpool. Da, definitivno je izgubljena. Beckett se popeo na kat i zavirio u sobu. Dječak mu se učinio sićušnim u velikom krevetu. "Kako ide, momak?" "Povratio sam dvaput." "To se dogodi kad pojedeš sve one kamenice i pretjeraš s viskijem." "Nisam!" "Ma, to sada kaţeš."


Dječak je čvrsto zagrlio plišanog psa. "Nisam htio povratiti na tebe." "Muškarcima se događaju takve stvari." Beckett je sjeo na krevet i ponudio mu sok i kekse. "Stvarno?" "Pitaj me to ponovno za deset godina. Kladim se da je Dead-pool jedanput povratio na Wolverinea." "Ne on je... Stvarno?" "Ne bi me čudilo." Zainteresiran, Liam je podignuo Deadpoola i ispustio zvuk kao da povraća. "Lijepo. Mama je rekla da će ti napraviti kajganu ako budeš raspoloţen za jelo." "Moţda. Hoćeš li gledati televiziju sa mnom?" "Moţe." lako dolazak u Clarein krevet nije baš tako zamišljao, Beckett se pomaknuo i naslonio na uzglavlje. Dječak se također pomaknuo i naslonio se na Beckettovu ruku. I pogledao gore. I onaj anđeoski osmijeh bio je ponovno tu, baš kao i kod njegova mlađeg brata.

Igrao je bendomino - superigru - dok je Clare pripremala jaja za Liama. Gledao je crtane filmove s dječacima dok je ona sjedila uz bolesnog Liama. Ĉekao je dok je spremala drugu dvojicu za spavanje i još jedanput provjerila kako je Liam. "Zaspao je", rekla je kad je sišla dolje. "A čelo mu više nije tako vruće. Rekla bih da je kriza prošla. Harry će biti sljedeći, a njemu će biti mnogo gore." "To je optimizam." "Ja znam što znam. Dakle. Kajgana u kuhinji?" "Nemoj se gnjaviti. Sigurno si umorna." "Umirem od gladi i stvarno bi mi godila čaša vina." "Nagovorila si me." Nije uopće bilo loše sjediti u kuhinji, pijuckati čašu vina dok ona priprema večeru. U trenutku inspiracije, otišao je u dnevnu sobu i pokupio tri svijeće u tamnoplavim čašicama. "Imaš li što protiv? Večeras sam imao na umu večeru uz svijeće." "Savršeno." Otvorila je ladicu i dodala mu upaljač. Sjedili su u kuhinji s upaljenim svijećama, ruţičastim ruţama, kajganom i tostom. "Drago mi je da si ostao." "I meni. A ti izgledaš divno u svjetlosti svijeća, baš kao što sam zamišljao. Jesi li za sljedeći put raspoloţena za neki obrok koji nećeš sama pripremiti?" "U petak navečer?" "Isto vrijeme, isti kanal." "Ti čezneš za kaznom. Moţe. I pitanje koje moram postaviti. Da, nekada davno bio si dječak, ali svi muškarci su to bili, a ne ponašaju se svi muškarci tako prirodno s djecom kao ti. Zašto nemaš svoju?" "Nikada nisam stigao do ozbiljne veze, pretpostavljam. Ti si startala ranije nego ostali." "To je bilo upravo ono što sam htjela, a nisam ţeljela čekati. Isto je bilo i s Clintom. Jednostavno smo znali." "Kako je bilo biti ţena vojnika?" "Puno čekanja. Vidjela sam mjesta koja nikada ne bih vidjela, naučila sam organizirati ţivot, pustiti kad je potrebno. Nedostajao mi je dom. Ne uvijek, ali bilo je trenutaka kad mi je jako nedostajao. Kad je Clint poginuo, znala sam da se moram vratiti, dovesti dječake ovamo. Za obitelj i osjećaj kontinuiteta."


Zatresla je glavom. "Ne bih to uspjela da nije bilo mojih roditelja, njegovih roditelja. Oni si bili, jesu, divni. Znaš kako je to, ti radiš sa svojom braćom, majkom, obiteljski posao. "Da, znam." "Nekim je ljudima potrebno odmaknuti se od obitelji, a drugima treba njihova blizina. Isprobala sam oboje, na neki način. Ovo je dom, sada i ponovno. Jesi li ikada razmišljao o tome da ţiviš negdje drugdje?" "Razmišljao jesam, ali nema mjesta na kojemu bih ţelio biti." Nasmijao ju je pričama o ljudima koje je poznavala i onima koje nikada nije susrela. A kad je ustao za njom dok je čistila stol, kad ju je privukao k sebi i poljubio je, puls joj je poskočio. "Moţda bismo mogli sjesti na kauč", promrmljao joj je u uho. "Popiti još jednu čašu vina." Oh, da, pomislila je. "Ti natoči vino. Ja ću samo provjeriti kako je Liam, a onda... Harry?" Blijed kao kreda, staklastih očiju, drţao se za dovratak. "Mislim da mi je zlo." "Oh, dušo." Brzo mu je prišla, opipala ga. "Da, čelo ti gori. Sad ćemo ti pomoći. Beck?" "U redu je. Trebaš li pomoć?" "Ne, sve je pod kontrolom." "Onda samo naprijed. Ja ću sam izići. Drţi se, klinjo." "Hvala. Dođi, mali moj." "Mogu li i ja doći u tvoj krevet? Liama si pustila." "Naravno." Uputila je Beckettu pogled pun ispričavanja i povela bolesnog sina uz stube.


Vikend je prošao u bunilu između bolesničkih kreveta, juhe i kajgane. Do edjelje ujutro Liam i Harry već su se dovoljno oporavili da počnu gnjaviti i dosađivati se. Ideja o organiziranju kampa u dnevnoj sobi s kolekcijom filmova i knjiga činila joj se spasonosnom. Ali mir nije dugo trajalo. Harryju koji više nije imao groznicu, ali je još uvijek bio slab, braća su nasmrt dojadila. Imala je razumijevanja, jer je i njoj već bilo dosta. Razriješila je zadnju bitku oko filma koji će gledati tako što je ušla u sobu, uzela daljinski upravljač i isključila televizor. "Mama!" odjeknulo je u potpunoj harmoniji. "Zbog filmova se samo prepirete i zato ćemo napraviti stanku." "Harry je započeo", krenuo je Liam. "Nisam! Ti si..." "Ne zanima me tko je počeo." Bolesni ili ne, Clare je izvukla svoj najstroţi Mama-glas. "Ja sam završila. Sada moţete svi ostati ovdje i čitati ili se mirno igrati igračkama. Ili moţete otići u svoju sobu i tamo se duriti. A ako se nastavite prepirati sa mnom", rekla je predviđajući nastavak, "svi filmovi ostaju u ladici do sljedećeg vikenda." "On je kriv", rekao je Liam ispod glasa. "Liam Edward Brewster, opomenut si. Ni riječi više." Oči su mu se napunile suzama i bijesom. I ona je osjetila peckanje u svojim očima. "Sada ţelim da deset minuta svi budete mirni." "Mama." "Harry", rekla je s upozoravajućom notom u glasu. "Gladan sam. Hoću svoju juhu." Vraćao mu se apetit, i to je bio dobar znak. Ali. "Harry, rekla sam ti da smo sve potrošili. Baka i djed donijet će ih poslije." "Ali ja sam sada gladan." "Mogu ti pripremiti nešto drugo. Imamo pileću juhu s rezancima i s brojevima." "Neću to. Hoću juhu sa zvjezdicama." "Onda ćeš morati pričekati. Oni će stići uskoro." "Zašto sada ne mogu biti ovdje?" Od umora i razdraţenosti glas mu je postao piskav kao u maloga djeteta. Osjećajući kako je napušta strpljenje, Clare se podsjetila kako je prethodne večeri bio blijed i jadan. "Uskoro će stići. To je najbolje što ti mogu reći, Harry. A sada, deset minuta tišine. Moram rastresti rublje." Računala je da će biti sretna ako dobije pet minuta, ali nije računala s Murphyjem koji ju je pratio do kuhinje. "I ja sam gladan. Hoću sendvič s maslacem od kikirikija." "Dušo, ostali smo bez kruha. Djed i baka uskoro stiţu s namirnicama." "Kako to da nemamo ništa što bih ja htio jesti?" "Zato što su se tvoja braća razboljela i pojeli su sva jaja, kruh i juhu, a ja jučer nisam mogla otići do dućana." "Zašto?" "Zato što su se Harry i Liam razboljeli." Ubacila je gomilu suhih plahti u košaru, a u glavi joj je pojavila potmula, probadajuća bol. "Ako oni ne moraju sutra ići u školu, ne idem ni ja." "Prvo, ti ne odlučuješ o tome. I ne, ti nećeš sutra ostati kod kuće, a budući da nijedan od njih više nema temperaturu, vjerojatno neće ni oni izostati iz škole." Molim te, Boţe, imaj milosti za mene.


"Nitko se neće igrati sa mnom." "Murphy, ja sam se igrala s tobom gotovo cijelo jutro." "Sa svima nama. Zašto se ne moţeš igrati samo sa mnom?" Sklopila je oči dok potreba za praskanjem nije prošla. Stvarno je dala sve od sebe, trudila se svakomu posvetiti malo individualnog vremena. Ali, Boţe, ne sada. "Zašto ne bi izvadio svoje Power Rangerse? Mogao bi se igrati gore dok ja namještam krevete." "Ti se moraš igrati sa mnom." "Ne, ne moram. Moţda bih to ţeljela, ali uistinu nemam vremena. Zašto, pitaš me?" nastavila je, znajući da bi to napravio ako bi mu dala priliku. "Zato što moram završiti pranje rublja, a to nisam napravila jučer jer sam se brinula oko Liama i Harryja. Moram staviti čiste plahte na krevete, što također jučer nisam stigla jer se Harry razbolio usred noći. Ţeliš li popis svih ostalih stvari koje danas moram napraviti?" "Moţe." Zastala je, protrljala lice rukama i nasmijala se. "Murphy, ubijaš me." "Nemoj biti ubijena." "To je samo izraz." Sagnula se i zagrlila ga uglavnom zato što je njoj bio potreban zagrljaj. "Moţemo li nabaviti psića?" Poraţena, samo je spustila glavu na dječakovo krhko rame. "Oh, Murphy." "Harry i Liam sigurno bi se bolje osjećali kad bismo imali psića. Moj novi najbolji, najnaj prijatelj u školi, Jeremy, ima psića koji se zove Spike. I mi bismo mogli nabaviti psića i nazvati ga Spike." "Sve je uvijek u tajmingu, dečko, a ovo nije najbolji trenutak za traţenje psa. Molim te, nemoj me pitati zašto. Samo me pusti da se malo saberem, Murphy. Idemo gore. Ti i Power Rangersi pomoći ćete mi da namjestim krevete." "Power Rangersi se bore protiv sila zla." "Pa i oni moraju pokatkad spavati, zar ne?" Podignula je košaru s posteljinom. Odlučila je preskočiti glačanje i svjeţe opranu posteljinu staviti odmah na krevete. Uštedjet će jedan korak. Hura, pomislila je dok je Murphy brbljajući gackao prema dnevnoj sobi. A tamo je ugledala čudo. Oba su dječaka zaspala. "Šššš. Budi tiho. Oni spavaju, a mi ćemo se odšuljati." Posljednje dvije noći nitko od njih nije mnogo spavao - što, čini se, nije smetalo Murphyjy Pričalici - iako je šaptao dok su se penjali na kat. Jedva je stigla do vrha stuba kad je netko zalupao na vratima. "Uzmi svoje Power Rangerse", rekla je Murphyju i potrčala dolje. Ubit će svakoga tko probudi njezinu zaspalu djecu. Zadavit će ga golim rukama. Trgnula je vrata, a glavom su joj prolazile riječi koje je se ne upotrebljavaju pred djecom. "Sam." "Pozdrav, ljepotice. Bio sam u blizini i pomislio sam, navratit ću i odvesti te na ručak. Imam sastanak s roditeljima u klubu. Napravit ćemo zabavu." "Sad nije dobar trenutak. Dva dječaka bila su bolesna tijekom vikenda i sada spavaju." "Zvuči kao da ti je potreban predah. Pozovi nekoga da ih pričuva." Široko se nasmiješio i namignuo. "Odvest ću te od svega ovoga." "Ovo je moj ţivot, i neću ostaviti bolesnu djecu." "Mama!" "Murphy, tiho. Probudit ćeš braću." Osjetila je da se Sam okreće na stranu kako bi se provukao pokraj nje i pomaknula se da mu blokira put. "Ali izvadio sam PowerRangerse, a ti si rekla..." "Stiţem za sekundu. Ţao mi je, Sam, ali stvarno sam zaposlena. Moram ići." "Reći ću mami da te nazove za tu aupair djevojku."


"Manjak sna, nervoza, manjak proklete pileće juhe sa zvjezdicama, zabrinutost, dvodnevni umor i jednostavno je puknula. "Ne treba mi prokleta au pair djevojka! Ne zanima me ručak u glupom golfskom klubu. Ţelim namjestiti krevete. Imam gomilu posla pa ćeš me morati ispričati." Grubost nije bila u njezinu karakteru, ali sada je zalupila vrata Samu u lice. Sam je stisnuo prste u šaku. Sad mu je bilo dosta, jednostavno, dosta njenih igara. Jedne minute se smiješi i koketira s njim, a odbacuje ga u sljedećoj. I dovoljno se koristila tim trima derištima da ga drţi na distanciji. Više nego dovoljno, ţestio se dok je ţurno odlazio prema automobilu. Napose nakon što je prošle noći vidio Becketta Montgomeryja kako izlazi iz njezine kuće -nakon jedanaest sati. Ţeli ga napraviti ljubomornim, zaključio je. Pa, on je završio s igranjem gospodina Ljubaznog. Krajnje je vrijeme da Clare Brewster nauči tko ima glavnu riječ. Odvezao se s njenog prilaza i parkirao malo dalje uz rubnik. Kao i večer prije, sjedio je, promatrao kuću i bjesnio.

U kući, Clare je ispuhala bijes čišćenjem dječje sobe. Otvorila je prozore da uđe svjeţ zrak i osjetila kako se gnjev polako hladi. Što nije u redu s tim čovjekom? Nitko ne moţe biti toliko tup, toliko egoističan i nerazuman, sve u isto vrijeme. Došlo je do toga da je jedva uspijevala zadrţati uljudan ton u razgovoru s njim, a on se i dalje vraćao. Moţda će sada shvatiti. Boţe, doslovno mu je zalupila vrata u lice. Nikada to prije nije napravila. Klečala je u kupaonici i ribala pod kad ju je Murphy kucnuo po ramenu. "Jesi li još uvijek razbacana?" "Razbacana od čega?". "Rekla si da se moraš sabrati. Jesi li se sakupila?" Raznjeţena, sjela je na pete i čvrsto ga zagrlila. "Zamalo, još nekoliko komadića." "Kako to da nisi namjestila krevete?" "Jer sam prvo htjela sve počistiti. Ratujem s bacilima. Ubijam ih namrtvo. Ĉuješ li kako vrište?" Oči su mu se zaokruţile. "I ja ţelim ubijati bacile." Namočila je krpu u kantu i ocijedila je. Eno ih tamo, tamo u kutu. Sredi ih, Murph." "Ne vidim ih." "Imaju plašt nevidljivosti, ne daj se zavarati. Izribaj ih van!" Nije loše, pomislila je kad je osvetnički napao pod. Jurišao je uz ratničke poklike, a ona ga je pustila da se razmaše i oslonila umorna leđa o dovratak. Okrenula se na zvuk tapkanja bosih nogu po stubama. "Jesi li dobro spavao?" "Valjda. Probudili smo se. Moţemo li sada gledati film? Ratove zvijezda?" "Ja sam ubio bacile." Murphy je zamahnuo krpom kao zastavom. "I ja hoću gledati." "U redu. Idemo uključiti televizor." Sišli su u prizemlje, a Harry ju je pogledao molećivim pogledom. "Stvarno sam gladan." "Pripremit ću ti ţitarice, to će te malo zasititi dok - čekaj malo." Podignula je ruku jer je čula otvaranje ulaznih vrata. "Namirnice su stigle. Spašeni smo!" "Evo mojih dječaka." Rosie je, s Edom odmah iza nje, ušla s punim rukama vrećica. "Gledaj što imamo ovdje za dva bolesna dječaka i njihova brata." Izvadila je figurice akcijskih junaka iz posebne vrećice. U pometnji koja je nastala Clare se nasmiješila ocu. "Ispraznila je cijelu svoju zalihu za podmićivanje."


"Znaš svoju mamu." "Da, znam. Odnijet ću te stvari u kuhinju. Harry će uvenuti bez svoje juhe sa zvjezdicama." Visok, krupan, pješčano plave kose prošarane srebrom, Ed je ponio ostatak vrećica i odloţio ih na pult. "Idem po ostatak." "Još? Traţila sam samo..." Mahnuo je prstom i nakesio se. "Ti znaš svoju majku." Neće morati sutra ujutro ţuriti u dućan, pomislila je Clare dok je spremala gomilu namirnica koje su uključivale gumene bombone, čipse i sladoled na štapiću. "Sladoled i čips?" rekla je Clare kad joj se Rosie pridruţila u kuhinji. "Bili su bolesni." "Samo im to nemoj spomenuti dok ne ručaju. Nigdje nisam pronašla račun." "Smatraj to nagradom za preţivljeni vikend s dva bolesna dječaka i, pretpostavljam, njihovim nesnosnim malim bratom. Bez ţrtava." "Bilo je blizu. Ali ne ţelim da ti plaćaš za..." "Nikad se ne svađaj sa ţenom koja ti poklanja hranu." "Murphyjev zakon?" Okrenula se i zagrlila majku. "Hvala." Zadrţala je na trenutak glavu na Rosienu ramenu. Uvijek je tu, pomislila je. "Moja malena je umorna", promrmljala je Rosie. "Malo." Uspravila se. Zlatnu kosu naslijedila je od majke, koja je svoju šišala dječački kratko i mudro bojila u svijetle pramenove. Ta je frizura dobro pristajala uglatom licu i delikatnoj teksturi koţe. "Izgledaš odlično." "Nova hidratantna krema. I dovoljno sna. Što ti, pretpostavljam, nisi imala ovih dana. Oh, i svakako pitaj oca je li smršavio." "Je li?" "Tri kile. Natjerala sam ga da vjeţba sa mnom. Planiramo punih deset. A sad, što ja mogu učiniti za tebe?" "Već jesi, i vjerojatno si spasila četiri ţivota." Dohvatila je vrećicu s juhom. "Harry je već postajao očajan." "Svi će sad htjeti tople sendviče. Ja ću ih pripremiti. Ti se malo odmori, prošetaj. Iziđi iz kuće." Clare je počela protestirati, ali je odustala. Osim toga, šetnja bi joj dobro došla. "Duţna sam ti." "Daj mi tri unuka. Ne, čekaj, to sam već dobila. Uzmi sat vremena." "Pola sata i nosim telefon sa sobom. Za svaki slučaj." "Mislim da mi moţemo drţati stvari pod kontrolom. Gledat ćemo Ratove zvijezda. Oh, dječaci ţele jedan dan prenoćiti kod nas. Odgovara li ti petak navečer?" "Da, naravno, ako to ţelite." "Ţelimo. A moţda će tvoj izlazak s Beckettom Montgomeryjem proći malo bezbolnije." "Trebao bi. Iako, rekla sam ti, bio je sjajan." "Dječaci Montgomery oduvijek su mi bili dragi." Rosie je pripremala sastojke za sendviče. "I drago mi je da izlaziš s nekim - s nekim koga znam." "Mi ne izlazimo zapravo. Mislim, izići ćemo na večeru, ali... još uvijek je to čudan osjećaj." "Sviđa ti se." "Uvijek mi se... Da sviđa mi se." "Onda mu pruţi testnu voţnju, dušo. Ali vozi paţljivo."


"Mama, uzet ćeš djecu k sebi kako bih ja sjela za volan?" "Samo raščišćavam cestu", veselo je rekla Rosie. Clare je zatresla glavom. "Definitivno idem u šetnju." Bila je tek sredina tjedna i nailazili su na bezbroj problema, ali posao je ipak pristojno napredovao. Instalacije za plin bile su provedene, a to je bila velika stavka. Beckett je vikend proveo u radionici, s Ryderom koji je dovršavao police za knjige i Owenom koji je slagao pult za dućan. Dodatni projekt nije oduzimao toliko vremena koliko se bojao. A morao je priznati, topli oker i boja kadulje oţivjeli su zgradu. Plus, nadziranje radova omogućilo mu je da češće vidi Clare. Većinu je poslova obavljao iza cerade i već je bio spreman, kao i svi ostali u gradu, da je se konačno riješi. Još malo, računao je dok je postavljao daske na glavni trijem. Moţda sljedeći tjedan ako sve bude išlo po planu. Radio je, s još dvojicom pomagača, cijelo jutro. Owen je naišao baš kad su uzeli stanku za ručak. "Ovo izgleda dobro. Stvarno dobro." "Bit će još ljepše kad se premaţe lakom. Mahagonij će zasjati." "Bit će dojmljivo. Ali, sad te trebamo vani." Beckett je krenuo za njim i usput provjeravao stanje. "Radimo na straţnjim stubama. Ţelimo još jedanput provjeriti odmorišta, stupove i boju. Jedanput kad se napravi, napravljeno je. Nema više popravljanja." "Imaš sve crteţe." "Aha, i nekoliko pitanja o izvedbi, i kako će se to uklopiti s kamenim zidom oko dvorišta. Radovi počinju čim završimo terasu za galeriju. "Još nismo odlučili o kamenu za popločivanje." "Da, i to je ta druga stvar." Izišao je van. Tlo je još uvijek bilo neravno, stube napola sagrađene, ograda i stupići tek trebaju stići. Ali mogao je vidjeti. Ryder se uspravio s rukama na kukovima. "Jesi li siguran da ţeliš ovaj zavoj prema prvom katu?" "Aha." "Lakše bi bilo napraviti ravno stubište." "I ne bi bilo toliko estetski zanimljivo." "Rekao sam ti", dodao je Owen. "Da, da. Nego, što s ovim zelenim zidom?" Raspravljali su i svađali se oko pristupa parkiralištu sve dok Beckettu nije prekipjelo. "Popločeni pješački prilaz ovdje. Ide od ceste, uz recepciju i okolo do lučnog ulaza u predvorje. Parkiralište za hendikepirane ovdje, standardno parkiralište ovdje." "Imali bismo više parkirnih mjesta kad ne bi bilo tog zelenila." Beckett je nakrivio glavu i pogledao Rydera. "Sjediš ovdje za jednim od stolova i piješ svoje piće. Zar uistinu ţeliš gledati u parkiralište ili da prolaznici zure u tebe? "I ovako ćeš vidjeti parkiralište. Nećemo tu postaviti drvored hrastova." "Imat ćeš osjećaj privatnosti, izdvojenosti - a to nam je svrha. Nema dovoljno prostora za vrt, što je bila mamina ţelja, ali ovo će posluţiti svrsi. Imat ćemo nekoliko povišenih gredica, a uz ovaj ulazni luk neku penjačicu. Kao i glavni trijem, bit će dojmljivo i prostor će dobiti identitet." "Dobro, dobro, ti si ‘estetski zanimljiv’." "I u pravu sam." Ryder je naškubio usnice. "I bolje ti je. Idem sad na ručak." "Mislim da ću ja uzeti sendvič u Vesti", rekao je Owen. Moram obaviti nekoliko


razgovora." "Ja ću doći za vama", rekao im je Beckett. "Moram provjeriti stanje u galeriji." Owen je frknuo. "I pozdravi Clare." "Hoću, ali prvo ću provjeriti kako napreduju poslovi." Osjetio je dašak jeseni u zraku nešto se mijenjalo. Zapuhnuo ga je miris boje, nov i svjeţ. Stvari idu u tom smjeru, pomislio je. Svjeţe i novo. Drugo je gradilište bilo prazno. Podovi su bili prekriveni zaštitnim najlonom, a ispred stuba, svjeţe obojenih tamnozelenom kontrastnom bojom, bila je razvučena zaštitna vrpca. Provukao se ispod i obišao prostor. Trebat će im stol, računalo, uredski materijal, police. Bog zna što još. Ali to je Owenovo područje. Radnici su otišli na ručak, ali prije toga su obavili solidan posao. Kamene ploče zamijenile su uski šljunčani prilaz koji je prelazio preko pojasa prljave, rijetke trave. Iskopali su veće komade kamena iz zemlje i pametno ga upotrijebili za niski zidić oko grma hibiskusa u bujnome cvatu. Po alatu i hrpicama materijala procijenio je da će ogradu završiti do sljedećeg tjedna. Moći će izvijestiti braću da će, ako se nastavi ovim tempom, radovi na hotelskom dvorištu moći početi za desetak dana. Nije loše. Obišao je oko stare ograde i ušao u knjiţaru kroz straţnja vrata. Ĉuo je glasove djece na dječjem odjelu, vidio dvoje mališana kako se bockaju u glavnoj prostoriji dok je njihova majka razgledavala knjige na policama. Cassie je posluţivala jednog kupca, a Laurie je radila na računalu. "U guţvi ste", primijetio je. "Upravo smo završili prvu jesensku Pričaonicu." Laurie je prestala tipkati i podignula palac. "Imali smo dobar odaziv i dosta prometa. Vjerojatno će imati i Avery jer većina kani otići u Vestu na ručak." "I ja ću vjerojatno tamo. Je li Clare u blizini?" "Dolje u aneksu, vraća stvari na svoje mjesto. Nemoj nagaziti na kojeg klinca." Pronašao je Clare kako pakira bojice u kutije. Danas je na sebi imala uske crne hlače i bijelu svilenu košulju s nabranim rukavima stisnutima iznad laktova. Poţelio ju je poljubiti tu, u taj mekani pregib lakta. Zapravo, poţelio ju je poljubiti bilo gdje. Svagdje. Nedaleko od njih dvije su ţene razgovarale o izloţenim svijećama, a jedna je gurala dječja kolica naprijed-natrag. U kolicima je sjedio maleni dječak i usredotočeno sisao palac. Druga je ţena u njihaljci na prsima nosila zaspalo dijete. Dječak u kolicima sumnjičavo je zurio u Becketta kao da bi mu ovaj mogao ukrasti dragocjeni palac. Vjerojatno nije idealno vrijeme za poljubac u lakat. "Hej." Okrenula se s vrpcama raznobojnog filca u ruci. "Hej i tebi." "Ĉuo sam da ste imali uspješan povratak Pričaonice." "Točno. Siguran znak da je ljeto završeno. A ovo je prva Pričaonica kojoj nije prisustvovao bar jedan od mojih dječaka, pa je to još jedna promjena. Kako ide kod vas?" "Napredujemo. Mogla bi navratiti poslije da vidiš što smo napravili." "Rado, ako uhvatim vremena. Poslat ću ti tekstove za brošuru čim završim s ovim. Mislim da će je trebati još dotjerati, kad završite s interijerom. Ali mislim da je zabavno i zanimljivo." "Odlično. Baš me zanima. Ĉekaj, pomoći ću ti." Priskočio je i podignuo kutiju prije nje. "Nije teška. Odnijet ću je straga." Kako on nije puštao kutiju iz ruke, osvrnula se prema mušterijama. "Pokazat ću ti gdje stoji. Je li sve u redu?" upitala je ţenu s kolicima.


"Da, hvala. Sviđaju mi se ove torbice." "Izrađene su od recikliranih videovrpci i plastičnih vrećica. Inovativno, zgodno i zeleno. Samo me pozovite ako vam zatreba pomoć." Povela je Becketta do male niše iza straţnje prostorije. "Uvijek sam mislila da ću biti spretna, kao one majke koje znaju napraviti igračku od kutija za ţitarice i gumica." "MacGyver Mama." "Točno. Ali to nije išlo." "Ja sam uvijek mislio da ću postati glavni bacač u Oriolesima. Ni to nije išlo." "Ţivot je serija razočaranja." Nasmiješila se kad joj je prstom kvrcnuo naušnicu i zanjihao je. "I iznenađenja." "Klinci su dobro?" "Svi zdravi i natrag u školi. Hvala Bogu." "Kako bi bilo da napravimo probu za petak? Odvest ću te na ručak." "Pomislila je na Sama Freemonta i njegov prokleti golfski klub, i koliko bi joj draţe bilo pojesti hrenovku u tijestu kod Crawford’sa ili krišku pizze u Vesti. "Rado, ali čekam dostavu, a djevojke i ja moramo dovršiti narudţbu za blagdane. Boţić", objasnila je. "Boţić? Ali Dan rada bio je tek prije pet minuta." "Što pokazuje da nikada nisi radio u trgovini. Do danas poslijepodne moramo poslati potvrdu narudţbe." "To je ta serija ţivotnih razočaranja. Zato ću se morati zadovoljiti ovim." Sagnuo se i pronašao njene usne. Utonuo je u poljubac uz smijeh ţena s druge strane zida, zvonjavu telefona i plač probuđena djeteta. Predugo, pomislio je. Predugo je čekati do petka kad će je moći, bar na nekoliko sati, imati za sebe. Sve ga je na njoj dozivalo i privukao ju je još bliţe. "Clare, imamo - Ups, oprosti." Laurie je namjerno značajno podignula oči prema stropu, a Clare i Beckett su se razdvojili. "Neki problem?" Clare je mislila da je to izgovorila leţerno. Ili zamalo. "Na telefonu je neki čovjek koji inzistira da razgovara s vlasnikom. Mogu mu reći da si... izišla van, uzeti njegov broj." "Ne, u redu je. Preuzet ću u straţnjoj sobi." "Dobro. Beck, mogu li ti donijeti nešto?" Laurie je zatreperila trepavicama. "Hladno piće?" "Ne, hvala. Trebao bih krenuti." "Vidimo se uskoro." Laurie se okrenula i otišla pjevušeći. "Oprosti", rekla je Clare. "Moram odgovoriti na taj poziv." "Izići ću straga. Navrati ako uhvatiš malo vremena." "Pokušat ću." Promatrala ga je kako odlazi, čeznuvši kao i on, za petkom. Stavila je jednu ruku na uzdrhtali trbuh, a drugu na slušalicu. "Ovdje Clare Brewster." Kad je završila razgovor, vratila se u knjiţaru. Nakon jutarnje vreve i buke, godila joj je uspavana tišina. Sve dok nije ugledala sjaj u Cassienim očima. "Naručila sam dostavu za ručak", rekla je Laurie. "Odlično. Primimo se kataloga i... Prestanite", rekla je jer su je obje ţene šutke gledale i cerile se. "Ne mogu si pomoči." Laurie se vrpoljila u stolici. "Ţao mi je što se ja nisam javila na telefon i došla po tebe", ţalila se Cassie. "Znala sam da je vibra u zraku, a svi znaju da si trebala izići s njim u petak kad su se djeca razboljela."


"I poprskala ga ravno po cipelama." "I to je već općepoznato?" "U nedjelju sam naletjela na gospođu Ridenour u parku i pitala sam je kako je prošao spoj. Sve mi je ispričala. Prvi peh. No, u svakom slučaju, nismo mogle ne primijetiti da dolazi ovamo gotovo svaki dan. To nije ništa novo, ali u zadnje vrijeme vas dvoje koketirate." "Koketiramo?" "Diskretno. Ili sam to mislila sve dok vas nisam uhvatila kako se šuljate u spremište." "Nismo se šuljah. To je ... To je bio samo poljubac." "Ţarki poljubac. Sve se dimilo." Laurie je mahnula rukom ispred lica. "Pa, je li to ozbiljno ih samo mali flert?" "Laurie, mi čak još nismo ni izišli van." "Kad bi mene neki tip tako poljubio, ni ja ne bih htjela izići van. Ostali bismo kod kuće. Ali, s druge strane, ti imaš djecu pa... A ja sam pravo zabadalo. Zatvaram usta." Prevukla je prste preko usana kao da povlači zatvarač. "Ali drago mi je vidjeti vas dvoje zajedno. Da ne govorim o dimu." "Kad smo kod toga, ja idem po hladan sok." Nije se zasmijuljila sve dok im nije zamakla od pogleda. Ĉini se da je skala na njenoj reputaciji ozbiljno poskočila. A Laurie je bila u pravu. Od tog se poljupca dimilo. I ţeljela je još. Što prije.


Druga sreća, pomislio je Beckett i lupnuo alkom na ulaznim vratima. Ovaj ut donio je ţivahni buket bijelih ivančica. Nije htio ureći stvar. Osjećao se nekako čudno - nije to bio samo deja vu nego i intenzivan osjećaj iščekivanja zbog odgađanja. Samo večera, podsjetio se. Mora prestati stvarati od toga takvu dramu ili će sve uprskati. Sve je već razradio u glavi kao da će odletjeti u Pariz i večerati u... gdje god ljudi večeraju u Parizu. Morat će je pitati je li bila tamo. Ona je putovala mnogo više od njega. Moţda govori francuski. Zar nije učila francuski u srednjoj školi? Ĉinilo mu se da se prisjeća... Dragi Boţe, prestani, ušutkao je vrtlog u glavi. Kad je otvorila vrata, nije znao bi li kliknuo od sreće ili pobjegao. Ni ona nije htjela ureći, zaključio je. Imala je drugu haljinu, sada s ruţičastim i bijelim volanima i tanku ruţičastu vestu s rukavima do laktova. I navela ga da opet poţeli poljubiti onu mekanu točku. Je li trebao donijeti ruţičaste ruţe? "Razmazit ćeš me." Posegnula je za cvijećem. "Počet ću očekivati cvijeće svakog petka." "Htio sam malo promijeniti." "Dobar plan, i hvala. Uđi. Stavit ću ih u vodu prije nego što krenemo." Dok je prolazio pokraj nje, primijetila je da u ruci ima malu papirnatu vrećicu. "Još nešto?" "Ne za tebe." Kao da joj ne ţeli pokazati, premjestio je vrećicu u drugu ruku. "Ti si dobila dovoljno. Ovo je mito. Igra za Playstation. Dobio sam prilično dobar uvid u njihovu kolekciju, a ovu nisam vidio. Gdje su se sakrili? Jesi li ih zaključala u ormar? "Ne, ali u ovom trenutku moji roditelji vjerojatno već jesu. Prenoćit će večeras kod njih." "Oh." Mozak mu je trenutačno počeo nizati slike svega što bi mogli raditi, sami u kući. Uspori, momak, ovdje nije riječ o tome. Polako i mirno, korak po korak. Slijedio ju je u kuhinju, gledao kako aranţira cvijeće. "Tiho je ovdje." "Znam. Ne mogu odlučiti je li sablasno ili blaţeno kad ih nema. Pretpostavljam da je sablasno-blaţeno." "Ne bojiš se ostati sama u kući, je li?" Mogao bi joj ponuditi da ostane, prespava u dječjoj sobi. Ili negdje. "Ne, osim ako se ne začahurim u naslonjaču i čitam horror roman. To je moja slabost, ali onda zaspim s upaljenim svjetlom. Nikada nisam dokučila kako te upaljeno svjetlo moţe spasiti od vampira ili duhova ili demona. Evo." Odmaknula se za korak i promatrala cvijeće. "Tako je lijepo. Hoćemo li krenuti?" "Da, trebali bismo." I tako će prestati misliti o njezinu krevetu gore na katu, o praznoj kući bez djece. "To nije tvoj kamionet", rekla je kad su izišli van. "Ne. Mama me odbila pustiti van u njemu i dala mi je svoje ključeve. Osjećam se kao gimnazijalac." "Kad se moraš vratiti?" "Znam sve načine na koje se mogu ušuljati u kuću." Razmišljala je o tome dok je on sjedao za volan. "Jesi li, uistinu? Šuljao se u kuću kao klinac?" "Naravno. Nije mi uvijek pošlo za rukom, nikomu od nas, ali moraš pokušati."


Pogledao ju je iskosa. "Ti nisi?" "Ne, nisam. I sad se osjećam prikraćenom." "Ako ţeliš, mogu ti, kad se vratimo, pomoći da se popneš kroz prozor." "Primamljivo, ali, ako imaš ključ, nije isto. Što si napravio da si se morao šuljati?" Dugo je šutio. "Stvari." "Hmmm. Sad se moram početi brinuti hoće li moji dječaci jednoga dana odlučiti raditi stvari i potom se šuljati u kuću. Ali ne večeras. U ovome trenutku moj je najveći problem to što je Murphy zaključio da njegov ţivot nema smisla ako ne dobije psa i sada su svi udruţili snage protiv mene." "Ne voliš pse?" "Volim pse, i oni bi trebali imati psa. Jednoga dana." "Je li to kao mamino vidjet ćemo?" "Blizu", priznala je" "Razmišljam o tome jer bi trebali imati psa. Oboţavaju Lucy, puga mojih roditelja i mačka Fida." "Tvoji roditelji imaju mačka koji se zove Fido? Zašto ja nisam znao za to?" "On misli da je pas, zato to ne pričamo okolo. No, stvarno mislim da bi dečki trebali imati svojega psa, i osjećam se krivom što ga nemaju. Onda pomislim, o Boţe, tko će ga priviknuti na kuću, na obavljanje nuţde vani, tko će ga trenirati, voditi veterinaru, hraniti ga, voditi u šetnju i sve ostalo? Pokušala sam ih nagovoriti na macu, ali ne ţele ni čuti. Liam me informirao, s velikim gađenjem, da su mace za djevojčice. Ne znam otkuda mu to?" Podignula je obrve na njegov nepomični profil. "Ti se slaţeš s njim?" "Mace su za djevojčice. A mačke, one mogu ići u oba smjera." "Znaš, to je blesavo." "Ja ne stvaram pravila. Kakvog psa ţele?" "Ne znaju još." Uzdahnula je jer su je dječaci izmorili s tom temom. "Zaljubljeni su u ideju o psu. Također su mi objasnili da će me pas čuvati od zlih ljudi kad njih ne bude u blizini." Slegnula je ramenima. "Otišla bih u prihvatilište i posvojila jednoga, ali kako mogu znati neće li se psić kojeg sam spasila pretvoriti u veliku, zloćudnu psinu koja laje na poštara i terorizira susjedstvo? Morat ću se raspitati o dobroćudnim, obiteljskim psima." Zaustavio se na parkiralištu ispred restorana. "Ti poznaješ Ryeva psa." "Svi ga poznaju." Pomaknula se na sjedalu i pogledala ga. "Ryder ga posvuda vodi sa sobom." "Odličan pas. Znaš kako ga je Ry dobio?" "Ne, zapravo." Izišli su iz automobila, a Beckett ga je obišao i uhvatio je za ruku. "Bio je skitnica, šest ili sedam mjeseci star, po veterinarovoj procjeni. Ryder je u to vrijeme gradio kuću. Jednoga dana krene on na gradilište nakon posla; htio je još nešto dovršiti. Vani se već smračilo, on lupa čekićem, a taj pas dopuţe do njega iz mraka. Kost i koţa, krvavih šapa, trese se od gladi. Očito je već neko vrijeme bio u šumi. Najvjerojatnije ga je netko odbacio." Njena naklonost prema Blenti trenutačno se udvostručila. "Jadničak." "Ryder ga nije mogao samo tako ostaviti i odveo ga je kući -tada je stanovao kod mame jer je njegova kuća bila u gradnji. I tako, nahranio ga je, malo očistio, pustio ga da prespava preko noći. Ujutro ga je kanio odvesti u prihvatilište za pse. To je bilo prije šest godina." Slatko, pomislila je - neuobičajen pridjev kad je u pitanju Ryder Montgomery. "Pretpostavljam da je to bila ljubav na prvi pogled." "Raspitivali smo se uokolo, u slučaju da je pobjegao, izgubio se. Ryderu bi puklo srce


da ga je netko traţio." "A ipak, nazvao ga je Blento." "Odmilja, i često točno. Montgomery, rezervacija za sedam i trideset", rekao je hostesi kad su ušli u restoran. "Clare je razmišljala o tome dok ih je konobar vodio do stola. "Ispričao si mi to da dokaţeš kako pedigre nije vaţan." "Ljudi ili psi, rekao bih da je stvar više u tome kako si odgojen." U tom je trenutku pomislila na Sama Freemonta i naljutila se od same pomisli na njega. "Ali ima pasmina koje su prikladnije za djecu od drugih." "Smiješno, Clint i ja razgovarali smo o kupnji psa neposredno nakon Harryjeva rođenja. Mislili smo pričekati, moţda godinu dana i pustiti ih da rastu zajedno. A onda, iznenađenje, Liam je na putu, a Clint je dobio novi premještaj. I tako smo to odgodili." Zaustio je odgovor, ali prišao im je konobar s jelovnicima i ponudio im koktele. Nekoliko trenutaka pregledavali su jelovnike u tišini. "Smeta li ti kad pričam o Clintu?" "Ne. Samo nikad ne znam što bih rekao. On je bio dobar čovjek." "Da." Donijela je odluku. Reci to, reci ono što treba biti rečeno. Ništa medu njima neće biti stvarno ako to ne učini. "Bila je to ljubav na prvi pogled", nastavila je. "On je uvijek govorio da je tako bilo i kod njega. Trenutačno. Ugledali smo jedno drugo, prepoznali se i odlučili provesti ostatak ţivota zajedno. Lakomislena i odvaţna odluka za djevojku od petnaest godina." "Lakomislena u svako doba, ali da, napose tada." "Nikada nisam imala ni trunka sumnje. Nikada nisam bila zabrinuta, nikada se nisam pitala. Pokatkad smo se svađali, imali smo više od nekoliko ţestokih scena i drama. Ali ipak, nikada zabrinuta. Moji su se roditelji brinuli, a sada to svakako bolje razumijem nego onda. No on je bio dobar čovjek i oni su to znali. I oni su ga voljeli." "Vi ste bili zlatni par u srednjoj školi. Navijačica i nogometna zvijezda." "Lakomisleni", ponovila je. Bili samo zajedno dvije godine prije nego... smo bili zajedno. I opet, bila sam sigurna. Nikada se nisam dvoumila. Kad je otišao na obuku, plakala sam cijelu noć. Ne zato što sam bila zabrinuta, nego zato što mi je nedostajao, kao dio tijela." Konobar se vratio i uzeo njihove narudţbe. "Bili ste tako mladi." "I hrabri. Neustrašivi. Udala sam se za njega, otišla od kuće, od obitelji, prijatelja bez trunka sumnje ili ţaljenja." Nasmijala se. "Tko je bila ta djevojka?" "Uvijek sam mislio da si ti prilično neustrašiva." "Pa, naučila sam što je strah kad se Harry rodio. "Tko je taj mali švrćo? Što ako pogriješim? Što ako se razboli, ozlijedi? Ali čak i tada nisam sumnjala da ćemo sve prebroditi." Podignula je čašu s vodom i otpila gutljaj. "Ţeljeli smo četvero, moţda petero djece. Ludo. Pretpostavljam da bismo to i ostvarili da je poţivio." "Bila si sretna." "O, da. I pokatkad surovo osamljena, preplavljena. Tada bi se došuljao strah, ali bila sam prezaposlena za to - tako sam si govorila. Bila sam ponosna na njega. Mrzila sam kad smo bili razdvojeni, a znala sam s čim se suočava svaki dan, svake noći. Ali on je bio stvoren za vojnika, kao njegov otac, kao njegov brat. Znala sam to kad sam se udala za njega." Konobar je donio vino, i nakon rituala točenja, Clare je otpila gutljaj. "Dobro je. Ĉak i bolje kad to znači da će mi netko nakon vina donijeti hranu koju nisam morala sama


skuhati." "Ima još. Nisi sve ispričala." "Da, trebala bih dovršiti." I bila je zahvalna jer je bio voljan saslušati je. "Harry se igrao, a Liam je plakao u kolijevci. Imala sam jutarnju mučninu i morala sam ga pustiti da plače dok nisam završila. Znala sam da sam trudna. Nisam još napravila test, ali sam znala." Zastala je na trenutak, samo trenutak. "Bio je tek tri tjedna u Iraku. Nikad mu nisam imala priliku reći da ćemo imati još jedno dijete. Za tim najviše ţalim. Nisam mu to imala priliku reći. Nikada nije vidio Murphyja, dotaknuo mu lice, pomirisao mu kosu, čuo njegov smijeh. Liam ga se ne sjeća. Harry, u najboljem slučaju, ima neko maglovito sjećanje. Clint je bio dobar otac. Briţan, zabavan, paţljiv. Ali nisu imali vremena." "Nikada nema dovoljno vremena." Kimnula je glavom s razumijevanjem. On je također izgubio oca. "Ne, nikada ga nema dovoljno. Tog jutra došli su na vrata. Ĉasnik, kapelan. Znaš, ništa nisu morali reći; svjetla su se ugasila, nestalo je zraka. I neko vrijeme sve je prestalo postojati." Beckett joj je stisnuo ruku. "Ţao mi je, Clare." "Drţala sam Liama u naručju. Zaboravila sam da sam ga podignula kad su pokucali na vrata. On plače - nervozan je jer mu rastu zubi, i malo je grozničav. Harry se drţi za moju nogu. Osjetio je da nešto nije u redu pa je i on počeo plakati. I dijete u meni. Clinta više nema." "Druge ţene došle su pomoći, tješiti me. Slomila sam se, u milijun komada. Došli su strah i sumnja i zabrinutost i takva uţasna, uţasna tuga. Mislila sam da to neću moći preţivjeti." Pomislio je na nju, samu s dvoje djece, trudna, i udovica. "Tko bi mogao? Kako si ti preţivjela?" "Znala sam samo da moram doći kući. Oni su morali doći kući. To je bio jedini jasan odgovor za sve nas, i to je bilo ispravtjo rješenje. Ovdje sam mogla misliti o Clintu, o tome koliko sam ga voljela, i mogla sam prihvatiti da smo imali ono što nam je bilo suđeno. Ne više, ne manje od toga. A sada imam nešto drugo. Moram, dječaci to zasluţuju. Jednako kao i ja zasluţujem ţivot koji imamo ovdje." "Ne znam pomaţe li to, ali, kada smo izgubili tatu, svi smo bili obamrli. Kretali smo se korak po korak, bavili se svim onim uţasnim, praktičnim stvarima s kojima se moraš suočiti. I naposljetku se nađeš na nekom sasvim drugom mjestu. Neke su stvari poznate, neke nisu. Napraviš nešto iz toga, a znaš da to ne bi mogao učiniti a da prije toga nisi imao osobu koju si izgubio." "Da." Bila je zahvalna jer razumije. "Kad misliš o svom ocu, ili govoriš o njemu, to te podsjeća na sve te stvari koje si dobio od njega. Isto je i kod mene. Ti si poznavao Clinta. Imamo zajedničku povijest, a, budući da se sada nas dvoje viđamo, ne bih ţeljela da se osjećaš mučno ili nelagodno." Beckett je promislio o njenim riječima i progovorio po impulsu. "Sjećaš li se gospodina Schrodera?" "Predavao mi je američku povijest. Mrzila sam gospodina Schrodera." "Svi su ga mrzili. Bio je papak. Clint, ja i još neki momci prekrili smo mu kuću toaletnim papirom." "To ste bili vi? Clint je sudjelovao u tome?" Zavalila se u naslon stolice i nasmijala. "O, Boţe, dobro se sjećam toga. Mora biti da ste upotrijebili stotinu rola. Izgledalo je kao da je kamion Palome eksplodirao na kuću." "Nema smisla raditi posao napola."


"Pa, to, sigurno, nije bio polovično obavljen posao. A gospodin Schroder bio je papak." "Owen je sve organizirao, kao što moţeš i pretpostaviti.. Ja, Owen, Ry. Još dva tipa čija imena moram prešutjeti jer smo poloţili zakletvu." "Clint mi nikada nije rekao, a cijeli je grad tjednima brujao o tome." "Zakletva je zakletva. Imali smo oko pedeset rola i trajalo je beskrajno dugo dok smo nabavili dovoljnu količinu. Kad bi se čopor klinaca pojavio u supermarketu i kupio toliku količinu odjedanput, uhvatili bi ih već sljedećeg jutra. Zato smo kupovali malo-pomalo, na različitim mjestima u gradu, u različitim dućanima, krali smo od kuće, po rolu-dvije, svako toliko. Imali smo zacrtane vremenske linije, izvidnice, različite rute za bijeg. Bila je to velika operacija i bilo je sjajno." "Vi ste neopjevani heroji škole. Da smo to znali, priredili bismo tulum za vas." "Mi smo imali svoj, oko mjesec dana poslije. Kampirali smo u šumi blizu naše kuće i nalili se pivom i rakijom od breskve." "To je odvratno." "Da, bilo je. Dobra vremena." "Charlie Reeder." Uprla je prstom u Becketta s aha sjajem u očima koji ih je obojio zelenilom. "Jedan od sudionika morao je biti Charlie. On i Clint bili su bliski prijatelji." "Ne mogu to niti potvrditi niti zanijekati." "Charlie Reeder", ponovila je. "On je u to vrijeme bio stvoren za nevolju. A sada je gradski policajac. Nikada ne moţeš znati. On voli avanturističke romane i espresso s vrlo malo mlijeka." "Pretpostavljam da moţeš upoznati ljude po onome što traţe u knjiţari." "I ja imam tajne. Znam, na primjer, da braća Montgomery vole čitati - i što vole čitati. Znam da ti piješ previše kave. Znam da za Majčin dan ti i Owen birate sentimentalne čestitke, a Ryder šaljive." Podignula je čašu i znalački ga pogledala. "A to je samo vrh ledene sante." "Dodatna povlastica trgovca u malom gradu." "Moţeš se kladiti. A znam bar desetak kupaca koji planiraju rezervirati noćenje u hotelu za posebne prilike, iako ţive ovdje. Ovo će biti pun pogodak, Beckett." "Bit će lijepo kad Lizzy dobije društvo." "Tko? Oh, tvoj duh. Sada se zove Lizzy?" "Pa, zbliţili smo se. Što misliš, kako će Hope izići na kraj s tim?" "Hope izlazi na kraj sa svime, to je dio onoga što ona jest." Duhovi, pomislila je, to je maštovita besmislica - i namjerno je promijenila temu. "Kako napreduju radovi na pripremi stana za Hope?" "Trebalo bi biti gotovo sljedećeg tjedna. Lizzy bi o opsjedanju trebala uzeti poduku od Avery. Zanovijetala je, i zanovijetala i, recimo, nagovorila Owena da tu treba malo više od same boje, pa su se radovi oduţili." Razgovarali su tijekom večere. Dobar korak, pomislio je Beckett, u laganom postupnom planu. Moţda će joj predloţiti kino za sljedeći izlazak, s neobveznom večerom nakon toga. "Ovo je bilo sjajno." Tiho je uzdahnula od zadovoljstva kad su išli natrag prema automobilu. "Ne sjećam se kad sam zadnji put večerala vani s odraslom osobom." "Moţemo to ponoviti." Otvorio joj je vrata. "Kad god poţeliš." Sutra, pomislila je i osjetila mali ubod krivnje. Ne moţe provesti dvije večeri zaredom bez djece. Zato je najbolje da iskoristi najviše što moţe od onoga što ima sada. "Provjerit ću raspored, vidjet ću što mogu iskombinirati." Okrenula se i dala mu savršenu priliku da je poljubi. Kad je to propustio, kliznula je na svoje sjedalo.


Moţda je tijekom večere zaključio kako je bolje da ostanu prijatelji. Izvest će je van, tu i tamo, druţiti se s klincima kad bude imao vremena ili ţelje. Nije ga mogla kriviti zbog toga. Izlazak na spoj omogućuje ljudima da procijene ţele li uopće tu vezu ili što ţele od nje. A veza s njom podrazumijeva mnogostruke komplikacije, razmišljala je dok ju je vozio kući. Na to ga je svakako podsjetila pričama o djeci. Vjerojatno je previše govorila o njima. Koji čovjek ţeli slušati gomile dječjih priča na prvome spoju? I sve ono što mu je ispričala o Clintu. Ţeljela mu je objasniti zašto je otišla, zašto se vratila. Tko je bila, tko je postala. I iskreno mu reći koliko je voljela Clinta Brewstera. A koji čovjek ţeli na spoju slušati o ţeninu pokojnom suprugu? Zašto nije mogla govoriti o knjigama? Pa, i jest, prisjetila se. Ali trebala je ostati samo na knjigama ili filmovima ili nečemu laganijem, leţernijem i prikladnijem za spoj? Moţda će, ako opet iziđu zajedno, unaprijed pripremiti popis prikladnih tema. Iznenadilo ju je što je toliko ţeljela još, od Becketta, s Beckettom. Uz njega se ponovno osjećala kao ţena. Sigurne teme, odlučila je. Počevši od sada. "Zaboravila sam ti reći. Pročitala sam promotivni primjerak zadnjeg romana Michaela Connellyja." "Harry Bosch?" "Da. Mislim da bi ti se svidio. A sljedeći mjesec na knjiţevnu tribinu dolazi jedna autorica koja je izdala svoj prvi triler. Moţda bi mogao navratiti. Dobra je, a na potpisivanje knjige doći će još nekoliko lokalnih knjiţevnika." Cijelim putem kući razgovarali su o knjigama. Bolje, zaključila je. Vraćam se u formu. Znala je voditi konverzaciju koja ne uključuje djecu. Samo nije imala mnogo prilike za to. Zaustavio se na prilazu pred njenom kućom, a ona je pomislila na mir. Moći će bez ometanja raditi, dopuniti narudţbe. Mogla bi si priuštiti nezamisliv uţitak i uroniti u kadu. Mogla bi raditi doslovno sve što joj se prohtije. "Večeri postaju svjeţije", promrmljala je dok ju je pratio do ulaza u kuću. "Gotovo prohladne. Ljeto nikada ne potraje dovoljno dugo." "A zima je uvijek preduga." "Ali ova zima će biti posebna. Hotel", rekla je kad ju je zbunjeno pogledao. "Otvorit će se ove zime." "Točno. Po svemu sudeći, nasmrzavat ćemo se vani dok sve ne bude gotovo." "Ali bit će vrijedno truda. Voljela bih pomoći. Zapravo, umirem od ţelje." "Što više ruku, to bolje." "Onda ću se organizirati i staviti to u plan. Divno sam se provela večeras." "I ja." Malo se nagnuo, lagani dodir na ramenima i dugačak, polagan sanjivi poljubac. Oh, ne, pomislila je kad joj je koţa počela vibrirati. Ĉovjek koji ţeli biti samo prijatelj ne ljubi tako. Nije ipak toliko izišla iz prakse. "Bolje uđi", rekao je tiho, "mogla bi se prehladiti." Nasmiješila mu se i otključala vrata. "Nazvat ću te." Smeteno ga je pogledala kad je zakoračio natrag. Neće ući s njom? Jesu li se svi signali promijenili otkako je u ljubavnoj mirovini? "Nemoj zaboraviti zaključati", dodao je. "Neću. Laku noć." Otvorila je vrata. Ĉekaj malo. Proaktivno, nije li to ono o čemu je Avery govorila? Ući sama u kuću kad definitivno ne ţeli biti sama - to, sasvim sigurno nije proaktivno.


"Um, Beck, ţao mi je, i znam da zvuči luckasto, ali bi li mogao ući na trenutak? Prazna kuća." Bespomoćno je slegnula ramenima i posramila se. "Naravno. Trebao sam se i sam ponuditi. Sablasno-blaţeno", dodao je i ušao unutra. "Provjerit ću straţnja vrata." Izmanipulirala ga je - i nije joj bilo ţao. Bit će joj ţao, znala je, ako se ispostavi da nije bila u pravu i on uistinu ne ţeli ostati. Biti s njom. Bit će poniţena. No, ako to ne sazna sada, izludjet će od nagađanja. Mrzila j e nagađanj a. "Sve čisto." Vratio se iz kuhinje. "Zlikovaca nema na vidiku. Ali ipak bi trebala nabaviti psa. Kad imaš psa, kuća ti se nikada ne čini praznom. Hoćeš li biti u redu?" "Da, hvala. Mogu li ti donijeti neko piće?" "Bolje ne. Trebao bih poći." "Moram te nešto pitati." "Što?", "Kad si me poljubio na vratima, je li to bio ‘večerajmo još koji put zajedno’ poljubac ili što drugo? Jer meni se činilo kao nešto drugo." "Nešto drugo?" Kliznula je rukama uz njegova leda i poljubila ga. "Kao ovo." Spustio je čelo na njezino. "Clare." "Beck, nemoj me tjerati da te pozovem gore i zamolim da provjeriš ormare." Obuhvatila mu je lice dlanovima. "Samo dodi gore." Odmaknula se i pruţila mu ruku. On ju je prihvatio i čvrsto stisnuo. "Ţelio sam biti s tobom još onda kad nisam imao pravo na to." "Glavno je da to ţeliš sada." Krenuli su na kat. "Nisam te ţelio poţurivati. Pretpostavljao sam da će ti trebati vremena da se privikneš na ovo, da budeš sigurna." "Ja imam običaj brzo donositi odluke." U spavaćoj sobi okrenula se prema njemu. "Prijatelji smo već dugo, ali moram ti nešto priznati. Znaš da sa svoga uredskog prozora u knjiţari mogu vidjeti hotel?" "Znam." "Kad je proljetos bio onaj val vrućine, pokatkad si radio vani na krovu. Bez majice. Promatrala sam te." Sitno se nasmijala ne skidajući pogled s njegovih očiju. "Mislila sam o tebi i pitala se kako bi to bilo. Sada mogu saznati." Poloţila mu je dlanove na prsa. "Ovo je nešto što nisam radila već dugo." "Prisjetit ćeš se." Nasmijala se, opušteno i lagano. "To također, ali mislila sam, prošlo je već mnogo vremena otkako sam razodjenula muškarca. Da vidimo sjećam li se kako taj dio ide." Povukla mu je sako s ramena, niz ruke i odloţila ga na stolicu. "Za sada, ide", zaključila je. Otkopčala mu je prvi gumb na košulji, drugi. A on se našao prikliješten između uţitka i očajanja. "Mislio sam da ćeš biti stidljiva." Razdvojila mu je košulju. "Je li?" Nakrivila je glavu. "Nisam nevina i nemam petnaest godina, već dugo. "Nije to, ili nije samo to." "Ah, majka troje djece, mlada udovica." Svukla mu je košulju i odbacila je na sako.


"Vjerojatno si čuo kako nastaju mali dječaci." "Glasine." "Ja volim svoje dječake." Prešla mu je prstima, polako, preko golih prsa, i zatvorila oči od zadovoljstva. "I stvarno sam voljela proces koji je doveo do njih." Okrenula se i podignula kosu. "Moţeš li?" Povukao je zatvarač, centimetar po centimetar. Ovo je kao san, pomislio je, dalek i sladak. I kao najintenzivnija stvarnost. Ţarka i ţestoka. Iskoračila je iz haljine koja je pala na pod, ponovno se okrenula i posegnula za njim. Nije san, ne više, već stvarnost, i ţeli ga kao što on ţeli nju. Nije san kad moţe konačno osjetiti njezinu mekanu koţu i brze otkucaje srca. Ona ga je povela do kreveta. Prstima mu je prolazila kroz kosu, niz leđa dok su im se usne lijepile. Pod njim, kretala se mekano i valovito, nemoguće zavodljivo. Mislio je da je poznaje, bio je siguran u to. Ali nikada nije upoznao tu ţeljnu ţenu koja je ţivjela u njoj. Ta ţena uhvatila ga je za dušu i mogla bi ga odvesti u raj ili pakao, kamo god bi htjela. Ţiva. Sve u njoj je ţivo, gorljivo i gladno. Od rada ogrubjeli dlanovi milovali su je, budili koţu, njen puls, osjetila. Nije se mogla zasititi - mišićavih ruku, pritiska, teţine, oblika tijela. Miješanja njihova daha u još jednom utapajućem poljupcu prije nego što je spustio usne na njena prsa. Dah joj je eksplodirao od uţitka, ţelje... Prepustila se i bezglavo uronila. Razodjenuli su jedno drugo. Bez riječi, previše pomamni za riječi. Ovila se oko njega; podignula se prema njemu. Ponuda. Zahtjev. Kad je zaronio u nju, zajecala je; zvuk olakšanja i prepuštanja. Osjetio je kako drhti i borio se da zadrţi kontrolu. Ali ona se opet podignula prema njemu, i u tom jednom, snaţnom valu slomila njegovu volju. Uzeo ju je, ploveći na tom uţarenom, rastućem valu potrebe sve dok prepuštanje nije sijevnulo kroz njega, ispraznilo ga. Nije mogla doći do daha, i nije bila sigurna - ako ga ikada povrati - hoće li to biti jecaj ili klicanje. Poţeljela je i jedno i drugo. "Mogu ja bolje", promrmljao je lica zakopana u njezinu kosu. "Hmm?" "Mogu ja bolje. Ovo sam nekako zbrzao." "Ne, ja sam ţurila, i hvala ti što si drţao tempo. O, Boţe moj. Beck." I uvidjela je da je to izgovorila predući. Još bolje. "Molim te, ne miči se. Ostani ovako." Ovila je ruke oko njega kako bi bila sigurna da će ostati tako. Ostao je - drage volje - ali se podignuo na lakat. "Vidi to, Clare Murphy - oprosti Brewster, sva razbarušena i rumena. Tako si lijepa." "Sviđa mi se osjećati se razbarušenom i rumenom i lijepom. A pogledaj ti sebe, Beck Montgomery, sav pun sebe." "Naravno. Upravo sam smotao susjedu iz knjiţare i gradsku ljepoticu." Zagrcnula se od smijeha i uštinula ga za straţnjicu. "Bolje se nemoj hvaliti time kad dođeš na posao." "Kanio sam dati oglas u The Citizenu." Promatrala mu je lice, sada tako spokojno, oči, tako duboke i plave. "Obvezno spomeni da sam bila fenomenalna." "Istina i samo istina." Prignuo se i poljubio je. "Uništila si me." "Dobro je znati da sam još u formi." Poljubio ju je sa strane u vrat, da ne pokaţe svoje osjećaje. Nije ţelio misliti o njoj s nekim drugim muškarcem, čak ni s muškarcem za kojega se udala. Glupo, moţda, i svakako sebično. Ali sada, ovdje, u ovom trenutku, jednostavno, nije ţelio.


Leţao je mirno dok taj trenutak nije prošao. "Htio bih te vidjeti i sutra." "Oh, Beck, ne mogu sutra ponovno izići. Dječaci." "Ne moramo izaći van. Ili ih moţemo povesti nekamo." "Sutra poslijepodne idu na rođendansku proslavu. Sezona sada počinje i nastavlja se unedogled do kraja školske godine. Ali, u nedjelju bi mogao doći na večeru. Nešto ranije jer u ponedjeljak idu u školu." "Kada?" "Pola šest." "Doći ću." Otkotrljao se na drugu stranu kreveta, sjeo i uhvatio je za ruku. "Trebao bih poći." Ovila je ruke oko sebe i odglumila drhtavicu. "I ostavio bi me u ovoj praznoj kući posve samu - čak i bez psa." Nacerio se. "Ti se ne bojiš." "Ne, prevarila Sam te, ali morala sam te nekako dovući u krevet." "I hvala ti na tome." "I sada ću opet morati nešto smisliti da te zadrţim ovdje?" "Auto je vani na tvom prilazu. Znaš da će ga ljudi vidjeti, napose ako bude tamo i ujutro." Zabavljena brigom za svoju reputaciju, sjela je do njega. "Beck?" "Da?" "Pruţimo im temu za razgovor."


U ponedjeljak ujutro Clare je došla u Vestu prije otvaranja. Ĉula je dahtanje oleme miješalice i krenula ravno u kuhinju. "Hej! Htjela sam razgovarati s tobom prije..." Zastala je ukopana i zurila u Avery koja je oblikovala tijesto za pečenje. "Tvoja kosa! To je... je li to ljubičasto? Obojila si kosu." "Ti si se seksala." "Ja... obojila si kosu jer sam se ja seksala?" "Ne. Obojila sam je jer ja nisam. Dobro, ne zapravo." Otpuhnula je zrak i nastavila gnječiti tijesto. "Moţda malo. Najviše zato što sam ţeljela neku promjenu. Nešto što će malo uzburkati stvari." "Definitivno si ih uzburkala." Avery je spustila pogled preko zamrljane pregače sve do starih tenisica sa svjetlucavim umetcima. "Upala sam u jarugu, Clare. Ne, ja sam jaruga." "Ne, nisi. Sviđa mi se. Nekako je... veselo." "I meni se tako činilo. Kao ideja." Avery je nakrivila glavu i počešala se vrhom ramena po licu jer su joj ruke bile pune brašna. "Jutros sam se nasmrt prestrašila kad sam se pogledala u ogledalo. Preko noći sam potpuno zaboravila na to, i onda ujutro jaaao, tko je to dovraga! No, to je samo preljev koji će se isprati u nekoliko pranja. Ţivjet ću s tim nekoliko dana i vidjeti." U sebi, Clare je pomislila, hvala Bogu. Brzim, uvjeţbanim pokretima Avery je počela slagati tijesto u kalupe. "A sada, o tom seksu. U petak navečer i..." "I u subotu ujutro." "Hvalisanje je odlika sitnih duša. Jesam li ja ili nisam tvoja najbolja prijateljica?" "Naj-najbolja prijateljica." Clare se potapšala prstom po srcu. "I što dobijem? Samo pišljivu SMS poruku. Provela noć s B. Savršeno." "Nisam li ti ostavila na telefonskoj sekretarici refren pjesme I feel Like A Woman?" "Dobro, to me nasmijalo, ali to nisu detalji kakve zasluţuje naj- najprijateljica." "U subotu je u Vesti bila rođendanska proslava i radila si sve do ponoći, je li tako?" "Otprilike." "Ja nisam navikla na mnogo seksa i neprospavane noći. U subotu sam otišla u krevet odmah nakon klinaca. Zatim, u nedjelju, dovoljno je reći da nisam imala ni trenutak mira, a ti si opet radila." "Vidiš, ja sam jaruga." "Nisi." Clare je stavila ruke prijateljici na ramena i dobro je protresla. "Ali jutros sam iznimno došla ranije, samo da mogu na miru razgovarati s tobom. Boţe, stvarno ţelim razgovarati sa svojom naj-najprijateljicom." "Ulizuješ se. To mi se sviđa. Molim nastavi dok završim s ovim tijestom." "To je stvarno puno tijesta za ponedjeljak, nije li?" "Privatna zabava večeras, a za ručak imam naručenu veliku dostavu. A sad pričaj." "Bilo je sjajno. Sve. Večera..." "Nedavno sam bila na večeri. Nije završila seksom. Produţi dalje." "Pa... " Clare joj je ispričala o svojim bojaznima kad su izišli iz restorana i o promjeni plana na ulaznim vratima. "Izvela si, oh, trebam velikog, hrabrog muškarca koji će me zaštititi u toj zastrašujućoj


praznoj kući?" "Jesam." "Ponosna sam na tebe." "On je uvrtio u glavu kako sve treba ići polako i postupno. Tada sam shvatila, ako ja ne poduzmem nešto, za Boţić ćemo još uvijek biti u početnoj fazi. Pa sam ga pogurnula i zaronila zajedno s njim." Averyne su oči zasjale od smijeha - i malo ponosa. "Vidi ti to." "Znam " Zadovoljna sobom i svijetom općenito, Clare je zatresla ramenima. "Ĉini mi se kao da se dio mog ţivota probudio. Osjećam stvari koje odavno nisam osjetila. Ne samo fizičke, iako je to bilo prilično savršeno." "Polagano i njeţno, ili divlje i ludo?" "Do subote ujutro isprobali smo i jedno i drugo, i neke kombinacije." "Dobro, sad sam sluţbeno ljubomorna." Avery je prekrila tijesto i oprala ruke. "Sretna sam zbog tebe, ali ljubomorna. Sretna sam i za njega, također. Beck je oduvijek bio slab na tebe." "Pa to je glavni problem. Ja nisam ona Clare Murphy koju je poznavao u školi. Trebao bi ţeljeti biti s osobom kakva sam sada." "Misliš da oţivljava fantaziju?" "Nisam sigurna, a nisam sigurna ni je li on siguran. Neću se brinuti oko toga, još. Ţelim da se upoznamo onakvi kakvi smo sada. Stvari se mijenjaju. Ţelim vidjeti što će nastati."

Beckett je proveo sljedeća dva tjedna skačući s jednog projekta na drugi i koristio se svakim slobodnim trenutkom da vidi Clare. Dok su keramičari postavljali pločice u prizemlju, braća su se fokusirala na vanjske radove. Onda je došao dan kad su stajali na ulazu i promatrali dovršen ulazni trijem i stube. "Što sam ti govorio?" rekao je Beckett. "Sjaj." "Mora biti, nakon svih onih slojeva politure." Ryder je čučnuo i prešao dlanom preko drva. "Glatko kao staklo. I potpuno suho." "Jasno ti je da će klinci uočiti priliku za skateboarding." Ryder je svrnuo pogled na Owena. "Onda ćemo ih naučiti pameti - i pobrinut ćemo se da se proširi glas o tome. Vrijeme je da skinemo ovo sranje." Pokazao je palcem na plavu ceradu. "I pokaţemo ljudima što je ekipa Montgomery izvela." "Moţe", sloţio se Beckett. "Postavit ćemo samo traku s upozorenjem da su radovi još u tijeku." Ovo je trenutak ostvarenja sna, jedan od najboljih trenutaka u njegovu ţivotu, zaključio je kad su toga prohladnog rujanskog jutra skinuli ceradu sa zgrade. Prešli su na drugu stranu ulice da dobiju bolji pogled. Automobili su usporavali, a vozači su okretali glave i gledali razotkrivenu zgradu. "A ona je bila prekrasna - još uvijek ne sasvim odjevena za zabavu, ali prekrasna. Duboka, bogata boja drva sjala je uz stare kamene zidove presijavajući se u prigušenim zlatnim i mrkosmeđim tonovima. A trijem iznad ulaza dodao je eleganciju, šarm i dostojanstvo. "Radiš tu", zamišljeno je rekao Owen, "i vidiš kako se prostor mijenja. Ali uvijek radiš na nečemu unutra ili vani i zapravo ne vidiš. Jebena petica, napravili smo stvarno dobar posao." "Točno tako. Ovo je trenutak." Ryder je izvadio telefon iz dţepa i slikao zgradu preko puta. "A taj je trenutak zabiljeţen. Natrag na posao." "Pošalji sliku mami."


Owen je zatresao glavom. "Jutros sam već razgovarao s njom. Ona tako i tako uskoro stiţe. Bolje da vidi svojim očima." "Pametno", sloţio se Beckett. "U gradu će to biti vijest dana." Krenuli su natrag, a on je i dalje je proučavao linije pročelja. Unutra su se razdvojili. Owen je otišao provjeriti kako napreduju radovi na postavljanju pločica, a Ryder se primio posla na stropu u blagovaonici. Beckett je krenuo na drugi kat, ali je zastao jer je osjetio miris kozje krvi. "Sviđa ti se, je li?" promrmljao je i prišao sobi Elizabeth & Darcy. "Više ne izgleda tuţno." Ušao je u sobu pa na trijem. Pogledao je dolje na grad, prugu glavne ulice s kućama, trgovinama i pločnicima obrubljenima ciglom. A iza toga na polja, breţuljke i planinu u daljini koja se dizala prema plavome jesenskom nebu. "To je dobro." Nije znao je li to rekao sebi, zgradi ili duhu. Nije bilo vaţno. Ĉinilo se ispravnim. Neki drugi ljudi stajali su na tom trijemu u vrijeme kad je ova ulica bila samo široka blatnjava cesta po kojoj su prolazili konji i kočije. Kuća je bila tu i promatrala kako se ţivot u gradu mijenja. "Jesi li?" pitao se misleći na kozju krv. "Jesi li i ti stajala ovdje? Kada? Jesi li došla kočijom? Kako si umrla? Zašto si ostala?" Još nije spremna reći, pomislio je. Zene znaju čuvati svoje tajne. Pogledao je lijevo prema knjiţari. Prerano je, Clare još nije stigla. Još sprema dječake za školu, posluje oko doručka i pripremanja uţine. Pomisli li na njega tijekom svoje jutarnje rutine? Hoće li pogledati kroz prozor svog ureda i pitati se što on radi, kada će se ponovno vidjeti? Ĉezne li pokatkad u noći za njim kao što on čezne za njom? Volio bi kad bi bilo tako. Pomoćnik kod Sherry’sa ţurno je otključavao vrata salona, pogledao preko - i, jednostavno, ostao stajati. Beckett se nakesio od ponosa. Još nismo gotovi, pomislio je. Trebaju joj još svjetla i klupe i biljke - i još toliko toga. Ali, kad je odjenemo za zabavu, bit će ljepotica večeri. Okrenuo se i kutom oka uhvatio neki pokret. Samo neki nejasni oblik koji je zasvjetlucao u zraku... i nestao kad je krenuo prema njemu. Vrata koja je zatvorio za sobom ponovno su se otvorila. Brzo je zakoračio natrag, a srce mu je poskočilo. Zakleo bi se da je čuo tih, jedva raspoznatljiv kikot. "Da, smiješno." Prišao je vratima trijema i ponovno ih zatvorio. Ĉim je krenuo dalje, vrata su se opet otvorila. Zatvorio ih je; otvorila su se. Moţda je voljela svjeţ zrak, ili pogled, ali nije mogao cijelo jutro igrati tu igru. "Dobro, sad slušaj, ne mogu ih ostaviti otvorenima. Sjećaš se golubova - i golubljeg izmeta? Nemojmo im slati pozivnicu." Dok je promatrao, vrata su se otvorila nekoliko centimetara - kao zadirkivanje - i zatvorila. "Hvala." Pričekao je trenutak kako bi bio siguran, a onda natraške izišao iz sobe. Upravo je pobijedio u raspravi s duhom, razmišljao je dok se penjao na kat. To bi trebalo pisati u knjigama. Malo nakon devet zazvonio je telefon i dan mu je postao još ljepši jer je prepoznao broj knjiţare. Odloţio je metar. "Hej."


"Oh, Beck, prekrasno je. Upravo sam stigla, popela sam se u ured i pogledala kroz prozor. Nisam mogla vjerovati." "Skinuli smo ceradu prije nekoliko sati." "Pričao si mi kako će izgledati, nešto malo sam i sama vidjela, ali ovo je nevjerojatno. Gledam ljude kako zastaju na cesti i gledaju." "I ja. Upravo sam izišao na trijem." Podignuo je ruku i mahnuo. "Pričekaj trenutak." Ĉuo je neko šuštanje i vidio je kako otvara prozor svog ureda. Nagnula se van - lijepa kao suncokret - a njegov osmijeh postao je još širi. "Hej, Beck", rekla mu je u uho. "Hej, Clare." "Sigurno se osjećaš kao na vrhu svijeta." "Na vrhu ulice u svakom slučaju. Dođi ovamo, popni se gore, jer pogled je fantastičan. A moraš pogledati i prizemlje, podovi su završeni." "Ne mogu sada. Imam tonu nedovršena posla. Sinoć smo se borili s tablicama mnoţenja, testom iz znanosti i noćnim morama." "Od testa iz znanosti i ja sam imao noćne more." "Nije to. Izvanzemaljci s rukama kao u hobotnice." "I to moţe biti uzrok." "Liam. Toliko se uplašio da je probudio braću, a Murphy je zaključio da je to baš pravo vrijeme za igru. I tako moram sada dovršiti posao. Zatim nam dolazi turistički autobus u obilazak pa ću se zasada morati diviti hotelu iz daljine." To, jednostavno, nije dovoljno. Gledati je, razgovarati s ulicom između njih. "Slušaj, mogla bi dovesti djecu nakon škole. Povest ćemo ih u privatni obilazak, a onda ćemo ih odvesti na pizzu." "Zadaća." "Baš si prava mama. Nakon zadaće." "Oni bi bili oduševljeni, ali, kako stvari stoje, ne bismo mogli doći prije pola pet." "Pričekat ću vas." Ryderov glas zaorio se iz prizemlja. "Beck, prokletstvo, gdje su te mjere?" "Ĉini se da se oboje moramo primiti posla. Hvala za pogled. Ĉut ćemo se poslije."

Cijeli dan bio je u oblacima, a svaki put kad bi ga netko zaustavio i pohvalio, poletio bi još više. Ostao je u tom raspoloţenju i kad su radnici otišli. Na kraju radnog dana odrţao je s braćom uobičajeni sastanak i dogovorili su poslove za sljedeći dan. "Nastavimo razgovor u Vesti", predloţio je Owen. "Dan kao što je ovaj zasluţuje pizzu i pivo." "Ne mogu. Clare će dovesti klince na obilazak, a onda ćemo zajedno otići na pizzu." "Vidiš što se dogodi kad se zakvačiš s nekim?" Ryder je ţalosno zatresao glavom. "Više nema vremena zapizzu i pivo s braćom." "Beck je sada obiteljski čovjek", dodao je Owen ozbiljnim glasom. "Vrijeme je da počneš razmišljati o mirovinskom fondu i ţivotnom osiguranju." "Poljubi me u guzicu. Ja nisam..." "Nema više turnira u pokeru, nema više tuluma." Ryder ga je sućutno potapšao po ramenu. "A slobodno moţeš zaboraviti i noćne klubove, dragi moj. Treba uštedjeti za taj izlet u Disneyland. Jadnik. Dođi, Owene, mi ćemo pojesti njegov dio."


"Njegov kriţ." Owen je uzdahnuo i krenuo van. "Glupani", doviknuo je Beckett i nasmijao se. Ali od njihova zadirkivanja nešto ga je uštinulo medu ramenima. "Samo su ljubomorni." Pogledao je na popis i pokušao se koncentrirati na posao koji sutra mora obaviti. "On nije obiteljski čovjek. Isuse. Draga su mu djeca, jako. Sjajni su - zanimljivi, zabavni, pametni - i voli biti s njima. Ali on nije obiteljski čovjek. Zna biti brat, sin, dakle zna kako obitelj funkcionira, i koliko je vaţna. Ali ne zna ništa o tome kako biti, na neki način, zaduţen za nju. On i Clare, pa tek su na početku veze. Naravno, klinci su dio toga - nije on idiot. Ali oni su samo prijatelji, on i klinci. Samo prijatelji. Naredio si je da se ostavi toga, zaboravi na te misli, ali bio je zahvalan kad je čuo kucanje na vratima. Prošao je kroz kuhinju i vidio Clare i dječake kroz staklo na vratima pa ih otvorio s velikom gestom. "Dobrodošli u hotel BoonsBoro. Imate li rezervaciju?" "Imamo osobnu pozivnicu od vlasnika." "U tom slučaju..." Zakoračio je u stranu i naklonio se uz široki zamah ruke, a dječaci su prasnuli u smijeh. "Rekao si da dođemo na ovaj ulaz, je li tako? Naviknula sam se dolaziti na... oh pločice su prekrasne! Smije li se već hodati po njima? "Ovdje, kroz kuhinju, i dolje niz hodnik. Predvorje je zabranjeno područje. Sutra će ga fugirati." "Izgleda tako veliko. Ne dirajte ništa", brzo je dodala. "Jeste li zapamtili? I ostanite uz mene. Moţemo ići samo tamo gdje nam Beckett kaţe." "Ti stvarno posjeduješ sve ovo?" upitao ga je Liam. "Moja obitelj." Evo, opet ta riječ. "Ovo će biti ulazni prostor, recepcija. Hope će sjediti tamo." "Nema na što sjesti." "Imat će, kad stigne preostali namještaj. A tamo ispred kamina bit će stolice za goste." "Mama ţeli kamin u kući." Murphy ga je ozbiljno pogledao. "Ti gradiš stvari pa moţeš napraviti jedan i za nju." "Kako to da imate te stare cigle?" Harry ga je bocnuo prstom. "Gdje je zid za unutra?" "To je zid za unutra. Tu je već dugo, dugo, i ţeljeli smo da ga ljudi vide. Tako pokazujemo poštovanje prema zgradi. Kuhinja je ovdje." Pogledao je Clare. "Uskoro će početi postavljati kuhinjske ormariće. To će biti još jedan veliki zahvat." "Mogu misliti. Vidite, momci? Ovdje će Hope pripremati doručak." "Nemoj prolaziti iza te trake, Harry. Beckett je prišao dječaku koji je stajao uz rub tek postavljenih pločica. "Neću. A što su one male stvari koje strše van?" "Graničnici. Vidiš kako su ravni redovi pločica?" Počeo je objašnjavati i upitao se nije li to previše tehnički. "A čemu sluţe oni mali komadi?" "Tamo, uz onaj rub? Morali su izrezati neke pločice da stanu po mjeri." Znači to ga zanima. "Imaju poseban alat za to." "Gdje?" "Pokazat ću ti prije nego što krenemo." "Tepih od pločica." Clare je čvrsto drţala Murphyja za ruku, za svaki slučaj. Prekrasan


je." "Kakav tepih?" I tako im je Beckett objasnio svrhu kruţnog uzorka, a nakon toga ih je poveo do blagovaonice. "Počeli ste raditi na stropu!" Htjeli smo provjeriti hoće li izgledati kao što je zamišljeno. A kad završimo s tim, lakše ćemo uklopiti ostalu drvenariju." Harry je pokazao na kameni luk u zidu. "Je li taj kamen iz poštovanja?" "Točno. To je bila prva kamena kuća u gradu. To je vaţno znati." "Knjiţara moje mame je stara. Stube škripe." "To se događa." "Ako je tako stara, kako to da imate novi trijem?" "Stari je istrunuo i srušio se. Mi smo ga vratili natrag." Beckett je otvorio vrata i izišao van. Nije posve isti kao nekadašnji, ali mislim da se kući sviđa. Imam kopije starih slika koje nam je dao gospodin Bast. Pokazat ću ti ih jednoga dana." "On ima prodavaonicu namještaja i muzej." Liam je zaplesao po trijemu. "On ima svakakvih stvari. Ali nema mumiju." "Moţda će je nabaviti." "Lijepo je i iz ovog kuta." Clare je izišla van, pogledala preko na Vestu i lijevo prema svojoj trgovini. "Svi koji su danas došli u knjiţaru govorili su samo o tome. I ja sam nekoliko puta izišla van da pogledam i... Murphy!" Potrčala je natrag i vidjela ga na gore na stubama. "Siđi dolje. Rekla sam ti da se ne penješ gore." "Samo sam razgovarao s gospođom." Podignuo je glavu i nasmiješio se onim svojim anđeoskim smiješkom. "U redu. Pa-pa." "Kojom gospođom? O čemu govoriš?" Clare je pojurila gore, podignula ga sa stuba i ponijela u naručju. "S gospođom odozgo. Pozdravila me i pogodila moje ime." "Beck, ima li nekoga gore..." "Idem pogledati." Ali već je znao. Radi njezina mira brzo je obišao sve sobe. "Nema nikoga", rekao je kad se vratio. "Vjerojatno je otišla na zabavu. Hoće li ona ţivjeti s Hope?" pitao je Murphy. "Moţda." Beckett je zamišljeno pogledao gore. "Išla je na zabavu?" "Valjda. Imala je dugu haljinu. Ţene nose takve haljine kad idu na zabave. Moţemo li sada pogledati kako je gore?" "Naravno. Dobro?" upitno je pogledao Clare. "U redu, ali... razgovarat ćemo o tome poslije. Murphy, ti ostani uz mene." Clare više nije htjela puštati dječake iz vida, pa je morao čekati dok nisu otišli u Vestu. Ostati nasamo s njom, u toj fazi, bilo je lako. Sve što mu je trebalo bila je šaka sitniša. "U redu, razumijem da nisi htjela razgovarati o tome u hotelu, ali sada bismo mogli govoriti o kugi i dvoglavim ţabama, a oni uopće ne bi registrirali o čemu je riječ." "Ne znam što se dogodilo ni o čemu je riječ. Sve što znam jest da je to - što god to bilo odvuklo mojeg mališana gore." "Ona nije opasna." "Ne postoji ona", inzistirala je Clare. "A, ako postoji, kako moţeš znati da nije opasna?" "Mi smo po cijele dane tamo." "Odrasli ljudi." "Ja sam bio nebrojeno puta sam. Upravo danas, imali smo ona i ja malu raspravu o


otvorenim vratima na balkon." "Moţda te ţeljela gurnuti preko ograde." Nasmijao bi se, ali ona se očito nije šalila. "Zašto bi to napravila?" "Otkuda znam?" Iritacija joj se zapjenušala u glasu. "Ne mogu vjerovati da vodim ovaj razgovor. Sjedimo ovdje i razgovaramo o duhu. Za Boga miloga." Dohvatila je čašu soka u istom trenutku kad ju je konobarica spustila na stol. "Sve u redu?" "Naravno, Heather." Beckett joj se lagano nasmiješio. "Hvala." Pričekao je da konobarica ode. "Vodimo ovaj razgovor jer si ti uzrujana. Murphy nije bio uplašen." "On je dijete." "Da, i pretpostavljam da ju je zato stvarno vidio. Zar se ne kaţe da su djeca otvorenija za takve stvari od odraslih?" "Kako to mogu znati? Ja ne - ne - ne vjerujem u sve to. To je ludost." Odmjeravao je njezino raspoloţenje i pokušao je razvedriti. "Ti moţeš biti Scully, a ja ću biti Mulder. Moţda ja ţelim vjerovati, ali činjenica je da ju je Murphy vidio. Kosa kao tvoja, rekao je, dakle plavuša. Imala je na sebi dugačku haljinu. Rekao bih da dolazi iz vremena kad su ţene nosile takve haljine. Osamnaesto ili devetnaesto stoljeće." "Boţe." Uhvatio ju je za ruke preko stola i čvrsto ih stisnuo. "Ne bih dopustio da mu se išta dogodi, nikomu od njih. Ni tebi, Clare. Kad bih pomislio samo na sekundu da Lizzy ţeli nekomu nauditi, pronašao bih način - ne znam - da je istjeram. Pretpostavljam da se to zove egzorcizam. Gledaj," primaknuo se još malo bliţe. "Ti misliš da je ona vještica iz Blaira ili Poltergeist. Zato što čitaš horor-romane. I misliš da su svi duhovi zli." "Nisu svi duhovi u romanima zli." "Evo vidiš." "U romanima. Nikada nisam imala posla s njima u stvarnosti. Prestrašila sam se kad je Murphy krenuo po tim stubama smiješeći se u prazno." "Imam jednu teoriju. Skraćena verzija, prije nego što potroše sve kovanice i pizza stigne za stol. Mislim da se njoj sviđa ovo što radimo, sviđa joj se što popravljamo zgradu. Vraćamo je u ţivot, moglo bi se reći. Mislim da voli kad su ljudi u blizini." "I sad bih trebala povjerovati, ne samo u duha već u druţeljubivog duha." "Zašto ne?" "Oh, toliko razloga." "Pokušaj ovo, agentice Scully. Što više posao napreduje, to više ona izlazi van. Dok smo tek počeli dolaziti, nije bilo ničega. Ali poslije, kad smo počeli mjeriti, kad sam počeo skicirati neka rješenja, imao sam taj osjećaj. Kao da me netko promatra. I to je bilo pomalo jezivo. A kad su radovi napredovali, počeo sam osjećati miris kozje krvi. Ne uvijek, ali sve češće. A danas smo skinuli ceradu. To je bila velika stvar. I onda ovo." "Ne ţelim da se mota oko moje djece." "Tko?" Murphy joj se uvukao u krilo. "Nitko." Clare je ovila ruke oko njega i gurkala ga nosom po vratu sve dok se nije nasmijao. "Nitko se neće zafrkavati s Brewsterima." I to je to, pomislio je Beckett kad supizze stigle na stol. Nakon što je Clare odvela dječake kući, Beckett se vratio u hotel. Uţivao je hodati po završenom podu, razmišljao o pravim stubama koje će uskoro zamijeniti ove, provizorne. I čekao da vidi što će se dogoditi. Ništa.


Moţda su je uvrijedili, pomislio je. Mrtve ili ţive, ţene znaju biti prilično osjetljive. "Prestrašila si je. Djeca su joj najvaţnija stvar na svijetu, a uz sve to, Murphy je najmlađi. Zato je malo pošizila, to je sve." Još uvijek ništa. "Ne znam zašto se duriš. Ja nisam ništa napravio. A ti bi joj trebala malo progledati kroz prste. Većina ljudi prvi put izgubi ţivce. Ja sam naviknuo na tebe, ali još uvijek me pokatkad preplašiš." I opet ništa. "Trebala bi joj dati malo vremena da se prilagodi. Vjerojatno će dolaziti sve češće, a jedna od njezinih prijateljica vodit će hotel. Hope će ovdje ţivjeti pa će Clare i Avery često navraćati. A kad sve bude završeno, više nećeš biti osamljena." Vrata prema trijemu lagano su se odškrinula i to je sad, u praznoj kući, djelovalo uznemirujuće. "Naravno, malo svjeţega zraka dobro će nam doći." Izišao je van i osjetio miris kozje krvi. "Dopast će ti se kad je upoznaš. Clare je sjajna. Uplašila se jer je pomislila da ćeš ozlijediti dječaka pa je..." Zašutio je kad su se vrata zalupila. "Vau. Temperament." Otvorio je vrata. "Nisam rekao da to ja mislim. Gledaj, moţda je malo previše zaštitnički raspoloţena. Suprug joj je poginuo. Prokleti, glupi rat. I djeca su sve što ima, i mora ih štititi. Tko moţe reći išta protiv toga?" Vrata su se još malo otvorila i on je to shvatio kao znak isprike i razumijevanja.


Izmorena, nervozna i očajnički ţeljna tišine Clare se dovukla do knjiţare. riuštila si je trenutak samosaţaljenja. Ona je vlasnica toga prokletog mjesta, nije li? Morala bi moći, jednostavno, uzeti slobodan dan, raditi nešto zabavno kao... Nije se mogla ničega sjetiti jer nije bila raspoloţena za zabavu. Ţeljela je sjediti sama, blaţeno sama u tihoj sobi i nekoliko sati zuriti u prazno. "Jutro!" Laurie ju je veselo pozdravila, a Clare je trenutačno dobila glavobolju. "Kako je?" "Kao što se moţe očekivati nakon što s troje djece odeš stomatologu i satima slušaš dreku, plač i svađanje. Još uvijek su tulili kad sam ih ostavila pred školom. Učitelji će vjerojatno poslati peticiju da me se stavi u pritvor." Laurien osmijeh izblijedio je u pogled suosjećanja. "Nije baš najbolji početak dana." "Za sve nas." Clare je odbacila torbicu na stube. Mogla je bar popiti kavu prije nego što se primi posla. A nakon čangrizavih dječaka, posao je ozbiljno poskočio na ljestvici zanimljivosti. "Idem se duriti neko vrijeme", rekla je dok je točila kavu. "I pokušati ne razmišljati o pregledu kod pedijatra sljedećeg tjedna. Moţda, jednostavno, pobjegnem od kuće." "Previše radiš." "Neću se prepirati oko toga. Ili se podsjećati da liječnike i stomatologe treba platiti." "Mrzim što ti to moram reći, ali imaš tri poruke." "Tri?" To je traţilo i malo čokolade uz kavu. "Otvorili smo tek prije pola sata." "Ţao mi je. Osim toga... umm... nešto je procurilo u kupaonici. Stvarno mi je ţao." Potencijalni račun za vodoinstalatera. Nikakva čokolada ne moţe olakšati tu bol. "Oh, dobro." "Moţda je bolje da čuješ sve loše vijesti odjedanput." "Da, ali, čim nešto riješiš, već se materijalizira nova gomila problema." Laurie je mahnula sa ţutim papirićem i osmjehnula se s očekivanjem. "Prvo ću se pobrinuti za kupaonicu. Bit ću gore ako me trebaš, a iskreno se nadam da do toga neće doći bar sat vremena." Posegnula je za papirićem, ali Laurie ga je povukla natrag. "Ovo će mi trebati ako ţelim odgovoriti na poruke." "Znam, ali..." Laurie je zaplesala u stolici i trznula glavom prema papiriću u ruci. "Laurie, za Boga miloga. Što je s tobom? Sluţbeno te skidam s kofeina sve dok... Oh! O, Boţe." Clare je zgrabila Laurie za ruku na kojoj je blistao sjajni zaručnički prsten. "Udajem se!" "Vidim. Oh, Laurie, prsten je prekrasan." "Zar ne? Ne mogu ga prestati gledati. Sviđa mi se. Divan je. Mislila sam da ga nikada nećeš primijetiti." "Bila sam slijepa od samosaţaljenja. Kad se to dogodilo?" Tyler me sinoć zaprosio. Prošli tjedan se čudno ponašao i bojala sam se da ţeli prekinuti." "Laurie, on je lud za tobom. Očito", dodala je proučavajući prsten sa svih strana. "Da, ali bio je tako čudan. Onda se sinoć pojavio, smrtno ozbiljan, i rekao da trebamo prošetati. Ohladila sam se. Nisam znala što se sprema." "Tako sam sretna zbog tebe." Clare je spustila kavu i zagrlila prijateljicu. "Nisi imala pojma?" "Ni pribliţno. Mislim, zajedno smo već dvije godine, i tu i tamo smo malo zagrebli po


toj temi. Ali nisam to očekivala." Oči su joj se zacaklile od suza. "Clare, on je stvarno kleknuo na jedno koljeno, tamo u paviljonu u Shafer parku." "Stvarno? Au, Laurie." "Znam! Znam. Tko bi to pomislio? Toliko ga volim i bila sam spremna biti očajna nakon što me ostavi. A sada, vidi!" Mahala je rukom po zraku. "Vjenčat ćemo se. Zamalo sam eksplodirala čekajući da ti pokaţem." "Da vidim još jedanput." Presretna, Laurie je ispruţila ruku. "Sam ga je izabrao." "Stvarno je lijep. Kada ćete..." Zvecnulo je zvonce na vratima i dvoje ljudi ušlo je unutra. "Razgovarat ćemo poslije", rekla je Clare. Prošlo je još pola sata prije nego što je stigla do svojeg ureda, sabrala se i pripremila za posao. Odgovorila je na pozive i onda se sjetila slavine u spremištu. Poţurila je dolje da procijeni o čemu je riječ. Kad je malo poslije naišla Avery, pronašla ju je kako čuči na podu i podmeće kantu pod sifon iz kojega je polagano kapalo. "Poslala sam ti zilijun poruka." "Stomatolog, trauma, zaruke, posao. I sada cijevi. Boţe, kakav dan, a još nije ni podne." "Laurie mi je ispričala novosti. I uskoro će biti jedan sat." "Ne moţe biti." "Moţe, a ja imam samo minutu. Hope je stigla." "Što? Kada?" "Oko jedanaest, što bi znala da si pregledala poruke na telefonu. Radnici su joj pomogli prenijeti namještaj. Ona je ovdje! "Treba li joj pomoć za prenošenje ostalih stvari?" "Nisam još stigla pošteno razgovarati s njom. Pokušat ću otići do nje i pomoći joj da se smjesti i raspakira, ali sve to nakon što prođu guţve oko ručka. Hoćeš li i ti doći?" "Ja..." Boţe, već je jedan sat. "Vidjet ću moţe li Mazie pripaziti djecu nakon škole." "Ako ona ne moţe, kladim se da Beckett moţe. Osim ako još uvijek niste u ljubavnoj svađi." "Ljubavnoj svađi?" "Tako sam čula. Bili ste prekjučer kod mene i svađali ste se." "Nismo se svađali. Iako on nije bio u pravu. Ali neću ga opterećivati djecom jer danas imaju puno posla." "Kako znaš. Pokušaj doći, makar nakratko." "Smislit ću nešto." "Super." Avery je pogledala umivaonik iz kojega je ritmično kapalo u kantu. "Beckett bi ti to trebao popraviti." Clare je pogledala gore prema Avery čija je kosa sada bila bliţe smeđoj sa zlatnim pramenovima. "Što je on, moj osobni hausmajstor?" "Hej, iskoristi ga. To je povlastica spavanja sa spretnim čovjekom koji voli tvoju djecu. Moram se vratiti. Vidimo se kod Hope." Neću iskorištavati Becketta. Šest godina je rješavala sve što joj je došlo na put, bez pomoći muškarca, spretnog ili ne. Samo zato što se počela viđati s Beckettom ne znači da je odjedanput postala nekompetentna. Srdita, otrčala je po stubama do male ostave u kojoj je drţala malu kutiju s alatom. Treba samo malo pritegnuti maticu, to je sve. "Ja ću sama popraviti to curenje", rekla je Laurie kad je ponovno prošla pokraj nje. "Ako me tko bude traţio, samo preuzmi poruku. Ovo neće dugo potrajati." "Jesi li sigurna? Mogla bih zazvati prijeko. Poslat će nekog radnika iz hotela."


"Poklonit ću ti kutiju s alatom kao zaručnički poklon." "Radije bih seksi spavaćicu." "Kutija s alatom." Protresla je onu koju je nosila sa sobom. "Muškarci nisu uvijek pri ruci, znaš. Ţene trebaju znati izići na kraj s osnovnim kućnim popravcima." "Kako ti kaţeš." "Kaţem." Još odlučnija nego prije, Clare je energično otkoračala do spremišta. Sjela je na pod i otvorila kutiju. Već je rješavala probleme s cijevima, vratima koja škripe, ladicama koje zapinju. I s biti svake roditeljske frustracije - igračkama koje treba sastaviti. Dok je bila u braku morala je naučiti mnogo toga jer je često bila sama. A poslije je samo nastavila učiti. Ne moţe si priuštiti vodoinstalatera svaki put kad nešto počne kapati. Nije joj padalo na pamet pozvati oca kad bi se u kući začepio odvod ili kad bi kosilica počela kašljucati. I, sasvim sigurno, moţe popraviti to malo curenje. Nakon deset frustrirajućih minuta lagano kapanje preraslo je u sporo, ali postojano curenje. Ali to je u redu. Znala je gdje je pogriješila. Sve što treba napraviti je... "Imaš li dozvolu za to?" Rumena lica i boreći se da ne pokaţe bijes, okrenula se prema Beckettu. "Još malo pa sam gotova." "Daj da pogledam." "Uskoro sam gotova", ponovila je. Samo je čučnuo i uzeo joj alat iz ruke. "Izgleda da treba promijeniti gumicu. Vjerojatno imam u autu nešto što će odgovarati. Morat ću zatvoriti vodu na nekoliko minuta." "Ja znam zatvoriti vodu." "Dobro, napravi to dok ja ne donesem gumicu." Uspravio se i povukao je na noge. Mirisao je na piljevinu, a jutros se nije obrijao. Trebao bi se i ošišati, primijetila je. Svi ti detalji stopili su se u njenoj glavi u sliku samodopadnog, ja ću ti to popraviti, mala moja, muškarca. "Laurie te pozvala?" "Ne. Zašto?" Clare je samo zatresla glavom i otišla zatvoriti vodu na glavnom ventilu. Znači trebala je gumicu, pomislila je dok ga je gledala kako brzo i kompetentno radi. I ona bi se toga sjetila - a zna i gdje treba kupiti glupe gumice za glupe slavine. "Sad bi trebalo biti u redu. Otvorit ću ventil pa ćemo..." "Ja ću ga otvoriti." Podignuo je obrve, a ona je prošla pokraj njega i izišla van. Pustio je vodu iz slavine, provjerio sve spojeve i spakirao svoj alat. "To će te koštati." Leţernom kretnjom podignuo joj je bradu i poljubio je. "Plaćeno u potpunosti. Zašto me nisi pozvala?" "Zato što sam popravljala sama." Pretraţivao joj je lice, zbunjenim i strpljivim očima. "Jesi li ljuta na mene ili na slavinu?" "Ja sam..." Zaustavila se navrijeme da prekine navalu riječi koje su joj kuljale u grlu. To nema nikakve veze s Beckettom. "Imala sam šugav dan, to je sve. Hvala ti na pomoći." "Kad god zatreba. Nego, kad smo već kod toga, mogao bih se malo druţiti s dečkima nakon nastave pa ti moţeš pomoći Hope oko useljenja." "Je li ovo mjesto ozvučeno?" upitala je. "Postoji li neki intercom koji vodi odavde do hotela?


"Ne bih znao, ali susreo sam Avery kad sam išao po pecivo za ručak." "I ja sam joj rekla da ću pozvati Mazzie." "A ja moram ponovno pitati jesi li ljuta na mene." "Ne, zašto bih bila?" Ali promrmljala je te riječi jer je bila ljuta, a nije imala nijedan razlog koji bi mogla imenovati. "Samo ne ţelim da misliš kako si zaduţen za popravke, čuvanje djece i sve ostalo što moţe iskrsnuti. Ja se znam brinuti za sebe. Već godinama rješavam sve probleme u hodu." "U to nema sumnje", rekao je mimo. "Postoji li neki razlog zašto ne moţeš prihvatiti pomoć kad ti je ponuđena ili je riječ samo o mojoj pomoći." "Ne. Da. Oh, za..." Pritisnula je prste na oči. "Boţe, uţasan dan koji je počeo s tri razdraţljiva dječaka kod stomatologa." "Karijes?" "Ne, to bi bilo još gore. Samo rutinski pregled. U redu, sigurna sam da će dječaci biti sretni što te vide, ako si ti siguran da imaš vremena." "Mogu raščistiti svoj pretrpani društveni kalendar." "Um, pokupit ću ih iz škole i natjerat ću ih da počnu pisati zadaću. Obećala sa im tacose ako budu dobri kod zubara, što nije baš istina. Ali progledat ću im kroz prste jer ih mogu brzo spremiti i jednostavnije mi je." "Kako bi bilo da dođem oko četiri? Odgovara li ti to?" "Da, hvala." "Vidimo se onda." "Ţao mi je što sam se otresla na tebe i stvarno sam ti zahvalna što si popravio slavinu." "Nema problema." Krenuo je van pa zastao. "Znaš, Clare, moći sve napraviti ne znači da to moraš raditi." Moţda, pomislila je. Ali nije ţeljela zaboraviti.

Završili su s poslom za taj dan i Ryder je promatrao Besketta dok je spremao. Znao je prepoznati kad mu je brat neraspoloţen i odlučio je čačkati dok ne dođe do korijena problema. "Znaš, dobro bi nam došla pomoć u radionici." "Moji su talenti potrebni na drugome mjestu." "Ĉuvanje djece. Stavila te pod čizmu, braco." Beckett mu je bez riječi pokazao srednji prst. Moraš biti dobar ako ţeliš ponovno doći u milost nakon one svađe." "Koje svađe?" Beckett se osvrnuo i namrštio se. "Nismo se svađali." "Ja sam čuo nešto drugo." "Imali srno diskusiju. Ako ljudi ne znaju razliku.-.. sranje." Šutnuo je prednju gumu kamioneta. "Tvoje prva pogreška je što pokušavaš razumjeti. Ţene nitko ne moţe razumjeti." "Nešto je muči. Zamalo mi je otkinula glavu kad sam joj popravio slavinu u knjiţari. To je Lizzy, eto o čemu je riječ." "Clare misli da je varaš sa svojim duhom?" "Ona nije moj duh. Clare se uplašila onaj dan kad je Murphy vidio Lizzy." "Sada si navukao i dječaka da vjeruje u tu iluziju?" "To nije iluzija, i ti to prokleto dobro znaš." Pokazao je palcem na Blentu koji je mokrio po gumi koju je upravo šutnuo. "Kako to da tvoj pas svaki dan odlunja na kat i ostaje u toj sobi cijeli dan?"


"On je pas, Beck. Ne pokušavam shvatiti ni njega. Ali to je zanimljivo, znači mali ju je vidio." "Vidio ju je." Prepričao je Ryderu cijeli incident. "Onda je Clare pošizila i razljutila se. Ĉini se da je još uvijek ljuta." "Preboljet će. Odnesi joj cvijeće ili nešto takvo." "Nemam vremena za kupovanje cvijeća. Osim toga", ponovno je šutnuo gumu, "nisam ništa napravio." "Kao da je to vaţno." Ryder je ţalostivo stresao glavom i naslonio se na prozor. "One će uvijek misliti da si nešto zgriješio i najsigurnije je skrenuti im pozornost cvijećem. Tako imaš više šanse da ti se posreći u krevetu." "Ti si jedan ciničan gad." "Ja sam realist, sinko. Idi čuvaj djecu, moţda je to kod ţene kao što je Clare isto kao cvijeće." Moţda, razmišljao je dok se udaljivao od hotela. Ali nije se išao druţiti s klincima zato što je nešto zgriješio. Jednostavno, ţelio joj je pomoći. Volio joj je pomagati. Ţelio joj je pomoći. Prije ili kasnije ona će se naviknuti na to. Kad je stigao do kuće, dječaci su poludjeli. To mu je popravilo raspoloţenje, a dobro je činilo i njegovu egu. Dječaci su jurili uokolo, natjecali se za njegovu paţnju i zasipali ga pitanjima i molbama da se igra s njima. "Predahni malo", rekla mu je Clare i stavila ruku na Harryjevo rame. "Mi moramo još dovršiti zadaću iz matematike. "Matematika, ha? To je slučajno moja najjača strana." "Radim zadaću već oduvijek", poţalio se Harry "Pa tako se i čini. Samo još ovaj radni list i onda si slobodan." "Idi ti", rekao joj je Beckett. "Mi ćemo to riješiti." "Ali... " "Nemamo sad vremena za ţene." "Muška večer!" Murphy je savio ruku onako kako ga je Beckett naučio i pokazao male bicepse. "Muških sat i pol", ispravila ga je Clare i pogledala na torbu koju je Beckett odloţio na pult. "To se tebe ne tiče. Muške stvari." Sklonio je torbu s pulta i ovlaš je poljubio, na što se Liam zacerekao. Harry je zurio u svoj zadatak, a Murphy se kao majmun pokušao uzverati po Beckettovoj nozi. "U redu." Clare je značajno pogledala Harryja i raskuštrala mu kosu. "Nemoj riješiti zadatak umjesto njega. A vi, momci, dajte bratu malo mira dok ne završi zadaću. Onda se moţete svi zajedno igrati, ja se neću dugo zadrţati." "Dobro se provedi." Beckett je sjeo za stol uz Harryja. "Dakle, što tu imamo?" Clare je poslala sinu još jedan upozoravajući pogled i otišla. "Moraš zbrojiti ova tri broja i napisati odgovor. Ne znam zašto ih ima toliko mnogo." "Dobro si počeo." "Moţemo li sada dobiti torbu?" upitao je Liam. "Jesu li unutra kolači?" "Ne i ne. Vas dvojica pravac u sobu. Ţelim da razdvojite sve akcijske figurice na dobre i loše momke i podijelite ih u timove." "Zašto?" "Beckett je zavrtio prstom po Murphyjevu trbuhu. "Za rat." S ratnim pokličima oba su dječaka oduševljeno odjurila. "Dakle", počeo je Beckett, "pedeset plus osam plus dvjesto." Beckett je ubrzo ustanovio da je Harryju potrebniji netko tko će mu usmjeriti pozornost nego praktična pomoć u zbrajanju. "Odlično. Razbio si tog naivčinu." Uzeo je torbu i stavio je na stol. "A sada, za riješene


zadatke, ovo se čini prikladno." "Izvadio je iz torbe metalni metar. "Ovo je prava stvar, to nije igračka. Jedan od mojih. Ovdje po kući vjerojatno ima gomila stvari koje treba izmjeriti." Harry je povukao traku i pustio je da škljocne natrag. "Kad ţeliš da ostane vani, pritisni ovo - evo ovako. I samo gurni natrag kad ga ţeliš osloboditi." Harry je šutke probao nekoliko puta. Onda je podignuo glavu. "Zašto sam to dobio?" "Onaj dan kad smo bili u hotelu učinilo mi se da te zanima kako se rade razne stari i kako se popravljaju. A bez metra ne moţeš ništa početi. Meni je tata dao metar kad sam..." "Ti nisi moj tata." "Ne", rekao je Beckett i pomislio, oh-oh. "Samo sam se sjetio da sam ga dobio kad sam bio mali i pomislio sam da bi ga i ti volio imati." "Vidio sam kad si poljubio mamu. A vidio sam da si je poljubio i prije." "Aha." Harry je spustio metar i prekriţio ruke. "Zašto si je poljubio?" "Zato što mi je draga. Moţda bi trebao razgovarati s njom o tome." "Razgovaram s tobom." "Dobro, pošteno." Zaključio je da to pitanje zasluţuje i pošten odgovor. "Tvoja mama mi se stvarno jako sviđa. Poljubac je način na koj i joj to mogu pokazati." "Hoćete li se vjenčati?" Vau. Kako će objasniti osmogodišnjaku dugačku, rastezljivu razliku između poljupca i braka? "Mi se sviđamo jedno drugomu, Harry, i volimo biti zajedno." "Laurie se udaje, rekla mi je mama." "Da, ali... " "Ne moţeš je pitati hoće li se udati za tebe ako prvo ne pitaš mene. Ja sam najstariji." "Dobro." "I ne smiješ je ljubiti ako to ona ne ţeli." "U redu." "Moraš se zakleti." Iako su mu pogled i glas bili vatreni, Beckett je primijetio kako mu donja usnica lagano podrhtava. Hrabar dječak, pomislio je. Vraški hrabar dječak. "Znaš, ja sam također ostao bez oca." Harry je kimnuo. "Ţao mi je." "Da, to je teško. Sinovi moraju voditi brigu o svojim majkama. To je naš posao. Ti se dobro brineš za svoju mamu, Harry. I obećavam ti da je neću poljubiti osim ako to ona ne bude ţeljela. I neću je pitati da se uda za mene sve dok prvo ne razgovaram s tobom." Beckett je ispruţio ruku. "Kunem se." Harry je na trenutak gledao u pruţenu ruku, pa u Beckettovo lice. Onda ju je prihvatio. "Jesmo li u redu, ti i ja?" Harry je trznuo ramenom. "Valjda. Dolaziš li se igrati s nama kako bi mogao ljubiti mamu?" "To je zgodna povlastica, ali dolazim se igrati s vama jer je zabavno i jer si mi drag. Ali te neću poljubiti." Harry je frknuo od smijeha i podignuo metar. "Jesu li svi dobili metar?" "Ne svaki je dobio nešto drugo." "Mogu li vidjeti?" "Naravno. Za Murphyja sam donio ovu malu libelu. Kad je postaviš na neku plohu, vidiš ove crte i kako su se mjehurići smjestili unutar njih? Ovaj stol je prilično ravan.


Inače..." Podignuo je jedan kraj libele i mjehurići su se pomaknuli. "Vidiš?" "Aha." Zadivljen, Harry je i sam isprobao. "Ovo je super." "A ovo je Phillipsov kriţni odvijač." "Tko je Phillips?" "Dobro pitanje. Nemam pojma." Morat će to pogledati. "Razlikuje se od običnog jer ima ove ispupčene oštrice. Ovaj je dovoljno malen i Liam moţe njime otvoriti kućišta na vašim igračkama i zamijeniti istrošene baterije." "To je baš fora." "Kad bismo imali još nekih alata i materijala, mogli bismo nešto zajednički sagraditi." Dječak se ozario i poskočio. "Kao što?" "Smislit ćemo već nešto." "Dobro. Sviđa mi se metar. Sviđa mi se što je pravi i sve to. Pokazat ću ga Liamu i Murphyju pa ćemo nešto izmjeriti." "Odlična ideja. Pridruţit ću vam se za minutu." Beckett je ostao sjediti nekoliko trenutaka nakon što je dječak otrčao. Nadao se da je odradio tu bodljikavu temu na dobar način. Ĉinilo mu se da je dobro prošlo, ali, puf, bilo mu je stvarno drago da je to ostavio iza sebe.

Clare je pijuckala šampanjac i promatrala stan. Ĉist, pomislila je, upotrebljiv - i privremen. Očito, i Hope je to mislila, jer je donijela minimalnu količinu namještaja. "Većinu sam prodala, a neke sam stvari poklonila sestri. Brat je uzeo krevet. Ja ga nisam ţeljela, a njemu nije smetalo što je to isti krevet u kojemu sam spavala s Johnatanom." Slegnula je ramenima. "Bolje je tako", sloţila se Avery. "Novi početak, novo mjesto, novo sve." "Mislila sam pričekati dok se ne uselim u apartman u hotelu prije nego što kupim novi. Za sada će posluţiti i ovaj madrac." "Pametno." Avery joj je nazdravila. "Trebala bi pogledati što ima kod Basta. Montgomeryji su tamo nabavili većinu hotelskog namještaja." "Moţda. Pogledat ću, u svakom slučaju." Hope je promatrala kutije, prazne zidove, prazan pod. "Oh, Boţe, što sam napravila?" Okrenula se oko sebe, širom otvorenih, zbunjenih očiju. "Prodala sam polovicu svojih stvari. Odselila sam se iz mjesta koje sam voljela i neću imati pravi posao još tko zna koliko vremena. Zašto sam to napravila? "Samo si uzbuđena i napeta." "Napeta? Ta riječ nije čak ni u istoj hemisferi s onim što osjećam. To je ludost. To nisam ja. Ne znam čak ni gdje se nalazim." "Ti si u Boonsborou." Avery ju je okrenula prema prozoru koji je gledao na glavnu ulicu. "Bila si ovdje desetak puta. Vidiš, ono je moj restoran." "Znaš na što sam mislila." "Znam da uskoro počinješ raditi posao koji je stvoren za tebe u gradu u kojemu imaš prijateljice. Najbolje od svih mogućih prijateljica, pametne i seksi, prekrasne i mudre." "I skromne", dodala je Clare, ali Hope se nije nasmijala. "Kako mogu znati je li to savršen posao za mene? Još nisam probala." Avery ju je zagrlila oko ramena. "Ja znam što ti treba." "U pravu si. Ti si mudra. A ja trebam još šampanjca." "Ne... pa, malo kasnije. Prvo ovo." Avery je pročeprkala po dţepu. "Owen mi je dao ključ. Tvoj ključ hotela. Sad idemo tamo kako bi se prisjetila zašto si ovdje." "Još se nisam raspakirala. Moţda nikada i neću. Nema dovoljno prostora za svu moju


odjeću." Hope je pritisnula dlanovima glavu. "Što ću s odjećom?" "Smislit ćemo. Ali sada idemo istraţiti tvoje buduće kraljevstvo." "Avery je u pravu." Iako je na pomisao o odlasku u tu zgradu Clare osjetila nelagodu, u glas je unijela sav entuzijazam koji je mogla prikupiti. "Nisi još bila tamo otkako si stigla u grad." "Pokušavala sam se organizirati." "Ja ću ti pomoći kasnije." "A ja ću navratiti sutra", obećala je Clare. "Bar nakratko." "Dobro, pobijedile ste. Idemo. To je divna zgrada, nema dvojbe. Ali ne znam zašto sam mislila da ja to sve mogu voditi." "Zato što si pametna i samosvjesna - što je isto kao mudra, stvarno. A to je upravo onakav izazov za kojim čezneš." Hope se zagledala u Avery pa otpuhnula zrak kad su prešle na drugu stranu ulice. "Velike riječi. A zaboravila si na seksi i prelijepa." "To se podrazumijeva, Miss okruga Philadelphia." "Seksi i prelijepa, to uvijek ide u istoj rečenici." Avery je pokazala rukom. "Trebala bi pogledati i iza galerije, vidjeti što su napravili tamo. Evo." Pruţila je prijateljici ključ. "Ti bi trebala otključati." Eto nas, pomislila je Hope, i gurnula ključ u bravu.


Hope je stajala bez riječi i promatrala. Clare je zaustila neki komentar, ali i Avery zatresla glavom. Clare je shvatila i zašutjela. Posvuda su bile naslagane kutije s kuhinjskim ormarićima, a između njih pruţao se tek uski prolaz. Clare se pitala hoće li Hope uopće primijetiti one lijepe pločice jer su kutije zaklanjale pogled. Provukle su se do velikog luka i krenule dalje. "Boje su dobre", rekla je Hope neutralnim glasom, ali se još malo zadrţala u zakrčenom prostoru. Zatim je krenula dalje prema predvorju. Tu je ispustila sitan uzvik iznenađenja i zadovoljstva. "U redu, prekrasno je. Elegantno i jedinstveno, a nije napadno. Moţe li se hodati i po tom dijelu?" "Owen je rekao da će sve što nije još suho biti označeno trakama." Ţeleći i sama pogledati, Avery je prešla preko pločica i upalila svjetlo. "Veliki vau." "Što? Oh." Hope je ušla u prostoriju i prešla rukom preko stiliziranog uzorka zidnih pločica. "Gledaj kako varira detalje s centralnog dijela na podu, ali ih ne ponavlja. Sviđa mi se." "Ţeliš li to?" Hope ju je iskosa pogledala. "Sigurno ima još toga za vidjeti." Ušla je u prvu sobu za goste i zastala na vratima kupaonice. I tu su već postavili podove, primijetila je Clare, i sjetila se prvog trenutka s Beckettom, točno na tom mjestu. Iznenadne, iznenađujuće privlačnosti. Mirisa kozje krvi. Odstupila je, ostavila prijateljice koje su se divile bojama i detaljima, i otišla u blagovaonicu. "Stvarno su obavili dobar posao", rekla je Hope kad joj se pridruţila. Još je neko vrijeme promatrala nedovršeni strop pa krenula prema prozorima. "Ali još nisi sigurna?" Hope je podignula remena. "Osjećam se izvan svog elementa i to me plaši. Ovo, sve ovo, to je tako velika promjena - i mislim da mi je bila potrebna. Ali sada se pitam jesam li spremna za nju." Okrenula se. "Ipak, ima nešto u ovome mjestu. Jednostavno mi govori i uvjerava me. Vjerojatno ću početi paničariti čim iziđem van, ali, kad sam ovdje, čini se ispravnim." Ĉula je zvuk koraka na katu iznad njih i podignula pogled. "Avery je vjerojatno otišla gore bez nas." "Ne, nisam." Avery im je prišla, i sama gledajući prema gore. "To je vjerojatno Ryder, ili moţda Owen", rekla je Clare. "Moţda, ali nisam vidjela njihove aute vani." "Pa, netko je gore, netko tko ima ključ." Hope se vratila u predvorje i zastala u podnoţju stuba. "Halo!" Odgovorila joj je samo jeka; a nakon nje je nastupila tišina. "To mora biti onaj duh." Avery se nasmijala i krenula naprijed. "Pogledajmo." "Avery..." Ali ona je već trčala po stubama i dovikivala. Rezignirano, Clare je krenula za njom, a Hope ih je slijedila. "Zar ovo nije uzbudljivo?" Avery je stajala pred vratima sobe E&D. "Osjećate li taj miris?" Duboko je udahnula. "Ljeto. Kozja krv." "To je samo tvoja mašta." Ali Clare je prekriţila ruke i stresla se jer je i ona osjetila miris. "Onda je i moja mašta sjela u isti vagon. Fascinantno." Hope je ušla u sobu. "Je li itko pokušao saznati tko je ona bila? To bi bilo..." Poskočila je kad su se otvorila vrata prema


trijemu. "Vidi ti to!" "Vrata nisu bila zaključana. Tako se uljez uvukao unutra", inzistirala je Clare. "Uljez s punim naramkom kozje krvi? Neće biti." Avery je prišla vratima i širom ih otvorila. I ponovno ih zatvorila. "A izvana se nije lako popeti na trijem." "Ne djeluje tuţno, je li?" Hope je napravila krug po sobi, otvorila vrata i izišla van. "Što god to bilo - djeluje prijateljski." "Ja ne osjećam ništa jer tu je samo kamen i cigla i drvo." Ljutnja je škljocnula u Clareinu glasu. "Kao i Hill House.3" Avery je spustila glas i promuklo prošaptala. "A ono što se šulja ovim mjestom, dolazi po nas " "Oh, prestani", okomila se Clare na nju. "Jednostavno, prestani. To je stara zgrada. Podovi škripe. Vrata treba učvrstiti. To je sve." "Dušo." Avery ju je uhvatila za ruku. "Zašto si tako uzrujana?" "Stojiš ovdje i izmišljaš kako je ovaj hotel opsjednut i pitaš se zašto sam uzrujana?" "Da." Pojačala je stisak na prijateljičinoj ruci. "Ako ne vjeruješ u duhove, pomislila bi da smo luckaste. Ali ne bi bila ljuta." "Nisam ljuta. Samo sam umorna od priče o duhovima koji ne postoje." "U redu, ja se ne uzrujavam zato što ti ne vjeruješ. Zašto tebi smeta ako ja vjerujem?" "U pravu si. Apsolutno. Imala sam teţak dan i još uvijek moram pripremiti večeru. Trebala bih otići kući." "Idemo svi", rekla je Hope. "Ne, vi ostanite, pogledajte i ostatak zgrade. Ţao mi je. Stvarno sam umorna. Ja samo..." Glas joj se slomio i izdao je. "Ja ne vjerujem u sve to." "U redu. Nema problema." Avery je razdraţeno slegnula ramenima. "Mi ćemo se popeti gore i pogledati Hopein apartman." "Ne ţelim vjerovati u to." Suze su joj prigušile glas i zapekle je u očima. "Ako je to moguće, zašto se Clint nije vratio?" "Clare." Prije nego što se stigla izmaknuti Avery ju je stegnula u zagrljaj. "Oprosti. Nije mi bilo ni na kraj pameti." "To je glupo. Ja sam glupa." Clare se predala i prestala zadrţavati suze. "I glupo je što sam ljuta. Ali zašto se ona mogla vratiti? Zašto ona moţe ostati?" "Voljela bih to znati." "Murphy ju je vidio." Avery se trgnula. "Što? Kada?" "Kad smo bili ovdje s Beckettom. Uplašila sam se kad je krenuo uz stube i smiješio se, smiješio se... njoj. I razbjesnila sam se. Zašto je on moţe vidjeti, Avery? Zar ne bi trebao moći vidjeti svog oca? Bar jedanput? Samo jedanput. Dovraga." Izišla je van na trijem, na zrak. Stala je uz ogradu, a Hope joj je gurnula maramicu u ruku. Onda ju je zagrlila oko ramena s jedne strane, a Avery s druge strane. "Glupo je ljutiti se." Drhtavo je uzdahnula i obrisala oči. "Uzaludno je pitati zašto. Sve sam to već davno prošla. Isprva kad su počeli govoriti o duhu, bilo je zanimljivo. Kao svaka novost. Samo dobra priča, to je sve. Ali onda, Murphy." "Imaš pravo pitati zašto", promrmljala je Hope. "Ĉak iako nema odgovora." "Sve do sada nisam znala zašto me to toliko muči. Ili moţda nisam htjela priznati." "Mičemo se odavde", odlučila je Avery. "Idemo prijeko k Hope, sjest ćemo i porazgovarati." "Ne, sada sam dobro. Bolje je priznati i onda izići na kraj s tim." Clare se okrenula i 3

The Haunting of Hill House - horor-roman autorice Shirley Jackson iz 1959. godine.


promatrala vrata koja su se još malo otvorila. I duboko uzdahnula. "Bolje je pomiriti se s tim jer se čini da ona ne ide nikamo?" Ujutro se Beckett stiskao s braćom u uskome skladištu. Da Owen nije sazvao sastanak, mogao je spavati još jedan sat - moţda dva - jer je danas kanio raditi kod kuće. Ali Owen je Owen, a sastanci i dogovori njegovo su igralište. "Danas dolaze električari. Instalirat će svjetla ovdje i u galeriji. Kutije su označene, ali, Beck, ti još jedanput provjeri je li sve u redu. A prije nego što pitaš zašto", nastavio je Owen u istom dahu, "imamo gotovo dvjesto rasvjetnih tijela, ovdje i u dućanu. Ne ţelimo gubiti vrijeme, novac i radne sate mijenjajući nešto što je bilo pogrešno označeno." "Dobro. Pregledat ću sve prije nego što odem u ured. A prije nego što ti mene pitaš, da, imam popis kod sebe." "Kad smo već kod toga..." Dodao mu je na popis još desetak sitnih poslova i telefonskih poziva. "A što ćeš, kog vraga, ti raditi dok sam ja na jebenom telefonu?" Owen je okrenuo svoj podloţak s ispisanim stavkama. Duţina popisa zatvorila je Beckettu usta. "Zašto ne prepustiš dio toga upraviteljici?" upitao je Ryder. "Zato što smo joj dali dva dana da se useli. Sljedeći tjedan zaradit će za stanarinu, vjeruj mi." Owen je okrenuo stranicu na bloku. "Ovo je popis koji sam pripremio za nju. Dok ja budem postavljao pult u dućanu, koji je tvoj plan?" "Dva radnika za ispomoć i dva za utovar i prenošenje, to će biti dovoljno." Ryder je provjeravao svoj popis. Bojenje fasade se nastavlja, vjerojatno zauvijek, a počet ćemo i s unutarnjim zidovima u predvorju jer su svi drugi radovi u prizemlju gotovi." Razgovor se nastavio dalje dok su radnici polagano počeli pristizati na posao. "Mama ima sastanak u Hagerstownu", podsjetio ih je Owen. "pa će navratiti ovamo kad se bude vraćala kući. Recite ekipi da veliki šef dolazi u inspekciju. To bi bilo sve s moje strane." "Hvala ti, Boţe." Beckett je zijevnuo, a Ryder se nacerio. "Izmorilo te čuvanje dječice?" "Je li to šifra za seks?" upitao je Owen. "Moram biti informiran ako imamo nove šifre." "Ne, to nije šifra, i ne, nisu me izmorili. Samo sam loše spavao. Vjerojatno zato što čuvanje djece nije šifra za seks." Ryder se i dalje smijuljio. "Imala je glavobolju?" "Ti si takav kreten", rekao je Beckett. "Nije bilo prilike. Ne mogu spavati s njom dok su klinci s druge strane hodnika. Još nisu spremni za to, napose nakon što me Harry izroštiljao jer sam mu poljubio mamu." "Zezaš se?" Sada je Ryderovo smijuljenje preraslo u cerek pun cijenjenja. "Bravo, mali." "Da, moraš mu se diviti. To su sjajni klinci. Zamisli, Murphy ţeli da mu napravim ljesove za njegove akcijske figurice, kad poginu u borbi. Tko bi se toga sjetio?" "Volio bih da mi jesmo", rekao je Owen zamišljeno. "To bi bilo super. Mogli smo ih pokopati otraga u vrtu i napraviti male spomenike s njihovim amblemima." "Mogao bi ugravirati ambleme i na poklopce." "Dobra ideja. Ĉovječe, to će biti fora." "Dok se vas dvojica igrate igračkama, ja idem na posao." Ryder je pokupio svoj alat. "Ovdje ima mnogo otpadnoga drva", primijetio je dok je izlazio. Owen je pričekao dok Ryder nije odmaknuo. "Jasno ti je da će i on htjeti sudjelovati. Licitirat će za Wolverinea i Venoma, kao i uvijek."


"Naravno. A ti?" "Jasno, i ja sam za to. A ja hoću..." "Spidey i Moon Knight su moji." "Kvragu, ja sam htio prozvati Spidermana." "Prekasno." "Batman i Joker." "Prodano." Kanio je otići ravno kući, ali je zapeo u dućanu i pomogao srušiti staru ogradu. Zatim se zadrţao u razgovoru s Madeline o policama koje je htjela postaviti na lijevi zid. Onda je zastao ispred brijačkog salona i popričao s vlasnikom. "Ovo izgleda sve bolje i bolje. Promatrali su električare koji su postavljali veliki zidni fenjer uz vrata. "Ĉujem da ćete prirediti veliku zabavu kad bude gotovo." "I ja sam čuo nešto takvo." "Ljudi lome vratove osvrćući se." "Oni nemaju tvoj pogled, Dick." Telefon mu je zabrundao u dţepu. "Vidimo se poslije." Izvadio je telefon i krenuo dalje. "O čemu je riječ, Ry? Nedostajem ti?" "Kao osip. Keramičari imaju pitanja o zidnom uzorku ovdje. Mama je u Hagerstownu, znači da ti moraš presuditi." "Stiţem." U ured je stigao tek oko deset sati, umjesto u devet, kako je planirao. Ali nije se ţalio. Svaki korak, pomislio je - i nalio posljednje kapi jutarnje kave u šalicu - jest korak. Prvo je obavio telefonske razgovore jer je njih najviše mrzio, onda je dopunio planove za namještaj i dodao neke nove narudţbe. Poslao je braći aţurirane podatke, protegnuo se i otvorio novi dokument na računalu. Danas će konačno dovršiti logo - i bit će bolje da im se svidi. Poigravao se s raznim kombinacijama, razmacima, veličinom, bojama. Ustao je, prošetao po sobi, otišao do prozora i zagledao se u zgradu, Vratio se, ponovno pogledao mjere, još malo kombinirao. Hrana, zaključio je i naručio calzone. To je to, rekao je naposljetku, i isprintao nacrt. Odnio je papir do prozora, podignuo ga i pogledao s jednim zatvorenim okom. Nasmiješio se. "I napravio je to dobro." Kako bi dao završni pečat i uvjerljivost, vratio se za stol i počeo raditi na znaku za galeriju, koristeći se istom paletom i fontom. "Otvoreno je", viknuo je kad je netko zakucao. Posegnuo je za novčanikom, a dan mu je postao još ljepši kad se na vratima pojavila Clare s kutijom za dostavu u ruci. "Honorarni posao u Vesti? Kladim se da dobivaš odlične napojnice." "Štedim za novi auto." Pruţila mu je kutiju i nasmiješila se. "Bila sam dolje kad su spakirali tvoju narudţbu i odlučila sam je sama donijeti jer sam htjela razgovarati s tobom. Stavljeno je na tvoj račun." "Dobra pogodba. Podijelit ćemo popola." "Hvala, ali pojest ću na brzinu salatu i onda idem do Hope. Ali ţeljela sam... " "Nisam ti dao napojnicu." Uhvatio ju je za bokove i privukao bliţe. "Divno mirišeš." "Isprobavala sam neke losione za tijelo koje bismo mogli staviti u ponudu. Ovo je marelica i med." "Prodano." Sagnuo se i uronio u poljubac, u marelice i med i Clare. Predugo, pomislio je dok je ovijala ruke oko njegova vrata. Previše je vremena prošlo otkako ju je stvarno grlio, stvarno imao. "Tvoje napojnice su vrlo izdašne."


"To je samo polog." Povukao ju je natraške prema vratima. "Moraš doći sa mnom po ostatak. Vodio ju je dalje prema sobi. "Beck... " Nasmijala se, ali čuo je grč u glasu, osjetio kako je zadrhtala kad joj je zubima okrznuo gornju usnicu. "Ne mogu. Ne moţemo. Usred dana." "Pauza za ručak." "Da, ali... " "Stalno mislim na tebe." Nastavio je hodati s njom klizeći usnama niz vrat pa natrag do usana. "O ovome. Teško je viđati te, a ne moći te dotaknuti, pomilovati." "Znam... " "Dopusti mi da te milujem." Ruke su mu lutale, oblikovale, ušutkavale razum. "Moţda bih mogla malo zakasniti." Zavukao je ruku pod njenu suknju, krenuo gore uz bedro, opet dolje. "Definitivno mogu malo zakasniti." Pala je natraške na krevet, a srce joj je već bubnjalo, tijelo se budilo. Ludo, neodgovorno, divno, pomislila je kad su se usne spustile na njena prsa, nekako divlje seksi s tkaninom između njih. Uzdahnula je od šoka kad su se prsti ponovno zavukli pod haljinu i u nju. "Boţe. Oh, Boţe." "Samo se pusti." Lud od ţelje vodio ju je sve dalje i gostio se na toploj, mekanoj koţi njena vrata. Napela se staklastih očiju i stegnula rukama prekrivač. Kad je svršila, dugi, drhtavi jecaj pogodio ga je u prepone kao strijela. A kad se opustila, kad je sklopila oči, cimnuo je hlače sa sebe, gurnuo joj suknju iznad bokova i zaronio u nju. Opet joj se oteo uzvik, od šoka, od uţitka. Stegnula mu je bokove, zarila nokte u meso i pratila ga pokret za pokretom u sve brţem ritmu. Iscrpljeni i zadihani ostali su leţati zajedno, još uvijek napola odjeveni. "Trebala bih ti svaki dan dostavljati ručak." "Nemam primjedbe." "Sklopila je oči, nastojeći produljiti osjećaj uţitka. "Ovo dolazi na moj prvi- put popis." Podignuo je glavu. "Misliš, tijekom dana?" "Ne, ali usred radnog dana - i još uvijek imam odjeću na sebi. Gotovo svu." "Nekako sam bio u ţurbi." Spustio je glavu i očešao je usnama po licu. "Ali mogu te sad razodjenuti i početi sve ispočetka." "Mislim da ni ja, ni moj raspored, ne moţemo podnijeti još jednu napojnicu. Ali hvala ti na potpori." "Najbolji calzone u okrugu. Sranje, ja ću", rekao je kad se začulo kucanje na vratima. Koja, naravno, nisu zaključana, prisjetio se kad je čuo Averyn glas. Brzo je navukao hlače, a Clare je skočila iz kreveta i počela poravnavati suknju i kosu. "Pričekaj! Dolazim." Ali ona je već otvorila vrata, pa zastala otvorenih usta i uperila prst u njih. "Imali ste popodnevni! Vidi ti njih, oči pune seksa i krivnje. Moje tijelo ne moţe više podnijeti tu ljubomoru. Iznajmit ću si muškarca. Koliko ti naplaćuješ?" "Baš smiješno." Clare je povukla vrpcu s kose i shvatila da je ostavila torbicu u Beckettovu uredu. "Upravo smo završavali..." "Dokazi govore da ste to već napravili." "Ona je podivljala." Okrenuo se prema Clare i pokazao prstom na Avery.


Onda su se nasmiješili jedno drugomu kao, pomislila je Avery, dvoje ljudi koji su imali popodnevni." "Kucala sam", rekla je. "Prvo na ured kamo je Clare odnijela tvoj ručak jer je ţeljela" Avery je umetnula navodnike u zraku - "razgovarati s tobom." "Jesam, i nismo. Gledaj, moram uzeti četku - moja kosa. Stiţem k Hope za nekoliko minuta." "Sad više nema seksa. Zabranjujem. Ako saznam da ste to radili, rasplakat ću se i odrezati kosu. Ne ţeliš biti odgovorna za to." "Samo se idem malo srediti. Stiţem za sekundu. Obećavam." Avery nije odgovorila, samo upozoravajuće mahnula prstom, suzila pogled i otišla." "Mislio sam da nikada neće otići. Zašto ne bismo..." "Ne." Clare je podignula ruku s otvorenim dlanom. "Apsolutno ne. Obećala sam. Moram pronaći svoju torbicu. Ţeljela sam zapravo razgovarati s tobom. Ispričati se." "Za što?" Slijedio ju je u ured. "Jer sam bila toliko rastresena i nisam ti pošteno zahvalila na čuvanju djece, jer sam bila čangrizava kad si mi popravio odvod, i jer sam prasnula na tebe onu večer u Vesti - što je bilo povod svemu drugomu." Pronašla je torbicu i osvrnula se. "Nikada prije nisam bila ovdje, u tvom uredu. Lijepo je. To si ti. Je li ovo kupaonica?" "Da." "Treba mi ogledalo." Ušla je unutra i ostavila otvorena vrata dok je vraćala kosu u red. "Avery, Hope i ja otišle smo do hotela dok si ti bio s dječacima. Ĉule smo nešto gore na katu, kao korake. I osjetile smo miris cvijeća. Vrata su se otvorila sama od sebe." Skinula je gumicu sa zapešća i smotala kosu u uredan rep. "Napala sam ih, onako kao što sam skočila i na tebe. Ne", rekla je nakon kratke stanke. "Još gore. Bila sam tako ljuta. Izvadila je ruţ za usne i popravila štetu na usnama. "Zašto?" "To je dobro pitanje. I konačno sam shvatila zašto. Shvatila sam da sam ljuta jer... ako je stvarno moguće vratiti se, onda..." "Oh, sranje. Clint. Nisam pomislio na to, na njega. Ţao mi je." "Ne, meni je ţao. I nisam se trebala iskaliti na tebi, na Avery i Hope. Osim toga što to ljudi rade kad su uzrujani. Otresaju se na one kojima je stalo do njih." Dovršila je uređivanje s malo pudera. "Bila si povrijeđena, a ja nisam htio pustiti tu temu." "Nisi me ti povrijedio, nego situacija. A sada kad znam zašto sam se tako osjećala, sve je u redu." "Samo tako?" "Nakon što sam spremila dječake na spavanje pošteno sam se isplakala i dobro promislila. "Ne više me ne boli." Ubacila je puder natrag u torbicu i izišla van. "Ne znam zašto se neki ljudi vraćaju natrag - bar po pričama. I ne mogu znati zašto se Clint nije vratio. Ili se moţda vratio, a ja nisam bila spremna ili nisam bila dovoljno otvorena. Ali znam da ga nema i ne mogu biti ljuta na njega, ili tebe ili... onu osobu u hotelu. I zato se ispričavam i hvala ti što si poveo dječake u obilazak, i popravio prokletu slavinu, i što si ih jučer pričuvao." "Nema na čemu." "A sad stvarno moram ići." "Ţelio bih te vidjeti za vikend." "Ţelim da me vidiš za vikend." Prišla mu je u zagrljaj i na trenutak ostala tako oslonivši glavu na njegovo rame. "Pogledat ću kakav mi je raspored." "Nazvat ću te poslije."


"Dobro." Prišla je vratima i otvorila ih. "Oh, još samo jedna stvar. Hvala za napojnicu." Prišao je prozoru i gledao je dok je prelazila ulicu. Trčala je, suknja joj se vijorila oko nogu, potpetice su lupkale. Kad je stigla do suprotnog ugla, osvrnula se, mahnula mu i poţurila dalje. Razmišljao je o njoj, o ljubavi. O ljubavnicima. Onda je ubacio plastičnu kutiju u mikrovalnu i podgrijao svoj vrlo hladni calzone.

Vratio se u hotel tek pred kraj radnog dana. Um mu je bio zaokupljen drugim stvarima, ali namirisao je svjeţu boju i prije nego što ju je ugledao. Ĉuo je zujanje rezača pločica, udaranje čekića. A kad je stigao do podnoţja stuba, čuo je glas svoje majke. Savršeno, imat će ih na okupu sve odjedanput. Pronašao je majku i Carolee na katu u sobi Eve i Roarkea. "Hej, nadao sam se da ću vas uhvatiti." Prošao je do kupaonice. "Pogledaj ovo!" Justine mu je gurnula u ruku papir sa slikom. "Ovo je savršeni grijač ručnika za ovu sobu." "Već si..." "Nisam naručila onaj drugi jer nisam bila sto posto sigurna. Ovo je sto posto. Grijano staklo." "To je malo..." "Skupo, znam, ali baš takav treba biti. Djeluje futuristički." "Nije loše." Proučavajući sliku, dozvao je u sjećanje namještaj za tu sobu. "Dobro, jer sam ga već naručila. Ali to nije ona velika vijest." "Nisi trudna, je li?" Lupnula ga je po ruci. "Carolee..." "Carolee je trudna?" "Baš si dobro raspoloţen. Ne, i dobro je što nije, jer će Carolee biti naš pomoćni hotelijer." "To je velika vijest." Iznenađeno je pogledao tetku. "Nisam znao da ţeliš raditi ovdje?" "Umirem od ţelje." Oči su joj zasjale pri samoj pomisli na to. "Volim ovo mjesto, a napustiti posao s pola radnoga vremena u modnom dućanu neće mi biti nimalo teško. Dobra sam s ljudima i znaš koliko ih volim ugostiti. Napisat ću vam ţivotopis. "Mo’š mislit’." Justine je gurnula sestru laktom. "To je posao, Justine. Obiteljski posao, ali ipak posao." "Imaš moj glas", rekao je Beckett. "Bit ćeš sjajna." "Vidiš? Znači to je bilo jednoglasno." "Tako sam uzbuđena! Volim ovo mjesto. Moći ću prošetati do posla umjesto da vozim sve do..." Zastala je i zatresla glavom. "Ali prvo moramo vidjeti kako se Hope i ja slaţemo. Tek onda će postati sluţbeno." "Pa, ovo je otpuhalo moje vijesti u nedođiju." "Clare je trudna?" Beckettova se čeljust opustila. "Isuse, mama." "Milo za drago, srce moje. Koje vijesti?" "Gdje su ostali?" "Gore u Hopeinu apartmanu. Postavljaju pločice u kuhinji i kupaonici." Izišao je van i viknuo. "Obiteljski sastanak, smjesta. Eve i Roarke." "O čemu je riječ, Beckett?" upitala je Justine "Moram vam pokazati nešto što sam danas napravio. Oh i trebat će mi radionica na neko vrijeme. Moram napraviti nekoliko ljesova."


Justine Montgomery nije bilo lako iznenaditi, ali na ovo je trepnula. "Ljesovi." "Za klince, za superjunake koji poginu u bitki. Mislim da ću otići tamo nakon što - ah, evo ih." "O čemu je riječ?" upitao je Owen. "Upravo smo završavali." "A ja hoću pivo", dodao je Ryder. Blento je lagano ušetao za njim pa obišao sobu i ponjušio svakoga za dobrodošlicu. "Moţeš mi platiti jedno." Beckett je otvorio mapu i izvadio skicu. "To je to. Ako se nekomu ne dopadne, zatući ću ga čekićem. Bilo bi mi ţao kad bi to bila mama ili Carolee, ali ipak bih to napravio." Ryder je proučavao skicu i rekao, "Huh." "Koji je to font?" raspitivao se Owen. "Onaj koji sam izabrao. Mogu te ubiti. Imam još jednog rezervnog brata." "Justine, pogledaj ove boje." Carolee je poloţila ruku na Beckettovo rame dok se naginjala da bolje vidi. "Baš kako sam zamišljala." "Ovo je u mjerilu 1:1. Ima dovoljno prostora za telefonske brojeve i adresu." "Nije loše", kimnuo je Ryder, počeškao psa iza uha i nakesio se bratu. "Uopće nije loše." "I dalje mi treba taj font. Ako ostanemo s tim rješenjem..." "Ostajemo", rekao je Beckett. "Treba mi za memorandume, poslovne kartice, pločice s brojevima soba..." "U redu, prekini." Beckett je izvadio disk iz mape i predao ga Owenu. "Sve je tu." "To je kao grijač za ručnike." Justine je uhvatila Becketta oko struka. "Sto posto." "Napravio sam i jedan za galeriju. Tamo moţe biti okrenut okomito, visjeti na ploči, ispisan s obiju strana." "Sviđa mi se!" Justine je uzela sliku. "Carolee, idemo to pokazati Madeline. Dobar posao, Beck. Stvarno dobar posao." "Ĉini se da ću ja platiti pivo", zaključio je Ryder. "Ĉini se." "Vidimo se tamo. Moram prvo počistiti i spremiti alat jer ja nisam dangubio za stolom cijeli dan." "Jesi li mi dao i veličine fontova za..." "Sve je na disku." "Provjerit ću nakon što mi Ryder plati pivo." "Zašto tebi plaćam pivo?" "Tvoj je red." "Muljaš." Krenuli su van i nastavili se svađati.


Clare je uključila računalo u knjiţari i pristavila kavu kad je netko zatresao vaku na vratima. Pogledala je kroz izlog i vidjela Sama Freemonta. Prekasno da se sakrije, već ju je primijetio i namignuo joj s onim ljigavim smiješkom. Odmahnula je glavom, ali on je nastavio kucati, namigivati i smješkati se. Nikako nije mogla shvatiti zašto Sam misli da je to šarmantno. Otključala je vrata i odškrinula ih. "Ţao mi je, Sam, ali još nije otvoreno." "Miriše kava." "Da, upravo je pripremam, ali otvaramo tek za sat vremena. Stvarno moram... " "Dobro bi mi došlo malo kave. Mogla bi odvojiti šalicu za prijatelja, je li?" Bit će jednostavnije ako mu da šalicu proklete kave, pomislila je i zašla iza pulta. Od Sama se pomalo jeţila još od srednje škole. "Kakvu kavu ţeliš?" "Vruću i slatku. Samo umoči prst unutra. To je sav šećer koji mi treba." Oh, Boţe. Zakolutala je očima dok je točila kavu. "Vidio sam auto na parkiralištu i pomislio, Clare danas rano počinje. Dušo, ti, jednostavno, previše radiš." "Ne moţeš voditi posao bez rada." Osim ako tvoj otac ne posjeduje agenciju u kojoj se pojaviš kad ti odgovara. Stavila je papirnatu čašu na pult. "Šećer je tamo na polici." On se samo naslonio na pult. "Kako stoje stvari kod tebe, draga?" "Zaposleno. I sad stvarno moram početi raditi." "Moraš uzeti malo vremena za sebe. Stalno ti to govorim." "Da, ali sada..." "Jesi Ii vidjela moj novi auto? To je jedna slatka mala makina." "Sigurna sam u to." "Dođi i pogledaj. Zapravo, povest ću te na voţnju." Opet je namignuo. "Moram raditi." Stavila je poklopac na čašu jer on nije pokazao nakanu da će staviti šećer u nju. Kava je na račun kuće." "Pa nećeš si moći kupiti lijepe nove stvarčice ako budeš poklanjala stvari." S onim prepredenim pogledom posegnuo je u unutarnji dţep prugastoga sivog sakoa, izvadio novčanicu od dvadeset dolara i poloţio je na pult. A zlatno dugme za manšete s monogramom zvecnulo je o plohu. "Zadrţi ostatak i kupi si neku sitnicu za sebe." Obišla je oko pulta i krenula prema vratima s nakanom da ga izbaci van. On je dobro procijenio trenutak i zakoračio prema njoj pa se našla zarobljena između njega i pulta. E, sad je dosta toga, pomislila je. Stvarno dosta. "Trebao bi otići. Sam." "Reći ću ti što trebam. Večeras ćemo ti i ja otići na jednu malu voţnju." "Ne, nećemo." "Dugačka, lijepa voţnja", rekao je i kliznuo prstom niz njeno grlo, a Clare mu je brzo odmaknula ruku. "Odvest ću te na jednu lijepu večericu. A onda..." "Ne znam kako bih to jasnije rekla. Moram raditi. Imam djecu koju moram odgajati. I ne zanima me voţnja s tobom, ili izlazak na večeru. Ili ručak." Smiješak mu je izblijedio s lica. To se vjerojatno ipak probilo do njega, pomislila je i dodala. "A sad ti kaţem da odeš iz mog dućana." "Trebala bi biti ljubaznija prema meni, Clare. Moraš se prestati igrati sa mnom. Ja


mogu mnogo toga napraviti za tebe." "Sve što mi treba mogu napraviti i sama." Pokušala se izmaknuti u stranu, ali on je postavio ruku na pult i blokirao joj put. Prvi ubod straha zagrebao je površinu gole razdraţenosti. "Prestani. Što je tebi?" "Uvijek si previše zaposlena za mene. Ali nisi previše zaposlena za Becketta Montgomeryja." "To je moja stvar." "Gubiš vrijeme s njim. Montgomeryji, oni su samo bezvezni šljakeri. Mogao bih kupiti i prodati Becketta Montgomeryja sa sitnišem iz dţepa." Priljubio se uz nju i stisnuo joj straţnjicu. "Samo te ţelim povesti na voţnju. Pokazati ti što je dobar provod." Kroz Clare je prostrujao dvostruki val, val bijesa i straha. "Makni ruke s mene." Mrzila je piskutav zvuk svog glasa i pokušala ga stabilizirati. "Nikada neću poći na voţnju s tobom. Ne zanimaš me ni ti ni ono što moţeš kupiti i prodati. Ţelim da odeš iz mojeg dućana, i ne ţelim da se vraćaš ovamo." Onaj ljigavi osmijeh pretvorio se u oštar gnjev od kojega joj je srce divlje zalupalo. "Ne moţeš tako razgovarati sa mnom. Krajnje je vrijeme da shvatiš kako ţena kao ti treba biti zahvalna za paţnju." Pomislila je na kavu iza sebe, uprla se jednom rukom o njegova prsa, a drugom posegnula za šalicom. Netko je zalupao na vrata. "Clare!" Avery, lica zajapurena od bijesa, zalupala je ponovno. "Otvori vrata." Okrenula je glavu i podignula ruku. "Hej, Owene! Dođi ovamo." Sam se odmaknuo i poravnao manšete. "Promisli o onome što sam rekao." Noge su joj drhtale i čvrsto se naslonila leđima o pult. "Ne vraćaj se više ovamo. Ne prilazi mi." Polagano je prišao vratima i otključao ih. Zaboga, nije ni primijetila kad ih je zaključao. Avery se progurala pokraj njega. "Gade", viknula je za njim pa tresnula vratima i spustila zasun. "Jesi li dobro?" "Aha. Jesam." "Je li to on stvarno krenuo na tebe? Glupo, ušminkano prugasto kopile. Koliko ga puta čovjek mora odbiti?" "Očito još nisam dosegnula čarobni broj." "Clare, ti se treseš:" Avery joj je priskočila i zagrlila je. Protrljala ju je po rukama. "Dovraga. Stvarno te uplašio." "Malo. Moţda puno. Nemoj reći Owenu - gdje je on?" "Otkuda znam? Samo sam ga upotrijebila kao prijetnju da otjeram Sama. On se uvijek bojao Montgomeryja. Što je kog vraga radio ovdje?" "Ja sam glupa, jednostavno, glupa." Obišla je oko pulta i izvadila bocu vode iz malog hladnjaka. "Rekao je da ţeli kavu i činilo mi se jeftinije dati mu je nego raspravljati o tome zašto smo zatvoreni. On je obično samo dosadan. Danas je bilo drukčije. Pobjesnio je, postao nasrtljiv." Sjetila se dodira njegove ruke i stresla se. "On zna da se viđam s Beckettom i čini se da ga je to potaknulo." "Sam, govnar, Freemont uvijek dobije ono što ţeli, a ti mu kvariš rekord. Majka mu ugađa za sve što mu se prohtije, uvijek je tako bilo. Znaš da se pričalo o njemu i nekoj ţeni s kojom je izlazio prije nekoliko godina." Clare je kimnula glavom i smirivala grlo vodom. "Napravio joj je dijete, a njegova ju je majka isplatila. Mislila sam da je to samo trač. Ali sada... sklona sam povjerovati u to." "Trebala si ga koljenom u jaja." "I tu sam bila glupa. Iznenadio me. Htjela sam mu izliti glupu kavu u lice, što ne bi


baš djelovalo jer sam stavila poklopac na šalicu." "Ţeliš li pozvati policiju?" "Ne. Ne, on je samo bio odvratno ljigav. Bit će mu neugodno jer si ga otjerala. A ja sam mu rekla da više ne dolazi ovamo. Morat će potraţiti svoju prokletu kavu i knjige negdje drugdje." "Kao da on čita." "Clare je skinula poklopac sa šalice i izlila je u sudoper ispod pulta. "Ostavio je i svojih šugavih dvadeset dolara. Zadrţi ostatak, kaţe on, kupi si neku sitnicu. On je kreten." "Pokidaj je." "Neću poderati novac." "Onda ću ja." "Ne." Clare se nasmijala i pljesnula Avery po ruci. "Poslat ću mu je natrag." "Ne, nećeš." Lica zajapurena od ljutnje stavila je ruku preko Clareine. "Nikakav kontakt. Ozbiljno ti govorim, Clare. Bilo kakav kontakt potkrepljuje tu njegovu opsesiju ili što već to jest." "Otkuda ti to?" "Gledam puno kriminalističkih serija jer trenutačno ne trošim vrijeme na izlaske i seks. Ozbiljno, Clare, poderi je, daj nekomu, potroši, ali nemoj mu je slati." "Dobro, vjerojatno si u pravu. Donirat ću je crkvi ili nešto slično." Gurnula je novčanicu u dţep. "Stvarno mi je drago da si naišla." "I meni." "Zašto si došla?" "Vidjela sam njegov auto kad sam prolazila. Napadna stvar, još ima naljepnicu za prodaju. Tko bi to mogao biti ako ne Sam Freemont? Pomislila sam, navratit ću, znaš, da te nasmrt ne ugnjavi. Nisam očekivala da ću ga zateći kako te napada." "Hvala ti. Puno." "Kad dolaze djevojke?" Clare je pogledala na sat. "Svake minute. Boţe, već uţasno kasnim." "Ti se primi posla. Hajde. A kad sam već tu, mislim da ću malo razgledati po policama." "Avery, on se neće vraćati. A čak i kad bi se vratio, ja ga ne bih pustila unutra." "Moram te podsjetiti - ja sam u zadnje vrijeme osoba bez izlazaka i bez seksa. Treba mi dobra knjiga." S rukama u dţepovima Avery se zagledala u policu s novim izdanjima. Clare je uzdahnula i izvadila dvije šalice. Budući da je Avery odlučila biti njen mač i štit, mogle bi onda popiti i kavu.

Beckett je paţljivo proračunao vrijeme; neposredno nakon pisanja zadaća, a prije večere. Tako bi se mogao dati nagovoriti da ostane. Izgledi su bili dobri. U subotu navečer dobro su se proveli, u nedjelju poslijepodne proveli su neko vrijeme s klincima u parku. Cijeli je tjedan prošao bez većih zastoja na poslu i računao je da je sreća na njegovoj strani - sve dok nije stigao do kuće i vidio da nema njezina automobila. Ali vidio je Harryja na malome trijemu s metrom u ruci. Izišao je iz auta i stavio kutiju pod ruku. "Moram izmjeriti koliko veliku bundevu moramo nabaviti za Noć vještica. Postavit ćemo je na štap."


"Dobra ideja. Što ćeš ti biti?" "Bit ću ili Wolverine ili Jocker." "Heroj ili zločinac. Teţak izbor." "Imamo katalog sa svakakvim kostimima, ali ubrzo ćemo se morati odlučiti. Mama će dijeliti slatkiše u knjiţari." "Je li? Morat ću ugrabiti nekoliko. Gdje ti je mama?" "Morala se vratiti na posao po nešto. Gospođa Ridenour je ovdje dok se mama ne vrati. Što je u kutiji?" "Nešto što smo moja braća i ja napravili za vas." "Za nas? Što je to?" "Idemo u kuću. Pokazat ću vam svima zajedno." Harry je pojurio prema vratima i povikao. "Beckett je došao. Ima nešto za nas u kutiji." Zvučilo je kao stampedo. Alva je provirila iz kuhinje, a dječaci su dojurili iz različitih smjerova i okruţili ga. "Baš lijepo iznenađenje. Dječaci, u kući smo, bez galame molim. Clare je morala otići do knjiţare. Upravo ste se mimoišli." "Samo sam donio nešto za klince." "Napravio je to sa svojom braćom", objasnio joj je Harry. A što je to?" "Pogledajmo." Ĉučnuo je, spustio kutiju na pod i skinuo poklopac. "Vau." Liamov glas bio je pun poštovanja. "Ovo izgleda kao..." Alva je zatresla glavom i pogledala Becketta. "Napravio si ljesove?" "Aha." Nakesio se Harryju. "I heroji i zločinci zasluţuju doličan pokop, zar ne, momci?" "A što je ovo?" Liam je uzeo u ruku minijaturnu nadgrobnu ploču. "Kao njihovi štitovi?" "Ne sasvim. To su nadgrobne ploče. Njima označiš grob tako da znaš gdje je tko pokopan." Liam je zurio u Becketta s gotovo religioznom groznicom. "To je mrak." "Svaki ima svoj simbol i sve." Murphy je podignuo jedan lijes, otvorio i zatvorio poklopac na sićušnim šarkama. "Ovo je za Batmana." "A ovo je za Hulka. Vidiš, veći je od drugih." Harry ga je paţljivo razgledavao pa se zagledao u Becketta. "Kako si znao koliko velik treba biti?" "Izmjerio sam." Bocnuo ga je prstom u trbuh. "Ovo je najbolja stvar, ikada." Preplavljen oduševljenjem, Liam se bacio na Becketta. "Nikada nismo imali ništa takvo. Moţemo li ih pokopati? Za ozbiljno?" "Takva je bila ideja." "U pješčanik", upozorila ih je Alva. "Nema kopanja u vrtu." "Moramo donijeti mrtve junake." Harry je otrčao u njihovu sobu. "Imamo ih još gore na katu", Liam je jurnuo prema stubama. Murphy je izvadio ljesove i nadgrobne ploče pa razgledavao svaki komad pojedinačno. "Moon Knight, kapetan America, Zelena lanterna." "Ovdje su i loši momci." Gospođo Ridenour?" Harry je provirio iz sobe. "Moţemo li dobiti neku kutiju da ih sve prenesemo van? Oni koji nisu mrtvi moraju biti prisutni na ukopu." "Da, sigurna sam da će htjeti odati počast. Donijet ću vam nešto." Opet je zatresla glavom i otišla u kuhinju. Murphy je slagao sanduke, otvarao i zatvarao poklopce. "Moramo odlučiti tko je poginuo u ratu, a tko nije. Moj tata je poginuo u ratu."


"Znam." Beckett se zagrcnuo. Isuse, na što je mislio, donio je mrtvačke kovčege djeci čiji je otac poginuo? "Ţao mi je." "Tata je bio heroj." "Da, bio je." "Ja ga nisam upoznao jer se još nisam bio rodio, ali mama kaţe da me svejedno volio." "Moţeš biti siguran u to. Poznavao sam tvog oca." Murphy se sa zanimanjem zagledao u Becketta. "Stvarno?" "Išli smo zajedno u školu." "Bili ste prijatelji?" Nisu se baš često druţili, ali Beckett je pomislio na onu noć kad su omotali papirom kuću gospodina Schrodera i na noć kad su proslavili taj pothvat. "Da." "Jesi li otišao na njegov pokop?" "Jesam." Grozan dan, prisjetio se. Na svaki mogući način. "To je dobro, jer prijatelji trebaju biti tamo." Nasmiješio se, divnim djetinjim smiješkom i uspentrao se na noge. "Idem ih odnijeti van u pješčanik." Pokušao je podignuti kutiju i trepnuo zbunjeno. "Preteška je." "Ja ću je ponijeti." "Imam ih, Harry!" Liam je strčao niz stube s malom crvenom košarom punom figurica. "Obucite jakne." Alva je stala u hodnik. "Vani je svjeţe." "Beckett nosi sanduke!" Murphy je potrčao za braćom. "Ja hoću kopati! Ja kopam!" Beckett je podignuo kutiju. "Pretpostavljam da ste čuli?" "Slama ti srce." "Kad smo to radili, nisam mislio da će ih to podsjetiti na Clinta. Trebao sam." "Glupost. Dječaci su prirodno zagrijani za ratove, smrt, avanturu. Znaju da je to samo igra. A oni su dobro prilagođeni, zdravi mladi ljudi. Clare je dobra, dobra majka." "Znam, stvarno je dobra." "A kao dobra majka, pobrinula se da dječaci budu svjesni kako je njihov otac bio dobar čovjek, briţan otac i da je poginuo sluţeći svojoj zemlji. A sada Murphy zna da si bio prisutan kada je njegov tata bio pokopan. Da je prijatelj njegova oca i njegov prijatelj. To je dobra stvar, Beck." "Samo ne bih htio pogriješiti." "Ĉak i superjunaci griješe, inače ne bi morali biti pokopani u pješčaniku u sanducima rađenima po mjeri. Kaniš li čekati da se Clare vrati?" "Da, kad sam već tu, mogao bih." "To je još jedna dobra stvar. Ja ću onda otići kući i prepustiti tebi dječake i pripreme za pokop." Potapšala ga je po obrazu i krenula prema vratima. "Piletina se odleđuje za večeru. Rekla bih da će biti dovoljno za još jedna usta." "Hvala, gospođo Ridenour." "Moţeš me zvati Alva. Škola je odavno završila." Avery je cijeli dan prevrtala po glavi incident sa Samom Freemontom, i što je više ţvakala po tome, bila je sve zabrinutija. "Uvijek je bio arogantan gad. I kad je bio sasvim mali." Hope je ispruţila ruku da dohvati još jedan okvir za sliku. "Trebala je to prijaviti policiji." Označila je mjesto na zidu i zakucala čavlić. "Moţda. Da, sve više uviđam da je to trebala napraviti. Razumijem zašto nije, zašto nije ţeljela." Nespokojna, Avery je prišla prozoru. "Nelagodno je pozvati policiju zbog nekoga koga poznaješ gotovo cijeli ţivot. Ĉak i ako je u pitanju odvratni gmaz."


Hope je sišla s klupice, uzela sliku i popela se natrag. "Po onome što si mi ispričala, on djeluje kao tip koji voli uhoditi i proganjati." "Ne znam, to zvuči ekstremno." Ali briga ju je nazubljenom oštricom svrdlala po ţeludcu. Hope je uzela malu libelu. Postavila ju je navrh okvira i lagano kuckala po lijevoj strani dok ga nije poravnala. "Rekla si da ju je neprestano pozivao van, dolazio joj je na vrata, u knjiţaru. Što još? Oh, da, cvijeće za njezin rođendan, i baš se slučajno zatekao pokraj auta kad je vukla namirnice u kuću." "Dopusti mi da ti pomognem, mala damo", rekla je Avery imitirajući Samov glas i kimnula glavom. "To je istina. Ali ne drţi njen oltar negdje pod krevetom ili u ormaru." "Kako znaš?" "Ako negdje ima oltar, vjeruj mi, taj je posvećen samo njemu. Ali svejedno, danas ju je preplašio, a ono što sam vidjela definitivno je prevršilo mjeru." Protrljala je ruke i ushodala se po sobi. "Stvarno misliš da bi mogao nešto pokušati? Mislim, nešto više od dosađivanja?" "Ne znam zašto bi riskirala. Gledaj, ako ga ne ţeli prijaviti, bar bi trebala reći Beckettu." "Ne vjerujem da će mu reći. Boji se da bi mogao otići do Sama i nešto napraviti. On nema kratak fitilj kao Ry, ali ima ga." "Onda mu ti reci." "O, Boţe, to zvuči kao izdaja." "Je li izričito traţila da mu to ne spominješ?" "Ne, ali podrazumijevalo se." "Avery, zapitaj se kako ćeš se osjećati ako se što dogodi. Ako je taj tip ozlijedi - ili što gore." Sada je Avery pritisnula ruku na uznemireni trbuh. "Postaje mi loše od tih riječi." "Zabrinuta si. Ne samo ljuta nego ozbiljno zabrinuta. Vjeruj svojim instinktima. I mojim", dodala je Hope. "Jer si počela plašiti i mene." "Treba reći Beckettu. Dođi sa mnom." "Naravno." "Ne dopusti da se dam omesti kad dođemo u restoran", rekla je i uzela jaknu. "Moţemo ući sa straţnje strane." "Ne, moram provjeriti je li sve u redu. Izludjela bih samu sebe kad bih ţivjela ovdje. Cijelo bih vrijeme zirkala kroz prozor i provjeravala koliko ljudi ulazi ili izlazi iz restorana." "Navući ću rebrenice kad dođeš ovamo." Izišle su van, a Avery je ovila ruku oko prijateljičinih ramena. "Volim što si tu. A toliko sam bila opsjednuta s Clare i Samom Slinavim Freemontom da nisam čak ni pitala kako je prošao tvoj dan." "Imaju sve prilično organizirano." "Ali ne Hope-organizirano." Hope se nasmiješila. "Bit će. Provela sam veći dio dana u spremištu. Stvari već dobivaju obrise. Prizemlje je gotovo, osim nape u kuhinji. Ormariće će postaviti sljedeći tjedan. Malo kasnimo." "Vidi tebe, već sve znaš." "Owen me informira o svemu. Od Rydera jedva dobijem gunđanje." "Ĉovjek od malo riječi." "Samo ravno", rekla je Hope na ulaznim vratima. "Ako nešto moraš obaviti, napravi to nakon razgovora s Beckettom." "Da, samo ravno." Solidno popunjeno, registrirala je i mahnula voditelju smjene s vraćam-se-odmah signalom. Kad je bacila pogled prema kuhinji, Hope ju je usmjerila


prema hodniku. "Kasnije." Došle su do straţnjih stuba i popele se na kat. "Ne znam čak ni kako bih to rekla. Trebala sam malo vjeţbati." "Oh, Avery..." Hope je brzo pokucala na vrata. "Znaš da će se Clare naljutiti na mene - na nas - jer ću joj reći da si ti inzistirala." "Napravile smo to jer nam je stalo do nje i jer smo zabrinute. Neće se dugo ljutiti." "Mislim da nije kod kuće. Mogao bi biti kod mame ili radi u radionici. Kvragu, mogao bi biti kod Clare. Moţda će se ona slomiti i sve mu ispričati pa mi nećemo morati. Moţda bih trebala..." Zašutjela je na zvuk koraka po stubama. "Ĉini se da se vraća", rekla je Hope pa prilagodila svoje stajalište i misli kad je ugledala Rydera. Nije znala zašto taj čovjek djeluje kao da se uvijek ljuti na nju. "Hej. Beckett ima zabavu, a mene nije pozvao." "Ne." Avery se nasmijala, ali je to zazvučilo laţno čak i njezinim ušima. "Ja sam samo htjela - zapravo, Hope ga je htjela pitati nešto o - nečemu. A kako smo već bile ovdje..." Mrzila je lagati jer joj to nikada nije išlo za rukom. "No, u svakom slučaju, nema ga kod kuće." "Htjela sam pogledati kakav je aparat za kavu predviđen za blagovaonicu. I za pranje posuđa." Ryder ju je iskosa pogledao. "Ti si dobra u tome, ona nije." "Molim?" "Izvrdavanju. O loncima razgovaraj s mojom mamom. A sad, o čemu je riječ?" upitao je Avery. "Ništa." "Koliko dugo se poznajemo?" "Gledaj, to je samo..." "Oh, zaboga", nestrpljivo je rekla Hope i obratila se izravno Ryderu. "Imaš li ključ?" "Aha." "Stvarno ne bismo trebali raspravljati o tome na stubama." Ryder je izvadio ključeve. "Jeste li za pivo?" "Ne." Avery je prekriţila ruke na prsima i krenula za njim. "Ja ću uzeti jedno." Kao kod kuće, Ryder je upalio svjetla i otišao u kuhinju. "A sad ispljuni." "Hoćeš li da mu ja kaţem?" predloţila je Hope kad Avery nije odgovorila. "Ne." Provukla je prste kroz kosu. "To ja trebam napraviti. Dobro, dakle je li riječ o Samu Freemontu." "Tom šupku?" "Da, o njemu. Jutros prije otvaranja vidjela sam njegov auto ispred knjiţare." Hope je promatrala Rydera dok je Avery prepričavala što se dogodilo. Da nije paţljivo gledala, ne bi primijetila kako mu se stegnula čeljust, kako su mu se oči ohladile. Očekivala je bijes, neki prasak, ali led je bio smrtonosniji. " I zaključila sam da je Hope u pravu", završila je Avery. "Kad bi... male su šanse, mislim, ali ipak..., kad bi se nešto dogodilo, ne bih to mogla podnijeti. I zato smo htjele reći Beckettu." "U redu, mi ćemo se pobrinuti za to." "Nećete ga istući, je li?" Sad je Avery počela čupati kosu. "Nije da to ne zasluţuje jer ju je preplašio, ali, ako to napravite, ona će se samo još više uzrujati. A ljudi će čuti za to i počet će govoriti o tome. O njoj. A to će joj biti još gore." "Njega nije briga za to", primijetila je Hope. "On ga samo ţeli nalupati jer ju je preplašio. I slaţem se s njim, u principu."


"Zdrav razum i brza pamet za muljanje. Nije loše", komentirao je Ryder. "U principu. Ono što bi me brinulo, iako ne poznajem tog tipa, brinulo bi me hoće li se on poslije iskaliti na Clare. A fizički obračun mogao bi učiniti situaciju samo još gorom za nju." Ryder je zamišljeno otpio gutljaj piva. "Mi ćemo se pobrinuti za to", ponovio je, "na ovaj ili onaj način." "Ry..." "Avery, ti si dobra prijateljica i napravila si pravu stvar, pametnu stvar. Sad se moţeš prestati brinuti. Mi ćemo paziti na Clare." I hoće, pomislila je Avery. Naravno. "Dobro, ako završite u zatvoru, ja ću vam platiti jamčevinu." "Dobro je znati. I mogla bi mi poslati gore jednu veliku pizzu." "Svakako. Pa, dobro." Pričekao je dok nisu otišle i izvadio telefon iz dţepa. "Trebam te kod Bečka", rekao je Owenu. "Ne, ne zanima me što radiš." Zaklopio je telefon, sjeo i čekao.

Beckett je skakutao po stubama, laganih nogu. Prokleto dobar dan, razmišljao je - i sjajan pogreb. Kad se Clare vratila kući, proglasila je ljesove morbidnim malim umjetničkim djelima i zaradio je vrlo ukusnu večeru. Odlučio je zaokruţiti taj stvarno dobar dan s malo posla, pivom i utakmicom na sportskom kanalu. Ĉim je otvorio vrata, osjetio je miris pizze. "Isuse, samo se raskomotite, dečki. Je li to moje pivo?" "Sada je naše. Ostala ti je jedna kriška." Ryder je pokazao na kutiju za pizzu. "Ako ţeliš." "Večerao sam kod Clare. Što se zbiva?" "Sjedni", predloţio mu je Owen. Sjeo je. "Kad bi bilo nešto s mamom, vi ne biste bili ovdje s pizzom i pivom, ali nešto nije u redu." "Evo ovako. Pronašao sam Avery i brinetu pred vratima. Nakon malo plesanja ukrug Avery mi je rekla ono što je htjela reći tebi. Sam Freemont se jutros progurao u knjiţaru prije nego što je Clare otvorila. Bio je nasrtljiv." Beckett je suzio oči. "Što misliš pod tim nasrtljiv? Budi precizan." "Ja nisam bio tamo, ali Avery je vidjela kako je pritisnuo Clare uz pult." Beckett je polagano ustao. "Stavio je ruke na nju?" "Uplašio ju je", rekao je Owen. "Nije htio otići, nije se htio povući kad mu je rekla da se makne. Onda je Avery zalupala na vrata i pretvarala se kao da zove mene pa je zbrisao. "Ĉekaj!" viknuo je kad se Beckett okrenuo prema vratima. "Znaš li uopće gdje on ţivi?" Nije mogao misliti, ne s crvenom maglom koja mu se prevukla preko očiju. "Ja sam pronašao adresu", Owen je kucnuo po svom telefonu. "Ali mislim da odlazak tamo i pretvaranje njegova lica u krvavu kašu nije najbolja ideja." "Ja mislim", dobacio je Ryder. "Siguran sam. A ako i Beckett bude tako mislio nakon što porazgovaramo o svemu, pa većina pobjeđuje i ja se priključujem." "Daj mi tu jebenu adresu." "Dat ću ti jebenu adresu nakon što ti meni daš pet minuta. Ako ga propustiš kroz ruke, on će te tuţiti zbog napada. To je takva vrsta čovjeka" "Avery je rekla da će platiti jamčevinu." "Začepi, Ry. Sada ga samo ţeliš nalupati i ne razmišljaš o posljedicama. Ne krivim te",


dodao je Owen sa sjajem u očima koji je bio u suprotnosti s blagim glasom. Ali bit ćeš u zatvoru ili ćeš biti optuţen, a Clare će se još više uzrujati. I njena djeca. A on je, također, od one vrste ljudi - uvijek sam mrzio toga samodopadnog dripca - koji će se poslije iskaliti na Clare. Opet će je uplašiti, prijetiti joj ili je, jednostavno, ocrniti kao što je nekoć napravio Darli." Ryder ga je sredio zbog toga, je li tako?" odgovorio je Beckett. "Da, ali Darla nije imala djecu koja bi mogla čuti gadosti koje bi on mogao proširiti o njihovoj majci. Znaš da je to ono što bi on napravio." "I očekuješ da samo sjedim i ništa ne poduzmem." "Očekujem da ga posjetiš u tatinoj agenciji i porazgovaraš s njim. Ako ne moţeš zaplašiti to kukavičko kopile, nisi moj brat. Preplaši ga i moţda će je prestati proganjati. Ako ne prestane, budući da ćemo nadalje mi paziti na nju, mi ćemo se i pobrinuti za njega." "To je zaobilazni put do toga da ga namlatimo", komentirao je Ryder. "Sa svjedocima." "Ako do toga uopće dođe, i riješimo to s njim javno, ili pred svjedo cima, bit će poniţen. Dodatni bonus." "Moţda." Malo smireniji, Beckett je uzeo Owenovo dopola popijeno pivo. "Moţda." "Moraš razgovarati s Clare." Bijes se ponovno uskomešao. "Vjeruj mi, razgovarat ću s njom. Zašto mi, dovraga, to sama nije rekla?" "To bi bilo moje prvo pitanje", kimnuo je Ryder. "A moram se sloţiti i s onim što je Owen rekao prije nego što si stigao. Ona mora podnijeti ţalbu ili ga prijaviti policiji zbog maltretiranja kako bismo imali pisani dokaz. Dakle, hoćemo li razgovarati s njim ili ćemo ga izmlatiti?" Beckett je shvatio što je značilo ono mi, iako će samo on krenuti u akciju. "Razgovor prvo, batine poslije." "Dobro. Uzmi si svoje pivo", rekao je Owen i uzeo svoje natrag.


Clare je i toga jutra otvorila knjiţaru prije početka radnoga vremena. Ali vaj put je to napravila sa smiješkom na licu. "Hej. Upravo sam stigla. Kava će biti gotova za nekoliko minuta." "Nisam zbog toga došao." Beckett je zatvorio vrata za sobom. "Oh, nešto se dogodilo." Instinktivno je posegnula za njegovom rukom. "Neki problem u hotelu?" "Ne. Ţelim znati zašto mi nisi rekla za Sama Freemonta." Kvragu, ta brbljava Avery. Osjetila je kako joj se srdţba i razdraţenost penju u grlo. "To nije nešto o čemu sam htjela razgovarati." Otišla je iza pulta. Moţda on ne ţeli kavu, ali njoj je potrebna. Osim toga, to joj je dalo malu distanciju i priliku da nešto radi s rukama. "Misliš, to nije nešto o čemu ţeliš razgovarati sa mnom." "Ili uopće. To je bila neugodna situacija. Budući da radim s ljudima, povremeno dolazim u neugodne situacije." "Koliko često te neki kupac satjerao ovdje u klopku, samu, i stavio ruke na tebe?" "Nisam bila u klopci." Odbijala je misliti o sebi na taj način. Uhvaćena i bespomoćna. "A ja sam pogriješila što sam mu uopće otvorila vrata." "A zašto si ih, kog vraga, otvorila?" Predbacila si je to već desetak puta, ali ovako oštro izgovoreno pitanje udarilo ju je poput pljuske. "To je bilo automatski. Kupac na vratima i netko koga poznajem." "Netko tko te već i prije gnjavio." "Da, i, gledajući unatrag, nisam ga trebala pustiti unutra. Moţeš biti siguran da više neću ponoviti tu grešku. To sam jasno stavila na znanje, i njemu i Avery. Nije trebala otrčati k tebi. To je moja stvar." "Je li tako? Ja se trebam drţati po strani od tvog posla?" Ispustila je sitan zvuk nestrpljenja. "Nisam tako mislila." "To je ono što si rekla i tako sam shvatio, do zadnje riječi." Ponovno se osjetila uhvaćenom, ovaj put s previše brige i neprimjerenom ljutnjom. "Napuhao si to izvan proporcija." "Ne bih rekao. Svaki put kad ti ţelim pomoći oko nečega, moram te satima nagovarati da pristaneš." "Ne ţelim iskorištavati..." "Zašto dovraga ne? Spavamo zajedno - kad nam se pruţi prilika." "To ne znači da očekujem od tebe pomoć u stvarima koje mogu sama napraviti. Cijenim tvoju pomoć, ali to ne znači da ovisim o tebi ili da očekujem da se brineš za mene." Trenutak tišine otkucavao je glasno kao zvono. Kad su ljudi zajedno, oni se brinu jedni za druge. To je ono što ih čini parom. A parovi govore jedni drugima kad ih nešto preplaši," "Stvarno, Beckett, stvarno. Radiš iz toga veću dramu nego što jest. Avery..." "Ne prebacuj to na Avery. Je li Freemont otišao kad si mu rekla da ode?" "Ne." "Je li te prestao dirati kad si mu rekla da prestane?" "Nije me zapravo..." Da, dirao ju je. Što uz glupost dodaje i poricanje. "Ne. On više neće doći ovamo. Neće mu biti dopušteno. Upozorila sam i svoje osoblje." To boli, pomislio je. I samo ubada sve dublje. "Rekla si svojem osoblju, ali nisi rekla meni."


"Oh, Beck." Frustrirana i s rastućim osjećajem krivnje koju nije ţeljela osjećati, podignula je ruke u zrak. "Samo sam im rekla da je bio grub i neugodan i da mu je zabranjen ulazak. Nisam im prepričavala detalje. I znaš, tu nije riječ o tebi. Riječ je o meni." "Riječ je o nama. O povjerenju." "Ja ti vjerujem, naravno. Nisam ti ništa rekla jer sam znala da ćeš se uzrujati i razljutiti, i da će to postati velika stvar. Sada jesi ljut, i sve je naraslo kao balon. Sam je totalni kreten i izbacila sam ga iz svog dućana." "Bi li ga mogla izbaciti da nije naišla Avery?" "Došla je, prema tome..." "To nije odgovor na moje pitanje. Toliko bar zasluţujem. Iskren odgovor. A to bi trebala dati i sebi." Posramila se jer nije znala, nije bila sigurna u odgovor. "Mislim... mislim da bi situacija bila teţa i... neugodnija, ali..." "Neugodna." Gledao ju je u oči polagano kimnuo glavom. "To je riječ za to." "Natjerala sam ga da ode. Uvijek ga otjeram." "Uvijek?" Beckett je spustio ruke na pult između njih. "Evo, imamo još jednu novu riječ. Napravio je to i prije?" "Ne to, ne. Nasrtljiv je i, da, iritantan. I naporan. Moţda malo jeziv. On si je, jednostavno, zabio u glavu tu ideju da ću ja na kraju popustiti i izići s njim. Što se nikada neće dogoditi." "Je li ti dolazio u kuću?" Pomislila je na vikend s crijevnom gripom i umornom djecom. A to nije bilo prvi put. "Da, ali..." "Dovraga." "Beck, slušaj..." "On je više nego nasrtljiv, Clare. On te maltretira, i to mora prestati. Moraš otići na policiju." "Ne ţelim to. Jednostavno, ne ţelim." "Ti si pametnija od toga." Okrenuo se i otišao do polica s knjigama. Vidjela je da se bori zadrţati kontrolu. Kad se vratio, u očima mu je još uvijek bio plamen. "Objasnimo to. On dolazi ovamo kad si sama." "Ja sam ga pustila. Moja greška." "Nebitno. Prisiljavao te je, kao što je već i prije radio, da izađeš s njim. Odbila si ga. Zamolila si ga da ode. Nije htio. Onda te zastrašivao i pritisnuo te ovdje uz pult. Rekla si mu da prestane, on nije. Rekla si mu da ode, on nije. Stavio je ruke na tebe i ne moţeš biti sigurna što bi se dogodilo da nije naišla Avery. Je li to točno?" "Beck... " Nešto na njegovu licu zaustavilo ju je od daljnjih isprika. Jer je bio u pravu. "Da, točno. Ali nije me ozlijedio, nije čak bilo ni blizu toga." "Da Avery nije naišla, mogao je. Promisli o tome, pomisli na svoju djecu i kako bi njima bilo kad bi stvari izmakle kontroli i tebi se nešto dogodilo." "To nije pošteno. Nije pošteno uvlačiti dječake u to." "Vraga nije. Ako je riječ o tebi, onda se radi i o njima. Pozovi policiju, ispričaj im točno sve što se dogodilo. Ti ţeliš da te on prestane maltretirati. On te, očito, ne sluša. Moţda sljedeći put ne dođe u knjiţaru. Moţda ti se opet pojavi na kućnim vratima. Tvoja djeca vole otvarati vrata. Pomisli što bi se moglo dogoditi kad bi ga tko od njih pustio u kuću." "Sada me ti pokušavaš uplašiti. Dobar posao", promrmljala je. "U redu, pozvat ću policiju, reći ću im što se dogodilo. Uglavnom zato što si u pravu - on doista ne sluša što mu govorim. Ne uzima moje odbijanje za ozbiljno. Ako odem na policiju, moţda bi mogao


shvatiti." "Dobro, a ja imam osjećaj da će mene shvatiti ozbiljnije." "Znala sam." Gurnula ga je prstom. "Moraš se suočiti s njim, napraviti problem iz toga. Scenu." "Clare, za Boga miloga." U nekim drugim uvjetima, Beckettov ton - neka vrsta izmoţdene strpljivosti koju je često čula u svojem glasu kad su se klinci ponašali kao budale - bio bi joj zabavan. "Ovo jest problem. Misliš da ću ga izazvati? Pretući ga?" "Hoćeš li?" "Bilo bi mi zadovoljstvo i, priznajem, to bi bila moja automatska reakcija. Ali ne, neću to napraviti. Otići ću do njega i razgovarati s njim, objasniti mu da će, ako te nastavi uznemirivati, biti posljedica." "Znači, ako me bude opet uznemirivao, tada ćeš ga pretući?" Morao se nasmijati. "Uzlazna skala od mogućeg prema vjerojatnom. Clare, mi smo u vezi, ti i ja. Mnogo mi značiš. Govorim ti što ću napraviti jer, kako ja to vidim, kad je dvoje ljudi u vezi, kad im je stalo, oni razgovaraju jedno s drugim." Te riječi udarile su u neku ţicu u njoj, otvorile prolaz. Odlučila je misliti o tome poslije. "Ne vidim kako bi izazivanje sukoba moglo hiti rješenje." "Clare." Ĉvrsto ju je uhvatio za ruke. "Ja nisam izazvao sukob. Nisi ni ti. Sada treba napraviti ono što treba napraviti. Nazovi policiju. Ja ću napraviti ono što ja moram napraviti. Onda, ako Sam ima imalo zdravog razuma ili osjećaja za samoodrţanje, ostavit će te na miru." Lagano joj je stisnuo ruke pa ih pustio. "Moţeš se neko vrijeme ljutiti na mene", rekao je. "Ja sam još uvijek malo ljut na tebe. Preboljet ćemo to." "Znaš što sam oduvijek primjećivala kod tebe i tvoje braće? Tvrdoglavost i apsolutnu uvjerenost da znate svaki odgovor." "Kad znaš odgovor, onda nisi tvrdoglav. Samo si u pravu." Otišao je do vrata i otvorio ih. "Ţeliš li saznati još nešto o meni i mojoj braći? Mi se brinemo za ţene u našem ţivotu. Ne znamo drukčije." Izišao je van, zabio ruke u dţepove i prešao preko ulice. Bio je više nego malo ljut. Na nju, na jebenog Sama Freemonta, i cijelu šugavu situaciju. Ali znao je zadrţati samokontrolu kad je potrebno, čak i kad to ne ţeli. Prošao je kroz hotel traţeći braću. Zadovoljstvo od pogleda na svjeţu boju i zaposlene radnike nije se sasvim probilo kroz bijes koji je još uvijek ključao u njemu. Kad se popeo na kat, osjetio je miris kozje krvi i čuo otvaranje vrata iza sebe. "Ne sad", promrmljao je i nastavio se penjati. Pronašao je Rydera u kuhinji kako postavlja prvi ormarić. "Dobro, tu si. Pomogni mi." "Idem u Hagerstown." "Svejedno mi pomogni. Kako je prošlo s Clare?" "Ne poznaješ ljude dok ih ne upoznaš. Nije li to tata uvijek govorio?" Pridrţavao je ormarić uz oznaku na zidu dok je Ryder uzimao bušilicu. "Nisam prije primijetio koliko je tvrdoglava." "Dopusti mi da te nešto pitam. Koliko ţena znaš koje nisu tvrdoglave?" Beckett je malo promislio. "Dobro rečeno. Ali ipak će pozvati policiju. Ne ţeli to i ljuta je jer sam pronašao pravu polugu da je pogurnem." Ryder je probušio prvu rupu. "Upotrijebio si djecu, je li?" "To joj je slaba točka, da. Ali nisam rekao ništa što nije istina. I ljuta je što idem razgovarati s Freemontom."


"Rekao sam ti da to ne spominješ." "Tako ja radim. Tako se gradi odnos." "Gradi odnos." Ryder je frknuo i počeo bušiti drugu rupu. "Opet si čitao." "Popuši mi." Osvrnuo se jer je Owen došao na vrata. "Ljudi dolje kaţu da si prošišao ravno pokraj njih, pa pretpostavljam da si razgovarao s Clare." "Da, razgovarao sam. A sada idem k Samu." "Dobro. Jesi li siguran da ti ne treba podrška?" "Mogu izići na kraj s Freemontom." "Prvo je prakticirao bitku s Clare", rekao je Ryder dok je provjeravao je li ormarić ravno postavljen. "Pa", Owen je slegnuo ramenima. "Ona nije u pravu." "Ne znam kako je vama, momci, promaknula vaţna ţivotna okruţnica, ali to što ţena nije u pravu njoj ne znači baš ništa. Cvijeće", rekao je Ryder i nakesio se. "Neću joj kupiti cvijeće. Ona bi meni trebala kupiti cvijeće. Ona je pogriješila i nije me briga za prokletu okruţnicu." Izjurio je van a Ryder je samo zatresao glavom. "Znaš, za dvadeset dolara u ivančicama ili nečemu, bez muke bi izgladio sve probleme." "On se drţi principa." "Da, čovjek koji se drţi principa, ostane bez seksa." Završio je s prvim ormarićem i odmaknuo se da pogleda. "Postavimo ostatak gornjih." "Trebao bih se naći s Hope u deset sati. Moramo proučiti softver za rezervacije." "Pa što, moţe pričekati nekoliko minuta. Ne kaniš spavati s njom, je li?" "Isuse, ne." "Onda joj nećeš morati kupovati cvijeće ako zakasniš. Pridrţi mi ovo.

Na putu prema Hagerstownu Beckett se malo smirio. Znao je da mirni argumenti obično daju bolji rezultat nego bijesni sukobi. Samo se mora podsjetiti da ţeli rezultate, a ne satisfakciju. Lako bi on sredio mlitavog Sama Freemonta - to je već jedanput napravio, u drugom razredu, kad je taj ušljivi gad pokušao natjerati malog Dannyja Mosera da mu prepusti svoju zadaću. A za to mu je trebao samo jedan udarac. Prisjetio se i da je Freemont otišao plakati k ravnatelju Kleinu, ali uz Dannyjevo svjedočenje, Beckett nije upao u neku ozbiljniju nevolju. A Freemont se nakon toga drţao podalje od braće Montgomery. Zaustavio se na velikom parkiralištu i ušao ravno u salon s izloţenim automobilima. Odmah mu je ţurno prišao jedan prodavač. "Dobro jutro! Danas je divan dan za novi auto. Što biste ţeljeli pogledati?" "Nisam došao zbog auta. Traţim Sama Freemonta." Prodavačev osmijeh ostao je na licu, ali iz očiju je nestao sjaj. "On je vjerojatno otraga u svojem uredu. Mogu ga pozvati." "Ne, nije potrebno. Otići ću do njega. Gdje mu je ured?" Ĉovjek je pokazao rukom. "Tamo unutra, skrenite lijevo. On je na kraju hodnika. Kutni ured." "Hvala." Beckett je prošao pokraj niza trgovaca koji su radili na računalima ili razgovarali


telefonom. Pronašao je Sama s nogama na stolu kako lista časopis GQ4. Mogao je i misliti. "Oprosti što te prekidam, vidim da si u guţvi." Sam je podignuo pogled s časopisa. Prvo se pojavio podrugljiv podsmijeh, samo brzi trzaj usana dok je polagano spuštao noge na pod. "Traţiš novi kamionet? Imamo jedan osnovni, ekonomični model koji bi ti pristajao. Bez ukrasa, primjeren za radničku klasu." "Vrhunac umijeća prodaje." Beckett je ušao u ured i zatvori6 vrata. "Ostavi vrata otvorena." "U redu, ako ţeliš da svi čuju." Beckett je susretljivo otvorio vrata. Pomislio je da ostane stajati, onda se odlučio za leţerniji, čak nemarni pristup i sjeo. "Ako nisi došao kupiti auto, nemam vremena za tebe. Imam posla." "Da, provjeravanje posljednje mode za kravate. Ovo neće dugo potrajati, pa ćeš se moći vratiti svojem štivu. Prevršio si mjeru jučer s Clare." "Ne znaš o čemu govoriš." "Znam da si je - nazovimo to tako - salijetao. I nisi prihvatio ne kao odgovor. Zato sam ti došao objasniti. Ona nije zainteresirana za tebe." "Sada govoriš u njeno ime?" "Govorim za sebe. Ona je već rekla što je imala reći. Govorim u svoje ime i kaţem ti da je ostaviš na miru." "Ili što?" Sam je kvrcnuo po reveru svog sakoa. "Jesi li mi došao prijetiti? Misliš da me to zabrinjava?" "Da, mislim da te zabrinjava. Mislim da si dovoljno pametan za to. Prilično je jednostavno. Pokušavaš se nametnuti Clare. Ona to ne ţeli. Ti ćeš prestati s tim." "Ne primam naredbe od tebe." Testirajući ga, Beckett se pomaknuo u stolici i promatrao kako se Sam trgnuo unatrag. "Iznosim činjenice. Clare je zabranjena zona. To je sve." "Zato što ti tako kaţeš? Zato što se ona odlučila malo vucarati s tobom?" Lice mu je pocrvenjelo, a na obrazima su se pojavile purpurne pjege u skladu s bojom njegove kravate. "Tebe se ne tiče jesmo li jučer Clare i ja imali mali nesporazum ili nismo." Neki se ljudi mijenjaju, shvatio je Beckett. Bio je prilično siguran da je Sam upotrijebio taj isti imali-smomali-nesporazum gambit kad je ravnatelju Kleinu objašnjavao maltretiranje Dannyja Mosera. "Tiče me se, u potpunosti, a ona upravo sada objašnjava vaš mali nesporazum gradskoj policiji." Samovo se lice još više zaţarilo, a onda je naglo izgubilo boju. "Ona to ne bi napravila." "Ne prilazi joj više. Ti ne ţiviš u gradu, Sam. Tako i tako nemaš što traţiti u Boonsborou." "Što, ti si vlasnik grada?" "Mislim da mi Clare znači više od Dannyja Mosera. Premda mi je i on bio drag", rekao je Beckett leţerno. "I još uvijek je. Ali, ako ikada ponovno pokušaš nešto s Clare, saznat ćeš koliko mi ona znači." Beckett je ustao. "Zaţalit ćeš što si mi prijetio." "Nisam ti prijetio. I neću. Samo se nadam da me nećeš staviti u poloţaj kad budem morao nešto poduzeti. Lijepa kravata", dodao je i nemarno izišao van.

Nije joj kupio cvijeće - to bi bila prevelika kapitulacija. Kupio joj je lončanicu. Biljka 4

GQ (Gentlemen’s Quarterly) - modni časopis namijenjen muškarcima.


nije cvijeće, iako ima cvijeće na sebi. Uz nju je priloţio karticu. Bez prolivene krvi. Beckett To nije isprika. To je izjava i znak paţnje. Nema razloga da se ijedno od njih ljuti kad su oboje napravili ono što je trebalo napraviti. Odnio je biljku ravno u knjiţaru, uglavnom zato da je njegova braća ne vide i ne počnu ga zadirkivati. "Clare je otraga s jednim kupcem", rekla mu je Cassie. "Reći ću joj da si došao." "Ne treba, samo ću joj ovo ostaviti. Moram se vratiti na posao." "Tako su lijepe. Volim afričke ljubičice. Kojim povodom?" "Ništa posebno." "Samo tako? Ti su najbolji." "Da, pa, moram ići." Pobjegao je. Kad je stigao na drugi kat, Ryder je već bio pri kraju s poslom. Ĉinilo se pomalo nadnaravno, kao da je prošao kroz mali vremenski procijep. "Dakle?" "Bio je tipično svoj, kao i obično Šupak. Ali primio je poruku." "Dobro, sad bismo se moţda mogli koncentrirati na posao." "Moţe." Radili su sve do kasnog poslijepodneva. Baš je završavao s postavljanjem prečki u sobnom ormaru kad je čuo ţenske glasove. Izvirio je van i ugledao Hope, Avery i Clare zbijene u kuhinji. "Moje dame." "Owen je rekao da ste vjerojatno završili s kuhinjom." Hope je otvorila jedan ormarić. "Dobro je ispalo." "Poslije ćemo je odvući da pogleda namještaj", rekla je Avery, "ali čule smo da pločice upenthouseu izgledaju sjajno. Htjele bismo ih vidjeti." "Još uvijek rade na njima, ali moţete zaviriti." "Vi krenite", rekla je Clare gledajući u Becketta. "Doći ću za minutu." Avery je iza Clareinih leđa pokazala Beckettu podignuti palac i izgurala Hope iz stana. "Ti i Avery ste u redu?" "Obje su se udruţile protiv mene. Brinule smo se za tebe i takve stvari. Teško se prepirati sa stvarnom i iskrenom zabrinutošću. Ali dala sam im jezikovu juhu, kao i tebi." "Što je policija rekla?" "Razgovarala sam s Charliem Reederom. Priča mu se nije dopala, kao ni tebi. Ipak, ne moţe puno toga napraviti. Ja sam pustila Sama unutra, a on me nije ozlijedio. Nije mi prijetio. Ali imaju to u dosjeu i, u slučaju da se vrati, mogu traţiti zabranu prilaţenja. Oni će razgovarati s njim. Ĉini se da tako utječem na ljude. "Stvarna i iskrena briţnost." "Mmm. A ti si razgovarao sa Samom." "Popričali smo i on zna kako stvari stoje. Bilo je brzo, jednostavno, konkretno." "I bez krvi, sudeći prema afričkim ljubičicama." "Točno." "Kupio si mi biljku kako bi me smekšao?" Odloţio je alat i prišao joj. "Kupio sam je kako bih ti objasnio da se nemamo oko čega svađati." "Upalilo je. Kao i nešto što si mi rekao kad si mi drţao bukvicu." "Nisam ti... moţda jesam." "Rekao si da ljudi govore jedno drugomu o svojim problemima. Morala sam se zapitati jesam li zaboravila što znači biti u paru. Ali, čak i kad sam bila u braku, Clint je rijetko bio kod kuće. A, dok je bio na putu, ja mu nisam govorila o problemima na domaćoj


fronti. Zašto bih ga zabrinjavala sitnicama kao što su dječje temperature, krov koji propušta ili pokvarene slavine?" "Naviknula si rješavati stvari na svoj način." "Kako bi mi on mogao pomoći ako mi se pokvari auto u Kansasu, a on je dolje u Iraku?" Beckett ju je pogledao dugim, mirnim pogledom. "Ja nisam u Iraku." "Ne, a ja više nisam u Kansasu." Raširila je ruke pa ih pustila da padnu. "Nisam toliko zaboravila kako je biti u paru, koliko je moje iskustvo u tome različito od tvojega. Moţda drukčije nego kod većine ljudi. Ja sam dugo ovisila samo o sebi." "Ali više ne moraš." Obuhvatio joj je lice dlanovima. "Pretpostavljam da znaš riješiti problem sa začepljenim odvodom." Kratko se nasmijala. "Moţeš mi vjerovati na riječ." "Ali, ako ti propušta krov, ne moraš se ti penjati po ljestvama i popravljati slomljeni crijep." "Dakle, sve je u stupnjevima. Moţda će mi trebati malo vremena da pronađem mjeru." "Imamo vremena. Jesmo li sada u redu?" "Blizu toga, u svakom slučaju. Svađe me uvijek neko vrijeme ostave napetom. Dođi danas na večeru - to je moja verzija lijepe lončanice. "Volio bih to." Spustio joj je ruke na ramena. "Uvijek ću biti ovdje za tebe. Nadam se da ćeš to prihvatiti. Moţda će ti se pokatkad i svidjeti." "Sviđa mi se." Podignula se na prste i poljubila ga. "Sviđa mi se Mi." "To je dobar početak." "Vidimo se navečer." Ponovno ga je poljubila. "Hvala za biljku." "Nema na čemu." Vratio se poslu na ormaru i namirisao kozju krv. "I ti si došla? Ne smeta mi društvo. Stvari su opet na svome mjestu." Oraspoloţen, pretresao je ormar kako bi provjerio stabilnost. "Ĉvrsto i na svome mjestu", zaključio je.

Dobro raspoloţenje nastavilo se i dalje, na obiteljskom sastanku nakon posla. Uţivao je u ţamoru glasova koji su odjekivali kroz zgradu dok su obilazili prostorije. Prije odlaska do Clare ostalo mu je upravo dovoljno vremena da otrči do kuće i istušira se. Teško je bilo zamisliti nešto bolje od triju dječaka ţeljnih igre i lijepe ţene koja mu priprema večeru. A kad tomu dodaš i malo vremena provedena s tom istom lijepom ţenom nakon što su klinci otišli na spavanje, e pa to je savršen kraj jednoga stvarno dobrog dana. Prebrodili su kvrgavi teren i usput su saznali nešto novo jedno o drugome - stvari o kojima prije nisu ni razmišljali. Ona nije bezbriţna djevojka kakva je bila kad se prvi put zagledao u nju u srednjoj školi. Znao je to, naravno, kako ne bi znao? Ali, upoznati - stvarno upoznati - osobu kojom je ta djevojka postala - bilo je kao drugo zaljubljivanje - ali sada mnogo dublje. Sa šesnaest godina upoznao je ljubavnu bol, zaljubljenost u Clare Murphy, djevojku koja je pripadala nekomu drugomu i za koju on nije bio ništa više od usputnog poznanika. Iskusio je miješane osjećaje prema mladoj udovici koja se vratila kući s dvoje male djece i s trećim djetetom na putu. Osjećaje je mogao pokazati samo kroz prijateljstvo, nešto što je ona


prihvaćala i uzvraćala. A sada je upoznao radost i frustraciju sapletanja preko tih sigurnih osjećaja u onaj isti ţar kakav je osjećao kao tinejdţer. Ĉudo je, razmišljao je, kako su ti osjećaji preţivjeli više od desetljeća. Potiskivani, ignorirani, zanemarivani. Ali uvijek su bili negdje unutra, čekali. Stajao je neko vrijeme uz prozor i gledao prema hotelu. Ustrajnost, pomislio je. Neke su stvari stvorene da budu ustrajne. Bez obzira na sve, srce uvijek ustraje. Otišao je na spavanje nestrpljiv da se suoči s promjenama - i vidi kako će sve to na kraju ispasti. I probudio se u istome vedrom i optimističnom raspoloţenju. Sve dok nije došao na parkiralište iza Veste i vidio probušene gume na svom kamionetu, a lim s vozačke strane nagrđen pakosnim, dubokim ogrebotinama.


Beckett je stajao s braćom na parkiralištu i proučavao štetu. "To nije samo andalizam", rekao je Ryder. "Ovo je vrlo osobno i ekstremno." "Shvatio sam." Beckett je šutnuo jednu od upropaštenih guma. "Jasno i glasno." "Onda znaš i tko je to napravio." "O da, to nije teško povezati. Trebao sam gadu izbiti zube, točno tamo u uredu. Jebena kukavica. Morao se ušuljati ovamo, usred noći. To? To je za srednju školu, ne za odrasle ljude. Oguliti boju, razrezati gume." "Neki ljudi nikada ne odrastu", primijetio je Owen, "ne razviju se. Rekao bih da je on jedan od njih." U glasu mu se osjećao tih, uţaren gnjev. "Ne moţe se suočiti s tobom, pa se ušuljao ovamo i uništio ti auto. Klasična osveta sitne duše." "Hvala ti, doktore Freud", promrmljao je Beckett. "Samo kaţem. A kaţem i ovo: moţda znamo tko je to napravio, ali, osim ako ga netko nije vidio... Sranje, Beck, ovo zaudara. Trebao bi iz ovih stopa otići tamo i razbiti mu njušku." "Moj glas je za", rekao je Ryder. "Ali imamo istu situaciju kao i prije. Ti ćeš završiti u zatvoru, a njegovo će se lice oporaviti." Osvrnuli su se jer se dovezao zamjenik šerifa. Owen je stavio ruku na Beckettovo rame. "Vidjet ćemo što će Charlie reći." "Ovo je ušljiv početak dana." Charlie Reeder, visok i mršav kao motka, zvijezda njihova školskog košarkaškog tima, izišao je iz automobila. Prišao im je i gurnuo ruke u dţepove. "Kvragu, Beck, to je prokleta sramota." "Je li to sluţbena izjava gradskoga policijskog odjela?" Charlie je otpuhnuo. "To je osobna poruka, i dodao bih, vrlo gnjevna osobna poruka. Napisat ću prijavu. Ti si osiguran, je li tako?" "Da, da." Mršteći se, Charlie je obišao oko kamioneta i primijetio još jedan niz ogrebotina na suvozačkoj strani. "Ako budeš traţio odštetu, morat ćeš dovesti ovamo nekoga iz osiguranja da to pogleda. Ja ću fotografirati štetu za policijski uviđaj. Kad si sinoć ostavio auto?" "Oko deset sati." "Vesta je bila otvorena još sat vremena nakon toga." Zamjenik se počešao po vratu i obišao oko vozila. "Jesi li ikoga vidio na parkiralištu?" "Nekoliko automobila, ali ne ljude. Ah, auto Davida Metznera - da prilično sam siguran. On je vjerojatno radio do zatvaranja." "Razgovarat ću s njim i sa svima koji su radili u večernjoj smjeni. Kad si primijetio da je auto oštećen?" "Oko četvrt do sedam." Charlie je bacio pogled preko ceste. "Razgovarat ću i sa stanarima koji imaju pogled na parkiralište, moţda je netko nešto vidio. Moţda nam se posreći." "Mi svi znamo tko je to napravio, Charlie", javio se Ryder. "Svi u gradu poznaju Beckov auto, znaju gdje parkira svaku večer. A ima problema samo s jednom osobom." "Znači, misliš da je to bio Freemont? Zbog Clare?" "Da. I zato što sam otišao do njegova ureda i rekao mu da se drţi podalje." Charlie je opet puhnuo. "Zašto si išao k njemu?" "Netko maltretira Charlene, uplaši je, stavi ruke na nju, što bi ti napravio?"


"Istu vraţju stvar." Charlie se podbočio o koščate bokove. "Moţda se slaţem s tobom. Mogla su to biti djeca, mogao je biti neki pijani kreten, ali nitko drugi nije prijavio štetu takve vrste. Ĉini se da si baš ti bio meta. Nesluţbeno, to nalikuje stilu Sama MustreFreemonta. Ali, osim ako ga netko nije vidio, bit će teško dokazati." "Moţda je ostavio otiske prstiju." Charlie je iskosa pogledao Owena. "Da, a moţda se popišao na gume i ostavio svoj DNK. Kad bismo tu imali CSI odjel, Freemont bi bio u buksi još prije kraja radnoga vremena. Gledajte, napravit ću sve što mogu i pogurat ću stvari najviše što mogu. Osobno ću razgovarati s Freemontom. Ali iskreno vam kaţem, nema puno šanse." "Da, tako sam i mislio." "Fotografirat ću stanje, uzet ću tvoju izjavu, napisat ću izvještaj. Razgovarat ću s ljudima - i malo ću pogurnuti Freemonta." "Zahvaljujem. Moţda se sad ispuhao. Ili bar skrenuo pozornost s Clare na mene. I to je već nešto." "Učini nam uslugu." Charlie je pljesnuo Becketta po ramenu. "Drţi se podalje od njega. Ako vidiš da se smuca ovuda, oko Clare, bilo gdje u gradu, pozovi me. Ja ću preuzeti dalje. Sad nazovi agenta osiguranja i daj mu moje ime. Pobrinut ću se da dobije kopiju policijskog očevida." Beckett je dao sluţbenu izjavu i potom se vratio u stan da obavi razgovor s osiguranjem. Kad je konačno stigao u hotel, vijest se već proširila među radnicima. Primio je mnogo sućutnih pozdrava i mnogo pravedničkog gnjeva - i cijeli lonac savjeta. Pustio je da se sve to otkotrlja preko njega i istresao frustraciju s alatom. Zamišljao je Freemontovo samozadovoljno lice svaki put kad bi zabio čavao u drvo. Nije puno pomoglo, ali je bilo bar nešto. Gnjevna Clare koja je uletjela u hotel, bilo je već nešto mnogo bolje. Dohujala je do ljestvi smrknuta izraza na licu i uhvatila se za prečku. I tada je saznao nešto novo. U gnjevu su joj oči bile zelene i sjajne kao u mačke. "Ĉula sam čim sam stigla u grad, ali sve do sada nisam mogla izići iz knjiţare. Taj prokletnik! To je baš njemu slično. Sada ga ja ţelim udariti." "To bih volio vidjeti." Spustio se s ljestava, a smiješak mu se vratio na lice. "To nije smiješno." "Ne nije. Ali to su samo probušene gume i malo boje." "Nije u tome stvar", ţustro je rekla, a stolar koji je radio s Beckettom neprimjetno je napustio prostoriju." "Ne, ali to je bio jedini način na koji mi je mogao nauditi. Kad stavim na stranu ljutnju, to nekako dobro djeluje na ego." "Oh, kvragu." "I još ovo. Ti nikada ne psuješ. Utješno je čuti da psuješ zbog mene. Moj ego je porastao za još nekoliko centimetara." "Napravio je to samo zato što si ti otišao tamo i izazvao ga." "Da, i?" "A to nisi trebao napraviti." "Jesam, Clare. Trebao sam." "Muškarci." Mahnula je rukama po zraku i počela koračati ukrug. "Muškarci, muškarci, muškarci. Pretpostavljam da sada moraš opet otići do njega i dignuti još više prašine oko te glupe priče." Nakrivio je glavu kao da razmišlja. "Mogao bih pustiti da me odgovoriš od toga." Nasmijao se kad se okrenula i zagledala se u njega. "To bi dobro djelovalo i na tvoj ego. Drago mi je ako mogu pruţiti uzvratnu uslugu."


"Nisi planirao ići k njemu." "Uţivao sam zamišljajući kako ga izvlačim van iz ureda i nokautiram pred suradnicima i zaprepaštenim kupcima. On moli za milost, ţene padaju u nesvijest. Dobra slika." "Muškarci", ponovila je. "Vi ste samo dječaci u velikom pakovanju." "Moţda, ali kad bih to napravio, Owen bi dobio priliku da mi natrlja nos s rekao sam ti. Nakon što plati jamčevinu. Ne ţelim mu dati tu satisfakciju." Duboko je uvukla zrak i nastojala se smiriti. "Dobro, i to je nešto. Tako mi je ţao, Beck." "Pa mislim da će biti vrijedno gnjavaţe ako on zaključi da je time poravnao račune. A na zimu sam tako i tako trebao kupiti nove gume." Prišla je i obujmila mu lice. "Moj heroj", promrmljala je i njeţno ga poljubila. "To je sve što dobijem? Za četiri gume i lakiranje?" Nasmijala se i ponovno ga poljubila. "To je najbolje što mogu, u ovim okolnostima." Odmaknula se i mahnula prema kupaonici iz koje su dopirali glasovi radnika. "Imamo mnogo drugih soba." Zatresla je glavom i prišla bočnom zidu. "Sviđaju mi se boje." Smirenija, polagano je obišla apartman. "Pokušavam dokučiti koja će mi soba biti najdraţa i ne mogu. I koju ću sobu izabrati kao dar roditeljima za godišnjicu braka. Ne mogu ni to." "Izaberi jednu za nas. Ja ću rezervirati." "Teţak izbor, ali promislit ću. Sad se moram vratiti natrag." "Jesi li za večeru? Povest ću tebe i dječake nekamo van." "Knjiţevni klub, ali hvala. Ah, sutra kitimo kuću za Dan vještica. Navrati, ako te to zanima." "Šališ se? Majstor sam na tom polju." "Odlično, onda moţeš izdubiti bundevu. Dječaci su već dovoljno veliki i primjećuju koliko sam loša u tome. Navrati poslije do knjiţare. Ĉastim te kavom." "Moţe. Oh, i hvala za onaj bijes." "Nema na čemu." Nisu to bila loša dva dana, sve u svemu. Kad je riješio gnjavaţu s autom, sve drugo je bilo baš kako treba. Napose sada, kad je stajao s braćom na ulici preko puta hotela, baš kao i onoga jutra kad su skinuli ceradu sa zgrade. Sada su gledali u završenu fasadu i natpis Hotel BoonsBoro Na Trgu "Dobro izgleda", rekao je Owen. "Izgleda vraški dobro", bilo je Ryderovo mišljenje. "Sad samo moramo sve to dovršiti, namjestiti, naći osoblje i popuniti gostima." Beckett je gurnuo ruke u dţepove. "Sitnica, u usporedbi s onim s čim smo krenuli." Pogledao je niz ulicu i pokazao glavom na ploču ispred galerije. "I to je dobro." "Mama i Madeline kunu se da će biti spremne za otvaranje u petak navečer." "Sve dok se mi samo trebamo pojaviti i pojesti sendviče." Ryder je kimnuo prema zgradi s druge strane hotela. "Znate li da je mama već počela planirati pekarnicu tamo?" "Jedno po jedno. Zasad uţivajmo u ovome", predloţio je Beckett. "Uţivat ćemo kad sve bude gotovo." Ryder je pogledao na sat. "A sada samo gubimo vrijeme." "Ja danas radim s Hope i s informatičarom na instaliranju softvera." "Kad si kod toga, nazovi Franka.", rekao mu je Ryder. "Reci mu da smo spremni za preuzimanje parketa." "To mi je već na popisu. Beck, moţeš li ti provjeriti stanje u galeriji? A usput nam


moţeš donijeti kavu. Hladno je danas." "Za noćas su najavili prvi mraz, a još uvijek nismo gotovi s radovima na eksterijeru. Nemoj se ušuljati s Clare u skladište", rekao je Ryder i krenuo preko ulice. "Radno vrijeme vrijedi za sve." "Da, da." Ostao je još trenutak stajati i uţivati u pogledu, a onda krenuo prema galeriji. Morao je priznati da baš dobro izgleda. Toplo i srdačno, s veselim zidovima, vitrinama s keramikom i ručno rađenim nakitom, slikama na zidovima. Porazgovarao je s Madeline koja je otvarala kutije i punila police izlošcima i zapisao nekoliko stvari koje je još trebalo obaviti prije otvaranja. Zataknuo je mapu pod pazuho i krenuo prema knjiţari. "Hej, Romeo. Clare je na katu." Pogledao je Charlene - ţenu Charliea Reedera - i podignuo obrvu. "Romeo?" Napućila je usne i cmoknula prema njemu. "Baš si sladak." "Točno. I trebam tri kave, velike. Idem gore pozdraviti Clare dok ne bude gotovo." "Bit će joj drago." Beckett je stresao glavom kad mu je namignula i upitao se što to ovih dana stavljaju u kavu. Popeo se škripavim stubama do ureda. Clare je podignula prst sa slušalicom na uhu i ponudila mu velik, blistav osmijeh. Prišao je prozoru čekajući da završi razgovor, i sa zadovoljstvom još jedanput pogledao natpis na hotelu. "Beck." Okrenuo se, a ona mu se bacila u zagrljaj. "Hvala ti", rekla je i zatekla ga dugačkim poljupcem. Što god to ovdje stavljaju u kavu, zaključio je, ţeli i on malo. "A za što to?" "Za cvijeće. Prekrasno je. I tako divno iznenađenje. Izvela sam ono što Liam naziva vriskom djevojčica i morao me utišati uzvratnim borbenim zovom. Bila je to prava scena." Ĉvrsto ga je zagrlila i protrljala obraz uz njegov. "Ali trebao si ući u kuću. Napravila bih ti doručak." "Kakvo cvijeće?" Nasmijala se, a onda se malo odmaknula. "Kao da ne znaš. Ruţe koje sam jutros pronašla na pragu." "Clare, ja ti nisam poslao cvijeće." "Ali bilo je... Što?" "Nisam ti ostavio nikakvo cvijeće pred vratima." "Ali u poruci je pisalo..." "Što?" "Uvijek mislim na tebe. O, Boţe." Koljena su joj popustila i morala je sjesti. "Bila je kutija, obična bijela kutija, na stubama. Unutra su bile ruţe i poruka. Zabrinula sam se da će povenuti jer je bilo jako hladno, ali mislim da nisu bile dugo pred vratima. Bile su svjeţe. Bile su prekrasne. Ali nisu bile od tebe." "Jesi li ga vidjela?" "Ne. Pa, moţda jučer u trgovini. Na trenutak mi se učinilo da sam ga vidjela." "Nisi mi to rekla." "Nisam bila sigurna. Zapravo, pomislila sam da to umišljam." Zgrabila je Becketta za ruku. "Ali, molim te, nemoj ništa poduzimati..Bit će još gore ako mu počnemo pridavati previše paţnje." "Nazovi Charliea. Sljedeći put, ako ti se učini da ga vidiš, pozovi me." "Hoću. Obećavam. Ja... On mi je već prije slao cvijeće." "Kada?"


"Za moj rođendan. Uvijek crvene ruţe, kao ove, ali stvarno sam mislila... A prije se uvijek potpisao. Beck, u trgovini sam stvarno pomislila da mi se samo čini. Nisam vjerovala da će se pojaviti - nakon onoga što se dogodilo. Mislila sam da je to samo paranoja." "Gdje još?" upitao je Beckett mrtvački mirnim glasom. "Gdje još se pojavio?" "Oh." Zaljuljala se u stolici i protrljala sljepoočice. "Kad počnem razmišljati na taj način... Dobro, naletjela sam na njega nekoliko puta u trgovačkom centru, ali stalno susrećem ljude koje poznajem i nisam obraćala pozornost. Ispred banke, više nego jedanput." Promatrao ju je kako se prisjeća, gledao je kako postaje sve bljeđa i bljeđa. "Na parkiralištu ispred ljekarne, u rasadniku kad sam kupovala biljke. I još na nekim mjestima. Da, sada uviđam. Pojavio bi se uvijek kad sam bila sama. Nikada kad sam s djecom, ili s Avery, ili s roditeljima, ili s nekim drugim." Zašutjela je na trenutak. "To nije slučajnost." "Ne, sasvim sigurno, nije. To je uhođenje. Ispričaj sve Charlieu. I, Clare, navratit ću do tvoje kuće svaki dan nakon posla, sve dok to ne riješimo. "Ne protivim se. Cvijeće." Stresla se i ovila ruke oko sebe. "Nešto nije u redu s čovjekom koji nakon svega ovoga šalje cvijeće. To nije samo dosađivanje." "Mislim da nikada i nije bilo. Svakako ispričaj o ovome Charlene i ostalima. I nemoj ostajati sama u knjiţari." "Boţe." Protrljala je čelo. "U pravu si. Samo se moram sabrati i promisliti o svemu. Odmah ću nazvati Charliea." "Bit ću preko puta, na gradilištu. Imaj telefon pri ruci." "Hoću. I, Beck? Ĉuvaj se." "Ne brini se." "Ali brinula se. Ĉak i nakon razgovora sa zamjenikom šerifa, brinula se. Nazvala je Avery i na prijateljičino inzistiranje otišle su zajedno po kutiju, poruku, cvijeće - i sve su to odnijele u policijsku stanicu. "Beckett je u pravu. Sam je kukavički gad, ali bolje je da nisi sama - ni na poslu ni kod kuće. Nigdje, za sada." "Avery, ne misliš stvarno da bi on mogao još nešto pokušati?" "Iskreno, ne znam, ali nećemo riskirati. Zaključavaj auto - i kuću, naravno. Ne samo kad ideš nekamo ili preko noći. Obećaj." "Ne moraš se brinuti za to. Neću to ignorirati, ali pustit ću Sama da tako misli. Ako bude mislio da to ne utječe na mene, vjerojatno će prestati." Moţda da, moţda ne, pomislila je Avery i promatrala Clare dok je odlazila prema knjiţari. Pričekala je dok nije ušla, a onda poţurila preko ulice do hotela. Pronašla je svu trojicu braće Montgomery na sastanku u napola završenoj kuhinji. "Izgleda sjajno", kratko je rekla. "Moramo razgovarati." "Mi smo upravo usred nečega", rekao je Ryder. "Doći ćemo k tebi za sat vremena. Kakvu to vraţju boju kose imaš ovaj tjedan?" Avery je prešla rukom preko glave. "Trešnja. Malo je intenzivnija." "Što nedostaje tvojoj prirodnoj boji?" upitao je Owen. Nosila sam je gotovo trideset godina. Imaš li ti išta što si nosio trideset godina? Ali nisam zbog toga došla. Moramo razgovarati. Sada. Clare i ja odnijele smo ono prokleto cvijeće u policijsku postaju, ali ne znam što bi oni mogli napraviti." "Ne znam ni što mi moţemo napraviti." Owen je sklopio metar i gurnuo ga u dţep. "A ono što bismo ţeljeli napraviti donijelo bi nam pet do deset godina." "Slomiti mu noge nije rješenje, naţalost. Gledajte, Sam pati od tih opsesija. Prije nekog vremena pikirao je na mene."


"Kada?" brzo je upitao Owen. "Što?" "Onda kad sam tek otvarala restoran - prije nego što se Clare vratila. I nije bilo sumanuto kao ovo. Znao je dolaziti dok sam radila na preuređenju. Ljudi su ulazili i izlazili po cijeli dan. Rekla bih mu da mi smeta ili da sam zaposlena, ali to nije koristilo. On je kao prokleta pijavica." "Zašto to nisi nikomu spomenula?" Slegnula je ramenima. "Nije dugo trajalo, moţda nekoliko tjedana. Slušaj, Clare je prirodno uljudna; moja uljudnost brzo se istroši. Izliječila sam ga jedan dan kad sam mu rekla da će mu Luther zgnječiti muda ako me ne ostavi na miru. Luther je u to vrijeme radio na ventilaciji. On ne bi ni mrava zgazio, ali izgleda kao da bi mogao." "Pametno", Owen je kimnuo glavom. "Da, i djelovalo je. Ali ova stvar s Clare traje predugo i nekako je jezivije. Imam loš osjećaj u ţeludcu. A ja vjerujem svom ţeludcu." "Svi radnici iz ekipe jednim okom paze na Freemonta, a drugim na Clare. Kao i gradska policija", dodao je Beckett. "Ja sam ga upozorio. Charlie Reeder ga je upozorio." "Znam to, kao što znam da ga je to samo potaknulo da eskalira. Poslati joj cvijeće nakon što mu je poslala policiju na vrata? On je poremećen. I ne znam što bih poduzela. Mrzim kad ne znam što da radim." "Upozori njene susjede. Tako će još više ljudi paziti na nju." Owen se zagledao u Rydera i namrštio. "To je dobro, ali ne samo susjede. Proširi riječ po gradu, posvuda. Svi vole Clare. Imamo ovdje cijelu zajednicu koja moţe paziti na nju." "Oduvijek sam znala da ti imaš mozak", rekla je Avery s odobravanjem i osjetila kako joj čvor u ramenima popušta, prvi put tog dana "To je nešto. Zvuči pozitivno." "Ja ću večeras otići do nje, a imam i nekoliko svojih ideja, uključujući instaliranje detektora kretanja." Avery je kimnula glavom i ramena su joj se posve opustila. "Dobro, to mi se sviđa. Još pozitivnije. Idem sad natrag i moţete računati da ću proširiti riječ u restoranu."

Beckett je instalirao svjetla, ispred i iza kuće. Procijenio je da mu je uz ‘pomoć’ dječaka trebalo samo dvaput više vremena nego što je bilo potrebno. Ali dobio je još jedan obrok, i satisfakciju da vidi olakšanje na Clareinu licu. Usto, bilo ih je zabavno gledati kako trče oko kuće prije spavanja i vesele se svaki put kad bi aktivirali svjetla. Ali morao je priznati, još više su mu se svidjele druge dvije ideje i sljedećeg dana pokazao ih je Clare kad je došao u knjiţaru. Pronašao ju je u spremištu kako popunjava police. "Hej, ovdje su dva mladića koje bih ti ţelio predstaviti." Clare se okrenula s knjigom u ruci. "Oh, preslatki su. Gdje si ih nabavio?" Još dok je govorila, odloţila je knjigu i čučnula. Oba psića shvatila u to kao poziv da se dogegaju do nje i poliţu joj lice. "Vidi ti njih, velike dečke. Beck, kako ćeš moći drţati dva psa u stanu. To su labradori?" "Mješanci labradora i retrivera, kao i mamini. To su braća. Imaju pet mjeseci. Cijepljeni su i naučeni su na ţivot u kući." "Da, dobri dečki." Ĉeškala ih je i protrljala im svilenkaste uši. "Slatki su, ali zar im ne treba prostora za trčanje i..." Zašutjela je i pogledala ga suţenih očiju. "Ti ih ne kaniš drţati u svojem satanu." "Trebaju im djeca." "Beckett..." Oči su joj se suzile u uske proreze. "Koje ti je srednje ime?" "Ah, Riley."


"Beckett Riley Montgomery." Nakesio se. "Vau, cijeli arsenal Velike Mame." "To je tek prvi plotun." "Dječaci trebaju pse, psima trebaju dječaci." Ugasio je cerek i iskušao neduţni osmijeh. "Razmišljala si o nabavi psa za dječake." "Razmišljala sam - da. O psu - jednina." "Oni su braća", podsjetio ju je. "Ne moţeš razdvajati braću." Ĉučnuo je do nje i protrljao rukom jednog psića. "Slomila bi im srca. Osim toga, pravit će jedan drugome društvo dok su klinci u školi. To bi bilo kao da dva mala djeteta ostaviš vani na milost i nemilost." "Oh, prestani." "Treba im dobar dom, obojici. Ako ih ti ne ţeliš, ja ću ih zadrţati." "U svom stanu?" "Pa." Slegnuo je ramenima. "Ne ţelim ih razdvajati ni ostaviti u limbu." "Ovo je prepad." "Ovi psi su odlični za djecu. Lojalni, dobroćudni. Vole se igrati i mogu podnijeti buku koju proizvode tri dječaka." "Istraţivao si, je li?" "Aha. Nešto malo. Mama zna ljude koji znaju ljude. Plus, upozorit će te ako se tko smuca oko kuće. Psi, čak i dobroćudni kao ovi, obeshrabrit će svakog uljeza. Bio bih mnogo mirniji kad bih znao da imaš pse u kući." Manji psić poloţio je šapu na Clareino koljeno i tuţno se zagledao u nju. Uzdahnula je i Beckett je znao da ju je pridobio. "Klinci će poludjeti od sreće. Boţe, ako ih uzmem, morat ću nabaviti stvari za njih, zdjelice, igračke, upute za dresiranje. Psihijatrijsko vještačenje za sebe." "U autu imam sve što ti treba. Hranu, zdjelice, igračke. Vidiš, već imaju ogrlice i uzice." "Ništa nisi prepustio slučaju. Naviknuti na kuću, rekao si?" "Da." Mislio je da je bolje ne spomenuti kako mu se jedan od njih već popiškio na čizmu. "Ah, moţda im se zalomi još koja nezgoda dok se privikavaju na novi prostor." "Što ću s njima kad zahladi? Ja ovdje, dječaci u školi... Morat ću ih ostaviti vani na dvorištu." "Sagradit ćemo im kućicu." "Hoćemo?" "Naravno. Bit će zabavno." "Oh, Beck." Predala se i pomilovala pse." "Kako se zovu?" "Chauncy i Aristotel." "Šališ se?" "Naţalost, ne. Oni stvarno ţele nova imena." "Tko bi im zamjerio?" Manji je psić piskavo zalajao i ugrizao brata za uho. "Nadam se da to nije strašna pogreška." "Ma bit će sjajno. Dječaci će naučiti kako se treba brinuti za njih, naučit će preuzeti odgovornost za drugo ţivo biće." "Hm." Psići su se prevrtali jedan preko drugoga, cviljeli i hrvali se. "Sjetit ću se tvojih riječi kad budem čistila za njima." Sagnuo se preko psića i poljubio je. "Hvala, mama." "Dobio si me već s onim oni su braća. Očito, imam slabosti. Nadajmo se da ih imaju i moji roditelji. Ţele da dječaci u subotu prenoće kod njih." "Oh, je li?"


"Da. Zapravo, bili bi najsretniji kad bismo se svi zajedno preselili k njima." "Zabrinuti su za tebe?" "Moram im se javiti svaku večer i uvjeriti ih da su sva vrata zaključana, a prozori zabrtvljeni. Izvukla sam se od subote samo zato što sam im rekla da vjerojatno idem s tobom na spoj." "Mislim da mogu osloboditi svoj pretrpani subotnji raspored." "Dobro. Doći ću po tebe u sedam." "Ti ćeš doći po mene? Kamo idemo?" "Saznat ćeš u subotu." Pogledala je pse koji su sad vršljali po prostoriji i njuškali. "Nisi ti jedini koji moţe izvesti prepad. A sada..." Ustala je i protegnula noge. "Moraš smisliti što ćeš s njima dok se dječaci ne vrate iz škole. Tek onda moţeš donijeti opremu - i njih." "Kako bi bilo da donesem i pizzu? Imam osjećaj da će svi biti previše uzbuđeni i okupirani da bi mislili na večeru." "Psi ipizza. Dječji raj."

Vrlo je brzo ustanovio da razigrani psići moraju putovati odvojeno od hrane. Trebao je o logistici promisliti prije, ali nije se sjetio. Ta korisna lekcija stajala ga je samo još jedne narudţbe i vremena potrošenog na čekanje da se pizze ponovno ispeku. Stavio je hranu u posuđenoj zaštitnoj kutiji u prtljaţnik i malo se pomučio da ukrca pse koji su s uzicama na vratu trčali u suprotnim smjerovima. Ali sve neprilike isplatile su se kad je Murphy otvorio vrata. Razrogačio je oči i otvorenih usta zagledao se u psiće. Pljesnuo je na straţnjicu i smijao se dok su psi trčkarali oko njega, po njemu, gurkali ga i lizali. "Psi! Beckett je doveo pse! Kotrljao se s njima i pokušavao ih zagrliti, a braća su dojurila iz svoje sobe. Nastao je kaos najbolje moguće vrste, po Beckettovu mišljenju. Psi su trčali, skakali, lajali. Klinci su ih pokušavali uhvatiti, sapletali se i vikali. Clare ih je gledala, s rukama na bokovima. Zatresla je glavom i pokušala uvesti kakavtakav red. A onda je zastala i zagledala se u Becketta. Kesio se, širokim osmijehom od uha do uha, na djecu i pse koji su se hrvali i kotrljali oko njegovih nogu. Stajao je u dovratku, s rukama u dţepovima, razmaknutih nogu, a djeca i psi provlačili su se između njih. Kad je jedan psić pokušao testirati zubiće na vrhu njegove čizme, samo se nasmijao i lagano ga odgurnuo. U trenutku kad je podignuo glavu i pogledao je toplim očima punim veselja, znala je da je izgubljena. Moţda je sve vrijeme klizila prema tome, malo-pomalo. Ali ovo je bila konačna crta, trenutak kad je shvatila da je - bez imalo sumnje - zaljubljena. Trenutak u kojemu se mogla vidjeti s njim sljedeći mjesec, sljedeće godine, sljedeću vječnost. Došlo je uz mali ubod panike i nesigurnost u ono što bi moglo biti dalje. Ali ljubav se oglasila, glasno i stvarno kao smijeh njezine djece. "Mama! Mama! Jesi li vidjela?" Liam je zateturao noseći psića koji je isplazio jezik u stranu u glupavom psećem osmijehu. "Beckett je doveo pse." "Sviđamo im se." Harry je sjedio na podu i okretao glavu lijevo-desno dok ga je drugi psić lickao po licu. "Stvarno im se sviđamo." "Dođi vidjeti!" Murphy je zagrlio psića u Harryjevu krilu. "Dođi ih vidjeti. Stvarno su slatki, i mekani i ne smrde. Moţemo li i mi dobiti psića? Molim te, mama, moţemo li?" "Još jednoga?" Širom je otvorila oči glumeći šok. "Dva vam nisu dovoljna?"


"Koja dva?" "Ova dva." I još jedan trenutak, pomislila je. Trenutak kad se zarekla da, bez obzira na to što će psi napraviti, koliko god puta će morati čistiti za njima, dizati se iz toplog kreveta da ih pusti van, sve to će biti mala cijena za pogled na zapanjen, ozaren izraz na licu njezina malog dječaka. "Naši su?" Njegov šapat odjeknuo je s istom radošću. "Pitaj Becketta. On ih je nabavio - i izmorio me s nagovaranjem." Tri lica okrenula su se prema njemu. "Nabavio si ih za nas?" promucao je Harry. "Moţemo ih zadrţati?" "Pa, oni su braća." "Kao mi!" povikao je Harry. "Da, i potreban im je novi dom. Potrebni su im prijatelji koji će se brinuti za njih, hraniti ih, igrati se s njima, voljeti ih." "Ja ih volim." Murphy je dopuzao naprijed i zagrlio Beckettovu nogu. "Stvarno, stvarno ih volim." "Za ljubav treba i raditi." Beckett je čučnuo. "Ĉak i kad si umoran ili zaposlen. To znači da se moraš pobrinuti da imaju dovoljno vode i hrane, svjeţega zraka i društvo. Moţeš li to?" "Mogu. Ĉasna riječ." "Pa, u tom slučaju, mislim da ih moţete zadrţati." "To je najbolja stvar na svijetu. Hvala." Liam je zagrlio Becketta pa odjurio prema majci i zagrlio i nju. "Mama, imamo psiće." "Nabavio si ih za nas", ponovio je Harry i podario Beckettu svoj anđeoski osmijeh. "Dobro ćemo se brinuti za njih. Uvijek." "Računam na to." "Povedite ih van i pokaţite im dvorište", predloţila je Clare. "Dođi s nama." Murphy je povukao Becketta za ruku. "Pokazat ćemo im dvorište. Kako se zovu?" "Trebaju im dobra imena, zato dobro promislite o tome. U autu imam neke stvari za njih. Doći ću za vama kad ih unesem u kuću." "Ja ću ti pomoći", rekao je Harry i skočio na noge. "Pomoć bi mi dobro došla." Liam i Murphy potrčali su kroz kuhinju prema straţnjem dvorištu i, isprobavajući imena, dozivali pse da ih slijede, a Harry je krenuo naprijed s Beckettom. Clare je ostala sama upijajući ljubav. Pogledala je dolje na nekoliko lokvica mokraće na podu i pomislila - da. Da, vrlo mala cijena.


“Dva psa." Avery je aranţirala sir na pladnju. "Nevjerojatno. Od nule do sto a sat u sekundi, to si ti, Clare." "Tako se nekako i osjećam. Jučer ujutro, sve što sam morala napraviti, bilo je spremiti troje djece za školu, nahraniti ih, pripremiti uţine i dati im dţeparac. A jutros, nakon što sam ih pronašla sve na hrpi u Murphyjevu krevetu - troje djece i dva psa - morala sam spremiti za školu troje djece koja su mislila da trebaju ostati kod kuće i brinuti se za pse. To je bilo nakon što sam po noći dvaput ustala iz kreveta da pustim pse van." "Mjehur će im se povećati." "Nadajmo se. Onda sam im morala dati hranu i vodu, pa ih pustiti van, pa unutra, pa opet van. Onda sam osjetila griţnju savjesti jer ih ostavljamo same u dvorištu, pa sam ih otišla još jedanput obići prije nego što sam krenula na posao, onda opet u vrijeme ručka. Sad se Mazie bavi njima dok se ja ne vratim s otvorenja. Vjerojatno bih se trebala zaletjeti kući i još jedanput ih provjeriti." "Bit će njima dobro. Klinci i psi, to je prirodno zajedništvo. Što si rekla, kako se zovu?" "Mislim da smo se konačno, nakon mnogo rasprave i debatiranja odlučili za Ben - kao Kenobi - i Yoda." "Zgodno." "Oprostite, zadrţala sam se duţe nego što sam kanila." Hope se ţurno vratila u kuhinju. "Tamo vani je krcato." "Navala petkom navečer, ali splasnut će, nadam se, do otvorenja. Ljudi ţele vidjeti kako galerija izgleda, a prije toga su svratili na večeru." "Simbioza, baš po našim ţeljama. Kakav posao imate za mene?" "Mislim da moţemo početi iznositi pladnjeve, neka bude sve spremno." S pladnjevima u ruci izišle su na straţnja vrata. "Ne mogu vjerovati da je studeni već na pragu." Hope je zabacila kosu kad ju je zapuhnuo večernji povjetarac. "Ĉini mi se kao da sam jučer došla u grad." "Listopad završavamo zabavom za Noć vještica", rekla je Avery. Onda, još jedanput bang i već je Dan zahvalnosti. A Boţić je odmah iza ugla." "Oh, ne spominji Boţić." Clare je sklopila oči. "Ostalo mi je još toliko toga napraviti." "Onda Nova godina", nadovezala se Hope, "i počinju pripreme za otvaranje hotela. Ovih dana napravljeno je mnogo posla. Moţda odemo nakratko zaviriti prije nego što ovo počne." "Sviđa mi se." Clare je zastala u ograđenu dvorištu iza galerije. Poţelim i sama napraviti nešto slično kod kuće. "Pa zašto ne napraviš?" "Za početak, novac je prvo što mi pada na pamet." Clare je pričekala dok Avery, balansirajući s pladnjevima, nije otvorila vrata. "Ali mogla bih početi štedjeti." Ušle su u galeriju, a Madeline, sa spuštenom kosom i visećim naušnicama koje su se ljuljale pri hodu, poţurila im je ususret. "Hej! Ovo izgleda fantastično. Tako sam uzbuđena. Moje djevojke su gore - pomoći će vam da sve stavite na svoje mjesto." "Madeline", Clare je duboko udahnula. "Ovdje divno miriše." "Svijeće i difuzeri - sve s etiketom hotela "BoonsBoro". Danas promoviramo miris Marguerite i Percy; s tim ne moţemo promašiti." "Oh." Avery je zastala pred nišom za kuhinju. "Tako pametno smišljeno. Poţelim istoga trena potpuno preurediti svoju kuhinju. Sviđa mi onaj vrč, i one zdjele. Mislim da ću


ovdje nabaviti većinu poklona za praznike." Odloţila je pladanj i počela obilaziti oko izloţbenih polica. "Obavila si sjajan posao." "Ja hoću ovo." Hope je zastala ispred slike s trešnjama u cvatu koje su bacale sjenu na sanjivo jezerce ispred njih. "Ţelim to za svoj stan. Ţelim se svaki dan probuditi uz proljeće." Avery je pogledala Clare, a ova je kimnula glavom. "Savršeno, i prodano. Clare i ja smo ti tako i tako kanile pokloniti nešto za dobrodošlicu." "Stvarno? Oh. Prihvaćam." Zagrlila je prijateljice oko struka. "Najbolje ste." "Apsolutno", rekla je Clare. "Prvi kupci!" uzviknula je Madeline. "A to nisam ja, ili Justine, ili Carolee. Moje dame, dućan je sluţbeno otvoren." "Što još moţemo napraviti - osim trošiti novac?" upitala je Avery. "Iskreno, mislim da smo spremni. Nervozni i uzbuđeni, ali spremni." Avery je pogledala na sat. "Vratit ćemo se za dvadeset minuta, za svaki slučaj. Imam telefon pri ruci ako me zatrebaš prije toga. Mi ćemo se zaletjeti preko puta i pustiti Hope da se malo šepiri." "Ja sam već vidjela desetak stvari koje će nam trebati u hotelu za završno uređenje. Vratit ću se sutra s biljeţnicom. Jeste li vidjele onu zdjelu od bambusa? Savršena je za kuhinjski pult." Dok ju je Avery vukla prema vratima, Hope je još uvijek pokušavala snimiti što sve ima na policama. Ušle su u hotel na glavna vrata. "Svaku večer, nakon što radnici odu, obiđem uokolo. Znam da to i Beckett napravi, ali čini mi se da moram - a, osim toga, ţelim vidjeti što je napravljeno." "Jesi li...", Clare je mahnula glavom prema sobi Elizabeth i Darcy. "Tu i tamo osjetim njezin miris, ili mi se učini da čujem neki zvuk. Ali mislim da je još stidljiva kad sam ja u pitanju. Ali pogledajte ovo. Zar nije spektakularno? Na straţnjem zidu kupaonice svjetlucale su plave staklene pločice, u zapanjujućem kontrastu sa smeđim podom. A tonski svjetlije smeđe pruge ponavljale su se i na drugim zidovima i zaokruţivale cjelinu "Nikada mi ne bi palo na pamet staviti te boje zajedno", ustanovila je Clare. "Divno je elegantno, moderno i provokativno." "Upravo tako, i dopunjuje se s blijedoplavim zidovima u spavaćoj sobi. A svjetla? Ĉarobno." Hope je stavila ruku na srce. "Kunem se, iz dana u dan sve više se zaljubljujem u ovo mjesto." "Ja sam zaljubljena u Becketta." Kad su se prijateljice okrenule prema njoj, Clare se sitno nasmijala. "To je nekako izletjelo samo od sebe." "Zaljubljena, kao zaljubljena?" upitala je Avery. "S velikim Lj?" "Točno tako." Kao i Hope maloprije, stavila je ruku na srce. "Nisam mislila - ili vjerovala - da ću se ikada ponovno zaljubiti. Nisam mislila da se to moţe dogoditi dvaput. Nije isto kao s Clintom. Ne moţe biti. Ali je podjednako duboko i stvarno. Ne mogu vjerovati koliko imam sreće." "Ti i Beckett." Avery je trepnula vlaţnih očiju. "Velika Ljubav." "Oh, ne znam za njega. Mnogo je prepreka medu nama." "Clare, on je odmalena zatreskan u tebe." "To je druga stvar. Ne očekujem obećanja i obveze. Kao što sam rekla, ovaj put je drukčije. Razumijem mnogo toga što ne bih mogla razumjeti sa šesnaest godina. Riskiram mnogo više." "I imaš mnogo više ponuditi", dodala je Hope. "Da, valjda. Ali..." Pomislila je ono što je Beckett rekao prethodne večeri. "Za ljubav


treba raditi. Ţena, troje djece - a sada i dva psa? Mnogo posla. Sretna sam sa stvarima ovakvima kakve jesu. Sretna sam, i zahvalna što to mogu ponovno osjetiti. Znati da mogu." "Volim taj osjećaj." Hope je uzdahnula sjećajući se. "Nedostaje mi." "I meni je nedostajao, ali nisam bila svjesna toga. A sada je malo zastrašujuće. Moţda zvuči ludo, ali nekako mi se sviđa što je tako. Dodaje energiju." "Ako si ti sretna", zaključila je Hope, "i mi smo." "Jako sam sretna. Zaljubljena sam u stvarno dobrog, zanimljivog muškarca koji voli moju djecu. To je čudesno." Prozor kupaonice naglo se otvorio, a vjetar je donio unutra miris kozje krvi." "Rekla bih da se i ona slaţe", promrmljala je Hope.

Jedna od stvari koju je Clare voljela u Boonsborou, i zbog koje je bila sretna što je odlučila ovdje podići djecu, bilaje osjećaj zajedništva. Dok je stajala u novoj galeriji i pijuckala vino, vidjela je mnogo poznatih lica. Promatrala ih je kako obilaze, skupljaju se u grupice, raštrkavaju i ponovno okupljaju, razmjenjuju novosti, mišljenja. Averyn otac - krupan čovjek s divljom crvenom kosom i uredno podšišanom bradom prošaranom sjedinama - prilazio joj je kroz guţvu. Clare je pokazala glavom prema njegovim širokim ramenima. "Vidi ti ovo, sav uređen." Stidljivo se zarumenio. "Justine je rekla bez radne odjeće." "Slaţem se, vi ste jedan od predstavljenih umjetnika." Pocrvenio je još više i zastrugao po podu velikim stopalima. "Oh, nisam ja umjetnik. Samo zavarivač s viškom slobodnoga vremena." "Potrebno je mnogo više od vještine zavarivanja i slobodnog vremena da bi se napravile ove metalne skulpture. A satovi su jednostavno prekrasni. Znate li da je Hope već bacila oko na ona dva...", pokazala je rukom, "za hotel." "Stavit će te stvari u hotel? Stvarno?" "Ţeli sat za blagovaonicu, ispred kamenog luka. Ljudi koji odsjednu u hotelu vidjet će vaš rad." "Ma zamisli ti to? Samo zamisli." Zbunjeno se nasmijao. Avery se progurala kroz gomilu. "Ne dirajte kuglice s račićima. Ponestaju nam. Uskoro će stići nova tura." "Lijepa guţva", rekla je Clare. "Madeline je oduševljena i pomalo omamljena." "Ja ću izići malo na zrak. Osjećam se kao da zauzimam previše prostora." "Ti ostani ovdje i ni makac", zapovjedila je Avery ocu. "Madeline ţeli da porazgovaraš s potencijalnim kupcima i ispričaš im nešto o svojemu radnom procesu." "Ma daj, Avery." "Ma daj, tata." Bocnula ga je prstom u široka prsa. "Moram provjeriti pladnjeve. Clare, nemoj mu dopustiti da pobjegne." "Imam svoj zadatak." Slegnula je ramenima na Billyjev molećiv pogled, ali se naposljetku ipak saţalila na njega. "Lijepo je vidjeti toliko ljudi na otvorenju." "Uistinu. Baš sam razmišljala kako je lijepo vidjeti poznata lica, imati priliku za razgovor i druţenje." Promatrala je grupice, toliko zaokupljena ljudima oko sebe da nije primijetila automobil parkiran stotinjak metara dalje - ni Sama Freemonta za volanom. "Kako su oni tvoj dječaci? Ĉuo sam da vam se obitelj povećala za dva nova člana.


Justine mi je rekla", dodao je Willy. "Oni su u dječačkom nebu, i bar za sada, vrlo odgovorno pristupaju brizi za pse. Moram priznati da su mnogo zabavniji i da je s njima puno manje posla nego što sam mislila. I opet kaţem - za sada." "Nećeš poţaliti. Ĉuo sam da ih je Beckett našao." "Donio ih je u knjiţaru. Uhvatio me je na prepad." "Znaš, Justine je prilično zadovoljna time što vas dvoje izlazite zajedno. Ona voli i tebe i dječake." "Znam. A, govoreći o njima, moram se vratiti kući i osloboditi Mazie." "Dakle, ja samo na trenutak okrenem leđa, a ti se uguraš na moj teritorij." Beckett im je prišao s leđa i lagano lupnuo Willyja u rame. "Nemam obrane pred lijepom ţenom. A ono tamo stvarno dobro izgleda." Pokazao je bradom prema hotelu. "Tommy bi bio ponosan." Willy je bio najbolji prijatelj njegova oca, još otkako su bili djeca. "Da, vjerujem da bi bio ponosan i da bi uţivao u večeri kao što je ova." "Bio bi oduševljen. Ne bih se bunio kad bih mogao pogledati kako izgleda iznutra." "Kad god poţelite", odgovorio mu je Beckett. "Znate to vrlo dobro." "Onda ću jedan dan navratiti i malo pronjuškati." "Willy!" Justine je izišla na vrata s rukama na bokovima. "Vraćaj se unutra i razgovaraj s ljudima. "Oh, Justine." Tuţno je otpuhnuo. "Samo se nadam da neću nešto prevrnuti." "On je najslađi čovjek na svijetu", rekla je Clare kad se Willy odvukao unutra." "On ima gotovo dva metra i vjerojatno više od stotinu dvadeset kilograma. Moţda i više. Kako on moţe biti sladak?" "Jednostavno je sladak. Moram se vratiti kući, iako bih rado još ostala. Nemoj zaboraviti, dolazim sutra u sedam." "Ĉekaj, čekaj." Uhvatio ju je za ruku i odmahnuo glavom. "Nećeš sama voziti kući." "Beck, to nije čak ni dva kilometra ravno niz glavnu ulicu." "Vozit ću za tobom, provjeriti jesi li sigurno stigla i odvest ću Mazie kući. Nema smisla raspravljati." Smatrala je da je to luckasto i pretjerano zaštitnički, napose kad je inzistirao na tome da prvo odu po njegov automobil pa se potom zajedno odvezu onu kratku udaljenost do njezina auta kod knjiţare. Znala je da čeka dok ne zaključa vrata pa mu je kratko dala znak upalivši i ugasivši svjetlo na trijemu. Beckett joj je zatrubio kad je s Mazie krenuo natrag u grad. Preko puta ulice, nekoliko blokova dalje, Sam je gledao kuću i primijetio kako Clare daje znak svjetlima. Vidio je i kako je straţnje dvorište preplavila svjetlost kad su se aktivirali senzori. Pustili su beštije van, pomislio je kuhajući u sebi. Psi i sigurnosna svjetla. Je li to zbog njega? Zar ona misli da je on jebeni provalnik? To nije način, nikako. Tako se ponašati prema njemu. To je Montgomeryjevo maslo Ona je, jednostavno, premekana, previše popustljiva i previše pristojna da bi rekla tom nasrtljivom gadu neka se bavi svojim poslom. I zato će se on pobrinuti za to. Pobrinut će se za nju. On zna što njoj treba. Treba joj čovjek koji ima sredstva, stil, pojavu. Ĉovjek koji će poslati tu djecu u dobar internat tako da ona više neće morati toliko raditi. Ĉovjek koji će je provesti po svijetu, dičiti se njome među ljudima. Vidjet će ona. Natjerat će je da vidi. Zavalio se dublje u sjedalo i promatrao utihnulu kuću. Kad se konačno odvezao, imao je plan.


Većina radnika bila je zauzeta drugim poslovima pa je Beckett podmetnuo leđa i pomogao odnijeti tešku kadu na drugi kat. Pitao se hoće li se Lizzy svidjeti. Ĉekao je na neku reakciju, ali, očito, Lizzy je odlučila zadrţati svoj sud sve dok vodoinstalateri ne odu. Sišao je u prizemlje - pa opet gore, bezbroj puta, noseći kade, školjke, umivaonike, dijelove tuš-kabina. Sve pedantno označeno. Za to su, naravno, bili zasluţni Owen i Hope. Dok je silazio po posljednju rundu, ugledao je Hope ispred priručnoga spremišta. "Nisam znao da si ovdje." "Bila sam dolje kod drugoga spremišta. Konačno smo ga ispraznili i oslobodili prostor. Provjeravam kakvo je stanje ovdje, a onda ću pregledati jesu li svi dijelovi isporučeni u odgovarajuće sobe. "Sve je bilo označeno", podsjetio ju je. "I sve smo istovarili na pravo mjesto." "To ti kaţeš." Nasmiješila mu se. "Ja moram provjeriti. Mnogo je dijelova. Tuš-kabine, umivaonici, slavine, grijači za ručnike, ogledala, vješalice." Podignula je elegantnu obrvu. "Trebam li nastaviti?" "Ne, jer sam ja sve to, i još ponešto, oteglio gore." "Vrijedilo je truda." Spustila je dasku za pisanje i popravila komplicirano vezan šal oko vrata. "Osim toga, večeras ćeš se moći opustiti na svojemu vrućem spoju." "A kamo idem?" Nasmijala se. "Ja znam, a ti ćeš saznati kad bude vrijeme za to. Oh, imam jednu ideju." Otvorila je torbicu veličine maloga planeta i izvukla iz nje dnevnik sa stiliziranim vilama na koricama. "Razgovarat ću o tome s tvojom majkom. Pomislila sam da bismo mogli staviti dnevnik u svaku sobu - s koricama koje će biti u skladu s temom. Ovo sam posudila u knjiţari. Gosti bi tu mogli zabiljeţiti svoje komentare." "Moţe, što se mene tiče." "Dobro. I mogli bismo pronaći neku elegantnu knjigu u koţnim koricama i staviti je na stol u knjiţnicu. To bi bila još jedna mogućnost za goste da napišu nešto. A ovaj sam uzorak danas dobila." Posegnula je dublje u torbu i izvadila svijetlu mapu. "Poruka dobrodošlice, popis umjetnina, jelovnik iz Veste i druge informacije." "Ti se dobro zabavljaš sa svim tim stvarima." "Nego što, a samo čekaj dok počnem nabavljati uredski pribor. Oh, a kad sam te već susrela, sinoć sam razmišljala o nekim stvarima." Opet je zaronila u torbu i izvukla golemu biljeţnicu. "Beck!" proderao se Ryder s trijema iznad njih. "Hoćeš li cijeli dan ćaskati s hotelijerkom ili kaniš obaviti i nešto posla?" "Poljubi me u guzicu", odgovorio mu je Beckett prijateljski. "Pustit ću te na miru." Hope je gurnula biljeţnicu natrag u torbu. "Ali prvo mi reci nešto. Hoće li me on ikada zvati po imenu ili ću zauvijek ostati hotelijerka'?" "Trebaš se zabrinuti samo ako te nazove ona prokleta hotelijerka." "Hm. Valjda." Podignula je glavu s hladnim pogledom u očima, ali Ryder je već nestao.

Beckett je prvi put poţelio preurediti svoju kupaonicu i instalirati kadu umjesto tuša. On nije bio fanatik vjeţbanja, ali je smatrao da je u prilično dobroj formi. Ili je bar bio, sve dok ga nije dotuklo današnje nošenje školjki, kada, ogledala, komoda i bogzna čega sve ne. Bolio ga je svaki centimetar tijela. Vruća kupka, razmišljao je dok se razodijevao i odbacivao znojnu, prljavu odjeću na pod. Moţda novi tuš s masaţnim prskalicama kao one koje su instalirali u hotelu. Oh, to bi


bilo dobro. A ono što će, sigurno, promijeniti u nacrtima za svoju kuću, odlučio je dok je ulazio pod svoj pre-dosadan, pre-običan tuš, bit će glavna kupaonica. Naravno, s ovim tempom, bit će prokleti umirovljenik prije nego što sagradi tu vraţju kuću. Stvarno će se morati primiti posla. Ali sada, u ovome trenutku, graditi bilo što, uključujući i kućicu za pse koju je obećao klincima, činilo se kao sedmi krug pakla. Jednoga lijepog dana ponovno će sjediti za svojom daskom za crtanje, uz svoj GAD i nacrte i samo će drugim ljudima govoriti gdje da udare čekićem, povuku pilom i kamo da odnesu. "Da, tako će to biti", mrmljao je i pokušavao zamisliti vrući mlaz prskalice kako se vrtloţi i pulsira po umornim mišićima. Mašta ipak nije bila kao prava stvar. Sjetio se pokupiti odjeću s poda i skloniti mokri ručnik u košaru za rublje. Clare će uskoro doći po njega i mogla bi joj zatrebati kupaonica. Leđa su mu zagunđala, on je zagunđao njima. Budući da nije znao kamo idu, neko je vrijeme razmišljao o izboru garderobe. Vjerojatno ne jeans, iako su traperice i majica djelovali kao savršen izbor za premoreno tijelo. Naposljetku se odlučio za crne hlače i neutralnu košulju. Ako bude apsolutno nuţno, mogao bi je dopuniti kravatom i - molim Te, Boţe, samo to ne - sakoom. Ako već nije napravila definitivni plan, moţda bi je mogao nagovoriti na mirnu večer s dostavom hrane i filmom s DVD-a. Ali ţena koja radi cijeli tjedan, kod kuće i na poslu, zasluţuje izlazak u subotu navečer. No, ako poţeli otići na ples, mogao bi se slomiti u suzama i srušiti se na pod. Osvrnuo se po stanu i zaključio da je relativno čist, uglavnom zato što u zadnje vrijeme nije proveo u njemu dovoljno vremena da napravi nered. Između Clare, posla, obiteljskih sastanaka, pasa i djece, vrijeme za izleţavanje s pivom, čipsom i gledanjem sportskog programa svelo se na nepostojeće. Zastao je i zapitao se nedostaje li mu to. Ne previše, zaključio je. Biti zaposlen ima svoje povlastice, napose biti zaposlen s Clare i njezinim zabavnim klincima. Vrijeme je da prestane kukati i, moţda, dopuni zalihu aspirina. Netko je kratko zakucao na vrata baš kad je razmatrao mogućnost da se na pet minuta ispruţi na kauč. Naredio si je da prestane razmišljati kao starac i otvorio vrata. Avery i Hope progurale su se pokraj njega s rukama punima paketa. "Pravi se da nismo ovdje", savjetovala mu je Avery ţureći prema kuhinji. "Što... " "Hej." Clare je ušla za njima i zastala tek toliko da ga poljubi u obraz. "Samo ćemo sve postaviti. Neće dugo trajati." "Aha. Postaviti što?" "Ovo i ono. Dovoljno ovoga i previše onoga da sve donesem sama." "Mi smo nevidljive." Avery je maknula njegove sitnice sa stola na razvlačenje. "Ne vidiš nas." Hope je raširila bijeli stolnjak, protresla ga i prekrila stol, a Avery je otvorila bocu vina i stavila ga u srebrnu posudu za hlađenje. "Zamislila sam večeru kod kuće. Nadam se da nemaš ništa protiv." Zbunjen, Beckett je slijedio Clare u kuhinju i gledao kako stavlja protvanj u pećnicu. "Ne ţeliš izići van?" "Osim ako ti se ne sviđa ova ideja."


"Ali... " Imala je na sebi tamnoplavu haljinu, kratku i pripijenu uz tijelo i crvene cipele s tankom, visokom petom. "Ti izgledaš sjajno." Uhvatio je miris nečega čudesnog. "Što je u pećnici?" "Teleće pečenje." "Stvarno?" Nasmijala se, razveseljena. "Razgovarala sam s tvojom majkom i ona kaţe da je to tvoje omiljeno jelo. Nadam se da će moje biti bar pribliţno dobro kao njeno." "Spremila si pečenje?" "I još nekoliko sitnica. Ako je vino već dovoljno odleţalo, mogao bi nam natočiti čaše. Ja moram pripremiti još nekoliko sitnica." "Naravno, ja sam..." Zašutio je kad je ugledao poznati oblik na pultu. Prišao je bliţe i podignuo poklopac. "Pita od jabuka? Zezaš me? Ispekla si pitu?" "Priča se, također, da je to tvoj favorit medu kolačima. Volim peći kolače kad uhvatim vremena." "Clare, na ovo si, sigurno, potrošila cijeli dan. Nisam očekivao..." "Zašto? Nakrivila je glavu i pogledala ga. "Zašto tu i tamo ne bi prihvatio nešto od drugih? Zar to nije ono što si ti meni rekao?" "Valjda. Samo sam... Vau." "Izvodio si me van. Izvodio si moju djecu. Donio si im pse, postavio si sigurnosna svjetla oko moje kuće. Dao si nam sve svoje vrijeme i paţnju, Beck. Ja sam ţeljela napraviti nešto za tebe." To ga je uzdrmalo. Dirnulo. "Mislim da je to vjerojatno najbolja stvar koju je netko napravio za mene, ikada." "Ne znam za ikada, ali ja sam uţivala pripremajući ovo za tebe. Što je s tim vinom?" "Naravno." Vratio se u sobu i vidio da su Hope i Avery transformirale njegov priručni komad namještaja u raskošan stol za dvoje, upotpunjen buketom cvijeća i svijećama. Iz zvučnika se širila tiha glazba. Natočio je vino, odnio čaše u kuhinju i gledao kako Clare slaţe pladanj s maštovitim predjelima i maslinama. "Ono u sobi djeluje prilično impresivno. Jesu li one stvarno nevidljive ili su već otišle?" "Tu smo samo ti i ja." Uzela je čašu i kucnula je uz njegovu. "Dakle, za mene i tebe i ovu večer." "Ne mogu zamisliti ništa bolje, Clare. Hvala." Prišla mu je u zagrljaj. "Nema na čemu." Nije mu dopustila da joj pomogne i morao je priznati da je bio vraški dobar osjećaj sjediti s njom uz vino i masline i razgovarati. Osjećao je kako umor klizi s njega - i čisti uţitak kad je kušao prvi zalogaj pečenja." "Savršeno. Baš kako volim." "Usporedile smo recepte. Bili su dosta slični. Morala sam se potruditi", dodala je, "kako ne bi bio razočaran što nismo izišli van." "Clare, danas sam odvukao tonu sanitarija po onim stubama. Kad sam konačno došao kući, osjećao sam se kao osamdeseto godišnjak kojega je pregazio kamion. Pečenje i pita od jabuka? Kod kuće? Danas je Boţić." "Ćula dam da si se naradio. Mislila sam da vam je subota neradni dan?" "Da, ali ţeljeli smo sve pripremiti kako bi vodoinstalateri mogli početi s radom u ponedjeljak." "Postaje sve stvarnije, zar ne? To nije samo zgrada, koliko god bila lijepa. Dobiva


formu i funkciju, ili ide prema tome. Sjećam se kad smo mi postavljali police za knjige u knjiţari, kad smo otvarali prve kutije s knjigama. Tek onda je sve postalo stvarno i tek tada sam osjetila da je knjiţara uistinu moja." "Toliko toga još treba napraviti i, čim je nešto gotovo, već moraš misliti na ono što predstoji. Ali da, ima dana kao što je ovaj kad te udari u glavu. Postane stvarno." Dopunio im je čaše. "Sjećam se početaka, planova, nedoumica, strepnji... Reci mi, hoćeš li noćas ostati sa mnom?" Nasmiješila se. "Mislila sam da nikada nećeš pitati."


On bi još ostao sjediti i otezati s pitom, ali Clare je inzistirala na tome da očisti stol i opere posuđe. Kako je to bio njezin show, nije ju niti pokušao nagovoriti da ostavi pranje tanjura za poslije. U svakom slučaju, uţivao je što je ovdje s njim, uţivao je gledati kako posluje u kuhinji, slušati glazbu i ćaskati s njom. "Ovo je bilo pravo iznenađenje, Clare." Lijepo je bilo, za promjenu, provesti večer bez razgovora o slatkišima i kostimima za Noć vještica. A čim to prođe, na repertoar dolazi Djed Mraz, i tako sve do Boţića." "Oni još uvijek vjeruju?" "Mislim da je Harry to prerastao, ali se pretvara da nije. Već su počeli pisati popise koji uključuju svaku igračku koju su vidjeli na reklamama na televiziji." "Sjećam se da sam i ja to radio. To su bili dani." "Liam ţeli Barbiku." Nasmijala se na njegov zapanjen pogled. Nakon trenutka zbunjenosti, Beckett se također nasmijao. "Znam! Kao taoca, ţrtvu ili neduţnog promatrača." Clare se podbočila s kuhinjskom krpom u ruci. "Upravo tako, samo što se još nije dosjetio neduţnog promatrača. Muškarci su doista dječaci u velikom pakovanju." "Moraš nabaviti i onaj njen auto. Onda bi se mogla voziti uokolo i netko bi joj mogao oteti auto. To bi bila fora." "Nekad su to bili Winnie the Pooh i ţabac Kermit." "Vremena se mijenjaju." "Stvarno. A samo pomisli, sljedeće godine u ovo vrijeme postavljat ćeš dekoracije u hotelu." "Pretpostavljam da ćemo postaviti svjetla i vani oko fasade." "Apsolutno. Trebate se ozbiljno posvetiti tomu. Mogli biste organizirati praznične obilaske." "Hmm. Moţda." "Stvarno, Beck. Ljudi su zainteresirani i ţele vidjeti što ste napravili. Trebali biste organizirati obilazak. Hope će znati kako to treba napraviti. Avery i ja moţemo pomoći. Pomisli na odnose sa zajednicom, publicitet i ponos." "Razgovarat ću sa svojima." I već je vidio majku kako skače na tu ideju. ”A kad hotel počne raditi, ja ću otvoriti knjiţaru i nedjeljom. Moţda će nešto ljudi kapnuti i k meni. Nego, natoči nam ostatak vina, a ja se idem malo osvjeţiti." Dobro da je sklonio prljavu odjeću i ručnike, pomislio je. Natočio je vino i otišao s čašom do prozora. Vjerojatno je u pravu za obilaske, dekoracije, čak i za radno vrijeme nedjeljom. Još više posla za sve njih, ali isplatit će se. Promatrao je zgradu koja je blistala u novom ruhu i zamišljao je okićenu za blagdane. Definitivno će se isplatiti. Jedva prije malo više od godine dana zgrada je propadala u mraku, a sada sjaji. Za manje od godine dana bit će okićena girlandama i obasjana svjetlom. Nevjerojatno, što se sve moţe dogoditi u godinu dana. Clare je ovdje, s njim. Mogao se vidjeti s njom i za godinu dana. Zapravo, drugo nije mogao niti zamisliti. "Beck? Moţeš li doći na trenutak?" Kvragu, je li tamo ostavio razbacanih stvari? Ako jest, morat će joj nekako skrenuti pozornost, pomislio je i usput ponio njezinu čašu. "Nisam imao vremena za..." Zašutio je, uglavnom zato što je progutao jezik. Clare u svjetlosti svijeća.


Razmještene uokolo po sobi svjetlucale su mekim, romantičnim sjajem i proţimale zrak cvjetnim mirisom. Maknula je prekrivač s postelje i nagomilala jastuke kao poziv. S njom u sredini, pomislio je. Opuštena kosa svjetlucala je u prigušenu svjetlu oko golih ramena. Tijelo - glatka koţa, delikatne obline, prijevoji bokova, bujna prsa. Nije bio siguran kako ţene nazivaju ono što je imala na sebi - korzet je bila preobična i zastarjela riječ. Bio je zaveden trenutačno i nepovratno. "Mislila sam da ti neće smetati ako se raskomotim." "Ostavila si me bez daha." "Nadala sam se tomu. Dođi ovamo i ostavi mene bez daha." Odloţio je čaše i prišao krevetu. Prešao je vrhovima prstiju preko njenih ramena, niz ruke, opet gore. "Znaš, mislim da ću dječacima morati donijeti cijelu štenaru." Nasmijala se, a on joj je zatvorio usta poljupcem. I ostavio je bez daha. Toliko je ţeljela osjetiti to, ovaj ţivi, intenzivan trenutak. Trenutak u kojemu se drţi kao penjač na stijeni prije nego što je ţelja i uzbuđenje ne zavitlaju u bezglavi pad. Priljubila se uz njega ţeleći se upiti u njega kao što se on upio u nju. Odvesti ga tamo gdje je ona već bila odvedena. Noćas, cijelu noć, dat će sve od sebe u proslavu spoznaje da moţe voljeti. Cijela noć, pomislila je ponovno, samo za uţitak. Pritisnula je obraz uz njegov pa se odmaknula. "Lijepo je..." rekla je otkopčavajući mu košulju, "... imati toliko vremena. Vremena za otezanje." "Samo mi reci, nosiš li uvijek tu stvar ispod odjeće?" Podignula je pogled, tajanstven kao i njen osmijeh. Pitao se znaju li ţene da taj pogled moţe muškarca pretvoriti u roba. "Dok sam se odijevala, uţivala sam u pomisli da ću, kad dođem ovamo, svući haljinu." Spustila mu je košulju s ramena. "I pozvati te. I uţivala sam zamišljajući kako ćeš me vidjeti, poţeljeti." "Ţelim te svaki put kad te vidim. Ţelim te i kad te ne vidim. Jednostavno te ţelim, Clare." "Moţeš me imati. I uţivam u tome što to znam." Povukla je zatvarač na hlačama, a Beckett je osjetio treperenje u trbuhu. "Otezanje je izazov kad ţena izgleda kao što ti izgledaš." "Pomoći ću ti s tim. Lezi ovamo. Danas si teško radio." Lagano ga je gurnula. Pomislio je da će umrijeti - ali bar će umrijeti kao sretan čovjek. Legao je na leđa. Ona se prebacila preko njega i opkoračila ga. Zabacila je kosu i poloţila mu ruke na ramena. "Osjećam napetost u mišićima." Masirala ga je njeţno po tijelu krećući se prema vratu. "I ovdje." Preplela je prste s njegovima, nagnula se naprijed i utopila ih oboje s poljupcem. Pitao se kako se tijelo istodobno moţe tako potpuno opustiti i biti tako divlje uskomešano. Smirivala ga je, uzbuđivala, opuštala svaki čvor napetosti i istodobno izazivala novu, dok mu je prelazila usnama preko čeljusti, vijugala sporim, svilenkastim poljupcima niz vrat. "Moram te dodirnuti." "Hoćeš", promrmljala je. "Uskoro." Ali zadrţala je prepletene prste s njegovima i nastavljala ga draţiti usnama prelazeći mu preko prsa, i polagano, ubitačno, do trbuha. To je dar, pomislila je, ta lijena gozba na njegovu tijelu. Dar za njih oboje. Bilo je tako dobro osjetiti ga pod sobom, upoznavati oblik njegova tijela, miris, okus njegove koţe. Priuštiti si, gostiti se kako ţeli, koliko ţeli. Što je više uzimala, to je apetit postajao sve


veći. Snaţne ruke, snaţna leđa, a ipak, drhtao je pod njom. Dah mu se ubrzao; mišići su se napeli. Za njom. I to je, također, bio dar. Dovela ga je do ruba, drţala ga tamo dok je svaki teški udah pekao kao vatra. Onda se uspravila, dovela mu ruke na svoja prsa prekrivena prozirnom crnom čipkom. Izvila je leđa, konačno mu dopuštajući da je dodirne. I uzdahnula od uţitka dok ju je obavijala treptava svjetlost svijeća. Napipao je kvačice. Prisilio se da ne ţuri, da ne podere tanku svilu i čipku, i paţljivo je otkopčavao jednu po jednu. I promatrao noć kako klizi s njene koţe, i otkriva sve više i više. Zrak je pulsirao, teţak od mirisa voska i cvijeća. U umirućemu svjetlu ponovno ga je gurnula natrag i oslonila se rukama na njegova ramena. Promatrajući ga, uzela ga je u sebe. Ispustila je zvuk nalik jecaju. Opet je preplela prste s njegovima i počela se pomicati. Ljuljala se gotovo lijeno, pogleda prikovana uz njegove oči sve dok nije vidio ništa osim nje, osjećao ništa osim nje. Samo Clare. Vrijeme se rastegnulo u dugim, sporim otkucajima. Još jedanput ga je dovela do ruba, drţala ga tamo, beskrajno dugo. Drţala ga je, a onda potonula s njim u smrvljenu tminu.

Ujutro je on preuzeo inicijativu i donio doručak u krevet. To nije bilo pečenje sa svim prilozima, ali znao je kako pripremiti relativno pristojan omlet. Na njezin iznenađeni pogled poţelio je da joj je mogao ponuditi nešto više od jaja sa sirom. "Ti jedeš pitu za doručak?" "To je voće." Sjeo je preko puta nje kako bi je mogao gledati dok jede. "Dansko pecivo je prihvatljivo za doručak. Zašto onda ne bi bila i pita od jabuka?" "Nemoj podijeliti tu logiku s klincima. Boţe, sjedim u krevetu, pijem kavu i jedem doručak. Ovo mora biti paralelni svemir." "Ako uključuje ovu pitu, i ja ţelim ţivjeti tamo. Što imaš u planu za danas?" "Pun program. Moram pomoći ocu u vrtu. Zatim, na putu kući, kratko skretanje do trţnice. Nešto posla s papirima, nekoliko sitnica koje treba obaviti po kući. I tako dalje. A ti?" "Papiri i kupnja. Ali radije bih proveo cijeli dan s tobom." "Mogli bismo se naći sutra navečer. Pojest ćemo nešto u Vesti prije nego što odemo moljakati za slatkiše." "Dogovoreno. Doći ću po vas." Odmahnula je glavom i uzela zadnji zalogaj omleta. "Nakon što ih pokupim iz škole i odvedem kući, moramo se presvući u kostime. Zatim idemo do mojih roditelja po prvu rundu slatkiša. Tamo ćemo se preko Skypea javiti Clintovim roditeljima kako bi vidjeli dječake u punoj ratnoj spremi. Nadam se da ćemo stići do Avery oko pet sati i konačno pojesti neku konkretnu hranu." "Dobro, onda se vidimo tamo." Nije ju ţelio pustiti, ali nije mu se činilo ispravnim oteti joj vrijeme koje je trebala posvetiti roditeljima. A rekao je Owenu da će pokušati stići u radionicu do podneva. Ali je mislio o njoj nakon što je otišla. I cijelo vrijeme tijekom voţnje do kuće.

Dobila je tri, istodobno ispričane, verzije o noći provedenoj kod djeda i bake, a onda


su dječaci opet otrčali van na igru sa psima. "Jesu li bili dobri?" upitala je Clare majku. "Oni su uvijek dobri." Slegnula je ramenima kad je Clare podignula obrvu. "Bake imaju drukčija mjerila. Mi uţivamo kad su kod nas. A psi su preslatki i usrećili su dječake. Beckett je stvarno drag." "Da, uistinu." "Kako je prošao vaš sastanak?" "Apsolutno savršeno. S pečenjem se nikada ne pogriješi. Jutros mi je donio doručak u krevet." "Zvuči kao čovjek kojega bi trebalo zadrţati." Clare joj je uputila još jedan pogled s podignutom obrvom. "Nemoj mi reći da nisi i ti razmišljala o tome." "Viđamo se tek od ljeta i ne ţelim... Oh, mama, tako sam zaljubljena." "Dušo moja." Rosie je prišla kćeri i zaljuljala je u zagrljaju. "To je dobro." "Da. Dobro je. Sretna sam, ali to ne znači... Ne radim planove. Moj novi pristup je dan za danom i uţivam ne razmišljajući o... svemu ostalome. Volim biti s njim, klinci ga oboţavaju - i to je obostrano. Silno sam sretna, ali ne moram raditi planove. "Hej." Otac je provirio kroz vrata. "Hoćeš li mi pomoći tamo vani?" "Stiţem", doviknula mu je Clare. "Imamo više zimnice nego što bismo nas dvoje mogli potrošiti za tri sezone. Idete kući natovareni do zuba", upozorila ju je majka. "Onda bolje da se primim posla." "Ja ću vam se pridruţiti za trenutak." Ali Rosie je nekoliko minuta ostala stajati pokraj prozora i promatrala kako njezin suprug dodaje njenoj kćeri škare, a njeni se unuci kotrljaju preko dvorišta s dva smiješna smeđa psa. Njezina je kći sretna, to je bilo vidljivo. I zaljubljena. I to je vidjela. Ona je dobro poznavala svoju djevojčicu. Dovoljno da zna kako Clare uvijek mora nešto planirati, priznala ona to ili ne.

U ponedjeljak Beckett je zahvaljivao Bogu što ne mora ponovno vući uz stube ništa teško, pa makar proveo cijeli dan s valjkom za bojenje. Kad je završio s poslom, bilo je već blizu pet sati. "Hoćete li vi ostati?" upitao je braću. "Ja hoću", odgovorio je Owen. "Hope će dijeliti slatkiše ispred hotela." "Još nismo otvoreni." Owen je iskosa pogledao gunđavog Rydera. "Ima čokoladne bombone i prstiće s karamelom." "Prstiće s karamelom?" To je bila Ryderova slabost. "Moţda se malo zadrţim, da vidim kako ide. A što, dovraga, ti radiš?" "Dovršavam svoj kostim", odgovorio je Beckett i vezao komad ţarko crvene tkanine oko ramena. Na oči je stavio zaštitne naočale i navukao radne rukavice. Dodao je Owenu rolu ljepljive trake. "Uzmi ovo i napravi veliki X na mojoj košulji. Točno u sredini." "I tko bi to, kao, trebao biti?" upitao je Ryder. Beckett je spustio pogled na prsa i provjerio Owenov rad. "Ja sam Stolar X. Brţi od pile, moćniji od pištolja za čavle. Ja se borim za istinu, pravdu i ravne kutove." "To je tako jadno." "Kladim se da će klinci imati drukčije mišljenje. I kladim se da ću dobiti više slatkiša


nego ti." "Iz saţaljenja", doviknuo je Ryder za njim. "Prilično dobar kostim za brzu improvizaciju", komentirao je Owen. "Da, nije loše, ali neću mu to priznati." U Vesti je brujilo. Mnogo je ljudi došlo na brzu večeru prije izlaska na ulicu. Ugledao je Avery, s dugom plavom perikom, kako baca tijesto u zrak na oduševljenje publike, minijaturnih junaka, princeza, vila i čudovišta. "Hannah Montana?" zazvao, je. Potapšala je plastični kolac za svojim pojasom pa uhvatila tijesto. "Buffy, ubojica vampira." "Slatko." "Ne ako si vampir." Zabavljen, prišao je superjunacima u separeu. Clare je bila odlična kao Storm, s bijelom perikom u punk-stilu, u uskoj crnoj suknji i čizmama s visokom petom. "Oprostite, gospođo, ja traţim trojicu dječaka. Otprilike ovoliko visokih." Pokazao je rukom dvadesetak centimetara od poda. "Zovu se Harry, Liam i Murphy." "Ţao mi je, nisam ih vidjela. Ja sam Storm, a ovo su moji prijatelji i suradnici, Volverine, Iron Man i Deadpool." "Drago mi je. Ja sam Stolar X." "Ti si Beckett." Murphy je kliznuo sa sjedala i uperio prst u njega. "Po danu sam Beckett Montgomery, briljantan arhitekt, naočit muškarac. Ali po noći, dok zlikovci hodaju ulicama, ja sam Stolar X, branitelj Boonsboroa i triju okolnih drţava." "Imaš li kakve supermoći?" "Imam brzu pamet, spretnost mačke i supersnagu." Dohvatio je minijaturnog Deadpoola, bacio ga u zrak i prebacio preko ramena. "To smo mi", šapnuo je Murphy Beckettu u uho. "Murphy, Harry, Liam i mama." "Ĉekaj malo." Podignuo je Murphyja pred sebe i zagledao se u njega. "Znamo se toliko vremena i nikada mi nisi rekao da si ti Deadpool?" "Samo za Noć vještica." Murphy je podignuo masku s lica. "Vidiš?" "Ma tko bi rekao." Skljokao se na stolicu i stavio Murphyja u krilo. "Stvarno si me zavarao." "Danas moramo jedan drugoga zvati imenima po kostimima", informirao ga je Liam. "Murphy stalno zaboravlja." "Beckettu mogu reći jer je on s nama." "Ja neću pizzu" Harry se namrštio kad je Clare stavila krišku na njegov tanjur. "Nisam gladan." "U redu. A ja ću zadrţati sve slatkiše koje su ti baka i djed dali pa ćeš ih pojesti sutra, kad budeš gladan." "Ja ću uzeti tvoj dio. Gladan sam kao Hulk." Beckett je krenuo rukom kao da će posegnuti u Harryjev tanjur. "Ipak mogu malo pojesti", promrmljao je Harry i pomaknuo tanjur izvan Beckettova dosega. "Hoće li vam smetati ako i ja pođem s vama?" "Ti si prestar za to." "Ti, Volverine, griješiš." Stolar X zatresao je glavom. "Nikada nisi previše star za slatkiše. Ili pizzu. Što je, kao što svi znaju, omiljena hrana svih superjunaka."


U šest sati, junaci, zlikovci, filmske zvijezde, vile i razni zombiji razmiljeli su se glavnom ulicom. Tinejdţeri su se kretali u čoporima, a roditelji su gurali kolica sa zečevima, mačkama, psima i klaunovima. Hope je sjedila na hotelskim stubama s velikom zdjelom slatkiša u krilu. "Porcije snage za superjunake." Dječaci su povikali: "Trik ili dar", a ona im je pruţila zdjelu. "Odlično izgledaš, Clare", rekla je s odobravanjem. "A tko si ti, Poduzetnik X?" "Stolar X. Moj pojas s alatima uvijek je nabijen." "Tako sam i čula." "Beckett se nasmijao i optuţujući uperio prst u Clare. Hope je pruţila zdjelu sljedećoj grupi i usput odgovorila na pregršt pitanja o hotelu. "Svi se raspituju o otvaranju. Ĉim saznam konačan datum, počet ću primati rezervacije." "Pokušat ćemo napraviti kalkulaciju." "Volim ovo." Nagnula se unatrag i naslonila na stube. "Zabavno je. I odlična prilika za promatranje ljudi. Ali podcijenila sam količinu slatkiša koji će mi trebati." "Moţeš dopuniti zalihu iz knjiţare", rekla joj je Clare. "Ili od Avery. Mi uvijek imamo previše." "Mama!" Liam je zaboravio svoju direktivu i povukao Storm za ruku. "Idemo dalje prije nego što razdijele sve slatkiše." "Slobodno uzmi ako ti uzmanjka", doviknula je Clare dok su je djeca vukla niz ulicu. Beckett je hodao uz Clare, a klinci su potrčali prema sljedećoj zdjeli. "Zabavnije je s djecom. Ona imaju takav naboj." "I imat će navalu šećera u organizmu. A to znači da će biti hiperaktivni pred spavanje i umorni sutra u školi." "Pa." Zagrlio ju je oko ramena dok su slijedili djecu prema sljedećoj postaji. "Samo učini da padne malo snijega, Storm. Osiguraj si odgodu škole." Drţali su se za ruke i drţali korak s djecom ili ţurili za njima nakon što bi zastali i popričali s nekim poznanikom. Zrak se ohladio, a suho lišće nošeno nestašnim vjetrom kovitlalo se uz pločnik. "Nisam trebala ostaviti njihove jakne u autu. Bolje bi bilo da sam ih ponijela sa sobom." "Je li ti hladno? Jer, moram reći, izgledaš prilično vruće." Koketno mu se nasmiješila. "Onda je vrijedilo navući ovu tanku suknju. Ne, nije mi hladno," dodala je, "ali Liam već šmrca." "Neće trajati još dugo." Već su prešli na drugu stranu ulice i počeli se vraćati natrag. "U pravu si, a on ima termo potkošulju ispod kostima. Ipak..." "Znaš što, supermama? Navratit ćemo u knjiţaru i dat ćemo im priliku da se malo ugriju. Ja častim s vrućom čokoladom." "Boţe, još čokolade. Ali to je dobra ideja." Ušli su u knjiţaru, ali nisu primijetili Sama Freemonta koji je u trenirci s kapuljačom i s hokejaškom maskom na licu stajao s druge strane ulice. Uzbuđivalo ga je stajati vani na otvorenom, i promatrati je. Vruće i hladno, pomislio je. Dat će joj on i jedno i drugo, uskoro. Zadovoljan, spustio se niz ulicu i nastavio dalje. Starija djeca trčkarala su okolo, obasjana svjetlošću s trijemova i kućnih prilaza. Nitko nije obraćao pozornost na njega; samo još jedan maskirani čovjek u gomili drugih. Polagano je hodao sve do Clareine kuće pa brzo pogledao oko sebe i kliznuo u sjenu stabala. Dovoljno je dugo proučavao kuću i znao je gdje su slabe točke. Psi su se uznemirili, ali on je bio spreman za to. Bacio je preko ograde šaku psećih keksa. Repovi su zamahali i psi


su navalili na svoju poslasticu. Izabrao je prozor i izvukao šipku iz pojasa. Bijedna kućica, pomislio je, kad je prozorski okvir kvrcnuo i popustio. On joj je nudio toliko više od toga, a ona ga nije slušala. Spremio je alat, popeo se u kuću i zatvorio prozor za sobom.

U osam sati dječaci su sjedili u Vesti i dijelili slatkiše po maminu svakom - po-trikomada limitu. Beckett se odlučio za Butter-finger, Smickers i mali paketić Skittlesa - i osjetio je malu mučninu u ţeludcu. Klinci su očito napravljeni od čvršćeg materijala jer Liam je već bacio oko na još jedan komad. "Sutra", rekla je Clare na njegovo beskrajno razočaranje. Harry je dobio isti tretman kad je traţio kovanice za još jednu videoigru. "Već je vrijeme za spavanje." Pogledala je Murphyja koji je sjedio usredotočen na svoju treću, i konačnu, čokoladicu kao da mu ţivot ovisi o razdvajanju čokolade i karamela. "Vrijeme je za pokret, Deadpool." "Ja ću vas slijediti do kuće." "Oh, Beck. Nije bilo nikakvih... stvari već danima. Osim toga, gledaj, Alva i Joe upravo plaćaju račun. Ako se i oni vraćaju kući, onda ću imati pratnju. Hoće li to biti dovoljno?" "Hm, dobro. Iako bih se radije sam uvjerio da ste sretno stigli." Clare je kliznula iz separea. "Sačuvao sam gumene crve", rekao mu je Murphy. "Crvi za kišne dane." "Ne pada kiša. Ĉuvam ih za sutra. Moţemo li opet otići do hotela, molim. Htio bih vidjeti onu gospođu." "Ako se mama sloţi." "Ja ţelim odigrati samo jednu igru", nije popuštao Harry. Beckett je prebacio paţnju na snuţdenog Volverinea. "Znaš što, ako dobijemo dopuštenje, mogli bismo za vikend otići u igraonicu, i igrat ćemo se kao manijaci." "Stvarno? Super! Ali ne u subotu jer idemo na Tylerov rođendan. Moţemo li ići u nedjelju?" "Dogovoreno." Clare se vratila s Joeom. "Rado ćemo ove borce protiv zločina otpratiti kući", rekao je i raskuštrao Liamovu kosu. "Mi idemo u igraonicu u nedjelju", objavio je Harry. Clare je podignula obrve. "Da?" Pod stolom, Beckett je lagano gurnuo Liama po nozi. "Raspravljali smo o toj mogućnosti." "To je definitivno mogućnost, napose ako sada trojica super-junaka bez prepiranja krenu kući." Mito je djelovalo. Skočili su na noge i jurnuli prema vratima dovikujući pozdrav Avery. Beckett ih je sve ispratio. "Vidimo se sutra." Lagano ju je poljubio. "Sretna Noć vještica." Clare mu je stisnula ruku. "Nemoj pojesti previše slatkiša." Promatrao ih je dok su prelazili ulicu i skrenuli prema parkiralištu. Nije samo ţelio biti siguran da je sretno stigla kući, ţelio je biti tamo. Moţda joj pomoći da spremi dječake u krevet. Već je zakoračio preko pločnika, a onda se zaustavio. Glupo, zaključio je. Ona će to obaviti mnogo brţe. On bi ih samo još više razbudio. A i Clare je vjerojatno umorna, htjet će malo mira nakon što ih uspava.


Vidjet će je sutra - to je dovoljno. Ali osjećaji su mu govorili drukčije. Vratio se u restoran i sjeo za šank. Kvragu sve, popit će pivo. "Večeras si imala priličnu guţvu", rekao je kad mu je Avery donijela bocu. "Uvijek za Noć vještica. Zabavno je, ali, Boţe, noge mi otpadaju. Idem skinuti ove cipele, a Dave će zatvoriti." "Jesi li prvo za jedno pivo?" Razmislila je. "Znaš što, mogla bih." Skinula je pregaču, uzela pivo i sjela pokraj njega. Kucnula je bocom po njegovoj. "Sretna Noć vještica."


Hodajući kroz praznu kuću, Sam je podrhtavao od uzbuđenja i adovoljstva. Mogao je raditi što god poţeli, švrljati po kući, zavirivati. Proučavao je fotografije na policama i zamišljao sebe na njima. A to će biti uskoro. Treba joj samo objasniti što je za nju najbolje. Konačno će to shvatiti i priznati da pripada njemu. Pravi muškarac uzima ono što ţeli i, iako je bio strpljiv s njom, moţda previše strpljiv, vrijeme je da shvati i to. "Lekcije počinju večeras", promrmljao je i krenuo uz stube. A vidi kako ona ţivi, pomislio je, u toj kutiji od kuće. Tako bi to njegova majka nazvala, kutija za cipele u zabiti iza brda. On će to promijeniti. Ušao je u kupaonicu i uzdahnuo na njenu veličinu, jednostavne, jeftine sanitarije. Pa njegov je garderobni ormar veći od toga. To je patetično, stvarno, na što je spala. Zavirio je u ormarić s lijekovima i kimnuo glavom na kontracepcijske pilule. Dobro, to je dobro. Ne bismo ţeljeli neke pogreške koje bi trebalo popravljati. Dovoljno je loše što već ima ta tri derišta koje treba dovesti u red. Pristojan internat je razumna investicija koja će raščistiti put i riješiti taj problem. Razgledavao je kreme za lice i losione. Morat će je odvesti u toplice na neki dobar tretman. To će biti još jedna lekcija. Svaka ţena koja ţivi s njim mora se predstavljati na odgovarajući način, u javnosti i privatno. Razmišljajući o tome, ušao je u spavaonicu. Pokušala ju je učiniti lijepom, s onim što je imala. Uistinu, napravila je najbolje što je mogla s tako oskudnim sredstvima. Pomislio je koliko će biti zahvalna kad je on uzme u svoje ruke i pokaţe joj kako se ţivi. Je li spavala s Montgomeryjem u tom krevetu? Razgovarat će još o tome - o da, svakako. Vrijeme je za čvrstu ruku, ali na kraju će joj oprostiti, naravno. Ţene su slabe. Otvorio je ormar i dodirivao haljine, košulje. Sjećao se da ju je viđao u većini tih stvari, sjećao se kako je izgledala dok je hodala ulicom, ili gurala kolica u trgovini, ili stajala iza pulta u onoj smiješnoj knjiţari. Ĉeka je potpuno nova garderoba. Zamišljao je kako će biti uzbuđena i zadovoljna. Vjerojatno će isprva morati sve on sam izabrati, dok se ona ne privikne na svoj novi status. Znatiţeljan, prišao je toaletnom ormariću, otvarao ladice, dodirivao stvari, proučavao. Očito, trebat će je voditi pri kupnji spavaćica i rublja koje će doći ispod one nove odjeće. Ţena, napose njegova ţena treba imati stila čak i u privatnim trenutcima. Naišao je na dva predmeta koji su se razlikovali od drugih - seksi, zavodljivi. Puls mu se ubrzao dok je prelazio prstima preko prozračnog materijala i zamišljao je kako to odijeva za njega. Onda je shvatio, ne, ne to nije bilo za njega. Nosila je to za Montgomeryja. Otrgnuo je komad čipke s naramenica. To više neće staviti na sebe, odlučio je. Natjerat će je da to spali. Clare će se morati ispričati - on neće prihvatiti ništa manje od toga - i spaliti to kurvanjsko rublje koje je nosila za Montgomeryja. Onda će odjenuti ono što će joj on kupiti, što će joj naloţiti da odjene. I bit će zahvalna. Gnjev, ţestok i pulsirajući, rikao mu je u glavi. Gotovo mu je promaklo lajanje pasa. Zatvorio je ladicu, tiho, paţljivo, i zatvorio se u ormar trenutak prije nego što je čuo otvaranje ulaznih vrata, viku onih malih huligana i trčanje kroz kuću. I njih će on staviti u red. Uskoro će naučiti ţivjeti po pravilima ili im se posljedice neće


svidjeti.

Superjunaci su otrčali do straţnjih vrata i pustili pse u kuću. Pet minuta, pomislila je kad je pustošenje počelo. Dat će im još pet minuta da se smire prije odlaska u krevet. Oni večeras nisu jedina djeca u Boonsborou koja će poći na spavanje mnogo kasnije nego obično. Sklonila je vrećice sa slatkišima duboko u kuhinjski ormarić - daleko od radoznalih pasa i lukave djece - i poţeljela skinuti periku, zguliti uski kostim sa sebe i skinuti tešku šminku. Bilo je zabavno dok je trajalo. Ali sada zabavu treba privesti kraju. Pustila ih je još malo da se igraju sa psima i pričaju o velikoj avanturi - a onda je spustila čekić na stol. "U redu, ekipo, vrijeme je za spavanje." Dobila je očekivane ali, mama proteste, izvlačenja i moljakanja - ali ostala je čvrsta koliko zbog dječaka, toliko i zbog sebe. Ĉeznula je za udobnom pidţamom, malo tišine, moţda velikom šalicom čaja i knjigom. "Pretpostavljam da baš niste zainteresirani za odlazak u igraonicu u nedjelju." "Jesmo!" Harry ju je uţasnuto pogledao. "Dječaci koji se prepiru sa svojim majkama ne idu u igraonicu. Ţelim vas vidjeti u pidţamama za minutu. I svi ćete večeras posebno dobro oprati zube. Pokret, vojsko." Potjerala ih je na kat i pričekala malo na vratima njihove sobe kako bi se uvjerila da su se počeli razodijevati. "Ne bacajte kostime na pod. Stavite ih u kutije - ozbiljno vam kaţem. Sad se idem i ja presvući." "Moţemo li ići u kostimima u igraonicu?" upitao je Liam. "Vidjet ćemo. Za sada ih spremite u kutije." Prešla je preko hodnika u svoju sobu i skinula periku. Zastala je pred ogledalom i zagledala se u svoj odraz. "Pa, nisi Halle Berry, ali nisi baš ni loša." Skinula je cipele i duboko, duboko odahnula. Stisnutom u ormaru, prigušena daha i očiju uprtih u uski procijep između vratnica, Samu se na trenutak razbistrio um i upitao se što to radi. Srce mu je počelo divlje lupati. Provalio je u njenu kuću, kao lopov, a sad se skriva u ormaru kao - nije mogao podnijeti ni pomisao na to. Što ako otvori vrata? Što će reći? Napraviti? Ona ga je stavila u taj poloţaj, taj poniţavajući poloţaj i sada će... Clare je svukla kostim sa sebe i trenutak bistrine je prošao. Kosa joj se prosula po ramenima dok je slagala suknju na stolicu. Imala je jednostavan bijeli grudnjak i bijele gaćice. Nije znao da obično bijelo rublje moţe biti toliko uzbudljivo. Prisjetio se po što je došao. Uzeti ono što ţeli. Pruţio je ruku da otvori ormar. "Mama! Harry će potrošiti svu pastu za zube!" "Ima je dovoljno za sve. Stiţem za minutu." Derišta, pomislio je i polagano spustio drhtavu ruku. Potpuno je zaboravio na njih. Morat će još malo pričekati. Mora se strpjeti dok ne odu u krevet. Mora čekati. Promatrati. Clare je skinula gaćice i grudnjak, ubacila ih u košaru za rublje pa navukla pamučnu pidţamu i izblijedjelu majicu. Iz kupaonice su se začuli zvukovi koji nisu zvučili kao pranje zuba pa je poţurila iz sobe. Harry i Liam prekinuli su mačevanje četkicama za zube, a Murphy je prestao imitirati


rasprskavanje bombe i bacati lopticu u umivaonik pun vode. Uzbuđeni psi skočili su na mokru lopticu. "Oprali smo zube." Murphy ju je pogledao s neduţnim smiješkom. "Ja perem lopticu jer je bila prljava." "Ispusti vodu, Murphy." Sagnula se do Liama. "Puhni." Omirisala mu je dah i osjetila prepoznatljiv miris njihove paste za zube. "Prošao si. U krevet. Idemo dalje. Harry." Harry je zakolutao očima, ali je poslušno otvorio usta i puhnuo. "I ti si u redu. Krevet." Dohvatila je ručnik i krenula prema Murphyju. "Loptica je sada čista." "Kladim se. A tvoja pidţama je mokra." Svukla mu je gornji dio pidţame i istrljala ga ručnikom. "Puhni." "Jako sam ih oprao. Baš jako." Udahnuo je i snaţno puhnuo. "Vidiš?" "Odlično. A sad uzmi drugu pidţamu." "Moram promijeniti i hlače, inače se neće slagati." "Murphy..." Pregrizla je nestrpljenje. Još dvije minute i svi će biti u krevetima. "Naravno. Samo poţuri." Obrisala je vodu s ploče umivaonika i s poda pa objesila krpu da se osuši. Potom je otišla u dječju sobu i pronašla Murphyja na psećem leţaju s Yodom, a Ben se meškoljio pod pokrivačem u Harryjevu krevetu. Liam je leţao u svom krevetu sa staklastim pogledom i već napola spavao. "Murphy, ne moţeš spavati u psećem leţaju." "Ali, bit će osamljen." "Neće. Ben će spavati s njim." "Ali, mama!" Harry je stisnuo Bena uz sebe, a ona se pitala koliko je puta danas čula te dvije riječi." "On ne moţe spavati na gornjem krevetu. Mogao bi pasti ili skočiti dolje i ozlijediti se. Ti ne ţeliš da on slomi nogu, je li, Harry? Hajde, daj mi ga. Kasno je." Uspjela je spustiti psa i poloţiti ga u njegov leţaj, ali Murphy je - imitirajući hrkanje ostao skutren uz Yoda. "Nema šanse." Uzela ga je u naručje i ubacila na njegov krevet. "Ne mičite se", zaprijetila je psima i poljubila Murphyja, pa Harryja i zaspalog Liama. "Laku noć." Napravila je tek nekoliko koraka preko hodnika kad je začula prepoznatljiv zvuk psećeg tapkanja i Murphyjev prigušen kikot kad su mu se psi pridruţili u krevetu. Uvođenje discipline počinje sutra, čvrsto je odlučila. Sjetila se da je ostavila četku za kosu u kupaonici i vratila se po nju. Ĉim skine šminku morat će si skuhati taj čaj za kojim čezne već sat vremena. Stvarno bi trebala napisati tekst o prinovljenim knjigama za knjiţaru, ali bila je preumorna. Ujutro će se dignuti ranije i... Dok je prelazila sobu, krajičkom oka uhvatila je neki pokret. Okrenula se i ugledala Sama pokraj vrata. Ĉetka joj je uz zveket ispala iz ruke, a on je zakoračio naprijed i polagano zatvorio vrata. "Bilo bi pametno da ne stvaraš buku", rekao je nonšalantno i nasmiješio se. "Ne ţeliš uznemiriti djecu, je li tako? Mogla bi stradati."


Beckett je otpio još jedan gutljaj piva. Bilo je ugodno sjediti u praznom restoranu s Avery i ćaskati o svakodnevnim stvarima. "Ideš li prijeko na zabavu k Chucku i Lisi?" upitala ga je. Tamo će biti mnogo poznanika i oba njegova brata. "Propustit ću ovaj put." "Au, nema djevojke, nema zabave?" "Mudrica. A koja je tvoja isprika?" "Kanila sam ići, ali su me noge izdale. Što se to zbiva, Beck? Mi smo uvijek bili u prvom redu za zabave." "U pravu si. Znaš što, ti ćeš biti moja pratilja. Otići ćemo bar nakratko. Buffy i Stolar X moraju očuvati svoju reputaciju." "Hoćeš li me nositi nakrkače?" upitala je i ugledala uzrujanu Hope na vratima. "Nadala sam se da ću te još zateći ovdje?" "Problem?" upitao je Beckett. "Ne mogu ući u hotel. Gore na katu trepere svjetla i htjela sam pogledati je li sve u redu sa strujom, ali ne mogu otvoriti ta glupa vrata." Beckett je ustao još dok je govorila i pogledao kroz izlog restorana. Svjetla na trijemu palila su se i gasila u brzom, oštrom ritmu. "U posljednje vrijeme bila je ćudljiva." Hope je podignula obrvu, a Beckett je slegnuo ramenima. "Samo kaţem. Idem pogledati o čemu je riječ." "Idem s tobom. Taj me ključ baš razljutio. Danas je sve bilo normalno." "Ĉekajte mene!" Avery je poţurila za njima. "Ubojica vampira, sjećate se?" "Mislim da u hotelu nećeš pronaći vampire." "Nikad se ne zna. A temperamentni duhovi su poslastica za Buffy." Beckett je izvadio iz dţepa svoje ključeve i zveckao njima dok su prilazili ulazu s dvorišne strane. "Probaj s mojim", rekla je Hope i dodala mu svoj ključ. Beckett ga je gurnuo u ključanicu i bez napora okrenuo. Brava je škljocnula i vrata su se glatko otvorila. "Kaţem ti, prije pet minuta nisam ih mogla otvoriti. Ako je to maslo našeg duha, ja stvarno ne znam zašto se ljuti na mene." "Kao što sam rekao." Beckett je upalio svjetlo u predvorju. "U zadnje je vrijeme ćudljiva." U tom trenutku, svjetlo koje je upravo upalio počelo je bljeskati, a vrata na katu s treskom su se otvarala i zatvarala. "Poprilično ćudljiva", promrmljala je Avery. "Idem vidjeti o čemu je riječ. Ostanite ovdje." "Nema šanse." Ali Avery je ipak čvrsto uhvatila Hope za ruku. "Moţda je to neka stvar u vezi s Noći vještica. Njezin način da je obiljeţi." "Ne zvuči slavljenički", konstatirala je Hope. "Mislim da je ovih zadnjih dana bila nekako potištena i tuţna", rekao je Beckett. Ĉim su prišli sobi, vrata su se širom otvorila, a svjetla su počela bjesomučno treperiti. "Moţda je ljuta?" "Moţda nam treba istjerivač duhova?" "Dobro, Lizzy, sad je bilo dosta!" uzviknuo je Beckett iznervirano. Ušao je u sobu, a iz kupaonice je prokuljao oblak pare. "Što je? Što te muči? Ne sviđaju ti se pločice, ne sviđa ti se prokleta kada? Onda promijeni sobu!" "Beck." Hope ga je stisnula za mišicu, a glas joj je drhtao. "Pogledaj ogledalo." Kroz paru su se počela pojavljivati slova kao da netko piše prstom po zamagljenu staklu. "Pomozi", pročitao je naglas. "Lizzy ako si u nevolji..." Zašutio je jer se pisanje


nastavilo. Pomozi Clare Poţuri "Oh, Boţe." Avery je potrčala van, ali Beckett je jurnuo pokraj nje. "Pozovi policiju. Pozovi moju braću. Odmah. Reci im da odu do njene kuće." "Ja ću pozvati policiju." Hope je trčeći vadila telefon iz torbe. "Ja ću nazvati Owena. I mi idemo s tobom."

Nemoj vrištati, govorila si je Clare. Dječaci bi mogli čuti i doći ovamo. A to se ne smije dogoditi. "Provalio si mi u kuću." "Nisi mi ostavila drugog izbora. Vrijeme je da ti i ja porazgovaramo, vrijeme je da shvatiš kako će odsada biti. Sjedni." "Ne ţelim sjesti." "Sjedni! Radit ćeš ono što ti se kaţe, to je jedna od stvari koje ćeš naučiti." Ukočeno je sjela na rub kreveta. "Pogriješio si što si mi provalio u kuću. Ako sada odeš, ostat će sve na tome. Samo pogreška." "Ne, ti si pogriješila kad si poslala policiju na mene." Pomirljivo je podignuo ruku. "Mogao bih prijeći preko toga, ali ti ćeš me odsada uvaţavati. Pokazivati poštovanje. Zapamtit ćeš tko sam ja" "Ali, znam tko si ti." "A ja znam da tebi nedostaje samopouzdanja. Znam da se zbog toga ponašaš nepristupačno, tjeraš me da se trudim oko tebe. Zar ti nisam dao dovoljno vremena? Nisam mogao biti uviđavniji i strpljiviji s obzirom na situaciju u koju si se dovela. Onako pobjeći s Clintom Brewsterom." "Clint je bio moj muţ." "A on je mrtav, je li tako? Ostavio te s dva derišta i trećim u trbuhu pa si morala dopuzati natrag u ovu rupu od grada." Bijes je kuljao i pokušavao nadvladati strah, ali ga je uspjela potisnuti. Ako mu se suprotstavi mogao bi je ozlijediti. A Bog zna što bi mogao napraviti dječacima. "Vratila sam se kući. Moji roditelji su ovdje. Ja..." "Za početak, nisi trebala ni odlaziti. Ali to je proliveno mlijeko, nećemo sada o tome. Navlačila si me, Clare." "Kako sam te navlačila?" "Misliš da ne znam što si radila svaki put kad bi mi se nasmiješila? Svaki put kad bi mi rekla da ne moţeš izići sa mnom na večeru ili na voţnju? Primijetio sam kako me gledaš. Zar nisam bio strpljiv? Nisam li?" Glas mu se podignuo gotovo do vriska pa je Clare samo kimnula glavom. "Molim te, nemoj probuditi djecu." "Onda počni slušati što ti govorim. Ţelim da ova igra prestane. Ne moţeš me više vrtjeti ukrug. Iskoristila si Montgomeryja da me napraviš ljubomornim, a to je ispod tvoje razine. Odsada više nećeš progovoriti s njim ni riječi. Je Ii to jasno?" "Da." "Dobro. A sada..." "Odmah ću ga nazvati i prekinuti s njim." Ustala je i krenula prema vratima. Sam ju je zgrabio za ruku i gurnuo natrag. "Rekao sam da nećeš razgovarati s njim. Sjedni tu dok ti ne kaţem da moţeš ustati." "Ţao mi je." Sagnula se i pokupila s poda četku za kosu pa se vratila s njom do


kreveta. Bijedno oruţje, pomislila je zureći dolje u svoje ruke. "To je već bolje." Otpuhnuo je i nasmiješio se. "Mnogo bolje. Evo što ćemo sada napraviti. Spakirat ćemo tvoju torbu - ne treba ti mnogo stvari. Tako i tako ćemo odmah zamijeniti cijelu garderobu. Ali za večeras ti trebaju osnovne stvari. Idemo na put, samo ti i ja. Priuštit ćemo si nekoliko dana uţivanja. Već sam rezervirao jednu privatnu vilu u odmaralištu koje volim. Tamo me poznaju i zato se pripremi za kraljevski doček." Uţasnuo ju je taj poznati široki osmijeh i namigivanje. "Vidjet ćeš koliko ti mogu pruţiti, Clare. Samo moraš raditi ono što ti kaţem, učiti, i dati mi ono što već toliko dugo ţelim." "Zvuči divno. Ali moram pozvati nekoga da pripazi na djecu. Mogu nazvati mamu. Ona će..." "Djeca, djeca." Crvene mrlje gnjeva izbile su mu po licu. "Zlo mi je od slušanja o djeci. Sada spavaju, je li tako? Sigurni u svojim krevetima s onim slinavim psima. Kad stignemo u odmaralište, ja ću nazvati svoju majku. Ona će organizirati sve što treba. Gore u drţavi New York ima jedan odličan internat. Upisat ćemo ih tamo čim bude moguće. Naučit ćeš da sam ja najvaţniji. Mogu biti velikodušan i plaćati za obrazovanje tuđe djece, ali ona neće imati prednost pred ni pred kojim mojim potrebama. Razumiješ li me?" "Savršeno. Hoću li se sada spakirati?" "Da. Pokazat ću ti što je prikladno." Glas mu se promijenio, postao ljepljiv od samodopadnosti i poţude. "Ne moraš se stidjeti ovih krpica. Odvest ću te u kupnju. Imat ćeš dovoljno vremena za uţivanje u ţivotu bez djece i one smiješne knjiţare." Clare je polako ustala. Strah se povukao, a prazninu koju je ostavio iza sebe ispunio je bijes. Molila se da to Sam ne primijeti. Ostaviti djecu samu? Prije će otići u pakao. "Moram ti zahvaliti." Spustila je pogled nadajući se da će to djelovati pokorno i polagano zakoračila prema njemu. "Bila sam zbrkana i smetena. Ali sada mi se sve razbistrilo." Podignula je glavu, pogledala ga u oči i svom snagom, sa svim bijesom, zamahnula četkom i udarila ga posred nasmiješena lica. Krv mu je šiknula iz rasječene usne, a Clare se bacila prema vratima. Mislila je samo na dječake, kako da ih zaštiti. Uspjela je dohvatiti kvaku, ali on ju je povukao natrag. Strah se vratio, eksplodirao u tijelu i šiknuo kroz ţile. Bacio ju je na pod. Otimala se i pokušavala osloboditi, no on ju je pljusnuo toliko jako da joj se zacrnjelo pred očima. "Kujo!" Ponovno ju je udario. "Gledaj što si napravila. Gledaj što si mi napravila. Ponudio sam ti sve, ali ti ne ţeliš shvatiti. E pa sada ćeš naučiti." Razderao joj je majicu a Clare ga je zagrebla noktima po već ranjenu licu. Trgnuo se, a ona se napela u još jednom pokušaju da ga odgurne od sebe. Odjedanput, teţine je nestalo. Odgurnula se i jecajući počela puzati prema vratima, ali neke su je ruke obujmile. "Clare, Clare, Clare." Avery ju je čvrsto drţala sve dok se Clare nije prestala otimati. "Sada je sve u redu." "Moja djeca." "Šššš. Hope je s njima. Šššš." "Moram..." Zvukovi u sobi konačno su se probili kroz njezina osjetila. Skvrčena uz Avery, okrenula je glavu. U drugom kraju sobe Sam je leţao na podu A Beckett je klečao preko njega i udarao ga iznova i iznova po već potpuno krvavom licu. "Oh, Boţe. Boţe." Ošamućena, pokušala je ustati, a Avery ju je pridrţavala. Hope se stvorila s druge strane i pomogla joj da stane na noge. Sekundu poslije u sobu su provalili Owen i Ryder.


"Moramo ih razdvojiti." Owen je krenuo naprijed, ali ga je Ryder uhvatio za ruku. "Dajmo mu još jednu minutu." "Isuse, Ry. Owen je otresao bratovljevu ruku i jurnuo prema protivnicima na podu. "Hajde, Beck. Prestani. Stani dovraga! Gotov je. Ry, pomozi mi prije nego što ubije ovo smeće." Udruţenim snagama jedva su ga odvojili od mlitava tijela. Ali Beckettu je bio dovoljan samo jedan pogled na Clare da potpuno zaboravi na Sama. "Ozlijedio te." Polagano joj je prišao i njeţno prešao prstima po otečenu licu. "Ozlijedio te." "Ja sam njega ozlijedila jače. Onda si došao..." Drhteći, bacila mu se u zagrljaj. "Oh, Beck." "Policija." Hope je pogledala kroz prozor prema zvuku sirena. "Sići ću dolje i pustiti ih unutra. Moţda uspijemo ne probuditi djecu. Oh, i trebat ćemo pozvati bolnička kola." Okrenula se prema besvjesnom, krvavom Samu. "Ali nema ţurbe." Krenula je iz sobe i u prolasku primijetila kako se Ryder nasmiješio. "Odvest ću te dolje, dalje od njega." Beckett ju je uhvatio u naručje. "Onda ćeš nam ispričati što se dogodilo." Kimnula je i oslonila glavu na njegovo rame nadajući se da će se soba prestati okretati oko nje. "Avery." "Obići ćemo ih opet. Budi bez brige." "Rekao je da ćemo noćas otputovati", govorila je dok ju je Beckett nosio u prizemlje. "Ostaviti djecu samu dok ih ne smjesti u neki internat." "Nikada više neće prići blizu ni tebi ni dječacima. Nikada više." "Zatim mi je rekao da spakiram stvari. Tada sam ga udarila četkom. Najjače što sam mogla. Mislim da sam mu izbila jedan zub." "Gore, na kat", rekao je Charlieu Reederu kad su se susreli u podnoţju stuba. "Udarila si ga s četkom." "To je bilo sve što sam imala." "Ne." Ĉvrsto ju je drţao uz sebe. "Imala si mnogo više od toga." Beckett je sjedio uz nju dok je davala izjavu. Nije se čak ni osvrnuo kad su bolničari iznosili Sama, lisičinama vezanog za nosila. Hope joj je donijela čaj, a jedan od bolničara stavio joj je oblog na lice. Kad su policajci završili s očevidom, Avery je provirila iz kuhinje. "Skuhala sam juhu. Kad sam uzrujana, ja kuham. Dakle večeras svi jedu juhu." Ryder, koji je u međuvremenu popravio provaljeni prozor, spustio se na stolicu. "Sada kad je zakon otišao, vrijeme je da baciš karte na stol. "Kako si znao da je Clare u nevolji?" "Lizzy." Beckett je uhvatio Clare za ruku i ispričao cijelu priču. "Prilično snalaţljivo za mrtvu ţenu", komentirao je Ryder i pogledao Hope. "Hotelijerka će imati pune ruke posla s njom." "Hotelijerka ima ime", informirala ga je. "Ĉuo sam ga." "Hope i ja ostajemo ovdje večeras." Avery je spustila tanjur juhe pred Owena. "Kod kuće ne bih mogla zaspati od brige. Ostajemo tu." "Bilo bi mi drago", Clare je polagano ispustila zrak. "Elizabeth ti je rekla da mi je potrebna pomoć. I došao si." Ispreplela je prste s Beckettovim. "Svi ste došli." Beckett se nije maknuo od nje sve dok nije zaspala. Onda je polagano izišao iz sobe, ubacio u kamionet Harryjevu vreću za spavanje i odvezao se do hotela. Rasprostro ju je na podu sobe na prvom katu. "Onaje dobro. Nije ozlijeđena, zahvaljujući tebi. Ima nekoliko masnica, ali bilo bi mnogo gore da nas ti nisi upozorila."


Sjeo je i izuo radne čizme. "Sam je u bolnici, pod straţom. Ĉim se oporavi, bit će prebačen u ćeliju. Netko od nas slomio mu je čeljusti - ili Clare i njena pouzdana četka za kosu, ili ja. Izgubio je dva zuba i slomljen mu je nos. Rekao bih da je jeftino prošao. Iscrpljen, ispruţio se na vreći. "Mislio sam večeras ostati ovdje, ako se slaţeš. Nisam baš raspoloţen za odlazak kući. I tako, čini se da ću ja biti prvi gost - prvi ţivi gost - u hotelu BoonsBoro." Učinilo mu se kao da mu je nešto hladno prešlo preko lica, a onda se svjetlo u kupaonici ugasilo i soba je uronila u mrak. "Hvala. Laku noć." Zatvorio je oči i zaspao.

U nedjelju ujutro klinci i psi nevoljko su se ukrcali u kamionet. "Trebali smo ići u igraonicu", podsjetio ga je Harry. "Obećao si. "Točno. Otići ćemo tamo poslijepodne. Prije toga ţelim vam nešto pokazati. Nije daleko." "Pa, stvarno si tajnovit." Beckett se okrenuo prema Clare. Šminka je omekšala i prikrila masnice, ali znao je da su ih dječaci primijetili. I znao je da im je rekla istinu, premda ne sve detalje. Vozio je prema izlazu iz grada i slušao kako se Liam i Harry prepiru, a Murphy pjevuši psima koji mu jednoglasno uzvraćaju. Normalno, pomislio je. Sve izgleda tako normalno. "Ako ţeliš ostati kod kuće i odmoriti se, mogu ih sam odvesti u igraonicu." "Beck, udario me nekoliko puta. Boljelo je, i uplašila sam se, ali to je sve. Gotovo je." Govorila je tiho nastojeći da joj glazba s radija priguši glas. Za njega nikada neće biti gotovo. Ne sasvim. "Hope je razgovarala sa svojim prijateljem, psihijatrom iz Washingtona", nastavila je. "Rekao je - zapravo, pretpostavlja, jer nije osobno razgovarao sa Samom - da je riječ o klasičnom poremećaju narcisoidne ličnosti. Postajao je sve opsjednutiji i uvjereniji da ja stvarno ţelim biti s njim, a djecu je doţivljavao kao prepreku. Okidač je bio kad sam se počela viđati s tobom. Puknuo je. A sada će ići u zatvor. I dobit će psihijatrijsku pomoć." "Sve dok pomoć dolazi s rešetkama i zatvoreničkim odijelom, moţe je imati koliko god ţeli." "Slaţem se." Pogledala je oko sebe. "Zar tvoja majka ne ţivi tamo prijeko?" "Da, malo dalje niz cestu. I ne, ne idemo k njoj da te opet obaspe paţnjom i brigom." "Hvala Bogu. Jučer sam imala dosta toga, i previše, od prijatelja, susjeda, policije. Danas se ţelim osjećati normalno i dosadno." Skrenuo je na šljunčani put, pa skrenuo desno uz malu uzbrdicu. "Ryder ţivi tamo, s one strane, Owen s ove. "Ne predaleko, ali ne ni previše blizu." Zaustavio se ispred gradilišta. "Osam jutara. Mali potok sa straţnje strane kuće, ili onoga što će jednoga dana postati kućom." "To je tvoja zemlja. Prekrasno je. Beck. Lud si ako ne završiš kuću i preseliš se ovamo." "Moţda." Dječaci i psi izletjeli su van. Mnogo prostora za trčanje, pomislio je. "Ovo je sve tvoje drveće i ostalo?" upitao ga je Harry. "Mogli bismo doći ovamo na kampiranje, je li?" "Mogli bismo." "Ovdje povlačim crtu." Clare je podignula ruku. "Ja ne kampiram. Ne."


"Tko je tebe pitao?" Beckett je uzeo Harryjevu loptu i odbacio je daleko prema šumarku. Dječaci i psi pojurili su za njom. "Ovo je bila savršena ideja." Clare se osvrtala oko sebe. "Traţila sam normalno i dosadno, ali ovo je mnogo, mnogo bolje od toga. Prekrasno je. Tiho i mirno. Moraš nam pokazati kuću." Uhvatio ju je za ruku i zadrţao. "Prošli sam tjedan nekoliko puta dolazio ovamo, gledao ono što sam započeo, ali nikada nisam dovršio. I pitao sam se zašto nisam dovršio. Volim ovo mjesto, sviđa mi se." "Komu se ne bi svidjelo?" Pogledao ju je u oči. "Nadam se da je tako jer sam shvatio zašto je nikada nisam završio, na što sam čekao. Ĉekao sam na tebe, Clare. Na njih. Na nas. Ţelim je završiti za nas." Ruka joj je omlohavila u njegovoj. "Beck." "Mogu promijeniti nacrte. Dodati još spavaonica. Sobu za igranje." Gestikulirao je slobodnom rukom dok im je uvenulo lišće šuškalo pod nogama. "Onaj dio trebalo bi popločati da mogu voziti bicikle po dvorištu. I dodati još prostorija, za dječake. I kućicu za pse. Ţelim ti pruţiti sve što ţeliš, i tebi i njima, Clare. Ţelim sve što... Sranje. Pričekaj trenutak." "Što?" Zaprepašteno ga je pogledala. "Beck." "Oprosti, samo trenutak." Poţurio je prema dječacima koji su se natjeravali sa psima. Harry!" "Proţvakali su je. Proţvakali su loptu. Gledaj." "Harry, obećao sam ti nešto. Obećao sam da ću, prije nego što zaprosim tvoju mamu, prvo porazgovarati s tobom. Slaţeš li se da je zaprosim? Moraš mi to reći." Harry se zagledao u loptu, a braća su stajala pokraj njega i netremice promatrala Becketta. "Zašto to ţeliš?" "Zato što je volim. Volim je, Harry. Volim i sve vas i ţelio bih da postanemo obitelj." "Zločesti čovjek ju je napao", rekao je Murphy. "Ali ti si došao i odveli su ga u zatvor." "Da, ali ne moraš se više brinuti zbog toga." "Hoćeš li spavati u njezinu krevetu?" zanimalo je Liama. "To je dio pogodbe." "Pokatkad i mi dođemo k njoj, kad grmi ili ako ruţno sanjamo." "Onda će nam trebati veći krevet." Ĉekao je dok su se dječaci međusobno pogledavali. Dobro je poznavao taj nijemi jezik braće. "U redu, ako to i ona ţeli." "Hvala." Protresao je Harryjevu ruku pa ga privukao k sebi, privukao ih je svu trojicu u veliki zagrljaj. "Hvala. Zaţelite mi sreću." "Sreća!" viknuo je Murphy za njim. Da nije bio toliko nervozan, Beckett bi se glasno nasmijao. "Što je to bilo?" upitala ga je Clare. "Muški razgovor." "Oh stvarno, Beck, počneš cijelu tu priču o sobama i dvorištu, a onda samo odšetaš na muški razgovor?" "Nisam mogao nastaviti dok prvo ne raščistim s Harryjem. Imali smo dogovor, a dječaci moraju znati da drţiš svoju riječ." "Pa, lijepo od tebe, ali..." "Morao sam dobiti njegov pristanak prije nego što te zaprosim. Sloţio se, ako to i ti ţeliš. Nemoj da ispadnem gubitnik pred njima." Krenula je popraviti kosu, ali joj je ruka zastala na pola puta. "Traţio si blagoslov od


mog ne-još-sasvim-devetogodišnjeg-sina?" "Aha. On je najstariji." "Shvaćam." Okrenula se od njega. "Uprskao sam ovo. Volim te, Clare. Trebao sam početi s tim. Smetem se uvijek kad razgovaram s tobom. Volim te. Uvijek sam te volio, ali ovo je drukčije. Volim te kakva si sada, volim to što jesi, kakva jesi. I volim tvoje dječake, moraš mi vjerovati." "Znam to." Na trenutak je ostala zagledana u drveće, u gole grane zamagljene od suza koje su joj se skupile u očima. "Voljela bih te i kad ne bi bilo tako, jer ljubav pokatkad, jednostavno, postoji. Ali ne bih se mogla udati za tebe kad ih ne bi volio, kad ne bih bila sigurna da ćeš biti dobar prema njima. Volim te, Beckett, bez ikakve dvojbe ili sumnje. I udat ću se za tebe na isti način." Bacila mu se u zagrljaj. "Oh, nemaš pojma u što se upuštaš." "Kladim se." "Saznat ćemo zajedno jer... Što to imaš u dţepu? I nemoj reći da si samo sretan što me vidiš." "Oh, zaboravio sam." Izvadio je iz dţepa usku kutiju. "Kupio sam ti novu četku za kosu." Zurila je u njega bez riječi. Onda mu je obuhvatila lice dlanovima. "Jesam li se uopće trebala pitati?" Podignuo ju je u zrak i zavrtio. Privukao ju je još bliţe i iza njenih leda podignuo palac prema dječacima. Njeni dječaci - njegovi dječaci - njihovi dječaci pobjednički su zavikali i potrčali im ususret, a psi su jurnuli za njima.


Nora Roberts - Sada i zauvijek