Page 1


Treća knjiga trilogije Hotel Boonsboro

Naslov izvornika: The Perfect Hope - The book three of The Inn Boonsboro Trilogy Prijevod: Vesna Stričević Šolić


Uz ponešto gunđanja i uzdisanja, stara se kuća spremila za počinak. Zvjezdano nebo obasjavalo je kamene zidove koji su se uzdizali nad trgom Boonsboro, kao što su to činili već više od dva stoljeća. Umirila su se čak i raskriţja proteţući se čas u sjeni, čas na svjetlu. Činilo se kao da su svi prozori i pročelja trgovina na Glavnoj ulici utonuli u san zadovoljno snivajući u blagoj ljetnoj noći. I ja bih to trebala učiniti, pomisli Hope. Primiriti se, dobro se protegnuti. Zaspati. To bi bilo razumno, a ona je sebe smatrala razumnom ţenom. No, poslije napornog dana još se nije mogla smiriti, a Carolee će uraniti puna energije i započeti s pripremama oko doručka. Direktorica hotela moţe ga i prespavati. Bilo kako bilo, sada jedva da je ponoć. Dok je ţivjela i radila u Georgetownu, rijetko si je mogla priuštiti da ovako rano ode na spavanje. Naravno, u to je vrijeme još bila direktorica Wickhama, i kad se nije morala baviti rješavanjem sitnih problema ili zahtjeva nekoga od gostiju, uţivala je u noćnim izlascima. Gradić Boonsboro, udobno ušuškan u podnoţju planinskog lanca Blue Ridge u drţavi Maryland, moţda ima bogatu povijest koja vrvi zanimljivim pričama jer je nesumnjivo imao određene draţi, a tu je ubrajala i preuređeni hotel u kojem je upraviteljica, no noćni ţivot nije bio među njima. To će se malo promijeniti kada njezina prijateljica Avery otvori restoran i pivnicu. Bit će zanimljivo vidjeti kako je energična Avery MacTavish zamislila svoj novi poslovni pothvat ovdje u susjedstvu, na trgu preko puta svoje pizzerije. Pri kraju ljeta Avery će već ţonglirati između svoja dva restorana, pomisli Hope. A ljudi su za nju, Hope, govorili da je ambiciozna! Ogledala se po kuhinji - bila je čista, blistava, topla i ugodna. Već je narezala voće, provjerila zalihe, napunila hladnjak. Sve je bilo spremno za Carolee da pripremi doručak gostima udobno smještenima po sobama. Sredila je papire, provjerila sva vrata i pregledala je li posuđe i sve ostalo na svome mjestu. Sve je obavljeno, zaključila je ona, no još uvijek nije bila raspoloţena za odlazak na spavanje u svoj stan na drugom katu. Umjesto da ode, natočila si je čašu vina i posljednji put obišla predvorje ugasivši svjetlo nad središnjim stolom s privlačnim aranţmanom ljetnog cvijeća. Krenula je kroz prolaz nadsvođen lukom, još jednom provjerila jesu li ulazna vrata zaključana i uputila se prema stubama. Prstima je lagano prelazila preko ţeljeznog rukohvata. Već je ranije provjerila knjiţnicu, no učinila je to još jednom. Nema tu ničega opsesivnog, rekla je sama sebi. Moţda se koji gost ušuljao da popije viski ili da u miru čita. Međutim, u sobi je vladao mir, kao i u ostalim prostorijama. Potom se osvrnula. Imala je goste na ovom katu. Gospodina i gospođu Vargas Donnu i Maxa - koji su dvadeset i sedam godina u braku. Noćenje u sobi Nick i Nora bio je rođendanski dar Donni od njihove kćeri. Baš lijepo, zar ne? Ostali gosti na sljedećem katu, u sobi Wesley i Buttercup, odabrali su ovaj hotel za svoju prvu bračnu noć. Svidjela joj se pomisao da će mladenci April i Troy sa sobom ponijeti lijepe i trajne uspomene. Provjerila je vrata na prvom katu koja vode na terasu, impulzivno ih otključala i izišla u noć. S čašom vina u ruci prešla je širok drveni pod i naslonila se na ogradu. Stan iznad Veste na drugoj strani Trga bio je neosvijetljen - i napušten, sada kada se Avery preselila k


Owenu Montgomeryju. Morala je priznati, barem sama sebi, da joj je nedostajalo to da uvijek moţe pogledati preko znajući da je njezina prijateljica tamo, odmah s druge strane Glavne ulice. No, Avery je sada bila tamo gdje je i pripadala, zaključila je Hope - s Owenom, svojim prvim i - kako će se ispostaviti - posljednjim momkom. Baš romantično. A ona će pomoći pri planiranju vjenčanja - svibanjska mlada, svibanjsko cvijeće - i to baš u dvorištu, upravo tamo gdje se Clare vjenčala prošloga proljeća. Pomislivši na to, Hope pogleda niz Glavnu ulicu prema knjiţari. Za Clare, mladu udovicu s dvoje djece i trećim na putu, bilo je vrlo hrabro otvoriti knjiţaru Okreni list. Ali, dobro joj je išlo. Clare je bila prava majstorica, njoj je sve dobro išlo. Sada se zvala Clare Montgomery, udala se za Becketta. A na zimu će društvo dobiti i prinove. Nije li čudno da su njezine dvije prijateljice tako dugo ţivjele u Boonsborou, a ona se doselila prije samo godinu, čak ni punu godinu dana. Pridošlica. A sada, od njih tri, još je samo ona bila ovdje, u samom srcu grada. Bilo je glupo da su joj nedostajale kad ih je viđala gotovo svaki dan, no za besanih noći poput ove poţeljela je, samo malo, da su još uvijek u blizini. Protekla godina svima im je donijela velike promjene. U Georgetownu bila je sasvim zadovoljna svojim domom, poslom i dnevnom rutinom. I Jonathanom - tim prevrtljivim gadom. Imala je dobre, sjajne planove, ništa brzopleto, nije joj se nikamo ţurilo -baš sjajne planove. Wickham je bio njezin dom. Znala je kako diše, što mu treba. I odradila je vraški dobar posao za Wickhamove - njihova sina, tog prevrtljivog gada Jonathana. Planirala je udati se za njega. Ne, nije bilo sluţbenih zaruka ni konkretnih obećanja, ali bilo je razgovora o braku i zajedničkoj budućnosti. Nije ona glupača. I cijelo to vrijeme, ili barem posljednjih nekoliko mjeseci koje su proveli zajedno bilo u njezinom ili u njegovu krevetu, on se viđao s drugom. S nekom iz viših krugova, moglo bi se reći, pomisli s gorčinom. S nekom koja sigurno ne bi radila deset do dvanaest sati dnevno, a često i duţe, vodeći ekskluzivan hotel, već bi se izleţavala u njegovoj najljepše uređenoj sobi, to je sigurno. Ne, nije ona bila glupača. Samo je previše vjerovala ljudima i bila je upravo poniţavajuće šokirana kad joj je Jonathan rekao da će objaviti svoje zaruke - i to sutradan. Poniţavajuće šokirana, pomisli opet, posebno stoga što su u tom trenutku goli leţali u njezinu krevetu. A opet, i on je bio u šoku kada mu je tada naredila da nestane u trenu. On najiskrenije nije shvaćao zašto bi se išta medu njima time trebalo promijeniti. Upravo taj trenutak bio je najava silnih promjena. Sada je ona vodila hotel BoonsBoro i ţivjela u malom gradiću u zapadnom Marylandu, prilično daleko od svjetla velegrada. Ono malo slobodnog vremena što ga je imala nije provodila smišljajući elegantne večernje zakuske niti je obilazila dućane traţeći savršene cipele za savršenu haljinu za neki budući domjenak. Je li joj sve to nedostajalo? Obilaţenje butika, omiljeno mjesto u gradu za ručak, prekrasni visoki svodovi i mala terasa s cvjetnom ogradom u njezinoj vlastitoj kući u gradu? Ili ona strka i uzbuđenje oko pripremanja hotela za posjet vaţnih osoba, uglednika, zvijezda, poslovnih magnata? Katkada, priznala je. Ali, ne tako često kako je očekivala i ne u mjeri u kojoj je pretpostavljala da će joj nedostajati.


Bila je zadovoljna svojim ţivotom, izazovima na profesionalnom planu i -Wickham je bio mjesto kao stvoreno za nju. Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci shvatila je da ovdje nije osjećala samo zadovoljstvo, bila je sretna. U hotelu je bila kod kuće, bio je to njezin dom. Za to je morala zahvaliti svojim prijateljicama - i braći Montgomery, kao i njihovoj majci. Justine Montgomery zaposlila ju je odmah pri prvom susretu. U to vrijeme Hope još nije dovoljno poznavala Justine da bi je iznenadila njezina brza ponuda. No, poznavala je sebe i nije se prestala čuditi vlastitom brzom i impulzivnom pristanku. Na skali od nule do šezdeset? Prije će biti od nule do devedeset i još se penje. Nije zaţalila zbog trenutačnog poriva, svoje odluke, odlaska. Nije imala u planu počinjati ispočetka, no lako se prilagođavala promjenama plana. Zahvaljujući Montgomeryjevima, s ljubavlju i uz mnogo truda preuređeni hotel sada je bio njezin dom i njezin ţivot. Šećući terasom provjerila je cvijeće u visećim košarama i pedantno namjestila stolicu za goste pod odgovarajućim kutom. “I volim svaki njegov pedalj”, promrmljala je Uto su se otvorila balkonska vrata koja su vodila iz sobe Elizabeth i Darcy. Miris kozje krvi proţme noćni zrak. Još netko ne moţe zaspati, pomisli Hope. A opet, nije znala spavaju li uopće duhovi. Sumnjala je da će joj duh po kojem je Beckett njezinu najdraţu sobu nazvao Elizabeth odgovoriti ako ga upita. Dosad se Lizzy još nije udostojala obratiti se svojoj sustanarki. Hope se nasmiješi na ovu posljednju riječ i otpi gutljaj vina. “Prekrasna noć. Upravo sam razmišljala koliko mi se ţivot promijenio i koliko sam, kad se sve uzme u obzir, zapravo sretna zbog toga.” Rekla je to blagim i prijateljskim tonom. Konačno, prema istraţivanju koje su ona i Owen proveli o njihovu stalnom gostu Lizzy odnosno Elizi Ford, ona je za ţivota bila Hopein predak. A članovi obitelji, smatrala je Hope, moraju se odnositi blago i prijateljski jedni prema drugima. “U sobi Wesley i Buttercup imamo mladence. Djeluju tako sretno, neiskusno i baš nekako mlado. Par u sobi Nick i Nora proslavljaju njezin pedesetosmi rođendan. Oni ne djeluju mlado, ali sretni jesu, ljubazni su i ugodni. Veseli me što im mogu ponuditi poseban ugođaj, posebno iskustvo. U tome sam dobra.” I dalje je bila tišina premda je Hope naprosto osjećala da nije sama. Druţeljubiva je, primijetila je. Neobično druţeljubiva. Dvije ţene koje još ne spavaju, zagledane u noć. “Carolee će doći rano. Sutra ona priprema doručak, a ja imam slobodno prijepodne. Dakle”, podignula je čašu, “malo vina, malo introspekcije, malo samosaţaljenja da bih shvatila da nema ničega zbog čega bih samu sebe trebala ţaliti.” Hope se nasmiješi i otpi još jedan gutljaj. “I čaša finog vina.” “Sada kada sam sve to obavila, mogla bih poći na spavanje.” Ipak je još neko vrijeme uţivala u tihoj ljetnoj noći i mirisu kozje krvi koja je proţimala zrak. Kada je Hope ujutro sišla, u zraku se osjećao miris svjeţe skuhane kave, prţene slanine i, ako je nos nije varao, Carolleinih palačinki s jabukom i cimetom. Iz blagovaonice je čula tihi ţamor. Donna i Max razgovarali su o tome kako bi mogli još malo prošetati gradom prije odlaska. Hope krene hodnikom i svrati u kuhinju da vidi treba li Carolee pomoć. Justineina sestra svoju je svjetloplavu kosu ošišala na kratko, kao i svako ljeto, sa zavodljivim šiškama nad veselim očima boje lješnjaka koje su se smiješile Hope čak kad joj je priprijetila prstom. “Što ti radiš ovdje, mlada damo?” “Skoro je deset sati.” “A ti imaš slobodno prijepodne.”


“Spavala sam do osam, pa joga, pa ljenčarenje.” Natočila si je šalicu kave, zatvorila svoje tamnosmeđe oči i otpila gutljaj. “Moja prva kava danas. Zašto je ta prva uvijek najbolja?” “Ne znam ni ja. Još uvijek pokušavam prijeći na čaj. Moja Darla bacila se na zdrav ţivot i sada daje sve od sebe da i mene uvuče u to.” Carolee je o svojoj kćeri pričala s mnogo ljubavi, ali i ponešto ljutnje. “Jako mi je ukusna ta mješavina čaja koju pijemo. Ali... nije to kava.” “Ništa nije kao kava.” “Dobro kaţeš. A ona ne moţe dočekati da se otvori nova teretana. Kaţe mi, ako se ne upišem na tečaj joge, da će me ona upisati i dovući tamo.” “Svidjet će ti se joga.” Hope se nasmijala vidjevši sumnju i zabrinutost na Caroleeinu licu. “Zaista.” “Hmm.” Carolee ponovno dohvati kuhinjsku krpu i vrati se brisanju granitne radne ploče. “Vargasovima se jako dopala njihova soba i bili su ushićeni kupaonicom i njezinom glavnom zvijezdom - zahodskom školjkom. A od mladenaca ni traga ni glasa.” “Razočarali bi me da si ih vidjela.” Hope prođe rukom kroz kosu. Za razliku od Carolee, ona je eksperimentirala pustivši dugu kosu umjesto kratke frizure kakvu je imala posljednje dvije godine. Tamni, sjajni krajevi kose spustili su joj se do brade upravo toliko da joj smetaju. “Idem do Donne i Maxa pogledati treba li im nešto.” “Pusti mene”, reče Hope. “Ionako sam im htjela poţeljeti dobro jutro, a namjeravala sam skoknuti i do Clare da je pozdravim kad već imam slobodno prijepodne.” “Vidjela sam je sinoć u knjiţevnom klubu. Baš je zgodna trudnica. Oh, ostalo mi je još dosta smjese, moţda ţele još palačinki.” “Reći ću im.” Odšetala je u blagovaonicu i popričala s gostima, a usput i provjerila ima li dovoljno ljetnih bobica, kave i sokova. Kada se uvjerila da su svi gosti sretni i zadovoljni, popela se na kat po svoju torbicu i pritom naletjela na mladence koji su ušli sa straţnje terase. “Dobro jutro.” “Oh, dobro jutro.” Mlada supruga još je blistala zbog ugodno provedenog prvog jutra svog medenog mjeseca. “Imamo najljepšu sobu. Sve mi se sviđa u njoj. Osjećam se kao tek vjenčana princeza.” “Kako god vam odgovara”, reče Hope, što ih oboje natjera u smijeh. “Baš ste to dobro smislili da ste sobama dali imena i uredili ih za zaljubljene parove.” “Parove sa sretnim svršetkom”, podsjeti je Troy, a ona mu se osmjehne sjetno i sanjivo. “Poput nas. Hvala vam što ste nam priuštili tako posebnu prvu bračnu noć. Bila je baš onakva kakvu sam ţeljela. Upravo savršena.” “Tako je to kod nas.” “Nego... baš smo se nešto pitali. Znamo da se uskoro moramo odjaviti iz sobe... ” “Ako se ţelite kasnije odjaviti, sredit ćemo to”, započne Hope. “Pa, zapravo... ” “Voljeli bismo ostati ovdje još jednu noć.” Troy zagrli April oko ramena i privuče je bliţe k sebi. “Zaista nam se sviđa ovdje. Namjeravali smo otputovati u Virginiju i usput se zaustavljati, ali... Ovdje nam je stvarno jako lijepo. Uzet ćemo bilo koju slobodnu sobu, ako je imate.” “Bilo bi nam drago da ostanete, a vaša će soba večeras biti slobodna.” “Stvarno?” April počne skakutati. “Oh, ovo je više nego savršeno. Hvala vam.” “Bit će nam drago. Veseli me da vam je ovdje lijepo.”


Sretni gosti - sretni ugostitelji, pomisli Hope uspinjući se po svoju torbicu. Potom se vrati dolje u svoj ured da promijeni rezervaciju te poţuri pokraj recepcije na straţnji izlaz, ostavljajući za sobom mirise i glasove. Hodajući uz zgradu, baci pogled preko ulice na Vestu. Znala je dnevni raspored Avery i Clare skoro kao i svoj. Avery se sad sigurno sprema za jutarnje otvaranje, a Clare bi se već trebala vratiti s ranojutarnjeg po sjeta liječniku. Ultrazvuk. S malo sreće sad bi već trebali znati nosi li Clare djevojčicu koju toliko ţeli. Čekajući na uglu da se upali zeleno svjetlo za pješake, pogleda niz Glavnu ulicu. Ryder Montgomery stajao je ispred zgrade koju je obiteljska građevinska tvrtka Montgomery upravo renovirala. Zamalo su gotovi, pomisli Hope, i još malo pa će grad opet imati svoju slastičarnicu. Nosio je traperice izlizane na lijevom koljenu i poprskane bojom ili ţbukom, štogod bilo ono čime se čovjek poprska na sličnim mjestima. Pojas s alatom spustio mu se nisko pa je izgledao poput opasača za pištolj koji su nekad davno nosili šerifi; barem je njoj to tako izgledalo. Tamna, kovrčava kosa izvirivala mu je ispod šilterice. Sunčane naočale skrivale su mu oči za koje je znala da su zelene sa zlatnim pjegicama. Razgovarao je s dvojicom svojih radnika i nešto im pokazivao prema gore kruţeći uzdignutim prstom i vrteći glavom, oslanjajući se samo na jednu nogu, kako samo on to zna. Budući da je temeljna boja bila nanesena, pretpostavljala je da raspravljaju o tome koju boju da odaberu za završni premaz. Jedan od radnika je uto prasnuo u smijeh, a Ryder se samo nasmiješio i slegnuo ramenima. Slijeganje ramenima i to drţanje bili su tipični za njega, pomisli. Sva su braća Montgomery bila zgodna, no ona je smatrala da su njezine dvije prijateljice uspjele pobrati vrhnje. Njoj se Ryder činio pomalo neljubaznim i na granici asocijalnog. No, dobro, bio je seksi - na neki primitivan i grub način. Nije bio njezin tip, ni pribliţno. Kad je krenula preko ulice, začula je otegnuti zviţduk. Već naviknuta na tu šalu, pogleda u pravcu slastičarnice, uputi im blagi osmijeh i mahne Jakeu, jednom od ličilaca. On i još jedan radnik pored njega odmahnu joj. Ali, naravno, ne i Ryder Montgomery - pomisli. On ju je samo promatrao zataknuvši palčeve u dţepove. Asocijalan tip, ponovno ustvrdi. Nije čak u stanju potruditi se da jednostavno odmahne. Lagano treperenje u utrobi protumačila je kao prirodnu reakciju normalne ţene na dug, diskretan pogled jednog seksi, premda neljubaznog muškarca. I to ţene koja već godinu dana, je li moguće, nije imala ozbiljniju vezu s muškarcem. Čak i više od godinu dana. No, tko više broji? Njezina krivnja, njezin izbor - pa zašto razmišljati o tome? Prešla je na drugu stranu ulice i skrenula udesno prema knjiţari baš kad je Clare izišla na lijepo natkrivenu verandu. Mahnula je Clare koja je tada zastala s jednom rukom na trbuhu koji se nazirao ispod lepršave ljetne haljine. Clareina duga svijetla kosa bila je zavezana u rep. “Baš sam krenula k tebi da vidim kako si”, dovikne joj Hope. Clare je u ruci drţala mobitel. “A ja sam ti upravo slala poruku.” Stavila je mobitel u dţep, i s rukom u dţepu uputila se stubama na ulicu. “Onda?” Hope se zagleda u lice svoje prijateljice. “Sve je u redu?” “Da. Sve je u redu. Vratili smo se prije nekoliko minuta. Beckett. ..” Osvrne se. “Odvezao se iza slastičarnice. Išao je uzeti alat.”


“Dobro.” Lagano zabrinuta, Hope stavi ruku na Clareinu nadlakticu. “Dušo, bila si na ultrazvuku, zar ne?” “Jesam.” “I?” “Aha. Prošećimo do Veste. Ispričat ću onda sve i tebi i Avery. Beckett će nazvati svoju mamu, reći braći. Moram i ja nazvati svoje.” “Beba je dobro?” “Savršeno.” Prijeđe rukom preko svoje torbice. “Imam slike.” “Moram ih vidjeti!” “Danima ću ih svima pokazivati. Tjednima. Nevjerojatne su.” Uto se ispred restorana pojavi Avery u bijeloj pregači iznad majice i hlača do koljena. Na nogama je imala ljubičaste kroksice. Sunce joj je obasjalo kosu koja je podsjećala na onu škotske kraljice-ratnice. “Hoćemo li kupovati ruţičastu?” “Danas sama otvaraš?” upita je Clare. “Da. Sama ću. Fran bi trebala stići tek za 20 minuta. Jesi li dobro? Je li sve u redu?” “Sve je apsolutno, savršeno, prekrasno u redu. Ali sada bih rado sjela.” Dok su njezine prijateljice izmjenjivale poglede njoj iza leđa, Clare se zaputi ravno prema šanku i zavali u stolicu. S uzdahom reče: ”Ovo je prvi put da sam trudna u vrijeme kad su moja tri sina na ljetnim školskim praznicima, a to je naporno.” “Malo si blijeda”, primijeti Avery. “Samo sam umorna.” “Ţeliš li nešto hladno?” “Cijelim svojim bićem.” Dok je Avery otišla do hladnjaka, Hope je sjela i zagledala se u Clareino lice. “Odugovlačiš. Ako ima kakvih problema...” “Nema nikakvih problema. Moţda malo odugovlačim. Ovo je vaţna objava.” Nasmije se i uzme pivo od đumbira koje joj je Avery donijela. Evo me ovdje s dvije najbolje prijateljice u Averynu lijepom restoranu koji već miriše na umak za pizzu. “Pizzu moţeš dobiti u pizzeriji.” Avery doda Hope bocu vode. Zatim prekriţi ruke i ispitivački pogleda Clare. “Djevojčica je. Baletne cipelice i vrpca u kosi!” Clare zavrti glavom. “Izgleda da sam se specijalizirala za dječake. Bejzbolske rukavice i akcijske figurice filmskih likova.” “Dječak?” Hope se nagne prema Avery i dotakne joj ruku. “Jesi li razočarana?” “Ni najmanje.” Otvori torbicu. “Hoćete li vidjeti?” “Nego što!” Avery joj pokuša istrgnuti kuvertu, no Clare je povuče van domašaja. “Sliči li tebi? Ili Becku? Bez uvrede, ali meni svi uvijek izgledaju kao ribe.” “Koji?” “Što koji?” “Ima ih dvoje.” “Dvoje?” Hope umalo proli vodu. “Blizanci? Nosiš blizance?” “Dvoje?” ponovi Avery. “Imaš dvije ribe?” “Dva dječaka. Pogledajte moje krasne dečke.” Clare izvadi sliku ultrazvuka i brizne u plač. “Plačem od sreće”, uspije reći. “To su hormoni - ali oni dobri. Oh, Boţe, ma pogledajte moje bebice!” “Prekrasni su!” Clare obriše suze i nasmiješi se Avery. “Uopće ih ne vidiš.” “Ne, ali su prekrasni. Blizanci. Izračunala si, zar ne? Imat ćeš pet dječaka.”


“Izračunali smo, ali još nam nije posve sjelo. Nismo očekivali - nismo ni pomišljali - a moţda sam se mogla dosjetiti. Nikad u ovoj fazi nisam bila ovako krupna. Ali, kad nam je doktor rekao... Beckett je problijedio.” Smijala se dok su joj suze tekle niz lice. “Blijed kao krpa. Pomislila sam da će se onesvijestiti. Onda smo samo zurili jedno u drugo. A onda smo se počeli smijati. Smijali smo se kao ludi. Mislim da smo oboje bili malo histerični. Petorica. Boţe blagi. Pet dječaka.” “Bit će vam super. Svima”, reče Hope. “Hoće. Znam ja to. Sva sam ošamućena, tako sam sretna, tako zatečena. Ne znam kako nas je Beckett dovezao kući. Ne znam jesmo li natrag vozili preko Hagerstowna ili Kalifornije. Mislim da sam bila u šoku. Blizanci.” Stavila je ruke na trbuh. “Znate li one trenutke u ţivotu kad osjećate da vam se događa prava stvar? Nikada neću biti sretnija ni uzbuđenija. Nikada neću tako snaţno osjećati kao sada. Upravo ovoga časa. Za mene je to jedan od onih trenutaka. Hope je zagrli, a Avery obgrli obje. “Tako mi je drago zbog tebe”, Hope tiho reče. “I ja sam sretna, šokirana i uzbuđena.” “Djeca će se sigurno jako veseliti”, reče Avery. “Zar ne?” “Hoće. A Liam je izjavio, ako bude djevojčica, da neće pasti toliko nisko da se igra s njom pa mislim da će on biti posebno sretan.” “A što je s terminom poroda?” upita Hope. “Blizanci se obično rode ranije.” “Nešto ranije. Rekli su mi da je termin 21. studenoga. Bit će to djeca Dana zahvalnosti, ne boţićna ili novogodišnja.” “Vrijeme preţderavanja”, reče Avery i opet nasmije Clare. “Moraš nam dati da ti pomognemo urediti dječju sobu”, započne Hope. Planiranje joj je bilo u krvi. “Računam na vas. Ništa više nemam. Sve sam stvari podijelila poslije Murphyja. Nikada nisam mislila da bih se mogla ponovno zaljubiti, udati i imati još djece.” “Priredit ćemo zabavu prije poroda. Dvostruku”, zaključi Hope. “Sa svim što dolazi u paru, da sve bude u paru. Tako nešto. Smislit ću nešto. Napravit ćemo tulum dobrodošlice za bebe početkom listopada. Za svaki slučaj.” “Tulum dobrodošlice za bebe”, uzdahne Clare. “Postaje sve stvarnije. Moram nazvati roditelje i javiti curama”, dodala je misleći na djevojke u knjiţari. Uspravila se. “Rodit će se u studenome”, reče, “trebala sam to isplanirati za svibanj, do vjenčanja.” “Eh, da, ja se udajem.” Avery ispruţi ruku i s divljenjem pogleda svoj dijamantni prsten umjesto onog plastičnog iz kutije sa ţvakaćim gumama, koji joj je Owen stavio na prst. I to u dva navrata. “Vjenčanje, otvaranje još jednog restorana, planiranje tuluma dobrodošlice za bebe, preuređenje momačke spavaće sobe u sobu za bračni par.” Hope prstom bocne Avery u ruku. “Moramo mnogo toga isplanirati.” “Sutra ću naći malo vremena.” “Dobro.” Hope na brzinu u mislima prijeđe popis svojih obveza te provjeri i promijeni raspored. “U jedan sat. Rezervirat ću vrijeme. Odgovara li ti to?” upita Clare. “Mogu nam spremiti neki ručak pa onda moţemo razraditi barem dio plana prije nego što mi dođu novi gosti.” “Sutra u jedan.” Clare pogladi trbuh. “Dolazimo.” “I ja ću doći”, obeća Avery. “Ako malo zakasnim, znači da imamo mnogo gostiju na ručku. Ali, svakako ću navratiti.” Hope iziđe s Clare i još je jednom zagrli prije rastanka. Zamislila je Clare kako roditeljima javlja sretnu vijest, pa onda Avery kako Owenu šalje poruku. I Becketta kako tijekom dana krade malo vremena da skokne kući i vidi kako je Clare ili da jednostavno uţivaju jedno u drugom na nekoliko minuta.


Na trenutak je poţeljela da i ona ima nekoga koga bi mogla nazvati ili mu poslati poruku, nekoga tko bi s njom podijelio ovu lijepu vijest. Uputila se prema straţnjem ulazu u hotel i popela vanjskim stubama na drugi kat. Hodajući prema svom stanu, osluškivala je zvukove. Da, pomisli, čuje se samo Caroleein uzbuđen glas. Justine Montgomery sigurno je već nazvala svoju sestru i javila joj novosti o blizancima. Hope se zatvorila u svoj stan. Odlučila je tamo provesti sat-dva i pozabaviti se kućnim duhom i čovjekom po imenu Billy kojeg je čekala.


Majka ga je izluđivala. Ako se sad pojavi s još jednim projektom prije nego što on završi barem jedan od šest svojih, moţda jednostavno odluči uzeti svojeg psa i uputi se na Barbados. Tamo bi sebi mogao sagraditi jednu lijepu kućicu uz more. Moţda i lanai1. Bio je vješt u tim stvarima. Ryder se dovezao svojim kamionetom na parkiralište iza hotela, njegova najvećeg projekta, završenog - hvala Bogu - ali nikad do kraja jer je uvijek još nešto trebalo. Hotel je dijelio parkiralište s nečim što je, prema vječnim planovima Justine Montgomery, trebao biti lijep, elegantan fitness-centar s najsuvremenijom opremom. Zasad je to još uvijek bila samo ruţna, zeleno obojena straćara ravnog krova (koji je uz to i prokišnjavao). Takva je bila izvana. A unutra je to bila rupa s labirintom soba, poplavljenim podrumom, stubama poput onih u filmovima strave i urušenim stropovima. A da ne spominje prestrašno stanje svih mogućih kablova i cijevi. Neće ni misliti na njih jer su oni i izazvali čitav taj prokleti kaos. Dio njega najradije bi se jedne noći potajno dovezao ovamo buldoţerom i cijelu tu gadnu zgradurinu sravnio sa zemljom. Ali, znao je da neće i morao je priznati da je uţivao u tom izazovu. A, bilo ga je. No, budući da mu je uvijek pouzdani Owen poslao SMS o tome kako su dobili dozvolu za rušenje, mogli bi barem započeti s time. Ryder sjedne uza svoga dobroćudnog i umiljatog psa Blentu, slušajući Lady Gagu na putu prema slavi. Mala je prilično uvrnuta, pomisli, ali stvarno ima dobar glas. Ryder i pas zajedno su promatrali ruţno zeleno zdanje. Volio je demolirati. Uvijek mu je bilo zadovoljstvo razvaljivati zidove. To mu je bilo fora. A onda radovi, preobrazba ove rugobe - to bi moglo biti zanimljivo. Centar za fitness. Nije mogao razumjeti ljude koji se priključe na strojeve, hodaju i nikamo ne stiţu. Zašto se ne oznojiti od nekog konstruktivnog posla? Teretana, da, mogao je zamisliti teretanu s boksačkom vrećom za udaranje, boksački ring za vjeţbanje, nekoliko ozbiljnih utega. Ali, fitness-centar - to je za ţenske. Ta joga i pilates. A tek ţene u onoj zgodnoj, oskudnoj odjeći, prisjeti se. Da, i to je fora. Kao i demoliranje. Tko ne bi uţivao u tome? Nema sad smisla ţaliti, zaključi. Tu se više ništa nije moglo učiniti. Iziđe iz kamioneta, a vjerni Blento iskoči za njim. Nije mu bilo jasno zašto je zapao u tako turobno raspoloţenje. Radovi na slastičarnici bili su pri kraju, ostalo je još samo bojenje zidova. Onda će na red doći Averyn lokal, MacT. Veselio se što će moći sjesti na barsku stolicu u njezinu novom restoranu i popiti pivo. Radio je na preuređenju kuhinje, a Owen je ugrađivao neke elemente za jednog drugog klijenta. Imati mnogo posla bolje je nego biti bez posla. Moći će si sagraditi kuću uz more na Barbadosu kad jednom ostari. Unatoč svemu, osjećao se razdraţeno i uznemireno i nikako nije mogao otkriti zbog čega. Sve dok mu pogled nije zastao na hotelu. Hope Beaumont. Da, ona bi mogla biti razlogom njegove razdraţenosti, barem djelomično. Napravila je dobar posao, nema govora o tome. To što je bila perfekcionist, opsesivno organizirana i manijak za detalje, nije ga naročito smetalo. Mogao je ţivjeti i raditi s ljudima poput nje čitav ţivot, kao što to čini njegov brat Owen.


Međutim, nešto u njoj ga je privlačilo i to bi se povremeno rasplamsalo otkako su se poljubili na dočeku Nove godine. To se slučajno dogodilo, rekao je sam sebi. Poriv. Trenutačni poriv. Nije imao namjeru to ponoviti. Ali, radije bi da je ona punašna, neugledna, sredovječna ţena okruţena unučićima koja u slobodno plete kod kuće. “Jednoga dana to bi i mogla postati”, reče Blenti, koji prijateljski mahne repom. Slegne ramenima i krene preko ulice pa otvori vrata budućeg restorana MacT i točionice piva za ekipu. Sviđao mu se taj prostor, posebno sada kada su spojili dvije zgrade i širokim prolazom otvorili zid između njih kako bi se osoblje restorana i bara moglo lakše kretati s jedne strane na drugu. Avery je znala što ţeli i kako da to postigne i bio je siguran da će Mac-T biti mjesto gdje će se dobro jesti i piti, a i druţiti ako kome bude do toga. Dobra hrana za odrasle, tako je rekla, a ne obično obiteljsko mjesto poput Veste. Vesta mu je prirasla srcu, a još više njihova ratnička pizza, no kako je Avery već mjesecima isprobavala razne recepte, pretpostavljao je da će koji put otići pojesti nešto od toga i u njezinu novom restoranu. Uputio se prema probijenom otvoru i proučavao prostor predviđen za bar. Ima tu još mnogo posla, procijenio je, ali mogao je zamisliti kako će sve izgledati kad bude gotovo dugačak šank, koji su postavljali on i njegov brat. Tamno drvo, jake boje, opeke u zidu. I posvuda će se točiti pivo. Da, neće mu teško pasti da tu provodi vrijeme - i nazdravi čašom piva za dobro obavljen posao. Jednom kad sve bude gotovo. Uto začuje glasove pa se vrati. Podijelivši svojim radnicima zadatke, zaputi se do slastičarnice da vidi što se tamo radi. Da je mogao birati, opasao bi svoj alat i posvetio se pravom poslu. No, čekao ga je jutarnji sastanak na novom gradilištu, a on je kasnio, kao i obično. Kad je krenuo unazad, ugledao je na parkiralištu kamionete svoje dvojice braće. Pretpostavio je da je Owen otišao po kavu i peciva, ali i podignuti dozvolu za rušenje. Na Owena se uvijek moţe računati - bilo da je riječ o svakodnevnim stvarima ili o nuklearnom napadu. Pomislio je na Becketta, oţenjenog za Zlatokosu Clare i instant-oca troje djece s blizancima na putu. Isuse, blizanci. No, moţda će oduševljenje dolaskom blizanaca odvratiti njihovu mamu od kakvog novog projekta. Vjerojatno neće. Kad je prošao kroz otvorena vrata koja su izlazila na Ulicu sv. Pavla, osjetio je miris kave. Da, na Owena čovjek moţe računati. Povukao je jedinu plastičnu čašu koja je stajala u automatu i to onu na kojoj je njegov bolesno pedantni brat flomasterom ispisao slovo R. Srknuo je kavu istodobno podiţući poklopac na kutiji s krafnom. Njegov je pas istog trena počeo mahati repom. Čuo je glasove braće koji su dopirali iz labirinta soba, ali je bacio Blenti komad krafne, i to onaj s pekmezom, uzeo svoju kavu i posvetio se nacrtima raširenima na panel-ploči i stolarskom kozliću.


Već ih je prije vidio, naravno, ali uvijek bi ga ponovno zapanjili. Beckettova zamisao ispunjavala je sve ţelje njihove majke i više od toga. Pa jasno, pomislio je, ovo je bolje nego demoliranje. Bolje je srušiti ono što se srušiti mora i graditi ono što se graditi moţe. Nije to bila teretana - barem ne jedna od onih s boksačkim vrećama, svlačionicom ispunjenom mirisom znoja, kakve bi Ryder posjećivao, ali bila je zaista dobro zamišljena. A bit će tu i dosta posla, komplikacija zbog kojih će proklinjati Becketta tjednima, mjesecima. Moţda i godinama. Pa ipak... Podizanje i nagibanje krova bit će i jednostavno i estetski zadovoljavajuće. Uklanjanje izbočine s ravnim krovom na strani kuće koja gleda na parkiralište i gradnja terase umjesto nje, također je dobra zamisao. Mnogo stakla za mnogo svjetla i novi prozori i vrata. Sam Bog zna koliko to nedostaje ovoj kući, čak i ako to znači da će se morati probijati betonski zidovi. Elegantne svlačionice - parne kupelji, saune. Iako je sve to bilo strano njegovu jednostavnom ukusu, morao je priznati da mu je godila dobra sauna. Pojeo je krafnu, bacivši ostatke Blenti koji je i dalje mahao repom i pritom proučavao nacrte za prizemlje, prvi kat i tehničke pojedinosti. Sjajan posao, pomisli. Beckett je imao dara i viziju, premda su redovito neke od njegovih vizija bile dozlaboga teško izvedive u praksi. Kavom je zalio krafnu baš kad su se njegova braća pojavila iz krša. “Dozvola za rušenje.” “Obavljeno”, reče Owen. “Dobro jutro i tebi.” Sunčane naočale visjele su mu na besprijekorno čistoj bijeloj majici. Budući da ga je Beckett namjeravao uključiti u rušenje, neće još dugo biti bijela. “Jesi li ti to izglačala traperice, curo?” “Nisam.” Owen mirnim, plavim očima pogleda peciva i uzme jedno te prelomi slanac napola. “Samo su oprane. Idem na neke sastanke poslije.” “Aha. Hej, tatice.” Beckett se naceri i prođe prstima kroz svoju gustu kestenjastu kosu. “Dečki hoće da im damo imena Logan i Luke.” “Wolverine i Skywalker.” Ryderu je to bilo zabavno. Melding X-Man i Ratovi zvijezda. “Zanimljiv izbor.” “Meni se sviđaju. Clare se isprva smijala, a onda se i sama zakačila za tu ideju. Dobra su to imena.” “Dobra su za Wolverinea i Skywalkera.” “Mislim da ćemo se odlučiti za njih, super su. Ali još mi zvoni u ušima. Kao poslije eksplozije.” “Dvojica su samo za jedan više od jednoga”, ustvrdi Owen. “Sve je stvar dobre organizacije i rasporeda.” “A ti baš imaš bogato iskustvo”, reče Ryder smijući se. “Sve je stvar dobre organizacije i rasporeda”, uzvrati Owen. “Kad smo već pri tome, da vidimo naše planove i raspored.” Iz pojasa izvadi mobitel. Ryder se odluči za još jednu krafnu i pusti da mu šećer i masnoća ublaţe proučavanje svih onih silnih detalja. Inspekcije, dozvole, naručivanje materijala i isporuke, grubi unutarnji radovi, završni radovi, uređenje zemljišta. I Ryder je sve to imao u glavi - moţda jedino ne baš tako precizno posloţeno i proračunato kao Owen. No, znao je što i kada treba napraviti, kojem radniku treba reći što da radi i koliko vremena treba za svaku fazu posla. Iznutra i, uzimajući sve nepredviđene okolnosti gradnje, izvana.


“Mama kupuje opremu”, ubaci Beckett kada je Owen zašutio. “Trake za trčanje i sprave za vjeţbanje i sve te gluposti.” “Ne ţelim ni misliti o tome.” Ryder se osvrne oko sebe. Loši zidovi, loši podovi. Sve je loše. A sprave za vjeţbanje i budale na njima, prostirke za jogu -sve je to daleka budućnost. “Moţda bismo mogli razmisliti o parkiralištu.” Ryder ga upitno pogleda. “A što je s parkiralištem?” “Sad kad je cijelo naše, a ne samo dio, mogli bismo ga razrovati, poravnati, ugraditi odvode i ponovno izbetonirati.” “K vragu.” Htio je prigovoriti, premda samo načelno, jer je bio svjestan da im je taj prokleti odvod potreban. “U redu. Ali sad mi to nije najvaţnije.” “A što ti je najvaţnije?” Umjesto odgovora, Ryder se okrene i ode. “Je li on to danas lošije volje nego obično?” zapita se Owen. “Teško je reći”, Beckett se opet okrene nacrtima. “Bit će gadno, najviše za njega, ali uspjet ćemo.” “Ovo je najruţnija zgrada u gradu.” “Jest. Prva nagrada. Dobra je vijest da što god napravimo, bit će to poboljšanje. Čim dođe kamion za otpad moţemo...” Zastane kad je ugledao Rydera s maljem i ţeljeznom polugom. “Vi se snađite”, reče im Ryder i, odloţivši polugu, odabere jedan zid. Potom zamahne. Jedan snaţan udarac bio je dovoljan da komadići ţbuke polete na sve strane. “Kamion”, započne Owen. “Sigurno je već na putu!” Ryder opet zamahne iz sve snage. “Jer tako kaţe sveto pismo tvojeg presvetog rokovnika.” “Moramo dovesti radnike”, reče Beckett. “Zašto bi se samo oni zabavljali?” Kad je malj opet zamahnuo, Blento je otpuzao do stolarskog stalka i zadrijemao. “Ima pravo.” Beckett pogleda Owena, a ovaj slegne ramenima i nasmije se. “Morali bismo početi na prvom katu.” “Ovo nije nosivi zid.” Poslije još nekoliko Ryderovih zamaha od slabog unutarnjeg zida ostala je samo gomila otpada. “Ali, dobro”, Ryder se oslonio na malj i uzvratio osmijeh svojoj braći. "Hajdemo ih razvaliti.” Nakon lupanja i razbijanja koje je slušala već nekoliko dana, Hope nije više mogla izdrţati od radoznalosti. Ostavila je Carolee da deţura jer su mladenci već četvrti dan bili gosti hotela i uputila se preko zemljišta prema najnovijem projektu obitelji Montgomery. Imala je opravdan razlog da ih potraţi, ali mogla Je isto tako priznati i svoj osnovni motiv - radoznalost. Bilo joj je dosta svakodnevne buke i kad god bi pogledala kroz prozor vidjela bi barem jednog prljavog tipa kako odvlači ostatke stare građe i baca ih u goleme kontejnere. Avery joj je SMS-om dojavila da je počelo rušenje i projekt gradnje centra za fitness. Ali, ona se u to morala uvjeriti vlastitim očima. Kako se pribliţavala, buka je postajala sve jača. Iza otvorenih prozora dopirao je gromoglasan muški smijeh, a čula se i glasna rock glazba. Uputila se prema bočnom ulazu, odnosno onome što je od nj ega ostalo, i provirila unutra. Gledala je u čuđenju. Nikada nije bila u toj kući, ali ju je vidjela sa svoga prozora i bila je prilično sigurna da je kuća imala zidove i stropove. Sada je od svega ostao samo kostur, utroba od isprepletenih kablova i gomila sive prašine.


Oprezno je obišla zgradu i krenula prema glavnom ulazu, a zgrada kao da je poskakivala od lupanja, udaraca i tutnjave. Vrata su bila otvorena. Pitala se je li to zbog provjetravanja. Tko bi znao. I druga vrata, ona koja su vodila na prvi kat, bila su otvorena. Odozgo je odjekivala glazba, muški glasovi i udarci. Odmjeravala je uske stube, prašnjavi rukohvat, buku. Toliko baš nisam radoznala, zaključi i krene natrag. Obilazeći ponovno zgradu, naleti na dvojicu muškarca pokrivenih prašinom, neprepoznatljivih iza zaštitnih naočala, u radnim rukavicama, prašnjavih lica, kako iznose neki otpad koji je nekada vjerojatno bio zid. Gomila je završila u kontejneru uz mukli udarac. “Oprostite”, započne ona. Prepoznala je Rydera po načinu na koji je okrenuo glavu i po pokretima tijela. On je podignuo naočale, pogledao je onim svojim blago ljutitim pogledom nestrpljivih zelenih očiju. “Bolje bi ti bilo da ne prilaziš.” “Vidim i sama. Vi izgleda namjeravate ovu kuću sravniti sa zemljom.” “Otprilike tako. Ne bi se smjela motati ovuda.” “Da, to si već rekao.” “Trebaš li nešto?” “Zapravo, da. Imam problema s rasvjetom - sa zidnim svjetiljkama. Pomislila sam, ako je vaš električar ovdje, moţda bi...” “Otišao je.” Ryder glavom da znak svome pomagaču da se vrati u kuću, a on skine zaštitne naočale. Sada je pomalo sličio rakunu koji stoji naglavačke, pomisli Hope i pobjegne joj smiješak. “Prljav posao.” “I to mnogo prljavog posla”, odgovori Ryder. “A u čemu je problem?” “Neće svijetliti. One...” “Jesi li promijenila ţarulje?” Ona se zabulji u njega.”Pa kako se sama nisam toga sjetila?” “Dobro, neko će doći i pogledati. Je li to sve?” “Za sada.” On klimne glavom, progura se kroz otvor i nestane. “Puno hvala”, promrmlja Hope nikome određenome i krene natrag u hotel. Obično bi se bolje osjećala čim bi kročila u njega. Njegov izgled, miris, pogotovo sada kad se zrakom širio miris Caroleeinih čokoladnih keksa. Ovaj put Ijutito je odmarširala ravno u kuhinju. “Što tog čovjeka muči?” Lica rumenog od štednjaka, Carolee ubaci još jedan slijed keksa u pećnicu. “Kojeg čovjeka, dušo?” “Rydera Montgomeryja. Je li se on zavjetovao na grubost?” “On zna biti pomalo nagao, naročito kad je u poslu. A to je, čini mi se, uvijek. Pa što je učinio?” “Ništa. Bio je takav kakav je uvijek. Znaš one naše svjetiljke koje se same ugase ili se uopće ne upale? Otišla sam tamo da mu to kaţem, njemu ili nekom drugom, ali, eto, bio je on. I zamisli, pita on mene jesam li promijenila ţarulju. Zar ja tako glupo izgledam?” Carolle se nasmiješi i ponudi joj keks. “Ne, ali jednom su zaista imali jednu stanarku koja je prijavila kvar i Ry je prešao cijeli put da bi otkrio kako je problem bio u pregorenoj ţarulji. Ţena, a ta je zaista bila glupača, nije mogla doći k sebi kad je shvatila da je samo trebala promijeniti ţarulju.” “Hmm.” Hope zagrize keks. “Ali, ipak.” “Inače, što se tamo zbiva?”


“Lupaju, razbijaju i smiju se kao luđaci.” “Demoliranje. Zabavno je to.” “Pretpostavljam. Nisam znala da će cijelu kuću razrušiti. Nije velika šteta, ali nisam to znala.” Pomalo se brinula kako će sva ta buka djelovati na njezine goste. “Trebala bi vidjeti nacrte. Ja sam ih nakratko vidjela. Bit će prekrasno.” “Ne sumnjam u to. Oni znaju svoj posao.” “Justine je već počela birati rasvjetu i umivaonike.” Keks, a i Carolee, oraspoloţili su Hope. “Ona je na sedmom nebu.” “Odlučila se na sve moderno, elegantno i blještavo. Mnogo kroma, rekla je. Bit će sve u stilu, a ne u mnogo stilova kao ovdje, premda još dosta toga treba osmisliti. Bit će zgodno vidjeti kad sve bude gotovo.” “Da.” Da, bit će, pomisli. Nije još bila ovdje kad se počelo s preuređivanjem. Sad će vidjeti na onoj drugoj zgradi kako se to radi, od početka do kraja. “Idem nešto obaviti prije nego što stignu novi gosti.” “Ja ću skoknuti do trţnice kad se keksi ispeku. Trebam li još nešto dodati na popis?” “Mislim da imamo sve. Hvala ti, Carolee.” “Oboţavam ovaj posao.” I ja, pomisli Hope ušavši u svoj ured. Jedan naporan Montgomery ne moţe ga pokvariti. Pregledala je elektroničku poštu, nasmiješila se kad je pročitala pismo zahvale jednog gosta, otpisala na zahtjev budućeg klijenta koji j e zamolio da se njegovim roditeljima priredi boca šampanjca kao iznenađenje. Provjerila je rezervacije - sljedeći tjedan hotel će biti pun, a zatim svoj osobni rokovnik. Kad je stigao cvjećar, odnijela je svjeţe cvjetne aranţmane na kat, u sobu Titanija i Oberon. lako je to već učinila, još je jednom provjerila je li soba savršeno spremna za nove goste. Po starom običaju, obišla je i knjiţnicu i provjerila svjetla - njezin dnevni raspored uključivao je i provjeru rasvjete kako bi se uvjerila da nijedna ţarulja nije pregorjela, hvala ti lijepa, Rydere Montgomery. Mobitelom je sebi poslala e-mail kad je jednu takvu našla i dopisala da u aparat za kavu u knjiţnici treba dodati kave. Nastavila je s obilaskom spustivši se u dnevni boravak, predvorje i blagovaonicu. Potom se uputila u kuhinju i jedva se suzdrţala da ne uzvikne kad je tamo ugledala Rydera. Upravo se posluţio keksom. “Nisam te čula kad si ušao.” Kako je uspio ući tako tiho u tim velikim, nezgrapnim čizmama? “Upravo sam stigao. Fini keksi.” “Carolee ih je maloprije ispekla.” Sigurno je još na trţnici. “Aha.” Samo je tako stajao i jeo kekse zureći u nju, a njegov pas sjedio je pokraj njega smiješeći se. Taj osmijeh naveo ju je da zaključi da je i on uţivao u keksima. Čovjek se oprao - uglavnom. Barem sa sobom nije donio svu onu prašinu od rušenja. “Dakle, jedna je u prizemlju, a druga na drugom katu.” Okrenula se da pođe, pretpostavljajući da će on krenuti za njom. “Ima li još koga ovdje?” “Imamo goste u sobi Wesley i Buttercup, a očekujemo ih u Titaniji i Oberonu. Pogledaj, sad ima svjetla.” Pokazala je rukom prema svjetiljci kad su se popeli na kat. “Baš ova nije radila.” “Aha.” “Znaš što, pitaj Carolee ako mi ne vjeruješ.”


“Nisam rekao da ti ne vjerujem.” “Ali drţiš se kao da mi ne vjeruješ.” Pomalo bijesna, popela se na drugi kat. “Evo, ova ne radi - kao što moţeš vidjeti!” “Da, vidim.” On priđe, skine sjenilo i odvrne ţarulju. “Imaš li rezervnu?” “Imam jednu u svojem stanu, ali nije riječ o ţarulji.” Izvadi ključ i otključa vrata stana. Ryder uvuče ruku prije nego što mu je stigla zatvoriti vrata pred nosom. Nije ulazio, ali nije se ni povukao. Zatim je širom otvorio vrata i bacio pogled unutra. Čisto i uredno, kao i sve ostalo. I dobro je mirisalo, kao i sve ostalo. Bez suvišnih stvari. A i bez uobičajenih ţenskih sitnica, kao što je i očekivao. Mnogo jastučića na kauču, no poznavao je malo ţena koje nisu pretrpavale kaučeve i krevete jastucima. Jarke boje, nekoliko biljaka u loncima, velike svijeće. Ona izleti iz kuhinje, zatečena. Po tome je znao da joj je priredio još jedan šok. Pruţi mu ţarulju. On polako odšeće i zavrne je. Svjetiljka je ponovno radila. “Ali, nije ţarulja bila problem”, Hope je i dalje tvrdila. “Jutros sam jednu isprobala.” “U redu je.” Blento je sjeo uz Ryderovu nogu promatrajući vrata Luksuznog apartmana i mahao repom. “Nemoj ti meni „u redu je‟. Kad ti kaţem, evo, gledaj!” pobjedonosno je uzviknula kad se ţarulja ugasila. “Opet se isto dogodilo. Mora biti neki kratki spoj, nešto nije u redu sa strujom.” “Nije to.” “Kako to misliš? Sam si vidio.” Uto su se otvorila vrata Luksuznog apartmana. Hope se jedva osvrnula. A onda joj je sinulo. Osjetila je miris kozje krvi, naravno, ali već se privikla na njega. “Zašto bi se ona igrala sa svjetlom?” “Odakle da ja to znam?” Slegnuo je ramenima i zataknuo palčeve u prednje dţepove hlača. “Moţda joj je dosadno. Već je dugo mrtva. A moţda si je nečim naljutila.” “Nisam! Nema razloga.” Hope krene prema vratima Luksuznog apartmana da ih zatvori, ali se predomisli i širom ih otvori. "Negdje curi voda.” Potrči kroz mali hodnik prema velikoj, elegantnoj kupaonici. Voda je tekla u oba umivaonika, u velikoj kadi i u tuš-kabini iz svih mlaznica za masaţu. “Oh, kvragu.” “Događa li se ovo često?” “Ovo je prvi put. Hajde, Lizzy”, promrmlja zatvarajući slavine. "Dolaze mi gosti.” Ryder otvori staklena vrata tuš-kabine i zavrne tuš i mlaznice. “Istraţujem.” Sada već na rubu nervoze, Hope zavrne slavinu nad kadom. “I Owen istraţuje, ali nije baš lako pronaći nekoga za koga samo znaš da se zvao Billy i pretpostavljaš da je ţivio u 19. stoljeću.” “Ako je tvoj gost problematičan, ja tu ne mogu ništa.” Ryder obriše mokre ruke o nogavicu traperica. “Nije to moj duh. Ovo je tvoja kuća.” “Ali ona je tvoj predak.” Slegne ramenima na svoj tipičan način, iziđe i ode do dnevne sobe. Prodrma kvaku i okrene se prema njoj. “A da kaţeš svojoj pra-pra - štogod ti ona bila - da prestane s time?” “S čime?” On još jednom prodrma kvaku. “Ovo je...” Hope ga odgurne u stranu i sama pokuša. “Ovo je smiješno.” Sad je već potpuno izgubila strpljenje. Nastavi drmati kvaku. Zatim podigne ruke uvis i prstom pokaţe na kvaku. "Učini nešto!” “Što, naprimjer?”


“Skini kvaku i cijela vrata, ako treba.” “Čime?” Ona se namršti i spusti pogled. “Nisi ponio svoj alat? Gdje ti je alat? Uvijek ga nosiš sa sobom.” “Došao sam zbog ţarulje.” Sad je već bila jako ljutita, a u glasu joj se mogla osjetiti i panika. “Nije bila ţarulja u pitanju, rekla sam ti da nije ţarulja! Što radiš?” “Malo ću sjesti.” “Ne!” Na njezinu sad već viku, Blento odšeće u kut sobe i sklupča se. Izvan dometa vatrene linije. “Da se nisi usudio sjesti na tu stolicu. Prljav si.” “Oh, za Boga miloga.” Ipak, zaobišao je stolicu i otvorio prozor. Promotrio je krov. “Ne idi van! Što da radim ako padneš?” “Zovi 911.” “Ne, ozbiljno Rydere. Zovi jednog od braće ili vatrogasce ili...” “Neću zvati vatrogasce zbog glupih vrata koja se ne daju otvoriti.” Ona raširi ruke i uzdahne. Potoni i sama sjedne na stolicu. “Samo da se malo smirim.” “To bi bilo dobro za početak.” “Ne moraš biti drzak prema meni.” Prošla je rukom kroz kosu i, da, ova ni duga ni kratka kosa zaista ju je ţivcirala. “Nisam ja zaglavila vrata.” “Drzak?” Njegov ton bio je negdje između prezira i podsmijeha. “Ja sam drzak?” “Ti si drskost doveo do savršenstva. Ne moram ti biti simpatična. Trudim se kolikogod mogu da se ne sretnemo. Ali ja vodim ovaj hotel i to jako dobro. No, katkada ne moţemo izbjeći susret. Mogao bi barem odglumiti pristojnost.” On se nasloni na dovratak. “Ja ne moram ništa glumiti. I tko kaţe da mi nisi simpatična?” “Ti kaţeš. Uvijek si drzak.” “Moţda jc to moja reakcija na uobraţenost.” “Uobraţenost!” Iskreno uvrijeđena, zabulji se u njega. “Ja nisam uobraţena.” “Odlično ti to ide. Ali, to je tvoja stvar.” Krene prema prozoru i opet pogleda van. “Ponašaš se grubo prema meni od prvog časa kad smo se sreli. I to upravo u ovoj sobi - prije nego što je postala soba.” Savršeno dobro sjećala se tog trenutka, vrtoglavice, uzbuđenja koje joj je preplavilo tijelo, svjetla koje kao da ga je obasjalo. Nije se ţeljela podsjećati na to. Iznerviran, on se okrene prema njoj. “Moţda zato što si me pogledala kao da sam te tresnuo ravno u lice.” “Nije istina. Samo sam trenutačno bila... ne znam.” “Moţda zato što napadaš ljude na tim štakama.” “Zar zbilja? Sad ćeš još kritizirati i moje cipele?” “Samo komentiram.” Ispustila je glas koji ga je podsjetio na neku divlju ţivotinju, potom je skočila sa stolice i počela dlanovima lupati po vratima. “Otvori ta prokleta vrata!” “Ona će ih sama otvoriti kad bude spremna na to. Ovako ćeš se samo ozlijediti.” “Ne moraš mi ti govoriti što da radim.” Nije si znala objasniti zašto njegove hladne reakcije u njoj izazivaju još veću ljutnju uz izvjesnu dozu panike. “Ti... Ti me čak ni ne zoveš po imenu. Kao da ga ne znaš.” “Znam ti ime. I prestani lupati po tim vratima, Hope. Vidiš da ti znam ime. Prestani.” Prišao joj je i stavio ruku na njezinu stisnutu šaku. U tom času opet je osjetila uzbuđenje, onu istu vrtoglavicu. Oprezno se naslonila na vrata i zagledala u njega.


Opet joj je bio blizu, kao onda na dočeku Nove godine. Dovoljno blizu da je mogla vidjeti one zlatne pjegice u njegovim zelenim očima. Dovoljno blizu da prepozna onu istu napetost i oklijevanje koje su tada osjećali. Nije imala namjeru nasloniti se na njega, no njezino tijelo nije tako mislilo. Da bi ga zaustavila, stavila je ruku na njegova prsa. Ne kuca li mu srce malo prebrzo? Činilo joj se da bi moglo biti tako. Moţda se samo nadala kako ne bi ostala sama. “Tako je i Owena i Avery zarobila u Elizabeth and Darcy, prisjetila se Hope. “Htjela je da se... ” poljube. Da se zbliţe. “Romantična je.” Ryder ustukne i trenutak se razbio poput staklene čaše. “Sada je samo gnjavatorica.” Prozor koji je prije otvorio, odjednom se tiho zatvorio sam od sebe. “Mislim da nam hoće nešto reći.” Sada već smirenija, staloţenija od njega, Hope odmakne kosu s lica. “Zaboga Ryder, samo me poljubi. Neće ti se ništa dogoditi, a onda će nas pustiti da iziđemo. “Moţda mi baš i nije drago da mi ţene - mrtve ili ţive - govore što da radim.” “Vjeruj mi, ljubljenje s tobom neće biti najbolje što mi se danas dogodilo, ali gosti mi trebaju stići svaki čas. Ili...” Ona izvadi mobitel. “Ili ću nazvati Owena.” “Nećeš nazvati Owena.” Upalilo je. Zvati upomoć jednog od braće da ih izbavi? To bi bila sramota. Računala j e da bi poljubac za njega bio manje od dva zla. To ju je odobrovoljilo pa mu se nasmiješila. “Moţeš li zatvoriti oči i misliti na Englesku?” “Jako smiješno.” Pride joj još bliţe i rukama obujmi njezino lice. “Ovo činim jer sam izgubio previše vremena, a i otišao bih popiti hladno pivo.” “Dobro” Sagnuo se i na trenutak udisao dah s njezinih usana. Ne razmišljaj, naredila je sama sebi. Bez reakcija. Nije to ništa. Nije to ništa. Odjednom se soba ispuni vrelinom i svjetlom i da, onim uzbuđenjem koje ju je iznova proţelo od glave do pete. Nije ju doticao, samo su im se usne dodirivale. Morala je čvrsto stegnuti ruku da ne dođe u napast da ga zagrli. Da ga zgrabi i uvuče u sebe. Potpuno se opustila kad su se poljubili, nije mogla odoljeti. Nije namjeravao ništa više nego ovlaš je poljubiti, onako kako se poljubi prijateljicu, tetku, punašnu sredovječnu ţenu koja već ima unuke. Međutim, zaboravio se, otišao je predaleko. Njezin okus, miris, dodir njezinih usana koje mu se predaju. Ni preblago ni pregrubo, nešto čudesno između toga, nešto što je svojstveno samo Hope. To nešto, odnosno ona - uzbudilo ga je više nego je trebalo. Više nego što je ţelio. Odmaknuti se od nje stajalo ga je golemog napora. Nekoliko trenutaka gledao je u nju. Potom je ona ispustila dah, opustila šaku i prodrmala kvaku na vratima. “Evo.” Otvorila je vrata. “Uspjelo je.” “Izađi dok se nije predomislila.” Čim su izišli iz sobe u hodnik, krenuo je prema svjetiljci koja je gorila veselim sjajem, podigao je kuglu s poda i namjestio je. “Gotovo.” Ostao je tako stajati, uputivši joj jedan dug pogled. Baš kad je htjela nešto reći, začulo se zvono na ulaznim vratima. “Stigli su mi gosti. Moram...” “Izići ću kroz straţnja vrata.” Ona klimne i poţuri niz stube. Slušao je udaranje njezinih potpetica po parketu i tek tada duboko udahnuo zrak. “Nemoj da ti se ovo ponovi”, reče. Uza svog vjernog psa Ryder iziđe daleko od domašaja mirisa kozje krvi i Hope.


Ukrasti malo vremena za sebe bila je prava umjetnost, ali svakoj ţeni treba uho i savjet prijateljice. Hope je ukrala nekoliko trenutaka - koliko je mogla - sljedećeg dana u kratkom predahu, nakon što je pripremila doručak za goste, a prije nego što se Vesta otvorila. Nekoliko minuta poslije deset sati, hitrim je korakom prešla Glavnu ulicu i ušla ravno u restoran. Clare i Avery već su bile za stolom ponovno proučavajući na iPadu Averynu potencijalnu vjenčanicu. “Donijela sam mafme.” Hope je na stol spustila košaricu i podignula veseli crveni ubrus. “Od borovnica, još su vrući iz pećnice. Hvala vam što ste ovdje.” “Zvučala si kao da je riječ o nečemu hitnom.” Avery pomiriše kolače, ispusti zvuk mmm, i dohvati mafin. “Nije hitno. Samo se nešto dogodilo. Znam da ste jako zaposlene.” “Nikad tako zaposlene. Sjedni”, rekla joj je Clare. “Izgledaš iscrpljeno, a inače nikad tako ne izgledaš.” “Ma nisam. Točno. Samo...” Odmahujući glavom, Hope sjedne. “Imala sam problema s nekoliko svjetiljki”, započne, a onda im ispriča cijelu priču. “Nalik je na ono što je učinila s Owenom i sa mnom. Zapravo je slatko, na neki čudan način.” “Nije slatko. Za pobjesniti je. I on je stvarno otvorio prozor i razmišljao da iziđe kroz njega.” “Naravno da jest.” Hope je iskolačila oči prema Clare. “Naravno? " “Naravno nije bio odgovor, ali naravno da je o tome razmišljao. Tako muški misle.” Smješkajući se, ali i pruţajući Hope podršku, Clare je potapša po ruci. “Imam tri sina, znam kako muški misle.” “Zbilja zna”, potvrdi Avery. “Stvarno je glupo, posebno stoga što smo oboje imali telefone. Htjela sam nazvati Owena ili Becketta... Ili vatrogasce.” “Što je razumno, i to je način na koji cure misle - a dečkima je to posljednja stvar, vjerojatno tek u trenutku kad prijeti smrt od gladi.” “Zbilja je glupo”, ponovi Hope. “Bez obzira na to, meni je bilo dosta, i sve sam mu skresala u lice.” “Sad postaje zanimljivo.” Avery protrlja ruke. “Neotesan je i mrzovoljan, nikad me ne zove mojim imenom. Ponaša se kao da ja njega gnjavim, a ne gnjavim ga.” “Naravno da ne gnjaviš”, smiruje ju Clare. “Radim svoj posao i klonim ga se. I kako mi se to vraća? Usnicama izvijenim u grimasu i uvredama kad se udostoji pokazati da zna da postojim.” “Moţda mu se sviđaš”, natukne Avery. “Pa te kritizira ili ignorira.” “Oh.” Hope sjedne, klimajući glavom. “To bi moglo biti to da nam je osam godina. Rekla sam mu da je neotesan, što i jest - prema meni. A on je rekao da sam ja uobraţena. Ja nisam uobraţena.” “Ti si sve samo ne to. Ali...” Hope pogleda Clare suţenih očiju. “Ali?” “Mislim da neki ljudi pretpostavljaju, naravno pogrešno, da lijepe ţene jesu bezobrazne.” “To je i bezobrazno i snobovski. Ali hvala. E, još i ovo. Frknuo je na moje cipele.” “Opasan teritorij”, promrmlja Avery.


“Zvuči kao da ste trebali malo pročistiti zrak,” započne Clare. “E, pa nismo, osim ako pod time ne misliš da sada oboje točno znamo na čemu smo.” “Kako ste izišli?” upita Avery. “To je ostatak priče.” Hope uperi prstom. “Palo mi je na pamet baš ono što si spomenula. Kako je to isto izvela s tobom i Owenom. Pa sam mu rekla da bi me trebao poljubiti, a on je bezobrazno reagirao u vezi s tim. Mislim, zbilja, je li to neka velika stvar? Učinio je to i prije i nekako preţivio, dakle...” “Čekaj malo, čekaj.” Avery zavrti prstima u zraku. “Premotaj malo unatrag. Ryder te poljubio?” “Ništa nije bilo.” “Mi ćemo o tome odlučiti. Kad se to dogodilo?” “Bio je to samo... ništa. Na Staru godinu. Naletjeli smo jedno na drugo u Owenovoj kuhinji baš u času kad su odbrojavale posljednje sekunde. Bilo je čudno i pretpostavljam da smo oboje osjetili da bi bilo još neugodnije da se nismo poljubili. Pa onda jesmo. I ništa nije bilo. “Stalno ponavljaš da ništa nije bilo.” Clare primijeti. “Pa stoga zvuči kao da nešto jest bilo. Posebno zato što nam to nisi prije rekla.” “Zato što nije bilo ni...”, Hope se zaustavi. “Nije bilo vaţno. Zaboravila sam na to. Ono što hoću reći, bilo je to samo sredstvo, kao i Stara godina. Imamo posla s duhom romantičnih nagnuća, što zvuči totalno blesavo, ali što je tu je. Pa smo se poljubili, i vrata su se otvorila. Potom je zazvonilo zvono - došli su mi gosti. Ja sam sišla, a on je izišao.” “Moram ponoviti. Premotaj unatrag. Poljubila si Rydera, ponovno.” “Mogla sam ga ubiti da nismo izišli iz te sobe. Poljubac mi se učinio manje krvavim.” “I kako je bilo?” Hope ustane i počne koračati uokolo. “Vješt je. A ja sam u sušnom razdoblju. U pustinji. Nemam ja problem s pustinjom, ali to je i dalje pustinja.” “Osjetila si nešto prema njemu”, Clare je potakne. “Osjetila sam nešto”, Hope pristane. “Dobar je u tome, a u pustinji je suho. Poljubila sam ga, i to dvaput. Mi jedva da moţemo civilizirano razgovarati - ne, prekriţite to - ne moţemo uopće, a ja sam njega dvaput poljubila. Sada smo se našli u ovakvoj situaciji. Je li tako?” “Prepustit ću Clare da odgovori na ovo”, Avery zaključi, “osim što ću reći da jedina situacija koju ja vidim jest da se dvoje zdravih, slobodnih odraslih ljudi, koji su oboje privlačniji nego što to imaju pravo biti, upustilo u malo ugodnog fizičkog kontakta.” “Ali mi se čak ni ne sviđamo jedno drugome. A on je i jedan od mojih poslodavaca.” “Svidjeli biste se vi jedno drugome itekako da si pruţite priliku. A on nije tvoj šef. Justine ti je šefica. I dalje tvrdim da ste napeti kad ste blizu jedno drugome jer se međusobno privlačite.” Clare lupne Avery po ruci. “Mislila sam da ćeš mene pustiti da odgovorim na to.” “O, da. Samo naprijed.” “Hvala.” Clare pogleda prema Hope. “Slaţem se s rečenim. Manje-više.” Hope ponovno sjedne. “Slaţem se da je Justine moja šefica, ali ne mislite li vi da se i Ryder smatra mojim šefom?” “Ne, i mislim da bi ga iritiralo da ga ti smatraš šefom.” Avery namreška obrve te progovori grubljim glasom. “Imam ja dovoljno svojega posla, za Boga miloga, i bez toga da sam ti šef Ti si problem moje majke.” Hope se nasmije i osjeti kako joj napetost u straţnjem dijelu vrata popušta. “To zvuči baš kao on - bar kad je riječ o sadrţaju. Onda, zbog čega se ja brinem? Nije bila riječ o ulasku u situaciju. Radilo se o izlasku iz situacije.”


“Usredotočimo se na to na trenutak.” Avery se vrpoljila na stolcu. “Tijekom izlaska iz te situacije, jesu li sudjelovali i jezici?” ”Avery.” Smijući se, Clare zatrese glavom, a onda kao da je ponovno promislila. “Zapravo... jesu li?” Smješkajući se kao maca koja je omastila brkove, Hope zagladi kosu iza uha. “Obje me poznajete dovoljno dugo da znate, ako se nečega primim, da to napravim kako treba.” “I ja to oboţavam kod tebe”, odgovori Avery. “Gdje su mu bile ruke?” “Na vratima - drţao ih je podalje od mene. Ja sam bila naslonjena na vrata pa... ” “Mmmm. Voliš li ti biti naslonjena na vrata?” Avery upita Clare. “To mi je najdraţe. Ali šteta za ruke. Kladim se da ima dobre ruke. Mislim da je to familijarna crta.” Hope uzdahne. “Unatoč vašoj opsesiji jezicima i rukama, osjećam se bolje. Hvala vam.” “Kad god ti zatreba, tu smo.” Smiješeći se, Avery stisne Hopeinu ruku. “I zaista mislim kad god. Ry će sada raditi i lijevo i desno od tebe, s obje strane hotela. Izgledi za nastanak novih prilika su odlični.” Ponovno osjeti napetost sa straţnje strane vrata. “Ne zanimaju me nove prilike.” “To ne znači da nećeš upasti u neku.” “Ili otvoriti vrata i pustiti je unutra”, doda Clare. “Vas dvije razmišljate na taj način jer vas trenutačno u ţivotu pokreću vjenčanja i dječica. Ono što mene pokreće jest kristalno jasan zov karijere.” “I mi imamo karijere”, naglasi Avery. “I to odlične. Svi bismo im se trebali vratiti.” Tek što je ustala, otvoriše se vrata. Ušla je Justine Montgomery. Njezina privlačna tamnosmeđa kosa, divlja i bujna, padala je iz neurednog repa. Skinula je sunčane naočale ţivopisnih zelenih okvira i nasmiješila se. “Bok, cure.” Nema ničega zbog čega bih se osjećala krivom, Hope je samu sebe podsjetila. Baš ničega. “Mali ţenski konzilij?” “Samo smo malo čavrljale”, započne Clare. Justine se pribliţi Clare i stavi joj ruku na rame. “Kako si mi ti?” Kao odgovor, Clare rukom pogladi trbuh. “Dobro smo.” “Namjeravala sam navratiti da vas vidim, i vidjeti mogu li poslije bejbisiteru ukrasti dječake. Zaţeljela sam se piknika.” “Bit će presretni.” “Dogovoreno onda. A ti”, pokaţe na Avery, “nadam se da moţemo još jednom obići novi prostor i uhvatiti malo vremena za razgovor o vjenčanju.” “Sve drţim pod kontrolom. Naručila sam svjetiljke s internetske stranice na koju si me uputila. Savršene su. Mogu krenuti čim Dave stigne ovamo.” “Odgovara mi. Zapravo, Hope, navratila sam da vidim tebe. Pronašla sam neki namještaj za koji mislim da će pristajati na gornjoj terasi.” Justine otvori svoju golemu torbu jarko zelene boje poput okvira naočala te izvuče istrgnuti list papira. “Što misliš?” “Savršeno. Leţerno, izgleda udobno, a nijanse i teksture odgovaraju.” “I ja sam to mislila. Slobodno naruči. I rado bih se u nekom trenutku našla s tobom da razgovaramo o tome kako ćemo riješiti propusnice za goste korisnike teretane i što bismo mogli uključiti u paket za goste. Imamo još mnogo vremena, ali... ” “Nikad nije prerano za planiranje”, Hope završi rečenicu. “Točno. Osoblje će biti od ključne vaţnosti i morat ću naći dobrog menadţera. Već sam pustila glas.” “Kad već govorimo o menadţerima, mislim da bismo mogli početi odrţavati sastanke menadţera, moţda svakih četiri do šest tjedana - da koordiniramo događaje, ideje, marketinške planove.” Justine uputi Hope širok osmjeh. “Sviđa mi se ideja.”


“Poslat ću onda svima e-mail da se dogovorimo o vremenu koje nam odgovara. Ako se odlučimo za rano poslijepodne, moţemo koristiti blagovaonicu u hotelu. A sada bih se morala vratiti.” “Ne ţelim vam pokvariti druţenje.” “Sve smo teme pokrile.” Hope ustane. “Onda ću se prošetati zajedno s tobom prije nego što krenem gnjaviti svoje dječake. S vama dvjema vidjet ću se poslije. Što kaţeš na jednu lijepu, meku plavosivu boju škriljevca umjesto zelene na fitness-centru?” upita Hope dok su hodale prema vratima. “Vi ste meni fantastični.” Avery pričeka dok se vrta ne zatvore. “Nešto se zbiva.” Zadovoljna, Clare prekriţi ruke na trbuhu. “O, da, nešto se definitivno zbiva.” “I što mi mislimo o tome?” “Njih dvoje nisu jedno drugome uobičajeni tip ljudi koji im se inače sviđa. Ni blizu.” “Apsolutno nisu”, sloţi se Avery. “Moţda zato imam tako dobar osjećaj.” “I ja!” Avery skoči, izvadi Coca-Colu i đumbirovo pivo iz hladnjaka. “Moţda je dijelom stvar u tome da smo zaljubljene u dvojicu od braće. Ostaju još jedna od nas i jedan od njih.” “To je vrsta simetrije koju bi Hope cijenila. Samo da nije tako uzrujana i da se toliko ne odupire. Ali to nije glavni razlog zašto tako osjećamo. Mi njih volimo, stoga ţelimo da budu sretni, da imaju nekoga u svojim ţivotima tko ih usrećuje.” “Ryder često ide na spojeve, ali...” “Nikad mu nije stalo”, Clare završi rečenicu. “A Hope uopće ni s kim ne izlazi. Nije ni s kim izišla još od...” “Jonathana”, nastavi Avery, s gnušanjem. “Povrijedio ju je više nego što ţeli priznati, čak i samoj sebi. Štoviše, uvjerila je samu sebe da ne ţeli ili nema potrebu izlaziti na spojeve ili biti u vezi.” “I ti si sebe u to bila uvjerila,” prisjeti je Avery. “To je bilo drukčije... a i ja sam katkad imala spojeve.” “Vrlo rijetko.” “Vrlo rijetko. Ali ja sam imala troje djece na koju sam morala misliti i posao koji je trebalo voditi. Osim toga, i što je najvaţnije, nije bilo nikoga dok se nije pojavio Beckett.” Clare je polako pijuckala. “A ima još nešto, a zvučat će pomalo ludo.” “Ludo - nemam problema s tim.” “Lizzy. Ona je, na neki način malo pogurnula Becketta i mene, i tebe i Owena... Stvorila nešto poput odskočne daske, da tako kaţem. I vidi nas sada.” Avery okrene ruku, otvori dlan prema Clare. “Udana, trudna, nosim blizance.” Clare napravi isti pokret rukom kao Avery. “Planovi za vjenčanje. Misliš li da ona zna nešto ili vidi nešto, osjeća nešto što mi ne vidimo? O osjećajima ili mogućim osjećajima?” “Moţda. A to nije ništa luđe od njezina boravka u hotelu dok čeka na nekoga tko se zove Billy.” “Valjda nije. Kad bismo barem mogli saznati tko je on bio, i što je bio njoj.” “Računam na Hope i Owena. Moţda će malo potrajati, ali oni će to iskopati.” Avery se nasmiješi Clare preko čaše. “Onda, što ćemo od svega ovoga ispričati Owenu i Beckettu?” “Pa sve.” “Dobro. Zafrkavat će ga, što će Rydera razljutiti. Veće su šanse za razvoj situacije ako bude malo ljutit. I, znaš, nakon te kretenčine Jonathana, Hope bi dobro došao netko malo realniji.” “Ryder je realan.” Clare se široko nasmiješi. “Rekla mu je da je bezobraznik.”


“Znam.” Razdragana, Avery se nagne unatrag i prasne u smijeh. “A on joj je uzvratio da je ona uobraţena. Neotesanac i uobraţenka? Vjerojatno nije baš tako, ali meni se sviđa.” “Ako i nije tako, ja ti se pridruţujem.” Podigne svoju limenku, i njih dvije se kucnu. “Za jedno zanimljivo ljeto pred nama.” Uspješno ga je izbjegavala veći dio tjedna. Vidjela ga je - nije ga posebno traţila pogledom - ali bilo je teško ne vidjeti Rydera Montgomeryja kako se šepuri prelazeći s jednog gradilišta na drugo u gradiću veličine Boonsboroa. Od MacT-ja, pa dolje do slastičarnice, pa okolo do Fita. Ugledala bi ga kako čavrlja s brijačem Dickom ili kako zastaje da izmijeni nekoliko riječi s jednini od Crawforda. Ovdje, ondje, posvuda, mislila je s malo zlovolje. I kako bi izbjegla da ga sretne, samo što nije pristala na kućni zatvor. To je zbilja bilo apsurdno. A nije uopće bila besposlena. Hotel se već prvog ljeta pokazao vrlo popularnim mjestom. Brinula se za dvojicu pisca koji su došli u grad na potpisivanje knjiga, a ugostila ih je Clare. Zatim, bio je tu zgodan par koji je došao u ovaj kraj na okupljanje za pedesetogodišnjicu mature, kao i mladi par koji je proslavio zaruke u sobi Titanija i Oberon, i već počeo razmišljati o prvoj bračnoj noći u istoj sobi. Dosad je imala šarmantne goste, čudne goste, zahtjevne goste i prekrasne goste. Vjerojatno i sve ono između, mislila je dok je vukla crijevo da zalije cvijeće i grmlje. Imala je ovog trenutka šest rezerviranih soba - za dvije sestre, njihovu majku i njihove tri kćeri. Zabavljale su se, i to ţestoko, prošlu noć. Očekivala je da će jutros duţe spavati prije no što krenu na kozmetičke tretmane i masaţe. Definitivno treba isplanirati svoj vlastiti večernji izlazak s curama. Clare i Avery, Justine i Carolee, Clareina mama, Caroleeina kći. A njezina majka i sestra doći će iz Philadelphije. Malo fine hrane, malo vina, mnogo razgovora o vjenčanju i djeci. Baš ono što joj treba. Natopila je vodom malč, zadovoljna što su grmovi ruţa procvali i lukovi glicinije se tako lijepo zazelenjeli. U svibnju su njezini cvjetovi proţeli zrak slatkim mirisom - a ona ih je zamišljala kako cvatu za Averyno vjenčanje sljedećeg proljeća. Tiho je pjevušila, umirena svakodnevnim poslom, ignorirajući nabijanje i zvuk piljenja koji su dopirali iz zgrade preko puta. U mislima je prolazila kroz popis svojih poslova jutarnjih, pa poslijepodnevnih, pa večernjih, a planove za ovaj dan odlučila je završiti malim istraţivanjem o Billyju. Savršeno. Poskočila je začuvši zvuk iza sebe i naglo se okrenula. “Hej!” To je bilo sve što je Ryder uspio izustiti prije nego što je automatskim trzajem podignula mlaz vode iznad njegovih prepona. Pljusnulo mu je ravno u lice. “O, zaboga.” Usmjerila je mlaz vode u stranu i petljajući zatvorila vodu. Polako, vrlo polako, skinuo je sunčane naočale s lica. Stajao je, voda mu se cijedila iz kose i odjeće, a iz očiju frcale iskre. Blento je usluţno laptao vodu iz lokve na kamenom popločanoj stazi. “Kog vraga... ” “Ššš!” Instinktivno je pogledala prema terasi. “Imam goste. Mnogo ţenskih gostiju.” “Pa zato mlazom vodom tjeraš svakog muškarca koji stupi na imanje?” “Nisam htjela... Ţao mi je. Oprosti, stvarno. Prestrašio si me, i samo sam...” “Smiješno ti je?” upita je dok se prigušeni smijeh probijao iz njezina grla. “Nije. Jest. Jest, smiješno je, ali to ne znači da mi nije ţao. Zaista ţao”, dodala je udarajući crijevom iza sebe dok je on zakoračio prema njoj. “Ne bi se smio prikradati ţeni s crijevom punim vode.”


“Nikamo se ja nisam prikradao. Hodao sam.” Odmaknuo je s lica kosu iz koje se cijedilo. “Da vidim to crijevo.” “Ne dolazi u obzir.” Nagon za samoodrţanjem tjerao ju je da i dalje udara crijevom kao bičem iza sebe. “Bila je to nezgoda. Ono što bi ti s njim učinio bilo bi namjerno. Pričekaš li ovdje, donijet ću ti ručnik.” “Ne ţelim ručnik. Ţelim šalicu vraţje kave, i zato sam krenuo - kao bilo tko normalan - s gradilišta preko puta ovamo u kuhinju.” ”Donijet ću ti kavu, a i ručnik.” Sumnjičavo, zaobilazeći ga naširoko, zatvorila je vodu na slavini pa uletjela u kuću. Na putu prema praonici smijuljila se, hihotala, cerekala, dohvatila ručnik s police, poţurila natrag u kuhinju kako bi ulila kavu u šalicu za van. Stavila je dvije ţlice šećera znajući da toliko on stavlja. U ubrus je stavila mafin s čokoladnim mrvicama kako bi zasladila stvar, a iz svojih zaliha izvukla je i kolačić za pse. Projurila je kroz predvorje, ali ipak je zastala da pogleda van i bude sigurna da nije naoruţan. Imala je brata, znala je kako te stvari idu. Pribrana, pokajničkog izgleda, izišla je. I I pokušala je ne primjećivati da je čovjek mokar skroz naskroz. “Oprosti.” “Već si se ispričala.” I dalje gledajući je, uzeo je ručnik i grubo protrljao svoju tamnu, mokru, neukrotivu kosu. Kako je imala silnu ţelju da ponovno prasne u smijeh, napumpala je još malo kajanja u svoj glas. “Donijela sam ti mafm.” Pogledao ga je, s ručnikom zabačenim preko ramena. “Od čega je?” “S čokoladnim mrvicama.” “Moţe.” Uzeo ga je, zajedno s kavom, dok je ona psu dala njegov zalogajčić. “Ima li neki razlog da zalijevaš ovo, i mene, u 7.30 ujutro?” “Već nekoliko dana nije bilo kiše, a imam goste i moram uskoro početi pripremati doručak. To je obitelj, dokasna su ostali budni, pa će se jutros malo kasnije dignuti. Imala sam malo vremena, pa...” Prekinula je rečenicu, pitajući se zašto se osjećala prisiljenom da sve objašnjava. “Ima li neki razlog da dolaziš ovamo na kavu u 7.30 ujutro?” “Zaboravio sam da će Owen danas doći kasnije. On donosi kavu. Mislio sam da se Carolee bavi poslom u kuhinji. Treba mi ključ od njezina stana da uđem i pogledam što joj je sa sudoperom. Voda ne otječe kako treba.” Nikako nije mogla reći da nije dobar nećak - ili sin ili brat. “Doći će do osam. Moţeš je pričekati ako ţeliš. Mogla bih... ubaciti odjeću u sušilicu.” “Tvojim gošćama ne bi bio problem da se goli muškarac mota naokolo?” Ovoj skupini? Vjerojatno ne bi, pomislila je. “Mogle bi to smatrati zgodnim darom, ali nijedna nije iz Marguerite and Percy. Moţeš pričekati unutra.” Gol, pomislila je. Mrzovoljan, gol i snaţne građe. O, ta je pustinja bila tako prokleto suha. “Nemam vremena za čekanje. Posao me čeka.” Stavio je u usta veliki zalogaj. “Nije loš.” Blento je udarao repom. Uhvatio je komadić mafina koji je Ryder odlomio i bacio mu ga ne pomaknuvši nijedan djelić tijela osim glave. “Hvala najljepša.” Pomno ju je gledao ţvačući sljedeći zalogaj. “Imaš li još problema sa svjetiljkama?” “Nemam. Ali imala sam goste, jedan par, preksinoć. Zaprosio ju je u Titaniji i Oberonu. Zahvalili su mi što sam postelju posula ruţinim laticama. Ali nisam je posula.” Bacila je pogled prema pansionu. “Bio je to zgodan detalj. Voljela bih da sam se ja toga dosjetila.” “Čini se da imaš pomoćnicu.”


“Čini se da imam. Je li problem ako poslije navratim do Averynog novog stana da vidim kako izgleda?” Oči su mu bile na njezinu licu - dugi, nepomični, prodorni pogled - a onda ih je prekrio sunčanim naočalama. “Zašto bi to bio problem?” “U redu.” Iz prkosa, pretpostavljala je, uskratila si je to malo zadovoljstvo. I jedino je sebe za to mogla kriviti. “Ako ti više ne treba ručnik...” “Ne treba.” Pruţio joj ga je. “Hvala za kavu. I tuširanje.” Nesigurna, hrabro je progutala smijeh koji je nadirao. “Nema na čemu.” Krenuo je. Blento ju je pogledao pogledom sretnog psa prije no što je počeo capkati za svojim gospodarom. “Tko je to bio?” Čuvši glas odozgora, Hope se ponovno trgnula. Pomislila je da je sva sreća da još uvijek ne drţi crijevo za zalijevanje u rukama. Pogledala je gore i ugledala ţenu u ogrtaču od frotira kako se lijeno naslanja na ogradu terase na prvom katu. Hope prolista kroz svoje mentalne mape. Courtney - srednja sestra. “Dobro jutro. Bio je to jedan od vlasnika.” “Mljac.” Pospano se smješkala gledajući dolje prema Hope. “Moj bivši je visok, tamne kose i zgodan. Pretpostavljam da sam slaba na taj tip.” Hope uzvrati osmijehom. “A tko nije?” “Tu ste u pravu. Je li u redu ako siđem dolje samo u ogrtaču? Mislim da već šest mjeseci nisam bila ovako opuštena, i ne ţelim da se to ikada završi.” “Apsolutno. Sve je u redu. Ima svjeţe kave u kuhinji. Odmah ću doći pripremiti doručak.” Courtney ispusti sanjiv uzdah. “Volim ovaj hotel.” I ja isto, mislila je Hope, dok je odnosila crijevo za zalijevanje. I ja se osjećam mnogo opuštenije, shvatila je. Upravo je razgovarala s Ryderom, a nijedno od njih nije graknulo na drugo. A jedino što je trebala učiniti bilo je da ga najprije smoči do gole koţe. Smijući se, ušla je u hotel da se pobrine za svoje goste.


Ryder je iz svog kamioneta uzeo suhu, relativno čistu majicu i iskopao traperice za izvanredne situacije. A biti obliven mlazom vode iz crijeva za zalijevanje vrta pripada takvim situacijama, pomislio je. Ponio ih je preko puta u MacT. “Ţene”, bilo je sve što je promrsio, a Blento ga je pogledao pogledom koji bi se mogao protumačiti kao pogled muške solidarnosti. Ušli su u prostor kojim se širila glazba s radija, i to radna glazba - country, jer njega nije bilo tu da prebaci stanicu na rock - i zujanje bušilica, šištanje i tupo udaranje pištolja za čavle. Obišao je restoran,, prošao pored vodoinstalatera koji su radili u zahodima i ušao u kuhinju. Beckett je stajao pokraj pulta za pripremu hrane proučavajući svoje planove. “Hej! Pomislio sam, kad smo se već odlučili za jednostruka vrata, da bismo mogli...” Beckett je podigao pogled te uzdignuo obrve dok je Ryder bacao odjeću pokraj velikog roštilja. “Upao si u iznenadnu oluju?” Gunđajući, Ryder se sagnuo da odveţe vezice na čizmama. “Direktorica hotela s crijevom za zalijevanje crta.” Beckett prasne u smijeh dok se Ryder borio, psujući, s vezicama u čizmama natopljenima vodom. “Čovječe, okupala te skroz naskroz.” “Zaveţi, Beck.” “Što si napravio, ponovno si je dohvatio?” “Ništa. Kao prvo, nikad je nisam dohvatio.” Uspravljajući se, Ryder je svukao košulju i bacio je. Natopljena vodom pljusnula je na pod. Stojeći s rukama na bokovima, Beckett se smješkao. “To nije ono što sam ja čuo.” Ryder uputi bratu bijesni pogled dok je izvlačio remen. “Već sam ti rekao da nije bilo nikakvog hvatanja, a i to je bila njezina ideja. Zaveţi.” “Čovječe, smočila te do kože. Što si radio, naganjao je po dvorištu?” Smočila ga je, doista, skroz naskroz, sve do bokserica. S obzirom na to da nije imao rezervne u kamionetu, bit će bez gaća. Skinuo se do gola dok se Beckett cerekao. “Da ti ţena nije trudna, sad bih ti isprašio tur.” “Čini se da je tvoj tur bio na nišanu.” “Ne trebam nišaniti da bih tebe isprašio.” Ryder oprezno ugura svoje osjetljive dijelove tijela prije no što je povukao zatvarač na hlačama. “Ona vani zalijeva vraţje cvijeće i ne gleda što radi. Osim toga, skače na svaki zvuk.” “Moţda zato što si skočio na nju.” Ne skidajući pogled s Becketta, Ryder uvuče remen u hlače, polako ga zakopčavajući. “Jesi li završio?” “Vjerojatno se mogu još nečeg sjetiti. Mokar k‟o miš, i slično.” Ryder mu naglo pokaţe oba srednja prsta dok je navlačio majicu. “Moţda te sljedeći put i obrije nakon tuširanja. Hajde, dosta ti je bilo zasad.” “Poslao sam Chada gore u stanove iznad slastičarnice da završi s bravama i utičnicama jer Owen ţeli da sve bude prekrasno prije nego što ih danas pokaţe. Caroleein sudoper je u kvaru, pa je pitala mogu li ga doći pogledati. Išao sam iz slastičarnice u pansion da uzmem ključ i šalicu vraţje kave, a ona trgne crijevom i zalije me. Mlaz me, naravno, prvo pogodi u prepone, a onda cijelog do vrha glave.” “Je li to namjerno učinila? Moţemo pričekati da dođe Owen, pa bismo je nas trojica mogli savladati.”


“Jako smiješno.” Ryder odgurne svoju mokru odjeću. “A za sve to dobio sam kavu i mafin.” “Mafin od čega?” “S čokoladnim mrvicama. Šaljem ličioce na dizalicu. Vrijeme bi trebalo ostati suho sljedećih nekoliko dana, pa mogu početi nanositi vanjski sloj boje.” “Dobro. Jutarnje tuširanje već smo obavili. Što bih ja trebao raditi?” Beckett raširi ruke, a oči mu se nastave smijati. “Sljedeći put kad stigne poziv iz hotela, poslat ću Dekea da se time pozabavi. On je moţe poljubiti.” Beckett pomisli na radnika - vrijednog, vedrog i prijateljski raspoloţenog. I s licem koje samo kratkovidna majka moţe voljeti. “Opako, čovječe.” “Ako je tvojem duhu do igranja igara, moţe ih ona igrati s nekim drugim.” “Nije ona moj duh. A i sumnjam da Lizzy ima namjeru spojiti Hope s Dekeom.” “Nitko mene neće spajati, a da se ţelim spojiti sa savršenom Hope, spojio bih se.” “Ako ti tako kaţeš.” Začuli su glasove dječaka i toptanje nogu. Ryder je promatrao kako se lice njegova brata raznjeţilo dok su tri dječaka hrpimice ulazila u veliku kuhinju. Najmlađi Murphy, šestogodišnjak, jurio je oko svoje braće i zaustavio se kod Becketta. Podigao je uvis obezglavljenu igračku akcijskog junaka Kapetana Amerike. “Otpala mu je glava. Ti je moţeš popraviti. Dobro? Jer mu treba.” “Da vidimo.” Beckett čučne. “Kako se to dogodilo?” “Htio sam provjeriti moţe li on vidjeti iza svojih leđa jer ti se zločesti dečki uvijek prikradaju iza leđa. I glava mu je otpala.” Pruţio je glavu Beckettu. “Ali ti ga moţeš popraviti.” “Moţemo ga sahraniti.” Liam, srednji dječak, nasmiješi se. “Imamo ljesove koje si napravio. Moţeš napraviti još jedan, samo za njegovu glavu.” Okrene glavu sa zločestim osmijehom prema Ryderu. “Ako ti otpadne glava, mrtav si.” “Jesi li ikad vidio pile nakon što mu je odrezana glava? Ostatak pileta nastavi trčati uokolo kao da traţi glavu.” “Nema šanse!” Najstariji Harry piskavo se smijuljio, a glas mu je postajao sve piskutaviji od pakosnog uţivanja u Liamovoj zabezeknutosti. “O, ima, mladi Jedi. Zapravo, to je - hej, evo lijepe Clare.” “Oprosti. Išli smo na liječnički pregled - i sve je u redu. Jako su ţeljeli da navratimo i sve vidimo prije no što odemo u knjiţaru.” “Ja mogu ostati i raditi.” Harry molećivo pogleda Becketta. “Ja mogu pomagati.” “Ako Harry moţe ostati, i ja ţelim, isto.” Liam je vukao nogavicu Ryderovih traperica. “I ja isto.” “I ja”, Murphy ponovi za njim, i podigne ruke prema Beckettu. “Moţe?” “Imali smo dogovor”, započne Clare. “Samo pitamo.” Znajući na koga cilja, Harry zamijeni molećivi pogled pogledom nevinašca. “Oni mogu reći ne.” “Dobro bi nam došlo nekoliko robova”, Ryder razmotri pitanje i bude nagrađen Harryjevim anđeoskim osmijehom. “Ryder, ne ţelim te opteretiti s...” “Ova je malo tanka...” Podigao je Liamovu ruku i uštipnuo bicepse. “Ali ima potencijala.” “Morat ćemo ih razdvojiti.” Beckett pruţi Murphyju popravljenog superjunaka. “Znao sam da ti to moţeš popraviti.” Nakon što je snaţno zagrlio Becketta, Murphy se nasmiješi svojoj majci. “Molim te, moţemo li biti robovi?” “Kakve su mi šanse protiv pet zgodnih dečki? Obećala sam im ručak u Vesti, ali... ”


“Naći ćemo se ondje.” Spustivši Murphyja na tlo, Beckett joj priđe. Rukom joj pomiluje obraz, a zatim lagano dotakne svojim usnama njezine. “Oko podneva?” ”Moţe. Nazovi ako ti treba pojačanje. Dečki...” Majčinsko upozorenje vibriralo je u toj jednoj jedinoj riječi. “Budite poslušni. Znat ću ako ne budete dobri - čak i ako mi oni ne kaţu. Tu sam - u istoj ulici,” rekla je Beckettu. “Kako to ona moţe znati kada nije ovdje?” Murphy upita nakon što je Clare otišla. “Zato što zna.” “Tajnovita moć majke”, odgovori mu Beckett. “Kako bilo, budete li previše jurili naokolo, bušilicom ćemo vam cipele zakucati za zid. I to naglavačke”, dodao je Ryder. “Ti uzimaš patuljka?” “Da.” Beckett poloţi ruku na Murphyjevu glavu. “Ja ću ih svu trojicu povesti. Mogu mi pomoći oko brave.” “Kako to da sam ja sva trojica?” upitao je Liam. “Ti si srednji.” “Neću više biti srednji kad stignu bebe. Onda će Murphy biti srednji.” “Sve je to on izračunao”, izusti Beckett, blentavo ponosan. “Još jedan genijalac u matematici? Dat ćemo ga Owenu da ga čuva kad stigne. Ja ću uzeti ovoga.” Rukom je obuhvatio Harryjevu glavu hrvačkim zahvatom, što je dječaka oduševilo. “Nije tako nizak kao ostali. Idemo preko puta u teretanu. A privremenog srednjeg usput ću ostaviti u slastičarnici.” “Izvrsno. Hvala.” Dok je Ryder izlazio s dva dječaka u pratnji, Beckett se okrenuo prema Murphyju. “Bolje da se primimo našeg alata.” Murphy se nasmiješi, slatko kao anđelak. “Našeg alata.” Budući da su oba radnika koji su radili u stanovima imali djecu, Ryder zaključi da neće pustiti Liama da učini bilo što jako glupo. Ipak, motao se uokolo nekoliko minuta, opremajući dječaka maskama za prekidače i malim odvijačem. Malom je oko osam godina, mislio je, i ima spretne ruke. A ima - moţda baš zbog toga što je srednje dijete - i najprepredeniji um od sve trojice, i najţešću narav. “Dobit ćeš dolar po satu ako ništa ne zezneš. Zezneš li”, nastavi Ryder, “dobit ćeš nulu.” “Koliko je nula?” “Ništa.” “Ne ţelim nulu”, pobuni se Liam. “Nitko je ne ţeli, zato nemoj ništa zeznuti. Bude li vas gnjavio”, obrati se Ryder svojim radnicima, “odvedite ga Becku. Hajdemo Harry Kari.” “Ja bih trebao dobiti više nego Liam, ja sam stariji.” “Dolar po satu”, ponovi Ryder dok su silazili vanjskim stubama. “To je dogovor, isti za sve.” “Ja bih mogao dobiti bonus.” Zabavljajući se, a i pomalo fasciniran, Ryder je promatrao Harryja dok su hodali. “Kako ti to samo znaš?” “Mama ljudima daje bonuse za Boţić jer vrijedno rade.” “U redu, razgovarat ćemo o tome za Boţić.” “Hoću li moći koristiti se jednim od onih pištolja kojim se zabijaju čavli?” “Naravno. Za nekih pet godina.” “Baka kaţe da gradite mjesto gdje ljudi dolaze vjeţbati i zabavljati se i postajati zdraviji.” “To je plan.” “Mi moramo jesti brokulu zato što je zdrava, osim kad imamo mušku večer i onda ne moramo.”


“Najbolje kod muške večeri jest to što brokula nikad nije na jelovniku.” “Hoću li ja mjeriti nešto? Imam kod kuće metar koji mi je Beckett dao, ali nisam ga ponio.” “Imamo mi nekoliko rezervnih.” Kad su ušli u prostor, Harry je stao, pretvorivši se sav u oči. Kad su završili s rušenjem, ostali su samo vanjski zidovi, stari krov i prostor velik poput hambara. Sirio se zvuk piljenja, lupa čekića, udaranje pištolja za čavle - ekipa je bila uvelike u poslu. “Veliko je”, reče Harry. “Nisam mislio da je veliko, ali jest. Kako to da nema ničega unutra?” Ryder odgovori vrlo jednostavno. “Jer ono što je bilo ovdje nije ništa valjalo. Mi ćemo izgraditi ono što valja.” “Samo ćete ga izgraditi? Cijeli prostor? Pa kako to znate?” Shvativši da malac to misli doslovno, Ryder ga povede do planova. “Beckett ih je napravio. Vidio sam ga. Krov ne izgleda ovako.” U redu, pomisli Ryder, malac ne samo da ima mnogo pitanja - što mu se čini razumnim - nego i obraća pozornost. Moţda su ti malci sljedeća generacija građevinara. “Izgledat će. Stari ćemo krov skinuti.” “A što ako bude padala kiša?” “Smočit ćemo se.” Harry se nasmiješi. “Mogu li ja nešto izgraditi?” “Naravno. Hajde da ti nađemo čekić.”

Uţivao je. Malac je bio bistar i revnostan, spreman napraviti bilo što samo zato što to nikad prije nije radio. A bio je i duhovit, često namjerno. Ryder je nekoliko puta pomagao čuvati klince i alat dok su završavali Beckettovu kuću pa je znao da je Harry relativno paţljiv. Volio je učiti i volio je graditi. A učeći dječaka nekim osnovnim stvarima, Ryder se u mislima vratio u svoje vlastito djetinjstvo kad je učio zanat od svojeg oca. Obiteljsko poduzeće Montgomeryjevih ne bi postojalo da Tom Montgomery nije bio vješt, imao volju i strpljenje za graditeljstvo te da nije oţenio ţenu s vizijom i silnom energijom. Ryder shvati da mu otac najviše nedostaje na početku posla, poput ovoga, kad su se mogućnosti pred njim odmotavale kao beskrajan tepih. Silno je uţivao u ovome, mislio je Ryder, dok je Harryju pokazivao mjerenje i obiljeţavanje sljedećeg stupa. Veliki prazni prostor u kojem odzvanjaju zvukovi alata, miris znoja i piljevine. I on bi volio imati dječaka, i sviđao mu se taj potencijal koji dječaci imaju. Bilo mu je devet, skoro deset godina, prisjeti se Ryder. Bio je visok i tanak, oštrih laktova, i stopala prevelikih za ostatak tijela. A sad su još dvojica na putu. O da, njegov bi otac silno uţivao u brojnom potomstvu Brewstera i Montgomeryja. Malac se uklopio u ekipu. Neumorno je nešto donosio, nosio. Znao je da to neće dugo trajati, ali promjena u danu izjednačila se s tim robovskim radom i učinila da se dječak osjeća kao muškarac. Kao član tima. Zakorači unatrag i popije gutljaj Gatoradea iz boce. Harry ga je oponašao, pa bi zastao na isti način kao i Ryder, proučavajući radove.


“Pa, mali, izgradio si svoj prvi zid. Dođi ovamo.” Izvukao je iz svog pojasa stolarsku olovku. “Napiši svoje ime na njemu.” “Zaista?” “Naravno. Bit će prekriveno izolacijom, knaufom i bojom, ali ti ćeš znati da je ondje.” Ushićen, Harry uzme olovku, i na golom zidu paţljivo napiše svoje ime pisanim slovima. Osvrne se na galamu i ugleda Liama kako ulijeće. “Izbacili su te?” vikne Ryder. “Neee! Napravio sam milijun maski za prekidače, a i kvaku sam napravio. Chad mi je pokazao kako se to radi. A onda je Beckett došao po mene tako da moţemo na pizzu.” Dok je govorio, Beckett je ušao s Murphyjem. “Izgradio sam zid! Pogledajte. Ja i Ryder izgradili smo zid.” Liam se namršti. “Kakav je to zid kad moţeš proći kroz njega. Vidi.” I Liam pokaţe. “To je okvir za zid”, Harry mu odgovori, praveći se vaţan. U trenutku Liamovo lice poprimi buntovan izraz. “Ja ţelim izgraditi okvir za zid.” “Drugi put.” Beckett ga uhvati za kragnu. “Pazi kamo ideš. Pravila gradilišta.” “Ja sam izgradio platformu. Moţeš stajati na njoj”, objasni Murphy. “Sad je stanka za ručak i dobit ćemo pizzu.” Potpuno je izgubio osjećaj za vrijeme, Ryder shvati. “Idem ih malo očistiti”, kaţe Beckett. “A prvo ćemo igrati videoigrice. Ja sam dobio tri dolara.” Liam počne mahati novčanicama. “Da, da.” Ryder posegne za svojim novčanikom na Harryjev pogled bez riječi. “Zaradio si ih.” “Hvala! Hoćeš li s nama ručati?” “Doći su malo poslije. Moram još nekoliko stvari završiti.” “Owen je preko puta u novom restoranu, obavlja neke poslove s Avery. Rekao je da će doći za dvadeset minuta.” “To je u redu.” “U redu, druţino, hajdemo se oprati.” Hope ih je ugledala s kuhinjskog prozora - Becketta i njegove male dječarce. Slatki su, pomisli. Vjerojatno na putu u Vestu, na ručak, pomislila je. I ona bi vjerojatno trebala nešto pojesti, odluči, prije nego što joj se vrate gosti jer više neće imati prigode. Već je provjerila sobe i pokupila čaše i šalice i druge raznovrsne otpatke. A trebala je naručiti i podmetače i gostinjske ručnike za WC u predvorju. A i šalice, podsjetila je samu sebe, jer su ih gosti rado odnosili sa sobom. Ali u ovom trenutku hotel je bio tih, prazan, sve ţene vani na tretmanima na kojima im ugađaju, a Carolee je otišla s Justine pogledati pločice i podove, i sve ostalo što im padne na pamet, za fitness-centar. Ekipa za čišćenje stići će za sat vremena da preokrene i očisti sobe za goste. A zatim će ona sama sve još jednom provjeriti. upravo je pripravila vrč ledenog čaja, napunila hladnjak novim zalihama vode i bezalkoholnih pića. A zatim se odlučila nakratko odmoriti prije nego što počne pripremati narudţbe i sređivati papire. Ali tek što je spustila vrč na pult pokraj zdjele pune krupnog ljubičastog groţđa, zazvoni zvono na recepciji. Nije bilo vrijeme za bilo kakve isporuke, pomislila je, ali katkad bi koji gost zaboravio svoj ključ ili bi tkogod navratio nadajući se da će moći malo razgledati hotel. Okrenula se s osmjehom upraviteljice hotela na licu. Osmijeh joj potpuno izblijedi kad je kroz staklo na vratima ugledala muškarca.


Bio je u odijelu, naravno, bisernosive boje za ljeto. Kravata sa savršenim windsorskim čvorom bila je identične nijanse, s kontrastnom prugom duboko grimizne boje. Bio je preplanuo i plavokos, visok i tanak, klasično, uglađeno zgodan. I nimalo dobrodošao. Nevoljko, Hope otključa vrata i otvori ih. “Jonathane. Ovo je neočekivano.” ‟‟Hope.” Nasmiješio joj se leţerno i šarmantno kao da je prije tek nešto više od godine dana nije nogirao poput starih cipela. “Prekrasno izgledaš. Nova frizura - baš ti pristaje.” Ispruţio je ruke, kao da će je zagrliti. Zakoračila je unatrag, odlučno odbijajući takvu mogućnost. “Što radiš ovdje?” “Upravo se pitam zašto me ne pozoveš da uđem. Čudno je naići na zaključana vrata hotela usred dana.” “Takva su pravila, a mi imamo noćenje s doručkom. Naši gosti vole svoju privatnost.” “Naravno. Ovo izgleda kao šarmantno mjesto. Volio bih ga bolje pogledati.” Pričekao je trenutak, a onda usne razvukao u još širi osmijeh. “Profesionalna učtivost?” S kojim bi mu samo zadovoljstvom zalupila vrata pred nosom, ali to bi bilo djetinjasto. A uostalom, on bi to mogao protumačiti kao da joj je još stalo do njega. “Većina naših soba za goste su zauzete, ali mogu ti pokazati zajedničke prostore ako te zanimaju.” “Zanimaju me. Veoma.” Nije joj bilo jasno zašto. “Zbilja, Jonathane, što radiš ovdje?” “Ţelio sam te vidjeti. Moji ti roditelji šalju pozdrave.” “Moţeš prenijeti i moje pozdrave njima.” Udahnula je duboko. No, dobro, što sad, pomislila je. “Ovo je naša recepcija.” “Nije baš velika, ali je ugodna i ima karakter.” “Da, i mi to mislimo.” “Je li to originalna cigla?” Bacila je pogled prema dugačkom ciglenom zidu. “Jest. A ono su stare fotografije hotela i Glavne ulice.” “Mmm-hmm. Kamin sigurno dobro dođe zimi.” Borila se s osjećajem srdţbe koju je osjećala zbog toga što je bio ovdje, što je davao primjedbe o njezinom hotelu. “Da, to je omiljeno mjesto. Imamo otvorenu kuhinju”, započne Hope, vodeći ga i priţeljkujući da je imala bar pet minuta da osvjeţi šminku i popravi frizuru. Ipak se radilo o njezinu ponosu. “Gosti se slobodno mogu sami posluţiti.” Pogledom je prelazio preko ţeljeznih lustera, uređaja od nehrđajućeg čelika, raskošnog pulta od granita. “Sustav povjerenja?” “To ne naplaćujemo. Sva hrana i piće uključeni su u cijenu. Ţelimo da se naši gosti osjećaju kao kod kuće. Glavno predvorje je ovdje.” Zaustavio se pokraj njezina ureda i ponovno se nasmiješio onim osmijehom. “Uredna i učinkovita kao uvijek. Nedostaješ nam, Hope.” “Je li?” “Jako.” Razmotrila je različite moguće odgovore, ali nijedan nije spadao u pristojne. A odlučila je da takva bude. “Posebno se ponosimo pločicama u cijelom hotelu. Ovdje moţeš vidjeti pojedinosti mozaika od pločica pod središnjim stolom. Cvijeće aranţira naš lokalni cvjećar tako da odraţava i slavi ne samo godišnje doba nego i stil i ton prostorije.” “Draţesno. I da, krasni su detalji. Ja...”


“Kao i drvenarija.” Nastavi ona svoju priču ne obazirući se. Ali pristojno. “Oblikovanje starih lukova. Obitelj Montgomery projektirala je, obnovila i uredila unutrašnjost hotela. To je najstarija kamena zgrada u Boonsborou, a i izvorno je bila hotel. Salon, u nastavku, nekad je bio kolnik.” “Hope.” Skliznuo je vrhom svog prsta niz njezinu ruku prije nego što se uspjela odmaknuti. “Dopusti da te odvedeni na ručak poslije obilaska. Dugo se nismo vidjeli, predugo.” Ne dovoljno dugo. “Jonathane, ja radim.” “Tvoji poslodavci moraju ti dati razumnu stanku za ručak. Koje bi mjesto preporučila?” Nije trebala u sebi traţiti hladnoću. Njezin ton jednostavno je odraţavao sve što je osjećala. Očekivao je da će ona pristati, sinulo joj je. Štoviše, očekivao je da će biti razdragana, polaskana, moţda i malo uzbuđena. Bila je sretna što ga moţe razočarati po svim točkama. “Ako si gladan, moţeš isprobati Vestu, odmah preko puta ulice. Ali ne zanima me ručak s tobom. Moţda bi, prije nego što razgledaš ostatak prizemlja, ţelio pogledati dvorište.” Otvorila je vrata predvorja i iskoračila. “To je krasno mjesto za sjesti i popiti piće, posebno kad je lijepo vrijeme.” “Ali nema pogled”, komentirao je on gledajući iznad lijepog vrtnog zida te preko parcele prema zelenoj zgradi. “Imat će ga. Obitelj Montgomery trenutačno obnavlja tu zgradu.” “Radišno društvance. Daj da barem sjednemo na trenutak. Ne bih odbio to piće.” Gostoljubivost, podsjetila se, Hope. Bez obzira o kome je riječ. “U redu. Vratit ću se za trenutak.” Ušla je unutra te namjerno opustila čeljust. Mogao bi poslati goste u hotel, podsjetila je samu sebe. Goste i klijente koji traţe neko mjesto izvan glavnih putova, dobro vođeno, prelijepo uređeno. Što god ona prema njemu osjećala, nije mogla poreći da Jonathan dobro poznaje hotelijerstvo. Obavit će svoj posao i biti ljubazna. Natočila mu je čaj preko leda te pokraj njega stavila tanjurić s kolačićima. Zato što je to bilo pristojno, natočila je i sebi jednu čašu. Sjedio je za jednim od stolova pod suncobranom kad je iznijela pladanj. “Iznenađena sam da si nisi poveo suprugu. Nadam se da je dobro.” Tako, čestitala si je Hope. Nisu je te riječi ugušile. “Vrlo dobro, hvala. Imala je danas sastanak odbora, a morala je obaviti i neku kupnju. Sigurno ti nedostaje Georgetown - dućani, noćni ţivot. Toga ovdje nema.” “Zapravo, potpuno sam se udomaćila ovdje. Vrlo sam sretna.” Nasmiješio joj se s nagovještajem saţaljenja. Osmijehom koji je jasno govorio da je uvjeren da ona laţe kako bi spasila obraz. A ona je sebe zamišljala kako naglim pokretom pruţa prste prema njegovu licu da ga izbriše. Ali to ne bi bilo ljubazno. “Teško je vjerovati da ţena tvoje energije i ukusa završi u provincijskom gradiću. I da vodi malo prenoćište, kolikogod šarmantno bilo, nakon što je vodila Wickham. Pretpostavljam da ţiviš ovdje, na imanju.” “Da, imam stan na drugome katu.” “Kad se samo sjetim kakvu si prekrasnu kuću imala u gradu.” Zatresao je glavom i ponovno se pojavio onaj tračak saţaljenja. “Osjećam se djelomično odgovornim za sve te promjene kroz koje si prošla. Gledajući unatrag, shvaćam da sam mogao i trebao postupiti bolje nego što jesam.”


Ljubaznost je imala svoje granice. Ona je dosegla svoje. “Misliš - spavati sa mnom, dopustiti mi da vjerujem da smo u dugotrajnom monogamnom odnosu, a onda mi objaviti svoje zaruke s nekom drugom? Oh, i reći mi u krevetu za tu drugu osobu baš nakon što smo spavali zajedno?” Otpije gutljaj čaja. “Da, trebao si postupiti na bolji način.” “Ako ćemo biti iskreni, nikad nisam davao obećanja.” “Nisi, samo si ih nagoviještao, pa je tumačenje ovisilo o meni. Prihvaćam.” U sjeni suncobrana, proučavala ga je. Da, izgledao je isto. Uglađen, izglancan, samouvjeren. Nekad joj je njegova samouvjerenost bila tako privlačna. Sad joj je izgledala kao arogancija i nimalo je nije privlačila. “Jesi li zato došao ovamo, Jonathane? Da izravnaš račune sa mnom?” “Da postupim kako treba, nadam se.” Iskrenost mu se caklila u očima dok je polagao svoju ruku na njezinu. “Rastali smo se kao neprijatelji, Hope, i to me muči, doista.” “Uopće nemoj misliti o tome.” “Ali mislim, i ovdje sam da premostim taj jaz među nama. I da ti ponovno ponudim tvoj stari posao. Moj ti je otac spreman dati vrlo velikodušnu ponudu. I kao što sam rekao, Hope, nedostaješ nam.” Ne skidajući pogled s njega, izmaknula je svoju ruku ispod njegove. “Imam posao.” “Vrlo velikodušnu ponudu,” ponovi Jonathan. “Ondje gdje svi znamo da pripadaš. Ţeljeli bismo zakazati sastanak s tobom, u vrijeme koje ti odgovara, da se dogovorimo o svim pojedinostima. Mogla bi se vratiti nazad, Hope, u Georgetown, u Wickham, u svoj ţivot. I, meni.” Kad ništa nije odgovorila, ponovno je poloţio svoju ruku na njezinu. “Moj brak je to što jest, i to će i dalje biti. Ali ti i ja... nedostaje mi ono što smo imali. Moţemo to ponovno imati. Vrlo bih se dobro brinuo za tebe.” “Ti bi se brinuo za mene?” Svaka je riječ iz njezinih usta pala poput kamena. “Ništa ti ne bi nedostajalo.” Nastavio je, oh, ta samouvjerenost - samo dokazujući da je uopće ne poznaje. I nikad je nije poznavao. “Imala bio posao koji te ispunjava, dom koji bi sama izabrala. Postoji jedan šarmantan stan na Q. Streetu za koji znam da bi ti se dopao. Mislim da bismo trebali otići na kratak odmor prije nego što ponovno počneš raditi svoj stari posao, da obnovimo naše poznanstvo, da tako kaţem.” Nagnuo se prema njoj, prisno. “Bila je to duga godina, Hope, za nas oboje. Odvest ću te kamo god ţeliš. Što kaţeš na tjedan u Parizu?” “Tjedan u Parizu, stan u Georgetownu. Pretpostavljam i nešto novca za uređenje stana, i za moju odjeću, naravno, za moj povratak u Wickham - i tebi.” Podigao je njezinu ruku k svojim usnama - navika koju je nekad voljela - i nasmiješio joj se. “Kao što sam rekao, brinut ću se za tebe.” “A što tvoja ţena misli o tvojoj velikodušnoj ponudi?” “Ne brini se za Sheridan. Bit ćemo diskretni, a ona će se prilagoditi.” Gledala ga je kako elegantnom i bezbriţnom gestom odbacuje brak, zavjete, vjernost. “Ne moţeš ovdje biti sretna, Hope. Ja ću se pobrinuti da zaista budeš sretna.” Šutjela je trenutak, gotovo iznenađena da je mogla podnijeti tako golemu uvredu. Potom, jednako iznenađena, odgovori mirnim glasom iste visine, dok se uvreda kandţama zarivala u nju tjerajući je da vrišti. “Dopusti da ti nešto objasnim. Ja sam odgovorna za svoju vlastitu sreću. Nisi mi potreban ti, ni tvoja nevjerojatno uvredljiva ponuda - uvredljiva i za mene i za tvoju ţenu. Nije mi potreban tvoj otac niti Wickham. Ja imam ţivot. Misliš li da sam taj ţivot stavila na čekanje zato što si me ti iskoristio i odbacio?” “Mislim da pristaješ na manje nego što moţeš imati, manje nego što zasluţuješ. Iskreno se ispričavam što sam te povrijedio, ali...”


“Povrijedio me? Ti si me oslobodio.” Skočila je na noge. Bilo je gotovo s mirnim i razboritim pristupom. “Nogirao si me na najgrublji mogući način, ti gade jedan, ali dovoljno da ponovno o svemu razmislim. A ja sam bila spremna na sve uz tebe. Sada je ovo moj dom.” Podigla je ruku prema terasama - na trenutak je pomislila da je vidjela sjenu neke ţene. “Dom koji volim, kojim se mogu ponositi. Imam društvo u kojem uţivam, prijatelje koje cijenim. Da se vratim tebi? Tebi, a imam...” Nije znala što ju je na to natjeralo. Nagon, neizrecivi bijes, ponos. Ali vidjela je kako Ryder prelazi preko parkirališta i odlučila je. “Njega. Rydera!” Poletjela je kroz luk glicinije kad se on zaustavio i namrštio. Pomislila je da osmijeh na njezinom licu graniči s bezumljem. Nije ju bilo briga. “Učini mi ovo”, promrmljala je kad je dojurila do njega, “i bit ću ti veliki duţnik.” “Što... ” Obgrlila ga je rukama, pritisnula svoje usne na njegove dok je Blento mahao repom i pokušavao se ugurati između njih ne bi li sudjelovao u akciji. “Poljubi me”, izustila je pokraj njegovih usta. “Molim te!” Nije mu baš dala mnogo prostora za bilo što drugo prilijepivši se uz njega kao da mu je druga koţa. Pa ju je poljubio. Stegnuo je ruku u njezinoj kosi i poljubio je. Na trenutak je zaboravila zašto to čini. Mirisao je na piljevinu, imao okus bombona. Toplog, rastopljenog bombona. Pomalo nestabilna na vlastitim nogama, odmaknula se od njega. “Samo me slijedi.” “Zar te nisam slijedio?” “Rydere.” Primila je njegovu ruku u svoje, stisnula je dok se okretala. “Rydere Montgomery, mogu li te upoznati s Jonathanom Wickhamom. Jonathanova obitelj je vlasnik hotela u Georgetownu u kojem sam nekada radila.” “Oh, da.” U redu, sad je shvatio. Naravno, mogao je odglumiti ulogu, nikakav problem. Rukom je obujmio Hope oko struka, osjetivši kako ona drhti. “Kako ste?” “Hvala, dobro.” Jonathan baci prema psu jedan oprezan pogled. “Hope mi je pokazivala vaš hotel.” “Njezin je isto toliko koliko i naš. Vi ste na gubitku, zar ne? Mi na dobitku.” “Izgleda tako.” Pogled mu je klizio preko Ryderove radne odjeće. “Pretpostavljam da vi sami izvodite građevinske radove.” “Tako je. Mi smo praktičari.” Smijuljio se dok je to izgovarao, privlačeći Hope malo bliţe sebi. “Trebate sobu?” “Ne.” Ljutnja je zaiskrila u Jonathanovim očima premda se smješkao -nategnuto. “Samo sam posjetio staru prijateljicu. Drago mi je da te ponovno vidim, Hope. Predomisliš li se u vezi s ponudom, znaš gdje me moţeš naći.” “Neću se predomisliti. Pozdravi svoje roditelje i suprugu.” “Montgomery”, rekao je klimnuvši i krenuo prema svojem Mercedesu. Hope je zadrţala osmijeh na licu sve dok se nije isparkirao i odvezao. “Oh, Boţe. Oh, Boţe.” Otrgla se od Rydera, dugačkim koracima se vratila u dvorište, kruţeći uokolo. “Oh, moj Boţe.” Ryder je pomislio na Vestu - s domaćim mirisima, sretnom dječicom, bez problema, bez drame. Podigao je pogled prema nebu, a potom krenuo za njom u dvorište.


Bio je dovoljno pametan da joj ne kaţe da sjedne ili da se smiri. Nijedan muškarac zaista ne razumije ţene, ali mislio je da se on prilično dobro snalazi s tom vrstom. Stoga je sjeo pomislivši da bi njezino kruţenje stazama moglo potrajati. Kako je na sebi imala jednu od onih tankih ljetnih haljina, nije se mogao poţaliti na pogled. I tako je sjedio dok je njegov pas puzao pod stolom kao da traţi zaklon od radioaktivne prašine. Ali bilo je vraški vruće, a uz to, njoj je takva para izlazila iz ušiju da bi se mogao skuhati lonac jastoga. Kako god bilo, baš bi je mogao i potaknuti da počne pričati, odluči Ryder. “Dobro, kakav je dogovor?” “Dogovor?” Kad se naglo okrenula, rub haljine podigao se i zalelujao oko njezinih dugih, golih nogu. Ne, nije se mogao ţaliti na pogled. “Dogovor?” ponovila je, a bijesne iskre frcale su iz tih njezinih očiju boje tamne čokolade. “Oh, da, ţelio je da pristanem na dogovor, ljigavi gad.” Ryder je promatrao čaše ledenog čaja. Ne bi odbio čašu čaja, ali nije bio siguran čija je čaša čija, a nije baš imao volje piti iz iste čaše kao ljigavi gad. “To je bio...” mahnula je rukom prema parkiralištu “...Jonathan.” “Da, upoznala si nas.” “Nekad smo bili...” Što, upitala se. Što je to zapravo bilo? “Shvatio sam to. Bili ste zajedno i ostavio te zbog neke druge.” Slegnuo je ramenima kad se na trenutak zaustavila da ga pogleda pa zatim nastavila hodati uokolo pokušavajući se ispuhati. “Ljudi pričaju.” “Priče nisu točne. Ja sam bila druga ţena. Nisam znala da sam druga ţena sve dok mi nije rekao da se zaručio - bombu je bacio trenutak nakon što smo spavali zajedno. Mislila sam da smo bili u vezi, u isključivoj vezi, ali on me varao. Glupo, glupo, glupo.” Bilo je nešto tamno u njezinu izgledu i glas joj bio taman, a kad je bila ozbiljno ljutita, pomislio je, iz te tame nazirao se plamen. “U redu, on je ljigavi gad, a ti si bila glupa. Opametila si se i nogirala ga. Je li ovo tvoja čaša?” “Jest. I, da, naravno, ja sam prekinula! I dala otkaz. On je zbilja mislio da će se sve nastaviti na isti način kao prije - da ću nastaviti raditi za njegovu obitelj, a da će me on imati sa strane.” “Znači da je on bio glup.” “U pravu si, itekako!” Potpuno zadovoljna njegovom primjedbom, Hope ga pljesne po ramenu te ponovno nastavi hodati kruţeći uokolo. “Oţenio se u svibnju. Bio je to, naravno, raskošan događaj u hotelu Wickham, nakon kojeg je slijedio trotjedni medeni mjesec u Europi.” “Pratiš ga u stopu?” Zaustavila se. I isturila bradu. “Čitam rubriku Stil u ţenskim časopisima. I, da, htjela sam znati... To je u ljudskoj prirodi. I ti bi učinio isto.” Razmisli malo, a potom odmahne glavom. “Ne baš. Kad je nešto gotovo, gotovo je. Što je zapravo traţio ovdje? Jer ova priča da je u posjetu staroj prijateljici obična je glupost.” “Što je traţio ovdje? Reći ću ti što je traţio ovdje. Rekao mi je da mi ţeli reći da se osjeća djelomično odgovornim za moje preseljenje i tako dalje -djelomično. Rekao je da ţeli vidjeti hotel i voditi me na ručak. Rekao je da sam svima nedostajala, a njegov otac mu je dao zadatak da mi da velikodušnu ponudu. Velikodušnu ponudu, moţeš si misliti, baš tako!”


Nikad je nije vidio ozbiljno uzrujanu, shvatio je. Jest - iziritiranu, uznemirenu, malo ljutitu. “Pokušao nam je oteti našu upraviteljicu.” Za razliku od nje, govorio je blagim glasom. “Uopće nije fora.” “Ma, to nije bilo sve. Oh ne, ja očito ne odgovaram za ovaj posao. Prema njegovim riječima, ja ne mogu biti sretna i ispunjena osim ako se ne vratim u Georgetown, vodim Wickham - i spavam s njim.” “Ha. Meni izgledaš sasvim sretno. Uglavnom.” “Oh, ali kako mogu biti, ovdje u ovom gradiću u provinciji, vodeći ovaj mali provincijski hotel. I da mu nisam stalno spremna ispuniti svaku prokletu ţelju?” Ne znajući što bi rekao, Ryder se počeše po šiji. “Pa...” “Pa mi je zato dao drugu velikodušnu ponudu. Bila bih mu druga ţena, ali ovaj put bih sve o tome znala, a on bi se jako dobro brinuo za mene. Mali izlet u Pariz da obnovimo naše poznanstvo, dom po mojem izboru - očito već ima neki stan na umu - i velikodušna plaća koju bismo dogovorili. Zar zbilja misli da bih ja sudjelovala u varanju njegove ţene? Da bih ja bila njegova drolja'? Da ću odmah skočiti i vratiti se radi posla, novca i jebenih kupovina po Rue du Faubourg Saint Honore?” Ryder nije imao pojma o kojoj to vraţjoj ulici govori, ali je razmotrio priču u cjelini. “Rekao je, ako se vratiš i budeš mu ljubavnica, da će se pobrinuti za tebe?” “Ukratko.” Da je sve to znao prije nego što se ljigavi kučkin sin odvezao, kreten bi sad bio u nesvijesti i krvario na tlu parkirališta. “I nisi mu razbila njušku?” “Oh, oh, pomislila sam na to.” Divljina kojoj se Ryder divio i poštovao je bljesnula je tim dubokim, tamnim očima. “Zamišljala sam to. Ţivopisno. Osim što sam odlučila da mu pljusnem ledeni čaj u lice i uništim mu to njegovo prokleto odijelo od Versacea. A tada sam ugledala tebe, i onda sam postupila nagonski. On misli da ja ništa ne radim i da čekam njega? Taj arogantni, umišljeni, nemoralni gad. Misli da me moţe kupiti novcem, kućom, izletom u prokleti Pariz?” “Hope.” Moţda je to bio prvi put da je izgovorio njezino ime, sasvim sigurno prvi na taj način, sa strpljenjem, ali nijedno od njih to nije primijetilo. “Taj jebeni povlašteni idiot je slijep k‟o šišmiš. I neće te dobiti.” “Oh, da jest. I, ne, neće me dobiti! Stoga sam ga ponizila poljubivši te pred njim i puštajući ga da misli da smo u vezi.” “Nisi ga opalila šakom u lice. Opalila si ga u jaja.” “Tako je.” Odahnula je. “I hvala ti na pomoći.” “Nema problema.” “Ne, zbilja. Hvala ti. Moj ponos pretrpio je gadan udarac zbog Jonathana. Mnogo mi je značilo da mu mogu bar malo vratiti. Zaduţio si me.” “Da, to si već rekla.” Zurili su jedno u drugo jedan dugačak trenutak u kojem je nešto pulsiralo, nešto opasno i zanimljivo, i frcale su iskre krajnje uzbudljivo. “U redu. Reci što ţeliš.” Padale su mu na pamet svakakve opasne i zanimljive stvari. Ona će očekivati tako nešto, nešto što se zbiva u prostorijama s prigušenim osvjetljenjem. Činilo mu se da je ona ţena koja obično dobije baš to što očekuje. “Volio bih jednu pitu.” “Molim?”


“Pitu. Volim pitu. Sad je dobro doba godine za pitu od višanja. Kako bilo, sad moram krenuti.” Ustao je, a za njim i njegovo pseto. “Znaš, katkad vrijedi „sve se vraća, sve se plaća‟, a katkad ne, ali dobar udarac u jaja mora biti dostatan.” Moţda je to bilo dovoljno, mislila je dok je Ryder odlazio, ali zašto nije imala osjećaj da je to bilo dovoljno? Sad kad je razjarenost minula i kad je ostala sama, sve u vezi s njezinim ţivotom u kojem je postojao Jonathan, činilo joj se isprazno. Sve one godine koje je posvetila biznisu njegove obitelji, njemu, do toga da je bila savršena radnica, druţica, domaćica, sve joj se činilo bljutavo i laţno. Činilo joj se uţasnim. Ne samo da je Wickhamu i Jonathanu dala najviše što je mogla nego, naposljetku, njezino najviše nije bilo dovoljno. A što je još gore, mnogo gore, oni su nju iskoristili. Uopće ne postoji mogućnost da njegovi roditelji nisu znali. Pozivali su je u svoj dom, kao sinovljevu... druţicu. Upoznali su njezinu obitelj. Izdali su je. Napravili su od nje budalu. Ne. Trgnula se i dignula, stavila čaše nazad na pladanj. Već je prošla kroz to. Bila je odgovorna za svoja vlastita djela, svoje vlastite odluke, kao i za svoju vlastitu sreću. Unijela je pladanj u kuhinju te mirno izlila preostali čaj u sudoper. Da, bijes je splasnuo, mislila je dok je stavljala čaše u perilicu. Sad se osjećala tuţnom. Tuţnom i posramljenom. Suze su joj navirale na oči pa ih je pustila da poteku. Zašto ne? Bila je sama, zar ne? S osjećajem odgovornosti prema svojem poslu, sišla je u podrum, donijela boce s vodom i limenke bezalkoholnih pića. Napunila je hladnjak zalihama, a potom prislonila čelo na vrata. I osjetila svjeţi, topli miris kozje krvi, i osjetila ruku kako joj miluje kosu. Zatvorila je oči. Ipak nije sama. “Bit ću dobro. Sve će biti u redu. Samo moram proći kroz ovaj mali ritual samosaţaljenja.” Ne plači zbog njega. Hope nije bila sigurna je li čula te riječi ili su joj samo zvonile u glavi. “Ne plačem. Ni zbog njega, ni za njim. Već zbog sebe. Zbog one tri godine koje sam mu darovala misleći da je to nešto vaţno. Teško je znati da nikad nije bilo vaţno. Teško je shvatiti, stvarno razumjeti da je on o meni mislio kao o modnom dodatku koji moţe kupiti, koristiti, odbaciti i, još gore, ponovno uzeti kad god to poţeli.” Udahnula je. “Gotova sam s tim. Gotovo je.” Okrenula se, polako. Vidjela je samo praznu kuhinju. “Pretpostavljam da još nisi spremna da mi dopustiš da te vidim. Moţda ni ja nisam spremna. Ali pomaţe kad znaš da je još jedna ţena kraj tebe.” Sad je već bila bolje. Otišla je u svoj ured da uzme kozmetičku torbicu koju je tamo drţala. Nakon što je osvjeţila šminku, napravila je popis za kupovinu. Morala je ispeći pitu. Dok je pisala popis, začula je kako se otvaraju vrata predvorja. Dok je ustajala, pretpostavljajući da su joj se gosti vratili, začuje Avery kako je zove. “Ovdje sam”” Izišla je iz ureda. “Što se događa?” upita Avery. “Jesi li dobro?” “Jesam. Zašto?” “Ryder je rekao da je Jonathan bio ovdje i da si uzrujana.” “To je rekao?” “Pa, ispričao je da je navratio taj kreten od tvog bivšeg i uznemirio te. Tako sam to shvatila. Kog je vraga taj pizdun traţio ovdje?”


“On je...” Prekinula je rečenicu kad je začula kako se otvaraju ulazna vrata i razlijeţu glasovi. “Ne mogu ti sada objasniti.” Povukla je Avery koja je stajala na ulazu u predvorju. “Stigli su mi gosti. Ispričat ću ti poslije.” “Ja završavam u pet. Pozvat ću Clare i...” “Ne mogu sad dok su gosti ovdje. A ove gospođe vole tulumariti.” Ali to će zahtijevati sastanak uţivo, pomislila je. Neće to moći putem SMS-a ili e-maila. “Sutra, nakon što se odjave i odu.” “Daj mi barem otprilike reci u čemu je stvar,” Avery je inzistirala. “Mislio je da bih se trebala vratiti u Georgetown, ponovno raditi svoj stari posao i biti njegova ljubavnica.” “Koji govnar!” “Najblaţe rečeno. Ali ne mogu sad o tome.” Bacila je pogled prema ulazu. “Dolazi li sutra tko od gostiju?” “Ne, sutra navečer nema dolazaka.” “Sad ima. Clare i ja dolazimo i ostajemo. Ja ću donijeti klopu za tulum, a tema će biti „Jonathanova smeţurana jajca na vatrici‟.” “Dobro.” Onaj najţešći bijes već se bio raspršio kad je zagrlila Avery. “To je točno ono što mi treba. Baš to. Moram sad ući.” “Ako me budeš trebala prije sutra, nazovi me.” “Hoću, ali bolje mi je - mnogo bolje.” Ţena uvijek moţe računati na svoje prijateljice, mislila je Hope dok se okretala prema vratima. One te nikad ne ostave na cjedilu. Ali nije shvatila da je Ryder bio taj koji je shvatio da će joj biti potrebne. Moţda je to trebala shvatiti. Te noći, kad se hotel ponovno utišao - premda se pitala hoće li glasovi šest sretno nacvrcanih ţena koje igraju Rockband još danima odjekivati po sobama hotela - Hope je sjela za svoj laptop. Carolee je deţurna za doručak, pomislila je, što znači da će moći ujutro duţe spavati ako joj bude trebalo. Ţeljela je posvetiti sat vremena prije spavanja potrazi za Lizzynim Billyjem. Sjetila se osjećaja kako ju je nečija ruka milovala po kosi kad je bila tuţna. Prijateljice te ne ostavljaju na cjedilu, mislila je, a pretpostavljala je da su ona i Lizzy prijateljice - neke vrste. Otvorila je internetsku stranicu škole Liberty House School. Školu je osnovala Catherine Darby, njezin predak, za koju je otkrila da je sestra Elize Ford, njihove Lizzy. Hope je i sama pohađala tu školu, kao i njezina braća i sestre, njezina majka i njezina baka. Moţda će ta veza uroditi plodom. Pronašla je e-mail glavne knjiţničarke i sastavila pismo. Moţda postoji neka dokumentacija, stara pisma, bilo što. Već je ispitala svoju obitelj, ali svi s kojima je razgovarala tvrdili su da su svi papiri u vezi s Catherine Ford Darby odavno predani školi. “Samo ime”, mrmljala je. “Treba nam samo ime.” Sestre su mogle pisati jedna drugoj kad je Eliza otišla iz New Yorka za Maryland radi Billyja. Ako nisu, Catherine je sigurno pisala prijateljici ili nekom članu obitelji o svojoj sestri. Potom je pisala daljnjem rođaku, jednome kojega nikada nije upoznala. Obiteljski su izvori tvrdili da taj rođak piše biografiju Catherine Ford Darby. Ako je to istina, mogao bi biti izvor informacija. Gotovo je nemoguće pisati o Catherine, a da ne piše i o njezinoj sestri koja je umrla mlada i tako daleko od kuće. Kad je poslala e-mailove, otvorila je internetsku stranicu s popisom svih vojnika u Građanskom ratu koji su bili pokopani na nacionalnom groblju u Sharpsburgu.


Mislili su da je Billy moţda bio vojnik iz tog područja ili se borio u bitci kod Antietama. Moţda i jedno i drugo. Ali podaci koje su otkrili o Lizzy pokazivali su da je stigla u hotel neposredno prije bitke i umrla dok je bitka još bjesnjela. Sve je upućivalo na to da je napustila svoju imućnu i istaknutu obitelj u New Yorku i otputovala u Boonsboro - mlada i sama. Zbog Billyja. Instinkt je snaţno govorio Hope da je Lizzy došla zbog njega, zbog ljubavi. Je li to bio bijeg? Dogovoreni ljubavni sastanak? Jesu li se uspjeli vidjeti, makar i nakratko prije nego što je dobila vrućicu koja joj je ugasila ţivot? Nadala se da jesu, ali sve je upućivalo na to da je Eliza Ford umrla sama, bez prijatelja i obitelji pokraj sebe. I mnogi dječaci umrli su na taj način, mislila je Hope. Prihvatila se tuţnog zadatka čitanja imena. Bilo ih je tako puno, a William je bilo često ime. Ipak, nije posustajala, pišući bilješke sve dok joj glava nije počela pulsirati, a pogled posao mutan. “To je sve što mogu učiniti večeras.” Ugasila je laptop, prošetala kroz stan provjeravajući jesu li svjetla ugašena i vrata zatvorena. Kad se uvukla u postelju, prošla je u mislima preko popisa stvari koje sljedećeg dana mora obaviti. Ali zaspala je s mišlju na onaj poljubac na parkiralištu. I na Ryderovu ruku u svojoj kosi. Miris kozje krvi lebdio je nad njom. Ali ovaj put nije osjetila ruku koja joj miluje kosu.

Kad je ekipa sljedećeg poslijepodneva završila s poslom, Ryder je iskoristio malo mira da pregleda svoj popis zadataka i napravi neke izmjene u vezi s raspodjelom poslova za sljedeći dan. Blento je hrkao ispod šperploče koja je stajala na stolarskim kozlićima, povremeno cvileći i sanjajući kako lovi, štogod to psi lovili u snovima. Bio je to dugačak dan, pomislio je. Dugačak tjedan. Ţelio je hladno pivo i vrući tuš tim redoslijedom. Pivo će dobiti u Vesti u društvu svoje braće jer su njihove ţene imale babinjak u hotelu. Provjerit će kako radovi napreduju i sa zadovoljstvom će izvijestiti Owena da moţe napraviti raspored završnih radova na zgradi slastičarnice. Izgleda da će njihova nova stanarka moći početi s istovarivanjem svoje opreme i namještaja tijekom vikenda. Još nekoliko tjedana, moţda sredinom kolovoza, i Avery će moći početi s planovima za svoje veliko otvorenje. Tada će se moći usredotočiti na ovo mjesto, razmišljao je, gledajući uokolo gole zidove. Ako se stvari budu zbivale kako treba, a zbilja je ţelio da se događaju kako treba, sljedećeg će tjedna odrati taj vraţji krov od ter-papira i početi postavljati krovne grede. Znao je da njegova majka već izabire pločice i lepeze boja, pa je smjesta prestao o tome misliti. On se morao baviti onim što treba obaviti odmah, a odmah je značilo donošenje čeličnih greda, rezanje betonskog bloka i instaliranje gomile novih prozora. Ne, ispravio se, to treba sutra i sljedeći tjedan. Ono što treba odmah jest hladno pivo. Probudio je psa gurnuvši ga vrhom čizme. “Moţeš spavati u kamionetu, lijenčino jedna.” Pseto se pomaknulo da zijevne te sjelo. A onda mu je glava pala u Ryderovo krilo. “Nema piva za tebe.” Ryder je počeškao psa iza ušiju te mu njeţno protrljao njušku.


“Nije to za tebe. Sjećaš li se posljednjeg puta? Polizao si samo pola prolivenog piva prije nego što sam te uhvatio. I što se dogodilo? Zalijetao si se u zidove i povraćao. Jadan si mi ti pijanac, Blento.” “Moja baka je imala mačku koja je pila brendi.” Ovaj put je ona njega prestrašila. Pomaknuo se, gledajući Hope koja je ušla kroz vrata s Ulice sv. Pavla. Na trenutak je svjetlost zatitrala oko nje, uhvaćena na vrhovima njezine kose. Oduzima čovjeku dah, pomislio je. To zbilja nije u redu. “Je li?” “Jest. Zvala se Penelopa, i voljela je brendi Azteca de Oro. Popila bi naprstak svake večeri, a umrla je kad je imala dvadeset i dvije godine. Mačka koja nije htjela umrijeti.” “Blento voli vodu iz zahoda.” “Da, znam to.” Prišla je i stavila pitu na šperploču. “Dug u cijelosti.” Gornju je koru napravila kao zgodnu rešetkicu, primijetio je. Gurnuo je prst u prostor između, ignorirajući njezin zapanjeni povik: “Nemoj! E„ zbilja.” Izvukao je malo file i kušao ju je. Imala je onaj savršeni okus između kiselog i slatkog. To je mogao i pretpostaviti. “Dobra je.” “Bila bi još bolja na tanjuru, s vilicom.” “Moţda. Kušat ću je na taj način poslije.” “Nemoj”, ponovila je, i ovaj put ga pljesnula po ruci. Posegnuvši u dţep, izvadila je pseći keks u obliku kosti. “Moţda pije vodu iz zahoda, ali sve u svemu ima bolje manire od tebe.” Potapšala je Blentu po glavi. “Mogu li sutra ovdje napraviti nekoliko fotografija?” “Zašto?” “Pomislila sam da bih mogla aţurirati Facebook-stranicu hotela, staviti neke obavijesti o tome što se događa. Ovo, Averyn restoran, slastičarnica. Ponudit ćemo gostima besplatne ulaznice za jedan dan, pa moţda oni koji razmišljaju o rezervaciji budu zainteresirani za napredak radova. Pogotovo ako mogu staviti i datum kad se planira otvorenje.” Napravio je prstom krug u zraku. “Pogledaj uokolo. Izgleda li ti ovo kao da ti mogu reći datum otvaranja?” “Samo kad se planira.” “Ne. Snimi fotografije ako ţeliš. Moţeš napisati da se slastičarnica otvara uskoro.” “Kad je uskoro?” “Pitaj slastičarku. Sutra bismo trebali dobiti završnu uporabnu dozvolu, a nakon toga sve ovisi o njoj.” “To je sjajno. Stupit ću s njom u kontakt.” Oklijevala je. “Lijepo od tebe što si jučer rekao Avery da sam uzrujana.” “Najprije si bila ljutita, a onda zamišljena. Pomislio sam da cure bolje razumiju ta raspoloţenja.” Da, pomislila je, pronicljiviji je nego što je mislila. I ljubazniji. “Pa, dobro si mislio. Morala bih se vratiti. Nemamo večeras gostiju, pa će mi doći Avery i Clare.” “Već sam obaviješten o tome.” Ustao je i podignuo pitu. “Idem na pivo.” “Primljeno na znanje.” Izišla je i pričekala da zaključa vrata jer joj se to činilo pristojnim. “U koju ćete boju obojiti ovo mjesto?” “Neku drugu.” “To je već poboljšanje. Tvoja majka razmišlja o sivkastoj boji škriljevca, s kromiranim akcentima, bijelim detaljima, sivim kamenom uz rub poda.” “Tako to ona zamišlja.” “Ona je dobra u tome. Jesi li vidio Averyn logo za novi lokal?” “Mops otvara slavinu. Smiješno.”


“I draţesno. Ona i Owen će ovaj vikend dobiti jednog - mopsa, a izgleda i labradora jer se nisu mogli dogovoriti.” I on je to čuo. Owen je imao popise. “Iţvakat će im cipele, čizme, namještaj, piškiti po podu i izluđivati Owena. Ja potpuno navijam za to.” Stavio je psa u kabinu, napola spustio stakla i, poznavajući Blentu, stavio pitu u straţnji dio kamioneta.” “Pa”, započela je... Dalje nije stigla jer ju je snaţno privukao k sebi, podigao ju je tako da je ostala na vrhovima prstiju i zalijepio joj poljubac od kojeg su joj preostale riječi netragom izletjele iz glave. Uspjela se primiti za njegov struk da ne izgubi ravnoteţu, premda ne bi pala ni da je potres zatresao zemlju. Ne s njegovim rukama na sebi, jednom u kosi, a drugom na leđima. Osjeti kako joj toplina navire u ruke, penje se uz noge, do njenog samog središta, ţestoka poput udara munje. Ruke su joj tada kliznule uz njegova leđa, uhvativši njegovu košulju dok se prepuštala silini tog osjećaja. Nije se odmaknula, nije ostala bez daha od šoka, nije se opirala. Pustio bi je da jest. Ali bio je umoran od skretanja pogleda ili pokušaja da gleda drugamo. Da je ignorira ili da to pokušava. Ona je to izazvala. To mu je sigurno mogla biti isprika. Prvo u apartmanu, a onda ponovno ovdje na vraţjem parkiralištu. Dobivao je zalogajčiće da ih kuša. Sada je htio pravi pravcati zalogaj. Mirisala je na ljeto. Na tople povjetarce, suncem okupane cvjetove egzotičnih imena. Imala je okus pite - tog savršenog spoja kiselkastog i slatkog. A sad, kad je on traţio poljupce, odgovorila je bez oklijevanja. Trebalo je njoj, trebalo je njemu.. Kad ju je pustio, maljo se zaljuljala. Te njezine izazovne oči bile su zamućene, ali i potpuno prisebne. Lagano je protrljala usnice - kao da ţeli zadrţati aromu - i ponovno ga uzbudila. “Što je to bilo?” upitala ga je. “Htio sam da to ovaj put bude moja ideja.” Nagnuo je glavu na stranu. “Ţeliš li sad krišku pite?” Nasmijala se, iznenađena. “Hvala, ispekla sam dvije pite. Imam jedno pitanje. Smatraš li se ti mojim šefom?” “Ma, daj molim te! Ne.” Izgledao je ne samo zapanjen, već i iziritiran. “Moja majka je tvoja šefica. Nemam ja vremena da tebi šefujem. Imam dovoljno svojeg posla.” “U redu.” “Slušaj, ako ti misliš da je ovo bilo imalo nalik na onog kretena s kojim si se bila spanđala...” “Ni najmanje.” Opazila je da mu se razdraţenost pretvara u ljutnju te smirujućim pokretom poloţi svoju ruku na njegovu. “Ni najmanje. To je samo detalj koji sam ţeljela potvrditi, zbog nas oboje. Sad smo taj detalj razjasnili za svaki slučaj. Uţivaj u piti”, rekla mu je i krenula u hotel. “Trebat će joj još vremena da neke stvari shvati,” promrmljao je, a potom se okrenuo prema psu. “Odrijemaj malo. Vratit ću se.” Ostavio je kamionet ondje gdje je bio i prešao cestu kako bi se sastao s braćom.

Hope je servirala sir i stavila vino na stol, krekere s aromatičnim biljem i ljetne bobice, uz vrč svjeţe limunade za trudnicu. Bavila se detaljima, kad začu Clare kako ulazi. “Ovamo!” pozove je. Nalila je limunadu u visoku čašu, preko leda, i ponudila je Clare kad je ušla. “Dobrodošla u Hotel BoonsBoro i na našu prvu sluţbenu ţensku večer.”


“Pomisao na nju nije pomogla da prebrodim dan. Jesi li ti dobro?” “Oh, jesam, ali moram vam toliko toga ispričati. Gdje je Avery?” “Završava nešto u Vesti. Hope, trebala si nazvati istog trenutka kad je Jonathan zakoračio u ovaj hotel u svojim glupim mokasinama od Guccija.” “Zapravo, bile su od Ferragama. I priznajem, iznenadio me, ali snašla sam se.” “Avery mi je rekla da ti je zaista predloţio da se vratiš u Georgetown i ponovno započneš vezu s njim.” Clare, s kosom koja je padala preko ramena poput sunčeve svjetlosti, sjedne na kauč i zareţi. “Nikad mi se nije sviđao, a onda sam ga i zamrzila. A sada? Ţelim ga ozlijediti. Ţelim ga mlatiti lopatom dok ne padne u nesvijest, a onda mu istetovirati na guzici: ja sam prevarant i pizdun.” “Volim te.” “I ja tebe volim.” “Uzmi zalogajčić.” “To je jedino što i činim.” Clare je duboko uzdahnula. “Cijeli dan jedem. Kao da ne mogu stati.” “Jedeš za troje.” “Ovim tempom natuči ću sto kila. Baš me briga. Sjedni i ti nešto pojedi da se ne osjećam kao golema trudna prasica.” “Ne mogu još sjesti.” Ne još - dok je u njoj titralo uzbuđenje od onog poljupca. Ali namazala je malo sira na kreker i natočila si čašu vina. A začuvši Avery, napunila je i drugu čašu. “Boţe! Nikad kraja.”Avery zgrabi čašu s vinom i popije nekoliko gutljaja. “Dobro, neka zabava počne. Oooh, maline!” Ubacila je dvije u usta, spustila se pored Clare na koţnu sofu boje maslaca, izvukla kopču iz kose i protresla je. “Sad nam sve ispričaj.” I upravo je to učinila, započevši s Jonathanovim pojavljivanjem na vratima hotela. “Nije u pravu, a i glup je”, prekine je Clare. “Izjaviti da ne moţeš biti sretna ovdje. Ti jesi sretna ovdje.” “Jesam, ali znate što? Nakon što je to izgovorio, shvatila sam koliko sam sretna. Točno sam tu gdje ţelim biti i radim baš ono što ţelim raditi. I još postoji bonus. Imam vas dvije.” “Slatkorječivi ljigavac”, Avery promrmlja. “Baš je ljiga.” “Prava ljiga”, sloţi se Hope, a onda nastavi. Kad je došla do Jonathanove „ponude‟, Avery poskoči i zatrese šakama. “Misli da te moţe nazvati droljom, jer upravo je to učinio. Treba ga kazniti. Mora to platiti.” “Treba ga ignorirati”, ispravi je Hope. “Tako će više patiti. Ali opalila sam ga, kako je to Ryder rekao, u jaja.” “Da si barem doslovno”, Clare promrmlja. “U trudnoći je postala nasilna”, Hope se obrati Avery. “Počela sam mu govoriti što mislim o njegovoj ponudi, u smislu - goni se ti i tvoja ponuda - kad sam ugledala Rydera kako ide preko parkirališta. I onda sam se prepustila instinktu. Pozvala sam ga, krenula prema njemu i dala mu jedan strasni poljubac.” “Ryderu?” Clare je provjeravala. “Poljubila si Rydera?” “Pred Jonathanom - ah, shvaćam.” Prekriţivši ruke na prsima, Avery je klimala glavom odobravajući. “Nosi se, idiote. Pogledaj ovaj seksi zalogaj od muškarca koji sada imam.” “Točno. Zamolila sam Rydera da me samo prati. Shvatio je i pratio me. Jonathan je izgledao kao da je progutao cijeli limun - cijeli truli limun. Bila sam jako zadovoljna. Tada.” Kvrcnula je prstima. “Otišao je. Gotovo.” “Jesi li sigurna?” Clare je stiskala ruke u krilu. “Mogao bi se vratiti. Mogao bi nešto pokušati. Mislila sam da je Sam bio samo dosadan, ali...”


“Dušo. Dušo”, Hope ponovi i pribliţi se kauču te sjedne uz Clare i primi njezinu ruku. “Ovo je drukčije. Sam je bolestan, opsjednut čovjek. Proganjao te je, a nikad nisi ni bila u vezi s njime. Nikad mu nisi dala nikakav povod. Ja sam s Jonathanom bila u vezi. On je arogantan, osjećaj za moral mu je izvitoperen i on je prvoklasni idiot, ali to je drukčije. Previše je ponosan i tašt da bi se vratio. Pretpostavljat će da ću se ja predomisliti, a kad se ne predomislim, prebacit će se na neku drugu.” “Moraš biti oprezna. Obećaj mi da ćeš biti.” “Bit ću, obećavam. Ja ga poznajem. Mislio je da ću skočiti na ponudu da se vratim na stari posao, da se vratim njemu. Njemu bi to bilo sasvim legitimno, nikakav problem. Jasno sam mu dala na znanje što mislim. Ne značim mu dovoljno da bi išta pokušavao. Sad znam da mu nikad nisam mnogo ni značila.” “Ţao mi je. Zapravo mi je drago, ali mi je ţao.” “Meni nije. Ponos mi je još malo povrijeđen, ali nije mi ţao. Pokazao mi je da sam s njim gubila vrijeme, ali to što je učinio, završilo je tako da sam dospjela ovdje. Baš na mjestu na kojem ţelim biti.” “Radije bih da ga je Ryder namlatio”, reče Avery. “Ja nisam trudna - po prirodi sam nasilna.” “A kad je riječ o Ryderu, bio je vrlo obziran, slušao me kako mahnito pričam o svemu tome nakon što je Jonathan otišao. I čekao je dok se nisam smirila. Zapravo...” ispravila se, “pomogao mi je da se smirim.” “Moţe on to”, potvrdi Avery. “To nije njegov uobičajeni način ponašanja, ali mene je potapšao po glavi, metaforički govoreći, nekoliko puta tijekom ovih godina.” “Nisam to očekivala od njega. Nisam očekivala da me sluša, a još manje da kaţe prave riječi. Da kaţe stvari koje sam trebala čuti. Pretpostavljam da mi je prešlo u naviku da pogrešno sudim o nekim muškarcima. Rekla sam mu da me zaduţio. I znate što je ţelio zauzvrat?” “K vrapcu! Ovo postaje sve bolje.” Avery si natoči još malo vina. “Pitu.” “Je li to neka šifra?” “Ne, to je pita.” “Slađi je nego što bi čovjek pomislio, ispod te svoje vanjštine”, reče joj Clare. “Ne znam je li sladak, ali bio je ljubazan, i mirne glave i duhovit. I tako sam ja ispekla pitu. A sad dolazimo do najnovijeg obrata. Još jednom smo vodili pravi razgovor, srušili smo sve rekorde. Zajedno smo izišli iz fitness-centra, a kad smo došli do njegova kamioneta, zgrabio me je. I onda je on meni dao jedan vrući poljubac.” “Ovo stvarno postaje sve bolje.” Razdragana, Avery kucne svojom čašom o Hopeinu. “Što se zatim dogodilo?” “Ja sam se vratila ovamo, a on je otišao preko puta u Vestu " “Ma daj!” “Ne, baš je tako trebalo. To je bilo dovoljno.” Zadovoljna, Hope podigne svoju čašu i otpi gutljaj. “Ne znam ţelim li da se to u nešto razvije ili ne. Primamljivo je, ali kao što sam već objasnila, pustinja je suha. Ne baš tako suha sa svim ovim vrućim poljupcima, ali ipak... To je zanimljiva mogućnost. Komplicirana, ali zanimljiva.” “Ne mora biti komplicirana”, pobuni se Clare. “Mislim da je on kompliciran čovjek, za početak, a i naša situacija je sloţena. Ja radim za njegovu majku.” “Pa što onda?” upita Avery. “Onda je to nešto što moram razjasniti i razriješiti. Pomislila sam da biste mi vas dvije mogle reći nešto više o njemu, da stvorim malo jasniju sliku.”


“Moţemo. Ali moţemo li to za večerom?” Clare je gladila svoj veliki trbuh. “Mogla bih pojesti pola teleta.” “Što veliš na miješanu zelenu salatu, lazanje i kruh s češnjakom?” “I pitu od višanja”, doda Hope Averynoj listi. “Navalimo!” Clare se pridigne. “Na sve to.”


Muška večer. Ryder nije mislio da će se dati nagovoriti provesti večer s djecom i psima. No, tako se dogodilo. Osim toga, Beckett je odlučio spremiti pravu mušku večeru, špagete i mesne okruglice - tradicionalno jelo za njihovo muško druţenje. No, djeca su bila dobra stvar, a zajedno s Yodom i Benom, njihovim labradorima, imala su toliku energiju da su mogli proizvesti struje za čitav okrug. Blento je bio u pasjem raju. Ryder nije bio siguran kakva su pravila kad je domaćica kuće bila prisutna, ali za muških večeri sve je bilo dopušteno. Djeca su jurcala uokolo kao da ih sam vrag goni, jela su kao vukovi, tukla se kao smrtni neprijatelji i smijala se kao luđaci. To ga je podsjetilo na vlastito djetinjstvo. Kuća je bila prilagođena djeci i psima, primijetio je. Bila je prostrana, otvorena, puna boja. Znao je da je Beckett izmijenio prvobitni plan i nadogradio tada još nedovršenu kuću kada su on i Clare počeli ţivjeti zajedno. Prema tom izmijenjenom projektu, obitelj je bila stavljena u središte zbivanja. Sada su djeca imala veliku dječačku igraonicu s ugrađenim policama i ormarićima za sav onaj krš od igračaka. Znao je to jer ih je i sam pomagao ugraditi, a i Murphy ga je odvukao u sobu da mu ih pokaţe. Potom je izvukao sve akcijske figure koje je ljudska ruka ikada napravila. I Ryder je čuvao svoje u jednoj kutiji. Neke su stvari svetinja za muškarce. “Yoda je pojeo Zelenog Goblina.” “Mali, pa oni ne pripadaju istom svijetu.” “Ne pravi Yoda. Naš Yoda. Izgrizao ga je, ali tada je još bio štene. Više ne jede moje figurice. A djed Boţićnjak mi je donio novog Zelenog Goblina. Ostavio ga je u mojoj čarapi. A i Gambita mi je donio.” “Imaš Gambita?” “Aha.” Presretan što ga to zanima, Murphy ga ode potraţiti i konačno ga iskopa iz gomile ţivopisnih figurica. “Ponekad se on i Wolverine potuku, ali uglavnom se zajedno bore protiv zlikovaca.” Ryder je uvijek bio posebno vezan za Gambita. “Sad se moţemo igrati rata. Moţemo uzeti pećinu Millenium Falcona za bazu i onda Zeleni Goblin i Magneto i Joker u garaţi kuju plan za napad. Vidiš, ovdje moţeš staviti aute i zlikovce...” Zašto ne, zaključi Ryder i pomogne dječaku sloţiti figurice. Rat se pokazao opakim, krvavim i, kao u svim ratovima, bilo je tu i kukavičluka i junaštva i mnogo mrtvih. Kolateralne ţrtve bili su jednonogi T-Rex, tri Storm Troopera i jedan prastari plišani medo. “Medo je poginuo!” vikao je Murphy. “Rat je gadna stvar, mali.” “Rat je gadna stvar”, ponovi Murphy jer to je bila večer muškaraca i pritom udari u smijeh. Owen je ušao baš kad su Avengeri, X-Man i Power Rangersi raznijeli neprijateljsku bazu. “Pobijedili smo ih!” Murphy počne pobjednički plesati po sobi, rukujući se podignutim dlanovima s Ryderom. “Ali Iron Man je teško ranjen. U bolnici je.” “On je Iron Man”, reče Owen. “Izvući će se. Moraš s Harryjem nastaviti igrati Wii boksanje”, obrati se Ryderu. “Ubio je boga u meni.” “Neka se Beckett bori protiv njega.”


“Ubio je boga i u njemu. I u Liamu. Ti si nam posljednja nada.” “Moţe. A ti pomozi ovom patuljku pospremiti stvari.” “Ja nisam ratovao”, pobunio se Owen. “Ja sam bio Švedska, neutralan.” Ryder se zamisli. Soba je izgledala poput bojnog polja pogođenog tornadom. Podmićivanje uvijek pali. “Imam pitu u autu.” “Odakle ti pita?” “Pita s trešnjama. Ako si zainteresiran, pomogni malome. A ja idem pobijediti onog drugoga.” “Volim pitu s trešnjama.” Murphy uputi Ryderu jedan od svojih prekrasnih, anđeoskih osmijeha. “Pospremi ovaj krš i dobit ćeš malo.” Ovo je dobro ispalo, zaključi Ryder na putu do dnevne sobe. Izvukao se od pospremanja i spriječio sam sebe da pojede cijelu pitu, što bi i učinio, iako bi mu poslije sigurno bilo zlo. Ušao je, savio ramena i počeo skakutati kao boksač u ringu. “Izgubit ćeš, Harry Kari. Gotov si.” Harry podigne ruke iznad glave. “Nepobjediv sam. Svjetski šampion. Nokautirao sam Owena. Sve je zvijezde vidio.” “Owen teško prima udarce.” Ryder se podrugljivo nasmiješi i dotakne šakom vlastitu bradu. “Velika bitka.” Ode do hladnjaka ispod šanka i uzme bocu piva. “Pomoli se.” “Pomolit ću se ja za tebe”, reče Owen bratu. “Mali je nemilosrdan.” “Ne moraš se ti pomoliti za mene. U kamionetu na sjedalu imam pitu od trešanja. Mogao bi je donijeti.” “Pitu?” Liam skoči s poda gdje se igrao sa psima. “Hoću i ja pite.” “Onda ćeš je i dobiti, skakavce.” Beckett se iskobelja iz velike koţne fotelje. “Da te vidimo, trenutni, a ubrzo bivši pobjednice. Namjesti nam igru.” Harry uprogramira Ryderov lik - tamnu kosu, sablasno zelene oči i namršteno lice te mu doda upravljač. Ekipa j e podivljala. Mali ga je potukao do nogu. On se bacio na pod zajedno s bocom piva dok je Harry plesao po sobi s uzdignutom šakom. “Kako ti to uspijeva? Igraš se po čitave dane?” “Prirodno sam nadaren.” “Ma jesi, vraga.” “Tako je djed rekao. I njega sam pobijedio. Ali on je star.” “I ja se hoću igrati!” Murphy uleti u sobu. “Sad je na meni red.” Liam je bio spreman braniti svoja prava. “Beckett je rekao da se sad moţemo igrati na Play Stationu i da ja mogu birati. Ja hoću hrvanje. Prvo boks, pomisli Ryder, sad hrvanje. Beckett sigurno svaku večer padne u krevet mrtav umoran. “Ja idem jesti pitu.” Ryder ustane. Djeca su, tipično, istog trenutka zaboravila na igrice i nastao je stampedo prema kuhinji. Od pite nije ostala ni mrvica i Ryderu nije baš bilo pravo, Potom su se hrvali, lovili lopove, nadmudrivali s ubojicama. Liam je prvi odustao i zaspao među psima. Beckett ga je podigao i odnio u krevet. Kad se vratio, Harry je već spavao na kauču. Dok je Beckett ponavljao isti postupak s njim, Murphy je sjedio na podu prekriţenih nogu, potpuno budan i pokazivao Owenu neku igricu s braćom Mario.


“Zaspe li on ikada od umora?” upita Ryder, pokazujući uzdignutim palcem na Harryja. “Mali je pravi vampir. Ostao bi budan do jutra, samo da mu se dopusti. Dosta je bilo, Murph.” “Ali, nisam umoran. Nema škole. Hoću...” “Moţeš pogledati neki film u mojem krevetu.” “Moţe! Smijem li pogledati dva filma?” “Za početak, pogledaj jedan.” Beckett ga podigne, i prebaci na ramena, što je maloga nasmijavalo. Kad je Beckett dječaka odnio na spavanje, Owen se raširi na kauču. “Još dvoje.” “Da. Ali, čini mi se da Beck ima dara za očinstvo. Osim toga, imat će vlastiti košarkaški tim ako klinci naslijede njegovu visinu.” “Avery i ja planiramo imati dvoje.” “Lijep parni broj.” Ryder odsutno posegne za zguţvanom vrećicom čipsa. “Jeste li već isplanirali dan začeća, rođenja, diplome?” Naviknut na slične primjedbe, Owen samo slegne ramenima. “Isuse, pa stvarno jeste.” “Samo okvirno. U svakom slučaju, počet ćemo sa psima.” “Ne bih baš rekao da je mops pas. Oni nisu veći od mačke.” “Psi su to i jako su dobri s djecom. Treba misliti unaprijed. Kad smo počeli proučavati pasmine...” “Kad si ti počeo proučavati.” “No, dobro, Avery se jako svidjela ideja da uzmemo mopsa. Razgovarala je o tome s mamom i mama joj je dala ideju da ode u azil. I sad ćemo dobiti godinu dana starog mopsa koji se zove Tyrone i gluh je na jedno uho.” “Polupaš - ne zato što je napola gluh već zbog svoje veličine. On je polupaš pa ćeš sada, s labradorom, imati jednog i pola psa. “Bingo.” Owen zavrti glavom. “Kakav to sadist moţe psu dati ime Bingo?” Star je samo četiri mjeseca pa ćemo mu dati neko drugo ime. Da mu vratimo malo dostojanstva.” Beckett se vratio i odmah pošao po pivo. “Isuse, ovako mi je već nekih godinu dana i još uvijek se ponekad pitam kako Clare sve to uspijeva sama.” Gurnuo je Owenove noge s kauča i spustio ih na pod. “Ovo je prvi put da je neće biti cijelu noć. Malo je neobično.” “Već si joj napravio dijete”, reče Ryder. “Dobro će joj doći malo odmora” “Sad se hoće baciti na dječju sobu. Sva je u dječjim košarama i stolovima za presvlačenje.” “To te nervira?” “Moţda malo, uglavnom ta košara. To mi je nekako za ţensku djecu.” “A što je to uopće?” upita Ryder. “To ti je košara na nogama.” “Stavit ćeš djecu u košaru?” “To je neka pomodna dječja košara. Ona koju mi je pokazala obrubljena je bijelom tkaninom s plavim mašnicama. Beckett molećivo pogleda braću traţeći podršku. “Ne moţeš staviti mušku bebu u košaru obrubljenu bijelom tkaninom s plavim mašnicama. To neće valjati.” “Zato obuci hlače i budi muško”, predloţi Ryder. “Trudna je.” “I zbog toga ti samo sjediš tu i pričaš o bijelom obrubu. Sramota.” “Jebi se.” Beckett pogleda Owena na drugoj strani kauča. “Moţda mi moţemo nešto napraviti. I to dva komada nečega. Nešto poput kolijevke, ali na postolju tako da se ne


moraš saginjati kad uzimaš dijete. Nešto zgodno što će se toliko dopasti Clare da neće poţeljeti taj prokleti prekrivač.” “To bismo mogli. Nešto da ih se moţe ljuljati.” “I urezbariti njihova imena.” Beckett radoznalo pogleda Rydera. “Njihova imena.” “Bila bi posebna, a i lakše bi ih prepoznavao. A tebi bilo bolje da smisliš nešto za ovu trojicu koju već imaš, da ih moţeš imati stalno na oku.” “Sagradit ću im kućicu na drvetu. Još sam u fazi nacrta. Previše toga se događa.” “Nema do kućice na drvetu”, reče Owen. “Čovječe, mi smo znali satima biti u našoj. Gomile slatkiša i crtani romani. Sjećaš li se”, obrati se Ryderu, “kad si od Dannyja kupio onaj časopis s golim ţenskama. Prvi pornić vidio sam u toj kućici. Bila su to dobra vremena.” “Ja sam se tamo gore prvi put poševio. Tiffany Carvell. Odlična vremena.” “Boţe.” Beckett zatvori oči. “Samo nemoj Clare spominjati porniće i ševu. Nikad mi neće dozvoliti da napravim tu kućicu.” “Kukavice.” “Beckett baci podrugljiv pogled na Rydera. “Vidjet ću te kad se jednom oţeniš.” “Vas dvojica se moţete još neko vrijeme ovako zezati. Ţenama ovog svijeta potreban je barem jedan slobodan Montgomery.” “Mene veseli što ću se oţeniti”, reče Owen. “Ponašaš se kao da već jesi.” “Da. I to mi se sviđa. Veseli me kad pomislim da će me dočekati kad budem dolazio kući ili kad se ona bude vraćala kući. I neobično mi je”, obrati se Beckettu, “što je noćas neće biti ovdje.” “Sigurno se dobro zabavljaju. Clare je zvala da pita kako su dečki. I rekla je da je Hope trebalo njihovo društvo. Kad smo pri tome, što je to bilo s onim tipom iz Wickhama? Clare mi je znala reći samo dio priče.” “Mislio je da će je uspjeti obrlatiti.” “Idiot.” “Idiot u odijelu od pet tisuća dolara.” “Nije li on njoj dao nogu?” Owen lijeno ispije gutljaj piva. “Zbog neke plavuše. I to prilično zgodne plavuše, tko voli taj tip. Avery mi je pokazala njezinu sliku u rubrici „Stil‟ u Postu.” “Rubrika „Stil‟?” Ryder prasne u smijeh. “Zbilja?” “Ma daj, zajebi. Avery je vidjela sliku i pokazala mi je. Znači, nogira je zbog te plavuše, napravi veliku, spektakularnu svadbu za visoko društvo, onda dolazi ovamo, u naš grad, i pokušava nam oteti našu domaćicu hotela? Dođe ti da ga izudaraš i malo mu zguţvaš to odijelce od pet tisuća dolara.” “Ima još jedan biser. Ona bi mu se trebala vratiti, a on bi se onda pobrinuo za nju.” Sada se Owen pridigao. “Što si to rekao?” “Čuo si me. Pobrinuo bi se za nju, bila bi mu ţenska sa strane. Kupio bi joj kuću, uvaljao joj novac za troškove i putovanje u Pariz, tako neko sranje.” “I taj još hoda po svijetu”, promrmlja Owen. “Pa zašto nisi ubio boga u njemu?” “Zato što sam doznao za to tek kad je otišao. Osim toga, ona je to sama sredila, njega je sredila. Dok sam prolazio čuo sam kako mu kaţe da se nosi. A, pazi ovo.” Zagrabi još čipsa. “Onda odšeta ravno prema meni, šapne mi da prihvatim njezinu igru i pogleda me zavodljivo.” “Ja ništa ne znam o tome.” Owen pogleda jednog pa drugog brata, “Zašto ja to nisam čuo? Ja inače sve doznam.”


“To se jučer dogodilo, a imali smo mnogo posla. Sad će polako krenuti trač, a mislim da ona u tom času nije razmišljala o tome.” “I ti si prihvatio igru?” “Naravno. Zašto ne? Skopčao sam o čemu je riječ, a on mi se nije sviđao. A ni njegovo odijelo. Shvatio sam da mu je samo htjela napakostiti, učiniti ga ljubomornim. Nema veze sa mnom. A kad je otišao... sva se tresla.” “Kvragu”, progunđa Beckett. “Sve je to bilo manje-više ludo, Bila je jako ljutita. Povrijeđena. Ali i potresena.” Owen izvadi svoj mobitel. “Jesi li mu vidio auto?” “Najnoviji Mercedes C 63, sedan, crni.” Ryder potom izrecitira broj registracijske pločice. “Mislim da se neće vraćati - udarila ga je tamo gdje ga boli - ali ne bi škodilo malo pripaziti.” “Točno. Kurvin sin tek se oţenio i sad bi da mu Hope bude... Napravio joj je uslugu kad ju je ostavio.” “Da, izgleda da joj je to sada jasno.” Beckett uperi prst u njega. “Ispekla ti je pitu.” Ryder se osmjehnu. “Odlična pita. Mislim da je htjela izjednačiti rezultat. Zato sam uzeo pitu i sad je ona na potezu. Volim uvijek biti korak ispred.” “Opet si je poljubio?” upita Owen. “Prije toga je uvijek ona prva poljubila mene. Već sam se počeo osjećati jadno i iskorišteno.” Beckett prasnu u smijeh, a Owen ga udari po ruci. “Hej!” “Moţda i nije smiješno. Jesi li ti to počeo petljati s Hope?” Ryder lijeno povuče gutljaj piva. “Ne tiče te se.” “Ona vodi naš hotel.” “Avery je naša stanarka. To tebe nije spriječilo.” “Da, ali...” Dok je Owen smišljao što da odgovori, Ryder je samo slegnuo ramenima. “Opusti se, zaboga. Poljubiti ţenu koja je slobodna i voljna bogomdano je pravo svakog muškarca. To ne znači da već kupujem dječje košare. Osim toga, ona je mene prva poljubila.” “A i super izgleda”, dodao je Beckett. “Oţenjen, otac troje djece s još dvoje na putu”, primijeti Ryder. “Mogu ja imati i dvadesetero djece, ali to ne znači da nemam oči. Pametna je, super izgleda - bivša kraljica ljepote - a i kolače peče. Nije loše.” “A i pristojna je.” Owen rukama obujmi lice što je opet nasmijalo Becketta. “On jednostavno mora naći nešto da bude zabrinut.” “Ona vodi hotel. I najbolja je prijateljica Clare i Avery. Nogirao ju je sin njezinog šefa.” “Nemoj ti mene stavljati u isti koš s Wickhamom, braco.” “Ma, ne. Samo konstatiram činjenice. Evo još jedne. Mama je oboţava. I zato, ako ţeliš spavati s njom i ako ona ţeli spavati s tobom, super. Samo nemoj zajebati cijelu stvar.” “Sad me već počinješ uzrujavati”, reče Ryder blagim glasom, što je uvijek bio loš znak. “Reci mi ime jedne ţene koju sam ja zajebao.” “Ona nije obična ţena. Ona je Hope. I nekako osjećam...” “Da se ona tebi moţda ne sviđa?” upita Ryder. “Ma, daj popuši mi”, odvrati mu Owen Ijutito. “Ja sam s njom bio u društvu više nego vas dvojica dok smo sređivali hotel i istraţivali našeg kućnog duha. Ona mi je kao sestra.” “A ti si meni kao brat.” “Da, čudno je sve to. A Avery mi je rekla sve najgore o tom Wickhamu. Zaista ju je dobro izigrao, Ry. I cijela ta sjebana obitelj. Moţda je još uvijek malo ranjiva, imaj to na


umu.” “Kako to misliš čitava sjebana obitelj?” “Oni su znali. Wickhamov stari, njegova majka. A ima i sestru. Svi su oni znali što joj radi i, bez obzira na to jesu li mislili da je to što on radi u redu ili nije, prelazili su preko toga. Vodila im je hotel i organizirala njihove privatne zabave. Pozivali su je u svoju kuću na večere i na njihovo imanje The Hamptons. Avery mi je rekla da su je tretirali kao člana obitelji pa se ona tako i osjećala. I onda je osjećala da ju je cijela ta prokleta obitelj nogirala, da ju je Wickham zajebao i da su je njezini poslodavci izigrali. Dobro su je sjebali.” “To očito sve objašnjava. Neka se nose svi, cijela ta obitelj Wickham”, Ryder zaključi. “Ja nemam običaj zajebati ţenu. A niti itko iz moje obitelji.” “Nemaš. Nemamo. Ali sada znaš kako stvari stoje.” “Da, sada znam. Ako se ikada nešto dogodi među nama, a ne kaţem da će se dogoditi, pobrinut ću se da i ona zna kako stvari stoje. Zadovoljni?” “Jesmo.” “I nemoj sad odmah s tim otrčati mami.” “Zaboga, zašto bih? Pa nisam ja neki brbljavac.” “Odao si me da sam joj razbio onu kristalnu vazu kad mi je upala lopta u kuću i da sam sakrio krhotine”, podsjeti ga Beckett. “Imao sam osam godina!” U Owenovu glasu moglo se nazrijeti iskreno ţaljenje, ali i povrijeđenost. “Kad ćeš već jednom prijeći preko toga?” “Nikada. Tri dana mi nije dala da gledam televiziju zbog skrivanja krhotina i još jedan dan zbog šutiranja lopte u kuću. Propustio sam Ninja kornjače.” “Daj, odrasti već jednom i kupi si DVD.” “Već jesam. Ali to te ne oslobađa krivnje, stari. Bratski zavjet šutnje je svetinja.” “Osam godina sam imao.” Sada, kada je Owen konačno skrenuo s teme njegova ljubavnog ţivota, Ryder ustane. “Vi, cure, sad moţete razglabati o ovome, kako to već rade prave dame. A ja idem u krpe.” “Materijal nam stiţe u osam”, reče mu Owen. “Znam. Bit ću tamo.” “Ja ću u radionici raditi na drvenariji za bar. Pošalji mi SMS ako me budeš trebao.” “Preţivjet ću jedan dan da ne vidim tvoju prekrasnu facu. A ti, tebe bih mogao trebati”, uperi prstom u Becketta. “Sedam ujutro.” “Ne mogu prije osam, pola devet. Clareina mama bi htjela da dečki sutra budu kod nje. Moram ih probuditi, obući i nahraniti prije nego što ih odvezem. Clare je u hotelu, ako se sjećaš.” “Samo budi tamo. Idemo, Blento.” Na odlasku reče: “I ne bacaj loptu u kuću.” U zadnji čas sjetio se i uzeo tanjur u kojem je bila pita. Zajedno s Blentom provezao se do svoje kuće na osami, kratkim vijugavim putem kroz šumu, pa cestom, pa opet kroz šumu. Volio je osamu i svoju privatnost. Prostor samo za sebe - i to mnogo prostora. Platio je stručnjake da mu urede vrt. Majka je pokušavala od njega napraviti vrtlara, ali to ga nije privlačilo. Dobro mu je išlo kopanje rupa za drveće i pokoji grm, ali sađenje cvijeća? Za to je angaţirao druge. Volio je gledati cvijeće, različite visine, teksture, sjene koje prave na šetnici i pod svjetlom na verandi. Beckett je oprao tanjur pa ga je Ryder ostavio u kamionetu da ga ne zaboravi vratiti. Pustio je Blentu da malo pronjuška uokolo i obavi što pas mora obaviti, dok je on stajao u tišini, pod nebom punim zvijezda.


Nije mogao zamisliti ţivot nigdje drugdje, a nije to ni ţelio. Ne zato što je ovdje odrastao, iako je pretpostavljao da je i to bilo vaţno, već zato što je bio očaran tim mjestom zrakom, tihim noćnim zvucima. Oduvijek. Ovo mjesto, prilično udaljeno od glavne ceste, odabrao je kako bi u njemu pustio svoje korijene, izgradio vlastiti dom. Čitav ţivot šetao je i tumarao ovom šumom. Znao je gdje će ţivjeti mnogo prije nego što je postao muškarac. Prošao je kroz hodnik, ušao u kuhinju i upalio svjetlo. Kuhinju je osmislio sam, uz Beckettovu pomoć. Čistih linija, jednostavna i dovoljno velika da stane stol. Mobitel, koji je konačno prestao prezirati, stavio je na punjenje i dohvatio bocu s vodom. Istuširat će se pod vrelim tušem, iako mnogo kasnije nego što je planirao. Pas se polako penjao stubama za njim i potom se zaputio na svoj veliki jastuk koji mu je sluţio kao krevet. Obišao ga je jednom, pa drugi put, pa treći put, a potom se, duboko uzdahnuvši, sklupčao pokraj ofucane plišane mačke koja mu je prirasla srcu. No, sve to vrijeme pogledavao bi u Rydera i zadovoljno mahao repom dok je on praznio dţepove hlača i skidao remen. Skinuo je odjeću, bacio je u smjeru košare za prljavo rublje i ušao gol u prostranu, udobnu kupaonicu. Čovjek koji čitav dan u poslu koristi ruke i leda zasluţuje kraljevsku kupaonicu. Naročito ako je sam izvođač radova i zna svoj posao. Kupaonica nije bila ništa manje lijepa od onih kojima su opremili hotel, samo što su kod njega pločice bile u tonovima boje kamena, a ormarići i umivaonici od nehrđajućeg čelika. Otvorio je tuš i mlaznice do kraja i pustio vrelu vodu da mu masira mišiće, ukočene od napornog rada i od igre. Dok su mu se mišići polako opuštali, pomislio je na Hope. Nije imao namjeru gnjaviti se njome. Jer on sigurno nije bio kriv za njezine veze s idiotima. Ona je prva počela. Sam je sebe u to uvjeravao jer je to naprosto bilo tako. Drţao se dalje od nje, sve do nedavno. Zato što je bilo nečega od prvog trenutka. Njemu nije bilo stalo do tog nečega, nije mu trebala ta kraljica ljepote očiju crnih poput ugljena, istaknutih jagodičnih kostiju, koja je jedan par onih svojih štikli sigurno platila više nego što stoji sva njegova obuća u ormaru. Moţda se baš zbog tih štikli čini da su joj noge tako lijepe da ne moţeš skinuti pogled s njih, ali to sada nije tema. Nije bila njegov tip, a sigurno je da ni on nije bio njezin. Njezin tip nosi dizajnerska odijela i kravate, vjerojatno odlazi na otvorenja kakvih izloţbi. I to s uţitkom. Moţda i u operu. Pa da, onaj kreten je izgledao kao netko tko gleda opere. Ona je prva počela, a ako od svega toga nešto i bude, on će se pobrinuti da svatko stavi karte na stol. On je fer igrač. A s obzirom na to da je Owen u nekim stvarima imao pravo, razmislit će još neko vrijeme o svemu prije nego što odluči. A, dogodi li se da oboje pristanu na vezu, on će biti naročito fer. Nema problema. Zatvori tuš, dograbi ručnik te njime prosuši kosu. To ga je podsjetilo na Hope i njezin stan i izmamilo mu osmijeh na lice. Moţda mu u onom trenutku cijela stvar i nije bila smiješna, ali sada jest. Ona nije uvijek bila savršena. Griješila je, činila pogrešne poteze. To mu se već više dopadalo. Savršenost? Ona zna biti dosadna, a moţe ići i na ţivce. Volio je napukline u savršenosti i pitao se hoće li kod nje naći još poneku budu li kojim slučajem stvari među njima krenule. Treba s tim pričekati, pomisli. Imao je već dosta briga, dosta posla i bez nje. još uvijek gol, otišao je u spavaću sobu i povukao prema dolje plahtu koju je to jutro pri ustajanju povukao prema gore - bio je to njegov način pospremanja kreveta.


Njegov je pas već naveliko hrkao, a od prozora je pristizao noćni povjetarac, noćni zvukovi. Nije se potrudio namjestiti sat za buđenje. Imao je budilicu u glavi, a ako bi ona zatajila, Blento ne bi. Razmišljao je o tome bi li uključio televizor da uz njega polako utone u san. Opet je pomislio na Hope i onaj njezin pogled, kako ga je gledala nakon što su se poljubili. S Hope u mislima, ubrzo je čvrsto zaspao.


Ryder otključa vrata hotela nešto prije sedam ujutro dok je rano sunce obasjavalo ruţe koje su rasle duţ vrtne ograde. S ekipom radnika dogovorio je da dođu rano, prije nego što se vrelina kasnog lipanjskog dana stušti na njih. Kroz otvorene prozore preko puta parkirališta već su se čuli čekići, pile i bušilice. U hotelu je vladala tišina, što ga nije iznenadilo. Pretpostavljao je da ţene, koje su imale na raspolaganju cijelu kuću i nikakvog drugog posla osim da se bave stvarima kojima se ţene mogu baviti čitavu noć, još spavaju. Jedva da se sjećao kakav je to osjećaj ostati dugo u krevetu. Krenuo je u kuhinju. Što god da su radile cijelu noć, sve je bilo uredno pospremljeno, primijetio je. Ostavio je prazan tanjur na polici i okrenuo se da iziđe. Potom se vratio. Dobro odgojen, kakav je već bio, otvorio je nekoliko ladica traţeći olovku i papir. Posrećilo mu se u trećoj ladici, gdje je našao blok samoljepivih listića i kemijsku olovku. “Dobra pita. Sad smo kvit.” Zalijepio je papirić na rub jedne posude i tada mu je pogled pao na aparat za kavu. Premišljao se. Dok se on premišljao, ušla je Clare, vukući noge. Pritom je jauknula. “Polako.” On zaobiđe kuhinjski otok da je pridrţi ako slučajno izgubi ravnoteţu, no ona mu da znak da nije potrebno. “Uplašio si me.” Nasmijala se i naslonila na hladnjak s jednom rukom na trbuhu, kako to već trudnice misle da moraju neprestano činiti. “Nisam mislila da ću ikoga sresti ovako rano.” “Samo sam došao vratiti ovo sude.” Kosa joj je visjela na sve strane kao one ruţe na ogradi, a lice joj je zračilo spokojem. Trudnoća joj je dobro pristajala, zaključi on. “Zašto si ustala? Pretpostavljao sam da ćeš još dugo spavati poslije vašeg ţenskog tuluma.” “Iz navike, valjda. Moje tijelo još se nije prebacilo na ljetno računanje vremena. A i dečki su u ovo vrijeme već budni.” Pomiluje trbuh. “Ovo dvoje svakako jesu.” Pomisao da se tamo unutra prevrću dva bića Ryderu nije bila najugodnija. “Trebala bi sjesti.” “Prvo kava. Predivan, topao kofein koji pročišćava um. Smijem samo jednu malu šalicu dnevno.” Pokušao je zamisliti dan samo s jednom šalicu kave. Zgrozila ga je i sama pomisao na to. “Onda sjedi. Ja ću ti je skuhati. A namjeravao sam i jednu ponijeti sa sobom.” Svidjela joj se ideja da je netko posluţuje pa se spustila u jednu od stolica. “Hvala. Lijepo od tebe i Owena da ste sinoć došli Beckettu i dečkima praviti društvo.” “Dobio sam i večeru.” Okrenuo se prema njoj dok je pripremao kavu - Clare s kosom boje sunca, najveća ljubav njegova brata. “Tvoj najstariji dečko rastura boks.” “I svima to daje na znanje. Oboţavaju svoje muške večeri. Obično ih kombiniramo s mojim odlaskom u knjiţevni klub. Kad se blizanci rode, vodit ću ih sa sobom tako da se tradicija nastavi dalje, sve dok oni ne odrastu dovoljno da im se pridruţe.” “Ne vjeruješ Becku da bi mogao svladati čopor od njih petorice? “Nije se bavio s njima dok su bili jako mali. Mnogo je to posla.” “Snašao bi se on.” “Znam. On je divan otac, tako prirodan i blag. Promijenio mi je ţivot. Jedno drugom promijenili smo ţivot.” Nasmiješi se Ryderu dok joj je dodavao šalicu pa zatim i sebi


natočio jednu. “Pita je bila dobra, zar ne?” “Da. Brzo je nestala.” “Hope nam je ispričala o Jonathanovu posjetu. Nisam ja naivna. Znam da ima sebičnih, zlih ljudi na svijetu. Ali, ipak me iznenađuje kako se ponaša prema njoj. I kako se ponio.” Ryder je smatrao da ima mnogo manje nesebičnih ljudi dobrog srca od sebičnjaka i zlikovaca. “Navikao je dobiti ono što ţeli samo zato što to ţeli. Barem ja imam takav dojam.” “Rekla bih da si u pravu. Hope zasluţuje bolje. Oduvijek i jest.” “Ne pripadaš njegovim oboţavateljicama?” “Ne. Hoću reći, jedva ga poznajem, ali nikad mi nije bio simpatičan. Hope kaţe da je sa Samom bilo drukčije.” Sjetio se kako je za Beckettom uletio u spavaću sobe Clareine kućice u Glavnoj ulici. Kako su je zatekli blijedu, ošamućenu, nesigurnu na nogama, nakon što ju je Sam Freemont, taj nitkov, napao. I Becketta kako ga udara šakom u lice nakon što ga je Clare pogodila jedinim oruţjem koje joj se našlo pod rukom. Onom četkom za kosu. “Dušo, nije. Nije tako. Freemont je bolestan manijak. A Wickham?” Prisjetio se Hopeina opisa. “On je samo ljigava budala.” “Uvjerila me je, uglavnom. No, sada kad ti je jasno koliko daleko neki ljudi mogu ići, kako opsjednuti mogu postati... Hoćeš li pripaziti na nju?” “Već radim na tome.” Uzela je kavu od njega. “Sad mi je lakše.” Udahnula je miris kave. “Mnogo lakše.” “Moram ići. Bit ćeš dobro sama?” Njeţno se nasmiješila gladeći trbuh. “Bit ćemo dobro.” Izašao je, pustio Blentu iz kamioneta, a zatim su se obojica uputila do MacT-ja. Kolikogod zadirkivao Becketta što se posve posvetio ţeni i djeci, bio je svjestan kakvu je sreću imao što je sreo Clare. Ryder je smatrao da nije mogao naći bolju. Promijenili su ţivot jedno drugome, kako je rekla. Ali stvari se i trebaju mijenjati. Promjena podrazumijeva napredak, poboljšanje, katkada i sretno iznenađenje. Kao ono kad su razbili zid između restorana i bara i u njemu otkrili drvenu fasadu - s dva stara prozora. I Owen je dobro prošao s Avery, pomisli Ryder. Samo je bacila pogled i, umjesto da im kaţe da zatvore tu fasadu, oduševila se i ostavila je kao poseban detalj u kući. Već je vidio Owena za nekoliko godina kako pokušava uskladiti sve obaveze koje donose djeca, posao i ţivot. Kolikogod mu sve mora biti prema planu i rasporedu, Owen nije toliko glup i krut da se ne bi tome mogao prilagoditi. Promjene, razmišljao je Ryder na početku novog radnog dana, i sam na putu promjena. Zatim se pozabavio svojim alatom, u čemu ga je tri puta omela zvonjava mobitela, koji je opet počeo mrziti. Potom je otišao do fitness-centra da tamo riješi neki problem, pa natrag u restoran, gdje je zatekao Becketta koji je već nastavio s poslom tamo gdje je stao prethodnog dana. “Owen je imao sastanak s inspektorom”, reče mu Beckett. “Slastičarnica moţe krenuti.” “Čuo sam.” “Sad se sastaje s Lacyjem”, objasni Beckett, misleći na slastičara. “A poslije toga ide podići uporabnu dozvolu. Tako da ćemo to odraditi i skinuti s popisa.” “Ima još mnogo toga za obaviti. Ali sve je pod nadzorom.” Ryder pogleda oko sebe da se uvjeri. “Moţeš poći sa mnom.” ‟‟Kamo?”


“Idemo skinuti onaj prokleti krov.” “To smo planirali tek sredinom tjedna.” “Danas će biti suho i temperatura neće prelaziti 30°. Hajdemo to srediti.” Ne bi im bilo prvi put da skidaju krov od katrana, ali nikada nisu uklanjali tako velik krov. A Beckett je pamtio, a to nije bilo ugodno sjećanje, kako je to teţak, prljav i u svakom pogledu gadan posao. “Nećemo čekati Owena?” Ryder mu se naceri. “Bojiš se malo znoja, ha, zlato?” “Moţda više sunčanice.” “Skupi hrabrosti pa idemo to obaviti.”

Nije bilo tako strašno kako je Beckettu ostalo u sjećanju. Bilo je još strasnije. Kupajući se u znoju pomiješanom s kremom za sunčanje, teško je disao kroz zaštitnu masku trgajući krov nazubljenom lopatom. Mišići su mu gorjeli, kao da su posuti uţarenim ugljenom. Radnici su u tačkama odvozili otpad ili dovozili hladnu vodu u velikim bocama. Ispijali su vodu ţedni kao deve i nisu uspijevali utaţiti ţeđ jer bi se svakom kapi tekućine još više znojili. “Pa koliko tih prokletih slojeva ovog sranja tu ima?” urlao je Beckett. “Pravo je čudo da se sve to nije urušilo prošle zime.” Skidajući još jedan sloj rezačem, Ryder ga pogleda i nasmiješi se. “Sad će to otići.” “Ako nas prije toga ne ubije. Što se smješkaš?” “Sviđa mi se pogled odozgo.” Beckett zastane, obriše znoj i sam pogleda dolje. Bakreni krov se presijavao i bliještio na suncu. Vidio je trg, uobičajeni promet i ljude kako ulaze u Vestu na ručak, a kada se okrenuo na drugu stranu, vidio je Glavnu ulicu i knjiţaru. “Radije bih sve ovo gledao s neke natkrivene verande s pivom u jednoj ruci i svojom ţenom u drugoj.” “Pokušaj si zamisliti.” Ryder skine masku natopljenu znojem i ţedno otpije vode. Budući da se nije smio razbacivati, samo je zamišljao da si hladnu vodu izlijeva po glavi. Uzevši kratak odmor da izmasira bolne mišiće, ugleda Hope koja je upravo izišla na terasu na prvom katu. Zastala je, pogledala prema gore i promatrala radove i radnike. Točno je znao da će ga, kad im se pogledi sretnu, nešto probosti u slabinama poput strijele. Stajala je tako nekoliko trenutaka, kao i on, potom je otključala vrata sobe J&R i nestala. “Netko je tamo ušao”, primijeti Beckett. “Što?” “Vidio sam kamo gledaš.” Ryder uzme novu masku. “Nije zabranjeno.” “Za sada nije. Zašto je ne pozoveš van?” “A zašto ti ne uzmeš tu lopatu u ruke?” “Mala večerica, razgovor. Konačno, ispekla ti je pitu.” “Ti si pojeo koliko i ja. Zašto je ti ne pozoveš na večeru i ne razgovaraš s njom?” “I jesam. Odnosno, Clare i ja smo je već pozvali. Ili ti moţda treba posrednik, braco? Moţemo vas oboje pozvati da malo olakšamo stvar.” “Zajebi”, odvrati Ryder i zamahne lopatom.


Valjda smijem gledati, reče Hope za sebe. Ušavši unutra, otključala je sobu Eve i Rourke. Tamo je mogla razmaknuti rolete, samo toliko da vidi kroz njih i da baci pogled na krov. Ili ono što je od njega ostalo. Nije joj bilo jasno kako su ga namjeravali skinuti. Po svemu sudeći, tu je bila sva sila alata - nazubljene lopate, teške poluge i nekakva pila. A dizali su i veliku buku. Pretpostavljala je da je to bio gadan posao. Ali, to ju je navelo i da stvar pogleda iz jedne druge, zanimljive perspektive. Većina tih muškaraca bila je gola do pojasa. Nadala se da su se dobro namazali nekim zaštitnim sredstvom protiv sunca inače će noćas gorjeti, pomisli. Nakratko je razmišljala o tome, a onda zaključila da se to nje ne tiče. Poţurila je u svoj stan, dograbila svoj mali dalekozor za kazalište i potrčala natrag. Gadan posao, nema sumnje, zaključila je pribliţivši si cijelu scenu gledajući je kroz dalekozor. O, dragi Boţe, taj je čovjek zaista dobro građen. Već je ona to i prije zapazila, dok je imao košulju na sebi, a i osjetila je to u onim prilikama kad joj je tijelo bilo uz njegovo. Ali... ništa se ne moţe usporediti s prizorom oznojenog muškarca nabijenih mišića. Nijedna ţena na svijetu ne moţe poreći da pritom ne osjeća laganu vrtoglavicu - pa čak ni ona koju inače ne impresioniraju oznojeni, nabrekli mišići. Vidjela je da ju je pogledao, skinuo masku da nekome nešto dovikne. A pritom je i nevjerojatno dobro izgledao - malo musavo, doduše i neobrijane brade na tim snaţnim ličnim kostima, ali prokleto dobro. A kad se nasmijao, kao maloprije, nešto je prostrujalo cijelim njezinim tijelom. Potiho je pjevušila. “Hope? Nisam znala što si mislila...” Hope se okrene. Umalo je sakrila dalekozor iza leda, ali je zaključila da ipak nije tako nisko pala. Zato se samo nasmiješila, moţda malo bojaţljivo, kad se Carolee pojavila na vratima. “Špijuniram susjede.” “Stvarno?” Carolee se namršti i priđe prozoru. “Što to...? Ah, krov. Boţe dragi, sigurno im je vruće i znoje se i...” I prasne u smijeh. “U tome je stvar, dakle. Daj da pogledam.” Dohvati dalekozor i vime kroz proreze na roleti. “Zgodni su, zar ne?” Vidim samo dvojicu Justineinih sinova. Owen se sigurno izvukao. Gadan posao. Trebale bismo im odnijeti malo limunade.” “Pa, ne znam bi li to.. “Apsolutno.” Sjajeći od zadovoljstva, Carolee vrati Hope dalekozor. “Napunit ćemo nekoliko hladnjaka za vodu i kantu s ledom, ponijeti plastične čaše. Imamo dolje onaj sklopivi stol. Bit će to dobro djelo.” “Moram li ja to platiti za predstavu?” Carolee je potapša. “Ne bih to tako rekla. Hajde, nećemo dugo. Imamo nekoliko sati prije nego što stignu gosti.” Nije mogla odbiti Carolee, pogotovo nakon što je uhvaćena kako pilji u njezina nećaka. Natočile su limunadu u nekoliko velikih posuda. Dovukle su sklopivi stol, hladnjake, led, čaše. Carolee je pozvala jednog radnika imenom i mahnula mu da dođe. Tada su se ostali počeli skupljati, s krova i iz kuće. Svi su zahvaljivali Hope, poneki s “gospođice Hope”. “Spasile ste nas.” Beckett iskapi jednu čašu i namigne tetki. “Čuvajte se tamo gore.” “Bez brige. Uskoro smo gotovi. Sad reţemo tu prokletu gumu. Pogodile ste pravi trenutak. Sad ćemo napraviti stanku za ručak i onda sve dovršiti.”


“Pregledaj sve, da ne zaostane koji čavao”, Ryder naredi nekome, dograbi čašu i ispije je do kraja. “Hvala.” “Idem naručiti hranu”, najavi Beckett i odmakne se da telefonira. “Evo, Rydere, popij još jednu. Tvoja će mama navratiti malo poslije.” “Zbog čega?” “Zato što sam joj rekla da trgate taj krov pa ţeli vidjeti. Priredit ću još jednu turu da imate što piti dok ručate.” “A onda će htjeti vidjeti i restoran i slastičarnicu”, Ryder promrmlja. “Gdje je Owen, dovraga?” “Tu je.” Hope mu natoči još jednu čašu. “Ohladi se.” “Nema toliko limunade na svijetu.” No, ipak je sve popio. “Moramo taj glupi krov srediti prije nego što postane prevruće.” “Začuvši glas svog gospodara, Blento se došeće i protrlja o Ryderovu nogu. Hope iz dţepa izvadi keks za njega. “Sad će svaki put kad te vidi očekivati da mu daš keks.” “Ti si dobio limunadu.” “Ali on nije trgao smolu i šljunak s krova i sa znojem izgubio pet kila.” Sagnula se da pomiluje psa i pogledala ga kroz tamnu zavjesu kose koja joj je pala na oči. “Moţda bi bilo dobro da dovučem crijevo za polijevanje.” “Moţda bi mi to dobro došlo kad završimo s poslom.” Nakon kraćeg oklijevanja reče: “Hoće li ti doći novi gosti?” “Da. U tri sobe. Jedni ostaju preko vikenda.” “Dobro.” “Imaš neki poseban razlog zbog kojeg me to pitaš?” “Ne.” Opet ti njegovi odgovori od jedne riječi, pomisli, i pokuša na drukčiji način. “Čujem da si pitu podijelio sa svima onu mušku večer.” “Ta djeca zbilja mogu pojesti. Podcijenio sam ih.” “Još imam polovicu druge pite. Moţeš je dobiti.” “Moţe.” “Dođi po nju prije odlaska. Moram se sada vratiti na posao.” “Vratit ćemo stol i ostalo. I puno hvala.” “Dobro. Ah, i sigurno ću imati malo vremena ako budeš htio da te istuširam crijevom.” Prije nego što se okrenula i otišla, sa zadovoljstvom je primijetila kako su mu se oči suzile dok je razmišljao o tom prijedlogu. Hope je smatrala da zna dobro procijeniti ljude i prema njezinoj procjeni ona i Ryder Montgomery počeli su se ozbiljno upucavati jedno drugome. Vrijeme će pokazati kamo će ih to odvesti.

Owen se pojavio tek onda kad se Ryder posljednji put toga dana spuštao s krova. Bio je na rubu da se izdere na njega, no odustao je kad je primijetio da je Owen sav oznojen i prljav i da još uvijek nosi svoj pojas s alatom. Ali, zašto ne - povremeno prepucavanje između braće samo je još jedan znak ljubavi. “Znao sam da ćeš se pojaviti tek kad završimo s najgorim dijelom posla.” “Netko se morao pobrinuti oko druge ekipe jer si ti iz čistog mira odlučio promijeniti plan. Skinuli smo one grozne pločice. Prava uţivancija!”


Sve samo to ne, pomisli Ryder i bilo mu je drago što on nije morao biti tamo. “Ako sutra dovezeš materijal, moţemo započeti s postavljanjem novog krova.” “Bit ću ovdje u osam.” Owen pogleda Rydera od glave do pete. “Izgledaš kao da si zasluţio jedno pivo.” “Zasluţio sam cijelu jebenu gajbu.” “Avery večeras neće otvarati restoran pa ću navratiti i ostati tamo neko vrijeme. Sad je red na Becketta da plati pivo.” “Beckett ide kući”, najavi sam Beckett. “I stajat će pod tušem pet sati. Moţda tamo i pojede i prespava.” “Onda ostajemo samo ti i ja, Ry.” “Ostaješ samo ti”, ispravi ga Ryder. “Ja ću isto što i Beckett, a tako će i moj pas.” “Pošteno, s obzirom na to kako obadvojica smrdite. Odgađamo za sutra. Moramo se dogovoriti oko nekih stvari, na oba gradilišta. Moţemo to obaviti ujutro prije nego što stignu radnici ili poslije, kad završimo s poslom.” “Poslije”, reče Ryder odlučno. “Petak uvečer?” Beckett podigne obrve. “Nemaš nikakav spoj?” “Moji spojevi ne počinju tako rano ujutro - oni traju do rano ujutro.” Ali, nije imao spoj i nije razmišljao o tome. Moţda će se toj temi posvetiti nakon što sa sebe spere debeli sloj prljavštine. “Onda se vidimo sutra.” Kad je Owen polako odšetao, Beckett se okrene i pogleda kuću. On i Ryder stajali su jedan pored drugoga kao dvojica izgnanika iz pakla. “Hajdemo baciti novčić tko će još jednom sve provjeriti i zaključati.” Najviše zato što se sjetio ranojutarnje kave u kuhinji s Clare, Ryder samo slegne ramenima: “Idi kući ţeni i djeci. Ja ću.” “Odoh ja onda.” Ryder se vrati unutra i usput uzme svoj notes. Htio je zapisati nekoliko stvari - nakon što malo dođe k sebi. Provjerio je vrata prema Ulici sv. Pavla i stao uz hladnjak za vodu. Prisjetio se limunade. Nema sad vremena za to, uvjerio je sam sebe. I, premda ne bi imao ništa protiv malo pite, nije namjeravao navratiti u hotel. I to će morati odgoditi. Krenuo je van upravo onda kad se pred kućom zaustavio neki kamionet. Willy B., primijeti, i njegova majka uz njega na prednjem sjedalu. Trudio se ne misliti na činjenicu da Averyn otac spava s njegovom majkom. Bilo mu je draţe i dalje razmišljati o Willyju B. na isti način kao do tada - kao o starom obiteljskom prijatelju, izuzetno dragom čovjeku koji je bio najbolji prijatelj Tommyja Montgomeryja od djetinjstva. Jednostavno mu je bila neugodna pomisao da je taj krupni riđobradi Willy B. ljubavnik njegove majke. Justine siđe iz kamioneta. Na sebi je imala hlače koje su joj dopirale iznad gleţnjeva i neku mladenačku majicu s pomodnim izrezom oko vrata. Radila je na sebi - njegovala je kosu i lice - i bila je vraški lijepa. “Nemoj mi se previše pribliţavati.” Podignuo je ruku. “Trenutačno je bolje tako.” “Vidjela sam te i u gorem izdanju, ali sad imam novu majicu, pa neću.” Poslala mu je poljubac izdaleka. “A ti, Willy B.? Kako si?” “Ide, ide.” Bio je visok gotovo dva metra. Veliki čovjek velikog srca i glave prepune ride kose i isto takve brade. Stajao je palčeva zataknutih u dţepove i promatrao zgradu. “Načisto ste skinuli krov.” “Ništa čistoga tu nije bilo. Hoćeš Ii pogledati kako je unutra?” “Nemam ništa protiv. Mogu i zaključati ako moraš nekamo otići.”


“U redu je.” On je krenuo prvi. Willy B. se sagnuo i ušao te se cijelim putem osvrtao uokolo. “Justine, dobro si ovo zamislila.” “Bit će prekrasno. Moji dečki neće pristati ni na što manje od toga.” “Nije nam dala mnogo izbora. Sutra ujutro nam stiţe materijal i moţemo odmah početi raditi na novom krovu.” Razgovarali su o krovu i prozorima, a potom je Justine posvuda vodila Willyja B. pokazujući mu gdje će biti svlačionice, mala vjeţbaonica i prijamni dio. “I tebe očekujem ovdje.” “Ma daj, Justine.” “Nemoj ti meni „ma, daj”‟ Priprijeti prstom i pogladi Willyja B. po ruci. “Dat ću ti popust s obzirom na to da ćemo biti svojta.” On joj se nasmiješi. “Baš fora, zar ne? Moja kći i tvoj sin. Tommy bi se tome sigurno veselio.” I to je to, pomisli Ryder. Takav je Willy B. Uvijek misli na svoga prijatelja. “Sigurno bi. A i sigurno bi mi rekao da sam luda što sam ovo kupila. A onda bi stavio svoj pojas s alatom oko struka. Ma, kaţem ti, ovo će biti krasno mjesto. Neće mu biti premca u okolini. Imam velike planove za svlačionice.” “Tvoja mi je mama spomenula ormariće i to”, Willy B. se obrati Ryderu. “Znam jednog tipa, odlično to radi.” “Owen se već bacio na to. Mogao bi mu dati ime tog čovjeka.” “Hoću. Sad idemo u Vestu. Dat ću ga Avery.” “Owen je upravo sada tamo.” “Super”, reče Justine. “Mislili smo navratiti da pogledamo novi restoran prije nego što odemo negdje na večeru.” “Owen ima ključ. On će vas provesti.” “Častim te pivom”, ponudi se Willy B. “I pizzom, ako si raspoloţen.” “Ne mogu ovakav.” Ryder raširi ruke. “Ministarstvo zdravlja bi odmah zatvorilo lokal. Ipak, hvala.” “Kad ovo bude gotovo, moţeš pod tuš i u saunu”, reče mu Justine smiješeći se. “Čujem da se nabacuješ našoj upraviteljici hotela.” “Ma, daj Justine”, progunđa Willy B. dok se Ryder mrštio. “Nije istina.” “Onda je taj koji ju je jučer ispred kuće ljubio bio netko tko ti je jako sličan?” “Ma, nije to... ništa.” “Mini Bowers, koja se provezla pored vas i koja je to zatim rekla Carolee, a ona meni, nije se baš činilo kao ništa.” Znao je da će se glasine proširiti, no nije očekivao da će do njegove majke stići takvom brzinom. “Ljudi bi trebali gledati svoja posla.” “E, pa to nećeš doţivjeti”, reče Justine veselo. “A zanimljivo je, a to sam čula iz prve ruke od Chrissy Abbot koja je nedavno šetala s psom i vidjela vas kako također radite “ništa”. Malo sam istraţivala i otkrila da je taj tip u elegantnom odijelu koji se ovdje zatekao u to vrijeme bio Jonathan Wickham.” “Da, došao je da je preotme natrag za svoj hotel i pokuša nagovoriti da opet spava s njim.” “Mislio sam da se on oţenio”, reče Willy B. “Oh, Willy, ne budi tako naivan. To je jedan pokvarenjak”, reče Justine sad već prilično ljutita. “Zašto moram čuti da si ti ljubio s Hope umjesto da si tu hulju izmlatio?” Ryderovo lice ozari se smiješkom iz kojeg je zračila ljubav. “Volim te, mama. Ozbiljno.” “To nije odgovor.”


“Zato što sam doznao o čemu je riječ tek kada je on već bio daleko. Ona ga je sama sredila.” “Nisam ni mislila da neće. Ako se taj gad opet ovdje pojavi, hoću da ga izbaciš s našeg posjeda. Ili zovi mene pa ću ga ja otjerati. Sa zadovoljstvom. Idem ja s njom porazgovarati.” “Sad ima guţvu s gostima.” “Onda ću sutra.” Duboko je uzdahnula dva puta da se smiri. “Ţeliš li joj se nabacivati, a da ljudi ne pričaju o tome, budi diskretniji.” “Ne nabacujem joj se.” “Ako je tako, razočarao si me. U međuvremenu idi se oprati i odmoriti. Razgovarat ćemo poslije. I, Ry, super vam idu radovi. Već sada vidim.” Ona sigurno vidi, pomisli kad su otišli. Ona uvijek sve vidi. Katkada i više nego što njemu odgovara. “Ja se njoj nabacujem. Isuse dragi. Razočarao bih je da nije tako. Jednostavno ne moţeš shvatiti ţene, čak ni vlastitu majku. Moţda naročito ne majku. Dođi, Blento, idemo se istuširati.” Blento je shvatio što mu govori pa se uzvrpoljio i krenuo prvi, a Ryder za njim. Kad je sve zaključao, okrenuo se i ugledao Hope kako prelazi ulicu i ide prema njegovu kamionetu s još jednim tanjurom pite u ruci. Kako to da se njih dvoje uvijek susreću na tom prokletom parkiralištu? “Upravo su otišli moja majka i Willy B.” “Oh, da su barem malo navratili do mene.” “Mislio sam da imaš guţvu s gostima.” “Imam.” Pokazala je rukom na dva automobila parkirana pokraj njezina i Caroleeina. “I sigurno bi im bilo drago upoznati je. Tvoja pita.” “Zahvaljujem.” “Carolee posluţuje goste sirom i vinom, ali moram se vratiti i pomoći joj. Prije toga htjela sam te nešto pitati.” “Pitaj.” “Jesi li razmišljao o tome da me odvedeš u krevet?” “Kog vraga da ti ja sad na to odgovorim?” “Iskren odgovor bi dobro došao. Jako sam osjetljiva na iskrenost u svim odnosima s ljudima, pa čak i u onim površnima. Ona mi je najvaţnija u ţivotu. I zato bih voljela znati razmišljaš li i ti o tome, jer ja razmišljam. Jasno i glasno”, nastavi ona dok je Ryder samo stajao namrštena lica, bez riječi. “Bez obveza, bez komplikacija. Ako ne razmišljaš o tome, nema problema. Samo ţelim da budemo na istoj valnoj duţini.” Znači, hoće karte na stol, pomisli on. “Na istoj valnoj duţini. Ja pojma nemam na kojoj sam ja uopće valnoj duţini.” Bio je umoran, prljav, a ona se sad njemu nabacivala i to na prokletom parkiralištu. Nije li on bio zaključio da je mora bolje upoznati? E, pa neće je nikad upoznati. “Dobro. Kad razmisliš, samo mi javi.” “Samo da ti javim”, ponovi on. “Da ili ne.” “Nije li tako najjednostavnije? Izgledaš umorno”, primijeti ona. “Osjećat ćeš se bolje kad se opereš i nešto pojedeš. Sad moram ići. Laku noć.” “Da.” On otvori vrata da propusti psa. Nakon kraćeg razmišljanja odluči voziti s pitom u krilu jer Blento inače sigurno ne bi odolio zabiti cijelu njušku u nju. Sjeo je za upravljač i ostao tako sjediti. “Ne, ţene se ne moţe shvatiti, Blento. Jednostavno ih se ne moţe shvatiti.”


Gosti su ulazili i izlazili, sobe su se punile i praznile, Carolee je kupovala zalihe, a Hope je uspjela odvojiti malo slobodnog vremena u uredu. Trebala je rješavati platnu listu i račune, početnu web-stranicu, Facebook-stranicu, e-mailove, rezervacije - a trebalo joj je mjesta i vremena da to na miru obavi. Tu su onda bili i popisi, rutinski zadaci i poslovi koje je stalno trebalo raditi iz početka. Gosti su komentirali kako je hotel svjeţ, lijep i čist, ali trebalo je neprekidno raditi da bi takav i ostao. Kad je obavila platne liste, učitala je nekoliko novih slika na Facebook, upisala nekoliko kratkih čavrljavih postova i krenula na e-mailove. Taman je kliknula “pošalji” na posljednju poruku kad je zazvonilo zvono na recepciji. Svaki trenutak dobar je za stanku, pomislila je. Počela je ustajati, a napamet joj je pao Jonathan. Dobro bi bilo kad bi ga zatekla na vratima. Štoviše odlično. Ovaj put bi mu do kraja odrţala lekciju. Bila je spremna, skoro se i veselila tome, ali na vratima je zatekla Justine. “Bok! Mislila sam da ti imaš ključ.” “Imam, ali ga ne volim koristiti.” Preko ramena je bacila pogled na radnike koji su pilili i nabijali čekićima po krovnim gredama. “Nadam se da ova buka ne stvara probleme.” “Nije loše, a i pogled je sve bolji iz dana u dan. Zanimljiva je ova ideja o fitness-centru usred grada i mnogo je uzbuđenja oko toga.” “To ţelim čuti.” “Ţao mi je što sam se mimoišla s tobom i Willyjem B.” “Evo, ja to sada nadoknađujem. Ovdje uvijek tako divno miriše.” Justine se zaputila u kuhinju i uzela iz hladnjaka dijetnu Pepsi-Colu. “Kad god dođem, uvijek ţivnem. E, jesi li vidjela da Lacy instalira opremu? Slastičarnica se treba otvoriti za desetak dana.” “Jedva čekamo. A i dobro je imati susjeda. Čujem da radi fantastična peciva.” “Avery kaţe da ćemo svi biti blaţeni. Iznajmili smo dva stana iznad slastičarnice. Tako da ćeš imati još susjeda. Imaš li vremena da malo sjednemo?” “Naravno.” Dok je u glavi mijenjala planove, pridruţila se Justine na kuhinjskom otoku. “Ima li gostiju u kući?” “Tu je jedan presladak par koji preko vikenda ostaje u Jane i Rochester. On je sav u Građanskom ratu. Zapravo, jučer su prije zatvaranja ušli u knjiţaru Okreni list, a on je iskopao neke knjige lokalnih autora koje nije imao. Čovjek bi pomislio da je pronašao zlato. Sada obilaze bojišnice. Rezervirali su paket Povijesna avantura. Ali, dogovor je da ona danas ide s njim, a sutra on mora ići s njom po antikvarijatima.” “To je u redu.” “On je prepun priča. Sinoć smo imali još dva para i on ih je zabavljao sve do poslije ponoći. I, da, svidjela mu se u salonu ona šahovska tabla s figurama iz Građanskog rata. Nada se da će moći igrati s nekima od gostiju koji dolaze danas.” “Tommy i Willy B. znali su igrati. A ja? Ja volim igrati monopoli.” Široko se nasmijala kako to ona zna. “Ti zaista dobro igraš. Namjeravala sam ti poslati e-mail kad saznam sve pojedinosti, ali već imamo interesenta koji bi rezervirao hotel za svadbeni prijam.” “Vjenčanje?” “Ne, oni već imaju mjesto za vjenčanje i prijam, ali htjeli bi napraviti rezervaciju kod nas za noć prije svadbe. Mladenka, mladoţenja, svatovi, roditelji. Isto to i za svadbenu noć. Za sada im čuvam termin. Trebali bi potvrditi do ponedjeljka.”


“Zvuči dobro. Kako je prošla ţenska večer?” “Bilo je sjajno. Zaista mi je drago što mogu napraviti nešto takvo. Htjela bih da to ponovimo s tobom i Carolee, a moţda će se i Darla pridruţiti. I moja majka i sestra ako ih uspijem dobiti.” “Zvuči još bolje.” Zadovoljno kimnuvši, Justine se naslonila. “Sretna si.” “Za mene je ovo posao snova, Justine. Ne mogu biti sretnija.” “Znači, ona napast da prihvatiš ponudu Jonathana Wickhama je otpala?” Hope se namrštila. “Jesam li ti to trebala ispričati?” “Pa i nisi.” Justine odmahnu rukom na pitanje. “Na kraju krajeva, ja čujem sve što vrijedi čuti.” “Ha, valjda je tako. Ali ne, nisam nimalo u napasti. Ovo je moj dom. Jonathan moţe misliti da ja ne mogu ţivjeti bez Georgetowna, Wickhama i bez njega, ali nije u pravu. Više sam... nekako svoja, a tako se već dugo nisam osjećala.” “Drago mi je što to čujem. Drago mi je da se ni na jednu njegovu ponudu nisi obazirala.” “Ma, daj! Nemoj me sad izazivati s time što bi bilo kad bi bilo.” Justine se ponovno nasmijala. Baš zato i jesam ovdje. Da te izazivam. Muškarci ne daju prave pojedinosti, samo općenite podatke.” “S kakvim li sam se to čovjekom spetljala?” Hope se trgnula i donijela si je gazirani napitak. “Znala sam da on ima nedostataka - svatko ih ima. I znala sam da ima slabih točaka, ali pretpostavljala sam, naravno, sam da ćemo ih prebroditi. Sad znam bolje, ali...” “Bila si se navikla na njega. Stalo ti je do njega.” “Jesam, i jest. Kad sad gledam unatrag, vidim da je toliko toga bilo, cijeli paket. Mjesto, Jonathan, ljudi. Smatrala sam njegovu sestru jednom od najbliskijih prijateljica. A ona to nije bila. Mislila sam da se nalazim baš tamo gdje pripadam, a stil ţivota... Dobar je bio. Ili je bio samo na površini. Teško mi je bilo priznati da je to sve bio privid.” “Ali kako to uopće moţeš prepoznati kad si u tome?” “Promatranjem.” Uzdahnula je. “Čak i shvatiti to, priznati si, prepoznati što to zapravo jest... A on me je totalno zaprepastio kad je predloţio da se vratimo na staro, kako je bilo - i još s beneficijama uključujući i neku vrstu bonusa na plaću.” “Ljigavac.” “Ma da je samo to. Kad sam se smirila, nazvala sam majku i skoro sat vremena smo to pretresale. Uvijek je znao tako opčarati moju mamu i moju obitelj. Meni je to bilo vaţno. Ona me podrţavala čak i onda kad je sve otišlo kvragu. Ali znam da je bila slaba na njega sve dok joj nisam sve ispričala. A kad sam završila priču, bila je bjesnija od mene.” “Mislim da bismo se tvoja mama i ja dobro slagale.” “Sigurna sam da biste se slagale. Kad je on došao ovdje u Versaceovu odijelu i s Hermesovom kravatom, još uvijek preplanuo od medenog mjeseca, rekao mi je da sam ja ovdje neispunjena, da ne pripadam ovdje, da bi se trebala vratiti u Wickham, uz znatnu povišicu, i njemu. I kako će se on brinuti za mene. Kreten.” “Kreten je za njega kompliment u usporedbi s riječima koje meni padaju na pamet.” “Nikad nisam mislila da će mi biti ţao Sheridan, njegove ţene. Ali jest.” “Čekaj. Nije li ona tebe izazivala? Zar nije ona, a znala je da je bio u vezi s tobom, došla u tvoj ured i rekla da te ţeli zaduţiti za planiranje njezina vjenčanja u hotelu?” “Da, jest.” Hopeine oči su se suzile dok je otpijala gutljaj pića. “Da, dovraga, jest. Povlačim što sam rekla. Ma kakvo ţaljenje! Oni zasluţuju jedno drugo.” “I ja tako mislim. Drago mi je da se Ryder pojavio na vrijeme da si sama to nabiješ na nos.” Hope je susrela Justinein pogled dok se ona zabavljala i polako pijuckala. “I za to si čula?”


“Pozorno osluškujem, draga. I uvijek tako.” “Mislila sam da ti Ryder to neće spomenuti. Nije mi se činilo da bi se on bavio tako nečim.” “Čula sam ja to iz drugog izvora, a onda sam ga podbola u rebra u vezi s tim. I u vezi s drugim spojem.” “To nije bio... Čula si i o tome?” “Provincijske fore. Kad poljubiš tipa na parkiralištu, sve se to sazna.” A ona je mislila da će se brzo uhodati u provincijske običaje. Vidjela je da još uvijek ima nešto za naučiti. “Očito. Razumijem ako bi ti radije da se ja ne... ili da se mi ne zbliţimo u tom smislu.” “A zašto bih ja to ţeljela?” Justine je podignula obrve. “Pa oboje ste odrasli.” “On je tvoj sin. Ja sam tvoja zaposlenica.” “Ja volim svoga sina. Volim ga dovoljno da mislim da on moţe i treba donositi vlastite odluke, birati svoj put. Volim i ovaj hotel - ne toliko koliko i svoje dečke, ali i on je tu. Nikoga ne bih postavila da ga vodi kad mu ne bih vjerovala i kad mi ne bi stalo do njega. Ili nekoga koga ne poštujem i kome ne vjerujem da moţe donositi odluke. Ako se ti i Ryder odlučite zbliţiti u bilo kojem smislu, to je vaša odluka.” Zastala je, a osmijeh joj je blistao. “Vidjela sam ja iskrice, draga. I pitala sam se kog vrapca vas dvoje čekate.” “Nisam bila sigurna da se mi jedno drugom uopće sviđamo. Ni sad nisam sasvim sigurna.” “Ja sam pristrana, ali rekla bih da ima mnogo kvaliteta na obje strane. I sami ćete vidjeti. A ako se pokaţe da je u pitanju samo seks, oboje ćete uţivati.” “Nisam očekivala da ću takvo nešto čuti od poslodavca ili od majke nekog muškarca.” “Ja sam najprije Justine. A sad kad smo to razjasnili, ima li kakvih hotelskih poslova koje trebamo srediti prije nego što odem zabosti nos u knjiţaru i provjeriti brine li se Clare za sebe i za moje unučice?” “Kad smo već kod toga, je li u redu da ovdje napravimo tulum dobrodošlice za bebe? Znam da ima vremena do jeseni, ali ako se dogovorimo, onda bih ja sada odredila datum i rezervirala ga za tulum.” “Mislim da je to savršeno. Samo mi reci kako mogu pomoći. Što treba napraviti?” “Mogla bi prespavati. Ti, Clare, Avery, Clareina mama, Carolee. Bilo bi mjesta i za još tri osobe ako bi Clare htjela.” “Tulum dobrodošlice za bebe, a poslije njega i ţenska noć? Više nego savršeno. Računaj na mene. Samo mi reci datum kad se dogovoriš s Clare. Mogli bismo to isto napraviti i za Averyno vjenčanje.” “Nadala sam se da ćeš to reći. O, Boţe, kako li ćemo se dobro provesti.” “Mislim da i Lizzy ţeli biti pozvana.” “Nisam primijetila”, rekla je Hope dok je hvatala miris kozje krvi. “Ponekad mi to promiče. To je samo dio mjesta. Ili je ona.” “To znači da ti je ugodno s njom.” “Jest. Čekam neke informacije od rođakinje koja piše biografiju Catherine Darby. Obratila sam se školi, glavnoj knjiţničarki, sve u nadi da u arhivi moţda imaju neka pisma ili dokumente. Ne ide mi baš potraga za njezinim Billyjem.” Probudilo se nezadovoljstvo. Kad imaš posao, zadatke, obveze, sve ih obavljaš. Spoznaja da nešto nije u stanju obaviti do kraja, u Hope je izazivala nemir. “Kad bi nam barem rekla - jednoj od nas, ili više nas - prezime, bilo što. Razgovarala je s Owenom. I dalje čekam da opet s njime razgovara.” “Tko zna kakve su sve prepreke između njezinog i našega svijeta. Nadam se da će ti reći ono što moţe i kad to bude mogla.”


“Meni?” “Ti provodiš više vremena s njome nego bilo tko od nas, a osim toga ona je tvoj predak”, naglasila je Justine. “Je li netko od gostiju išta spomenuo?” “Bila je jedna ţena koja je rekla da je čula glazbu usred noći i učinilo joj se da je zamirisala kozja krv. Probudila se jer joj je bilo slabo pa nije više mogla zaspati. Onda je otišla u knjiţnicu po knjigu. Dok je bila tamo i čitala, čula je glazbu.” “Zanimljivo.” “Pomislila je da je zadrijemala i da je sanjala. Nisam sigurna, moţda i jest, zato što glazba prije nije bila dio Lizzyna repertoara.” “Ne bi me iznenadilo da ga je razgranala. Pustit ću te sada. Daj mi te datume, a ja ću ih zabiljeţiti na sigurno mjesto.” “Hoću.” Hope je ustala i otpratila ju je do vrata. Zastale su na trenutak i gledale muškarca koji je hodao preko parkirališta. “Kad sam prvi put vidjela Tommyja Montgomeryja, stajao je na ljestvama i radio, bez košulje. Ja sam upravo počela raditi na novom poslu i htjela sam biti profesionalna, dostojanstvena. A onda sam vidjela njega i pomislila: „O, Boţe moj!”‟ Nasmijavši se, Justine je stavila ruku na srce. “Za mene je to bio i kraj i početak.” “Da sam bar imala prilike upoznati ga. Svatko tko priča o njemu, govori sve najbolje.” “On je bio dobar čovjek. Imao je on svojih nedostataka, kao i svatko. Katkada me izluđivao, ali me jako nasmijavao. Ništa na njemu ne bih promijenila, ni najmanje.” Stavila je Hope ruku na rame da je zagrli. “Ako te Ryder ne nasmijava, pusti ga. Seks ne znači mnogo ako te nije u stanju nasmijati. Idem ga sada malo prekinuti u poslu prije nego što odem dodijavati Clare.” Hope ju je gledala kako ide preko parkirališta u svojim crvenim tenisicama i pozdravlja Rydera dok je odlazila. Dok se uspravljao, kimnuo je glavom i nasmiješio se svojoj majci. Tko li ne bi htio biti Justine kad odraste? Razmišljala je Hope i vratila se unutra.

Nije imala vremena razmišljati o potencijalnom ljubavniku ili o duhovima, ili o bilo čemu drugome sada kad su gosti počeli pristizati na vikend. Hope je prehodala, zapravo pretrčala stube i previše puta da bi brojila. Razmišljala je o tome kako, i bez fitness-centra, ima mnoštvo kardio vjeţbi na poslu. Uvodila je goste u njihove sobe, odgovarala na pitanja, prihvaćala uime svoje šefice komplimente o dekoru, posluţivala napitke i grickalice, davala savjete u vezi s restoranima i trgovinama. Kad se pojavio njezin par iz Građanskog rata, posluţila im je, kako su i traţili, vino u dvorištu. Neki gosti, znala je to iz iskustva, htjeli su malo privatnosti, utočište u kojem će upraviteljica hotela biti isto onako nevidljiva kao i Lizzy. Drugi su, pak, htjeli da ona bude dio njihova doţivljaja i htjeli su s njom podijeliti pustolovine svojega dana. Slušala ih je i čavrljala s njima kad je to trebalo, a nestala bi kad nije. Onako kako je Justine osluškivala što se događa u gradu, tako je i ona pomno osluškivala sve što se događa u hotelu BoonsBoro. Do pet sati kuća je bila puna, a gosti su se razišli po dvorištu i salonu. “Mogu ostati”, rekla joj je Carolee. “A zbog one ţene iz Eve i Roarke slomila si se od posla. Ona je pretpostavljala da ćemo imati vinsku kartu”, rekla je Carolee glumeći


snobovski akcent. “Sigurno se nada da ćemo imati i grčki jogurt. Nije da ne bih otrčala da joj ga nabavim, ali mogla je ljubazno zamoliti, ili još bolje, zatraţiti unaprijed.” “Znam. Ona je daveţ.” Hope je spremila drugu zdjelicu grickalica. “To su samo dva dana”, rekla je kao da ponavlja mantru. “To su samo dva dana. A moţda će biti sve manji daveţ kako dani budu prolazili.” “Takve se rađaju kao daveţi. Zamisli, ona je pucnula prstima da te pozove.” Zaista jest, prisjetila se Hope, ali iz nekog razloga nju je to nasmijalo. “Djevojko, djevojko - ja sam toliko vaţna da ne bih trebala zapamtiti tvoje ime ili te zazvati njime imate li barem dijetne krekere? Dala bih ja njoj dijetne krekere.” Sada se Carolee smijala. “Ali, svi ostali se čine jako ugodni i spremni su na opuštanje i uţivanje. Ja mogu ostati”, ponovila je. “Ne, idi ti kući. Moraš biti svjeţa i rano se vratiti da mi pomogneš pripremiti doručak za ove goste. Bob iz Građanskog rata opet će sve zabavljati.” “Nju ne bi mogao zabaviti ni kad bi ţonglirao vatrenim kuglama sasvim gol. Zovi me ako hoćeš da se vratim. Mogu čak spavati u rezervnoj sobi ako me trebaš.” “Ma ti si najbolja.” Zato što je i bila takva, Hope ju je zagrlila. “Sve je pod kontrolom. Ne brini.” Donijela je još barskih mješavina, još jednu bocu vina, ljubazno se smješkala kad ju je Daveţ zatraţila masline za koktel. Budući da ih je imala, stavila ih je u lijepu zdjelicu i iznijela. Čavrljala je s onima koji su htjeli čavrljati, vratila se unutra da obiđe goste u salonu. Potom je obilazila goste unaokolo sve dok nije odahnula i pomolila se iz zahvalnosti kad su Daveţ i njezin muţ izišli na večeru. Bob Građanski rat - blaţen bio - nagovarao je svoju ţenu i druga dva para da im se dostavi pizza i da igraju igre u salonu. Čula je smijeh - dobar, zadovoljan zvuk - i znala da je odatle neće pozivati pucketanjem prstiju. Sada je i ona mogla na večericu, a i malo istraţivati dok jede, naravno, osluškujući jednim uhom ako bi je zatrebali. Ali, najprije je trebala proći kroz dvorište i pokupiti ostavljene čaše, tanjure i salvete. Izišla je u blagu večer. Kakvo divno svjetlo, pomislila je, kakva tišina sad kad je ona ekipa građevinaca završila posao. Sljedeća noć bit će bez gostiju i ona će sebe počastiti večerom u dvorištu. Moţda će si čak pripremiti neko zahtjevno jelo, samo za sebe i popiti nekoliko čaša šampanjca. Ugostiteljica će sebe malo ugostiti, razmišljala je dok je skupljala prazne boce za recikliranje. Ili je on postao malo glasniji ili se njoj izoštrio sluh, ali digla je pogled upravo u trenutku kad je Ryder zakoračio ispod luka glicinija. “Kakva zabava”, komentirao je. “Imamo punu kuću, a neki od njih koriste ovu divnu večer. Kasno si ostao u gradu.” “Imao sam neke stvari za obaviti. Sastanak u Vesti.” “Toliko je poslova da morate sastančiti.” “Tako tvrdi Owen.” “U pravu je.” Pokazala je rukom prema zgradi koja se gradila. “Krov dobro izgleda. Mislim da mogu zamisliti kako će izgledati kad bude gotovo. Bit će mnogo veće i mnogo bolje. Uzeo je košaru koju je koristila za boce. “Ja ću.” “Evo, ja je drţim.” “Ja ću”, ponovio je on i odnio je pokazujući mišiće. Iznio ju je u šupu i ubacio u kontejner za reciklaţu. Prije nego što je ona pokupila vreću smeća koju je upravo bila napunila, odnio je i nju. “Hvala ti.” Zatvorio je vrata od šupe, okrenuo se prema njoj i zagledao joj se u lice.


“Ima li nešto... ” “Ima.” Uslijedila je tišina, a ona je podigla obrve. “Dobro. A što to?” “Razmišljam o nečemu.” “Ti... ah, dobro.” Nije to bio razgovor koji bi očekivala u hotelu punom ljudi koji igraju remi. “Zapravo, nije točno. Već sam razmislio o toj ideji.” “Dobro. A kakav je zaključak?” Pogledao ju je i nasmiješio se - nije to bio baš običan osmijeh već se više vragolasto smijuljio. “Što misliš?” “Zaletjet ću se i reći da si zaključio pozitivno.” “Dobar zalet.” Krenuo je prema njoj, a ona se povukla.” “Ljudi su mi unutra. Gosti. Ne bih rekla da je ovo baš najbolje vrijeme da se donosi taj zaključak.” “Nisam ni mislio da ću se baš sad i ovdje hrvati s tobom i oboriti te na tlo.” Ali stavio je ruke u dţepove jer mu je i sama pomisao na to bila prilično primamljiva. “Pa što bi ti onda smatrala optimalnim...? Isuse, sad govorim kao ti. Kad bi tebi odgovaralo? “Ja... ” Izvadio je ruke iz dţepova i zamahnuo njima. Imao je on i uglađenije pokrete, zaboga. Upravo ga je zbunila. “Hoćeš na večeru ili tako nešto? Moţe i tako. Imat ćeš jednom slobodnu večer ili noć bez rezervacija. Meni i to odgovara.” Budući da je ona oklijevala, on je slegnuo ramenima. “Osim ako se nisi predomislila.” “Ne.” Jednostavno, izravno i bez izmotavanja, podsjetila je samu sebe. To je ono što je ţeljela. Zar ne? “Nisam se predomislila.” “Dobro onda. Ti imaš u glavi cijeli rokovnik. Ja imam brata s istim takvim mozgom.” “Utorak je O. K ” “Neka ona bude utorak. Mogli bismo... ” “Ah, ne! Oprosti.” Ugledala je nekoga kako kroz predvorje ide prema kuhinji. “Moram nešto provjeriti s gostima.” Kad se zaletjela unutra, Ryder je pogledao svoga psa. “Čekaj ovdje. Znaš kakva je kad ti uđeš dok su ljudi tamo.” Blento je uzdahnuo, legao i tuţno ga pogledao prije nego što je spustio njušku na šape. Ryder je ušao. Salve smijeha dolazile su iz salona, praćene brojnim glasovima. Zagrmjela je još jedna runda iz pravca kuhinje. Ţivahno mjesto, pomislio je. Zapravo, nikad nije bio unutra kad se ona bavila gostima. Nije mu to smetalo, gosti su se dobro zabavljali. Samo je poţelio da svi nestanu na nekoliko trenutaka tako da njih dvoje mogu završiti ovaj dogovor. Ili još bolje, da se svi izgube na nekoliko sati jer onda bi i zapečatili dogovor. Uhvatio je miris kozje krvi i zakolutao očima. “Ne miješaj se u ovo, sestro”, promrmljao je. Hope se vratila s jednim čovjekom u staromodnim trapericama, Ryder ih je nazivao “tatine traperice” iako ih njegov tata nikad nije nosio. U svakoj je ruci imao pivo, a Hope je nosila dvije čaše crnog vina. “Dobila si nenajavljenoga gosta, Hope.” Čovjek se nasmiješio, srdačno i prijateljski. “Bolje da pripremiš rezervni krevet.” “Ryder. Bob Mackie, ovo je Ryder Montgomery. Njegova je obitelj vlasnik hotela.” “Da, naravno, pričala si nam o tome.” Bob je pivske boce primio jednom rukom, a drugu je oduševljeno pruţio da se rukuje. “Drago mi je što sam vas upoznao. Odličan ste posao napravili, zbilja odličan. Moja supruga i ja još nismo otišli, a već planiramo kad ćemo se vratiti.” “Drago mi je da vam se sviđa.”


“Samo kupaonice su poseban doţivljaj”, rekao je Bob opet se nasmiješivši. “I povijest ovoga mjesta. Jako mi se sviđaju fotografije koje tamo imate. Znate, mene zanima Građanski rat. Connie i ja smo proveli dan u Antietamu. Divno mjesto. Predivno.” “Da, jest.” “Hoćete li pivo.” “Baš sam... ” “Hajde, čovjek uvijek ima vremena za pivo. Morate upoznati Connie. I Mikea i Deb, i Jakea i Casey. Oni su dragi ljudi.” Uvalio je Ryderu pivo u ruku. “Recite - mi smo u sobi Jane i Rochester - kladim se da je bila prava muka unijeti u nju bakrenu kadu. Rydera je gotovo stjerao u salon onako kao što bi border collie potjerao neku nevoljku ovčicu. Hope je trebao trenutak da se sabere. Rydera, koji iz njezinog iskustva nije bio baš društven čovjek, uskoro će zarobiti Bob Građanski rat.

Pokušao se izvući. Nije da mu se tip nije svidio - Bob Mackie bio je drag kao štenac. Izvlačio se na svog psa u dvorištu, ali tako je postigao samo to da su svi jednoglasno ustrajali da se Blento uvede unutra. A tamo su njegova psa mazili kao da je neki princ. Mike iz Baltimorea htio je razgovarati o stolariji. I tako je Ryder na kraju razgovarao sa svima njima, pokazivao im neke detalje, objašnjavao kako su izvedeni, zašto i kada. Imali su milijun pitanja. Prije nego što je završio, još se četvero ljudi vratilo, a s njima je došlo još milijun pitanja. Hope nije pomagala, baš nimalo. Samo se smiješila, pospremala za njima ili, još gore, poticala nove razgovore. Kad se napokon uspio izvući, bilo je sasvim mračno, a on ošamućen. Ne od piva - toga se čuvao - već od razgovora. Nije ni prešao preko dvorišta kada su se vrata predvorja otvorila. Opustio se, malčice, a onda prepoznao lupkanje Hopeinih potpetica. “Kako ti to uspijevaš?” zahtijevao je. “I to cijelo vrijeme?” “Uspijevam što?” “Razgovarati s totalnim strancima.” “Volim to.” “Brinem se za tebe.” “Oni su draga grupa - osim onih koji su došli i zaputili se ravno u sobe. Dobro si prošao. Jedna od njih bi te odmah traţila da nešto popraviš u sobi, na licu mjesta. Nju zovem Daveţ, onako u mislima.” Nasmiješila se i dlanom mu dodirnula rame. “Bio si vrlo ljubazan, čak si se i prijateljski ponašao. Sigurno je divan osjećaj kad se ljudi - totalni stranci - dive tvojem poslu.” “Da, ali ja ne ţelim razgovarati s njima.” Smijala se. “Uţivao si u razgovoru s Bobom.” “On je O. K. Ali sad znam za sljedeći put, kad budeš imala kuću punu gostiju, zaobići ću je u širokom luku. Utorak, u redu? I nitko drugi.” “Samo ja. I Lizzy.” “S tobom i Lizzy mogu izići na kraj.” Zapravo moţe, pomislio je, i ovaj put ju je privukao prije nego što je mogla izmaknuti se.


Na mjesečini, pod mirisom ruţa. U sjeni hotela sa zvijezdama koje su svjetlucale iznad njih. Ona nije traţila romantiku, ali kad se dogodi, što se tu moţe? Zagrlila ga je i prihvatila: strast, obećanje, tihu raskoš noći. Stopila se s njime kao da je bila stvorena za to. A njezin miris miješao se s mirisom ruţa. Čovjeka bi samo njezin miris mogao opiti. Ali bolje ne. Izvukao se. “Utorak. Ţeliš li večeru ili ne?” “Naručit ćemo dostavu.” Osmijeh mu je ozario lice. “Meni odgovara. Dođi, Blento, idemo kući.” Neće ga promatrati kako hoda preko parkirališta, rekla je sebi. To je bilo glupo i nije imalo nikakve veze sa svim ovim, što god je to bilo. Ipak bacila je pogled jednom, samo jednom dok je koračala natrag prema hotelu. Vratila se unutra, među glasove, u tu energiju, zvonki smijeh. Smiješila se, ta ţena s malom vrućom tajnom, i ušla u kuhinju da gostima pripravi pladanj kolačića.


U dva sata ujutro probudio ju je vrisak od kojeg se naglo uspravila u krevetu. Sanja li? pitala se. Je li bila... Od vriska koji je uslijedio Hope je iskočila iz kreveta i potrčala prema vratima. Usput je dograbila svoj mobitel i sjurila se u hodnik u gaćicama i majici. Dok joj je srce lupalo, sletjela je niza stube i na prvom katu naišla na opću histeriju. Daveţ je ispuštala jedan krik za drugim, takve krikove od kojih su stakla mogla pucati dok ju j e njezin muţ u boksericama drţao za ramena i vikao da se smiri. Sad su i drugi gosti, u različitim fazama odjevenosti, počeli izlaziti iz svojih soba i pitali što se događa. Smiri se, naredila je Hope sama sebi, netko ovdje mora biti sabran. “Što se dogodilo? Što nije u redu? Gospođo Redman. Gospođo Redman. Lola, prestanite!” Hopeina zapovijed zazvučala je grubo, no bolje tako nego da je ošamari, pomislila je. Ţena je udahnula zrak i boja joj se vratila u lice. “Da niste tako razgovarali sa mnom.” “Ispričavam se. Jeste li se ozlijedili?” Boja je opet nestala s lica, ali sada barem nije vrištala. “Netko - ili nešto, je u sobi. Ona... Stajala je pokraj moga kreveta. Dodirnuh me!” “Lola, nikoga tamo nema”, započne njezin muţ. “Vidjela sam je! Vrata na terasi bila su širom otvorena! Ušla je kroz ta vrata.” Sada su svi počeli govoriti u isto vrijeme, Hope podigne ruke. “Pričekajte samo trenutak, molim vas.” Otvorila je vrata sobe Elizabeth i Darcy, i pomislila: “Uf, Lizzy.” Upalila je svjetla. Sve je bilo na svojem mjestu, no osjetila je miris kozje krvi. Za njom je ušao g. Redman, a za njim Jake Karlo. Jakeova supruga ostala je pokraj vrata i napeto promatrala zavezujući pojas na hotelskom ogrtaču koji je obukla u ţurbi. “Nikoga nema”, reče Redman i provjeri vrata koja vode na terasu. “I dalje su zaključana iznutra.” “Nikoga nema ni u kupaonici”, objavi Jake i potom se sagne na sve četiri i pogleda ispod kreveta. “Ni ovdje.” “Ruţan san, to je sve”, reče Redman i protrlja kratko podšišanu sijedu kosu. “Samo je ruţno sanjala. Oprostite za ovo uznemiravanje.” “Molim vas, gospodine Redman, ne morate se ispričavati.” “Austin”, reče on Hope i počeše se po licu. “Stojim ovdje u donjem rublju pa me valjda moţete zvati imenom. A i za to se ispričavam.” Uzdahne i krene u kupaonicu da uzme jedan od ogrtača s vješalice. “Svi smo ovdje prilično leţerno obučeni.” Jake je na sebe navukao traperice u takvoj ţurbi da ih još nije stigao zakopčati. “Moţemo li ikako pomoći?” “Mislim da je sad sve u redu”, reče mu Hope, “ali, hvala vam.” Izašla je u hodnik gdje je još uvijek bila gospođa Redman, prekriţenih ruku kojima je obgrlila laktove. Moţda je bila daveţ, no sad je drhtala i očigledno je bila jako uplašena. “Austine, moţda bi vašoj supruzi dobro došao ogrtač.” “Nije me briga ako sada nema nikoga unutra”, Lola isturi bradu, koja se tresla. “Nije me briga što kaţete da su vrata zaključana. Netko je bio tamo.” “Lola.” Hope se divila strpljivosti kojom je Austin prebacio ogrtač svojoj ţeni preko ramena i rekao joj: “Ruţno si sanjala, to je sve. Bio je to samo ruţan san.” “Vidjela sam je. Vrata su bila otvorena i svjetlo je prolazilo ravno kroz nju. Ne vraćam se u tu sobu. Odlazimo. I to odmah.”


“Sad je dva sata ujutro.” Njegovu strpljivost sada je lagano načinjala ljutnja i nelagoda. “Sada nikamo ne idemo.” “A da siđem i skuham nam malo čaja?” predloţi Hope. “Bio bih vam zahvalan”, reče Austin kad je vidio da njegova ţena ne komentira. “Hvala vam.” “Ja ću vam pomoći.” Jakeova ţena, Hope se sjetila da se zove Casey, pošla je za njom. “Ništa ne brinite.” “Ne brinem se. I meni bi dobro došlo neko piće. Da sam na vašem mjestu”, nastavi potiho dok su se spuštale niza stube, “dolila bih podosta onog viskija što ga drţite u knjiţnici.” Zvuči primamljivo, pomisli Hope. “Predloţit ću im.” Hope se uputi u kuhinju i pristavi čajnik. “Što da vam ponudim?” “Sama ću se posluţiti. Zaista vam je noćas dala posla. Ne morate ništa reći”, dodala je. “Poznajem taj tip. Konobarila sam tijekom čitavog studija.” Kao da je kod svoje kuće, Casey izvadi bocu vina iz hladnjaka i otvori je. “Ona je od onih koji uvijek imaju dodatne zahtjeve na narudţbu, ţale se na hranu, poslugu, stol, škrtare s napojnicom da se čovjek uvrijedi i ponašaju se kao da vam čine bogzna kakvu uslugu ako vam je ostave.” Kako je govorila, tako je naiskap popila dvije čaše. “Ovo je krasno mjesto, a vi ste učinili više, daleko više nego što je uobičajeno da joj ugodite, i to sa stilom. Nekim ljudima koji umiru od ţeđi u pustinji date čuturicu s vodom i oni će se ţaliti da nije dovoljno mokra.” “Naţalost, to je istina.” I to je sve, odluči Hope, što namjerava reći na tu temu. “Ipak, ţao mi je što vam je ovo poremetilo san.” “U redu je. Malo uzbuđenja uvijek dobro dođe. Osim toga, Jake i ja nismo spavali.” Nasmiješi se i otpije gutljaj. “Upravo smo se spremali. Onda, Hope?” sjedne na barsku stolicu. “Pričajte mi o tom duhu.” “Ja...” Hope zastane kad je Jake ušao. “Ţene su s Lolom u knjiţnici. Austin pije viski s Bobom na terasi. Mislim da se polako smiruje.” “Nadam se da će je čaj do kraja smiriti.” “Hope mi je baš počela pričati o duhu.” “Da?” On joj uzme čašu vina iz ruke i otpije gutljaj. “I što kaţe?” “Jakea jako zanimaju duhovi”, objasni Casey. “Kad god uhvatimo priliku, potraţimo neki zanimljiv stari hotel ili hotel s potencijalom. Poput ovog.” “Prije nekoliko sati bili smo vani na terasi”, reče Jake. “Mislim da sam je vidio. Mlada, u haljini iz prošlih vremena. Bilo je to, znate, samo na trenutak. Ovako...” Pucnuo je prstima. “A u zraku se osjetio slatkast miris.” “Ja je nisam vidjela, ali ima pravo za miris. Slatkast i ugodan.” “Burna noć”, promrmlja Hope i zagrije jedan od onih svojih čajnika s vrućom vodom. “Nije djelovala ni opasno ni zastrašujuće. Ali, pretpostavljam, ako niste u tome i ako vas probudi usred noći, vrištanje je sasvim razumljiva reakcija.” “Ma, nemoj.” Casey mu oduzme čašu. “Vrištala je kao da joj je nečiji mješanac izgrizao najskuplje cipele. Tako je jako vrištala da su je čuli Bob i Connie, a oni su u onoj sobi pokraj straţnje terase.” “Da nije bilo tako, ne bismo vidjeli Bobovo donje rublje s likom Mickey Mousea. To je popravilo sve. U redu je”, reče Jake dok mu je Hope točila vino u novu čašu. “Što znate o njoj? Sigurno nešto znate. Ţivite s njom.” Moţda zbog doba noći ili ugodnog društva poslije napetosti i šoka, Hope je sama sebe uhvatila kako im je počela pričati.


“Zove se Eliza Ford. Došla je ovamo iz New Yorka i umrla je ovdje 1862. godine. Miris koji ste osjetili bila je kozja krv. Njezin omiljeni cvijet.” “To je to! Nikako se nisam mogao sjetiti”, reče Jake ozarena lica. “Kozja krv. Ovo je predobro.” “Kako je umrla?” upita Casey. “Groznica. Bila je mlada, iz imućne obitelji. Došla je ovamo da se sastane ili potraţi nekoga po imenu Billy. Još uvijek ga čeka.” “Kako tuţno, a i romantično. Kako ste doznali za tog Billyja?” “Sama nam je rekla”, odvrati Hope jednostavno dok je završavala s čajem. “Ona je vjerna, duhovita i, da - romantična - i potpuno bezopasna. Inače, ona pripada među moje pretke.” “Šalite se?” Casey se zablene u nju. “Ozbiljno?” “Ovo postaje sve zanimljivije.” “To je otprilike sve što vam mogu reći. Sada moram odnijeti ovaj čaj gospodi Redman.” “Dajte, ja ću ga odnijeti.” Jake uzme pladanj sa šalicama čaja. “Eliza je trebala doći u našu sobu. Mi sigurno ne bismo razbudili cijelu kuću vriskom.” “Mislim da to gospođi Redman baš i nije bilo zabavno.” A mislim da Lizzy nije namjeravala biti zabavna, pomisli Hope dok su se uspinjali stubama. Već je bilo skoro 3.30 ujutro kad je hotel ponovno utonuo u tišinu, a njezini se gosti razišli po sobama. Viski u čaju - a Austin nije štedio dok ga je ulijevao - postigao je svrhu. Kad su Jake i Casey ponudili da zamijene sobe, Austin je sa zahvalnošću prihvatio i odveo napola usnulu Lolu u Titaniju i Oberon. Vrativši se u svoj stan, Hope duboko uzdahnu. “Lizzy, gdje ti je bila pamet?” Hope zijevne i dotetura u spavaću sobu. “O, znam što ti je došlo. Ţena je neuljudna, zahtjevna, nezahvalna, sve u svemu čisti daveţ. Namjerno si je preplašila, mala okultna osveta.” Spojila je mobitel na punjač i za svaki slučaj namjestila sat za buđenje prije nego što se uvukla u krevet. “Uspjelo je. Iako smo je uspjeli dobiti natrag u krevet, uz nekoliko čašica irskog viskija, nema šanse da bi je muţ sutra mogao odgovoriti od odlaska, dan prije nego što su planirali. A mislim da on to i ne ţeli. Dosta mu je svega. A i meni. Zato ću sutra prepraviti njihov račun i pozdraviti se s njima. Sumnjam da će se ikada vratiti.” U trenutku kad je rukom posegnula da ugasi svjetlo, skamenila se. Lizzy se nije treperavo pojavljivala ili postajala sve vidljivija poput fotografije u kadici za razvijanje filma. Jednostavno se tu našla, plave kose uredno svezane na zatiljku, u sivoj, ne plavoj lagano nabranoj haljini. Usne su joj se izvile u osmijeh, bilo joj je smiješno. “Konačno si ih se otarasila”, reče. “Ti si još ovdje”, Hope uspije izgovoriti. “Ja ni ne mogu biti drugdje. Ali, sviđa mi se ovdje, pogotovo otkada si ti tu.” “Moraš mi reći više tako da ga mogu pronaći. Tvog Billyja. Svi bismo ti ga rado pronašli.” “Sve je bljeđe.” Lizzy podigne ruke i okrene ih. “I ja blijedim. Ali ljubav ostaje. Ti moţeš pronaći ljubav. Ti si moja Hope2.” “Njegovo prezime. Treba mi prezime.” “Ryder. Je li bio ovdje?” “Bio je prije. Doći će opet. Reci mi Billyjevo prezime.” “Bio je ovdje.” Sklopila je ruke na srcu. “Blizu, a opet predaleko. Bila sam bolesna, a sad to sve blijedi, kao staro pismo. Odmaraj se sada.”


“Eliza...” Ali, nje više nije bilo, nestala je u času - onoliko koliko treba da se pucne prstima. Hope odbaci pokrivač sa sebe. Morala je, dok je još bilo svjeţe, zapisati sve o ovom kratkom nestvarnom razgovoru. Nema više spavanja, mislila je dok je budna leţala u mraku očekujući da se Lizzy moţda opet pojavi. No, zaspala je čim je zatvorila oči.

Nije baš da je ispuzala iz kreveta, ali nije bilo ni daleko od toga. Do kraja je otvorila vruću vodu u tušu a potom, dok je cvokotala zubima, pustila hladnu vodu u nadi da će tako probuditi i mozak i tijelo. Pogledavši se u ogledalu, zastenjala je. Danas će trebati mnogo šminke. Kad je sišla u kuhinju, Carolee je već bila ondje i pjevušila miješajući tijesto za kolače. “Oprosti. Malo kasnim.” “Ne kasniš. Uzmi si kavu i ispričaj mi kako je to bilo noćas.” “Ah, imam ti toliko toga za ispričati.” “Znala sam da će s tom ţenom biti problema.” “To još nije ništa.” Natočila si je kavu. Prvu je uvijek pila bez ičega. Potom je počela slagati voće koje je večer prije izrezala pa ispričala Carolee pojedinosti događaja. Priča je bila isprekidana s “Oh, moj Boţe”, “Ma, ti se šališ” i “Ne mogu vjerovati” no uspjela ju je ispričati do kraja i usput pripremiti voće, slaninu, sokove i ţitarice. “Sigurno si iscrpljena!” “Ne bi bilo tako strašno da svi ti ljudi nisu noćne ptice.” “Nije li Justine jasno rekla da ti ne moraš ostati budna ako gost ţeli do kasna biti budan?” “Znam, ali ne mogu zaspati dok oni ne zaspu. No, trudit ću se.” “Čim završimo s doručkom ideš gore malo odspavati.” “Vidjet ćemo kako će nam ići. U svakom slučaju večeras imamo samo sedam soba.” “Dobro da ćeš ih se otarasiti”, reče Carolee tiho, a Hope se nasmiješi. “To je i ona rekla. Lizzy.” “Kako je to uzbudljivo.” Caroleeine svijetle smeđe oči sad su zablistale. “Znači, razgovarala je s tobom. Znala sam da hoće, prije ili poslije. A kad bi mi dopustila, čestitala bih joj što je danas uspjela otjerati tu ţenu.” “Imat ćemo još mnogo neotesanih i zahtjevnih gostiju. I prema njima moramo pokazati gostoljubivost. Ali, za nju mi nije ţao.” “Sjedni, uzmi još kave. Ja ću postaviti stolove.” “To je gotovo. Sinoć sam imala mnogo vremena. Hoćeš li ti napuniti vrčeve s kavom, a ja ću ispeći jaja? Hope je voljela ritam rada i način na koji su ona i Carolee raspoređivale obaveze i poslove kad je hotel bio krcat gostima, kao i trenutke koje bi ugrabile za razgovor između odnošenja hrane na stolove i pozdravljanja gostiju. Unatoč kasnom odlasku na počinak, nekoliko gostiju ustalo je rano i bili su gladni. Sama je spustila kavu na stol Loli Redman prolazeći kroz blagovaonicu. “Kako se osjećate?” “Dobro sam, hvala.” Odgovor je bio hladan, no Hope je u njemu osjetila više nelagode nego grubosti. Pregledala je grijalice za jelo, napunila ih, iznijela vrčeve svjeţeg soka i popričala s Connie o najboljim antiknim dućanima u okolici, a s Mikeom i njegovom ţenom o njihovim planovima da posjete slapove Cunningham.


Svim svojim gostima dala je visoku ocjenu zato što nisu spominjali nemili događaj od prošle noći, no pretpostavljala je da su ih oni razglabali do najsitnijih pojedinosti ondje gdje ih Lola nije mogla čuti. Dok su neki gosti još sjedili uz kavu, a drugi otišli u svoje sobe da uzmu sve što im je bilo potrebno za odlazak u razgledavanje okolice, Hope je sjela da ispiše račun za Redmanove. Uto je Austin zakucao na otvorena vrata ureda. “Pakiram stvari u auto”, rekao joj je. “Evo ključa.” “Hvala. Jako mi je ţao što vam kod nas nije bilo tako lijepo kako ste očekivali.” “Nije vaša krivnja. Ja sam uţivao.” “Nadam se da jeste. Hoćete li platiti karticom?” “Da, moţe.” “Odmah ću.” “Otići ću po nekoliko boca vode da imamo za put.” “Samo izvolite.” Kad je poslije ušla u kuhinju, zatekla ga je kako veselo čavrlja s Carolee. “Hvala Austine. I sretan vam put.” “Zaista ste se trudili.” Uzeo je njezinu ruku i u nju stavio nekoliko novčanica. “Ne, nije potrebno.” “Molim vas. Smatrat ću da ste mi učinili uslugu ako uzmete. Drago mi je da sam vas obje upoznao. Čuvajte se.” Kad je otišao, Hope je u ruci vidjela dvije presavijene novčanice od po pedeset dolara. “To je njegov način da se ispriča”, reče Carolee. “Ne moţeš odbiti tako iskrenu ispriku.” “Pa ipak, nije trebao. Evo ti. Tvoja polovica.” Carolee zavrti glavom. “To je sve tvoje, dušo.” “Carolee... ” “Ne.” Carolee naglasi svoj stav mahanjem prsta. “To je tvoje i zasluţila si. Zašto ne odeš malo gore i ne odmoriš se?” “Previše kave.” Zbog umora i previše kofeina osjećala se poput hrčka -iscrpljeno, a ne moţe prestati trčati u krug po kotaču. “Moţda poslije. Ali, Avery danas ima otvaranje. Moţda ću navratiti do nje i popričati s njom.” “Onda to i napravi.” Druţenje s prijateljicom razbudit će je kao da je odspavala, zaključila je Hope prelazeći Glavnu ulicu. A morala je čuti i njezino mišljenje, savjet ili komentar. Pokucala je na staklena vrata i pričekala da se iz kuhinje pojavi Avery s kosom koju je odostraga učvrstila kopčom i u svojoj uobičajenoj pregači. “Hej, što se događa? Mislila sam da ste puni gostiju.” “Carolee za sada ima sve pod kontrolom. Uzela sam stanku, imam ti mnogo toga za ispričati. Voljela bih da je i Clare ovdje.” “Nešto dobro? Neki sočan trač?” “Sve to i još mnogo više.” “Dođi i pričaj. Jučer su nam išle pizze pa sad moram zamijesiti još tijesta.” “Uzet ću jednu Colu. Ne bih smjela više kofeina, ali moram nekako funkcionirati.” “Naporna noć?” “I to, ali ima još.” Otišla je u straţnji dio gdje je Avery stajala za metalnim radnim stolom i rezala tijesto u manje komade. “Počet ću s Daveţi.” “Netko je nekoga zadavio?” “Ti uvijek misliš... Daveţ u obliku Lole Redman.”


“O, poznajem taj tip”, reče Avery kad joj je Hope objasnila o čemu je riječ. “Imamo i mi takvih. Kad radiš s ljudima ne moţeš ih izbjeći. Jesam li ti pričala o onom tipu od prošlog tjedna koji je... Oprosti, pričaj dalje.” “Ima još. Pokušavam smisliti hoću li ti događaje ispričati kronološki ili prema vaţnosti.” “Prema vaţnosti.” “A i to će mi biti teško procijeniti. Zato ću započeti sa seksom.” “Spavala si s nekim?” Avery se podboči šakama prekrivenim brašnom. “Kad si imala vremena za seks od našeg zadnjeg razgovora?” “Nisam ni s kim spavala. To će se tek dogoditi. Bogu hvala. Sljedećeg utorka navečer.” “Imaš s nekim dogovor za seks?” Avery je saţaljivo pogleda i uzdahne. “To samo ti moţeš.” “Bilo je tu logistike koju je trebalo riješiti”, objasni Hope. “Nijedno od nas nije zauzeto u utorak navečer. Ne mogu ni s kim spavati dok imam goste.” “Zašto ne? Imaš stan s vratima i bravom. Ja čak pretpostavljam, a ti moţeš misliti da sam luda, da i neki od tvojih gostiju to rade iza zatvorenih vrata.” “Točno, ali prvi put ne ţelim ništa riskirati. Moţda nam dođe neka grupa koja će htjeti partijati do jedan u noći. Hoću imati mira.” “Planiraš li demolirati kuću?” “Prošlo je već godinu dana”, podsjetila je prijateljicu. “Moţda i kuću demoliram. Moram si kupiti novo donje rublje. Seksi rublje. Ništa nisam kupila od toga već godinu dana, a to je ţalosno, jako ţalosno. I zato sad moram kupiti nešto novo, zar ne?” “Naravno. Iako sumnjam da će Ryder obraćati paţnju na tvoje rublje prije nego što ga strgne s tebe.” “Nisam rekla da ću spavati s Ryderom.” “Shvatila sam između redova.” Avery odnese posude s tijestom u hladnjak ispod pulta i promiješa umak koji se kuhao na štednjaku. “Hoćete li prvo otići na večeru ili u kino, ili ćete odmah skočiti jedno na drugo?” “Ja sam predloţila da naručimo hranu i on se sloţio. Poslije toga ću ga zaskočiti.” “Kako romantično.” Avery joj se nasmiješi. “Mogla bih vam ja nešto skuhati, neko jelo za odrasle? Jedno od predjela iz MacT-ja?” “Ne moraš. Tjestenina je u redu.” “Tjestenina iz Veste više je nego u redu, ali zašto ne biste jeli nešto posebno? To bi bio moj doprinos događaju pod nazivom „Hope će konačno netko povaliti‟.” “Zahvaljujemo ti na podršci.” “Prepusti to meni. Platit ćeš mi tako da me nazoveš ili pošalješ poruku čim mi budeš mogla potvrditi da je lansiranje uspjelo.” “Zar bih trebala očekivati neke komplikacije? S Ryderom?” “Ryder nije kompliciran čovjek. On je muško, ti si ţensko. Prilično sam sigurna da će sve biti u redu. Poznajem neke od ţena s kojima je nekada hodao.” “Kakve su? Hajde, hajde”, doda Hope. “Koga to ne bi zanimalo?” “Izlazi s curama - kaţem izlazi pod navodnicima - još od tinejdţerskih dana. Bilo je tu svakakvih. Ali, mogu reći da uvijek uspijeva ostati u prijateljskim odnosima kad prestane s njima izlaziti.” “To je sve što me zanimalo. Jednostavan, prijateljski seks s čovjekom koji mi je drag, što me iznenađuje, i koji me privlači, što me ne iznenađuje. No, dobro.” Podigne ruke u zrak. “To je riješeno. A sad ostatak priče. Sinoć sam legla oko pola jedan, kad me nešto poslije dva sata probudio vrisak s kata ispod mene.” “Oh, Boţe.” Avery prestane slagati zdjelice. “Što se dogodilo?” “Sad ću ti ispričati”, reče Hope i tako i učini.


U jednom trenutku Avery se počela previjati od smijeha, dok je Hope vrtjela glavom. “Mogla sam i pretpostaviti da će tebi to biti smiješno. Ti i Lizzy imate mnogo toga zajedničkog.” “Ona je to namjerno napravila. Znaš to i sama. Lizzy nas voli, a Daveţ se prema tebi ponašala kao da si mentalno zaostala sluţavka, a ne njezina ljubazna i fina domaćica. Zasluţila je da bude dobro preplašena.” “To je i dobila. Svi su se okupili u hodniku na prvom katu u donjem rublju, u ogrtačima ili oskudnoj odjeći za spavanje - uključujući i mene, dok je ona vrištala kao da joj je netko zabio noţ u oko. Osjećam se krivom što joj nisam objasnila da je zapravo vidjela nešto ili nekoga, ali...” “To bi je još više uplašilo.” “Točno. Tako sam procijenila. Ali rekla sam Jakeu i Casey. On je izgleda vidio Lizzy na terasi. Zanimaju ga duhovi. Ali ne na neki bolestan način. Posve sam sigurna da će noćas tumarati okolo pokušavajući je navesti da se opet pojavi. U svakom slučaju, stavili smo Loli dvije čašice viskija u čaj i onda se smirila. Ali, to je već bilo u sobi Titanija i Oberon. Jake i Casey su se s njima zamijenili za sobe, a to znači da sam morala promijeniti posteljinu i ručnike u sobama, ali se isplatilo zbog mira u kući.” “Kad si opet legla u krevet?” “Bilo je skoro četiri sata.” “Boţe, sigurno jedva stojiš na nogama.” “Kofein.” Podigne čašu Cole. “Danas mi je on najbolji prijatelj. Ali ni tu nije kraj priče. Vidjela sam je.” “Daveţ?” “Lizzy. Elizu. Razgovarala sam s njom dok sam se spremala ponovno na spavanje. Radim to katkada nadajući se da ću je tako navesti na razgovor. I misliš da nije upalilo?” “Bila je u tvojem stanu?” “Bila je i prije, ali sada je prvi put dopustila da je vidim. Odnosno, mogla sam je vidjeti. I, Avery, razgovarala je sa mnom.” Sirom otvorenih očiju Avery zgrabi Hope za ruku. “I što je rekla?Jesi li je pitala za Billyja?” “To je bilo prvo što sam napravila, a to - usput budi rečeno - pokazuje koliko sam bila prisebna.” “Svaka čast. I što ti je rekla?” “Sve sam zapisala. Mislim da sam uspjela sve zapisati, od riječi do riječi, tako da mogu pokazati Owenu. Svima, ali posebno Owenu.” Izvadi smotani papirić iz dţepa i pročita ga Avery. “Kakve to ima veze s Ryderom?” “Ne znam. Pretpostavljam da je romantična duša i da mene i Rydera doţivljava kao par.” “U utorak navečer bit će zadovoljna.” “Moţda, ali razočarat ćemo je ako bude mislila da je ljubav u pitanju.” “A moţda i nećete.” Avery podigne ramena i ruke u znak mira. “Samo kaţem! Stvari blijede - ona se gubi. To je strašno. Jadna Lizzy. Kao da se ne moţe sjetiti, odnosno zadrţati u pamćenju. Dođe joj, pa nestane, slaţeš li se? Dođe pa nestane, kao i ona sama?” “Tako nekako.” “Zaista bi moglo biti tako. Rekla sam ti kako sam osjetila njezinu prisutnost i miris kad sam se jednom kao tinejdţerka ušuljala u tu kuću. A i Beckett je imao isti osjećaj kad su krenuli s radovima na hotelu. Noću bi šetao po kući i razgovarao s njom. Dao joj je i ime, a to onda ima teţinu, zar ne? Kad nekome daš ime.” “I više od toga jer ime koje joj je dao zapravo i jest njezino pravo ime.” “To će se i pokazati.” “Što će se pokazati?” upita Hope.


“Nešto magično.” Avery zavrti prstima pokraj ušiju da tako pojača svoju poantu. “U svakom slučaju, izgleda da je dobila više snage otkako se ta kuća preuredila.” “Preuređenje joj je pomoglo da se vrati?” “Na neki način, da. To je njezina kuća, a nije bila sretna u njoj. Kuća je bila vlaţna, prljava i nitko se o njoj nije brinuo. Razbijeni prozori, gomile smeća i ptičjeg govna. Sve to stvara negativnu energiju, je li tako?” “Ptičja govna posebno.” “Onda su je Montgomeryjevi sredili, malo pomalo. I u to su uloţili mnogo truda, čak i ljubavi. Mnogo više od samog rada.” “To se i vidi.” “I osjeća”, doda Avery. “Ti i Carolee to isto činite svaki dan. Briga i ljubav, trudite se da sve bude lijepo. Owen misli da se Lizzy sviđa što je sve opet tako lijepo i što ima ljudi. A i ja tako mislim. Moţda to ima i neke veze s energijom, ovaj put - s pozitivnom.” Hope zamišljeno klimne. “Mjesto ima energiju, a ljudi su pomogli ponovno oţivjeti njezin duh. To je samo teorija.” “A i ti si tamo. Ţiviš tamo. Ona je tvoj predak”, primijeti Avery. “To sigurno stvara još više energije.” “I odgovornosti”, doda Hope. “Osjećam to. Avery, ona se toliko uzda u mene. Ne bih je htjela razočarati.” “Svakako to moraš ispričati Owenu, ali mislim da bi trebala razgovarati i s Ryderom, s obzirom na to da je i njega spomenula. Moţda će se vratiti kad bude tamo s tobom. Moţda će veza biti jača ako ste vas dvoje zajedno.” “Vrijedi pokušati. Daj ovo Owenu.” Preda joj papirić. “Napravila sam kopiju.” “Naravno. Danas svi rade stolariju - moj bar i ugradbene dijelove. Mogla bi navratiti tamo i porazgovarati s njima.” “Ne mogu ostaviti Carolee, imamo mnogo posla.” “Ja ću otići do njih na putu kući. I sutra namjeravaju neko vrijeme raditi na stolariji. Mogu ti javiti.” “Sutra bih popodne mogla odvojiti sat-dva. Rade kod njihove majke, zar ne? U onoj velikoj zgradi koja izgleda kao još jedna kuća? “Da, tamo. Ja sutra ne radim pa mi svako vrijeme odgovara. Mogu javiti i Clare. Ako ona nema nekih obveza, mogle bismo napraviti pravo druţenje s duhom.” Drugi sudovi, mišljenja, teorije. Sve će joj to dobro doći. “Dogovorit ću se s Carolee. Sad se moram vratiti. Uskoro će pospremati sobe pa ćemo imati gomile posteljine i ručnika.” “Znam da obično ne spavaš preko dana, ali daj danas napravi iznimku. Izgledaš umorno.” “Imam na sebi dvije-tri kile šminke, a baš sam je pozorno nanijela.” “Poznajem te pa me šminka ne moţe prevariti. Ugrabi malo vremena da odspavaš ili barem pusti Carolee da večeras preuzme posao.” “S obzirom na to da je Daveţ ispala iz igre, moţda i hoću. Carolee se dobro zabavlja s ostalim gostima. A ti sve ispričaj Clare Vidimo se sutra.” “Zovi me ako se Lizzy vrati!” “Hoću.” Osjećajući se lakše, Hope iziđe i namršti se pogledavši u nebo. Oblaci su prekrili sunce. Moţda meteorolozi nisu predvidjeli kišu, no ona je znala prepoznati prijetnju oluje koja dolazi. A to je značilo da će se gosti vratiti prije nego što su planirali ili da će se negdje skrasiti i uopće neće ni krenuti. Zaključila je da odlazak na spavanje mora skinuti s popisa.


Hope je skrenula u prilaz prema Justineinoj kući kasnije nego što je planirala u to nedjeljno popodne. Ipak, uţivala je u voţnji kroz ljetno zelenilo po vijugavim cestama, otvorenih prozora dok joj je vjetar mrsio kosu. Dan kao stvoren za kabriolete, razmišljala je. Bavila se mišlju da si ga kupi, ali to nije imalo smisla kad je ţivjela u gradu. A sada opet nema smisla zbog dugih i često snjeţnih zima u provinciji. Zbilja je gnjavaţa biti praktičan. Sviđalo joj se kako je Justineina kuća skrivena u šumi, a ipak se protezala na velikom prostoru. Nije joj promaklo da vrtovi fantastično izgledaju. Shvatila je i zašto kad je ugledala Justine kako čupa korov pod slamnatim šeširom široka oboda, u ljubičastim rukavicama i sa ţarkocrvenom kantom kraj sebe. Kad se Hope zaustavila iza tri kamioneta, dotrčao je do nje čopor pasa i počeo je njuškati mašući repovima i plešući oko nje. Justineina dva labradora Atticus i Finch. Hope ih je brojila dok je otvarala vrata auta. Clareini obiteljski psi, Yoda i Ben, Ryderov Blento i... gle štenac! Njuškanje i mahanje repovima nastavilo se dok ih je ona češkala po glavi. “Bok. Ti si sigurno Spike. Ma vidi ga, kako si sladak!” Justine je pljesnula rukama dok su joj se slušalice njihale oko vrata. “Dobro dečki. Idemo, pokret. Dok je tako govorila, jedan se mops gegao oko velike crvene kante. “Ma, posvuda ih ima.” Smijući se, Hope se zaputila naprijed, dok je Justine podizala kantu punu korova i išla prema njoj da je pozdravi. “Da, stvarno ih ima. Ovo je Tyrone i sav je izvan sebe.” “A ovi ostali su tako veliki. Bok, Tyrone.” “On čuje samo na jedno uho i još je srameţljiv. Ali kad se osjeti sigurnim, ima dobru narav.” Tri dječaka zatrčala su se prema njima iz smjera radionice. Murphy je poţurivao one na začelju. A psi, osim Tyronea, odmah su ih okruţili. “Mama dolazi”, najavio je Harry. “Ţedni smo.” “Ona će nam donijeti sokove. Moţemo li dobiti naše posebno piće? Moţemo li bako?” Justine je kvrcnula rub Liamove šilterice. Imala je zalihu boca soka od povrća u koji bi dodala malo đumbirova piva i to je bilo specijalno piće za dječake koje bi im posluţila. “Moţete, naravno. Odnesi ovoga sa sobom.” Dodala je mopsa Harryju. “I pazi da mi se ne pokaka na pod.” “Dobro!” Murphy je zagrlio Hopeine noge, pogledao ju je s izrazom blistave radosti na licu. “Mi imamo mnogo pasa. Imamo više pasa nego itko drugi u cijelom svemiru.” “A, tako znači.” “Čekajte! Čekajte mene!” povikao je za svojom braćom kad su oni otrčali. “Neko se vrijeme činilo kao da smo ovdje samo ja i moja dva psa”, rekla je Justine vozeći korov u tačkama u komposter. “Ali dečki uvijek smišljaju razloge da navrate i vide što radim. I sad imam njih trojicu i čopor vukova.” “I sve to oboţavaš.” “Svaki trenutak. Clare!” Justine se podbočila šakom kada je ugledala Clare koja je silazila niz obronak vraćajući se iz radionice. “Donijela sam dečkima sokove.” “Baš mi treba vjeţba... A i jedna pristojna stolica. Nisam te čula kad si došla”, obratila se Hope. “Bučno je tamo.” “Bit će bučno i unutra”, podsjetila ju je Justine.


“Na to sam navikla. Ali ionako su me izbacili iz radionice. Počet će nešto lakirati, pa mi nisu dali da ostanem dok se to isparava.” “Nisam ja odgojila bedake. Pođite vi unutra. Ja sam uskoro gotova ovdje, pa ću vam se pridruţiti da vam pomognem odrţavati red. Hope, hajde pođi u radionicu pa saznaj kad će imati odmor.” “Moţe.” Zaputila se prema radionici, a psi su se zatrčali za njom. Finch je razrogačio svoje velike oči i drţao u ustima raskupusanu slinavu loptu. “Ja to neću dotaknuti”, rekla mu je. Ispustio ju je pred njezinim stopalima. “I dalje ja to neću dotaknuti.” To je ponavljao svakih nekoliko koraka, i tako sve do radionice s natkrivenim trijemom prepunim starih stolaca, stolova, prozorskih okvira i ostataka svakojakih predmeta za koje nije znala čemu sluţe. Glazba je treštala kroz otvorene prozore i čuli su se povišeni muški glasovi u nekoj raspravi, svađi ili debati. Provirila je kroz vrata i vidjela muškarce, mnoštvo nazubljenog alata, gomilu drvne građe, kante s bojama, police prepune limenki i staklenki i bog zna čega sve ne. Finch je odmah uletio unutra i spustio lopticu Ryderu pred noge. Ryder je nije ni pogledao kad ju je šutnuo kroz prozor. Pas se vinuo za njom. Čula se zveka i udarac. Hope je pohitala da vidi je li pas u redu, no Finch se već vraćao u radionicu s loptom koju je čvrsto zagrizao. “Zaboga”, promrmljala je. Vratila se i ovaj put ušla. Imala je toliko vremena da digne ruke u obranu i uhvati loptu prije nego što ju je udarila u lice. “Dobri refleksi”, komentirao je Ryder. “Bljak!” Bacila je loptu van. Finch, sav izvan sebe od radosti, poletio je za njom. “A ni ruka nije loša.” “Mogao bi malo pripaziti kamo bacaš tu odvratnu stvar.” “Izletjela bi kroz prozor da je ti nisi zaustavila.” Izvukao je iz dţepa bandana maramu. Kad joj ju je ponudio, ona je samo bacila pogled na nju i posegnula u svoju torbicu za malom bočicom antibakterijskog gela. “Ne, hvala.” “Hope!” Pogledaj moj šank.” Avery, u bermudama s velikim dţepovima, planinarskim cipelama i sa ţarkozelenom bandanom vezanom oko kose, izgledala je više kao neka planinarka koja se spustila s Appalachiana, nego kao vlasnica restorana. Probijala se kroz labirint električnih alata i građe da bi uhvatila Hope za ruku i povukla je unutra. “Ovo su ploče koje idu na taj šank. Zar nisu fantastične?” Hope nije znala mnogo o stolarstvu, ali činilo joj se da jasno razabire buduće obrise tog nedovršenog drveta i savršeno razrađene pojedinosti. “Sve ovo? Pa bit će mnogo veće nego što sam mislila.” “Bankrotirat ću!” Avery je zatresla guzom. “Još nisam odlučila što ţelim za radnu plohu. Sad bih ovo, sad ono. Danas ćemo početi bojiti neke od panela tako da vidim kako izgledaju.” “Nema „mi”‟, ispravio ju je Owen. “Alija... ” “Pravim li ja nered po tvojoj kuhinji? “Ne, ali... ” “A zašto?” Avery je zakolutala očima. “Zato što si previše izbirljiv i pedantan i sve mora biti poredano kao u vojsci i ne ţeliš eksperimentirati.” “A ti nisi. Zato si dobra kuharica. Ovako izbirljiv i pedantan, ja sam dobar stolar.” Učinio je nešto što Hope nikada nije očekivala od izbirljivog i pedantnog Owena. Liznuo je palac i utrljao ga u nelakirano drvo. “Jako lijepo”, rekao je dok je vlaga stvarala duboku bogatu nijansu. “Hajde, idi nešto skuhati.”


Kad se iskesila na njega, on se nasmijao i zgrabio je, poljubio je i stisnuo joj guzu. Beckett je došao iz drugog dijela noseći nekoliko velikih limenki. “Rekao sam ti da znam gdje su. Bok, Hope.” “Ako ih ostaviš gdje sam ih ja stavio, nećeš ih morati traţiti”, počeo je Owen. “Smetale su, a ja znam gdje su.” “Nisu smetale ako se nalaze tamo gdje su boje, lakovi i firnis.” “Moje dame.” Hope se okrenula Ryderu kad je progovorio. “Ne ti. Njima govorim. Otvorite te proklete limenke”, rekao je svojoj braći. “Ja bih da mi ove komade polakiramo do kraja stoljeća.” “Daj da ja malo probam, samo malo.” Avery se nasmiješila najbolje što je mogla. “Samo jedan mali kut na jednoj maloj ploči. Onda mogu reći da s am pokušala. Daj, opusti se, Owene.” “Da”, sloţio se Beckett. “Opusti se, Owene.” To je pokrenulo novu rundu rasprave. “Je li to uvijek ovako?” Hope je upitala Rydera. Popio je dug gutljaj iz boce Gatoradea. “Kako ovako?” Prije nego što je stigla odgovoriti, Finch se vratio s loptom. Jedva je uspjela odskočiti da joj ne zaslini i ne isprlja cipelu. Ryder ju je bio ponovno šutnuo kroz prozor, a pas je lud od sreće skočio za njom. “Srednjoškolski nogomet”, rekao je kad se Hope namrštila na njega. “Zar se ne bojiš da će se ozlijediti?” “Do sada nije. Hajde, učini nam uslugu i izvedi Malu Riđokosu odavde. Sve traje tri puta duţe kad su ţene tu.” “Ma nemoj?” “Osim ako ne postoji neka koja će uzeti alat u ruke i znati kako se njime treba koristiti. Ako ţeliš stići na svoj razgovor s duhovima prije večeri, izvedi je.” “Pa valjda poznaješ Avery, i znaš da ona neće otići sve dok ne polakira taj svoj kutić. Kad to napravi, onda ću je odvesti.” “Dobro.” Uzeo je pištolj za ljepilo, istisnuo jednu crtu duţ ruba nečega što je izgledalo kao neka vrsta pulta s policama iznad njega. “Što će to biti?” Ugradbeni radni pult za konobare. Ako ćeš samo stajati tamo, dodaj mi tu stezaljku.” Pogledala je oko sebe po stolu s rasutim vijcima, alatima, krpama, tubama ljepila i ugledala stezaljku. I osjetila nešto upravo iznad svoje kose. “Jesi li ti to mene sad ponjušio?” “Fino mirišeš. Ako se toliko potrudiš da lijepo mirišeš, onda moţeš očekivati i da će te netko ponjušiti.” Oči su im se susrele kod stezaljke za drvo. “Zašto ne bi došla večeras do mene kad završiš ovdje?” “Imam goste.” “Imaš Carolee.” Ponovno ju je obuzeo onaj val, ali ona je odmahnula glavom. “Utorak navečer.” Povukla se prije nego što se predomislila. “Avery, hajdemo im se maknuti s puta.” “Ti si polakirala svoj kutić, Vatrena”, dodao je Ryder. “Hajdemo, crta. Curama pristup zabranjen.” “Zločesti dečki.” Avery je ubola Rydera prstom u trbuh dok je prolazila. Kad su izišle ondje gdje su djeca i psi trčali po dvorištu kao ludi, uzela je Hope pod ruku. “Sve pršti od seksa i vrućih vibri.” “Dosta.” “Ja odmah mogu prepoznati kad u zraku sve pršti od seksa i vrućih vibri. Znaš da on ţivi samo nekoliko minuta od tebe”


“Imam... ” “Goste. Pa ipak. Seks na brzaka je podcijenjen.” “Opet ona. Samo na jedno misliš.” “Zaručena sam za svog dečka. Valjda trebam misliti na seks.” “Ti bi trebala razmišljati o vjenčanicama i cateringu.” “I o seksu.” Smijući se, Avery je skinula bandanu i prošla prstima kroz kosu. “Ne ţelim još birati haljine. Gledala sam po časopisima i internetu da nađe m ideje, da vidim koji bi mi stil pristajao. To je kao s onim šankom.” “Ma daj, Avery.” Hope je zakolutala očima i uzdahnula vidjevši kakve prioritete u ljubavi ima njezina prijateljica. “Tvoja vjenčanica nije kao šank.” “To je zato što i jedno i drugo trebaju biti savršeni, moraju izgledati fantastično i uzbudljivo.” “Dobro onda, tvoja je vjenčanica kao i šank.” Avery je ušla kroz kuhinjska vrata gdje je Clare sjedila za pultom i gulila mrkve. Justine je stajala i sjeckala celer, a pokraj njezinih nogu sklupčao se mops. Nešto je ključalo na štednjaku. “Avery, stiţe tvoj tata.” “Super. Ţelim ga predstaviti tvojim štencima.” Sagnula se da počeška i pomiluje Tyronea koji se baš bio skrivao pod Clareinim stolcem. “Kuhamo za van”, najavila je Justine. “Ryder na sva usta priča da u njegovu ţivotu nedostaje krumpirove salate. Pa sam pomislila, kad ovdje već imam tri cure, da bismo to mogle izvesti.” “Ja bih rado pomogla”, počela je Hope, “ali za sat vremena zbilja se moram vratiti.” “Nazvala sam Carolee. Ona će braniti tvrđavu dok ti ne stigneš.” “Zbilja bih morala ići. Neka ona dođe i bude sa svojom obitelji.” “Ona je sasvim dobro”, inzistirala je Justine. “Avery, hoćeš li ti napraviti onu svoju marinadu za piletinu? Onu ljutu? Mi ćemo je jesti, a za Harryja i Liama napravit ćemo nešto blaţe. Sam Bog zna koliko Murphy moţe ljutoga jesti. To bi dijete jelo feferone kao gumene bombone, samo da mu dopustimo.” “On ih voli i više od gumenih bombona”, sloţila se Clare. “Samo se ti opusti”, rekla je i pogledala Hope. Tako ćemo imati više vremena da izmijenimo sve ideje u vezi s Lizzy.” Istina, pomislila je Hope. Ali da je znala da će imati viška vremena, moţda bi i prihvatila onaj Ryderov poziv da dođe k njemu. Razmišlja li on sada o seksu? “Rado bih ostala na pikniku”, rekla je smiješeći se Justine. “Kako mogu pomoć?” Justine joj je dodala gulilicu za krumpire.

Ryder je ušao sa svojom braćom, hordom djece i čoporom pasa. Odmah je nastao kaos. Kotrljanje, trčanje, hrvanje, traţenje hrane i pića. Njegova majka, kako se moglo i očekivati, sve je to ignorirala. I Avery je davala svoj doprinos, što se isto tako moglo očekivati. Clare je to ludilo rješavala onim oštrim pogledom koji je sve zaledio - onako kako to mame znaju dok je Beckett posezao za čašama tvrdeći da će umrijeti od ţeđi. Njega to nije iznenadilo. Hope jest. Uzela je najmanjega u krilo, slušala ga, odgovarala mu na pitanje najbolje što je znala, zaprepaštena i s čuđenjem dok ju je on detaljno obasipao opisima svih događaja u proteklih sat vremena. Ţene su počele piti vino, ali to nije bio razlog zbog kojeg su bile tako staloţene. Nosile su se sa stvarima onako kako su dolazile.


“Mi bismo grickalice”, Liam je vukao Justine. “Umiremo od gladi.” “Jest ćemo čim opereš ruke i kad Willy B. dođe ovamo.” “Ali to će dugo trajati.” “Mislim da neće. Evo, čujem njegov kamionet, upravo dolazi.” Došli su i psi, i odmah su istrčali kroz vrata - osim Tyronea koji se kao čičak zalijepio uz Justine. “Hajde, operi ruke. Jest ćemo na verandi.” Ryder je otvorio hladnjak da uzme pivo i ugledao zdjelu salate od krumpira. Nasmiješio se. “Miči prste odatle”, naredila mu je Justine znajući što namjerava. “I operi ruke.” I tako je u ranu ljetnu večer Hope jela piletinu na ţaru i salatu od krumpira na verandi, sjedeći Ryderu uz bok i sa psima koji su se okupili u dvorištu nadajući se ostacima hrane. Osim Tyronea. On je sjedio, unatoč Justineinu negodovanju, Willyju B. u krilu i s blistavom ljubavlju gledao u njega. “Ovo je zbilja dobro.” Justine je podigla obrve. “Koliko ti krišom daješ tom psu?” “Hajde, hajde, Justine. Pa ne dajem mu. On je dobar dečko. Jesi li jedan dobar dečko? Gle, uopće ne moljaka.” Tyrone je stavio svoje prednje šape Willyju B. na njegova široka prsa i migoljio se od sreće lickajući ga po bradatom licu. Onda je pas poloţio glavu Willyju na rame. “To je to.” Avery je kimnula glavom. “Tata, to je tvoj pas.” Ta ista blistava ljubav zasjala je i iz Willyja B. dok je milovao psu leđa. “Ovo je moj prvi pasounuk.” “Ne, on je tvoj pas. Ti ga uzimaš.” “Avery, pa neću uzeti tvog psića!” “To je sad tvoj pas. Znam da si ga zavolio na prvi pogled. Znam ja što je ljubav na prvi pogled, a sad baš vidim takvu. Voli on mene i voljet će me uvijek. Ali u tebe je zaljubljen. A i ti si zaljubljen u njega. Ti ga uzimaš.” “U pravu je”, sloţio se Owen. “Vi ste stvoreni jedno za drugo.” Mali se pas ušuškao velikom čovjeku u naručje. “Ne bih se dobro osjećao da ga uzmem...” Tyrone je okrenuo glavu, zagledao se u Willyja B. svojim tamnim buljavim očima. “Jesi li siguran?” “Navrati kad ćeš se vraćati kući da pokupiš njegove stvari. Eto, upravo si dobio dodatni dar za očev dan.” “Najbolji koji sam ikada dobio. Ali ako se predomisliš...” “Tata.” Avery je ispruţila ruku i njeţno počeškala Tyronea po leđima. “Ljubav je ljubav.” Doista je tako, pomislila je Hope. A te rane ljetne večeri posvuda je bilo obilje ljubavi. Kad su maknuli hranu, uspjeli su zainteresirati dječake za igračke koje je Justine počela prebacivati u rezervnu sobu. Ona je sada postala dječačka soba. Sjedili su vani dok je Hope pričala pojedinosti o tome što se dogodilo u petak navečer. “Prije nego što počnemo o pričati o tome što bi sve ovo moglo značiti, ţeljela sam te pitati, Justine, bismo li mi trebale zauzeti neko stajalište u vezi s time. Hoćeš li da ljudima kaţem za Lizzy ili da im ništa ne govorim?” “Mislim da bi nas takva odluka previše ograničavala. Trebala bi se s time nositi upravo ovako kako jesi. Ti procijeni, zavisno od gosta do gosta, što ćeš reći i koliko ćeš reći. Ovo je prvi put da je ona ikoga uznemirila”, razmišljala je Justine. “A čini se da je to namjerno napravila. Nije joj se svidjelo kad je vidjela da je netko prema tebi grub.” “Trebao bi imati bolje manire”, komentirao je Willy B. i poškakljao Tyronea ispod brade. Tyrone je zadovoljno zamumljao.


“Pa, maniri nisi preduvjet za goste koji plaćaju. Oni su dobrodošli. Imala sam ja posla i s grubljima.” “Ali mi ne razgovaramo o Ryderu”, rekao je Beckett i iskesio se kad mu se Ryder nasmiješio. “Mislim da Lizzy pravi određene ustupke”, nastavila je Hope. “Spomenula sam joj da bi mogla proširiti te ustupke.” “Opet si s njom razgovarala”, upitao je Owen. “Ne baš. Tu i tamo razgovaram s njom. Ona ne voli odgovarati. Osim petkom navečer.” “Da ti se srce slomi”, promrmljala je Clare, “ono što je rekla u vezi s blijeđenjem.” “Pa ipak, rijetko se doima tuţnom. Ona ima nadu.” Beckett se nasmiješio Hope. “Imala ju je i prije tebe. Ne shvaćam zašto je spomenula Rydera. On s njom ima manje veze nego ja i Owen.” “Kako ti to znaš”, traţio je odgovor Ryder. “Ne sjećam se da si ti mnogo govorio o njoj dok se poigravala s tobom i Hope u apartmanu.” “Mi svi provodimo mnogo vremena na tom mjestu, bilo zajedno, bilo svatko za sebe. Dobro se slaţem s njom. Dajemo jedno drugome prostora.” “Jesi li je ikada vidio?” pitao ga je Owen. “Ne moraš je vidjeti da bi znao da je tamo. Nije joj se svidio Chris. Znaš onaj tesar kojeg smo zaposlili odmah čim smo počeli?” “Nikome se nije sviđao Chris nakon što smo saznali da je krao materijal za svoj fuš”, podsjetio je Owen. “I da se nabacivao Dannyjevoj ţeni. Zbilja moraš biti idiot da se uvaljuješ ţeni policajca iz istog grada, a naročito kad je policajac prijatelj s tvojim šefom. I još uza sve to, ţena nije zainteresirana.” “Prije nego što je nama postao odbojan i prije nego što smo mu dali otkaz, on se nije sviđao njoj. Skrivala mu je alat, posudu za ručak, rukavice i takve stvari. U početku sam mislio da je samo nepaţljiv, a onda sam otkrio da su neke njegove stvari u podrumu. A tamo nije ulazio. I sve su bile uredno posloţene - a mirisale su na kozju krv.” “Bolje je prosudila karakter čovjeka nego što smo mi”, zaključio je Owen. “Čini se da je tako. Tu i tamo znala bi zastrašiti neke od zaposlenika, ali na neki zaigrani način. A...” “Čekaj, čekaj.” Beckett je upro prst u njega. “Nešto nam skrivaš.” “Nije mi se činilo vaţnim. Ali kad već idemo u detalje...” Ryder je slegnuo ramenima. “Tada, s Hope, nije bilo prvi put da me zaglavila u apartmanu. Dogodilo se to odmah nakon što se Hope pojavila i nakon što ju je mama zaposlila. Odmah, na licu mjesta.” “Što dokazuje da dobro čitam ljude.” “Dobro, u redu. U svakom slučaju, moţda me malo iziritiralo to što je netko zaposlen tako brzo, a da to nismo raspravili.” “Bio si neuljudan”, podsjetila ga je majka. “Neljubazan i tvrdoglav.” “Nema ništa tvrdoglavog u izraţavanju svojega mišljenja. Dobro, bio sam neljubazan. Ispričavam se. “Moţda sam još uvijek bio i ljutit. Vratio sam se gore da još malo radim. Vrata su se iza mene zalupila, nisu se mogla otvoriti. Još nismo bili ugradili brave, ali ta prokleta vrata se ipak nisu mogla otvoriti.” “Potukla te”, rekla je Avery. “Tko priča priču? Osjetio sam tamo njezin miris, i to me još više razljutilo. Prozori se ne daju otvoriti, vrata se ne daju otvoriti. K vragu, baš me stavila u kaznu.” Onda se


nasmijao, brzo i lako. “Morate to poštovati. Onda je na staklu prozora napisala tvoje ime u malom srcu.” Hope je zatreptala od iznenađenja. “Moje ime?” “Unutar tog srca. Imam tu sliku pred očima. Ti si joj se svidjela, htjela je da budeš tu i da se ja upristojim. To me još više razljutilo, ali ne moţe se raspravljati s duhom.” “A to si razriješio tako što si bio grozan prema meni. Reci upraviteljici ovo, reci joj ono.” Ryder je opet slegnuo ramenima. “Njoj to nije smetalo.” “Hmmm.” “Moţda bi trebao razgovarati s njom, Rydere”, predloţila je Clare. “Budući da je ona spomenula baš tebe. I zato što ste ti i Hope u boljim odnosima.” “Ne moraš govoriti u šiframa”, rekao joj je Justine. “Ali imaš pravo. “Ja ni ţivim ljudima ne govorim baš mnogo.” “Ne šteti pokušati”, inzistirala je Hope. “Ona s tobom ima vezu, s vama trojicom”, rekla je braći. “Avery i ja razgovarale smo o tome. Mislimo da ta veza postoji zbog toga što ste oţivjeli njezino mjesto, njezin dom. Zbog toga što je vama i vašoj majci dovoljno stalo da ga oţivite, da ga učinite predivnim i date mu toplinu. Vi ste joj pomogli. Ona ne moţe ili ne zna biti nigdje drugdje, pa joj je vaţno da se u njezinom okruţju osjeća ljubav i briţnost. A osjeća se, i zato se ona češće javlja. Svi ste vi u tome sudjelovali. Ali ti, Rydere, ti si najviše bio u to uključen. Moţda će tebi reći ono što ne moţe reći nama ostalima.” “Dobro, dobro. Pitat ću mrtvu curu.” “S poštovanjem”, upozorila ga je majka. “U međuvremenu”, nastavila je Hope, “čula sam se sa svojom rođakinjom i s tajnicom iz škole. Obećala je da će mi poslati sve što moţe. Ona nimalo ne vjeruje u tu priču o duhovima, a iz njezina odgovora vidim da je to zabavlja i da je zaista podrugljiva. Ali s oduševljenjem će to istraţiti i drago joj je da je još netko u obitelji pokazao zanimanje. Čak i ako je u pitanju pogrešna sestra. A knjiţničarka se bavi birokracijom. Postoje pisma. Nada se da će mi moći poslati kopije u sljedećih nekoliko tjedana.” “Napredujemo.” Owen se zavalio u stolicu. “Bolje od onoga što ja radim.” “Ako obje uspiju i ja završim s gomilom dokumenata, polovicu ću prebaciti vama.” “Spremni i voljni.” Ljutiti mladi glasovi navalili su kroz otvorena vrata verande. “Nije moglo trajati zauvijek”, rekla je Clare i počela ustajati da prekine svađu. “Ja ću.” Beckett joj je dao znak da ostane sjediti. “Ma, pusti ga”, rekla joj je Justine. “Uţivaj da te maze i paze u trudnoći dok god moţeš. Osim toga, imam sladoleda da ih potkupim. Hoće li još tko?” Svi oko stola podignuli su ruke. “Hvala vam”, rekla je Hope, “ali sada zbilja moram ići natrag. Carolee je dovoljno dugo branila tvrđavu. Hvala vam za večeru i za sve. Bilo je sjajno.” “Ponovit ćemo to”, obećala je Justine. “I rado bih vidjela ta pisma kad dobiješ kopije.” “Javit ću ti čim stignu. ...Noć.” Ryder je tapkao prstom po koljenu dvadesetak sekundi, a onda ustao od stola. “Odmah se vraćam.” Dok je išao prema vratima, Owen je glasno poljubio zrak. Ryder mu je pokazao srednji prst i nastavio hodati. “Moji dečki”, smijala se Justine. “Finoća iznad svega.” Uhvatio ju je prije nego što je ušla u auto. “Čekaj malo.” Okrenula se, kosa joj se zalepršala. “U koliko sati završavaš u utorak?” “Oh. Trebala bih biti gotova do pet, moţda pet i trideset.” “To je u redu, ako bih se mogao posluţiti jednim tušem.”


“To je tvoj hotel.” “Nije riječ o tome čiji je hotel.” “Onda dobro, moţeš se posluţiti jednim tušem. Kojim god ţeliš.” “O. K. ” Ništa nije rekao, jednostavno je stajao stvarajući napetost neprekinutim pogledom pa je ona nagnula glavu. “Dakle? Hoćeš li me pozdraviti za dovidenja?” “Baš dobro da si se sjetila.” Ostavio ju je bez daha, ţeljnu, s vrtoglavicom, ustreptalu. Savršen kraj, pomislila je, jedne neočekivane ljetne večeri. “To bi te trebalo drţati.” Nasmijala se i zatresla glavom dok je ulazila u auto. “Nadajmo se da će drţati tebe. Laka ti noć.” “I tebi.” Promatrao ju je kako odlazi. Mahnula mu je dok je odmicala od kuće njegove majke. I dalje je stajao ondje gdje je bio, a Blento se dogegao do njega, sjeo mu na noge i zurio u prazno, baš kao i Ryder. “Isuse, Blento, što je to u njoj? Što li je to samo u njoj?” S blagom nelagodom misleći o tome kako će to morati saznati, odveo je svoga psa natrag u kuću.


Sve je trajalo duţe nego što je očekivao, ali to nije bilo ništa novo. Adaptacije idu prema rasporedu, a kad još skačeš između dva velika posla, rasporedi se raspadaju. Osim ako nisi Owen. Ipak, na jednom gradilištu krov je bio spreman za postavljanje šindre, a na drugom je trebalo započeti s postavljanjem knaufa i ukrasne cigle. Bacio je pogled unazad, preko cijele parcele, iza goleme dizalice, prema zgradi. Linija novog krova promijenila je sve, oblik, osjećaj prostora, ravnoteţu. Činilo mu se da sad čak i neizvjeţbano oko moţe vidjeti koje su sve mogućnosti. A tada je na to prestao misliti. Nije ţelio misliti o šindri i knaufu. Ţelio je razmišljati o tome kako će odvesti Hope Beaumont u krevet. Zapravo, nije ţelio misliti o tome. Samo je ţelio to napraviti. Ušao je na recepciju, na brzinu se ogledao oko sebe. Sve je bilo na svojem mjestu, kao i uvijek. Na trenutak je zamislio da je gost koji ulazi ovamo prvi put. Da, bio je siguran da bi ţelio ostati ovdje i nimalo se ne bi oko toga nećkao. Dok je još hodao prema kuhinji, ona je izišla iz svog ureda i krenula mu ususret. Sve je tu bilo na svome mjestu, od kratke ljetne haljine, seksi štikli, do lelujanja njezine guste sjajne kose. Naglo je stala kad joj je prišao njegov pas mašući repom. “Kamo ja, tamo i Blento”, reče joj Ryder. “Ah, dobro.” Odsutno je pogladila psa. “Pokušala sam te nazvati na mobitel.” “Zaboravio sam ga napuniti.” A činjenica da nije zazvonio tisuću puta prekidajući ga u radu, nije ga uopće raţalostila. “Ako si ţeljela da ti nešto donesem, mogu sad otići po to, samo ako to mogu donijeti brzo.” “Ne, nije riječ o tome. Ja...” Ali on posegne za njom, privuče je k sebi. Ako ona misli hodati okolo izgledajući tako kako je izgledala, morala je očekivati da će čovjek s kojim je pristala spavati poţeljeti malo kušati... Vraga, malo kušati! Trebalo mu je ukupno dvije sekunde da donese odluku. Trebali bi krenuti pravo gore. Ako ţeli razgovarati, mogu razgovarati poslije. “Hajdemo gore. Izaberi sobu. Uzmi ključ.” “Rydere, pričekaj.” “Prvo ću se istuširati.” Sa zakašnjenjem se sjetio da je prekriven cjelodnevnim znojem i prljavštinom. “Ili još bolje, moţeš se tuširati sa mnom.” “Oh, oh.” Ispustila je uzdah i podignula ruku odbivši ga lagano od sebe. “To stvarno zvuči dobro. Iznimno dobro. Ali imam goste.” Koji je to jezik govorila? “Imaš što?” “Goste. Gore u sobi Westley i Buttercup. Došli su bez rezervacije. Pojavili su se na vratima prije nekoliko sati. Pokušala sam te nazvati, ali...” “Ne bi nikoga trebala imati ovdje.” “Znam. Bili smo prazni, ali oni su se pojavili na vratima i traţili sobu. Ne mogu odbiti ljude kad imamo slobodnih soba. Ne bi valjda ţelio da otpravljam goste, zar ne?” Zurio je u nju. Kratka ljetna haljina, beskrajno duge noge, smeđe oči kojima te izbezumljuje. “Je li to ozbiljno pitanje?” “Rydere, to je moj posao. Vjeruj mi, htjela sam ih odbiti, ali ne mogu to učiniti.” “Ti si nevjerojatno odgovorna.”


“Da, jesam. To je jedan od razloga zašto me je tvoja majka zaposlila. Oni su pobjegli, a moţda su još u bijegu. Sutra će se u vijećnici vjenčati i vozili su satima.” “Što nedostaje motelu? Odvest ću ih u motel. Platit ću im sobu.” “Rydere!” Nije mogla suzdrţati smijeh, ipak s malim osjećajem frustracije. “Ţelio joj je pruţiti nešto posebno kad već nema pravo vjenčanje. Pronašao nas je na svojem iPadu kad su stali da se odmore, ali nije zvao unaprijed jer ju je ţelio iznenaditi. Rezervirali su za dvije noći tako da mogu imati - hajde recimo - medeni mjesec, jer se oboje moraju vratiti na posao - i suočiti se sa svojim obiteljima.” “Zašto su ti sve to rekli?” “Iznenadio bi se što sve ljudi ispričaju upraviteljici. A osim toga, mladi su, uzbuđeni, zaljubljeni, i moţda se on bojao da bih ih mogla odbiti, ovako bez rezervacije, da mi nije ispričao neku romantičnu priču. Čak i da mi to nije posao, ne bih imala srca odbiti ih. Njezinom se ocu on ne sviđa.” “Ni meni se ne sviđa.” “O da, sviđa ti se. Ili sviđao bi ti se. Zbilja mi je ţao, ali...” “Što je to?” Prekinuo ju je, pomaknuvši se unatrag prema vratima. “Zar to netko vrišti?” “Evo ih opet.” Kad ju je ponovno pogledao, onako namrštenu, slegnula je ramenima. “Zbilja su ţeljeli sobu.” “Pa to je baš... To je...” Nagnute glave, osluškivao je još trenutak. “A, postavili smo dvostruku izolaciju na podove, stropove, zidove. Imaš li uvijek ovakav audioprogram?” “Ne. Ne! Hvala Bogu. Ovo je iznimno. Mislim da se radi o frekvenciji.” “Koliko je puta moţe poševiti u nekoliko sati?” “Nisam mislila na frekventnost”, započela je, a onda je vidjela da se on smijulji. “Premda, ha-ha, i to je u igri. Mislila sam na nešto poput radiofrekvencije. A i prozori su im otvoreni.” “Da?” Krenuo je prema vratima i iskoračio van. Slušao je povike, stenjanje, jecanje dok ga je Hope vukla za ruke. “Prestani!” Ponovno se borila sa smijehom koji je jedva susprezala. “To je nepristojno. I nametljivo. Vrati se unutra.” “Ne ševim se ja pred otvorenim prozorom. Valjda imam pravo na malo iz druge ruke.” “Ne, nemaš. Zapravo...” Uspjela ga je uvući natrag u hotel, a zatim brzim korakom otišla do pulta i uključila svoj iPod. “Zašto si ga uključila?”” “Da ne prisluškuješ... ” “Kao da ti nisi slušala.” “Samo dok nisam shvatila o čemu je riječ. I moţda još vrlo kratko nakon toga. Zbilja mi je ţao, Rydere, ali... ” “Snaći ćemo se i uz njih.” “Molim?” “Oni su zaposleni.” Pokazao je palcem prema stropu. “Zbilja zauzeti čineći to što čine pa ih neće brinuti to što ti radiš.” “Ne mogu. To bi bilo - ne samo neumjesno nego i neprofesionalno... Ja im moram biti na raspolaganju. Naposljetku će izići iz sobe i htjeti jesti.” “Troše mnogo kalorija.” “Pretpostavljam. Moram im biti na raspolaganju kad iziđu iz sobe.” Pogledao ju je škiljeći. “Kladim se da si bila u izviđačima.”


“Izgubio bi. Nisam ja imala vremena za izviđače. Slušaj, imam svu tu hranu. Avery je pripravila ova divna jela, tako da ih samo trebam podgrijati. Mogao bi barem popiti piće i jesti.” A što sada! Nije mu se išlo kući traţiti nešto za jesti. “Moram se istuširati.” Nasmiješila mu se. “Izaberi sobu - osim sobe Wesley i Buttercup." “Uzet ću jednu ovdje dolje - ta je najudaljenija od... gostiju.” “Dobar izbor. Donijet ću ti ključ.” “Imam drugu odjeću u kamionetu.” Izašao je prije nego što mu je stigla reći da povede psa. “Ostani ovdje”, naredila je Blenti, a zatim otišla u svoj ured po ključ. Nadajući se da ju je pas poslušao, otišla je do sobe Marguerite i Percy, otvorila vrata, upalila svjetla te brzinski provjerila pogledom upraviteljice hotela je li sve u sobi u redu. Kad se vratio s malom torbom, pruţila mu je ključ. “Znaš li kako sve radi?” “Sve osim tebe, ali skuţit ću i to.” “Nije tako komplicirano.” Stajali su na trenutak zajedno pred vratima. “Znaš, mogla bi samo ostaviti poruku. Ostaviti im broj Veste i šest limenki piva.” “Da, baš je to vrsta usluge kojom se ponosimo ovdje u Hotelu BoonsBoro.” Prstima mu je dotaknula ruku. “Sutra imam slobodan dan. Mogla bih napustiti radno mjesto do devet, moţda deset. Mogla bih ja doći do tebe.” “To bi trebalo biti u redu. Ja ne primam nenajavljene goste.” “Dogovoreno. Smatraj ovo potvrdom rezervacije.” Zakoračila je unatrag kako bi mogao zatvoriti vrata sobe. Primio je to bolje nego što je očekivala. A, istini za volju, bolje i nego što je to ona sama isprva primila. Vratila se u kuhinju i izvadila hranu koju je Avery pripremila. Stavit će je da se grije na niskoj temperaturi da mogu jesti kad god mu bude odgovaralo. Potom je otvorila bocu vina i pustila ga da prodiše. Zasluţila je čašu vina. Sutra, obećala si je. Posvetit ću se sebi, uključujući i voţnju do Rydera. Tako je vjerojatno i bolje. Bez ikakvih mogućih prekidanja, problema, bez duha koji bi mogao odlučiti da se poigra... “Samo njih dvoje.” Pogledala je na pod gdje je Blento ispruţen dremuckao. Zapravo, njih troje. Izvadila je iz ormarića dvije čaše i upravo si je htjela natočiti piće kad je začula korake na stubama. Naravno, pomislila je, i spustila čašu. Kosa boje pijeska Chipa Barrowa stršala je u luckastim šiljcima. Na sebi je imao otrcane traperice i izblijedjelu majicu Foo Fighters koju je nosio i kad su se prijavili u hotel. Samo sada ju je nosio naopačke. Sumnjala je da je on to uopće primijetio. Pogledao ju je pospanim pogledom, omamljenim od seksa na kojem mu je itekako zavidjela. “Hej.” Nakašljao se da pročisti grlo. “Oprostite što smetam.” “Ne smetate. Što mogu učiniti za vas?” “Marlie i ja smo se pitali bismo li moţda mogli dobiti večeru. Na primjer, mogao bih traţiti dostavu pa bismo mogli...” “Ništa jednostavnije.” Premda je primjerak Vestina jelovnika u paketu informacija u njihovoj sobi, Hope je otvorila ladicu i izvadila jedan. “Oni su baš preko puta i dostavit će vam hranu ako ţelite.” “Zaista? Fantastično. Pizza bi bila baš super. Dobra je, zar ne?”


“Jako je dobra. Bit će mi zadovoljstvo da vam je naručim kad se odlučite.” “Znam što Marlie voli.” Lice mu je sjalo dok je to govorio. “Mogli bismo uzeti veliku, s ljutom kobasicom i crnim maslinama. I ovaj desert ovdje. Ovu čokoladnu dekadenciju. I to mi izgleda fenomenalno.” “Mogu vam samo potvrditi da jest.” “Mljac. Mogu li to moţda donijeti gore u sobu? Samo da pokucaju na vrata?” “Nema problema. Biste li ţeljeli bocu vina kao dar kuće?” “Ozbiljno? Da, to je sjajno.” “Crno ili bijelo?” “Hmm. Moţete li vi izabrati? A moţemo li dobiti i dvije Coca-Cole?” “Dolazim za minutu.” Uzela je pladanj, posudu za led, zaronila dvije Coca-Cole u usitnjeni led. Dodala je i bocu vina koje je otvorila za sebe, i dvije čaše. “Ovo je super. Marlie je oduševljena sobom. Čak smo i kamin zapalili. Prilično se zagrijalo pa smo otvorili prozore ali, znate, romantično je s vatrom koja gori.” Ugrizla se s unutrašnje stane obraza. “Sigurna sam da jest. Ja ću... Oh, Rydere. Ovo je Chip.” “Hej”, reče Chip. “Kako je?” “Fenomenalno.” “Ţelite li da vam ovo odnesem gore?” ponudila je Hope. “Ne, hvala, ja ću. A vi ćete naručiti pizzu i ostalo?” “Odmah ću. Trebat će im jedno dvadesetak minuta.” “Cool. Marlie će uţivati u vinu. Hvala.” “Nema na čemu.” Dok je iznosio pladanj, Hope je stisnula usnice da zaustavi smijeh. “Fenomenalno”, promrmlja. “Koliko mu je godina, dvanaest?” “Dvadeset jedna. Oboje imaju dvadeset jednu. Njoj je bio rođendan prošlog tjedna. Izgledali su tako mladi da sam traţila da mi pokaţu osobne iskaznice.” Izvadila je drugu bocu vina. “Hoćeš li otvoriti bocu dok im ja naručujem hranu? Ako bi radije pio pivo, u hladnjaku je.” “Vino je u redu.” Mala promjena ritma”, zaključio je. Poput ţene. Natočio je vino u dvije čaše i kušao svoje. I zaključio da bi mogao početi voljeti okus promjene ritma. Nakon što je naručila dostavu hrane, glavom je pokazao prema štednjaku. “Što se kuha?” “Grije se, s obzirom na to da si ne mogu pripisati zasluge za kuhanje. Goveđi medaljoni, pečeni mladi krumpir s mrkvicom i graškom na maslacu. I malo predjelo od jakopskih kapica.” “Dobro zvuči.” Izvadila je predjelo. “Kušaj, pa vidi.” Kušao je malo. “Dobro je. Vatrena ima smisla za kuhanje.” “Ima. Radila je u pizzeriji kad smo bile na faksu. Uvijek sam znala kad bi ona napravila pitu. Jednostavno je bila malo bolja nego inače.” “Samo je uskočila u posao s Vestom i učinila je da sve funkcionira.” “Ona samo uroni.” Budući da moţe ispuniti prvi dio svojih večernjih planova, stavila je na stol i zdjelicu maslina te se spustila na stolac. Predjelo i razgovor ovdje, večera u blagovaonici. Treća će faza morati pričekati do sutra. Pas se provlačio ispod stolaca. “Jesi li bio iznenađen kad su Avery i Owen počeli hodati?”


“Ne posebno. Sviđala mu se još dok smo bili djeca.” “A Beckettu je Clare bila draga još od srednje škole i tu je iskru čuvao sve te godine.” “Cijelo je vrijeme znao da je u vezi s Clintom. Nikad se u to nije miješao. Patio je, a da nitko nije znao”, dodao je Ryder. “Osim ako nisi ţivio s njim. Znao je pisati zaista grozne pjesme o ljubavi koja mu je iščupala ţivo srce iz grudiju i onda ih pjevati u svojoj sobi sve dok mu Owen i ja ne bismo zaprijetili da ćemo ga zatući ciglama. “Zaista?” Nasmijala se, pokušavajući zamisliti tu sliku. “To je tako dirljivo. Pisanje pjesama, ne cigle. Je li vam Clint bio prijatelj?” “Jest, ali ne baš blizak. Igrali smo zajedno nogomet, zajedno se napili jedanput, dvaput. Uglavnom je bio usredotočen na Clare, kao i ona na njega, i pokušavao je otići u vojsku.” “Tako su bili mladi, oboje. Poput Chipa i Marlie.” “Tko?” “Wesley i Buttercup - mladenci koji će to uskoro biti. Nisam poznavala Clare dok se nije vratila u Boonsboro. Tada nas je Avery upoznala. Nakon što je Clint umro.” “Bilo je to teško vrijeme za nju. Izgledala je.. “Nastavi”, rekla je kad je zastao. “Reci mi.” “Krhko, pretpostavljam. Kao da bi je jedan strog pogled mogao razmrskati. Dvoje djece, još sasvim male, i još trudna s trećim. Ali nije bila. Krhka, mislim, ne u srţi. Clare ima više čvrstine od ikoga koga znam.” Pomislila je da je to njegov moţda najduţi govor o bilo kome otkako ga je upoznala. Štoviše, riječi su mu odavale duboku naklonost i divljenje koje je osjećao. Vidjela je tu privrţenost i divljenje prema svojim prijateljicama, ali dirnulo ju je kad ga je čula da o tome govori. “Sretna sam što ona i Avery postoje u mojem ţivotu. Da njih nema, vjerojatno bih sad bila u Chicagu umjesto ovdje. Mislila sam da će mi moj kompas pokazati u tom pravcu nakon Jonathana. Ovdje je bolje.” “Ne mogu shvatiti što si vidjela u njemu.” Hope je otpila gutljaj vina, proučavajući Rydera. “Ţeliš li znati?” “Sjedimo ovdje.” “U redu. Ne ţelim se uspoređivati s Clintom, njegovom sluţbom, njegovom ţrtvom, ali kao i on, i ja sam imala ţivotni plan. Takvi smo svi u obitelji. Moja je sestra ţeljela biti veterinar od svoje osme godine, a moj se brat uvijek ţelio baviti pravom. Ja sam voljela hotele, uzbuđenje, slagalice, ljude, postojanost i mijenu. Sve to. Stoga mi je ţivotni plan bio da vodim hotel. Pravi hotel, na pravom mjestu. To je bio Wickham. Jonathan je bio dio Wickhama i jednako otmjen, tako sam mislila, i elegantan kao taj hotel.” “Da, pretpostavljam da ti se takvi sviđaju.” “Otmjenost i elegancija imaju svoju privlačnost”, objasnila je. “A bio je i šarmantan, vjeruj mi. Poznavao je umjetnost i glazbu. vina i modu. Učila sam i ţeljela sam učiti. Trudio se oko mene, a to mi je laskalo i bilo je uzbudljivo. Njegova mi je obitelj otvorila svoja vrata i to me zanijelo. Moj ţivotni plan se širio. Vodit ću Wickham, udat ću se za Jonathana. Postat ćemo jedan od moćnih parova Kolumbijskog distrikta. Ja bih ugošćavala ljude na briljantan način, upravljala hotelom isto tako briljantno, naposljetku bismo imali dvoje djece koje bismo oboţavali itd. “Potpuno mi je jasno kako sve to plitko zvuči.” “Ne znam ništa o tome. To je plan.” “Mislila sam da ga volim, znači to je bio jedan čimbenik. Ali nisam ga voljela.” Kad sam to shvatila, to mi je istodobno bilo i utješno i bolno. “Nije mi slomio srce, a trebao je. Slomio mi je duh, a to je poniţavajuće. Zadao je udarac mojem ponosu, a od toga se teško


oporaviti. Ali nije slomio moje srce, i sad razumijem da sam na neki način i ja njega iskoristila.” “Glupost.” Njegova ju je trenutačna i saţeta reakcija iznenadila. “Ozbiljno?” “Ozbiljno. Trudio se oko tebe, tako si to nazvala. Njegov se obitelj slagala s tim. Imala si razloga vjerovati da se stvari razvijaju prema tvome planu. I mislila si da ga voliš. Moţda si bila glupa, ali ga nisi iskoristila.” Razmislila je o njegovim riječima. “Mislim da mi se više sviđa pomisao da sam ga iskoristila nego da sam bila glupa.” “Kako bilo, to je završeno.” “Da, jest. Sada si ti na redu. Imaš dva brata koji od mladosti osjećaju privrţenost prema istim djevojkama. A ti, imaš li i ti osjećaje za neku koja ti nije uzvratila ljubav?” “Ja?” Sama ideja malo ga je zabavila. “Ne. To ostavljam Owenu i Becku.” “Nisi bio slomljenog srca ili duha?” “Cameron Diaz. Ona i ne zna da ja postojim. Nije to lako podnijeti.” Ponovno ju je nasmijao. “Ja imam isti problem s Bradleyjem Cooperom. Što je s tim ljudima?” “Shvatila si. Mi smo jednako seksi kao i oni.” “Apsolutno. A osim toga, ti vjerojatno izgledaš prirodnije s pojasom za alat nego Bradley. I pojasevi za alat su seksi”, objasnila je. “Oni su poput pojasa za pištolje - stari kaubojski pojasevi za pištolje s Divljeg zapada. Kad muškarac nosi takav pojas, ţena, naravno, zna da se on zna brinuti za sebe.” “E, sad si baš zabrljala s alatom.” Uperila je prst u njega. “Tebi se sviđaju moje cipele.” “Štikle?” “Da, štikle. Spominješ ih često, a to mi govori da ih primjećuješ. A primjećuješ i kako moje noge izgledaju u njima.” Ispruţila je jednu nogu, okrenula je stopalo u gleţnju. Nagnula je glavu i nasmiješila se iskosa. “Moţda nisu dugačke kao Carmenine, ali to su dobre noge.” “Da, ne laţeš.” Primio ju je za list, zavrtio je prema sebi. Kad mu je ruka počela kliziti uz nogu prema gore, okrenula se na drugu stranu i brzo ustala. “Hajdemo jesti. Htjela sam postaviti stol u blagovaonici.” Samo je posegnuo rukom iza nje i ugasio pećnicu. Zatim ju je pritisnuo natrag na stolac, priljubivši se uz nju. Ovaj put ne samo ustima nego i rukama, brzo, nestrpljivo, na samom rubu grubosti. Ţudnja, uvijek blizu površine u njegovoj blizini, prostrujala je kroz nju i osjetila je kako joj koljena klecaju. Nekim svojim još prisebnim dijelom pomislila je kako bi bilo neprilično da sad uđe neki od njezinih gostiju. Ipak, taj dio nije bio dovoljno glasan, dovoljno snaţan da uguši iskonsku privlačnost. “Ostani ovdje”, naredio je psu koji je uzdahnuo i ponovno legao. Hope je bila još ošamućena kad ju je uhvatio za ruku i poveo izvan sobe. “Rydere... ” “Oni imaju vino, pizzu i seks. Bilo bi pravo čudo da iziđu iz svoje sobe prije jutra.” Zastao je na trenutak u njezinu uredu. Ne Marguerite i Percy, pomislio je, ne taj s ona dva kreveta “Ni ovdje dolje. Trebat će nam veći krevet.” “Ne mogu samo...” “Hoćeš li se kladiti?” A ni njezin stan ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir, k vragu, da je vuče na drugi kat. Zgrabio je ključ za Titaniju i Oberona, povukao je za ruku i prema stubama. “Ali ako im nešto bude trebalo...” “Imaju sve što im treba. Vrijeme je da i mi to dobijemo.”


Okrenuo ju je na stubama, pritisnuo je leđima o zid, i ljubio je sve dok se i sama ideja o otporu nije počela činiti ne samo nemogućom nego i apsurdnom. Ne bude li ga imala, i to odmah, mogla bi jednostavno eksplodirati. Tada nitko ne bi imao upraviteljicu hotela. “Poţuri”, uspjela je izgovoriti i počela ona vući njega. Ostavši bez daha, ne samo od jurenja stubama, privila se uz njega kad su stigli na prvi kat. Sad su njezine ruke bile uţurbane, putujući preko njegovih kukova i leđa. Spotičući se, stigli su do vrata stana. “Brzo, brzo, brzo.” Ponavljala je, sa zubima u njegovu ramenu dok se on borio s ključem. Ruka mu se tresla. Pomislio bi kako je to poniţavajuće - da je mogao išta misliti. Mogao je samo ţeljeti i ţeljeti. Kad je ključ naposljetku sjeo u ključanicu, gurnuo ju je u sobu, jedva dovoljno priseban da zaključa vrata kad su ušli, a prije nego što su pali na krevet, u postelju s baldahinom. “Ne skidaj štikle”, rekao joj je. Uspjela se nasmijati te ga počela privlačiti sebi. Smijeh se pretvorio u zahvalno dahtanje kad joj je tanku haljinu spustio s ramena prema struku. Njegova usta, njegove ruke, njegova teţina, njegov miris. Sve što je ţeljela, sve što joj je tako silno trebalo. Ţeljela je njegovo probijanje u sebe, čvrsto, snaţno, sumanuto, više nego što je ţeljela disati. “Da. Da.” Pritisnula je lice o njegov vrat. “Bilo što, sve, svuda.” Plimni ju je val preplavio, progrmio napokon kroz nju. Vrućina, uţitak, brze munje panike i ludosti. Čvrste ruke na njezinoj koţi, gladna usta na njezinim grudima. Uzimanje, hranjenje, uništavanje. Još. Još. Još. Osjetio je njezine ruke na svom pojasu, kako rade, povlače, i njezin vrući dah na svom vratu, uz uho. Sve se zamaglilo i rasplinulo, osjećao ju je - glatku poput svile, meku poput vode, vruću poput lave. Njezin glas, povik olakšanja kad joj je strgnuo haljinu i pronašao je. Kretanje, neprestano kretanje, njezini kukovi, njezine ruke, njezine noge. Njezina usta pronašla su njegova i pohlepno ih pritisnula dok su joj se kukovi ritmično podizali. Oštrice poţude počele su mu probadati tijelo kad je povukla traperice niz njegove noge i poloţila ruku na njegov trbuh. Noge je obavila oko njegova struka. Uzimali su jedno drugo kao da ih je zahvatila neka vrsta ludila, nestrplj ivom hitnjom k uţitku tako snaţnom da ih je lomio. Drţala se za njega, pripijena, dok joj je tijelo drhtalo, obuzeto snagom naknadnih drhtaja od kojih joj se tijelo trzalo. Potom, malaksaloj, ruke su joj skliznule. Izmoţden, srušio se na nju i čekao da mu um i tijelo ponovno uspostave vezu. Ona ga je... uništila, shvatio je. A to je bilo tek prvi put. Doprlo mu je do mozga, još u magli, da je još bio u čizmama. Traperice su mu bile spuštene negdje dolje oko gleţnjeva, a njezina je haljina bila njeţna zguţvana hrpica skupljena oko struka. Nije to bilo baš onako kako je planirao. I daleko, daleko od onoga što je očekivao od nje. Polako i razvučeno, ispustila je nešto između jecaja i uzdaha. “Boţe. Boţe. Hvala ti Boţe.” “Moliš li se ili mi zahvaljuješ?” “Oboje.” Uspio je otkotrljati se s nje te su leţali jedno pored drugoga, još poluodjeveni, omamljeni i potpuno zadovoljni. “Ţurilo mi se”, rekla je.


“Ma nemoj.” Uzdahnula je ponovno i zatvorila oči. “Bila sam u pustinji kad se radi o seksu. Prošlo je više od godinu dana.” “Godina? Isuse, sretan sam da sam ostao ţiv.” U dubini grla zaškakljao ju je smijeh. “Vjeruj mi, jesi. Ne mogu vjerovati da sam potrošila toliko novaca na novo rublje. Nijedno od nas nije ga ni primijetilo.” Ne, mislio je, ni blizu onoga što je očekivao od nje. Zapravo, na svakoj razini daleko, beskrajno bolje od onog što je očekivao. “Jesi li imala grudnjak ispod haljine?” “Vidiš? I dalje je na meni. Samo nije ondje gdje bi trebao biti.” Leţeći i dalje na leđima, posegnuo je rukom prema njoj, skliznuo rukom naniţe i laganim dodirom prstima prešao preko grudnjaka obrubljenog čipkom, zguţvanog zajedno s haljinom oko njezina struka. “Moţeš ga ponovno staviti ondje gdje mu je mjesto. Poslije ću mu se diviti prije nego što ga ponovno skinem s tebe. Sljedeći put bit ćemo sasvim goli.” “Sasvim goli - mislim da bi mi se moglo svidjeti. Imaš stvarno krasno tijelo, ali uţurbano.” Okrenula je glavu, proučavajući njegov profil - te snaţne kosti, čvrste linije. Trenutak poslije i on je okrenuo glavu te su gledali jedno drugome u oči. Tako, je vraški lijepa, mislio je. Trebalo bi zabraniti zakonom da itko tako izgleda. Takav izgled stvara zbrku u glavi muškarca. “Sigurno izgledamo presmiješno”, promrmljala je. “Nemoj gledati.” “Neću ako nećeš ni ti. Jesi li gladan?” “To je vrlo dvosmisleno pitanje, s obzirom na sve.” Nasmiješila se dok je namještala grudnjak. “Hajdemo dolje nešto pojesti i pretvarati se da smo civilizirane odrasle osobe.” “Prekasno je za ovo drugo.” “Nikad nije prekasno da se bude civiliziran.” “Počinješ misliti na onu djecu u sobi Westley i Buttercup.” “Avery nam je pripremila slasno jelo i trebali smo ga pojesti. A to mi pruţa prigodu i da budem na raspolaganju zatrebaju li me. A onda moţemo donijeti vino - ostane li nam išta - ovamo gore. I ti se moţeš diviti mojem novom rublju.” “Dobar plan.” Pridigao se dovoljno da navuče gaće i traperice. “A moţda ću sljedeći put uspjeti i čizme skinuti prije nego što skočiš na mene. Uvukla se ponovno u svoju haljinu i nasmiješila. “Ništa ne obećavam.”


Ryderu nije bila potpuno jasna ta situacija s Hope. Ne moţe se baš reći da hodaju. Ne moţe se reći da su samo prijatelji. Ne moţe se reći da su, ono što njegova teta Carolee zove par. No, iz kojeg je god kuta gledao na tu situaciju, sviđala mu se. Moţda su neke stvari izgledale čudno, recimo to što bi parkirao svoj kamionet iza Veste ili uz gradilište fitness-centra, a ne baš iza hotela. Onaj tko je obraćao pozornost mogao je shvatiti o čemu je riječ, a uvijek je bio netko tko je obraćao pozornost. Pa ipak, nije mu se činila dobrom ideja da svima očigledno daje do znanja o čemu se radi. A moţda je nekome još čudnije izgledalo vidjeti ga kako se penje uz vanjske stube dvorišta na drugi kat i tako ulazi u kuću. Katkada bi navečer čuo ţamor s niţih katova i samo bi ušao s Blentom u njezin stan i čekao je dok ne završi s gostima. I moţda je otkrio da ga je funkcioniranje hotela zanimalo više nego što je očekivao, ali zapravo nije znao je li ga to prije zanimalo. A činilo mu se da hotel radi kao podmazan. Ništa čudno jer je ona u mnogim stvarima bila Owen u suknji. Sama je sebi slala e-mailove, telefonom provjeravala sobe, mobitelom je sama sebi slala e-mailove s podsjetnicima i onda je još drţala popis na svojem radnom stolu. Nove baterije za daljinski u Nicku i Nori, toaletni papir u sobi Westley i Buttercup, tu novi komplet sa sitnim potrepštinama, tamo jelovnik ili ţarulja. Manje hodanja, pretpostavljao je, jer bi inače po cijele dane trčala gore-dolje i dodavala još kave u knjiţnici, donosila iz skladišta u podrumu vino, sokove, vodu. Njoj su popisi sve na svijetu, smatrao je. Popisi i samoljepivi papirići, baš kao i Owenu. Uvijek bi našao poneki u njezinom stanu dok se ona bavila gostima. “Pivo je u hladnjaku” zalijepljeno na vratima hladnjaka, kao da ga nije mogao jednostavno otvoriti i sam pogledati. Ili: “Preostala je tjestenina na toplom, ako ogladniš” - zalijepljeno na pećnici. No, morao je priznati da mu se sviđala ta njezina briţnost. Vjerojatno je pretpostavio da će biti nepopustljiva, da ţivi i da će umrijeti prema strogom rasporedu, popisima i samoljepivim papirićima. Međutim, ispostavilo se da je bila fleksibilna i to prilično kad je trebalo. Znala se predati, prilagoditi, podmetnuti leđa, popustiti. Priznao je sebi da je očekivao kako će mu pod nos staviti pravila ili postaviti zahtjeve u vezi s njihovom... situacijom. Umjesto toga, ona joj se predavala, a predavala se i njemu, itekako - razmišljao je postavljajući još jedan prozor u fitness-centru. I baš dok je tako razmišljao o njoj, ugledao ju je kako pomaţe radnicima iz servisa za pranje rublja da iznesu gomilu posteljine i ručnika. Izgledala je tako super svjeţe i dobro. Sada ju je znao viđati i nesređenu -svojom zaslugom - no i takva bi uspjela muškarca baciti s nogu. Okrenula se kad je netko izišao kroz vrata predvorja. Znao je da ima punu kuću onaj vikend oko Dana nezavisnosti. Nije je mogao čuti, ali vidio je da se smije i da se potpuno posvetila trima ţenama koje su izišle. “Imaš problema s prozorom?” “Molim?” Osvrne se oko sebe i ugleda Becketta koji mu se prikrao iza leđa. “Oh, da, lijep pogled. Clare mi je rekla da Hope ovaj vikend očekuje šesnaest gostiju.” “Praznik je.” Ryder odvrati i vrati se postavljanju prozora. “Da, dečki ne mogu dočekati da sutra idu u park. Idemo rano tako da se dobro najedu i istrče prije vatrometa. A


imat ćemo dovoljno mjesta za sve. Baš šteta što Hope ne moţe s nama.” “Moći će gledati vatromet s najviše terase u hotelu.” Ali priznao je da je ipak bila šteta. Ne sjeća se kad je posljednji put bio bez neke djevojke za Dan nezavisnosti. Mogao si je i sad nekoga naći - teoretski. “Nemaš nikakvog posla?” upita Ryder. “Radim. Ti si na zadnjem prozoru. Krovopokrivači stavljaju šindru i to dobro izgleda. Owen je poslao SMS iz MacT-ja. Kaţe da čelik stiţe. Čini se da ćemo danas dobiti te grede.” “Drugi tjedan bit će tu gomila kooperanata.” Završivši posao, Ryder se odmakne od prozora. “Pritisni mamu sve dok se ne izjasni kakve karniše hoće ovdje.” “Zašto je ja moram pritisnuti?” “Zato što sam se ja prvi toga sjetio.” Pogleda na sat - bilo je već vrijeme ručku, ali nije htio otići dok ne stigne čelik. “A ti sad moţeš na ručak.” “Mogu?” “Imam još dosta toga za napraviti, a htio bih s tobom pogledati neke stvari na nacrtima.” “Htio si reći promijeniti”, reče Beckett. “Nemoj se odmah uzrujavati, dušice. Samo nekoliko korekcija, nejasnoća. Ako ćemo ovdje ručati, sad bih mogao srediti rasvjetu.” “Odmah ćemo to riješiti. Naručit ću nešto. Što ţeliš?” “Hranu.” Jedan od radnika pozvao je Rydera i on je otišao, ostavivši Becketta da sam smisli što će naručiti. Pošli su u jedan kut buduće vjeţbaonice da se dogovore oko projekta. Beckett je znao da će Ryder, kao i obično, predloţiti neke izmjene, kao što je i Ryder znao da će im se Beckett usprotiviti samo ako su zadirale u općeniti koncept ili nisu imale arhitektonsko opravdanje. “Sastavljani popis za mamu”, započne Beckett. “Broj rasvjetnih tijela, tip, mjesta. Ona ima ideju kako bi sve trebalo izgledati.” “Ne daj joj da naručuje dok ne provjeriš jačinu struje.” “Nije mi ovo prvi put, Ry.” Izvadio je mobitel koji je javio da je stigla poruka. “Owen je u dvorištu s hranom.” “Što on tamo radi?” “Ti ţeliš jesti, pa idemo vidjeti.” Zaista je ţelio nešto pojesti, a htio je i biti u blizini kad stigne čelik. Budući da je imao sve nacrte u glavi, nisu mu oni trebali da Becketta gnjavi s njima. “Što se tiče podova od bambusa...”, započne kad su krenuli. “Mama se odlučila za bambus, a i ja - kad smo već pri tome. Nemoj ni pokušavati.” “Moglo bi se uštedjeti i u vremenu i u novcu, a i dobro bi izgledalo da u teretani stavimo mekanu podlogu.” “To bi bilo dosadno i preobično. Bambus bi lijepo odgovarao u vjeţbaonici, unutarnjim stubama i hodnicima.” “Nagnjavit ću se s drvenim stubama.” “Tu nema diskusije”, reče mu Beckett. “A budi siguran, s mamom još manje.” Ušli su u dvorište gdje je Owen sjedio ispod šarenog suncobrana s tri vrećice hrane i gomilom papira. “Hope me srela u prolazu i predloţila mi da ovdje jedemo. Lijepo od nje.” “Što sam to dobio?” Ryder otvori posudu od stiropora i klimne s odobravanjem kad je vidio da su to panini i prţeni krumpirići. “To moţe.” “Proučavao sam malo kakvu ćemo boju staviti na vanjsku fasadu fitness -centra. Ima tu mnogo faza, sloţen je to postupak, treba smisliti kako da ti betonski blokovi ne izgledaju


kao betonski blokovi.” “Nemoj sada počinjati”, upozori ga Beckett i uzme svoju hranu. “Nema šanse da samo nabacimo boju i gotova stvar. I dalje će ruţno izgledati.” “Već sada ne izgleda tako ruţno”, reče Ryder. “Ali tu se slaţem s tobom.” “Tko kaţe da se ja ne slaţem?” Owen protegne noge i zavrti umornim vratom. “Samo kaţem da mi to moţemo, ali da bismo ipak trebali unajmiti nekoga tko se u to bolje razumije. Nama će to oduzeti mnogo vremena, a još bismo mogli nešto zeznuti.” Prije nego što je Ryder uspio negodovati, izišla je Hope s pladnjem na kojem je bio veliki vrč, čaše i tanjur s kolačima. “Ledeni čaj”, objavila je. “A unutra ima još. Kako je krenuo srpanj, tako su počele ove nesnosne vrućine. Kaţu da nas do nedjelje čeka i oko 40 stupnjeva.” “Hvala ti, nisi se trebala gnjaviti”, reče joj Owen. “Avery mi kaţe da ste puni ovaj vikend.” “Jao, jesmo. Trenutačno su svi gosti otišli nekamo svojim poslom pa imam nekoliko minuta slobodno. Sve zanima fitness-centar i novi restoran. Ţele znati kad će biti otvorenje.” “Svi će morati malo pričekati”, promrsi Ryder. “Ja im kaţem neka prate Facebook i internetske stranice. Javite ako vam još nešto zatreba.” Ryder spusti napola ispijeni čaj kad je ona otišla unutra. “Odmah se vraćam”, reče i ode za njom. “Je li on svjestan da se dao uloviti?”, pitao se Owen. “Ry? Ma kakvi.” “To je bilo retoričko pitanje. MacT kreće sredinom kolovoza”, doda Owen punih usta. “Radovi dobro napreduju, ali znam kakav je Ryder u vezi s rokovima. Ali, mislim da to neće biti problem. Trebat će mu otprilike isto toliko vremena koliko mu treba da shvati kako se dao uloviti.” Hope je krenula prema svom uredu kad je začula da se vrata otvaraju i zatvaraju. Vrativši se u kuhinju nasmiješila se ugledavši Rydera. “Rekla sam Owenu da moţete jesti unutra, u hladovini. Ako ţeliš mogu...” Zgrabio ju je kao i obično - kao da se boji da mu ne pobjegne. A poljubac mu je bio vruć kao sam mjesec srpanj. “Samo sam to htio obaviti”, reče joj. “Sad ću biti manje rastresen.” “Čudno. Na mene ovo djeluje potpuno obrnuto.” “Ovaj, svi su vani pa...” “Ne.” Ona se nasmije i blago ga odgurne. “Zvuči primamljivo, ali ne. Imam previše posla.” “Carolee... ” “Upravo je na operaciji kod zubara.” Ryder se instinktivno ukočio, pun suosjećanja. “Nisam ništa čuo o tome.” “Otišla je jutros jer sam je natjerala. Namjeravala se do ponedjeljka kljukati aspirinima i trpjeti. Laurie iz knjiţare poslije će doći da mi pomogne.” “Treba li ti pomoć do tada? Mogu ti poslati Becketta.” “Ne, bit će sve u redu.” Tek je tada shvatio koliko posla ona ima tijekom dana... a za vikend sa šesnaest gostiju bit će prava guţva. “Vjerojatno bi ti trebao odmor, dugi vikend. Nešto.” “Mislim da ću uzeti nekoliko dana zaredom u rujnu. Neću baš ništa raditi.” “Rezerviraj si neki termin. Mama neće imati ništa protiv.” “Razmislit ću o tome.” Ona pokaţe rukom prema svojem uredu kada je čula zvonjavu telefona. “Popularni smo.”


“Rezerviraj”, on ponovi i ostavi je da radi. Ryder se spusti u svoju stolicu i uzme sendvič. “Carolee operira zub pa naša upraviteljica hotela ima posla preko glave.” “Moţeš je zvati Hope”, reče Owen. “Spavaš s njom.” “Operacija zuba?” Beckett se ukoči, baš kao malo prije njegov brat. “Treba li Hope pomoć?” “Ne znam. To nije moj teren. Ali, kad nema gostiju, ona se priprema za sljedeće goste ili se bavi marketinškim sranjima. Već nešto nađe. Treba joj odmor.” “Pretpostavljam da tu nema nikakvih osobnih interesa?” primijeti Owen. “Seks nije problem. Ali, bit ćemo u nevolji ako izgori na tom poslu.” “U redu, tu imaš pravo. Nitko od nas ne ţeli da ona spada s nogu. Zato...” Owen zastane kad je Hope istrčala kroz vrata. “Imam dokumente”, objavila je. “Javila mi se rođakinja. Gomilu dokumenata. Ne znam kad ću ih sve pregledati, ali... ” “Pošalji dio meni”, reče joj Owen. “Ja ću započeti s pregledavanjem.” “Hoću, a i ja ću pokušati naći vremena. Ovo je već nešto.” Dok je govorila, nesvjesno je stavila ruku na Ryderovo rame. “Moram vjerovati da smo nešto pronašli.” “Zašto ne sjedneš na trenutak?” Prije nego što je uspjela odgovoriti, Ryder je povuče i posjedne sebi u krilo. Kad se pokušala istrgnuti, on se nasmiješi braći i stisne je jače k sebi. “Ode njezino dostojanstvo.” “Moje dostojanstvo ostaje netaknuto. Sav si oznojen.” “Vruće je. Pojedi malo krumpirića.” “Samo sam jogurt pojela pa...” “Onda moraš uzeti malo krumpirića.” Znala je da je neće pustiti ako ne uzme. Uzela je jedan iz njegove posude. “Evo. A sada...” “Sad to isperi.” Uzeo je svoju čašu i stavio je u njezinu ruku. “Dobro, dobro.” Popila je i spustila čašu. “Ry kaţe da bi ti dobro došla pomoć.” Započne Owen. Hope se ukoči. “Je li se netko ţalio?” “Ne, ali... ” “Jesam li se ja ţalila? Nisam”, sama odgovori. “Znam što mogu, a što ne mogu. Imaj to na umu”, obrati se Ryderu gurnuvši ga laktom u trbuh. Zatim ustane. “Moram se vratiti na posao.” “Baš si lajavac, Owene.” “Pa sam si rekao...” “Jebeni lajavac. Evo čelika.” Uzeo je panini i otišao. “Definitivno se zaljubio”, primijeti Beckett. “Sam je rekao da previše radi.” “Da, jer je zaljubljen.”

Poslao joj je cvijeće. Ryderova teorija uvijek je bila da muškarac treba darovati cvijeće kad se ţena naljuti, bez obzira na to što je razlog i tko je kriv. To uglavnom izgladi stvari. Zatim je radeći i znojeći se čitav dan potpuno zaboravio na cvijeće, sve dok mu nije prišla kad je na odlasku zaključavao zgradu. “Cvijeće je prekrasno. Hvala ti.” “Nema na čemu.” “Imam samo malo vremena, što ne znači da radim previše. To samo znači da radim.” Prokleti Owen, pomisli. “U redu.”


“Ne ţelim da svojima pričaš kako ne mogu raditi svoj posao.” “Nisam to rekao.” “Ako mi bude trebala pomoć, porazgovarat ću s Justine. Znam se izboriti za sebe.” “Razumijem.” Muškarac bi sada očekivao da je stvar riješena ali, kao što je pretpostavljao, ona - kao i ni druge ţene - neće tu stati. “Rydere, drago mi je što se brineš za mene. Lijepo je od tebe i neočekivano. Katkada sam pod stresom i pritiskom. Sigurna sam da je tako i u tvom poslu.” “U pravu si.” “Vjerojatno bi trebao otići na odmor, dugi vikend, tako nešto.” Nasmijao se kad mu je bacila u lice njegove vlastite riječi. “Da, vjerojatno. Sad ću biti slobodan dva dana.” “I koliko ćeš vremena provesti u stolariji ili planirajući sljedeći tjedan ili u razgovoru s majkom o ovom poslu?” Tu ga je uhvatila. “Neko vrijeme.” Blento se dogegao do nje i gurao joj svoju njušku u ruku. “Misli da se ljutim na tebe. Ali ne ljutim se.” “Drago mi je to čuti.” Podignula se na prste i poljubila ga u obraz. “Moţda bi mogao navratiti sutra poslije vatrometa.” “To bih mogao.” “Onda se sutra vidimo.” “Hej!” pozvao ju je kad se okrenula da ode. “Jesi li moţda za kino? Ne mislim večeras”, dodao je kad je vidio zbunjenost na njezinu licu. “Drugi tjedan, kad budeš imala slobodnu večer.” “Aha... mogla bih to srediti. Naravno. Baš bih to voljela.” “Onda sredi. I javi mi.” “Dobro.” Nasmiješila mu se još uvijek zbunjenog izraza lica. “Kupuješ li kartu i za psa?” “Rado bih, ali ga ne puštaju unutra.” “Imaš li DVD-player?” “Naravno.” “A mikrovalnu?” “Kako bih inače kuhao?” “Zašto da ja onda ne dođem k tebi? Moţemo tamo gledati film? Svi troje.” Sad je na njega došao red da bude zbunjen. “U redu. Ako tako ţeliš.” “Srijeda uvečer?” “Moţe. Hoćeš li večeru?” “Ne ako je namjeravaš skuhati u mikrovalnoj.” “Mogu nešto baciti na roštilj.” “To moţe. Doći ću oko šest sati i pomoći ti. A sad se moram vratiti. Laurie je sama.” “Vidimo se.” Ryder je stavio ruke u dţepove i gledao je kako odlazi. “Svaki put kad pomislim da sam je shvatio”, obrati se Blenti, “ustvari nisam.”

Sljedeće večeri, dok se sunce spuštalo, Ryder je Murphyju prepustio drugu polovicu svoje druge šalice babyccina . “Ti si rupa bez dna.”


“Dobro je. A i nestalo im je sladoleda.” “To bi trebalo zabraniti zakonom.” “Moţemo ih staviti u zatvor.” Murphy se popne Ryderu u krilo sa smiješkom i ljepljivim prstima od babyccina. “Mama kaţe da smijemo otići u slastičarnicu ako još bude otvorena kad stignemo tamo. Ideš s nama?” Vrela srpanjska noć. I sladoled. “Moţda.” “Mama kaţe da Hope nije mogla doći jer mora raditi.” Tamaneći sendvič, Murphy je oblizivao ruke slijepljene od babyccina. “Je li Hope tvoja cura?” “Nije.” Ili jest? Isuse. “Kako to da nije? Baš je lijepa i gotovo uvijek ima neke kolače.” Kad je malo razmislio, Ryder je zaključio da je ta kombinacije logična koliko i kombinacija sladoleda u vreloj srpanjskoj noći. “To si odlično zaključio.” “Moja cura je lijepa. Zove se India.” Mali rastura. “Kakvo je to ime - India?” “Tako. Zove se India. Ima plave oči i voli Kapetana Ameriku.” Povukavši Ryderovu glavu prema sebi šapne mu: “Poljubio sam je po ustima. Bilo je dobro. I ti si Hope poljubio po ustima, znači da je ona tvoja cura.” “Poljubit ću ja tebe po ustima ako ne zašutiš.” Murphyjev grlati smijeh izmamio je Ryderu osmijeh. “Uskoro će početi. Jelda? Jelda?” “Čim se smrači.” “Koliko tom mraku treba da padne, osim kad ne ţeliš da padne.” “Ti si jedna mudrica, mali Jedi.” “Idem se igrati sa svjetlećom sabljom.” Skočio je dolje, dohvatio je sablju koju mu je Beckett kupio i počeo njome mahati. Njegova braća istog su trena krenula u napad. “I ti si bio ovakav”, reče mu Justine. “Kao koji od njih?” “Kao sva trojica. Zašto ne odeš do hotela? I odande moţeš gledati vatromet.” Ryder se protegne u svojoj platnenoj stolici. “Tradicija u obitelji Montgomery.” “Dajem ti dopuštenje da odeš.” Stavio je svoju ruku na njezinu. “U redu je. Ona ima posla.” “Liam! Uzet ću ti to ako ne prestaneš!” Justine pogleda Clare i uzdahne. “A ja sam nekada bila kao ona sada. Ide vrijeme, Rydere.” Stavi svoju ruku pod njegovu, a drugu na ruku Willyja B. koji joj je sjedio s druge strane s Tyroneom u krilu. “Isplati se ugrabiti nešto što je dobro i što ti odgovara, ako ti se ukaţe prilika.” “Nemoj mi reći da si kupila nešto drugo.”

S trijema hotela Hope je promatrala eksplozije svjetla na nebu. Oko nje gosti su pljeskali i ispuštali uzvike divljenja. “Znaš ti o čemu ja pričam. Evo, počinje”, reče kad je svjetlosni trak proparao nebo. “Ništa nije tako dobro kao početak nečega velikoga.” Izmiješala je nekoliko margarita po narudţbi i sama uţivala u jednom koktelu, promatrajući sve te boje i svjetlo. Usput je mislila na Rydera dolje u parku sa svojom obitelji. Cvijeće, pomislila je. Kakvo iznenađenje. Voljela je iznenađenja, ali je isto tako voljela znati njihov smisao. Bila je to u ovom slučaju isprika, zaključi. Premda nije bila potrebna.


A onda to s kinom. Odakle mu ta ideja? Iz čista mira, kako se njoj činilo. Glupo, rekla je sama sebi. To je samo izlazak u kino i ništa više. Ali, to je bilo prvi put da je predloţio da iziđu... na spoj?... otkako su počeli spavati zajedno. Je li to oni sada hodaju? Hodanje nije isto što i seks. Hodanje već ima neku teţinu i pravila... Ne baš stroga, to ovisi, ali ipak teţinu i pravila. Bi li trebala početi razmišljati o tome... o pravilima i teţini? I zašto komplicira nešto tako posve jednostavno? Uţivali su jedno u drugome u krevetu i, kao bonus, izvan kreveta. I oboje su bili razumni, otvoreni ljudi s ispunjenim ţivotom. Uţivaj u sadašnjem trenutku, naredila je sama sebi. Uţivaj u vatrometu. Netko je stavio svoju ruku na njezinu. Nitko je nije dodirnuo, sve su o či bile uprte u nebo. “U redu je, Lizzy”, promrmlja. “Zajedno ćemo uţivati.” Nakon posljednjeg praska, spustila se da pripremi svjeţe napitke. Veselilo ju je što je znala da se njezini gosti dobro provode i što još uvijek govore o vatrometu, ozračju, lokalnom koloritu. Također ju je veselilo što je Lizzy poţeljela biti s njom u društvu. Spremila je još čipsa i umaka, pozabijala američke zastavice na vrh kolačića koje je nabavila u slastičarnici. Dio je ostavila dolje za one koji siđu, a ostatak je odnijela gore za one koji su poţeljeli još malo uţivati u ljetnoj noći. Ponijela je pladanj. Tek se tada sjetila da će Ryder moţda htjeti pojesti poneki kolačić ako i kada navrati. Vratila se dolje i na pladanj dodala još nekoliko kolačića. U svojem hladnjaku imala je pivo. I što to sada znači? Samo to da je često posjećuje muškarac koji više voli pivo nego vino, rekla je u sebi penjući se ponovno uza stube. Zastala je kad je ugledala Rydera kako silazi s drugog kata. “Nisam znala da si ovdje.” “Ostavio sam Blentu kod tebe. Djeca su ga iscrpila. Jesi li ti ovo pekla?” “Ne, iz slastičarnice su... ” On uzme dva kolačića i jednog cijelog odmah pojede.”Dobri su.” “Jesu. Baš sam ih nosila gore za slučaj da ipak navratiš i poţeliš nešto pojesti.” “Dobra ideja. Ţelim.” Kad je pojeo i drugi, izvuče neki plastični štapić sa zvijezdom na vrhu. “Donio sam ti dar.” “Donio si... Što je to?” “Pa zar ne vidiš? To je čarobni ili vilinski štapić. Prodaju ovakve svjetleće igračke u parku. Dečki su dobili sablje i svjetleće pištolje. A ovo je za curice.” “Baš je za curice.” “Zgodan je.” Pritisnuo je neku dugmad i štapić je zasvirao i zasvijetlio. Smijući se, uzela je štapić i zamahnula njime. “U pravu si. Baš je zgodan. Hvala ti.” “Jesi li gledala vatromet?” “Jesam. Bilo je lijepo. Jeli smo čips s umakom i pili margarite na trijemu.” “Pa nije Cinqo de Mayo. ”4 “Gosti su uvijek u pravu. I margarite su odlične. Hoćeš li izići i popiti jednu?” “Ne bih, zaista. Za danas sam se dosta druţio s ljudima. Park ih je bio prepun.” “Uzmi još koji kolačić. Doći ću gore čim budem mogla.” “Moram li koji ostaviti?” “Moraš.”


“Uvijek mora biti neka kvaka.” “Pivo ti je u hladnjaku”, reče ona i vrati se svojim gostima.

Probudila se kasnije nego što je planirala, ali oni su imali svoj vlastiti vatromet. Još uvijek pospana, ustala je iz kreveta da pomogne Carolee oko doručka. Kad je konačno našla malo vremena da se opet popne u stan, on i njegov pas već su otišli. Vidiš? Jednostavno. Otvoreno. Potom je uzela onaj smiješni štapić i pritisnula dugme. I bilo joj je malo toplo oko srca, toplije nego kad je dobila cvijeće, ustanovila je. Opet je sišla da se posveti naručivanju novih zaliha poslije dugog vikenda. Dok je nosila vreće s posteljinom u prostoriju za odlaganje prljavog rublja prije nego što dođu po njega i odnesu ga u praonicu, ugledala je Avery kako se naviruje. “Odmori se malo.” “Nekad sam znala što te riječi znače. Što ti radiš u gradu?” “Došla sam te malo izvući van. Dođi pogledati novi lokal. Nisi tamo bila već više od tjedan dana.” “Namjeravala sam, ali... ” “Znam. Sad nikoga nema. Uzmi stanku.” “Moramo sve sobe pospremiti... A moram i napraviti narudţbe za nove zalihe. Poslije očekujemo i neke goste.” “To je poslije. Hajde. I Clare će doći. Samo je morala skočiti do knjiţare. Moţeš odvojiti dvadeset minuta.” “U pravu si. A i dobro će mi doći. Čekaj samo da se javim Carolee.” “Već sam joj ja javila.” Avery je zgrabi za ruku. “Dođi, dopusti mi da se malo hvalim.” “Vidjela sam reklamni natpis. Super je - šarmantan, zgodan i duhovit.” “Kod nas će sve biti šarmantno i duhovito, a i hrana će biti dobra.” Vukla je Hope za sobom. “Owen kaţe da će sve biti gotovo do sredine kolovoza i jako sam uzbuđena. A kako stvari napreduju, moţda i prije. Hoću reći, oni će završiti s radovima prije roka pa ću imati više vremena da sve sredim tako da bude savršeno.” “U subotu će ti doći šesnaest ljudi, vjeruj mi. Hvalim te na sve strane.” “Zahvaljujem.” Dok su prelazile ulicu, Avery je iskopala ključ iz torbe. “Pripremi se na to da ćeš biti oduševljena.” “Spremna sam.” Avery širom otvori vrata. Više nije bilo starih, tamnih pločica. Zidovi su sada bili obloţeni čvrstim i kvalitetnim drvom, s kvalitetnom podlogom, no Hope je već vidjela dovoljno da bude oduševljena. Bakrena obloga presijavala se na stropu, a zidovi su bili ravni, premazani temeljnom bojom i samo su čekali bojenje. “Avery, ovo će biti još ljepše nego što sam mislila.” “To još nije ništa, stavili su pločice u zahode.” I dalje je za sobom vukla Hope na sve strane - da vidi pločice, obojene zidove u kuhinji, pa kroz sada već uređeni prolaz u prostor gdje će biti bar. “O, preuredili su one zidove. Divno izgledaju!” “Zar ne?” Avery rukom prijeđe preko glatkog drveta. “Ovo je najveće iznenađenje, a pogledaj samo moj zid od opeka - točno kako sam zamislila. Sad će sve obojiti, postaviti rasvjetu, kupaonske elemente, kuhinju... A onda dolazi šank. Rasplakat ću se kad dođe šank.”


“Priredit ću maramice.” “Ah, evo i Clare. A vidi ovaj podij - djeca su ga pomogla napraviti. Mogla bih se sad odmah rasplakati. Dušo”, rekla je dobro promotrivši Clare. “Jesi li dobro? Malo si zelena u licu.” “Srpanj je”, podsjeti je Clare dok je polako, malim gutljajima pila vodu iz boce. “I nosim blizance.” “U kuhinji je jedna stolica. Pričekaj.” “Dobro sam”, reče Clare, no Avery je već odjurila. “Ali mogla bih sjesti.” “Ne bi smjela izlaziti po ovoj vrućini.” “Neću dugo. Trudna ili ne, ţivot ide dalje. Beckett se bavi dečkima, psima i prskanjem vrta.” “S njim si izvukla glavni zgoditak.” “Svjesna sam toga.” Nije se protivila kad je Avery donijela stolicu već se spustila u nju. “Hvala. Ovdje sve divno izgleda, Avery. Sve se dolazi na svoje mjesto baš kao što si zamislila.” “Još i bolje. Ima otraga neki ventilator. Idem ga donijeti.” “Avery, prestani. Dobro sam. Vani je mnogo toplije nego ovdje. Samo me je malo uhvatila slabost. Sad je prošlo.” “Otpratit ću te do auta i ako ti ne bude sasvim dobro, odvest ću te kući.” “Dogovoreno. A sad se opusti. Ljeto će još potrajati. I nemoj ništa reći Beckettu. Ozbiljno ti kaţem.” Clare joj priprijeti prstom. “On nije nikad prolazio kroz ovo. Ja jesam. Znala bih da nešto nije u redu sa mnom ili s blizancima. To su normalne trudničke tegobe u najtoplijem dijelu ljeta.” “Puta dva”, doda Hope. “Ajoj, nemoj mi ništa govoriti. Postajem golema, a još me čekaju mjeseci. Osjećam kako se pomiču”, reče i pritisne rukom prvo jednu pa drugu stranu trbuha. “Zaklela bih se da su se već počeli naguravati okolo.” “Moram opipati”, rekoše Avery i Hope u isti glas. “Opa! Bum, bum, bum”, reče Hope. “Super, zar ne? Tako su ţivahni. Vrijedno malo zelenila na licu. Znači, tvoj prvi projekt kreće sredinom kolovoza”, obrati se Avery. “Tako kaţu, za sada. Priredit ću zabavu za najbliţe prijatelje i obitelj krajem kolovoza kad sve dovedem do savršenstva. Vidjet ćeš.” “Ryder mi je poslao cvijeće.” Avery raširi oči. “Oprosti, molim?” “Ne, vi oprostite.” I sama iznenađena, Hope se pokuca po čelu. “Odakle mi sad to? Očito mi se mota po glavi.” “Je li to neki problem dobiti cvijeće od muškarca s kojim si u vezi?” upita Clare. “Nije. Oboţavam dobiti cvijeće. Bilo je romantično. On obično nije romantičan.” “Jest, ispod te fasade”, ispravi je Avery. “Bilo je to u znak isprike, uglavnom. Petljao mi se u moj radni raspored.” “Ah. Muškarci imaju taj običaj kad im se posao upetlja u seks.” “Ne.” Hope odmahne glavom i pogleda Avery smiješeći se. “Nije to bilo u pitanju, jer to i nije istina. Valjda još pokušavam nadoknaditi izgubljeno vrijeme jer nemam ništa protiv čak ni nakon brutalnog dana. Kakogod bilo, poslao mi je cvijeće. A nismo se čak ni posvađali, barem ne ozbiljno.” “On voli darovati cvijeće ţenama”, reče joj Avery. “I ne mislim to u lošem smislu. Hoću reći, u tome je pravi stručnjak. Njegova mama oboţava cvijeće pa je tako i on postao stručnjak.” “Onda je jasno. Ali... ima i drugih stvari. Htjela bih čuti druga mišljenja.


“Ja imam mišljenje. I Avery ima mišljenje.” “Uvijek.” “U redu. Kad sam mu zahvalila na cvijeću, predloţio je da iziđemo u kino.” “O, Boţe.” Avery zatetura i uhvati se za srce. “Ovo je prestrašno. Što će još napraviti? Neće valjda predloţiti da idete na večeru. Moţda u kazalište. Bjeţi od njega! Sad odmah!” “Daj šuti. Dosad nije predlagao izlazak, ne ovakav. Obično nikamo ne idemo. Naručimo hranu izvana ili ja nešto na brzinu skuham... Najčešće navrati poslije večere. Kasnije, ako još ima gostiju. I onda vodimo ljubav. Što to s kinom treba značiti? A cvijeće? A kupio mi je i čarobni štapić.” “Što ti je kupio?” upita Clare. “Jednu od onih stvari koje prodaju pokraj parka kad je vatromet. Ovaj štapić svira i svijetli i na vrhu ima zvijezdu.” “Ooo”, reče Avery. “Da. Presladak je. Zašto bi on meni kupio čarobni štapić?” “Zato što je presladak”, predloţi Clare. “A i zato što nisi mogla biti sa svima nama. Baš romantično.” “Evo opet te riječi. Ja ne znam što ona znači ako uopće išta znači. Mi ne hodamo.” “Da, vi hodate”, usprotivi se Clare uz osmijeh pun simpatije iz kojeg se vidjelo da se zabavlja. “Zar nisi primila sluţbeni dopis? Ti si stupila u vezu s Ryderom.” “Nismo u vezi. Hoću reći, jesmo, naravno, jer spavamo zajedno. Ali...” “Ljudi koji spavaju zajedno pripadaju posebnoj kategoriji.” Avery počne nabrajati na prste. “Seks za jednu noć - to ovdje nije slučaj. Prijateljska usluga, nije ni to jer baš i niste bili neki prijatelji prije nego što ste jedno drugom počeli pruţati uslugu. Plaćeni seks, nije ni to. Ili dvoje ljudi koji su si međusobno dragi, vole se i spavaju zajedno. To je slučaj kod vas i to se zove veza. Pomiri se s time.” “Ja se zaista pokušavam pomiriti s time. Trebala bih to shvatiti, ali nisam sigurna da shvaćam. Ne namjeravam uletjeti u tu vezu s nekim očekivanjima. To sam prošla.” “Ne smiješ ga uspoređivati s Jonathanom”, reče Clare tiho. “I ne uspoređujem ga. Ni najmanje. I ja moram preuzeti dio odgovornosti za ono što se dogodilo s Jonathanom. Imala sam očekivanja i.. “Čekaj, stani malo.” Avery podigne ruku. “Je li ti Jonathan ikada rekao da te voli?” “Da.” “Je li s tobom razgovarao o vašoj budućnosti, mogućoj budućnosti?” “Da, jest.” “On je laţljivi gad i seronja. A Ryder nije. Ako ti on ikada kaţe da te voli, moţeš na to računati. Rekla sam ti da znam neke ţene s kojima je hodao. On je jednostavan čovjek, ne voli obveze - ili ih nije volio do sada - ali on ne laţe, ne vara, i ne pokušava se izvlačiti. Moje mišljenje? Stalo mu je do tebe. On je korektan i, da, romantičan. Ali je i hirovit i nagao. Kod njega ima više slojeva. Pokušaj ih skidati jedan po jedan ako ga ţeliš shvatiti.” “Slaţem se sa svime što je rekla”, nadoveţe se Clare, “a uz to ti je darovao tu smiješnu igračku jer je mislio na tebe. Pozvao te je van jer ţeli biti s tobom i odvući te malo od posla. Ako ti ne misliš na njega ili ne ţeliš biti s njim osim zbog seksa, otvoreno mu to reci.” “Tako bih učinila. Nikome ne bih učinila ono što je Jonathan učinio meni. Mislim na njega, zaista. Samo nisam sigurna što to znači. Moţda se brinem što bi to moglo značiti. Ne znam. A mislila sam da će sve biti jednostavno.” “Nikada nije jednostavno.” Avery zagrli Hope oko struka. “Ne bi ni smjelo biti. Jer kad smo s nekim i to nam nešto znači, mora biti barem malo komplicirano. Hoćeš li otići s njim u kino?” “Zapravo sam predloţila da večeramo i gledamo film kod njega. Moţda nisam trebala.”


“Prestani stalno preispitivati i njega i sebe.” Clare ustane. “Uţivaj u njemu i u sebi. Prepusti se.” “Ne ide mi to.” “Probaj. Moţda će ti ići bolje nego što misliš.” “Ako mi ne bude išlo, ti ćeš biti kriva. Moram se vratiti. Avery, sviđa mi se sve ovdje.” “I meni. Hajde, Clare. Otpratit ću te to auta, a onda ću odlučiti što ću s tobom.” Na izlazu su se rastale. Clare je uzela Avery pod ruku dok su prelazile Glavnu ulicu. “Na putuje da se zaljubi u njega.” “O, da. Ti i ja znamo da se ne moţeš dugo opirati nijednom Montgomeryju." “Avery, on joj je kupio čarobni štapić. Rekla bih da su oboje na putu da se zaljube.” “Bit će ih zabavno promatrati.”


Nakon dugog i grozno vrućeg dana u kojem je morao ići u obilazak s spektorom kojeg je htio zadaviti zateznom trakom, u kojem je ključnog člana ekipe trebalo odvesti na šivanje u hitnu i nakon zbrke s dostavom materijala, Ryder se pitao zašto ne bi naručio ratničku pizzu i završio dan uz pivo u donjem rublju. Ali dogovor je dogovor, pa se na brzinu istuširao, pomno se obrijao - što ga je ţivciralo manje od brade koju je prije nekoliko godina puštao preko zime. Ali ne mnogo manje. Sjetio se da napravi krevet, čime se rijetko zamarao. Onda je zakolutao očima i opsovao tako da se Blento odšuljao u svoj pseći krevet i izvalio se na leđa, a Ryder je razrovao svoj krevet skinuvši s njega plahte. Najmanje što bi čovjek mogao napraviti jest staviti čiste plahte ako među njih namjerava dovesti ţenu. Znao je on pravila. A ona su uključivala čiste plahte i ručnike i oriban umivaonik. Ţene su zahtjevne, a ţena kakva je Hope - a dosta je vremena proveo kod nje i uvjerio se zahtjevnija je od većine drugih. Pošteno. Zadovoljan spavaćom sobom, sišao je i putem pokupio nekoliko stvari. Nije on neki divljak, rekao je sebi. A dolazi mu i Betts, njegova spremačica, svaki drugi tjedan. Međutim, između posla i vremena provedenog s Hope, stvari su malo izmakle kontroli. Došao je do kuhinje i sve ono što je pokupio po njoj pobacao je u ostavu. Kuhinja, dakle, više nije problem, razmišljao je on. Drţao ju je urednom jer je znao da njegova majka, kad bi navratila, ne bi rekla ni riječi. Nijednu. Nije ni trebala jer bi imala dovoljno rječit izraz na licu ako bi vidjela unaokolo gomile prljavog suđa, smeća ili otpada za recikliranje. Izvadio je bocu cabernet sauvignona i vinsku čašu. Onda je promrmljao, pa izvadio i drugu. Nije imao ništa protiv vina, a s njom će ga piti više zbog druţenja. Znao je on pravila. Kuća mu je bila prilično čista. Imao je vino i pristojne čaše. Imao je nekoliko odrezaka. On nije kuhao - samo je stavljao hranu na roštilji ili u mikrovalnu. Pa će tako isprţiti odrezak i ispeći krumpire u mikrovalnoj i ubaciti u zdjelu već pripremljenu salatu. Ako joj se ne svidi, neka onda ide nekom drugom tipu na večeru. Zašto je bio nervozan? Ma ne, nije bio nervozan. To je smiješno. I prije su mu dolazile ţene u kuću. Obično je to bilo nakon što su već nekamo izišli, ali je i prije za ţene roštiljao, pekao na ţaru i u mikrovalnoj. I bile su zadovoljne. I ona bi trebala biti zadovoljna. Ubacio je vrećicu salate u zdjelu i smatrao je posao dobro obavljenim. Ogulio je nekoliko krumpira, otvorio vino. Uhvatio se kako stalno nešto petlja -uključuje glazbu, pušta psa van, pušta ga unutra. Preplavilo ga je olakšanje kad je začuo kucanje na ulaznim vratima. Bolje mu je išlo kad nešto radi nego kad razmišlja o tome kako treba nešto napraviti. Izgledala je čudesno. Svaki put kad ju je vidio, presjeklo bi ga u trbuhu. “Ošišala si se.” “Da.” Podignula je ruku do kratke frizure s dugim nareckanim šiškama. “Imala sam nešto vremena, a i smetale su mi. Kako ti se čini?” “Dobro ti stoji.” Sve joj je dobro stajalo. Naglašavalo je one zatamnjene kapke koji su išli s tamnim glasom. Nosila je haljinu zbog kakve on poţeli da ljeto nikad ne završi. Bila su joj gola ramena i dobar dio nogu, a kada je ušla, vidio je da je i dobar dio leda otvoren. “Izvoli.”


Nije ni primijetio cvijeće koje je drţala u ruci, samo se namrštio na njega... “Zar ti nikada nitko nije donio cvijeće?” “Ne baš.” “Hajde da ja budem prva. I ovo sam ti donijela iz slastičarnice. Jesi li već kušao njihove dvobojne keksiće.” “Ne. Kakvi su?” “Orgazmički.” “Mislio sam da ćemo se sami pobrinuti za to.” “Zašto se zaustaviti na tome? Vjeruj mi, sprema se gozba. Stavit ću ti cvijeće u vazu. Imaš li vazu?” “Hm... mislim da nemam.” “Pronaći ću nešto. Nisam ni tebe zaboravila”, rekla je Blenti dok joj se umiljavao oko nogu. Otvorila je svoju torbicu i iz nje izvadila golemu kost ţvakalicu. “Jesi li ti to išla u lov na mamute?” Smijući se, naredila je Blenti da se smiri, sve dok nije sjeo i n astavio mahati repom. “Bila je to teška borba, ali ja sam pobijedila.” Blento je ščepao kost zubima, odskakutao u dnevnu sobu, legao i počeo je ţvakati. Hope se nasmiješila Ryderu. “Onda?” “Imam vina u kuhinji.” “Baš mi to treba nakon što sam ulovila mamuta.” Bacila je pogled unaokolo, diskretno, dok je išla s njim u kuhinju. Već je vidjela njegov dom, ali ništa više od spavaće sobe. Svidio joj se njegov prostor, drveni detalji, način na koji je koristio boje i učinio ga udobnim. Znala je da su ga izgradili on i njegova braća, baš kao i Owenov i Beckettov dom. Ako bi ikada kupovala kuću, sigurno bi angaţirala obiteljsku firmu Montgomeryj evih. Svidjela joj se i kuhinja jednostavne efikasnosti, čistih linija, otvorenih polica, staklenih ormarića. “Mogu li potraţiti nešto u što bih stavila cvijeće?” “Naravno. Vjerojatno imam vrč ili tako nešto.” Ulio je vino dok je ona otišla u potragu. “Čula sam da je bilo nekih natezanja s inspektorom u MacT-ju.” “Sitne čarke, samo to. Riješit ćemo mi to. “Vidjela sam neki dan. Boţe, pa to će biti fantastično!” Pronašla je čisti vrč i napunila ga vodom. “Prvu rundu plača Vatrena.” “Tako će i biti”, rekla je Hope dok je slagala cvijeće. “Sviđa mi se tvoja kuća. Tako odraţava tebe, a i tvoju braću. A kladim se i tvoju majku s hortikulturom. Sve ovo nosi štih obitelji Montgomery.” Posvuda se osjeća štih Montgomeryj evih. “Svi sudjeluju u svemu.” “Lijepo je to. Mi nismo baš spretni, moja obitelj. Mislim s praktičnim stvarima. Moja majka je kreativna, umjetnički tip, a otac moţe raspravljati o svakoj knjizi ili filmu na svijetu. Ali nijedno od njih dvoje ne zna drţati u rukama ništa sloţenije od odvijača.” “E, baš zbog takvih ljudi mi i opstajemo u poslu.” “Oni telefonske brojeve majstora imaju memorirane u telefonu. Ja osobno volim kad sama mogu obaviti neke sitne popravke.” Primijetila je kako se on smijulji i stisnula oči. “Ja mogu obaviti sitne popravke i obavljam ih. Što ti misliš li da ja zovem tebe ili tvoju braću svaki put kad trebam uzeti u ruke čekić ili odvijač? Imam ja svoj vlastiti alat.” “Onaj alat sa zgodnim ručkama na cvjetiće?”


Sad mu je zarila ruku u trbuh. “Ne, nije.” Uzela je vino i primijetila da je to njezina uobičajena vrsta. “Što bih ja mogla napraviti?” “U vezi s čim?” “U vezi s večerom. Kako ti mogu pomoći?” “Nemaš što. Moţemo izići, a ja ću zagrijati roštilj.” Poveo ju je kroz blagovaonicu koju je trenutačno koristio kao ured. Ovdje se Hope, organizirana do dna duše, najeţila. Papiri izvan registratora, uredski pribor na sve strane, stol samo što se nije uvinuo pod teţinom neobavljenih poslova. “Nemoj ni počinjati”, rekao joj je uhvativši njezin pogled. “Neki su vješti s ručnim alatom, a neki s uredskim prostorom. Ja s ponosom mogu reći da prilično dobro baratam alatom, ali da sam u uredu pravi genij. Mogla bih ti pomoći.” “Pa... ” “Znam gdje što stoji”, završila je ona. “Svi to kaţu.” Zakoračila je na široku verandu i duboko udahnula. Njegova je majka, u to nije bilo sumnje, po cijelom vrtu postavila predivne tegle u kojima su rasle biljke svakojakih boja. Sve se to prelijevalo prema zelenom potezu šumske uzbrdice. “Ovo je divno. Ovdje bih svako jutro pila jutarnju kavu.” “Ujutro za to nikada nema dovoljno vremena.” Otvorio je sjajni roštilj od inoksa koji joj se učinio zastrašujuće velikim. “Nisam mislio da je kuća u šumi tvoj stil.” “Ne znam, moţda nikad nisam ni imala priliku saznati. Iz predgrađa u grad, iz grada u gradić. Meni se sve to sviđalo. Mislim da bi mi se svidjela i kuća u šumi. U kojem pravcu je Clare? A Avery?” Kad je uključio roštilj, prišao joj je i stao iza nje. Svojom je rukom podignuo njezinu i pokazao joj smjer. “Avery.” Potom joj je ruku okrenuo u drugom smjeru: “Clare.” Onda ju je zaokrenuo i pokazao: “Moja majka.” “Lijepo je da ste blizu. Ali ne preblizu.” “Kad opadne lišće, onda vidim svjetlo iz njihovih kuća. Dovoljno je blizu.” Pogledala je preko ramena i nasmiješila se. Potpuno okrenuta prema njemu stisnula se uza nj. Njegove su vruće usne ţurno obuhvatile njezine. Iznenađenje koje se činilo tako usputnim. Divno iznenađenje, pomislila je dok je njegova ţelja poticala njezinu. Uzeo je njezinu čašu s vinom i odloţio je. “Jest ćemo poslije.” Primio ju je za ruku i povukao natrag u kuću. Zbunjeno je promrmljala: “U redu.” Uspio je doći do stuba prije nego što ju je pritisnuo uza zid, mučio se s njezinim usnama, njezinim tijelom. “Samo da...” Pronašao je kratak patentni zatvarač koji je počinjao na polovici leđa i povukao ga nadolje. Nije uspjela ni udahnuti prije nego što je ostala naga, osim tangi, štikli i para dugih naušnica. “Isuse!” Zakleo se da je neće dirnuti prije večere, nakon filma ili barem do polovice. Ali njezin izgled, miris, glas... Sve ga je to preplavilo. Bilo mu je to previše. Njezine grudi ispunile su mu ruke, poharao je njezine usne. Ona mu je uzvratila, ţeljna i gladna njega. Povukla mu je košulju preko glave i skinula je, zagrebla ga po leđima, gnječila njegovu straţnjicu i totalno ga uzbudila. Kad ju je podignuo u zrak, rastopila se uz njega, vruća, kao mirisni vosak. Osjećala se laganom kao perce. Ponio ju je uza stube takvu kakva je bila. Nikad je nitko nije nosio po stubama, i još s haljinom koja se vukla za njom. Čudesno. Dok su prolazili kroz vrata spavaće sobe, hranila se njegovim vratom i licem, uţivala u gozbi njegovih usana. “Ne mogu skinuti ruke s tebe.”


“Ni nemoj.” Čvrsto ga je zagrlila dok su padali na krevet. “Ne skidaj ruke s mene.” Ţelio je to toplo glatko tijelo, te duge tanke obline. A okus njezine koţe ispunjavao ga je dok se spuštao sve niţe po njezinom tijelu. Izvijala se i ječala. Znao je da je grub, pokušavao je usporiti, biti njeţan, barem malo. Pokušao se sjetiti njezine krhkosti i snage vlastitih ruku. Ponovno se vratio na njezina usta, sada mekša, duboka i ţeljna. Zahuktali motor njezina tijela sada je preo. Nešto se u njoj kretalo, polagan fluidan okret, pa opet i još jednom, omamio ju je i oslabio. Sa svakim izdahom izgovarala je njegovo ime dok su njegove usne, sad mekane poput pera, klizile preko nje. Droga koja je ulazila u krv. Ponovno ga je zagrlila, i njezine su ga ruke blago milovale, sanjareći dok su drhtaji prelazili preko nje poput svile. Nisu se više proţdirali već su uţivali jedno u drugome, nisu se ţestoko obuzimali već zavodili i usklađeno se kretali zajedno u zatomljenom svjetlu. Kada je svojim rukama prekrila njegovo lice, kad su im se pogledi susreli, osjetila je radost stopljenu sa ţeljom. Vidio je njezine usne kako su se napućile dok se spuštao da ih okrzne. Osjetio je njezine prste kako mu prolaze kroz kosu. I sada, dok se izvijala prema njemu, kad se otvorila i primila ga, kliznuo je u nju, u baršunastu toplinu. Zadrţavala je dah, izdisala, ponovno ga zadrţavala. A očima ga je drţala dok su se zajedno uzdizali i spuštali. Duboke ţeravice koje su se zatamnile i zaslijepile dok ju je izvlačio sve više, još gore i preko. Njezino je tijelo, napeto poput luka, drhtalo i nastavilo drhtati sve dok se nije opustilo i postalo meko. Pritisnuo je lice u udubinu njezina vrata, prepustio se i on. Dremljivo je okrenula je glavu prema njemu i okrznula usnama njegovu kosu. Leţeći u tišini, njezina je ruka klizila po njegovim leđima. Kad se pomaknuo, ona se sklupčala uz njega, a on ju je obuhvatio u zagrljaj. Potpuno opušten, nije bio svjestan da je njihova strast bila proţeta ljubavlju, i to obostranom. “Sad bih baš mogao staviti odreske na roštilj.” “Mogla bih nešto i pojesti. Ali mislim da mi treba haljina.” “Dobro izgledaš i bez nje. Donijet ću ti je - lijepa ti je haljina." “A torbica?” “Što će ti?” “Za neke sitne popravke.” Namrštio se. “Pa za što?” ponovio je. “Dobro izgledaš.” “Samo pet minuta da izgledam još bolje.” Ona je i ovako mogla oduzeti dah svakom muškarcu, ali on je slegnuo ramenima i otišao dolje. Haljina je imala njezin miris, pomislio je njušeći je dok je po kuhinji traţio njezinu torbicu. Blento, čvrsto drţeći u zubima umjetnu kost, sad već izglodanu, pogledao ga je kao da kaţe “Znam što si radio”. “Ma ti si ljubomoran.” Odnio je haljinu i torbicu gore u sobu gdje je ona sjedila na krevetu s privučenim koljenima. Kad se nasmiješila, poţelio se ponovno baciti na nju. “Hvala. Za čas ću biti dolje da ti pomognem.” “U redu, ali nije to nikakav posao.” Pustio ju je samu prije nego što pukne i opet se popne na nju. Odrţala je riječ i bila gotova za pet minuta. “Ne vidim nikakve razlike osim haljine.” “Dobro. Ne trebaš je ni vidjeti.” “Kako voliš odrezak?” “Slabo pečen.”


“To je odmah jednostavnije.” Stavio je u mikrovalnu nekoliko golemih krumpira, stisnuo dugme, a onda iz hladnjaka izvadio salatu. “Hoćeš da ja napravim preljev?” “Imam bocu talijanskog i gorgonzole. Razmislila je, otvorila hladnjak i pogledom napravila inventuru. “Ja znam napraviti bolji ako imaš maslinova ulja.” “Da. Tamo je gore.” Pokazao je prema ormaru. Otvorila je ormar, pronašla nekoliko drugih namirnica s kojima se on sloţio i izvadila ih. “Zdjelica i miješalica?” “Imam zdjelicu.” “Moţe ta, i daj mi još vilicu.” Prihvatila se posla, vješto i brzo i nimalo nije izgledala kao ona ţena koja mu je prije samo nekoliko minuta okrenula mozak. Pustio ju je da baci odreske na vatru. Kad se vratio, ona je već pretresala salatu. “Nisam mogla naći ţlice za salatu.” “Nemam ih. Ja koristim vilice.” “No, dobro onda.” Izvadila je vilice kojima je promiješala salatu. “Mislila sam da bismo mogli jesti na terasi.” “Savršeno.” Iznijela je salatu i vratila se po tanjure, one plitke. Dok je on vadio odreske s roštilja, ona je postavila stol, stavila vazu s cvijećem i otvorila bocu vina. Uspjela je pronaći njegovu salatu, kiselo vrhnje, sol i papar. I servirala je krumpire. Morao je priznati da je stol bio postavljen s više ukusa nego da je to sam napravio. “Koje si ti talente prikazala na izboru za mišicu? Mađioničarske trikove?” Samo se nasmiješila dok je sebi stavljala odrezak na tanjur. “Ovo izgleda odlično.” Posluţila je salatu njemu, a potom sebi prije nego što je podignula čašu i kucnula je o njegovu. “Za duge ljetne noći. Moje omiljene.” “Oboţavam ih. Koji je bio tvoj talent?” ponovio je on. “Tako smo se dogovorili, zar ne? Kladim se da si ţonglirala vatrenim palicama:” “Nisi u pravu.” Otpila je vino i pridigla vilicu.” “Hajde, predaj se, princezo. Owen će mi to ionako saznati. On bolje gugla od mene.” “Pjevala sam.” “Ti znaš pjevati?” Slegla je ramenima dok je jela. “Nisam pobijedila na natjecanju talenata.” “Ti ne znaš pjevati.” “Ja znam pjevati”, usprotivila se odlučno. “Znam i svirati klavir i plesati step. Ali htjela sam se koncentrirati na samo jednu stvar.” Smiješila se dok je jela salatu. “A ona djevojka koja je stepala dok je ţonglirala gorućim palicama pobijedila je u kategoriji talenata.” “To sad izmišljaš.” “Provjeri na internetu.” “Kako si mogla pobijediti ako si izgubila na natjecanju?” “Tako što sam pomela sve ostale. Na intervjuu sam sve potukla.” “Kladim se da si briljirala i u onom dijelu s kupaćim kostimima.” Ponovno se nasmiješila i uputila mu onaj spori senzualni pogled. “Pa i tako bi se moglo reći. No, davno je to bilo.” “Kladim se da i dalje imaš krunu.” “Moja mama je čuva. Ono što je još vaţnije, dobila sam stipendiju. To je bio cilj. Nisam htjela sebe i roditelje uvaliti u dugove. Već su školovali dvoje djece na fakultetu. Kad sam


pobijedila, sve se promijenilo. Sama sam zaradila. Ta natjecanja bila su brutalna. No, ipak, donijela su mi pobjedu i iskustvo. “Otpjevaj nešto.” “Ne. Zbunjeno, ali i zabavljena, odmahnula je glavom. “Jedem. Usput rečeno, odrezak je savršen. Hej!” Posegnula je za tanjurom, ali on je bio brţi i odmaknuo ga tako da nije mogla do njega. "Pjevaj za večeru." “Ne budi smiješan.” “Hoću te čuti da se i sam uvjerim.” “Dobro, dobro. “Razmislila je na trenutak i otpjevala mu nekoliko stihova iz Adelina Rolling In The Deep jer ju je slušala u autu dok se vozila k njemu. Glas dubok, seksi, bogat. Pitao se zašto se iznenadio. “Znaš pjevati. Samo nastavi.” “Gladna sam.” “Nemam klavir.” Vratio joj je tanjur i stavio ga pred nju. “Ali definitivno ćeš stepati nakon večere.” Stisnula je oči kad je psu bacio komadić odreska. “Majka te je bolje odgojila.” “Ona nije ovdje. Što još znaš?” Hope je ponovno odmahnula glavom. “Ne. Sad si ti na redu. Što ti znaš osim onoga što već znam?” “Znam šutirati.” “Vidjela sam kako si šutnuo lopticu psu tvoje majke.” “Nije to ništa. Šutirao sam ja i u pobjedničkoj ekipi u četvrtom razredu.” To je bilo davno, pomislio je, ali ipak. “Pedeset osam metara.” Pa to bi valjda trebalo biti impresivno. Ta duljina.” “Zlato, koliko ja znam, najduţa udaljenost koju je ikad itko zabio u srednjoj školi jest šezdeset i devet metara.” “Onda sam impresionirana. Jesi li nastavio i na fakultetu?” “Školarina je pomogla. Bili smo trojica. Fakultet mi i nije baš išao, ali pokušao sam.” “Jesi li razmišljao o tome da odeš u profesionalce?” “Ne.” Nije imao strasti, razmišljao je sad. Nije bilo onog poriva iznutra. “To je bila igra. Sviđalo mi se, ali ja sam ţelio samo ono što sam i dobio.” “Dobro je kad stvari tako ispadnu. Kad dobiješ što ţeliš. Oboje smo u tome imali sreće.” “Zasad.” Dan se pretvarao u suton i svjetlost je uzmicala pred tamom dok su oni završavali s večerom i pijuckali vino. Ustala je da raščisti stol, a oko zelenkastih sjena počele su se pojavljivati prve krijesnice. “Ja ću to ujutro”, rekao joj je. “Začas ću pospremiti. Ne mogu se opustiti ako takve stvari poput suđa nisu sređene.” “Moţda ti je potrebna terapija.” “Kad su stvari na svojem mjestu, svijet je u ravnoteţi. Kad to bude gotovo, moţeš me povesti u kino. Što ćemo gledati? “Naći ćemo nešto.” Zasad mu se sviđalo samo gledati nju. “Hoćeš kokice?” “Eto vidiš - opet ravnoteţa”, rekla je dok je stavljala suđe u suđericu. “Film i kokice. Jedno bez drugog ne ide.” “S maslacem i soli?” Počela se nećkati, a onda je pristala. “Ma zašto ne. Imam slobodnu večer. A u dvorištu će mi uskoro biti otvoren fitness-centar.” “Imaš li one uske hlačice i majice?”


Pogledala ga je ispod svojih dugih nareckanih šiški. “Imam. Ali kad se otvori centar, imat ću dobru izliku da kupim nove. Sad me nitko ne vidi, osim ja samu sebe kad nađem vremena da stavim DVD za vjeţbanje.” Stavio je vreću kokica u mikrovalnu i bacio pogled na nju. “Sad ćeš htjeti da kokice budu u zdjeli, zar ne?” “Da. I tanjur za keksiće.” “To samo stvara dodatno sude za pranje.” “To ti je proces, Rydere. Moţda bih trebala zvrcnuti Carolee prije nego što krenemo na film i kokice.” “Zna li ona gdje si ti?” “Naravno.” “Ona ima broj, ako joj išta zatreba. Pusti.” “Dobro mi ide. Samo mala regresija.” Nasmiješio joj se. “Ti si dobra za ovaj hotel.” “Hvala. A nisi mislio da ću biti.” “Nisam te poznavao.” Podignula je obrve pod šiškama. “Mislio si da sam gradska cura u šminkerskoj odjeći i sa šminkerskim gradskim idejama.” Zinuo je od čuda i zatvorio usta. “Jesi!” Ubola ga je prstom “Koji si ti snob.” “Ja sam mislio da si ti snob.” “E, pogrešno si mislio.” “Što ćeš, događa se.” Prošao joj je rukom kroz kosu i oboje ih iznenadio. “Lijepa ti je kosa”, rekao je i jedva se suzdrţao da si ne gurne ruku u dţep. “Kraća je od moje.” “Trebao bi se ošišati.” “Nisam imao vremena.” “Mogu te ja ošišati.” Nasmijao se. “Nema šanse - nećeš ti mene šišati.” “Dobro šišam.” Izvadio je kokice i istresao ih je u zdjelu. “Hajdemo gledati film.” “Imam čak i alat sa sobom.” “Ne. Hoćeš još vina? Imam još jednu bocu.” “Moram voziti, pa radije ne bih. Prebacujem se na vodu.” “Uzmi onda one čokoladice. Ono golemo čudo od televizora je dolje. Slijedila ga je dolje, usta otvorenih od čuđenja. “Ovo je predivno!” “I meni se sviđa.” Pretpostavljala je da će to biti muška špilja, ali unutra ništa nije nalikovalo na špilju. Staklena vrata otvarala su se prema van i ostavljala dojam prostranosti. Opet je koristio boju, oštre linije, ništa meko, ništa blijedo i sve to kombinirao s tamnim sjajnim drvom i mnogo koţe. Oduševljena, išla je naokolo, proučavala nišu u kojoj je drţao utege, staromodni aparat za vodu, onu vreću - zapravo, kako li se ono zvala - loptu za boksanje. Zavirila je u malu crno-bijelu kupaonicu uređenu u stilu art decoa. Imao je i igrice - čini se da ih braća Montgomery oboţavaju. Flipere, x-box, pa čak i one igrice na monitoru na dodir kakve ima Avery u Vesti. Ipak, bar je bio najbolji izrezbaren i kompaktan, i retrohladnjak, staklene police sa starim bocama. “Je li ovo imitacija ili prava stvar?” upitala ga je. “Prava stvar. Ja volim stare stvari.” Otvorio je stari Frigidaireov hladnjak i pruţio joj bocu vode.


“To je kao da pedesete susreću sadašnjost. Super je to.” Divila se starom stolu za poker i flipere. “Ti sigurno imaš odlične tulume.” “Tu se Owen snalazi bolje od mene. “Rekla bih da bi ti mogao imati odlične tulume.” Njezin um već je planirao prijame, organizirao tematske zabave, smišljao jelovnike i ukrase. “A ovo je, bez sumnje, najveći televizor koji sam ikada vidjela.” “Takav volim. Tu je ormarić s DVD-ima. Moţeš odabrati što ţeliš gledati.” “Ja biram? Jako si ljubazan.” “Nema u njemu ništa što ni sam ne bih gledao, pa onda slobodno biraj.” Nasmijala se, a prije nego što je došla do ormarića, zagrlila ga je oko struka. “Vidiš, nisi to trebao reći. Inače bih vjerovala da si vrlo paţljiv.” “Tako je, kako je.” “Sviđa mi se kako je.” “I meni. A kako se zove ono prije filma?” “Reklame?” “Ne, ona staromodna stvar. Ono prije nego što počne film?” “Predigra?” “Da, upravo to.” Obuhvatio ju je i pridignuo. “Vrijeme je za predigru.” Smijala se kad ih je on otkotrljao na njegovu crnu koţnatu sofu.


Kad ţena s kojom si u vezi radi po čitav dan i ima neobično radno vrijeme, počinješ svoj ţivot organizirati prema tome. Njemu to nije smetalo. Imao je mnogo vremena za sebe i mogućnost izbora. Rad, sport na TV-u, ljenčarenje uz pivo. Mogao je večerati kod majke ili jednog od braće da ne mora sam kuhati. Ili, kao večeras, mogao je uţivati u igranju bejzbola s braćom i nećacima. Nema ničeg boljeg, barem je Ryder tako mislio, od druge lige bejzbola. To se iskustvo moţe mjeriti još samo s odlaskom u Camden Yards i gledanjem baltimorskih Oriolesa u ţivopisnoj katedrali bejzbola. Ali lokalna liga pruţala je više intimnosti, dramatičnosti i jednostavnosti, u čemu i jest smisao igara koje se igraju na otvorenom. I, kad tome dodaš tri klinca, nema bolje zabave. Sjedio je, jeo sendvič s gomilom priloga i pijuckao hladno pivo, a Beckett i on su izglasovali da će ih Owen voziti natrag i - beskrajno je uţivao. Gomila je urlala, navijala, zviţdala bacačima, uključujući i domaće. Sada su bili na redu Hagerstown Sunsi, koji su trenutačno gubili s dva boda razlike kod pete izmjene. Vrućina tipična za sredinu srpnja nije popuštala cijelo popodne, no sada je počela jenjavati i čak se digao blagi povjetarac kako je sunce zapadalo. Ryder je gledao kako bacač zamahuje lopticom prema udaraču, a zatim je pogledao Harryja potpuno zanesenog u akciju, laktova naslonjenih na koljena, nagnutog prema naprijed, napetog izraza lica na način koji mogu razumjeti samo najzagriţeniji navijači bejzbola. “Gledaš i pamtiš, je li, Hudini?” Harry se nasmiješi u času kad je sljedeći udarač stupio na ploču. “Rekao mi je trener da ću u subotu ja biti bacač.” “Čuo sam.” Mora naći vremena da dođe na utakmicu i gleda malog kako se pravi vaţan. “Sada vjeţbam bacanje u luku. Beckett mi je pokazao kako se to radi.” “On je majstor za to.” Ryder se opet uspravio u stolici da pogleda sljedeće bacanje. Kad je pao udarac, on instinktivno ustane, povuče Liama prema gore i podigne njegovu ruku u rukavici za bejzbol. Naciljao je s njegovom rukom i osjetio zajedno s njim kako je loptica udarila u meki dio rukavice. “Ulovio sam je!” Potpuno zatečen i izvan sebe od sreće, Liam je zurio u lopticu u svojoj rukavici. “Ulovio sam lopticu!” “Super”, reče Beckett i sretno se nasmiješi svojem bratu i Liamu. “Baš super.” “Dajte da je vidimo”, zatraţi Owen i šestorica muškaraca razgledavala su lopticu poput kopača zlata kad naiđu na zlatnu ţilu. “Hoću i ja jednu uhvatiti.” Murphy ispruţi svoju rukavicu. “Daj i meni pomogni da jednu uhvatim!” “Morali bi je baciti prema nama. Ova je baš daleko odletjela.” Ryder je znao da je bolje da ne kaţe kako su jednostavno imali sreće. “Samo dobro gledaj i pazi da rukavica bude spremna.” “Ry! Ma, činilo mi se da si to ti.” Lijepa plavuša bila je vlasnica prekrasne kose i bogatih oblina utegnutih u kratke hlačice i pripijenu majicu. Ugurala se i sjela pored njega. Obgrlivši ga oko vrata poljubila ga je glasno i veselo. “Jen! Kako si?”


“Jako dobro. Čula sam što radite u Boonsborou. Stalno namjeravam doći i sama pogledati. Hej Owene, Beck. A koga to imate?” Nasmiješi se dječacima. “To su Beckovi... i Clareini dečki.” Reče joj Ryder. “Harry, Liam, Murphy.” “E, pa zdravo! Čula sam da ste se ti i Clare oţenili. Kako je ona?” “Dobro je. Drago mi je da te vidim, Jen”, reče Beckett. “Moja mama ima još dva moja brata u trbuhu”, objavi Murphy. “Dva? Zbilja? Pa, to je divno! Čestitam! I jesam li dobro čula da ste se ti i Avery zaručili, Owene?” “Istina, jesmo.” “Stvarno bih se morala naći s njom, navratiti u njezin lokal, pojesti pizzu. A doći ću pogledati i taj novi kad se otvori. Priča se o vama. Dvojica od trojice Montgomeryja više nisu u opticaju”, nastavi dok se Harry premještao da bolje vidi. “Ry, ti si sada glavni zgoditak.” Pritom je prasnula u svoj prepoznatljivi smijeh, kratkotrajan, s uzlaznim i silaznim tonovima. “Hej, tu sam s nekoliko prijatelja. Zašto me ne bi odvezao kući poslije utakmice pa moţemo malo popričati?” “Pa, tu sam...” On raširi ruke i pokaţe na svoje društvo. “U redu onda. Dobro, ali nazovi me! Navratit ću do Boonsboroa pa me moţeš počastiti pizzom u Vesti. Owene, reci Avery da ću je uskoro doći vidjeti.” “Dogovoreno.” “Idem sada.” Još je jednom zagrlila Rydera i prišapnula mu u uho: “Nazovi me.” Kad je otišla, oba su ga brata pogledala. “Da vas nisam čuo”, progunđao je. Poslije neugodnog unutarnjeg razgovora sa samim sobom ustao je. “Odmah se vraćam.” “Donesi mi pivo”, povikne Owen za njim. “Mogu li ja dobiti nachose?” zamoli Murphy. “Mogu li?” Ryder samo odmahne rukom i produţi dalje. Sustigao je Jen kada je igrač druge baze poslao lopticu ravno prema udaraču. “Hajde, ipak idemo”, reče joj. “Častim te pivom.” “Zvuči dobro. A vama se baš mnogo toga događa. Ne mogu dočekati da vidim taj vaš hotel. Vidjela sam zimus članak u novinama i izgleda super. A Beckett će dobiti blizance. Owen se ţeni - i to za Avery!” Brbljala je cijelim putem. Nikad mu to nije smetalo kod nje jer je zaista uţivala u brbljanju i nije je bilo briga ako nije reagirao. Ili ako je uopće nije slušao. Poznavali su se još od srednje škole i povremeno su hodali sve dok se ona u jednom trenutku nije udala. A u drugom - rastala. Ostali su u prijateljskim odnosima i neobavezno se druţili i spavali zajedno kad im je to odgovaralo. Bilo je prilično jasno da bi njoj to sada odgovaralo. Kupio je pivo za nju, Owena, za sebe, nachose za patuljka, a onda je sve odloţio na jedan stol, pokušavajući smisliti kako će to nositi. “Zamalo večeras nisam došla. Imala sam posla preko glave. Baš mi je drago da su me Cherie i Angie nagovorile da ipak pođem s njima. Sjećaš se Cherie?” “Sjećam.” Vjerojatno. “Razvela se prije godinu dana. Bilo joj je teško.” “Ţao mi je što to čujem.” “Sad hoda s jednim igračem. Igra srednjeg vanjskog pa smo joj došle praviti društvo za vrijeme utakmice. “Lijepo.” “Slušaj, što radiš ovaj vikend? Mogla bih doći do tebe. Da mi pokaţeš hotel.” Pogleda ga svojim blistavim očima. “Mogli bismo rezervirati jednu sobu.” “Imam curu.” Ni sam nije bio svjestan da je to izrekao.


“Pa to nije ništa novo. Ti si uvijek... Oh.” Blistave oči su se raširile. “Ovo je nešto ozbiljno? Opa! Zar si i ti krenuo stopama svoje braće?” “Nisam... nismo... Samo hodamo.” “Bravo za tebe, a i za nju. Tko je ona? Sve mi ispričaj. Poznam li je?” “Ne, mislim da je ne poznaješ. Vodi naš hotel.” “Stvarno? E, sad zaista moram navratiti da vidim taj hotel.” “Ma, daj, Jen.” “Ma, daj Ry”, odvrati mu. “Koliko se dugo poznajemo? Ja ti nikada ne bih naudila.” “Ne.” Ryder uzdahne. “Ne bi.” “Drago mi je zbog tebe. Malo mi je ţao zbog mene”, prizna ona, “ali mi je drago zbog tebe. Ja u posljednje vrijeme nemam sreće s muškarcima.” “Onda su muškarci koje traţiš glupani.” “Mnogo se toga događa. I dalje namjeravam svratiti i popričati s Avery, vidjeti kako vam napreduju radovi.” “To bi bilo dobro.” “Bolje da se sad vratim dok moje prijateljice ne organiziraju potragu za mnom. Hvala za pivo! “I drugi put.” “Kako se zove?” “Hope.” “Fino. Je li lijepa?” “Najljepša ţena koju sam ikada vidio.” I po drugi put riječi su samo izišle iz njega. “Baš lijepo.” Jen se nagne i poljubi ga u obraz. “Sretno, dušo.” “Da. I tebi isto.” Ovo je bilo prilično čudno, pomisli Ryder uzimajući hranu. Krenuo je natrag pa zastao punih ruku hrane i piva da vidi akciju Sunova udaraca. Zatim se nastavi probijati do sjedala. “Jesi li vidio?” uputa ga Harry. “Jesam, dobar udarac.” Ryder baci posluţavnik s nachosima Murphyju u krilo, a Owenu doda pivo. “Onda?” upita Owen. “Onda što?” “Onda što si rekao Jen?” “Da hodam s nekim. Zaboga, Owen, nikad se tako ne ponašam sa ţenama.” “On se nikada tako ne ponaša sa ţenama.” Murphy ponovi ozbiljnim glasom. “Zaboga, Owen.” Dok se Ryder gromoglasno smijao, Beckett se namrštio. A Sun je osvojio bod. Ryder je imao čvrstu namjeru otići kući i tamo provesti večer vjeţbajući u teretani sat vremena kako bi potrošio sve što je pojeo i popio, a potom se moţda baciti na kauč zajedno s psom i pogledati još jednu utakmicu na televiziji. Petnaest minuta nakon što ga je Beckett dovezao, opet je izišao iz kuće sa psom. Ljutit na sebe, popeo se u svoj kamionet i odvezao se u Boonsboro. Sad će se razjasniti, rekao je za sebe. Karte na stol. Nije volio tako čudne situacije. Nije volio nikakve situacije i zato će sad sve riješiti, stati svemu ovome na kraj. Na parkiralištu je primijetio dva automobila pokraj Hopeina. Znao je da ima goste. To neće biti problem, zaključi. Jednostavno će se popeti, pričekati je i onda će se razračunati. A tako će imati vremena da razradi taktiku. Vanjske su svjetiljke svjetlucale u mraku i pretvorile dvorište u nestvarno lijepo mjesto s mirisom ruţa u punom cvatu duţ kamenog zida.


Sve je to bila Beckettova ideja, prisjetio se. I zid i ruţe i Judino drvo glicinije u središtu dvorišta. Bio je to privlačan prostor pa se Ryder pitao kako to da nitko od gostiju ne uţiva u njemu. Popeo se vanjskim stubama na drugi kat i ušao. Hotel je utonuo u tišinu, po čemu je zaključio da su se gosti smjestili u salonu, gdje gledaju neki film ili se zabavljaju uz društvenu igru. Otključao je vrata Hopeina stana i ušao zajedno s Blentom. Osjećajući se kao kod svoje kuće, uzeo je Colu iz hladnjaka i razmišljao što da radi dok čeka Hope. Vjerojatno bi joj trebao dati na znanje da je tu, ali nije mu se dalo silaziti pa opet penjati. Poslat će joj poruku kad se baci na njezin krevet da gleda utakmicu. Kad je ušao u spavaću sobu, ugledao ju je kako sjedi na krevetu prekriţenih nogu, odjevena u majicu i gaćice za spavanje. Iz ušiju su joj virile slušalice spojene na iPod dok je proučavala nešto na ekranu laptopa. Od tog prizora zastao mu je dah. Bilo je naprosto poniţavajuće kako ga je uzbuđivala bez imalo napora. A da toga čak nije bila ni svjesna. Blento se oduševljeno sjurio prema njoj i prednje šape smjestio na rub kreveta. Zavrištala je kao da joj je netko zabio noţ u trbuh. “Hej, hej.” Krene prema njoj dok je ona hvatala dah i grčevito stavila ruku na grudi. “Strašno si me uplašio.” Ustala je provlačeći ruku kroz kosu. “Nisam te večeras očekivala.” “Da... Mislio sam da si dolje s gostima. Kucao sam.” “Oba para rano su otišla u svoje sobe.” Opet je stavila ruku na grudi i prasnula u smijeh. “O, Boţe, ja ţivim s duhom. Čovjek bi pomislio da me nije tako lako uplašiti. Jesam li i ja tebe uplašila?” tepala je psu i počešala ga po glavi. “Htjela sam iskoristiti ovo neplanirano slobodno vrijeme da malo proučim one dokumente i pisma u vezi s Lizzy.” “I jesi li što uspjela doznati?” “Ne znam. Ali sam je malo bolje upoznala. Znam da joj je otac bio jako strog, a majka često odlazila u krevet s glavoboljom, što za sada tumačim više kao njezin način da izbjegne sukobe, a manje migrenama. Otac joj je bio imućan i uţivao je veliki ugled u društvu, a imao je i politički utjecaj i...” “Ne spavam ni s kim sa strane. Trenutačno.” Ona se nakratko zagleda u njega. “To... mi je drago čuti.” “Ako se ti namjeravaš viđati s nekim drugim ili s njim spavati, ţelio bih to znati.” “Pošteno. Ne namjeravam. Trenutačno.” “Onda u redu.” Ryder pogleda po sobi i primijeti da se Blento već udobno smjestio na jastuku koji mu je Hope kupila, sa šapama preko plastičnog hamburgera koji je od nje dobio kao dodatni dar. “Moţemo mi otići ako ţeliš nastaviti s tim što si radila.” “Radije bih da ostaneš i objasniš mi što te navelo da mi ovo kaţeš.” “Nema ovoga. Samo pokušavam ovo izbjeći - izbjeći problem.” “U redu.” Pitao se što je s tim ţenama. Ţenama kao što je njegova majka, koja je šutnjom znala postići isti efekt kao iskusni policajac kad ţeli preznojiti sumnjivca. “Sreo sam jednu prijateljicu na utakmici. To je sve.” “Da?” Rekla je to najmirnijim glasom, savršeno ljubazno. “I kakva je bila utakmica?” “Dobra. Sun se izvukao, dobio sa 4:3. Liam je uhvatio jednu loptu.” “Ma nemoj?” Nasmiješila se i pljesnula rukama. “Sigurno je bio presretan.” “Da. To će ga drţati neko vrijeme.” “Baš lijepo da su se dečki cijelu večer druţili sa svima vama.” Gledajući ga ravno u oči pustila je da zavlada tišina. “Znam je još od srednje škole.”


Hope je sasvim malo nakrivila glavu, bez riječi. “Čuj. Kvragu. Povremeno se viđamo. Ništa ozbiljno. Isuse, što tebe muči?” upitao je vidjevši da ona i dalje šuti. “Mene ništa ne muči. Čekam da završiš.” “Dobro. Naletio sam na nju, to je sve. Onda je nešto govorila o tome kako bismo se trebali opet naći. Da ona vidi hotel pa da onda, ovaj, moţda iznajmimo jednu sobu.” “Aha.” Hope polako prekriţi ruke. “To je sigurno bilo malo neugodno s obzirom na to da trenutačno spavaš s upraviteljicom hotela.” Kad se namrštio, njegove zelene oči su sijevnule. “Neugodno je glupa riječ. Tipično ţenska. Bilo je nelagodno. Morao sam joj reći da se viđam s nekim jer nisam htio da bude nelagodno.” “Je li se naljutila?” “Ne. Ona nije takva. Mi smo prijatelji.” Razumljivo, Hope klimne glavom. “To je dobro, čak pohvalno da moţeš ostati prijatelj s onima s kojima si spavao. To nešto govori o tebi.” “Nije riječ o tome.” Nešto u njezinim staloţenim i tako prokleto razumnim odgovorima dalo mu je novu snagu. “Radi se o čistini odnosima. Ja ne namjeravam spavati okolo s drugima pa nemoj ni ti. To su onda čisti odnosi.” “Sasvim čisti.” “Ja nisam kao taj gad s kojim si se spetljala.” “Ti nemaš ništa zajedničkog s tim gadom”, sloţila se. “I, što mi je vaţno da znaš, ja više nisam ona ista osoba koja se spetljala s tim gadom. Nije li lijepo što smo to što jesmo, ili još bolje, što moţemo biti ono što stvarno jesmo kad smo zajedno?” “Valjda jest.” On ispusti zrak iz pluća i s njim, konačno, najveći dio svoje frustracije. “Iznenadila si me”, prizna on. “Kako?” “Ne postavljaš nikakva pitanja.” “Ja postavljam mnogo pitanja. Da nije tako, ne bih znala da si onaj oţiljak na straţnjici zaradio sanjkajući se kad si imao osam godina. Ili da si nevinost izgubio u kućici na drvetu koju vam je otac sagradio - srećom nekoliko godina poslije toga. Ili... ” “O tome kamo idem”, prekine je on. “Ţene uvijek pitaju kamo idemo.” “Uţivam u ovome gdje smo sada tako da mi nije potrebno da znam gdje bismo mogli biti. Ja volim biti ovdje. Sretna sam s tobom i to mi je dovoljno.” On s olakšanjem sjedne na krevet i okrene se prema njoj. “Nikad nisam upoznao nekog kao što si ti. I ne mogu te pročitati.” Ona ga pogladi po licu. “Ni ja tebe. Drago mi je da si došao večeras k meni i sve mi to ispričao, da te to toliko mučilo da si mi morao reći."

“Neke ţene ne mogu podnijeti prijateljstvo muškarca s drugom ţenom ili to da on razgovara sa ţenom s kojom je prije spavao.” “Ja nisam ljubomoran tip. Da sam bila, da sam manje vjerovala, moţda ne bih doţivjela takvu izdaju, ali naprosto nisam taj tip. Ako ne vjerujem muškarcu s kojim sam, ne bih trebala biti s njim. Vjerovala sam Jonathanu i pogriješila sam. I tebi vjerujem, ali znam da ne griješim. Ti ne laţeš i to mi je vaţno. Ni ja tebi neću lagati i nas dvoje ćemo uspjeti.” “Imam ja još prijateljica.”


Ona se nasmije i zagrli ga oko vrata. “Ne sumnjam u to.” Prisloni svoje usne uz njegove. “Hoćeš li ostati?” “Mogao bih.” “Dobro. Čekaj da pospremim ovo što sam radila.”

Sve češće je večeri provodio u kući, ponekad sam, katkada s jednim od braće ili obojicom. Kad ona nije imala goste, zajedno bi večerali ili izišli pa bi se vratili k njemu. Nikada nije ostavljala svoje stvari kod njega i to mu je bilo čudno. Zene bi uvijek ostavile pokoju sitnicu kod njega. Ali, ne i Hope. A moţda da nabavi bočicu gela za tuširanje koji je koristila. Kvragu, baš mu se sviđao njezin miris. A kupio je i nekoliko ručnika jer su njegovi već bili otrcani. Ipak, nije imao namjeru kuću ispuniti cvijećem i svijećama. Ona je nabavljala pivo za njega, pa moţe i on nabaviti stvari za tuširanje i, da, njezino omiljeno vino. To nije problem. Nije mu stvarala probleme oko toga. Nije prigovarala oko psa, premda je bio pripremljen na to. Ali, nije. Naprotiv, kupila je Blenti jastuk i igračku, da se osjeća kao kod kuće kad bi prespavao u njezinu stanu. Razmišljao je o svemu tome više nego što je trebao, više nego što je htio - o tome da nije činila ono što je očekivao. Neprestano ga je iznenađivala i to ga je zbunjivalo, na način koji mu se sve više dopadao. A posebno mu se dopadalo što nije bila jedna od onih koje stalno kukaju kad bi on bio zauzet poslom, kao što je sada bio slučaj. Bacio je pogled na bar MacT-ja, zadovoljan njegovim izgledom, sjajem drvenih površina i simetrijom rasvjete. “Kad završimo s ovim gadom”, započne radeći s braćom na završnoj fazi bara, “ţelim ratničku pizzu. Sada je red na Becketta da časti.” “Ne mogu.” Beckett zastane i obriše znoj s lica. “Moram kući, da budem Clare pri ruci. Potkraj dana postane strašno umorna.” “Ionako je red na Rydera”, reče Owen. “I ja bih mogao nešto pojesti. Avery će večeras zatvoriti lokal, pa mi odgovara.” “Kako to da je na meni red?” “Tako što jest. Boţe, ovo je baš veliko. I lijepo izgleda.” Kad su ugradili i posljednji element, odmakli su se i divili tamnom, raskošnom sjaju mahagonija i savršenom izgledu površina koje su samo istesali i ugradili. Još uvijek su nedostajali rukohvati, gornja ploča i slavine, ali Ryder je bio prezadovoljan. Owen prijeđe rukom po bočnoj strani šanka. “Kako smo krenuli, trebali bismo biti gotovi za tjedan, tjedan i pol maksimalno. Dobro nam je došlo što se Ry zaljubio u našu domaćicu hotela pa ţeli raditi u njezinoj blizini.” “Dobro izgleda”, sloţi se Beckett. “Jedina je loša strana što se zbog ovih radova i zbog toga što Ryder ne da Hope disati ne bavimo dovoljno potragom za Billyjem." “Mnogo je to posla”, podsjeti ga Owen. “Ali napredujemo. Lizzyn otac uspio je dosta toga izbrisati iz sluţbenih dokumenata. Ima mnogo praznina. Isuse, kakav to otac moraš biti da nastojiš zametnuti tragove o vlastitom djetetu?” “Onakav od kakvog djeca pobjegnu”, reče Ryder. “Kao što je ona pobjegla.” “Owene? Jesi li tu? Vidjela sam svjetlo...” Avery uđe kroz otvor koji vodi iz restorana u bar i zaustavi se. “Oh! Oh! Bar! Završili ste bar! Napravili ste moj bar! Nisi mi to rekao!”


“Da nisi tako radoznala, sutra bi te čekalo iznenađenje. Gornja ploča bit će postavljena sutra. Dečki zaduţeni za šank trebaju je ugraditi ujutro.” “Prekrasno je. Prekrasno.” Ona poţuri prema šanku i pogladi ga. “Kako je samo glatko.” Zatim se okrene oko sebe, dohvati Owena, zapleše, pa se zavrti s Beckettom, a onda i s Ryderom. “Hvala! Hvala vam! Moram ga vidjeti s unutarnje strane.” Uzbuđena i sretna obišla je šank. “Prekrasan je i s jedne i s druge strane. Oh, da ga barem Clare i Hope sad mogu vidjeti. Mogu Hope poslati poruku i reći joj da odmah dođe.” “Ima goste”, reče joj Ryder. “Ma, samo na minutu. Treba mi jedna od njih sada. Ne mogu vjerovati da ste napravili sve ovo, a da ja nisam znala”, nastavi dok je traţila mobitel. “Nije bilo lako”, prizna Owen. “Ali je stvarno lijepo od vas. Kaţe da će odmah doći. Ovo se zaista događa. Sad moram toliko toga obaviti. Dajte da vas slikam svu trojicu ispred šanka.” “Slikat ću ja tebe i Owena”, reče Ryder. “Prvo vas trojica - vi ste ga napravili. Onda jedna slika sa mnom i s Owenom.” Pristali su, a Owen je stao za šank kao da toči piće. “Još jedna”, promrmlja ona i okine. “Sada si ti na redu. Crvenokosa.” Ryder je podigne i posjedne na rub šanka. “Ne naginji se, mogla bi pasti.” “Neću.” Nagnula se naprijed i stavila ruku na rame Owenu kad joj je prišao da se slika pokraj nje. “Ovo ću odmah staviti na Facebook. Hoću da svi vide... Owena.” Ispruţila je ruke i zagrlila ga dok ju je spuštao sa šanka. “Isuse, ako vam treba soba, ima slobodnih odmah preko puta.” Ryder pogleda prema izlazu upravo u trenutku kad je Hope podignula ruku da pokuca. “Upravo sam se spremala doći kad sam dobila Averynu poruku”, reče kad joj je Ryder otvorio vrata. “Imam... Oh... Dovršili ste šank.” “Zar nije divan?” Avery pogladi drvo kao da gladi voljenog kućnog ljubimca. “Moj dečko i njegova braća napravili su ga za mene.” Ovo je umjetničko djelo. Zaista. Predivno je. Sve je predivno. Boje mi se jako sviđaju, Avery, i rasvjeta. Pod. Ma, sve. Ovo će biti pravi hit.” Zatim krene u restoranski dio. “Napravili ste i prostor za konobarice. Nisam si mogla predočiti kako bi to moglo izgledati, ali... ” “I to su napravili? Nisam ni vidjela!” Avery poskoči i pojuri da vidi. “Usrećili ste je večeras”, reče Hope tiho. “Nešto te brine”, primijeti Ryder. “Zar se vidi? Da, brine me. Pronašla sam nešto u jednom od Catherineinih pisama rođakinji. Dugačko je i prepuno obiteljskih priča, komentara u vezi s ratom, o knjizi koju je pročitala, a koju je skrivala od oca. I u svemu tome naletjela sam na ovaj odlomak o Elizi.” “Nešto što nismo znali?” “Govori o tome kako je Eliza zabrinuta jer je otac dogovarao njezin brak sa sinom nekog senatora. Eliza mu se usprotivila. A otac očito nije trpio protivljenje. Štoviše, govori o tome kako se Eliza noću iskradala i sastajala s klesarom kojeg je otac unajmio da sagradi neke zidove na imanju.” “Klesar”, reče Owen zamišljeno. “Ispod njezine razine, zar ne? Tatica nikada ne bi pristao na to.” “Catherine piše da se boji što će se dogoditi ako Eliza bude otkrivena, ali da ova ne ţeli slušati i da je zaljubljena.”


“Spominje li se njegovo ime? Je li napisala kako se zove?” upita Beckett. “Ne, barem do sada nisam naišla na ime. Ali to je sigurno Billy. Mora biti. Zaljubila se i bila je spremna na očev bijes. Oboje su bili na to spremni. Pisma su pisana u svibnju 1862., samo nekoliko mjeseci prije nego što je Lizzy došla ovamo. Nekoliko mjeseci prije Antietama3. Kad bismo barem mogli pronaći neki dokument o zaposlenicima na imanju ili neki popis klesara s ovog područja.” “Ako je došla ovamo, došla je k njemu”, sloţi se Avery. “On je ţivio ovdje ili se pridruţio borbi pa bio poslan ovamo. Na dobrom si tragu, Hope.” “Ovo je najbolji trag u posljednjih nekoliko tjedana. Čak mjeseci. Priča se odmotava, barem dio nje. Njezin je otac bio strog i okrutan i ţene... kćeri, morale su poslušati što im se naredilo. Ona se pak zaljubila u nekoga koga on nikada ne bi prihvatio. Pobjegla je, pobjegla k njemu. Došla je ovdje i čekala je Billyja. I umrla je čekajući ga.” “Bio je to u ono vrijeme dugačak put - iz New Yorka u Maryland”, reče Beckett, “i to u ratno vrijeme. Mnogo toga je riskirala.” “Voljela je toliko”, reče Hope jednostavno, “da je bila u stanju napustiti obitelj, svoj ţivotni stil i sigurnost koju je imala. U posljednje je vrijeme tako tiha. Pitam se trebam li joj reći što sam otkrila, hoće li nam moći reći nešto više.” “Vrijedi pokušati”, sloţi se Owen. “Hajdemo preko. Sad odmah”, inzistirala je Avery. “Imam goste, a i jedan par u sobi Elizabeth i Darcy. Mislim da sada nije pravo vrijeme. Sutra. Kad odu. Pokušat ću tada.” “Doći ću i ja. U pola dvanaest.” “Da, dobro. Zaista mislim da smo se odmaknuli od početka. Konačno smo mu na tragu. A sad se moram vratiti.” “Otpratit ću te.” “Moţe.” “Ostani tu”, Ryder naredi psu. “Ti se baš nisi izjašnjavao”, reče mu Hope kad su izišli. “Razmišljao sam. U redu, vjerojatno si u pravu kad tvrdiš da se spetljala s klesarom. Ali dok nema imena, to je još uvijek samo nagađanje. “Naći ćemo ime.” Nije namjeravala odustati od svega, osim ako oni ne odustanu. “Ima još pisama i dokumenata koje moram proučiti, a ima ih i Owen. Pronaći ćemo ime.” Okrenula se prema njemu na vratima recepcije. “Pokušaj biti pozitivniji.” “To mi nije u prirodi.” “Misliš da ne znam?” “Jesi li već večerala?” “Nisam još. Imala sam malo vremena pa sam počela čitati pisma.” “Mogu ti nešto donijeti. Gosti će razumjeti da si otišla na večeru.” “Moţe, hvala ti. Salata bi mi bila super. Iz Palacea. “Samo to?” “Goleme su im porcije.” Uputi mu kratak poljubac. “Hvala. A bar zaista divno izgleda.” “Izgledat će još ljepše kad ugrade slavinu i natoče mi pivo. Za otprilike jedan sat donijet ću ti tu tvoju jadnu narudţbu od večere.” “Bit ću ovdje. Eh, i ako si zainteresiran, za doručak sam iz slastičarnice naručila slatka peciva.” “I ja ću biti ovdje.”


Hope je ispratila posljednje goste. Ponoćna je oluja donijela ţeljenu kišu, a za sobom ostavila zrak natopljen vrućinom i vlagom. Zastala je na trenutak obavljena tom toplom vlagom, gledajući preko parkirališta, kroz niz kamioneta. Morala je pronaći dvadesetak minuta da ode onamo i napravi nove fotografije za internetsku stranicu o tome kako napreduju radovi na uređivanju fitness-centra. Ali ovo je jutro nosilo sa sobom druge prioritete. Ušla je natrag u hotel, u kuhinju gdje je Carolee laštila granitni kuhinjski otok. “Moramo u nabavu”, reče joj Carolee. “Znam da je to na tvom popisu stvari koje treba obaviti, ali pomislila sam da bih ja mogla sada otići po sve što nam treba. Moţda će joj biti ugodnije ako bude manje ljudi oko nje.” “Ne znam što bih bez tebe.” “Samo probaj saznati što bi bez mene. Uzet ću popis i opskrbiti nas svime. Justine će doći poslije, pa nam objema moţeš sve ispričati. Hope, što misliš, što će se dogoditi kad joj pronađeš Billyja?” “Ne znam. Bude li... otišla, nedostajat će mi.” “Da, znam što misliš. I meni se sviđa govoriti glasno, a ne osjećati se kao da razgovaram sama sa sobom. I osjećati je uokolo. Znaš što mislim.” “Da, zbilja znam.” “Brzo ću se vratiti.” Carolee je uzela svoj novčanik i u njega umetnula popis stvari koje je trebala nabaviti. “Oh, gdje mi je pamet? Kad si mi jutros počela pričati o tom pismu, zaboravila sam ti reći novosti. Justine je angaţirala menadţera i pomoćnika menadţera za fitness-centar Fit.” “Pronašla je nekoga? To je sjajna vijest. Je li pronašla nekog domaćeg, ovdje, u mjestu?” “Domaćeg potpuno, s mnogo iskustva, i prema Justineinim riječima, ima energije na bacanje.” “Zvuči baš kao menadţer fitness-centra kakvog bi čovjek poţelio.” “Ona to baš umije, Justine to zbilja umije.” Carolee zagrli Hope jednom rukom. “Pronaći savršenu osobu za određeni posao. Vidimo se za nekoliko sati.” Kad je ostala sama, odahne. Kao što je odlučila nakon što je cijelo jutro o tome razmišljala, krene prema stubama. Najbolje je da s ovim započne od nulte točke. Tek što je odmaknula dva koraka od svojeg ureda, telefon počne zvoniti. Gotovo je pustila da se uključi sekretarica, a onda se ipak vratila javiti se. “Dobro jutro. Hotel BoonsBoro.” Dvadeset minuta poslije, pokušala je ponovno. A Avery se, uţurbana, pojavila na vratima. “Prekinula mi je vezu. Jesi li ti uspjela s njom razgovarati?” “Nisam, i meni je prekinula vezu. Poznaješ li ti Myru Grimm?” “Moţda. Poznajem Brenta Grimma. Radi u Thompsonu, i redoviti je gost u Vesti. Mislim da mu je Myra starija sestra. Zašto pitaš?” “Ona ţeli rezervirati hotel za malo, njezino drugo po redu vjenčanje. Ono što ti mogu reći jest da se rastala od Mickeya Shoebakera prije šesnaest godina, ponovno uzela svoje djevojačko prezime, ţivi nekoliko kilometara izvan grada i radi u Pogrebnom društvu Bast.” “Na sreću, nisam imala potrebe za ikakvim poslovnim kontaktima s njom.” “Prije tri godine ondje je upoznala svojeg budućeg supruga kad je sahranjivao svoju ţenu.”


“Uh. Čovjeku je teško zamisliti pogrebno društvo kao mjesto gdje moţeš upoznati partnera.” “Ljubav uvijek nađe put”, odgovori Hope, smijući se. “Kako bilo, on je izgovorio pitanje - kako je ona nazvala prosidbu - i ţele se sljedećeg mjeseca ovdje vjenčati.” “Ne čase časa.” “Neće biti mlađi, kaţe ona. Riječ je o malom vjenčanju, moţda o dvadeset ili dvadeset i pet ljudi. U poslijepodnevnim satima. Pojedinosti će javiti naknadno.” “Malo, drugo po redu vjenčanje”, Avery je razmišljala naglas. “Mogla bih pripremiti neku jednostavnu hranu, a slastičarnica bi mogla ispeći tortu.” “Predloţila sam joj oboje. Razgovarat će sa svojim zaručnikom ali, kao što mi je rekla, on se slaţe sa svim što ona ţeli organizirati.” “Baš zgodno - za nju.” “Zvučala je kao da je omamljena. Baš je bilo draţesno...” Pogledala je prema stubama, a onda se okrenula kad je Clare zakucala na vrata predvorja. “Ţeljela sam biti ovdje, ako je to u redu. Ona mi je pomogla, i pomislila sam, moţda pomogne budemo li sve ovdje.” “Dobra ideja. Hajdemo onda gore. Elizabeth i Darcy joj je najdraţa soba, pa pokušajmo ondje.” “Čudno je, zar ne?” Avery je bila zadnja u koloni iza Clare. “Ali ne čudno na jezivi način. Kao da ideš razgovarati s prijateljicom. S prijateljicom koju, zapravo, ne poznaješ baš najbolje, ali do koje ti je stalo.” “Svaki dan saznajem nešto novo o njoj. Tako je sputano ţivjela. Ne samo zato što su bila takva vremena, takva kultura, već i stoga što joj je otac bio tako neumoljiv, tako tvrd u svojim stavovima. Znate li da nisam našla ni jedno jedino pismo od Elize među stvarima njezine sestre? A trebala su biti ondje. Ljudi su u to vrijeme stalno pisali pisma.” “Pisma su bila e-mailovi devetnaestog stoljeća”, primijeti Avery. “Sestre bi sigurno pisale jedna drugoj”, sloţila se Clare. “Ali ako im je otac bio tako rigidan, moţda je uništio pisma koja je Lizzy pisala.” “Mislim da bi moglo tako biti. U pismima koja sam pročitala mnogo se moţe i iščitati između redaka”, nastavila je Hope. “Catherine ga se bojala. Zbilja je uţasno zamisliti da se bojiš svoga vlastitog oca. I mislim da je Catherine osnovala školu kad se udala i kad je izmakla očevoj kontroli, baš zbog načina na koji su ona i njezina sestra bile odgajane. Catherine je voljela čitati, a tijekom rata otkrila je interes za medicinu. Ţeljela je studirati, ali to uopće nije dolazilo u obzir.” “Stoga je osnovala školu kako bi se druge djevojke mogle školovati”, Clareine oči su se ovlaţile. “Kako bi druge djevojke mogle ostvariti svoje snove.” “A Lizzy?” dodala je Hope. “Jedino što je ona ţeljela bilo je da se zaljubi, uda, stvori dom i podigne obitelj. Sve što je i njezin otac očekivao od nje, osim prvog koraka, jer ljubav nije bila dijelom njegovih planova za njegove kćeri.” “Trudnice nikad ne bi trebale odbiti mogućnost da sjednu.” “Imaš pravo.” Clare se spusti na grimizno crven-baršunasti stolac. “Mislite li da ona boravi ovdje i kad imate goste kao prošle noći?” “To ovisi... Katkad osjetim da je gore u mojem stanu. Ili u knjiţnici kad uđem onamo da napunim bocu za viski ili dodam kave u aparat.” “Ona provodi vrijeme s tobom”, promrmlja Avery. “Ispričaj nam o pismu.” “Ispričala sam vam.” “Ispričaj nam ponovno, moţda ćeš tako ispričati i njoj.” “Postoje stotine pisama. Moja rođakinja i školski arhivar uloţili su silan napor da pronađu pisma koja je Catherine primila i koja je sama pisala. Velika većina pisama koja


posjeduju, i koja sam mogla vidjeti, bila su napisana njoj. Pisma prijatelja, rođaka, guvernante koju je imala kao djevojčica, njezine učiteljice glazbe itd.” Avery je klimala glavom, sjedeći na rubu kreveta. “Ondje su i pisma Jamesa Darbyja, čovjeka za kojeg se udala, i nekoliko njezinih pisama njemu. Ta su mi dosad bila najdraţa. U njima moţete vidjeti evoluciju osjećaja koje su gajili jedno za drugo, privrţenost, duhovitost, poštovanje. Mislim da se on prvi zaljubio, a mislim i da joj je njegova ljubav, njegovo razumijevanje, pomoglo da pronađe samu sebe.” “Imala je sreće”, promrmljala je Clare. “Udala se za čovjeka kojeg je voljela i koji je volio nju.” “Mislim da su proţivjeli zaista lijep ţivot”, reče Hope. “Ne samo da je on financirao najveći dio škole koju je ţeljela izgraditi već je počeo s njom dijeliti i njezinu viziju. Bio je iz dobre obitelji, solidnog financijskog i društvenog statusa te je njezin otac odobrio brak. Ali oni su voljeli jedno drugo. Mogla je imati ispunjeni ţivot s čovjekom kojeg je voljela. To nije bio brak zasnovan na strahu ili osjećaju duţnosti, nije bio fiktivni brak.” Kad je osjetila miris kozje krvi, Hope sjedne pokraj Avery. “Ljubav je otvorila njezin ţivot. Voljela je svoju sestru, ali bila je mlada, bojala se, i nije još znala što to znači biti zaljubljen. Čuvala je sestrinu tajnu, barem koliko ja mogu procijeniti. A slika koju sam stekla o njoj, iz pisama, govori o lojalnosti. Ne vjerujem da bi te ona izdala. Pisala je vašoj rođakinji Sarah Ellen. Bile su gotovo iste dobi i podijelila je s njom što joj je leţalo na srcu, svoje misli, svoje radosti i brige. Bojala se za tebe, što će biti ako vaš otac sazna da namjeravaš pobjeći kako bi se sastala s Billyjem. Billy je bio klesar koji je radio na imanju vašeg oca. Je li to točno? Moraš nam reći je li tako, kako bih mogla dalje tragati.” Pojavila se pred vratima terase. “Urezao je naše inicijale u kamen. Pokazao mi je. Inicijale unutar srca, na kamenu. Ugradio je kamen u zid kako bi trajao zauvijek i nitko ne bi znao za njega osim nas dvoje.” “Kako se zvao?” upitala je Hope. “Zove se Billy. Moj Billy. Jahala sam, i otišla dalje nego što mi je bilo dopušteno da idem sama. Dolje do potoka, i on je bio ondje, pecao je u nedjeljno poslijepodne. Nije trebao biti ondje i ja nisam trebala biti ondje. Bilo je svjeţe poslijepodne u oţujku, voda u potoku probijala se kroz led koji se topio.” Lizzy je sklopila oči kao da gleda u prošlost. “Osjećala sam miris proljeća koje je pokušavalo prodrijeti kroz zimu, ali snijeg se još nije topio u sjenovitim dijelovima. Nebo bijaše zimsko sive boje, a vjetar još uvijek oštar.” Otvorivši oči, nasmiješila se. “Ali on je bio ondje, i više nije bilo hladno. Nisam mu se trebala obratiti, ni on meni. Mi smo znali, kao da smo to oduvijek znali. Jedan pogled, riječ, i srca su se otvorila. Kao u romanima koje mi je Cathy čitala, a ja sam se smijala ljubavi na prvi pogled.” Hope je ţeljela progovoriti, prekinuti je. Njegovo ime, samo njegovo ime. Ali nije imala srca prekinuti je. “Sastajali smo se kad bih uspjela pobjeći i uţivali smo u ostatku tog hladnog oţujka, u rascvjetanom proljeću i bujnom ljetu.” Ispruţila je ruku prema Hope. “Ti znaš. Sve vi znate kako je to gajiti tako snaţne osjećaje prema nekome. Radio je svojim vlastitim rukama, ne s drvetom, kao što rade vaše ljubavi, nego s kamenom. Već samo to bilo je dovoljno da bude bezvrijedan u očima mojeg oca. Znali smo to.” “Je li tvoj otac saznao?” upitala je Hope. “Nikad ne bi povjerovao ni posumnjao da bih mu mogla prkositi na takav način. Izabrao je muţa za mene, a ja sam odbila, ja koja mu nikad prije nisam proturječila. Isprva se činilo kao da nisam ništa rekla. On je jednostavno nastavio raditi na svojim planovima za


vjenčanje. Nastavila sam odbijati ali, istinski, ne bih imala nikakvog izbora. A onda još i rat.” Okrenula se prema Clare. “Ti razumiješ što rat čini onima koji se bore u njemu i onima koji su ostavljeni da čekaju i ţive u strahu. Rekao je da se mora boriti, da mora ići ili će izgubiti čast. Preklinjala sam ga, ali u vezi s tim nije se dao pokolebati. Trebali smo otići zajedno, vjenčati se, a ja sam trebala ostati s njegovom obitelji dok se on ne vrati po mene.” “Gdje mu je ţivjela obitelj?” priupita je Avery. “Ovdje?” Lizzyni prsti klizili su po visokom ovratniku haljine dok je gledala uokolo. “U blizini? Sjećanje je izblijedjelo. Ali njegovo lice je jasno, njegov glas, njegov dodir. Njegove ruke. Čvrste ruke. Čvrste i snaţne. Ryder.” “Da”, promrmljala je Hope. “Snaţne, čvrste ruke. Pobjegla si s Billyjem?” “Nisam mogla. Upravo te noći moj je otac potpisao bračni ugovor za mene. Trebala sam šutjeti, ali vikala sam na njega, bjesnila sam. Mislila sam na Billyja koji odlazi u rat i bjesnila sam na svojeg oca. Govorila kako se nikad neću udati, osim iz ljubavi. Kako me moţe istući, zaključati, odbaciti i kako ja i dalje neću učiniti to što je traţio od mene. Pa me je onda doista zaključao u moju sobu. I udario me je.” Kao da je sjećanje na taj trenutak još sasvim svjeţe, Lizzy je dotaknula svoj obraz. “Moja se majka povukla u svoju postelju, a on me je udario ponovno, odvukao me u moju sobu i zaključao u njoj. Nisam mogla izići, nisam mogla pobjeći. Tri dana i tri noći otac me je drţao zaključanu u sobi, samo na kruhu i vodi. Učinila sam ono što sam trebala učiniti prije. Rekla sam mu da ću ga poslušati. Zamolila sam ga za oproštaj. Lagala sam i lagala, i čekala na svoju priliku. Napustila sam kuću i svoju obitelj, svoju sestru koju sam toliko voljela, usred noći s onoliko stvari koliko sam mogla ponijeti sa sobom. Sjela sam na vlak za Philadelphiju. Silno prestrašena, silno uzbuđena. Išla sam k Billyju. Putovala sam kočijom. Kakva vrućina. Kakvo vrelo ljeto. Razboljela sam se. Pisala sam... njegovoj majci. Čini mi se. Slika blijedi. Pisala sam i došla sam ovamo. Bio je ovdje.” “Billy je došao ovamo?” upitala ju je Hope. “Blizu. Dolazio je. Mogla sam čuti topovsku paljbu, ali bila sam tako bolesna. Dolazio je. Obećao je. Čekam ga.” “Eliza, treba mi njegovo ime. Njegovo puno sluţbeno ime.” Hope ustane. “Zvao se William.” “Nije. Zvao se Billy, punim imenom Joseph William. Trebao nam je izgraditi kuću svojim vlastitim rukama. Hoće li tvoj Ryder tebi izgraditi kuću?” “On ima kuću. Eliza...” “I psa. I mi bismo imali pse. Ostavila sam svoje pse, i svoj dom i svoju obitelj. Ali mi bismo imali i pse i dom i stvorili obitelj. Mislim da sam bila trudna.” “Oh, Boţe”, promrmlja Avery. “Mislim da jesam... Ţene znaju, zar ne?” upitala je Clare. “Mislim da je tako.” ”Nikad mu nisam rekla. Shvatila sam tek kad sam stigla ovamo. A onda ta vrućina, bolest. Slike su sve bljeđe. Previše je vremena prošlo.” Ispruţila je ruku tako prozirnu da su vidjele kroz nju. “Sve iščezava.” “Oh, nemoj...” započela je Hope, ali Lizzy je iščeznula poput njezine ruke. “Trudna i sama i bolesna, a čovjek kojeg je voljela otišao je u rat.” Avery ustane, pa čučne pokraj Clareinog stolca, naslanjajući svoj obraz na Clareinu ruku. “Meni nije bilo tako. Ja nikad nisam bila sama. Imala sam obitelj koja me je voljela. Ali, istina je, mogu razumjeti kako je morala biti prestrašena i, Boţe moj, kako odlučna. Napustiti sve samo s onim što moţeš ponijeti u rukama, doći u nepoznato, strano mjesto i shvatiti da nosiš dijete.”


“Potom leţati u postelji, bolesna, umirati, slušajući topovsku paljbu. On se borio u bitki kod Antietama”, rekla je Hope. “Sigurna sam u to. Bio je u blizini i bio je vojnik.” “I njegova je obitelj bila u blizini”, podsjetila ju je Avery. “I ne trebamo traţiti Williama, već Josepha Williama. Moţda je Williams? Bi li ga oni zvali Billy?” “Ne znam, ali to što potencijalno imamo njegova su dva imena ili potencijalno ime i prezime - bit će od pomoći.” “Što je duţe govorila ili pokušavala govoriti sve je manje bila ovdje. I njezini su obrisi postajali sve bljeđi dok je s nama razgovarala.” Hope je klimala glavom gledajući Clare. “To se događalo i prije. To sigurno ima neke veze s energijom. Tko bi znao? Mogla bih početi proučavati paranormalne pojave, slučajeve kuća u kojima ţive duhovi i tako dalje, ali to bi mi oduzelo vrijeme koje mi je potrebno da pokušam naći Billyja. A to je prioritet.” “Ispričat ću ovo Owenu, pa će se i on angaţirati. Ali ona je razgovarala s nama.” Avery uzme Clareinu ruku dok se uspravljala i posegne i za Hopeinom rukom. “Razgovarala je sa svakom od nas. Sve ovo vrijeme nije imala nikoga kome bi mogla ispričati svoju priču. Jedino što je ţeljela bio je Billy, dom, obitelj i vraţji pas. Voljela bih da nam se prikaţe njezin otac. Ne znam moţe li se tresnuti duha, ali voljela bih pokušati.” “Zasad, ovo je njezin dom.” Hope je uzdahnula. “A mi smo njezina obitelj.” “Beckett ju je prizvao. Stvarno to mislim”, Avery se obrati Clare. A i Owen i Ryder. Ona im vjeruje i stalo joj je do njih. Tu postoji neka veza i moţda je riječ o nečemu više od načina na koji su obnovili ovu kuću.” “Da.” Hope se namršti. “U pravu si. Postoji nešto...” Prekinula je rečenicu kad je začula da se u prizemlju otvaraju vrata i dopiru glasovi. “Ekipa za čišćenje.” “Moram se vratiti u dućan.” Clare je ustala. “Morale bismo sve ovo zapisati. Ja to mogu napraviti. Moţda kad sve bude na papiru uočimo nešto što nam je promaknulo u njezinoj priči.” “Ja ću krenuti u potragu za Josephom Williamom, ili Williamsom, što prije budem mogla.” Hope je prva krenula stubama u prizemlje. “Trebali bismo odrţati sastanak. Nas šestoro - i Justine, ako ţeli.” “Ja mogu sutra navečer. Moţeš li naći koga da ti pričuva djecu?” “Ja ću se za to pobrinuti”, uzvrati ona Hope. “Moţemo li se sastati ovdje? Moţda se nešto pokrene.” “Ja ću se pobrinuti za hranu”, ponudila je Avery. “O tome ne brinite.” Zastale su u predvorju i čavrljale malo s ekipom za čišćenje. Kad je zazvonio telefon, Hope je, mašući, pozdravila svoje prijateljice. S planovima za sastanak koji su joj prolazili kroz glavu, odlučila je hrabro iskoračiti van, u vrelinu, i očistiti korov. Bolje je mislila kad su joj ruke bile zaposlene. Došlo je do vaţnog pomaka, bila je sigurna u to. Sad će ih ovaj zamah nositi ostatak puta. A što tada, pitala se. Kad pronađu Billyja, otkriju gdje je ţivio i gdje je umro, kako je umro i kada, što će to značiti Lizzy? Ona nikada nije imala šanse, mislila je Hope, ne stvarno. I baš kad je pomislila da će Joj ţivot napokon započeti, on je završio. A ipak, njezin je duh ostao odan, suosjećajan, duhovit i privrţen. I pun ljubavi, mislila je. Ljubav je jednostavno sjala u njoj. Ţivjeli su oni zajedno dobar ţivot, mislila je. Ta kamena kuća, ta obitelj, ti psi. Kako god bila mlada, ma koliko bila tragična situacija, ona je znala što je ţeljela i za tim se uputila. A što ti ţeliš, upitala je Hope samu sebe.


Ruke su joj se umirile - iznenadilo ju je vlastito pitanje. Imala je ono što je ţeljela, nije li? Posao koji je voljela, dragocjene prijatelje, obitelj na koju je mogla računati kad god joj je bila potrebna. Ljubavnika do kojeg joj je bilo stalo i u čijem je društvu uţivala. To je bilo dovoljno, baš kao što je rekla Ryderu. To je bilo više nego dovoljno. A ipak nešto joj nije dalo mira, nešto u njoj što je ţeljelo posegnuti za još nečim. Nemoj ovo pokvariti, upozorila je samu sebe. Nemoj početi gomilati nova očekivanja. Prihvaćaj sve kako dolazi samo od sebe, i budi sretna sada. Zakoračila je unatrag kad se Carolee uparkirala te prošla kroz luk da je dočeka pokraj automobila. “Pretrpana sam!” objavila je Carolee. “A ja sam ovdje da ti pomognem.” “A i ona je.” Carolee mahne rukom prema Justineinom automobilu koji se upravo zaustavljao. “Vozi iza mene zadnjih dva-tri kilometra. Dobar tajming”, Carolee pozove Justine. “Uzmi jednu torbu i unesi je.” Justine, u sandalama s remenčićima u duginim bojama i ruţičastim sunčanim naočalama, napne svoje bicepse. “Mogu ja to. Isuse, kako je vruće!” “Nadala sam se da će sinoćnja oluja donijeti malo osvjeţenja.” Carolee se nagne u automobil i izvuče paket toaletnog papira. “Ali nismo bili te sreće” “Iščupala je granu veliku i široku poput Willyja B. i bacila je nasred moje ulice. Morala sam ići po vraţju motornu pilu.” “Ti si pilila motornom pilom?” Hope je zinula, gledajući je. “Dušo, znam koristiti motornu pilu, sjekiru i štogod drugo da mi daš. Ako moram. Učinio bi to i bilo koji od sinova, ali nisam ih htjela zvati da zbog toga odu s posla kad sam to mogla učiniti i sama.” “Ja znam koristiti čupač korova.” Carolee se smijala dok su teglile zalihe u kuću. “Ali ja desetljećima ţivim u gradu, a Justine ţivi u šumama. Sjećaš li se kako je mami bilo gotovo kao da te Tommy odvodi u inozemstvo kad je kupio to zemljište. “Mama je očekivala da ću se poseljačiti." “Nije joj se sviđao?” upita Hope. “Oh, oboţavala ga je. Bila je luda za njim. Samo joj se nije svidjela ideja da me baci usred divljine - a tako joj je izgledalo sve što je bilo udaljenije od pet kilometara od grada. Moj je otac odrastao na jednoj obliţnjoj farmi i nije mogao dočekati da konačno dođe u grad. Bili su stvoreni jedno za drugo.” “Svatko ima svoje mjesto”, rekla je Carolee. “A moje je u divljini. Sretna sam što moji dečki osjećaju isto što i ja, pa ih mogu zadrţati u blizini.” “Ne, sjedni.” Rekla je Hope kad se Justine okrenula da ponovno iziđe. “Ja mogu sama unijeti ostalo. Popij neko hladno piće, a onda kad sve unesemo, dat ću ti najnoviji izvještaj u vezi s Lizzy.” “Upravo ću to i učiniti, i gledati svoju sestru kako sve ovo posprema.” “Uvijek si mi šefovala.” “Uvijek ti je to bilo potrebno.” Zabavljajući se, Hope ih je ostavila i izišla da unese posljednje zalihe iz Caroleeina automobila. Dok ih je vadila, crveni BMW, otvoreni dvosjed, zaustavio se na parkiralištu. Nije prepoznala automobil, ali je prepoznala ţenu koja je sjedila za volanom. Stisnula je zube i ukočila se. Nije se trudila da odglumi osmijeh kad je Sheridan Massey Wickham skliznula iz svojeg automobila i uspravila se u svojim predivnim, k vragu, Louboutinovim štiklama.


Kosa joj je padala u tako savršenim, sjajnim uvojcima da je Hope bila sigurna da se Sheridan zaustavila nekoliko kilometara prije kako bi se počešljala i osvjeţila šminku. Na sebi je imala usku haljinu s uzorkom u akvarelnim bojama, Hope je pogađala da bi to mogao biti Akrisov model, viseće naušnice od platine i dva blistava prstena - zaručnički i vjenčani koji se nose zajedno, a od čijeg bi sjaja čovjek mogao oslijepiti. Takve sam ja sreće, pomislila je Hope, pojavila se baš kad sam znojna, u odjeći za plijevljenje korova i uređivanje vrta, a nisam osvjeţila sjajilo na usnicama još otkako sam ga jutros nanijela. Stvarno savršeno. “Sheridan.” To je bio sav njezin pozdrav. Sheridan je naglim pokretom skinula sunčane naočale i bacila ih u svoju koţnu torbicu bolje ruţičastog slatkiša. “Samo ću te jednom upozoriti i to je sve što ćeš dobiti. Drţi se podalje od Jonathana.” Hope je prepoznala bijes kad joj je šiknuo u lice, ali nije mogla točno ocijeniti uzrok. “Ne vidim ga nigdje u blizini.” “Misliš li da mi moţeš lagati u lice? Znam da je bio ovdje, ne poriči to. Znam da je bio s tobom. Točno znam što pokušavaš izvesti.” “Ne namjeravam ti lagati ni u lice, ni iza tvojih leđa i nema ničega o čemu bi vrijedilo lagati. Moţeš smatrati da je tvoje nepotrebno upozorenje primljeno. A sad imam posla, stoga ti ţelim ugodnu voţnju natrag.” “Slušaj me, kravo jedna!” Sheridan je ščepala Hope za ruku, stisnuvši čvrsto prste oko nje. “Znam da je bio ovdje. Zaustavio se zbog benzina. Vidjela sam račun. Nisam ja glupa.” Da, pomislila je Hope, te ljubomorne ţene čeprkale bi među računima, otvarale elektroničke poruke, pretraţivale dţepove. “Kakva...” “Trebala bi s njim razgovarati o tome. Ali reći ću ti da je bio ovdje, jednom, ranije ovog ljeta da mi kaţe da mi njegov otac ţeli dati ponudu da se vratim i radim u Wickhamu.” “Ti si laţljivica! I drolja!” “Nisam ni jedno od toga.” Hope je istrgnula ruku iz njezina stiska. “Da njegov otac ţeli da se vratiš, ja bih znala za to. A ti bi skočila da ti se pruţi takva prilika.” “Očigledno si u krivu u obje stvari.” Kako je postajala sve bjesnija, Sheridanin glas pretvorio se u deranje. “Neće ti uspjeti te igre koje si prije igrala. Ja sam sad njegova ţena. Ja sam nj egova ţena, a ti si ništa.” Hope je odoljela potrebi da protrlja svoju ruku. Sheridan je stišćući joj ruku upotrijebila i nokte zajedno s prstima. “Nikad nisam igrala nikakve igre.” “Kroz krevete si došla do menadţerskog poloţaja, pokušala si kroz krevet doći i do braka, i znam da to pokušavaš ponovno. Misliš da ne znam s kim se potajno ide vidjeti kad kaţe da ide na poslovno putovanje ili kad ima sastanak do kasna.” Hope je mogla osjetiti saţaljenje da joj je to vlastito raspoloţenje dopustilo. Umjesto toga upotrijebila je sve do zadnje mrvice samokontrole kako joj ne bi uzvratila vikanjem. “Sheridan, utuvi si ovo u svoju glavu. Jonathan me ni najmanje ne zanima. Misliš li da bih mu darovala svoje vrijeme, a kamoli otišla s njim u krevet, nakon svega što mi je učinio, ti jesi idiot.” “Laţljiva kravo!” Pljuska koju joj je Sheridan opalila zaprepastila je Hope, a bila je tako snaţna da je zateturala korak unatrag. “Reci mi istinu! Ţelim čuti istinu ovog trenutka ili ću...” “Sad ćete poţeljeti udaljiti se.” Ryder je povukao Sheridan dalje od nje. “I to jako udaljiti.” “Miči svoje ruke s mene ili ću pozvati policiju.”


“Pozovi ih. Zapravo, mogu ih ja pozvati zbog tebe.” “Ryder... ” “Uđi unutra, Hope.” “Hajde, pobjegni”, Zamahujući tom svojom prekrasnom kosom, Sheridan se rugala. “Kao što si pobjegla kad ti je Jonathan rekao da je gotov s tobom.” “Ja ne idem nikamo, ali predlaţem da ti kreneš.” “Krenut ću. Idem ravno k tvojem poslodavcu. Bolje ti je da počneš traţiti novo mjesto za sebe jer ćeš ovdje biti gotova kad im kaţem što smjeraš.” “Zašto mi ne kaţeš sada odmah?” Obrati joj se Justine, pribliţavajući se. “Ovo je moj hotel. Hope je upraviteljica mojeg hotela. Stoga ti je bolje da imaš što za reći. Inače ću naloţiti svojem sinu da smjesta pozove policiju kako bi te ispratili s mojeg posjeda.” “Ona vas samo iskorištava, kao što iskorištava svakoga. Jonathan mi je rekao da ga je zvala i molila da dođe ovamo i da razgovara s njom, i kako ga je preklinjala da je uzme nazad.” “Djevojko, imaš li takve probleme u svome braku, u nevolji si. Tvoj dolazak ovamo i proganjanje Hope neće ih riješiti.” “Vidjela sam Jonathana jedanput otkako sam otišla”, započela je Hope. “Nikad ga nisam nazvala. Nikad nisam spavala s njim. Ne ţelim ga, Sheridan. A ovog trenutka pitam se zašto ga ti ţeliš.” Kad je Sheridan skočila naprijed, Ryder se samo malo pomaknuo kako bi stao između nje i Hope. “Stavi svoje ruke još jedanput na nju i obećavam ti da ćeš to poţaliti.” Sheridanine oči bile su pune suza. “Znači o tome se radi. Vraćaš se na staru taktiku, Hope? Spavaš s gazdaričinim sinom. Kako jadno.” “Gospođo, tamo prijeko desetak je ljudi vidjelo kako ste iznenada pljusnuli Hope. Svaki od njih izići će pred suca i to potvrditi kad vas ona prijavi za napad.” “Ja... ” “Zaveţi, Hope.” Dreknuo je na nju jer ga je prekinula. “A vi uđite u svoj auto i nosite se odavde. I ne vraćajte se. Čujem li da ste se vratili, a u malom gradu vijesti se brzo šire, bit ćete uhićeni. Kladim se da će Wickhamovima baš biti drago kad im ime bude ocrnjeno na naslovnici Washington Posta.” “Ona te samo iskorištava.” Ali sad su se u Sheridaninim očima već pojavile suze i glas joj je počeo drhtati. “Ona te iskorištava i pokušava uništiti moj brak. Ti si taj koji će ţaliti kad te odbaci radi boljeg ulova.” “Sheridan?” Justine je progovorila s iznenađujućom njeţnošću. “Sad praviš budalu od sebe. Hajde kreni kući.” “Idem. Ionako je nemoguće dvoje seljačina uvjeriti u bilo što.” Justineino se lice razvuklo u širok osmijeh dok se Sheridan vraćala prema svojem automobilu. “Jupiii!” Dok je BMW izlazio s parkirališta, Justine obgrli rukom Hopeina ramena. “Oh, mila, ne daj da te ta luda vrijedna ţaljenja tako uzruja.” “Ţao mi je. Tako mi je ţao.” Ryder se okrene prema cesti - ţelio je biti siguran da se dvosjed kreće i udaljava. A onda ugleda suze kako se kotrljaju Hopeinim obrazima. “Prestani s tim. Jednostavno prestani.” “Ţao mi je.” “Nema ti zašto biti ţao. Hajdemo unutra”, promrmljala je Justine. “Stavit ćemo ti malo leda na taj obraz. Stvarno te opalila, zar ne?” “Ţao mi je”, ponovila je Hope, kao da nije mogla izgovoriti ništa drugo. “Moram... ” Odmaknula se, pojurila prema vratima pokraj zapanjene Carolee i otišla ravno u svoj stan.” “Ryder, podi za njom.”


“Ne, neću gospođo.” Justine se naglo okrenula, ljutitih očiju, s rukama na bokovima. “Da si smjesta krenuo za njom. Što je tebi? Jesi li ti pri sebi? “Ona plače. Ja to ne radim. Ti to radiš. Idi ti. Hajde,'mama, idi ti.” “Isuse Kriste-"Justine zabubnja jednom od svojih šaka po njegovim prsima. “Kakvog sam to muškarca podigla koji ne ţeli vidjeti svoju ţenu kad ona plače.” “Muškarca kao što sam ja. Molim te. Ja ću razgovarati s njom kad prestane plakati. Ti ćeš znati što joj treba reći, što treba učiniti.” Justine je bijesno otpuhnula. “Dobro onda. A ti napravi to što ti znaš raditi i idi joj kupiti neko prokleto jebeno cvijeće.” Nakon što ga je još jednom, još jače bubnula, Justine se okrenula na peti i umarširala u kuću. Namigujući, Ryder je protrljao svoja prsa i izvadio telefon da nazove lokalnu cvjećarnicu.


Justine je razmišljala o tome da uzme rezervni ključ stana upraviteljice hotela, ali je pomislila kako je Hopeina privatnost već dovoljno ugroţena za jedan dan. Umjesto toga, popela se do drugog kata, dok su joj se kroz glavu kovitlale mračne misli o budalastim ţenama koje okrivljuju druge za svoj loš brak, kao i o muškarcima koji nemaju muda da se suoče sa suzama. Podigla je ruku da pokuca na vrata Hopeina stana. A ona su se otvorila, brzo, bešumno. Hope se istog trena podignula s kauča na kojem je sjedila i jecala. “Nisam ih ja otvorila”, Justine podiţe ruke da pokaţe da su prazne. “Netko te traţi.” “Treba mi samo nekoliko minuta da se saberem." “Tebi treba rame za plakanje, a da nije tako rano, i dobra tri prsta viskija. Zadovoljit ćemo se ramenom i čajem koji ću napraviti za tren.” Prišla je odlučno, stavila ruke oko Hope i privukla je u čvrsti zagrljaj. “O Boţe. Boţe!” Hope je uspjela prozboriti, bespomoćna pred ovom neupitnom podrškom. “Bilo je strašno.” Umirujuće njeţno, Justine ju je lagano njihala u zagrljaju. “Pa, na skali od jedan do deset, gdje je jedan obična posjekotina a deset, recimo, odsijecanje ruke mačetom, bilo je to tek tri. Ali i to je dovoljno loše.” “Tako mi je...” “Nemoj mi se ponovno ispričavati za nečije nedostojno ponašanje.” Iako joj je glas bio ozbiljan i oštar, Justine je utješnim pokretima trljala Hopeina leđa. “Nisam bila s Jonathanom zbog svoje karijere. A Ryder... Molim te, nemoj to ni misliti.” “Hajde da sjednemo da ti objasnim zašto je potpuno nepotrebno da mi govoriš takve stvari. Dušo... ”Justineine su se usne stisnule dok je promatrala crveni trag koji je još uvijek bio jasno vidljiv na Hopeinom obrazu. “Daj da ti prvo donesem malo leda.” “Sve je u redu.” Hope je instinktivno podignula ruku do mjesta gdje joj je obraz još pulsirao tupim bolom. “U redu sam.” “Zahvatila te baš preko jagodične kosti. Tako su ti lijepe, ali su laka meta. Sada sjedni tu.” Justine ude u kuhinjicu i zaroni u zamrzivač. “Nema smrznutog graška. Uvijek sam pazila da imam smrznutog graška kad su dečki bili tu - i sad to činim. Bog zna koliko su se samo puta negdje udarili.” Pronašla je vrećice i jednu napunila ledom. “Ovo će biti dovoljno. Drţi je na obrazu nekoliko minuta”, naredila je dodavši improvizirani ledeni oblog Hope. “Gdje sam stala?” “Justine... ” “O, tako je. Ti i taj bezvrijedni idiot Jonathan Pizdham.” I taj namjerni pogrešan izgovor izmamio je iznenađenoj Hope kratak poluosmijeh... “Svaka ţena ima pravo na pogrešku. I ja sam imala svog bezvrijednog idiota kad mi je bilo šesnaest godina i bila sam luda za Mikeom Trumanom. Varao me je s maţoretkinjom velikih grudi. Već se dvaput razvodio i čini se da mu ne gine i treći put. Tako to ide.” Brbljala je, obje su to znale, kako bi Hope dala vremena da se sabere. “A što se dogodilo s maţoretkinjom?” upitala je Hope. “Udebljala se. Baš sam zločesta što se osjećam tako samozadovoljnom i nadmoćnom u vezi s tim, ali svaka ţena tu i tamo ima pravo na malo zloće.”


Hope nije mogla suspregnuti uzdah - dijelom zbog uznemirenosti, dijelom zasmijana. “Oh, Justine.” “Dušo, jednostavno si svoje povjerenje i osjećaje poloţila u pogrešne ruke, a on nije imao poštovanja ni za jedno ni za drugo. Očito je da ne poštuje ni povjerenje i osjećaje svoje ţene, ali to ne bi trebao biti tvoj problem. Ta glupača - prekrasnih cipela i očajničkog pogleda - ţeli od toga napraviti tvoj problem da bi te mogla kriviti za očitu činjenicu da je njezin muţ sada njezin bezvrijedni idiot.” “Znam to. Znam to ali, Justine, sve je to jedna tako grozna i uţasna zbrka.” “Njena, a ne tvoja. Mogla si joj reći da je on došao ovamo i predloţio da se vas dvoje spanđate.” “Nisam vidjela da bi to imalo smisla. Ne bi mi povjerovala.” “O, jednim svojim dijelom bi. Jednim svojim dijelom ona već zna kako stvari stoje.” Rekavši to, Justine je ustala da nade rupčiće. Kad je ponovno sjela, lagano je posušila Hopeine obraze. ”lzluđuje je, sramoti je. Pa je ona stoga osramotila tebe. To je ono zbog čega mi je ţao. Što se tiče Rydera, zašto bih ja pomislila da si s njim radi neke vrste napredovanja u karijeri? Ti si već upraviteljica hotela, a ja ne planiram otvaranje lanca hotela. K tomu, Ry ima svojih mana - sam Bog zna - ali je dobar čovjek. Pravi je melem za oči i očekujem da zna što činiti i kako činiti, i to dobro, u krevetu.” “O, Boţe.” “Sad ti je neugodno ali, dušo, ako se ti i Ry ne provodite vraški dobro u krevetu u ovoj fazi vaše veze, to bi stvarno bila prava šteta. Ali, ostavimo to nastranu, ti imaš svoj integritet i ponos. Da nemaš, bila bi s tim bezvrijednim idiotom kad se iskrao od te glupače i iskoristila seks da dobiješ ono što ţeliš od njega.” “Zašto me jednostavno ne ostave na miru? Ja sam njih ostavila.” “Ti ćeš joj biti trn u oku sve dok je s njim. Što predviđam da neće biti duţe od godinu, dvije najviše. I njemu ćeš uvijek biti trn u oku. Otišla si”, reče Justine jednostavno. “On to nikada neće razumjeti i nikad neće shvatiti da treba kriviti samoga sebe. Ne vjerujem da će se ijedno od njih vratiti ili te ponovno uznemiravati. Ali ako to učine, hoću to znati. Ţelim da mi kaţeš. Tu nema pogovora.” “U redu.” “Dobro, daj mi da vidim.” Justine je skinula vrećicu s ledom i kratko proučila Hopein obraz. “To bi trebalo biti dovoljno.” “U redu je. Zaista. To je samo bio šok. A ja sam samo stajala kao ukopana. Ti bi joj uzvratila pljuskom.” “Mila moja, ja bih je oborila na ono njeno mršavo dupe. Ali ja sam takva. A ti si drugog kova. Idem napraviti taj čaj.” “Hvala ti.” “Sve ide u rok sluţbe.” Vrativši se u kuhinjicu, stavila je čajnik na vatru i zavirivala po ormarićima dok nije pronašla Hopeinu kutiju s čajevima. Odabrala je jasmin, njoj omiljeni. “Sada bih ti se ţeljela ispričati.” “Ti?” Hope je otrla prstima još nekoliko preostalih suza. “Zbog čega?” “Zbog mog sina. On se trebao popeti do tebe, ponuditi ti rame za plakanje, saslušati, odrţati prodiku i napraviti ti čaj.” Osmijeh se pojavio kao dobrodošlo olakšanje. “On bi se toga grozio.” “Pa što onda? Muškarci ţenama ostavljaju zahodsku dasku podignutu ili loše gađaju u školjku poslije previše piva. A mi se nosimo s tim. On bjeţi od suza i uvijek je to činio. Druga dvojica ih dobro podnose, ali ne i Ry. Odsiječeš li si prst, on će biti muška ruka podrške. Ali samo zaplači zbog toga i on već hvata maglu.” “Ne uzimam mu to za zlo.”


“Meni se, recimo, sviđa muškarac koji se neće utopiti u nekoliko suza, sve dok ţena ne rida svaki put kad se malo posiječe. Neću te pitati ţeliš li da ti dam savjet. Odgovorila bi potvrdno iako nitko zaista ne ţeli savjet. Tako da ću ti ga jednostavno dati. Pobrini se da te on sasluša. Osjećaji se moraju izraziti, Hope. Nisu uvijek shvaćeni onako kako to ljudi obično pretpostavljaju.” Ulila je zavrelu vodu preko vrećice za čaj u šalici. “Dobar je on čovjek, kao što sam već rekla. Oštrouman. Pametan, marljiv, i kaţe ti istinu, sviđalo se to tebi ili ne. Ako neće reći istinu, neće ništa ni reći. Ima jednu njeţnu stranu koja se ne vidi uvijek, a i nabusitu koja se vidi i prečesto.” Donijela je Hope čaj i nagnula glavu na stranu. “I nikad u ţivotu nije bio ozbiljan glede neke ţene. On ih poštuje, uţiva u njima, cijeni ih, ali uvijek gleda da stoji čvrsto na zemlji. S tobom mu pomalo izmiče tlo pod nogama, u slučaju da nisi primijetila.” “Ne, nisam... Misliš?” “Da. Poslat će ti cvijeće i nadati se da je oluja prošla kad bude došao.” Nagnula se i poljubila Hope u tjeme. “Ne daj mu da se izvuče s tim. A sad popij taj čaj i daj si malo vremena.” “Hvala. Hvala ti, Justine.” “Sve ide u rok sluţbe. Idem vidjeti što rade moji dečki. Zovi me ako me trebaš.” “Hoću.” Čim je Justine krenula k vratima, otvorila su se. Prigušeno se nasmijala. “Teško je naviknuti se na ovo. Pa, čini se da će ti ona neko vrijeme praviti društvo.” Dok je njegova majka bila s Hope, Ryder je pokušao poslom skrenuti bijesne misli. No što se više koncentrirao na posao, sve se više ljutio. Okruţili su ga kooperanti, upadali jedni drugima u riječ, diţući veliku buku i guţvu svojim pitanjima. Tako su mu prokleto smetali i već mu je bilo dosta svega. Dosta mu je bilo da on mora znati odgovore, donositi odluke, da svaki prokleti dan završava prekriven znojem i prašinom. Sljedećeg kučkinog sina koji mu se pojavi pred nosom će... “Hej Ry, trebam te da..." Obrecnuo se na nespremnog Becketta. “Odjebi!” “Ako ti je nešto uspuzalo u dupe, bolje ti je da ga stisneš.” Imam...” “Boli me briga što imaš. Rekao sam ti da odjebeš. Zauzet sam.” Nekoliko radnika povuklo se na sigurnu udaljenost. “I ja sam, stoga začepi.” Beckettove su se oči suzile, probadajući vatrenim pogledom poput bratovog. “Ako zamahneš na mene, braco i ja ću na tebe, ali ja barem neću odustati od posla.” Okrenuo se i snaţno povikao: “Na ručak. Odmah. Svi.” “Ja vodim ekipu. Ja kaţem kad će imati stanku.” “Hoćeš da ovo napravimo pred publikom? Meni je O. K.” Ryder stisnu zube. “Ručak. Odmah. Brišite. Što god da se događa s MacT-jem”, reče Beckettu, “sam se time bavi. U ovome sam do guše.” “Ma, jebe mi se! Prestani. Gubi se i idi kući, dovraga. Idi izudaraj svoju vreću za boksanje ili nešto slično.” “Nećeš mi ti naređivati.” “I nemoj se iskaljivati na meni. Ako imaš neki problem na poslu ili si se posvađao s Hope, progutaj to, Ry. Ako ćeš vikati na mene pred ljudima, izgledat ćeš k‟o seronja.” “Nemam nikakav problem. Nisam se posvađao s Hope, jebeni mu. Skini mi se s vrata.” Beckett ode do hladnjaka i podigne poklopac. Izvadi bocu vode i dobaci je bratu. “Ohladi malo”, predloţi kad ju je Ryder zgrabio u letu na koji centimetar od svoga lica.


Na tren pomisli da mu bocu baci natrag, a zatim je otvori i otpi nekoliko gutljaja vode. “Glupa plava kravetina došla je ovamo i navalila na Hope optuţujući je da se nametnula, nasrnula je na nju. Ispljuskala je.” “Što to govoriš? Tko? Hope ispljuskala neku plavušu?” “Obratno.” Ryder protrlja vrat hladnom bocom. Čudio se da mu iz koţe nije počela šikljati para. “što se dovraga događa?” Owen je ušao s remenom za alat još uvijek oko pasa. “Dvojica radnika su mi došla u Mac-T reći kako su se na parkiralištu neke ţenske potukle, a i da vas dvojica samo što niste započeli ovdje tuču.” “Izgleda li kao da ćemo je započeti?” Owen promotri braću. “Izgleda kao da biste ţeljeli. Što se dovraga događa?” “Ry mi je upravo ispričao. Neka je plavuša pljusnula Hope.” “Isuse Kriste! Gošća ju je udarila?” “Nije gošća.” Ryder shvati kako pravi zbrku od svega ovoga. “Wickhamova nova supruga - plava kučka. Iziđeni da popričam s predstavnikom firme za bojenje fasada i vidim Hope i tu napirlitanu plavušu kako razgovaraju tamo kod Caroleeina automobila. Čini se napeto, dramatično. Zapravo zvuči tako jer plavojka urla poput proklete luđakinje. Ne miješam se u to, a već u sljedećem trenutku plavuša zamahne i pljusne Hope. Točno se čuo odjek tog jebenog udarca preko parkirališta.” “Zaboga”, promuca Beckett. “Dok sam im prilazio, činilo se kako bi plavuša mogla još jednom zamahnuti. Vikala je na sav glas neka sranja o tome kako se Hope seksa s tim kretenom, da je spavala s njim kako bi postala upraviteljica i još gomilu sranja.” “Zvuči kao da taj kreten zasluţuje tu plavu kučku”, bilo je Owenovo mišljenje. “Moguće je, ali ona je nastavila ići za Hope, prijeteći kako će otići njenom šefu i reći mu da se ona ševi s Wickhamom, a sve da bi se vratila u Kolumbijski distrikt. U tom se trenutku umiješala mama.” “I mama je bila tamo.” Beckett se prvi put nasmiješio, otkrivajući zube. “Nisam čuo sirenu ambulantnih kola.” “Mora da je izišla dok se sve to događalo, nisam je vidio, ali je rekla plavuši da se gubi i to odmah. Bilo je tu još zbivanja. Prijetnji da će se pozvati policija.” “Mama je rekla da će pozvati policiju?” zanimalo je Owena. “Ne, plavuša. A ja sam rekao da bismo to i trebali učiniti. U svakom slučaju, otišla je. Jebote, koja zbrka!” Otpio je još jedan gutljaj. “Otišla je.” “U redu.” Beckett je skinuo kapu i prošao prstima kroz kosu. “Gadno, ruţno i gotovo.” “Hope je plakala zbog nje.” “Dovraga.” Beckett se naslonio na zid. Postojalo je “gotovo” - u njegovoj glavi - a postojalo je i “gotovo”. “Ovo zvuči kao da trebamo krenuti na malo putovanje i porazgovarati s Wickhamom.” “A nakon što vas dvojicu izvučem iz zatvora, što onda?” pitao je Owen. “Isprebijati Wickhama na mrtvo ime neće pomoći Hope. Neće se ona zbog toga bolje osjećati.” “Mi ćemo se osjećati bolje”, rekao je Beckett, a Owen je morao kimnuti na to. “Pa da, hoćemo. Dovraga. Ja ću voziti.” “Ja ću se pobrinuti za to”, reče Ryder. Ali saznanje da mu braća drţe leda aktiviralo je tempiranu bombu bijesa. “Netko mora platiti tu tvoju kauciju”, podsjetio ga je Owen. “Neću ja nikoga izudarati. Najvjerojatnije. Imam bolju ideju. Moram odmah krenuti. Vas dvojica ćete jednostavno morati preuzeti šljaku do kraja dana. I čuvajte mi psa.” “Što ćeš napraviti?” zahtijevao je da zna Beckett.


“Neću ga udariti po licu. Udarit ću ga po novčaniku i po ponosu. Pretpostavljam da je to nešto što će razumjeti.” “Zovi ako ti bude trebala podrška”, reče Owen dok je Ryder skidao remen s alatom. “Neće.” Vozeći se do Kolumbijskog distrikta imao je vremena za razmišljanje. Zaista si nije mogao priuštiti ovaj gubitak vremena, ali nije vidio drugu mogućnost. Negdje između valova bijesa shvatio je u kom bi smjeru sve ovo moglo otići te da će najvjerojatnije i biti tako. Plavuša će se, sva Ijutita i nabrijana, obrušiti na Wickhama zbog Hope. I ponovno je uvući u sve to. Vjerojatno će imati mnogo toga za reći i u svom frizerskom salonu, na manikuri, u prokletom ladanjskom klubu. Razbacujući svoje brendirano sranje preko Hopeina imena i reputacije. E, to se dovraga, neće dogoditi. Čitava ova gomila sranja mogla bi natjerati Wickhama da zaključi kako je Hope sada moţda voljnija prihvatiti njegovu ponudu - budući da je već ionako optuţena za to. Moglo bi mu pasti na pamet da ponovno doputuje u Boonsboro ili da je nazove, pošalje joj prokleti e-mail i ponovno je baci u dvojbu oko svega. E, ni to se neće dogoditi. Mogao je upozoriti Wickhama da se drţi podalje, ali to bi tom seronji dalo isuviše paţnje, previše vaţnosti. On i njegova luda ţena ponizili su Hope, i to na njezinom domaćem terenu. Sad će i oni osjetiti kako je to. Ušavši u grad, slijedio je upute svog GPS-a pa proklinjao promet, glupe jednosmjerne ulice, kruţne tokove te nesposobnost drugih vozača. Mrzio je dolaziti ovamo - bjeţao je od toga kao od kuge. Samo zgrade i ceste i ljudi i zaobilaznice zbog izgradnje, svi nagurani zajedno na način koji za njega nije imao nikakvog smisla. Jedva je čekao da se odveze odavde. Ali posao je posao, reče sam sebi kad je konačno uspio naći parkiralište. Vrelina i vlaga zapljusnule su ga s pločnika, preplavljujući ga dok je koračao prema besprijekorno uređenom antiknom ulazu hotela Wickham. Kolonijalna elegancija sa slapovima ljetnog cvijeća, prozorima obasjanima suncem i portirom u dostojanstvenoj sivoj livreji s crvenim vezom. Dovoljno dostojanstven da nije ni trepnuo otvorivši vrata nekome u radnom odijelu. Predvorje se otvorilo pred njim u svoj svojoj veličanstvenosti, pod od bijelog mramora proţet tamnim prugama, GOLEME vaze s cvijećem, čitava šuma cvijeća. Zidovi obloţeni tamnom hrastovinom, kristalni lusteri, fotelje baršunom presvučene - sve je to zajedno uklopljeno da jasno kaţe: visoka klasa. I blistava recepcija za kojom radi dama u crnom koje se ne bi postidjela ni jedna modna pista. “Dobro došli u hotel Wickham. Kako vam danas mogu biti na usluzi?” “Trebam vlasnika. Wickhama. Starijeg.” “Ţao mi je, gospodine, gospodin Wickham je zauzet. Biste li ţeljeli razgovarati s našim upraviteljem?” “Wickham. Recite mu da Ryder Montgomery ţeli razgovarati s njim. Ne trebate zvati upravitelja, ne gnjavite se time”, reče preduhitrivši je, “ni osiguranje. Samo recite Wickhamu da sam došao razgovarati o tuţbi za fizički napad protiv njegove snahe.” “Oprostite?” “Čuli ste me. Ako mu je to u redu, idem onda kući i učinit ću da se tuţba i preda. Ako nije, razgovarat će sa mnom.” Ryder samo slegne ramenima kad ga je, izgubivši prisebnost, pogledala razrogačenim očima. “Pričekat ću.”


Odmaknuo se nekoliko koraka od recepcije, pogledavajući unaokolo. Bar u nastavku predvorja izgledao je vraški dobro, primijetio je. Rado bi ušao - ne na čašu piva, ipak treba uskoro ponovno voziti kroz onaj prokleti promet - već samo da vidi kako je opremljen. Lako je mogao zamisliti Hope ovdje. U njezinom savršeno skrojenom poslovnom kompletu i u elegantnim cipelama s potpeticama. Ona bi se savršeno uklopila s mramorom i kristalom, sa sjajem i elegancijom i cvijećem tako prokleto velikim da je posumnjao da ga prihranjuju steroidima. “Gospodine Montgomery.” Okrenuo se i proučio čovjeka u tamnom odijelu. “Osiguranje? Nema potrebe da me izbacujete. Jednostavno ću se sresti s gospodinom Wickhamom na sudu.” “Ja ću vas otpratiti do ureda gospodina Wickhama. I ostati tamo.” “Odgovara mi.” Uspeli su se uz zavojite stube, prošli mezaninom te kroz čitav niz vrata od hrastovine u malo sporedno predvorje. Sluţbenik osiguranja pokuca na jedna od vrata. “Uđite.” “Gospodin Montgomery, gospodine.” Sluţbenik osiguranja koraknu unatrag, zauzimajući sluţbenu pozu. Wickham ostade sjediti za raskošno izrezbarenim radnim stolom koji bi zasigurno odabrao i predsjednik ili kralj neke manje zemlje. Krasili su ga gusta bijela kosa, čelično plave oči i gladak, preplanuli ten. “Ne dopuštam ljudima da prijete mojoj obitelji.” “Ne?” Ryder zadjenu palčeve u prednje dţepove. “Ni ja. Dopustite da vam izloţim o čemu je riječ, a kad to napravim, moţete reći što već ţelite reći, pa ćemo završiti. Moja obitelj posjeduje BoonsBoro hotel. Hope Beaumont je direktorica hotela.” “Poznato mi je.” “Dobro je, uštedjet će nam vrijeme za objašnjavanje. Neću ulaziti u to što se događalo s Hope i vašim sinom te vašom ili bilo čijom ulogom u tome. Ja nisam bio tu, a to je ionako bilo nekada. A ovo je sada.” “Moja obitelj nema nikakve veze s vašom, gospodine Montgomery. A prijetnje supruzi mog sina shvaćam vrlo ozbiljno.” “Dobro je, i trebali biste, jer su prokleto ozbiljne. A što se tiče toga da vaša obitelj nema nikakve veze s mojom, morat ćete to ponovno razmotriti kad završim. Prije nekoliko mjeseci vaš se sin pojavio u našem hotelu. Rekao je Hope da vi imate ponudu za nju, dobro podmazanu kako biste je namamili natrag. To je vaš posao i ne mogu vas kriviti za taj pokušaj. Ona je vraški dobra u onome što radi. Tada je još malo zasladio ponudu. Ako se vrati i njemu, pobrinut će se za nju. Postavit će je na dobar poloţaj, srediti da joj se to isplati.” Nalet crvenila - bijes ili stid - oboji Wickhamove obraze. “Ako mislite da moţete doći ovdje... ” “Završit ću, gospodine Wickham. Odbila ga je. Ako je imalo poznajete, niste iznenađeni time. Ona je otišla odavde zato što joj je lagao, varao, iskoristio je. A kad je saznala da će oţeniti drugu, maknula im se s puta. Ali to nekima nije dovoljno.” “Ono što se događalo ili se događa, između vaše uposlenice i mog sina njihova je stvar.” “Ništa se ne događa, to dobro znate. On i njegova luda ţena učinili su to i mojom stvari. Danas, odnosno jutros, ţena vašeg sina dovezla se do Boonsboroa, do našeg hotela. Vozi crveni BMW Roadster, ovogodišnji model. Nosila je cipele jako visokih potpetica crvenih potplata i jednu od onih stvarčica bez rukava koja izgleda kao da je netko naslikao yrt na njoj. Vjerojatno biste mogli provjeriti što je obukla jutros ako vam je potrebna


potvrda. Napravila je scenu na našem imanju. Tome sam ja sam svjedočio, kao i mnogi drugi. Vikala je, optuţivala, prijetila. Misli da Hope ponovno spava s vašim sinom, što mogu garantirati da nije istina - iako on sigurno spava s još nekom, osim sa svojom ţenom. Jer ţene znaju takve stvari. Uza sve to, fizički je napala Hope i nije se dala zaustaviti i nije ţeljela otići dok nismo zaprijetili da ćemo pozvati policiju.” Gotovo opipljiva teţina spusti se na Wickhama i dala se osjetiti u njegovu glasu kad je progovorio. “Sjednite, gospodine Montgomery.” “Ne, hvala.” “Jeralde”, Wickham odmahnu sluţbeniku osiguranja, koji tiho iziđe iz sobe. Wickham ustane, okrene se prema prozoru koji je gledao na straţnji vrt i terasu hotela. “Nije mi ugodno o svojoj obitelji raspravljati s vama. Jedino ću reći da nemam razloga da vam ne povjerujem.” “I to nam štedi vrijeme.” “Je li policija pozvana? Je li podnesena tuţba?” “Još ne.” “Što ţelite?” “Pet minuta nasamo s vašim sinom i da vaša snaha provede trideset dana u ćeliji. Ali ću se zadovoljiti time da ni jedno od njih dvoje ne prilazi ni blizu Hope ili našem posjedu i da ne pokušavaju stupiti s njom u kontakt ni na koji način, ni iz kojeg razloga. A ako čujem da šire laţi kako bi naštetili njezinoj reputaciji, ja ću naštetiti još mnogo gore njihovoj, a time i vašoj i vašem hotelu. Pobrinite se za to i onda smo kvit.” “Imate moju riječ.” Okrenuo se, strogog lica, i Ryder je vidio kako mu se u očima raspaljuje gnušanje. “Ni moj sin ni njegova ţena nikad više neće uznemiravati Hope ni na koji način. Duboko ţalim što su to već učinili.” “U redu. Vjerovat ću vam na riječ, vi vjerujte meni. Ali ću vas upozoriti, gospodine Wickham, ako ne odrţite svoju riječ, napravit ću im čitavo brdo gadnih nevolja.” “Shvaćam.” Podignuo je posjetnicu sa stola i napisao nešto na poleđini. “Ovo je moj privatni broj, javite mi ako bilo tko od njih prekrši danu riječ. Vjerujte mi, gospodine Montgomery, ja im oboma mogu zadati više nevolja nego vi. I hoću.” “Pošteno.” Ryder stavi posjetnicu u dţep. “Jerald će vas ispratiti.” “Znam put. Nadajmo se da nećemo ponovno razgovarati.” Ryder se namučio s groznim prometom na putu kući, a kad je okrenuo na sjever i čim je ugledao vrhove planina, osjetio je kako dio njegove napetosti nestaje. Učinio je ono što se doimalo ispravnim. Osobno, nije mu to pričinilo takvo zadovoljstvo kakvo bi bilo da je udario Jonathana Wickhama u prepone, ali tu se i nije radilo o njegovu osobnom zadovoljstvu. Vjerovao je da će Wickham itekako odrţati svoju riječ. Sam Bog zna koliki će pritisak i srdţbu iskaliti na njima, ali Ryder je mogao zamisliti da će biti ţestoko i obilno. Na Wickhamovu licu na kraju nisu se vidjele samo bijes i osramoćenost. Vidjelo se i kajanje. Sišao je s autoceste te krenuo zavojitom, blaţeno poznatom cestom koja je vijugala kroz one planine, prošavši kroz Middletown i vozeći ravno u Boonsboro. Skrenuo je na trgu, ugledao Beckettov kamionet - ali ne i svog psa kad se parkirao uz kamionet. Vidio je na trenutak i Hope u jednoj od njenih lepršavih haljina kako posluţuje napitke nekim gostima u dvorištu hotela. Ţelio je provjeriti što je napravljeno u Fitu u njegovu odsustvu, kao i u MacT-ju, pronaći svog psa i popiti jedno ledeno pivo. Ali čim je izišao iz kamioneta, Hope mu je prišla obilazeći zid dvorišta hotela.


Nije vidio nikakve znakove suza, hvala Bogu, a nije ni mislio da bi dopustila da je gosti vide uplakanu. “Kako si?” “Dobro. Ţeljela bih razgovarati s tobom. Nasamo.” “Dobro.” “Tamo unutra”, pokazala je prema fitness-centru. “Carolee je ovdje.” Ne čekajući njegov odgovor, krene preko parkirališta. U redu, pomislio je, bila je malo Ijutita što je nije tapšao po ruci dok je plakala. Moţda cvijeće još nije stiglo. Otključao je vrata i kratko proučio dokle su stigli radovi. Nešto je napravljeno na grubim električarskim i vodoinstalaterskim radovima u ovoj fazi, kao i na instalacijama za grijanje i ventilaciju. Trebao bi otići na kat, da provjeri kako tamo ide. Moţda bi... “Rydere, molim te, poslušaj me.” “U redu. Što je?” “Nije bilo tvoje da se suočavaš s Jonathanom iza mojih leđa. Nemaš pravo uzimati stvar u svoje ruke ili učiniti bilo što, a da se ne dogovoriš sa mnom. To je moja stvar. Zar si mislio da neću čuti što si učinio i kamo si išao?” “Nisam o tome mnogo razmišljao. I nisam se ni zamarao tvojim bivšim kretenom. Otišao sam do izvora moći, to je obično najbolji način. Razgovarao sam s njegovim ocem.” “Ti...” Prvo je problijedila, a odmah zatim je pravedni bijes obojio njezine obraze. “Kako si mogao to učiniti? Zašto si to učinio? Ovo je moja zbrka, moja stvar.” Upravo je potrošio više od tri sata na cesti tamo i natrag, na nešto što je smatrao ţivim paklom. A ona mu još drţi prodike? “Sve u vezi s tobom moja je prokleta stvar. Zar si stvarno mislila da ću dopustiti da neka plava gadura dođe ovdje i ispljuska te, a da ja to gledam skrštenih ruku?” “Ja sam dobila pljusku. Ona je zaglavila s Jonathanom. Rekla bih da je izvukla deblji kraj.” “Tu si u pravu. I neće se izvući s tim. Neće samo odšetati nakon što te je udarila, nakon što te rasplakala. Tako stoje stvari.” “Nisam plakala zato što me je povrijedila. Bila sam poniţena. I više nego poniţena. Nemam riječi kojima bih to opisala. Da je tvoja majka to morala vidjeti, čuti.” “Moţe ona to podnijeti.” “I tvoji radnici, svi oni ljudi koji su to vidjeli. Svi u gradu sada znaju što se dogodilo ili barem neku verziju toga.” “Pa što onda, dovraga?” Isuse, bio je umoran, i glava ga je počinjala boljeti, a ona stoji tu i zasipa ga svojom ogorčenošću jer je učinio ono što je trebalo učiniti. “Tako to ide, i ona je ta koja će ispasti budala, ne ti. I nemoj, nemoj, za ime Boga, nemoj ponovno početi plakati.” “Ne plačem!” Ali jedna joj je suza pobjegla. “I imam pravo plakati. Ljudi plaču! Suoči se s tim.” “Evo, uzmi.” Dograbio je čekić iz remena za alat koji je prije bio skinuo. “Udari me njime po glavi. S tim se mogu suočiti.” “Prestani. Prestani sada odmah”, reče samoj sebi koliko i njemu, zaranjajući prste u kosu dok se okretala. “Ništa od toga nije bitno. Ništa od toga nije suština. Preuzeo si na sebe - a ni riječ mi nisi o tome rekao - da se odvezeš do Wickhamovih, da istreseš pred Jonathanova oca sav ovaj prljavi veš.” “To je točno. Razgovarao sam s njim i sad je to sređeno.” “Razgovaraš s njim, ali ne razgovaraš sa mnom. Nisi mogao potrošiti pet minuta na razgovor sa mnom, ali si potrošio gotovo četiri sata vozeći do Georgetowna i natrag i razgovarajući s Baxterom Wickhamom. Ne očekujem da mi brišeš suze, Rydere, ili još bolje


da ih poljupcima osušiš, ali itekako očekujem da razgovaraš sa mnom, da uzmeš u obzir moje mišljenje, osjećaje, potrebe. A dok to ne učiniš, nemam što razgovarati s tobom.” “Sačekaj trenutak, dovraga”, reče on kad se odlučnim korakom uputila k vratima. Okrenula se i pogledala ga. “Čekala sam četiri sata. Sad je tvoj red da čekaš. I hvala za prokleto cvijeće.” Izišla je uzdignute glave, ostavljajući ga iznova zbunjenog i razdraţenog.


Hope se iznova i iznova uspinjala na sklopive ljestve i silazila kako bi skinula, oprala i ponovno namjestila svaki pojedini filtar za ventilaciju u hotelu, samo da joj misli ne bi prečesto lutale - veoma često - u Ryderovu pravcu. Činilo se to zadatkom bez kraja, no kad ga je konačno završila, zaronila je u papirologiju. Očito su napravili pogrešku vjerujući da mogu odrţati bilo kakvu vezu s previše strasti, a premalo dodirnih točaka. Jednostavno ne razmišljaju na isti način; njihovi se mentalni sklopovi isuviše oštro razmimoilaze. Ne bi mogla biti u vezi s nekim tko ne poštuje njezine osjećaje, njezine potrebe, njezine sposobnosti. Najbolje bi bilo napraviti veliki korak unatrag prije no što stvari postanu nezamislivo zamršene. Svakodnevni radni zadaci drţali su je dovoljno zaposlenom i ispunjenom. A ako završi sve sa svog popisa obaveza, mogla bi posvetiti malo vremena istraţivanju o Lizzy i Billyju navečer. Baš kao što je to učinila i prethodnu večer, i večer prije nje, jer se Ryder i dalje drţao na distanci. Dobar trik, pomislila je, kad je radio svaki dan na metar od nje. Izišla je iz ureda preuzeti dostavu cvijeća namijenjenog za sobe rezervirane za taj dan te je radosna odnijela svjeţe aranţmane na kat. Vratila se u predvorje u času kad je Avery kročila na vrata. “Prvo sam pokucala”, reče Avery stavljajući ključ u dţep. “Bila sam u apartmanu. Rezerviran je za večeras.” “Hvalisavice. Jesi li sad sve završila? Imaš li minutu vremena?” “Imam nekoliko ako ti treba. Je li nešto u vezi s MacT-jem?” “Nije to. Još uvijek planiramo da će otvaranje biti za dva tjedna. Tog ćemo četvrtka napraviti druţenje za obitelj i prijatelje, a sluţbeno otvaranje je sljedeći dan, u petak.” Avery je prislonila ruku na trbuh. “Osjećam neku napetost kad to kaţem, ali ne u lošem smislu. A današnje udarne vijesti? Mislim da sam si našla vjenčanicu.” “Gdje? Kada?” “Preko interneta. Jutros dok sam se motala naokolo prije nego što sam ušla.” “Preko interneta? Ali... ” “Znam, znam, ali sve se tako brzo zbiva s novim lokalom. U Vesti ima mnogo posla, Clare se počinje gegati - nemoj joj reći da sam to rekla - a ti si potpuno zauzeta ovdje i nemam baš veliku mogućnost za obilazak trgovina. Uostalom, samo sam gledala što se nudi, pokušavala steći neku ideju o stilu kakav bih ţeljela i o onome što bi moglo proći, i jednostavno sam je pronašla.” Hope je podignula ruku. Ona sama mnogo je kupovala preko interneta, ponajviše za hotel, i znala je cijeniti njegove pogodnosti. Ali postojale su neke granice. “Naručila si vjenčanicu preko interneta?” “Još ne! Za koga me ti smatraš? Ne bih naručila ni krekere za vjenčanje, da ih ţelim, a da ih prvo ne pokaţem tebi i Clare. Upravo sam otišla do knjiţare i pokazala je Clare.” Mahnula je iPadom što ga je nosila u ruci. “Sada je ţelim pokazati tebi. Nisam vam mogla poslati poveznice jer ţelim iskrenu reakciju iz prve ruke.” “U redu. Daj da vidim.” “Sačuvala sam adresu u bookmarksu na iPadu.” “Hajdemo onda sjesti.” “Moţeš mi reći ako ti se ne svidi”, počne Avery kad su ušle u kuhinju.


“Što je rekla Clare?” “A, ne. Ulaziš u ovo bez predrasuda.” Avery sjedne, zaustavi dah i otvori sliku na svom tabletu. U tišini koja je uslijedila Hope ju je dugo i paţljivo proučavala. “Pa, prekrasna je.” “Nije teško postići da vjenčanica bude prekrasna. Oči ti mogu ispasti od ljepote kad ih razgledavaš preko Interneta. Ono što me je privuklo kod ove su detalji i to kako pada. Ja sam sitne građe pa ne mogu nositi veliku balsku haljinu. Baš sam tuţna zbog toga. Ali imam lijepe ruke i ramena, pa mi dobro stoji i haljina bez rukava i golih ramena. A obrub na gornjem dijelu skriva i to da nemam baš neko bujno poprsje.” “Tvoje je poprsje zaista lijepo.” “Ah, hvala ti. Ali nema ga baš mnogo. I, vidiš, stil je više viktorijanski, što bi me trebalo učiniti višom, a sitni detalji, vez...” Avery je uvećala vez i ukrase na vjenčanici. “Sve je zaista detaljno i sićušno.” “Poput tebe.” “Pa da. Suknja ima nekih nabora i duga je, ali bez krinoline.” Ispustila je mali uzdah. “Voljela bih imati krinolinu. Ako je ne moţeš nositi na dan svog vjenčanja, kada ćeš? Zapitala sam se i zaključila - ja neću nikada. Suviše sam blijeda da bih nosila bijelu boju, pa će me boja slonovače malo oţivjeti. Odustala sam od vela i odlučila se samo za svjetlucavu tijaru. To je moj stil princeze. Ţelim nešto što nose princeze.” “Tako ćeš i izgledati u ovome”, reče Hope odlučno, uzimajući tablet kako bi okrenula, uvećala, a zatim umanjila sliku i pomno je proučila. “Princeza iz bajke. U pravu si što si izabrala nabore umjesto krinoline, tako visok struk, sitnije i profinjenije ukrase. Mislim da ćeš izgledati fantastično.” “Osjećam da sad dolazi jedno „ali‟.” “Ali, ako je naručiš na ovaj način, nećeš je moći isprobati, usporediti s drugima, opipati materijal.” “Mogu je probati kad stigne i opipati materijal. A ako ne bude sve za pet, mogu je poslati natrag.” Hope pomisli na uzbuđenje, ushićenje koje se doţivljava samo jednom u ţivotu, kad se nađeš okruţena vjenčanicama, svilom, tilom te njeţnim nijansama bijele boje. I shvati kako je to mnogo više njezino ushićenje nego Averyno. “Sve je to točno.” “Isprobat ću je pred tobom i Clare. I pred Justine. Imam dovoljno vremena potraţiti drugu ako ova ne bude odgovarala.” Pogledavši još jednom paţljivo vjenčanicu svoje prijateljice, Hope joj je vratila tablet. “Tebi se zaista sviđa.” “Sviđa mi se slika. Ţelim vidjeti hoće li mi se svidjeti i da je nosim.” “Onda je i naruči.” “Odlično jer već sam je stavila u virtualnu košaricu i popunila formular. Sve što još trebam učiniti jest...” Avery proguta knedlu i odabra opciju “naruči”. “O Boţe, upravo sam kupila vjenčanicu. Hope.” Nasmijavši se, suznih očiju, Hope se nagnu i stegne je u čvrst zagrljaj. “Kakav je osjećaj?” “Zastrašujući, ali dobar. I uzbudljivo je naručiti nešto što se ne kuha, zamrzava ili pere, na što sam uglavnom trošila novac u posljednje vrijeme.” “Javi mi isti čas kad stigne.” “Obećavam. Pretpostavljam da je još malo prerano provjeravati status pošiljke.” Avery se široko osmjehne te ponovno otvori sliku kako bi joj se divila. “A to ću raditi svaki čas dok je ne isporuče.” “Cipele. Neizostavno trebaš apsolutno čarobne cipele.” “Ţelim jedne s visokim potpeticama”, izričito reče Avery. “Seksi, prekrasne cipele s visokim potpeticama. Mogu se preobuti u neke niţe kad krene ozbiljno plesanje, ali ţelim


se osjećati visokom. Svjetlucave, mislim, poput tijare - tako da ću imati svjetlucavu glavu i stopala.” “Izvrsna ideja.” Hope suzi oči. “I njihov link si sačuvala.” “Zapravo, sačuvala sam linkove za tri različita para.” Hope kucnu po tabletu: “Pogledajmo onda.” Sljedećih deset minuta provele su razgledajući lakirane cipele, sandale s remenčićima te jedne s otvorenim prstima. Hope je bila mišljenja da lakirane cipele nikako nisu primjerene - lijepe su, ali odviše sjajne - i na njezin nagovor Avery naruči oba druga para, kako bi ih mogla isprobati kad i vjenčanicu. “Znala sam da mogu računati na tebe za najbolji savjet glede cipela.” Avery prijeđe prstima preko slike vjenčanice još jedan put, pa odloţi tablet na stranu. “Dakle, kako ide s tobom i s Ryom? Sve izglađeno?” “Nema ništa između mene i Rydera, očito. Nisam razgovarala s njim od prekjučer.” “Boţe. Kad bih morala odlučiti tko je od vas dvoje tvrdoglaviji, bila bi to mrtva trka.” “Nisam tvrdoglava. Tu sam ako ţeli razgovarati sa mnom.” “A on je tu ako ti ţeliš razgovarati s njim.” Zakolutavši očima, Avery pokaţe prstom prema vratima. “Zar ne ţeliš znati što je rekao Jonathanovu ocu, i ovaj njemu?” “Nije ni bitno.” Čak i ako ju je to pomalo izluđivalo. “Osim toga, znaš, dosad bi već rekao Owenu.” Avery otpuhnu zrak. “Dakle, umjesto da uţivo razgovaraš s Ryderom, ţeliš čuti što je on rekao Owenu i što je potom Owen rekao meni?” “Da.” “Ali nije tvrdoglava...” promrmlja Avery. “Ţeliš reći da je Ryder imao pravo otići tamo i sukobiti se s Baxterom Wickhamom, a nije najprije sa mnom razgovarao?” Duboko uzdahnuvši, Avery ustane i uzme sok iz hladnjaka. Ovo će trajati duţe no što je planirala i mogla bi oţednjeti od napora. “Ti si, uz brata i oca, odrastala uza sestru i mamu. A ja? Većinom smo to bili moj tata i ja, kao i zamjenska obitelj Montgomeryjevih, što se sastojalo od tri dečka. Glede nekih stvari imam bolju mušku perspektivu.” “Što znači?” “Mislim da je Ry učinio upravo ono što mu je njegov instinkt naloţio da učini - ili njegov sekundarni instinkt jer bi mu primarni vjerojatno bio da krene u potjeru za Jonathanom i pretvori ga u kašu. Meni se sviđa taj njegov prvi instinkt, ali tebi se ne bi svidio. Ovaj drugi je bio civiliziran.” “Civiliziran?” Na Hopein zaprepašteni ton, Avery podigne ramena i raširi ruke. “Ispričavam se, ali tako ja vidim stvari. Vozio se sve do Kolumbijskog distrikta, a trebala bi znati da on mrzi ići dolje. Ryder tu cestu smatra sedmim krugom pakla. Osim toga, njega jako ozlovolji kad mora izgubiti pola radnog dana. Ali to je učinio jer se nitko ne smije zezati s tobom i izvući se tako lako.” “Ali... ” “Veze nisu uvijek razborite i uravnoteţene i ne ide sve uvijek glatko, Hope. One su jednostavno ljudske. A ti si u vezi s čovjekom koji funkcionira tako što će radije djelovati nego razgovarati o nečemu - neće on diskutirati, raspravljati, razmatrati različite opcije. Što stvari čini teţima za tebe jer si ti tip koji razgovara, diskutira i razmatra. Ni jedno od vas nije u krivu. Vi samo funkcionirate na različite načine.” Kad je shvatila da njezina najbliţa prijateljica drţi drugu stranu ih stoji na samoj liniji, nije joj to bilo lako progutati. Ali iskrenost znači više od praznih riječi. Najčešće. “To i jest problem, zar ne? Odviše smo različiti.”


“Kao i Owen i ja. Zapravo, on je više poput tebe; ja sam više poput Ryja. Ali ja ne volim Rydera. Neću se udati za Rydera u vjenčanici koju sam upravo kupila. Ja sam neorganizirana i impulzivna i odlepršam mnogo brţe od većine. Ali Owen me ne pokušava promijeniti.” “Ja ne pokušavam promijeniti Rydera. To nije ono što ţelim činiti”, dodala je kad je Avery samo podignula obrve. “Ovo je moja zbrka, Avery.” “Glupost. Ja sam sebe sputala odnosom s majkom slijedeći tu istu uskogrudnu logiku. I pogriješila sam.” “I misliš da ja sada griješim.” “Mislim da ti i Ryder trebate razgovarati umjesto što se mrgodite. I da, i ti to radiš.” Unatoč svome lošem raspoloţenju, Hope se nasmijala. “Ja to volim smatrati promišljenošću. Pa, dovraga, ispričaj mi što je Ryder rekao Baxteru Wickhamu i što je Baxter rekao Ryderu.” “Ne.” Avery ustane, odlučno odmahnuvši. “Pitaj Rydera.” Oštro protivljenje zapelo joj je u grlu. “Avery!” “Ne. I odlazim sada prije nego što se zapetljam. Volim te, stoga ti neću pomagati da izvrdaš iz nečega s čim se moraš osobno pozabaviti, to obje znamo. Moţda veza između tebe i Rydera neće uspjeti, ali vas dvoje biste jedno prema drugome trebali biti uljudni i izmijeniti nekoliko riječi.” Odista zaprepaštena, Hope je zurila u Avery koja naglo uze svoj iPad, odmaršira do vrata, okrene bravu i izjuri van. “K vragu!” ponovi ona. Sad je jednostavno morala saznati što su razgovarali ili će je to izludjeti. I moţda je Avery bila u pravu, barem djelomično. Pa ipak, teško da je mogla otići do Rydera i upitati ga. I nije se mogla - nije se ţeljela - ispričati za to što ima osjećaje i svoje gledište. Mogla bi promisliti o cijeloj situaciji kakva jest, razmotriti različita rješenja. Ali neće tek tako popustiti. I to ne znači da je ona tvrdoglava ili da je mrgud. “A što i da jesam”, promrmljala je. Nemirna i ozlovoljena, izvukla je vrećicu s otpacima iz kuhinje da je izbaci van. Kad se već našla vani, iščupala je nešto korova te malo podrezala ruţe. I da, bacila je pogled prijeko prema Fitu da vidi što se tamo događa. Nije uočila Rydera, rekavši sebi da je i to dobro. Razmislit će o najboljem izlazu iz ove slijepe ulice u kojoj su zapeli. Vraćajući se, pokušala je ući kroz vrata predvorja, ali ih je našla zatvorena i zaključana, a sigurno je znala da ih je ostavila pritvorenima kako bi lako ponovno ušla. Slegnuvši ramenima, izvadi ključ iz dţepa. Gurne ga u bravu, ali se nije dao okrenuti. “Prestani s tim”, promrmljala je. “Pusti me natrag.” Kvaka se nije dala pomaknuti ni za milimetar. A ni na drugim vratima, kao ni na trećima, kao ni na ulaznima. “Za ime Boga! Smiješna si!” Hope je ponovno strčala niz stube. U redu, onda će jednostavno otići po Averyn ključ. A ako ni to ne uspije, nazvat će Carolee i zamoliti je da dođe ranije. Pušući od bijesa, krenula je pločnikom od hotela i gotovo se sudarila s Ryderom koji joj je prilazio. Bacio je jedan dugi pogled na njezino lice. “Problemi?” “Ne. Da, dovraga. Sve je zaključala.” “Carolee?” “Ne, nije Carolee. Moj ključ ne funkcionira ni na jednim vratima.” On jednostavno ispruţi ruku da ga uzme te priđe najbliţim vratima.


Ključ lako uđe i otključa vrata. “Sad radi.” “To vidim.” “Što si učinila da je razljutiš?” “Nisam ništa učinila.” Zgrabila je svoj ključ i zakoračila unutra. Istog je trena buknula vatra iz kamina. Sva svjetla su se upalila i počela treptati. S mjesta gdje je stajala, Hope je čula kako se vrata hladnjaka stalno otvaraju i zatvaraju. “Meni se čini da se razljutila.” Ryder laganim pokretom odgurne Hope u stranu. Čim je ušao, sve se umirilo. “Je li ovo sada počelo?” “Da, ovog trena. Ne znam zašto je uznemirena. Uloţila sam dobrih pet sati u istragu tijekom posljednjih nekoliko večeri.” “Sad se smirila.” Čim je krenuo k vratima, sve je ponovno počelo. On podigne daljinski upravljač i ponovno ugasi vatru. “Prestani s tim!” Odgovor je bio glasan škljocaj brave na vratima. “Moţda je uznemirena jer nisi bio tu posljednjih nekoliko dana”, natuknu Hope. Ryder spusti daljinski upravljač. “Stekao sam dojam da direktorica hotela nije ţeljela da budem tu.” “Stekao si pogrešan dojam. Nije mi se svidjelo da radiš nešto što uključuje mene, a da ne razgovaraš sa mnom.” “Meni se nije svidjelo što si dobila pljusku.” Slegnuo je ramenima. “Ne moţe ti se sve svidjeti.” “Nisam u krivu što ţelim da razgovaraš sa mnom.” “Nisam u krivu što stajem u tvoju obranu.” Krenula je nastaviti prepirku, shvativši da ne moţe. i da ne ţeli. “Reci mi da nisam u krivu što ţelim da razgovaraš sa mnom, a ja ću tebi reći da nisi u krivu što staješ u moju obranu.” “U redu. Ti prva.” Smijeh joj je pobjegao u istom trenutku kad i njemu brzi, samouvjereni smiješak. “U redu. Nisi u krivu.” “A niti si ti. Jesmo li završili s tim?” “Ne, nismo. Moram znati da ćeš uzimati u obzir to kako se osjećam.” Nezadovoljstvo mu poput vala prijeđe licem. “Hope, ništa drugo nisam ni uzeo u obzir. Uzeo sam u obzir tvoju povrijeđenost i tvoju posramljenost. Nisam mogao dopustiti da sve to prođe tek tako.” “Da si bar najprije razgovarao sa mnom...” “Ne bi me odgovorila od moga nauma. Porječkali bismo se malo prije nego što jesmo, ali bih ipak otišao i rekao što sam imao za reći.” “Ne bih te odgovorila od tvog nauma”, sloţila se. “Prvo bih pokušala. A tada bih krenula s tobom.” On zastane, namršten. “Išla bi tamo dolje?” “Da. Zapravo, prije nego što sam saznala da si ti otišao tamo sabrala sam se dovoljno da razumno promislim o toj situaciji. Namjeravala sam to riješiti pismom, pismom u kojem navodim sve detalje - Baxteru Wickhamu. Jer sam i sama shvatila da ne mogu i da ne trebam pustiti da sve to prođe tek tako.” “Bolje je licem u lice. Ali nisam razmotrio tu mogućnost, da bi i ti ţeljela ići. Plakala si.” “I prestala. Trebalo mi je da se prvo isplačem, pa sam prestala plakati i krenula razmišljati. Bilo je stvari koje sam ţeljela reći i namjeravala sam ih zapisati. Priznajem da bih najprije skicirala pismo, i onda nekoliko dana traţila odgovarajući ton i riječi.”


“Kladim se da bi.” “Ali da si mi rekao i da sam shvatila da te ne mogu odgovoriti od odlaska tamo, i ja bih krenula, Rydere. Suočila bih se licem u lice.” “Dobro.” Opustio je ramena, kimnuvši. “Dobro. Mogu reći da mi je ţao što sam ti to uskratio.” “Ţao mi je što nisam pokazala da cijenim tvoje zalaganje za mene onako kako sam trebala.” “Prihvaćam ispriku. Jesmo li sad završili s tim?” “Ne.” “O, čovječe.” “Donijet ću ti nešto hladno za popiti, a ti ćeš mi ispričati što si rekao Wickhamu i što je on rekao tebi. Zamisli da je situacija obratna. Znaš prokleto dobro da bi ţelio znati.” “Traţiš me da ti ispričam sve od riječi do riječi?” “Apsolutno.” “Dovraga.” Detalji, pomislio je. Ţene ih uvijek traţe. “U redu, ali ako to učinim, ţelim seks pomirenja.” Donijela mu je hladnu Coca-Colu iz hladnjaka, nasmiješivši se. “Dogovoreno.” Ne ţuri mi se, procijenio je spustivši se na stolicu. Dobar je osjećaj odmoriti noge na pet minuta. Dobar je osjećaj gledati je izbliza, osjetiti njezin miris, čuti njezin glas. Nije mu problem ispričati joj sve o dogovoru s Wickhamom. Nije bilo razloga, doduše, reći joj da su naletjeli jedno na drugo ispred hotela jer je ostavio ono što je radio s namjerom da dođe do nje, da nastave gdje su stali i istjeraju stvari na čistac. Bilo mu je dosta - to je sve - dosta toga da joj daje vremena i prostora da razbistri glavu i osjećaje. Ma dovraga, dosta je već toga da razmišlja o njoj sve vrijeme i da ne moţe spavati. Nikad mu se nije dogodilo da ne spava zbog neke ţene. I bilo mu je već dosta pokušaja da dokuči koga vraga ona sada hoće da on učini, nakon što je slanje cvijeća, gesta koja uvijek upali, tako bijedno propalo. Stoga je dugovao Lizzy uslugu što je sve ovo izvela na takav način da on dospije točno tamo gdje ţeli biti. Čak i u bolju poziciju, priznao je, budući da je sjedio s hladnom CocaColom u ruci, a Hope je sjedila tik uz njega, čekajući. Promatrajući ga. A u bliskoj ga je budućnosti čekao seks pomirenja. “Dakle?” reče ona konačno. “Razmišljam. Što misliš koliko će proći prije nego što plavuša šutne tog kretena za kojeg se udala, navodeći tebe kao razlog?” “Ne poznajem je toliko dobro. Vjerojatno ne suviše dugo”, priznala je Hope. “A budući da je on ljigavi beskičmenjak, što misliš koliko će mu dugo trebati da sve preokrene u svoju korist, kao da si ti napravila prvi korak, nabacivala mu se, i slične priče?” “Istog trena.” “Da, i ja mislim. Ti još uvijek imaš kontakte tamo dolje, s ljudima iz tvoje branše, ili s onima koji vole putovati, odsjesti na lijepim mjestima, na jedinstvenim mjestima.” “Da, imam. Prema tvome scenariju, oni mogu - da bi se zaštitili od nekoga koga nije ni briga i kako bi sačuvali svoj ponos - pokušati naštetiti mojoj reputaciji. Mogli bi raširiti laţi i tračeve o mizernoj spletkarici Hope koja je preko kreveta došla do posla, pa ga napustila, a sad se na isti način domogla i drugog.” “Nije dobro za posao.” “Znači, baviš se mislima o poslu?”


“To je jedan od čimbenika.” Moţda sićušan u odnosu na veliku sliku, ali i dalje čimbenik. “A još je veći to da ni jedno od njih dvoje ne zasluţuju da se lako izvuku, nimalo. Isprebijati ga? Owen se već bio zabrinuo oko hapšenja zbog napada i kaznenog gonjenja.” “To je jedan od čimbenika”, ponovi ona suho. “Ali kako ja gledam na to, uglavnom je vrijedno toga, dok ne pomisliš na to kako će modrice proći, a slomljene kosti zarasti. A neki ljudi se instinktivno priklanjaju osjećaju saţaljenja prema onome tko dobije batine, bez obzira na to kako ih je zaradio. Tako da mi se dopala ideja neke dugoročne koristi. Taj kreten je obični pizdun. Osim toga, samo malo bolje pogledaj njega i onu koju je oţenio, i odmah ćeš shvatiti da ih pokreće novac, status i ţelja da se pokaţu boljima od drugih. Moraš imati novac i dobre izglede za budućnost da bi to postigao. Stari Wickham još uvijek povlači sve konce, stoga je on izvor moći. Mogao bi odsjeći novac - ili kanale kojima on pristiţe - te zatvoriti sva vrata dobrih izgleda.” I ona je došla do tih istih zaključaka, ali je morala priznati -sada pomalo postiđeno - da nije imala povjerenja da bi i Ryder mogao doći do njih. “Razmišljao si o svemu tome?” “Duga je voţnja do tamo i gadna guţva u prometu. Više nego dovoljno vremena da se sve to razradi. A hotel doista lijepo izgleda.” “Da, izgleda.” “Mogao sam te zamisliti tamo.” “Jesi li?” “Pristaje ti sav taj sjaj i ugladenost.” “Pristajao mi je. Nekad.” Gledao ju je jedan trenutak bez riječi. “Pretpostavljam da bi se moglo reći da se ja baš i nisam uklopio, budući da sam išao izravno s posla. Bili su uljudni, to im moram priznati, i vjerojatno bi me uljudno izbacili da nisam natuknuo nešto o kaznenoj tuţbi za napad koja će se podići ako me Wickham ne primi.” “Napad?” “Pljusnula te je.” “Da, ali... ” “To je napad. Da sam ja udario tog kretena, kladim se da bi pozvali policajce i odvjetnike. Moţda mi ovdje ne rješavamo stvari tako što trčimo po policiju i po odvjetnike zbog jedne pljuske ili udarca, ali sam shvatio da takvi to čine. Owen je to dobro pretpostavio.” “Dosta si ti razmišljao zaglavljen u tom vraškom prometu.” “Bilo je ili to ili kupiti revolver i nekoga upucati. Do njegova me ureda doveo zaštitar.” ”Jerald?” “Da, tako mu se Wickham obratio. Kad sam mu počeo izlagati problem, Wickham je Jeraldu dao znak da iziđe. Mislio sam da će to potrajati neko vrijeme, mnogo manevara, igre riječima, napad, obrana. Ali zapravo nije, zaista nije.” “Što si mu rekao, Rydere?” “Da je Jonathan došao ovdje nepozvan, neočekivan i nepoţeljan, tvrdeći kako njegov otac ima ponudu za tebe ako se vratiš na svoje radno mjesto. I da je Jonathan dodao i svoju ponudu, ako se ponovno spetljaš s njim. Ali da nisi bila zainteresirana. Nije bio sretan da to čuje, Wickham. Tada sam stekao dojam da ima neki osjećaj krivnje u vezi s tobom. Neko kajanje. Ali kad sam stigao do drugog čina, krenuvši pričati o tome kako je došla plavuša, tada je dao znak tjelohranitelju da izide”, sjeti se Ryder. “Mogu zamisliti”, promrmljala je Hope. “Shvatio je o čemu se radi i sklopili smo dogovor.” “Kakav dogovor?”


“On će se pobrinuti da te oni ostave na miru, dovraga - a to uključuje i širenje laţi. I tada smo kvit. Ako itko od njih dođe ovamo, napadne te na bilo koji način, platit će za to. To je to.” “To je to?” “Da. I dao mi je posjetnicu s nekim privatnim brojem. Zamolio me da ga obavijestim ako bilo tko od njih dvoje prekrši danu riječ.” “Čekaj.” Zaprepaštena, podignula je ruku. “Baxter Wickham ti je dao svoj privatni broj?” “Da, pa što? Nije on Bog. On je samo običan čovjek, postiđen i zlovoljan čovjek koji ima sina idiota. Sad je to sređeno, kao što sam rekao.” Otpio je veliki gutljaj jer, Isuse, osjećao se kao da je govorio punih sat vremena bez prestanka. “Ti si baš sva u komuniciranju, izraţavanju. Priča, priča, priča. Moţda si ti trebala malo komunicirati, izraziti se, razgovarati s njim kad se idiot pojavio ovdje. Stari gospodin mi se učinio prilično razumnim čovjekom.” Razuman baš i nije riječ koja se najviše koristila da se opiše Baxter Wickham, pomislila je Hope. Moćan, nepristupačan, katkad svadljiv. “Bio je moj poslodavac dugo vremena. I vjerovala sam da će mi biti i svekar. Ali u pravu si. Trebala sam ja otići do njega. Pretpostavljam da me još uvijek muči neka povrijeđenost i ljutnja glede toga. K tome, krv nije voda.” “Moţda, a moţda mu se ne bi svidjela sinovljeva ponuda. Bila si slobodna reći da ili ne. Ali ovo s njegovom snahom? Ne. Taj ljigavac moţda je nije u stanju obuzdati, ali Wickham jest.” “Sve je ovo otišlo predaleko, a nije trebalo. I nije trebalo nikad izazvati probleme između tebe i mene. Ţao mi je što je tako ispalo.” “Seks pomirenja će to nadomjestiti.” Kad se nasmijala, posegnuo je za njom bez razmišljanja, prešavši prstima preko njezina obraza na način koji je zaustavio smijeh. “Nedostajalo mi je tvoje lice”, promrmljao je. Dirnuta, poklopila je rukom njegovu: “I meni tvoje.” Ustao je, lako i brzo, podiţući je sa stolice, obavijajući njezine ruke oko sebe. Očekivala je nestrpljenje i zahtjevnost - uvod u obećani seks pomirenja. Umjesto toga, osjetila je kako njegov poljubac lebdi budeći joj osjetila, sanjiv i sladak. Zatreperio je u njezinoj nutrini, a zatim joj ušao u srce prije no što je mogla shvatiti što se događa, nespremna na to. Čak i kad se odmaknuo od nje, poljubac je ostao, pulsirajući u njoj. Prešao joj je palcem preko jagodice. Otvrdnula koţa, njeţan dodir milovanja. “Pokupit ću nešto hrane i vratiti se poslije.” “U redu. Imam...” “Goste. Znam. U toku sam. Pričekat ću.” Njegove zelene oči koje su istraţivale, ostale su na trenutak pogledom uronjene u njezine. “Pričekat ćemo”, dodao je. “Nedostajala si i mom psu.” Izišao je, ostavljajući je krhku i ustreptalu. Je li ovo ono što je mislila da osjeća za Jonathana? Kako je bila glupa, glupa što je za zadovoljstvo, naviku, lojalnost i ono što se pokazalo budalastom privlačnošću pogrešno mislila da je isto što i ovaj preplavljujući, zadivljujući osjećaj koji joj izmiče tlo pod nogama. Morala je sjesti, pričekati da povrati dah, pričekati da joj koljena prestanu klecati. Ranije nije shvaćala, nikada nije shvatila da ljubav izaziva takvu vrtoglavu fizičku reakciju. Osjetila se grozničavo uzbuđenom, nemirnom i -morala je priznati, zatvorivši oči preplašenom. Ona je imala plan. Zaljubiti se nije bio dio tog plana. “Saberi se”, naredila je sama sebi, naslonivši obraz na hladni granit. “Saberi se.”


Neki ljudi nikad ne osjete ono što ona osjeća sada. U ovom trenutku nije znala bi li im zavidjela ili bi ih saţalijevala. Ali morala se suočiti sa zbiljom. Zaljubila se u Rydera Montgomeryja. Jedino je morala smisliti što da radi s tim. “Je li ovo ono što si ti osjećala?” Hope je zastala, udišući opojni miris cvijeta kozje krvi, boreći se da se vrati u ravnoteţu. “Nije čudo da si čekala. Što si drugo mogla učiniti? I on je tebe volio. Znala si to. Nisi se pitala ni brinula ni dvojila. Ako si ti čekala, ako si mogla čekati, mogao je i on. Pronaći ću ga.” Billy. Hope je mogla čuti radost u zvuku tog imena, život u njemu. Ryder. “Da.” Udahnuvši duboko, uspravila se te ponovno sjela. “Čini se tako. Čini se kao da sam se počela preseljavati ovamo, k ovome, od tog prvog trenutka. S vrtoglavicom, osjećajem vrućine, svladana, fascinirana, uplašena. Upravo kao sada. Ne bi trebalo biti tako, ali jest. Nije trebalo ni tebi biti tako, uzimajući sve u obzir. Izgleda da je to neka obiteljska karma.” Billy. Ryder. “I kladim se da je Billy imao istu prgavu narav. To ne bi smje lo biti toliko privlačno. Oborilo te s nogu - to vidim. Nije bilo vaţno tko je bio tvoj otac, kakav je bio tvoj poloţaj. Volio te je. Vidio te je kakva jesi, i to je jedino bilo vaţno. Pitam se kakav je to osjećaj. Imati nekog tako snaţnog i pouzdanog tko te vidi, tko te gleda i ti si mu jedina vaţna.” Uz uzdah, ponovno je bila na nogama. “Ne mogu o tome sada razmišljati. Ne mogu to očekivati. Trebam završiti poslove s popisa i ispeći mafine prije nego što gosti stignu.” Vrata kuhinjskog ormarića gdje je drţala namirnice za peciva se otvoriše, a zatim s treskom zatvoriše. “Nema razloga da se ljutiš na mene. Billy te je volio, shvaćam. Ţelio te je oţeniti. Ryder ne...” Ustuknula je instinktivno kad su se vrata još jednom treskom zalupila. Jasno je čula imena. Billy. Ryder. “U redu, Eliza. Dosta je. Ako kaţem da bih voljela da Ryder osjeća za mene ono što je Billy osjećao za tebe, bi li bila zadovoljna? Ali Billy i Ryder nisu...” Zastala je, oslonivši se rukom na radnu površinu kad joj je sinulo. “O Boţe, je li to - to? Je li čitavo vrijeme bilo tako jednostavno? Billy Ryder? Joseph William Ryder. Je li to? Je li to njegovo ime?” Svjetla su se iznenada pojačala i zatreperila poput otkucaja srca. “Billy Ryder. Tvoj, i očito moj. Njegov predak? Moţe li to biti? Njegov, kao što si ti moj. Sačekaj.” Zgrabila je telefon iz kuhinje te brzo otkucala broj Ryderova mobitela. “Što je?” Ignorirala je automatsku mrzovolju u glasu. Mrzio je da ga se prekida, ali dovraga, što da se radi. “Ryder je prezime, zar ne?” “Hm? Isuse. Pa što onda?” Povisila je glas, kao reakciju na odsječnost s njegove strane. “To je djevojačko prezime tvoje majke? Prezime njezine obitelji?” “Da, pa što onda?” “Billy. To je bilo prezime njegove obitelji, također. On je Joseph William Ryder.” “Zamisli ti to!” “Prepoznaješ Ii ime? Zvuči li ti poznato?” “Zašto bi zvučalo? Umro je nekoliko stotina godina prije mog rođenja. Pitaj moju majku. Pitaj Carolee. Nazovi Owena. Bilo tko od njih će znati više od mene.”


“U redu. Hvala.” “Čestitam.” “Još ga nisam pronašla. Ali da, ovo je vrijedno čestitanja. Čut ćemo se poslije.” Prekinula je vezu prije njega te odmah nazvala Carolee. Nema vremena peci mafine, odlučila je. Uzet će nešto iz slastičarnice. Sve vrijeme koje moţe odvojiti potrošit će traţeći Josepha Williama Rydera.


Trebalo je malo vremena i usklađivanja dnevnih planova da se svi sastanu u isto vrijeme na istom mjestu. Na Justinein zahtjev sastali su se u njezinu domu. Smatrala je da će tamo svi moći opušteno razgovarati i razmišljati. A kad će već svi njoj najvaţniji ljudi biti pod jednim krovom, zašto se svi ne bi mogli i zabaviti. Poznavala je ona dobro svoje muškarce pa je marinirala odreske, kupila kukuruz kod svog omiljenog prodavača uz cestu i ubrala svjeţe rajčice i papriku u svome vrtu. “Ne moraš sad pretjerivati.” Willy B. sjedio je za stolom i čistio grah - svoj doprinos iz vlastita vrta. Mops se odano sklupčao ispod njegove stolice. “Volim katkada pretjeravati. Ovo je ljeto proletjelo i gotovo da se uopće nismo uspjeli naći u punom sastavu kao sada. A to me i smiruje.” Posipala je crvenom paprikom kuhana jaja na tanjuru - to je Owen volio. “Kad razmislim o svemu, Willy B., kako sam ţarko ţeljela taj hotel, sve bih bila dala za njega. Sad se ispostavlja da je tu postojala neka veza. Billy Ryder. Cijelo vrijeme.” Uzdahnula je. “Nikad se nisam raspitivala za svoju obitelj, ili barem nisam mnogo. Nikad me nije zanimalo da nešto o njima doznam.” “Ţivjela si svoj ţivot, Justine. Imala si Tommyja i dečke, a i Carolee.” “Znam, i uvijek sam bila okrenuta sadašnjosti i budućnosti. A ipak, nisam li baš ja bila za to da se kupe te stare kuće? Znači, ima tu nečega. U svakom slučaju, Carolee ne zna ništa više nego ja. A ni naš tata. Što god da otkrijemo, potrudit ću se da doznam više o svojim precima. Ti si traţio svoje, sjećam se toga.” “Zanimalo me da nešto pronađem o njima.” Zastao je s čišćenjem i počešao se po svojoj riđoj bradi. “Iz kojeg mjesta u Škotskoj su stigli ovamo, kako su došli ovamo - oni koji su došli. A mislim da bi i Avery to trebala znati. Zaključio sam da nema mnogo podataka o majčinoj strani pa bi trebala znati sve što joj mogu reći o mojoj strani.” “Ti si najbolji otac na svijetu. Nema boljeg od tebe.” “Nisam mogao imati bolju kćer za odgajanje.” Nasmiješio se preko hrpice graha, promeškoljio i pročistio grlo. “Justine, ti se vjerojatno ne ţeliš udati ili tome slično, zar ne?” “Dakle, Willy B. MacTavish.” Ona zatrepće očima. Pitanje je moţda došlo kao lopta iz neugodnog kuta, ali ona ju je znala uloviti. “Ovo je najromantičnija prosidba ikada izgovorena.” “Ma, daj, Justine.” Njezin smijeh bio je ispunjen veseljem i ljubavi. “Što te navelo da me to sada pitaš?” “Ne znam baš točno. Valjda sve te priče o obiteljima, pa onda tvoj sin, moja kći, te priče o vjenčanju. Sama si ovdje... i nemoj me tako gledati. Znam da se ti znaš brinuti o sebi i svemu ostalome. Ali sad smo već... znaš, neko vrijeme zajedno.” “Volim to tvoje „znaš‟. Ti si najslađi čovjek kojeg poznajem i kad bih se htjela udavati ili kad bi mi trebao brak, ti bi bio taj. Dobro nam je ovako, zar nije, Willy B.?” Umjesto odgovora, uzeo ju je za ruku. “Ti si mi sve na svijetu, Justine. Samo ţelim da to znaš.” “Znam ja to i zahvalna sam ti što si me pitao. Moţda ću jednog dana ja tebe zaprositi.” “Ma, daj, Justine.” Zacrvenio se, a to je opet nasmijalo Justine, koja je sad obišla stol i čvrsto ga zagrlila. “Jako te volim, Willy B.” Oslabila je stisak tek toliko da su se mogli poljubiti. Uto je ušao Ryder u pratnji Blente. “Čovječe.” Obišao ih je u širokom luku i pošao ravno prema hladnjaku da si uzme pivo. “Čovječe”, ponovi i skine čep.


Tyrone poskoči i počne se lagano tresti ugledavši kako mu se Blento pribliţava da ga pomiriši. “Hajde, Tyrone, neće ti Blento ništa.” Ipak, Willy B. ustane, sagne se da smiri štene i počeše Blentu. “Gdje je Hope?” upita Justine. “Ima nekog posla. Doći će.” Brz kao munja, u kuhinji njegove mame morao si biti brz, on ukrade jedno kuhano jaje. “Jesu li joj oni iz grada još pravili kakve probleme?” “Ne, i mislim da i neće. Ta je priča završena.” “Dobro. Sad idi i pusti pse van. Tyrone se lijepo slaţe s Finchom i Cussom. Bit će tako i s Blentom.” Ryder posluša lagano gurkajući mopsa vrškom čizme. “Upravo stiţe Beckett i njegovo potomstvo. A i psi.” “Oh, moţda bih trebao...” “Willy B., moraš pustiti tog mopsa da se socijalizira”, naredi mu Justine. Inače ćeš od njega napraviti neurotika.” “Svi su veći od njega.” “I ti si viši od svih pa nikoga ne gnjaviš.” Ona otvori ormar i izvadi plastične pištolje koji prave mjehuriće, a koje je već napunila sapunicom, i odnese ih dječacima. Nekoliko trenutaka poslije došla je Clare sa zdjelom. “Što si donijela?” upita Ryder i uzme joj zdjelu iz ruku. “Salatu od krumpira? Ti si moja najdraţa šogorica.” “I jedina, ali ne još dugo. Avery i Owen odmah su iza nas.” Priđe Willyju B. i poljubi ga u obraz. “Sjedni ovdje, odmori noge.” “Hoću. I očistit ću ovaj grah do kraja.” “Dobro. Ja idem van i..." Clare podigne obrve gledajući Willyja B. kako ţurno izlazi. “Boji se da će drugi psi istraumatizirati tog njegova buljavog štakora.” “Neće, Tyrone je neodoljiv.” “Izgleda kao da je došao s Marsa.” “Moţda malo.” Clare je čistila grah dok su dječaci vikali, a psi lajali. U toj buci mogao se razabrati i smijeh muškaraca. “Izađi. Znaš da to ţeliš. Meni je dobro ovdje. Mali predah od svih ludosti.” “Ako ti tako kaţeš.” I doista je ţelio izići van, naročito zato što su u šupi bili vodeni pištolji koje je tamo drţao spremne baš za ovakvu prigodu. Kad se Hope dovezla, rat je već bjesnio. Djeca, psi, odrasli muškarci, svi su bili mokri do koţe, pucajući iz svojih oruţja na vodu. Zabrinuto je promatrala bojište. Vjerojatno moţe imati povjerenja u dječake da neće ciljati u njezinu smjeru. Pse treba jednostavno zaobići. Ali, znala je da odrasli muškarci teško mogu odoljeti kad ugledaju novu metu. Oprezno je izišla koristeći vrata auta kao štit. Uto primijeti kako su Ryderu zasjale oči ispod kose koja se cijedila. “Nosim pite”, uzvikne. “Ako se smočim, smočit će se i pite. Razmisli malo o tome.” On spusti svoje oruţje. “Od čega su...” U tom trenutku jedan od mlađih ratnika pogodio ga je u leda. “Dobro sam te!” Murphy je vikao pa potom vrištao od histeričnog oduševljenja kada je Ryder potrčao za njim.


Hope je iskoristila taj trenutak i sluţeći se pitom kao štitom najkraćim putem otrčala u kuću. “Svi su mokri do koţe”, objavi Hope, a tada ugleda Avery s čašom vina u ruci u muškoj košulji koja joj je dopirala do koljena. “Ratna ţrtva?” “Borila sam se koliko sam mogla, ali napali su me sa svih strana. Ne moţeš vjerovati muškarcima.” “Sad smo svi na broju!” Justine usput zagrli Hope. “Willy B., bi li zapalio roštilj?” “Pa...” S mopsom sklupčanim u krilu, on sumnjičavo pogleda prema vratima. “Ah, ja ću. Hope natoči si neko piće.” Reče Justine i iziđe. Iz radoznalosti Hope pođe za njom i izviri van. Vidjela je Justine kako ide prema svom povrtnjaku. Opalila je iz svojeg oruţja bez upozorenja i bez milosti i samo su se čuli uzvici: “Mama!” i “Baka!” “Vrijeme je za prekid vatre. Svi se odmah presvucite i počistite ovo. Ručak je za otprilike pola sata.” Odjeća prisutnih bila je ponešto ekscentrična, ali je zato hrana bila savršena. Razgovarali su kao što ljudi obično razgovaraju u restoranu. Avery je brojila sitno do otvorenja restorana. Spominjali su se i građevinski radovi, lokalni događaji, novorođenčad, svadbe, vjenčanja. Zatim su pokupljeni tanjuri, a djeca i psi opet su otišli u dvorište, uza strogu naredbu ţenskog dijela društva da se smiju igrati samo s mjehurićima od sapunice i loptom. “Dakle.” Justine se naslonila. “Reći ću vam što sam ja pronašla. Imamo u obitelji jednu staru Bibliju”, reče i pogladi Carolee po ruci. “Carolee je uspjela otkriti da je pripadala našem stricu. Bratu našeg oca, Henryju. Našem stricu Hanku. Kad je umro tata mojeg tate, stric Hank i njegova ţena ponijeli su gomilu stvari. Neki su ljudi jednostavno takvi. Sam Bog zna zašto su mu trebale, ali uspio je nakrcati cijeli šleper. I to dva puta. Među stvarima bila je i ta Biblija. U njoj su zabiljeţena imena naših predaka. Dakle, ako je Billy bio član obitelji, mora biti upisan. Sada samo moramo doći do te Biblije.” “On je rekao da nam je moţe posuditi”, doda Carolee. “Kad je pronađe. Tvrdi da je pohranjena, što vjerojatno znači da je zakopana negdje u gomili drugih stvari.” “Njemu se sigurno ne ţuri da je pronađe”, nastavi Justine. “Ali, razgovarala sam sa sestričnom, njegovom kćeri. Nas dvije smo se uvijek dobro slagale i ona će ga gnjaviti da to napravi. Inače, on se ne sjeća nikakva Josepha Williama Rydera, a ni moj otac. Ali tata misli da je čuo od svog djeda priče o njegovim stričevima koji su se borili u Građanskom ratu i da je jedan od njih poginuo kod Antietama. No, ne mogu se zakleti da je to točno. Moţda se tata toga prisjetio samo zato što sam ga ja na to navela svojim pitanjima.” “I to je nešto za početak”, reče Hope. Vrlo slab i ne obećava baš. “Nisam našla nijednog Josepha Williama Rydera koji je pokopan na Nacionalnom groblju.” “Ja još ništa nisam pronašao”, doda Owen. “Ali treba još mnogo toga pregledati.” “Tata kaţe da je u kući postojao jedan bajunet iz Građanskog rata i još neke stvari bombe, vojnička kapa, čak i stare topovske granate”, nadoveţe se Carolee, “ali nije znao reći je li sve to obiteljsko nasljeđe ili je samo slučajno otkopano pri obrađivanju zemlje. Na mnogo toga se naiđe kad se obraduje zemlja.” “Ja se jedva sjećam te farme”, reče im Justine. “Prodana je prije nego što ste se vi, dečki, rodili. Sada su na tom mjestu izgrađene kuće i agencija Park Service kupila je neke od njih. Ali tata kaţe, a u to je posve siguran, da je tamo postojalo malo obiteljsko groblje.” Hope se uspravi. “Na farmi?” “Ljudi su svoje ponekad radije sahranjivali na vlastitoj zemlji nego uz crkveno ili javno groblje. Rekao je da se do njega dolazi starom, utrtom stazom, oivičenom drvećem. Moţda još uvijek postoji.”


“To mogu doznati”, reče Owen. “Ako su grobovi prekopani, njihovo premještanje mora biti zavedeno u neke knjige.” “Na staroj Ryderovoj farmi.” Mršteći se, Ryder se zagledao u svoju bocu piva. “Tamo je jedno jezero. Jezerce.” “Tata je rekao da su se kupali u nekom jezeru. Kako ti to znaš?” “Hodao sam s jednom curom koja je stanovala u jednoj od onih novosagrađenih kuća. Tamo je jedno malo groblje, staro. Ograđeno je niskim zidićem i postoji ploča. S natpisom sličnim natpisima agencije Park Service. Nisam obraćao posebnu pozornost. Bio sam koncentriran na to da je nagovorim da se skine i da se okupamo.” “Zašto to nisi prije rekao?” upita ga majka. “Nemam običaj pričati o curama koje sam pokušao nagovoriti da se skinu.” Pritom se nasmiješi majci. “Mama, imao sam nekih šesnaest godina. Ona je bila prva djevojka koju sam izveo kad sam dobio vozačku dozvolu. Kako se ono zvala, kvragu? Angela... Bowers, Boson, tako nekako. Nisam je uspio nagovoriti da se skine, pa je stvar propala. I nikad se nisam sjetio nje ni toga događaja sve do sada. Ali se dobro sjećam da sam pomislio „sranje, pa neki od ovih pokojnika su mi rođaci‟, a onda sam se opet posvetio nagovaranju.” “Trajanje paţnje vrlo je kratko kod šesnaestogodišnjaka”, primijeti Beckett. “Osim kad se radi o golim djevojkama.” “Znači, još uvijek postoji”, promrmlja Justine. “To smo trebale znati. Nije lijepo od nas što to ne znamo, Carolee.” “Tata se samo htio riješiti farme”, podsjeti je Carolee. “Htio je pobjeći od svega što ima bilo kakve veze s obrađivanjem zemlje. On i naš djed zbog toga su bili godinama u sukobu. Nije ni čudo da nismo znale.” “Ali, sada znamo”, reče Owen. “Otići ćemo tamo i pogledati.” “U redu.” Justine ustane. “Hajdemo prikupiti djecu i pse.” “Što?” Owen je pogleda. “Hoćeš da sada odemo?” “A zašto ne sada?” “Sunce će uskoro zaći i...” “Onda ne smijemo gubiti vrijeme.” “Ako pričekamo do sutra, mogu ja otići, pogledati i javiti vam što...” “Zašto se uzalud trudiš?” upita ga Ryder. Poslije cijele guţve koja je nastala, zastoja i prepirki, oduševljenja klinaca koji su slutili pustolovinu, svi su se nagurali što u aute, što u kamionete. Jedna od prepirki bila je oko pasa tako da su na kraju Bena i Yodu ostavili s Cussom i Finchom i tako smanjili broj putnika. Hope je sjedila do Rydera u njegovu kamionetu s Blentom koj i se raširio između njih. “Bilo bi razumnije da smo išli sutra”, komentirala je Hope. “Ništa od ovoga svega nije razumno.” “Nije, ali me veseli što idemo večeras. Moţda on nije tamo ili su nadgrobne ploče oštećene. Moţda grob uopće nije označen.” “Dobro, samo nastavi s tako pozitivnim razmišljanjem.” “Samo nas pripremam na različite mogućnosti.” “Postoji i mogućnost da nađete to što traţite.” “Valjda me malo strah da ne nađemo ništa, a malo me strah i da nešto nađemo.” “On spusti jednu ruku s upravljača i posegne za njezinom rukom na način od kojeg joj je srce zakucalo jače. “Prestani i opusti se.” Čuvši ovu iznenadnu naredbu, ona ju je i poslušala. “Ovo je sve bila obradiva zemlja”, rekao je skrenuvši na krivudavu cestu duţ koje su se nanizale obiteljske kuće udaljene jedna od druge tek toliko da oko svake ima dovoljno prostora za kretanje, travnjake i zelenila.


“Sigurno je bilo lijepo. Samo polja i brdašca.” “Ljudi moraju negdje ţivjeti. I nije ih se previše naselilo, pa je to dobro. U doba kad su kuće građene imali smo dosta posla. Ljudi su dograđivali, pregrađivali.” ”Ona se nagne prema naprijed. “Je li ovo...” “Da, to je stara farma Ryderovih. Projektanti su bili dovoljno pametni da je ne sruše, već da uloţe novac u nju - i kladim se da im se višestruko isplatilo.” “Prekrasna je, taj kamen, pa licitarski ukrasi. A i velika je. I vrtovi i stabla su lijepi. Ovaj dio u staklu sigurno su naknadno dogradili, ali dobro izgleda. Baš lijepo mjesto.” Pogleda ga dok su prolazili pokraj kuće, a zatim se opet okrene prema kući. “Jesi li ikada bio unutra?” “Prije otprilike tri godine obavljali smo u njoj neke radove. Renovirali smo staru kuhinju, dvije kupaone, dodali jednu sobu iznad garaţe. I tu ostakljenu prostoriju koja ti se dopala.” “I kako si se osjećao?” “Tada? Bio je to samo posao. I to dobar. A sada?” Slegnuo je ramenima. “Čini mi se da sad shvaćam što je mama ţeljela reći. Moţda smo se trebali više posvetiti ovom dijelu naše obiteljske prošlosti, više je poštovati. Moj djed je prilično mrzio farmu i očito se nije slagao sa svojim starim, zato nisam nikada o tome mnogo razmišljao.” Zatim je skrenuo na uski pošljunčani put. “Jeli ovo privatan posjed?” “Moţda. A moţda pripada Park Serviceu. Riješit ćemo to bude li potrebno.” “Ovdje su se borili? Sjever i Jug, dječaci i muškarci.” “Odavde pa do pakla i natrag”, potvrdi Ryder. “Vidiš li ono?” Vidjela je jezerce o kojem je pričao, tamno i duboko kako se presijava na sada već slabijem danjem svjetlu. Obraslo gustim rogozom baršunastih vrhova i zelene paprati nabujale tijekom ljeta, bilo je nalik raskošnom, šarenom sagu. Iza jezera, na rubu šumarka, stajao je nizak kameni zid. Onakav kakav je Billy Ryder mogao podići, pomisli Hope. U središnjem dijelu mogle su se vidjeti nakrivljene nadgrobne ploče. Hope ih je izbrojila šesnaest - bile su to male oznake, koje nisu sasvim uspjele odoljeti zubu vremena, a nekima je samo vršak virio iz neravne zemlje. “Djeluju usamljeno. Tuţno i usamljeno.” “Mislim da smrt baš i nije vesela.” Ryder parkira auto i iziđe, a pas skoči za njim. Kako je Hope ostala sjediti, on obiđe auto, otvori joj vrata. U tom času stigla je i kolona s ostatkom obitelji. “On ili jest ili nije ovdje. Kakogod bilo, mi jesmo ovdje.” Ona klimne i stane pored njega. Uz ljude i glasove, dječji ţamor i njuškanje pasa, sada se osjećaj osamljenosti ponešto izgubio. Pa ipak, još se osjećala nesigurno pa je posegnula za Ryderovom rukom i bila mu je zahvalna kada je svoje prste isprepleo s njezinima. Ima ih više od šesnaest, shvatila je kad su prišli bliţe. Neke oznake nisu bile ništa više od kamena koji se već gotovo stopio s tlom. Na nekima nije bilo imena ili, ako ih je bilo, vrijeme ih je izbrisalo. No, redom je čitala natpise koji su još uvijek bili čitljivi. Mary Margaret Ryder. Daniel Edward Ryder. Zatim je naišla na jednu posve malu oznaku na kojoj je pisalo da je tu bila pokopana Susan - samo Susan, koja je umrla 1853. godine u njeţnoj dobi od dva mjeseca. Netko je ovdje čupao travu, pomisli, pa nije previše podivljala. Unatoč tome, grob je i dalje izgledao zapušteno. Da stvori neku protuteţu, Hope se zagleda u grob Catherine Foster Ryder koja je ţivjela od 1781. do 1874. “Devedeset tri”, Justine tiho primijeti i stane pokraj nje. “Dobar, dug ţivot. Voljela bih znati u kakvom smo rodu bile.”


“Dobit ćeš obiteljsku Bibliju pa ćeš doznati.” “Kako to da i oni ne mogu biti u hotelu kao Lizzy?” upita je Murphy. “Zašto oni moraju biti ovdje?” “Lizzy je posebna gošća.” Justine ga uzme i podigne i pritisne lice uz njegov vrat u času kad se Hope okrenula. Mislila je da Ryder još uvijek stoji pored nje, no vidjela ga je kako se uputio nadesno i kako stoji sam uz tri groba. Ona krene prema njemu i shvati da joj je srce počelo brţe kucati. “On je ovaj u sredini.” “Što?” Ruka joj se tresla dok je traţila njegovu. “On je zadnji rođen, a umro je drugi po redu. Bili su braća.” “Kako si mogao... ja ne mogu razabrati imena.” “Sve je manje svjetla”, reče on dok se ona spustila na koljena da bolje pogleda. “O Boţe. Billy Ryder. Nisu mu napisali puno ime i prezime. Samo Billy. Četrnaesti oţujka 1843. do 17. rujna 1862.” “A Joshua je umro nešto prije iste godine. Charlie dvadeset dvije godine poslije. Tri brata.” “To je Billy.” To je jedino što je u prvi čas pomislila. Ovdje. Pronašli su ga. “Je li i ona ovdje?” Hope podigne glavu. “Kako bi ona mogla biti ovdje?” “Nema nje ovdje.” Shvaćajući, Ryder rukom pokaţe prema zidiću. “Kozja krv. Tu je iza ovog zidića.” On se okrene i pogleda svoju majku. Pogledi su im se sreli i nije je morao dozvati ni išta joj reći. Oči su joj se napunile suzama dok mu je prilazila. “Našao si ga.” “Vrijeme je učinilo svoje, ali ime moţeš pročitati. Umro je iste godine kad i Lizzy. Istog mjeseca, skoro istog dana.” Owen je prišao majci, obujmio je rukom oko struka, a drugom drţao Avery za ruku. Zatim su prišli Beckett, Clare i dječaci koji su sada nekim čudom potpuno utihnuli. A onda i Willy B. tapšajući Carolee po leđima kad je zajecala. Sunce je zašlo i pao je suton, a u zraku se osjećao teţak miris kozje krvi. Hope prede rukom preko uklesanog imena i potom ruku prinese srcu. “Sljedeći put doći ćemo s cvijećem.” Justine nasloni glavu na Owenovo rame, dodirne Becketta pa zatim Rydera. “Vrijeme je da im odamo počast. Ovdje smo jer su oni bili ovdje i zato je vrijeme da im odamo počast.” Posve spontano, Ryder izvadi svoj dţepni noţić i odsiječe granu kozje krvi te je poloţi na tlo. “Barem nešto.” Neopisivo dirnuta ovom jednostavnom gestom, Hope zagrli njegovo lice. “Savršeno”, reče mu tiho i poljubi ga. “Zahladilo je. Mogla bi se prehladiti”, reče Beckett Clare. “Navratit ću, skupiti pse, odvesti Clare i dečke kući.” “Moramo joj reći.” Clare pogleda Hope. “Mislim da bismo svi trebali biti tamo kad joj priopćiš.” “To moţe pričekati do sutra. Ti problijediš kad si umorna.” Beckett prijeđe prstom preko njezina lica. “A sada si blijeda. Ovo moţe pričekati do sutra.” “Moţda je bolje tako.” Avery podigne ruke. “Do tada moţemo svi razmisliti kako da joj to kaţemo. Mislim, pronašli smo ga, evo ga ovdje. Ali, što to znači? Zvuči mi gotovo okrutno da joj kaţemo da je ovdje sahranjen, miljama daleko od nje.”


“Ujutro”, sloţi se Justine. “Recimo oko devet sati. “Da, to će prekinuti tvoj radni dan”, obrati se Ryderu prije nego što je ovaj uspio išta reći. “Ali to je prije nego što Clare i Avery otvaraju i prije nego što Hope i Carolee obično dolaze novi gosti.” “Devet je u redu.” “Hoćeš li i ti doći, Willy B.?” Justine se okrene tom divu od čovjeka s malim psićem u naručju. “Hoćeš li naći toliko vremena?” “Ako me ţeliš tamo, Justine, mogu doći.” “Bilo bi mi drago. Ţelim znati koja je od ovih njihova mama. Izgubila je dva sina, a moţda i trećeg prije nego što je umrla. To je okrutno.” Justinein glas zadrhtao je prije nego što ga je smirila nakon jednog dubokog udisaja. “Ţelim znati njezino ime i odati joj počast.” “Pada mrak.” Willy B. potapša je pa potom pogladi po ruci. “Daj da te sada odvezem kući, Justine.” “Moţe. Hajdemo svi kući.” No, Ryder se još neko vrijeme zadrţao kad su svi već krenuli. Udaljio se nekoliko koraka od tri groba kad ga je Hope dotaknula po ruci. “Jesi li dobro?” “Jesam. Ne znam. Čudno je sve ovo.” “Da ih je bilo troje, kao ti, Owen i Beckett?” “Ne znam”, ponovi on. “Nije mi baš svejedno. On je majčin predak. Naš. Ona je tvoja. Zovem se po njemu, njegovo prezime je moje ime. I..." On zavrti glavom kao da je sa sebe ţelio stresti ono što je osjećao. “Hajdemo.” “Što? Što i?” inzistirala je na odgovoru dok ju je vukao da krenu. “Ništa. Samo mi je čudno, kao što rekoh.” Nije joj rekao da je onog trenutka kad je preskočio kameni zidić znao gdje će naći Billyja. Znao je kojim putem treba ići i što će naći. Samo si umišlja, uvjeravao je sam sebe kad su se popeli u kamionet. Sve je to zbog prizora groblja u sumrak. Ali, nešto je znao, još uvijek osjećao, nešto poput drhtaja pod koţom. Na odlasku je bacio pogled na retrovizor. Još je dugo gledao za kamenim zidićem, grobnim oznakama i bujnim grmljem kozje krvi. Zatim je svrnuo pogled na cestu pred sobom.

Nora Roberts - Jedinstvena i savršena  

Inn BoonsBoro Trilogy serijal #3 Ryder je najbuntovniji sin obitelji Montgomery koja obnavlja povijesni hotel BonsBoro u Marylandu. Nedruže...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you