Issuu on Google+


J. R. WARD

KRALJEVI BURBONA

Prevela s engleskoga Mirjana Čanić


Posvećeno mom ljubljenom južnjačkom gospodinu, Johnu Nevilleu Blakemoreu III., bez kojeg ovo, ali i još toliko toga, ne bi bilo moguće.


JEDAN Charlemont, Kentucky

I

zmaglica je poput Božjeg daha visjela nad tromim vodama rijeke Ohio, a stabla uz River Road na charlemontskoj obali bila su u toliko mnogo nijansi proljetnog zelenila da je bilo potrebno šesto čulo kako bi se upile sve boje. Nebo je bilo blijedo, mliječnoplavo, onakvo kakvo se može vidjeti na sjeveru samo u lipnju, a u sedam sati ujutro temperatura je već bila dvadeset tri stupnja. Bio je prvi tjedan u svibnju. Sedam najvažnijih dana u kalendaru, važnijih i od Kristova rođenja, Dana neovisnosti i emisije New Years Rocki’n Eve.1 U subotu je, naime, bila sto trideset deveta konjička utrka Charlemontskog Derbyja, što je značilo da je cijelom državom Kentucky zavladala trkaća groznica. Dok se Lizzie King približavala posljednjem skretanju do svoga radnog mjesta, vozila je pod adrenalinom koji ju je šibao već dobra tri tjedna, a iz prijašnjeg je iskustva znala da će ovo njezino grozničavo raspoloženje splasnuti tek nakon subotnjeg raspremanja. Barem je, kao i uvijek, vozila u smjeru suprotnom od prometne gužve prema gradskom središtu i pritom dobro napredovala: putovanje do posla i natrag trajalo je četrdeset minuta u oba smjera, ali ne u onoj prenapučenoj inačici prometnih čepova New Yorka, Bostona ili L.A. – što bi joj, s obzirom na trenutačan umni okvir, u glavi izazvalo nuklearni oblak u obliku gljive. Ma kakvi, put do posla podrazumijevao je dvadeset osam minuta vožnje uz farme Indiane, potom šest minuta zastoja na mostu i »špageti« petlji, te na koncu ovih šest do deset minuta brze vožnje usporedo s rijekom. Katkad je bila uvjerena da svi automobili koji se kreću u njezinu smjeru pripadaju zaposlenicima koji s njom rade na Easterlyju. Ah, da, Easterly. Posjed obitelji Bradford, ili POB, kako su bile označene njihove pošiljke, uzdizao se na najvišem brdu gradskog područja Charlemonta, obuhvaćajući glavnu kuću površine tisuću i osamsto četvornih metara s tri službena vrta, dva bazena te pogled koji je sa svih strana pucao na Okrug Washington. Na imanju je bilo i dvanaest kućica za poslugu, baš kao i deset pomoćnih zgrada, farma u punom pogonu od preko četrdeset hektara, konjušnica za dvadeset konja preinačena u poslovni centar te teren za golf s devet polja. Koji je bio osvijetljen. U slučaju da moraš poraditi na svom kratkom udarcu u jedan ujutro. Po onome što je načula, nepregledno je imanje darovano obitelji još tamo 1778., nakon što je prvi od Bradforda iz Pennsylvanije krenuo put juga, zajedno s pukovnikom Georgeom Rogersom Clarkom – i u tu, tek osnovanu, zajednicu sa sobom donio kako vlastite ambicije, tako i tradiciju proizvodnje burbona. Prevrtite naprijed kojih dvije stotine godina i dobit ćete palaču federalnog stila, veličine omanjega gradića, gore na tom brdu, te nekih osamdeset i dvoje zaposlenika na imanju, što stalnih, što povremenih. Od kojih se svi redom povinuju feudalnim pravilima i strogom kastinskom sustavu koji kao da je ispao iz Downton Abbyja. Ustvari, možda je grofica Dowager od Granthama čak malo i previše napredna. Možda bi točnija bila usporedba s erom Vilima Osvajača.


Pa tako, primjerice – a ovo je samo nagađanje na temelju filmova s kanala Lifetime – ako bi se vrtlarica zaljubila u jednog od vrlih nasljednika? Pa makar bila jedna od dvije glavne hortikulturistice, te uživala ugled diljem zemlje i magistrirala krajobraznu arhitekturu na Cornellu? To se jednostavno ne radi. Sabrina, ali s tužnim svršetkom, dušice. Opsovavši, Lizzie je uključila radio u nadi da će ušutkati vlastiti mozak. Nije daleko dospjela. Njezina Toyota Yaris imala je zvučni sustav kao u kućicama za Barbie: iz majušnih krugova u vratima trebala je treštati glazba, no bili su tu uglavnom reda radi – a danas joj zvuci radiopostaje NPR što su dopirali iz tih podmetača za čaše jednostavno nisu bili dovoljni... Zavijanje hitne pomoći koja je jurila iza nje nadglasalo je bez po muke visoko krčanje s radija, pa je stisnula kočnicu i polako se zaustavila uz cestu. Kad su sirene i bljeskanje svjetala protutnjali, vratila se u prometni trak i prošla dugi zavoj uz rijeku... i eno je, velebna bijela palača Bradfordovih vinula se u nebesa, a jutarnje sunce bilo je prisiljeno probijati se oko njezina kraljevskog, simetričnog tlocrta. Odrasla je u Plattsburghu, u državi New York, u jabučnjaku. Koji joj je vrag bio kad je prije dvije godine pustila Lanea Baldwinea, najmlađega nasljednika, u svoj život? I zašto je, nakon sveg tog vremena, i dalje razbijala glavu detaljima. Ma daj, nije da je bila prva žena kojoj je zavrtio glavom i zaveo je... Lizzie se namršti i nagne naprijed preko upravljača. Vozilo hitne pomoći koje ju je preteklo kretalo se bočnom stranom brda, crveno-bijela svjetla bljeskala su alejom javorovih stabala. »O, Bože«, dahnula je. Molila se da nije bila u pitanju ona za koju je mislila da jest. Ali daj, nije mogla biti baš toliki pehist. No, nije li bilo tužno što joj je to prvo palo na um, umjesto da se brine o onome tko je bio ozlijeđen/bolestan/izgubio svijest? Prošavši kroz vratnice s monogramom od kovanog željeza, skrenula je desno nekih stotinjak metara poslije. Od nje se, kao zaposlenice, zahtijevalo da koristi ulaz za poslugu, uvijek i bez iznimke. Jer božesačuvaj da se vozilo čija je preporučena maloprodajna cijena bila manja od sto tisuća dolara vidi pred glavnim ulazom... Majku mu, pretvara se u pravu kučku, zaključila je. A nakon Derbyja morat će uzeti odmor prije nego što drugi počnu misliti da prolazi kroz dva desetljeća preuranjenu menopauzu. Šivaći stroj pod Toyotinim poklopcem ubrzao je kad je jurnula cesticom što je obilazila podnožje brda. Najprije se ukazalo polje kukuruza, gnojivo već postavljeno i promiješano za sjetvu. A zatim su se pojavili cvjetni vrtovi prepuni prvih trajnica i jednogodišnjeg bilja, ranih božurovih glavica, okruglih poput loptica i ne tamnijih od rumenila na obrazima kakve kreposne djevojke. Nakon toga, vidjeli su se staklenici s orhidejama, pa pomoćne zgrade s poljoprivrednom i vrtlarskom opremom, a na koncu i niz dvosobnih i trosobnih kućica iz pedesetih. Koje su bile raznolike i skladne poput kompleta zdjelica za šećer i brašno na kuhinjskoj radnoj ploči.


Parkiravši se na parkiralištu za osoblje, izišla je, ostavivši unutra svoj prijenosni hladnjak, šešir, torbu i kremu za zaštitu od sunca. Otrčavši do glavne poljoprivredne zgrade, ušla je u jazbinu što je vonjala na benzin i ulje kroz otvorena vrata slijeva. Ured Garyja McAdamsa, upravitelja imanja, bio je sa strane, zamućene staklene plohe bile su dovoljno prozirne da može vidjeti upaljena svjetla te nekoga tko se unutra vrzmao. Nije se gnjavila kucanjem. Gurnuvši lagana vrata, ignorirala je polugole djevojke na Pirellijevu kalendaru. »Gary...« Šezdesetdvogodišnjak je upravo spuštao telefonsku slušalicu svojom medvjeđom šapom, njegovo suncem opaljeno lice, kože grube poput kore drveta, bilo je smrknuto kao nikad dosad. Kad ju je pogledao preko svoga zatrpanog stola, znala je zbog koga je došla hitna pomoć i prije nego što je izgovorio ime. Lizzie je stavila ruke na lice i naslonila se na dovratak. Bilo joj je silno žao obitelji, jasno, ali bilo je nemoguće tragediju ne shvatiti osobno pa je poželjela da može nekamo otići i povratiti. Jedini muškarac kojeg više nikad nije željela vidjeti... vratit će se kući. Mogla je mirne duše nabaviti štopericu.

New York, New York

D

aj. Znam da me želiš.« Jonathan Tulane Baldwine provirio je iza boka naslonjenog pored hrpice njegovih žetona za poker. »Ajmo, momci.« »Tebi govorim.« Par djelomično prekrivenih, no potpuno umjetnih dojki ukazao se nad lepezom karata u njegovim rukama. »Ej.« Vrijeme je da odglumim zanimanje za nešto, bilo što, pomislio je Lane. Šteta samo što je jednosobni apartman na polukatu, u centru, bio momačka gajba u kojoj je baš sve bilo funkcionalno. A zašto bi se uopće gnjavio zurenjem u face onih koji su ostali od šestorice pizduna, koliko ih je bilo kad su počeli igrati prije osam sati. I zaslužili su da se drži samo visokih uloga. Dešifriranje njihova blefiranja, makar to bila samo strategija izbjegavanja, nije bilo vrijedno napinjanja očiju u sedam i pol ujutro. »Alooo...« »O’ladi, srce, ne zanimaš ga«, netko je promrsio. »Ja svakoga zanimam.« »Ne i njega.« Jeff Stern, domaćin i cimer, ubacio je žetone u vrijednosti od tisuću dolara. »Je l’ tako, Lane?« »Jesi ti homić? Je li on homić?« Lane je položio kraljicu srca pokraj kralja srca. Pa premjestio dečka pokraj kraljice. Poželio je tu sisatu ustima baciti na pod. »Vas dvojica niste povisili ulog.« »Ja ispadam, Baldwine. Previše je to za mene.« »Ja pratim – ako će mi netko posuditi soma.«


Jeff je pogledao preko stola sa zelenim filcom i nasmiješio se. »Opet smo ostali samo ti i ja, Baldwine.« »Veselim se što ću te oderati.« Lane skupi svoje karte. »Na tebi je red...« Žena se ponovno sagne. »Obožavam tvoj južnjački naglasak.« Jeffove se oči suze iza naočala bez okvira. »Moraš sjašiti s njega, mala.« »Nisam ja glupa«, frfljala je. »Znam točno tko si i koliko imaš love. Pila sam tvoj burbon...« Lane se nasloni natrag i obrati se idiotu koji je doveo ovaj brbljavi privjesak. »Billy? Mislim, stvarno.« »Aha, aha.« Tip koji se želio zadužiti za tisuću dolara ustane. »Ionako je svanulo. Idemo.« »Želim ostati...« »Ma kakvi, gotovo je.« Billy prihvati pod ruku fuficu s problemom inflacije samopoštovanja i otprati je do vrata. »Odvest ću te kući, i ne, on nije onaj koji misliš. Vidimo se, šupci.« »Da, to je on... vidjela sam ga u časopisima...« Prije nego što su se vrata mogla zatvoriti, drugi tip, koji je bio do kraja opelješen, ustane. »Odoh i ja. Podsjetite me da više nikad ne igram s vama dvojicom.« »Nema šanse«, rekao je Jeff podižući dlan. »Pozdravi ženu.« »Pozdravi je sam kad se vidimo na šabat.« »Opet to.« »Svakoga petka, a ako ti se ne sviđa, zašto se stalno pojavljuješ u mojoj kući?« »Besplatna klopa. Vrlo jednostavno.« »Kao da tebi treba milostinja.« A onda su ostali sami. Sa žetonima u vrijednosti višoj od dvjesto pedeset tisuća dolara, dva špila karata i pepeljarom punom opušaka – i bez fufice. »Ti ulažeš«, rekao je Lane. »Mislim da je želi oženiti«, promrsio je Jeff dok je bacao još žetona na sredinu stola. »Billy, mislim. Evo dvadeset somova.« »Onda bi mu trebalo pregledati glavu.« Lane uloži isti iznos kao i njegov stari kompić iz bratstva i onda udvostruči. »Jadno. Oboje su jadni.« Jeff spusti karte. »Daj da te nešto pitam.« »Nemoj ništa preteško, pijan sam.« »Sviđaju li ti se?« »Žetoni?« U pozadini je počeo zvoniti mobitel. »Aha, sviđaju. Pa ako nemaš ništa protiv da dodaš još malo svojih...« »Ne, žene.« Lane podigne oči. »Molim?« Njegov najstariji prijatelj spusti lakat na filc i prigne se. Njegova je kravata nestala još na početku igre, a prethodno uštirkana, blještavo bijela košulja sad je bila mekana i rastegnuta poput polomajice. Njegove oči, međutim, bile su tragično oštre i usredotočene. »Čuo si me. Gle, znam da me se ne tiče, ali pojavio si se ovdje prije koliko? Ono kao, ima već gotovo dvije godine. Živiš na mom kauču, ne radiš – što kužim, s obzirom iz koje si obitelji. Ali nigdje žena, nema...«


»Prestani razmišljati, Jeff.« »Ozbiljan sam.« »Onda ulaži.« Mobitel se utiša. Ali ne i njegov kompić. »Faks je bio prije sto godina. Štošta se može promijeniti.« »Očito ne može ako sam i dalje na tvom kauču...« »Što ti se dogodilo, stari?« »Skončao sam čekajući da uložiš ili da odustaneš.« Jeff je mrmljao dok je uzimao hrpice crvenih i plavih žetona pa ih bacio na sredinu stola. »Još dvadeset tisuća.« »Tako je već bolje.« Mobitel ponovno zazvoni. »Pratim te. I podižem na pedeset. Ako umukneš.« »Siguran si da to želiš?« »Možeš li zavezati? Aha.« »Agresivan si u pokeru s investicijskim bankarom kao što sam ja. Klišeji postoje s razlogom – pohlepan sam i sjajan u matematici. Za razliku od tvoje vrste.« »Moje vrste.« »Ljudi poput vas, Bradfordovih, ne znaju kako zaraditi novac – odgajani ste da ga trošite. U redu, za razliku od većine amatera, tvoja obitelj zapravo ima priljev novca – iako vas to sprječava da išta naučite. Zato nisam siguran da je to dugoročno korisno.« Lane pomisli na razlog zbog kojeg je zauvijek napustio Charlemont. »Dosta sam ja naučio, vjeruj mi.« »Sad već zvučiš ogorčeno.« »Gnjaviš me. Trebam li u tome uživati?« »Zašto nikad ne ideš kući za Božić? Dan zahvalnosti? Uskrs?« Lane spusti karte, licem okrenute stolu. »Više ne vjerujem u Djeda Božićnjaka ni u uskrsne zečiće, dovraga, a purica je precijenjena. Koji ti je vrag?« Bilo je to pogrešno pitanje, naročito nakon cjelonoćnog pokera i pijančevanja. Naročito tipu kao što je Stern, koji je bio kategorički nesposoban za bilo što osim za okrutnu iskrenost. »Mrzim što si toliko usamljen.« »Ma šališ se...« »Ja sam ti jedan od najstarijih prijatelja, je l’ tako? Ako ti ja ne kažem kako stvari stoje, tko će? Nemoj se žestiti na mene – sam si odabrao njujorškog Židova da bude tvoj doživotni cimer, a ne jednog od tisuću drugih uštogljenih južnjaka koji su s nama pohađali onaj blesavi koledž. Zato, jebi se.« »Hoćemo li odigrati ovu ruku?« Jeffove pronicljive oči se suze. »Odgovori mi samo jedno.« »Da, sad ozbiljno razmišljam zašto nisam zapeo s Wedgeom ili Chenowthom.« »Ha! Nisi mogao podnijeti nijednoga od te dvojice dulje od jednoga dana. Osim ako ne bi bio pijan, što zapravo i jesi zadnja tri i pol mjeseca. A to je još jedna stvar s kojom imam problem.« »Ulaži. Odmah, zaboga.«


»Zašto...« Kad je mobitel zazvonio treći put, Lane je ustao i otišao na drugi kraj prostorije. Tamo kod šanka, pokraj njegova novčanika, zaslon je bio osvijetljen – nije se, međutim, gnjavio pogledati tko je. Odgovorio je na poziv samo zato što je imao ili tu mogućnost, ili počiniti samoubojstvo. Muški južnjački glas s druge strane linije izgovorio je tri riječi: »Mati ti umire.« Dok je značenje prodiralo u njegov mozak, sve se oko njega poremetilo, zidovi su se približavali, pod se valjao, stropovi se urušavali njemu na glavu. Uspomene su navirale, alkohol u njegovu krvotoku nije poduzeo ništa da ublaži navalu. Ne, pomislio je. Ne sad. Ne jutros. Doduše, zar postoji pravi trenutak? »Nikad« je za ovo bio jedini prihvatljivi vremenski raspored. Iz daljine je čuo sebe kako izgovara: »Bit ću tamo prije podneva.« A onda je spustio slušalicu. »Lane?« Jeff je ustao. »O, sranje, nemoj mi se sad onesvijestiti. Trebam biti u Eleven Wallu za sat vremena, a moram se još istuširati.« Iz ogromne daljine Lane je promatrao kako se njegova ruka pruža i uzima novčanik. Zajedno s mobitelom spremi ga u džep hlača i uputi se prema vratima. »Lane! Kamo si krenuo, jebote?« »Ne čekaj me«, rekao je dok je otvarao vrata da iziđe. »Kad se vraćaš? Ej, Lane – ma koji ti je vrag?« Njegov stari, dragi prijatelj i dalje je govorio dok je Lane izlazio, pustivši da se za njime zatvore vrata. Na drugom kraju hodnika progurao se kroz čelična vrata i stao trčati niz betonsko stubište. Dok su njegovi koraci odjekivali na sve strane, a on oštro presijecao jedan splet stuba za drugim, birao je poznati telefonski broj. Kad je poziv odgovoren, rekao je: »Ovdje Lane Baldwine. Treba mi avion na Teterborou, odmah – letim u Charlemont.« Uslijedila je kratka stanka, a onda se očeva asistentica vratila na liniju. »Gospodine Baldwine, imamo slobodan avion. Razgovarala sam izravno s pilotom. Detalji za let ispunjavaju se dok razgovaramo. Čim stignete u zračnu luku, nastavite...« »Znam gdje je naš terminal.« Našao se u mramornom predvorju, kimnuo vrataru i nastavio prema kružnim vratima. »Hvala.« Samo nakratko, rekao je sebi kad je prekinuo vezu i mahnuo taksistu. Uz malo sreće vratit će se na Manhattan i dosadnom Jeffu do sumraka, ponoći najkasnije. Deset sati. Petnaest, najviše. Morao je vidjeti svoju majčicu, međutim. Tako to rade Južnjaci.


DVA

T

ri sata, dvadeset dvije minute i koju sekundu kasnije, Lane je gledao kroz ovalni prozor jednog od ganc novih Embraer Lineage 1000E, mlažnjaka tvrtke Bradford Bourbon. Dolje ispod, grad Charlemont prostirao se poput makete od lego-kockica, a četvrti za bogate i siromašne, trgovačke i poljoprivredne zone te autocesta bili su izloženi u nečemu što se činilo dvodimenzionalno. Načas je pokušao zamisliti krajolik kakav je bio kad se njegova obitelj tek ovamo doselila, 1778. godine. Šume. Rijeke. Indijanci. Divljina. Njegovi su došli iz Pennsylvanije preko prijevoja Cumberland Gap prije dvjesto pedeset godina – a sad, evo ga, tri tisuće metara u zraku, kruži nad gradom zajedno s pedeset drugih bogatuna u svojim raznoraznim letjelicama. Samo što se on nije došao kladiti na konje, napiti se i nešto poševiti. »Mogu li vam natočiti još malo No.Fifteena prije nego sletimo, gospodine Baldwine? Bojim se da je priličan red za slijetanje. Moglo bi potrajati.« »Hvala.« Iskapio je ono što je ostalo u kristalnoj čaši, kockice leda kliznule su i udarile o njegovu gornju usnu. »Niste mogli stići u bolji čas.« Okej, možda će ipak nešto malo popiti. »Sa zadovoljstvom.« Dok se žena u suknji udaljavala, osvrnula se preko ramena da provjeri mjerka li je. Njezine krupne plave oči bljesnule su pod umjetnim trepavicama. Njegov je seksualni život dulje vrijeme ovisio o ljubaznosti ovakvih neznanki. Naročito plavuša poput ove, s ovakvim nogama, i ovakvim bokovima, i ovakvim grudima. Ali ne više. »Gospodine Baldwine«, čuo je kapetana negdje nad svojom glavom. »Kad su doznali da je riječ o vama, malo su nas pogurali, tako da ćemo sad sletjeti.« »Baš su ljubazni«, promrsio je Lane kad se vratila stjuardesa. Način kojim je ponovno otvorila bocu nagovijestio mu je kako otvara muškarčev rasporak, cijelo joj se tijelo izvilo dok je okretala čep i vadila ga. Tada se nagnula dok je točila, ohrabrivši ga da virne na njezino donje rublje La Perla. Kakav uzaludan trud. »To bi bilo dosta.« Ispružio je ruku. »Hvala.« »Mogu li vam još nešto donijeti?« »Ne, hvala.« Stanka. Kao da nije navikla na odbijanje pa ga je željela podsjetiti da im vrijeme curi. Nakon jednog trenutka, naglo je podignula bradu. »U redu, gospodine.« Što je bio njezin način da ga pošalje u neku stvar: uz nagli zamah kose, otišla je miješajući bokovima, njišući onim što joj je bilo pod onom suknjom kao da je krenula u ratni pohod. Lane je podignuo čašu i promućkao No.15. Nikad nije bio osobito uključen u obiteljski posao –


bilo je to rezervirano za njegova starijeg brata Edwarda. Odnosno, barem nekoć. Ali čak i kao laik, Lane je znao za nadimak najprodavanijeg proizvoda tvrtke Bradford Bourbon: No.15, glavna uzdanica proizvodne linije, prodavan u toliko nevjerojatnim količinama da su ga zvali »veliki brisač« – profit od prodaje, naime, bio je toliki da je novac mogao zamračiti gubitak bilo kojeg tvrtkina unutarnjeg ili vanjskog pogrešnog poteza, pogrešne procjene ili pada na burzama. Kad je mlažnjak zaokrenuo prema prilaznoj pisti, zraka sunca probila se kroz ovalni prozor, padajući na izdubljeni sklopivi stol od oraha, bijelu kožu sjedala, tamnoplavu boju njegovih traperica, mjedenu kopču Guccijevih mokasina. A onda se sudarila s burbonom u njegovoj čaši, istaknuvši nijanse boje rubina u jantarnoj tekućini. Još jednom potegnuvši s ruba kristalnog obruča, osjetio je toplinu sunca na nadlanici i hladnoću leda na jagodicama prstiju. Prema jednom nedavno provedenom istraživanju, posao s burbonom donosio je tri milijarde dolara godišnje. Od toga kolača, tvrtka BB vjerojatno je bila u gornjoj četvrtini ili trećini. Samo je jedna tvrtka u državi bila veća – omražena korporacija Sutton Distillery, a pored nje, bilo je tu osam do deset ostalih proizvođača – ali BB je bio dijamant među poludragim kamenjem, prvi odabir elite među pijandurama. Kao odani potrošač, trebao se ponašati u skladu s općim stanjem društva. Promjena razine burbona u njegovoj čaši navijestila je slijetanje na pistu, i on je pomislio na trenutak kad je prvi put kušao obiteljski proizvod. S obzirom na to kako je prošlo, trebao je biti doživotni apstinent.

Nova je godina, daj. Ne budi mlakonja.« Kao i obično, Maxwell je bio onaj koji je pokrenuo lavinu. Od četvero djece, Max je bio najproblematičniji, dok je Gin, njihova sestrica, bila druga na Richterovoj ljestvici neposluha. Edward, najstariji i najozbiljniji, nije ni bio pozvan na taj tulum – a Lane, koji je bio negdje u sredini, kako po redoslijedu rođenja, tako i po vjerojatnosti da će završiti iza rešetaka u nejakoj dobi, bio je prisiljen na ovaj izlet, jer Max nije podnosio praviti frku bez publike – a djevojke se nisu računale. Lane je znao da je sve skupa vrlo loša ideja. Ako će se baciti na cuganje, trebali su uzeti bocu iz smočnice i otići gore u svoje sobe, gdje je postojala minimalna šansa da ih uhvate. Ali piti na otvorenom, ovdje, u salonu? Pod prijekornim pogledom Elijaha Bradforda s portreta nad kaminom? Glupo... »Znači, kažeš da nećeš piti, glupsone?« Ah, da. Max ga je obožavao zvati tim nadimkom. Pod breskvastim sjajem vanjskih sigurnosnih svjetala, Max je pogledao prema njemu s tolikim izazovom u očima da bi njegov pogled mirne duše mogao doći u paketu sa startnim blokovima na stazi za sprint i pištoljem. Lane je ovlaš pogledao bocu u bratovoj ruci. Etiketa je bila jedna od onih finih, s riječima »Family Reserve« otisnutim kićenim slovima. Ako ovo ne učini, neće mu dati mira. »Samo ga želim u čaši«, rekao je. »Pravoj čaši. S ledom.« Jer tako ga je pio njegov otac. I bio je to jedini odvažan izgovor koji je mogao smisliti za svoje kolebanje.


Max se namrštio kao da mu nije pala na um cijela ta stvar s posluživanjem. »Pa, može.« »Meni ne treba čaša.« Gin, kojoj je bilo sedam, ruke je držala na bokovima, a oči na Maxu. U svojoj majušnoj čipkastoj spavaćici bila je poput Wendy iz Petera Pana; s onim svojim agresivnim izrazom lica, bila je poput kakve profesionalne hrvačice. »Treba mi žlica.« »Žlica?« začudio se Max. »O čemu ti to?« »To je lijek, je li?« Max je zabacio glavu i nasmijao se. »Ma što...« Lane naglo prekrije dlanom bratova usta. »Umukni! Zar želiš da nas uhvate?« Max je strgnuo njegovu ruku. »I? Što mi mogu? Izbičevati me?« Pa, da, kad bi ih njihov otac uhvatio ili za ovo doznao: iako je veliki William Baldwine golemu količinu očinskih dužnosti rasporedio drugima, remen je sačuvao za sebe. »Čekaj malo, pa ti i želiš da nas otkriju«, blago je rekao Lane. »Zar ne?« Max se okrenuo prema kolicima za piće od bronce i stakla. Ukrašeni pladanj bio je antikni, kao i većina toga na Lasterlyju, a obiteljski je grb bio urezbaren u svaki od četiri kuta. S velikim kotačima i kristalnim poklopcem, bio je iznimno privlačan, s četiri različite vrste Bradfordovih burbona, pola tuceta kristalnih čaša i blještavo srebrnom posudom za led koju je batler redovito nadopunjavao. »Evo ti čaša«, Max je jednu gurnuo prema njemu. »Ja ću piti iz boce.« »Gdje je moja žlica?« upitala je Gin. »Možeš gucnuti iz moje«, šapnuo je Lane. »Neću. Hoću svoju...« Rasprava je bila naglo prekinuta kad je Max povukao čep, koji je poletio poput projektila, zveknuvši o luster u središtu sobe. Kad je kristal zazveckao i zatreperio, njih troje se slediše. »Zaveži«, rekao je Max prije nego što je itko bilo što prokomentirao. »I nema leda za tebe.« Burbon je grgoljio dok je brat točio u Laneovu čašu, ne zaustavljajući se sve dok ta stvar nije bila puna poput šalice s mlijekom na blagovaoničkom stolu. »A sad, pij«, rekao mu je Max prinijevši bocu ustima pa zabacivši glavu. Cijela ta junačka predstava nije potrajala dulje od jednoga gutljaja, kad je Max stao hripati u napadaju kašlja, dovoljno glasnom da probudi i mrtve. Pustivši brata da se guši, ili makar umre pokušavajući, Lane je zurio u svoju čašu. Prinijevši kristal usnama, oprezno je potegnuo. Vatra. Bilo je to kao da guta vatru, plameni jezik lizao mu je utrobu – i kad je dašćući opsovao, napola je očekivao vidjeti buktinju kako mu suklja pred licem kao da je zmaj. »Sad ja«, progovorila je Gin. Stegnuo je čašu ne dopuštajući joj da je uzme kad je posegnula. Dotle, Max je već potegnuo drugi pa treći put. Gin jedva da je povukla iz čaše, tek što je smočila usne, s gađanjem se povukla... »Ma što to radite!« Kad se luster upalio, njih troje poskoče, Lane hvatajući burbon koji se prelio iz čaše dolje niz prednji dio nogavice njegove pidžame s monogramom. Na pragu salona stajao je Edward s izrazom apsolutnog bijesa na licu.


»Koji vam je vrag?« rekao je, marširajući naprijed, trgajući čašu iz Laneovih ruku i bocu iz Maxovih. »Samo smo se igrali«, promucala je Gin. »Pođi u krevet, Gin.« Spustio je čašu na kolica i bocom pokazao prema lučnom prolazu. »Da si iz ovih stopa pošla u krevet.« »Ajoj, zašto?« »Osim ako ne želiš da te izlupam po dupetu?« Čak je i Gin mogla poštovati takvu logiku. Dok je odlazila prema vratima, pognutih ramena, šljapkajući papučama po orijentalnom sagu, Edward je prosiktao: »I popni se stubama za poslugu. Ako otac nešto čuje, sići će dolje.« Laneovo srce zagrmi svom snagom, a želudac mu uskipi. Nije bio siguran je li to bilo zbog mogućnosti da ih otac uhvati na djelu ili zbog samog burbona. »Ona ima samo sedam godina«, rekao je Edward kad je Gin odmakla dovoljno daleko da ih ne može čuti. »Sedam!« »Znamo koliko joj je...« »Umukni, Maxwell. Umukni.« Sijevao je dolje na Maxa. »Ako se želiš uništavati, ne zanima me. Ali nemoj zagađivati njih dvoje svojim sranjima.« Ružne riječi. Psovke. I stav nekoga tko bi im obojici mogao zabraniti izlaske. S druge strane, Edward je uvijek bio starmali, čak i prije nego što je zakoračio u tinejdžerski svijet. »Ne moram te slušati«, ispalio je Max. Ali srčanost ga je već napuštala, ton oslabio, pogled pao na sag. »Da, moraš«. I s tim su se riječima stvari utišale. »Oprosti«, rekao je Lane. »Ne brinem se ja za tebe«, Edward je zatresao glavom. »Nego za njega.« »Reci da ti je žao«, šapnuo je Lane. »Max, daj.« »Neću.« »On nije otac, znaš.« Max je sijevao pogledom prema Edwardu. »Ali tako se ponaša.« »Samo zato što se ne znaš kontrolirati.« Lane je uzeo Maxovu ruku. »I njemu je žao, Edwarde. Daj, pusti nas prije nego što nas netko čuje.« Trebalo ga je malo navlačiti, ali naposljetku je Max popustio, nije bilo daljnjih prigovora, svađa je završila, nadmetanje za neovisnost isparilo. Bili su na pola puta preko crno-bijelog mramornog poda polumračnog predvorja kad je Lane krajičkom oka opazio nešto na samom kraju hodnika. Netko se kretao među sjenama. Prevelik da bi bio Gin. Lane povuče brata u mrak plesne dvorane preko puta. »Psst.« Kroz luk salona gledao je kako se Edward okreće prema kolicima i pokušava pronaći čep, i poželio je upozoriti brata...


Kad je William Baldwine ušao, njegovo visoko tijelo zaklonilo je pogled na Edwarda. »Što to radiš?« Iste riječi, isti ton, dublji bas. Edward se mirno okrenuo. S bocom pića u ruci i Laneovom takoreći punom čašom nasred kolica. »Odgovori mi«, rekao je otac. »Što to radiš?« On i Max su gotovi, pomislio je Lane. Čim Edward kaže starome što se ovdje zbilo, William će podivljati. Pored Lanea, Maxwellovo se tijelo treslo. »Nisam smio to učiniti«, šapnuo je. »Gdje ti je remen?« odvratio je Edward. »Odgovori mi.« »Jesam. Gdje ti je remen?« Ne! pomislio je Lane. Ne, mi smo krivi! Njihov je otac krenuo naprijed, njegov svileni haljetak s monogramom sjajio se na svjetlu bojom svježe krvi. »Dovraga, mali, reći ćeš mi što radiš ovdje s mojim pićem.« »Zove se burbon Bradford, oče. Ti si se priženio u ovu obitelj, sjećaš se?« Kad je njihov otac podignuo ruku na prsa, težak zlatni pečatnjak koji je nosio na lijevoj ruci zabljesnuo je kao da je slutio udarac – i veselio se kontaktu s kožom. Tada je elegantnim, snažnim potezom Edwarda pogodila pljuska nadlanicom, toliko okrutna da je pucanj odjeknuo sve do plesne dvorane. »A sad, pitam te još jednom – što si radio s mojim pićem?« zahtijevao je William kad je Edward posrnuo u stranu, uhvativši se za obraz. Edward je jedan trenutak teško disao, potom se uspravio. Njegova pidžama kao da je oživjela od drhtanja tijela, ali ostao je čvrsto na nogama. Pročistivši grlo, promuklo je rekao: »Slavio sam Novu godinu.« Trag krvi curio je niz njegov obraz, umrljavši mu blijedu kožu. »Onda nemoj da ti pokvarim užitak.« Otac je pokazao na Laneovu punu čašu. »Popij to.« Lane je sklopio oči i poželio se izbljuvati. »Pij.« Zvuci gušenja i grcanja potrajali su čitavu vječnost dok je Edward pio gotovo četvrtinu boce burbona. »Nemoj to povratiti, dečko«, graknuo je otac. »Da se nisi usudio...«

K

ad je mlažnjak udario o pistu, Lane se prenuo iz prošlosti. Nije bio iznenađen vidjevši da se čaša u njegovoj ruci trese, ali ne zbog slijetanja. Odloživši No.15 na stolić u obliku pladnja, obrisao je čelo. Nije to bio jedini put kad je Edward zbog njih platio. I nije bio čak ni najgori. Ne, ono najgore dogodilo se poslije, kad je odrastao, kad je to što se dogodilo stavilo točku na sve ono u čemu su njihovi roditelji zakazali. Edward je sad bio uništen, i ne samo tjelesno.


Bože, postojalo je toliko mnogo razloga zašto se Lane nije želio vratiti na Easterly. I nisu svi bili zbog žene koju je volio, ali izgubio. Valjalo mu je priznati, međutim... da je Lizzie King i dalje bila na vrhu toga vrlo dugačkog popisa.


TRI Imanje obitelji Bradford, Charlemont

S

takleni vrt, koji je izradila tvrtka Amdega Machin, u produžetku je južne strane palače, i nije se na njemu štedjelo kad se dogradio tamo 1965. Zdanje je remek-djelo gotičkog stila, njegov profinjen kostur bijelo oličenih kostiju podupire stotine staklenih ploha, tvoreći unutrašnjost veću i uređeniju od seoske kuće u kojoj je živjela Lizzie. S podovima od škriljevca i dnevnim dijelom s kaučima presvučenim tkaninama Colefax i Fowler, lijehama s uzorcima cvijeća visine do bokova poredanim uz duge bočne stijenke te zelenilom zasađenim u svakome kutku – ali sve je to bilo samo za predstavu. Pravi vrtlarski posao, sadnja i obnova, njegovanje i podrezivanje, obavljao se daleko od očiju članova obitelji, u staklenicima. »Wo sind die Rosen? Wir brauchen mehr Rosen ...« »Ne znam.« Lizzie podigne poklopac još jedne kartonske kutije, duge poput noge košarkaša. Unutra su dva tuceta peteljki bijelih hortenzija bili pojedinačno umotani u plastiku, a glavice zaštićene ovratnicima od finoga kartona. »Ovo je cijela pošiljka, tako da moraju biti ovdje.« »Ich bestellte zehn weitere Dutzend. Wo sind sie...?« »Okej, morat ćeš se prebaciti na engleski.« »Ovo ne može biti sve.« Greta von Schlieber podigne svežanj sićušnih, blijedoružičastih cvjetova omotanih u stranicu kolumbijskih novina. »Nećemo uspjeti.« »Kažeš to svake godine.« »Ovaj put sam u pravu.« Greta gurne svoje teške naočale od kornjačevine uz nos i odmjeri hrpu od dvadeset i pet drugih kutija. »Kažem ti, u nevolji smo.« I ovo je bila suština odnosa između nje i njezine kolegice. Počevši od cijele te pesimistično/optimistične rutine, Greta je bila više-manje sve ono što Lizzie nije. Za početak, žena je bila Europljanka, a ne Amerikanka, njemački naglasak zasijecao je njezin izgovor unatoč činjenici da je u Sjedinjenim Državama živjela već trideset godina. Bila je, k tome, udana za sjajnog čovjeka, majka troje fantastične djece u svojim dvadesetima, te je imala dovoljno novca ne samo da ne mora raditi, nego to nisu morali ni njezina dva sina i kći. Nije ta vozila Yaris. Njezino je prijevozno sredstvo bio crni Mercedes karavan. A dijamantni prsten koji je nosila uz onaj vjenčani bio je dovoljno velik da se može mjeriti s onima Bradfordovih. O, i za razliku od Lizzie, njezina je plava kosa bila kratka, kao kod muškarca – što je bio predmet zavisti kad si morao svoju vlastitu začešljavati unatrag i vezivati je prvim što ti padne pod ruku: vezicama od vreća za otpatke, žicom za cvijeće, gumicama kojima su bile povezane glavice brokula. Ono jedino što im je bilo zajedničko? Nijedna nije mogla podnijeti da ne bude stalno u pokretu, besposlena, ili neproduktivna makar i na sekundu. Radile su zajedno na imanju Bradfordovih gotovo pet godina – ne, dulje. Sedam? O, Bože, već je skoro bilo i deset. Lizzie nije mogla zamisliti život bez te žene – iako bi katkad poželjela da je Greta ona vrsta cure kojoj je čaša napola puna, umjesto napola prazna.


»Ich sage Ihnen, wir haben Schwierigkeiten.« »Jesi li to upravo rekla da smo opet u nevolji?« »Kann sein.« Lizzie zakoluta očima, no ipak upadne u zamku adrenalina, bacivši pogled prema pokretnoj traci koju su postavile: niz osamnaest metara dugačko središte staklenog vrta bila su poredana dva reda sklopivih stolova, a na njima sedamdeset pet prvoklasnih srebrnih vaza za bukete, veličine posuda za led. Sjaj je bio toliko blještav da je Lizzie požalila što je ostavila sunčane naočale u automobilu. A također je poželjela da se ne mora nositi sa svim ovim uz saznanje da Lane Baldwine vjerojatno slijeće u zračnu luku upravo u ovom trenutku. Kao da joj je trebao još i taj stres? Kad joj je u glavi počelo bubnjati, pokušala se usredotočiti na ono što je mogla kontrolirati. Nažalost, to ju je samo potaknulo da se zapita kako će ona i Greta uspjeti napuniti te vaze dostavljenim cvijećem u vrijednosti pedeset tisuća dolara, a koje se još uvijek moralo raspakirati, pregledati, očistiti, podrezati i pravilno rasporediti. Doduše, u ovakvom bi se škripcu uvijek zatekle četrdeset osam sati prije užine u povodu Derbyja. Ili UPD-a, kako su ga ovdje na imanju zvali. Jer, aha, rad na Easterlyju bio je poput vojne službe: sve je bilo skraćeno, osim radnih dana. I da, čak i s onim vozilom hitne pomoći tog jutra, događaj nije bio odgođen. Poput vlaka, inercija se nije zaustavljala nikome i ničemu na svome putu. Štoviše, ona i Greta bi često znale kazati da bi u slučaju nuklearnog rata, nakon što bi se slegnuo gorostasni oblak u obliku gljive, preživjeli jedino žohari i kolačići Twinkies i... UPD. Šalu na stranu, užina je bila do te mjere ekskluzivna i imala toliko dugu tradiciju da je zaslužila svoj službeni naziv, a popis gostiju čuvao se i prenosio na iduće naraštaje poput obiteljskog naslijeđa. Na tom okupljanju gotovo sedamsto najimućnijih ljudi u gradu i zemlji te pripadnika političke elite, svjetina se družila i miljela vrtovima Easterlyja, ispijajući koktele od mente i »mimoze« samo dva sata prije nego što će se uputiti na Steeplehill Downs, na najvažniju utrku najtrofejnijih grla i prvo kopito Trostruke krune. Pravila okupljanja bila su sažeta i dražesna: dame su imale nositi šešire, fotografima pristup nije bio dopušten, i nije bilo bitno jesi li bio u Phantom Dropheadu ili u poslovnoj limuzini – svi automobili bili bi parkirani na livadi u podnožju brda, a svi bi se uzvanici ukrcavali u kamionete koji bi ih potom odvozili do ulaza na posjed. Odnosno, gotovo svi. Jedina škvadra koja nije morala imati prijevoz? Guverneri, predsjednik – ako bi došao – te glavni trener muške košarkaške momčadi Sveučilišta Charlemont. U Kentuckyju, bio si ili crveni sa Sveučilišta Charlemont, ili plavi sa Sveučilišta Kentucky, a košarka je bila važna, bio ti bogat ili siromašan. Bradfordovi su bili navijači Orlova Sveučilišta Charlemont. I bilo je gotovo šekspirijanski to što su njihovi najveći poslovni rivali, Suttonovi, odreda bili zagriženi navijači Tigrova Sveučilišta Kentucky. »Čujem da gunđaš«, rekla je Lizzie. »Misli pozitivno. Sve je pod kontrolom.« »Wir müssen alle Pfingstrosen zahlen«, objavila je Greta otvarajući poklopac druge kutije. »Prošle godine su u posljednji čas uveli promjene...« Jedna polovica dvostrukih vrata širom se otvorila i gospodin Newark Harris, batler, uletio je


unutra poput naleta hladnoga vjetra. Visine metar i pol, doimao se kudikamo višim u crnom odijelu s kravatom – s druge strane, možda je ostavljao takav dojam zbog vječito uzdignutih obrva, kao da je uvijek na rubu da promrsi »glupi Amerikanci« na kraju svake svoje izjave. Taj prototip propisnog engleskog sluge ne samo da je rođen i obučavan u Londonu, nego je služio i kraljici Elizabeti II. u Buckinghamskoj palači, a zatim bio batler princu Edwardu, grofu od Wessexa, u Bagshot Parku. Pedigre sluge u kraljevskoj kući Windsor bio je presudan za njegovo zaposlenje prošle godine. Jer sasvim sigurno to nije mogla biti njegova osobnost. »Gospođa Baldwine je vani kod bazena«, obraćao se samo Lizzie. Greta, kao Njemica rodom, koja je i dalje kotrljala naglašeno »z«, za njega je bila persona non grata. »Molim da joj odnesete buket. Hvala vam.« I paf, ispario je kroz vrata, tiho ih zatvorivši. Lizzie je sklopila oči. Na imanju su bile dvije gospođe Baldwine, ali samo je jedna mogla biti izvan svoje spavaće sobe i dolje na suncu pokraj bazena. Jedan od dva današnja udarca, pomislila je Lizzie. Ne samo da će vidjeti svoga bivšega ljubavnika, nego će morati služiti njegovu ženu. Krasno. »Ich hoffe, dass dem Idiot ein Klavier auf den Kopf fallt.« »Jesi li upravo rekla da se nadaš kako će mu klavir pasti na glavu?« »A praviš se da ne znaš njemački.« »Deset godina s tobom i polako ga kužim.« Lizzie se ogleda oko sebe da vidi što bi mogla iskoristiti od goleme pošiljke cvijeća. Nakon što su se kutije raspakirale, lišće je trebalo strgati s peteljki, a cvjetove odvojiti jedan po jedan ne bi li se potaknulo širenje latica te time omogućila provjera kvalitete. Ona i Greta nisu bile ni blizu toj fazi, ali što bi gospođa Baldwine poželjela, to bi i dobila. Na toliko mnogo razina. Nakon petnaest minuta biranja, rezanja i aranžiranja imala je prolazan buket zaboden u mokru spužvu u srebrnoj vazi. Greta se stvorila pred njom i ispružila ruke, onaj je golemi dijamantni prsten bljesnuo. »Daj da ga ja iznesem.« »Ne, mogu ja...« »Ne želiš danas još i s njom imati posla.« »Ne želim nikad s njom imati posla...« »Lizzie...« »Okej sam. Stvarno.« Srećom, njezina je stara prijateljica popila laž. Istina? Lizzie je bila toliko daleko od »okej« da nije vidjela ništa oko sebe – ali to nije značilo da će podviti rep. »Vraćam se odmah.« »Prebrojit ću božure.« »Bit će sve u redu.« Nadala se.


Dok je Lizzie odlazila prema dvostrukim vratima koja su vodila u vrt, u glavi joj je sad stvarno počelo tutnjati, a nije joj pomoglo ni to što se na izlasku sudarila s čvrstim zidom vrućine i vlage. Motrin2, pomislila je. Nakon ovoga, uzet će četiri komada i vratiti se pravom poslu. Trava pod nogama bila je kratko pokošena, više nalik onoj na igralištu za golf nego bilo čemu što bi majčica priroda mogla i sanjati, a iako je imala previše toga na pameti, svejedno je u glavi sastavila popis zadataka za sve one cvjetne lijehe za koje se valja pobrinuti i presađivanje koje je morala obaviti u zatvorenom vrtu površine dva hektara. Dobra je vijest bila to da su, nakon kasnog početka proljeća, voćke procvjetale u kutovima dugačkih ciglenih zidova. Njihovi fini bijeli cvjetići tek što su počeli opadati, izgledajući poput snijega na stazama pod njihovim krošnjama. K tome, smrad zaštitnog zastora postavljenog prije dva tjedna ispario je, a posvuda na bršljanu uz stare kamene zidove nicalo je novo lišće. Još mjesec dana i četiri trga obilježena skulpturama žena grčkorimskog stila u haljama i kraljevskim pozama bit će sva u pastelnoružičastoj, breskvastoj i blještavobijeloj, praveći kontrast smirujućem pogledu na zelenosivu rijeku. Ali jasno, sada se sve vrtjelo oko Derbyja. Kućica za bazen od bijelih dasaka bila je u suprotnom lijevom kutu, izgledajući kao prava kolonijalna kuća kakvog liječnika / odvjetnika / četveročlane obitelji, smještena iza gotovo olimpijskog bazena s vodom boje akvamarina. Lođa koja ih je povezivala obrasla je kontroliranom perikom glicinije koja će dovoljno brzo imati cvjetiće, bijele i one u boji lavande, što će poput fenjera visjeti sa zelenog klupka. A ispod nadstrešnice, opružena u počivaljki marke Brown Jordan, gospođa Chantal Baldwine bila je lijepa poput kakva mramorna kipa neprocjenjive vrijednosti. I otprilike podjednako topla. Koža te žene blistala je zahvaljujući savršeno nanesenom sredstvu za samotamnjenje, u plavoj kosi vješto su bili izvučeni pramenovi, nakovrčani na dugačkim krajevima, a zbog njezina bi tijela i sama Rosie Huntington-Whitely imala kompleks manje vrijednosti. Nokti su joj bili umjetni, ali besprijekorni, ništa na njima nije bilo seljačko, ni duljina ni boja laka, a njezin zaručnički prsten, kao i vjenčani, bili su baš poput onih iz časopisa Town &Country, bijeli, blještavi i veliki kao njezin osmijeh. Bila je savršen primjerak suvremene južnjačke ljepojke, ona vrsta žene za koju su se stanovnici Charlemonta i okolice došaptavali da je od »dobre sorte, makar je iz Virginije.« Lizzie se dugo pitala provjeravaju li Bradfordovi zube debitanticama s kojima njihovi sinovi izlaze – baš kao i kod rasnih konja. »... kolabirala i onda je došla hitna.« Ona dijamantima optočena ruka podignula se prema onoj kosi i zagladila tu stvar; potom je prebacila iPhone u koji je govorila na drugo uho. »Iznijeli su je kroz glavni ulaz. Možeš li to vjerovati? Trebali su je iznijeti otraga – oh, nisu li prekrasne!« Chantal Baldwine prinijela je ruku ustima, hineći skromnost gejše, kad se Lizzie dovukla do mramornog šanka i smjestila cvijeće na kraj koji nije bio izravno izložen suncu. »Je li to Newark poslao? Kako je samo pažljiv.« Lizzie je kimnula i okrenula se. Što manje vremena potrati ovdje, to bolje... »O, čuj, Lisa, bi li...« »Lizzie.« Zaustavila se. »Mogu li vam još kako pomoći?« »Bi li bila tako draga pa mi donijela još malo ovoga?« Žena je kimnula prema staklenom vrču, napola punom. »Led se otopio, a okus razvodnio. Idem u klub na ručak, ali neću još barem sat


vremena. Puno ti hvala.« Lizzie premjesti pogled na limunadu – i svojski se potrudi, tako joj Boga, da ne zamisli kako davi ženu u toj stvari. »Reći ću gospodinu Harrisu da pošalje...« »O, ali on je silno zauzet. Ti možeš samo trknuti – jako ćeš mi pomoći.« Žena se vrati iPhoneu sa zaštitnom maskicom s logotipom Sveučilišta Charlemont. »Gdje sam stala? O, dakle, iznijeli su je kroz glavni ulaz. Mislim, stvarno, možeš li to zamisliti...?« Lizzie je prišla, uzela vrč pa krenula natrag preko blistavobijele terase prema zelenoj travi. »Sa zadovoljstvom.« Sa zadovoljstvom. Aha, mo’š si mislit. Ali to se imalo reći kad bi te član obitelji štogod zamolio. Bio je to jedini prihvatljiv odgovor – i sasvim sigurno bolji od »a kako bi bilo da uzmeš tu limunadu i zabiješ je tamo gdje sunce ne dopire, mutava kozo«. »I, Lisa? Obična limunada, okej? Hvala ti.« Lizzie je samo nastavila koračati, bacivši preko ramena još jednu bombu »sa zadovoljstvom«. Prilazeći palači, valjalo joj je odabrati točku ulaska. Kao zaposlenici, nije joj bilo dopušteno ući kroz četiri glavna ulaza: na prednji, kroz bočnu knjižnicu, stražnju blagovaonicu, stražnju igraonicu. K tome, nije bilo »uputno« koristiti bilo koja druga vrata osim kuhinjskih i onih pomoćnih prostorija – iako je smjela proći onuda triput tjedno kad bi razmještala bukete po kući. Odabrala je vrata koja su bila na pola puta između blagovaonice i kuhinje jer je odbijala zaobilaziti sve uokolo do drugih ulaza za osoblje. Kročivši u hladnu unutrašnjost, glavu je držala pognutom, ne zato što se brinula da će nekoga razjariti, nego jer se nadala i molila da uđe i iziđe a da ne nabasa... »Pitao sam se hoćeš li danas biti ovdje.« Lizzie se sledila poput provalnika i onda osjetila kako joj potočić suza pecka kutove očiju. Ali nije kanila plakati. Ne ispred Lanea Baldwinea. I nipošto zbog njega. Ispravivši ramena, oštro podigne bradu... i počne se okretati. Prije nego što je susrela Laneov pogled prvi put otkako mu je poručila neka se nosi kvragu, kad je prekinuo njihovu vezu, znala je tri stvari: prva, izgledat će isto kao i prije; druga, to za nju neće biti dobra vijest; i treća, ako ima imalo soli u glavi, prebacit će ono što joj je učinio prije dvije godine na automatsko ponavljanje u svojoj glavi i neće misliti ni na što drugo. Leopardi, točke, i sve to... Ah... sranje, zar je baš morao još uvijek tako dobro izgledati?

L

ane se nije sjećao previše kako je došao na Easterly nakon čitave vječnosti. Nije zapravo ništa registrirao. Ni ona golema ulazna vrata s obručem za kucanje u obliku lavlje glave i blistavim crnim plohama. Ni predvorje veličine nogometnog stadiona s golemim stubištem i svim onim uljima na platnu živih i pokojnih Bradfordovih. Ni kristalne lustere ni zlatne držače za svijećnjake, ni orijentalne sagove boje rubina, kao ni teške brokatne zastore, pa čak ni salon ili plesnu dvoranu preko puta. Južnjačka elegancija Easterlyja, združena s vječnim slatkastim mirisom limuna starinskog


sredstva za laštenje podova, bila je poput lijepog odijela koje, jednom kad se ujutro odjene, ostane neprimijećeno do kraja dana jer je bilo skrojeno po mjeri tako da prianja uz svaki mišić i kost. Za njega, nije bilo ama baš nikakvog velikog praska – bilo je to uranjanje u trideset šest stupnjeva toplu bonacu. Bilo je to udisanje zraka savršeno mirnog, savršeno vlažnog, savršeno umjerenog. Bilo je to poput kimanja glavom dok sjedaš uspravno u kožnom klupskom naslonjaču. Bio je to ujedno dom i neprijatelj, a po svoj prilici impresija je izostala jer je bio preplavljen emocijama koje je dosad potiskivao. Jest, međutim, zamijetio svaku i najmanju stvar u vezi s ponovnim susretom s Lizzie King. Sraz se zbio dok je prolazio blagovaonicom u potrazi za onom zbog koje je sav taj put prešao. O Bože, pomislio je. O, dragi Bože. Nakon što se toliko dugo morao oslanjati na sjećanja, bliski susret s Lizzie bio je kao i razlika između književnog odlomka i stvarnosti – i njegovo je tijelo smjesta reagiralo, krv je brže zakolala, svi oni uspavani nagoni ne samo da su se razbudili, nego su eksplodirali u njegovim žilama. Kosa joj je i dalje bila svijetla od sunca, a ne od kakve frizerske boje, i bila je začešljana u punđu, tupi kraj bio je gust i stršio poput brodskog užeta koje je netko odsjekao paljenjem. Na licu nije bilo šminke, a koža joj je bila preplanula i blistava, struktura kostiju podsjetila ga je na to koliko su dobri geni bolji od plastičnih operacija vrijednih stotine tisuća dolara. A tijelo... ono čvrsto, snažno tijelo koje je imalo obline tamo gdje mu se sviđalo i ravnine koje su svjedočile svom onom fizičkom radu koji je tako dobro obavljala... bilo je upravo onakvo kakvim ga je pamtio. Čak je bila isto odjevena, u kratke hlačice kaki boje i obaveznu crnu polo-majicu s grbom Easterlyja. Miris joj je bio Coppertone, ne Chanel. Cipele su joj bile Merrell, ne manolice. Sat joj je bio Nike, a ne Rolex. Njemu je ona bila najljepša, najbolje odjevena žena koju je ikad vidio. Nažalost, onaj pogled u njezinim očima također je ostao nepromijenjen. Onaj koji mu je rekao da je i ona mislila na njega otkako je otišao. Samo ne na dobar način. Dok su mu se usne pomicale, Lane je shvatio da izgovara nekakvu kombinaciju riječi, ali nije ih pratio. Previše je prizora prolazilo njegovim mozgom, sva sjećanja na prošlost: njezino nago tijelo među zgužvanim plahtama, njezina kosa kako mu klizi među prstima, njegova ruka među njezinim bedrima. U mislima, čuo ju je kako izgovara njegovo ime dok se žestoko nabijao u nju, drmajući krevet sve dok daska uzglavlja nije snažno udarila o zid... »Da, znala sam da dolaziš«, rekla je jednoličnim glasom. Toliko o istim valnim duljinama. Bio je izvan sebe usred ponovnog preživljavanja njihova odnosa, a ona je bila potpuno ravnodušna zbog njegove prisutnosti. »Jesi li je već vidio?« upitala je. Onda se namrštila. »Hej?« Koji mu je to vrag rekla? O, da. »Čujem da se već vratila iz bolnice.« »Prije nekih sat vremena.« »Je li dobro?« »Odvezli su je odavde s maskom za kisik. Što ti misliš?« Lizzie je dobacila pogled u smjeru kojim je krenula. »Čuj, ispričaj me, idem...« »Lizzie«, muklo je rekao. »Lizzie, ja...«


Kad je zanijemio, izraz njezina lica odavao je dosadu. »Učini nam oboma uslugu i nemoj se gnjaviti dovršiti rečenicu, okej? Samo otiđi do nje... i učini ono zbog čega si ovamo i došao, u redu? Mene izostavi iz toga.« »Isuse, Lizzie, zašto me ne želiš saslušati...« »A zašto bih, bilo bi pravo pitanje.« »Jer civilizirani ljudi pružaju drugome priliku barem da...« I bum! E sad joj je prekipjelo. »Molim?« rekla je. »Samo zato što živim s druge strane rijeke i radim za tvoju obitelj, to me čini nekom vrstom majmuna? Stvarno... zar ćemo tako razgovarati?« »Nisam tako mislio...« »O, mislim da...« »Kunem se«, promrmljao je, »ta tvoja ogorčenost...« »Što, Lane? Vidi se? Oprosti, ali nije ti dopušteno da izvrćeš stvari kao da sam ja ta koja ima problem. Ti si kriv. I uvijek si bio.« Lane podigne ruke. »Ne mogu doprijeti do tebe. A samo ti želim objasniti...« »Želiš li učiniti nešto za mene? U redu, sjajno, evo.« Tutnula mu je napola pun vrč onoga što je izgledalo kao limunada. »Odnesi ovo u kuhinju i neka ga napune. Onda im možeš reći da odnesu to do bazena, ili bi možda sam mogao odnijeti – svojoj ženi.« S tim riječima okrene se i izjuri kroz najbliža vrata. I dok je hitala preko travnjaka prema staklenom vrtu, nije mogla odlučiti što joj je bilo privlačnije: zabiti mu glavu u zid, baciti na njega vrč, ili kombinacija jednog i drugog. »Dovraga, jebemu mater, sranje...« »Gospodine? Mogu li vam pomoći?« Na britanski naglasak, Lane je pogledao prema pedesetogodišnjemu muškarcu, odjevenom kao da je krenuo na sprovod. »Tko si sad ti, dovraga?« »Gospodin Harris, gospodine. Newark Harris, batler.« Tip se naklonio iz struka. »Piloti su bili toliko ljubazni da nas unaprijed obavijeste o vašem dolasku. Smijem li se pobrinuti za vašu prtljagu?« »Nemam ništa.« »Vrlo dobro, gospodine. Vaša soba je spremna, a ako vam zatreba nešto više od vaše odjeće u ormaru, bit će mi zadovoljstvo da vam pribavim sve što bude potrebno.« A ne, pomislio je Lane. Ma kakvi. Neće ovdje ostati – dobro je znao što je idućeg vikenda, a svrha njegova posjeta nije imala ništa s društvenim cirkusom u povodu Derbyja. Tutnuo je čašu gospodinu kicošu. »Ne znam što je unutra i fućka mi se. Samo to nadopunite i odnesite kamo pripada.« »Sa zadovoljstvom, gospodine. Hoće li biti potrebno...« »Ne, to je sve.« Čovjek se doimao zatečenim kad se Lane progurao pored njega i krenuo prema dijelu za osoblje. Ali jasno, Englez nije propitkivao. Što, s obzirom na njegovo raspoloženje, ne samo da je odgovaralo poželjnom batlerskom ophođenju, nego bi se moglo svrstati i u rubriku samoodržanja. Dvije minute u kući. Dvije proklete minute.


I već je bio poput nuklearne bombe.


ČETIRI

L

ane je umarširao u golemu profesionalnu kuhinju i smjesta ostao zatečen kako »bukom« što je napadala osjetilo njuha, tako i tišinom što je parala osjetilo sluha. Iako je tamo bilo najmanje tuce kuhara nagnutih nad radnim plohama od nehrđajućeg čelika i štednjacima Viking, nijedan od tih bijelih mantila nije govorio dok je radio. Međutim, nekolicina ih je podignula pogled, prepoznala ga i prestala s onim što su radili, a on je ignorirao njihovu »O, Bože!« reakciju. Na to je već bio navikao – njegova reputacija godinama ga je pratila diljem države. Hvala Vanity Fairu na onom izlaganju oku javnosti njegove obitelji prije jednog desetljeća. I na još tri priloga nakon toga. I nagađanjima u tabloidima. A o internetu da i ne govori. Jednom kad ti najopskurniji tabloidi nakaleme status poznate osobe? Nema ti spasa. Dok je odlazio prema vratima označenim PRIVATNO, zatekao se kako uvlači košulju, povlači gore hlače, zaglađuje kosu. Sad je poželio da je imao vremena za tuširanje, brijanje, presvlačenje. Poželio je i da je susret s Lizzie bolje prošao. Kao da mu je trebala dodatna briga. Njegovo je kucanje bilo tiho, smjerno. Za razliku od odgovora koji je dobio. »Zašto kucaš?« dreknuo je južnjački ženski glas. Lane se namrštio dok je otvarao vrata. A onda je stao kao ukopan. Gospojica Aurora bila je za štednjakom, vonj vrelog ulja i ritmično cvrčanje pržene piletine u tavi širili su se zrakom ispred nje. Kosa joj je bila ošišana na kratki »bob« s majušnim crnim kovrčama, a kućna haljina ista kao i ona u kojoj je bila kad je otišao na sjever. Sve što je mogao bilo je zatreptati i pitati se nije li netko s njim zbijao bolesne šale. »Pa, što si se ukipio«, prasnula je. »Operi ruke i izvadi pladnjeve. Gotova sam za pet minuta.« U redu, očekivao je da će je zateći kako leži u krevetu, s plahtama navučenim preko grudi, izblijedjela sjaja u očima, jer je po nju došao njezin ljubljeni Isus. »Lane, priberi se. Još nisam mrtva.« Protrljao je nosnu kost kad ga je val iscrpljenosti zapljusnuo. »Da, gospoja.« Dok joj se približavao, tražio je znakove tjelesne slabosti u onim snažnim ramenima i onim njezinim nogama. Uzalud. Nije bilo apsolutno ničega u šezdesetpetogodišnjoj ženi po čemu bi se dalo naslutiti da je tog jutra završila na hitnoj. Okej, bio je ovo trenutak odabira, zaključio je dok je odmjeravao ostatak hrane koju mu je pripremala – hoće li mu laknuti... ili će pobjesnjeti jer je potratio svoje vrijeme dolazeći ovamo. Jedino o čemu nije dvoumio bilo je da nema odlaska dok nešto ne pojede – dijelom jer bi ga privezala za stolac i silom nahranila, ako bi morala, ali uglavnom jer je njegov želudac zagrmio od gladi istog trena kad je osjetio one mirise. »Jesi li dobro?« morao je pitati. Ošinula ga je pogledom koji je nagovijestio da će ga, nastavi li s takvim ispitivanjem, rado izlupati po dupetu sve dok ne zaveže gubicu. Primljeno na znanje, gospoja, pomislio je.


Prešavši taj mali prostor, otkrio je da su sklopivi pladnjevi, s kojih su njih dvoje običavali jesti, bili na istomu mjestu gdje ih je i zadnji put vidio – tamo u kutu, postavljeni uspravno između komode i police za knjige. Dvije fotelje Barcalounger bile su one iste, također, svaka ispred visokog prozora, s kukičanim tabletićima prebačenim preko naslona za glavu. Slike djece bile su posvuda i u svim mogućim vrstama okvira, a među prelijepim tamnim licima bila su i ona svijetla: on, zadnjeg dana vrtića, njegov brat Max kako postiže zgoditak u lacrosseu, njegova sestra Gin odjevena kao mljekarica u školskoj predstavi, stariji brat Edward u sakou i kravati na fakultetu. »Mili Gospode, premršav si, dečko«, promrsila je gospojica Aurora kad je pošla promiješati lonac za koji je znao da je pun zelenoga graška što se kuhao zajedno s kockicama šunke. »Zar nemaju hrane tamo u New Yorku?« »Ne ovakve, gospoja.« Zvuk koji je ispustila iz pozadine grla bio je poput tutnjave iz auspuha Chevyja. »Uzmi tanjure.« »Da, gospoja.« Shvatio je da mu se ruke tresu dok je uzimao dva tanjura iz ormarića jer su zveckali jedan o drugi. Za razliku od žene koja ga je rodila, a koja se, nema sumnje, »odmara« na gornjem katu, omamljena lijekovima pod izlikom »nisam ovisna jer mi je liječnik prepisao tablete«, za gospojicu Auroru činilo se da je vrijeme stalo – uvijek snažna poput superjunaka. Pomisao da se rak vratio? Kvragu, nije mogao pojmiti ni to da ga je dobila prvi put. Ali nije se zavaravao. To je morao biti razlog kolapsu. Nakon što je stavio srebrni pribor za jelo i ubruse na pladnjeve pa im oboma natočio zaslađeni čaj, otišao je prijeko i sjeo na stolac zdesna. »Ne bi smjela kuhati«, rekao je dok je punio tanjur. »A ti nisi smio toliko dugo izbivati. Što je s tobom?« Nema šanse da je na mrtvačkoj postelji, pomislio je. »Što je kazao liječnik?« upitao je. »Ništa vrijedno slušanja, po mome mišljenju.« Donijela je na stol raznorazne delicije. »Sad budi tiho i jedi.« »Da, gospoja.« O, slatki Isuse, pomislio je dok je zurio u tanjur. Pržena bamija. Tripice. Popečci od krumpira. Grašak skuhan sa svinjetinom. I pržena piletina. Kad mu je želudac zagrmio od izgladnjelosti, nasmijala se. Ali on nije, i odjednom je morao pročistiti grlo. Ovo je bio dom. Ova hrana, koju je spravila ova posebna žena, bila je dom – imao je točno ono što mu je bilo na tanjuru cijeloga života, naročito u godinama prije nego što se majka od svega povukla, kad su ona i njegov otac pet noći u tjednu provodili u izlascima. Bolesni ili zdravi, sretni ili tužni, bilo vruće ili hladno, on i njegova braća i sestra sjedili su u kuhinji s gospojicom Aurorom i bili pristojni, ili su riskirali da ih odalami po glavi. Nije se smjelo praviti nereda u kuhinji gospojice Aurore. »Ajde sad«, nježno je rekla. »Ne čekaj da ti se ohladi.« Navalio je i zastenjao kad je prvi okus preplavio njegova usta. »O, gospojice Aurora.«


»Trebaš se vratiti kući, momče.« Zatresla je glavom dok je sjedala pred svoj tanjur. »Te sjevernjačke stvari nisu za tebe. Ne znam samo kako podnosiš klimu, a kamoli ljude.« »Onda, hoćeš li mi ispričati što se dogodilo?« upitao je kimnuvši prema komadiću vate i kirurškoj vrpci na pregibu njezina lakta. »Ne treba mi onaj auto što si mi kupio. To se dogodilo.« Obrisao je usta. »Koji auto?« One se crne oči suze. »Ne pokušavaj se sa mnom igrati, mali.« »Gospojice Aurora, vozila si onu – ah, krntiju. To tako više nije moglo.« Mogao je čuti kako se južnjački naglasak šulja natrag u njegov glas. Nije mu trebalo dugo, zar ne? »Moj Malibu je bio savršeno u redu...« Sad je zadržao njezin pogled. »Za početak, auto je bio jeftin, i već je prešao sto šezdeset tisuća kilometara.« »Ne vidim zašto...« »Gospojice Aurora, ne želim da se više vozikaš u onom smeću. Žao mi je.« Pogled joj je bio prodoran dovoljno da mu probuši rupu na čelu, ali kako nije ni trepnuo, spustila je oči. I takva je bila priroda njihova odnosa. Dvije usijane glave, nijedna ni za živu glavu ne bi odstupila – osim jedno zbog drugoga. »Ne treba mi Mercedes«, promrmljala je. »S pogonom na sva četiri, gospoja.« »Ne sviđa mi se boja. Ono je svetogrđe.« »Glupost. To je crvena Sveučilišta Charlemont. I obožavaš je.« Kad je ponovno zagunđala, znao je istinu. Obožavala je novi automobil. Njezina sestra, gospojica Patience, nazvala ga je i rekla da gospojica Aurora vozika svoj E350 4Matic po cijelome gradu. Dakako, gospojica Aurora nikad ga nije nazvala da mu zahvali, i ovo je prosvjedovanje očekivao: oduvijek je bila previše ponosna da bi bilo što prihvatila besplatno. Ali gospojica Aurora nije ga željela uzrujavati, također – i znao je da je u pravu. »Onda, što ti se dogodilo jutros.« Nije to bilo pitanje. S time je svršio. »Samo blaga vrtoglavica.« »Rekli su da si se onesvijestila.« »Dobro sam.« »Rekli su da se rak vratio.« »Tko su to oni?« »Gospojice Aurora...« »Moj me je Gospod i Spasitelj već jednom izliječio, i opet će.« Podignula je jedan dlan prema nebesima i sklopila oči. Onda je pogledala u njega. »Bit ću ja dobro. Jesam li ti ikad lagala, mali?« »Nisi, gospojice.« »Sad jedi.« Ta ga je zapovijed uglavnom ušutkala idućih dvadeset minuta.


Lane je bio na pola puta s drugim tanjurom kad je morao pitati: »Viđaš li ga u zadnje vrijeme?« Nije bilo razloga pojašnjavati tko je bio »on«: Edward je bio taj koga su svi spominjali prigušenim glasom. Lice gospojice Aurore se napne. »Ne.« Uslijedio je još jedan dugotrajan muk. »‘Oćeš ga posjetiti dok si ovdje?« upitala je. »Neću.« »Netko mora.« »Neće to ništa promijeniti. Uostalom, trebao bih se vratiti u New York. Došao sam samo vidjeti kako si ti.« »Vidjet ćeš ga. Prije nego se vratiš na sjever.« Lane sklopi oči. Nakon jednog trenutka, reče: »Da, gospoja.« »Dobar si ti dečko.« Nakon što se poslužio i treći put, Lane je pospremio njihove tanjure i morao ignorirati činjenicu da gospojica Aurora, kako se činilo, nije okusila ni zalogaja. Razgovor se tada prebacio na njezine nećake i nećakinje, njezine sestre i braću, kojih je bilo jedanaestero, i činjenicu da joj je otac, Tom, najzad preminuo u dobi od osamdeset i šest. Zvali su je Aurora Tomova, jer je bila jedna od Tomove djece. Pričalo se da je, osim dvanaestero koje je imao sa suprugom, bilo bezbroj one izvanbračne. Lane bi se s vremena na vrijeme susreo sa starim u crkvi gospojice Aurore, i bio je to lik veći od života, južnjak koliko i Mississippi, karizmatičan poput propovjednika, zgodan k’o sam vrag. Nije da je bio umišljen, ali Lane je znao da joj je oduvijek bio najdraži, i pretpostavljao je da je upravo njezin otac bio razlog zašto mu toliko udovoljava: kao i za njezina oca, naime, i za Lanea su cijeli život govorili da je previše zgodan za svoje dobro, i bogami je bio pravi ženskar. U svojim dvadesetima, Lane je bio točno tamo gdje i dobri stari gospodin Tom. Lizzie ga je od svega toga izliječila. Onako, recimo, kao što bi nasip usporio auto u punoj brzini. »Sada ajde gore i pozdravi svoju mamu prije nego odeš«, objavila je gospojica Aurora nakon što je oprao posuđe i spremio tanjure i pribor. Ostavio je tavu za prženje i lonac na štednjaku. Znao je vrlo dobro da ih ne smije dirati. Okrenuvši se, presavio je krpu i naslonio se na sudoper od nehrđajućeg čelika. Ispružila je dlan s fotelje. »Trebat ćeš sačuvati...« »Gospojice Aurora...« »Nemoj mi samo reći da si preletio tisuće kilometara samo da vidiš mene, kao da sam kakav invalid. To mi nema smisla.« »Tvoja hrana vrijedi putovanja.« »To je istina. A sad ajde vidjeti svoju mamu.« Već sam je vidio, pomislio je dok je zurio prijeko u nju. »Gospojice Aurora, hoćeš li imati pomoć za Derby?« »Što misliš čemu služe svi oni tupani u mojoj kuhinji?« »Ima tu puno posla, i nemoj mi reći da ih ne misliš uposliti.«


Onaj čuveni pogled sijevnuo je prema njemu, ali bilo je to sve što je dobio, a to ga je prestrašilo. Inače bi ustala sa stolca i izgurala ga kroz vrata. Umjesto toga, ostala je sjediti. »Bit ću ja dobro, mali.« »I bolje ti je. Tko bi me urazumio da nema tebe.« Rekla je nešto ispod glasa i zagledala se preko njegova ramena – dok je on samo šutke čekao. Naposljetku, mahnula mu je neka priđe, i on je to smjesta učinio, brzim korakom prešavši preko linoleuma i spustivši se na koljena pred njezinom foteljom. Jedna od njezinih ruku, njezinih prelijepih, snažnih crnih ruku, posegnula je i prošla mu kroz kosu. »Morat ćeš ovo ošišati.« »Da, gospoja.« Dotaknula mu je lice. »Previše si zgodan za svoje dobro.« »Kako rekoh, valja ti ostati i paziti na mene.« Gospojica Aurora kimne. »Računaj na to.« Uslijedi duga stanka. »Hvala ti za moj novi auto.« Utisnuo je poljubac na njezin dlan. »Nema na čemu.« »I želim da nešto upamtiš.« Njezine oči, one oči boje ebanovine u koje je gledao kao dječak, tinejdžer, mladić... odrastao muškarac, kružile su njegovim licem, kao da je bilježila sve promjene što su ih godine donijele crtama lica, a koje je gledala više od trideset godina. »Imam tebe i imam Boga. Bogatija sam nego što mogu i zamisliti – jasno, momče? Ne treba mi Mercedes. Ne treba mi otmjena kuća ni skupa odjeća. Nema rupe u meni koju treba popuniti – čuješ li me?« »Da, gospoja.« Sklopio je oči, misleći kako je ovo najplemenitija žena koju je ikad sreo. Odnosno, ona i Lizzie, bolje rečeno. »Čujem te, gospoja«, rekao je promuklo.

N

ekih sat vremena nakon naleta s limunadom na Lanea, Lizzie je napustila stakleni vrt s dva golema cvjetna aranžmana. Gospođa Bradford zahtijevala je da svježe cvijeće uvijek bude u glavnim javnim prostorijama i svim zauzetim spavaćim sobama – i taj se standard održao čak i kad se povukla u svoje odaje, ima tome tri godine, i zapravo od tamo nije ni izlazila. Lizzie je voljela misliti da će, nastavi li s praksom, Mala V. E., kako ju je obitelj zvala, možda još jednom sići dolje i biti gospodarica kuće. Easterly je imao dobrih pedeset prostorija, ali mnoge su od njih bile uredi, odaje osoblja i kupaonice, ili mjesta poput kuhinje, vinskog podruma, kinodvorane, ili prazne gostinske sobe u koje nije bilo potrebno stavljati cvijeće. Buketi na prvom katu bili su u dobrom stanju – već ih je sinoć pregledala i izvukla pokoju usahlu ružu. Ove nove bile su za predvorje na drugom katu i sobu Velikog gospodina Baldwinea. Vaza gospođe Bradford nije se trebala osvježiti prije sutra, kao ni Chantalina ni... Hoće li Lane odsjesti u sobi svoje supruge? Vjerojatno, i nije li joj ta pomisao upravo izazvala nagon na povraćanje. Krenuvši gore stubištem za poslugu, dvije uske srebrne vaze napinjale su joj ruke i zapešća i zatezale bicepse, ali izdržala je. Bol neće trajati dugo, a svako usputno zastajanje samo je produljivalo muku. Glavni hodnik na katu bio je dug poput trkališta, račvajući se prema primaćem dijelu te hodniku s ukupno dvadeset jednim apartmanom i spavaćim sobama koje su se nizale s obiju strana. Odaje


Velikog gospodina Baldwinea bile su odmah do onih njegove supruge, s nizom soba s pogledom na vrtove i rijeku. Bio je tu i prolaz koji je povezivao njihove garderobe, ali znala je da ga nikad ne koriste. Koliko je shvatila, jednom kad su se djeca rodila, taj dio odnosa nije se »obnovio«, da upotrijebi staromodan izraz. Kad je tek počela raditi na Easterlyju, imena su je zbunjivala – pa se jednom izlanula i obratila se gospođi Bradford njezinim zakonskim prezimenom – gospođa Baldwine. »Ne, ne«, strogo ju je tada ispravio glavni batler: gospodarica kuće Bradford bit će »gospođa« i »Bradford« ma kakvo bilo prezime njezina supruga. Zbunjujuće. Sve dok nije shvatila da se životi supružničkog tima ne isprepleću ništa više od njihovih odvojenih spavaćih soba. Tako je gospodin Baldwine bio u odajama s mornarskoplavim nijansama i teškim antikvitetima od mahagonija, dok su one gospođe Bradford bile u bojama bjelokosti, bijele, sivkaste, ružičaste, opremljene pokućstvom u stilu Luja XIV., te krevetom s baldahinom. Zapravo, možda njih dvoje i jesu imali nešto zajedničko: on se skrivao u svom uredu u poslovnom centru, a ona u svojoj spavaćoj sobi. Ludo. Lizzie nastavi niz kružno službeno stubište i zamijeni buket na stoliću u salonu. Potom krene dalje i zaustavi se pred apartmanom gospodina Baldwinea. Dvaput pokucavši na široka vrata, čekala je, iako nije bilo šanse da je on s druge strane. Svako je jutro odlazio u svoj poslovni centar na imanju i nije se vraćao do večere u sedam. Spustivši stari buket iz predsoblja na pod, okrenula je ukrasnu okruglu kvaku, gurnula vrata i prišla starinskom pisaćem stolu koji se mirne duše mogao naći u kakvome muzeju. Nije bilo ništa strašno pogrešno s cvijećem koje je tamo već stajalo, ali ništa nije smjelo blijedjeti na Easterlyju. Ovdje, u čahuri bogatstva, nije bilo mjesta entropiji. Dok je mijenjala vaze, čula je glasove u vrtu pa prišla prozorima. Stiglo je desetak muškaraca koji su unosili goleme valjke bijeloga platna i duge aluminijske šipke što će, uz dovoljno ljudske snage i ponešto hidraulike, uskoro postati šator za užinu u povodu Derbyja, veličine tristo četvornih metara. Krasno. Chantal vjerojatno upravo u ovom času zove gospodina Harrisa i žali se jer je netko upao u zabranjenu zonu: ako član obitelji ili gost koristi bazen, pripadajuću kućicu ili bilo koju od terasa, sav se rad valja obustaviti i svi se radnici imaju istjerati s tog područja dok njihovo kraljevsko veličanstvo ne svrši sa svojim užicima. Dobra vijest? Greta je već bila tamo, okupljajući radnike. Loša? Njemica im je vjerojatno govorila da sve smjeste točno tamo gdje je sjedila Chantal. Namjerno. Strahujući od sukoba, Lizzie se okrenula... Sledila se kad je opazila bljesak boje. »Koji vra...?« Sagnuvši se, nije bila sigurna u što gleda. Kao i sve ostalo na Easterlyju, soba Williama Baldwinea bila je besprijekorna, svi predmeti i osobne stvari bili su na svome mjestu, sve muške potrepštine moćnog poslovnjaka u ladicama, na policama ili ga čekajući u onoj garderobi. Što je onda komadić svile boje breskve radio između uzglavlja i zida? Pa, mogla je samo nagađati.


A komad donjeg rublja sasvim sigurno nije bio skinut s Virginije Elizabeth Bradford Baldwine. Lizzie nije mogla dočekati da iziđe iz sobe, žurno odlazeći prema vratima, otvorivši ih i... »O, taaaaako mi je draaaago što te viiiiidim!« Južnjačko otezanje bilo je poput povlačenja noktiju po školskoj ploči, ali još je mučnije bilo pogledati udesno i vidjeti Chantal Baldwine kako baca ruke oko Laneova vrata i vješa se o njega. Fantastično. Njih dvoje bili su između nje i stubišta za osoblje. »Ne mogu vjerovati da si me ovako iznenadio!« Žena je uzmaknula korak unatrag i namjestila se, kao da je željela da je on dobro promotri. »Bila sam dolje kod bazena, ali došla sam gore jer su stigli ljudi za šator. Odlučila sam se udaljiti kako bi mogli biti u tom dijelu vrta i sve postaviti.« E pa, baš si zaslužila odličje za hrabrost, pomislila je Lizzie. I nisi li ionako kanila uskoro poći u klub? Lizzie je skrenula prema glavnim stubama ne bi li im utekla. Iako je to bilo protivno pravilima, bolje i to nego proći pored... Kao po narudžbi, na odmorištu se stvorio gospodin Harris s gospođom Mollie, glavnom domaćicom. Engleski batler je prelazio jagodicom prsta po vrhu ograde stubišta, podignuo ga, provjerio pa zatresao glavom. Sjajno. Mogla je, dakle, prijeći preko užarenog ugljena ili kroz vatru. Ili, mogla se ušuljati u sobu gospodina Baldwinea, tamo gdje je varao svoju ženu. Pregršt mogućnosti. Katkad je naprosto obožavala svoj posao.


PET Destilerija burbona Bradford, Okrug Ogden

E

dwin »Mack« MacAllan mlađi koračao je uz dvanaest metara visoke redove bačava s burbonom. Njegove ručno izrađene kožne čizme lupkale su o prastari betonski pod, miris stotinu tisuća dasaka od bjelogoričnog drveta i milijuna litara odstajalog burbona u njegovim je nosnicama bio opojan poput ženskog parfema. Šteta samo što je bio previše bijesan da bi uživao. U njegovoj je šaci korporacijski memorandum bio zgužvan u lopticu, bijelom papiru s riječima otisnutim laserskim pisačem nije bilo spasa. Morao je tu vražju stvar pročitati triput, i ne samo zato što je bio ozbiljno disleksičan pa je pisani engleski uglavnom bio nesavladiva prepreka za njegov mozak. I kako da se smiri? Nije on bio neka seljačina. Bio je odgojen u obrazovanoj obitelji, pohađao je Sveučilište Auburn, i znao je sve o kemijskim procesima potrebnim za tu zamršenu proizvodnju burbona. Štoviše, bio je uvaženi glavni destilator najcjenjenijega burbona na tržištu, te sin najuvaženijega glavnog destilatora u povijesti komercijalne alkoholne industrije. Ali u ovome času? Želio je ući u svoj kamionet težak pola tone i zabiti prednji blatobran toga F150 ravno u predvorje ureda Williama Baldwinea na Easterlyju. Potom je poželio zgrabiti svoju sto godina staru lovačku pušku i probušiti pokoju rupu u stolovima svih tih korporacijskih idiota. Zastavši, naslonio se i pogledao na police što su se uzdizale sve do stropnih greda. Brojčani kodovi i datumi utisnuti u prednji dio bačava tamo su stavljeni najprije po nalogu njegova oca, a onda i njega samog, i uočavao se napredak zahvaljujući obojici. Dragocjeni spremnici počivali su u miru četiri godine, deset godina, dvadeset godina, i dulje. Redovito ih je pregledavao, iako je to mogla i gomila onih koji su radili za njega. Kako je on na to gledao, međutim, bila su to jedina djeca koju će imati, i nije kanio dopustiti da ih odgaja netko tko bi bio inačica dadilje. U trideset osmoj bio je samac, zahvaljujući odabiru, ali i nužnosti: ovaj posao, koji mu je oduzimao dvadeset i četiri sata sedam dana u tjednu, bio mu je i žena i ljubavnica, i obitelj i ostavština. Zato je primitak toga memoranduma, koji ga je dočekao na stolu kad je ušao, bio poput pijanog vozača što je naletio na kombi u kojem je bila cijela njegova obitelj. Recept za burbon zapravo je vrlo jednostavan: kaša od mješavine zrna za fermentaciju – koja se po zakonima Kentuckyja morala proizvesti od minimalno pedeset i jedan posto kukuruza, a koja je bila, ovdje u tvrtki Bradford Bourbon, dorađena kombinacija raži, slada i otprilike deset posto pšenice za blaži okus – vode, koja se crpila iz podzemnih vapnenačkih vodonosnika, i kvasca. Onda, nakon što bi se dogodila čarolija, dobiveni burbon pretakao se u bačve od bijeloga hrasta, iznutra pougljene, te ostavljao da dozrije kako bi postao velik, snažan i prelijep, u skladištima poput ovoga. I to je bilo to. Svaki proizvođač burbona imao je na raspolaganju tih pet elemenata: zrno, vodu, kvasac, bačve i vrijeme, i točka. Ali kao što je i dragi Bog stvorio bezbrojne varijante ljudi od osnovnih elemenata od kojih je sazdano ljudsko biće, tako je i svaka obitelj, ili tvrtka, proizvodila


različite nijanse iste stvari. Posegnuvši, stavio je ruku na obli bok jedne od bačava koju je prvu napunio kad je preuzeo posao. Bilo je to prije gotovo deset godina, iako je radio za tvrtku od svoje četrnaeste. Plan je oduvijek bio da nastavi očevim stopama, ali otac je otišao prerano, i tako – Mack se našao na klasičnom »plivaj ili potoni« teritoriju, a bilo je vraški sigurno da se nije imao namjeru utopiti. Zato, aha, bio je ovdje, u naponu snage i još uvijek dovoljno mlad da osnuje vlastitu dinastiju – tobože radeći za aristokraciju među proizvođačima burbona, tvrtku koja je stvorila savršeni burbon. Bio je to sukus svega što je tvrtka činila, vrh koplja njihove poslovne i marketinške filozofije. Pa zašto je, pobogu, uprava očekivala da prihvati ponuđene odgode isporuke zrna? Ti idioti s magisterijem kao da nisu shvaćali da, iako danas imaju dovoljno proizvoda starog četiri godine, ugase li one kotlove, za četrdeset osam mjeseci ponestat će im te vrste burbona za prodaju – a to se odnosilo na sve razine – bilo da je riječ od idućih deset ili dvadeset godina. Znao je točno kamo sve ovo vodi. Nestašica kukuruza u cijeloj državi, kao posljedica predviđenoga globalnog zatopljenja koje je sjebalo vremenske prilike prošloga ljeta, značila je da je cijena bušela otišla u nebo – ali situacija će se, po svoj prilici, promijeniti. Očito su brojači zrna u glavnom uredu, poznatom još i kao posjed gospodina Baldwinea, odlučili prištedjeti pokoju kintu prekidajući proizvodnju u idućih nekoliko mjeseci, očekujući da će se sve nadoknaditi kad se cijena kukuruza sama od sebe regulira. Uz pretpostavku da se lanjska suša, što je poljuljala naciju, ne ponovi. U što se on, osobno, nije bio voljan kladiti. Bilo je mnogo nedostataka u toj »poslovnoj« logici, ali ključni problem bio je taj što glavonje u odijelima nisu shvaćali da burbon nije nekakva napravica s proizvodne trake koja se tek tako može uključiti / isključiti. Bio je to proces, jedinstvena i posebna kulminacija te rezultat odluka na temelju metode pokušaja i pogreške, koji se usavršavao tijekom razdoblja duljeg od dvjesto pedeset godina. Okus burbona trebalo je njegovati, ugađati, postići ravnotežu, dovesti elemente do vrhunca njihova postojanja, a onda ga poslati kupcima pod prepoznatljivom etiketom. Kvragu, podjednako se ponosio očuvanjem etikete No.15, tvrtkine najuspješnije, ali ne i najskuplje linije, baš kao i skupljim i odstajalim proizvodima, kao što su Black Mountain, Bradford I. te ultraekskluzivan Family Reserve. Obustave li sad proizvodnju? Znao je prokleto dobro da će mu se vratiti za šest mjeseci i narediti neka mulja s etiketama na bačvama. Šest mjeseci glavonjama bilo je samo pola godine, dvadeset šest tjedana, dvije sezone. No njegovo je nepce moglo razlikovati burbon koji je odležao devet i pol godina od onoga koji je odležao deset godina i jedan dan. I možda velik broj njihovih kupaca nije mogao uvidjeti razliku, ali u tome i jest bit, nije li? A činjenica da su mnogi od njihovih konkurenata redovito muljali s etiketama? Teško da je to bio standard na koji se trebalo ugledati. Da je Edward ovdje, pomislio je, ne bi se morao ni o čemu brinuti. Edward Baldwine bio je rijetka ptica u obitelji Bradford – istinski destilator, potomak prvih od plemenite loze, čovjek koji je cijenio proizvod. Ali taj nekoć izgledni nasljednik prijestolja više nije bio uključen u obiteljski posao. Tako da nije bilo izlaza. A činjenica da je memorandum tek tako ostavljen na njegovu stolu? Bio je to tipičan način kako su se stvari ovdje odvijale od Edwardove tragedije. Pičkice u poslovnom centru znale su da bi on pošizio, ali nisu imale muda doći i reći mu to u lice. Ma kakvi. Lijepo napiši memorandum i baci na


hrpu ostalih papira, kao da to nimalo neće iz temelja uzdrmati samu srž posla. Mack se vratio zurenju u stropne grede načinjene od prastarih debala odsječenih prije sto godina. Ovo je bilo najstarije tvrtkino skladište i koristilo se za pohranu najvrjednijih bačava. Smješteno pokraj prve destilerije – koja je sad bila muzej za turiste, ali tu je bio i njegov ured – mjesto je bilo vražji hram. Duša njegova oca koračala je ovim hodnicima. Mack je bio uvjeren da može osjetiti svoga starog za petama, upravo sad. Bio je uvjeren, također, da je za dana mirna kao što je bio ovaj, kad su mu jedino društvo u skladištu pravili sunce što se probijalo kroz zamagljene prozore, zvuk njegovih čizama na betonu i izmaglica »danka anđelima«3 što je lebdjela među onim zrakama svjetlosti... bio jedan od rijetkih preostalih nositelja tradicije u tvrtki. Novi klinci što su dolazili – čak i oni koji su željeli postići isto što i on – izražavali su ljubav prema ritualima i osnovama, tvrdeći kako su posvećeni proizvodnji, no zapravo su bili samo korporacijski poslušnici u kaki-hlačama umjesto u odijelima. Pripadali su naraštaju posebnih pahuljica, očekujući odličja samo zato što su se pojavili, očekujući da im sve bude ponuđeno na pladnju te da ih svi maze i paze kao što bi to njihovi roditelji. Nisu bili ništa dubokoumniji od svojih objava na Facebooku. A onda još i onaj njihov neumorni egoizam. A tek ona površnost, bez imalo duše. U usporedbi s osnivačima tvrtke, koji su čuvali proizvod u vrijeme oskudice i ratova, bolesti i Velike depresije... prohibicije, zaboga... bili su to samo klipani koji pokušavaju odraditi muški posao. Jednostavno nisu znali, a s korporacijskom politikom kao što je ova? Nikad ni neće. »Mack?« Osvrnuo se preko ramena. Njegova tajnica Georgie O’Malley, koja je vodila očev ured prije nego što je otac umro, prišla mu je iza leđa, nečujno. U zreloj dobi od šezdeset i četiri, bila je već četrdeset jednu godinu u tvrtki i ničim nije odavala da kani imalo usporiti. Samoproglašena žena farmera koja, međutim, nije imala ni supruga ni farmu, bila je njegova srodna duša u ovom ratu protiv filozofije da je sve za jednokratnu uporabu. »Jesi dobro, Mack?« Mack vrati pogled na »danak anđelima« nošen zrakom među zrakama svjetlosti visoko nad glavom. »Danak anđelima« bio je svetinja: svaka bačva od bijeloga hrasta bila bi pougljenjena prije nego bi bila napunjena s pedeset tri galona burbona. Pohranjena na ovakvome mjestu, u prostoriji u kojoj se namjerno nije kontrolirala temperatura zraka, drvo bačava širilo se i skupljalo tijekom godišnjih doba, a burbon unutra poprimao boju i okus od karameliziranih šećera toga sagorenog drveta. Značajan dio galona s vremenom bi ispario ili bi ga bačve upile. To je bio dio koji je pripadao anđelima. Njegov je otac to smatrao žrtvom minulim vremenima, onome što je odlazilo precima da piju u Raju. Bio je to i predujam za vlastiti odlazak... nada da će idući nositelji tradicije učiniti isto za tebe kad budeš mrtav i kad te više ne bude. »Ništa neće od nas ostati, Georgie«, čuo se kako govori. »Ma što to govoriš?« Samo je zavrtio glavom. »Želim da kažeš momcima da isključe kotlove.«


»Molim?« »Čula si me.« Mack je podignuo šaku preko svog ramena kako bi mogla vidjeti ono što je zgužvao. »Korporacija će zalediti narudžbe kukuruza idućih nekoliko mjeseci. Najmanje. Obavijestit će nas kad možemo pripremiti novu kašu za fermentaciju. Sve što imamo u ovom trenutku od raži, ječma i pšenice mora se prenamijeniti.« »Prenamijeniti? Što to znači?« »Pa ne mogu zalihe prodati konkurentima. Da to ide ljudima kao što su Suttonovi? Ili u mlinove? Zato će im se tih deset centi koje će uštedjeti činiti kao najskuplji zajeb u povijesti tvrtke.« »Nikad nismo obustavljali proizvodnju.« »Nismo. Još od prohibicije – a i tada je to bilo samo predstave radi.« Uslijedi duga stanka. »Mack... što im je?« »Uništit će ovu tvrtku – eto to im je.« Prišao je ženi. »Dovest će nas do dna pod krinkom maksimalizacije profita. Ili, kvragu, možda će se napokon odlučiti za početnu javnu ponudu – svaki drugi proizvođač burbona, osim Suttona, sad je u vlasništvu države. Možda pokušavaju umjetno napuhati profit prije privatne prodaje. Ne znam, i ne zanima me. Ali vraški sam siguran da se Elijah Bradford prevrće u grobu.« Kad je krenuo prema izlazu, doviknula je za njime: »Kamo ćeš?« »Napiti se. I to litrama piva.«


ŠEST

D

ok je Lane stajao ispred spavaće sobe i zurio u svoju »suprugu«, pomislio je kako je i ona, baš kao i Easterly, ostala ista. Chantal Stowe Baldwine nije se, zapravo, ni u čemu promijenila: ona frizura, koža tretirana sredstvom za samotamnjenje, šminka i skupocjena ružičasta rutina odijevanja bili su identični onome što je ostavio. A njezin glas – još je uvijek bio kao da je na audiciji za sapunicu pod nazivom Južnjačka gospa od dokolice. I dalje je nemilice blebetala, također, riječi su napuštale njezina usta u struji lišenoj obzira u korist slušatelja. Doduše, njoj je razgovor bio neka vrsta performansa, ruke su joj se pomicale poput krila golubice, izvijajući se gore-dolje; onaj golemi dijamant, koji je tako žarko željela, bljeskao je poput strobo-lampe. »... vikend za Derby! Naravno, večeras dolazi Samuel Theodore Lodge. Gin je silno uzbuđena što će ga vidjeti...« Nevjerojatno. Nisu se vidjeli ni prozborili riječ jedno s drugim doslovce dvije godine, a ona je govorila o tome tko je bio na popisu gostiju za večeru. Kog je vraga ikad išta vidio u njoj... »O, Lisa! Oprosti, bi li mogla, molim te, zamoliti Newarka da doveze automobil ovome gospodinu Baldwineu? Idemo u klub na ručak.« Lisa? Pomislio je. Doduše, osoblje se ovdje mijenjalo otkako je... Lane se osvrne preko ramena. Lizzie je stajala kraj sobe njegova oca, u rukama držeći dvije vaze savršeno dobrih, ali nedvojbeno netom zamijenjenih buketa. »Gospodin Harris je tamo«, Lizzie je mekano rekla. »Ne bih voljela vikati. Ne priliči.« Chantal se nagne u smjeru druge žene, kao da povjerava tajnu prijateljici. »Najljepša hvala, vrlo si uslužna...« »Jesi li ti sišla s uma?« upitao je Lane. Chantal se povuče, glava joj se vrati natrag, čedan izraz u očima promijeni se u onaj plaćenog ubojice dok je treptala svojim umjetnim, ali profinjenim trepavicama. »Molim te...« šapne mu Chantal. Lane je pokušao uhvatiti Lizzien pogled dok je mrmljao: »Reci mu to sama.« Lizzie je odbijala pokazati zahvalnost. Uz profesionalno ravnodušan izraz lica, nastavila je dalje, njezini gipki koraci proveli su je mimo njega pa dolje niz dugačak hodnik do stubišta za poslugu. Dotle, Chantal je ponovno govorila. »... da mi se ne obraćaš pred osobljem na takav način«, siktala je. »Njezino je ime Lizzie, a ne Lisa.« Sad je on bio taj koji se nagnuo. »I to vrlo dobro znaš, zar ne?« »Njezino je ime nebitno.« »Ovdje je dulje od tebe.« Hladno se osmjehnuo. »I dao bih se okladiti da će ostati ovdje još dugo nakon tebe.«


»Što bi to trebalo značiti?« »Ne moraš biti pod ovim krovom, i to vrlo dobro znaš.« »Ja sam tvoja supruga.« Lane je zurio u nju – i pitao se zašto je, dovraga, i dalje bila dio njegova života. Jednostavniji odgovor na ovo bio bi taj da se pretvarao kako Charlemont ne postoji. Onaj teži bio je povezan s onim što je učinila. Ja sam tvoja supruga. »Ne još zadugo«, muklo je rekao. One njezine počupane obrve se podignu i istoga trena izraz perzijske mačke provučene kroz zahodsku školjku ispari: postala je smirena i uglađena poput zrcala. »Nemojmo se prepirati, dragi. Naša rezervacija u klubu je za dvadeset minuta...« »Daj da budem savršeno jasan. Ne idem nikamo s tobom. Osim u odvjetnički ured.« Krajičkom oka zamijetio je da je gospodin Newark, ili gospodin Harris – kako god da se taj batler zvao – izveo diskretan okret, povukavši gospođu Mollie, domaćicu, u suprotnom smjeru. »Uozbilji se, Tulane.« Bože, mrzio je zvuk svoga punog imena na Chantalinim usnama: Toooooouuuuulayne. Zaboga, imao je samo dva sloga, ne tristo. »Ozbiljan sam«, odvratio je. »Vrijeme je da ovo među nama privedemo kraju.« Chantal je polako, duboko udahnula. »Znam da si uzrujan zbog sirote stare gospojice Aurore i govoriš ono što ne misliš. Shvaćam. Ona je sjajna kuharica – a njih je jako, jako teško pronaći.« Njegovi kutnjaci zaškrguću. »Misliš da mi je ona samo kuharica.« »Želiš reći da ti vodi knjige?« Bože, zašto je ikad... »Ta mi žena znači više od one koja me je rodila.« »Ne budi smiješan. Uostalom, ona je crnkinja...« Lane ščepa Chantalinu ruku i trzajem je privuče bliže. »Da nisi nikad više govorila o njoj na takav način. Nikad nisam udario ženu, ali jamčim ti da ću te premlatiti budeš li je omalovažavala.« »Lane, boli me!« U tom je trenu shvatio da se sluškinja ukipjela na pragu jedne od gostinskih soba, ruku punih složenih ručnika. Kad je pognula glavu i žurno se udaljila, odgurnuo je Chantal. Namjestio hlače. Sijevao pogledom prema bjegunki. »Gotovo je, Chantal. Ako kojim slučajem nisi primijetila.« Sklopila je ruke kao u molitvi – a on to nije popio ni na sekundu. Lažna patnja u njezinu glasu nije ga poljuljala, također, dok je šaptala: »Mislim da bismo trebali poraditi na našem odnosu.« »Slažem se. Ovom našem braku treba skratiti muke. To će biti pravi posao.« »Ne misliš tako.« »Vraga ne mislim. Nabavi si dobrog odvjetnika, ili nemoj – u svakom slučaju, letiš odavde.« Uslijede suze. Krupne, zbog kojih su joj oči svjetlucale poput vode u bazenu. »Znaš biti tako okrutan.« Ne onako kao ti, pomislio je, ni blizu. I zaboga, zaista je trebao promisliti i potpisati onaj predbračni ugovor, ali baš šteta, nema veze, što god. Dobra je vijest bila ta da će uvijek biti novca –


čak i da od njega traži milijune, mogao bi to nadoknaditi za godinu ili dvije. »Razgovarat ću s majkom«, rekao je. »A onda nazvati Samuela T.-ja. Možda bi ti mogao donijeti papire na večeru.« I samo tako, olovna jezgra ponovno izbije na površinu, one oči se ohlade. »Uništit ću tebe i tvoju obitelj ako ustraješ u ovome.« Nije znala, međutim, da mu već jest uništila život. Koštala ga je Lizzie... i još toliko toga. Ali gubici će tu prestati, dovraga. »Budi oprezna, Chantal.« Nije prekinuo kontakt očima. »Učinit ću sve, unutar zakonskih okvira, ali i izvan, da zaštitim ono što je moje.« »Prijetiš?« »Samo te podsjećam da sam Bradford, draga moja. Mi se znamo za sebe pobrinuti.« Udaljivši se od žene, Lane je pokucao na vrata majčine sobe. Iako nije dobio odgovor, ušao je u mirisnu unutrašnjost odaja i zatvorio onu stvar za sobom. Sklopivši oči, trebala mu je sekunda da zatomi bijes prije nego što nastavi s ovim neizvjesnim susretom. Samo sekunda da se pribere. Samo... Kad je ponovno otvorio kapke, otkrio je da se još jedna kazališna scena nimalo nije promijenila. Bijelo-bež soba njegove majke izgledala je kao i uvijek: veliki prozori s pogledom na vrtove ukrašeni bogatim zastorima blijedoružičaste svile, slike Maxfielda Parrisha koje su blistale poput dragulja koje su nosili zidovi, u kutovima profinjeni francuski antikviteti previše dragocjeni da bi se na njima sjedilo ili ih se upotrebljavalo. Ali ništa od svega toga nije bilo u fokusu, ma koliko bilo impresivno. Krevet s baldahinom preko puta bio je glavni izložak. Blistava i veličanstvena poput Berninijeva Baldahina sv. Petra, masivna platforma veličine parobroda imala je izrezbarene stupove što su se uzdizali u nebesa, s vrha u obliku vijenca padali su slapovi one blijedoružičaste svile. A eno i nje, Virginije Elizabeth Bradford Baldwine, leži mirno i mumificirano poput sveca. Njezino dugačko, mršavo tijelo bilo je zakopano pod bogatim satenskim poplunima i jastucima, njezina svijetloplava kosa bila je savršeno očešljana, a lice dotjerano makar nikamo nije imala namjeru ići, niti je bila pri svijesti. Pokraj nje, na komodi s mramornom gornjom plohom, tuce narančastih bočica s bijelim čepovima i bijelim etiketama bilo je uredno posloženo, poput odreda vojnika. Nije imao blage veze što je u njima bilo, kao, po svoj prilici, ni ona. Bila je južnjačka Sunny von Bülow – samo što nju njezin otac nije pokušao ubiti. Barem ne fizički. Taj joj je ološ, međutim, naudio na druge načine. »Majko draga«, rekao je prilazeći joj. Kad je dospio u njezin vidokrug, uzeo je hladnu, suhonjavu ruku, s onom poput papira tankom kožom i plavičastim žilama, u svoj dlan. »Majko?« »Odmara se«, začuo se glas. Žena od svojih pedeset, crvene kose i u bijelo-sivoj bolničarskoj odori, došla je iz garderobe. Izgledom je savršeno odgovarala okruženju, i ne bi se začudio da ju je majka zaposlila samo na temelju toga. »Ja sam Patty Sweringin«, rekla je ispruživši ruku. »Vi ste zacijelo mladi gospodin Baldwine.« »Lane.« Protresao je ono što je ispružila. »Kako je majka?«


»Odmara se.« Osmijeh joj je bio krut i poslovan kao i njezina uniforma. »Imala je naporno jutro. Bile su ovdje frizerka za bojenje kose i stilistica.« Ah, da, to pokriva zdravstveno osiguranje, pomislio je. Što znači da nije bila ovlaštena da mu kaže kakvo je stanje njegove vlastite majke. Ali nije bila bolničarka za to kriva. A ako je njegova majka bila iscrpljena jer su joj stavili nešto folije na glavu i kosu sušili sušilom? Što on misli, kako se, dovraga, osjeća? »Kad se probudi, recite joj...« Ponovno je dobacio pogled na majku. »Što da joj kažem, gospodine Baldwine?« Pomislio je na Chantal. »Bit ću ovdje nekoliko dana«, mračno je rekao. »Sam ću joj reći.« »U redu, gospodine.« Natrag u hodniku, zatvorio je vrata i naslonio se. Zureći prijeko u ulje na platnu nekog od Bradfordovih, shvatio je da se prošlost vratila poput uboda pčele. Brzo i bolno.

Što ćeš ti ovdje?« Lizzie mu je izgovorila te riječi u vrtu, u tami, u vrućoj, vlažnoj ljetnoj noći. Olujni oblaci nad njima zamračili su mjesečinu, ostavljajući procvalo cvijeće i stabla u sjenama. Mogao se sjetiti do posljednje pojedinosti kako je stajala pred njim, na popločanoj stazi, s rukama na bokovima. Njezin pogled susreo je njegov izravnošću na koju nije bio navikao, njezina uniforma s logotipom Easterlyja bila je seksepilnija od bilo kojeg kompleta donjeg rublja koji je ikad vidio. Lizzie King zapela mu je za oko čim ju je prvi put ugledao na obiteljskom imanju. A svakim povratkom kući za praznike s magistarskog studija, zatekao bi se kako je traži po imanju, nastoji se naći u njezinoj blizini. Bože, uživao je u potjeri. A ni ulov nije bio ni upola loš, također. Dakako, nije u tome imao previše iskustva – niti je to želio. »Onda?« upitala je. Kao da će, ne prijeđe li brzo na stvar, početi tapkati nogom – a zatim ga odalamiti po glavi jer joj trati vrijeme. »Došao sam po tebe.« Čekaj, ovo nije dobro ispalo. Kanio je reći da ju je došao vidjeti. Porazgovarati. Pogledati je izbliza. Ali one četiri riječi također su bile istinite. Želio je znati kakvog je okusa, osjetiti kako je to imati je ispod sebe, kako... Prekrižila je ruke na prsima »Čuj, bit ću iskrena s tobom.« Lane se blago osmjehnuo. »Volim iskrenost.« »Mislim da neće biti tako kad s tobom dovršim.« Okej, sad se uzbudio – i smiješno, ali to ga ne bi mučilo s onom vrstom žena kojima se obično poigravao. No dok je stajao pred ovom posebnom ženom, preplavljen potrebom da se namjesti u hlačama, učinilo mu se to nekako... otrcano. »Prištedjet ću ti gomilu vremena s ovim.« Glas joj je bio tih, kao da nije htjela da je netko čuje, ali


to nije umanjilo snagu njezine poruke. »Nisam, niti ću ikad biti, zainteresirana za nekoga kao što si ti. Ti si jedan najobičniji povlašteni zločesti dečko koji se navikao izvlačiti nakon što izazove kaos sa suprotnim spolom, što mi je bilo dosadno jo�� dok sam imala petnaest godina. A s obzirom na to da ću ove godine navršiti tridesetu, takvo što mi je još manje privlačno. Zato, učini nam oboma uslugu – pođi u klub, pronađi jednu od onih zamjenjivih plavuša pokraj bazena i pretvori je u svoju dvadesetominutnu spravu za vježbanje. Sa mnom taj film nećeš gledati.« Treptao je poput idiota. I pretpostavio je da je činjenica što je bio šokiran da ga je itko prozvao zbog ponašanja samo potvrdila njezine riječi. »A sad me ispričaj. Idem kući. Ovdje sam od sedam ujutro...« Naglo ispruživši ruku, uhvatio ju je za nadlakticu dok se okretala. »Čekaj.« »Molim?« Letimice je pogledala dolje gdje su se dodirivali pa ponovno gore u njegove oči. »Nemaš mi što reći, osim ako nije u vezi s cvijećem u vrtu.« »Nećeš mi pružiti priliku niti da se obranim? Samo ćeš se igrati suca i porote...« »Ne misliš valjda ozbiljno...« »Jesi li uvijek bila tako puna predrasuda?« Istrgnula se iz njegova stiska. »Bolje i to nego da sam naivna. Naročito s muškarcem poput tebe.« »Ne vjeruj svemu što vidiš u novinama...« »Daj, molim te. Ne moram čitati o tome – vidjela sam na svoje oči. Jučer ujutro dvije su žene izišle na stražnji izlaz kuće. One noći kad si došao ovamo, doveo si sa sobom crvenokosu iz kafića. A onda sam čula da si se sa sistematskog pregleda u srijedu vratio s >ljubavnim ugrizom< na vratu, vjerojatno zato što te je žena zamolila da okreneš glavu i nakašlješ se?« Ponovno ga je presjekla ispruživši dlan prema njegovu licu. »I prije nego što pomisliš da revno bilježim tvoja osvajanja zbog nekakve latentne privlačnosti prema tebi, znaj da je to samo zato što žensko osoblje prati sve te stvari i ne prestaje o tome govoriti.« »Bih li ja mogao doći do riječi?« dočekao je. »Ili ti odgovara da ovaj razgovor bude jednosmjeran. Isuse, i ti misliš da sam ja umišljen.« »Što?« »Misliš da sam povlašten. E pa, zasjenila si me, dušo.« »Molim?« »Zaključila si da znaš sve o meni samo zato što drugi, koji me također ne poznaju, govore o stvarima o kojima nemaju pojma. To je prilično bahato.« »Što nema veze s povlaštenošću.« »Stvarno želiš sa mnom raspravljati o rječniku?« Dobro, činjenica da su se prepirali nikad nije trebala biti vražji afrodizijak, ali majku mu, bila je. Na svaku lopticu što je bacala prema njemu, našao bi se kako gleda u njezino tijelo i još se više fokusira na njezine oči – i bila mu je još privlačnija. »Čuj, možemo li se jednostavno ovdje zaustaviti«, rekla je. »Moram se vratiti u cik zore, a ovaj razgovor mi nije ni blizu bitan kao prijeko potreban san.« Ovaj put kad se okrenula, zaustavio ju je svojim glasom. »Vidio sam te jučer kod bazena.« Ošinula ga je pogledom preko ramena. »Da, i čupala sam korov. Nešto nije u redu?«


»Buljila si u mene. Vidio sam.« Touché, pomislio je kad je zatreptala. »Bio sam u bazenu«, šapnuo je kad je koraknuo bliže. »I svidjelo ti se ono što si vidjela, nije li? Iako ne podnosiš predodžbu koju si o meni stvorila, svidjelo ti se ono što si vidjela.« »Nisi pri sebi...« »Iskrenost. Ti si ta koja je to prva spomenula.« Nagnuo se naprijed, naherivši glavu u stranu kao da će je poljubiti. »Onda, imaš li muda biti iskrena?« Ruke su joj petljale s ovratnikom njezine polo-majice s logotipom Easterlyja. »Nemam pojma o čemu govoriš.« »Lažljivice.« Kratko se osmjehnuo. »Što misliš, zašto sam ostao tamo onako dugo? Zbog tebe. Svidjelo mi se što gledaš moje tijelo.« »Ti si lud.« Bože, njezino lažno nijekanje bilo je bolje od zadnjeg razornog orgazma koji je doživio. »Jesam li?« Gledao je netremice u njezine usne i, u mislima, počeo ih je ljubiti, jezikom prodirući u nju, privlačeći je sebi. »Ne bih rekao. I radije bih bio ženskar i snob nego kukavica.« I s tim je riječima otišao. Okrenuo se na onoj popločanoj stazi i zaputio prema kući, napustivši je. Ali znao je, svakim korakom kojim se udaljavao od nje, da neće moći pustiti da na ovome i ostane. Idući put, ona će doći njemu... I bogami, došla je.


SEDAM

O

prosti, što si rekla?« Dok je Lizzie govorila, zurila je u cvijeće u vazi koju je držala, i nije se mogla sjetiti što je s njime kanila – o, tako je, staviti ga u vjedro dok ne završi s poslom, nakon čega će ga omotati vlažnim papirnatim ručnikom i plastičnom vrećicom Kroger pa ga ponijeti kući. »Oprosti, molim te ponovi«, rekla je pogledavši na drugi kraj staklenog vrta, prema Greti. »I govorila sam engleski, znaš.« »Ma samo sam se nešto zamislila.« »Ljudi koji postavljaju šator zahtijevaju da im se plati unaprijed, ili će rastaviti sve što su dosad postavili.« »Što?« Lizzie je spustila buket pokraj prazne srebrne vaze. »To im je nova politika?« »Valjda.« »Razgovarat ću s Rosalindom. Znaš li ukupnu cijenu?« »Dvanaezt tizuća četiri ztotine pedezet devet i zedamdezet dva.« »Čekaj, daj da zapišem.« Lizzie je dograbila olovku. »Ponovi.« Nakon što je našvrljala iznos na dlan, pogledala je vani prema vrtu. Radnici su upravo rasprostrli platno i počeli postavljati šipke, dok se nekolicina bacila na povezivanje golemih ploha konopima. Još dva sata posla. Možda tri. »I dalje su u poslu«, promrsila je. »Ne zadugo.« Greta se vratila čišćenju ružičastih ruža. »Zvali su me iz njihove tvrtke i spremni su ih pozvati natrag.« »Nema razloga da histeriziramo zbog ovoga«, promrmljala je Lizzie dok je izlazila. Ured Rosalinde Freeland bio je u kuhinjskom krilu, i krenula je duljom, vanjskom rutom jer joj je bilo navrh glave susreta s Laneom. Bila je negdje na pola puta preko terase, prolazeći pokraj francuskih vrata što su vodila u blagovaonicu, kad je pogledala prema poslovnom centru. Objekt je bio smješten tamo gdje su nekoć bile konjušnice i, poput staklenog vrta, imao je pogled na vrtove i rijeku. Naknadni arhitektonski zahvati bili su precizno usklađeni s izgledom Easterlyja, a ukupna površina bila je gotovo jednaka onoj palače. Iz tog arhitektonskog remek-djela, s desetak ureda, konferencijskom dvoranom veličine fakultetske predavaonice te vlastitom kuhinjom i blagovaonicom, William Baldwine upravljao je ženinom obiteljskom multinacionalnom tvrtkom. Rijetko se kad moglo vidjeti kako se netko tamo mota, ali očito se nešto događalo jer je skupina muškaraca u odijelima stajala na terasi glavne konferencijske dvorane, zbijeni pušeći i razgovarajući. Baš čudno, pomislila je. Gospodin Baldwine je bio pušač pa teško da je ova škvadra protjerana na terasu kako bi uzela svoj nikotinski šut. I tko bi to rekao, prepoznala je jedinu nepušačicu u društvu. Bila je to Sutton Smythe, nasljednica bogatstva destilerije Sutton. Lizzie je nikad nije upoznala, ali dosta se pisalo po novinama kako bi ta


ženska mogla, samo mogla, u idućem desetljeću biti na čelu jedne od najvećih svjetskih tvrtki za proizvodnju alkohola. Ruku na srce, već je izgledala kao da je šefica, tamne kose brižljivo počešljane, u onom ozbiljnom superskupom crnom odijelu. Bila je zapravo vrlo lijepa žena, odvažnih crta lica i bujnih oblina koje bi je mogle dovesti na teritorij fufice samo da je željela zaigrati na tu kartu – što, sasvim očito, nije. Što je, međutim, radila ovdje? Toliko o odlasku u krevet s neprijateljem. Lizzie je zatresla glavom i ušla kroz stražnja kuhinjska vrata. Što god da se tamo zbivalo, nije bila njezina stvar. Bila je pri samom dnu na totemu4, samo želeći da se onaj šator podigne kako bi mogla postaviti svoje cvjetne aranžmane... Opa. Kad već spominjemo šefove – pomislila je dok se izmicala pred svim ženama i muškarcima u bijelim kutama i kapama koji su zarađivali skoliozu pripremajući sve one zalogajčiće punjene gljivama i koječime. Na suprotnom kraju cijele te Gordon Ramsay situacije, bila su teška dvokrilna vrata koja su vodila u širok hodnik pun ormara za sredstva za čišćenje, praonica te prostorija za odmor posluge – baš kao i batlerove odaje, ured šefice računovodstva te stražnje stube za osoblje. Lizzie je krenula prema vratima s desne strane, označenim natpisom PRIVATNO, i jednom pokucala. Dvaput. Triput. S obzirom na to da je Rosalinda bila učinkovita i točna poput budilice, žena očito nije bila unutra. Možda je otišla u banku... »... još jednom provjeriti za sat vremena«, čula je gospodina Harrisa koji je s domaćicom ulazio u hodnik na suprotnom kraju. »Hvala vam, gospođo Mollie.« »Sa zadovoljstvom, gospodine Harris«, promrmljala je starija žena. Lizzie je uhvatila batlerov pogled kad je gospođa Mollie nestala. »Imamo problem.« Zaustavio se pred njom. »Da?« »Treba mi više od dvanaest tisuća za tvrtku koja iznajmljuje šatore, a gospođa Freeland nije ovdje. Smijete li vi ispisati ček?« »Traže dvanaest tisuća dolara?« rekao je svojim odsječenim naglaskom. »Za što, pobogu?« »Za najam šatora. To im je nova politika, pretpostavljam. Nikad dosad nisu takvo što tražili.« »Ovo je Easterly. Imamo otvoren račun kod njih još od početka stoljeća i imaju to poštovati. Ispričajte me.« Okrenuvši se na onim blistavo ulaštenim cipelama, krenuo je u svoje odaje – nema sumnje kako bi osobno razgovarao s vlasnikom tvrtke za iznajmljivanje. Uspije li ovo riješiti, i Lizzie bude mogla zadržati šator i stolove? Njegovo bahato, naporno ponašanje zapravo bi moglo biti vrijedno muke. Uostalom, dogodi li se ono najgore, ček bi mogla ispisati Greta. Jedno je bilo sigurno, Lizzie ni u kom slučaju neće pitati Lanea, a taj im je šator trebao: za manje od četrdeset osam sati, svjetina će se početi slijevati na imanje, a ništa ne bi razjarilo Bradfordove više od toga da nešto, bilo što, krene nizbrdo.


Dok je čekala da se pojavi batler, sav napuhan u onom pingvinskom odijelu, naslonila se na gladak, hladan zid i zatekla se kako razmišlja o najglupljoj odluci koju je ikad donijela...

Trebala je sve skupa ignorirati. Nakon što ju je onaj grozni Lane Baldwine presreo u tami vrtova, trebala je zaboraviti onu prepirku među njima. Zašto je, zaboga, marila zbog toga što ju je tako očito pogrešno procijenio? I kako je samo sulud, egocentričan i smiješan bio taj blesavi bogatunčić? Nije mu dugovala ama baš nikakvo preodgajanje – uostalom, za takvo što trebalo bi ga mlatnuti maljem po glavi. Ruku na srce, u pokušaju takve vrste itekako bi uživala. Nevolja je bila u tome, međutim, što je među njezinim osobnim nedostacima bila i paralizirajuća potreba da je taj dvojnik Channinga Tatuma ne protumači pogrešno. Morala mu je reći sve što ga ide, štoviše, razgovarala je s njime cijelim putem do kuće te večeri. Baš kao i kad se idućeg jutra vračala na Easterly. A onda i cijeli idući tjedan. Naposljetku je bila uvjerena da je izbjegava: prvi put otkako je došao kući za praznike, nije ga vidjela cijelih sedam dana. Dobra je vijest, ako se na to moglo tako gledati, bila ta da se po kući barem nisu motale raznorazne ženske niti se iskradale u sitne sate u onim svojim pornografskim odjevnim kombinacijama. Loša je vijest, međutim, bila ta da je sad predobro pripremila svoje govore, a samim se tim i našla u opasnosti da on shvati koliko je točno vremena provela urlajući na njega u svojoj glavi. A Lane je nedvojbeno još uvijek bio na Easterlyju. Njegov Porsche – kao da bi mogao voziti bilo što drugo – i dalje je bio ispred garaže, i kad god je bila prisiljena odnijeti buket u njegovu sobu, u zraku bi nanjušila njegovu kolonjsku vodicu i vidjela njegov novčanik na radnom stolu zajedno sa zlatnim manžetama. Poigravao se njome – i ma koliko to mrzila priznati, u tome je uspijevao. Njezina je frustracija bujala, i bila je sve odlučnija da ga pronađe, umjesto da bude obrnuto. Bogami, znao je on kako sa ženama. Gad. Noseći još jedan svježi buket u ruci, krenula je stražnjim stubištem prema njegovoj sobi. Nije očekivala da će biti tamo, ali nekako, pomisao da će se naći na njegovu teritoriju i iz sebe izbaciti nekoliko biranih, sočnih psovki, pružala joj je kakvo-takvo olakšanje. Kad je pokucala na njegova vrata, bio je to žestok udarac, i nakon jednog časa, gurnula je vrata... Lane je bio tamo. Sjedio je na rubu kreveta. Glava mu je bila među dlanovima, tijelo nagnuto naprijed. Nije pogledao prema vratima. Činilo se kao da nije ni bio svjestan da je netko ušao. Lizzie je pročistila grlo. Pa još jednom. »Ispričavam se, došla sam zamijeniti cvijeće.« Poskočio je i okrenuo se. Zakrvavljene oči kao da su se mučile fokusirati, a kad je progovorio, glas mu je bio promukao. »Oprosti? Što?« »Cvijeće.« »Oh. Hvala. Silno si ljubazna.« Očito nije imao pojma što bi joj rekao. Uljudnost se činila samo kao refleks, razgovorna inačica trzanja potkoljenice kad se koljeno udari gumenim čekićem.


Ovo te se ne tiče, rekla je sebi dok je prilazila radnom stolu. Zamjena je trajala djelić sekunde, i onda je uzela jedva povijeno staro cvijeće i uputila se prema napola otvorenim vratima. Zabranila je sebi da pogleda prema njemu dok je izlazila. Što se nje tiče, njegov najdraži lovački pas dobio je lišajeve, a možda je ona njegova djevojka iz Virginije doznala za sve njegove izvannastavne aktivnosti ovdje u Charlemontu. Ta najveća pogreška dogodila se tek što je dospjela do dovratka. Poslije, kad joj se sve skupa obilo o glavu, nakon što je porušila sve zidove samozaštite i sagorjela, postat će uvjerena da bi, samo da je nastavila dalje, bila u redu. Njihovi se životi ne bi sudarili i ostavili rupe od gelera posvuda po njoj. Ali jest pogledala prema njemu. I samo je trebala opet otvoriti usta: »Što se dogodilo?« Laneove oči poletjele su prema njoj. »Molim?« »Što ti se dogodilo?« Naslonio je ruke na koljena. »Oprosti.« Čekala je da još nešto kaže. »Zašto?« Oči su mu se sklopile, a glava ponovno pognula. Iako nije ispustio nijedan zvuk, znala je da jeca. A to je bilo toliko i krajnje neočekivano od osobe kao što je bio on. Zatvorivši vrata, željela je sačuvati njegovu privatnost. »Što se dogodilo? Jesu li svi dobro?« Lane je zatresao glavom, duboko uzdahnuo i pribrao se: »Ne. Nisu.« »Tvoja sestra? Čula sam da ima nekih problema...« »Edward. Odveli su ga.« Edward...? Bože, viđala bi tog tipa na imanju s vremena na vrijeme – i činio se kao posljednja osoba koju bi netko mogao nekamo »odvesti«. Za razliku od njegova oca, čiji je ured bio na Easterlyju, Edward je radio u sjedištu tvrtke u samome srcu grada, i, koliko je znala, bio je krajnja suprotnost Laneu, vrlo ozbiljan, iznimno agresivan poslovnjak. »Žao mi je, ali nisam baš shvatila«, rekla je. »Oteli su ga u Južnoj Americi, i pregovara se o otkupnini.« Žestoko je protrljao lice. »Ne mogu ni zamisliti što mu sve rade – prošlo je pet dana od zahtjeva. Isuse Kriste, kako se to dogodilo? Trebao je imati zaštitu tamo dolje. Kako su dopustili da se to dogodi?« Tada se stresao i zakucao je tvrdim pogledom. »Ne smiješ nikome zucnuti ni riječ. Čak ni Gin još ništa ne zna. Trudimo se sve zatajiti kako ne bi dospjelo u novine.« »Neću. Mislim, neću nikome reći. Jesu li uključene i vlasti?« »Moj otac surađuje s njima. Ovo je noćna mora – a lijepo sam mu rekao neka ne ide dolje.« »Žao mi je.« Kakva otužna izjava. »Mogu li ja kako pomoći?« Što je bila još jedna bijedna hrpa slogova. »Trebao sam to biti ja«, promrmljao je Lane. »Ili Max. Zašto to nije mogao biti jedan od nas dvojice? Mi smo bezvrijedni. Trebao je to biti jedan od nas.« I dok si rekao keks, odložila je vazu nekamo na pod i stvorila se pokraj kreveta. »Mogu li ti koga pozvati?«


»Trebao sam to biti ja.« Sjela je pored njega i podignula ruku da mu dotakne rame, ali tada je promislila... Mobitel je zazvonio na stoliću pokraj kreveta, a kako on nije pokazao namjeru da odgovori, ona je upitala: »Da se ja javim?« Kad nije odvratio, nagnula se u stranu i pogledala zaslon. Chantal Blair Stowe. »Mislim da je to tvoja djevojka.« Pogledao je prijeko. »Tko?« Lizzie posegne iza njega i podigne mobitel, okrenuvši mu zaslon. »Ne, ne želim s njom razgovarati. I nije mi ona djevojka.« Je li i ona toga svjesna? zapitala se Lizzie kad je spustila tu stvar dolje. Lane zatrese glavom. »Edward je jedini od nas koji nešto vrijedi.« »To nije istina.« Prasnuo je u gromoglasan smijeh. »Vraga nije. I sama si tako kazala prošloga tjedna, zar ne?« Iznenada se Lane na nju usredotočio, i nastupila je čudna tišina, kao da je tek tada shvatio tko je s njim bio u sobi. Lizzieno srce stane snažno tući. Bilo je nešto u onim njegovim očima što prije nije vidjela – i neka joj Bog pomogne, znala je o čemu je riječ. Seks s dokonim zavodnikom nije bilo nešto što ju je zanimalo. Sirova požuda s pravim muškarcem? Tome je... bilo kudikamo teže okrenuti leđa. »Sad bi trebala otići«, rekao je muklo. Da, rekla je u sebi. Trebala bih. A ipak, zbog nekog suludog razloga, šapnula je: »Zašto?« »Jer ako sam te želio kad je sve bila samo igra«, njegov se pogled zaustavio na njezinim usnama, »u trenutačnom raspoloženju želim te očajnički.« Lizzie se povukla, i ovaj put kad se nasmijao, bio je to dublji, mukliji smijeh. »Zar ne znaš da je stres poput alkohola? Postaješ bezobziran, glup, gladan. Trebao sam znati... moja obitelj se jako dobro nosi...«

S

ve je riješeno, gospođice King.« Lizzie iskoči iz vlastite kože, dahnuvši: »Što?« Gospodin Harris se namršti. »Najam šatora. To sam riješio.« »O, da, sjajno. Hvala.« Spotaknula se dok je batleru okretala leđa. Zatim je krenula pogrešnim smjerom niz hodnik, uputivši se prema javnim prostorijama kuće. Prije nego što ju je gospodin Harris na to upozorio, okrenula se i vratila natrag, pronašla vrata i banula... Točno u vrt. Točno ispod Laneove sobe. Stavivši ruke na lice, sjetila se kako ju je poljubio dvije noći nakon što je sjedila s njime u njegovoj sobi. Ona je bila ta koja je potražila njega – i taj put nije bilo nikakvih opravdanja s cvijećem: čekala je onoliko koliko je to mogla izdržati, a onda svjesno otišla do njegove sobe na kraju svoga radnog


dana da vidi kako je, što se događa, je li bilo kakvih pomaka. U tom trenutku još ništa nije iscurilo u javnost. Sve je to uslijedilo kasnije, nakon što se Edward najzad vratio kući. Taj drugi put kad je otišla u njegovu sobu, pokucala je kudikamo mekše – i nakon jednog časa, otvorio je... a ona se i dandanas mogla prisjetiti koliko je naglo ostario. Bio je ispijen, neobrijan, s crnim kolobarima oko očiju. Presvukao je odjeću, iako je to samo bila druga verzija onoga što je uvijek nosio: košulja na kopčanje s monogramom – osim što je tada jedan kraj prednjice bio izvučen; skupocjene hlače – osim što su tada bile nabrane na zdjelici i zgužvane na koljenima; Guccijeve mokasine – ne, imao je samo tamne čarape. I to joj je uglavnom reklo sve što je trebala znati. »Pođi sa mnom«, rekla mu je. »Moraš izići iz ove sobe.« Promuklim glasom upitao je koliko je sati, a ona mu je rekla da je prošlo osam. Kad ju je zbunjeno pogledao, morala mu je razjasniti koje je doba dana. Povela ga je stražnjim stubištem, kao da je bio dječak, uzevši ga za ruku, govoreći besmislice. Jedino što je rekao bilo je da ne želi nikoga vidjeti – i ona se za to pobrinula, usmjerivši ga dalje od glasova u blagovaonici, skrivajući ga od znatiželjnih očiju. Kad ga je izvukla na toplu noć, čula je smijeh tamo gdje se večeralo, u onoj golemoj službenoj blagovaonici. Kako su mogli, pitala se. Opušteno čavrljati kao da je sve bilo u najboljem redu... kao da jedan od njih nije daleko, daleko, u opasnosti. Tada nije imala pojma što radi s Laneom i zašto je toliko pogađa njegova patnja. Znala je samo da je jednodimenzionalni plejboj, kojeg je otpisala kao gomilu privilegija, nekako postao ljudsko biće i da joj je njegova bol postala važna. Nisu daleko dospjeli. Tek nešto niže niz prilaz od opeke, tamo među procvalo grmlje i cvjetne lijehe, na maleni vidikovac u najdaljem kutu vrta. Sjeli su zajedno i nisu previše govorili. Ali kad je posegnula za njegovom rukom, uzeo je ono što mu je ponudila i čvrsto je zadržao. A kad se okrenuo prema njoj, znala je što je želio – i to nije bio razgovor. U glavi joj se stvorio prometni zastoj, ono kao hej, hej, stani, ovo je previše... Ali onda se nagnula i njihove su se usne dotaknule. Misli su bile strahovito zbrkane. Povezanost je bila vrlo jednostavna. Ali nije tako i ostalo. Zgrabio ju je, a ona se prepustila. Uvukao je ruke pod njezinu odjeću, i ona mu je to dopustila. Negdje usred svega toga, shvatila je da ga je mrzila jer ju je privlačio. Ludo. I jest ga pogledavala ono popodne u bazenu, iako je to bilo kudikamo više od toga: svaki put kad bi ušao u kuću, ili izišao, pokušala ga je dobro promotriti – makar bi to zanijekala svima i svakome. Vijest o njegovu skorašnjem dolasku na Easterly imala je sposobnost da je naelektrizira, dok bi je njegovi odlasci smirili. Usto, otužna istina bila je to da je zavidjela onim ženama, onim praznoglavim plavušama s onim njihovim savršenim tijelima i južnjačkim otezanjem, koje su vrata njegove spavaće dobrano koristile. Nije sebi željela priznati istinu, kako bi pronašla razlog da ga prezire bez obzira na zavodničku statistiku.


Nije to bilo ni zbog njegova novca, obiteljske loze, mnoštva žena, predobra izgleda ili prelukava osmijeha. Mrzila je ono kako bi se uz njega osjećala. Ranjivost je bila zlokoban uljez u njezinu životu, nepoželjan gost koji se uselio u njezinu kuću, i putovao s njom na posao, i proganjao je čak i u snovima. Kad sad o svemu razmisli, trebala je poslušati taj strah. Opredijeliti se za taj instinkt umjesto za neopisivu privlačnost. Život, međutim, nije uvijek bio tako proaktivno mudar. Katkad naprosto ne obraćaš pozornost na znakove upozorenja pa stisneš gas do daske i vrišteći ulijećeš u nepregledan zavoj. Još uvijek je osjećala posljedice tog sudara, to je bilo sigurno.


OSAM Konjušnice Red &Black, Okrug Ogden, KY

K

ad je sunce počelo zalaziti, zlatne zrake prodrle su u konjušnicu B, razlijevajući se po širokom betonskom prolazu i ostavljajući trag čiste čarolije na kojem su plesale čestice sijena i prašine. Jednoličan zvuk stroja za čišćenje podova što se kretao prolazom ponukao je kobile da izvire glavama, znatiželjno gurajući naprijed svoje inteligentne oči i ljupke njuške. Edward Westfork Bradford Baldwine kretao se sporo uz stroj, jer njegovo tijelo nije bilo kao nekad. A ni napor nije bio osobito velik, neprestan bol popuštao je zbog te lagane tjelovježbe. Kronična nelagoda će se vratiti, međutim, čim se zaustavi ili promijeni pokrete. Počeo se na to navikavati. Spoj mišića, kostiju i organa koji su podupirali njegov mozak na putovanju kroz ovu trenutačnu inkarnaciju bio je samo stroj koji je štekao. Draže su mu bile jednolične radnje, zadani ponavljajući napor ili podulji odmor u bilo kojem položaju. Njegovi fizioterapeuti, poznati još i kao »sadisti«, preporučili su mu da njegove aktivnosti budu što raznovrsnije, poput nekoga, pojasnili su, tko mora ponovno uključiti mozak kroz radnu terapiju. Što su njegove radnje bile raznovrsnije, to bolje za njegov »oporavak«. Tu je riječ, naime, uvijek stavljao pod navodnike. Istinski oporavak njemu je značio povratak onome što je nekoć bio, a to se nikad neće dogoditi, čak i ako jednom bude u stanju normalno hodati, jesti i spavati cijelu noć. Nije bilo povratka toj drugoj osobi, koja je bila mlađa, dobroćudnija, zgodnija inačica njega. »Sadiste« je mrzio, ali bili su tek dio dugačkog popisa stvari spram kojih je njegovao iznimnu netrpeljivost. A ovo uništeno tijelo, koje su naizgled onako uporno kanili rehabilitirati, jednostavno se nije uklapalo u program. Koliko je dugo već bio u ovome? A još uvijek je osjećao bol, neprestani bol, do točke gdje je bilo teško smoći snagu da razvali taj ognjeni zid i dospije do ovoga gdje je bio sad, gdje su stvari funkcionirale u nečemu što je samo podsjećalo na red. Bilo je to kao da susreće istog razbojnika u svakoj uličici kojom pokušava proći. Katkad se pitao bi li se osjećao manje izmoždenim da je s vremena na vrijeme susretao drugog kradljivca, drugog neprijatelja koji pokušava oteti kvalitetu njegova življenja. Pljačke je, međutim, izvodio uvijek isti razbojnik. »Što ima nova, curo?« Zastao je da pomiluje crne nozdrve. »Jesi dobro?« Nakon što je punokrvno grlo zarzalo, Edward je nastavio dalje. Sezona parenja bila je izvrsna, i devedeset posto od dvadeset tri kobile bile su bremenite. Bude li sve po planu, oždrijebit će se idućeg siječnja, što je bilo ključno razdoblje u godini: u konjičkom poslu, sat otkucava po kalendaru utrka. Zato, ako si želio da buduće trogodišnje grlo s kojim ćeš ići na Derby bude što zrelije i snažnije, bolje ti je da se te kobile ne oždrijebe kasnije od ožujka, nakon njihove gotovo jednogodišnje bremenitosti. Većina onih koji su se bavili utrkama djelovala je u slojevitom sustavu, gdje su se uzgajivači odvajali od onih koji su ujahivali jednogodišnjake, a koji su se pak razlikovali od trenera. No on je imao dovoljno novca i vremena na raspolaganju pa ne samo što ih je uzgajao, nego je svoje konje


vodio kroz osnovnu školu, ovdje na svojoj farmi, potom kroz srednju, u centru koji je kupio prošle godine, pa sve do zakupljivanja konjušnica na Steeplehill Downsu u Charlemontu i Garland Downsu u susjednom Arlingtonu, u Kentuckyju. Novac potreban za uzgoj i utrke bio je vrtoglav, stoga je bilo kakav povrat uloženog bio hipotetski – što je uglavnom i bio razlog osnivanja konzorcija ulagača ne bi li se razdijelila financijska izloženost riziku. Njega, međutim, nisu zanimali konzorciji. Suulagači. Partneri. Još uvijek nije ništa izgubio. Štoviše, gotovo pa je i profitirao. U proteklih godinu i pol postigao je izvanredne rezultate – sve zahvaljujući Nebekanzeru, njegovu pastuhu, koji je slučajno bio najveća, najubojitija beštija koju je ikad itko vidio. Potomci tog opakog gada bili su brzi, a to je otkrio kad se preselio ovamo u brvnaru upravitelja konjušnice, i na dražbi kupio toga vražjeg okota s kopitima te tri njegova potomka, dvogodišnjaka. A iduće godine? Svako od troje potomaka osvojilo je više od dvjesto tisuća zelembaća već do travnja, a jedan je osvojio drugo mjesto na Derbyju, treće na Preaknessu, i prvo na Belmontu. I tako je i on imao konja za utrku, kako kažu. A ove je godine naumio postići još bolje rezultate. Dva njegova konja natjecat će se na Derbyju. Oba potekla od Nebova sjemena. Nije mogao reći da je svim srcem u poslu, ali i to je zasigurno bilo bolje nego sjediti i kukati nad svime što je izgubio. Baš kao svi njegovi konji, i on je bio začet, rođen i obučavan za ono što mu je bilo predodređeno – da preuzme tvrtku Bradford Bourbon. Ali baš kao i svako punokrvno grlo koje slomi nogu, to više nije bila njegova budućnost. »Buenas noches, jefe.« Edward kimne jednom od svojih jedanaest konjušara. »Hasta manana.« Vratio se svom metenju poda, pognuvši glavu... »Jefe, hay algo aqu’.« »Tko?« »No se.« Edward se namrštio i poslužio metlom kao štapom, odšepavši dolje do ulaza. Vani, na kružnom prilazu, kilometar duga crna limuzina dokotrljala se pa zaustavila pred konjušnicom A. Moe Bown, upravitelj konjušnica, krenuo je prema tom čudovištu, njegovi dugački koraci gutali su razdaljinu. Moeu je bilo šezdeset, bio je vitak poput šipke i pametan poput matematičara. K tome, imao je »oko«: taj bi tip uglavnom mogao predvidjeti budućnost konja od onog trena kad bi se životinja prvi put osovila na kopita. Bilo je to pomalo jezivo – a u poslu neprocjenjivo. I polako je, ali sigurno, podučavao Edwarda svojim tajnama. Edward je, s druge strane, imao urođen smisao za uzgoj. Jednostavno je, čini se, znao koje pasmine križati. Kad se Moe zaustavio pored limuzine, vozač u odori je izišao pa otišao do stražnjih vrata – a Edward je zatresao glavom kad je vidio što se pojavilo. Pendergastovi su poslali teško naoružanje. Žena od svojih četrdesetak što je izronila sa stražnjeg sjedala vozila bila je još triput mršavija od Moea, odjevena u ružičasti Chanel, a imala je više vlasi u kosi nego što ih je bilo u cijelom Nebovu repu. Lijepa poput misice, dotjerana poput pomeranca, oboružana voljom koje se ne bi postidjele ni


one ženske iz filma Čelične magnolije, Buggy Pendergast navikla je da uvijek bude po njezinu. Primjerice, prije kojih pet godina pošlo joj je za rukom nagovoriti jednog od potomaka stare naftaške obitelji da u njezinu korist napusti svoju savršenu prvu suprugu. I otada nemilice troši njegov novac na punokrvna grla. Edward joj je već tri puta rekao »ne« preko telefona. Ne konzorcijima. Ne suulagačima. Ne partnerima. Uzgajao je za sebe i ni za kog drugog. Muškarac koji je izišao nakon Buggy nije bio njezin suprug, a s obzirom na aktovku koju je nosio, moglo se pretpostaviti da je bio neka vrsta knjigovođe. Sasvim sigurno nije bio tjelesni čuvar. Prenizak i, što se Edwarda ticalo, one su mu naočale isisale i posljednji trag testosterona. Moe je stao s njima blebetati, a Edward je mogao zaključiti da mu nije išlo baš najbolje. Onda su stvari krenule s loših na gore kad je ona aktovka brzo bila polegnuta na poklopac motora limuzine, a Buggy ju je otvorila s pompom – kao da zadiže suknju i očekuje da će svi zastenjati od divljenja. Edward je izišao na kasno popodnevno sunce sa svojim metla-štapom i mrzovoljom. Dok im je prilazio, Buggy nije podignula pogled. A kad se zaustavio iza Moea, samo je sijevnula očima – kao da joj se nije svidjelo što jedan konjušar svemu tome svjedoči. »... četvrt milijuna dolara«, rekla je, »i odlazim sa svojim ždrijepcem.« Moe je premjestio vlat slame koju je žvakao u drugi kut usana. »Ne bih rekao.« »Imam novac.« »Morat ćete napustiti imanje...« »Gdje je Edward Baldwine? Zahtijevam s njime razgovarati...« »Evo me«, rekao je Edward muklim glasom. »Moe, ja ću ovo riješiti.« »I Gospod nam udijeli malo milosti«, promrsio je ovaj dok se udaljavao. Kad su Buggyne kontaktne leće u boji stale šarati gore-dolje po Edwardovu tijelu, čak se i njezino botoksirano lice napelo od šoka koji ju je ošinuo. »Edwarde... izgledaš...« »Fantastično, znam.« Kimnuo je prema novcu. »Prestani s tom budalastom predstavom, vrati se u svoj auto i kreni za svojim poslom. Rekao sam ti preko telefona, ne prodajem svoje konje.« Buggy je pročistila grlo. »Ja, ah, čula sam što ti se dogodilo. Nisam znala, međutim...« »Plastični kirurzi su odradili dobar posao na mome licu, ne misliš li tako?« »Ah... da. Da, jesu.« »Ali dosta čavrljanja. Odlaziš.« Buggy je zakvačila osmijeh na lice. »Pa dobro, Edwarde, koliko se dugo naše obitelji poznaju?« »Obitelj tvog oca i moja poznaju se više od dvjesto godina. Ne poznajem tvoju svojtu niti ih imam namjeru upoznati. Ono u što sam siguran, međutim, jest to da nećeš otići odavde ni s jednim ždrijepcem. Sad, hajde. Polazi.« Dok se okretao, rekla je: »U ovoj aktovki je dvjesto pedeset tisuća dolara.« »I to bi me trebalo zadiviti? Ženo draga, mogu pronaći četvrt milijuna pod jastukom na kauču, tako da te uvjeravam da me nimalo ne dira tvoj dokaz o likvidnosti. Štoviše, mene se ne može kupiti. Ni za jedan dolar. Ni za milijardu.« Dobacio je pogled prema vozaču. »Idem po pušku. Ili ćeš se ugurati natrag u tu limuzinu i narediti vozaču da stisne gas.«


»Reći ću tvom ocu za ovo! Ovo je sramota...« »Moj je otac za mene mrtav. I više si nego dobrodošla raspravljati o mom poslu s njime, ali to te neće dovesti nikamo dalje od ovog uzaludnog izleta na selo. Uživaj u vikendu – nekamo drugdje.« Poduprijevši se o dršku metle, stao se gegati prema konjušnici. Dok se udaljavao, zbor automobilskih vrata, koja su se otvarala i zatvarala, te škripa guma na asfaltu nagovijestili su da je žena već bila na mobitelu, jadajući se svom dvadeset sedam godina starijem suprugu o tome kako su se prema njoj sramotno ponijeli. Iako je, s obzirom na glasine kako je u svojim dvadesetima bila egzotična plesačica, slutio da je bila izložena kudikamo gorim stvarima u prošlome životu. Prije nego što se vratio unutra i nastavio mesti, pogledom je prešao preko svoje farme: osamdeset jutara valovitih tratina razdijeljenih u parcele tamnosmeđim drvenim ogradama. Tri konjušnice s crvenim i sivim krovovima od škriljevca i crnom fasadom s crvenim ukrasima. Pomoćne zgrade za opremu, prikolice koje su bile pravo remek-djelo, te bijela seoska kuća u kojoj je živio, ambulanta i koral. Sve to bilo je u vlasništvu njegove majke. Njezin prapradjed kupio je zemljište i započeo posao s konjima, a zatim su njezin djed i otac nastavili ulagati u posao. Stvari su krenule nizbrdo nakon što joj je otac umro prije nekih dvadeset godina – a Edwardu nije bilo ni na kraj pameti da se uključi. Kao najstariji sin, bio je predodređen da sjedne na čelo tvrtke Bradford Bourbon – i zapravo, čak i više nego što je to nalagalo naslijeđe, odnosno pravo prvorođenog, tamo mu je bilo srce. Bio je destiler u krvi, i savjestan sa svojim proizvodima poput kakva svećenika. Ali sve se promijenilo. Konjušnice Red &Black bile su najbolje rješenje nakon svega što se dogodilo, skretanje sa zadanog puta koje mu je ispunjavalo dane dok se ne bi alkoholom uspavao. Još bolje, bilo je to nešto u što njegov otac nije bio upleten. Ono malo budućnosti što mu je preostalo bilo je ovdje, među ovom travom i konjima. Bilo je to sve što je imao. »Uživao si u ovome, nisi li?« rekao je Moe iza njegovih leđa. »I nisam baš.« Premjestio je težinu i ponovno stao mesti prolaz. »Ali nitko neće dobiti ni djelić ove farme, ma ni Bog Otac.« »Ne bi smio tako govoriti.« Edward se osvrne preko ramena da podsjeti čovjeka kakvo mu je lice. »Stvarno misliš da se sad bilo čega plašim?« Moe se prekrižio, a Edward je zakolutao očima... i vratio se svojemu poslu.


DEVET

L

ežim u krevetu i diram si cice.« Virginia Elizabeth Baldwine, za obitelj Gin, naslonila se u tapeciranom stolcu. »A onda ću zavući ruku među noge. Što želiš da radim s njom sad kad je tamo? Da, gola sam... što bih drugo? Onda, kaži mi što da radim.« Otresla je cigaretu preko vinske čaše od kristala Baccarat, koju je ispraznila prije kojih deset minuta, i prekrižila noge pod svilenim haljetkom. Čupkanje kose strahovito ju je živciralo pa je sijevnula pogledom na svoju frizerku u zrcalu kupaonice. »O, da«, zaječala je u mobitel. »Mokra sam... tako sam mokra, samo zbog tebe...« Morala je zakolutati očima na tu aluziju o poslušnoj djevojci, ali to je bilo ono što se Conradu Stetsonu sviđalo, jer je bio staromodan tip muškarca – trebala mu je iluzija da je žena s kojom je varao suprugu njemu bila vjerna. Baš blesavo. Ali Gin su prilično nedostajali prvi dani njihove veze. Bilo je nečeg opojnog u tome da ga polako, ali neumoljivo, odvlači od njegove bračne luke. Uživala je u tome kako se svim silama trudio oduprijeti njezinim čarima, a onda i kako se postidio kad su se prvi put poljubili, pa kako se hrabro trudio da je ne zove, vidi, potraži. A za tjedan, ili dva, zaista se bila zagrijala za njega, njegova pažnja bila je droga koju je vrijedilo uživati. A nakon što su se nekoliko puta poševili? Pa, za početak, bilo je previše misionarski... »O, da, da, da... svršavam, svršavam...« Dok je »svršavala«, njezina se frizerka zacrvenjela od neugode, ali nastavila je namještati ukosnice u njezinu tamnu kosu, a sluškinja je došla iz garderobe s pladnjem presvučenim baršunom u rukama. Na njemu su bila dva kompleta dragulja, jedan od burmanskih rubina od Cartiera iz četrdesetih, dok je drugi komplet bio kreacija od safira, koju su kasnih pedesetih izradili u Van Cleefu &Arplesu. Oba su pripadala njezinoj baki, jednu je Velika Virginia Elizabeth dobila od supruga kad je rodila Gininu majku, a drugu kao dar za dvadesetu godišnjicu braka. Zastenjala je, a potom pritisnula tipku za stišavanje tona i zavrtjela glavom prema sluškinji. »Želim Winstonove dijamante.« »Mislim da ih nosi gospođa Baldwine.« Kad je Gin zamislila bratovu ženu Chantal s besprijekornim dijamantima od stotinu i kojeg karata, nasmiješila se i polako progovorila, kao da se obraća maloumnici: »Onda skini dijamante koje je moj otac kupio mojoj majci s vrata i ušiju te kuje i donesi ih ovamo meni.« Sluškinja je problijedjela. »Sa... zadovoljstvom.« Čas prije nego što je žena izišla iz spavaće sobe, Gin je za njom doviknula: »I pobrini se da ih najprije očistiš. Ne mogu podnijeti onu jeftinu vodicu iz drogerije koju uporno stavlja.« »Sa zadovoljstvom.« Bilo je pomalo nategnuto izjaviti da je Flowerbomb od Viktora &Rolfa jeftina vodica, ali sasvim sigurno to nije bio Chanel. No, ruku na srce, što se može očekivati od žene koja nije uspjela završiti ni Sweet Briar. Gin je ponovno uključila ton. »Dušo, trebala bih poći. Moram se spremiti. Tako mi je žao što ne


možeš biti ovdje, ali znam da razumiješ.« Na to uslijedi obavezno gugutanje, ono kad glasovi odraslih postanu prigušeni. Bože, zar je oduvijek imao taj tvrdi južnjački naglasak? Kod Bradfordovih se nikad nije čulo ništa nalik tom jezivom izvještačenom zveketanju – otezali su tek toliko da dokažu s koje su strane Masonove i Dixonove linije5 rođeni, te da vrlo dobro poznaju razliku između burbona i viskija. Potonje je bilo predmet prezira. »A sad pusa, bok«, rekla je i prekinula poziv. A prekinuvši poziv, odlučila je prekinuti i vezu. Conrad je počeo govoriti o tome kako će ostaviti ženu, a ona to nije željela. Imao je dvoje djece, pobogu – što mu je bilo na pameti? Jedno je bilo malo se zabavljati sa strane, ali djeci je trebala iluzija sretne obitelji. Usto, već je dokazala da ne kani biti majka bilo čemu. Čak ni zlatnoj ribici. Pola sata poslije bila je odjevena u Diorovu opravu u crvenoj i crnoj boji SC-a, a ona ogrlica od Harryja Winstona počivala je hladna i teška na njezinim ključnim kostima. Parfem joj je bio Coco od Chanela, klasik koji je odlučila da može nositi nakon što navrši tridesetu. Cipele su bile louboutinke. Nije imala gaćice. Na večeru dolazi Samuel Theodore Lodge. Kročivši u hodnik, pogledala je prema vratima nasuprot njezinih. Na ovaj dan, prije šesnaest godina, rodila je djevojku koja je tamo živjela. I to je bilo otprilike sve što se tiče njezina bavljenja Amelijom. Najprije babica, a onda dvije dadilje, zajedno s dovoljno minulih godina, i sad su već dospjele do djevojačkog internata. Pa više, takoreći, nije ni viđala svoju kćer. Zaista, Amelia nije došla kući za proljetne praznike, a to je bilo dobro. Ali uskoro će ljeto, i djevojčin povratak s Hotchkissa nije bilo nešto čemu se bilo tko, a po svoj prilici ni Amelia, veselio. Može li se uopće šesnaestogodišnjakinja poslati u ljetni kamp? Možda su je jednostavno trebali otpremiti tamo u Europu na dvomjesečno proputovanje. Viktorijanci su to radili još prije stotinu godina, prije nego što su uopće i postojali zrakoplovi i automobili sa zračnim jastucima. Mogli bi nekome platiti da joj bude družbenica? I zapravo, potreba da tu malu drži podalje od Easterlyja nije značila da Gin ne voli svoju kćer. Samo je djevojčina prisutnost bila previše oštra osuda odabira, postupaka i laži koji su bili samo Ginini i ničiji drugi – a katkad je bilo najbolje ne zagledati se previše u te stvari. Uostalom, Europa je golema. Naročito ako je proputuješ uzduž i poprijeko. Gin je nastavila dalje, uputivši se prema stubištu koje kao da je ispalo iz filma Zameo ih vjetar, račvajući se na srednjem odmorištu odakle se širilo dolje s obiju strana veličanstvenoga mramornog predvorja Easterlyja. Haljina je žuborila svakim njezinim korakom, vodopad svile šuštao je u dodiru s podsuknjom od tila, tako da je pomislila na prigušene razgovore Francuskinja koje su šivale haljinu. Kad je dospjela do odmorišta i pošla krenuti desnom stranom, jer je bila bliže salonu gdje su se uvijek služili kokteli, čula je mrmor glasova. Bit će ih trideset dvoje za večerom, a ona će sjediti u stolcu u kojem je trebala sjediti njezina majka, na suprotnom kraju dugačkoga stola na čijem je čelu bio njezin otac. Odradila je ovo milijun puta i još će milijun puta odraditi to glumatanje gospodarice kuće – i


obično je to bila dužnost koju je s ponosom obavljala. Večeras se, međutim, zbog nekog razloga iza njezina srca smjestila tuga. Vjerojatno zato što je Ameliji bio rođendan. Najbolje je da se baci na cugu. Pogotovo zato što je, kad je nazvala svoju kćer, Amelia odbila sići i javiti se na telefon u studentskom domu. No tako bi i sama Gin postupila. Vidite? Bila je dobar roditelj. Razumjela je svoju kćer.

L

ane je odbio staviti crnu kravatu za večeru. Ostao je u istim hlačama, samo je zamijenio majicu za košulju koju je ostavio kad je otišao živjeti s Jeffom na sjever. Bio je voljan doći na vrijeme, i to je bilo to. Čim je dospio do prvoga kata, počeo je izbjegavati poglede drugih i potražio je piće – a onda je nabasao na staroga prijatelja prije nego što se dospio dočepati Family Reservea. »Vidi, vidi, vidi, Njujorčanin se najzad vratio obiteljskim korijenima«, rekao je Samuel Theodore Lodge III. kad mu je prišao. Lane se morao nasmiješiti. »Kako je moj najdraži južnjački odvjetnik?« Dok su se grlili i tapšali jedan drugoga po leđima, plavuša koja je bila sa Samuelom T.-jem držala se po strani. Pred njezinim očima ništa nije moglo ostati skriveno – što se nije moglo reći i za njezinu haljinu. Da je imalo bila kraća, naime, bila bi u donjem rublju. Tako da je bila apsolutno po ukusu Samuela T.-ja. »Dopusti da ti predstavim gospođicu Savannah Locke.« Kimnuo je Samuel T. prema ženi kao da joj dopušta da priđe naprijed, i ona je smjesta poslušala nagnuvši se i ponudivši svoju blijedu, tananu ruku. »Odi nam po piće, draga, hoćeš? On će Family Reserve.« Kad je žena odlepršala prema šanku, Lane zavrti glavom. »Mogu se i sam poslužiti.« »Ona je stjuardesa. Voli služiti ljude.« »Ne zovu li se one sad domaćice zrakoplova?« »Onda, što te je natjeralo da se vratiš? Ne može biti zbog Derbyja. To je Edwardova stvar.« Lane odvrati slijeganjem ramena, nemajući namjeru ulaziti u detalje o situaciji s gospojicom Aurorom. Bio je previše osjetljiv. »Treba mi tvoja pomoć. Profesionalna, mislim.« Oči Samuela T.-ja se suze, a zatim spuste niz Laneovu ruku na kojoj nije bilo vjenčanog prstena. »Pospremaš kuću, je li?« »Koliko brzo možeš to riješiti? Želim da sve bude što tiše i što brže.« Muškarac jednom kimne. »Nazovi me sutra ujutro. Za sve ću se pobrinuti.« »Hvala ti...« Gore, na golemom stubištu, njegova sestra Gin zašla je za ugao odmorišta i zastala, kao da je znala kako će ostali poželjeti promotriti što je odjenula – a ona crvena haljina i oni dragulji doista su bili vrijedni gledanja. S metrima grimizne svile što se vukla po podu i onim kompletom dijamanata kakvih se ne bi postidjela ni princeza Diana, kao da je predstavljala i dodjelu Oscara i Town &Country i dvor St. Jamesa – sve u jednom.


Žamor je jenjao predvorjem, i bilo je to podjednako zbog divljenja i zbog prezira. Gin je pretekla vlastita reputacija. Kao i cijelu obitelj. Kad je opazila njega i Samuela T.-ja, obrve su joj se izvile u luk, i na djelić sekunde iskreno se nasmiješila. Onaj stari sjaj bljesnuo joj je u očima, godine su se ljuštile sve dok njih troje nisu ponovno bili onakvi kakvi su bili prije nego što se toliko toga dogodilo. »Ispričaj me«, rekao je Samuel T. »Idem provjeriti što je s našim pićima. Mislim da se moja pratilja pogubila na povratku.« »Kuća nije toliko velika.« »Možda nama dvojici.« Kad se Samuel T. okrenuo, Gin je zadignula suknje svoje crvene haljine i dovršila sa svojim silaženjem. Kad je stupila na crno-bijeli mramor, smjesta je prišla Laneu, potpeticama lupkajući po podu koji je tamo bio postavljen prije stotinu godina. Očekivao je da će je gospodski pridržati dok se grle, s obzirom na njezinu frizuru i dragulje, ali ona je bila ta koja se čvrsto privila uz njega sve dok nije osjetio kako drhti. »Tako mi je drago što si ovdje«, rekla je promuklim glasom. »Trebao si mi javiti.« A tada je malo izračunao i shvatio da je Amelijin rođendan. Zaustio je nešto reći kad se odmaknula i vratila na lice masku, no njezine crte lica nalik onima Katharine Hepburn ponovno su preuzele savršeno prazan izraz zbog kojeg ga je zaboljelo u prsima. »Treba mi piće«, objavila je. »A kamo je otišao Samuel T.?« »Nije sam ovdje, Gin.« »Kao da je to važno?« Kad se udaljila, glave podignute, ramena zabačenih, sažalio se nad onom sirotom plavokosom stjuardesom. Lane nije znao tko je bila pratilja Samuela T.-ja, ali ona je sasvim sigurno temeljito proučila svoga dečka: tamo kod šanka, zalijepila se uz njegov bok poput revolvera u futroli – kao da je bila itekako svjesna činjenice da će trebati štititi svoj teritorij. Barem će imati u što gledati tijekom večere. »Vaš Family Reserve, gospodine. Gospodin Lodge ga šalje uz najljepše pozdrave.« Lane se okrene i nasmiješi. Reginald Tressel bio je barmen na Easterlyju čitavu vječnost, i taj je afroamerički gospodin, kao i obično, u svome crnom smokingu i ulaštenim cipelama, bio otmjeniji od mnogih uzvanika. »Hvala ti, Reg.« Lane je uzeo izrezbarenu kristalnu čašu sa srebrnog pladnja. »Hej, hvala ti i što si me nazvao zbog gospojice Aurore. Jesi li primio moju poruku?« »Jesam. I znao sam da ćete htjeti doći.« »Izgleda bolje nego što sam mislio.« »Želi ostaviti takav dojam. Nećete tako brzo otići, zar ne?« »Hej, kako je Hazel?« Lane je promijenio temu. »Puno bolje, hvala. Znam da nećete natrag na sjever dok se stvari ovdje ne riješe.« Reginald mu uputi osmijeh koji nije promijenio mrgodan bljesak u onim tamnim očima, a onda se čovjek vratio svojim dužnostima, krećući se među gomilom poput državnika, a uzvanici su ga pozdravljali kao sebi ravnom.


Lane se sjećao da su, kad je bio mlađi, ljudi govorili kako je gospodin Tressel neslužbeni gradonačelnik Charlemonta, a to se sasvim sigurno nije promijenilo. Bože. Nije bio spreman izgubiti gospojicu Auroru. Bilo bi to kao da mora prodati Easterly – nešto što nije mogao pojmiti u univerzumu koji je pravilno funkcionirao. Vonj cigaretnog dima natjera ga da se ukoči. Samo je jednoj osobi bilo dopušteno pušiti u kući... S tim na umu, Lane krene u suprotnom smjeru. Njegov je otac uvijek bio pušač u skladu s južnjačkom tradicijom, što je trebalo značiti da je taj čovjek, iako je imao astmu, na to gledao kao na patriotsko pravo da zaradi rak pluća – nije da je bio bolestan, ili će se razboljeti. Vjerovao je da pravi muškarac nikad ne dopušta dami da sama izvuče svoju stolicu za stolom, nikad ne zlostavlja svoje lovačke pse, i nikad, baš nikad, ne obolijeva. Sjajan kodeks ponašanja. Samo što je to bilo otprilike sve. Ništa u vezi s vlastitom djecom. Zaposlenicima. Ulogom supruga. A Deset zapovijedi? Tek prastari popis po kojem su se nekoć ljudi vladali kako se ne bi našli u nezgodnoj situaciji da jedni druge poubijaju. Bilo je to baš smiješno. Zaslugom njegova oca, Lane nikad nije pušio – i nije to bio nikakav dječji bunt. U djetinjstvu, on i njegova braća i sestra uvijek bi znali kad im otac silazi po mirisu duhana. A to nikad nije bila dobra vijest. Sukladno tomu, imao bi Pavlovljev refleks kad god bi netko zapalio. Vjerojatno jedini pozitivni očev utjecaj na njegov život. No čak je i to bilo upitno. Led u njegovoj čaši zveckao je poput zvončića dok je prolazio kućom, i nije znao kamo ide... dok nije dospio pred dvokrilna vrata koja su vodila u stakleni vrt. Iako su bila zatvorena, ćutio je miris cvijeća, i neko je vrijeme ostao tamo zureći kroz staklene plohe u bujnu, sad šarenu enklavu s druge strane. Lizzie je nedvojbeno bila tamo, aranžirajući bukete kao što je to činila svake godine u četvrtak prije Derbyja. Bio je moljac privučen plamenom, pomislio je dok je promatrao kako mu ruka poseže i okreće mjedenu kvaku. Začuvši njemačkim obojen glas Grete von Schlieber, umalo da se nije okrenuo. Zahvaljujući svemu što se dogodilo, žena ga je mrzila – a ta nikad nije krila svoje mišljenje. K tome, vjerojatno u rukama drži vrtlarske škare. Ali snaga kojom ga je Lizzie privlačila svladala je svaki nagon za samozaštitom. I bila je tamo. Iako je prošlo osam navečer, sjedila je na stolcu s kotačićima, za stolom na kojem je bilo dvadeset pet srebrnih zdjela veličine košarkaških lopti. Polovina je bila puna blijedoružičastog i bijelog cvijeća, dok je ostalo bilo spremno da se razvrsta, vlažne spužve čekale su da usidre bezbrojne cvjetove. Osvrnula se preko ramena, pogledala ga... i nastavila govoriti, ne zastajkujući. »... stolovi i stolci pod šatorom. Možeš li mi, molim te, donijeti još onog spreja za zaštitu?« Greta nije bila toliko flegmatična. Iako je očito bila na odlasku, s golemom jarkozelenom torbom Prada na ramenu, a onom manjom, narančastom, u jednoj ruci, te automobilskim ključevima u drugoj, onaj pogled, zajedno s njezinim naglim mukom, nagovijestio je da ne kani nikamo otići sve dok se on ne vrati svojoj obiteljskoj zabavi. »U redu je«, tiho je rekla Lizzie. »Možeš poći.«


Greta je nešto promrmljala na njemačkome. Zatim je krenula prema vratima koja vode u vrt govoreći sebi u bradu. »Što je rekla?« upitao je kad su ostali nasamo. »Ne znam. Vjerojatno nešto o klaviru koji ti pada na glavu.« Potegnuo je s ruba svoje čaše, usisavši hladan burbon kroz zube. »To je sve? Očekivao bih nešto krvavije.« »Mislim da bi jedan Stainway koji pada čak i s male visine mogao nanijeti podjednaku štetu.« Bilo je šest plastičnih kanti oko nje, svaka puna različitih vrsta cvijeća, i ona ih je uzimala kao da svira note na glazbalu: ova, ona, natrag prvoj, onda treća, četvrta, peta. Ishod je bio, nedugo potom, veličanstvena glava od cvjetova što se uzdižu visoko nad blistavo ulaštenom srebrnom vazom. »Mogu li ti kako pomoći?« upitao je. »Da, tako što ćeš otići.« »Još malo pa će ti nestati onih tamo.« Ogledao se oko sebe. »Evo, donijet ću ti drugu kantu...« »Hoćeš li se samo vratiti na večeru«, prasnula je. »Nimalo mi ne pomažeš...« »Još malo pa si i ovu ispraznila.« Spustio je čašu na stol pun praznih vaza i stao navlačiti teške kante. »Hvala ti«, promrsila je dok je sklanjao prazne kante odnoseći ih prema keramičkom sudoperu. »Sad možeš poći...« »Razvodim se.« Njezino lice nije odavalo reakciju, ali ruke, one sigurne, snažne ruke, umalo da nisu ispustile ružu koju je izvlačila iz kante koju joj je maločas donio. »Ne zbog mene, nadam se«, rekla je. Preokrenuo je jednu od praznih kanti i sjeo na dno, uglavivši burbon među koljena. »Lizzie...« »Što želiš da ti kažem – čestitam?« Dobacila mu je pogled. »Ili si raspoložen za srceparajuće bacanje u naručje sa suzama radosnicama? Jer, odmah ću ti reći, to je posljednje što ćeš od mene doživjeti...« »Nikad nisam volio Chantal.« »Kao da je to važno?« Lizzie je zakolutala očima. »Žena je bila trudna s tvojim djetetom. Tako da je možda nisi volio, ali si očito nešto s njom radio.« »Lizzie...« »Znaš, taj tvoj ogorčeni ton kojim me pozivaš na razum zbilja mi ide na jetra. Kao da misliš da griješim jer ti ne pružam mogućnost da razgovaramo o svim tim situacijama u kojoj si ti žrtva. Evo što znam sa sigurnošću: nabacivao si mi se dugo i uporno, a ja sam popustila jer mi je bilo žao zbog onoga što se događalo s tvojim bratom. U isto to vrijeme, ti si navukao savršenu društveno prihvatljivu masku kako bi prikrio činjenicu da se ševiš s osobljem. Problem je iskrsnuo kad sam odbila biti tvoja prljava mala tajna.« »Prokletstvo, Lizzie, nije bilo tako...« »Možda s tvoje strane...« »Nikad se nisam ponašao kao da si manje vrijedna!« »Mora da se šališ? Što misliš, kako sam se trebala osjećati kad si mi rekao da si zaljubljen u mene


da bih već idućeg jutra pročitala u novinama o tvojim zarukama?« Podignula je ruke. »Imaš li uopće pojma kako mi je bilo? Ja sam pametna žena. Imam vlastitu farmu koju plaćam vlastitim novcem. Imam magisterij s Cornelia.« Udarila je rukom o prsa. »Brinem se sama za sebe. Pa ipak...« Oči joj odlete od njegovih. »Ipak si me izigrao.« »Nisam ja objavio ono u novinama.« »E pa, bila je ono sjajna slika vas dvoje.« »Nisam ja kriv za to.« »Ne seri! Pokušavaš li mi reći da ti je netko uperio pištolj u glavu kad si se vjenčao sa Chantal?« »Nisi htjela razgovarati sa mnom! I bila je trudna – nisam želio da mi se dijete rodi kao kopile. Zaključio sam da je to jedini način da se ponesem kao muško u toj situaciji.« »O, bio si muško, to svakako! Tako je i završila trudna s tvojim djetetom.« Lane je opsovao i pognuo glavu. Bože, potratio je previše vremena nadajući se da može riješiti stvari s Lizzie – još puno prije nego što su se spetljali, kad se samo povremeno seksao sa Chantal i povjerovao joj kad mu je rekla da uzima pilule. Ali svi su znali kako je to završilo. I trudnoća nije bila jedino iznenađenje koje mu je Chantal priredila. Drugo je bilo još poraznije. »Onda, možemo li završiti s ovim?« Lizzie je upitala prebacivši se na drugu vazu. »To me se zaista ne tiče.« »Zašto nisam ostao ovdje s njom?« Nagnuo se naprijed. »Ako si sve to tako lijepo povezala, zašto onda nisam ostao ovdje s njom – zašto me nema gotovo dvije godine? I ako sam želio dijete s njom, zašto nije ponovno zatrudnjela nakon što je prvo izgubila?« Lizzie zavrti glavom i zagleda se u njega. »Što u mojoj izjavi >ne tiče me se< ne uspijevaš shvatiti?« I to je bio trenutak kad je posegnuo za njom. Kao i s prvim poljupcem u vrtu, u tami vrele ljetne noći, izgubio je nadzor nad emocijama kad joj je uzeo usne, bio je to nagon kojem se nije kanio odupirati: u jednom času su se prepirali, a već u idućem prešao je razdaljinu među njima, zgrabio joj zatiljak i žestoko je ljubio. I baš kao i tada, uzvratila mu je poljubac. Nije to bila strast s njezine strane, međutim. Bio je prilično siguran da je njoj ovaj sraz usana bio ništa drugo doli nastavak njihova sukoba, verbalna prepirka koja je prešla u neverbalnu. Lane nije mario. Uzeo bi je na bilo koji način koji mu se nudio.


DESET

B

ila je to, dakako, savršeno glupa ideja. Ali dok je Lizzie uzvraćala poljubac Laneu, bilo je to kao da ulijeva dvije godine gnjeva, frustracije i patnje izravno u njega. I neka bude proklet, imao je okus burbona, očaja i sirova seksa – a njoj se to sviđalo. Nedostajalo joj je. I nije li je to samo još više razjarilo. Željela je reći da je ovo užasno. Protiv njezine volje. Nasilje. Ništa od svega nije bilo istinito. Ona je bila ta koja je zarila svoj jezik u njegova usta, i ona je bila ta čiji su se prsti zakopali u njegova ramena, i ona je bila ta koja je, Bog neka joj oprosti, privila tijelo uz njegovo. Tako da je osjetila njegovu erekciju. Tijelo mu se nije promijenilo za ovo vrijeme koje su bili razdvojeni, sve sami čvrsti mišići i dugi udovi. I ljubio se isto kao i prije, grubo i gladno, unatoč tome što je odgojen kao džentlmen. A strast je bila podjednako grozničava. K tome, da stvari budu još gore, uspomene na njihove zajedničke trenutke, sraz njihovih tijela, napinjale su je, njihale, poticale, zakopavši svu bol i osjećaj izdaje pod lavinom erotskih sjećanja. U djeliću sekunde sine joj da će se poseksati s njime, ovdje i sada. Aha. Jer time će mu pokazati da je samo zanima posao. Pravi trenutak u stilu Glorije Steinem.6 Umjesto toga, nešto se na stolu prevalilo i zveket je prekinuo tišinu; zatim ju je šokirala hladna voda što ju je poprskala po boku i bedru. Poskočivši, odgurnula ga je tolikom silinom da je posrnuo i pao na leđa, dočekavši se na popločanom podu. Nadlanicom je obrisala usta. »Kog vraga to radiš?« Glupo pitanje. Bolje bi bilo reći kog vraga ona radi. Bio je na nogama jedan otkucaj srca kasnije. »Želim te poljubiti otkako sam se vratio.« »Osjećaji nisu uzajamni...« »Ne seri.« Posegnuo je za čašom i otpio gutljaj. »Još uvijek me želiš...« »Gubi se!« »Izbacuješ me iz mog staklenog vrta?« »Ideš ti ili ja«, prasnula je, »a ovo cvijeće se neće samo od sebe ubaciti u vaze. Osim ako ne želiš da ti pola stolova bude prazno na toj tvojoj zabavi u povodu Derbyja.« »Fućka mi se kako će izgledati. Kao i za vražju zabavu. Kao i za bilo što od ovoga...« Dok je mahao rukom, sve bi možda bilo uvjerljivije da nije imao obiteljski burbon u onoj čaši. »Ostavio sam sve ovo, Lizzie. Stvarno je gotovo s time.« Motrin. To joj je trebalo. Što manje bude u njegovoj blizini, to će više analgetika ostati u bočici. »Odustajem«, promrsila je. »Pobijedio si. Odlazim.«


Kad se okrenula, uhvatio ju je i okrenuo prema sebi, privukavši je na ono svoje tijelo. Upravo je tada zamijetila koliko je ostario otkako ga je zadnji put vidjela. Lice mu je bilo mršavije, pogled ciničniji, a bore su bile dublje oko kutova njegovih očiju. Nažalost, zbog toga je bio još zgodniji. »Ništa od sveg sranja sa Chantal nije onako kao što misliš«, mračno je kazao. »Čak i da je samo pola...« »Ne razumiješ...« »Bila sam zaljubljena u tebe.« Kad joj je glas pukao, odmaknula se. »Nisam mislila da ćemo se nužno vjenčati, ali ne zato što si kanio pred oltar odvesti neku drugu. Koja je bila trudna – i takva postala dok si bio sa mnom.« »Bio sam prekinuo s njom, Lizzie. Prije nego što sam se vratio ovamo onog travnja, rekao sam joj da je gotovo.« »Ali nije na tome ostalo, zar ne...« »Bila je trudna već tri mjeseca kad sam otkrio, Lizzie. Računaj malo sa mnom. Noć prije nego što sam došao za majčin rođendan, koncem ožujka, zadnji put sam vidio Chantal. Ti i ja... spetljali smo se tog svibnja, a potkraj lipnja sam doznao za trudnoću. Ako se sjećaš, nisam napuštao Easterly cijelo to vrijeme. Znala si gdje sam bio svaku večer i dan, jer sam bio s tobom.« Zurio je u nju. »Cijela tri mjeseca. Ne dva, ne jedan mjesec. Tri, Lizzie.« Prekrila je lice rukama, opirući se logici. »Molim te, prestani s tim.« »S čim?« »Prestani izgovarati moje ime. Time stvaraš iluziju vjerodostojnosti.« »Ne lažem. I želio sam ti ovo reći prije gotovo dvije godine.« Ponovno je opsovao. »Ima toga još, ali ne želim u to sad ulaziti jer ne utječe na ono što postoji među nama.« Prije nego što je shvatila da donosi svjesnu odluku da sjedne, otkrila je da već sjedi u stolcu na kotačiće. Zureći u svoje ruke, protegnula je prste osjećajući ukočenost u zglobovima – i zbog nekog je razloga pomislila na Chantaline besprijekorno manikirane nokte i glatke, neizborane dlanove. Kad smo već kod potpune suprotnosti, ruke u koje je gledala bile su radničke, s ogrebotinama na nadlanicama od trnja ruža i zemljom pod noktima koju će očistiti tek večeras, kad dođe kući. Bile su tu i pjegice, također, od kopanja na suncu bez rukavica – a tamo sasvim sigurno nije bilo dijamanata u vrijednosti od milijun dolara. »Vjenčao sam se sa Chantal u vijećnici nakon što si me ostavila«, ukočeno je rekao. »Dijete nije ničemu krivo, a kako sam i sam odrastao bez roditelja, nisam kanio to priuštiti svome djetetu – bez obzira na ono što sam osjećao prema njegovoj majci. Ali onda sam se jednostavno morao maknuti iz grada. Chantal nije kužila da je brak bio samo na papiru pa sam otišao na sjever, u New York, i odsjeo kod frenda s faksa. Nedugo nakon toga Chantal me je nazvala da mi kaže kako je imala spontani pobačaj.« Gorčina u njegovu glasu toliko je stišala njegove riječi da ih je jedva uspijevala razumjeti. »Ni ona mene ne voli«, promrmljao je. »Ni onda, ni sad.« »Kako možeš biti toliko siguran?« čula je sebe kako izgovora. »Vjeruj mi na riječ.« »Činila se prilično uzbuđena kad si se vratio.« »Nisam se vratio zbog nje i to sam joj jasno dao do znanja. Uostalom, ta osjeća privrženost


jedino prema milijunima.« »Mislila sam da ima svoj vlastiti novac.« »To nije ništa u usporedbi s mojim.« Da, ovo je mogla zamisliti. Postojale su neke europske državice s manjim godišnjim prihodima od Bradfordovih. »Ti si ljubav moga života, bila sa mnom ili ne.« Kad ga je pogledala, šokirana, samo je slegnuo ramenima. »Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo i znam da nema povratka... tražim samo da ne vjeruješ u sve ono što vidiš, okej? Deset godina si u blizini ove obitelji, ali ja sam s njima, kao i s onima koji ih okružuju, cijeli život. Zato si ti ona koju želim. Ti si stvarna. Nisi u stanju biti što i oni, a to je jako, jako dobra stvar.« Čekala je da još nešto kaže, a kad nije, vratila je pogled dolje na ruke. Zbog nekog razloga srce joj je snažno tuklo, kao da stoji na samom rubu litice. S druge strane, valjda i jest bilo tako – jer njegove su riječi prodirale u njezin mozak i promiješale njezin mentalni špil. Na način koji joj nimalo nije olakšavao. »Plašiš me«, šapnula je. »Zašto?« Zato što nije željela povjerovati u njegove riječi pune očaja ovisnika. »Nemoj se plašiti«, rekao je kad je ostala šutke. »Nikad nisam želio da se bilo što od svega ovoga dogodi. A već se dugo želim iskupiti.« Činilo se prikladnim to što su bili okruženi svim onim vazama s cvijećem koje je punila. Dokaz njezina rada, njezine jedine svrhe boravka na imanju, bio je podsjetnik na razlike koje će ih uvijek razdvajati. A onda se svojski potrudila prisjetiti one fotografije i članka u Charlemont Heraldu, o vjenčanju dvoje velikih južnjačkih nasljednika koji se udružuju u feudalnom sporazumu. Sjetila se i dana i noći nakon što je doznala za Chantal, svih onih sati patnje sve dok nije pomislila da će umrijeti. Iako, u jednome je bio u pravu. Ponos joj je nalagao da nastavi raditi na Easterlyju, i tako je protekla dvadeset četiri mjeseca bila na imanju takoreći svakoga dana, osim nedjeljom. Lane se nije vraćao. Dvije godine... nije se vratio da vidi Chantal. Nije to bio bogzna kakav brak. »Neka moja djela govore za mene«, rekao je. »Dopusti da ti dokažem da je sve što govorim istina.« U glavi je čula zvonjavu mobitela, iznova i iznova. Odmah nakon prekida, zvao ju je vjerojatno stotinu puta – katkad ostavljajući poruke, koje nikad nije preslušala, a katkad i ne. Uzela je dva tjedna godišnjeg odmora odmah nakon što je doznala, pobjegavši čak i sa svoje farme u Indiani, otišavši natrag na sjeveroistok, u Plattsburgh, u jabučnjak njezine mladosti. Roditelji su bili presretni, a ona je te dane provela brinući se zajedno s drugim radnicima na farmi o jabukama sorte mcintosh. Kad se vratila, on je već bio otišao. Nakon nekog vremena telefonski pozivi su se prorijedili. I najzad se prestala trzati svaki put kad bi se kakav automobil parkirao u prednjem dvorištu. »Molim te, Lizzie... reci nešto. Makar to bilo nešto što ne želim čuti...«


Zvuk blagog ženskog smijeha prekine ga i nagna ih oboje da okrenu glave prema vratima koja su vodila u vrt. Greta je otišla, jedna vrata nisu bila sasvim zatvorena, i kroz procijep je Lizzie mogla vidjeti par kako popločanom stazom odlazi prema bazenu na suprotnom kraju. Čak i pod prigušenim sjajem svjetiljki, bilo je jasno da je haljina koju je žena imala bila briljantnocrvena, bogati nabori vukli su se po tlu. Pokraj nje, visok muškarac u odijelu galantno joj je ponudio ruku i zurio u nju onom vrstom pažnje koju bi čovjek ukazao kakvom slasnom jelu. »Moja sestra«, nepotrebno je rekao Lane. »Je li ono Samuel T.?« upitala je Lizzie. »Koga briga.« Vratila je pogled na Lanea. »Slomio si mi srce.« »I zbog toga neopisivo žalim. Nije to bilo ono što sam želio, Lizzie, ni na koji način. Tako mi Boga.« »Mislila sam da si ateist.« Bio je tih neko vrijeme, očima joj pretražujući lice. »Krstio bih se stotinu puta ako treba. Naučio bih Bibliju napamet, poljubio prsten, učinio što god poželiš – samo te molim...« »Ne mogu natrag, Lane. Žao mi je. Jednostavno ne mogu.« Zamukao je. A onda je, nakon dulje stanke, kimnuo. »U redu, ali smijem li te samo nešto zamoliti?« Ne. »Da.« »Samo me nemoj mrziti. U slobodno vrijeme i sam sebe već previše mrzim.«

V

rt je bio mirisan poput žene tek izišle iz kade, uređen besprijekorno poput kakva salona, pružajući privatnost poput fakultetske knjižnice. Što bi značilo da je zapravo bio poluprivatan. Brojni prozori Easterlyja imali su pogled na diskretno osvijetljene, brižljivo njegovane lijehe bijeloga cvijeća. Srećom, Gin nije imala ništa protiv seksa u javnosti. Dok se oslanjala o snažnu ruku Samuela Theodorea Logdea III., nije se gnjavila prikriti osmijeh. »Koliko si već dugo s njom?« »Kad smo došli ovamo? Prije sat vremena?« Nasmijala se. »Dragi Samuele, zašto se, pobogu, uopće gnjaviš s takvim ženama?« »Zar postoji druga vrsta žena?« Teško je bilo reći tko usmjerava koga u mračniji dio najzabačenijega kuta, gdje su se cigleni zidovi spajali iza kućica za bazen. No bilo je to mjesto kamo su se oboje uputili. »Nisam znala da dolaziš«, rekla je posegnuvši da dotakne dijamante na vratu... a onda je pustila da joj prsti kliznu dolje preko korzeta. »Potrudila bih se obući gaćice.« »Pokušavaš okrenuti novi list, je li?« »Sviđa mi se kad mi ih skidaš. Naročito kad postaneš nestrpljiv pa ih počneš trgati.« »Nisam u ekskluzivnom klubu, međutim, zar ne?« »Ne budi prost.« »Ti si ta koja je spomenula donje rublje. Također ona koja je željela da dođem ovamo s tobom.


Osim ako ti, barem jednom, zbilja nije trebalo svježeg zraka.« Gin suzi oči prema njemu. »Baš si kopile.« »Ne bih rekao, sudeći prema rječniku. Moji su roditelji bili u poštenom braku kad sam začet.« Izvio je obrve. »Što, vjerujem, ne možeš reći za vlastitu kćer, zar ne?« Zastala je, jer stvari su se kretale smjerom koji joj nije odgovarao. »Sad si pretjerao, Samuele. I to vrlo dobro znaš.« »Malo mi je čudno da ti govoriš o tome što je primjereno. Zar se ne ševiš s onim oženjenim partnerom iz moje odvjetničke tvrtke? Mislim da sam nedavno nešto o tome načuo.« Ah, to je, dakle, razlog ovakvom ponašanju. »Ljubomoran?« otegnula je, a osmijeh joj se vratio. »On te ne može zadovoljiti. Ne zadugo, i ne na način na koji mogu ja.« Kad ju je ščepao, pustila ga je – i uživala kad su mu se ruke zakopale u njezin struk, a usta zarobila njezine. Nije mu trebalo dugo da joj zadigne suknju uz bedra i zadrži je tamo unatoč svim onim naborima. Doduše, zalazio je pod metre tkanina još otkako je u svojoj četrnaestoj počeo odlaziti na raznorazne balove. Samuel T. je zastenjao kad se uvjerio da nije lagala o tome da nema ništa ispod haljine, a prsti su mu bili grubi kad je prodirao u nju. Strast i potreba koji su uslijedili bili su tako blaženo olakšanje od svega o čemu nije željela razmišljati, seks je isprao njezina kajanja i tugu, pružajući joj ništa doli zadovoljstvo. Nije imala razloga glumiti orgazam, noktima uronivši u glatka ramena njegova sakoa dok je dahtala. Njegova klasična kolonjska vodica Bay Rum bila je toliko klasična da je zapravo on sam bio daleko ispred svoga vremena. Kad mu se predala, bio je jedini muškarac kojeg je voljela – i jedini kojeg nikad neće u potpunosti imati. Samuel T. bio je poput nje, samo još gori – duša koja se nikad neće smiriti, čak i kad bude koračao utabanim stazama društvenih očekivanja. »Jebi me«, zapovjedila je o njegove usne. Teško je disao, tijela kruta pod onim skupocjenim odijelom, spremna za nju... ali umjesto da joj pruži ono što je željela, ustuknuo je korak unatrag, spustio joj suknju i odsutno se u nju zagledao. »Samuel?« rekla je. Namjerno usporeno, podignuo je prste prema usnama i usisao ih. Onda je prešao jezikom gore i dolje i između prstiju, ližući njezine sokove sa svoje kože. »Ne«, rekao je. »Ne bih rekao.« »Molim.« Samuel se prignuo bliže. »Vraćam se na zabavu tvog oca i sjest ću za njegov stol. Ići ću još i dalje pa promijeniti raspored sjedenja, tako da Veronica bude pokraj mene. Znat ćeš kad sam stavio ruke među njezine noge – vidjet ćeš kako se ukočila i pokušava zadržati miran izraz lica dok joj budem radio upravo ono što sam radio tebi. Promatraj joj lice, Gin. I znaj da ću je, čim odemo, pojebati na prednjem sjedištu svog Jaguara.« »Ne bi se usudio.« »Kako rekoh, samo me gledaj, Gin.«


Kad joj je okrenuo leđa, poželjela mu je nešto baciti u glavu. Umjesto toga, zaškrgutala je zubima. »Zar se ne zove Savannah?« Dobacio joj je pogled preko ramena. »Kao da me briga za njezino ime? Važno mi je samo... da ona nije ti.« I s tim se riječima udaljio, uzdignute glave, uspravljenih ramena, a njegove fine kožne cipele s patentom odjekivale su na stazi. Obgrlivši se rukama, prvi put je zamijetila da je noć prohladna. Iako je bilo dvadeset šest stupnjeva. Nije mu trebala reći za onog odvjetnika, zaključila je. Doduše, tog je gnjecavog čovječuljka i odabrala znajući da će Samuel T., prije ili poslije, za njega doznati. Barem je jedno bilo sigurno. Samuel T. će se vratiti. Njih dvoje kao da nisu mogli predugo biti jedno bez drugoga. A s vremenom, morat će mu reći i za Ameliju, pomislila je. Ali ne večeras. Ni... u bliskoj budućnosti. Dozna li taj tip da mu je skrivala kćer svih ovih godina? Mogao bi je ubiti.


JEDANAEST

N

akon što je Lane napustio stakleni vrt, pomisao da se vrati na očevu zabavu bila je krajnje neprivlačna, naročito kad je čuo onaj tihi gong kojim je najavljeno da je večera poslužena. No imajući na umu da mu je druga mogućnost bila otići do Edwarda... »Lane?« Preusmjerio je pogled prema lučnom prolazu koji vodi u blagovaonicu. Visoka brineta u svijetlosivoj haljini stajala je pred jednim od antiknih venecijanskih zrcala, prizor njezinih nagih ramena bio je dražestan, kako sleđa, tako i sprijeda. Mi o vuku, pomislio je. Ali nasmiješio se kad joj je prišao i poljubio joj gladak obraz. »Sutton, kako si?« Točnije bi bilo pitati: Otkud ti ovdje? Ona i njezina rodbina bili su »neprijatelji«, vlasnici Destilerije Sutton, proizvođači čuvene etikete burbona i alkoholnih pića Sutton – što nije značilo da on osobno ima bilo što protiv te žene. Tradicionalno, međutim, svaki je pripadnik te krvne loze bio persona non grata na Easterlyju... u razgovorima... u noćnim molitvama... K tome, bili su navijači Sveučilišta Kentucky. Zato su na utakmicama nosili plavo, a ne crveno. E, to je već bilo nešto zbog čega se zapravo valja ražestiti. Dok su se grlili, mirisala je poput bogatašice, što je i bila. Njezin profinjen parfem lebdio je do njegovih nosnica kad se odmaknuo, baš kao što su ga njezino savršeno tijelo i skupocjena haljina još jednom zabljesnuli kad je trepnuo. Ali nije to bilo zato što ga je privlačila. Bilo je to više kao da se sjetio kakve slike iz muzeja ili primjerka Duesenberga. »Nisam znala da dolaziš za vikend.« Nasmiješila se. »Drago mi je što te vidim nakon toliko vremena. Dobro izgledaš.« Smiješno, jer osjećao se usrano. »A ti, lijepa kao i uvijek.« »Ostaješ li do Derbyja?« Preko Suttoninih ramena, krajičkom oka opazio je kako Chantal ulazi u blagovaonicu. Njezina do poda duga briljantnožuta haljina uklizala je zajedno s njezinim držanjem koje je odavalo da joj se ni maslac ne bi rastopio u ustima. Samo dok se papiri ne potpišu, pomislio je. »Lane?« potaknula ga je Sutton. »Oprosti. Zapravo, moram se brzo vratiti u New York.« Na kraju krajeva, one partije pokera neće se same od sebe odigrati. »Drago mi je da te vidim – iznenađen sam što je to na očevoj večeri, ali svejedno mi je drago.« Sutton kimne. »I sama sam pomalo iznenađena.« »Došla si poslom?« Otpila je gutljaj vina. »Mmm.« »To je trebala biti šala.« »Kaži, jesi li vidio...«


Kad je zamukla ne izgovorivši ime, nije bilo, još jednom, potrebe da dovrši rečenicu s »Edwarda«. Zbog mnoštva razloga. »Još nisam. Ali svratit ću do farme.« »Znaš, Edward nikad ne dolazi u grad.« Sutton je još jednom potegnula preko ruba čaše oštrog poput britve. »Znala sam ga često viđati prije nego... pa, zajedno smo sjedili u odboru Sveučilišta Charlemont, iako sam navijačica SK-a, i...« Dok je žena govorila, imao je osjećaj da ga ne pokušava toliko informirati o onome što je već znao, koliko da ponovno proživi razdoblje svog života za čijim je gubitkom tugovala. Ovo nije bio prvi put da se zapitao što se doista zbilo sa zlatnim dečkom njihove obitelji i ljupkom kćeri njihovih ljutih protivnika. »Nije li se ovo vratio sin razmetni?« Zvuk očeva glasa bio je poput pucnja upozorenja, i Lane je prikrio gnušanje otpivši gutljaj burbona. »Oče.« William Baldwine bio je gotovo njegove visine, iste tamne kose i plavih očiju, iste čeljusti, istih ramena. Razlika je bila tek u pojedinostima vezanim uz starenje, sjedinama na sljepoočnicama, naočalama od kornjačevine, borama na čelu od desetljeća mrštenja. Nekako, međutim, ti pokazatelji godina nisu utjecali na očevo držanje. Štoviše, kao da su samo još više isticali auru moći. »Trebam li narediti da ti postave mjesto za stolom?« Iza onih naočala, očeve oči promotrile su Laneovu odjeću onom vrstom prezira koja je bila primjerenija za pseći izmet nasred salona. »Ili odlaziš?« »Daj da promislim.« Lane je suzio pogled. »Ma koliko uživao u tome da te ponizim ako sjednem za tvoj stol u ovoj košulji, morao bih biti u tvojoj blizini najmanje tri slijeda. Tako da ipak mislim da ću otići.« Lane je spustio Family Reserve na najbliži ormarić pa se naklonio Sutton, koja je pak izgledala kao da bi radije pošla s njime nego ostala. »Sutton, bilo mi je zadovoljstvo, kao i uvijek.« Pogledao je oca. »Oče, jebi se.« Kad je ta bomba bačena, prošao je kroz okupljene uzvanike, kimajući političarima i pripadnicima visokog društva, onoj dvojici glumaca na čije se serije na HBO-u zakvačio, te Samuelu T.-ju i njegovoj djevojci od nanosekunde. Izišao je u glavno predvorje, i bio gotovo kod ulaznih vrata kad je za njime dotapkao par visokih potpetica. »Kamo ćeš?« siknula je Chantal kad mu je ščepala ruku. »I zašto nisi odjeven?« »Ne tiče te se.« Otresao je njezin stisak. »Ni jedno ni drugo.« »Lane, ovo je neprihvatljivo...« »Te riječi nikad ne bi smjele izići iz tvojih usana, ženo.« Chantal zatvori svoja savršeno iscrtana usta. Zatim duboko udahne, kao da jedva uspijeva zatomiti gnjev. »Voljela bih provesti nešto vremena s tobom večeras, da o svemu porazgovaramo, i raspravimo o... našoj budućnosti.« »Jedina budućnost o kojoj bi trebala razmišljati jest koliko kofera Vuitton ćeš morati spakirati da se odavde iseliš.« Chantal naglo podigne bradu. »Govoriš gluposti.«


Prignuo se i stišao glas do šapta. »Znam što si učinila. Znam da nisi >izgubila< dijete. Ako si željela zataškati taj svoj abortus, nisi smjela uzeti jednog od obiteljskih vozača da te odveze u onu kliniku u Cincinnatiju.« Kad je problijedjela, sjetio se točno gdje je bio kad ju je čovjek koji ju je tamo odvezao navukao na tanak led. »Nemaš odgovor? Nećeš zanijekati?« prekorio ju je Lane. »Ili će to uslijediti nakon što se stiša šok jer si otkrivena?« Nastupio je muk, i znao je da važe mogućnosti, nastojeći prokljuviti koji će pristup za nju biti najbolji. »Što sam trebala?« najzad je rekla prigušenim glasom. »Ostavio si me ovdje bez ikakva objašnjenja, bez potpore, bez novca, i nisam mogla s tobom stupiti u kontakt.« Pokazao je prema uljima na platnu i orijentalnim sagovima. »Da, jer ovo je baš jebena zabit.« »Napustio si me!« »Zato je jedino rješenje bilo da ponovno dovedeš svoje tijelo u red i pokušaš zavesti nekoga drugoga, je li? Pretpostavljam da je to bio razlog zašto si to učinila – trebala si ponovno stati u tu tvoju veličinu 36, nisi li, draga moja ženice?« »Lane, ne misliš to što govoriš...« »Ubila si nevino...« Uto se iz salona pojavi Reginald sa srebrnim pladnjem prepunim upotrijebljenih čaša. Jednom ih pogleda pa se vrati istim putem natrag, još se jednom izgubivši u sad praznoj prostoriji. Ah da, život na Easterlyju. Gdje je privatnost bila samo relativan pojam te manje uobičajena od dijamanata, ali barem je znao da tom čovjeku može vjerovati više nego vlastitoj obitelji. Doduše, nije ništa naročito ni izgovorio. »Ne kanim s tobom ovdje raspravljati«, zarežao je Lane. »A ti napuštaš ovu kuću. Čim završi Derby, tvoje švercanje ovdje je gotovo.« Chantal izvije jednu od savršenih obrva. »Možemo se razvesti ako želiš, ali ne idem ja nikamo.« »Nemaš pravo biti pod ovim krovom nakon što skineš taj prsten s prsta.« Osmijeh koji mu je uputila sledio ga je do kosti. »To ćemo još vidjeti.« Kimnula je prema ulaznim vratima. »Idi kamo god želiš, bježi. To je tvoj način, nije li? Možeš biti siguran, međutim, da ću biti ovdje kad se vratiš.« Lane suzi oči. Chantal je bila štošta, ali nije bila poremećena. Za takvo je što bila previše okrenuta samopromociji. I piljila je u njega kao da je znala nešto što on nije. Koji se vrag ovdje događao dok je izbivao?

T

amo na farmi Red &Black, Edward je sjedio u starom kožnom naslonjaču pred televizorom, koji je bio toliko star da je imao one antene što su poput zečjih ušiju stršile s obiju strana ekrana veličine kutije za žitne pahuljice. Soba u kojoj je sjedio bila je u polumraku, ali je sjajila – zahvaljujući mnogobrojnim trofejima s utrka što su bili natrpani na policama za knjige visokim do stropa. Konjušarska brvnara imala je jednu spavaću sobu, kupaonicu s kadom na nogarima, čajnu kuhinju


i ovaj dio ovdje, što je bila knjižnica, radna soba, dnevni boravak i salon – sve u jednome. Nije bilo drugoga kata, tek potkrovlje krcato starim suvenirima s konjičkih utrka, i nije bilo garaže. Ukupna površina u četvornim metrima bila je manja od blagovaonice na Easterlyju – a nakon što se ovamo uselio, shvatio je koliko vrijedi imati gajbu dovoljno malenu da možeš čuti i vidjeti gotovo sve. Tamo u palači, nikad nisi imao pojma tko je još bio u toj kućerini, gdje su i što rade. Za nekoga poput njega, čije su jedine ljubavnice bile noćne more, a njegova osnovna zadaća pokušaj da spriječi vlastiti mozak da samog sebe ne proždere, u skučenim odajama bilo je kudikamo lakše živjeti – naročito otprilike u ovo doba godine. Silna je šteta što je bio dolje u Južnoj Americi točno prije Derbyja, onomad kad je bio otet. Godišnjica njegove otmice zbog pozamašne otkupnine uništila je ono što mu je oduvijek bio najdraži vikend u godini. Pogledao je na ručni sat i opsovao. Sad kad je sunce zašlo, večernji sati maglovito su se vukli, minute su trajale poput stoljeća, baš kao i sekunde. Njegov noćni zadatak? Nekako preživjeti do svitanja a da ne vrišti. Kod njegova lakta, boca s votkom bila je gotovo do kraja ispijena. Počeo je s pet kockica leda u visokoj čaši, koje su se dosad već otopile pa je u ovom času pio čisti alkohol. Prošle je noći to bio džin. Preksinoć je popio tri boce vina: dvije crvenoga i jednu bijeloga, iste etikete. Tijekom početne, akutne faze svog »oporavka«, valjalo je naučiti dobre i loše strane upravljanja bolom, pravilno uskladiti uzimanje tableta i hrane kako ono divljanje živčanih impulsa uništena tijela ne bi bilo gore od torture koju je podnio kad je svoje ozljede i zaradio. A taj se magisterij iz načina primjene lijekova mogao lijepo primijeniti i na ovaj drugi, kronični dio »oporavka«. Zahvaljujući metodi pokušaja i pogrešaka, koju je u početku primjenjivao s bočicama tableta, bio je u stanju namjestiti stvari tako da postigne optimalan učinak sedativa: svako bi popodne, oko četiri, nešto pojeo, a do šest, kad bi se iz konjušnica razmiljeli zaposlenici, mogao bi početi piti na uglavnom prazan želudac. Ništa ne bi zapalilo njegovu gadnu narav brže od toga da mu netko stane na put dok cuga... Kad se začulo kucanje, posegnuo je za puškom pored votke Grey Goose, i pokušao se prisjetiti koji je bio dan. Derby je bio prekosutra... znači, četvrtak. Bio je četvrtak i neko doba nakon sumraka. Dakle, to nije bila jedna od njegovih prostitutki kojima je plaćao da ga opslužuju. One dolaze petkom. Osim ako ovaj tjedan nije dogovorio dvije – a nije. Dobro...? Ili možda ipak jest? Posegnuvši za štapom, odgurnuo se od naslonjača i odvukao do prednjeg prozora. Kad je razmaknuo zastore, puška u njegovoj ruci bila je mirna, ali srce mu je žestoko tuklo. Iako mu je logika govorila da ovdje u Okrugu Ogden nema kriminalaca koji bi ga tražili, i iako je bio svjestan toga da je siguran iza svih ovih brava i sigurnosnih sustava koje je dao ugraditi, i unatoč četrdesetmilimetarskoj cijevi u njegovoj ruci... mozak mu je bio trajno reprogramiran. Kad je vidio tko je, namrštio se i spustio oružje. Otišavši do vrata, skinuo je lanac, otključao tri brave i pomaknuo zasun, pa otvorio, a šarke su zaskvičale poput miševa – još jedan upozoravajući mehanizam. »Pogrešna mušterija«, suho je promrmljao sićušnoj plavuši u iznošenim trapericama i čistoj majici na bretele. »Naručujem samo brinete. U balskim haljinama.« Razlog je, dakako, želio zadržati za sebe. Namrštila se. »Kako molim?« »Uzimam samo brinete. I trebaju biti propisno odjevene.«


Želio je dugačku tamnu kosu koja se na krajevima kovrča, haljinu što doseže do podnih dasaka, i morale su se namirisati Must de Cartierom. Oh, i držati jezik za zubima. Nije im bilo dopušteno ni zucnuti dok ih je jebao: iako su kurve mogle izgledati gotovo baš kako treba, krhka bi se iluzija raspršila onog trena kad njihov glas ne bi zazvučao kao glas žene koju je želio, ali koju nije mogao imati. Dovoljno je bilo što se mučio održati erekciju – štoviše, ukrutiti se mogao jedino ako bi vjerovao u laž onoliko koliko je bilo potrebno nabijati do orgazma. Žena što je stajala na njegovu kućnom pragu stavila je ruke na bokove. »Mislim da nemam blage o čemu govorite. Ali znam da sam na pravom mjestu. Vi ste Edward Baldwine, a ovo je Red &Black?« »Tko si ti?« »Kći Jeba Landisa. Shelby. Shelby Landis.« Edward sklopi oči. »Ma boga ti?« »Voljela bih da u mojoj prisutnosti ne spominjete uzalud ime Gospodnje. Hvala vam.« Malo je rastvorio vjeđe. »Što želiš?« »Otac mi je mrtav.« Edward se usredotočio negdje iznad njezine glave, na mjesec što se uzdizao nad konjušnicom C. »Želiš li ući?« »Ako sklonite to oružje, želim.« Zataknuo je pušku o pojas traperica i uzmaknuo korak unatrag. »Jesi li za piće?« Kad je ušla, shvatio je koliko je zapravo niska. A težila je, uvrh glave, četrdeset kilograma – i to mokra do kože i s plastom sijena u rukama. »Ne, hvala. Ne podnosim alkohol. Ali dobro bi mi došlo poslužiti se vašim zahodom. Put je bio naporan.« »Tamo je.« »Najljepša hvala.« Provirio je kroz vrata. Kamionet kojim se očito dovde dovezla, bogzna odakle, bio je parkiran s lijeve strane, motor se i dalje čuo nakon što ga je ugasila. Kad je zatvorio teška vrata i vratio se proceduri ponovnog zaključavanja, začuo je vodu iz vodokotlića u stražnjem dijelu kuće pa puštanje vode iz slavine. Trenutak poslije, djevojka se pojavila i prišla policama da razgleda trofeje. Edward se vratio svom naslonjaču, kriveći lice dok se namještao. »Kad?« upitao je dok je točio ostatak votke u čašu. »Prije tjedan dana«, odvratila je ne pogledavši ga. »Kako?« »Pregazio ga je konj. Ustvari, liječnici kažu da ga je izdalo srce, ali uzrok je taj. I vi ste tako nastradali?« »Nisam.« Otpio je veliki gutljaj. »Onda, što ćeš ovdje?« Sad se okrenula. »Moj je otac uvijek govorio da dođem ovamo i potražim vas ako mu se nešto dogodi. Rekao je da mu dugujete. Nikad nisam pitala za što.« Edward ju je dugo promatrao. »Koliko ti je godina? Dvanaest?«


»Dvadeset dvije.« »Isuse, mlada si...« »Pazite na jezik u mojoj blizini.« Morao se nasmiješiti. »Ista si tvoj stari, znaš?« »Tako kažu.« Vratila je ruke na bokove. »Ne tražim milostinju. Treba mi krov nad glavom i posao. Dobra sam s konjima, baš kao i moj otac, i gadna s ljudima – tako da ste unaprijed upozoreni što se toga tiče. Nemam novca, ali leđa su mi snažna i ne bojim se ničeg. Kad mogu početi?« »Tko kaže da mi treba pomoć?« Namrštila se. »Moj je otac tako rekao. Kazao je da vam sigurno treba dodatna pomoć.« Red &Black bio je golem projekt, i ruka više uvijek je bila dobrodošla. Ali Jeb Landis je bio kompliciran dio prošlosti – a samim tim i njegova kći. Pa ipak... »Što znaš raditi?« »Nije baš nuklearna fizika čistiti štale, održavati konje u formi, nadgledati gravidne kobile...« Odmahnuo je rukom na njezine riječi. »Dobro, dobro, dobila si posao. A ponašam se kao papak samo zato što, poput tebe, više ne trpim ljude. Ima jedan slobodan apartman pokraj Moeova, u konjušnici B. Možeš se tamo useliti.« »Pokažite mi put.« Edward je zagunđao dok se podizao i namjerno je sa sobom ponio i čašu kad ju je poveo prema vratima. »Zar ne želiš znati koliko ću te plaćati?« »Bit ćete pošteni. Moj otac je rekao da vam nepoštenje nije u prirodi.« »To je velikodušno od njega.« »Teško. A on je poznavao ljude i konje.« Dok je Edward još jednom prolazio kroz proceduru otključavanja, osjetio je kako ga promatra, i to je mrzio. Njegove su ozljede bile posljedica pakla koji bi najradije zadržao za sebe. Prije nego što ju je pustio iz brvnare, zagledao se u nju. »Postoji samo jedno pravilo.« »A to je?« Zbog nekog razloga, pomno je proučio crte njezina lica. Tjelesno nije imala ništa očevo – osim sitne građe. Shelby – ili kako li se već zvala – imala je oči svijetle, ne tamne. A koža joj nije bila gruba. Još uvijek. K tome, nije zaudarala na konjski znoj, iako će se i to promijeniti. Glas joj je, međutim, bio Jebov. Zvonkost je bila obojena čistom snagom. »Ne približavaj se mom pastuhu«, rekao je Edward. »Opak je do srži.« »Nebekanzer.« »Znaš za njega.« »Moj je otac znao reći da je u žilama toga konja benzin, a u očima kiselina.« »Aha, onda znaš za moga konja. Ne približavaj mu se. Nemoj čistiti njegov boks i ne prilazi mu ako je na ispaši, i nikad, baš nikad ne prebacuj ništa preko vratnica njegova boksa ako želiš to sačuvati. Što uključuje i tvoju glavu.« »Tko se brine o njemu?« »Ja.« Edward odšepa u noć, a zbog teškog, vlažnog zraka imao je dojam da ne može disati. »I nitko drugi.«


Kad je pokušao – neuspješno – duboko udahnuti, pitao se je li onim pustim liječnicima promaknula kakva unutarnja ozljeda. S druge strane, možda je osjećaj gušenja izazvao prizor ove sićušne djevojke u blizini toga zlopakog crnog pastuha. Mogao je samo zamisliti što bi joj Neb mogao učiniti. Krenula je ispred njega i dograbila naprtnjaču sa suvozačeva mjesta u kamionetu. »Vi ste, dakle, ovdje glavni.« »Nisam. Moe Brown. Sutra ćeš ga upoznati. On će ti biti šef.« Edward se uputi prema konjušnicama. »Kako rekoh, apartman pokraj njegova je namješten, ali ne znam kad je netko tamo živio.« »Spavala sam u štalama i na klupama u parkovima. Krov nad glavom mi je sasvim dovoljan.« Letimice ju je pogledao. »Tvoj otac... bio je dobar čovjek.« »Ni bolji ni gori od ostalih.« Bilo je nemoguće ne zapitati se tko je bila majka ove žene – ili, kako bi itko mogao izdržati s Jebom toliko da mu rodi dijete: Jeb Landis bio je legenda, trenirao je više šampiona od bilo koga drugoga, živog ili mrtvog. Također je bio i pijandura, ološ s ovisnošću o kocki, velikom poput njegove mržnje prema ženama. Jedina stvar koja nije brinula Edwarda bila je hoće li se ova Shelby znati pobrinuti za sebe. Ako je uspjela preživjeti život s Jebom? Rad u smjeni od osamnaest sati na farmi bit će joj mačji kašalj. Kad su dospjeli do štale B, vanjska senzorska svjetla su se upalila i konji su se unutra uskomešali, udarajući kopitima i rzajući. Ušavši kroz bočna vrata, prošao je mimo Moeova ureda i skladišta pa je poveo stubama što su se uzdizale do onoga što je nekoć bio sjenik, koji se protezao punom duljinom masivnih krovnih greda. Negdje u sedamdesetima, prostor je prenamijenjen u dva apartmana, a Moe je imao onaj prednji s pogledom na rijeku. »Pođi prva i čekaj me na vrhu«, procijedio je. »Trebat će mi malo dulje.« Shelby Landis krenula je stubama onom vrstom koraka u kojem je nekoć uživao, ali ga nikad nije cijenio, i imao je dojam da mu treba sto tisuća godina da joj se pridruži na gornjem katu. A dotad, već je ostao bez daha u tolikoj mjeri da je pištao poput probušene gume. Okrenuvši joj leđa, uočio je da nema svjetla pod Moeovim vratima, ali ionako nije kanio gnjaviti čovjeka nikakvim upoznavanjem. Kako se Derby održava za manje od četrdeset osam sati, čovjek je, uz pretpostavku da je kod kuće, vjerojatno u nesvijesti. Naročito kad se uzme u obzir da će jedno od njihovih grla možda morati povući iz utrke. Kad je Edward okrenuo kvaku na vratima drugoga stana, nije znao što će budu li zaključana. Nije imao pojma gdje bi mogli biti ključevi... Vrata su se širom otvorila, podsjetivši ga da je bio u manjini paranoika ovdje na farmi. Prekidač za svjetlo bio je lijevo na zidu, i kad ga je pritisnuo, s olakšanjem je utvrdio kako mjesto ne vonja suviše na vlagu te da je tamo bio kauč, naslonjač, stol i majušna kuhinja, u usporedbi s kojom je ona njegova izgledala restoranska. »Je li otac ikad rekao za što mu dugujem?« upitao je dok je šepajući krenuo prema mračnom prolazu. »Ne, ali Jeb nije bio čovjek od previše riječi.« Pritisnuvši i drugi prekidač, otkrio je da... Aha, tu je i spavaća soba i kupaonica. »Evo što imaš«, rekao je okrenuvši se i osjetivši iscrpljenost dok je mjerio razdaljinu do vrata.


Četiri i pol metra. Mogli su biti i kilometri. Prišla mu je. »Hvala na pruženoj prilici.« Ispružila je ruku i susrela njegov pogled... i načas, osjetio je emociju različitu od crva gnjeva koji je kiptio i gorio u njegovu želucu zadnje dvije godine. Nije znao kako je opisati – tužno je bilo to, međutim, da nije bio siguran je li ova promjena bila dobrodošla. Postojala je izvjesna bistrina u njegovu jednostrano agresivnom principu djelovanja. Pustio je da njezin dlan ostane visjeti na povjetarcu dok je vukao tijelo prema izlazu. »Vidjet ćemo hoćeš li mi poslije zahvaljivati.« Iznenada, pomislio je na cijelu onu stvar s kletvama i nepodnošenjem alkohola. »O, i još jedno pravilo – ako su mi zastori navučeni, ne gnjavi me.« Samo mu je još trebalo da otkrije kako nateže lake žene. I još im za to plaća. Mogao je zamisliti taj razgovor. »Da, gospodine.« Kimnuo je i zatvorio vrata. Zatim je polako, oprezno, izveo svoj silazak. Istinu govoreći, Jeb Landis, kakav bio da bio, onaj je koji ga je izvukao ih mrtvih. Da nije bilo njegova oštra udarca nogom u dupe, samo nebo zna bi li Edward i dalje bio na ovom planetu. Bože, mogao se sjetiti kao da je bilo jučer kad mu je trener došao u posjet u one toplice. Unatoč tome što je Edward izričito zabranio posjete, bez iznimaka, Jeb se uspio provući pored bolničarki i umarširati u njegovu sobu. Poznavali su se više od desetljeća prije tog upada, zahvaljujući Edwardovu zanimanju za trkaće konje, kao i tome da ih je posjedovao, te njegovoj prijašnjoj težnji da u svemu bude najbolji, što je značilo da postoji samo jedan čovjek kojeg je želio za trenera svojim grlima. Nikad mu nije bilo ni na kraj pameti, međutim, da će taj tip na kraju ispasti neka vrsta njegova spasitelja. Jebova uloga Isusa bila je kratka i jezgrovita, ali pokazala se, do određene mjere, učinkovitija od svih moljakanja i utješnih držanja za ruku. A onda, godinu dana nakon što se Edward ovamo preselio, odbacio poslovno odijelo i odlučio da će mu ovo biti život, Jeb mu je kazao da napušta Red &Black i odlazi u Kaliforniju. Vjerojatno zato što su ga kladioničari u Chicagu željeli raskomadati. U svim tim godinama, prije i nakon otmice, tema o Jebovim eventualnim potomcima nikad se nije našla na tapetu. Ali, da, naravno, primit će njegovu kćer. I, srećom, izgledala je kao da se zna pobrinuti za sebe. Tako da će, zapravo, jeftino proći s otplatom duga. Barem je tako rekao sebi te prve večeri. Ispostavilo se da to nije bilo točno, međutim... ni blizu.


DVANAEST

K

oštalo me je sto tisuća dolara da sjedim pored tebe.« Dok se Gin igrala s hranom antiknom vilicom Tifanny s uzorkom krizanteme, jedva je čula riječi izgovorene u njezino desno uho. Bila je odveć zauzeta fokusiranjem kroz kristalnu čašu na buket ispred sebe. Samuel T. bio joj je slijeva, te je perifernim vidom mogla otužno pratiti njega i njegov curetak, Veronicu / Savannah. »Tako da bi barem mogla sa mnom razgovarati.« Stresla se i pogledom okrznula grozomornog Richarda Pforda IV. Čovjek je bio isti kao i u djetinjstvu: visok i suhonjav, očiju koje bi mogle rezati staklo i sumnjičave naravi koja se kosila s njegovim zavidnim položajem na društvenoj ljestvici Charlemonta. Sin Richarda Pforda III. bio je jedini nasljednik tvrtke Pford Liquor and Spirits Distributours, nacionalne mreže koja je vinom, pivom, burbonom, džinom, votkom, šampanjcem, viskijem, i tako dalje, punila police barova i trgovina diljem Amerike. Što je značilo da je sebi itekako mogao priuštiti posebno mjesto za stolom svake večeri u tjednu i dvaput nedjeljom. Plivao je u milijunima – a ljudi još nisu ni počeli umirati u njegovoj obitelji. »Očevi poslovi nisu moji«, dočekala je. »Pa se čini da si uzalud potratio novac.« Otpio je gutljaj vina iz čaše. »A još kad pomislim da je sve to otišlo u košarkaški program SC-a.« »Nisam znala da si navijač.« »Nisam.« »Nije ni čudno da se ne slažemo.« SK. Trebala je znati. »Uostalom, nisam li čula da si se oženio?« »Tračevi o mojim zarukama bili su uvelike pretjerani.« »Teško mi je to i zamisliti s obzirom da si tako široke ruke.« Tamo s lijeve strane, Veronica / Savannah trznula se u stolcu, njezine umjetne trepavice su zatreptale, čeljust je razjapila dolje do tanjura. Kad su njezine kontaktne leće u boji poletjele prema Samuelu T.-ju, taj je pizdun ležerno obrisao usta svojim ubrusom od damasta. Samuel T. nije pogledao svoju djevojku, međutim. Ma kakvi – zurio je preko onog buketa ruža ravno u Gin. Kujin sin. Gin se namjerno okrenula Richardu i nasmiješila. »Pa, oduševljena sam tvojim društvom.« Richard je kimnuo i nastavio rezati svoj filet mignon. »Tako je već bolje. Molim te, samo nastavi.« Gin je govorila glatko, iako nije imala blage veze što joj izlazi iz usta. Ali Richard je i dalje kimao i odgovarao joj, pa je zasigurno obavljala dobar posao društvenog dodvoravanja – doduše, bila riječ o dosadnim razgovorima ili orgazmima s muškarcem za kojeg joj se živo fućkalo, njezina je gluma bila besprijekorna. Pa ipak, bila je potpuno svjesna svega što je Samuel T. radio. Bolno. Njegove su oči plamtjele dok su je gledale, A cijelo to vrijeme, baš kao što je i obećao, fufica pokraj njega mučila se ostati pribrana.


»... čuvam se za tebe«, izjavio je Richard. Gin se namrštila, tu osobitu kombinaciju slogova registrirala je unatoč svojoj zaokupljenosti. »Što si rekao?« »Bio sam spreman na ženidbu, ali onda sam se nagodio s tvojim ocem. I zato sam razvrgnuo zaruke.« »Nagodio si se s mojim o... Ma, o čemu ti?« Richard se hladno nasmiješio. »Tvoj otac i ja postigli smo dogovor o budućnosti. U zamjenu za ženidbu s tobom, spreman sam odobriti izvjesne pogodne uvjete za tvrtku Bradford Bourbon.« Gin trepne. Potom zatrese glavom. »Nisam dobro čula.« »Da, jesi. Čak sam kupio i dijamant.« »Ne, ne, ne – stani malo.« Bacila je dolje ubrus, iako nije dovršila s jelom, kao ni ostalih trideset i jedna osoba za stolom. »Ne udajem se za tebe ni za bilo koga drugog.« »Zbilja.« »Prilično sam sigurna da si >kupio< mjesto za ovim stolom. Ali nitko me neće ni na što natjerati, dovraga, a to uključuje i mog oca.« Bilo je zapravo jadno što uopće nije dovodila u pitanje bi li je njezin dragi stari tatica mogao prodati kako bi povećao cijenu obiteljskih dionica. Richard je slegnuo ramenima pod svojim finim sakoom. »To ti misliš.« Gin je pogledala dolje niz stol, na Williama Baldwinea, koji je sjedio na čelu s apsolutnim autoritetom, kao da ga prijestolje uzdiže od poda dok su svi okupljeni njegovi podanici. Tip nije osjetio njezino šibanje pogledom pa je bio nesvjestan da je ta bomba bačena – ili je možda ovako i planirao stvari, znajući da Richard neće biti u stanju držati jezik za zubima, a ona će se suzdržati od scena zbog prisutnih svjedoka. I, dovraga, otac je bio u pravu. Koliko god željela skočiti i udariti u dreku, nije kanila na takav način ukaljati ime Bradfordovih – zasigurno ne dok su u prostoriji Sutton Smythe i njezin otac Reynolds. Preko puta, s lijeve strane, stenjanje je bilo prikriveno blagim kašljucanjem. Gin prebaci pogled s oca na Samuela T.-ja, na što je odvjetnik smjesta izvio obrvu... i poslao poljubac u njezinu smjeru. »Da, možete odnijeti njezin tanjur«, čula je Richarda kako govori konobaru u livreji. »Dovršila je...« »Molim?« Gin se okrene prema Richardu. »Ali nemaš pravo...« »Pozdravljam tvoj manjak apetita, ali nemojmo izazivati sudbinu, može?« Richard kimne konobaru. »I neće pojesti desert.« Gin se nagne prema muškarcu i nasmiješi. Potom šapne: »Nemoj se zanositi. Sjećam se dana kad si u gaćice trpao čarape. I to dva para, jer ti jedan nije bio dovoljan.« I Richard se smiješio. Jednako tihim glasim, uzvratio je: »Ne pretvaraj se da imaš ikakvo pravo glasa.« »Samo me gledaj.« »Radije ću te čekati.« Naslonio se i zabljesnuo je samozadovoljnim izrazom muškarca koji ima kraljevski fleš u ruci. »Nemoj da dugo čekam, međutim. Vrijednost karata na tvom prstenu svakim


satom opada.« Ubit ću te, pomislila je dok je gledala u oca. I neka mi Bog pomogne, ali jebeno ću te ubiti.

K

ad je Lizzie skrenula sa seoske ceste, zemljani prilaz kojim je krenula presijecao je polja kukuruza, jedva širok za njezinu Toyotu Yaris. Stabla su čuvala stražu s obiju strana, ne u urednom drvoredu, nego izrasla nasumično, uzorkom potaknutim prirodom, a ne motikom krajobraznog arhitekta. Nad glavom, goleme su se krošnje spajale oblikujući nadstrešnicu koja je u proljeće bila jarkozelena, ljeti boje smaragda, u jesen žuta i narančasta, a zimi poput kostura. Obično bi se ovdje počela opuštati. Tih je nekoliko stotina metara do njezine kuće bilo njezina dekompresijska komora i često bi pomislila da je to bio jedini razlog zašto je bila kadra spavati nakon naporna dana provedena na Easterlyju. Ali ne i večeras. Štoviše, željela se osvrnuti da se uvjeri kako nitko nije iza nje na stražnjem sjedištu automobila. Doduše, tamo otraga nije se mogao smjestiti nitko krupniji od dvanaestogodišnjeg djeteta, ali svejedno. Imala je osjećaj kao da je netko prati. Progoni. Kao da je orobljena... iako joj je novčanik ostao u torbici i bila je, zapravo, sama u svojoj krntiji. Njezina je farmerska kuća bila klasična američka, upravo ono što biste vidjeli na plakatu za televizijski film čija se radnja odvija tijekom vikenda za Četvrti srpnja: bijela, sa svih strana okružena trijemom koji je imao svoje lonce s maćuhicama, naslonjače i klupu za ljuljanje. Prijeko potreban dimnjak od crvene opeke, kao i sivi, kosi krov od škriljevca bili su izvorni, još iz godine izgradnje, 1833. A šlag na kraju? Golemo javorovo stablo što je pružalo zaklon za ljetnih vrućina, ali i od hladnog zimskog vjetra. Parkirala je pod javorom, što je bilo najbliže onome što je imala umjesto garaže, i izišla. Iako Charlemont teško da je bio Manhattan, razlika u buci bila je neusporediva. Ovdje su bile gatalinke i krijesnice, koje nisu imale što za reći, i velika ušara koja je počela stražariti nad štagljem otraga prije kojih dvije godine. Nije bilo brujanja s autoceste. Ni sirena hitne pomoći. Ni zalutalih taktova bluegrass glazbe iz parka dolje uz rijeku. Zatvorivši vrata, zvukovi su bili pojačani tamom, i laknulo joj je kad je krenula naprijed i aktivirala senzorska svjetla postavljena s obiju strana sjajnih crvenih ulaznih vrata. Njezine su čizme strugale uz pet škripavih stuba, a vrata s mrežicom dočekala su je škripanjem šarki. Sigurnosna brava bila je od mjedi, i relativno nova – ugrađena 1942. Unutra je bilo mračno kao u grobu i kad se suočila s prazninom, poželjela je da ima psa. Mačku. Zlatnu ribicu. Pritisnuvši prekidač za svjetlo, trepnula je kad je ugodnu prostoriju osvijetlila mekana žućkasta svjetlost. Pokućstvo nije bilo ni blizu nalik onom kod Bradfordovih. Ako je u njezinoj kući nešto bilo antikno, bilo je to zato jer je bilo korisno, i jer su to izradili ovdašnji obrtnici: stara košara od šiblja, nekoliko izblijedjelih, mekanih prekrivača koje je objesila na zidove, naslonjač za ljuljanje, klupa od borovine pod prozorom, glave starih motika i lopata koje je pronašla na svojoj njivi pa ih sama uokvirila i objesila. Imala je, k tome, i kolekciju glazbala, uključujući i nekoliko violina, mnoštvo vrčeva, pokoji washboard,7 i najveće blago – pianino Price &Teeple iz 1907. Napravljen od poprečno ispiljene hrastovine, s nevjerojatnim bakrenim žicama, pedalama i okvirom, tog je starog momka pronašla kako trune u nekom štaglju u zapadnom dijelu države ta ga dala restaurirati. Njezina je majka govorila da je kuća etnografski muzej, a Lizzie je smatrala da to i nije daleko od istine. Bilo je nešto silno utješno u toj sponi s naraštajima žena i muškaraca koji su obrađivali zemlju,


borili se da prežive, i to umijeće prenosili na svoje potomke. A danas? Sve se vrti oko 3G, 4G, LTE-a i što manjih i bržih računala i što pametnijih telefona. Aha, jer to je kulturna i časna baština koju valja ostaviti svojoj djeci: ono kad se naguravaš u redu za novi iPhone dok ti je u ruci Starbucks, a vrijeme kratiš online blogom o nečemu besmislenom. Tamo u kuhinji iz četrdesetih – koja je bila u tom stilu ne zato što je otišla do Ikeje i WilliamsSonome da kupi nešto slično, nego jer je to bilo ono što je zatekla u kući kad je kupila imanje prije sedam godina – odškrinula je zamrzivač i zabuljila se u ostatke pite od piletine koju je ispekla u ponedjeljak navečer. Bila je primamljiva kao i pločica uzorka za boju podgrijana u tavi. Kad joj je mobitel zazvonio, pogledala je preko ramena tamo gdje je odložila torbu u hodniku. Pusti, rekla je sebi. Samo... Čekala je dok se zvonjava nije utišala, onda pričekala još malo da vidi hoće li zazvoniti opet – sukladno teoriji da će, ako je iskrsnulo nešto hitno s, primjerice, njezinom majkom, odmah uslijediti novi poziv. Ili barem cvrkutavi ton koji bi je obavijestio da ima novu glasovnu poruku. Kad nijedno nije uslijedilo, otišla je i stala preturati po torbici. Nije bilo poruke. Broj je bio nepoznat, ali predbroj je bio poznat: 917. New York. Mobitel. Imala je tamo prijatelje koji bi je zvali s toga pozivnog broja. Ruka joj se tresla kad je otvorila popis poziva pa pritisnula tipku za zvanje. Odgovor je stigao prije nego što je prvi put zazvonilo. »Lizzie?« Oči su joj se sklopile kad je Laneov glas prodro u njezino uho pa prostrujao cijelim tijelom. »Halo?« rekao je. »Lizzie?« Bilo je mnoštvo mjesta kamo je mogla sjesti u dnevnoj sobi ili u kuhinji – stolci, klupe, kauči, čak i robusni stolić. Umjesto da iskoristi bilo što od navedenoga, naslonila se na zid i pustila da joj stražnjica klizne dolje na pod. »Lizzie? Ti si?« »Jesam.« Naslonila je čelo na ruku. »Ovdje sam. Zašto zoveš?« »Htio sam provjeriti jesi li sigurno došla kući.« Bez nekog valjanog razloga, suze joj navru u oči. Uvijek je ovo radio. Još dok su bili zajedno, bez obzira na to kad bi otišla, on bi nazvao čim bi ušla kroz vrata. Kao da je imao tajmer na mobitelu. »Ne čujem zabavu«, rekla je. »U pozadini.« »Nisam u kući.« »Gdje si?« »U Staroj pecari. U spremištu bačava.« Začulo se neko komešanje, kao da je i sam sjeo. »Nisam odavno bio ovdje. Isto miriše. Isto izgleda.« »Nikad nisam tamo bila.« »Svidjelo bi ti se. To je mjesto baš po tvom guštu – sve je jednostavno, funkcionalno i ručno izrađeno.« Pogledala je po svojoj dnevnoj sobi, onda se usredotočila na prvu lopatu koju je pronašla na onim njivama gdje je svake godine sadila kukuruz. Stvar je bila stara i zahrđala, i njoj prelijepa.


U tišini što je uslijedila prožeo ju je osjećaj kao da je s njom, ovdje u sobi. »Drago mi je da nisi prekinula vezu«, najzad je rekao Lane. »Da barem mogu.« »Znam.« Pročistila je grlo. »Cijelim putem do kuće razmišljala sam o onome što si mi rekao. Razmišljala sam o tome kako si izgledao dok si mi govorio. Razmišljala sam... o tome kako je bilo nekad.« »I?« »Lane, čak i da mogu prijeći preko svega – a ne kažem da mogu – što točno želiš od mene?« »Što god si mi voljna dati.« Prasnula je u napet smijeh. »To je bilo iskreno.« »Imam li još jednu šansu? Jer odmah ću ti reći – ako postoji i najmanja šansa da ćeš me primiti natrag, ja...« »Prestani«, dahnula je. »Samo... prestani.« Kad jest, povukla je kosu, čupajući je toliko snažno da su joj se oči još više zasuzile. Ili je razlog tomu bilo nešto drugo. »Da se barem nisi vratio kući«, čula je sebe kako govori. »Da barem... umalo sam te preboljela, Lane. Počela sam ponovno disati, živjeti. Stvarno... a sad, evo te, govoriš sve ono što želim čuti, i gledaš me kao da to zaista misliš. Ali ne želim se vratiti. Ne mogu.« »Onda krenimo dalje.« »Kao da je to lako.« »Nije. Ali bolje i to nego ništa.« Kad se tišina ponovno rastegnula, imala je potrebu progovoriti, podrobnije objasniti, do u tančine. Ali dok su se riječi sudarale u njezinoj glavi, odustala je od borbe. »Nije bilo noći ni dana a da nisam pomislio na tebe, Lizzie.« Isto je vrijedilo i za nju, ali nije mu željela dati tu vrstu oružja protiv sebe. »Što si radio cijelo ovo vrijeme tamo gore?« »Ništa. I ozbiljno ti to govorim. Živio sam s prijateljem, Jeffom... pio, igrao poker. Čekao, nadao se da ću dobiti priliku da s tobom porazgovaram.« »Dvije godine.« »Čekao bih i deset.« Lizzie prestane s navlačenjem kose. »Molim te, nemoj mi to raditi.« »Želim te, Lizzie.« Kad su njegove riječi sjele na svoje mjesto, srce joj je toliko snažno tuklo da je u grudima i na licu mogla osjetiti kako joj se povisio krvni tlak. »Nikad te nisam prestao željeti, Lizzie. Misliti na tebe. Željeti da si sa mnom. Kvragu, imam dojam kao da sam u vezi s duhom. Vidim te neprestano na ulicama New Yorka, kad neka plavuša prođe pored mene pločnikom – možda zbog načina kako je počešljala kosu, ili sunčanih naočala, ili boje traperica. Vidim te u snovima svake noći – toliko si stvarna da te mogu dotaknuti, osjetiti, biti s tobom.« »Moraš s time prestati.«


»Ne mogu, Lizzie... Ne mogu.« Sklopivši oči, stala je plakati u samoći svoga skromnog kućerka, onog koji je kupila i gotovo već otplatila, najboljeg podsjetnika na to zašto joj u životu ne treba muškarac, ni sad ni ikad. »Plačeš li?« šapnuo je. »Ne«, protisnula je nakon jednog trenutka. »Ne plačem.« »Lažeš li?« »Da. Lažem.«


TRINAEST

D

ok je Lane zurio preko stare destilerije koju je izgradio jedan od njegovih predaka, znao je da je, što se tiče promila alkohola u krvi, još uvijek unutar onih dopuštenih granica za upravljanje vozilom, ali da to neće potrajati. Uz bok mu je bila boca No.15 koju je uzeo iz kartonske kutije, a iako još uvijek nije skinuo čep, imao je namjeru iskapiti tu stvar do dna. Posvuda oko njega bio je mrak, i bio je iznenađen što su brava i sigurnosni sustav imali iste šifre kao i prije. Onda opet, i provalio bi da je morao. Nešto ga je silno ovamo privlačilo... kao da će poveznica s obiteljskim počecima na jedan način popraviti trenutačno stanje. Znao je da bi trebao ostaviti Lizzie na miru. »Oprosti«, promrmljao je. »Želio sam ti izreći samo prave riječi. Učiniti prave stvari, a znam da mi ne ide. Kao ni prije. Dovraga, Lizzie.« Naherio je glavu u stranu i uglavio telefon između uha i ramena. Uzevši burbon, otvorio je bocu i prinio je ustima. Živog ga je izjedala pomisao da ju je opet natjerao u plač. »Piješ li?« upitala je. »Ili to, ili ću lupati glavom o zid dok ne prokrvari.« Kad je izdahnula, on je drugi put potegnuo. Pa treći. Kad je prestao gutati, a vatra u njegovu grlu jenjala, postavio je pitanje kojeg se užasavao: »Postoji li netko drugi?« Trebalo joj je dugo da odgovori: »Ne postoji.« Sad je on bio taj koji je izdahnuo. »Ne vjerujem u Boga, ali u ovom času? Spreman sam se izjasniti kao kršćanin.« »Što ako te više ne želim? Što ćeš onda?« »Želiš reći da je to istina?« »Možda.« Sklopio je oči. »Onda ću se povući. Uništit će me... ali otići ću.« Opet šutnja. Koju je ispunio obrađivanjem boce. »Prijatelji«, najzad je rekla. »Toliko daleko mogu ići. To je sve što mogu.« »Okej. Poštujem to.« Mogao je čuti olakšanje u njezinu glasu. »Hvala ti...« »Ali«, upao joj je u riječ, »što to točno znači?« »Molim?« »Pa, prijatelji... ono kao, što je to? Smijem te nazvati, točno? I prijatelji mogu tu i tamo zajedno nešto prigristi, kako bi razmijenili novosti – znaš već, razvodi, planovi o preseljenju, nove smjernice, takve stvari.« »Lane.« Nasmiješio se. »Volim kad mi tako izgovaraš ime.«


»Kad sam iživcirana?« »Seksi je.« Lizzie je pročistila grlo. »Ovo nije bilo prijateljski, okej?« »Samo iznosim činjenicu.« »Mišljenje.« »Činjenicu...« »Lane, govorim ti odmah, trebaš...« Dok mu je očitavala bukvicu, govoreći, tipično, sve što joj je na umu, sklopio je oči i slušao zapovijedi, puštajući da ga zapljuskuje ton njezina glasa. Duboko u sebi, ona se poznata požuda uskomešala, zmaj se probudio – a nagon je bio toliko snažan da je poželio iz ovih stopa sjesti u automobil i prijeći onaj most u Indiani. »Jesi li još tamo?« upitala je. »O, da.« Namjestivši erekciju u hlačama, potisnuo je stenjanje. »Jesam.« »Što radiš?« Pomaknuo je ruku, daleko od opasne zone. »Ništa.« »Onda?« rekla je. »Hoćeš li?« »Hoću li što?« »Zaspati?« »Teško«, promrsio je. Stanka je trajala koliko i otkucaj srca. Onda prigušeno: »Oh...« Kao da je shvatila na što je mislio. »Bolje da prekinem«, grubo je rekla. »Čuvaj se i čujemo se sutra.« Samo što se sad činilo kako ona njega ne kani pustiti s telefona – čemu se njegova batina silno razveselila. »Onda, stvarno ostaješ?« rekla je. Možemo li o nečemu drugome, mislila je njegova erekcija. Miran, dečko! »Da, ostajem.« Dok se premještao na tvrdom podu, pokušao je ignorirati patentni zatvarač koji ga je pritiskao. »Moram se naći s Samuelom T.-jem u vezi s mojim razvodom.« »Znači, stvarno ćeš...« »Da«, rekao je. »Čim prije. I ne, to nije samo zbog tebe. Pogriješio sam. I želim to ispraviti, zbog svih.« »Okej.« Pročistila je grlo. »Dobro.« »Samo gledam unaprijed, Lizzie.« »Kako god ti kažeš. Pa... zbogom...« »Ne«, prekinuo ju je. »Nemoj tako. Kažemo si laku noć, može? Nikad zbogom, osim ako ne želiš da spavam na tvom pragu kao pas lutalica.« »U redu.« Prije nego što je prekinula ovaj razgovor, on je nečujno izgovorio volim te. »Laku noć, Lizzie.« »Laku... noć. Lane.«


Prekinuvši vezu, pustio je da mu ruka padne dolje, a telefon glasno zvizne o betonski pod. »Volim te, Lizzie«, naglas je promrmljao. Još jednom potegnuvši iz boce, pomislio je kako je baš zgodno to da se imetak njegove obitelji temelji na nečemu što ga može opiti – za razliku od bezbroj drugih proizvoda koji mu ne bi mogli pomoći u njegovoj trenutačnoj situaciji, poput, primjerice, olovaka, akumulatora, flastera, guma za žvakanje. Kad mu je telefon ponovno zazvonio, izbacio je ruku i podignuo tu stvar. Ali to nije bila Lizzie. »Jeffe«, rekao je, iako zapravo nije želio ni s kim razgovarati. Glas njegova domaćina s Manhattana bio je suh. »Još si živ.« »Uglavnom.« Ponovno je prinio bocu ustima. »Kako si ti?« »Piješ li to?« »Aha. Petnaesticu. Podijelio bih je s tobom da si ovdje.« »Pravi južnjački gospodin.« Njegov je kompić opsovao. »Lane, gdje si?« »Doma.« Začuje se krčanje. »Kao u...« »Aha.« »Charlemont?« »Vratih se domu svome tamo gdje rođen sam ja.« Uh. Izgleda da se već opio: zvučao je baš južnjački. »Kao ti i Upper East Side, samo što mi ovdje imamo tripice i prženu piletinu...« »Kog vraga radiš tamo?« »Moja...« Pročistio je grlo. »Meni vrlo važna osoba se razboljela. I morao sam doći.« »Tko?« »Žena koja me je odgojila. Moja... pa, majka – iako mi nije biološka majka. Razboljela se prije nekoliko godina, ali, znaš kako je s tim stvarima. Mogu se vratiti. Kaže da će biti dobro, međutim, i držim se za to.« »Kad se vraćaš?« Lane otpije još jedan gutljaj. »Jesam li ti ikad rekao da sam oženjen?« »Molim?« »Bilo je netom prije mog dolaska na sjever i početka rasturanja s tobom. Ostat ću ovdje dok ne budem siguran da je gospojica Aurora okej, i dok se ne pobrinem za tu glupost. Usto... kako bilo... postoji i ta druga žena.« »Čekaj malo. Samo, jebote, čekaj malo.« Začulo se nekakvo šuškanje, onda pucketanje nekoga tko pokušava natjerati upaljač da riga vatru... nakon čega je uslijedilo malo otpuhivanja. »Za ovo će mi trebati jedna kubanska. Onda... postoji supruga?« »Rekao sam ti da nisam homić.« »I to je razlog zašto nisi bio s nijednom ovdje gore?« »Ne, to je zbog te druge žene. One s kojom se nisam oženio. One koja je prirodna ljepotica i previše dobra za mene.« »Trebat će mi Vennov dijagram«, tip je promrsio. »Dovraga, zašto nikad nisi to spomenuo?«


Lane zavrti glavom iako ga njegov prijatelj nije mogao vidjeti. »Bio sam u banani.« Čovječe, mrzio je to što je Chantal bila u pravu. »Bilo je sve preglasno u mojoj glavi. Cijela ta stvar. Onda, kako si?« »Sad kad si sve ovo bubnuo, misliš završiti s >kako si<?« »Moram nastaviti piti. Razgovor me samo usporava, ali voljan sam slušati.« Progutao je velik gutljaj. »Onda... što ima?« »Dobro sam, znaš, na poslu je sve isto. Deset tisuća ljudi zove i urla, šef koji mi puše za vratom i šesnaest Motrina na dan da mi glava ne eksplodira. Ništa nova. Al’ barem je tu lova – naročito sad kad me ne vodiš na partije od dvjesto tisuća dolara.« Još su neko vrijeme razgovarali ni o čemu naročito. Poker, Wall Street, žena koju je Jeff prašio. A iako Lane nije bio bogzna kako sklon telefonskim čavrljanjima, shvatio je da mu taj lik nedostaje. Navikao se bio na kratke razgovore, brze dosjetke, a naročito na onaj jedva primjetan naglasak iz Jerseyja, kad je slovo »a« na kraju riječi izgovarano kao »er« i kad ljudi čekaju »na redu« umjesto »u redu«. I to što je bio »ročkas« umjesto »rođendana«. »Dakle, ovo je valjda zbogom«, rekao je njegov stari cimer s koledža. Lane se namršti i u misli prizove Lizzie. Čuo je njezin glas. Sjetio se njezina opreza. Onda je namjestio svoju upornu erekciju. Je li postojala mogućnost da se ne vrati u New York, pitao se. Onda opet, ne bi se smio zanositi. Kad je riječ o Lizzie, za tango je potrebno dvoje. Samo zato što je on bio spreman nastaviti tamo gdje su stali, to nije značilo da će mu ona pohrliti natrag u zagrljaj. K tome, bila je tu i njegova obitelj. I zar je uopće mogao zamisliti da opet živi na Easterlyju? Čak i ako se gospojica Aurora potpuno oporavi, a on i Lizzie se pomire, ideja o suživotu s ocem bila je dovoljna da blagonaklono pomisli na kanadsku granicu. A čak ni to ne bi bilo dovoljno daleko. »Ne znam hoću li ostati.« »Uvijek se možeš vratiti ovamo. Mom kauču već nedostaješ – i nitko ne igra Texas Hold’em kao ti.« Njih dvojica prekinu vezu nakon uzajamnih pozdrava i kad je Lane odradio još jednu rundu bacanja telefona na betonski pod mlitavom rukom, preusmjerio je pažnju na prastari kotao preko puta. Stvar je bila u upotrebi desetljećima negdje na prijelazu stoljeća, a sad je bila artefakt kojem su se dolazili diviti deseci tisuća posjetitelja, koliko ih je godišnje posjećivalo Staru pecaru. Zbog nekog razloga, sinulo mu je da nikad nije imao posao. Vrhunac njegovih »poslovnih pothvata« bilo je izbjegavanje paparazza – što je zapravo bilo radi preživljavanja, a ne nešto na čemu bi trebao izgraditi karijeru. A zahvaljujući novcu iz zaklade o kojem je ovisio, nije znao ništa o šefovima, napornim kolegama iz ureda, kao ni o višesatnoj vožnji do posla u prometnoj gužvi. Nikad nije morao razmišljati o tome da se mora nacrtati negdje u određeno vrijeme, ili dovršiti izvješće, ili patiti od glavobolja izazvanih cjelodnevnim buljenjem u zaslon računala. Smiješno, ali nijednom nije promislio o činjenici da Chantal i on imaju toliko toga zajedničkog. Jedina razlika među njima? Njezin obiteljski novac nije bio dovoljan da joj priušti stil života na koji je naučila – što je bio razlog zašto se morala udati za njega. A onda je tu bila i Lizzie, koja je naporno radila, otplaćivala onu svoju farmu. Poznavajući je, vjerojatno je već ostvarila svoje ciljeve. I zato ju je samo još više poštovao.


Ali se i zapitao što točno može ponuditi jednoj tako neovisnoj, sposobnoj ženi. Prije dvije godine izgarao je od požude, bio do grla u obiteljskim dramama, i toliko fizički gladan nje, toliko očaran da nikad nije sebe sagledao njezinim očima. Sav njegov novac i društveni položaj bili su vrijedni samo nekome poput Chantal. Lizzie je željela više, a više je i zaslužila. Željela je nešto stvarno. Možda, u konačnici, i nije bio ništa bolji od svoje supruge. Bivše supruge, ispravio se i opet potegao iz boce.


ČETRNAEST

Č

ime sam zaslužio ovu čast?« Kad je Ginin otac progovorio, bila je to izjava, ne pitanje, a ton njegova glasa dao je naslutiti kako ga, stojeći na pragu njegove sobe, ometa. Baš šteta, pomislila je. »Želim znati kog to vraga mutiš s Richardom Pfordom?« Otac nije ni trepnuo tamo za svojim radnim stolom, nastavivši otkopčavati zlatne gumbe sa svojih francuskih manžeta. Njegov crni sako bio je presavijen i polegnut na počivaljki, a crno-crveni tregeri bili su zbačeni s ramena, padajući s pojasa hlača poput vrpca. »Oče«, prasnula je. »Što si to učinio?« Ostavio ju je da visi tamo dok nije odvezao leptir-kravatu i svukao tu stvar s ovratnika. »Vrijeme je da se skrasiš...« »Teško da si ti u položaju zagovarati brak.« »... a Richard je prava prilika.« »Za mene nije.« »To tek trebamo vidjeti.« Okrenuo se sučelice njoj, očiju hladnih, lijepog no ravnodušnog lica. »I nemoj se zavaravati, jer udat ćeš se za njega.« »Kako se usuđuješ! Nismo na početku stoljeća. Žene nisu nečije vlasništvo – možemo imati svoju imovinu, vlastite bankovne račune – imamo čak i pravo glasa. I vraški je sigurno da možemo same odlučiti hoćemo li stati pred oltar – i neću nikad otići ni na spoj s tim čovjekom, a kamoli se za njega udati. A pogotovo ako ćeš ti od toga imati kakvu korist.« »Da, hoćeš.« U djeliću sekunde njegov je pogled poletio preko njezina ramena i činilo se da je zavrtio glavom, kao da otpravlja nekoga tko je bio u hodniku. »I učinit ćeš to čim prije.« Gin se okrenula očekujući da će netko stajati iza nje na pragu. Nije bilo nikoga. Ponovno se usredotočila na njega. »Morat ćeš mi uperiti pištolj u glavu.« »Ne, neću. Učinit ćeš to sama, dobrovoljno.« »Neću...« »Da, hoćeš.« U tišini što je uslijedila, njezino je srce preskočilo nekoliko otkucaja. Tijekom života naučila je kako mrziti i zazirati od vlastita oca – a u ovoj napetoj, mučnoj tišini, prvi se put zapitala za što je sve uistinu bio kadar. »Možeš odabrati da se opireš«, glatko je rekao. »Ili možeš biti praktična. Ne učiniš li ovo za obitelj, samo ćeš sebi naštetiti. A sad, ispričaj me, namjeravam se povući...« »Ne možeš se ovako ponašati prema meni.« Prisilila se unijeti makar malo snage u glas. »Nisam nekakav korporacijski direktor kojeg možeš zaposliti pa otpustiti, i ne možeš mi naređivati, naročito ako će mi to uništiti život.« »Tvoj je život već uništen. Rodila si u sedamnaestoj, ovdje u ovoj kući, za Boga miloga, i


nastavila s tim promiskuitetnim ponašanjem koje više priliči kakvoj striptizeti iz Las Vegasa. Jedva si uspjela diplomirati na Sweet Briaru, zbog one afere s oženjenim profesorom engleskoga, a čim si se ovamo vratila, spavala si s mojim vozačem. Sramota si za ovu obitelj, a, što je još gore, imam taj neodređeni dojam da je bitan dio tvog užitka u tim pothvatima upravo sramoćenje tvoje majke i mene.« »Da sam imala pravi muški uzor u životu, možda ne bih pronalazila muškarce tako univerzalno neprivlačne.« »Kamo sreće da ti je barem samo jedan od njih bio neprivlačan. Ali to ti neće biti problem, međutim. Richardu, ni sam ne znam zašto, ne smeta tvoja reputacija, što je pogreška u prosudbi zbog koje će nedvojbeno zažaliti. Srećom, to nije moja briga.« »Mrzim te«, prosiktala je. »Najžalosnije je, draga moja, što ti nedostaje dovoljno dubine za takvu razinu netrpeljivosti. Da imaš imalo pameti, shvatila bi da će ti Richard Pford biti u stanju omogućiti životni stil koji ti je potreban koliko i zrak koji udišeš, i to dok si živa. A ti ćeš osigurati daljnji uspjeh i financijsku sigurnost obitelji koja ti je dala te tvoje istaknute jagodice i taj divan porculanski ten boje breskve. Bit će to, jednom kad sve bude gotovo, tvoj jedini doprinos obitelji Bradford.« Gin je bila tek blago svjesna da teško diše. »Jednom ćeš platiti za sve svoje grijehe.« »Zar si postala religiozna? Mislio sam da ti je svaka vrsta razgovora naporna, pa makar bila riječ i o Isusu.« »Kako možeš toliko mrziti? Nikad nisam upoznala nekog tako hladnog kao što si ti.« »Brinem se za tebe onako kako znam i umijem. Na raspolaganju ti je cijelo bogatstvo, ugled, a čak sa sobom možeš povesti i Ameliju, ako želiš. Ili može ostati ovdje...« »Kao da je kakav komad prtljage?« Zatresla je glavom. »Pokvaren si do srži. Apsolutno, klinički...« Poletio je naprijed i ščepao joj ruku, barem jednom dopustivši da emocija pobjegne ispod te aristokratske maske samouvjerenosti. »Nemaš pojma što je sve potrebno da se održi standard ove obitelji. Tvoj najteži dnevni zadatak jest odrediti hoćeš li najprije urediti nokte ili frizuru. Zato mi nemoj govoriti o pokvarenosti kad sam ja taj koji rješava probleme svim pijavicama pod ovim krovom. Povoljni uvjeti koje nudi Richard Pford pomoći će nam da si i dalje možemo sve ovo priuštiti.« Protresao je suknju njezine haljine. »I ovo...« Gurnuo je kažiprstom ogrlicu na njezinu vratu. »I sve ostalo u čemu imaš povlasticu uživati svakoga dana, a da nikad nisi zastala, makar na čas, i promislila odakle ti sve to i po koju cijenu. Udaja za tog čovjeka je jedna jedina stvar koja se od tebe ikad tražila u zamjenu za puku sreću tvog rođenja i slobodu da budeš toliko gramziva. Ti si Bradfordica, od glave do pete, sposobna samo nemilice trošiti, ali katkad se to mora i platiti, i zato, da«, zarežao je, »uvjeravam te da ćeš postati jako sretna, jako lijepa i jako udana gospođa Richarda Pforda. Rodit ćeš mu djecu i biti mu vjerna, ili, neka mi Bog pomogne, izudarat ću te kao da ti je pet godina, jer tako se ponašaš. Razumijemo li se? Ili bi možda željela jedan kratak tečaj da vidiš kako je biti u koži onih koji peru aute, spravljaju ti hranu, čiste ti sobe i glačaju odjeću? Možda bi voljela naučiti koliko je teško zarađivati za život.« »Prezirem te«, rekla je tresući se od glave do pete. I njezin je otac teško disao pa se zakašljao u šaku. »Misliš da me za to briga. Samo daj, divljaj, urlaj i udaraj – to će mi samo dokazati koliko sam u pravu. Da si prava žena, a ne razmaženo derište, probudila bi se ujutro i barem jednom u životu ispunila svoju dužnost.«


»Mogla bih te ovog časa ubiti!« »Ali to bi zahtijevalo da uzmeš i napuniš pušku, ne bi li? Što nije baš nešto što možeš tražiti od sluškinje, uz pretpostavku da ne želiš biti uhvaćena.« »Nemoj me podcjenjivati...« »S obzirom na niske standarde koje si sebi postavila, to će mi zasigurno biti teško.« Okrenuvši se, oteturala je iz sobe i pojurila niz hodnik do svojih odaja. Bacivši se preko svoga praga, zaključala se, zadihana. A ne, bome nećeš, zaklela se. Nećeš mi ovo učiniti. Ako je mislio da je prije bila sama nevolja, neka samo pričeka i vidi što će učiniti sad. Dok je marširala između kupaonice i spavaće sobe, u glavi su joj se vrtložili planovi od kojih su mnogi uključivali zločine i njezina oca. Naposljetku je morala izići iz haljine, i ostavila je tu stvar tamo gdje je pala na pod, iskoraknuvši i oslobodivši se jezera svile prije nego što će nastaviti koračati u korzetu i potpeticama, s onim dijamantima kojih se bratova drolja od žene pokušala prva večeras dočepati. Pjeneći se, sve na što je mogla misliti bio je onaj trenutak kad je prvi put zamrzila oca... *** ilo joj je šest, možda sedam, kad se to dogodilo. Silvestrovo. Probudio ju je vatromet koji je praskao B i cvjetao tamo u daljini, u središtu grada. Preplašena, otišla je potražiti Lanea, onog kod kojeg je uvijek tražila utjehu... da bi ga pronašla u salonu s Maxom. Gin je uporno željela ostati s braćom i činiti isto što i oni. Bila je to tada priča njezina života, uvijek trčeći da ih sustigne, dobije kakvu-takvu pažnju, bude na bilo čijem radaru. Sve u kući vrtjelo se oko roditelja i prenosilo na njezinu braću. Bila je napomena, primisao, sag izvrnut pred vratima što su vodila nečem boljem, zanimljivijem, važnijem. Nije željela piti ono iz one boce. Burbon je gadno bazdio, i znala je da je to bilo zabranjeno, ali ako su Max i Lane kanili piti, i ona će. A onda su bili uhvaćeni. Ne jednom, nego dvaput. Čim je Edward došao u salon, naredio joj je neka se vrati u krevet, i otišla je kroz stražnji prolaz kao što joj je rečeno. Kad se udaljila hodnikom za osoblje, međutim, čula je glasove i morala se sakriti u sjenama ili bi bila otkrivena... no uto je njezin otac izišao iz ureda Rosalinde Freeland. Kad se pojavio, bio je u kućnom haljetku i taman privezivao pojas, sijevajući pogledom kao da je bio bijesan – ali nije bilo šanse da je mogao čuti glasove dolje u salonu. Prvi joj je nagon bio da otrči u prednji dio kuće i upozori braću. Strah ju je spriječio, međutim, a onda je izišla gospođa Freeland i ščepala očevu ruku. Njezin mladi um pitao se zašto je bluza te očeve zaposlenice bila izvučena iz pojasa, a kosa, uvijek uredna i zalizana, na krajevima raščupana. Njih su se dvoje prepirali prigušenim tonovima, govoreći stvari koje nije mogla čuti ponad bubnjanja vlastita srca. Zatim je njezin otac odmarširao dalje, a gospođa Freeland je nestala u svom uredu i zatvorila vrata. Gin je ostala tamo, činilo joj se čitavu vječnost, plašeći se otići u slučaju da se gospođa Freeland


vrati. Samo što se tada prepala da će otac naići ovim putem i opaziti je. Nije smio biti tamo s onom ženom. Neće mu biti drago što ga je vidjela. Na bosim je stopalima šmugnula prema stubama za osoblje, priljubivši se uz hladan oličeni zid dok se penjala. Gore, na drugome katu, sledila se kad je krenula druga runda vatrometa, i čim je prestao, morala je potražiti zaklon iza otvorenih vrata gostinskog apartmana, poželjevši da se ima kamo skloniti na sigurno. Pomisao da se mora sama vratiti u svoju sobu bila joj je zastrašujuća. K tome, što ako je otac potraži? Sklupčavši se u sjedećem položaju, privukla je noge prsima i obgrlila koljena. Otac je zasigurno pronašao braću. Nije bilo šanse da su se mimoišli ako je sišao prednjim stubama. A to ju je plašilo više od bilo kakvog zvuka izvana. Nekoliko trenutaka poslije, Edward se uspeo glavnim stubištem, a otac mu je bio za petama poput kakva čudovišta. Zbog nekog razloga, korak njezina brata bio je nesiguran, a koža lica bila mu je siva. Otac je bio uspravan i mračan poput crkvena zvonika. Gdje su bila druga dvojica? Nijedna se riječ nije izgovorila dok su njih dvojica nastavila prema očevim vratima. A kad su dospjeli do odredišta, Edward se izmaknuo ustranu pa posrnuo naprijed, u mračnu sobu, kad su se vrata otvorila. »Znaš gdje je remenje.« Bilo je to sve što je otac rekao. Ne, ne, pomislila je. To nije pošteno – Edward nije ništa zgriješio! Zašto je... Vrata su se uz tresak zalupila, a ona se tresla znajući što je slijedilo. I zaista, nakon oštrog zvuka šamara uslijedio je prigušen jauk. I opet. I opet... Edward nijednom nije jauknuo. Nijednom nije opsovao. Čula je ovo dovoljno puta da zna. Spustila je glavu dolje, na svoje mršave nadlanice, i čvrsto stisnula oči. Nije znala zašto je njihov otac toliko mrzio Edwarda. Ostalu djecu nije volio, ali njihov najstariji brat ga je izluđivao. Edward nije plakao. Pa je ona plakala umjesto njega... i odlučila, tamo i tada – ako njezin otac može mrziti Edwarda, onda i ona može igrati tu igru. I kanila je odabrati onoga tko je upravo u tom času zamahnuo onim remenom. Odsada će mrziti svoga oca.

P

reusmjerivši pogled, Gin je shvatila da sjedi na krevetu, privukavši koljena grudima i obgrlivši ih rukama – kao da opet sjedi uz vrata onoga gostinskog apartmana, nemajući ništa da je ugrije osim spavaćice Lanz, dok ju je ono što se događalo u očevoj sobi prestravilo do srži. Da, tada je sve počelo, a William Baldwine joj nikad nije pružio razlog zbog kojeg bi promislila


o svojoj mržnji. Taj poslovni dogovor s Richardom Pfordom bio je još samo jedan unos na vrlo dugačkom popisu. Ali nije bio najgori. O ne, najgore što je taj čovjek učinio bilo je nešto u što je samo ona, čini se, sumnjala, nešto što nitko nikad nije spomenuo, kako oni koji su živjeli pod krovom Easterlyja, tako ni mediji. Bila je uvjerena, naime, da je upravo otac onaj koji je namjestio Edwardovu otmicu. Njezin je brat prilično često odlazio u Južnu Ameriku, a kao i svi ostali američki direktori njegova položaja i statusa, uvijek je putovao s tjelohraniteljima koje bi tvrtka unajmila. S takvom zaštitom, nitko mu se ne bi trebao moći približiti ni na dvadeset metara, pa ipak je nekako njezin brat bio otet. I to ne na cesti, dok je putovao, čak ni na nekom zabačenom mjestu. Nego u svom hotelskom apartmanu. Kako se, dovraga, to moglo dogoditi? Prva stvar na koju je pomislila, kad joj je najzad bilo rečeno za nesreću, bila je da otac u svemu ima svoje prste. Je li imala ikakav dokaz? Ne, nije. Ali cijelo je djetinjstvo provela gledajući kako taj čovjek bulji u Edwarda, kao da je prezirao i sam zrak koji je to dijete disalo. A kasnije, kad je Edward otišao raditi u tvrtku, imala je dojam da se odnos među tom dvojicom još više ohladio, naročito kad je nadzorni odbor davao Edwardu sve više i više odgovornosti. Postoji li bolji način da se riješiš konkurencije od naručenog ubojstva u inozemstvu? Naročito ako bi William Baldwine bio predstavljen kao žrtva, jer je bio »očajan« otac. Bože, Edward umalo da tamo nije pokopan – a kad se najzad vratio? Bio je u jezivom stanju. Dotle je njezin otac davao izjave medijima, nadzornom odboru, obitelji, ali nijednom nije otišao u posjet sinu. Sramotno. I njoj jasan dokaz da se William Baldwine pokušao riješiti korporacijske prijetnje koju nije mogao otpustiti. I ne čudi, stoga, da nije vjerovala tom čovjeku. Nije ni čudno što se nikad nije udavala. Naročito da time usreći oca.


PETNAEST

K

ad je Lizzie idućega jutra došla na Easterly, tek je iz drugog pokušaja uspjela propisno parkirati Yaris – što je bilo tužno opravdanje za njezino psihičko stanje, s obzirom na to da je automobil bio veličine bicikla. Izišavši, petljala je s torbom pa je ispustila, a dok se saginjala da podigne losion za sunčanje s već vrelog asfalta, shvatila je da je zaboravila ponijeti ručak. Sklopila je vjeđe. »Dovraga...« »Jesi dobro, curo?« Lizzie se ispravila i okrenula prema Garyju McAdamsu. Upravitelj imanja prilazio joj je travnatim rubnjakom, njegova kraća noga jedva da ga je usporavala, a ostarjelo lice bilo je izborano brigom – kao da procjenjuje traktor kojem samo što nije ispala osovina. Zar tako loše izgledam? pitala se. Doduše, sinoć nije ni oka sklopila. »O, aha, dobro sam.« Prisilila se na osmijeh. »Skroz dobro.« »Jesi sigurna?« Ne. »Da. Kako je tvoja ekipa?« »Trava je pokošena, bršljan obrezan, a terasu će oprati nakon deset.« Jer to je bilo vrijeme kad im je bilo dopušteno bučiti oko kuće. »Šatori su postavljeni, prostor za hranu spreman, roštilji su na svome mjestu, ali imamo problem.« Lizzie navuče torbu više na rame, pomislivši da je itekako spremna nositi se s problemom koji može riješiti. »Da čujem.« »Onaj gospodin Harry ‘oće s tobom razgovarati. Imamo problem s onim tamo čašama za šampanjac.« »Njihov raspored na stolu?« Zatvorila je vrata automobila. »Jer mislila sam da ćemo ih naknadno staviti.« »Ne, dobili su samo polovinu narudžbe. On misli da si promijenila broj.« »Molim... a zašto bih to učinila?« »Rekao je da si ti jedina osoba koja ima pristup ljudima iz agencije za najam.« »Naručila sam šatore, to je sve. On je trebao riješiti pribor za jelo, čaše i tanjure – žao mi je. Vičem li? Imam dojam da vičem.« Spustio je šapu na njezino rame. »Ne brini za to, curo. Gospodin Harry i mene izluđuje.« »Gospodin Harris.« »Znam.« Morala se nasmijati. »Ja ću se njime pozabaviti.« »Kad ti se popne navrh glave, imam lopatu i bager. I gomilu livada tamo kod mene.« »Baš si kavalir.« »Teško. Daj mi tu torbu. Ispratit ću te.« »Nije teška. Snaći ću se.« Krenula je stazom koja je vodila do krila za osoblje. »Uostalom, mogu


je upotrijebiti da ga mlatnem po glavi budem li morala.« »Sjeti se mog bagera«, zazvao je za njom. »Uvijek.« Svakim korakom po stazi popločanoj oblucima, prsa su joj se stezala, a osjećaj gušenja pogoršao se kad joj se u daljini ukazao golemi stražnji dio palače. Iako je zurila u strop do sitnih jutarnjih sati, nije ništa pametno zaključila o sebi i Laneu. Što joj se stalno vrtjelo u glavi? To kako je zvučao na kraju onog poziva. Sjećala se onog seksi tona njegova glasa: obično je to značilo da će pronaći načina da je zaskoči samu i razodjene po kratkom postupku. Činilo se kao potpuna i apsolutna izdaja to što joj je tijelo bilo ništa osim o, da – kao da joj je libido čekao povratak svoga gospodara. Ali, kvragu, bila je ona toliko više, toliko bolja od ukradenog orgazma ili dva s muškarcem kojeg se trebala riješiti hvataljkama za roštilj i aparatom za gašenje požara. Ludnica. Najzad dospjevši do kuće, ušla je kroz bočni ulaz vrta pa presjekla kroz stražnju kuhinju, samo kako bi mogla provjeriti da je sve potrebno za zabavu bilo na istomu mjestu kao prethodne večeri. Što je bilo glupo. Kao da bi gomila vilenjaka mogla doći i sve smazati pod mjesečinom? Iskoristivši ulaz za osoblje, ušla je u prostranu kuhinju, u tom trenutku čistu, hladnu i pustu, koja će uskoro biti puna kuhara osuđenih na rad od osam do osam. Mjesto nije bilo potpuno prazno, međutim. Uz profesionalni štednjak stajala je gospojica Aurora. U željeznoj tavi njoj slijeva cvrčala je slanina, dok je druga, zdesna, bila puna jarkožute kajgane. Četiri tanjura bila su postavljena na radnoj plohi od nehrđajućeg čelika na glavnom otoku, zajedno sa zdjelicama svježih malina i borovnica, srebrnim kompletom posudica za šećer i vrhnje i kavom na pladnju, te košarom s raznim domaćim pecivom. »Gospojice Aurora?« Žena je pogleda preko ramena. »O, evo i nje. Kako si? Jedeš li išta?« »Da, gospoja.« »Ne dovoljno. Premršavi ste, i ti i Lane.« Kuharica se vratila jajima, miješajući ih i prevrćući crvenom lopaticom. »Trebala bi mi dopustiti da te hranim.« »Ne želim vam biti na smetnji.« Začulo se gunđanje i negodovanje, i prije nego što će početi njihova uobičajena prepirka, Lizzie je preduhitri. »Baš dobro izgledate.« »Rekla sam onom batleru da mi ne treba hitna.« »I očito ste bili u pravu.« A Laneu je zasigurno laknulo. »Jeste li vidjeli gospodina Harrisa?« »U uredu je. Hoćeš da odem tamo s tobom?« »Znači čuli ste za aferu >šampanjac<?« »Ja sam bila ta koja je obavijestila Garyja jer sam znala da će se prvo tebi obratiti. Nije htio da dođeš ovamo a da te prethodno nije upozorio.« »Nisam ja promijenila narudžbu.« »Naravno da nisi.« Gospojica Aurora podignula je tešku tavu kao da nije težila više od kartonskog tanjura. Dok je dijelila jaja, vrtjela je glavom. »I postoji savršeno dobro objašnjenje.« »A to je?« »Ne bih se miješala.«


»Okeeeej.« Lizzie je pričekala trenutak ne bi li pružila kuharici mogućnost da razjasni, ali ova je ostala šutke. »Pa, kako bilo da bilo, pobrinut ću se za to. Baš mi je drago što ste na nogama i dobro, gospojice Aurora.« »Ti si dobra djevojka, Lizzie. Ali bilo bi ti bolje da ti spravim nešto za doručak.« »Možda u idućem životu.« »Imaš samo jedan. Onda ideš u Raj.« »To mi je i otac uvijek govorio.« »I meni moj.« Prešavši preko popločanog poda, Lizzie gurne dvokrilna vrata na njihanje i uputi se hodnikom za osoblje. Ured gospodina Harrisa bio je točno preko puta Rosalindina, i ona pokuca na batlerova vrata. Pa još jednom. Pokuša potom i treći put, iako je to bilo uzaludno traćenje članaka. Ponjušivši zrak, napravi grimasu i pomisli kako hodnik vapi za ozbiljnim prozračivanjem. Ali Bradfordovi su odbijali ugraditi središnji klimatizacijski sustav u ovom dijelu kuće. Osoblje je, uostalom, moglo sve to usisati. Otišavši do Rosalindinih lakiranih vrata, pokuša i tamo, iako je obiteljska knjigovotkinja bez iznimke radila od devet do pet, sa stankom za ručak točno u podne i dvije petnaestominutne stanke, u deset i trideset te u tri. Takvo strogo pridržavanje rasporeda isprva se činilo bizarnim, ali nakon svih ovih godina, bilo je to samo jedno od pravila ovdje na Easterlyju. I imalo je smisla – toj ženi, koja nije radila ništa osim što je podmirivala troškove te obavljala uplate i isplate s bankovnih računa, pravila su vjerojatno kolala žilama i imala je ozbiljan problem s kontrolom. Otuda i njezina titula.8 Podbočivši se, Lizzie je znala da batler vjerojatno čeka obitelj u manjoj blagovaonici, uključujući i Lanea. Provjerila je na sat. Nije kanila čekati da se gospodin Harris vrati ovamo, a nije bilo šanse da će s njime raspravljati na otvorenom. K tome, imala je pravoga posla – sinoć nije do kraja napunila vaze. Krenuvši prema staklenom vrtu stražnjim prolazom, izbacila je kaos iz mozga i usredotočila se na ono što mora dovršiti. Kad cvijeće bude najzad gotovo, mogla bi izvaditi stolnjake, jer po svoj prilici neće biti kiše i vjetra prije sutrašnje užine. A obično je ona bila zadužena da se pobrine da čaše i posuđe budu na svomu mjestu, kod šankova i na kolicima za služenje hrane u vrtu. Greta je trebala... »Dobro jutro.« Lizzie se ukipi s rukom na kvaki staklenog vrta. Osvrnuvši se preko ramena, susretne Laneove oči. Sjedio je sa strane, u naslonjaču. Nogu prekriženih u koljenima, laktova naslonjenih na rukohvate, dugačkih prstiju isprepletenih na prsima. Bio je odjeven u istu odjeću kao i noć prije, a kosa mu je bila u neredu, kao da je spavao negdje drugdje, a ne u krevetu. »Čekaš mene?« čula je sebe kako govori dok joj je srce ubrzano tuklo.

G

ore u spavaćoj sobi, Gin je šakom stegnula Pradinu bluzu i strpala tu stvar u kut kovčega s kotačićima Louis Vuitton. »Maramice... trebala si ovdje staviti maramice. Gdje...« Davši se u potragu, pronašla je pastelnoružičaste maramice s njezinim inicijalima u velikoj ladici u garderobi. Vrativši se do mjesta gdje se pakirala, liznula je kažiprst, jednu izvukla i dašak Cocoa zaškakljao joj je nos – jer je njezina sluškinja svaku posebno poprskala parfemom kad su stigle.


Uguravši fini papir oko svilene hrpice, poduprla je sve to suknjom McQueen. Ponovila je postupak sve dok se unutra nisu našle četiri odjevne kombinacije pa se nagnula unatrag i provjerila svojih ruku djelo. Užas. Nimalo nalik onome što bi Blanche učinila, ali nije kanila čekati dok se ta žena ne pojavi u svojoj smjeni u podne. Bila je usred zatvaranja kovčega kad joj sine da nema donje rublje, ni cipele, ni grudnjak, ni neseser. Uzela je drugi kovčeg LV i odjebala papirnate maramice. Što je briga, uostalom. Kupit će sve što joj bude potrebno. Kad je dovršila, uzela je kućni telefon pored kreveta, pozvala Rosalindin ured i nije mogla povjerovati kad je čula govornu poruku. »Kvragu, gdje ta žena...« Brzo pogleda Cartierov sat na svom stolu i shvati da je tek osam i trideset. Bože, kad je zadnji put ovako rano ustala? Let mlažnjakom također može dogovoriti preko očeve asistentice, a ta je robotica uvijek bila za svojim stolom. Ali Gin nije željela da on dozna za njezin bijeg sve dok se ne nađe na pola puta do Kalifornije, a njegov će se buldog u suknji nedvojbeno mašiti za telefon čim je ona nazove. Bože, onaj izraz na njegovu licu sinoć sledio joj je krv u žilama. Nikad ga nije vidjela toliko bijesnog. S druge strane, bila je ona očeva kći: i ona je mogla igrati tu igru živaca. Deset minuta poslije, izvukla je drške svojih kovčega i spotaknula se preko vražjih stvari dok ih je izvlačila na hodnik. Pripadajuću torbu s monogramom stiskala je na boku, a jedna joj je peta izletjela iz louboutinki dok je zatvarala vrata pa je opsovala jer nije bilo onog sluge. Ali nije vjerovala ni tom batleru. Štoviše, nije vjerovala nikome u ovoj kući. Prije nego što je krenula dizalom dolje do podrumske razine, otišla je u Amelijinu sobu i otvorila vrata. Prvi put je zaista primijetila uređenje. Ružičasto-bijeli krevet s baldahinom bio je velik, iako je njezina kći jedva bila teža od jastuka, a na zidovima nije bilo plakata Taylor Swift ni One Directiona. Toaletni stolić bio je francuski i antikni, susjedna kupaonica sva u mramoru i mjedu starom šezdeset godina, a luster u središtu bio je Baccaratov, i visio na lancu ovijenom svilom ispod rukom izrađenog, zlatom optočenog stropnog medaljona. Soba je više nalikovala odajama kakve pedesetogodišnjakinje nego nekoga kome je bilo petnaest. Šesnaest, od sinoć, podsjetila se Gin. Tapkajući na prstima po ručno tkanom sagu, uzela je omiljenu fotografiju svoje tamnokose djevojčice, koja sad nije bila toliko tamnokosa jer je svakih šest tjedana izvlačila plave pramenove, a teško i da je bila onako mala s obzirom na to da je bila brucošica na Hotchkissu. Od same pomisli na svoju kćer, odluka o odlasku s Easterlyja učini joj se još ispravnijom. Dvije su je prijateljice čekale u Montecitu, i ostat će tamo dok ne dokaže ocu da on možda može upravljati korporacijom koja ima profit od milijardu dolara godišnje, ali ne može i njome. A poslije? Vratit će se ovdje samo kako bi je mogao redovito viđati i shvatiti svoju pogrešku. Kad se ponovno našla u hodniku, psovanje je svela na minimum, te je odšepala do dizala i ukrcala se. Slomila je nokat bjesomučno pritišćući gumb za zatvaranje vrata, i zamalo slomila potpeticu dok


je izlazila na podrumskoj razini izvlačeći svoje kovčege. Nije imala pojma kojim putem krenuti. Gdje su garaže. Kako se orijentirati ovdje pod zemljom. Trebalo joj je gotovo dvadeset minuta da pronađe prolaz koji je vodio tamo gdje je bila flota automobila, a kad se pojavila u tom golemom otvorenom prostoru, imala je dojam ne samo da je otrčala maraton, nego i da je pobijedila. Samo, nije bilo ključeva automobila. Ni u Bentleyju. Ni u Dropheadu. A nije kanila uzeti Porsche GTS ni onu Ferrari stvarčicu, kao ni stari Jaguar kakav je imao Samuel T., jer su svi imali ručni mjenjač brzina i nije znala njima upravljati. Isto kao ni 911S-om ni Spykerom. A limuzine Mercedes nisu joj bile dovoljno dobre. »Kvragu!« Kad je udarila nogom o pod, jedan od kofera se prevalio kao da je izgubio svijest. »Gdje su ključevi?« Ostavivši prtljagu, odmarširala je prema uredskom prostoru. Koji je bio zaključan. Kao i vrata garaže. Ovo je bilo krajnje neprihvatljivo. Izvadivši mobitel, tek što je krenula birati broj – doduše, nije znala čiji, ali nekoga će već nazvati – kad joj lokot tamo prijeko na zidu zapne za oko. Prišavši metalnim vratima veličine metar puta trideset centimetara, povuče polugu i nimalo se ne iznenadi kad se ista nije ni milimetar pomaknula. Dobra vijest? Bila je baš nabrijana da nešto zvizne. Ogledavajući se oko sebe, nije vidjela ništa što tamo nije pripadalo: od zaštitnih cerada za automobile, rezervnih guma, pa do sredstava za čišćenje – sve je bilo poredano uza zid vojničkom preciznošću, na policama, na kukicama, pod poklopcima spremnika. Osim željezne poluge koju je pronašla naslonjenu o urednu hrpicu krpa od jelenje kože, na kojima je bio monogram s obiteljskim grbom. Gin se smiješila dok je odlučnim korakom stupala dotamo. Podignula je taj komad željeza, zamahnula njime iznad glave i obrušila se na spremnik s ključevima kao da je očeva glava, nemilosrdno mlateći dok joj je oštra zvonjava parala uši. Iako joj gotovo nijedan nokat nije preživio do trenutka kad je završila, ona su se vratašca rastvorila viseći samo s jedne preostale šarke. Bentley, odlučila je. Ne, Rolls. Skuplji je. Odnijevši prtljagu do Phantom Dropheada, otvorila je vrata, ubacila kofere na stražnje sjedalo i sjela za upravljač. Onda je cipelom s visokom potpeticom stisnula kočnicu, ubacila u brzinu, i motor je oživio prigušeno zabrujavši. Posegnuvši prema retrovizoru, pritiskala je svaki gumb sve dok se vrata pred njom nisu podignula. A onda je otišla. Kuja u njoj nagovarala ju je da se uputi prednjom cestom kako bi prošla pokraj spavaćih soba obiteljske kuće, ali bilo je važnije nestati s imanja a da nitko ne dozna – pa se zadovoljila pružanjem srednjeg prsta prema Easterlyju u onom retrovizoru dok se udaljavala cestom za osoblje. Dospjevši do River Roada, skrenula je lijevo, provjerila sat i izvukla mobitel. Rosalinda je sad morala biti u uredu, i najzad će moći dogovoriti avion – što neće biti problem. Gin je zvala za let jednom tjedno, čak i češće.


Glasovna pošta. Opet. Vražji ručak. Zaboravila je. Sve osoblje je bilo zauzeto. Ali i ona je imala potrebe. Nazove drugi broj, onaj koji se samo jednom znamenkom razlikovao od Rosalindina. Taman kad je mislila odustati nakon što je treći put zazvonilo, kadli se na drugom kraju linije začuje jedinstveni britanski naglasak. »Gospodin Harris na telefonu, kako vam mogu pomoći?« »Treba mi avion, a ne mogu doći do Rosalinde. Trebat ćete mi ga smjesta dogovoriti – letim što je prije moguće, na LAX.« Batler je pročistio grlo. »Gospođice Baldwine, oprostite...« »Da nisam čula da si prezauzet. Možeš izravno nazvati pilota, već si to radio, a onda se možeš vratiti tim gluparijama u vezi s užinom.« »Žao mi je, gospođice Baldwine, ali nema aviona za vas.« »Šališ se.« Razlog je zasigurno taj što svi tvrtkini gosti dolaze na Derby. Ali ona je bila član obitelji, pobogu. »Dobro, samo nekoga odgodi i ja ću...« »To neće biti moguće.« »Ja sam prioritet.« Phantom je ubrzao kad je nagazila na papučicu gasa – odnosno, sve dok umalo nije naletjela na automobil ispred sebe. »Ovo je nečuveno. Nazovi taj kontrolni toranj, ili nekoga s popisa pilota, ili... koga god trebaš kako bi mi nabavio jebeni avion za Zapadnu obalu.« Uslijedila je duga stanka. »Oprostite, gospođice Baldwine, ali neću biti u mogućnosti pružiti vam takvu uslugu.« Ledena slutnja stegne joj zatiljak. »A nešto kasnije?« »Ni to neće biti moguće.« »Popodne?« »Žao mi je, gospođice Baldwine.« »Što vam je kazao moj otac?« »Nije na meni da komentiram...« »Koji ti je kurac rekao?« vrisnula je u mobitel. Izdah koji je čovjek ispustio bilo je najbliže što bi on sebi dopustio a da bude nalik psovanju. »Jutros sam primio memorandum naslovljen na knjigovotkinju i mene, u kojem smo obaviješteni da vam više nisu dostupna obiteljska sredstva.« »Sredstva...« »A to podrazumijeva gotovinu iz priručne blagajne, bankovne račune, sredstva za putovanje i hotelski smještaj. Kao i pristup svim ostalim posjedima u vlasništvu Bradfordovih diljem svijeta.« Sad joj je noga kliznula s papučice gasa, a kad je automobil iza nje počeo trubiti, zaustavila se uz cestu. »Volio bih kad bih vam nekako mogao biti od pomoći«, rekao je ravnodušnim glasom koji je nagovijestio da to, ustvari, nije bio slučaj. »Ali, kako rekoh, ne mogu vam pomoći.« »Što bih sad trebala?« »Možda bi bilo najpametnije da se vratite kući. Upravo sam vidio kako odlazite u Rolls-Royceu.«


»Neću se udati za Richarda Pforda«, rekla je, a zatim prekinula vezu. Dok je zurila kroz vjetrobransko staklo, prvi put u životu nazubljeni neboderi u središtu grada učinili su joj se zastrašujućima. Nikad nije bila odveć zadivljena Charlemontom, proputovavši svijet nekoliko puta, ali sva su se ta putovanja dogodila kad je imala neograničen pristup obiteljskom novcu. Drhtavom rukom izvadila je novčanik i otvorila ga. Imala je pet novčanica od stotinu dolara i nekoliko dvadesetica... i sedam kreditnih kartica, uključujući i American Centurion. Nije imala vozačku dozvolu jer ju je uvijek vozio vozač. Nije imala ni karticu zdravstvenog osiguranja jer je koristila usluge liječnika zaposlenih pri tvrtki Bradford Bourbon. Nije imala ni putovnicu, ali nije ni namjeravala napustiti zemlju. Dvjestotinjak metara slijeva bila je benzinska crpka, pa je ubacila u brzinu i pojurila u prometnu gužvu. Dospjevši do Shellova znaka, presjekla je put dolazećem kamionu i zaustavila se pred jednom od crpki. Kad je izišla, nije to bilo radi ulijevanja goriva. Spremnik je bio pun. Izvukla je jednu od Visa kartica, umetnula je u čitač i povukla plastiku. Unijela je zaporku. Pričekala je hoće li se hipotetska transakcija odobriti. Kartica odbijena. Pokušala je s Amexom i od računala dobila isti odgovor. Kad se isto dogodilo s još dvjema Visama, prestala je. Blokirao je njezine kartice. Ponovno za upravljačem, sve se oko nje zamaglilo. Bila je tu gomila zaklada, novac koji je bio njezin... ali tek za dvije godine, kad navrši trideset petu, i ni sekundu prije – nešto što je otkrila kad je prošle godine pokušala kupiti kuću u Londonu pa joj otac nije dopustio. Ma koliko urlala na ljude iz svoje zaklade, odbili su joj odobriti sredstva, izjavivši da joj nije dopušten pristup sve dok ne zadovolji starosni kriterij. Mogla se sjetiti samo jednog mjesta na koje je mogla otići. Morala je preklinjati, ali bolje i to nego brak – ili priznanje poraza ocu. Opet ubacivši u brzinu, uključila se u promet uputivši se u smjeru iz kojeg je došla. Ali nije se vraćala na Easterly. Krenula je... Odjednom, auto je krepao. Sve se zaustavilo – motor, klima-uređaj, svjetla na kontrolnoj ploči. Jedino što je radilo bili su upravljač i kočnice. Dok je pritiskala gumb za pokretanje motora, kao iz daljine promatrala je svoje bjesomučne, nemoćne kretnje, odsutno zamijetivši koliko su joj nokti uništeni, vrhovi slomljeni, savršeni crveni lak boje trešnje izguljen. Prisiljena prihvatiti da se motor neće pokrenuti, trzajem upravljača usmjerila je automobil u stranu kako netko ne bi na nju naletio... U daljini je začula sirene i pogledala u retrovizor. Automobil charlemontske policije prilazio joj je s leđa, ostavivši svjetla upaljenima kad se uz škripu kočnica zaustavio. A onda se drugi automobil stvorio ispred nje, vraćajući se u rikverc sve dok Phantom nije bio blokiran. Oba pozornika su joj prišla s rukama na futrolama pištolja, kao da nisu bili sigurni hoće li morati upotrijebiti oružje. »Iziđite iz vozila, gospoja«, rekao je viši zapovjednim glasom.


»Ovo je moj auto!« dreknula je kroz zatvoreni prozor. »Nemate pravo...« »Ovo je vozilo gospodina Williama Baldwinea, i niste ovlašteni da ga koristite.« »O moj Bože«, šapnula je. »Iziđite iz automobila, gospoja...« Sranje, nije imala vozačku. »Ja sam njegova kći!« »Gospoja, naređujem vam da otključate vrata i napustite vozilo. Inače ću vas morati optužiti za pružanje otpora pri privođenju. Kao i za upravljanje ukradenim vozilom.«


ŠESNAEST

J

asno da sam te čekao.« Čim je Lane progovorio, ispružio je dlanove prema Lizzie, kao da joj želi reći da se smiri. »Ali samo kao prijatelj. Koji se želio uvjeriti da si sigurno došla na posao.« Kvragu, kako li je samo dobro izgledala. Opet je bila u crnoj polo-majici s grbom Easterlyja, i kratkim kaki-hlačicama, a kosa joj je bila pričvršćena u konjski rep... ali, nekako, činila se egzotično lijepom. S druge strane, prošlo je više od dvanaest sati otkako ju je vidio. Čitava vječnost, zapravo. Dok je kolutala očima, uhvatio ju je kako pokušava prikriti osmijeh. »Već sam se nekoliko puta vozila tim putem, znaš«, rekla je. »A kako je bilo jutros?« Nastupila je stanka... a onda se dogodilo nešto čudesno. Lizzie je prasnula u smijeh. Prekrivši usta, zatresla je glavom. »Oprosti, ali grozno izgledaš. Kosa ti je sva...« Mahala je rukom oko njegove glave. »... koma, oči jedva držiš otvorenima, i jesi li uopće svjestan da se njišeš naprijed-natrag iako sjediš?« Nacerio se. »Trebala si vidjeti onog drugog.« »Opak tip, je l’?« »Ukras s poklopca njegova motora sad mu je naušnica.« Lane je podignuo ruku i zategnuo bicepse. »Ovdje je pravi frajer...« Kad su začuli oštre korake kako im prilaze, Lizzie se osvrnula preko ramena i promrsila nešto ispod glasa. Ispostavilo se da je onaj engleski batler dolazio prema njoj – samo što se lik ukopao u mjestu kad je spazio Lanea. »Ispričaj me, Lane«, tiho je rekla Lizzie. »Moram samo nešto raspraviti.« »Raspraviti što?« upitao je on batlera. Englez se nasmiješio podsjetivši na lutku u izlogu trgovine odjeće za muškarce. »Ništa oko čega biste se trebali zabrinjavati, gospodine Baldwine. Gospođice King, biste li bili toliko ljubazni i došli u moj ured kad dovršite...« »Što se dogodilo?« želio je znati Lane. »Samo nesporazum«, promrmljala je Lizzie. »U vezi s čim?« Lizzie se usredotočila na gospodina Britanskog Sveca. »Narudžba čaša za šampanjac je smanjena, i on misli da sam ja nazvala agenciju Mackenzie’s i promijenila narudžbu. Rado ću pomoći s postavljanjem kad posuđe stigne, ali nisam odgovorna za koordiniranje tom narudžbom. Moj posao su šatori i stolovi, a oni su točno tamo gdje bi trebali biti.« Oči gospodina Harrisa se suze. »Bilo bi najbolje da ovaj razgovor obavimo u mom...« »Dakle, to nema ništa s njom.« Lane se hladno nasmiješio batleru. »I ovdje ste završili.« Lizzie spusti ruku na njegovu, a kontakt je bio toliko iznenadan da ga je zapravo ušutkao. »U redu


je. Ponavljam, rado ću pomoći. Gospodine Harris, želite li da porazgovaram s ljudima iz Mackenzie’sa i pokušam riješiti ovu zbrku?« Batler je prelazio pogledom s jednog na drugo. »Znam što sam naručio. Ali ne mogu objasniti kako je samo polovina stigla ovamo.« »Čujte, ne želim se miješati u vaš posao«, rekla je Lizzie. »Ali već su se događale pogreške s njihove strane. Moramo otkriti što još nedostaje i nazvati ih. To ne bi trebao biti problem. Jeste li osobno naručivali ili je to išlo preko Rosalinde?« »Zamolio sam za pomoć gospođu Freeland i dao joj točan broj.« Lizzie se namršti. »Ona zna koliko uvijek naručujemo. Već godinama to radi.« »Uvjerila me je da će se za sve pobrinuti. Pretpostavio sam da je jedino objašnjenje to da je netko drugi smanjio narudžbu.« »Vi je pronađite, a ja ću pozvati Gretu pa ćemo sve prebrojiti. Riješit ćemo ovo – barem smo otkrili danas, a ne sutra ujutro.« Nastupio je trenutak nelagode tijekom kojeg batler nije rekao ništa, a Lane se pitao koliko će razumnih opravdanja morati ugurati u grlo tom malom diktatoru. »Vrlo dobro«, rekao je batler. »Cijenim vašu pomoć.« Kad se gospodin Harris udaljio, Lizzie je duboko udahnula. »I možemo početi s odbrojavanjem, imamo još dvadeset četiri sata.« »Ne može li netko drugi od osoblja brojiti? To nije tvoj problem.« »U redu je. Ako to učinimo Greta i ja, barem ću znati da je obavljeno kako valja. Uostalom, svi su na Easterlyju do grla u poslu, a nije da bi pomoćni kuhari mogli odvojiti...« Laneov telefon zazvoni i on ga izvuče iz džepa da utiša ton. »Tko je sad ovo, kvragu?« upitao je kad je vidio lokalni pozivni broj. Ponovno se nasmijala. »Možeš to otkriti – i pazi sad! – tako što ćeš se javiti.« »Gnjaviš li me?« »Netko mora.« Lane se toliko široko nasmiješio da su mu se obrazi rastegnuli. »Okej, pa da vidimo tko je.« Pritisnuo je zelenu tipku i, oponašajući Lurcha, izgovorio: »Zvaliiii steeee...« »Lane – o, Bože, Lane, treba mi pomoć.« »Gin?« Uspravio se u stolcu. »Gin, jesi li dobro?« »U centru sam, u okružnom zatvoru. Moraš me doći izvući – ja...« »Ma koji vrag? Što...« »Treba mi odvjetnik...« »Okej, okej, uspori.« Ustao je. »Govoriš toliko brzo da te ništa ne razumijem.« Njegova sestra je zastala, potom izgovorila četiri složene rečenice koje su ga dokrajčile. »U redu«, mračno je rekao. »Dolazim odmah. Da. Dobro. Okej. Hoću.« Kad je prekinuo razgovor, sve što je mogao bilo je očima potražiti Lizzie. »Što se dogodilo?« upitala je. »Moj je otac naredio da se Gin uhiti. Doslovce moram otići i uplatiti jamčevinu da je izvučem iz okružnog zatvora.«


Lizzie prekrije rukom usta, šokirana. »Mogu li ja što učiniti?« »Ne, ja ću se za nju pobrinuti. Ali hvala ti.« Valjalo je upregnuti i posljednji atom samokontrole da se ne nagne i ne poljubi je kao nekad. Umjesto toga, zadovoljio se time što je ispružio ruku i pomilovao joj obraz – pa se udaljio prije nego što je dospjela izjaviti da »prijatelji to ne rade«. Sveca mu, što je otac sad smislio.

K

ad je Edward bio pušač, redovito bi se ujutro budio s napola ispruženom rukom, šaka bi se mašila za njegov Dunhill Red prije nego što bi bio i svjestan da se tek prevalio na bok.

Danas je učinio isto, samo što se sad mašio za bočicu Advila.9 Istresavši četiri kapsule na dlan svoje drhtave ruke, ubacio je tablete u usta i progutao ih s ostacima votke koju je sa sobom ponio u krevet. Iskrivivši lice u grimasu dok je njegova inačica doručka putovala prema želucu, zavalio se natrag na jastuk. Prestao je pušiti tijekom oporavka. Zapravo, otmica je bila prvi korak prema odvikavanju od tog poroka. Ironično, to što je zamalo izgubio život vjerojatno mu je pomoglo da dulje poživi. Podignuo je bocu u zrak. »Gracias, muchachos.« Prije nego što mu se mozak dospio zaplesti u tu beskonačnu, grozomornu omču »dana kad se sve dogodilo«, prebacio je noge na pod i sjeo. Nije gledao u svoje desno bedro ni potkoljenicu. Najprije stoga što su neravni šavovi frankenštajnskog mesa bili duboko urezani u njegovo pamćenje. A zatim, više nije spavao nag pa se ništa nije moglo ni vidjeti. Štap je bio nužan da ga uspravi, a ravnoteža mu je bila poremećena ne samo zbog ozljeda, nego i zbog nedostatka sna te činjenice da je i dalje bio pijan. Odšepavši do kupaonice, nije upalio svjetlo kako mu zrcalo ne bi stvaralo problem, pa je otišao na zahod, isplahnuo lice, oprao ruke te iščetkao zube. Potvrda da ga Bog i dalje mrzi uslijedila je kad je izišao iz brvnare deset minuta poslije i bio zaslijepljen jarkim suncem – kao i glavoboljom od mamurluka. Koliko je sati? zapitao se. Bio je na pola puta do štale B kad je shvatio da je sa sobom ponio bocu alkohola. Kao kakav sigurnosni plašt. Zakolutavši očima, nastavio se kretati. Gospođica Nema Psovanja trebat će se čim prije naviknuti na njega i na cugu – nije bilo razloga da joj predstavi dnevnu iluziju trezvenjaka koja će se poslije raspršiti. Ne bude li se mogla nositi s njegovom ovisnošću, bolje joj je da ode već prvoga dana. Zvuk škripanja kotača okrenuo mu je glavu nadesno, a djelić sekunde poslije, Shelby je izišla iz suprotnog dijela štale, tijela povijena u struku iza ogromne hrpe konjskog izmeta u starim, zahrđalim kolicima. Izgleda da ju je Moe već uposlio. »Hej«, zazvao je. U istom času mahnula je preko ramena pa nastavila prema prostoru za gnojivo iza najbliže pomoćne zgrade. Dok ju je promatrao, zavidio joj je na onom snažnom tijelu – i možda zamijetio, odsutno, da je


sunce na njezinoj kosi mnoge plave pramenove pretvorilo u gotovo sasvim bijele. Imala je mornarskoplavu majicu, par tamnoplavih traperica i iste kvalitetne čizme kao i noć prije. I nakon što je nestala iza zida, pojavila se dvostruko brže nego što je trebala s obzirom na količinu gnojiva koje je morala iskrcati. Dakle, bila je i učinkovita. Dok mu je prilazila, oči su joj bile sjajne i bistre, obrazi rumeni od napora. »Skoro sam gotova. Sad ću početi s C.« »Isuse, Moe te je... oprosti«, rekao je prije nego što ga je ispravila. »Dovraga, Moe te je već uposlio? I nemoj mi reći da ne smijem govoriti >dovraga<. Odustat ću od spominjanja Boga i Isusa Krista, ali to je sve dokle sam spreman ići.« Pustila je da se nogari kolica spuste na pokošenu travu. »Sok od naranče.« »Molim?« Kći Jeba Landisa kimne prema njegovoj boci. »Možete zadržati >dovraga<, ali voljela bih vas vidjeti s nečim drugim...« »Jesi li uvijek bila tako kritična?« »... osim s votkom ovako rano ujutro. I ne kritiziram vas.« »Zašto onda želiš promijeniti ponašanje jednog neznanca?« »Niste neznanac.« Obrisala je čelo nadlanicom. »Nije ni devet ujutro. Moram se zapitati zašto mislite da biste trebali piti ovako rano ujutro.« »Bio sam dehidriran.« »Nema vode u vašoj kući? Bilo je sinoć.« Promućkao je tekućinu u boci. »Ovo mi je sasvim dobro poslužilo. Misli na to kao na moju inačicu vitamina C.« Nešto je promrmljala sebi u bradu kad se oslonila na drške. »Što si rekla?« želio je znati. »Čuli ste me.« »Ne, nisam.« Što i nije bilo sasvim istinito. Shelby je samo slegnula ramenima, ono njezino tijelo pomicalo se pod jednostavnom odjećom, obavljajući svoju dužnost bez ikakve nelagode. Onda mu sine. »Shelby.« Zastala je i dobacila mu pogled preko ramena. »Da?« »Rekla si da si gotova sa svim konjima.« »Aha.« »U A i B.« »Aha.« Dovukao se naprijed i ščepao joj ruku. »Rekao sam ti. Jedno pravilo. Ne približavaj se štali mog pastuha.« »Pa neće se sama očistiti.« Ruka mu se snažno stegne vlastitom voljom. »Usmrtio je pomoćnika u konjušnici prije godinu dana. Izgazio ga je dok nije umro. Nemoj to više nikad činiti.«


One njezine nebeskoplave oči se rašire. »Sa mnom je bio dobar.« »Ja sam jedini koji ide tamo. Razumijemo li se? Učini to još jednom, spakirat ću one tvoje dronjke«, rekao je odlučno, »i poslati te tamo odakle si i došla.« »Da, gospon.« Uzmaknuo je, trudeći se da ne posrne. »Okej, onda.« »U redu.« Otpuhala je zalutali pramen s lica i nastavila svojim putem, ramena napetih, kao i koraka. Odčepivši votku, Edward je pošteno potegnuo iz boce, i vjerojatno je trebao zastati i primijetiti kako ga alkohol nije nimalo zapekao. Ali bila je to samo još jedna stvar o kojoj nije želio misliti. Baš kao i o bilo čemu što bi se moglo dogoditi kćeri Jeba Landisa dok je pod njegovim nadzorom. Dovraga.


SEDAMNAEST

S

ud i zatvor Okruga Washington kompleks je suvremenih građevina koje zauzimaju cijela dva gradska bloka u samom središtu grada, a zgrade su povezane pješačkim mostovima što se protežu nad prometnicama. Mnoštvo je tu ulaza, i kad je Lane parkirao svoj Porsche, bezbroj ljudi ulijevalo se i izlijevalo, muškarci i žene u odijelima žurili su gore-dolje po mramornim stubama, policajci u patrolnim automobilima i šerifi u terencima parkirali se i izlazili s posebno označenih parkirnih mjesta, ljudi u odrpanoj odjeći pušili, zbijeni sa strane. Njegov 911 Turbo muklo je zakašljao kad je smanjio brzinu i zagledao se u visoke zgrade. Nije bilo logičnog tlocrta, koliko je mogao vidjeti, kao ni ulične adrese. Kao da moraš pitati kamo ćeš, kao da tamo ne pripadaš... Niotkuda, pred njegovim se automobilom stvori Afroamerikanac u odori. »Sranje!« Lane svom snagom nagazi na kočnicu. »Kog vraga... Mitch?« Zamjenik šerifa Mitchell Ramsey nije odgovorio. Samo je pokazao na označeno mjesto točno iza sebe, a koje je bilo slobodno. Kad je Lane poletio naprijed i bočno se parkirao iz prvog pokušaja, bio je svjestan kako zamjenik stoji točno uz njegov blatobran, ruku krupnih poput užadi kruzera prekriženih na prsima profesionalnog igrača američkog nogometa. One tamne oči bile su skrivene iza naočala Ray Ban, a zbog obrijane glave, vrat i ramena izgledali su krupnijima nego što su bili. Lane se iskobeljao iz sportskog automobila. »Hej, znaš li gdje mi je sestra...« »Znam.« Njih se dvojica pljesnu dlanovima pa čvrsto zagrle. Dok su stajali prsa o prsa, Lane se transportirao gotovo dvije godine unatrag, do privatne piste zapadno od grada, u noć kad se Edward najzad vratio kući nakon otmice. Mitch ga je vratio u Sjedinjene Države. Obitelji. Sam Bog zna kako. Nitko ga nikad nije zapitkivao, a Lane je oduvijek imao osjećaj da bivši rendžer ionako ne bi podijelio pojedinosti. »Nije joj tamo baš najbolje«, rekao je Mitch. »Ne čudi me.« Lane je slijedio zamjenika šerifa i njih su se dvojica uspela uz pedeset stuba, preskačući dvije odjednom, do jednih od brojnih okretnih vrata. Kad su ušli, Mitch ih usmjeri prema nečemu označenom riječima SAMO ZA SLUŽBENIKE POLICIJE, a onda ih je proveo mimo osiguranja. Drugi su ih policajci propustili kimajući s poštovanjem. »Poduzeo sam mjere čim sam vidio ime«, rekao je Mitch kad su im se koraci pridružili ostalima što su odjekivali o visoke stropove glavne dvorane. »Priveli su je zbog ukradenog vozila, nije imala vozačku ni dokaz o osiguranju...« »Kako se to dogodilo, kvragu?« »... te pružanja otpora prigodom privođenja. Zasad sam zataškao incident, ali morat će se kad-tad pojaviti u policijskom izvješću.«


»Čekaj.« Lane povuče tipa i zaustavi ga. »Moja je sestra ukrala auto?« »Rolls-Royce. Registriran na tvrtku Bradford Bourbon.« »Misliš... naš Rolls. Phantom Drophead?« »Tvoj je otac osobno nazvao policiju i rekao im neka je pokupe, izjavivši da nema dopuštenje za upravljanje vozilom.« »Ma šališ se.« Lane provuče ruku kroz kosu. »Hoću reći – naravno da je u stanju za takvo što. Učinio je on i gore stvari.« »Imaš odvjetnika?« »Samuel T. bi trebao doći...« »Lane«, začuje se povik. Samuel T. odlučno je koračao kroz gomilu, ističući se zbog toliko mnogo razloga. Prvo, u onom bijelom odijelu s plavim prugicama izgledao je kao da je trebao biti na prostranom trijemu svoje gospodske kuće, pijuckajući koktel od metvice dok mu uz noge spavaju dva lovačka psa. Drugo, bio je prezgodan da bi koračao među smrtnicima. »Hvala ti što si tako brzo došao«, rekao je Lane dok su se rukovali. »Poznaješ Mitcha...« »Kako da ne. Zamjeniče.« »Gospodine Lodge.« Kad su dovršili s pozdravljanjem, njih trojica za tili čas stignu do dizala koje je vodilo do otvorenog drugog kata. »Ona je na općem odjelu.« Mitch ih je vodio prema pješačkome mostu. »Ali požurio sam saslušanje za određivanje jamčevine. Čim budete spremni, gospodine Lodge...« »Zovi me Samuel ili Sam.« »Samuel.« Mitch kimne. »Čim budeš spreman, ubacit ću je kod suca McQuaida. Razgovarao sam s državnim odvjetnikom. Ruke su mu vezane, pogotovo jer ih je gospodin Baldwine onako pritisnuo. Mogu jedino požurivati, požurivati, požurivati.« Lane je zaškrgutao kutnjacima. Gin je oduvijek stvarala nevolje, i očito je ocu dozlogrdilo – ali ovo je bilo tako prokleto javno. »Dugujem ti za ovo, Mitch.« »Što se mene tiče, ne duguješ.« Zamjenik ih provede kroz raznorazne sigurnosne rampe, a onda su se našli u zatvorskom dijelu ustanove. Iako je Lane kao klinac često upadao u situacije koje su graničile sa zakonom, za sve bi se njegove nepodopštine uvijek diskretno »pobrinulo«. Tako da mu je ovo bio prvi izlet u okružni bajbok, i bio je siguran da mu se ne žuri ovamo vratiti. Čekaonica je imala prljavobijele betonske zidove i isti takav pod. Plastični stolci, narančasti, žuti i crveni. Zrak je zaudarao na ustajao znoj, prljavu odjeću i sredstvo za čišćenje. Zahvaljujući Mitchu, otišli su ravno do prijamnog pulta s neprobojnim staklom i skupinom policijskih službenika s njihovim današnjim raznovrsnim ulovom. Kakvo otrežnjenje. Masni muškarci i suhonjavi mladići... oskudno odjevene prijateljice noći... mrzovoljna, iznurena starija žena... svi su oni stajali ili se njihali u mjestu pokraj policajaca koji su ih priveli, lica smljevenih teškim životom. »Ovamo, zamjeniče Ramsey«, netko je zazvao pokraj neprobojnih vrata. Nakon što su prošli kontrolu, nastavili su uz niz prostorija za ispitivanje nad čijim su vratima bile


crvene svjetiljke i rešetke na prozorčićima. »Pričekajte ovdje, molim«, rekao je službenik pred jednom od soba. »Dovest ću je.« »Hvala, Stu.« Mitch je otvorio vrata i izmaknuo se u stranu. »Bit ću ovdje.« »Hvala ti od srca.« Lane je pljesnuo tipa po ramenu. »I vjerojatno ću od tebe trebati još koju uslugu.« »Što god poželiš, tu sam.« Samuel T. zastane pored zamjenika. »Je li netko već razgovarao s novinarima?« »Nitko od naših«, odvratio je Mitch. »I nastojat ću da tako i ostane.« »Moja sestra nema baš najbolju reputaciju.« Lane je zatresao glavom. »Što manje ljudi za ovo dozna, to bolje.« Mitch zatvori vrata za njima, a iako su tamo bila četiri stolca prikovana za pod oko čeličnog stola koji je bio jednako osiguran, Lane nije mogao sjesti. Samuel T. jest, međutim, odloživši sa strane svoju staromodnu aktovku i spojivši prste na rukama. Odvjetnik je zavrtio glavom. »Pošizit će jer si me doveo ovamo.« »Kao da bih zvao bilo koga drugog?« Lane je protrljao bolne oči. »A nakon ovoga, svejedno ćeš mi pomoći s razvodom, je li?« »Još jedno naporno jutro s Bradfordovima.« ***

B

arem su joj dopustili da zadrži odjeću, pomislila je Gin dok su je vodili niz još jedan betonski hodnik oličen bojom mjesec dana stare juhe vichyssoise. Užasavala se pomisli da se mora razodjenuti ispred neke dlakave policajke i da je potom oskvrne kakva ruka u rukavici prije nego što je ubace u narančasti kombinezon veličine cirkuskog šatora. Kad se to nije dogodilo, opsjedao ju je strah da će je strpati u nekakvu prljavu ćeliju s hrpom drogiranih prostitutki koje će na nju iskašljavati AIDS. Umjesto toga, smještena je u samicu, u hladnu ćeliju samo s klupom i zahodom od nehrđajućeg čelika, bez sjedala i toaletnog papira. Što ne znači da bi takvo što ikad upotrijebila. Njezine dijamantne naušnice i sat Chanel bili su joj oduzeti, zajedno s torbom LV, mobitelom i onim novčanicama od stotinu dolara te beskorisnim kreditnim karticama koje je imala u novčaniku. Jedan poziv. Samo joj je to bilo dopušteno – baš kao u filmovima. »Ovamo«, rekao je čuvar, zastavši pored Afroamerikanaca u uniformi i otvorivši debela vrata. »Lane!« Pohitala je prema bratu, da bi se naglo zaustavila kad je vidjela tko sjedi za stolom. »O, Bože. Ne on.« Lane joj je prišao i čvrsto je zagrlio kad su se vrata zatvorila. »Treba ti odvjetnik.« »A ja sam slobodan«, otegnuo je Samuel T. »Relativno govoreći.« »Ne želim govoriti ispred njega.« Prekrižila je ruke na prsima. »Ni jednu jedinu riječ.« »Gin...« Samuel T. upadne u riječ njezinu bratu: »Lijepo sam ti rekao. Dobro, pokupit ću svoje stvari i


poći.« »Sjednite«, graknuo je Lane. »Oboje.« Nastupio je trenutak šutnje, što je Gin shvatila kao znak da je Samuel T. bio iznenađen tonom te zapovijedi baš kao i ona. Lane je uvijek bio, od sve četvero Baldwineove djece, miroljubiv tip. Sad je zvučao poput Edwarda. Odnosno, onako kako je Edward zvučao nekoć. Nakon što se s nelagodom smjestila na stolac, tvrd i hladan poput sante leda, Lane je uperio prst u njezinu smjeru. »Što si učinila?« »Molim?« rekla je trgnuvši se. »Što sam ja skrivila? Zašto misliš da sam ja ta...« »Zato što obično jest tako, Gin.« Zasjekao je zrak rukom kad se počela prepirati. »Dosta je sranja, predugo te poznajem. Čime si ga ovaj put razbjesnila? Izvući ću te iz ovoga, ali moram znati s čime imam posla.« Dok je Gin sijevala pogledom prema svom bratu, željela mu je samo reći neka odjebe. Ali nije mogla misliti ni na što drugo osim na prizor njezine kartice u bankomatu na onoj benzinskoj crpki i riječi »kartica odbijena« kako bljeskaju na digitalnom zaslonu. Tko će joj pomoći ako neće on? Letimice je pogledala Samuela T.-ja. Nije gledao u nju, lice mu je bilo bezizražajno, ali bahati prijekor u kojem je uživao bio je jasan kao i miris njegove kolonjske vodice u zraku. »Onda?« navaljivao je Lane. Odvagujući mogućnosti, shvatila je kako uopće nije upoznata s nerješivim situacijama. Uz dovoljnu količinu novca i amnezije, nije postojalo ništa iz čega se nije mogla izvući, bilo da je nekoga isplatila, ili odbila ostati ili otići. Nažalost, taj beskonačni niz mogućnosti temeljio se na životnom stilu koji je samo naoko bio njezin, dok ga je, zapravo, netko drugi posjedovao. A to naprosto nije znala sve do ovoga jutra. Pročistila je grlo. »Samuele T., hoćeš li me... ostaviti jedan tren nasamo s bratom.« Ispružila je ruku. »Ne, ne kažem da mi ne možeš biti odvjetnik, samo mi treba jedan trenutak nasamo s njime. Molim te.« Samuel T. izvije obrvu. »Prvi put čujem da si izgovorila tu riječ. Barem dok si odjevena.« »Pazi na jezičinu, Lodge«, zarežao je Lane. »To mi je sestra.« Ovaj se strese, kao da je zaboravio da nije s njom nasamo. »Ispričavam se. Bilo je to neprimjereno.« »Nemoj daleko.« Lane se ushodao, rukama čupkajući kratku, tamnu kosu. »Za Boga miloga, treba nam dobra obrana.« Kad je Ginin odvjetnik, ljubavnik i otac njezina djeteta – iako za ovo potonje nije znao – izišao, zapiljila se u špicaste vrhove svojih svilenih cipela. Na lijevoj je preko prstiju bila mrlja, nešto što je zaradila dok se uvlačila na stražnje sjedalo policijskog automobila. Začuo se škljocaj kad su se vrata za Samuelom zatvorila, i nije čekala novi poticaj. »On želi da se udam za Richarda Pforda.« »Richarda... Oprosti, što?« »Čuo si me. Otac će me otkantati osim ako se ne udam za tog lika. Kaže da je to zato što će nam ta vražja distributerska tvrtka omogućiti bolje uvjete, što li već.« »Zar je poludio?« Lane je dahnuo.


»Želio si znati zašto sam uzela auto – eto zato sam uzela auto i zato je otac zvao policiju.« Podignula je pogled prema bratu. »Ne želim se udati za Richarda – ma što mi otac učinio – i to je ono s čime imaš posla.« Ustavši, krenula je prema vratima i sama ih otvorila. »Možeš se vratiti.« »Kakva čast«, promrsio je Samuel T. Kad je njezin odvjetnik ponovno sjeo na stolac pored aktovke, rekla je: »Onda, kako ćete me izvući odavde?« »Platit ćemo jamčevinu«, odvratio je Samuel T. »A zatim ćemo pokušati odbaciti optužbe, bilo time što ćemo uložiti prigovor ili tako što će tvoj otac prijeći preko toga što si učinila, ma što to bilo.« »O kolikoj jamčevini govorimo?« upitao je Lane. »Prvi prijestup ide joj u prilog, ali ne i pokušaj bijega. Samo nekih pedesetak tisuća, najviše. McQuaid je dobrostiv prema našoj sorti ljudi, tako da jamčevina neće biti visoka.« Pedeset tisuća dolara, pomislila je. Zaista, to joj se nikad prije nije činilo kao prevelika svota. Samo jedan izlet do Chanela u Chicagu. Pomislila je onda na ono što joj je ostalo u novčaniku. »Nemam toliko novca.« Samuel T. se nasmije. »Naravno da imaš...« »Ja ću se za to pobrinuti«, uskočio je Lane. Samuel T. je otvorio aktovku i izvukao neke papire. »Ovlašćuješ li me da te zastupam u ovom slučaju, Virginia?« Otkad ju je on zvao punim imenom? S druge strane, možda samo nije želio da ga njezin brat zalijepi za betonski pod zbog dodatnih izraza bliskosti. »Da.« Njegove oči, one prodorne sive oči, zadržale su njezin pogled. »Potpiši ovo.« A kad jest, promrmljao je: »Ne brini se, izvući ću te odavde.« Dah joj je zazveketao u grudima kad je izdahnula. »Ali što ću onda?« Što će se točno promijeniti s druge strane svega ovoga? Njezin otac sasvim sigurno neće najednom okrenuti novu stranicu. Edward je jedva izvukao živu glavu zbog spremnosti Williama Baldwinea da stavi posao ispred vlastite djece. »Najprije ćemo srediti da iziđeš«, rekao je Lane. »Onda ćemo se pozabaviti svime ostalim.« Pogledavši brata, shvatila je da ga još nikad nije vidjela ovako ozbiljnog: kad se naslonio na goli zid ružnog četvrtastog sobička, najednom joj se učini starijim nego što je bio kad je otišao prije dvije godine, odlučnijim. Takav je autoritet navikla očekivati od Edwarda, no nikad od Lanea, plejboja. »Pobijedit će«, čula je sebe kako govori. »Otac uvijek pobjeđuje.« »Neće i ovaj put«, procijedio je Lane. »Koji se vrag ovdje odgađa?« upitao je Samuel T. Lane je samo zavrtio glavom. »Pobrini se za ovo, Samuele. Samo izvuci moju sestru odavde. Ja ću riješiti ostalo.« Bože, nadao se da je to istina. Jer, očito, njezin pokušaj da nadmudri oca nije prošao nimalo dobro.


OSAMNAEST

K

ad se Lane zaustavio pred glavnim ulazom na Easterlyju, toliko je snažno pritisnuo kočnice na svom Porscheu da je za sobom dovukao i pola šljunka s prilaza. Nije ugasio motor, samo je izišao i pojurio uz kamene stube, proletjevši pokraj dvostrukih vrata poput vjetra. Ništa nije vidio kad je ušao u palaču, ni sluškinju koja je čistila salon, ni batlera koji mu se obratio, čak ni svoju Lizzie, koja mu se našla na putu kao da je čekala da se pojavi. Umjesto toga, izišao je iz kuće kroz vrata na dnu blagovaonice i odlučnim korakom krenuo prema poslovnom centru, prošavši između uredno poredanih okruglih stolova pod šatorom, krivudajući ne bi li izbjegao radnike koji su vješali svjetiljke o procvala stabla. Očev ured imao je terasu na koju se izlazilo kroz niz francuskih vrata, i on se uputi prema onima na samom kraju, slijeva. Dospjevši pred vrata, nije se gnjavio provjeriti bravu, znajući da će biti zaključana. Udario je o staklo. Snažno. I nije prestao udarati. Čak ni kad je osjetio nešto mokro s vanjske strane šake, što je, čini se, upućivalo na to da je nešto skršio... Oh... razbio je staklo na prvoj plohi vrata očeva ureda i prebacio se na drugu. Dobra je vijest, pomislio je, kako ih ima još gomila. »Lane! Što radiš?« Stao je i okrenuo glavu prema Lizzie. Glasom koji nije prepoznao, rekao je: »Moram pronaći oca.« Izrazito profesionalna osobna tajnica William a Baldwinea dojurila je u ured, a njezin se uzdah jasno i glasno začuo ponad pucanja stakla. »Krvarite!« uskliknula je žena. »Gdje mi je otac?« Gospođa Petersburg otključala je vrata i rastvorila ih. »Nije ovdje, gospodine Baldwine, danas je u Clevelandu. Upravo je otišao, i nisam sigurna kad će se vratiti. Nešto ste trebali?« Kad su joj oči poletjele prema krvi što je kapala s njegovih članaka, znao je da će mu sad donijeti papirnate maramice, no njemu se živo fućkalo hoće li iskrvariti posvuda po uredu. »Tko je rekao mom ocu da je Gin otišla?« upitao je. »Tko ga je nazvao? Vi? Ili špijun iz one kuće...« »O čemu govorite?« »Jeste li vi nazvali policiju zbog moje sestre? Vrlo dobro znam da moj otac nije u stanju sam birati broj policije, iako su rekli da ih je on nazvao.« Ženine oči zaiskre, a onda je prošaptala: »Rekao mi je da će si nauditi. Da će pokušati pobjeći jutros i da moram učiniti sve da je spriječim. Rekao je da joj treba pomoć...« »Lane!« Okrenuo je glavu prema Lizzie baš kad su stvari izmaknule kontroli, i kad se njegovo tijelo nagnulo u stranu.


Snažnim stiskom ga je prihvatila, i zadržala njegovu težinu da ne padne na tlo. »Dođi. Idemo natrag u kuću.« Kad je dopustio da ga preusmjeri, krv je kapala po kamenim pločama terase, poprskavši sivilo tamnocrvenim točkicama. Pogledavši ponovno tajnicu, rekao je: »Poručite mom ocu da ga čekam.« »Ne znam kad se vraća.« Ne seri, pomislio je. Žena je određivala Williamov raspored sve do odlaska na nuždu. »I čekat ću ga makar do sudnjeg dana.« Bilo je toliko gnjeva u njemu da je bio slijep za sve oko sebe dok ga je Lizzie vodila. Gnjev zbog Edwarda. I Gin. I majke. Maxa... »Kad si posljednji put nešto pojeo?« upitala je Lizzie pridržavajući ga dok su ulazili u kuću. Na trenutak je pomislio da halucinira. A onda je shvatio da su svi oni muškarci i žene u bijelome bili kuhari, i da su on i Lizzie u kuhinji. »Oprosti, što?« promrmljao je. »Hrana. Kad?« Otvorio je usta. Pa ih zatvorio. Namrštio se. »Jučer u podne?« U vidokrug mu uđe gospojica Aurora. »Lands, što je s tobom, dečko?« U tom se trenutku odvijao nekakav razgovor koji nije mogao pratiti. Zatim je uslijedilo povijanje njegove ruke, na što nije obraćao pažnju. Zatim još razgovora. Nije došao sebi sve dok se nije našao kako sjedi u prostoriji za osoblje, za stolom, s tanjurom kajgane, šest kriški slanine i četiri kriške tosta pred sobom. Lane je trepnuo kad mu je želudac zagrmio: iako mu je mozgom i dalje vladao kaos, ruka mu se mašila za vilicu i počeo je grabiti. Lizzie je sjela preko puta njega, stolac joj je Zaškripao na golom drvenom podu. »Jesi li okej?« Pogledao je mimo nje u gospojicu Auroru, koja je stajala pokraj vrata kao da je kanila otići. »Moj otac je zlotvor.« »Ima on svoj vlastiti sustav vrijednosti.« Što je bilo najbliže nečemu što bi ikad rekla da nekoga osudi. »Pokušava prodati moju sestru.« Na to uslijede uzdasi. »Kao... u kakvom jeftinom romanu.« Bio je usred prepričavanja detalja kad mu je zazvonio telefon – i istog trena kad je vidio tko je, odgovorio je: »Samuel, gdje smo?« Samuel T. morao je povisiti glas ponad žamora u pozadini. »Sedamdeset pet tisuća za jamčevinu, bolje nismo mogli. Čim doneseš ovjereni ček, možeš je pokupiti.« »Radim na tome. Odlaziš li?« »Neću dok ne iziđe odavde. Ima pravo na konzultacije s odvjetnikom pa sve dok sam u blizini, ne mora biti u nekoj ćeliji sama – ili, nedajbože, s nekim drugim.« »Hvala.« Kad je prekinuo vezu, gospojica Aurora je šmugnula van da provjeri kuhare, a on se okrenuo Lizzie. »Idemo sad nabaviti novac za jamčevinu. Nakon toga... ni sam ne znam što.« Ispružila je ruku i položila je na njegovu podlakticu. »Kao što sam već rekla, postoji li nešto što


mogu učiniti?« Bilo je to poput udara munje. U jednom času bio je normalan kao što bi to bio i svaki muškarac u takvoj situaciji... a u idućem? Požuda je bubnjala njegovim žilama, ukrutivši ga, preusmjerivši ludilo u njegovoj glavi u nešto istinski suludo. Spustivši vjeđe, promrsio je: »Jesi li sigurna da želiš čuti odgovor?« Lizzie je teško progutala i spustila pogled tamo gdje ga je dodirivala. Kad nije odgovorila, ali nije se ni povukla, nagnuo se naprijed i podignuo joj bradu kažiprstom. Zaključavši oči na njezine usne, u mislima ju je poljubio, zamislivši kako se saginje i spušta usne na njezine. Gura je unatrag na onoj teškoj stolici. Uvlači ruke pod njezinu odjeću dok se spušta na koljena među njezine noge... »O... Bože«, šapnula je izbjegavajući njegov pogled. Ali ipak se nije okrenula. Lane je polizao usnice. Onda je spustio ruku i oslobodio se njezina stiska. »Moraš ići. Odmah. Ili ću učiniti nešto zbog čega ćeš zažaliti.« »A što je s tobom?« šapnula je. »Hoćeš li ti zažaliti?« »Poljubac? Nikad.« Zavrtio je glavom spoznavši da su mu osjećaji zbrkani... i potpuno izvan kontrole. »Ali neću te dotaknuti sve dok sama to ne budeš tražila. Toliko ti mogu obećati.« Nakon jednog trenutka, ustala je, nesvojstveno nezgrapno, stolac u kojem je sjedila prevalio se na pod, stopalo joj je zapelo. Ostavio joj je dovoljno vremena da iziđe iz prostorije i udalji se niz hodnik prije nego što će i sam otići. Da joj je bio imalo bliže, bio bi u opasnosti da je zgrabi, prevali na stol i pruži im oslobođenje koje im je oboma trebalo. Jer željela ga je. Sam se u to uvjerio, upravo sad. Doduše, nije mogao o tome predugo razmišljati. Morao je natjerati oca da plati jamčevinu – nije da Lane nije imao novca. Zaradio je gomilu love na pokeru, a, za razliku od sestre, bilo mu je trideset šest, tako da je ispunjavao prvi kriterij za pristup sredstvima iz zaklade. Ali William Baldwine je stvorio ovaj nered, a činjenica da je poslom izbivao iz grada samo će još više olakšati ispisivanje i ovjeravanje tog čeka u banci. Minutu poslije Lane je bio pred uredom knjigovotkinje i nije se gnjavio kucanjem, nego se odmah mašio za kvaku. Zaključano. Baš kao što je učinio i s očevim staklom, udario je o debelu hrastovinu – neozlijeđenom rukom. »Zar nije u uredu?« upitao je gospodin Harris s praga svog apartmana. »Gdje su ključevi od ovih vrata?« »Nemam dopuštenje da otvorim...« Lane se naglo okrenuo. »Nabavi jebeni ključ ili ću razbiti ovu vražju stvar.« I gle čuda, samo djelić sekunde poslije batler se pojavio s teškim komadom stare bronce. »Dopustite meni, gospodine Baldwine.« Samo što ih ključ nije nikamo doveo. Ušao je u ključanicu sasvim glatko, ali nije se dao okrenuti. »Strašno mi je žao«, rekao je batler dok je drmusao ključem. »Čini se da su se zaglavila.« »Jesi li siguran da je to pravi ključ?«


»Označen je.« Muškarac ga zabljesne malenom pločicom što je visjela na ukrašenom privjesku. »Možda će se brzo vratiti.« »Daj da ja pokušam.« Lane je pomaknuo tog pingvina s puta, ali ni sam nije postigao ništa. Izgubivši strpljenje, naslonio se ramenom na plohu i... Zvuk pucanja drva prigušio je njegov gnjevni urlik, i morao je uhvatiti plohe kad su se odbile i poletjele prema njemu... »Ma koji vrag?« dreknuo je nakon što se snažno zakašljao i ustuknuo zbog smrada. Kad je gospodin Harris počeo kašljati i morao zabiti lice u rever sakoa, netko drugi je rekao: »O, mili Gospode, što je to...« »Neka svi napuste hodnik«, naredio je Lane batleru. »I pobrini se da ne dolaze ovamo.« »Da, da, naravno, gospodine Baldwine.« Lane je ponovno podignuo podlakticu, dišući u rukav košulje kad se nagnuo unutra. Ured je bio nemoguće mračan, teški zastori bili su navučeni sprječavajući prodor jarkoga sunca, a klima-uređaj, postavljen uz jedan od prozora, također je bio isključen. Pipajući oko dovratka slobodnom rukom, slutio je što će tamo pronaći i nije mogao povjerovati. Klik. Rosalinda Freeland sjedila je u fotelji u suprotnom kutu ureda, lica zaleđena u jezivom osmijehu. Njezini sivi prsti bili su zakopani u jastučiće izvezene cvjetnim uzorkom, a ukočene oči zurile su ravno naprijed u kakvu god da je varijantu zagrobnog života zakoračila. »Isuse«, dahnuo je Lane. Poslovni sako i suknja bili su u savršenom redu, naočale za čitanje visjele su sa zlatnoga lanca na svilenoj bluzi, a stroga prosijeda bob-frizura također je uglavnom bila uredno počešljana. Cipele, međutim, nisu imale nikakvoga smisla. Nisu to bile ozbiljne, crne, ravne kožne cipele, kakve je uvijek nosila, nego par nikeica, kao da se uputila na brzo hodanje. Sranje, pomislio je. Uguravši ruku u džep, izvukao je mobitel i birao broj jedine osobe koja mu je u tom trenu pala na um. Kad je zvuk elektroničkog zvona zabrujao u njegovim ušima, pogledao je po uredu. Sve je bilo na svome mjestu, i upravo je tako i pamtio ženu koja je radila na Easterlyju trideset godina: na stolu s računalom i lampom sa zelenim sjenilom nije bilo ničega, a police koje su diskretno skrivale ostali uredski materijal i spise bile su uredne kao u knjižnici. »... alo?« Začuo se glas na njegovu mobitelu. »Mitch«, rekao je Lane. »Dolaziš ovamo s čekom za jamčevinu?« »Imam jedan problem.« »Što mogu učiniti?« Lane je sklopio oči i pitao se kako je, dovraga, imao tu sreću da je ovaj tip uz njega. »Gledam u truplo obiteljske knjigovotkinje.« Zamjenikov se glas istog trena snizi za jednu oktavu. »Gdje?« »U njezinu uredu na Easterlyju. Mislim da se vjerojatno ubila – upravo sam provalio vrata.« »Jesi li zvao policiju?«


»Nisam još.« »Želim da ih nazoveš dok sam ja na putu dotamo – tako da bude zabilježeno po propisu i da može doći gradska policija. Oni su nadležni.« »Hvala, stari.« »I ništa ne diraj.« »Samo prekidač za svjetlo kad sam ušao.« »I ne puštaj nikoga u prostoriju. Tamo sam za pet minuta.« Kad je Lane prekinuo vezu i birao broj hitne službe, očima je pretražio one police i pomislio na sav posao koji je ta žena odradila u ovomu majušnom uredu. »Da, moje ime je Lane Baldwine. Zovem s Easterlyja.« Palača nije imala ulični broj. »Dogodio se smrtni slučaj u kući... da, prilično sam siguran da više nije živa.« Koračao je naokolo dok je odgovarao na nekoliko pitanja, potvrdio svoj telefonski broj i onda ponovno prekinuo vezu. Bacivši pogled prema stolu, poštovao je Mitchove naredbe, ali morao se dočepati čekovne knjižice. Truplo ili ne, i dalje je morao osloboditi Gin iz pritvora. Izvukavši svoju maramicu, prešao je preko orijentalnog saga. Tek što je krenuo otvoriti srednju ladicu, kad se namrštio. Usred kožnog stolnog podmetača, savršeno ravno kao da je namješten uz pomoć ravnala... ležao je USB. »Gospodine Baldwine? Treba li vam što?« dozvao ga je gospodin Harris. Lane dobaci pogled prema truplu. »Policija je na putu. Ne žele da se išta ovdje dira tako da ću sad izići.« Uzeo je ono što je Rosalinda očito ostavila onome tko je pronađe. Onda je otvorio ladicu, izvukao u kožu uvezenu čekovnu knjižicu, zataknuvši je potom za pojas hlača na leđima i prekrivši tu stvar košuljom. Okrenuo se prema obiteljskoj knjigovotkinji. Izraz njezina lica bio je kao u Jokera, sablasna grimasa koja će ga još dugo proganjati u snovima. »Što je to moj otac učinio?« šapnuo je u smrću obojen zrak.


DEVETNAEST

L

izzie je bila u staklenom vrtu, na telefonu s agencijom za najam, kad je krajičkom oka opazila kako prednjim prilazom Easterlyja dolazi terenac šerifa Okruga Washington. Zar su već dostavljali Chantal dokumente za razvod? Ajme... »Oprostite?« rekla je trgnuvši se i pribravši. »Što ste kazali?« »Račun je dospio na naplatu«, ponovio je prodajni predstavnik. »Tako da ne, ne možemo primati nove narudžbe.« »Dospio na naplatu?« Bilo je to nezamislivo, kao da, primjerice, Bijela kuća ne podmiruje na vrijeme račune za struju. »Ne, ne, još jučer smo platili cjelokupan iznos za šator. Tako da ne možemo biti...« »Čujte, vi ste nam jedan od najboljih klijenata, želimo s vama poslovati. Nisam ni znao da je račun dospio sve dok me vlasnik nije na to upozorio. Poslao sam koliko sam mogao, ali on je zaustavio pošiljku dok se ne podmiri dugovanje.« »Koliki je dug?« »Pet tisuća sedamsto osamdeset pet dolara i pedeset dva centa.« »To neće biti problem. Odmah ću donijeti ček, možete li...« »Sve je već iznajmljeno. Nije nam ostalo ništa na lageru, s obzirom na sve zabave koje se održavaju ovog vikenda diljem grada. Prošlog sam tjedna nazvao Rosalindu i ostavio joj tri poruke u vezi s dugom. Nije mi uzvratila pozive. Zadržao sam ostatak narudžbe što sam dulje mogao, jer sam vam želio izići u susret. Ali kako nisam dobio nikakvu informaciju, morao sam ispuniti druge narudžbe.« Lizzie je duboko udahnula. »Čujte, hvala vam. Ne znam što se događa, ali riješit ćemo to – i pobrinut ću se da vam se plati.« »Stvarno mi je žao.« Kad je prekinula vezu, nagnula se prema staklu pokušavajući bolje vidjeti šerifovo vozilo. »... kažu iz agencije?« Okrenula se natrag prema Greti, koja je prskala dovršene bukete zaštitnim sredstvom za cvijeće. »Oprosti, što – o, ma samo nekakav problem s računom.« »Hoćemo li onda dobiti dodatnih petsto čaša za šampanjac?« »Nećemo.« Uputila se prema vratima koja vode u kuću. »Odoh porazgovarati s Rosalindom i onda iznijeti loše vijesti gospodinu Harrisu. Pošizit će, ali barem imamo šatore, stolove i stolice. Čaše možemo prati kako se budu gomilale, a obitelj mora uvijek imati svojih stotinjak.« Greta pogleda kroz one svoje naočale od kornjačevine. »Dolazi gotovo sedamsto ljudi. Stvarno misliš da se možemo nositi s tolikom potražnjom? Sa samo petsto čaša?« »Nisi mi baš od pomoći.« Izišavši iz staklenog vrta, presjekla je kroz blagovaonicu i uputila se prema hodniku za osoblje. Kad je gurnula vrata i ušla unutra, ostala je u mjestu kao ukopana. Tri sluškinje u svojim sivo-bijelim uniformama bile su zbijene jedna uz drugu, razgovarajući s golemom količinom mlataranja rukama,


ali malo glasnoće – kao da su bile u TV emisiji kojoj je netko utišao ton. Iza njih je bila gospojica Aurora, ruku prekriženih na prsima, a Beatrix Mollie, glavna domaćica, bila je pokraj nje. Gospodin Harris stajao je usred hodnika, njegovo sićušno tijelo priječilo je prolaz prema kuhinji. Lizzie se namrštila i prišla batleru – i tada je zapuhne vonj koji joj je, kao vlasnici farme, donekle bio poznat. Afroamerikanac u odori šerifa izišao je iz Rosalindina ureda, zajedno s Laneom. »Što se događa?« upitala je Lizzie, a srsi hladnoće sijevnuli su joj grudima. Blagi gospode, zar je Rosalinda... Je li to bio razlog zašto je hodnik tako zaudarao jutros, pomislila je dok joj je srce žestoko tuklo. »Iskrsnuo je problem«, rekao je gospodin Harris. »No rješava se u skladu s propisima.« Lane je susreo njezin pogled dok je razgovarao sa zamjenikom i kimnuo joj. Kad je pokazala iza ramena prema staklenom vrtu, još je jednom kimnuo. Gospođa Mollie napravila je znak križa preko srca. »Nikad ne dolazi sama. Nesreća nikad ne dolazi sama.« »Nikad sama.« Uputivši se natrag u stakleni vrt, Lizzie je za sobom zatvorila vrata i pogledala stotinu i nešto buketa ružičastih i bijelih cvjetova. »Što se dogodilo?« upitala je Greta. »Zar je još nešto izostavljeno iz narudžbe...« »Mislim da je Rosalinda mrtva.« Začuo se zveket kad je boca spreja kliznula iz Gretinih ruku i stala poskakivati po podu od škriljevca, poprskavši ženine radne cipele. »Što?« »Ne znam.« Kad je bujica njemačkog proključala i provalila iz njezine partnerice, Lizzie je promucala: »Znam, dobro? Samo ne mogu vjerovati.« »Kad? Kako?« »Ne znam, ali ovdje je šerif. I nisu zvali hitnu pomoć.« »Oh, mein Gott... das ist ja schrecklich!« Opsovavši, Lizzie je prišla prozoru i zagledala se u raskošno zelenilo pokošene trave i besprijekorno uređen vrt za zabavu. Obavili su samo sedamdeset pet posto posla, a već je sve bilo prelijepo – naročito blistave glavice stotina kasno procvjetalih i poput papira bijelih cvjetova koje su ona i Greta zasadile u lijehe pod procvalim voćkama. »Stvarno imam loš osjećaj u vezi sa svim ovim«, čula je sebe kako govori. ***

K

ojih sat vremena poslije na Easterly je stigla i policija, a Laneu je bilo dopušteno da nakratko napusti poprište događaja. Želio je razgovarati s Lizzie kako bi joj objasnio što se događa, ali valjalo se najprije pobrinuti za Gin. Svim zakladama obitelji Bradford upravljao je Prospect Trust, tvrtka u privatnom vlasništvu koja je pod svojim nadzorom imala sredstva od više milijarda dolara, te bila specijalizirana da se skrbi o charlemontskim superbogatašima. Kako nije bila riječ o tradicionalnoj banci, međutim, skrb o


osobnim obiteljskim računima vodila se u mjesnoj podružnici PNC-a, i upravo je tamo otišao s čekovnom knjižicom koju je uzeo iz Rosalindina stola. Parkiravši se pokraj omanje zgrade, ispisao je ček, naznačivši da se isplata ima izvršiti u gotovini, i to u iznosu od sedamdeset pet tisuća dolara, zatim je krivotvorio očevo ime na crti za potpis, te na poleđini naznačio da uplata ide u korist računa zatvora Okruga Washington. Čim se progurao u bijelo-bež predvorje, presrela ga je mlada žena u mornarskoplavom kostimu i s diskretnim nakitom. »Gospodine Baldwine, kako ste?« Upravo sam pronašao mrtvaca. Hvala na pitanju. »Dobro, trebao bih ovjeriti ovaj ček.« »Naravno. Dođite u moj ured.« Povevši ga do staklene pregrade, zatvorila je vrata i sjela za uredan stol. »Uvijek nam je zadovoljstvo pomoći vašoj obitelji.« Gurnuo je ček preko podmetača na stolu i sjeo. »Drago mi je.« Zvuk noktiju kako tipkaju po tipkovnici bio je blago naporan, ali imao je drugih briga na pameti. »Ah...« Bankarica je pročistila grlo. »Gospodine Baldwine, žao mi je, ali nemate dovoljno sredstava na računu.« Izvadio je telefon. »Nema problema, nazvat ću Prospect Trust i zatražiti prijenos novca. Koliko nam nedostaje?« »Pa, gospodine, račun je u nedopuštenom prekoračenju za dvadeset sedam tisuća četiristo osamdeset devet dolara i dvadeset dva centa. Ali osiguranje o prekoračenju to pokriva.« »Dajte mi jedan čas,« Otvorio je kontakte i nazvao službenicu iz PT-a zaduženu za obiteljska sredstva. »Samo ćemo prebaciti novac na račun.« Očigledno olakšanje pojavilo se na njezinu licu. »Evo, ostavit ću vas nasamo. Bit ću u predvorju kad budete spremni. Nema žurbe.« »Hvala.« Dok je čekao da se uspostavi veza, Lane je tapkao svojom mokasinom po mramornom podu. »O, hej, Connie, kako si? Lane Baldwine na telefonu. Dobro. U gradu sam zbog Derbyja.« Među ostalim. »Čuj, molio bih da mi prebaciš nešto novca na opći obiteljski račun kod PNC-a.« Nastupila je stanka. A onda je ženin gladak, profesionalan glas postao napet. »Rado, gospodine Baldwine, ali nemam više pristup vašim računima. Još ste ih lani prebacili iz Prospect Trusta.« »Mislio sam na očeve račune. Ili majčine.« Opet stanka. »Bojim se da niste ovlašteni za transakcije takve vrste. Trebala bih razgovarati s vašim ocem. Postoji li mogućnost da mu kažete da nas nazove?« Ne ako se želio domoći novca. S obzirom na to da je upravo dobri stari tatica pokušavao pritisnuti Gin, nije bilo šanse da bi veliki i veličanstveni William Baldwine pomogao u njezinu puštanju iz pritvora. »Otac nije u gradu i nije dostupan. Što kažete na to da vas spojim s mojom majkom?« Zasigurno bi mogao doći do nje i držati je pri svijesti dovoljno dugo da naruči prebacivanje stotinu i dvadeset somova na kućni račun. Connie je pročistila grlo baš kao i maločas bankarica. »Strašno mi je žao, ali to... neće biti dovoljno.« »Iako je riječ o njezinu računu? Kako je to moguće?« »Gospodine Baldwine... ne bih voljela previše odavati.«


»Zvuči mi da biste upravo trebali.« »Biste li, molim vas, pričekali jedan trenutak?« Kad su se lake note otegnule u njegovu uhu, poskočio je iz tvrdog stolca i ushodao se između cvijeta u loncu u kutu, otkrivši da je plastičan kad je opipao list, i od poda do stropa visokih prozora s pogledom na četverotračnu prometnicu. U slušalici je zapištalo, a onda se na drugom kraju linije začuo muški glas. »Gospodine Baldwine? Ovdje Ricardo Monteverdi, kako ste, gospodine?« Krasno, predsjednik uprave. Što je značilo da će se odgovor, ma kakav bio, spotaknuti o žicu »nezgodne situacije«. »Čujte, treba mi samo sto dvadeset pet tisuća u gotovini, okej? Nije previše...« »Gospodine Baldwine, kao što vam je poznato, mi u Prospect Trustu vrlo ozbiljno shvaćamo svoju ulogu opunomoćenika naših klijenata...« »Zaustavite se točno tu s vašim ograđivanjem. Recite mi zašto riječ moje majke nije dovoljna za njezin vlastiti novac, ili mi sjašite s telefona.« Nastupio je muk. »Onda nemam drugog izbora.« »Molim? Za Boga miloga, što?« Idući trenuci tišine bili su toliko dugi i teški da je odmaknuo telefon s uha kako bi provjerio je li kojim slučajem prekinuo vezu. »Halo?« Uslijedilo je nakašljavanje. »Vaš je otac početkom godine proglasio vašu majku psihički nesposobnom za upravljanje njezinim fondovima. Na temelju mišljenja dvojice kvalificiranih neurologa, bila je, i još uvijek jest, nesposobna donositi odluke. Stoga, želite li sredstva s bilo kojeg od njihovih računa, bit ćemo više nego sretni da vam udovoljimo – uz uvjet da zahtjev dolazi od vašeg oca osobno. Nadam se da shvaćate koliko sad koračam po rubu...« »Smjesta ću ga nazvati i reći neka vam telefonira.« Lane je prekinuo poziv i zapiljio se u promet. Zatim je otišao do vrata i otvorio ih. Osmjehnuvši se bankarici, rekao je: »Moj će otac morati nazvati Prospect kako bi zatražio transfer. Morat ću se vratiti.« »Radimo do pet, gospodine.« »Hvala.« Ponovno na jarkome suncu, zadržao je telefon u ruci dok je koračao vrelim pločnikom, ali nije upotrijebio tu stvar. Također, nije se sjećao vožnje do kuće. Što će sad, dovraga? Kad se vratio na Easterly, u dvorištu pokraj garaža bila su još dva policijska vozila, a dvojica policajaca u odorama stajala su pred glavnim ulazom. Parkirao je Porsche na uobičajenome mjestu, lijevo od glavnog ulaza u palaču, i izišao. »Gospodine Baldwine«, jedan od policajaca rekao je kad mu je Lane prišao. »Gospodo.« Osjećaj njihovih očiju kako ga prate u njemu je probudio želju da pošalje tu škvadru što je dalje moguće od njegove obiteljske kuće. Štipala ga je paranoja da se u sjeni događa nešto o čemu nije imao pojma, i imao je namjeru te kosture sam provjeriti – čim prije i bez špijunskih očiju policije. Popevši se stubama do drugoga kata, otišao je do svoje sobe i zatvorio vrata – potom ih


zaključao. Tamo kod kreveta podignuo je slušalicu kućnog telefona, birao broj devet za vanjsku liniju i onda unio *67 kako se broj s kojeg je zvao ne bi prikazao na zaslonu. Kad je začuo zvuk biranja, unio je poznati pozivni broj pa potom niz od četiri znamenke. Pročistio je grlo kad je jednom zazvonilo. Dvaput... »Dobro jutro, ured gospodina Williama Baldwinea. Kako vam mogu pomoći...« Preuzevši očev ukočeni, poslovni ton glasa, rekao je: »Smjesta me spoji s Monteverdijem iz Prospecta.« »Naravno, gospodine Baldwine! Trenutak, molim.« Lane je ponovno pročistio grlo kad se klasična glazba začula u slušalici. Srećom, njegov je otac bio iznimno nedruštven, osim ako mu interakcija s ljudima ne bi koristila poslovno, pa je vrlo vjerojatno da ta dvojica muškaraca nisu u skorije vrijeme razgovarala, a što bi dovelo u opasnost ovu spačku. »Gospodine Baldwine, gospodin Monteverdi je na liniji.« Nakon škljocaja, uskočio je Monteverdi. »Hvala ti što si mi najzad uzvratio poziv.« Lane je snizio glas i dodao gomilu južnjačkog. »Treba mi stotinu i dvadeset pet tisuća na glavnom računu...« »Williame, rekao sam ti. Ne mogu ti više isplaćivati predujam, jednostavno ne mogu. Cijenim tvoj obiteljski posao, i obvezao sam se pomoći da se sve ovo riješi prije nego što se dovede u pitanje ugled Bradfordovih, ali ruke su mi vezane. Odgovoran sam prema odboru, a rekao si da će novac koji si posudio biti isplaćen prije godišnje skupštine – što je za samo dva tjedna. Činjenica da tražiš dodatna sredstva – i to u tako sitnom iznosu? Moje povjerenje je prilično oslabjelo.« Koji. Vrag. »Koliki je ukupan dug?« upitao je očevim teškim virdžinijskim naglaskom. »Rekao sam ti u zadnjoj glasovnoj poruci«, protisnuo je Monteverdi. »Pedeset tri milijuna. Imaš dva tjedna, Williame. Možeš platiti, ili odi do JP Morgan Chasea i neka ti odobre pozajmicu sa ženine osnovne zaklade. Ona ima više stotina milijuna samo na tom računu, tako da je njihova pozajmica osigurana. Poslat ću dokumentaciju na tvoj privatni e-mail – trebaš samo staviti njezin potpis i ovo među nama postaje stvar prošlosti. Ali neka bude savršeno jasno – iznimno sam izložen u ovoj situaciji, i ne kanim dopustiti da se tako i nastavi. Postoje mjere koje mogu poduzeti, a koje će tebi biti iznimno neugodne, i posegnut ću za njima prije nego bilo što bude utjecalo osobno na mene.« Sveca. Mu. »Javit ću ti se«, otegnuo je Lane i spustio slušalicu. Načas, sve što je mogao bilo je zuriti u telefon. Doslovce nije bio kadar povezati dvije misli. Onda je uslijedilo povraćanje. Naglo je ustao, presavio se u struku, jedva uspjevši na vrijeme dograbiti koš za papir. Sve što je pojeo u prostoriji za osoblje navrlo je van. Kad je grcanje popustilo, krv mu se sledila, osjećaj da ništa nije kao što bi trebalo biti ponukao ga je da se zapita – a onda i pomoli – da je ovo samo bio ružan san. Ali nije imao taj luksuz da zapadne u ravnodušnost – ili gore, da se raspadne. Valjalo se pozabaviti policijom. I sestrom. I svime što se događalo.


BoĹže, da je barem Edward ovdje.


DVADESET

S

at vremena poslije, kad se Gin uvukla na suvozačevo mjesto bratova tamnosivog Porschea, sklopila je oči i zatresla glavom. »Ovo je bilo najgorih šest sati u mome životu.« Lane je nešto zagunđao, što je moglo značiti štošta – ali sasvim sigurno nije bilo ni blizu onome »O, Bože, ne mogu vjerovati što si sve pretrpjela«, koje je željela čuti. »Oprosti, molim te«, prasnula je. »Ali upravo sam bila u zatvoru...« »U nevolji smo, Gin.« Slegnula je ramenima. »Platili smo jamčevinu, a Samuel T. će se pobrinuti da ovo ne dospije u novine...« »Gin«, brat je pogledao u nju kad su pojurili cestom. »U gadnoj smo nevolji.« Kasnije, puno, puno kasnije, sjetit će se ovog trenutka kad su im se pogledi sreli preko unutrašnjosti automobila kao početka propasti, trenutka kad je prva pločica domina pala i zbog koje su se sve ostale počele urušavati, toliko brzo da ih je bilo nemoguće zaustaviti. »O čemu govoriš?« mekano je upitala. »Plašiš me.« »Obitelj je u dugovima. Ozbiljnim dugovima.« Zakolutala je očima i zasjekla zrak rukom. »Stvarno, Lane, imam važnijih problema...« »A Rosalinda se ubila u kući. U neko doba tijekom zadnja dva dana.« Gin je stavila ruku na usta. I sjetila se kako je zvala tu ženu i nije dobila odgovor prije samo nekoliko sati. »Mrtva?« »Mrtva. U svom uredu.« Bilo je nemoguće da joj se koža ne naježi kad je zamislila kako telefon zvoni pored trupla njihove knjigovotkinje. »Mili Bože.« Lane je opsovao kad je pogledao u retrovizor, pa se prestrojio u drugi trak naglo trgnuvši upravljačem. »Obiteljski račun je u crvenom, a našem je ocu nekako pošlo za rukom posuditi pedeset tri milijuna dolara od Prospect Trusta, sam Bog zna za što. A najgore od svega? Ne znam koliko daleko to sve vodi i nisam siguran kako ću doznati.« »Što to... Oprosti, ne razumijem.« Njegovo ponavljanje priče nije joj nimalo pomoglo. Kad je brat zamukao, zagledala se kroz vjetrobransko staklo, promatrajući kako se cesta pred njima zakreće uz obrise rijeke Ohio. »Otac može vrlo jednostavno vratiti novac«, tupo je rekla. »Vratit će ga i sve će ovo prestati...« »Gin, ako moraš posuditi toliko gotovine, to je zato što si u ogromnoj gabuli. A ako nisi vratio? Ne možeš više posuditi.« »Ali mama ima novca. Ima gomilu...« »Mislim da ništa više ne možemo uzimati zdravo za gotovo.« »Pa gdje si onda pronašao novac za jamčevinu? Da me izvučeš?« »Imam nešto gotovine i svoju zakladu, koju sam odvojio od obiteljskih sredstava. No, to nije ni


blizu dovoljno da se pobrinem za Easterly. I zaboravi na otplaćivanje tolike pozajmice ili održavanja likvidnosti Bradford Bourbona, dođe li to toga.« Pogledala je dolje na svoje sjebane nokte, usredotočivši se na ono što je bilo besprijekorno kad se tog jutra probudila. »Hvala ti. Jer si me izvukao.« »Nema frke.« »Vratit ću ti.« Samo, odakle? Otac joj je ukinuo pristup sredstvima... ali još gore, što ako uopće nema novca koji je po pravu sljeduje? »To jednostavno nije moguće«, rekla je. »Ovo je zasigurno nekakav nesporazum. Nekakva... pogreška u komunikaciji.« »Ne bih rekao...« »Moraš misliti pozitivno, Lane.« »Nabasao sam na mrtvu ženu u njezinu uredu prije nekih dva sata, a to je bilo prije nego što sam doznao za dug. Uvjeravam te da nam moj manjak optimizma nije najveći problem.« »Misliš li...« Gin je dahnula. »Misliš li da nas je ona potkradala?« »Pedeset tri milijuna dolara? Ili makar djelić toga? Ne, jer zašto počiniti samoubojstvo – ako je pronevjerila novac, pametno bi bilo zbrisati i promijeniti identitet. Nećeš se ubiti u kući svog poslodavca zato što si uspješno otuđio lovu.« »A što ako je ubijena?« Lane otvori usta kao da želi reći »ma nema šanse« – ali onda ih zatvori – kao da pokušava ocijeniti i tu mogućnost. »Pa, bila je zaljubljena u njega.« Gin osjeti kako joj se čeljust objesila. »Rosalinda? U oca?« »Ma daj, Gin. Pa svi to znaju.« »Rosalinda? Pa ta bi raspustila kosu samo kad bi željela privezati onaj svoj busen niže na glavi.« »Milom ili silom, ali bila je s njime.« »U kući naše majke.« »Ne budi naivna.« U redu, bilo je ovo prvi put da je ikad za takvo što bila optužena. I najednom, navru joj sjećanja na novogodišnju noć... kad je vidjela oca kako napušta ured te žene. Ali to je bilo prije nekoliko desetljeća, iz neke sasvim druge ere. Ili možda ipak nije. Lane je pritisnuo kočnicu kad su se zaustavili na semaforu u blizini benzinske crpke koju je tog jutra posjetila. »Pomisli samo gdje je živjela?« rekao je. »Njezina četverosobna kolonijalna kuća u Rolling Medowsu više je nego što si je mogla priuštiti od plaće knjigovođe – što misliš, tko je to platio?« »Nema djece.« »Koliko je nama poznato.« Gin je čvrsto stisnula oči kad je njezin brat ponovno nagazio papučicu gasa. »Mislim da će mi pozliti.« »Želiš da stanem?«


»Želim da mi prestaneš govoriti takve stvari.« Uslijedila je duga tišina... a u toj napetoj praznini stalno joj se vraćala vizija oca kako izlazi iz ureda i privezuje kućni haljetak. Naposljetku, njezin brat zavrti glavom. »Ignoriranje neće ništa promijeniti. Moramo doznati što se događa. Moram nekako doći do istine.« »Kako si... Kako si sve ovo otkrio?« »Zar je bitno?« Kad su skrenuli za posljednji zavoj na River Roadu prije Easterlyja, pogledala je desno, gore prema vrhu brežuljka. Obiteljska palača ležala je na istomu mjestu kao i uvijek. Svojom nevjerojatnom veličinom i elegancijom dominirala je obzorom. Čuvene bijele zidine nagnale su je da pomisli na sve boce burbona na čijim je etiketama bila otisnuta. Sve do tog trenutka bila je uvjerena da je položaj obitelji čvrst poput stijene. Sad je strepjela da bi to mogla biti kula od pijeska.

O

kej, ovdje smo, dakle, sve postavili.« Lizzie je koračala uz redove okruglih stolova pod velikim šatorom. »Stolice dobro izgledaju.« »Ja«, Greta je rekla malo popravivši stolnjak. Njih dvije nastave dalje, provjeravajući razmještaj svih sedamsto stolica, još jednom provjerivši kristalne lustere što su visjeli s tri šatorska vrha, te po potrebi namještajući duge zastore u bijeloj i ružičastoj boji. Kad su dovršile, provukle su se ispod platnene pregrade i nastavile uz tamnozelene kabele što su se uvijali oko šatora s vanjske strane i opskrbljivali električnom energijom osam golemih ventilatora koji će osigurati cirkulaciju zraka. Ostalo im je dobrih pet sati posla prije sumraka i Lizzie je pomislila kako su, prvi put, zapravo obavile sve što je bilo na popisu prioriteta. Buketi su bili gotovi. Cvjetne lijehe besprijekorne. Lonci s cvijećem kod ulaza i izlaza iz šatora bili su savršeni, jer su se poslužile kombinacijom sadnog materijala i dodatnih cvjetova. Čak su i stolovi za pripremanje hrane u pomoćnom šatoru bili razmješteni po uputama gospojice Aurore. Koliko je Lizzie znala, hrana je bila spremna. Pića dostavljena. Konobare i pomoćne šankere koordinirao je Reginald, a on nije bio tip koji bi bilo što zabrljao. Osiguranje, koje se imalo pobrinuti da se predstavnici medija drže podalje, bili su pripadnici Metropolitan policije koji nisu bili na dužnosti, i u punoj pripravnosti. Zaista je poželjela da ima nečim ispuniti vrijeme. Nervozna energija činila ju je učinkovitijom nego inače, a sad joj nije ostalo ništa osim spoznaje da se u blizini provodi kriminalistička istraga. Bože, Rosalinda. Telefon joj zazvoni na boku, i ona od vibracije poskoči. Kad je izvukla mobitel, odahnula je. »Hvala Bogu – halo? Lane? Jesi li okej – da.« Namrštila se kad joj je Greta dobacila pogled. »Zapravo, ostavila sam ga u automobilu, ali mogu ga pokupiti. Da. Naravno, dakako. Gdje si? U redu. Donijet ću ga.« Kad je završila razgovor, Greta reče: »Što se događa?« »Ne znam. Kaže da mu treba računalo.« »Pa ima ih u kući najmanje desetak.«


»Nakon svega što se jutros dogodilo, misliš da ću se s njim raspravljati?« »Pošteno.« Iako je ženin izraz lica vrištao od prijekora. »Idem provjeriti lijehe ispred kuće i lonce, i potvrditi s poslužiteljima parkinga hoće li stići na vrijeme.« »U osam ujutro?« »Osam ujutro. A onda, ne znam, mislila sam se uputiti kući. Osjećam da me počinje hvatati migrena, a sutra je naporan dan.« »Grozno! Kažem ti, idi sad i vrati se spremna za oranje.« Prije nego što se Lizzie okrenula, njezina stara prijateljica strogo je pogleda kroz one debele naočale. »Jesi li dobro?« »Aha. Apsolutno.« »Lane se previše mota ovuda. Zato pitam.« Lizzie dobaci pogled prema kući. »Razvodi se.« »Zbilja.« »Tako kaže.« Greta prekriži ruke na grudima, a njezin njemački naglasak postane joj očitiji. »Nekih dvije godine prekasno...« »Nije on baš tako loš, znaš.« »Molim? Je li ovo – nein, sigurno se šališ.« »Nije znao da je Chantal trudna, okej?« Greta podigne ruke. »O, dobro, to je onda već nešto drugo, ja? Znači, dobrovoljno se oženio njome dok je bio s tobom. Ma savršeno.« »Molim te, nemoj.« Lizzie je protrljala bolne oči. »On...« »Uvaljuje ti se, je li? Nazvao te je, došao ti je, što li već.« »Pa što i ako jest? To je moja stvar...« »Cijelu sam godinu provela zivkajući te, tjerajući te iz one kuće, brinući se da dođeš na posao. Bila sam uz tebe, pazila na tebe – čistila nered koji je ostavio. Zato mi nemoj govoriti da ne moram reagirati kad ti šapuće u uho...« Lizzie položi dlan na ženino lice. »Dosta. Završile smo. Vidimo se ujutro.« Odstupavši dalje, psovala je ispod glasa cijelim putem do automobila te, kad je uzela laptop, nastavila bacati bombe na »j« dugim putem do kuće. Namjerno izbjegavajući kuhinju i stakleni vrt – jer nije željela naletjeti na Gretu dok se ova spremala za odlazak – ušla je kroz knjižnicu i, ne razmišljajući, uputila se prema hodniku što je vodio prema stubištu za osoblje i kuhinji. Nije daleko dospjela. Baš kad je zašla za ugao, zaustave je dvojica policajaca – i tada je ugledala tijelo na krevetu s kotačićima. Ostaci Rosalinde Freeland bili su ubačeni u bijelu vreću s patentnim zatvaračem koji je, milostivo, bio zatvoren. »Gospoja«, rekao je jedan od policajaca. »Morat ću vas zamoliti da dođete malo sa strane.« »Da, da, oprostite.« Spustivši pogled i progutavši mučninu, okrenula se. Trudila se ne misliti na ono što se dogodilo. Uzalud.


Rekla je svoje ime policiji, baš kao i ostatak osoblja, te dala kratku izjavu o tome gdje je bila cijelo jutro, kao i tijekom proteklih nekoliko dana. Kad su je pitali za knjigovotkinju, nije im imala bogzna što za ponuditi. Nije poznavala Rosalindu ništa bolje od drugih; žena je bila povučena, obrađivala je račune, i to je bilo to. Lizzie čak nije bila sigurna je li imala obitelj koju bi trebali obavijestiti. Posluživši se glavnim stubištem, prekršila je pravilo Easterlyja, ali s obzirom na to da je ispred bilo parkirano vozilo mrtvozornika, a poprište zločina bilo dolje niže u hodniku za osoblje, nije se suviše brinula zbog toga. Gore na drugome katu, grabila je preko saga, prošavši pokraj ulja na platnu i umjetnina koje su blistale od starosti, ali i vrhunske izrade. Stigavši do Laneovih vrata, nije se mogla prisjetiti kad su se ona i Greta zbog nečeg zadnji put porječkale. Bože, poželjela ju je nazvati i... Ali što bi joj mogla reći? Ostavi taj laptop i odlazi, rekla je sebi. To je sve. Lizzie je pokucala na vrata. »Lane?« »Uđi.« Gurnuvši vrata i ušavši u sobu, zatekla ga je kako stoji kod prozora, s jednom nogom posađenom na prozorsku dasku i podlakticom naslonjenom na podignuto koljeno. Nije se okrenuo ni pogledao je. Nije ništa drugo rekao. »Lane?« Ogledala se oko sebe. Nitko nije bio s njime. »Čuj, samo ću ovo ostaviti i...« »Treba mi tvoja pomoć.« Duboko udahnuvši, rekla je: »Okej.« Ali ostao je šutke dok je zurio u vrt. I neka joj Bog pomogne, ali nije mogla a da ga ne odmjeri. Rekla je sebi da traži znakove napetosti – a ne da mjerka njegova mišićava ramena. Kratku kosu na zatiljku. Bicepse koji su nabrekli i napinjali kratke rukave njegove polo-majice. Presvukao se otkako ga je zadnji put vidjela. I istuširao – mogla je osjetiti miris šampona i losiona nakon brijanja. »Žao mi je zbog Rosalinde«, šapnula je. »Kakav šok.« »Hmm.« »Tko ju je pronašao?« »Ja.« Lizzie je sklopila oči i čvršće privila laptop na grudi. »O, Bože.« Odjednom je uvukao ruku u prednji džep hlača i nešto izvukao. »Hoćeš li ostati sa mnom dok ovo pregledam?« »Što je to?« »Nešto što je ostavila.« Ispružio joj je crni USB. »Pronašao sam to na njezinu stolu.« »Je li to... oproštajna poruka?« »Ne bih rekao.« Sjeo je na krevet i kimnuo prema njezinu laptopu. »Imaš li što protiv ako...« »O, samo daj.« Pridružila mu se i pritisnula gumb za uključivanje. »Imam Microsoft Office pa... aha. Dokumenti u Wordu neće biti problem.« »Mislim da je nešto drugo.« Unijevši zaporku, preda mu računalo. »Evo.«


Umetnuo je uređaj i pričekao. Kad je na zaslonu bljesnulo nekoliko mogućnosti, kliknuo je na »otvori datoteke«. Bila je tamo samo jedna, pod imenom »William Baldwine«. Lizzie je palcem protrljala obrvu. »Siguran si da želiš da ja ovo vidim?« »Siguran sam da bez tebe ne bih ovo mogao pregledati.« Lizzie se zatekla kako pruža ruku i spušta je na njegovo rame. »Neću te ostaviti.« Zbog nekog razloga, pomislila je na ono donje rublje boje breskve koje je pronašla iza kreveta njegova oca. Teško da bi takvo što Rosalinda odjenula – svjetlije nijanse sive bile su najdalje što bi se usudila kad je riječ o odjeći. S druge strane, tko zna što je žena nosila ispod svih onih čednih sukanja i sakoa? Lane je kliknuo na datoteku i Lizzie je bila svjesna kako joj srce žestoko tu��e, kao da je sprintala cijela dva kilometra. I bio je u pravu, nije to bilo nikakvo ljubavno pismo ni oproštajna poruka. Bila je to tablica puna stupaca, brojki, datuma i kratkih opisa za koje je Lizzie bila predaleko od zaslona da bi ih mogla pročitati. »Što je sve to?« upitala je. »Pedeset tri milijuna dolara«, promrsio je pomičući dokument prema dolje. »Kladim se da je to pedeset tri milijuna dolara.« »Kako to misliš? Čekaj... kažeš da je ona sve to ukrala?« »Ne, ali mislim da je u tome pomogla mom ocu.« »Molim?« Dobacio joj je pogled. »Mislim da moj otac napokon ima krvi na rukama. Ili barem... krvi koju možemo vidjeti.«


DVADESET JEDAN

P

reusmjerivši pažnju na laptop u krilu, Lane je pomicao Excelovu tablicu prateći unose, pokušavajući odoka zbrojiti ukupan iznos. Ali nije se trebao gnjaviti. Rosalinda mu je unijela zbroj na samom kraju, u zadebljanom okviru u krajnjem desnom kutu svih stupaca. Nije to, zapravo, bilo pedeset tri milijuna dolara. Ma kakvi, bilo je to šezdeset osam milijuna četiristo osamdeset devet tisuća dvjesto četrdeset dva dolara i šezdeset pet centi. 68.489.242,65 USD. Primjedbe uz troškove bile su u rasponu od Cartiera i Tiffanyja do Bradford Aviationa, što je bila korporacija koja je upravljala dvama tvrtkinim zrakoplovima i pilotima, te Odjela za ljudske potencijale tvrtke Bradford – što je vrlo vjerojatno pokrivalo plaće osoblja kućanstva. Ali bio je tu opetovani unos koji mu nije bio poznat. WWB Holdings. William Wyatt Baldwine Holdings. Moralo je biti to. Ali što je to bilo? Jer tamo je odlazio lavovski dio. »Mislim da moj otac...« Pogledao je Lizzie. »Ne znam, u povjereničkom društvu kažu da je uvalio sebe – ili cijelu obitelj, valjda – u ogroman dug. Zbog kojeg razloga, međutim? Čak i uza sve ove troškove, trebalo bi biti dovoljno gotovine koja dolazi dioničarima kroz tvrtku Bradford Bourbon, od kojih smo mi najveća skupina.« »Agencija za najam«, promrsila je Lizzie. »Što?« »Agenciji za najam nije plaćeno – zvali su Rosalindu prošloga tjedna i nije im nikad uzvratila poziv.« »Kome još dugujemo, pitam se.« »Kako ja mogu pomoći?« Zagledao se u nju, dok mu je mozak ključao i ključao. »To što si mi omogućila da pregledam datoteku je dobar početak.« »Što još?« Bože, oči su joj plave, pomislio je. A usne, one njezine prirodno crvene usne, bile su tako savršeno oblikovane. Nešto mu je govorila, ali nije mogao čuti. Kao da se pokrivač sručio na njega i okružio ga pa nije bio svjestan nijednog zvuka oko sebe. A onda su računalo u njegovu krilu i sve njegove otkrivene tajne također nestali, pa ni svjetlost zaslona, ni uzorak stupaca, ni brojke ni slova isto tako nije registrirao. »Lizzie«, rekao je prekinuvši je u pola rečenice. »Da?« »Trebam te«, čuo se kako promuklo izgovora. »Naravno, što mogu...«


Nagnuo se naprijed i spustio usne na njezine, kratko ih okrznuvši... Dahnula je i odgurnula se od njega. Lane je čekao da ona ustane. Da mu očita bukvicu. Možda, u stilu sapunica iz osamdesetih, da mu odvali šamarčinu. Umjesto toga, podignula je jagodice prstiju i dotaknula usnice. Onda je sklopila oči. »Voljela bih da to nisi učinio.« Jebiga. »Oprosti.« Provukao je ruku kroz kosu. »Nisam sasvim svoj.« Kimnula je. »Da.« Krasno, pomislio je. Život mu je gorio na previše fronti da bi mogao i izbrojiti, pa zašto ne bi zapalio vatru na još jednom. Znate ono, kad je bal, nek je maskenbal. »Žao mi je«, rekao je. »Trebao sam samo...« Bacila se na njega tolikom žestinom da se umalo nije izmaknuo. Ono što ga je spriječilo bila je želja... opaka glad zaključana u njemu od trenutka kad su se rastali. Lizzie je progovorila o njegova usta. »Ni ja nisam baš svoja.« Opsovavši, ovio je ruke oko nje i povukao je u krilo, računalo je kliznulo sa strane na debeli sag – što je bilo u redu. Želio je zaboraviti na novac, oca, Rosalindu... makar samo na čas. »Oprosti«, rekao je kad ju je gurnuo dolje na madrac i okrenuo. »Trebam te. Samo... trebam biti u tebi...« Kuc, kuc, kuc. Oboje su se sledili, oči su im se susrele. »Što je?« dreknuo je. Kad je prigušen ženski glas rekao nešto o ručnicima, sve na što je Lane pomislio bila je činjenica da ta vrata nisu zaključana. »Ne, hvala.« Lizzie se izmigoljila ispod njega, a on se pomaknuo tako da je mogla ustati. Dotle je sluškinja u hodniku nastavila govoriti. »Sve je u redu, hvala«, grubo je odgovorio. Očima je pratio Lizziene ruke dok su povlačile majicu natrag dolje i prste kako češljaju kosu. »Lizzie«, šapnuo je. Samo je zatresla glavom dok je koračala po sobi, izgledajući kao da razmišlja o skoku kroz prozor kao strategiji bijega. Sluškinja je i dalje govorila, a on je jednostavno pukao. Bijesno skočivši na noge, odjurio je i umalo istrgnuo vrata, blokirajući ulaz u sobu. Plavokosa dvadesetpetogodišnjakinja bila je ona ista koja je bila u hodniku kad su se on i Chantal svađali. »O, bok.« Nasmiješila mu se. »Kako ste?« »Ne treba mi ništa. Hvala«, osorno je rekao. Kad se okrenuo, posegnula je i uhvatila mu ruku. »Ja sam Tiphanii – to je s >ph< i dva >i< na kraju.« »Drago mi je. A sad, ispričaj me...« »Mislila sam ući i provjeriti vašu kupaonicu.«


Odao ju je onaj njezin osmijeh. To i neznatna promjena položaja, kad je zdjelicu gurnula prema njemu, i jednu nogu pružila kao da ima visoke potpetice a ne kroksice. Lane je zakolutao očima – nije si mogao pomoći. Žena koju je zaista želio upravo se izvukla ispod njega, a ova ovdje toffifee mislila je da mu ima nešto za ponuditi? Bolje rečeno, tophifii. »Hvala, ali ne. Ne zanima me.« Zatvorio je vrata jer nije imao snage biti prijazan, a nije želio reći nešto što bi poslije požalio. Okrenuvši se, zatekao je Lizzie na drugom kraju sobe, pokraj prozora. Namjerno je stala sa strane, kao da nije željela da je netko izvana opazi, a ruke su joj bile prekrižene na grudima. »Zvučao si tako iskreno«, promuklo je rekla. »Kad sam s tobom, ja...« »S onom sluškinjom, maločas.« »Zašto ne bih bio?« »Znaš što stvarno ne podnosim?« »Mogu samo zamisliti«, promrsio je. »Kako ti se upravo upucavala, a ja svejedno mogu misliti samo na to kako ti svlačim odjeću. Kao da si neka igračka oko koje se s njom natežem.« Njegova se erekcija trgnula u hlačama. »Nema natezanja – tvoj sam. Ako želiš, ovdje i sad. Ili kasnije. Za tjedan, mjesec, godinu.« Zaveži, govorio je njegov ukrućeni ud. Samo zaveži, druškane, s tom pričom o budućnosti. »Ne kanim se ponovno zaljubiti u tebe, Lane. Jednostavno ne želim.« »Tako si rekla i preko telefona.« Lizzie je kimnula i odlijepila pogled s vrta. Kad je svjetlost počela blijedjeti na nebu, odmarširala je preko sobe, očito se uputivši prema vratima. Dovraga... Ne vrata. Ali nije, zapravo, krenula prema vratima. Lizzie se zaustavila ispred njega i pustila prste da nastave šetnju, obujmivši mu lice, prinijevši mu usne natrag svojima. »Lizzie«, prostenjao je liznuvši joj usnice. Poljubac se brzo oteo kontroli, a nije kanio propustiti ovu priliku. Okrenuvši je, prikucao ju je uza zid, ulje na platnu pored njih toliko se snažno zanjihalo da se ta stvar otkačila s kukice i zviznula o pod, raspavši se. Nije mario. Ruke su mu poletjele pod njezinu odjeću, pronašavši kožu, nastavivši gore prema dojkama. Mislio je da ovo više nikad neće imati, i iako bi volio da sve bude polako i slatko, nije mogao. Bio je previše očajan. Bio je grub s remenom na njezinim hlačicama, trgajući gumb, patentni zatvarač, svlačeći ih niz noge. A onda je uvukao ruku među njezina bedra, gurajući pamučne gaćice... Lizzie je promuklim glasom zazvala njegovo ime, i on umalo da nije svršio ovdje i sada. A kad je zakopala prste u njegova ramena, još ju je snažnije pomilovao...


»Ozlijedi me«, zarežao je kad se zabila u njega. »Neka krvarim...« Želio je bol zajedno s užitkom, zbog svega što se događalo s njegovim ocem i obitelji bio je sirov i mračan iznutra – do točke gdje se u magli pitao je li ovo ono što je pokretalo njegova brata Maxa. Čuo je o onome što je Maxwell činio – ili barem glasine. Možda je ovo bio razlog. Imao je osjećaj da mora istjerati svu tu tminu, inače će ga prožderati. Podignuvši Lizzie, uživao je u tome kako ga je snažno obujmila rukama. Jedan snažan trzaj na njegovu rasporku i njegova je batina bila spremna. Raskidao je njezine gaćice napola i onda... Urlik koji je ispustio o njezin vrat bio je onaj zvijeri, ali nije obraćao pažnju na zvuk. Skliski stisak njezina spolovila bio je osjećaj koji mu je prožeo cijelo tijelo. I smjesta je svršio. Dugo... toliko ju je dugo sanjao i kajao se zbog svega i žalio što nije drukčije postupio. A sad je bio tamo gdje se i molio: i svakim novim žestokim prodorom u nju vraćao je vrijeme, stavljao stvari na svoje mjesto, ispravljao pogreške. Želio je biti s njom ne bi li makar nakratko pobjegao od sadašnjosti, no ispostavilo se da je ovo iskustvo bilo više od toga. Kudikamo više. Ali s Lizzie je uvijek bilo tako. Mnogo se puta seksao u životu. Ali nijednom mu nije značilo ništa, međutim... sve dok nije bio s njom.

L

izzie nije mislila da će stvari otići tako daleko. Kad je Lane svršio u nju, poletjela je zajedno s njime, njezino oslobođenje zrcalilo je njegovo. Brzo, tako brzo, sve je bilo tako brzo i žestoko, gotovo za nekoliko trenutaka, i njih su dvoje ostali zaključani zajedno kad je početni val minuo. Jesu li upravo to učinili? pitala se. Pa... aha, pomislila je kad se trgnuo u njoj. A onda je primijetila... O, Bože, isto je mirisao. A kosa mu je još uvijek bila nevjerojatno mekana. A svaki mu je djelić tijela bio moćan i snažan, baš kao što je pamtila. Suze su joj navrle u oči, i skrila je lice u njegovo rame. Nije željela da pročita njezine osjećaje – bilo joj je dovoljno teško da sama sebi prizna cijelu tu zbrku. Samo seks, rekla je sebi. Ovdje se radilo samo o tjelesnoj gladi s obje strane. A Bog im je svjedok, požuda im nikad nije stvarala teškoće – od onoga trena kad ga je jučer ugledala, ona je njihova bliskost ključala pod površinom njezine kože. I njegove. Okej. U redu. Nije bila u stanju reći ne u ovom jednom, diskretnom trenutku – iako je trebala. Je li ovo bila pogreška ili ne, ovisit će o tome kako će se odsad sa svime nositi. Pribravši se, oslobodila se njegova stiska, iznenada svjesna da su i dalje bili spojeni tamo gdje je to bilo najvažnije. Izraz na njegovu licu natjera je da zadrži dah. Baš kao i način kojim je podignuo ruku i pomilovao joj obraz. Činio se tako ranjivim. Ali prije nego što je dospjela iznijeti kakvu smirenu, razumnu primjedbu, stao se ponovno pomicati duboko u njoj. Polako, o, tako polako, unutra i van, unutra i van. Sklopila je oči i rastopila se, njegove su je ruke pridržavale, tvrdi zid iza njezinih leđa podupirao ju je o njega. Jednim je


dijelom bila potpuno prisutna, svaki se pokret registrirao žestinom munje, zadihana napetost u grudima i šištanje krvi preuzimali su sve. Drugim je dijelom pokušala pobjeći glavom bez obzira. O, Bože. Osjećaj njegovih ruku na njezinoj kosi, usana koje je ljube tako duboko, bokova koji nabijaju pa se povlače. Bio je to povratak domu na sve načine za kojim je njezino tijelo tako dugo čeznulo. A to je bila loša vijest. »Lizzie«, rekao je glasom koji je napukao. »Nedostajala si mi, Lizzie. Tako gadno da je boljelo.« Ne misli na to, rekla je sebi. Ne slušaj... Iz njezina se grla još jednom otme njegovo ime, prasak užitka zbog kojeg joj se spolovilo stegnulo oko njegove erekcije kad se zario u nju, nabijajući je o onaj zid dok nije udarila glavom. Kad su se umirili, uz teško disanje svalila se na njega. »Ovo ne može biti posljednji put«, prostenjao je kao da joj je pročitao misli. »Jednostavno ne može.« »Kako si znao...« »Ne krivim te.« Odmaknuo se, a njegove su napola sklopljene oči plamtjele. »Jednostavno ne želim da ovo bude...« »Lane...« Poskočila je začuvši kucanje na vratima. A on je opsovao. »Jebemu mater!« prasnuo je. A s obzirom na to da nije bio od velikih psovki, morala se malčice nasmiješiti. »Što je?« graknuo je. »Gospodine Baldwine«, presjekao je batlerov glas. »Traži vas gospodin Lodge.« Lane se namršti. »Kaži mu da sam zauzet.« »Veli da je hitno.« Lizzie je zatresla glavom i izvukla se iz njegova zagrljaja drugi put. Kad je stopalima nečujno dotaknula pod, naglo joj sine da nisu koristili prezervativ. I da, sve je bilo jako, jako stvarno kad je povukla hlačice i šmugnula prema kupaonici. Uredila se što je bolje mogla dok je Lane razgovarao s Englezom kroz vrata – a kad se vratila, on je navukao hlače te stao koračati po sobi. Podignula je dlan prije nego što je dospio bilo što reći. »Pođi do njega.« »Lizzie...« »Ako je samo i četvrtina onoga što te brine istina, trebat će ti.« »Kamo ćeš?« »Ne znam. Mislim da smo zapravo dovršili sa svime do sutra ujutro.« I to na mnogo načina. »Možeš li ostati?« izlanuo je. Obrve joj se podignu. »Ostati... kao... ne misliš valjda da ovdje prespavam? To je suludo.« U kućanstvu gdje osoblje tehnički govoreći nije smjelo koristiti polovinu vrata, njezino buđenje u


krevetu najmlađeg sina na Easterlyju bio bi totalni prekršaj. Ah, da, pomislila je. Dobri stari dani izlazaka s njime, kad se iscrpljivala nastojeći sačuvati tajnu. »Bilo gdje«, rekao je. »U jednoj od brvnara. Nije me briga.« »Lane. Slušaj, ovo nije – ne vraćamo se na ono gdje smo bili, sjećaš se? Ne znam zašto sam učinila to što jesam, ali to ne znači...« Prišao joj je, privukavši je, njegov je jezik prodro u njezina usta. Bog neka joj pomogne, ali nakon samo jednog trenutka, uzvratila mu je poljubac. Iako joj je mozak govorio ne, tijelo je imalo vlastite zamisli. »Važno je«, rekao je o njezine usne. »Ovo mi je važnije od obitelji. Čuješ li me, Lizzie? Uvijek si, i uvijek ćeš biti meni najvažnija.« Nakon toga ju je pustio i krenuo prema vratima, zastavši i preko ramena izravnavši pogled s njezinim – pogled kojim se zavjetovao. Sjedeći na podnožju njegova kreveta, pogledala je zid uz koji su se poševili. Slika na podu bila je potpuno uništena, platno izgrebano i raskidano, ali nije pošla tamo da pokuša procijeniti štetu. Samo je sjedila pokušavajući se uvjeriti da to nije bio Božji znak. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je napustila njegovu sobu, zastavši tamo kod vrata, osluškujući glasove i zvukove koraka prije nego što će odškrinuti vrata i izviriti. Kad nije naišla ni na što osim tišine, samo što nije skočila nasred hodnika i stala se brzim korakom udaljavati. Chantalina soba bila je preko puta, malo niže niz hodnik, i kad je prolazila, mogla je osjetiti skupocjeni ženski parfem. Sjajan podsjetnik – doduše, nepotreban – zašto je trebala otići nakon onog prvog prekida. A ne još podići stvari na višu razinu u ovoj mrtvoj utrci. Mogla je samo sebe kriviti.


DVADESET DVA

D

ok je Lane trčao dolje, mogao je misliti samo na to koliko želi piće u ruci. Dobra je vijest bila ta – i u ovom trenutku vjerojatno jedina – da se u salonu Samuel T. već poslužio Family Reserveom. Pandža ovisnosti ščepala je Lanea čim je čuo zvuk burbona u srazu s ledom. »Bi li podijelio malo tog blaga?« promrsio je kad je povukao i zatvorio drvene plohe vrata na oba kraja prostorije. Bilo je toliko toga što nije želio da itko čuje. »Sa zadovoljstvom.« Samuel T. pruži mu izdašnu količinu alkohola u okrugloj kristalnoj čaši. »Naporan dan, je li?« »Kad bi samo znao.« Lane kucne čašu s onom drugog muškarca. »Kako ti mogu pomoći?« Samuel T. iskapi burbon i vrati se do šanka. »Čuo sam za vašu knjigovotkinju. Moja sućut.« »Hvala ti.« »Ti si je pronašao?« »Točno.« »I sâm sam nešto slično prošao.« Odvjetnik se ponovno okrenuo prema njemu i zatresao glavom. »Gadno je to.« Ne znaš ti ni po mise. »Čuj, ne bih htio požurivati, ali...« »Ozbiljan si s tim razvodom?« »Apsolutno«. »Imaš li predbračni ugovor?« Kad je Lane odmahnuo glavom, Samuel je opsovao. »Postoji li ikakva šansa da te je varala?« Lane protrlja sljepoočnice i pokuša se izvući iz onoga što se netom dogodilo s Lizzie... i onoga što je vidio na onom laptopu. Želio je predložiti Samuelu T.-u da se sastanu sutra, ali problemi sa Chantal neće nestati, bez obzira na to srlja li njegova obitelj u financijsku propast. Štoviše, vjerojatno je bolje čim prije zakotrljati tu loptu, negoli na njoj sjediti u svjetlu svega što se događa s ocem. Što je prije izbaci iz kuće, manje će informacija moći prodati tabloidima. Već ju je mogao vidjeti kako daje intervjue najopskurnijim televizijskim tračerskim emisijama za široke mase, samo ako Bradfordovima kola krenu nizbrdo. »Oprosti«, rekao je između dva gutljaja. »Što si ono pitao?« »Je li te varala?« »Koliko znam, nije. Samo već dvije godine živi pod ovim krovom, na grbači mojih roditelja, i lakira nokte.« »Šteta.« Lane isturi čelo. »Nisam znao da imaš takve predrasude o braku.« »Ako te je varala, mogli bismo to iskoristiti kako bismo smanjili alimentaciju. Obiteljski zakon države Kentucky predviđa sporazumni razvod braka, ali nedjela poput bračne nevjere ili zlostavljanja mogu se iskoristiti tijekom pregovora o novčanoj potpori supružnika.«


»Nisam bio ni s kim drugim.« U redu, osim maločas s Lizzie, gore na katu – i otprilike stotinu puta prije, u svojim mislima. »To nije ni važno, osim ako ne tražiš novčanu potporu od Chantal.« »Nema šanse. Sporazumni razvod je sve što želim od te žene.« »Zna li ona za ovo?« »Rekao sam joj.« »Ali zna li?« »Donio si dokumente na potpis?« Kad je odvjetnik kimnuo, Lane je slegnuo ramenima. »E pa, shvatit će koliko sam ozbiljan kad ih dobije.« »Čim se potpišeš, odoh ravno do centra podnijeti zahtjev. Sud će morati utvrditi da je brak nepovratno gotov, ali kako vas dvoje već dvije godine živite odvojeno, mislim da to neće biti problem. Upozorit ću te – nema šanse da će ona odustati od novčane potpore. I postoji mogućnost da će te to papreno koštati, naročito s obzirom na njezin životni standard pod ovim krovom. Pretpostavljam da se možeš koristiti nekom od tvojih zaklada?« »Mogu koristiti jedan dio. Drugi tek kad navršim četrdesetu.« »Koliki ti je godišnji prihod?« »Uključuje li to pobjede u pokeru?« »Zna li ona za to? Prijavljuješ li porez na taj dohodak?« »Ne, i ne.« »Onda ćemo to izostaviti. Dakle, da čujem cifru?« »Ne znam. Ništa suludo, samo koji milijun. To je petina prihoda od kamata i dividendi.« »I to će tražiti.« »Ali ne i glavnicu? Mislim da o tome postoji klauzula.« »Ako je riječ o neopozivoj odluci iz 1968., a vjerujem da jest, moj je otac sročio uvjete, tako da se možeš kladiti da tvoja bivša žena neće dobiti ništa. Trebat ću pogledati primjerak dokumenta, dakako.« »Sve je pohranjeno u Prospect Trustu.« Samuel T. potom stane prolaziti kroz kojekakve »popuni ovo, uračunaj ono, izjavi to i to«, ali Lane se isključio. U mislima je bio gore u spavaćoj sobi, iza zatvorenih vrata, s Lizzie potpuno nagom u njegovom krevetu. Bio je posvuda po njoj, rukama i usnama, želeći nadoknaditi godine razdvojenosti i vraćajući se tamo gdje su bili prije nego što se Chantal pojavila u dizajnerskoj odjeći za trudnice. Ma što ga čekalo s ocem i njegovim dugovima... bilo bi kudikamo lakše ako bi uz njega bila Lizzie, i to ne samo na erotskoj razini. Prijatelji pomažu jedni drugima, zar ne? »Zvuči dobro?« Lane se ponovno uključio u svog odvjetnika. »Da. Koliko će sve trajati?« »Kako rekoh, danas ću podnijeti zahtjev kod još jednog >blagonaklonog< suca koji mi duguje uslugicu-dvije. A Mitch Ramsay je pristao dostaviti dokumente Chantal. Zatim na red dolazi gnjavaža oko bračne nagodbe – a moja je pretpostavka da će nabaviti vraškog odvjetnika kako bi te natjerala da joj platiš. Živjeli ste odvojeno više od šezdeset dana, ali morat će napustiti ovu kuću čim prije –


ako ćeš ti ovdje ostati. Pretpostavljam da će se boriti i rukama i nogama, jer će htjeti izvući što više. Moj je cilj, međutim, da je udaljim iz tvog života samo s odjećom i onim zaručničkim prstenom od četvrt milijuna dolara koji si joj kupio – i to je sve.« »Meni to zvuči sjajno.« Naročito jer nije znao postoje li uopće sredstva za koja bi se mogao mašiti, osim ona na vlastitim računima. »Gdje moram potpisati?« Samuel T. kratko prelista papire pa ih pruži na potpis plavom tintom na rubu barskih kolica. Sve je bilo gotovo brže nego što je Lane dospio dovršiti svoju prvu turu burbona. »Želiš li predujam?« upitao je kad je vratio odvjetniku nalivpero Montblanc. Samuel T. iskapi svoje piće; potom stavi još leda i još Family Reservea u čašu. »Ovo je besplatno.« Lane ustukne. »Ma daj, stari. Ne mogu to dopustiti. Pusti me da...« »Ne. Iskreno govoreći, ona mi se nimalo ne sviđa, i ne pripada ovamo. Na ovaj slučaj gledam kao na čišćenje kuće. Potez metlom kako bi se izbacilo smeće.« »Nisam znao da ti je toliko nesimpatična.« Samuel T. položi ruke na bokove i zagleda se u sag. »Bit ću potpuno iskren s tobom.« Lane je znao kamo ovo vodi, i to samo po tome kako je odvjetnik stezao čeljust. »Pucaj.« »Nekih šest mjeseci nakon što si otišao odavde, Chantal me je nazvala. Zamolila je da dođem ovamo – kad sam je odbio, pojavila se u mojoj kući. Tražila je >prijatelja<, kako je rekla – potom mi stavila ruku na hlače i ponudila da se spusti na koljena. Rekao sam joj da je sišla s uma. Čak i da me jest privlačila, što nikad nije bio slučaj, tvoja obitelj i moja desetljećima su povezane. Ne bih nikad, ama baš nikad, bio s tvojom suprugom, bilo da ste rastavljeni, razvedeni ili zajedno. Usto, Virginia jest krasna država za pohađanje koledža, ali ne bih nikad oženio neku odande – a to je bilo ono što je zapravo htjela.« Čovječe. Katkad je mrzio što je bio u pravu u vezi te kuje, zaista je mrzio. »Nisam iznenađen, ali drago mi je da si mi rekao.« Lane je ispružio dlan. »Odužit ću ti se za ovu uslugu. Jednoga dana.« »Siguran sam da hoćeš. A sad, ispričaj me, idem ovo odnijeti na sud.« Odvjetnik je protresao ono što mu je ponuđeno, jedva se primjetno naklonio pa otišao s čašom u ruci. »Mogli bi te uhititi zbog alkohola«, zazvao je za njime Lane. »Samo za tvoju informaciju.« »Samo ako me uhvate«, doviknuo je Samuel T. »Ludo«, promrmljao je Lane dok je dovršavao piće. Kad je krenuo natočiti još jedno, oči mu polete prema ulju na platnu iznad kamina. Bio je to portret Elijaha Bradforda, prvog člana obitelji koji je zaradio dovoljno novca da se izdvoji od sebi ravnih tako što će sjesti pred jednog od najvećih američkih umjetnika. Nije li se, upravo u ovom času, prevrtao u grobu? Ili će to uslijediti kasnije... kad svi potonu još dublje.

G

in je na valu panike hitala niz veliko stubište Easterlyja. Čim je ugledala starinski Jaguar boje kestena kako se zaustavlja pred kućom, presvukla je odjeću koju je nosila u pritvoru, pobogu, i odjenula haljinu što je sezala sjeverno od njezinih koljena.


Također je odvojila trenutak da iščetka kosu. Još se malo poprska parfemom. Ubaci stopala u par visokih potpetica, zbog kojih su se gležnjevi doimali tanjima no ikad. Prolazeći pored zatvorenih vrata salona, znala je da brat razgovara sa Samuelom T.-om o situaciji. Bolje rečeno... o situacijama. I pustila ih je na miru. Umjesto da ih ometa, izišla je kroz glavna vrata i pričekala pored tog starinskog kabrioleta. Temperatura je i dalje bila dvadeset i šest, unatoč činjenici da je sunce počelo zalaziti, a zrak je bio zagušljiv – ili joj se tako činilo zbog njezinih živaca. Kako bi pronašla kakvu-takvu sjenu, držala se uz stablo jedne od bujnih magnolija što su rasle u blizini kuće. Dok je zurila u automobil, sjetila se trenutaka koje je u njemu provela sa Samuelom T.-om, noćnog povjetarca u kosi, njegovih ruku medu njezinim nogama dok ih je vozio vijugavim cestama prema svom imanju. Kabriolet je kupio Samuel T. stariji, na dan rođenja onoga tko će se na kraju ispostaviti kao jedini njegov potomak. A mladi ga je Samuel T. dobio na svoj osamnaesti rođendan, zajedno sa strogim uputama da se ne ubije u toj vražjoj stvari. I baš smiješno, upute su naišle na plodno tlo: jedino kad bi bio za upravljačem tog automobila, Samuel T. bio je oprezan. Gin je dugo sumnjala da je to stoga jer je znao da se njegovom smrću prekida i njegova krvna loza. Bio je jedini živući pripadnik svog naraštaja. Gomila tragedija. Za koje, sve do ovog trenutka, nije odveć marila. Dok je čekala, srce joj je tuklo brzo, ali ne i snažno, treperenje u njezinim grudima izazvalo joj je blagu vrtoglavicu. Ili je to možda bilo zbog vrućine... Samuel T. otvorio je ulazna vrata i izišao iz Easterlyja s kristalnom čašom u ruci. Bio je prilično lijep prizor, u onom savršenom laganom odijelu, i s onim predivnim licem i aktovkom s monogramom. Stavio je par sunčanih naočala sa zlatnim okvirom, njegova gusta tamna kosa bila je začešljana od visokog čela, a zbog onog valovitog čuperka naprijed doimala se pomno dotjeranom, iako to, zapravo, nikad nije bilo potrebno. Zastao je kad ju je opazio. Onda otegnuo: »Došla si mi zahvaliti što sam te spasio?« »Moram s tobom razgovarati.« »Oh? Pokušavaš pregovarati o isplati honorara nečim drugim osim gotovinom?« Iskapio je tekućinu i spustio čašu na prvu stubu – kao što je to mogao samo netko tko je cijeloga života imao poslugu. »Otvoren sam za sve prijedloge.« Odmjeravala je svaki njegov korak dok je prilazio njoj i svom automobilu. Tako je dobro poznavala njegovo tijelo, ono čvrsto, mišićavo tijelo koje je odavalo kako je, pod otmjenom odvjetničkom fasadom, bio farmer u duši. Amelia će biti visoka kao i on. I bila je zgodna kao on. Nažalost, djevojka je, također, bila glupa kao i njezina majka, iako će to možda prerasti. »Onda?« rekao je dok je spuštao aktovku na pomoćno sjedalo. »Moram li pogađati način kojim ćeš podmiriti račun?« Čak i kroz naočale, mogla je na sebi osjetiti njegov pogled. Želio ju je, uvijek ju je želio, i ponekad, zbog toga ju je mrzio. Nije bio tip muškarca koji je trpio ograničenja, makar ih sam sebi


nametnuo. Kao ni ona. Samuel T. zatresao je glavom. »Nemoj mi reći da je maca popapala taj tvoj sočni jezik. Bila bi šteta ostati bez tog dijela tvog tijela...« »Samuele.« Onog časa kad je čuo ton njezina glasa, namrštio se i skinuo naočale. »Što se dogodilo?« »Ja...« »Neko te je maltretirao u onom zatvoru? Jer, otići ću dolje osobno i...« »Oženi me.« Sledio se, sve se zaustavilo – izraz na njegovu licu, disanje, možda čak i njegovo srce. Onda je prasnuo u smijeh. »Dobro, dobro, dobro. Zasigurno si...« »Smrtno sam ozbiljna.« Vrata automobila nečujno se otvore, još jedan dokaz tomu koliko se pedantno brinuo o vozilu. »Onog dana kad se skrasiš s bilo kojim muškarcem bit će predvečerje Isusovog drugog dolaska.« »Samuele, volim te.« Ošinuo ju je prezrivim pogledom. »Ma, molim te...« »Trebam te.« »Stvarno te je pogodilo ono s pritvorom, je li?« Spustio se na sjedalo i načas zagledao preko poklopca motora. »Čuj, Gin, nemoj se oko toga uzrujavati, okej? Uspio sam sve izbrisati, tako da neće ništa ući niti u zapisnik. Nitko neće doznati.« »Nije to razlog. Samo... Vjenčajmo se, molim te.« Pogledavši prijeko u nju, namrštio se toliko snažno da su mu se obrve sasvim spojile. »Zbilja zvučiš ozbiljno.« »Ozbiljna sam.« I nije bila budala. Kasnije će mu reći za Ameliju, kad mu bude teže pobjeći, kad bude vezan papirom, i kad bude u stanju prijeći preko onoga što mu je učinila. »Suđeni smo jedno drugome. Oboje to znamo. Izbjegavamo ovu vezu cijeloga života, možda i dulje. Hodao si s konobaricama i frizerkama i maserkama, jer one nisu bile ja. Svaku si ženu uspoređivao sa mnom, i nijedna nije prošla ispit. Opsjednut si mnome, baš kao i ja tobom. Prestanimo se lagati i učinimo to kako treba.« Vratio je oči natrag na poklopac motora i prešao svojim prelijepim rukama po onom drvenom upravljaču. »Daj da te nešto pitam.« »Bilo što.« »Koliko je muškaraca dosad čulo ove tvoje riječi?« Ponovno ju je pogledao. »Ha? Koliko, Gin? Koliko si puta izgovorila ove rečenice?« »Govorim istinu«, rekla je napuklim glasom. »Jesi li i njima pokušala prodati taj molećivi ton, Gin? I taj pogled?« »Ne budi okrutan.« Dugo je šutio, potom zavrtio glavom. »Sjećaš li se proslave mog tridesetog rođendana? One na mom imanju?« »To nema ništa s...«


»Bilo je to sjajno iznenađenje. Nisam imao pojma da me svi čekaju. Ušao sam u kuću i – iznenađenje! Svi oni ljudi nazdravljaju, a ja sam tražio tebe...« Podignula je ruke. »Bilo je to prije pet godina, Samuele! Bila sam...« »Zapravo, to je prava priča našeg odnosa, Gin. Tražio sam te – prolazio kroz gomilu u potrazi za...« »Nije mi ništa značilo! Nitko mi nije značio...« »... tobom, jer, kao što si rekla, ja sam budala, a ti si jedina osoba koju sam tamo želio. I pronašao sam te, bome jesam. Kako se jebeš u mom krevetu s onim Argentincem, igračem pola, koji je bio Edwardov gost.« »Samuele...« »U mom krevetu!« zagrmio je udarivši šakom o kontrolnu ploču. »Mom jebenom krevetu, Gin!« »U redu, a što si ti učinio?« Nagnula se naprijed u kukovima i uperila prst u njega. »Što si onda učinio? Odveo si moju cimericu s koledža i njezinu sestru, i poševio se s njima u bazenu...« Glasno je opsovao. »A što sam trebao? Pustiti tebe da me zgaziš? Ja sam muškarac, a ne jedan od tvojih bijednih malih jebača! Neću...« »Bio je to igrač pola, jer si tjedan dana prije spavao s Catherinom! Ona mi je prijateljica od moje druge godine, Samuele. Morala sam slušati njezino blebetanje o tome kako si joj priuštio orgazam života, na stražnjem sjedištu upravo ovog auta. Nakon što si bio sa mnom noć prije! Tako da mi nemoj govoriti da si ti bio onaj koji je...« »Prestani.« Naglo je prošao rukom kroz kosu. »Prestani, prestani sa svime. Ne možemo više ovako, Gin. Svađamo se kao i dok smo bili tinejdžeri...« »Svađamo se jer nam je stalo, a previše smo ponosni da to priznamo.« Kad je ponovno zavladao muk, u njoj je procvjetala nada da o svemu promišlja. »Samuele, ti si jedini muškarac kojeg sam ikada voljela. Baš kao i ti mene. To je jednostavno tako. Ako s ičim moramo prestati, onda je to svađa i uzajamno nanošenje boli. Oboje smo previše ponosni i tvrdoglavi za svoje dobro.« Ponovno je zavladala tišina. »Zašto sada, Gin?« »Samo... Vrijeme je.« »Samo zato jer su te svukli i pretražili u deset ujutro?« »Moraš li.« Samuel zatrese glavom. »Ne znam jesi li ozbiljna ili nisi, ali to nije moj problem. Daj da budem savršeno jasan...« »Samuele«, prekinula ga je. »Volim te.« A to je i mislila. U samoj dubini svoje duše. Jeziva slutnja da će stvari krenuti po zlu za njezinu obitelj ukorijenila se i raširila, donijevši sa sobom spoznaju jasnu kao nikad prije. Ili je to bila... hrabrost, koja joj je nekoć nedostajala. Jer, tijekom svih njihovih zajedničkih godina, nikad mu nije rekla što istinski osjeća. Sve je uvijek bilo samo glumatanje i nadmudrivanje. Pa čak i rođenje njegove kćeri – za što još uvijek nije znao. »Volim te«, šapnula je. »Ne.« Pognuo je glavu i stegnuo onaj upravljač kao da u sebi pokušava pronaći snagu. »Ne... ne možeš mi to raditi, Gin. Ne možeš tako sa mnom. Ne pokušavaj toliko glumatati. Nije to zdravo za tebe... i nemoj misliti da ću to popiti, okej? Moram funkcionirati – moja me obitelj treba. Ne kanim ti


dopustiti da me toliko sjebeš u glavu.« »Samuele...« »Ne!« zaurlao je. Onda je pogledao prema njoj, a njegove svijetle oči bile su hladne i sužene, kao da gleda u neprijatelja. »Kao prvo, ne vjerujem ti, okej? Mislim da lažeš kako bi mnome manipulirala. A drugo? Neću nikad dopustiti da me moja supruga ponižava na način kao što ćeš ti ponižavati svog supruga. Nesposobna si za monogamiju, štoviše, previše ti je dosadno da bi cijenila pravu, održivu vezu. Možemo se kresnuti s vremena na vrijeme, ali drolji poput tebe ne bih nikad ukazao tu čast da nosi moje prezime. Omalovažavaš konobarice? I neka. Ali radije bih nekoj takvoj stavio prsten na prst nego razmaženom, nevjernom derištu kao što si ti.« Pokrenuo je motor, slatkasti vonj ulja i benzina nakratko je prožeo vrući povjetarac. »Vidimo se idući put kad me bude zasvrbjelo, a ne budem se mogao počešati. Dotada, zabavljaj se s ostatkom populacije.« Gin je morala staviti obje ruke na usta kad je ubacio u rikverc i krenuo, onaj njegov starinski automobil udaljavao se dugim prilazom nizbrdo. Nakon njegova odlaska, suze su joj kliznule iz očiju, rastapajući joj maskaru – i prvi put u životu nije za to marila. Prvi put je s njime pokušala. I podbacila. Ostvarila se njezina najgora noćna mora.


DVADESET TRI

O

, Lisa?« Čim je Lizzie čula južnjačko otezanje kako se prolama staklenim vrtom, sledila se – što je bilo nezgodno jer je sklapala stolove na kojima je pravila bukete, i upravo je s jednim pokušavala balansirati. »Lisa?« Pogledavši prijeko, ugledala je Laneovu ženu kako stoji na dovratku kao da pozira, jednu je ruku držala na boku, a drugom zabacila kosu. Imala je ružičaste svilene hlače Mary Tyler Moore iz ere Laure Petrie te bluzu narančaste boje sutona. Cipele su imale oštar vrh i niske, tanke potpetice, a povrh svega? Dramatičan, proziran šal u jarkožutoj i zelenoj, omotan oko njezinih ramena i privezan u čvor na savršenim dojkama. Sve u svemu, ostavljala je dojam svježine, ljupkosti i privlačnosti – pobudivši u nekome, tko je bio umoran, tjeskoban i nervozan, osjećaj manje vrijednosti, i to ne samo na razini frizure i odjeće, nego sve do molekularne genetike. »Da?« rekla je nastavivši udarati jednu od nogu stola ne bi li je sklopila. »Bi li mogla, molim te, s time prestati? Preglasno je.« »Sa zadovoljstvom«, procijedila je Lizzie. Dok se ta žena igrala svojim zlaćanim kovrčama, zbog bljeskanja krupnog dijamanta na njezinoj lijevoj ruci Lizzie je imala dojam kao da je netko zasipa bombama na slovo »j«. Chantal se nasmiješila. »Treba mi tvoja pomoć za zabavu.« Možemo li najprije preživjeti sutrašnji dan? »Bit će mi zadovoljstvo.« »Riječ je o zabavi za dvoje.« Chantal se nasmiješila, olabavivši onaj šal i prišavši naprijed. »Ajme, što je ovdje vruće. Možeš li nešto poduzeti?« »Biljkama odgovara toplina.« »Oh.« Svukla je šal i spustila ga dolje pored nekih od buketa koji će se naći u javnim prostorijama kuće. »Dakle.« »Nešto ste rekli?« Onaj se osmijeh vratio. »Uskoro nam je godišnjica braka, i voljela bih upriličiti nešto zaista posebno.« Lizzie teško proguta – i zapita se nije li ovo kakva bolesna igra. Je li žena nešto čula kroz vrata? Zidove? »Mislila sam da ste se vjenčali u lipnju?« »Jako ljubazno od tebe što si zapamtila. Tako si pažljiva.« Chantal naheri glavu u stranu i prikuje je pogledom, kao da dijele poseban trenutak. »Vjenčali smo se u lipnju, ali moram mu priopćiti jednu važnu vijest, pa sam mislila da bismo mogli nešto ranije proslaviti.« »Što ste imali na umu?« Lizzie nije pretjerano pratila dok se ova razbacivala kojekakvim idejama. Jedino što joj je zaglavilo u mozgu bile su riječi »romantično« i »privatno«. Kao da Chantal jedva čeka počastiti supruga plesom u krilu.


»Lisa? Zapisuješ li?« Pa, ne baš, jer nemam olovku ni papir u ruci. P.S. Mislim da bih mogla povratiti. »Rado ću učiniti sve što želite.« »Vrlo si uslužna.« Žena kimne prema vrtu i šatoru. »Znam da će sutra sve biti prelijepo.« »Hvala vam.« »Kasnije možemo sve utanačiti. Ali ponavljam, zamislila sam romantičnu večeru u apartmanu hotela Cambridge, dolje u centru. Ti bi mogla osmisliti cvjetne aranžmane i posebne dekoracije – želim da sve bude presvučeno tkaninom, kao da smo na nekom egzotičnom mjestu, samo nas dvoje.« »U redu.« Zar je Lane lagao? A ako jest... pa, mogla bi reći Greti da se sutra sama za sve pobrine, dok će ona ostati na svojoj farmi s kutijom čokoladnog sladoleda. Samo što ona i njezina partnerica nisu razgovarale. Krasno. »Najbolja si.« Chantal pogleda svoj sat optočen dijamantima. »Vrijeme je da pođeš doma, nije li? Sutra je veliki dan – trebaš se naspavati da bi bila lijepa. Bok, bok.« Kad je Lizzie ponovno ostala nasamo, sjela je na jednu od preokrenutih kanti i položila ruke na bedra, trljajući njima gore-dolje. Diši, rekla je sebi. Samo diši. Greta je bila u pravu, pomislila je, nije dorasla ovim ljudima, i ne samo zato jer je bila skromna vrtlarica. Igrali su igrice u kojima je mogla samo izgubiti. Vrijeme je da pođe, zaključila je. Naspavati se neće, ali barem će moći pokušati razbistriti glavu prije nego bomba ujutro eksplodira. Ustavši, tek što je krenula otići, kadli opazi onaj šal. Posljednje što je željela bilo je odnijeti taj komad svile Chantal, kao da je labrador koji vraća tenisku lopticu vlasniku. Ali ta je stvar bila odmah pored onih buketa, a kakve je bila sreće, nešto će iscuriti ili pasti na šal pa će tri mjeseca morati odvajati od plaće kako bi kupila novi. Chantalina garderoba vrijedila je više od jedne četvrti u Charlemontu. Podignuvši tu stvar, pomislila je da žena nije mogla odmaknuti daleko u onim glupim špicokama. Neće je biti teško sustići.

G

in je još uvijek stajala pod stablom magnolije, tamo gdje ju je Samuel T. napustio, kad je ugledala vozilo kako prilazi zavojitom cestom. Tek kad se terenac pred njom zaustavio, shvatila je da je to vozilo zamjenika šerifa Okruga Washington. Mili Gospode, zar ju je otac ponovno dao uhititi? I zašto? Zahvaljujući jutrošnjem užasnom izletu u centar, prvi joj je nagon bio dati petama vjetra, ali bila je u visokim potpeticama, a ako je zaista željela uteći tom policajcu, trebala bi trčati kroz cvjetne lijehe. Prijelom noge, pritom, ne bi joj nimalo pomogao u zatvoru. Zamjenik Mitchell Ramsey izišao je sa svežnjem papira u ruci. »Gospoja«, rekao je kimnuvši. »Kako ste?« Nije izvukao nikakve lisičine. Činio se samo uljudno zainteresiran. »Jeste li ovdje zbog mene?« izvalila je.


»Nisam.« Njegove se tamne oči suze. »Jeste li okej?« Ne, nimalo, zamjeniče. »Jesam, hvala.« »Ispričajte me, gospoja.« »Onda, niste došli po mene?« »Ne, gospoja.« Otišao je do ulaznih vrata i pozvonio. »Nisam.« Možda je došao zbog Rosalinde? »Izvolite«, rekla je prišavši mu. »Samo naprijed. Tražite li mog brata?« »Ne. Je li Chantal Baldwine u kući?« »Vrlo vjerojatno.« Otvorila je masivna vrata, a zamjenik je skinuo kapu kad je ušao. »Dajte da pronađem – o, gospodine Harris. Možete li, molim vas, odvesti ovog gospodina do Chantal.« »Sa zadovoljstvom«, rekao je batler uz naklon. »Ovim putem, gospodine. Vjerujem da je u staklenom vrtu.« »Gospoja«, promrsio je zamjenik prije nego što se uputio za Englezom. »E, ovo bi trebalo biti zanimljivo«, začula je suh glas iz salona. Okrenula se. »Lane?« Njezin je brat stajao pred portretom Elijaha Bradforda i podignuo svoju kristalnu čašu. »Nazdravimo mom razvodu.« »Ma nemoj.« Gin uđe i zaposli se kod šanka, jer nije željela da se Lane usredotoči na njezine crvene oči i podbuhlo lice. »Pa, barem joj više neću morati skidati majčin nakit s vrata. Hvala Bogu da smo je se riješili. Čudi me da ne želiš uživati u predstavi.« »Imam većih briga.« Gin uzme burbon sa sodom i ode do kauča, pa zbaci cipele. Podvivši noge, zagleda se u brata. »Očajno izgledaš«, primijetila je. Kao što se i sama osjećala, zapravo. Sjeo je preko puta nje. »Ovo će biti gadno, Gin. Ta stvar s novcem. Mislim da je stvarno ozbiljno.« »Možda možemo prodati dionice. Mislim, ti možeš, zar ne? Ja nemam blage veze kako sve to funkcionira.« I prvi put u životu zbog toga požali. »Komplicirano je zbog situacije sa zakladom.« »Ma... bit će sve u redu.« Kad je njezin brat na to odšutio, namrštila se. »Zar ne? Lane?« »Ne znam, Gin. Zaista ne znam.« »Uvijek smo imali novca.« »Da, tako je to bilo.« »Zašto govoriš u prošlom vremenu?« »Nemoj se zavaravati, Gin.« Zabacivši glavu na naslon, zagledala se u visoki strop, zamišljajući majku kako leži u onom svom krevetu. Čeka li i nju ista budućnost? Pitala se. Hoće li se i sama jednoga dana povući, navući zastore i živjeti u izmaglici lijekova? U ovom joj je trenutku to zvučalo sasvim privlačno.


Bože, zar ju je Samuel T. zaista odbio? »Gin, jesi li to plakala?« »Nisam«, glatko je odvratila. »Samo alergija, dragi brate. Samo proljetna alergija...«


DVADESET ČETIRI

L

izzie je izjurila iz staklenog vrta sa Chantalinim mirišljavim šalom. Sav onaj parfem na lepršavoj tkanini bio je težak u njezinu nosu, izazivajući joj hunjavicu. Smiješno, mogla je biti okružena tisućama pravih cvjetova, ali ovaj otmjeni, umjetno stvoreni miris bio je dovoljan da je pošalje na rub alergijskog rinitisa. Tamo u daljini, čula je Chantalino jedinstveno virdžinijsko otezanje pa se uputila prema blagovaonici da... »Što je to?« upitala je Chantal. Lizzie se ukopala u mjestu i provirila iza bogato ukrašenog dovratka. Na čelu dugačkog, sjajnog stola, Chantal je stajala pored zamjenika šerifa koji joj je, očigledno, upravo uručio debelu omotnicu. »Dostavio sam vam dokumente, gospoja.« Zamjenik je kimnuo. »Ugodan dan...« »Kako to mislite – dostavio? Što to... A ne, nećete otići dok ovo ne otvorim.« Rastrgala je omotnicu. »Izvolite ostati tu gdje jeste, dok...« Izvukla je snop papira koji su bili triput presavijeni, i dok ih je ta žena rastvarala, Lizzieno je srce snažno tuklo. »Razvod?« rekla je Chantal. »Razvod?« Lizzie se brže-bolje sklonila i sva crvena prilijepila uza zid. Sklopivši oči, mrzila je to koliko joj je laknulo, zaista jest. Ali nije se mogla pretvarati da nije bilo dobro to što nije ispala glupača po drugi put. »Ovo je zahtjev za razvod!« Chantalin je glas posto oštar. »Zašto ovo radite?« »Gospoja, moj je posao bio da vam dostavim dokumente. Sad kad ste ih preuzeli...« »Nisam ih preuzela!« Začulo se lamatanje kad ih je vjerojatno bacila na čovjeka. »Uzmite ih natrag...« »Gospoja«, graknuo je zamjenik. »Savjetujem vam da pokupite te dokumente s poda – ili nemojte. Ali nastavite li ovim tonom, odvući ću vas do sudnice privezanu za haubu mog patrolnog vozila, jer ste bili agresivni prema miroljubivom pozorniku. Jesam li bio jasan? Gospoja.« Na to uslijedi poplava. Između šmrcanja i onog što je moralo biti nadimanje grudi, Chantal se povukla u posljednji čas. »Moj me suprug voli. On ovo ne misli. On...« »Gospoja, to se mene ne tiče niti me je briga. Do viđenja.« Začuje se potom udaljavanje teških koraka. »Dovraga, Lane«, žena je prosiktala savršenom dikcijom. Čini se da je gluma bila samo za publiku. Bez upozorenja, odsječeno lupkanje onih potpetica po podu krene u Lizzienu smjeru. Sranje, nije bilo vremena da se izvuče... Chantal se pojavila iza ugla i poskočila ugledavši Lizzie.


Iako je žena otvorila branu pred onim zamjenikom, oči su joj bile bistre i suhe, a šminka se nije ni mrvicu razmazala. Uslijedi napadaj bijesa. »Što to radiš?« zaurlala je Chantal, tijelo joj je drhtalo. »Prisluškuješ!« Lizzie joj pruži šal. »Donijela sam vam ovo...« Chantal ga ščepa. »Gubi se odavde. Gubi se! Izlazi!« I ne moraš mi reći dvaput, pomislila je Lizzie dok se povlačila pa poput metka jurnula prema vratima. Presjekla je kroz šator, i dok je zaobilazila stolove i stolce, izvukla je telefon i poslala Laneu veselu poruku u stilu: Sve je u redu, idem kući nakon naporna dana. Bog zna da će taj čovjek imati pune ruke posla čim ga se Chantal dohvati. Dobra vijest, barem za Lizzie? Nije morala planirati zabavu za njihovu godišnjicu. I Lane je govorio istinu. Bilo je teško zatomiti osmijeh koji je počeo izbijati na površini njezina lica. A kad nije htio otići, pustila ga je neka ostane tamo gdje je i bio.

L

aneov je telefon zapištao baš kad je Chantal promarširala mimo salona, vrišteći njegovo ime dok je odlazila prema glavnom stubištu. Nije učinio ništa kako bi joj odao svoj položaj, pustivši je da ode gore i izvede scenu kakvu god je kanila izvesti pred zatvorenim vratima njegove prazne spavaće sobe. Smiješno, ali samo nekoliko sati ranije, njezin bi ratni pohod bio problem s kojim bi se morao pozabaviti. Sada? Bilo je to na samom dnu njegova popisa prioriteta. »Moram otići do Edwarda«, rekao je Lane, ne gnjaveći se niti provjeriti tko mu je poslao poruku. Gin zatrese glavom. »Ja ne bih. Nije dobro, a vijesti koje mu kaniš priopćiti samo bi mogle pogoršati stvari.« Bila je u pravu. Edward je oca već mrzio. Saznanje da je tip pronevjerio sredstva? Gin ustane i ode do šanka da sebi natoči još jedno piće. »Hoće li se ono sutra svejedno održati?« »Užina?« Slegnuo je ramenima. »Ne znam kako bi se to moglo spriječiti. Uostalom, uglavnom je sve već plaćeno. Hrana, piće, najam.« Stidio se drugog razloga zbog kojeg nije želio da se događaj otkaže: pomisao da bi svijet mogao makar i naslutiti nevolje u njihovoj obitelji bila mu je neprihvatljiva. Zvuk nekoga tko silazi niz stube obložene sagom i plače natjera njegovu sestru da podigne obrvu. »Čini se da ti slijedi bračna razmirica.« »Samo ako me pronađe...« Chantal se pojavi na dovratku salona, njezino inače blijedo i spokojno lice bilo je crveno poput sloja žeravice na roštilju. »Kako se usuđuješ«, upitala je njegova supruga. »Pretpostavljam da pakiraš torbe, draga«, rekla je Gin uz osmijeh radostan kao na božićno jutro. »Da pozovem batlera? Mislim da bismo te mogli počastiti tom posljednjom uslugom. Smatraj to oproštajnim darom.«


»Ne odlazim ja iz ove kuće.« Chantal je ignorirala Gin. »Razumiješ li me, Lane?« On je kažiprstom miješao led u svojoj čaši. »Gin, bi li nas ostavila malo nasamo?« Poslušno kimnuvši, njegova se sestra uputi prema lučnom prolazu, a kad je prolazila pored Chantal, zastala je i letimice ga pogledala. »Pobrini se da batler provjeri njezine kofere. Zbog nakita.« »Kakva si ti samo kuja«, prosiktala je Chantal. »Da, jesam.« Gin je slegnula ramenima kao da druga žena nije bila vrijedna ni daha potrebnog za odgovor. »Također, imam pravo na ime Bradford i naslijeđe. A ti nemaš. Bok, bok.« Kad joj je Gin mahnula, Lane je prišao i ispriječio se tijelom između njih dvije ne bi li svi zajedno izbjegli Alexis / Krystle scenu u ribnjaku. Onda je otišao i zatvorio vrata, iako nije želio biti nasamo sa svojom suprugom. »Ne idem nikamo.« Chantal se okrenula prema njemu. »I ovo se neće dogoditi.« Kad je bacila papire za razvod na pod pred njegove noge, pomislio je samo kako za ovo nema vremena. »Čuj, Chantal, možemo ovo odraditi na lakši, ili na teži način... Ti biraš. Ali znaj, odabereš li potonje, proganjat ću ne samo tebe, nego i tvoju obitelj. Što misliš, kako će se tvoji roditelji baptisti osjećati kad na pragu pronađu primjerak tvog zdravstvenog kartona? Mislim da su oni protivnici pobačaja, nisu li?« »Ne bi to učinio!« »Ne budi glupa, Chantal. Postoji gomila onih koje mogu nazvati, onih koji duguju mojoj obitelji i jedva čekaju uzvratiti uslugu.« Vratio se do šanka i u čašu natočio još malo Family Reservea. »Ili, što kažeš na ovo. Što kažeš da taj isti zdravstveni karton dopadne u ruke urednika novina, ili kakvog internetskog portala? Ljudima će biti razumljivo zašto se razvodim od tebe – ali ti ćeš se pošteno pomučiti dok ne pronađeš novog supruga. Za razliku od situacije na sjeveru, mi južnjaci imamo standarde kad je riječ o našim suprugama, a oni ne podrazumijevaju abortuse.« Nastupio je dugotrajan muk. A onda, osmijeh kojim ga je zabljesnula bio je neobjašnjiv, toliko samouvjeren i smiren da se zapitao nije li u ove dvije godine, kojim slučajem, oglušila. »Imaš ti kudikamo više toga za skriti«, blago je rekla. »Zbilja?« Pošteno je potegnuo iz čaše. »Kako si to skužila? Bio sam više nego korektan prema ženi koju sam navodno napumpao. Tko zna je li uopće i bilo moje.« Pokazala je na dokumente. »Pobrinut ćeš se da ovo nestane. Dopustit ćeš mi da ostanem ovdje koliko god to budem željela. I otpratit ćeš me na sutrašnje svečanosti u povodu Derbyja.« »U kojem to paralelnom svemiru?« Položila je ruku na donji dio trbuha. »Trudna sam.« Lane se gromko nasmije. »S tim si već jednom pokušala, srce. A svi znamo kako je to završilo.« »Tvoja se sestra grdno prevarila.« »Za krađu nakita? Možda. Još ćemo vidjeti.« »Ne, nego u vezi činjenice da nemam nikakva prava biti ovdje. Kao ni moje dijete. Zapravo, moje dijete ima podjednaka prava na naslijeđe Bradfordovih kao i ti i Gin.« Lane otvori usta da nešto kaže – onda ih polako zatvori. »Ma što to trabunjaš?« »Bojim se da tvoj otac nije ništa bolji suprug od tebe.« Zveckanje se začuje iz njegove čaše i on spusti pogled, zamijetivši kao iz daljine da mu se ruka trese, mućkajući led.


»Tako je«, polako je rekla Chantal jednoličnim glasom. »A mislim da smo svi svjesni koliko je situacija osjetljiva sa zdravljem tvoje majke. Kako bi se ona osjećala kad bi doznala da joj suprug ne samo da nije vjeran, nego da i očekuje dijete? Što misliš, hoće li uzeti veću količinu onih pilula o kojima je toliko ovisna? Vjerojatno. Zapravo, da, u to sam sigurna.« »Kujo jedna«, dahnuo je. U mislima je vidio kako je zaključao ruke oko vrata te žene i steže, steže toliko snažno da se ona počinje opirati, lica purpurnog, usta razjapljenih. »S druge strane«, mrmljala je Chantal, »ne bi li tvoja majka uživala u spoznaji da će postati baka? Ne bi li to bio razlog za slavlje?« »Nitko neće povjerovati da je dijete moje«, čuo je sebe kako govori. »Ali hoće. Bit će tvoja slika i prilika – a ja sam redovito odlazila na Manhattan kako bih poradila na našem odnosu. Svi ovdje to znaju.« »Lažeš. Nikad te nisam tamo vidio.« »New York City je ogroman. A ja sam se pobrinula da svi znaju kako sam te vidjela i uživala u tvom društvu. K tome, razgovarala sam s curama u klubu, njihovim muževima, sa svojom obitelji – i svima je bilo silno drago zbog nas dvoje.« Dok ju je šutke gledao, sladunjavo se osmjehnula. »Dakle, sad ti je jasno da ti papiri za razvod neće biti potrebni, i da nećeš reći ni riječ o svemu što se među nama dogodilo s našim prvim djetetom. Kažeš li, pokrenut ću lavinu i osramotiti tvoju obitelj pred očima ove zajednice, grada, države. Onda ćemo vidjeti koliko će proći prije negoli budeš morao odjenuti odijelo za sprovod. Tvoja mati je izvan svega, ali nije potpuno izolirana – njezina joj bolničarka svakog jutra čita novine uz uzglavlje.« Samozadovoljna izraza na licu, Chantal se okrene i širom otvori vrata, odlučno se udaljivši mramornim predvorjem, još jednom dama od dokolice s osmijehom Mona Lise. Laneovo se cijelo tijelo treslo, mišići su vrištali od potrebe za djelovanjem, za osvetom, za krvi – ali gnjev više nije bio usmjeren na njegovu suprugu. Bio je sav usmjeren na oca. Rogonja. Vjerovao je da se taj staromodni izraz nekoć koristio da se ovakvo što objasni. Nabila mu je rogove. I to s vlastitim ocem. Kad će se, dovraga, ovaj dan završiti, pomislio je.


DVADESET PET

L

izzie je rekla sebi da neće provjeravati mobitel. Ni kad je izvukla tu stvar iz torbe i prebacila u stražnji džep čim je prošla kroz ulazna vrata svoje kuće. Ni kad je, niti petnaest minuta kasnije, provjerila je li uključeno zvono. Čak ni kad je, deset minuta nakon toga, otključala zaslon i provjerila je li propustila kakvu poruku ili poziv. Nije. Lane je nije zvrcnuo niti da provjeri je li stigla kući. Nije ni odgovorio na njezinu poruku. Ali, zbilja, kao da nije imao važnija posla? Ajme. Pa ipak, bila je na iglama dok se vrzmala naokolo. Kuhinja je bila besprijekorna, što je baš bilo šteta jer bi joj dobro došlo da ima što očistiti. Isto je bilo i s njezinom sobom na katu – kvragu, čak joj i krevet bio namješten – a sinoć je oprala rublje. Jedino što nije bilo na svome mjestu bio je ručnik koji je tog jutra upotrijebila da se obriše nakon tuširanja. Nemarno ga je prebacila preko šipke na tušu, a kako je još uvijek bio u okvirima pravila dvodnevnog korištenja prije bacanja u koš za rublje, mogla je samo složiti tu stvar i objesiti preko šipke na zidu. Zahvaljujući uglavnom vedrom danu, kuća je na drugom katu bila ugrijana, pa je rastvorila sve prozore. Povjetarac je pronosio miris livada, prodirući unutra i čisteći ustajali zrak. Kad bi barem mogao izvesti isti trik i s njezinom glavom. Bombardirali su je prizori današnjeg dana: ona i Lane se smiju kad je tek došla na posao; ona i Lane zure u laptop; njih dvoje... Zadubljena u misli, Lizzie se vratila u kuhinju i otvorila vrata hladnjaka. Nije tamo bilo ništa osobito. Zasigurno ništa što bi rado pojela. Kad je potreba da provjeri telefon ponovno navalila, naredila je sebi da je potisne. Chantal je znala biti problem i za dobra dana. Ali kad su joj u lice bačeni dokumenti za razvod, dok je prizoru svjedočio netko od osoblja... Zvuk koraka na prednjem trijemu podigne joj glavu. Namrštivši se, zatvorila je hladnjak i otišla u dnevnu sobu. Nije se gnjavila provjeravati tko bi to mogao biti. Postojale su dvije mogućnosti: njezin susjed slijeva, koji je živio dva kilometra niz cestu i čije bi krave redovito probijale ogradu i zalutale na Lizzienu tratinu; ili susjed zdesna, koji je živio niti kilometar dalje, a čiji bi psi redovito navraćali da provjere te iste krave. Dok je otvarala vrata, već je počela s pozdravima: »Bok...« Nije to bio nijedan od susjeda s isprikama zbog goveda ili pasa. Na trijemu je stajao Lane, kosa mu je izgledala gore nego ujutro, tamni valovi stršili su navrh glave kao da ih je pokušao iščupati. Bio je odveć izmožden da bi se nasmiješio. »Mislio sam iz prve ruke provjeriti jesi li sigurno došla doma.« »O, Bože, uđi.« Susreli su se na pola puta, tijelo uz tijelo, i čvrsto ga je zagrlila. Mirisao je na svjež zrak. A preko njegova ramena ugledala je Porsche sa spuštenim krovom. »Jesi dobro?« rekla je. »Sad sam bolje. Usput, malo sam pijan.«


»I vozio si dovde? To je glupo i opasno.« »Znam. Zato se ispovijedam.« Izmaknula se unatrag da ga propusti unutra. »Baš sam mislila nešto pojesti.« »Imaš li dovoljno za dvoje?« »Naročito ako će te to otrijezniti.« Zatresla je glavom. »Da nisi više pio i vozio. Misliš da si sad u problemu? Pridodaj tomu i vožnju pod utjecajem alkohola.« »U pravu si.« Ogledao se oko sebe, a onda prišao njezinom pijaninu i spustio ruku na glatki poklopac. »Bože, ništa se nije promijenilo.« Pročistila je grlo. »Pa, bila sam prezauzeta s poslom...« »To je dobro. Sjajno.« Nostalgija na njegovu licu dok je nastavio zuriti u njezino antikno oruđe, obješene prekrivače i jednostavan kauč bila je bolja od bilo koje riječi koju bi mogao izgovoriti. »Hrana?« ponukala ga je. »Da. Molim te.« Dolje u kuhinji, odmah je prišao malenom stolu i sjeo. I odjednom, činilo se kao da nikad nije ni otišao. Budi oprezna, pomislila je. »Onda, bi li želio...« Stala je preturati sadržaj kuhinjskih ormarića i hladnjaka. »... pa, što kažeš na lazanje, koje sam zamrznula prije šest mjeseci, s čipsom koji sam sinoć otvorila, i za desert, sladoled na štapiću?« Laneove se oči usredotoče na nju i potamne. Okeeeej. Očito je za desert imao nešto drugo u planu – i dok joj se tijelo zagrijavalo iznutra, bilo je to više nego u redu što se nje tiče. Ideš! Nije nimalo slušala razum. To što se riješio supruge bio je samo vrh ledene sante, i valjalo joj je to imati na umu. »Mislim da to zvuči kao najbolji obrok na svijetu.« Lizzie je prekrižila ruke i naslonila se leđima na hladnjak. »Mogu li biti iskrena?« »Uvijek.« »Znam da je Chantal dobila papire za razvod. Slučajno sam načula. Nisam mislila da ću tamo zateći zamjenika.« »Rekao sam ti da kanim zaključiti to poglavlje.« Protrljala je čelo. »Nekih dvije minute prije toga, došla mi je s planom za večeru u povodu vaše godišnjice braka.« Tiho je opsovao. »Oprosti. Ali, odmah ti kažem, za nju i mene u kartama nema budućnosti.« Lizzie je dugo i napeto zurila u njega – a on se nije pomaknuo, ni trepnuo niti izrekao jednu jedinu riječ. Samo je sjedio... i pustio da u njegovo ime govore djela. Dovraga, pomislila je. Stvarno joj nije trebalo da opet padne na njega.

K

ad se noć spustila nad konjušnicama, Edward se zatekao kako tone u svoju uobičajenu noćnu rutinu. Čaša s ledom? Provjereno. Cuga? Provjereno – večeras je na redu džin. Naslonjač?


Provjereno. Samo, kad je sjeo i suočio se sa svim tim prijeko potrebnim stvarčicama, stao je prstima bubnjati po naslonu za ruke, umjesto da ih upotrijebi za skidanje čepa s boce. »Ajde«, rekao je sebi. »Nastavi s programom.« Kvragu. Zbog nekog razloga, vrata brvnare govorila su mu više od boce Beefeatera kad su posrijedi bile stvari koje je trebalo otvoriti. Dan je bio dug i naporan, s onim izletom u Steeplehill Downs kako bi provjerio svoja dva konja i obavio telefonski razgovor s veterinarom i trenerom, da bi na koncu doznao da Bouncin’ Baby Boy mora odustati od utrke zbog problema s tetivom. Zatim se vratio natrag ovamo pa provjerio stanje pet gravidnih kobila, te pregledao knjige i račune s Moeom. Barem su na toj fronti vijesti bile povoljne. Već drugi mjesec zaredom posao ne da je bio samoodrživ, nego je donosio profit. Nastavi li se ovako, obustavit će prijenose sredstava s računa majčine zaklade, one koji su omogućivali redovitu gotovinsku injekciju u posao još tamo od osamdesetih. Želio je biti potpuno neovisan o obitelji. Štoviše, jedna od prvih stvari koje je učinio kad je izišao iz toplica, bilo je odbijanje korištenja sredstava s računa svoje zaklade. Nije želio imati ništa s novcem koji je imao i najmanju vezu s tvrtkom Bradford Bourbon – a sve dionice u njegovoj zakladi pripadale su tvrtki. Nije ni znao za prijenos majčinog novca na račun Red &Blacka sve do prije šest mjeseci, a tada je posao s konjušnicama tek bio u povojima. Da je u tom trenutku obustavio transfere? Ne bi uspio isplivati. Već dugo nitko iz obitelji, a koga je krasila kakva-takva poslovna pronicljivost, nije bio u poslu s konjima. Njegov je smisao za zaradu, međutim, ostao netaknut, bez obzira na svu njegovu trenutačnu slabost. Još jedan mjesec. Onda će biti slobodan. Bože, bio je umorniji nego inače. I trpio je bol. Možda je to dvoje bilo isprepleteno? Pa ipak, nije se mogao mašiti za bocu. Umjesto toga, osovio se na noge uz pomoć štapa i odšepao do zastora, koji su bili navučeni od dana kad se ovamo uselio. Sad je vani bilo mračno kao u grobu, samo su velike natrijeve žarulje nad vratima konjušnica bacale narančast sjaj u tami. Opsovavši ispod daha, otišao je do ulaznih vrata i otvorio ih. Načas je zastao. Pa odbauljao u noć. Edward je prešao preko trave nesigurnim korakom, rekavši sebi da ide provjeriti onu kobilu koja je imala problema. Da. Tamo je išao. Nije imao namjeru provjeriti što radi Shelby Landis. Ma kakvi. Nije, na primjer, bio zabrinut jer cijelog dana nije napustila farmu, što je značilo da vjerojatno nema hranu u svom apartmanu. Nije se, recimo, želio uvjeriti ima li tople vode, jer je, nakon što je dvanaest sati vukla ona kolica, navlačila vreće žita veličine njezina kamioneta, te grube bale sijena, vjerojatno boli svaki mišić i tijelo joj vapi za toplim tušem. Apsolutno, sigurno... »Dovraga.« Nije bio ni svjestan da odlazi prema bočnim vratima konjušnice B... onima iz kojih se ulazilo u ured, baš kao i da odlazi prema stubama koje će ga odvesti do njezina stana. Pa, kad je već bio ovdje... mogao bi i provjeriti što radi. Zbog lojalnosti njezinom ocu, a što drugo...


Nije prošao rukom kroz kosu prije nego što je okrenuo kvaku... U redu, možda malčice, ali samo zato jer se trebao ošišati, a ta mu je stvar stalno padala preko očiju. Senzorska svjetla upalila su se kad je zakoračio u uredski dio, a sve one stube do bivšeg sjenika nadvile su se nad njegovom glavom poput planine uz koju će se dobrano pomučiti. I gle čuda, njegov je pesimizam bio utemeljen – morao je stati na pola puta do gore kako bi došao do daha. Te još jednom čim se popeo na vrh. I upravo je u tom trenutku čuo smijeh. Muški. Ženski. Iz Moeova apartmana. Namrštivši se, Edward dobaci pogled prema Shelbynim vratima. Odvukavši se dotamo, nasloni uho na plohu. Ništa. Kad je učinio isto i s Moeovim vratima, mogao ih je oboje čuti, snažno južnjačko otezanje izmjenjivalo se poput violine i bendža sastava bluegrass. Edward je načas sklopio oči i naslonio se na zatvorena vrata. Tada se pribrao i uz pomoć štapa sišao niz one stube, pa izišao vani na travu, a onda se uputio natrag u svoju brvnaru. Ovaj je put bez problema otvorio bocu. Kao i natočio čašu. Kad je natočio drugi put, shvatio je da je petak. Petak uvečer. Nije li to bila sretna okolnost? Imao je spoj, također.


DVADESET ŠEST

P

ogled Sutton Smythe lutao je nad svjetinom što je do posljednjeg mjesta ispunila glavnu galeriju charlemontskog Muzeja umjetnina. Toliko poznatih lica, kako onih koje je poznavala osobno, tako i onih koje je viđala na vijestima, na televiziji, na velikom platnu. Mnogi su joj domahivali kad bi im se pogledi sreli, i bila je dovoljno pristojna da zauzvrat podigne dlan. Nadala se da joj nitko neće prići. Nisu je zanimali kontakti u obliku poljupca u obraz, pitanja o bračnim partnerima kao ni upoznavanje s bilo čijom večerašnjom pratnjom. Nije željela primati zahvale, još jednom, za velikodušnu prošlomjesečnu donaciju u iznosu od deset milijuna dolara za proširenje muzeja. Nije željela slušati ni priznanja zbog očeve trajne posudbe onog Rembrandta ili Fabergéova jaja, darovanih u čast njezine drage, pokojne majke. Sutton je samo željela da može na miru pogledom tražiti ono jedino lice kojem se nadala. Lice koje je željela... trebala... vidjeti. Ali Edward Baldwine, još jednom, nije došao. A to je znala ne zato što je stajala ovdje u sjeni proteklih sat i pol dok su uzvanici pristizali na domjenak upriličen u ime njezine obitelji, nego zato što je inzistirala pregledavati popis potvrđenih pozivnica, najprije jednom tjedno, a onda, kako se dan domjenka približavao, i svakodnevno. Nije uopće odgovorio. Ni »Sa zadovoljstvom...« niti »Sa žaljenjem...« Zar je zbilja bila iznenađena? Pa ipak, boljelo je. Štoviše, jedini razlog zašto je sinoć otišla na zabavu Williama Baldwinea bila je nada da će vidjeti Edwarda u vlastitom domu. Nakon što joj nije uzvraćao pozive danima, mjesecima, a sad već i godinama, mislila je da će se možda pojaviti za očevim stolom i da bi se mogli spontano ponovno spojiti. Ali ne. Edward nije bio ni tamo... »Gospođice Smythe, uzvanici bi sad mogli sjesti za stolove, ako se slažete. Salate su poslužene.« Sutton se nasmiješila ženi s fasciklom i slušalicom u uhu. »Da, prigušimo svjetla. Iznijet ću opaske čim svi budu na svojim mjestima.« »Vrlo dobro, gospođice Smythe.« Sutton je duboko udahnula i promatrala stado skupocjene stoke kako rade ono što im je rečeno i pronalaze svoja mjesta za svim onim okruglim stolovima sa zlatnim tanjurima i izrezbarenim jelovnicima nad lanenim ubrusima. Tamo prije tragedije, Edward je uvijek prisustvovao ovakvim zabavama: strijeljajući je podrugljivim osmijesima kad bi mu se netko prilijepio i moljakao novac za raznorazne dobrotvorne svrhe. Pitajući je za ples – kao spas u zadnji čas – kad bi je u kut stjerao kakav nasrtljiv pričalica. Gledajući je, namigujući joj... samo zato što je mogao. Bili su prijatelji od jedne proslave Dana grada Charlemonta. Poslovni rivali otkako je diplomirao na Whartonu, a ona magistrirala na Sveučilištu u Chicagu. Zajedno su odlazili na društvena zbivanja otkako su se pridružili krugu dobrotvora nakon što je njezina majka preminula, a njegova se počela sve češće povlačiti u svoje odaje.


Nikad nisu bili ljubavnici. Željela je da jesu. Otkako ga je prvi put vidjela, čini se. Ali Edward se držao po strani, čak joj namještao druge muškarce. Njezino je srce oduvijek pripadalo njemu, ali nikad nije imala hrabrosti prijeći tu granicu koju je, činilo se, tako odlučno među njima povukao. A onda... dogodilo se ono prije dvije godine. Mili Bože, kad je čula da odlazi na još jedno od onih svojih poslovnih putovanja u Južnu Ameriku, kao da je nešto naslutila – upozorenje, predosjećaj. Ali nije ga nazvala. Ni potražila. Niti mu pokušala reći da sa sobom povede više tjelohranitelja, bilo što. Tako se, na izvjestan način, uvijek osjećala dijelom odgovornom. Možda da je... Ali koga je ona to zavaravala? Ne bi odustao od putovanja ni zbog kakvog razloga, osim možda nepovoljne vremenske prognoze. Edward je u svojoj srži bio istinski suparnik u alkoholnoj industriji, očigledan nasljednik tvrtke Bradford Bourbon, ne samo pravom rođenja, nego i svojom nevjerojatnom poslovnom etikom i promućurnošću. Nakon otmice i zahtjeva za otkupninu, njegov otac William silno se trudio da ga oslobodi, pregovarajući s otmičarima, surađujući s američkim veleposlanstvom. Sve je bilo uzalud dok, najzad, tim specijalaca nije bio poslan da izbavi Edwarda. Nije mogla ni zamisliti što je sve pretrpio. I upravo je na današnji dan pao u zasjedu na svom putovanju. Kakva šteta, sve skupa. Južna Amerika jedno je od najljepših mjesta na svijetu, s fantastičnom kuhinjom, veličanstvenim krajolicima i nevjerojatnom poviješću – ona i Edward uvijek su u šali govorili kako će se tamo povući, jednom kad odu u mirovinu, i živjeti na susjednim imanjima. Stalno se upozoravalo na otmice poslovnih direktora u određenim područjima, ali bilo je to kao da nekome kažeš da ne šeće Central Parkom u tri ujutro: svugdje se može pronaći nešto loše, i nije bilo razloga osuditi cijeli kontinent zbog šačice kriminalaca. Nažalost, Edward je postao jedna od žrtava. Nakon svih ovih godina, samo ga je željela vidjeti vlastitim očima. U novinama je vidjela tek nekoliko nejasnih fotografija, a one je sasvim sigurno nisu umirile. Doimao se mršavijim, tijela povijenog, a glave uvijek pognute ili okrenute od fotoaparata. Njoj je, međutim, i dalje bio predivan. »Gospođice Smythe, mi smo spremni, ako ste i vi.« Prenuvši se, Sutton je vidjela kako gomila od tisuću ljudi sjedi, uživajući u svojim salatama, spremni čuti njezin govor... Bez upozorenja, iznenadna grmljavina jezive energije zatutnji njome, i znoj joj izbije među dojkama, na čelu, pod rukama. Kad joj je srce počelo udarati u ritmu bubnjeva, valovi vrtoglavice nagnali su je da posegne i pridrži se o zid. Što se to s njom zbiva... »Gospođice Smythe?« »Ne mogu«, čula se kako govori. »Oprostite?« Tutnula je kartice s govorom, tako pažljivo ispisane, u ruke asistentice. »Netko drugi treba...« »Molim? Čekajte, kamo ćete...«


Podignula je dlanove uvis i stala uzmicati. »... održati govor.« »Gospođice Smythe, vi ste jedini koji...« »Nazvat ću te u ponedjeljak. Žao mi je, ne mogu ja to...« Sutton nije imala pojma kamo će dok su joj visoke potpetice lupkale, povlačeći se unatrag po mramornom podu. Štoviše, tek kad ju je val vrućine zapljusnuo, shvatila je da je napustila zgradu kroz izlaz za nuždu, i našla se u zapadnom dijelu kompleksa pa vani na vlažnom noćnom zraku. Daleko od parkirnog mjesta gdje ju je čekao vozač. Naslonivši se na ožbukani zid muzeja, duboko je udisala, no nije uspjela ublažiti osjećaj gušenja. Nije mogla ostati ovdje cijelu noć. Zapravo, željela je pobjeći čim prije i što dalje, trčanjem izbaciti ovaj posvemašnji osjećaj užasa iz svog krvotoka... Ali bila je to ludost... Zar ne? Bože, gubila je razum. Končano ju je svladao neizdrživ pritisak. Ili je to možda bilo, još jednom, kao i uvijek, zbog Edwarda Baldwinea. Vrijeme je da krene dalje. Ovo je bilo sumanuto. Izuvši sandale i uhvativši ih za remenčiće, krenula je preko travnjaka, držeći se blizu jezeraca svjetlosti što su ih stvarala sigurnosna svjetla. Nakon, činilo se, vječnosti, parkiralište koje je tražila pojavilo se pred njom kad je skrenula za još jedan ugao – ali smela se ugledavši one puste automobile i limuzine parkirane na otvorenom. Gdje je bila njezina... Srećom, crni Mercedes C63 prinašao je nju, golema je limuzina prišla, suvozačev prozor nečujno se spustio. »Gospoja?« rekao je uznemireno vozač. »Gospoja, jeste li dobro?« »Treba mi auto«, Sutton je obišla automobil do vozača, a prednja svjetla odbijala su se briljantnobijelim odbljeskom o njezinu srebrnu opravu i dijamante. »Treba mi auto, treba mi...« »Gospoja?« Muškarac u odori izvukao se iza upravljača. »Odvest ću vas kamo god...« Izvukla je novčanicu od stotinu dolara iz svoje majušne svečane torbice. »Izvoli. Molim te, pozovi taksi, ili nekoga. Oprosti, ali trebam...« Zatresao je glavom na gotovinu. »Gospoja, ja vas mogu odvesti kamo god želite...« »Molim te. Treba mi auto.« Načas je oklijevao. »U redu. Znate li upravljati ovim...« »Snaći ću se.« Pritisnula je novčanicu o njegov dlan i skupila mu šaku. »Zadrži ovo. Bit će sve u redu.« »Radije bih vas ja odveo.« »Cijenim tvoju ljubaznost, zaista.« Zatvorila se unutra, podignula prozor, pa pogledom potražila mjenjač ili... Kad je zakucao na zatamnjeno staklo, ponovno je spustila tu stvar. »Tamo je – pored upravljača«, rekao je vozač. »Tu je za polazak i rikverc. Eto tako. A žmigavci su... aha, tako je. Brisači vam vjerojatno neće trebati, a svjetla su već upaljena, kao što vidite. Sretno.« Uzmaknuo je unatrag, kao netko tko očekuje da će pred njime prasnuti petarda ili bomba. Sutton je pritisnula papučicu gasa, a moćna je limuzina poletjela naprijed kao da je pod poklopcem motor mlažnjaka. U pozadini uma, na brzinu je izračunala koliko je godina prošlo otkako


se sama nekamo odvezla – a odgovor je nije nimalo ohrabrio. Ali baš kao i sa svime ostalim u njezinu životu – već će se nekako snaći... pa makar joj to bilo posljednje. ***

M

ogu li uzeti još malo?« Kad mu je Lizzie uputila jedan: »Ma naravno«, Lane je ustao i otišao natrag do hladnjaka. Hrana mu je pomogla razbistriti glavu – ili je to možda bilo njezino društvo. Vjerojatno je razlog bila njezina prisutnost. »Ovo je stvarno dobro«, rekao je kad je otvorio kutiju i izvadio još jednu porciju. Njezin mekan smijeh natjera ga da zastane i sklopi oči, kako bi mogao još dublje upiti taj zvuk. »Samo si pristojan«, promrmljala je. »Tako mi Boga.« Ubacivši tanjur u mikrovalnu, namjestio je na šest minuta i promatrao kako se smrznuta kocka okreće i okreće. »Razgovarat ću s Edwardom«, čuo je sebe kao govori. »Kad si ga posljednji put vidio?« Pročistio je grlo. Osjetio je onaj žalac potrebe za pićem. »Bilo je to...« Načas se izgubio dok je mozgao kako je pitati ima li u kući kakve cuge. »Uh.« »Toliko dugo?« »Zapravo, mislio sam na nešto drugo.« Riječju – bilo je sasvim moguće da ima problem s alkoholom. »Ali daj, nakon ovakvog dana, tko ne bi bio alkoholičar?« »Molim?« Jao, sranje, zar je ovo naglas izrekao? »Oprosti, mozak mi je koma.« »Kad bih ti barem mogla kako pomoći.« »Pomažeš mi.« »Onda, kad si se zadnji put vidio s Edwardom?« Lane ponovno sklopi oči. Ali umjesto da u sebi stane računati koliko je točno podbacio kao brat, vratio se kroz vrijeme u onu novogodišnju noć, kad je Edward nadrljao zbog svih njih. *** n i Maxwell ostali su u salonu, tihi, drhteći, kad je otac potjerao Edwarda na gornji kat. Dok su se O dva para koraka uspinjala velikim stubištem, Lane je vrištao iz sve snage – ali u sebi. Bio je prevelika kukavica a da pred njih iskoči i prekine tu laz koja je spasila njega i brata. »Trebao bih otići gore«, rekao je dok je vrijeme prolazilo. »I što bi time postigao?« šapnuo je Max. »Ništa neće zaustaviti oca.« »Mogao bih...« Ali Max je bio u pravu. Edward je slagao, a njihov otac će ga natjerati da plati za prijestup koji


nije počinio. Ako Lane sada kaže istinu... otac će ih jednostavno sve izlemati. Ostanu li on i Max tu gdje jesu, barem bi mogli izbjeći... Ne, to nije bilo u redu. Bilo je to nečasno. »Idem gore«. Prije nego što je Maxwell dospio bilo što reći, Lane mu je ščepao ruku. »A ti ideš sa mnom.« I Maxa je očito morila savjest, jer umjesto da se, kao i uvijek, stane prepirati, bez riječi je slijedio brata do stubišta. Kad su dospjeli do vrha, veliki hodnik bio je prazan osim onih otmjenih ukrasnih letvica, ulja na platnu i buketa što su stajali na antiknim stolićima ili komodama. »Moramo ovo spriječiti«, prosiktao je Lane. Jedan za drugim, brzo su se kretali po sagu... sve do očevih vrata. S druge strane teških drvenih ploha, zvuci udaraca bili su oštri i glasni, od sraza remena s golom kožom pa do očeva stenjanja dok je prikupljao snagu. Edward, pak, nije ni zucnuo. A dotle, njih su dvojica samo tamo stajali, nijemi i glupi. Sve na što je Lane mogao misliti bilo je kako ni on ni Max ne bi bili ni upola ovako hrabri. Obojica bi završila u suzama. Nagon za pravdom i časti jenjavao je svakim idućim udarcem... sve dok Lane više nije mogao izdržati. »Idemo«, posramljeno je protisnuo. Još jednom, Max mu nije proturječio. I sam je, očito, bio prevelika kukavica. Soba koju su dijelili bila je nešto niže niz hodnik, i Lane je bio onaj koji je otvorio vrata. Bilo je dovoljno soba da mogu odvojeno spavati, ali kad su Maxa prije nekoliko godina počele mučiti snomorice, malo po malo, i postali su cimeri: Max se počeo krišom uvlačiti u Laneovu sobu, i tamo se ujutro buditi. Na koncu je gospojica Aurora naredila da se unese još jedan krevet i to je bilo to. Kupaonica je bila zajednička – a soba s druge strane te dugačke, uske prostorije bila je Edwardova. Max se uvukao u krevet i zapiljio preda se. »Nismo smjeli otići dolje. Ja sam kriv.« »Obojica smo krivi.« Lane je pogledao dolje na Maxa. »Ostani ovdje, ja ću ga pričekati.« Kad je otišao na zahod, zatvorio je vrata za sobom i pomolio se da ga Max posluša. Slutio je u kakvom će stanju biti Edward jednom kad otac s njime dovrši. O, kako je samo Lane želio da može vratiti vrijeme i spriječiti njihov odlazak u salon. Spustivši poklopac na zahodskoj školjci, sjeo je i slušao bubnjanje vlastitog srca. Nije bilo važno to što više nije mogao čuti udarce remenom. Znao je što se događa na drugom kraju hodnika. Zbog nekog je razloga nastavio gledati prijeko, u tri četkice za zube, u srebrnoj čaši pored složenih ručnika na ormariću. Crvena je bila Edwardova, jer je bio najstariji i uvijek je mogao prvi birati. Max je odabrao zelenu, jer je bila najmanje ženskasta od onih preostalih. Lanea je dopala žuta, i mrzio ju je. Nitko nije želio onu plavu, boje Sveučilišta Kentucky... Mekani škljocaj i struganje vrata koja se otvaraju prekinuli su tišinu. Lane je čekao dok nije čuo drugi škljocaj, zatim je ustao i zavirio u Edwardovu sobu. U polutami, Edward je odlazio prema kupaonici, povijen u struku, jednom rukom na trbuhu, a drugom izbačenom kako bi se pridržao za komodu, zid, stol. Lane je pohitao naprijed i uhvatio brata oko struka.


»Zlo mi je«, zaječao je Edward. »Povratit ću.« O, Bože, niz lice mu je curila krv, očev pečatnjak zasjekao mu je kožu tamo gdje ga je ošamario. »Imam te«, promumljao je Lane. »Ja ću se pobrinuti za tebe.« Kretnje su bile usporene, Edwardove noge teškom su mukom podupirale njegov torzo. Dio gornjeg dijela pidžame zaglavio je pod pojasom kad je donji dio povučen gore nakon bičevanja, a Lane nije mogao misliti ni na što osim na ono što je bilo ispod. Tragovi remena, krv, otekline. Edward je u posljednji čas dospio do zahoda, a Lane je ostao uz njega sve vrijeme dok je povraćao. Kad je dovršio, uzeo je onu crvenu četkicu iz srebrne čaše i pastu za zube. Kad je iščetkao zube, brat mu je pomogao izići pa ga otpratio do postelje. »Zašto ne plačeš«, hrapavim je glasom rekao Lane dok se brat namještao na madracu kao da ga je cijelo tijelo boljelo. »Samo plači. On će prestati čim zaplačeš.« Tako je uvijek bilo kad bi tukao njega i Maxa. »Pođi u krevet, Lane.« Edwardov je glas bio iscrpljen. »Žao mi je«, šapnuo je Lane. »Sve je okej. Pođi u krevet.« Bilo je teško otići, ali već je jednom gadno zaribao te noći, i eto što se dogodilo. Ponovno u svojoj sobi, uvukao se pod plahte i zagledao u strop. »Je li on okej?« upitao je Max. Zbog nekog razloga, sjenke u njihovoj sobi bile su krajnje prijeteće, poput čudovišta koja se kreću i vrebaju iz kutova. »Lane?« »Da«, slagao je. »Dobro je...«

L

ane?« Lane se stresao i pogledao preko ramena. »Što?« Lizzie pokaže na mikrovalnu. »Je li gotovo?« Čuo je pištanje. Stajao je tamo i treptao, pokušavajući se vratiti iz prošlosti. »Tako je, oprosti.« Opet za stolom, spustio je dolje jelo iz kojeg se pušilo, i sjeo na stolac... istom shvativši da je izgubio apetit. Kad je Lizzie posegnula prijeko i položila ruku na njegovu, uzeo je ono što je ponudila i prinio usnama na poljubac. »O čemu razmišljaš?« upitala je Lizzie. »Stvarno želiš znati?« »Da.« Pa, nije li joj imao štošta za reći? Dok je čekala odgovor, on je dugo promatrao njezino lice, onda se blago nasmiješio. »Upravo sad... u ovom trenutku... mislim da ću iskoristiti priliku, samo ako mi je pružiš.« Rumenilo što joj je oblilo lice, prekrila je podignuvši dlanove. »O, Bože...«


Blago se nasmijao. »Želiš da promijenim temu?« »Da«, rekla je skrivena iza dlanova. Nije joj zamjerio. »U redu. Stvarno mi je drago što sam došao ovamo. U ovom času, Easterly je poput omče oko vrata.« Lizzie je protrljala oči pa spustila ruke. »Znaš, ne mogu vjerovati za Rosalindu.« »To je naprosto čisti užas.« Naslonio se na stolcu, poštujući njezinu potrebu da promijene temu. »A čuj ovo – Mitch Ramsey, zamjenik šerifa? Zvao je dok sam bio na putu ovamo. Mrtvozornik zasad misli da je riječ o kukuti.« »Kukuta?« »Njezino lice...« Rukom je pokazao po svome. »Onaj jezivi osmijeh? Uzrokovan je nekom vrstom facijalne paralize – koja je, navodno, dobro dokumentirana kod trovanja tom biljkom. Čovječe, mogu ti reći da neću tako lako zaboraviti taj prizor.« »Postoji li mogućnost da je ubijena?« »Oni tako ne misle. Trebala bi ti dobra doza kukute da obaviš posao, tako da je vrlo vjerojatno sama to učinila. Usto, njezine su nikeice bile nove-novcate, i pronašli su travu na đonovima.« »Nikeice? Pa ona ne nosi ništa osim balerinki.« »Točno, ali pronašao sam je s parom tenisica na nogama, koje je očigledno tek kupila i u njima otišla u šetnju. Mitch kaže da su u antičko doba ljudi običavali uzeti taj otrov i onda hodati kako bi brže djelovao. Tako da, opet, sve upućuje na to da je sama to učinila.« »Kako... užasno.« »Pitanje je zašto... a nažalost, mislim da znamo odgovor.« »Što ćeš sad?« Neko je vrijeme ostao šutke. A onda je podignuo oči prema njezinima. »Za početak, mislio sam te odvesti gore.« Lizzie se ponovno zacrveni. »A što planiraš sa mnom na katu?« »Pomoći ti složiti odjeću.« Prasnula je u smijeh. »Žao mi je što ću te razočarati, ali to je već obavljeno.« »Namjestiti krevet?« »Žao mi je. Obavljeno.« »‘Bem ti radnu etiku. Zakrpati čarape? Imaš li kakav gumb koji treba prišiti?« »Hoćeš reći da si dobar s iglom i koncem?« »Brzo učim. Onda... šije li ti se sa mnom?« »Bojim se da nemam ništa što bi trebalo zašiti.« »Postoji li bilo što drugo s čime ti mogu pomoći?« promuklim je glasom rekao. »Boli li te nešto što bih mogao izmasirati? Neka vatra koju bih mogao ugasiti – ustima, možda?« Lizzie je sklopila oči i zanjihala se na stolici. »O... Bože...« »Čekaj, znam! Što misliš da te odvedem na kat pa da zgužvamo plahte na krevetu – tako da ga kasnije mogu namjestiti?« Kad je najzad pogledala u njega, vjeđe su joj bile napola spuštene, oči plamtjele. »Znaš... to mi zvuči kao savršen plan.«


»Volim kad smo na istoj valnoj duljini.« Zajedno su ustali, i prije nego što ga je mogla spriječiti, prišao joj je i podignuo u naručje. »Ma što to radiš?« otimala se dok se smijala. »Lane...« »A što misliš?« Krenuo je prema izlazu iz kuhinje. »Nosim te gore.« »Čekaj. Čekaj – preteška sam...« »Ma daj, molim te.« »Ne, stvarno – nisam ja jedna od onih sićušnih ženica...« »Točno. Ti si pravi komad ženske.« Krenuo je stubama. »A to privlači prave muškarce. Vjeruj mi.« Pustila je da joj glava padne na njegovo rame, i kad je osjetio da mu pogledom pretražuje lice, pomislio je na ono što je Chantal učinila s njegovim ocem. Ili, barem, što je rekla da je učinila. Lizzie ga nikad nije iznevjerila. Ni u mislima. Ni djelima. Jednostavno nije bila tako programirana. I zbog toga je, također, bila prava žena, a ne samo zato što nije bila sićušna i anoreksična. »Ne, ne moraš mi govoriti«, promrmljao je kad su stare stube zaškripale pod njegovim nogama. »Što?« »Da ovo zapravo ne znači ništa. Znam da želiš da smo samo prijatelji, i to prihvaćam. Jednog moraš biti svjesna, međutim.« »A to je?« dahnula je. Pustio je da mu se glas produbi. »Spreman sam biti iznimno strpljiv muškarac kad si ti u pitanju. Zavodit ću te koliko god to bude potrebno – neću te gnjaviti ako to ne želiš, ili ću te pratiti poput sunca na ramenu, ako mi dopustiš.« Prikovao je pogled za njezin. »Jednom sam profućkao priliku s tobom, Lizzie King – i to se neće ponoviti.«


DVADESET SEDAM

E

dward je sjedio u naslonjaču, lebdeći na oblaku Beefeatera, tijela obamrla do te mjere da je zapravo bio u stanju umišljati potencijalnu snagu i fleksibilnost. Štoviše, mogao je zamisliti da bi ustajanje bilo lako izvediv impuls, jednostavna, nesvjesna promjena lokacije koja ne zahtijeva ništa više od prolazne misli i para bedrenih mišića koji bi bili sretni – i dovoljno sposobni – odraditi posao. Nije bio dovoljno pijan, međutim, da zapravo to i pokuša. Kucanje na vratima podigne mu glavu. No, no, no. S obzirom na to da nije bio spreman pokušati cijelu tu stvar s okomitim položajem, barem je ovaj posjet predstavljao alternativnu stvarnost u kojoj je mogao sudjelovati. A ovu si nije kanio uskratiti. Gunđao je dok je pokušavao sjesti malo uspravnije u naslonjaču. Neće biti odlaska i otvaranja vrata toj ženi, i to mu je bilo krivo. Gospodin bi se uvijek trebao na takav način pobrinuti za jednu pripadnicu nježnijeg spola, i nije pritom mario što je njegova gošća bila prostitutka – prema ženi se imalo ophoditi s poštovanjem. »Uđi«, zazvao je frfljajući. »Samo naprijed...« Vrata se polako otvore... a ono što je bilo s druge strane, stojeći točno pod svjetlošću s trijema, bilo je... Edwardu srce načas prestane kucati. Zatim stane žestoko nabijati. »Pogodili su«, dahnuo je. »Beau je napokon pogodio.« Žena trepne. »Oprosti?« oštro je rekla. »Što si rekao?« Glas, također. Kako im je samo pošlo za rukom pogoditi i glas? »Ulazi«, graknuo je pokazavši slobodnom rukom, onom u kojoj nije bila čaša. »Molim te.« I ne plaši se, pomislio je. Na kraju krajeva, sjedio je u tami, svjetlost mnoštva trofeja na onim policama nije baš dopirala do njegova lica ili tijela. Što je bilo unaprijed smišljeno, dakako. Ni sam nije volio gledati u svoj odraz – pa nije bilo razloga da kurvama otežava posao prisiljavajući ih da ga jasno vide. »Edwarde?« rekla je. Obavijen alkoholnom izmaglicom, mogao je samo sklopiti oči dok se rastapao... ali ukrutio se na ključnome mjestu. »Zvučiš... prelijepo, kao što i pamtim.« Nije čuo glas Sutton Smythe svojim ušima još od prije putovanja na južnu polutku, a kad se vratio, nije bio u stanju preslušavati njezine glasovne poruke. Na koncu je bacio onaj mobitel zajedno s njezinim brojem. »O, Edwarde...« Mili Bože, onaj je glas bio prožet dubokom patnjom. Kao da je žena zavirila u njegovu dušu i reagirala na klupko boli koje je nosio u sebi otkako mu je, zapravo, rečeno da će živjeti. I zaista, bilo je to toliko blizu onome kako je zvučala Sutton. Smiješno, dok je bio zatočen, onesvijestio se tri puta u osam dana koliko su ga tamo držali. Svaki put kad bi bio usred gubljenja svijesti, Sutton je bila posljednje na što bi pomislio, što bi zamislio, čuo, za čim bi tugovao. Nije to


bio nitko iz njegove obitelji. Ni njegov voljeni posao. Ni kuća u kojoj je odrastao, kao ni imetak, niti sve ono što će ostaviti nedovršenim. Bila je to Sutton Smythe. A onaj treći put? Kad više nije bio u stanju ništa vidjeti, kad nije mogao razlučiti vlastiti znoj od krvi, kad ga je mučenje odvelo na mjesto gdje je prekidač za opstanak bio isključen pa se više nije molio za slobodu, nego za smrt... Sutton Smythe mu je, još jednom, bila jedina stvar na pameti. »Edwarde...« »Ne.« Podignuo je ruku. »Ne progovaraj...« Već joj je tako sjajno išlo. Nije želio da se žena precijeni i sve zajebe. »Dođi ovamo«, šapnuo je. »Želim te dotaknuti.« Otvorio je oči i upijao je pogledom dok je prilazila. O, kako je bila savršena ona srebrna haljina, porub se vukao po podu, njezin iznenađujuće profinjen nakit svjetlucao je kad je svjetlo bilo iza njezinih leđa. A imala je i onu vrst torbice koju bi Sutton uvijek nosila na službene domjenke, majušan, svilom presvučen kvadrat, u nijansi koja je savršeno odgovarala boji haljine, iako je, kako je to sama uvijek govorila, uparivanje boja bilo »tako staromodno«. »Edwarde?« U njegovom je imenu bila smetenost i čežnja. »Molim te«, čuo je sebe kako preklinje. »Samo... nemoj govoriti. Želim te samo dotaknuti. Molim te.« Dok joj je tijelo drhtalo pred njime, osjetio je kako se stvarnost promijenila i dopustio je sebi da se prepusti varci, utonuvši u maštariju o tome da je ovo zaista Sutton, da mu je došla, i da će, najzad, biti zajedno. Iako je bio nakaza. Bože, bilo je to dovoljno da mu oči zasuze. Ali nije dugo potrajalo... jer je posrnula, a oči su joj se nemoguće razrogačile. Što je značilo da mu je vidjela lice. »Nemoj me gledati«, rekao je. »Znam da nisam kao prije. Zato su svjetla prigušena.« Edward je posegnuo naprijed i pokazao joj svoje ruke. »Ali ovo je... netaknuto. I, za razliku od mnogih dijelova mog tijela, i dalje prilično dobro funkcioniraju. Pusti... da te dotaknem. Bit ću pažljiv – ali moraš kleknuti. Nisam više baš najsigurniji na nogama, a moram priznati da sam malo i popio.« Prostitutka se tresla od glave do pete kad se počela spuštati, a on se nagnuo naprijed, ponudivši joj ruku kao da je dama koja izlazi iz automobila – a ne prijateljica noći koja se priprema da joj bogalj uzme tijelo u zamjenu za tisuću dolara. Kad se ponovno naslonio, zapljusne ga iznenadan val vrtoglavice, dokaz da alkohol pumpa kroz njegov krvotok. Kao i svaka pijandura, međutim, znao je da je to privremeni zastoj koji će se regulirati sam od sebe. Naročito kad se uzme u obzir sve ono na što se morao usredotočiti: iako mu je vid bio zamućen, čak i u polutami, i premda je bio pijan k’o guzica... bio je zadivljen. Ova je bila toliko lijepa, gotovo prelijepa da bi je dotaknuo. »Ma pogledaj se samo«, šapnuo je posegnuvši da joj pomiluje obraz.


Oči su joj ponovno zatreptale, ili mu se samo tako učinilo – možda je umišljao stvari, zbog toga kako je brzo udahnula. Bilo je tako teško znati, tako teško pratiti što se događa... stvarnost je sad bila sva varljiva, obrćući se oko svoje osi sve dok nije bio siguran koliko zapravo prostitutka nalikuje Sutton, a koliko je to projicirao samo zato što je imala dugu tamnu kosu i izvijene obrve i usne savršene poput onih Grace Kelly. Kosa joj je bila raspuštena, baš kao što je i zahtijevao, i prelazio je rukom po valovima dok nije osjetio oblinu njezina ramena. »Divno mirišeš. Baš kao što pamtim.« A onda ju je još malo dodirivao, jagodicama prstiju putujući po ključnoj kosti, preko dijamantne ogrlice, dolje do pregiba njezina dekoltea. Zauzvrat, počela je brže disati, nadimanje njezinih pluća približavalo je dojke njegovim rukama. »Sviđa mi haljina«, promrsio je. Bila je baš u njezinu stilu: prelijepo skrojena prema tijelu koje ju je ispunjavalo, od šifona golubinjesive boje. Nagnut naprijed, približio je svoja mršava prsa njezinim spektakularnim i provukao ruku ne bi li pronašao skriven patentni zatvarač. Kad je tu stvar povukao dolje, zvuk otkopčavanja činio se zaglušnim. Mogao se zakleti da je dahnula, kao da je bila šokirana. I to je bilo – o, tako savršeno. Upravo kako bi to učinila Sutton. A onda, da, o da, kurva je stala uzvraćati na njegovo istraživanje, drhtave ruke krenule su uz njegove mršave nadlaktice. Mrzio je što se toliko tresla, ali s druge strane, nedvojbeno joj nije bilo lako seksati se s njime. Kakav je bio sad. »Volio bih da sam prije ovo učinio«, rekao je napuklim glasom. »Nekoć je moje tijelo vrijedilo pogleda. Trebao sam... trebao sam prije pokušati s tobom, ali bio sam prevelika kukavica. Bio sam umišljena kukavica – ali istina je da bih tada mogao podnijeti sve osim da me ti odbiješ.« »Edwarde...« Prekinuo ju je spustivši usne na njezine. O, kako je bila divna. Divna kao što je to uvijek i zamišljao, onaj klizavi osjećaj kad se jezikom uvukao u nju i kad je zaječala, kao da je cijelog života čekala da mu pomogne zaboraviti ono što je postao. Ona se haljina rastopila, kliznuvši s njezina tijela kao da je ovo bio nastup – kao da će dobiti napojnicu jer je ubrzala ovu seansu. I iskoristio je kožu koju je sad otkrila, poljupcima se spuštajući do onih savršenih dojki, sišući joj bradavice, brzo svladan pohlepom. Blagoslovljena bila ta sirotica, tako je dobro sve uspjela odglumiti, rukama mrseći njegovu kosu baš kao što je volio, privlačeći ga sebi, iako to nipošto nije moglo biti ono što je ta prostitutka zaista željela. Trudio se da ne bude grub, ali Bože, odjednom je bio nezasitan. »Sjedni mi u krilo«, zastenjao je. »Morat ćeš mi sjesti u krilo.« Jedino se tako mogao seksati. Uz to, ni nju ni sebe nije kanio izložiti toj neugodi da mu mora pomoći podići se s poda, jednom kad sve bude gotovo. »Jesi li siguran?« rekla je promuklo. »Edwarde...« »Moram te imati. Predugo sam čekao. Umalo sam poginuo. Treba mi ovo.« Načas je oklijevala. Onda se pomaknula zadivljujućom brzinom, podignuvši se s poda, nogom


odbacivši haljinu, otkrivši – o, slatki Isuse, imala je tange i ništa drugo, ni čarape ni podvezice. I umjesto da trati vrijeme i svuče tange, odmaknula je tu stvar u stranu dok je petljala s njegovim remenom koji je držao hlače da ne spadnu s onih ispupčenih kukova. Unatoč tome što je ostatak njega izblijedio, batina mu je bila tvrda i duga i debela, kao i uvijek – i bio je neobično zahvalan tom organu, jer je to jedina stvar koja u svemu ovome nije bila ponižavajuća. Zakopavši ruke u naslonjač, odgurnuo se još više naprijed, a onda se ona izvila, zajahavši ga zavidnom spretnošću... Njegova je erekcija prodrla duboko u nju, uzak, vreo procijep koji ga je dočekao i natjerao da odmah svrši – ali nije to bilo ono najdivnije. Očigledno je i on, nekim čudom, isto djelovao na nju. Kad je vrisnula njegovo ime, činilo se da i je sama pronašla oslobođenje. Ili to, ili je pogriješila profesiju, jer bi mogla biti glumica u rangu dobitnice Oscara. Prije nego što je Edward shvatio što radi, počeo se pomicati. Bilo je to slabo i prilično otužno, ali pratila ga je, i ono je prvo oslobođenje nadjačao još snažniji obostrani orgazam. Drhteći, nabijajući se i napinjući, držala se za njega kao da joj o tome život ovisi, njezina je kosa padala na njegovo lice, dojke je pritiskala o njega, svojim ga tijelom vodeći na putovanje kakvo nikad dotad nije doživio. Seks kao da je trajao vječno. Kad je najzad bilo gotovo, nakon njegovog trećeg orgazma, svalio sa natrag u naslonjač, teško dišući. »Opet ću te trebati.« »O, Edwarde...« »Reci Beauu... idućeg tjedna. Isti dan, isti sat.« »Molim?« Pustio je da mu glava mlitavo padne na stranu. »Novac je tamo. Samo ti. Želim samo tebe.« Odjednom, vjerojatno zato što se u ovih dvadeset minuta iscrpio više nego u proteklih dvanaest mjeseci, svladala ga je slabost – i zaista, činilo se sasvim prikladno da se sad lijepo onesvijesti i pusti prostitutku da se sama isprati. Tako će biti lakše vjerovati u maštariju. »Tisuća... pored vrata«, mumljao je. »Uzmi... Napojnica će doći...« Edward je kanio reći: »Napojnica će doći kasnije. Poslat ću nekoga da ti je ostavi kod Beaua«, ili nešto slično. Ali svijest je postala luksuz koji si više nije mogao priuštiti... pa se prepustio zaboravu. Još jednom misleći na Sutton Smythe.

S

utton je posrćući napustila Edwardovu brvnaru. Cipele joj nisu bile na nogama, klatile su se s onih remenčića u ruci, ali za razliku od prijašnjeg izleta kroz travu i oko muzejske zgrade, sad joj je bilo bolno koračati po daskama trijema i oblucima na stazi. Ali nije marila. Hitajući prema Mercedesu, bila je hrpa kontradikcija, mozak joj je bio zamršeno klupko, a tijelo mlitavo. Zar je mislio da je ona prostitutka? Ali zašto bi inače spominjao novac i nekog tipa po imenu Beau? Idući tjedan? O, Bože, ševili su se...


Kako su to uspjeli? Kako je dopustila... Mili Bože, njegovo lice, tijelo... I tako su se misli kovitlale njezinom glavom sve dok se, kao kakvom centrifugalnom silom, nije raspršilo sve osim činjenice da Edward nije bio ni blizu onome što je bio nekad. Njegova ljepota je nestala, zbog ožiljaka na obrazima i nosnoj kosti i čelu bilo je doslovce nemoguće po sjećanju rekonstruirati onu prijašnju savršenost. Bila je svjesna toga da je pretrpio gadno mučenje. Novinska i televizijska izvješća, njezin jedini izvor informacija, jer je odbijao ikoga vidjeti, detaljno su pokrivali boravak u bolnici i kasnije u centru za rehabilitaciju – a za tako dugotrajan oporavak postojao je tragično dobar razlog. Ali vidjeti ga vlastitim očima... Bila je šokirana. Bio je igrač pola, prije otmice. Sudjelovao u utrkama s preponama. Igrao košarku, tenis, skvoš. Plivao. A zato što je Edward bio zlatni dečko, ne samo u poslu, nego i u ostalim područjima života, u svemu se isticao. Volio bih da sam prije ovo učinio. Nekad je moje tijelo vrijedilo pogleda. Sutton je s mukom pokušavala otvoriti vozačeva vrata, ruka joj je klizila, iznova i iznova, kao da ju je pogodio moždani udar pa je izgubila osjet dodira. A kad joj je najzad pošlo za rukom ući u automobil, iz nje je iscurila sva snaga i samo se skljokala na sjedalo. Trebao sam prije pokušati s tobom, ali bio sam prevelika kukavica. Bio sam umišljena kukavica – ali istina je da bih tada mogao podnijeti sve osim da me ti odbiješ. Što je to govorio – i što je mislio, kome govori? Srce joj se slamalo od pomisli da bi mogao biti zaljubljen u takvu osobu. Bio je pijan. Toliko da je, prije nego što je pobjegla, morala provjeriti kuca li mu srce i diše li – jer, da, pomisao da ga je mogla ubiti zato što su... »Mili Bože.« Kako je bilo moguće da su se, nakon toliko godina maštanja o tome, zapravo poševili. Ali samo zato jer je mislio da je neka kurva koju je naručio. I ne, nisu koristili zaštitu. Krasno. Ovo večerašnje skretanje s utabane staze bilo je skroz-naskroz fantastično... naročito jer, iako je bio pijan... iako ni sama nije bila pri sebi... i unatoč fizičkom stanju u kojem je bio... seks je bio nevjerojatan. Možda su razlog tomu bile sve one potisnute čežnje, možda kompatibilnost, a možda je ovo bio samo jedan od onih izdvojenih događaja uzrokovan trenutačnim poretkom planeta. No bez obzira na razlog, upravo je nadmašio onih nekoliko muškaraca s kojima je dosad bila. I, strepila je, uništio svaku šansu za bilo kog drugog. Posegnuvši naprijed, pritisnula je gumb za pokretanje motora – kad je zabrujao, svjetla su zabljeskala, a ona se uspaničila. Bilo je i drugih ljudi na imanju – moralo je biti – a posljednje što je željela bilo je da je netko ovdje uhvati. Trebat će nekako smisliti kako se sa svime nositi, a pokretanje lavine tračeva neće biti dio njezine strategije, hvala lijepa... Upravo u tom trenutku, ugledala je drugi automobil kako prilazi alejom i, umjesto da je krenuo prema jednoj od konjušnica ili pomoćnih zgrada, zaustavio se točno pored njezina. Žena koja je izišla bila je... visoka brineta, odjevena u dugačku večernju haljinu. Namrštila se kad je pogledala u Mercedes. Pa prišla.


Sutton je spustila prozor, jer što bi drugo trebala? U isto je vrijeme, međutim, počela pipati u potrazi za mjenjačem, gumbom, čime god, kako bi ubacila u rikverc. »Mislila sam da sam ja večeras na rasporedu?« žena je upitala prilično prijazno. »Ja... ah...« Sutton je mucala, i njome je prostrujao val topline. »Ah...« »Jesi li ti jedna od novih djevojaka koje je Beau spominjao? Ja sam Delilah.« Sutton protrese ruku koja joj je ponuđena. »Kako ste?« »O, kako ti zvučiš otmjeno!« Žena se nasmiješila. »Onda, jesi li se pobrinula za njega?« »Ah...« »Ma nema frke ako i jesi. Katkad se takve stvari događaju, a ionako imam još dvije mušterije večeras.« Podignula je ruku i povukla s glave ono što se ispostavilo da je perika. »Barem se mogu ovoga osloboditi. Je li on okej?« »Oprosti?« Žena razbaruši svoju kratku plavu kosu kimajući u smjeru brvnare. »On? Sve se mi brinemo za njega. Jadničak. Beau nam ne želi reći tko je on, ali mora da je netko važan. Uvijek je tako silno velikodušan, i stvarno je dobar prema nama. Baš tužan slučaj, zapravo.« »Da. Vrlo tužan.« »Pa, odoh ja. Želiš li da kažem Beauu da smo sve dogovorile?« »Ah...« »Ja ću se pobrinuti za idući tjedan, onda.« »Ne«, čula se Sutton kako govori. »Rekao mi je... Čovjek kaže da želi opet mene.« »O, okej, nema frke. Prenijet ću to.« »Hvala ti. Hvala najljepša.« Možda je ovo bio nekakav bizaran san uzrokovan groznicom? Kad je Sutton nastavila potragu za mjenjačem, prostitutka se sagnula. »Tražiš rikverc?« »Ah, da, da, tražim.« »To je ono tamo. Za rikverc povuci gore. Sasvim dolje je za kretanje, a do kraja gurni za parkiranje.« »Hvala. Teško je.« »Jedan od mojih redovitih mušterija ima baš ovakvu pilu. Kakav ljepotan! Pazi kako voziš.« Promrmljavši nešto neodređeno, Sutton oprezno krene unatrag, svjesna kako druga žena stoji vrlo blizu s onom perikom u ruci. Uputivši se prema glavnoj cesti, zaključila je da ovo mora biti posljedica gripe koja ju je prikovala za krevet. Svaki tren će se probuditi i... Stvarno. Tako je. Sveca mu, kako se sve ovo dogodilo?


DVADESET OSAM

D

an Derbyja osvanuo je sunčan i vedar, iako, dok se Lizzie vozila na posao, moglo je grmjeti i sijevati, lijevati kao iz kabla, mogli su puhati orkanski vjetrovi, a ona bi se svejedno smiješila cijelim putem do Charlemonta. Lane i ona su igrali na »par-nepar« kako bi odlučili tko će prvi krenuti, a unatoč činjenici da je pobijedio triput zaredom, zaključili su da bi ipak ona trebala poći prije njega. Kao prvo, imala je posla preko glave, a kao drugo, njemu se nije nikamo žurilo. Svaki put kad bi trepnula, vidjela ga je opruženog na njezinim plahtama, njegova naga prsa otkrivena, a itekako nag donji dio tijela pokriven. Nikad se nije osjećala odmornije nakon toliko malo, ili gotovo nimalo, sna. Prošavši kroz glavni ulaz Easterlyja, morala je zatresti glavom. Nikad ne znaš kako će stvari završiti, zar ne? Toliko o tome da će biti samo prijatelji. Dospjevši do cestice za osoblje, morala je smjesta pritisnuti kočnice i pridružiti se dugačkom redu dostavnih vozila i automobila. Laknulo joj je kad je vidjela toliko suradnika s obzirom na probleme koji su iskrsnuli s tvrtkom za najam, ali bila je nervozna zbog iznosa koji će Lane i njegova obitelj morati platiti za svu dodatnu pomoć. Kad je najzad dospjela do parkinga, morala je stisnuti Yaris na jedino slobodno mjesto otraga. Na zabavu je došlo otprilike stotinjak konobara i konobarica, i njihova su se vozila morala nekamo smjestiti. Za kojih sat vremena, donja će cesta biti zakrčena kamionetima i motociklima i raznoraznim limuzinama. Izašavši, pridružila se paradi onih koji su stražnjom stazom marširali prema kući. Nitko nije progovarao, a njoj je to odgovaralo. U glavi je prolazila kroz popis zadataka i određivala prioritete koje je željela dovršiti prije nego što se brana podigne i više od šesto najvažnijih osoba u gradu navali kroz glavni ulaz na Easterly. Broj jedan na popisu? Greta. Morala je nekako riješiti stvari s Gretom, jer trebat će raditi kao tim žele li preživjeti idućih nekoliko sati. Ugledavši stakleni vrt na suprotnoj strani, prikupila je hrabrost. Njezina je partnerica zasigurno već bila tamo, nedvojbeno uzimajući svaki buket u ruke, provjeravajući postoji li ijedna uvela peteljka ili listić koji bi mogao pokvariti savršen dojam prije nego što budu izneseni na stolove. Vjerojatno je došla ovamo već u 6.45. Baš kad je trebala doći i Lizzie. I došla bi, samo da nije bilo cijele one stvari s Laneom i njom u njezinu krevetu. »Odrasla sam žena«, rekla je sebi. »Ja određujem tko, kada i...« Sjajno. Citirala je Zgodnu ženu. No upita li je njezina partnerica zašto je kasnila, stvari će od loših postati katastrofalne. Kao


lažljivica, bila je očajna, i sve ono jarko crvenilo što će joj obliti lice prije nego što počne vrdati s odgovorom, odat će je poput reklamnog plakata na kojem piše: Cijelu sam se noć ševila s Laneom Baldwineom. Ili bilo što slično na njemačkom. Ispravivši ramena, Lizzie podigne torbu malo više na rame i odstupa prema dvostrukim vratima. Kad ih je otvorila i zakoračila u mirišljav, težak zrak staklenog vrta, odlučila je početi s... »Odrasla si žena«, bubnula je Greta podignuvši pogled s buketa, »I žao mi je. Nisam imala pravo... Odrasla si i imaš pravo na vlastite odluke. Stvarno mi je žao.« Lizzie snažno izdahne. »I meni je žao.« Greta gurne naočale od kornjačevine više na nos. »Zašto? Nisi ništa zgriješila. Samo – čuj, starija sam od tebe deset godina. I nije da samo imam više bora na licu i da mi je tijelo mlitavije. Imam osjećaj da moram paziti na tebe. Ne tražiš to od mene, i vjerojatno to nije ni potrebno, ali tako je, kako je...« »Greta, stvarno se ne moraš ispričavati. Obje smo pod velikim stresom...« »Uostalom, čula sam da je jučer dobila dokumente za razvod.« »Glasine se brzo šire.« Spustila je torbu. »Kako si doznala?« »Jedna od sluškinja vidjela je kako baca papire na zamjenika.« Greta je zatresla glavom. »Vrlo profinjeno.« »Rekla sam mu da ne mora to raditi zbog mene.« »Pa, kakav god razlog bio, održao je riječ.« Greta je nastavila s poslom na stolovima. »Samo mi nešto obećaj. Čuvaj se. Poznato je da se ova obitelj prema ljudima odnosi kao prema robi za jednokratnu upotrebu, a to nikad ne završi dobro za trenutačno najpoželjniju igračku.« Lizzie se podboči i zagleda u svoje radne čizme. Koje je navukla pred Laneom – izvevši predstavu koju je pozdravio vrlo rječito. Jao, pomislila je. Osjeti snažan ubod u grudima zbog tog upadljivog podsjetnika da su se obnavljanjem njihovog odnosa stvari potpuno promijenile... i nisu uopće. »Samo ne želim vidjeti da opet onako patiš.« Greta je iz glasa izbacila emocije. »A sad, bacimo se na posao...« »On nije kao ostali iz njegove obitelji. Jednostavno nije.« Greta zastane i zagleda se u vrt. Nakon jednog časa, zatrese glavom. »Lizzie, to mu je u krvi. I neće si biti u stanju pomoći.«

K

ad se Lane vratio na Easterly, parkirao je Porsche sa strane, u sjenkama asfaltirane ulice što je vodila prema garažama otraga. »Sad sam doma«, izgovorio je u telefon. »Želiš da dođem gore da još jednom prođemo plan?« Njegovoj je sestri trebalo nešto vremena da odgovori, i mogao je zamisliti Gin kako vrti glavom dok zabacuje kosu preko ramena. »Ne, mislim da je sve pokriveno«, odvratila je. Namjestio je svoju bejzbolsku kapu Sveučilišta Charlemont na glavu i zagledao se u nebo, visoko gore. Spustio je krov kad je otišao s Lizziena imanja, a hujanje vjetra, dok je jurcao prema kući, pružalo mu je tako potrebnu iluziju slobode.


Bože... Lizzie. Jedini razlog zbog kojeg će uspjeti kako-tako preživjeti današnji dan bila je noć koju je s njom proveo. Vodili su ljubav satima... a onda, kad je zaspala, zagledao se u onaj njezin strop i mozgao, korak po korak, kako dalje. »Hoćeš li danas s njim razgovarati?« promuklo je upitala Gin. Barem jednom »on« nije bio Edward. »Rado bih.« Lane je zaškrgutao kutnjacima. »Ali neću još. Ne kanim ocu reći niti jednu stvar dok ne doznam koliko je daleko sve otišlo. Budem li vodio taj razgovor prije nego što mogu bilo što dokazati? Spalit će svaki dokaz koji već nije uništio.« »Pa kad se planiraš s njim suočiti?« Namrštio se. »Gin, nikome nećeš ni zucnuti o ovome. Jasno? Da nisi nikome rekla niti jednu prokletu riječ – naročito ocu.« »Mrzim ga.« »Onda gledaj unaprijed. Želiš da ga snađe ono što je zaslužio? Onda ga trebaš pustiti da se sam objesi. Razumiješ li o čemu ti govorim? Suočiš li se s njime, zapravo mu pomažeš. Pobrinut ću se za ovo, ali to će potrajati. Gin? Čuješ li me?« Nakon jednog trenutka, začuje se mekani hihot. »Zvučiš kao nekad Edward.« U djeliću sekunde, tijelom mu projuri visokooktanski ponos. Doduše, Edward im je svima oduvijek bio uzor. »Vjerojatno mi nikad nisi nešto ljepše rekla«, progunđao je. »I to mislim.« »Danas, znači, nikome ni riječi. I javit ću ti kako stvari napreduju.« »Okej... U redu.« »Bravo. Volim te. I pobrinut ću se za nas. Za sve.« »Volim i ja tebe, Lane.« Lane je prekinuo vezu i nastavio gledati oblake. Tamo u daljini, mogao je čuti žamor, a kad je spustio glavu, dolje kod garaža ugledao je cijelu vojsku uniformiranih konobara okupljenih oko Reginalda, primajući zapovijedi. Gin bi bilo bolje da drži jezik za zubima, pomislio je William Baldwine će biti nervozan zbog Rosalindine smrti. Ako mu Lane sada nešto kaže – ili nedajbože, Gin, s obzirom na onu njezinu jezičinu? Sakrit će sve što može, dokumenti će nestati, uništit će podatke. Uz pretpostavku da je bilo što slično ostalo. Lane je nagnuo glavu u stranu i pogledao u Easterly. Koliko će od svega ovoga ostati, pitao se. Bože. Nije mogao ni zamisliti da će mu ovakvo što ikad pasti na pamet. Pa, jedno je bilo očito: bliži se kraj vladavini Williama Baldwinea. Je li to bila kazna za ono što je taj čovjek činio Edwardu svih onih godina... ili za činjenicu da nije poštovao njihovu majku... ili zato što se Rosalinda, po svoj prilici, ubila zbog njega... Smiješno, ta stvar s njegovom vlastitom suprugom bila je posljednje što ga je tjeralo na osvetu. Je li Chantal zaista bila s njegovim ocem? I nosila njegovo dijete? Nevjerojatno.


Nagna ga to na pomisao da bi trebao upozoriti svog odvjetnika. Žena sposobna za takvo što, mogla bi štošta izvući iz rukava... Čekaj, nije li Samuel T. rekao da bi se bračna nevjera mogla iskoristiti za smanjenje alimentacije? »Gospodine? Želite li da vam parkiram automobil?« Lane pogleda poslužitelja parkinga u livreji koji mu je prišao. Za razliku od onih pedesetak dolje u podnožju brda, ovdje je bio samo jedan tip – i njegov je jedini zadatak bio da se pobrine za automobil trenera muške ekipe Sveučilišta Charlemont. O, i da usmjerava vozila predsjednika i raznoraznih guvernera. Ali trenerova limuzina bila je najvažnija, apsolutni prioritet. »Ne, hvala.« Skinuo je bejzbolsku kapu i protrljao kosu. »Idem...« »O, gospodine Baldwine. Nisam znao da ste to vi.« »A zašto biste?« Lane je izišao i pružio mu dlan. »Hvala na današnjoj pomoći.« Klinac se načas zagledao u ruku koja mu je ponuđena, onda se sporo pomaknuo, kao da nije želio nešto zabrljati ili ispasti idiot. »Gospodine. Hvala vam, gospodine.« Lane je pljesnuo momka po ramenu. »Ostavit ću ga ovdje, okej? Nisam siguran hoću li ići na utrke.« »Da, gospodine. Kakav je ovo ljepotan!« »Aha, jest.« Čim je Lane zakoračio kroz ulazna vrata, onaj engleski batler prišao je sa strogim izrazom na licu – kao da je već morao odbiti svu silu ljudi. Izraz je odbačen istog časa kad je shvatio tko je. »Gospodine, kako ste?« »Prilično dobro. Imam jednu molbu.« »Kako vam mogu pomoći?« »Treba mi odijelo...« »Bio sam toliko slobodan da vam naručim lagano plavo odijelo s bijelom košuljom – francuski ovratnik i manžete – te ružičastu leptir-mašnu s pripadajućom maramicom za prednji džep. Dostavljeno je jučer popodne i skrojeno prema specifikaciji koju je pohranio Richardson. Bude li trebalo prilagoditi sako ili hlače, poslat ću sluškinju. Također, naručio sam svilene čarape, u ružičastoj boji, i par mokasina.« Ma tko bi to rekao – ova bi učinkovitost zapravo mogla biti i nešto više od puke iluzije. »Baš vam hvala.« Doduše, odijelo mu nije trebalo za Derby, iako je to očigledno bilo ono što je batler mislio. »Ja ću...« Kucanje obručem po onim masivnim vratima nagna ih obojicu da se okrenu. »Ja ću se za to pobrinuti, gospodine.« Lane slegne ramenima i uputi se prema stubama. Vrijeme je da pregleda one svoje ormare i nabaci kakvu drugu odjeću... »Zaposlenici ulaze na stražnji ulaz«, rekao je batler otresito. »Trebat ćete...« »Došao sam vidjeti Williama Baldwinea.« Lane se sledio kad je prepoznao glas. »To neće biti moguće. Gospodin Baldwine ne prima privatne...«


Lane se okrene i ustukne kad ugleda vitkog, tamnokosog muškarca u zgužvanoj odjeći i skupim kožnatim čizmama. »Mack?« »... da smjesta odete...« Presjekavši batlera, Lane priđe muškarcu s kojim je odrastao. »Mack? Jesi li dobro?« Okej, odgovor je očigledno bio negativan. Glavni destiler Bradfordovih izgledao je koma, njegove inače oštre oči bile su okružene tamnim kolobarima, a kratka brada zasjenila je njegovo lice lijepo kao grijeh. »Tvoj će otac uništiti ovu tvrtku«, frfljao je Mack. »Ja ću ovo riješiti«, rekao je Lane, otpravivši batlera i prihvativši destilera pod ruku. »Pođi sa mnom.« Odvukao je pijanog muškarca uz veliko stubište i onda ga odgurao niz hodnik do svoje spavaće sobe. Tamo je poveo Macka do kreveta, posjeo ga i okrenuo se da zatvori vrata... Udarac tijela o pod odjeknuo je cijelom sobom. Opsovavši, Lane se ponovno okrenuo i podignuo tipa sa saga pa ga opet vratio na madrac. Mack je buncao nešto o integritetu postupka proizvodnje burbona, važnosti očuvanja tradicije, nedostatku poštovanja koje uprava pokazuje prema proizvodu, te o tome kako je netko bio pizda... Ovo nije vodilo nikamo. »Vrijeme je da se razbudiš«, rekao je Lane kad je ponovno podignuo na noge svog starog prijatelja. »Ajmo, momče.« Mack je nebrojeno puta bio u ovoj kući, ali nikad ovako razvaljen – odnosno, barem otkako su bili klinci. Pridodajte to Rosalindinim informacijama te činjenici da destiler misli kako William uništava tvrtku? Još jedan komadić slagalice, pomislio je Lane. Nedvojbeno. U mramornoj kupaonici, pustio je vodu i ugurao Macka pod hladan tuš, potpuno odjevenog. Urlik je bio dovoljno glasan da razbije staklo, ali barem je šok natjerao tipa da sam stoji na nogama. Ostavivši ga pod vodom, Lane je otišao do ormarića u kutu pa se zabavio aparatom za kavu, uključivši Keurig. »Jesi se probudio, Mack?« upitao je kad je u kupaonicu donio šalicu s grbom Bradfordovih. »Ili bih trebao dodati i malo leda?« Mack je sijevao pogledom kroz mokre pramenove kose i vodu iz tuša. »Trebao bih te zviznuti.« Lane otvori staklena vrata tuš-kabine. »Koliko Laneova vidiš?« »Dvojicu.« Muškarac prihvati šalicu mokrom rukom. »Ali i to je bolje od četvorice i pol.« »Znači, djeluje.« Mack uzme gutljaj kave čim je prihvatio dršku šalice. »Kava nije loša.« »Zar bi prepoznao da je unutra razrjeđivač?« »Vjerojatno ne bih.« Lane pokaže preko ramena. »Čekam te tamo. Ogrtač visi na vratima. Učini mi uslugu i ne pojavljuj se gol.« »Ne bi se mogao nositi sa mnom.«


»Nikako.« Zatvorivši vrata, Lane je otišao do ormara, presvukao se pa opružio tamo gdje je Mack neuspješno pokušavao zadržati okomit položaj. Nešto kasnije, glavni destiler izveo je svoj veličanstveni dolazak u ogrtaču. Njih su dvojica zajedno igrali košarku za Dan grada Charlemonta, prije odlaska na koledž, i tip je bio atletski građen kao i uvijek. Nije bilo ni grama sala na tom vitkom tijelu muškarca koji je golf igrao poput profesionalca, maraton trčao bolje od idiota deset godina mlađih od sebe, te i dalje znao pošteno zaorati na igralištu za bejzbol. O, i još uvijek nije bilo ništa mutno u onim neobičnim, svijetlosmeđim očima. U kakvom ljubavnom romanu, Mackove bi oči opisali bojom viskija, ili nešto slično – ali nije ta neobična boja bila ono zbog čega su sve one žene uskakale u njegov krevet. Ma kakvi, razlozi za to bili su brojni. A ljudi mene zovu zavodnikom? pomislio je Lane. Edwin Mac-Allan bio je kudikamo veći zavodnik od njega. »Imaš li još ovoga?« Mack je podignuo šalicu. »Mislim da bi mi još jedna litra bila dovoljna.« »Posluži se. Imaš tamo aparat za espresso.« Tip je pogledao prijeko, prema otvorenim vratima čajne kuhinje. »U redu, proizvodim burbon. Valjda ću se snaći i s kavom.« »Kad smo već kod toga, daj da ipak ja to odradim. I meni treba kava, a samo bi mi još falio požar u kući.« Njih dvojica zatim završe na počivaljkama pored prozora, poput para kakvih vremešnih dama. Sićušnih starih dama koje su vapile za brijanjem. »Da čujem.« Lane je zabio laktove u koljena. »Što se događa u tvrtki?« Mack zatrese glavom. »Gadne stvari. Pijan sam već dva dana.« »Kao da te je to ikad prije sprječavalo? Zajedno smo provodili proljetne praznike, sjećaš se? Šest puta. Od kojih su samo dva zapravo bila u školskom kalendaru.« Mack se nasmiješio, ali samo nakratko. »Čuj, uvijek sam držao za sebe mišljenje o tvom ocu...« »I možeš s time odmah prestati. Misliš da ne znam kakav je?« Nastupi duga stanka. »Nisam znao tko je poslao memorandum. Mislio sam da su obustavu naredili glavonje iz uprave, ali nisam bio u pravu. Malo sam se raspitao – bila je to odluka tvog oca. Mislim, tip vodi posao vrijedan milijarde. Što je njega briga...« »Moraš se vratiti malo unatrag. Nemam blage veze o čemu govoriš.« »Isključio me je iz posla. Zaustavio je proizvodnju.« Lane se trgne naprijed. »Molim?« »Prekjučer me je dočekao memorandum na stolu. Nije mi dopušteno da kupujem kukuruz. Ni kukuruz niti smjesu. Nema smjese, nema burbona.« Slegnuo je ramenima i otpio još jedan gutljaj. »Isključio sam kotlove. Prvi put od preseljenja u Kanadu u vrijeme Prohibicije... sve je zaustavljeno. Jasno, imam još nekoliko punih silosa, ali ne pada mi na pamet bilo što poduzimati. Barem dok ne razgovaram s tvojim ocem i ne doznam koji mu je vrag. Mislim, što to kuhaju u upravnom odboru? Misle nas prodati Kinezima, ili žele da stvari izgledaju bolje na papiru tako što će srezati troškove? Ali čak mi ni to nema smisla – žele da odgodimo proizvodnju šest mjeseci iako vlada pomama za burbonom?«


Lane je ostao šutke, kojekakva se loša matematika odvijala u njegovoj glavi. »Volio bih da je Edward ovdje.« Mack zatrese glavom. »Edward nikad ne bi ovo dopustio.« Lane je protrljao bolnu glavu. Smiješno, i sam je isto pomislio... »Ali... nije.« »Onda, ako nemaš ništa protiv da mi posudiš suhu odjeću, otišao bih pronaći tog tvog oca. Kvragu i s onim vašim engleskim buldogom dolje – William Baldwine će me primiti...« »Mack.« »...i objasniti zašto...« »Mack.« Lane je pogledao tipa ravno u oči. »Mogu li ti vjerovati?« Destiler se namršti. »Naravno da možeš.« »Moram ući u tvrtkin informatički sustav. Treba mi pristup financijama, prometu računa, godišnjim izviješćima. I želim da nikome ne kažeš ni riječ.« »Što... Zašto?« »Možeš li mi pomoći?« Mack spusti šalicu. »Koliko god budem mogao. Jasno.« »Naći ćemo se dolje pored tvog auta.« Lane ustane. »Ja vozim. Uzmi što god hoćeš, osim plavog odijela u ormaru.« »Lane, koji se vrag ovdje događa?« »Postoji mogućnost da obustava proizvodnje nije dio poslovne strategije.« Mack se namršti kao da mu je nešto rečeno na stranom jeziku. »Oprosti, što?« Lane pogleda kroz prozor, dolje na vrt, prema šatoru. Zamislio je ljude koji će biti tamo za dva sata, uživajući u sjaju i glamuru velike obitelji Bradford. »Kažeš li ikad ikome riječ...« »Stvarno. Zar ćeš me na to upozoravati?« Lane dobaci pogled svom prijatelju. »Možda smo ostali bez novca.« Mack trepne. »To nije moguće.« Krenuvši prema vratima, Lane dobaci preko ramena. »Vidjet ćemo. Zapamti, sve osim plavog odijela.«


DVADESET DEVET

P

rvo što je Edward učinio kad se probudio – sočno je opsovao. U glavi mu je tutnjilo. Tijelo je bilo mješavina bola, mučnine, ukočenosti. Mozak je bio... Začudo, ali kristalno bistar. I makar jednom, to nije bilo nimalo loše. Dok je prikupljao snagu da se osovi na noge, pustio je da se prizori prethodne noći filtriraju kroz njegov um. Još uvijek je bio pijan – bolje rečeno, razvaljen – pa je mogao posve utonuti u sjećanja na onaj osjećaj, miris, njezin okus. Cjelokupan kontekst možda jest bio lažan, nešto što je naručio i platio, ali iskustvo je bilo... Predivno, valjda bi to bila prava riječ. Namjestivši se u hlačama, dograbio je štap, podignuo se i zateturao. Kupaonica je bila nekih trideset kilometara dalje u onom kutu, a on... Kad je zakoračio naprijed, udario je o nešto što je ležalo na podu. »Koji...?« Namrštivši se, sagnuo se, balansirajući na štapu kako i sam ne bi postao još jedan sag na podu. Bila je to svečana torbica. Jedna od onih svilom presvučenih stvarčica u obliku kutijice s kopčom od umjetnog dijamanta. Žena ju je imala sa sobom. U magli se sjećao kako je pomislio da bi i Sutton upravo tako nešto nosila. Edward je bio oprezan dok je prilazio i sagnuo se da podigne tu stvar. Bog zna što je unutra bilo. Odvukavši se do naslonjača, dograbio je telefon sa stolića. Birajući Beauov broj, bacio je pogled na sat preko puta. Sedam i trideset. Svodnik će još biti budan, opuštajući se nakon noćne smjene. »Halo?« rekao je grub glas. »Edwarde?« »Žena je sinoć ostavila nešto u mojoj kući. Torbicu.« »‘Si siguran?« »Molim?« »Pa, znaš, baš sam te mislio nazvati. Tvoja curka, ona koju sam ti poslao, veli da je netko već bio kod tebe kad je ona došla.« Edward se namršti, pomislivši da nije baš bistar kao što je mislio. »Molim?« ponovio je, jer bilo je to jedino što mu je palo na um. »Djevojka koju sam ti poslao. Došla je kod tebe u deset, ali neka druga žena je upravo odlazila, rekavši da se već pobrinula za tebe. I rekla je da se vraća idući tjedan. Ne mogu skužiti koja je to bila od mojih cura. Možeš li otvoriti torbicu i reći mi tko je to?« Totalna, klinička trezvenost preplavi Edwarda, kao da mu je netko istresao kantu punu leda na glavu. »Naravno.« Uglavivši telefon između uha i ramena, on otvori torbicu, a crna sjajna kutijica za ruž ispadne i odskakuće preko podnih dasaka. Unutra su bile još tri tanke kartice, i on prijeđe preko American Centuriona i kartice zdravstvenog osiguranja... pa izvuče vozačku dozvolu.


Sutton Smythe. S točnom adresom njezina obiteljskog imanja. »Edwarde? Alo? Edwarde, ‘si dobro, dragi?« Zacijelo je zaječao, ili nešto slično. »Nije to bila jedna od tvojih cura.« »Ne?« »Ne. Bila je to...« Ljubav njegova života. Žena njegovih snova. Jedina osoba za koju se zakleo da je više nikad neće vidjeti. »Jedna moja stara prijateljica malo se poigrala sa mnom.« »O, baš smiješno.« Beau se zacerekao. »Onda, još uvijek vrijedi za idući petak?« »Javit ću ti. Hvala.« Edward je prekinuo poziv i pogledao preko ramena prema ormariću pored vrata. Nije bilo dvojbe, tisuću dolara i dalje je bilo tamo. Točno tamo gdje ih je i ostavio. »O... jebem ti sve«, šapnuo je sklopivši oči.

N

akon što je Gin spustila slušalicu – ne bratu, nego drugoj osobi koju je nazvala nakon razgovora s Laneom – još je čitavu vječnost ostala sjediti za toaletnim stolićem s glavom među rukama. Mislila je samo na to kako bi željela da se može vratiti dva dana unatrag, kad je bila na telefonu s onim idiotom iz Samuelovog odvjetničkog ureda, zavlačeći ga dok su joj drugi uređivali kosu i donosili dijamante. Da barem nije uzela Phantoma. To je bila pločica domina zbog koje su se sve ostale počele rušiti. Doduše, otac bi je svejedno pokušao natjerati na brak s nekim koga nije mogla podnijeti, i dalje bi činio sve ono što je činio s obiteljskim novcem, a Rosalinda bi se svejedno ubila. Tako da, zapravo, pokušaj bijega kroz vremenski stroj ne bi bog-zna što promijenio. Je li pedeset milijuna dolara puno novca? Na jednoj razini, naravno da jest. Bilo je to više nego što većina ljudi vidi za cijeloga života, nekoliko života, stotinu. Ali je li to bila točkica uočljiva na radaru njezine obitelji? Ili krater? Ili Grand Canyon? Nije mogla... nije mogla zamisliti da radi od devet do pet. Nije mogla pojmiti upravljanje kućnim budžetom. Štednju. Odricanje. A upravo se to dogodilo cijeloj jednoj grani klana Bradfordovih. Tamo kasnih osamdesetih, prije kraha na burzama, obitelj majčine tetke uložila je u hrpu loše tehnologije, založivši svoje dionice. Kad su se ta »ulaganja« pokazala ničim doli crnom rupom, spali su na prosjački štap. Bila je to upozoravajuća priča koju su odrasli šaptom prepričavali kad su mislili da ih djeca ne slušaju. Osovivši se na noge, pustila je da joj svileni haljetak klizne na pod, i ostavila je tu stvar tamo gdje je pala. U garderobi se muvala naokolo, gledajući odjeću vrijednu stotine tisuća dolara, to more skupocjenih stvarčica što su visjele na kristalnim vješalicama postavljenima mirišljavim jastučićima, kako naramenice haljina i košulja ne bi izgubile svoj oblik. Odabrala je crvenu haljinu. Krvavo crvenu. Borbeno crvenu. Crvenu charlemontskih Orlova. I, barem jednom, odjenula je komplet donjeg rublja. K tome, pobrinula se da joj kosa izgleda predivno, lepršavošću i volumenom nadoknadivši ono što je tako bolno nedostajalo njezinu raspoloženju.


Kad se kucanje, koje je očekivala, najzad začulo na vratima, bila je opet u spavaćoj sobi, sjedeći za svojim profinjenim toaletnim stolićem. »Naprijed«, rekla je. Prije nego što je Richard Pford ušao, pretekla ga je kolonjska vodica, a Gin se uhvatila za činjenicu da je, ako ništa, barem lijepo mirisao. Sve drugo na njemu, međutim, ostavilo ju je ravnodušnom. Iako je njegovo svijetloplavo odijelo bilo od najfinije tkanine, a leptir-mašna savršeno privezana, i unatoč polucilindru u ruci i ručno izrađenim cipelama na nogama, izgledao je kao detektiv Ichabod Crane. Onda opet, u usporedbi sa Samuelom T.-jem, čak je i Joe Manganiello izgledao kao da treba poraditi na izgledu. »Daj da budem savršeno jasna«, rekla je kad je zatvorio za sobom vrata. »Ne činim ovo zbog mog oca. Uopće. Ali očekujem da omogućiš povoljne uvjete tvrtki Bradford Bourbon, kao što ste vas dvojica i razgovarali.« »Tako smo se dogovorili.« »Sad se dogovaraš sa mnom.« Zagladila je kosu. »Živjet ćemo ovdje. Na to je Amelia navikla, a postoji gostinska soba odmah pored ovog apartmana.« »To mi je prihvatljivo.« »Spremna sam glumiti tvoju suprugu na društvenim događanjima. Budeš li imao ljubavnice, što od tebe očekujem, molim te, budi diskretan...« »Ne kanim imati vanbračne odnose.« Glas mu se stišao. »A nećeš ni ti.« Gin slegne ramenima. Kako su se stvari odvijale, nije očekivala da će doskora pronaći muškarca koji bi je mogao zainteresirati. »Čuješ li me, Gin.« Richard joj je prišao i nadvio se nad njom. »Neće ti se svidjeti ono što će ti se dogoditi ako me na takav način poniziš.« Gin je zakolutala očima. Varala je svoje dečke godinama i nijedan nikad nije otkrio – osim ako sama nije to željela. Ako je bude volja, nije si kanila takvo što uskratiti. »Gin.« »Da, da, dobro. Gdje je prsten?« Richard posegne u džep i izvuče tamnoplavu baršunastu kutijicu. Kad ju je otvorio, dijamant, smaragdno brušen, bljesne i zasvjetluca. Barem za ovo nije lagao. Bio je ogroman, nešto čemu ni Elizabeth Taylor ne bi odoljela. »Već sam sročio objavu«, rekao je. »Moj će predstavnik poslati to u medije čim dam zeleno svjetlo. Vjenčanje će biti što prije.« Posegnula je uzeti prsten, ali on je naglo zaklopio kutijicu. »Postoji jedan detalj koji moramo ispeglati.« »A to je?« Ispružio je ruku i dotaknuo joj rame. »Mislim da znaš. I nemoj mi samo reći da čekam vjenčanje. To ne kanim prihvatiti.« Gin skoči iz naslonjača. »Nemam namjeru spavati...« Richard je zgrabi za kosu i privuče sebi. »A ja nemam namjeru kupiti Ferrari samo da bih ga gledao u garaži.«


»Miči ruke s mene...« »Intimnost je sveti dio braka.« Oči mu padnu na njezine usne. »I nešto u čemu jedva čekam uživati...« »Pusti me!« Stao ju je vući prema krevetu. »... makar se ti protivila.« »Richarde!« Udarala ga je u ramena, prsa. »Richarde, što radiš? Ne želim...« Kad joj je rukom prekrio usta i gurnuo dolje, njegov je osmijeh bio onaj grabežljivca. »Kako znaš da volim grubo? Vidiš, ipak ćemo se slagati...« Bilo joj je nepojmljivo ono što se potom dogodilo. Ma koliko se otimala, ma koliko mislila da je slabić, zadigao joj je suknju i odmaknuo gaćice u stranu... I penetrirao u nju, žestoko nabivši. Val mučnine prostrujao je njome, ali nije se kanila poniziti pokazujući mu svoju slabost. Usredotočivši se na strop, pustila ga je da stenje i prodire u nju, plameni osjećaj duboko u njoj nagna je da pomisli na boju svoje haljine. Negdje na pola puta, šakom je stegnula pokrivač i lecnula se. »Reci da me voliš«, zarežao je Richard u njezino uho. »Neću...« Richard se odigao i stavio joj ruku na grlo. Dok je stiskao, počela je dahtati. »Reci mi!« »Neću!« Crni je gnjev suzio njegove oči i promijenio je ruku kojom je stiskao, zamahnuvši desnom... »Udariš li me, ljudi će pričati«, zarežala je. »Neću moću prekriti modricu, a moram biti na užini. Ne budem li, primijetit će...« Njegova se gornja usna podigne... ali ruku je spustio. I jebao je toliko žestoko da je daska uzglavlja udarala o zid. Kad je svršio, odgurnuo se od nje i namjestio odjeću. »Želim da se presvučeš. Ta crvena je vulgarna.« »Neću...« Brzim pokretom zgrabio joj je suknju i raskidao je napola, točno na prednjici. Onda je uperio prst u njezino lice. »Pojaviš li se opet u nečem crvenom, imat ćeš posla sa mnom. Samo me pokušaj izazivati.« Richard se udaljio, izišavši i zalupivši vratima. Tek se tada Gin počela tresti, tijelo joj je snažno drhtalo, naročito njezina raširena bedra. Uspravivši se u sjedeći položaj, osjeti kako joj među nogama curi. I tada je počela povraćati. Ispraznila je želudac u uništenu suknju – doduše, nije da je bogzna što pojela u posljednja dvadeset četiri sata. Obrisavši usta nadlanicom, osjetila je kako je peku oči, ali brzo se izmaknula s ruba te litice. U mislima, čula je oca kako joj govori da ne vrijedi ni pišljiva boba. Da je udaja za Richarda Pforda jedino što će ikad učiniti za obitelj.


Ali nije to činila zbog obitelji. Kao i obično, odluku je donijela zbog vlastitih sebičnih razloga. Nakon mnogo preispitivanja, valjalo joj je priznati temeljnu istinu o sebi: nije mogla preživjeti u drukčijem svijetu. A Richard će joj omogućiti životni stil koji je trebala – čak i ako joj vlastita obitelj to više ne bude mogla priuštiti. Platit će za to, očito... ali ionako je odavna izgubila samopoštovanje. Žrtvovati tijelo na oltaru novca? No dobro. Što se mora, nije teško.


TRIDESET

G

ledajući unatrag, bio je ovo najbolji dan za pustolovine u Staroj pecari. Kad je Lane parkirao Mackov kamionet iza dvjesto godina stare brvnare i raznoraznih štagljeva, u blizini nije bilo ni žive duše. Ni službenika. Ni pomoćnih radnika. Nikoga tko je primao dostavu zaliha. Nije bilo ni turista. »Ona kava je pomogla«, rekao je Mack kad su obojica izišla. »Dobro.« »Želiš malo ove energetske pločice?« »Jedino ako mi uperiš pištolj u glavu.« Uputivši se prema renoviranoj brvnari, Lane je stajao po strani kaci je Mack umetnuo svoju karticu u čitač i gurnuo vrata. Unutrašnjost je sjajila zbog brižljivo održavanog starog drva, a svjetlost izvana prodirala je kroz staklo s mjehurićima ugrađeno potkraj devetnaestog stoljeća. Rustikalne fotelje mamile su da se na njih sjedne, a drveni stol s gomilom suvremene uredske opreme očito je bilo mjesto gdje je Mackova tajnica provodila svoje radne sate. »Kad si posljednji put bio ovdje?« glavni je destiler upitao kad je pritisnuo prekidač za svjetlo. »Zapravo prije kojih dan-dva.« Kad je tip pogledao prijeko, Lane je slegnuo ramenima. »Trebalo mi je mjesto gdje mogu na miru razmišljati pa sam došao ovamo i sjedio pored bačava. Utipkao sam staru lozinku.« »Ah. Da, i ja to radim.« »Nije mi pomoglo.« »Ne pomaže ni meni, ali možda hoće jednoga dana.« Mack kimne prema stražnjem dijelu prijemne prostorije. »Još uvijek sam tamo otraga.« Destilerov ured zauzimao je veći dio brvnare, i kad je Lane kročio unutra, načas je sklopio oči i duboko udahnuo. Glavni destiler tvrtke Bradford Bourbon bio je svojevrsna vjerska figura, ne samo u tvrtki, nego i u cijeloj državi Kentucky, i zato je ovo mjesto bilo svetinja – sukladno tomu, zidovi su, od poda do stropa, bili prekriveni etiketama tvrtkinih pića još tamo od sredine devetnaestog stoljeća pa sve do ranih 2000-ih. »Bože, sve je isto.« Lane se ogledao oko sebe, pogledom prateći ta svjedočanstva obiteljske povijesti. »Djed me je običavao ovamo dovoditi kad su ovo pretvarali u turističku atrakciju. Bilo mi je pet ili šest, i doveo je samo mene. Mislim da je to bilo zato što je želio arhitekta u obitelji, a znao je da je Edward predodređen za rad u tvrtki, kao i to da od Maxa neće biti nikakve vajde.« »A čime se ono ti baviš?« Mack je sjeo za stol i uključio računalo. »Zadnje što sam čuo jest da si u New Yorku.« »Poker.« »Molim?« Laneu bi neugodno pa je pročistio grlo. »Ja, ah, pa igram poker. I zarađujem više nego što bih zarađivao da radim uredski posao – s obzirom na to da sam diplomirao psihologiju i da nisam nikad radio.« »Onda, dobar si s kartama?« »Jako.« Promijenio je temu kimnuvši prema zidovima. »Gdje su tvoje etikete?«


Računalo zapišti, a onda Mack utipka zaporku u okvir na zaslonu. »Nisam ih još stavio.« »Ma daj.« »Trideset treća etiketa Family Reservea moga oca, ona tamo«, pokazao je na suprotan kraj, blizu poda, »bila je posljednja.« Lane dograbi stolicu s konferencijskog stola i otkotrlja je preko golih, ulaštenih podnih dasaka. »Sad je red i na tvoje.« »Aha.« Mack se zavalio u svom golemom kožnatom prijestolju. »Onda, što ti treba? Što bih trebao pokušati pročačkati?« Lane priđe tipu i usredotoči se na plavo-zeleni sjaj na zaslonu. »Financije. Trebaju mi izvješća o profitu i gubicima, salda računa, podaci o prijenosima sredstava.« Mack tiho zazviždi. »To uvelike nadilazi moj platni razred. Sve je to u sjedištu korporacije – čekaj – glavna knjiga.« »Što je to?« Isuse, zar ne bi to trebao znati? Mack stane pregledavati datotečni sustav, otvarajući dokumente i pritišćući naredbu »tiskaj«. »To su materijali koji se dostavljaju prije sastanaka upravitelja fondova. Dobivaju ih oni iz uprave – i ja. Dakako, prave se stvari odvijaju iza zatvorenih vrata, s odborom izvršnih direktora, sat prije otvorenog sastanka, o čemu ne postoje zapisnici. Ali ovo bi ti trebalo pružiti osnovnu ideju o tvrtki – ili, barem ono što govore upravnom odboru.« Kad mu je čovjek stao predavati papir za papirom iz pisača, Lane se namrštio. »Što se točno zbiva na sastancima odbora izvršnih direktora?« »Tamo se raspravlja o najvažnijim pitanjima, kao i o svemu onome što ne žele da bilo tko drugi dozna.« »Tko sudjeluje?« »Tvoj otac.« Doda mu još dva lista papira. »Direktor pravne službe. Predsjednik i potpredsjednik uprave. Financijski direktor. Glavni izvršni direktor. Zatim, tu su i posebni gosti, ovisno o temi. Jednom sam bio pozvan kad se raspravljalo o promjeni formule za No.15. Sasjekao sam tu ideju u korijenu i očigledno su se složili sa mnom, jer se ta budalaština više nikad nije našla na tapetu. Bio sam u toj sali za sastanke tek toliko da me se čuje, a onda sam ispraćen van.« »Znaš li dobivaju li dnevni red unaprijed?« »Mislim da dobivaju. Kad sam ja bio tamo, sa mnom u hodniku čekalo je još četvero ljudi, tako da su očito radili po nekakvom rasporedu. Sve se to vodi u uredu tvog oca, u tvojoj kući.« Lane je počeo pregledavati papire koji su još uvijek bili topli od pisača. Trajanje prethodnog sastanka. Popis prisutnih. Najnovije informacije o radnjama koje nije razumio. Trebao mu je prevoditelj. Kojem je mogao vjerovati. I širi pristup informacijama. Mack je počeo tiskati materijale s tri prethodna sastanka uprave. I sve ih je zajedno spojio. Pa ubacio u registrator. »Trebat ću posuditi tvoj kamionet«, rekao je Lane dok zurio u hrpu dokumenata. »Odbaci me doma i tvoj je. Ionako bih se trebao otrijezniti.« »Dugujem ti.«


»Samo ti spasi tvrtku, i bit ćemo više nego kvit.« Kad je Mack ispružio dlan, Lane ga protrese. Snažno. »Što god bude potrebno. Ma tko izvukao deblji kraj.« Glavni destiler sklopi oči. »Hvala ti, Bože.«

K

ao kad promatraš egzotične zvjerke u zoološkom vrtu, pomislila je Lizzie. Stojeći na samom rubu šatora, promatrala je te blistave ljude kako kruže oko stolova koje su ona i Greta postavile. Razgovor je bio glasan, mirisi parfema teški, dragulji su bljeskali. Sve su žene nosile šešire i ravne cipele. Muškarci su bili u svijetlim odijelima, a nekolicina je čak nosila kravate i polucilindre. Bila je to ona vrst života iz bajke u kojoj su mnogi mislili da žele živjeti. Ona je, međutim, znala pravu istinu. Nakon svih ovih godina rada na Easterlyju, bila je itekako svjesna činjenice da bogati nisu cijepljeni protiv tragedije. Samo su tako mislili, zakukuljeni u svojim luksuznim čahurama. Bože, one tablice koje je Rosalinda ostavila... »Kakav prizor, zar ne?« Lizzie pogleda prijeko. »Gospojice Aurora – ne mogu vjerovati da ste ovdje. Nikad ne napuštate kuhinju tijekom užine.« Ženine umorne oči proučavale su uzvanike, uređenje šatora, uniformirane konobare s prvoklasnim srebrnim čašama za koktele od metvice na prvoklasnim srebrnim pladnjevima. »Tamane moju hranu.« »Pa naravno. Vaš jelovnik je fantastičan.« »Čaše za šampanjac se drže.« Lizzie kimne i preusmjeri pažnju na svjetinu. »U ovom času u rezervi imamo otprilike stotinjak. Konobari izvrsno rade svoj posao.« »Gdje ti je društvo?« U djeliću sekunde, umalo da nije ženi podnijela izvješće o najnovijim zbivanjima s Laneom. Što je bilo ludo – i ne bi joj imala bogzna što za reći. Sve što je znala bilo je da je otišao s Edwinom MacAllanom, glavnim destilerom, prije kojih sat vremena. Ili je prošlo dva? »Greta je tamo.« Pokazala je na suprotan kut. »Usmjerava stado prema čašama za šampanjac. Kaže da je potraga za onim upotrijebljenima i ostavljenima sa strane poput lova na uskršnje jaje na steroidima. Odnosno... barem mislim da je to rekla. Njezino posljednje izvješće bilo je gotovo sasvim na njemačkom – što obično nije dobar znak.« Gospojica Aurora zatrese glavom. »Nisam na nju mislila. Bilo je dobro ponovno vidjeti tebe i Lanea zajedno u istoj prostoriji.« »Ah...« Lizzie je pročistila grlo. »Nisam sigurna što na ovo reći.« »On je dobar dečko, znaš.« »Čujte, gospojice Aurora, ništa se ne događa među nama dvoma.« Osim osam sati seksa prethodne noći. »Oženjen je.« »Za sad. Ona žena je dno dna.« S time se moram složiti, pomislila je Lizzie. »Pa... Lizzie, trebat ćeš mu.«


Lizzie podigne dlanove u pokušaju da preusmjeri razgovor. »Gospojice Aurora, on i ja...« »Morat ćeš biti uz njega. Štošta će pasti na njegova pleća.« »Znači, vi znate... sve?« »Trebat će mu netko bistre glave tko će biti uz njega.« Lice gospojice Aurore se smrači. »On je dobar čovjek, ali past će u kušnju kao nikad dosad. Trebat ćeš mu.« »Što vam je Rosalinda rekla?« Prije nego što je gospojica Aurora dospjela odgovoriti, visoka, prelijepa brineta izdvoji se iz skupine i, umjesto da ih mimoiđe, zaustavi se i ispruži ruku. »Lizzie King, moje ime je Sutton Smythe.« Lizzie ustukne – ali onda nastavi s programom i prihvati ono što joj je bilo ponuđeno. »Znam tko ste.« »Samo sam vam željela reći kako su nevjerojatno prekrasni ovi vrtovi. Upravo divni! Vi i gospoda Schlieber ste prave umjetnice.« Nije bilo ništa prijetvorno pod ženinim otvorenim izrazom lica, ništa lažno ni prikriveno – a izostanak navedenog podsjeti Lizzie na Chantalino izvještačeno prenemaganje. »Vrlo ste ljubazni.« Sutton otpije gutljaj svog koktela, a masivan rubin na njezinu desnom prstu zabljesne. »Zbilja bih vas voljela imati na svom imanju, ali znam bolje od toga – i poštujem granice. No morala sam vam dati do znanja koliko cijenim vaš talent.« »Hvala vam«. »Nema na čemu.« Sutton se nasmiješila i udaljila – odnosno, barem je to pokušala. Nije dospjela daleko, ljudi su je salijetali, obraćajući joj se, žene odmjeravajući njezinu odjeću, muškarci odmjeravajući njezina nematerijalna dobra. »Znate«, promrmljala je Lizzie. »Baš je simpatična.« Kad nije dobila odgovor, pogledala je prijeko. Gospojica Aurora odlazila je prema kuhinji, koraka usporenog i nestabilnog, kao da su je boljele noge – a zašto i ne bi? Uostalom, koliko ima da je bila na hitnoj? Lizzie je bilo drago što je kuharica barem jednom izišla da vidi veliko finale njihovih zajedničkih napora. Možda će je iduće godine uspjeti nagovoriti da ostane malo dulje. Na drugom kraju šatora, Chantal je sjedila za stolom sa sedam drugih žena, koje su sve bila njezina inačica, riječju – napirlitane šarene, skupocjene ptice čije je perje uglavnom plaćeno novcem muškaraca u njihovim životima. Za dvadeset godina, nakon što isprate dječurliju iz svojih kućanstava, izgledat će poput vlastitih voštanih figura; sve zategnuto, ispunjeno, poboljšano. I zapravo, imale su one posla: njihova je profesija bila razmnožavati se i ostati privlačne svojim supruzima. Nešto slično kobilama koje su oždrijebile punokrvna grla što će se za nekoliko sati utrkivati na onoj stazi. Lizzie je pomislila na svoju farmu koju je sama platila. Nitko joj to nije mogao oduzeti – pošteno ju je zaradila. Što je kudikamo bolje od toga da se cijeli život mora nekome dodvoravati.


Kad je izvukla svoj telefon i provjerila je li joj Lane poslao poruku, rekla je sebi da je ovo među njima drukčije, jer njoj ne treba njegov novac, nije marila za njegov društveni položaj, i nitko joj neće govoriti što i kako činiti. Kad je vidjela da na mobitelu nema ništa, osjeti ubod u grudima – pa ga odlučno zanemari dok je spremala mobitel. Bilo je drukčije između nje i Lanea... Sranje. Zašto o njemu razmišlja kao da su opet zajedno?


TRIDESET JEDAN

S

amuel T. rastjerao je kolonu ovaca u podnožju brda pod Easterlyjem, jureći svojim Jaguarom oko Mercedesa, Audija, Porschea i limuzina, te odmahujući poslužiteljima parkinga koji su ga pokušali zaustaviti. Ma kakvi. Neće se on voziti u kombijima s ostalom gamadi. I neka bude proklet ako će ostaviti svog mezimca u rukama nekakvog šesnaestogodišnjeg seljačića koji bi vjerojatno izvalio mjenjač dok bi ga parkirao negdje u močvari pored ceste. Dovezavši se na vrh, još je jednom domahnuo usamljenom poslužitelju, ne udijelivši ni pogleda onima koji su izlazili iz kombija zaustavljenog pred kućom. Krenuvši prema garažama, parkirao je usporedo s istočnim zidom palače te ugasio motor – i istog je časa s druge strane vrtnog zida čuo žamor koji je stvarao višeslojan zvuk, poput simfonije koja uvodi u kakvu veličanstvenu, dramatičnu solo-dionicu. Prošlo je prilično dugo vremena prije nego što je najzad izišao iz automobila. Volim te, Samuele T. Ovo smo mi, ovakvi smo od mladih dana. Ili nešto slično tomu. Nije se mogao sjetiti koje je točno riječi upotrijebila, jer dok mu je govorila, bio je previše zauzet pokušajima da ne skrene pameću. Bože, što je sve prošao s tom ženom. Sve one godine međusobnog nadmudrivanja. I bila je u pravu, dakako. Jest izlazio s konobaricama i frizerkama jer nisu bile nalik njoj, i jest svaku s kojom je bio uspoređivao s njom – i da, nijedna joj nije bila ni do koljena. Nije spavao više od jednoga sata, dva – uvrh glave – jer mu se onaj razgovor neprestano vrtio u mislima. Na koncu, ono što se najviše isticalo bilo je tijesno povezano s protokom vremena; tijekom godina, vidio je Gin u stotinama tisuća različitih raspoloženja, ali zasuzila je samo jednom. Bilo je to... prije nekih petnaest godina, kad je on bio na trećoj godini Sveučilišta Virginia, a ona brucošica na Sweet Briaru. Došao je doma za uskršnje blagdane, ponajviše zbog roditelja, a samo malo i zbog Gin. Vidjeli su se, jasno. Malen je ovaj svijet. Naročito ako želiš stati na put nekome u Charlemontu, u Kentuckyju. I začudo, upravo je to morao učiniti. Gin nije bila ni na jednom tulumu njihove škvadre. Morao se, kao izlikom, poslužiti spontano upriličenim košarkaškim ogledom s njezinom braćom– iako nije ni nosom promolio na ono igralište iza garaža. Riješivši se Maxa i Lanea čim je kročio nogom na imanje, pronašao ju je tamo kod bazena, u potkošulji i kratkim hlačicama. Izgledala je očajno – i rekla mu da će pauzirati godinu na Sweet Briaru i neko vrijeme provesti doma. Da joj se ne sviđa koledž. Da se želi neko vrijeme samo odmarati. Ništa čudno. Divlja, kakva je bila, bilo je teško i zamisliti da bi se svojevoljno posvetila bilo kakvom rasporedu, bilo da je riječ o predavanjima iz engleskog ili o kakvom poslu. Bilo je kudikamo prikladnije da nastavi s onim za što je bila odgajana: da gospodari velikom kućom. Na kraju su se porječkali. Uvijek je bilo tako. I on je sav bijesan odjurio. Želio ju je samo tako ostaviti, ali kao i obično, nije bio u stanju do kraja to izvesti: prije nego što


je izišao iz vrta, osvrnuo se. Gin je skrila glavu među ruke i jecala. Vratio se, ali ona je odjurila u kuću i za sobom zaključala francuska vrata. Nije ju vidio nekih godinu i pol nakon toga. Mahom stoga što je, čak i u toj blesavoj dobi od dvadeset, shvatio da nisu jedno za drugo. No nije bio u stanju staviti točku na i. Nikad to nije mogao. Samuel T. se sjetio onoga što joj je jučer rekao... o onim njezinim suzama. A što ako se... nije s njim poigravala? Zbog nekog razloga, to ga je užasavalo. A što je bilo podjednako šokantno? Shvatio je da je spreman prekinuti tu vječnu igru mačke i miša. Toliko dugo, predugo, njegov je ponos zahtijevao reakcije na sve što je činila, s kim je to činila... ali nije to bio poraz, ne ako druga osoba položi mač u isto vrijeme kad i ti položiš svoj. Istina? Zavaravao se ako je mislio da na ovom planetu za njega postoji bilo tko drugi osim te svojeglave, razmažene gnjavatorice. Držala mu je srce u šaci od prvog trenutka kad ju je ugledao. Izašavši iz automobila, zagladio je kosu i zakopčao svoj ružičasto-svijetloplavo-žuti karirani sako. Onda se sagnuo, uzeo slamnati šešir s pomoćnog sjedala i namjestio tu stvar u savršen položaj na glavi. Odabravši najbliži ulaz u vrt, ušao je na zabavu. »Evo ga!« »Samuele T.!« »Koktel od metvice?« Njegovi frendovi, gospoda koju je poznavao od vrtića, prilazili su mu, rukovali se, govorili o klađenju, raspitivali se o zabavama koje će se održavati kasnije ovoga dana, navečer, u nedjelju ujutro. Odgovarao je odmahivanjem, očima pretražujući gomilu. »Ispričajte me«, rekao je. Nije čekao odobrenje, nego se uputio natkrivenim prostorom, mimoilazeći konobare s pladnjevima i ostale uzvanike koji su posezali za njime i nekolicinu žena koje su jedva čekale da mu priđu. Najzad, pronašao ju je, samu, pogleda uprtog u rijeku. Dok joj je prilazio, pogledom je pratio elegantne obrise Ginina tijela, zaustavivši oči na nagim ramenima koje je izložila njezina svilena haljina. Zbog nekog je razloga imala dugačak šal ovijen oko vrata, krajevi su lepršali na umjetnom povjetarcu šatorskih ventilatora, i spuštali se dolje do njezinih nevjerojatnih nogu. Mrzio je kako mu je srce onako snažno tuklo u grudima. Prezirao je činjenicu da je morao diskretno obrisati dlanove o sako. Molio se da se nije prevario... Da je, makar jednom, govorila iz srca – i da su bili spremni, napokon, biti iskreni. »Gin?« Kad se nije okrenula nego ostala fokusirana na rijeku, spustio je ruku na njezino rame... Okrenula se toliko brzo da se njezin koktel od metvice prolio posvuda po njegovom sakou, ostavivši mokar trag na prednjem dijelu. Nije mario.


»Nešto si nervozna?« otegnuo je nastojeći povratiti ponešto od svog šarma. »Tako mi je žao.« Posegnula je naprijed svojim malenim rupčićem s monogramom. »O, uništila sam...« »Ma, molim te. Imam rezervni u prtljažniku.« Uglavnom stoga jer se uvijek znojio u onim ložama na trkalištu, i neka bude proklet ako bi ostatak večeri proveo u takvom neredu. »Onda, spreman za veliki dan?« rekla je dok je svlačio jaknu. Presavio je tu stvar preko ruke kad mu je sinulo da izbjegava njegov pogled. »Pa?« nastavila je. »Moj brat ima konja u utrci. Možda dva? To su ždrijepci onog opakog gada Nebekanzera.« I dalje nije bilo kontakta očima. Promrmljao je ispod glasa »Mrzim iskakati iz aviona.« Ovo je pak natjera da ga pogleda. Ali samo načas. »Što?« Kad su se one njezine plave oči vratile na rijeku, opsovao je. »Čuj... Gin.« »Da?« Bila je tako mirna, pomislio je. I toliko sitnija od njega. Smiješno, nikad nije zamjećivao razliku u visini dok bi se ševili – gotovo četrdeset kilograma i petnaest centimetara manje nisu značili ništa kad bi ga onim svojim usnama povela do pakla i natrag. Duboko je udahnuo. »Onda, razmišljao sam o onome što si jučer rekla. I iskreno govoreći... u pravu si. Apsolutno si u pravu. U vezi svega.« Nije bio siguran što je očekivao kao odgovor – ali to sasvim nije bilo ono kako je zgurila ramena. Djelovala je... krajnje poraženo. »Nisam ništa bolji od tebe«, rekao je. »Ali želim... pa... dovraga, Gin, volim...« »Prestani«, prasnula je. »Ne govori to. Molim te... Ne sad. Nemoj.« »Dobro jutro, Samuele T. Kako si?« Pojavu treće osobe registrirao je otprilike onoliko koliko bi i da je pored njih proletjela kuća. Samo što je onda Richard Pford obgrlio Gin oko struka i nastavio: »Jesi li mu rekla dobru vijest, draga?« Prvi put u životu Samuela T.-ja zapljusnuo je hladan tuš užasa. Što je, s obzirom na neke stvari koje je počinio u posljednja dva desetljeća, ipak nešto govorilo. »A što bi to moglo biti?« prisilio se otegnuti. »Vas dvoje pokrećete unosan posao internetske trgovine organima?« Pfordove okruglaste očice postanu zlurade. »Kako ti imaš živu maštu. Što pomaže tvojim klijentima, siguran sam.« »S tvojim osjećajem za poslovnu etiku, ne bih bacao kamenje u tom smjeru, Pforde.« Samuel se usredotočio na Gin, a u grudima mu se stvorio kamen. »Onda, imaš mi nešto reći, je li?« Kao odgovor, Pford uzme njezinu lijevu ruku i gurne je naprijed. »Vjenčat ćemo se. Već u ponedjeljak, štoviše.« Samuel T. jednom trepne. Ali onda se nasmiješi. »Divne vijesti. Zaista... I Richarde, daj da budem prvi koji će vam čestitati. Ona se jebe kao zvijer, naročito ako je natežeš odostraga – ali siguran sam


da to već znaš. Kao i pola države.« Kad je Richard počeo mucati, Samuel T. se nagnuo i poljubio Gin u obraz. »Pobijedila si«, šapnuo joj je u uho. Okrenuvši leđa sretnom paru, vratio se svojim prijateljima. Dograbio dva koktela u prolazu. Iskapio ih do kraja kao da je riječ o vodi. »Što ti je to na licu?« netko je upitao. »Molim?« »Nešto ti curi.« Prešao je rukom preko oka koje ga je peckalo i namrštio se vidjevši da je mokra. »Netko me je poprskao pićem.« Jedan od njegovih kolega iz bratstva gromko se nasmijao. »Neka te je ženska konačno zalila? I bilo je vrijeme!« »Dobio sam što sam zaslužio, to je sigurno«, tupo je rekao zgrabivši treći koktel. »Ali ne strahujte, gospodo. Vraćam se u utrku.« Stolom se prolomi grmljavina odobravanja, muškarci su ga pljeskali po leđima, netko dovuče ženu i gurne je naprijed. Kad ga je ova obgrlila oko vrata i privila se uz njega, uzeo je ponuđeno, strasno je ljubeći, pipajući je posvuda iako su bili u javnosti. »O, Samuele T.«, šapnula je o njegove usne. »Čekam ovo cijeloga života.« »I ja, dušo. I ja.« Nije ga toliko dobro poznavala da uoči mrtvilo njegova glasa. A njemu se živo fućkalo za njezino oduševljenje. Morao je nekako sačuvati obraz... Ili neće moći živjeti u vlastitoj koži nijednu prokletu minutu dulje. Gin je bila nemjerljivo bolja u ovoj igri. Da mu nije upravo razbila srce u tisuću komadića, čestitao bi joj.

K

ad je Lane provezao Mackov kamionet kroz kamene stupove konjušnica Red &Black, aleja stabala pred njime činila se stotinama kilometara duga, a gusto načičkane konjušnice i pomoćne zgrade, što su se nazirale tamo u daljini, mogle su biti i u drugoj državi. Nastavivši dalje, za njime se podizala prašina, kovitlajući se na jutarnjoj svjetlosti. Znao je to jer je stalno pogledavao u retrovizor kako bi se uvjerio da ga nitko ne prati. Prilaz popločan oblucima kružio je oko najvećeg štaglja, i parkirao se sa strane, napola na travi. Nije bilo razloga da zaključava kad je izišao. Kvragu i s time – ostavio je ključ u automobilu. Jedan duboki udah i vratio se u djetinjstvo, kad je ovamo dolazio čistiti štale tijekom ljetnih praznika. Baka i djed vjerovali su u to da djeci treba usaditi radnu etiku. Njegovi su roditelji, pak, nešto manje time razbijali glavu. Upustivši se prema brvnari, bilo je teško povjerovati da njegov brat uistinu živi u tako skromnim uvjetima. Edward je oduvijek bio pokretačka sila, stalno u pokretu, osvajač vječito gladan pobjeda, bilo sportskih, bilo onih poslovnih, ili ljubavnih. A sad... ova majušna nastamba? Zar je to bilo to? Kad je Lane dospio do vrata, pokucao je na okvir zaštitne mrežice. »Edwarde? Jesi unutra,


Edwarde?« Kao da bi mogao biti negdje drugdje? Tup, tup, tup. »Edwarde? Ja sam...« »Lane?« Začuo se prigušen glas. Pročistio je grlo. »Da, ja sam. Moram s tobom razgovarati.« »Čekaj.« Kad su se vrata najzad otvorila, Lane je vidio djeda kako stoji pred njime, a ne brata: Edward je bio toliko mršav da su mu traperice visjele s kukova kao kakvom starcu, i bio je blago povijen, kao da je bol koju je neprestano trpio iskrivila njegovu kralježnicu u fetalni položaj. »Edwarde...« Zauzvrat je dobio gunđanje, te nekakav pokret rukom koji je upućivao na to da on mora otvoriti okvir sa zaštitnom mrežicom i ući. »Ispričaj me dok ponovno ne sjednem«, rekao je Edward dok se vukao prema naslonjaču u kojem je očito maločas sjedio. »Stajanje nije poželjno.« Jauk je bio gotovo prigušen dok se spuštao u prijašnji položaj. Lane je zatvorio vrata i zavukao ruke u džepove hlača. Pokušao je ne buljiti u bratovo unakaženo lice. »Onda...« »Molim te, ne gnjavi se komentarima o mom sjajnom izgledu.« »Ja...« »Štoviše, možeš mi samo kimnuti i otići. Ne sumnjam da te je gospojica Aurora natjerala da dođeš ovamo kako bi se mogao na vlastite oči uvjeriti da još uvijek dišem.« »Nije joj baš najbolje.« Ovo privuče bratovu pažnju. »Kako to?« Priča je na brzinu ispričana: došla je hitna pomoć, nakon toga je izgledala dobro, i dalje je zaposlena oko užine. Edwardu pogled odluta. »To mi sliči na nju, bogme. Nadživjet će ona sve nas.« »Mislim da bi te voljela vidjeti.« »Nikad se neću vratiti u onu kuću.« »Mogla bi ona doći ovamo.« Nakon jednog dugog trenutka, pogled se vrati natrag. »Zar zaista misliš da bi joj moja blizina činila dobro?« Prije nego što je Lane mogao odvratiti, Edward je nastavio: »Uostalom, nisam za posjete. A kad smo već kod razbibrige, zašto ne uživaš na užini? Dobio sam pozivnicu, što mi je bilo pomalo ironično. Nisam se gnjavio odgovoriti – vrlo nepristojno od mene, znam, ali u mojoj novoj inkarnaciji lijepe manire su fosilni ostaci nekog drugog života.« Lane se motao po sobi, gledajući trofeje. »Što te brine?« upitao je Edward. »Nikad ne ostaješ bez riječi.« »Ne znam kako bih ti to rekao.« »Pokušaj najprije s imenicom – uz uvjet da nije >Edward<. Ne zanima me nikakvo jeftino pametovanje o tome kako bih trebao svoj život dovesti u red.« Lane okrene lice bratu. »Riječ je o našem ocu.«


Edwardove se vjeđe spuste. »Što s njime?« Prizoru Rosalinde u onom naslonjaču prethodilo je ponavljanje Chantalina glasa kojim mu govori da je trudna i da ne kani otići. Lane se iskezi. »Mrzim ga. Toliko ga jebeno mrzim. Sve nas je pokopao.« Prije nego što je mogao početi s onim što se dogodilo, Edward je ispružio dlan i iscrpljeno izdahnuo. »Ne moraš mi to govoriti. Ono što želim znati jest kako si to shvatio.« Lane se namršti. »Čekaj, ti znaš?« »Naravno da znam. Pa bio sam tamo.« Ne, ne, šokirano pomisli Lane. Edward nije mogao imati ništa s gubicima, dugovima... mogućom pronevjerom. Čovjek ne samo da je bio briljantan u poslu, nego je bio iskren i častan poput izviđača. »Nisi mogao... ne.« Lane je vrtio glavom. »Molim te, reci mi da nisi...« »Lane, ne budi naivan.« »Rosalinda je mrtva, Edwarde. Oduzela si je život u uredu, jučer.« Sad je Edward bio taj koji se iznenadio. »Molim? Zašto?« Lane podigne ruku. »Zar si mislio da to neće na nju utjecati?« Edward se namršti. »Ma kog vraga to govoriš?« »Novac, Edwarde. Isuse Kriste, ne budi...« »Zašto bi činjenica da otac nije htio platiti moju otkupninu imala veze s njom?« Lane prestane disati. »Što si to rekao?« Edward protrlja oči, kao da ga je čitava lubanja boljela. Zatim se mašio za Beefeater i pošteno potegnuo ravno iz boce. »Zar moramo o ovome?« »Nije platio da te oslobode?« »Naravno da nije. Uvijek me je mrzio. Ne bih se čudio ni da je cijela ta otmica bila njegovo maslo.« Sve što je Lane mogao bilo je stajati u mjestu i treptati dok mu je glava bila zakrčena kao prometni zastoj. »Ali... rekao je medijima – rekao je nama – da pregovara s njima...« »A ja sam bio tamo i slušao s druge stane linije. To nije bilo ono što se dogodilo. Dapače, budi siguran da postoje... posljedice... jer im nije udovoljio.« Laneov želudac uskipti. »Mogli su te ubiti.« Nakon što je još jednom posegnuo za bocom, Edward pusti da mu glava padne na naslon. »Pa zar ne znaš, brate... Ubili su me. A sad, kog mi vraga želiš reći?«


TRIDESET DVA

B

ila je na čudan način omamljena, zaključila je Gin dok je s novim zaručnikom koračala među uzvanicima, kimajući onima s kojima bi uspostavila kontakt očima, govoreći kad je to bilo potrebno. Imala je dojam kao da joj je tijelo ovijeno slojem pamuka, kao da je mrtva pijana i nakljukana Xanaxom; vanjski je svijet prodirao kroz filtar koji je usporio vrijeme, zgusnuo ga u nešto čvrsto poput kreme od jaja, i s kože uklonio svaki osjet topline. Richard se, s druge strane, činio vrlo trezven dok je svima govorio o njihovim zarukama, ponos na njegovu licu bio je onaj muškarca koji je upravo kupio novu kuću u Vailu, ili možda jahtu. Nije se činilo da zamjećuje suptilan šok na licima drugih, koji je mahom bio smjesta prikriven – ili možda za to nije ni mario. Pobijedila si. Kad je čula glas Samuela T.-ja u glavi, duboko je udahnula. Pravi trenutak, pomislila je. To je najvažnije. To i novac. Samuel T. i njegovi bili su, po svim standardima, iznimno bogati, ali nisu imali višak od pedeset do šezdeset milijuna da popune onu rupetinu na računima njezine obitelji. To su mogli samo oni poput Richarda Pforda IV. – a Gin je bila spremna iskoristiti položaj novopečene supruge tog magarca kako bi pomogla svojima. Ali to će morati pričekati dok ne natakne onaj njegov prsten... Dodir na laktu okrene joj glavu. Richard se prigne. »Rekoh, dođi ovamo.« »Idem na trenutak u kuću.« »Nećeš, ostat ćeš uz mene.« Pogledavši ga ravno u lice, rekla je: »Krvarim između nogu, a razlog znaš. Teško da takvo što mogu ignorirati.« Izraz kako šoka, tako i gnušanja, zategne one crte lica koje je već naučila mrziti. »Da, pobrini se za to.« Kao da joj je tijelo automobil s udubljenjem na karoseriji koje mora popraviti. Udaljavajući se, shvati kako zaobilaženje grupica ljudi koji su preglasno razgovarali i pretjerano se smijali u njoj budi peckavu tjeskobu – pa ipak, osjećaj nije jenjao ni kad se našla u hladnoj, tihoj unutrašnjosti kuće. Krvarila je nakon što je Richard s njom svršio. Ali tu je smetnju već riješila uz pomoć dnevnog uloška. Ne, ušla je unutra zbog drugog razloga. I točno je znala kamo će. Posljednji put kad je s nekim spavala u ovoj kući – izuzev one kratke ševe s nogu u vrtu prije neku večer, te onoga što se maločas dogodilo u njezinoj spavaćoj sobi – bilo je prije više od dvije godine.


Prestala je sa svojim nestašlucima na Easterlyju čim je Amelia odrasla dovoljno da može shvatiti kakva joj je majka drolja. Nije bilo razloga da se ta draga djevojka osobno uvjeri u ono što će joj drugi ionako govoriti o njezinoj majci. Barem će tako, mislila je Gin, mamica možda uspjeti odglumiti vjerodostojno nijekanje. Ali... prije dvije godine, jednog četvrtka uvečer, nakon dosadne večere, zatekla se kako se iskrada. U vinski podrum. Sada je nastavila niz hodnik za osoblje, prošavši pored Rosalindinog ureda i onog gospodina Harrisa – ili, bolje rečeno, Rosalindinog bivšeg ureda – pa otvorila vrata iza kojih su bile podrumske stube. Nije bila ni najmanje iznenađena kad je dolje na dnu ugledala tračak svjetlosti. Moglo je biti upaljeno samo zbog jednog razloga, naročito kad je sav šampanjac i burbon i chardonnay odnesen gore u šator – doduše, ništa se od obiteljske privatne kolekcije ionako ne bi koristilo u ovakvim prigodama. Njezin je silazak bio tih, škripu dasaka pamtila je još iz tinejdžerskih dana kad je krala boce iz dubina ovog ogromnog podruma. Dospjevši do dna stuba, izula je cipele i odložila ih sa strane. Neravan betonski pod bio je poput hladnog melema njezinim tabanima, i samo što nije kihnula kad su joj sinusi registrirali ustajali zrak. Prošavši pored skloništa protiv zračnih napada, izgrađenih tamo četrdesetih pod nosivim zidovima, otapkala je dalje, obgrlivši se rukama – iako je to bio tek nagon, nešto što je učinila jer bi joj ovdje dolje trebalo biti prohladno. Jer, i dalje nije ništa osjećala. Vinski je podrum bio odvojen od ostatka prostora zidom od stakla otpornog na metke i vatru, uokviren ulaštenim potpornim gredama, a vrata su se otvarala pomoću lozinke. Unutra, prostorija obložena blistavim mahagonijem bila je opremljena ručno izrađenim policama za boce. Tisuće boca vina, šampanjca i alkohola neprocjenjive vrijednosti bile su zaštićene kako od promjene temperature zraka, tako i od lopova. Bio je tu i stol za kušanje, u sredini, okružen tamnocrvenim klupskim naslonjačima – i bila je u pravu, netko je upravo tu stvar koristio. I bilo je tamo određenog kušanja. Žrtveno janje Samuela T.-ja bilo je opruženo na blistavoj površini, njezina plava kosa razlijevala se na sve strane i visjela preko suprotnog ruba stola, a nago tijelo sjajilo je na prigušenoj svjetlosti što je dopirala s mjedene svjetiljke. Bila je potpuno naga, njezina haljina boje breskve nemarno odbačena preko naslona jednog od naslonjača. Glava Samuela T.-ja bila je među njezinim bedrima, rukama joj stežući bokove dok ju je obrađivao. Povukavši se u mračan kutak, Gin je promatrala kako dovršava ono što je radio pa se podignuo i nadvio nad ženom. Grubo je oslobodio svoju erekciju i zajahao je. Ova je kriknula dovoljno glasno da se njezin promukao glas mogao čuti i s druge strane sveg onog stakla. I barem jednom, Gin nije zamislila da je na mjestu te žene. Vidjela ga je kako se seksa mnogo puta dotad – katkad je za to znao, katkad nije – i neizbježno, njezino bi tijelo uvijek reagiralo, kao da je ona bila ispod njega, na njemu, kao da je nju nabijao uza


zid. Ali ne i sad. Bilo bi to previše bolno. Jer, znala je da ga više nikad neće imati. Pobijedila si. Nakon svih njihovih godina borbe, prva je položila oružje – i nije joj povjerovao. A kad ju je najzad shvatio ozbiljno, događaji su se okrenuli protiv njega. I više nije kanio igrati ovu igru. Još je jučer vidjela nagovještaj odlučnosti, kad je odbacio njezinu izjavu ljubavi – a posljednji čavao u lijesu bio je zakucan maločas, tamo u vrtu. Bilo je gotovo. Gin je ostala tamo dok nije svršio, i morala je treptajem otjerati suze kad je trzajem izvio kralješnicu, a vrat mu se napeo, još četiri puta žestoko prodrijevši. Možda i nije bilo odveć čudno, ali lice mu nije zrcalilo zadovoljstvo, oslobođenje je očigledno bilo samo nešto što je njegovo tijelo generiralo. Dok je nabijao, bio je mračan, baš kao što se i sama osjećala, izraz lica prazan, oči poluotvorene. Ženu su, dotle, svladali grčevi, preružni da bi bili odglumljeni: nema dvojbe da bi ga sirota cura radije zadivila nekim više umjetničkim izrazima strasti, sve u nadi da će ovo biti početak ljubavne veze, ali erotske poze u maniri filmske zvijezde bilo je teško izvoditi kad je u tebi bio Samuel T. Gin se povukla još više unatrag, sve dok je hladan, vlažan zid nije obavijestio da nema više kamo. Znala je da će brzo otići. I otišao je. Koji trenutak kasnije vrata su se otvorila, a Gin se skutrila, oborivši pogled, zaustavivši dah. »Naravno«, rekao je Samuel T. jednoličnim glasom. »Vrlo rado.« »Hoćeš li mi pomoći zakopčati haljinu?« »Možeš i sama.« Već se udaljavao. »Hajde, bolje da se pokrenemo.« »Čekaj! Čekaj me!« Hihot. I poskakivanje, nema sumnje, dok je lupkanje visokih potpetica po betonskom podu odjekivalo kao da žena trči ne bi li ga sustigla. »Uzmi me za ruku«, rekla je žena. »Jasno. Drage volje.« Začulo se glasno cmakanje kad su se njihove usne spojile, a onda je zvuk koraka na betonu počeo nestajati u daljini. Nakon nekog vremena, Gin je izišla iz sjene. Svjetlo je ostalo upaljeno u vinskom podrumu – što nije bilo nimalo nalik Samuelu. Ono što većina o njemu nije znala jest da je bio rob opsesivnoj potrebi da sve za sobom ostavi u savršenom redu. Unatoč tomu što je bio nepopravljiv plejboj, nije mogao podnijeti da stvari nisu na svome mjestu. Počevši od odijela koja je nosio do automobila koji je vozio, od njegove odvjetničke prakse do konjušnica, od spavaće sobe pa do kuhinje i kupaonice, bio je tip koji je sve morao imati pod kontrolom. Ona je znala istinu. Vidjela ga je kako se koprca u ritualima, katkad ga je čak od njih morala odgovarati. Dala bi se okladiti u život svoje jedinice da takvu vrst bliskosti neće ni s kim podijeliti...


Sada se stresla. Ali ne zbog hladnoga zraka i vlage. Neobjašnjiv osjećaj da je nešto potpuno i do kraja uništila oduzeo joj je dah. Uvukavši se u sebe, naslonila se na stakleni zid vinskog podruma, kliznula dolje na betonski pod... i zaridala.


TRIDESET TRI

D

ok je Edward slušao Laneovo izvješće o obiteljskim financijama, a zatim i dodatne vijesti o tome kako je majka proglašena nesposobnom, te naposljetku pojedinosti o samoubojstvu kukutom, shvatio je kako je... neobično izdvojen iz cijele te priče. Nije da nije mario. Uvijek se brinuo o svojoj braći i sestri, i ta vrsta pažnje nije isparila, čak ni nakon svega što je preživio. Ali niz loših vijesti činio se poput eksplozija negdje daleko na obzoru, sijevanje i udaljena grmljavina nečeg što mu jest privuklo pažnju, ali ne toliko da bi ustao iz svog naslonjača – doslovce i figurativno. »Tako da mi treba tvoja pomoć«, zaključio je Lane. Edward ponovno prinese bocu džina ustima. Ovaj put, međutim, nije otpio. Spustio ju je dolje. »U čemu točno?« »Treba mi pristup financijskim izvješćima tvrtke. Onim pravim, koji nisu izmijenjeni za upravu ili medije.« »Ne radim više za tvrtku, Lane.« »Nemoj mi reći da ne bi mogao pristupiti serveru kad bi to zaista htio?« Lane je bio u pravu. Edward je bio taj koji je uveo informatički sustav. Nastupila je duga tišina, a onda je Edward nastavio, još jednom posegnuvši za pićem. »Još uvijek postoji dovoljno novca. Ti imaš svoju zakladu, Max svoju, a Gin još samo godinu dana...« »Uskoro će dospjeti na naplatu ona pozajmica od pedeset milijuna dolara kod Prospect Trusta. Za dva tjedna, Edwarde.« Ovaj slegne ramenima. »Zacijelo ne postoji polica osiguranja, inače Monteverdi ne bi bio toliko zabrinut. Tako da ne vjerujem da će uzeti kuću.« »Monteverdi će objaviti medijima.« »Ne, neće. Ako je odobrio toliku pozajmicu bez osiguranja, koristeći se sredstvima Prospect Trusta, onda je to morao učiniti iza leđa svoje uprave, i prekršiti federalni zakon kompanije. Ako se ne isplati na vrijeme, jedino što će se dogoditi javno jest objava da Monteverdi odlazi u prijevremenu mirovinu kako bi provodio više vremena s obitelji.« Edward je zatresao glavom. »Jasno mi je da želiš doznati nešto više, ali nisam siguran što misliš kamo će te to odvesti. Taj dug nije tvoja briga. Sad živiš na Manhattanu. Otkud odjednom to zanimanje za one koji žive na Easterlyju?« »To nam je obitelj, Edwarde.« »I?« Lane se namršti. »Jasno mi je da se ne osjećaš sinom Williama Baldwinea. Nakon svega što ti je priuštio svih ovih godina, kako bi i mogao? Ali... što je s kućom? Posjedom – poslom? Majkom?« »Godišnji prihod tvrtke Bradford Bourbon iznosi milijardu dolara. Čak i ako govorimo o neto vrijednosti, a ne bruto, bilo da je osobni dug pedeset ili stotinu milijuna dolara, to opet nije kraj svijeta, s obzirom na dionice koje obitelj ima u svom vlasništvu. Banke će posuditi između šezdeset do sedamdeset posto vrijednosti ulagačkog portfelja – u ovom času bi i ti mogao financirati otplatu


duga.« »Ali što ako to nije sve što je posuđeno? I ne bi li otac sve to trebao objasniti? I opet, pitam te – što je s majkom?« »Kad bih sad upao u zamku želje za osvetom prema tom našem ocu, bio bih lud k’o kupus. A koliko mi je poznato, majka nije izišla iz postelje, osim da se okupa, već tri godine. Bila na Easterlyju ili u staračkom domu, neće ni primijetiti razliku.« Kad je Lane opsovao, Edward je ponovno zatresao glavom. »Moj ti je savjet da se ugledaš na mene i držiš se po strani. Otišao bih i dalje, zapravo – ti barem imaš New York.« »Ali...« »Nemoj se zavaravati, Lane – živog će te pojesti, naročito nastaviš li tim putem osvete.« Kad je zamukao, načas je osjetio navalu straha. »Nećeš pobijediti, Lane. Postoje... stvari... koje su u prošlosti učinjene onima koji su pokušali neke stvari istjerati na čistac. Čak i članovima obitelji.« Trebao je znati. Lane priđe velikom prozoru, zagledavši se kao da zastori nisu bili navučeni. »Onda, želiš reći da mi nećeš pomoći.« »Vjerujem da je linija manjeg otpora najbolja za tvoje psihičko zdravlje.« I fizičko. »Okani se toga, Lane. Ne osvrći se. Ono što se ne može promijeniti, mora se prihvatiti.« Ponovno je zavladao muk, a onda je Lane pogledao preko ustajalog zraka među njima. »Ne mogu, Edwarde.« »Onda je to tvoj sprovod...« »Moja je žena trudna.« »Zar opet? Čestitam.« »Razvodim se.« Edward izvije obrvu. »Nimalo tipičan odgovor budućeg oca.« »Nije moje.« »Ah, to objašnjava...« »Ona tvrdi da je očevo.« Kad su im se pogledi susreli, Edward se umirio. »Oprosti, što?« »Čuo si me. Kaže da će sve reći majci. I da ne kani napustiti Easterly.« Stanka. »Dakako, ispostavi li se da uistinu postoje financijski problemi, onda neću morati brinuti o tome hoće li očevo kopile živjeti u našoj obiteljskoj kući. Chantal će već nekamo otići i ukebati nekog drugog imućnog idiota.« Kad je neobičan bol prostrijelio Edwardovu podlakticu, pogledao je u ruku. Zanimljivo. Nekako se zaključala za bocu Beefeatera toliko snažnim stiskom da su mu članci zamalo probili blijedu kožu. »Laže li?« čuo se kako pita. »Da je imenovala bilo koga drugog, a ne oca, rekao bih – možda. Ali ne, mislim da ne laže.«

K

ad je Samuel T. izišao iz vinskog podruma i nastavio dalje, shvatio je da je ignoriranje žene koju je netom poševio bilo pitanje opstanka. Samo njezin glas bio je dovoljan da mu isisa svu energiju; a još kad bi se usredotočio na njezine riječi, vjerojatno bi pao u komu. »... i onda ćemo u klub! Svi će biti tamo, i možemo...« S druge strane, iscrpljenost s kojom se borio vjerojatno nije bila zbog nje. Bila je to posljedica


toga što je položio oružje nakon desetljeća borbe. Ono što mu je bilo sasvim jasno jest da se morao s nekim poševiti, tamo na onom stolu. Bio je to njegov način brisanja krvi s mača, metaforičkog spaljivanja posljednje uspomene na to da je bio u Gin, ovdje u njezinoj kući. A ostala mjesta na kojima je s njom bio, bilo da je riječ o njegovoj farmi, ili hotelima diljem svijeta, ili tamo u Vailu, ili gore u Michiganu? I njih će spaliti, sve dok svaku uspomenu ne bude pokrio nekom drugom ženom. »... Dan sjećanja? Jer, mogli bismo otići na imanje mojih roditelja, u dolinu Loire, znaš, malo pobjeći...« Dok je ona i dalje lupetala, Samuel T. se podsjetio zašto je radije spavao s udanim ženama. Kad si prašio nekog tko se morao brinuti o suprugu? Tada u vezi nije bilo ovakvih očekivanja. Jedva je čekao dospjeti do stuba. A iako je bio spreman preskakati dvije odjednom, ne bi li se čim prije riješio ove blebetuše iza leđa, bio je ipak dovoljno uglađen da se u podnožju stubišta izmakne u stranu i potakne je da krene prva. »O, hvala ti«, rekla je kad se progurala ispred njega. Tek što će krenuti za njom, kadli opazi bljesak boje na podu. Par salonki. Svijetlih, od satena. Louboutinke. Naglo je okrenuo glavu i pogledom pretražio mjesto odakle su ona žena i on upravo došli. »Samuele T.?« dovikne ova s vrha. »Ideš li?« Bile su to Ginine cipele. Bila je ovdje dolje. Morala je doći ovamo... da ga gleda? Pa, nije ga spriječila, to je bilo sigurno. Prvi mu je nagon bio da se nasmiješi i krene u lov – ali taj je refleks poticao iz njihova dugogodišnjeg odnosa. Kako bi se podsjetio koliko su se stvari promijenile, morao je samo pomisliti na onaj prsten na njezinu prstu. Na onog tipa kako stoji pored nje. Na vijest o kojoj će uskoro brujati cijela država. Smiješno, ali nikad ga nije brinuo ni jedan muškarac s kojim je Gin bila. Možda zato što je znao da mu se sveti za sve one žene s kojima je spavao... Ili je to bila nekakva perverzna crta u njemu zbog koje ju je želio više, znajući da se jebala i pušila drugima... Ili je u pitanju bilo nešto sasvim drugo... Nije znao. No u jedno je bio siguran. Richard Pford bio je izvor neopisive zavisti. Štoviše, Samuelu T.-ju je valjalo prikupiti i posljednji atom pribranosti da tog bijednika ne prostrijeli pogledom koji bi mu ostavio rupu na potiljku. »Samuele T.? Nešto nije u redu?« Pogledao je gore. Svjetlost što je dopirala iza ženinih leđa pretvorila ju je u sjenku, svevši je na bezobličnu masu oblina ništa težih od kakve aveti. Zbog nekog je razloga želio uzeti Ginine cipele, ali ostavio ih je tamo, pustivši da njegovo uspinjanje odgovori na ženino pitanje. Pojavivši se pored nje, pročistio je grlo. »Nađemo se tamo.« Njezin osmijeh iščezne. »Mislila sam da ćemo zajedno na utrke.« Utrke? O, da, danas je Derby.


»Moram se za nešto pobrinuti. Vidimo se tamo.« »Kamo ćeš sad?« Najednom shvati da je krenuo prema kuhinji, a ne na zabavu. »Kako rekoh, imam posla.« »U kojoj ćeš biti loži?« »Pronaći ću te«, doviknuo je. »Obećavaš?« Udaljivši se, mogao je osjetiti kako zuri u njega – i dao bi se okladiti da se upravo moli Mary Sue, svetici zaštitnici svih debitantica, da se on okrene, vrati se k njoj, i postane njezina pratnja zahvaljujući onoj podzemnoj ševi. Ali Samuel T. nije se osvrnuo niti mu je bilo na kraj pameti da se vrati. Kao što nije ni obraćao pažnju na vojsku kuhara u kuhinji gospojice Aurore. Nije zapravo bio svjestan ničeg sve dok nije stupio van. Zatvorivši za sobom vrata, udahnuo je i naslonio se na vruću, bijelo oličenu plohu vrata. Još jedan pakleno vruć dan, što nije bilo čudo. Doduše, ništa nije bilo šokantno kad se radilo o vremenskim prilikama u Charlemontu. Ako ti se ne sviđa vrijeme, samo moraš pričekati petnaest minuta. Susnježica za Derby također je bila moguća. Bože, bio je umoran. Ne... osjećao se staro... Prodorna tutnjava začula se s njegove lijeve strane, ali nije to bio sportski automobil. Cesticom za poslugu prilazila je krntija od kamioneta. Siroti glupan, ma tko to bio. Osoblje se nije smjelo parkirati nigdje u blizini kuće na dan kao što je bio ovaj. Tko god bio za tim upravljačem, svojevoljno se izložio verbalnoj inačici udarca u grlo. Ali imao je on vlastitih briga na pameti. Stavivši ruku u džep, izvukao je ključeve automobila pa sišao s kamene stube i uputio se tamo gdje je jedva parkirao svoj Jaguar, odmah uza zid kuće. Nije daleko dospio. Kroz vjetrobransko staklo onog starog kamioneta, ugledao je itekako poznato lice. »Lane?« Kad se kamionet zaustavio pored stražnjeg ulaza u poslovni centar, prišao je. »Lane?« doviknuo je. »Prilagođavaš se i prije nego što je Chantal bubnula cifru?« Vozačev se prozor spusti i tip na brzinu prijeđe kažiprstom preko vrata. Samuel T. pogleda naokolo. Nije bilo nikoga u blizini. Osoblje je bilo ili u kući, ili vani u vrtovima i šatoru. Gosti se ne bi ni udostojali doći ovamo otraga gdje bi mogli biti šljakeri. A nije da će ptice na granama imati bilo kakvo mišljenje o razgovoru ljudskih bića. Kaci je prišao kamionetu, nagnuo se unutra. »Stvarno ne moraš ovo raditi zbog razvoda...« Utihnuo je kad se usredotočio na muškarca pored svog najnovijeg klijenta. »Edwarde?« graknuo je. »Baš mi je drago što te vidim, Samuele.« Samo što ga tip nije ni okrznuo pogledom. Oči su mu ostale zalijepljene za kontrolnu ploču. »Izgledaš sjajno, kao i uvijek.« Kad su riječi izgovorene, bilo je nemoguće ne proučiti to lice... i to tijelo. Mili... Gospode. Hlače su mu bile kao vreća na bedrima, tanašnim poput čačkalica, a široka jakna


visjela je s ramena koja su bila širine vješalice za kapute. Edward je pročistio grlo i posegnuo dolje da podigne bejzbolsku kapu s poda. Kad ju je stavio na glavu i navukao šilt da prekrije lice, Samuel T. se postidio jer je onako zinuo. »Drago mi je što te vidim, Edwarde«, bubnuo je. »Nisi«, tiho je rekao Lane. »Oprosti?« »Nisi ga vidio.« Laneove su oči plamtjele. »Kao ni mene. Razumiješ li, odvjetniče?« Samuel T. se namršti. »Koji se vrag ovdje događa?« »Bolje ti je da ne znaš.« Samuel T. je prelazio pogledom s jednog brata na drugog. Kao odvjetnik, susretao se s mnoštvom sumnjivih radnji, bilo u smislu izbjegavanja istih ili namjernog uplitanja. No s vremenom je naučio i to da je neke informacije katkad bolje ne znati. »Shvaćam«, rekao je kimnuvši glavom. »Hvala ti.« Prije nego što se odmaknuo, prisilio se nasmiješiti. »Usput, čestitam na novom članu obitelji.« Lane se trgnuo. »Kako, molim?« »Prilično sam siguran da ne bi izabrao Richarda Pforda za zeta, ali čovjek se mora prilagoditi kad je ljubav u zraku.« »Ma kog to vraga govoriš?« Samuel T. zakoluta očima, pomislivši kako je ovo tako tipično za Gin. »Znači, ne znaš? Tvoja je sestra zaručena za Richarda Pforda. Ugodan provod na Derbyju, gospodo. Možda se vidimo...« Ali, naravno, ne s obojicom. »Ah... bude li me ijedan od vas dvojice trebao«, ispravio se, »znate gdje me možete pronaći.« A to neće biti u blizini vaše sestre, pomislio je odlazeći prema svom Jaguaru.


TRIDESET ČETIRI

B

io je to savršen trenutak za provalu. Kad je Edward izišao iz kamioneta glavnog destilera, navukao je bejzbolsku kapu još niže – iako, nađe li se onaj šilt imalo južnije, više neće moći treptati. Bože... zar je zaista opet bio ovdje? Da, bio je – i zaboravio je koliko je Easterly ogroman. Čak i odavde, kod stražnjeg ulaza za osoblje, palača je bila gotovo nepojmljivo velika, one zidine obložene bijelim daskama i s crnim prozorskim kapcima uzdizale su se nad zelenim travnjacima, vrišteći o višestoljetnom obiteljskom položaju. Najradije bi povratio. Ali nakon što doznao što je otac učinio s Laneovom ženom? Nije bilo šanse da će od ovoga odustati. U pozadini je mogao čuti kako je tamo u vrtu zabava u punom jeku, i znao je da je ovo doista jedini trenutak kad se moglo ući i izići iz poslovnog centra s informacijama koje je njegov brat trebao. Pored ovoliko gostiju, nije bilo šanse da će otac biti bilo gdje osim pod onim šatorom – možda jest bio podlac, ali njegovim se manirama nikad nije moglo pronaći zamjerke. Nadalje, sve osoblje tvrtke imalo je slobodan dan, tako da neće biti »podčinjenih« za svojim stolovima. Sirota gamad možda mora raditi za Četvrti srpnja, Dan zahvalnosti, Božić i Uskrs, ali ovo je bio Kentucky. Nitko nije radio na dan Derbyja. Kad je Lane došao za njime, izbacio je dlan. »Idem sam.« »Ne mogu ti to dopustiti.« »Ja si mogu priuštiti da me uhvate. Ti ne možeš. Ostani ovdje.« Nije čekao odgovor, nego je nastavio dalje, svjestan da će njegove riječi ukopati Lanea u mjestu – ta već je skoro četrdeset godina bio najstariji brat. Kod stražnjeg ulaza u očev objekt, Edward je utipkao lozinku koju je prije pet godina dodijelio izvođaču radova kad su nadograđivali sigurnosni sustav. Kad se crveno svjetlo promijenilo u zeleno, a brava se otpustila, načas je sklopio oči. Pa ih ponovno otvorio. Bio je u iskušenju da se malo pripremi prije nego što uđe, ali za takvo što nije imao ni snage ni vremena. Kad su se vrata za njim zatvorila, vanjska svjetlost je iščeznula, i trebao je proći trenutak prije nego što su mu oči registrirale mračnu unutrašnjost. Isto. Sve. Od debelog saga boje kestena sa zlatnim rubovima, do uokvirenih novinskih članaka o tvrtki što su visjeli na svilom presvučenim zidovima, pa sve do niza otvorenih staklenih prolaza što su vodili prema središnjoj čekaonici. Čudno, ali pretpostavio je da će ovo mjesto, gdje je proveo tolike sate, biti drukčije samo zato što se i on promijenio. Alarm se nije aktivirao kad je zašao dublje u objekt, upravo zbog lozinke koju je utipkao, i prošao je pored službene blagovaonice i soba za sastanke, koje su izgledale kao saloni u Easterlyju,


te ureda opremljenih luksuzno kao u kakvoj vrhunskoj odvjetničkoj tvrtki. Kao i uvijek, zastori na svim prozorima bili su navučeni ne bi li se osigurala potpuna privatnost, i ništa nije bilo ostavljeno ni na jednom od stolova – sve je bilo pod ključem. Čekaonica je bila u obliku kruga, a njezino središte označeno obiteljskim grbom na sagu. Na istaknutom mjestu sa strane, okružen američkom zastavom, onom Kentucky Commonwealtha te dvama zastavicama tvrtke Bradford Bourbon, stol tajnice bio je kraljevski poput krune – pa ipak to nije bilo ni blizu pravom prijestolju moći. Iza sve te raskoši nalazio se stakleni ured gdje je stolovala izvršna asistentica – i najzad, iza stola tog buldoga, bila su vrata označena još jednim obiteljskim grbom u svjetlucavozlatnoj. Očev ured. Edward je letimice pogledao prema nizu francuskih vrata što su vodila u vrt. Zahvaljujući kombinaciji teških zatora i trostrukih stakala, nije se čuo nijedan zvuk od onih šesto do sedamsto ljudi vani. I nije bilo apsolutno nikakve šanse da ovamo zaluta bilo tko od uzvanika. Edward se odvukao najprije prema staklenom uredu i utipkao onu istu lozinku. Kad se brava otpustila, ugurao se unutra, obišao stol i sjeo za računalo. Nije upalio svjetla, a ne bi uznemirio ni stolac za stolom samo da su mu noge bile u stanju podupirati njegovu težinu. Računalo je bilo uključeno, ali zaključano, pa je unio tajno korisničko ime i zaporku, koje je sebi dodijelio kad je dao da se tvrtkina mreža proširi i dodatno osigura prije tri godine. Ušao je glatko. Ali što će sad? Na putu do Easterlyja, pitao se hoće li mu se mozak ponovno uključiti. Brinuo se da su mu pusti analgetici, ili trauma, gadno oštetili sivu tvar. Možda to nije problem kad se netko samo opija ili mete konjušnice – ali prilično je bitno kad čovjek pokušava funkcionirati na jednoj višoj razini. Srećom, to nije bio slučaj. Iako je njegovo nadmudrivanje sa zaštićenim datotečnim sustavom isprva išlo nešto sporije, uskoro se prilično brzo probijao kroz priručnu memoriju, ono bitno izdvajajući na lažni račun, koji je samo naizgled bio tvrtkin e-mail, ali zapravo nije bio dio mreže. Još jedna tajna. A najbolje od svega? Ako itko pregleda povijest aktivnosti, doći će do imena onog buldoga od očeve izvršne asistentice – unatoč tome što ona sama nije znala ništa u vezi računa. Ali u tome i jest bio štos. Tko god bi u ovoj tvrtki vidio njezino ime na bilo kakvom dokumentu, povukao bi se i ne bi zucnuo ni riječ. Pregledavajući financijska izvješća, usredotočio se samo na sirove podatke koje su knjigovođe tek trebale »doraditi«, a iako je došao u napast da ih počne analizirati, bilo je važnije da prikupi što više... Svjetla na recepciji najednom zabljeskaju i ožive. Naglo podignuvši glavu, sledio se. Sranje.

L

izzien se telefon najzad oglasio baš kad su se prvi uzvanici počeli spremati na odlazak. I umalo da nije ignorirala vibriranje, naročito kad su joj dvojica konobara prišla s cijelim nizom zahtjeva skupine pijanih starijih maloljetnika.


»Ne«, rekla je izvukavši mobitel iz stražnjeg džepa i prihvatila poziv ni ne pogledavši tko zove. »Odbijeni su s razlogom – a razlog su njihovi roditelji. Ako ta gomila razmaženih govnara ima problem s odbijanjem usluge, recite im neka se potuže mamici i tatici.« Prinijela je telefon uhu. »Da?« »Ja sam.« Lizzie s olakšanjem sklopi oči. »O, Bože, Lane... čekaj, daj da pronađen neki mirniji kutak.« »Ja sam tamo otraga. Pored garaža. Možeš li doći ovamo na minutu?« »Dolazim.« Završivši razgovor, uhvatila je Gretin pogled preko šatora i pokazala joj da će na trenutak izići. Kad je žena kimnula, Lizzie je šmugnula uz rub šatora, otrčavši iza stolova s hranom, gdje su uniformirani poslužitelji upravo rezali kriške savršeno pečene domaće govedine angus. Dvojica konobara podignu ruku u pokušaju da joj privuku pažnju, ali ignorirala ih je, znajući da će se Greta za to pobrinuti. Ušavši u kuću kroz vrata koja su vodila u kuhinju, podignula je glavu, nastojeći izgledati kao da je ovamo došla po zadatku. A valjda i jest bilo tako. U suprotnom kutu, pored smočnice, bila su još jedna vrata, od odlagališta za obuću i odjeću, i nakon što je projurila pored svih onih jakni od pomoćnog osoblja, izbila je van pored garaža. Ogledala se oko sebe, tražeći Laneov Porsche... »Ovamo«, objavio je njegov glas. Okrenuvši se, odskočila je kad ga je ugledala naslonjenog na prastari kamionet, ali odmah je nastavila s programom, otrčavši preko kamenih ploča. »E, ovo je auto po mom guštu«, rekla je kad mu je prišla. Iako nije pomaknuo niti jedan mišić, Laneove su oči putovale posvuda po njoj, kao da mu je njezina prisutnost pomagala da se pribere. »Smijem li te zagrliti?« Pogledala je naokolo, usredotočivši se na prozore kuće. »Mislim da to nije pametno.« »Aha.« »Onda... Što radiš ovdje? S ovim F-150?« »Posudio sam ga od prijatelja. Pokušavam ostati neprimjetan. Kako je na zabavi?« »Tvoja me žena stalno strijelja pogledom.« »Bivša žena, sjećaš se?« »Hoćeš li... hoćeš li doći na užinu?« Odmahnuo je glavom. »Imam posla.« Neugodna stanka. »Jesi li dobro?« šapnula je. »Kako je Edward?« »Mogu li večeras ostati kod tebe?« Lizzie premjesti težinu naprijed pa natrag. »Zar nećeš na bal?« »Ne.« »Onda, da... da, voljela bih.« Prekrižila je ruke i pokušala potisnuti val sreće, koja joj se činila neprimjerena s obzirom na sve s čime se morao nositi. »Ali zabrinuta sam za tebe.« »I ja.« Podignuo je pogled prema kući. »Daj da te nešto pitam.« »Pitaj.«


Prošlo je neko vrijeme prije nego što je progovorio. »Ako odlučim otići odavde... bi li promislila o tome da pođeš sa mnom?« Lizzie pomisli nabaciti neku šalu, nešto u stilu Robinsona Crusoa ili možda odlaska na krstarenje. Ali on je bio smrtno ozbiljan. »Zar je toliko loše?« šapnula je. »I gore.« Lizzie se nije gnjavila provjeriti gleda li ih tko. Prišla je korak bliže i obgrlila ga rukama – a njegova je reakcija bila trenutačna, svojim se većim tijelom privivši o njezino, čvrsto je držeći. »Onda?« rekao je u njezinu kosu. »Bi li pošla sa mnom?« Pomislila je na svoj posao, farmu, na svoj život – kao i na činjenicu da, sve do prije tri dana, nisu razgovarali dvije godine. »Lane...« »Znači, ne bi?« Odmaknula se... povukla se korak unatrag. »Lane, čak i da se više nikad ne vratiš ovamo, nećeš se osloboditi ovoga mjesta, ovih ljudi. To je tvoja obitelj, tvoja suština.« »Dvije godine sam savršeno dobro živio bez njih.« »A gospojica Aurora te je vratila.« »Mogla si to biti i ti. I zbog tebe bih se vratio.« Lizzie zatrese glavom. »Nemoj kovati planove. Toliko se toga sad događa.« Pročistila je grlo. »A kad smo već kod toga, trebala bih se vratiti. Gosti počinju odlaziti, ali ostalo ih je još barem četiristo.« »Volim te, Lizzie.« Sklopila je oči. Prinijela ruke licu. »Nemoj to govoriti.« »Upravo sam doznao da je moj otac kanio pustiti one ubojice da ubiju Edwarda.« »Što?« Spustila je ruke. »Što si rekao?« »Odbio je platiti otkupninu za Edwarda kad je bio otet. Odbio. Kanio je pustiti mog brata da tamo skonča. Štoviše, mislim da je upravo to i želio.« Lizzie prekrije usta rukom i sklopi oči. »Znači, vidio si ga.« »Aha.« »Kako... je?« Kad je Lane preskočio odgovor na ovo pitanje, nije bila odveć iznenađena. »Znaš«, rekao je, »uvijek sam se pitao kako je uopće i došlo do Edwardove otmice. Sad znam.« »Ali zašto bi itko takvo što učinio rođenom sinu?« »Zato što je to učinkovit način da se riješiš konkurencije i pritom ne završiš iza rešetaka. Lijepo naručiš da ga ubojice odvuku u džunglu i onda odbiješ platiti unaprijed dogovoren iznos. Lijes za jednu osobu, molim lijepo – o, a onda ćemo se igrati neutješnog, izmučenog oca kako bismo zadobili simpatije javnosti. On je na dobitku, kako god da okreneš.« »Lane... O, moj Bože.« »Tako da moje pitanje nije samo neka romantična maštarija.« Polako je zavrtio glavom. »Pitam se što bi bilo da se moj brat nije namjerio na oca... onda ga se, možda, veliki William Baldwine ne bi


pokušao riješiti.« Isuse, pomislila je, ako je ovo bila istina, tada su Bradfordovi pojam disfunkcionalne obitelji podignuli na jednu sasvim novu razinu. »Što je sve Edward otkrio?« upitala je. »Ne želi o tome govoriti«, Laneove se oči suze. »Ali pomoći će mi s onim što mi treba.« Lizzie teško proguta kroz stegnuto grlo – i pokuša ne zamišljati Lanea kao žrtvu nekakvog »nesretnog slučaja«. »Plašiš me«, šapnula je.


TRIDESET PET

S

utton je treptala dok joj se oči nisu prilagodile na mračnu unutrašnjost poslovnog centra Williama Baldwinea. »Iznenađuje me tvoja hrabrost u vezi ovoga.« William zatvori vrata i upali svjetla. »Konkurenti smo, ali to ne znači da nas ne mogu vidjeti zajedno.« Pogledavajući oko sebe, zaključila je da je okrugli prostor recepcije podsjeća na Ovalni ured – i nije li to bio tipičan primjer bahatosti ovoga čovjeka. Samo je Baldwine mogao jedan takav nacionalni simbol spustiti na razinu čekaonice. »Hoćemo li do mog ureda?« ponudio je uz gladak osmijeh jednog od onih muškaraca koji na TVu reklamiraju tablete za potenciju: postariji gospodin, s nešto više sjedina, ali i dalje seksipilan. »Radije bih ostala ovdje.« »Dokumenti su u mom stolu.« »U redu.« Kad su nastavili prema staklenom kavezu njegove asistentice, Sutton je poželjela da nisu sami. Ali za ovakvo nešto oboma im je bila potrebna privatnost. A onda su se našli u Williamovu uredu. Koji je, Gospode Bože, bio okićen kao Buckinghamska palača, sav onaj kraljevski, purpurni damast, zlatom uokvirena zrcala i stolovi, te naslonjači nalik prijestoljima, zbog kojih se čovjek s pravom mogao zapitati kako je ovaj tip uspijevao bilo što postići okružen ovakvim kičem. »Smeta li ti ako zapalim?« upitao je. »Uopće ne.« Osvrnula se preko ramena i vidjela da je vrata ostavio otvorenima – zbog čega bi joj sve ovo bilo možda nešto manje jezivo, samo da je ovdje bio još netko. »Onda... gdje su dokumenti?« Tamo kod svog golemog stola, otvorio je kutiju od mahagonija i izvadio nešto što je nedvojbeno bila kubanska cigara. »Ponudio bih ti jednu, ali ove nisu za dame.« »Dobro je što moj novac ne nosi suknje, zar ne?« Kad ju je pogledao, sladunjavo se nasmiješila. »Hoćemo li potpisati dokumente?« »Bi li željela poći sa mnom na utrke? Mojoj ženi nije baš dobro.« Odrezao je vrh cigare. »Tako da će morati ostati doma.« »Idem s ocem, ali hvala na pozivu.« Williamove oči krenu niz njezino tijelo. »Zašto se nisi udala, Sutton?« Zato što sam zaljubljena u tvog sina, pomislila je. Doduše, nije da je on za to ikad mario. »Posvećena sam poslu, a to je jedan vraški ljubomoran suprug. Možda to jest u stilu osamdesetih, ali je istina kad se radi o meni.« »Imamo toliko toga zajedničkog, znaš.« Podignuo je teški kristalni upaljač i kresnuo. »Oboje smo odgovorni za toliko toga.« »Moj je otac još uvijek na čelu korporacije Sutton Distillery.« »Naravno.« William se nagne prema plamičku i povuče. »Ali to neće još dugo potrajati, s obzirom na njegovu bolest. Zar ne?«


Sutton je na ovo odšutjela. Obitelj još uvijek nije bila spremna objaviti njezino promaknuće na mjesto predsjednice uprave i glavne izvršne direktorice, ali Baldwine nije bio u krivu. Parkinsonova bolest njezina oca bila je pod kontrolom posljednje tri godine, ali bolest je počela sve više uzimati maha i uskoro će lijekovi i pažljivo određeno vrijeme uzimanja, kako bi se prikrili simptomi, postati nedovoljna maska. Najtužnije od svega bilo je to da je očev um bio oštar kao i uvijek. Njegova tjelesna otpornost počela je slabjeti, međutim, a upravljanje tvrtkom kao što je Sutton Distillery bilo je naporan test izdržljivosti i za dobrih dana. »Nemaš komentara?« rekao je William. Kad se još jedan oblačić plavkastog dima uzdigao nad njegovom glavom, vonj nalik onome prljavih čarapa dopre do njezina nosa i natjera je da kihne. »Nazdravlje.« Ignorirala je ovu otrcanu frazu, svjesna da je taj gad zapalio samo kako bi je iritirao. Bio je tip čovjeka koji bi upravo na toj razini iskorištavao nečije slabosti. »Williame, ako su dokumenti ovdje, sad bih ih potpisala. Ako nisu, nazovi u moj ured kad budu spremni.« Tip se povio u struku i otvorio dugu, usku ladicu u sredini stola. »Izvoli.« Bacivši snop papira, on otkliže preko kožnatog podmetača – a činjenica da ga je zaustavila uokvirena slika Male V. E., njegove supruge, činila se sasvim primjerenom. »Vjerujem da će sve biti u redu.« Sutton podigne dokumente. Proučivši prvu stranicu, krene na drugu... pa na treću... Glava joj se naglo podigne. »Znam da to nije tvoja ruka na mom struku.« Williamov je glas bio blizu njezina uha. »Sutton, ti i ja imamo toliko toga zajedničkog.« Izmaknula se i nasmiješila. »Da, ti i moj otac isto ste godište.« »Ali nismo u istoj kondiciji, zar ne?« Pa, ovo je bila istina. William je ispunjavao svoje odijelo bolje nego mnogi muškarci nekoliko desetljeća mlađi. »Želiš li ovo obaviti sad?« oštro je rekla. »Ili idući tjedan s mojim odvjetnicima?« Način kojim joj se osmjehnuo natjera je na pomisao da ga je uzbudila. »Ma naravno. Samo posao, kako kažeš.« Sutton je namjerno sjela u naslonjač pored zida i nije prekrižila noge. Kojih desetak minuta kasnije, podignula je pogled. »Spremna sam ovo potpisati.« »Vidiš? Unio sam izmjene koje si tražila.« Malo se zakašljao u šaku. »Nalivpero – ili inzistiraš na svome?« »Imam svoje, hvala ti.« Posegnula je u torbicu, potom iskoristila svoja bedra kao radnu plohu, te upisala svoje ime iznad ovjerene izjave javnog bilježnika, koja je već bila unesena. »I uzet ću jedan primjerak sa sobom, hvala lijepa.« »Kako želiš.« Ustala je i prešla preko saga. »Na tebe je red.« William izvuče Montblanc iz unutarnjeg džepa svijetloplavog sakoa, i potpiše drugu stranicu iznad još jedne prethodno ovjerene izjave. »Nakon tebe«, rekao je pokazavši rukom prema vratima. »Kopirka je pored prve konferencijske


sale. Ja ne znam koristiti Xerox.« Naravno da ne znaš, pomislila je. Jer, baš kao i s kuhanjem i čišćenjem, držiš da je to ženski posao. Kad je uzela dokumente i krenula prema vratima, drhtaj prođe njezinom kralježnicom. Ali uto se sjeti da postoji još nešto bitno u vezi svega ovoga, riječju, prijenos novčanih sredstava koji samo ona može odobriti. Tako da se nema čega plašiti. U ovom trenutku. Upravo je prolazila pored stola izvršne asistentice kad joj nešto zapne za oko i natjera je da zastane. Bilo je to nešto na podu, nešto što je virilo ispod bočne stranice stola... Komad tkanine. Ne, bio je to ovratnik. I rukav sakoa. »Nešto nije u redu?« upitao je William. Sutton se osvrne preko ramena, srce joj je snažno tuklo. »Ja...« Nismo sami, panično je pomislila.

S

a svog položaja, stiješnjen pod stolom, Edward je znao točno kad je Sutton postala svjesna njegove prisutnosti. Kad joj je glas utihnuo, u sebi je opsovao. »Što se dogodilo?« upitao je njegov otac. »Ja...« Pročistila je grlo. »... osjećam slabost.« »Imam vinjak u uredu.« »Voćni sok. Treba mi... malo voćnog soka. Hladnog, molim te.« Nastupila je stanka. »Što god dama poželi. Iako moram priznati da ovo značajno nadilazi moje uobičajene dužnosti.« »Ostat ću ovdje. I sjesti.« Kad je njegov otac prošao pored stola pa se udaljio, Edward je čuo kašljucanje koje je postupno postajalo mekše. A onda ga je napao Suttonin glas, prigušen, no snažan poput čelika. »Moje skriveno oružje upereno je u tebe i spremna sam povući otponac. Pokaži mi svoje lice, smjesta!« Slabost, moje dupe, pomislio je Edward. Ali barem je otpravila oca u jednu šetnjicu. Edward je zagunđao dok se izvlačio iz svog skrovišta. Sutton je dahnula i prekrila usta rukom koja nije bila na pištolju. »Da sam znao da ćemo se ponovno sresti«, glatko je rekao Edward, »donio bih ti torbicu.« »Što ćeš ti ovdje?« prosiktala je spremajući pištolj veličine dlana u svoje pastelnoružičasto odijelo za Derby. »Što je ono? Što si upravo potpisala?« Podignula je pogled. »Vratit će se svaki čas.« »Pitanje je, dakako, što ćeš onda učiniti?« »Što je s tobom...« U času se uspravila, otpravljajući ga rukom. I baš kad se ponovno zavukao,


Sutton je rekla: »O, hvala ti, Williame. Upravo mi je to trebalo.« Lecnuvši se kad se njegova ozlijeđena noga zgrčila, Edward se pomolio da ga nastavi štititi. Također je poželio da ju je pozdravio nečim drugim umjesto podsjetnikom na njihov prvi seks – makar se to dogodilo samo zato što je mislio da je ona prostitutka, a koju je naručio i platio jer mu je trebala žena koja izgleda kao ona kako bi mu se uopće mogao dignuti. »Naranča je najbolja.« Začuo se zvuk otvaranja čepa. »Mmm. Dobro je.« Njegov se otac ponovo nakašlje. »Bolje?« »Puno. Idemo zajedno do kopirke, može?« rekla je. »Samo za slučaj da mi zatreba pomoć.« »Znaš«, Suttonin je glas blijedio kad je prva izišla iz ureda. »Ne bi smio pušiti. Ta će te stvar ubiti.« Edward je sklopio oči. »O, svjetla«, promrsila je Sutton. »Daj, dopusti meni. Jednom kad sve kopiramo, trebali bismo se vratiti na zabavu.« »Jedva čekaš uživati u burbonu boljem od onoga koji ti proizvodiš, je li?« Sve se zatamnilo. »Da, Williame. Naravno.« Kad su njih dvoje zajedno izišli, Edward je osluškivao njihovo brbljanje i pomolio se, za očevo dobro, da taj tip drži ruke podalje od Sutton. Ona mala predstava pored stola zahtijevala je vrstu discipline s kojom se nije susreo prilično dugo. Kakav je, dovraga, bio poslovni ugovor koji su njih dvoje zaključili? Bože, nije mislio da će ikad ovakvo što pomisliti, ali nadao se da Sutton ne kani ulagati u tvrtku BB – niti je pokušava kupiti. Mogla bi isto tako bacati novac u crnu rupu. Jer, da, čak i prije nego što je počeo čačkati po najnovijim dokumentima, Edward je slutio što je njegov otac radio. Nikad nije shvaćao razlog... ali znao je kamo gledati, kao što je točno znao i što će pronaći. Nekoliko trenutaka kasnije, čuo je Sutton kako govori: »Pa, mislim da nam ovo oboma ide u prilog. Odobrit ću prijenos sredstava odmah u ponedjeljak ujutro.« »Bi li to zapečatila poljupcem?« Edward skupi šaku i sjeti se što mu je brat rekao za Chantal. »Hvala, ali rukovanje će biti više nego dovoljno – čak ni to neće biti potrebno. Sama ću se ispratiti.« Vrata su se otvorila pa zatvorila. A onda se njegov otac vratio, teški koraci dolazili su u Edwardovom smjeru, i on požali što ni sam nije ponio pištolj. Lane je znao gdje je, međutim. Ako ne iziđe odavde živ, Lane će... pa, znati. Bliže... Bliže... Ali onda je otac prošao pored stola i otišao u svoj ured – gdje je upalio svjetlo, otvorio ladicu i spremio dokumente koje je netom potpisao. Onda je zatvorio tu stvar i više puta povukao iz cigare, kao da je izgubljen u mislima. Kad je uslijedila nova runda kašljucanja, Edward je zakolutao očima. Otac je cijeloga života bio astmatičar. Zašto bi itko s tim stanjem – pa makar bio blaži slučaj kao što je to bio William – ikad


pušio, bila mu je vječna zagonetka. Kad je čovjek izvukao rupčić i prekrio usta, također je izvadio inhalator i nakratko zamijenio cigaru lijekom. Nakon što je jednom kratko udahnuo, vratio je cigaru, isključio svjetlo i... ... prošao pored stola svoje asistentice. Edward se nije pomaknuo. I dalje je zadržavao dah. Čekao zvuk otvaranja i zatvaranja francuskih vrata. Što se, međutim, nije dogodilo


TRIDESET ŠEST

D

ok je Lizzie stajala pored njega doimljući se potresenom, Lane je poželio da može sve povući. Poželio se vratiti u doba kad se sve vrtjelo oko bogatstva i društvenog položaja njegove obitelji... i njegove lažljive, nevjerne, uskoro bivše supruge koja je ubila njihovo dijete... i stala između njega i Lizzie. Ah, da, dobra stara vremena. Baš! »Žao mi je«, šapnuo je. I iskreno je žalio za još koječim. »U redu je.« »Baš i nije.« Kad su zamukli, ustanovio je da ga zvuci što dopiru sa zabave strahovito nerviraju – osobito kad je pomislio na sav onaj novac koji je njegov otac »posudio«. Nije imao pojma koliki su točno bili troškovi zabave, ali mogao je lako izračunati. Šest do sedam stotina ljudi, vrhunska pića, čak i da su ih dobili po veleprodajnim cijenama, hrana iz restorana s tri Michelinove zvjezdice? Broj poslužitelja i konobara dovoljan da se pobrinu za cijeli Charlemont? Četvrt milijuna, najmanje. A to nije uključivalo lože na trkalištu. Stolove u privatnim prostorijama u Steeplehill Downsu. Bal pod pokroviteljstvom njegove obitelji. Bio je to događaj vrijedan milijun dolara, a koji je trajao manje od dvadeset četiri sata. »Čuj, bolje da sad pođeš.« Nije želio da ona vidi Edwarda. Ponajprije stoga što, nagađao je, Edward ne bi želio biti viđen. »Doći ću poslije do tebe, čak i ako ne budem mogao prespavati.« »Voljela bih to. Brinem se. Svašta se događa.« Još kako, pomislio je. Nagnuo se da je poljubi, ali izmaknula se – što je vjerojatno bio pametan potez. Dvojica radnika u vozilu za golf prilazila su cestom s donjeg dijela posjeda, i nisu to trebala vidjeti. »Doći ću tamo čim budem mogao«, rekao je. Onda se nagnuo. »Znaj da te u ovom trenutku ljubim. Makar to bilo samo u mojim mislima.« Zacrvenila se. »Ja... Vidimo se večeras. Ostavit ću vrata otključanima ako dođeš kasnije.« »Volim te.« Kad se okrenula, nije mu se svidio izraz na njezinu licu. I bilo je nemoguće prikriti činjenicu da je očajnički želio da mu uzvrati istim riječima – i ne samo kao znak pristojnosti, nego zato što je to mislila. Jer, njezino je srce kucalo za njega... baš kao i njegovo za nju. Kad je svijet oko njega bio ovoliko poremećen, Lizzie King se činila kao jedina sigurna, mirna luka na obzoru... Zvuk otvaranja vrata iza njega naglo mu okrene glavu. Nije to bio Edward. Ma kakvi.


Njegov otac, a ne njegov brat, izišao je kroz stražnja vrata poslovnog centra, i Lane se sledio. Prvo što je učinio bilo je pogledati u čovjekove ruke – a tamo je očekivao vidjeti krv. Ali ne. Jedino što je imao na rukama, odnosno, u jednoj ruci, bio je rupčić pritisnut o njegova usta, kao da pokušava diskretno prikriti kašljanje. Njegov otac nije pogledao prijeko, ali nije se činio ni uznemirenim. Zadubljen u misli, da. Uznemiren? Ne. I ološ je prošao točno uz stražnji kraj starog kamioneta. Vozilo u klasi F-150, a samim tim i njegov vlasnik, ili tko god stajao uz njega, Williamu nisu bili vrijedni obaziranja. »Znam što si učinio.« Lane nije bio svjestan da govori sve dok riječi nisu napustile njegova usta. A otac je zastao i smjesta se okrenuo. Kad su se jedna od garažnih vrata počela podizati u pozadini, Williamove su se oči suzile i tutnuo je rupčić u sako. »Kako, molim?« rekao je čovjek. Lane mu je prišao i našao se s ocem oči u oči. Tihim je glasom rekao: »Čuo si me. Znam točno što si učinio.« Bilo je jezivo koliko je očevo lice nalikovalo njegovome. Također je bilo jezivo i to što se na njemu ništa nije pomaknulo... Williamov se izraz ni najmanje nije promijenio. »Morat ćeš biti precizniji. Sine.« Hladan ton nagovijestio je da se potonja riječ mogla lako zamijeniti onom »davež«, ili možda nešto ležernijom – »šupak«. Lane je zaškrgutao zubima. Želio mu je sve sasuti u lice, ali činjenica da mu je brat još uvijek bio u poslovnom centru – barem se nadao da je još uvijek tamo, i živ – združena s činjenicom da bi tada njegov otac udvostručio napore da prekrije tragove, spriječila ga je. »Chantal mi je rekla«, šapnuo je Lane. William je zakolutao očima. »Što? Izrazila je želju da joj se soba treći put preuredi? Ili je riječ o još jednom izletu u New York? Ona je tvoja supruga. Ako želi takve stvari, trebala bi ih s tobom raspraviti.« Lane suzi pogled, prateći baš svaku od onih crta lica, »A sad, ispričaj me, Lane, idem...« »Ne znaš, je li?« Njegov otac pokaže elegantnom rukom prema Rolls-Royceu koji je izlazio iz garaže. »Zakasnit ću – i ne igraju mi se igre pogađanja. Ugodan dan...« »Trudna je.« Kad se njegov otac namrštio, Lane se pobrinuo da razgovijetno izgovori iduće riječi: »Chantal je trudna, i tvrdi da je tvoje.« Čekao je da se nečim oda, čekao je da se pojavi samo jedan znak slabosti... iskoristio je sve svoje pokeraško iskustvo da pročita muškarca pred sobom. I odjednom, eno ga, odao se jedva primjetnim titranjem donjeg lijevog kapka. »Razvodim se od nje«, mekano je rekao Lane. »Tako da je tvoja, ako je želiš. Ali to kopile neće živjeti pod krovom moje majke, razumiješ li? Neću ti dopustiti da na takav način poniziš majku. Neću to prihvatiti.«


William se nakašljao nekoliko puta, pa ponovno izvukao rupčić. »Dat ću ti jedan savjet, sine. Žene poput Chantal iskrene su koliko su i vjerne. Nikad nisam bio s tvojom suprugom. Za Boga miloga.« »Žene poput nje nisu jedine koje lažu.« »A, da. Dvosmislenost. Razgovorna luka za pasivno-agresivne osobe.« Jebiga, pomislio je Lane. »U redu onda, znam i za tvoju vezu s Rosalindom, i prilično sam uvjeren da je upravo zbog tebe počinila samoubojstvo. S obzirom na to da si odbio razgovarati s policijom, pretpostavljam da si i sam svjestan te činjenice, i samo čekaš odvjetnike da te upute što ćeš izjaviti.« Val gnjeva, što se podizao iz francuskog ovratnika očeve uštirkane košulje s monogramom, bio je mrlja koja mu je kožu pretvorila u rumenu boju krvi. »Bolje ti je da korigiraš svoje mišljenje, momče.« »I znam što si učinio Edwardu.« U tom se trenutku njegov glas slomio. »Znam da si odbio platiti otkupninu, a prilično sam siguran da si ga upravo ti i dao oteti.« Odlučivši se potom udaljiti od financijskih tema, Lane nastavi: »Uvijek si ga mrzio. Ne znam zašto, ali uvijek si mu bio za vratom. Samo pretpostavljam da ti je najzad dojadilo igrati se s njime, pa si odlučio privesti igru kraju pod tvojim uvjetima, jednom i zauvijek.« Smiješno, svih ovih godina često je zamišljao kako se suočava s ocem – smišljao je raznorazne scenarije, vježbao kojekakve pravedničke govore i bijesno urlanje. Stvarnost je bila kudikamo tiša nego što je to mogao zamisliti. Ali i kudikamo razornija. Rolls-Royce se zaustavio pored njih i obiteljski je vozač izišao. »Gospodine?« William se zakašljao u onaj rupčić, njegov zlatni pečatnjak bljesnuo je na suncu. »Ugodan dan, sine. Nadam se da uživaš u svojim bajkama. Slabići se lakše nose s fantazijama, nego sa stvarnošću.« Lane je ščepao njegovu ruku i naglo ga okrenuo. »Kopile jedno.« »Ne«, William je rekao s očiglednom dosadom. »Znam tko su mi roditelji – što je vrlo bitna pojedinost u čovjekovu životu. To te zna prilično odrediti, slažeš se?« Kad je William istrgnuo ruku i krenuo prema automobilu, vozač je otvorio stražnja vrata i čovjek je kliznuo unutra. Drophead je otišao trenutak kasnije, onaj lijepi profil njegova putnika ostao je miran i pribran kao da se ama baš ništa nije dogodilo. Ali Lane je shvatio. Njegov otac nije znao za Chantalinu trudnoću – i taj je tip bio pri samom vrhu popisa potencijalnih krivaca. Možda čak i na prvom mjestu. Mili Gospode. Lane se vratio do Mackova kamioneta i ponovno preuzeo onaj opušteni položaj osobe koja nikoga ne čeka. Pod normalnijim okolnostima, vjerojatno bi šizio oko činjenice da su njegova žena i njegov otac konzumirali neku vrst veze. Ali njemu se živo fućkalo. Usredotočivši se na ona još uvijek zatvorena vrata poslovnog centra, samo se molio da je njegov brat dobro. I pitao se koliko će još trebati čekati prije nego bude morao tamo provaliti. Zbog nekog je razloga u glavi čuo glas Beatrix Mollie, kad se prije dva dana muvala ispred


Rosalindina ureda. Nesreća nikad ne dolazi sama. Ako je to bila istina, molio se da njegov brat nije idući... Imao je, doduše, nekoliko prijedloga za univerzum tko bi to trebao biti.

E

dwardovo je tijelo vrištalo u trenutku kad je čuo, negdje u daljini, kako se stražnja vrata otvaraju i zatvaraju. Unatoč bolu, pričekao je još deset minuta tek kako bi se uvjerio da je ostao sam u poslovnom centru. Kad više nije bilo drugih zvukova, oprezno je premjestio stopala ispod stola i zagrizao donju usnicu dok je pokušavao ispružiti noge, pomaknuti ruke, ispraviti se. I uspio je dovoljno da mora odgurati uredsku stolicu s puta – hvala Bogu da je ta stvar bila na kotačiće. Ali to je bilo sve. Pokušao je ustati. I nastavio pokušavati, uz različite vrste stenjanja i psovki, posežući za svim mogućim strategijama podizanja u okomit položaj – bilo to hvatanje za plohu stola i odguravanje, sjedenje na rukama i guranje, pa čak i puzanje poput kakva djeteta. Nije bogzna što postigao. Kao da je bio zaglavljen na dnu bunara. A povrh svega, nije imao mobitel u džepu. Još je kletvi odzvanjalo njegovom glavom, bombe na »j« padale su naokolo i stvarale kratere u uzorku njegovih misli. Ali nakon tih zračnih napada, bio je u stanju jasnije promisliti. Protegnuvši se što je više mogao, dograbio je telefonsku žicu koja je bila provučena kroz rupu u stolu. Sjajan plan, samo što je putanja bila pogrešna. Kad je povuče, samo će još više udaljiti slušalicu izvan svog dosega. A morao je nazvati Lanea – i ne samo zato što neće biti kadar sam izići. Ako uskoro ne dobije brata, čovjek će vrlo vjerojatno postati nestrpljiv, provaliti vražja vrata i njihov će tajni zadatak propasti. Pribravši se, Edward se zanjihao jednom... dvaput... Na tri, odigao je torzo, crpeći zalihe snage koje nije znao da posjeduje. Bilo je gadno. Kosti su mu doslovce zaklepetale pod kožom, sudarajući se jedna s drugom, nemajući zaštitu mišića, ali uspio je odvojiti slušalicu od postolja – i vući telefon po stolu sve dok nije pao preko ruba i sletio mu u krilo. Ruke su mu se toliko gadno tresle da je morao nekoliko puta iznova birati broj, jer je stalno griješio, i bio je na rubu nesvijesti kad je najzad stavio slušalicu na uho. Lane se, Bog ga blagoslovio, javio već nakon prvog zvona. »Halo?« rekao je taj tip. »Moraš doći i izvući me...« »Edwarde! Jesi okej? Gdje...« »Zaveži i slušaj me.« Rekao je bratu lozinku i naredio neka je ponovi. »Ja sam iza stola očeve asistentice.« Prekinuo je vezu nabadajući slušalicom po postolju sve dok nije sjela na svoje mjesto, potom sklopio oči i skljokao se niz ladice. Smiješno, mislio je da redovito čišćenje konjušnica


podrazumijeva bolju izdržljivost. Ali to nije bio slučaj. S druge strane, onaj položaj pod stolom, u obliku pereca, mogao bi svakome biti izazov. Kad je čuo kako se stražnja vrata drugi put otvaraju i zatvaraju, najednom ga preplavi poriv da ponovno pokuša cijelu tu stvar s podizanjem na noge, samo kako bi on i Lane bili pošteđeni neugode koja je bila neminovna. Ali njegovo tijelo nije pokazalo volju, iako mu se ego vinuo u nebesa. Trenutak kasnije, presjekao je Lanea prije nego što je ovaj progovorio i jedan slog. »Imam sve«, grubim je glasom rekao. »Nabavio sam sve što nam treba.« Morao je nekako spasiti vlastiti ponos. Laneu su koljena zapucketala kad je čučnuo. »Edwarde, što se dogodilo...« »Poštedi me. Samo me podigni na onu stolicu. Moram se odjaviti ili će nas otkriti. Kamo je otac otišao? Znam da je izišao otraga.« »Ušao je u auto s vozačem i gledao sam kako odlazi. Otišao je na trkalište.« »Hvala Bogu. Sad me podigni.« I još jednom, bio je to ružan prizor kad ga je Lane uhvatio ispod pazuha, kao da je kakvo truplo, i stao odvlačiti preko kraljevskopurpurnog saga. Kad je najzad sjeo, iznenadan pad krvnog tlaka izazvao mu je blagu vrtoglavicu, ali on je otrese i ponovno se okrene monitoru. »Odi do njegova stola«, zapovjedio je Laneu. »Gornja ladica u sredini. Tamo je svežanj dokumenata. Ne gnjavi se čitanjem, nego juriš do kopirke i iskopiraj nam jedan primjerak. Upravo ih je potpisao.« Kad je Lane ostao stajati u mjestu, kao da se pita treba li se prije toga pobrinuti za hitan medicinski slučaj, Edward je rukom zasjekao zrak. »Odlazi. I vrati ih točno gdje su bili. Ajde!« Kad je Lane najzad ubacio dupe u brzinu, Edward je preusmjerio pažnju na zaslon računala. Nakon što je prebacio još jedan, posljednji dokument, počeo se oprezno odjavljivati iz mreže, zatvarajući sve što je bio otvorio. Lane je dojurio natrag niti sekundu nakon što je sa svime završio. »Izvuci me odavde«, grubo je rekao Edward. »Ali najprije vrati ovamo telefon.« Bio je vrhunac nemoći to što je od svog snažnog, tjelesno sposobnog mlađeg brata tražio da vrati stvari na svoje mjesto i potom ga povuče na noge i izvuče iz ureda kao da je starac. I gle čuda, Lane je odustao od pokušaja da mu pomaže hodati baš kad su prešli preko obiteljskog grba na sagu. »Morat ću te nositi.« »Ako baš moraš.« Edward je okrenuo lice od bratova ramena kad je njegova težina bila odignuta od poda. Putovanje je bilo gadno, bol je podivljao i premjestio se na raznorazna druga mjesta. Ali braća su brže napredovala. »Kakvi su ono dokumenti?« upitao je Edward dok su se brzo kretali niz hodnik omeđen konferencijskim salama i uredima. »Morat ćeš hodati kad iziđemo.« »Znam. Što piše u dokumentima?« Lane je samo zatresao glavom kad su dospjeli do stražnjeg ulaza. »Moram te spustiti.« »Znam...« Jauk bola nije mogao potisnuti, ma koliko to želio. Morao je pričekati dok ne bude siguran da će noge prihvatiti težinu, pa je ruku zakopao u Laneovu nadlakticu kako bi se poslužio bratovim


stabilnim tijelom da umiri svoje. »‘Si okej?« upitao je Lane. »Možeš li doći do kamioneta?« Kao da je imao izbora. Edward kimne i navuče bejzbolsku kapu niže na lice. »Najprije provjeri stanje vani.« Lane gurne vrata i nagne se. »U redu je, uzet ću te pod ruku.« Kako viteški. I vrag ga odnio, ali Edward je natjerao svoje noge da se kreću prema onom kamionetu kao da je poslovni centar zahvatio požar, a onaj je stari F-150 bio jedini mogući zaklon: ma koliko boljelo, samo je stegnuo zube i nastavio. Kad se najzad ugurao na suvozačevo sjedalo i zatvorio vrata, u želucu mu se preokrenulo toliko da je morao sklopiti oči i disati na usta. Lane je skočio na mjesto pored njega i pokrenuo motor. Pod poklopcem je zabrujalo kad je ubacio u brzinu, a onda... Kad nije uslijedio pokret prema naprijed, Edward je letimice pogledao brata. »Što je?« Kao u usporenom kadru, Lane je okrenuo glavu prema njemu, neobična suzdržanost preplavila je bratovo prelijepo lice. »Što nije u redu?« upitao je Edward. »Zašto nas ne odvezeš odavde?« Otkopčavši pojas, Lane je rekao: »Evo, pročitaj ovo. Vraćam se odmah.« Kad je snop dokumenata pao na Edwardove noge, graknuo je: »Kamo ćeš, kvragu?« Lane je pokazao na papire i izišao. »Čitaj.« Kad su mu se vrata zalijepila u lice, Edward je poželio nešto baciti. Što je, u ime Božje, Lane mislio? Upravo su provalili u očev ured... Zbog nekog razloga, bacio je pogled na ono što mu je bilo u krilu. I ugledao riječi »hipoteka« i »instrument osiguranja.« »Što...?« promrsio je skupivši stranice i poredavši ih po redoslijedu. Kad je dovršio s čitanjem, sklopio je oči i pustio da mu glava padne natrag. Za pozajmicu, isplaćenu u dobroj vjeri, u iznosu od 10.000.000,00 USD, ili riječima, deset milijuna američkih dolara, na ime gospođe Virginije Elizabeth Bradford Baldwine... Sutton Smythe će mjesečno dobivati šezdeset tisuća dolara sve dok cjelokupan iznos ne bude otplaćen. Kvaka je, dakako, bila uobičajena klauzula: ukoliko mjesečni obrok ne bude uplaćen na vrijeme, Sutton je mogla zaplijeniti cijelo imanje Easterly. Sve, od palače, vanjskih pomoćnih zgrada pa do zemljišta, bit će njezino. Nije to bio loš profil rizičnosti, s obzirom na to da je prije četiri godine procijenjeno da posjed vrijedi otprilike četrdeset milijuna dolara. Edward je ponovno odlijepio kapke i prelistao dokument do stranice s potpisima. Bio je unaprijed ovjeren kod javnog bilježnika – bila je to uobičajena praksa u tvrtki Bradford Bourbon za tajne ugovore. A William Baldwine se potpisao na crtu pod kojom je bilo ime Virginije Elizabeth Bradford Baldwine, svojim vlastitim potpisom te riječju »opunomoćenik«. Stoga, iako je majčino ime bilo jedino u ugovoru, a ona nedvojbeno nije znala ništa o sporazumu – te neće vidjeti ni novčića – sve je bilo lijepo po zakonu.


Dovraga. Kad su se vrata s njegove strane kamioneta otvorila, opsovao je i ošinuo Lanea pogledom... Samo što njegov brat nije bio taj koji se mašio za kvaku. Ne, Lane je stajao sa strane, pod stablom magnolije. Gospojica Aurora je smršavila, tupo je pomislio Edward. Lice joj je bilo isto, ali ispijenije nego što je pamtio. Doduše, isto se moglo reći i za njega. Nije mogao susresti one oči. Naprosto nije. No pogledao je u njezine ruke, one prelijepe crne ruke koje su drhtale dok su posezale za njegovim licem. Sklopivši vjeđe, srce mu je grmjelo kad je kontakt ostvaren. I pripremio se da će ona sad izvaliti nekakvu primjedbu o tome kako jezivo izgleda – ili makar reći nešto onim tonom koji će mu odati točno koliko je prestravljena zbog onoga u što se pretvorio. Čak mu je skinula bejzbolsku kapu. Čekao je, pripremajući se... »Isus te je doveo doma«, rekla je promuklo, rukama mu obujmivši lice i ljubeći ga u obraz. »Zlato moje, On te je vratio nama.« Edward nije mogao disati. Zlato moje... tako ga je uvijek zvala kad je bio mali. Zlato moje. Lane joj je bio miljenik, uvijek je bilo tako, a Maxa je trpjela jer je morala, ali njega, Edwarda, gospojica Aurora zvala je »zlato moje«. Jer je bila stara škola i prvorođeni sin joj je bio važan. »Molila sam se za tebe«, šapnula je. »Molila sam se Njemu da nam te dovede. I čudo se najzad dogodilo.« Želio je reći nešto odlučno. Želio ju je odgurnuti, jer mu je sve skupa naprosto bilo previše. Želio je... Ali nije se ni snašao, a već se privio uz nju i ona ga je zagrlila. Kasnije, kad se sve bude promijenilo, a on bude živio životom koji nije mogao zamisliti ni na jednoj razini, spoznat će... da je ovaj trenutak, kad mu je glava bila u njezinim rukama, njezino srce pod njegovim uhom dok ga je tješila onim toplim glasom, a njegov ih je brat promatrao s diskretne udaljenosti, bio početak njegovog istinskog ozdravljenja: u jednom kratkom trenutku, u djeliću sekunde, u samo jednom dahu, plamen je u njemu oživio. Iskra nije dugo trajala – bljesak je zamro kad se najzad malčice odmaknula. Ali zaiskrilo je. I to je sve promijenilo. »Molila sam se za tebe svake večeri«, rekla je milujući mu rame. »Molila sam se za tebe i tvoje spasenje.« »Ne vjerujem u Boga, gospojice Aurora.« »Kao ni tvoj brat. Ali, kao što to kažem njemu, On te svejedno voli.« »Da, gospoja.« Jer, što je drugo na ovo mogao reći? »Hvala ti.« Dotaknula mu je glavu, čeljust. »Znam da me ne želiš vidjeti...« Uzeo joj je ruku. »Ne, nije u tome stvar.«


»Ne moraš se pravdati.« Zbog pomisli da se ona osjeća kao neka vrst građanke drugoga reda, imao je dojam kao da ga je netko ustrijelio u prsa. »Ne... ne želim vidjeti nikoga. Nisam onaj koji sam nekoć bio.« Podignula mu je lice. »Pogledaj me, dječače.« Morao se prisiliti da susretne njezin tamni pogled. »Da, gospoja.« »U Božjim si očima savršen. Razumiješ li? I u mojima si isto tako savršen – ma kako izgledao.« »Gospojice Aurora... nije se samo moje tijelo promijenilo.« »To je u tvojim rukama, dječače. Možeš birati hoćeš li potonuti ili isplivati, u vezi s onim što ti se dogodilo. Hoćeš li se utopiti? Prilično glupo, sad kad si ponovno na suhome.« Da mu bilo tko drugi izgovori takvo slično sranje, zakolutao bi očima i nikad više na to ne bi pomislio. Ali znao je njezino porijeklo. Znao je, čak i više od Lanea, kakav joj je život bio prije nego što je počela raditi na Easterlyju. Bila je borac. I sad ga je pozvala da se pridruži klubu. I upravo je zbog toga nisam želio vidjeti, pomislio je. Nije želio ovaj susret, ovaj izazov koji je očigledno pred njega postavila. »Što ako ne mogu isplivati?« zatekao se kako pita napuklim glasom. »Moći ćeš.« Nagnula se i šapnula mu u uho: »Imat ćeš anđela koji će te čuvati.« »Ni u njih ne vjerujem.« »Nije važno.« Odmaknuvši se, dugo ga je gledala, ali ne način koji bi upućivao na to da procjenjuje koliko je omršavio i ostario. »Jesi li ti dobro?« odjednom je upitao. »Čuo sam da si bila...« »Savršeno sam u redu. Ne brini ti za mene.« »Žao mi je.« »Zbog čega?« Prije nego što je dospio odgovoriti, presjekla ga je svojim tipičnim, prodornim glasom. »Nemoj žaliti zato što se brineš o sebi. Uvijek ću biti uza te, čak i kad me više ne bude.« Nije rekla zbogom. Samo mu je još jednom blago pomilovala lice, a zatim se okrenula. I bilo je to baš smiješno. Otišla je prema Laneu, a prizor njih dvoje kako razgovaraju pod teškim tamnozelenim lišćem magnolije, bilo je nešto što će mu također ostati urezano u pamćenju, kako se kasnije ispostavilo. Ali zbog jednog sasvim neočekivanog razloga.


TRIDESET SEDAM

K

iša, koja nije bila najavljena, počela je nešto iza pet popodne. Dok je Lizzie sklapala zadnje stolove pod šatorom, nanjušila je promjenu u zraku pa je pogledala prema bršljanu na ciglenom zidu vrta. I zaista, trolisti penjačice su plesali, njihova su lišca svjetlucala pod sivim nebom. »Nije trebalo kišiti«, promrmljala je nikome naročito. »Znaš što kažu za vrijeme ovdje«, dočekao je jedan od konobara. Aha, aha, znala je. Gdje je Lane? pitala se. Nije se s njim čula od susreta pored onog kamioneta, a otada je prošlo šest sati. Prišao joj je gospodin Harris. »Reći ćete im da sve ovo odnesu u skladišni prostor?« »Da«, odvratila je. »Tamo se uvijek odnosi sve što smo unajmili – i prije nego pitate, da, pribor za jelo i čaše, također.« Kako se čovjek i dalje vrzmao oko nje, došla je napast da mu kaže neka prihvati stol i pomogne joj da ga otegli preko postavljenog poda od dasaka. Ali bilo je prilično očigledno da taj nije bio tip koji bi zaprljao svoje ruke. »Što se dogodilo?« upitala je mršteći se. »Opet je došla policija. Iskazali su razumijevanje zbog zabave, ali žele ponovno sa mnom razgovarati.« Lizzie stiša glas. »Želite li da se ja pobrinem za stvari ovdje?« »Bojim se da me neće pustiti na miru.« »Pobrinut ću se da sve bude obavljeno kako treba.« Batler se nakašlje. A onda se, Bog ga blagoslovio, jedva primjetno nakloni. »Bio bih vam silno zahvalan – ne bi trebalo dugo potrajati.« Kimnula je i promatrala ga dok se udaljavao. Zatim se vratila poslu. Povlačeći stol preko dasaka, prolazila je šatorom koji je sad zjapio prazan pa izišla van, gdje joj je kišica poprskala glavu i ramena. Šator s pozornicom bio je na sasvim suprotnom kraju, odakle je dopirao Gretin njemački naglasak dok se dvostruka struja konobara – jedni kupeći ostatke sa zabave, drugi se pojavljujući praznih ruku – užurbano kretala. Lizzie je pričekala zajedno s njima, polako se primičući skladišnom prostoru. Veći od dva šatora razmontirat će se za kojih dvadesetak minuta – a odred čistača već je prionuo na posao, metući pod, kupeći zgužvane ubruse, zalutale vilice, čaše. Bogati nisu bili ništa drukčiji od bilo kojeg stada, jer su itekako znali za sobom ostaviti krš nakon što bi napustili pojilište. »Zadnji stol«, rekla je kad se još jednom našla pod zaklonom. »Dobro.« Greta je pokazala na hrpu. »Tamo ga spremi, ja?« »Aha.« Lizzie je podignula stol do razine struka pa ga gurnula povrh ostalih. »Gospodin Harris


mora nešto obaviti, a ću ja nadgledati čišćenje.« »Sve je pod kontrolom.« Greta pokaže prema kutu dvojici mladića koji su nosili šest sanduka čaša. »Eno tamo. Neka budu natkriveni, ja?« »Odoh provjeriti stanje u kuhinji.« »Ovdje će sve biti gotovo za sat vremena.« »Točno prema rasporedu.« »Kao i uvijek.« I Greta je bila u pravu. Točno u šest, bili su gotovi, veliki je šator bio razmontiran, iz kuće i vrtova uklonilo se sve što je bilo unajmljeno, stražnje dvorište vraćeno je u prijašnje stanje, kao da je netko pritisnuo Ctrl+Alt+Del. Kao i uvijek, svi su uložili silan trud: osoblje je otišlo, većina ih se uputila u centar grada kako bi pićem isprali bolove i kojekakve izvanredne situacije tijekom dana, ali ne i Lizzie – kao ni njezina partnerica. Obje će krenuti svojim kućama – gdje će ona pričekati Lanea, a Greta će se sladiti jelom s kojim će je dočekati suprug. Dok su njih dvije odlazile zajedno prema parkingu za osoblje, nisu progovorile ni riječ, a kod automobila, kratko su se zagrlile. »Još je jedna gotova«, rekla je Lizzie kad su se razdvojile. »Sad se valja pripremati za rođendansku proslavu Male V. E.« Kao i za Ginino vjenčanje, pomislila je Lizzie. No barem više ne mora brinuti o Laneovoj proslavi godišnjice braka. »Vidimo se sutra«, rekla je. »U nedjelju? Ne.« Greta se nasmijala. »Sutra nigdje neće biti ni žive duše.« »Dobro, dobro. Oprosti, ali mozak mi je spržen. Vidimo se u ponedjeljak.« »Hoćeš li moći voziti do doma?« »Aha.« Lizzie je mahnula, ušla u Yaris pa se pridružila koloni automobila i kamioneta koji su miljeli cesticom za osoblje. Kad je skrenula lijevo na River Road, ono što je počelo kao kišica, pretvorilo se u obilan pljusak, a potop je ponuka da pomisli na utrke – kvragu, propustila ih je. Posegnuvši za radioprijemnikom, uključila je tu stvar i petljala s tipkama kako bi pronašla lokalnu radiopostaju. U trenutku kad je najzad pronašla izvješće s utrka, sišla je s petlje i krenula preko rijeke. Ali nije pratila izvješće, i ne samo zato što inače nije pratila sport. Namrštivši se, nagnula se nad upravljačem. »Mili Bože...« Tamo naprijed, na obzoru su se skupili ogromni crni oblaci, kotrljajuća grmljavinska neman prijetila je visoko na nebu. A što je bilo još i gore? U svemu je tome bila ona primjesa zelene – pa se čak i njezinom neutreniranom oku činilo da se ta stvar obrće oko svoje osi. Provjerila je preko ramena. Iza nje, nije se bogzna što događalo što se tiče vremena. Čak se i nazirao komadić plavoga neba. Uguravši ruku u torbicu, izvukla je telefon i birala broj Easterlyja. Kad se onaj odsječeni engleski glas javio, rekla je: »Dolazi oluja, trebat ćete...« »Gospođice King?« rekao je batler.


»Čujte, trebat će zaštititi onaj dio oko bazena i lonce...« »Ali nema >nevere<, kako vi to kažete. Štoviše, prognostičari su lijepo rekli da je koja kap kiše sve što ćemo imati večeras.« Kad je bljesak munje zaparao donji dio onih olujnih oblaka, pomislila je, no, dobro, barem se s tim likom slagala gotovo cijelih sat vremena. »Ma tko fućka vremensku prognozu. Govorim vam o onome u što upravo gledam – preko rijeke dolazi oluja veća od centra Charlemonta, a brdo Easterlyja je prvo na što će naletjeti.« Sranje, je li se sjetila zatvoriti prozore na svojoj kući? »Nisam znao za vaše prognostičarske vještine«, suho je rekao gospodin Harris. Vi ste papak, gospodine. »U redu, ali nakon što prođe oluja, valjda ćete moći objasniti iduće: prvo, zašto je cerada iznad bazena odletjela; drugo, zašto su se četiri lonca s cvijećem na zapadnom dijelu terase prevalila pa će ih trebati nanovo zasaditi; treće, gdje je završio vrtni namještaj – jer, osim ako se ne pobrinete da je u kućici pored bazena, vjetar će ga odvući sve do cvjetnih lijeha. Što me dovodi do četvrtog, a to je kad ćemo obnoviti bršljan, ruže i krizanteme? A odmah potom, imajte na umu da će trebati ispisati ček u iznosu od sedam tisuća dolara kako bi se pokrili troškovi novih sadnica, koje će biti nužne.« Tik. Tak. Tik. Tak... »Što je bilo ono... drugo?« rekao je. Na posao, momče. Lizzie je tada prošla kroz cijeli protokol, kojem je tijekom godina nju i Gretu podučio Gary McAdams, kad bi imanje štitili od proljetnih i jesenskih oluja. Stvar je bila u tome da nije trebao tornado jačine EF510 poharati vrtove Easterlyja da bi stvorio kaos. Katkad bi i obične oluje bile u stanju nanijeti goleme štetu ako su puhali olujni vjetrovi. Bila je to jedna od stvari koje je morala brzo naučiti kad je došla raditi u Charlemont... Kao po narudžbi, naletjela je na strahovit zid kiše, koja je toliko snažno bubnjala po vjetrobranskom staklu da je to zvučalo kao da ansambl plesača stepa izvodi točku na taktove The Star-Spangled Banner. Upalivši brisače, odmaknula je nogu s papučice gasa, jer bi se Yaris znao ponašati kao hidroavion ako bi se pod njegovim majušnim gumama na autocesti našla i najmanja količina vode. »Jeste li sve zapamtili?« rekla je. »Jer moram prekinuti razgovor i voziti kroz ovaj pakao.« »Da, da, naravno... O, moj Bože«, šapnuo je čovjek. »Znači, sad možete vidjeti oluju?« I dobru zabavu želim, pomislila je. »Bolje je da se pokrenete.« »Stvarno. Zbilja.« Lizzie prekine vezu i baci telefon natrag u torbicu. Tada je na red došlo grbljenje nad upravljačem, čvrsto stezanje istog... i molitva da je nekakav bahati idiot u terencu ne izgura s ceste. Stvari su se brzo pogoršale. I ajme, nakon dana napornog kao što je bio ovaj, posljednje što joj je trebalo bile su ove bujice vode što su smanjile vidljivost na jedan i pol metar, zajedno s munjama i grmljavinom od koje su cvokotali zubi, ali po svemu sudeći, vremenske su prilike bile u skladu s onim što se događalo na Easterlyju – kao da je drama što se odvijala u kući utjecala čak i na vrijeme. Okej, bila je to hiperbola.


Svejedno. Trebalo je još nekih petsto metara do izlaza s autoceste, a onda još kojih sedamsto do osamsto do njezina prilaza. Dotle, oluja se prometnula u »oluju svih oluja« – munje su pucale i praskale, i kao da su se ustremile na njezin autić, grmljavina je tutnjala, a zasula ju je takva tuča da je imala dojam kao da je netko gađa bejzbolskim lopticama. Blijedih članaka na prstima, i do kraja iživcirana, zabrinuta zbog Lanea, te bolna po cijelom tijelu, kad je najzad dospjela do kuće, bila je koma... Prst Božji. Bila je to jedino čega se mogla sjetiti. U jednom trenutku bila je nadomak toga da parkira na uobičajeno mjesto pred kućom. A u idućem? Nazubljena munja zaparala je nebo – i pogodila njezino visoko, prelijepo stablo točno u vrh. Iskre su letjele na sve strane kao da je bio Četvrti srpnja. I vrisnula je: »Ne!« kad je nagazila na kočnicu. Gume Yarisa bile su nepouzdane i na suhom asfaltu. Na mokrom, blatnjavom makadamu? Vrijeme je za klizanje na ulju. I tako je shvatila da je Lane već bio u njezinoj kući. Jer se zabila ravno u stražnji dio njegova Porschea.

U

času kad je oluja provalila, Lane je već nekih dva sata sjedio za Lizzienim kuhinjskim stolom, proučavajući financijska izvješća tvrtke Bradford Bourbon. Kad je prvi nalet kiše i grmljavine i bljeskanja protutnjao kućom, nije se gnjavio podići pogled s njezina laptopa, pa čak ni kad je ono starinsko staklo na prozorima stalo zveketati, a stropne grede škripati. Bio je nemoćan pred tom gomilom podataka. I svladan panikom da će razumjeti samo maleni djelić svega. Onda opet, bilo je prilično naivno i pomisliti da bi se mogao uhvatiti u koštac s očevim poslovima i s time brzo svršiti. Osim što je broj datoteka bio ogroman, jednostavno nije imao dovoljno knjigovodstvenog znanja potrebnog da se ovo razmrsi. Hvala Bogu da je barem Edward bio pripremljen za ovakvo što i otvorio one tajne račune i lozinke i e-mailove. Bez toga ne bi bilo moguće prebaciti informacije a da pritom ne aktiviraju nekakav interni alarmni sustav. Doduše, ta mogućnost još uvijek nije bila isključena. Nije znao koliko im je vremena preostalo prije nego otac shvati da su podaci procurili. Malo predahnuvši, naslonio se i protrljao oči – a to je bio trenutak drugog naleta nevremena. Bez obzira na to je li ovaj time out imao zahvaliti činjenici da su ga pekle oči, ili tome da se ova megaoluja razularila, tek je tada postao svjestan da se Lizziena kuća našla pod opsadom. Ustavši, pozatvarao je sve prozore, u prizemlju i na katu. Dok je trčao iz sobe u sobu, munje su praskale u ludim eksplozijama, bacajući brze, debele sjene preko Lizzienih podnih dasaka, pokućstva, pijanina. Nebo se smračilo gotovo kao da je pala noć, nazubljene plamene strijele zabijale su se posvuda naokolo, a on je imao osjećaj kao da je usred ratne zone. Zaboravio je koliko opake znaju biti ove proljetne oluje što napreduju prema istoku, sraz toplih i hladnih fronti oslobođenih nad kilometrima i kilometrima obrađenih ravnica Srednjega zapada. Vrativši se u prizemlje, provirio je na prednji trijem i opsovao. Njihaljke od pletenog šiblja i pomoćni stolići kotrljali su se naokolo, oživljeni divljanjem naizmjeničnih udara vjetra.


Kad je otišao otvoriti vrata, snažan vjetar uletio je na najmanji okret kvake, i morao je svom snagom navlačiti vrata iza sebe da bi ih ponovno zatvorio kad je izišao. Držeći se čvrsto za sve čega se mogao dohvatiti, sklanjao je Lizziene stvari iza ugla trijema, gdje će biti izvan dometa najgorih naleta. Vraćajući se kako bi uzeo zadnju počivaljku, ugledao je svjetla automobila koji je skretao s glavne ceste. Morala je to biti ona – i bilo mu je drago što je stigla kući. Kanio ju je nazvati, poslati poruku... poslati dimne signale ili goluba pismonošu, ali glava mu je bila zaključana u... Sve se dogodilo u uvrnutoj kombinaciji usporenog kadra i brzine zvuka: udar munje što je zaparala nebo točno nad kućom. Eksplozija zvuka i erupcija svjetla. Ona grana veličine stropne grede uz prasak se odvojila od debla i pala na tlo. Točno u trenutku kad se Lizzie zaustavila ispod stabla. Škripanje zdrobljenog lima zaustavilo mu je srce u grudima. »Lizzie!« vrisnuo je poletjevši s trijema. Kiša ga je šamarala po licu, a vjetar je bio poput čopora pasa što mu trgaju odjeću, no jurio je preko natopljenog tla kao da mu život o tome ovisi. Nesreća nikad ne dolazi sama. »Ne!« zaurlao je u oluju. »Neeeee!« Yaris se zgužvao pod težinom, krov je bio zgnječen, poklopac motora ulubljen – i njegov mu je vlastiti život bljesnuo pred očima kad se bosonog uz klizanje zaustavio. Grane su bile jarkozelene, novo proljetno lišće bilo je posvuda, smanjujući mu vidljivost podjednako kao i vjetar i kiša. »Lizzie!« Zaronio je u mokri kaos lišća, rukama se probijajući naprijed, okolo, gore. Čak i uz sav onaj vjetar, mogao je osjetiti vonj benzina i ulja te čuti siktanje motora koji je bio smrtno ranjen. Možda će sva ova vlaga spriječiti izbijanje požara? Lane je promijenio taktiku i stao se pentrati – sve dok se nije probio naokolo do prednjeg dijela automobila. Najzad je osjetio nešto mokro i sklisko pod rukama, i pokucao je, želeći da ona zna da je on ovdje. »Lizzie, izvući ću te.« Mahnito trgajući, probijao se kroz lišće i granje sve dok nije dospio do napuklog i ulubljenog vjetrobranskog stakla. Staklo je još uvijek bilo u komadu, ali ne zadugo. Skupivši ruku u šaku, snažno je udario i provukao se kroz otvor. Lizzie je ležala na boku, glave položene na suvozačevo sjedalo, rukama mlatarajući kao da se pokušava orijentirati. Oba zračna jastuka su se aktivirala, i puderasta suhoća stvarala je neobičan kontrast neopisivoj vlazi u zraku. »Lizzie!« Barem se pomicala. Sranje. Nije bilo šanse da otvori bilo koja vrata. Morat će je izvući. Posegnuvši naprijed, dotaknuo joj je lice. »Lizzie?« Treptala je očima, a čelo joj je bilo krvavo. »Lane...?« »Imam te. Izvući ću te. Jesi li ozlijeđena? Vrat? Leđa?« »Žao mi je što sam... slupala tvoj automobil.« Sklopio je oči na djelić sekunde i izgovorio molitvu. Onda je brže-bolje prionuo na posao.


»Morat ću te izvući odavde.« Boreći se da se još više uvuče unutra, nekako je uspio otkopčati pojas, potom je uhvatio za nadlaktice... I zastao. »Lizzie? Slušaj me – sigurno nisi ozlijeđena? Možeš li pomicati rukama i nogama?« Kad nije odgovorila, zapljusne ga novi val panike. »Lizzie? Lizzie!«


TRIDESET OSAM

N

atrag u Charlemontu, Edward uopće nije pratio kako njegov jedini preostali konj napreduje u utrci. Nije čak bio ni na trkalištu. Ma kakvi, jer imao je novu ulogu. Vrebao je. Sjedeći za upravljačem službenog kamioneta konjušnica Red &Black, kroz suvozačev je prozor pogledavao prema golemoj palači od opeke pred kojom je bio parkiran. Izgrađena početkom dvadesetog stoljeća, ta grdosija u georgijanskom stilu bila je veća čak i od Easterlyja – što je bilo bitno. Skorojevići Suttoni tada su im već gotovo cijelo stoljeće bili konkurenti u poslu s burbonom, a kad je bogatstvo te obitelji najzad nadmašilo ono Bradfordovih, dali su izgraditi ovu kuću kao trofej svoje pobjede. S nekih dvadeset do trideset soba te cijelim naseljem za osoblje pod svojim ogromnim krovom, palača je, takoreći, bila grad za sebe – druga najviša u Charlemontu, s drugim najboljim pogledom na rijeku te drugim najljepšim vrtovima. Ali, da, Easterly su nadmašili u tlocrtu. Baš kao što je Sutton Distillery za trećinu bila veća od tvrtke Bradford Bourbon. Edward je zavrtio glavom i letimice pogledao onaj šugavi sat koji je nosio. Ako je Sutton ostala dosljedna svom uobičajenom rasporedu, neće još dugo izbivati. Barem ga nitko nije tjerao odavde, primjerice kakav čuvar u odori i sa zapjenjenim njemačkim ovčarom. Osiguranje obiteljskog imanja Sutton Sinythe bilo je strogo kao i ono na Easterlyju, ali Edwardu su dvije stvari išle u prilog. Jedna je bila logotip na njegovu vozilu: zaštitni znak R &B bio je poput kraljevskog jamstva – čak i da je bio serijski ubojica, koji se u ovom kamionetu parkirao usred predvorja zgrade suda, postojala je vjerojatnost da bi ga policija ostavila na miru. Drugo što mu je išlo u prilog bio je Derby. Nedvojbeno, svi su još uvijek razgovarali o utrkama, provjeravali oklade, prisjećali se sve one divote i sjaja. Uskoro. Uskoro će doći doma. Nakon što ga je Lane vratio na farmu, uzeo je neke od lijekova i popio piće. Onda je ponovno pročitao hipotekarni ugovor... i prošlo je otprilike još deset minuta prije nego što je uzeo Sutton inu torbicu i odšepao do jednog od kamioneta. Moe i Shelby i ostatak pomoćnog osoblja bili su na utrkama s trenerima i konjima. Napuštajući farmu, pomislio je kako je šteta ne iskoristiti ovaj mir i tišinu – ali ovo je bilo nešto za što se morao osobno pobrinuti. Počelo je kišiti, najprije tek nekoliko kapi, a onda sitna kiša. Ponovno je provjerio na sat. Trinaest minuta. Dao bi se okladiti da će doći za trinaest minuta. Dok će većina od dvjesto tisuća ljudi na Steeplehill Downsu uživati u dugoj šetnji prema svojim automobilima, a potom zaglaviti u gužvi dok se pokušavaju uključiti u promet na autocesti, škvadra poput Bradfordovih i Suttonovih imala je policijsku pratnju koja ih je brzo uvela, a kasnije i izvela, na stražnje ulaze. I bio je u pravu. Nekih dvanaest minuta i nekoliko sekunda kasnije, jedan od Suttonovih obiteljskih crnih


Mulsannea zaustavio se pred kućom, vozač je iskočio iza upravljača i otvorio kišobran dok je odlazio prema stražnjim vratima. Drugi čovjek iz osiguranja učinio je to isto, samo s druge strane limuzine. Suttonin otac prvi se pojavio i trebala mu je vozačeva ruka kako bi došao do kuće. Sutton se, međutim, polako izvukla iz vozila, očiju uperenih u njegov kamionet. Nakon što je razmijenila nekoliko riječi s vozačem, uzela je kišobran od čovjeka i stala mu prilaziti, ne pazeći hoće li uništiti svoje cipele s visokim potpeticama. Dok je prilazila, Edward je spustio prozor – i pokušao ignorirati miris njezina parfema kad se približila. »Uđi«, rekao je ni ne pogledavši je. »Edwarde...« »Misliš da ću raspravljati o onome što si potpisala s mojim ocem u tvojoj kući? Ili u tvom prednjem dvorištu?« Otela joj se psovka koja nimalo ne priliči jednoj dami, zatim je odlučnim korakom obišla prednji dio kamioneta. Gunđajući, pokušao je posegnuti prijeko, kao što bi to jedan kavalir i trebao, te joj otvoriti vrata, ali ona je stigla prije – a, uostalom, tijelo mu ne bi ni dopustilo da se toliko protegne. Dok se smještala na sjedalo, sledila se ugledavši svoju torbicu. Ubacivši u brzinu, promrsio je: »Mislio sam da ti treba tvoja vozačka.« »Moram biti na balu za četrdeset pet minuta«, rekla je kad je krenuo nizbrdo. »Mrziš odlaziti na te stvari.« »Imam spoj.« »Ma nemoj. Čestitam.« Kratka maštarija o tome kako ju je oteo i time spriječio da ode na bal odigrala se u stilu filmova s kanala Lifetime – a sve je kulminiralo time da se ona, svladana štokholmskim sindromom, zaljubila u svog otmičara. »Tko je on?« »Ne tiče te se.« Edward je skrenuo ulijevo i samo nastavio voziti. »Znači, lažeš.« »Provjeri društvene stranice sutra ujutro«, dočekala je s dosadom u glasu. »Sve ćeš moći pročitati.« »Otkazao sam pretplatu na Charlemont Courier Journal.« »Čuj, Edwarde...« »Kog vraga to radiš? Hipoteka na moju vražju kuću?« Iako nije u nju gledao, ćutio je njezin ledeni pogled kojim ga je prikovala. »Kao prvo, tvoj je otac došao meni. A drugo, obratiš li mi se još samo jednom tim tonom, iz principa ću pokrenuti ovršni postupak.« Edward sijevne pogledom. »Kako možeš? Zar si zaista toliko pohlepna?« »Kamata je više nego poštena! Zar bi više volio da je otišao u banku, gdje bi sve bilo javno registrirano? Sa mnom će sve ostati u tajnosti, uz pretpostavku da se mjesečne uplate podmiruju na vrijeme.« Zabio je prst u dokument na sjedalu među njima. »Želim da ovo poništiš.« »Ti u ovome ne sudjeluješ, Edwarde. A tvom ocu očigledno taj novac treba, inače mi se ne bi obratio.« »To je kuća moje majke.«


»Znaš, da sam na tvom mjestu, bila bih zahvalna. Nisam sigurna što se sve događa pod tvojim krovom, ali deset milijuna ne bi trebalo biti bogzna što za veliku i slavnu obitelj Bradford.« Edward je naglo skrenuo ulijevo i ušao u jedan od javnih parkova uz rijeku Ohio. Prešavši preko pustog parkirališta, zaustavio se pred malim pristaništem i parkirao. Dosad se oluja već prilično zahuktala, a bljeskovi munja potpirivali su gnjev u njemu. Uz trzaj se okrenuo u sjedalu i progutao jauk bola. »Njemu ne treba novac, Sutton.« Bila je to laž, dakako, ali posljednje što je obitelji trebalo bila su naklapanja: ma koliko ga frustrirala ova situacija sa Sutton, znao je da njoj može vjerovati, ali zacijelo je još netko bio upleten s njezine strane. Odvjetnici, bankari. Nadao se da bi ona mogla opovrgnuti njihov razgovor, ako do toga dođe. »Pa zašto je onda potpisao ugovor?« zanimalo ju je. »Zašto se tvoj otac onako potrudio da me odgovori od poslovnog sastanka, i ovo mi stavio na stol?« Dok je govorila, u mislima mu načas bljesne prizor od prethodne noći, kad mu je opkoračila kukove i zajahala ga, i bila nježna s njegovim ranjenim tijelom. Onda se sjetio kako je otac posegnuo za njom u svom uredu. Može li sve ovo biti još zamršenije, pitao se dok je u njemu bujala mržnja prema Williamu Baldwineu. Edward se usredotočio na njezine usne i pomislio na bratovu ženu. »Je li te ikad poljubio?« »Molim?« »Moj otac. Je li te ikad poljubio.« Sutton je u nevjerici vrtjela glavom. »Držimo se mi prepirke oko hipoteke na Easterly, može?« »Odgovori na vražje pitanje.« Podignula je ruke. »Vidio si me u uredu s njime. Što ti misliš?« Znači, jest, Edward je pomislio u navali bijesa. »Čuj«, rekla je Sutton. »Ne znam što se događa u tvojoj obitelji, niti zašto mu treba novac. Znam samo da je za mene ovo povoljna pogodba... i mislila sam da bih vam mogla pomoći. Glupa sam, mislila sam da bi vam moja diskrecija mogla biti od koristi.« Nakon jednog časa, promrsio je: »E pa, prevarila si se. I zato želim da podereš ugovor.« »I tvoj otac ima jedan primjerak«, suho je istaknula. »Zašto s njim ne porazgovaraš?« »Sklopio je taj ugovor zato što me mrzi. Učinio je to zato što vraški dobro zna da si ti posljednja osoba na svijetu kojoj bih želio da moja obitelj duguje.« Barem to nije bila laž, pomislio je kad je dahnula. Bog zna da se u njezinoj blizini ionako nije osjećao kao muškarac...

D

ok je upijala Edwardove riječi, Sutton se trgnula u sjedalu – a kako nije na vrijeme obuzdala reakciju, nije ju uspjela ni prikriti. Ponos ju je tjerao da mu žestoko uzvrati, ali gnjevne riječi zaglavile su u njezinoj glavi, i sve što je na kraju učinila bilo je zurenje u blatnjavu rijeku. Brisači su bili uključeni, i povremeno bi raščistili pogled na suprotnu obalu rijeke. Smiješno, ali i život je na jedan način bio takav, nije li? Živiš, ideš za svojim poslom, a zapravo ne vidiš krajolik jer si svake minute u danu usredotočen na sebe – onda, odjednom, stvari se iskristaliziraju, nakratko shvatiš gdje se nalaziš pa kažeš: Ah, znači, tu sam.


Sutton je pročistila grlo – ali time nije bogzna što postigla, jer kad je progovorila, glas joj je bio promukao: »Znaš, mislim da nikad neću razumjeti zašto me toliko podcjenjuješ. To mi je... zaista zagonetka.« Edward je nešto odvratio, ali ona je nastavila govoriti: »Moraš znati da sam odavna zaljubljena u tebe.« Ovo ga je ušutkalo. »Moraš to znati. Kako ne bi znao? Slijedila sam te godinama – zar me zato mrziš?« Letimice ga je pogledala, ali nije mogla previše vidjeti zbog one bejzbolske kape – što je vjerojatno bilo dobro. »Zar me zato gledaš svisoka? Uvijek sam mislila da me zavlačiš jer si mislio da bi u nekom trenutku mogao imati koristi od mojih osjećaja – no je li u pitanju nešto još bolesnije? Znam samo da prezirem sebe zbog vlastite slabosti.« Kimnula je prema dokumentima. »Mislim, ovaj ugovor je savršen dokaz tome koliko sam jadna. Nikad ne bih sklopila takav sporazum, ispod stola, ni za kog drugog. Ali valjda je to samo moj problem, a ne tvoj, nije li?« Vratila se zurenju kroz vjetrobransko staklo pred sobom. »Znam da ne voliš govoriti o tome što ti se dogodilo u Južnoj Americi, ali... nisam spavala sve vrijeme dok su te držali zatočenog, a mjesecima nakon toga imala sam noćne more. A onda si se vratio u Charlemont, i nisi me želio vidjeti. Rekla sam sebi da je to zato što ne viđaš nikoga, ali to nije bila istina, za ne?« »Sutton...« »Ne«, oštro ga je presjekla. »Ne kanim dopustiti da se izvučete iz ovog ugovora. To bi bio samo još jedan dio ove gluposti koja se među nama odvija.« »Sve si pogrešno shvatila, Sutton.« »Jesam li? Nisam toliko sigurna. Onda, što kažeš na to da sve ovo privedemo kraju – jebi se, Edwarde. A sad me odvedi doma prije nego pozovem policiju.« Očekivala je da će joj proturječiti. No on je nakon jednog trenutka ubacio u rikverc i krenuo. Dok je vozio prema cesti, odmjeravala je njegov smrknuti profil. »Bilo bi ti bolje da se pobrineš da tvoj otac na vrijeme podmiruje svoje obveze. U suprotnom, neću oklijevati da izbacim tvoju obitelj na ulicu – a ako misliš da to neće pokrenuti tračeve u gradu, onda si sišao s uma.« Bilo je to posljednje što će ijedno od njih dvoje izgovoriti tijekom vožnje do njezine kuće. Kad se zaustavio pred palačom, pobrinula se uzeti torbicu i ovaj je put ponijeti sa sobom – a kamionet jedva da se zaustavio prije nego što je iskočila. Bila je prilično sigurna da ju je zazvao još jednom dok se udaljavala, ali možda i nije. Koga briga. Kad je kroz kišu dotrčala do ulaznih vrata, batler je otvorio tu stvar. »Gospodarice!« uskliknuo je. »Jeste li dobro?« Nije se gnjavila s kišobranom, a kratak pogled u antikno zrcalo pored vrata pokazao joj je da izgleda malaksalo kao što se i osjećala. »Zapravo, ne osjećam se baš najbolje.« I to nije bila laž. »Hoćete li, molim vas, obavijestiti Brandona Milnera da mi nije dobro i da ću se povući u postelju? Trebala sam s njime poći na večerašnji bal.« Naklonio se. »Da pozovem Dr. Qualbija?« »Ne, ne, samo sam iscrpljena.«


»Donijet ću vam malo čaja.« To je zvučalo savršeno odvratno. »Divno, hvala vam.« Kad se čovjek uputio prema kuhinjskom krilu, ona je otišla do kliznih vrata dizala. Srećom, dizalo je bilo na prizemlju pa je mogla odmah ući. Posljednje što je željela bilo je da nabasa na brata ili na oca. Izišavši, izula je cipele i otapkala dugim hodnikom, pa se ušuljala u svoju sobu i zatvorila vrata. Sklopivši oči, u glavi je neprestano čula Edwardov glas. Učinio je to zato što vraški dobro zna da si ti posljednja osoba na svijetu kojoj bih želio da moja obitelj duguje. Nevjerojatno. I bilo je baš smiješno – uz sav novac koji je imala, položaj, autoritet, poštovanje i dodvoravanje... i dalje se mogla osjećati poput povrijeđenog djeteta. Samo se trebala naći u zatvorenom prostoru s Edwardom Baldwineom. Deset minuta. S tim je svršeno, zaklela se. Ova nezdrava opsesija njime trebala je smjesta prestati. U pozadini uma, katkad bi se pitala je li se možda i sam borio s opsesijom, ali ga je stoljetno rivalstvo njihovih obitelji sprječavalo da napravi prvi korak. No očigledno je to bila samo njezina nerealna projekcija, neka vrst romantične maštarije rođene u njezinim vlastitim osjećajima. Jedino lijepo što joj je ikad rekao bilo je kad je mislio da je prostitutka koju je naručio i platio. Stvarnost je sad bila kristalno jasna, međutim: kao da je postavio svjetleću reklamu na gradski trg. Nije joj ostavio prostora da nešto pogrešno protumači. Možda jest bila jadna. Ali nije bila glupa.


TRIDESET DEVET

U

darac u glavu. Kad se Lizzie prevalila na bok u zgnječenoj kabini Yarisa, imala je osjećaj kao da ju je netko zviznuo po glavi. I to istodobno Wolverine, The Rock, i možda Arnold Schwarzenegger u najboljim danima. A posljedica je bila ta da ništa nije procesuirala kako treba, ni zabijanje u stražnji dio Laneova automobila, ni činjenicu da joj je lice bilo mokro, ni zaglušnu buku... »Lizzie!« Zvuk njezina imena raščistio je ponešto od paučine, i pogledala je naokolo, nastojeći dokučiti zašto Bog najednom zvuči kao Lane. »Lane?« rekla je snažno trepćući. Zašto je ulazio kroz prednje staklo? Sanja li? »... negdje ozlijeđena?« govorio je. »Moram to znati prije nego što te pomaknem.« »Žao mi je... zbog tvog auta...« »Lizzie, moraš mi reći jesi li ozlijeđena!« Ajme, kad bi bio uzrujan, onaj južnjački naglasak bio je snažan. Onda se namrštila. Ozlijeđena? Zašto bi bila... A tada je ugledala sve ono zelenilo. U svom automobilu. Okej, ovo je morao biti loš san – i mogla bi se prepustiti: provjeravanje ruku, nogu, duboko udisanje, pomicanje glavom... sve je provjereno. »Dobro sam«, promumljala je. »Što se dogodilo?« »Povući ću te naprijed – pomogni mi ako možeš, okej?« »Naravno. Ja ću...« Uh! Jao! Ali bila je odlučna sudjelovati. Čak i kad su se stvari previše rastegnule i prijetile iskočiti iz zglobova, upirala se nogama o sve s čime je dolazila u kontakt, gurajući dok je Lane vukao, izvrćući se kako bi mogla nastaviti naprijed. Kiša na njezinu licu, kosi, odjeći. Ogrebotine. Vjetar koji je zasljepljuje. Ali izvukao ju je. A onda je bila u njegovom naručju, naslonjena na njegova prsa, osjećajući kako drhti. »O, Bože«, promuklo je rekao. »O, hvala ti Bože, živa si...« Lizzie se držala o njega, i dalje ne shvaćajući zašto sjede na stablu. Kako su automobili završili gore na njezinom... Munja je proparala nebo i udarila toliko blizu njih da su joj uši bolno eksplodirale. »Moramo ući unutra«, graknuo je Lane. »Ajde.«


Negdje usred procesa spoticanja i padanja po tlu, njezin se mozak ponovno uključio. A ono što je vidjela umalo da je nije paraliziralo. Pola onog prelijepog stabla što je raslo pred njezinom kućom prevalilo se na njezin automobil. Nije se ona zabila u Porsche. Udarac se dogodio kad je ogromna težina pala na njezin majušni autić. »Lane... moj auto...« Bilo je to sve što je uspjela reći prije nego što ju je uzeo u naručje i pojurio s njom prema kući. Kad je skočio na trijem, oslobodila se njegova stiska i odbila nastaviti i korak dalje. Podignuvši ruku prema ustima kad je vidjela automobil... Krv. Posvuda po njoj bilo je krvi. Zapljusne je val iznenadne slabosti, i zateturala je kad je spustila pogled na svoje tijelo. »Lane... jesam li ozlijeđena?« »Ulazi«, naredio je odlučno je gurajući prema vratima. Kad ju je ugurao u kuću i svom se snagom naslonio na vrata da ih zatvori, srce joj je stalo bubnjati kad je dobro promotrila svog spasitelja. I sam je bio sav krvav i mokar. Ali zar je to bilo važno? Njih su se dvoje toliko grozničavo zagrlili da im se mokra odjeća slijepila, tijela ponovno spojila, dijeleći toplinu, čvrsto se držeći. »Mislio sam da sam te izgubio«, rekao joj je u uho. »O, Isuse, mislio sam...« »Spasio si me, spasio si me...« Oboje su govorili brzo, spotičući se o riječi, uzbuđeni. Zatim ju je ljubio, a ona mu je uzvraćala poljupce. Ali onda je sve to prekinula i odmaknula se. »Mislim da si ti taj koji krvari.« »Samo ogrebotine...« »O, Bože, pogledaj si ruke – dlanove!« Bio je sav izrezan, njegova izložena koža prošarana posjekotinama nakon što se borio s granjem kako bi došao do nje – a bilo je, k tome, i još ogrebotina na njegovom licu i vratu. »Nema veze«, rekao je. »Brinem se zbog tebe.« »Treba li mi liječnik?« »Ma, molim te. Stablo je palo na tebe, sjećaš se?« A tada se ugasilo svjetlo. Lizzie se načas ukipila... potom se počela smijati toliko snažno da su je oči zapekle. Bilo je jednostavno previše emocija da bi se mogla za bilo što uhvatiti, i prije nego što se i snašla, i Lane se također smijao, njih dvoje držeći se jedno za drugo i ispuštajući iz sebe sve, od obiteljskih problema do stresa zbog užine... pa sve do one uvrnute nezgode sa stablom. »Tuš?« rekla je. »Mislio sam da nikad nećeš pitati.« Inače bi pravila frku zbog mokrih otisaka stopala po dnevnoj sobi i na daskama stubišta, ali ne i sad: sjećanje na onu težinu koja pada na njezin auto jasno je odredilo prioritete. »Kunem se, mislila sam da sam ti ja udarila auto«, rekla je kad su se popeli na kat.


»Ne bi bilo važno i da jesi.« Ah, ta lakoća življenja Bradfordovih, pomislila je. »Imaš rezervni Porsche, sigurna sam.« »Čak i da nemam, ništa ne bi bilo važno sve dok si ti okej.« Stisnuti jedno uz drugo, prošli su kroz dovratak spavaće sobe pa u kupaonicu – a onda, dok je ona puštala vodu, on se zaposlio njezinom odjećom, otkopčavajući gumbe, patentne zatvarače, odbacujući joj tu drugu mokru, hladnu, slijepljenu kožu. Žmarci su joj škakljali ruke i bedra, ali bilo je to više zbog plamena u njegovim očima nego zbog hladnoće u zraku. A onda je Lane svukao i svoju odjeću, ostavivši je tamo gdje je pala u neurednom klupku s njezinom. »Pod vodu«, zastenjala je dok joj je nosom njuškao vrat i poljupcima tražio usne. Opsovao je kad su stupili pod toplu, nježnu vodu – i kad se krv isprala, ona je odahnula. Samo posjekotine, ništa ozbiljno... I bila joj je to posljednja misao dok su njegove krupne ruke putovale po njezinim skliskim grudima, usnama strastveno ljubeći njezine. Ona je poznata požuda oživjela. Volim te, pomislila je. Opet te volim, Lane.

N

ešto kasnije, nakon što je struja ponovno došla, a Lane vodio ljubav s Lizzie dvaput u tušu i još jednom u krevetu, te nakon što su otišli dolje i slistili ono što je ostalo od onih smrznutih lazanja i većinu sladoleda od breskve, pa se vratili gore i ponovno uskočili u njezinu postelju... svi problemi su se vratili. Lizzie je, srećom, spavala i bio je mrak, pa kakav god mu izraz bio na licu, nije ga imao snage prikriti. Zureći u strop, mozak mu je cvrčao i izgarao, i nije se ni snašao, a svjetlost je već sjajila na rubu obzora. Brzi pogled na Lizzienu budilicu i bio je iznenađen otkrivši da je probdio cijelu noć. Izvukavši se ispod plahti, ustao je i otišao u kupaonicu. Odjeći nije bilo spasa, pa ju je podignuo s poda i bacio u koš za smeće. Jedino što je donekle bilo upotrebljivo? Bokserice. Bolje i to nego da vozi doma gologuz na svetu nedjelju. Natrag u sobi, otišao je do Lizzie. »Moram ići.« Prenula se naglo iz sna, i on ju je milovao dok nije ponovno spustila glavu na jastuk. »Imam spoj s jednom ljepoticom koji ne smijem propustiti«, rekao je. Lizzie se smeteno i pospano nasmiješila, a on je poželio da je može zauvijek ovako gledati. »Pozdravi je.« »Hoću.« Poljubio ju je u usta. »Usput, večeras ti ja donosim večeru.« »Hoće li biti smrznuta?« »Ne, bit će pakleno vruća.« Osmijeh kojim ga je zabljesnula prostrujao je njegovim krvotokom, zapalivši ga iako nije bilo vremena da bilo što poduzme. »Vol...« Lane se zaustavio, znajući da joj neće biti mio takav pozdrav. »Vidimo se u pet popodne.« »Bit ću ovdje.« Poljubio ju je još jedanput i onda otišao prema vratima.


»Čekaj, a što ti je s odjećom?« zazvala je za njime. »Ne mogu me uhititi. Svi nepristojni dijelovi su prekriveni.« Njezin smijeh ispratio ga je niz stube i iz kuće. A od pogleda na granu onog stabla na njezinom automobilu srce mu je preskočilo jedan otkucaj. Duboko je udahnuo i prvi mu je nagon bio da izvuče telefon i nazove Garyja McAdamsa i kaže mu da ukloni granu i odvuče njezinu zgnječenu limenku na odlagalište. Ali odolio je tom porivu. Lizzie nije bila tip žene koja bi cijenila takvu pomoć. Imala je ona svoje veze i vlastite načine kako riješiti problem, i svoj plan za taj Yaris. Ne bi se začudio ni da ga sama pokuša izvući. Vrteći glavom, otišao je do svog automobila. Porsche je također bio gotovo uništen, grana ga je promašila za manje od metra. Pošto je očistio nešto lišća s poklopca motora, ušao je, pokrenuo motor i polako krenuo cesticom, izbjegavajući polomljene grane i blatnjave lokve. Čim je dospio do asfalta, nadoknadio je izgubljeno vrijeme, jureći prema Charlemontu, prozujavši preko mosta, poput metka poletjevši uz brdo Easterlyja. Bio je na pola puta uzbrdo, kad je morao usporiti, jer mu je ususret dolazio drugi automobil. Bila je to limuzina Mercedes. Crni S550. A za upravljačem, skrivena pod ogromnim tamnim naočalama i crnim velom – kao da je u koroti – bila je njegova uskoro bivša supruga. Chantal ga nije ni okrznula pogledom, iako je prokleto dobro znala s kime se mimoilazi. U redu. Uz malo sreće, uskoro će se preseliti i moći će pustiti odvjetnike da preuzmu stvari u svoje ruke. Bog zna da je imao gomilu važnijih stvari na pameti. Ostavivši Porsche pred kućom, prošao je kroz glavni ulaz i zastao kad je ugledao prtljagu u predvorju. Nije bila Chantalina. Ona je imala komplet kofera Louis Vuitton. Ovi su bili Guccijevi, označeni inicijalima R.I.P. Richard Ignatius Pford. Jedno govno odlazi, pomislio je, a drugo dolazi. Što je, dovraga, Gin smjerala? O, čekaj. Znao je odgovor. Za ženu oskudna formalnog obrazovanja i lišenu profesionalnih vještina, njegova je sestra imala jedan neosporiv dar: znala je kako se pobrinuti za sebe. U vječitom strahu od manjka novca, složila se s ocem i uhvatila za najimućnijeg idiota u gradu tako da, ma što se dogodilo s obitelji, njezin će životni stil biti netaknut. Mogao se samo nadati da je sve skupa neće previše koštati. Richard Pford bio je opak kujin sin. Ali nije se mogao miješati. Ma koliko ga sve to žalostilo, davnih je dana naučio da treba pustiti Gin da radi po svome – nije postojala druga strategija kad je posrijedi bila njegova sestra. Potrčavši stubama, otišao je u svoju sobu, istuširao se, obrijao i obukao odijelo. Tek je iz drugog pokušaja uspio privezati leptir-mašnu kako Bog zapovijeda. Čovječe, mrzio je tu stvar. Spustio se stubama za osoblje, presjekao kroz kuhinju i otišao do vrata gospojice Aurore. Kao i onog dana kad je ovamo došao, provjerio je li sve na svome mjestu, uvučeno i zakopčano, kao što je i trebalo biti prije nego što pokuca.


Ali onda se ukipio. Zbog nekog razloga, preplavio ga je neobjašnjiv strah da ovaj put neće otvoriti. Da će pokucati i čekati... pa ponovno kucati i još malo čekati... A onda će morati provaliti, baš kao što je provalio u Rosalindin ured – i pronaći još jedno truplo... Vrata su se otvorila, a gospojica Aurora se namrštila. »Kasniš.« Lane samo što nije iskočio iz kože, ali smjesta se pribrao. »Žao mi je, gospoja.« Gospojica Aurora nešto progunđa pa namjesti svoj jarkoplavi šešir za crkvu. Odjeća joj je bila svijetla poput proljetnog neba, i imala je pripadajuće rukavice i cipele, i savršeno usklađenu torbicu veličine teniskog reketa. Ruž za usne bio je crven poput trešnje, naušnice biserne, one koje joj je darovao prije tri godine, te prsten s biserom, onaj koji joj je kupio godinu prije toga. Ponudio joj je ruku i, kad je zatvorila vrata, prihvatila ju je. Zajedno su prošli kroz glavni ulaz, prošavši pored gospodina Harrisa, koji je vrlo dobro znao da ne smije ni zucnuti zbog vrata kroz koja su izišli. Lane je otpratio gospojicu Auroru do suvozačevog mjesta Porschea i smjestio je unutra. Tada je obišao automobil, sjeo za upravljač i ponovno pokrenuo motor. »Zakasnit ćemo«, rekla je oštro. »Dovest ću nas na vrijeme. Samo me gledaj.« »Ne odobravam jurcanje na cesti.« Pogledao ju je i namignuo. »Onda zatvori oči, gospojice Aurora.« Blago ga je lupnula po ruci i prostrijelila pogledom. »Nisi previše star da te izlemam po stražnjici.« »Znam da želiš sjediti u prvom redu.« »Tulane Baldwine, da se nisi usudio prekršiti zakon.« »Da, gospoja.« Uz prefrigan osmijeh, pritisnuo je papučicu gasa i pojurio nizbrdo – a kad ju je na brzinu pogledao, vidio je kako se gospojica Aurora smiješi. I u njegovom je svijetu načas sve bilo u redu.


ČETRDESET

C

harlemontska baptistička crkva smjestila se na West Endu, a blještavobijela boja dasaka na zidovima isticala se među okolnim sumornim blokovima siromašnih stambenih jedinica. I bila je besprijekorna. Od brižljivo uređenih vrtova, parkirališta nedavno presvučena asfaltom, lonaca s cvijećem pored dvostrukih ulaznih vrata pa sve do košarkaškog igrališta otraga, mjesto je bilo ulickano i dotjerano kao da je prizor s razglednica iz pedesetih. A u osam i četrdeset u nedjelju ujutro, mjesto je vrvjeio ljudima. Onog časa kad je Lane ušao na parking, stali su ga salijetati pozdravima toliko da je morao usporiti i doslovce miljeti. Spustivši oba prozora, prihvaćao je ruke, zazivao imena, uzvraćao na pozive na ulične igre. Parkiravši otraga, obišao je automobil i pomogao gospojici Aurori da iziđe; zatim ju je poveo pločnikom uz bočni zid crkve. Djeca su bila posvuda, odjevena u opravice s volanima i odjeka, boja jarkih poput kutije s bojicama, pristojniji od mnogih odraslih koji su dolazili na zabave na Easterly. Svatko, ali baš svatko, zaustavio se kako bi razmijenio pokoju riječ s njime i gospojicom Aurorom, raspitao se što ima nova – i negdje usput, shvatio je koliko mu je nedostajala ova zajednica. Smiješno, nikad nije redovito odlazio u crkvu, ali kadgod bi bio doma, nikad nije propustio doći ovamo s gospojicom Aurorom. Unutra je bilo vjerojatno tisuću ljudi, redovi klupa krcati vjernicima, svi razgovarajući, grleći se i smijući. Bilo je prerano za ventilatore, uključivali su se obično u lipnju. Tamo naprijed, bio je bend s električnim gitarama, bubnjevima i basovima, a pored njih pozornica kamo će se smjestiti gospel zbor. A iza svega toga? Nevjerojatne orgulje – ona vrsta koja bi mogla otpuhati vrata i prozore, pa čak i krov – uzdizale su poput kakve spone vjernika s Nebesima. Max bi trebao biti ovdje, pomislio je Lane. Prije odlaska na koledž, njegov je brat godinama pjevao u zboru. Ali ta je tradicija prekinuta, sad se činilo zauvijek. U drugom je redu bilo mjesto za njih, a sedmeročlana obitelj stisnula se da im načini mjesta. »Hvala vam«, rekao je Lane kad se rukovao s glavom obitelji. »Hej, niste li vi brat Thomasa Blakea?« »Jesam«, odvratio je čovjek. »Ja sam Stan, stariji brat. A vi ste onaj dečko od gospojice Aurore?« »Jesam.« »Gdje ste bili? Nismo vas vidjeli neko vrijeme.« Kad je gospojica Aurora izvila obrvu, Lane se nakašljao. »Bio sam na sjeveru.« »Moja sućut«, rekao je Stan. »Ali barem ste sad opet doma.« »Eno mojih nećaka.« Gospojica Aurora pokazala je preko prolaza. »D‘Shawne sad igra za Indiana Colts. Obrana. A Qwentin, pored njega, igra centra u Miami Heatu.« Lane je podignuo ruku kad su dvojica mladića uhvatila pogled gospojice Aurore. »Sjećam se kad su igrali za koledž. Qwentin je bio jedan od najboljih centara koje su Orlovi ikad imali, a bio sam prisutan kad nam je D‘Shawne pomogao osvojiti Sugar Bowl.«


»Dobri su to momci.« »Kao i cijela tvoja obitelj.« Kad su zagrmile orgulje, a bend počeo svirati, iz predvorja je ušetao zbor u krvavocrvenim haljama, pedeset muškaraca i žena ušli su pjevajući. Iza njih, pojavio se velečasni Nyce s Biblijom na prsima, visok, osebujan muškarac u oči je gledao svoje vjernike, pozdravljajući ih s iskrenom toplinom. Kad je ugledao Lanea, pružio mu je ruku. »Drago mi je da si se vratio, sinko.« Kad je došlo vrijeme da se svi smjeste na svojim mjestima, Lanea prože neobičan osjećaj. Uznemiren, posegnuo je i uzeo ruku gospojice Aurore. Sve na što je mogao misliti bila je ona grana što je sinoć pala. Lizzie kako leži u automobilu. Električni strah što je njime strujao dok se provlačio kroz one grane u oluji, urlajući njezino ime. Kad je bend zasvirao prve taktove njegove omiljene gospel pjesme, pogledao je iznad oltara i samo zatresao glavom. Naravno da će pjevati ovu pjesmu, pomislio je. Bilo je to kao da mu je sama crkva poželjela dobrodošlicu. Ustavši zajedno s gospojicom Aurorom, počeo se njihati zajedno s ostalima, naprijed-natrag, naprijed-natrag. Zatekao se kako i sam pjeva: »Želim znati da Bog me čuva...«

S

at i pol kasnije, misa je završila i bilo je vrijeme za zakusku. Vjernici će se spustiti na donju etažu na punč, kolačiće i druženje. »Idemo i mi dolje«, rekao je Lane. Gospojica Aurora zavrtjela je glavom. »Moram se vratiti. Posao.« Namrštio se. »Ali uvijek smo...« Naglo zamukne. Nije imala nikakva posla na Easterlyju, tako da je jedino objašnjenje bilo ono zbog kojeg je poželio nazvati hitnu pomoć. »Ne gledaj me tako, momče«, promrsila je. »Nije u pitanju nikakav hitan slučaj, a čak i da jest, ne kanim umrijeti u svojoj crkvi. Bog ne bi takvo što priuštio vjernicima.« »Dođi, primi me pod ruku.« Bili su vrlo opušteni dok su prolazili mimo ostalih – i, čovječe, volio bi da ju je mogao poput kakva vatrogasca ili braniča američkog nogometa iznijeti odavde. A onda, na pola puta do izlaza, morao je zastati i prozboriti riječ-dvije s Qwentinom i D‘Shawneom – baš kao i s ostalih sedamnaest članova Aurorine obitelji. Inače bi uživao u razgovoru... ali ne i danas. Nije želio biti nepristojan, ali bio je itekako svjestan koliko se gospojica Aurora oslanjala o njegovu ruku. Kad su najzad izišli iz crkve, rekao je: »Pričekaj ovdje. Dovest ću auto. I ne, ne kanim se s tobom prepirati, tako da možeš odmah prestati.« Gotovo se ponadao da će ona započeti svađu, a kad nije, dao se u trk prema najudaljenijem dijelu parkirališta. Vrativši se u Porscheu, zamalo je očekivao da će je pronaći onesviještenu. Ali ne. Razgovarala je s vitkom ženom kraljevska držanja, lica nalik Nefertiti, odjevenu u skroman crni kostim i s parom naočala bez okvira na oštrim očima. O... opa, pomislio je Lane. Kakav povratak u prošlost.


Lane iziđe. »Tanesha?« »Lane, kako si?« Tanesha Nyce bila je najstarija kći velečasnog Nycea. »Drago mi je da te opet vidim.« Zagrlili su se i on kimne. »I meni. Jesi li već postala liječnica?« »Na specijalizaciji sam, ovdje na Sveučilištu Charlemont.« »Što ćeš specijalizirati?« »Onkologiju.« »Ona radi Božji posao«, rekla je gospojica Aurora. »Kako je Max?« upitala je Tanesha. Lane pročisti grlo. »Vrag me odnio ako znam. Nisam s njim razgovarao otkako je otišao na zapad. Znaš njega, uvijek je bio divljak.« »Da, jest.« Nastupio je trenutak neugodne tišine. »Pa, vrijeme je da odvezem gospojicu Auroru kući«, rekao je. »Bilo mi je drago.« »Također.« Dvije se žene potom stanu nešto došaptavati, a onda mu gospojica Aurora dopusti da je isprati dolje niz stube pa do automobila. »Što je to bilo?« upitao je dok su se vozili. »Proba zbora idući tjedan.« »Nisi u zboru.« Kad nije odgovorila, letimice ju je pogledao. »Gospojice Aurora? Imaš li mi što za reći?« »Imam.« O, Bože. »Što?« Uzela mu je ruku ne pogledavši ga. »Želim da upamtiš ono što sam ti ranije rekla.« »Što to?« »Imam Boga.« Snažno mu stegne ruku. »I imam tebe. I bogatija sam nego što mogu i zamisliti.« Držala mu je ruku cijelim putem do Easterlyja i znao je... znao je... da ga pokušava pripremiti za ono što je bilo neminovno. Shvatio je, također, da je upravo zbog toga onako inzistirala vidjeti Edwarda kad je jučer bio na imanju. Kad bi samo postojao način da dođu do Maxa. »Ne želim da odeš«, promuklo je rekao Lane. »Neću to moći podnijeti.« Gospojica Aurora šutjela je sve dok nisu dospjeli do podnožja brda Easterlyja. »Kad smo već kod odlazaka«, rekla je tada, »čujem da Chantal odlazi.« »Da, s time je gotovo.« »Dobro. Možda se ti i Lizzie najzad uspijete pomiriti. Ona je žena za tebe.« »Znaš, gospojice Aurora, slažem se. Samo još trebam i nju u to uvjeriti.« »Ja ću ti pomoći.« »Može.« Pogledao ju je. »Usput, pozdravila te je.« Gospojica Aurora se nasmiješila. »Je li to bilo jutros kad si od nje odlazio?«


Kad je Lane nešto promucao i zacrvenio se kao onaj Mercedes koji joj je kupio, gospojica Aurora prijazno se nasmijala. »Zločest si ti dečko, Lane.« »Znam, gospoja. Zato moraš ostati ovdje i paziti na mene. Stalno ti to govorim.« Umjesto da stane pred kućom, otišao je otraga, jer je to bilo bliže njezinim odajama. Dovezavši ih do stražnjeg ulaza, pritisnuo je kočnicu, ugasio motor i... ostao sjediti. Pogledavši u nju, šapnuo je: »Ozbiljan sam. Treba mi tvoja pomoć, ovdje na zemlji – u ovoj kući, u mom životu.« Bože, bilo je nemoguće zanemariti činjenicu da je graknula na njega, nema tome tri dana, govoreći kako ne ide nikamo, ali sad, nešto se promijenilo. Nešto je bilo drukčije. Prije nego što je mogla odgovoriti, garažna vrata su se podignula i izišao je vozač iz Phantoma, taj automobil vrijedan pola milijuna dolara prošao je mimo njih na putu prema glavnom ulazu kuće. »On je zlo«, rekao je Lane. »Taj moj otac...« Gospojica Aurora podigne dlanove. »Amen.« »Kamo se on uputio u nedjeljno jutro, dovraga?« »U crkvu nije.« »Možda je krenuo za Chantal.« Čim je to izgovorio, opsovao je. »Ma što to govoriš?« Lane zatrese glavom i iziđe. »Dođi, idemo unutra.« Ali činilo se da neće. Kad je otvorio njezina vrata, samo je sjedila tamo s torbicom u krilu, ruke u rukavicama prekriživši jednu preko druge. »Da čujem.« »Gospojice Aurora...« »Što ti je učinio?« »Ne radi se o meni.« »Ako će to vratiti onu tvoju užasnu suprugu, onda se možeš kladiti u svoje dupe da se radi o tebi.« Lane se opirao porivu da stane lupati glavom o poklopac motora. »Stvarno nije važno...« »Znam da se riješila tvog djeteta.« Kad su se one tamne oči zagledale u njega, ponovno je opsovao. »Gospojice Aurora, nemoj mi ovo raditi, pusti to. Postoji toliko drugih stvari oko kojih vrijedi razbijati glavu.« No ona je samo podignula onu svoju obrvu. Lane je potonuo u sjedalu. Bože, kako je samo volio njezino lice, svaku boru i udubljenje, svaku oblinu i ravninu. I volio je to što je bila prava dama, ali snažna poput muškarca. Ona i Lizzie su imale toliko toga sličnog. »Postoje neke stvari koje ne vrijedi ni znati, gospoja.« »I one koje ne bi smio držati za sebe.« Zbog nekog je razloga poniknuo pogledom, kao da je učinio nešto čega bi se trebao stidjeti. »Trudna je, gospojice Aurora. I nije moje.« »Čije je?« zanimalo ju je.


Ostatak je priče ispričan u tišini – i smiješno je bilo to da se nije doimala odveć šokirana. »Jesi li siguran?« muklo je upitala. »Tako je rekla. A kad sam se suočio s njim? Vidjelo mu se na licu.« Gospojica Aurora je sjedila uspravno, čela toliko spuštena da joj nije mogao vidjeti oči. »Bog će ga kazniti.« »Ne bih se baš u to kladio.« Ustao je i ponudio joj ruku. »Postaje vruće ovdje vani. Idemo.« Gospojica Aurora ga opet pogleda u oči. »Volim te.« Bio je to njezin način da se ispriča za sve ono što su svi oni pretrpjeli s njihovim ocem. Ne samo za ovu gadariju sa Chantal, nego i za minula desetljeća, još dok su bili djeca. »Znaš«, rekao je, »nikad ti nisam zahvalio. Za sve one godine što si bila uz nas, nikad... bdjela si nad nama, naročito nada mnom. Uvijek si bila uz mene. Uvijek jesi uz mene.« »Bog mi je dao taj sveti zadatak kad me je spojio s vama.« »Volim te, majko«, protisnuo je. »Uvijek ću te voljeti.«


ČETRDESET JEDAN

Z

vuk motorne pile u Lizzienim rukama bio je toliko glasan da nije čula automobil kako se približava. A tek kad je isključila motor pa se ta stvar utišala, iznimno erotičan muški glas objavio je da više nije sama. »Ti si najseksipilnija žena koju sam ikad vidio.« Okrenuvši se i pogledavši dolje, ugledala je Lanea naslonjenog na svoj Porsche, ruku prekriženih, nogu čvrsto posađenih, lica napetog. Sa svog povišenog položaja na ulubljenom krovu automobila, podignula je pilu iznad glave i nekoliko puta potegnula ručicu za pokretanje. »Čuj me kako grmim.«11 »Čuj me kako preklinjem.« Morala se nasmijati kad je skočila na tlo. »Dobro napredujem, što misliš?« Lane je ušutka spustivši usne na njezine, a poljubac je bio toliko strastven i brz da su završili nagnuti unatrag. Kad ju je najzad malo pustio, oboje su teško disali. »Onda... bok«, rekao je. »Jesam li ti, kojim slučajem, nedostajala?« »Svake sekunde.« Uspravio ih je. »Bože, volim t... volim kako barataš onom pilom.« Bilo je nemoguće ne uočiti njegovu omašku, i morala se spotaknuti u vlastitim mislima kad se u njoj probudio nagon da mu i sama izgovori te slatke riječi. Lane je prikrio nelagodu hineći hladnokrvnost. »Onda, stvarno sam donio večeru. Iz kluba. Tebi sam donio onu salatu za koju se nadam da je i dalje voliš, a sebi gomilu bifteka – znaš, za slučaj da se moramo oporaviti.« »Od čega«, otegnula je spuštajući pilu. »O, ma znaš.« Ali tada se namrštio. »Osim ako nisi, znaš... Ako te ne boli od sinoć.« Lizzie zavrti glavom. »Ne boli me.« »Šteta.« »Molim?« Prignuvši se bliže, usne su mu lebdjele nad njezinima dok ih je lickao. »Mislio sam da bih mogao poljupcima ublažiti bol.« »Još uvijek to možeš.« Kad ju je okrenuo i naslonio na svoj automobil, osjetila je kako joj je srce poskočilo – i pomislila, ma kvragu, mogla bi se i prepustiti. Stablo je usmrtilo njezin automobil, dvorište je bilo u kaosu, a bila je tu omanja šuma granja po cijelom imanju... ali Lane je bio ovdje, i sjetio se da je voljela onu Cobbovu salatu i, dovraga, ljubio se najbolje na svijetu. Sutra će vratiti glavu natrag u igru. Sutra će se podsjetiti da se mora čuvati... Lane se odmaknuo. »Reci, što misliš o seksu na otvorenom?« Kimnula je prema trima kravama koje su stajale pored njezina trijema. »Mislim da će se naša publika udvostručiti kad moj susjed shvati da su ove fine dame ponovo otišle u obilazak.«


»Onda idemo u kuću, iz ovih stopa, prije nego što pošandrcam.« »Sačuvaj Bože da se ja nađem između tebe i tvoje psihičke stabilnosti.« Čak je ponio i torbu sa stvarima, pomislila je dok su sve unosili u kuću. »Imam novosti«, rekao je kad je zatvorio vrata. »Koje?« »Chantal se jutros iselila.« Lizzie je zastala i pogledala ga. Bio je odjeven u ležernu uniformu za toplije dane, koja se sastojala od bermuda i pamučne majice, Guccijevih mokasina na nogama, naočala Ray Ban i onog sata Cartier zbog kojeg se doimao kao da je sišao s fotke s Instagrama pod naslovom »Povlašteni i bogati«. Čak mu je i kosa bila zalizana unatrag, iako je to bilo zato što je nedavno izišao ispod tuša pa je još uvijek bila mokra. Srce joj je zatreperilo od trenutačne strepnje, jer, ovako zgodan, bio je utjelovljenje muškarca kojem ne bi trebalo vjerovati, naročito kad govori o ženi kao što je Chantal... Kao da joj čita misli, Lane je skinuo naočale i otkrio oči. U potpunoj suprotnosti s njegovom vanjštinom, bile su jasne, odlučne... mirne. Iskrene. »Stvarno?« šapnula je. »Stvarno.« Prišao je i okrenuo je prema sebi. »Lizzie, gotovo je. Cijela ta stvar s njom je svršena. I prije nego što bilo što kažeš – to nije samo zbog tebe. Trebao sam prekinuti taj brak davnih dana. Pogriješio sam.« Gledajući gore u njegovo lice, opsovala je ispod glasa. »Oprosti mi, Lane. Oprosti što sam sumnjala u tebe, samo...« »Psst.« Ušutkao ju je usnama. »Ne živim u prošlosti. To je gubljenje vremena. Sve za što marim jest ovo gdje smo sad.« Ovivši ruke oko njegova vrata, pritisnula je tijelo o njegovo. »Paaaa... nisam se baš uspjela držati one stvari s prijateljstvom, je li?« »Meni to savršeno odgovara.«

O

vo je vrlo vjerojatno bila najbolja večera u mom životu.« Lane je pogledao preko kauča, promatrajući Lizzie kako uranja natrag među jastuke i spušta ruku na trbuh. Kad su joj se oči počele sklapati, zamislio ju je na onom stablu, kako poput anđela osvetnika rukuje onom motorkom, sveteći se onoj grani što joj je uništila automobil. Iako su prvih sat vremena njegova posjeta proveli plazeći jedno po drugome, njegova se erekcija ponovno ukrutila. »Ovo je čudesno«, promumljao je. »To što mi se onako svidio onaj biftek? Pa i nije baš neko čudo.« »Mislim na to što sam ovdje s tobom.« One plave oči polako se ponovno otvore. »I ja isto osjećam.« Kad se grleno nasmijao, prekinula ga je podignuvši dlan. »Ne, ne možeš razbijati tanjure od veselja.« Odloživši ubrus sa strane, nadvio se nad njezinim tijelom, opkoračivši je. »Postoje i drugi načini za proslaviti, znaš.«


Zanjihavši kukovima, osjetio je ubod požude kad je zagrizla donju usnu kao da je opet bila spremna za njega. »Želiš li da ti pokažem jedan od načina?« rekao je njuškajući joj vrat. Rukama mu je milovala leđa. »O, da.« »Mmmm.« Zvonjava sa stolića natjera ga da poskoči naprijed i dograbi svoj mobitel. »Samo da nije gospojica Aurora. Molim te da nije gospojica Aurora...« »O, Bože, Lane... zar je ona...« Čim je vidio da je pozivni broj 917, svalio se natrag s olakšanjem. »Hvala Bogu.« Podignuo je pogled. »Moram ovo preuzeti. To je moj prijatelj iz New Yorka.« »Samo daj.« Prihvatio je poziv i rekao: »Jeff.« »Nedostajem ti«, dočekao je njegov stari cimer. »Znam da si mi zato ostavio onu glasovnu poruku.« »Nisi ni blizu.« »Pa, ne kanim ti slati FedExom one kolače od cimeta koje jedeš ujutro, u podne i navečer...« »Želim znati koliko još imaš godišnjeg odmora.« Zavlada muk, Onda: »Još uvijek nije svjetsko prvenstvo u pokeru. Zašto me to pitaš?« »Treba mi tvoja pomoć.« Odsutno se zavalio na jastuke i prebacio Lizzienu nogu preko svog krila. Bila se presvukla u kratke hlačice nakon zajedničkog tuširanja, i uživao je dok je prelazio dlanovima gore-dolje po tim glatkim mišićavim potkoljenicama. »U ozbiljnom sam problemu ovdje.« Jeff smjesta prestane pametovati. »Kakvom problemu?« »Treba mi netko tko će mi reći je li moj otac pronevjerio novac obiteljske tvrtke. I to više od pedeset milijuna dolara.« Jeff mekano zazviždi. »To je gomila perja, prijatelju.« »Moj mi je brat omogućio uvid u... Isuse, to je nekih petsto stranica krcatih tablicama i financijskim podacima, ali nemam blage veze u što gledam. Želim da dođeš ovamo i kažeš mi što se događa, a to mora biti sad – prije nego što on shvati da sam mu za vratom i riješi se svega što bi ga moglo optužiti.« »Čuj Lane, znaš da te volim kao bogatog brata kojeg nikad nisam imao, ali govoriš o forenzičnoj reviziji. Postoje ljudi koji su za to specijalizirani – s razlogom. Daj da ti pronađem nekoga kome možeš vjerovati...« »U tome i jest stvar, Jeffe. Ne mogu vjerovati nikome – ovdje je riječ o mojoj obitelji.« »Mogli bismo ukloniti imena i nazive s dokumenata. Mogu ti u tome pomoći – tako da nitko neće znati...« »Želim tebe.« »O, pobogu, Lane.« Zahvaljujući tome što je tog tipa poznavao godinama, Lane je bio svjestan da mu sad valja umuknuti i pustiti Jeffa da gunđa sve dok sam ne upadne u zamku. Ništa neće poljuljati tog lika; ničim ga ne bi mogao uvjeriti, a ako bi se previše trudio, učinak bi katkad bio upravo suprotan.


Zato je Lane znao da će, ako zašuti, sve njihove zajedničke godine riješiti stvar. Bingo! »Inzistirat ću da netko provjeri moj posao«, promrsio je Jeff. »I jebi se – oko toga nema pregovora. Ne želim biti odgovoran ako ovo zajebem, samo zato što ti imaš nekakvu romantičnu zamisao da sam briljantan s brojkama.« »Ali jesi.« »Proklet bio, Baldwine.« »Ne mogu poslati avion po tebe. Time bismo privukli pažnju.« »U redu je. Jedan od mojih obiteljskih aviona je na Istočnoj obali. Ukrcat ću se sutra ujutro – i ne, ne mogu doći ranije. Moram se pobrinuti za neke stvari na poslu.« »Dugujem ti.« »Još kako. I već mi se sutra navečer možeš početi oduživati. Ako sam pristao na ovo, želim besplatnu cugu i razuzdane žene.« »Pobrinut ću se za sve. Čak ću te osobno pokupiti u zračnoj luci, samo mi pošalji poruku kad slijećeš.« Jeff je mumljao prostote dok je prekidao vezu, niti se ne pozdravivši. Kad je Lane spustio telefon, odahnuo je. »Hvala Bogu.« »Tko je to bio?« »Valjda bi se moglo reći da mi je on najbolji prijatelj. Kod njega sam živio na sjeveru. Jeff Stern. Briljantan financijaš. Ako itko može pronaći smisao u onoj novčanoj zavrzlami, to je on. A nakon toga...« Lane je protrljao oči. »Bože, valjda bih trebao otići na policiju? Možda u SEC?12 Ali najradije bih to riješio potajice.« »Što ako je tvoj otac prekršio zakon?« Iznenadan prizor Williama Baldwinea u narančastom kombinezonu preplavi ga olakšanjem što njegova majka nije u sve to umiješana. »Ne kanim stajati na putu državnim institucijama. Brine me to što je iskoristio punomoć u majčino ime i isisao novac s njezinih računa, ali nemam pristup tim podacima – sve je to pohranjeno u Prospect Trustu.« »Ako se u ovo uplete policija ili FBI, tada bi oni to mogli razotkriti.« Lane kimne, sjetivši se kako su s Easterlyja odvozili onu mrtvačku vreću. »Ako je Rosalinda zbog toga počinila samoubojstvo, moj otac ima nečiju krv na rukama. I mora biti priveden pred lice pravde.« »Znaš, obično nastojim pozitivno gledati na stvari, ali...« Uzela mu je ruku. »Ma što se dogodilo, ja sam uz tebe, okej?« Pogledavši je, ozbiljno je rekao: »To je sve što mi treba. Kamo god nas sve ovo odvelo... ako imam tebe...« Telefon ponovno zazvoni, i on se nasmije kad je još jednom posegnuo. »Predomišljaš se. Ne, Jeffe, ne možeš povući...« »Jesi ii blizu TV-a?« Lane se uspravi. »Samuele T.?« »Jesi li?«


»Nisam. Što se događa?« »Želim da iz ovih stopa kreneš prema mojoj kući. Policija te traži, a kako nisi bio na Easterlyju, Mitch me je nazvao.« »Što... Ma o čemu to govoriš?« Onda pomisli, Jao, sranje. »Čuj, jasno mi je da smo Edward i ja tehnički provalili u poslovni centar, ali, za početak, taj je vražji objekt na našem imanju. A što se tiče dokumenata...« »Nemam pojma o čemu govoriš, i u ovom me času nije ni briga. Chantal je jutros završila na hitnoj, pretučena. Kazala je vlastima da si joj ti to učinio – kad si doznao da je trudna nakon što si podnio zahtjev za razvod. Privest će te zbog obiteljskog nasilja prvog stupnja, i mogli bi imati dovoljno materijala da cijelu stvar podignu do pokušaja ubojstva.« »Molim?« Lane skoči na noge. »Zar je poludjela?« »Nije, na operaciji je. Upravo u ovom času namještaju joj čeljust.« »Nikad nisam ni dotaknuo Chantal! I to mogu dokazati! Sinoć nisam ni bio kući...« »Samo dolazi ovamo. Pokušat ću se domoći sinoćnje snimke sigurnosnih kamera, tako da neće biti dokaza da si ulazio u kuću – i izvući ćemo te uz jamčevinu...« »Ma to je sranje!« prasnuo je Lane. »Ne kanim igrati tu njezinu igru...« »Ovo nije igra, Lane. A ako se ne pojaviš u sudnici, smatrat će te bjeguncem...« Lane pogleda Lizzie. Sjedila je uspravno, u panici, pripremljena za loše vijesti. I odjednom, sjetio se kako se mimoišao sa Chantal u onom Mercedesu kad je odlazila s Easterlyja. Lice joj je bilo skriveno iza naočala, i onaj crni veo... Što se njega tiče, odradila je scenarij iz filma Nestala, i sama je sebi to učinila. Nikad prije nije tu ženu smjestio na teritorij patologije, ali možda je podcijenio njezino ludilo. »Okej«, rekao je. »Dolazim. Bit ću na tvojoj farmi za dvadeset minuta.« Prekinuvši vezu, čuo se kako govori: »Moram poći.« »Lane, što se događa?« Posuđe od njihove slasne večere još je uvijek bilo na stolu, jastuci na kauču i dalje udubljeni, tamo gdje je bio opušteno zavaljen i milovao joj noge. Pa ipak, ti trenuci, koji su se dogodili prije svega nekoliko minuta, nestali su, nestali, nestali. »Pobrinut ću se za to«, rekao je. »Pobrinut ću se da sve nestane. Ona laže. Još jednom laže.« »Kako ti ja mogu pomoći?« »Ostani ovdje i nemoj slušati radio. Nazvat ću te čim ti budem mogao sve objasniti.« Prišao joj je i rukama joj obujmio lice. »Volim te. Želim da to vjeruješ. Da to zapamtiš. I pobrinut ću se za ovo, kunem se životom moje majke.« »Plašiš me.« »Sve će biti u redu. Obećavam ti.« I s tim riječima napusti kuću. Pojurivši kao da mu život o tome ovisi.


ČETRDESET DVA

D

ok je Laneov Porsche grmio gubeći se u sumraku, Lizzie je ostala sjediti tamo gdje ju je maločas ostavio. Mogla je misliti samo na to kako nijedno od njih dvoje nije trebalo biti iznenađeno. Chantal Baldwine bila je tvrd orah, i nije bilo šanse da bi se olako odrekla svog društvenog položaja i životnog stila obitelji Bradford. Stoga, ma o čemu bila riječ, bio je to tek uvod u pravu dramu. Ustavši, pokupila je one tanjure i pomislila, Ajme, nisam zamišljala da će ova noć ovako završiti. Ali možda se on vrati. Ostavio je torbu. Prokleta bila, Chantal. Natrag u kuhinji, sve je ubacila u sudoper, iscijedila nešto deterdženta za posuđe na vrh gomile i pustila vruću vodu. Samo što nije umočila ruke, kad je mobitel zazvonio na drugom kraju radnog stola. »Hvala Bogu«, rekla je, skočivši i posegnuvši prijeko. »Lane? Lane, možeš li mi sad reći...« »Lizzie? Jesi li doma?« »Greta?« Čuo se šum u slušalici, kao da je žena bila za upravljačem automobila. »Greta? Ne čujem dobro?« »... doma?« »Da, da, u kući sam. Je li sve u redu?« »... na putu...« Opet šum, zujanje, pucketanje. »... tamo za deset minuta.« »Okej, ali nemam namjeru sad dovršavati posao oko onog stabla. Samo što nije pao mrak, a iskreno govoreći, nisam ni raspoložena...« »... mobitel.« »Što?« Metaforičko se more razdvojilo i njemački naglasak sad je bio jasan i glasan. »Moraš isključiti mobitel.« »Zašto? I ne pada mi na pamet.« Lane bi mogao nazvati. »Čuj, stvarno nisam od volje za druženje i...« Začulo se glasno cvrčanje i veza se prekinula. »Sjajno.« Ubacivši mobitel u džep, vratila se do sudopera, oprala posuđe i pribor za jelo, većinu toga obrisala i sve pospremila. Bila je u dnevnoj sobi, ponovno na kauču, nervozno prelistavajući zadnji primjerak časopisa Garden &Gun, kad su automobilska svjetla bljesnula preko prednjeg dijela kuće, a obluci na prilazu zapucketali. Ustala je, povukla dolje majicu i još jednom provjerila je li joj kosa zapetljana. Nije bilo smisla da izgleda kao da se upravo izvukla iz kreveta s Laneom. Naročito kad se većina današnjeg seksa dogodila na sagu u hodniku. I na stubama. I jednom s


nogu, pod tušem. Otvorivši vrata... Dok je njezina partnerica izlazila iz Mercedesova karavana, Lizzie je mogla vidjeti kako je Gretino lice pepeljasto, a ramena zgurena. I činilo se da briše suze ispod onih svojih naočala od kornjačevine. »O, moj Bože«, rekla je Lizzie. »Je li netko od djece?« Žena nije odgovorila, samo se popela na trijem, a onda ušla u kuću. Lizzie je ušla za njom, zatvorivši vrata. »Greta?« Žena je koračala po sobi. Pa se najzad zaustavila. »Jesi li bila s njim sinoć?« »Molim?« »S Laneom. Samo... Jesi li bila s njim? Cijelu noć?« »O čemu ti?« »Chantal je optužila Lanea da ju je premlatio, i to toliko gadno da je završila u bolnici.« »Molim?« A tada je Greta sve ispričala: Chantal. Bolnica. Policija. Mediji. Lane. Kad je Greta najzad utihnula, Lizzie je izbacila ruku, naslijepo pipajući dok je uzmicala unatrag pa se svalila na naslonjač. »Ja...« »Za tog se čovjeka može reći štošta«, rekla je Greta, »ali nikad nisam čula da je podigao ruku na ženu.« »Naravno da nije. Bože, nikad. Apsolutno.« »Je li bio ovdje sinoć?« »Da. Došla sam doma tijekom oluje, i već je bio ovdje. I nije otišao sve do jutros kako bi odvezao gospojicu Auroru u crkvu.« Skočila je na noge. »Moram mu pomoći! Moram reći policiji da je bio sa mnom...« »Postoji još nešto...« »Možeš li me odvesti? Toliko sam rastrojena, mislim da ne bih smjela...« »Lizzie.« Na zvuk njezina imena, zamukla je, ledeni strah ščepao ju je za prsa. »Što...« Sad su se Gretine oči napunile suzama. »Žao mi je.« »Ma, što je! Samo mi sve reci prije nego što mi glava eksplodira...« »Chantal je trudna. I rekla je policiji... da je Laneovo.« Lizzie je treptala kad se sve naglo zaustavilo: njezine misli, srce, pluća... čak i vrijeme i svi zakoni fizike. »Kazala je da ju je zbog toga pretukao. Kad mu je rekla. Veli da je bio izvan sebe od bijesa.« Val opake mučnine zakuca joj želudac – ali ne. Nije mogla ponovno proživljavati ono što se već jednom dogodilo. Naprosto nije bilo moguće da se ponovno našla u istoj situaciji s Laneom i Chantal.


Već sam ovo jednom prošla, pomislila je. Već sam jednom proživjela ovaj košmar. Bože, ne. Molim te, ne. »Kad...« Lizzie je pročistila grlo. »Kad je otišla na policiju?« »Odmah ujutro. Oko devet-deset.« Ako si tako gadno ozlijeđen, odmah ćeš otići na prvu pomoć, pomislila je Lizzie. Ako je ta žena bila trudna, i rekla mu kad se vratio na Easterly... mogao je... Zateturavši, Lizzie je poletjela niz hodnik – i jedva dospjela do kupaonice prije nego što je povratila onaj biftek.

U

trenutku kad se Lane dovezao do farme Samuela T.-ja, bio je izvan sebe od bijesa. Svom snagom nagazivši na kočnicu, uklizao je pred kuću i umalo da nije ostavio motor upaljenim dok je izlazio. Samuel T. otvorio je vrata i prije nego što je ovaj obišao automobil. »Nazvao sam Mitcha. Bit će ovdje za četrdeset pet minuta, doći će neoznačenim autom. Ne žele čekati da te privedu, ali ući ćemo kroz garaže. Tamo nema pristupa kamerama, tako da ćeš biti u redu.« Lane je okrznuo tipa u prolazu. »Ovo je totalna jebena laž! Luda je k’o kupus i...« Zastao je i namrgođeno pogledao starog prijatelja. »Što je? Zašto me tako gledaš?« Umjesto odgovora, Samuel T. je posegnuo i uzeo Laneovu ruku. »Kako si zaradio ove ogrebotine po šakama. Po rukama. Vratu. Licu.« Lane je pogledao po sebi. »Isuse Kriste, Sam, ovo je od sinoć. Otišao sam do Lizzie i grana je pala na njezin auto.« Kad je njegov prijatelj bez riječi nastavio zuriti u njega, prasnuo je: »Posvjedočit će na sudu ako bude morala. Izvukao sam je iz jebenog Yarisa. Mislio sam da je mrtva.« »Opet se viđate?« »Da.« »I misliš da će ti htjeti pomoći kad dozna da je Chantal trudna? Opet? Niste li vas dvoje izveli ovu dramu prije nekoliko godina?« Lane osjeti kako devedeset posto krvi napušta njegovu glavu. »Nije moje, Sam. Rekao sam ti kad sam potpisao one papire – nisam bio sa Chantal otkako sam otišao na sjever.« »To nije ono što je rekla policiji. Kaže da je više puta odlazila na Manhattan tijekom protekle dvije godine, i radila na vašem odnosu.« »Nije moje.« Stišao je glas iako nikoga nije bilo u blizini »Nego mog oca.« Sad je Samuel T. bio zapanjen. »Tvog... oca?« »Čuo si me.« »Jesi li siguran?« »Aha, s oboma sam o tome razgovarao.« Samuel T. se nakašlje u šaku. »Znaš, tvoja je obitelj baš posebna priča.« »Tako kažu.« Lane je prekrižio ruke na prsima. »Mogu otići na poligraf. Prisegnuti na Bibliju – kvragu, trebali bi provjeriti pod njezinim noktima. Neće pronaći niti jedan dio mene na njoj – ili u njoj. Nisam je niti dotaknuo, Sam.« »Kaže da ima svjedoke.« »Ha! U njezinim snovima. Dovraga, sama je to sebi učinila...«


»Nekakva sluškinja? Izvjesna Tiffany?« Lane se lecne. »Sluškinja? Tiff... čekaj, misliš s >p-h-a-n-i-i<?« Lane se prisjeti one djevojke s ručnicima, koja mu se predstavila s onim znakovitim pogledom u očima. Samuel T. slegne ramenima. »Ne znam kako se piše. Ovo sam dobio neslužbeno od Mitcha. Ali žena kaže da je načula svađu između tebe i Chantal, te da si prijetio, citiram: >da ćeš je premlatiti<.« »Nikad to nisam rekao!« »Bili ste u hodniku na drugom katu i sluškinja je nabasala usred svađe.« »Laže...« Lane zamukne i zatrese glavom, jer sjećanja su stala navirati. »Čekaj, ne, ne. Nije to bilo zbog... ne, rekao sam joj to jer je omalovažavala gospojicu Auroru. Bio sam bijesan. Nisam to doslovce mislio.« Samuel T. pogleda dolje na brazgotine na njegovoj ruci. »Bit ću iskren s tobom. Čini se da na sve imaš spreman odgovor...« »Ali to je istina! Ništa od ovog sranja nisam izmislio!« »Čuj, ne želim se s tobom prepirati...« »Samuele T.«, rekao je jednoličnim glasom. »Jesi li ikad vidio da sam bio nasilan? Naročito prema ženama.« Samuel T. dugo je zurio u njega. Onda je tip ispružio dlanove. »Ne, ne, takvog te ne poznajem – i želim ti vjerovati, zbilja. Ali čak i ako je sve što mi govoriš istina, suočen si s problemom, pravno i u smislu imidža u javnosti. Ovo pravno će se riješiti samo od sebe, uz pretpostavku da će Lizzie stati na tvoju stranu, i da forenzičari ne pronađu nikakav dokaz na Chantalinom tijelu. Ali imidž? To će biti kudikamo teže riješiti. Ovo je ogromna vijest, Lane. Naročito ako si u pravu, i ako je tvoj otac napravio dijete tvojoj ženi. Kvragu, o tome će brujati cijela država – i moraš znati da novine nikad ne dopuštaju da se istina ispriječi na putu sočnoj priči. Uz to, ovaj će skandal utjecati na stvari kao što su vrijednosti dionica i proizvoda koje vaša tvrtka prodaje. Ne kažem da je to u redu, ali takva je stvarnost. Tvoja obitelj jest tvrtka Bradford Bourbon. Možda jesam uspio izbrisati iz sustava izvješće o izletu tvoje sestre, ali ovo... ne mogu povući. Već je u lokalnim vijestima.« Lane se ushodao po hodniku. Onda je pogledao svog prijatelja. »Kad već spominjemo moju obitelj, imaš li kakvog burbona u kući?« »Uvijek. A kako uvijek imam ono najbolje, to je upravo Bradfordov burbon.« Lane je pomislio na Macka i činjenicu da je destilerija prestala s proizvodnjom. A onda je pomislio na oca... i na sve što je taj čovjek učinio. »Vidjet ćemo koliko će i to potrajati«, promrsio je Lane.


ČETRDESET TRI

Š

est sati kasnije, dok je Lane sjedio u sobi za ispitivanje dolje u zgradi okružnog suda, pokušavao je šesti put dobiti Lizzie na telefon – pa je zaključio da je zacijelo sve doznala. Možda ju je netko nazvao? Ili je možda ipak uključila radio? Televizor nije imala. Kvragu, možda je netko postavio neonsku reklamu u centru Charlemonta koja je svijetlila sve tamo do Indiane. »Uskoro smo gotovi ovdje«, rekao je Samuel T. kad se vratio u sumornu sivu prostoriju. »Dobra je vijest ta da više nisi u središtu zanimanja, ali stvari će biti neizvjesne sve dok se ne zaključi istraga. Barem možeš poći doma – i nema zatvorske fotke.« Lane je prekinuo poziv i protrljao umorne oči. Vratili su mu mobitel i novčanik prije kojih petnaest minuta, i odmah je pokušao stupiti u kontakt s Lizzie. S obzirom na način kako su se rastali, nije postojao scenarij u kojem ona ne bi odgovorila na njegov poziv ako je željela s njime razgovarati. Očito je nije zanimala njegova strana priče. »Koliko još?« rekao je dok je trljao bolnu glavu. »Mogu li sad otići?« »Još malo. Upravo provjeravaju situaciju s okružnim tužiteljem koji je, sasvim slučajno, moj kompić iz lova.« Samuel T. sjedne. »Znam da je ovo politički nekorektno, ali hvala dragome Bogu da mreža mojih ljudi još drma gradom – inače bi te dosad već svukli do gola i pretražili.« »Ti si čudotvorac«, tupo je rekao Lane. »Pomaže i to što Chantalina priča ima nekoliko rupa. Očito je sama smislila tu briljantnu ideju. Jer, tko bi se, dovraga, okupao nakon što je napadnut – i još bio toliko pažljiv da očisti nokte? Nema vražjeg smisla. K tome, tu je i ta sretna činjenica da je pozvala novine i televizijske postaje. Iz kreveta u hitnoj.« »Rekao sam ti.« Provjerio je telefon za slučaj da je Lizzie zvala, a nekim čudom nije čuo zvonjavu. »Ta će mi žena uništiti život.« »Neće, ako se ja budem umiješao.« Lane je pokušao i sedmi put dobiti Lizzie. Zatim je spustio telefon. »Kako je izgledala? Znaš, Chantal. Kad je došla u bolnicu.« »Jesi li siguran da želiš vidjeti fotografije?« »Aha, moram znati koliko je loše.« Samuel T. ponovno ustane. »Vidjet ću što se da učiniti.« Kad su se vrata prostorije još jednom otvorila pa zatvorila, Lane je stao petljati po telefonu. Pomislio je poslati poruku, ali sumnjao je da će to bilo što promijeniti. Nevjerojatno. Doslovce nije mogao povjerovati da mu se sve ovo ponovno događa – iste dvije žene, isti rječnik... A ishod? Bio je prestravljen mišlju da već zna odgovor na to pitanje: Lizzie će ga ponovno otpiliti. To joj je očigledno bila namjera. Samuel T. se vratio deset minuta kasnije s omotnicom. »Izvoli.«


Lane je uzeo tu stvar i otvorio. Izvukavši četiri sjajne fotografije, namrštio se kad je vidio onu na vrhu. Dva crna oka. Modrice na obrazima, tragovi davljenja na vratu. »Ovo je gadno«, promuklo je rekao. »Isuse...« Nije imao osjećaja kad je bila riječ o Chantal, ali nije mu bilo milo vidjeti nikoga u onakvom stanju. Naročito jednu ženu. I ne, pomislio je, nije bilo šanse da je sama to sebi učinila. Netko ju je morao izudarati. Opetovano i snažno. Zar je nekome platila? pitao se. Druga i treća fotografija bile su snimljene izbliza. Četvrta je bila... Lane se vratio na treću. Nagnuvši se bliže, stao ju je proučavati – posjekotina ispod oka. Naglo je spustio slike na stol i naslonio se, sklopivši vjeđe. »Što?« upitao je Samuel T. Dugo nije bio u stanju progovoriti, ali naposljetku je okrenuo fotografiju i pokazao na krvavu posjekotinu na Chantalinoj koži. »Moj je otac ovo učinio.« »Kako znaš?« S jezivom jasnoćom, Lane se još jednom prisjetio one užasne novogodišnje noći, kad je bio klinac i kad je njihov najstariji brat popio batine zbog svih njih. »Kad je nekoć tukao Edwarda, njegov pečatnjak bi ostavio točno ovakav trag. Moj ju je otac udario nadlanicom... preko lica... i zlato je ostavilo trag.« Samuel T. je opsovao ispod glasa. »Jesi li ozbiljan?« »Smrtno.« »Čekaj, daj da još jednom pozovem istražitelja. Ovo će ga zanimati.«

D

ok se Lizzie u cik zore vozila na posao, nije mogla a da ne pomisli na ono jutro od prije nekoliko dana, kad ju je preteklo vozilo hitne pomoći i nastavilo uz brdo Easterlyja. I sad ju je pratila ista slutnja. Isti onaj užas da će vidjeti Lanea. Danas tijekom vožnje nije slušala radio. Nije željela riskirati da na lokalnoj radiopostaji čuje najnovije vijesti o tome kako je jedan od najistaknutijih građana Charlemonta izmlatio svoju trudnu ženu. Nove pojedinosti o situaciji neće nimalo promijeniti priču, a ionako se već dovoljno loše osjećala. Prošavši kroz glavni ulaz imanja, krenula je cesticom za osoblje i prošla pored polja i staklenika, pa gore do parkirališta. Zahvaljujući tome što je ovako rano došla, tamo nije bilo nikoga, čak ni Garyja McAdamsa. Tako je planirala. Kao na autopilotu, ugasila je motor i posegnula za torbicom. »Sranje.« Ostavila ju je kući. Što je značilo da nema sunčane naočale ni sredstvo za zaštitu od sunca ni šešir. Štogod. Nije se kanila vraćati. A vjerojatno je bilo dobro i to što nije imala ni mobitel. Lane je nije prestajao zivkati – iako je bilo četiri ujutro, zasigurno je već pokušao s njom stupiti u kontakt. Šetnja do stražnjeg ulaza na Easterly prilično je potrajala, i rekla je sebi da je razlog tomu iscrpljenost. Nakon što je Greta najzad otišla, oko jedan ujutro, ostala je i promatrala izlazak sunca preko onog kaosa u svom dvorištu.


Slatka mala metafora njezina života. Ušavši kroz kuhinju, zatekla je gospojicu Auroru za golemim štednjakom. »Dobro jutro«, rekla je nadajući se da joj glas zvuči koliko-toliko normalno. »Jeste li vidjeli gospodina Harrisa?« Gospojica Aurora je lopaticom preokrenula jaja u tavi. »On je u svojim odajama. Jutros nema narudžbi za obitelj, tako da ovo spravljam tebi, sebi i onome tko naiđe. Odnijet ću sve u sobu za odmor, u deset.« »Žao mi je. Ja moram...« »Vidimo se tamo.« Lizzie duboko udahne. »Pokušat ću stići na vrijeme.« »Obavezno.« Gospojica Aurora je pogleda preko ramena, crne su joj oči sjajile. »Inače ću te morati pronaći i porazgovarati o tome kako ne bi trebala vjerovati svemu što čuješ ili pročitaš.« Oborivši pogled, Lizzie je napustila kuhinju pa otišla prema vratima gospodina Harrisa. Prije nego što će pokucati, osvrne se prema Rosalindinom uredu. Vrata su bila zapečaćena, a zaštitna traka razvučena između dva dovratka. Još jedno poprište zločina u kući, pomislila je. Pitam se na što sliči Chantalina soba. Batler je otvorio vrata i odskočio unatrag. »Gospođice King?« Lizzie se stresla. »O, oprostite. Čujte, moram s vama razgovarati.« Gospodin Harris se namršti, ali nešto u njezinoj uznemirenosti očigledno je prodrlo kroz onaj njegov plašt bahatosti. »Uđite, molim.« Predvidljivo, prostor je odisao engleskim štihom: hrpa raznoraznih u kožu uvezenih knjiga, antikni naslonjači, orijentalni sag u crvenkastim nijansama. Iza primaćeg dijela bila je čajna kuhinja i, slično kao u stanu gospojice Aurore, na suprotnoj su strani bila zatvorena vrata za koja je pretpostavila da vode do njegove spavaće sobe i kupaonice. Lijepo je mirisalo, na limun i na čistoću, zrak nije bio nimalo zagušljiv. »Dat ću otkaz«, iznenada je rekla. »Za dva tjedna. Bila bih rekla Rosalindi, ali...« Gospodin Harris je jedan čas zurio u nju; zatim je otišao i sjeo za izrezbareni stol na kojem su bili papiri, ali ne i računalo. »Ovo je iznenađenje.« »Tako piše u mom ugovoru. Otkazni rok je dva tjedna.« »Smijem li pitati za razlog?« »Samo sam se zaželjela promjene. Već neko vrijeme o tome razmišljam.« »Zbilja.« Spojio je prste. »Dakle, ovo nema nikakve veze s vijestima koje smo sinoć primili?« »Strahovito mi je žao što se obitelj mora nositi s tako ružnom situacijom.« Gospodin Harris izvije obrvu. »Zar ne postoji ništa čime bih vas mogao uvjeriti da ostanete?« »Čvrsto sam odlučila, ali hvala vam.« Pustila je da na tome i ostane, vrativši se u hodnik i zatvorivši za sobom vrata. Kad je opet bila sama, treptanjem je otjerala suze, zabacivši glavu unatrag dok se molila da joj ne počne curiti iz nosa. Često je zamišljala kako će napustiti Easterly, ali to nikad nije bilo ovako. Nije bilo povratka. Odluku je donijela nakon što je s Gretom slistila gotovo kilogram i pol čokoladnog sladoleda s mrvicama, negdje između prvog i drugog napadaja plača. Na kraju dana, nije zapravo vjerovala da bi Lane zaista mogao onako ozlijediti Chantal – takvo


što jednostavno nije bilo moguće, ali nije u tome bila stvar. Nije čak bilo važno ni to je li ta žena uopće i bila trudna – kao ni čije je to dijete bilo dijete, ako zaista jest bila noseća. Jednostavna istina bila je to da je, nakon desetljeća što je provela s obitelji, Lizzie shvatila da su se na jedan temeljni način razlikovali od nje – i ne samo zato što su Bradfordovi imali više novca nego što bi ga ona vidjela da živi nekoliko života. Stvar je bila u tome da tamo, odakle je ona dolazila, ljudi su se ženili i imali djecu, uplaćivali su za mirovinsko osiguranje, jednom godišnje odlazili na odmor, na mjesta kao što je Disney ili Sandals. Plaćali su porez na vrijeme, slavili godišnjice braka i rođendane na zabavama gdje je svaki gost donosio nešto za jelo, i nisu varali svoje supružnike. Živjeli su dostojanstvenim, skromnim životima lišenim onih suludih drama koje su se događale kod Bradfordovih. I ma koliko je Lane privlačio – kvragu, možda ju je upravo i privlačilo to ludilo koje joj je istodobno bilo toliko odbojno – jednostavno nije imala ni snage ni volje da nastavi s njime. Pala je na njega brzo i žestoko – i baš kao i prije, ono što joj je unio u život, nije bilo ništa doli čvor u želucu, besane noći... i osjećaj duboke depresije. A neke rizike jednostavno ne možeš izbjeći. Bio to rak, ili nesreća, ili neka druga vrsta tragedije, ne možeš uvijek umanjiti izglede da nastradaš – jer si živ, i takva je stvarnost svim živim bićima na planetu. Ali od druge vrste problema, situacija i opasnosti, možeš se udaljiti – a kad si odgovorna odrasla osoba, koja želi koliko-toliko zdravo živjeti, tada si dužan o sebi voditi računa, zaštititi se – čuvati. Očito nije mogla vjerovati sebi da može sačuvati bistru glavu kad je u blizini Lanea Baldwinea, tako da će svoj problem manjka samokontrole riješiti... bijegom. Vrijeme je da ode. Poput ovisnika u krizi, upravo se odvikavala – i ne, nije željela s njime ni o čemu razgovarati. To bi bilo baš poput narkića koji pokušava voditi dubokoumne razgovore sa špricom punom heroina. Lane će, nedvojbeno, imati svoju stranu priče, ali ma kakva ona bila, to neće promijeniti činjenicu da joj je srce opet bilo slomljeno, i stoga njezina odluka o odlasku ne može biti predmet pregovora. A sad... potrudit će se svim silama da odradi i ovaj dan. Uputivši se prema staklenicima, ušla je u prvi koji joj se našao na putu i bila više nego spremna pozabaviti se mladicama – koje više uopće nisu bile mladice. Ali prije nego što je otišla do spremišta kako bi uzela vrtlarske škare, zastala je i izvukla telefon. Ono što je potom učinila nije potrajalo dulje od sekunde. I vjerojatno je bila glupost. Ali prebacila je sedamnaest tisuća četiri stotine osamdeset šest dolara i sedamdeset devet centi vlastite ušteđevine... na račun svog hipotekarnog kredita. I tako otplatila farmu. Aha, teško da je to bio pametan potez, s obzirom na to da kani tu stvar prodati. Ponos je, međutim, tu transakciju učinio nužnom. Ponos, ali i dokaz da je postigla cilj koji je sebi postavila kad je to mjesto kupila. Oduvijek je željela imati svoj komadić zemlje na ovome svijetu, dom koji je osnovala i platila i održavala bez ičije pomoći. Činjenica da više nije bila dužna ni centa za tu farmu, bila je protuteža svemu ostalom što je u


ovom času osjećala. I dokaz da se brinula za sebe – da makar u tome nije podbacila.

L

ane se vratio na Easterly čim je bio oslobođen. Pa, osim što je skoknuo do Samuela T.-ja da pokupi svoj Porsche. Ušao je na obiteljsko imanje stražnjim putem, vozeći pored polja i staklenika, a za to je imao dva razloga. Prvi, kod glavnog su ulaza bili predstavnici medija. Drugi, želio je provjeriti je li tamo bila Lizzie. I bila je. Njezin kamionet boje kestena bio je parkiran zajedno s vozilima ostalog osoblja. »Dovraga«, uzdahnuo je. Nastavivši gore prema garažama, parkirao je pod stablom magnolije pa se uputio prema stražnjem ulazu u poslovni centar. Pošto je utipkao lozinku koju mu je dao Edward, trzajem je otvorio vrata i krenuo recepcijom, prolazeći mimo onih ureda, one konferencijske sale, one blagovaonice. Žene i muškarci u odijelima panično su ga pogledavali, ali on se nije obazirao. Nije se zaustavljao sve dok se nije našao u onom staklenom uredu očeve asistentice. »Ulazim unutra.« »Gospodine Baldwine, ne možete...« »Vraga ne mogu.« »Gospodine Baldwine, on je...« Lane je trzajem otvorio vrata i... Stao kao ukopan. Otac nije bio za svojim stolom. »Gospodine Baldwine, ne znamo gdje je.« Lane se osvrne preko ramena. »Što?« »Vaš otac... Jutros je trebao otputovati, ali nije se pojavio u zračnoj luci. Pilot ga je čekao sat vremena.« »Zvali ste u kuću, naravno.« »I na njegov mobitel.« Žena je pokrila usta rukom. »Nikad takvo što nije učinio. Nitko ga nije vidio u kući.« »Sranje.« Mili Bože, a što sad? Kad je Lane izjurio, zazvao ga je asistentičin glas. »Molim vas, poručite mu da me nazove.« Opet na jutarnjem suncu, dao se u trk prema kuhinjskom ulazu u Easterly. Nahrupivši unutra, protrčao je pored pultova od nehrđajućeg čelika i snažno gurnuo vrata, uletjevši u hodnik za osoblje. Preskakao je dvije stube odjednom, umalo se ne zabivši u sluškinju koja je usisavala drugi kat. Dolje niz hodnik. Pored svoje sobe. Pored Chantaline. Pa u očevu. Lane je uklizao ispred vrata, naglo se zaustavivši, i pomislio kako zaista nije spreman za film Rosalinda 2, s vlastitim ocem u glavnoj ulozi – ali ne zato što nije želio vidjeti truplo jednog od svojih roditelja. Ne, bilo je to zato što je on kanio biti taj koji će tom gadu položiti glavu na onaj jastučić u lijesu.


Lane je širom otvorio vrata. »Oče«, graknuo je. »Gdje si?« Umarširavši unutra, osluhnuo je čekajući odgovor, a zatim zatvorio vrata – tek za slučaj da je čovjek ipak živ. Ozlijedit će tog kujinog sina, neka mu Bog pomogne, ali gadno će ga ozlijediti. Chantal možda jest bila drolja i lažljivica, ali ženu se nikad ne bi smjelo udariti. Bez obzira na okolnosti. »Gdje si, jebote«, upitao je dok je otvarao vrata kupaonice. Kad tamo nije pronašao tipa kako visi u staklenoj tuš-kabini, okrenuo se i uputio u garderobu. Opet ništa. Ne, čekaj. Očev kofer, onaj s monogramom koji je tako često koristio, bio je rastvoren i djelomično spakiran. Ali... loše. Odjeća unutra bila je zgužvana, na brzinu nabacana, kao da ga je pakirao netko tko u tome nije imao iskustva. Prekapajući po sadržaju, Lane nije pronašao ništa značajno. Ali zamijetio je da očev omiljeni sat, Audemars Piguet Royal Oak, nije bio u svojoj baršunom postavljenoj kutijici. Otišavši natrag u sobu, pretražio je ormare, knjige, stol, ali nije imao pojma nedostaje li što. Bio je ovdje svega nekoliko puta... a posljednji put prije dobrih dvadeset godina. »Što li si sad smislio, oče?« upitao je tih, mirni zrak. Slijedeći instinkt, izišao je, ponovno zatvorio vrata i otrčao natrag niz stube za osoblje do prvoga kata. Trebalo mu je manje od minute da stigne do garaža, a kad se našao unutra, prebrojao je automobile. Phantom je bio tamo, ali ne i dva Mercedesa. Chantal je očito uzela jedan. Njegov se otac morao odvesti drugim. Pitanje je bilo... kamo? I kad?


ČETRDESET ČETIRI

E

, ne može to tako. Ajmo, buđenje.« Edward je udarao po ruci koja ga je vukla. »Osta... me na miru.« »Malo sutra. Ovdje je hladno, a vama nije dobro.« Edward je polako otvorio oči. Svjetlost je dopirala kroz otvorena vrata na kraju konjušnice, hvatajući vrtloge prašine od sijena i profil jedne od mačaka što su se motale po konjušnici. Preko puta, zarzala je kobila, jedan od konja udario je kopitom o svoj boks – a negdje u daljini, čuo je muklo brujanje jednog od traktora. Sveca mu, kako ga je samo boljela glava, ali to nije bilo ništa u usporedbi s dupetom. Bilo je smiješno to da jedan dio tijela može biti potpuno obamro, a ipak boljeti. »Morate ustati, dovraga...« Cijelo to blebetanje natjera ga da opsuje – i pokuša se fokusirati. Ma tko bi to rekao. Vidio je dvije Shelby kako mu govore: njegova najnovija zaposlenica stajala je nad njime poput stroge učiteljice, s rukama na vitkim bokovima, a njezine noge u trapericama i čizmama bile su u stavu kao da bi najradije zaigrala nogomet s njegovom glavom. »Mislio sam da ne psuješ«, promumljao je. »I ne psujem.« »Pa, vjerujem da si upravo izgovorila prostotu.« Njezine se oči suze. »Ustajete li, ili ću vas pomesti odavde s ostalim smećem?« »Zar ne znaš da je spominjanje »vraga« tek početak? To ti je kao s marihuanom. Nećeš se ni snaći, a već ćeš na sve strane bacati bombe na >j<.« »U redu. Ostanite ovdje. Vidjet ćete da me nije briga.« Kad se okrenula i stala udaljavati, on za njom dovikne: »Kako ti je prošao spoj?« Okrenula se: »Ne znam o čemu govorite.« »S Moeom.« Borio se podići s betonskog poda konjušnice. Kad nije uspio, podignula je obrvu. »Znate, mislim da ću vas stvarno ostaviti ovdje.« Nad njegovom glavom, Neb je zarzao – taj pastuh kao da mu se rugao. »Nisam ni tražio tvoju pomoć«, procijedio je Edward. Bez upozorenja, ruka mu je kliznula i tijelo mu je zviznulo o beton toliko snažno da su mu zubi zacvokotali. »Ubit ćete se«, promrsila je prilazeći. Shelby ga je podignula s onoliko pažnje koliko bi tko ukazao vilama koje su pale na pod – ali valjalo joj je odati priznanje. Iako mu je dopirala samo do prsne kosti, bila je više no dovoljno snažna da ga odvuče niz prolaz, pa vani kroz vrata i preko travnjaka do njegove brvnare. Jednom kad su bili unutra, kimnuo je prema naslonjaču. »Tamo će biti...« »Pothladili ste se. To se neće dogoditi.«


Nije se ni snašao, a već ga je posjela na zahodsku školjku i pustila vodu u kadi. »Ja preuzimam odavde«, rekao je, nagnuvši se u stranu i pustivši da ga dočeka zid. »Hvala.« Upravo je sklapao oči kad ga je ošamarila posred lica. »Probudite se.« Udarac ga jest razbudio i protrljao je obraz. »Jesi uživala?« »Da, jesam. I ponovit ću.« Tutnula mu je četkicu u usta. »Upotrijebite ovo.« Bilo je teško govoriti oko te vražje stvari, pa je učinio što mu je rečeno, obrađujući lijevu stranu, desnu, naprijed, unutra. Potom se nagnuo naprijed i pljunuo u umivaonik. »Nije toliko hladno«, primijetio je. »Kao da vi to možete znati. Pijani ste k’o čep.« Zapravo, nije bio pijan – što je vjerojatno bio dio problema. Prvi put nakon tko zna koliko vremena, sinoć nije ništa popio... »Što to radiš?« upitao je kad je posegnula za njegovim patentnim zatvaračem. »Svlačim vas.« »Ma zbilja?« Dok se ona bavila njegovom odjećom, on joj je odmjerio tijelo. Nije mogao previše vidjeti, međutim, s onom njezinom majicom, pa je odlučio malo ispipati ne bi li joj provjerio struk. Zaustavila se. Ustuknula. »To me ne zanima.« »Zašto mi onda svlačiš odjeću?« »Jer su vam usnice modre.« »Isključi ono tamo.« Pokazao je na slavinu. »Ja preuzimam odavde.« »Utopit ćete se.« »Pa što onda? Uostalom, ne želiš vidjeti što je ispod ove odjeće.« »Čekat ću vas pored naslonjača.« »E, sad se imam čemu veseliti«, rekao je sebi u bradu. Lagano je zalupila vratima – a on je samo ostao sjediti, naslonivši glavu na zid, zagledavši se u vruću vodu koja se parila. »Ne čujem pljuskanje?« rekla je s druge strane vrata. »Još nije dovoljno duboko da mogu zaplivati.« Kuc. Kuc. Kuc. »Upadajte unutra, gospodine Baldwine.« »To je moj otac. A on je šupak. Ja se odazivam na Edward.« »Zaveži i ulazi unutra.« Čak i kroz maglu omamljenosti, osjetio je bljesak neodređenog osjećaja prema njoj. Poštovanje, pretpostavio je. Ali koga briga... Bum, bum, bum! »Polomit ćeš ta vrata«, dreknuo je nad bukom. »I mislio sam da me ne želiš vidjeti nagog.« »U vodu. Smjesta«, odsjekla je. »I ne želim, ali bolje i to nego da mi ovdje umreš.« »Kako se uzme, draga moja curo.«


Pa ipak, odlučio ju je poslušati. Zbog nekog suludog razloga. Poduprijevši se rukama o umivaonik i naslon staromodne zahodske školjke, podignuo je tijelo i osovio se na noge. Petljanje s odjećom bilo je živa gnjavaža, ali svukao ju je... a onda se našao u kadi. Začudno, topla voda imala je sasvim suprotan učinak od očekivanog. Umjesto da ga zagrije, naime, on se smrzavao, i počeo se toliko gadno tresti da se voda na površini uzbibala. Prekrižio je ruke na prsima, a zubi su mu cvokotali, srce je preskakalo otkucaje. »Sve u redu unutra?« upitala je. Kad nije odgovorio, Shelby je rekla nešto glasnije: »Edwarde?« Vrata su se naglo otvorila i uskočila je u kupaonicu, poput spasioca na plaži koji će ga izvući iz pola metra duboke vode. I bilo je užasno... dok je gledala dolje u njega, mogao je samo zuriti u mutnu vodu – i nadati se da je prekrila njegove štapićaste noge, mlitavo spolovilo, bijelu kožu prepunu ljubičastih ožiljaka. Bio je prilično siguran da je zgranuto dahnula. Nasmiješivši se, rekao je: »Lijepo, nije li? Ali vjerovala ti ili ne, normalno funkcioniram. Dobro, pomaže mi i Viagra. Budi srce, hoćeš, pa mi donesi nešto alkohola. Mislim da sam u krizi pa se zato ovako tresem.« »Treba...« Pročistila je grlo. »Treba li ti liječnik?« »Ne, samo malo Jim Beama. Ili Jack Daniel’sa.« Kad je nastavila zuriti u njega, pokazao je na otvorena vrata. »Ozbiljan sam. Ono što mi treba je alkohol. Ako mi želiš pomoći, donesi mi piće. Odmah.« ***

K

ad je Shelby Landis unatraške izišla iz one kupaonice i zatvorila vrata, imala je namjeru donijeti Edwardu ono što je tražio. Na kraju krajeva, imala je ona iskustva s alkoholičarima. Iako nije ništa od svega toga odobravala, donijela je svome tatici cugu tisuću puta, i obično ujutro, također. Barem je tako planirala. U stvarnosti, međutim, činilo se da se ne može pomaknuti s mjesta, misliti... čak ni disati. Nije bila pripremljena na ono što je vidjela tamo unutra, onog muškarca koji je pognuo svoju tamnokosu glavu kao da se duboko stidi svog premršavog, unakaženog tijela. Njegov muški ponos bio je povrijeđen i ranjen kao i njegovo tijelo. Nekoć je bio velika sila; otac joj je pričao o njegovoj dominaciji u poslu, na utrkama, u društvu. O Bradfordovima je slušala od malena – otac nije želio piti ništa osim njihova No.15, kao i većina ljudi u poslu s konjima koje je poznavala. Prinijevši ruke licu, šapnula je: »Što si mi to učinio, tatice?« Zašto ju je ovamo poslao? Zašto... »Shelby«, začulo se iz kupaonice. Bože, bilo je ovo isto kao i s njezinim ocem: kako je Edward izgovorio njezino ime s onim daškom očaja... baš kao i njezin otac kad mu je trebalo piće. Sklopivši oči, opsovala je ispod glasa. Onda je zapljusne osjećaj krivnje. »Oprosti mi, Gospode, ne znam što govorim.« Pogledavši po prostoriji, opazila je poredane boce pune alkohola ispred jedne od polica sa srebrnim trofejima, a pomisao da će mu odnijeti taj otrov izazove joj mučninu. Ali ionako bi sam


došao ovamo – i vjerojatno usput pao i o nešto udario glavom. I onda, gdje bi ih to odvelo? Uz to, dobro je znala kako stvari funkcioniraju. Ono jezivo drhturenje neće prestati sve dok se zvijer unutra ne nahrani onim što joj je trebalo, a njegovo je tijelo već bilo previše krhko. »Dolazim«, doviknula je. »Što želiš?« »Nije važno.« Zaslijepljena, uputila se prema bocama, uzela nekakav džin i vratila se do zatvorenih vrata kupaonice. Nije se gnjavila kucanjem, samo je ušla. »Evo.« Odvrnula je čep. »Napij se iz boce.« Ali s obzirom na to kako su mu se ruke tresle, nije bilo šanse da bi se mogao napiti sam a da pritom ne izlije alkohol posvuda naokolo. »Daj da ti ja pridržim«, promrmljala je. Načas je oklijevao, zatim podignuo usta poput napuštena ždrijebeta. Otpio je dva-tri velika gutljaja. Pa još jedan. »E, sad sam se ugrijao.« Odloživši bocu pored kade, kako bi je mogao dohvatiti kad to poželi, uzela je veliki ručnik i umočila ga u vodu iza njega. Kad je bio dovoljno namočen, prebacila ga je preko ispupčenog hrbata njegove kralješnice i rebara. Onda mu je ručnikom namočila kosu i zalizala je unatrag. Iako on to nije tražio, ponovno je podignula bocu s džinom, a on je potegnuo iz grlića. Dok ga je sapunala i šamponirala, imala je osjećaj kao da se brine za tek spašenu životinju. Trzao se. Bio je nepovjerljiv. Napola mrtav. »Trebaš nešto pojesti«, rekla je napuklim glasom. Nemam snage za ovo, Gospode. Ne mogu opet kroz ovo prolaziti. Nije uspjela spasiti onog probisvijeta i pijanduru od njezina oca. Izgubiti dvojicu muškaraca u životu bio bi prevelik neuspjeh. »Spravit ću ti doručak nakon ovoga, Edwarde.« »Ne moraš.« »Da«, grubo je rekla. »Znam.«


ČETRDESET PET

O

nda, opet ćemo po starom?« Na zvuk muškoga glasa, Lizzie je zastala usred prebacivanja još jedne mladice bršljana u novi lonac. Sklopivši oči, udahnula je i zapovjedila rukama da se ne tresu, ili nešto ispuste. Čekala je da je Lane potraži. Nije mu dugo trebalo. »Dakle?« rekao je. »Jesmo li opet u situaciji da si čula nešto što ti se ne sviđa, pa si me odlučila isključiti? Jer ako se taj scenarij odigrava, a čini mi se da jest, valjda bih se trebao ukrcati na onaj avion za New York i odustati od svega. To je kudikamo učinkovitije, a i uštedjet ću na telefonskom računu, jer ti neću morati ostavljati poruke na govornoj pošti.« Prisilivši ruke da nastave s poslom, umetnula je korijenje u rupu koju je načinila u loncu, i stala prebacivati svježu zemlju kako bi je ispunila. »Nešto što mi se ne sviđa«, ponovila je. »Da, moglo bi se reći da vijest o trudnoći tvoje supruge – još jednoj – nije nešto što me je razveselilo. Naročito kad se uzme u obzir da sam je doznala odmah nakon što sam spavala s tobom. A onda još i ona radosna vijest o tvom uhićenju, jer je završila u bolnici.« Kako joj nije ništa odgovorio, osvrnula se. Stajao je na samom ulazu u staklenik, pored radnog stola gdje bi sad bila Greta, samo da joj Lizzie nije rekla kako joj treba malo samoće. »Zar zaista misliš da sam sposoban za takvo što?« tiho je upitao. »Nije na meni da donosim takve zaključke.« Preusmjerila je pažnju na ono što je radila, i mrzila je riječi koje je potom izgovorila: »Ali reći ću ti ovo: najbolje mjerilo za nečije buduće ponašanje jest ponašanje te osobe u prošlosti. I ne mogu... ne mogu više ovako s tobom. Čak mi nije važno je li sve to istina ili nije.« Nakon što je poravnala svježu zemlju, posegnula je za kantom za zalijevanje i nagnula tu stvar nad bršljanom. Za tri mjeseca, biljka će biti spremna da se premjesti na otvoreno, u jednu od lijeha, ili u podnožje zida. Imali su veliku sreću s ovom sortom na imanju, ali uvijek je bilo pametno imati rezervu. Obrisavši ruke o prednjicu pregače, okrenula mu se sučelice. »Odlazim. Dala sam otkaz. Tako da se ne moraš brinuti o povratku u New York.« Nije joj bilo teško susresti njegov pogled. Gledati ga u lice. Ispraviti ramena. Bilo je zapanjujuće lako suočiti se s drugima kad znaš na čemu si. »Zbilja misliš da bih mogao takvo što učiniti jednoj ženi?« ponovio je. Naravno da ne mislim, pomislila je. No ostala je šutke. Znala je, naime, da bi njegov muški ponos bio povrijeđen kad bi mu nagovijestila kako želi da je zaista ostavi na miru. »Lizzie, odgovori mi na pitanje.« »Ne tiče me se. Jednostavno je tako.« Nakon jednog dugog trenutka, kimnuo je. »Okej. Pošteno.« Kad se okrenuo i uputio prema izlazu, valjalo joj je priznati da je bila pomalo iznenađena. Očekivala je da će je početi nagovarati, onim svojim južnjačkim otezanjem. Očekivala je bujicu


argumenata na koje bi se morala oglušiti. Nešto poput: Volim te, Lizzie. Iskreno te volim. »Želim ti sve najbolje, Lizzie«, rekao je. »Čuvaj se.« I to je bilo... sve. Vrata su se lagano sama zatvorila, i u djeliću sekunde, preplavi je krajnje apsurdan nagon da potrči za njime i strese mu u lice kako je ogroman, jebeni šupak jer ju je onako zaveo, da je podlac, da je upravo ono što se i plašila da jest, da je iskorištavao žene, da je lažljivac i varalica i sadist koji nema pojma... Lizzie upregne i posljednji atom snage da se izmakne s ruba te litice. Sudeći po tome kako se od nje rastao, činilo se da mu nije ni najmanje važno je li ona dio njegovog života ili nije. Dobro je da znam, ogorčeno je pomislila. Dobro je da znam.

E

vo u čemu je stvar, pomislio je Lane kad je sjeo za upravljač svog Porschea. Postoje trenuci u životu kad nešto jednostavno moraš pustiti, ma koliko se za to želio boriti. I ne mora ti se taj poraz sviđati. Ne moraš se osjećati jebeno sjajno zbog toga kako su se stvari završile. A sasvim se sigurno nećeš udaljiti od tog sranja, a da nisi ozbiljno povrijeđen gubitkom, čak i potpuno shrvan. Ali trebalo je to pustiti, jer te uzaludno trošenje energije neće nikamo dovesti, a na koncu, čovjek nekako nastavi dalje i navikne se na gubitak. Bila je to jedina lekcija kojoj ga je naučio odnos s njegovim ocem. Zar ne bi volio da je imao mušku figuru na koju bi se mogao ugledati, njome ponositi i poštovati je? Kvragu, pa naravno. Ne bi li bilo divno odrastati u kući gdje te zvuk mokasina na mramornom podu, ili vonj duhanskog dima, ne bi natjerao u bijeg? Još kako. Zar mu ne bi bio dobrodošao očinski savjet, naročito u ovakvim trenucima? Aha. No stvari nisu tako funkcionirale, barem ne u njegovu životu – i morao se na to naviknuti, ili bi skrenuo pameću uzalud pokušavajući ispraviti neuspjeh. Isto tako, ako je Lizzie King istinski vjerovala da postoji čak i mogućnost, ma kako majušna bila, da može podići ruku na ženu? Da joj je mogao lagati u lice u vezi sa Chantal? Da je dijete koje ta žena nosi u stvari njegovo? Tada za njih dvoje zaista nema nade. Ma što joj rekao i ma koliko se trudio objasniti... nije ga zapravo poznavala i, gore od svega, nije mu vjerovala. Činjenica da je sve to skupa bilo jedno veliko sranje? Činjenica da ga je Chantal još jednom prevarom odvojila od žene koju voli? Peh. Šmrc. Šmrc. Lijepo zamoli Djeda Božićnjaka da ti donese novog tatu. Neka ti Zubić vila donese novu bivšu suprugu. Štogod. Ostavivši Easterly u oblaku prašine, uključio se na autocestu i brzinom, dvostruko većom od dopuštene, pojurio prema charlemontskoj zračnoj luci, i ne zato što mu se žurilo ili zato što je


kasnio, nego – a zašto ne, kvragu? Automobil je to mogao podnijeti, a u tom je trenutku bio trijezan za upravljačem. Do terminala za privatne dolaske i odlaske vodio je prvi izlaz s ceste koja je kružila oko ogromnog zdanja, i potjerao je auto uskom cesticom do tog izdvojenog dijela zračne luke. Parkirao je točno pred dvostrukim vratima pa izišao, ostavivši motor upaljenim. Jeff Stern je upravo izlazio iz luksuznog prostora, i iako je to bilo prije svega nekoliko dana, Laneu se činilo da je prošlo stoljeće od one partije pokera, kad ga je udavila ona fufica – i kad je ustao kako bi odgovorio na telefonski poziv. Nije bilo čudno što je njegov cimer bio odjeven kao tip s Wall Streeta, jer to je i bio, s onim otmjenim naočalama, i tamnim odijelom i uštirkanom bijelom košuljom. Čak je imao i crvenu kravatu. »Mogao si odjenuti kratke hlače«, rekao je Lane kad su se pljesnuli rukama. »Dolazim ravno iz ureda, šupak.« Onaj naglasak, istodobno blizak i neobičan, bilo je upravo ono što mu je u ovom trenutku trebalo. »Bože, izgledaš očajno«, rekao je Jeff kad je stigla njegova prtljaga na kolicima. »Očito ti ne paše obiteljski život.« »U mojoj obitelji nipošto. Nego, je li ti avion još ovdje?« »Ne zadugo. Upravo nadopunjavaju gorivo. Zašto?« Kad je Lane samo pogledao prema pistama, njegov je prijatelj opsovao. »Ne, ne i ne. Nisi me dovukao ovamo južno od Masonove i Dixonove linije da bi mi rekao kako je sve bilo lažna uzbuna i da se želiš vratiti na Manhattan. Mislim stvarno, Lane!« Načas, Lane je bio u dvojbi: Ostati, samo kako bi mogao sjebati oca na više razina; otići, jer mu je bilo navrh glave svih ovih sranja. Valjda on i Lizzie ipak imaju nešto zajedničko. Oboje su željeli pobjeći od njega. »Lane?« »Idemo«, rekao je davši napojnicu nosaču prtljage i podignuvši Jeffova dva kožna kofera. »Kad si zadnji put bio na Easterlyju?« »Derby, prije milijun godina.« »Ništa se nije promijenilo.« Vani je podignuo poklopac Porschea i ubacio prtljagu; onda su se on i Jeff odvezli, jureći oko zračne luke, pa izletjevši na autocestu. »Onda, hoću li upoznati tu tvoju dragu, Baldwine?« »Vjerojatno nećeš. Dala je otkaz.« »Pa, to je brzo završilo. Jako mi je žao.« »Ne pretvaraj se da nisi vidio vijesti.« »Aha, bilo je nemoguće to propustiti. Mislim da si osobno odgovoran za uskrsnuće tiskanih medija. Čestitam.« Lane je opsovao pa ubrzao. »Nije to bila nagrada koju sam želio, vjeruj mi.« »Čekaj, otkaz? Želiš reći da ona radi za tvoju obitelj? Je li to nešto u stilu Sabrine, stari?«


»Lizzie je glavna hortikulturistica na imanju. Bolje rečeno, bila je.« »Znači nije obična vrtlarica, je li? To mi ima smisla. Znam da ne podnosiš glupe žene.« Lane ga okrzne pogledom. »Nemoj se ljutiti, ali možemo li o nečem drugome? Kao, primjerice, o tome kako će moja obitelj ostati bez novca? Trebaju mi malo veselije teme.« Jeff odmahne glavom. »Prijatelju, u tvom životu ne nedostaje uzbuđenja.« »Hoćeš se mijenjati? Jer upravo tražim način kako da od svega pobjegnem.«


ČETRDESET ŠEST

K

ad se Lizzie te večeri vratila kući, u dvorištu je nije dočekala oborena grana. Izišavši iz kamioneta, ogledala se oko sebe. Yaris je još uvijek bio tamo; zgnječen, uništeni autić s onim svojini izbijenim staklima i natopljenom, lišćem zatrpanom unutrašnjosti, izgledao je kao nešto iz videoigre. Ali grana je nestala, a na njezinu mjestu ostala je samo svježa piljevina slatkasta mirisa. Da se nisi usudio, Lane, pomislila je. Majku mu, da se nisi usudio sad brinuti o meni. Pogledala je gore i vidjela da je nazubljeni dio, gdje se drvo rascijepilo, sad bio pažljivo odsječen i povezan, tako da se stablo može oporaviti i veličanstveni javor preživjeti nepogodu. »Proklet bio.« Barem je ostavio automobil. Da se i za to pobrinuo, morala bi s njime stupiti u kontakt kako bi otkrila gdje pokupiti tijelo, da se tako izrazi. Trebala je biti pametnija i ne pretpostavljati da je među njima gotovo. Marširajući prema prednjem trijemu, usput se s njime prepirala... Lizzie je zastala s nogom na prvoj stubi. Na njezina vrata sa zaštitnom mrežicom bila je zakvačena nekakva poruka. Sjajno. Što sad. Nešto u stilu: Sad kad smo sve prespavali, bla, bla, bla. Bolesnik. I ispravno je učinila kad ga je ostavila. Ma koliko će joj biti nepodnošljivo otići, morala je pobjeći od njega, Easterlyja, od ovog bizarnog dijela života koji se mogao opisati jedino kao kakav košmar. Prisilivši se ubaciti u brzinu, popela se i strgnula papir na vratima. Željela je baciti tu stvar, ali nekakav bolestan nagon da si stavi sol na ranu to joj je onemogućio. Rastvorivši poruku... Draga susjeda, krave su ti poharale cijelo dvorište. I izgazile one lijehe tamo otraga. Nismo najvještiji s cvijećem pa smo se pobrinuli za stablo. Žena je ispekla pitu. Ostavila ju je na kuhinjskom radnom stolu. Buella i Ross Izdahnuvši, preplavi je val iscrpljenosti, i umjesto da uđe u kuću, otišla je do drugog kraja trijema i sjela na njihaljku. Lupkajući stopalom po podnim daskama, slušala je cvrčke i škripu čeličnih lanaca pričvršćenih o strop nad njezinom glavom. Osjetila je mekan, topao povjetarac na licu i promatrala sunce kako blijedi u breskvastom sjaju što je stvarao dugačke sjene preko majčice zemlje. Trebala bi zasaditi cvijeće u loncima na trijemu... Ne, zapravo ne bi. Hej, barem će večeras imati dobar desert – Buella je pekla božanstvene pite. Možda će biti s


breskvama. Ili... borovnicama. Lizzie se zatekla kako briše oči i zuri u suze na jagodicama prstiju. Bilo je užasno to što mora sve ostaviti kako bi se spasila – bilo je to, pretpostavila je, kao da si mora odsjeći bolestan ud. A tako joj je dobro išlo, pomislila je. A onda se Lane baš morao vratiti ovamo dolje i sve to uništiti. ***

T

o je sve što je Edward uzeo«, rekao je Lane dok je koračao po gostinskoj sobi kamo je smjestio Jeffa. Bio je to najbolji od apartmana, s pogledom na stražnji vrt i rijeku, a bio je i opremljen stolom dovoljno velikim da ga se može kvalificirati kao kuhinjska radna ploha. Štoviše, prije milijun godina, ovo su bile djedove privatne odaje, i nakon što je stari umro, ništa se nije dotaknulo osim redovitog čišćenja. Jeffova primjedba kad je ušao bila je tipično zajedljiva. Nešto u stilu kako su se u ovim prostorijama donosile važne odluke u vrijeme Građanskoga rata. Onog časa, međutim, kad se lik zadubio u financijske podatke, pametovanje je isparilo i čovjek je bio sav poslovan. »Kako bilo, uskoro će večera.« Lane pogleda na sat. »Ovdje odijevamo odijelo za večeru. Odnosno, svi osim mene, tako da će to tvoje biti sasvim u redu.« »Donesi mi nešto ovamo gore«, promrsio je Jeff dok je povlačio svoju kravatu, ni jedne sekunde ne pomičući oči sa zaslona. »I trebat će mi notesi i olovke.« »Znači ne želiš gledati mene i oca kako se strijeljamo pogledima nad sufleom?« Aha, jer i sam je Lane jedva takvo što čekao. »K tome, mogao bi upoznati legendarnog novog zaručnika moje sestre. Tip je šarmantan kao i tumor.« Kad Jeff nije odgovorio, Lane mu je prišao i zavirio preko njegova ramena. »Reci mi da ti sve to ima smisla.« »Još uvijek nema, ali hoće.« Pravi čovjek za ovaj posao, pomislio je Lane kad je najzad izišao. Vani u hodniku, zatekao se kako bulji u majčina vrata. Možda je Edward bio u pravu. Možda njegova majka neće ni zamijetiti ako sve ovo ode kvragu: zbog onih je pustih lijekova bila učahurena i sigurna u svom deliriju – nešto što je, prvi put, mogao razumjeti. A kad smo već kod toga, dobro bi mu došao jedan burbon. Uputivši se prema glavnom stubištu, odlučio je da će i sam preskočiti večeru. I dalje je želio razvaliti oca, ali sad kad je ovdje bio Jeff, imao je, nadao se, kudikamo bolji način da dokrajči starog. A onda će krenuti Lizzienim stopama i zauvijek završiti sa svime ovim. Ovdje se, naprosto, previše toga događalo. Sve je bilo previše zamršeno. Zagađeno. Možda će se vratiti u New York. A možda je bilo vrijeme da snažnije zamahne mrežom i otisne se nekamo preko mora... Lane se naglo zaustavi nasred velikog stubišta.


Mitch Ramsey i dvojica policajaca stajala su u velikom predvorju, s kapama u rukama, a lica su im bila kao iz kriminalističkog udžbenika: apsolutno bezizražajna. Sranje, pomislio je Lane sklopivši oči. Izgleda da Samuel T. ipak nije uspio povući svoje veze. »Idem samo uzeti novčanik«, doviknuo im je Lane. »I nazvat ću odvjetnika...« Mitch je podignuo pogled baš kad je gospodin Harris nahrupio iz blagovaonice. »O, gospodine Baldwine«, rekao je batler. »Ova vas gospoda čekaju.« »To sam shvatio. Samo ću...« Mitch je progovorio: »Možemo li negdje nasamo porazgovarati?« Lane se namršti. »Želim da bude prisutan i moj odvjetnik.« Kad je Mitch samo zavrtio glavom, Lane je pogledao u druga dva policajca. Obojica su izbjegavala njegov pogled. Lane je sišao u prizemlje i pokazao rukom. »Salon.« Kad su njih četvorica nastavila prema elegantnoj prostoriji, gospodin Harris je zatvorio dvostruka vrata predvorja – i kao po prešutnom dogovoru, nijedna riječ nije bila izgovorena sve dok taj tip nije otišao do drugih vrata prostorije pa i njih zatvorio. Lane je prekrižio ruke na prsima. »Što ima, Mitch? Treća sreća – prvo Gin, pa ja – a sad bi mogao odvesti i mog oca.« »S dubokim žaljenjem moram te izvijestiti o...« Ledeni ubod straha prostrijeli mu tijelo. »Ne Edward, o, Bože, molim te, samo ne Edward...« »Tijelo je pronađeno u rijeci prije nekih dva sata. Imamo razloga vjerovati da je to tvoj otac.« Izdah što je napustio Laneova pluća bio je usporen i neobično ravnomjeran. »Što...« Zakašljao se. »Gdje je pronađeno?« »S druge strane vodopada. Trebao bi poći s nama identificirati tijelo. Bilo bi bolje da to obavi supruga, ali nikad ne dovodim žene u takav položaj ako to mogu kako izbjeći.« Umjesto odgovora, Lane je otišao do barskih kolica i natočio sebi Family Reserve. Nakon što je zabacio glavu i sve iskapio, kimnuo je Mitchu i dvojici pripadnika policijskih snaga. »Dajte mi jedan trenutak. Vraćam se odmah.« Kad je prošao pored Mitcha, čovjek posegne i zgrabi ga za rame. »Žao mi je, Lane.« Lane se namršti. »Znaš, ne bih mogao to isto reći.«


ČETRDESET SEDAM

L

ane nije nikome rekao kamo ide, ni zašto. Kad se vratio dolje iz svoje sobe, sa sobom je ponio mobitel i novčanik, te pazio da ga ne opaze oni koji su objedovali i razgovarali u blagovaonici. Ne, neće nikome ništa reći. Sve dok ne bude siguran. Uvukavši se na stražnje sjedalo Mitcheva terenca, zatvorio je vrata i zagledao se kroz prednje staklo. A kad je tip sjeo za upravljač, Lane je rekao: »Zna li još tko za ovo?« »Dosad smo uspjeli ovo držati u tajnosti. Struja je nanijela tijelo do kućice za brodove nekih četiristo metara nizvodno od vodopada. Ljudi koji su nas obavijestili su dvojica homića. Bili su istinski potreseni i ne žele medijsku pozornost niti novinare na svom posjedu. Ali nećemo moći zauvijek šutjeti.« Vožnja prema mrtvačnici bila je bizarna, vrijeme se vuklo, sve je bilo previše jarko, bistro, glasno. A jednom kad su se našli u sumornoj javnoj ustanovi, sve se to pogoršalo i imao je osjećaj kao da se spotiče, sve je bilo nadrealno kao u crtiću o Jerryju Garciji. Jedino što je bio u stanju, jedino što je mogao pratiti, bilo je slijediti Mitcha kamo god je tip išao, a nedugo potom, Lane se našao u privatnoj čekaonici veličine smočnice. Usred zida pred njime bio je zastor, navučen preko nečeg za što je pretpostavio da je golema staklena stijenka. Pored toga bila su vrata. »Ne«, Lane je rekao Mitchu. »Želim ga vidjeti.« Uslijedi trenutak nelagode. »Čuj Lane, tijelo je u gadnom stanju. Pao je niz vodopad i možda je čak zapeo za barku. Bit će lakše...« »Ne zanima me lakši način.« Lane je suzio oči prema zamjeniku. »Želim ući.« Mitch je opsovao. »Daj mi minutu.« Kad je zamjenik nestao kroz vrata, Laneu je bilo drago da se tip nije više opirao – nije mu, naime, želio priznati da se želi na vlastite oči uvjeriti da je njegov otac zaista mrtav. Što je bilo glupo. Kao da bi svi ovi murjaci gubili vrijeme izmišljajući ovakva sranja? Mitch se vrati i pridrži rukom vrata. »Uđi.« Ulazak u prostoriju s pločicama bilo je nešto čega će se Lane sjećati cijeloga života. Isuse, bilo je baš kao u filmovima. Usred prostorije, na stolu od nehrđajućeg čelika s kotačićima, bila je vreća s truplom. Apsurdno, ali zamijetio je da je od one iste vrste u koju su utrpali Rosalindu. Pored kreveta stajala je žena u bijeloj kuti, na trbuhu prekriživši ruke u rukavicama. »Ako ste spremni, gospodine?« »Da, molim.« Posegnula je i uhvatila patentni zatvarač. Povukavši ga prema dolje nekih pola metra, širom je


rastvorila vreću. Lane se nagnuo, ali miris vode i truleži natjerao ga je da ustukne. Nije očekivao da će očeve oči biti otvorene. »To je on«, protisnuo je Lane. »Moja sućut«, rekla je mrtvozornica dok je povlačila gore patentni zatvarač. Kad je dovršila s poslom, pretpostavio je da sad žele da ode, ali ostao je stajati u mjestu, zureći u vreću. Kojekakvi su mu se prizori kovitlali mislima, metež prošlosti i sadašnjosti. Ne postoji budućnost, pomislio je. Od ovog trenutka s ovim čovjekom više se ništa neće događati. Bože, često je zamišljao kako će se stvari među njima završiti... ali to nikad nije bilo ni blizu ovom tihom trenutku, u ovoj hladnoj bolničkoj prostoriji, s Mitchem Ramseyjem pored njega i potpunom neznankom s druge strane. »Što sad?« čuo se kako pita. Mitch je pročistio grlo. »Neslužbeno, i nemoj me držati za riječ, prilično smo sigurni da je riječ o samoubojstvu. S obzirom na sve što se... pa, znaš.« »Da. Jasno.« A policajac nije ni znao za pronevjeru. Kakva jebena kukavica, pomislio je Lane za svog oca. Stvorio je sav ovaj nered, a onda se odlučio baciti s mosta. Šupak. »Trebao bi nam tvoj pristanak za obdukciju«, rekao je Mitch. »Samo kako bismo isključili zločin. Ali ponavljam, mislimo da se ne radi o tome.« »Naravno.« Lane je pogledao zamjenika. »Čuj, treba mi nešto vremena prije nego ovo dospije u medije. Moram reći majci, braći, sestri. Ni sam ne znam kako ću doći do Maxwella, ali ne želim da za ovo čuje na vijestima. Ili, još gore, da pročita na TMZ-u.«13 »Policija je dužna surađivati s tobom i tvojom obitelji.« »Potrudit ću se da to što prije obavim.« »Time bi nam svima olakšao.« Niotkud, pred njim se pojavi mapa s papirom, pa je potpisao raznorazne stvari. Kad je vratio kemijsku olovku mrtvozornici, pomislio je: Sranje, morat ćemo planirati sprovod. Iako, ruku na srce, posljednja mu je stvar na umu bila odavanje počasti njegovom ocu.

N

isam gladan.« Dok je Edward sjedio u naslonjaču u brvnari, bio je itekako svjestan da zvuči kao četverogodišnjak koji odbija večeru – ali nije mario. Nije bila važna ni činjenica da su mu mirisi, što su dopirali iz one kuhinjice, izazivali zazubice. Shelby se, međutim, pravila da ga ne čuje. »Izvoli.« Spustila je zdjelicu s varivom na stolić pored boce... na čemu je sad bio? Aha, tekila. Pa, neće li se to sjajno sljubiti s goveđim gulašom. »Jedi«, zapovjedila je – tonom koji je nagovijestio da će sam odraditi posao, ili će sve skupa usitniti blenderom pa ga natjerati da to posrče kroz slamku.


»Znaš, možeš otići kad god poželiš«, promrsio je. Zaboga, žena je cijeli dan provela u njegovoj brvnari, čisteći, opravši rublje, kuhajući. Nekoliko joj je puta istaknuo da je njezin zadatak briga o konjima, a ne o vlasniku, ali opet... pravila se da ne čuje. Kvragu, ovo je dobro, pomislio je kad je uzeo zalogaj. »Želim dogovoriti pregled s tvojim liječnikom.« Zvuk automobila kako prilazi brvnari bio je dobrodošla smetnja. Naročito jer se nije mogao prisjetiti koji je danas bio dan, a nekako se nadao da je već petak. Prilično mu se svidjela zamisao da ona vidi kako mu dolazi prostitutka da ga opsluži. Kvragu, mogla je i gledati, ako joj je bilo do toga. Doduše, nije da je to bila bogzna kakva predstava... U djeliću sekunde, prisjetio se kako ga je Sutton jahala, pomičući se gore-dolje, gledajući mu u oči. Oštar bol u prsima potakne ga da jede brže ne bi li se riješio tog osjećaja. Kucanje je bilo glasno. »Bi li imala tu čast?« rekao je Shelby. »Ako je žena, pozovi je unutra. Ako nije, reci mu da se gubi s mog posjeda – i upotrijebi riječ >vražjeg<, hoćeš? Oboje znamo da to ipak jest dio tvog rječnika.« Pogled kojim ga je ošinula vjerojatno bi ga zbacio s nogu, samo da nije već sjedio. Ali jest otišla do vrata. Otvorivši ih, rekla je: »Ajme.« »Tko je«, promumljao je Edward. »Tvoja vila zaštitnica?« Ali ne – bio je to Lane. Kad mu je brat ušao u brvnaru, Edward je počeo tresti glavom. »Što god da jest, moraš se obratiti na neku drugu adresu. Rekao sam ti, ne kanim ti više pomagati...« »Možemo li nasamo porazgovarati?« Nije to bilo pitanje. Edward je zakolutao očima. »Nije važno što ćeš reći.« »Ovo je obiteljska stvar.« »Nije li uvijek?« Kad Lane nije popustio, Edward je opsovao. »Ma o čemu bila riječ, pred njom možeš slobodno govoriti.« Ako išta, nadao se da će Shelbyna prisutnost u maloj sobi ubrzati stvari. Lane je okrznuo ženu pogledom. Pa vratio oči na Edwarda. »Otac je mrtav.« Kad je Shelby dahnula, Edward je polako spustio žlicu u zdjelicu. Zatim je hrapavim glasom rekao: »Shelby, bi li, molim te, načas ostavila mene i brata nasamo? Najljepša hvala.« Smiješno, lijepe manire uvijek bi se vratile u kriznim trenucima. Kad je Shelby šmugnula kroz vrata, Edward je obrisao usta papirnatim ubrusom. »Kad?« »Sinoć, u neko doba. Tako barem misle. Bacio se s mosta, najvjerojatnije. Struja je nanijela tijelo na drugu stranu vodopada.« Edward se zavalio u naslonjaču. Kanio je nešto reći. Zaista jest.


Samo... nije se mogao sjetiti što. Lane je očigledno osjećao isto, jer njegov je najmlađi brat otišao do jedinog drugog naslonjača u sobi i sjeo. »Majku sam obavijestio prije nego što sam došao ovamo. Ne mislim... mislim da ona nema pojma što sam joj zapravo rekao. Nije me uopće pratila. Rekao sam i Gin. Njezina je reakcija bila ista kao i tvoja.« »Jesu li sigurni«, upitao je Edward, »da je to on?« Zbog nekog razloga, ovo se činilo ključnim. Iako, zar je bilo moguće takvo što pogriješiti? »Ja sam identificirao tijelo.« Edward je sklopio oči. I u jednom kratkom trenutku, u njemu je ponovno zaiskrilo. »Nisi to trebao biti ti. Nego ja.« »U redu je. Nisam...« Lane je duboko udahnuo. »Nisam pokazao ama baš nikakvu reakciju. Siguran sam da si čuo za ono što se dogodilo jučer.« Edward pogleda u svog brata. »Što?« Lane prasne u smijeh. »Ponekad je baš sjajno kad nemaš kablovsku televiziju, zar ne? Kako bilo, nije ni važno. Stvarno nije.« Dugo su sjedili u tišini, a kasnije, Edward će shvatiti da je zapravo čekao nekakvu reakciju sa svoje strane. Žalost. Kvragu, možda čak i radost. Ali nije osjetio ništa. Samo zaglušnu otupjelost. »Moram pronaći Maxa«, rekao je Lane. »Policija će o svemu šutjeti dok ne budemo spremni pustiti objavu u javnost, ali odgađanje neće trajati vječno.« »Ne znam gdje je«, promrmljao je Edward. »Ja ću ga i dalje pokušavati dobiti na onaj broj koji je imao prije dvije godine. Poslao sam mu i email, barem na zadnju poznatu adresu. Mislim da bi mogao biti u nekoj zabiti.« Opet tišina. »Je li Gin dobro?« upitao je Edward. Lane je zatresao glavom. Potom ga pogledao. »Zar je itko od nas?« Tužno, pomislio je Edward, ali odgovor na ovo pitanje je – ne.


ČETRDESET OSAM

I

dućeg jutra, dok se Lizzie s buketom u ruci uspinjala stražnjim stubištem, bodrila je sama sebe. Bilo je u redu skrivati se u stakleniku, ali daj. Još će trinaest dana raditi na Easterlyju i nije kanila zabušavati. Uvijek je raznosila cvijeće po sobama. Imala je svoj raspored, i odradit će svoj posao kako Bog zapovijeda. Gore, na drugome katu, zabacila je ramena i krenula prema najboljoj gostinskoj sobi. Gospodin Harris je rekao da imaju neočekivanog gosta – kao i to da više nema potrebe za svježim cvijećem u Chantalinoj sobi. Baš mi je drago, gospodine Harris. Hvala vam najljepša. Barem je imala jednu osobu manje na popisu onih na koje nije željela nabasati. Šteta samo što je onaj prvi na popisu i dalje bio pod krovom Easterlyja. »Trinaest dana«, rekla je ispod glasa. »Samo trinaest dana.« Pokucala je na široka vrata i pričekala. Nakon jednog trenutka, muški je glas rekao: »Naprijed.« Širom rastvorivši vrata, ugleda muškarca za stolom Laneova djeda, u suprotnom kutu prostorije, leđa povijenih poput zareza dok je tipkao po laptopu. Pored njega, pisač je pljuvao stranice pune stupaca, a kraj njegovih stopala bila je hrpa zgužvanih loptica od žućkastog papira. Nije podignuo pogled. »Samo sam donijela cvijeće«, rekla je. »Aha.« Pored njega, na prozorskoj dasci, bio je pladanj s praznim posuđem od doručka. Spustivši vazu na antikni pisaći stol, ponudila je: »Mogu li vam ovo odnijeti dolje?« »Što?« promrsio je i dalje usredotočen na zaslon. »Pladanj«? »Naravno. Hvala.« Zasigurno pregledava one dokumente, pomislila je. One koje je ostavila Rosalinda. Ne tiče me se, podsjetila se. Obišavši stol, opazila je dva skupocjena kofera, od kojih je jedan bio otvoren i sav ispreturan – pa ipak, imala je dojam da se čovjek nije presvukao otkako je stigao. Bijela mu je košulja bila zgužvana, kao i hlače. Ni to je se ne tiče. Podignuvši pladanj... »O, moj Bože.« Kad je progovorio, umalo da ga nije pogledala, zaključivši da je zacijelo pronašao nešto u onome što je proučavao. Ali tada je shvatila da se zabuljio u nju. »Što?« »Ti si Lizzie, zar ne?« Ustuknuvši, ogledala se oko sebe. Ali zbilja, kao da bi netko mogao stajati iza nje?


»Ah, da.« »Laneova Lizzie. Hortikulturistica.« »Ne«, odvratila je. »Nisam njegova.« Muškarac je protegnuo ruke iznad glave, i dok je slušala raznorazna pucketanja, zamijetila je da je prilično zgodan tip, tamne kose i očiju koje su mogle biti smeđe, ali mogle su biti i plave. Naglasak je nedvojbeno bio njujorški. »Opa«, promrsio je. »Mislio sam da ste se pomirili.« »Ispričajte me, ali imam posla.« »I sad tek shvaćam zašto u dvije godine nije bio ni s jednom ženskom.« Ne pitaj, Lizzie je rekla sebi. Nemoj... »Oprostite?« čula se kako govori. Sranje. »Dvije godine. Nada.14 Mislim, čuj, zajedno smo pohađali koledž, tako da sam iz prve ruke saznao kako je zaradio svoju reputaciju. Ali u protekle dvije godine nije se niti približio nekoj ženi. Mislio sam da je homić. Čak sam ga to i pitao.« Muškarac zatim podigne dlanove. »Nije da u tome ima išta loše.« Nije li ovo rečenica iz Seinfelda? pomislila je. »Ja, ah...« »Eto, barem sada sve kužim.« Nasmiješio se na jedan sasvim prijazan način. »Ali on kaže da odlaziš? Nije da me se tiče, ali zašto? On je dobar tip. Nije savršen, ali dobar je. Doduše, ne bih ti savjetovao da s njime igraš poker. Osim ako nemaš novca na bacanje.« Lizzie se namrštila. »Ja, ah...« »Usput budi rečeno, nisam ni znao da je oženjen. Nikad je nije niti spomenuo, a kamoli da sam je upoznao – a sad sam shvatio da je sve vrijeme to bilo zbog tebe. Pa, bilo kako bilo, natrag na posao.« Imala je dojam kao da je ovaj tip upravo bacio bombu nasred sobe. Kad je Lizzieno srce počelo pumpati dvostrukom brzinom, rekla je: »Oprostite. Rekli ste... Niste znali da je oženjen?« Tip je ponovno pogleda. »Ne, nikad nije spomenuo tu ženu. Nijednom u dvije godine koliko je spavao na mom kauču. Doznao sam to tek kad me je nazvao prije nekoliko dana.« »Ali morali ste je upoznati, zar ne? Kad ga je posjećivala?« »Posjećivala? Srce, nikad ga nitko nije posjećivao – a ja bih to znao, jer nikad nije izlazio iz mog stana. Po cijele bismo noći igrali poker, i onda bih ja odlazio na posao, a kad bih se vratio, pronašao bih tog lika na kauču, u istom položaju u kojem bih ga i ostavio. Nije se ni s kim viđao. Ni odgovarao na telefonske pozive. Nikad nije dolazio ovamo. Niti igdje putovao. Zabio se u moj stan i pio. Mislio sam da mu ne gine dijaliza.« »Oh.« Tip je izvio obrvu kao da želi znati treba li joj još kakva informacija. »Hvala vam«, rekla je. »Hvala tebi na cvijeću. Nikad od žene nisam dobio cvijeće.« Tada se vratio poslu, mršteći se na zaslon. Lizzie je omamljena izišla iz sobe i morala se podsjetiti da za sobom zatvori vrata. Jedan je trenutak ostala u mjestu, a onda zanjihala glavom i pogledala niz hodnik, prema sobi gospodina Baldwinea.


Nije bilo posjetitelja. Ni telefonskih poziva. Dvije godine u New Yorku, na nekakvom starom kauču svoga prijatelja. A Chantal je navodno trudna. Čeka Laneovo dijete. Lizzie nije bila svjesna odluke da se pomakne s mjesta. Ali nije se ni snašla, a već je odložila pladanj s posuđem na sag ispred sobe i na prstima odlazila niz hodnik. Dospjevši do sobe gospodina Baldwinea, naslonila je uho na vrata. Zatim tiho pokucala. Kad nije dobila odgovor, ušuljala se unutra i zatvorila vrata. Bilo je nešto jezivo u zraku. S druge strane, u osnovi je provalila u sobu, jer nije imala valjanog razloga biti ovdje. Odnosno, valjanog razloga povezanog s njezinim poslom. Ogledavši se oko sebe kako bi provjerila da joj nije netko promaknuo u kupaonici, požurila je prema velikom krevetu koji je bio namješten vojničkom preciznošću. Spustivši se na koljena, sagnula se pod stolić, a potom i pod okvir samog kreveta. Komadić svile još uvijek je bio tamo, na podu. Lizzie je ispružila ruku... Kuc. Kuc. Kuc. »Čisti ručnici, gospodine Baldwine.« Uz mahnit skok, Lizzie se bacila pod rub prekrivača, uvukavši noge upravo u trenutku kad je sluškinja otvorila vrata i ušla u sobu. Mekano zviždukanje i još mekši koraci na debelom sagu pratili su ženu na putu prema kupaonici. Molim te, samo nemoj čistiti, preklinjala je Lizzie, ležeći ukočeno u tami. Samo ostavi te ručnike i nastavi dalje. Ostavi ručnike. Nastavi dalje. Bože. Srce joj je toliko snažno tuklo da se čudila što ga i sluškinja nije čula. Nekoliko trenutaka kasnije, dogodilo se čudo i oni su se koraci vratili istim putem, vrata su se ponovno zatvorila. Lizzie se opustila i sklopila oči. Dobro, okej, promislit će o mogućnosti da se, nakon što napusti Easterly, počne baviti provalama. Zaključavši stisak oko komada donjeg rublja, ugurala je tu stvar pod pojas svojih kratkih hlača i pokrila ih tako što je izvukla svoju polo-majicu. Zatim se iskobeljala ispod kreveta, osovila na noge i stresla sa sebe prašinu. Tamo kod vrata, čula je... Jao, uključen usisavač u hodniku.

D

olje u stanu gospojice Aurore, Lane se borio s porcijom jaja i slanine. »Ne moraš sve pojesti«, rekla je sjedeći pored njega. »Nisam mislio da ću takvo što ikad čuti od tebe.« »Danas se smiju prekršiti pravila.«


Zavalivši se u naslonjaču, ogledao se po njezinoj maloj kuhinji. Posuđe je bilo oprano, sve se sušilo na rešetci. Spužvica je bila u posudici. Kuhinjska krpa uredno prebačena preko ručke na pećnici. »Misliš da će velečasni Nyce htjeti održati misu zadušnicu?« upitao je. »Tamo u charlemontskoj baptističkoj crkvi?« Gospojica Aurora oštro ga pogleda. »Zbilja?« »To je moja crkva. I Edwardova, Ginina i Maxova.« Pogledao ju je. »Jedino si nas ti vodila u crkvu.« »Mislim da bi bio počašćen.« »Dobro, nazvat ću ga.« Kad su zamukli, Lane je zurio ravno preda se, ne vidjevši ništa, fokusirajući se ni na što naročito. Ni u njegovom mozgu nije bilo ničeg. Bio je obamro od glave do pete, samo reagirajući na svijet oko sebe, umjesto da u njemu živi. »Nećeš dobiti moj blagoslov.« Stresao se i ponovno je pogledao. »Molim?« »Ne kanim ti reći da se slažem s tvojim odlaskom.« Lane se namrštio i otvorio usta. Pa ih opet zatvorio. Smiješno, nije to naglas izgovorio, ali opet, ona ga je poznavala bolje od ikoga. »Stvari s Lizzie nisu dobro završile. Opet. Otac je mrtav. Edward se odselio. Majka je... pa, znaš i sama. Gin će se udati za onog idiota i vjerojatno sa sobom povesti i Ameliju. Ovo je kraj jedne ere, gospojice Aurora. Štoviše, nisam siguran da nam budućnost nosi vlasništvo nad ovim imanjem. Easterly...« Zamahnuo je rukom, misleći na posjed i ljude i objekte. »Easterly sad pripada prošlosti, i znaš što? Ne mogu živjeti u prošlosti. Otrovna je. Ova obitelj, ova kuća, način života – sve je to je naprosto otrovno.« Gospojica Aurora zavrti glavom. »Pogrešno gledaš na sve ovo.« »Ne bih rekao.« Gospojica Aurora se nagnula naprijed u naslonjaču i posegnula za njegovom rukom. »Ovo je... tvoje vrijeme, Lane. Bog ti je odredio svetu dužnost da održiš zajedno ovu obitelj. Ti si jedini koji je to u stanju. Sve se ovo raspada, jer je tvoja sudbina da ih sve ponovno ujediniš. To se dogodi svakih nekoliko naraštaja. I događa se sad. Ovo je tvoje vrijeme.« Lane je zurio dolje u njihove ruke, bijeli i crni prsti bili su isprepleteni. »Trebao je to biti Edward, znaš.« »Nije, inače ne bi bio tamo gdje jest.« Glas gospojice Aurore postane čvrst. »Odgojila sam te da ne budeš kukavica, Lane. Odgojila sam te da ne bježiš od dužnosti. Ako mi želiš odati počast, jednom kad me ne bude, onda ćeš ponovno okupiti ovu obitelj i krenut ćete naprijed – zajedno. Ja sam obavila svoju svetu dužnost s tobom – a ti, sine mog srca, učini ćeš to s njima.« Lane je sklopio oči i odjednom osjetio kako se težina spušta na njegovo tijelo, kao da su se zidovi i krov Easterlyja urušili i pali na njega. »Učinit ćeš to, Lane, zbog mene. Jer, u suprotnom, sve što sam u tebe uložila neće značiti ništa. Ako to ne učiniš, nisam dobro ispunila svoj zadatak.« U sebi je vrištao. U sebi, već je bio u avionu, odlazeći nekamo, bilo kamo, samo da je što dalje od Easterlyja. »Bog nam ne daje više nego što možemo podnijeti«, mračno je rekao.


Ali što ako nas Bog zapravo ne poznaje, pomislio je Lane. Ili gore... što ako je Božji plan pogrešan? »Ne znam, gospojice Aurora.« »E, pa, znam ja. I znam da me nećeš iznevjeriti, sinko. Jednostavno nećeš.«


ČETRDESET DEVET

T

očna definicija vječnosti, zaključila je Lizzie, jest biti zaglavljen negdje gdje ne bi smio biti. S donjom majicom, koja nije tvoja, ubačenom u tvoje vražje hlačice. Kad su se zvuci iz hodnika najzad utišali, pričekala je još pet do deset minuta prije nego što je provirila glavom. Vrijeme je ručka, pomislila je. Hvala Bogu. Skočivši nasred hodnika, pustila je da se vrata za njom zatvore i zastala u mjestu, osluškujući. Iduća stanica bila je soba pored Ginine, gdje je pokucala na Chantalina vrata. Nije bilo odgovora. Doduše, žena se odselila, zar ne? Ušuljavši se unutra, zatvorila je... »O, Bože«, promrmljala je mašući rukom ispred nosa. Težak miris otmjenog parfema bio je dovoljan da joj zasuze oči, ali imala je važnijeg posla. Požurivši prema Chantalinoj garderobi, tamo se susrela s količinom odjeće tolikom da bi se mogla usporediti s cijelim ženskim odjelom u Nordstromu. Ili Saksu. Ili bilo kojem drugom mjestu gdje bogata škvadra poput Chantal nabavlja odjeću. Ti bokca, zar će zaista ovo učiniti? Bila je to vrlo vjerojatno krajnje glupa ideja, zaključila je kad je stala prekapati kroz dio s vješalicama, prolazeći rukom kroz sve moguće vrste svile i satena i čipke. Onda su na red došli kostimi, sakoi, haljine i večernje oprave. »Gdje ti je donje rublje, Chantal...« Naravno. Komoda. Usred prostorije, poput kakvog organiziranog otoka, nalazila se ugrađena komoda koja je s obje strane imala ladice, i ona ih stane nasumice izvlačiti. Okej, ovo je stvarno glupo, pomislila je. Zar je zbilja mislila da će pronaći gaćice... Bila je na trećoj ladici slijeva, s one strane komode okrenute prema sjeveru, kad je pronašla ono za čim je tragala. U neku ruku. Usred pažljivo složenih i papirnatim maramicama odvojenih negližea i pripadajućih gaćica, pronašla je... ljubičastu donju majicu, identičnu onoj koju je uzela ispod kreveta Williama Baldwinea. Samo kako bi se uvjerila da joj se ne priviđa, izvukla je ispod pojasa onu u boji breskve pa ih stavila jednu pored druge na debeli bijeli sag. Ista veličina, isti proizvođač – La Perla? – sve je bilo isto, osim boje. Lizzie je sjela na stražnjicu i zagledala se u majice. A tada je opazila mrlju na sagu. Prijeko, na suprotnom kraju sobe, bio je toaletni stolić pod prozorom s pogledom na vrtove. Bilo je to savršeno mjesto za šminkanje – pod prirodnom svjetlosti. A ispod noge od bjelokosti, u kutu, bila je jedva primjetna žućkasta mrlja u obliku kruga. Ona vrst kakva bi se mogla pronaći u kakvom domu sa psima.


Samo, na Easterlyju nije bilo pasa. Dopuzavši dotamo, uvukla se pod drugi komad pokućstva i prstima popipala mrlju. Bila je suha. Ali kad je prinijela vrške prstiju nosu – aha, to je bio izvor teškog mirisa u zraku. Namrštivši se, Lizzie se podignula na koljena. »O... Bože.« Staklom prekrivena površina toaletnog stolića imala je napuklinu na sredini. A zrcalo je bilo razbijeno u uzorku zvijezde. Usred koje je bila krv. Vrijeme je da gibam odavde, pomislila je. Vrativši se donjem rublju koje je rasprostrla, vratila je ono ljubičasto na svoje mjesto. A onda, kao u kakvoj komediji, onim boje breskve obrisala otiske prstiju na ladicama. Sve. Još joj je samo trebalo da ovamo dođe policija i otkrije da je njuškala... Lizzie se sledila začuvši muški glas. Samo što nije bio u garderobi s njom. Dopirao je iz susjedne sobe – Ginine, shvatila je. Dvoje je ljudi tamo razgovaralo. Glasno. Prišavši zidu, naslonila je uho na zid pored slike Francuskinje koja je bila takoreći sasvim naga. »Ne zanima me«, jasno je čula Ginin glas. »Bit će samo u vijećnici.« »Otac ti je mrtav.« Lizzie je ustuknula, prekrivši usta rukom. Molim? Richard Pford je nastavio: »Vjenčat ćemo se nakon sprovoda tvog oca.« »Nemam ga namjeru oplakivati.« »Pa naravno. Za takvo bi što trebalo imati srce, a oboje znamo da je kod tebe to anatomska anomalija.« Lizzie se odmaknula od zida. Pa posrnula. Pa se sudarila s komodom. Nakon jednog trenutka, nastavila je s brisanjem otisaka, a potom izišla u hodnik. Srce joj je toliko glasno tuklo da nije mogla ništa drugo čuti, a onda je pomislila: ma kvragu i sve! Ako je uhvate, što joj mogu? Mogla bi reći da je provjeravala cvijeće. Ali hodnik je bio pust. Obnevidjela, odbauljala je prema stubištu za osoblje, misli su joj jurcale, sudarajući se jedna s drugom, raspadajući se na komadiće. U dubini duše, međutim, došla je do jednog neizbježnog zaključka. Počinila je strahovitu pogrešku. Onu za koju će biti gotovo nemoguće dobiti oprost. Dolje na prizemlju, naglo se zaustavila. I shvatila da je, od svih mjesta kraj kojih bi se mogla iskrasti, odabrala Rosalindin ured. I William Baldwine je bio mrtav. Kako? pitala se. Što mu se dogodilo? U nizu bljeskova, vidjela je Lanea kako stoji u stakleniku, lica nedokučivog, glasa ravnog kao


asfalt. Onda je čula njegovog prijatelja kako joj govori da Lane ne samo što nije radosno prašio Chantal, nego se nije viđao ni s kim. A onda je bomba eksplodirala u onom zrcalu gore na katu. I ono donje rublje. Posljednji prizor bio je onaj Chantal, vani pored bazena onog jutra kad je ta žena navaljivala da joj Lizzie donese svježu limunadu. Tada se činjenica da je bila omotana svilenim pareom nije činila osobito značajnom. Ali sad... Bila je trudna i upravo joj se tek počeo nazirati trbuščić. I zato je tražila čistu limunadu – bez alkohola. Chantal je spavala s Williamom Baldwineom. Varala je muža s njegovim ocem. I zatrudnjela. Mora da je rekla Williamu, pomislila je Lizzie. Nakon Derbyja. A čovjek je pukao. I prebio je u onoj garderobi. Onda ju je izbacio iz kuće. Ili nešto slično tomu. Vrteći glavom, Lizzie je stavila ruke na svoje vruće lice i pokušala disati. Na pameti joj je bilo samo to kako mora pokušati ispraviti nesporazum s Laneom. Osudila ga je na temelju vlastitog straha da će je ponovno povrijediti... ... a zapravo je postojala jako velika mogućnost da on nije imao ništa sa svime. Spustivši ruke, znala je da riječi neće biti dovoljne. Ne ovaj put. Kad joj je sinulo kako bi mogla sve riješiti, provjerila je na svoj sat. Požuri li... Davši se u trk, projurila je kroz kuhinju, a gospojica Aurora podignula je pogled sa štednjaka. »Kamo ćeš?« upitala je žena. »Gdje gori?« Lizzie je izletjela kroz vrata što su vodila u garaže. »Moram do Indiane. Ako vidite Lanea, kažite mu da se vraćam. Vraćam se!«


PEDESET

P

rilično je lijepo ovdje vani, pomislio je Lane kad je zauzeo mjesto u vrtu. Gledajući na bršljanom obrasle zidove i uredne cvjetne lijehe, preko plave vode bazena i francuskih vrata poslovnog centra, pomislio je koliko posla zahtijeva održavanje ove »prirodne« ljepote. Bilo je nemoguće ne zamisliti i Lizzie, ali brzo je to isključio. Nije bilo razloga da se gnjavi takvim stvarima. Pognuvši glavu, protrljao je oči. Samuel T. je zvao zbog situacije sa Chantal, i znao je da mu mora uzvratiti poziv. Mitch je također ostavio poruku, vjerojatno kako bi ga izvijestio o prvim rezultatima obdukcije. A dotle, gore na drugom katu, Jeff prolazi kroz sve one financijske zavrzlame. Valjalo je dogovoriti pojedinosti oko sprovoda. Nije imao snage nositi se sa svime. Dovraga, gospojice Aurora, pomislio je. Pusti me. Samo me pusti da odem od svega ovoga. Silno je volio tu ženu. I još joj je više dugovao. Pa ipak, čak i uz potporu njegove majčice, jednostavno je izgubio volju za borbom. Podignuvši oči prema onim ogromnim bijelim zidovima Easterlyja, zagledao se u palaču kao što bi to učinio kakav vještak za nekretnine. Bez obzira na hipotekarnu pozajmicu Sutton Smythe, vjerojatno bi većinu dugova prema Prospect Trustu mogli otplatiti prodajom posjeda. Kvragu, sad kad je otac mrtav, možda bi samo mogao otići do Sutton, zatražiti od nje da ne prebacuje novac i rastrgati onaj ugovor? Edward, pomislio je. Poslat ću Edwarda da to odradi. Ili, možda ipak neće. Možda će sve samo pustiti. Možda će, umjesto da pokuša upravljati ovom pokvarenom letjelicom u kojoj su se svi našli, pustiti da se ta vražja stvar sunovrati i zabije u planinu. Možda će umrijeti kao kukavica i iznevjeriti svoju majčicu, ali barem će sa svime brzo svršiti, umjesto da mahnito pritišće gumbe i pokušava sletjeti na pistu daleko, daleko dolje... Lane? Sklopio je oči. Krasno. Počeo je halucinirati. Kao da bi ga Lizzie stvarno došla potražiti... »Lane?« Trgnuvši se i okrenuvši na kamenoj klupi, vidio je... pa, zapravo, vidio je kako stoji nekoliko metara dalje od njega. I tko bi to rekao, na svjetlosti kasnog popodneva, bila je lijepa kao i uvijek. Prirodna, ljupka, s onim svijetlim očima i kosom prošaranom suncem, u onoj radnoj uniformi koja ni po čemu ne bi trebala biti seksi, ali na njoj je bila. »Lane, možemo li porazgovarati?« Pročistio je grlo. Sjeo uspravno kao pravi muškarac.


Očigledno nije bila priviđenje. »Da, naravno. Što ti treba? Ako je preporuka, reći ću batleru...« »Žao mi je.« Kad joj se glas slomio, drhtavo je udahnula. »Tako mi je žao.« O čemu to ona... »Ah, da, moj otac.« Slegnuo je ramenima. »Pretpostavljam da si nešto načula. Da, nema ga više. Sprovod je za tjedan dana. Hvala na riječima utjehe.« »Nisam na to mislila. Iako, da, žao mi je što si ostao bez oca. Znam da niste imali dobar odnos, ali svejedno nije lako...« »Pa, čini se da sam sklon lošim odnosima. Prilično sam dobar u tome.« Čak i vlastitim ušima, glas mu je zvučao lažno, a ni riječi nisu bile one koje bi inače izgovorio. Edward, tupo je pomislio. Zvučim poput Edwarda. Lizzie je prišla naprijed, a on je bio više nego iznenađen kad je shvatio da kleči pred njime. I ona je... »Zašto plačeš?« upitao je. »Jesi li dobro...« »Bože. Kako me to možeš pitati? Nakon svega što sam učinila...« »O čemu to govoriš...« Na njihov uobičajen način, upadali su jedno drugome u riječ, a kako nije imao snage da bilo što dešifrira, zamukao je u nadi da će mu nešto objasniti i razjasniti situaciju. »Bila sam u krivu«, protisnula je. »Oprosti mi što ti nisam vjerovala. U vezi sa Chantal. Samo... nisam željela da me opet povrijediš, i naprečac sam donijela zaključke i, o, Bože, znam da je tvoj otac bio taj. Znam da je on bio taj. On ju je istukao, i čeka njegovo dijete. Tako mi je žao.« Suze su klizile niz njezine obraze, padajući poput kiše s njezina lica, kapajući na travu pored njegovih nogu. Lane je trepnuo. Bilo je to sve što je mogao... Isuse, njegov mozak nije bio u stanju obraditi ništa od ovoga. Doslovce nije mogao shvatiti što je to govorila... Posegnula je iza leđa pa nešto izvukla. Snop papira, presavijen napola. »Nije dovoljno tražiti oprost«, rekla je. »Previše sam te povrijedila. Tako da... moram učiniti nešto konkretno, nešto čime ću dokazati da sam zaista uz tebe, da te volim, da sam... zaista uz tebe.« Pružila mu je listove papira. »Moram ti to pokazati, a ne samo govoriti...« Lane je zavrtio glavom. »Lizzie, ne znam što...« »Uzmi«, rekla je. Poslušao ju je samo zato što se nije mogao domisliti razlogu zašto to ne bi učinio. Rastvorivši papire, pogledao je... Gomila slova. A zatim i znamenaka. Druga je stranica bila... zemljovid? »To je vlasnički list za moju farmu«, šapnula je. »Znam da u usporedbi sa svime što imaš nije previše, ali to je sve što posjedujem na ovome svijetu.« »Ne razumijem.« »S obzirom na financijski problem s kojim si suočen, neće ti pomoći otplatiti dugovanje. Ali


dovoljno je da možeš platiti dobre odvjetnike, one koji bi ti mogli pomoći da se iz svega izvučeš.« Lupnula je po dokumentu. »Jučer sam je otplatila. Više ništa ne dugujem. I već su mi se nudili kupci. Dobro je to zemljište. Vrijedno. I tvoje je.« Dah mu je napustio tijelo. Srce mu je prestalo kucati. Duša se slomila napola. »Volim te, Lane. I žao mi je što sam sumnjala u tebe. Osjećam... Bože, nemaš pojma koliko se loše osjećam. Dopusti da ti se odužim jedino kako znam. Ili... baci mi papire u lice, ako to želiš. Neću ti zamjeriti. Ali morala sam učiniti nešto važno. Morala sam ti ponuditi... sve što jesam, sve što posjedujem...« Lane nije bio svjestan da je posegnuo za njom. Ali znao je onog časa kad se našla uz njegova prsa. Obgrlivši je rukama, potpuno se izgubio, brana je pukla, sve je provalilo u jecajima. Lizzie, s onim snažnim tijelom i svojim velikim srcem, držala ga je čvrsto, koliko god je to bilo potrebno. »Sve će biti okej«, rekla mu je. »Obećavam ti... nekako će sve biti okej.« Kad se najzad pribrao dovoljno da se može odmaknuti, zamalo da nije došao u napast da posegne među svoje noge i provjeri je li i dalje bio muško. Ali Lizzie, čini se, nije marila za njegovu slabost. Obrisao je lice palčevima i poljubio je. »Volim te, Lizzie.« Onda je zatresao glavom. »Ali nisam siguran za Boga.« »Što?« Lane je drhtavo uzdahnuo. »Ma samo nešto što mi je gospojica Aurora uvijek govorila.« »Što to?« Ponovno ju je poljubio. »Ne znam ima li Boga... ali u jedno sam siguran. Imam tebe... i zato sam bogatiji nego što to mogu i zamisliti.« Ponovno je privije uza se, čvrsto je zagrli i zagleda se u Easterly. Kvragu i sa zabijanjem u planinu, pomislio je. Jer, od ovoga časa... kako stvari stoje, bio je glava obitelji. I neka bude proklet ako dopusti da sve ode kvragu.


ZAHVALE

H

vala svima u NAL-u, naročito mojoj fantastičnoj šefici Kari Welsh, te Leslie Gelbman. Hvala također i timu u Waudu, te mojoj obitelji i prijateljima. Prije nekih deset godina, preselila sam se dolje na jug, i moram priznati da tamo uživam. Trebalo je vremena da se na sve naviknem, ali sada, kad strastveno igram videoigre, te imam divne prijatelje i kuću koju osjećam domom, postalo je očigledno da je ova sjevernjakinja prigrlila život u gradu Derbyja. Malo je reći da ova knjiga ne bi bila moguća bez ovog grada i svih ljudi koje sam ovdje upoznala. I prvi put, zapravo, doista postoje određene sličnosti između nekih likova u knjizi i onih koje poznajem – kad ste okruženi ovakvim osobenjacima, kako da o njima ne pišete? I zato želim zahvaliti idućim osobama, i to bez nekog osobitog redoslijeda: Leonardu, mojoj kćeri, mojoj majci, Nomers i Jonahu, mom psiću, i TatSon, mojoj najboljoj prijateljici i njezinoj djeci, mom tati, Bobu Melzeru, Nique i Clarku, gospodinu Henryju Campu, poznatom i kao »stric Stan«, dr. Michaelu Haboubiju i njegovoj obitelji, dr. Garyju Edlinu i njegovoj supruzi (šefe, tvoj će nadimak zasad ostati tajan), Chucku Mitchellu i ljupkim Renee i Cyji, gospodinu i gospođi Ballard, Gracie i SophSoph, mom posvojenom kumčetu Jacobu (tko je glavni!), mojoj nećakinji Polly i nećaku Williamu, te njihovim roditeljima, teti Betsey i stricu Bobu, te cijeloj njihovoj obitelji, baki Sue i Geegawu, mom Padreu i baki Gray, teti Lee, maloj Lee i blizancima, dr. Foxu, obitelji Norton, neponovljivom Rodericku Hodgeu i cijeloj njegovoj obitelji, Kathy Cary, Robinsonima (naročito gospođi Robinson koja iz mene izvlači ono najbolje), Ronaldsovima i svim članovima obitelji Brown, na kojima apsolutno ništa u knjizi nije temeljeno (stvarno to mislim), zatim Sandri Frazier, Fellonovima, Ghislain i Nicholasu, Karlu i Elizabeth, Steph i Robertu i Bobu, Leslie i Andyju Hyslopu, i još mnogim drugima. I na kraju, moram odati posebno priznanje predivnoj baki mog supruga, gospođi Neville Blakemore, koja će u mom srcu uvijek biti jedna i jedina prava južnjačka dama. Pokušala sam nikoga ne izostaviti, a ako jesam, duboko se ispričavam.


Napomene [1] Popularna novogodiĹĄnja emisija ABC-a koja prenosi proslavu na njujorĹĄkom Times Squareu.


[2] Ibuprofen.


[3] Takozvani »angels’ share« zapravo je količina viskija (otprilike 2%) koja godišnje ispari tijekom procesa dozrijevanja.


[4] Vjeruje se da su simboli na indijanskim totemima urezbareni prema redoslijedu vaĹžnosti, tako da su oni na vrhu najvaĹžniji.


[5] Pogranična linija dugačka 375 kilometara između Pennsylvanije, Marylanda, Delawarea i Zapadne Virginije smatra se tradicionalnom granicom između Sjevera i Juga u istočnom dijelu SAD-a.


[6] Istaknuta ameriÄ?ka feministica, novinarka i politiÄ?ka aktivistica.


[7] Improvizirano glazbalo, zapravo daska za pranje rublja s površinom od valovita lima, na kojoj se, baš kao i na prethodno spomenutim vrčevima za viski, svirala jug band, music, nastala početkom dvadesetog stoljeća na jugu SAD-a.


[8] Igra riječi, jer je Rosalindino radno mjesto na engleskom »controller«, što znači i kontrolor, ali u hrvatskom bi u ovom slučaju to odgovaralo radnom mjestu šefice računovodstva.


[9] Ibuprofen.


[10] Najrazorniji tornado, tzv. Prst Božji, meteorolozi označavaju jačinom EF5 prema Fujita ljestvici, kad se brzina vjetra kreće čak i do 512 km/h.


[11] Stih iz pjesme I Am Woman, australske pjevaÄ?ice Helen Reddy, koja je 1970-ih postala simbol borbe za ravnopravnost spolova.


[12] US. Securities and Exchange Commission (Komisija za vrijednosne papire), AmeriÄ?ka drĹžavna agencija za nadzor financijskih usluga.


[13] Internetski portal koji uglavnom donosi vijesti i traÄ?eve o slavnima i bogatima.


[14] Španjolski – ništa.


J.R. Ward - Kraljevi burbona