Page 1


Drugi dio senzacionalne trilogije! Bestseler New York Timesa! U palači suparnica, samo jedna može osvojiti prinčevo srce… America Singer jedna je od ELITE i princ Maxon ne vidi nijednu djevojku osim nje. Pobijedi li na natjecanju za njegovo srce, napustit će život koji joj je unaprijed bio određen i zamijeniti ga svijetom raskoši. Ali ishod nije ni približno siguran; prijetnja nasilnih pobunjenika tik iza zidina palače prerasta u rat, a ogorčene suparnice spremne su na borbu do posljednjeg daha. Kako Americini osjećaji prema Maxonu jačaju, tako je njezin nekadašnji dečko Aspen čeka u sjenama. Kome je uistinu odana i kako će njezina odluka utjecati na njezinu a i na sudbinu vlastite obitelji?


Pozovite sluge! Kraljica se probudila! (Za mamu)


tmosfera u Angelesu bila je mirna i neko sam vrijeme samo nepomično ležala osluškujući Maxonovo disanje. Iz dana u dan, bilo je sve teže uhvatiti ga u trenutku istinske smirenosti i sreće i ja sam uživala u vremenu koje smo provodili zajedno, zahvalna što je naizgled u najboljem raspoloženju kad smo sami. Otkad se Izbor suzio na šest djevojaka, Maxon je postao tjeskobniji nego što je bio na početku, kad je u palaču došlo nas trideset pet. Pretpostavljala sam da je tad mislio kako će imati više vremena da odabere. I premda sam se osjećala krivom to priznati, znala sam da je zbog mene želio da je to tako. Sviđala sam se princu Maxonu, nasljedniku ileanskog prijestolja. Prije tjedan dana rekao mi je da će cijelo ovo nadmetanje završiti istog trena ako mu samo kažem da marim za njega jednako kao što on mari za mene, i da me u tome ništa ne sprječava. Ponekad sam se poigravala tom pomišlju i pitala kako bi bilo biti samo Maxonova. Ali problem je bio u tome što za početak Maxon nije bio doista moj. U palači je, uz mene, ostalo još pet djevojaka — djevojaka s kojima je izlazio i šaptao im — i ja nisam znala kako bih to shvatila. Tu je bila i činjenica da bih, prihvatim li Maxona, morala prihvatiti i krunu, a tu sam pomisao uglavnom odbacivala makar samo zato što nisam bila sigurna što bi značila za mene. I naravno, tu je bio Aspen. On, tehnički govoreći, više nije bio moj dečko — prekinuo je sa mnom i prije no što je moje ime izvučeno za Izbor — ali kad se pojavio u palači kao jedan od stražara, svi osjećaji kojih sam se nastojala riješiti ponovno su me preplavili. Aspen je bio moja prva ljubav; kad bih ga pogledala... bila sam njegova. Maxon nije znao da je Aspen u palači, ali znao je da kod kuće postoji netko koga pokušavam preboljeti i milostivo mi je davao vremena da to učinim, dok je on pokušavao pronaći neku drugu s kojom bi mogao biti sretan ako ja shvatim da ga nikad neću zavoljeti. Kad je pomaknuo glavu i udahnuo tik iznad moje kose, razmislila sam o tome. Kako bi bilo jednostavno voljeti Maxona? — Znaš li kad sam posljednji put doista gledao zvijezde? — upitao je. Približila sam mu se na našoj deki, nastojeći da mi bude toplo u hladnoj noći u Angelesu. — Nemam pojma. — Prije nekoliko godina, s jednim sam privatnim učiteljem učio astronomiju. Ako pozorno pogledaš, vidjet ćeš da su zvijezde zapravo različitih boja. — Čekaj, zar si posljednji put gledao zvijezde kako bi ih proučio? Što je s gledanjem zvijezda iz zabave? Smijuljio se. — Zabava. Morat ću ugurati malo zabave između sastanaka o proračunu i sjednica odbora za infrastrukturu. Oh, i određivanja ratnih strategija, u čemu sam, usput


rečeno, grozan. — U čemu si još grozan? — upitala sam klizeći dlanom niz njegovu uštirkanu košulju. Ohrabren mojim dodirom, Maxon je rukom, koju mi je prebacio preko leđa, crtao krugove po mom ramenu. — Zašto bi to željela znati? — upitao je glumeći razdraženost. — Zato što o tebi još tako malo znam. I zato što se stalno činiš savršenim. Lijepo je imati dokaz da nisi takav. Nalaktio se i pozorno pogledao moje lice. — Znaš da nisam savršen. — Malo ti nedostaje — odvratila sam. Koljena, ruke, prsti površno su nam se dodirivali. Odmahnuo je glavom i malo se nasmiješio. — U redu, nek ti bude. Ne znam planirati ratove. U tome sam strašno loš. I pretpostavljam da bih grozno kuhao. Nikad nisam pokušao pa... — Nikad? — Možda si zapazila ekipe ljudi koji te svaki dan zatrpavaju kolačima? Igrom slučaja, i mene hrane. Zahihotala sam se. Kod kuće sam pomagala skuhati praktički svaki obrok. — Još — zahtijevala sam. — U čemu si još loš? Privukao me k sebi, smeđe oči tajnovito su mu blistale. — Nedavno sam otkrio jednu stvar... — Koju? — Ispada da mi nikako ne polazi za rukom držati se daleko od tebe. To je veoma ozbiljan problem. Nasmiješila sam se. — Jesi li pokušao? Pravio se da razmišlja o tome. — Iskreno, nisam. I nemoj očekivati da ću početi. Tiho smo se nasmijali, priljubljeni jedno uz drugo. U takvim trenucima, bilo je neopisivo lako zamisliti ostatak života uz njega. Šuškanje lišća i trave najavilo je nečiji dolazak. Iako je naš zajednički izlazak bio savršeno prihvatljiv, osjetila sam nelagodu i brzo se uspravila. Maxon je učinio isto dok je stražar obilazio živicu i približavao nam se. — Vaše Veličanstvo — rekao je naklonivši se. — Ispričavam se što vas ometam, gospodine, ali doista nije mudro ostati vani ovako kasno. Pobunjenici bi mogli... — Shvatio sam — s uzdahom je odvratio Maxon. — Odmah ćemo se vratiti u palaču. Stražar nas je ostavio same i Maxon mi se ponovno obratio. — Još jedna moja mana: gubim strpljenje s pobunjenicima. Dosta mi ih je. Ustao je i ponudio mi ruku. Prihvatila sam je promatrajući tugu i ojađenost u njegovim očima. Od početka Izbora pobunjenici su nas dvaput napali — jednom su to bili Sjevernjaci koji su samo izazivali nerede, a drugi put pogubni Južnjaci — i ja sam shvaćala zašto je umoran od njih, iako sam sama s njima imala iskustva tek odnedavna. Maxon je podignuo deku i protresao je, očito nesretan što je naša večer naglo prekinuta.


— Hej — rekla sam potičući ga da me pogleda. — Zabavila sam se. Kimnuo je. — Ne, stvarno sam se zabavila — rekla sam prilazeći mu. Prebacio je deku u jednu ruku kako bi me zagrlio drugom. — Trebali bismo to ponoviti. Možeš mi reći koje su zvijezde koje boje jer ja ih stvarno ne razlikujem. Maxon mi se tužno osmjehnuo. — Ponekad poželim da je sve lakše, normalno. Ovila sam ruke oko njegova tijela, a Maxon je ispustio deku iz ruke kako bi i on mene zagrlio. — Mrzim što vam moram to otkriti, Vaše Veličanstvo, ali čak i bez stražara, daleko ste od normalnog. Izraz na njegovu licu malo se razvedrio, ali i dalje je bio ozbiljan. — Više bih ti se sviđao da jesam. — Znam da je tebi teško to povjerovati, ali stvarno mi se sviđaš ovakav kakav jesi. Samo mi treba više... — Vremena. Znam. I spreman sam ti ga dati. Samo bih volio znati da ćeš doista željeti biti sa mnom kad to vrijeme istekne. Okrenula sam glavu na drugu stranu. To mu nisam mogla obećati. U srcu sam stalno uspoređivala Maxona i Aspena, i ni jedan ni drugi nikad nisu ozbiljno prevagnuli. Osim možda kad sam bila sama s jednim od njih. Jer u tom trenutku našla sam se u iskušenju obećati Maxonu da ću na kraju biti s njim. Ali nisam to mogla učiniti. — Maxone — šapnula sam opazivši koliko je on snužden jer mu nisam odgovorila. — To ti ne mogu reći. Ali mogu ti reći da želim biti ovdje. Želim znati postoji li mogućnost za... za... — zamucala sam, ne znajući kako bih to sročila. — Za nas? — pogodio je Maxon. Nasmiješila sam se, sretna što me tako dobro razumije. — Da. Želim znati postoji li mogućnost da budemo mi. Odmaknuo je pramen kose s mog ramena. — Mislim da je vjerojatnost za to veoma velika — rekao je bez okolišanja. — I ja to mislim. Samo... treba mi još malo vremena, u redu? Kimnuo je. Izgledao je sretnije. Željela sam da naša večer tako završi, s nadom. I možda još nečime. Zagrizla sam usnicu i naslonila se na Maxona, molećim pogledom. Ni sekunde ne oklijevajući, sagnuo se i poljubio me. Poljubac je bio nježan i topao; osjetila sam se obožavanom i željela još. Mogla sam ostati ondje satima, samo kako bih vidjela hoću li se ikad zasititi tog osjećaja; ali Maxon se previše brzo odmaknuo. — Idemo — rekao je šaljivim tonom i povukao me prema palači. — Bit će bolje da uđemo prije no što stražari dojašu po nas s isukanim mačevima. Kad se Maxon oprostio sa mnom u podnožju stuba, umor me je pogodio kao malj. Praktički sam se vukla do drugog kata i iza ugla prema svojoj sobi, kad sam se najednom ponovno posve probudila. — Oh! — uzviknuo je Aspen, i on iznenađen što me vidi. — Mislim da sam najlošiji stražar dosad, kad sam pretpostavljao da si cijelo ovo vrijeme u svojoj sobi. Zahihotala sam se. Elita je trebala spavati s najmanje jednom sluškinjom u sobi. Meni se to stvarno nije sviđalo pa je Maxon zahtijevao da ispred mojih vrata postavi stražara u


slučaju iznenadne opasnosti. Problem je bio u tome što je taj stražar uglavnom bio Aspen. Spoznaja da je gotovo svake noći pred mojim vratima ispunjavala me je neobičnom mješavinom radosti i groze. Ležernost toga trenutka brzo je nestala kad je Aspen shvatio zašto nisam bila ušuškana u svom krevetu. Nelagodno se nakašljao. — Jesi li se lijepo zabavila? — Aspene — šapnula sam, osvrćući se naokolo kako bih bila sigurna da nitko nije u blizini. — Nemoj se ljutiti. Dio sam Izbora i jednostavno je tako. — Kako bih mogao imati priliku, Mer? Kako se mogu nadmetati kad uvijek razgovaraš samo s jednim od nas? — Imao je pravo, ali što sam ja tu mogla? — Aspene, molim te, nemoj se ljutiti na mene. I sama pokušavam shvatiti sve što se zbiva. Ne, Mer — rekao je, i u glas mu se vratila nježnost. — Ne ljutim se na tebe. Nedostaješ mi. — Nije se usudio glasno izgovoriti te riječi, ali oblikovao ih je usnama. Volim te. Raznježila sam se. — Znam — odgovorila sam položivši dlan na njegova prsa, načas zaboravljajući što sve time riskiramo. — Ali to ne mijenja gdje smo, ni da sam ja sad Elita. Treba mi vremena, Aspene. Podigao je ruku kako bi primio moju i kimnuo. — To ti mogu dati. Samo... pokušaj pronaći malo vremena i za mene. Nisam željela spominjati koliko bi to bilo zamršeno pa sam mu se samo lagano osmjehnula prije no što sam izvukla ruku iz njegove. — Moram ići. Gledao me je dok sam ulazila u sobu i zatvarala vrata. Vrijeme. Mnogo sam tražila tih dana. Nadala sam se da će, budem li imala dovoljno vremena, sve nekako sjesti na svoje mjesto.


e, ne — sa smijehom je odgovorila kraljica Amberly. — Imala sam samo tri djeveruše, iako je Clarksonova majka predložila da ih bude više. Željela sam samo sestre i najbolju prijateljicu koju sam igrom slučaja upoznala tijekom Izbora. Pogledala sam Marlee i razveselila se opazivši da i ona mene gleda. Prije dolaska u palaču, mislila sam da nijedna od djevojaka neće moći biti srdačna, jer su ulozi u ovom nadmetanju tako visoki. Marlee me je zagrlila čim smo se upoznale i otad smo jedna drugoj stalna potpora. Nikad se nismo posvadile, ne računam li jednu jedinu zamaloiznimku. Prije nekoliko tjedana, Marlee je spomenula kako misli da ne želi biti s Maxonom. Kad sam zatražila objašnjenje, nije ga željela dati. Nije se ljutila na mene, znala sam to, ali osjećala sam se usamljeno u danima šutnje, prije no što smo obje prešle preko toga. — Ja želim sedam djeveruša — objavila je Kriss. — Hoću reći, ako me Maxon odabere i dobijem veliko vjenčanje. — Ja neću imati djeveruše — reče Celeste, uzvraćajući Kriss. — Samo odvlače pozornost. A kako će se vjenčanje prenositi na televiziji, želim da sve oči budu uprte u mene. Pjenila sam se od bijesa. Rijetko smo imale priliku sjediti i razgovarati s kraljicom Amberly, a Celeste se ponašala kao derište i to upropaštavala. — Ja bih u svoje vjenčanje željela unijeti nešto od običaja svoje kulture — tiho je rekla Elise. — Djevojke u Novoj Aziji u obredu vjenčanja rabe mnogo crvene boje, a mladoženja mora donijeti darove prijateljima mladenke kako bi ih nagradio što joj dopuštaju da se uda za njega. Kriss je na to rekla: — Podsjeti me da ti dođem na vjenčanje. Obožavam darove! — I ja! — uzviknula je Marlee. — Lady America, neobično ste tihi — obratila mi se kraljica Amberly. — Što vi želite na svom vjenčanju? U životu sam zamišljala samo jedno vjenčanje, i ono se je trebalo održati u Matičnom uredu pokrajine Caroline nakon iscrpljujućeg pribavljanja potrebnih dokumenata. — Pa... jedino o čemu sam razmišljala jest to da me tata dovede do oltara. Znate, da moju ruku stavi u ruku muškarca za kojeg se udajem? To je jedino što sam ikad željela. — Ma kako bilo neugodno, govorila sam istinu. — Ali svi to rade — požalila se Celeste. — U tome nema ničeg posebnog. Trebala sam biti ljutita što me je prozvala, ali samo sam slegnula ramenima. — Želim znati da moj tata od srca odobrava moj izbor na dan kad je to doista važno. — Baš lijepo — zaključila je Natalie pijuckajući svoj čaj i gledajući kroz prozor.


Kraljica Amberly malo se je nasmijala. — Svakako se nadam da će odobriti. Bez obzira na to o kojem se muškarcu radi. — To je dodala brzo, shvativši da podrazumijeva da će moj izbor biti Maxon. Pitala sam se misli li to doista, je li joj Maxon rekao za nas. Malo poslije, razgovor o vjenčanjima je utihnuo i kraljica se vratila u svoje odaje. Celeste se smjestila ispred velikog televizora u zidu, a ostale djevojke počele su se kartati. — Baš je bilo zabavno — rekla je Marlee kad smo se nas dvije smjestile za stol. — Nisam sigurna da sam ikad čula kraljicu da toliko govori. — Mislim da je i ona pomalo uzbuđena. — Nikome nisam spomenula što mi je Maxonova teta rekla o brojnim kraljičinim pokušajima i neuspjesima da rodi još jedno dijete nakon Maxona. Adele je predvidjela da će kraljica biti srdačnija prema nama kad nas bude manje, i imala je pravo. — Dobro, moraš mi reći: zar stvarno nemaš nikakvih drugih planova za vjenčanje, ili ih samo nisi željela podijeliti? — Stvarno nemam nikakvih drugih planova. Znaš, teško mi je zamisliti veliko vjenčanje. Ja sam Petica. Marlee je odmahnula glavom. — Bila si Petica. Sad si Trojka. — Istina — odgovorila sam, sjetivši se svoje nove kaste. Rodila sam se u obitelji Petica — umjetnika i glazbenika koji su obično bili slabo plaćeni — i premda sam mrzila sustav kasti općenito, voljela sam ono čime sam zarađivala za život. Bilo mi je čudno razmišljati o sebi kao o Trojki i pomisliti da bih se bavila poučavanjem ili pisanjem. — Prestani se opterećivati — savjetovala mi je Marlee, pročitavši izraz mog lica. — Još se ne moraš ni o čemu brinuti. Tek što nisam prosvjedovala, kad me je zaustavio Celestein uzvik. — Ma daj! — uzviknula je tresnuvši daljinskim upravljačem po kauču, prije no što ga je ponovno uperila u televizor. — Uh! — Čini li se to samo meni ili je ona iz dana u dan sve gora? — šapnula sam Marlee. Gledale smo kako Celeste udara po daljinskom, prije nego što je odustala, ustala i promijenila program na televizoru. Pretpostavila sam da bi i meni, da sam odrasla kao Dvojka, neispravan daljinski bio dovoljan razlog za uzrujanost. — Mislim da je to zbog stresa — uzvratila je Marlee. — Jesi li uočila da Natalie postaje, ne znam... nekako suzdržanija? Kimnula sam i obje smo pogledale tri djevojke koje su se kartale. Kriss se je smješkala dok je miješala karte, ali Natalie je proučavala vrhove kose i povremeno čupkala pokoju vlas koja joj se očito nije svidjela. Djelovala je rastreseno. — Mislim da se sve počinjemo osjećati loše — priznala sam. — Sad kad nas je ostalo tako malo, teže je opustiti se i uživati u palači. Celeste je nešto progunđala i nas dvije smo pogledale prema njoj, ali brzo smo skrenule pogled kad nas je uhvatila kako je promatramo. — Ispričavam se na trenutak — rekla je Marlee meškoljeći se na stolcu. — Mislim da moram do kupaonice. — I ja sam razmišljala o tome. Da odemo zajedno? — predložila sam.


S osmijehom je odmahnula glavom. — Samo ti idi. Ja ću najprije popiti čaj do kraja. — U redu. Brzo se vraćam. Izašla sam iz ženskog zahoda i nisam se žurila dok sam hodala velebnim hodnikom. Nisam bila sigurna da ću se ikad naviknuti na spektakularnu ljepotu palače. Bila sam toliko rastresena da sam se skrenuvši za ugao sudarila s jednim stražarom. — Oh! — rekla sam. — Ispričavam se, gospođice. Nadam se da vas nisam preplašio. — Uhvatio me je za laktove kako bih vratila ravnotežu. — Niste — zahihotala sam se. — Sve je u redu. Trebala sam gledati kamo idem. Hvala vam što ste me uhvatili, časniče... — Woodwork — odgovorio je i brzo se naklonio. — Ja sam America. — Znam. Nasmiješila sam se i zakolutala očima. Naravno da zna. — Nadam se da sljedeći put kad naletim na vas to neće biti tako doslovno — našalila sam se. Nasmiješio se. — Dogovoreno. Ugodan vam dan želim, gospođice. — I ja vama. Kad sam se vratila, ispričala sam Marlee o neugodnom sudaru s časnikom Woodworkom i upozorila je da pazi kako hoda. Nasmijala se i odmahnula glavom. Ostatak poslijepodneva prosjedile smo uz prozore, upijale sunčevo svjetlo i razgovarale o kući i ostalim djevojkama. Bilo je tužno razmišljati o budućnosti u tome trenutku. Prije ili poslije, Izbor će završiti i premda sam znala da ćemo Marlee i ja ostati bliske, nedostajat će mi svakodnevni razgovori s njom. Marlee je bila moja prva prava prijateljica u životu i željela sam da je mogu zauvijek zadržati uz sebe. Dok sam pokušavala ostati u sadašnjosti, Marlee je sanjivo gledala kroz prozor. Pitala sam se o čemu razmišlja; ali sve je bilo tako spokojno i nisam je pitala.


iroka vrata mog balkona bila su otvorena kao i vrata na hodnik, pa je kroz sobu strujao topao, mirisan zrak iz vrtova. Nadala sam se da će mi blagi povjetarac pomoći da obavim sav posao koji me čekao. Umjesto toga, skretao mi je pozornost i u meni budio neodoljivu želju da budem bilo gdje drugdje osim uz radni stol. Uzdahnula sam i zavalila se u stolcu, rasula kosu preko sjedala. — Anne — zazvala sam. — Da, gospođice? — odazvala se moja glavna sluškinja iz kuta sobe u kojem je šivala. Ne gledajući, znala sam i da su Mary i Lucy, moje druge dvije sluškinje, također podignule pogled, čekajući da vide mogu li mi i one biti na usluzi. — Zapovijedam ti da dokučiš što znači ovaj izvještaj — rekla sam, lijeno pokazujući na opsežan tekst o vojnim statistikama koji je ležao ispred mene. Bio je to zadatak zadan svim djevojkama u Eliti, ali nikako se nisam uspijevala usredotočiti na njega. Moje tri sluškinje su se nasmijale, vjerojatno i zbog apsurdnosti mog zahtjeva i zbog činjenice da sam uopće išta zahtijevala. Zapovijedanje ne bih nazvala jednom od svojih jakih strana. — Žao mi je, moja gospo, ali mislim da bih time prekoračila svoje ovlasti — odgovorila je Anne. Iako su i moj zahtjev i njezin odgovor bili šala, u njezinu sam glasu čula iskrenu ispriku jer mi ne može pomoći. — U redu. — Zastenjala sam uspravljajući se. — Morat ću sama. Vas tri posve ste beskorisne. Sutra ću uzeti nove sluškinje. Ovaj put mislim ozbiljno. Sve su se ponovno nasmiješile, a ja sam se vratila brojkama. Imala sam dojam da je izvještaj loš, ali nisam bila sigurna. Iznova sam pročitala tekst i proučila tablice, mršteći se i grickajući vrh olovke dok sam se pokušavala usredotočiti. Čula sam kako se Lucy tiho smijucka i podigla sam pogled s izvještaja kako bih vidjela što je to toliko zabavlja. Prateći njezin pogled do vrata, opazila sam Maxona naslonjenog na dovratak. — Odala si me! — požalio se Lucy koja se nije prestajala smijuljiti. Žurno sam odgurnula stolac i pojurila mu u zagrljaj. — Pročitao si mi misli! — Jesam li? — Molim te, reci da možemo van. Samo nakratko? Nasmiješio se. — Imam dvadeset minuta. Povukla sam ga niz hodnik, praćena uzbuđenim brbljanjem svojih sluškinja. Nije se moglo poreći da vrt nije postao naše mjesto. Gotovo uvijek kad bi nam se pojavila prilika da budemo sami, odlazili smo u vrt. S Aspenom sam nekoć vrijeme provodila u posve drugačijem okružju: zatvorena u majušnoj kući na drvetu u dvorištu iza kuće, jedinome mjestu gdje smo mogli biti zajedno bez ikakve opasnosti.


Najednom sam se zapitala je li Aspen negdje u blizini, neraspoznatljiv u mnoštvu stražara u palači, i gleda li kako me Maxon drži za ruku. — Što je ovo? — upitao je Maxon prešavši prstima preko jagodica mojih prstiju dok smo šetali. — Žuljevi. To dobiješ kad četiri sata na dan pritišćeš violinske žice. — Nikad ih prije nisam zamijetio. — Smetaju li ti? — Bila sam u najnižoj kasti sa šest preostalih djevojaka i sumnjala sam da ijedna od njih ima ruke poput mojih. — Naprotiv. Mislim da su lijepi. — Osjetila sam kako crvenim. — Vidio sam svijeta... priznajem, uglavnom kroz armirano staklo ili s tornja nekog starog dvorca... ali vidio sam ga. I na raspolaganju mi je pristup odgovorima na tisuću pitanja. Ali ova ovdje ručica? — Zagledao se duboko u moje oči. — Ova ručica proizvodi zvukove koji se ne daju usporediti ni s čime što sam ikad čuo. Ponekad mislim kako sam samo sanjao da sam te čuo dok sviraš violinu, toliko je bilo lijepo. Ovi su žuljevi dokaz da je bilo stvarno. Katkad mi se obraćao na nestvarno romantičan, neodoljiv način. Ali iako sam čuvala njegove riječi u srcu, nikad nisam bila posve sigurna da im mogu vjerovati. Kako sam mogla znati da takve krasne stvari ne govori i drugim djevojkama? Morala sam promijeniti temu. — Zar stvarno imaš odgovore na tisuću pitanja? — Apsolutno. Pitaj me bilo što; i ako ne znam odgovor, znam gdje ga možemo pronaći. — Bilo što? — Bilo što. Bilo je teško odmah smisliti pitanje, osobito takvo koje će ga zbuniti, a to sam željela. Kratko sam razmislila o stvarima koje su me najviše zanimale dok sam odrastala. Kako lete zrakoplovi? Kakve su bile Sjedinjene Američke Države? Kako funkcioniraju majušni uređaji za reprodukciju zvuka koje imaju više kaste? A onda sam se sjetila. — Što je Noć vještica? — upitala sam. — Noć vještica? — Očito, nikad nije čuo za to. Nisam se iznenadila. Taj sam pojam i sama vidjela samo jednom u starom udžbeniku iz povijesti u kući mojih roditelja. Neki dijelovi knjige bili su pohabani do neprepoznatljivosti, neke su stranice nedostajale, većina ih je bila uništena. Svejedno, oduvijek me je očaravao spomen na praznik o kojem ništa nismo znali. — Više niste tako sigurni, Vaša kraljevska domišljatosti? — zadirkivala sam ga. Nakreveljio se, iako je bilo jasno da samo glumi ljutnju. Pogledao je na sat i uzdahnuo. — Idemo. Moramo se požuriti — rekao je zgrabivši me za ruku i potrčavši. Malo sam se spoticala u cipelama s visokim potpeticama, ali prilično sam dobro držala korak s njime dok me je sa širokim osmijehom vodio natrag u palaču. Voljela sam kad bi Maxon pokazao svoju bezbrižnu stranu; i prečesto je bio odviše ozbiljan. — Gospodo — rekao je dok smo pretrčavali pokraj stražara na vratima. Stigla sam do pola hodnika, kad su me cipele pobijedile. — Maxone, stani! — dahtala sam. — Ne mogu tako brzo! — Još malo, nećeš požaliti — potužio se je kad sam usporila i povukao me za ruku.


Napokon je usporio do moje brzine, ali očito je izgarao od želje da budemo brži. Zaputili smo se prema sjevernom hodniku, prema prostoriji u kojoj su se snimale Vijesti iz ileanske prijestolnice, ali prije no što smo stigli do nje, naglo smo skrenuli stubištem. Penjali smo se i penjali, i ja nisam mogla suspregnuti znatiželju. — Kamo točno idemo? Okrenuo se prema meni i smjesta uozbiljio. — Moraš se zakleti da nikad nikome nećeš reći za ovu sobicu. Za nju zna samo nekoliko članova obitelji i šačica stražara. Znatiželja je slaba riječ za ono što sam osjetila. — Apsolutno. Stigli smo do vrha stuba i Maxon je otvorio vrata i pridržao ih da uđem. Ponovno me je uhvatio za ruku i povukao niz hodnik, da bi se na kraju zaustavio ispred jednog zida, većinu kojega je prekrivala fenomenalna slika. Maxon se osvrnuo kako bi bio siguran da u hodniku nema nikog osim nas, pa posegnuo iza okvira slike. Čula sam tihi škljocaj i slika se nakosila prema nama. Uzdahnula sam. Maxon se nacerio. Iza slike skrivala su se vrata koja nisu sezala do poda. Na njima je bila mala tipkovnica, nalik na telefonsku. Maxon je utipkao nekoliko brojeva i začulo se tiho zujanje. Okrenuo je kvaku i pogledao me. — Pomoći ću ti. Prilično je visoko. — Pružio mi je ruku i pokazao da se prva provučem kroz otvor. Zaprepastila sam se. Prostorija bez prozora bila je prekrivena policama s knjigama naizgled prastarima. Na dvjema policama bile su naslagane knjige s neobičnim crvenim kosim crtama na hrptima (izbočenim dijelovima), a uz jedan zid opazila sam velik atlas, otvoren na stranici na kojoj je bila prikazana država kojoj nisam znala ime. Nasred prostorije bio je stol i na njemu nekoliko knjiga, kao da ih je netko nedavno rabio i ostavio da ga čekaju dok se malo ne odmori. I na kraju, u jednom je zidu bio ugrađen širok ekran koji je izgledao kao televizijski. — Što znače one crvene kose crte? — začuđeno sam upitala. — Te knjige su zabranjene. Koliko je nama poznato, možda su jedini još postojeći primjerci u cijeloj Illéi. Okrenula sam se prema njemu, pogledom ga pitajući ono što se naglas nisam usudila. — Da, smiješ ih prelistati — rekao je kao da ga uzrujavam tim pitanjem, ali izraz njegova lica govorio je kako se nadao da ću to pitati. Oprezno sam izvukla jednu od knjiga, prestrašena da bih mogla nehotice uništiti unikatno blago. Prelistala sam stranice, ali gotovo odmah odložila sam knjigu natrag na policu. Jednostavno sam osjećala preveliko strahopoštovanje. Okrenula sam se i ugledala Maxona kako tipka na nečemu što je izgledalo kao plosnati pisaći stroj priključen na televizijski ekran. — Što je to? — upitala sam. — Računalo. Jesi li ga ikad vidjela? — Odmahnula sam glavom, a Maxon nije izgledao previše iznenađeno. — Ovih dana nema mnogo ljudi koji su ga vidjeli. U ovo računalo pohranjene su isključivo informacije o knjigama koje se čuvaju o ovoj prostoriji. Ako postoji išta o Noći vještica, reći će nam gdje se nalazi. Nisam bila posve sigurna što govori, ali nisam ga zamolila da objasni. Za nekoliko


sekundi, njegova potraga urodila je popisom od tri stavke na ekranu. — Oh, odlično! — uzviknuo je. — Pričekaj! Stajala sam uz stol dok je Maxon tražio tri knjige koje će nam otkriti što je bila Noć vještica. Nadala sam se da nije nešto glupo i da ga nisam uzalud natjerala da se ovoliko potrudi. Prva knjiga opisivala je Noć vještica kao keltsku svečanost koja označava svršetak ljeta. Ne želeći nas usporiti, nisam se niti trudila spomenuti da nemam pojma što znači "keltski". Pisalo je da su ti ljudi vjerovali da duhovi na Noć vještica dolaze ponovno u svoje domove i da su se maskirali kako bi se obranili od onih zlih. Poslije se to pretvorilo u svjetovni praznik, uglavnom za djecu. Djeca su se prerušavala i obilazila susjedstvo pjevajući pjesme maškara, za što bi bila nagrađena slatkišima. Druga knjiga definirala je Noć vještica na sličan način, samo što je spominjala bundeve i kršćanstvo. Ova će biti zanimljiva — izjavio je Maxon prelistavajući treću knjigu, mnogo tanju od prošle dvije i napisanu rukom. — Zašto? — upitala sam i prišla mu da bolje pogledam. — Ovo je, lady America, jedan od svezaka privatnog dnevnika Gregoryja Illée. — Molim? — iznenadila sam se. — Smijem li ga dodirnuti? — Daj da najprije pronađem stranicu koju tražimo. Gledaj, ma i fotografiju! Kao prikaza, iz knjige nas je promatralo ukočeno lice Gregoryja Illée, uspravnog kao motka u krutom odijelu, na fotografiji iz nepoznate prošlosti. Njegovo držanje neobično me je podsjetilo na kralja i Maxona. Pokraj njega, neka se je žena malodušno smješkala u kameru. Na njezinu je licu bilo nešto što je nagoviještalo da je nekoć bila veoma zgodna, ali iz očiju joj je nestao sjaj. Izgledala je umorno. Oko dvoje odraslih stajale su tri osobe. Prva je bila tinejdžerica, lijepa i blistava, sa širokim osmijehom na licu, krunom na glavi i haljinom na volane. Kako smiješno! Bila je odjevena kao princeza. Uz nju su bila dva dječaka, jedan malo viši od drugoga, a obojica odjeveni kao likovi koje nisam prepoznala. Izgledali su kao da se spremaju na neku nestašnost. Ispod fotografije, Gregory Illéa vlastitom je rukom napisao: DJECA SU OVE GODINE PROSLAVILA NOĆ VJEŠTICA ZABAVOM. PRETPOSTAVLJAM DA JE TO JEDAN OD NAČINA DA ZABORAVE ŠTO SE ZBIVA OKO NJIH, ALI MENI SE ČINI NEOZBILJNIM. NAŠA JE OBITELJ JEDNA OD MALOBROJNIH KOJE IMAJU DOVOLJNO NOVCA ZA PROSLAVE, ALI OVA MI SE DJEČJA IGRA ČINI RASIPNOM. — Misliš li da zato više ne slavimo Noć vještica? Zato što je rasipna? — upitala sam. — Moglo bi biti. Ako je datum ikakav pokazatelj, ova je fotografija snimljena netom nakon što je Američka Država Kina počela uzvraćati, netom prije Četvrtoga svjetskog rata. U tom trenu, većina ljudi nije imala ništa... Zamisli cijeli jedan narod Sedmica sa šačicom Dvojki. — Vau. — Pokušala sam zamisliti našu domovinu takvom, razorenu ratom, pa borbu


kako bismo se ponovno spojili. Strašno. — Koliko ima ovakvih dnevnika? — upitala sam. Maxon je pokazao na policu s nizom dnevnika sličnih onome u našim rukama. — Desetak, rekao bih. Nisam mogla vjerovati! Sva ta prošlost u jednoj prostoriji. — Hvala ti — rekla sam. — Ovo je nešto što nikad ne bih niti sanjala da ću jednoga dana vidjeti. Ne mogu vjerovati da sve ovo postoji. Smiješio se od uha do uha. — Bi li željela pročitati ostatak? — pokazao je prema dnevniku. — Da, naravno! — praktički sam zacviljela od radosti dok se nisam sjetila svojih obveza. — Ali ne mogu ostati; moram proučiti onaj grozan izvještaj. A ti se moraš vratiti poslu. — Istina. Dobro, što kažeš na ovo? Smiješ uzeti dnevnik i zadržati ga nekoliko dana. — Zar bi mi to doista dopustio? — upitala sam sa strahopoštovanjem. — Ne. — Nasmiješio se. Oklijevala sam, u strahu od onoga što držim u ruci. Što ako izgubim dnevnik? Što ako ga uništim? I Maxon je sigurno razmišljao o tome. Ali ovakva mi se prilika više nikad neće pružiti. Zaključila sam da ću moći biti dovoljno pažljiva kad je riječ o jednom ovakvom daru. — U redu. Samo dan ili dva i odmah ću ga vratiti. — Dobro ga sakrij. To sam i učinila. Taj je dnevnik bio više od knjige; bio je Maxonovo povjerenje. Gurnula sam ga ispod hrpetine partitura u klavirskoj klupici — mjestu koje moje sluškinje nikad misu čistile. Jedine ruke koje će ga dodirnuti bit će moje.


eznadni sam slučaj! — jadala se Marlee. — Ne, ne, odlično ti ide — lagala sam. Već više od tjedan dana davala sam Marlee satove glasovira i stvarno je zvučalo kao da svira sve lošije. Za Boga miloga, pa još smo samo uvježbavale ljestvice. Ponovno je pogodila pogrešnu tipku i ja sam se morala lecnuti. — Oh, da si samo vidiš lice! — uzviknula je. — Grozna sam. Kao da sviram laktovima. — Trebala bi probati. Možda su ti taktovi točniji od prstiju. Uzdahnula je. — Odustajem. Oprosti, America, bila si jako strpljiva, ali sviram grozno. Glasovir zvuči kao da je bolestan. — Zapravo, više zvuči kao da je na samrti. Marlee je prasnula u smijeh, a ja sam joj se pridružila. Kad me zamolila da je poučim svirati glasovir, nisam niti slutila da moje uši očekuje tako bolno — iako radosno — mučenje. — Možda bi ti violina išla bolje? Violine proizvode divan zvuk — predložila sam. — Ne bih rekla. Kakve sam sreće, uništila bih je. — Marlee je ustala i prišla mom stoliću na kojem su papiri, koje smo trebale čitati, bili gurnuti u stranu, a moje umiljate sluškinje ostavile nam čaj i kekse. — Oh, nema veze. Ova violina ionako pripada palači. Da želiš, mogla bih je baciti Celeste u glavu. — Nemoj me dovoditi u iskušenje — odgovorila je Marlee i [objema nam natočila čaj. — Nedostajat ćeš mi, America. Ne znam što ću kad se ne budemo svaki dan viđale. — Znaš, Maxon je jako neodlučan pa se o tome još ne moraš brinuti. — Ne znam — rekla je Marlee i uozbiljila se. — Nije mi to otvoreno rekao, ali znam da sam ovdje zato što me javnost voli. Sad kad je većina djevojaka otišla, neće im trebati dugo da promijene mišljenje i nađu novu miljenicu, a on će me poslati kući. Birala sam riječi nadajući se da će mi ona objasniti razlog suzdržanosti između nje i Maxona, ali ne želeći da se ponovno zatvori i povuče u sebe. — Je li tebi to u redu? Mislim, hoćeš li biti dobro ne dobiješ li Maxona? Lagano je slegnula ramenima. — On jednostavno nije onaj pravi. Ne bi mi smetalo da ispadnem iz nadmetanja, ali stvarno ne želim otići — objasnila je. — Uz to, ne bih željela završiti s muškarcem koji je zaljubljen u drugu. Naglo sam se uspravila. — U koga je zalj... Pogled u Marleenim očima bio je pobjedonosan, a osmijeh skriven iza šalice čaja govorio je Jesam te! I je me. U djeliću sekunde, shvatila sam da me je na pomisao da je Maxon zaljubljen u neku drugu preplavila nepodnošljiva ljubomora. Trenutak nakon toga — kad sam shvatila da je Marlee mislila na mene — osjetila sam neizmjerno olakšanje. Podigla sam brojne zidove, šalila se na Maxonov račun i hvalila vrline drugih djevojaka;


ali ona je jednom jedinom rečenicom sve to zaobišla. — America, zašto već nisi sve ovo okončala? — umilno je upitala. — Znaš da te on voli. — Nikad to nije rekao — uvjeravala sam je i to je bila istina. — Naravno da nije — odvratila je Marlee kao da je to nešto samorazumljivo. — Silno se trudi da te uhvati, a ti ga odgurneš svaki put kad ti se približi. Zašto to činiš? Smijem li joj reći? Smijem li joj priznati da iako prema Maxonu gajim duboke osjećaje — očito dublje no što sam bila svjesna — postoji još netko koga ne mogu zaboraviti? — Jednostavno... valjda nisam sigurna. — Vjerovala sam Marlee; doista jesam. Ali za nas je obje bilo sigurnije da ne zna. Kimnula je. Činilo se kako shvaća da postoji još nešto, ali nije navaljivala. Naše obostrano prihvaćanje tajni bilo je gotovo utješno. — Pronađi način da budeš sigurna. Brzo. To što nije onaj pravi za mene ne znači da Maxon nije super tip. Mrzila bih da ga izgubiš zato što se bojiš. Ponovno je imala pravo. Bojala sam se. Bojala da Maxonovi osjećaji nisu tako iskreni kako se čini, bojala što bi za mene moglo značiti postanem li princeza, bojala izgubiti Aspena. — Da prijeđemo na vedrije teme — rekla je Marlee odlažući svoju šalicu čaja. — Sve one jučerašnje priče o vjenčanjima sjetile su me nečega. — Da? — Hoćeš li mi biti, znaš, glavna djeveruša? Ako se jednog dana udam. Oh, Marlee, naravno da hoću! Hoćeš li ti biti moja? — Posegnula sam za njezinim rukama i ona ih je sretno stisnula. — Ali ti imaš sestre; zar se neće uvrijediti? — Shvatit će. Molim te. — Svakako! Tvoje vjenčanje ne bih propustila ni za što na svijetu! — Njezin ton implicirao je da će moje vjenčanje biti događaj stoljeća. — Obećaj mi da ćeš doći čak i ako se budem udavala za neku bijednu Osmicu u nekoj uličici. Pogledala me je s nevjericom, sigurna da se takvo što nikad ne bi moglo dogoditi. — Čak i ako bude tako. Obećajem. Nije me zatražila da i ja njoj obećam nešto slično i ja sam se kao i prije zapitala ne postoji li u njezinu rodnom gradu neka Četvorka kojoj je darovala srce. Međutim, nisam željela navaljivati. Bilo je jasno da obje imamo tajne; ali Marlee je bila moja najbolja prijateljica i za nju bih sve učinila.

*** Nadala sam se da ću te večeri provesti malo vremena s Maxonom. Zbog Marlee preispitala sam mnoge svoje postupke. I misli. I osjećaje. Nakon večere, kad smo ustale kako bismo napustile blagovaonicu, uhvatila sam


Maxonov pogled i potegnula se za uho. Potezanje za uho bio je naš dogovoreni tajni znak kojim smo jedno drugome davali do znanja da se želimo vidjeti i rijetko bismo propustili poziv. No večeras mi je Maxon s razočaranjem na licu nijemo odvratio "posao". Šaljivo sam napućila usta glumeći uvrijeđenost i jedva mu zamjetno mahnula prije no što sam otišla na počinak. Možda je tako bolje. Stvarno moram razmisliti o nekim stvarima u vezi s Maxonom. Kad sam skrenula za ugao prema svojoj sobi, Aspen je ponovno stražario pred vratima. Odmjerio me od glave do pete promatrajući pripijenu zelenu haljinu koja je čudesno isticala onih nekoliko oblina na mom tijelu. Bez ijedne riječi, prošla sam pokraj njega. Prije no što sam uspjela okrenuti kvaku na vratima, nježno je okrznuo moju ruku. Učinio je to usput, ali u tih nekoliko sekundi preplavio me osjećaj potrebe i čežnje koji je Aspen obično budio u meni. Jedan pogled u njegove smaragdne oči, čeznutljive i duboke, i osjetila sam kako mi koljena počinju klecati. Ušla sam u sobu što sam brže mogla, mučena našom povezanošću. Hvala nebesima, nisam imala Vremena razmišljati o osjećajima koje Aspen budi u meni, jer čim su se vrata zatvorila, moje su se sluškinje sjatile oko mene kako bi me pripremile za počinak. Dok su čavrljale i češljale me, pokušala sam načas na sve zaboraviti. To je bilo nemoguće. Morala sam odabrati. Aspen ili Maxon. Ali kako da odlučim između dviju dobrih mogućnosti? Kako da izaberem kad će ovako i onako dio mene ostati opustošen? Utješila sam se pomišlju da još imam vremena. Još imam vremena.


akle, lady Celeste, kažete da vojnika nije dovoljno i držite da bi broj muškaraca u sljedećem novačenju trebao biti povećan? — upitao je Gavril Fadaye, voditelj razgovora u Vijestima iz ileanske prijestolnice i jedina osoba koja je ikad intervjuirala pripadnike kraljevske obitelji. Naše rasprave u Vijestima bile su test i toga smo bile svjesne. Iako Maxon nije imao vremenski rok, javnost je željela da suzi odabir; osjetila sam da to žele i kralj, kraljica i njihovi savjetnici. Ako smo željele ostati, morale smo nastupati, kad god nam kažu i gdje god to bilo. Bila sam sretna što sam proučila onaj grozni vojni izvještaj. Zapamtila sam neke statistike pa sam imala pristojnu priliku da večeras ostavim dobar dojam. — Točno tako, Gavrile. Rat u Novoj Aziji traje već godinama. Mislim da bi s jednom ili dvjema rundama pojačanog novačenja imali dovoljan broj vojnika da ga napokon završimo. Stvarno nisam mogla podnijeti Celeste. Jednu je djevojku uspjela izbaciti iz Izbora, prošli mjesec upropastila je Krissinu rođendansku proslavu, a meni je doslovno pokušala strgnuti haljinu s tijela. Zbog svog položaja Dvojke mislila je da je bolja od nas ostalih. Da budem iskrena, nisam imala nikakvo mišljenje o broju ileanskih vojnika, ali sad kad sam čula Celestino, odlučila sam mu se usprotiviti. — Ne slažem se — rekla sam trudeći se što više zvučati kao dama. Celeste se okrenula prema meni, tamna joj je kosa poput biča ošinula ramena. Leđima okrenuta kameri, bez zadrške me je napadno strijeljala pogledom. — Ah, lady America, vi mislite da je povećanje broja vojnika loša zamisao? — upitao je Gavril. Osjetila sam kako su mi se obrazi zažarili. — Dvojke mogu platiti da ne budu unovačene pa sam sigurna da lady Celeste nikad nije vidjela što gubitak sinova jedinaca čini obiteljima. Unovačiti više mladića bilo bi razorno, pogotovo za najniže kaste koje obično imaju veće obitelji i u kojima svi moraju raditi kako bi obitelj opstala. Marlee, koja je sjedila pokraj mene, prijateljski me je lagano gurnula laktom. Celeste je preuzela. — Što onda da učinimo? Ne želiš valjda predložiti da mirno sjedimo i dopustimo da se ti ratovi rastežu unedogled? — Ne, ne. Naravno da želim da Illéa završi rat. — Zastala sam kako bih se pribrala i pogledala sam Maxona tražeći od njega neki oblik potpore. Uz njega, kralj je izgledao kao da mi nešto zamjera. Morala sam promijeniti smjer razgovora pa sam izlanula prvo što mi je palo na um: — Kako bi bilo da je dobrovoljno? — Dobrovoljno? — upitao je Gavril. Celeste i Natalie su se podsmjehnule i samo sve pogoršale. Ali tad sam razmislila o svom prijedlogu. Zar je to doista tako loša zamisao?


— Da. Sigurna sam da postoje određeni zahtjevi, ali možda bismo bili učinkovitiji s vojskom u kojoj su muškarci koji žele biti vojnici, a ne mladići koji čine samo ono što je potrebno da ostanu živi i vrate se životu koji su novačenjem morali napustiti. U studiju je nastao tajac dok su svi razmišljali o mojim riječima. Očito sam rekla nešto što ima smisla. — To je dobra zamisao — oglasila se Elise. — Tako bismo svakih mjesec ili dva na bojište mogli poslati nove vojnike, kako se budu prijavljivali. To bi ohrabrilo one koji su već neko vrijeme u službi. — Slažem se — dodala je Marlee, što je obično bio krajnji doseg njezinih komentara. Očito se u raspravama nije osjećala ugodno. — Znam da bi ovo moglo zvučati pomalo moderno, ali što kad bismo vojnu službu otvorili i za žene? — zapitala je Kriss. Celeste se glasno nasmijala. — Što misliš, koja bi se žena prijavila? Zar bi ti išla na bojište? — Glas joj je zvučao uvredljivom nevjericom. Kriss se nije dala omesti. — Ne, ja nisam za vojnikinju. Ali — nastavila je obraćajući se Gavrilu — ako sam u ovom Izboru išta naučila, naučila sam da neke djevojke imaju zastrašujući ubilački nagon. Nemojte dopustiti da vas večernje haljine zavaraju — završila je s osmijehom. Kad sam se vratila u svoju sobu, sluškinjama sam dopustila da ostanu malo dulje no inače kako bi mi pomogle da iz kose izvučem gomilu ukosnica. Svidjela mi se vaša ideja da vojna služba bude dobrovoljna — rekla je Mary, brzo radeći spretnim prstima. — I meni — dodala je Lucy. — Sjećam se kako su se moji susjedi mučili kad su im uzeli najstarije sinove. Bilo je gotovo nepodnošljivo jer mnogi se nisu vratili. — Po sjaju očiju vidjela sam kako joj naviru brojna sjećanja. I sama sam imala neka. Miriam Carrier rano je ostala udovica; ali ona i njezin sin Aiden uspjeli su se snaći, samo njih dvoje. Kad su joj se na vratima pojavili vojnici s pismom, zastavom i besmislenim izrazima sućuti, slomila se. Sama nije mogla. Sve da je i imala sposobnosti, nije imala volje. Ponekad sam je znala vidjeti kako prosi kao Osmica, na onom istom trgu na kojem sam se oprostila od Caroline. Ali nisam joj imala što dati. — Znam — odgovorila sam Lucynu odrazu. Mislim da je Kriss malo pretjerala — zaključi Anne. — Grozna je zamisao da se žene bore u bitkama. Nasmiješila sam se njezinu ukočenom licu dok je ona bila posve usredotočena na moju kosu. — Moj tata kaže da su žene nekoć... Na vratima se začulo kratko kucanje i sve nas prestrašilo. — Nešto mi je palo na pamet — ušao je Maxon, ne čekajući odgovor. Čini se da je petak navečer nakon Vijesti postao naše ustaljeno vrijeme za zajedničko druženje. — Vaše Veličanstvo — uglas su ga pozdravile moje sluškinje, a Mary ispustila ukosnice kad je savila koljeno u znak poštovanja.


— Daj da ti pomognem — ponudio je Maxon. — Ne treba, hvala — bila je uporna Mary, jako se zarumenjela i natraške izašla iz sobe. Mnogo manje suptilno no što je nedvojbeno namjeravala, razrogačila je oči pogledavajući Lucy i Anne, preklinjući ih da i one izađu. Oh, hm, laku noć, gospođice — rekla je Lucy, potežući Anne za rub odore kako bi i ona pošla za njom. Kad su otišle, Maxon i ja smo prasnuli u smijeh. Okrenula sam se prema zrcalu i nastavila izvlačiti ukosnice iz kose. — Baš su šašave — rekao je Maxon. — Samo ti se previše dive. Skromno je odmahnuo rukom na taj kompliment. — Oprosti što sam vas prekinuo — rekao je mom odrazu. — U redu je — odgovorila sam izvukavši i zadnju ukosnicu. Provukla sam prste kroz kosu i spustila je na ramena. — Izgledam li dobro? Maxon je kimnuo, zureći malo dulje no što je bilo potrebno. Zatim se pribrao i rekao: — U svakom slučaju, palo mi je na pamet... — Reci. — Sjećaš se Noći vještica? — Da. Oh, još nisam pročitala onaj dnevnik. Iako, dobro sam ga sakrila, ne brini se — uvjeravala sam ga. — Nema veze. Nitko ga ne traži. U svakom slučaju, razmišljao sam. U svim je onim knjigama pisalo da je Noć vještica bila u listopadu, zar ne? — Da. — Sad je listopad. Zašto ne bismo organizirali zabavu za Noć vještica? Naglo sam se okrenula prema njemu. — Stvarno? Oh, Maxone, zar bismo mogli? — Bi li voljela? — Još pitaš! — Mislim da bi za sve djevojke u Eliti mogli dati sašiti kostime. Stražari koji nisu na dužnosti bili bi dodatni partneri za ples, a kako sam ja samo jedan, ne bi bilo pošteno da djevojke stoje i čekaju da dođe red na njih. A u sljedećih tjedan ili dva mogli bismo organizirati tečaj plesa. Rekla si da ponekad tijekom dana ionako nemate baš mnogo posla. I slatkiši! Dat ćemo da nam pripreme i uvezu najbolje slatkiše. Ti ćeš se, moja draga, najesti dosita. Morat ćemo te kotrljati po podiju. Bila sam kao opčinjena. — I službeno ćemo to najaviti, reći cijeloj državi da slavi. Neka se djeca preruše u kostime i idu od vrata do vrata tražeći slatkiše, kao nekad. Tvojoj će se sestri to svidjeti, zar ne? — Naravno da hoće. Svima će se svidjeti! Kratko je razmišljao, napućivši usta. — Što misliš, kako bi joj se svidjelo da je pozovemo da proslavi ovdje, u palači? Zapanjila sam se. — Molim? — U određenom trenutku nadmetanja od mene se očekuje da se upoznam s roditeljima Elite. Baš bih mogao pozvati i braću i sestre, i to učiniti otprilike u vrijeme


proslave, umjesto da čekam... Prekinula sam ga pojurivši mu u zagrljaj. Mogućnost da ću vidjeti May i roditelje ushitila me je previše da bih suspregnula oduševljenje. Maxon je ovio ruke oko mog struka i zagledao mi se u oči; i njegove su se caklile od ushićenja. Kako je ova osoba — netko za koga sam zamišljala da će biti moja puka suprotnost — uvijek uspijevala pronaći ono što će me najviše usrećiti? — Stvarno to misliš? Stvarno mogu doći? — Naravno — odgovorio je. — Čeznem da ih upoznam, a upoznavanje je i dio nadmetanja. Uostalom, mislim da bi vam svima činilo dobro da vidite svoje obitelji. Kad sam bila sigurna da se neću rasplakati, šaptom sam mu odvratila: — Hvala ti. — Nema na čemu... Znam da ih voliš. — Istina. Nasmiješio se. — I jasno je da bi za njih učinila praktički sve. Na kraju krajeva, zbog njih si ostala u Izboru. Trznula sam se i malo udaljila od njega kako bih mu vidjela oči. U njima nije bilo nimalo osude, samo iznenađenost mojim naglim pokretom. Međutim, nisam mogla pustiti da to tako prođe. Morala sam biti posve jasna. — Maxone, oni na početku jesu bili jedan od razloga mog ostanka, ali sad nisam ovdje zbog njih. To znaš, zar ne? Ovdje sam zato što... — Zato što? Pogledala sam Maxona, njegovo lice prepuno obožavanja i nade. Reci, America. Jednostavno mu reci. — Zato što? — ponovio je, ovaj put s vragolastim osmijehom na usnama, koji je mene još više raznježio. Sjetila sam se razgovora s Marlee i svojih osjećaja dok smo govorile o Izboru. O Maxonu mi je bilo teško misliti kao o svom dečku kad su i druge djevojke izlazile s njim, ali nije mi bio samo prijatelj. Ponovno me je preplavio onaj osjećaj optimizma i čuđenja jer bismo nas dvoje možda mogli biti nešto posebno. Maxon mi je značio više no što sam samoj sebi dopustila vjerovati. Koketno sam mu se nasmiješila i krenula prema vratima. — America Singer, vraćaj se ovamo. — Dotrčao je i prepriječio mi put, obgrlio me rukom oko struka i privinuo uz sebe. — Reci mi — šapnuo je. Stisnula sam usnice. — U redu, morat ću se osloniti na druge načine komunikacije. Bez ikakvog upozorenja, poljubio me je. Osjetila sam kako se malo naginjem u njegovim čvrstim rukama. Ovila sam ruke oko njegova vrata, želeći ga privinuti uz sebe... i nešto mi se u glavi promijenilo. Kad smo bili sami, obično bih uspijevala ne razmišljati o drugim djevojkama. Ali večeras sam razmišljala o mogućnosti da je neka druga djevojka na mom mjestu. Već samo razmišljanje o tome kako je druga u njegovu zagrljaju, druga ga nasmijava, druga se udaje za njega... Srce mi se slomilo. Nisam si mogla pomoći; rasplakala sam se. — Dušo, što je bilo?


Dušo? Ta riječ, tako nježna i prisna, obavila me je. U tom trenutku nestala je svaka želja da se borim protiv svojih osjećaja prema Maxonu. Željela sam biti njegova mila, njegova duša. Željela sam biti samo Maxonova. Možda bi to značilo prihvatiti budućnost kakvu za sebe nikad nisam zamišljala i oprostiti se od onoga od čega se nikad nisam namjeravala oprostiti, ali pomisao da ga napustim sad više nije bila nešto s čime sam se mogla nositi. Istina je da nisam bila najbolja kandidatkinja za krunu, ali ako ne smognem hrabrosti da priznam kako se osjećam, ne zaslužujem nadmetati se za njegovo srce. Uzdahnula sam i trudila se da mi glas bude miran. — Ne želim ostaviti sve ovo. — Ako se dobro sjećam, prvi put kad smo se vidjeli rekla si da je kao kavez. — Nasmiješio se. — Iako, priraste ti srcu, zar ne? Lagano sam odmahnula glavom. — Ponekad znaš biti strašno glup. — Kroz moje stisnuto grlo probio se slabašan smijeh. Maxon mi je dopustio da se odmaknem od njega samo onoliko koliko je bilo dovoljno da ga mogu pogledati u smeđe oči. — Ne mislim na palaču, Maxone. Nije me briga za odjeću na mom krevetu ili hranu, vjerovao ti ili ne. Maxon se nasmijao. Nije bila tajna koliko sam bila uzbuđena zbog raskošnih obroka u palači. — Govorim o tebi — rekla sam. — Ne želim napustiti tebe. — Mene? Kimnula sam. — Želiš mene? Nasmijala sam se smetenosti na njegovu licu. — To ti i govorim. Kratko je zastao. — Kako... ali... Što sam učinio? — Ne znam — odgovorila sam sliježući ramenima. — Jednostavno mislim da bismo bili dobar par. Polako se nasmiješio. — Bili bismo sjajan par. Maxon me je privukao k sebi, grubo po njegovim mjerilima, i ponovno me poljubio. — Jesi li sigurna? — upitao je odmaknuvši me od sebe za dužinu ruke i netremice me promatrajući. — Jesi li posve sigurna? — Ako si ti siguran, i ja sam sigurna. Na djelić sekunde, nešto se je promijenilo u izrazu njegova lica. Ali tako je brzo nestalo da sam se zapitala nisam li samo umislila — što god to bilo. Već u sljedećem trenutku, odveo me do kreveta i zajedno smo sjeli na rub držeći se za ruke. Položila sam glavu na njegovo rame. Očekivala sam da će nešto reći. Na kraju krajeva, nije li ovo ono što je čekao? Ali on nije rekao ništa. Svako toliko, dugo bi uzdahnuo i taj mi je gesta govorila koliko je sretan i pomogla mi da ne budem previše zabrinuta. Nakon nekog vremena — možda zato što ni on ni ja nismo znali što bismo rekli — Maxon se malo uspravio. — Moram ići. Ako mislimo pozvati sve obitelji na proslavu, čekaju me dodatne pripreme. Odmaknula sam se od njega i nasmiješila, još smušena pomišlju da ću uskoro moći


zagrliti mamu, tatu i May. — Hvala ti još jedanput. Zajedno smo ustali i prišli vratima. Čvrsto sam ga držala za ruku. Iz nekog razloga, užasavala me pomisao da je pustim. Imala sam osjećaj da je taj trenutak nekako krhak i da bi se mogao razbiti bude li se previše pomicao. — Do sutra — šaptom mi je obećao, s nosom na samo nekoliko milimetara od mojega. Promatrao me s tolikim obožavanjem da sam pomislila kako sam budalasta što se uopće brinem. — Fenomenalna si. Kad je otišao, zatvorila sam oči i prisjetila se svega iz kratkog vremena koje smo proveli zajedno: njegovih očiju koje su me netremice gledale, nestašnih osmijeha, slatkih poljubaca. Neprestano sam razmišljala o njima dok sam se spremala na počinak, i pitala sam se razmišlja li i Maxon.


ražesno, gospođice. Samo nastavite promatrati skice, a vi ostale pokušajte ne gledati u mene — zamolio je fotograf. Bila je subota, i Elita je bila ispričana obveza u Ženskoj dvorani. Za doručkom je Maxon najavio proslavu za Noć vještica; već isto poslijepodne, naše su sluškinje počele crtati skice kostima, a fotografi se pojavili kako bi sve to zabilježili. Trudila sam se djelovati prirodno dok sam razgledavala Annine crteže, a moje sluškinje stajale iza stola s komadima tkanina, kutijicama šljokica i nevjerojatnom količinom perja. Fotografski aparat škljocao je i bljeskao dok je fotograf snimao. Baš sam se spremala pozirati s nekom zlatnom tkaninom uz lice, kad nam je došao posjetitelj. — Dobro jutro, moje dame — rekao je Maxon ušetavši kroz otvorena vrata. Nisam si mogla pomoći; malo sam se uspravila i osjetila kako mi se osmijeh razlijeva cijelim licem. Fotograf je uhvatio baš taj trenutak, a onda se obratio Maxonu: — Vaše Veličanstvo, čast mi je. Biste li pozirali s mladom damom? — Bit će mi zadovoljstvo. Moje sluškinje su se udaljile, a Maxon je uzeo u ruke nekoliko skica i stao tik iza mene, ispruživši ruku s papirima, a drugu položivši nisko na moj struk. Taj mi je dodir mnogo rekao. Vidiš, govorio je, uskoro ću te moći ovako dodirivati pred svijetom. Ne moraš se ni zbog čega brinuti. Fotograf je snimio nekoliko fotografija i otišao sljedećoj djevojci na popisu. Shvatila sam da su se u određenom trenutku i moje sluškinje same neprimjetno udaljile. — Tvoje su sluškinje veoma darovite — rekao je Maxon. — Skice su sjajne. Pokušala sam se ponašati kao i uvijek s Maxonom, ali sve je sad bilo nekako drugačije, bolje i lošije istodobno. — Znam. Ne bih mogla biti u boljim rukama. — Jesi li se već za neki odlučila? — upitao je rasprostirući crteže po mom stolu. — Svima nam se sviđa ovaj s pticom. Mislim da bi to trebala biti referencija na moju ogrlicu — dodala sam dodirujući tanak srebrni lančić. Lančić s privjeskom ptice pjevice darovao mi je tata i meni je bio draži od teškog nakita koji nam je ponuđen u palači. — Žao mi je što ti to moram reći, ali mislim da je i Celeste odabrala nešto u vezi s pticom. — Izgledala je vrlo odlučno — rekao je. — Nema veze — slegnula sam ramenima. — Ionako nisam luda za perjem. — Osmjehivala sam se kolebljivo. — Čekaj. Bio si s Celeste? Kimnuo je. — Samo sam nakratko svratio da porazgovaramo. Bojim se da ni ovdje ne mogu dugo ostati. Otac nije oduševljen mojom zamišlju, ali kako Izbor još traje, shvatio je da bi bilo lijepo organizirati još neke proslave. I složio se da bi to bio mnogo bolji način za


upoznavanje obitelji kandidatkinja, kad se sve uzme u obzir. — Što, na primjer? — Nestrpljivo čeka eliminaciju, a od mene se očekuje da nakon upoznavanja roditelja svih kandidatkinja suzim izbor. Što prije dođu, to bolje, prema njegovu mišljenju. Dotad nisam bila shvatila da je jedan od ciljeva proslave za Noć vještica poslati jednu od nas kući. Mislila sam da ćemo se samo dobro zabaviti. Osjetila sam nervozu, iako sam si rekla da za to nema razloga. Ne nakon našeg sinoćnjeg razgovora. Od svih trenutaka koje sam podijelila s Maxonom, nijedan se nije činio stvarnim kao taj. I dalje promatrajući skice, odsutno je nastavio: — Mislim da bih trebao dovršiti obilazak. — Zar već odlaziš? — Ne brini se, dušo. Vidimo se na večeri. Da, pomislila sam, ali sve ćeš nas vidjeti na večeri. — Je li sve u redu? — upitala sam. Naravno — odgovorio je i brzo me poljubio. U obraz. — Žurim se. Brzo ćemo ponovno razgovarati. I nestao je jednako naglo kao što se i pojavio. Od proslave za Noć vještica dijelilo nas je samo osam dana i palača se pretvorila u uragan užurbanih priprema. Ponedjeljak ujutro Elita je provela s kraljicom Amberly kušajući i odobravajući jela za proslavu. Bio je to nedvojbeno najbolji dotad nam zadan zadatak. Međutim, toga poslijepodneva Celeste je nekoliko sati izbivala iz Ženske dvorane. Kad se vratila oko četiri, svima nam je objavila: — Pozdravlja vas Maxon. U utorak poslijepodne pozdravile smo članove šire kraljevske obitelji koji su došli u grad na proslavu. No to jutro sve smo gledale kroz prozor kako Maxon u vrtu poučava Kriss streličarstvu. Na objedima je bilo mnogo uzvanika koji su stigli ranije, ali Maxon je često bio odsutan, uz Marlee ili Natalie. Osjećala sam se sve nelagodnije. Pogriješila sam kad sam Maxonu priznala svoje osjećaje. Ma što on govorio, nije moguće da ga ja uistinu zanimam ako mu je prva reakcija da provodi vrijeme sa svim ostalim djevojkama. Do petka sam već gotovo izgubila nadu, sjedeći nakon Vijesti za glasovirom u svojoj sobi i priželjkujući da Maxon dođe. Nije došao. U subotu sam pokušala ne misliti o tome jer su ujutro sve djevojke bile obvezne zabavljati novopridošle dame u Ženskoj dvorani, a poslijepodne smo imale još jednu plesnu probu. Hvala nebesima što se naša obitelj kao obitelj Petica odlučila posvetiti glazbi i likovnim umjetnostima, jer ples mi doista nije išao od ruke. Jedina nespretnija od mene bila je Natalie. Nerado to priznajem, ali Celeste je bila utjelovljenje gracioznosti. Više no jedanput učitelj ju je zamolio da pomogne ostalim djevojkama, i Natalie je zbog Celesteinih namjerno loših uputa zamalo uganula gležanj.


Snalažljiva kao zmija, Celeste je za Nataliene probleme okrivila Nataliene dvije lijeve noge. Učitelj joj je povjerovao, a Natalie je sve to prihvatila sa smijehom. Divila sam joj se jer ne dopušta da je Celeste povrijedi. Aspen je bio na svim satovima plesa. Prvih nekoliko puta izbjegavala sam ga jer nisam bila sigurna želim li doista komunicirati s njim. Ćula sam govorkanja da se stražari zamjenjuju za rasporede vrtoglavom brzinom. Neki su očajnički željeli biti na proslavi, a drugi kod kuće imali djevojke i našli bi se u gadnoj nevolji budu li viđeni kako plešu s nekom drugom, pogotovo zato što će nas pet uskoro ponovno biti slobodno i veoma poželjno. Ali kako nam je ovo bila zadnja službena proba, kad je Aspen bio dovoljno blizu da me pozove na ples, nisam ga odbila. — Jesi li dobro? — upitao je. — Posljednjih nekoliko puta kad sam te vidio, izgledala si potišteno. — Samo sam umorna — lagala sam. Nisam mogla razgovarati s njim o ljubavnim problemima. — Stvarno? — sumnjičavo je upitao. — Bio sam siguran da se spremaju loše vijesti. — Kako to misliš? — Zna li on nešto što ja ne znam? Uzdahnuo je. — Ako mi kaniš reći da se trebam prestati boriti za tebe, to nije razgovor koji želim voditi. Istinu govoreći, posljednjih tjedan dana nisam niti pomislila na Aspena. Toliko sam bila zaokupljena svojim u pogrešno vrijeme izgovorenim riječima, da nisam mogla misliti ni o čemu drugome. A dok sam se pribojavala da se Maxon udaljava od mene, Aspen se pribojavao da se ja udaljavam od njega. — Ne radi se o tome — neodređeno sam odgovorila. Osjećala sam se krivom. Kimnuo je, zasad zadovoljan tim odgovorom. — Jao! — Opa! — Nisam mu stala na nogu namjerno, časna riječ. Pokušala sam se malo više usredotočiti na plesanje. — Oprosti, Mer, ali grozno plešeš. — Smijuljio se iako ga je stisak potpetice moje cipele sigurno zabolio. — Znam, znam — zadihano sam odgovorila. — Kunem ti se da se trudim! Hopsala sam po prostoriji kao slijepi sob, ali gracioznost koja mi je nedostajala nadomještala sam trudom. Aspen je ljubazno davao sve od sebe kako bi se činilo da plešem pristojno i pokušavao je plesati pomalo izvan ritma kako bi uhvatio korak sa mnom. Tipično za njega, uvijek je pokušavao biti moj junak. Do kraja toga sata plesa, barem sam znala sve korake. Nisam mogla obećati da snažnim zamahom noge neću nehotice gurnuti diplomata u posjetu, ali trudit ću se plesati najbolje što mogu. Razmišljajući o toj slici, shvatila sam da nije nikakvo čudo što se Maxon premišlja. Samo bih ga dovela u neugodnost da me odvede u posjet drugoj državi, a još više da sam nekoga ugosti u palači. Jednostavno se nisam držala kao princeza. Uzdahnula sam i otišla po čašu vode. Aspen je pošao za mnom dok su ostale djevojke odlazile. — Znači — počeo je. Pogledom sam preletjela po prostoriji kako bih bila sigurna da nas nitko ne promatra. — Ako nisi zabrinuta zbog mene, nema mi druge nego da


pretpostavim da si zabrinuta zbog njega. Spustila sam pogled i zacrvenjela se. Previše me dobro poznaje. — Nije da navijam za njega ni išta slično, ali ako ne vidi koliko si divna, pravi je idiot. Nasmiješila sam se, pogledom i nadalje proučavajući pod. — A ako ne postaneš princeza, kakve to ima veze? Zbog toga nećeš biti ništa manje nevjerojatna. I znaš... znaš... — Nije mogao izgovoriti to što je želio reći i ja sam riskirala i pogledala ga u lice. U Aspenovim očima ugledala sam tisuću različitih svršetaka te rečenice, i svi su ga povezivali sa mnom. Da me još čeka. Da me poznaje bolje od ikoga. Da smo isti. Da nekoliko mjeseci i jedna palača ne mogu izbrisati dvije godine. Da će, bez obzira na sve, Aspen uvijek biti uz mene. — Znam, Aspene, znam.


tajala sam u redu s ostalim djevojkama u golemom predvorju i skakutala na prstima. — Lady America — šaptom me je prekorila Silvia i to je bilo dovoljno da shvatim da se ponašam neprihvatljivo. Kao naša glavna učiteljica u Izboru, osobno je shvaćala naše postupke. Pokušala sam se smiriti. Zavidjela sam Silviji i osoblju te šačici stražara koji su hodali naokolo, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što im je dopušteno da hodaju. Znala sam da bih i ja bila mnogo smirenija da sam smjela hodati. Možda ne bi bilo tako loše da je Maxon već ovdje. S druge strane, možda bih zbog toga bila samo još nervoznija. Još nisam mogla dokučiti zašto, nakon svega, u posljednje vrijeme nije mogao pronaći vremena za mene. — Evo ih! — čulo se kroz vrata palače. Nisam bila jedina koja je oduševljeno uzdahnula. — U redu, dame! — zazvala nas je Silvia. — Najljepše ponašanje, molim. Batleri i sluškinje uza zid, molim. Pokušale smo biti ljupke, dostojanstvene mlade žene kakve je Silvia zamišljala, ali čim su Krissini i Marleeni roditelji ušli u palaču, sve se raspalo. Znala sam da su obje te djevojke samo djeca i bilo je očito da su roditeljima previše nedostajale da bi se zamarali etiketom. Dotrčali su vrišteći, a Marlee je bez oklijevanja pojurila prema njima. Celesteini roditelji bili su pribraniji, iako su i oni očito bili oduševljeni što vide svoju kćer. I ona je iskoračila iz reda, ali mnogo pristojnije od Marlee. Nataliene i Elisine roditelje nisam niti opazila jer se na vratima pojavio nizak, crvenokosi lik, pogledom pretražujući predvorje. — May! Čula je moje dozivanje, ugledala moju razmahanu ruku i pojurila prema meni, s mamom i tatom za petama. Kleknula sam na pod i zagrlila je. — Ames! Ne mogu vjerovati! — gotovo je pjevala, s divljenjem i ljubomorom u glasu. — Izgledaš tako... tako prekrasno! Nisam mogla govoriti. Jedva sam je i vidjela od navale suza u očima. Trenutak poslije, osjetila sam kako nas obje grle očeve sigurne ruke. Nakon toga pridružila nam se i mama, odustajući od svoje uobičajene besprijekorne pristojnosti, i svi smo se čvrsto grlili na podu palače. Čula sam uzdah i znala da je Silvijin, ali u tom trenutku nije me bilo briga za njezin prijekor. Kad sam došla do daha, rekla sam: — Presretna sam što ste ovdje. — I mi smo, mačiću — odvratio je tata. — Ne mogu ti niti reći koliko si nam nedostajala. — Osjetila sam njegov poljubac na tjemenu. Okrenula sam se kako bih ga jače zagrlila. Do ovog časa nisam bila svjesna koliko sam


ih silno željela vidjeti. Mami sam se obratila zadnjoj. Bila sam zaprepaštena koliko je tiha. Nisam mogla vjerovati da već nije zatražila opširan izvještaj o razvoju situacije s Maxonom. Ali kad sam se odmaknula, u njezinim sam očima vidjela suze. — Tako si lijepa, dušo. Izgledaš kao princeza. Nasmiješila sam se. Bilo je lijepo što me za promjenu ne ispituje i ne prigovara mi. Trenutačno je samo bila sretna i to mi je značilo neopisivo puno. Jer i ja sam bila sretna. Zamijetila sam da se je May usredotočila na nešto iza mog ramena. — To je on — zadahtala je. — Tko? — upitala sam gledajući sestru. Kad sam se okrenula, opazila sam da nas Maxon promatra iza velebnog stubišta. Na licu mu je titrao veseo osmijeh dok nam je prilazio zagrljenima na podu. Tata je smjesta ustao. — Vaše Veličanstvo — rekao je s divljenjem u glasu. Maxon mu je prišao ispruživši ruku. — Gospodine Singer, čast mi je. Mnogo sam čuo o vama. I o vama također, gospodo Singer. — Prišao je mojoj majci, koja je također ustala i zagladila kosu. — Vaše Veličanstvo — progovorila je kreštavim glasom, pomalo očarana. — Ispričavam se zbog svega ovoga. — Pokazala je na pod na kojem smo May i ja klečale i dalje čvrsto zagrljene. Maxon se smijuljio. — Isprika nije potrebna. Od rodbine lady Amerike ne bih očekivao manji zanos. — Bila sam sigurna da će mama poslije željeti da joj objasnim tu izjavu. — A ti si sigurno May. May se zacrvenjela ispruživši ruku; očekivala je rukovanje, ali dobila je poljubac. — Nisam ti imao prilike zahvaliti što se nisi rasplakala. — Molim? — upitala je i još se jače zacrvenjela od zbunjenosti. — Zar ti nitko nije rekao? — vedro je odvratio Maxon. — Zahvaljujući tebi, dobio sam okladu i prvi izlazak s tvojom dražesnom sestrom. Vječni sam ti dužnik. May se zahihotala. — Pa, nema na čemu, valjda. Maxon je stavio ruke iza leđa; sjetio se pravila pristojnog ponašanja i što ona nalažu. — Bojim se da se moram upoznati i s ostalima, ali molim vas, nemojte odmah pobjeći. Kratko ću se svima obratiti. I nadam se da ćemo uskoro imati prilike još porazgovarati. Veoma mi je drago da ste mogli doći. — Uživo je još slađi! — glasno je šapnula May, a Maxon je lagano odmahnuo glavom, po čemu sam zaključila da ju je čuo. Prišao je Elisinoj obitelji, nedvojbeno najprofinjenijoj od svih. Elisina starija braća izgledala su ukočeno kao stražari, a njezini roditelji naklonili su se Maxonu dok im je prilazio. Pitala sam se je li im Elise rekla što da učine, ili su jednostavno bili takvi. Svi su izgledali strašno uglađeno, svi kao ugljen crne kose i niski rastom, u otmjenim odijelima. Pokraj njih, Natalie i njezina vrlo zgodna mlađa sestra šaptale su nešto Kriss dok su se njihovi roditelji rukovali. Cijela je dvorana zračila srdačnošću. Što je mislio kad je rekao da je od nas očekivao zanos? — tihim je šaptom upitala mama. — Je li to zato što si vikala na njega kad ste se upoznali? Nisi to valjda ponovno učinila?


Uzdahnula sam. — Zapravo, mama, prilično redovito se prepiremo. — Molim? — zinula je. — Da si odmah prestala! — Oh, i jednom sam ga odvalila koljenom u međunožje. Načas su svi šutjeli, a onda se May glasno nasmijala. Prekrila je dlanom usta i pokušala prestati smijati se, ali smijeh je nadirao u nezgrapnim, kreštavim dahtajima. Tata je čvrsto stisnuo usne, ali vidjela sam da i sam s mukom suspreže smijeh. Mama je bila bijeda od snijega. — America, reci mi da se šališ. Reci mi da nisi napala princa. Nisam znala zašto, ali riječ napala sve nas je gurnula preko ruba; May, tata i ja previjali smo se od smijeha dok je mama samo zurila u nas. — Oprosti, mama — uspjela sam nekako protisnuti. — Oh, blagi Bože. — Najednom je djelovala veoma nestrpljiva da upozna Marleene roditelje i nisam je zaustavila da im ne priđe. — Znači, uživa u djevojci koja se ne boji usprotiviti mu se — rekao je tata kad smo se svi smirili. — Već mi se više sviđa. Tata se osvrnuo po dvorani promatrajući palaču, a ja sam stajala i pokušavala shvatiti njegove riječi. Koliko su puta u one dvije godine, koliko smo Aspen i ja hodali, Aspen i moj tata bili u istoj prostoriji? Barem desetak. Možda i više. I nikad me nije doista zabrinjavalo hoće li tata prihvatiti Aspena. Znala sam da će ga biti teško nagovoriti da odobri moju udaju za pripadnika niže kaste, ali oduvijek sam pretpostavljala da ću na kraju dobiti njegovo dopuštenje. Iz nekog razloga, ovo mi je bilo tisuću puta stresnije. Iako je Maxon bio Jedinica, iako je mogao skrbiti se o svima nama, najednom sam postala svjesna kako postoji mogućnost da se mom tati možda neće svidjeti. Tata nije bio pobunjenik, nije palio kuće ni išta slično. Ali znala sam da je nesretan načinom na koji se upravlja državom. Što ako se njegove primjedbe vladi prošire i na Maxona? Što ako kaže da ne bih trebala biti s njim? Prije no što sam stigla proniknuti dublje u takva razmišljanja, Maxon se uspeo nekoliko stuba kako bi nas sve vidio. — Želim vam svima još jedanput zahvaliti na dolasku. Sretni smo što ste s nama u palači, ne samo kako bismo proslavili prvu Noć vještica u Illéi nakon mnogo desetljeća, nego i kako bismo vas sve mogli upoznati. Žao mi je što vas i moji roditelji nisu mogli dočekati, ali brzo ćete ih upoznati. Majke, sestre i Elita pozvane su na čaj s mojom majkom danas poslijepodne u Ženskoj dvorani. Kćeri će vas odvesti. A gospoda će uživati u cigarama s mojim ocem i sa mnom. Po vas će doći batler pa se ne morate brinuti da ćete se izgubiti. Sluškinje će vas otpratiti do soba kojima ćete se koristiti tijekom boravka u palači i osigurati vam sve potrebno za vaš posjet te za proslavu sutra navečer. Svima nam je brzo mahnuo i otišao svojim poslom. Gotovo istog časa, uz nas se našla jedna sluškinja. — Gospodine i gospodo Singer? Ovdje sam da vas i vašu kćer odvedem do vaših odaja. — Ali ja želim ostati s Amerikom! — prosvjedovala je May. — Dušo, sigurna sam da nam je kralj dao sobu u svemu jednako lijepu kao što je


Amerikina. Zar je ne želiš vidjeti? — nagovarala ju je majka. May se okrenula prema meni. — Želim živjeti isto kao ti. Samo nakratko. Zar ne mogu biti s tobom? Uzdahnula sam. Dakle, morat ću se odreći privatnosti na nekoliko dana, ali što onda? Nema šanse da odbijem to lice. — U redu. Možda će moje sluškinje s nas dvije napokon imati nekog posla. Zagrlila me je tako čvrsto da sam znala da neću požaliti.

* — Što si još naučila? — upitao je tata. Provukla sam ruku kroz njegovu, još ne posve naviknuta vidjeti ga u odijelu. Da tatu tisuću puta nisam vidjela u zamrljanoj odjeći za slikanje, bila bih se zaklela da se rodio za Jedinicu. Izgledao je tako mlado i otmjeno u svečanom odijelu. Usto je izgledao i viši. — Mislim da sam ti rekla sve što su nas naučili o našoj prošlosti, kako je predsjednik Wallis bio zadnji voda nekadašnjih Sjedinjenih Država, i nakon toga upravljao Američkom Državom Kinom. Dotad nikad nisam čula za njega, a ti? Tata je kimnuo. — Tvoj djed mi je pričao o njemu. Čuo sam da je bio pristojan tip, ali nije mogao mnogo učiniti kad je postalo onako loše. Stvarnu istinu o povijesti Illée doznala sam tek otkad sam u palači. Iz nekog razloga, priča o porijeklu naše države prenosila se uglavnom usmenim putem. Čula sam nekoliko različitih inačica, i nijedna od njih nije bila cjelovita kao ona o kojoj sam učila proteklih nekoliko mjeseci. Sjedinjene Države bile su napadnute na početku Trećega svjetskog rata, nakon što nisu mogle vratiti velik dug Kini. Umjesto novca koji Sjedinjene Države nisu imale, Kinezi su ovdje postavili svoju vladu, osnovali Američku Državu Kinu i Amerikance iskorištavali kao radnu snagu. Nakon nekog vremena, Sjedinjene Države su se pobunile — ne samo protiv Kine, nego i protiv Rusa koji su pokušavali preoteti radnu snagu — i udružile se s Kanadom, Meksikom i nekoliko drugih južnoameričkih država u zajedničku državu. To je bio Četvrti svjetski rat i — premda smo ga preživjeli i zahvaljujući njemu postali nova država — u gospodarskom smislu bio je više no razoran. — Maxon mi je rekao da netom prije Četvrtoga svjetskog rata ljudi nisu imali gotovo ništa. — Ima pravo. Upravo zbog toga je jednim dijelom sustav kasti tako nepravedan. Nitko nije mogao ponuditi veliku pomoć pa je zato toliko mnogo ljudi završilo u nižim kastama. S tatom nisam zapravo željela razglabati o kastama jer sam znala da se zbog njih zna stvarno uzrujati. Nije imao krivo — kaste nisu bile poštene — ali ovo je bio radostan posjet i nisam ga željela tratiti na razgovor o nečemu što ne možemo promijeniti. — Uz malo povijesti, uglavnom učimo o pravilima ponašanja na dvoru. Sad se malo ozbiljnije bavimo diplomacijom. Mislim da ćemo uskoro morati pokazati što smo naučile, strašno nas pritišću. U svakom slučaju, djevojke koje ostanu, morat će.


— Koje ostanu? Čini se da će jedna djevojka otići kući s obitelji. Maxon bi trebao odlučiti koja, nakon što vas sve upozna. — Zvučiš nesretno. Misliš li da će tebe poslati kući? Slegnula sam ramenima. — Ma daj. Dosad već sigurno znaš je li mu se sviđaš. Ako mu se sviđaš, nemaš razloga za brigu. Ako mu se ne sviđaš, zašto bi uopće željela ostati? — Valjda imaš pravo. Zaustavio se. — Onda, što je, prvo ili drugo? Bilo mi je nekako neugodno razgovarati o tome s tatom, ali ne bih razgovarala ni s mamom. A May bi Maxonovo ponašanje protumačila još lošije od mene. — Mislim da mu se sviđam. Barem tako kaže. Tata se nasmijao. — Tad sam siguran da ti ide dobro. — Ali posljednjih je tjedan dana nekako... suzdržan. America, dušo, on je princ. Vjerojatno je imao posla u vezi s donošenjem nekog zakona ili nečeg sličnog. Nisam znala kako bih objasnila da mi se činilo da Maxon za sve druge djevojke pronalazi vremena. Osjećala sam se previše poniženo. — Valjda. — Kad smo već kod zakona, jeste li o njima dosad išta naučile? O tome kako se pišu prijedlozi zakona? Ni ta mi tema nije bila nimalo uzbudljivija, ali barem se nije odnosila na dečke. — Ne još. Iako, često čitamo razne zakone. Ponekad ih je teško shvatiti; ali Silvia, žena koju si dolje vidio, ona nam je svojevrsna savjetnica ili učiteljica. Ona nam pokušava sve objasniti. A i Maxon pomogne ako ga pitam. — Je li? — Činilo se je da je tata sretan zbog toga. — Da. Mislim da mu je važno da sve osjećamo da bismo mogle biti uspješne. Zato je uvijek uslužan i sve objasni. Dapače... — Oklijevala sam. Nisam smjela spomenuti onu sobu s knjigama. Ali razgovarala sam s tatom. — Slušaj, moraš mi obećati da nikome nećeš reći ni riječ o ovome što ću ti sad povjeriti. Nasmiješio se. — Jedina osoba s kojom ikad razgovaram jest tvoja majka, a svi znamo da se njoj ne smije povjeriti nijedna tajna. Zato obećavam da ću šutjeti kao zaliven. Zahihotala sam se. Bilo je nemoguće zamisliti da bi mama išta mogla zadržati za sebe. — Možeš mi vjerovati, mačiću — rekao je i lagano me zagrlio. — Postoji jedna soba, tajna soba, puna knjiga — tiho sam priznala, dvaput provjerivši da nitko nije u blizini. — U njoj su knjige koje su zabranjene i karte svijeta, one stare, sa svim državama kakve su nekoć bile. Tata, nisam znala da je bilo toliko mnogo država! U sobi je i jedno računalo. Jesi li ikad vidio računalo uživo? Odmahnuo je glavom, zapanjen. — Fenomenalno je. Utipkaš što tražiš, a računalo pretraži [sve knjige u prostoriji i pronađe u kojima je ono što te zanima. — Kako? — Ne znam, ali Maxon je tako saznao što je Noć vještica. Čak mi je... — Ponovno sam


se osvrnula hodnikom. Zaključila sam da nema šanse da će tata ikome reći za knjižnicu, ali moglo bi biti previše kažem li mu da jednu od tih tajnih knjiga čuvam skrivenu u svojoj sobi. — Čak je što? — Jednom mi je dopustio da jednu od njih posudim, da je prelistam. — Oh, pa to je jako zanimljivo? Što si pročitala? Smiješ li mi reći? Zagrizla sam usnu. — Jedan od privatnih dnevnika Gregoryja Illée. Tata je zinuo od zaprepaštenja, ali brzo se pribrao. — America, to je nevjerojatno. Što je pisalo? — Oh, nisam pročitala do kraja. Uzela sam je ponajviše da shvatim što je Noć vještica. Kratko je razmišljao o mojim riječima pa odmahnuo glavom. — America, zašto si zabrinuta? Maxon očito ima povjerenja u tebe. Uzdahnula sam, osjećala sam se budalasto. — Valjda imaš pravo. — Izvanredno — šapnuo je tata. — Znači, ovdje je negdje skrivena prostorija? — Promatrao je zidove na posve novi način. — Tata, ova palača je ludilo. Svuda su vrata i oplate. Koliko je meni poznato, prevrnem li ovu vazu, mogli bismo propasti kroz vrata u podu. — Hmm — zabavljeno je odvratio tata. — U tom ću slučaju jako paziti dok se budem vraćao u sobu. — Što ćeš vjerojatno morati uskoro. Moram May pripremiti za čaj s kraljicom. — Ah, da, ti i tvoji čajevi s kraljicom — šalio se tata. — U redu, mačiću. Vidimo se na večeri. A sad... koji je najbolji način da ne propadnem kroz tajna vratašca? — glasno se pitao, ispruživši ruke u hodu kao obrambeni štit. Kad je stigao do stuba, nesigurno je položio ruku na ogradu. — Za tvoju informaciju, sigurna je. — Hvala, tata. — Odmahnula sam glavom i zaputila se natrag u svoju sobu. Bilo je teško ne trčati hodnicima. Toliko sam bila sretna što je moja obitelj sa mnom u palači, da sam mislila da ću puknuti od radosti. Ako me Maxon ne pošalje kući, živjeti bez njih bit će teže no ikad. Skrenula sam za ugao prema svojoj sobi i opazila da su vrata otvorena. Dok sam se približavala vratima, čula sam kako May pita: — Kako je izgledao? — Bio je zgodan, barem meni. Kosa mu je valovita i nikad nije ostajala zalizana. — May se zahihotala, a isto je učinila i Lucy kad je nastavila: — Nekoliko puta sam mu i provukla prste kroz nju. Ponekad razmišljam o tome. Ali više ne onoliko često kao prije. Približila sam se na vrhovima prstiju, ne želeći ih omesti. — Je li ti i dalje nedostaje? — upitala je May, znatiželjna kao uvijek kad je riječ o dečkima. — Sve manje i manje — priznala je Lucy, s primjesom nade u glasu. — Kad sam došla ovamo, mislila sam da ću umrijeti od tuge. Stalno sam smišljala kako ću pobjeći iz palače i vratiti mu se, ali to se ne bi nikad doista dogodilo. Nisam mogla ostaviti tatu, a čak i da sam uspjela pobjeći izvan ovih zidina, nikad ne bih znala pronaći put natrag.


Znala sam nešto malo o Lucynoj prošlosti, o tome kako je njezina obitelj služila obitelj Trojki u zamjenu za novac za operaciju Lucyne majke. Lucyna majka na kraju je umrla, a kad je majka Trojka saznala da je njezin sin zaljubljen u Lucy, prodala je palači i Lucy i njezina oca. Provirila sam kroz vrata i opazila May i Lucy na krevetu. Balkonska vrata bila su otvorena i kroz njih je strujao sladak, topao zrak. May se posve prirodno uklopila u palaču, u dnevnoj haljini koja joj je savršeno pristajala dok je pramenove Lucyne kose plela u pletenice. Nikad nisam vidjela Lucy bez čvrsto stegnute punđe na glavi. Ovako raspuštene kose izgledala je dražesno, mlado i bezbrižno. — Kako je biti zaljubljen? — upitala je May. Dio mene osjetio je ljubomoru. Zašto mene to nikad nije pitala? Tad sam se sjetila; koliko je May poznato, ja nikad nisam bila zaljubljena. Lucyn osmijeh bio je tužan. — Ljubav je najdivnija i najstrašnija stvar koja ti se može dogoditi — jednostavno je odgovorila. — Znaš da si pronašla nešto čudesno i želiš to zauvijek zadržati; i svake sekunde strahuješ od trenutka kad bi je mogla izgubiti. Tiho sam uzdahnula. Bila je to istina. Ljubav je prekrasan strah. Nisam željela previše razmišljati o gubicima pa sam ušla u sobu. — Lucy! Kako si lijepa! — Sviđa vam se? — Posegnula je rukom iza glave i dodirnula tanke pletenice. — Prekrasno izgledaš. May je i meni stalno plela pletenice. Jako je darovita. May je slegnula ramenima. — Što sam drugo trebala? Nismo imali novca za lutke pa mi je umjesto njih poslužila Ames. — U tom slučaju — obratila joj se je Lucy okrenuvši se licem prema njoj — dok si ovdje, bit ćeš naša mala lutkica. Anne, Mary i ja ćemo te urediti da budeš lijepa kao kraljica. May je nakosila glavu. — Nitko nije lijep kao ona. — Zatim se brzo okrenula prema meni. — Nemoj reći mami da sam to rekla. Nasmiješila sam se. — Neću. Barem zasad. Moramo se spremiti. Još malo i vrijeme je za naš čaj. May je uzbuđeno pljesnula rukama i smjestila se ispred zrcala. Lucy je podigla svoju kosu, ali pazila je da joj se pletenice ne razmrse dok je kosu stezala u punđu i stavljala kapicu koja joj je prekrivala većinu glave. Nisam je mogla kriviti jer je željela da joj frizura još malo ostane kakva je bila. — Oh, stiglo je jedno pismo za vas, gospođice — rekla je Lucy pažljivo mi pružajući omotnicu. — Hvala ti — odgovorila sam, nesposobna suspregnuti iznenađenost u glasu. Većina ljudi od kojih bih očekivala da će mi pisati trenutačno je bila sa mnom. Otvorila sam omotnicu i pročitala kratku poruku napisanu poznatim mi rukopisom namjerno iskrivljenim. America,


prekasno sam saznao da su obitelji Elite nedavno pozvane u palaču i da su ti otac, majka i May otišli u posjet. Znam da Kenna zbog visoke trudnoće nije za putovanje, a Gerad je premlad. Pokušavam shvatiti zašto nisam bio pozvan i ja. Ja sam ti brat, America. Mogu samo zaključiti da me je otac odlučio izostaviti. Svakako se nadam da to nije bila tvoja odluka. Smiješe nam se sjajne stvari, tebi i meni. U položajima u kojima jesmo, jedno drugome možemo biti od velike koristi. Ponude li se tvojoj obitelji neke druge posebne povlastice, moraš me se sjetiti, America, možemo pomoći jedno drugome. Jesi li se sjetila spomenuti me princu? Samo me zanima. Nadam se brzom odgovoru. Kota Razmišljala sam bih li zgužvala to pisamce i bacila ga u smeće. Nadala sam se da će Kota odustati od želje za usponom među kastama i biti zadovoljan uspjehom koji je postigao. No činilo se da nisam imala sreće. Ubacila sam pismo u ladicu i odlučila ga zaboraviti. Neću dopustiti da bratova ljubomora pokvari ovaj posjet. Lucy je pozvala Anne i Mary, i sve smo se divno zabavile dok smo se May i ja spremale za čaj s kraljicom. Mayino prštavo uzbuđenje sve nas je oraspoložilo i uhvatila sam se kako pjevam dok smo se odijevale. Nedugo nakon toga, svratila je mama i od svih nas zatražila da provjerimo izgleda li dobro. Naravno, izgledala je dobro. Bila je niža i zanosnijih oblina od kraljice, ali u svojoj je haljini izgledala jednako kraljevski. Dok smo se spuštale u prizemlje, May me čvrsto uhvatila za ruku. Izgledala je tužno. — Što je bilo? Zar nisi uzbuđena što ćeš upoznati kraljicu? — upitala sam. — Jesam. Samo... — Što? Uzdahnula je. — Kako da se nakon svega ovog vratim običnim platnenim hlačama? Djevojke su bile živahne i sve su prštale od energije. Nataliena sestra, Lacey, bila je otprilike istih godina kao May pa su njih dvije sjedile u kutu i razgovarale. Vidjela sam koliko je Lacey slična starijoj sestri. Fizički su obje bile vitke, plavokose i ljupke. Ali dok smo May i ja bile posve različitih karaktera, Natalie i Lacey su i u tome bile slične. Međutim, Lacey bih opisala malo manje mušičavom. I ne baš takvom neznalicom kao što je njezina sestra. Kraljica je obišla sve djevojke, porazgovarala sa svim majkama, raspitivala se na svoj umiljat način. Stajala sam u malom društvu i slušala kako Elisina majka govori o svojoj obitelji u Novoj Aziji, kad me je May povukla za haljinu i odvukla. — May! — prosiktala sam. — Što to radiš? Ne smiješ se tako ponašati, pogotovo ne u društvu kraljice! — Ovo moraš vidjeti! — nije odustajala May. Hvala nebesima da Silvia nije bila ondje. Sigurno bi prekorila May zbog takvog


ponašanja, iako May nije znala drugačije. Prišle smo prozoru i May je pokazala prstom. — Gledaj! Pogledala sam preko grmlja i fontana i ugledala dva lika. Prvi je bio moj otac, koji je mahao rukama nešto objašnjavajući ili pitajući. Drugi je bio Maxon, koji je načas razmislio prije no što je odgovorio. Hodali su polako i tata bi ponekad gurnuo ruke u džepove, ili bi Maxon stavio svoje iza leđa . O čemu god da su razgovarali, razgovor je po svemu sudeći bio ozbiljan. Osvrnula sam se oko sebe. Žene su sve još bile posve zaokupljene onime što se događalo i samom kraljicom, i nijedna pas naizgled nije opazila. Maxon se zaustavio, stao ispred mog oca i nešto rekao. Nije djelovao ni agresivno ni srdito, ali izgledao je odlučno. Nakon kratke stanke, tata je ispružio ruku. Maxon se nasmiješio i revno je protresao. Trenutak poslije, obojica su izgledali nekako opuštenije, a tata je pljesnuo Maxona po leđima, na što se Maxon naizgled malo ukočio. Nije bio naviknut na dodir. Ali tad je tata zagrlio Maxona oko ramena, onako kako je grlio mene i Kotu, onako kako je grlio svu svoju djecu. I Maxonu se to naizgled veoma svidjelo. — Što je to bilo? — glasno sam upitala. May je slegnula ramenima. — Izgledalo je važno. — Istina. Čekale smo da vidimo hoće li Maxon razgovarati s ocem ijedne djevojke; ali ako jest, nisu izašli u vrt.


roslava za Noć vještica bila je čudesna kao što je Maxon obećao. Kad sam ušla s May u Veliku dvoranu, zadivila me je puka ljepota prizora. Sve je bilo zlatno. Ukrasi na zidovima, blistavi dragulji u lusterima, čaše, tanjuri, čak i hrana — sve je djelovalo zlatno. Bilo je veličanstveno. Pop glazba dopirala je iz zvučnika, ali u kutu je čekao mali orkestar koji će svirati tradicionalne plesove koje smo naučile. Fotografske i videokamere bile su načičkane po prostoriji. Ova će proslava nedvojbeno biti najvažniji prilog u sutrašnjem televizijskom programu. Nijedna proslava ne može se uspoređivati s njom. Kratko sam se zapitala kako će biti budem li za Božić još ovdje. Svi su kostimi bili božanstveni. Marlee je bila prerušena u anđela i plesala s onim stražarom na kojeg sam naletjela, časnikom Woodworkom. Imala je i krila koja su izgledala kao od papira duginih boja i lepršala za njom. Celestina haljina bila je kratka i načinjena od perja, a velika perjanica na njezinu zatiljku označavala je da je paun. Kriss je stajala s Natalie i naizgled su se složile. Na Natalienoj haljini cvijeće je bilo na gornjem dijelu, a skuti su bili načinjeni od lepršavog modrog tila. Krissina haljina bila je zlatna kao dvorana i prekrivena lišćem koje pada. Da sam morala pogađati, rekla bih da su njih dvije proljeće i jesen. Zgodna ideja. Elise je u cijelosti iskoristila svoje azijsko podrijetlo. Njezina svilena haljina samo je bila neumjerenija inačica ozbiljnih haljina kakvima je i inače bila sklona. Široki lepršavi rukavi bili su nevjerojatno dramatični, a njezino hodanje s kićenim ukrasom na glavi bilo je vrijedno strahopoštovanja. Elise se obično nije isticala, ali večeras je izgledala ljupko, gotovo kraljevski. Svi su prijatelji i članovi obitelji također bili kostimirani, a i stražari su bili jednako otmjeni. Vidjela sam jednog igrača bejzbola, jednog kauboja, nekog u odijelu sa značkom na kojoj je pisalo GAVRIL FADAYE, a jedan je stražar čak bio toliko hrabar da odjene žensku haljinu. Nekoliko djevojaka stajalo je uz njega i smijalo se sve u šesnaest. No mnogi su stražari jednostavno odjenuli svoje svečane odore, izglačane bijele hlače i modre kaputiće. Na rukama su imali rukavice, ali kape nisu stavili na glave i po tome su se razlikovali od stražara na dužnosti, koji su stajali uz rub prostorije. — Onda, kako ti se čini? — upitala sam May, ali kad sam se okrenula, vidjela sam da se već izgubila u mnoštvu i istražuje. Nasmijala sam se u sebi, pogledom pretražujući dvoranu ne bih li pronašla njezinu nabranu haljinicu. Kad je rekla da na proslavu želi ići prerušena u mladenku — “onakvu kakve vidiš na telki” — mislila sam da se šali. Međutim, s koprenom na glavi izgledala je preslatko. — Zdravo, lady America — netko mi je šapnuo na uho. Trznuvši se i okrenuvši, ugledala sam Aspena u svečanoj odori. — Prepao si me! — položila sam dlan na srce kao da će ga to usporiti. Aspen se samo nasmiješio.


— Sviđa mi se tvoj kostim — razgaljeno je rekao. — Hvala ti. I meni se sviđa. — Anne me je prerušila u leptira. Moja se haljina sužavala na leđima lepršavim, crno obrubljenim materijalom koji je lebdio oko mene. Oči su mi bile prekrivene majušnom maskom koja je izgledala kao krila i osjećala sam se zagonetno. — Zašto se ti nisi kostimirao? — upitala sam. — Zar nisi mogao ništa smisliti? Slegnuo je ramenima. — Draža mi je odora. — Oh. — Činilo mi se tužnim potratiti savršeno dobar razlog za ekstravaganciju. Aspen je u tom smislu imao još manje prilika od mene. Zašto ne uživa kad može? — Samo sam te htio pozdraviti, vidjeti kako si. — Dobro sam — brzo sam odgovorila. Osjećala sam se vrlo čudno. — Oh. — Nije zvučao zadovoljan. — U redu. Možda je nakon onoga svojeg maloga govora neki dan očekivao opširniji odgovor, ali ja još nisam bila spremna ništa reći. Naklonio mi se i pridružio drugom stražaru koji ga je zagrlio kao brata. Pitala sam se daje li mu položaj stražara osjećaj obitelji kao što ga meni daje Izbor. Nekoliko časaka poslije, Marlee i Elise su me opazile i odvukle na plesni podij. Dok sam se ljuljala i pazila da nikoga ne udarim, zamijetila sam kako Aspen stoji uz rub podija i razgovara s mamom i May. Mama je kliznula rukom niz Aspenov rukav kao da ga zaglađuje, a May se smiješila od uha do uha. Mogla sam zamisliti kako mu govore koliko je zgodan u odori i da se njegova majka sigurno ponosi njime. Aspen i ja bili smo rijetkosti, Petica i Šestica izvučene iz svojih monotonih života i smještene u palaču. Izbor mi je toliko promijenio život da sam ponekad zaboravljala cijeniti to iskustvo. Plesala sam u krugu s nekima od ostalih djevojaka i stražara dok glazba nije utihnula i obratio nam se DJ. — Odabrane dame, gospodo stražari, prijatelji i rodbino kraljevske obitelji, pozdravimo kralja Clarksona, kraljicu Amberly i princa Maxona Schreavea! Orkestar je zasvirao, a mi smo se sve naklonile dok su oni Mazili. Kralj je očito bio odjeven kao kralj, samo neke druge države. Nisam shvatila koje. Kraljičina haljina bila je modra, ali tako tamne nijanse da je djelovala gotovo crna, načičkana svjetlucavim draguljima. Izgledala je kao noćno nebo. A Maxon je, komično, bio gusar. Hlače su mu na nekim mjestima bile poderane, a uz njih je odjenuo široku košulju s prslukom i stavio rubac na glavu. Kako bi učinak bio bolji, dan ili dva nije se brijao pa je njegova brada obrasla svijetlim dlačicama. DJ nas je zamolio da oslobodimo plesni podij i kralj i kraljica su zaplesali i tako službeno otvorili ples. Maxon je stao uz Kriss i Natalie i šapnuo im nešto na što su se obje nasmijale. Na kraju sam opazila da pogledom pretražuje dvoranu. Nisam znala traži li mene ili ne, ali nisam željela da me uhvati kako zurim u njega. Rastresla sam haljinu i zagledala se u njegove roditelje. Izgledali su veoma sretno. Razmišljala sam o Izboru i kako se bezumnim čini, ali nisam mogla osporiti ishod. Kralj Clarkson i kraljica Amberly bili su jedno za drugo. On se činio snažnim, a ona je to ublažavala umiljatošću. Ona je mirno slušala, a on kao da je uvijek imao nešto reći. Iako bi to trebalo biti zastarjelo i pogrešno, bilo je djelotvorno. Jesu li se tijekom Izbora ikad udaljili jedno od drugog ovako kako se meni sad činilo da se Maxon udaljuje od mene?


Zašto me nijednom nije posjetio dok je izlazio sa svim ostalim djevojkama? Možda je zato razgovarao s tatom, da mu objasni zašto će me morati poslati kući. Maxon je pristojan pa se takvo što od njega moglo očekivati. Promotrila sam mnoštvo, tražeći Aspena. Pritom sam vidjela da je i tata napokon stigao i da stoji rukom pod ruku s mamom na suprotnom kraju dvorane. May se probila do Marlee i stala tik ispred nje. Marlee je sestrinskom gestom obgrlila May, a bijele su im haljine blistale na svjetlu. Nije me nimalo iznenadilo što su se toliko zbližile u manje od jednoga dana. Uzdahnula sam. Gdje je Aspen? U zadnjem pokušaju, pogledala sam iza sebe. I naravno, stajao je tik iza mene i čekao kao i uvijek. Kad su nam se pogledi sreli, brzo mi je namignuo i moje raspoloženje najednom se popravilo. Kad su kralj i kraljica otplesali, svi smo se sjatili na plesni podij. Stražari su se uskomešali i pronalazili plesne partnerice. Maxon je još stajao uz jedan zid s Kriss i Natalie. Nadala sam se da će me možda doći zamoliti za ples. Nije mi padalo na pamet da ja njega pozovem. Skupljajući hrabrost, zagladila sam haljinu i krenula prema njemu. Odlučila sam da ću mu barem dati priliku da me zamoli za ples. Prelazila sam preko plesnog podija s namjerom da se uključim u njihov razgovor. No kad sam se približila dovoljno da to učinim, Maxon se obratio Natalie. — Jesi li za ples? — upitao je. Natalie se nasmijala i nagnula svoju plavu glavu u stranu kao da je to najočitija stvar na svijetu, a ja sam samo prošla pokraj njih, pogleda uprtog u stol s čokoladnim bombonima, kao da mi je to cijelo vrijeme i bio cilj. Dok sam jela ukusne slastice, leđima sam bila okrenuta dvorani i nadala se da nitko ne vidi koliko sam se zacrvenjela. Nakon možda pet ili šest pjesama, uz mene se pojavio časnik Woodwork. Kao i Aspen, i on je odlučio ostati u odori. — Lady America — naklonio se. — Smijem li vas zamoliti za ovaj ples? Glas mu je bio vedar i srdačan i preplavilo me njegovo oduševljenje. Rado sam prihvatila njegovu ruku. — Naravno, gospodine — odgovorila sam. — Iako, moram vas upozoriti, nisam baš vješta plesačica. — Nema veze. Polako ćemo. — Osmijeh mu je bio toliko privlačan da se nisam morala zabrinjavati zbog svoje nespretnosti. Sretno sam pošla za njim na plesni pod. Glazba je bila prilično živahna, što je odgovaralo njegovu raspoloženju. Stalno je govorio i bilo je teško pratiti njegov korak. Toliko o tome da ćemo polako. — Čini se da ste se posve oporavili od sudara sa mnom neki dan — našalio se. — Prava je šteta što me niste ozlijedili — uzvratila sam. — Da imam udlagu, barem ne bih morala plesati. Nasmijao se je. — Drago mi je da ste zabavni kao što svi kažu. Čujem da ste i prinčeva miljenica. — Rekao je to tako kao da je to opće poznato. — Ne bih znala. — Pomalo mi je dojadilo da se to govori, a pomalo sam priželjkivala da je to još istina.


Preko ramena časnika Woodworka, vidjela sam kako Aspen pleše sa Celeste. Nešto me je stegnulo u prsima kad sam ih ugledala. — Koliko čujem, dobro se slažete gotovo sa svima. Netko je čak rekao da ste tijekom posljednjeg napada poveli svoje sluškinje u sklonište za kraljevsku obitelj. Je li to istina? — Zvučao je zadivljen. Meni se tad činilo posve normalnim da zaštitim djevojke koje volim, ali svima se ostalima učinilo neobičnim ili drskim. — Nisam ih mogla ostaviti — objasnila sam. Odmahnuo je glavom sa strahopoštovanjem. — Vi ste, gospođice, uistinu dama. Zacrvenjela sam se. — Hvala vam. Zadihala sam se od plesa pa sam, kad je pjesma završila, sjela za jedan od brojnih stolova u dvorani. Pijuckala sam punč od naranče i hladila se ubrusom, gledajući druge kako plešu. Maxona sam ugledala s Elise. Izgledali su sretno dok su se vrtjeli naokolo. S Elise je dosad već dvaput plesao, a mene još nijednom nije izabrao. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem Aspena na plesnom podiju jer je mnogo muškaraca bilo u odori, ali na kraju sam ga opazila u jednom kutu, kako razgovara sa Celeste. Gledala sam kako mu ona namiguje koketno se osmjehujući. Što misli, tko je ona? Ustala sam kako bih otišla do njih i rekla joj da prestane, ali prije no što sam zakoračila, shvatila sam što bi to značilo i za Aspena i za mene. Zato sam sjela natrag za stol i nastavila pijuckati punč. Međutim, kad je pjesma završila, već sam bila dovoljno blizu Aspena da me iz pristojnosti zamoli za ples. To je i učinio, što je bilo dobro jer sam se bojala da bih mogla izgubiti strpljenje. — Što je to zaboga bilo? — tiho sam upitala, ali u glasu mi se jasno čuo bijes. — Što je što bilo? — Celeste te je cijelog prepipala! — Netko je ljubomoran — zapjevao mi je na uho. — Daj prestani! Ne bi se smjela tako ponašati; to je protiv pravila! — Osvrnula sam se kako bih se uvjerila da nitko ne vidi koliko prisno razgovaramo, a pogotovo ne moji roditelji. Zamijetila sam da mama sjedi i razgovara s Natalienom majkom. Tata je nestao. — Prava se javlja — šaljivo je zakolutao očima. — Ako nismo zajedno, nemaš mi pravo govoriti s kime ne smijem razgovarati. Nakreveljila sam se. — Znaš da nije tako. — A kako je? — šapnuo je. — Ne znam bih li trebao ustrajati ili odustati. — Odmahnuo je glavom. — Ne želim odustati, ali reci mi ako se nemam čemu nadati. Vidjela sam koliko se trudi sačuvati smiren izraz lica, čula prizvuk tuge u njegovu glasu. I mene je boljelo. Od pomisli da dopustim da ovo završi, nešto me bolno probolo u prsima. Uzdahnula sam i priznala. — On me izbjegava. Pozdravlja me, ali u posljednje je vrijeme veoma posvećen izlascima s drugim djevojkama. Mislim da sam si umislila da mu se stvarno sviđam. Načas je prestao plesati, šokiran mojim riječima. Brzo se pribrao i kratko promotrio moje lice. — Nisam shvatio da se to zbiva — tiho je rekao. — Hoću reći, znaš da želim da nas


dvoje budemo zajedno, ali nisam htio da budeš povrijeđena. — Hvala. — Slegnula sam ramenima. — Više od svega osjećam se glupom. Aspen me privukao malo bliže k sebi, i nadalje se držeći na pristojnoj udaljenosti, iako sam znala da to nije želio. – Vjeruj mi, Mer, svaki muškarac koji propusti priliku da bude s tobom pravi je glupan. — I ti si pokušao propustiti tu priliku — podsjetila sam ga. — Zato i znam — s osmijehom je odgovorio. Bilo mi je drago što se sad možemo šaliti s time. Pogledala sam preko Aspenova ramena i opazila kako Maxon pleše s Kriss. Ponovno. Zar me neće zamoliti ni za jedan ples? Aspen se nagnuo prema meni. — Znaš na što me podsjeća ovaj ples? — Reci mi. — Na proslavu šesnaestog rođendana Fern Tally. Pogledala sam ga kao da je poludio. Sjećala sam se Fernina šesnaestog rođendana. Fern je bila Šestica i ponekad nam je pomagala kad je Aspenova mama imala previše posla. Šesnaesti rođendan slavila je otprilike sedam mjeseci nakon što smo Aspen i ja prohodali. Oboje smo bili pozvani i tulum nije bio ništa osobito. Torta i voda, glazba s radija jer Fern nije imala nijedan CD, prigušena svjetla u njezinu nedovršenom podrumu. Važno je bilo to da je za mene to bila prva proslava koja nije bila "obiteljska". Samo klinci iz susjedstva u jednoj prostoriji, a to je bilo uzbudljivo. Međutim, nije se moglo usporediti s divotom onoga što se sad događalo oko nas. — Kako te, zaboga, ova proslava podsjeća na taj rođendan? — upitala sam u nevjerici. Aspen je progutao slinu i odgovorio: — Plesali smo. Sjećaš se? Bio sam silno ponosan što te držim u naručju pred drugim ljudima. Iako si izgledala kao da te je udarila kap. — Namignuo mi je. Ganule su me njegove riječi. Sjećala sam se. Još sam tjednima živjela od tog trenutka. Misli su mi u hipu preplavile nebrojene tajne koje smo Aspen i ja stvorili i čuvali: imena koja smo odabrali svojoj zamišljenoj djeci, naša kućica na drvetu, njegovo škakljivo mjesto na vratu, poruke koje smo napisali i sakrili, moji neuspjeli pokušaji da napravim domaći sapun, križić-kružić koji smo prstima igrali na njegovu trbuhu... igre u kojima nismo mogli zapamtiti nevidljive pokrete... igre u kojima mi je uvijek dopuštao da pobijedim. — Reci da ćeš me čekati. Ako ćeš me čekati, Mer, sa svime ostalim moći ću izaći na kraj — šapnuo mi je na uho. Zasvirala je neka tradicionalna pjesma i obližnji časnik zamolio me je za ples. Odnio me poput vjetra, te Aspena i mene ostavio bez odgovora. Kako je večer odmicala, više no jednom uhvatila sam se kako pogledavam prema Aspenu. Iako sam se trudila djelovati nehajno, kladim se da bi to zamijetio svatko tko pozorno promatra, a pogotovo moj tata, da je bio u dvorani. Ali činilo se da njega obilazak palače zanima više od plesa. Pokušala sam zaokupiti misli proslavom i vjerojatno sam plesala sa svima u dvorani osim s Maxonom. Sjedila sam i odmarala umorne noge kad sam začula njegov glas.


— Moja damo? — Okrenula sam se prema njemu. — Smijem li vas zamoliti za ovaj ples? Taj osjećaj, to nešto neodredivo, kolalo je kroz mene. Ma koliko sam bila potištena, ma koliko sam bila ponižena, kad mi je ponudio taj trenutak, morala sam ga prihvatiti. — Naravno. — Uhvatio me za ruku i odveo na plesni podij, na kojem je orkestar zasvirao neku sporu pjesmu. Osjetila sam nalet sreće. Maxon nije djelovao uzrujano ili u nelagodi. Naprotiv, privinuo me uz sebe toliko da sam osjetila miris njegove kolonjske vode i kratku bradicu uz obraz. — Pitala sam se hoću li uopće dobiti ijedan ples — zamijetila sam, nastojeći zvučati nestašno. Maxon me uspio privući još bliže. — Čuvao sam ovaj ples. Posvetio sam se svim ostalim djevojkama i moje su obveze završile. Sad mogu uživati u ostatku večeri s tobom. Pocrvenjela sam onako kako uvijek pocrvenim kad mi kaže nešto takvo. Ponekad su njegove riječi kao stihovi. Nakon prošlog tjedna, nisam mislila da ću ikad više čuti kako mi se obraća na taj način. Srce mi je brže zakucalo. — Izgledaš dražesno, America. Previše si lijepa da bi bila uz jednog odrpanog gusara. Zahihotala sam se. — Kako si se uopće mogao kostimirati da budemo par? Kao stablo? — Ili barem neki grm. Ponovno sam se nasmijala. — Platila bih da te vidim prerušenog u grm! — Sljedeće godine — obećao je. Pogledala sam ga. Sljedeće godine? — Bi li to voljela? Da sljedećeg listopada ponovno organiziramo proslavu za Noć vještica? — Hoću li uopće biti ovdje sljedećeg listopada? Maxon je prestao plesati. — Zašto ne bi bila? Slegnula sam ramenima. — Cijeli tjedan me izbjegavaš, izlaziš s drugim djevojkama. I... vidjela sam kako razgovaraš s mojim tatom. Mislila sam da mu možda objašnjavaš zašto si morao izbaciti njegovu kćer. — Progutala sam knedlu u grlu. Neću se ovdje rasplakati. — America. — Shvaćam. Netko mora otići, a ja sam Petica, Marlee miljenica naroda... — America, prestani — nježno mi je rekao. — Pravi sam idiot. Nisam imao pojma da ćeš ti to tako shvatiti. Mislio sam da si sigurna u svoj položaj. Nešto mi je promicalo. Maxon je uzdahnuo. — Hoćeš iskreno? Pokušavao sam dati drugim curama još jednu priliku. Od početka, gledao sam samo tebe, želio tebe. — Načas sam pognula glavu, svladana njegovim dubokim pogledom. — Kad si mi rekla što osjećaš, toliko mi je laknulo da dio mene to nije mogao povjerovati. Još ne mogu vjerovati da se to stvarno dogodilo. Iznenadila bi se koliko rijetko dobijem nešto što uistinu želim. — Maxonove oči nešto su skrivale, neku tugu koju još nije bio spreman podijeliti. Ali otresao ju je i nastavio objašnjavati, ponovno se njišući uz glazbu. — Bojao sam se da imam krivo, da bi se ti mogla u svakom času predomisliti. Tražio sam prikladnu alternativu, ali zapravo... — Maxon me je ponovno nepokolebljivo pogledao u oči — postojiš samo ti. Možda ne tražim kako treba, možda one nisu one prave za mene.


Nema veze. Znam samo da želim tebe. I to me prestravljuje. Čekao sam da povučeš što si rekla, da me zamoliš da odeš. Trebao mi je trenutak da vratim dah. Najednom je cijeli prethodni tjedan izgledao drugačije. Mogla sam shvatiti taj osjećaj — da je nešto previše dobro da bi bilo istinito, previše dobro da bi se čovjek uzdao u to. Svaki dan sam se tako osjećala s njim. — Maxone, to se neće dogoditi — šapnula sam mu u vrat. — Ako se išta bude promijenilo, tad ćeš to biti ti, kad budeš shvatio da nisam dovoljno dobra. Njegove usne bile su uz moje uho. — Dušo, ti si savršena. Privukla sam ga rukom na njegovim leđima i on je privukao mene, dok se nismo našli bliže jedno drugom no ikad prije. Negdje u primozgu shvatila sam da smo u prostoriji punoj ljudi, da moja majka negdje vjerojatno pada u nesvijest gledajući nas, ali nije me bilo briga. U tom času, imala sam osjećaj kao da smo nas dvoje jedini ljudi na svijetu. Odmaknula sam se i pogledala Maxona, shvaćajući da su mi oči vlažne. Ali sviđale su mi se te suze. Maxon je sve objasnio. — Želim da se ne žurimo. Kad sutra objavim koja djevojka ide kući, i javnost i moj otac bit će zadovoljni, ali ne želim te ni najmanje požurivati. Želim da vidiš odaje princeze. Zapravo, spojene su s mojima — tiho je rekao. Osjećala sam kako me koljena izdaju od njegove tolike blizine. — Mislim da bi trebala početi odlučivati što želiš u tim odajama. Želim da se osjećaš u svemu kao kod kuće. Morat ćeš izabrati i još nekoliko sluškinja i razmisliti želiš li da tvoja obitelj živi u palači ili samo negdje u blizini. U svemu ću ti pomoći. Djelić mog srca prošaptao je, A Aspen? ali bila sam toliko očarana Maxonom da sam ga jedva čula. — Uskoro, kad budem smatrao pristojnim da okončam Izbor, kad te zaprosim, želim da pristaneš lako kao što dišeš. Obećavam da ću od sad do toga trenutka učiniti sve što je u mojoj moći da to bude tako. Što god trebaš, što god želiš, samo reci. Za tebe ću učiniti sve što mogu. Bila sam ganuta. Savršeno me je razumio, znao je koliko sam nervozna obvezati se, koliko me straši položaj princeze. Dat će mi vremena do samoga kraja, koliko može, a u međuvremenu me obasuti svime mogućim. Ponovno me je spopao osjećaj nevjerice da se sve to doista događa. — To nije pošteno, Maxone — promrmljala sam. — Ja tebi nemam što dati. Nasmiješio se. — Želim samo tvoje obećanje da ćeš ostati sa mnom, da ćeš biti moja. Ponekad imam osjećaj da nisi stvarna. Obećaj mi da ćeš ostati. — Naravno. Obećavam. To rekavši, položila sam glavu na njegovo rame i nastavili smo sporo plesati iz pjesme u pjesmu. Jednom je May uhvatila moj pogled i izgledala je kao da će umrijeti od sreće gledajući nas zajedno. I mama i tata su nas promatrali, a tata je odmahnuo glavom kao da želi reći A ti si mislila da će te poslati kući. Nešto mi je palo na pamet. — Maxone? — Okrenula sam se prema njemu. — Da, dušo?


Nasmiješila sam se toj riječi od milja. — Zašto si razgovarao s mojim tatom? Maxon se nasmiješio. — Svjestan je mojih namjera. I trebaš znati da ih od srca odobrava, pod uvjetom da si ti sretna. To je naizgled bio jedini njegov uvjet. Uvjerio sam ga da ću učiniti sve što mogu kako bi ti bila sretna i rekao mu da već izgledaš sretno. — I jesam. Osjetila sam kako je Maxon udahnuo. — Tad i on i ja imamo sve što nam treba. Maxon je malo pomaknuo ruku i smjestio je nisko na moja leđa , ohrabrujući me da se ne odmičem od njega. Taj mi je dodir mnogo toga rekao. Znala sam da je ovo stvarno, da se događa i da smijem vjerovati u to. Znala sam da ću se, budem li morala, odreći prijateljica koje sam ovdje stekla, iako sam bila sigurna da mi Marlee neće ni najmanje zamjeriti ako izgubi. I znala sam da ću dopustiti da se moji osjećaji prema Aspenu ugase. Trajat će, i morat ću reći Maxonu, ali ugasit će se. Jer sad sam bila njegova. Znala sam to. Nikad nisam bila toliko sigurna. Prvi put sam to mogla vidjeti. Vidjela sam prored između crkvenih klupa, uzvanike koji čekaju i Maxona ispred oltara. Tim dodirom, sve je najednom dobilo savršen smisao. Proslava se nastavila do duboko u noć, kad je Maxon odvukao nas šest na balkon na pročelju palače kako bismo što bolje vidjele vatromet. Celeste se spoticala mramornim stubama, a Natalie se domogla kape nekog sirotog stražara. Točio se je pjenušac, a Maxon je preuranjeno slavio naše zaruke bocom koju je prisvojio. Kad je vatromet obasjao nebo, Maxon je podignuo bocu u zrak. — Zdravica! — uzviknuo je. Sve smo podignule čaše i čekale pune nade. Zamijetila sam da je Elisina čaša zamrljana tamnim ružem s njezinih usana, a čak je i Marlee mirno držala čašu, odlučivši pijuckati a ne iskapiti je. — Za sve vas prekrasne dame. I za moju buduću suprugu! — nazdravio je Maxon. Djevojke su klicale, misleći da bi ova zdravica mogla biti namijenjena svakoj od njih, ali ja sam znala da nije tako. Dok su naginjale svoje čaše, promatrala sam Maxona — svog zamalo zaručnika — koji mi je jedva zamjetno namignuo prije no što je otpio još jedan gutljaj pjenušca. Divota i uzbuđenje cijele te večeri bili su neodoljivi, kao buktinja sreće. Nisam mogla zamisliti ništa dovoljno snažno da mi tu sreću oduzme.


e noći san mi nikako nije dolazio na oči. Jedva da sam imalo spavala. Uz to što sam jako kasno legla, bila sam i uzbuđena zbog onoga što me očekuje. Sklupčala sam se uz May, umirena njezinom toplinom. Silno će mi nedostajati kad ode, ali barem se mogu radovati što će u budućnosti živjeti ovdje sa mnom. Zanimalo me je tko će danas otići. Nije mi se činilo pristojnim pitati pa nisam pitala; ali da sam željela nagađati, pretpostavila bih da će to biti Natalie. Marlee i Kriss su bile omiljene u javnosti — omiljenije od mene — a Celeste i Elise imale veze. Ja sam imala Maxonovo srce, a Natalie se nije imala na što osloniti. Osjećala sam se loše jer protiv Natalie doista nisam imala ništa. U najmanju ruku, željela sam da ispadne Celeste. Možda će je Maxon poslati kući, jer zna koliko mi je antipatična, a rekao je da želi da mi ovdje bude ugodno. Uzdahnula sam, razmišljajući o svemu što mi je sinoć rekao. Nikad nisam mislila da je to moguće. Kako sam se ja, America Singer — Petica, nitko i ništa — zaljubila u Maxona Schreavea — Jedinicu, onog Jednog? Kako se to dogodilo kad sam se protekle dvije godine spremala za život Šestice? Djelić mog srca bolno se stegnuo. Kako ću to objasniti Aspenu? Kako ću mu reći da je Maxon odabrao mene i da ja želim biti s njim? Hoće li me mrziti? Na tu sam se pomisao umalo rasplakala. Bez obzira na sve, nisam željela izgubiti Aspenovo prijateljstvo. Nisam mogla. Moje sluškinje nisu pokucale kad su ulazile, što je bilo uobičajeno. Uvijek su nastojale pustiti me da se odmaram najdulje što mogu, a nakon proslave odmor mi je nedvojbeno bio potreban. No umjesto da se lati priprema, Mary je prišla May i nježno joj protrljala rame da je probudi. Okrenula sam se na bok i ugledala Anne i Lucy s navlakom za odjeću. Nova haljina? — Gospođice May? — šapnula je Mary. — Vrijeme je da ustanete. May se polako probudila. — Zar ne mogu spavati? — Ne — tužno je odvratila Mary. — Jutros imate važnog posla. Morate odmah roditeljima. — Važnog posla? — iznenadila sam se. — Što se događa? Mary je pogledala Anne, a ja sam pratila njezin pogled. Anne je odmahnula glavom i činilo se je da je time razgovor završen. Zbunjena ali optimistična, ustala sam potičući May da i ona ustane. Prije no što je otišla u maminu i tatinu sobu, čvrsto sam je zagrlila. Kad je otišla, obratila sam se sluškinjama. — Možeš li mi objasniti sad kad je May otišla? — upitala sam Anne. Odmahnula je glavom. Frustrirana, srdito sam upitala: — Hoće li pomoći ako ti zapovijedim da mi kažeš?


Pogledala me je; pogled joj je bio ozbiljan. — S mnogo više instancije naređeno nam je da šutimo. Morat ćete pričekati. Stajala sam na vratima kupaonice i gledala ih kako se kreću. Lucy su se tresle ruke dok je vadila šaku ružinih latica za moju kupku, a Maryne obrve bile su spojene dok je redala šminku i ukosnice. Lucy je ponekad drhtala bez ikakvog razloga, a Mary se obično mrštila kad se koncentrirala. Annin pogled bio je to što me je preplašilo. Uvijek je bila pribrana, čak i u najopasnijim i najtežim situacijama, ali danas je izgledala kao da joj je tijelo teško, sva se stisnula i zgrbila od zabrinutosti. Stalno je zastajala i trljala čelo kao da može izbrisati tjeskobu s lica. Promatrala sam je dok je iz navlake za odjeću izvlačila moju haljinu. Haljina je bila skromna, jednostavna... i crna kao ugljen. Pogledala sam tu haljinu i znala da može značiti samo jedno. Rasplakala sam se i prije no što sam znala koga oplakujem. — Gospođice? — Mary mi je pritrčala pomoći. Tko je umro? — upitala sam. — Tko je umro? Pribrana kao uvijek, Anne me je uspravila i obrisala suze ispod mojih očiju. — Nitko nije umro — rekla je. Ali njezin glas nije bio utješan; bio je zapovjedan. — Budite zahvalni na tome kad sve ovo završi. Danas nitko nije umro. Nije mi dala dodatno objašnjenje i poslala me je ravno u kadu. Lucy se nastojala kontrolirati; ali kad je napokon briznula u plač, Anne joj je rekla da mi donese nešto lagano za jelo, a Lucy je skočila na tu zapovijed i smjesta je poslušala. Dok je izlazila, nije niti savila koljeno u znak poštovanja. Nakon nekog vremena, Lucy se vratila s kroasanima i narezanom jabukom. Željela sam sjesti i polako jesti, odugovlačiti najviše što mogu, ali već nakon prvog zalogaja znala sam da hrana danas nije moj prijatelj. Na kraju mi je Anne pričvrstila broš s imenom na prsa; srebro je čarobno blistalo na crnoj haljini. Nije mi preostalo ništa drugo osim da se suočim s nezamislivom sudbinom. Otvorila sam vrata svoje sobe, ali shvatila sam da sam se ukočila. Okrenuvši se prema sluškinjama, šaptom sam im priznala da se bojim. — Bojim se. Anne je položila ruke na moja ramena i rekla: — Sad ste dama, gospođice. I s ovim se morate suočiti kao dama. Lagano sam kimnula kad je spustila ruke s mojih ramena. Odlijepila sam prste od kvake i udaljila se. Voljela bih da mogu reći da sam bila uspravna i dostojanstvena; ali da budem iskrena, dama ili ne, bila sam prestravljena. Na moje neizmjerno iznenađenje, kad sam stigla do predvorja, ostale su djevojke već čekale, sve u crnim haljinama i s izrazima lica sličnima mojemu. Preplavilo me je olakšanje. Nisam u nevolji. A ako i jesam, sve smo, pa barem neću morati sama prolaziti kroz ono što slijedi, što god to bilo. — Evo i pete — rekao je jedan stražar svom kolegi. — Dame, pođite za nama. Pete? Ne, tu nešto ne štima. Šest nas je. Dok smo hodale niz stube, brzo sam pogledala djevojke. Čuvar je imao pravo. Bilo nas je samo pet. Marlee nije bila među nama. Moja prva pomisao bila je da je Maxon poslao Marlee kući, ali zar ne bi svratila u moju


sobu i oprostila se? Pokušala sam pronaći vezu između ove tajnovitosti i Marleene odsutnosti, ali nije mi padalo na pamet ništa što bi imalo smisla. U podnožju stuba, čekali su okupljeni stražari i naše obitelji. Mama, tata i May djelovali su zabrinuto. Svi su bili takvi. Pogledala sam ih, nadajući se da će mi oni moći objasniti, ali mama je samo odmahnula glavom, a tata slegnuo ramenima. Promotrila sam muškarce u odorama tražeći Aspena. Nije ga bilo. Vidjela sam kako dvojica stražara dovode Marleene roditelje k nama ostalima. Marleena majka pogrbila se od strepnje i oslanjala na supruga koji je bio turoban, kao da je u jednoj jedinoj noći ostario mnogo godina. Čekaj. Ako je Marlee otišla, zašto su oni ovdje? Okrenula sam se kad je predvorje obasjalo svjetlo. Prvi put otkad sam došla u palaču, dvokrilna ulazna vrata bila su širom otvorena, a mi izvedeni van. Prešli smo kratku kružnu stazu i zaputili se uz visoke zidine kojima je palača bila okružena. Kad su se vrata u zidinama sa škripom otvorila, dočekala nas je zaglušujuća buka okupljenoga golemog mnoštva. Na ulici je bila postavljena velika pozornica. Ispred nje okupile su se stotine, možda tisuće ljudi, a djeca sjedila na ramenima roditelja. Oko pozornice bile su razmještene kamere, a kamermani trčkarali i snimali. Odveli su nas do male tribine sa sjedalima i mnoštvo nam je klicalo dok smo prolazile. Vidjela sam kako se ramena svih djevojaka ispred mene opuštaju dok su ljudi na ulicama izvikivali naša imena i bacali nam cvijeće pred noge. Podigla sam ruku i mahnula u pozdrav kad sam čula kako okupljeni izvikuju moje ime. Osjećala sam se strašno glupo jer sam se brinula. Ako su ljudi ovako sretni, tad se ne može događati ništa loše. Osoblje u palači stvarno mora razmisliti o svom ponašanju prema Eliti. Zabrinuli su nas ni zbog čega. May se zahihotala, sretna što je dio tog uzbuđenja, a meni je laknulo kad sam vidjela da je ponovno ona stara. Pokušala sam uzvratiti svima koji su mi poželjeli sve najbolje, ali pozornost su mi skrenule dvije neobične naprave na pozornici. Prva je nalikovala na ljestve u obliku slova A; druga je bila veliki panj s omčama na objema stranama. Sa stražarom uz rame, smjestila sam se na svoje sjedalo nasred prvog reda i pokušala dokučiti što se zbiva. Mnoštvo je ponovno glasno zaklicalo kad su se pojavili kralj, kraljica i Maxon. I oni su bili odjeveni u tamnu odjeću i ozbiljnih lica. Bila sam blizu Maxona pa sam se okrenula prema njemu. Što god da se događa, pogleda li prema meni i nasmiješi se, znala sam da će biti dobro. Mislima sam ga nagovarala da me pogleda, da me nekako pozdravi. Ali Maxonovo lice bilo je ukočeno kao maska. Trenutak poslije, klicanje mnoštva pretvorilo se je u prezirne povike, i ja sam se okrenula kako bih vidjela što ih je toliko oneraspoložilo. Želudac mi se stisnuo dok sam gledala kako se moj svijet raspada. Časnika Woodworka vukli su u lancima. Usnica mu je krvarila, a odjeća bila toliko prljava da je izgledao kao da je noć proveo valjajući se u blatu. Iza njega, Marlee — njezin prekrasan kostim anđela bio je prekriven prljavštinom i nedostajala su mu krila — također je bila u lancima. Preko pogrbljenih ramena bio joj je prebačen nečiji sako i škiljila je na


svjetlu. Promotrila je golemo mnoštvo i na djelić sekunde pronašla moj pogled, prije no što su je gurnuli da krene dalje. Pogledala je još jedanput i znala sam koga traži. S moje lijeve strane, vidjela sam Marleene roditelje koji su sve to promatrali, čvrsto se držeći jedno za drugo. Bili su vidljivo slomljeni, kao da nisu bili ovdje, kao da su ih sama njihova srca napustila. Ponovno sam pogledala Marlee i časnika Woodworka. S njihovih lica jasno se čitala zabrinutost, ali hodali su s određenim ponosom. Samo jedanput, kad se Marlee spotaknula o rub haljine, ta je maska nestala. Ispod nje, provirila je prestravljenost. Ne. Ne, ne, ne, ne, ne. Kad su ih doveli na pozornicu, mnoštvu se obratio muškarac s krinkom na licu. Svi su utihnuli. Po svemu sudeći, ovo — što god to bilo — dogodilo se već i prije i ljudi su znali kako treba reagirati. Ali ja nisam; tijelo mi se trznulo prema pozornici, a želudac dignuo. Hvala Bogu da nisam ništa jela. — Marlee Tames — počeo je onaj muškarac — jedna od Odabranih, kći Illée, sinoć je uhvaćena u prisnom odnosu s ovim muškarcem, Carterom Woodworkom, pripadnikom Kraljevske garde. Glas izvikivača odisao je neumjesnom količinom vlastite važnosti, kao da recitira lijek za neku smrtonosnu bolest. Mnoštvo je na njegove optužbe ponovno reagiralo povicima negodovanja. — Gospođica Tames prekršila je zavjet odanosti našem princu Maxonu! A gospodin Woodwork je svojom vezom s gospođicom Tames u osnovi ukrao vlasništvo kraljevske obitelji! Ti prekršaji znače izdaju kraljevske obitelji! — Govorio je to kreštavim glasom, zahtijevajući od mnoštva da se složi s njegovim tvrdnjama. To se i dogodilo. Ali kako se mogu složiti? Zar ne znaju da je ovo Marlee? Umiljata, lijepa, velikodušna Marlee puna povjerenja? Možda je pogriješila, ali nije učinila ništa čime bi zavrijedila ovoliku mržnju. Cartera je jedan drugi zakrabuljen muškarac privezao za onu napravu u obliku slova A, širom mu razdvojio noge i povukao ruke u položaj koji je pratio napravu. Oko struka i nogu omotao mu je podstavljene remene i stegnuo ih toliko da je izgledalo neudobno čak i s mog sjedala na tribini. Marlee je bila prisiljena kleknuti ispred onog velikog panja dok joj je neki muškarac vukao sako s ramena. Zapešća joj je vezao omčama, s dlanovima prema gore. Plakala je. — Ovaj se zločin kažnjava smrću! Ali princ Maxon će u svom milosrđu dvoma izdajnicima poštedjeti život. Živio princ Maxon! Mnoštvo je klicalo za izvikivačem. Da sam bila pri sebi, znala bih da se i od mene očekuje da to uzviknem, ili barem zaplješćem. Djevojke oko mene jesu, kao i roditelji, iako su bili zaprepašteni. Ali ja nisam obraćala pozornost. Vidjela sam samo Marleeno i Carterovo lice. S razlogom su nas smjestili u prvi red — da nam pokažu što će se dogoditi učinimo li takvu glupu pogrešku — ali odavde, ne više od šest metara od pozornice, vidjela sam i čula sve što je bilo doista važno. Marlee je zurila u Cartera, a on joj uzvraćao pogled izvijajući vrat. Bilo je očito da se boje, ali na njezinu licu bio je i izraz kao da ga želi uvjeriti da je on vrijedan svega ovoga.


Volim te, Marlee — doviknuo joj je. Njegov povik jedva se čuo od buke mnoštva, ali čuo se. — Bit ćemo dobro. Sve će biti dobro. Obećavam ti. Marlee od straha nije mogla govoriti, ali kimnula mu je. U tom času, mogla sam razmišljati samo o tome koliko je lijepa. Zlaćana kosa bila joj je raščupana, haljina u groznom stanju, a ostala je i bez cipela; ali, Gospode, blistala je. — Marlee Tames i Carteru Woodrock, oboje ste lišeni svojih kasti. Sad ste najniži od najnižih. Sad ste Osmice! Mnoštvo je klicalo, a meni se to činilo pogrešnim. Zar među njima nema nijedne Osmice koja mrzi što ih opisuju ovakvim riječima? — I kako biste i sami osjetili stid i bol koji ste nanijeli Njegovu Veličanstvu, javno ćete biti išibani petnaest puta. Neka vas ožiljci zauvijek podsjećaju na vaše brojne grijehe! Išibani? Što to uopće znači? Sekundu poslije, dobila sam odgovor. Dvojica maskiranih muškaraca koji su zavezali Cartera i Marlee izvukli su duge šibe iz kante s vodom. Nekoliko puta zamahnuli su šibama kroza zrak iskušavajući ih, i čula sam kako fijuču. Mnoštvo je zapljeskalo ovom zagrijavanju s onim istim obožavanjem i zanosom s kojim su dočekali Odabrane. U nekoliko sekundi, Carterova leđa bit će ponižavajuće išibana, a Marleene dragocjene ruke... — Ne! — uzviknula sam. — Ne! — Mislim da ću povratiti — šapnula je Natalie kad je Elise tiho zastenjala u rame svog čuvara. Ali ništa nije prestalo. Ustala sam i pojurila prema Maxonovu sjedalu, spotaknuvši se preko očeva krila. — Maxone! Maxone, zaustavi ovo! — Gospođice, morate sjesti — rekao je moj stražar i pokušao me silom vratiti na sjedalo. — Maxone, preklinjem te! — Nije sigurno, gospođice! — Miči se s mene! — dreknula sam na stražara i odalamila ga nogom najjače što sam mogla. No ma koliko pokušavala, nije me puštao. — America, sjedni, molim te! — nagovarala me majka. — Jedan! — izviknuo je muškarac na podiju i vidjela sam kako se šiba spušta na Marleene ruke. Dirljivo je zacviljela, kao pas kojeg je netko šutnuo nogom. Carter nije niti pisnuo. — Maxone! Maxone! — zaurlala sam. — Prekini to! Molim te, nemoj to dopustiti! Čuo me je; znala sam da me je čuo. Vidjela sam kako polako zatvara oči i guta slinu, kao da će time istjerati zvuk iz glave. — Dva! Marleen krik bio je utjelovljenje bola. Nisam mogla zamisliti koliko je boli — a čekalo ju je još trinaest udaraca. — America, sjedni! — nije odustajala mama. May je sjedila između nje i tate, lice je okrenula od pozornice i vriskala gotovo jednako bolno kao Marlee.


— Tri! Pogledala sam Marleene roditelje. Marleena majka zarila je lice u dlanove, a otac ju je obgrlio oko ramena kao da je može zaštititi od svega što su u tom času gubili. — Pusti me! — uzalud sam dreknula svom stražaru. — MAXONE! — vrisnula sam. Suze su mi zamaglile vid, ali vidjela sam dovoljno da bih znala da me je čuo. Pogledala sam druge djevojke. Zar ne bismo trebale nešto učiniti? Činilo se da i neke od njih plaču. Elise se zgurila s dlanom na čelu i izgledala kao da će se onesvijestiti. Međutim, nijedna nije izgledala srdito. Ne bi li trebale biti? — Pet! Marleeni vriskovi proganjat će me do kraja života. Nikad nisam čula ništa slično. I ogavan odjek klicanja mnoštva, kao pa je riječ samo o zabavi. I Maxonova šutnja dok je dopuštao da se to događa. I plakanje djevojaka oko mene, koje su to mirno prihvaćale. Jedini koji mi je dao imalo nade bio je Carter. Iako se preznojavao od traume i tresao od bola, uspio je dašćući izgovoriti utješne riječi Marlee. — Brzo će... biti gotovo — protisnuo je. — Šest! — Volim... te — promucao je. Nisam to mogla podnijeti. Pokušala sam noktima ogrepsti stražara, ali štitili su ga debeli rukavi. Vrisnula sam kad me je čvršće stegnuo. — Miči ruke s moje kćeri! — dreknuo je tata, silom odmičući stražareve ruke. Uspjela sam se istrgnuti i okrenula sam se prema stražaru pa ga pogodila koljenom najžešće što sam mogla. Prigušeno je vrisnuo i pao, a tata ga je uhvatio pri padu. Preskočila sam preko ograde, nespretna u haljini i cipelama s potpeticama. — Marlee! Marlee! — vrištala sam trčeći najbrže što sam mogla. Gotovo sam stigla do stuba, kad su me dvojica stražara sustigla i tu bitku nisam mogla dobiti. Iza pozornice, vidjela sam da je šiba već poderala Carterovu košulju i rasparala mu kožu koja je gadljivo visjela. Niz njegova leđa curila je krv i zamrljala nekoć svečane hlače. Nisam mogla niti zamisliti u kakvom su stanju Marleene ruke. Na tu pomisao, obuzela me još jača histerija. Vrištala sam, koprcala se i batrgala, ali time sam uspjela samo izgubiti jednu cipelu. Odvukli su me u palaču dok je izvikivač najavljivao sljedeći udarac, i nisam znala bih li bila zahvalna ili postiđena. S jedne strane, nisam morala gledati do kraja; s druge, imala sam osjećaj da sam napustila Marlee u najgorem mogućem trenutku njezina života. Da sam bila prava prijateljica, ne bih li učinila bolje od toga? — Marlee! — vrisnula sam. — Marlee, žao mi je! — Ali mnoštvo se bilo toliko pomamilo, a Marlee je toliko plakala da mislim da me nije čula.


oprcala sam se i vriskala cijelim putem natrag do palače. Stražari su me morali grubo držati i znala sam da ću poslije biti puna modrica, ali nisam marila. Morala sam se opirati. — Gdje je njezina soba? — čula sam kako pita jedan od njih, a kad sam se okrenula, opazila sam sluškinju koja je prolazila hodnikom. Nisam je prepoznala, ali ona je mene očito poznavala. Odvela je stražare do moje sobe. Čula sam kako moje sluškinje glasno prosvjeduju zbog ponašanja stražara. Smirite se, gospođice; ne smijete se tako ponašati — progunđao je jedan stražar kad su me gurnuli na krevet. — Gubite se iz moje sobe! — dreknula sam. Moje sluškinje, sve tri u suzama, dotrčale su do mene. Mary je počela otirati prljavštinu s moje haljine, ali pljesnula sam je po rukama. Znale su. Znale su, a nisu me upozorile. — I vi! — dreknula sam na njih. — Odlazite! Smjesta odlazite! Ustuknule su na te moje riječi i gotovo sam požalila što sam ih izrekla kad sam opazila kako se Lucyno sitno tijelo trese. Ali morala sam biti sama. — Žao nam je, gospođice — rekla je Anne, odvlačeći i ostale dvije. Znale su koliko smo Marlee i ja bile bliske. Marlee... — Samo idite... — šapnula sam i zarila lice u jastuk. Kad su vrata škljocnula zatvorivši se, izula sam drugu cipelu i zavukla se dublje u krevet, napokon shvaćajući stotinu sitnica. Znači, to je bila tajna koju se Marlee previše bojala podijeliti. Nije željela ostati zato što nije bila zaljubljena u Maxona, ali nije željela niti otići i biti daleko od Cartera. Mnogo toga najednom je dobilo smisao: zašto bi stajala na podređenim mjestima ili zurila u vrata. Zbog Cartera; on je bio ondje. Posjet kralja i kraljice Swendwaya, kad je odbila otići sa sunca... Carter. Marlee je bila ta koju je čekao kad sam se sudarila s njim ispred kupaonice. Razlog je uvijek bio on, koji je nijemo stajao u blizini, ponekad možda kradom ukrao pokoji poljubac i čekao čas kad će moći biti uistinu zajedno. Sigurno ga silno voli kad je bila tako neoprezna, kad je toliko riskirala. Kako to uopće može biti stvarno? Nije se činilo mogućim. Znala sam da mora postojati kazna za nešto takvo, ali da se to dogodilo baš Marlee, da je ona otišla... nisam to mogla shvatiti. Želudac mi se zgrčio. Lako sam i sama mogla biti na njezinu mjestu. Da Aspen i ja nismo bili tako oprezni, da je netko čuo naš sinoćnji razgovor na plesnom podiju, to smo mogli biti mi. Hoću li ikad ponovno vidjeti Marlee? Kamo će je poslati? Hoće li njezini roditelji željeti


imati ikakvog posla s njom? Nisam znala što je Carter bio prije no što je novačenjem postao Dvojka, iako sam pretpostavljala da je bio Sedmica. Sedmica je nisko, ali neusporedivo bolje od Osmice. Nisam mogla vjerovati da je Marlee sad Osmica. To ne može biti stvarno. Hoće li se Marlee ikad više moći koristiti rukama? Koliko takvim ranama treba da zacijele? A Carter? Hoće li on nakon ovoga uopće moći hodati? To je lako mogao biti Aspen. To sam lako mogla biti ja. Osjećala sam groznu mučninu. Preplavilo me je okrutno olakšanje što to nisam bila ja, a krivnja koju sam zbog tog olakšanja osjetila toliko me je pritisnula da sam jedva disala. Grozna sam osoba, grozna prijateljica. Stidjela sam se. I nije mi preostalo drugo osim ridati. Jutro i većinu poslijepodneva provela sam sklupčana u krevetu. Sluškinje su mi donijele ručak, ali nisam ga mogla niti okusiti. Srećom, nisu inzistirale da ostanu uz mene i ostavile su me samu u svojoj tuzi. Nisam se mogla pribrati. Što sam više razmišljala o onome što se dogodilo, to mi je bilo mučnije. Nisam mogla izbaciti Marleene vriskove iz glave. Pitala sam se hoću li ih ikad zaboraviti. Netko je nesigurno pokucao na vrata. Mojih sluškinja nije bilo da ih otvore, a meni se nije ustajalo iz kreveta pa se nisam pomaknula. Nakon kratke stanke, posjetitelj je svejedno ušao. — America? — tiho me zazvao Maxon. Nisam odgovorila. Zatvorio je vrata i prišao mom krevetu. — Žao mi je — rekao je. — Nisam imao izbora. Nepomično sam ležala, nisam mogla progovoriti. — Bilo je ili to ili da ih pogube. Kamere su ih sinoć snimile i objavile snimku bez našeg znanja — nije odustajao. Neko vrijeme je šutio, možda misleći da ću ja pronaći nešto što mu želim reći ako dovoljno dugo ostane uz moj krevet. Na kraju je kleknuo pokraj mene. — America? Dušo, pogledaj me. Na tu riječ od milja želudac mi se okrenuo. Međutim, pogledala sam ga. — Morao sam. Morao. — Kako si mogao samo mirno stajati? — Glas mi je zvučao smiješno. — Kako si mogao ništa ne poduzeti? — Već sam ti jednom rekao da je dio ovoga posla izgledati smireno čak i kad to nisi. To je nešto što sam morao svladati. Morat ćeš i ti. Namrštila sam se. Ne misli valjda da ja to i dalje želim? Očito, misli. Dok je polako otkrivao značenje izraza mog lica, vidjela sam kako ga hvata zaprepaštenje. — America, znam da si uzrujana, ali molim te. Rekao sam ti; ti si jedina. Molim te, nemoj to činiti. — Maxone — polako sam odgovorila — žao mi je, ali mislim da ja ovo ne mogu. Nikad ne bih mogla mirno stajati i gledati kako nekog tako kažnjavaju, znajući da se to događa jer sam ja tako presudila. Ne mogu biti princeza.


Bolno je uzdahnuo, što je vjerojatno bilo najbliže istinskoj tuzi koju sam dotad na njemu vidjela. — America, ostatak svog života temeljiš na pet minuta tuđega. Takve se stvari rijetko događaju. Ne bi to morala činiti. Uspravila sam se u nadi da ću tako jasnije vidjeti stvari. — Ja jednostavno... U ovome času ne mogu niti razmišljati. — Tad nemoj — uvjeravao me je. — Nemoj dopustiti da ovo odluči za nas oboje kad si toliko uzrujana. Iz nekog razloga, te su mi riječi zvučale kao varka. — Molim te — usrdno je šapnuo uhvativši me za ruke. Očaj u njegovu glasu natjerao me da ga pogledam. — Obećala si da ćeš ostati sa mnom. Nemoj odustati, ne ovako. Molim te. Uzdahnula sam i kimnula. Njegovo olakšanje bilo je opipljivo. — Hvala ti. Maxon je sjedio i držao se za moje ruke kao da se drži za uže za spašavanje. Osjećaj koji je u meni time izazvao nije bio kao jučer. — Znam... — zaustio je. — Znam da se skanjuješ zbog položaja princeze. Oduvijek sam znao da će ti biti teško prihvatiti ga. I siguran sam da je zbog ovoga još i teže. Ali... što je sa mnom? Jesi li još sigurna u svoje osjećaje prema meni? Promeškoljila sam se, ne znajući što bih odgovorila. — Rekla sam ti da ne mogu razmišljati. — Oh. Dobro. — Bilo je očito da je pokunjen kao pas. — Ostavljam te zasad. Ali brzo ćemo ponovno razgovarati. Nagnuo se prema meni kao da bi me mogao poljubiti. Spustila sam pogled, a on se nakašljao. — Zbogom, America. Tad je otišao. A ja sam ponovno zaridala. Nekoliko minuta ili sati poslije, moje su sluškinje ušle u sobu i zatekle me kako grcam od suza. Okrenula sam se prema njima i nikako im je nije moglo promaknuti nijemo preklinjanje u mojim očima. — Oh, gospođice — uzviknula je Mary pa pritrčala i zagrlila me. — Dajte da vas spremimo za spavanje. Lucy i Anne počele su mi otkopčavati haljinu, dok mi je Mary umivala lice i gladila kosu. Moje su sluškinje sjele oko mene i tješile me dok sam plakala. Željela sam im objasniti da ne plačem samo zbog Marlee, nego i od ove mučne boli zbog Maxona; ali sramila sam se priznati im koliko mi je stalo do njega, koliko sam se gadno prevarila. Tad mi je srce zakucalo dvostruko brže kad sam upitala za roditelje i kad mi je Anne rekla da su sve obitelji brzo otpravljene iz palače. Nisam imala prilike ni oprostiti se. Anne me gladila po kosi i nježno umirivala. Mary je sjedila uz moje noge i trljala mi stopala. Lucy je samo pritisnula ruke na srce, kao da osjeća sve što i ja.


— Hvala vam — šmrcajući sam šapnula. — Žao mi je zbog onog prije. Pogledale su se. — Nemate se zašto ispričavati, gospođice — Anne je bila ustrajna. Željela sam je ispraviti jer sam svojim ponašanjem sigurno prekoračila granicu, ali netko je ponovno pokucao na vrata. Pokušala sam smisliti kako bih pristojno rekla da u ovome trenutku ne želim vidjeti Maxona, ali kad je Lucy hitro otvorila vrata, s druge sam strane ugledala Aspenovo lice. — Žao mi je što vas ometam, dame, ali čuo sam plakanje i želio se uvjeriti da ste sve dobro. Zaputio se prema mom krevetu, što je bio odvažan potez s obzirom na sve što smo danas doživjeli. — Lady America, strašno mi je žao zbog vaše prijateljice. Čuo sam da je posebna. Ovdje sam ako vam išta zatreba. Pogled u Aspenovim očima mnogo je govorio: da je voljan mnogo žrtvovati ako postoji išta što on može učiniti da bih se ja osjećala bolje, da želi sve to izbrisati, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog mene. Kakva sam ja bila idiotkinja. Umalo sam se odrekla jedine osobe na svijetu koja me stvarno poznaje, stvarno voli. Aspen i ja smo gradili zajednički život, a Izbor je to zamalo upropastio. Aspen je dom. Aspen je sigurnost. — Hvala vam — tiho sam odvratila. — Vaša mi ljubaznost mnogo znači. Aspen mi je uputio gotovo nevidljiv osmijeh. Vidjela sam da želi ostati, a i ja sam to željela; ali to nije bilo moguće dok su moje sluškinje zaposleno trčkarale naokolo. Sjetila sam se svojih razmišljanja kako ću Aspena zauvijek imati i bila sam sretna shvativši da je to prava istina.


EJ, MAČIĆU, ŽAO MI JE ŠTO NISMO IMALI PRILIKE OPROSTITI SE. KRALJ JE ČINI SE MISLIO DA ĆE ZA OBITELJI BITI NAJSIGURNIJE PA ŠTO PRIJE ODU. POKUŠAO SAM DOĆI DO TEBE, VJERUJ MI. JEDNOSTAVNO MI NIJE USPJELO. ŽELIO SAM TI JAVITI DA SMO SIGURNO STIGLI KUĆI. KRALJ NAM JE DOPUSTIO DA ZADRŽIMO ODJEĆU I MAY SAD PROVODI SVAKI SLOBODAN TRENUTAK U SVOJIM HALJINAMA. MISLIM DA SE POTAJNO NADA DA VIŠE NEĆE NARASTI NI CENTIMETRA, TAKO DA SVOJU HALJINU S BALA MOŽE ODJENUTI NA VJENČANJU. STVARNO JOJ PODIŽE RASPOLOŽENJE. NISAM SIGURAN DA ĆU KRALJEVSKOJ OBITELJI IKAD OPROSTITI ŠTO JE DVOJE MOJE DJECE NATJERALA DA ONO GLEDAJU IZ PRVOG REDA, ALI ZNAŠ KOLIKO JE MAY ŽILAVA. TI SI TA ZBOG KOJE SAM ZABRINUT. PIŠI NAM BRZO. MOŽDA OVO NIJE DOBRO REĆI, ALI ŽELIM DA ZNAŠ: NIKAD U ŽIVOTU NISAM BIO PONOSNIJI NA TEBE NEGO U ONOM TRENUTKU KAD SI POTRČALA PREMA POZORNICI. ODUVIJEK SI BILA LIJEPA; ODUVIJEK SI BILA DAROVITA. A SAD ZNAM I PA JE TVOJ MORALNI KOMPAS SAVRŠENO UGOĐEN, DA JASNO VIDIŠ KAD NEŠTO NIJE ISPRAVNO I ČINIŠ SVE ŠTO MOŽEŠ PA TO SPRIJEČIŠ. KAO OTAC, NE MOGU TRAŽITI VIŠE OD TOGA. VOLIM TE, AMERICA. I SILNO SAM, SILNO PONOSAN. TATA Kako to da tata uvijek zna što treba reći? Željela sam da netko razmjesti zvijezde tako da napišu njegove riječi. Željela sam da budu krupne i sjajne i negdje gdje ih mogu vidjeti kad mi se čini da je sve oko mene mračno. Volim te. I silno sam, silno ponosan. Eliti je ponuđeno da doručkuju u sobi i ja sam tu ponudu prihvatila. Još nisam bila spremna vidjeti Maxona. Poslijepodne sam već bila malo pribranija i odlučila sam spustiti se neko vrijeme u Žensku dvoranu. Ako ništa drugo, ondje je barem televizor, a dobro bi mi došlo nešto što će mi skrenuti misli. Djevojke su se činile iznenađene kad sam ušla, ali pretpostavljala sam da se to moglo i očekivati. Bila sam sklona ponekad se sakriti, a ako je ikad postojao razlog za to, bilo je to sada. Celeste je ljenčarila na kauču i prelistavala neki časopis. Illéa nije imala novine kakve sam čula da imaju druge države. Mi smo imali Vijesti. Časopisi su za nas bili nešto najsličnije tiskanim vijestima, a ljudi kao ja nikad si ih nisu mogli priuštiti. Činilo se da Celeste uvijek ima jedan časopis pri ruci, a mene je to danas iz nekog razloga razdražilo.


Kriss i Elise sjedile su za stolom, pile čaj i razgovarale, a Natalie je stajala u dnu prostorije i gledala kroz prozor. — Oh, vidi — rekla je Celeste ne obraćajući se nikom određenom. — Evo još jedne moje reklame. Celeste je bila manekenka. Sama pomisao da prelistava vlastite fotografije samo me je još više razdražila. — Lady America? — netko me zazvao. Okrenula sam se i ugledala kraljicu i nekoliko njezinih dvorkinja u kutu dvorane. Izgledala je kao da veze. Pozdravila sam je kniksom, a ona mi je mahnula da priđem. Želudac mi se stisnuo kad sam se sjetila svog jučerašnjeg ponašanja. Nisam je željela uvrijediti i najednom sam se pobojala da sam upravo to učinila. Osjetila sam poglede ostalih djevojaka na svojim leđima. Kraljica nam se obično obraćala svima zajedno, rijetko jednoj po jednoj. Kad sam se približila, ponovno sam je pozdravila kniksom. — Vaše Veličanstvo. — Sjednite, lady America — ljubazno je rekla pokazujući na slobodan stolac sučelice njoj. Poslušala sam, i dalje veoma nervozna. — Jučer ste se hrabro borili — zaključila je. Progutala sam. — Da, Vaše Veličanstvo. — Jeste li bili veoma bliski s njom? Potisnula sam tugu. — Jesam, Vaše Veličanstvo. Uzdahnula je. — Jedna dama se ne bi smjela tako ponašati. Kamere su bile previše usredotočene na ono što se zbivalo na pozornici pa im je promaknulo vaše ponašanje. Svejedno, ne dolikuje vam onako se ritati. To nije bila zapovijed jedne kraljice. Bio je to prijekor jedne majke. I zbog toga je bio tisuću puta strasniji. Kao da se je osjećala odgovornom za mene, a ja sam je iznevjerila. Pognula sam glavu. Prvi put, osjećala sam se uistinu loše zbog vlastite reakcije. Ispružila je ruku i položila je na moje koljeno. Pogledala sam je, zaprepaštena tim nehajnim dodirom. — Bez obzira na to, drago mi je što si to učinila — šapnula je. I nasmiješila mi se. — Bila mi je najbolja prijateljica. — To ne prestaje biti zato što je otišla, mila. — Kraljica Amberly nježno me je potapšala po nozi. Upravo to mi je trebalo: majčinska ljubav. Suze su me zapekle u kutovima očiju. — Ne znam što da učinim — šapnula sam. Zamalo sam joj povjerila sve svoje osjećaje, ali bila sam svjesna pogleda drugih djevojaka. — Rekla sam si da se neću miješati — izjavila je i uzdahnula. — Čak i da sam željela, nisam sigurna da se ima mnogo reći. Imala je pravo. Koje bi riječi mogle poništiti to što se dogodilo? Kraljica se nagnula prema meni i nježno dodala: — Svejedno, ne budi stroga prema njemu. Znala sam da želi dobro, ali doista nisam željela razgovarati o njezinu sinu. Kimnula sam i ustala. Nježno mi se nasmiješila i pokazala da mogu slobodno otići. Otišla sam do Elise i Kriss i sjela s njima.


— Kako si? — suosjećajno je upitala Elise. — Dobro sam. Marlee je ta za koju se brinem. — Barem su zajedno. Dok imaju jedno drugo, uspjet će — zaključila je Kriss. — Odakle znaš da su Marlee i Carter zajedno? — Maxon mi je rekao — odgovorila je kao da je to opće poznata stvar. — Oh — razočarano sam odvratila. Ne mogu vjerovati da tebi od svih ljudi nije rekao. Ti i Marlee ste bile jako bliske. Uz to, ti si njegova miljenica, zar ne? — upitala je Kriss. Pogledala sam Kriss, pa Elise. U njihovu sam pogledu uočila zabrinutost, ali možda i osjećaj olakšanja. Celeste se nasmijala. — Očito više nije — promrmljala je, ne potrudivši se podići pogled s časopisa. Po svemu sudeći, moja se je propast mogla očekivati. Promijenila sam temu i ponovno spomenula Marlee. — Još ne mogu vjerovati da ih je Maxon tome izložio. Uznemirilo me je koliko je bio spokojan. — Ali, Marlee nije smjela učiniti to što je učinila — dodala je Natalie. U njezinu tonu nije bilo osude, samo mirno prihvaćanje, kao da se drži uputa. Na to je Elise rekla svoje mišljenje. — Mogao ih je dati ubiti. Zakon je u tome na njegovoj strani. Iskazao im je milost. — Milost? — prezrivo sam ponovila. — Zar je milosrdno da ti javno razderu kožu? — Da, kad se sve uzme u obzir — nastavila je Elise. — Kladim se da bi Marlee, da je možemo pitati, radije izabrala šibu nego smrt. Elise ima pravo — složila se Kriss. — Priznajem da je to bilo grozno, ali i ja bih radije da me išibaju nego da me ubiju. — Ma daj, molim te — podsmjehnula sam se. Bijes mi je izbijao na površinu. — Ti si Trojka. Svi znaju da ti je tata poznati profesor i cijeli si život provela u knjižnicama, vjerojatno udobno. Nikad ne bi preživjela šibu, a kamoli život Osmice nakon toga. Preklinjala bi da te ubiju. Kriss me bijesno pogledala. — Nemoj si umišljati da znaš išta o tome što ja mogu i ne mogu podnijeti. Zar misliš da si ti jedina koja je patila, samo zato što si Petica? — Ne, ali sigurna sam da sam doživjela mnogo gore stvari od tebe — rekla sam bijesno podignuvši glas. — I ja ne bih mogla podnijeti ono što je Marlee podnijela. Kažem samo da sumnjam da bi ti prošla imalo bolje. — Hrabrija sam no što misliš, America. Nemaš pojma što sam sve kroz godine žrtvovala. I kad pogriješim, spremna sam otrpjeti posljedice. — Zašto bi uopće bilo ikakvih posljedica? — upitala sam. — Maxon stalno ponavlja koliko mu je težak ovaj Izbor, koliko mu je teško odabrati, a onda se jedna od nas zaljubi u nekog drugog. Ne bi li joj trebao zahvaliti što mu je olakšala odluku? Naizgled ojađena, Natalie se pokušala umiješati. — Danas sam čula nešto jako smiješno. — Ali zakon... — viknula je Kriss nadglasavajući je.


— America ima pravo — brzo se umiješala Elise i razgovor je izgubio svaki red. Govorile smo uglas, nastojale da se naša mišljenja čuju, opravdavale zašto mislimo da je ono što se dogodilo pogrešno ili ispravno. Bio nam je to prvi takav razgovor, ali od početka sam ga očekivala. S toliko mnogo djevojaka na istome mjestu, koje se uz to nadmeću jedna protiv druge, bilo je sigurno da ćemo se prije ili poslije posvađati. Tad je Celeste ravnodušnim glasom promrmljala u svoj časopis dok smo se mi i dalje prepirale. — Dobila je što je zaslužila. Kurva. Šutnja koja je nastupila bila je napeta kao i naša svađa. Celeste je pogledala preko ramena na vrijeme da me vidi kako nasrćem. Vrisnula je kad sam se obrušila na nju i obje nas zabila u stolić za kavu. Čula sam kako se nešto, vjerojatno šalica čaja, razbija o pod. U skoku sam zatvorila oči, a kad sam ih otvorila, Celeste je bila ispod mene i pokušavala me ščepati za zapešća. Zamahnula sam desnom rukom i pljusnula je najjače što sam mogla. Ruka me je zapekla toliko da su mi suze gotovo navrle na oči, ali vrijedilo je čuti pljesak zadovoljstva kad se moj dlan spustio na njezino lice. Celeste je smjesta vrisnula i zamahnula noktima prema mom licu. Prvi put sam požalila što nisam imala duge nokte kao ostale djevojke. Ogrebla mi je ruku i samo me dodatno razbjesnila pa sam je ponovno pljusnula. Ovaj put, rasjekla sam joj usnicu. U odgovor na bol, posegnula je za nečim — tanjurićem svoje šalice — i tresnula me njime po glavi. Posrnuvši pokušala sam je ponovno ščepati, ali ostale djevojke su nas razdvajale. Bila sam toliko bijesna da nisam zamijetila da je netko dozvao stražare. Zamahnula sam i prema jednome od njih. Dojadilo mi je njihovo grubo postupanje. — Jeste li vidjele što mi je učinila? — viknula je Celeste. — Ti samo šuti! — dreknula sam. — Da više nikad nisi spomenula Marlee! — Luda je! Zar je ne čujete? Jeste li vidjele što je učinila? — Pusti me! — uzviknula sam koprcajući se ne bih li se oslobodila stražara koji me čvrsto držao. — Ti si psihotična! Odmah ću to reći Maxonu. Možeš se oprostiti s palačom! — zaprijetila je. — Nitko sad neće k Maxonu — strogo je rekla kraljica. Pogledala je najprije Celeste u oči, pa mene. Bila je vidljivo razočarana. Spustila sam pogled. — Obje idete u bolničko krilo. Bolničko krilo bio je dug, besprijekoran hodnik s krevetima uza zidove. Uz uzglavlje svakog kreveta bila je pričvršćena zavjesa koja se mogla potegnuti kako bi pacijent imao privatnost. Ormarići s medicinskim potrepštinama bili su raštrkani svuda naokolo. Celeste i mene su mudro smjestili na suprotne krajeve krila, pri čemu je Celeste bila bliže ulazu, a ja bliže prozoru u stražnjem dijelu. Ona je gotovo odmah napola navukla svoju zavjesu kako me ne bi morala vidjeti. Nisam je mogla kriviti. Na licu sam imala prilično samodopadan izraz. Ni dok je bolničarka pregledavala bolno mjesto na mojoj glavi gdje me je Celeste udarila, nisam ga iskrivila u grimasu.


— Samo držite led i oteklina će se smanjiti — predložila je. — Hvala — odgovorila sam. Bolničarka se brzo osvrnula po bolničkom krilu, naizgled provjeravajući da nas nitko ne može čuti. — Svaka čast — šapnula je. — Gotovo svi su čekali da se nešto ovakvo dogodi. — Stvarno? — upitala sam, jednako tiho kao i ona. Vjerojatno se ne bih smjela ovoliko cerekati. — Ne mogu niti nabrojiti sve grozne priče koje sam čula o njoj — rekla je kimajući prema Celesteinu krevetu iza napola navučene zavjese. — Grozne priče? — Pa, izazvala je onu djevojku koja ju je udarila. — Annu? Kako znate? — Maxon je dobar čovjek — jednostavno je odvratila. — Pobrinuo se da je pregledamo prije no što je otišla kući. Rekla nam je što je Celeste izjavila o njezinim roditeljima. Rekla je tako gnjusne stvari da ih ne mogu ponoviti. — Izraz njezina lica jasno je prenosio njezino gađenje. — Sirota Anna. Znala sam da je moralo biti nešto takvo. — Jedna je djevojka došla s krvavim stopalima nakon što joj je netko tijekom noći gurnuo staklo u cipele. Ne možemo dokazati da je to učinila Celeste, ali tko bi drugi učinio što tako pokvareno? — Nisam znala za to — zgrozila sam se. — Izgledala je prestravljeno da bi Celeste mogla postati gora. Valjda je odlučila nikome to ne spominjati. Znam i da Celeste tuče svoje sluškinje. Ne rabi ništa osim ruku, ali ponekad dođu ovamo po led. Ne! — Sve sluškinje koje sam ja upoznala bile su mile djevojke. Nisam mogla zamisliti da bi ijedna od njih učinila nešto zbog čega bi je netko uopće udario, a još manje redovito tukao. — Dovoljno je reći da se o vašim pothvatima već priča. Ovdje ste junakinja — namignula mi je bolničarka. Nisam se osjećala kao junakinja. — Čekajte — najednom sam se sjetila. — Rekli ste da je Maxon tražio da pregledate Annu prije no što ju je poslao kući? — Da, gospođice. Jako mu je stalo da sve budete dobro zbrinute. — A Marlee? Je li ona došla ovamo? Kako je bila kad je otišla? Prije no što je bolničarka stigla odgovoriti, čula sam Celestein mrgodno kreštav glas: — Maxone, dušo! — zazvala ga je kad je ušao kroz vrata. Nakratko smo se pogledali, prije no što je prišao Celesteinu krevetu. Bolničarka se udaljila, ostavljajući me samu, a ja sam izgarala od želje da saznam je li vidjela Marlee. Zvuk Celesteina cmizdravoga glasa bio je gotovo nepodnošljivo iritantan. Čula sam kako joj Maxon mrmlja da mu je žao i tješi jadnicu prije no što se uspio izvući. Zaobišao je njezinu zavjesu i skrenuo pogled prema meni, naizgled umoran dok je prilazio mom


krevetu. Imaš sreće što je moj otac zabranio kamere u palači, jer bi u protivnom gadno platila za svoje postupke. — Ogorčeno je provukao prste kroz kosu. — Kako da ovo obranim, America? — Znači, izbacit ćeš me? — Poigravala sam se komadićem haljine dok sam čekala njegov odgovor. — Naravno da neću. — A nju? — upitala sam kimnuvši prema Celesteinu krevetu. — Ni nju. Nakon jučerašnjeg dana, sve ste potresene i to vam ne mogu zamjeriti. Nisam siguran da će moj otac prihvatiti taj izgovor, ali to ću mu reći. Šutjela sam. — Možda bi mu trebao reći da sam ja kriva. Možda bi me trebao jednostavno poslati kući. — America, pretjeruješ. — Maxone, pogledaj me. — Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu i s mukom sam uspjela nastaviti. — Od početka znam da nemam ono što je potrebno i mislila sam da bih se mogla... ne znam... promijeniti ili uspjeti da nekako funkcionira; ali ne mogu ostati ovdje. Ne mogu. Maxon je sjeo na rub mog kreveta. — America, možda mrziš Izbor, i možda si bijesna zbog onoga što se dogodilo Marlee; ali znam da ti je do mene stalo dovoljno da me u ovome ne ostaviš samog. Posegnula sam za njegovom rukom. — Stalo mi je dovoljno i da ti kažem da griješiš. Vidjela sam bol na Maxonovu licu kad mi je čvršće stisnuo ruku, kao da me može zadržati ondje i spriječiti da pobjegnem. Oklijevajući, nagnuo se prema meni i šapnuo: — Nije uvijek tako teško. I želim ti to pokazati, ali moraš mi dati vremena. Mogu ti dokazati da u ovome ima i dobrih stvari, ali moraš pričekati. Udahnula sam kako bih mu se usprotivila, ali prekinuo me je. — America, već me tjednima moliš da ti dam vremena i ja sam ti ga dao bez pitanja jer sam imao povjerenja u tebe. Molim te, potrebno mi je da i ti imaš malo povjerenja u mene. Nisam znala što bi mi to Maxon mogao pokazati, a zbog čega bih promijenila mišljenje, ali kako da mu ne dam više vremena kad ga je on meni dao? Uzdahnula sam. — U redu. — Hvala ti. — Olakšanje u njegovu glasu bilo je nedvojbeno. — Moram se vratiti, ali brzo ću te doći posjetiti. Kimnula sam. Maxon je ustao i otišao, nakratko se zaustavivši da se pozdravi i s Celeste. Gledala sam kako odlazi i zapitala se je li bila loša zamisao vjerovati mu.


Celesteine i moje ozljede bile su neznatne pa su nas već za jedan sat poslali natrag u sobe. Vrijeme otpuštanja uredili su tako da ne moramo otići zajedno, i hvala nebesima na tome. Kad sam skrenula za ugao na vrhu stuba, vidjela sam kako mi prilazi neki stražar. Aspen. Iako je nakon obuke bio krupniji i teži, poznavala sam njegov hod i njegovu sjenu, i tisuću drugih stvari koje su mi se usadile u srce. Približavajući se, zaustavio se i nepotrebno se naklonio. — Staklenka — šapnuo je i ponovno se uspravio pa nastavio svojim putem. Djelić sekunde samo sam zbunjeno stajala, a onda sam shvatila što je mislio. Odolijevajući nagonu da potrčim, nestrpljivo sam nastavila hodnikom. Otvorila sam vrata i iznenadila se ali i osjetila olakšanje shvativši da nijedna moja sluškinja nije u sobi. Prišla sam staklenki na noćnom ormariću i vidjela da onaj jedan peni u njoj ima društvo. Skinula sam poklopac i izvukla presavijeni papir. Kako je Aspen pametan. Moje sluškinje vjerojatno ne bi zamijetile taj papirić; a i da jesu, nikad ne bi zadirale u moju privatnost. Razmotala sam poruku i pročitala jasan popis uputa. Činilo se da Aspen i ja večeras imamo dogovoreni sastanak. Upute koje mi je Aspen dao bile su zamršene. Obilaznim putem spustila sam se na prvi kat, gdje sam trebala potražiti vrata uz metar i pol visoku vazu. Zapamtila sam tu vazu iz prethodnog obilaska palače. Koji cvijet na svijetu treba tako veliku posudu? Pronašla sam vrata i osvrnula se kako bih bila posve sigurna da me nitko nije vidio. Dotad mi nikad nije pošlo za rukom do te se mjere osloboditi pogleda stražara. Nijednog nije bilo na vidiku. Polako sam otvorila vrata i ušuljala se unutra. Mjesec je blistao kroz prozor, slabo osvjetljavajući prostoriju i u meni izazivajući laganu nervozu. — Aspene? — šapnula sam u tamu. Osjećala sam se budalasto i preplašeno istodobno. — Baš kao u stara vremena, ha? — začuo se je njegov glas, iako ga nisam mogla vidjeti. — Gdje si? — zaškiljila sam, pokušavajući razabrati njegov lik. Tad se sjena teškog zastora uz prozor pomaknula na mjesečini i ispred njega pojavio se Aspen. — Preplašio si me — požalila sam se u šali. — Nije prvi put, a neće biti ni posljednji. — Po glasu sam znala da se smješka. Prišla sam mu, naizgled se zabijajući u svaku prepreku na putu. — Pssst! — potužio se. — Nastaviš li sve rušiti, cijela će palača znati da smo ovdje. — Ali vidjela sam da me zadirkuje. — Oprosti — odgovorila sam tihim smijehom. — Zar ne možemo upaliti neko svjetlo?


— Ne. Ako netko opazi odsjaj ispod vrata, mogli bi nas uhvatiti. Ovaj se hodnik ne provjerava često, ali želim biti oprezan. — Odakle uopće znaš za ovu sobu? — Ispružila sam ruke i napokon dodirnula Aspenove. Privukao me je u zagrljaj i poveo u stražnji kut. — Stražar sam — jednostavno je odgovorio. — I jako sam dobar u svom poslu. Cijelu palaču poznajem kao svoj džep. Svaki i najmanji hodnik, sva skrovišta, čak i najtajnije prostorije. Slučajno znam i kad se stražari smjenjuju, koja područja obično posljednja provjeravaju i u koje doba dana ih je najmanje. Ako se ikad poželiš prošuljati palačom, ja sam momak s kojim to trebaš učiniti. — Nevjerojatno — promrmljala sam. Sjeli smo iza širokog naslona kauča, na pod prekriven mjesečinom. Napokon sam uspjela razabrati Aspenovo lice. Ozbiljno sam ga upitala: — Jesi li siguran da smo ovdje sigurni? — Bude li imalo oklijevao, namjeravala sam smjesta zbrisati. Zbog nas oboje. — Vjeruj mi, Mer. Moralo bi se dogoditi mnogo toga izvanrednog da nas netko ovdje pronađe. Sigurni smo. I dalje sam bila zabrinuta, ali toliko sam čeznula za utjehom da sam prihvatila njegov odgovor. Obgrlio me rukom i privukao k sebi. — Kako si? Uzdahnula sam. — Dobro, valjda. Strašno sam tužna, i ljutita. Uglavnom želim da mogu poništiti posljednja dva dana i vratiti Marlee. I Cartera, iako njega nisam niti poznavala. — Ja jesam. — Uzdahnuo je. — Odličan je tip. Čuo sam da je cijelo vrijeme govorio Marlee da je voli i pokušavao joj pomoći da izdrži. — Istina — potvrdila sam. — Barem na početku. Mene su odvukli prije no što je završilo. Aspen me poljubio u glavu. — Da, i to sam čuo. Ponosan sam što nisi otišla bez borbe. To je moja cura. — I moj tata je ponosan. Kraljica je rekla da se nisam smjela tako ponašati, ali da joj je drago što jesam. Sve me to zbunjuje. Kao da je to što sam učinila bilo dobra zamisao, ali ne zapravo, a osim toga ionako ništa nisam postigla. Aspen me privukao bliže k sebi. — Bila je dobra zamisao. I meni je mnogo značilo. — Tebi? — Da — šapnuo je i djelovao je kao da se nećka podijeliti to sa mnom. — Svako toliko se zapitam je li te ovaj Izbor promijenio. Tako se lijepo brinu o tebi i sve je vrlo otmjeno. Stalno se pitam jesi li ista, America. To što si učinila pokazalo mi je da jesi, da nisu doprli do tebe. — Oh, itekako dopiru do mene, ali ne na taj način. Ova me palača uglavnom podsjeća na to da nisam rođena za princezu. Spustila sam glavu na Aspenove grudi, sigurno mjesto na koje sam se uvijek skrivala kad je bilo loše. — Slušaj, Mer, Maxon je glumac. Uvijek namjesti savršeno lice, kao da je iznad svega.


Ali i on je čovjek kao i svatko drugi, i jednako je zbrčkan kao i svatko drugi. Znam da ti je stalo do njega jer u protivnom ne bi ostala ovdje. Ali sad sigurno shvaćaš da glumata. Kimnula sam. Maxon i njegove bajke o prividu smirenosti. Čini li to stalno? Glumi li i kad je sa mnom? Kako bih mogla znati? Aspen je nastavio. — Bolje je da to znaš već sad. Što bi bilo da se udaš i tek onda saznaš? — Znam. I sama sam razmišljala o tome. — Maxonove riječi na plesnom podiju uporno su mi se vrtjele po glavi. Činio se tako siguran u našu budućnost i spreman dati mi toliko mnogo. Iskreno sam mislila da želi samo da budem sretna. Zar ne vidi koliko sam sad nesretna? — Mer, ti imaš veliko srce. Znam da ne možeš jednostavno prijeći preko stvari, ali u redu je to poželjeti. Samo to. — Osjećam se strašno glupo — šapnula sam i došlo mi je da se rasplačem. — Nisi glupa. — Jesam. — Mer, misliš li da sam ja pametan? — Naravno. — To je zato što jesam pametan. I previše sam pametan da bih se zaljubio u glupu curu. Zato možeš odmah prekinuti s time. Smijuljeći se pustila sam da me Aspen drži u zagrljaju. — Osjećam se kao da sam te jako povrijedila. Ne razumijem kako možeš još biti zaljubljen u mene priznala sam. Slegnuo je ramenima. — Jednostavno je tako. Nebo je modro, sunce blještavo, a Aspen beskonačno voli Americu. Tako je zamišljen svijet. Ozbiljno, Mer, ti si jedina djevojka koju sam ikad želio. Ne mogu zamisliti da sam s ijednom drugom. Pokušavao sam se pripremiti na to, za svaki slučaj, ali... ne mogu. Kratko smo samo sjedili zagrljeni. Svako draškanje Aspenovih prstiju, toplina njegova daha u mojoj kosi bili su kao lijek mome srcu. — Ne bismo se smjeli mnogo dulje zadržati — rekao je. — Prilično sam uvjeren u vlastite sposobnosti, ali ne bih želio izazivati sreću. Uzdahnula sam. Činilo mi se da smo tek došli, ali vjerojatno je imao pravo. Krenula sam ustati, a Aspen je skočio da mi pomogne. Privukao me u još jedan, zadnji zagrljaj. — Znam da je to teško vjerovati, ali stvarno mi je žao što se je Maxon pokazao takvim negativcem. Htio sam da mi se vratiš, ali nisam želio da budeš povrijeđena. Posebno ne na takav način. — Hvala. — Ozbiljno to mislim. — Znam. — Aspen je imao svoje mane, ali lažljivac nije bio. — Međutim, još nije gotovo. Ne, ako sam još ovdje. Da, ali poznajem te. Izgurat ćeš do kraja kako bi tvoja obitelj dobivala novac i kako bi mogla vidjeti mene, ali on bi morao vratiti vrijeme da ovo ispravi. Dugo sam uzdahnula. Činilo mi se da bi Aspen mogao imati pravo. Maxonov utjecaj na


mene počeo je slabiti i klizio s moje kože kao kaput. — Ne brini se, Mer. Ja ću paziti na tebe. Aspen nije imao načina da to dokaže, ali vjerovala sam mu. Za ljude koje voli sve bi učinio, a ja sam bez imalo sumnje znala da sam osoba koju voli najviše od svih. Sutradan ujutro dok sam se spremala, doručkovala i sjedila u Ženskoj dvorani, dopustila sam mislima da odlutaju Aspenu. Bila sam blaženo odvojena od svijeta dok netko nije tresnuo hrpu papira na stol ispred mene i vratio me u stvarnost. Podigla sam glavu i ugledala Celeste, još s otečenom usnicom. Pokazala je na jedan od svojih tračerskih časopisa otvoren na prilogu na dvije stranice. Nije mi trebala ni sekunda da prepoznam Marleeno lice, iako je bilo izobličeno od šibanja. — Mislila sam da bi ovo trebala vidjeti — rekla je Celeste i udaljila se. Nisam bila posve sigurna što time misli, ali silno sam željela saznati bilo što o Marlee pa sam se smjesta zadubila u članak. Od svih sjajnih običaja naše države, možda se ni na jedan ne gleda s tolikim uzbuđenjem kao na Izbor. Nastao upravo kako bi razveselio rastuženu naciju, čini se da u svima nama još izaziva vrtoglavu radost dok gledamo kako se razvija velika ljubavna priča između princa i njegove buduće princeze. Kad je Gregory Illéa preuzeo prijestolje prije više od osamdeset godina i njegov sin Spencer nenadano umro, cijela je država oplakivala gubitak samozatajnog i obećavajućeg mladića. Kad je njegov mlađi sin Damon određen za nasljednika prijestolja, mnogi su se pitali je li s devetnaest godina spreman čak i za učenje za tu zadaću. Ali Damon je znao da je spreman zakoračiti u zrelu dob i odlučio je to dokazati najvećom obvezom u životu: brakom. Nekoliko mjeseci poslije osmislili su Izbor i raspoloženje u državi se popravilo mogućnošću da jedna obična djevojka postane prva princeza Illée. Međutim, otad smo bili prisiljeni upitati se koliko je to natjecanje učinkovito. Iako je u osnovi riječ o romantičnoj zamisli, neki kažu da nije pošteno prisiljavati prinčeve da se ožene ženama nižeg staleža, iako nitko ne može poreći besprijekorno držanje i ljepotu naše trenutačne kraljice Amberly Station Schreave. Neki od nas još se sjećaju glasina o Abby Tamblin Illéi, koja je svog supruga, princa Justina Illéu, navodno otrovala samo nekoliko godina nakon vjenčanja, pa je potom pristala udati se za njegova rođaka Portera Schreavea i tako je sačuvala kraljevsku lozu nedirnutom. Iako ta glasina nikad nije potvrđena, sa sigurnošću možemo reći da je ponašanje žena koje su ovaj put u palači upravo skandalozno. Marlee Tames, sad Osmica, uhvaćena je dok ju je jedan stražar razodijevao u ostavi nakon bala za Noć vještica koji je bio oglašen kao vrhunac događaja na Izboru. Divotu bala posve je zasjenilo nesmotreno ponašanje gospođice Tames zbog kojeg je već sljedećeg jutra cijela palača pomahnitala. No i bez neoprostivih postupaka gospođice Tames, čini se da ni preostale djevojke u palači možda ne zavrjeđuju krunu. Jedan neimenovani izvor tvrdi da se neke od djevojaka u Eliti stalno rječkaju i rijetko trude ispuniti obveze koje se od njih zahtijevaju. Svi se sjećaju otpusta Anne Farmer početkom rujna, nakon što je namjerno napala ljupku Celeste Newsome, manekenku iz Clermonta. Naš izvor potvrđuje da to nije bila jedina fizička interakcija koja se dogodila među pripadnicama Elite, na što se ovaj novinar mora zapitati


kakve su to djevojke izabrane za princa Maxona. Zamoljen da komentira ove glasine, kralj Clarkson rekao je samo: "Neke od djevojaka dolaze iz manje uglađenih kasti i nisu navikle na ponašanje kakvo se u palači očekuje. Gospođica Tames očito nije bila spremna za život Jedinice. Moja supruga ima jednu osebujnu, neodredivu osobinu i jedan je od rijetkih primjera iznimaka pravila nižih kasta. Ona se oduvijek nastojala izdići na razinu koja dolikuje kraljici i bit će pravi izazov pronaći nekoga tko je za prijestolje prikladniji od nje. Ali bilo bi teško reći da od nekih pripadnica nižih kasta koje su ostale u Izboru nismo očekivali takvo ponašanje." Iako su Natalie Luca i Elise Whisks obje Četvorke, oduvijek su se ponašale vrlo profinjeno kad su se predstavljale javnosti, a pogotovo lady Elise koja je prilično sofisticirana. Moramo pretpostaviti da naš kralj misli na Americu Singer, jedinu Peticu koja je dogurala dalje od prvoga dana Izbora. Gospođica Singer ima prosječan uspjeh na Izboru. Zgodna je, ali nije baš ono što Illéa očekuje od buduće princeze. Razgovori s njom u Vijestima iz ileanske prijestolnice ponekad su zabavni, ali nama treba novi voda, ne komedijaška. Nove uznemirujuće glasine navode da je gospođica Singer pokušala osloboditi gospođicu Tames tijekom šibanja, što je u očima ovog novinara čini sudionicom u izdaji koju je gospođica Tames počinila nevjerom princu. Sa svim ovim glasinama (i bez gospođice Tames na istaknutom mjestu) ostaje pitanje: Koja bi od djevojaka trebala biti nova princeza? Brza anketa čitatelja potvrdila je ono što smo cijelo vrijeme i pretpostavljali. Čestitamo gospođici Celeste Newsome i gospođici Kriss Ambers na izjednačenim mjestima na vrhu naše ankete. Elise Whisks je na trećem mjestu, a Natalie Luca ne zaostaje mnogo za njom na četvrtom. U velikom jazu između četvrtog i petog mjesta, America Singer zauzima posljednje mjesto, što ni najmanje ne čudi. Mislim da govorim za cijelu Illéu kad potičem princa Maxona da se ne žuri i da nam izabere dobru princezu. Za dlaku smo izbjegli katastrofu jer je gospođica Tames otkrila svoju pravu prirodu prije no što joj je kruna stavljena na glavu. Koju god voliš, prinče Maxone, budi siguran da je ona toga vrijedna. I mi je želimo voljeti!


strčala sam iz Ženske dvorane. Naravno, Celeste mi nije činila uslugu. Pokazivala mi je gdje mi je mjesto. Zašto se uopće zamaram Izborom? Kralj očekuje da ću podbaciti, javnost me ne želi, a ja sam sigurna da ne mogu biti princeza. Tiho i brzo sam se zaputila stubama na kat, nastojeći ne privući pozornost. Nisam mogla znati tko je onaj neimenovani izvor koji časopisu daje informacije. — Moja gospo — rekla je Anne kad sam prošla kroz vrata. — Mislila sam da ćete se do ručka sigurno zadržati dolje. — Biste li, molim vas, otišle? — Molim? Rekla sam u dahu, nastojeći ne izgubiti strpljenje. — Moram biti sama. Molim vas. Bez ijedne riječi, naklonile su se i otišle. Prišla sam glasoviru. Zabavit ću se nečim drugim dok posve ne zaboravim na sve što se zbiva. Odsvirala sam nekoliko melodija koje sam znala napamet, ali to je bilo prelako. Morala sam se na nešto doista usredotočiti. Ustala sam i počela prekapati po klupici u potrazi za nečim izazovnijim. Kopala sam među partiturama dok nisam ugledala rub jedne knjige. Illéin dnevnik! Posve sam zaboravila da je ovdje. On će mi zaokupiti misli. Odnijela sam knjigu do kreveta i otvorila je, promotrila stare stranice prelistavajući ih. Dnevnik se otvarao na stranici s fotografijom Noći vještica jer je kruta fotografija djelovala kao prirodna oznaka. Ponovno sam pročitala zapis. DJECA SU OVE GODINE PROSLAVILA NOĆ VJEŠTICA ZABAVOM. PRETPOSTAVLJAM DA JE TO JEDAN OD NAČINA DA ZABORAVE ŠTO SE ZBIVA OKO NJIH, ALI MENI SE ČINI NEOZBILJNIM. NAŠA JE OBITELJ JEDNA OD MALOBROJNIH KOJE IMAJU DOVOLJNO NOVCA ZA PROSLAVE, ALI OVA MI SE DJEČJA IGRA ČINI RASIPNOM. Ponovno sam pogledala fotografiju i posebno me je zainteresirala djevojčica. Koliko joj je ovdje godina? Čime se bavi? Je li sretna što je kći Gregoryja Illée? Je li zbog toga jako popularna? Okrenula sam stranicu i shvatila da na njoj nije novi zapis, nego nastavak onog o Noći vještica. VALJDA SAM NAKON NAPADA KINEZA MISLIO DA ĆEMO SHVATITI U ČEMU GRIJEŠIMO. POSVE MI JE JASNO, POGOTOVO ODNEDAVNA, KOLIKO SMO SE ULIJENILI. STVARNO, NIJE NIKAKVO ČUDO DA NAS JE KINA TAKO LAKO OSVOJILA I NIJE NIKAKVO ČUDO DA NAM JE TREBALO TOLIKO


DUGO DA SE NAĐEMO U POLOŽAJU PA UZVRATIMO BORBOM. IZGUBILI SMO ONAJ DUH KOJI JE TJERAO LJUDE PREKO OCEANA I KROZ UBOJITE ZIME I GRAĐANSKI RAT ULIJENILI SMO SE. I DOK SMO SJEDILI I GLEDALI, KINA JE PREUZELA UZDE. OVIH POSLJEDNJIH NEKOLIKO MJESECI OSJETIO SAM OSOBITU POTREBU POTPOMOĆI RATNA NASTOJANJA NE SAMO NOVCEM. ŽELIM VODITI. IMAM IDEJE I MOŽDA JE SAD VRIJEME PA IH IZNESEM, S OBZIROM NA TO DA SAM BIO TAKO VELIKODUŠAN S PAROM. NAMA JE POTREBNA PROMJENA. NE MOGU SE NE ZAPITATI JESAM LI JA JEDINA OSOBA KOJA TU PROMJENU MOŽE DONIJETI. Naježila sam se. Nisam mogla ne usporediti Maxona s njegovim pretkom. Gregory je djelovao nadahnuto. Pokušavao je iznova sastaviti nešto što je bilo razbijeno. Pitala sam se što bi on rekao o monarhiji da je još živ. Kad je Aspen te noći lagano otvorio moja vrata, gotovo sam pucala po šavovima od želje da mu kažem što sam pročitala. Ali sjetila sam se da sam dnevnik već spomenula tati, a i to je prelazilo granice obećanja koje sam dala Maxonu. — Kako si? — upitao je i kleknuo uz moj krevet. — Dobro, valjda. Celeste mi je danas pokazala članak u časopisu. — Odmahnula sam glavom. — Nisam sigurna da želim ulaziti u to. Popela mi se navrh glave. — Sad kad je Marlee otišla, pretpostavljam da neko vrijeme nijednu od vas neće poslati kući, ha? Slegnula sam ramenima. Znala sam da se javnost radovala eliminaciji, a ono što se je dogodilo s Marlee bilo je dramatičnije od svega što se moglo očekivati. — Hej — rekao je i odvažio se dodirnuti me na svjetlu širom otvorenih vrata. — Sve će biti u redu. — Znam. Samo mi nedostaje. I zbunjena sam. — Zašto si zbunjena? — Zbog svega. Što radim ovdje, tko sam. Mislila sam da znam... Ne znam ni kako bih to objasnila kako treba. – To mi je u posljednje vrijeme čini se bio problem. Svaka misao koja bi mi prošla kroz glavu nije bila sređena. Ništa nisam mogla jasno formulirati. — Znaš tko si, Mer. Nemoj im dopustiti da te pokušaju promijeniti. — Glas mu je bio tako iskren da sam i sama na minutu osjetila samopouzdanje. Ne zato što sam imala odgovore, nego zato što sam imala Aspena. Smetnem li ikad s uma tko sam zapravo, znala sam da će me on vratiti mom pravom ja. — Aspene, smijem li te nešto upitati? — Kimnuo je. — Zvučat će čudno, ali da biti princeza ne podrazumijeva da se moram za nekoga udati, da je to samo posao za koji bi me netko mogao izabrati, misliš li da bih ga znala obavljati? Aspen je načas razrogačio svoje zelene oči, polako shvaćajući značenje toga pitanja. Mora mu se priznati, vidjelo se da razmišlja o toj mogućnosti. — Oprosti, Mer, ali ne, ne mislim da bi bila dobra princeza. Nisi proračunata kao oni. — U izrazu njegova lica bilo je isprike, ali ja se nisam uvrijedila jer je mislio da ne bih bila


za taj posao. Samo me malo iznenadilo njegovo razmišljanje. — Proračunata? Što točno želiš reći? Uzdahnuo je. — Mer, ja sam posvuda. Čujem svašta. Na Jugu je mnogo nemira, u područjima s najviše nižih kasta. Prema onome što kažu stariji stražari, ti se ljudi nikad nisu osobito slagali s metodama Gregoryja Illée i ondje već dugo vladaju nemiri. Govori se da je djelomice i to razlog zašto je kraljica bila toliko privlačna kralju. Ona je s Juga i izabravši nju, kralj je na neko vrijeme smirio Južnjake. Ali čini se da ih to više ne zadovoljava. Ponovno sam pomislila da mu spomenem dnevnik, ali nisam to učinila. — To ne objašnjava što si mislio kad si rekao da su proračunati. Oklijevao je. — Neki dan bio sam u jednom uredu, prije cijele ove strke s Noći vještica. Spominjali su pristaše pobunjenika na Jugu. Rečeno mi je da se pobrinem da odnesem pisma do poštanskog krila. America, poslali su više od tristo pisama. Tristo obitelji koje su degradirali za jednu kastu zato što nisu nešto prijavili ili zato što su pomagali nekome koga palača drži opasnošću. Zgroženo sam uzdahnula. — Znam. Možeš li zamisliti? Što da si to bila ti, a u životu znaš samo svirati glasovir? Najednom se od tebe očekuje da znaš obavljati činovničke poslove, čak i da možeš pronaći posao? Poruka je prilično jasna. Kimnula sam. — Što misliš... zna li Maxon za to? — Mislim da mora znati. Pa uskoro će sam upravljati državom. U dubini duše nisam željela vjerovati da se Maxon složio s time, ali činilo se vjerojatnim da je svjestan onoga što se događa. Od njega se očekivalo da se tome pokori. Bih li ja to mogla? — Nemoj nikome reći, molim te. Takva bi me pogreška mogla stajati posla — upozorio me Aspen. — Naravno. Već sam zaboravila što si mi rekao. Aspen mi se nasmiješio. — Nedostaje mi naše zajedničko vrijeme, nedostaje mi sve ovo. Nedostaju mi naši stari problemi. Nasmijala sam se. — Znam na što misliš. Šuljanje kroz prozor moje stare sobe bilo je mnogo bolje od šuljanja po palači. — A žicanje da nađem peni za tebe bilo je bolje nego ne imati ništa što bih ti dao. — Lupnuo je prstom po staklenki uz moj krevet, onoj u kojoj je nekoć bilo pohranjeno na stotine penija koje mi je dao kad bih mu pjevala u kućici na drvetu u našem rodnom gradu, kao plaću koju je smatrao da zavrjeđujem. — Nisam imao pojma da si ih sačuvala do onoga dana prije tvog odlaska. — Naravno da sam ih sačuvala! Kad nisi bio sa mnom, bili su jedino što sam imala. Ponekad sam ih istresala preko ruke na krevet, samo kako bih ih ponovno sve stavila u staklenku. Bilo je lijepo imati nešto što si ti dodirnuo. — Pogledi su nam se sreli i sve ostalo načas se činilo veoma dalekim. Bilo je utješno naći se ponovno u tom mjehuriću, na mjestu koje smo Aspen i ja sebi davno stvorili. — Što si učinio s njima? Kad sam odlazila, na njega sam bila bijesna kao ris i vratila mu sve njegove penije. Sve


osim ovog jednog koji se zalijepio za dno staklenke. Nasmiješio se. — Doma su. Čekaju. — Što čekaju? Oči su mu zaiskrile. — To ti ne mogu reći. Uzdahnula sam kroz osmijeh. — U redu, samo ti čuvaj svoje tajne. I ne brini se što mi ništa ne daješ. Sretna sam da si ovdje, da ti i ja možemo barem riješiti naše probleme, iako nije kao što je bilo. No Aspenu to očito nije bilo dovoljno. Posegnuo je prema rubu svog rukava i istrgnuo jedno zlatno dugme. — Doslovno ti nemam što drugo dati, ali možeš se uhvatiti za ovo — nešto što sam dodirnuo — i razmišljati o meni kad god želiš. I možeš znati da i ja razmišljam o tebi. Ma koliko se to činilo budalastim, došlo mi je da zaplačem. Nisam mogla izbjeći nagon da usporedim Aspena s Maxonom. Čak i sad, dok mi se odabir jednoga ili drugoga činio veoma dalekim, odmjeravala sam ih rame uz rame. S jedne strane, Maxonu je veoma lako darovati mi raznorazne stvari — uskrsnuti jedan blagdan zbog mene, pobrinuti se da imam najbolje u svemu — jer on je na raspolaganju imao cijeli svijet. S druge strane, Aspen mi je darovao dragocjene ukradene trenutke i sitnice koje će nas povezati, a ja sam imala osjećaj da mi je dao nešto mnogo više. Najednom sam se sjetila da je Aspen oduvijek bio ovakav. Zbog mene je žrtvovao san, zbog mene se izlagao opasnosti da ga nakon redarstvenog sata uhvate izvan kuće, zbog mene štedio penije. Aspenovu darežljivost bilo je teže vidjeti jer nije bila tako veličanstvena kao Maxonova, ali srce iza onoga što je darovao bilo je neusporedivo veće. Šmrcnula sam ne bih li potisnula nagon da zaplačem. — U ovome času, ne znam kako dalje. Imam osjećaj da ne znam kako išta učiniti. Ja... nisam te zaboravila, u redu? Još je ovdje. Prislonila sam dlan na grudi, djelomice kako bih pokazala Aspenu o čemu govorim, a djelomice da ublažim neku neobičnu čežnju u srcu. Shvatio je. — Meni je to dovoljno.


utradan ujutro za doručkom kradom sam promatrala Maxona. Pitala sam se koliko zna o ljudima na Jugu koji ostaju bez svoje kaste. Samo je jednom pogledao prema meni, ali činilo se da ne gleda toliko mene, koliko nešto blizu mene. Svaki put kad bih osjetila nelagodu, dodirnula bih Aspenovo dugme koje sam zavezala na tanku vrpcu i stavila oko ruke kao narukvicu. Ono će mi pomoći da izdržim boravak u palači. Potkraj objeda, kralj je ustao i sve smo se okrenule prema njemu. — Budući da vas je sad tako malo, mislio sam kako bi bilo lijepo da sutra prije Vijesti zajedno popijemo čaj. Kako će jedna od vas biti naša snaha, kraljica i ja bismo željeli više prilika da porazgovaramo s vama i saznamo što vas zanima. Osjetila sam laganu nervozu. Jedno je uspostaviti kontakt s kraljicom, ali nisam bila sigurna što mislim o kralju. Dok su ga druge djevojke revno promatrale, ja sam samo pijuckala sok. — Jedan sat prije Vijesti, dođite u salon na prvom katu. Ako ne znate gdje je, ne brinite se. Vrata će biti otvorena i svirat će glazba. Čut ćete nas i prije no što nas ugledate — rekao je smiješeći se. Ostale djevojke uzvratile su mu tihim hihotom. Nedugo nakon toga, djevojke su krenule prema Ženskoj dvorani. Uzdahnula sam. Ponekad sam se u toj prostoriji osjećala klaustrofobično, iako je bila golema. Obično sam pokušavala razgovarati s drugim djevojkama ili iskoristiti vrijeme za čitanje. Danas će biti Celestein dan. Odlučila sam smjestiti se ispred televizora i isključiti. To je bilo lakše reći nego učiniti. Djevojke su se danas činile posebno brbljavima. — Baš me zanima što kralj želi znati o nama — primijetila je Kriss. — Samo se moramo sjetiti svega što nam je Silvia rekla o držanju — odvratila je Elise. — Nadam se da moje sluškinje imaju prigodnu haljinu za sutra navečer. Ne želim ponovno prolaziti kroz ono što su mi priuštile za Noć vještica. Ponekad su prave vjetrogonje. — Celeste je zvučala uzrujano. Voljela bih da kralj pusti bradu — čeznutljivo je rekla Natalie. Pogledala sam preko ramena i opazila je kako gladi zamišljenu bradu na svome licu. — Mislim da bi mu pristajala. — Da, to vidim — dobrohotno je rekla Kriss prije no što je krenula dalje. Odmahnula sam glavom i pokušala se usredotočiti na besmislenu emisiju na ekranu, ali ma koliko pokušavala, nisam mogla ne čuti riječi drugih djevojaka. Do ručka sam već bila napeta kao struna. Što će on željeti reći meni — djevojci iz najniže kaste koja je još ostala u natjecanju? O čemu će to željeti razgovarati s djevojkom od koje tako malo očekuje?


Kralj Clarkson je imao pravo. Glazba glasovira dopirala je do mene mnogo prije no što sam pronašla salon. Glazbenik je bio dobar. Svakako bolji od mene. Oklijevala sam prije no što sam ušla. Odlučila sam udahnuti prije no što odgovorim, dobro promisliti o svojim riječima. Shvatila sam da mu želim dokazati da je pogriješio. Željela sam dokazati i da onaj novinar ima krivo. Čak i ako izgubim, ne želim otići kući kao gubitnica. Iznenadila sam se koliko mi je to najednom postalo važno. Prošla sam kroz vrata i prvo što sam ugledala bio je Maxon koji je stajao uz stražnji zid i razgovarao s Gavrilom Fadayeom. Gavril nije pijuckao čaj nego vino, i najednom je izgubio Maxonovu pažnju. Vidjela sam kako Maxon prelazi pogledom preko mene i bila bih se zaklela da je nijemo rekao "vau!". Okrenula sam glavu na drugu stranu i zacrvenjela se udaljavajući se. Odvažila sam se ponovno ga pogledati i vidjela sam da me prati pogledom. Bilo je teško racionalno razmišljati kad me on tako gleda. Kralj Clarkson je razgovarao s Natalie u jednom kutu salona, a kraljica Amberly je bila sa Celeste u drugom. Elise je pijuckala čaj, a Kriss šetkala po salonu. Gledala sam kako prolazi pokraj Maxona i Gavrila i srdačno se smiješi Gavrilu. Nešto je rekla na što su se obojica nasmiješila, pa se udaljila, još jedanput pogledavši Maxona preko ramena. Nakon toga, prišla je meni. — Kasniš — šaljivo me prekorila. — Bila sam malo nervozna. — Oh, nemaš razloga za brigu. Zapravo je bilo zabavno. — Zar si već gotova? — Ako je kralj već razgovarao s barem dvjema djevojkama, imat ću manje vremena da se priberem no što sam mislila. — Da. Sjedni sa mnom. Popit ćemo čaj dok čekaš. Kriss me je odvela do stola i odmah nam je prišla jedna sluškinja i poslužila nam čaj, mlijeko i šećer. — Što te je pitao? — navaljivala sam. — Zapravo, samo smo neobavezno čavrljali. Mislim da ne pokušava saznati nikakvu određenu informaciju; prije bih rekla da želi osjetiti kakve smo osobe. Jednom sam ga nasmijala! — ushitila se. — Stvarno je dobro prošlo. A ti si prirodno duhovita pa budeš li s njim razgovarala kao što bi razgovarala s bilo kim drugim, sve će biti u redu. Kimnula sam prije no što sam uzela šalicu u ruku. Kako je Kriss to prikazala, doista nemam razloga za brigu. Možda se kralj mora ponašati kako prigoda zahtijeva. Kad je riječ o opasnostima za državu, mora biti odlučan i hladan. Mora djelovati brzo i promišljeno. Ovo je samo čaj s nekoliko djevojaka. Nema potrebe da prema nama bude takav. Kraljica se udaljila od Celeste i sad je tiho razgovarala s Natalie. Natalie ju je promatrala s obožavanjem. Neko me je vrijeme razdraživala Nataliena sklonost sanjarenju; ali Natalie je bila jednostavna i to je bilo osvježenje. Ponovno sam otpila malo čaja. Kralj Clarkson prišao je Celeste, a ona mu se zavodnički osmjehnula. Moram priznati da me to uznemirilo. Ima li ta cura granice? Kriss se nagnula prema meni i dodirnula mi haljinu. — Ova tkanina je fenomenalna. S tom svojom kosom izgledaš kao zalazak sunca.


Hvala ti — trepćući sam odgovorila. Svjetlo se odrazilo o njezinu ogrlicu u eksploziji srebra na njezinu vratu, i načas me zaslijepilo. — Moje su sluškinje veoma darovite. — Apsolutno. Volim svoje sluškinje, ali ako postanem princeza, ukrast ću tvoje! Nasmijala se, možda u šali, možda ne. U svakom slučaju, iz nekog me razloga zasmetala pomisao da moje sluškinje porubljuju njezinu odjeću. Međutim, uspjela sam usiljeno se osmjehnuti. — Što je tako smiješno? — upitao je Maxon prilazeći nam. Djevojački razgovori — koketno je odvratila Kriss. Večeras joj je stvarno išlo. — Pokušavala sam umiriti Americu. Nervozna je zbog razgovora s tvojim ocem. Baš ti hvala na tome, Kriss. — Nemaš nikakvog razloga za brigu. Budi prirodna. Već izgledaš fantastično. — Maxon mi se neusiljeno nasmiješio. Očito je pokušavao ponovno uspostaviti komunikaciju. — To sam joj i ja rekla! — uzviknula je Kriss. Pogledali su se, a meni se učinilo da su se udružili. To je bilo čudno. Ostavljam vas vašem djevojačkom razgovoru. Doviđenja, zasad. — Maxon nam se objema kratko naklonio i otišao pridružiti se majci. Kriss je uzdahnula gledajući kako Maxon odlazi. — Stvarno je poseban. — Brzo mi se osmjehnula i prišla Gavrilu. Gledala sam pomno razrađen ples u prostoriji, parove koji su se spajali za razgovor, odvajali u potrazi za novim partnerima. Bila sam sretna kad mi se Elise pridružila u kutu, iako nije bila baš razgovorljiva. — Dame, vrijeme nam je isteklo — uzviknuo je kralj. — Moramo krenuti u prizemlje. Pogledala sam na sat i shvatila da ima pravo. Ostalo nam je još desetak minuta da se spustimo na set i pripremimo. Činilo se da nije važno što ja mislim o sebi kao princezi, ili što osjećam prema Maxonu ili bilo čemu. Kralj je očito zaključio da je mogućnost da bih ja mogla pobijediti toliko neznatna da se nije niti potrudio razgovarati sa mnom. Bila sam isključena, možda namjerno, i nitko to nije niti uočio. Držala sam se cijelo vrijeme Vijesti. Uspjela sam i otpustiti sluškinje. Ali kad sam ostala sama, rasula sam se. Nisam bila sigurna kako ću objasniti svoje ponašanje kad Maxon pokuca na vrata, ali to na kraju nije bilo važno. Nije se pojavio. A ja se nisam mogla zapitati u čijem društvu uživa umjesto u mojemu.


oje su sluškinje bile pravo blago. Nisu pitale za otečene oči i jastuke umrljane suzama. Samo su mi pomogle da se priberem. Pustila sam da me tetoše, zahvalna na njihovoj pažnji. Bile su divne prema meni. Hoće li biti tako ljubazne i prema Kriss, uspije li pobijediti i uzeti ih za sebe? Razmišljajući o tome, promatrala sam ih i iznenadila se zamijetivši neku napetost između njih. Mary je djelovala uglavnom dobro, možda malo zabrinuto. Ali Anne i Lucy izgledale su kao da namjerno izbjegavaju pogledati jedna drugu i nisu govorile ako nisu morale. Nisam mogla niti pretpostaviti što se zbiva, a nisam znala imam li prava pitati. One nikad nisu zadirale u moju tugu ili bijes. Pretpostavila sam da je pristojno da se ni ja ne petljam u njihove stvari. Pokušala sam ne dopustiti da me ta šutnja dira dok su mi uređivale kosu i odijevale me za dugi dan u Ženskoj dvorani. Čeznula sam odjenuti jedne od raskošnih hlača koje mi je Maxon darovao za subote, ali činilo mi se da bi danas bio loš trenutak za to. Ako već idem u Žensku dvoranu, želim to izvesti kao dama. Osvojiti poneki bod za trud. Dok sam se pripremala za još jedan dan uz čaj i knjige, ostale djevojke čavrljale su o prethodnoj večeri. Točnije, sve osim Celeste koju je čekalo još tračerskih časopisa. Pitala sam se piše li u onome u njezinoj ruci nešto o meni. Razmišljala sam bih li ga pokušala uzeti, kad je ušla Silvia s debelom hrpom papira u rukama. Odlično. Još posla. — Dobro jutro, dame! — zapjevušila je Silvia. — Znam da subotom obično čekate goste, ali kraljica i ja danas imamo poseban zadatak za vas. — Da — potvrdila je kraljica prilazeći nam. — Znam da je rok kratak, ali sljedeći nam tjedan dolaze posjetitelji. Obići će cijelu državu i zaustaviti se u palači da vas sve upoznaju. — Kao što znate, za primanje tako važnih gostiju obično je zadužena kraljica. Sve ste vidjele kako je ljupko ugostila naše prijatelje iz Swendwaya. — Silvia je pokazala na kraljicu Amberly koja se smjerno nasmiješila. — Međutim, posjetitelji koje očekujemo dolaze iz Njemačke Federacije i Italije, i još su važniji od kraljevske obitelji iz Swendwaya. Stoga smo mislile da će taj posjet biti sjajna vježba za sve vas, posebice zato što smo se u posljednje vrijeme mnogo bavile diplomacijom. Radit ćete u timovima kako biste pripremile primanje dodijeljenih vam gošći, uključujući objed, zabavu i darove objasnila je Silvia. Progutala sam knedlu, a Silvia je nastavila. — Veoma nam je važno da sačuvamo postojeće odnose s drugim državama i stvorimo nove. Dobit ćete kratak pregled doličnog ponašanja u ophođenju s ovim gostima, kao i smjernice o onome na što gledaju prijekim okom. Međutim, provedba je u vašim rukama.


— Želimo da bude što je poštenije moguće — rekla je kraljica. — Mislim da smo vas uspjele ravnopravno podijeliti. Celeste, Natalie i Elise, vi ćete organizirati jedno primanje. Kriss i America, vi ćete se pobrinuti za drugo. A budući da vaš tim ima jednu osobu manje, imat ćete dan više za pripreme. Naše posjetiteljice iz Njemačke Federacije dolaze u srijedu, a gošće iz Italije primamo u četvrtak. Slijedila je kratka šutnja dok smo probavljale njezine riječi. — Hoćete reći da imamo četiri dana? — kreštavim je glasom zapitala Celeste. — Da — odvrati Silvia. — Ali kraljica to inače obavlja sama i ponekad u mnogo kraćem roku. Panika je bila opipljiva. — Možemo li, molim vas, dobiti svoje papire? — upitala je Kriss ispruživši ruku. Nagonski, i ja sam svoju ispružila. Već nekoliko sekundi poslije, gutale smo tekst. — Bit će teško — rekla je Kriss. — Čak i s danom više. — Ne brini se — uvjeravala sam je. — Pobijedit ćemo. Nervozno se nasmijala. — Kako možeš biti tako sigurna? — Zato što nema šanse da dopustim Celeste da bude bolja od mene — odlučno sam odvratila. Trebala su nam dva sata da pročitamo pripremljeni materijal i još jedan da probavimo sve što je u njemu bilo rečeno. Valjalo je uzeti u obzir gomilu različitih stvari i isplanirati gomilu pojedinosti. Silvia je tvrdila da će nam biti na raspolaganju, ali ja sam imala osjećaj da će, zamolimo li je za pomoć, zaključiti da same nećemo moći dovoljno dobro odraditi zadatak koji nam je dodijeljen, pa to nije dolazilo u obzir. Uređenje prostora bit će izazov. Nismo smjele koristiti se crvenim cvijećem jer se ono povezuje s tajnovitošću. Nismo smjele koristiti se žutim cvijećem jer ono znači ljubomoru. A ljubičasto nije smjelo biti ništa jer se ta boja povezuje s nesrećom. Vina, hrane i svega moralo je biti u izobilju. Raskoš se nije doživljavala kao prenemaganje; trebala je ostaviti dojam o palači. Ne bude li gozba dovoljno dobra, naše bi gošće mogle otići nimalo zadivljene i nerado će ponovno doći k nama. Uz sve to, one redovite stvari koje smo dotad već trebale naučiti — govoriti jasno i razumljivo, ponašati se za stolom i slično — sad je trebalo prilagoditi kulturi o kojoj ni Kriss ni ja nismo znale ništa osim onoga što je pisalo u materijalu koji smo dobile. Sve to strašno nas je preplašilo. Kriss i ja provele smo dan zapisujući bilješke i raspravljajući, dok su djevojke iz druge skupine činile to isto za obližnjim stolom. Kako je poslijepodne odmicalo, tako smo se počele jadati tko je u težoj situaciji i nakon nekog vremena, postalo je zapravo smiješno. — Vas dvije ste barem dobile dan više za pripreme — rekla je Elise. — Ali Illéa i Njemačka Federacija već su saveznice. Talijani možda mrze sve što činimo! — zabrinula se Kriss. — Znate li da bismo se mi za naše goste trebale odjenuti u tamne boje? — potužila se Celeste. — Naše će primanje biti jako... uštogljeno. Ionako ne želimo da bude otkačeno — zamijetila je Natalie i zatresla bokovima.


Nasmijala se vlastitoj šali, a ja sam se nasmiješila prije no što sam rekla: — Naše bi trebalo biti super svečarsko. I sve ćete morati staviti najbolji nakit — uputila sam ih. — Morate ostaviti sjajan prvi dojam, a izgled je jako važan. — Hvala Bogu što ću barem na jednom od tih dvaju glupih primanja moći izgledati dobro. — Celeste je uzdahnula odmahujući glavom. — Na kraju je bilo jasno da se sve mučimo. Nakon onoga s Marlee i kraljevog naizgled nepoštovanja, spoznaja da smo sve jadne iz nekog me je razloga utješila. Ali lagala bih kad bih rekla da do kraja dana nije zavladala paranoja. Bila sam uvjerena da jedna od djevojaka iz druge skupine ponajprije Celeste — pokušava sabotirati naše primanje. — Koliko su odane tvoje sluškinje? — upitala sam Kriss za večerom. — Jako. Zašto? — Pitam se bismo li neke stvari trebale pohraniti u svojim sobama umjesto u salonu. Znaš, da nam druga ekipa ne pokuša ukrasti ideje. — Bila je to samo mala laž. Kimnula je. — Dobro si se dosjetila. Pogotovo zato što smo mi druge pa bi izgledalo kao da mi njih oponašamo. — Točno. — Ti si tako pametna, America. Nikakvo čudo da si se Maxonu toliko sviđala. — To rekavši, vratila se jelu. Nije mi promaknula njezina nehajna uporaba prošlog vremena. Možda je, dok sam se brinula jesam li dovoljno dobra da bih bila princeza, i dok sam bila vrlo nesigurna želim li uopće biti princeza, Maxon je već zaboravljao na mene. Uvjerila sam se da Kriss samo nastoji biti samouvjerenija u vlastiti položaj kod Maxona. Uz to, prošlo je tek nekoliko dana otkad je Marlee išibana. Koliko uopće Kriss može znati? Iz sna me je trgnuo prodoran vrisak sirene. Taj mi je zvuk bio toliko tuđ da nisam niti znala što je. Znala sam samo da mi srce divljački lupa u grudima od nenadanog naleta adrenalina. Već u sljedećem trenutku, vrata moje sobe širom su se otvorila i utrčao je jedan stražar. — Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo — ponavljao je. — Molim? — pospano sam upitala kad je dotrčao do mene. — Ustani, Mer! — naredio mi je i ja sam ga poslušala. — Gdje su ti proklete cipele? Cipele. Znači, nekamo idem. Tek tad sam shvatila značenje onog zvuka. Maxon mi je jednom rekao da postoji alarm za uzbunu u slučaju dolaska pobunjenika, ali taj je alarm bio uništen u nedavnom napadu. Čini se da su ga napokon popravili. — Evo ih — rekla sam pronašavši cipele i obula ih. — Treba mi ogrtač. — Pokazala sam na rub kreveta, a Aspen je dograbio moj kućni ogrtač i pokušao mi ga pridržati da ga odjenem. — Ne zamaraj se, ponijet ću ga. — Moraš se požuriti — rekao je. — Ne znam koliko su blizu. Kimnula sam i krenula prema vratima, s Aspenovom rukom na leđima. Prije no što sam stigla do hodnika, naglo me povukao prema sebi i strasno, grubo poljubio. Aspenova ruka bila je na mom zatiljku i zadržala moje usne uz njegove dugi trenutak. Zatim me, kao


da je zaboravio na opasnost, obgrlio drugom rukom oko struka i privukao uz sebe, još me dublje ljubeći. Prošlo je mnogo vremena otkad me je tako poljubio — uz moje prevrtljivo srce i strah da ćemo biti uhvaćeni, nije bilo razloga. Ali noćas sam osjećala hitnost. Nešto bi moglo poći po zlu i ovo bi nam mogao biti posljednji poljubac. Želio je da ga zapamtim. Razdvojili smo se i još se jedanput pogledali jedva sekundu. Uhvatio me je za nadlakticu i gurnuo kroz vrata. — Idi! Brzo. Pojurila sam prema tajnom prolazu skrivenom u dnu hodnika. Prije no što sam gurnula zid, okrenula sam se i opazila Aspena s leđa kako je zamaknuo za ugao. Nisam mogla učiniti ništa osim i sama potrčati. Najbrže što sam mogla, spustila sam se strmim, mračnim stubama do skloništa za kraljevsku obitelj. Maxon mi je jednom rekao da postoje dvije vrste pobunjenika: Sjevernjaci i Južnjaci. Sjevernjaci su naporni, ali Južnjaci su ubojiti. Nadala sam se da je onome od čega bježim više do toga da nas uzruja, nego da nas ubije. Dok sam se spuštala stubama, osjetila sam kako postaje sve hladnije. Željela sam navući ogrtač, ali bojala sam se da bih se mogla spotaknuti. Kad se je u vidokrugu pojavilo svjetlo iz skloništa, osjećala sam se sigurnije na nogama. Skočila sam sa zadnje stube i vidjela kako se među obrisima čuvara ističe jedan lik. Maxon. Iako je bilo kasno, još je bio u hlačama odijela i košulji, pomalo zgužvan, ali još pristojnog izgleda. — Jesam li ja zadnja? — upitala sam navlačeći ogrtač dok sam mu prilazila. — Nisi — odgovorio je. — Kriss je i dalje vani. I Elise. Osvrnula sam se i pogledala mračni hodnik koji se naizgled pružao unedogled. U oba smjera razabrala sam obrise triju ili četiriju stubišta koja su se spuštala iz tajnih otvora na gornjim katovima palače. Ni jednim od njih nitko se nije spuštao. Ako je išta što mi je Maxon rekao istina, njegovi su osjećaji prema Kriss i Elise ograničeni. Ali zabrinutost za njih u njegovim očima nije bila ni najmanje upitna. Protrljao je sljepoočnicu i istegnuo vrat, kao da će to pomoći u tami. Mimoišli smo se pogledima promatrajući stube dok su stražari vrvjeli oko vrata, očito nestrpljivi da ih što prije zatvore. Najednom je on uzdahnuo i stavio ruke na bokove. Tad me je, bez ikakvog upozorenja, zagrlio. Nisam mogla ne privinuti ga na grudi. — Znam da si vjerojatno još uzrujana i to je u redu. Ali sretan sam što si na sigurnom. Maxon me od Noći vještica nije niti dodirnuo. Otad nije prošlo ni tjedan dana, ali meni se iz nekog razloga činilo da je prošla cijela vječnost. Možda zato što se je te noći dogodilo veoma mnogo, a otad još i više. — I meni je drago da si ti na sigurnom. Čvršće me zagrlio. Najednom je dašćući rekao. — Elise. Okrenula sam se i opazila vitak lik koji se spuštao stubama. Gdje je Kriss? — Trebala bi ući — nježno me nukao Maxon. — Silvia čeka. — Brzo ćemo razgovarati. Uputio mi je kratak osmijeh pun nade i kimnuo. Zaputila sam se u prostoriju, s Elise za petama. Dok je ulazila, vidjela sam da plače. Zagrlila sam je oko ramena, a ona mi


uzvratila jednakom gestom, sretna što ima društvo. — Gdje si bila? — upitala sam. — Mislim da je moja sluškinja bolesna. Dugo joj je trebalo da mi pomogne. A onaj me je alarm toliko prepao da sam se načas zbunila i nisam se mogla sjetiti kamo moram ići. Gurnula sam četiri različita zida prije nego što sam pronašla onaj pravi. — Elise je odmahnula glavom na vlastitu zaboravljivost. — Ne brini se — rekla sam grleći je. — Sad si na sigurnom. Kimnula je i pokušala usporiti disanje. Od nas pet, Elise je bila najosjetljivija. Kad smo ušle dublje u prostoriju, ugledala sam kralja i kraljicu koji su sjedili jedno uz drugo, oboje u ogrtačima i papučama. Kralj je na krilu držao hrpicu papira, kao da će vrijeme u skloništu iskoristiti za rad. Sluškinja je kraljici trljala ruku i obje su bile ozbiljne. — Zar ovaj put niste doveli društvo? — našalila se je Silvia privlačeći našu pozornost. — Nisu bile sa mnom — odvratila sam, najednom se zabrinuvši za sigurnost svojih sluškinja. Silvia se nježno nasmiješila. — Sigurna sam da su dobro. Ovuda. Slijedile smo je do niza ležaja postavljenih uz neravan zid. Posljednji put kad sam bila ovdje, bilo je jasno da oni koji održavaju ovu prostoriju nisu bili pripremljeni na kaos koji su izabrane djevojke stvorile. Otad su postigli određeni napredak, ali moglo je biti i bolje. Ležaja je bilo šest. Celeste se skutrila na onome najbližem kralju i kraljici, iako smo bile prilično udaljene od njih. Natalie se smjestila na ležaj pokraj Celeste i plela tanke pramenove kose u pletenice. — Očekujem da ćete spavati. Pred vama je ozbiljan tjedan, a budete li izvan sebe od umora, nećete moći ništa isplanirati. — Silvia je otišla, vjerojatno da potraži Kriss. Elise i ja smo uzdahnule. Nisam mogla vjerovati da će nas natjerati da organiziramo ta primanja. Zar ovo nije dovoljno stresno? Elise i ja smo se razdvojile i zaputile svaka prema svom ležaju. Elise se brzo zavukla pod deke, očito mrtva umorna. — Elise? — tiho sam je zazvala. Provirila je ispod deka i pogledala me. — Ako ti išta zatreba, slobodno mi reci, dobro? Nasmiješila se je. — Hvala. — Nema problema. Okrenula se na bok i već nakon nekoliko sekundi činilo se da je zaspala. Znala sam da jest kad se nije okrenula na buku koja je doprla s vrata. Pogledala sam i opazila Maxona koji je unosio Kriss u sklonište, sa Silvijom u blizini. Čim su ušli, stražari su zatvorili vrata. Spotaknula sam se — objasnila je Silviji koja se uzvrpoljila oko nje. — Mislim da nisam slomila gležanj, ali stvarno boli. Straga imamo zavoje. Možemo ga barem omotati — rekao je Maxon. Silvia se brzo udaljila i prošla pokraj nas u potrazi za zavojima. — Spavajte! Odmah! — zapovjedila je. Uzdahnula sam, i nisam bila jedina. Natalie je bez pogovora poslušala Silviju, ali Celeste je djelovala jako razdraženo. Razmislila sam o svom ponašanju. Ako je iole slično Celesteinu, mora se promijeniti. Iako to nisam željela, zavukla sam se u postelju i okrenula


prema zidu. Pokušala sam ne razmišljati o Aspenu koji se gore bori, ili o tome kako moje sluškinje možda neće stići do svog skloništa na vrijeme. Pokušala sam ne brinuti se o tjednu pred nama, ni o mogućnosti da su nas napali južnjački pobunjenici koji možda gore ubijaju ljude dok mi ovdje spavamo. Ali razmišljala sam o svemu tome. I to me je razmišljanje toliko iscrpilo da sam na kraju zaspala na svom hladnom, tvrdom ležaju. Nisam znala koliko je sati kad sam se probudila, ali sigurno je prošlo mnogo sati otkad smo se spustile u skrovište. Okrenula sam se na drugu stranu i pogledala Elise. Mirno je spavala. Kralj je čitao svoje papire i toliko ih brzo prebacivao iz ruke u ruku da se činilo da je bijesan na njih. Kraljica je naslonila glavu na naslon stolca. Usnula, izgledala je još ljepše nego inače. Natalie je još spavala, ili je bar tako izgledala. Ali Celeste je bila budna. Nalakćena, gledala je na drugu stranu prostorije. U njezinim je očima bila jarost koju je obično čuvala za mene. Pratila sam njezin pogled do suprotnog zida. Promatrala je Kriss i Maxona. Sjedili su jedno pokraj drugoga, a Maxonova ruka bila je prebačena preko Krissina ramena. Kriss je privukla noge na prsa i izgledala je kao da se pokušava zagrijati, iako je bila u ogrtaču. Lijevi gležanj bio joj je zavijen i činilo se da je ne boli. Tiho su razgovarali, nasmiješeni. Nisam to željela gledati pa sam se okrenula na drugi bok. Kad me je Silvia potapšala po ramenu da me probudi, Maxona više nije bilo. Nije bilo ni Kriss.


zašavši iz stubišta koje me je noć prije odvelo na sigurno, bilo mi je više nego jasno da su palaču napali Južnjaci. Kratak hodnik do moje sobe bio je zastrt krhotinama koje sam morala prekoračiti kako bih stigla do vrata. Naravno, najveći nered već je bio očišćen kad su nas pustili iz skloništa. Međutim, ovaj je put toga nereda očito bilo previše da bi osoblje sve stiglo počistiti prije našeg povratka, a nisu nas željeli držati u skloništu cijeli dan. Svejedno, poželjela sam da su se malo više potrudili. Uočila sam skupinu sluškinja koje su nastojale izribati divovska slova na dalekom zidu. DOLAZIMO Ista se riječ ponavljala cijelim hodnikom, ponekad napisana blatom, drugi put bojom; jednom, kao da je bila napisana krvlju. Osjetila sam trnce jeze i pitala se što to znači. Dok sam stajala u hodniku, moje sluškinje su mi govorile. — Gospođice, jeste li dobro? — upitala je Anne. Preplašio me njihov neočekivan dolazak. — Hm, da. Dobro sam. — Ponovno sam pogledala onu riječ na zidu. — Dođite, gospođice. Idemo vas urediti — zahtijevala je Mary. Bez pogovora sam poslušala, pomalo zapanjena svime što sam vidjela i previše zbunjena da bih učinila išta drugo. Radile su polako, kao i uvijek kad su me nastojale umiriti rutinom odijevanja. Njihove mirne ruke — čak i Lucyne — smirivale su me. Kad sam bila spremna, jedna je sluškinja došla po mene da me otprati van, jer po svemu sudeći danas ujutro radit ću vani. Na suncu Angelesa bilo je lako zaboraviti razbijeno staklo i grafite od kojih čovjeka hvata jeza. Čak su i Maxon i kralj stajali za jednim stolom sa svojim savjetnicima, pregledavali hrpetine dokumenata i donosili odluke. Ispod jednog šatora, kraljica je čitala novine i pokazivala nešto u njima obližnjoj sluškinji. Blizu nje, Elise, Celeste i Natalie sjedile su za stolom i raspravljale o planovima za svoje primanje. Bile su zadubljene u razgovor i izgledale kao da su posve zaboravile na noćna uzbuđenja. Kriss i ja sjele smo na suprotnu stranu travnjaka, ispod sličnog šatora, ali sporo nam je išlo. Bilo mi je teško razgovarati s njom jer sam se trudila izbiti iz glave sliku nje i Maxona zajedno. Gledala sam kako ona podcrtava dijelove teksta u papirima koje nam je dala Silvia i zapisuje bilješke na rubovima. — Mislim da sam možda dokučila kako da riješimo problem s cvijećem — primijetila je ne dižući pogled s papira. — Oh. Odlično.


Dopustila sam da mi pogled odluta prema Maxonu. Pokušavao je izgledati zaposlenije no što je bio. Svatko pozoran zapazio bi kako se kralj pretvara da ne čuje njegove komentare. Nisam to razumjela. Ako kralja zabrinjava hoće li Maxon biti dobar vođa, trebao bi uistinu poučiti sina i prestati ga sprječavati da išta učini iz straha da će pogriješiti. Maxon je prelistao neke papire i podignuo pogled. Uhvatio je moj i mahnuo mi. Kad sam krenula podići ruku da mu odmahnem, krajičkom oka opazila sam da Kriss već oduševljeno odmahuje. Ponovno sam se usredotočila na papire i pokušavala ne pocrvenjeti. — Jel’ da je zgodan? — upitala je Kriss. — Naravno. — Stalno zamišljam kako bi izgledala djeca s njegovom kosom i mojim očima. — Kako je tvoj gležanj? — Oh — uzdahnula je. — Malo boli, ali doktor Ashlar kaže da će do primanja biti dobro. — Odlično — odvratila sam i napokon je pogledala. — Ne bih željela da šepesaš naokolo kad dođu Talijanke. — Nastojala sam zvučati prijateljski, ali vidjela sam da ona ispituje moj ton. Zaustila je da nešto kaže, ali tad je brzo okrenula glavu na drugu stranu. Pratila sam njezin pogled i vidjela da Maxon prilazi stolu s osvježenjima koja su batleri postavili za nas. — Odmah se vraćam — brzo je rekla i odšepesala prema Maxonu brže no što bih ja smatrala mogućim. Nisam mogla ne promatrati. I Celeste mu je prišla i njih troje tiho su razgovarali točeći vodu ili poslužujući se kanapeima. Celeste je nešto rekla, a Maxon se nasmijao. Izgledalo je kao da se Kriss smiješi, ali očito je bila previše uzrujana jer je Celeste prekinula njezino vrijeme s Maxonom da bi se iskreno zabavljala. U tom trenutku, bila sam gotovo zahvalna Celeste. Možda ona jest stotinu toga što me iritira, ali tu curu nije bilo moguće zastrašiti. I meni bi dobro došlo malo te osobine. Kralj je nešto viknuo jednom od svojih savjetnika i ja sam se naglo okrenula u njegovu smjeru. Promaknulo mi je što je točno rekao, ali zvučao je razdraženo. Preko njegova ramena, opazila sam Aspena u redovitom obilasku. Kratko me pogledao i brzo namignuo. Znala sam da je to trebalo ublažiti moje strepnje i malo ih i je ublažilo. Međutim, nisam se mogla ne pitati kroz što je sve prošao prošlu noć kad sad lagano hramlje i uz oko ima duboku posjeklinu. Dok sam razmišljala postoji li način da ga neopazice zamolim da me večeras posjeti, tik iza vrata palače začuo se uzvik. — Pobunjenici! — dreknuo je jedan stražar. — Bježite! — Molim? — zbunjeno je odviknuo drugi stražar. — Pobunjenici! U palači! Dolaze! Na te stražareve riječi pred očima mi je zabljesnula opasnost koju sam toga jutra vidjela na zidovima: DOLAZIMO.


Sve se najednom počelo vrtoglavo događati. Sluškinje su odvele kraljicu prema udaljenom kraju palače, neke potežući je za ruke kako bi ubrzala, druge poslušno trčeći iza nje i štiteći je od napada. Celesteina crvena haljina plamtjela je dok je trčala za kraljicom, opravdano pretpostavljajući da je to najsigurnije. Maxon je podignuo Kriss i njezinu ozlijeđenu nogu, pa se okrenuo i položio je na ruke najbližeg stražara, koji je igrom slučaja bio Aspen. — Trči! — vrisnuo je Aspenu. — Trči! Pretjerano odan, Aspen je munjevito pojurio noseći Kriss kao da je perce. — Maxone, ne! — uzviknula je preko Aspenova ramena. Čula sam glasan prasak iz unutrašnjosti otvorene palače i vrisnula. Kad je nekoliko stražara posegnulo ispod tamnih odora i izvuklo pištolje, shvatila sam kakav je to bio zvuk. Začula su se još dva praska, a ja sam se zaledila i samo promatrala vrevu oko sebe. Stražari su gurali ljude prema bočnim stranama palače, potičući ih da se sklone s puta dok je iz palače nahrupljivala bujica pobunjenika u pohabanim hlačama i grubim jaknama, trčeći s naprtnjačama ili dupkom punim torbama. Začuo se novi pucanj. Napokon shvativši da se moram pokrenuti, okrenula sam se i potrčala bez razmišljanja. Budući da su pobunjenici nadirali iz palače, činilo mi se logičnim pobjeći od njih. Ali time sam se našla na putu prema velikoj šumi s hordom opakih ljudi za petama. Trčala sam i nekoliko puta se poskliznula u svojim cipelama ravnih potpetica. Razmislila sam bih li ih skinula. Na kraju sam zaključila da su i cipele u kojima se kliže bolje od nikakvih. — America! — zazvao me Maxon. — Ne! Vrati se! Riskirala sam i kratko se osvrnula pa opazila kako kralj grubo hvata Maxona za ovratnik sakoa i odvlači ga. Vidjela sam prestravljenost u Maxonovim očima dok me je netremice promatrao. Netko je ispalio novi pucanj. — Ne pucajte! — zaurlao je Maxon. — Pogodit ćete je! Prekinite paljbu! Začulo se još nekoliko pucnjeva, a Maxon je nastavio izvikivati svoje zapovijedi dok nisam odmaknula previše daleko da bih čula što govori. Trčala sam kroz otvoreno polje i shvatila da sam u ovome sama. Maxona je otac spriječio da potrči za mnom, a Aspen ispunjava svoju dužnost. Svaki stražar koji bi došao po mene bio bi iza pobunjenika. Mogla sam samo trčati ne bih li spasila goli život. Strah mi je podario brzinu i iznenadila sam se koliko sam dobro izbjegavala šikaru kad sam stigla do šume. Tlo je bilo suho i čvrsto, raspucano nakon nekoliko mjeseci bez kiše. Neodređeno sam osjetila da sam ogrebla noge, ali nisam usporila da provjerim koliko je ozbiljno. Znojila sam se i haljina mi se zalijepila za prsa. U šumi je bilo hladnije i sa svakim korakom postajalo sve mračnije, ali meni je bilo vruće. Kod kuće sam ponekad trčala iz zabave, da se poigram s Geradom ili samo osjetim umor od tjelesnog napora. Ali sad sam već mjesecima sjedila u palači, prvi put u životu jela pravu, jaku hranu i to se osjetilo. Pluća su me pekla, a noge boljele. Međutim, nastavila sam trčati. Kad sam zašla dovoljno duboko u šumu, osvrnula sam se preko ramena da provjerim koliko su pobunjenici blizu. Nisam ih čula od krvi koja mi je bubnjala u ušima, a kad sam pogledala, nisam ih niti vidjela. Zaključila sam da mi je sad najbolja prilika da se sakrijem, prije no što u mračnoj šumi opaze svijetlu haljinu.


Nisam se zaustavila dok nisam ugledala stablo koje je izgledalo dovoljno široko da me sakrije. Kad sam stala iza njega, zamijetila sam da je jedna grana dovoljno nisko da je uhvatim i popnem se na nju. Izula sam cipele i bacila ih, nadajući se da neće dovesti pobunjenike do mene. Popela sam se na stablo, iako ne previše visoko, i leđima priljubila uz deblo, nastojeći se što više šćućuriti. Dala sam sve od sebe da usporim disanje jer sam se bojala da će me zvuk odati. No čak i nakon toga, načas je sve bilo tiho. Zaključila sam da sam im pobjegla. Nisam se micala, čekala sam da budem sigurna. Nekoliko sekundi poslije, čula sam glasno šuškanje. — Trebali smo doći po noći — progunđao je netko, neka djevojka. Zalijepila sam se uz stablo i molila da ništa ne pukne. — Po noći ne bi bili vani — odgovorio je muški glas. Još su trčali, ili pokušavali, i zvučalo je kao da im je teško. — Daj da ti ja nešto ponesem — ponudio je muškarac. Njegov glas začuo se iz velike blizine. — Mogu sama. Suspregnula sam dah i gledala kako njih dvoje prolaze tik ispod mog stabla. Baš kad sam pomislila da bih mogla biti sigurna, djevojčina torba se rasparala i hrpa knjiga rasula se na šumsko tlo. Što će joj toliko knjiga? — Prokletstvo — opsovala je i kleknula. Bila je odjevena u traper jaknu izvezenu cvjetićima. Sigurno joj je u njoj bilo prevruće. — Rekao sam ti da mi dopustiš da ti pomognem. — Začepi! — Djevojka je gurnula noge mladića koji je stajao pokraj nje. Taj zaigrani pokret otkrio mi je koliko su povezani. U daljini, netko je zazviždao. — Je li to Jeremy? — upitala je ona. — Zvuči kao on. — Mladić se sagnuo i podignuo nekoliko knjiga. — Idi po njega. Odmah ću doći. Izgledao je kao da oklijeva, ali poslušao ju je i poljubio u čelo prije no što je otrčao. Djevojka je skupila ostale knjige, nožem odrezala remen torbe i remenom povezala knjige. Osjetila sam olakšanje kad je ustala, pretpostavljajući da će sad otići. Ali ona je odmaknula kosu s lica i podigla oči prema nebu. I vidjela me. Sad mi neće pomoći nikakva nepomičnost i tišina. Ako vrisnem, hoće li doći stražari? Ili su i ostali pobunjenici previše blizu pa mi to neće pomoći? Netremice smo se promatrale. Čekala sam da ona pozove ostale i nadala se da mi ne namjeravaju učiniti ništa previše bolno. Ali ona nije niti pisnula, samo se tiho nasmijala, zabavljena situacijom u kojoj smo se našle. Odjeknuo je novi zvižduk, malo drugačiji od prijašnjeg, i obje smo pogledale u smjeru iz kojeg se začuo, prije no što smo ponovno pogledale jedna drugu. A tad, pokretom koji sam od svih najmanje očekivala, stavila je jednu nogu iza druge i otmjeno se naklonila iz poštovanja. Promatrala sam je, posve zaprepaštena. Uspravila se sa


smiješkom i otrčala prema zvižduku. Gledala sam njezina leđa dok su izvezeni cvjetići na njezinoj jakni nestajali u grmlju. Kad mi se činilo da je već prošlo više od sata, zaključila sam da smijem sići. Stajala sam u podnožju stabla i shvatila da ne znam gdje su mi cipele. Hodala sam oko debla i neuspješno pokušavala pronaći bijele papučice. Odustala sam i odlučila vratiti se u palaču. Kad sam se osvrnula, postalo mi je jasno da se to neće dogoditi. Izgubila sam se.


jedila sam u podnožju stabla priljubivši koljena uz prsa i čekala. Mama je uvijek govorila da je to ono što trebamo učiniti kad se izgubimo. Tako sam imala vremena razmisliti o onome što se dogodilo. Kako je moguće da su pobunjenici ušli u palaču dva dana zaredom? Dva dana zaredom! Je li vani postalo toliko strasnije otkad je počeo Izbor? Na temelju onoga što sam vidjela u Carolini i doživjela u palači, ovakvo što bilo je neviđeno. Noge su mi bile prilično izgrebene i sad kad se više nisam skrivala, napokon sam osjetila peckanje. Negdje na pola bedra imala sam i modricu za koju nisam bila sigurna gdje sam je zaradila. Bila sam žedna; a kad sam se smjestila uz stablo, osjetila sam umor od emotivnog, mentalnog i tjelesnog napora toga dana. Naslonila sam glavu na stablo i zatvorila oči. Nisam namjeravala zaspati. Ali zaspala sam. Nakon nekog vremena, čula sam jasan zvuk koraka. Naglo sam otvorila oči i šuma je bila mračnija no što sam je pamtila. Koliko sam dugo spavala? Moj prvi nagon bio je da se uzverem natrag na stablo pa sam otrčala na drugu stranu, pritom nagazivši na poderane ostatke djevojčine torbe. No tad sam začula kako dozivaju moje ime. — Lady America! — netko je rekao. — Gdje ste? — Lady America? — zazvao je drugi glas. Zatim se začula glasna zapovijed. — Pobrinite se da svuda provjerite. Ako su je ubili, možda su je objesili ili pokušali zakopati. Gledajte pozorno! — Da, gospodine — u zboru su odgovorili muškarci. Provirila sam iza drveta, usredotočena na zvuk. Zaškiljila sam, nastojeći razabrati likove koji su se kretali kroz sjene, nesigurna jesu li doista ovdje kako bi me spasili. Ali jedan stražar, kojeg lagano hramanje nije ni najmanje usporilo, napokon me uvjerio da sam sigurna. Slaba zraka svjetla pala je preko Aspenova lica i ja sam potrčala. — Ovdje sam! — doviknula sam. — Ovdje sam! Otrčala sam ravno u Aspenov zagrljaj, za promjenu na mareći tko će me vidjeti. — Hvala nebesima — šapnuo je on u moju kosu. Zatim se obratio ostalim muškarcima: — Pronašao sam je! Živa je! Aspen se sagnuo i podignuo me u naručje, kao dijete. — Preplašio sam se da ćemo negdje pronaći tvoje tijelo. Jesi li ozlijeđena? — Malo sam izgrebla noge. Sekundu poslije, bili smo okruženi nekolicinom stražara koji su čestitali Aspenu na dobro obavljenom poslu. — Lady America — obratio mi se onaj glavni — jeste li ozlijeđeni? Odmahnula sam glavom. — Samo imam nekoliko ogrebotina na nogama. — Jesu li vas


pokušali ozlijediti? — Ne. Nisu me sustigli. Izgledao je pomalo zaprepašteno. — Mislim da im nijedna druga djevojka ne bi uspjela pobjeći. Nasmiješila sam se, napokon opuštena. — Nijedna druga djevojka nije Petica. Nekoliko stražara se smijuljilo, Aspen među njima. To ste dobro rekli. A sad da vas vratimo u palaču. — Stao je ispred nas i doviknuo ostalim stražarima: — Dobro pazite! Još bi mogli biti negdje u blizini. Na putu prema palači, Aspen mi se tiho obratio: — Znam da si brza i pametna, ali prepao sam se. — Lagala sam onom časniku — šapnula sam. — Kako to misliš? — Na kraju su me ipak sustigli. Aspen me je užasnuto pogledao. — Ništa mi nisu učinili, ali jedna djevojka me vidjela. Naklonila mi se i otrčala. — Naklonila? — I ja sam se iznenadila. Nije izgledala nimalo ljutito ni opasno. Zapravo, izgledala je kao normalna cura. Razmislila sam o Maxonovoj usporedbi dviju skupina pobunjenika i znala sam da je ta djevojka sigurno bila Sjevernjakinja. U njoj nije bilo ni najmanje agresije, samo potreba da obavi svoj zadatak. Uz to, nije bilo nikakve dvojbe da su sinoćnji napad izveli Južnjaci. Znači li što da su se ta dva napada različitih skupina pobunjenika dogodila jedan za drugim? Promatraju li nas Sjevernjaci i čekaju li da nas izmuče? Pomisao da tako pozorno špijuniraju palaču malo me je prestrašila. Istodobno, ovaj je napad bio gotovo smiješan. Jesu li jednostavno ušli kroz ulazna vrata? Koliko su sati proveli u palači skupljajući svoja blaga? Tad sam se sjetila. — Imala je knjige, hrpetinu knjiga — rekla sam. Aspen je kimnuo. — Čini se da se to često događa. Nemam pojma što rade s njima. Pretpostavljam da ih koriste za potpalu. Mislim da je hladno ondje gdje jesu. — Hm — odgovorila sam, zapravo ne odgovarajući. Da meni treba triješće za potpalu, našla bih mjesta na kojima bih ga pronašla mnogo lakše nego u palači. A način na koji je ona cura onako revno skupljala knjige uvjerio me je da je riječ o nečem drugom. Trebalo nam je gotovo sat vremena sporog, ravnomjernog pješačenja da se vratimo u palaču. Iako je bio ozlijeđen, Aspen nije ni načas dopustio da mu iskliznem iz zagrljaja. Zapravo, izgledao je kao da uživa u hodanju unatoč dodatnom naporu. I meni je bilo lijepo. Sljedećih nekoliko dana mogao bih imati mnogo posla, ali pokušat ću te uskoro posjetiti — šapnuo je Aspen dok smo prelazili široki travnjak prema palači. — U redu — tiho sam odgovorila. Nasmiješio se je gledajući ispred sebe, a ja sam mu se pridružila promatrajući palaču. Palača je blistala na večernjem suncu, s osvijetljenim prozorima na svim katovima. Nikad je nisam vidjela takvu. Bila je prekrasna. Iz nekog sam razloga mislila da će Maxon biti ondje i čekati me na stražnjim vratima.


Nije bio. Nitko me nije čekao. Aspen je dobio nalog da me odnese u bolničko krilo kako bi se doktor Ashlar pobrinuo za moje noge, a drugi je stražar otišao obavijestiti kraljevsku obitelj da su me pronašli živu. Moj povratak kući nije bio događaj. Bila sam sama u bolničkom krevetu sa zavijenim nogama i sama sam ostala dok nisam zaspala. Čula sam kako je netko kihnuo. Otvorila sam oči i načas bila zbunjena, dok se nisam sjetila gdje sam. Trepnula sam i osvrnula se po prostoriji. — Nisam te htio probuditi — tiho je rekao Maxon. — Spavaj. — Sjedio je na stolcu uz moj krevet, tako blizu da je mogao položiti glavu uz moj lakat, da je želio. — Koliko je sati? — protrljala sam oči. — Sad će dva. — Ujutro? Maxon je kimnuo. Pomno me je promatrao i ja sam se najednom strašno zabrinula kako izgledam. Kad sam se vratila, umila sam se i podignula kosu, ali bila sam prilično sigurna da na obrazu imam uleknuća od jastuka. — Zar ti nikad ne spavaš? — upitala sam. — Spavam. Samo sam često napet. Boljka tvog posla? — Malo sam se uspravila u krevetu. Slabašno mi se osmjehnuo. — Tako nekako. Dugo smo šutjeli i samo sjedili, nesigurni što bismo sljedeće rekli. — Danas dok sam bila u šumi, nečega sam se sjetila — nehajno sam rekla. Malo se šire nasmiješio lakoći kojom sam odlučila ignorirati događaj. — Stvarno? — Riječ je o tebi. Približio se i pogledao me u oči. — Reci. — Pa... — počela sam. — Razmišljala sam koliko si bio zabrinut sinoć u hodniku dok Elise i Kriss nisu došle. A danas sam vidjela kako si pokušao potrčati za mnom kad su nahrupili pobunjenici. — Pokušao sam. Strašno mi je žao. — Odmahnuo je glavom, postiden što nije učinio više od toga. — Nisam ljutita — objasnila sam. — Dapače. Dok sam bila sama u šumi, pomislila sam kako si ti vjerojatno strašno zabrinut, koliko se brineš o drugima. Ne mogu tvrditi da znam što osjećaš prema svima nama, ali znam da ti i ja trenutačno baš nismo u najboljim odnosima. Smijuljio se. — Imali smo i boljih dana. — Ali svejedno si potrčao za mnom. Kriss si predao stražaru jer nije mogla trčati. Nastojiš da sve budemo sigurne. Zašto bi onda ikad povrijedio jednu od nas? Nijemo je sjedio, nesiguran kamo smjeram. — Sad shvaćam. Ako si toliko zabrinut za našu sigurnost, sigurno nisi želio da se Marlee dogodi ono što joj se dogodilo. Sigurna sam da bi to spriječio da si mogao. Uzdahnuo je. — Bez razmišljanja.


— Znam. Maxon je nesigurno posegnuo preko kreveta prema mojoj ruci. Dopustila sam mu da je primi. — Sjećaš li se kako sam ti rekao da ti želim nešto pokazati? — Da. — Nemoj zaboraviti, u redu? To nešto dolazi. Moj položaj zahtijeva mnogo toga i nije uvijek ugodan. Ali ponekad... ponekad možeš učiniti sjajne stvari. Nisam shvatila na što misli, ali kimnula sam. — Iako, mislim da ću morati pričekati dok ne završiš taj svoj projekt. Malo zaostaješ. — Uh! — Izvukla sam ruku iz Maxonove i prekrila dlanom oči. Posve sam zaboravila na primanje. Pogledala sam Maxona. — Zar će nas doista natjerati na to? Dva puta su nas napali pobunjenici, a ja sam većinu današnjeg dana provela izgubljena u šumi. Sigurno ćemo zabrljati. Izraz na Maxonovu licu bio je suosjećajan. — Morat ćeš izdržati. Pustila sam da mi glava klone natrag na jastuk. — Bit će katastrofa. Smijuljio se. — Ne brini se. Čak i ako ne budeš tako dobra kao druge, ne bih te mogao izbaciti. Nešto je u tome zvučalo čudno. Ponovno sam se uspravila. — Želiš li reći da bi, ako ostale cure budu lošije, jedna od njih mogla biti izbačena? Maxon je kratko oklijevao, očito nesiguran kako da odgovori. — Maxone? Uzdahnuo je. — Za otprilike dva tjedna od mene se očekuje nova eliminacija. Ovaj bi projekt trebao uvelike utjecati na nju. Kriss i tebi je teže. S Talijanima nemamo uspostavljene odnose, manje je ljudi koji će obaviti posao; i premda njihova kultura voli svetkovine, Talijani se lako vrijeđaju. Pridodaj tome činjenicu da dosad još niste stigle gotovo ništa obaviti... Pitala sam se nestaje li mi vidljivo krv iz lica. — Ne bih trebao pomagati, ali ako ti išta treba, molim te, reci mi. Ni tebe ni Kriss ne mogu poslati kući. Kad smo se prvi put posvađali, u glupoj razmirici zbog Celeste, mislila sam da se dio mene slomio zbog Maxona. A kad je Marlee otišla onako naglo, ponovno sam to pomislila. Bila sam sigurna da se komadići mog srca razmrve svaki put kad mi nešto zapriječi put. Ali imala sam krivo. Ondje na onom bolničkom krevetu moje se srce prvi put slomilo zbog Maxona Schreavea. I ta je bol bila nezamisliva. Dotad sam se mogla uvjeravati da sam si umislila sve što sam opazila između njega i Kriss, ali sad sam znala da se nisam prevarila. Sviđa mu se. Možda mu se sviđa jednako kao i ja. Kimnula sam na njegovu ponuđenu pomoć, nesposobna išta više reći. Samoj sebi rekla sam da moram vratiti srce na svoje mjesto, da ga on ne smije imati. Maxon i ja počeli smo kao prijatelji i možda je to sve što smo trebali biti: bliski prijatelji. Ali bila sam shrvana.


— Trebao bih poći — rekao je. — Moraš spavati. Imala si dug i naporan dan. Zakolutala sam očima. To nije bilo ni pola priče. Maxon je ustao i poravnao odijelo. — Htio sam ti reći još mnogo toga. Mislio sam da sam te izgubio. Slegnula sam ramenima. — Dobro sam. Stvarno. — To sad vidim, ali danas sam se nekoliko sati morao pripremati na najgore. — Zastao je odmjeravajući riječi. — Obično je s tobom najlakše od svih djevojaka razgovarati o tome kakav je naš odnos. Ali imam osjećaj da to možda sad ne bi bilo najmudrije. Pognula sam glavu i lagano kimnula. Nisam mogla niti pokušati govoriti o svojim osjećajima prema osobi koja se očito zaljubila u drugu. — America, pogledaj me — nježno me zamolio. Pogledala sam ga. — To mi ne smeta. Mogu čekati. Samo želim da znaš... Ne mogu naći riječi kojima bih dovoljno izrazio koliko mi je laknulo što si ovdje, u jednom komadu. Nikad ni na čemu nisam bio toliko zahvalan. Zanijemjela sam od zaprepaštenja, kao i uvijek kad bi on dodirnuo stidljiva mjesta u mom srcu. Djelić mene zabrinuo se koliko spremno vjerujem njegovim riječima. — Laku noć, America.


io je ponedjeljak, noć. Ili utorak ujutro. Bilo je tako kasno da nisam bila sigurna. Kriss i ja smo cijeli dan radile, tražile prikladne tkanine, tražile od batlera da ih objese, odabirale odjeću i nakit za sebe, izabirale porculan, određivale jelovnik i slušale kako nam učitelj jezika ponavlja rečenice na talijanskome u nadi da ćemo neke zapamtiti. Ja sam barem govorila španjolski i to mi je pomoglo da brže pohvatam talijanski; jako su slični. Kriss je davala sve od sebe da održi korak. Trebala sam biti mrtva umorna, ali jedino o čemu sam mogla razmišljati bile su Maxonove riječi. Što se dogodilo s Kriss? Zašto su najednom postali tako bliski? Bih li uopće trebala ovoliko mariti? Ali radilo se o Maxonu. I ma koliko se god trudila udaljiti, još sam gajila osjećaje prema njemu. Nisam bila spremna posve odustati. Morao je postojati način da to dokučim. Dok sam razmišljala o svemu što se događalo i pokušavala razlučiti svoje probleme, zaključila sam da svi pripadaju jednoj od četiriju kategorija. Moji osjećaji prema Maxonu. Maxonovi osjećaji prema meni. Ono što se događa između Aspena i mene. I moji osjećaji prema tome da doista postanem princeza. Od svih stvari koje su mi se u tom trenutku vrtjele po glavi, činilo mi se da bi zapravo najlakše bilo pozabaviti se svojim osjećajima prema položaju princeze. U tome sam barem imala nešto što druge djevojke nisu. Imala sam Gregoryja. Prišla sam klavirskoj klupici, izvukla Gregoryjev dnevnik i svim se srcem nadala da ću u njemu pronaći neku mudrost za sebe. Gregory nije rođen u kraljevskoj obitelji; sigurno se morao prilagoditi. Na temelju onoga što je rekao u zapisu za Noć vještica, već se tad pripremao za veliku promjenu u budućnosti. Navukla sam pokrivače štiteći riječi od svijeta i zadubila se u čitanje. ŽELIM UTJELOVITI STAROMODNI AMERIČKI IDEAL. IMAM KRASNU OBITELJ I VEOMA SAM IMUĆAN; I JEDNO I DRUGO ODGOVARA SLICI TOG IDEALA JER IH NISAM DOBIO NA PLADNJU. SVI ZNAJU KOLIKO SAM NAPORNO RADIO ZA ONO ŠTO IMAM. ALI ČINJENICA DA SAM MOGAO ISKORISTITI SVOJ POLOŽAJ, DATI TOLIKO MNOGO KAD DRUGI TO NISU DALI ILI NISU MOGLI DATI, PROMIJENILA ME IZ ANONIMNOG MILIJARDERA U FILANTROPA. MEĐUTIM, NE MOGU OSTATI NA TOME. MORAM UČINITI VIŠE, POSTATI VIŠE. WALLIS JE GLAVNI, NE JA, I MORAM SMISLITI KAKO DA JAVNOSTI DAM ONO ŠTO JOJ TREBA A DA PRITOM NE ISPADNEM PRISVAJAČ. MOGAO BI DOĆI ČAS KAD ĆU JA VODITI I BITI U MOGUĆNOSTI UČINITI ŠTO DRŽIM


PRIKLADNIM. ZASAD ĆU IGRATI PO PRAVILIMA I TIME POSTIĆI NAJVIŠE ŠTO MOGU. Pokušala sam razabrati neku pravu mudrost u njegovim riječima. Rekao je da treba iskoristiti svoj položaj. Rekao je da treba igrati po pravilima. Rekao je da se čovjek ne smije bojati. Možda je to trebalo biti dovoljno, ali nije bilo. Nije se činilo ni približno korisnim. Budući da me je Gregory iznevjerio, postojao je još samo jedan muškarac u kojeg sam se mogla pouzdati. Prišla sam stolu, izvadila papir i olovku te napisala kratko pismo ocu.


ljedeći je dan doslovce proletio i najednom smo Kriss i ja u staromodnim sivim haljinama dolazile na primanje naših suparnica. — Kakav je plan? — upitala je Kriss dok smo prolazile hodnikom. Kratko sam razmislila. Celeste mi je bila antipatična i ne bih imala ništa protiv da podbaci, ali nisam bila sigurna da želim da se to dogodi na jednom ovako važnom događaju. — Budi pristojna, ali ne i uslužna. Promatraj Silviju i kraljicu da vidiš kako reagiraju. Upit ćemo sve što možemo... i raditi cijelu noć da budemo bolje. — U redu — uzdahnula je. — Idemo. Stigle smo na vrijeme, što je za njemačku kulturu bilo presudno, a cure su već bile izvan sebe. Celeste kao da je samu sebe sabotirala. Dok su Elise i Natalie odjenule doličnu tamno-modru boju, Celesteina haljina bila je praktički bijela. Stavite joj veo i pomislit ćete da ste na vjenčanju. Da ne spominjem koliko je otkrivala, posebice kad bi stala uz neku Njemicu. Većina njih imala je rukave do zapešća, iako je bilo toplo. Natalie je bila zadužena za cvijeće i promaknula joj je pojedinost da se ljiljanima tradicionalno koriste na pogrebima. Svi cvjetni aranžmani morali su biti hitno povučeni. Elise je, iako očito uznemirenija no obično, bila utjelovljenje spokoja. Našim će gostima izgledati kao zvijezda. S onoliko mnogo talijanskog u glavi, bilo mi je vrlo teško komunicirati sa ženama iz Njemačke Federacije koje su samo natucale engleski. Nastojala sam biti gostoljubiva; a dame su, unatoč strogom izgledu, zapravo bile prilično srdačne. Brzo je postalo jasno da su prava opasnost Silvia i njezina bilježnica. Dok je kraljica otmjeno pomagala djevojkama na primanju njemačkih gošći, Silvia je obilazila prostoriju i njezinu budnom oku ništa nije promaknulo. Činilo se da je do kraja primanja već imala stranice i stranice zabilješki. Kriss i ja smo brzo shvatile da je naša jedina nada bude li Silvia oduševljena našim domjenkom. Sutradan ujutro, Kriss je sa svojim sluškinjama došla u moju sobu i zajedno smo se spremile. Željele smo se potruditi da izgledamo slične jedna drugoj kako bi bilo jasno da smo nas dvije domaćice na primanju, ali ne toliko slične da bismo izgledale smiješno. Bilo je zabavno s toliko djevojaka u sobi. Sluškinje su se sve poznavale i živahno su razgovarale dok su nas uređivale. To me je podsjetilo na raspoloženje koje je vladalo dok je May bila u palači: Satima prije planiranog dolaska uzvanica, Kriss i ja otišle smo u salon da još jedanput sve provjerimo. Za razliku od prethodnog primanja, odustale smo od oznaka za stolom i odlučile dopustiti svojim gošćama da sjednu kamo žele. Orkestar je došao na probu u prostoru, a kao sretan bonus, činilo se da je naš odabir tkanina koje će prekriti neutralne zidove poboljšao akustiku. Namjestila sam Krissinu ogrlicu dok smo jedna drugu još jedanput ispitivale


uobičajene rečenice na talijanskom. Zvučala je veoma prirodno dok je govorila talijanski. — Hvala ti — rekla je. — Grazie — odgovorila sam. — Ne, ne — rekla je okrenuvši se prema meni. — Stvarno ti hvala. Napravila si sjajan posao i... ne znam. Mislila sam da bi nakon Marlee mogla odustati. Bojala sam se da ću u ovome ostati sama, ali ti si stvarno dala sve od sebe. Bila si sjajna. — Hvala ti. I ti si bila sjajna. Ne znam bih li preživjela da sam morala raditi sa Celeste. S tobom je bilo gotovo lako. — Kriss se nasmiješila. I ja sam mislila sve što sam rekla. Bila je neumorna. — Znaš, imaš pravo; teško mi je bez Marlee, ali neću odustati. Ovo će primanje biti fenomenalno. Kriss je zagrizla usnicu i kratko promislila. Brzo, kao da bi mogla izgubiti hrabrost, upitala je: — Znači, još se nadmećeš? Još želiš Maxona? Ne može se reći da nisam znala što sve mi ondje radimo, ali nijedna druga djevojka o tome nije govorila na taj način. Načas sam bila zbunjena, i pitala sam se bih li joj trebala odgovoriti. I, ako odgovorim, što da kažem? — Djevojke! — zaurlikala je Silvia nahrupivši kroz vrata. Nikad nisam bila tako zahvalna što vidim tu ženu. — Skoro je vrijeme. Jeste li spremne? Za njom je ušla kraljica, umirujuće smirena u protuteži sa Silvijinom energijom. Promotrila je prostoriju diveći se poslu koji smo obavile. Bilo je golemo olakšanje vidjeti je kako se smiješi. — Gotovo spremne — odgovorila je Kriss. — Još se moramo pobrinuti za nekoliko sitnica. Za jednu ste nam potrebne vi i kraljica. — Oh? — iznenadila se Silvia. Kraljica nam je prišla; njezine tamne oči iskrile su od ponosa. — Prekrasno je. I vas dvije izgledate čarobno. — Hvala — uglas smo odgovorile. Svijetloplave haljine naglašene zlatnim detaljima bile su moja zamisao. Svečarske i ljupke, ali ne pretjerane. — Možda ste opazile naše ogrlice — rekla je Kriss. — Mislile smo da će nas ljudi lakše prepoznati kao domaćice, ako nam ogrlice budu slične. — Odlična ideja — odvratila je Silvia i nešto načrčkala u svoju bilježnicu. Kriss i ja smo se nasmiješile jedna drugoj. — Budući da ste i vas dvije ovdje domaćice, zaključile smo da biste i vi trebale imati takve ogrlice — rekla sam dok je Kriss podizala kutije sa stola. — Niste valjda! — iznenadila se kraljica. — Za... za mene? — upitala je Silvia. — Naravno — umiljato je odvratila Kriss i predala im nakit. — Obje ste nam veoma pomogle. Ovo je i vaš projekt — dodala sam. Vidjela sam koliko je kraljica dirnuta našom gestom, ali Silvia je ostala bez riječi. Najednom sam se zapitala pridaje li joj itko u palači imalo pažnje. Da, ta nam je zamisao jučer pala na pamet kao način da pridobijemo Silviju na našu stranu, ali sad mi je i iz drugih razloga bilo drago što smo to učinile. Silvia možda jest naporna, ali doista se trudi da nas pouči za naše dobro. Zaklela sam se da ću joj propisno zahvaliti.


Jedan nas je batler obavijestio da uzvanice stižu pa smo Kriss i ja stale svaka na svoju stranu dvokrilnih vrata kako bismo im poželjele dobrodošlicu. Orkestar je tiho zasvirao u pozadini, sluškinje krenule s predjelima i bile smo spremne. Elise, Celeste i Natalie iznenadile su nas točnošću. Kad su opazile kako smo uredile salon — tkanine su u naborima prekrivale dosadan zid, blistavi stolni aranžmani isticali se na stolovima, cvijeća je bilo posvuda — Elise i Celeste nisu skrivale zavist. Natalie je, pak, bila previše uzbuđena da bi se zamarala time. — Miriše kao u vrtu — uzdahnula je i praktički uplesala u salon. — Malo previše kao vrt — dodala je Celeste. — Vaše će gošće dobiti glavobolju. — Ta će uvijek pronaći manu nečem lijepom. — Pokušajte sjesti za različite stolove — predložila je Kriss dok su ulazile. — Talijanke su ovdje kako bi stekle prijateljice. Celeste je prezirno puhnula, kao da je to inkomodira. Željela sam joj reći da se sabere: Kriss i ja smo se na njezinu primanju ponašale besprijekorno. Ali tad sam čula srdačan žamor razgovora Talijanki koje su stizale i zaboravila sam na Celeste. Talijanske dame najbolje bi se mogle opisati kao visoke i bujne. Sve su bile zlaćane puti i apsolutno prekrasne. Kao da to nije bilo dovoljno, sve su bile i veoma dobroćudne. Kao da su u sebi nosile sunce i njime obasjavale sve oko sebe. Talijanska monarhija bila je mlađa od ileanske. Prema onome što sam pročitala u materijalu koji smo dobile, desetljećima nisu bili skloni svim našim pokušajima prijateljstva između naših dviju država, i ovo je bio jedini put da su pokazali zanimanje za nas. Ovaj je sastanak bio prvi pomak prema prisnijem odnosu s jednom sve većom državom. Bilo je zastrašujuće razmišljati o tome do trenutka kad su prošle kroz vrata i svojom ljubaznošću otopile moju zabrinutost. Talijanke su poljubile Kriss i mene u oba obraza i uzviknule "Salve!". Sretno sam pokušala uzvratiti jednakim oduševljenjem. Neke rečenice na talijanskome nisam izgovorila kako treba, ali naše su gošće bile milostive, sa smijehom prelazile preko mojih pogrešaka i pomagale mi da ih ispravim. Njihovo poznavanje engleskoga bilo je dojmljivo i oduševile smo se njihovim frizurama i haljinama, kao i one našima. Činilo se da smo, što se izgleda tiče, ostavile dobar prvi dojam i to mi je pomoglo da se opustim. Na kraju sam većinu domjenka provela s Orabellom i Noemi, dvjema rođakinjama talijanske princeze. — Ovo je vino izvanredno! — uzviknula je Orabella podižući svoju čašu. Drago nam je da vam se sviđa — odvratila sam, zabrinuta da ću djelovati previše stidljivo. Njih dvije su bile jako glasne dok su govorile. — Moraš ga probati! — bila je uporna. Od Noći vještica nisam popila ni kap alkohola, a ni inače mu baš nisam bila sklona. Međutim, nisam željela biti nepristojna pa sam prihvatila čašu koju mi je pružila i otpila gutljaj. Vino je bilo nevjerojatno. Pjenušac su samo mjehurići, ali u ovom gustom, crnom vinu stapalo se nekoliko okusa i svaki se u svoje vrijeme isticao u prvi plan. — Mmmm — uzdahnula sam. — A sad — rekla je Noemi privlačeći moju pozornost. — Maxon je stvarno zgodan momak. Kako se mogu ubaciti u Izbor?


— Hrpetinom dokumenata — našalila sam se. — Samo to? Gdje mi je olovka? Umiješala se Orabella. — I ja ću ispuniti papire. Voljela bih povesti Maxona kući. Nasmijala sam se. — Vjerujte mi, ovdje je poprilična zbrka. — Treba ti još vina — zahtijevala je Noemi. — Svakako! — poduprla ju je Orabella pa su pozvale batlera da mi napuni čašu. — Jesi li ikad bila u Italiji? — upitala je Noemi. Odmahnula sam glavom. — Prije Izbora nikad nisam napustila ni svoju pokrajinu. — Moraš doći! — zahtijevala je Orabella. — Možeš biti kod mene. — Ti uvijek otmeš društvo — potužila se Noemi. — Odsjest će kod mene. Osjećala sam kako me vino cijelu grije, a njihovo uzbuđenje činilo me je gotovo vrtoglavo sretnom. — Onda, ljubi li se dobro? — upitala je Noemi. Malo sam se zagrcnula vinom koje sam upravo u tom času ispijala, pa odmaknula čašu da se nasmijem. Pokušala sam ne odati previše, ali nisam ih prevarila. — Koliko dobro? — upitala je Orabella. Kad nisam odgovorila, mahnula je rukom. — Popij još malo vina! — uzviknula je. Priprijetila sam im prstom, shvativši što čine. — Vas dvije samo izazivate nevolje! Zabacile su glave i nasmijale se, a ja im se nisam mogla ne pridružiti. Priznajem, djevojački razgovori bili su mnogo privlačniji kad se nismo sve nadmetale za istog momka, ali nisam se smjela previše upuštati u tu temu. Ustala sam kako bih otišla prije no što završim ispod stola. — Jako je romantičan. Kad to želi — rekla sam. Zapljeskale su i nasmijale se dok sam odlazila smješkajući se njihovoj nestašnosti. Kad sam popila malo vode i nešto pojela, odsvirala sam neke talijanske tradicionalne pjesme koje sam naučila na violini i većina nazočnih pjevala je uz glazbu. Krajičkom oka, opazila sam kako Silvia zapisuje svoje bilješke i lupka stopalom u ritmu glazbe. Kad je Kriss ustala i nazdravila kraljici i Silviji zahvalivši im na pomoći, sve su zapljeskale. Kad sam ja podigla čašu nazdravljajući našim gošćama, oduševljeno su zaciktale, iskapile svoje čaše pa ih zavitlale o zidove. Kriss i ja to nismo očekivale pa smo samo slegnule ramenima prije no što smo i same bacile svoje čaše. Sirote sluškinje munjevito su počistile krhotine, a orkestar je ponovno zasvirao i sve smo zaplesale. Možda je vrhunac bila Natalie koja se popela na stol i izvodila neki ples pri kojem se izvijala kao hobotnica. Kraljica Amberly je sjedila u kutu i veselo razgovarala s talijanskom kraljicom. Kad sam ih vidjela, osjetila sam zadovoljstvo uspjeha i toliko se zadubila u njih da sam zamalo skočila kad mi se je Elise obratila. — Vaš je bolji — priznala je nevoljko ali iskreno. — Vas dvije ste stvarno uspjele organizirati nevjerojatan domjenak. — Hvala. Neko sam se vrijeme brinula kako će ispasti... počele smo stvarno loše. — Znam. Zbog toga je vaš uspjeh još dojmljiviji. Izgleda kao da ste tjednima radile na


tome. — Osvrnula se po salonu, s čežnjom promatrajući veseo dekor. Položila sam ruku na njezino rame. — Znaš, Elise, svi su jučer mogli zamijetiti da se ti najviše trudiš. Sigurna sam da će se Silvia potruditi da Maxon čuje za to. — Misliš? — Naravno. I obećavam ti, ako je ovo neko natjecanje i ti gubiš, sama ću reći Maxonu koliko si bila dobra. Zaškiljila je već sitnim očima. — Stvarno bi to učinila? — Naravno. Zašto ne? — upitala sam s osmijehom. Elise je odmahnula glavom. — Divim ti se. Poštena si. Ali, America, moraš shvatiti da se mi ovdje nadmećemo. — Osmijeh je nestao s mog lica. — Ne bih lagala i rekla ništa loše o tebi, ali ne bih se ni osobito trudila reći Maxonu da si nešto dobro učinila. Ne mogu. — Ne mora biti tako — tiho sam odvratila. Odmahnula je glavom. — Mora. Ne radi se o običnoj nagradi. Radi se o suprugu, kruni, budućnosti. A ti od svih nas vjerojatno možeš najviše dobiti ili izgubiti. Stajala sam zaprepaštena. Mislila sam da smo prijateljice. Osim Celeste, doista sam vjerovala tim djevojkama. Jesam li bila previše slijepa da vidim koliko se silovito bore? — To ne znači da mi se ne sviđaš — nastavila je. — Jako mi se sviđaš. Ali ne mogu navijati za tvoju pobjedu. Kimnula sam, još razmišljajući o njezinim riječima. Bilo je očito da ja o svemu tome nisam promislila tako pomno kao ona. Još jedan razlog da posumnjam jesam li za princezu. Elise se nasmiješila nekome preko mog ramena. Okrenula sam se i opazila kako nam prilazi talijanska princeza. — Ispričavam se. Smijem li nakratko ukrasti domaćicu? — upitala je svojim dražesnim naglaskom. Elisa joj se naklonila i vratila plesanju. Pokušala sam ne razmišljati o našem razgovoru i usredotočiti se na osobu koju sam trebala zadiviti. Princezo Nicoletta, žao mi je što danas nismo imale baš prigoda za razgovor — rekla sam i sama joj se naklonivši. — Oh, nemaš se zašto ispričavati. Imala si puno posla. Osvojila si moje rođakinje. Nasmijala sam se. — Veoma su zabavne. Nicoletta me je odvukla u kut salona. — Ne možemo se odlučiti bismo li se povezali s Illéom. Naši su ljudi mnogo... slobodniji od vaših. — To vidim. — Ne, ne — ozbiljno je nastavila. — Mislila sam na osobne slobode. Naš narod ima više osobnih sloboda. Vi još imate kaste, zar ne? Najednom sam shvatila da je ovo nešto više od prijateljskog razgovora i kimnula sam. Naravno, promatramo. Vidimo što se ovdje zbiva. Izgredi, pobunjenici. Čini se da narod nije sretan. Nisam bila sigurna što bih odgovorila. — Vaše Veličanstvo, nisam sigurna da sam ja najbolja osoba s kojom biste o tome razgovarali. Ništa zapravo nije u mojim rukama.


Nicoletta me je uhvatila za ruke. — Ali bi moglo biti. Osjetila sam kako sam zadrhtala. Govori li ono što mislim da govori? — Vidjeli smo što se dogodilo onoj djevojci. Onoj plavuši — šapnula je. — Marlee. — Kimnula sam. — Bila mi je najbolja prijateljica. Nasmiješila se je. — A vidjeli smo i tebe. Nije snimljeno mnogo, ali vidjeli smo kako trčiš. Vidjeli smo kako se boriš. Pogled u njezinim očima zrcalio je pogled kojim me je kraljica Amberly jutros promatrala. U njemu je nedvojbeno bilo ponosa. — Itekako nas zanima prijateljska veza s jednom moćnom nacijom, ako se ta nacija može promijeniti. Neslužbeno, ako možemo išta učiniti kako bismo ti pomogli da dobiješ krunu, samo reci. Imaš našu punu potporu. Gurnula je komadić papira u moj dlan i udaljila se. Kad mi je okrenula leđa, izviknula je nešto na talijanskome i svi su oduševljeno klicali. Nisam imala džepove pa sam papirić brzo gurnula u grudnjak, moleći se da me nitko ne vidi. Naš je domjenak potrajao mnogo dulje od onog prvog i ja sam zaključila da je to zato što su naše gošće previše sretne da bi otišle. Međutim, iako je dugo trajao, sve je proteklo kao u magli. Mnogo sati poslije zaputila sam se u svoju sobu mrtva umorna. Bila sam previše sita da bih uopće pomislila na večeru i veoma me je privlačila pomisao da odem ravno na spavanje, iako je još bilo rano. Međutim, prije no što sam uopće uspjela pogledati krevet, prišla mi je Anne s iznenađenjem. Zadahtala sam i smjesta uzela pismo od nje. Morala sam odati priznanje poštanskim službenicima u palači; stvarno su bili brzi. Razderala sam omotnicu i izašla na balkon, upijajući očeve riječi i posljednje zrake sunca istodobno. DRAGA AMERICA, USKORO ĆEŠ MORATI NAPISATI PISMO MAY. KAD JE VIDJELA DA JE OVO NAMIJENJENO SAMO MOJIM OČIMA, STRAŠNO SE JE RAZOČARALA. MORAM REĆI DA SAM SE I SAM MALO IZNENADIO. NE ZNAM ŠTO SAM OČEKIVAO, ALI U SVAKOM SLUČAJU NE ONO ŠTO SI PITALA. KAO PRVO. ISTINA JE. KAD SMO TI DOŠLI U POSJET, RAZGOVARAO SAM S MAXONOM I ON MI JE JASNO DAO DO ZNANJA O SVOJIM NAMJERAMA PREMA TEBI. NE MISLIM DA TAJ MOMAK MOŽE BITI IŠTA OSIM ISKREN I POVJEROVAO SAM (I JOŠ VJERUJEM) DA SI MU DOISTA NA SRCU. MISLIM DA BI TE VEĆ BIO ODABRAO, DA JE CIJELI POSTUPAK JEDNOSTAVNIJI. DIO MENE MISLI DA SI TI TA KOJA OKLIJEVA. GRIJEŠIM LI? JEDNOSTAVAN ODGOVOR JE — DA. ODOBRAVAM MAXONA I AKO ŽELIŠ BITI S NJIM, PODUPIREM TE. AKO NE ŽELIŠ, I TO PODUPIREM. VOLIM TE I ŽELIM DA BUDEŠ SRETNA. MOŽDA TO ZNAČI DA ĆEŠ ŽIVJETI U NAŠOJ


BEZVRIJEDNOJ KUĆICI UMJESTO U PALAČI. NEMAM NIŠTA PROTIV TOGA. I NA TVOJE DRUGO PITANJE MORAM ODGOVORITI POTVRDNO. AMERICA, ZNAM DA SE SAMA NE SMATRAŠ NIČIM POSEBNIM, ALI MORAŠ POČETI. GODINAMA SMO TI GOVORILI DA SI DAROVITA, ALI NISI NAM VJEROVALA DOK NISI POČELA DOBIVATI SVE VIŠE ANGAŽMANA. SJEĆAM SE ONOG DANA KAD SI SHVATILA DA SVAKI DAN U TJEDNU IMAŠ NASTUP I ZNALA DA JE TO ZBOG TVOG GLASA SVIRAČKOG UMIJEĆA. BILA SI SILNO PONOSNA. KAO DA SI NAJEDNOM POSTALA SVJESNA SVEGA ŠTO MOŽEŠ. I CIJELI ŽIVOT SMO TI GOVORILI DA SI LIJEPA, ALI NISAM SIGURAN DA SI SE IKAD UISTINU VIDJELA TAKVOM DOK TE NISU IZABRALI ZA IZBOR. AMERICA, TI SI ROĐENI VOĐA. IMAŠ RAZBORITU GLAVU NA RAMENIMA; VOLJNA SI UČITI; I, ŠTO JE MOŽDA NAJVAŽNIJE, POKAZUJEŠ SUOSJEĆANJE. TO JE NEŠTO ZA ČIME LJUDI U OVOJ DRŽAVI ŽUDE VIŠE NO ŠTO SLUTIŠ. AKO ŽELIŠ KRUNU, AMERICA, UZMI JE. UZMI JE. JER TREBALA BI BITI TVOJA. A IPAK... AKO NE ŽELIŠ TAJ TERET, NEĆU TE KRIVITI. DOČEKAT ĆU TE KUĆI RASKRILJENIH RUKU. VOLIM TE. TATA Suze su se nijemo kotrljale niz moje obraze. Iskreno je mislio da ja to mogu. Bio je jedini koji tako misli. Dobro, on i Nicoletta. Nicoletta! Posve sam zaboravila na njezinu poruku. Iščeprkala sam je iz grudnjaka. Bio je to neki telefonski broj. Nije napisala čak ni ime. Nisam mogla niti zamisliti koliko riskira tom ponudom. Držala sam u rukama taj papirić i tatino pismo. Sjetila sam se Aspenove sigurnosti da nisam stvorena za princezu. Sjetila sam se zadnjeg mjesta u anketi u narodu. Sjetila sam se Maxonova zagonetnog obećanja prije ovog tjedna... Zatvorila sam oči i pokušala potražiti odgovor u sebi. Mogu li to stvarno? Mogu li biti sljedeća princeza Illée?


utradan nakon primanja za Talijanke, nakon doručka okupile smo se u Ženskoj dvorani. Kraljice nije bilo i nijedna od nas nije znala što to znači. — Kladim se da pomaže Silviji napisati izvještaj — pogađala je Elise. — Ne bih rekla da je njezino mišljenje osobito važno — odvratila je Kriss. — Možda je mamurna — predložila je Natalie pritisnuvši prste o sljepoočnice. — Samo zato što si ti mamurna ne znači da je i ona — otresla se Celeste. Možda se ne osjeća dobro — rekla sam. — Često je bolesna. Kriss je kimnula. — Pitam se zašto je tako. — Nije li odrasla na Jugu? — upitala je Elise. — Čula sam da ondje dolje voda i zrak nisu baš čisti. Možda je slaboga zdravlja zbog života u djetinjstvu. — Čula sam da je sve niže od Sumnera loše — dodala je Celeste. — Vjerojatno se samo odmara — umiješala sam se. — Večeras su Vijesti i jednostavno želi biti spremna. Pametna je. Tek je deset sati, a i ja bih već rado malo odrijemala. — Da, svima bi nam bilo dobro da malo otpočinemo — umornim glasom složila se Natalie. Ušla je neka sluškinja s malim pladnjem i tiho se kretala, ali previše brzo da bismo je zamijetile. — Čekajte — rekla je Kriss. — Ne mislite valjda da će na Vijestima govoriti o primanjima? Celeste je zastenjala. — Mrzila sam tu glupost. Ti i America imale ste sreće. — Šališ se, zar ne? Imaš li uopće predodžbu... Kriss je utihnula kad se sluškinja zaustavila tik uz moje lijevo rame, otkrivajući malu, presavijenu poruku na pladnju. Osjetila sam kako me sve djevojke promatraju dok sam nesigurno podizala pisamce s pladnja i čitala ga. — Je li od Maxona? — upitala je Kriss, nastojeći ne zvučati zainteresirano koliko je bila. — Da. — Nisam podignula pogled. — Što kaže? — nije odustajala Kriss. — Da me mora nakratko vidjeti. Celeste se nasmijala. — Zvuči kao da si u nevolji. Uzdahnula sam, ustala pa pošla za sluškinjom iz dvorane. — Pretpostavljam da postoji samo jedan način da to saznamo. — Možda će je napokon izbaciti — šapnula je Celeste dovoljno glasno da je čujem. — Misliš? — upitala je Natalie malo previše uzbuđeno. Prošli su me ledeni srsi. Možda me Maxon stvarno izbacuje! Da želi razgovarati sa mnom ili provesti malo vremena sa mnom, ne bi li mi to rekao na drugačiji način?


Maxon je čekao u hodniku i ja sam mu bojažljivo prišla. Nije izgledao uzrujano, ali djelovao je napeto. Pripremila sam se za najgore. — Onda? Uhvatio me za ruku. — Imamo petnaest minuta. Ovo što ću ti sad pokazati ne smiješ ni s kim podijeliti. Shvaćaš li? Kimnula sam. — U redu. Pojurili smo stubama sve do trećeg kata. Nježno ali brzo, Maxon me odvukao hodnikom do niza bijelih dvokrilnih vrata. — Petnaest minuta — podsjetio me. — Petnaest minuta. Izvukao je ključ iz džepa i otključao jedna vrata pa ih pridržao kako bih ušla prije njega. Prostorija je bila široka i svijetla, s mnogo prozora i dvojim balkonskim vratima. U prostoriji se nalazio krevet, golem ormar i stolac sa stolcima; uz to, nije bilo ničeg drugog. Nijedne slike na zidu, nijedne police s intarzijama. Čak je i boja na zidovima bila pomalo prljava. — Ovo su odaje za princezu — tiho je rekao Maxon. Razrogačila sam oči. — Znam da trenutačno nisu osobit prizor. Princeza bi trebala izabrati dekor pa je ova soba ostala gola kad se moja majka preselila u kraljičine odaje. Kraljica Amberly je spavala ovdje. Nešto u toj prostoriji djelovalo je čarobno. Maxon mi je prišao s leđa i počeo pokazivati. — Ono su balkonska vrata. A tamo — pokazao je na drugi kraj prostorije — ona vrata vode u princezinu privatnu radnu sobu. Ovo su vrata — pokazao je jedna vrata s naše desne strane — u moju sobu. Princeza ne smije biti predaleko. Osjetila sam kako crvenim od pomisli da bih spavala ovdje, tako blizu Maxonu. Zakoračio je prema ormaru. — A ovo? Iza ovog komada pokućstva skriva se put do skloništa. Njime ćeš u ovoj palači stići i na druga mjesta, ali glavna mu je svrha odvesti te do skloništa. — Uzdahnuo je. — Ovo je mala zloporaba, ali mislio sam da će vrijediti truda. Maxon je položio ruku na skriveni zasun, na što su ormar i dio zida iza njega kliznuli prema nama. Vidjela sam kako se Maxon nasmiješio prostoru iza ulaza. — U pravi čas. — Ne bih to propustila ni za što na svijetu — odgovorio je drugi glas. Zaprepastila sam se. Nema šanse da taj glas pripada onome kome sam mislila da pripada. Pomaknula sam se kako bih provirila iza golemog komada pokućstva i Maxonova nasmiješenog lica. Odjevena u skromnu odjeću, s kosom podignutom u pundu, stajala je Marlee. — Marlee? — šapnula sam, sigurna da sanjam. — Što ti radiš ovdje? — Strašno si mi nedostajala! — uzviknula je Marlee i potrčala prema meni raširenih ruku. Jasno sam vidjela koliko su joj ruke crvene, kako joj rane na dlanovima zacjeljuju. To je stvarno bila Marlee. Čvrsto me je zagrlila i zajedno smo klonule na pod, toliko sam bila ganuta. Nisam mogla prestati plakati i samo sam ponavljala: — Što ti radiš ovdje? Kad sam utihnula dovoljno dugo, Maxon mi je privukao pozornost. — Deset minuta.


Čekat ću vani. Marlee, ti se vrati istim putem kojim si i došla. Dala mu je svoju riječ i Maxon nas je ostavio same. — Ne razumijem — rekla sam. — Trebala si otići na jug. Trebala si biti Osmica. Gdje je Carter? Nasmiješila se mojoj zbunjenosti. — Cijelo vrijeme smo ovdje. Upravo sam počela raditi u kuhinjama; Carter se još oporavlja, ali mislim da će brzo u štale. Oporavlja? — Toliko mi se pitanja kovitlalo glavom i nisam bila sigurna zašto je baš ovo izletjelo. — Da, hoda i može sjediti i stajati, ali još je preslab za svaki napor. Pomaže u kuhinjama dok posve ne ozdravi. Ne brini se, bit će dobro. Pogledaj mene — rekla je ispruživši ruke. — Jako su se dobro pobrinuli za nas. Nisu lijepe, ali barem me više ne bole. Oprezno sam dodirnula otekline na njezinim dlanovima, sigurna da ne mogu doista biti bezbolne. Ali Marlee se nije lecnula od bola i ja sam brzo gurnula ruku u njezinu. Osjećaj je bio čudan, ali i posve prirodan. Marlee je ovdje. I ja je držim za ruku. — Znači, Maxon vas je cijelo vrijeme držao u palači? Kimnula je. — Nakon šibanja, bojao se da ćemo nastradati ostanemo li prepušteni sami sebi pa nas je zadržao ovdje. Umjesto nas, poslao je dvoje drugih slugu, brata i sestru koji imaju obitelj u Panami. Sad se koristimo drugim imenima i Carter pušta bradu pa ćemo se nakon nekog vremena uklopiti. Uostalom, malo je onih koji znaju da smo u palači, samo nekoliko kuharica s kojima radim, jedna bolničarka i Maxon. Mislim da ni stražari ne znaju jer stražari su odgovorni kralju, a kralj ne bi bio sretan da sazna za nas. Odmahnula je glavom i brzo nastavila: — Stančić je malen, u osnovi tek dovoljan za naš krevet i nekoliko polica; ali barem je čist. Pokušavam nam sašiti novi prekrivač, ali nisam baš... — Čekaj malo. Naš krevet? Hoćeš reći da spavate u istom krevetu? Nasmiješila se. — Prekjučer smo se vjenčali. Ono jutro kad su nas išibali rekla sam Maxonu da volim Cartera i da se želim udati za njega, i ispričala sam se jer sam ga povrijedila. Naravno, nije se naljutio. Prekjučer je došao i rekao da se u palači zbiva nešto važno i da je sad vrijeme da se vjenčamo, ako to želimo. Izračunala sam. Prije dva dana došlo je izaslanstvo Njemačke Federacije. Svi su u palači ili pomagali podvoriti ih, ili su se pripremali za dame iz Italije. — Maxon me odveo do oltara. Nisam sigurna da ću ikad ponovno vidjeti roditelje. Što su dalje od mene, to bolje za njih. Vidjela sam da joj je to bolno reći, ali shvatila sam zašto to govori. Da se radilo o meni i da sam ja najednom postala Osmica, najljubaznije što bih za svoju obitelj mogla učiniti bilo bi da nestanem. Trebalo bi vremena, ali ljudi bi zaboravili. Nakon nekog vremena, roditelji bi se oporavili. Kako bi odagnala tužne misli, Marlee je ispružila lijevu ruku i ja sam na njezinu prstu prvi put uočila tanak prsten. Bila je to uzica zavezana u jednostavan čvor, ali ujedno jasna izjava: zauzeta sam. — Mislim da ću ga morati nagovoriti da mi uskoro dade novi prsten; ovaj mi se već počeo trošiti. Bude li radio u štalama, mislim da ću ja njemu morati plesti novi prsten


svaki dan. — Nestašno je slegnula ramenima. — Nije da se žalim. Sjetila sam se novog pitanja koje je možda bilo nepristojno postaviti, ali znala sam da takav razgovor s mamom ili Kennom nikad ne bih mogla voditi. — Onda, jeste li... znaš? Trebalo joj je malo vremena da shvati, ali tad se nasmijala. — Oh! Da, jesmo. Obje smo se zahihotale. — I, kako je? — Iskreno? Isprva malo neugodno. Drugi je put bilo bolje. — Oh. — Nisam znala što bih drugo rekla. — Da. Kratko smo obje šutjele. Stvarno sam strašno usamljena bez tebe. Nedostaješ mi. — Igrala sam se komadićem uzice na njezinu prstu. — I ti meni nedostaješ. Kad postaneš princeza, možda ću Se moći stalno šuljati ovamo. Uzdahnula sam. — Nisam baš sigurna da će se to dogoditi. — Kako to misliš? — upitala je najednom se uozbiljivši. — Još si njegova miljenica, zar ne? Slegnula sam ramenima. — Što se dogodilo? — To je pitanje bilo prožeto zabrinutošću i nisam željela priznati da je sve počelo kad sam nju izgubila. Ona nije bila ni za što kriva. — Razne stvari. — America, što se događa? Uzdahnula sam. — Nakon što su tebe išibali, ljutila sam se na Maxona. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako on nikad ne bi učinio nešto takvo da je to ikako mogao spriječiti. Marlee je kimnula. — Dao je sve od sebe, America. A kad mu to nije uspjelo, učinio je sve što je mogao kako bi pomogao. Zato se nemoj ljutiti na njega. — Više se ne ljutim, ali ujedno nisam sigurna da želim biti princeza. Ne znam bih li ja mogla to što je on učinio. Uz to, tu je i anketa u jednom časopisu koji mi je pokazala Celeste. Ljudi me ne vole, Marlee. Na samom sam dnu. Nisam sigurna da imam ono što je potrebno. Nikad nisam bila dobar izbor, i čini se da gubim prednost. A sad... sad... mislim da Maxon želi Kriss. — Kriss? Kad se pak to dogodilo? — Nemam pojma i ne znam što da učinim. Dio mene misli da je to dobro. Ona bi bila bolja princeza; a ako se njemu stvarno sviđa, želim da bude sretan. Ubrzo će morati izbaciti još jednu djevojku. Kad me danas pozvao, mislila sam da možda idem kući. Marlee se nasmijala. — Baš si smiješna. Da Maxon ništa ne osjeća prema tebi, davno bi te poslao kući. On jednostavno odbija izgubiti nadu i to je jedini razlog zašto si još ovdje. Iz mojih je usta izašlo nešto između gušenja i smijeha. — Voljela bih da možemo još razgovarati, ali moram ići — rekla je. — Iskoristili smo smjenu stražara. — Nema veze što smo kratko razgovarale. Važno mi je samo da si dobro. Privukla me u zagrljaj. — Nemoj još odustati, dobro? — Neću. Možda bi mi mogla ponekad poslati neko pisamce? — To bi moglo upaliti. Vidjet ćemo. — Pustila me i neko smo vrijeme samo stajale. —


Da su mene anketirali, glasovala bih za tebe. Oduvijek mislim da bi to trebala biti ti. Pocrvenjela sam. — Ma daj. Pozdravi supruga. Nasmiješila se. — Hoću. — Hitro je prišla ormaru i pronašla zasun. Iz nekog razloga, mislila sam da će je šibanje slomiti, ali sad je bila jača. Čak se i drugačije držala. Marlee se okrenula, poslala mi poljubac i nestala. Brzo sam izašla iz prostorije i zatekla Maxona kako čeka u hodniku. Na zvuk vrata, podignuo je pogled s knjige i nasmiješio se, a ja sam mu prišla i sjela pokraj njega. — Zašto mi nisi prije rekao? — Najprije sam morao biti siguran da su njih dvoje sigurni. Moj otac ne zna što sam učinio; i dok nisam bio posve siguran da ih neću dovesti u opasnost, morao sam to zadržati za sebe. Nadam se da ću ti uspjeti urediti da ponovno vidiš Marlee, ali moglo bi potrajati. Osjetila sam kako mi ramena postaju lakša, kao da teret zabrinutosti koji sam nosila naokolo pada odjednom. Sreća jer sam vidjela Marlee, uvjerenost da je Maxon ljubazan kakvim sam ga držala, i općenito olakšanje što nije zatražio da me vidi kako bi me poslao kući, sve mi je to bilo previše. — Hvala ti — šapnula sam. — Nema na čemu. Nisam bila sigurna što bih još rekla. Nakon jednog trenutka, Maxon se nakašljao. — Znam da nisi sklona teškim stranama položaja princeze, ali u njemu je mnogo mogućnosti. Mislim da bi mogla učiniti sjajne stvari. Svjestan sam da u meni sad vidiš princa, ali to se je prije ili poslije moralo dogoditi ako ćeš ikad uistinu biti moja. Nisam skrenula pogled s njegovih očiju. — Znam. — Više te ne mogu pročitati. Na početku, kad nisi marila za mene, znao sam što osjećaš; a kad su se stvari između nas promijenile, drugačije si me gledala. Sad postoje trenuci kad pomislim da su ti osjećaji tu, i drugi kad mi se čini da si već otišla. Kimnula sam. — Ne tražim od tebe da kažeš da me voliš. Ne tražim da najednom odlučiš da želiš biti princeza. Samo moram znati želiš li uopće biti ovdje. To je bilo pitanje, zar ne? Još nisam znala jesam li za položaj princeze, ali nisam bila sigurna da želim odustati od njega. A sad kad sam vidjela koliko je Maxon dobar, i sama sam se pokolebala. Još je postojalo mnogo toga što valja uzeti u obzir, ali nisam mogla odustati. Ne sad. Maxonov dlan počivao je na njegovoj nozi i ja sam gurnula ruku ispod njegove. Srdačno ju je stisnuo. — Ako me i dalje želiš, želim ostati. Odahnuo je od olakšanja. — Jako bih to volio. Nakon kratkog zaustavljanja u kupaonici, vratila sam se u Žensku dvoranu. Nitko nije ništa rekao dok nisam sjela, i Kriss je bila ta koja je bila dovoljno hrabra da upita: — Zašto te je trebao? Pogledala sam ne samo nju, nego sve upitne oči. — Radije ne bih govorila o tome. Uz moje podbuhlo lice, odgovor kao taj bio je dovoljan da sve pomisle da se iz mog susreta s Maxonom nije moglo izroditi ništa dobro; ali ako sam to morala reći kako bih


zaštitila Marlee, nema veze. Ono što me je doista zaboljelo bile su Celestine napućene usnice kojima je pokušala prikriti osmijeh, Nataliene podignute obrve dok se pravila da čita posuđeni časopis te pogled pun nade koji su razmijenile Kriss i Elise. Konkurencija je ozbiljnija no što sam ikad pretpostavljala.


a Vijestima su nas poštedjeli poniženja razglabanjem o rezultatima domjenaka koje smo organizirale. Posjeti naših stranih prijatelja spomenuti su usput, ali stvarni događaji prešućeni su javnosti. Tek sutradan ujutro Silvia i kraljica došle su razgovarati s nama o našim rezultatima. — Zadatak koji smo vam dale bio je itekako zahtjevan i sve je moglo poći strašno ukrivo. Međutim, sa zadovoljstvom mogu reći da su obje ekipe bile veoma dobre. — Silvia nas je sve pogledala s odobravanjem. Sve smo uzdahnule, a Kriss i ja uhvatile smo se za ruke. Iako sam bila zbunjena odnosom između nje i Maxona, znala sam da bez nje nikad ne bih uspjela. — Iskreno govoreći, jedno je primanje bilo nešto bolje od drugoga, ali sve biste se trebale ponositi svojim postignućima. Naši dugogodišnji prijatelji iz Njemačke Federacije poslali su nam pisma zahvale na vašoj ljupkoj gostoljubivosti — rekla je Silvia gledajući Celeste, Natalie i Elise. — Bilo je nekoliko manjih nedostataka i rekla bih da nitko od nas doista ne uživa u tako ozbiljnim događajima, ali njemačke dame nedvojbeno jesu. A kad je riječ o vama dvjema — Silvia se okrenula prema Kriss i meni. — Dame iz Italije neizmjerno su uživale. Veoma ih se je dojmio vaš stil i hrana; i posebno su pitale za vino koje ste poslužile, dakle, bravo! Ne bih se iznenadila da je Illéa na račun vaše dobrodošlice stekla krasnu novu saveznicu. Zaslužujete svaku pohvalu. Kriss je zacičala, a ja sam se nervozno nasmijala, već dovoljno sretna što je sve to gotovo, a kamoli što smo bile bolje od druge ekipe. Silvia je nastavila o tome kako će napisati službeni izvještaj koji će predati kralju i Maxonu, ali naglasila je da nijedna od nas nema razloga za brigu. Dok je govorila, u prostoriju je ušla jedna sluškinja i dotrčala do kraljice pa joj nešto šapnula na uho. — Naravno da mogu — odgovorila je kraljica, najednom ustala i zaputila se prema vratima. Sluškinja je odjurila do vrata i otvorila ih kralju i Maxonu. Znala sam da muškarcima nije dopušteno ući u ovu prostoriju bez kraljičina dopuštenja, ali bilo je komično vidjeti to u praksi. Dok su oni ulazili, sve smo ustale i pozdravile ih kniksom, ali činilo se da ne mare za formalnosti. — Drage dame, ispričavamo se što vas prekidamo, ali imamo važnu vijest — obavijestio nas je kralj. — Bojim se da se promijenila situacija u ratu u Novoj Aziji — odlučno je rekao Maxon. — Situacija je tako teška da otac i ja odlazimo onamo iz ovih stopa kako bismo vidjeli možemo li ikako pomoći. — Što se dogodilo? — upitala je kraljica uhvativši se za grudi. — Nema razloga za brigu, ljubavi — samouvjereno je odvratio kralj. Ali to nije mogla


biti posve iskrena tvrdnja ako su morali otputovati tako naglo. Maxon je prišao majci. Šaptom su izmijenili nekoliko riječi prije no što ga je ona poljubila u čelo. On ju je zagrlio i odmaknuo se. Kralj je potom izgovorio niz uputa kraljici, a Maxon se došao oprostiti sa svakom od nas. S Natalie se pozdravio kao da se uopće nije pozdravio, toliko je brzo to učinio. Nije se činilo da je Natalie time pogođena i ja nisam znala kako bih to protumačila. Ne zabrinjava li je stvarno Maxonov manjak osjećaja prema njoj, ili je muči toliko da se prisiljava ostati mirna? Celeste se objesila na Maxona i briznula u najusiljeniji plač koji sam dosad vidjela. Podsjetila me na May kad je bila mlađa i mislila da će suze nekim čudom uroditi novcem za ono što želimo. Kad se Maxon pokušao osloboditi, na usne mu je utisnula poljubac koji je on spremno — i na najpristojniji mogući način — obrisao čim joj je okrenuo leđa . Elise i Kriss bile su toliko blizu da sam čula kako se oprašta od njih. — Nazovi unaprijed i reci im da budu blagi prema nama — rekao je Maxon Elise. Gotovo sam bila zaboravila da je Elise još ovdje ponajprije zbog svoje rodbinske povezanosti s vođama Nove Azije. Pitala sam se hoće li je nepovoljan razvoj rata stajati položaja. Tad sam najednom shvatila da nemam pojma što će Illéa izgubiti, izgubimo li ovaj rat. — Ako mi nabaviš telefon, razgovarat ću s roditeljima — obećala je Elise. Maxon je kimnuo i poljubio Elisinu ruku, pa prišao Kriss. Smjesta je ispreplela prste s njegovima. — Hoćeš li biti u opasnosti? — tiho je upitala, a glas joj je zadrhtao. — Ne znam. Kad sam posljednji put bio u Novoj Aziji, situacija nije bila ni približno ovako napeta kao sad. Ne mogu biti siguran. — Glas mu je bio tako nježan da sam pomislila kako su ovaj razgovor trebali voditi nasamo. Kriss je pogledala u strop i uzdahnula, a Maxon je u toj brzoj sekundi pogledao prema meni. Skrenula sam pogled. — Molim te, čuvaj se — šapnula je Kriss. Niz obraz joj je kliznula suza. — Naravno, draga. — Maxon joj je komično salutirao, na što se ona malo nasmijala. Potom ju je poljubio u obraz i prislonio usne na njezino uho. — Molim te, pokušaj zabaviti moju majku. Zabrinuta je. Odmaknuo se i pogledao je u oči, a Kriss je kimnula i pustila njegove ruke. Istog časa, tijelo joj je potresao drhtaj. Maxonove ruke načas su se trznule, kao da je želi zagrliti, ali tad se udaljio i zaputio prema meni. Kao da Maxonove riječi koje mi je prošli tjedan rekao nisu bile dovoljne, sad sam dobila i fizički dokaz njihova odnosa. Sudeći po izgledu, između njih se događalo nešto veoma lijepo i stvarno. Jedan pogled na Kriss s licem među dlanovima bio je dokaz koliko mari za njega. Ili je to, ili je nevjerojatno dobra glumica. Kad me je pogledao, pokušala sam procijeniti izraz njegova lica u usporedbi s onim koji je imao dok se opraštao s Kriss. Je li isti? Je li manje srdačan? — Pokušaj ne uvaliti se u nevolju dok me nema, dobro? — rekao je zadirkujući. S Kriss se nije šalio. Znači li to išta? Podignula sam desnu ruku. — Obećavam da ću se ponašati najbolje što znam.


Nasmiješio se. — Sjajno. Jedan manje razlog za brigu. — A mi? Bismo li se mi trebale brinuti? Maxon je odmahnuo glavom. — Mislim da ćemo uspjeti izgladiti sve probleme. Otac zna biti sjajan diplomat i... — Ponekad si pravi idiot — rekla sam, a Maxon se namrštio. — Mislim na tebe. Trebamo li biti zabrinute za tebe? Naglo se uozbiljio i ničim nije ublažio moje strahove — Prizemljit ćemo se i uzletjeti. Uspijemo li prizemljiti se ... — Maxon je progutao slinu i vidjela sam koliko se boji. Željela sam upitati još nešto, ali nisam znala što bih rekla. Nakašljao se. — America, prije no što odem... Pogledala sam Maxonovo lice i osjetila kako mi na oči naviru suze. — Moraš znati da je sve... — Maxone — otresao se kralj. Maxon je podignuo glavu i čekao očeve upute. — Moramo krenuti. Maxon je kimnuo. — Zbogom, America — tiho je rekao i podignuo moju ruku do usana. To učinivši, zamijetio je moju malu narukvicu iz kućne radinosti. Promotrio ju je, naizgled zbunjen, pa mi nježno poljubio ruku. Taj lagani poljubac podsjetio me na nešto što mi se činilo davnim sjećanjem. Tako mi je poljubio ruku i one prve noći u palači kad sam vikala na njega, kad mi je svejedno dopustio da ostanem. Pogledi ostalih djevojaka bili su prikovani za kralja i Maxona dok su odlazili, ali ja sam promatrala kraljicu. Cijelo njezino tijelo izgledalo je slabo. Koliko će se puta njezin suprug i sin jedinac naći u opasnosti prije no što se ona slomi? Čim su se vrata zatvorila iza njezine obitelji, kraljica Amberly trepnula je nekoliko puta, duboko udahnula i uspravila se do pune visine. — Ispričavam se, dame, ali ova nenadana vijest za mene znači mnogo posla. Mislim da će biti najbolje da se povučem u svoju sobu kako bih se mogla usredotočiti. — Strašno se borila. — Što kažete da uredim da vam ovdje posluže ručak, tako da možete u miru objedovati, a ja ću vam se pridružiti na večeri? Kimnule smo. — Sjajno — rekla je i krenula prema vratima. Znala sam da je jaka. Odrasla je u bijedi u siromašnoj pokrajini i radila u tvornici dok nije bila odabrana za Izbor. Nakon toga, kad je postala kraljica, doživjela je jedan pobačaj za drugim prije no što je napokon dobila dijete. Do svoje će sobe stići kao dama, kao što njezin položaj zahtijeva. Ali kad ostane sama, plakat će. Kad je kraljica otišla, otišla je i Celeste. Tad sam zaključila da ni ja ne moram ostati. Otišla sam u svoju sobu jer sam željela biti sama i razmisliti. Stalno sam se pitala o Kriss. Kako su se Maxon i ona najednom povezali? Još nedavno, davao mi je obećanja o našoj budućnosti. Ako je meni govorio tako intimne stvari, nije mogao biti toliko zainteresiran za nju. Mora da su se zbližili u međuvremenu. Dan je brzo prošao. Nakon večere, dok su mi sluškinje pomagale da se pripremim za spavanje, jedna me je rečenica trgnula iz razmišljanja. Znate li, gospođice, koga sam jutros zatekla ovdje? — upitala je Anne nježno povlačeći


četku kroz moju kosu. — Koga? — Časnika Legera. Zaledila sam se, ali samo na djelić sekunde. — Oh? — upitala sam. Dok su moje sluškinje nastavljale razgovor, nisam skidala pogled s vlastitog odraza. — Da — odgovorila je Lucy. — Rekao je da provjerava vašu sobu. Spomenuo je neke sigurnosne mjere. — Izgledala je poimalo zbunjeno. — Učinilo mi se čudnim — nastavila je Anne, jednako zbunjena kao i Lucy. — Bio je u civilnoj odjeći, ne u odori. U slobodno vrijeme ne bi se trebao baviti sigurnosnim provjerama. — Sigurno je veoma predan poslu — primijetila sam ravnodušnim tonom. Mislim da jest — sa strahopoštovanjem je odvratila Lucy. — Kad god ga vidim po palači, uvijek je oprezan. Jako je dobar vojnik. Istina — suho se složila Mary. — Neki od muškaraca koji prođu kroz palaču uopće nisu za taj posao. — I dobro izgleda u civilu. Većina izgleda grozno kad skine odoru — zaključila je Lucy. Mary se zahihotala i zacrvenjela, čak se i Anne slabašno nasmiješila. Već dugo nisu djelovale toliko opušteno. Da je bio neki drugi dan, neki drugi trenutak, možda bi bilo zabavno tračati stražare. Danas, međutim, nije bio čas za to. Jedino na što sam mogla misliti bilo je pismo koje je Aspen zacijelo ostavio u mojoj sobi. Željela sam proviriti preko ramena prema staklenki, ali nisam se usudila. Imala sam osjećaj da je prošla cijela vječnost prije no što su me napokon ostavile samu. Prisilila sam se da budem strpljiva i pričekam nekoliko minuta kako bih bila sigurna da se neće vratiti. Na kraju sam pojurila prema krevetu i dograbila svoju staklenku. Naravno, u njoj me je čekao komadić papira. Maxon je otišao. To sve mijenja.


ma li koga? — šapnula sam držeći se uputa koje mi je Aspen ostavio dan prije. Oprezno sam ušla u prostoriju osvijetljenu samo sve slabijim dnevnim svjetlom koje se je razlijevalo kroz koprenaste zavjese, ali bilo je dovoljno da zapazim uzbuđenje na Aspenovu licu. Zatvorila sam vrata iza svojih leđa, a on mi je smjesta pritrčao i podignuo me. — Nedostajala si mi. — I ti si meni nedostajao. Bila sam toliko zauzeta onim domjenkom da sam jedva imala vremena disati. — Drago mi je da je to gotovo. Jesi li se namučila da dođeš ovamo? — našalio se. Zahihotala sam se. — Ozbiljno, Aspene, previše si dobar u svom poslu. — Njegova je ideja bila toliko jednostavna da je bila gotovo komična. Kraljica je u upravljanju palačom bila malo opuštenija. Ili je bila rastresena. Što god bio razlog, ponudila nam je da večeramo u svojim sobama ili u blagovaonici. Sluškinje su me pripremile za objed, ali umjesto da odem u blagovaonicu, samo sam otišla u Barielinu staru sobu na drugoj strani hodnika. Bilo je i previše lako. Aspen je s osmijehom prihvatio moju pohvalu i posjeo me u kut sobe na jastuke koje je ondje već naslagao. — Je li ti udobno? Kimnula sam očekujući da će i on sjesti, ali nije to učinio. Dogurao je veliki kauč koji je zapriječio pogled na vrata, a zatim privukao i stol koji nam je dodirivao tjemena dok smo sjedili na podu. Na kraju je dograbio i neki smotak sa stola — mirisalo je na hranu — i smjestio se pokraj mene. — Gotovo kao kod kuće, ha? — Sjeo je iza mene i obgrlio me nogama. Taj mi je položaj bio tako poznat, a prostor skučen, i doista sam imala osjećaj kao da smo u našoj staroj kućici na drvetu. Kao da mi je dio nečega što sam držala zauvijek nestalim stavio ravno u ruke. — Još je i bolje. — Uzdahnula sam i naslonila se na njega. Nakon jedne minute, osjetila sam kako provlači prste kroz moju kosu. Zadrhtala sam. Neko smo vrijeme sjedili bez riječi, a ja sam zatvorila oči i usredotočila se na Aspenovo disanje. Još nedavno učinila sam to isto s Maxonom. Ali sad je bilo drugačije. Da sam morala, mislim da bih Aspenovo disanje prepoznala u mnoštvu. Toliko sam ga dobro poznavala. Očito, i on je poznavao mene. Malo mira bilo je sve za čime sam čeznula, a Aspen mi je to omogućio. — O čemu razmišljaš, Mer? — O mnogo toga. — Uzdahnula sam. — O kući, o tebi, o Maxonu, o Izboru, o svemu. — Što misliš o svemu tome? — Uglavnom koliko sam zbog svega zbunjena. Na primjer, pomislim kako razumijem


što mi se zbiva, a onda se nešto promijeni i moji se osjećaji promijene. Aspen je kratko šutio, a kad je progovorio, u glasu mu se čula bol. — Je li se tvoji osjećaji prema meni često mijenjaju? — Ne! — odgovorila sam i smjestila se bliže njemu. — Ako išta, ti si konstanta. Znam da ćeš još biti ovdje, na istome mjestu, čak i ako se sve okrene naglavačke. Sve je tako zbunjujuće i suludo, i moja ljubav prema tebi biva gurnuta u drugi plan, ali znam da je uvijek tu. Ima li to ikakvog smisla? — Ima. Znam da dodatno otežavam sve ovo. Međutim, moram priznati da mi je drago što nisam posve ispao iz utrke. Aspen je ovio ruke oko mene, kao da me može zauvijek zadržati ondje. — Nisam nas zaboravila — obećala sam. — Ponekad imam osjećaj kao da smo Maxon i ja u svojoj inačici Izbora. Nadmećemo se samo on i ja, i jedan od nas na kraju će te dobiti; i ne mogu odlučiti koji je od nas u lošijem položaju. Maxon ne zna da se nadmećemo pa se možda ne trudi koliko bi mogao. Ali ja se moram skrivati pa ti ne mogu dati sve što ti on može dati. Ovako ili onako, borba nije poštena. — Ne bi smio tako razmišljati. — Ne znam kako drugačije da to shvatim, Mer. Uzdahnula sam. — Nemojmo o tome. U redu. Ionako ne volim govoriti o njemu. Što je s drugim stvarima koje te zbunjuju? Što se događa? — Sviđa li ti se biti vojnik? — upitala sam okrećući se prema njemu. Oduševljeno je kimnuo razmotavajući onaj smotak s hranom. — Obožavam biti vojnik, Mer. Mislio sam da ću mrziti svaku minutu, ali fantastično je. — Ubacio je komad kruha u usta i nastavio govoriti. — Hoću reći, ne samo zbog očitih stvari, kao što su, na primjer, redoviti obroci. Žele da budemo krupni pa je hrane u izobilju. I injekcija, također — dodao je ispravivši se. — Ali one nisu tako loše. Uz to dobivam i plaću. Iako imam sve što mi je potrebno, dobivam novac. Načas je zašutio igrajući se s kriškom naranče među prstima. — Znam da znaš koliko je dobar osjećaj slati novac svojima kod kuće. Znala sam da misli na svoju mamu i šestero braće i sestara. On je u njihovu domu bio očinski lik; pitala sam se čezne li zbog toga za domom i više od mene. Nakašljao se i nastavio: — Ali ima i drugih stvari za koje nisam očekivao da će mi se svidjeti. Stvarno uživam u rutini i disciplini. Sviđa mi se spoznaja da činim nešto korisno. Osjećam se tako... zadovoljno. Godinama sam bio nespokojan radeći inventuru ili čisteći tuđe kuće. Sad imam osjećaj da radim ono za što sam rođen. — Znači, to je veliki da? Voliš svoj posao? — Volim sve što on podrazumijeva. — Ali Maxon ti se ne sviđa. I znam da ti se ne sviđa poredak u Illéi. Razgovarali smo o tome kod kuće, a tu je sad i ovo na Jugu, gdje ljudi gube svoje kaste. Znam da i tebi to smeta. Kimnuo je. — Mislim da je to okrutno. — Kako ti onda ne smeta štititi sve to? Boriš se protiv pobunjenika kako bi kralj i


Maxon bili sigurni. Oni su ti zbog kojih se to događa, a ti ne podupireš nijedan njihov postupak. Kako onda možeš voljeti svoj posao? Žvakao je razmišljajući. — Ne znam. Pretpostavljam da nema smisla, ali... u redu, kao što sam rekao, imam osjećaj svrhovitosti. I izazova i obveze, sposobnosti da učinim nešto više od svog života. Možda Illéa nije savršena. Zapravo, daleko je od toga. Ali imam... imam nadu — jednostavno je zaključio. Oboje smo kratko šutjeli dok su nas njegove riječi zapljuskivale. — Imam osjećaj da je bolje no što je bilo, iako o našoj povijesti ne znam dovoljno da bih to dokazao. I imam osjećaj da će u budućnosti biti još bolje. Mislim da postoje mogućnosti. I možda to jest budalasto, ali Illéa je moja domovina. Shvaćam da nije savršena, ali to ne znači da oni anarhisti mogu jednostavno doći i uzeti je. Još je moja. Zvuči li to ludo? Grickala sam kruh i razmišljala o Aspenovim riječima. Vratile su me u našu kućicu na drvetu i naše rasprave o raznim stvarima. Čak i kad se ne bih složila s njim, naši su mi razgovori pomagali da jasnije sagledam to o čemu smo raspravljali. Ali u ovome se moje mišljenje nije razilazilo s njegovim. Dapače, pomoglo mi je da shvatim ono što se vjerojatno cijelo ovo vrijeme skrivalo u mom srcu. — Ne zvuči ni najmanje ludo. Zvuči posve razumno. — Pomaže li ti to u tvojim dvojbama? — Da. — Hoćeš li mi objasniti o čemu razmišljaš? Nasmiješila sam se. — Ne još. — Iako, Aspen je bio pametan i možda je već i sam pogodio. Čežnja u njegovim očima dala je naslutiti da vjerojatno jest. Načas je skrenuo pogled, kliznuo dlanom niz moju ruku i završio poigravajući se s narukvicom s dugmetom oko mog zapešća. — Baš smo zbrčkani, zar ne? — Itekako. — Ponekad imam osjećaj da smo čvor, previše zapetljan da se razmrsi. Kimnula sam. — Istina. Toliko mene privezano je uz tebe. Bez tebe se osjećam nekako izgubljeno. Aspen me je privukao k sebi i pomilovao mi sljepoočicu i obraz. — Tad ćemo jednostavno morati ostati zapleteni. Nježno me je poljubio kao da se bojao da bi se, bude li previše navaljivao, taj trenutak mogao raspršiti i mi sve izgubiti. Možda je imao pravo. Polako me je spustio na jastuke, ne ispuštajući me iz zagrljaja, poljupcima prateći linije mog lica. Sve je to bilo tako poznato, tako sigurno. Provukla sam prste kroz Aspenovu kratku kosu i sjetila se kako mu je nekoć bila duga i škakljala me po licu kad me ljubio. Zamijetila sam njegove ruke oko svog tijela, mnogo krupnije no nekoć, mnogo snažnije. Promijenio se je čak i način na koji me držao. U njegovim je rukama bilo nekog novopronađenog samopouzdanja, nečeg u njega usađenog činjenicom da je postao Dvojka, da je postao vojnik. Vrijeme za odlazak prebrzo je došlo i Aspen me je otpratio do vrata. Čeznutljivo me poljubio i od čega mi se malo zavrtjelo u glavi. — Pokušat ću ti brzo ostaviti novu poruku — obećao je.


— Čekat ću. — Priljubila sam se uz njega i ostala tako jedan dugi trenutak. Zatim sam otišla kako nas ne bih izložila opasnosti. Sluškinje su me spremile za spavanje, a ja sam im se prepustila kao u omaglici. Nekoć sam imala osjećaj da je Izbor jedna odluka: Maxon ili Aspen. I kao da je to odluka koju moje srce može lako donijeti, pretvorila se je u još mnogo toga dodatnog. Jesam li Petica ili Trojka? Kad ovo završi, hoću li biti Dvojka ili Jedinica? Hoću li proživjeti život kao supruga jednog časnika ili kao kraljeva supruga? Hoću li mirno kliznuti u pozadinu u kojoj sam se oduvijek osjećala udobno, ili ću se prisiliti iskoračiti u središte pozornosti kojeg sam se oduvijek bojala? Mogu li sretno učiniti ijedno od toga? Mogu li ne mrziti onu s kojom Maxon završi ako ja izaberem Aspena? Mogu li ne mrziti onu koju Aspen izabere ako ja ostanem s Maxonom? Dok sam se zavlačila pod pokrivače i gasila svjetlo, podsjetila sam se da sam sama odlučila biti ovdje. Aspen to možda jest zatražio od mene i majka je navaljivala, ali nitko me nije prisilio da ispunim obrazac za Izbor. Što god bude bilo, jednostavno ću se suočiti s time. Morat ću.


avila sam nogu u koljenu pozdravljajući kraljicu pri ulasku u blagovaonicu, ali ona to nije opazila. Pogledala sam Elise, jedinu koja je dotad stigla, ali ona je samo slegnula ramenima. Sjela sam kad su ušle Natalie i Celeste, ali i njihov je dolazak ostao neopažen; na kraju je došla i Kriss i sjela pokraj mene, ali pogled nije skretala s kraljice Amberly. Kraljica kao da je bila u vlastitom svijetu, zurila je u pod ili pogledavala prema Maxonovu i kraljevu stolcu kao da nešto nije u redu. Batleri su poslužili hranu i većina djevojaka počela je jesti; Kriss je, međutim, nastavila promatrati glavni stol. — Znaš li što se događa? — šapnula sam. Kriss je uzdahnula i okrenula se prema meni. — Elise je nazvala obitelj da sazna što se zbiva i dogovori da se njezini rođaci nađu s Maxonom i kraljem kad njih dvojica dođu u Novu Aziju. Ali Elisina obitelj kaže da nisu došli. — Nisu došli? Kriss je kimnula. — Čudno je to više što je kralj nazvao kad su se prizemljili, i on i Maxon razgovarali su s kraljicom Amberly. Dobro su, i rekli su joj da su u Novoj Aziji; ali Elisina obitelj uporno tvrdi da se nisu pojavili. Namrštila sam se pokušavajući shvatiti. — Što sve to znači? — Nemam pojma — priznala je. — Oni kažu da su ondje, pa kako onda nisu? Nema smisla. — Da — rekla sam, nesigurna što bih dodala. Zašto Elisina obitelj ne bi znala da su njih dvojica ondje? Što ako možda doista nisu u Novoj Aziji? Gdje bi mogli biti? Kriss se nagnula bliže meni. — Još sam o nečemu željela porazgovarati s tobom — šapnula je. — Bismo li nakon doručka mogle malo prošetati vrtom? — Naravno — odgovorila sam, znatiželjna da čujem što ona zna. Obje smo brzo pojele. Nisam bila sigurna što je saznala, ali ako želi razgovarati vani, očito je potrebna tajnovitost. Kraljica je bila toliko rastresena da nije niti opazila da smo izišle. Bio je divan osjećaj iskoračiti u suncem obasjani vrt. — Dugo već nisam bila ovdje — rekla sam zatvarajući oči i podižući lice prema suncu. — Obično dolaziš s Maxonom, zar ne? — A-ha. — Sekundu poslije, upitala sam se odakle ona to zna. Je li to opće poznata stvar? Nakašljala sam se. — O čemu si željela razgovarati? Zaustavila se u sjeni jednog stabla i okrenula prema meni. — Mislim da ti i ja moramo razgovarati o Maxonu. — Što s njime? Uzvrpoljila se je. — Znaš, bila sam se spremila da ću izgubiti. Mislim da smo se sve na


to pripremile, osim možda Celeste. Bilo je očito, America. Želio je tebe. A onda se dogodilo ono s Marlee i sve se promijenilo. Nisam bila sigurna što da odgovorim. — Želiš li mi reći da ti je žao što si izbila na čelo kolone? — Ne! — odlučno je odvratila. — Vidim da on još nešto osjeća prema tebi. Nisam slijepa. Samo kažem da bismo ti i ja u ovome času mogle biti bok uz bok. Sviđaš mi se. Mislim da si stvarno sjajna osoba i ne želim da postane ružno, ma kako završilo. — Znači ovo je...? Sklopila je ruke ispred tijela, smišljajući odgovarajuće riječi. — Nudim ti kompletnu iskrenost o svojem odnosu s Maxonom. I nadam se da ćeš mi uzvratiti iskrenošću. Prekrižila sam ruke i upitala ono što sam izgarala od želje upitati. — Kad ste se vas dvoje toliko zbližili? Pogled joj je postao sanjiv dok je provlačila pramen svijetlo-smeđe kose kroz prste. — Nakon svega onoga s Marlee. Vjerojatno zvuči glupo, ali izradila sam mu nešto kao čestitku. To sam kod kuće uvijek činila kad bi netko od mojih prijatelja bio tužan. U svakom slučaju, svidjelo mu se. Rekao je da mu još nijedna od nas nije dala nikakav dar. Molim? Oh. Nakon svega što je on učinio za mene, zar ja doista za njega nikad nisam ništa učinila zauzvrat? — Bio je jako sretan i zamolio me da malo sjedim s njim u njegovoj sobi... — Vidjela si njegovu sobu? — zaprepastila sam se. — Da, zar ti nisi? Moja šutnja bila je dovoljan odgovor. — Oh — primijetila je u nelagodi. — Ništa nisi propustila. Soba je mračna i ima policu za oružje i raznorazne slike na zidu. Nije ništa posebno — uvjeravala me kao da nisam stvarno ništa propustila. — U svakom slučaju, nakon toga počeo me e posjećivati gotovo u svakom slobodnom trenutku. — Odmahnula je glavom. — Sve se je nekako brzo dogodilo. Uzdahnula sam. — U osnovi mi je rekao — priznala sam. — Spomenuo je da smo mu obje potrebne u palači. — Znači... — Ugrizla se za usnu. — Prilično si sigurna da mu se još sviđaš? Zar nije već posumnjala u to? Želi li da joj to potvrdim? — Kriss, zar stvarno to želiš čuti? — Da! Želim znati na čemu sam. I reći ću ti sve što ti želiš znati. Nas dvije ovime ne upravljamo, ali to ne znači da moramo biti izgubljene. Ushodala sam se u krug, nastojeći pronaći smisao u svemu. Nisam bila sigurna da sam dovoljno hrabra da bih upitala Maxona o Kriss. S njim sam i o samoj sebi jedva uspijevala iskreno razgovarati. Ali stalno sam imala osjećaj da mi promiču djelići istine o tome na čemu sam. Možda je ovo moja jedina nada da to saznam. — Prilično sam sigurna da želi da ostanem neko vrijeme. Ali mislim da i tebe želi u blizini. Kimnula je. — To sam i mislila. — Je li te poljubio? — bubnula sam.


Plaho se nasmiješila. — Nije, ali mislim da bi, da ga nisam zamolila da to ne čini. U mojoj obitelji postoji običaj prema kojem do zaruka nema ljubljenja. Ponekad organiziramo proslavu kad netko objavi datum vjenčanja pa svi vide njihov prvi poljubac. Želim da tako bude i meni. — Ali pokušao te je poljubiti? — Nije, objasnila sam mu prije no što smo stigli do toga. Iako, često mi ljubi ruku i ponekad obraz. Mislim da je to nekako slatko — rekla je ushićeno. Kimnula sam zureći u travu. — Čekaj — oklijevala je. — Je li tebe poljubio? Dio mene želio se pohvaliti da sam prva djevojka koju je u životu poljubio. Da sam imala osjećaj da je vrijeme stalo kad smo se poljubili. — Na određeni način. Teško je objasniti — izmotavala sam se. Iskrivila je lice u grimasu. — Ne, nije teško. Je li te poljubio ili nije? — Zamršeno je. — America, ako nećeš biti iskrena, samo gubimo vrijeme. Došla sam ovamo želeći biti otvorena prema tebi. Mislila sam da bi nam objema bilo od koristi da budemo srdačne jedna prema drugoj. Stajala sam ondje i lomila ruke, pokušavajući smisliti kako da se opravdam. Nije da mi se Kriss nije sviđala. Ako odem kući, željela bih da ona pobijedi. — Kriss, ja želim biti tvoja prijateljica. Mislila sam da već i jesmo prijateljice. — I ja — nježno je odvratila. — Samo, teško mi je dijeliti svoje privatne stvari. Cijenim tvoju iskrenost, ali nisam sigurna da želim sve znati. Iako sam pitala — brzo sam dodala shvativši da joj na usne dolaze upravo te riječi. — Već sam znala da on gaji određene osjećaje prema tebi. Iskreno, mislim da mi odgovara da situacija još neko vrijeme bude neodređena. Nasmiješila se. — To poštujem. Svejedno, bi li mi učinila jednu uslugu? — Ako mogu, naravno. Ugrizla se za usnu i skrenula pogled. Kad me ponovno pogledala, u njezinim sam očima opazila naznaku suza. — Ako budeš sigurna da me on ne želi, hoćeš li me, molim te, upozoriti? Ne znam što ti osjećaš, ali ja ga volim. I cijenila bih da mi kažeš. Mislim, ako budeš sa sigurnošću znala. Voljela ga je. Izgovorila je to glasno i neustrašivo. Kriss je voljela Maxona. — Ako mi ikad sa sigurnošću kaže, reći ću ti. Kimnula je. — Možda bi si mogle još nešto obećati? Da nećemo jedna drugoj podmetati klipove? Ne želim pobijediti na taj način, a mislim da ni ti to ne želiš. — Nisam Celeste — s gađenjem sam odvratila, a Kriss se nasmijala. — Obećavam da ću igrati pošteno. — Onda u redu. — Otrla je oči i zagladila haljinu. Lako sam mogla zamisliti koliko bi otmjeno izgledala s krunom na glavi. — Moram ići — lagala sam. — Hvala ti na razgovoru.


— Hvala tebi što si pristala na njega. I ispričavam se ako sam bila previše nametljiva. — Nemaš se zašto ispričavati. — Odmaknula sam se. — Vidimo se poslije. — U redu. Okrenula sam se najbrže što sam mogla a da ne ispadnem nepristojna, i zaputila prema palači. Kad sam ušla, ubrzala sam i odjurila stubama, nestrpljiva da se sakrijem. Stigla sam do drugog kata i zaputila se prema svojoj sobi. Na podu sam zamijetila komadić papira, što je bilo neobično za inače besprijekorno čistu palaču. Nalazio se u kutu uz moja vrata pa sam pretpostavila da bi mogao biti za mene. Okrenula sam ga i pročitala kako bih bila sigurna. Jutros novi napad pobunjenika, ovaj put u Palomi. Trenutačno više od tristo mrtvih i još najmanje sto ranjenih. Izgleda da je ponovno glavni cilj okončati Izbor, prekinuti kraljevsku lozu. Molim upute o primjerenoj reakciji. Osjetila sam srse jeze. Pogledala sam obje strane papira tražeći datum. Jutros novi napad? Čak i ako je poruka nekoliko dana stara, radilo se o najmanje drugom napadu zaredom. A glavni cilj je ponovno okončati Izbor. Zar su zbog toga pobunjenici napadali palaču? Pokušavaju li nas se riješiti? Ako je tako, je li to cilj i Sjevernjacima i Južnjacima? Nisam znala što bih. Nisam trebala vidjeti tu poruku pa o njoj ni s kime nisam smjela razgovarati. Ali znaju li ovu informaciju oni koji bi je trebali znati? Odlučila sam vratiti papir na pod. Uz malo sreće, uskoro će naići stražar i odnijeti ga kamo treba. Zasad ću jednostavno biti optimistična i vjerovati da netko već reagira.


ljedeća dva dana objedovala sam isključivo u svojoj sobi i tako uspjela izbjeći Kriss do večere u srijedu. Mislila sam da se tad više neću osjećati tako nelagodno. Gorko sam pogriješila. Nasmiješile smo se jedna drugoj, ali nisam se uspjela prisiliti na razgovor. Gotovo sam poželjela da sam na drugoj strani prostorije između Celeste i Elise. Gotovo. Netom prije no što je poslužen desert, Silvia je dotrčala najbrže što su joj potpetice dopuštale. Neuobičajeno se kratko naklonila, prije no što je prišla kraljici i šapnula joj nešto na uho. Kraljica je uzdahnula i otrčala sa Silvijom iz dvorane, ostavljajući nas same. Naučili su nas da nikad ne podižemo glasove, ali u tom času nismo si mogle pomoći. — Zna li itko što se događa? — dreknula je Celeste, neobično zabrinuta. — Ne misliš valjda da su ozlijeđeni? — upitala je Elise. — Oh, ne — uzdahnula je Kriss i spustila glavu na stol. — Kriss, u redu je. Pojedi malo pite — ponudila je Natalie. Shvatila sam da sam bez teksta, da se bojim i pomisliti što bi ovo moglo značiti. — Što ako su ih zarobili? — Kriss je naglas izrazila svoje strahove. — Mislim da Novoazijci to ne bi učinili — rekla je Elise, iako sam vidjela da je i ona zabrinuta. Nisam bila sigurna je li zabrinuta isključivo za Maxonovu sigurnost ili zato što bi joj svaka agresija od ljudi s kojima je povezana uništila priliku za pobjedu. — Što ako se njihov zrakoplov srušio? — tiho je pitala Celeste. Podigla je pogled, a ja sam se iznenadila opazivši iskren strah na njezinu licu. To je bilo dovoljno da nas sve ušutka. Što ako je Maxon poginuo? Kraljica Amberly vratila se sa Silvijom za petama i sve smo je nestrpljivo promatrale. Na naše neizmjerno olakšanje, smiješila se od uha do uha. — Dobra vijest, dame. Kralj i princ večeras se vraćaju kući! — zapjevala je. Natalie je zapljeskala, a Kriss i ja istodobno smo klonule na stolce. Nisam niti bila svjesna koliko mi je tijelo bilo napeto tih nekoliko minuta. Silvia se umiješala. — Budući da su imali nekoliko veoma burnih dana, odlučile smo odustati od velike proslave. Ovisno o tome kad krenu iz Nove Azije, do odlaska na počinak možda ih nećemo niti vidjeti. — Hvala vam, Silvia — strpljivo je rekla kraljica. Koga je uopće briga za proslavu? — Ispričavam se, moje dame, ali imam posla. Uživajte u desertu i ugodnu vam noć želim — rekla je pa se okrenula i izjurila kroz vrata. Nekoliko sekundi poslije, i Kriss je otišla. Možda se žuri načiniti čestitku kojom će Maxonu poželjeti dobrodošlicu kući. Brzo sam pojela i vratila se u svoju sobu. Dok sam prolazila hodnikom prema svojim


vratima, opazila sam bljesak plave kose ispod bijele kape i lepršavu crnu suknju odore sluškinje koja se trčeći udaljavala prema stubama na drugom kraju hodnika. Bila je to Lucy i zvučala je kao da plače. Izgledala je toliko nestrpljiva da se izvuče neopaženo da sam odlučila da je neću zazvati. Kad sam skrenula za ugao, vidjela sam da su vrata moje sobe širom otvorena. Zato sam u hodniku i čula glasove Anne i Mary koje su glasno raspravljale. — ... zašto uvijek moraš biti tako gruba prema njoj? — požalila se Mary. — Što sam joj trebala reći? Da može dobiti sve što poželi? — odvratila je Anne. — Da! Zar bi učinila zlo da si joj jednostavno rekla da vjeruješ u nju? Što se to događa? Jesu li zato u posljednje vrijeme djelovale tako suzdržano? — Previsoko cilja! — optužila je Anne. — Bila bih neljubazna kad bih joj davala lažnu nadu. Maryn glas odisao je sarkazmom. — Oh, a sve što si joj rekla bilo je jako ljubazno. Jednostavno si ogorčena! — optužila je. — Molim? — prasnula je Anne. — Ogorčena si. Ne možeš podnijeti da je ona možda bliže od tebe nečemu što i sama želiš — dreknula je Mary. — Uvijek si omalovažavala Lucy jer nije u palači dugo kao ti, a na mene si ljubomorna jer sam ja rođena ovdje. Zašto ne možeš biti sretna s time tko si, umjesto da nju gaziš kako bi se sama osjećala bolje? — Nisam to pokušavala! — odvrati Anne, a glas je izda. Napeti jecaji bili su dovoljni da ušutkaju Mary. I mene bi zaustavili. Činilo se nemogućim da bi se Anne ikad mogla rasplakati. — Je li tako strašno što želim više od ovoga? — upitala je glasom promuklim od suza. — Shvaćam da je moj položaj čast i sretna sam što radim posao koji radim; ali ne želim ovo raditi do kraja života. Želim više. Želim muža. Želim... — Napokon ju je shrvala tuga. Srce mi se razbilo na tisuću komada. Udaja je bila jedini način na koji se Anne mogla izvući iz ovog posla. A slaba je bila vjerojatnost da će gomila Trojki ili Četvorki paradirati hodnicima palače u potrazi za sluškinjom kojom će se oženiti. Stvarno je bila u nevolji. Uzdahnula sam, primirila se i ušla u sobu. Lady America — s naklonom me pozdravila Mary, a Anne je učinila isto. Krajičkom oka, opazila sam kako grozničavo briše suze s lica. S obzirom na njezin ponos, nisam mislila da bi bilo dobro pokazati im da sam ih čula, pa sam prošla pokraj obiju ravno prema zrcalu. — Kako ste? — nastavila je Mary. — Jako sam umorna. Mislim da ću odmah na spavanje — odgovorila sam koncentrirajući se na ukosnice u kosi. — Znate što? I vi se idite odmoriti. Sama ću se razodjenuti. — Jeste li sigurni, gospođice? — upitala je Anne, silno se trudeći da joj glas bude smiren. — Posve sam sigurna. Vidimo se sutra. Nije im trebao dodatni poticaj i hvala Bogu na tome. Nisam željela da se sad bave mnome nimalo više no što su one vjerojatno bile raspoložene za to. Kad sam se uspjela izvući iz haljine, dugo sam ležala u krevetu i razmišljala o Maxonu.


Nisam bila sigurna što mislim o njemu. Sve mi je bilo pomalo nejasno i nestalno, ali stalno sam se prisjećala vlastite neizmjerne sreće kad sam saznala da mu se ništa nije dogodilo i da se vraća kući. Djelić mog uma zapitao se je li uopće pomislio na mene dok ga nije bilo.

* Satima sam se prevrtala po krevetu, posve nespokojna. Oko jedan sat ujutro, zaključila sam da bih baš mogla čitati, kad već ne mogu spavati. Uključila sam svjetiljku i izvukla Gregoryjev dnevnik. Preskočila sam jesenske zapise i zadubila se u jedan iz veljače. PONEKAD SE GOTOVO MORAM NASMIJATI KOLIKO JE BILO JEDNOSTAVNO. DA POSTOJI UDŽBENIK O DRŽAVNIM PREVRATIMA, JA BIH BIO GLAVNA ZVIJEZDA. ILI BIH GA VJEROJATNO SAM NAPISAO. NISAM SIGURAN ŠTO BIH REKAO DA JE BIO PRVI KORAK, JER DRUGU DRŽAVU NE MOŽEŠ DOISTA PRISILITI DA TE POKUŠA NAPASTI ILI POSTAVI IDIOTE NA KORMILO NEČEGA ŠTO VEĆ POSTOJI; ALI SVE KOJI ŽELE POSTATI VOĐE SVAKAKO BIH OHRABRIO DA STEKNU BESRAMNE KOLIČINE NOVCA SVIM POTREBNIM SREDSTVIMA. OČARANOST NOVCEM, MEĐUTIM, NE BI BILA DOVOLJNA. MORAŠ POSJEDOVATI NOVAC I BITI U POLOŽAJU DA ZAPOVIJEDAŠ DRUGIMA. MOJ MANJAK POLITIČKOG ISKUSTVA NIJE BIO PROBLEM U STJECANJU SAVEZNIKA. DAPAČE, REKAO BIH DA MI JE TO MOŽDA I JEDNA OD NAJVEĆIH PREDNOSTI. NITKO NE VJERUJE POLITIČARIMA, ZAŠTO I BI? WALLIS VEĆ GODINAMA DAJE PRAZNA OBEĆANJA, U NADI DA BI SE JEDNO OD NJIH MOGLO OBISTINITI, ZA ŠTO NEMA NI NAJMANJE IZGLEDA. JA, PAK, NUDIM IDEJU NEČEG VEĆEG. NE DAJEM NIKAKVA JAMSTVA, SAMO BLIJEDI SJAJ OPTIMIZMA DA BI SE PROMJENA MOGLA DOGODITI. U OVOME ČASU NIJE NI VAŽNO KAKVA BI TA PROMJENA MOGLA BITI. TOLIKO SU OČAJNI DA IH NIJE BRIGA. I NE SJETE SE PITATI. MOŽDA JE KLJUČNO OSTATI SMIREN DOK OSTALI PANIČARE. WALLIS JE SAD TOLIKO OMRAŽEN DA MI JE PRAKTIČKI PREPUSTIO PREDSJEDNIŠTVO, I NITKO SE NA TO NIJE POTUŽIO. JA NIŠTA NE GOVORIM, NIŠTA NE ČINIM I NE SKIDAM LJUBAZAN OSMIJEH S LICA DOK SVI OKO MENE PADAJU U HISTERIJU. JEDAN POGLED NA ONU KUKAVICU POKRAJ MENE, I NE MOŽE SE POREĆI DA IZGLEDAM BOLJE OD NJEGA NA POZORNICI, ILI DOK SE RUKUJEM S PREMIJEROM. A WALLIS OČAJNIČKI ŽELI NA SVOJOJ STRANI NEKOGA KOGA NAROD VOLI I PRILIČNO SAM SIGURAN DA ĆE BITI DOVOLJNA DVA ILI TRI DISKRETNA DOGOVORA DA POČNEM SVIME UPRAVLJATI. OVA DRŽAVA JE MOJA. OSJEĆAM SE KAO DJEČAK SA ŠAHOVNICOM I


FIGURAMA, U IGRI ZA KOJU ZNA DA ĆE JE DOBITI. PAMETNIJI SAM, BOGATIJI I MNOGO KVALIFICIRANU I U OČIMA NARODA KOJI ME OBOŽAVA IZ RAZLOGA KOJE NITKO NAIZGLED NE MOŽE NABROJITI. KAD SE NETKO SJETI RAZMISLITI O TOME, VIŠE NEĆE NITI BITI VAŽNO. MOGU ŠTO ŽELIM I NIJE OSTAO NITKO TKO BI ME U TOME SPRIJEČIO. ŠTO JE, DAKLE, SLJEDEĆE? OSJEĆAM DA JE VRIJEME PA SRUŠIM POSTOJEĆI POREDAK. OVA JADNA REPUBLIKA VEĆ JE IONAKO U RASULU I JEDVA FUNKCIONIRA. PRAVO JE PITANJE S KIME SE TREBA POVEZATI? KAKO DA TO UČINIM NEČIME ŠTO ĆE JAVNOST PREKLINJATI? IMAM JEDNU ZAMISAO. MOJOJ SE KĆERI NEĆE SVIDJETI, ALI TO NIJE MOJ PROBLEM. VRIJEME JE DA MI BUDE OD NEKE KORISTI. Zatvorila sam dnevnik, zbunjena i ojađena. Izmiče li mi što? Srušiti koji poredak? Zapovijedati ljudima? Zar ustroj naše države nije bio nužnost nego nečija korist? Pomislila sam da potražim u dnevniku što se dogodilo njegovoj kćeri, ali već sam bila toliko zbunjena da sam odustala. Izašla sam na balkon, u nadi da će mi malo svježeg zraka pomoći da shvatim to što sam netom pročitala. Pogledala sam u nebo nastojeći dokučiti smisao, ali nisam znala ni odakle bih počela. Uzdahnula sam i pogled mi je odlutao u vrt pa se zaustavio na trzaju nečeg bijelog. Maxon je sam šetao vrtom. Napokon je bio kod kuće. Košulja mu je virila iz hlača, a nije imao ni sako ni kravatu. Što radi vani ovako kasno? Vidjela sam da u ruci drži jedan od svojih fotografskih aparata. Sigurno i sam ima gadnu noć. Načas sam oklijevala, ali s kim sam drugim mogla razgovarati o tome? — Pssst! Trznuo je glavom, tražeći izvor zvuka. Ponovila sam ga i mahala dok me nije opazio. Licem mu je preletio iznenađen osmijeh dok mi je odmahivao. Nadajući se da me može vidjeti, potegnula sam se za uho. Odvratio je istim pokretom. Pokazala sam na njega, pa na svoju sobu. Kimnuo je i podignuo prst, dajući mi do znanja da će mu trebati jedna minuta. Kimnula sam i vratila se u sobu, a on ušao u palaču. Odjenula sam kućni ogrtač i provukla prste kroz kosu, želeći izgledati barem upola pribrano kao on. Nisam bila sigurna kako bih točno razgovarala o zapisu u dnevniku jer sam se u osnovi spremala pitati Maxona zna li da je na čelu nečega mnogo manje altruističnog no što zavedena javnost misli. Baš kad sam se počela pitati zašto ga toliko dugo nema, pokucao je na vrata. Pohitala sam otvoriti i dočekale su me leće njegove kamere. Škljocnuvši uhvatila je moj zaprepašten osmijeh. Izraz mog lica iskrivio se u grimasu koja je izražavala koliko me je malo zabavio njegov štos, a on ga je ovjekovječio, smijući se. — Baš si smiješan. Ulazi — naredila sam i zgrabila ga za ruku. Pošao je za mnom u sobu. — Oprosti, nisam mogao odoljeti. — Nisi se žurio — optužila sam ga sjedajući na rub kreveta. Sjeo je pokraj mene, dovoljno daleko da se možemo okrenuti jedno prema drugome. — Morao sam svratiti u sobu. — Odložio je kameru na moj noćni ormarić i pritom


kvrcnuo moju staklenku s penijem. Ispustio je zvuk nalik na smijeh i okrenuo se prema meni, ne objašnjavajući zašto je morao svratiti u sobu. — Oh. Kako je bilo na putu? — Čudno — priznao je. — Na kraju smo otišli u ruralni dio Nove Azije. Otac je rekao da je problem neka lokalna prepirka; ali kad smo došli onamo, sve je bilo u redu. — Odmahnuo je glavom. — Iskreno, nije imalo nikakvog smisla. Nekoliko smo dana obilazili stare gradove i pokušavali razgovarati s urođenicima. Otac je prilično razočaran mojim poznavanjem njihova jezika i zahtijeva da više učim. Kao da ovih dana već ne činim dovoljno — s uzdahom je rekao. — Čudno. — Pretpostavljam da je to bio neki test. U posljednje me vrijeme nasumce zasipava takvim testovima i nisam ih uvijek svjestan. Možda je ovaj imao neke veze s donošenjem odluka ili ponašanjem u neočekivanim situacijama. Nisam siguran. — Slegnuo je ramenima. — Kako god bilo, sigurno sam podbacio. Kratko se vrpoljio. — Uz to je stvarno želio razgovarati o Izboru. Mislim da je držao da će mi udaljenost koristiti, pomoći da sagledam situaciju ili nešto. Iskreno, dojadilo mi je da svi drugi govore o odluci koju bih ja trebao donijeti. Bila sam sigurna da kraljeva ideja sagledavanja situacije znači izbaciti me iz Maxonove glave. Vidjela sam kako se smješka drugim djevojkama na objedima ili im kima na hodnicima. Prema meni nikad nije bio takav. Smjesta sam osjetila nelagodu i nisam znala što bih rekla. Činilo sa da to nije znao ni Maxon. Zaključila sam da nije pravi trenutak da ga pitam za dnevnik. Činio se veoma smjeran u upravljanju, u tome kakav kralj želi biti, i od njega nisam mogla zahtijevati odgovore za koje nisam bila ni približno sigurna da ih ima. Djelić mog mozga nije se mogao otresti bojazni da on zna više no što je ikad podijelio sa mnom, ali prije no što mu išta spomenem, i sama sam morala saznati više. Maxon se nakašljao i izvukao narukvicu od perlica iz džepa. — Kao što sam rekao, hodali smo kroz razne gradove i u trgovini neke starice opazio sam ovu sitnicu. Plava je — dodao je ističući očito. — Čini se da voliš plavu boju. — Obožavam plavu boju — šapnula sam. Pogledala sam malu narukvicu. Prije nekoliko dana, Maxon je šetao kroz neki grad na drugoj strani svijeta, vidio ovu narukvicu u nekoj trgovini... i sjetio se mene. — Nisam pronašao ništa ni za jednu drugu djevojku pa te molim da ovo ostane između nas, može? — Kimnula sam. — Nikad nisi bila od onih koje se hvale — promrmljao je. Nisam mogla prestati promatrati narukvicu. Bila je veoma skromna, s ulaštenim kamenčićima koji nisu bili pravi dragulji. Ispružila sam ruku i prešla prstom preko jedne ovalne perlice, a Maxon je zatresao narukvicom u ruci što je mene nasmijalo. — Da ti je stavim? — ponudio je. Kimnula sam i ispružila zapešće ruke na kojoj nije bilo Aspenovo dugme. Maxon je položio hladne kamenčiće na moju kožu i zavezao nisku u masnicu. — Dražesno — rekao je.


Osjetila sam kako se nada probija kroz sve moje bojazni. Teret na mom srcu nestao je i osjetila sam kako mi Maxon nedostaje. Poželjela sam izbrisati sve od Noći vještica nadalje, vratiti se u tu večer i ne odvajati od ono dvoje ljudi na plesnom podiju. Ali istodobno, srce mi se snuždilo. Da smo na onoj proslavi za Noć vještica, ne bih imala nikakav razlog sumnjati u njegov dar. Čak i da si dopustim da budem sve što moj otac kaže da jesam, a Aspen da nisam... nisam mogla biti Kriss. Kriss je bolja. Bila sam toliko umorna, pod stresom i zbunjena, da sam se rasplakala. — America? — nesigurno je upitao. — Što ne valja? — Ne razumijem. — Što ne razumiješ? — tiho je upitao. U mislima sam zaključila da se ovih dana mnogo bolje snalazi sa ženskim suzama. Tebe — priznala sam. — Strašno sam zbunjena u vezi s tobom. — Obrisala sam suzu s jednog obraza, a Maxon mi je, rukom nježnom poput leptira, obrisao drugi. Na određeni način, bilo je čudno što me ponovno tako dodiruje. Istodobno, taj mi je dodir bio tako poznat da bi mi se činilo pogrešnim da me nije dodirnuo. Jednom kad su suze prestale, ostavio je dlan na mom licu i obuhvatio ga. America — iskreno je rekao — ako ikad poželiš znati išta o meni — što mi je važno ili tko sam — moraš me samo pitati. Izgledao je toliko iskreno da sam ga zamalo i upitala. Zamalo sam ga zamolila da mi sve kaže: je li oduvijek razmišljao o Kriss, je li znao za dnevnike, što ga je na ovoj savršenoj maloj narukvici podsjetilo na mene? Ali kako sam mogla znati da će mi reći istinu? I — jer pomalo sam počela shvaćati da on važe — što s Aspenom? — Ne znam jesam li već spremna na to. Maxon je kratko promislio i pogledao me. — Shvaćam. Barem mislim da shvaćam. Ali morat ćemo brzo porazgovarati o nekim ozbiljnim stvarima. Kad budeš spremna, tu sam. Nije navaljivao; ustao je, kratko mi se naklonio pa dohvatio svoju kameru i krenuo prema vratima. Još jedanput se osvrnuo i pogledao me, prije no što je nestao u hodniku, a ja sam se iznenadila koliko me je zaboljelo što je otišao.


rivatni satovi? — upitala je Silvia. — Mislite, nekoliko puta na tjedan? — Svakako — odvratila sam. Prvi put otkad sam došla, bila sam istinski zahvalna na Silviji. Znala sam da nema šanse da bi mogla odoljeti nekome tko je voljan upiti svaku njezinu riječ; a natjera li me na dodatan posao, imat ću nešto čime ću se zaokupiti. Razmišljanje o Maxonu i Aspenu i dnevniku i djevojkama sad mi je bilo prevelik zalogaj. Protokol je crno-bijel. Postupak za predlaganje nekog zakona precizno je utvrđen. Te sam stvari mogla svladati. Silvia me je pogledala, još pomalo zapanjena, a onda joj se lice razvuklo u širok osmijeh. Zagrlila me i uzviknula: — Oh, bit će divno. Napokon jedna od vas shvaća koliko je ovo važno! — Odmaknula me malo od sebe. — Kad želite da počnemo? — Odmah? Prštala je od oduševljenja. — Samo da odem po neke knjige. Zadubila sam se u učenje, silno zahvalna na riječima, činjenicama i statistikama kojima me je Silvia poučavala. Kad nisam bila sa Silvijom, čitala sam zadane materijale i tako provodila beskonačne sate u Ženskoj dvorani, praktički se izdvajajući od ostalih djevojaka. Radila sam i uzbuđeno čekala sljedeću zajedničku pouku. Kad je došao taj čas, Silvia je na početku sve nas upitala koje su naše strasti. Zapisala sam obitelj, glazba i na kraju, kao da je ta riječ zahtijevala da bude zapisana, pravda. — To vas pitam zato što je jedna od kraljičinih dužnosti upravljanje odborom koji radi za javno dobro. Kraljica Amberly je, na primjer, pokrenula program za poučavanje obitelji mentalno i tjelesno oštećenih osoba. Mnogi takvi ljudi nadu se na ulicama kad se obitelji više ne mogu nositi s njima, a broj Osmica raste do neukrotivog razmjera. Statistike u posljednjih deset godina dokazale su da je njezin program pomogao smanjiti broj takvih slučajeva, čime je stanovništvo sigurnije. — Bismo li i mi trebale smisliti neki takav program? — upitala je Elise i zvučala je nervozno. — Da, to će biti vaš novi projekt — odvratila je Silvia. — Za dva tjedna, u Vijestima će se od vas zahtijevati da predstavite svoju ideju i predložite kako bi se mogla provesti u djelo. Natalie je tiho zacviljela, a Celeste zakolutala očima. Kriss je izgledala kao da već nešto smišlja. Obeshrabrilo me njezino trenutačno oduševljenje. Sjetila sam se kako je Maxon spomenuo skoru eliminaciju. Osjećala sam da smo Kriss i ja u maloj prednosti, ali svejedno. — Je li to doista korisno? — upitala je Celeste. — Radije bih učila o nečemu što će nam stvarno trebati.


Vidjela sam da se iza njezina zabrinutog tona skriva ojađenost ovom idejom ili preplašenost njome. Silvia je izgledala zgroženo. — Ovo će vam itekako trebati! Koja god od vas postane nova princeza bit će zadužena za jedan filantropski projekt. Celeste je promrmljala nešto sebi u bradu i počela se igrati olovkom. Mrzila sam što želi položaj, ali nijednu odgovornost koja ide uz njega. Bila bih bolja princeza od nje, pomislila sam. I u tom sam času shvatila da u tome ima istine. Nisam imala Celesteine veze ni Krissino držanje, ali barem sam marila. I to nešto vrijedi, zar ne? Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam pravi nalet ushita. Evo projekta koji će mi omogućiti da istaknem ono po čemu se razlikujem od ostalih. Bila sam odlučna posvetiti mu se iz dna duše i uz malo sreće smisliti nešto što bi moglo značiti uistinu bitnu promjenu na bolje. Možda ću svejedno u konačnici izgubiti; možda neću niti željeti pobijediti. Ali bit ću najbliže princezi što mogu i pomirit ću se s Izborom. Bilo je beznadno. Ma koliko pokušavala, nisam mogla smisliti nijednu ideju za filantropski projekt. Razmišljala sam i čitala, pa još razmišljala. Pitala sam svoje sluškinje, ali one nisu imale nikakvih zamisli. Pitala bih i Aspena, ali on mi se danima nije javio. Pretpostavila sam da je sad, kad je Maxon kod kuće, posebno oprezan. Da stvar bude složenija, Kriss je očito bila zadubljena u svoju prezentaciju. Preskakala je sate u Ženskoj dvorani kako bi čitala; a kad je bila ondje, zabila bi nos u knjigu ili grozničavo zapisivala bilješke. Prokletstvo. Kad je došao petak, mislila sam da ću umrijeti, najednom shvativši da mi je ostalo još samo tjedan dana, a još ništa nisam smislila. Tijekom Vijesti, Gavril je najavio strukturu sljedećeg prijenosa i objasnio da će nakon nekoliko kratkih objava ostatak večeri biti posvećen našim prezentacijama. Čelo mi se lagano orosilo znojem. Opazila sam da me Maxon promatra. Podignuo je ruku i potegnuo se za uho, a ja nisam bila sigurna što da učinim. Nisam baš željela reći da, ali nisam ga željela ni jednostavno odbiti. Potegnula sam se za uho, a Maxon je izgledao kao da mu je laknulo. Vrpoljila sam se dok sam čekala da se on pojavi, namatala vrhove kose oko prsta i ushodala se po sobi. Maxon je kratko pokucao prije no što je ušao kao i obično. Stajala sam, osjećajući da bih trebala biti malo službenija no inače. Znala sam da se ponašam smiješno, ali istodobno nisam si mogla pomoći. — Kako si? — upitao je prilazeći mi. — Iskreno? Nervozna sam. — Zato što sam ovako zgodan, zar ne? Nasmijala sam se samilosnom izrazu na njegovu licu. — Trebala bih odvratiti pogled — prihvatila sam igru. — Zapravo, većinom sam nervozna zbog onog filantropskog projekta. — Oh. — Maxon je sjeo za moj stol. — Ako želiš, možemo zajedno proći tvoju


prezentaciju. Kriss mi je svoju izložila. Osjećala sam se potišteno. Naravno da je Kriss već završila svoju prezentaciju. — Ja još nemam ni zamisao kakav bi to projekt mogao biti — priznala sam i sjela sučelice njemu. — Ah. Da, shvaćam zašto bi to moglo biti stresno. Pogledala sam ga kao da želim reći da on nema pojma. Što je tebi važno? Mora postojati nešto što te uistinu dira, a ostalima možda promiče. — Maxon se ugodno zavalio pa stolac, s jednim dlanom na stolu. Kako može biti tako opušten? Zar ne vidi koliko sam napeta? — Cijeli tjedan razmišljam, ali ništa mi ne pada na pamet. Tiho se nasmijao. — A ja sam mislio da će tebi biti najlakše. Ti si u životu vidjela više nedaća nego sve one zajedno. — Točno, ali nikad nisam znala kako da išta od toga promijenim. To je problem. — Zagledala sam se u stol, savršeno se jasno sjećajući Caroline. — Sve vidim... Sedmice koje stradavaju na svojim teškim poslovima i najednom su degradirane u Osmice jer više ne mogu raditi. Djevojke koje hodaju ulicama netom prije redarstvenog sata i završavaju u krevetima usamljenih muškaraca praktički za bilo što. Djecu koja nikad nemaju dovoljno — dovoljno hrane, dovoljno ogrjeva, dovoljno ljubavi — jer njihovi roditelji rade dok ne umru. Sjećam se svojih najlošijih dana kao da su bili jučer. Ali kako da smislim nešto u vezi s tim što je izvedivo? — Odmahnula sam glavom. — Što uopće mogu reći? Pogledala sam ga, nadajući se odgovoru u njegovim očima. Nije ga bilo. — Sve što si rekla sjajni su argumenti. — Nakon toga je ušutio. Razmislila sam o svemu što sam rekla i o njegovu odgovoru. Znači li to da on o Gregoryjevim planovima zna više no što sam mislila? Ili to znači da se osjeća krivim jer ima toliko mnogo, a drugi tako malo? Uzdahnuo je. — Moram priznati da sam se nadao da ćemo večeras razgovarati o nečem drugom. — Što si imao na umu? Maxon me pogledao kao da sam poludjela. — Tebe, naravno. Gurnula sam kosu iza ušiju. — Što točno? Promijenio je položaj i nakosio svoj stolac tako da mi bude malo bliže pa se nagnuo prema meni kao da je to tajna. — Mislio sam da će se stvari promijeniti kad vidiš da je Marlee dobro. Bio sam siguran da ćeš pronaći način da ponovno počneš mariti za mene. Ali to se nije dogodilo. Čak i večeras, pristala si da se vidimo, ali sva si nepristupačna. Znači, uočio je. Prešla sam prstima preko stola, ne gledajući ga u oči. — Nisi ti taj zbog kojeg se nećkam. Položaj je ono što mene muči. — Slegnula sam ramenima. — Mislila sam da to znaš. — Ali nakon Marlee... Naglo sam podigla glavu. — Nakon Marlee, događala se jedna stvar za drugom. U jednoj minuti, točno sam znala što će značiti biti princeza, a već u sljedećoj posve bih se izgubila. Nisam kao ostale djevojke. Od svih nas, ja sam iz najniže kaste; Elise možda jest rođena kao Četvorka, ali njezina je obitelj znatno drugačija od većine Četvorki. Imaju


toliko toga da se čudim kako već nisu kupili višu kastu. A ti si odgojen u svemu ovome. Za mene je to ozbiljna promjena. Kimnuo je, nije izgubio svoje tipično beskonačno strpljenje. — To shvaćam, America. I to je jedan od razloga zašto sam želio da imaš vremena. Ali moraš i mene uzeti u obzir. — Uzimam. — Ne, ne na taj način. Ne kao da sam ja dio jednadžbe. Razmisli o mojoj muci. Nije mi ostalo još mnogo vremena. Ovaj filantropski projekt bit će polazište za novu eliminaciju. To si sigurno i sama pretpostavila. Spustila sam glavu. Naravno da jesam. — Što ću kad vas ostane četiri? Dati ti još vremena? Kad se izbor suzi na tri, od mene se očekuje da odaberem. Ako vas bude samo tri, a ti se još budeš premišljala želiš li tu odgovornost, želiš li sve te obveze, želiš li mene... što bih ja trebao tad učiniti? Ugrizla sam se za usnicu. — Ne znam. Maxon je odmahnuo glavom. — To je neprihvatljivo. Trebam odgovor. Jer ne mogu poslati kući nekoga tko doista želi ovo — tko želi mene — ako ćeš ti na kraju zbrisati. Disanje mi se ubrzalo. — Znači, moram ti odmah dati odgovor? Ne znam ni čemu dajem odgovor. Kažem li da želim ostati, da li to znači da želim biti ona izabrana? Jer to ne znam. — Osjetila sam kako se moji mišići napinju, kao da se spremaju na bijeg. — Ovoga časa ne moraš ništa reći; ali do Vijesti moraš znati želiš li ovo ili ne. Nije mi drago što ti dajem ultimatum, ali pomalo olako shvaćaš moju jedinu priliku. Uzdahnuo je i nastavio. — Nisam želio da večerašnji razgovor krene u ovom smjeru. Možda bih trebao otići. — U njegovu glasu čula sam da želi da ga zamolim da ostane, da mu kažem da će se sve riješiti. — Mislim da bi trebao — šapnula sam. Razdraženo je odmahnuo glavom i ustao. — U redu. — Do vrata je stigao srdit u nekoliko brzih koraka. — Idem vidjeti što radi Kriss.


a doručak sam se spustila prilično kasno. Nisam se željela izložiti opasnosti da naletim na Maxona ili koju drugu curu nasamo. Prije no što sam stigla do stuba, Aspen je naišao hodnikom. Ogorčeno sam progunđala, a on se osvrnuo prije no što mi je prišao. — Gdje si bio? — tiho sam upitala. — Radio sam, Mer. Stražar sam. Nije do mene kad i gdje će me rasporediti. Više nisam u smjeni za čuvanje tvoje sobe. Željela sam upitati zašto, ali nije bilo vrijeme za to. — Moram razgovarati s tobom. Kratko je promislio. — Naći ćemo se u dva sata na kraju hodnika na prvome katu, pokraj bolničkog krila. Mogu doći, ali neću moći dugo ostati. — Kimnula sam. Brzo mi se naklonio i otišao svojim poslom prije no što itko vidi naš razgovor, a ja sam nastavila u prizemlje, nimalo zadovoljna. Željela sam vrisnuti. Nije bilo pošteno da cijelu subotu moramo provesti kao u kazni u Ženskoj dvorani. Kad bi netko došao u posjet, želio bi vidjeti kraljicu, ne nas. Kad jedna od nas postane princeza, to će se vjerojatno promijeniti, ali zasad sam bila osuđena ponovno gledati kako Kriss razmišlja nad svojom prezentacijom. I ostale su nešto čitale, bilješke ili izvještaje, a meni je bilo mučno. Trebala mi je ideja, i to brzo. Bila sam sigurna kako će mi Aspen pomoći da nešto smislim, a večeras sam morala početi s nečim, što god to bilo. Kao da mi čita misli, Silvia, koja nas je posjetila s kraljicom, zastala je pokraj mene. — Kako je moja najbolja učenica? — upitala je, dovoljno tiho da ostale djevojke ne čuju. — Odlično. — Kako vam ide projekt? Treba li vam pomoć da ga dotjerate? — ponudila je. Dotjeram? Kako da ulickam ništa? — Odlično mi ide. Sigurna sam da će vam se svidjeti — lagala sam. Nakosila je glavu. — Malo smo tajnoviti, je li? — Malo. — Nasmiješila sam se. — To je u redu. U posljednje vam vrijeme sjajno ide. Sigurna sam da će vaš projekt biti fantastičan. — Silvia me potapšala po ramenu na izlasku iz dvorane. Bila sam u gadnoj nevolji. Minute su prolazile tako sporo da je to bilo posebno mučenje. Netom prije dva sata, ispričala sam se i udaljila hodnikom. Na samome kraju ispod velikog prozora nalazio se kauč boje burgundca. Sjela sam i čekala. Nisam vidjela sat, ali minute su prolazile previše sporo da bi u tome pronašla utjehu. Na kraju se iza ugla pojavio Aspen. — Već je i bilo vrijeme — uzdahnula sam. — Što se dogodilo? — upitao je stojeći uz kauč, veoma službeno.


Toliko mnogo toga, pomislila sam. Toliko stvari o kojima ti ne mogu govoriti. Dobile smo jedan zadatak i ja ne znam što da učinim. Ništa mi ne pada na pamet, pod velikim sam stresom i ne mogu spavati — grčevito sam odgovorila. Nasmiješio se. — Kakav ste to zadatak dobile? Da dizajnirate tijaru? — Ne — ojađeno ga je prostrijelila pogledom. — Moramo smisliti neki projekt, nešto dobro za državu. Kao što je rad kraljice Amberly s invalidima. — I ti se zbog toga tako uzrujala? — upitao je odmahujući glavom. — Što je u tome stresno? Zvuči zabavno. — I ja sam mislila da će biti zabavno. Ali ništa mi ne pada na pamet. Što bi ti učinio? Aspen je kratko promislio. — Znam! Trebala bi smisliti program razmjena kasti — rekao je, a oči mu se caklile od uzbuđenja. — Što? — Program razmjena kasti. Ljudi iz viših kasti mijenjaju se s onima iz nižih kako bi znali kakav je osjećaj biti u našoj koži. — Mislim da to ne bi upalilo, Aspene, barem ne za ovaj projekt. — Ali ideja je sjajna — nije odustajao. — Možeš li zamisliti nekoga kao Celeste kako lomi nokte puneći police robom? Pravo im budi. — Što te je spopalo? Nisu li neki od stražara po rođenju Dvojke? Nisu li oni sad tvoji prijatelji? — Ništa me nije spopalo — obrambeno je odgovorio. — Isti sam kao i uvijek. Ti si ta koja je zaboravila kako je živjeti u kući bez grijanja. Uspravila sam se. — Nisam zaboravila. Pokušavam smisliti neki koristan projekt da spriječim takve stvari. Čak i ako odem doma, netko bi mogao iskoristiti moju zamisao i zato mi je važno da bude dobra. Želim pomoći ljudima. — Ne zaboravi, Mer — preklinjao me Aspen s mirnom strašću u očima. — Vlada je mirno sjedila dok ste vi gladovali. Dopustili su da mog brata premlate na trgu. Sva ta razglabanja neće promijeniti ono što jesmo. Gurnuli su nas u kut iz kojeg se sami nećemo nikad izvući, a njima se ne žuri da nas iz njega izvuku. Mer, oni to jednostavno ne shvaćaju. Ljutito sam uzdahnula i ustala. — Kamo ideš? — upitao je. Natrag u Žensku dvoranu — odgovorila sam krećući. Aspen je pošao za mnom. — Zar se stvarno svađamo zbog nekog glupog projekta? Otresla sam se na njega. — Ne. Svađamo se jer ni ti ne shvaćaš. Ja sam sad Trojka. A ti si Dvojka. Umjesto da budeš ogorčen zbog onoga što smo rođenjem dobili, zar ne vidiš kakva ti se prilika pojavila? Možeš promijeniti život svoje obitelji. Vjerojatno bi mogao promijeniti mnoge živote. A jedino što želiš je izravnati račune. To nikome neće pomoći. Aspen nije ništa odgovorio i ja sam otišla. Pokušala sam ne ljutiti se na njega zbog njegove strastvenosti u onome što želi. Nije li to u najmanju ruku osobina vrijedna divljenja? Ali razgovor s njime prisilio me na pomno razmišljanje o kastama i tome kako ih se ne može ukinuti i na kraju sam se zbog svega toga razljutila. Ništa neće promijeniti tu situaciju. Zašto se onda uopće mučiti?


Svirala sam violinu. Okupala sam se. Pokušala sam odrijemati. Dio večeri provela sam sjedeći u nijemoj sobi. Sjedila sam na balkonu. Ništa od toga nije bilo važno. Bila sam u opasnom zaostatku, a još nisam imala ništa za projekt. Satima sam ležala u krevetu i pokušavala zaspati, ali ni to mi nije polazilo za rukom. Stalno su mi padale na pamet Aspenove bijesne riječi, njegova stalna borba protiv svega što ga je dopalo u životu. Razmišljala sam o Maxonu i njegovu ultimatumu, njegovu zahtjevu da se obvežem. A onda sam se zapitala je li išta od toga uopće važno, jer ionako sigurno idem kući kad se u petak navečer budem pojavila bez ičega što bih predstavila. Uzdahnula sam i razgrnula deke. Izbjegavala sam ponovno zaviriti u Gregoryjev dnevnik; bojala sam se da ću u njemu pronaći više pitanja nego odgovora. Ali možda me nešto u tom dnevniku potakne, ponudi mi temu o kojoj ću moći govoriti na Vijestima. Osim toga, ako sebi i nisam mogla pomoći, morala sam znati što se dogodilo njegovoj kćeri. Bila sam prilično sigurna da joj je ime Katherine pa sam prelistavala stranice tražeći gdje se spominje i nisam se obazirala ni na što drugo, dok nisam pronašla fotografiju djevojke pokraj naizgled mnogo starijeg muškarca. Možda sam si to samo umislila, ali izgledala je kao da je plakala. KATHERINE SE DANAS NAPOKON UDALA ZA EMILA DE MONPEZATA IZ SWENDWAYA. PLAKALA JE CIJELIM PUTEM DO CRKVE, DOK JOJ NISAM JASNO DAO DO ZNANJA DA ĆE GADNO NASTRADATI AKO SE NE SABERE ZA OBRED. NJEZINA MAJKA NIJE SRETNA, A REKAO BIH I DA JE SPENCER UZRUJAN SAD KAD JE SVJESTAN KOLIKO JE MALO NJEGOVA SESTRA ŽELJELA TAJ BRAK. ALI SPENCER JE PAMETAN. MISLIM DA ĆE SE BRZO PRIBRATI KAD SHVATI KAKVE SAM MU SVE MOGUĆNOSTI STVORIO. DAMON MI JE VELIKA POTPORA; VOLIO BIH DA MOGU IZVADITI TO ŠTO JE U NJEGOVU KRVOTOKU I UBRIZGATI OSTATKU NACIJE. MLADIMA SE NEŠTO MORA PRIZNATI. SPENCEROVA I DAMONOVA GENERACIJA NAJVIŠE SU MI POMOGLE DA POSTIGNEM OVO ŠTO SAM POSTIGAO. NJIHOVO ODUŠEVLJENJE NE DA SE POKOLEBATI I NEUSPOREDIVO SU POPULARNIJI I UVJERLJIVIJI UZORI OD NEMOĆNIH STARACA KOJI UPORNO TVRDE DA SMO KRENULI POGREŠNIM PUTEM. NE PRESTAJEM SE PITATI POSTOJI LI NAČIN DA IH ZAUVIJEK UŠUTKAM, A DA PRITOM NE ZABLATIM VLASTITO IME. OVAKO ILI ONAKO. SUTRA NAS OČEKUJE KRUNIDBA. SAD KAD SWENDAY IMA MOĆNU SAVEZNICU U SJEVERNOAMERIČKOJ UNIJI, MOGU DOBITI ŠTO ŽELIM: KRUNU. MISLIM DA JE TO POŠTENA RAZMJENA. ZAŠTO SE ZADOVOLJITI POLOŽAJEM PREDSJEDNIKA ILLÉE KAD MOGU BITI KRALJ ILLÉE? PREKO KĆERI, I SÂM SAM POSTAO KRALJEVSKE KRVI. SVE JE NA MJESTU. NAKON SUTRA, VIŠE NEMA NATRAG. Prodao ju je. Svinja je prodala svoju kćer muškarcu kojeg je mrzila, samo kako bi on dobio sve što je htio.


Nagonski sam poželjela zatvoriti dnevnik, sve zaboraviti. Ali prisilila sam samu sebe da ga prelistam, nasumce čitajući odlomke. Na jednome mjestu bio je izložen grub nacrt sustava kasti, izvorno zamišljen u šest umjesto osam razina. Na drugoj stranici, smišljao je promjenu prezimena ljudi kako bi ih odvojio od njihove prošlosti. Jedna je rečenica jasno davala do znanja da svoje neprijatelje kani kazniti smještajući ih niže na ljestvici, a odane nagraditi višim položajima. Pitala sam se da li moji pradjedovi jednostavno nisu imali što ponuditi, ili su se ovome usprotivili. Nadala sam se da je ovo drugo. Kakvo je trebalo biti moje prezime? Zna li tata? Cijeli su me život uvjeravali da je Gregory Illéa bio junak, osoba koja je spasila našu domovinu kad smo bili na rubu propasti. Očito, bio je obično čudovište željno moći. Kakav čovjek može tako hotimice manipulirati ljudima? Kakav to čovjek može prodati vlastitu kćer isključivo za svoju korist? Iznova sam pročitala stare zapise, sad u novome svjetlu. Nijednom nije rekao da želi biti velik obiteljski čovjek; samo je želio izgledati tako. Zasad će igrati po Wallisovim pravilima. Koristi se vršnjacima svog sina da dobije potporu. Od samog je početka igrao svoju igru. Osjetila sam mučninu. Ustala sam i ushodala se, pokušavajući sve to pojmiti. Kako se mogla zaboraviti cijela jedna povijest? Kako je moguće da nitko nikad nije govorio o starim državama? Gdje su sve te informacije? Zašto nitko ne zna? Otvorila sam oči i pogledala nebo. Činilo se nemogućim. Naravno, netko se sigurno morao usprotiviti, netko je sigurno svojoj djeci rekao istinu. Možda i jesu. Često sam se pitala zašto mi tata nikad nije dopustio da govorim o onom izlizanom udžbeniku iz povijesti koji je sakrio u svojoj sobi, zašto se povijest Illée koju sam ja poznavala nikad nije našla u tisku. Možda je to bilo zato što bi se ljudi pobunili da je javno pisalo kako je Illéa junak. Ali ako se o tome uvijek nagađalo, pri čemu je jedna osoba tvrdila da su se stvari dogodile na određeni način, a druga osoba to nijekala, kako je itko ikad mogao saznati pravu istinu? Pitala sam se zna li Maxon za to. Najednom sam se nečega sjetila. Još nedavno, Maxon i ja prvi put smo se poljubili. Taj je poljubac bio toliko neočekivan da sam se odmaknula, a on ostao u nelagodi. A onda, kad sam shvatila da želim da me Maxon poljubi, predložila sam da jednostavno izbrišemo to sjećanje i posadimo drugo. America, rekao je on, mislim da povijest ne možeš promijeniti. Na to sam ja odgovorila, Naravno da možemo. Uz to, tko će ikad znati za to osim tebe i mene? Naravno, šalila sam se kad sam to rekla. Ako on i ja ikad završimo zajedno, sjećat ćemo se što se doista dogodilo bez obzira na to koliko to bilo smiješno. Nikad to ne bismo zamijenili pričom koja zvuči savršenije samo zbog privida. Ali cijeli Izbor bio je privid. Da Maxona i mene ikad zapitaju o našem prvom poljupcu, bismo li rekli istinu? Ili bismo tu sitnu pojedinost sačuvali svojom tajnom? Kad umremo, nitko neće znati, i taj djelić trenutka koji je toliko značio osobama kakve smo bili zauvijek će nestati. Može li biti tako jednostavno? Ispričaj jednu priču jednoj generaciji i ponavljaj je dok


ne bude prihvaćena kao činjenica? Koliko sam često upitala nekog starijeg od mame i tate što znaju ili što su njihovi roditelji vidjeli? Stari su. Što oni znaju? Bila bih neoprostivo bahata kad bi ih posve odbacila kao nevažne. Osjećala sam se strašno glupom. Ali važno pitanje nije bilo kako se ja zbog svega toga osjećam. Važno je pitanje bilo što ću učiniti s time. Cijeli sam život proživjela zavučena u rupu u našem društvu; a kako sam voljela glazbu, nisam se žalila. Ali željela sam biti s Aspenom, a kako je on bio Šestica, to je bilo teže no što je trebalo biti. Da Gregory Illéa nije udobno zavaljen u svoj naslonjač prije svih tih godina hladnokrvno smislio zakone naše države, tad se Aspen i ja ne bismo svađali i nikad ne bih razvila osjećaje prema Maxonu. Maxon i ne bi bio princ. Marleene ruke još bi bile nedirnute, a ona i Carter ne bi živjeli u sobi jedva dovoljno velikoj za krevet. Gerad, moj slatki mlađi brat, mogao bi studirati sve prirodne predmete koje želi, umjesto da se silom pokušava pronaći u umjetnostima prema kojima ne osjeća ni najmanje sklonosti. Domogavši se udobnog života u krasnoj kući, Gregory Illéa većini je u državi oduzeo mogućnost da ikad pokuša postići to isto. Maxon je rekao da ga moram samo pitati ako ikad poželim saznati tko je on. Bojala sam se suočiti s mogućnošću da je on takva osoba, ali morala sam znati. Ako se od njega očekuje da donese odluku hoću li ostati u Izboru ili otići kući, morala sam znati od čega je točno sazdan. Nazula sam papuče, navukla ogrtač i izašla iz sobe, pritom prošavši pokraj bezimenog stražara. — Gospođice, jeste li dobro? — upitao je. — Jesam. Brzo se vraćam. Izgledao je kao da želi još nešto reći, ali ja sam otišla prebrzo da bi išta rekao. Zaputila sam se stubama na treći kat. Za razliku od drugih katova, na odmorištu su stajali stražari pa nisam mogla jednostavno došetati do Maxonovih vrata. — Moram razgovarati s princom — rekla sam i nastojala zvučati odlučno. — Veoma je kasno, gospođice — odvratio mi je stražar s lijeve strane. — Maxonu neće smetati — pokušala sam ih uvjeriti. Stražar s desne strane malo se nacerio. — Ne bih rekao da bi u ovome trenutku želio ičije društvo, gospođice. Zamišljeno sam se namrštila vrteći tu rečenicu glavi. Maxon je s drugom djevojkom. Morala sam pretpostaviti da u njegovoj sobi sjedi Kriss, razgovara, smije se, ili možda odustaje od svog pravila o neljubljenju. Jedna se sluškinja pojavila iza ugla s pladnjem u rukama pa prošla pokraj mene dok se spuštala stubama. Zakoračila sam u stranu, nastojeći odlučiti bih li odgurnula stražare i ušla, ili odustala. Kad sam ponovno zaustila da nešto kažem, stražar me prekinuo. — Morate se vratiti u krevet, gospođice. Željela sam dreknuti na njih ili nešto učiniti jer sam se osjećala strašno nemoćnom. Međutim, to ne bi pomoglo pa sam otišla. Čula sam kako jedan od stražara — onaj koji se smijuljio — mrmlja nešto dok sam se udaljavala, i zbog toga sam se osjećala lošije. Ismijava li me? Ili me sažalijeva? Ne treba meni njegovo sažaljenje. Već se ionako osjećam


dovoljno loše. Kad sam se vratila na drugi kat, iznenadila sam se opazivši onu sluškinju s pladnjem koja je klečala kao da namješta cipelu, ali očito to nije radila. Dok sam joj se približavala, podigla je glavu, pokupila pladanj i zaputila se prema meni. — Nije u svojoj sobi — šapnula je. — Tko? Maxon? Kimnula je. — Pokušajte u prizemlju. Nasmiješila sam se i iznenađeno odmahnula glavom. — Hvala vam. Slegnula je ramenima. — Nije nigdje gdje ga ne biste mogli pronaći da ga tražite. Osim toga — nastavila je s divljenjem u očima — sviđate nam se. Udaljila se, brzo se uputivši prema prvom katu. Pitala sam se tko je točno "mi", ali zasad je njezina jednostavna ljubazna gesta bila dovoljna. Kratko sam stajala, dopuštajući joj da se malo udalji, pa se i sama zaputila u prizemlje. Velika dvorana bila je otvorena, ali prazna, jednako kao i blagovaonica. Provjerila sam Žensku dvoranu misleći kako bi to bilo smiješno mjesto za ljubavni sastanak, ali nisu bili ni ondje. Upitala sam stražare uz vrata i oni su me uvjerili da Maxon nije otišao u vrt, pa sam provjerila nekoliko knjižnica i salona prije no što sam pretpostavila da su se Kriss i on odvojili ili otišli u njegovu sobu. Odustajući, skrenula sam za ugao i zaputila se prema stražnjem stubištu, koje je bilo bliže od onoga glavnog. Ništa nisam vidjela; ali kad sam se približila, čula sam jasan šapat. Usporila sam, ne želeći ništa prekinuti i nisam bila posve sigurna odakle taj zvuk dolazi. Novi šapat. Koketno hihotanje. Uzbuđen uzdah. Zvukovi su postajali sve čujniji i znala sam odakle dolaze. Koraknula sam naprijed, pogledala nalijevo i ugledala par koji se grlio u sjeni. Kad se ta slika razbistrila i moje oči priviknule na tamu, tijelo mi je potresao šok. Maxonova plava kosa bila je prepoznatljiva čak i u mraku. Koliko puta sam je vidjela upravo takvu na slabom svjetlu u vrtu? Ali ono što nikad prije nisam vidjela, nikad prije nisam zamišljala, bilo je kako će ta kosa izgledati sa Celesteinim dugim prstima i crveno nalakiranim noktima zarivenim u nju. Celeste je praktički prikliještila Maxona uza zid. Slobodnu ruku priljubila je uz njegova prsa, duga joj se noga nazirala kroz raspor haljine ovijena oko njegove, plavičasta u tami hodnika. Lagano se odmaknula, da bi se odmah zatim ponovno priljubila uz njega, naizgled ga draškajući. Čekala sam da joj kaže da se makne od njega, da ona nije ono što on želi. Ali on to nije učinio. Umjesto toga, poljubio ju je. Ona je u tome uživala i ponovno se hihotala na njegovu nježnost. Šapnuo joj je nešto na uho, a Celeste se nagnula prema njemu i poljubila ga, dublje i jače no prije. Naramenica haljine skliznula joj je s ramena i otkrila naizgled kilometre golih kože leđa . Ni on ni ona nisu se potrudili vratiti je na mjesto. Zaledila sam se. Poželjela sam vrisnuti ili uzviknuti, ali grlo mi se stisnulo. Zašto je, od svih djevojaka, to baš morala biti ona? Celesteine usne kliznule su s Maxonovih i smjestile se na njegov vrat. Ponovno se odbojno nasmijala i ponovno ga poljubila. Maxon je zatvorio oči i nasmiješio se. Sad kad mu Celeste više nije priječila pogled, nalazila sam se u njegovu vidokrugu.


Željela sam otrčati. Željela sam nestati, ispariti. Ali samo sam stajala. I zato me Maxon ugledao kad je otvorio oči. Dok je Celeste poljupcima crtala po njegovu vratu, Maxon i ja samo smo zurili jedno u drugo. Osmijeh mu je naglo nestao s lica i sav se ukočio. Zaprepaštenost u njegovu pogledu napokon me natjerala da se pomaknem. Celeste me nije vidjela pa sam se tiho udaljila, ne dišući. Kad me više nisu mogli čuti, potrčala sam, projurila pokraj stražara i batlera koji su radili do kasno u noć. Suze su nagrnule i prije no što sam se uspela glavnim stubištem. Uspravila sam se i brzo otišla u svoju sobu. Prošla sam pokraj zabrinutog stražara, ušla i sjela na krevet okrenuta prema balkonu. U nepomičnosti svoje sobe, osjetila sam kako me srce boli. Kako si glupa, America, kako si glupa. Otići ću kući. Zaboravit ću da se je ovo ikad dogodilo. I udat ću se za Aspena. On je jedina osoba na koju mogu računati. Nedugo zatim, netko je pokucao na moja vrata i Maxon je ušao u sobu ne čekajući odgovor. Protutnjao je kroz prostoriju i izgledao jednako ljutit kao i ja. Prije no što je stigao reći ijednu riječ, izazvala sam ga. — Lagao si mi. — Što? Kad? — Kad ne? Kako je ista osoba koja je govorila da će me zaprositi mogla željeti biti uhvaćena na djelu u hodniku s nekime kao ona? — Što ja radim s njom nema apsolutno nikakve veze s mojim osjećajima prema tebi. — Šališ se, zar ne? Ili je zato što si ti budući kralj prihvatljivo da se polunage djevojke vješaju po tebi kad god ti se prohtije? Maxon je izgledao pogođeno. — Ne. Uopće ne mislim tako. — Zašto ona? — upitala sam gledajući strop. — Zašto bi od svih djevojaka na planetu želio nju? Kad sam pogledala Maxona tražeći odgovor, odmahivao je glavom i osvrtao se po sobi. — Maxone, ona je glumica, lažnjak. Sigurno vidiš da ispod sve te šminke i push-up grudnjaka nema ničeg drugog osim djevojke koja želi manipulirati tobom kako bi dobila što hoće. Maxon se prezrivo nasmijao. — Da, vidim. Osupnula me njegova mirnoća. — Zašto onda... Ali već sam imala odgovor. Znao je. Naravno da je znao. Ovdje je odrastao. Gregoryjevi dnevnici vjerojatno su mu bili priče za laku noć. Nisam znala zašto sam očekivala da nije tako. Kako sam mogla biti tako naivna? Kad sam mislila da postoje djevojke koje bi za princezu bile bolje od mene, stalno sam zamišljala Kriss. Ona je ljupka i strpljiva i milijun drugih stvari koje ja nisam. Ali nju sam viđala uz jednog drugačijeg Maxona. Za muškarca koji će Maxon morati biti kako bi nastavio stopama Gregoryja Illée, jedina prikladna djevojka je Celeste. Nitko drugi ne bi bio tako zadovoljan držati cijelu državu pod svojom čizmom. — Riješeno je — rekla sam otirući ruke ispred tijela. — Htio si odluku i evo ti odluke: završila sam s ovime. Završila sam s Izborom, završila sa svim lažima, a pogotovo sam


završila s tobom. Gospode, ne mogu vjerovati koliko sam bila glupa. — Nisi završila, America — brzo mi se usprotivio, držanjem mi dajući jasno do znanja isto što i riječima. — Završila si kad ja kažem da si završila. Sad si uzrujana, ali nisi završila. Uhvatila sam se za kosu, pomislivši da ću je već u sljedećem času svu iščupati iz korijena. — Koji je tvoj problem? Patiš li od deluzija? Zašto misliš da ću ikad prihvatiti ovo što sam upravo vidjela? Mrzim tu curu. A ti si je ljubio. Ne želim imati ništa s tobom. — Zaboga, ženo, nikad mi ne daš do riječi! — Što bi to mogao reći čime bi se opravdao? Samo me pošalji kući. Ne želim više biti ovdje. Naš se razgovor vodio tako brzo da me je njegova šutnja preplašila. — Ne. Razjarila sam se. Nije li ovo upravo ono što je tražio? — Maxone Schreave, ti si obično dijete koje se dočepalo igračke koju ne želi, ali ne može podnijeti da je dobije netko drugi. Maxon mi tiho odgovorio: — Shvaćam da si ljutita, ali... Gurnula sam ga. — Ljutita je preblaga riječ! Maxon je ostao smiren. — America, ne nazivaj me djetetom. I nemoj me gurati. Ponovno sam ga gurnula. — Ili ćeš učiniti što? Maxon me zgrabio za zapešća, prikliještio mi ruke na leđa i u njegovim sam očima ugledala ljutnju. Bilo mi je drago zbog toga. Željela sam da me izazove. Željela sam razlog da ga povrijedim. U tom sam ga času mogla raskomadati. Ali u njemu nije bilo bijesa. Osjetila sam toplo strujanje kojeg već dugo nije bilo. Maxonovo lice bilo je samo nekoliko centimetara udaljeno od mojega, njegove oči pretraživale su moje, možda se pitale kako će biti dočekan, možda nimalo ne marile. Iako je sve bilo pogrešno, svejedno sam željela da me poljubi. Usne su mi se razdvojile i prije no što sam shvatila što se zbiva. Odmahnula sam glavom da je razbistrim i odmaknula se od njega, krenula prema balkonu. Nije se opirao kad sam se odmaknula. Nekoliko puta sam udahnula da se smirim i tek tad sam se okrenula prema njemu. — Hoćeš li me poslati kući? — tiho sam upitala. Maxon je odmahnuo glavom, ne mogavši ili ne želeći progovoriti. Strgnula sam njegovu narukvicu sa zapešća i zavitlala je kroz sobu. — Tad odlazi — šapnula sam. Okrenula sam se i pogledala kroz balkon pa pričekala nekoliko teških trenutaka da vrata škljocnu. Kad je otišao, srušila sam se na pod i zajecala. Celeste i on toliko su slični. Sve je na njemu samo gluma. A ja sam znala da će ostatak života provesti zavaravajući narod slatkim riječima da je divna osoba, iako će ga cijelo vrijeme držati zarobljenim ondje gdje jest. Baš kao Gregory. Sjedila sam na podu prekriživši noge ispod spavaćice. Ma koliko sam se ljutila na Maxona, još sam bjesnija bila na sebe. Trebala sam se žešće boriti. Trebala sam više učiniti. Ne bih smjela sjediti ovdje ovako poražena. Obrisala sam suze i procijenila situaciju. S Maxonom sam završila, ali još sam ovdje. S nadmetanjem sam završila, ali još me čeka prezentacija. Aspen možda ne misli da sam dovoljno žilava da bih bila princeza — i ima pravo — ali on vjeruje u mene. Znala sam da


je tako. I otac vjeruje u mene. Vjeruje i Nicoletta. ViĹĄe nisam bila ovdje kako bih pobijedila. Sad sam samo trebala smisliti kako da odem s velikim praskom.


ad je Silvia upitala što će mi trebati za prezentaciju, odgovorila sam da će biti dovoljni jedan mali stol za nekoliko knjiga i postolje za poster koji crtam. Poster ju je posebno uzbudio. Bila sam jedina djevojka s imalo stvarnog iskustva u vizualnim umjetnostima. Satima sam pisala svoj govor na kartice kako ništa ne bih preskočila, označavala odlomke u knjigama koje ću navoditi tijekom prezentacije i vježbala ispred zrcala kako bih uvježbala dijelove koji su me posebno zabrinjavali. Pokušala sam ne razmišljati previše o tome što činim; inače bi mi se cijelo tijelo počelo tresti. Zamolila sam Anne da mi sašije haljinu koja će izgledati čedno, na što je ona nabrala obrve. — Zvučite kao da smo vas dosad slale van u donjem rublju — rekla je zadirkujući. Nasmijala sam se. — Nisam tako mislila. Znate da volim sve haljine koje ste mi sašile. Jednostavno želim djelovati... anđeoski. Nasmiješila se sebi u bradu. — Mislim da možemo nešto smisliti. Mora da su radile kao lude jer na dan Vijesti nisam vidjela ni Anne, ni Mary, ni Lucy sve do sata prije početka prijenosa kad su nahrupile kroz vrata s haljinom. Haljina je bila bijela, vrlo tanka i lagana, ukrašena dugim lepršavim zelenim i plavim tilom na desnoj strani. Donji dio padao je tako da je izgledao kao oblak, a visok struk dodao joj je otmjenost i krepost. Osjećala sam se dražesno u toj haljini. Nedvojbeno mi je bila najdraža od svih koje su dotad smislile za mene i bilo mi je drago što je tako ispalo. To će vjerojatno biti zadnja njihova haljina koju ću ikad odjenuti. Bilo je teško sačuvati plan u tajnosti, ali uspjela sam. Kad su me cure pitale što spremam, jednostavno sam odgovorila da je to iznenađenje. To mi je priskrbilo nekoliko sumnjičavih pogleda, ali nije me bilo briga. Zamolila sam svoje sluškinje da ne diraju stvari na mom stolu, da ga čak i ne čiste, i one su me poslušale i ostavile moje zabilješke licem na dolje. Nitko nije znao. Osoba kojoj sam se najviše željela povjeriti bio je Aspen, ali suzdržala sam se. Dio mene bojao se da će me odgovoriti od mog nauma i da ću popustiti. Drugi dio bojao se da će biti previše oduševljen. Dok su me sluškinje uljepšavale, zurila sam u zrcalo i znala sam da u ovo ulazim sama. I da je tako najbolje. Nisam željela da itko — ni moje sluškinje, ni druge djevojke, a pogotovo ne Aspen — ima problema zbog mojih postupaka. Preostalo mi je još samo posložiti stvari. — Anne, Mary, biste li mi, molim vas, otišle po čaj? Pogledale su se. — Obje? — iznenadila se Mary. — Da, molim vas.


Izgledale su sumnjičavo, ali smjerno su se naklonile i otišle. Kad su otišle, obratila sam se Lucy. — Sjedni sa mnom — pozvala sam i povukla na podstavljenu klupu na kojoj sam sjedila. Poslušala je, a ja sam je jednostavno upitala: — Jesi li sretna? — Gospođice? — U posljednje vrijeme izgledaš nekako tužno. Pitala sam se jesi li dobro. Spustila je glavu. — Zar je tako očito? — Malo — priznala sam zagrlivši je i privinuvši uz sebe. Uzdahnula je i spustila glavu na moje rame. Bila sam presretna što je načas zaboravila nevidljive granice između nas. — Jeste li ikad željeli nešto što niste mogli imati? — Lucy, prije nego što sam došla ovamo, bila sam Petica. Bilo je previše toga što nisam mogla imati da bih se zamarala brojenjem. Na Lucy posve nesvojstven način, jedna jedina suza kliznula joj je niz obraz. — Ne znam što da učinim. Nemam izlaza. Uspravila sam se i prisilila je da me pogleda. — Lucy, želim da znaš da mislim kako ti možeš postići sve što želiš, biti sve što želiš, mislim da si sjajna djevojka. Slabašno mi se osmjehnula. — Hvala vam, gospođice. Znala sam da nemamo mnogo vremena. — Slušaj, trebam tvoju pomoć. Nisam bila sigurna mogu li računati na ostale, ali u tebe imam povjerenja. Iako je izgledala zbunjeno, znala sam da je ozbiljno mislila kad je rekla: — Što god trebate. Posegnula sam prema ladici i iz nje izvukla pismo. — Bi li mogla dati ovo pisamce časniku Legeru? — Časniku Legeru? — Željela sam mu zahvaliti na ljubaznosti, ali sam pomislila da bi moglo biti nedolično da mu ga sama predam. Znaš. — Bio je to traljav izgovor, ali ujedno i jedini način na koji sam mogla objasniti Aspenu zašto sam učinila to što sam kanila učiniti i oprostiti se od njega. Pretpostavljala sam da nakon večeras neću imati mnogo vremena u palači. — Mogu mu ga dostaviti u roku od jednog sata — spremno je rekla. — Hvala ti. — Suze su mi navirale, ali uspjela sam potisnuti. Bojala sam se, ali bilo je mnogo razloga da svoj naum provedem u djelo. Svi zaslužujemo bolje. Moja obitelj, Marlee i Carter, Aspen, čak i moje sluškinje, svi su oni bespomoćni zbog Gregoryjevih planova. Mislit ću na njih. Kad sam ušla u studio za Vijesti, u rukama sam nosila naramak označenih knjiga i mapu s posterom. Scenografija je bila ista kao i uvijek — kraljev, kraljičin i Maxonov stolac na desnoj strani uz vrata, djevojke na sjedalima s lijeve strane — ali u sredini, gdje je obično bio podij za kraljeva obraćanja narodu ili stolci za razgovore, sad se je nalazio prostor za naše prezentacije. Vidjela sam stol i postolje za moj poster, ali i zaslon koji će vjerojatno nekome trebati za slajdove. Dojmljivo. Pitala sam se tko je pronašao resurse za to. Prišla sam posljednjem slobodnom stolcu — nažalost pokraj Celesteina — i spustila mapu pokraj sebe, a knjige položila na krilo. I Natalie je imala nekoliko knjiga; Elise je


uporno čitala svoje zabilješke. Kriss je gledala prema nebu i naizgled u mislima recitirala svoju prezentaciju. Celeste je provjeravala šminku. I Silvia je bila tu, što se ponekad događalo kad smo trebale raspravljati o nečemu o čemu nas je ona izvještavala, a danas je bila izvan sebe. Nikad dotad nismo ni za što radile tako naporno kao za te prezentacije i naš će se uspjeh ili neuspjeh odraziti na nju. Naglo sam udahnula. Posve sam zaboravila na Silviju. Sad je prekasno. — Izgledate krasno, dame, fantastično! — rekla je kad nam je prišla. — Sad kad ste sve ovdje, želim vam objasniti nekoliko stvarčica. Kao prvo, kralj će ustati i dati nekoliko objava, nakon čega će Gavril najaviti temu večeri: vaše filantropske prezentacije. Silvia, inače staložen stroj oguglao u palači, danas je bila smušena. Dok je govorila, doslovce je skakutala. — Znam da ste vježbale. Imate osam minuta; i ako itko nakon vaših prezentacija bude imao ijedno pitanje za vas, Gavril će posredovati. Ne gubite pozornost i smirenost. Cijela vas država gleda! Ako se izgubite, udahnite i nastavite. Bit ćete divne. Oh, i nastupat ćete ovim redom kako sjedite. Znači, lady Natalie, vi ste prvi, a vi ćete, lady America, biti posljednji. Sretno, djevojke! Silvia je odjurila dvostruko i trostruko sve provjeriti, a ja sam se pokušala smiriti. Posljednja. Pretpostavila sam da je to dobro. Zaključila sam da je Natalie u lošijem položaju jer je prva na redu. Pogledala sam je i opazila da je oblijeva znoj. Sigurno joj nije lako usredotočiti se kad je tako nervozna. Nisam mogla ne zuriti u Celeste. Nije znala da sam vidjela nju i Maxona, a ja sam se pitala zašto to nije spomenula nijednoj od nas. Činjenica da je svoj noćni susret s Maxonom zadržala za sebe navela me na pomisao da im to nije bilo prvi put, što je cijelu situaciju činilo neizmjerno težom. — Jesi li nervozna? — upitala sam gledajući kako cupka nešto na noktu. — Nisam. Ovo je glupa zamisao i nikoga nije stvarno briga. Bit će mi drago kad završi. Osim toga, ja sam manekenka — dodala je i napokon me pogledala. — Prirodno sam dobra u nastupima pred publikom. — Da, mora se priznati da ti poziranje ide od ruke — promrmljala sam. Vidjela sam kako se pokreću kotačići u njezinoj glavi dok je pokušavala dokučiti uvredu u toj mojoj izjavi. Na kraju je samo zakolutala očima i skrenula pogled. U tom trenutku, u studio su ušli kralj i kraljica. Govorili su šaptom, naizgled o nečem važnom. Trenutak poslije ušao je i Maxon namještajući dugmad za manšete dok se približavao svom sjedalu. Djelovao je tako nedužno, tako čisto u svom odijelu; morala sam se podsjetiti da znam da je to privid. Pogledao me je. Nisam mu željela dopustiti da me zastraši i prva spustiti pogled pa sam neustrašivo zurila u njega. Tad se Maxon nesigurno potegnuo za uho. Polako sam odmahnula glavom s izrazom lica koji mu je prenio da nas dvoje više nikad nećemo razgovarati, ako se mene pita. Kad su počele prezentacije, cijelo moje tijelo oblio je hladan znoj. Natalien je prijedlog bio kratak. I temeljio se na netočnim informacijama. Tvrdila je da je sve što pobunjenici čine mrsko i pogrešno i da bi ih trebalo staviti izvan zakona kako bi Illéine pokrajine bile sigurnije. Svi smo bez riječi gledali u nju kad je završila. Kako ne zna da se sve što pobunjenici čine već ionako smatra nezakonitim? Kraljičino lice djelovalo je nevjerojatno tužno kad je Natalie sjela na svoje mjesto.


Elise je predložila program kojim bi se pripadnici viših kasti dopisivali s ljudima u Novoj Aziji. Rekla je da bi se time ojačale veze između naših država i da bi to pripomoglo svršetku rata. Nisam bila sigurna da bi njezin prijedlog bio od ikakve koristi, ali Maxonu i javnosti bio je svjež podsjetnik na to zašto je Elise još u nadmetanju. Kraljica je upitala zna li Elise ikoga u Novoj Aziji tko bi želio sudjelovati u takvom programu, a Elise ju je uvjerila da zna takve ljude. Krissina prezentacija bila je spektakularna. Ona je željela modernizirati sustav javnih škola, za što sam već znala da je zamisao bliska i draga i kraljičinu i Maxonovu srcu. Kao kći profesora, sigurno je o tome razmišljala cijeli život. Zaslon je upotrijebila da na njemu pokaže fotografije snimljene u školi koju je sama pohađala u svojoj pokrajini. Umor na licima učitelja bio je očit, a na jednoj je fotografiji četvero djece sjedilo na podu jer u učionici nije bilo dovoljno stolaca. Kraljica se oglasila s desetak pitanja na koja je Kriss spremno odgovorila. Koristeći se preslikama starih financijskih izvještaja koje smo pročitale, predložila je i odakle bi se mogao pozajmiti novac kojim bi počeli radovi i imala neke zamisli o nastavku financiranja. Kad je sjela, opazila sam kako joj se Maxon nasmiješio i kimnuo. Odgovorila je pocrvenjevši i proučavajući čipku na svojoj haljini. Doista je okrutan što se tako poigrava s njom kad je tako prisan sa Celeste. Ali ja se više neću miješati. Neka radi što želi. Celesteina prezentacija bila je zanimljiva, iako pomalo manipulativna. Predložila je da neke niže kaste imaju minimalne plaće. Te plaće varirale bi ovisno o svjedodžbi. Međutim, kako bi dobile svjedodžbe, Petice, Šestice i Sedmice morale bi ići u školu... koju bi morale platiti... od čega bi najviše koristi imale Trojke, jer su one bile ovlašteni učitelji. Budući da je Celeste bila Dvojka, nije imala pojma da mi moramo raditi od jutra do sutra samo kako bismo skrpali kraj s krajem. Nitko ne bi imao vremena dobiti te svjedodžbe, što znači da se njihova plaća nikad ne bi promijenila. Na prvi pogled, njezin je prijedlog zvučao lijepo, ali nikako ne bi mogao funkcionirati. Celeste se vratila na svoje sjedalo, a ja sam zadrhtala ustavši. Na djelić sekunde, pomislila sam da odglumim nesvjesticu. Ali željela sam da se ovo dogodi. Samo se nisam željela suočiti s onime što će slijediti. Odložila sam svoj poster — dijagram kasti — na postolje, a knjige poredala na stol. Duboko sam udahnula i zgrabila svoje kartice, iznenadivši se što mi, jednom kad sam počela, više nisu niti trebale. — Dobra večer, Illéo. Večeras vam se ne obraćam ni kao jedna iz Elite, ni kao Trojka ili Petica, nego kao građanka i jednaka vama. Na temelju kaste kojoj pripadate, vaše iskustvo naše države obilježeno je na veoma specifičan način. Za sebe to mogu sa sigurnošću reći. No tek sam nedavno shvatila koliko duboko volim Illéu. Iako sam odrastala ponekad bez hrane ili struje, iako sam gledala ljude koje volim silom stjerane na mjesta u društvu koja su nam rođenjem dodijeljena s malo nade u promjenu, iako sam vidjela jaz između sebe i drugih zbog tog određenja iako nismo veoma različiti — pogledala sam djevojke — svejedno sam zaljubljena u našu državu. Automatski sam promijenila karticu, napamet sam znala što na kojoj piše. — Ovo što ja predlažem ne bi bilo jednostavno. Možda bi bilo i bolno, ali iskreno vjerujem da bi donijelo korist cijelom našem kraljevstvu. — Udahnula sam. — Mislim da bismo trebali ukinuti kaste.


Čula sam više no jedan dahtaj. Odlučila sam ne obazirati se na njih. — Znam da je postojalo doba kad je naša država bila nova, kad je svrstavanje u kaste olakšavalo organiziranje nečega što je bilo na rubu nepostojanja. Ali više nismo ta država. Danas smo neizmjerno više. Dati nedarovitima velike povlastice samo zbog jednog arhaičnog društvenog sustava i potisnuti one koji bi mogli biti najveći umovi na svijetu okrutno je i samo nas sprječava da postanemo što možemo bolji. Spomenula sam anketu iz jednog Celesteina odbačenog časopisa provedenu nakon našeg razgovora o vojsci dragovoljaca, koja je pokazivala da šezdeset pet posto ljudi tu zamisao smatra dobrom. Zašto ljudima posve oduzeti mogućnost profesionalnog bavljenja vojnom službom? Navela sam i jedan stari izvještaj o standardiziranim ispitima u javnim školama. Članak je bio neistinit i navodio da je samo tri posto Šestica i Sedmica postiglo iznadprosječne rezultate; a s obzirom na to da su im rezultati bili tako slabi, jasno je da trebaju ostati ondje gdje jesu. Moj je argument bio da bismo se trebali stidjeti što su ti ljudi osuđeni na kopanje jaraka, a mogli bi izvoditi operacije na srcu. Na kraju je zastrašujući zadatak bio pri kraju. — Možda naša domovina ima svojih nedostataka, ali ne možemo zanijekati njezinu snagu. Bojim se da će ta snaga bez promjene stagnirati. A našu domovinu previše volim da bih dopustila da se to dogodi. Previše se nadam da bih dopustila da se to dogodi. Progutala sam slinu, zahvalna što je sad bar sve gotovo. — Hvala vam na vašem vremenu — rekla sam i lagano se okrenula prema kraljevskoj obitelji. Bilo je loše. Maxonovo lice ponovno se pretvorilo u kamenu masku, kao onda kad je Marlee išibana. Kraljica je skrenula pogled; izgledala je razočarano. Kralj je, pak, zurio u mene. I ne trepnuvši, usredotočio se isključivo na mene. — A kako predlažete da ukinemo kaste? — izazvao me je. — Da ih samo odjednom sve poništimo? — Oh... ne znam. — I ne mislite da bi to izazvalo nerede? Posvemašnje pustošenje? Da bi pobunjenicima omogućilo da iskoriste opću zbunjenost? O tome nisam promislila. U svojim razmišljanjima nisam išla dalje od nepravednosti takvog sustava. Mislim da je i stvaranje kasti izazvalo određenu zbunjenost, a uspjeli smo se snaći. Zapravo — posegnula sam prema svojoj hrpi knjiga — sve je opisano u ovoj knjizi. Potražila sam stranicu u Gregoryjevu dnevniku. — Jesmo li izvan etera? — urliknuo je kralj. — Da, Vaše Veličanstvo — netko je uzvratio. Podignula sam pogled i opazila da su svjetla, koja obično znače da su kamere uključene, ugašena. Nekom gestom koja je meni promaknula, kralj je prekinuo Vijesti. Kralj je ustao. — Usmjerite ih u tlo. — Sve su kamere okrenuli prema tlu. Dojurio je do mene i istrgnuo mi dnevnik iz ruku. — Odakle ti to? — viknuo je. — Oče, prestani! — Maxon je nervozno dotrčao do nas. — Odakle joj to? Odgovori mi!


Maxon je priznao. — Od mene. Tražili smo što je bila Noć vještica. On je o tome pisao u dnevnicima, a ja sam pomislio da bi ona voljela pročitati više. — Idiote — bijesno je rekao kralj. — Znao sam da sam te trebao natjerati da ih već pročitaš. Posve si izgubljen. Nemaš pojma koje su tvoje dužnosti! Oh, ne. Oh, ne, ne, ne. — Ona večeras odlazi — naredio je kralj Clarkson. — Popela mi se navrh glave. Pokušala sam se smanjiti, udaljiti od kralja najviše što mogu a da to ne bude očito. Nastojala sam i ne disati previše glasno. Okrenula sam glavu prema djevojkama i iz nekog se razloga zagledala u Celeste. Očekivala sam da će se smješkati, ali bila je nervozna. Kralj nikad prije nije bio ovakav. — Ne možeš je poslati kući. Ta odluka je na meni, a ja kažem da će ostati — mirno je odgovorio Maxon. — Maxone Calix Schreave, ja sam kralj Illée i ja kažem... — Možeš li na pet minuta prestati biti kralj i biti samo moj otac? — viknuo je Maxon. — Ovo je moja odluka. Tisi donio svoju, a ja želim donijeti svoju. Nitko ne odlazi dok ja to ne kažem! Vidjela sam kako se Natalie skutrila uz Elise. Obje su izgledale kao da se tresu. — Amberly, odnesi ovo onamo kamo pripada — rekao je kralj i gurnuo dnevnik u kraljičinu ruku. Kraljica je samo stajala i kimala, ali nije se micala. — Maxone, trebam te u uredu. Gledala sam Maxona; i možda sam to samo umislila, ali učinilo mi se da mu je u očima načas zatitrala panika. — Ili mogu jednostavno razgovarati s njom — predložio je kralj i pokazao na mene. — Ne — brzo je odvratio Maxon i podignuo ruku u prosvjed. — To neće biti potrebno. Dame — dodao je okrećući se prema nama — zašto sve ne krenete u svoje sobe? Uredit ćemo da vam pošalju večeru. — Zastao je. — America, možda bi ipak trebala spremiti svoje stvari. Za svaki slučaj. Kralj se je nasmiješio i njegov je osmijeh djelovao jezovito nakon eksplozije malo prije. — Sjajna zamisao. Nakon tebe, sine. Pogledala sam Maxona; izgledao je poraženo. Osjećala sam se posramljeno. Maxon je zaustio da nešto kaže, ali na kraju je samo odmahnuo glavom i otišao. Kriss je lomila ruke gledajući za Maxonom. Nisam je mogla kriviti. Nešto u svemu ovome djelovalo je opasno. — Clarksone? — tiho je zazvala kraljica Amberly. — A ona druga stvar? — Koja? — razdraženo je upitao. — Ona vijest koju smo primili? — podsjetila ga je. — Oh, da. — Kralj se vratio do nas. Brzo sam se povukla na svoj stolac, strahujući da ću ponovno ostati izdvojena. Glas kralja Clarksona bio je miran i staložen. — Natalie, nismo ti željeli reći prije prijenosa, ali primili smo loše vijesti. — Loše vijesti? — ponovila je Natalie petljajući po svojoj ogrlici, već previše zabrinuta. Kralj joj se približio. — Da. Strašno mi je žao zbog tvog gubitka, ali čini se da su


pobunjenici jutros ugrabili tvoju sestru. — Molim? — šapnula je. Danas poslijepodne pronađeni su njezini posmrtni ostaci. Žao nam je. — Mora mu se priznati da mu se u glasu osjećalo nešto nalik na suosjećanje, iako je zvučalo više uvježbano nego iskreno. Brzo se vratio do Maxona i silom ga izgurao kroz vrata prije no što je Natalie zaglušujuće vrisnula. Kraljica je dotrčala do nje, milovala joj kosu i nastojala je smiriti. Celeste, koja se nikad nije ponašala osobito sestrinski, tiho je napustila prostoriju, a za njom i Elise, posve shrvana. Kriss je ostala i pokušala utješiti Natalie, ali kad je postalo jasno da ne može mnogo učiniti, i ona je otišla. Kraljica je rekla Natalie da će uz njezine roditelje za svaki slučaj ostati stražari i da će ona moći otići na pogreb ako želi, i cijelo ju je vrijeme držala u naručju. Sve je najednom postalo tako zlokobno da sam se zaledila na stolcu. Kad se pred mojim licem pojavila nečija ruka, preplašeno sam se trznula. — Neću vas ozlijediti — rekao je Gavril. — Samo vam želim pomoći da ustanete. — Značka na njegovu suvratku ljeskala se odražavajući svjetlo. Pružila sam mu ruku i iznenadila se koliko mi se noge tresu. — Sigurno vas jako voli — rekao je Gavril kad sam stala na noge. Nisam ga mogla pogledati. — Zašto to kažete? Gavril je uzdahnuo. — Maxona poznajem otkad je bio dijete. Nikad se dosad nije ovako usprotivio ocu. To rekavši, Gavril se udaljio i svoju ekipu upozorio da o ovome što su večeras čuli nikome ne smiju niti pisnuti. Prišla sam Natalie. Nisam znala sve o njoj, ali bila sam sigurna da je svoju sestru voljela kao što sam ja voljela May; nisam mogla niti zamisliti koliko sad pati. — Natalie, strašno mi je žao — šapnula sam. Natalie je kimnula. To je bilo najviše što je mogla. Kraljica me suosjećajno pogledala, ne znajući kako da prenese svu svoju tugu. — I... od srca vam se ispričavam. Nisam pokušavala... samo sam... — Znam, draga. S Natalie onako shrvanom, tražiti veći oproštaj bilo bi previše sebično pa sam se samo još jedan, posljednji put duboko naklonila kraljici i polako napustila prostoriju, gušeći se od katastrofe koju sam sama izazvala.


ad sam ušla u svoju sobu, zadnje što sam očekivala bio je mali pljesak mojih sluškinja. Zastala sam, iskreno ganuta njihovom potporom i utješena ponosom koji im je blistao na licima. Kad sam se zacrvenjela, Anne me je uhvatila za ruke. — Krasno ste to rekli, gospođice. — Nježno mi je stisnula ruke i ja sam u njezinim očima zamijetila toliko radosti zbog mojih riječi da se načas nisam osjećala tako jadno. — Ne mogu vjerovati da ste to učinili! Nitko se nikad ne zauzima za nas! — dodala je Mary. — Maxon mora odabrati vas — uzviknula je Lucy. — Vi ste jedina koja mi daje nadu. Nadu. Morala sam razmisliti, a jedino mjesto na kojem sam to doista mogla učiniti bio je vrt. Iako su moje sluškinje uporno zahtijevale da ostanem, otišla sam, dužim putem niz stražnje stube na drugoj strani hodnika. Uz pokojeg stražara, prvi je kat bio prazan i tih. Mislila sam da će se sva palača uskomešati, s obzirom na sve što se je dogodilo u posljednjih pola sata. Dok sam prolazila pokraj bolničkog krila, vrata su se naglo otvorila i ja sam naletjela ravno na Maxona kojem je iz ruke ispala zatvorena metalna kutija. Zastenjao je kad smo se sudarili, iako se nismo zapravo jako sudarili. Što radiš izvan svoje sobe? — upitao je polako se saginjući kako bi podigao kutiju. Zamijetila sam da je na bočnoj strani kutije napisano njegovo ime. Pitala sam se što to čuva u bolničkom krilu. — Krenula sam u vrt. Pokušavam dokučiti jesam li učinila glupost ili ne. Maxon kao da se nije mogao uspraviti. — Oh, uvjeravam te da si učinila glupost. — Treba li ti pomoć? — Ne — brzo je odgovorio izbjegavajući moje oči. — Upravo sam krenuo u svoju sobu. I predlažem ti da i ti pođeš u svoju. — Maxone. — Tiha molba u mom glasu nagnala ga je da me pogleda. — Strašno mi je žao. Bila sam ljutita i željela sam... više i ne znam što. A sam si rekao da položaj Jedinice ima svoje prednosti, da možeš promijeniti stvari. Zakolutao je očima. — Nisi Jedinica. — Kratko smo oboje šutjeli. — Čak i da jesi, zar nisi obraćala nimalo pozornosti na način na koji ja obavljam stvari? Tiho i diskretno. Tako zasad mora biti. Ne možeš se na televiziji žaliti na upravljanje našom državom i očekivati da ćeš imati potporu mog oca, ili ikoga. — Žao mi je! — uzviknula sam. — Strašno mi je žao. Nije odmah odgovorio. — Nisam siguran da... Tad smo začuli povike. Maxon se okrenuo i zaputio prema njima, a ja sam pošla za


njim nastojeći shvatiti što znače. Zar se tko bori? Kad smo se približili križanju glavnog hodnika i vrata u vrt, vidjeli smo kako stiže velik broj stražara. — Uključite alarm! — netko je doviknuo. — Probili su vrata! — Pripremite oružje za paljbu! — viknuo je drugi stražar nadglasavajući povike. — Obavijestite kralja! Tad je, kao pčele koje žele sletjeti, nešto dozujalo u hodnik. Jedan je stražar pogođen i srušio se glavom udarivši o mramor. Vrisnula sam ugledavši krv koja mu je potekla iz grudi. Maxon me je nagonski povukao, ali ne baš brzo. Možda je i on bio u šoku. — Vaše Veličanstvo! — doviknuo je jedan stražar trčeći prema nama. — Morate odmah dolje! Otresito je okrenuo Maxona i pogurnuo ga. Maxon je kriknuo i ponovno ispustio onu svoju metalnu kutiju. Pogledala sam stražarevu ruku na Maxonu, očekujući da ću vidjeti kako mu je zabio nož u leđa , sudeći po glasu koji je Maxon ispustio. Vidjela sam samo debeo, kositren prsten oko njegova palca. Podigla sam kutiju uhvativši je za držak sa strane i nadajući se da se unutra nije ništa razbilo, i potrčala u smjeru u kojem nas je stražar pokušavao uputiti. — Neću uspjeti — rekao je Maxon. Okrenula sam se prema njemu i vidjela da se znoji. Nešto s njim doista nije bilo kako treba. — U redu, gospodine — turobno je rekao stražar. — Ovuda. Povukao je Maxona iza ugla do naizgled kraja hodnika. Pitala sam se hoće li nas ostaviti ondje, ali stražar je u tom času pritisnuo neki nevidljiv prekidač na zidu i otvorila su se još jedna tajna vrata u palači. Unutra je bilo tako mračno da nisam vidjela kamo idem; ali Maxon je ušao bez oklijevanja, pogrbivši se. — Recite mojoj majci da smo America i ja na sigurnom. To učinite najprije — rekao je. — Svakako, gospodine. Sam ću se vratiti po vas kad ovo završi. Začula se sirena. Nadala sam se da je znak za uzbunu oglašen dovoljno brzo da se svi sklone. Maxon je kimnuo i vrata su se zatvorila, a mi našli u tami kao u rogu. Prostorija je bila hermetički zatvorena, više se nije čuo ni zvuk alarma. Čula sam kako Maxon prelazi rukom preko zida. Nakon nekog vremena, pronašao je prekidač i prostorijom se razlilo slabo svjetlo. Osvrnula sam se i promotrila oko sebe. Opazila sam nekoliko polica s mnogo tamnih, plastičnih paketa i jednu drugačiju policu s nekoliko tankih deka. Nasred skučenog prostora stajala je drvena klupa dovoljno velika za četiri osobe, a u suprotnom kutu maleni umivaonik i nešto kao veoma grubi zahod. Na jednom su zidu bile kuke, ali na njima ništa nije visjelo; u cijeloj se prostoriji osjećao miris metala od kojeg su naizgled bili načinjeni zidovi. — Ovo je barem jedno od dobrih — rekao je Maxon pa odšepesao do klupe da sjedne. — Što ti je? — Ništa — tiho je rekao i podbočio glavu rukama. Sjela sam pokraj njega, odložila metalnu kutiju na klupu i ponovno se osvrnula oko


sebe. — Pretpostavljam da je riječ o pobunjenicima s Juga? Maxon je kimnuo. Pokušala sam usporiti disanje i izbrisati iz misli ono što sam maloprije vidjela. Hoće li onaj stražar preživjeti? Može li itko preživjeti nešto onakvo? Pitala sam se koliko su duboko pobunjenici prodrli u vremenu koje nam je trebalo da se sakrijemo. Je li alarm bio dovoljno brzo uključen? — Jesmo li ovdje sigurni? — Da. Ovo je jedno od skloništa za sluge. Ako se zateknu u kuhinji i spremištima, prilično su sigurni gdje jesu. Ali oni koji trčkaraju naokolo po zadacima ponekad ne stignu dolje dovoljno brzo. Nije posve sigurno kao ono veliko sklonište za kraljevsku obitelj u kojem imamo i dovoljno zaliha za prilično dugo vrijeme; ali u slučaju nužde, i ova su skloništa dobra. — Znaju li pobunjenici za njih? — Možda — odgovorio je i lecnuo se uspravljajući se na klupi. — Ali jednom kad su skloništa u uporabi, ne mogu u njih. Samo su tri načina da izađeš. Netko s ključem mora aktivirati vrata izvana, netko s ključem može ih aktivirati iznutra — Maxon se potapšao po džepu dajući mi do znanja da nas može izvući bude li potrebno — ili moraš čekati dva dana. Nakon četrdeset i osam sati vrata se automatski otvaraju. Kad opasnost prođe, stražari provjeravaju sva skloništa, ali uvijek postoji mogućnost da neko previde; a bez mehanizma otključavanja s odgodom, netko bi mogao zauvijek ostati ovdje. Trebalo mu je neko vrijeme da sve to izgovori. Očito ga je boljelo, ali činilo se da riječima pokušava skrenuti misli s bola. Nagnuo se i zastenjao kad ga je od tog pokreta samo dodatno zaboljele. — Maxone? — Ne mogu... Ne mogu više izdržati. America, hoćeš li mi pomoći da skinem sako? Ispružio je ruku, a ja sam skočila i pomogla mu da skine sako. Pustio je da padne na pod i počeo otkopčavati dugmad na košulji. Posegnula sam da mu pomognem, ali on me zaustavio, uhvatio moje ruke. — Tvoje čuvanje tajni trenutačno nije baš dojmljivo. Ali ovu moraš ponijeti sa sobom u grob. Shvaćaš li? Kimnula sam, iako nisam bila sigurna na što misli. Maxon je pustio moje ruke, a ja sam polako otkopčala njegovu košulju. Pitala sam se je li ikad zamišljao kako to činim. Mogla sam priznati da ja jesam. Nakon proslave Noći vještica, ležala sam u svom krevetu i sanjala upravo o ovom trenutku u našoj budućnosti. Mislila sam da će biti mnogo drugačije. Svejedno, osjetila sam drhtaj uzbuđenja. Odgojena sam kao glazbenica, ali bila sam okružena likovnim umjetnicima. Jednom sam vidjela kip bacača diska star stotinama godina. Tad sam pomislila da samo kipar može učiniti nečije tijelo tako lijepim. Maxonova prsa bila su isklesana kao svaki kip koji sam ikad vidjela. Ali kad sam spustila košulju niz njegova leđa, sve se promijenilo. Košulja mu se zalijepila za kožu i kad sam je potegnula, proizvela je neki šljapkav zvuk. — Polako — rekao je. Kimnula sam i stala iza njegovih leđa kako bih je pokušala svući. Leđa Maxonove košulje bila su natopljena krvlju. Zaprepastila sam se, načas zaledila. No tad sam nastavila, osjetivši da moje zurenje


samo sve pogoršava. Kad sam mu skinula košulju, bacila sam je na jednu od onih kuka, dajući si časak da se priberem. Okrenula sam se i pomno pogledala Maxonova leđa. Krvava posjekotina na njegovu ramenu spuštala se do struka i križala s drugom iz koje je također kapala krv, a koja je presijecala treću, već zacijeljenu, koja se sjekla sa četvrtom, smežuranom od starosti. Maxon je na leđima imao šest svježih rana, uz stare ožiljke kojih je bilo previše da bi ih pobrojila. Kako se ovo moglo dogoditi? Maxon je princ. Kraljevske je krvi, vladar, odvojen od svih. Iznad svega je, ponekad i iznad zakona, pa kako je onda prekriven ožiljcima? Tad sam se sjetila večerašnjeg pogleda u kraljevim očima. I Maxonova pokušaja da sakrije strah. Kako ijedan muškarac može učiniti ovako nešto svom sinu? Ponovno sam se okrenula na drugu stranu i potražila krpicu kojom ću mu oprati rane. Prišla sam umivaoniku, sretna što u njemu ima vode, iako je bila ledeno hladna. Pribrala sam se i prišla Maxonu, nastojeći biti mirna zbog njega. — Možda će te malo peckati — upozorila sam ga. — Nema veze — šapnuo je. — Navikao sam. Pritisnula sam mokru krpicu na dugu brazdu na njegovu ramenu, odlučivši da ću početi od vrha. Malo se lecnuo, ali sve je podnio bez glasa. Kad sam se usmjerila na drugu ranu, Maxon je progovorio. — Znaš, godinama se već pripremam za ovo što se večeras dogodilo. Čekao sam dan kad ću biti dovoljno snažan da mu se suprotstavim. Maxon je kratko šutio i neke su stvari dobile smisao: zašto netko tko sjedi za radnim stolom ima tako snažne mišiće, zašto uvijek djeluje napola odjeven i spreman otići, zašto ga srdi djevojka koja ga naziva djetetom i odguruje. Pročistila sam grlo. — Zašto nisi? Zastao je. — Bojao sam se da će, ne dobije li mene, željeti tebe. Morala sam načas zastati, previše ganuta da bih išta rekla. Jedva sam zadržavala suze, ali pokušala sam ostati pribrana. Bila sam sigurna da bi plakanje samo sve pogoršalo. — Zna li itko? — upitala sam. — Ne. — Ni liječnik? Ni tvoja majka? Liječnik sigurno zna, ali šuti. A majci nikad ne bih rekao, niti joj dao razloga da posumnja. Zna da je otac strog prema meni, ali ne želim da se brine. I mogu to podnijeti. Nastavila sam prati ranu. — Prema njoj nije takav — brzo me je uvjerio. — I nju, valjda, zlostavlja na svoj način, ali ne ovako. — Hmm — odvratila sam, nesigurna što bih drugo rekla. Obrisala sam krv s rane, a Maxon je zastenjao. — Prokletstvo, peče. Kratko sam se odmaknula dok se njegovo disanje smirivalo. Nakon nekoliko trenutaka, kimnuo je i ja sam nastavila. — S Carterom i Marlee suosjećam i dublje no što misliš — rekao je nastojeći zvučati nehajno. — Ovakvim ranama treba vremena da prestanu boljeti, pogotovo kad si odlučan sam ih vidati.


Načas sam zastala, zgrožena. Marlee je dobila petnaest udaraca šibom odjednom. Da moram, mislim da bih radije odabrala to, nego da me svako toliko netko išiba kad nisam spremna. Čime si zaradio ove stare ožiljke? — upitala sam pa odmahnula glavom. — Zaboravi. To je pitanje nepristojno. Slegnuo je neozlijeđenim ramenom. — Nečime što sam rekao ili učinio. Nečime što znam. — Nečime što ja znam — dodala sam. — Maxone, strašno mi je... — Dah mi je zastao i zadržavala sam suze. Kao da sam ga sama išibala. Nije se okrenuo, ali njegova je ruka potražila i pronašla moje koljeno. — Kako ćeš srediti moja leđa ako plačeš? Slabašno sam se nasmijala kroz suze i obrisala lice. Očistila sam sve rane na njegovim leđima, nastojeći biti nježna. — Misliš li da bi ovdje moglo biti zavoja? — upitala sam osvrćući se. — U kutiji. Dok je on sjedio i usporavao disanje, otvorila sam kutiju i ugledala obilje medicinskih zaliha. — Zašto nemaš zavoje u svojoj sobi? — Iz čistog ponosa. Odlučio sam da mi više nikad neće trebati. Tiho sam uzdahnula. Pročitala sam etikete, pronašla otopinu za dezinfekciju, neku mast, za koju mi se učinilo da bi mogla ublažiti bol, i zavoje. Ponovno sam stala iza njega, spremna da mu dezinficiram ranu. — Ovo bi moglo boljeti. Kimnuo je. Kad mu je tekućina dodirnula kožu, zastenjao je i samo šutio. Nastojala sam biti brza i temeljita, spremna da mu ublažim tegobe najviše što mogu. Kad sam mu počela mazati rane mašću, shvatila sam da to pomaže. Ramena su mu se malo opustila i bila sam sretna zbog toga; na određeni način, imala sam osjećaj da se iskupljujem barem za neke nevolje koje sam izazvala. Lagano se nasmijao, gotovo glasno. — Znao sam da će se moja tajna prije ili poslije saznati. Godinama već pokušavam smisliti dobru priču. Nadao sam se da ću do vjenčanja uspjeti smisliti nešto uvjerljivo jer sam znao da će moja supruga vidjeti moje ožiljke, ali još ništa nisam smislio. Imaš li ti kakvu ideju? Kratko sam razmislila. — Istina pali. Kimnuo je. — To mi baš nije omiljena opcija. Barem ne za ovo. — Mislim da sam gotova. Maxon se okrenuo i malo sagnuo, oprezno se pomičući. Pogledao me sa zahvalnošću. — Sjajno si to obavila, America. Bolje nego ja ijednom svih ovih godina. — Nema na čemu. Kratko me promatrao, a šutnja se produbljivala. Što se sad uopće može reći? Pogled mi je stalno skretao na njegova prsa i to sam morala prekinuti. — Oprat ću ti košulju. — Zavukla sam se u kut, ribala njegovu košulju, gledala kako


voda poprima boju hrđe prije no što isteče kroz odvod. Znala sam da krv neću uspjeti posve oprati, ali barem sam imala nekog posla. Kad sam oprala košulju, izažela sam je i objesila na kuku. Okrenula sam se, a Maxon me je netremice promatrao. — Zašto nikad ne postavljaš pitanja na koja ja doista želim odgovoriti? Nisam mislila da bih mogla sjediti na klupi pokraj njega i ne biti u iskušenju da ga dodirnem. Zato sam se smjestila na pod sučelice njemu. — Nisam znala da to radim. — Radiš. — Dobro, što te to ne pitam, a želiš da te pitam? Dugo je uzdahnuo i nježno se nagnuo prema meni, spuštajući laktove na koljena. — Zar ne želiš da ti objasnim Kriss i Celeste? Zar ne misliš da to zavrjeđuješ?


rekrižila sam ruke. — Čula sam Krissinu verziju i mislim da ništa ne preuveličava. A što se tiče Celeste, o njoj radije više nikad ne bih razgovarala. Nasmijao se. — Strašno si tvrdoglava. To će mi nedostajati. Neko vrijeme sam šutjela. — Znači, odlučeno je? Ispadam? Maxon je razmislio. — Nisam siguran da to sad mogu spriječiti. Nisi li to i željela? Odmahnula sam glavom. — Bila sam bijesna — šapnula sam. — Bila sam strašno bijesna. Okrenula sam glavu na drugu stranu jer nisam željela plakati. Maxon je po svemu sudeći odlučio da moram saslušati što mi želi reći, željela ja to ili ne. Na kraju me je uhvatio u stupicu i čut ću sve što je čekao da mi kaže. — Mislio sam da si moja — rekao je. Pogledala sam ga i vidjela da zuri u strop. — Da sam te mogao zaprositi na proslavi Noći vještica, učinio bih to. Od mene se očekuje nešto službeno s roditeljima i uzvanicima i kamerama, ali dobio sam posebno odobrenje da te zaprosim nasamo kad budemo spremni i nakon toga organiziramo primanje. To ti nikad nisam rekao, zar ne? Maxon me je pogledao, a ja sam lagano odmahnula glavom. Gorko se nasmiješio, prisjećajući se. — Pripremio sam govor, sva obećanja koja sam ti želio dati. Vjerojatno bih ga zaboravio i napravio budalu od sebe. Iako... sad ga se sjećam. — Uzdahnuo je. — Poštedjet ću te. Kratko je zastao. — Kad si me odgurnula, uspaničio sam se. Mislio sam da sam gotov s ovim bezumnim nadmetanjem, ali najednom sam imao osjećaj kao da je ponovno prvi dan Izbora, samo što su sad moje mogućnosti bile mnogo ograničenije. A samo tjedan dana prije toga, provodio sam vrijeme sa svim ostalim curama ne bih li pronašao neku koja će te zasjeniti, za koju ću pomisliti da je želim više, i nisam uspio. Osjećao sam se beznadno. Tad mi je prišla Kriss, neobično smjerno, samo je željela vidjeti me sretnog, i ja sam se zapitao kako mi je ta njezina osobina promaknula. Znao sam da je draga i veoma je privlačna; ali cijelo ovo vrijeme imala je i više od toga. Mislim da jednostavno nisam doista gledao. Zašto i bih kad si ti bila ondje? Obgrlila sam se rukama, nastojeći se sakriti od bola. Više nisam bila ondje. Sve sam to upropastila. — Voliš li je? — krotko sam upitala. Nisam željela vidjeti njegovo lice, ali duga stanka dala mi je do znanja da se između Maxona i Kriss događa nešto duboko. — Drugačije je od onoga što smo ti i ja imali. Mirnije je, možda prijateljskije. Ali je postojano. U Kriss se mogu pouzdati i bez imalo sumnje znam da mi je odana. Kao što vidiš, u mom je svijetu veoma malo sigurnosti. Ona mi je u tom smislu pravo osvježenje. Kimnula sam, i nadalje izbjegavajući kontakt očima. Razmišljala sam samo kako o sebi


i meni govori u prošlom vremenu, a za Kriss ima samo pohvale. Poželjela sam da mogu reći nešto loše o njoj, nešto što će je malo umanjiti u njegovim očima; ali nisam mogla. Kriss je bila dama. Od početka je sve činila kako treba i ja sam se iznenadila što sam mu ikad bila draža od nje. Kriss je bila savršena za njega. — Zašto onda Celeste? — upitala sam i napokon se okrenula prema njemu. — Ako je Kriss tako divna... Maxon je kimnuo, naizgled u nelagodi. On je bio taj koji je htio da razgovaramo o tome pa valjda već zna što će reći. Ustao je, još jedanput oprezno protegnuo leđa i ushodao se po sobičku. — Kao što znaš, moj život je pun stresova koje radije ni s kim ne dijelim. Živim u stalnoj napetosti. Uvijek me promatraju, procjenjuju. Moji roditelji, moji savjetnici... u mom su životu stalno kamere, a sad ste i sve vi ovdje — rekao je pokazujući prema meni. — Siguran sam da si se ti zbog svoje kaste osjećala zarobljenom makar jedanput u životu, ali zamisli kako se ja osjećam. America, postoje stvari koje sam vidio i koje znam, a ne mislim da ću ih ikad moći promijeniti. Siguran sam da si svjesna da bi se moj otac tehnički trebao povući u mojim dvadesetim godinama života, kad bude smatrao da sam spreman upravljati; ali misliš li da će ikad prestati potezati konce? To se neće dogoditi dok god je živ; i znam da je grozan, ali ne želim da umre... Otac mi je. Kimnula sam. — Kad smo već kod toga, od početka ima prste u Izboru. Ako pogledaš tko je ostao, prilično je jasno. — Počeo je nabrajati djevojke na prste. — Natalie je vrlo popustljiva i zbog toga je očeva miljenica, jer sam ja, prema njegovu mišljenju, previše svojeglav. Činjenica da je njemu toliko draga tjera me da se borim protiv nagona da je mrzim. Elise ima saveznike u Novoj Aziji, ali nisam siguran je li to nama od ikakve koristi. Taj rat... — Maxon je o nečemu promislio i odmahnuo glavom. Neke pojedinosti o tom ratu nije želio podijeliti sa mnom. — A ona je tako... Ne znam ni koja bi bila prava riječ za to. Od početka sam znao da ne želim djevojku koja će se složiti sa svim što kažem ili se samo predati i obožavati me. Pokušavam joj proturječiti, a ona svaki put popusti. Svaki put! Da poludiš. Kao da nema svoje ja. Udahnuo je da se malo primiri. Nisam shvatila koliko ga nervira. Uvijek je bio silno strpljiv s nama. Na kraju me pogledao. — Ti si bila moj izbor. Moj jedini izbor. Otac nije bio oduševljen; ali dotad nisi učinila ništa čime bi ga uzrujala. Dok god si šutjela, nije imao ništa protiv da te zadržim. Zapravo, nije se protivio mom odabiru, pod uvjetom da se ponašaš pristojno. Tvoje je nedavne postupke iskoristio da istakne moje manjkavosti u prosuđivanju i sad traži da njegova bude zadnja. Odmahnuo je glavom. — Ali to sad nije važno. Ostale — Marlee, Kriss i Celeste — njih su odabrali savjetnici. Marlee je bila miljenica naroda, kao i Kriss. — Uzdahnuo je. — Kriss bi bila dobar odabir. Volio bih da mi dopusti da joj se više približim, ako ni zbog čega drugog a ono zato što ne znam postoji li između nas... kemija. Volio bih imati barem neku predodžbu. A Celeste... Celeste je veoma utjecajna, zvijezda sama po sebi. Na televiziji to izgleda dobro. I zvuči dobro da moj konačni odabir bude netko tko je gotovo na mojoj razini. Sviđa mi se makar samo zbog svoje ustrajnosti. Ona barem ima svoje ja. Ona barem nije slabić. Ali vidim da je sklona manipuliranju i da gleda što sama može izvući iz ove


situacije. Znam da, kad me zagrli, na srce privija krunu. Zatvorio je oči, kao da je ono što će sljedeće reći najstrašnije od svega. — Iskorištava me i zbog toga se ne osjećam krivim jer i ja nju iskorištavam. Ne bih se iznenadio da ju je netko potaknuo da se baci na mene. Poštujem Krissine granice. I mnogo bih radije bio u tvojem naručju, ali ti si mi se jedva obratila... Jesam li baš tako grozan jer želim da petnaest minuta mog života ne bude važno? Jer se samo želim osjećati dobro? Nakratko praviti da me netko voli? Možeš me osuđivati ako želiš, ali neću se ispričati jer želim nešto normalno u životu. Zagledao se dublje u moje oči, čekajući da ga prekorim i istodobno se nadajući da to neću učiniti. — Shvaćam. Pomislila sam na Aspena, na njegov čvrsti zagrljaj i obećanja. Nisam li i sama učinila isto? Vidjela sam kako se u Maxonovoj glavi okreću kotačići, kako se pita koliko sam doslovno mislila to što sam rekla. Tu tajnu nisam mogla podijeliti. Čak i ako je za mene sve gotovo, nisam mogla dopustiti da Maxon misli o meni na takav način. — Bi li je ikad izabrao? Mislim na Celeste. Prišao mi je i pažljivo sjeo pokraj mene. Nisam mogla niti zamisliti koliko ga leđa bole. — Da moram, radije bih odabrao nju nego Elise ili Natalie. Ali to se neće dogoditi ako Kriss ne odluči da želi otići. Kimnula sam. — Kriss je dobar odabir. Bit će mnogo bolja princeza no što bih ja ikad mogla biti. Nasmiješio se. — U svakom slučaju manje podbada. Sam Bog zna što bi se dogodilo ovoj državi s tobom na čelu. Nasmijala sam se jer je imao pravo. — Vjerojatno bih je upropastila. Maxon se i dalje smiješio govoreći: — Možda je i treba upropastiti. Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Pitala sam se kako bi izgledao naš svijet da je uništen. Nismo se mogli riješiti kraljevske obitelji — kako smo je mogli jednostavno ukinuti? — ali možda smo mogli promijeniti neke stvari. Funkcije bi mogle biti izborne, umjesto nasljedne. A kaste... Stvarno bih voljela vidjeti kako nestaju. — Hoćeš li mi udovoljiti? — upitao je Maxon. — Kako to misliš? Večeras sam s tobom podijelio mnoge stvari koje mi je teško priznati. Pitao sam se bi li mi mogla odgovoriti na jedno pitanje. Lice mu je bilo tako iskreno da ga nisam željela odbiti. Nadala sam se da neću požaliti, ali bio je mnogo iskreniji no što sam ja u tom času zasluživala. — Pitaj. Što god želiš. Progutao je slinu. — Jesi li me ikad voljela? Maxon se zagledao u moje oči, a ja sam se zapitala može li u njima vidjeti odgovor. Sve osjećaje protiv kojih sam se borila jer sam mislila da je on nešto što nije, sve osjećaje koje nikad nisam željela imenovati. Pognula sam glavu. — Znam da me je slomilo kad sam mislila da si ti odgovoran za ono što se dogodilo Marlee. Ne samo zato što se to dogodilo, nego zato što nisam željela razmišljati o tebi kao


o takvoj osobi. Znam da kad govoriš o Kriss ili kad se sjetim kako si se ljubio s Celeste,... toliko sam ljubomorna da jedva dišem. I znam da sam razmišljala o našoj budućnosti kad smo razgovarali na Noći vještica. I bila sam sretna. Znam da bih bila pristala da si me tad zaprosio. — Te sam posljednje riječi izgovorila šaptom; gotovo mi je bilo preteško i razmišljati o njima. — Također znam da nikad nisam znala kako bih prihvatila činjenicu da se nalaziš i s drugim djevojkama ili da si princ. Čak i nakon svega što si mi večeras rekao, mislim da postoje neki dijelovi tebe koje ćeš uvijek skrivati... Ali, uza sve to... — Kimnula sam. Nisam mogla izgovoriti te riječi naglas. Ako ih izgovorim, kako ću moći otići? — Hvala ti — šapnuo je. — Sad bar sa sigurnošću znam da smo kratak časak koji smo proveli zajedno oboje osjećali isto. Oči su me zapekle, nove suze navirale. Nikad mi nije izrijekom rekao da me voli, a ni sad to nije doslovce govorio. Ali te su riječi bile tako blizu. — Bila sam strašno glupa — rekla sam, dah mi je zastajao. Silovito sam se borila protiv suza, ali više se nisam mogla opirati. — Stalno sam dopuštala da me kruna zastraši kako te ne bih željela. Samoj sam sebi govorila da mi nije doista stalo do tebe. Uporno sam mislila da si mi lagao ili me prevario, da mi ne vjeruješ ili ne mariš dovoljno za mene. Dopustila sam si da povjerujem kako ti nisam važna. Zagledala sam se u njegovo zgodno lice. — Jedan pogled na tvoja leđa govori da bi za mene učinio gotovo sve. A ja sam to odbacila. Jednostavno sam to odbacila... Raširio je ruke i ja sam mu pala u zagrljaj. Maxon me je držao bez riječi i samo provlačio prste kroz moju kosu. Poželjela sam da mogu izbrisati sve drugo i sačuvati ovaj trenutak, ovu kratku sekundu kad smo i on i ja znali koliko značimo jedno drugome. — Draga, molim te, nemoj plakati. Da mogu, do kraja života poštedio bih te suza. Disala sam isprekidano kad sam progovorila. — Više te nikad neću vidjeti. Za sve sam ja kriva. Privukao me k sebi. — Ne, trebao sam biti otvoreniji. — Ja sam trebala biti strpljivija. — Trebao sam te zaprositi one noći u tvojoj sobi. — Trebala sam ti to dopustiti. Nasmijao se. Pogledala sam njegovo lice, nesigurna koliko ću još njegovih osmijeha vidjeti. Maxon je prstima obrisao suze s mojih obraza i samo me netremice promatrao ravno u oči. Uzvratila sam mu istom mjerom, silno želeći zapamtiti ovaj trenutak. — America... ne znam koliko nam je vremena preostalo zajedno, ali ne želim ga provesti kajući se zbog svega što nismo učinili. — Ni ja. — Okrenula sam lice u njegov dlan i poljubila ga. Zatim sam poljubila jagodice svih njegovih prstiju. Gurnuo je ruku duboko u moju kosu i privukao me da me poljubi. Nedostajali su mi ti njegovi tako mirni, tako sigurni poljupci. Znala sam da se nikad u životu ni s kim neću ovako osjećati, udala se za Aspena ili koga drugog. Nisam imala osjećaj da sam njegov svijet učinila boljim. Imala sam osjećaj da ja jesam njegov svijet. Nije to bila eksplozija; nije to bio vatromet. Bila je to vatra koja je polako gorjela iznutra prema van.


Pomaknuli smo se i legla sam na pod, a Maxon iznad mene. Kliznuo je nosom niz moju čeljust, niz moj vrat, preko ramena, i istim se putem poljupcima vratio do mojih usana. Provlačila sam prste kroz njegovu kosu. Bila je tako meka, gotovo mi je škakljala dlanove. Nakon nekog vremena, izvukli smo deke i složili improvizirani krevet. Dugo me je držao u naručju i gledao u oči. Da nisam bila glupa, mogli smo to godinama činiti. Kad se Maxonova košulja osušila, odjenuo ju je, sasušene mrlje prekrio sakoom i ponovno se skutrio uz mene. Kad smo se oboje umorili, razgovorom smo se borili protiv sna. Nisam željela prespavati nijednu sekundu, a osjetila sam da ni on to ne želi. — Misliš li da ćeš mu se vratiti? Svojem bivšem? Nisam željela razgovarati o Aspenu, ali razmislila sam o Maxonovu pitanju. — Dobar je izbor. Pametan, hrabar, možda jedina osoba na ovom planetu koja je tvrdoglavija od mene. Maxon se malo nasmijao. Oči su mi bile zatvorene, ali nastavila sam govoriti. — Međutim, proći će poprilično vremena prije no što uopće budem mogla razmišljati o tome. — Mmm. Šutnja se produljila. Maxon je protrljao palcem moju ruku. — Smijem li ti pisati? — upitao je. Razmislila sam o tome. — Možda bi trebao pričekati nekoliko mjeseci. Možda ti uopće neću nedostajati. Gotovo se nasmijao. — Ako budeš pisao... moraš reći Kriss. — Imaš pravo. Nije razjasnio znači li to da će joj reći ili jednostavno da mi neće pisati, ali u tom času nisam željela doista znati. Nisam mogla vjerovati da se sve ovo događa zbog jedne glupe knjige. Uzdahnula sam i naglo otvorila oči. Knjige! — Maxone, što ako pobunjenici sa Sjevera traže dnevnike? Pomaknuo se. — Kako to misliš? — Kad sam onaj dan bježala pred njima u šumu, vidjela sam ih dok su prolazili. Jedna je djevojka ispustila torbu punu knjiga. I tip koji je bio s njom nosio je naramke knjiga. Kradu knjige. Što ako traže neku određenu? Maxon je otvorio oči i zaškiljio razmišljajući. — America... što je točno bilo u onom dnevniku? — Mnogo toga. Uglavnom o tome kako je Gregory u osnovi ukrao državu i ljudima nametnuo kaste. Maxone, bilo je strašno. — Ali Vijesti su prekinute — nije odustajao Maxon. — Čak i ako traže taj dnevnik, ne mogu nikako znati da je to baš ta knjiga, ni što je u njoj. Vjeruj mi, nakon one tvoje predstave, moj otac se sigurno pobrinuo da te knjige budu još zaštićenije no inače. — Traže taj dnevnik. — Prekrila sam lice, potiskujući zijevanje. — Znam da ga traže. — Nemoj — rekao je. — Nemoj se uzrujavati. Koliko je nama poznato, ti pobunjenici samo su strastveni čitači. Zastenjala sam na njegov pokušaj duhovitosti.


— Stvarno sam mislila da situaciju ne bih mogla učiniti težom no što je bila. — Psst — rekao je i približio mi se. Snažnim me je rukama čvrsto primio. — Nemoj se sad brinuti. Vjerojatno bi trebala malo odspavati. — Ali ne želim spavati — šapnula sam, i još više se priljubila uz njega. Maxon je ponovno zatvorio oči, i nadalje me držeći u zagrljaju. — Ni ja. Spavanje me čini nervoznim čak i kad imam dobar dan. Srce me je zaboljele Nisam mogla zamisliti njegovu stalnu zabrinutost, osobito kad se uzme u obzir da je razlog njegove stalne tjeskobe njegov otac. Pustio je moju ruku i posegnuo u džep. Malo sam otvorila oči i opazila da su njegove zatvorene. Oboje smo bili na rubu sna. Ponovno je pronašao moju ruku i počeo mi nešto vezati oko zapešća. Na ruci sam osjetila onu narukvicu koju mi je kupio u Novoj Aziji. — Stalno sam je nosio u džepu. Nepopravljiv sam romantičar, zar ne? Namjeravao sam je zadržati, ali želim da imaš nešto od mene. Stavio mi je tu narukvicu preko Aspenove i osjetila sam kako mi se njegovo dugme usijeca u kožu. — Hvala ti. Sretna sam zbog toga. — Tad sam i ja sretan. Nakon toga, više nismo rekli ni riječ.


robudila me škripa vrata i sobu je obasjalo snažno svjetlo pred kojim sam morala dlanom zaštititi oči. — Vaše Veličanstvo? — netko je upitao. — Gospode! Pronašao sam ga — zavikao je taj glas. — Živ je! Najednom se sve oko nas uskomešalo kad su stražari i batleri nahrupili prema nama. — Zar niste stigli do glavnog skloništa, Vaše Veličanstvo? — upitao je jedan od stražara. Pogledala sam njegovo ime. Markson. Nisam bila sigurna, ali činilo se da je jedan od zapovjednika. — Nisam. Jedan je časnik trebao obavijestiti moje roditelje. Rekao sam mu da to prvo obavi — objasnio je Maxon nastojeći zagladiti kosu. Samo je jedanput njegovo lice odalo da mu je taj pokret izazvao bol. — Koji časnik? Maxon je uzdahnuo. — Nisam mu vidio ime. — Pogledao me za potvrdu. — Ni ja. Ali na palcu je imao prsten. Sivi, kao od kositra ili nečeg sličnog. Časnik Markson je kimnuo. — To je bio Tanner. Nije preživio. Izgubili smo dvadeset pet stražara i desetak slugu. — Molim? — Ruka mi je i nehotice poletjela prema ustima. Aspen. Molila sam se da je dobro. Sinoć sam bila toliko slomljena da se nisam niti sjetila na njega. — A moji roditelji? Ostale djevojke iz Elite? — Svi su dobro, gospodine. Iako, vaša je majka bila histerična. — Je li izašla? — Krenuli smo iz prostorije, Maxon na čelu. — Svi su izašli. Promaknulo nam je nekoliko manjih skloništa pa smo sad krenuli u novu provjeru u nadi da ćemo pronaći vas i lady Ameriku. — Gospode — rekao je Maxon. — Najprije idem majci. — Ali tad je zastao kao ukopan. Pratila sam njegov pogled i vidjela što ga je zgrozilo. Ona ista riječ, ona koju su pobunjenici ostavili i prošli put, bila je načrčkana na zidu. DOLAZIMO Hodnici su bili prekriveni tim upozorenjem, napisani svime što su pobunjenici mogli pronaći. Još strašnije od tog upozorenja bilo je ono što sam vidjela oko sebe. Nikad dotad nisam vidjela što su pobunjenici uspjeli učiniti na prvome katu, samo u hodnicima blizu moje sobe. Goleme mrlje na sagu upućivale su na to gdje je netko, možda neka bespomoćna sluškinja ili neustrašiv stražar, umro. Prozori su bili razbijeni, a na njihovu mjestu ostale su krhotine stakla.


Svjetla su bila razbijena, neka samo treperila. U zidovima su bile goleme rupe i ja sam se zapitala jesu li vidjeli kako netko ulazi u skloništa, jesu li tragali za bjeguncima. Koliko smo blizu smrti Maxon i ja sinoć bili? — Gospođice? — obratio mi se jedan stražar vraćajući me u sadašnjost. — Bili smo tako slobodni i kontaktirali sa svim obiteljima. Čini se da je napad na obitelj lady Natalie bio izravan pokušaj da se prekine Izbor. Napadaju vaše rođake kako bi vas natjerali da odete. Prekrila sam usta dlanom. — Ne. — Već smo poslali stražare iz palače da ih čuvaju. Kralj je odlučno zabranio da ijedna djevojka ode. — Što ako žele otići? — usprotivio se Maxon. — Ne možemo ih držati ovdje protiv svoje volje. — Naravno, gospodine. Morat ćete razgovarati s kraljem. — Činilo se da je stražaru neugodno, kao da ne zna kako bi se točno postavio prema toj razlici u mišljenjima. — Moju obitelj nećete morati dugo čuvati — rekla sam nadajući se da ću malo ublažiti napetost. — Javite im da brzo dolazim kući. Stražar je pogledavao čas Maxona, čas mene, tražeći potvrdu da sam izbačena. Maxon je jednostavno samo kimnuo. — Da, gospođice — rekao je stražar i naklonio se. Maxon se umiješao. — Je li moja majka u svojoj sobi? — Da, gospodine. — Recite joj da dolazim. Niste nam više potrebni. Ponovno smo ostali sami. Maxon je uhvatio moju ruku. — Nemoj otići navrat-nanos. Oprosti se sa svojim sluškinjama i djevojkama, ako želiš. I nešto pojedi. Znam koliko voliš hranu. Nasmiješila sam se. — Hoću. Maxon je ovlažio usne, gotovo se vrpoljeći. To je to. Ovo je rastanak. — Zauvijek si me promijenila. I nikad te neću zaboraviti. Kliznula sam slobodnom rukom niz njegova prsa i poravnala mu sako. — Nemoj se potezati za uho ni s jednom drugom curom. To je moje. — Ukočeno sam se nasmiješila. — Mnogo je toga tvoje, America. S mukom sam progutala slinu. — Moram ići. Kimnuo je. Maxon me brzo poljubio u usta i otrčao hodnikom. Gledala sam za njim dok se nije izgubio iz vidika pa se zaputila prema svojoj sobi. Svaki korak po glavnom stubištu bio je mučenje, i zbog onoga što sam ostavljala i zbog onoga što sam se bojala da slijedi. Što ako pozvonim, a Lucy ne dođe? Ili Mary? Ili Anne? Što ako pogledam lice svakog stražara pokraj kojeg prođem, i nijedan od njih nije Aspen? Stigla sam do drugog kata, na svakom koraku gledajući posljedice razaranja. Čak i ovako razrušena, palača je još bila prepoznatljiva, najljepše mjesto koje sam u životu vidjela. Međutim, nisam mogla zamisliti koliko će vremena i novca biti potrebno da se obnovi. Pobunjenici su bili vrlo temeljiti. Kad sam se približila svojoj sobi, začula sam plač. Lucy. Uzdahnula sam, sretna što je Lucy živa, ali prestravljena onime što bi mogao biti razlog toga plača. Pripremila sam se i skrenula prema svojoj sobi.


Crvenih lica i otečenih očiju, Mary i Anne skupljale su razbijeno staklo vrata mog balkona. Gledala sam kako Mary zastaje metući da izdahne i smiri se. Lucy je u kutu jecala u Aspenove grudi. — Ne plači — tješio ju je. — Pronaći će je. Znam da hoće. Toliko mi je laknulo da sam briznula u plač. — Dobro ste. Svi ste dobro. Aspen je glasno uzdahnuo, čvrsta ramena ovjesila su mu se kad se opustio. — Moja gospo? — iznenadila se Lucy. Trenutak poslije, već je trčala prema meni. Odmah za njom pritrčale su i Mary i Anne, i sve tri me čvrsto zagrlile. — Oh, ovo nije pristojno — rekla je Anne grleći me. — Zaboga, daj prestani — odvratila je Mary. Bile smo toliko sretne što smo žive i na sigurnom da smo se sve nasmijale. Iza njih stajao je Aspen i promatrao nas mirnim osmijehom, očito presretan što me vidi ondje. Gdje ste bili? Svuda su vas tražili. — Mary me je privukla krevetu da sjednem, iako je bio u strašnom neredu, s razderanim poplunom i rasparanim jastucima iz kojih je letjelo perje. — U jednom od skloništa koje im je promaknulo. I Maxon je dobro — dodala sam. — Hvala Bogu — rekla je Anne. Spasio mi je život. Bila sam na putu prema vrtu kad su pobunjenici nahrupili. Da sam bila vani... — Oh, moja gospo — zaplakala je Mary. — Ništa se vi ne brinite — rekla je Anne. — Začas ćemo urediti ovu sobu, a kad budete spremni, imamo i fantastičnu novu haljinu za vas. Možemo i... — To neće biti potrebno. Danas idem kući. Odjenut ću nešto jednostavno i otići za nekoliko sati. — Molim? — zaprepastila se Mary. — Ali zašto? Slegnula sam ramenima. — Nije uspjelo. — Pogledala sam Aspena, ali nisam mogla pročitati izraz njegova lica. Vidjela sam samo olakšanje jer sam živa. — Stvarno sam mislila da ćete to biti vi — rekla je Lucy. — Od početka. A nakon svega što ste sinoć rekli... ne mogu vjerovati da idete kući. — Veoma si ljubazna, ali sve će biti u redu. Od sad nadalje, ako možete išta učiniti da pomognete Kriss, molim vas da to učinite. Zbog mene. — Naravno — odvratila je Anne. — Što god želite — potvrdila je Mary. Aspen se nakašljao. — Dame, bih li mogao ostati trenutak nasamo s lady Amerikom? Ako danas odlazi, moram je uputiti u neke sigurnosne mjere. Nije došla ovako daleko da bismo sad dopustili da joj netko naudi. Anne, možda bi mogla donijeti čiste ručnike. Kući mora otići kao dama. Mary, nešto hrane? — Obje su kimnule. — A ti Lucy, treba li ti malo odmora? — Ne! — uzviknula je Lucy i ponosno se uspravila. — Mogu raditi.


Aspen se nasmiješio. — U redu. — Lucy, idi u radionicu i dovrši onu haljinu. Brzo ćemo ti doći pomoći. Lady America, nije me briga što itko kaže. Otići ćete sa stilom — rekla je Anne, na kraju se obrativši meni. Da, gospodo — odvratila sam. Otišle su i zatvorile vrata. Aspen mi je prišao, a ja se okrenula prema njemu. — Mislio sam da si mrtva. Mislio sam da sam te izgubio. — Ne danas — slabašno sam se osmjehnula. Sad kad sam vidjela koliko je bilo loše, šala je bila jedini način da ostanem mirna. — Dobio sam tvoje pismo. Ne mogu vjerovati da mi nisi rekla za onaj dnevnik. — Nisam mogla. Posve mi se približio i prošao rukom kroz moju kosu. — Mer, ako ga meni nisi mogla pokazati, nisi ga smjela pokušati pokazati cijeloj državi. A ono s kastama... Luda si, znaš li to? — Oh, znam. — Spustila sam pogled, razmišljajući o svim ludostima prethodnog dana. — Znači, Maxon te je izbacio zbog toga? Uzdahnula sam. — Ne baš. Kralj je taj koji me šalje kući. Ni da me Maxon zaprosi ovog časa, ništa se ne bi promijenilo. Kralj kaže ne i zato moram otići. — Oh — jednostavno je rekao. — Bit će čudno bez tebe. — Znam — uzdahnula sam. — Pisat ću ti — brzo je obećao. — A mogu ti slati i novac ako želiš. Imam ga dovoljno. Čim se vratim kući, možemo se vjenčati. Znam da to neće biti brzo, ali... Aspene — prekinula sam ga. Nisam znala kako da mu objasnim da mi je srce slomljeno. — Kad odem, želim malo mira, dobro? Moram se oporaviti od svega ovoga. Odmaknuo se, uvrijeđen. — Što želiš reći, da ne želiš da ti pišem i zovem te? — Možda ne odmah — odgovorila sam i trudila sam se da to ne zvuči kao nešto važno. — Samo želim provesti neko vrijeme s obitelji i malo se srediti. Nakon svega što sam ovdje doživjela, ne mogu... — Čekaj — rekao je i podigao ruku. Načas je šutio proučavajući moje lice. — Još ga želiš — predbacio mi je. — Nakon svega što je učinio... nakon Marlee... pa čak i kad nema apsolutno nikakve nade, i dalje razmišljaš o njemu. — Aspene, on nikad nije ništa učinio. Voljela bih da ti mogu objasniti za Marlee, ali dala sam riječ. Maxonu ništa ne zamjeram. I znam da je gotovo, ali osjećam se jednako kao i kad si ti prekinuo sa mnom. Prezirno je uzdahnuo u nevjerici i zabacio glavu kao da ne može vjerovati svojim ušima. — Ozbiljno to mislim. Kad si prekinuo našu vezu, Izbor mi je postao uže za spašavanje jer sam barem znala da ću imati malo vremena da prebolim osjećaje prema tebi. A onda si se pojavio ovdje i sve se promijenilo. Ti si bio taj koji nas je promijenio kad si me ostavio u onoj našoj kućici na drvetu; i stalno misliš da ćeš, budeš li dovoljno navaljivao, uspjeti sve vratiti na onakvo kakvo je bilo prije tog trenutka. To tako ne ide. Daj mi priliku da izaberem tebe.


Čim sam izgovorila te riječi, znala sam da je velik dio problema upravo u tome. Dugo sam voljela Aspena i mnoge smo stvari jednostavno podrazumijevali. Ali sad je sve bilo drugačije. Više nismo bili dvoje nevažnih ljudi iz Caroline. Previše smo toga vidjeli da bismo se pretvarali da ćemo ikad ponovno biti to dvoje ljudi i time biti sretni. — Zašto ne bi izabrala mene, Mer? Nisam li ja tvoj jedini izbor? — upitao je, a glas mu je odisao tugom. — Jesi. Zar tebi to ne smeta? Ne želim biti djevojka s kojom ćeš završiti zato što meni jedina druga opcija nije dostupna, a ti nikad nisi pogledao nijednu drugu. Zar me stvarno želiš dobiti po inerciji? Odgovorio je iz dna duše. — Nije me briga kako ću te dobiti, Mer. Najednom je nahrupio prema meni i obuhvatio mi lice dlanovima. Silovito me poljubio, želeći me natjerati da se sjetim što mi je nekoć značio. Nisam mu mogla uzvratiti poljubac. Kad je napokon odustao, odmaknuo se od mene i pokušao dokučiti izraz na mom licu. — America, što se događa? — Srce mi se slama! Eto što se događa! Što misliš, kakav je to osjećaj? Trenutačno sam strašno zbunjena i ti si jedino što mi je ostalo, a ne voliš me dovoljno da me pustiš da dišem. Rasplakala sam se i on se konačno smirio. — Oprosti, Mer — šapnuo je. — Samo... Stalno razmišljam kako sam te izgubio iz ovog ili onog razloga, a nagon me tjera da se borim za tebe. Ne mogu drugačije. Spustila sam pogled pokušavajući se pribrali. — Mogu čekati — obećao je. — Kad budeš spremna, piši mi. Volim te dovoljno da te pustim da dišeš. Nakon sinoć, to je jedino što trebam od tebe. Molim te, diši. Prišla sam mu i dopustila da me zagrli, ali osjećala sam se drugačije. Mislila sam da ću Aspena zauvijek imati u životu, a sad sam se prvi put zapitala je li to baš istina. — Hvala ti — šapnula sam. — Čuvaj se! Nemoj biti junak, Aspene! Pazi na sebe! Odmaknuo se i kimnuo, ali ništa nije rekao. Poljubio me u čelo i zaputio se prema vratima. Dugo sam samo stajala, ne znajući što da učinim sa sobom, čekajući da moje sluškinje dođu i još me jedanput dovedu u red.


oravnala sam haljinu. — Nije li malo previše otmjena za prigodu? — Ni najmanje! — nije odustajala Mary. Bilo je kasno poslijepodne, ali one su me odjenule u večernju, veoma raskošnu haljinu grimizne boje. Rukavi su bili do lakta jer je u Carolini hladnije vrijeme; a preko ruke su mi prebacile širok ogrtač s kapuljačom, da se zagrnem kad se zrakoplov prizemlji. Visoki ovratnik zaštitit će moj vrat od svakog vjetra, a kosu su mi začešljale tako otmjeno da sam bila sigurna da nikad otkad sam došla u palaču nisam izgledala ljepše. Poželjela sam da mogu otići do kraljice Amberly, sigurna da bi čak i ona bila zadivljena. — Ne želim oklijevati — bila sam uporna. — Već je ionako dovoljno teško. Samo želim da znate da sam vam neizmjerno zahvalna na svemu što ste učinile za mene. Ne samo na kupanju i odijevanju, nego i na vremenu koje ste provodile sa mnom i pažnji kojom ste me obasule. Nikad vas neću zaboraviti. — I mi ćemo vas zauvijek pamtiti, gospođice — obećala je Anne. Kimnula sam i počela hladiti lice lepezom. — U redu, u redu, dosta mi je suza za jedan dan. Recite vozaču da sam spremna, odmah ću sići. — Naravno, gospođice. — Je li još neprimjereno da se zagrlimo? — upitala je Mary pogledavši najprije mene, pa Anne. — Koga je briga? — odvratila je Anne i sve su se još jedanput okupile oko mene. — Čuvajte se. — I vi, gospođice — rekla je Mary. — Uvijek ste bili dama — dodala je Anne. Mary i Anne su se odmaknule, ali Lucy me nije puštala. — Hvala vam — šapnula je i ja sam znala da plače. — Nedostajat ćete mi. — I ti ćeš meni nedostajati. Pustila me i njih tri su krenule prema vratima i zajedno zastale. Još jedanput su me pozdravile kniksom, a ja sam im mahnula. Ostala sam sama. Posljednjih nekoliko tjedana mnogo sam puta poželjela da mogu otići. Sad kad me je od odlaska dijelilo samo nekoliko sekundi, užasavala sam ga se. Izašla sam na balkon. Pogledala sam vrt, zagledala se u klupicu na kojoj smo se Maxon i ja upoznali. Nisam znala zašto, ali pomislila sam da će on biti ondje. Nije ga bilo. Imao je važnijeg posla nego sjediti u vrtu i razmišljati o meni. Dodirnula sam narukvicu na zapešću. Ipak će s vremena na vrijeme razmišljati o meni, i ta me je pomisao utješila. Bez obzira na sve, ovo je stvarno. Vratila sam se u sobu, zatvorila vrata i izašla u hodnik. Hodala sam polako, još jedanput upijajući ljepotu palače, iako je bila nagrđena razbijenim zrcalima i oštećenim


okvirima. Sjetila sam se kako sam se spuštala ovim stubištem prvoga dana u palači, zbunjena i zahvalna istodobno. Tad je bilo mnogo djevojaka. Kad sam stigla do ulaznih vrata, kratko sam zastala. Toliko sam se bila navikla boraviti iza tih golemih komada drveta da mi se zamalo činilo pogrešnim proći kroz njih. Duboko sam udahnula i posegnula za kvakom. — America? Okrenula sam se. Maxon je stajao na drugom kraju hodnika. — Hej — traljavo sam ga pozdravila. Nisam mislila da ću ga ikad više vidjeti. Brzo mi je prišao. — Izgledaš čarobno. — Hvala ti. — Dodirnula sam tkaninu moje zadnje haljine. Načas smo samo stajali bez riječi i promatrali se. Možda je ovo samo to: posljednja prilika da se vidimo. Najednom se on nakašljao, kao da se sjetio zašto je došao. — Razgovarao sam s ocem. — Oh? — Da. Bio je prilično sretan što sinoć nisam poginuo. Kao što si možda i sama pretpostavila, veoma mu je važno da se kraljevska loza nastavi. Objasnio sam mu da sam zamalo umro zbog njegove naravi i pronalazak skloništa pripisao tebi. — Ali ja nisam... — Znam. Ali on ne mora. Nasmiješila sam se. — Zatim sam mu rekao da sam te prekorio zbog tvog ponašanja. Ponovno, on ne mora znati da to nije istina; ali mogla bi se ponašati kao da jest, ako želiš. Nisam znala zašto bih se trebala ponašati kao da se išta dogodilo, kad ću ionako biti na drugom kraju države, ali kimnula sam. — S obzirom na to da, koliko je njemu poznato, tebi dugujem život, složio se da bi moja želja da te zadržim ovdje mogla biti djelomice opravdana, dok god se ponašaš besprijekorno i možeš naučiti što si smiješ a što ne smiješ dopustiti. Zurila sam u njega, ne posve sigurna da sam ga dobro shvatila. Zapravo, najpoštenije je pustiti Natalie da ode. Ona nije za ovo; a sad kad je njezina obitelj u koroti, za nju je najbolje da bude kod kuće. Već smo razgovarali. Još sam bila nijema od zaprepaštenja. — Da ti objasnim? — Molim te. Maxon me uhvatio za ruku. — Ostala bi ovdje kao natjecateljica u Izboru, ali bilo bi drugačije no dosad. Moj otac će vjerojatno biti grub prema tebi i učiniti sve što je u njegovoj moći da podbaciš. Mislim da postoje načini da se borimo protiv toga, ali trebat će vremena. Znaš kako je nemilosrdan. Moraš se pripremiti. Kimnula sam. — Mislim da to mogu. — Ima još. — Maxon je gledao u sag, nastojeći srediti misli. — America, nedvojbeno je da od početka imaš moje srce. Dosad to već i sama sigurno znaš. Kad je podignuo glavu i pogledao me u oči, vidjela sam to u svakom dijelu njegova bića i osjetila u svakom dijelu svojega. — Znam.


— Ali ono što u ovom trenutku nemaš moje je povjerenje. Osupnula sam se. — Molim? — Otkrio sam ti mnoge svoje tajne, branio te na svaki način na koji sam mogao. Ali kad nisi zadovoljna sa mnom, postupaš nepromišljeno. Isključuješ me, okrivljuješ, ili, što je najdojmljivije od svega, pokušaš promijeniti cijelu našu državu. Jao. To je bilo prilično grubo. — Moram znati da se mogu pouzdati u tebe. Moram znati da možeš čuvati moje tajne, vjerovati mojoj prosudbi i ništa mi ne tajiti. Moraš biti posve iskrena prema meni i prestati preispitivati svaku moju odluku. Moraš imati povjerenja u mene, America. Boljelo me sve to čuti, ali imao je pravo. Što sam učinila kako bih mu dokazala da može imati povjerenja u mene? Svi oko njega gurali su ga ili potezali u nešto. Mogu li mu jednostavno biti potpora? Igrala sam se vlastitim rukama. — Imam povjerenja u tebe. I nadam se da vidiš da želim biti s tobom. Ali i ti si mogao biti iskreniji prema meni. Kimnuo je. — Možda. Postoje stvari koje ti želim reći, ali mnoge stvari koje znam takve su prirode da ih ni s kim ne smijem podijeliti ako postoji i najmanja mogućnost da ih ta osoba neće moći zadržati za sebe. Moram znati da ti to možeš. I moraš biti posve otvorena prema meni. Udahnula sam kako bih odgovorila, ali tom odgovoru nije bilo suđeno. — Maxone, tu si — zazvala ga je Kriss, nailazeći iza ugla. — Nisam te dospjela prije upitati vrijedi li još naš dogovor za večeru. Dok je govorio, Maxon je gledao mene. — Naravno. Jest ćemo u tvojoj sobi. — Divno! To je zaboljelo. — America? Zar stvarno odlaziš? — upitala je prilazeći nam. Vidjela sam iskru nade u njezinim očima. Pogledala sam Maxona, čiji izraz lica kao da je govorio Ovo je ono o čemu ti govorim. Moraš prihvatiti posljedice svojih postupaka, imati povjerenja u moje odluke. — Ne, Kriss. Ne danas. — Odlično. — Uzdahnula je i zagrlila me. Pitala sam se koliko je toga zagrljaja bilo za Maxonove oči; ali zapravo, nije bilo važno. Kriss je bila moja najveća suparnica, ali i najprisnija prijateljica koju sam ovdje imala. — Sinoć sam se stvarno zabrinula za tebe. Drago mi je da si dobro. — Hvala, prava je sreća... — Zamalo sam rekla da je bila prava sreća što sam imala Maxonovo društvo, ali hvalisanje bi vjerojatno upropastilo ono malo povjerenja koje sam uspjela izgraditi u posljednjih deset sekundi. Nakašljala sam se. — Prava je sreća da su stražari stigli onako brzo. — Hvala Bogu. Onda, vidimo se poslije. — Okrenula se prema Maxonu. — A mi se vidimo večeras. Kriss je odskakutala hodnikom, prpošnija no ikad dosad. Pretpostavljam da bih i ja skakutala od sreće kad bih vidjela da me je momak kojeg volim pretpostavio svojoj nekadašnjoj miljenici. — Znam da ti se to ne sviđa, ali trebam je. Ako me ti iznevjeriš, ona mi je najbolja opcija.


— Nema veze — slegnula sam ramenima. — Neću te iznevjeriti. Brzo sam ga poljubila u obraz i krenula na kat ne osvrćući se. Prije nekoliko sati, mislila sam da sam zauvijek izgubila Maxona; sad kad sam znala što mi znači, namjeravala sam boriti se za njega. Ostale cure neće znati što ih je pogodilo. Dok sam se uspinjala velebnim stubištem, osjećala sam se ohrabreno. Vjerojatno sam trebala biti zabrinutija zbog izazova koji me očekuje, ali jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je kako ću ga prije ili poslije svladati. Možda je kralj osjetio moju radost, ili je možda samo čekao; ali kad sam zakoračila na drugi kat, bio je ondje, na pola hodnika. Polako mi je prišao, vidljivo pokazujući tko je glavni. Kad se zaustavio ispred mene, smjerno sam ga pozdravila kniksom. — Vaše Veličanstvo — rekla sam. — Lady America. Izgleda da ste još s nama. — Da, tako izgleda. Pokraj nas je prošla skupina stražara, naklonivši se u prolazu. — Prijeđimo na stvar — strogo je rekao. — Što mislite o mojoj supruzi? Namrštila sam se, iznenađena smjerom toga razgovora. Međutim, odgovorila sam iskreno. — Mislim da je kraljica čudesna. Nemam riječi kojima bih opisala koliko je držim divnom. Kimnuo je. — Ona je žena kakva se rijetko nalazi. Naravno, lijepa je, a uz to i ponizna. Plaha, ali ne do te mjere da je i kukavica. Poslušna, dobrodušna, odlična sugovornica. Čini se da je rođena za kraljicu iako se rodila u siromaštvu. Zastao je i pogledao me, zamjećujući očito divljenje na mom licu. — Za tebe se to ne može reći. Pokušala sam ostati smirena kad je on nastavio. — Izgledaš prosječno. Crvena kosa, pomalo bljedunjavo lice i pretpostavljam pristojan stas; ali ne možeš se mjeriti sa Celeste. Kad je riječ o tvojoj ćudi... — Naglo je udahnuo. — Neotesana si, voliš se šaliti; a jedan jedini put kad učiniš nešto ozbiljno, zadireš u samo tkanje naše nacije. Posve si nepromišljena. Tvoje držanje i hod da i ne spominjem. Kriss je mnogo ljupkija i umiljatija. Stisnula sam usnice, snagom volje susprežući suze. Podsjetila sam se da već znam sve ovo što mi on govori. — I naravno, imati tebe u obitelji ne donosi baš nikakvu političku prednost. Tvoja kasta nije dovoljno nisko da bi nadahnula narod, a veza nemaš ni s kime. Elise je, pak, bila vrlo korisna kad smo putovali u Novu Aziju. Pitala sam se koliko bi to moglo biti istinito, kad zapravo nisu stupili u kontakt s Elisinom obitelji. Možda se događa nešto o čemu ja jednostavno nemam pojma. Ili je možda sve ovo preuveličavanje kako bih se ja osjećala bezvrijedno. Ako mu je to bio cilj, postigao ga je i više no uspješno. Njegove hladne oči usredotočile su se na moje. — Što radiš ovdje? Progutala sam slinu. — Mislim da biste to trebali pitati Maxona. — Pitam tebe. — On želi da budem ovdje — odlučno sam odgovorila. — A ja želim biti ovdje. Dok


god je i jedno i drugo istina, ostajem. Kralj se nacerio. — Koliko imaš godina? Šesnaest? Sedamnaest? — Sedamnaest. — Tad pretpostavljam da o muškarcima ne znaš mnogo, a ne bi niti trebala znati ako si ovdje. Reći ću samo da znaju biti jako prevrtljivi. Možda ćeš odustati od svojih osjećaja prema Maxonu kad shvatiš da bi jedan jedini trenutak mogao zauvijek ukrasti njegovo srce. Zaškiljila sam, nesigurna što kralj želi reći. — Imam oči po cijeloj palači. Znam da mu neke djevojke nude više no što možeš sanjati. Misliš li da bi netko tako neugledan kao ti uz njih mogao imati ikakvih izgleda? Djevojke? U množini? Govori li mi da se događa više od onoga što sam vidjela u hodniku između Maxona i Celeste? Je li naše sinoćnje ljubljenje dosadno u usporedbi sa svim ostalim što Maxon doživljava? Maxon je rekao da želi biti iskren prema meni. Taji li mi svoje prisne susrete s drugim djevojkama? Morala sam odlučiti u srcu da vjerujem Maxonu. — Ako je to istina, Maxon će me poslati kući kad to bude želio i vi nemate razloga za brigu. — Ali imam! — zaurlao je pa nastavio tišim glasom. — Ako Maxon nekom glupošću doista izabere tebe, tvoji će nas mali trikovi skupo stajati. Desetljeća truda naraštajima će nestati zato što si mislila da si junakinja! Unio mi se u lice tako da sam ustuknula, ali ponovno mi se približio, ostavljajući vrlo malo prostora između nas. Glas mu je bio tih i grub, mnogo strasniji nego kad je vikao. — Morat ćeš naučiti držati jezik za zubima. U protivnom ćemo ti i ja biti neprijatelji. Vjeruj mi kad ti kažem da me ne želiš za neprijatelja. Bijesnim je prstom upirao u moj obraz. U tom me je času mogao rastrgati na komade. Čak i da je netko bio u blizini, što bi učinio? Nitko me neće zaštititi od kralja. Pokušala sam zvučati mirno. — Shvaćam. — Odlično, lady America. — Najednom je bio dobre volje. — Tad ću vas pustiti da se smjestite natrag u sobu. Ugodan vam dan želim. Stajala sam ondje i tek kad je on otišao, shvatila sam da se tresem. Kad mi je rekao da držim jezik za zubima, pretpostavila sam kako to znači da ne smijem niti pomisliti da ovaj naš razgovor spomenem Maxonu. Zasad to i neću učiniti. Kladila sam se da je to bio test da vidi koliko me može izazvati. Snagom volje odlučila sam da me neće slomiti. Dok sam tako razmišljala, nešto se u meni promijenilo. Bila sam nervozna, to da, ali bila sam i ljutita. Tko je taj čovjek da mi tako zapovijeda? Da, kralj je; ali zapravo, običan je tiranin. Nekako se uvjerio da nam svima čini uslugu drži li sve oko sebe pod nadzorom i u strahu. Po čemu je blagoslov biti prisiljen živjeti u kutu društva? Po čemu je dobro da postoje granice za sve u Illéi osim za njega? Sjetila sam se kako je Maxon prokrijumčario Marlee u dubinu kuhinje. Iako ovdje nisam bila dugo, znala sam da bi on bio bolji kralj od svog oca. Maxon je barem imao


sposobnost suosjećanja. Nastavila sam polako disati, a kad sam se posve smirila, krenula sam dalje prema svojoj sobi. Ušla sam u sobu i brzo pritisnula dugme za dozivanje sluškinja. Brže no što sam mogla zamisliti, Anne, Mary i Lucy bez daha su dotrčale u moju sobu. — Moja gospo? — obratila mi se Anne. — Zar se što dogodilo? Nasmiješila sam se. — Ne ako ne mislite da je moj ostanak ovdje loša stvar. Lucy je zacviljela. — Stvarno? — Nedvojbeno. — Ali kako? — upitala je Anne. — Mislila sam da ste rekli... — Znam, znam. Teško je objasniti. Mogu reći samo da sam dobila drugu priliku. Maxon mi je važan i borit ću se za njega. — To je tako romantično! — uzviknula je Mary, a Lucy je zapljeskala. — Tiho, tiho! — strogo ih je prekorila Anne. Mislila sam da će biti uzbuđena i nisam shvaćala zašto je najednom tako ozbiljna. — Ako želimo da pobijedi, treba nam plan. — Osmijeh na njezinu licu bio je vragolast i ja sam se nacerila zajedno s njom. Nikad nisam upoznala nikog tako organiziranog kao ove djevojke. Ako imam njih, ne mogu izgubiti.

SVRŠETAK DRUGE KNJIGE


ok, dragi čitatelji. Hvala vam što ste pročitali moju knjigu! Nadam se da je u vama izazvala nevjerojatne osjećaje zbog kojih ste tweetali u tri sata ujutro. Meni to čini, pa... Callawaye, najslađi mužiću kojeg jedna žena može poželjeti: hvala ti na potpori i ponosu onime čime se bavim. Uz tebe je sve neizmjerno bolje. Volim te. Guydene i Zuzu, mama vas voli do neba! Luda sam za pričama koje pišem, ali vi ćete uvijek biti najbolje što sam stvorila. Mama, tata i Jody: hvala što ste najluđa moguća obitelj i što me volite ovakvu kakva jesam. Mimi, Papa i Chris: hvala vam na ljubavi i potpori, i uzbuđenju na svakom koraku. Ostatku moje obitelji — previše je imena da bih ih uopće pokušala nabrojiti — hvala vam! Znam da se, gdje god da jeste, stalno hvališete svojom nećakinjom/unukom/rođakinjom koja piše knjige, i mnogo mi znači spoznaja da ste uvijek uz mene. Elana: hvala ti praktički na svemu pod kapom nebeskom. Ovo se bez tebe ne bi dogodilo. * nezgrapan zagrljaj* Erica: hvala ti što mi dopuštaš da te zivkam milijardu puta i što si ovom pričom uzbuđena jednako kao i ja i što si općenito fenomenalna. Kathleen: hvala ti što omogućuješ da i ljudi u Brazilu, Kini, Indoneziji i tko zna gdje mogu pročitati ove knjige. Još ne shvaćam kako! Ekipo u HarperTeenu: vi ste, škvadro, beskonačno radikalni i ja vas volim. FTW... *baca šunku u proslavu* Northstare: hvala što si dom obitelji Cass. Zahvaljujem Atheni, Rebeki i ekipi u Christianburg Paneri na vrućim čokoladama i nespretnosti u pozadini dok sam ja davala telefonske intervjue. Jessiki i Moniki... u osnovi zato što je obećanje obećanje, a vi me cure nasmijavate. Vama, jer ste ostali uz Ameriku (i mene) dok se sve ovo događa. Najbolji ste! Bogu, na milosti kakva je pisanje. Bez njega bila bih izgubljena. Dremanju..., na koje se sad spremam. I kolaču, bez posebnog razloga.

Kiera Cass - Elita  

The Selection serijal #2 America Singer jedna je od ELITE i princ Maxon ne vidi nijednu djevojku osim nje. Pobijedi li na natjecanju za nje...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you