Issuu on Google+


Nora Roberts

Postelja od ruĹža

Naslov izvornika Bed of Roses

2


...i dojam to je moj da svaka biljka s čežnjom baca za suncem pogled svoj — Wordsworth

Ljubav je prijateljstvo zahvaćeno plamenom. —Bruce Lee

3


PROLOG

Romantična ljubav daje ženi posebnost. Emmaline je bila duboko uvjerena u to. Romansa čini svaku ženu ljepoticom, svakog muškarca princem. Zaljubljena žena živi kao kraljica jer je njezino srce dragocjeno. Cvijeće, svjetlost svijeća, skroviti vrtovi, duge šetnje, mjesečina ... sama pomisao na to izvlačila joj je uzdah. A ples na mjesečini u skrovitom vrtu, e to je vrhunac romantike na njezinoj skali. Mogla je to zamisliti; miris ljetnih ruža, prigušene taktove glazbe koji dopiru kroz otvorene prozore plesne dvorane, zanesenost, srebrnaste siluete ljubavnika u noći, baš kao na filmu. A srce bi joj tuklo baš kao sada dok sanjari o tome. Čeznula je za plesom na mjesečini u skrivenom vrtu. Imala je jedanaest godina. I zato što je u mašti sasvim jasno vidjela kako bi to bilo — kako će biti — opisivala je scenu, svaki pojedini detalj, svojim najboljim prijateljicama. Onih večeri kad bi dobile dopuštenje da prenoće jedna kod druge, satima su razgovarale o svemu i svačemu, slušale glazbu i gledale filmove. U tim prigodama mogle su ostati budne koliko su htjele, čak cijelu noć. Iako im to nikada nije uspjelo. Još nije. Kad su noćile kod Parker, smjele su se igrati na terasi ispred njezine sobe, ako je to vrijeme dopuštalo, sve do ponoći. U proljeće, Emmino najdraže godišnje doba, voljela je stajati na terasi, upijati opojne mirise cvijeća i svježe pokošene trave s vrtova imanja Brownovih. Domaćica, gospođa Grady, donijela bi im kekse i mlijeko. Katkad i kolačiće s glazurom. A povremeno bi zavirila i gospođa Brown. Ali uglavnom su bile njih četiri same. „Ja ću biti uspješna poslovna žena, živjet ću u New Yorku i neću imati vremena za romantične veze.” Laurelina zlatnoplava kosa bila je prošarana zelenim prugama od tretmana Kool-Aidom1 okusa limuna i upravo je isprobavala svoje umijeće na Mackensieinoj jarkocrvenoj kosi. „Ali moraš imati romansu”, inzistirala je Emma. „Uh.” S jezikom između zuba Laurel je koncentrirano uvijala sljedeći pramen Macine kose u dugačku, tanku pletenicu. „Ja ću biti kao moja tetka Jennifer. Ona nema vremena za brak i nije joj potreban muškarac da bi imala potpun život i te stvari. Čula sam kad je pričala s 1

Kool-Aid - instantni napitci u prahu različitih voćnih aroma

4


mojom mamom. Ona živi na Manhattanu, Upper East Side, i ide na zabave s Madonnom. Moj tata kaže da ona kasapi muškarce. I ja ću to raditi, i ići ću na zabave s Madonnom. „Ma nemoj.” Mac se zasmijuljila kad ju je Laurel povukla za pletenicu. „Ples je zabavan, valjda i romantika, sve dok se ne počneš ponašati glupavo. Moja mama misli samo o tome. I o novcu. Zajedno, zapravo. Kako istodobno dobiti oboje.” „To nije prava romansa”, rekla je Emma, ali je protrljala prijateljičinu ruku. „Romansa je kad radiš nešto za nekoga zato što si zaljubljena. Željela bih da smo već dovoljno velike i da smo zaljubljene.” Čeznutljivo je uzdahnula. „To mora biti divno.” „Trebale bismo poljubiti nekog dečka i saznati kakav je to osjećaj.” Djevojčice su zastale i zabuljile se u Parker. Ona je ležala potrbuške na krevetu i promatrala prijateljice koje su se igrale frizerskog salona. „Trebale bismo izabrati jednoga i navesti ga da nas poljubi. Uskoro ćemo imati dvanaest godina. Moramo pokušati i vidjeti kako je to.” Laurel je suzila oči. „Kao eksperiment?” „Ali koga ćemo poljubiti?” upitala je Emma. „Napravit ćemo popis.” Parker se zakotrljala preko kreveta i s noćnog ormarića dohvatila svoju novu bilježnicu s ružičastim baletnim cipelicama na omotu. „Napisat ćemo imena svih dječaka koje znamo, onda ćemo izdvojiti one koji dolaze u uži izbor. I razloge za i protiv.” „To ne zvuči jako romantično.” Parker se nasmiješila. „Negdje moramo početi, a popis uvijek pomaže. Mislim da rođake možemo odmah prekrižiti. Mog brata Dela i oba Emmina brata. Emmina braća su ionako prestara.” Otvorila je bilježnicu na neispisanoj stranici. „Dakle...” „Katkad ti gurnu jezik u usta.” Mackensieinu izjavu dočekala je cika, prigušen smijeh, kikot, još smijeha. Parker je kliznula s kreveta i sjela na pod pokraj Emme. „Dobro, prvo ćemo popisati imena i podijelit ćemo ih po stupcima. Stupac da i stupac ne. Onda ćemo iz stupca da odabrati dečka koji će nas poljubiti. I svaka mora reći kako je bilo. Ako stvarno gurne jezik u usta, to moramo saznati.” „Što ako nas neće htjeti poljubiti?” „Em!” Laurel je zatresla glavom i povezala zadnju pletenicu. ,,'IVbe će htjeti poljubiti svaki dječak. Ti si stvarno lijepa i razgovaraš s njima kao s nama. Neke cure postanu glupave i smetene kad su u njihovu društvu, ali ti ne. Osim toga, počele su ti rasti grudi.” „Dečki to vole”, mudro je rekla Mac. „Ali svejedno, ako on neće poljubiti tebe, ti poljubi njega. Mislim da nije važno tko krene prvi.” Emma je mislila da jest važno ili bi bar trebalo biti. Ipak, počele su ispisivati imena, što je izazvalo nove napade smijeha. Laurel i Mac počele su glumiti kako bi ovaj ili onalj dječak pristupio tom zadatku, a od toga su sve četiri popadale na pod i kikotale sve dok gospodin Fisch, Parkerin mačak, nije demonstrativno otišao iz spavaonice i sklupčao se u hodniku. Kad je došla gospođa Grady s keksima i mlijekom, spremile su bilježnicu. Onda im je pala na pamet ideja o ženskom bendu i bacile su se na Parkerin ormar u potrazi za prikladnom odjećom za pozornicu.

5


Zaspale su na podu, pokraj kreveta. Emma se probudila prije svitanja. Soba je bila u mraku, s tek uskim krugom svjetla od noćne svjetiljke i prugom mjesečine koja se provlačila između zavjesa. Netko ju je pokrio i položio joj glavu na jastuk. Netko bi to uvijek napravio kad su imale zabavu u pidžamama. Mjesečina ju je privlačila i, još uvijek napola spavajući, ustala je i izišla na terasu. Svjež povjetarac okrznuo ju je po obrazu noseći miris ruža. Zagledala se u srebrom obasjane vrtove u kojima je disalo rano proljeće s mekim pupoljcima i veselim bojama. Gotovo je mogla čuti glazbu, gotovo se mogla vidjeti kako pleše među ružama i azalejama i božurima koji su još uvijek držali svoje glavice u stisnutim lopticama. Gotovo je mogla vidjeti obris svog partnera, onoga koji ju je poveo na ples. Valcer, uzdahnula je. Trebali bi plesati valcer, kao u bajkama. To je romansa, pomislila je i sklopila oči udišući noćni zrak.

6


JEDAN

Danas ju je čekao niz sastanaka, mnogo sitnica o kojima se trebalo dogovoriti, a u glavi su joj se počeli miješati detalji. Listala je po rokovniku uz prvu šalicu kave i dopisivala bilješke. Ispunjen raspored bio je gotovo podjednako poticajan kao i jaka, slatka kava. Zavalila se u stolici u svome udobnom uredu i čitala podatke o klijentima. Po njezinu iskustvu, poznavanje osobnosti mladenaca — ili češće, i točnije — mladenke, olakšava odabir cvijeća i stila aranžmana. Po Emminu uvjerenju, cvijeće je srce svakog vjenčanja. Bez obzira na to jesu li elegantna ili vesela, komplicirana ili jednostavna, cvijeće im daje dušu, romantiku. A to je njezin posao. Uzdahnula je, protegnula se i nasmiješila se vazi s malenim ružama na svome stolu. Proljeće je najbolje od svega. Sezona vjenčanja zahuktava se — a to znači sve više posla danju i duge noći za dizajniranje, ne samo za ovu sezonu nego i za sljedeću. Kontinuitet je voljela podjednako kao i sam posao. Zavjeti su joj to pružili, i njoj i njezinim trima najboljim prijateljicama. Kontinuitet, unosan posao i osjećaj vlastita postignuća. A može se igrati s cvijećem, živjeti s cvijećem, praktično plivati u cvijeću. Pažljivo je pogledala svoje ruke, male porezotine i ranice na prstima. Katkad ih je smatrala ratnim ožiljcima, a kadšto ordenima časti. Sada je samo požalila što se nije sjetila u današnji zgusnuti raspored ubaciti i manikiranje. Bacila je pogled na sat, proračunala. Skočila je na noge i preko ugodne kućne majice navukla crvenu kabanicu s kapuljačom. Prije odijevanja za radni dan ima još vremena za posjet glavnoj kući. Tamo je gospođa G. već sigurno pripremila doručak pa neće morati ići u nabavu i sama nešto pripremiti. Njezin život, pomislila je dok je trčala niz stube, ispunjen je slatkim povlasticama. Prošla je pokraj dnevne sobe koja joj je služila kao recepcija i prostor za radne dogovore i kritički je osmotrila. Morat će osvježiti izloženo cvijeće prije početka prvog sastanka, ali oh, zar se ovi zvjezdasti ljiljani nisu prekrasno rascvjetali? Izišla je iz negdašnje gostinjske kuće, a sada svoga doma i sjedišta cvjećarnice — njezine četvrtine posla u Zavjetima. Duboko je udahnula rani proljetni zrak. I zadrhtala. Kvragu, zašto nije malo toplije? Sada je travanj, za Boga dragoga. Vrijeme sunovrata. Gledaj kako su vesele njezine maćuhice na prozoru. Odbila je dopustiti prohladnome jutru —

7


evo, sad je povrh svega još počela padati sitna kiša — da joj pokvari raspoloženje. Pogrbila se u kabanici, gurnula ruku kojom nije držala šalicu u džep i krenula prema rezidenciji u središtu imanja. Život se budi svuda uokolo, razmišljala je nastojeći zadržati dobru volju. Kada se pažljivo pogleda, mogu se vidjeti obećanja zelenila na drveću, naznake delikatnih cvjetova svibe i trešnje. Ovi sunovrati samo što nisu iskočili iz glavica, a šafrana već ima posvuda. Možda će pasti još jedan zakašnjeli proljetni snijeg, ali najgore je prošlo. Uskoro će doći vrijeme za koparije. Iznijet će neke od svojih ljepotica iz staklenika i izložiti ih vani. Ona slaže prekrasne bukete, girlande, vijence i viseće aranžmane, ali u kreacijama ništa ne može nadmašiti majku prirodu i ništa, po njezinu mišljenju, ne može nadmašiti imanje Brownovih u demonstriranju toga. Vrtovi imanja, još uvijek reprezentativni, uskoro će eksplodirati od boja i mirisa mameći na šetnju zavojitim stazama ili pozivati da zastanete i predahnete na klupama u hladovini. Parker ju je zadužila — koliko Parker uopće može ikoga zadužiti — da vodi i nadzire tim vrtlara i stručnjaka za vrtnu arhitekturu. Terase i trijemovi idealni su za vjenčanja i svečanosti na otvorenom. Svečanosti kod bazena, vrtne zabave, svadbeni obredi pod sjenicama i pergolama ili dolje pod vrbama uz jezero. Mi imamo sve to. A sama kuća? Može li išta biti elegantnije, gracioznije, ljepše? Mekanoplava s toplim, zagasitožutim detaljima. Dinamične linije krovova, lučni prozori i čipkaste ograde dopunjuju šarm velikoga zdanja. A ulazni trijem jednostavno traži da ga se ispuni raskošnim zelenilom, bojama i teksturama. Kad je bila mala, ovo imanje činilo joj se vilinskim carstvom s čarobnim dvorcem na vrhu brežuljka. Sada je njezin dom. Skrenula je prema paviljonu pokraj jezera gdje je njezina partnerica Mac imala fotografski atelje i svoj stan. Upravo je posegnula za kvakom kad su se s druge strane otvorila vrata. Emmin osmijeh bljesnuo je i obasjao visokog muškarca u sakou od tvida koji je upravo izlazio. „Dobro jutro, Cartere!” „Hej, Emma.” Njihove su obitelji u prisnom prijateljstvu još otkako zna za sebe. A sada je Carter Maguire, bivši sveučilišni profesor na Yaleu, a sadašnji profesor na njihovoj srednjoj školi, zaručen s jednom od njezinih najboljih prijateljica. Život nije samo dobar, pomislila je Emma. To je cijeli krevet od ruža. Ponesena tom mišlju zaplesala je do Cartera, povukla ga za rever, podignula se na prste i glasno ga cmoknula. „Vau”, rekao je i malčice pocrvenio. „Hej, ti.” Mackensie se pospanih očiju i s raskuštranom kapom jarkocrvene kose oslonila na vrata. „Pokušavaš li ti to smotati moga frajera?” „Da bar. Preotela bih ga, ali ti si ga već zaslijepila i zavela.”

8


„Točno tako.” „Pa.” Carter im se objema zbunjeno osmjehnuo. „Ovo je stvarno lijep početak dana. Sastanak školskog odbora na koji sam krenuo neće biti ni upola tako ugodan.” „Javi da si bolestan.” Mačje mazno trepnula očima. „Ja ću ti pružiti nešto ugodno.” ,,Ha! Pa, idem sad. Pozdrav.” Emma se zasmijuljila iza njegovih leđa dok je žurno koračao prema automobilu. „Bože, tako je sladak.” „Istina.” ,,A vidi tebe. Sretna djevojka.” „Sretna zaručena djevojka. Hoćeš ponovno pogledati moj prsten?” „Oooh”, poslušno je uzviknula Emma kad joj je Mac mahnula prstima ispred nosa. „Ahhh.” „Ideš na doručak?” „To je plan.” „Čekaj.” Mac se nagnula unutra, zgrabila jaknu i zatvorila vrata za sobom. „Nisam još doručkovala ništa osim kave, pa...” Dok je hvatala Emmin korak, Mac se namrštila i frknula. „To je moja šalica.” „Sada je želiš natrag?” „Znam zašto sam ja vesela u ovo šugavo jutro, a iz istog razloga nisam imala vremena za doručak. Akcija se zove istuširajmo se zajedno.” ,,A sretna djevojka također se zove Razmetljiva kuja.” „I ponosna je na to. Zašto si ti tako dobro raspoložena? I ti imaš muškarca ispod tuša?” „Nažalost, ne. Ali danas imam pet naručenih dogovora. A to je odličan početak tjedna i hvata se za rep lijepog završetka prošlog tjedna s čajankom. Bilo je baš slatko, zar ne?” „Naši šezdesetogodišnjaci ponovno su razmijenili zavjete okruženi djecom, unucima i praunucima. Ne samo slatko, već ohrabrujuće. Nakon toliko vremena evo ih još uvijek zajedno, spremni podijeliti svoju sreću s obitelji. Ludo. Napravila sam nekoliko stvarno dobrih fotografija.” „Govoreći o ludosti, stvarno moramo popričati o tvome cvijeću. Prosinac se možda čini još dalekim — već se ježim — ali vrijeme će proletjeti dok trepneš okom, znaš to i sama” „Nisam još odlučila ni o zaručničkim fotografijama. Ni o haljini. Ni o bojama.” „Ja dobro izgledam u ružičastim tonovima”, rekla je Emma i zatreperila trepavicama. ,,Ti izgledaš dobro i u jutenoj vreći. Kad smo već kod hvalisavih kuja.” Mac je otvorila vrata predsoblja na stražnjoj strani kuće I obrisala cipele na otiraču. Gospođa Grady vratila se sa svojih zimskih praznika i više nije bilo milosti. ,,Čim pronađem haljinu, dogovorit ćemo se o drugim stvarima.” ,,Ti se udaješ prva od nas. I udat ćeš se ovdje.” ,,Bit će zanimljivo vidjeti kako ćemo uspjeti voditi vjenčanje i biti na vjenčanju.” „Parker će već nekako riješiti logistiku. Na to uvijek možeš računati. Ako je to moguće izvesti, Parker će to napraviti. Čak i .ako nije moguće.” Ušle su u kuhinju. I u kaos. Dok je pravična, nepristrana Maureen Grady radila za štednjakom, efikasnih pokreta, smirena izraza na licu, Parker i Laurel frktale su jedna na drugu preko prostorije.

9


„To mora biti napravljeno”, ustrajala je Parker. „Sranje, sranje, sranje.” „Laurel, ovo je posao. U poslu ti služiš klijentu.” „Dopusti mi da ti kažem što bih rado poslužila tom klijentu.” „Stani, samo stani na trenutak.” Parker, s gustom smeđom kosom glatko začešljanom u rep, bila je već odjevena u poslovni kostim ponoćnoplave boje. A oči gotovo iste boje žarile su se od nestrpljenja. „Gledaj, već sam sastavila popis njezinih želja, broj gostiju, njezine boje, izbor cvijeća. Ne moraš se čak niti vidjeti s njom, ne morate prozboriti ni riječ. Ja ću biti posrednica.” ,,Čekaj da ti kažem što možeš napraviti s tim popisom.” „Mladenka...” „Mladenka je kretenuša. Prepotentna, cendrava, grintava kuja koja nam je vrlo jasno dala na znanje, još prije gotovo godinu dana, da ne želi i ne treba moje usluge. A sada kad je uvidjela svoju glupost, može me lijepo ugristi za guzicu jer neće dobiti ni komadić moje torte.” U širokim pamučnim hlačama i majici, s kosom još uvijek zapetljanom od spavanja, Laurel se spustila u stolicu u kutu za doručak. „Moraš se smiriti.” Parker se sagnula, podignula razasute listove papira s poda i vratila ih u mapu. Koju je vjerojatno Laurel bacila, pomislila je Emma. „Ovdje je sve što ti je potrebno.” Parker je stavila mapu na stol. Ja sam već uvjerila mladenku da ćemo joj izići ususret, pa...” „Pa ćeš dizajnirati i ispeći svadbenu tortu na četiri kata do subote, i mladoženjinu tortu, i asortiman miješanih kolača i sitnih slastica. Za dvjesto ljudi. I to ćeš napraviti bez prethodne najave, u vrijeme koje je predviđeno za još dvije velike proslave tijekom vikenda i večernje zabave tri dana zaredom.” Usana skupljenih u pobunjeničku crtu, Laurel je uzela mapu i namjerno je ispustila na pod. „Sada se stvarno ponašaš kao derište.” „Dobro, ja sam derište.” „Djevojčice, vaše male prijateljice došle su se igrati s vama.” Gospođa Grady najavila je pridošlice pjevuckavim, naglašeno slatkim glasom i s osmijehom u očima.” „Ah, mama me zove”, rekla je Emma i pokušala se izvući iz prostorije. ,,A ne, nećeš!” Laurel je skočila na noge. „Samo slušaj ovo! Vjenčanje Folk-Harrison. Subota. Večernji termin. Sjetit ćeš se kako je mladenka frknula nosom na samu pomisao o tome da slastičarnica Zavjeta napravi tortu i deserte. Kako se prezirno smijala meni i mojim prijedlozima jer će njezina rođakinja, koja je chef u New Yorku, koja je nenadmašna, koja je studirala u Parizu i dizajnira torte za važne ljude napraviti sve kolače. Sjećaš li se što mije rekla?” „Ah.” Emma se pomaknula jer je Laurelin prst bio uperen u njezino srce. „Ne, baš točnih riječi.” ,,E, pa ja se sjećam. Rekla je kako je sigurna — a rekla je to s onim prezirnim, nadmenim smiješkom — kako je sigurna da ja mogu napraviti prilično dobre kolače za većinu klijenata, ali ona za svoje vjenčanje želi najbolje. To mi je rekla u lice.” ,,A to je bilo grubo, bez dvojbe”, počela je Parker. „Nisam završila”, procijedila je Laurel kroz zube. „I sada, pet minuta prije vjenčanja,

10


njezina briljantna rođakinja pobjegne s jednim od svojih klijenata. Skandal, skandal, skandal jer ju je gore navedeni klijent angažirao da dizajnira tortu za njegove zaruke. Oni su sada negdje u bijegu, a mladenka želi da ja uskočim i spasim joj vjenčanje.” ,,A to je upravo ono što mi radimo ovdje. Laurel...” „Ne pitam tebe.” Odmahnula je rukom prema Parker i pokazala na Mac i Emmu. „Pitam njih.” „Što? Nešto si rekla?” Mac se škrto nasmiješila. „Oprosti. Mislim da mi je od jutrošnjeg tuširanja ostalo vode u ušima. Čujem samo šumove.” „Kukavica. Em?” „Ah...” „Doručak!” Gospođa Grady zaokružila je prstom po zraku. Svi za stol. „Omlet od bjelanaca na prepečenom crnom kruhu. Sjesti, sjesti. Jesti.” „Ja neću jesti sve dok...” „Zasada samo sjednimo.” Emma je pomirljivim glasom prekinula Laurelinu sljedeću tiradu. „Daj mi minutu, moram razmisliti. Sjednimo svi zajedno i... oh, gospođo G., ovo izgleda sjajno.” Uzela je dva tanjura i, noseći ih kao štit, prišla stolu pa hitro kliznula u klupu uza zid. „Sjetimo se, mi smo tim”, zaustila je. „Ti nisi premorena od posla i izvrijeđana.” „Zapravo, jesam. Ili sam bila. Whitney Folk uzela je zillu od Godzille. Mogla bih ti prepričavati svoje noćne more s njom, u nastavcima, ali to ostavljam za neku drugu priliku.” „Imam ja nekoliko svojih”, dodala je Mac. „Znači sluh ti se vraća”, promrmljala je Laurel. „Ona je gruba, zahtjevna, razmažena, teška i neugodna”, nastavila je Emma. „Obično kad planiramo svečanost, čak i s problematičnim i čudnim parovima, vjerujem kako organiziramo dan koji će biti početak njihova sretnog zajedničkog života. Ovi? Čudila bih se da izdrže dvije godine. Bila je gruba prema tebi, ali mislim da to nije bilo ismijavanje, već usiljenost. Ne sviđa mi se ta žena.” Očito obradovana zbog podrške, Laurel se podrugljivo nakesila i počela jesti. „Kad smo to raščistili, idemo dalje. Mi smo tim. A klijenti, čak i bezobrazne usiljene kuje, moraju biti usluženi. To je prilično dobar razlog da prihvatiš posao”, nastavila je Emma dok se Laurel opet namrštila. „Ali ima još jedan bolji. Možeš pokazati toj neugodnoj, podrugljivoj, koščatoj guzici što jedan stvarno briljantan chef-slastičar može napraviti, i to pod pritiskom.” „Parker mi je već pokušala uvaliti tu priču.” „Oh.” Emma je odrezala tanušni komadić svog omleta. „Pa, to je istina.” ,,Tu kradljivicu muškaraca mogu zakucati jednom rukom.” „Bez sumnje. Osobno, mislim da bismo je trebali pustiti neka puzi i gmiže, bar još malo.” „Sviđa mi se puzanje.” Laurel je zamišljala tu sliku. „I preklinjanje.” „Mogla bih organizirati ijedno i drugo.” Parker je podignula šalicu s kavom. „Također sam je informirala da ćemo, kako bismo sve organizirale u tako kratkom roku, morati povisiti cijenu. Za dvadeset pet posto. Zgrabila je to kao pojas za spašavanje i, doslovno, zaplakala od zahvalnosti.”

11


Novo svjetlo sinulo je u Laurelinim ljubičastim očima. „Plakala je? Parker je nagnula glavu i podignula obrvu. „Dakle?” „Iako me ovaj dio sa suzama zagrijao iznutra, ipak će morati uzeti ono što ću joj dati i bit će zahvalna.” „Apsolutno.” „Kad se odlučiš za vrstu torte, javi mi što si smislila”, rekla je Emma. „Ja ću napraviti dekoracije za stol i aranžmane.” Suosjećajno se okrenula prema Parker i nasmiješila se. „Kad te nazvala s tom pričom?” „Tri i dvadeset, ujutro.” „Laurel je posegnula preko stola i potapšala je po ruci. „Žao mi je.” „To je moj dio posla. Preživjet ćemo mi to. Uvijek preživimo.” One uvijek prežive, razmišljala je Emma dok je osvježavala aranžmane u izložbenom prostoru svoje radne sobe. I tako će uvijek biti. Bacila je pogled na fotografiju u jednostavnu bijelom okviru, onu s tri djevojčice ispod vrtne sjenice u igri Vjenčanja. Ona je tog dana bila mladenka. Imala je buket od korova i divljeg cvijeća i veo od starog čipkanog stolnjaka. I, kao i njezine prijateljice, gledala je iznenađeno i oduševljeno u plavoga leptira koji je sletio na glavicu maslačka u njezinu buketu. I Mac je bila tamo, naravno. Iza fotoaparata, uhvatila je taj trenutak. Bilo je pravo čudo kako su svoja maštanja i omiljenu dječju igru pretvorile u uspješan biznis. Danas više nema maslačaka, poinislila je dok je protresala jabuke. Ali koliko je puta vidjela takav oduševljen, opčinjen izraz na licu mladenke kad bi joj pružila buket koji je izradila za nju? Samo za nju. Nadala se da će ovaj današnji sastanak rezultirati vjenčanjem s takvim zanesenim izrazom na mladenkinu licu. Složila je mape s ilustracijama i knjige pa prišla ogledalu i povjerila svoj izgled: frizuru, šminku, liniju sakoa i hlača u koje se presvukla. U Zavjetima prezentacija je prioritet. Okrenula se od ogledala i živahno se javila na telefon. „Cvjećarnica Zavjeti, izvolite. Da, hej, Roseanne. Naravno da vas se sjećam. Vjenčanje u listopadu, točno? Ne, nije prerano za taj dogovor.” Dok je govorila, izvadila je rokovnik iz ladice i listala po datumima. „Možemo dogovoriti konzultacije sljedeći tjedan, ako vam odgovara. Možete li donijeti fotografiju vjenčanice? Odlično. I ako ste već odabrali haljine za svoju pratnju ili boje...? Mmm-hmm. Pomoći ću vam sa svim tim detaljima. Jeste li slobodni u utorak u dva sata?” Zabilježila je termin i osvrnula se prema prozoru kad je začula zvuk automobila na prilazu. Jedan klijent na telefonu, drugi dolazi na vrata. Bože, stvarno voli proljetnu sezonu! Emma je uvela posljednju stranku toga dana u izložbeni prostor gdje su već bili pripremljeni različiti uzorci aranžmana, buketa i svilenog cvijeća. „Kad si mi poslala fotografiju vjenčanice, složila sam nekoliko probnih uzoraka. Ona mi je

12


dala osnovnu ideju o kombinaciji boja s tvojim omiljenim cvijećem. Znam, spominjala si kako ti se sviđaju veliki, kaskadni buketi, ali...” Emma je skinula s police omanji buket od ljiljana i ruža povezan bijelom vrpcom ukrašenom biserima. „Prije konačne odluke htjela sam ti pokazati i ovo.” „Prekrasan je. Uz to, od moga najdražeg cvijeća. Ali nekako, ne znam, ne izgleda dovoljno velik.” ,,S krojem tvoje haljine, volumenom suknje i prekrasnim ukrasima od perlica na korzetu, moderniji buket mogao bi djelovati pretjerano. Želim da dobiješ točno ono što si opisala, Miranda, u cjelini. Ovaj je uzorak bliži tvojoj zamisli.” „Emma se okrenula i dohvatila s police kaskadni buket. ,,Oh, izgleda kao cijeli vrt!” „Da, uistinu. Pokazat ću ti neke slike.” Iz mape na pultu izvadila je dvije slike. „To je moja haljina! S buketima.” „Moja partnerica, Mac, ona je čarobnjak s Photoshopom. Na ovim slikama možeš prilično dobro vidjeti kako će svaki od ovih stilova izgledati u kombinaciji s haljinom. Nema pogrešnog izbora. To je tvoj dan i svi detalji bit će točno onakvi kakve želiš.” ,,U pravu si, čini mi se.” Miranda je proučavala slike. „Veliki buket nekako, pa, zasjenjuje haljinu. Ali ovaj drugi izgleda kao da je napravljen za riju. Elegantan je, a ipak romantičan. Romantičan je, zar ne?” „Točno. Ljiljani, blago ružičasti, uz bijele ruže i s tek nekoliko blijedozelenih travki. Slobodni pad bijele vrpce sa sjajnim biserima. Pomislila sam, ako ti se dopadne, mogli bismo napraviti bukete samo s ljiljanima za tvoju pratnju, možda s ružičastom vrpcom.” „Mislim...” Miranda je prišla starinskom ogledalu na nogarima u kutu. Dok je promatrala svoj odraz, licem joj se razlio ozareni osmijeh. „Izgleda kao da su ga napravile neke stvarno kreativne vile. Čaroban je. Sviđa mi se.” Emma je zabilježila podatak u svoju bilježnicu. „Drago mi je. Poradit ćemo još na osnovnoj ideji, isprobat ćemo nekoliko varijanti. Postavit ću vaze od prozirnog stakla na središnji stol pa će buketi ostati svježi i poslužit će kao dio dekoracije tijekom primanja. A sada, tvoj buket za bacanje. Mislila sam staviti samo bijele ruže, ali manje, kao ove.” Emma je skinula još jedan uzorak. ,,S ružičastim i bijelim vrpcama.” „To bi bilo savršeno. Ovo će na kraju biti mnogo lakše nego što sam mislila.” Obradovana, Emma je dodala još jednu bilješku o izboru buketa. „Cvijeće je vrlo važno, ali treba biti i zabavno. Nema pogrešnih odabira, zapamti to. Iz svega onoga što si mi rekla, vidim da si zamislila ovo vjenčanje kao modernu romansu.” ,,Da, točno to želim.” „Tvoja nećakinja, djevojčica koja će nositi košaru s cvijećem, ima pet godina, je li tako?” „Prošli mjesec napunila je pet godina. Silno je uzbuđena i već zamišlja kako će prosipati latice ruža po prolazu.” „Kladim se.” Emma je u mislima prekrižila suho cvijeće.” Mogli bismo uzeti košaru ovakva oblika, presvući je satenom, obrubiti malenim ružama s bijelim i ružičastim vrpcama koje mogu slobodno padati sa strane. A u košari će biti ružičaste i bijele latice. Mogli bismo joj napraviti vijenac za glavu, opet s bijelim i ružičastim ružama. Ovisno o njezinoj haljini i

13


tvojim željama, možemo ga učiniti jednostavnim ili možemo ostaviti vrpce koje joj se spuštaju niz leda.” „Vrpce, apsolutno. Ona je baš prava djevojčica. Bit će oduševljena.” Miranda je prihvatila uzorak vijenca iz Emminih ruku. ,,Oh, Emma. To je kao prava mala kruna! Za princezu.” „Točno.” Emma se nasmijala kad je Miranda stavila vijenac na svoju glavu. „Djevojčica će uživati, bit će u sedmom nebu. A ti ćeš zauvijek ostati njezina najdraža teta.” „Bit će tako slatka. Da, da, za sve. Košara, vijenac, vrpce, ruže, boje.” „Odlično. Olakšala si mi posao. Sad prelazimo na majke i bake. Mogli bismo napraviti različite kitice, korsaže, koji se pričvrste na haljinu ili nose oko ruke, s ljiljanima ili ružama ili zajedno. Ali...” Miranda je sa smiješkom odložila vijenac. „Svaki put kad kažeš ‘ali’, ponudiš nešto fantastično. Dakle, ali?” „Pomislila sam da bismo mogli osuvremeniti klasični tussy-mussy.” „Nikada nisam čula za to.” „To je izraz još iz viktorijanskog vremena. Riječ je o malim kiticama, kao što je ova, koje se nose u uskim metalnim držačima. Držači su nekada bili od čistog srebra i bogato ukrašeni. Nakon obreda mogli bismo ih postaviti na male stalke uz njihova mjesta. Lijepo bi izgledalo i istaknulo bi njihov položaj. Mogli bismo upotrijebiti ljiljane i ruže, ali minijaturne, i možda obrnuti boje. Ružičaste ruže, bijeli ljiljani i malo zelenila. Ili, ako to ne pristaje uz njihove haljine, mogu biti potpuno bijeli. Mali, delikatni buketi. Uzela bih nešto slično ovomu, srebrnaste držače, bez ukrasa. A na njih bismo mogli ugravirati datum vjenčanja ili vaša imena ili njihova imena.” „Njihovi vlastiti buketi. Kao moj u minijaturi. Oh, moja majka će biti...” Mirandine su se oči napunile suzama, a Emma joj je pružila kutiju s papirnatim maramicama koje je uvijek imala pri ruci. „Hvala. Želim to. Moram još razmisliti o monogramima. Željela bih porazgovarati o tome s Brianom.” „Sigurno. Ima još dovoljno vremena do konačne odluke.” „Ali želim te kitice. U obrnutoj kombinaciji boja, različite, individualnije. Moram malo sjesti. Silno sam uzbuđena” Emma ju je povela do malog prostora za sjedenje i stavila kutiju s maramicama na stolić. „Bit će prekrasno, obećavam ti.” „Znam. Mogu već zamisliti. Imam sliku u glavi, a još nismo ni počeli razgovarati o aranžmanima i središnjem buketu za stol i oh, o svemu ostalom. Ali mogu zamisliti. I moram ti reći nešto.” „Naravno.” „Moja je sestra navaljivala da angažiramo agenciju Felfoot. To je prije bilo naj mjesto za vjenčanja u Greenwichu, i stvarno je lijepo.” „To je krasan prostor i oni uvijek odlično obave posao.” „Ali Brianu i meni nekako se više dopalo vaše imanje. Izgled, atmosfera, vrtovi, vaše partnerstvo, toplina. Činilo nam se da je to pravo mjesto. I svaki put kad dođem ovamo, ili susretnem jednu od vas, osjetim da smo bili u pravu. Imat ćemo savršeno vjenčanje. Oprosti”,

14


rekla je i ponovno obrisala oči.” „Nema razloga.” Emma je i sama uzela jednu maramicu. Polaskana sam, a ništa me ne može usrećiti kao mladenka koja u mojoj kući lije suze radosnice. Jesi li za predah uz čašu šampanjca prije nego što krenemo na cvijeće za zapučke?” „Ozbiljno? Emmaline, kad ne bih bila ludo zaljubljena u Briana, zaprosila bih tebe.” Emma se odsrca nasmijala i ustala. „Vraćam se za trenutak.” Poslije, kad je ugodno umorna ispratila uzbuđenu mladenku, Emma se smjestila u svom uredu s lončićem kave. Miranda je u pravu, pomislila je dok je zapisivala posljednje detalje. Imat će savršeno vjenčanje. Mnoštvo cvijeća, suvremen dekor s romantičnim detaljima. Svijeće, sjajne ukrasne vrpce i koprene. Ružičasto i bijelo s plavim i zelenim detaljima koji će dati kontrast i dinamiku. Akcenti od srebra i stakla. Dugačke linije i hirovito vilinsko svjetlo. Skicirala je ugovor za naručeni rad i čestitala sama sebi na produktivnom danu. A kako će veći dio sutrašnjeg dana provesti u radu na aranžmanima za svečanost u srijedu, kanila je otići ranije u krevet. Oduprijet će se odlasku do gospođe Grady na večeru i pripremit će si salatu, možda neku tjesteninu. Sklupčat će se na kauču uz film ili neki časopis, nazvat će svoju majku. Mogla bi sve to obaviti i do jedanaest sati već biti u krevetu. Provjeravala je nacrt ugovora kad je telefon dvaput kratko zazvonio signalizirajući poziv na privatnoj liniji. Pogledala je zaslon i nasmiješila se. „Hej, Sam.” „Pozdrav, ljepotice. Što radiš kod kuće kad bi trebala biti vani sa mnom?” „Radim.” „Prošlo je šest. Pakiraj se, draga. Vicki i Adam spremaju tulum. Prije toga možemo nešto pojesti. Pokupit ću te za sat vremena.” „Hej, čekaj. Već sam razgovarala s Vicki i rekla sam joj da mi večeras ne odgovara. Klijenti su dolazili cijeli dan i još uvijek imam bar sat vremena posla prije...” „Jesti moraš, je li tako? A nakon teškog radnog dana zaslužila si malo zabave. Dođi i zabavi se sa mnom.” „To je lijepo od tebe ali...” „Nemoj me tjerati da odem na zabavu sam. Navratit ćemo, popiti nekoliko pića, nasmijati se i otići ćemo čim ti kažeš da je dosta. Nemoj mi slamati srce, Emma.” Zakolutala je očima i vidjela kako njezin plan za odmor pada u vodu. „Ne mogu stići na večeru, ali možemo se naći kod njih oko osam.” „Doći ću po tebe u osam.” Onda će me htjeti dovesti kući, pa će htjeti ući u kuću... A to se neće dogoditi. „Naći ćemo se tamo. Tako ćeš ti moći ostati dulje kad ja odem.” „Ako je to najbolje što mogu dobiti, uzimam. Vidimo se tamo.”

15


DVA

Emma je voljela zabave. Voljela je ljude i druženje. Uživala je u biranju odjeće, šminkanju, dotjerivanju frizure. Djevojka je. Adam i Vicki su joj dragi — zapravo, ona ih je predstavila jedno drugomu, prije četiri godine, kad je postalo očito da su ona i Adam bolji prijatelji nego ljubavnici. Zavjeti su organizirali njihovo vjenčanje. I Sam joj je drag, pomislila je s uzdahom kad se zaustavila pred modernom dvokatnicom. Spustila je štitnik za sunce i provjerila šminku u malom ogledalu. Uživala je u izlascima sa Samom, u večerama, zabavama, koncertima. Problem je bio u njezinu vatrometru. Kad ga je upoznala, vinuo se na solidnih sedam, s perspektivom rasta. Uz to, bio je pametan i duhovit, zgodan i dobro odjeven. Ali s poljupcem na prvom spoju strmoglavio se do bijedne dvojke. Nije to njegova krivnja, priznala si je dok je izlazila iz auta. Ono jednostavno nije zaiskrilo među njima. Pokušala je, dala mu je priliku. Još nekoliko poljubaca — ljubljenje je jedna od njezinih najdražih stvari. Ali kazaljka se nikada se nije pomaknula s broja dva, a to je još velikodušna ocjena. Nije lako reći muškarcu da nemaš nikakvu nakanu spavati s njim. Osjećaji i ego osjetljive su biljke. Ali napravila je to. Problem je bio u tome što joj on nije povjerovao. Možda pronađe nekoga na zabavi s kim će ga upoznati. Ušla je unutra, u glazbu, žamor, svjetlost — i osjetila kako joj se raspoloženje trenutačno popravlja. Emma je stvarno voljela zabave. Letimično je skenirala okupljeno društvo i uočila desetak poznatih lica. Razmjenjivala je prijateljske poljupce i zagrljaje i nastavila se kretati u potrazi za domaćicom i domaćinom. U dnu prostorije ugledala je daljnju rođakinju Addison i mahnula joj. Addison, pomislila je, i signalizirala joj da će se vratiti poslije. Sama je, voli zabavu, atraktivna. Da, mogla je zamisliti nju i Sama zajedno. Potrudit će se da ih upozna. Pronašla je Vicki u kuhinjskom dijelu nepregrađene velike prostorije. Razgovarala je s nekolicinom prijatelja i dopunjivala pladanj s grickalicama. „Emma! Nisam vjerovala da ćeš uspjeti doći.” „To će praktično biti sudar i bijeg. Izgledaš fantastično.” „I ti, također. Oh, hvala!” Vicki je prihvatila buket tulipana iz Emmine ruke. „Prekrasni su.”

16


„Ja sam u dovraga, proljeće je stanju. To sve govori. Mogu li ti pomoći?” „Nipošto. Donijet ću ti čašu vina.” „Pola čaše. Vozim, a stvarno ne mogu dugo ostati.” „Pola čaše caberneta, stiže.” Vicki je odložila cvijeće na pult kako bi oslobodila ruke i natočila vino. „Došla si sama?” „Tako nekako. Trebala bih se ovdje naći sa Samom.” „Oh”, rekla je Vicki naglašavajući samoglasnik. „Ne, uistinu, ne.” „Oh.” „Čekaj, dopusti meni”, rekla je kad je Vicki izvadila vazu. Dok je namještala cvijeće, Emma je spustila glas i upitala: „Što misliš o Addison i Samu?” „Oni su u vezi? Nisam znala...” „Ma, ne. Ja samo nagađam. Mislim da biste se svidjeli jedno drugomu.” „Da, vjerojatno. Ali vi izgledate baš dobro zajedno. Ti i Sam.” Emma je neodređeno promrmljala. „Gdje je Adam? Nisam ga vidjela u gomili.” „Vjerojatno je vani, na terasi, pije pivo s Jackom.” „Jack je ovdje?” Emma je zadržala ležeran ton i zaposlene ruke. „Morat ću ga pozdraviti.” „Posljednji put kad sam ih vidjela, razgovarali su o bejzbolu. Znaš već kakvi su.” Znala je vrlo dobro. Poznavala je Jacka Cookea više od deset godina, još otkako su Parkerin brat Delaney i on dijelili spavaonicu na Yaleu. A Jack je često dolazio na imanje Brownovih. Na kraju se i on preselio u Greenwich i otvorio mali, ekskluzivni arhitektonski biro. Bio je stijena, prisjetila se, kad su Parkerini i Delovi roditelji poginuli u padu njihova privatnog aviona. I bio je njihov spasilac kad su pokrenule posao. Pomogao im je u adaptaciji paviljona na jezeru i gostinjske kuće u radne i poslovne prostore. Praktično je dio obitelji. Da, definitivno mu se mora javiti prije nego što ode. Okrenula se s čašom vina u ruci baš kad je Sam zašao iza pulta. Tako je zgodan, pomislila je. Visok i dobro građen s vječnim sjajem u očima. Možda tek malčice izvještačen, s kosom uvijek savršeno počešljanom, uvijek besprijekorno odjeven, ali... „Evo moje ljepotice. Hej, Vic.” Pružio je domaćici bocu vrhunskog vina — točno kako treba, prikladno i bez pogreške — i uputio Emmi širok, topao osmijeh. „Upravo osoba koju tražim.” Zagrlio ju je i udijelio joj razdragan poljubac koji je jedva pomaknuo kazaljku ugode na njezinu vatrometru. Uspjela se malo odmaknuti i položila slobodnu ruku na njegova prsa u slučaju da je naumi još jedanput poljubiti. Nasmiješila mu se i dodala prijateljski, cvrkutav smijeh. „Hej, Same.” Balkonska su se vrata rastvorila i u prostoriju je ušao Jack, svijetle kose razbarušene od večernjeg povjetarca, u raskopčanoj kožnoj jakni i izblijeđenim trapericama. Podignuo je obrvu kad je spazio Emmu i iskrivio usne u osmijeh. „Hej, Em. Nemoj se dati smetati.” „Jack.” Odgurnula je Sama još malo dalje. „Sama poznaješ, zar ne?” „Naravno. Kako je?”

17


„Dobro.” Sam se pomaknuo malo u stranu i ovio ruku Emmi oko ramena. „Ti?” „Ne žalim se.” Uzeo je jedan čips i umočio ga u šalšu. „Kako ide posao tamo na farmi?” upitao je Emmu. „U gužvi smo. Proljeće je glavna sezona za vjenčanja, samo se nižu jedno za drugim." „Proljeće je glavna sezona za bejzbol. Susreo sam ti majku prije nekoliko dana. Ona je još uvijek najljepša žena ikada stvorena.” Uljudan se osmijeh proširio i obasjao joj lice kao Sunčev sjaj. „Istina ” „Još uvijek odbija ostaviti tvog oca i pobjeći sa mnom, ali ja živim u nadi. No, vidjet ćemo se poslije. Doviđenja, Sam.” Jack se pridružio grupici ljudi s druge strane prostorije, a Sam se još malo pomaknuo udesno. Poznajući dobro taj ples, Emma se pomaknula u drugu stranu - i tako izbjegla da bude uhvaćena u stupicu između njega i pulta. „Zaboravila sam koliko zajedničkih prijatelja imamo. Poznajem gotovo sva lica ovdje. Moram napraviti krug i pozdraviti se s njima. Oh, a ovdje je netko s kim bih te stvarno voljela upoznati.” Veselo je uzela Sama za ruku. „Ti ne poznaješ moju rođakinju Addison, je li tako?” „Ne bih rekao.” „Nisam je vidjela mjesecima. Idemo je potražiti pa ću te upoznati s njom.” Uzela ga je za ruku i povukla u središte zabave. Jack je zagrabio šaku oraščića i razgovarao s grupom prijatelja. I promatrao Emmu kako vodi uspaljenog direktorčića kroz gužvu. Izgledala je ... fantastično. Ne samo fantastično seksi, tamnooka, s oblinama, zlatne kože, kovrčave kose i punih usana. To je već dovoljno ubojito samo po sebi. Ali dodaj k tomu energiju i svjetlost koju emanira oko sebe. Sve u svemu, Emma je jedan vraški paketić. I ona je počasna mlada sestra njegova najboljeg prijatelja. U svakom slučaju, rijetko se mogla vidjeti bez nezaobilazne bande prijateljica ili nekog člana obitelji ili velikog društva ljudi. Ili, kao sada, bez nekog tipa. Kada žena izgleda kao Emmaline Grant, neki je tip uvijek u blizini. Ipak, gledanje nije zakonom zabranjeno. On je cijenio linije i obline — na građevinama i na ženama. Po njegovu mišljenju, Emma je arhitektonski savršena. I zato je grickao oraščiće, pretvarao se da sluša razgovor i promatrao je kako se njiše i klizi po prostoriji. Djeluje ležerno, zaustavlja se, izmjenjuje pozdrave, zastaje, smiješi se ili smije. Ali on ju je godinama promatrao i proučavao. Emma se sada kretala s ciljem. Probuđene znatiželje, Jack se udaljio od svoje grupe, pridružio se drugoj i držao je na oku. Neki tip često je stavljao ruku na njezina leđa, gladio je, dodirivao po ramenu. Ona se smiješila i smijala se njegovim šalama. Ali da, bez sumnje, njezin govor tijela - a on je napravio cijelu studiju o njezinu tijelu - nije signalizirao prihvaćanje. Čuo je kad je uzviknula Addison i slijedio pogledom taj smijeh koji uzburkava krv. Prišla je zgodnoj, visokoj plavuši i zagrlila je. Ćaskale su, smiješeći se jedna drugoj kako to žene rade, držale se za ruke malo odmaknute jedna od druge i odmjeravale prije nego što će jedna drugoj reći kako dobro izgledaju.

18


Izgledaš divno. Jesi li smršavila? Sviđa mi se ta frizura. Odlično ti stoji. Po njegovu iskustvu, taj specifični ženski ritual imao je neke varijacije, ali tema je uvijek bila ista. Tada se Emma tek neznatno pomaknula u stranu i postavila nekog tipa i plavušu licem u lice. Tada je shvatio, po načinu kako je kliznula nekoliko centimetara unatrag i mahnula rukom po zraku prije nego što ga je potapšala po ruci. Pokušava ga se riješiti i pretpostavlja da će mu plavuša zaokupiti pažnju. Kad se neprimjetno stopila s masom i lagano krenula prema kuhinji, Jack je podignuo čašu i nazdravio joj. Dobro odigrano, Emmaline, pomislio je. Dobro odigrano. Rano je otišao sa zabave. Sutra ima dogovoren radni doručak u osam sati i raspored ispunjen obilascima terena i inspekcijama. Negdje između svega toga morat će ugrabiti malo vremena i skicirati neke ideje za preinake koje je Mac željela napraviti u svom ateljeu, sada kad su Carter i ona zaručeni i žive zajedno. Već je smislio kako će to riješiti bez narušavanja forme paviljona. Ali, prije razgovora s njom želio je nacrtati nekoliko različitih prijedloga. Nije se još posve naviknuo na ideju da se Mac udaje — i to za Cartera. Carter je jedva bipnuo na Jackovu radaru kad su on, Del i Carter bili zajedno na Yaleu. Ali postao mu je drag, on je jednostavno takav čovjek. Osim toga, unio je sjaj u Mackensieine oči. A to se računa. Jako. S glazbom koja je treštala iz radija, prevrtao je po glavi razna rješenja za dodavanje Carterove radne sobe u prostor ateljea kako bi mogao raditi... što god profesori engleskoga rade u svojim kućnim uredima. Kiša koja je cijeli dan povremeno padala vratila se ponovno u obliku mokre susnježice. Travanj u Novoj Engleskoj, pomislio je. Farovi su mu prešli preko automobila zaustavljenog uz rub ceste i žene koja je podbočenih ruku stajala pokraj podignute haube. Zaustavio se, izišao i s rukama u džepovima doklatio se do Emme. „Dugo se nismo vidjeli.” „Prokleta stvar. Samo je umro. Stao i umro.” Frustrirano je mahala rukama, a Jack je, za svaki slučaj, oprezno zakoračio unatrag kako ga ne bi zveknula baterijom koju je držala u jednoj ruci. „I još pada snijeg. Vidiš li ti to? „Da. Jesi li provjerila stanje u rezervoaru?” „Nisam ostala bez benzina. Nisam idiot. To je ili akumulator ili karburator. Ili neka od onih stvari s cijevima. Ili s remenom.” „Pa, to znatno sužava opseg.” Glasno je otpuhnula. „Kvragu, Jack, ja nisam mehaničar, ja sam cvjećarica.” Nasmijao se. „Točno. Dobar argument. Jesi li pozvala službu za pomoć na cesti?” „Kanila sam, ali htjela sam prvo bar zaviriti unutra u slučaju da je riječ o nečemu stvarno jednostavnom i očitom. Zašto to unutra ne naprave jednostavnim i očitim za ljude koji voze automobile?”

19


„Zašto cvijeće ima čudne latinske nazive koje nitko ne može izgovoriti? To su prava pitanja. Daj da pogledam.” Ispružio je ruku tražeći bateriju. „Isuse, Emma, ti si ledena.” „Sigurno bih odjenula nešto toplije da sam planirala stajati na glupoj cesti usred noći, i to po mećavi.” „Jedva koja pahulja.” Svukao je jaknu sa sebe i pružio joj. „Hvala.” Umotala se u jaknu dok je on pregledavao motor. „Kad si posljednji put dala ovo na servis?” „Ne znam. Prije nekog vremena.” Podignuo je glavu sa suhim pogledom u sivim očima. „Izgleda da je to vrijeme bilo s one strane nikada. Cijevi akumulatora korodirale su.” „Što to znači?” Prišla je bliže pa i ona gurnula glavu pod haubu. „Možeš li to popraviti?” „Mogao bih.. Okrenuo se prema njoj istodobno kad se i ona okrenula prema njemu. Zagledao se u te krupne tamnoljubičaste oči i za trenutak izgubio sposobnost govora. „Što?” upitala je, a njezin topli dah okrznuo mu je usne. „Ono...” Što to kog vraga radi? Povukao se natrag, izvan zone opasnosti. „Ono... što mogu napraviti jest pokrenuti akumulator kabelima tako da bar stigneš do kuće.” „Oh. Dobro. To je dobro.” „Ali odmah sutra moraš odvesti tu stvar na servis.” „Apsolutno. Prva stvar sutra. Obećanje.” Glas joj je bio malo piskav i podsjetio ga da je vani hladno. „Uđi u automobil, a ja ću spojiti kablove. Ne pokušavaj ga upaliti, ne diraj ništa dok ti ja ne kažem.” Okrenuo je svoj automobil i dovezao ga do njezine podrtine. Dok je vadio kabele, ona je opet izišla. „Želim gledati što radiš”, objasnila je. ,,U slučaju da to moram ponovno napraviti.” „Dobro. Kabeli, akumulator. Plavo i crveno. Minus i plus. Ne želiš ih pomiješati jer, ako ih spojiš naopako...” Pričvrstio je jednu kopču pa ispustio krkljajući zvuk i počeo se tresti. Umjesto da cikne, Emma se nasmijala i lupnula ga po ruci. „Kreten. Ja imam braću. Poznate su mi vaše igre.” „Braća su te trebala naučiti kako se uporabljuju kabeli.” „Nekako su i pokušali, ali ja sam ih ignorirala. Imam i ja par takvih u prtljažniku, uz kutiju za prvu pomoć i takve stvari. Ali nikada ih nisam trebala upotrijebiti. Tvoj je motor sjajniji od mojega”, dodala je i namrštila se. „I jame u pak1u sjajnije su od tvoga motora.” Otpuhnula je. „Pa, sad kad sam ih usporedila, ne mogu se prepirati.” „Uđi unutra, pokreni ga.” „Pokreni, što? Dobro, dobro, šalim se.” „Ha. Ako upali, nemoj ga isključiti.” „Razumijem.” Sjela je na sjedalo i prekrižila prste za sreću pa okrenula ključ. Motor je zakašljao, zaškripao i konačno zaklopotao natrag u život. Provukla je glavu kroz prozor i blistavo mu se nasmiješila. „Proradio je!”

20


Pomislio je kako bi s tom iskričavom energijom mogla upaliti stotinu mrtvih akumulatora. „Pusti ga neka radi nekoliko minuta da se napuni, a onda ću voziti za tobom do kuće.” „Ne moraš. To ti je izvan ruke.” „Slijedit ću te do kuće jer bi lako mogao opet izdahnuti.” „Hvala, Jack. Bogzna koliko bih stajala ovdje da ti nisi naišao. Proklinjala sam se što sam otišla na tu prokletu zabavu. Htjela sam večerati uz neki film kod kuće i otići rano na spavanje. To je bilo sve što mi je trebalo.” „Zašto si onda otišla?” „Zato što sam slaba.” Slegnula je ramenima. „Sam nije htio ići bez mene, a ja, pa ja volim zabave i računala sam da neće škoditi ako odem i ostanem sat vremena.” „Aha. I kako je prošlo s njim i s plavušom?” „Molim?” „S plavušom koju si mu podmetnula da ga se riješiš.” „Nisam mu podmetnula.” Skrenula je pogled pa ga opet pogledala u oči. „Dobro, jesam, ali samo zato što sam mislila da će se svidjeti jedno drugomu. A to se i dogodilo. Smatram to dobrim djelom zbog kojega se isplatilo večeras izići. A onda sam završila uz cestu s pokvarenim automobilom. To nije fer. I malo sam posramljena jer si to primijetio.” „Naprotiv, bio sam impresioniran. To i umak od rajčice bile su najbolje dvije stvari na toj zabavi. Sad ću skinuti kabele pa ćemo vidjeti kako se motor drži. Ako je sve u redu, čekaj dok ja okrenem automobil pa tek onda kreni.” „Dobro. I Jack? Tvoj sam dužnik.” ,,Da, jesi.” Nasmijao se i okrenuo.” Skinuo je kabele, a motor je i dalje ujednačeno radio. Spustio je haubu, ubacio kabele u svoj prtljažnik, sjeo za volan i signalizirao joj svjetlima da može krenuti. Slijedio ju je kroz čipkasti rijetki snijeg i pokušavao ne misliti na onaj trenutak pod haubom kad ga je njezin dah okrznuo po usnama. Kad su stigli do odvojka za imanje Brownovih, prijateljski je zatrubila. Zakočio je i stao. Promatrao je kako crvena stražnja svjetla žmirkaju u tami i nestaju iza zavoja koji vodi do gostinjske kuće. Ostao je još malo sjediti u tišini, zatim se okrenuo i uputio kući. Emma je u retrovizoru vidjela Jacka koji se zaustavio na početku odvojka. Oklijevala je pitajući se je li ga trebala pozvati u kuću, ponuditi ga kavom prije nego što krene natrag. Vjerojatno je trebala — najmanje što je mogla napraviti — ali sada je prekasno za to. I bolje je tako. Nije mudro usred noći ugostiti obiteljskog prijatelja koji je trenutačno i neočekivano postigao visoku desetku na njezinu vatrometru. Posebno kad još osjećaš vibracije u utrobi od onoga glupog trenutka pod haubom kad si se zamalo ponizila i nabacila mu se. To se nikada neće dogoditi. Poželjela je otići prijeko i raspraviti cijelu tu glupu zbrku s Parker ili s Laurel ili s Mac — najbolje sa svima trima zajedno. Ali to, također, ne može. Neke stvari ne možeš podijeliti ni s najboljim prijateljicama na svijetu. Pogotovo zato što su Mac i Jack očito bili prisni kad su

21


bili mladi. Pretpostavljala je da je Jack bio prisan s mnogo žena. Nije mu to zamjerka, pomislila je dok je parkirala pred ulazom. Ona voli muško društvo. Voli seks. Katkad jedno vodi do drugoga. Osim toga, kako možeš pronaći ljubav svog života ako je ne tražiš? Isključila je motor, ugrizla se za usnu, ponovno okrenula ključ. Motor je ispustio neke nezadovoljne, neodlučne zvukove, ali na kraju se ipak upalio. To mora biti dobar znak, zaključila je i ponovno ga isključila. Ali odvest će ga mehaničaru što prije. Morat će pitati Parker za adresu jer Parker zna sve. Ušla je u kuću, uzela bocu vode iz kuhinje i popela se na kat. Zahvaljujući Samu i glupom akumulatoru nije otišla na spavanje u urednih jedanaest sati, ali stići će do dvanaest. Što znači da nema isprike za odgađanje tjelovježbe koju je planirala obaviti ujutro. Nema isprike. Odložila je vodu na noćni ormarić pokraj male vaze s frezijama i počela se razodijevati. I ustanovila da još ima na sebi Jackovu jaknu. ,,Oh, kvragu.” Miriše tako dobro, pomislila je. A to nije miris koji će joj pružiti spokojan san. Odnijela ju je preko sobe i odložila na naslon stolice. Sad će mu je morati vratiti, a to je dodatna komplikacija. Jedna od djevojaka možda će ići sutra u grad i može mu je odnijeti. Nije kukavički prenijeti zadatak na nekoga drugoga. To je efikasno. Kukavištvo nema ništa s tim. Jacka viđa stalno. Stalno. Jednostavno nema smisla posebno odlaziti u grad ako već netko drugi ide u tom smjeru. Sigurno ima još jednu jaknu. Nije baš da mu je upravo ta jakna sutra nužna. Ako mu je toliko važna, zašto je nije uzeo natrag? To je njegova pogreška. Ali zar nije rekla da će o tome razmišljati poslije? Presvukla se u spavaćicu i otišla u kupaonicu obaviti večernji ritual pred spavanje. Skidanje šminke, tonik, hidratantna krema, pranje zuba, češljanje. Ta svakodnevna rutina obično bi je relaksirala. Voljela je vesele boje svoje kupaonice, dražesnu starinsku kadu, police s blijedozelenim bočicama u koje bi stavljala sitno cvijeće. Danas su to bili minijaturni sunovrati, u slavu proljeća. Ali sada su joj se njihova vesela lica podrugljivo smješkala. Ojađena, lupila je po prekidaču i ugasila svjetlo. Nastavila je sa svojim ritualom u sobi. Skinula je s kreveta malo brdašce ukrasnih jastuka, sklonila izvezeni prekrivač i protresla Jastuke za spavanje. Zavukla se pod poplun i ugnijezdila uživajući u mekom, glatkom dodiru posteljine na tijelu, sanjivom mirisu frezija i... „Sranje!” Još uvijek je osjećala miris njegove jakne. Uzdahnula je i prevrnula se na leđa. Pa što? Što ako ima bludne misli o najboljem prijatelju brata svoje najbolje prijateljice? Nije to zločin. Bludne misli apsolutno su razumljive i normalne. Zapravo, takve misli su dobre misli. Zdrave. Ona voli takve misli. Zašto normalna žena ne bi mogla imati bludne misli o naočitu, seksi muškarcu sa sjajnim tijelom i očima koje nalikuju dimu umotanom u maglu?

22


Bila bi luda kad ih ne bi imala. Poduzeti nešto na račun tih misli, e to bi bilo ludo. Ali na svoje misli ima pravo i to se nikoga ne tiče. Pitala se što bi Jack napravio da se primaknula još taj jedan centimetar i poljubila ga. Kao muškarac, vjerojatno bi odmah uzvratio. I proveli bi nekoliko vrlo zanimljivih minuta tinjajući uz cestu pod pahuljama snijega. Zagrijanih tijela, užurbanih srca i... Ne, ne, ne. Opet je počela upletati romantiku u cijelu priču. Zašto to uvijek radi, zašto uvijek skrene od zdrave žudnje prema romansi? To je njezin problem, ukorijenjen u prekrasnoj romantičnoj ljubavnoj priči njezinih roditelja. Kako bi mogla ne željeti ono što oni imaju? Kloni se toga, naredila si je. Vječnu ljubav nećeš pronaći s Jackom. Zadrži se na pohoti. I tako bi staljali, uzbuđeni i zagrljeni uz cestu. Ali nakon toga impulzivnog i bez dvojbe žarkog poljupca, osjetili bi se nelagodno i posramljeno. Onda bi se morali početi ispričavati ili pokušati sve okrenuti na šalu. I sve bi bilo čudno i napeto. Zato što je sada jednostavno prekasno za pohotu. Prijatelji su, dugogodišnji, zamalo obitelj. Ne mutiš s prijateljima i s članovima obitelji. Najbolje je, sigurno je najbolje, zadržati misli za sebe i nastaviti tražiti pravu stvar. Ljubav. Onu koja će trajati do kraja života.

23


TRI

Zlovoljna i puna samosažaljenja, Emma se odvukla do kućne teretane u vili koja je odražavala Parkerinu efikasnost i neporecivi ukus, a Emma je u tom trenutku mrzila i jedno i drugo. Na velikome ravnom ekranu vrtio se CNN-ov program s utišanim zvukom, a Parker je sa slušalicama u ušima skupljala milje na stazi za trčanje. Emma je svukla gornji dio trenirke i frknula na Bowflexovu spravu za vježbanje. Okrenula je leda i njoj, i sobnom biciklu, i stalku s utezima, i polici prepunoj DVD-a s energičnim i odlučnim instruktorima koji bi je mogli provesti kroz sat joge ili pilatesa, izmučiti je s loptom za vježbanje ili zastrašiti tai chijem. Razmotala je jednu prostirku kaneći napraviti nekoliko vježbi istezanja. Spustila se na pod i samo ostala ležati. „Jutro.” Parker ju je iskosa pogledala i nastavila trčati. „Duga noć?” „Koliko si već dugo na toj stvari?” „Želiš trčati? Evo ja upravo završavam.” „Mrzim ovu sobu. Soba za mučenje s uglačanim podovima i lijepim bojama i dalje je samo soba za mučenje.” „Osjećat ćeš se bolje nakon nekoliko milja.” „Zašto?” Iz svog ležećeg položaja Emma je bacila ruke u zrak. „Tko kaže? Tko je odjedanput odlučio da je skupljanje milja i uvrtanje tijela u nemogućim položajima korisno i važno? To je jednostavno zavjera onih istih ljudi koji prodaju tu odvratnu opremu i slatke male dresove kao što je ovaj na tebi.” Emma je zaškiljila na Parkerine sive tajice i ružičastosivi topić. „Koliko takvih slatkih malih dresova imaš?” „Tisuće”, suho je odgovorila Parker. „Vidiš? A da te oni nisu uvjerili kako je za milje i uvrtanje u nemogućim položajima važno izgledati dobro — ti nikada ne bi ulupala sav taj novac na te slatke male dresove. Umjesto toga, mogla bi ih donirati u dobrotvorne svrhe.” „Ali u tim tajicama stražnjica mi izgleda odlično.” „Veličanstveno. Ali nitko to ne vidi osim mene i koja je onda svrha toga?” „Osobna satisfakcija.” Parker je usporila i zaustavila se. Skočila je sa staze i dohvatila iz kutije jednu od maramica natopljenih alkoholom pa prebrisala ručke. „Što nije u redu, Em?” „Rekla sam ti. Mrzim ovu sobu i sve ono što ona predočuje.” „Već si to rekla. Ali ja poznam taj ton. Razdražljiva si, a ti gotovo nikada nisi

24


razdražljiva.” „Ja sam razdražljiva kao i svatko drugi.” „Ne.” Parker je uzela ručnik, obrisala lice i otpila malo vode.” Ti si vesela, optimistična i dobrodušna, čak i kad prigovaraš.” „Jesam? Bože, to mora biti iritantno.” „Katkad.” Parker je prešla na Bowflex i počela raditi vježbe za gornji dio tijela koje su u njezinoj izvedbi djelovale glatko i lagano. Emma je dobro znala da nisu ni jedno ni drugo. Osjetila je još jedan ugriz ljutnje pa je ustala. „Razdražljiva sam. Tako se osjećam od ranog jutra. Sinoć...” Zastala je kad je Laurel ušla u vježbaonicu u sportskom grudnjaku i biciklističkim hlačicama. „Isključujem CNN”, najavila je. Dohvatila je daljinski i zamijenila vijesti tvrdim, žestokim rockom. „Bar malo stišaj ton”, jeknula je Parker. „Emma se upravo sprema ispričati zašto je jutros razdražljiva.” „Emma nikada nije razdražljiva.” Laurel je izvadila prostirku i razmotala je. „To mi čak ide na živce.” „Vidiš?” Kad je već bila na podu, Emma je zaključila da bi se baš mogla i malo rastegnuti. „Vi ste moje najbolje prijateljice, a sve ove godine puštate me da hodam okolo i nerviram ljude.” „To vjerojatno nervira samo nas.” Laurel je počela sa setom čučnjeva. „Mi smo s tobom češće nego drugi ljudi.” „To je istina. U tom slučaju, jebite se. Bože, Bože, vas dvije to stvarno radite svaki dan?” „Parker dolazi svakodnevno. Ona je opsesivna. Ja sam djevojka od tri puta tjedno. Četiri, ako se osjećam baš poletno. Danas nije moj redoviti dan za vježbanje, ali smislila sam dizajn za tortu rasplakane mladenke i to me napumpalo energijom.” „Imaš li već nacrt koji možemo pokazati?” „Vidiš? Opsesivna.” Laurel se prebacila na trbušnjake. „Poslije. Sada želim čuti sve o razdražljivosti.” „Kako to možeš?” Emma je iznervirano puhnula. „Kao da te netko povlači gore-dolje nevidljivim konopom.” „Trbušnjaci od čelika, draga.” „Mrzim te.” „Tko bi ti zamjerio? Moj zaključak, razdražljivost jednako muškarac”, nastavila je Laurel. „I zahtijevam sve detalje, u sitnice.” „Zapravo...” „Isuse, što je ovo? Ženski dan u teretani Brown?” Mac se pojavila na ulazu skidajući trenirku s kapuljačom. „To je više sladoled u paklu. Ali, što ti radiš ovdje?” upitala je Laurel. „I ja dolazim ovamo, katkad.” „Ti pogledaš sliku dvorane i smatraš to vježbanjem.” „Okrenula sam novi list. Radi zdravlja.” „Sranje”, Laurel se nacerila.

25


„Dobro, sranje. Prilično sam sigurna da ću se odlučiti za vjenčanicu bez naramenica. Želim savršene ruke i ramena.” Mac se okrenula prema ogledalu i napela mišiće. „Imam dobre ruke, ali to nije dovoljno.” Uzdahnula je i izmigoljila se iz donjeg dijela trenirke. „I postajem opsesivna, zahtjevna i izbirljiva mladenka. Mrzim se.” „Ali bit ćeš opsesivna, zahtjevna i izbirljiva mladenka koja izgleda sjajno u vjenčanici. Evo”, rekla je Parker. „Pogledaj što ja radim.” Mac se namrštila. „Vidim, ali ne sviđa mi se to što gledam.” „Samo povlači ravnomjerno, bez trzaja. Malo ću smanjiti otpor.” „Kakve su to insinuacije? Želiš reći da sam kilava?” „Samo ne želim sutra slušati tvoje jaukanje. Ja ovo radim tri puta tjedno.” „I stvarno imaš dobre ruke i ramena.” „Plus, stražnjica mi u ovim tajicama izgleda veličanstveno, kako tvrdi neimenovani, ali pouzdani izvor. Samo tako, ravnomjerno i mirno. Petnaest ponavljanja, I tri serije.” Parker je ohrabrujuće potapšala Mac po ramenu. ,,A sada, Emma, nakon ovog, nadajmo se posljednjeg prekida, pod je tvoj.” „Ona je već na podu”, pokazala je Mac. „Šššš, Emma je jutros razdražljiva jer...” „Sinoć sam otišla do Vicki i Adama - a to nisam planirala jer sam jučer imala krcat raspored. Nakon svih konzultacija, napisala sam radne bilješke i ugovore, odlučila napraviti laganu večeru, pogledati film pa u krpe.” „Tko te nazvao i nagovorio na izlazak?” upitala je Mac dok se mršteći probijala kroz prvu seriju ponavljanja. „Sam.” „Onaj seksi kompjutoraš s Buddy Holly naočalama.” „Ne.” Emma je zatresla glavom. „To je Ben. Sam je direktor u reklamnoj agenciji s lijepim osmijehom.” „Onaj s kojim više ne želiš izlaziti”, dodala je Parker. „Da. I to nije bio pravi izlazak. Odbila sam večeru, odbila sam da dođe po mene. Ali... dobro, popustila sam kad je spomenuo zabavu i pristala sam doći tamo. Još prije dva tjedna rekla sam mu — izravno i potpuno jasno — da ne kanim spavati s njim. Ali on to nije ozbiljno shvatio. Da ne duljim, na zabavi je bila i Addison, treća sestrična, mislim, s očeve strane. I tako sam iskoristila priliku i upoznala ih. Upalilo je.” „Trebali bismo u našu ponudu staviti i paket za ugovaranje spojeva”, predložila je Laurel i počela raditi vježbe za noge. „Čak i kad bismo to pokrenule samo s tipovima kojih se Emma pokušava otarasiti, udvostručile bismo posao.” „Ta riječ ima negativne konotacije. Ja preusmjeravam. No, svejedno, tamo je bio i Jack.” „Naš Jack?” upitala je Parker. „Aha, što se pokazalo sretnim slučajem. Izvukla sam se rano sa zabave i na pola puta do kuće stao mi je automobil. Samo tako, zakašljao, zakrkljao i umro. Vani pada snijeg, mračno je, ja se smrzavam, a na cesti, naravno, nema nikoga.” Vježbe koje je radila Laurel nisu djelovale zastrašujuće pa je Emma promijenila položaj i počela raditi isto što i ona.

26


„Stvarno bi trebala instalirati OnStar2”, negodovala je Parker. „Poslat ću ti informacije za kontakt.” „Zar ne mislite da je to pomalo jezovito?” Mac je bila uspuhana, ali je odlučno nastavljala s vježbom. „Ja mislim, stvarno to mislim, da vas mogu čuti čak i kad ne stisnete tipku za poziv. Sigurna sam da prisluškuju.” „Jer vole slušati ljude bez sluha kako falšaju uz radio. To im, sigurno, osvježi dan. Koga si nazvala?” „Kako je ispalo, nisam morala nazvati nikoga. Jack je naišao prije nego što sam pozvala vučnu službu. I tako, on pogleda pod haubu, ispostavi se da je problem s akumulatorom i pokrene ga s pomoću Libela. Oh, i posudio mi je svoju jaknu koju sam mu zaboravila vratiti. I tako, umjesto mirne večeri uz televizor, ja izbjegavam Samove usne, pokušavam ga preusmjeriti, smrzavam se u mraku na cesti, a sve što želim jest velika salata i romantični film. Sada moram odvesti automobil na servis i otići u grad do Jacka da mu vratim jaknu. A danas imam posla preko glave. Jednostavno neću stići. I razdražljiva sam...” Pomaknula se na drugi bok i počela raditi vježbe na suprotnoj strani. „... jer sam loše spavala od brige hoću li danas stići obaviti sve što imam na rasporedu i jer sam bila bijesna na sebe što sam uopće otišla na tu zabavu.” Glasno je otpuhnula. „I sad kad sam sve izgovorila, čini mi se kao da to uopćenije bilo vrijedno uzrujavanja.” „Havarije su uvijek gnjavaža”, rekla je Laurel. „Havarija po noći, ti u snijegu? Ozbiljna gnjavaža. Dobila si prolaz za razdražljivost.” „Jack, naravno, nije propustio istaknuti kako sam ja kriva za sve. A najgore od svega, u pravu je jer nisam odvezla automobil na servis. Nijedanput. A to me ljuti. Ali, spasio me, plus jakna. Plus, slijedio me do kuće kako bi bio siguran da neću opet negdje zaglaviti. Sve je dobro prošlo, ali sada još moram gubiti vrijeme tražeći mehaničara. Imam dečke u obitelji koji bi to vjerojatno mogli srediti, ali ne želim još jedno predavanje o tome kako sam bila nemarna prema svom autu i bla-bla-bla. Dakle, Parker, koji je tvoj prijedlog?” „Ja znam, ja znam!” Mac je zadihano prestala vježbati. „Trebala bi otići k onom tipu koji je prošle zime odvukao automobil moje mame. Onaj koji je Delov prijatelj? Svatko tko može reći Lindi da se nosi dok ona juriša po svojoj ratnoj stazi ima moj glas.” „Slažem se”, Parker je kimnula glavom. „On ima Delovu preporuku, a Del je manijak kad je riječ o njegovu autu. Kavanaugh. Tako se zove. Dat ću ti njegov broj i adresu.” „Malcolm Kavanaugh, vlasnik”, dodala je Mac. „Vrlo seksi.” „Stvarno? Pa možda prazan akumulator i nije tako loša stvar. Pokušat ću otići do njega sljedeći tjedan. U međuvremenu, ide li itko u grad, nekamo blizu Jacku? Danas se stvarno ne mogu ni maknuti odavde.” „Vrati mu jaknu u subotu”, predložila je Parker. „On je na popisu za večernji banket.” ,,Oh, dobro.” Emma je s dubokom antipatijom pogledala stazu za trčanje. „Kad sam već ovdje, mogla bih se malo oznojiti.” „Što je sa mnom?” upitala je Mac. „Jesam li već istesana?” 2

OnStar - komunikacijski servis koji izravno povezuje vozača s operaterima službe za pomoć na cesti.

27


„Zapanjujući napredak. A sada bicepsi”, nemilosrdno je rekla Parker. „Pokazat ću ti.” Do devet sati Emma se istuširala, presvukla i smjestila se tamo gdje je željela biti. U svojoj radionici, okružena cvijećem. Za proslavu pedesete godišnjice braka svojih roditelja klijenti su željeli rekonstruirati njihovo vjenčanje i vrtnu proslavu kakva je onda bila. I sve malo pojačati. Pričvrstila je na ploču kopije fotografija iz svadbenog albuma, dodala skice svojih prijedloga, popis cvijeća i pribora. Na drugu ploču pričvrstila je skicu Laureline elegantne torte na tri kata obrubljene žutim sunovratima i blijedoružičastim tulipanima. Uz nju je bila fotografija ukrasnih figurica mladenaca, točna replika onih s izvorne svadbene torte, sve do čipkastog obruba mladenkine suknje. Pedeset godina zajedno, razmišljala je dok je proučavala fotografije. Svi ti dani i noći, rođendani, Božici. Rođenja, smrti, svađe i smijeh. Za nju, to je bilo mnogo romantičnije od čarobnih dvoraca. Dat će im njihov vrt. Cijeli svijet vrtova. Počela je sa sunovratima, sadila ih je u dugačke prozirne posude obložene mahovinom i dodavala tulipane, zumbule i narcise. Tu i tamo umetnula bi malo puzavica i zimzelena. Desetak puta napnuila je kolica i otkotrljala ih natrag do hladnjače. Zamiješala je litre i litre cvjetne hrane i vode i napunila tom mješavinom visoke staklene cilindre. Čistila je stapke, obrezivala ih pod tekućom vodom i počela slagati aranžmane od kokotića, matiola, zijevalica, prozračne sadarke, čipkastih asparagusa i paprati. Grupirala ih je zajedno — cvijeće na stapkama različitih visina, u nejednakim omjerima, nježnih i snažnih boja, razigrane gejzire raznolikog bilja — i stvarala iluziju proljetnoga vrta. Vrijeme je prolazilo. Zastala je tek toliko da razgiba ramena i protegne bolne prste. Natopila je vodom čvrste spužvaste podloge, obrubila vanjske strane listovima limuna formirajući bazu za aranžmane i poprskala ih sprejem za lišće dajući im sjaj. Donijela je na pult mnoštvo ruža za svadbeni buket, skidala lišće sa stapki, jedva primjećujući kad bi se nabola na trn, rezala ih na odredenu dužinu i slagala prvi od pedeset reprodukcija buketa koji je mladenka nosila prije pola stoljeća. Slagala je cvijeće od središta prema obodu, pomno, brižljivo, učvršćujući svaku stapku pojedinačno. Dražesno, razmišljala je dok je radila. I lijepo, zaključila je kad je umetnula buket u nisku staklenu vazu. Još samo četrdeset devet takvih. Odlučila je nastaviti nakon stanke. Odnijela je vreće s biljnim otpadom do velikih bačvi za kompost i oprala ruke u umivaoniku u dnu radionice. Nagradila se za obavljen posao dijetalnom Colom i tanjurom salate s tjesteninom koju je iznijela na bočni trijem. Njezini vrtovi još se nisu mogli natjecati s ovima koje je kreirala za rekonstrukciju. Dajte mi nekoliko tjedana, pomislila je, zadovoljno gledajući pupove i svježe zelene izdanke trajnica.

28


Pod plavim nebom i s gotovo toplim dahom proljetnog povjetarca sinoćnji snijeg je bio samo sjećanje. Dolje na stazi ugledala je Parker s grupom ljudi — potencijalni klijenti u obilasku imanja. Parker je pokazivala rukom prema sjenici s ružama. Klijenti će morati zamisliti bogatstvo bijelih ruža i raskošnu bujnost glicinije, ali maćuhice i puzavice koje je Emma posadila već se šepire u svim duginim bojama. A pokraj jezera prošarana lopočima vrbe su upravo počele zelenjeti. Pitala se hoće li ti potencijalni mladenci jednoga dana imati vrijednu cvjećaricu koja će izraditi pedeset buketa za obilježavanje njihove godišnjice. Hoće li imati djecu, unuke i praunuke koji će ih toliko voljeti? Tiho je zastenjala zbog bola u mišićima od jutarnjeg vježbanja pa podignula noge na stolicu preko puta, okrenula lice prema suncu i sklopila oči. Osjećala je miris zemlje, oštar vonj malča i slušala kako ptice cvrkuću radosni pozdrav proljeću. „Moraš se prestati tako ubijati od posla.” Trgnula se i poskočila na stolici - je li zaspala? — trepnula i zagledala se u Jacka. Prazna uma, gledala ga je kako kuša jednu spiralu tjestenine iz njezina tanjura. „Dobro je. Ima li još toga?” „Što? Oh, Bože!” Uspaničeno je pogledala na sat pa odahnula s olakšanjem. „Valjda sam zadrijemala, ali samo nekoliko minuta. Moram još napraviti četrdeset devet buketa.” Obrve su mu se spojile nad sivim očima. „Imaš vjenčanje s četrdeset devet mladenki?” „Hmm? Ne.” Zatresla je glavom rastjerujući paučinu iz očiju. „Pedeseta godišnjica i rekonstrukcija svadbenog buketa za svaku godinu braka. Što ti radiš ovdje?” „Treba mi moja jakna.” „Oh, točno. Oprosti, sinoć sam ti je zaboravila vratiti.” „Nema problema. Imam sastanak u susjedstvu pa sam navratio.” Uzeo je još jedan zavijutak tjestenine. „Imaš li još malo toga? Nisam stigao ručati.” „Da, naravno. Ručak ti dugujem ovako i onako. Sjedni. Donijet ću ti tanjur.” „Može, i ne bih se bunio na malo kofeina. Toplog ili hladnog.” „Nema problema.” Gurnula je natrag uvojak kose koji je pobjegao iz ukosnice i pažljivije ga pogledala. „Djeluješ malo iznureno.” „Naporno jutro. A za sat vremena već moram biti na drugoj lokaviji. Ti si bila na pola puta između jedne i druge, pa...” „Praktično. Odmah se vraćam.” Stvarno je iznuren, pomislio je i ispružio noge. Ne toliko od posla i oštre prepirke s inspektorom na gradilištu. A to bi riješio na bolji način da nije bio neispavan. Prevrtati se po krevetu cijelu noć i pokušavati blokirati seksi snove o dami sa španjolskim očima iznurilo bi svakoga. I tako je, naravno, morao biti glupi mazohist i navratiti do nje s isprikom da treba jaknu. Ali bar je imao dobru ispriku. Tko bi rekao da izgleda toliko privlačno dok drijema na suncu? Sada to zna. I to mu neće olakšati san.

29


Mora to pregorjeti i ozdraviti. Trebao bi pozvati na izlazak onu plavušu. Nekoliko izlazaka s nekoliko djevojaka dok ne prebaci Emmu natrag iza ograde na kojoj piše zabranjen pristup. Kamo pripada. Vratila se s pladnjem i njegovom jaknom prebačenom preko ruke. Ima onu vrstu ljepote, pomislio je, koja čovjeku jednostavno stisne grlo. A kad se nasmiješi, kao upravo sada, taj osmijeh ga presiječe kao bljesak munje. Pokušao je sagraditi u glavi veliki natpis zabranjen pristup. „Imam malo kruha s maslinama moje ujne Terry”, rekla je spuštajući pladanj na stol. Odličan je. I dobro ide s hladnom kavom.” „To će riješiti stvar. Hvala.” „Nema problema. Ugodno je imati društvo za vrijeme stanke.” Sjela je do njega. „Na čemu sada radiš?” „Žongliram s nekoliko projekata.” Odgrizao je komad kruha. „Imaš pravo. Odličan je.” „Tajni recept ujne Terry. Rekao si da imaš neki posao u blizini?” „Dva. Ovo mjesto na koje sada idem priča je bez kraja i konca. Počeo sam prije dvije godine kad je klijentica htjela preurediti kuhinju, što je završilo s kompletnim renoviranjem glavne kupaonice koja sada sadržava japansku kadu, podvodni masažer i parni tuš s dovoljno prostora da u njega istodobno stane šestero ljudi.” Podignula je obrve iznad tih čudesnih očiju i nabola na vilicu komad tjestenine. „Fantazija.” ,,Samo sam čekao da pita može li se ugraditi još malo veća kada u kojoj bi se moglo i plivati. Ali sada je prebacila fokus na dvorište. Zaključila je da mora imati ljetnu kuhinju uz bazen. Vidjela je sliku u nekom časopisu. Ne može više živjeti bez nje.” „Može li itko?” Nasmijao se i nastavio jesti. „Ima dvadeset šest godina. Njezin muž ima pedeset osam, valja se u novcu i sretan je kad joj može ispuniti neki hir. A ona ih ima mnogo.” „Sigurna sam da je voli, a, ako si to može priuštiti, zašto je ne bi usrećio?” Jack je slegnuo s ramenima. „Nemam ništa protiv. Ja pritom zaradim za pivo i pizzu i svi sretni.” „Ti si ciničan.” Uperila je u njega vilicu pa uzela još malo tjestenine. „Nju gledaš kao trofejnu ženicu, a njega kao sredovječnu budalu.” „Kladim se da to misli njegova prva žena, ali ja ih gledam kao klijente.” „Mislim da godine ne bi trebale biti faktor u ljubavi i braku. Riječ je o dvoje ljudi i o onome što osjećaju jedan prema drugome. Možda se pokraj nje osjeća mlado i vitalno i možda se nešto novo otvorilo u njemu. Ako je u pitanju samo seks, zašto bi se oženio s njom?” „Reći ću samo ovo; žena koja izgleda kao ona ima veliku moć uvjeravanja.” „Možda, ali mi smo ovdje imali dosta vjenčanja s velikom razlikom u godinama.” Zamahnuo je vilicom pa zahvatio još tjestenine iz tanjura kopirajući njezin pokret. „Vjenčanje nije brak.” Naslonila se u stolicu i zabubnjala prstima po stolu. ,,U redu, slažem se. Ali vjenčanje je preludij, to je simboličan, obredni početak braka i...” „Vjenčali su se u Vegasu.”

30


Nastavio je jesti neutralna izraza na licu i gledao kako se Emma bori zadržati smijeh. „Mnogi se ljudi vjenčaju u Vegasu. To ne znači da neće proživjeti mnogo sretnih godina zajedno.” „Vjenčao ih je transvestit u Elvisovu kostimu.” „Dobro, sad izmišljaš. Ali čak ako je to istina, takav... izbor pokazuje smisao za humor i zabavu koji su, po mome mišljenju nužni elementi za uspješan brak.” „Dobro si se izvukla. Dobra tjestenina.” Pogledao je prema vili Brownovih. „Čini se da posao cvjeta.” ,,Pet organiziranih vjenčanja s banketom na našoj lokaciji i jedne zaruke na drugoj lokaciji.” „Ja ću doći u subotu navečer.” „Na strani mladenke ili mladoženje?” „Mladoženje. Mladenka je monstrum.” „Može, da. Uistinu je nemoguća.” Emma se nasmijala i povjerljivo se nagnula prema njemu. „Donijela mi je sliku buketa svoje najbolje prijateljice. Ne zato što ga je htjela kopirati, nikako. Njezin je u posve drukčijem stilu, ali izbrojila je ruže u buketu i rekla da ona u svojemu želi bar jednu ružu više — i upozorila me da će ih izbrojiti.” „I hoće, možeš računati s tim. A mogu ti garantirati da će, bez obzira na to koliko dobro obavite svoj posao, ona već pronaći neku manu.” „Da, već smo to zaključile. To je dio posla. Susrećeš monstrume i anđele i cijelu skalu između toga. Ali danas ne moram misliti o njoj. Danas je sretan dan.” Znao je da to stvarno misli. Djelovala je opušteno i zračila je unutarnjim sjajem. A, s druge strane, takva je bila i inače. „Zato što moraš napraviti pedeset buketa?” „Zato što to želim i zato što će mladenka na svoju godišnjicu uživati u njima. Pedeset godina braka. Možeš li to zamisliti? „Ne mogu zamisliti pedeset godina bilo čega.” „To nije istina. Sigurno zamišljaš svoje kuće kako traju godinama. Pedeset godina i duže.” „Dobro rečeno”, složio se. „Ali to su građevine.” „I brak je građevina. Gradi živote. Za to je potreban rad, skrb, održavanje. A naši su slavljenici dokaz da je to moguće. A ja im se sada moram vratiti. Moja je stanka završila.” „I moja. Pomoći ću ti s ovim.” Složio je tanjure i šalice na pladanj i ustao. „Danas radiš sama? Gdje su tvoji patuljci?” „Doći se sutra. I nastat će totalna ludnica jer ćemo pripremati cvijeće i za subotu i za nedjelju. Danas sam samo ja, oko tri tisuće ruža i blažena tišina.” Otvorila mu je vrata i propustila ga naprijed s pladnjem. „Tri tisuće? Ozbiljno. Pa otpast će ti prsti nakon toga.” „Ja imam snažne prste. A, ako mi ustreba pomoć, jedna od djevojaka uskočit će na nekoliko sati i pomoći će mi rezati stapke.” „Spustio je pladanj na kuhinjski pult i pomislio, kao i uvijek kad bi došao ovamo, da njezina kuća miriše kao livada. „Sretno s tim. Hvala za ručak.” „Nema na čemu.” Ispratila ga je do vrata, ali on je zastao na izlasku. „Čekaj, a što je bilo s tvojim automobilom?”

31


,,Oh. Parker mi je dala adresu mehaničara. Neki Kavanaugh. Nazvat ću ga.” „On je dobar. Nemoj odgađati s tim. Vidimo se u subotu.” Dok je hodao prema automobilu, zamišljao ju je kako se vraća svojim ružama. Kako sjedi, satima, uronjena u njihov miris, čisti stapke od trnja i radi... što već radi s njima kako bi usrećila jednu ženu za pedesetogodišnjicu braka. I sjetio se kako je izgledala kad je naišao, naslonjena u stolici, lica podignuta prema suncu, sklopljenih očiju, sočnih usana lagano izvijenih kao da sanja nešto ugodno i lijepo. Pomislio je na trenutak, ali vrlo aktivno, kako bi bilo sagnuti se i poljubiti je. Mogao bi to biti tek dašak poljupca, kao buđenje uspavane princeze. Ona ima smisla za humor, i možda bi se izvukao s nekom šalom. Ali isto tako ima i žestoki temperament. Nije ga često puštala s uzde, ali bio je tamo. Sada to ionako nije važno jer je propustio svoju priliku. Jato plavuša i crvenokosih mnogo je bolja ideja od dodirivanja bolne točke koja se zove Emma. Prijatelji su prijatelji, ljubavnici su ljubavnici. Ljubavnica može postati prijateljica, ali na klizavu si terenu kad pokušaš od prijateljice napraviti ljubavnicu. Već je gotovo stigao do gradilišta kad je shvatio da je ostavio jaknu na trijemu. „Sranje. Sranje." Kao oni idioti koji namjerno ostavljaju stvari kod žene kako bi imali izgovor da se vrate natrag i pokušaju nešto ušićariti. A uopće nije riječ o tome. Ili ipak? Sranje. Možda.

32


ČETIRI

U subotu u dva i petnaest Emma je postrojila svoje trupe i počela s transformacijom prostora. Vesele, šarene dekoracije vjenčanja u karipskom stilu zamijenit će novi dekor. Pariška eksplozija — tako ga je Emma privatno nazvala. „Skidamo sve.” Emma se propela na prste u svojim mekanim tenisicama za brzo hodanje. „Mladenka želi ponijeti sve preostale bukete, košare, vaze i ukrase. Pomoći ćemo pri utovaru onih većih komada koji još nisu razdijeljeni gostima. Beach i Tiffany, skidajte girlande i draperije. Počnite s trijemom i krećite se prema unutra. Ja se bacam na glavnu dvoranu. Kad trijem bude raskrčen, pozovite me. Mladenkine i mladoženjine odaje već su pripremljene. Nova mladenka dolazi u tri i trideset na frizuru, šminkanje, odijevanje i prvo fotografiranje. Ulaz, predvorje i stubište moraju biti pripremljeni do tri i dvadeset, a glavna dvorana do četiri. Terase, sjenica i trijem do četiri i trideset. Plesna dvorana do pet i četrdeset pet. Ako vam je potrebna dodatna pomoć, pozovite mene ili Parker. Krenimo.” S Tink pokraj sebe Emma je poletjela kao metak. Znala je da je Tink pouzdana kad to želi što je otprilike u sedamdeset posto slučajeva. Ali Tink je brza i pametna i treba joj pokazati ili objasniti samo jedanput. Talentirana cvjećarica, ali samo kada to ona želi. I, prema Emminu mišljenju, gotovo zastrašujuće snažna. Sitna i mišićava, s divljim čupercima ponoćnocrne kose sa sezonski obojenim ružičastim pramenovima Tink je napala ukrase na kaminu kao vihor. Skidale su, pakirale u kutije, vukle, gurale i nosile svijećnjake od manga i naranči, surferski bijele svijeće, girlande bugenvilija, lonce od terakote s paprati i palmama. Tink je napravila balon od gume za žvakanje bez koje se nikada nije mogla vidjeti i namreškala nos. „Ako žele palme i sranja, zašto jednostavno ne odu na plažu?” ,,U tom slučaju, mi ne bismo bili plaćeni da napravimo plažu.” „Dobro rečeno.” Emma je dobila signal i prebacila se na trijem. Uvijala je i aranžirala metre i metre bijeloga tila, metre bijelih ruža i kreirala kraljevski ulaz za mladenku i njezinu pratnju. Šareni lonci s hibiskusom i orhidejama prepustili su mjesto golemim bijelim posudama punima jorgovana. „Prvi mladenci i svi njihovi gosti odjavljeni”, objavila je Parker. Stajala je na vratima u jednostavnom sivom kostimu s BlackBerryjem u ruci, dozivnikom pričvršćenim uz džep i sa slušalicom u uhu. „Moj Bože, Emma, ovo izgleda fantastično.” „Da, počelo je dobivati formu. Opirala se jorgovanima — prejednostavno cvijeće za njezinu visost Mladenku monstrum, ali pronašla sam sliku koja ju je uvjerila.” Odmaknula se

33


za dva koraka i kimnula glavom. „Aha, da. Odlično.” „Ona dolazi za dvadeset minuta.” „Uspjet ćemo.” Emma se probila unutra do Tink i Tiffany koje su radile na ogradi stubišta. Još tila, još bijelih ruža, ovaj put isprepletenih sa sićušnim žaruljicama, i dugačkim girlandama ruža. Savršeno. ,,U redu, Beach, preuzmi ulaz i aranžmane na stolu s darovima. I već polako možemo početi unositi dekoracije za veliku dvoranu.” „Poslat ću ti Cartera.” Parker je pritisnula tipku na dozivniku. „Zadužila sam ga kao pomoćnika u plesnoj dvorani, ali mogu ga prepustiti tebi.” „Praktično je što se Mac spetljala sa snažnim tipom koji je voljan pomoći.” S visokim, krakatim Carterom i zdepastom Beach, Emma je prebacivala ćupove, vaze, košare, zelenilo, vijence, draperije i svijeće. „MM pred ulazom.” Parkerin glas dopro je kroz slušalice i Emma je frknula od smijeha. MM. Mladenka monstrum. Rasporedila je zadnje detalje na okviru kanima, prepletene trake bršljana s bijelim i srebrnim svijećama, bijele ruže i ljubičaste lizijantuse, a onda se bacila na vanjske aranžmane. Postavila je još posuda s jorgovanima, dovukla goleme srebrne košare prepune bijelih i ljubičastih kala, stožaste cilindre iz kojih je kuljalo zelenilo i cvijeće, i svako toliko halapljivo pila vodu kao žena na samrti. „Čovječe, je li to najbolje što možeš?” Trljajući bolan zatiljak, Emma se okrenula prema Jacku. Stajao je pred njom s rukama u džepovima, u elegantnom sivom sakou i s tamnim naočalama koje su mu štitile oči od sunca. „Pa, htjela je nešto jednostavno.” Nasmijao se i zatresao glavom. „Izgleda veličanstveno i nekako francuski razrađeno.” „Da!” Uperila je kažiprst u njega. „Točno ono što sam željela postići. Čekaj!” Panika joj se popela u grlo. „Što ti radiš ovdje? Koliko je sati? Nije moguće da toliko kasnimo. Parker bi...” Prekinula se i pogledala na sat. ,,Oh, hvala Bogu. Ti si uranio.” „Parker je rekla nešto u smislu, kad već dolazim, mogao bih doći malo prije i podmetnuti leđa. Pa, evo mene i mojih leđa.” „Dođi sa mnom. Tink! Moram otići po bukete. Vraćam se za deset minuta. Kad završiš s tim, prebaci se na plesnu dvoranu.” „Primljeno.” „Ti mi možeš pomoći utovariti cvijeće. Upravo krećem po bukete”, rekla je u prijamnik. ,,Oh, i ubaci joj Xanax u šampanjac, molim te Parker. Radim najbrže što mogu. Deset minuta. Reci Mac neka malo odugovlači i zadrži je.” Otrčala je do svog kombija i skočila za volan. „Često to radite?” upitao ju je Jack. „Drogirate mladenke?” „Nikada, ali poželimo to napraviti s vremena na vrijeme. Zapravo, učinili bismo svima uslugu. Ova želi svoj buket i želi ga sada jer, ako je ne oduševi, otvorit će se pakao na zemlji. Maloprije je navratila Laurel i rekla mi je kako je MM već uspjela rasplakati frizerku i posvaditi se sa svojom kumom. Parker je, podrazumijeva se, sve izgladila i smirila strasti.”

34


„MM?” „Promisli. Odgonetni”, predložila mu je pa iskočila iz kombija i jurnula u radionicu. Razmišljao je dok ju je slijedio unutra. „Mahnita mladenka. Manijakalna mladenka. Ne, mladenka monstrum.” ,,Ding, ding, ding.” Otvorila je vrata rashladne komore. „Nosimo sve ovo s desne strane. Jedan kaskadni buket od ruža, dvanaest, prebroji, dvanaest buketa za djeveruše.” Potapšala je jednu kutiju. „Znaš li što je ovo?” ,,Buket nečega. Nešto našušureno. Zapravo, prilično zanimljivo. Nikada prije nisam vidio nešto nalik tomu.” „To je kelj.” „Šališ se?” „Ukrasni kelj, ljubičasto-zelen. Mladenkine boje su purpurna i srebrna. U aranžmanima smo iskoristili već masu srebrnih detalja i tonova, sve od blijedih orhideja do svjetloljubičastih cvjetova patlidžana, s mnogo bijelih boja i zelenila.” „Vidiš vraga. Buket od kupusa. Nisi joj valjda rekla što je to?” „Tek nakon što sam je natjerala da se zaljubi u njega. Dakle, buketi, kitice za haljine, kitice za revere, dvije košare s laticama - bit će prisutne dvije djevojčice koje nose cvijeće, dva vijenca od bijelih ruža i lavande, tuljci s cvijećem. Provjera, provjera, još jedna provjera. U redu, sve je na broju. Utovar.” „Dosadi li ti cvijeće ikada?” upitao ju je dok su nosili kutije s buketima. „Nikada. Nemoguće. Osjećaš li miris te lavande? Ovih ruža?” „Nemoguće je ne osjetiti, u ovim okolnostima. Znači, tip te izvede. Prvi spoj ili neka posebna prilika i donese ti cvijeće. Ti bi rekla: ‘Oh, cvijeće. Baš lijepo’.” „Mislila bih da je to vrlo pažljivo od njega. Bože, svaki mišić me boli i čezne za čašom vina i vrućom kupkom.” Protegnula se na sjedalu dok je Jack zatvarao vrata prtljažnika. „Dobro, idemo oboriti MM s nogu. Oh, čekaj. Tvoja jakna. Ona koju si mi posudio. U kući je.” „Uzet ću je poslije. Onda, je li dobila više ruža u svom buketu od prijateljice?” Emma ga je na trenutak blijedo pogledala, a onda se sjetila da mu je pričala o tome kad ju je posjetio. „Deset više. Klanjat će mi se do poda prije nego što završim s njom. Da, Parker, da, upravo stižem.” Još dok je govorila, oglasio se njezin dozivnik. „Što sad? Možeš li pročitati što piše? Ne mogu ga dohvatiti dok vozim. Pričvršćen mi je za suknju, ispod jakne s tvoje strane.” Podignuo je rub jakne i prstima okrznuo kožu iznad struka dok je naginjao dozivnik. Emma je zadržala pogled ravno na cesti. „Piše: SMM! Mac." ,,SMM?” Osjećala je njegove članke na svom tijelu. „Ah... Smrt Mladenki monstrum.” „Imaš neki odgovor? Možda sugestiju o metodi?” Uspjela se nasmiješiti. „Ne sada. Hvala.” „Lijepa jakna”, rekao je i poravnao je natrag na mjesto. Zaustavila se ispred kuće. „Ako mi pomogneš odvući ovo gore, neću reći Parker da si se prije vjenčanja ušuljao u veliku dvoranu na pivo.”

35


„Dogovoreno.” Zajednički su unijeli kutije u predvorje. Zastao je na trenutak i pogledao oko sebe. „Obavila si nevjerojatan posao. Ako ti se ne pokloni do zemlje, onda je veći idiot nego što mislim da jest.” „Šššš!” Prigušeno se nasmijala i zakolutala očima. „Ne znaš tko od bliže obitelji možda lunja ovuda.” „Ona zna da je ne mogu podnijeti. Rekao sam joj to.” „Oh, Jack.” Sada se glasno nasmijala i požurila uz stube. „Nemoj reći ni napraviti ništa što će je razdražiti. Sjeti se Parkerina gnjeva prije nego što progovoriš.” Balansirajući s kutijama, Emma je otvorila vrata mladenkinih odaja. „Stigla si! Konačno! Emmaline, stvarno, kako mogu pozirati za svoj portret bez buketa? A sada su mi živci jednostavno razderani! Znala si da želim vidjeti buket dovoljno rano kako bih ti mogla sugerirati izmjene ako bude potrebno. Znaš li koliko je sati? Znaš li?” „Oprosti, nisam čula ni riječ od onoga što si rekla. Očarana sam. Whitney, izgledaš apsolutno spektakularno.” Taj zadnji dio bio je istinit. S kilometrima suknje, svemirom svjetlucavih bisera i perlica na dugačkom repu haljine, pripijenom korzetu, stručno obojenom i posvijetljenom plavom kosom podignutom visoko na vratu i okrunjenom tijarom, Mladenka monstrum izgledala je veličanstveno. „Hvala, ali potpuno sam rastrojena od brige zbog buketa. Ako nije savršen...” „Mislim da je upravo onakav kakvom si se nadala.” Emma je pažljivo izvadila veliki buket bijelili ruža iz kutije. U svojim mislima poskočila je u pirueti zamijetivši kako su se mladenkine oči raširile, ali zadržala je miran i profesionalan ton. „Namjestila sam temperaturu tako da ruže budu samo djelomično otvorene. I samo tragovi zelenila i srebrnih perlica da naglase cvjetove. Znam da si govorila o dugačkim srebrnim vrpcama koje će se spuštati iz buketa, ali stvarno sam mislila da će to odvlačiti pogled od cvijeća i narušiti izgled cjeline. No, začas ih mogu dodati, ako ih još uvijek želiš.” „Srebrne vrpce dodale bi sjaj, ali... Možda si u pravu.” Ispružila je ruku i prihvatila buket. U dnu sobe, mladenkina majka spojila je dlanove kao u molitvi i podignula ih do usana. Dobar znak. Whitney se kritički promatrala u velikom ogledalu. I nasmiješila se. Emma joj je prišla sa strane i šapnula joj nešto na uho. A osmijeh se proširio. „Možeš ih prebrojiti poslije”, predložila je Emma. „Sada te predajem u ruke Mackensie.” „Pokušajmo prvo ovdje između prozora, Whitney. Svjetlo je izvanredno.” Mac je iza mladenkinih leđa podignula palac i namignula Emmi. „Moje dame”, Emma se obratila djeverušama, „sada ste vi na redu.” Podijelila je bukete i kitice pa zadužila mladenkinu majku da se pobrine za djevojčice koje će nositi košare s cvijećem. Potom je izišla iz sobe i pogledala Jacka. „Pfiju.” „Ono, ‘možda si u pravu’? Od nje? To je naklon do zemlje.” „Pretpostavljam. Dalje mogu i sama. Otiđi dolje na pivo. I Carter je tu negdje. Povedi i njega. Korumpiraj ga.”

36


„Pokušat ću, ali on je tvrd orah.” „Kitice za revere”, rekla je već u pokretu. „Onda moram provjeriti plesnu dvoranu.” Pogledala je na sat. „Točno po rasporedu, hvala. Zakasnila bih da mi nisi pomogao.” „Ja mogu preuzeti kitice za revere. To će mi biti prilika da vidim Justina i ispričam nekoliko loših šala o mudima i lancima.” „Dobra ideja. Može.” S nekoliko dodatnih minuta koje joj je uštedio, odlučila je brzinski pregledati veliku dvoranu i terasu. Zadovoljna, nakon što je popravila nekoliko manjih detalja, popela se u plesnu dvoranu gdje je njezin tim uvelike radio. Emma je zavrnula rukave i zaronila među njih. Dok je radila, Parker je povremeno slala informacije o napretku u drugim dijelovima kuće i uskoro počela odbrojavati. Uzvanici još uvijek kapaju. Većina je smještena na terasi. Snimanje portreta pred vjenčanje završeno. Mac kreće. Djedove i bake ispraćamo za dvije minute. Ja vodim dječake dolje. Laurel, spremi se za preuzimanje. „Primljeno”, suho je rekla Laurel. „Em, torta je gotova. Dekoriranje stola može početi.” Dječaci prebačeni u Laureline ruke, najavila je Parker trenutak nakon što je Emma postavila zadnji stalak s hortenzijama. Mladoženjinu majku prati njezin nećak. Mladenkina majka izlazi. Prati je mladenkin brat. Djeveruše postrojene. Promjena glazbe na moj znak. Emma se vratila natrag do ulaznih vrata dvorane, sklopila oči na deset sekundi i otvorila ih da upije sliku cjeline prostora. Uvukla je zrak i polagano izdahnula. Eksplozija u Parizu, pomislila je, ali eksplozija raskošnih boja i cvijeća. Bijelo, srebrno, purpurno, zeleno, prosipa se u slapovima, teče, širi se i blista. Kroz velike prozore ugledala je mladoženju i njegovu svitu kako zauzimaju svoja mjesta ispred pergole doslovno zagušene cvijećem. „Narode, mi smo zakon. Rasturamo. Gotovi ste. Pravac kuhinja na hranu i piće.” Ostavši sama, još jedanput je obišla dvoranu dok je Parker javljala djeverušama da krenu jedna po jedna. Onda je uzdahnula, protrljala vrat, rastegnula prste i otišla se presvući. Jack nije znao kako to uspiju izvesti, svaki put, uvijek iznova. On im je povremeno dolazio pomoći. Prenosio je stvari, pomagao na šanku, čak je katkad iznosio hranu, ako je bila stiska. A kako je honorar uvijek uključivao odličnu hranu, piće i glazbu, rado se odazivao pozivu. Ali još uvijek mu nije bilo jasno kako im to polazi za rukom. Parker je bila posvuda, toliko suptilno i neprimjetno da nitko ne bi rekao da upravo pomaže kumu oko koncepta zdravice ili dodaje paket maramica uplakanoj majci dok istodobno nadzire posluživanje hrane u velikoj dvorani kao general koji koordinira kretanje vojske tijekom bitke. Mac bi također svako toliko izniknula odnekuda, podjednako diskretno, i slikala uzvanike ili nakratko izdvajala mladence za poziranje.

37


Laurel je strujala unutra i van, dojavljivala, pretpostavljao je, preko ozvučenja koje su svi nosili ili nekom vrstom znakova rukom. Možda i telepatski. Ne bi mogao odbaciti ni tu mogućnost. A Emma, naravno, uvijek na mjestu kad bi neki gost prolio vino po stolnjaku ili kad bi neki dječak iz dosade počeo zadirkivati jednu od djevojčica s cvijećem. Sumnjao je da itko primjećuje ili razumije kako ove četiri žene doslovno drže sve na okupu, žongliraju s loptama i prebacuju ih jedna drugoj, graciozno i ljupko, ali s vještinom igrača NFL lige. Kao što, sigurno, nitko nije primijetio logistiku i čvrsto tempiranje usmjeravanja uzvanika u plesnu dvoranu. Zastao je kad su Emma, njezin tim i Laurel nahrupili u sada praznu salu i počeli skupljali bukete sa središnjeg stola. „Trebate pomoć?” „Hm? Ne, hvala, ovo će ići brzo. Tink, šest s jedne strane košare na kraj. Sve drugo ostaje na mjestu još dva sata, onda mičemo i utovarujemo. Beach, Tiff, ugasite svijeće, ostavite upaljene lustere, ili ih prigušite.” „Ja ću to ponijeti”, rekla je Tink kad je Emma uzela mladenkin buket. „Jedna oštećena ruža i krenut će u napad. Neka radije pregrize moje grlo nego tvoje. Idemo, prvi ples upravo počinje.” Dok su iznosile cvijeće preko stražnjih stuba, Jack je odlunjao u plesnu dvoranu. Mladenci su za svoj prvi ples odabrali pjesmu I Will Always Love You što mu se učinilo već otrcanim i previše orkestriranim. Uzvanici su stajali sa strane u cvijećem natopljenoj dvorani ili su sjedili za strateški postavljenim stolovima oko plesnog podija. Vrata terase bila su širom otvorena i pozivala su goste da iziđu na zrak i osvježe se. Odlučio je i on to napraviti čim se dočepa čaše vina. Vidio je Emmu koja je opet šmugnula van iz dvorane i promijenio plan. Uzeo je dvije čaše vina i spustio se stražnjim stubama. Sjedila je na prvoj razini i poskočila kao opruga kad je čula njegove korake. ,,Oh, to si samo ti.” Kliznula je natrag na mjesto. „Samo ja i donosim ti vino.” Uzdahnula je i razgibala vrat. „Mi prijekim okom gledamo na alkohol tijekom radnog vremena. Ali... održat ću si bukvicu sutra. Daj mi tu čašu.” Sjeo je uz nju i pružio joj vino. „Kako ide?” „Ja bih to trebala pitati tebe. Ti si gost.” ,,S gledišta gosta, bomba. Sve izgleda odlično, miriše odlično, hrana je odlična. Ljudi se zabavljaju i nemaju pojma da se sve kotrlja po voznom redu koji bi i švicarskom kondukteru natjerao suze na oči.” „Točno ono što želimo.” Otpila je malo vina i sklopila oči. „Bože, ovo je dobro.” „Kako se MM ponaša?” „Zapravo ne tako loše. Teško je zanovijetati kad ti svi govore kako divno izgledaš i kako su sretni zbog tebe. I uistinu je prebrojila ruže u svom buketu i to ju je usrećilo. Parker je izgladila nekoliko potencijalnih kriza, a Mac je čak dobila pohvalu za slike mladenaca. Ako Laurelina torta prođe inspekciju, rekla bih da smo prošli sva minska polja.”

38


„Je li napravila i one male zdjelice s crème brûlée?” „O, da. Bez toga ne može proći.” „Vi ste prva liga. Mnogo se žamori o cvijeću.” „Stvarno?” „Čak sam nekoliko puta čuo stenjanje — na dobar način.” Zarotirala je bolnim ramenom. „Onda se isplatilo.” „Čekaj.” Premjestio se na stubu iznad nje i počeo joj masirati ramena. „Ne moraš... Nije bitno.” Naslonila se natrag u njegove ruke. „Nastavi.” „Imaš ovdje u ramenima nekoliko betonskih ploča, Em.” „Imam u ramenima šezdesetosatni tjedan.” „I tri tisuće ruža.” „Oh, ako dodamo poslove za druge klijente, možemo to podvostručiti. Glatko.” Pritiskao joj je palcima dno vrata i natjerao je da zastenje. A kad mu se kao odgovor na taj dodir stegnuo želudac, shvatio je da sam sebi ne čini uslugu. ,,I onda... kako je prošla pedesetogodišnjica?” „Bilo je ljupko, stvarno ljupko. Četiri generacije. Mac je napravila nekoliko prekrasnih slika. Kad su slavljenici otplesali svoj prvi ples nijedno oko nije ostalo suho. Upisujem to kao jedno od svojih najdražih primanja svih vremena.” Ponovno je uzdahnula. „Moraš prestati s tim. Između vina i tvojih čarobnih ruku, zaspat ću ovdje na licu mjesta.” „Zar nisi završila s poslom?” „Ni približno. Moram donijeti buket koji će mladenka baciti, moram pomoći oko serviranja torte. Onda dolaze baloni i konfeti, što se nadamo obaviti vani. Za sat vremena počinjemo raspremati veliku dvoranu i pakirati ukrase sa stolova i aranžmane.” Glas joj se utišao, postao pospan. „Um... onda složiti i ukrcati darove. Skinuti dekoracije pred kućom. Sutra imamo poslijepodnevno vjenčanje pa moramo raspremiti i plesnu dvoranu.” Mučio se klizeći rukama niz njezine mišice i ponovno gore prema ramenima. „Onda bi trebala predahnuti dok još možeš.” „A ti bi trebao biti gore i uživati u zabavi.” „Sviđa mi se ovdje.” „I meni, što znači da s vinom i masažom na stubištu loše utječeš na mene. Moram se vratiti i smijeniti Laurel u patroli.” Posegnula je unatrag i potapšala ga po ruci prije nego što je ustala. „Rezanje torte za trideset minuta.” Ustao je istodobo kad je ona zakoračila gore. „Kakva je torta?” Zastala je, okrenula se i našla se u istoj razini s njegovim licem. Njezine oči, duboke baršunaste oči, djelovale su pospano kao i njezin glas. „Nazvala ju je Pariško proljeće. Prekrasna, blijedoljubičasta obrubljena bijelim ružama, grančicama jorgovana i tim mekanim čokoladnim vrpcama i...” „Više me zanima što je unutra.” „Oh, to je njezina đenoveška torta s tri vrste kreme. Ne želiš to propustiti.”

39


„Zvuči kao da bi mogla nadmašiti čak i crème brûlée.” Mirisala je kao cvijeće. Nije mogao odrediti koje. Kao tajanstveni raskošni buket cvijeća. Oči su joj tamne i mekane i duboke, a usne... Zar ne bi bile ukusne kao svaki komadić Laureline torte? Dovraga sve. „Dobro, ovo je vjerojatno neprimjereno, zato se ispričavam unaprijed.” Ponovno ju je uhvatio za ramena i privukao k sebi. Tamne, mekane, duboke oči raširile su se u iznenađenju trenutak prije nego što je pritisnuo usne na njezine. Nije se trgnula, nije se nasmijala. Umjesto toga, ispustila je isti zvuk kao kad joj je masirao vrat — samo malo zadihaniji. Kao i njezin miris, okus je bio misteriozan i tako potpuno ženski. Taman, topao i senzualan. Kad je pomaknula ruke i spojila ih na njegovu vratu, uzeo je još malo. Samo još malo više. Onda je pomaknuo glavu i uzeo još više, a užitak mu je bubnjao u grlu. Poželio ju je jednostavno oteti, podignuti na ruke i odnijeti je u prvu mračnu sobu koju pronađe i završi ono što je ovako impulzivno započeo. Oglasio se dozivnik na njezinu pojasu i oboje su se trgnuli. Ispustila je krkljajući zvuk i potom se sabrala. ,,Oh.” Nesigurnom rukom izvadila je uređaj iz navlake i zagledala se u njega. „Parker. Uh. Moram ići. Moram ...ići”, rekla je i okrenula se oko osi pa potrčala uz stube. Ostavši sam, spustio se natrag na stubu i iskapio svoje zaboravljeno vino u dva dugačka gutljaja. Odlučio je preskočiti ostatak slavlja i umjesto toga otići na dugu šetnju. Emma je bila zahvalna što ima toliko posla jer nije imala vremena misliti. Pomogla je sanirati nezgodu u kojoj se našao jedan dječak s čokoladnim eklerom, presložila je dekoracije na stolu sa slasticama kako bi olakšala serviranje i počela raščišćavati veliku dvoranu. Pripremila je ukrase i aranžmane za transport i nadzirala njihovu isporuku. Kad su poletjeli baloni i kad je završio zadnji ples, započela je isti proces na trijemu i terasama. Nije vidjela ni sjenu od Jacka. „Je li sve u redu?” upitala ju je Laurel. ,,Zašto? Da. Naravno. Sve je bilo odlično. Samo sam umorna.” ,,I ja s tobom. Ako ništa drugo, sutrašnje vjenčanje bit će ljetni povjetarac. prema ovome danas. Jesi li vidjela Jacka?” „Što?” Poskočila je kao lopov na zvuk alarma. Zašto?” „Izgubio mu se svaki trag. Kanila sam ga podmititi kolačima da nam pomogne sa skidanjem dekora. Vjerojatno je šmugnuo.” „Vjerojatno. Nisam obraćala pažnju na njega.” Lažljivica, lažljivica. Zašto je lagala prijateljici? To ne sluti na dobro. „Parker i Mac ispraćaju zalutale goste”, dodala je Laurel. „One će obaviti ophodnju. Želiš li da ti pomognem odnijeti te stvari do radionice?” „Ne, sve je pod kontrolom.” Emma je utovarila zadnje aranžmane koje će odnijeti u rashladnu komoru. Većinu će donirati lokalnoj bolnici, neke će rastaviti i napraviti male

40


bukete za prijatelje. Zatvorila je stražnja vrata kombija „Vidimo se ujutro.” Odvezla se kući, istovarila sve kutije i odnijela cvijeće u hladnjaču. Bez obzira na to koliko je čvrsto zatvarala svoj um, on se uporno otvarao prema samo jednoj, jedinoj misli. Jack ju je poljubio. Što to znači? Zašto bi to išta značilo? Poljubac je poljubac. Bio je to takav trenutak. Ništa više. Pripremila se za spavanje i pokušavala se uvjeriti kako to nije bilo ništa više od poljupca. Ali taj poljubac probio se daleko izvan kućišta njezina vatrometra i teško ga je opisati kao „samo to.” A Emma nije znala što bi s tim napravila. To je bilo frustrirajuće jer je ona uvijek znala što treba napraviti kad su u pitanju muškarci, poljupci i iskre. Jednostavno je znala. Uvukla se u krevet i odlučila ležati u mraku sve dok ne pronađe rješenje. I iste sekunde zaspala od iscrpljenosti.

41


PET

Emma je pregrmjela nedjeljno vjenčanje. Preživjela je i konzultacije u ponedjeljak. Poslije podne je radila na nacrtima aranžmana koje je trebalo preraditi u skladu sa željama klijentice. Otkazala je dva izlaska s dvojicom savršeno pristojnih muškaraca. Navečer je radila inventuru i popunila vrijeme naručivanjem novih vrpci, uzoraka i posuda za cvijeće. I pitala se treba li nazvati Jacka i dati neki nonšalantan, komentar o poljupcu — ili se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Dvoumila se između prve i treće opcije u kojoj bi otišla do njegove kuće i zaskočila ga odmah na vratima. Na kraju nije napravila ništa i završila je s teškim čvorom u želucu. Ljutita na sebe, stigla je prerano na dogovoreni sastanak osoblja. Presjekla je kroz malu kuhinju gdje je Laurel slagala pladanj s kolačićima uz manji tanjur s voćem i sirom. „Ostala sam bez Cole”, najavila je Emma i uzela jednu iz hladnjaka. „Ostala sam bez svega jer stalno zaboravljam da je moj akumulator mrtav kao disco.” „Jesi li nazvala servis?” „To sam se ipak sjetila napraviti, prije otprilike deset minuta. Kad sam priznala — nakon stručnih ispitivačkih metoda — da imam taj auto četiri godine, nikada ga nisam odvezla na servis, ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put promijenila ulje, napravila nekakvu kompjutorsku dijagnostiku i ostale komplicirane stvari kojih se sada ne mogu sjetiti, rekao je da će poslati nekoga po njega i odvući ga u garažu.” Napućila je usne, otvorila poklopac i otpila ravno iz limenke. ,,Zvučalo je nekako kao tla ja držim siroti automobil kao taoca, a on će ga osloboditi mog terora. Natjerao me je, još više od Jacka, da se osjećam kao totalni idiot. Želim kolačić.” „Posluži se.” Emma se nagnula nad pladanj i izabrala jedan. „Sad ću biti bez automobila sve dok ga on ne odluči vratiti. Ako to odluči, jer nisam sasvim sigurna ima li tu namjeru.” „Bez automobila si već tjedan dana jer ti je akumulator mrtav.” „Točno, ali bar sam imala iluziju auta jer je parkiran vani pred kućom. Morat ću otići kombijem do dućana, i na sva druga mjesta na koja već danima odgađam otići. A zapravo se bojim krenuti bilo kamo jer sam shvatila da taj kombi imam godinu dana dulje od auta. Možda se i on odluči pobuniti protiv mene.” Laurel je dodala nekoliko kockica čokoladom prelivenog marcipana s okusom metvice. „Znam da je to luda ideja, ali, kad dobiješ svoj automobil natrag, možda možeš odvesti kombi na servis.”

42


Emma je grickala kolačić. „I tip iz garaže ubacio je tu ideju u šešir. Potrebna mi je utjeha. Što misliš o ženskoj večeri uz neki film?” „Zar nemaš spoj?” „Otkazala sam. Nisam raspoložena za to.” Laurel je otpuhnula čuperak kose koji joj je pao na oči i šokirano se zagledala u prijateljicu. „Ti nisi raspoložena za izlazak?” „Sutra moram rano ustati. Šest ručno slaganih buketa plus mladenkin, to je sedam komada. Dobrih šest, sedam sati posla. Tink će doći na pola radnog vremena, ali svejedno moram još složiti puno dekoracija za banket u petak navečer. A većinu današnjeg dana potrošila sam na pripremu cvijeća.” „To te nikada prije nije zaustavilo. Jesi li sigurna da se dobro osjećaš? Malo si blijeda.” „Ne, dobro sam. Sve je u redu. Samo nisam... raspoložena za muškarce.” „To ne može uključivati i mene.” Delaney Brown je ušao u kuhinju, podignuo Emmu u zrak i glasno je poljubio. „Mmm. Čokoladni kolačić.” Emma se nasmijala. „Uzmi si jedan svoj.” Del je izvukao jedan s pladnja, pogledao u Laurel i zasmijuljio se. „Odbij to od moga honorara.” Laurel je, već po navici, izvadila vrećicu sa zatvaračem i počela je puniti kolačima. „I ti si došao na sastanak?” „Ne, samo moram razmotriti nekoliko pravnih detalja s Parks.” Ugledao je vrč s kavom i natočio si šalicu. On i Parker imali su istu tamnosmeđu kosu i tamnoplave oči. Ono što je Laurel nazivala njihovim karakterističnim crtama, kod Dela je bilo samo malo oštrije izrezbareno. U sivom odijelu s tankim prugama, talijanskim cipelama i Hermesovoj kravati, izgledao je kao slika uspješnog odvjetnika. Potomak Brownovih iz Connecticuta. Stup društva. Laurel je završila s aranžiranjem pladnja i skinula pregaču. Del se naslonio na pult. „Čujem da ste prošli vikend razvalile na vjenčanju Folk-Harrigan.” „Poznaješ ih?” upitala je Emma. „Njezini roditelji moji su klijenti. Ali nisam imao zadovoljstvo, iako bi to, prema Jackovim riječima, bilo pretjerivanje, upoznati novu gospođu Harrigan.” „Upoznat ćeš je kad zatraže razvod braka.” „Uvijek optimist.” „Ona je gora od noćne more. Jutros je poslala Parker pritužbu. E-mailom iz Pariza. Sa svog medenog mjeseca.” „Šališ se!” Zapanjena, Emma je uhvatila Laurel za ruku. „Bilo je savršeno. Sve je bilo savršeno.” „Šampanjac je mogao biti hladniji, posluga brža, nebo plavije, trava zelenija.” „Ona je jednostavno kučka. Nakon što sam joj dala deset ruža viška. Ne jednu, već deset.” Emma je zatresla glavom u nevjerici. „Nije važno. Svi koji su bili tamo, od ljudske vrste, znaju da je bilo savršeno. Ona to ne može pokvariti.” „To je moja djevojka.” Del joj je nazdravio svojom kavom. „No, govoreći o Jacku, jesi li ga vidio? Mislim, hoćeš li ga vidjeti uskoro?”

43


„Da, sutra zapravo. Idemo u grad na utakmicu.” „Možda bi mu mogao odnijeti njegovu jaknu. Ostavio je jaknu. Ili sam je ja zaboravila vratiti, a vjerojatno mu treba. Donijet ću je. Jakna je u mom uredu. Mogu sad skočiti prijeko i donijeti je.” „Ne trebaš, Ja ću je pokupili na odlasku.” ,,Dobro. To je odlično. Budući da ćeš ga tako i tako vidjeti.” „Nema problema. Moram krenuti.” Pokupio je zamotuljak s pulta i lagano ga zatresao. ,,Hvala na kolačima.” ,,Dvanaest i jedan putni koji si već pajeo, to će ti biti odbijeno od honorara.” Nacerio se i odlunjao van. Laurel je pričekala nekoliko trenutaka pa uperila prst u Emmu. ,,Jack.” ,,Ne”, polagano je odgovorila i položila ruku na prsa. „Emma. Em-ma.” „Bez viceva, čitam te kao knjigu. Ti ne govoriš u nemuštim rečenicama. Rekla si jakna tri puta u manje od pola minute.” „Ne, nisam.” Možda ipak jesam. „Pa što?” „Pa što se događa između tebe i Jacka?” „Ništa. Apsolutno ništa. Nemoj biti smiješna.” Osjećala je kako je laž peče na jeziku. „Ne smiješ nikomu reći.” „Ako ne smijem nikomu reći, onda jest nešto.” „Nije ništa. Vjerojatno. Ja samo pretjerano reagiram. Kvragu.” Emma je odjedanput ubacila u usta polovinu preostalog kolačića. „Jedeš kao normalna osoba. Nešto nije u redu u Emminu svemiru. Ispljuni.” „Prvo se zakuni. Ni Parker ni Mac neće čuti nijednu riječ.” „Ti si težak pregovarač.” Laurel je prstom iscrtala križ na prsima i podignula ga prema stropu. „Zaklela sam se.” „Poljubio me. Ili smo se poljubili. Ali on je započeo, i ne znam što bi bilo dalje da me Parker nije pozvala. Morala sam se vratiti, a on je otišao. I to je to.” „Čekaj, izgubila sam sluh nakon što si rekla da te Jack poljubio.” „Prestani. To je ozbiljno.” Ugrizla se za usnicu. „Ili nije. Je li?” „Ovo nije nalik tebi, Emma. Ti si božica rješavanja svih vrsta romantičnih i seksualnih situacija s muškarcima.” „Znam. Ali to je Jack. To ne bi trebalo biti...” Zamahnula je rukom po zraku. „Nešto što bi trebalo rješavati. Preuveličavam sve to. Bio je to samo trenutak, sklop okolnosti. Usputna stvar. Sada je gotovo i više nije stvar.” „Emma, ti uvijek gledaš muškarce i potencijalne veze kroz romantične naočale, ali nikada te ne zbunjuju. Sada si smetena.” „Zato što je to Jack! Što bi bilo da ti stojiš tu u kuhinji, baviš se svojim poslom, pečeš kolače, a naiđe Jack i poljubi te da ostaneš bez pameti. Ili Del. I ti bi bila smetena.” „Jedini razlog zbog kojega itko od njih dolazi ovamo jesu kolači. Kao što je Del upravo demonstrirao. Kad se to dogodilo? One noći kad ti se pokvario auto?” „Ne, tada je bilo zamalo. Sljedeći put... mislim da se jednostavno dogodilo jer je bilo drugi put. Tijekom banketa u subotu.”

44


„Točno, točno, rekla si da te Parker pozvala. Pa kako je bilo? Kakva je ocjena na patentiranom vatrometru gospođice Emmaline Grant?” Emma je otpuhnula, podignula palac u zrak i udarila njime o dlan druge ruke. „Udario u plafon i razbio mjerač.” Laurel je kimnula glavom i napućila usne. „Uvijek sam to pretpostavljala za Jacka. On ima tu vibru u sebi. I što ćeš poduzeti u vezi s tim?” „Ne znam. Nisam još odlučila. Razmontiralo me. Moram prvo povratiti ravnotežu pa ću onda odlučiti što ću napraviti. Ili neću napraviti.” „Onda mi moraš reći što si odlučila i moraš mi reći kad zabrana govora bude ukinuta.” „Dobro, ali u međuvremenu, ni riječi.” Uzela je u ruku tanjur sa sirom i izravnala leđa. „Idemo sada biti poslovne.” Zavjeti su imali konferencijsku salu u bivšoj obiteljskoj knjižnici. Knjige su još uvijek bile na policama, uz mnoštvo fotografija i memorabilija. Iako se koristila u poslovne svrhe, soba je zadržala toplinu i eleganciju. Parker je sjedila za masivnim drvenim stolom, s laptopom i BlackBerryjem pokraj sebe. Jutarnji sastanci i obilasci imanja s klijentima bili su gotovi pa je skinula sako i objesila ga preko naslona stolice. Mac je sjedila nasuprot njoj zavaljena u stolici s ispruženim dugačkim nogama. Bila je odjevena u traperice i džemper, svoju uobičajenu odjeću za rad kod kuće. Kad je Emma položila tanjur na stol, Mac se protegnula preko stola i uzela mali grozd. „Vi, drage moje, kasnite.” „Del je navratio u kuhinju. Prije nego što počnemo o poslu, tko je za žensku večeru i film?” „Ja, ja!” Mac je podignula ruku u zrak. „Carter ima nešto u školi, a večeras nemam nekog hitnog posla. Dovoljno sam napravila za danas.” „Igrom slučaja, i ja sam slobodna”, Laurel je odložila pladanj s kolačima pokraj sira. Parker je samo podignula slušalicu kućnog telefona i pritisnula dugme. „Hej, gospođo G., imate li vremena pripremiti večeru za nas četiri? To bi bilo sjajno. Hvala.” Spustila je slušalicu. ,,Na jelovniku je piletina i sviđat će vam se.” „Nemam ništa protiv.” Mac je zagrizla u bobicu grožđa. „Dobro onda. Prva je točka dnevnog reda posao s Whitney Folk-Harrigan, poznatom kao Mladenka monstrum. Kao što Laurel već zna, primila sam njezin e-mail s popisom stvari koje smatra da bismo mogli popraviti u našem poslovanju.” „Kučka.” Mac se opet nagnula naprijed i uzela kreker s kriškom kozjeg sira. „Tu večer smo razvaljivale da se sve prašilo.” „Trebali bismo razvaliti njezinu zajedljivu guzicu”, dodala je Laurel. „Whitney misli, a redoslijed nije važan, da...” Parker je otvorila mapu i pročitala poruku. „Šampanjac nije bio dovoljno ohlađen, posluga tijekom večere previše spora, u vrtovima nije bilo dovoljno boja, fotografkinja je potrošila više vremena nego što je potrebno na slikanje uzvanika i zanemarila je mladenku kojoj je trebalo posvetiti više pažnje, izbor kolača na stolu sa slasticama nije bio dovoljno raznolik ni prezentiran na način koji je očekivala. Dodaje kako je imala osjećaj da je koordinatorica vjenčanja u nekim trenucima požuruje i/ili zanemaruje. Nada se da ćemo primiti kritiku u pozitivnom tonu kao što je ona šalje s dobrom nakanom.”

45


„Na što ja odgovaram...” Mac je podignula srednji prst. „Kratko i jasno.” Parker je kimnula glavom. „Ipak, odgovorila sam joj i zahvalila na komentarima i izrazila nadu da ona i Justin uživaju u svom medenom mjesecu u Parizu.” „Kuplerica”, promrmljala je Laurel. „Možeš se kladiti. Mogla sam odgovoriti s: Draga Whitney, ti si puna govana. Srdačno, Parker. Što je bila moja prva pomisao. Suzdržala sam se, ali sam je unaprijedila u Kučku monstrum.” „Ona je, sigurno, vrlo nesretna osoba. Stvarno”, dodala je Emma kad su je prijateljice blijedo pogledale. „Svatko tko može onakav dan kakav smo joj mi pružili rastaviti na komade i čačkati po njemu mora biti urođeno i duboko nesretan. Zalila bih je kad ne bih bila toliko bijesna.” „Pa, bez obzira na bijes, sažaljenje ili ‘jebi se, curo’, pozitivna je strana svega što smo tijekom vjenčanja ugovorili četiri nova obilaska. A očekujem ih još.” „Parker je rekla jebi se.” Mac se nacerila i zagrizla još jednu bobicu. „Jako je ljutita.” „Preboljet ću, napose ako uspijemo dobiti ugovore za ova četiri interesenta, a to će biti rezultat fenomenalnog posla koji smo obavile u subotu. Zasada ja stavljam Whitney u svoj novodizajnirani kavez s ‘ormarom usuda’ punim odjeće koja je čini debelom, sve je s kariranim polka-uzorcima, a boje su smeđe ili krepano bež.” „To je stvarno okrutno”, rekla je Laurel s uživanjem. „Sviđa mi se.” „Idemo dalje. Sljedeća točka”, nastavila je Parker. „Del i ja razgovarali smo o nekim pravnim i financijskim aspektima našeg posla. Ugovor o partnerstvu uskoro istječe i treba ga obnoviti, što uključuje i postotak vaših pojedinačnih samostalnih poslova koji ulazi u zajednički fond Zavjeta. Ako itko želi neke izmjene ugovora, uključujući izmjenu postotka, podij je slobodan.” „Sve funkcionira, zar ne?” Emma je pogledala partnerice oko stola. „Kad smo pokretale posao, sumnjam da je ijedna od nas mogla zamisliti što ćemo postići. Ne samo financijski, što je, sigurno, više nego što bih ja uspjela zaraditi da sam otvorila svoj vlastiti dućan, već i reputacija koju smo stekle zajednički, i pojedinačno. Postotak je pošten, a činjenica je da je Delov udio, za njegov dio imanja, mnogo manji od tržišne vrijednosti. Svi mi radimo ono što volimo, s ljudima koje volimo. I dobro živimo od toga.” „Mislim da Emma želi reći: Potpiši me.” Mac je otrgnula još malo grožđa. „Ja kažem isto.” „I ja”, dodala je Laurel. „Postoji li neki razlog za promjenu ugovora?” „Ne iz moje perspektive, ali kako je Del savjetovao - u svom pravnom svojstvu — svaka od vas bi trebala ponovno pročitati ugovor i prije obnove izreći svoje rezerve i dati primjedbe.” „Predlažem da Del sroči tekst, potpiše ga i otvori bocu šampanjca.” Mac je s odobravanjem pokazala prstom na Emmu. „Podržavam.” ,,I jednoglasan je odgovor da", objavila je Laurel. „Prenijet ću mu. Obavila sam i razgovor s našim knjigovođom.” „Bolje ti nego ja”, dobacila je Laurel. „Mnogo bolje.” Parker se nasmijala i otpila malo vode. „Imali smo odlično prvo tromjesečje i, ako tako nastavimo, možemo očekivati povećanje neto-profita za gotovo

46


dvanaest posto u odnosu na prošlu godinu. Savjetovao nam je da dio tog profita uložimo u posao. Dakle, ako itko od vas ima neku potrebu, hir ili sebičnu zelju za dodatnom opremom, ili ideju u što bi Zavjeti kao cjelina mogli uložiti novac, možemo prodiskutirati o tome.” Emma je podignula ruku u zrak prije nego što su ostale stigle reagirati. ,,Ja sam razmišljala o tome, posebno nakon što sam pregledala svoje knjige za prošlo tromjesečje. Sljedeće godine očekuje nas naš najveći posao do sada, vjenčanje Seaman. Cvijeće za taj događaj jako će nadmašiti kapacitet moje rashladne vitrine i morat ćemo na nekoliko dana unajmiti još jednu. Mogla bih pronaći neku rabljenu, po povoljnoj cijeni, koja bi dugoročno bila isplativija od unajmljivanja.” „To je dobar prijedlog.” Parker je napisala bilješku u bilježnicu. „Raspitaj se o cijenama.” „Ovo bi možda bila prilika”, nastavila je Emma, „uzevši u obzir to vjenčanje i zamjetan porast posla, da kupimo još nešto od opreme koju obično unajmljujemo. Dodatna sjedala za svečanosti na otvorenom, na primjer. Onda bismo, kad imamo vjenčanje na otvorenom, mi iznajmili sjedala klijentima i stavili naknadu u naš džep. I...” „Ti si stvarno mislila o tome”, prokomentirala je Mac. „Stvarno jesam. Dakle, budući da Mac tako i tako kani preurediti paviljon, proširiti prostor za stanovanje na katu, zašto ne bismo istodobno renovirali i radni prostor? Potrebno joj je veće spremište i prava prostorija za presvlačenje umjesto one sićušne kupaonice. I dok sam još u zaletu, predsoblje ispred Laureline kuhinje stvarno je nepotrebno, kad već imamo jedno pokraj glavne kuhinje. Kad bismo ga preuredili, mogla bi u tom prostoru imati pomoćnu kuhinju, još jednu pećnicu, veći hladnjak, više prostora za skladištenje.” ,,Mi ćemo samo šutjeti i pustiti Emmu da govori”, rekla je Laurel i udobno se namjestila na stolici. ,,A Parker treba kompjutorizirani sigurnosni sustav preko kojega će moći pratiti zbivanja na javnim prostorima oko kuće. Eto, to ja mislim.” Parker je pričekala trenutak. „Mislim da si upravo potrošila sav novac od profita, nekoliko puta.” „Trošenje novca zabavni je dio zarađivanja. Ti ćeš biti Parker, i to će nas spriječiti da se ne razularimo. Ali stvarno mislim da trebamo nabaviti bar nešto od tih stvari, a ostale staviti na popis i nabaviti čim bude moguće.” „Kao Parker, kažem da hladnjača ima smisla. Vidi što možeš pronaći. Budući da moramo razgovarati s Jackom kako ćemo je uklopiti u tvoj prostor, možemo ga zamoliti da nam skicira ideje za proširenje ateljea i adaptaciju predsoblja.” Istodobno je pisala bilješke i govorila. „I ja sam razmišljala o kupnji sjedalica i već sam se počela raspitivati o cijenama. Zatražit ću ponude pa ćemo znati kako stojimo sa svim tim, a onda ćemo odlučiti o prioritetima.” Kimnula je glavom i prešla na novu točku dnevnog reda. „Sada je riječ o angažmanu koji slijedi i koji će nam pomoći platiti naše želje i snove. Obred je izricanja obveze u petak. Danas su mi poslale tekst svojih zavjeta. Nakon bacanja novčića odlučeno je da Allison, odsad Mladenka jedan, dolazi u tri i trideset, a Marlene, odsad Mladenka dua, u četiri sata. Mladenka jedan uzima mladenkin apartman, a dvojka mladoženjin. Kako imaju istu kumu, ona će biti malo s jednom, a malo s drugom. Kum je brat

47


prve mladenke pa ćemo njemu i očevima mladenki prepustiti obiteljski salon na drugom katu. Brat će tijekom ceremonije stajati uz M-1, a počasna djeveruša uz M-2.” „Čekaj.” Mac je podignula prst dok je zapisivala detalje u svoj laptop. „Dobro, nastavi.” „Dame točno znaju što žele i drže se plana pa je moj dio posla bio vrlo jednostavan. Majka M-1 i braća M-2 nisu pretjerano sretni zbog formaliziranja njihove veze, ah surađuju. Mac, morat ćeš malo poraditi na tome da dobiješ i zajedničke snimke s obiteljima. To su posebno tražile.” „Nema problema.” „Dobro. Emma, cvijeće?” „Željele su nešto nekonvencionalno, ali ženstveno. Nijedna nije željela svadbeni buket pa će Allison imati vijenac, a Marlene cvjetne ukosnice. Kuma će nositi četiri bijele ruže. Mladenke će međusobno razmijeniti po jednu ružu tijekom ceremonije, neposredno nakon paljenja svijeće ujedinjenja. I svaka će dati po jednu ružu svojoj majci. Bijele ruže za zapučke muškarcima. Mislim da sve sve biti vrlo lijepo.” Emma je listala po svojim papirima i otpila malo Cole. „Aranžmani. Željele su prozračan, nepretenciozan dojam s poljskim cvijećem. Stavit ću puno sadarke i raznobojnih glavočika, runjiku, cikoriju, brdski različak, ivančice i gerbere, grančice s trešnjinim cvjetovima, divlje maline i slično. Vrlo malo tila, a girlande ću napraviti od vjenčića s ivančicama. Uske vaze za ruže tijekom banketa. Mnogo svijeća. Jednostavno i vrlo lijepo. Ako mi jedna od vas pomogne s transportom, dvorane ću moći ukrasiti sama.” „Ja ću ti pomoći”, rekla je Laurel. „Za tortu su odabrale biskvit, kremu od vanilije, mousse od jagoda i na vrhu talijanske puslice od bjelanaca. Ne moram početi s ukrašavanjem prije pet sati, pa možeš računati na mene. Od ostalih slastica, odlučile su se za miješane sitne kolače. „Idemo po standardnom rasporedu, osim bacanja buketa i podvezice. Proba je u četvrtak poslije podne i, ako bude negdje zaškripalo, sredit ćemo to tada. „Subota”, nastavila je s novom točkom. Kad god je Emma razmišljala o svojim roditeljima, kako su se upoznali i zaljubili, priča je u njezinu umu uvijek tekla kao bajka. Jednom davno bila jedna djevojka iz Guadalajare koja je krenula na daleki put preko kontinenta i na kraju stigla u veliki grad zvan New York. Tu je pronašla svoga ujaka koji joj je dao posao. Pazila je na domove i djecu ljudi kojima je trebao netko tko će paziti na njihove domove i djecu. Ali Lucia je čeznula za drugim stvarima, za kućicom umjesto bučnog stana, za drvećem i cvijećem umjesto pločnika. Vrijedno je radila i sanjala o danu kad će imati svoj vlastiti posao, možda mali dućan u kojemu će prodavati lijepe stvari. Jednoga dana ujak joj je ispričao priču o čovjeku koji je živio daleko, daleko u Connecticutu. Taj je čovjek ostao bez žene, a njegov mali sin bez majke. Čovjek je otišao iz grada u potrazi za mirnijim životom, a možda i zato što su u staroj kući uspomene bile odviše bolne. Pisao je knjige i trebalo mu je mirno mjesto za život, a kako je često putovao, trebao mu je netko komu bi mogao povjeriti svoga maloga dječaka. Žena koja se tri godine brinula o njemu željela se vratiti u New York. I tako je Lucia skupila snagu i napravila veliki korak. Odselila se iz grada u veliku kuću

48


Phillipa Granta i njegova sina Aarona. Čovjek je bio zgodan kao kraljević, ali u njegovim očima bilo je tuge koja je Luciju dirnula u srce. A dječak je doživio mnogo promjena u svome kratkom životu i razumjela je njegovu plahost. Kuhala im je i brinula se o kući, čuvala Aarona dok je čovjek pisao knjige. Lucia je zavoljela dječaka i on je zavolio nju. Nije uvijek bio dobar, ali voljeli su se, a Lucia bi bila tužna da je bilo drukčije. Navečer bi ona i Phillip često razgovarali o dječaku ili o knjigama ili o običnim stvarima. Kad bio otišao na put, nedostajali bi joj razgovori, nedostajao bi joj on. Bilo je trenutaka kad bi pogledala kroz prozor i gledala kako se Phillip igra s Aaronom, a srce bi joj žudjelo. Nije znala da se i on često tako osjeća jer zaljubio se u nju kao što se i ona zaljubila u njega. Bojao joj se to reći jer je strahovao da će ga napustiti. A ona se bojala reći njemu, u strahu da će je otjerati iz kuće. Ali jednoga dana, u proljeće, pod rascvjetanom trešnjom, dok se dječak kojega su oboje voljeli ljuljao na ljuljački, Phillip je uhvatio Luciju za ruku. I poljubio je. Kad je lišće ujesen postalo šareno, oni su se vjenčali. I živjeli su sretno na vijeke vjekova. Zar je onda čudno, pomislila je Emma, dok je u subotu navečer parkirala svoj kombi na zakrčenom prilazu kuće svojih roditelja, što se rodila s romantikom u duši? Kako itko može odrasti s takvom ljubavnom pričom, s takvim ljudima, a ne poželjeti isto i za sebe? Njezini roditelji voljeli su se već trideset pet godina. Podignuli su četvero djece u velikoj staroj viktorijanskoj kući i izgradili dobar život, solidan i trajan. A ona nije imala nikakvu nakanu zadovoljiti se ičim manjim od toga. Izvadila je buket koji je napravila za njih i požurila preko staze na obiteljsku večeru. Kasnim, pomislila je, ali upozorila ih je da će zakasniti. Držeći vazu u ruci, otvorila je vrata i ušla u kuću zasićenu bojama bez kojih njezina majka ne bi mogla živjeti. Požurila je prema blagovaonici i uronila u graju, slikovitu kao i boje i tkanine. Za velikim stolom sjedili su njezini roditelji, njezina dva brata, sestra, šurjakinja, šurjak, nećakinje i nećaci — uz dovoljno hrane za malu vojsku ljudi. „Mama.” Prvo je prišla Luciji i poljubila je u obraz pa odložila buket na komodu i obišla oko stola kako bi poljubila oca. „Tata.” „Sada je to obiteljska večera.” Lucijin glas još uvijek je zadržao toplinu i glazbu Meksika. „Sjedni prije nego što ovi mali praščići pojedu svu hranu.” Emmin najstariji nećak zasmijuljio se s veselim roktanjem i pljesnuo rukama kad je sjela pokraj njega. Aaron joj je pružio tanjur, a Emma ga je zahvalno prihvatila. „Umirem od gladi.” Potvrdno je kimnula kad je njezin brat Matthew podignuo bocu vina i upitno je pogledao. „Počnite svi govoriti da uhvatim korak s pričom.” „Prvo velike vijesti.” S druge strane stola, njezina sestra Celia uhvatila je muža za ruku. Prije nego što je stigla nastaviti Lucia je radosno vrisnula. „Trudna si!” Celia se nasmijala. „Toliko o iznenađenju. Rob i ja očekujemo prinovu broj tri — apsolutno posljednju — u studenome.” Čestitke su eruptirale sa svih strana. Najmlađi član obitelji oduševljeno je lupao žlicom po

49


svojoj visokoj stolici, a Lucia je skočila na noge i zagrlila kćer i zeta. ,,Oh, nema na svijetu veselije vijesti. Phillipe dobit ćemo još jednu bebu.” „Pazi što govoriš. Zadnji put kad si to rekla, krstili smo Emmaline.” Lucia se nasmijala, prišla mu s druge strane i utisnula cjelov u obraz. „Sada će djeca raditi sve teške poslove, a mi ćemo se samo igrati.” „Em još nije obavila svoj dio”, napomenuo je Matthew i nekoliko puta pomaknuo obrvama. „Ona čeka na čovjeka koji je naočit kao njezin otac, a nije dosadan kao njezin brat.” Lucia je uputila Matthewu značajan pogled. ,,Takvi ne rastu na drveću.” Emma je frknula na brata i odrezala tanku prugu pečenja. „A ja još uvijek obilazim voćnjake”, rekla je slatkim glasom. Kad su svi ustali od stola, zadržala se još malo s ocem i otišla s njim u šetnju po vrtu. On ju je naučio voljeti biljke i brinuti se o njima. „Kako napreduje knjiga?” upitala ga je. „Ušljivo.” Nasmijala se. „To uvijek kažeš.” „Zato što je to u ovoj fazi uvijek istina.” Zagrlio ju je oko struka. „Ali obiteljske večere i kopanje po zemlji pružaju mi mali odmak. Kad se poslije toga vratim knjizi, nikada nije toliko loša koliko sam isprva mislio. A kako si ti, moja lijepa djevojčice?” „Dobro. Stvarno dobro. Posao raste. Početkom tjedna imale smo sastanak jer nam je profit porastao, a ja sam cijelo vrijeme mislila o tome koliko smo sretni što radimo — što ja radim — posao koji volim i što ga mogu raditi sa svojim najboljim prijateljicama. Ti i mama uvijek ste nam govorili da ćemo biti zadovoljni samo ako pronađemo posao koji volimo. Ja sam to pronašla.” Okrenula se kad im je Lucia prišla preko livade noseći jaknu u ruci. „Prohladno je, Phillipe. Želiš navući prehladu kako bih ja morala slušati tvoje jadikovke?” „Razotkrila si moj tajni plan.” Dopustio je ženi da ga zabunda u toplu jaknu.” „Jučer sam susrela Pam”, rekla je Lucia spominjući Carterovu majku. „Silno je uzbuđena zbog vjenčanja. I ja sam sretna jer je dvoje meni dragih ljudi pronašlo svoju sreću. Pam je oduvijek bila dobra prijateljica i pravi šampion u ono vrijeme kad su ljudi osuđivali tvog oca zbog toga što se oženio kućnom pomoćnicom.” „Nisu uviđali koliko sam pametan jer dobivam sav posao besplatno.” „Praktičan Jenki.” Lucia je prisno provukla ruku pod njegovu. „Izrabljivač radne snage.” Pogledaj ih samo, pomislila je Emma. Kako savršeno pristaju jedno drugomu. „Prije nekoliko dana Jack je rekao kako si ti najljepša žena ikada stvorena i samo čeka priliku da te ugrabi i pobjegne s tobom.” „Podsjeti me da ga namlatim kad dođe sljedeći put.” „On je tako šarmantan udvarač. Možda ćeš se morati boriti za mene”, koketno je rekla Lucia i podignula glavu prema mužu. „Kako bi bilo da ti umjesto toga izmasiram stopala?” „Dogovoreno. Emmaline, kad nađeš čovjeka koji zna dobro masirati stopala, budi oprezna. Ta vještina može ti zamagliti pogled na mnoge mane.”

50


„Imat ću to na umu. A sada, stvarno moram ići.” Raširila je ruke i zagrlila ih, oboje. „Volim vas.” Emma se osvrnula kad je sišla sa staze. Promatrala je svoga oca kako uzima majčinu ruku i podiže je do svojih usana pod velikim granama propupane trešnje. Ne, nije čudo što se rodila s romantikom u duši. Nije čudo što želi to, bar dio toga, i za sebe. Ušla je u kombi i pomislila na poljubac na stražnjim stubama. Možda je to bio samo flert. Ili radoznalost. Možda samo kemija. Ali neka bude prokleta ako će se pretvarati da se to nije dogodilo. Neće to ni njemu dopustiti. Došlo je vrijeme da stvari istjera na čistac.

51


ŠEST

Jack je sjedio u svome uredu na drugom katu renovirane stare kuće u centru grada i radio na nacrtu proširenja Macina ateljea. Odlučio je revidirati prvobitni projekt i organizirati drukčiju cirkulaciju kretanja u prostoru. Na taj će način dobiti mnogo bolji i ujednačeniji rezultat, iako to znači početi sve ispočetka. Poigravao se dinamikom linija i igrom svjetla i sjene. Sadašnji mali toalet i spremište mogli bi se pregraditi u prostranu kupaonicu, a s ukupnim povećanjem kvadrature ateljea otvara se mogućnost za dodavanje toliko potrebne kabine za presvlačenje i prostrano, dobro organizirano spremište. Carterova radna soba u potkrovlju„. Zavalio se u stolicu, popio malo vode i pokušao razmišljati kao profesor engleskoga. Što bi on želio? Efikasan prostor s klasičnim štihom, sigurno — jer to je Carter. Ugrađene police za knjige preko jednog zida. Neka budu dva zida. Ne, bolje zastakljeni ormari za knjige, odlučio je. Prebacio se s računala na dasku za crtanje i počeo skicirati ideje. U donjem dijelu ormara bit će ladice i zatvoreni ormarići za uredski pribor, testove i učeničke radove. Ništa sjajno i moderno. Ne za Cartera. Tamno drvo, staroengleski stil. Zakositi krov, prekinuti linije, dodati dinamiku. Dva krovna prozora. U ovom dijelu zida udubljenje za nišu. Dodaj zanimljive detalje, organiziraj prostor za sjedenje. Mjesto na koje čovjek može pobjeći kad je žena ljutita na njega ili kad jednostavno želi odrijemati. Vrata ovdje, dodaj malu terasu. Možda tip poželi konjak i cigaru. Sve je moguće. Zastao je i bacio pogled na televizor s lijeve strane stola. Promatrao je kako Phillies stavljaju Red Soxe u red i razmišljao. To je bez veze. Vratio se ploči za crtanje. I pomislio na Emmu. Opsovao je i povukao prste kroz kosu. Uspješno je izbjegavao misliti o njoj. Rad, povremena provjera rezultata utakmice, to je sada na rasporedu. Emma je u drugom odjeljku, a on je trebao ostati zatvoren. Nije želio misliti o njoj. Pogriješio je, očito, ali nije to kraj svijeta. Poljubio je djevojku, to je sve. Ali to je bio vraški poljubac. Ipak, samo jedna od onih stvari, jedan od onih trenutaka. Treba još nekoliko dana da sjećanje izblijedi i sve će se vratiti u normalu.

52


Ona nije osoba koja će mu zamjeriti. Osim toga, i ona je bila tamo. Namrštio se i otpio još malo vode. Da, bila je točno tamo. I zašto se sada ljuti? Oni su odrasli ljudi; poljubili su se. Kraj priče. Ako ona čeka njegovu ispriku, može čekati i dalje. Na kraju će se morati pomiriti s tim — i s njim. On je prijatelj, dobar prijatelj sa svim drugim članicama kvarteta. O Delu da i ne govorimo. Usto, s onim adaptacijama koje je Parker naručila, sljedećih nekoliko mjeseci provodit će dosta vremena na imanju. Ponovno je zavukao prste u kosu. Dobro, situacija je takva kakva jest i oboje će morati izići na kraj s tim. „Kvragu.” Protrljao je lice i naredio mozgu da se vrati na posao. Namršteno je proučavao kostur nacrta. Onda je suzio oči. „Čekaj malo, čekaj malo!” Ako zakrene cijelu stvar, umetne nosive grede i konzole, može dobiti stražnji trijem, djelomično natkriven. To bi im dalo mali vanjski prostor, zaklonjen i privatan, uz potencijalan mali vrt sa zelenilom. Emma će, sigurno, imati ideje za to. To bi učinilo cijelu konstrukciju dinamičnijom i povećalo bi iskoristivi prostor bez znatnog povećanja cijene gradnje. „Ti si genij, Cooke.” Sav zadovoljan, počeo je skicirati novu ideju kad ga je prekinulo kucanje na stražnjim vratima. Ustao je, još zaokupljen mislima o projektu i prešao kroz radni prostor do kuhinje. Pretpostavljao je da je na vratima Del ili neki drugi prijatelj i ponadao se da je donio pivo sa sobom. Stajala je pod žmirkavim svjetlom svjetiljke na verandi i mirisala kao livada na mjesečini. „Emma.” „Želim razgovarati s tobom.” Prošla je pokraj njega u stan, zabacila kosu i okrenula se. „Jesi li sam?” „Ah... da.” „Dobro. Što se, kog vraga, događa?” „Daj mi kontekst.” „Ha. Nemoj se praviti pametan. Nisam raspoložena za šale. Koketirao si sa mnom, upalio si mi automobil, masirao si mi ramena, jeo si moju tjesteninu, posudio si mi jaknu i onda...” „Pa, mogao sam ti samo mahnuti dok sam prolazio pokraj tebe na cesti. Ili sam mogao pustiti da poplaviš od hladnoće. I bio sam gladan.” „To je sve dio paketa.” Prasnula je i mašući rukama prošla kroz kuhinju u široki hodnik. ,,A prikladno si izostavio masiranje ramena i ono na kraju.” Krenuo je za njom kroz kuću, nije imao drugog izbora. „Bila si sva zgrčena i pod stresom. I nije ti smetalo.” Okrenula se na peti i suzila tamne, ljubičaste oči. ,,A zatim?” „Dobro, da. Ti si bila tamo, ja sam bio tamo, i onda je došlo ono ‘zatim’. Nije da sam te

53


napao, a ti se nisi otimala. Samo smo ...” Poljubac mu je odjedanput zvučao kao previše jaka i važna riječ. „Na trenutak spojili usne.” „Spojili usne. Što, imaš dvanaest godina? Poljubio si me.” „Poljubili smo se.” „Ti si započeo.” „Nasmiješio se. Imaš dvanaest godina?” Ispustila je nizak, šištav zvuk od kojeg mu se naježio zatiljak. „Ti si krenuo. Jack. Ti si mi donio vino, ti si se raskomotio na stubama i masirao mi ramena. Ti si poljubio mene.” „Kriv sam, po svim točkama. Priznajem. A ti si mi uzvratila poljubac. Onda si odjurila kao da sam ti pustio krv.” „Parker me pozvala. Ja sam radila. Ti si ispario u zrak. I ostao si tamo sve od tada.” „Ispario? Otišao sam. Ti si otrčala kao da te gone psi iz pakla, a Whitney me iritirala preo svake granice. Pa sam otišao. I začudo, ja imam posao — baš kao i ti — imam rokove, i prošli tjedan proveo sam radeći. Nisam ispario. Isuse, ne vjerujem da sam izgovorio tu riječ.” Morao je udahnuti da se sabere. „Sjednimo ovamo.” „Ne želim sjediti. Previše sam ljutita za to. Ne možeš to samo tako napraviti i odšetati.” Optužujući, uperila je prst u njega, a on joj je uzvratio istom gestom. „Ti si otišla.” „Ne govorim o tome i ti to vrlo dobro znaš. Dozivnik, Parker, posao.” Ponovno je bacila ruke u zrak. „Otišla sam samo zato što je MM odlučila napraviti inspekciju buketa za bacanje, prije nego što ga se udostoji baciti, i ustrajala je u tome da to bude baš u tome trenutku. Ona iritira do besvijesti sve oko sebe, ali ja nisam jednostavno otišla.” Lagano ga je gurnula dlanom u prsa. „Ti si otišao. I to je bilo grubo.” „Bože! Hoću li sada dobiti ukor? Ne, već sam ga dobio. Poljubio sam te. Priznajem. Imaš ta neodoljiva usta i želio sam ih — to je bilo prilično jasno.” Oči su mu sijevale, olujni oblaci puni elektriciteta. „Nisi vikala upomoć i poljubio sam te. Objesi me.” „Nije riječ o poljupcu. Zapravo jest riječ, ali ne sada. Pitanje je: što i zašto?” Zurio je u nju. „Što?” „Da! Imam pravo na neki razuman odgovor.” „Gdje, zaboravila si na pitanje gdje, pa ću ga ja umetnuti u rečenicu. Gdje je razuman odgovor? Pronađi ga i ja ću ti pokušati dati razuman odgovor.” Pušila se od bijesa. Nije znao da žena može doslovno tinjati od ljutine. Bože, kako je to seksi. „Ako ne možeš razgovarati kao odrasla osoba, onda...” „Zajebi to.” Ako bude proklet jer je to napravio jedanput, onda može biti proklet i dva puta. Zgrabio ju je, privukao k sebi i podignuo je na prste. Ispustila je neki zvuk, zaustila nešto, ali nije mogla završiti jer joj je poharao usne kao uragan. Gricnuo ju je, lagano, jedan brzi nestrpljivi ugriz i usne su joj se rastvorile u iznenađenju ili u odgovoru. Nije mario što je od toga, ne kad je pronašao njezin jezik, ne kad mu je njezin okus zacvrčao kroz osjetila, kao užarena žica uronjena u krv. Zavukao je prste u divlje uvojke i povukao joj glavu unatrag. Stani, kanila je to reći. Kanila je to napraviti. Ali bilo je to kao kiša na užarenoj ljetnoj zemlji. Vrućina i vlaga. Svaka razumna misao otopila se dok joj je tijelo preskočilo od bijesa

54


do grozničava odgovora. Odmaknuo se na trenutak da bi izgovorio njezino ime, ali ona je samo zatresla glavom i privukla ga bliže. U jednom divljem trenutku ruke su mu bile posvuda, dodirivale, uzbuđivale, palile, sve dok nije ostala bez daha. „Pusti da...” Prtljao je po gumbima njezine košulje. Pustila ga je da radi što želi. A kad je stavio ruku na njezino uznemireno srce, povukla ga je na pod. Glatka koža, čvrsti mišići i usne poludjele od gladi. Izvinula se i okrenula preko njega. Zgulila mu je majicu preko glave i zagrebla zubima preko prsa. Zastenjao je i povukao je natrag tražeći njezine usne. Polulud od želje okrenuo ju je na leđa spreman razderati odjeću s nje. Ali u zamahu okreta udarila je laktom o pod, a udarac je odjeknuo kao pucanj iz pištolja. Bol je sijevnula kroz cijelo tijelo i zamaglilo joj se pred očima. ,,Au! Bože!” uzviknula je. „Što? Emma. Sranje. Jebi ga. Žao mi je. Daj da pogledam.” „Ne. Čekaj.” Ošamućena, preneražena, s bolnim trncima koji su se pulsirajući širili iz lakta podignula se u sjedeći položaj. „Lakatna kost, ha-ha. Oh, Bože, kako boli.” „Žao mi je. Žao mi je. Evo.” Počeo joj je masirati podlakticu nastojeći ublažiti trnce koji su je probadali i zašištao pokušavajući smiriti disanje. „Ti se smiješ.” „Ne. Previše sam preplavljen požudom da bih mogao pošteno udahnuti.” „Smiješ se.” Bocnula ga je kažiprstom zdrave ruke u prsa. ,,Ne. Ulažem nadljudski napor da se ne nasmijem.” Što mu se nikada nije dogodilo dok se istodobno borio s masivnom erekcijom. „Je li bolje? Boli Ii manje?” upitao je i pogriješio jer je podignuo glavu i pogledao je u oči. U velikim očima iskrio se smijeh kao zlatna prašina na baršunu. Predao se, prasnuo u smijeh i srušio se na pod do nje. „Stvarno mi je žao.” „Zašto? Kad si pokazao takvu eleganciju i vještinu.” „Da, to uvijek kažu. Ti si povela na pod iako je ovdje jedan savršeno upotrebljiv kauč, ni tri metra daleko i još bolji krevet na katu. Ali ne, ti se nisi mogla suzdržati i dopustiti mi da te odvedem do mekane površine.” „Samo kilavcima treba mekana površina za seks.” Podignuo je pogled sa sporim, vrućim osmijehom. „Ja nisam kilavac, sestro.” Ustao je. „Krenimo ispočetka.” „Čekaj.” Pritisnula mu je dlan na prsa. „Mmm, usput rečeno, lijepi mišići. Ali čekaj.” Podignula je još uvijek malo utrnulu ruku i odmaknula kosu s lica. „Jack, što mi to radimo?” „Ako moram objasniti, očito nešto radim pogrešno.” „Ne, stvarno. Mislim...” Spustila je pogled na svoju raskopčanu košulju i čipkasti grudnjak. „Pogledaj nas. Pogledaj mene.” „Vjeruj mi, pogledao sam. Gledam. Želim još gledati. Imaš nevjerojatno tijelo. Samo želim...”

55


„Da, shvatila sam. I ja, ali, Jack, ne možemo samo... Skrenuli smo na pogrešnu cestu.” „Niz cestu, na putu prema kući, po mome viđenju. Daj mi pet minuta da promijenim gledište. Jednu. Daj mi jednu minutu.” „Vjerojatno bi bilo dovoljno manje od trideset sekundi. Ali ne”, dodala je kad se nacerio. „Stvarno. Ne možemo to raditi.” A sve u njoj trzalo se i titralo i željelo. „Nisam sigurna. Moramo promisliti, razmotriti, preispitati, procijeniti. Jack, mi smo prijatelji.” „Upravo sada osjećam se vrlo prijateljski.” Podignula je ruku i pogladila ga po obrazu, a pogled joj je omekšao. „Prijatelji smo.” „Jesmo.” „Još više od toga, imamo prijatelje koji su prijatelji. Toliko mnogo međusobnih veza. I iako bih silno željela reći dovraga sve, isprobajmo kauč, onda krevet i možda još treću rundu na podu...” „Emmaline.” Oči su mu postale duboke i tamne. „Ubijaš me.” „Seks nije poljubac na stražnjim stubama. Čak i stvarno sjajan poljubac na stražnjim stubama. I zato moramo promisliti, prije nego što odlučimo. Ja odbijam ne biti prijateljica s tobom, Jack. Ti si mi važan.” Uzdahnuo je i polagano ispustio zrak. „Volio bih da to nisi rekla. I ti si meni važna. Uvijek si bila.” „Onda uzmimo malo vremena i promislimo o svemu.” Odmaknula se i počela zakopčavati košulju. „Ne možeš zamisliti koliko mi je teško gledati to što radiš.” „Mogu. Otprilike koliko i meni. Nemoj ustajati”, rekla je, skočila na noge i usput podignula torbicu koja joj je ispala iz ruke kad ju je onako iznenada zgrabio. „Ako ti to bude ikakva utjeha, provest ću mučnu noć razmišljajući što bi se dogodilo da nismo zastali i promislili.” „Nije mi to nikakva utjeha jer ću ja raditi istu stvar.” „Pa”, osvrnula se na putu prema izlazu. „Ti si sve ovo započeo.” Ujutro, nakon najavljene teške noći, Emma je čeznula za utjehom prijateljica i palačinkama gospođe Grady. Cjenkala se sama sa sobom i naposljetku postigla pogodbu. Može imati prijateljice, to nije upitno, ali palačinke može dobiti samo ako se prethodno suoči sa zastrašujućom dvoranom za vježbanje. Nevoljko je navukla odjeću za vježbanje i prije prve kave krenula u mrski pohod na mučilište. Na pola puta skrenula je prema Macinu ateljeu. Nije mogla pronaći nijedan dobar razlog zašto njezina prijateljica ne bi patila zajedno s njom. Ne razmišljajući, ušla je unutra i skrenula prema kuhinji. Tamo je stajala Mac, u pamučnim boksericama i majici, naslonjena na pult, sa širokim osmijehom i šalicom kave u ruci. I Carter do nje, u zrcalnoj pozi s istim osmijehom, sa šalicom kave i s jaknom od tvida prebačenom preko ramena. Trebala sam pokucati, pomislila je Emma pokajnički. Mora se sjetiti kucati, sada kad i Carter živi ovdje.

56


Mac je pogledala prema Emmi i podignula šalicu u ležernom pozdravu. „Hej.” „Oprosti.” „Opet si ostala bez kave?” „Ne, ja...” „Ima dovoljno”, rekao je Carter. „Skuhao sam puni vrč.” Emma ga je žalostivo pogledala. „Ne znam zašto se moraš oženiti njome umjesto mnome.” Vršci ušiju malo su mu pocrvenjeli. „Pa ako stvari među nama ne budu išle...” „On misli da je dosjetljiv”, suho je rekla Mac. „I proklet bio, u pravu je.” Prišla mu je bliže i povukla ga za kravatu. Poljubac je bio bezbrižan i sladak. Ona vrsta jutarnjeg poljupca među ljubavnicima koji znaju da će biti vremena, dovoljno vremena za dublje, strasnije poljupce. Silno im je zavidjela. „Kreni u školu, profesore. Prosvijetli mlade umove.” „To je moj pakleni plan.” Podignuo je torbu za spise i lagano pogladio Mac po glavi. „Vidimo se večeras. Bok, Emma.” „Bok.” Otvorio je vrata, osvrnuo se i udario laktom o kvaku. „Kvragu”, promrmljao je i zatvorio vrata za sobom.” „Napravi to zapravo svaki treći put kad... Što je s tobom?” upitala je Mac. „Sva si usplahirena.” „Ništa.” Ali uhvatila se kako trlja svoj vlastiti lakat i prisjeća se. „Ništa. Samo sam navratila ovamo prije odlaska u mučilište. Kanim poslije izmoliti palačinke od gospođe Grady.” „Daj mi dvije minute da se presvučem.” Mac je odjurila na kat, a Emma je počela nervozno koračati po kuhinji. Mora postojati jednostavan, suptilan, razuman način na koji će joj objasniti što se dogodilo s Jackom. I zamoliti dopuštenje za odstupanje od pravila ne s bivšim dečkima. Mac i Jack sada su prijatelji, to se mora uračunati. Uz to, Mac je ludo, potpuno ludo zaljubljena u Cartera. A to je još jedna, puno veća i značajnija stavka u njezinu korist. Uskoro se udaje, za Boga miloga. Kakva bi prijateljica ustrajala na pravilu ne s bivšim dečkima kad se istodobno udaje za gospodina Predivnog? To je jednostavno sebično i uskogrudno i zlobno. „Krenimo prije nego što se predomislim.” S raskopčanom trenirkom preko sportskog grudnjaka i biciklističkih hlačica Mac je strčala u kuhinju. „Već osjećam kako mi bicepsi i tricepsi jačaju. Ubojite ruke, moje ste.” „Zašto moraš biti takva?” upitala je Emma. „Takva? Što?” „Prijateljice smo još od pelena. Zašto moraš biti toliko nepopustljiva iako ga ne želiš? „Koga? Cartera? Da, želim ga. Jutros još nisi popila kavu, je li?” „Da sam popila kavu, moj mozak bi bio budan i pronašao bi dovoljno dobrih razloga za propuštanje vježbanja. Ali nije riječ o tome.” „Dobro. Zašto si ljutita na mene?”

57


„Nisam ljutita na tebe. Ti si ljutita na mene.” „Onda reci da ti je žao i oprošteno ti je.” Mac je otvorila vrata i laganim korakom izišla iz kuće. „Zašto bi mi bilo žao? Prekinula sam.” Emma je zalupila vratima za njima. „Prekinula si što?” „Prekinula sam...” Emma je zastenjala i pritisnula oči prstima. „To je manjak kofeina. Padam u apstinencijsku krizu. Mozak mi je pomućen. Počela sam iz sredine. Ili možda s kraja.” „Zahtijevam odgovor na pitanje zašto sam ljutita na tebe kako bih se mogla uživjeti i uložiti neki napor u ljutnju. Ti, gaduro.” Emma je glasno uvukla zrak u pluća i zadržala ga. „Poljubila sam Jacka. Ili je on poljubio mene. On je započeo. A onda je ispario pa sam ja otišla do njega da ga izribam, a onda je to napravio ponovno. Zatim smo na podu u kuhinji, odjeća leti na sve strane i ja se prasnem u lakat. Stvarno jako. I dođem k sebi. I zaustavim se. I zato se ne smiješ ljutiti na mene.” Mac koja je još od prve rečenice razrogačenih očiju zurila u Emmu, nastavila je zuriti. „Što? Što?” Udarila se dlanom po uhu i zatresla glavom kao da pokušava istresti vodu. „Što?” „Neću to još jedanput ponavljati. Riječ je tome da sam prekinula tu stvar i rekla sam da mi je žao.” „Jacku?” ,,Ne - da - ali tebi. Tebi kažem da mi je žao.” „Zašto?” „Za Boga miloga, Mac. Pravilo.” ,,U redu.” Mac se zaustavila, podbočila ruke na bokove i zagledala se u zrak. „Ne, još uvijek sam zbunjena. Pokušajmo ovako.” Kružnim pokretom mahnula je rukom po zraku između njih. „Ovo je ploča i sada je obrisana. Krenimo ispočetka. Ti i Jack — vau - jedna minuta da to apsorbiram... Gotovo. Dakle, ti i Jack razmijenili ste veliki mokri cmok.” „Nije bio cmok. On se sjajno ljubi, što ti vrlo dobro znaš.” „Znam?” „I nije mi žao za taj prvi put. Ne zapravo, jer je bilo potpuno neočekivano. Dobro, ne potpuno, jer sam primala vibre još tamo od haube.” „Haube? Što... Oh, auto. Bože, samo netko tko te stvarno dobro poznaje može dešifrirati polovinu onoga što govoriš.” „Ali nisam očekivala da će mi donijeti čašu vina dok sjedim na stražnjim stubama i bavim se svojim poslom.” „Vino, stražnje stube”, mrmljala je Mac. „Aha, MM. Vjenčanje.” „Onda mi je počeo masirati ramena i trebala sam znati, ali nisam reagirala. Onda sam krenula natrag, a on se stvori preda mnom i poljubi me. Onda me Parker pozvala i shvatila sam što sam napravila. To nije prava izdaja, ne baš. Ti imaš Cartera.” „Što ja imam sa svim tim?” „Ali nisam spavala s njim, i to mi se mora uračunati u plus.” Neka ptica cvrkućući je proletjela nisko pokraj njih. Emma nije ni trepnula. Pljesnula je

58


rukama po bokovima i namrštila se. „Poljubac je bio neočekivan, oba puta. A ono na podu bio je samo trenutak strasti. Zaustavila sam se, dakle nisam — tehnički — prekršila pravilo, ali svejedno se ispričavam.” „Drage ću volje prihvatiti tvoju ispriku, ako mi konačno objasniš što ja, koga vraga imam sa svim tim!” „Pravilo o bivšima.” „Biv... Oh, bivši. Još uvijek ne vidim što ja... Čekaj! Ti misliš da smo Jack i ja bili... Misliš da sam ja spavala s Jackom? Jackom Cookeom?” „Naravno, Jack Cooke. Koji drugi.” „Ja nikada nisam spavala s Jackom.” Emma ju je bocnula prstom. „Jesi.” Mac ju je bocnula natrag. „Ne, nisam, a ja bih valjda trebala znati s kim jesam ili nisam spavala, a Jack i ja to nikada nismo napravili. Nikada nismo došli ni blizu toga. Ja se nisam valjala po podu i trgala odjeću s Jacka.” „Ali...” Zbunjena, gotovo klonula, Emma je pustila ruke da joj padnu niz tijelo. „Ali, još onda na studiju, kad je Jack počeo dolaziti s Delom za praznike i blagdane, vas dvoje ste...” „Koketiranje. Mali flert. Ništa više od toga. Točka. Nikada nismo stigli do kreveta, poda ni zida niti do bilo koje druge površine i nismo se ni na koji način približili svlačenju odjeće. Jasno?” „Ali uvijek sam mislila...” Mac je nakrivila obrvu. „Mogla si pitati.” „Nisam mogla. Ja sam htjela flert s njim, a vi ste već bili... i nisam mogla pitati. Pa sam mislila ono što sam mislila. A onda, kad je postalo očito da ste ponovno prijatelji, pravilo je već stupilo na snagu. Bar sam tako mislila.” „I sve to vrijeme bila si zainteresirana za njega?” „Na mahove. Kanalizirala sam to na druga područja ili sam se obuzdavala zbog pravila. Ali u posljednje vrijeme postalo je malo problematičnije. Bože.” Emma se pljesnula dlanovima po licu. „Ja sam idiot. Kreten.” „Ti droljo.” Tvrda pogleda Mac je prekrižila ruke preko prsa. „Zamalo si spavala s čovjekom s kojim ja nikada nisam spavala. Kakva si ti to prijateljica?” Emma je objesila glavu dok su joj se usnice trzale od smijeha. „Rekla sam da mi je žao.” „Možda ću ti oprostiti, ali tek nakon što mi sve ispričaš — suvislo — i do najsitnijih detalja.” Uhvatila je Emmu za ruku i potrčala prema kući. „Što znači nakon kave, što znači nakon vježbanja.” „Mogle bismo preskočiti vježbanje i prijeći ravno na kavu.” „Ne, ja sam napumpana za pumpanje.” Mac ju je povela kroz bočna vrata i prema stubama. Kad su stigle do drugog kata, susrele su Parker i Laurel koje su upravo izlazile iz vježbaonice. „Em je poljubila Jacka i zamalo su se poseksali.” „Što?” dva glasa odjeknula su istodobno. „Ne mogu govoriti o tome. Nisam još popila kavu. Ne mogu govoriti o tome dok ne popijem kavu i dobijem palačinke.” Mršteći se od gađenja, Emma se popela na stazu za trčanje.

59


„Palačinke. Odmah ću javiti gospođi G.” Laurel je odjurila u prizemlje. „Jack? Jack Cooke?” ponovila je Parker. Mac je savinula ruke pumpajući bicepse i krenula prema Bowflexu. „To sam upravo rekla.” Kad su se smjestile za malim stolom u kutu, a Emma se dočepala svoje prve šalice kave, Mac je podignula ruku. „Dopustite mi da ja ispričam prvi dio jer će biti brže i suvislije. Dakle, Emmi se Jack sviđa još odavno, ali je mislila da on i ja nešto mutimo, uključujući seks, i držeći se pravila ne s bivšima, patila je u tišini.” „Nisam patila.” „Sada ja pričam. Zatim, tijekom vjenčanja naše drage MM Jack je izveo oh, tako si napeta, dopusti mi da ti izmasiram ramena rutinu i uvalio joj veliki sočni poljubac. Onda ju je Parker pozvala na dozivnik.” „Znači o tome je bila riječ. Hvala, gospođo G.” Parker se nasmiješila domaćici i uzela jednu palačinku s pladnja. „I tako je naša Emma sinoć otišla do njega po objašnjenje. Jedna stvar vodila je k drugoj i završili su goli na podu.” „Napola. Nisam bila čak ni napola gola. Možda četvrtinu”, opravdavala se Emma. „Ni toliko.” „Jutros je došla k meni i ispričala mi se jer se zamalo poseksala s mojim imaginarnim bivšim.” „Kao što je i red”, dobacila je gospođa Grady. „Nekako se dogodilo, samo po sebi”, Emma se počela grbiti pod hladnim pogledom gospođe G. „Rekla sam da mi je žao i prekinula sam prije nego što smo zapravo...” „To je zato što si dobra djevojka s iskrenim srcem. Pojedi malo voća. Svježe je. Seks je bolji kad se zdravo hraniš.” „Da, gospođo.” Emma je nabola na vilicu mali komad ananasa.” „Ne razumijem kako si uopće pomislila da je Mac spavala s Jackom.” Laurel je obilno zalila svoju palačinku sirupom. „Da je to napravila, hvalisala bi se okolo i govorila o tome sve dok je ne bismo svi po redu poželjeli zadaviti.” ,,Ne, ne bih.” „Bi, u ono doba, sasvim sigurno.” Mac je malo promislila. „Da, istina je. U međuvremenu sam evoluirala.” „Kakav je rezultat na vatrometru?” upitala je Parker. „Maksimalan. Udario je u plafon još tamo na stubama. A drugi put postavio je rekord.” Parker je kimnula glavom. „On se odlično ljubi.” „Uistinu. On... Kako ti to znaš?” Kad se Parker samo nasmiješila, Emma je zgranuto razrogačila oči. „Ti? Ti i Jack? Kada? Kako?” „To je stvarno ogavno”, promrmljala je Mac. „Još jedna najbolja prijateljica nabacuje se mom imaginarnom bivšem.” „Dva poljupca, moja prva godina na Yaleu, nakon što smo se slučajno susreli na nekoj zabavi i on me otpratio do studentskog doma. Bilo je lijepo. Vrlo lijepo. Ali, iako se on majstorski ljubi, bilo je kao da se ljubim s bratom. Pretpostavljam da to nije bio slučaj kod tebe.”

60


„Nismo bili ni blizu toga. Zašto nam nikada nisi rekla da si se ljubila s njim?” „Nisam znala da moramo predati izvješće o svakom čovjeku kojega smo ikada poljubile. Ali mogu vam napraviti popis.” Emma se nasmijala. „Kladim se da možeš. Laurel? Imaš li ti nešto za prijaviti na tu temu?” „Nesretna sam i osjećam se zakinutom jer nemam baš ništa reći. Čak ni imaginarno. Bilo bi mi lakše pri duši da mi se sve to vrijeme nabacio bar jedanput, ali ništa. Gad jedan obični. A kako je s vama, gospođo G.?” „Jedan vrlo lijep i sladak poljubac pod imelom prije nekoliko godina. Ali ja sam od onih poljubi ih i ostavi tipova pa sam ga se brzo riješila kako mu ne bih slomila srce.” „Rekla bih da ga Emma kani demontirati, i to ozbiljno.” Mac je značajno podignula obrvu. „I mislim da on nema ni mrvicu šanse protiv razorne sile naše Emmaline.” „Ne znam. Moram promisliti. Komplicirano je. On je prijatelj. Naš prijatelj. I Delov najbolji prijatelj. Del je Parkerin brat, a Jack je kao brat svima nama. A mi smo svi prijatelji i poslovni partneri. Del je naš odvjetnik, a Jack nam pomaže kad god je to potrebno. Uz to, sada je angažiran za adaptaciju ateljea. Svi smo međusobno povezani i sve je iskrižano i zamršeno.” ,,A zamršenu stvar samo seks može još više zamrsiti”, dodala je Mac. „Upravo tako. Što ako se upustimo u to, a onda sve pođe loše. Onda nam bude neugodno, počnemo se glupavo ponašati i izbjegavati i onda svima ostalima postane neugodno. Mi živimo u ravnoteži, zar ne? Seks nije vrijedan narušavanja te ravnoteže.” „Onda bi nešto radila pogrešno”, primijetila je gospođa Grady i zatresla glavom. „Mladež previše mudruje, a to nije dobro. Idem sad oprati posuđe.” Emma se nadureno zagledala u svoju palačinku. „Ona misli da sam idiot, ali ja samo želim spriječiti da itko bude povrijeđen.” „Onda postavi pravila igre. Što možete očekivati jedno od drugoga i kako ćete riješiti komplikacije ako do njih dođe.” „Kako?” Parker je slegnula ramenima. „To ti moraš odlučiti, Em.”

61


SEDAM

Emma je stajala pokraj svoga radnog pulta i pregledavala radni materijal. Za darivanje mladenke na vanjskoj lokaciji odlučila se za zabavnu i ženstvenu kombinaciju. Gerberi su za to pravi izbor. Rezala je donje dijelove stapki pod tekućom vodom i zamišljala završni oblik aranžmana. Svježi i ljupki, pomislila je dok ih je prebacivala u otopinu vode, biljne hrane i konzervansa. Odnijela je prvi niz u rashladnu vitrinu na ovlaživanje. Počela je raditi na drugom nizu kad je čula Parkerin glas. „Ovdje sam, sa stražnje strane!” Parker je ušla u radionicu i pogledala cvijeće, ukrasno zelenilo, kante, škare. ,,McNickey, darivanje mladenke?” „Da. Pogledaj samo boje ovih gerbera. Bit će savršeni.” „Što ćeš raditi s njima?” „Centralni aranžman na podlozi obloženoj lišćem limuna. Umetnut ću malo mimoza i nekoliko cvjetova klusije. Klijentica je željela još nekoliko razradenijih aranžmana, jedan za predvorje, jedan sa svijećama koji će staviti na kamin i nešto sitno, mirisavo za kupaonicu. Moram sve dovršiti do konzultacija u jedanaest sati. A vrijeme leti.” „Veselo, svečano i ženstveno.” Parker je preletjela pogledom preko radnog prostora. „Postoji li mogućnost da uguraš još jednu narudžbu za vanjsku lokaciju?” „Kada?” „Sljedeći četvrtak. Znam, znam”, rekla je kad ju je Emma hladno pogledala. „Potencijalna klijentica zabunom je nazvala glavni broj ureda. Žena je bila na vjenčanju Folk-Harrigan. Kaže kako nije mogla odvojiti pogled od cvijeća — što je još jedan bod protiv M-Mladenke.” „Pokušavaš me zavesti time.” „Da. Kanila je kupiti nešto rezana cvijeća i nekoliko vaza, ali sada, kad je vidjela tvoj rad, postala je opsjednuta. Ne može prestati misliti na tvoje aranžmane.” „Prestani.” „Kako su divni, kreativni i savršeni.” „Idi dovraga, Parker.” „Otkako je vidjela što se sve s cvijećem može napraviti, ne može više ni spavati, ni jesti, ni disati.” „Mrzim te. Kakva svečanost i što želi?” Parker se nasmiješila.

62


„Darivanje djeteta, a želi nešto slično ovomu što sada radiš. Osim aranžmana za kamin. Djevojački — imaju malu djevojčicu — i želi mnogo ružičastoga. Ima povjerenja u tvoju intuiciju.” „Moram vidjeti što moj dobavljač može isporučiti u tako kratkom roku. I moram pogledati kakav mi je raspored za sljedeći tjedan.” „Ja sam već pogledala. Ponedjeljak ti je pun, ali imaš jednu veću rupu u utorak poslije podne. Tink će ti pomoći. Riječ je o ženinoj snahi”, dodala je Parker. „I o prvoj unuci.” Emma je uzdahnula. „Znala si da će to upaliti.” „Jesam.” Potapšala je Emmu po ramenu. Ako ti je potreban još netko, mogu pozvati Tiffany ili Beach.” „Tink će biti dovoljna.” Emma je odnijela sljedeći buket na hlađenje. „Nazvat ću je čim završim s ovim da mi objasni što točno želi. Onda ću provjeriti mogu li to nabaviti.” „Ostavila sam ti njezin broj na stolu.” „Sigurna sam u to. Ali to će te stajati.” „Reci cijenu.” „Nazvali su iz garaže. Auto je popravljen, ali danas neću stići otići po njega. Ni sutra, po ovome kako je krenulo.” „Ja ću se pobrinuti za to.” „Sigurna sam u to.” Emma se protrljala po zatiljku. Sljedećih sat vremena otići će na sretnu baku.” „Odmah ću je nazvati. A, govoreći o kontaktu, jesi li se čula s Jackom?” „Ne. Još sam u fazi razmišljanja i promišljanja. Ako mu se javim, počet ću misliti o tome kako se želim baciti na njega. O čemu, naravno, sad kad sam to spomenula, upravo počinjem misliti.” „Treba li ti trenutak privatnosti?” „Jako smiješno. Rekla sam mu da moramo stati i promisliti pa tako ja stojim i mislim.” Podignula je obrvu i rekla izvještačenim glasom. „Nije sve u seksu.” ,,A, budući da ga ti imaš puno više od mene, klanjam se tvom superiornom iskustvu.” „To je zato što ja nisam zastrašujuća.” Iskosa je pogledala Parker. „Nisam to mislila izreći kao uvredu.” „Ne smeta mi što zastrašujem ljude. To štedi vrijeme. Koje sada moram uzeti u obzir”, dodala je nakon što je pogledala na sat. „Imam sastanak s mladenkom u gradu, a Mac mora odnijeti neke fotografije. Uhvatit ću je prije nego što krene pa će me ona odbaciti do garaže. Vratit ću se do četiri. Nemoj zaboraviti na sastanak u kući. Šest i trideset.” „Imam to zapisano u rokovniku.” „Onda, vidimo se poslije. Hvala ti, Emma. Stvarno”, dodala je i požurila van. Ponovno sama, Emma je očistila radnu plohu i posegnula za Neosporinom3 kojim se koristila kao što druge žene rabile kremu za ruke. Sanirala je ogrebotine i pripremila se za konzultacije. Zadovoljna izborom aranžmana, fotoalbuma i časopisa, nazvala je broj koji joj je Parker ostavila — i silno usrećila buduću baku. Dok su razgovarale, pisala je bilješke i usput 3

Neosporin — antibakterijska krema za brže zarastanje manjih rana i posjekotina.

63


napamet proračunavala količinu ruža i kala. Ružičaste ruže, bijele kale. Još malo računanja dok je slagala aranžman u glavi. Ljubičaste kale, bijele ruže, prošarane ružičaste ruže. Slatko, ženstveno, ali s daškom elegancije — ako je dobro razumjela bakine želje. Dodala je još nekoliko bilješki, zapisala vrijeme i mjesto isporuke i obećala poslati e-mail s detaljnim ugovorom. Procijenila je vrijeme i nazvala svog dobavljača pa skočila u stan svući radnu odjeću i srediti se za sastanak. Dok je popravljala šminku, pitala se je li Jack također u fazi razmišljanja i promišljanja. Impulzivno je prišla računalu i poslala mu poruku. Ja još uvijek razmišljam. A ti? U svom uredu Jack je pregledavao preinake nacrta koje je napravio njegov pomoćnik. Projekt rekonstrukcije stalno se iznova mijenjao prema sve ekscentričnijim, blebetavim željama naručilaca. Htjeli su nešto impozantno i to su dobili. Također su željeli šest kamina. Dok nisu zaključili da im ipak treba devet. I dizalo. Posljednje izmjene obuhvaćale su izgradnju zatvorena bazena u kojemu će moći plivati tijekom cijele godine i zastakljeni spojni hodnik koji će ga povezivati s glavnom kućom. Dobar posao, Chip, pomislio je. Proučavao je nacrt, a potom još jedanput provjerio podatke koje je dobio od građevinskog inženjera. Dobro, vrlo dobro. Dostojanstvo stare kolonijalne zgrade nije narušeno. A klijent će moći plivati u siječnju. Svi sretni. Krenuo je poslati e-mail s odobrenjem za gradnju i ugledao Emminu poruku. Otvorio ju je i pročitao onu jednu rečenicu. Ona se to šali? Za svaku misao koja se nije vrtjela oko nje, napose oko nje bez odjeće, morao je uložiti svjestan napor i sve što je napravio tog jutra trajalo je dvostruko duže nego inače. Ali nema smisla govoriti o tome. A što joj onda može reći? Nakrivio je glavu, nasmiješio se i brzo napisao odgovor. Mislim da bi trebala navratiti večeras do mene samo u baloneru i sa štitnicima za laktove. Pritisnuo je Pošalji, zavalio se u stolicu i zamišljao kakao bi Emma izgledala u baloneru. I u stvarno visokim petama. Crvenim. Odvezat će remen, raskopčat će ga i onda će„. „Sad ću izići i ući ću ponovno.” ,,Ha?” Jack se zagledao u Dela i trepnuo. „Kamo si ti odlutao?” „Ah... posao. Nacrti.” Sranje. Neupadno je zaklopio računalo. „Nemaš posla danas?” „Upravo idem na sud, a kod tebe je bolja kava.” Del je prišao aparatu za kavu na pultu i poslužio se. „Spreman si izgubiti?” „Izgubiti što?” „Večer za poker, stari moj, a meni sreća viri preko ramena. Osjećam to.” „Poker.” Del je podignuo obrvu i promatrao ga. „Na čemu to radiš? Izgledaš kao da si ispao iz neke

64


druge dimenzije.” „To samo pokazuje moju nevjerojatnu sposobnost koncentracije na posao. Što ću demonstrirati večeras za zelenim stolom. Morat ćeš učiniti mnogo više od koketiranja sa srećom, ako želiš pobijediti.” „Oklada sa strane. Stotica.” „Dogovoreno.” Del mu je nazdravio i otpio gutljaj kave. „Kako ide s adaptacijama za kvartet?” „Mislim da imam nešto dobro za Mac i Cartera. Moram još samo doraditi neke detalje.” „Dobro. Radiš li i na Emmi?” „Što? Radim li što?” „Emma. Nova hladnjača?” „Ne još. To... ne bi trebalo biti komplicirano.” A zašto onda jest? pitao se Jack. Zašto je lagao svomu najboljem prijatelju? „Jednostavni poslovi. A ja sam morao otići u odvjetnike. Tko mi je kriv.” Del je odložio šalicu i krenuo prema izlazu. „Vidimo se večeras. Oh, i nemoj prosuziti kad mi budeš plaćao stoticu. To je tako ponižavajuće.” Jack mu je pokazao srednji prst, a Del je izišao smijući se. Jack je pričekao punih deset sekundi osluškujući Delove korake, a onda se brzo vratio emailu. Nema odgovora, još. Kako je mogao zaboraviti da je ovo dan za poker? Takve su mu stvari ugravirane u mozak. Pizza, pivo, cigare, karte. Samo za muškarce. Tradicija, možda čak obred koji su on i Del zasnovali još dok su studirali. Večer pokera je svetinja. A što ako ona kaže da će mu večeras pokucati na vrata? Pomislio je na Emmu u crnom baloneru i crvenim cipelama s visokim petama. Pomislio je na prijatelje, hladno pivo i užareni špil karata. Naravno, postoji samo jedan odgovor. Ako se ona javi i kaže da će doći, jednostavno će objasniti. Reći će Delu da ga je oborio gadan napadaj želučane gripe. Nijedan muškarac, živ ili mrtav, ne bi mu zamjerio. Dok je vozila prema Greenwichu, Mac je iskosa pogledala Parker koja je sjedila do nje. ,,U redu, sada smo same, ti i ja. Što stvarno misliš o Emmi i Jacku?” „Oni su oboje odrasli, sami, zdravi.” „Aha. A što uistinu misliš o Emmi i Jacku?” Parker se nasmijala i uzdahnula. „Nisam to predvidjela, zateklo me, a ja sam inače dobra u tim stvarima. A ako meni izgleda malo čudno, njima mora biti još čudnije.” „Loše čudno?” „Ne. Ne. Samo čudno. Tu smo nas četiri i njih dvojica - Jack i Del. Naša šestorka. Zapravo sedmorka, s Carterom, ali ta dinamika je uspostavljena još prije Cartera. Životi nam se preklapaju već godinama. I sad treba napraviti malu korekciju, prilagođavanje.”

65


„A to je upravo ono što muči i Emmu.” „Shvatila sam.” „Ljudi se užare i to je dobro, ali onda vrućina popusti. Tada situacija postane mučna.” Mac se prestrojila u drugu traku. „Hoće li onaj koji je još uvijek zagrijan biti povrijeđen ili će se osjećati izdano?” „Osjećaji su osjećaji. Ne razumijem zašto ljudi krive druge ljude za ono što osjećaju.’’„Nema razloga, ali tako je. A Emma je najmekanija do svih mekanih duša. Ona je čarobnjak za baratanje muškarcima — i ja joj se klanjam do zemlje puna zavisti — ali ona stvarno suosjeća s njima ako ne... osjeća za njih. Znaš na što mislim.” „Da.” Približile su se automehaničarskoj radionici i Parker je kliznula u cipele koje je izula kad je sjela u auto. „Izići će s tipom i drugi i treći put, čak iako je već na prvom spoju zaključila da je taj čovjek ne zanima. Ne želi mu povrijediti osjećaje.” „Ipak, ona izlazi više nego nas tri zajedno. Prije Cartera", dodala je Mac. „Kažem ti, ona je vješta.” „Problemje u tome što je bliska s Jackom. I voli ga.” „Ti misliš„. „Mi ga svi volimo”, dovršila je Parker. ,,Oh, na taj način. To je točno.” „Mora biti teško prekinuti vezu s nekim do koga ti je stvarno stalo. A Emma, kao Emma, pokušat će to riješiti prije nego što uđu u vezu. Povrijediti Jacka, to za nju nije opcija.” Dok su stajale na semaforu, Mac je razmišljala o Parkerinim riječima. „Katkad poželim biti tako iskreno dobra osoba kao Emma. Ali ne prečesto. Previše posla.” „Ti imaš svojih trenutaka. Ja? Ja sam zastrašujuća.” Mac je frknula od smijeha. „O da, tresem se od straha pred tobom, Parks.” Upalilo se zeleno svjetlo i krenula je dalje. „Ali možeš uliti ljudima strah u kosti kad navučeš onaj Parker Brown od Brownovih iz Connecticuta ogrtač. A kad još malo zamahneš njime, mnogi padnu mrtvi.” „Ne mrtvi. Možda samo privremeno ošamućeni.” „Oderala si Lindu”, primijetila je Mac, govoreći o svojoj majci. „Ti si prethodno već sve riješila. Oduprla si joj se.” Mac je zatresla glavom. „Odupirala sam joj se i prije. Možda ne onako odlučno kao posljednji put, ali jesam. Ali ti si je dokrajčila. Dodaj tomu Cartera koji, dobrodušan kakav jest, nije primljiv na njezina sranja, i bogatog zaručnika u New Yorku koji joj sada ugađa... sve u svemu život mi je postao bitno lakši.” „Je li kontaktirala s tobom nakon toga?” „Nazvala me upravo jutros, kao da one gadne scene nikada nije ni bilo. Ona i Ari odlučili su pobjeći. Nešto takvo. Odlaze njegovim avionom na jezero Como i vjenčat će se u vili Arijeva prijatelja nakon što Linda isplanira sve detalje — što je njezina verzija bijega u nepoznato.” ,,Oh, ako je taj prijatelj George Clooney, idem i ja.” „Kad bi samo bio. U svakom slučaju, mislim da mi nismo pozvani. Uglavnom se javila kako bi se pohvalila, uz napomenu da će to vjenčanje biti neusporedivo bolje od svega što bi

66


Zavjeti ikada mogli organizirati.” „Što si joj ti odgovorila? „Buona fortuna4.” „Stvarno?” „Jesam. I uistinu sam to mislila. Želim joj sreću. Ako je sretna s tim Arijem, ostavit će mene na miru. Dakle...” Skrenula je još jedanput i uvezla se na Kavanaughovo parkiralište. „Sve je dobro u mome svijetu. Želiš li da te pričekam, za svaki slučaj?” „Ne, samo ti idi za svojim poslom. Vidjet ćemo se večeras.” Parker je izišla sa svojom torbom za spise i pogledala na sat. Točno po dogovoru. Pogledala je dugačku zgradu pripojenu garaži u kojoj su očito bili uredi. Dok je prilazila, čula je brundarije neke vrste kompresora i vidjela noge, kukove i veći dio torza mehaničara koji je radio na nekom autu. Sa strane su se nazirale police s alatom i raznim priborom. Osjetila je miris ulja i znoja, ali to joj nije bilo odbojno. Radni vonj, pomislila je s odobravanjem, napose nakon što je ugledala Emmin auto, ulašten i sjajan. Znatiželjno mu je prišla. Krom je blistao na suncu, a kroz prozor je primijetila znakove pedantnog čišćenja. Ako radi onako dobro kako što izgleda, pomislila je, sljedeći put će i ona dovesti svoj automobil ovamo. Presjekla je preko parkirališta prema uredskoj zgradi da podmiri račun i preuzme ključeve. Neka žena s jarko obojenom crvenom kosom sjedila je na visokoj stolici za pultom i nabadala po tipkovnici dvama prstima. Obrve su joj bile skupljene, usne iskrivljene i cijelo njezino držanje pokazivalo je da računalo i ona nisu veliki prijatelji. Zastala je i odmjerila Parker preko okvira svjetlozelenih naočala. „Mogu li vam pomoći?” „Da, hvala. Došla sam pokupiti auto Emmaline Grant.” „Vi ste Parker Brown?” „Da.” „Vlasnica je nazvala i rekla da ćete doći.” Kad se žena nije pomaknula i samo nastavila zuriti preko svojih naočala, Parker se uljudno nasmiješila. „Želite li da vam pokažem isprave?” „Ne. Rekla je kako izgledate i izgledate točno onako kako vas je opisala.” „Pa, mogu li onda dobiti račun?” „Radim na njemu.” Žena se promeškoljila na stolici i ponovno udarila po tipkama. „Možete sjesti tamo prijeko. Neće dugo trajati. Išlo bi brže kad bih mogla jednostavno napisati račun na bloku, ali Mal insistira na računalnom ispisu.” ,,U redu.” „Automat je iza onih vrata ako želite nešto popiti.” Parker je pomislila na svoju klijenticu, udaljenost do butika s vjenčanicama, na promet. „Rekli ste da neće drugo trajati.” „I neće. Samo... Što sad taj demon iz pakla želi od mene?” Žena je provukla duge crvene nokte kroz kovrčavu kosu. „Zašto ne želi ispljunuti tu prokletu stvar?” „Mogu li ja...” Parker se nagnula preko pulta i zagledala se u monitor. „Mislim da vidim u 4

Buona fortuna (tal.) - sretno

67


čemu je problem. Samo kliknite ovdje s mišem.” Kucnula je prstom po monitoru. „Dobro. Vidite ovaj okvir na kojemu piše Print? Kliknite na to. Odlično, sad kliknite na Okay.” Kad je pisač škljocnuo i oživio, Parker se uspravila. „Eto, to je to. „Klikni ovamo, klikni onamo. Nikad se ne mogu sjetiti što ide prvo.” Ali pogledala je preko pulta i prvi put se nasmiješila. Oči su joj bile čvrste, izražajne i privlačno zelene kao i okviri naočala. „Zahvaljujem.” „Nema problema.” Parker je uzela račun i lagano uzdahnula dok je prelazila po stavkama. Novi akumulator, ugađanje motora, promjena ulja, remen ventilatora, centriranje guma, kočnice. „Ne vidim stavku za čišćenje.” „Nema je. Prvi dolazak. Čišćenje gratis.” „Lijepo.” Parker je platila, spremila kopiju računa i uzela ključeve. „Hvala vam.” „Nema na čemu. Dođite opet kad vam zatrebamo.” „Vjerujem da ću to učiniti.” Izišla je i, prilazeći Emminu autu, pritisnula ključ. „Hej, hej, stanite.” Zastala je i okrenula se. Prepoznala je noge i bokove koje je prije vidjela ispod automobila. Sada su se tijelu priključila prsa i ramena. Proljetni povjetarac razbarušio mu je kosu kojoj je trebalo pošteno šišanje. Ali pristajala je snažnim, oštrim crtama lica i tamnom strništu brade stare nekoliko dana. Sve je to zapazila u trenutku, jednako kao što je primijetila čvrsto stisnute usne i olujno zelene oči iz kojih je sukljao bijes. Parker bi ga rado uznosito pogledala svisoka, ali čovjek je bio mnogo viši od nje. Zato je nagnula glavu, pogledala ga u oči i rekla svojim najhladnijim glasom: „Izvolite?” „Mislite da je dovoljno imati ključeve i vozačku dozvolu?” „Molim?” „Kabeli akumulatora bili su vam prekriveni hrđom, ulje se pretvorilo u mulj. Gume ispumpane, a kočnice potpuno izlizane. Kladim se da sebe svaki dan trackate s nekom skupom kremom.” „Molim?” „Ali ne možete odvesti svoj automobil na godišnji servis. Gospođo, taj je auto bio sramota. Vjerojatno ste potrošili više novca na ove cipele nego na njegovo održavanje.” Njezine cipele? Njezine cipele njega se ni najmanje ne tiču. Ali zadržala je ravan, pristojan ton — uvredljivo pristojan. „Cijenim vašu strast za posao, ali sumnjam da bi vaš šef bio blagonaklon prema načinu na koji razgovarate s mušterijama.” „Ja sam šef i meni ne smeta.” „Vidim. Pa, gospodine Kavanaugh, imate zanimljiv poslovni pristup. A sada vas molim da me ispričate.” „Nema isprike za to kako se odnosite prema ovom vozilu. Ja sam ga sredio za vas gospođice Grant, ali...” „Brown”, prekinula ga je. „Gospođica Brown.” Suzio je oči i zagledao se u nju. „Delova sestra. Trebao sam primijetiti sličnost. A tko je

68


Emmaline Grant?” „Moja poslovna partnerica.” „Dobro. Prenesite joj moje riječi. Ovo je dobar automobil. Zaslužuje bolje.” „Budite sigurni da ću joj prenijeti.” Posegnula je za vratima, ali on ju je preduhitrio i otvorio ih. Parker je ušla unutra, odložila torbu na suvozačko sjedalo i pričvrstila pojas. Potom je zaledila zrak među njima ledeno uljudnim „Hvala vam.” Nacerio se, brzo kao da je bljesnula munja. „A mislili ste reći, idi dovraga. Vozite oprezno”, dodao je i zatvorio vrata. Okrenula je ključ i bila blago razočarana kad je motor zapreo kao mačkica. Dok je izlazila s parkirališta, bacila je pogled u retrovizor i vidjela kako i dalje stoji na mjestu, raširenih nogu i gleda za njom. Grubijan, pomislila je - apsolutni grubijan, stvarno. Ali očito se razumije u svoj posao. Kad je stigla do butika s vjenčanicama, izvukla je svoj BlackBerry i poslala poruku Emmi. Em. Auto je popravljen. Izgleda i radi bolje nego kada si ga kupila. Duguješ mi više od računa. Razgovarat ćemo večeras. P. Emma je sjedila za svojim stolom i iskoristila vrijeme između sastanaka za detaljan popis pojedinačnih stavki narudžbe. Bila je zadovoljna izborom cvijeća za siječanjsku mladenku. Boje, boje i još više boja. Bit će zadovoljstvo raditi zimi sa svim tim snažnim, žarkim bojama. Poslala je ugovor klijentici na uvid i napravila duplikat za Parkerin dosje. Nasmiješila se kad je primijetila Jackovu poruku. I nasmijala se kad ju je pročitala „Baloner i štitnici za laktove, ha. Da vidimo sad...” Morat ćeš odabrati. Štitnici od crvene čipke ili set od crnog baršuna? Ili te jednostavno mogu iznenaditi. Isprobat ću ih poslije uz neke balonere iz svoje kolekcije. Moj je osobni favorit jedan crni, od sjajne kože koji uvijek djeluje... mokro. Nažalost, večeras ne mogu, imam posla. Ali to nam, i jednom i drugom, da je još malo vremena za razmišljanje. „Sad ćeš imati malo više materijala”, promrmljala je i poslala poruku.

69


OSAM

Emma i Parker istodobno su ušle u kuhinju; Emma sa stražnjeg ulaza, a Parker iz predvorja. „Dobro usklađeno. Dobra večer, gospođo G.” „Piletina na žaru, salata Cezar”, objavila je gospođa Grady. „Sjednite za stolić u kutu. Neću poslužiti večeru u blagovaonici kad svi stalno ulaze i izlaze i cupkaju.” „Da, gospođo. Ali radila sam u vrijeme ručka. Umirem od gladi”, opravdavala se Emma. „Uzmi čašu vina”, gospođa Grady pokazala je glavom prema Parker. „Ova je nabrušena.” „Nisam nabrušena”, rekla je Parker, ali je ipak prihvatila čašu. „Tvoj račun.” Emma je pogledala na zbroj u dnu računa i trgnula se. ,,Au! Pretpostavljam da sam to zaslužila.” „Možda. Alija nisam zaslužila bijesno predavanje od vlasnika radionice koji je misli da je to moj automobil.” ,,Uh-uh. U kojoj je bolnici završio? Moram mu poslati cvijeće.” „Preživio je, neozlijeđen. Djelomično zato što sam imala dogovoren sastanak i nisam ga imala vremena ozbiljno ozlijediti. Uz to, auto je opran, profesionalno, iznutra i izvana — gratis za prvi dolazak. Što sam mu ubrojila u zaslugu. Marginalno.” Zastala je i otpila malo vina. „Gospođo Grady, vi poznajete svakoga.” „Željela to ja ili ne. Sjedite i jedite.” Kad ih je smjestila za stol, gospođa Grady sjela je, držeći svoju čašu, u jednu od visokih stolica za pultom. „Ti želiš saznati nešto o mladome Malcolmu Kavanaughu. On je malo s one, divlje strane. Vojničko derište. Otac mu je umro u inozemstvu dok je još bio dječak. Imao je deset ili dvanaest godina, mislim, što može pružiti malo opravdanje za divlju stranu. Njegova majka imala je muke s njim. Radila je kao konobarica kod Artie’sa, ona zalogajnica na aveniji. Artie je njezin brat i zato se doselila ovamo kad je izgubila muža.” Gospođa Grady bolje se namjestila na stolici i nastavila. „Kao što vjerojatno znate, Artie Frank pravi je govnar, a njegova žena izbirljivi snob. Kako sam čula, Artie je odlučio uzeti dječaka u svoje ruke, a dječak je učinio sve što je mogao da tu ruku odgrize u zglobu. I dobro je napravio”, dodala je s malim zadovoljstvom. „Dječak je otišao i utrkivao se s automobilima ili motociklima ili nešto slično. Mislim da je radio i kao kaskader na filmovima. Dobro je živio i pobrinuo se da njegova majka dobije dio njegove zarade.” „Pa, to govori njemu u prilog, pretpostavljam”, rekla je Parker malo popustljivije. „Onda se razbio pri nekoj akrobaciji i dobio lijepu odštetu. Time je kupio garažu, prije

70


otprilike tri godine. Kupio je i malu kućicu svojoj mami. Stvorio je unosan posao i, po onome što sam čula, još uvijek ima u sebi malo onoga s divlje strane.” „Pretpostavljam da je razvio posao zahvaljujući svojem znanju o motorima, a ne vještinom u ophođenju s klijentima.” „Razljutio te”, primijetila je Emma. „Prijeći ću preko toga sve dok on dobro obavlja svoj posao.” Parker je okrenula glavu kad je Laurel ušla u kuhinju. ,,U zadnji čas.” „Kava i kolači su spremni. Neki od nas nemaju vremena za sjedenje, grickanje i ogovaranje prije konzultacija.” Laurel se namrštila i prošla prstima kroz kosu. „I uza sve to, još pijete vino.” „Parker je bila neraspoložena jer...” „Već sam čula sve o tome.” Laurel si je natočila malo vina na dno čaše. „Sada želim nove, sočnije priče. Kakav je trenutačni razvoj situacije s Jackom?” „Mislim da smo sad u fazi virtualnog seksa. Još uvijek smo u ranoj fazi predigre i nisam sigurna u kojemu smjeru idemo.” „Ja nikada nisam imala virtualni seks. Nikada mi se nitko nije toliko dopao.” Laurel je zamišljeno nakrivila glavu. ,,A to zvuči čudno. Čovjek mi se dovoljno sviđa za pravi seks, ali ne sviđa mi se dovoljno za virtualni?” „Zato što je to igra. A igrati se ne možeš sa svakim.” Emma je listala i pružila Laurel ostatak svoje salate.” „To ima nekog uvrnutog smisla.” Laurel je kimnula glavom i nabola komad rotkvice. „Ti uvijek pronađeš neko uvrnuto objašnjenje kad su muškarci u pitanju.” „A očito, Jack joj se dovoljno sviđa da bi se igrala s njim”, dodala je Parker. „Jack ima smisla za humor i zabavu, a to mi se oduvijek dopada kod njega. Iprivlači me.” Emmine usnice razvukle su se u sporom, laganom osmijehu. „Vidjet ćemo koliko će nam se svidjeti igranje.” U salonu, uz kavu i Laureline kolačiće, Parker je vodila konzultacije sa zaručnicima i njihovim majkama. „Kao što sam već objasnila Mandy i Sethu, Zavjeti će prilagoditi svoje usluge vašim željama i potrebama. Naš je zajednički cilj organizacija savršenoga vjenčanja za vas. Posljednji put kad smo razgovarali još niste imali dogovoren datum, ali odlučili ste se za večernje vjenčanje u vrtu, je li tako?” Dok su razgovarali o datumima, Emma je slušala s pola uha. Pitala se je li Jack već pročitao njezinu poruku. Mladenka želi romantično vjenčanje. Zar to ne žele svi? pomislila je i živnula kad je čula kako Mandy spominje vjenčanicu svoje bake. „Imam sliku kod sebe, ali Seth je ne smije vidjeti pa...” „Seth, jesi li za pivo?” Pogledao je prijeko u Laurel i nasmiješio se. „Rado.” „Pođi sa mnom. Poslužit ću ti na terasi. Kad popiješ pivo, mi ćemo već završiti s tim dijelom.” „Hvala.” Mandy je posegnula u veliku mapu i izvadila fotografiju. „Znam da je to

71


vjerojatno luckasto...” „Nipošto.” Parker je s uljudnim osmijehom prihvatila fotografiju, ali, kad ju je pogledala, lice joj se ozarilo. ,,Oh, prekrasna je. Čarobna. Kasne tridesete, rane četrdesete?” „Dobri ste”, rekla je mladenkina majka. „Moji roditelji vjenčali su se 1941. Mama je tek napunila osamnaest godina.” „A još otkako sam bila mala djevojčica, govorila sam da ću na svome vjenčanju nositi njezinu haljinu. Treba je malo popraviti i suziti, ali mama ju je brižno čuvala.” „Imate li već neku krojačicu na umu?” „Razgovarali smo s Ester Brightman.” Parker je kimnula s odobravanjem još uvijek zagledana u fotografiju. „Ona je odlična. Upravo osoba koju bih i ja preporučila za ovakav posao. Mandy, izgledat ćete spektakularno. A mi možemo, ako to želite, organizirati cijelo vjenčanje u tom stilu. Starinski glamur sa stilom, romantika s elegancijom. Frakovi umjesto smokinga.” ,,Oh, vau. Vau! Ali, hoće li se on složiti s tim?” upitala je svoju buduću svekrvu. „On će se složiti sa svim što ti želiš, dušo. Meni se, osobno, ova ideja sviđa. Trebat ćemo pronaći haljine u tom stilu i za mladenkinu pratnju.” Slika je kružila oko stola i, kad je stigla do Emme, ona ju je jednako pažljivo proučavala. Art deco linije sa sjajem koji je govorio da je riječ o svili. Podignula je pogled i zagledala se u Mandy. Zaključila je da će nova mladenka blistati u toj haljini kao i njezina baka. „Mogla bih napraviti repliku tog buketa”, rekla je više za sebe. „Što?” Mandy se prekinula u pola riječi i prebacila pažnju na Emmu. „Buket — ako to želite — mogu napraviti isti takav. Gledajte kako je mudro odabrala, kako je dobro izbalansirala dugačke, mekane linije haljine s polukružnom formom buketa. Imate li veo i ukras za glavu.?” „Da.” „Po ovome što vidim, obrubila ga je ljiljanima. Mogu to napraviti ako vam se sviđa. To sam samo spomenula prije nego što se Seth vrati. Nešto o čemu možete razmisliti.” „Sviđa mi se. Mama?” „Moja mama će se rastopiti. I ja ću. Sviđa mi se, naravno.” „Razgovarat ćemo detaljnije o svemu na pojedinačnim sastancima. U međuvremenu, kad odaberete haljine za djeveruše, snimite ih i pošaljite nam kopije ili ih skenirajte i pošaljite emailom kako bih mogla odabrati cvijeće koje će ići uz njih.” Emma je vratila fotografiju. „Bolje to spremite.” „Mac, hoćeš li sada ti preuzeti?” „Prvo, željela bih ponoviti pozu s bakine fotografije za vaš studijski portret. Klasično i lijepo. Ali prvo trebamo razgovarati o vašim zaručničkim fotografijama.” Prelazile su etapu po etapu, korak po korak, s ritmom uhodanim već godinama. Dok je Mac razgovarala s klijentima o fotografijama, Laurel o hrani i kolačima, Emma je pisala bilješke za podsjetnik. A kad su joj misli nekoliko puta skrenule prema Jacku, podsjetila se da je dobra u simultanom radu. U trenutku kad su ispratile klijente do vrata, bila je spremna šmugnuti kući kako bi

72


pogledala je li Jack odgovorio na njezinu poruku. „Dobar posao”, rekla je. „Odmah ću početi skicirati neka rješenja. Dakle, idem...” „Ima još nešto”, prekinula ju je Parker. „Danas, kad sam bila u butiku, pronašla sam Macinu haljinu.” „Ti, što?” Mac je trepnula. „Moju haljinu?” „Poznajem te i znam što tražiš. A kako je upravo stajala preda mnom, i vikala Ja sam Macina, povukla sam svoje veze i donijela je ovamo. Možda sam pogriješila, ali pomislila sam, u krajnjem slučaju, htjet ćeš je bar isprobati.” „Donijela si kući vjenčanicu za mene?” Nabranih obrva Mac je uperila prst u Parker. „Zar nisi upravo ti ona koja mladenkama uvijek govori kako će vjerojatno isprobati stotinu haljina prije nego što naiđu na onu pravu?” „Da, ali ti nisi većina mladenki. Ti smjesta znaš što ide i što ne ide. Ako ovo nije prava stvar, nema štete. Vratit ćemo je i sve je u redu. Zašto je ne bi pogledala? Gore je u mladenkinu apartmanu.” „Oh, to moramo vidjeti.” Emma je oduševljeno zgrabila Mac za ruku i povukla je. „Čekaj, treba nam šampanjac. Ali Parker se, sigurno, toga već sjetila.” „Gospođa G. upravo ga priprema.” „Šampanjac i potencijalna vjenčanica?” promrmljala je Mac. „Što čekamo? Nema povrijeđenih osjećaja ako mi se ne svidi”, dodala je dok su se penjale na kat. „Apsolutno. Ako ti se ne svidi, to će samo pokazati koliko je moj ukus superiorniji od tvojega.” S prepredenim osmijehom Parker je otvorila vrata apartmana u kojemu je gospođa Grady već točila šampanjac u čaše. „Čula sam da dolazite.” Rekla je i namignula kad je Mac ostala samo stajati i zuriti u haljinu na vješalici. „Prekrasna je”, promrmljala je. Ovo je...” „Bez naramenica, što si željela”, nastavila je Parker. I lagani A-kroj koji pristaje tvojoj gradi. Znam da naginješ haljini bez ikakvih dodataka, ali mislim da nisi u pravu. Prozirni organdin preko svile da je romantičan izgled, mekoću i linije. A leđa?” Parker je podignula vješalicu i okrenula haljinu. „Savršeno!” uzviknula je Emma i progurala se naprijed. „Nabrana povlaka, od organdina! Prekrasno i tek malčice nestašno, zavodljivo. Popunit će tvoju ravnu stražnjicu i...” „Zapravo će ti dati stražnjicu”, dovršila je Laurel. „Isprobaj je ili ću to ja napraviti.” „Dajte mi sekundu, ovo je važan trenutak. U redu. trenutak je prošao.” I Mac je otkopčala hlače. Dok ih je spuštala niz bokove Emma je zaokružila prstom po zraku. „Okreni leđa ogledalu. Ne želiš se gledati dok je oblačiš. Želiš puf efekt kad je sve na svome mjestu.” „Uvijek ostavi odjeću ondje gdje je svuče.” Gospođa Grady zatresla je glavom i pokupila je. „Ista kao i uvijek. Pa, pomognite joj s tim”, naredila je i povukla se korak unatrag sa smiješkom na licu. ,,Oh, rasplakat ću se.” Emma je šmrcnula kad je Parker stala iza Mac i počela joj zakopčavati haljinu na leđima. „Nisu imali tvoju veličinu pa će biti malo široka.”

73


„Zato sam ja ovdje.” Gospođa Grady podignula je svoj jastučić s pribadačama. „Malo ćemo prihvatiti ovdje i ovdje da ljepše pada. Sramota je što si uvijek bila tako ružno pače.” „Vrijeđajte me, ali me nemojte ubosti.” „Ovo će zasada biti dobro.” Gospođa Grady prišla joj je s druge strane i još malo namjestila korzet pa zagladila Macinu kuštravu jarkocrvenu kosu. „Moramo se snaći s onim što imamo.” „Izbroji do tri, onda se okreni i pogledaj.” Emma je pritisnula sklopljene dlanove na usne. „Samo se pogledaj.” „Dobro.” Mac je duboko udahnula, polagano ispustila zrak iz pluća i okrenula se prema velikom starinskom ogledalu u kojemu je već toliko mnogo mladenki proučavalo svoj odraz. Jedino što je uspjela izustiti bilo je: ,,Oh!” „I to je reklo sve.” Laurel je zatreptala suznih očiju. „To je„ .to.” „To je... Ja sam... Sveto sranje, ja sam mladenka.” Sklopila je ruke na prsima i pogledala se s boka. ,,Oh, pogledaj stražnji dio. Veselo je, ženstveno, i imam stražnjicu. Podignula je glavu i u ogledalu pogledala Parker. „Parks.” „Jesam li dobra ili sam dobra?” „Ti si najbolja. Ovo je moja vjenčanica. Au, gospođo G.” Gospođa Grady potapkala je suzne oči. „Ja samo puštam suze radosti jer ću imati jednu usidjelicu manje na brizi.” „Cvijeće u kosi. Široki cvjetni vijenac umjesto vela”, predložila je Emma. „Stvarno?” Mac je napućila usne i proučavala svoj izgled, zamišljala. „Moglo bi ići. Moglo bi biti dobro.” „Pokazat ću ti neke ideje. I znaš, s linijom haljine išao bi dugačak, padajući buket, možda onaj koji se nosi u pregibu ruke.” Emma je zakrenula ruku i zamahnula drugom prema dolje pokazujući što misli. „Ili kaskadni, ali s efektom vodopada. Bogate, tople jesenske boje i... trčim pred rudo.” „Ne. Bože, mi to planiramo moje vjenčanje. Mislim da mi je potrebno piće.” Laurel je uzela jednu čašu s pladnja i pružila joj. „Ovo izgleda mnogo bolje od onih naših kostima za igru Dana vjenčanja." „Uz to ne grebe.” „Napravit ću ti tortu nad tortama.” ,,Oh, čovječe, opet ću prosuziti.” „Okrenite se, svi zajedno”, zapovjedila je gospođa Grady i izvadila mali fotoaparat iz džepa. „Naša crvenokosa nije jedina ovdje koja zna snimiti dobru sliku. Čaše u zrak. To su moje djevojke”, promrmljala je i uhvatila trenutak. Dok su dame pile šampanjac i raspravljale o cvijeću za vjenčanje, Jack je otvorio pivo i pripremio se oderati prijatelje u partiji Texas hold’ema. I pokušavao je ne misliti o Emmi i njezinoj posljednjoj poruci. „Kako je ovo Carterova prva službena večer pokera, pokušajmo ga ne poniziti previše.” Del je prijateljski pljesnuo Cartera po ramenu. „Uzeti mu novac jedna je stvar, ali posramiti ga, to je nešto drugo.” „Bit ću nježan”, obećao je Jack. „Mogao bih samo promatrati.”

74


,,A gdje bi tu bila zabava i profit. Za nas?” upitao je Del. „Ha”, protisnuo je Carter. Bili su kod Dela, u prizemlju. Prostor iz dječačkih snova, po Jackovu mišljenju, s antiknim šankom na kojemu su se nekada točile pinte piva u Galwayu, s bilijarskim stolom od škriljevca, velikim televizorom ravnog ekrana — pomoćnom, uz još jedan veći u medijskoj sobi na drugoj strani kuće. Tu je bio i starinski džuboks, videoigre i dva klasična flipera. Kožne stolice i masivne udobne sofe koje bi podnijele boksački napad. I stol za poker u Vegas-stilu koji samo čeka na akciju. Nije čudno što su on i Del prijatelji. „Da si djevojka, ja bih se oženio tobom.” „Ne. Zaveo bi me i nikada se više ne bi javio.” „Vjerojatno si u pravu.” Kad je već bila na tanjuru, Jack je uzeo komad pizze. Pljačkanje prijatelja posao je od kojega se ogladni. Dok je jeo, promatrao je grupu ljudi. Dva odvjetnika, profesor, arhitekt, kirurg, vrtni dizajner i — pogledao je prema posljednjoj osobi koja je prošla kroz vrata — mehaničar. Zanimljiva skupina, pomislio je. Broj članova varirao je. Katkad se grupa dopunjivala novim osobama, kao danas Carterom, katkad bi netko izostao. Tradicija je ustanovljena još dok su Del i on studirali. Ljudi su se s vremena na vrijeme mijenjali, ali temelji su ostali isti. Hrana, piće, laganje, razgovor o sportu. I pokušaj uzimanja novca prijateljima. „Svi smo ovdje. Jesi li za pivo, Mal?” upitao je Del. „Dišem. Imam puls. Kako si?” Mal se obratio Jacku. „Ide, ne žalim se. Nova krv je Carter Maguire. Carter, Malcolm Kavanaugh.” Mal je kimnuo. „Bok.” „Drago mi je. Kavanaugh? Mehaničar?” „Kriv sam.” ,,Ti si zimus odvukao auto moje buduće punice.” ,,Da?Je li to ona željela?” „Ne. Linda Barrington.” Mal je skupio obrve. „Aha, da. BMW coupe. 128i.” „Um. Valjda.” „Zgodan auto. Zanimljiva žena.” Mal se nakesio i podignuo svoje pivo. „Sretno s tim.” „Kći nije nalik na majku”, dodao je Del. „Onda imaš sreće”, rekao je Mal. „Susreo sam je — kćer. Mackensie, točno?” Pravi komad. Ona radi na vjenčanjima s ‘chevroletom’ koji sam upravo servisirao. „Emma”, ponovno je objasnio Del. „Točno. Trebalo bi je zatvoriti zbog zlostavljanja automobila. Upoznao sam tvoju sestru kad je došla po njega”, rekao je Delu i nacerio se. „I ona je komad. Čak i kad te zaledi pogledom.” „Znači... Emma nije došla po auto.” Mal je svrnuo pogled prema Jacku. „Ne, ona druga. Gospođica Drown.” Otpio je malo piva. „Ona koja kaže oprostite, a misli jebi se.”

75


„To će biti Parker”, potvrdio je Del. „Je li zlostavljačica automobila seksi kao i ostale dvije?” „Sve izgledaju dobro”, promrmljao je Jack. „Žao mi je što je nisam vidio.” „Prije nego što budem prisiljen udariti Mela zbog lascivnih misli o mojim sestrama, kako bi bilo da se primimo pokera”, rekao je Del. „Pridružit ću vam se za sekundu.” Dok su se ostali smještali oko stola, Jack je izvadio telefon kako bi provjerio je li mu stigla kakva poruka na e-mail. Kad je Emma stigla kući, bila je već gotovo ponoć. Jedanput kad su počele razmjenjivati ideje i planove za Macino vjenčanje, vrijeme je samo proletjelo. Laganim korakom ušla je u predvorje, uzbuđena od protekle večeri i malo pijana od šampanjca. Macino vjenčanje. Mogla je već zamisliti kako će savršeno izgledati u onoj prekrasnoj haljini s vodopadom cvijeća u rukama. A ona, Parker i Laurel — trostruke kume. Crvenkasto smeđa za nju, jesenski zlatna za Parker, narančasto za Laurel. I oh, kakvo će samo cvijeće ukomponirati s tom bogatom jesenskom paletom. To će biti izazov, pomislila je penjući se na kat. Parker je bila u pravu kad je rekla da bi već sada trebale početi planirati kako će to izvesti. Organizacija i vođenje vjenčanja jedna je stvar. Voditi vjenčanje i biti dio njega, nešto je sasvim drugo. Imat će dodatnu pomoć, više pomoćnog osoblja, ali ne samo da će to napraviti - bit će to bomba od vjenčanja. Lepršajući od entuzijazma započela je svoj večernji ritual. Zatim je raspremila krevet, kimnula glavom i još malo rastresla jastuke. Evo, čestitala je sama sebi. Pokazala sam zrelu suzdržanost. Večer s prijateljicama — posao i zadovoljstvo — i nije zanemarila svoju večernju rutinu. To dokazuje da je razumna odrasla osoba. Prekrižila je prste pa požurila u svoj ured i uključila računalo. „Znala sam.” Kliknula je na posljednju Jackovu poruku. Sada ti igraš prljavo. Hvala. Volim iznenađenja. Posebno ih volim razmotavati pa se veselim trenutku kad ću ti pomoći skinuti kaput. Volim polagano otvarati svoja iznenađenja, produljiti neizvjesnost. Zato ću ovo razmotati vrlo, vrlo polagano. Centimetar po centimetar. ,,Oh”, prošaptala je Emma. A kad to napravim, želim si dati vremena i dobro, temeljito pogledati. Prije nego što ga dotaknem. Centimetar po centimetar. Kada, Emma?

76


„Kako bi bilo odmah sada?” Sklopila je oči i zamislila Jacka kako joj raskopčava glatki crni kaput koji još i nema. U sobi u kojoj trepere svijeće. Glazba svira, tiho i strasno — osjećaš basove kako tuku u krvi. Njegove sive oči, opasne kao dim iz pakla, klize preko nje dok joj vrućina natapa tijelo. Onda njegove ruke, snažne, sigurne, polagane, slijede stazu vrućine, skidaju baršun s njezina lakta dok... „To je šašavo.” Uspravila se na stolici. Šašavo, možda, pomislila je, ali uzbudila se. Ili je on to napravio. Vrijeme je da mu odgovori istom mjerom. Volim se igrati i ne smeta mi ako se pritom zaprljam. Iznenađenja su zabavna, a biti iznenađenje može biti čak i bolje. Katkad volim da me razmotaju polagano. Vršci prstiju strpljivo odvezuju vrpcu, onda ruke pažljivo, vrlo pažljivo presaviju vrpcu prije nego što pogledaju što ih čeka unutra. A kadšto želim da ti prsti, te ruke jednostavno rastrgaju omot. Brzo i pohlepno, i možda malčice grubo. Uskoro, Jack. Nema više ako, pomislila je. Samo kada. S tri završene cvjetne skulpture i Tink koja je već užurbano radila na sljedećoj isporuci, Emma je malo zastala i bacila pogled na svoje skice i bilješke. „Šest ručno vezanih buketa, uključujući i mladenkin drugi buket, za petak. Šest dugačkih buketa s postoljem, osamnaest aranžmana za stol, kugla od bijelih ruža, girlande i vrpčasti nizovi za pergolu”, mrmljala je prolazeći kroz popis. „Trebat ću te sutra najmanje na tri sata. Četiri bi bilo bolje.” „Večeras imam spoj i očekujem da mi se posreći.” Vješto slažući cvijeće brzim pokretima Tink je napuhala balon od gume za žvakanje i puknula ga. „Mogla bih doći oko podneva.” „Ako možeš ostati do četiri, to bi trebalo biti dovoljno. I još pet sati u četvrtak. Tiffany će također doći u četvrtak, a Beach može ostati cijeli dan u petak. U subotu imamo dva vjenčanja. Za prvo moramo početi s pripremama već u osam. To je osam ujutro, Tink.” Tink je zakolutala očima i nastavila skidati trnje. „Dekoracije prvog vjenčanja skidamo u tri i trideset, a sve mora biti spremno za sljedeće u pet i trideset. U nedjelju je samo jedno, ali veliko vjenčanje. Počinje u četiri. Dakle, moramo početi u deset ili deset i trideset.” „Pokušat ću iscijediti ono što je preostalo od mog života”, tužno je rekla Tink. „Snaći ćeš se. Odnijet ću ove gotove stvari u hladnjaču i donijet ću novu zalihu materijala za rad.” Podignula je prvi kablić s buketima i okrenula se u trenutku kad je Jack ušao u radionicu. ,,Oh... Hej.” „Hej i tebi. Kako ide, Tink?”

77


„Emma je gonič robova.” „Da, neprestano je zlostavljani. Možeš li je tješiti dok ja ovo donesem na hlađenje.” Bože, pomislila je, izgleda tako dobro u radnoj odjeći, čizmama, izblijedjelim trapericama i u košulji sa zasukanim rukavima. Poželjela mu je prići i uzeti jedan mali zalogaj. „Pomoći ću ti.” Podignuo je drugu posudu i krenuo s njom prema stražnjoj prostoriji. ,,U ludnici smo ovaj tjedan”, govorila je usput. „Jedna svečanost u gradu i četiri vjenčanja ovdje. A vjenčanje u nedjelju je monstrum — u dobrom smislu.” Odložila je svoju posudu i pokazala Jacku kamo će staviti svoju. „Sada moram...” Zavrtio ju je i podignuo na prste. Poljubio ju je, a ona je sklopila ruke oko njegova vrata kretnjom koja je bila kombinacija instinktivnog održavanja ravnoteže i odgovora. Divlji, bogati miris cvijeća ispunjavao je zrak jednako kao što su potreba i zadovoljstvo prožimali njezino tijelo. Pohlepa i hitnja kovitlali su se kroz krv. Ne samo jedan zalogaj, pomislila je, i ne brz. Željela je gutljaj za gutljajem. „Mogu li se ova vrata zatvoriti iznutra?” Zavukla mu je prste u kosu i ponovno mu privukla usne do svojih. „Koja vrata?” „Emma, ubijaš me. Samo da...” ,,Oh, ta vrata. Ne. Čekaj. Kvragu. Samo još jedan.” Uhvatila mu je lice dlanovima i jednostavno utonula u poljubac, miris, pohlepu. Onda se odmaknula. „Ne možemo. Tink...” Sa žaljenjem je otpuhnula i pogledala oko sebe. „Ovdje stvarno nema dovoljno prostora.” ,,Do kada je ona ovdje? Vratit ću se poslije. ,,Ne znam točno, ali... Čekaj.” Sada je on obuhvatio njezino lice i zagledao joj se u oči. „Zašto?” „Ja... ne mogu se sjetiti dobrog razloga, ali možda je to zato što sam izgubila nekoliko milijuna stanica u mozgu tijekom ovog poljupca. Ne mogu se sjetiti ni imam li večeras dogovoren kakav sastanak. Mozak mi je potpuno obrisan.” „Ja dolazim u sedam. Donijet ću hranu. Osim ako me ne nazoveš i otkažeš. Sedam. Ovdje.” „Dobro. U redu. Kad povratim sposobnost suvislog razmišljanja, provjerit ću svoj raspored u rokovniku. Ali...” „Sedam”, ponovio je i poljubio je. „Ako trebamo razgovarati, razgovarat ćemo.” ,,To će vjerojatno morati biti kratke, izjavne rečenice i riječi od najviše dva sloga.” „Možemo mi to.” Njegov iskrivljeni osmijeh potjerao joj je novi val vrućine u želudac. „Trebaš li uzeti nešto odavde?” „Da, ali ne mogu se sjetiti što. Daj mi sekundu da se saberem.” Uhvatila se za glavu i sklopila oči. „Dobro, da. Ono. I ono. A sada stvarno moraš otići. Ne mogu raditi ako mislim o tebi. O seksu. Ičemu od toga.” „Pričaj mi o tome. Sedam”, ponovio je i pomogao joj iznijeti cvijeće. „Uh, javit ću ti za ono”, rekla je kad je odložio cvijeće na pult. Kad ne budem toliko... zaposlena.” „Odlično.” Tople sive oči zadržale su se na njoj još trenutak. „Vidimo se.”

78


„Kladim se.” Kad je Jack otišao, Tink je podrezala još nekoliko stapki i stavila ih u visoki cilindar. „Dakle, kad ste ti i Jack počeli s tim?” „Počeli s čim? Oh, Tink.” Emma je zatresla glavom i otišla do police tražeći odgovarajuću posudu za aranžman na kaminu. „Nismo.” „Ako mi kažeš da ti nije uvalio veliki mljac tamo otraga, nazvat ću te lažljivicom.” „Ne razumijem zašto ti...” Ma glupost, pomislila je i posegnula za spužvastom pjenom. „Kako znaš?” „Jer su ti se oči još uvijek caklile kad si se vratila, a on je izgledao kao tip koji je dobio samo nekoliko mrvica, a spreman je na veliki zalogaj.” „Zalogaj. Ha-ha.” „Zašto to ne napraviš? On je prva liga.” ,Ja sam — mi smo... Znaš, seks me ne uznemiruje. Mislim razgovor o seksu, jer, ako te seks ne pomete bar malo, onda nešto propuštaš. Ali ovo me uznemiruje.” Nastavila je raditi, a Tink je s razumijevanjem kimnula glavom. „Pomak od prijatelja do prijatelja s povlasticama ima prednost u tome što točno znaš s kim ostaješ gola u krevetu.” „Da. Ali može postati neugodno, poslije. Točno?” „Samo ako se jedno od vas počne ponašati kretenski.” Puknula je još jedan veseli balon od gume. „Zato, moj je savjet — nemojte biti kreteni.” „Na nekoj uvrnutoj razini to je zapravo mudro.” Emma je potopila pjenu u zdjelu da upije vodu. „Moram nešto provjeriti u rokovniku.” „Dobro. Na tvom mjestu, ja bih dogovorila taj spavanac za večeras”, doviknula je Tink za njom. „Sutra ćeš biti sretna dama s cvijećem.” A to je još jedan dobar razlog, pomislila je Emma. Za ovu večer nije imala zabilježenih obveza. Sve nakon pet sati bilo je prekriženo velikim slovom X, njezin način upozorenja samoj sebi da se ne polakomi i da ne iziđe na spoj ako je netko pozove. Sljedeći dan čekalo ju je previše posla. Ali ovo nije spoj, zapravo. On će navratiti, donijet će hranu, a onda... onda će vidjeti. Ne mora se presvlačiti ili razmišljati o onome što će odjenuti ili... Ma koga ona to farba? Naravno da će razmišljati o tome što će odjenuti. Nema šanse da se to dogodi s Jackom dok ima na sebi radnu odjeću, a nokti su joj crni od zemlje i lišća. Osim toga, mora odnijeti svježe cvijeće u spavaću sobu. I bit će opuštenija nakon tople kupke s mjehurićima. Odabir odjeće vitalni je element u večeri kao što je ova, ne samo ono što će biti izvana nego i ono što će imati na sebi ispod toga. Zatvorila je rokovnik. Kad dobro promisliš, za spoj koji nije zapravo spoj potrebno je više pripreme nego za pravi spoj. Požurila je natrag u radionicu. Mora završiti posao do kraja i napraviti najbolje što može, kao i uvijek. A poslije će joj trebati dosta vremena da sve pripremi. Sve mora biti savršeno, ali ne smije se primijetiti da je uložen neki poseban trud.

79


DEVET

Odlučila se za lepršavu haljinu sa živahnim uzorkom. Ležerno, jednostavno i dražesno. Ali ono što je imala na sebi ispod haljine bilo je smrtonosno. Zadovoljna rezultatom, okrenula se pred ogledalom i obavila inspekciju sobe. Svijeće za mekano osvjetljenje, ljiljani i ruže za romantičan ugođaj. Pripremljen je i disk s tihom, zavodljivom glazbom. Jastuci rastreseni, zavjese navučene. To je ženska jazbina za zavođenje. I bila je silno ponosna na nju. Sada joj je samo potreban muškarac. Spustila se u prizemlje i provjerila je li sve u redu na toj fronti. Vino, čaše, svijeće, cvijeće. I ovdje glazba, također prigušena, ali malo jačeg tempa nego ona u spavaonici. Uključila je uređaj, namjestila ton i obišla prostoriju paleći svijeće. Popit će malo vina, pomislila je, i razgovarati. Onda večera i još malo razgovora. Oni nikada nisu imali problema s razgovorom. Čak i kad znaju kamo ova večer vodi — možda zato što znaju — moći će razgovarati, biti opušteni, uživati u društvu prije nego što... Vrata su se iznenada otvorila, a ona se trgnula i zavrtjela oko sebe; napeti živci zaplesali su. „Hej, Em, možeš li mi složiti nekoliko... Laurel je zastala, podignula jednu obrvu i ogledala se po sobi. „Imaš spoj. Imaš spoj sa seksom u perspektivi.” „Što? Što je tebi? Otkuda ti ta...” „Koliko dugo te poznajem? Stavila si nove svijeće. Svira glazba za predigru.” „Stalno mijenjam svijeće, a slučajno volim ovu glazbu.” „Pokaži mi svoje rublje.” Emma se zagrcnula od smijeha. „Ne. Želiš mi se nabaciti ili što?” „To može pričekati. Imam dvadeset dolara koji kažu da na sebi imaš seksi rublje.” Laurel joj je prišla, počela potezati haljinu oko vrata — i dobila zvučnu packu po ruci. „Prestani.” „Okupala si se u večeras je ona večer pjenici.” Laurel ju je ponjuškala. „Osjećam taj miris.” „Pa što? Ja često odem na spoj s nekim muškarcem. Katkad je to spoj sa seksom. Ja sam odrasla žena. Nije moja krivnja što se ti nisi seksala, koliko? Šest mjeseci?” „Pet mjeseci, dva tjedna, tri dana. Ali tko broji?” Karikirano je uzdahnula i uperila prst u Emmu. „Imaš spoj s Jackom.”

80


„Prestani. Hoćeš li prestati? Izluđuješ me.” „Kad stiže? Kakav je plan?” „Uskoro, i još uvijek radim na planu. Ali on ne uključuje tebe. Ni u kojem slučaju. Odlazi sada. Nestani.” Ignorirajući zapovijed, Laurel je prekrižila ruke. „Rublje. Imaš li na sebi bijelo ja sam dobra djevojka, ali mogu biti zločesta ili crno s temom imam ovo na sebi samo da bi ti to mogao strgnuti s mene, veliki dječače? Moram saznati.” Emma je podignula oči prema stropu. „Crveno s crnim ružama.” „Možda ćemo morati zvati hitnu pomoć. Ako sutra budeš u voznom stanju, možeš li mi napraviti tri miniaranžmana? Samo miješano proljetno cvijeće. Imam konzultacije, a mali proljetni buketi dodat će ton raspoloženju koje želim postići.” „Naravno. Idi kući.” „Odlazim, odlazim.” „Prvo ćeš otići do Mac, a onda ćeš kod kuće još jedanput sve ispričati Parker.” Laurel je zastala na vratima i odmaknula čuperak kose koji joj je pao na lice. „Aha. A onda ću otići do gospođe Grady i zamolit ću je da napravi omlet za doručak kako bismo se napunili gorivom dok nam ti budeš pričala sve detalje.” „Sutra radim punom parom.” „I ja. Dakle, sedam sati ujutro, hrana i seks-rekapitulacija. Sretno večeras.” Emma je rezignirano uzdahnula i odlučila da neće čekati na Jacka s vinom. Problem je s prijateljima što te predobro poznaju, razmišljala je dok je odlazila u kuhinju. Očekivanje seksa, glazba za predigru, zavodljivo rublje. Nema tajni među... Zaustavila se s čašom u ruci. Jack je prijatelj. Zar neće... Što ako... ,,Oh, sranje!” Prije nego što se snašla, odjeknulo je zvono na vratima. Prekasno, pomislila je. Prekasno da išta promijeni. Odložila je čašu i prišla vratima. I on se presvukao, primijetila je. Kaki hlače umjesto traperica, svježe izglačana košulja umjesto radne pamučne košulje. Nosio je veliki paket hrane za dostavu iz njoj najdražeg kineskog restorana i bocu caberneta, njezino omiljeno vino. Lijepo, pomislila je. Još jedna prednost spoja s prijateljima. „Kad si rekao da ćeš donijeti hranu, stvarno si to mislio. Preuzela je paket iz njegove ruke. „Hvala.” „Ti voliš kušati malo — a to je obično stvarno malo — od svega. Zato sam uzeo veći izbor.” Uhvatio ju je rukom za zatiljak i poljubio je. „Hej, ponovno.” „Hej i tebi, ponovno. Upravo sam si natočila čašu vina. Želiš li mi se pridružiti?” „Može. Kako je prošao dan?” upitao je slijedeći je u kuhinju. „Bila si zakopana u poslu onda kad sam navratio.” „Uspjele smo završiti. Sljedeća dva dana imamo ludnicu, ali stići ćemo i to.” Natočila je drugu čašu i pružila mu.” „Kako napreduje ljetna kuhinja?” „Bit će sjajna. Ne znam koliko će je ti ljudi upotrebljavati, ali izgledat će odlično. Morat ću popričati s tobom o poslu koji treba obaviti ovdje. Tvoja druga hladnjača. Malo prije sam

81


ostavio kod Parker neke preliminarne skice za uređenje kuhinje, a nacrt za adaptaciju ateljea je gotov. Nakon što sam danas proveo nekoliko trenutaka u tvojoj hladnjači, jasno mi je zašto ti je potrebna nova. Sviđa mi se ova haljina.” „Hvala.” Promatrala ga je dok je pijuckala vino. „Trebali bismo razgovarati i o drugim stvarima, je li tako?” „Gdje želiš početi?” „Stalno mislim da ima mnogo toga, ali shvatila sam da se sve svodi na dvije stvari, a obje rastu iz istog korijena. Mi smo prijatelji. Prijatelji smo, zar ne, Jack?” „Prijatelji smo, Emma.” ,,A prva stvar koju prijatelji trebaju reći jedno drugomu jest istina. Trebaju biti pošteni. Ako shvatimo, nakon ovoga večeras, da to nije ono što smo očekivali — ili ako jedno od nas osjeća nešto kao, pa, bilo je zgodno, ali ne bih dalje — moramo si to priznati. Bez uvrede.” Razumno, izravno i bez oštrih rubova ili nevidljivih uzica. Savršeno. „Slažem se” „Drugo, moramo zadržati prijateljstvo.” Promatrala ga je, a zabrinutost joj je protkala glas. „To je najvažnije od svega. Kako god ispadne, moramo si obećati da ćemo ostati prijatelji. Ne samo zbog nas nego i zbog svih drugih oko nas. Sviđamo se jedno drugomu. Stalo nam je. Ne želim da se to promijeni.” Pomilovao ju je po kosi. „Krvna zakletva ili zakvačimo prste i zakunemo se?” upitao je i nasmijao je. „Mogu ti to obećati, Emma. Zato što si u pravu. Prijatelji. Sagnuo se i poljubio je u obraz, jedan pa drugi i nježno protrljao usne uz njezine. „Prijatelji.” Ponovila je gestu i tako su ostali stajati, razdvojeni samo dahom, prikovanih očiju. „Jack? Kako smo se uspjeli suzdržati se od toga sve ove godine?” „Ubij me ako znam.” Opet joj je nježno dotaknuo usne i uhvatio je za ruku. „Bili smo na plaži”, rekao je i poveo je po stubama. „Što?” „Otišli smo tjedan dana na more. Svi mi. Delov prijatelj ustupio nam je kuću u New Hamptonsu. To je bilo ono ljeto prije nego što ste pokrenule posao.” „Da, sjećam se. Odlično smo se proveli.” „Jednoga jutra, rano u zoru, probudio sam se i nisam više mogao zaspati pa sam prošetao dolje do plaže. I vidio sam tebe. Samo nakratko — samo na sekundu ili dvije — isprva nisam ni shvatio da si to ti. Imala si jednu od onih dugih marama vezanu oko struka, mnogo žarkih boja, i lepršala ti je oko nogu. Ispod toga imala si crveni kupaći kostim.” „Ti...” Doslovno je zadržala dah. „Sjećaš se što sam imala na sebi.” „Da. I sjećam se da ti je kosa bila dulja nego sada, do polovine leđa. I svi ti divlji uvojci. Srce mi je jednostavno stalo. I pomislio sam, to je najljepša žena koju sam ikada vidio. I želio sam tu ženu kako nikada nijednu nisam želio.” Zašutio je i pomaknuo se dok je ona samo zurila u njega. „Onda sam te prepoznao. Skrenula si dalje niz plažu, more se pjenilo oko tvojih bosih stopala. A ja sam te želio. Činilo mi se da sam izgubio razum.” „Da si sišao dolje do mene i pogledao me ovako kako me sada gledaš, dobio bi me.” „Vrijedilo je čekati.” Poljubio ju je, sporo, čežnjivo, a onda nastavio gore prema spavaonici. „Lijepo”, rekao je primijetivši cvijeće i svijeće.

82


„Čak i za prijatelje treba malo prtljanja.” Kako bi se malo smirila i dodala atmosferu, uzela je upaljač i obišla sobu paleći svijeće. „Još ljepše.” Nasmiješio se kad je pustila glazbu. Okrenula se prema njemu s druge strane sobe.”Bit ću iskrena s tobom, Jack — kao što sam obećala. Slaba sam na romantiku, ukrase, geste. Također volim strast i ludilo. A večeras me možeš uzeti na način na koji želiš.” S tim riječima, s Emmom obasjanom svijećama, bio je potpuno, bespovratno zaveden. Krenuo je prema njoj, ona prema njemu i susreli su se u sredini sobe. Zavukao joj je prste u kosu i polagano joj spustio poljubac na usne. Večeras će učiniti sve što može i iskoristiti sve njezine slabosti. Prepustila se poljupcu. Slojevi vrućine slagali su se jedan preko drugoga, čežnja obavijena iščekivanjem. Kad ju je podignuo i ponio prema krevetu, krupne, tamne oči postale su sanjive. „Želim te milovati po svim mjestima koja sam sanjao.” Polagano je kliznuo rukama pod haljinu, uz bedra. „Posvuda.” Ponovno ju je poljubio, sada s tragom pohlepe, posesivnije, dok je prstima lagano prelazio preko kože, preko čipke koja ju je jedva pokrivala. Uvinula se pod dodirom, ponudila još više. Putovao je usnama niz njezino grlo šaputavo, nježno i spuštao joj vestu niz ruke. Onda ju je brzim, grubim pokretom okrenuo i okrznuo zubima po ramenu. Kad ju je opkoračio kako bi spustio zatvarač haljine na leđima, zakrenula je glavu i pogledala ga preko ramena. Osmijeh joj je bio pun tajni. „Trebaš pomoć?” „Mislim da mogu i sam.” Raskopčao je košulju i zgulio je sa sebe dok ga je ona promatrala. „Uvijek sam te voljela promatrati dok radiš tijekom ljeta bez košulje. Sada mi se sviđa još više.” Okrenula se na leđa. „Razodjeni me, Jack, i dodiruj me. Posvuda.” Pomicala se ispod njega lijenim, razdražujućim pokretima, a on joj je povukao haljinu preko glave i osjetio trnce užitka dok je pogledom putovao po njezinu tijelu. „Prekrasna si.” Dodirnuo je rub crvene čipke, sićušne crne latice. „Ovo bi moglo potrajati.” „Nema žurbe.” Poljubio ju je, a ona se potpuno prepustila. Centimetar po centimetar, rekao je, a on je bio čovjek od riječi. Dodirivao je, milovao, kušao, odugovlačio sve dok njezino podrhtavanje nije postalo grčevito. Zavodljive obline, zlatna koža okupana u svjetlosti svijeća, kosa razasuta u bogatim svilenim kovrčama. Mislio je da je lijepa, oduvijek, ali večeras je bila banket za gozbu. Svaki put kad bi došao do mekanih, punih usana, dala je još malo više. Vodio ju je prema gore, polako, polako i osjećao kako se penje i penje, a onda se lomi na vrhuncu i pada. Užitak ju je preplavio, vruć i sladak i ugodan. „Moj red.” Pridignula se, ovila mu ruke oko vrata i poljubila ga. Pomaknula se i okrenula preko njega. Sada je ona istraživala, snažna ramena, čvrsta prsa, tvrd trbuh. I potegnula zatvarač da ga oslobodi. „Trebao bih...” „Ja ću.” Izvadila je kondom iz ladice u noćnom ormariću i ne žureći, uzbudila ga još više. Svaki mu

83


je mišić u tijelu treperio pod njezinim rukama, pod njezinim usnama sve dok je nije zgrabio za kosu i povukao gore. „Sada.” „Sada.” Kliznula je dolje, izvinula leđa. I uzela ga u sebe. Drhtaj joj je prožeo tijelo, blistav, srebrnast, kao treperenje u krvi. Počela se pomicati, polagano, kako bi iscijedila svaku kap užitka, s njegovim očima prikovanima uz svoje. Uhvatio ju je za bokove, boreći se da izdrži njezin nepodnošljivo spor, mučiteljski ritam. A kad je rukama prešla niz svoje tijelo u veličanstvenom prepuštanju, osjetio je fizičku bol. Koža joj se presijavala kao zlatna prašina u plamenu, a crne baršunaste oči svjetlucale su hvatajući odbljesak treperavih svijeća. Puls mu je bubnjao, zaglušujuće, prateći sve brži ritam dok ga konačno nije stegnula rukama i zadrhtala preko ruba. Pomaknuo se i okrenuo je na leđa. Uzdahnula je kad joj je uhvatio koljena i gurnuo ih prema gore. „Moj red.” Presjekao je uzicu kontrole. Sanjiv, treperav užitak pretvorio se u mahnitost. Uzviknula je od šoka kad se sjurio u nju. Izgubljena i uzbuđena, pratila je žestoke zahtjeve. Orgazam je sijevnuo, ispunio ju je i ispraznio. Ležala je bespomoćno još uvijek podrhtavajući dok je on nastavio dalje i dosegnuo svoj vrhunac. Srušio se na nju, izgubljen. Osjetio je kako podrhtava ispod njega, osjetio je žestoke udarce njezina srca, a ipak, podignula je ruku i nježno ga pomilovala po leđima kretnjom koja je iskazivala odanost i nježnost i koja je bila tako potpuno svojstvena Emmi. Jack je na trenutak sklopio oči. Ostao je bez daha, vjerojatno bez pameti. Ležao je teško dišući, upijajući blizinu njezina tijela. „Pa, rekli smo da ćemo biti iskreni”, započeo je zadihano. „Zato moram prijaviti da ovo za mene nije bilo bogzna što.” Nasmijala se i uštinula ga za stražnjicu. „Da, to je sramota. Čini se da među nama nema kemije.” Nacerio se i podignuo glavu. „Nema kemije? Zato smo digli laboratorij u zrak.” „Kakav lab? Izravnali smo cijelu zgradu.” Uzdahnula je i spustila ruku. „Bože, imaš stvarno dobru stražnjicu, ako smijem primijetiti.” „Smiješ, draga moja, ti također.” Nasmiješila mu se. „Pogledaj nas.” Poljubio ju je nježno i prisno. „Jesi li gladna? Ja skapavam. Što misliš o malo hladne kineske hrane?” Jeli su za pultom u kuhinji, nabadali valjuške, slatko-ljutu svinjetinu i kung-pao piletinu ravno iz kartonskih posuda. „Zašto jedeš na taj način?” „Kakav?” ,,U mikroskopskim zalogajima.”

84


„Pa.” Odgrizla je komadić jednog valjuška dok joj je on dopunio čašu s vinom. „Počelo je s peckanjem moje braće, a poslije je postala navika. Kad god bismo dobili neku poslasticu, sladoled ili kolač, oni bi ga smazali u dva zalogaja. Izluđivalo ih je kad bi vidjeli da je meni ostalo još malo. Pa sam počela jesti još polaganije kako bi mi ostalo još više i kako bi oni bili još ljući. No, u svakom slučaju, na taj način pojedem manje i više uživam u hrani.” „Kladim se.” Jack je namjerno gurnuo veliki zalogaj u usta. „Znaš, tvoja je obitelj dio tvoje privlačnosti.” „Je li?” „Tvoja je obitelj dio tvoje privlačnosti jer, hoću reći, oni su... sjajni”, izjavio je u pomanjkanju boljeg objašnjenja. „Sjajni su.” „Imam sreće. Od nas četiri — zapravo šest, uključujući tebe i Dela — ja jedina imam cijelu obitelj. Brownovi su bili nevjerojatni. Ti ih nisi toliko dobro poznavao, ali kad sam bila mala, provodila sam ovdje gotovo isto toliko vremena koliko i kod svoje kuće. I bili su divni. Svima nama bilo je strašno kad su poginuli.” „Del je bio razoren. I meni su bili jako dragi. Zabavni, zanimljivi ljudi. Privlačili su druge oko sebe. Izgubiti roditelje tako iznenada, neočekivano, to mora biti najgore. Razvod je težak za djecu, ali...” „Teško je. Napose za Mac. Prvi put kad smo još bile male, onda za nekoliko godina ponovno. I još jedanput kad je bila u srednjoj školi. Za Laurel je došlo iznenada. Bila je tinejdžerica i odjedanput je saznala da se njezini roditelji razvode. Rijetko ih viđa. Sigurno ni tebi nije bilo lako.” „Bilo je gadno, ali moglo je biti i gore.” Slegnuo je ramenima. Nije volio misliti o tome. Zašto misliti o nečemu što je bolno i ne može se promijeniti? „Oba moja roditelja nastojala su izbjeći rat potezanja oko mene i uspjeli su se rastati na civiliziran način. Na kraju su čak uspjeli uspostaviti prijateljske odnose.” „Oni su oboje dragi ljudi i oboje te vole. To je ipak razlika.” „Ide nam.” A on je naučio da ide nam katkad mora biti dovoljno. „Moja majka ima drugu obitelj, otac isto tako.” Glas mu je bio ravnodušan, iako se nikada nije pomirio s lakoćom s kojom su otišli svatko svojim putem i zasnovali odvojene živote. „Odnosi su nam se popravili kad sam otišao na fakultet. I još više kad sam se odlučio preseliti ovamo.” Promatrao ju je dok je pijuckao vino. ,,S druge strane, tvoja je obitelj kao jedna od onih tvojih cvjetnih kugli, sve ruže isprepletene zajedno u čvrstu strukturu.” Zastao je razmišljajući. „Hoćeš li im reći za nas?” Trepnula je. „Ah. Ne znam. Ako me budu pitali, ali ne znam zašto bi to netko od njih napravio.” „Moglo bi biti čupavo.” „Sviđaš im se. A oni znaju da mi seks nije nepoznanica. Mogli bi biti iznenađeni. Mislim, ja sam iznenađena. Ali sumnjam da bi itko imao problem s tim.” „Dobro. To je dobro.” „Djevojke su prihvatile.” „Djevojke?” Oči su mu se raširile. „Rekla si ostalima da ćemo spavati zajedno?” „Mi smo djevojke, Jack”, suho je rekla.

85


,,Točno. „Osim toga, mislila sam da ste ti i Mac imali nešto zajedno.” ,,Vau.” „Pa, mislila sam to i morala sam razgovarati s njom, zbog pravila, a do vremena kad smo to razjasnile, svi su već znali da razmišljam o tebi i seksu u istoj rečenici.” „Nikada nisam spavao s Mac.” „Sada to znam. A znam i da si se ljubio s Parker.” „To je bilo davno. I nije bilo stvarno... Dobro, bilo je, ali nije uspjelo.” Iskopao je još malo svinjetine. „Osim toga, poljubio si i gospođu G. Ti muška droljo.” ,,E sad, tu je već moglo biti nečega. Ali mislim da si nismo dali dovoljno vremena.” Nakesila mu se i zagrabila malo piletine. „Što Del misli o tome?” „O poljupcu s gospođom Grady?” „Ne. O tebi i meni. O ovome.” ,,Ne znam. Mi nismo djevojke.” Zastala je s čašom na pola puta do usana. „Nisi mu to spomenuo? On je tvoj najbolji prijatelj.” „Moj najbolji prijatelj ubio bi boga u meni samo kad bih te dotaknuo, a kamoli za ono što se upravo dogodilo gore na katu.” „On je, također, upoznat s činjenicom da sam već velika i znam što je to seks.” „Nisam siguran u to. On to stavlja u neku drugu dimenziju. Emma iz druge dimenzije ima momke, zna što je to seks.” Jack je zatresao glavom. ,,Ova Emma, baš i ne.” „Ako budemo spavali zajedno, ja to ne kanim tretirati kao neku protuzakonitu aferu. Bolje mu reci nešto prije nego što sam dozna. Jer, ako mu ne kažeš, a on dozna, sigurno će te prebiti.” „Smislit ću već neki način. Ima još jedna stvar, kad smo već na toj temi. Kad smo zajedno, ovako, želio bih da nismo istodobno u vezi i s nekim drugim. Je li to problem?” „Krvna zakletva ili da zakvačimo prste?” Kad se nasmijao, otpila je još malo vina. „Kad spavam s nekim čovjekom, ne viđam se s drugim muškarcima. To nije samo ružno i protiv mojih principa nego je i prevelika gnjavaža.” „Dobro. Znači, ti i ja.” „Ti i ja”, ponovila je. „Moram biti na gradilištu u sedam.” I evo stiže, pomislila je. Sutra moram rano ustati, dušo. Bilo je sjajno. Nazvat ću te. „Imaš kakvu primjedbu ako ostanem ovdje jer tako i tako moram ustati oko pet sati?” Usne su joj se razvukle u osmijeh. „Nemam, baš nikakvu.” Kad su konačno kliznuli u krevet, Jack je ustanovio da je Emma žena koja se voli ugnijezditi. Od one vrste koja uroni pod pokrivače i omota se oko tebe. On je uglavnom bio čovjek koji voli svoj prostor. Prostor štiti čovjeka od toga da se ne zaplete — doslovno i na svaki drugi način. Ali u ovom trenutku, to mu nije smetalo. Zaspala je kao kamen bačen u vodu. Budna i pokretna u jednom trenutku, potonula u

86


drugom. On je prije sna uvijek malo lutao. Dok bi mu se tijelo polagano prepuštalo snu, u glavi bi mu se vrtjeli događaji prethodnog dana i razmišljao bi o poslovima koji su pred njim. I tako je otplutao, s Emmom koja se ugnijezdila u udubini njegova ramena, prebacila mu ruku preko struka i omotala nogu između njegovih. Probudio se šest sati poslije, na pisak budilice iz telefona, u gotovo istom položaju. A dok se budio uz miris njezine kose, Emma je bila njegova prva svjesna misao. Pokušao se izvući iz kreveta, a da je ne probudi, ali ona se samo privinula još čvršće uz njega. Pokušao ju je nježno odgurnuti, iako mu je tijelo živahno odgovorilo na njezin dodir. „Hmmm?” promrmljala je u polusnu. „Oprosti. Moram ići.” „Sati je, koliko?” „Prošlo je pet.” Uzdahnula je pa malo podignula glavu da ga okrzne usnama. „Ja imam još sat vremena. Šteta što moraš ići.” Uspio se pomaknuti u stranu i sad su se gledali licem u lice, a Emma je lijeno kružila prstima po njegovim leđima. ,,U ovom trenutku postoje dvije vrlo pogodne stvari.” ,,A to su?” „Kad si sam sebi šef, ne moraš se brinuti hoćeš li dobiti otkaz ako zakasniš. A druga stvar, još bolja, imam običaj nositi rezervnu radnu odjeću u prtljažniku. Ako odavde krenem ravno na posao, i meni ostaje još gotovo sat vremena.” „Zgodno. Jesi li za kavu?” „I za to”, rekao je i prevrnuo se preko nje.

87


DESET

Dok je Tiffany radila na košarama, Emma je dovršila svoj treći ručno vezani buket. Voljela je kombinaciju dekorativnih tulipana s ranunkulama i hortenzijama. Pričvršćivanje žice vrijeđalo joj je izranjavane prste, ali bila je u pravu kad je to predložila. Kao što je bila u pravu za svilene vrpce protkane biserima koje su povezivale strukturu buketa. Čak i s njezinim iskustvom i vještinom, za slaganje takvog buketa sa svim preciznim detaljima trebalo je gotovo sat vremena. Zar nije sretna okolnost što je uživala u svakom trenutku rada? Ne postoji bolji posao na svijetu, bar što se nje ticalo. I upravo sada, kad je započela mukotrpno slaganje sljedećeg buketa, s Tiffany koja je tiho radila na drugom kraju pulta, i s glazbom i mirisom cvijeća u zraku, smatrala je sebe najsretnijom ženom na svijetu. Okretala je buket u ruci, dodavala tulipane različitih dužina, umetala ranunkule, pažljivo dodavala sićušne perlice i s užitkom postupno oblikovala formu koju je željela dobiti, a vrijeme je jednostavno proletjelo. ���Želiš li da počnem raditi na aranžmanu za stol?” „Hmm?” Emma je podignula glavu. ,,Oh. Oprosti, bila sam na drugom planetu. Što si rekla?” „Ovo je stvarno lijepo. Toliko različitih tekstura savršeno usklađenih” Dok se divila Emminu radu, Tiffany je otpila malo vode.” Preostao je još jedan nakon ovoga. Ja bih započela, ali nisam tako dobra u ovom načinu rada. Ali mogla bih početi raditi na aranžmanima za stol. Imam popis i nacrte.” „Samo naprijed.” Emma je tankom žicom povezala stapke, odrezala višak malim kliještima. „Tink bi trebala stići za... zapravo već kasni, dakle, stići će uskoro, recimo.” Zamijenila je kliješta vrtlarskim škarama i počela obrezivati stapke. „Ako ti preuzmeš aranžmane za stol, ja ću složiti stojeće bukete.” Emma je omotala žicu svilenom vrpcom, pričvrstila je malim pribadačama s bisernim glavicama. Stavila je buket u posudu, odnijela ga u hladnjaču, oprala ruke, ponovno utrljala Neosporin na bolna mjesta i počela raditi na trećem buketu. Kad se Tink doklatila u radionicu s bocom mineralne vode, Emma je samo podignula obrve. „Kasniš”, preduhitrila ju je Tink. „Bla-bla-bla. Ostat ću dulje ako bude trebalo.” I zijevnula. „Nisam otišla u krevet — na spavanje — sve do tri sata. Taj tip, Jake? Čovjek od čelika na sve dobre načine. Onda ujutro...” Zastala je istresajući zvjezdice iz očiju i nakrivila

88


glavu. „Još nekome se sinoć posrećilo. Jack, točno? Hej, Jake i Jack. Fora.” „Posrećilo mi se i uspjela sam završiti četiri buketa od jutros. Ako želiš zaraditi novac za tu mineralnu vodu, bolje počni raditi.” „Nema problema. Je li toliko dobar koliko je zgodan?” ,,Ne žalim se, zar ne?” „Tko je Jack?” upitala je Tiffany. „Ma znaš ga. Jack sa savršenom stražnjicom i sivim očima.” Tink je prišla umivaoniku i oprala ruke. ,,Taj Jack?” Tiffany se zablenula sa škarama u zraku. ,,Vau. A gdje sam ja bila?” „To je još uvijek novost dana, nisi ništa propustila. Hoće li biti repriza?” upitala je Tink. „Rad”, promrmljala je Emma. „Mi ovdje radimo.” „Vraća se po još”, zaključila je Tink. „Lijep buket”, dodala je. „Tulipani izgledaju kao da su došli s planeta Zort, ali na romantičan način. Što radim prvo?” „Stojeće aranžmane za terasu. Trebaju ti...” „Hortenzije, tulipani, ranunkule”, rekla je Tink i razmaknula ostatke cvijeća i lišća sa stola, a Emma se prisjetila zašto je uvijek iznova poziva.” U pet sati otpustila je Tiffany i ostavila Tink s njezinim čarolijama pa uzela mali predah da odmori ruke i razbistri glavu. Izišla je iz radionice i krenula prema ateljeu. Mac je upravo izlazila s fotografskom torbom na ramenu i limenkom Cole u ruci. „Proba u pet i trideset”, doviknula joj je Emma. „Upravo krećem tamo”, Mac je skrenula prema Emmi. „Možeš reći mladenki da će cvijeće biti spektakularno, ako ja to smijem reći.” Susrele su se na pola puta i Emma je protegnula leda. „Dug dan, a još duži slijedi za njim.” „Čula sam glasine da gospođa G. sprema lazanje. Veliku dozu lazanja. Carter i ja se kanimo upropastiti.” „Stižem i ja. Zapravo, pomisao na lazanje me inspirira. Tink završava svoj dio. Ja ću pomoći tebi i Parker tijekom probe, priuštit ću si večeru i onda ću odraditi još sat ili dva navečer.” „Dobar plan.” Emma je spustila pogled na svoju radnu odjeću. „Koliko je ovo loše?” Mac ju je kritički promotrila. Izgledaš kao žena koja je imala dug dan. Mladenka će biti oduševljena tobom.” „Nadam se. Ne da mi se sada presvlačiti, pa opet poslije kad nastavim raditi.” Podvukla je ruku pod prijateljičinu i zajedno su krenule prema kući. „Znaš o čemu sam razmišlja danas dok sam radila? Ja sam najsretnija žena na svijetu.” „Jack je bio toliko dobar?” Emma je frknula od smijeha i udarila Mac bokom. „Da, ali ne samo zbog toga. Umorna sam, ruke me bole, sva sam slomljena, ali provela sam cijeli dan radeći ono što volim. Jutros su isporučili cvijeće za darivanje djeteta, sjećaš se, ono na vanjskoj lokaciji? Klijentica me odmah nazvala i zasula komplimentima i divljenjem. Uzdahnula je i podignula lice prema suncu. „Imamo tako divan posao.” „Ovo je upravo ono što volim kod tebe. Ti možeš zaboraviti ili ignorirati sve mladenke-

89


monstrume, sve poludjele majke, pijane kumove, zajedljive djeveruše i sjećati se samo lijepih situacija.” „Pa, uglavnom su lijepe.” „Jesu. Usprkos noćnoj mori od snimanja koje sam imala danas. Sretni zaručnici su se žestoko posvadili još prije prvog snimka. Sve mi zvoni u ušima.” „Mrzim kad se to dogodi.” „Bilo je grozno. Vrištanje, suze, istrčavanje iz kuće, lupanje vratima, ulijetanje natrag. Optužbe, prijetnje, ultimatumi. Još suza, ispričavanje, razmazana šminka, sram i golema neugodnost. Upropastili su mi dan uzduž i poprijeko. Uz to, zbog crvenih očiju, morali smo sve odgoditi i prebaciti na drugi dan.” „Ipak, drama da je zanimljivost igri. A, s druge strane, imamo ovo.” Emma je mahnula rukom prema ulazu u kuću gdje je budući mladoženja zavrtio svoju dragu u zraku i poljubio je. „Sranje. Poranili su. Nemojte stati, nemojte stati”, promrmljala je Mac, gurnula limenku Emmi u ruku i iščupala fotoaparat iz torbe. „Nestrpljivi su da krenu u novi život”, tiho je rekla Emma. „I sretni su.” „Uz to, prilično zgodni i dragi”, dodala je Mac dokje zumirala i hvatala taj spontani trenutak. ,,A govoreći o zgodnima, pogledaj tko je upravo stigao.” ,,Oh.” Ugledavši Jackov auto, Emma je instinktivno popravila kosu. „Vidio te i u puno lošijem izdanju.” „Baš ti hvala. Oboje imamo natrpan dan i nisam mislila da...” Izgleda tako dobro, pomislila je. U platnenim hlačama i izglačanoj košulji s tankim prugama, što znači da je imao sastanak u uredu, a ne na gradilištu. Ležeran korak, uredna kosa, malo razbarušena od vjetra, brzi ubojiti osmijeh i sve zajedno... mljac. „Stražnjica mi izgleda debelo u ovim hlačama”, prošištala je. „Nije toliko važno dok radim, ali...” „Ne izgleda debelo u tim hlačama. Rekla bih ti. Ona crvena trenirka s odrezanim nogavicama? U njoj ti stražnjica izgleda debelo.” „Podsjeti me da je spalim.” Emma se nasmiješila Jacku koji im je prilazio preko livade. „Dame.” „Gospodine”, odgovorila je Mac na isti način. „Moram na posao. Vidimo se poslije.” Šmugnula je prema kući. „Proba”, objasnila je Emma. „I ti moraš biti prisutna?” „Samo kao podrška. Jesi li gotov za danas?” „Aha. Morao sam navratiti klijentu nedaleko odavde pa sam... Jesam li došao u pogrešno vrijeme?” „Ne. Ne.” Emma je smeteno popravila kosu. Ponovno. „Upravo sam uzela stanku i krenula na probu u slučaju da me zatrebaju.” Jack je gurnuo ruke u džepove. „Malo smo nespretni, je li?” „Bože. Da. Jesmo. Prestanimo s tim, odmah.” Podignula se na prste i čvrsto ga poljubila. „Drago mi je što si navratio. U radionici sam od osam i trebao mi je predah. Gospođa G.

90


priprema lazanje. Želiš li nam se pridružiti?” „O, da.” „Onda pođi do nje, šarmiraj je, popij pivo i vidjet ćemo se tamo kad proba završi.” „Odlično.” Primio ju je za bradu, sagnuo se i poljubio. „Mirišeš kao tvoj posao. Lijepo. Vidimo se poslije.” Krenuli su svatko na svoju stranu, a Emma nije mogla ugasiti široki osmijeh koji joj je obasjao lice. Ušla je u kuhinju prožetu zamamnim, bogatim mirisom hrane i glasnim smijehom. Ta kombinacija još više je potaknula njezino ionako veselo raspoloženje. Čula je kako Jack završava priču o nekom događaju s posla. „Onda kad je shvatila, trepne očima i kaže: ‘Oh, pa zar ne možete samo pomaknuti vrata’?” „Ma nije valjda.” „Zar bih ti ja lagao?” „Svaki dan i dva puta u nedjelju. I onda, hoćeš li pomaknuti vrata?” „Da, a to će je stajati otprilike dvostruko skuplje od tog ormara u koji se zaljubila. Ali klijent je kralj.” Otpio je malo piva i pogled mu je skrenuo prema Emmi koja je upravo ušla unutra. „Kako je prošlo?” „Lako i zabavno, što je uvijek dobar znak. Uzdaju se u sreću da će prognozirana kiša pasti tek kasno navečer i neće postavljati šator. Dakle, prekrižit ćemo prste i nadati se.” Kao da je u svojoj vlastitoj kući, izvadila je vinsku čašu iz ormarića. „Otišli su na probnu večeru. Ali mislim da mi ovdje imamo bolju priču.” Ponjušila je zrak. „Ovo miriše božanstveno, gospođo G.” „Stol je serviran”, rekla je gospođa G. i promiješala salatu. „Jest ćete u blagovaonici kao civilizirani ljudi.” „Parker i Mac samo što nisu stigle. Ali nisam vidjela Laurel.” „Prtlja nešto u svojoj kuhinji i dobro zna u koje vrijeme serviram večeru.” „Idem je podsjetiti.” „Dobro. A ti Jack, kad si već utorbario večeru, budi od koristi i odnesi salatu na stol.” „Da, gospođo. Hej, Cartere, kako je?” „Zdravo, Jack. Dobra večer, gospođo G. Djevojke stižu odmah za mnom.” Strogo ga je pogledala. „Jesi li danas naučio djecu ičemu korisnom?” „Nadam se.” „Jesi li oprao ruke?” „Jesam, gospođo.” „Onda ponesi ovo vino i sjedni za stol. I bez čupkanja dok svi ne budu na broju.” Večerali su u obiteljskoj blagovaonici. Zakon gospođe G. bio je na snazi i svi mobiteli bili su isključeni, a Parker je ostavila svoj BlackBerry u kuhinji. „Navratila je tetka nedjeljne mladenke”, započela je Parker. „Donijela je hupu5 koju je tek 5

Hupa — baldahin ili nebnica, tkanina raširena na četiri prečke pod kojim što je židovski mladenci tijekom obreda vjenčanja; simbolizira dom koji će mladi par

91


sinoć dovršila, to je pravo remek-djelo. Spremit ću je gore da se ne ošteti. Emma, ti bi je mogla poslije pogledati u slučaju da poželiš dodati neki cvjetni ukras. Cartere, ti predaješ starijem sinu njezine šurjakinje, Davidu Cohenu.” „David? Bistar dječak koji se trenutačno koristi svom svojom kreativnošću za miniranje nastave. Prošli tjedan pročitao je svoj referat o O miševima i ljudima u stilu vodviljskog komičara.” „Kakav je bio?” upitala je Mac. „Ne znam što bi Steinbeck mislio o tome, ali ja sam mu dao peticu.” „To je tako tužna knjiga. Zašto u školi moramo čitati toliko mnogo tužnih knjiga?” pitala se Emma. „Mi u prvom razredu sada radimo Princezu nevjestu6.” „Zašto ja nisam imala takve učitelje kao što si ti? Ja volim sretne knjige i sretne svršetke. A vidi tebe, sa svojom vlastitom Zlaticom. Mac je zakolutala očima. „Da to sam ja. Prava Zlatica. Ali sutrašnje vjenčanje uistinu malo nalikuje na bajku. S tim mnoštvom svijeća i bijelog cvijeća.” „Tink se žali da će dobiti snježno sljepilo. Ali prekrasno je. Još nekoliko sati noćas i gotovo. Toliko slaganja i povezivanja žicom. Bilo je stvarno naporno. Uz ovo.” Podignula je ruku s novim ogrebotinama i ranicama. „Jao.” „Nikada ne bih pomislio da je cvjećarstvo opasan posao.” Jack je uzeo njezinu ruku i proučavao je. ,,A ti imaš ratne ožiljke”, rekao je i poljubio joj prste. Nastala je duga tišina s nesigurnim pogledima oko stola. „Prestanite”, naredio je s poluosmijehom. „Morao si to očekivati.” Laurel je nabola komad salate i još uvijek ih promatrala. „Mi smo sada u procesu prilagodbe. Mislim da bi je trebao za ozbiljno poljubiti, ovdje, sada, Tako ćemo moći vizualizirati stvar i lakše ćemo se priviknuti.” „Čekaj! Čekaj” Mac je zamahala rukom. „Čekaj da izvadim aparat.” „Dodaj mi lazanje”, rekao je Jack. Parker se naslonila u stolici i pijuckala vino. „Po svemu što znamo, ovo dvoje se možda samo šale na naš račun. Pretvaraju se da su u vezi, a onda nam se smiju iza leda kad nasjednemo.” „Oooh”, promrmljala je Mac. „Dobra si.” „Aha”, složila se Parker. ,,S druge strane, kad bi to bila istina, oni se ne bi libili malo javnog pokazivanja ljubavi, i to među prijateljima. Nijedno od njih dvoje nije stidljivo.” Slegnula je ramenima dok joj je prepredeni osmijeh razvukao usne. „I zato sam ja sklonija vjerovati da je riječ o šali.” „Poljubi djevojku”, savjetovala mu je gospođa Grady. „Inače ti ova banda neće dati mira.” „Ni lazanje”, presudila je Laurel. „Poljubac!” Pljesnula je rukama. „Poljubac.” Mac je prihvatila skandiranje. Gurnula je Cartera laktom pozivajući ga da im se pridruži, ali on se samo nasmijao i stresao glavom.

zajednički izgraditi. 6 Princeza nevjesta (The Priticess Bride) - roman Williama Goldmana iz 1973. godine u kojem se miješaju elementi komedije, avanture, ljubavne priče i fantastike.

92


Jack se predao, privukao Emmu k sebi i poljubio je uz razdragano klicanje i pljesak svih za stolom. „Izgleda da je netko priredio zabavu i zaboravio me pozvati.” Žamor je zamro i svi su se okrenuli prema vratima, i Delu. On je zurio u Jacka i samo podignuo ruku kad se Parker počela podizati iz stolice. „Što se, kog vraga ovdje događa?” „Večeramo”, rekla je Laurel ravnim, uljudnim glasom. „Ako nam se želiš pridružiti, uzmi tanjur.” „Ne, hvala”, odgovorio je podjednako hladno. „Parker, moram porazgovarati s tobom o nekim pravnim pitanjima. Riješit ćemo to nekom drugom prilikom jer ste sada usred nečega što se mene očito ne tiče.” „Del...” „Ti i ja.” Prekinuo je sestru i dalje ne skidajući pogled s Jacka. „Mi ćemo također poslije razgovarati.” Okrenuo se i krutim korakom napustio prostoriju, a Parker je polagano izdahnula zrak. „Nisi mu rekao.” „Još sam smišljao kako ću... Ne, nisam mu rekao. Moram to raščistiti”, rekao je Emmi. „Idem i ja s tobom. Ja ću...” „Ne, bolje nemoj. Možda će potrajati dok to ne riješimo. Nazvat ću te sutra.” Odgurnuo se od stola. „Žao mi je.” Otišao je, a Emma je izdržala na mjestu jedva deset sekundi. „Moram bar pokušati.” Skočila je na noge i izjurila za Jackom. „Izgledao je prilično uzrujano.” „Naravno da je uzrujan. Njegova je savršena ravnoteža poljuljana.” Laurel je slegnula ramenima kad ju je Parker presjekla pogledom. „To je jedan dio. A drugi dio, to što mu Jack nije rekao, to je još gore. Ima pravo biti bijesan.” „Mogao bih ja poći za njima”, predložio je Carter. „Kao posrednik.” „Posrednici obično dobiju po zubima, s obiju strana.” Nasmiješio se bez humora. „Ne bi bilo prvi put.” „Ne, pustimo ih neka to sami samelju i riješe.” Parker je ponovno uzdahnula. Tako rade prijatelji.” Zbog Emmine brige Jack je izgubio dobrih deset minuta i nije uspio uhvatiti Dela na imanju. Ali znao je kamo je otišao. Kući, gdje može režati, gunđati i frktati u privatnosti. Pokucao je navrata i nije sumnjao da će Del otvoriti vrata. Jack je, među ostalim, imao ključ, a obojica su znala da će ga upotrijebiti ako bude potrebno. Ali još više od toga, Delaney Brown nije čovjek koji izbjegava sukobe. Kad je Del iščupao vrata i širom ih otvorio, Jack ga je pogledao u oči. „Zamahni prema meni i ja ću ti vratiti. Pustit ćemo krv i nećemo ništa riješiti.” „Jebi se, Jack.” „Dobro, ali jebi se i ti, Del, jer si takav seronja zbog... Zateturao je od udarca u lice — nije ga očekivao — i odmah uzvratio. I ostali su tako stajati na vratima, oba krvavih usana.

93


Jack je obrisao lice nadlanicom. „Želiš li da premlatimo jedan drugoga vani ili unutra?” „Želim znati što si kog vraga radio s rukama na Emmi?” „Želiš li to čuti unutra ili vani?” Del se samo okrenuo i otišao u dnevnu sobu po pivo. „Koliko dugo joj se upucavaš?” „Nisam joj se upucavao. Ako je išta takvoga bilo, oboje smo se upucavali jedno drugomu. Za Boga miloga, Del, ona je odrasla žena, sama donosi odluke. Nije da sam zasukao brk i ukrao joj nevinost.” „Pazi se”, upozorio ga je Del, a bijes u njegovim očima postao je ubojički. „Spavao si s njom?” „Vratimo se na početak.” Ovo nije dobro počelo, Cooke, pomislio je. Loša odskočna daska. „Samo se vratimo na početak.” „Da ili ne?” „Da, prokletstvo. Spavao sam s njom, ona je spavala sa mnom. Spavali smo jedno s drugim.” Nešto ubojičko sijevnulo je u Delovim očima. „Trebao bih te prebiti namrtvo.” „Možeš pokušati. Obojica ćemo završiti na hitnoj, a, kad izađem, i dalje ću spavati s Emmom.” Nešto podjednako smrtonosno zasjalo je iz Jackovih očiju. „To se tebe jebeno ne tiče.” „Vraga.” Jack je znao da je s njegove strane bilo više pogrešnih koraka pa je kimnuo glavom. „Dobro, u ovim okolnostima, tiče se i tebe. Ali nemaš prava govoriti ikomu od nas s kim ćemo biti.” „Koliko dugo?” „Jednostavno se dogodilo. Počelo je nekako samo od sebe, pretpostavljam, u posljednja dva tjedna.” „Dva tjedna.” Del je ispljunuo riječi. „I nisi mi ništa rekao, ni spomenuo.” „Ne, nisam, uglavnom zato što sam želio izbjeći šaku u lice.” Jack je nervozno povukao vrata hladnjaka i izvukao pivo. „Znao sam da ti se neće dopasti, a nisam znao kako bih ti objasnio.” „Ali očito nisi imao problema objasniti to svima drugima.” „Ne, ali, s druge strane, oni nisu kanili zakopati šaku u moje lice zato što spavam s prekrasnom, zanimljivom i voljnom ženom.” „Ona nije bilo koja žena. Ona je Emma.” „Znam to.” Frustracija se počela probijati preko srdžbe. „Znam tko je ona, i znam što ti osjećaš prema njoj. Prema svima njima. Zato sam držao ruke podalje sve do... nedavno”, završio je i prislonio hladnu bocu na bolnu čeljust. „Uvijek sam bio zagrijan za nju, ali sam to potiskivao. Zato što se to tebi ne bi dopalo, Del. Ti si moj najbolji prijatelj.” „Bio si zagrijan za mnogo žena.” „To je istina”, odgovorio je ravnim glasom. „Emma nije tip žene s kojom ćeš se poigravati dok nešto novo ne iskrsne na obzoru. Ona je žena kojoj daješ obećanje, s kojom planiraš život.” ,,Za Boga miloga, Del tek se privikavam na...” On nije planirao, ni davao obećanja —

94


nikada. Planovi se mijenjaju, zar ne? Obećanja se krše. Labava priča najpoštenija je priča. „Proveli smo zajedno jednu noć. Još uvijek nastojimo razlučiti o čemu je riječ. I daj mi malo kredita. S koliko god žena sam bio, znaš li ijednu kojoj sam lagao ili sam se ponašao prema njoj nedolično i bez poštovanja?” „April Westfod.” „Isuse, Del, bili smo na prvoj godini, a ona me proganjala. To je bila luđakinja. Pokušala nam je provaliti u kuću. Ogulila mi je automobil ključem. Ogulila je i tvoj auto.” Del je malo pošutio, otpio gutljaj piva. „Dobro, imaš pravo za nju. Ali Emma je drukčija. Drukčija je.” „Taj mali kredit, Del? Znam da je drukčija. Zar misliš da mi nije stalo do nje? Da je to samo seks?” Nije mogao stajati na mjestu pa je koračao od šanka do zida i natrag. Obeshrabrivala ga je dubina osjećaja. Sve u njemu bilo je dovoljno zapleteno i bez najboljeg prijatelja koji mu govori o obećanjima i o tome koliko je Emma drukčija. „Uvijek sam volio Emmu. Sve njih. Ti to dobro znaš. Ti to prokleto dobro znaš.” „Jesi li spavao i s ostalima, također?” Jack je povukao veliki gutljaj, i pomislio, kvragu sa svim. „Poljubio sam tvoju drugu sestru. Parker, budući da sada misliš o svima njima kao o sestrama. Još tamo na fakultetu, nakon neke zabave.” „Nabacivao si se Parker?” Sada to nije bio bijes već čisti šok koji je zračio iz njega. „Znam li uopće tko si ti?” „Nisam joj se nabacivao. Poljubili smo se. Činilo se normalnim u to vrijeme. Ali kako sam imao osjećaj da sam poljubio vlastitu sestru, a kod nje je reakcija bila ista, nasmijali smo se odsrca i to je bilo to.” „Jesi li nakon toga pokušao s Mac? Laurel?” Jackove oči postale su tvrde i užarene; prsti su ga svrbjeli da se ponovno stegnu u šaku. „O da, išao sam po redu. Takav sam ja. Idem od žene do žene kao da su vrećice čipsa i isprljam ulice s onim što je ostalo od njih. Za kakvu jebenu ništariju me ti držiš?” ,,U ovom trenutku, nisam siguran. Trebao si mi reći da razmišljaš o Emmi na taj način.” „O da, mogu to zamisliti. ‘Hej, Del, baš nešto razmišljam o seksu s Emmom. Što ti misliš o tome?’” Sada to više nije bio bijes na Delovu licu. Ni šok. Bio je to led, a u Jackovu umu to je bilo još gore, puno gore. „Pokušajmo na ovaj način. Kako bi se osjećao da si ti večeras naišao na onaj prizor. Pokušaj to zamisliti, Jack.” „Bio bih bijesan. Osjetio bih se izdano. Želiš reći da sam zajebao? Zajebao sam. Ali kako god pogledam na to, uvijek završi na ovaj način. Misliš da ne znam kako je to za tebe? Pozicija koju si preuzeo kad su vam umrli roditelji? I što ti sve one znače? Svaka od njih. Ja sam prošao s tobom kroz to, Del.” „To nema nikakve veze s...” „Itekako ima. Del.” Jack je zastao pa progovorio mirnijim glasom. „Znam da nije važno što Emma ima svoju obitelj. Ona je tvoja.” Malo se leda istopilo. „Zapamti to. I zapamti ovo. Ako joj naneseš bol, ja ću je nanijeti

95


tebi.” „To je pošteno. Jesmo li opet prijatelji?” „Ne još.” „Javi mi kad to bude.” Jack je spustio svoje napola popijeno pivo i otišao. Nemajući izbora, Emma se bacila na posao i završila bukete za petak. A sutradan je već od rana jutra počela raditi na aranžmanima za druge svečanosti predviđene za vikend. Kasno poslije podne počela je vaditi pripremljene bukete iz hladnjače i utovarivati ih u kombi, a njezin tim već je radio na uređivanju terase i kuće. Kad primanje bude u punom jeku, vratit će se u radionicu i završiti ostatak. Neposredno prije mladenkina dolaska ona i Beach napunile su kamene posude na trijemu golemim bijelim hortenzijama. „Raskošno. Savršeno. Idi sad unutra i pomogni Tiffany s predvorjem. Ja ću raditi s Tink odostraga.” Otrčala je proračunavajući preostalo vrijeme i usput provjeravala vaze i aranžmane. Dojurila je na terasu, popela se na ljestve i objesila onu veliku kuglu od bijelih ruža u središte pergole. „Nisam vjerovala da će mi se dopasti.” Tink je raspoređivala stojeće aranžmane. „Bijelo je tako, znaš već, bijelo. Ali ispalo je stvarno zanimljivo, nekako bajkovito. Hej, Jack. Au, tko te to udario?” „Del i ja međusobno smo udarili jedan drugoga. To mi momci radimo svako malo.” „Zaboga.” Ako je očekivao da će se Emma usplahiriti zbog njegove natečene čeljusti, prevario se. S iritacijom u svakom pokretu spustila se niz ljestve i podbočila se. „Zašto muškarci misle da tučnjava može popraviti stvari?” „Zašto žene misle da mogu popraviti stvari čokoladom?” „Tink, moramo postaviti girlande. Od čokolade se bar bolje osjećaš. Od šake u lice ne. I? Je li to izgladilo situaciju?” „Ne sasvim. Ali to je početak.” „Je li on dobro? Skupila je usnice i pogledala u Jacka. Znam da ga je Parker pokušavala nazvati, ali danas je cijeli dan na sudu.” „On je mene udario prvi.” Jack joj je uzeo ljestve iz ruku, premjestio ih kamo je pokazala pa potapšao svoju natečenu usnicu. ,,Au.” Emma je zakolutala očima i lagano ga poljubila. „Sada te ne mogu žaliti, u gužvi sam, ah obećavam da ću poslije naći malo vremena, ako želiš ostati.” „Samo sam navratio. Htio sam te obavijestiti kako stvari stoje i idem dalje. Znam da si zatrpana poslom preko vikenda.” „Jesam, a ti vjerojatno imaš svoga posla.” Osjećat će se kriv, bit će jadan i još pomalo ljutit, pomislila je. Takvo raspoloženje, po njezinu mišljenju, traži prijatelje i obitelj. „Ali... mogao bi ostati ovdje. Ili s Carterom, ili kod mene. Ako želiš. Ja ću se iskrasti kad se svatovi presele u plesnu dvoranu i završiti neke stvari za sutra.” „Mogao bih još malo ostati.”

96


,,U redu.” Zakoračila je unatrag, promotrila pergolu pa provukla ruku ispod Jackove. „Što misliš?” „Nisam znao da na svijetu postoji toliko bijeloga cvijeća. Istodobno elegantno i čarobno.” „Upravo tako.” Okrenula se prema njemu, razbarušila mu kosu i poljubila ga u kut natečene usne. „Moram još provjeriti glavnu dvoranu.” „Pogledat ću može li Carter izići i igrati se sa mnom.” „Vidimo se poslije ako...” „Ako”, složio se i riskirao bol za još jedan ozbiljniji poljubac. „Dobro. Vidimo se poslije, definitivno.” Nasmijala se i otrčala u kuću.

97


JEDANAEST

Kasno navečer, s hladnjačom punom buketa, dekoracija za stol i aranžmana - i sa spoznajom da se sutra mora ustati u šest sati i napraviti još tri kompleta — Emma se jedva dovukla do sobe i srušila se u sofu. „I sutra ćeš uistinu sve to napraviti još jedanput”, rekao je Jack. „Zapravo dva puta.” „Mmm-hmm.” „I još jedanputu nedjelju.” „Uh. U nedjelju ujutro prvo moram dovršiti neke aranžmane, a tek onda krećemo s dekoriranjem. Dva puta, kao što si rekao.” „Pomogao sam vam nekoliko puta, ali nikada nisam pomislio... Svaki vikend? „Tempo se malo uspori tijekom zime.” Ugnijezdila se i izula cipele. „Od početka travnja do kraja lipnja udarna je sezona i još jedan veliki skok u rujnu i listopadu. Ali u osnovi? Da, svaki vikend.” Pogledao sam tvoju hladnjaču dok si radila. Definitivno ti treba još jedna.” „Znam. Kad smo započinjali nitko nije mislio da će posao toliko narasti. Ne, nisam u pravu. Parker je mislila.” Nasmiješila se kad je pomislila na to. „Ja sam samo mislila zarađivati plaću poslom koji volim raditi.” Opuštajući se malo-pomalo, razgibavala je bolne prste. „Nikada nisam ni pomislila da ćemo doći do točke kad ćemo svi zajedno žonglirati s poslovima, klijentima, pomoćnicima. Nevjerojatno.” „Vjerojatno biste mogle uposliti još nekoliko pomoćnika.” „Vjerojatno. Isto je i kod tebe, zar ne?” Jack joj je podignuo stopala, smjestio ih sebi u krilo i počeo ih masirati, a Emmi su se oči sklopile same od sebe. „Sjećam se kad si osnovao tvrtku. Bio si sam. A sada imaš uredsko osoblje, pomoćnike. Kad ne crtaš, obilaziš gradilišta s klijentima. Posao nije samo odrađivanje radnih sati.” Otvorila je oči i susrela njegov pogled. „I svaki put kad zaposliš nekoga — čak i kad je to nužno, prijeko potrebno — čini ti se kao da napuštaš komadić toga.” „Desetak puta sam odlučivao zaposliti Chipa i svaki put bih se predomislio upravo iz tog razloga. Isto je bilo i s Janis, zatim s Michelle. Sada ću zaposliti jednog studenta preko ljeta.” „Odlično. Ali, to nas onda čini srednjom generacijom? Teško je suočiti se s tim.” „On ima dvadeset jednu godinu. Jedva. Osjećao sam se kao starac kada sam ga intervjuirao za posao. U koliko sati počinješ sutra?” Da vidim... Šest, čini mi se. Možda šest i pol.” „Onda ću te pustiti da se naspavaš.” Odsutnim pokretom prelazio joj je rukom preko gležnja. „Okupirana si cijeli vikend. Ako budeš raspoložena, mogli bismo nekamo izići u ponedjeljak.”

98


„Van. Kao tamo van?” Mahnula je rukom po zraku. „Tamo gdje ti donose hranu na stol, mjesta gdje ima zabave?” Nasmiješio se. „Večera i kino, dobro?” „Večera i kino? To zvuči kao cijela kanta dobroga.” „Onda ću ponijeti kantu i pokupit ću te u ponedjeljak, oko sedam?” „Odgovara mi. Stvarno, stvarno mi odgovara. Imam jedno pitanje.” Ustala je i s užitkom se protegnula. „Ostao si ovdje debelo nakon ponoći i sad ideš kući kako bih se ja naspavala?” „Imala si dugačak dan.” Nježno joj je stisnuo gležanj. „Sigurno si umorna.” „Ne toliko”, rekla je, povukla ga za košulju i srušila se natrag na sofu zajedno s njim. U ponedjeljak navečer Laurel je ispratila svoje klijente do vrata. Rujanski mladenci ponijeli su sa sobom kutiju s izborom različitih kolača. Ali znala je da su se odlučili za talijansku tortu s kremom. Jednako kao što je znala da je mladenka sklonija dizajnu Kraljevska fantazija, a mladoženji se više sviđa Sjaj mozaika. Mladenka će pobijediti, u to nije sumnjala, ali bilo je lijepo vidjeti muškarca kojega uistinu zanimaju detalji. Osim toga, nagovorit će mladenku da za komplementarnu, mladoženjinu tortu naruči onu s uzorkom mozaika. I svi pobjeđuju, pomislila je. „Samo mi se javite kad odlučite i ne brinite se ako se predomislite. Ima još dovoljno vremena.” Ugledala je Dela na prilaznoj stazi i zadržala nenarušeno ležerno držanje. Slika uspješnog odvjetnika, pomislila je, u savršeno skrojenu odijelu, sa savršenom torbom za spise i vrhunskim cipelama. „Parker je u uredu”, rekla mu je. „Mislim da je slobodna.” „Dobro.” Ušao je za njom i zatvorio vrata. „Hej”, zazvao ju je kad je krenula uz stube. „Zar ne razgovaraš sa mnom?” Pogledala ga je preko ramena. „Upravo sam razgovarala.” „Jedva. Ja sam ovdje onaj koji bi trebao biti ljutit. Ti se nemaš zašto duriti.” „Ja se durim?” Zastala je i pričekala ga da joj se pridruži na stubama. „Od svoje obitelji i prijatelja ne očekujem laganje i prešućivanje. A kad to naprave...” Ubola ga je prstom snažno u rame i zadržala ga tamo. „Broj jedan, ja nisam znala da ti ne znaš. Nisu znali ni Parker, ni Mac ni Carter. Ni Emma, kad smo već kod toga. To je između tebe i Jacka. Drugo”, nastavila je i ponovno ga ubola kad je zaustio nešto reći. „Ja se slažem s tobom.” „Ako mi daš minutu da... ti se slažeš sa mnom?” „Da. I na tvom mjestu bila bih podjednako povrijeđena i ljutita. Jack ti je trebao reći za svoju vezu s Emmom.” „Pa, dobro. Hvala. Ili oprosti. Što ti je draže.” „Međutim.” „Sranje.”

99


„Međutim”, ponovila je. „Mogao bi se upitati zašto ti tvoj najbolji prijatelj to nije spomenuo. I mogao bi se prisjetiti kako si se ponašao onu večer, kako si nastupio kao uštogljeni glupan i nadurio se.” ,,Čekaj jednu vražju minutu.” „Tako ja to vidim, jednako kao što razumijem - iako se ne slažem - zašto ti Jack nije rekao. Razmahao bi se u svojoj Delaney Brown pozi.” „Što ti to točno znači?” „Ako ne znaš, neće ništa promijeniti ni ako ti kažem.” Uhvatio ju se za ruku i zaustavio u pokretu. „To je izbjegavanje.” „Dobro onda. Delaney Brown ne odobrava. Delaney Brown zna najbolje. Delaney Brown će manipulirati i manevrirati sve dok te ne postavi tamo gdje te želi vidjeti — za tvoje vlastito dobro.” „To je grubo, Laurel.” Uzdahnula je i smekšala se. „Ne, nije. Ne zapravo. Zato što ti u svom srcu uistinu želiš svojim prijateljima i obitelji samo najbolje. I uvijek si tako prokleto siguran u sebe.” „Sad ćeš mi još reći kako je ovo što se zbiva između Jacka i Emme najbolje za svakoga od njih?” „Ne znam.” Podignula je ruke s dlanovima prema van. „Ne pretvaram se da znam. Sve što znam jest da su u ovom trenutku sretni i uživaju jedno u drugome.” „I to ti nije nimalo čudno? Ne čini ti se kao da si se našla u paralelnoj stvarnosti?” Morala se nasmijati. „Ne baš. To je malo...” „To je kao... kao da se iznenada ja počnem tebi nabacivati? Odjedanput sam zaključio, hej, želim spavati s Laurel.” Blagost je nestala; smijeh je zamro. „Ti si takav idiot.” „Što? Što?” pitao je dok je ona odjurila uz stube. „To je paralelna stvarnost”, promrmljao je i polagano se popeo do sestrina ureda. Sjedila je za svojim stolom, gdje je i očekivao da će je zateći, razgovarala je preko mikrofona i radila na računalu. „To je točno. Znala sam da mogu računati na vas. Treba im dvjesto pedeset. Možete ih dostaviti na ovu adresu, a mi ćemo dalje... Da. Mnogo vam hvala. Vama također. Doviđenja.” Skinula je s glave set sa slušalicama. „Upravo sam naručila dvije stotine i pedeset gumenih patkica.” „Jer?” „Jer klijentica želi da plivaju u bazenu na njezinu vjenčanju.” Zavalila se u stolicu, otpila malo vode iz boce i suosjećajno ga pogledala. „Kako si?” „Bio sam bolje, bio sam gore. Laurel se upravo složila s time da je Jack bio šupak jer mi nije rekao, ali to je očito moja pogreška jer sam ja Delaney Brown. Jesam li ja manipulator? Manipuliram ljudima?” Pažljivo ga je promatrala. „Je li to trik pitanje?” „Kvragu.” Tresnuo je torbu na stol i otišao do aparata za kavu. „Znači pitanje je ozbiljno. Da, naravno. Manipuliraš. I ja to radim. Mi rješavamo probleme i dobri smo u pronalaženju rješenja i odgovora. Kad ih pronađemo, činimo sve što možemo

100


kako bismo usmjerili ljude prema tim rješenjima ili odgovorima.” Okrenuo se prema njoj i pažljivo je pogledao. „Manipuliram li tobom, Parks?” „Del, da nisi mnome manipulirao, do neke mjere, u vezi s imanjem i načinom na koji si ga htio održati nakon što su mama i tata umrli, ja ne bih sada naručivala dvije stotine i pedeset gumenih patkica. Ne bih imala posao. Nitko od nas ga ne bi imao.” „Nisam na to mislio.” „Jesi li me ikada gurao da napravim nešto što ne želim - uistinu ne želim — i jesi li me gurao u to zato što je to bila tvoja želja? Ne. Žao mi je što si saznao za Jacka i Emmu na ovaj način. Ali situacija je malo neobična za sve nas. Nitko to nije očekivao. Mislim da ni Jack i Emma to nisu očekivali.” „Ne mogu se priviknuti na to.” Sjeo je i otpio malo kave. „A kad se konačno priviknem, to će već vjerojatno biti gotovo.” „Baš si romantičan.” Slegnuo je ramenima. „Jack nikada nije bio ozbiljan sa ženama. Nije švaler, ne baš, ali nije ni tip za duge veze. On neće namjerno povrijediti Emmu. Nije on takav čovjek. Ali...” „Možda bi trebao imati malo više povjerenja u njih.” Naslonila se i ljuljala u stolici. „Mislim da se stvari događaju među ljudima s razlogom. Inače ne bih mogla svaki dan raditi ovo što radim. Katkad se veze održe, kadšto ne, ali uvijek postaji razlog.” „Pokušavaš reći, između redaka, da prestanem biti ukočeni dripac i budem samo prijatelj.” „Da” nasmiješila mu se. „To je moj odgovor, moje rješenje i moj način manipuliranja. Kako mi ide?” „Prilično dobro. Mislim da ću poslije navratiti do Emme.” „To bi bilo lijepo.” „Prvo riješimo ove papire”, rekao je i otvorio torbu. Dvadeset minuta poslije zakucao je na Emmina vrata i ušao u kuću. „Em?” Čuo je glazbu - njezinu radnu glazbu, harfe i flaute — i krenuo straga u radionicu. Sjedila je za pultom i aranžirala male ružičaste pupoljke u bijeloj košari.” „Em.” Poskočila je i okrenula se oko osi. „Preplašio si me. Nisam te čula.” „Omeo sam te.” „Ne, samo započinjem neke aranžmane za darivanje djeteta. To će biti tek za nekoliko dana.” Ustala je. „Del. Koliko si ljutit na mene?” „Nula. Manje od nule.” Posramio se što je to uopće pomislila. „Što se tiče Jacka, tu sam na sedmici, a to je napredak.” „Moram napomenuti jednu stvar. Kad je Jack spavao sa mnom, ja sam istodobno spavala s njim.” „Možda bismo mogli pronaći neku šifru za to, neku zamjensku riječ. Kao, ti i Jack ste pisali roman ili ste radili u laboratoriju.” „Jesi li ljutit zato što radimo u laboratoriju ili zato što ti nismo rekli?” „On mi nije rekao. Ali sve je pomiješano. Pokušavam izići na kraj s laboratorijem i ljutit sam jer mi nije rekao da ti i on... „Slažemo epruvete? Ispisujemo naljepnice za Petrijeve zdjelice? Namrštio se i gurnuo ruke

101


u džepove. „Ipak mi se ne sviđa ta šifra. Samo želim da ti bude dobro, da budeš sretna.” „Dobro sam. Sretna sam. Iako znam da ste se vas dvojica potukli zbog toga. Zapravo možda sam zbog toga još sretnija. Uvijek je laskavo kad se momci potuku zbog tebe.” „To je bilo impulzivno i glupo.” Prišla mu je, obuhvatila mu lice dlanovima i nježno ga poljubila. „Pokušaj to ne ponoviti. Riječ je o moja dva najdraža lica. Dođi, sjednimo na trijem, popit ćemo limunadu i bit ćemo prijatelji.” Dok su oni razgovarali na Emminu trijemu, Jack je sjeo za stol u Macinu ateljeu i razmotao planove za adaptaciju. „To je isti nacrt koji sam ti već poslao e-mailom, ali s više detalja i nekoliko manjih promjena koje si tražila.” „Gledaj, Cartere! Dobio si svoju sobu.” „Ja sam se nekako nadao da ćemo ipak još neko vrijeme dijeliti onu staru.” Mac se nasmijala i nagnula nad nacrt. „Pogledaj samo moju novu sobu za presvlačenje. I, Bože, volim ovaj trijem. Jesi li za pivo,Jack?” „Ne, hvala. Imaš li nešto bez alkohola?” „Naravno. Dijetalnu.” „Sranje. Voda.” Mac je otišla u kuhinju, a Jack je nastavio objašnjavati detalje Carteru. ,,U ove ugrađene ormare stat će dovoljno polica za knjige. Dolje u pretincima možeš držati dokumente, mape, pribor ili što ti već treba.” „Što je ovo? Kamin?” „Jedna od Macinih želja. Svaki profesor vrijedan svog doktorata mora imati kamin u radnoj sobi. Tako je rekla. To je mali kamin, na plin. A pružit će i dodatni izvor topline. Carter je pogledao Mac koja se vratila s bocom vode i dva piva. „Napravila si mi kamin.” „Jesam. To mora biti ljubav.” Lagano ga je poljubila i sagnula se da uzme u ruke njihovu tronogu mačku Trijadu. „Mora biti, pomislio je Jack kad je sjela do njih s mačkom u krilu. Dok su raspravljali o detaljima i izboru materijala, pitao se kako je to kad osjećaš takvu povezanost s drugom osobom. Sigurnost. U njihovu umu nema nimalo dvojbe. Osoba koju su izabrali je ona prava. To je osoba s kojom će sagraditi dom, budućnost, možda imati djecu. Dijeliti mačku. „Kako su znali?” Ili bar vjerovali dovoljno da bi riskirali? Za njega je to bio jedan od najvećih životnih misterija. „Kad možemo početi?” upitala je Mac. „Sutra ću podnijeti zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Imaš li već nekog poduzetnika na umu?” „Hm... oni koje smo angažirali za prvotnu adaptaciju paviljona bili su dobri. Jesu li još uvijek na raspolaganju?” „Ja radim s njima. Sutra ću nazvati vlasnika i zatražiti ponudu.” „Ti si prva liga,Jack ” Mac ga je prijateljski udarila po ramenu. „Hoćeš li ostati na večeri?

102


Spremamo tjesteninu. Mogu pozvati i Emmu.” „Hvala, ali večeras izlazimo.” „Ha.” „Stop.” Ali zatresao je glavom i nasmijao se. „Ne mogu si pomoći, sva se raznježim kad pomislim na vas dvoje.” „Idemo nešto na brzinu pojesti i u kino.” ,,Au.” Ponovno se nasmijao. „Gubim se odavde. Vidimo se na večeri pokera, Cartere. Pripremi novčanik.” „Mogao bih ti odmah dati novac i uštedjeti vrijeme.” „Primamljivo, ali zabavnije mi je kad te oderem za stolom. Nabavit ću vam onu ponudu”, dodao je i krenuo prema vratima. „Zadržite ove nacrte, to su kopije.” Čuo je Macin ,,Oh, ne”, trenutak prije nego što je spazio Dela. Zaustavili su se oko dva metra jedan od drugoga. „Čekajte!” zazvala je Mac. „Ako se kanite opet potući, idem po svoj aparat.” „Zaključat ću je unutra”, obećao je Carter. „Hej! Čekajte! Ozbiljna sam”, dovikivala je dok ju je Carter vukao u kuću. Jack je zagurao ruke u džepove. „Ovo je jednostavno jebeno glupo.” „Možda. Vjerojatno.” „Gledaj, udarili smo jedan drugoga, izrekli smo svoje. Popili smo pivo. Prema pravilima, to bi trebao biti kraj.” „Nismo otišli na utakmicu.” Jack je osjetio kako mu dio napetosti u ramenima popušta. To je već nalikovalo na Dela. „Možemo li to obaviti sutra? Večeras imam spoj.” ,,A što je s onim: braća prije kurvi?” Prijateljski smiješak razlio se preko Jackova lica. „Jesi li ti to upravo nazvao Emmu kurvom?” Del je otvorio usta, zatvorio ih i provukao ruku kroz kosu. „Je l' vidiš kakve sad sve komplikacije imamo? Uopće nisam povezao Emmu s Emmom i bio sam zajedljiv.” „Da, znam. Inače bih te morao ponovno udariti. Yankees igraju sutra navečer na svom terenu.” „Ti voziš. „Uh. Nazvat ćemo Carlosa. Ja ću se protegnuti za najam auta, a ti za napojnice i pivo. Hrenovke ćemo platiti popola. „Dogovoreno.” Del ga je zamišljeno pogledao. „Bi li me udario zbog nje?” „Već jesam.” „To nije bilo zbog nje.” U pravu je, pomislio je Jack. „Ne znam.” „Dobar odgovor”, prihvatio je Del. „Vidimo se sutra.” Izlazak na večeru - mali bistro i akcijski film - prošao je odlično i odmah su dogovorili drugi službeni spoj za sljedeći ponedjeljak. Između toga uopće nisu imali vremena koje bi bilo

103


vrijedno spomena, ali bilo je vrućih telefonskih razgovora i nekoliko peckajućih poruka. Emma nije bila sigurna je li njihov sadašnji odnos potekao od seksa ili prijateljstva i pokušavala je pronaći sretnu ravnotežu između tih dviju stvari. Upravo je završavala s odijevanjem za izlazak kad je čula Parker kako je doziva iz prizemlja. „Silazim odmah. Pripremila sam ti buket koji si tražila. Tamo je straga u vazi. Ali ne razumijem zašto moraš ići gledati mladence dok izrađuju darove za svoje svatove.” „Mladenkina je majka htjela da navratim i sve pregledam. Zato ću navratiti i pregledati. Neću se dugo zadržati.” „Otišla bih ja umjesto tebe, ali sam se zadržala s posljednjim klijentima.” Emma je strčala niz stube, zaustavila se i okrenula oko sebe. „Kako izgledam?” „Savršeno. Ništa manje nisam ni očekivala.” Emma se nasmijala. „Podignuta kosa je u redu, ha? Radi? Labavo pričvršćena i spremna da se raspusti.” „Radi. Kao i haljina. Tamnocrveno ti stvarno pristaje. I dopusti mi primjedbu, vježbanje se počelo isplaćivati.” „Da, mrzim taj dio jer sada moram nastaviti. Svileni šal ili vesta?” upitala je držeći u svakoj ruci po jedan komad. „Kamo idete?” „Otvorenje izložbe. Lokalni umjetnik, moderno.” „Šal više odgovara. Baš si lukava.” „Ja? Zašto?” „Većina ljudi bit će u crnome i ova crvena haljina će iskočiti. Mogla bi davati instrukcije.” „Kad si već daješ truda, onda trebaš biti i primijećena, točno? Što je s cipelama?” Parker je promotrila visoke sandale s dijagonalnom trakom oko gležnja. „Seksi. Ubojito. Nijedna osoba s kromosomom Y neće gledati slike.” „Ja imam na umu samo jedan kromosom Y.” „Izgledaš sretno, Emma.” „Bilo bi teško ne izgledati sretno kad jesam sretna. U vezi sam sa zanimljivim muškarcem koji me nasmijava i zbog kojega osjećam trnce, s čovjekom koji uistinu sluša ono što govorim i koji me dovoljno dobro poznaje pa se u njegovu društvu mogu ponašati slobodno, biti svoja. A isto vrijedi i za njega. Zabavan je, duhovit, pametan, cijeni svoje prijatelje, opsjednut je sportom. I... pa sve druge stvari koje jednostavno znaš o osobi koju poznaješ toliko godina.” Krenula je prema svojoj radionici. „Netko bi možda pomislio da će tu nedostajati element otkrivanja, uzbuđenje, ali nije tako. Uvijek se pojavi nešto novo, a tu je stabilnost koja dolazi iz međusobna razumijevanja. Uz njega istodobno osjećam i uzbuđenje i ugodu.” Izvadila je buket iz vaze i kritički ga pogledala. „Odlučila sam se za ružičaste tulipane i irise. To je veselo, ženstveno, proljetno.” „Da, savršeno je.” Parker je pričekala dok je Emma namještala sjajnu bijelu vrpcu. „Mogla bih dodati nekoliko lizijantusa ako želiš puniju formu.” Ne, ovako je odlično. Točno kako treba biti. Nego, Emma”, upitala je Parker dok je njezina prijateljica umotavala buket u celofan. „Je li ijedno od vas svjesno da si ti zaljubljena u njega?”

104


„Što? Ne. Nikada nisam rekla... Naravno, volimJacka. Svi mi volimo Jacka.” „Mi nismo odjenuli crvenu haljinu i seksi cipele za izlazak s njim.” ,,Oh, pa to je samo... za izlazak.” „Nije samo to. Emma, ti izlaziš s Jackom. Spavaš s Jackom. I mislila sam da je to višemanje sve. Ali kad si maloprije govorila, slušala sam te, vidjela sam ti lice. I dušo, ja te poznajem. Zaljubljena si.” „Zašto si to morala reći? Preko Emmina lica razlila se uznemirenost. „To će mi se sad vrtjeti po glavi i sve će postati komplicirano, ljepljivo i nespretno.” Parker je podignula obrvu i nakrivila glavu. „Otkada ti o ljubavi razmišljaš kao o nečemu ljepljivom i nespretnom?” „Od Jacka. Zadovoljna sam situacijom kakva je sada. Više nego zadovoljna. I ne... ne očekujem da to postane nešto više. Zato što Jack nije takva osoba. On ne razmišlja što će raditi za pet godina. Ili za pet tjedana. To je... samo sada.” „Znaš, čudno je što i ti i Del, koji mu je bliži od ijedne druge osobe, vi oboje imate toliko malo povjerenja u njega.” „Nije riječ o tome. Jednostavno, na tom konkretnom planu, Jack ne traži... trajnu vezu.” ,,A ti?” „Ja ću uživati u sadašnjosti.” Popratila je svoje riječi odlučnim kimanjem. „Neću se zaljubiti u njega jer obje znamo što bi se tada dogodilo. Počela bih sanjariti romantične snove o njemu, o nama i željeti da on...” Zašutjela je i pritisnula ruku na trbuh. „Parker, ja znam kako je to kad je nekomu stalo do tebe, a ti ne dijeliš te osjećaje. Podjednako je grozno za onoga koji nije zaljubljen, kao i za onoga koji jest.” Zatresla je glavom. „Ne, neću ulaziti u to. Viđamo se tek kratko vrijeme.” ,,U redu.” Parker je pomilovala prijateljicu po ramenu. „Ako si ti sretna, ja sam sretna.” „Jesam.” „Sad moram ići. Hvala za ovaj buket.” „Nema problema.” „Vidjet ćemo se sutra. Nastavak konzultacija za vjenčanje Seamanovih.” „Imam zapisano. Žele obići vrtove kako bi stekli dojam i odlučili što žele za vjenčanje. Ukrasit ću nekoliko žardinjera pred ulazom plavim hortenzijama koje sam uzgojila u stakleniku. Bujne su, raskošne i djelovat će atraktivno. Imam još nekoliko trikova u rukavu”, dodala je dok je ispraćala Parker do vrata. „Uvijek ih imaš. Sigurna sam da ćeš ih oduševiti. Dobro se provedi večeras.” „Kanim to.” Emma je zatvorila vrata i samo se naslonila leđima na njih. Mogla je zavaravati sebe. Sasvim sigurno, mogla je zavarati Jacka. Ali nije mogla zavarati Parker. Naravno da je zaljubljena u Jacka. Vjerojatno je zaljubljena u njega već godinama i sada se konačno uvjerila da nije riječ samo o pohoti. Pohota je dovoljno loša, ali ljubav? Smrtonosno. Točno je znala što želi od ljubavi — duboko u srcu, sve do kostiju. Željela je dan za danom, noć za noći, godinu za godinom, dom, obitelj, svađe, podršku, seks, sve.

105


Oduvijek je znala kakvog partnera želi, ljubavnika, oca njezine djece. Ali zašto je to morao biti Jack? Zašto je, sada kad konačno osjeća ono što je čekala cijeloga života, to morao biti čovjek kojega tako dobro poznaje? I pouzdano zna kako je on čovjek koji želi svoj prostor, svoj smjer, koji smatra brak kockanjem s nesigurnim izgledima? Zna sve te stvari o njemu, a ipak se zaljubila. Kad bi on to saznao, bio bi... užasnut? Ne, to je vjerojatno prejaka riječ. Zabrinut. Bilo bi mu žao — što je još gore. Bio bi suosjećajan i obzirno bi prekinuo. A to je ponižavajuće. Ne mora saznati. To će postati problem samo ako ona dopusti da postane problem. Dakle, nema problema, odlučila je. Ona je vješta u baratanju muškarcima, kao što je vješta u baratanju cvijećem. Nastavit će ovako, a, ako dođu do točke kad će joj ta veza nanositi bol, ona će biti ta koja će prekinuti. A onda će ga preboljeti. Odgurnula se od vrata i otišla u kuhinju po čašu vode. Grlo joj je bilo suho i stisnuto. Preboljet će ga, uvjeravala se. Koja je svrha brinuti se oko toga unaprijed, dok su još zajedno? Ili... mogla bi ga navesti da se zaljubi u nju. Ako je znala navesti muškarca da odustane od nje ili je prestane voljeti — zašto ne bi mogla navesti nekoga da se zaljubi u nju? „Čekaj, sad samu sebe zbunjujem”, promrmljala je. Duboko je udahnula i otpila malo vode. „Ako ga navedem da se zaljubi u mene, je li to stvarno? Bože, to je prekomplicirano. Ne mogu sada razmišljati o tome. Večeras idem na otvorenje izložbe. Izlazim. To je sve.” Odahnula je kad je začula kucanje na vratima. Sad može prestati misliti, prestati se brinuti. Izlaze. Uživat će u večeri. Uživat će jedno u drugome. Sve drugo nije važno.

106


DVANAEST

Zadovoljština je nadmašila i pregazila brigu. Otvorila je vrata, a izraz u Jackovim očima bio je upravo ono što je očekivala. „Potreban mi je trenutak tišine”, rekao je. „Moram zahvaliti Bogu.” Nasmiješila se polako, senzualno. „Onda si dobrodošao. Želiš li ući?” Približio joj se i prešao prstom preko ramena. Sive oči netremice su je promatrale. „Palo mi je na pamet, mogli bismo ostati u kući i zaboraviti na otvorenje.” ,,A ne.” Odgurnula ga je i izišla. Dodala mu je šal, okrenula mu leda i pogledala ga iskosa dok joj je on ogrnuo ramena. „Obećao si mi čudne slike, loše vino i gnjecave sendviče.” „Mogli bismo se vratiti unutra.” Prignuo se i onjušio joj vrat. „Ja ću nacrtati nekoliko erotskih crteža, pit ćemo dobro vino i naručiti pizzu.” „Izbori, dileme”, rekla je dok su hodali prema automobilu. „Otvorenje izložbe sada, egzotični crteži poslije.” „Ako baš moramo.” Ali zaustavio se i privukao ju je u raskošan poljubac. „Sviđa mi se kako izgledaš, nevjerojatna si.” „Takav je bio plan.” Prešla je rukom preko sivog džempera ispod kožne jakne. „Meni se sviđa kako ti izgledaš, Jack.” „Idemo onda tamo i pokažimo se.” Kad je sjeo za volan, toplo joj se nasmiješio. „Kako je prošao vikend?” „Natrpan, kao što je bilo i najavljeno. I uspješan. Vrijeme je bilo nestabilno i Parker je nagovorila klijente da unajme šatore za zaštitu od kiše. Uz to, uzeli su svijeće i još cvijeća iz mojih zaliha pa je, dok je kiša rominjala po šatorima, unutra bilo mekano osvjetljenje i mirisan zrak. Svi su ostali suhi i bilo je stvarno lijepo.” „Pitao sam se kako je prošlo kod vas. Ja sam bio na novom gradilištu i pokisnuo sam kao miš.” „Ja volim proljetne kiše. Njihov šum, njihov miris. Mladenke se obično užasavaju od kiše, ali ovu smo uspjeli stvarno usrećiti.” ,,A kako je prošla večer pokera?” Namrštio se na cestu dok su farovi sjekli kroz noć. „Ne želim govoriti o tome.” Nasmijala se. „Čula sam da vas je Carter ogulio do kože.” „Navukao nas je s tom svojom nisam ja baš neki igrač rutinom i s onim otvorenim, poštenim licem. Taj je tip ubojica.” „Da, o da, Carter je pravi morski pas.”

107


„Nisi kartala s njim. Vjeruj mi.” „Ti si loš gubitnik.” „Prokleto točno.” Zabavljena, Emma se zavalila u sjedalu. „Pa, reci mi nešto o toj slikarici.” „Ah... da, trebao bih.” Zašutio je na trenutak i zabubnjao prstima po volanu. „Prijateljica jednog klijenta. Mislim da sam ti to spomenuo.” „Jesi.” Mislila je na njezine slike, ali uhvatila je podtekst u njegovu tonu pa je nastavila ciljati. „I tvoja prijateljica?” „Neke vrste. Izišli smo zajedno dva puta. Nekoliko puta.” ,,A, razumijem.” Iako joj je radoznalost poskočila, zadržala je ležeran ton. „Ona je bivša.” „Ne zapravo. Mi nismo... Bili smo zajedno nekoliko tjedana. Prije godinu dana. Ne, prije gotovo dvije godine. Bio je to samo usputna stvar, a onda više nije bila.” Njegova nelagoda bila joj je istodobno i zanimljiva i laskava. „Ako ti se čini da si upao u blatnjav teren, ne moraš se brinuti, Jack. Već sam pretpostavila da si možda imao iskustva i s drugim ženama.” „Ha. Tako nekako. Ona se zove Kellye — izgovara svoje ime s ‘e’ na kraju. I... zanimljiva je.” „I umjetnica.” Usne su mu se neodređeno trznule u stranu i pobudile u Emmi još više radoznalosti. „Sama ćeš prosuditi.” „Dakle, zašto je stvar prestala biti stvar ili je to neprikladno pitanje?” „Postalo je preintenzivno za mene. Ona je intenzivna osoba, zahtjevna i teška.” „Tražila je previše pažnje?” upitala je Emma s tek naznakom hladnoće u glasu. „Tražila je prava riječ za to. No u svakom slučaju, prestalo je biti stvar.” „Ali ostali ste prijatelji?” „Ne baš. Ali naletio sam na nju prije nekoliko mjeseci i sve je bilo u redu. Onda mi je javila za otvorenje i činilo mi se da neće hiti problem ako odem. Napose zato što ćeš ti biti tamo i zaštitit ćeš me.” „Često ti je potrebna zaštita od žena?” „Neprestano”, rekao je i ponovno je oraspoložio. „Ništa se ne brini.” Potapšala ga je po koljenu. „Ja ću te čuvati.” Ostavili su auto na parkiralištu i prošetali do galerije. Proljetna noć bila je ugodna i svježa. Dućani su već bili zatvoreni, ali bistroi i mali restorani uz cestu vrvjeli su od aktivnosti. Neki su već iznijeli stolove na terase i mnogo ljudi iskoristilo je priliku za večeru na otvorenom, iako je noćni povjetarac bio prohladan. Osjetila je miris ruža i umaka od rajčice. „Znaš što još nisam napravila za tebe?” upitala ga je. „Imam popis i nadao sam se da ću polako dogurati i do nekih zanimljivih stavki.” Nasmijala se i gurnula ga laktom. „Kuhanje. Ja sam dobra kuharica, kad imam vremena. Morat ću te zavesti svojim fajitama.” „Bilo kada, bilo gdje”, rekao je i zaustavio se ispred galerije. „Evo nas. Jesi li sigurna da ne bi radije kuhala?”

108


„Umjetnost”, rekla je i ušla unutra. Loš izbor, pomislila je istog trenutka. Prva stvar koju je vidjela, osim gomile ljudi koji su stajali uokolo i djelovali intenzivno, bilo je golemo bijelo platno s jednom širokom, razmazanom crnom crtom koja se spuštala prema donjem rubu. ,Je li to trag gume? Trag samo jedne gume na širokoj bijeloj cesti ili podjela... nečega?” „To je crna crta na bijelom platnu. I hitno nam je potrebno piće”, zaključio je Jack. „Aha.” Dok je Jack otišao pronaći nešto za piće, Emma je razgleda vala eksponate. Zaustavila se pokraj slike nazvane Sloboda koja je prikazivala iskrivljen crni lanac s dvije slomljene karike. Odmah do nje bilo je jedno još veće platno koje se dičilo mnoštvom sitnili crnih točaka i tek pri pogledu izbliza vidjelo se da su to razbacana slova abecede. „Fascinantno, zar ne?” Pokraj nje zaustavio se muškarac s naočalama tamnih okvira i u crnoj dolčeviti. „Emocije, kaos.” „Ahm.” „Minimalistički pristup sili i neredu. Briljantno. Mogao bih proučavati ovu sliku satima i svaki put bih vidio nešto novo.” „Ovisno o tome kako rasporedite slova.” „Bljesnuo je širokim osmijehom. „Upravo tako! Ja sam Jasper.” „Emma.” „Jeste li vidjeli Rođenje?” „Ne iz prve ruke.” „Mislim da je to njezin najbolji rad. Tamo je prijeko. Volio bih čuti što mislite o tome.” Gestikulirao je dok je govorio i uzgred je dotaknuo po laktu - očito je testirao teren. „Mogu li vam donijeti čašu vina?” „Zapravo... već imam”, rekla je kad im se Jack pridružio i pružio joj čašu. „Jack, ovo je Jasper. Upravo se divimo slici... Babel", rekla je kad je pronašla naziv. „Jezična zbrka”, pretpostavio je Jack i posesivnom kretnjom stavio ruku na Emmino rame, „Da, naravno. Ispričajte me.” „Probušio sam mu mjehur”, rekao je kad je Jasper podvio rep i izgubio se. Kušao je stvarno loše vino i promatrao sliku. „Kao jedan od onih setova s magnetima koje ljudi lijepe po hladnjaku.” „Hvala Bogu. Pomislila sam da stvarno nešto vidiš u tome.” „Ili je netko ispustio pločice za Scrabble7.” „Prestani.” Morala je duboko udahnuti kako bi zaustavila smijeh. „Jasper to smatra briljantnim, minimalističkim prikazom kaosa.” „Pa, to je naš Jasper. Sad bismo se mogli jednostavno izgubiti i...” „Jack!” Emma se okrenula i ugledala sigurnih stotinu osamdeset centimetara visoku crvenokosu ženu kako raširenih ruku leti prema njima. Bila je odjevena u podatnu, pripijenu crnu haljinu s dubokim dekolteom koja je pokazivala kilometrima duge noge i tijelo tanko kao olovka kompenzirano bujnim čvrstim grudima. Zrak oko nje odjekivao je od zveckanja gomile 7

Scrabble - popularna dječja društvena igra sastavljanja riječi od pločica sa slovima.

109


srebrnih narukvica koje su joj poskakivale na ruci. I gotovo je srušila Emmu na pod kad se bacila Jacku u zagrljaj i fiksirala grabežljive crvene usne na njegove. A Emma je samo mogla prihvatiti Jackovu čašu prije nego što se prevrne i padne na pod. „Znala sam da ćeš doći.” Glas joj je bio dubok i gotovo jecav. „Ti ne znaš koliko mi ovo znači. Ne možeš znati.” „Ah”, promucao je. „Većina ovih ljudi me ne poznaje. Nisu bili u meni.” Isuse Kriste. ,,U redu. Samo...” Pokušao se iskoprcati, ali njezine ruke bile su mu obavijene oko vrata kao garota. „Samo sam navratio kako bih ti čestitao. Dopusti mi da te upoznam s... Kellye, ne mogu disati.” „Nedostajao si mi. A večeras mi tvoja prisutnost znači još mnogo, mnogo više.” Oči su joj se dramatično zacaklile od suza; usne su podrhtavale od navale osjećaja. „Sada znam da ću proživjeti ovu večer, sav stres, sve zahtjeve, sada kad si ti ovdje. Oh, Jack, Jack, ostani uz mene, budi mi blizu.” Još bliže, pomislio je, i bio bi u njoj. ,,Kellye, ovo je Emmaline.” Jack je, sad već očajnički, uhvatio Kellyene zglobove i odvojio je od svog vrata. „Emma...” „Silno mi je drago što smo se upoznali.” Emma je oduševljeno ispružila ruku i razdragano se nasmiješila. „Vi ste, sigurno...” Kellye je posrnula unatrag kao ubodena nožem, a onda se okomila na Jacka. „Kako se usuđuješ? Kako možeš? Doveo si nju ovamo? Bacio mi nju u lice? Gade pokvareni!” Odjurila je probijajući se kroz fasciniranu publiku. „Dobro, ovo je bilo zabavno. Idemo.” Jack je zgrabio Eininu za ruku i povukao je prema vratima. „Pogreška. Velika pogreška”, rekao je kad je udahnuo svjež zrak. „Mislim da mi je jezikom probušila krajnike. Nisi me zaštitila.” „Iznevjerila sam te. Toliko se stidim.” Suzio je oči i pogledao je iskosa dok ju je vukao prema pločniku. ,,A tebi je to bilo smiješno.” „Ja sam gadura, također. Hladna srca. Još više se stidim.” Morala je stati, jednostavno stati jer se gušila od smijeha. „Bože, Jack! Što si mislio?” „Kad je žena sposobna probiti muškarcu krajnike jezikom, on prestane misliti. Također ima jedan trik kad... I zamalo sam to rekao naglas.” Zavukao je prste u kosu i promatrao njezino ozareno lice. „Predugo smo već prijatelji. To je opasno.” ,,U duhu prijateljstva, platit ću ti piće. Zaslužio si ga.” Uzela ga je za ruku. „Nisam ti vjerovala kad si rekao da je previše intenzivna i sve ostalo. Pretpostavila sam da si jednostavno uobičajeni tip koji se ježi od obveza. Ali intenzivnome kudikamo preblaga riječ za nju. Osim toga, njezine su slike smijurija. Stvarno bi se trebala spojiti s Jasperom. On bi je obožavao.” „Pođimo na to piće u drugi dio grada”, predložio je. „Ne želim riskirati ponovni susret s njom.” Otvorio joj je vrata na suvozačkoj strani. „Tebi nije bilo ni najmanje neugodno zbog te scene.” „Ne. Ja imam visoki prag za neugodnosti. Kad bi bila imalo iskrena, bilo bi mi je žao. Ali

110


ona je podjednako lažna kao i njezina umjetnost. I vjerojatno isto toliko bizarna.” Razmišljao je o njezinim riječima dok je obilazio oko auta do svog sjedala. „Zašto misliš da je ona lažnjak?” „To je sve bila dramska scena s njom u središtu pažnje. Možda osjeća nešto za tebe, ali mnogo više voli sebe. I vidjela me, prije nego što te je zaskočila. Znala je da si došao sa mnom i napravila je predstavu.” „Namjerno se osramotila? Zašto bi itko napravio takvo što?” „Nije bila posramljena, bila je na ubrzanju.” Nagnula je glavu i zagledala se u njegove zbunjene oči. „Muškarci uistinu ne primjećuju stvari, zar ne? To je tako zanimljivo. Jack, ona je bila zvijezda svoje vlastite romantične tragedije i hranila se na svakom trenutku te scene. Kladim se da će večeras upravo zbog toga prodati više onih besmislica koje naziva umjetnošću.” Kad je samo nastavio voziti u tišini, Emma se pokajala što mu je to rekla . ,,A to je stvarno prignječilo tvoj ego.” „Samo zagreblo, površinski. Pokušavam to izvagati s obzirom na nedoumicu jesam li joj nehotice poslao pogrešan signal i nekako zaslužio taj zabavni mali prizor. Slegnuo je ramenima. „Uzet ću ogrebotinu.” „To je bolja opcija. I onda... ima li još koja bivša s kojom bi me želio upoznati?” „Apsolutno ne.” Svrnuo je pogled prema njoj, a ulična svjetla presijavala su u zlatnim i brončanim prugama na njezinoj kosi. „Ali moram izjaviti da su druge žene s kojima sam izlazio uglavnom bile normalne.” ,,To je jako pohvalno za tebe.” Izabrali su mali bistro i podijelili tanjur tjestenine s umakom Alfredo. Opustila ga je, pomislio je, što je neobično jer se on uvijek smatrao prilično opuštenim čovjekom. Ali njezino društvo, razgovor s njom, jednostavno bi izbrisao svaki problem ili brigu koji bi mu se skrivali u nekom kutku uma. A još neobičnije, uz nju je bio istodobno uzbuđen i opušten. Takvu kombinaciju osjećaja nije iskusio ni s jednom drugom osobom. „Kako je moguće da tijekom svih ovih godina još nikada nisi skuhala nešto za mene?” Namotala je jedan rezanac na vilicu. „Kako je moguće da me tijekom svih ovih godina nikada nisi odveo u krevet?” „Aha. Znači kuhaš samo za muškarce s kojima spavaš.” „To je dobra praksa.” Nasmiješila se, oči su joj se smiješile dok je žvakala svoj rezanac. ,,Ja si dajem mnogo truda kada kuham. Zato mora biti vrijedno toga.” „Može sutra? Potrudit ću se da bude vrijedno.” „Vjerujem, ali sutra ne mogu. Nemam vremena za odlazak na tržnicu. A ja sam jako izbirljiva glede namirnica. Srijeda, tijesno, ali mogla bih...” ,,U srijedu navečer imam poslovni sastanak.” ,,U redu, sljedeći tjedan je tako i tako pogodniji. Za razliku od Parker, ja ne nosim svoj poslovni raspored u glavi, ali mislim... Oh. Cinco de Mayo. Peti je svibnja za nekoliko dana. Velika obiteljska proslava - sjećaš se, bio si nekoliko puta kod nas.”

111


„Najveća, najdinamitnija zabava u godini.” „Tradicija obitelji Grant. Kad već govorimo o kuhanju, to je hrana. Provjerit ću termine u svom rokovniku i smislit ćemo nešto.” Naslonila se u stolici s vinom u ruci. „Uskoro dolazi svibanj. Najljepši mjesec u godini.” „Za vjenčanja?” „Da, atraktivan je za to, ali mislila sam općenito. Azaleje, božuri, jorgovani, glicinije. Sve počinje bujati i cvjetati. Aja mogu početi saditi neke trajnice koje će gospođa G. poslije staviti u svoj mali kuhinjski vrt. Sve počinje iznova, ili se vraća. Koji je tvoj najdraži mjesec?” „Srpanj. Vikend na plaži — sunce, pijesak i surfanje. Bejzbol, dugi dani, miris roštilja.” „Mmmm, i to je dobro. Vrlo dobro. Miris trave neposredno nakon košenja.” „Ja nemam travu koju bih mogao pokositi.” „Gradski dječak”, rekla je i uperila prst u njega. „Moja sudbina.” Nastavili su jesti i razgovarati jedva registrirajući žamor glasova oko sebe. „Jesi li ikada razmišljao o životu u New Yorku? „Jesam. Ali ovdje mi se sviđa. I život i posao. A grad je dovoljno blizu i mogu skočiti na utakmice Yankeesa, Knicksa i Giantsa kad god poželim.” „Čula sam neke glasine o baletu, operi, kazalištu. Pričaju ljudi da i toga ima.” „Stvarno?” Pogledao ju je s karikirano zbunjenim izrazom. „Tko bi to rekao?” „Jack, ti si baš pravi frajer.” „Kriv sam.” „Znaš, sad mi je palo na pamet, nikada te to nisam pitala, zašto arhitektura?” „Moja majka tvrdi da sam počeo graditi apartmane kad sam imao dvije godine. Volim razmišljati o organizaciji prostora. Kako se može funkcionalnije iskoristiti? Hoćeš li živjeti u njemu, raditi, igrati se? Što je oko tog prostora. Koja mu je svrha? Koji su najbolji, ili najzanimljiviji, ili najpraktičniji materijali? Tko je klijent i što on uistinu želi? Na neki način nije toliko različito od onoga što ti radiš.” „Samo što tvoja djela traju duže.” „Moram priznati, teško bi mi bilo gledati kako ono što sam napravio vene i umire. Tebi to ne smeta?” Odlomila je minijaturan komadić kruha. „Ima nešto u prolaznosti. To što buket postoji samo kratko vrijeme čini ga osobnijim, jedinstvenim. Cvijet procvjeta i pomisliš, oh, lijepo. Ili dizajniraš buket i pomisliš, oh, čarobno. Ali to je samo privremeno i zato je emotivni doživljaj intenzivniji. Zgrade moraju trajati, vrtovi moraju imati cikluse.” „Što je s dizajniranjem pejzaža. Jesi li ikada razmišljala o tome?” „Vjerojatno kraće nego ti o New Yorku. Volim raditi u vrtu, vani na zraku, na suncu, gledati kako cvate ono što sam zasadila prošle godine. Ali svaki put kad dobijem isporuku cvijeća od svog veletrgovca, to je kao otvaranje posve nove kutije s igračkama.” Lice joj je postalo sanjivo. „I svaki put kad pružim mladenki njezin buket i vidim njezinu reakciju ili promatram uzvanike kako se dive mojim aranžmanima, pomislim: ja sam to napravila. I čak ako ponovno napravim isti aranžman, nikada nije isti kao onaj prethodni. I svaki put iznova, sve je novo.”

112


,,A novo nikada ne dosadi. Prije nego što sam tebe upoznao, mislio sam da cvjećari uglavnom stavljaju cvijeće u vaze.” „Prije nego što sam tebe upoznala, mislila sam da arhitekti samo sjede za crtaćim stolom. Svašta smo naučili.” „Prije nekoliko tjedana nisam mogao ni zamisliti da ću ovako sjediti s tobom.” Prelazio je prstima preko njezina dlana i gledao je u oči. „I da ću saznati, prije nego što noć završi, što se krije ispod te stvarno nevjerojatne haljine.” „Prije nekoliko tjedana...” Lagano je kliznula vrhom stopala uz njegovu nogu ispod stola. „Ne bih mogla pomisliti da ću odjenuti ovu haljinu s izričitom nakanom da je ti svučeš s mene. I zato...” Nagnula se bliže, a svjetlost svijeće zaplesala je zlatnim sjajem u njezinim očima. „Nemam ništa ispod nje.” Zurio je u nju, toplu, zagonetnu i grešnu. I sunuo slobodnom rukom u zrak. „Račun!” Pokušavao je srušiti državni brzinski rekord i morao se koncentrirati na vožnju. Izluđivalo ga je kako je malo spustila naslon sjedala, prekrižila te savršene gole noge, a haljina je zavodnički kliznula uz bedra. Onda se nagnula naprijed — o da, namjerno — i u djeliću sekunde, koliko se usudio maknuti pogled s ceste, vidio je obline slasnih dojki na rubu crvenog dekoltea. Prčkala je po radiju i malo nakrivila glavu prema njemu s prepredenim mačjim osmijehom pa se ponovno zavalila u sjedalo. Prekrižila je noge na drugu stranu. Haljina se podignula za još pola centimetra. Uplašio se da će početi sliniti. Od glazbe s radija njemu su do ušiju dopirali samo basovi. Pumpajući, probadajući basovi. Ostalo je bilo samo bijeli šum, statična buka u njegovu mozgu. „Riskiraš naše živote s ovim”, rekao je, a ona se samo nasmijala. „Mogla bih još malo povećati opasnost. Mogla bih ti reći što želim raditi kad stignemo. Kako te želim uzeti, kako želim biti uzeta.” Prelazila je prstom gore-dolje po svom torzu. „Prije nekoliko tjedana, ili još prije toga, jesi li ikada zamišljao seks sa mnom, Jack?” „Da. Prvi put je to bilo onog jutra kad sam te vidio na plaži. Ali kod mene je bila noć, sišao sam dolje i povukao te u more, u valove. Mogao sam osjetiti okus tvoje kože pomiješan sa soli. Milovao sam ti dojke, ljubio ih. I uzeo sam te na mokrom pijesku dok su se valovi razbijali oko nas, a ti si ostala bez daha i samo si izgovorila moje ime.” „To je bilo davno.” Glas joj je postao dublji i malo promukao. „Dugo vremena za sjećanje. Ali znam jednu stvar. Stvarno ćemo morati ponovno otići na plažu.” Smijeh je trebao opustiti malo napetosti, ali samo ju je povećao. Još jedna prva stvar, zaključio je Jack. Emma je žena koja ga može istodobno nasmijati i pržiti na mukama. Oštro je skrenuo s ceste na dugačak prilaz imanju Brownovih. Oba krila na drugom katu rezidencije bila su osvijetljena. Iz Macina ateljea također se naziralo svjetlo, a tamo u dnu imanja, hvala Bogu, vidjela se svjetlost na Emminu trijemu i prigušeni sjaj svjetiljke koju je ostavila upaljenu u kući. Otpustio je sigurnosni pojas istodobno kad je nagazio na kočnicu. Prije nego što je ona

113


uspjela otkopčati svoj, okrenuo se na sjedalu i zaronio u njezine usne. Gnječio joj je grudi, klizio rukom po glatkoj nozi i ispod zavodničke haljine. Sklopila je zube na njegovu jeziku, kratki erotski ugriz i borila se sa zatvaračem na njegovim hlačama. Uspio joj je povući haljinu s jednog ramena prije nego što je opalio koljenom o ručicu mjenjača. „Uh”, rekla je zadihano. „Morat ćemo mojim štitnicima za laktove dodati i štitnike za koljena.” „Prokleti je auto pretijesan. Uđimo unutra prije nego što se oboje izudaramo.” Uhvatila ga je za jaknu i povukla prema sebi za još jedan divlji poljubac. „Požuri.” Isteturali su iz auta, svaki sa svoje strane i halapljivo se bacili jedno prema drugome. Još jedan zadihani kikot, očajnički uzdah u tišini noći. Posrtali su, isprepleteni, hodali naslijepo i ljubili se. Zgulila mu je jaknu s ramena i odbacila je dok su kružili po stazi kao par poludjelih plesača. Kad su stigli do vrata, gurnula ga je na njih ratujući s njegovim usnama i prekinula samo na trenutak dok mu je povlačila džemper preko glave. Visoke pete i kut pod kojim su stajali doveli su joj usne u razinu s njegovom čeljusti. Ugrizla ga je, s trzajem izvukla remen iz njegovih hlača pa i njega odbacila na stranu. Jack je napipavao iza sebe tražeći kvaku i napokon su oboje uletjeli unutra. Sada je on nju pritisnuo uz vrata, podignuo joj ruke u zrak i stisnuo joj zglavke jednom rukom. Držeći je tako prikovanu, podignuo joj je suknju haljine i pronašao ju je. Već vruću, već vlažnu, spremnu za njega. A njezin uzdah završio je malim krikom kad ju je tvrdo i brzo doveo do vrhunca. „Koliko možeš podnijeti?” upitao ju je. Isprekidana daha, s gejzirima užitka koji su joj još potresali tijelo, susrela je njegov pogled. „Sve što imaš.” Poveo ju je opet, kroz uzdahe i jecaje, harajući po njoj rukama, usnama. Tijelo joj se užarilo, koža joj se orosila znojem, a on joj je povukao haljinu, obnažio joj dojke i zaronio u njih. Sve što je željela, više nego što je mogla zamisliti, snažno, neodgodivo, uporno. Posjeduje ju, pomislila je. Zna li on to? Može li znati? Željeti ga ovako, biti željena ovako. To mora biti dovoljno. A želeći ga, žudeći za njim, oduprla se o vrata i ovila noge oko njegova struka. „Još.” U tom trenutku, neposredno prije nego što je ušao u nju, apsorbirao ga je njezin izgled, okus, miris, osjet. Tada ga je obuzelo novo ludilo i uzeo ju je na vratima, a ona je izgovarala njegovo ime, iznova i iznova. Olakšanje je bilo u isto vrijeme i surovo i veličanstveno. Nije bio posve siguran stoji li još na nogama ni hoće li mu srce ikada više kucati normalno. Bubnjalo mu je u prsima, a sam čin disanja bio je izazov. „Jesmo li još živi?” protisnuo je. „Ja... mislim da se ne bismo mogli osjećati ovako kad ne bismo bili bar malo živi. Ali u jednom trenutku život mi je proletio pred očima.”

114


„Jesam li ja bio tamo?” ,,U svakom prizoru.” Dao si je još minutu vremena i odmaknuo se za korak. Uistinu još uvijek stoji, primijetio je. I ona — rumena i blistava, i gola, osim vrtoglavo visokih seksi sandala. „Bože, Emma, ti si... Za to nema riječi.” Morao ju je ponovno dotaknuti, ali ovaj put gotovo smjerno. „Nećemo se još moći popeti uz stube.” „Dobro.” Kad ju je uhvatio za kukove i podignuo, zagrlila ga je i obavila mu noge oko struka. „Možeš li stići do kauča?” „Pokušat ću.” Odnio ju je do kauča i oboje su se srušili na njega. Dva sata poslije, kad su konačno uspjeli stići do kreveta, zaspali su trenutačno, smotani jedno oko drugoga. Sanjala je, a u tom snu, plesali su u vrtu, na mjesečini. Zrak je bio proljetno mekan i mirisao je na ruže. Mjesec i zvijezde prekrili su srebrnim svjetlom cvijeće koje je bilo posvuda oko njih. Dlanovi su im bili prepleteni dok su klizili i okretali se. Onda je prinio njezine prte usnama i poljubio ih. Podignula je glavu, nasmiješila mu se i vidjela riječi u njegovim očima još prije nego što ih je izgovorio. „Volim te, Emma.” A u snu, njezino srce procvjetalo je kao cvijet.

115


TRINAEST

Emma se pripremala za sastanak sa Seamanovima i stavljala dugačke hortenzije u kamene posude pred ulazom. Intenzivna plava boja ostavlja snažan dojam, dramatičan, romantičan i atraktivan. Nadala se da je to prava karta za početni dojam. Pjevušeći, vratila se do kombija po ćupove s bijelim tulipanima — mladenkino omiljeno cvijeće — koje će poredati uz stube. Mekše i delikatnije od intenzivnog plavetnila hortenzija. Elegantna kombinacija tekstura, oblika i različitih stilova. Nagovještaj, pomislila je, onoga što dolazi. „Em!” Sagnuta preko posuda s cvijećem, s rukama punim tulipana, okrenula je glavu. A Mac je pritisnula okidač na fotoaparatu. „Odlično izgledaš.” „Cvijeće, da. A nadam se da ću i ja izgledati malo bolje kad Seamanovi stignu. „Treba se dotjerati za doček našega najvećeg klijenta.” Spustila je ćupove na pod. ,,U svim segmentima.” U kostimu smjele zelene boje, iste boje kao i njezine oči, Mac je stajala pred njom čvrsto ukopanih stopala. „Nema više mnogo vremena za uljepšavanje.” „Upravo završavam. Ovo je posljednji niz.” Upijajući raskošne nizove cvijeća i mirisa, Emma je duboko udahnula. „Bože! Kako krasan dan.” „Prilično si živahna.” „Sinoć sam se stvarno dobro provela.” Povukla se korak unatrag kako bi bacila pogled na trijem, pa provukla ruku ispod Macine. „Bilo je svega. Komedije, drame, razgovora, seksa. Osjećam se... oživljeno.” „Sa zvijezdama u očima.” „Možda.” Zaronila je glavu u Macino rame. „Znam da je prerano. Nismo čak ni... ni blizu velikom Lj. Ali Mac, ti znaš, oduvijek sam imala tu fantaziju o mjesečini, zvijezdama i...” „Ples u vrtu.” Mac je instinktivno zagrlila prijateljicu oko struka. ,,Znam, još otkako smo bile male.” „Sinoć sam to ponovno sanjala, a pokraj mene je bio Jack. Plesala sam s Jackom. Prvi put da sam vidjela lice osobe s kojom plešem. Ima li to kakvo značenje, što misliš?” „Zaljubljena si u njega.” „To je i Parker rekla, sinoć, prije nego što sam izišla. A ja sam rekla ma ne, nikako. I naravno, kao i obično, bila je u pravu. Jesam li ja luda?” „Tko je rekao da je ljubav pametna? To si već na neki način iskusila.”

116


„Na neki način”, složila se Emma. „Željela sam biti, nadala se. Ali sada jesam, i to je mnogo više od onoga što sam zamišljala. A zamišljala sam mnogo toga.” Emma je koraknula u stranu, okrenula se i zavrtjela na prstima. „I sretna sam.” „Hoćeš li mu to reći?” „Bože, ne. Izbezumio bi se. Znaš ti Jacka.” „Da”, pažljivo je rekla Mac. „Znam Jacka.” „Usrećuje me”, ponovila je Emma i položila dlan na srce. „Mogu zasada ostati na tome. Njemu je stalo do mene. Znaš kako je kad je čovjeku stalo do tebe.” „Uistinu.” „Zato ću biti sretna i vjerovat ću da će se i on zaljubiti u mene.” „Ne znam kako bi ti mogao odoljeti. Pristajete jedno drugomu, to se vidi izdaleka. Ako si ti sretna, i ja sam sretna.” Ali Emma je dobro poznavala Macin glas, njezino lice, njezino srce. „Bojiš se da ću biti povrijeđena. Čujem to u tvom glasu. Jer svi mi znamo Jacka. Ali, Mac, ti se također nisi željela zaljubiti u Cartera.” „Uhvatila si me.” Mac se nasmiješila i prešla prstima po Emminim uvojcima. „Nisam to željela, ali na kraju jesam i zato ću prestati biti cinična.” „Dobro. Sada se moram pokrenuti i pretvoriti u profesionalku. Poruči Parker da sam gotova, hoćeš li, i stižem za dvadeset minuta.” „Naravno.” Promatrala je prijateljicu kako trči prema kući sa zabrinutim izrazom koji se sada jasno vidio na licu. Sat poslije, u elegantnom kostimu i u cipelama s niskim petama, Emma je vodila buduću mladenku, njezinu oštrooku majku i majčinu fasciniranu sestru u obilazak vrtova. „Možete već vidjeti što će sve cvjetati u kasno proljeće, iako vrtovi još nisu toliko bujni kao što ste priželjkivali.” „Kad jednostavno nisu mogli pričekati do svibnja ili lipnja”, promrmljala je Kathryn Seaman. „Mama, nemojmo opet o tome.” „Ali, zato je u ovo vrijeme vrhunac sezone za tulipane, vaše omiljeno cvijeće”, obratila se Emma Jessici. „Na jesen ćemo ih zasaditi još mnogo više, bijelih tulipana, ružičastih — imat ćete rijeku tulipana i plavih hortenzija. Dodat ćemo i bijele žardinjere s ružama, kokotićima, zijevalicama, matiolama, hortenzijama. Sve u vašim bojama. A ovdje kanim postaviti zaslon prekriven s bijelim ružama kao protutežu.” Okrenula se prema Kathryn. „Obećavam vam, bit će to čaroban vrt. Pun, bujan, raskošan i romantičan, upravo ono što ste željeli za vjenčanje svoje kćeri.” „Pa već sam vidjela vaše radove i vjerovat ću vam na riječ.” Kathryn je kimnula i obratila se Mac. „Zaručničke fotografije ispale su fantastično, baš kako ste obećali.” „Sve je lakše kad radite s divnim ljudima koji su ludo zaljubljeni.” „I odlično smo se zabavili.” Jessica joj se blistavo nasmiješila. ,,A uz to sam se osjećala kao princeza iz baljke.” „Izgledala si kao princeza”, rekla je njezina majka. „Dobro, sad možemo prijeći na uređenje terase.”

117


„Ako se sjećate naših skica iz ponude...”, nastavila je Emma i povela ih prema kući. „I ja sam već vidjela vaše kreacije.” Adele, mladenkina teta, promatrala je terase. „Bila sam ovdje na tri vjenčanja i sva su bila prekrasna.” „Hvala.” Parker se uljudno nasmiješila. „Zapravo, ovo što ste vi ovdje napravili inspiriralo me na sličnu ideju. Mi jedan dio godine živimo na Jamajci. Atraktivna destinacija za vjenčanja. I savršeno mjesto za dobru, luksuznu agenciju za organiziranje vjenčanja.” „Ozbiljno to misliš?” upitala ju je Kathryn. „Raspitala sam se, i sve sam ozbiljnija. Moj suprug odlazi u mirovinu”, Adele se okrenula djevojkama. „I kanimo provoditi još više vremena u našoj kući tamo. Bila bi to odlična investicija i, čini mi se, zanimljiv posao.” Obješenjački se nasmiješila Emmi i namignula. ,,A kad bih mogla primamiti vas neograničenom količinom tropskoga cvijeća i mirisnim otočnim povjetarcem, imala bih riješen prvi modul.” „Primamljivo”, odgovorila je Emma u istom laganom tonu, „ali ovdje sam jako zauzeta. Ako odlučite ostvariti tu ideju, mi ćemo vam rado pomoći i odgovoriti na sva pitanja. A sada, u ovom ćemo kutu postaviti...” Nakon sastanka, sve četiri žene klonule su u salonu. „Bože.” Laurel je protegnula noge. „Ta žena, sasvim sigurno, zna pritisnuti. Imam osjećaj kao da smo odradile cijelo vjenčanje, a ne samo razgovor. Ponovno.” „Osim ako nema primjedbi, ja bih ostavila slobodnima petak i subotu uoči tog vjenčanja. Njegova veličina i doseg nadoknadit će nam izgubljeni prihod od ta dva dana, a publicitet i usmena prepričavanja donijet će nam još više posla.” Parker je izula cipele. „To bi nam ostavilo cijeli tjedan da se fokusiramo isključivo na to.” „Hvala Bogu.” Emma je ispustila dug uzdah olakšanja. „Takva količina cvijeća, buketi, aranžmani girlande, vijenci, ornamentalno drveće, radovi u pejzažu? Morala bih angažirati nekoliko novih ljudi. Ali sa sedam dana za pripreme, mislim da će biti dovoljna moja uobičajena ekipa. Možda posljednji dan pozovem još nekoga, ako bude potrebno, ali radije bih osobno napravila što je više moguće.” „Slažem se s Emmom”, rekla je Laurel. „Kolači, stol s desertima, čokolade po narudžbi, sve je to komplicirano i zahtijeva mnogo vremena. Ako se mogu posvetiti samo tomu, možda bih čak mogla uhvatiti nekoliko sati sna.” „Neka bude tri od tri glasa.” Mac je podignula ruku. „Oni žele kompletnu fotodokumentaciju generalne probe i večere. U svakom slučaju, morat ću pozvati još dva fotografa za ispomoć na samom vjenčanju, plus videosnimatelja. Ako nam nedjelja ostane slobodna, nećemo morati ubiti sebe i pomoćnike dodatnim skidanjem dekoracija i postavljanjem novih.” ,,A još nismo ni počeli nabrajati one zahtjeve koji će biti pred tobom, Parker”, dodala je Emma. „Znači, to je dogovoreno. A ja ću dati na znanje mladenkinoj majei da smo oslobodili raspored kako bismo vjenčanju njezine kćeri posvetili punu pažnju i znanje. To će joj se

118


svidjeti.” „Mi joj se sviđamo”, naglasila je Emma. „Dopada joj se ideja o tvrtki koju vode četiri žene.” „I njezinoj sestri. Koga je još podmukla Adele pokušala vrbovati za Jamajku?” upitala je Laurel. Četiri ruke podignule su se u zrak. A ona čak nije ni shvatila koliko je to neuljudno”, dodala je Parker. Ovo je naš posao. Nismo potplaćeni zaposlenici u nekoj tvornici. Zavjeti su naši.” „Neuljudno, da, ali mislim da nije mislila ništa loše.” Emma je slegnula ramenima. ,,Ja biram biti polaskana. Adele smatra moje cvijeće veličanstvenim, Laureline kolače vrhunskima, Parkerinu koordinaciju nenadmašnom. Uza sve to, Mac ih je raspametila sa zaručničkim fotografijama.” „Jesam”, složila se Mac. „Stvarno jesam.” „Uzmimo trenutak vremena i čestitajmo si na briljantnom radu i talentu.” Parker je podignula bocu vode u zdravicu. ,,A onda se vraćamo na posao.” „Ako smo si već uzele trenutak za čestitanja, ja bih se željela zahvaliti Emmi za sinoćnju zabavu.” Emma ju je blijedo pogledala. „Molim?” „Baš sam izišla na balkon kako bih udahnula malo zraka prije spavanja kad sam primijetila auto koji velikom brzinom krivuda po prilazu. Na trenutak sam pomislila, oh, nešto loše se dogodilo. Ali ne, ni približno.” „O, moj Bože.” Emma je prekrila dlanovima lice. „O, moj Bože.” „Kad nitko nije izletio iz auta sav krvav, zapravo kad nije bilo nikakva znaka života, spremila sam se otrčati dolje i napraviti trijažu. Ali tada su se otvorila vrata, Emma je izletjela sjedne strane, Jack s druge.” „Ti si gledala?” Laurel je frknula. „O da. Još kako.” „Još”, zahtijevala je Mac. „Moramo čuti što je bilo dalje.” ,,A to ćete i dobiti. Bacili su se jedno na drugo kao mahniti.” „Mi... jesmo”, priznala je Emma. „Onda slijedi klasika, zakucaj leđa uz vrata.” ,,Oh, prošlo je toliko vremena otkako sam imala leđa uz vrata”, rekla je Parker i lagano se stresla naglašavajući riječi. „Predugo.” „Koliko sam mogla vidjeti, Jack ima dobre radnje. Ali naša djevojka ima još bolje.” „Isuse, Laurel!” „Zgulila mu je jaknu. Svukla mu džemper jednim potezom, bacila ga na stranu.” „Čovječe!” rekla je Mac i raširila oči. „Ali radnja za zlatnu medalju jest skidanje remena. Povukla ga je, zuum...” Laurel je zamahnula rukom demonstrirajući kretnju. „I pustila ga da odleti.” „Mislim da će mi trebati još jedna boca vode.” „Nažalost, ostatak priče zbivao se unutra, iza zatvorenih vrata.”

119


„Ubojice raspoloženja”, promrmljala je Mac. „Ostatak je bio prepušten mojoj vrlo... živoj mašti. Zato želim zahvaliti našoj dragoj Emmaline za predstavu koju sam gledala iz prvog reda balkona. Sestro, ustani i nakloni se.” Uz oduševljen pljesak prijateljica, Emma je to i napravila. ,,A sada ostavljam naše kućno zavirivalo i vas ostale vašim pohotnim mislima i idem raditi.” „Leđa uz vrata”, promrmljala je Parker. „Ljubomorna sam, moram to priznati.” „I ja bih bila ljubomorna da nisam proglasila moratorij na seks.” „Moratorij na seks?” ponovila je Mac i okrenula se prema Laurel. „Točno. Imam moratorij na seks pa mogu imati i moratorij na spojeve jer su proteklih nekoliko mjeseci svi bili iritantni.” Laurel je podignula ramena. „Zašto bih radila nešto što me iritira?” „Radi seksa?” Predložila je Mac. Suženih očiju Laurel je uperila prst u prijateljicu. „I to od tebe koja imaš redoviti seks na dnevnoj osnovi.” „Aha, imam.” „Nepristojno je hvaliti se pred onima koji to nemaju”, rekla je Parker. „Ali to je seks iz ljubavi”, izvukla je Mac zadnju kartu, a Laurel se nasmijala. „Sada ste već postale odvratne.” „Ali tako je i u Emminu slučaju, bar s jedne strane. Emma je rekla da si u pravu, Parks. Zaljubljena je uJ acka.” „Naravno da je zaljubljena u Jacka”, dobacila je Laurel. „Inače ne bi spavala s njim.” „Hm, žao mi je što te moram razočarati, ali Emma je spavala i s muškarcima u koje nije bila zaljubljena”, rekla je Mac. „I nježno je odbila spavati s više muškaraca nego što smo ih mi, sve tri zajedno, ikada upoznale.” „Upravo o tome i govorim. Što se dogodi kad nas četiri odemo, na primjer, u neki klub? Četiri vrlo zgodne mačke? Ljudi nam se nabacuju, naravno. Ali Emma? Oko nje se okupe kao ose.” „Ne vidim što...” „Ja razumijem.” Parker je kimnula glavom. „Ona ne mora spavati s nekim samo zato što joj je zanimljiv ili privlačan. Ona može birati, i bira. Kad bi bila u pitanju samo požuda, ona bi potražila odgovor negdje drugdje, zato što je s Jackom to komplicirano i riskantno.” „I zato je toliko dugo čekala da se upusti u to”, dodala je Mac. „Ne vidim..., da vidim”, ispravila se. „Prokletstvo, mrzim kad ne dobijem priliku biti u pravu prije vas.” „Sada kad je shvatila ono što sam joj ja mogla reći još prije nekoliko tjedana, pitam se što će napraviti.” „Sanjala je svoj ples u vrtu”, rekla je Mac. ,,A partner joj je bio Jack.” „Dakle, to je već opasno. Nije samo zaljubljena, već je zaljubljena.” „Ona tvrdi kako joj to ne smeta. Kani uživati u trenutku dok traje.” Nitko nije ništa odgovorio. „Mislim da ljubav nikada nije pogrešna.” Parker je prva prekinula tišinu. „Bez obzira na to traje li samo jedan trenutak ili vječno.” „Emma je uvijek željela ono zauvijek, svi to znamo”, naglasila je Mac.

120


„Ali ne možeš imati zauvijek ako nisi imala trenutak. A ako ne ispadne dobro?” Laurel je pogledala prijateljice. ,,Mi ćemo biti uz nju.” U svom uredu Emma je sređivala dokumentaciju dok joj se hidratantna maska sušila na licu. Koliko si žena može to priuštiti, pitala se. Istodobno njegovati kožu i rješavati papirologiju? Bosa, s toplim glasom Norah Jones u pozadini? I koliko je takvih sretnica sinoć divlje i ludo vodilo ljubav s čovjekom kojeg vole? Ne mnogo, kladila bi se. Dok je maska radila svoju čaroliju, pripremala je narudžbu za novu zalihu spužvastih kocki, žice, obojenih kamenčića i dodala još tri tuceta podložaka za svijeće koje je pronašla na sniženju. To će biti dovoljno za neko vrijeme, pomislila je, i poslala narudžbu. Potom je otvorila stranicu tvrtke od koje je kupovala svijeće i pogledala njihovu ponudu. „Kuc-kuc! Emmaline! Jesi li kod kuće?” „Mama? Gore sam.” Potvrdila je narudžbu za svijeće i odgurnula se od stola. Susrela je majku na stubama. „Hej!” „Zdravo, draga moja. Lice ti je jako zeleno.” „Ja... Oh, zaboravila sam.” Smijući se, Emma se dotaknula po obrazu. „Moram to skinuti. Počela sam raditi na narudžbama i zaboravila sam.” Skrenula je u kupaonicu i počela skidati masku. „Markiraš?” „Radila sam jutros i sada sam slobodna kao ptica pa sam navratila do svoje djevojčice prije odlaska kući.” Lucia je uzela u ruku staklenku s maskom. „Je li dobra?” „Reci ti meni. Tek sam je kupila.” Emma je završila s čišćenjem lica, ispljuskala se hladnom vodom i lagano posušila ručnikom. Lucia je napućila usne. „Prelijepa si i ne mogu ocijeniti treba li to zahvaliti sretnim genima koje sam ti prenijela ili ovoj staklenci.” Emma se nasmijala. Proučavala je svoje lice u ogledalu i lagano prešla prstom po obrazu i bradi. „Ostavlja ugodan osjećaj na koži. To je dobro.” „Sva sjajiš”, rekla je Lucia dok je Emma nanosila tonik pa hidratantnu kremu. „Ali po onome što čujem, ni to nije zbog staklenke.” „Sretni geni?” „Sretno nešto. Jutros je navratila u knjižaru tvoja rođaka Dana. Čini se da je njezina prijateljica Livvy... ti poznaješ Livvy?” „Da, iz viđenja.” ,,Livvy je bila vani sa svojim dečkom, večerali su, i zamisli koga je vidjela u kutu s druge strane restorana u ugodnom razgovoru sa stanovitim zgodnim arhitektom uz čašu vina i tanjur tjestenine.” Emma je zatreperila trepavicama. „Koliko puta smijem pogađati?” Lucia je samo podignula obrvu. „Siđimo dolje na piće. Jesi li za kavu ili nešto hladno?” „Hladno.” „Jack i ja otišli smo na otvorenje izložbe”, Emma je počela pripovijedati dok su silazile. „Uistinu strašna izložba, što je na kraju ispala dobra priča.”

121


„Na to se možemo vratiti poslije. Pričaj mi o vinu i tjestenini.” „Otišli smo na vino i tjesteninu poslije izložbe.” U kuhinji, Emma je izvadila čaše i napunila ih ledom.” „Izbjegavaš odgovor.” „Točno.” Emma se nasmijala i narezala limun. „Što je glupo jer si ti očito već zaključila da smo Jack i ja u vezi.” „I misliš da ću te ja osuđivati?” „Ne. Možda.” Emma je otvorila bocu mineralne vodu koju je njezina majka voljela i prelila preko leda i kriški limuna. „Jesi li sretna? Već vidim odgovor na tvome licu, ali možeš odgovoriti s da ili ne.” „Da.” „Zašto bih ja osuđivala ono što tebe usrećuje?” „Malo je čudno, zar ne? Nakon toliko vremena?” „Za neke stvari potrebno je vrijeme, za neke nije.” Lucia je otišla u dnevnu sobu i sjela na sofu. „Volim ovu malu sobu. Toliko boja i mirisa. Sretna si ovdje.” Emma je sjela pokraj majke. „Da, tako je.” „Sretna si u svom poslu, u životu, u svom domu. A kad je tako, majka mirno spava po noći. Pa, ako si sretna s čovjekom koji se, usput rečeno, meni jako sviđa, ja sam također sretna. Moraš ga dovesti na večeru.” ,,Oh, mama. Mi samo... izlazimo.” „Već je bio kod nas na večeri.” „Da. Delov prijatelj Jack bio je na večeri, na nekoliko vrtnih zabava s roštiljem, na kućnim proslavama. Ali sada ne govorimo o Delovu prijatelju.” „Odjedanput on ne može jesti moju hranu ili piti pivo s tvojim ocem? Znaš, nina, ja znam što ‘izlazimo’ znači u ovom slučaju. Pozovi ga za Cinco de Mayo. Neka dođu svi tvoji prijatelji. Na roštilj ćemo baciti svinjetinu, a ne Jacka.” „Dobro. Ja sam zaljubljena u njega, mama.” „Da, dušo.” Lucia je privukla Emminu glavu na svoje rame. „Ja poznajem tvoje lice.” „On nije zaljubljen u mene.” „Onda nije onoliko pametan koliko mislim da jest.” „Stalo mu je. Znaš to. Stalo mu je, i tu je ta stvarno velika privlačnost. S obiju strana. Ali on nije zaljubljen u mene. Još.” „To je moja djevojka.” „Misliš li... je li podmuklo namjerno navesti čovjeka da se zaljubi u tebe?” „Kaniš li lagati, pretvarati se da si nešto što nisi, varati, obećavati nešto što ne možeš održati?” „Ne, naravno.” „Kako bi onda moglo biti podmuklo? Da nisam navela tvog oca da se zaljubi u mene, sada ne bismo sjedile u ovoj lijepoj sobi.” „Ti... stvarno?” ,,Oh, bila sam tako silno zaljubljena. Beznadno, ili mi se bar tako činilo. On je bio tako zgodan, tako dobar, brižan i zabavan sa svojim malim dječakom. Tako osamljen. Dobro se

122


odnosio prema meni, s poštovanjem, časno i — kad smo se bolje upoznali — prijateljski. A ja sam željela da me pomete, da me vidi kao ženu, da me odvede u krevet, makar samo na jednu noć.” Emmino romantično srce jednostavno je uzletjelo. ,,Oh, mama.” „Što? Misliš da si ti izumila ljubav? Potrebu, čežnju? Bila sam mlada, a on je bio na društvenoj ljestvici iznad mene. Bogatstvo, položaj, to su bile velike prepreke - bar sam tako mislila. Ali, smjela sam sanjati. I možda malo više od toga”, dodala je Lucia sa zavjereničkim smiješkom. „Nastojala sam uvijek izgledati najbolje što mogu, kuhala sam jela koja je posebno volio, slušala sam ga kad mu je trebao prijatelj. U tome sam dobra. I uvijek bih mu, kad je izlazio, popravila kravatu — čak i kad je bila sasvim dobro namještena. Još uvijek to radim”, promrmljala je. „Znala sam da postoji nešto — osjećala sam, vidjela sam to u njegovim očima — nešto više od zajedničke skrbi o malome dječaku kojega smo oboje voljeli, nešto više od prijateljstva i poštovanja. I sve što sam mogla napraviti, bilo je pokazati mu, na malim stvarima, da sam njegova.” „Mama, to je tako... Nikada prije mi to nisi rekla.” „Nikada prije nije bilo potrebno. Tvoj tata, on je bio pažljiv, trudio se da predugo ne zadrži moju ruku u svojoj, da me predugo ne gleda u oči. Sve do tog dana kad sam stajala pod rascvjetanom trešnjom i ugledala ga kako mi prilazi. Vidjela sam ga i vidjela sam ono što mu je bilo u očima.” Lucia je pritisnula ruku na prsa. „Ah! I moje srce palo je ravno pred njegove noge. Kako je mogao ne osjetiti? A kad je to osjetio, njegovo srce palo je pokraj mojega.” „To i ja želim.” „Naravno.” Emma je morala trepnuti da zaustavi suze. Ne vjerujem da će popravljanje Jackove kravate djelovati na isti način.” „Male stvari, Emma. Geste, trenuci. I velike stvari. Dopustila sam mu da vidi moje srce. Dala sam mu ga, još onda kad nisam vjerovala da ga može ili želi uzeti. Dala sam ga svejedno — darovala ga. Čak i ako ga slomi. Bila sam vrlo hrabra. Ljubav je hrabra.” „Ja nisam hrabra kao ti.” „Mislim da griješiš.” Lucia ju je nježno zagrlila. „Jako griješiš. Ali sada je novo, zar ne? Novo i blistavo i sretno. Prepusti se i uživaj u tome.” „Uživam.” „I dovedi ga na zabavu.” ,,U redu.” „Sada idem kući i prepuštam te tvomu poslu. Izlaziš li večeras?” „Ne. Imali smo dugi obilazak i konzultacije - vjenčanje Seaman.” Luciji su zaiskrile oči. ,,Oh, veliko vjenčanje.” „Veliko. Večeras moram poslati još neke narudžbe, srediti račune, a sutra radim od jutra do mraka. On će navratiti nakon poslovnog sastanka i...” „Ja znam što i znači”, rekla je Lucia kroz smijeh. Onda se večeras dobro naspavaj.” Potapšala je kćer po koljenu i ustala.

123


„Tako mi je drago što si svratila.” Emma je također ustala i čvrsto zagrlila majku. „Poljubi tatu za mene.” „I za tebe i za mene. Mislim da će me večeras izvesti na večeru i podijelit ćemo tanjur tjestenine uz intimno druženje. Da pokažemo kako još nismo za odbaciti.” „Kao da bi se to ikada moglo dogoditi.” Emma se naslonila na dovratak i mahnula majci na odlasku. Tada je, umjesto da se vrati poslu, ostavila otvorena vrata puštajući proljetni zrak u kuću i prošetala vrtom. Čvrsti pupoljei, mirisni cvjetovi, nježni izdanci. Početak novog ciklusa, pomislila je. Odlunjala je do staklenika uživajući u neplaniranoj dokolici. Sjemenke koje je usadila tijekom zime sada su već bile mlade biljke i lijepo su se razvijale. Za nekoliko dana moći će ih presaditi i iznijeti. Krenula je još malo dalje, zaustavila se pred hranilicom za ptice i napunila je. Kad je krenula natrag, Sunce je već bilo nisko i zrak je postao svjež. Impulzivno je dohvatila lonac iz kuhinjskog ormarića i pristavila vodu. Sjeckala je povrće, rezala, ribala i dodavala smrznute kockice začinskog bilja. Kad je juha zakipjela, pustila ju je da se kuha na laganoj vatri i otišla na kat dovršiti posao. Za sat vremena spustila se u kuhinju, promiješala juhu i bacila pogled kroz prozor. Iznenadila se kad je začula zvuk automobila na prilazu. Obradovana, požurila je do vrata i pozdravila Jacka. „Pa, dobrodošao.” „Uspio sam ranije završiti posao. Opet sam ostavio jaknu kod tebe pa sam pomislio... Kuhaš nešto?” „Zahladnjelo je dok sam bila u šetnji i poželjela sam gustu juhu od povrća. Ima je dovoljno, ako si zainteresiran.” „Zapravo, ja sam... Danas je utakmica na televiziji pa sam mislio...” „I ja imam televizor.” Prišla mu je i poravnala kravatu s potajnim smiješkom. „I dopuštam mu da prikazuje utakmice.” „Stvarno?” Lagano ga je povukla za kravatu. „Kušaj moju juhu. Ako ti se ne svidi, uzmi svoju jaknu i pogledaj utakmicu kod kuće.” Vratila se natrag u kuhinju i nastavila miješati. Jack je došao za njom, a ona ga je pogledala preko ramena. „Sagni se, reci aaa.” Poslušao ju je, a ona mu je prinijela žlicu do usta. „Mmm, stvarno je dobro.” Iznenađeno je podignuo obrve. „Vraški dobro. Nisam znao da kuhaš tako dobru juhu. Kako je to moguće?” „Nikada prije nisi navratio po svoju jaknu nakon posla. Hoćeš li ostati na večeri?” „O da. Hvala.” „Treba se još malo kuhati. U međuvremenu možeš otvoriti bocu caberneta.” „Vrijedi.” Sagnuo se i poljubio je. Malo je zastao i poljubio je ponovno, nježno, polako. „Drago mi je što sam navratio.” „I meni.”

124


ČETRNAEST

Na imanju Emmine majke Meksikanke i oca Yankeeja ponosno su vijorile žarke boje američkih i meksičkih zastava slaveći Cinco de Mayo. Svake godine Grantovi su organizirali razne sportske i zabavne sadržaje; od kuglanja na travi, badmintona do vodenih tobogana i trampolina. Mnoštvo gostiju, prijatelji, rodbina i susjedi, igrali su se i natjecali, dok su se drugi gurali oko stolova za piknik na kojima su bili pladnjevi pečene svinjetine i piletine, tople tortilje, zdjele s crvenim grahom i čilijem, guacamolom i ljutom salsom koja je palila grlo. Na dugačkim klupama bili su galoni limunade, Negra Modele, Corone, tekile i ledenih margarita. Kad god bi uspio doći na proslavu Petog svibnja, Jacka bi svaki put zadivila količina ljudi i hrane koju bi Grantovi uspjeli pripremiti. I izbor peciva, crnog graha i riže ili salate od krumpira. Voćnih kolača ili pita od jabuka. Pretpostavljao je da je taj šaroliki izbor hrane bio simbol veze i potpuna prožimanja Phillipa i Lucije. Pio je pivo i promatrao ljude koji su plesali uz svirku gitara i ksilofona. Pokraj njega, Del je povukao veliki gutljaj piva. „Zabava i pol.” „Svaki put stvarno daju sve od sebe.” „I, je li neobično biti ovdje s ‘djevojčicom’ domaćina? Jack je automatski htio poreći, iz principa. Ali, kvragu, to je Del. „Malo. Ali zasada još nitko nije spomenuo konopac za vješanje.” „Još je rano.” „Brown, ti si prava utjeha. Ima li ovdje dvostruko više djece nego prošle godine ili mi se to čini? Pretprošle godine”, ispravio se. „Prošle godine nisam mogao doći.” „Moguće. Ne vjerujem da su svi u rodu. Iako, čuo sam da je Celia ponovno trudna.” „Da, Emma je spomenula nešto. Ovdje si u lovu?” „Aha.” Del je polagano razvukao usne u osmijeh. „Nikad ne znaš što može naići. Pogledaj onu blondinu u plavoj haljini. To je stvarno zanimljiv par nogu.” „Da. Uvijek sam mislio kako Laurel ima sjajne noge. Del se zagrcnuo pivom. „To nije... Oh”, protisnuo je kad se okrenula. „Nisam je često viđao u haljini, valjda.” Svjesno je skrenuo pogled u drugom smjeru. ,,U svakom slučaju, ovdje je cijelo jato zavodljivih brineta, seksi plavuša i šačica crvenokosih. Mnoge su od njih same. Ali za tebe su dani razgledanja terena završeni, je li tako?”

125


,,Ja sam u vezi, nisam slijep ni mrtav.” Ali od te ideje Jack je osjetio mali ubod među ramenima.” „Gdje je Em?” „Otišla je pomoći nekomu oko nečega vezanog uz hranu. Nismo sijamski blizanci.” Del je podignuo obrvu. ,,U redu, shvatio sam.” „Ja imam prijatelje, ona ima prijatelje, a neki od njih su zajednički prijatelji. Ne moramo se na zabavi držati za ruke.” „Točno.” Del je još jedanput zamišljeno otpio gutljaj piva. „Dakle, onaj tip kojega trenutačno ljubi u usta, to bi bio njezin prijatelj, tvoj prijatelj ili zajednički prijatelj?” Jack se munjevito okrenuo i uhvatio kraj poljupca između Emme i nekog bogolikog tipa s nordijskim genima. Nasmijala se i nešto mu živo pričala pa ga povela prema jednoj grupici ljudi. „Čini se da nije jedan od tvojih”, komentirao je Del. „Zašto ti ne...” Pregrizao je prijedlog s kojim ga je htio počastiti jer im je sa strane prišla Lucia. „Vas dvojica trebali biste jesti, a ne samo stajati ovdje i izgledati privlačno.” ,,Razmatram sve opcije”, odgovorio joj je Del. „Tu je mnogo teških odluka, sve do pite od jabuka i voćnog kolača.” „Tu su i košarice s kremom od jagoda i empanade. „Eto, jesam li rekao? Ne može se brzopleto odlučiti.” „Trebate kušati komadić od svega i onda odlučiti. Hej, vidi tko je došao!” Nasmijala se i mahnula Mac i Carteru. „Mackensie, uspjela si doći.” „Oprostite što smo zakasnili. Snimanje se odužilo.” Mac ju je poljubila u obraz. „Stigla si i to je jedino važno. I ti, dragi moj!” Lucia je raširila ruke i zagrlila ga. Carter je srdačno uzvratio zagrljaj i podignuo je nekoliko centimetara od zemlje. „Odavno nisi bio kod nas na proslavi.” Carter se nasmijao. „Postala je mnogo veća.” „Zato što nas je više. Ovdje su i tvoji roditelji s Dianinom djecom. I Sherry i Nick, također”, rekla je govoreći o njegovoj mladoj sestri. Diane i Sam trebali bi stići uskoro. Mac, kako čujem, planovi za vjenčanje dobro napreduju.” „Polagano sve sjeda na svoje mjesto.” „Daj da još jedanput vidim taj prsten. Ahh!” Proučila je dijamant na Macinoj ruci i nasmiješila se Carteru. „Odličan izbor. Dođi sa mnom, Mac. Celia ga još nije vidjela. A ti, mladi gospodine, pojedi nešto.” Ali Carter je ostao stajati gdje je i bio. „Nisam bio na nekoj od ovih proslava... sigurno više od deset godina. Zaboravio sam kako je to. Kao karneval.” „Najbolji u zemlji”, dodao je Del. „Grantovi ili poznaju sve, ili su u rodu sa svima. Uključujući, kako se čini, i našeg mehaničara i partnera za poker. Hej, Mal!” „Hej.” U tamnim sunčanim naočalama, iznošenim trapericama i crnoj majici, Mal im se pridružio noseći dva piva između prstiju. „Želiš jedno, Maverick?” rekao je Carteru. „Naravno. Nisam znao da i ti poznaješ Grantove.” „Prije nekih sedam-osam mjeseci počeli su dovoziti svoje automobile na popravak. I prije nego što si se snašao već pričaš Luciji svoju životnu priču, jedeš njezin kukuruzni kruh i priželjkuješ da ostavi svog muža i pobjegne s tobom na Maui.”

126


„Baš tako”, složio se Jack. „Rekla je da navratim nakon posla, mala proslava praznika u stražnjem dvorištu. Pretpostavio sam da će biti neki roštilj, meksičko pivo, tortilje...” Zatresao je glavom. „Postoji li itko tko nije ovdje?” „Mislim da su pokrili sve.” „Oprosti što sam se toliko zadržala.” Emma im je žurno prišla s margaritom u ruci. „Razne peripetije.” „Da, vidio sam jednu od njih.” Zbunjeno ga je pogledala i okrenula se Malcolmu. „Bok, ja sam Emmaline.” ,,A, znači ti si Chevrolet.” „Ja...” Raširila je oči, a onda joj je lice postalo skrušeno. „Da. Ti si Malcolm?” „Mal.” Uputio joj je dug procjenjivački pogled. „Znaš, dobro je što izgledaš kao tvoja majka s kojom ću se, nadam se, oženiti. Inače bih ponovio bukvicu koju sam dao tvojoj partnerici.” „I zaslužujem je. Svaku riječ. Ipak, naučila sam svoju lekciju i postala sam mnogo savjesnija. Napravio si odličan posao. Stvarno si vješt. Imaš li vremena pogledati i moj kombi? Dovela bih ga sljedeći tjedan.” „Od majke nisi naslijedila samo izgled, je li?” „Emma se nasmiješila i otpila malo margarite. „Potreban ti je tanjur i velika količina hrane.” „Kako bi bilo da mi pokažeš gdje...” Mal je prekinuo kad je uočio upozorenje u Jackovim očima i ležeran, ali posjednički pokret kojim je stavio ruku na Emmino rame. „Da. Možda ću prvo malo pronjuškati okolo.” „I ja ću s tobom”, odlučio je Carter. Del se nakesio. „Čini se da sam prazan.” Zatresao je svojom bocom piva. „Em, tko je ona visoka brineta? Ružičasti top, uske traperice?” „Ah... Paige. Paige Haviller.” „Sama?” „Da.” „Vidimo se poslije.” „Trebao me pitati ima li malo mozga u glavi”, rekla je Emma kad se Del udaljio. „Umrijet će od dosade za manje od trideset minuta.” „Ovisi što će raditi tih trideset minuta.” Nasmijala se. „Vjerojatno si u pravu.” Uhvatila ga je za ruku i stisnula. „Krasan dan, zar ne?” „Nikako ne mogu dokučiti kako to sve uspiju izvesti.” „Rade tjednima i angažiraju vojsku pomoćnika koji pripreme teren za igre i aktivnosti. A Parker pomaže pri koordinaciji. Govoreći o organizaciji, ja...” „Tko je onaj tip? „Tip? Toliko ih je ovdje. Daj mi neke koordinate.” „Onaj kojega si maloprije poljubila.”

127


„Malo preciznije.” To mu je dogmizalo do želuca. „Onaj koji izgleda kao danski princ.” „Danski... Oh, misliš na Marshalla. Jedan od razloga zašto sam se zadržala.” „Što sam i sam vidio.” Nakrivila je glavu, a jedva vidljiv nagovještaj mrštenja pojavio joj se među obrvama. „Zakasnio je na proslavu. Sa svojom ženom i novorođenim sinom. Nakon što me potražio da se pozdravimo, otišla sam pogledati njihovu bebu i malo sam se zaigrala s njom. Problem?” „Ne. Ja sam idiot. Totalni. Del je bacio udicu i ja sam se upecao. Miješana metafora. Vratimo se na prethodnu temu. Govoreći o organizaciji, što?” „Hodali smo kratko vrijeme, prije nekoliko godina. Marshall i ja. Ja sam ga upoznala s njegovom sadašnjom ženom. Zavjeti su organizirali njihovo vjenčanje prije godinu i pol dana.” „Shvatio sam. Isprike.” Sitno se nasmiješila. „Nije me zgrabio za stražnjicu kao što je stanovita luda slikarica ščepala tvoju.” „Njegov gubitak.” „Mogli bismo se sada malo pridružiti gostima, biti društveni.” „Dobar plan.” ,,Oh”, rekla je kad su krenuli prema stolovima s hranom. „Ono ‘govoreći o organizaciji’, to je prijedlog. Budući da sutra moram obaviti u gradu nekoliko poslova, mogla bih već ujutro obaviti dio posla ako prespavam kod tebe. Parker se dovezla ovamo sa mnom jer smo obje trebale doći ranije i pomoći oko priprema, ali može se vratiti natrag s Laurel.” „Prenoćiti kod mene?” Podignula je obrve, a oči ispod njih postale su hladne „Mogu prespavati na kauču ako ne želiš društvo.” „Ne. Samo sam pretpostavio da ćeš nakon ovoga otići kući. Obično ujutro ustaješ dosta rano.” „Ako sutra krećem iz grada, znači ne previše rano. Ali, ako je problem...” „Ne.” Zaustavio se i okrenuo licem prema njoj. ,,U redu je. Odlično. Ali zar ti neće trebati neke stvari od kuće — za sutra?” „Spakirala sam torbu još jutros, kad mi je to palo na pamet.” „Onda je sve sređeno.” Prignuo se i poljubio je.” „Boca ti je prazna, idemo ti pronaći još jedno pivo”, rekla je i trgnula se na zvuk očeva glasa iza sebe.” Phillip im se nasmiješio. Srdačno, bar naoko, pomislio je Jack. Što vjerojatno ne bi bio slučaj da je znao o čemu su upravo razgovarali. „Negra Modelo, točno?” Phillip mu je ponudio bocu piva. „Da, hvala. Sjajna proslava, kao i uvijek.” „Moj najdraži praznik u godini.” Phillip je zagrlio Emmu oko ramena. Ležerno, s ljubavlju. Posjednički. „Započeli smo tu tradiciju kad je Lucia bila trudna s Matthewom. Prijatelji, obitelj, djeca. Sad su naša djeca odrasla i stvaraju svoje obitelji.”

128


„Postao si sentimentalan”, rekla je Emma i, podigavši glavu, okrznula ga usnama po obrazu. „Još uvijek te vidim kako trčiš preko livade s prijateljima i nastojiš pobijediti u bacanju obruča ili razbijanju piñate8. Ti si kao i tvoja majka, u sve unosiš boje i živost.” „Tata.” Phillip je skrenuo pogled i izravno pogledao Jacka. „Sretan je čovjek kojemu se ponude takve boje. I mudar je onaj koji to zna cijeniti.” „Tata”, ponovila je, ali sada s upozorenjem u glasu. „Čovjek ima toliko malo dragocjenih stvari u životu”, rekao je i kvrcnuo je prstom po nosu. „Idem provjeriti što rade tamo kod roštilja. Ne znam što će se dogoditi ako ostavim tvoju braću i ujake same oko vatre. Jack”, pozdravio je kimnuvši glavom i krenuo dalje. „Oprosti. To je bilo jače od njega.” „Razumijem. Je li mi znoj probio kroz košulju?” Nasmijala se i zagrlila ga oko struka. „Ne. Kako bi bilo da odemo tamo dolje i pokažemo onim klincima kako se razbija piñata?” Poslije su se spustili na travu i promatrali tinejdžere kako igraju mali nogomet na improviziranom terenu. Pridružila im se i Parker, izula sandale i sjela pokraj njih podvivši suknju ispod sebe. „Noćni nogomet”, rekao je Jack. To nije tvoja uobičajena vrsta zabave.” „Ti igraš?” upitala ga je Parker. „Nije moja igra. Daj mi bejzbol, ragbi, košarku. Ali volim gledati.” „Ti voliš gledati sve u što je uključena lopta.” Mac se spustila pokraj njih i povukla Cartera da im se pridruži. „Pojela sam previše, daleko previše. Ali kad je sve uporno bilo tamo.” ,,Oh, to je baš jadno”, promrmljala je Emma kad je protivnički igrač uhvatio loptu. „Zar on misli da lopta ima oči, radar za samonavođenje.” „Voliš nogomet?” zabavljeno je upitao Jack. Pogledala ga je. „Ženska ekipa na akademiji. Državno prvenstvo.” „Ozbiljno?” „Kapetani”, dodala je pokazavši palcem na sebe i Parker. „Bile su opake.” Laurel je kleknula na travu pokraj Parker. „Mac i ja išle smo na utakmice i sažaljevale protivnike. „Idite tamo”, gurnula je Parker laktom. „Idite tamo i pokažite im kako se igra.” „Hmm. Jesi li za?” upitala ju je Emma. „Fm, to je bilo prije više od deset godina.” Emma se podignula na koljena i podbočila ruke na bokove. „Hoćeš reći da si prestara da opereš uši tim gubitnicima s dvije lijeve noge?” Hoćeš reći da si izgubila — svoju — oštricu?” „Oh, kvragu. Jedan gol.” „Idemo zabiti.” 8

Piñata — igra u kojoj treba zavezanih očiju dohvatiti stapom i srušiti obješenu figuru od obojene kasirane ljepenke ispunjenu bombonima.

129


Kao i Parker, Emma je izula sandale. Jack je fascinirano gledao dvije žene u lijepim haljinama kako odlaze na teren. Na terenu je došlo do male diskusije, čulo se nekoliko uzvika i zvižduka. „Što se zbiva?” Mal im je prišao i radoznalo pogledao dvije grupe. „Emma i Parker razvalit će one naivčine u nogometu”, rekla mu je Laurel. „Zezaš se? To će biti zanimljivo.” Svi su se smjestili na travi pod reflektorima dok se Emmin i Parkerin tim spremao primiti loptu. Žene su se pogledale, onda je Emma podignula tri prsta, potom dva. Parker se nasmijala i slegnula ramenima. Lopta je poletjela kroz zrak. Emma ju je dohvatila i snažno poslala prema Parker, koja ju je prihvatila u doskoku i probila se između triju protivničkih igrača brzim prebacivanjem lopte između nogu. Prijašnje zvižduke zamijenilo je oduševljeno navijanje. Okrenula se, fintirala i poslala loptu dijagonalno prema Emmi koja ju je dočekala i zabila gol felšom. Bespomoćni golman samo je ostao stajati otvorenih usta. Istodobno, ona i Parker podignule su ruke u zrak i zavrištale. „Uvijek to naprave”, rekla je Mac njihovoj grupi na travi. „Nimalo skromnosti. Naprijed, Robins!” „Ženski nogometni tim”, objasnio je Carter. „Prva liga.” Parker je krenula van s terena, ali ju je Emma zgrabila za ruku. Jack je čuo kako je rekla: „Još jedan.” Parker je zatresla glavom, Emma je navaljivala. Parker je uhvatila rubove svoje suknje i raširila je. Emma joj je nešto odgovorila i Parker se nasmijala. Vratile su se. Sada je protivnički tim, s mnogo više poštovanja, bio u napadu, a one u obrani. Borile su se, blokirale, osvajale teren i potiskivale protivnike na njihovu stranu terena. Jackov se osmijeh raširio kad je Emma ramenom srušila protivničkog igrača. I pritom je izgledala sjajno, pomislio je, i tek malčice krvoločno. Novi val strasti zakovrčao mu se u želucu kad je napala igrača koji je vodio loptu. Uklizala je dok je prebacivao loptu s noge na nogu — Isuse, samo je pogledaj! — i izbacila tinejdžera iz ravnoteže. Budna i spremna, Parker je skočila na Emminu visoku loptu, suknja je zavijorila oko nje, i izvela precizan udarac glavom. „Vidi, vidi”, promrmljao je Mal. „Blokada!” uzviknula je Laurel kad je Emma zaustavila loptu. „Bravo!” Emma je brzim izmicanjem u stranu spriječila pokušaj protivničkog igrača da otme loptu. Poskočila je u škarice i poslala loptu preko glave natrag do Parker koja ju je šutnula ravno između golmanovih nogu. Ruke u zraku, vrisak i zagrljaj. „Gotovo?” ,,Oh, još kako.” Emma je hvatala dah. „Nemam više sedamnaest, ali ipak. Osjećam se sjajno, i pobjednički.” „Otiđimo kao pobjednici.” Podignule su spojene ruke na pozdrav, poklonile se i napustile teren uz buran pljesak. „Dušo”, Jack je uhvatio Emmu za ruku i povukao je nadolje na travu. „Ubojita si.”

130


„O, da.” Posegnula je za bocom vode, ali Jack joj je zarobio usne prije nego što je stigla otpiti. Poljubac je zaradio joj jedan pljesak. „Ja sam rob”, promrmljao je uz njezinu kosu, „žene koja zna izvesti precizan udarac preko glave.” „Stvarno?” Lagano je zagrebla zubima po njegovoj donjoj usni. „Trebao bi vidjeti moj volej.” „Bilo kada. Bilo gdje.” Na rubu terena, Mal je presjekao Parkerin put i ponudio joj jedno od dva piva koje je nosio u ruci. „Ne, hvala.” Zaobišla ga je i izvadila bocu vode iz jedne od posuda s ledom. ,,U kojoj dvorani vježbaš, dugonoga?” Otvorila je bocu. ,,U svojoj.” „Mogao sam misliti. Dobro se krećeš. Igraš li još nešto?” Polagano je otpila gutljaj vode. „Glasovir.” Promatrao ju je dok se udaljavala i odsutno otvorio limenku piva. Malo poslije, Laurel je sjedila na stubama trijema poduprta laktovima, poluzatvorenih očiju. Tišina se prelijevala preko nje kao i miris trave i vrtova. Proljetne zvijezde rasipale su se preko tamnoga noćnog neba. Čula je korake, ali nije otvarala oči. Nadala se da će, tko god to bio, nastaviti dalje i ostaviti je u samoći. „Jesi li dobro?” Nisam te sreće, pomislila je, otvorila oči i pogledala u Dela. „Aha. Samo sjedim ovdje i uživam.” „Vidim.” Sjeo je do nje. „Pozdravila sam se s društvom. Parker je još u kući ili vani — obavlja inspekciju je li obavljeno sve što treba obaviti. Ja sam popila previše tekile da bi me bilo briga za to.” Pažljivo ju je pogledao. „Ja ću te odvesti kući.” „Dala sam svoje ključeve Parker. Ona će nas obje odvesti kući. Spašavanje nije potrebno, viteže.” „Dobro. Čuo sam da su Robinsice imale trijumfalan povratak na teren. Žao mi je što sam to propustio.” „Razvalile su, kao i uvijek. Pretpostavljam da si ti bio okupiran nekim drugim stvarima.” Karikirano se osvrnula iza sebe pa pogledala sa strane na stranu. „Sam, Delaney? Sa svim tim komadima za biranje? Ne mogu vjerovati da su Robinsice postigle gol, a ti nisi.” „Nisam došao ovamo u lov.” Glasno je otpuhnula i gurnula ga laktom. Protiv volje, usne su mu se iskrivile u smiješak. „Draga moja, ti si pijana.” „Točno. Jesam. Sutra ću biti opasno ljutita sama na sebe, ali sada? Sada mi je dobro. Ne

131


pamtim kad sam posljednji put popila previše tekile, ili previše bilo čega. Mogla sam skupiti bodove.” „Molim?” „I pritom ne mislim na nogomet.” Klimavo se oslonila na jedan lakat i ponovno ga gurnula. „Vrlo zgodan tip... kako se ono zove? Nešto iz kazališta. Svejedno. Alija sam u seksualnom morit... moratu... Čekaj. Seksualnom mo-ra-to-riju”, izgovorila je slog po slog. Još uvijek smiješeći se, zametnuo joj je neposlušni uvojak kose iza uha. „Je li?” „Da. Pijana sam i u toj sam stvari koju sam upravo izgovorila i ne želim je pokušati izgovoriti još jedanput.” Zatresla je glavom, oslobodila uvojak koji je upravo zagladio i pripito mu se nasmiješila. ,,Ne kaniš mi se upucavati, je li?” Osmijeh mu se ugasio. „Ne.” Počastila ga je s jednim pffff, naslonila se natrag i mahnula nekoliko puta rukom otpuštajući ga. „Vozi dalje.” „Ostat ću ovdje dok ne dođe Parker.” „Gospodine Brown, Delaney Brown, dojadi li vam ikada spašavanje ljudi?” „Ne spašavam te. Samo sjedim ovdje.” Da, baš, pomislila je, samo sjediš. U prekrasnoj proljetnoj noći, pod blistavim zvijezdama, sa slatkim mirisom prvih ruža u zraku. Emma je parkirala auto iza Jacka i izvukla veliku ručnu torbu iz prtljažnika. Zaključala je auto i nasmiješila se kad joj je on prišao i preuzeo torbu iz ruke. „Bez komentara na temu što sve, kog vraga imaš, tu unutra?” „Iskreno, mislio sam da će biti mnogo teža.” „Obuzdala sam se. Nego, nisam te pitala, u koliko sati sutra počinješ raditi.” „Oko osam. Ne prerano.” Preplela je prste s njegovima i zaigrano im zanjihala ruke. „Odužit ću ti se za gostoprimstvo i pripremit ću doručak. Ako imaš išta za jelo.” „Vjerojatno će se nešto naći.” Popeli su se stubama do stražnjeg ulaza u stan iznad njegova ureda. „Mnogo je lakše, zar ne, živjeti ondje gdje radiš? Iako katkad pomislim da zato na kraju radimo puno više. Sviđa mi se ova zgrada. Ima osobnost, karakter.” „Zaljubio sam se u nju”, rekao je i otključao vrata. „Pristaje ti. Tradicija izvana, čiste linije i balansiran raspored prostora iznutra”, dodala je ulazeći u kuhinju. „Govoreći o čistim linijama i balansiranju, ja još uvijek pokušavam pronaći riječi za onu nogometnu ekshibiciju.” „Od te impulzivne odluke kvadricepsi će mi sutra vjerojatno skvičati od bola.” „Mislim da tvoji kvadricepsi to mogu podnijeti. Jesam li ti rekao da sam slab na sportašice?” Slijedila ga je kroz stan do spavaće sobe. „Nisi morao. Znam da imaš slabost prema ženama i prema sportu.”

132


„Spoji ih zajedno i ja sam propao.” „I rob ženskog udarca preko glave.” Podignula se na prste i poljubila ga u kut usana. „Trebao bi vidjeti moj nogometni dres.” „Još uvijek ga imaš?” Nasmijala se, položila torbu na krevet i povukla zatvarač. „Zapravo, da.” „Ovdje?” „Nažalost, ne. Ali imam ovo...” Izvadila je nešto vrlo kratko, vrlo prozirno, vrlo crno. „Ako te zanima.” „Mislim da će ovo biti savršen kraj savršenog dana.” Ujutro je pripremila pohani kruh i napravila nešto hrskavo i slatkasto s jabukom koju je razrezala na kriške. „Ovo je sjajno. Cvjećarica, nogometni šampion i čarobnica u kuhinji.” „Ja sam mnogo toga.” Sjedila je preko puta njemu u kuhinjskoj niši koja mu je služila kao blagovaonica. Pomislila je kako tom prostoru treba malo cvijeća, nešto jakih boja u visokoj vazi. „Ostao si bez jaja i s tek nekoliko kapi mlijeka. Poslije moram ići kupiti neke stvari za sebe pa mogu uzeti nešto i za tebe, ako želiš.” Primijetila je trzaj, malo oklijevanje prije nego što je progovorio. „Ne, nije potrebno. Ovih dana moram tako i tako otići u veliku nabavu. Kako kvadricepsi?” „Dobro.” Natjerala se da ne napravi problem oko Jackove nevoljkosti da mu kupi prokleti karton jaja. „Onaj odvratni trenažer ipak da je rezultate. Kako se ti održavaš u formi?” „Idem u teretanu tri do četiri puta tjedno, igram košarku, takve stvari.” Uputila mu je optužujući pogled suženih očiju. „Kladim se da uživaš. U teretani.” „Da, volim vježbanje.” „I Parker. Mislim da ste oboje bolesni.” „Održavati formu je bolesno?” „Ne, bolesno je voljeti ono što moraš raditi da bi ostao u formi. I ja to radim, ali smatram to radnim zadatkom, obvezom, nužnim zlom. Kao prokulice.” Veselje mu je zagrijalo oči. „Prokulice su zle?” „Naravno. Svi to znaju, iako to ne priznaju. To su male zelene kuglice zla. Isto kao što su čučnjevi vrsta torture koju su smislili ljudi kojima čučnjevi uopće nisu potrebni. Gadovi.” „Tvoja je filozofija o fitnessu i nutricionizmu fascinantna.” „Iskrenost može biti fascinantna.” Otpila je posljednji gutljaj kave. Ljeti bar mogu plivati u bazenu. To je razumno, i zabavno je. A sad ću se otići istuširati jer sam robovala oko štednjaka dok si ti gore uživao u kupaonici. Požurit ću se tako da te ne zadržavam.” Bacila je pogled na kuhinjski sat. „Bit ću stvarno brza.” „Ah... slušaj, ne moraš se žuriti. Možeš samo zalupiti vrata kad budeš odlazila.” Nasmiješila se, obradovana tim prijedlogom. „Onda ću prvo popiti još jednu šalicu kave.” Sad je imala vremena uživati u kavi i u tuširanju. Poslije je, omotana ručnikom, namazala tijelo mlijekom i nanijela hidratantnu kremu na lice. Dok je stavljala maskaru na trepavice, ugledala je Jacka u ogledalu. Vidjela je kako mu je pogled preletio preko tuba i teglica razasutih po plohi pokraj umivaonika. Trajalo je tek djelić

133


sekunde, nelagoda u očima - i žalac u njezinu srcu. „Moram ići.” Dodir njegove ruke na mokroj kosi bio je sladak, kao i poljubac. „Vidimo se poslije?” „Naravno.” Ostavši sama, dovršila je šminkanje, počešljala se. Odjenula se i spakirala. Kad je završila, vratila se natrag u kupaonicu i žestoko ribala umivaonik i plohe oko njega sve dok nije bila sigurna da nije ostavila nikakva traga iza sebe. „Nema potrebe za panikom, Jack”, promrmljala je. „Sve je čisto. Sve je tvoje.” Na izlasku je zastala i ostavila poruku na kuhinjskom notesu. Jack - zaboravila sam, večeras imam neke obveze. Vidjet ćemo se drugi put. Emma Potreban joj je predah. Provjerila je jesu li ulazna vrata dobro zatvorena i odnijela torbu u auto. Kad je sjela za volan, izvadila je mobitel i nazvala Parker. „Hej, Emma, upravo sam na drugoj liniji s...” „Bit ću brza. Možemo li večeras imati djevojačku večer?” „Što se dogodilo?” „Ništa. Stvarno. Samo mi je potrebna ženska večer.” „Unutra ili vani?” „Unutra. Ne izlazi mi se.” „Sredit ću to.” Hvala. Doći ću kući za nekoliko sati.” Emma je zatvorila telefon. Prijatelji, pomislila je. Prijateljice. Nikada te neće iznevjeriti.

134


PETNAEST

„Pretjerano sam reagirala.” Nakon što je cijeli dan radila i usput vrtjela po glavi razne Jacksituacije, Emma se smjestila u salonu na drugom katu. „Mi ćemo to procijeniti”, rekla je Laurel i zagrizla komad izvrsne domaće pizze gospođe Grady. „Nije napravio ništa loše. Nije čak ni rekao ništa loše. Ljutita sam na sebe.” „Dobro, ali ti se i inače ljutiš na sebe umjesto na druge ljude. Čak i kad su to zaslužili.” Mac je natočila vino u čašu i pružila bocu Laurel.” „Ne. Detoksikacija golemih količina tekile. Potrajat će danima.” „Ja to ne radim.” Emma se mrgodno zagledala u svoju pizzu. „To zvuči kao da sam neki slabić.” „Ti nisi slabić. Ti si tolerantna i suosjećajna”, rekla je Mac i napunila Ernminu čašu. „I zato, kad te netko razljuti, to je ozbiljno.” „Ja nisam kilava”, ponovila je Emma. „Samo zato što nisi opaka kao mi ostali, ne znači da si kilava”, dodala je Laurel. „Ja mogu biti zla.” „Možeš”, složila se Mac i ohrabrujuće potapšala je po ramenu. „Imaš znanja, imaš vještine. Ali uglavnom nemaš srca za to.” „Ja...” „Biti dobar u duši nije karakterna mana”, prekinula ju je Parker. „Volim misliti da smo svi mi dobri u duši.” „Osim mene.” Laurel je podignula svoju Colu. „Da, osim tebe. A sad nam konačno ispričaj što se dogodilo.” „Zvučit će glupo, čak jadno.” Zamišljeno se zagledala u čašu, potom u ružičasti lak na noktima. „On toliko štiti svoj prostor, svoj stan. Nikada ništa nije rekao, ali tu je ta nevidljiva granica oko njegova područja. Ipak, prije dosta vremena, možda je rekao nešto takvo, sjećaš li se, Mac?” „Kada? Daj mi neki nagovještaj.” „Prošle zime kad si odlučila preurediti spavaću sobu. Ona stvar s ugradbenim ormarom. Poludjela si jer je Carter ostavio neke svoje stvari kod tebe. Onda je došao Jack i složio se s tobom. Svašta je izgovorio u vezi s time što se događa kad dopustiš nekomu da obilježi tvoj teritorij.”

135


„Ali on se šalio. Uglavnom. A ti si se razljutila”, prisjetila se Mac. „Izjurila si van.” „Rekao je kako žene prvo počnu ostavljati stvari po kupaonici, onda žele ladicu. I prije nego što se snađeš, preuzmu sav prostor. Kao, ako poželiš ostaviti četkicu za zube kod njega, to odmah znači da si spremna za posjet Tiffanyju.” „Pošizio je jer si htjela ostaviti četkicu za zube kod njega?” upitala je Laurel. „Ne. Da. Ne sasvim jer nikada nije bilo riječi o prokletoj četkici za zube. Gledajte, stvari stoje ovako. Ako smo negdje vani, a njegov je stan bliži, ipak se uvijek vratimo ovamo. Sinoć sam ga pitala mogu li ostati kod njega jer sam tako i tako ujutro morala u grad, a on je... oklijevao.” „Možda mu je stan bio u neredu”, predložila je Mac. „Možda je razmišljao ima li prljavih čarapa na podu, boca piva na stolu, je li promijenio posteljinu?” „Nije to. Njegov je stan uvijek uredan, što je možda jedan od razloga. On voli da je sve na svome mjestu, kao Parker.” „Hej!” „Pa, to je istina”, rekla je Emma, ali s velikim osmijehom punim ljubavi. „To je u vašoj prirodi. Ali tebi ne bi smetalo kad bi čovjek koji prespava kod tebe ostavio četkicu za zube u kupaonici. Ti bi je jednostavno stavila na neko prikladno mjesto.” „Koji tip? Mogu li dobiti njegovo ime, adresu, fotografiju?” Emma se opustila i nasmijala. „Teoretski. No, za vrijeme doručka spomenula sam da idem u trgovinu, a, budući da je ostao bez jaja i mlijeka, mogu ih kupiti za njega. Ista vrsta oklijevanja prije ne, hvala. Ali najgore je bilo poslije, u kupaonici. Naišao je dok sam se šminkala i, istucite me štapom, moje su stvari bile razasute pokraj umivaonika. A njemu se na licu pojavio taj izraz. Zlovoljan i... oprezan. Rekla sam vam da će zvučiti glupo.” „Ali nije tako”, ispravila ju je Parker. „Učinio je da se osjetiš nepoželjnom i nametljivom.” „Da.” Emma je sklopila oči. „Točno tako. Nije to mislio i nije bio u potpunosti svjestan svoje reakcije, ali...” „Nije važno. Zapravo, nesvjesno je čak i gore.” „Da!” ponovila je Emma i zahvalno pogledala Parker. „Hvala ti.” „I što si poduzela u vezi s time?” upitala je Laurel. „Poduzela?” „Da, Em, poduzela. Kao, hej čovječe, sredi se, to je samo četkica za zube ili tuba maskare.” „Otišao je na posao, a ja sam provela pola sata čisteći umivaonik kako ne bi ostao ni trag strane osobe u toj njegovoj dragocjenoj kupaonici.” „O da, to će ga naučiti”, dodala je Laurel. „Ja bih skinula grudnjak i objesila ga na tuš. Ostavila bih mu na ogledalu sarkastičnu ljubavnu poruku napisanu ružem za usne. I, oh, kupila bih veliko pakovanje tampona i ostavila bih ih na pultu. To bi prenijelo jasnu poruku i pokazalo stav.” „Zar to ne bi potvrdilo njegov stav?” „Ne, zato što ga on nema. Vi spavate zajedno. Čiji je god krevet u igri, druga strana mora imati neke osnovne potrepštine pri ruci. Ti ne poludiš kad on ostavi svoju četkicu ili brijač kod tebe, je li tako?”

136


„On ne ostavi ništa. Nikada.” „Pa, Isuse”, Laurel je kliznula natrag u stolicu. „Prilično opsesivno, ha?” Mac je podignula ruku i sramežljivo se nasmiješila. „I ja sam se slično ponašala. Ne toliko — u redu, opsesivno. Katkad bih ostavila neku sitnicu kod Cartera ili bih zaboravila nešto kod njega i Carter bi isto tako ostavio nešto kod mene. A onoga dana me odjedanput sve udarilo u želudac. Njegova jakna, njegov pribor za brijanje, njegove stvari pomiješane s mojim stvarima. Nije stvar u njima, nego u onome što je to značilo. On je ovdje. On je stvarno ovdje i to nije samo seks. Nije u prolasku. Stvarno je.” Mac je slegnula ramenima i raširila ruke. „Uhvatila me panika. Taj je nevjerojatan čovjek tu, zaljubljen je u mene. Jednostavno sam se uplašila od svega. Jack vjerojatno osjeća nešto slično.” „Ja nisam spominjala ljubav.” „Možda bi trebala.” Parker se pomaknula i podvila noge pod sebe. „Lakše je procijeniti kako igrati kad su karte na stolu. Ako on ne zna što osjećaš, kako može te osjećaje uzeti u obzir?” „Ne želim da razmišlja o mojim osjećajima. Želim da osjeća ono što on osjeća, bude ono što jest. Kad ne bi bio upravo takav, ja se ne bih ni zaljubila u njega.” Uzdahnula je i otpila malo vina. „Kako sam uopće mogla misliti da je zaljubljenost divna stvar?” „I jest divna kad prijeđeš preko kvrgavih terena”, rekla joj je Mac. „Dio je problema u tome što ga toliko dobro poznajem i mogu prepoznati sve male...” Opet je otpuhnula, otpila još malo vina. „Moram prestati biti toliko osjetljiva, moram prestati tražiti romantiku u svemu.” „Moraš se osjećati onako kako se osjećaš, biti ono što jesi.” Kad joj je Parker vratila natrag njezine riječi, Emma je trepnula. „Trebala bih, zar ne. I trebala bih porazgovarati s Jackom o tome.” „Meni se više sviđa moja velika kutija tampona. Objašnjava sve s mnogo manje riječi.” Laurel je slegnula ramenima. „Ali, ako moraš biti zrela i pametna...” ,,Ne želim to, ali dojadilo mi je duriti se svaki drugi dan. Mogu bar vidjeti kako će razuman razgovor završiti. Sljedeći tjedan, mislim. Možda oboje trebamo malo prostora.” „Trebali bismo imati večer bez muškaraca i bez razgovora o poslu bar jedanput mjesečno”, zaključila je Laurel „Ali uglavnom je i imamo.” „Zato što se to dogodi spontano, samo po sebi. I to je dobra stvar. Ali sada, kad je pola tima u nekim više-manje ozbiljnim vezama, trebali bismo napraviti formalni dogovor. Obnova estrogena.” „Bez muškaraca, bez posla.” Emma je kimnula. „To zvuči...” Uto je zazvonio Parkerin telefon. Pogledala je na zaslon. „Willow Moran, prva subota u lipnju. Neće dugo trajati. Hej, Willow!” rekla je veselo dok je izlazila iz sobe. „Ne, nema problema. Zato sam ovdje.” „Pa, gotovo bez posla. I više pizze za mene.” Laurel je uzela još jedan komad. Usprkos nekolicini poziva i prekida, večer je bila upravo onakva kakvu je Emma željela i kakva joj je bila potrebna. Malo neobveznog druženja s prijateljicama. Otišla je kući ugodno umorna. Dok se penjala na kat, razmišljala je o rasporedu za sljedeći dan. Neće imati vremena

137


ni za mali predah. A to je također bilo upravo ono što joj je potrebno. Prišla je noćnom ormariću i podignula telefon koji je te večeri namjerno ostavila u sobi. Dočekala ju je glasovna poruka od Jacka i raspoloženje joj se odmah popravilo. Prebrzo, pomislila je, i odlučila preslušati poruku sutra ujutro. Sigurno nije ništa važno jer bi inače nazvao u glavnu kuću. Može ��ekati do jutra. Ma koga to ona zavarava? Sjela je na krevet i pritisnula tipku. Bok. Žao mi je što si morala otići. Slušaj, Del i ja nastavljamo sustavno kvariti Cartera i pokušat ćemo ga dovući na utakmicu u nedjelju. Mogao bih u subotu navratiti do tebe, možda mogu u čemu pomoći. A prije nego što kidnapiramo Cartera mogao bih uzvratiti za tvoj jutrošnji trud i pripremiti doručak. Javi mi se kad uhvatiš vremena. Radit ću na nekim rješenjima za tvoju radionicu, pa... Mislim na tebe. Što imaš na sebi? Nasmijao ju je. Uvijek ju je mogao nasmijati. Ovo je lijepa poruka, pomislila je. Uviđavna, topla, duhovita. Što bi još mogla poželjeti? Sve, priznala je. Željela je sve. Pustila je da razgovor pričeka. Govorila si je da je previše zauzeta za ozbiljan razgovor. Svibanj je bio popunjen do zadnjeg termina; vjenčanja, darivanja mladenke, majčin dan. Kad nije bila zakopana u cvijeću, planirala je sljedeći dizajn. S takvim poslovnim tempom bilo je jednostavno praktičnije da Jack dolazi k njoj. Govorila si je da treba biti zahvalna što je u vezi s čovjekom koji ne prigovara zbog njezinih radnih vikenda, dugoga radnog vremena - i na kojeg može računati da će uskočiti i pomoći ako je potrebno. Jednog olujnog poslijepodneva radila je sama. Blaženo sama. U ušima bi joj obično zujalo od Tinkina čavrljanja s Beach ili Tiffany, ali sada ju je okruživalo samo smirujuće šuštanje kiše, vjetra i udaljena grmljavina. Završila je buket za glavnu djeverušu pa je na trenutak ustala i protegnula se. Okrenula se i poskočila kao zec kad je ugledala Jacka na vratima. Stavila je ruku na srce, a šokirani vrisak pretvorio se u smijeh. „Bože! Preplašio si me.” „Oprosti. Oprosti. Kucao sam, dozivao, ali teško se probiti preko bijesa Božjega vani.” „Mokar si.” „Vjerojatno zbog kiše.” Prošao je rukom kroz kosu i raspršio kapljice. „Morali smo prekinuti sastanak na gradilištu pa sam iskoristio priliku i navratio ovamo. Lijepo”, rekao je i kimnuo prema buketu. „Stvarno je lijep, zar ne? Upravo sam ga htjela staviti u hladnjaču i započeti s novim. Uzmi malo kave i osuši se.” „Upravo ono što sam želio čuti.” Prišao joj je i pomilovao je po leđima. „Donio sam neke skice da pogledaš. Kad budeš imala vremena. Ako vrijeme dopusti, radovi na Macinu ateljeu

138


počet će u ponedjeljak. Rano. Pripremi se na buku.” „To je sjajno. Jesi li im već rekao?” „Prvo sam se zaustavio kod njih. Jesi li ti za kavu?” „Ne, hvala.” Odnijela je buket u hladnjaču i vratila se za pult s cvijećem, alatima i slikom aranžmana u glavi. Podignula je pogled kad se Jack vratio. „Nikada te nisam gledao dok radiš. Hoće li ti smetati?” „Ne. Sjedni tamo. Pričaj sa mnom.” „Danas sam susreo tvoju sestru.” „Oh,?” „Naletjeli smo jedno na drugo u gradu. Zar nemaš neku sliku ili nacrt?” „Uglavnom, da, ali za ovo...” Lupnula se prstom po čelu. Malene bijele ruže, ova blijeda udikovina za akcent. Lagana kaskada. Bit će dražesno i romantično kad se ovi pupoljci još malo otvore.” Dok je vani bubnjala kiša, promatrao ju je kako obrezuje stapke, obavija ih tankom žicom i popunjava slojeve. „Zar nisi rekla da će to biti buket?” „Jesam.” „Zašto onda vaza?” „Natopila sam spužvu i stavila je u držač. Vidiš ovaj dio?” Nagnula je vazu prema njemu. „Tako imam oslonac i lakše slažem cvijeće u pravi oblik.” „Što radiš kad su i pomoćnice ovdje?” „Hmm?” „Stojite li jedna pokraj druge? Metoda rada na traci?” „Stojimo jedna pokraj druge, ali svaka radi na svom aranžmanu po mom nacrtu.” Nastavila je raditi u tišini naglašenoj povremenim udarima groma. „Treba ti pult u obliku slova L.” Proučavao je radni prostor, pribor, alate. „Možda bi U čak bio bolji. S ladicama i policama iznad i ispod pulta. Kad sam prvi put projektirao ovaj prostor, radila si sama. Sada si to prerasla. Uz to, treba ti prostor ispod pulta za kolica, kompost, još jedan za otpad. Dolaze li ti ikada klijenti ovamo dok radiš?” Sisala je palac jer se nabola na trn. „Katkad, da, sigurno.” „Dobro.” Ustao je i ostavio Emmu koja je namršteno gledala za njim. Vratio se, opet promočen, s bilježnicom koju je uzeo iz auta. „Samo nastavi raditi”, rekao joj je. „Skicirat ću neke promjene za nacrt koji sam već napravio. Morat ćemo pomaknuti onaj zid.” „Pomaknuti?” Privukao joj je pažnju. „Ovaj zid?” „Izbit ćemo ga, povezati izložbeni i radni prostor. Bolji protok, efikasnije organiziran prostor. Previše za solo... Oprosti.” Podignuo je glavu s crteža. „Mislim naglas. Iritantno.” „Ne, u redu je.” I malo neobično, pomislila je, raditi ovako zajedno u olujno poslijepodne. Neko vrijeme radili su u tišini, a Jack je povremeno nešto mrmljao sebi u bradu dok je crtao. Nije joj to smetalo. I iznenadila se što još ima stvari koje ne zna o njemu. Kad je završila, podignula je buket u zrak. Okretala ga je proučavajući ga iz svakog kuta. I

139


primijetila da je on gleda. „Izgledat će punije i mekše kad se ruže otvore.” „Brzo radiš.” „Ova vrsta buketa nije pretjerano zahtjevna.” Ustala je i stala ispred dugačkog ogledala. „Haljina ima mnogo kompliciranih detalja pa će joj ovaj jednostavniji, mekši buket dobro pristajati. Bez visećih vrpci, samo suptilna kaskada. Drži se ovdje, u visini struka, s obje ruke. Bit će...” Susrela je njegove oči u ogledalu i primijetila naznaku mrštenja između obrva. „Ne brini se, Jack. Ne treniram za svoju svadbu.” „Ha?” „Moram ovo odnijeti u hladnjaču.” Otišla je u susjednu prostoriju i položila buket u pregradu, a Jack je progovorio s vrata. „Razmišljao sam kako bijelo izgleda dobro na tebi — s tobom? Svejedno. Ali sve izgleda dobro. A ti nikada ne nosiš cvijeće. Vjerojatno bi to za tebe bio preveliki klišej. Možda sam ipak pogriješio.” „Pogriješio?” „Da. Vraćam se za minutu.” Zatresla je glavom kad je po treći put istrčao na kišu. Zatvorila je hladnjaču i vratila se do pulta. Morat će raščistiti radni prostor i pogledati bilješke za sljedeći dan. „Ja uvijek isprobavam bukete”, rekla je kad je čula otvaranje vrata. „Moram provjeriti jesu li ugodni u ruci, kako djeluje završni oblik i jesu li boje dobro složene.” „Naravno. Jasno mi je. Ja uzmem čekić u ruku bar jedanput na svakom poslu kako bih osjetio zgradu. Jasno mi je Emma.” „Dobro onda, samo sam htjela...” Raširila je oči kad se okrenula i ugledala dugu, tanku kutiju u njegovoj ruci. ,,Oh.” „Imao sam sastanak u gradu i ugledao sam ovo. Nekako je vikalo iz izloga: Hej, Jack, Emma me treba. I pomislio sam, da, treba te. Pa sam...” „Donio si mi dar”, rekla je kad joj je pružio kutiju. „Rekla si da voliš kad ti netko daruje cvijeće.” Otvorila je kutiju. ,,Oh, Jack.” Narukvica je prštala od boja, raznobojno drago kamenje, a svaki u obliku savršeno izrađene male ruže. „Ali ti ne nosiš cvijeće.” Iznenađenje i oduševljenje razlili su joj se licem. „Sada hoću. Ovo je prekrasno, jednostavno prekrasno.” Izvadila je narukvicu i položila je preko zgloba. „Očarana sam.” „Znam taj osjećaj. Evo, draguljar mi je pokazao kako se zatvara. Kopča se uvuče ovamo i ne vidi se.” „Hvala. To je... Oh, vidi moje ruke.” Obuhvatio joj je dlanove, prljave i izgrebene od rada, i prinio ih usnama. „Gledam ih. Često.” „Ja sam se otresla na tebe, a ti si mi dao cvijeće.” Kliznula mu je u zagrljaj. „Morat ću češće galamiti na tebe.” Uzdahnula je i sklopila oči. „Kiša je prestala”, promrmljala je i odmaknula se. „Moram očistiti pult i pomoći djevojkama oko večerašnje probe. Ali poslije

140


toga možemo popiti piće, možda pojesti nešto na trijemu. Ako želiš ostati.” „Želim.” Oči su mu potamnjele dok je pogledom putovao preko njezina lica. „Emma, mislim da ti nisam dovoljno puta rekao koliko mi je stalo do tebe.” „Znam to.” Podignula se na prste i nježno ga poljubila. „Znam.” Poslije, kad je otišla na probu, prekopao je po njezinim zalihama i pronašao namirnice za spremanje brze večere. Znao je kuhati kad je to bilo potrebno. Nije da ne zna. I ne očekuje da Emma uvijek kuha kad prenoće zajedno. Što se događa sve češće, pomislio je. Može on spremiti prilično dobar obrok, zaslugom zamjenice chefa poznatog restorana s kojom je neko vrijeme izlazio. Malo češnjaka i maslinova ulja, malo začinskog bilja i nasjeckane rajčice i uz to špageti. Nije problem. Već joj je pripremio doručak, zar ne? Jedanput. Zašto mu se odjedanput čini kao da je iskorištava, uzima zdravo za gotovo, onako kako je često mislio da se drugi ponašaju prema njoj? Znao je zašto. Točno je znao zašto, priznao si je dok je gulio i sjeckao. Izraz u njezinim očima kad su im se oči susrele u ogledalu, taj djelić sekunde povrijeđenosti prije nego što ju je prekrila ljutnja. Ja ne treniram. On je mislio o cvijeću, narukvici. Ali Emmin instinkt nije bio sasvim pogrešan. Na jednoj razini bio je... nespokojan. Ili... dovraga ako zna. Ali pogled na Emmu s buketom u ruci malo ga je... štrecnuo, priznao je. Tek na sekundu. I povrijedio ju je, povrijedio joj je osjećaje. A to je bila posljednja stvar na svijetu koju je želio napraviti. Ona će mu oprostiti, ili će prijeći preko toga, ili to odgurnuti u stranu. Ne zbog narukvice. Ona nije taj tip. Ona je... Emma. Možda ju je tu i tamo uzimao zdravo za gotovo. Sada kad je to uvidio, prestat će. Bit će pažljiviji, to je sve. Samo zato što se viđaju već... Od iznenadne spoznaje porezao se po palcu. Sedam tjedana. Ne, gotovo osam, što je isto kao dva mjeseca. I praktično cijela sezona. Četvrtina godine. Prošlo je već mnogo vremena otkako je vrijeme koje je proveo s nekom ženom mogao mjeriti mjesecima. Zajedno su već cijelo proljeće i uskoro će krenuti u ljeto. Ustanovio je da nema ništa protiv toga. Dapače. Ne postoji nitko drugi s kim bi želio biti. Osjećao se dobro. Što god to značilo, bio je dobar osjećaj znati da će se ona uskoro vratiti i da će zajedno večerati na njezinu trijemu. Natočio si je čašu vina i počeo pirjati luk. „Za ostatak proljeća”, podignuo je čašu i

141


nazdravio, ,,i za prelazak u ljeto.” „Crvena uzbuna!” Na vrhu ljestvi, s rukama punima krhkih girlandi, Emma je izvinula vrat pokušavajući pročitati poruku na dozivniku pričvršćenom za hlače. „Sranje. Sranje. Crvena uzbuna. Beach, ti ćeš morati dovršiti postavljanje girlandi. Tiff, draperije, Tink, ti vodi stado.” Skotrljala se niz ljestve, a Jack je priskočio da je pridrži. „Oprezno. Nije riječ o nacionalnoj katastrofi.” „Jest kad Parker pošalje crvenu uzbunu. Pođi sa mnom. Katkad dodatni par ruku, posebno muških, može dobro doći. Ako je riječ samo o ženskim stvarima, možeš se vratiti natrag i pomoći oko postavljanja stolica. Prokletstvo. Sad neću stići obaviti sve na vrijeme.” „Uspjet ćeš.” Jurila je kao munja preko terase, uz stube — koje je još trebalo ukrasiti — i prema hodniku ispred mladenkinih odaja. I uletjela ravno u središte histerije. Grupica ljudi tiskala se u hodniku, svi u različitim stadijima odijevanja. Glasovi su se dizali visoko, do vibracija koje samo psi mogu čuti. Suze su tekle kao vino. U središtu svega stajala je Parker kao miran otok na olujnom moru. Ali Emma je prepoznala nazubljene tragove očaja po rubovima. „Ljudi! Ljudi! Sve će biti u redu. Ali morate se smiriti i poslušati. Molim vas, gospođo Carstairs, molim vas sjednite ovamo. Sjednite i udahnite. „Ali moja djevojčica, moja djevojčica.” Carter se progurao naprijed — hrabra duša — i uhvatio uplakanu ženu za ruku. „Evo, sjednite.” „Nešto se mora napraviti. Morate nešto napraviti.” Emma je prepoznala mladenkinu majku. Ona nije plakala — još — ali lice joj se približilo boji zrele cikle. Dok se Emma probijala prema njoj da oslobodi Parkerine ruke, prodorni zvižduk proparao je zrak i sve se smrznulo u šokiranoj tišini. ,,U redu, sada svi prestanite!” naredila je Laurel. Na sebi je imala bijelu pregaču zamrljanu nečim što je nalikovalo soku od jagoda. Parker je iskoristila zatišje. „Gospodine Carstairs, sjednite na trenutak do svoje supruge? Mladoženjo, vi i vaši ljudi vratite se natrag u svoj apartman. Carter će vam pomoći. Gospođo Princeton, Laurel će povesti vas i vašeg supruga u prizemlje. Popit ćete malo čaja. Ja ću doći k vama za petnaest minuta. Jack, možeš li poći s Laurel? Pošaljite gore čaj za gospodina i gospođu Carstairs.” „Ima li šanse za viski?” upitao je gospodin Princeton. „Svakako. Samo recite Jacku što želite. Emma, hoćeš li doći sa mnom u mladenkine odaje. Petnaest minuta ljudi. Samo ostanite mirni.” „O čemu je riječ?” upitala je Emma. „Ukratko. Dvije djeveruše imaju gadnu mamurnost, a jedna je prije nekoliko trenutaka herojski povraćala u kupaonici. Mladoženjina majka dobila je histeričan napad kad je otišla posjetiti svoga sina u njegovim prostorijama, što je razljutilo mladenkinu majku — njih dvije nisu baš u dobrim odnosima. Pale su teške riječi, izbila je svađa, frcale su iskre i nastavile

142


frcati kad su stigle u mladenkin prostor. Drama je očito izazvala trudove kod kume koja je u osmom mjesecu trudnoće.” „Oh, Bože. Ona rađa? Sada?” „To su lažni trudovi.” Parkerino lice bilo je studija čiste odlučnosti i nesalomljive volje. „Moraju biti lažni trudovi. Njezin muž htio je pozvati doktora, ah ga je kuma nagovorila neka pričeka i dopusti nam da prvo izmjerimo učestalost kontrakcija. Mac i mladenka su s njom. I ostatak mladenkine svite — one koje trenutačno ne cvile i ne povraćaju. Ona i mladenka jedine su sabrane i ne paničare. Osim Mac. Dakle, to je to.” Parker je duboko udahnula i otvorila vrata apartmana. Kuma je napola ležala na maloj sofi, blijeda, ali vidljivo pribrana, a mladenka, s viklerima u kosi, samo u korzetu i podvezicama, klečala je pokraj nje. Mac je stajala uz uzglavlje i stavljala hladan oblog na kuminu glavu. „Kako je?” upitala je Parker i žustro prišla sofi. „Želite li da pozovemo vašega muža?” ,,Ne. Neka ostane s Peterom. Ja sam dobro, stvarno. Već deset minuta nije bilo kontrakcija.” „Gotovo dvanaest”, rekla je mladenka i podignula štopericu. „Maggie, tako mi je žao.” „Prestani to govoriti.” Mladenka je protrljala prijateljicu po ramenima. „Sve će biti u redu.” „Moraš dovršiti frizuru i šminkanje. Trebala bi...” ,,To može čekati. Sve može čekati.” „Zapravo, to je dobra ideja”, rekla je Parker glasom koji je uspijevao biti istodobno bodar, poslovan i veseo. „Ako vam ovdje nije ugodno, Jeannie, možemo vas preseliti u moju sobu. Mirnija je.” „Ne, dobro mi je ovdje, uistinu. Želim gledati pripreme. I mislim da je mališan ponovno zaspao.” Potapšala se po trbuhu. „Iskreno. Mislim da je Jan u gorem stanju od mene.” „Ja sam totalni idiot.” Djeveruša s blijedozelenim licem sklopila je oči. „Maggie, molim te, samo me ustrijeli.” „Donijet ću čaj i malo tosta. To bi trebalo pomoći. U međuvremenu, Emma i Mac će biti ovdje ako vam što zatreba. Vraćam se za dvije minute. Vjerujte da će sve biti u redu. Dođite Maggie, idemo vas urediti. Bit ćete prekrasni.” Povukla je Maggie na noge i predala je u ruke frizerki. Emma se, sa štopericom u ruci, smjestila pokraj buduće majke. „Dakle, Jeannie, to je dječak?” „Da, naše prvo dijete. Imam još četiri tjedna do porođaja. Bila sam na pregledu u četvrtak. Mi smo dobro, ne brinite. Kako je moja majka?” Emmi je trebao trenutak da se sjeti kako je Jeannie mladoženjina sestra. „Ona je dobro. Uzbuđena i zabrinuta, naravno, ali...” „Ona se raspala po šavovima.” Jennie se nasmijala. „Jedan pogled na Petera u smokingu i izgubila se. Čuli smo jadikovanje kroz zidove.” „Što je, naravno, razbjesnilo moju majku”, rekla je Maggie sa stolice. „Onda su krenule jedna na drugu kao dva pit bulla. Jan povraća u kupaonici, a Shannon leži sklupčana na podu.” „Sad mi je bolje.” Shannon, sitna brineta domahnula je sa stolice pijuckajući sok.

143


,,Chrissy je dobro, izvela je djecu. Uskoro će se vratiti.” Procijenivši da su na ovom polju stvari pod kontrolom, Emma je svrnula pogled prema Maggie. „Čini se da smo prošli kritičnih petnaest minuta razmaka između kontrakcija. Ako se Shannon dovoljno dobro osjeća, mogla bi preuzeti mjerenje, a ja ću potražiti Crrissy i djecu. Djeveruša, djevojčica s cvijećem, dječak s prstenjem?” „Molim vas. I hvala vam na svemu. Ovo je postala totalna ludnica.” „Imali smo i luđih situacija.” Predala je štopericu Shannon i još jedanput pogledala Jeannie. Boja joj se polagano vraćala u obraze. Ako ništa drugo, djelovala je spokojno. „Mac, ti ćeš čuvati tvrđavu?” „Nema problema. Hej, sad ću snimiti nekoliko slika!” „Okrutna žena”, promrmljala je Jan. Emma je požurila van. Mladoženjina majka jecala je u maramicu na terasi, a suprug ju je tapšao po ramenu. „Hajde, Edie. Saberi se, za Boga miloga.” Zaobišla ih je i krenula prema glavnim stubama. Na pola puta susrela je Parker koja se žurno vraćala gore. „Status?” „Mislim da smo se spustili do žute uzbune. Kontrakcija više nema, jedna se mamurnost polagano povlači, za drugu — teško je reći. Mladenka je na frizuri, a ja idem po zadnju djeverušu i po djecu.” ,,U kuhinji su. Dali smo im kolače i mlijeko. Ako možeš, pošalji ih gore. Gospođa G. priprema čaj i dvopek. Ja moram provjeriti kakvo je stanje kod mladoženje i javiti budućem ocu da je sve u redu.” „Krećem. Mladoženjina je majka na terasi, guši se u suzama.” Parker je stisnula zube. „Ja ću se pozabaviti njome.” „Sretno ti bilo.” Emma je požurila u prizemlje i skrenula prema kuhinji baš kad je Jack naišao iz velike dvorane. „Molim te, reci mi da gore neka žena upravo ne rađa.” „Ta je kriza, čini se, prošla.” „Pa hvala ti, Bože, na tome.” „MR?” „Ha?” „Mladenkini roditelji?” „Carter je s njima. Njihov nećak njegov je učenik. A mama popravlja šminku ili takvo što.” „Dobro. Ja moram pronaći posljednju djeverušu i poslati je gore s DC i DP.” Obrve su mu se skupile, a onda je odustao od dešifriranja. „Kako ti kažeš.” Emma je zastala i zamišljeno ga pogledala. „Koliko se sjećam, ti si prilično dobar s djecom.” „Ja sam dobar, oni su samo kratki.” „Kada bi mogao preuzeti dječaka koji će nositi prstenje, on ima pet godina — i zabaviti ga petnaestak minuta, to bi nam mnogo pomoglo. Možeš ga isporučiti u mladoženjin apartman čim sve raščistimo. Ja ću preuzeti djevojčicu i pomoći ću joj da se odjene." Sa strahom je pogledala na dozivnik koji je upravo zapištao. Onda je otpuhula s olakšanjem. „Žuto bez promjena. Dobro.”

144


„Zar ta djeca nemaju roditelje?” upitao je dok ju je slijedio prema kuhinji. „Da i oboje su sudionici vjenčanja. To su brat i sestra, blizanci. Djeveruša koju tražimo, ona im je mama. Otac je mladoženjin kum, zato ga možeš vratiti gore. Samo nam daj desetak minuta da izgladimo stvari. Čim opremim djevojčicu, moram se vratiti i dovršiti dekoriranje vanjskog prostora. Dakle...” Prekinula se, namjestila široki veseli osmijeh i gurnula kuhinjska vrata. Za sat vremena, mladenka i njezine djeveruše bile su transformirane i uljepšane, mladoženja i njegovi ljudi uglancani. Dok je Mac organizirala snimanje skupnih i pojedinačnih portreta, a Parker držala sukobljene majke odvojenima, Emma je dovršavala uređivanje vanjskog prostora. „Želiš li posao?” upitala je Jacka koji joj je pomagao stavljati presvlake na zadnji red stolica. „Apsolutno, nikako ne. Ne znam kako to možete raditi svaki vikend.” Emma je pričvršćivala stožaste držače s blijedoružičastim božurima na stolice u prvom redu. „Nikada nije dosadno. Tink, moram se otići presvući. Gosti su počeli pristizati.” „Ovdje je sve pod kontrolom.” „Parker je procijenila da ćemo kasniti samo desetak minuta, što je čudo neviđeno. Kad završite, u kuhinji je spremna hrana za sve vas. Vraćam se za petnaest minuta. Jack, ti popij neko piće dok se ne vratim.” „To mi je u planu.” Vratila se za dvanaest minuta, zamijenivši radnu odjeću elegantnim crnim kostimom. Namještala je kitice u zapučke kad joj je Parkerin glas odjeknuo u slušalicama. „Mladenkina svita spremna je za polazak. Puštamo glazbu.” Slušala je odbrojavanje dok je namještala revere i šalila se s mladoženjom. Ugledala je Parker kako razmješta roditelje i Mac koja se pripremila za snimanje. Zastala je na trenutak, samo jedan otkucaj srca, i s užitkom se ogledala oko sebe. Besprijekorno izglačane, bijele navlake na stolicama bile su savršena pozadina bujici cvijeća. Svi tonovi zelenog i ružičastog, od najsvjetlijih do najtamnijih, na svjetlucavoj pozadini od tila i čipke. Onda je trenutak prošao. Mladoženja je zauzeo svoje mjesto, a majke — jednu uplakanu, a drugu možda malo pripitu od viski ja — posjeli su na njihova mjesta. Okrenula se i podijelila bukete djeverušama koje je Parker postrojila. „Sve izgledate predivno. Još uvijek mir u kući, Jeannie?” „Budan je, ali se ponaša pristojno.” „Maggie, izgledaš jednostavno zapanjujuće.” ,,Oh, nemoj.” Mladenka je odmahnula rukom. „Nisam mislila da ću se smrznuti, ali sada sam na samom rubu. Na najboljem sam putu da se rasplačem i nadmašim u suzama buduću svekrvu.” „Duboko udahni, onda polagani izdah”, naredila je Parker. „Polako i sabrano.” „Dobro. Dobro, Parker, ako ikada budem morala krenuti u rat, ti ćeš biti moj general. Emma, cvijeće je... Udah, izdah. Tata!” „Ne daj se.” Otac ju je čvrsto stisnuo za ruku. „Želiš li da te vodim do oltara dok cmizdriš

145


kao beba?” „Evo.” Parker je posegnula ispod vela i blago potapkala Maggiene oči. „Glavu gore i smiješak. U redu, broj jedan, kreće.” „Vidimo se na drugoj strani, Mags.” Jan, još uvijek blijeda, ali ozarena, krenula je niz prolaz. „I dva... kreće.” Emma se povukla u stranu i prepustila Parker dirigentsku palicu. „Moram priznati”, rekao je Jack iza njezinih leđa, nisam vjerovao da će vam ovaj put uspjeti. Ne ovako glatko. Nisam samo impresioniran, blizu sam strahopoštovanja.” „Imali smo i gorih kriza od ove.” ,,Uh”, promucao je kad su joj se zacaklile oči. „Znam, katkad me jednostavno udari. Mislim da je to od načina na koji se mladenka držala — kriza za krizom — a onda je počela pucati na samom kraju kad je došao njezin trenutak. Ali drži se. Pogledaj samo taj osmijeh. I vidi kako je on gleda.” Uzdahnula je. „Katkad me samo udari”, ponovila je. „Mislim da si zaslužila ovo.” Jack joj je pružio čašu vina. „O da, zaslužila sam. Hvala.” Zavukla je ruku pod njegovu, naslonila mu glavu na rame i gledala vjenčanje.

146


ŠESNAEST

Kad je sve bilo gotovo, sjele su u obiteljski salon i napravile kratku rekapitulaciju protekloga dana. Uživajući u svakoj sekundi odmora, Emma je pijuckala svoju drugu čašu vina te večeri. „Bez vidljivih trzaja i prekida.” Rastegnula je ramena, svinula i ispravila prste na bosim nogama. „I to je jedino važno. Pretpostavljam da će još tjednima prepričavati priče o mamurnosti, posvađanim majkama i trudovima. Ali takve stvari čine svako vjenčanje jedinstvenim.” „Nisam mogla vjerovati da netko može plakati, gotovo bez prestanka, punih šest sati.” Laurel je izvadila dva aspirina i potjerala ih niz grlo s mineralnom vodom. „Pomislili biste da je došla na sinovljev pogreb, a ne na vjenčanje.” „Morat ću iscijediti iz Photoshopa sve što može dati za njezine slike. A čak i tada...” Mac je slegnula ramenima. „Mladenka je stvarno heroj kad je prihvatila svekrvu koja doslovno zavija tijekom obreda.” Mac je zabacila glavu i zatulila oponašajući gospođu Carstair. Izvedba je bila zastrašujuće vjerna originalu. „Moja glava”, promrmljala je Laurel. „Moja glava.” Sjedeći na naslonu sofe, Carter se nasmijao Macinoj imitaciji i utješno potapšao Laurel po ramenu. „Ne znam kako je s vama ostalima, ali meni ta žena ulijeva strah u kosti.” „Vjerujem da je nešto od te histerije bilo zbog straha od preranog rađanja unuka. Vjerojatno je sve to bilo previše za nju.” „Onda joj je netko trebao dati valium”, rekla je Laurel Emmi. ”I ne šalim se. Samo sam čekala da se baci na svadbenu tortu kao na pogrebnu lomaču.” ,,Oh, čovječe, koji bi to snimak bio.” Mac je uzdahnula. „Šteta.” „Carter, Jack.” Parker im je nazdravila . „Bili ste nam od velike pomoći. Nisam imala pojma da je mladoženjina majka narikača. Da sam to znala, poduzela bih protumjere, ali na probi je bila sasvim u redu. Čak prpošna.” „Kladim se da ju je netko drogirao”, rekla je Laurel. „Kakve protumjere?” upitao je Jack. ,,Oh, ima raznih trikova od zanata.” Parker se lukavo nasmiješila. Pretjerano emotivne osobe treba zaposliti nečim, dati im male zadatke, to ih okupira na neko vrijeme i obično djeluje.” „Sutra ćemo morati progurati bez rezervnih trupa.” Mac je prijateljski lupnula Cartera po

147


mišici. „Dezertiraju zbog Yankeesa.'' ,,A, govoreći o sutrašnjem danu, ja sad idem ravno u krevet inače se neću moći probuditi ujutro.” Laurel je ustala. „Laku noć, djeco.” „I nama je vrijeme. Pakirajmo se, profesore. Bože, noge mi otpadaju.” Carter joj je okrenuo leđa i pokazao prstom na svoja pleća. Mac se nasmijala i skočila. ,,E, to je ljubav”, rekla je i zvučno ga poljubila u tjeme. ,,S njegove strane za ponudu, a s moje za povjerenje da se profesor Spretni neće negdje saplesti i ispustiti me. Vidimo se sutra. Điha!” „Bože, baš su slatki.” Emma se smiješila za njima. „Čak i zastrašujuća Linda ne može potamnjeti njihov sjaj.” „Linda ju je jutros nazvala”, rekla je Parker. „Kvragu.” „Rekla joj je da se predomislila i sljedeći tjedan očekuje nju i Cartera na svome vjenčanju u Italiji. Uobičajena drama, emocionalne ucjene i nabacivanje krivnje kad joj je Mac rekla da to ne može organizirati u tako kratkom roku.” „Meni nije ništa rekla o tome.” „Nije htjela gnjaviti s tim pred vjenčanje. A, naravno, Linda je nazvala upravo kad je Mac pakirala opremu za odlazak na snimanje. Ali, ti si u pravu, ni ona ne može zatamnjeti sjaj. Prije Cartera, takav poziv Mac bi bacio u depresiju. Ni sada nije bilo ugodno, ali prešla je preko toga.” „Moć Cartera porazila je moćnu Lindu. Dugujem mu veliki poljubac.” „Možeš ga dati meni, ja ću ga sutra vidjeti i mogu mu ga prenijeti”, predložio je Jack. Nagnula se naprijed i usiljeno ga cmoknula. „Nekako škrto, čini mi se.” „To je poljubac za prijatelje. Dobro, sad se dižem i ja. Vrijeme je za odlazak.” „Brifing ujutro u osam”, podsjetila ju je Parker.” „Da, da.” Prigušila je zijevanje. „Što ti misliš o krkačenju?” upitala je Jacka. „Ovo mi se više sviđa.” S teatralnom gestom podignuo ju je na ruke. „Vau! I meni. ‘Noć, Parker.” „Laku noć.” I s tek malo čežnje Parker je promatrala kako Jack iznosi Emmu iz salona u stilu Rhetta Butlera. „Sjajan izlazak.” Emma je ushićeno poljubila Jacka u obraz. „Ne moraš me nositi sve do kuće.” „Misliš da ću dopustiti Carteru da bude bolji od mene? Ti ne znaš ništa o pravom natjecateljskom duhu. Lijepo je vidjeti Mac sretnu”, dodao je. „Bio sam prisutan nekoliko puta kad ju je Linda pritisnula. Mučne situacije.” „Znam.” Emma je prebirala prstima po Jackovaj kosi. „Linda je jedina osoba koju ja stvarno i aktivno ne volim. Pokušavala sam naći isprike za njezino ponašanje, a onda sam shvatila da ih nema.” „Jedanput mi se pokušala nabaciti.” „Emma se trgnula i podignula glavu. „Što? Macina majka se upucavala tebi?” „Davno prije. Zapravo, bilo je još jedanput, ne tako davno. Znači, dva puta. Prvi put dok sam još bio student, proveo sam nekoliko tjedana ovdje tijekom ljetnih praznika. Svi smo

148


trebali ići na neku zabavu, a ja sam obećao pokupiti Mac. U to vrijeme još nije imala auto. I tako, njezina majka dođe na vrata i odmjeri me od glave do pete na način na koji te majke obično ne gledaju, a onda me stjerala u kut sve dok Mac nije sišla. Bilo je... zanimljivo i, da, zastrašujuće. Zastrašujuća Linda, dobro ime.” „Imao si, koliko, dvadeset godina? Trebala bi se stidjeti. Trebalo bi je zatvoriti. Nešto joj napraviti. Sada je ne volim još više. Nisam mislila da je takvo što moguće.” „Preživio sam. Ali, ako pokuša ponovno, računam na tvoju zaštitu. Mnogo bolju od one sa zastrašujućom Kellye.” „Jednog od ovih dana reći ću joj što mislim o njoj. Lindi, ne Kellye. A ako se pojavi na Macinu vjenčanju i pokuša nešto izvesti, mogla bih postati nasilna.” „Mogu li gledati?” Emma je spustila glavu natrag na njegovo rame. „Sutra ću nazvati svoju mamu, samo da joj kažem koliko je divna.” Ponovno ga je poljubila u obraz. „I ti si. Ovo je prvi put da me netko nosi kroz vrt po mjesečini.” „Zapravo, nema mjesečine. Oblačno je.” Nasmiješila se. „Ne iz moga položaja.” Jack je studirao svoje dvije karte. Ove večeri imao je dosta sreće, ali par dvojki nije baš obećavao. Propustio je zvanje, čekajući da prođe prvi krug ulaganja. Liječnik Rod ušao je u igru s dvadeset i pet žetona. Mal je odustao. Del je priključio svoje žetone. Pejzažist Frank također. Odvjetnik Henry odustao je. Jack je još jedanput razmislio pa iskašljao svojih dvadeset pet. Del je okrenuo flop. Tref as, karo desetka, karo četvorka. Mogući fleš, moguća skala. A on ima šugavi par dvojki. Čekao je. Rod je podignuo za još dvadeset pet. Carter je odustao. Del i Frank platili su ulog. Glupo, pomislio je Jack, ali jednostavno je imao dobar osjećaj. Katkad osjećaj vrijedi dvadeset pet dolara. Dodao je svoje žetone. Del je okrenuo sljedeću kartu. Karo dvojka. E, sada postaje zanimljivo. Ipak, znajući kako Rod igra, opet je propustio podizanje. Rod je uložio daljnjih dvadeset pet, a Del još jedanput toliko. Frank je spustio karte. Jack je razmišljao o trisu dvojki. Ali još uvijek je imao taj osjećaj. Ubacio je pedeset. „Drago mi je što te nisam preplašio. Večeras kanim skupiti pot i potrebno ga je još malo začiniti.” Rod se nacerio. „Upravo sam se zaručio.” Del je podignuo pogled. „Stvarno? Počeli smo padati kao muhe.” „Čestitam”, rekao je Carter. „Hvala. Podižem za još pedeset. Zapitao sam se koga vraga čekam? I skočio sam. Shell se zagrijala za agenciju tvoje sestre. Možda bi kompanjonu s pokera mogao namjestiti kakav popust?”

149


„Nema šanse.” Del je slagao čipove. „Ali pratim tvojih pedeset. Tvoji dani pokera i cigara vjerojatno su tako i tako odbrojeni.” „Hel, Shell nije takva. Na tebi je red,Jack.” Dva asa, vjerojatno. Rod nikada nije blefirao ili je to radio tako očito da si mogao vidjeti kroz njega kao kroz stakleni prozor. Dva asa ili dvije boje. Ipak... „Pratim. Smatraj to zaručničkim darom.” „Cijenim to. Razmišljamo o sljedećem lipnju. Shell želi veliku predstavu. Ja sam mislio, hej, mogli bismo jednostavno odletjeti na neki otok ove zime, uhvatiti malo sunca, surfati, vjenčati se. Ali ona želi cijeli paket.” „I tako to počinje”, rekao je Mal pogrebnim glasom. „Vi ćete imati veliku svadbu, točno, Carter?” „Mac je u tom poslu. A djevojke odlično rade. Svako njihovo vjenčanje stvarno je specijalno. Posebno.” „Ne muči se s tim”, rekao je Mal Rodu. „Tako i tako nećeš imati pravo glasa. Samo nauči ponavljati naravno, dušo svaki put kad te upita sviđa li ti se nešto, želiš li nešto, hoćeš li napraviti nešto.” „Kao da ti znaš. Ti nikada nisi bio u toj koži.” „Zamalo sam bio. Nisam dovoljno puta rekao naravno, draga.” Mal je proučavao vrh svoje cigare. „Nasreću.” „Meni će se sviđati bračni život.” Rod je gurnuo natrag naočale koje su mu kliznule na vrh nosa. „Okućiti se, smiriti. Pretpostavljam da i ti ideš u tom smjeru, Jack.” „Što?” „Već si neko vrijeme blizak s onom zgodnom cvjećaricom. Ispao si iz optjecaja.” Del je stisnuo zubima cigaru. „Igramo li poker ili ćemo sada početi raspravljati gdje će se Rod registrirati? Tri igrača u igri za zadnje dijeljenje.” Del je okrenuo zadnju kartu, ali Jack to nije ni primijetio jer je i dalje zurio u Roda. „Moj red. Ulažem sve.” „To je zanimljivo, Rod.” Nečitljiva izraza Del je puckao svoju cigaru. Plaćam. Kako ti stojiš, Jack. Pratiš ili odustaješ?” „Što?” „Na tebi je red, braco.” „Da, točno.” Izvan optjecaja? Što to znači? Otpio je malo piva i natjerao se da se sabere. I vidio da je zadnja karta herc dvojka. „Plaćam.” „Ja imam tri metka”, rekao je Rod i pokazao tri asa. „I jedan u čelo”, rekao mu je Del okrenuvši svoje karte. „Jer ja imam dva svjetlucava dijamanta baš onakva kakve si stavio svojoj dragoj na prst. „Fleš do kralja.” „Kurvin sine. Mislio sam da loviš desetke.” „Pogrešno si mislio. Jack?” „Što?” „Isuse, Jack, pokaži nam karte ili se predaj.” „Oprostite.” Stresao je glavom i vratio se natrag. „Jako mi je žao dječaci, ali ja imam ove

150


dvije male dvojke koje se baš lijepo slažu s ovima na stolu. Četiri iste. Čini se da je pot moj.” „Dobio si četvrtu dvojku u jebenom zadnjem dizanju?” Rod je odmahnuo glavom. „Ti si jedna sretna lopuža.” „Aha. Jedna sretna lopuža.” Kad su se igrači razišli, Jack je ostao s Delom na stražnjem trijemu. „Uzeo si još jedno pivo pa pretpostavljam da noćas ostaješ ovdje?” „Razmišljam o tome.” „Ujutro ti kuhaš kavu.” „Imam rani sastanak pa će kava biti oko šest.” „Odlično. Ja imam podnesak o razvodu. Čovječe, mrzim kad me prijateljica natjera da joj vodim razvod. Mrzim takve parnice.” „Koja prijateljica?” „Ne poznaješ je. Hodali smo u nekoliko navrata još u srednjoj školi. Na kraju se udala za tog tipa, odselili su se u New Haven prije pet godina. Dvoje djece.” Zatresao je glavom i otvorio svoju bocu piva. „Sada se više ne mogu podnijeti, ona se vratila ovamo i živi kod roditelja dok ne odluči koga vraga želi dalje sa sobom. On je bijesan jer se ona želi trajno preseliti ovamo, a to komplicira vezu s djecom.” Nagnuo je bocu ulijevo. „Ona je ljutita jer je prekinula svoju karijeru zbog obiteljskog života.” Nagnuo je bocu udesno. „On nju ne cijeni dovoljno, ona pak ne razumije pod kakvim je on pritiskom. Uobičajeno.” „Mislio sam da više nećeš raditi na razvodima.” „Kad žena čije si grudi nekada dirao dođe u tvoj ured i zamoli za pomoć, teško je reći ne.” „Istina. U mom poslu to se ne događa često, ali istina je.” Del mu se nacerio preko još jednog gutljaja. „Možda sam ja jednostavno dirao više grudi nego ti.” „Mogli bismo usporediti podatke.” „Ako se možeš svih sjetiti, možda ih nisi imao dovoljno.” Jack se nasmijao i zaljuljao u stolici. „Trebali bismo otići u Vegas.” „Zbog grudi?” „Zbog... Vegasa. Nekoliko dana po casinima, posjet striptiz-baru. I da, grudi bi bile uključene u priču. Jednostavno odemo na nekoliko dana. Druženje, zafrkancija.” „Ti mrziš Vegas.” „Mrzim je prejaka riječ. Još bolje, mogli bismo otići u St. Martin ili St. Bart. Nekamo. Odigrati nekoliko ruku, obići plaže. Otići u podvodni ribolov.” Del je podignuo obrvu. „Želiš u ribolov? Koliko ja znam, ti nikada nisi ni dotaknuo štap za pecanje.” „Za sve postoji prvi put.” „Svrbe te noge za putovanjem?” „Samo razmišljam o tome da se maknem odavde na nekoliko dana. Dolazi ljeto. Cijelu zimu nisam dignuo glavu od posla i morao sam skratiti odmor u Vailu na tri dana. Mogli bismo to sada nadoknaditi.” „Vjerojatno bih mogao nategnuti dugi vikend.”

151


„Odlično. Onda idemo.” Jack je zadovoljno potegnuo iz boce. „Čudno je to s Rodom.” „Što?” „Zaruke. Tako iznenada.” „On i Shelly zajedno su već dvije godine. Nije baš iznenada.” „Ali nikada nije spominjao vjenčanje i nije nešto žamorio u tom smislu”, ustrajao je Jack. „Nije mi se činio kao takav tip. Mislim, kao Carter. Da, on je tip za brak. Dolazi svaku večer na vrijeme kući, obuje papuče.” „Papuče?” „Ma znaš što mislim. Dođe kući, spremi malu večeru, pomiluje tronogu mačku, pogleda nešto na televiziji, možda poševi Mac, ako je pravo raspoloženje.” „Znaš, ja pokušavam ne misliti o Mac i seksu u istoj rečenici.” „Onda sljedeći dan ustane i sve ispočetka”, nastavio je Jack tonom koji je naginjao blebetanju. „Dodaj nešto dječice usput, možda jednog ćoravog psa koji dobro pristaje uz tronogu mačku. Vrijeme prolazi, ševi sve manje jer sad djeca trčkaraju uokolo. Podvodni ribolov i striptiz-barovi su prošlost jer sad imaš jezovite izlete u šoping centre. Skupljaš djecu po jaslicama, imaš jebeni karavan i štediš za školovanje. I Kriste!” Zabacio je obje ruke u zrak. „Sada si već u četrdesetoj, treniraš malu ligu i vjerojatno imaš trbušinu jer tko, dovraga, ima vremena ići u teretanu kad moraš ići u dućan po kruh i mlijeko. Nisi ni trepnuo, a već imaš jebenih pedeset godina i zaspiš u fotelji dok gledaš reprizu Zakona i reda.” Del cijelu minutu nije ništa rekao, samo je promatrao Jackovo lice. „To je zanimljiv sažetak sljedećih dvadeset godina Carterova života. Nadam se da će jedno dijete nazvati po meni.” „Tako to ide, zar ne?” Otkuda je došla ta panika, ta bujica koja mu se dizala u prsima? Nije želio ni misliti o tome. „Dobra strana je to što te Mac neće morati angažirati kao odvjetnika za svoj razvod jer će njoj sve to vjerojatno odgovarati. A ona nije tip koji će pošiziti zato što on jedanput tjedno ide igrati poker i neće ga zaskočiti s nikada me ne izvodiš van rutinom.” „A Emma to radi?” „Što? Ne, ja ne govorim o Emmi.” „Ne?” „Ne.” Jack je duboko udahnuo, blago šokiran zbog svoga brbljanja. „Stvari s Emmom sasvim su u redu. Odlične. Govorim općenito.” ,,A govoreći općenito, brak je fotelja, i karavan, i kraj života kakav poznajemo?” „Mogla bi biti stolica za ljuljanje ili SUV ili kamp-kućica. Mislim da se vraćaju u modu. Ali, želim reći, Mac i Carter uživat će u tome. To je... dobro za njih. Ne može svatko uspjeti u tome.” „Ovisno o dinamici, za početak.” „Dinamika se mijenja.” Njegovi bi roditelji, koliko je njemu ostalo u sjećanju, samo prenoćili zajedno. Jednoga dana bili su obitelj, a već sljedeći dan stranci. Bez razloga, bez logike. To se stalno događa. „I zato sutra predaješ podnesak za svoju prijateljicu.” Sada već mirniji, slegnuo je ramenima. „Ljudi se mijenjaju, elementi, okolnosti, situacije, sve se razvija i mijenja.” „Da, točno. A oni koji žele zadržati obitelj trude se i rade na tome tijekom tih promjena.”

152


Zbunjen i neobjašnjivo razljućen, namrštio se na Dela. „Odjedanput si postao zagovornik braka?” „Nikada nisam imao ništa protiv. Ja dolazim iz duge loze oženjenih parova. Mislim da treba puno hrabrosti i slijepe vjere da bi se čovjek upustio u to. Mnogo rada i znatna količina fleksibilnosti da bi ostao u njemu. Govoreći o Mac i Carteru, rekao bih da je kod nje u pitanju hrabrost, a kod njega slijepa vjera. Dobra kombinacija.” Del je zastao i zagledao se u svoju bocu. „Jesi li zaljubljen u Emmu?” Panika mu je ponovno prokuljala u grlo. Isprao ju je pivom. „Rekao sam da ovo nije bilo o njoj. O nama. Ništa od toga.” ,,A to je sranje, Jack. Sjedimo ovdje i pijemo zadnje pivo nakon što si pokupio sve sa stola, a ja sam ostao praznih džepova. I umjesto da me zafrkavaš, ti govoriš o braku i podvodnom ribolovu. A nijedna od tih stvari nikada te nije posebno zanimala.” „Padamo kao muhe. Sam si to rekao.” „Jesam. I padamo. Tony je oženjen već tri, možda četiri godine. Frank je zaronio prošle godine, Rod je zaručen. Dodaj tu i Cartera. Ja trenutačno nisam u nekoj ozbiljnijoj vezi, a nije ni Mel koliko ja znam. Ostaješ još ti. U svemu tome, bilo bi čudno kad te Rodova izjava ne bi štrecnula.” „Možda sam počeo razmišljati o njezinim očekivanjima, to je sve. Njezin su posao bračne vode.” „Ne, njezin su posao vjenčanja.” ,,Da, točno. Ona je iz velike obitelji. Velika, čvrsto povezana, očito sretna obitelj. A iako su vjenčanja i brakovi različite stvari, jedna vodi prema drugoj. Jedna od njezinih najboljih prijateljica udaje se. Ti znaš tu četvorku, Del, znaš kakve su. One su kao šaka. Pojedinačni prsti možda se pokreću samostalno, ali svi dolaze iz istog središta. Ti i Mal još ste u igri, ista je stvar i s Laurel i Parker. Ali Mac je promijenila ravnotežu. A sada se ženi i jedan od mojih kompanjona s pokera. To mijenja ravnotežu.” Uzrujano je gestikulirao s bocom. „Ako ja razmišljam o tome, možeš se kladiti da i ona razmišlja o tome.” „Mogao bi napraviti nešto radikalno i stvarno porazgovarati s njom o tome.” „Ako započneš razgovor o tome, to te vodi još jedan korak bliže.” „Ili korak natrag. Kojim smjerom ti želiš ići, Jack?” „Vidiš, ti me to pitaš.” Naglašavajući svoje riječi, uperio je prst u Dela. „I ona će postaviti to pitanje. I što bih trebao odgovoriti?” „Opet, radikalan pristup. Istinu.” „Ja ne znam istinu.” O.K., pomislio je, dakle tu je izvor panike. „Što misliš zašto gubim živce?” „Čini se da ćeš to morati ustanoviti. Ali nisi mi odgovorio na prvo pitanje. Jesi li zaljubljen u nju?” „Kako, dovraga, to čovjek može znati? Još više, kako možeš znati da ćeš ostati zaljubljen?” „Hrabrost, slijepa vjera. To imaš ili nemaš. Ali, po onome što vidim, braco, jedina osoba koja pravi pritisak na tebe ti si sam.” Del je prekrižio stopala i dovršio svoje pivo. „Nešto o

153


čemu bi trebao razmisliti.” „Ne želim je povrijediti. Ne želim je iznevjeriti.” Samo ga slušaj, pomislio je Del. Već je potonuo preko glave, samo jadnik toga još nije svjestan. „Ni ja to ne bih želio”, rekao je nonšalantno. „Jer bi mi stvarno bilo mrsko kad bih te morao prebiti.” „Mrzio bi kad bih ja prebio tebe.” Nakon toga je uslijedio puno ugodniji interludij međusobnih uvreda uz posljednje kapi piva. Jack je želio osobno nadzirati radove na adaptaciji ateljea pa je navraćao gotovo svaki dan. Tako je dobio uvid iz prve ruke u Život i rad Mac i Cartera. Svako jutro vidio bi ih u kuhinji —jedan bi hranio mačku, drugi bi kuhao kavu. U neko doba Carter bi otišao sa svojim laptopom, a Mac bi počela raditi u ateljeu. Ako bi navratio poslije podne, vidio bi Cartera kako se vraća iz velike kuće - ali nikada, primijetio je, dok je Mac bila s klijentima. Taj tip vjerojatno ima radar, zaključio je Jack. Katkad bi jedno od njih, ili oboje, izišli pogledati kako napreduju radovi, pitali bi nešto o gradnji, ponudili mu kavu ili hladno piće, ovisno o dobu dana. Taj ritam toliko ga je fascinirao da je jedan dan zaustavio Cartera na izlasku. „Škola je gotova, točno?” „Da, počeli su ljetni praznici i uživanje.” „Primijetio sam da gotovo svaki dan odlaziš gore u veliku kuću.” ,,U ateljeu je trenutačno malo tijesno. I bučno.” Carter se osvrnuo prema kući i zujanju bušilica. „Ja podučavam tinejdžere i imam visoki prag podnošenja galame i strke, ali još uvijek ne razumijem kako ona može raditi uza svu tu buku. Čini se da joj uopće ne smeta.” ,,A što, dovraga, radiš po cijele dane? Smišljaš pitanja za testove?” „Ljepota školskih testova jest u tome što ih možeš ponavljati u beskonačnost, godinu za godinom. Imam ih sve u kartoteci.” „Aha, kladim se. Dakle, što radiš?” „Zapravo, dali su mi na raspolaganje jednu prostoriju kao privremenu radnu sobu. Tiho je, a gospođa G. me hrani.” „Učiš nešto?” Carter se premjestio s noge na nogu, kretnja koju je Jack već poznavao, a izražavala je blagu do osrednju nelagodu. „Nešto malo radim na knjizi.” „Sereš?” „Možda i jest sranje. Neki dijelovi, sigurno, jesu. Ali odlučio sam iskoristiti ljeto da to saznam.” „To je sjajno. Ali kako znaš kad je Mac slobodna — kad više nema klijenata? Nazove te i kaže da je zrak čist?” „Ne. Nastoji ugovoriti snimanja ujutro, kad god je to moguće, i prebaciti konzultacije u glavnu kuću. Ja ujutro samo pogledam njezin raspored kako se ne bih vratio prerano i razbio raspoloženje ili koncentraciju. Prilično jednostavan sistem.” „Tebi, čini se, to odgovara.”

154


„Govoreći o poslu, nisam očekivao da će se sve to početi zbivati tako brzo.” Carter je mahnuo rukom prema ateljeu. „Svaki dan napravi se nešto novo.” „Ako se zadrži lijepo vrijeme i prođemo inspekciju, nastavit ćemo punom parom. Ovo je dobra ekipa. Trebali bi — oprosti”, rekao je kad mu je zazvonio telefon u džepu. „Samo daj. Ja tako i tako trebam ići.” Kad se Carter udaljio, javio se na telefon. „Cooke. Da, ja sam na imanju Brownovih.” Dok je govorio, Jack se odmaknuo od buke. „Ne, ne možemo samo... Ako to žele, morat ćemo napraviti novi nacrt i tražiti reviziju dozvole.” Slušao je i nastavio hodati. Poslovni obilasci gradilišta dali su mu uvid i u Emminu dnevnu rutinu. Početkom tjedna klijenti su neprestano dolazili i odlazili. Sredinom tjedna primala je isporuke. Kutije i kutije cvijeća. Sada vjerojatno radi s njima, pomislio je. Rani početak, sama u radionici. Tink ili neka druga pomoćnica doći će poslije i pridružiti joj se. Sredinom dana, ako uhvati vremena, predahnut će na svom trijemu. Kad je bio na posjedu i on bi joj se nakratko pridružio i malo posjedio s njom. Kako bi čovjek mogao odoljeti Emmi koja sjedi na suncu? I evo je sada tamo. Ne na trijemu, nego kleči na zemlji s kosom skupljenom ispod šešira i rahli tlo vrtnom lopaticom. „Reci im dva do tri tjedana”, rekao je, a ona je podignula glavu, dotaknula obod šešira i nasmiješila mu se. „Krećem odavde za nekoliko minuta. Razgovarat ću sa šefom gradilišta. Stići ću u ured za dva sata. Nema problema.” Sklopio je telefon i pogledao niz sadnica. „Zar nemaš dovoljno cvijeća?” „Nikada. Htjela sam posaditi još nekoliko trajnica ovdje s prednje strane. Uljepšat će prilaz.” Čučnuo je i poljubio je. „Ti izgledaš lijepo. Mislio sam da radiš unutra.” „Nisam mogla odoljeti, a ovo neće dugo trajati. Odradit ću još jedan sat više na kraju dana ako bude potrebno.” ,,A nakon toga, jesi li zauzeta nečim?” Nagnula je glavu i poslala mu senzualan pogled ispod oboda šešira. „To ovisi od ponude.” „Kako bi bilo da odemo u New York na večeru? Neko mjesto gdje su konobari snobovi, hrana preskupa, a ti izgledaš tako zanosno da ne primjećujem ni jedno ni drugo.” „Definitivno nisam zauzeta.” „Dobro. Pokupit ću te oko sedam.” „Bit ću spremna. A kad si već ovdje.” Obavila mu je ruke oko vrata i poljubila ga dugim, sanjivim poljupcem. „To bi te trebalo držati do večere”, promrmljala je. „Spakiralj torbu.” „Što?” „Spakiraj ono što ti treba za noćenje i uzet ćemo apartman u hotelu. Neka cijela noć bude naša.” „Stvarno?” Zaplesala je na mjestu. „Daj mi deset sekundi i spremna sam.” „Znači, sve je dogovoreno.” „Moram se rano vratiti, ali...”

155


„I ja.” Ovaj put on je poljubio nju uhvativši joj lice dlanovima. „To bi trebalo držati tebe. Sedam”, rekao je i ustao. Zadovoljan svojom idejom i Emminom reakcijom, izvukao je telefon iz džepa i, dok je išao prema autu, naložio svome asistentu da se pobrine za rezervacije.

156


SEDAMNAEST

„Rekla sam mu da se mogu spakirati za deset sekundi. Ja sam takva grozna lažljivica.” Okupana, sa svakim centimetrom tijela namirisanim i namazanim, Emma je slagala košulju u malu putnu torbu. „Očito, odjeća za povratak nije toliko važna, ali...” Okrenula se i podignula bijelu svilenu spavaćicu tražeći Parkerino mišljenje. „Što misliš?” „Prekrasna je.” Parker je prišla bliže i dotaknula mekan čipkasti rub oko izreza. „Kad si to kupila?” „Prošle zime. Nisam mogla odoljeti i rekla sam si, odjenut ću je bar za sebe, jednoga dana. Naravno, nisam. A ima i taj mali negliže u kompletu. Volim one bogate hotelske ogrtače, ali ovo je romantično. Osjećam da ću željeti staviti na sebe nešto romantično nakon večere.” „Onda je savršena.” „Ne znam čak ni kamo idemo, gdje ćemo odsjesti. To mi se sviđa. Volim osjećaj odlaska u neizvjesno.” Zavrtjela se oko sebe i stavila spavaćicu u torbu. „Želim šampanjac i svijeće, i neki nemoguće mekan, pjenasti desert. I želim da me on pogleda preko svijeća i kaže mi da me voli. Ne mogu si pomoći.” „Zašto bi trebala?” „Zato što bi bijeg u nepoznato trebao biti dovoljan. Jack me usrećuje. To bi trebalo biti dovoljno.” Emma je nastavila slagati stvari u torbu, a Parker joj je prišla i počela masirati ramena. „Nemoj se ograničavati, Emma, ne ako ti je to potrebno.” „Neću. Mislim da neću. Imala sam neke uspone i padove i sada pokušavam prilagoditi svoja očekivanja. I raditi ono što sam naumila.” Posegnula je iza sebe, dohvatila Parkerinu ruku i stisnula je. „Samo ću uživati i prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Zaljubljena sam u njega već toliko dugo, ali to je moja stvar. U stvarnosti, zajedno samo tek dva mjeseca. Nema žurbe.” „Emma, otkako te ja znam - a to je oduvijek — ti se nikada nisi bojala govoriti o svojim osjećajima. Zašto se bojiš reći Jacku?” Emma je zatvorila torbu. „Ako nije spreman, ako se nakon toga povuče i ponovno ostanemo samo prijatelji? Mislim da to ne bih mogla podnijeti.” Okrenula se prema prijateljici. „Nisam spremna riskirati ovo što imamo. Ne još. I zato ću uživati u našoj noći daleko od kuće i neću navaliti dodatnu težinu na to. Bože, moram se odjenuti. Vratit ću se do osam sati ujutro, najkasnije do osam i trideset. Ali, ako iz nekog razloga zapnemo u prometu...”

157


„Pozvat ću Tink, izvući ću je iz kreveta. Preuzet će jutarnju isporuku i počet će s razvrstavanjem.” „Dobro.” Sigurna u Parkerine sposobnosti Emma se uvukla u haljinu. „Ali vratit ću se na vrijeme.” Okrenula joj je leđa i Parker je povukla zatvarač. „Sviđa mi se ova boja. Citrin. Ja bih u njoj izgledala blijedo i isprano. Ali ti jednostavno sjajiš.” Susrela je Emmine oči u ogledalu i zagrlila je. „Dobro se provedi.” „Ne mogu pogriješiti.” „Kad je dvadeset minuta poslije otvorila vrata, Jack ju je odmjerio i nasmiješio se. „Ovo je bila odlična ideja. Zašto se prije nisam toga sjetio. Izgledaš apsolutno fantastično.” „Vrijedno konobara-snobova i preskupe hrane?” „Više od toga.” Uhvatio ju je za ruku i poljubio unutarnju stranu zgloba na kojemu je svjetlucala njegova narukvica. Čak joj se i putovanje u New York činilo savršenim, bez obzira na to jesu li jurili praznom cestom ili zapinjali u prometu. Svjetlost se polagano gasila prema mekanom sumraku i cijeloj noći pred njima. „Stalno kanim češće dolaziti u grad”, rekla je u jednom trenutku. „Prošetati, kupovati ili razgledati ponudu u cvjećarnicama i trgovinama. Ali vrlo rijetko uhvatim vremena za to. I zato mi je svaki izlet u grad uzbudljiv.” „Nisi čak ni pitala kamo idemo.” „Nije važno. Volim iznenađenja, spontanost. Toliko stvari koje radim — i ti također — događaju se prema rasporedu. A ovo? Ovo je kao čaroban mali praznik. Ako mi obećaš šampanjac, slažem se sa svim.” „Sve što želiš.” Kad se zaustavio ispred Waldorfa, podignula je jednu obrvu. „A dobre ideje nastavljaju pritjecati.” „Mislio sam da će ti se svidjeti u tradicionalnom hotelu. „Dobro si mislio.” Pričekala je na pločniku dok je vratar uzimao njihove torbe, a onda je posegnula za Jackovom rukom. „Hvala ti unaprijed za divnu večer.” „Nema na čemu, unaprijed. Idem nas samo prijaviti i poslati torbe u sobu. Restoran je tri bloka odavde.” „Možemo li prošetati do tamo? Vani je prekrasno.” „Naravno. Daj mi pet minuta.” Šetala je po predvorju i zabavila se promatranjem ljudi koji su dolazili i odlazili. Uskoro joj se pridružio Jack i pogladio je po leđima. „Spremna?” „Apsolutno.” Uhvatila ga je pod ruku i izišli su na Park Aveniju. „Jedna moja rođakinja udala se u Waldorfu — prije Zavjeta, naravno. Golemo, ultrasvečano, formalno vjenčanje kakvo samo možeš zamisliti. Imala sam četrnaest godina i bila sam impresionirana. Još uvijek pamtim cvijeće, gomile cvijeća. Osnovna tema bile su žute ruže. Njezine djeveruše također su bile u žutom i izgledale su kao štapići maslaca, ali oh, cvijeće. Usred plesne dvorane napravili su golemu pergolu i prekrili je žutim ružama i glicinijama. Na njoj je sigurno radila cijela

158


vojska cvjećara. To mi se usjeklo u pamćenje.” Nasmiješila mu se. „Što je u arhitekturi ostavilo takav dojam na tebe?” „Bilo je nekoliko stvari.” Skrenuli su na istok, laganim korakom, s noge na nogu, dok je oko njih New York brujao svojim užurbanim tempom. „Ali iskreno? Jedan od najjačih dojmova ostavilo je na mene imanje Brownovih.” „Stvarno?” „Bilo je mnogo lijepih kuća u Newportu gdje sam odrastao i nekoliko iznimnih arhitektonskih struktura. Ali bilo je nešto - ima nešto — što se ističe na ovom imanju. Ravnoteža, linije, suzdržana raskoš, samouvjerenost koja spaja dostojanstvenost i maštovitost.” „Upravo tako”, složila se. „Dostojanstvena maštovitost.” „Kad uđeš u glavnu kuću, trenutačno osjetiš da je to prostor u kojemu ljudi žive. Stvarno žive, i još više, da ljudi koji tu žive vole svoju kuću i posjed oko nje. To je još uvijek jedno od mojih najdražih mjesta u Greenwichu.” „Meni svakako najdraže.” Ponovno je skrenuo i doveo je do vrata restorana. Čim je ušla unutra, Emma je osjetila ritam mjesta; gradska je buka nestala, čak se i zrak smirio. „Dobar posao, gospodine Cooke”, tiho je rekla. Prišao im je glavni konobar i dostojanstveno se naklonio. „Bonjour, mademoiselle, monsieur.” „Cooke”, rekao je bondovski bezizražajno, a Emma se morala ugristi za unutrašnju stranu obraza kako bi prigušila smijeh. „Jackson Cooke.” „Gospodine Cooke, bien sur, izvolite za mnom.” Poveo ih je između stolova na kojima su blistali svijećnjaci, srebrni pribor za jelo i kristalne čaše. Posjeo ih je na njihovo mjesto sa svom očekivanom pompom i ponudio im koktel. „Dama će radije šampanjac.” „Vrlo dobro. Izvijestit ću vašeg sommeliera. Uživajte u večeri.” „Ja već uživam.” Emma se nagnula prema Jacku. „Jako.” „Dok si prolazila, glave su se samo okretale za tobom.” Nasmiješila se onim zavodljivim, zagušljivim osmijehom. „Mi smo vrlo zgodni ljudi.” ,,A meni zavidi svaki čovjek u ovome restoranu.” „Sada još više uživam u večeri. Samo nastavi, ne daj se prekidati.” Podignuo je glavu kad im je pristupio sommelier. „Vraćam se odmah.” Naručio je bocu vina i zaslužio pogled ohola odobravanja od njihova poslužitelja, pa uhvatio Emmu za ruku. „Dakle, gdje sam stao?” „Na komplimentima koji me čine nevjerojatnom i posebnom.” „Lagan posao uzevši u obzir ono što je preda mnom.” „Sada si mi već zavrtio glavu. Samo nastavi.” Nasmijao se i poljubio joj dlan. „Volim biti s tobom. Ti obasjavaš dan, Emma.” Što to govori o njoj, pomislila je, kad joj od volim biti s tobom poskoči srce? „Pričaj mi, kako ti je prošao dan.”

159


„Pa, riješio sam misterij zvan Carter.” „Postoji neki misterij?” „Kamo odlazi, što radi?” Jack joj je prepričao rutinu njegova kretanja tijekom dana. „Ja sam tamo samo u kratkim intervalima”, nastavio je, „ali u različita doba dana, od jutra do kasnog poslijepodneva i moje pronicavo oko uočilo je različite kriške kolača njihova života.” „I što si zaključio?” „Bez zaključaka, ali mnogo teorija. Možda se potajno iskrada van jer ima vatrenu aferu s gospođom Grady ili je postao ugroženi ovisnik kockanja na internetu pa se skriva u nekoj ostavi sa svojim laptopom?” „Možda i jedno i drugo?” „Moglo bi biti, on je efikasan tip.” Jack je zastao i odobrio bocu koju mu je konobar donio na uvid. „Dama će kušati.” Dok je trajao obred otvaranja boce, Jack se nagnuo bliže Emmi. ,,A tamo je naša voljena Mackensie, potpuno nesvjesna svega toga. Puna povjerenja radi od jutra do mraka u svom ateljeu. Može li, naizgled prostodušan i drag Carter Maguire, imati sramne tajne? Morao sam saznati.” „Prerušio si se i slijedio ga do kuće?” „Razmišljao sam o tome, ali sam odbacio tu zamisao.” Zastao je dok je sommelier natočio malo šamparijca u Emminu čašu. Ona je otpila, malo pričekala i uputila konobaru osmijeh koji je otopio dostojanstveno, ukočeno lice. „Odlično je. Hvala.” „Zadovoljstvo mi je, mademoiselle.” Vješto im je dopunio čaše. „Nadam se da ćete uživati u svakom gutljaju. Monsieur.” Odložio je bocu u posudu s ledom i udaljio se s naklonom. „Dobro, i kako si onda riješio Carterovu tajnu?” „Daj mi trenutak, pogubio sam se kad si ga zaslijepila i razoružala. Ah da, moja metoda bila je genijalna i domišljata. Pitao sam ga.” „Dijabolično.” „On piše knjigu. A ti to već znaš”, zaključio je. „Ja ih viđam svaki dan ili gotovo svaki dan. Mac mi je rekla, ali tvoja je metoda mnogo zabavnija. Već godinama povremeno radi na toj knjizi, kad god uhvati vremena. Mac ga je potaknula da iskoristi ovo ljeto za pisanje. Mislim da je dobar.” „Pročitala si je?” „Ne ovo na čemu sada radi, ali objavio je već nekoliko kratkih priča i eseja.” „Stvarno? Nikada to nije spomenuo. Još jedna Carterova tajna.” „Nikada ne možeš znati sve o nekoj osobi, bez obzira na to koliko je dugo poznaješ ili koliko dobro. Uvijek negdje postoji još neki džep.” „Mi smo živi dokaz toga.” Oči su joj se nasmijale i ispunile toplinom. „Čini se tako”, rekla je i otpila malo šampanjca. „Konobari nisu dovoljno oholi. Šarmirala si ih i žele ti udovoljiti.” Emma je zagrabila majušni komad nabujka od čokolade koji su podijelili. „Mislim da su dosegli savršenu razinu nadutosti.” Kušala je desert, a njezin tihi uzdah govorio je više od riječi. „Ovo je podjednako dobro kao Laurelin soujffe, a njezin je najbolji koji sam ikada

160


kušala.” „Kušala je operativna riječ. Zašto ga zapravo ne pojedeš?” „Uživam u okusu.” Zagrabila je još jedan naprstak. „Imali smo pet jela”, uzdahnula je i zagledala se u šalicu kave. „Osjećam se kao da smo na izletu u Parizu.” Prešao je prstom po gornjoj strani njezina dlana. Nikada ne nosi prstenje, pomislio je. Zbog svog posla i zato što nije željela privlačiti pažnju na svoje ruke. Čudno, jer njemu su one bile jedna od najprivlačnijih stvari na njoj. „Jesi li bila tamo?” ,,U Parizu?” Kušala je još jedan sićušan zalogaj deserta. „Jedanput kada sam bila odviše mala da bih se sjećala, ali imam fotografiju na kojoj me mama gura u kolicima po ChampsElyseesu. I drugi put, kad mi je bilo trinaest godina, s Parker i njezinim roditeljima. S nama su bili i Laurel, Mac i Del. Neposredno pred odlazak Linda se predomislila i izjavila da Mac ostaje kod kuće. Navela je neki beznačajan neposluh kao razlog. Bilo je grozno. Ali Parkerina je mama otišla do nje i riješila to. Nikada nam nije rekla kako. Odlično smo se proveli. Dva dana u Parizu i dva nevjerojatna tjedna u Provansi.” Dopustila si je još jednu žlicu nabujka. ,,A ti? „Nekoliko puta. Na trećoj godini studija Del i ja putovali smo s naprtnjačama po Europi. To je bio doživljaj.” ,,Oh, sjećam se. Slali ste nam razglednice i smiješne poruke iz internet-cafea. I mi smo to kanile napraviti, nas četiri. Ali kad su Brownovi poginuli... Bilo je toliko mnogo stvari koje je trebalo riješiti. Parker je kanalizirala sve snage u stvaranje poslovnog modela za Zavjete. A poslije više nije bilo vremena.” Zavalila se u stolicu. „Više stvarno ne mogu pojesti ni jedan jedini zalogaj.” Dao je znak konobaru za račun. „Pokaži mi jedan od svojih džepova.” „Mojih džepova?” „Jednu od onih stvari koje ne znam o tebi.” ,,Oh.” Nasmijala se i otpila gutljaj kave. „Hmm, da vidimo. Ah, ovo, sigurno, ne znaš. Ja sam, dragi moj, bila šampion okruga Fairfield u sricanju.” „Ma nemoj. Stvarno?” „Jesam, stvarno. Zapravo, došla sam sve do državnog prvenstva i bila sam toliko blizu...” Pokazala je palcem i kažiprstom mali razmak. „Toliko blizu pobjede kad su me eliminirali.” „Koja te riječ srušila?” „Autokefalnost.” Zaškiljio je. „Je li to prava riječ?” „Iz grčkoga, znači biti neovisan o vanjskoj vlasti, posebno patrijarhalnoj.” Izgovorila je riječ ponovno, slovo po slovo. „Osim toga što sam tada, pod pritiskom, zaboravila na drugo o i to je bilo to. Ali i dalje sam nepobjediva u slaganju riječi.” „Ja sam bolji u matematici.” Nagnula se naprijed. ,,A sada da vidimo jedan od tvojih džepova.” „Prilično dobra priča.” Gurnuo je kreditnu karticu u kožnatu mapu koju je konobar diskretno odložio pokraj njegova lakta. ,Ja ću prosuditi.”

161


„Glumio sam Curlyja u srednjoškolskoj postavi Oklahome!” „Ozbiljno?” Uperila je prst u njega. „Čula sam te kako pjevaš. Dobar si. Ali nisam znala da te zanima gluma.” „Nimalo. Ali zanimala me Zoe Malloy, koja je dobila ulogu Laurey. Bio sam lud za njom. Dao sam sve od sebe u izvedbi Surrey with the Fringe on Top i dobio sam ulogu.” „Jesi li dobio Zoe?” „Jesam. Na nekoliko uzbudljivih tjedana. Onda smo se, suprotno od Curlyja i Laurey, rastali. I to je bio kraj moje glumačke karijere.” „Kladim se da si bio odličan kauboj.” Veselo se nacerio. „Pa, Zoe je to svakako mislila.” Ustao je i pružio joj ruku. „Prošećimo natrag okolnim putem.” Ispreplela je prste s njegovima. „Kladim se da je noć prekrasna.” I bila je. Topla i iskričava s treperavim svjetlima automobila koji su prolazili pokraj njih. Šetali su zavojito oko blokova i vratili se do velikog ulaza u hotel. Ljudi su ulazili i izlazili, u poslovnim odijelima, trapericama, večernjim odijelima. „Uvijek se nešto događa”, rekla je. „Kao film u kojemu nitko nikada ne kaže ‘rez’.” „Želiš li nešto popiti prije nego što odemo gore?” „Mmm, ne.” Dok su hodali prema liftu, naslonila je glavu na njegovo rame. „Imam sve što mi je potrebno.” U liftu je utonula u njegov zagrljaj i naslonila obraz uz njegov. A njemu se puls dizao kao i lift, sa svakim katom sve više i više. Otvorio je vrata apartmana i Emma je ušla u svjetlost svijeća. Na servirnim kolicima prekrivenima bijelim stolnjakom bila je srebrna posuda sa šampanjcem. A samo jedna crvena ruža dizala se iz tanke vaze dok su uokolo po sobi svjetlucale male svijeće u plitkim staklenim posudicama. Iz nevidljivih zvučnika lelujala je glazba, mekana, nježna i jedva glasnija od šapata. „Oh, Jack.” „Otkuda se ovo stvorilo?” Nasmijala se i obujmila mu lice. „Upravo si ovo pretvorio iz sjajnog spoja u spoj iz snova. Ovo je nestvarno. Kako si to izveo?” „Dogovorio sam s glavnim konobarom da obavijeste hotel kad zatražim račun. Planiranje nije samo tvoja specijalnost.” „Pa, sviđa mi se tvoj plan.” Poljubila ga je i zadržala se uz njegove usne. „Jako mi se sviđa.” „Imao sam takav osjećaj. Hoću li otvoriti bocu?” „Apsolutno.” Prišla je prozoru. Vidi ovaj pogled. Sve je još osvijetljeno i užurbano, a mi smo ovdje.” Kad je natočio šampanjac i prišao joj, kucnula je svojom čašom u njegovu. „Za savršeno planiranje.” „Reci mi još nešto.” Pomilovao ju je po kosi, jedva je dotičući. „Nešto novo.” „Još jedan džep?”

162


„Otkrio sam šampiona u sricanju i nogometašicu. Fascinantni slojevi.” „Mislim da smo pokrili sve moje tajne vještine.” Pružila je ruku i prešla prstom po njegovoj kravati. „Pitam se možeš li podnijeti i moju mračnu stranu?” „Iskušaj me.” „Katkad navečer kad sam sama, nakon dugog radnog dana... posebno ako sam zbog nečega nemirna ili nespokojna. Ili na rubu...” Zastala je, podignula čašu i otpila gutljaj šampanjca. „Nisam sigurna, mogu li ti to priznati.” „Tu si među prijateljima.” „Istina. Ipak, malo muškaraca stvarno razumije ženske potrebe. A neki jednostavno ne mogu podnijeti spoznaju kako nekim potrebama oni ne mogu udovoljiti.” Otpio je veliki gutljaj. „Dobro, sad više nisam siguran trebam li biti uplašen ili fasciniran.” „Jedanput sam pozvala nekog muškarca da mi se pridruži, ali nije bio spreman. Poslije to više nikomu nisam spominjala.” „Uključuje li to kakve alate? Ja sam dobar s alatima.” Zatresla je glavom i otišla do servirnog stolića. Dopunila si je čašu i podignula bocu nudeći i njemu. „Ono što radim jest...” Natočila je pjenušac i u njegovu čašu. „Prvo, odnesem veliku čašu vina u spavaonicu, onda upalim svijeće. Nakon toga stavim na sebe nešto mekano i udobno, nešto u čemu se osjećam relaksirano. U čemu se osjećam... ženstveno. Zatim legnem na krevet na koji sam poslagala jastuke jer krećem na putovanje, samo za sebe. Onda, kad sam spremna... kad sam utonula u pravo raspoloženje... uključim DVD i ubacim disk s filmom Truly, Madly, Deeply.” „Gledaš porniće?” „To nije pornić.” Nasmijala se i lagano ga pljusnula. ,,To je prekrasna ljubavna priča. Juliet Stevenson slomljena je nakon što čovjek kojega voli, Alan Rickman, umre. Preplavljena je tugom. Oh, to je bolno gledati.” Emma je, zračeći emocijama, podignula ruku do grla. „Isplačem tonu suza. Onda se on vrati kao duh. Silno je voli. Para ti srce i nasmijava te.” „Para ti srce i nasmijava te?” „Da, muškarci to nikada ne shvate. Neću ti ispričati cijelu priču, samo znaj da je bolna i šarmantna i optimistična. I neizrecivo romantična.” „I to je ono što radiš potajno, u krevetu, kad si sama.” „Da. Stotinjak puta. Već sam dvaput morala kupiti novi disk.” Očito zbunjen, promatrao ju je dok je pio šampanjac. „Mrtav tip je romantičan?” „Halo? Alan Rickman. I da, u ovom slučaju, to je divno i romantično. Nakon što odgledam film — i rasplačem se na kraju — zaspim kao beba.” ,,A što je s Umri muški? On glumi u Umri muški. E, to je film koji možeš gledati stotinu puta. Mogli bismo organizirati dvostruku projekciju.” „Jupppiii-jee.” Nakesio se. „Izaberi jednu večer sljedeći tjedan i imamo dogovor. Ali mora biti kokica. Ne možeš gledati Umri muški bez kokica.” „Pošteno. Onda ćemo vidjeti od čega si napravljen.” Okrznula ga je usnama. Idem se presvući. Brzo se vraćam. Ti bi mogao odnijeti šampanjac u spavaonicu.”

163


Odnio je šampanjac pa skinuo jaknu i kravatu. I razmišljao o njoj. O njezinim različitim fasetama i slojevima. Neobično je otkriti toliko novih stvari o osobi koju toliko dobro poznaješ. I što više otkrivaš, to više želiš saznati. Ne razmišljajući, uzeo je ružu iz vaze i položio je na jastuk. Kad je izišla u svijećama obasjanu sobu, ostao je bez daha. Crni raspušteni uvojci, bijela svila i zlatna glatka koža. A oči, te duboke, tamne oči gledaju u njega. „Spomenula si nešto o spoju iz snova”, promucao je. „Htjela sam i ja pridonijeti.” Dok mu je prilazila, svila je klizila po njezinim oblinama, a kad mu je ovila ruke oko vrata na način koji je bio tako bitno Emma, njezin miris zatitrao je zrakom kao svjetlost svijeća. „Jesam li ti zahvalila za večeru?” „Jesi.” „Pa...” Zagrebla je zubima po njegovoj donjoj usni — lagano, lagano, jedva osjetno - prije nego što ga je poljubila. „Hvala još jedanput. A šampanjac? Jesam li ti zahvalila za to?” „Ako se dobro sjećam.” „Za svaki slučaj.” Uzdahnula je i očešala ga usnama. „I za svijeće, ružu, šetnju. Priljubila se tijelom uz njega vodeći ga u polaganom kružnom plesu. „Nema na čemu” Vrijeme se zaustavilo dok su kružili, spojenih usana, srcem uz srce. Upijao je njezin miris, okus. Toliko poznat i toliko nov. Ona je zavukla prste u njegovu kosu, stegnula ih i privukla ga još malo bliže. Kliznuli su zajedno na mekanu posteljinu i duboki miris crvene ruže na jastuku. Još uzdaha, još sanjivih pokreta. Milovanje, nježni dodiri ljeskali su se preko njezine kože. Pogladila ga je po licu, otvorena tijela i srca dok je s njim pronalazila strast obavijenu sjajnim plaštem romanse. Ovdje je sve ono što želi, za čim je oduvijek čeznula. Slatkoća i uzbuđenje, mekoća i žar. Davala je sve više i više i punila se dok nije postala pijana od ljubavi. Njegovo tijelo uz njezino, toliko toplo. Njegove usne na njezinu srcu koje je tuklo za njega. „Zna li on? Zar ne može osjetiti?” A kad ju je poveo, polagano, nježno — njegovo ime rascvalo se u tom srcu. Zastirala je njegov um kao srebrna magla, pjenušala se u krvi kao šampanjac. Svaki njezin malaksali pokret, svaki šapat, svaki dodir zavodio ga je, pokoravao, hipnotizirao. Kad se vinula prema njemu, rastući kao morski val, dahnula je njegovo ime. I nasmiješila se. A nešto se u njemu slomilo. „Tako si lijepa”, promrmljao je. „Nemoguće lijepa.” „Osjećam se lijepom kad me gledaš.” Prelazio joj je dlanom preko dojki i gledao kako joj oči sjaju od novog zadovoljstva. Spustio je usne i osjetio kako joj tijelo podrhtava od nove potrebe. „Želim te.” Dah joj se prekinuo kad se izvinula ispod njega. „Ti si ono što želim, Jack.” Obgrlila ga je, uzela u sebe, krećući se s njim u sporom, gotovo mučnom ritmu. A on se,

164


opkoljen, izgubio u njoj. Poslije je naslonio obraz na njezine grudi, a um mu je besciljno vrludao. „Nema šanse da sutra markiramo i ostanemo ovdje?” „Mmm.” Šarala mu je prstima po kosi. „Ne ovaj put. Ali, kako lijepa pomisao.” „Po svemu sudeći, morat ćemo ustati u zoru.” „Često se bolje osjećam ako uopće ne spavam nego ako uhvatim samo nekoliko bijednih sati sna.” Podignuo je glavu i nasmiješio se. „Čudno. I ja sam isto to pomislio.” „Bila bi sramota pustiti da propadne sav taj šampanjac i one ukusne jagode prelivene čokoladom.” „Kriminalno.” Ostani tu. Ne miči se. Donijet ću ih.” Protegnula se i uzdahnula. „Ne idem ja nikamo.”

165


OSAMNAEST

Pet minuta nakon što je Emma stigla kući, Mac je ušla kroz vrata. „Čekala sam dok nije otišao”, doviknula je dok se penjala stubama. „To je bilo nadljudsko obuzdavanje.” Namrgodila se kad je ušla u Emminu sobu. „Raspremaš se. Vadiš sve iz torbe. Mrzim tu razinu efikasnosti. Zašto bar jedna od vas ne može biti neuredna kao ja?” „Ti nisi neuredna. Samo si malo ležerna sa svojim osobnim prostorom.” „Hej, to mi se sviđa. Ležerna s osobnim prostorom. Dobro, dosta o meni. Ispričaj mi sve.” S haljinom u ruci, Emma se sretno zavrtjela oko sebe. „Bilo je savršeno. Svaka minuta bila je savršena.” „Detalji, detalji, detalji.” „Odličan francuski restoran, šampanjac, apartman u Waldorfu.” „Bože, to je sve tako nalik tebi. Elegantno. A kod onih ležernih izlazaka, možda piknik na plaži pod mjesečinom, crveno vino, svijeće u školjkama.” Emma je zatvorila praznu putnu torbu. „Zašto ja ne izlazim s tobom?” „Istina, bile bismo krasan par.” Zagrlila je Emmu oko ramena i okrenula ih prema ogledalu. Emma u dizajnerskim trapericama i mekanoj košulji, a ona u pamučnim hlačama i majici u kojoj je spavala. „Bez pogreške. Pa, možemo to držati u rezervi ako stvari ne ispadnu dobro na drugi način.” „Uvijek je dobro imati plan B. Oh, Mac, bila je to apsolutno savršena večer.” Okrenula se i čvrsto zagrlila prijateljicu pa se ponovno zavrtjela oko sebe. „Nismo spavali. Uopće. Nevjerojatno je, stvarno, što imamo toliko toga reći i saznati jedno o drugome. Razgovarali smo za večerom, onda smo otišli u dugu šetnju. A on je naručio šampanjac u sobu. I svijeće. I glazbu.” „Vau.” „Pili smo šampanjac, pričali i vodili ljubav. Bilo je tako romantično.” Zapjevušila je, sklopila oči i zagrlila se. „Onda smo još malo razgovarali, popili još malo šampanjca i ponovno vodili ljubav. Doručkovali smo uz svijeće i...” „Opet vodili ljubav.” „Jesmo. Vozili smo natrag po najvećoj gužvi, ali to nam nije smetalo. Ništa nije smetalo. Nije moglo.” Opet se zagrlila. „Mac? Ja sam sretna osoba većinu vremena, je li tako?” „Da, i to ide na živce.” „Znam, ali što se može. Dakle, ja sam sretna osoba, ali nisam mogla pomisliti da mogu biti ovoliko sretna. Nisam znala da se mogu ovako osjećati. Želim plesati i vrtjeti se i pjevati. Kao

166


Julie Andrews na vrhu planine u Moje pjesme, moji snovi ” „O.K., ali na tvom mjestu ja to ne bih radila jer bi to bilo uistinu iritantno.” „Znam, zato to radim samo iznutra. Uvijek sam zamišljala kako je to kad si ludo zaljubljen, ali nisam bila ni blizu.” Bacila se na krevet i nasmijala se u strop. „Osjećaš li se ti tako cijelo vrijeme? S Carterom?” Mac se bacila do nje. ,,Ja nikada nisam mislila da ću biti zaljubljena. Ne stvarno. Nikada to nisam zamišljala na način na koji si ti to radila ili čeznula za tim. S jedne strane mi se prišuljalo iza leđa, a s druge se spustilo na mene kao tona cigle. Još uvijek sam u šoku i ne mogu u potpunosti shvatiti da imam to u sebi — ne onaj dio s okretanjem i pjevanjem — jer to bi me živciralo čak i iznutra. Ali imam tu potrebu za skakanjem i plesanjem. A netko to ima u sebi zbog mene. To je još veći šok.” Emma ju je uhvatila za ruku. „Nisam sigurna osjeća li to Jack za mene, ne ovako. Ali znam da mu je stalo. Znam da osjeća. A imam toliko toga, Mac. Moram vjerovati da će sva ta ljubav koju imam nekako... uhvatiti korijen. Mislila sam da ga volim i prije, ali sada znam da je to bila samo zanesenost pomiješana s požudom. Zato što je ovo drukčije.” „Možeš li mu to reći?” „Još prije nekoliko dana odgovorila bih ne. Nisam željela upropastiti ono što imamo. Zapravo rekla sam to i Parker, još jučer. Ali sada, mislim da mogu. Trebala bih. Samo moram smisliti kako i kada.” „Ja sam se uplašila kad mi je Carter rekao da me voli. Nemoj se snužditi ako se i Jack malo prepadne, bar na početku.” „Ne govoriš nekomu da ga voliš zato što očekuješ nešto. Kažeš to zato što imaš nešto dati.” „Raspakiraš torbu iste sekunde kad se vratiš s puta. Imaš dobru narav. I mudra si glede ljubavi. Čudim se zašto te nas tri ne izlupamo svako jutro prije kave.” „Ne možete. Jer me volite.” Mac se okrenula licem prema njoj. „Da, volimo te. Ja navijam za tebe, Em. Svi navijamo.” „Onda, kako mogu pogriješiti?” Kucanje na vratima prekinulo ju je dok je razvrstavala jutrošnju dostavu iz staklenika. Zagunđala je i spustila naramak cvijeća na pult. Otišla je do vrata i trgnula se kad je kroz staklo ugledala Kathryn Seaman i njezinu sestru. Znojna i neuredna, to nije način za impresioniranje važnih klijenata. Satjerana u kut, namjestila je širok osmijeh i otvorila vrata. „Gospođo Seaman, gospođo Lattimer, baš mi je drago što vas vidim.” „Ispričavam se što smo došle ovako bez najave, ali Jessica i njezine djevojke konačno su izabrale haljine za djeveruše. Donijela sam vam uzorak materijala.” „Odlično. Molim vas, uđite. Mogu li vam donijeti nešto za piće. Možda malo ledenog čaja? Danas je toplo.” „Hvala, baš bi mi prijao”, odmah je odgovorila Adele. „Ako nije problem.” „Ni najmanje. Sjednite ovdje, raskomotite se. Vraćam se za minutu.” Čaj, razmišljala je Emma dok je žurila prema kuhinji. Kriške limuna, dobre čaše. Sranje.

167


Sranje. Mali pladanj s kolačima. Hvala Bogu na Laurelinoj kutiji za hitne slučajeve. Na brzinu je sve posložila na poslužavnik i zagladila kosu. Izvadila je rezervno sjajilo iz ladice, nanijela malo na usne i uštinula se za obraze. I to je bilo najviše što je mogla napraviti u ovim okolnostima. Duboko je udahnula kako bi prikrila nervozu i laganim korakom odnijela poslužavnik u sobu. Pronašla je dvije žene kako razgledavaju njezin salon za primanje stranaka. „Kate mi je pričala o tome kako imate lijepo uređen prostor. Bila je u pravu.” „Hvala.” ,,A vaše privatne prostorije su na katu?” „Da. To je praktično i udobno.” „Primijetila sam da vaša partnerica — Mackensie — proširuje svoj atelje.” „Da.” Emma je natočila čaj i ostala stajati jer nijedna žena nije pokazala nakanu da sjedne. „Mac se udaje u prosincu. Potrebno im je više prostora u privatnom dijelu kuće pa usput proširuju i atelje.” „To je baš uzbudljivo.” Pijuckajući čaj, Adele je nastavila razgledavati, prčkala po cvijeću, proučavala fotografije. „Planiranje vjenčanja za jednu od vas.” „Uistinu. Mi smo prijateljice još iz djetinjstva.” „Primijetila sam onu fotografiju tamo. Jeste li to vi i vaše dvije partnerice?” „Da. Laurel i Parker. Voljele smo se igrati Dana vjenčanja", odgovorila je Emma i nasmiješila se na fotografiju. Toga dana sam ja bila mladenka, a Mac, kao predviđanje budućnosti, naš službeni fotograf. Ona tu sliku zove Trenutkom plavog leptira — tada je spoznala da će joj fotografija biti životni poziv.” „Dražesno.” Kathryn se okrenula prema Emmi. „Prekinule smo vas u poslu i oduzele smo vam previše vremena.” „Uvijek je lijepo dobiti priliku za neočekivani predah.” „Nadam se da to stvarno i mislite”, dodala je Adele. „Sada ste radili na aranžmanima?” „Ah... zapravo, upravo sam razvrstavala jutrošnju dostavu i to je razlog zašto sam ovako neuredna i prljava.” „Besramna sam, ali zamolit ću vas da mi pokažete gdje radite?” „Oh. Naravno.” Bacila je pogled na Kathryn. „Bez panike. Ja sam već vidjela gdje radite.” ,,Da, ali ne dok radim.” Emma je pokazala rukom prema vratina i povela ih. „Razvrstavanje je... pa, kao što možete vidjeti.” Mahnula je rukom prema radnom pultu. ,,Oh, pogledaj samo to cvijeće!” Zajapurena od uzbuđenja, Adele je zakoračila unutra. ,,Oh, a pomiriši samo te božure.” „Mladenkino omiljeno cvijeće”, rekla je Emma. „Upotrijebit ću ove tamnocrvene za njezin buket, a za kontrast ću ukomponirati ružičaste, sve do najbljeđih tonova. Bit će ručno vezan s trakom boje crvenog vina i s ružičastim perlicama.” „I držite ih u ovim posudama?” ,,U otopini koja ih hrani i daje im vlagu. To je važan korak kako bi zadržali svježinu i imali veću trajnost. Čuvam ih u hladnjači sve dok ne počnem raditi na aranžmanu.” ,,A kako...”

168


„Adele.” Kathryn je coknula jezikom. „Opet ispituješ.” ,,U redu, u redu. Puna sam pitanja, znam. Ali ozbiljno razmišljam o pokretanju agencije na Jamajei.” Kimnuvši glavom, Adele je još jedanput pogledom preletjela po prostoriji. ,,Čini se da ovdje imate odlične uvjete i nema šanse da vas otmem.” „Ali rado ću vam odgovoriti na sva pitanja. Ipak, za informacije o poslovnom modelu, Parker je vaša djevojka.” „Maknut ćemo vam se s puta.” Kathryn je posegnula u torbicu. „Ovo je uzorak.” ,,Oh, kako lijepa boja. Kao proljetni list gledan kroz kapljicu rose. Savršeno za vjenčanje iz bajke.” Okrenula se prema vitrini s izlošcima i odabrala jedan tulipan od svile. „Pogledajte kako blista uz ovu zelenkastu nijansu.” „Da, stvarno. Čim donesu konačnu odluku o kroju, poslat ćemo vam skice. Hvala vam, Emma, na vašem vremenu.” „Jessica će dobiti savršen dan, mi ćemo se pobrinuti za to.” „Vidiš.” Adele je bocnula prstom sestrinu ruku. „Upravo takav stav želim i ja ponuditi. Zapravo, mislim da bi Savršen dan bio odličan naziv tvrtke.” „Sviđa mi se”, jednostavno je rekla Emma. „Ako se predomislite, imate moju posjetnicu”, još jedanput dodala je Adele. „Obećavam vam deset posto više od vaše sadašnje godišnje zarade.” „Pokušavam se ne ljutiti što te pokušala oteti. Ponovno.” Parker je izula cipele nakon druge kompletne konzultacije tog dana. „Koliko je tebi ponudila za odlazak na Jamajku?” upitala je Emma. ,,Neograničena sloboda, što je temeljna pogreška, a to sam joj i rekla.” „Ona se valja u novcu”, istaknula je Laurel. „Znam da to nije važno na praktičnoj, poslovnoj razini. Ali ona je naviknuta na valjanje u novcu.” „Ima dobar koncept. Ekskluzivna, sveobuhvatna agencija na popularnom lokalitetu za vjenčanja. I pametno pokušava privući ljude koji su već postigli uspjeh u tom poslu i imaju veliko iskustvo. Ali morat će stvoriti budžet i držati ga se.” „Zašto to onda mi ne radimo?” upitala je Mac. „Ne mislim pri tome, hej, narode pakirajmo se i sutra putujemo na Jamajku ili Arubu ili kamo već, ali podružnica Zavjeta na nekoj egzotičnoj lokaciji? Rasturale bismo.” „Ja ću rasturiti tebe.” Laurel je zažmirila na jedno oko, podignula palac i kažiprst i ispalila metak. „Zar nemamo dovoljno posla?” „Ja sam razmišljala o tome.” Laurel je blenula u Parker. „Čekaj da ponovno napunim pištolj.” „Samo gruba ideja, za budućnost.” „Kad usavrše kloniranje ljudi.” „Radije franšiza nego podružnica”, objasnila je Parker. S vrlo specifičnim klauzulama i zahtjevima. Ali nisam još razradila sve detalje i zamke. A kad pronađem rješenje, prodiskutirat ćemo o tome. I svi se moramo složiti. Ali, zasada, da, imamo dovoljno posla. Osim trećeg tjedna u kolovozu. U tom smo razdoblju prazni.” „Vidjela sam i baš sam te htjela pitati o tome”, rekla je Emma protežući bolna leđa. „Mislila sam da sam zaboravila nešto zabilježiti.”

169


„Ne, prazni smo jer nisam primala narudžbe za taj tjedan. Lako to mogu promijeniti ako nitko nije zainteresiran za tjedan dana odmora na plaži.” Nastupio je trenutak zapanjene tišine, a onda su tri žene skočile i zaplesale od veselja. Laurel je zgrabila Parker za ruku i povukla je u krug. „Znači, zainteresirane ste?” „Možemo li se odmah spakirati? Možemo li? Možemo li?” uzviknula je Mac. „Krema za sunčanje, bikini i blender za margarite. Što ti još treba?” Laurel je okretala Parker po sobi. „Praznici!” „Gdje?” upitala je Emma. „Koja plaža?” „Ma kog’ briga?” Laurel se skljokala na kauč. „To je plaža. To je tjedan dana bez fondanta i šećerne paste. Plačem od sreće.” „Hamptons. Del je kupio kuću.” „Del je kupio kuću u Hamptonsu?” Mac je stisnula šake i podigla ih u zrak. „Naprijed, Del.” „Zapravo, kupila ju je tvrtka Brown d.o.o. To je bio dio papirologije koju je donosio ovamo zadnjih dana. Kuća se pojavila na tržištu i to je dobra investicija. Nisam vam ništa spominjala u slučaju da posao propadne. Ali ugovor je upravo potpisan. Dakle, u kolovozu svi odlazimo tjedan dana na kupanje.” „Svi?” ponovila je Laurel. „Nas četiri, Carter, Del i Jack, naravno. Kuća ima šest spavaćih soba, osam kupaonica. Dovoljno prostora za sve nas.” „Zna li Jack za to?” pitala je Emma. „Zna da je Del bio zainteresiran za tu nekretninu, ali ne zna da je kupljena. Oboje smo smatrali kako nema smisla raditi planove unaprijed. Ali sada više nema prepreka.” „Moram odmah reći Carteru. Cmok!” Mac je zvučno poljubila prijateljicu u obraz i izjurila. „To je sjajno. Označit ću taj tjedan u kalendaru velikim srcem. Večernje šetnje po plaži i mjesečina.” Emma se bacila na Parker i čvrsto je zagrlila. Idem nazvati Jacka.” „Kad su ostale same, Parker je pogledala Laurel. „Nešto nije u redu?” „Što? Ne. Bože, što bi moglo biti loše. Plaža, tjedan dana plaže. Mislim da sam u šoku. Treba nam nova odjeća za ljetovanje.” „Točno tako.” Laurel je skočila na noge. „Idemo u šoping.” Emma je dobila inspiraciju i odlučila slijediti taj impuls. Trebalo je malo manevrirati s rasporedom, ali uspjela je osloboditi cijelo poslijepodne. Kanila je iznenaditi Jacka s malom izmjenom njihova uobičajenog spoja ponedjeljkom navečer. Prije odlaska u grad navratila je do glavne kuće i pronašla Parker u njezinu uredu. Parker je koračala po sobi sa slušalicama na glavi i kolutala očima. „Sigurna sam da Kevinova majka nije namjerno kritizirala ni vrijeđala. Potpuno si u pravu, to je tvoje vjenčanje, tvoj dan. Imaš pravo na... Da, on je vrlo sladak, Dawn, i odlično se ponaša. Znam... znam.”

170


Parker je sklopila oči i stavila ruku oko vrata simulirajući davljenje. „Ah, dopusti da se ja pobrinem za to. To će tebe i Kevina osloboditi stresa. A katkad netko izvan obiteljskog kruga može lakše objasniti i... Ma sigurno to ne misli. Da, naravno. I ja bih bila ljutita. Ali — ali... Dawn!” Ton joj se samo malo zaoštrio, ali dovoljno da zaustavi blebetanje s druge strane. „Moraš zapamtiti, iznad svega drugoga, iznad svih komplikacija ili nesuglasica, taj dan i sve u njemu pripada samo tebi i Kevinu. I moraš zapamtiti, ja sam ovdje da vam to omogućim.” Sada je Parker pogledala u strop. „Zašto ti i Kevin ne odete večeras nekamo na večeru, samo vas dvoje? Mogu vam rezervirati koji god... Volim taj restoran.” Parker je nažvrljala naziv restorana u blok. „Oko sedam? Odmah ću to srediti. I večeras ću razgovarati s njegovom majkom. Do sutra će sve biti u najboljem redu. Ništa se ne brini. Čujemo se uskoro. Da, Dawn, zato sam ja tu. Dobro. Odlično. Mmm-hmm. Zbogom.” Podignula je kažiprst u zrak. „Još jedna minuta.” Nazvala je restoran po mladenkinu izboru, uz malo natezanja potvrdila rezervaciju i konačno skinula slušalice s glave. Duboko je udahnula, polagano ispustila zrak i vrisnula. Zatim je još jedanput udahnula i kimnula glavom. „Bolje. Mnogo bolje.” „Dawn ima problem sa svojom budućom svekrvom?” „Da. Začudo, njegova majka ne razumije ili ne odobrava mladenkin izbor nosača prstenja.” „To stvarno nije njezina...” „A nosač je Beans, mladenkin bulterijer.” ,,Oh, zaboravila sam na to.” Emma se namrštila. „Čekaj, znam li ja uopće za to?” „Vjerojatno ne, jer mi je to rekla tek prije dva dana. Njegova majka misli da je to glupo, nedostojanstveno i sramotno. I bila je vrlo izričita. Mladenka je zaključila da je njezina buduća svekrva mrziteljica pasa.” „Hoće li imati smoking?” Parker se nasmiješila jednom stranom usana. ,,U ovom trenutku, samo leptir-kravatu. Ako želi psa, dobit će psa. Zato ću pozvati gospođu majku na piće — takve stvari najbolje se rješavaju osobno i uz alkohol — i izgladit ću problem.” „Sretno s tim. Ja idem u grad. Kanim iznenaditi Jacka. Skuhat ću mu večeru i vratit ću se tek ujutro. Ali usput ću pogledati jeste li ti i Laurel ostavile barem jedan upotrebljiv komad ljetne odjeće u cijelom Greenwichu.” „Možda je ostao neki remen na vrhu police. Eventualno par japanki.” „Pronaći ću ih. Idem prvo u dućan, pa u rasadnik. Treba li ti što? Mogu ti donijeti ujutro.” „Hoćeš li prolaziti pokraj knjižare?” „Idem u grad. Što bi mi majka rekla kad ne bih navratila do nje?” „Točno. Stigla je knjiga koju sam naručila.” „Uzet ću je. Ako se sjetiš još nečega, nazovi me.” „Zabavi se.” Kad je Emma otišla, Parker je pogledala svoj Blackberry i uzdahnula. Zatim ga je podignula i nazvala Kevinovu majku. Presretna što ima nekoliko sati slobodna vremena, Emma se najprije zaustavila u rasadniku. Prvo je samo uživala u razgledavanju.

171


Voljela je mirise — zemlje, biljaka, zelenila — i morala se disciplinirati da ne kupi po komad od svega. Ali odlučila je svratiti još jedanput, na povratku, i kupiti još nekoliko biljaka za imanje. Zasada se dvoumila oko žardinijera. Zamišljala je Jackov ulaz sa stražnjeg trijema i pronašla dvije duboke posude s patinom stare bronce. „Nina?” Mahnula je prodavačici. „Uzet ću ove dvije.” „Baš su lijepe, zar ne?” „Sjajne su. Možeš li ih dati utovariti u moj auto? Vani je, točno pred vratima. I zemlju? Ja moram još izabrati biljke. „Nema žurbe.” Pronašla je upravo ono što je tražila, tamnocrvene i purpurne cvjetove i nekoliko zlatnih koji će naglasiti zagasite boje. „Prekrasno”, komentirala je Nina kad je Emma dogurala kolica do blagajne. „Jake boje, izrazite teksture. A taj suncokret među njima. Idealno. To je za vjenčanje?” „Ne, to je dar za prijatelja.” „Srećković. Sve drugo već imaš utovareno.” „Hvala.” U gradu je malo razgledavala izloge, počastila se s novim sandalama, lepršavom suknjom i, sjetivši se onog davnog ljeta, kupila je veliku maramu jarkih boja kojom će se omotati na plaži. Navratila je u knjižaru i mahnula prodavaču za blagajnom. „Hej, Emma. Tvoja mama je otraga.” „Hvala.” Lucia je bila u skladištu i upravo je otvarala novu pošiljku knjiga. Čim je ugledala Emmu, odložila je paket na stranu. „Ovo je najljepša vrsta iznenađenja.” „Bila sam u gradu i trošila sam novac.” Emma se nagnula preko pulta i poljubila majku u obraz. „Moja najdraža aktivnost. Jesi li kupila nešto što te toliko usrećilo ili...” Kucnula je prstom po Emminoj narukvici. „Ili si jednostavno sretna?” „Oboje. Kanim skuhati Jacku večeru pa moram još otići do dućana. Ali pronašla sam najljepše sandale na svijetu koje sam — naravno — odmah morala obuti.” Emma se zavrtjela na peti pokazujući ih. „Stvarno su slatke.” „I...” Emma je pokazala prstom novu ogrlicu. „Ah, lijepo.” „Plus, prekrasnu ljetnu suknju s crvenim makovima. Nekoliko topića, maramu i... tako dalje.” „To je moja djevojka. Jutros sam vidjela Jacka. Mislim da je rekao kako večeras idete u kino.” „Promjena plana. Pripremit ću flambirani odrezak. Gospođa G. imala je jedan u zamrzivaču i marinirao se cijelu noć. Vani je u prijenosnom hladnjaku. Uz to ću ispeći mlade krumpire s ružmarinom, možda šparoge i domaći kruh s maslinovim uljem. Što misliš?” „Vrlo hrabro.”

172


„Dobro, takav je i plan. Nisam imala srca zamoliti Laurel za desert. U poslu je preko glave. Kupit ću sladoled i neke bobice.” „Hrabar i promišljen objed. Kojim povodom?” „Djelomično da mu zahvalim za nevjerojatan provod u New Yorku, a djelomično... reći ću mu, mama. Reći ću mu što osjećam, reći ću mu da ga volim. Čini se gotovo grešno imati sve to ovdje...”, pritisnula je ruku na srce i uzdahnula. ,,A ne priznati mu.” „Ljubav je hrabra”, podsjetila ju je majka. „Znam da se on ozari svaki put kad izgovori tvoje ime. Večeras ćete oboje biti u mojim mislima i dobrim željama.” „Prihvaćam ih, objeručke. Oh, i stigla je neka knjiga za Parker.” „Odmah ću je donijeti.” Dok su izlazile iz spremišta, Lucia je zagrlila Emmu oko struka. „Nazvat ćeš me sutra? Javi mi kako je prošla večera.” „Nazvat ću te odmah ujutro.” „Emma?” Emma se osvrnula i nasmiješila zgodnoj brineti pokušavajući se sjetiti tko bi to mogao biti. „Hej.” „To si stvarno ti! Oh, Emma.” Emma se našla u srdačnom zagrljaju. Zbunjena, prijateljski je uzvratila i upitno se zagledala u majku. „Rachel, vratila si se s fakulteta”, uskočila je Lucia shvativši kćerin mig. „Čini se kao da te je Emma još jučer odlazila čuvati.” „Znam. Jedva mogu...” „Rachel? Rachel Monning?” Emma se odmaknula i zagledala u sjajne plave oči. Prava žena. Lijepa žena. Kad si prestala biti dvanaestogodišnjakinja?” „Prije nekog vremena. Mnogo toga se dogodilo otkako se nismo vidjele. Oh, Emma izgledaš predivno. Uvijek si bila. Ne mogu vjerovati da sam ovako naletjela na tebe. Kanila sam te nazvati.” „Sada si na fakultetu. Vratila si se kući za praznike?” „Da. Još jedna godina. Radim u Estervilu, odnosi s javnošću Izišla sam na pauzu jer tražim jednu knjigu. Knjigu za planiranje vjenčanja. Zaručila sam se!” Ispružila je ruku i pokazala blistav dijamant na prstu. „Zaručena?” Emma se progurala kroz trenutak šokiranosti. „Ali još prije deset minuta igrala si se s barbikama.” „Točnije bi bilo prije deset godina.” Rachelino lice ozarilo se od smijeha. „Moraš upoznati Drewa. Nevjerojatan je. Vjenčat ćemo se sljedeće ljeto kad diplomiram i stvarno bih željela da ti napraviš bukete i sve ostalo. Moja mama kaže da su Zavjeti najbolji. Možeš li vjerovati? Ja se udajem, a ti ćeš mi napraviti buket. Znala si mi izrađivati one male kitice od papirnatih maramica, a sada će biti pravi.” Osjetila je mali ubod u želucu, mrzila se zbog toga, ali osjetila ga je. „Tako mi je drago. Kad se to dogodilo?” „Prije dva tjedna, tri dana i...” Rachel je pogledala na sat. „Šesnaest sati. Oh, željela bih još malo ostati, ali žurim natrag na posao.” Ponovno je zagrlila Emmu. „Nazvat ću te i razgovarat ćemo o cvijeću i kolačima i, oh, Bože, o svemu. „Doviđenja! Doviđenja gospođo Grant, vidjet

173


ćemo se uskoro.” „Udaje se Rachel Monning.” „Da.” Lucia je potapšala Emmu po ramenu. „Udaje se.” „Čuvala sam je kad je bila mala. Plela sam joj pletenice i dopuštala sam joj da ostane dulje budna navečer. A sada ću joj slagati vjenčani buket. Dobri Bože, mama.” „Hajde, hajde”, rekla je Lucia i ne pokušavajući sakriti smijeh. „Zar se ne spremaš provesti večer sa šarmantnim, divnim muškarcem?” „Da. Točno. Shvatila sam. Svatko ide u svom smjeru. Ali... Dobri Bože.” Potrudila se gurnuti u stranu čuvanje djece i vjenčanja i dovršila kupnju. Jedva je izišla iz dućana kad ju je opet netko zazvao. „Buenos tardes, bonita!” „Rico.” Umjesto zagrljaja, ovaj put je dobila dva srdačna poljupca u obraze. „Kako si?” „Bolje, osobito sada kad sam tebe vidio.” „Zašto nisi u avionu i ne letiš na neko egzotično mjesto?” „Upravo sam se vratio iz Italije. Vlasnik je odveo obitelj u Toskanu na mali odmor i relaksaciju.” „Ah, težak li je život privatnih pilota. A kako je Brenna?” „Prekinuli smo prije dva mjeseca.” „Žao mi je. Nisam znala.” „Tako to ide.” Slegnuo je ramenima. „Dopusti mi da ti ponesem te vreće.” Uzeo joj je vreće s namirnicama iz ruke i zavirio unutra dok ju je pratio do automobila. „Čini se da će biti prava gozba, mnogo bolje od smrznutih hamburgera koje ja imam na jelovniku.” ,,Oh, jadničak.” Nasmijala se i otključala vrata na suvozačkoj strani. „Ubaci ih ovamo. Straga je sve puno.” „Vidim”, rekao je kad je bacio pogled na sadnice i vreće sa zemljom na stražnjem sjedalu. „Čini se da imaš posla večeras, ali, ako se predomisliš, ja ću te rado izvesti na večeru.” Pogladio ju je po ruci. „Ili još bolje, dat ću ti instrukcije iz letenja koje smo još davno planirali.” „Hvala, Rico, ali ja se viđam s nekim.” „To bih trebao biti ja. Slobodno se predomisli i oko toga — u svako doba — i nazovi me.” „Ako se predomislim, ti ćeš saznati prvi.” Poljubila ga je u obraz i zaobišla automobil prema drugim vratima. „Sjećaš li se Jill Burke?” „Ah, sitna blondina, veliki osmijeh.” „Da. Ona je također ponovno sama.” „Je li?” „Mogao bi je nazvati. Kladim se da bi uživala u instrukcijama iz letenja.” Osmijeh mu se raširio i zaiskrio mu u očima, što ju je podsjetilo na to da je voljela biti u njegovu društvu. Ušla je u automobil i mahnula mu. Razmišljajući o sadnicama i večeri, Emma je parkirala najbliže ulazu sa stražnje strane Jackove kuće koliko je to bilo moguće. Nagnula je glavu dok je proučavala mali kuhinjski trijem pa kimnula. Oni visoki ćupovi odlično će pristajati, baš odlično. Nestrpljiva da što prije započne s radom obišla je kuću i ušla kroz ulaz s prednje strane.

174


Šareni stakleni mozaik na ulaznim vratima i visoki prednji prozori davali su prostoru recepcije toplo svjetlo i osjećaj elegancije i topline. Bio je u pravu kad je odlučio zadržati ugodnu atmosferu umjesto glatke efikasnosti. Dojam je bio umirujući i nenametljivo dostojanstven, iako je znala da u uredima iza recepcije uglavnom vlada kaos. „Hej, Michelle.” „Emma.” Žena koja je radila na računalu za besprijekorno organiziranim stolom prestala je raditi i zarotirala se u stolici. „Kako si?” „Odlično. A ti?” „Dvadeset i deveti tjedan. Odbrojavanje slijedi.” Michelle je potapšala svoj trudnički trbuh. „Mi smo super. Sviđaju mi se te sandale.” „I meni. Upravo sam ih kupila.” „Sjajne su. Spoj ponedjeljkom, točno?” „Točno.” „Malo si uranila.” „Novi plan. Je li Jack zauzet? Zapravo, još ga nisam obavijestila o promjeni plana.” „Još se nije vratio. Zakasnit će. Nešto se zakompliciralo na gradilištu. Nije baš sretan s izvođačem radova i novim građevinskim inspektorom. ,,Oh.” Emma se trgnula. ,,U tom slučaju, moj je plan ili vrlo dobar ili vrlo, vrlo loš.” „Možeš li mi objasniti o čemu je riječ?” „Naravno. Kanila sam skuhati večeru i iznenaditi ga s nekim cvijećem na stražnjem trijemu.” „Ako želiš moje mišljenje, to je odlična ideja. Nakon ovog paklenog dana oduševit će ga obrok domaće hrane. Možeš nazvati i provjeriti, ali mislim da će se vratiti oko tri sata.” „Ili mogu jednostavno odigrati kakao sam zamislila. Problem je u tome, Michelle, što nemam ključ.” Nastao je kratki tajac iznenađenja. ,,Oh, to nije problem.” Michelle je otvorila ladicu stola i izvadila set rezervnih ključeva. „Jesi li sigurna da je to u redu?” I koliko je samo ponižavajuće što to mora pitati, pomislila je Emma. „Ne znam zašto ne bi bilo. Ti i Jack ste prijatelji godinama, a sada ste...” „Da, jesmo”, rekla je Emma namjerno veselo. „Drugi problem. Dvije žardinjere koje sam donijela teške su oko dvadeset kilograma svaka.” „Chip je straga u uredu. Poslat ću ga da ti pomogne.” „Hvala, Michelle”, rekla je i uzela ključeve. „Ti si spasiteljica.” Vratila se natrag oko zgrade i stisnula ključeve u ruci. Ne treba se osjećati posramljeno. Ne treba se osjećati podcijenjeno zato što joj čovjek s kojim spava već gotovo tri mjeseca - i kojeg poznaje dulje od desetljeća — nije smatrao prikladnim dati ključ. To nije simbolično, za Boga miloga. Nije ju držao na distanciji. On je samo... Nije važno. Nastavit će s planom za večeru. Dat će mu cvijeće, skuhat će večeru i reći će mu da ga voli. I, prokletstvo, zatražit će ključ.

175


DEVETNAEST

Prvo je spremila namirnice i stavila suncokrete u vazu. Zatim je izišla i prije nego što je počela saditi cvijeće još jedanput je procjenjivački pogledala trijem. Napravila je dobar izbor, pomislila je. Savršeno će uokviriti vrata. Posadila je prvo kadulju i do nje sunčanicu. Kombinacija dubokih, snažnih boja postat će još raskošnija kad se viseća lobelija i mirisna rušeljka rašire i preliju preko ruba. Bit će to lijepa dobrodošlica svaki put kad se bude vraćao kući. I živi podsjetnik na ženu koja mu je poželjela dobrodošlicu. Sjela je na pete i proučavala rezultat. „Savršeno, ako to mogu reći za svoj rad.” Sva zadovoljna pjevušila je uz glazbu s radija. I prednjem ulazu dobro bi došao neki akcent, razmišljala je dok je umetala nježne sadnice u zemlju. Sljedeći tjedan nabavit će još nešto i za taj dio. I donijet će mu kanticu za zalijevanje cvijeća. To, sigurno, nema u kući. Kad je završila, pomela je trijem i odnijela plastične lončiće, vreće i vrtlarski alat u auto. Protrljala je ruke i divila se svom radu. Cvijeće je temeljni element doma, a cvijeće posađeno s ljubavlju cvate još ljepše. Čvrsto je u to vjerovala. Pogledala je na sat i vratila se u kuću. Mora požuriti. Treba se još oprati i početi spremati večeru, napose sada kad je odlučila dodati i predjelo na jelovnik. Prljav, znojan i još uvijek ljutit na vodoinstalatera koji se nije pojavio i na nadutog žutokljunca od inspektora, Jack je vozio prema kući. Želio je tuš, pivo, možda šaku aspirina. Ako voditelj gradnje ne otpusti onog vodoinstalatera — koji je igrom slučaja i njegov šurjak — onda bi možda mogao objasniti klijentu zašto radovi kasne. I mogao bi izići na kraj s napuhanim građevinskim inspektorom koji je odlučio pokazivati mišiće jer je dovratnik bio pet milimetara širi. Dobro, možda prvo aspirin, pa tuširanje i tek onda piće. Možda će mu to malo popraviti dan koji je počeo u šest ujutro pozivom klijenta s metrom u ruci. Poludio je jer je okvir šanka koji su mu postavili dugačak stotinu sedamdeset i šest centimetara umjesto stotinu i osamdeset. Ne može ga kriviti. Stotinu i osamdeset centimetara na nacrtu znači stotinu i osamdeset centimetara u prostoru, a ne onoliko koliko izvođač radova misli da je dovoljno. A od tog trenutka sve je krenulo nizbrdo. Jack je nakrenuo glavu s jedne strane na drugu pokušavajući olakšati napetost u vratu. Ako već ima dvanaestosatni radni dan, želio ga je bar

176


završiti s osjećajem da je nešto napravio, a ne ovako, u gašenju sitnih požara. Skrenuo je na posljednjem raskrižju, sretan što je blizu kuće gdje ga nitko neće tražiti da išta popravi, o ičemu pregovara ili išta dokazuje. Kad je ugledao Emmin automobil, pokušao je uključiti mozak. Je li nešto pobrkao? Jesu li planirali naći se u gradu, krenuti odavde? Ne, ne, dogovorili su večeru, možda kino — što je kanio zamijeniti za dostavu u kuću, možda DVD, ali tek nakon što se malo ohladi i smiri. Zaboravio ju je nazvati i obavijestiti o tome jer je bio zatrpan do koljena krizama i pritužbama. Ali, ako je negdje u gradu, mogao bi je samo... Mozak mu se prebacio u drugu brzinu kad je ugledao stražnja vrata otvorena i ćupove s cvijećem pokraj njih. Za trenutak je ostao sjediti na mjestu, a onda bacio sunčane naočale na upravljačku ploču. Kad je izišao iz kamioneta, čuo je glazbu koja je dopirala iz kuće. Otkuda su se, dovraga, stvorile te biljke? pitao se dok mu je novi val iritacije grizao put kroz već okrutno razvijenu glavobolju. I zašto su, kog vraga, ulazna vrata otvorena? Želio je tišinu, prostor ohlađen klimatizacijskim uređajem, hladan tuš i pet prokletih minuta da otrese bar gornji sloj napetosti s leđa. Sad ima cvijeće koje će morati zalijevati, treštavu glazbu i nekoga tko će tražiti pažnju i razgovor u njegovoj kući. Teškim korakom popeo se stubama, namrštio se na biljke i gurnuo rešetkastu zaštitnu pregradu na vratima. I eno je tamo, pjeva uz radio — koji pulsira u njegovoj bolnoj glavi, kuha nešto na njegovu štednjaku iako se on već pripremio za pizzu, a njegov je rezervni set ključeva na pultu pokraj vaze s golemim suncokretima od kojih mu je počelo titrati pred očima. Jednom rukom protresla je tavu, drugom posegnula prema čaši vina — i ugledala ga. ,,Oh!” Nasmijala se kad joj je tava poskočila u ruci. „Nisam te čula.” „Nije ni čudo kad zabavljaš susjedstvo s... Isuse, je li to ABBA?” „Što? Oh, glazba. Glasna je.” Još jedanput je potresla tavu i smanjila jačinu vatre pa dohvatila daljinski i stišala ton. „Glazba za kuhanje. Htjela sam te iznenaditi domaćom večerom. Ovim Jakobovim kapicama treba još jedna minuta. Umak je već pripremljen, pa možeš odmah malo kušati. Jesi li za čašu vina?” „Ne. Hvala.” Posegnuo je u ormarić preko njezine glave i uzeo bočicu aspirina. „Težak dan.” Suosjećajno ga je pomilovala po ruci dok se on borio s poklopcem na lijeku. „Michelle mi je rekla. Sjedni na trenutak, dođi k sebi.” „Prljav sam. Treba mi tuširanje.” „Pa, tu si u pravu.” Podignula se na prste i lagano ga poljubila. „Pripremit ću ti čašu ledene vode.” „Mogu i sam.” Prošao je pokraj nje do hladnjaka. „Michelle ti je dala ključeve?” „Rekla je da si zapeo na poslu i da si imao loš dan. Ja sam imala hrane u autu i...” Ponovno je protresla tavu i isključila plin. „Odresci su u marinadi. Crveno meso bi trebalo pomoći glavobolji. Uskoro će sve biti gotovo. Ti se samo okupaj i opusti. Ili mogu pričekati s dovršavanjem večere ako se želiš prvo malo opružiti i odmoriti.” „Što je sve ovo, Emma?” Čak i utišana glazba grebla mu je po živcima. Zgrabio je daljinski i isključio je. „Sama si dovukla one goleme ćupove?”

177


„Chip ih je odnio. Ja sam uživala izabirući biljke i posude.” Posula je školjke mješavinom korijandra, češnjaka i limuna i prelila ih pripremljenim umakom. „Stvarno su oživjele ulaz, zar ne? Htjela sam napraviti nešto kako bih ti zahvalila za New York, a, kad sam dobila inspiraciju, malo sam presložila raspored i sjela u auto.” Odložila je praznu zdjelu u sudoper i okrenula se. Osmijeh joj je izblijedio. „I pogrešno sam procijenila, je li tako?” „Bio je to šugav dan, to je sve.” „Koji sam ja, očito, samo pogoršala.” „Da. Ne.” Pritisnuo je prstima glavu pokušavajući zaustaviti bušilicu koja je bjesomučno svrdlala unutra. „Imao sam stvarno loš dan. Samo moram malo doći k sebi. Trebala si mi javiti ako si planirala napraviti... ovo.” Bez razmišljanja, iz gole navike, pokupio je rezervne ključeve i gurnuo ih u džep. Mogao ju je isto tako i pljusnuti. „Ne brini se, Jack, nisam objesila ništa od svojih stvari u ormar, ništa nisam stavila u ladicu. Moja četkica za zube još uvijek je u torbi.” „O čemu, dovraga, govoriš?” „Moj neovlašteni ulaz ograničio se samo na kuhinju i to se više neće ponoviti. Nisam bržebolje otrčala u grad i napravila kopiju tvojih dragocjenih ključeva i nadam se da nećeš gnjaviti Michelle zato što mi ih je dala.” „Nemoj biti takva, Emma.” „Ja? Imaš li ti uopće predodžbu koliko je ponižavajuće doći na recepciju i zamoliti ključ? Znati da, iako spavamo zajedno još od travnja, nemaš povjerenja u mene? „To nema nikakve veze s povjerenjem. Ja jednostavno nisam...” „Sranje, Jack. Sranje. Svaki put kad prenoćim ovdje — što je vrlo rijetko jer je to tvoj prostor, moram provjeriti nisam li možda ostavila iza sebe neku ukosnicu jer, dragi Bože, što bi bilo sljedeće? Cijela četka za kosu. Košulja? Prije nego što bi se snašao ja bih se već udomaćila ovdje, osjećala bih se dobrodošlom.” „Ti jesi dobrodošla ovdje. Nemoj biti smiješna. Ne želim se svađati s tobom.” „Baš mi je žao, ali ja se želim svađati. Uzrujao si se zato što sam ovdje, jer sam provalila u tvoj prostor, raskomotila se. A to mi govori da gubim svoje vrijeme, tratim svoje osjećaje jer zaslužujem više od toga.” „Gledaj, Emma, sve me ovo zaskočilo u lošem trenutku.” „Nije riječ o trenutku, Jack, ne samo o ovom trenutku. Uvijek je tako. Ne puštaš me ovamo jer je to za tebe preblizu obvezi i vjernosti.” „Isuse, Emma, ja sam ti vjeran. U mom životu nema nikoga osim tebe. Nikoga nije bilo od trenutka kada sam te prvi put dotaknuo.” „Nije riječ o drugim ljudima. Riječ je o tebi i meni. O tome da me želiš, ali samo pod tvojim uvjetima, po tvojoj — shemi”, rekla je mahnuvši rukama po zraku. „Sve dok se držimo toga, nema problema. Ali tako više ne može. Ne smijem kupiti bocu mlijeka ili ostaviti prokleti ruž u kupaonici. Ili ti darovati nekoliko prokletih biljaka a da se ne razljutiš.” „Mlijeko. Kakvo mlijeko? Isuse Kriste. Pojma nemam o čemu govoriš.” „To neće ići kad kuhanje jebene večere smatraš kriminalnim djelom.” Dohvatila je pladanj

178


sa školjkama i bacila ga u sudoper uz zvuk razbijanja porculana. „Dobro, sada je dosta.” „Ne, nije dosta.” Naglo se okrenula i odgurnula ga od sebe s obje ruke dok su joj suze bijesa i bola zamaglile vid, zadebljale joj glas. „Neću se pomiriti s onim što nije dovoljno. Zaljubljena sam u tebe i želim da i ti voliš mene. Želim život s tobom. Brak i djecu i budućnost. A ovo? Ovo nije dovoljno, ni približno. Bio si u pravu, Jack, potpuno u pravu. Daj im prst i zgrabit će cijelu ruku.” „Što? Kako? Čekaj.” „Ali ne brini se, ne moraš bježati u zaklon. Ja odgovaram za svoje osjećaje, svoje potrebe, svoje izbore. I završila sam. Završila sam s ovim.” „Čekaj.” Pitao se kako mu glava ne eksplodira. Ili je možda već eksplodirala? „Pričekaj jednu prokletu minutu da uključim mozak.” „Vrijeme za razmišljanje prošlo je. Ne dodiruj me”, upozorila ga je kad je krenuo prema njoj. „Nemoj ni pomisliti da me dodirneš. Imao si priliku. Dala sam ti sve što sam imala. Kad bi ti trebalo još više, pronašla bih to negdje u sebi i dala bih ti. Ja volim na takav način. To je jedini način koji poznajem. Ali ne mogu davati tamo gdje to nije željeno ili cijenjeno. Gdje ja nisam željena.” „Budi ljutita.” Prasnuo je. „Razbijaj posuđe, ali nemoj stajati ovdje i govoriti mi kako te ne želim, kako te ne cijenim.” „Ne onako kako mi je potrebno. A pokušavati te ne željeti, Jack? Pokušavati te ne voljeti na jedini način koji znam? To mi slama srce.” Zgrabila je svoju torbu. „Makni se od mene.” Stavio je ruku preko vrata kako bi je zaustavio. „Želim da sjedneš. Ti nisi jedina koja ima nešto za reći.” „Nije me briga što ti želiš. Završila sam s tim. Rekla sam, makni se od mene.” Podignula je glavu i pogledala ga. U njezinim očima nije bilo ni bijesa ni žestine. To bi mogao ignorirati sve dok ne izgori. Ali nije imao moći protiv boli. „Emma, molim te.” Samo je zatresla glavom, progurala se pokralj njega i potrčala prema autu.

*** Nije znala kako uspijeva zadržati suze. Samo je morala stići do kuće. Trebao joj je dom. Ruke su joj se počele tresti, ali je čvrsto stegnula volan. Svaki dah bio je bolan. Kako je to moguće? Kako može jednostavan čin udisanja zraka peći kao vatra? Osjetila je kako joj se jecaj penje u grlu i stegnula usnice da ga zadrži. Zvučalo je kao hropac ranjene životinje. Neće si to dopustiti. Ne sada. Ne još. Ignorirajući veseli signal svog telefona, fokusirala je pogled na cestu. Kad je skrenula na prilaz imanju, brana se srušila i suze su prokuljale. Obrisala ih je brzim, nestrpljivim pokretom dok je prolazila zadnji zavoj i parkirala pred ulazom. Sada se prepustila drhtavici i zamalo pala dok je teturala prema vratima. Ušla je unutra, sigurna, kod kuće, i tek onda su provalili prvi jecaji. „Emma?” Parker se pojavila na odmorištu stubišta. „Zašto si se vratila tako rano? Mislila

179


sam da ćeš...” Kroz rijeku suza, Emma je vidjela Parker kako trči prema njoj. „Parker.” I onda su se tople ruke ovile oko nje, čvrste i sigurne. ,,Oh, Emma. Dušo. Dođi, dođi sa mnom.” „Kakva je to buka? Što se... Je li ozlijeđena?” Kao i Parker maloprije, gospođa Grady pohrlila je naprijed. „Ne na taj način. Odvest ću je gore. Možete li pozvati Mac?” „Idem odmah. Hajde, lane moje.” Gospođa Grady pomilovala je Emmu po kosi. „Sada si kod kuće. Mi ćemo se pobrinuti za sve. Pođi s Parker.” ,,Ne mogu prestati. Ne mogu zaustaviti suze.” ,,Ne moraš prestati.” S rukom oko Emmina struka, Parker ju je vodila uz stube. „Plači koliko želiš, koliko ti je potrebno. Idemo u salon. Na naše mjesto.” Dok su se penjale na drugi kat, Laurel je izletjela iz svojeg krila. Bez riječi, samo je zagrlila Emmu s druge strane.” „Kako sam mogla biti tako glupa?” „Nisi bila”, mrmljala je Parker. „Nisi glupa.” „Donijet ću joj malo vode”, rekla je Laurel i Parker je kimnula dok je vodila Emmu prema kauču. „To boli, silno boli. Kako to itko može podnijeti?” ,,Ne znam.” Kad su sjele, Emma se sklupčala i položila glavu u Parkerino krilo. „Morala sam stići kući. Samo sam morala stići do kuće.” „Sada si kod kuće.” Laurel je sjela na pod i gurnula maramice u Emminu ruku. Zaronivši lice u njih, Emma je jecajima oslobađala bol i tugu koja ju je probadala u prsima, štipala je za želudac. Snažni jecaji palili su joj grlo i konačno presahnuli. Ali suze su joj i dalje nezaustavljivo tekle niz obraze. „Osjećam se kao da sam dobila neku strašnu bolest.” Na trenutak je čvrsto stisnula oči. „Kao da više nikada neću ozdraviti.” „Popij malo vode. To će ti pomoći.” Parker ju je podignula u sjedeći položaj. „I ove aspirine.” „Kao gripa.” Emma je otpila gutljaj vode, duboko udahnula i progutala aspirine koje joj je Parker dodala. „Nakon što prođe i dalje se osjećaš slabo i bespomoćno.” „Ovdje je zdjelica juhe.” Mac je sjela na pod pokraj Laurel. „Gospođa Grady ju je donijela.” „Ne još. Hvala. Ne još.” „To nije bila samo svađa”, rekla je Laurel. „Ne, nije bila samo svađa.” Iscrpljena, Emma je položila glavu na Parkerino rame. „Još je gore, zar ne, zato što je sve moja krivnja.” „Nemoj se usuditi kriviti sebe.” Laurel joj je stisnula gležanj. „Nemoj se usuditi.” „Neću ga pustiti da prođe badava, vjeruj mi. Ali sama sam se uvalila u to. A večeras, posebno večeras, bila sam toliko uzbuđena jer sam željela - očekivala - stvari koje se nisu mogle dogoditi. Poznajem ga, a ipak sam skočila s litice.”

180


„Možeš li nam reći što se dogodilo?” Emma je kimnula glavom. „Prvo popij malo čaja”, Laurel joj je prinijela šalicu. Emma je malo otpila i huknula. „Unutra ima viskija.” „Gospođa Grady naredila je da to popiješ. Pomoći će ti.” „Ima okus po medicini. Vjerojatno i jest.” Otpila je još malo. „Prešla sam granice, vjerojatno bi se tako moglo reći. Te granice nisu bile prihvatljive za mene. I zato smo prekinuli.” „Koje granice?” „On ne ostavlja slobodan prostor oko sebe.” Emma je odmahnula glavom. „Željela sam napraviti nešto za njega. Djelomično i za sebe, ali željela sam napraviti nešto posebno. I zato sam otišla u rasadnik”, počela je pripovijedati ispočetka. Kad je popila čaj, bol je i dalje pulsirala, ali sada je bila prigušena jastukom omamljenosti. „Bio je to trenutak kad sam rekla Michelle da nemam ključeve. Nešto u meni ustuknulo je i reklo: Stop.” „Zašto, za koga vraga?” upitala je Laurel. ,,A to je rekao i ostatak mene. Zajedno smo, mi smo par. I uza sve to, dobri smo prijatelji. Što može biti loše u tome ako želim otići u njegov stan i iznenaditi ga večerom? Ali znala sam. Dio mene je znao. Možda je to bio test. Ne znam. Nije me briga. A možda je gore od toga — postupno se nakupljalo, slom - jer jutros sam u knjižari naletjela na Rachel Monning. Sjećaš je se, Parker?” „Da, maglovito.” „Udaje se.” Laurel je podignula ruke u zrak. „Sad dopuštaju udaju i djevojčicama?” „Na fakultetu je. Diplomirat će sljedeće godine i nakon toga se udaje. Što, usput rečeno, želi obaviti ovdje. A kad sam se oporavila od šoka, sve o čemu sam mogla misliti bilo je: ja to želim. Želim to što ta djevojka ima. Prokletstvo, željela sam ono što sam vidjela na njezinu licu. Tu radost, pouzdanje, nestrpljivost da započne život s čovjekom kojega voli. Zašto ja to ne bih željela? Zašto ja nemam pravo na to? Željeti vjenčanje podjednako je legitimno kao i ne željeti ga.” „Propovijedaš u crkvi”, podsjetila ju je Mac. „Ja to želim. Želim obećanje, i rad, i djecu, i sve to. Sve. A želim i biljku. Ples u vrtu, ali to je samo... To je kao buket ili krasna torta. To je simbol. Ja želim ono što ples simbolizira. On ne želi.” Naslonila se natrag i na trenutak sklopila oči. „Nijedno od nas nije u krivu. Mi samo ne želimo istu stvar.” „Je li to rekao?” „Bio je bijesan što me zatekao u kući. Čak ne i bijesan. Još gore. Iznerviran. Bila sam previše smjela, drska.” ,,Oh, za Boga miloga”, promrmljala je Mac. „Pa, bila sam smjela. Očekivala sam da će mu biti drago što sam došla, što ga malo tetošim nakon dugog, teškog dana. Ponijela sam svoj primjerak filma Truly, Madly, Deeply. Nedavno smo se šalili i dogovorili da ćemo organizirati dvostruku projekciju, moj film i njegov film,

181


Umri muški. Za usporedbu. „Alan Rickman”, kimnula je Laurel. „Točno. Nabavila sam suncokrete i sadnice — Bože, tako su bile lijepe — i upravo sam dovršavala predjelo kad se on vratio kući. Ja sam isprva samo brbljala. Natočit ću ti čašu vina, odmori se malo... Bože! Koji imbecil. Onda se probilo van, glasno i jasno. On je... pokupio rezervne ključeve i spremio ih u džep.” „To je bezobzirno”, siknula je Laurel s tihim gnjevom. „To je jebeno bezobzirno.” „Njegovi ključevi”, konstatirala je Emma. „Njegovo pravo. Zato sam mu rekla što mislim o tome i rekla sam mu da više neću pokušavati ne željeti i ne osjećati. A sve što je on imao reći bilo je: Daj mi minutu da razmislim.” „Evo ti imbecila.” Emma se zamalo uspjela nasmiješiti na Macin zgađeni ton. „Dobila sam uhvatila si me nespremna, nisam to očekivao.” ,,Oh, Bože.” „To je bilo prije nego što sam mu rekla da sam zaljubljena u njega, ali to više nije važno. Prekinula sam sve i otišla. Boli me. Mislim da će me boljeti još dugo, dugo vremena.” „Nazvao je”, rekla joj je Mac. „Ne želim razgovarati s njim.” „Pretpostavila sam. Htio se uvjeriti jesi li sigurno stigla kući. Ne stojim na njegovoj strani, vjeruj mi, ali zvučao je prilično uzdrmano.” „Nije me briga. Ne želim se brinuti o tome. Ako mu oprostim, ako se vratim natrag i prihvatim ono što mi on može pružiti - izgubit ću sebe. Prvo ga moram preboljeti. Ne želim ga vidjeti ni razgovarati s njim dok ga ne prebolim.” „Onda nećeš. Ja ću odgoditi tvoje sutrašnje sastanke za drugi dan.” ,,Oh, Parker...” „Potreban ti je dan odmora.” „Za tugovanje.” „Da. A sada ti treba duga, topla kupka i podgrijat ćemo tu juhu. Onda, nakon što se drugi put rasplačeš - a rasplakat ćeš se — plakat ćeš još malo.” „Da”. Emma je uzdahnula. „Vjerojatno.” ,,A nakon toga ćemo te smjestiti u krevet. Spavat ćeš sve dok se sama ne probudiš.” „Kad se probudim, još uvijek ću biti zaljubljena u njega.” „Hoćeš.” „I još uvijek će boljeti.” „Da.” „Ali bit ću malo snažnija.” „Hoćeš.” „Ja ću pripremiti kupku. Imam formulu.” Mac je ustala i poljubila Emmu u obraz. „Mi smo ovdje.” „Ja ću se pobrinuti za juhu i zamolit ću gospođu Grady da napravi porciju onih fantastičnih pomfrita. Znam da je to klišej.” Laurel joj je stisnula mišicu. „Ali to je klišej s razlogom.” „Hvala.” Kad su ostale same, sklopila je oči i posegnula za Parkerinom rukom. „Znala sam

182


da ćete biti tu.” „Uvijek.” ,,Oh, Bože. Parker. Oh, Bože, dolazi novi val.” ,,U redu je”, Parker je trljala Emmina leđa dok su joj suze ponovno grunule iz očiju. „Sve će biti u redu.” Dok je Emma plakala, Jack je kucao na Delova vrata. Morao je nekuda otići ili bi se odvezao ravno do Emme. Čak i da mu nije jasno dala na znanje da je nepoželjan — a jest — Mac je to svakako napravila, dvostrukom mjerom. Del je otvorio vrata. „Što je? Isuse, Jack, izgledaš kao jučerašnje govno.” „Tako se i osjećam.” Del je skupio obrve. ,,Oh, čovječe, ako si došao ovamo roniti suze u pivo zbog neke svađe s Emmom...” „Nije bila svađa. Ne... samo svađa.” Del ga je pozornije pogledao i stupio u stranu. „Dođi na pivo.” Jack je zatvorio vrata za sobom i tek tada primijetio da Del ima na sebi sako i kravatu. „Ideš van?” „Išao sam u tom smjeru do malo prije. Uzmi pivo. Moram telefonirati.” „Trebao bih reći kako nije u pitanju neka velika stvar i da može pričekati. Ali neću to reći.” „Uzmi pivo. Vraćam se za minutu.” Jack je uzeo dva piva i izišao na stražnji trijem. Ali nije sjeo. Prišao je ogradi i zagledao se u mrak. Pokušavao se sjetiti je li se ikada osjećao ovako loše. Osim buđenja u bolnici s potresom mozga i slomljenim rebrima nakon prometne nesreće, odgovor je ne. A čak i tada, bol je bila samo fizička. Ne, jedanput se već ovako osjećao, gotovo isto. Bolestan, smeten i zbunjen. Onda kad su ga roditelji posjeli za stol, tako civilizirano, i rekli mu da se rastaju. Nije to tvoja krivnja, govorili su mu. Mi te i dalje volimo i uvijek ćemo te voljeti. Ali... U tom trenutku, svijet mu se srušio na glavu. I zašto je ovo na neki način još gore od toga? Zašto je gora spoznaja da Emma može i želi otići od njega? Može i želi, pomislio je, jer ju je natjerao da se osjeća manjom kad je trebao učiniti sve što je u njegovoj moći da se osjeća većom. Čuo je otvaranje vrata iza sebe. „Hvala”, rekao je kad je Del izišao na trijem. „Uistinu.” „Trebao bih reći, nije to ništa, ali neću.” Jack se uspio slabašno osmjehnuti. „Bože, Del, zajebao sam, a nisam čak siguran kako ni kada. Ali znam da sam je povrijedio. Stvarno povrijedio, i zato me možeš nalupati kao što si i obećao. Ali moraš pričekati da to prvo sam napravim.” „Ja mogu čekati.” „Rekla je da je zaljubljena u mene.” Del je otvorio pivo. „Ti nisi idiot, Jack. Hoćeš li mi reći da to nisi znao?” „Ne sasvim ili ne u potpunosti. Sve se samo dogodilo i... Ne, nisam idiot i znam da smo išli prema nečemu. To sam znao. Ali onda se dogodio taj skok i ja sam ostao zatečen. Ne mogu uhvatiti korak, ne mogu smisliti što treba reći, a ona je povrijeđena, toliko povrijeđena i ljutita

183


i ne želi mi dati priliku. Ona se gotovo nikada ne razbjesni. Ti je poznaješ. Rijetko plane, ali, kad jedanput prasne, gotov si.” „Zašto je planula?” Vratio se do stola po pivo, ali je i dalje ostao na nogama. „Imao sam najodvratniji mogući dan, Del. Govorim o danu pokraj kojega pakao djeluje kao Disneyland. Prljav sam, umoran, bijesan i imam glavobolju svih glavobolja. Konačno se dovučeni natrag, a ona je tamo. U kući.” „Nisam znao da si joj dao ključ. Veliki korak za tebe, Cooke.” „Nisam. Uzela ga je od Michelle.” „Uha. Infiltrirala se na prednju liniju, je li?” Jack je zastao i zagledao se u njega. „Zar sam stvarno takav? Ma hajde.” „Upravo takav, sa ženama.” „I zbog toga sam, što? Monstrum, luđak?” Del se naslonio leđima na ogradu. „Ne. Možda malo fobičan. Dakle?” „Dakle, prljav sam i raspoloženje mi je u skladu s izgledom, a ona je tamo. Posadila je neko cvijeće u ćupove na trijemu. Čemu se smiješ?” „Samo pokušavam zamisliti tvoj šok i užas.” „Pa, Isuse, ona kuha i nešto veliko, žuto, viri iz vaze, glazba trešti, a moj mozak vrišti od bola. Bože, nikada je ne bih namjerno povrijedio.” „Znam.” „Povrijeđena je i bijesna jer... jer sam bio guzica. To nije sporno. Ali umjesto svađe, možda malo galame nakon koje se pročisti zrak, sve je otišlo...” Jack je prislonio bocu uz čelo jer je glavobolja opet počela neumoljivo svrdlati. „Sve je pošlo ukrivo i raspalo se. Jer, ja joj ne vjerujem, nije dobrodošla u moju kuću. Ne može se pomiriti s tim. Voli me i želi...” „Što želi?” ,,A što misliš? Brak, djecu, cijeli paket. Ja je pokušavam pratiti, pokušavam zadržati glavu da mi ne eksplodira na ramenima i pokušavam misliti, ali ona mi ne daje vremena. Ne dopušta mi da probavim ono što je upravo rekla. Gotova je sa mnom, gotovo je s nama. Slomio sam joj srce. Plač.” Njeno lice mu se usijecalo u sjećanje sve dok mu nije pozlilo od žaljenja. „Samo sam htio da sjedne, pričeka trenutak i sjedne. Dok ne dođem do daha i počnem misliti. Nije htjela. Rekla mi je da se maknem od nje. Radije bih da me upucala nego onako pogledala kad je rekla da se maknem od nje.” „I to je sve?” „Nije dovoljno?” „Pitao sam te već jedanput i nisi mi odgovorio. Pitat ću te ponovno. Jesi li zaljubljen u nju?” Jack je otpio dug gutljaj piva. „Da. Valjda me trebalo stvarno baciti s grane i istresti to van, ali da. Zaljubljen sam u nju. Ali...” „Želiš li to popraviti?” „Upravo sam rekao da je volim. Zašto ne bih želio popraviti stvar?” „Želiš li znati kako?”

184


„Prokletstvo, Del.” Otpio je još gutljaj. „Da. Kad si već tako jebeno pametan, reci mi. Kako ću to popraviti?” „Počni puzati.” Jack je otpuhnuo. „Mogu ja to.”

185


DVADESET

Počeo je puzati već ujutro. Spremio je govor koji je prepravljao, dorađivao i proširivao veći dio noći. Ali problem je u tome kako natjerati Emmu da ga sasluša. Saslušat će ga, uvjeravao se dok je skretao na imanje Brownovih. Ona je Emma. Ne postoji ljubaznija, dobroćudnija, velikodušnija osoba od Emme. Zar to nije jedan od gomile razloga zašto je voli? Bio je idiot, ali ona će mu oprostiti. Mora mu oprostiti jer ... jer je Emma. Ipak, želudac mu se stisnuo kad je vidio njezin auto parkiran ispred vile. Nije otišla svojoj kući. Neće se suočiti samo s njom, pomislio je s istinskim strahom od kojega mu se znoj probio kroz košulju na leđima, nego sa svima njima. Njih četiri i gospođa Grady kao pozadinska podrška. „Okrenut će mu muda na žaru.” Zaslužio je to, nije u pitanju. Ali, dragi Bože, jesu li morale biti baš sve četiri? Majko moja.” „Veži se, Cooke”, promrmljao je i izišao iz auta. Dok je hodao prema kući, pitao se osjećaju li osuđeni na smrt isti tupi užas dok hodaju prema stratištu. „Saberi se, samo se saberi. Ne mogu te ubiti.” Osakatiti možda, verbalno napasti, sasvim sigurno. Ali ne mogu ga ubiti.” Uhvatio je kvaku kaneći slobodno ući kao i obično, a onda je shvatio da je sada persona non grata i nema pravo na to. Pozvonio je.. Možda bi mogao zaobići gospođu G. Ona ga voli — stvarno voli. Mogao bi se baciti njoj na milost, onda... Parker je otvorila vrata. Nitko, apsolutno nitko, ne može proći pokraj Parker Brown. „Uh”, rekao je. „Zdravo, Jack.” „Želim - trebam vidjeti Emmu. Ispričati se za... sve. Ako bih mogao razgovarati s njom na trenutak i...” „Ne.” Tako mala riječ, isporučena tako hladno. „Parker, samo želim...” „Ne, Jack. Emma spava.” „Mogu se vratiti poslije, ili pričekati, ili...” „Ne.” „Je li to sve što mi imaš reći? Samo ne?”

186


„Ne”, ponovila je bez ikakve naznake ironije ili humora. „To je sve što ćemo ti mi svi reći.” Mac i Laurel pojavile su se iza nje, svaka s jedne strane. Strateški odlično odigrano, morao je priznati. Nema izbora, može se samo predati. „Što god želite reći, zaslužio sam. Jesam li pogriješio? Pogriješio sam. Jesam li bio idiot? Jesam. To...” „Ja sam mislila više u smislu sebični dripac”, dobacila je Laurel. „I to. Možda je bilo razloga, možda su bile neke okolnosti, ali to nije važno. Napose ne vama.” „Stvarno nije važno.” Mac se približila za jedan korak. „Osobito kad si povrijedio najbolju osobu koju poznajemo.” „Ne mogu to popraviti ako mi ne dopustite da razgovaram s njom.” „Ona ne želi razgovarati s tobom. Ne želi te vidjeti”, rekla je Parker. „Ne sada. I tebi je teško, vidim to, ali trenutačno je riječ o Emmi, ne o tebi. Potrebno joj je vrijeme i potrebno joj je malo mira. I to ćeš joj dati.” „Koliko dugo?” „Onoliko koliko bude potrebno.” „Parker, kad bi samo saslušala...” „Ne.” Dok je Jack zurio u nju, krajičkom oka vidio je Cartera koji je počeo silaziti stubama prema kuhinji. Uputio mu je jedan kratak suosjećajan pogled, okrenuo se i vratio natrag. Toliko o muškoj solidarnosti. „Ne možeš mi samo zatvoriti vrata pred nosom.” „Mogu i hoću. Ali prvo ću ti nešto reći, Jack, jer te volim.” ,,Oh, Bože, Parker.” Zašto mu jednostavno ne izroštiljaju muda? pomislio je. Ne bi bilo bolnije od ovoga. „Volim te. Ti mi nisi samo kao brat, ti jesi moj brat. Svima nama. I oprostit ću ti... naposljetku.” „Ja to još ne potpisujem”, rekla je Laurel. „Zadržavam pravo na sumnju.” „Oprostit ću ti” nastavila je Parker, ,,i ponovno ćemo biti prijatelji. Ali još važnije, Emma će ti oprostiti. Pronaći će način. A sve dok se to ne dogodi, ostavit ćeš je na miru. Nećeš je zvati, pokušavati vidjeti, pisati poruke. Nećemo joj reći da si dolazio, osim ako to izričito ne bude pitala. Mi joj nećemo lagati.” „Ne možeš dolaziti ovamo, Jack.” U Macinu glasu mogao se nazreti jedva primjetan trag simpatije. „Ako bude nekih problema ili pitanja o radu na ateljeu, riješit ćemo to telefonski. Ali ne možeš dolaziti ovamo sve dok to ne bude u redu s Emmom.” „Kako ćete znati kad će to biti?” upitao je. „Znat ćemo”, jednostavno je rekla Laurel. „Ako ti je stalo do nje, dat ćeš joj onoliko vremena koliko joj je potrebno. Tražim tvoju riječ.” Zavukao je prste u kosu, a Parker je čekala. ,,U redu. Vi, sve tri, poznajete je bolje nego itko drugi. Ako vi kažete da je to ono što joj je potrebno, dobro, to je ono što joj je potrebno. Imate moju riječ da ću je ostaviti na miru dok... dok.”

187


„I, Jack”, dodala je Parker. „Iskoristi to vrijeme i za sebe, također. Promisli što stvarno želiš. A moraš mi obećati još nešto.” „Trebam potpisati krvlju?” „Obećanje će biti dovoljno. Kad bude spremna, ja ću te nazvati. Napravit ću to za tebe — i za nju — ali samo ako mi obećaš da ćeš prije toga doći ovamo i razgovarati sa mnom.” ,,U redu. Obećavam. Možeš li me samo nazvati tu i tamo, obavijestiti me kako je Emma? Što ona...” „Ne. Zbogom, Jack.” Parker mu je tiho zatvorila vrata u lice. S druge strane, Mac je teško uzdahnula. „Malo mi ga je žao, moram priznati. Znam kako je to kad se poneseš kao totalni magarac u tim stvarima. Imati nekoga tko te voli, a ti si blesavi magarac.” Laurel je kimnula. „Da, ti to možeš znati. Uzmi si minutu i prežali ga.” Čekala je gledajući na sat. „Gotovo?” „Da, prilično.” „I ja ću si uzeti minutu jer tip stvarno izgledao kao prebijena mačka.” Laurel je pogledala prema stubama. „Ali njoj je puno gore. Trebali bismo pogledati kako je.” „Ja ću. Moramo se držati rutine što je više moguće”, dodala je Parker. „Bit će joj samo gore ako posao počne trpjeti. I zato, nastavljamo raditi — a, ako malo zaostanemo ili naiđemo na problem, držat ćemo je podalje od toga dok se ne oporavi.” „Ako nam zatreba još jedna ruka, možemo angažirati Cartera. Moj je čovjek najbolji.” „Dosadi li ti ikada hvaliti se time?” upitala je Laurel. Mac je razmislila. „Iskreno, ne.” Prebacila je ruku preko Laurelinih ramena. „Valjda zato imam malo suosjećanja za Jacka i puno više za Emmu. Ljubav te stvarno može razmontirati prije nego što naučiš živjeti s njom. A jednom kad to naučiš? Pitaš se kako si, dovraga, ikada mogao živjeti bez nje. Navratit ću do Emme poslije”, rekla je i krenula prema kuhinji. „Pozovite me ako me zatreba.” „Ljubav te stvarno može razmontirati prije nego što naučiš živjeti s njom.” Laurel je napućila usne „Znaš, to bismo mogli staviti na našu web-stranicu.” „Dobro zvuči.” ,,U pravu je za Cartera. On je najbolji. Ali taj čovjek više ne smije dolaziti u moju kuhinju dok radim. Ne želim ga ozlijediti, Parker. Javi mi ako Emmi zatreba još jedno rame ili ako tebi zatreba vojnik na fronti s mladenkama.” Parker je kimnula i krenula uz stube.

*** Gore u sobi Emma si je zapovjedila da ustane iz kreveta, prestane ležati i sažalijevati se. Ali, samo je zagrlila jastuk i nastavila zuriti u strop. Zavjese su bile navučene i soba je bila polumračna i tiha. Ušuškale su je u krevet kao invalida, s mnoštvom jastuka, i ostavile su vazu s frezijama na noćnom ormariću. Sjedile su uz nju sve dok nije zaspala. Trebala bih se stidjeti, pomislila je. Stidjeti se što je toliko zahtjevna, toliko slaba. Ali

188


samo je bila zahvalna što su bile tu, što su je razumjele. Ali sada je novi dan. Mora se pokrenuti, suočiti se sa stvarnošću. Slomljena srca zacjeljuju. Možda će pukotine ostati zauvijek, kao mali ožiljci, ali zacijeljet će. Ljudi žive i rade, smiju se i jedu, hodaju i govore s tim pukotinama na srcu. Mnogi ljudi. Ali što ako je osoba koja im je slomila srce duboko ukorijenjena u njihov život, upletena u tapiseriju svakodnevice? Ona ne može Jacka jednostavno izolirati iz svog života. Kad bi izvukla tu jednu nit, cijela struktura njihova života bi se poderala i raspala. Zato su uredske romanse toliko pune zamki i rupa. Kad se prekinu, moraš se svaki dan suočavati sa svojom boli. Devet do pet, pet dana tjedno. Ili daš otkaz, nađeš drugi posao, preseliš se u drugi grad. Pobjegneš i čekaš da rane zacijele. Ona nema tu mogućnost jer... Jamajka. Adelina ponuda. Ne samo drugi ured, drugi grad, već druga zemlja. Potpuno nov početak. Mogla bi nastaviti raditi posao koji voli i postati nova osoba. Bez kompliciranih odnosa, bez prepletenih niti. Bez Jacka s kojim se mora suočiti svaki put kad dođe u kuću ili ga susretati u trgovini, na zabavama. Bez sažalnih pogleda svih onih ljudi koji znaju da nosi ožiljke na srcu. Mogla bi napraviti dobar posao. Sve to tropsko cvijeće. Trajno proljeće i ljeto. Mala kuća na plaži i terasa s koje bi svaku večer mogla slušati valove. Sama. Okrenula se kad je čula otvaranje vrata. „Budna sam.” „Kava.” Parker je prišla krevetu i pružila joj šalicu na tanjuriću. „Donijela sam je za svaki slučaj.” „Hvala. Hvala, Parks.” „Jesi li za doručak?” Parker je energično prišla prozoru i razgrnula zavjese puštajući svjetlo u sobu. „Nisam gladna.” „U redu.” Parker je sjela do nje na krevet i odmaknula uvojak kose s Emmina obraza. „Jesi li uspjela malo odspavati?” „Zapravo, jesam. San je bio bijeg i prihvatila sam ga. Sada se osjećam nekako ustajalo i tromo. I glupo. Ne patim od smrtonosne bolesti. Nemam slomljenih kostiju ili unutarnje krvarenje. Nitko nije umro, zaboga. A ja se čak ne mogu natjerati da ustanem iz kreveta.” „Prošlo je manje od dvadeset četiri sata.” „Reći ćeš mi neka si dam vremena i uskoro će biti bolje.” „I hoće. Neki ljudi kažu da je razvod kao malo umiranje. To je istina. A kad je riječ o ljubavi koja je tako velika, tako duboka kao tvoja, još je gore. Parkerine oči, tople i plave, zračile su simpatijom. „Mora biti tuge.” „Zašto jednostavno ne mogu biti ljutita? Zašto ne mogu biti ogorčena? Kurvin sin, gad, što bilo. Zašto ne mogu preskočiti ovaj dio s tugom i jednostavno ga zamrziti? Mogle bismo izići, napiti se i nabacivati se kamenjem po njemu, ha?” „Ne još, Emma. Kad bih mislila da bi ti to pomoglo, ove sekunde bih stavila ključ u bravu,

189


izvadila bocu i počela pljuvati po njemu„” „Ti bi to napravila.” Pronašavši osmijeh, Emma je konačno sjela i pogledala prijateljicu. „Znaš li o čemu sam mislila neposredno prije nego što si došla, dok sam ležala ovdje i utapala se u oceanu samosažaljenja? „O čemu?” „Mislila sam o Adelinoj ponudi. Mogla bih otići na Jamajku, preseliti se tamo, pomoći joj da započne posao. Bila bih dobra u tome. Znam kako treba organizirati posao, držati uzde. Ili bar pronaći prave ljude za različite poslove. Bio bi to novi početak za mene i mogla bih to dobro napraviti.” „Mogla bi.” Parker je ustala, ponovno prišla prozoru i popravila zavjese. ,,To je velika odluka, napose kad prolaziš kroz emotivnu krizu.” „Stalno sam si postavljala pitanje kako ću, za Boga miloga, podnijeti biti blizu Jacka? Ovdje, u gradu, na vjenčanjima. On dolazi na naša vjenčanja gotovo svaki mjesec. Mi svi poznajemo iste ljude, životi su nam prepleteni. Čak i kad prođe neko vrijeme, kad ću moći misliti o njemu, o nama, bez...” ,,Ali.” Parker je kimnula i okrenula se. „I tako sam ležala i razmišljala o Adelinoj ponudi, novom početku, novom životu. O plaži, suncu, novim izazovima. Razmišljala sam o tome pet minuta. Ne, vjerojatnije tri minute. Ovdje je dom, ovo je obitelj, ovo si ti, ovo smo mi. Ovo sam ja. I zato ću morati smisliti kako ću to riješiti.” „Opasno sam ljutita na njega što te doveo do toga da uopće razmišljaš o tome, makar samo tri minute.” „Ali da sam zaključila kako je to najbolje za mene, morala bi me pustiti.” „Prvo bih te pokušala odgovoriti od toga. Izvukla bih brdo tablica, argumenata, grafikona, dijagrama i mnogo, mnogo popisa. S priloženim DVD-om.” Suze su opet potekle. „Toliko te volim, Parks.” Parker je sjela do nje, zagrlila je oko ramena i čvrsto držala. „Sada ću ustati, istuširat ću se i odjenuti. A onda ću početi razmišljati kako ću izići na kraj s tim. „Dobro.” Progurala je kroz taj dan, i sljedeći. Slagala je aranžmane, bukete, kontaktirala s klijentima. Plakala je, a kad joj je majka došla u posjet, plakala je još više. Ali osušila je suze i progurala kroz još jedan dan. Rješavala je krize, podnosila izgovorenu i neizgovorenu sućut svoje ekipe dok su dekorirali dvorane. Gledala je mladenke kako nose svoje bukete i prilaze muškarcima koje vole. Živjela je i radila, smijala se i jela, hodala i govorila. Iako je u njoj nastala praznina koju ništa nije moglo popuniti, oprostila mu je. Stigla je na sastanak s nekoliko minuta zakašnjenja. „Oprostite. Morala sam pričekati isporuku cvijeća za petak. Tiffany će ga razvrstati, ali ja sam željela biti prisutna kad pošiljka stigne i provjeriti kvalitetu. Izabrala sam kale, vrstu zelena božica i, prije nego što počnemo

190


raditi, željela sam provjeriti slaže li se njihova boja s orhidejama.” Prišla je komodi i izabrala dijetalnu Colu. „Što sam propustila?” „Još ništa. Zapravo, počni ti prva”, rekla je Parker. ,,U petak je najveći događaj ovog tjedna, a cvijeće je upravo stiglo. Ima li kakvih problema?” ,,S cvijećem, nema. Sve je isporučeno kako treba i izgleda dobro. Mladenka je željela ultramoderan stil, pomalo funky. Zelene kale, žućkastozelene orhideje uz malo bijelih amazonskih ljiljana da podignu boje. Ručno vezani buketi. Njezinih deset, da deset, djeveruša, nosit će zelene kale. Mali buket amazonskih ljiljana i ukosnica s orhidejom za djevojčicu koja nosi cvijeće. Umjesto korsaža, mladenkina i mladoženjina majka nosit će svaka po jednu orhideju. Na svim stolovima vaze. Emma je prelazila pogledom po podacima na laptopu. „Zelene kale imamo ponovno u žardinjerama na ulazu, zajedno s preslicama, orhidejama visećim amarantom i...” Zaklopila je računalo. „Moram na trenutak skrenuti s poslovne teme. Prvo, želim vam reći da vas volim i ne znam kako bih preživjela ovih desetak dana bez vas. Sigurno vam se isprva smučilo zbog moje sumornosti i cendranja...” „Meni se smučilo.” Laurel je podignula ruku i mahnula, a Emma se nasmijala, „Iako, tvoja je sumornost ispod standarda, a na cendranju treba još ozbiljno poraditi. Nadam se da ćeš to popraviti u budućnosti.” „Potrudit ću se. Ali, sada je s tim gotovo. Dobro sam. Kako Jack nije dolazio, nije zvao, nije slao poruke ni dimne signale, pretpostavljam da ste ga vi odvratile od toga.” „Jesmo”, potvrdila je Parker. „Hvala vam i za to. Bilo mi je potrebno vrijeme i udaljenost da se oporavim i povratim ravnotežu. Nisam vidjela ni znaka od Dela, pa ste vjerojatno i njega zamolile da neko vrijeme ne dolazi.” „Činilo se da je tako bolje, sve u svemu”, rekla je Mac. „Vjerojatno ste u pravu. Ali činjenica je da smo mi svi prijatelji. Moramo se tomu vratiti. Moramo ponovno biti prijatelji. Sada možete poslati signal. Jack i ja ćemo razgovarati, reći ćemo ono što imamo reći i svi se možemo vratiti u normalu.” „Jesi li sigurna da si spremna?” Emma je kimnula. „Da, sigurna sam. Dakle, sad prelazimo na dekor predvorja”, rekla je i vratila se na posao. Jack je kliznuo u separe u Coffee Talku. „Hvala što si se sastao sa mnom, Cartere.” „Osjećam se kao špijun. Dvostruki agent.” Carter je malo promislio o tome nad šalicom zelenog čaja. „I nekako mi se sviđa.” „Dakle, kako je ona? Što radi? Što se zbiva? Nešto, Cartere, daj mi bar nešto. Prošlo je već deset dana. Koliko dugo ću morati...” Zastao je i namrštio se. „Jesam li to ja?” „Aha, to si ti.” „Isuse Kriste, ne mogu podnijeti biti u svojoj blizini.” Podignuo je glavu prema konobarici. „Morfij, dupli.” „Ha, ha.” „Pokušaj s čajem”, predložio mu je Carter. „Toliko loše ipak mi nije. Još. Kavu, običnu. Kako je ona, Cartere?”

191


„Dobro. Sada su jako zaposlene. Lipanj je... Zapravo je ludnica. Ona stvarno mnogo radi. I mnogo vremena provodi kod kuće. Jedna od njih obično ode do nje, bar nakratko, navečer. Posjetila ju je majka i znam da je bilo prilično emotivno. Mac mi je to rekla. Ovo je onaj dio koji se tiče dvostrukog agenta. Emma sa mnom ne razgovara o tome. Ja nisam baš neprijatelj, ali...” „Razumijem. Ja ovih dana nisam odlazio do knjižare jer me Lucia, sigurno, ne želi vidjeti. Osjećam se kao da bih trebao nositi znak gubavca.” Rastrzan između ozlojeđenosti i jada, Jack se pogrbio na stolici. „Ni Del ne smije ići tamo. Parkerin dekret. Bože, nisam je varao ni udario ni... Dobro, u redu, pokušavam se opravdati. Kako joj mogu reći da mi je žao ako ne mogu doći do nje?” „Možeš vježbati što ćeš joj reći kad se embargo digne.” „Stalno to radim. Je li tako i kod tebe, Cartere?” „Zapravo, ja smijem razgovarati s Mac.” „Mislio sam...” „Znam. Da, tako je. Ona je svjetlo. Prije toga, možeš napipavati put u mraku ili se spoticati u magli. Čak i ne znaš da je mračno jer je tako uvijek bilo. Ali onda, ona donese svjetlo. I sve se promijeni.” „Ako se svjetlost ugasi, još je gore, a, ako si dovoljno glup da ga sam ugasiš, postane još mnogo mračnije nego što je bilo prije.” Carter se naslonio na stol. „Za povratak svjetla mora postojati razlog. Ono što govoriš jedna je stvar, ali ono što napraviš, to je druga stvar. Mislim.” Jack je kimnuo pa izvukao telefon iz džepa koji se upravo oglasio. „To je Parker. Da?” javio se uzbuđeno. „Je li ona... Što? Oprosti. Da. Hvala, Parker. Dobro. Doći ću.” Sklopio je telefon. „Otvorili su vrata. Moram ići, Cartere. Ima stvari koje moram...” „Samo naprijed. Ja ću ovo riješiti.” „Hvala. Bože, uhvatila me mučnina. Možeš mi poželjeti cijelu gomiletinu sreće.” „Gomiletina sreće, Jack.” „Trebat će mi.” Odgurnuo se od stola i požurio prema vratima. Stigao je pred glavnu kuću točno u vrijeme koje je Parker navela. Nije ju želio dodatno razljutiti. Spuštao se suton, a zrak je bio ispunjen mirisom cvijeća. Dlanovi su mu bili znojni. Po drugi put u više godina nego što je mogao izbrojiti, pritisnuo je zvono. Otvorila je vrata. Sivi kostim i glatka kosa uredno skupljena na vratu rekli su mu da se još nije presvukla iz radne odjeće. Jedan pogled na nju — tako urednu, tako svježu, tako dražesnu — i shvatio je koliko mu je nedostajala. „Zdravo, Parker.” „Uđi, Jack.” „Pitao sam se hoću li ikada više čuti te riječi.” „Emma je spremna za razgovor s tobom.” „Hoćemo li ti i ja ikada ponovno biti prijatelji?” Pogledala ga je pa mu dlanovima obujmila lice i poljubila ga. „Izgledaš grozno. To ti ide u prilog.” „Prije nego što odem k Emmi želim ti reći da bi me ubilo kad bih je izgubio. Tebe, Laurel,

192


Mac. To bi me ubilo.” Sada ga je zagrlila i dopustila mu da je zadrži u naručju. „Obitelj oprašta.” Čvršće ga je zagrlila i odmaknula se. „Nemamo drugog izbora. Dat ću ti dvije opcije, Jack, a ti odaberi jednu od njih kad odeš do Emme. Prvo. Ako je ne voliš...” „Parker, ja...” „Ne, čekaj da završim. Ako je ne voliš, ako joj ne možeš dati ono što želi, napravi čist prekid. Nemoj joj obećati nešto što ne možeš ili ne želiš dati. Ona nikada ne bi prešla preko toga, a ti ne bi bio sretan. Druga opcija. Ako je voliš, ako joj možeš pružiti ono što joj je potrebno, i to ne samo njoj nego i sebi, mogu ti reći što možeš napraviti, a što će joj mnogo značiti.” „Reci mi.”

*** Radila je kasno navečer i sama, kao što je sada radila većinu večeri. To će uskoro morati prestati, pomislila je. Nedostajali su joj ljudi, razgovor. Već je zamalo spremna iskoračiti iz sigurnosne zone. Raščistiti zrak, reći ono što treba reći pa se vratiti i biti ponovno Emma. Nedostajala joj je Emma. Odnijela je završeni buket u hladnjaču i vratila se da počisti pult. Kucanje na vratima zaustavilo ju je u pola koraka. Još prije nego što ih je otvorila znala je da je to Jack. Nitko ne može biti efikasniji od Parker. U rukama je imao pun naramak jarkocrvenih dalija — i Emmi se stegnulo srce. „Zdravo, Jack.” „Emma”, dahnuo je. „Emma. Znam da je to plitko. Donijeti cvijeće kako bih raskrčio put ali...” „Divne su. Hvala ti. Uđi.” „Mnogo toga želim ti reći.” „Moram ih staviti u vodu.” Okrenula se i otišla u kuhinju po vazu, vrč s mješavinom hraniva za biljke, škare. „Znam, ali prvo ja tebi moram nešto reći.” „U redu.” Počela je podrezivati stapke pod tekućom vodom. „Prvo, želim se ispričati.” „Nemoj.” Ljutnja se probila po rubovima njegova glasa. „Nemoj to raditi.” „Kanim se ispričati za svoje ponašanje, za ono što sam rekla. Kad sam se malo sabrala, shvatila sam da si u tom trenutku bio premoren, uzrujan, loše si se osjećao, a ja sam — vrlo svjesno — prekoračila crtu.” „Ne želim prokletu ispriku.” „Dobit ćeš je i zato se pomiri s tim. Bila sam ljutita jer mi nisi dao ono što sam željela.” Slagala je cvijeće u vazu, stapku po stapku. „ Trebala sam poštovati tvoje granice, ali nisam. Bio si grub, i to ide tebi na dušu, ali ja sam forsirala. To je na meni. Ali najveća stvar zbog koje se želim ispričati jest sljedeće. Obećali smo si da ćemo ostati prijatelji, a ja sam to prekršila. Pogazila sam svoju riječ i žao mi je zbog toga.”

193


Podignula je glavu s cvijeća i pogledala ga. „Stvarno mi je žao zbog toga, Jack.” „Dobro. Jesi li završila?” „Ne sasvim. Ja sam ti još uvijek prijateljica. Samo mi treba još malo vremena da se vratim na to. Važno mi je da svi ostanemo prijatelji.” „Emma.” Pružio je ruku prema njezinoj, ali ona ju je brzo povukla s pulta i nastavila petljati oko cvijeća. „Ove dalije stvarno su prekrasne. Gdje si ih nabavio?” „Od tvog dobavljača. Nazvao sam ga i preklinjao.” Nasmiješila se, ali je zadržala ruke izvan njegova dosega. „Eto. Kako ne bismo bili prijatelji kad se ti sjetiš ovakvih stvari? Ne želim zlu krv među nama. Još uvijek nam je stalo, i jednome i drugome. Sve drugo jednostavno ćemo ostaviti iza sebe.” „To je ono što želiš?” „Da, to želim.” „Dobro onda. Sada, pretpostavljam, možemo govoriti o onome što ja želim. Prošećimo. Potrebno mi je malo zraka, za početak.” „Naravno.” Ponosna na sebe, odložila je škare i obrisala ruke. Čim su izišli, gurnula je ruke u džepove. Mogu ja to, pomislila je. Upravo to radim i ide mi dobro. Ali neće moći nastaviti ako je on dodirne. Za to nije bila spremna, još nije. „One večeri”, počeo je, „bio sam iscrpljen i bijesan i sve ostalo. Ali nisi bila u krivu za ono što si rekla. Nisam bio svjestan tih stvari o sebi. Ne zapravo. Tih zidova i ograničenja koje sam nametao. Razmišljao sam o tome ovih dana, o razlozima za to. Možda je to zbog načina na koji su se moji roditelji rastali. Ja sam ostao s ocem i po kući je uvijek bilo stvari — stvari koje su druge žene ostavljale za sobom. U kupaonici, posvuda. To mi je smetalo. Oni su se rastali, ali...” „I dalje su bili tvoji roditelji. Naravno da ti je smetalo.” „Nikada se nisam pomirio s njihovim razvodom.” „Oh, Jack.” „Još jedan klišej, ali tako je. Bio sam klinac, sve je bilo u redu, a onda, iznenada... oni se više nisu voljeli i nisu bili sretni.” „Nikada nije tako jednostavno.” „To je logika i razum. Tada to nisam razumio. Tek sam nedavno shvatio da su se ponijeli građanski civilizirano. Bili su kadri stvoriti dobre, sretne živote, svaki za sebe, bez svađa, ratova ili natezanja oko mene. A ja sam to okrenuo naglavačke. Nemoj davati obećanja, nemoj graditi budućnost jer se osjećaji mogu promijeniti i sve će nestati.” „Mogu se promijeniti. To je istina, ali...” „Ali”, prekinuo ju je. „Dopusti mi da to kažem. Ali, ako ne možeš vjerovati sebi i svojim vlastitim osjećajima i ne možeš riskirati, koja je onda prokleta svrha? To je skok u prazno, a, ako odlučiš skočiti, ako kažeš sebi to je to, moraš to stvarno misliti. Moraš biti siguran jer nije riječ samo o tebi. Nije samo za tebe. Moraš vjerovati kako bi mogao skočiti.” ,,U pravu si. A sada bolje razumijem zašto si... Pa, zašto.” „Možda oboje razumijemo. Žao mi je što sam se ponašao onako kako sam se ponašao. Žao mi je što se nisi osjećala dobrodošlom. Žao mi je što misliš da si prekoračila granicu

194


pokušavajući napraviti nešto za mene. Nešto što sam trebao cijeniti. Što cijenim”, ispravio se. „Zalijevam cvijeće.” „Drago mi je.” „Bila si... Bože, tako si mi nedostajala. Ne mogu se sjetiti svih stvari koje sam ti kanio reći, koje sam uvježbavao. Ne mogu misliti dok gledam u tebe, Emma. U pravu si. Nisam te dovoljno cijenio. Daj mi još jednu šansu. Molim te, daj mi još jednu šansu.” „Jack, ne možemo se vratiti natrag i...” „Ne natrag. Naprijed.” Uhvatio ju je za ruku i okrenuo prema sebi. „Naprijed, Emma. Imaj milosti. Pruži mi još jednu šansu. Ne želim nikoga osim tebe. Trebam tvoje... svjetlo”, rekao je prisjetivši se Carterovih riječi. „Trebam tvoje srce i tvoj smijeh. Tvoje tijelo, tvoj mozak. Nemoj me izbaciti iz svog života, Emma.” „Mi želimo različite stvari... Ja to ne mogu, Jack.” Oči su joj se zamaglile, a on ju je privukao k sebi. „Dopusti mi da to napravim. Dopusti mi da skočim. Jer uz tebe, Emma, vjerujem. S tobom to nije samo sada. To je i sutra i sve što dolazi s tim. Volim te.” Kad joj je prva suza kapnula niz obraz, zaljuljao ju je uz sebe. „Volim te. Nisam bio svjestan koliko te volim. Nisam vidio jer ti si sve. Ostani sa mnom, Emma, budi sa mnom.” „Ja jesam s tobom. Želim... Što to radiš?” „Plešem s tobom.” Prinio je njezin dlan usnama. ,,U vrtu, na mjesečini.” Srce joj je zadrhtalo, nateklo. I sve su se pukotine popunile. „Jack.” „Govorim ti da te volim. Molim te da kreneš u život sa mnom.” Poljubio ju je dok su se ljuljali zajedno i kružili. „Molim te da mi daš ono što mi je potrebno. Molim te da se udaš za mene.” „Udam?” „Udaj se za mene.” Skok je bio toliko lagan, doskok toliko mekan. „Živi sa mnom. Budi se ujutro sa mnom, sadi cvijeće za mene i podsjeti me da ga moram zalijevati. Planirat ćemo i mijenjati planove u hodu. Stvorit ćemo budućnost. Dat ću ti sve što imam, a ako budeš trebala još više, i to ću pronaći i dati ti.” Čula je svoje vlastite riječi kako joj se vraćaju u mirisnom zraku, pod mjesečinom, dok ju je čovjek kojeg voli okretao u valceru. „Upravo si mi darovao san.” „Reci da.” „Jesi li siguran?” „Koliko dobro me poznaješ?” Nasmiješila se i trepnula otirući suze. „Prilično dobro.” „Bih li te pitao da se udaš za mene a da nisam siguran?” „Ne. Ne bi. Koliko dobro ti poznaješ mene, Jack?” „Prilično dobro.” Prislonila je usne uz njegove u radosnom poljupcu. „Onda znaš moj odgovor.” Na terasi na drugom katu, tri žene stajale su i promatrale, držeći ruke jedna drugoj oko struka. Iza njih, gospođa je Grady uzdahnula. Kad je Mac šmrcnula, Parker je posegnula u džep i izvukla paketić maramica. Pružila ih je

195


Mac, Laurel, gospođi Grady i na kraju i sama uzela jednu. „Prekrasno je”, rekla je Mac. „Oni su prekrasni. Pogledaj tu svjetlost, sjene, srebrni odsjaj na njihovim siluetama.” „Opet razmišljaš u slikama.” Laurel je obrisala oči. „Ovo je dolje ozbiljna romantika.” „Ne samo slike. Trenuci. Ovo je Emmin trenutak. Njezin plavi leptir. Vjerojatno ih ne bismo smjeli gledati. Ako nas vide, to će im pokvariti njihov trenutak.” „Ne mogu vidjeti ništa osim njih samih.” Parker je uhvatila Macinu ruku pa Laurelinu i nasmiješila se kad je osjetila ruku gospođe Grady na svome ramenu. I tako su gledale Emmu koja je plesala u toploj lipanjskoj noći, obasjana mjesečinom, u vrtu, s čovjekom kojega voli.

KRAJ DRUGE KNJIGE

sken: BenBen obrada: Janja

196


Nora Roberts - Postelja od ruza