Issuu on Google+

CHIA

1


CHIA

J.R.WARD

POŽUDA SERIJAL PALI ANĐELI

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2


CHIA

Za dr. sc. Judith Peoples, i sva njezina dobra djela - ona je živi dokaz da anđeli mogu imati ODLIČNE cipele i hodati s nogama čvrsto na zemlji.

3


CHIA

ZAHVALE

Posebne zahvale zaslužuju: Kara Cesare, Claire Zion, Kara Welsh, Leslie Gelbman i svi u NAL-u. Kao i uvijek. Hvala i Stevenu Axelrodu, mom glasu razuma. Timu Waud s ljubavlju: Dee, LeElli, K. i Nathu. Bez njih ovo ne bi bilo moguće. Hvala i Jen i Lu i svim našim moderatorima. S neizrecivom zahvalnošću dr. Jess (Jessici Andersen), Sue Grafton, Suz Brockmann, Christine Feehan i njezinoj prekrasnoj obitelji, Lisi Gardner te Lindi Francis Lee. S ljubavlju mom mužu, mojoj majci, boljoj polovici WriterDoga i čitavoj mojoj obitelji.

4


CHIA

Predgovor

Pustinja, daleko do Caldwella (New York), Bostona (Massachusetts) i... zdravog razuma. Tek dvije godine poslije tih događaja, kada više ne bude u specijalnim postrojbama, Jim Heron zaključit će da su se svima njima - Isaacu Rotheu, seronji Matthiasu i njemu samom - životi stubokom promijenili te noći kada je u pijesku eksplodirala bomba. Dok su se stvari odvijale, naravno, nitko od njih nije znao što to sve znači ni kamo vodi. No život je takav: nitko ne dobiva vodiča kroz vlastiti zabavni park. Vožnje moraš prihvaćati kako se pojave i nikad ne znaš hoće li ti se svidjeti ona radi koje upravo stojiš u redu... ili ćeš zbog nje povratiti hot dog i šećernu vunu po svima oko sebe. No možda je to i dobro. Kao da bi u ono doba povjerovao da će završiti kao borac protiv demona u nastojanju da spasi svijet od prokletstva? Daj, molim te. No te noći, u suhoj hladnoći koja ih je preplavila čim se sunce spustilo za dine, on i njegov šef ušetali su u minsko polje... a samo je jedan od njih iz njega i išetao. Onaj drugi? Baš se i ne bi moglo reći... »To je to«, rekao je Matthias kada su stigli do napuštenog sela boje preljeva od karamela na sladolednom kupu. Bili su dvadeset i pet kilometara sjeverozapadno od baze u kojoj su boravili s gomilom dječaka iz pješadije. Budući da su on i njegov šef bili pripadnici specijalnih postrojbi, nisu bili dio uobičajenog zapovjednog lanca u vojsci, što im je išlo u korist: vojnici njihove vrste nosili su identifikacijske iskaznice iz svih rodova vojske i koristili ih kako im je odgovaralo. Točniji opis »sela« bio bi skupina od četiri ruševne kamene građevine i nekoliko straćara sastavljenih od dasaka i cerada. Dok su se približavali, Jimu su se jaja napela jer su mu zelene naočale za noćni vid posvuda uočavale pokrete. Mrzio je te proklete cerade - lamatale su na vjetru, a sjene su im jurcale uokolo nalik hitrim ljudima s oružjem. I granatama. I svakojakim oštrim i sjajnim predmetima. Odnosno, u ovom slučaju, prljavim i hrapavim predmetima. Mrzio je zadatke u pustinji; mnogo je bolje ubijati u civilizaciji. Iako pravi gradski, pa čak i prigradski zadatak sa sobom nosi mnogo veći rizik od izlaganja, čovjek barem ima neke šanse znati što će ga zateći. Na ovakvim mjestima ljudi imaju resurse koji njemu nisu poznati, a od toga bi uvijek postajao dozlaboga nervozan. Osim toga, nije vjerovao muškarcu s kojim je bio u timu. Da, Matthias je glava organizacije s izravnim pristupom Bogu. Da, Jim i on zajedno su prošli obuku u nekim davnim danima. Da, radio je za njega zadnjih deset godina. No zbog svega toga bio je samo još sigurniji da ne želi biti sam s njim - a opet, evo ih, sami u »selu« u uzornoj općini Gdje-ti-nitkoneće-pronaći-leš-grada. Pustim je krajolikom prohujao iznenadan vjetar, zaletio se preko pijeska, podignuo sićušne čestice i sve mu ih do jedne zasuo u ovratnik maskirne odore s digitalnim šarama. Pod njegovim crnim čizmama na vezivanje tlo se neprestano pomicalo, kao da je mrav koji hoda po leđima diva kojemu neizrecivo ide na živce. Počinjalo mu se činiti da bi se svaki čas s neba mogao spustiti golemi dlan i spljeskati ga.

5


CHIA

To hodanje na istok bilo je Matthiaseva ideja. Nešto o čemu nisu mogli razgovarati nigdje drugdje. Stoga je, naravno, Jim odjenuo pancirnu košulju i ponio otprilike dvadeset kilograma oružja. Vodu. Terenske porcije. Bio je nalik hrčku s ubojitim namjerama. »Ovamo«, rekao je Matthias i nestao kroz rupu bez vrata koja je vodila u jednu od kamenih građevina. Jim je zastao i pogledao oko sebe. Koliko je vidio, nije bilo ničega osim cerada koje su plesale na vjetru. Izvukao je oba pištolja prije nego što je ušao. Kada se sve zbroji i oduzme, bila je to savršena lokacija za nasilno ispitivanje. Nije imao pojma što je učinio ni što je saznao da bi time zaslužio ispitivanje, no jedno mu je bilo jasno - nema smisla bježati. Ako je to razlog zbog kojeg je doveden na to mjesto, uči će u kamenu građevinu i u njoj zateći još dvojicu-trojicu specijalaca koji će ga obrađivati dok mu Matthias bude postavljao pitanja. Ako kidne? Samo će ga progoniti po cijeloj kugli zemaljskoj, čak i ako im budu trebali tjedni da ga sustignu. To bi moglo objasniti i zašto se toga poslijepodneva pojavio Isaac Rothe u pratnji Matthiaseva štićenika i zamjenika. Ta su dvojica bila hladnokrvni ubojice, dva pitbula spremna svakome se baciti za grlo. Da, sve je to imalo smisla i trebao je prije shvatiti - no čak i da jest, od obračuna nije mogao pobjeći. Iz specijalnih postrojbi nitko ne izlazi živ. Ni operativci, ni prikupljači informacija koji djeluju na samim rubovima organizacije, a ni šefovi. Smrt u čizmama tu je način života - ne da ti to itko kaže na samom početku. A činjenica je da je on pokušavao pronaći način da se izvuče. Ubijanje kao profesija bilo je jedini način života koji je poznavao, no počelo mu je pomućivati razum. Možda je Matthias to nekako prokljuvio. Što je, tu je, pomislio je Jim zakoračivši u građevinu. Može im barem pružiti dostojan otpor... Samo Matthias. Nitko drugi. Jim je polako spustio pištolje i ponovno pogledom pretražio skučenu prostoriju. Naočale za noćni vid pokazivale su samo jednu osobu. Pritiskom na prekidač prebacio se u mod za otkrivanje topline. I dalje nije bilo nikoga osim Matthiasa. »Što se događa?« odlučno je upitao Jim. Matthias je stajao u daljem kutu, neka tri metra od njega. Kada je podignuo ruke koje su mu visjele uz tijelo, Jim je brzo vratio SIG-ove u položaj za pucanje... no šef mu je samo odmahnuo glavom i olabavio pojas za oružje. Jednim ga je brzim pokretom odbacio na pijesak. A zatim je napravio korak naprijed, otvorio usta i nešto tiho rekao... Svjetlost. Zvuk. Nalet energije. A zatim... tek meka kiša pijeska i krhotina. Nakon nekog vremena Jim se osvijestio. Eksplozija ga je odbacila o kameni zid i onesvijestila, a sudeći po ukočenosti, lako je moguće da je dosta dugo bio bez svijesti. Nakon nekoliko unezvjerenih minuta oprezno se uspravio, pitajući se je li što slomio... Na drugom kraju prostorije hrpetina krpa zauzimala je mjesto na kojem se nekad nalazio Matthias. »Isuse Bože...« Jim je vratio naočale za noćni vid na mjesto i pokupio oružje, a zatim otpuzao po pijesku do šefa. »Matthi asu... O jebote...«

6


CHIA

Matthiaseva je potkoljenica izgledala kao korijen iščupan iz zemlje, tek okljaštreni batrljak s razrovanim krajem. Maskirna mu je odora bila prekrivena tamnim mrljama koje su zasigurno bile od krvi. Jim mu je provjerio bilo na vratu. Osjetio ga je, no bilo je slabo i neujednačeno. Otkopčao je pojas i skinuo ga, omotao ga oko gornjeg dijela Matthiaseve potkoljenice i snažno stegnuo kako bi podvezao ud. Zatim je brzo provjerio ima li drugih ozlj... Sranje. Kada ga je eksplozija odbacila unatrag, Matthias je pao na drveni šiljak. Jebeni ga je štap cijelog probo, kao ražanj pečenje. Jim se nagnuo preko šefova tijela da vidi može li šiljak ostati gdje jest kako bi mogao iznijeti Matthiasa... Činilo se da nije ni za što pričvršćen. Dobro. »... Dan... ny... moj... « Jim se namrštio i pogledao šefa. »Što?« Matthias je otvorio oči kao da su mu kapci čelični pokrivači koje jedva pomiče. »Ostavi... me.« »Odletio si u zrak... « »Ostavi me... « »Ne seri.« Jim je dohvatio tranzistor i molio se da se javi Isaac, a ne onaj sablasni zamjenik. »Hajde... hajde...« »Rec'te što vam treba?« Glas s mekanim južnjačkim naglaskom koji je začuo u slušalici bio je vrlo dobra vijest. Hvala Bogu na Isaacu. »Matthias je ozlijeđen. Bomba. Pazi da se ne raspucaju po nama kada se približimo bazi.« »Je li gadno?« »Gadno je.« »Di ste? Uzet ću Land Rover i doći po vas.« »Četrdeset šest stupnjeva sje... « S druge je strane prostorije opalio pištolj, a metak je proletio zrakom neposredno uz Jimovo uho - toliko blizu da je bio siguran da ga je pogodio u glavu, no bol mu se još nije registrirala u mozgu. Oslonjen na jedan dlan, Matthias je pustio da mu SIG padne uz bok... no tko bi rekao, Jim se nije prevalio ni zbog kakve rane u lubanji. Bio je to očito hitac upozorenja. Jedno šefovo oko koje je još vidjelo blistalo je demonskom svjetlošću. »Izvuci se... živ.« Prije nego što je stigao Matthiasu reći da začepi, Jim je shvatio da mu se nešto zabija u dlan na koji se dočekao. Kada je podignuo to nešto, shvatio je da je riječ... o komadu detonatora bombe koja je upravo eksplodirala. Premetao ga je po rukama i isprva mu nije bilo jasno što to gleda. A onda je i predobro shvatio što se događa. Zagledao se u Matthiasa stisnuta pogleda, a zatim spremio komadićak u džep i otpuzao do šefa. »Nećeš me ovako sjebati«, smrknuto je rekao. »Nema jebene šanse.« Matthias je počeo blebetali u istom trenutku kada su se u slušalici začule krešteće psovke. »Sve je u redu«, rekao je Jim Isaacu. »Pištolj je slučajno opalio. Krećem natrag prema bazi. Pobrini se da ne pucaju na nas.« Južnjakov je glas u trenu postao jak i stabilan, baš kao i ruka kojom je ubijao. »Gdje ste? Uzet ću... « »Ne. Ostani gdje jesi. Pronađi nekog bolničara, neslužbeno, i pazi da zna držati jezik za zubima. Trebat će nam i helikopter. Morat ćemo ga evakuirati - diskretno. Nitko ne smije znati što se dogodilo.«

7


CHIA

Posljednje što mu je trebalo bilo je da ih Isaac traži po pustinji usred noći. On je bio jedino što je stajalo između Jima i optužbe da je ubio glavu najsmrtonosnije tajne organizacije u američkoj vladi. Takvo što ne bi preživio. Doslovno. No barem tajnovitost neće biti ništa novo. Šutnja je bila standardni postupak u specijalnim postrojbama: nitko nije znao koliko točno ima operativaca, kamo idu, što rade ni koriste li svoje pravo ime ili pseudonim. »Jesi li me čuo, Isaac?« odlučno je upitao. »Sredi mi što sam ti rekao. Inače će umrijeti.« »Razumio«, začuo se odgovor u slušalici. »Odjavljujem se.« Jim je zaplijenio pištolj koji je opalio, a zatim podignuo šefa, namjestio nepomičan, kapav teret na leđa i krenuo. Van iz kamene straćare. U vjetrovitu, ledenu noć. Preko pješčanih dina. Kompas ga je vodio u pravom smjeru, igla koja je pokazivala sjever određivala mu je put i usmjeravala ga kroz tminu. Bez tog bi orijentira bio potpuno izgubljen: pustinja je zrcalni krajolik, ništa do odraza sebe same u svim smjerovima. Jebeni Matthias. Proklet bio. No s druge strane, ako preživi, upravo je Jimu darovao kartu za izlazak iz specijalnih postrojbi... pa mu je, na neki način, dugovao vlastiti život: bomba je bila njihova, a Matthias je točno znao gdje treba stati u pijesku. A takve se stvari događaju samo ako se želiš dignuti u zrak. Izgleda da Jim nije jedini koji želi slobodu. Kakvo iznenađenje.

8


CHIA

Poglavlje 1

Južni Boston, sadašnjost Hej! Čekaj ma... Čuvaj ta sranja za ring!« Isaac Rothe gurnuo je reklamni letak preko poklopca motora, spreman ga ponovno opaliti šakom ako bude potrebno. »Što moja slika radi na letku?« Činilo se da promotora borbi više zanimaju oštećenja na Mustangu, pa je Isaac ispružio ruku i zgrabio ga za revere jakne. »Pitao sam te što mi lice radi na letku?« »Daj se opusti... « Isaac mu se približio kao da su dio istog sendviča i osjetio miris marihuane koju je luzer pušio. »Rekao sam ti. Nema mojih slika. Nikad.« Promotor je dignuo ruke u znak predaje. »Oprosti... Stvarno mi je žao... Gledaj, ti si mi najbolji borac - ti dovlačiš publiku. Ti si prava zvijezda u...« Isaac je jače stegnuo šaku kako bi prekinuo laskanje. »Nema slika. Ili nema borbi. Jesmo li se razumjeli?« Promotor je progutao knedlu i protisnuo: »Da. Oprosti.« Isaac ga je pustio i ignorirao njegovo teško disanje dok je gužvao svoju sliku u lopticu za smeće. Ogledao se po parkiralištu ispred napuštenog skladišta i prokleo sam sebe. Idiot. Koji je on jebeni idiot što je vjerovao tom ulizičkom gadu. Jer, naravno, imena nisu osobito bitna. Svatko može natipkati koje god se ime sjeti na osobnu iskaznicu, rodni list ili putovnicu. Sve što je za to potrebno jest odgovarajući font i aparat za plastificiranje koji podržava izradu hologramskih oznaka. Ali lice, faca, njuška... Ako nemaš sredstva i kontakte potrebne za dogovaranje plastične operacije, to je jedini istinski identifikator koji te uvijek prati. A njegov je upravo temeljito obrađen u fotokopiraonici. Bog zna koliko je ljudi vidjelo letak. I tko sve sada zna gdje se nalazi. »Gledaj, samo sam ti činio uslugu.« Promotor se osmjehnuo, pri čemu su mu bljesnuli zlatni zubi. »Što više ljudi dođe, to više love dobiješ... « Isaac je zabio kažiprst tipu pod nos. »Bolje ti je da sad začepiš. I zapamti što sam ti rekao.« »Da. U redu. Naravno.« Uslijedila su brojna smirivanja, razuvjeravanja i ulagivanja, no Isaac je okrenuo leđa silnom blebetanju. Posvuda oko njih odrasli muškarci izlazili su iz automobila i naguravali se kao petnaestogodišnjaci, nalik nabrijanim navijačima iz naslonjača koji su spremni promatrati iz sve snage; najviše što će se približiti oktogonu bit će vanjska strana žičane ograde iza koje će promatrati akciju. Činjenica da će Isaac uskoro raskrstiti s tim podzemnim boksačkim zelenašem potpuno je nebitna. Ljudima koji ga traže neće trebati pomoć, a ta njegova sličica s telefonskim brojem s pozivnim 617 bila je upravo ona vrsta reklame kakva mu nije trebala. Posljednje što mu je trebalo bilo je da se pojavi neki operativac... ili, ne daj Bože, Matthiasov zamjenik.

9


CHIA

Osim toga, promotoru je to jednostavno bio nevjerojatno glup potez. Neprijavljene tučnjave golim rukama popraćene nezakonitim kockanjem nisu baš nešto što bi čovjek želio oglašavati, a osim toga, sudeći po broju redovitih posjetitelja, usmena predaja itekako je činila svoje. No gazda je bio pohlepni idiot. Pravo je pitanje sada treba li se Isaac tući ili ne? Ako je vjerovati mamlazu, leci su netom otisnuti... a dok je u mislima brojio novac koji je stavio sa strane, bilo mu je jasno da bi mu tisuća ili dvije koje bi te večeri zaradio itekako dobro došle. Pogledao je oko sebe i bilo mu je jasno da mora ući u oktogon. Sranje... još će si jedanput podebljati novčanik i to je to. Još samo jedanput. Uputio se prema stražnjem ulazu u skladište i ignorirao ushićene usklike, pokazivanja prstom i skretanja pozornosti. Publika ga je zadnjih mjesec dana gledala kako premlaćuje svakoga koga su stavili pred njega, a to ga je očito činilo junakom u njihovim očima. Što je upućivalo na vrlo poremećen sustav vrijednosti, ako se njega pita. On je čista suprotnost junaku. Izbacivači na stražnjim vratima povukli su se u stranu da bi ga pustili da prođe, a on im je kimnuo u znak pozdrava. Bila je to prva borba na tom mjestu, no zaista, sve su lokacije bile iste. U Bostonu i oko njega postojalo je mnoštvo napuštenih stambenih zgrada, skladišta i čega već u kojima je pedesetak muškaraca, koji priželjkuju da su Mike Tyson, moglo gledati njih nekolicinu kako kružeći lamataju po priručnim borbenim kavezima. A upravo je ta nenadahnuta računica bila razlog zbog kojega je promotor otisnuo letke s Isaacovim likom. Za razliku od ostalih polaznika takvih mjesta, on je znao što radi. Iako bi, s obzirom na to koliko je novca američka vlada uložila u njegovu obuku, morao biti totalno retardiran da nakon toliko vremena ne zna razbijati lubanje kao jaja. I neće li mu sve te vještine, baš kao i mnoge druge koje je imao, pomoći da ostane na slobodi. Ako Bog da, naravno, pomislio je ulazeći u zgradu. Današnja gladijatorska arena za siromahe sastojala se od nekih pet i pol tisuća kvadrata hladnog zraka obrubljenih betonskim podom i četirima zidovima s prljavim prozorima. »Oktogon« je bio postavljen u daljnjem kutu, vijcima pričvršćen za pod i iznenađujuće čvrst. S druge strane, mnogi se građevinci pale na takve stvari. Isaac je prošao pokraj par balvana koji su se bavili kockarskim dijelom posla, a čak su mu i oni pokazivali poštovanje te su ga upitali želi li nešto jesti, piti ili što drugo. Odmahnuo je glavom i uputio se prema kutu iza ringa. Ondje se smjestio leđa naslonjenih na spoj dvaju zidova. Uvijek se posljednji tukao jer je bio glavna atrakcija, no nikada nije znao kada će biti na redu. Većina »boraca« nije dugo trajala, no svako toliko zalomila bi se dvojica izdržljivih koja bi se lupetala kao dva stara medvjeda dok čak i njemu ne bi došlo da drekne: Dosta više! Nije bilo sudaca, a stvari bi se zaustavljale tek kada bi jedan zadihani idiot crvena lica i izbečenih očiju ostao ležati na podu, dok bi urbani ratnik u pobjedničkom zanosu teturao pokraj njega na znojnim nogama. Svaki se udarac smatrao dopuštenim, uključujući jetra i jaja, a prljavi su se potezi svakako poticali. Jedino je pravilo bilo da se moraš tući samo onim što ti je dragi Bog dao prilikom rođenja: u kavez se nisu smjeli unositi bokseri, lanci, noževi, pijesak ni ikakva slična sranja. Kada je krenula prva borba, Isaac je proučavao lica u gomili umjesto da prati događaje u ringu. Tražio je neko koje bi se isticalo, oči koje su usmjerene na njega, lice koje poznaje iz prethodnih pet godina, a ne zadnjih pet tjedana koliko je vani. Čovječe, znao je da nije trebao upotrijebiti svoje pravo ime. Kada je nabavljao lažnu osobnu, trebao je odabrati neko drugo. Naravno, broj socijalnog osiguranja nije bio njegov, ali ime...

10


CHIA

No činilo mu se važnim. Bio je to način da zapisa vlastiti teritorij, da novi početak označi kao nešto što mu pripada. A možda je imalo i neke veze s izazivanjem. Nešto kao dođi ako se usudiš. No sada bi najradije išamarao samog sebe. Principi, skrupule i sva ta ideološka sranja ne mogu se ni izdaleka usporediti sa živim srcem u grudima. A mislio je da je promotor kreten? Nekih četrdeset i pet minuta poslije ljubitelj fotokopirnih usluga uspeo se na žicu i stavio ruke oko usta da bi nadglasao gomilu. Pokušavao je glumiti profesionalnog najavljivača, no po Isaacovu je mišljenju mnogo više nalikovao profesionalnom luzeru. »A sada, naša glavna atrakcija... « Dok je gomila u gledalištu gubila razum, Isaac je svukao sportsku majicu dugih rukava i objesio je s vanjske strane oktogona. Uvijek se tukao u potkošulji, širokim sportskim hlačama i neizbježno bosonog - no s druge strane, u garderobi i nije imao ništa drugo. Prošao je kroz ulaz u oktogon, leđa i dalje okrenutih prema kutu skladišta, i mirno čekao da vidi što će mu večeras servirati. Ah, da. Još jedan u nizu frajerčina s umišljajima hormonske kategorije; čim je ušao, počeo je poskakivati kao da umjesto debelog crijeva ima pogo-štap, a uvodni je šou okončao razderavši si majicu na prsima i opalivši sam sebe u glavu. Ako seronja tako nastavi, Isaac neće imati drugog posla nego puhnuti u njega da bi ga oborio na pod. Kada se začula sirena, Isaac je stupio naprijed i podignuo šake u razinu prsiju, no nije ih odmaknuo od tijela. Dobru je minutu pustio protivnika da se preserava i upućuje udarce u zrak s preciznošću slijepca koji upravlja vrtnim crijevom. Dječja igra. No dok se navijanje publike zahuktavalo, Isaac se sjetio koliko kopija fotokopirni stroj može proizvesti za šezdeset sekundi i odlučio se baciti na posao. Zviznuo je ljevicom i opalio tipa u prsnu kost, na tren zaustavivši srce koje je kucalo iza nje. Uslijedio je bočni udarac zdesna koji je skakutavca dohvatio ispod brade, zazveketao mu zubima i zabacio mu glavu na kralježnicu. Vrijeme za step: frajerčina se pretvorila u Ginger Rogers i otplesuckala unatrag do žice. Dok je rika promatrača punila otvoreni prostor i odjekivala oko njega, Isaac se bacio na protivnika i počeo ga obrađivati tako da od pogo-tipa nije ostalo ni p, pretvorio se u teturavog pijanca kojemu se u glavi vrtjelo takvom brzinom da nije stigla upravljati tijelom. Upravo kada se činilo da slijedi prebijanje na mrtvo ime, Isaac se povukao i pustio tipa da dođe do zraka. Da bi dobio dodatnih tisuću dolara, borba je morala potrajati dulje od tri minute. Hodao je uokolo i u glavi brojio do pet. Zatim se vratio u... Nož je doletio u širokom krugu i zarezao Isaaca preko čela, točno ispod početka kose. Potekla je krv i vrlo mu djelotvorno zaklonila vid - potez koji bi nazvao strateškim da je tip imao ikakvog pojma o tome što radi. No sudeći po kretanju njegovih udaraca, bilo je očito da mu se jednostavno posrećilo. Dok je gomila zviždala, Isaac je prekinuo s okolišanjem. Idiot s nožem gotovo je jednako opasan kao i netko tko zaista zna koristiti takvo oružje, a nije se namjeravao podvrgavati plastičnim operacijama pod rukom tog seratora. »Kako ti se to sviđa?« zaurlao je protivnik. Zapravo, zahvaljujući natekloj usnici, zvučalo je više kao; »Kako ti fe to fiza?«. Bile su to posljednje riječi koje je izgovorio u ringu.

11


CHIA

Isaac se okrenuo u zraku i uputio udarac nogom, pri čemu je krvlju koja mu je tekla niz lice zaprskao gomilu, a snagom zamaha izbio tipu oružje iz ruke. Zatim je uslijedio još jedan, dva... tri udarca u glavu i sva ona nadmenost srušila se kao svinjska polovica u mesnici... I upravo su u tom trenutku hrabri pripadnici i pripadnice bostonske policije preplavili skladište. Trenutni kaos. A Isaac je, naravno, bio zaključan u oktogonu. Preskočio je protivnika ispruženog na podu, uspeo se uz tri metra visoku ogradu ringa i prebacio se preko njezina vrha. Dočekao se na obje noge - i skamenio. Svi su jurili na sve strane osim jednog muškarca koji je stajao tek malo pokraj ringa, a poznato lice i tetovirani vrat bili su mu zaprskani Isaacovom krvlju. Matthiasov zamjenik još uvijek je bio visok, snažan i smrtonosan... a seronja se osmjehivao kao da je pronašao zlatno jaje na uskrsno jutro. Sranje, pomislio je Isaac. Mi o vuku... »Uhićeni ste.« Policajčev ga je pozdrav zaskočio straga, a već trenutak poslije bio je u lisičinama. »Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas na... « Isaac je ovlaš pogledao policajca, a zatim vratio pogled na drugog vojnika. No zamjenik šefa specijalnih postrojbi nestao je kao da ga nikad nije ni bilo. Pas mater. Bivši mu šef sada zna gdje se nalazi. Što znači da mu je činjenica da ga je ščepala bostonska policija najmanji problem.

12


CHIA

Poglavlje 2

Caldwell, New York Dok je stajao na travnjaku ispred mrtvačnice McCready u Caldwellu, Jim Heron mogao je zamisliti njezinu unutrašnjost kao da je već ušao u tu jednokatnicu od opeke: orijentalni tepisi na podovima, slike mutnih cvjetnih aranžmana na zidovima, gomila prostorija s dvostrukim vratima i mnogo prostora. Iz svog ograničenog iskustva s takvim stvarima, mogao je reći da su mrtvačnice nalik restoranima brze hrane - sve su manje-više slične. S druge strane, to valjda ima i smisla. Baš kao što ne postoji previše načina da se ispeče hamburger, situacija s leševima vrlo je slična. Jebote... Nije mogao vjerovati da će ući unutra kako bi vidio vlastiti leš. Zar je zaista umro prije samo dva dana? Zar je zaista ovo sada njegov život? Kako su se stvari razvijale, osjećao se kao član nekog jebenog fakultetskog bratstva koji se probudio u nepoznatom krevetu, pa se pita: Je li ovo moja odjeća? Jesam li se sinoć dobro proveo? No, barem je na to mogao odgovoriti: kožna jakna i vojničke čizme koje nosi su njegove, a sinoć se apsolutno nije dobro proveo. Zadatak mu je bio vodici bitku s demonom u borbi za duše sedmero ljudi, a iako je u prvom okršaju pobijedio, za sljedeći se pripremao ne znajući tko je meta. A još uvijek je učio tajne anđeoskog zanata. I, ono, imao je krila. Krila. Iako možda sere kada se žali na tu konkretnu pojedinost, s obzirom na to da su ga ta čarobna pernata klepetala dovela ovamo iz Bostona u Massachusettsu dok si rekao keks. Kada se sve zbroji i oduzme? Što se njega tiče, svijeta kakav je nekada poznavao više nije bilo, a u usporedbi s onim što ga je zamijenilo godine koje je proveo kao atentator u specijalnim postrojbama djelovale su kao uredski posao. »Čovječe, koja guba. Obožavam ova sablasna sranja.« Jim je pogledao preko ramena. Adrian, prezimenom Vogel, bio je točno tip za kojeg bi povjerovao da ga privlači gomila mrtvaca raspoređena u rashladne jedinice: s piercinzima, kožnom odjećom i tetovažama, Adrian se palio na tamnu stranu - a s obzirom na ono što mu je preksinoć radila njihova neprijateljica, osjećaji nisu bili jednostrani: i tamna se strana palila na njega. Jadnik. Jim je protrljao oči i pogledao prisebnijega od svoje dvojice pomoćnika. »Hvala na pomoći. Brzo ćemo biti gotovi.« Eddie Blackhawk zaklimao je glavom. »Nema problema.« Dok je stajao na hladnom travanjskom vjetru, Eddie je bio u svojem uobičajenom motorističkom izdanju, a debela pletenica padala mu je niz leda kožne jakne. Njegova četvrtasta čeljust, preplanula koža i crvene oči Jima su podsjećali na inkanskog ratnog boga - imao je šake veličine glave prosječnog muškarca i ramena na koja bi bez problema mogao sletjeti avion. I tko bi rekao, bio je daleko od uzornog dečka, iako je imao zlatno srce. »Okej, hajdemo«, promrmljao je Jim, svjestan da je ta infiltracija izvan opisa njegova novog radnog mjesta, pa bolje da se požure. No barem novom šefu to nije bio problem: Nigel, uštogljeni engleski arkanđeo, dopustio mu je tu morbidnu diverziju, ali to ne znači da mora iskorištavati njegovu popustljivost.

13


CHIA

Kada su se Jim i njegovi dečki dematerijalizirali kroz zidove od opeke i stvorili u... da, velikom otvorenom predvorju s lusterom, gomilom sagova i dovoljno prostora za koktelsku zabavu... Jim se ogledao oko sebe pitajući se gdje kvragu drže tijela. No već je od samog stajanja u tom prostoru shvatio da je ta diverzija bila apsolutno neophodna. Možda se sada bavi spašavanjem duša, ali trenutno je u pitanju nečiji život: Isaac Rothe klisnuo je iz okrilja specijalnih postrojbi, a Jim ga je zbog toga trebao ubiti. Što ćemo svrstati pod Nema šanse. No postojao je problem: seronja Matthias radio je na sljedeći način - ako Jim ne kokne odbjeglog vojnika, učinit će to netko drugi... a taj netko će nakon toga krenuti na Jima. S tim ste malo zakasnili, dečki - on je već mrtav. Njegov neposredni cilj? Nasamariti bivšeg šefa i pronaći Isaaca. Zatim će tog vojnika izbaviti iz zemlje i otpremiti na sigurno... a onda se vratiti svom redovitom poslu sukobljavanja s Devinom. Nije mu se sviđalo što troši vrijeme na druge stvari jer nije ni najmanje sumnjao da se demonica već priprema za sljedeću bitku. No prelazak iz jednog života u drugi nikada nije jednostavan ni čist. Uvijek se neizbježno povlače pipci prošlosti koje treba odrezati i odbaciti, a za to treba vremena. Istina je jednostavna: dužan je Rotheu. Prije dvije godine u pustinji, kada je Jimu trebala pomoć, Rothe je bio uz njega, a takav se dug ne zaboravlja. Vjerojatno je upravo zbog toga i Matthias baš Jimu dao taj zadatak. Seronja je dobro znao za njihovu povezanost i za ono što se dogodilo te noći na drugom kraju svijeta: možda je u tim trenucima k svijesti dolazio samo na mahove, no tijekom mračnih sati prijevoza, leta i liječničke intervencije skopčao je dovoljno da zna tko je prisutan i što se događa. U redu. Koncentracija. Gdje su mrtvaci? »Dolje«, rekao je dečkima uputivši se prema znaku Izlaz. Dok su hodali prema stubištu, njih su trojica prošla pokraj raznoraznih detektora pokreta i nisu aktivirali nijedan, a zatim su jedan po jedan kao duhovi prošli kroz zatvorena vrata. Jimov je mali izlet bio sigurniji uz Adriana i Eddieja jer Bog zna da bi Devina mogla biti bilo gdje i u bilo kojem trenutku; osim toga, Jim je još uvijek učio sve što je kao pali anđeo morao znati, a Eddie je u tim stvarima bio pravi majstor. Čarolije, napitci, magija - sve to čarobnjaštvo i čarobne štapiće Blackhawk je imao u malom prstu. Očito je doktorirao abrakadabriranje, a to ga je činilo vrlo praktičnim suradnikom. U podrumu je sve bilo sumorno i čisto, a cementni pod i zidovi bili su obojeni u sivo. Slatkasti miris smjese za balzamiranje odveo je Jima udesno, a dok je hodao, činilo mu se kao da se vratio kroz vrijeme. Jebeno čudno. Upravo mu je to šuljanje bilo specijalnost tijekom svih onih godina koje je proveo s Matthiasom - i upravo je od toga tako odlučno želio pobjeći. No, da, čovjek snuje, Bog odlučuje i sve to... Tijekom prve bitke s Devinom trebale su mu informacije - a seronja Matthias bio je jedini kome se mogao obratiti. Naravno, kada imaš posla s tim gadom, dam-daš je jedini način, pa ako nešto želiš, nešto moraš i dati, a u ovom slučaju dati je morao Isaacovu smrt. Na kraju krajeva, u specijalnim postrojbama nisu postojali otkazni rokovi ni Rolexi kao darovi za umirovljenje - na odlasku bi dobio metak u glavu i, ako bi imao sreće, možda i lijes za svoje mrtvo tijelo. A ipak, na neki neobičan način bio je zahvalan: to što je dobio zadatak da ubije tipa bio je jedini način da mu pomogne - inače ne bi nikako mogao znati da je Isaac zbrisao i da je postao lovina: Jim je bio jedini kojega su pustili da slobodno ode. No onda je njegova situacija pružila Matthiasu priliku da revidira valjanost tih »olakotnih okolnosti«.

14


CHIA

Zastao je pred vratima od nehrđajućeg čelika s natpisom Samo za osoblje i pogledao preko ramena. »Prste k sebi, Adriane.« Bog zna da je taj anđeo spreman poševiti sve što se kreće - zbog čega se čovjek morao zapitati bi li mu nekretanje zaista predstavljalo toliki problem. Adrian je opsovao i zauzeo svetački stav. »Diram ih samo ako to traže.« »Kakvo olakšanje.« »Ali znaš, oživljavanje je svakako moguće.« »Večeras bome nije. A ovdje definitivno ne.« »Čovječe, ti bi ubio zabavu i u striptiz-klubu.« »Suzdržat ću se.« Kada su se stvorili u velikoj, kliničkoj prostoriji, bilo mu je sasvim jasno zašto je u filmovima strave i užasa mjesto radnje uvijek mrtvačnica. Zeleno sigurnosno osvjetljenje, kreveti na kotačima i odvodi na podu pružali su savršenu podlogu za napad jeze. Iako je umro i otišao u Raj i sva ta sranja, adrenalin mu je još uvijek vrlo učinkovito svirao na uzbunu. S druge strane, napetost su vjerojatno puno manje uzrokovali drugi mrtvaci, a puno više činjenica što će se uskoro suočiti s vlastitim lešom. Uputio se prema golemom hladnjaku s redovima i redovima ledenih spremnika, savršeno svjestan što radi. Ako ne ubije Isaaca na vrijeme, dogodit će se dvije stvari; ubit će ga netko drugi i nekoga će poslati da pronađe Jima. I upravo su zbog toga i bili tu. Njegov će se bivši šef željeti uvjeriti da je Jim zaista otegnuo papke: Matthias nije vjerovao smrtovnicama, obdukcijskim izvješćima ni fotografijama jer je i predobro znao koliko je lako krivotvoriti takve dokumente. Isto tako nije vjerovao sprovodima, grobljima ni uplakanim udovicama i majkama jer je tijekom godina i previše tijela zamijenio drugima. Osobna provjera u njegovu je svijetu bila jedino jamstvo. Matthias je obično slao svog zamjenika da obavi verifikaciju, no Jim se namjeravao pobrinuti da se ovaj put frajerčina pojavi osobno. Gada je teško istjerati na otvoreno, a Jim je i sam trebao osobno se suočiti s njime. Jedini način da to postigne bilo je da upotrijebi vlastito smrznuto dupe kao mamac. I malo Eddiejevih čarolija. Čitao je pločice s imenima postavljene na prednju stranu vrata i pronašao se između onih označenih sa »D'Arterio, Agnes« i »Rutherford, James«. Okrenuo je zasun, otvorio vrata veličine devedeset puta šezdeset centimetara... i izvukao svoje mrtvo tijelo iz hladnjaka. Plahta ga je prekrivala od glave do pete, a ruke su mu bile uredno složene uz tijelo. Zrak koji se izlio iz rupe bio je hladan, suh i mirisao je po antifrizu. Čovječe, iako je u svom nasilnom i krvavom životu vidio bezbroj mrtvaca, od ovoga mu se okretao želudac. »Reci mi što da radim«, smrknuto je rekao Eddieju. »Imaš li dozivni predmet?« upitao je anđeo namjestivši se s druge strane leša. Jim je posegnuo u džep i izvadio mali komad drva izrezbaren prije mnogo, mnogo godina u tropima na drugom kraju planeta. On i Matthias nisu uvijek bili na suprotstavljenim stranama niti je Matthias uvijek bio šef. Kada su još obojica bili novajlije na najnižim razinama hijerarhije specijalnih postrojbi, Jim je Matthiasa naučio djeljati drvo. Minijaturni konj bio je izrađen s iznenađujućom vještinom, s obzirom na činjenicu da je to bila prva i jedina stvar koju je Matthias ikada izrezbario. Ako se dobro sjećao, izrada je trajala neka dva sata - i upravo ga je zato sada koristio: ispada da neživi predmeti nisu samo skupljači prašine. Oni su i spužve koje upijaju bit osobe koja ih posjeduje, izrađuje ili koristi, a ono što zaostane u međumolekularnom prostoru vrlo je korisno onima koji znaju što s time.

15


CHIA

Jim je ispružio konja. »Što sad?« Eddie je povukao plahtu s Jimova sivog, istočkanog lica. Na trenutak mu je bilo teško misliti o bilo čemu osim o tome kako izgleda kada je četrdeset i osam sati mrtav. Tako mu svega, smrt zaista nije vizažist, to je sigurno. Čak i gothi imaju ljepšu put. »Hej, nemoj pljuvati moj narod«, ubacio se Adrian. »Puno bih prije povalio nekoga od nas nego neku nakvarcanu kalifornijsku kurvicu s plastičnim lubenicama.« »Prestani mi čitati misli, šupčino. Uostalom, povalio bi ti i kurvicu da ti se pruži prilika.« Adrian se nacerio i istegnuo nabildane ruke. »Istina. Bih. I njezinu sestru također.« Da, anđeo je očito prebolio štogod mu je demonica Devina učinila one noći kada je Jim službeno umro. Ili je tako ili je toliko samoliječenje pravim, živim barbikama iz njega potpuno isisalo svaki oblik introspekcije. Eddie je izvadio metalnu strugalicu iz džepa i pružio je drškom okrenutom prema Jimu. »Sastruži malo tog konja na tijelo. Nije važno gdje.« Jim je odabrao ravne jastučiće na prsima, a zvukovi struganja prigušeno su odzvanjali popločanom špiljom hladne prostorije. Vratio je Eddieju alat. »Gdje ti je nož?« upitao je ovaj. Jim je izvadio lovački nož koji je dobio davnih dana, kada je tek došao u vojsku. Matthias je dobio identično oružje u istom trenutku - njime je, zapravo, izrezbario konja. »Zareži si dlan i čvrsto stisni predmet. Pritom u mislima jasno zamisli osobu koju želiš dozvati. Sjeti se zvuka njegova glasa. Prisjeti ga se u vrlo konkretnim situacijama. Gledaj kako se kreće, koje pokrete radi, kako je odjeven, sjeti se kako mu miriše kolonjska voda ako je koristi.« Jim je prisilio mozak da se usredotoči i pokušao se sjetiti nečega, bilo čega, o seronji Matthiasu... Prizor koji mu je iskočio u sjećanju bio je nevjerojatno jasan: ponovno se našao u pustinji one kobne noći, u nosnicama je osjećao kemijski miris eksploziva, a u ušima mu je odzvanjala neumitna potreba da se krene. Matthias je ostao bez potkoljenice, lijevo mu je oko gotovo sasvim ispalo iz duplje, a maskirna odjeća bila mu je prekrivena blijedom zemljom i jarkocrvenom krvlju. »... Dan... ny... moj... Danny moj... « govorio je. Jim je prislonio oštricu noža na sredinu dlana i povukao je preko kože. Zasiktao je kada mu se čelik duboko i čisto zario u kožu. Eddiejev glas prekinuo je sjećanje i ledenu bol. »Sada ispruži dlan i protrljaj ga o strugotine. Zatim izvadi upaljač i zapali ih. Podigni ruku i puhni preko nje u plamen i na tijelo, a pritom prizor koji si zamislio zadrži u mislima.« Jim ga je poslušao... i zaprepastio se ugledavši kako se s druge strane upaljača stvara plavi plamen, kao da se ovaj nekom čarolijom pretvorio u bacač plamena. No to nije bio kraj iznenađenjima. Plavi sjaj rasporedio se oko tijela i prekrio ga svjetlucavim prekrivačem. »To je to«, rekao je Eddie. Jim je ugasio upaljač i zagledao se u svoje tijelo, pitajući se što će misliti Matthias. Nekada davno, vrlo davno, njih su dvojica bili bliski. No kako su godine prolazile, putevi su im se razišli. A to je bilo prije cijele ove priče s umiranjem i palim anđelima. No ovdje se nije radilo o njemu i Matthiasu. Jim je ponovno navukao plahtu preko lica, pitajući se koliko će biti potrebno da čarolija dozove Matthiasa i da se ponovno sretnu. Gurnuo je stol u hladnjak i zatvorio vrata te tako sakrio fosforescentni plavi sjaj. »Idemo više.«

16


CHIA

Na odlasku je bio tih, izgubljen u ružnim sjećanjima na stvari koje je radio i ljude koje je ubijao dok je bio u specijalnim postrojbama. I tko bi rekao. Nakon smrti nije zadržao samo adrenalin, već i svoje osobne demone. Štoviše, imao je osjećaj da je to kajanje teret koji će nositi za vijeke vjekova. Ne tako sjajan vid besmrtnosti činjenica je da se ne možeš nadati završnici, da se ne možeš tješiti da će jednoga dana sve biti gotovo kada ti se učini da je život pretežak i nepodnošljiv... i kada prezireš samoga sebe. Kada se s pratiteljima ponovno našao na bočnom travnjaku mrtvačnice, misli su mu se vratile na potragu za Isaacom Rotheom. »Moram pronaći tog tipa«, rekao je sumorna lica. Iako nije bilo baš vjerojatno da su Adrian i Eddie u međuvremenu zaboravili na čemu rade. Zatvorio je oči i dozvao ono što će ga prenijeti preko kilometara koji su Caldwell dijelili od mjesta na kojemu je Isaac zadnji put viđen... Jimova golema krila razmotala su mu se na leđima, prekrivena perjem koje se prelijevalo u raznim bojama i rastezalo kao udovi koji su dotad bili ukočeni. Kada je podignuo pogled, vidio je da su i Eddie i Adrian razvili svoja, a dva su pala anđela pri svjetlosti uličnih svjetiljki izgledala veličanstveno i izvan ovoga svijeta. Ulicom je prošao automobil, no nije naglo zakočio niti je izletio s ceste. Krila, baš kao i on, Eddie i Adrian, nisu bila ni tu ni tamo, ni stvarna ni nestvarna, ni opipljiva ni neopipljiva. Jednostavno su bila. »Jesi li spreman?« upitao je Eddie. Jim je bacio pogled na zgradu u kojoj je ostavio svoje zemaljsko tijelo ne samo kao smrznuti leš, već kao mamac za čovjeka kojega je naučio mrziti. Iako je seronji spasio život. »Jesam. Idemo.« Gore, gore i u daljinu i sve što s tim ide: u tren oka letjeli su mračnim nebesima, među blistavim zvijezdama, na snažnim, stabilnim krilima Angel Airlinesa, kako ih je on zvao. Živ i u letu vratio se lovu na čovjeka koji je postao lovina... i uputio u Boston u punoj bojnoj spremi.

17


CHIA

Poglavlje 3

Demonica Devina bila je svemoćna koliko to može biti netko tko nije onaj koji je stvorio nebo i zemlju: mogla je poprimiti bilo koje lice i tijelo te postati bilo tko, bilo kada i bilo gdje. Mogla je zatočiti duše za čitavu vječnost. Na raspolaganju je imala vojsku nemrtvih vojnika. A onome tko bi joj se zamjerio život je mogla pretvoriti u pakao. Doslovce. No imala je jedan problemčić. »Oprostite što kasnim«, rekla je užurbano ulazeći u ugodan crveni ured. »Bila sam na sastanku koji se odužio.« Psihologinja joj se osmjehnula iz naslonjača. »Nema problema. Da vam dam malo vremena da se priberete?« Devina je zaista bila malo izvan sebe. Kada je sjela, pokraj sebe je odložila torbicu marke Prada. Duboko je udahnula, zagladila tjelesni privid smeđe kose u kojem se prikazivala ljudskoj ženi i popravila kožne hlače s uzorkom guštera koje su zaista postojale. »Na poslu je pakleno«, rekla je spustivši pogled da provjeri je li joj torba zaista zatvorena. Na majici koja se nalazila u njoj bilo je mrlja od krvi, a zaista joj nije trebalo upuštati se u objašnjavanja oko toga. »Apsolutno pakleno.« »Bilo mi je drago kada ste zatražili još jednu večernju terapiju. Nakon onoga prošlog tjedna razmišljala sam o vama i o svemu što se dogodilo. Kako ste?« Devina se distancirala od kaosa iz kojega je stigla i usredotočila na sebe. Što baš i nije bilo ugodno. U trenu su joj krenule suze na oči. »Pa... « Nisam dobro. Prisilila se da nešto kaže. »Radnici su sve donijeli u novi stan. Većina stvari je još u kutijama. Cijelo sam se poslijepodne pokušavala raspakirati, no ima toliko toga, a moram paziti da sve bude pravilno posloženo. Moram provjeriti... « »Devina, prestanite govoriti o stvarima.« Psihologinja je nešto zapisala u crnu knjižicu. »O planiranju možemo razgovarati pred kraj seanse. Zanima me kako ste vi. Pričajte mi o tome kako se osjećate.« Devina je pogledala preko pletenog saga i zapitala se, ne prvi put, što bi žena mislila da zna da liječi demona. Devina je dolazila toj liječnici otkada je stigla u Caldwell - dakle već više od godinu dana. Svoj pravi identitet skrivala je pod svojom omiljenom krinkom seksipilne, moderne smeđokose žene, no ispod nje... osobito nakon prvog poraza od Jima Herona... vladao je jebeni kaos. A ta ljudska žena zapravo joj je zaista pomagala. Devina je otrgnula papirnatu maramicu iz kutije koja je stajala na stolu pokraj nje. »Jednostavno se... mrzim seliti. Osjećam da nemam nimalo kontrole. Izgubljena sam. I... uplašena.« »Znam da je tako.« Toplina je doslovno isijavala iz ženinih pora. »Selidba u novi dom nešto je najteže na svijetu za osobu kao što ste vi. Vrlo sam ponosna na vas.« »Nisam imala vremena. Nisam imala vremena obaviti sve kako treba.« Još suza. Koje je mrzila. Ali, zaboga, morala je istrgnuti svoje zbirke s mjesta na koje su pripadale u samo nekoliko sati, brzati, bacati ih u kutije. »Još uvijek nisam stigla sve pregledati i provjeriti nije li se što razbilo ili izgubilo.« O Bože... izgubilo.

18


CHIA

Prsima joj se proširila panika i natjerala srce koje je prisvojila da počne udarati trostrukom brzinom. »Devina, pogledajte me.« Morala je prisiliti oči da se fokusiraju usred napada panike. »Žao mi je«, protisnula je. »Devina, uzrok vaše tjeskobe nisu stvari. Ono što vas brine jest vaše mjesto na svijetu. Prostor koji emotivno i duhovno proglašavate svojim. Morate zapamtiti da vam nisu potrebne stvari da biste opravdali svoje postojanje ni da biste se osjećali sigurno i zaštićeno.« U redu, to sve zvuči divno i krasno, ali ovozemaljske stvari njezina su poveznica s dušama koje posjeduje ondje dolje, jedino što je povezuje s njezinom »djecom«. Kroz stoljeća je nagomilala osobne predmete svih duša koje je preuzela: gumbe, manšete, prstenje, naušnice, naprstke, igle za pletenje, čaše, ključeve, olovke, satove... popis je bio beskonačan. Najviše je voljela predmete izrađene od plemenitih metala, no svaki je metal mogao poslužiti: baš kao što reflektira svjetlost, tako otpušta i vibracije onoga tko ga je posjedovao, nosio, koristio. Otisak tih ljudi bilo je jedino što ju je smirivalo kada se nije mogla spustiti u svoje utočište radi osobnog posjeta. Isuse, kako mrzi što mora raditi na Zemlji. Zadrhtala je i tapkanjem obrisala suze. »Jednostavno ne mogu podnijeti što sam tako daleko od njih.« »No morate raditi. Sami ste tako rekli. A vaš bivši muž je u boljoj poziciji da se svakodnevno brine za djecu.« »Tako je.« Morala je prilagoditi svoju životnu priču nečemu što će barem nalikovati uobičajenoj ljudskoj situaciji. Bivši muž, naravno, nije postojao, no analogija je dobro funkcionirala: duše su joj bile sigurne ondje gdje ih je ostavila. Jednostavno ju je ubijalo što ne može biti s njima. Nije mogla zamisliti nijedno mjesto na kojem bi radije bila nego na dnu svoga bunara, gdje bi mogla promatrati pateću, vrišteću gomilu zauvijek zatočenu u njezinim zidovima. A voljela se i igrati s njima. »I gdje ste na kraju završili?« upitala je psihologinja. »Kada ste vaš dečko i vi odlučili okončati vezu, kamo ste otišli ovdje u gradu?« Tjeskoba se u trenu pretvorila u bijes. Nije mogla vjerovati da je izgubila prvu bitku s Jimom Heronom... ni da je taj usrani seronja oskvrnuo njezin privatni prostor. Zahvaljujući njemu i onoj drugoj dvojici anđela, morala je pokupiti sve što ima i napustiti stan u potkrovlju glavom bez obzira. »Imam prijatelja koji ima praznu zgradu.« Ne baš prijatelja. Samo nekog tipa kojeg je ševila dok nije potpisao sve papire. Zatim ga je ubila, uvalila mu tijelo u bačvu za opasni otpad i zapečatila je. Trenutno se nalazio u vlastitu podrumu i udobno rastvarao. »A selidba je gotova?« »Da, sve je ondje. No kao što sam rekla, nisam još sve rasporedila kako treba.« No pronašla je, međutim, novu djevicu i odmah je žrtvovala i upotrijebila u korisne svrhe - kao zaštitu za zrcalo koje joj je omogućivalo povratak u Pakao. »No ugradila sam alarm.« Ako itko dotakne krvni pečat koji štiti prostoriju u kojoj se nalazi njezino najvrjednije vlasništvo, bit će obaviještena u trenu. Tako je znala i čim su Jim i njegovi anđeoski prijatelji oskvrnuli njezin prostor. Tako je spasila stvari. No ovih je dana tražiti djevice bilo prava gnjavaža. S obzirom na to koliko se svi seksaju, ono što se nekada pronalazilo na svakom koraku danas je postajalo sve rjeđe i rjeđe. Nije nikada ubijala djecu: to jednostavno ne bi bilo u redu - bilo bi to kao da njoj netko uzme neku od njezinih duša. No pronaći nekoga starijega od osamnaest godina tko se još nije povalio... Znalo je trajati danima.

19


CHIA

Mogla je iskreno reći da je jedva dočekala popularizaciju pokreta za promicanje apstinencije. »Čekajte, zgradu?« rekla je psihologinja. »Ne živite valjda u nekakvoj napuštenoj zgradi?« »O, ne, ne. Trenutno sam u hotelu. Zbog posla ću morati otići iz grada. U Boston, zapravo.« Jer bilo je vrijeme za drugu bitku s neprijateljem. I prokleta bila ako ovu ne dobije. »Devina, to je takav uspjeh.« Psihologinja je pljesnula koljena rukom i nasmiješila se. »Živite odvojeno od svojih stvari. Dostigli ste važnu prekretnicu.« Pa i ne baš, s obzirom na to da se u tren oka mogla stvoriti bilo gdje. »A sada mi recite, kako je na poslu? Znam da vam je prošli tjedan bio naporan.« Devina je rukom napipala torbu i počela gladiti mekanu kožu. »Bit će bolje. Pobrinut ću se da bude bolje.« »Vaš novi kolega. Kako ide s njim? Znam da je u početku bilo nekih trzavica.« Trzavica? Pa da, bilo je i trzanja. Sjetila se sebe i Jima Herona na parkiralištu Iron Mask, njega duboko u njoj, nje kako ga silovito uzima. Unatoč činjenici da ga strastveno mrzi, ne bi imala ništa protiv da provede još malo vremena nasamo s njim. Devina se uspravila. »Neće dobiti mjesto potpredsjednika. Briga me što moram učiniti, no predugo radim i trudim se da bi mi neki tip samo tako uletio i uzeo ono što mi pripada.« Sedam duša. Sedam prilika za pobjedu dobra ili zla. A prva je pobjeda pripala drugoj strani. Ako ih Jim Heron dobije još tri, ne samo da će ona ostati bez »posla«, već će anđeli preuzeti Zemlju, a njezine će duše, sve do jedne, biti iskupljene. Sav njezin trud bit će uzalud: njezine zbirke će nestati. Njezina vojska će nestati. Ona... će nestati. Zagledala se u psihologinju. »Neću mu dopustiti da pobijedi.« Žena je klimnula. »Imate li plan?« Devina je potapšala torbu. »Imam. Apsolutno imam.« Nakon seanse Devina se prenijela na sjeveroistok - bacila se u zrak kao mračna sjena i odletjela kroz noć. Rematerijalizirala se u Ulici Boylston, preko puta Bostonskog botaničkog vrta, u kojem su se žalosne vrbe nad jezercem upravo počinjale zelenjeti. Čedna četvrtasta zgrada hotela Four Seasons sa svojim je velikim ulazom, natkrivenim trijemom i ostakljenim restoranima zauzimala gotovo cijeli stambeni blok. Iako je vanjština bila prilično neupadljiva, unutrašnjost je bila sva u toplim drvenim oblogama i elegantnim brokatnim ukrasima, a uvijek je bilo i svježeg cvijeća. Mogla se jednostavno stvoriti u svojoj sobi, ali kakvo bi to traćenje odjeće bilo: njezine hlače marke Escada s uzorkom guštera i Chanelova bluza ostavljali su bez daha, a o baloneru s potpisom Stelle McCartney da i ne govorimo. I tko bi rekao, bila je tu tek drugu večer, a već su je vratar i osoblje na recepciji pozdravljali dok je brzala predvorjem, a louboutinke joj odzvanjale mramorom. Bio joj je to samo podsjetnik na ono što je već znala: od svih kostima u obliku privida ljudskog tijela koja je ikada nosila, ovo - u liku smeđokose žene s vrtoglavo dugačkim nogama i grudima od kojih su se ljudski muškarci spoticali o vlastiti jezik - pristajalo joj je bolje od svih. Iako je tehnički bila tek neko aseksualno stvorenje srednjeg roda, iskustvo joj je dokazalo da je njezin arsenal najučinkovitiji kada njime upravlja manikirana ruka. Osim toga, više joj se sviđala ženska odjeća. A i seks isto. Njezin apartman na posljednjem katu imao je veličanstven pogled na park Boston Common, mnogo velebnih prostorija - i izvrsnu poslugu u sobu. Buket ruža bio je zgodan detalj, i to gratis.

20


CHIA

Kao što je i red kada za smještaj platiš tisuće i tisuće i tisuće dolara. Prošla je kroz dnevni boravak i glavnu spavaću sobu te stigla do mramorne kupaonice. Odložila je torbu na pult između dva umivaonika i izvadila sportsku majicu koju je uzela iz onog borilačkog oktogona. Majica s kapuljačom bila je boje magle, veličina XXL. Takve su se prodavale u svakoj većoj trgovini - bio je to jedan od onih anonimnih odjevnih predmeta koje bilo tko može nositi, nešto što je lako dostupno i što si svatko može priuštiti. Ništa posebno. No majica koju je Devina držala u rukama bila je jedinstvena. Osobito zbog mrlja od krvi. Hvala Bogu što se policija pojavila u pravom trenutku. Inače uopće ne bi stigla na sastanak s psihologinjom. Brzo je odbacila odjeću i pokušala je ostaviti u neurednoj hrpi... Izdržala je otprilike minutu i pol. Od nereda joj se vrtjelo u glavi, pa je morala pokupiti odjeću, otići do ormara i sve objesiti na svoje mjesto. Nosila je grudnjak, pa je njega odložila u komodu. O gaćicama nije morala brinuti. Bila je mnogo smirenija kada se vratila poslu pokraj umivaonika. Iz kovčežića za šminku izvadila je zlatne škarice i izrezala krug u majici na mjestu na kojem bi se nalazilo srce muškarca koji ju je nosio. Zatim je izrezuckala taj komadić tkanine. Pamučna vlakna lako su se razdvajala i padala na glatki mramor stvarajući hrpicu. Zarežala je dlan škaricama, pa joj je potekla prljavosiva krv i počela kapati u gnijezdo koje je pripremila. Na trenutak ju je obuzelo razočaranje. Voljela bi da iz nje teče crvena krv - bilo je to toliko privlačnije. Istini za volju, Devina je mrzila svoj stvarni izgled. Ovo je tijelo mnogo bolje. Kao i ostala. Pokupila je komadiće majice i utrljala ih u nečistu krv na svom dlanu, zamišljajući pritom muškarca uz čije se tijelo ta tkanina privijala, predočujući njegovo tvrdo lice, kratko ošišanu kosu koju je puštao da raste i tetovaže koje su mu prekrivale tijelo. Dok je tako trljala ruku i mislila na Isaaca Rothea, Devina se naga odšetala u spavaću sobu i sjela na pokrivač. Otvorila je zdepastu kutiju od slonovače koja je stajala na noćnom ormariću i izvadila ručno izrezbarenu šahovsku figuru, kraljicu koja se ljepotom ni izdaleka nije mogla mjeriti s njezinim tjelesnim oblikom. Nije vidjela kako Jim Heron djelja tu veliku damu, no izdjeljao ju je, a ona ga je zamišljala kako to radi, kako se naginje s oštrim nožem u ruci, kako sigurnim rukama usmjerava čeličnu oštricu i otkriva predmet u drvu. Pritisnula je njegovo djelo u svoj krvavi dlan, zajedno s vlaknima iz majice, i stopila ih, integrirala u jedno. Zatim se ispružila i uzela svijeću, koja se zapalila na njezinu misaonu naredbu. Legla je i puhnula preko plamena, kojim su se pronijele sjedinjene esencije njihovih triju bića. Prekrio ju je ljubičasti sjaj koji je izbio s druge strane, okupao je fosforescentnom svjetlošću... koja je vlasnike stvari prizivala na okupljanje... koja ih je dozivala k njoj. Jim Heron ovaj put neće znati što ga je snašlo. Možda je dobio prvu rundu, ali to se neće ponoviti.

21


CHIA

Poglavlje 4

Kada radiš u središnjoj prijamnoj službi u Općinskom zatvoru Suffolk u centru Bostona, možeš biti siguran da ćeš se svega nagledati. Od nekih će ti se stvari zgaditi kava i krafne. Neke su... jednostavno bizarne. Billy McCray najprije je bio kvartovski policajac u južnom Bostonu, gdje je služio rame uz rame s braćom, bratićima i ocem. Kada su ga prije petnaestak godina nastrijelili na dužnosti, narednik mu je sredio ovaj uredski posao - i pokazalo se ne samo da mu invalidska kolica savršeno pristaju ispod ruba pulta, već i da je iznenađujuće nadaren za papirologiju. Počeo je s evidentiranjem uhićenja i fotografiranjem osumnjičenika, no sada je bio šef svega. Nitko u postaji nije mogao ni nos obrisati ako mu Billy nije prije toga rekao da smije uzeti maramicu. A volio je svoj posao, iako je ponekad znao biti opako čudan. Uzmimo, na primjer, prvo što je učinio toga jutra. Šest ujutro. Upisao je bjelkinju koja je bradavice na dojkama prekrila samo limenkama kole, koje su bile zalijepljene pri dnu i stršile ravno van. Imao je osjećaj da će joj fotografija snimljena pri uhićenju završiti na web-stranici The Smoking Gun.com, pri čemu će njezina vlasnica uživati u takvoj reklami: prije fotografiranja joj je ponudio da će joj pronaći neku majicu ili nešto, ali ne, ona je željela pokazati svoje... no da, limenke. Ljudi. Ono. Pokazalo se da rastezljivo ljepilo nije teško skinuti, ali za svaki slučaj piti su joj davali iz samo jedne papirnate čaše, čisto da se opet ne sjeti... Kada su se na kraju hodnika otvorila čelična vrata, Billy se uspravio u kolicima. Žena koja je ušla u postaju bila je nešto posebno, to svakako, ali ne iz istog razloga kao većina čudaka koje su tu viđali. Bila je visoka valjda tri metra i imala plavu kosu koju je uvijek nosila podignutu u nekoj uvijenoj pundži. Nosila je kostim koji joj je savršeno pristajao i dugačak, formalni kaput, a znao je i bez pitanja da joj torbica i aktovka vrijede više od ukupnog iznosa u njegovu mirovinskom fondu. Golemo zlatno uže koje je nosila oko vrata da i ne spominjemo. Kada se mimoišla s par čuvara, i oni su odmah istegnuli vrat i spustili glas... i odmah pogledali preko ramena da bi je odmjerili straga. Kada je prišla pregradi od pleksiglasa koja je stajala pred njim, bilo mu je drago što ju je unaprijed povukao jer je tako mogao osjetiti njezin parfem. Hmmm... uvijek isti. Miris bogatstva i skupoće. »Bok, Billy! Kako Tomu ide na policijskoj akademiji?« Kao i u mnogih ljudi s Beacon Hilla, zbog intonacije njezina glasa jednostavno pitanje koje je Grier Childe postavila zvučalo je bolje nego nešto iz Shakespeareova pera. No za razliku od drugih umišljenika iz toga kvarta, ona se nije držala nadmeno, a osmijeh joj je bio iskren. Uvijek ga je pitala za sina i ženu i pritom ga zaista gledala, ravno u oči, kao da je mnogo više od pukog činovnika. »Ide mu odlično.« Billy se osmjehnuo i prekrižio ruke na izbačenim prsima. »Diplomirat će u lipnju. Radi u južnom Bostonu. Snajper je kao tata - mali bi pogodio limenku s kilometra udaljenosti.«

22


CHIA

Nažalost, to ga je podsjetilo na biserku s kolom, no odmah je otjerao taj prizor iz misli. Mnogo je ljepše uživati u pogledu na cijenjenu odvjetnicu Childe. »Ne čudi me što Tommyju tako dobro ide.« Upisala se u evidenciju i napola sjela na pult. »Kao što ste rekli, na vas je.« Čak i nakon dvije godine takvih čavrljanja, još uvijek nije mogao vjerovati da se zaustavlja da bi razgovarala s njim. Da, naravno, javni tužitelji i stalni javni pravobranitelji razmijenili bi s njim pokoju riječ, no ona je bila iz jednog od onih uglednih, starinskih odvjetničkih ureda - a takvi bi obično samo pitali gdje im je klijent. »A kako je Sara?« upitala je. Dok su razgovarali, unio joj je ime u sustav da vidi kome je dodijeljena. Otprilike svakih šest mjeseci bila bi na redu kao javni pravobranitelj. To je, naravno, radila pro bono. Cijena njezinih usluga inače je nedvojbeno bila toliko visoka da je bio sasvim siguran da si klijenti koje je ovdje dobivala ne bi mogli priuštiti više od dvije riječi iz njezinih usta, a kamoli cijeli sat... ili, ne daj Bože, cijeli slučaj. Kada je vidio ime navedeno uz njezino, namrštio se. »Je li sve u redu?« upitala je. Pa, ne, nije. »Da. Sve je spremno.« Jer će se on osobno pobrinuti da tako bude. Okrenuo se da dohvati hrpu papira. »Ovo su dokumenti o vašem klijentu. Pričekajte u jedinici, dovest ćemo vam ga.« »Hvala, Billy. Najbolji ste.« Kada ju je pustio kroz glavna vrata koja su vodila u prijamni odjel zatvora, uputila se prema prostoriji koju joj je dodijelio - a koja se slučajno nalazila točno pokraj njegova ureda. Nešto je zabilježio u računalu, a zatim podignuo slušalicu i nazvao pritvor. Kada se Shawn C. javio, rekao je: »Dovedi broj pet-četiri-osamdevet-sedam-nula, prezime Rothe. Čeka ga naša gđica Childe.« Kratka tišina. »Taj je krupan momak.« »Hm, slušaj... Bi li usput popričao s njim? Podsjetio ga da će mu biti lakše ako bude pristojan prema svojoj odvjetnici?« Opet tišina. »I čekat ću ispred vrata dok bude s njom. Tony će me zamijeniti ovdje dolje.« »Dobro. Da, to je dobro. Hvala.« Kada je spustio slušalicu, Billy se okrenuo tako da vidi zaslone za sigurnosni nadzor. Na monitoru u donjem lijevom kutu vidio je kako gđica Childe sjeda za stol, otvara dosje i čita izvješća u njemu. Držat će je na oku dok ne izađe iz te prostorije živa i zdrava. Stvar je jednostavna: u zatvoru su postojale dvije vrste ljudi - insajderi i autsajderi. Prema autsajderima su se ponašali pristojno i sve to, ali za insajdere... osobito za drage, mlade insajdere s prekrasnim osmijehom i mnogo stila... za insajdere su se dobro brinuli. A to znači da će Shawn C., čuvar, zasjesti u hodniku i gledati kroz prozor od armiranog stakla dok god onaj ubilački manijak uhićen zbog tučnjave u kavezu bude u prostoriji s njihovom djevojkom. A ako taj šupak samo i udahne na krivi način u njezinoj blizini, e pa onda... recimo samo da u Billyjevoj postaji nitko nije zazirao od pokoje korektivne mjere: svi čuvari i osoblje znali su za mračni kutak u podrumu u kojemu nema sigurnosnih kamera i u kojem nitko ne čuje kako se seronje deru kada ih treba naučiti pameti.

23


CHIA

Billy se zavalio u stolicu i zavrtio glavom. Draga je to djevojka, stvarno draga. Naravno, s obzirom na ono što se dogodilo njezinu bratu... Težak život zna iznjedriti drage ljude. Grier Childe sjedila je za stolom od nehrđajućeg čelika na hladnoj stolici od nehrđajućeg čelika preko puta još jedne stolice od nehrđajućeg čelika. Sav namještaj bio je prikovan za pod, a jedini drugi predmeti u prostoriji bili su sigurnosna kamera gore u kutu i stropna žarulja u kavezu. Zidovi su bili od betonskih blokova koji su prebojeni toliko puta da su glatkoćom počeli nalikovati tapetama, a zrak je imao miris po jeftinom sredstvu za čišćenje podova, kolonjskoj vodi zadnjeg odvjetnika koji je bio tu i starim cigaretama. Prostorija se nije mogla više razlikovati od mjesta na kojem je inače radila. Bostonski ured tvrtke Palmer, Lords, Childe, Stinston & Dodd nalikovao je muzeju devetnaestostoljetnog namještaja i umjetnina. U PLCS&D-u nije bilo naoružanih čuvara ni detektora metala i ništa nije bilo pričvršćeno na svoje mjesto kako ga ne bi bilo moguće ukrasti ili baciti na nekoga. Ondje su odore bile iz Brooks Brothersa i Burberryja. Kao besplatni javni pravobranitelj radila je otprilike dvije godine, a trebalo joj je dobrih dvanaest mjeseci da se zaista skompa s prijamnim uredom, osobljem i čuvarima. No sada joj se činilo kao da se vraća u stari kraj kad god bi došla, i zaista je voljela ljude koji su tu radili. Puno dobrih ljudi koji obavljaju teške poslove unutar sustava. Otvorila je dosje svog najnovijeg klijenta te pregledala optužbe, uhidbeni obrazac i klijentovu povijest: Isaac Rothe, dvadeset i šest godina, stanuje dolje u Ulici Tremont. Nezaposlen. Neosuđivan. Uhićen s još osmoricom drugih tijekom sinoćnje racije u ilegalnom klubu za kockanje i tučnjave u kavezu. Nalog nije bio potreban jer su se neovlašteno nalazili na privatnom vlasništvu. Prema policijskom izvješću njezin se klijent nalazio u ringu u trenutku kada je upala policija. Tip s kojim se tukao navodno je bio na liječenju u gradskoj bolnici... Devet sati u subotu ujutro... Znaš li gdje ti je život? Grier je stisnula oči ne podižući glavu. »Ne sad, Daniele.« Samo kažem. Dok joj je glas njezina mrtvog brata straga pristizao u glavu, od tog se bestjelesnog zvuka osjećala potpuno ludom. Imaš trideset i dvije godine, a umjesto da se maziš s nekim seksi ljubavnikom, ti sjediš u policijskoj postaji s usranom kavom... »Nemam kavu.« U tom su se trenutku otvorila vrata i uvezao se Billy. »Mislio sam da bi vam dobro došlo nešto za buđenje.« Ha!, rekao joj je brat. Začepi, odvratila mu je u mislima. »Billy, to je stvarno lijepo od vas.« Uzela je kavu od šefa prijamnog, a toplina joj se kroz papirnatu šalicu proširila dlanom. »A čujte, ima okus po prljavoj vodi. Svi je mrzimo.« Billy se nasmiješio. »Ali to je tradicija.« »Svakako jest.« Namrštila se vidjevši da ne odlazi. »Nešto nije u redu?« Billy je potapšao praznu stolicu koja je stajala pokraj njega. »Biste li bili tako ljubazni da sjednete ovdje?« Grier je spustila šalicu. »Naravno, ali zašto... « »Hvala, dušo.« Prošlo je neko vrijeme. Billy je očito čekao da se premjesti i nije namjeravao objašnjavati svoj zahtjev. Grier je gurnula dosje preko stola i preselila se na drugu stolicu, tako da su joj leđa bila okrenuta prema vratima. »Bravo.« Nakratko joj je stisnuo ruku i izvezao se iz prostorije.

24


CHIA

Zahvaljujući promjeni mjesta, sada je vidjela providnu prikazu svog voljenog mlađeg brata. Daniel je opušteno stajao u daljem kutu prostorije, nogu prekriženih u gležnjevima, ruku na prsima. Plava mu je kosa bila svježa i čista, a nosio je polo-majicu koraljne boje i karirane kratke hlače. Izgledao je kao neživi maneken u reklami za Ralph Lauren, oličenje sveameričkog, preplanulog dobrostojećeg mladca koji se upravo sprema isploviti iz Hyannis Porta. No nije joj se osmjehivao kao obično. Žele da on bude okrenut prema vratima kako bi ga čuvar u hodniku mogao držati na oku. I ne žele da ostaneš zatočena u prostoriji. Ovako te lakše izvući ako postane agresivan. Zaboravila je na sigurnosnu kameru i činjenicu da svima osim njoj izgleda kao da govori sa zrakom te se nagnula naprijed. »Nitko neće... « Moraš prestati s ovim. Prestani pokušavati spasiti druge i počni živjeti. »Također. Prestani me progoniti i vrati se u svoju vječnost.« Bih. Ali ti me ne puštaš. S tim su se komentarom vrata iza nje otvorila, a brat joj je nestao. Grier se ukočila kada je začula zveketanje lanaca i povlačenje nogu po podu. A onda ga je ugledala. Sveta... Marijo... Majko... Ono što je Shawn C. doveo iz pritvora bilo je dva metra čistih mišića. Klijent joj je bio »prikladno odjeven«, što je značilo da nosi zatvorsku odjeću, a ruke i stopala bili su mu okovani lancima i povezani čeličnim pleterom koji mu se protezao s prednje strane tijela od stopala do struka, koji je opasavao. Tvrdo mu je lice imalo upale obraze kakvi su neizbježni kada čovjek u tijelu nema ni grama masnog tkiva, a tamna mu je kosa bila ošišana kratko kao u vojnika. Oko očiju su mu se vidjele modrice koje su polako nestajale, a jarkobijeli zavoj bio mu je zalijepljen neposredno ispod početka vlasišta... Oko vrata su mu se vidjeli crveni tragovi, kao da ga je vrlo, vrlo nedavno netko zgrabio za gušu. Prva joj je pomisao bila... da joj je drago što ju je dobri stari Billy McCray natjerao da sjedne s druge strane. Nije bila sigurna kako to zna, no imala je osjećaj da bi njezin klijent, da želi, sredio Shawna C. u tren oka - i to usprkos činjenici da je u lisičinama i da je čuvar građen kao buldog i ima godine i godine iskustva u svladavanju krupnih, naprasitih muškaraca. Klijent je nije pogledao u oči, već je zadržao pogled na podu dok ga je čuvar gurao u skučen prostor između prazne stolice i stola. Shawn C. nagnuo mu se do uha i nešto prošaptao. Ili točnije rečeno, prorežao. Čuvar je zatim pogledao Grier i oporo se osmjehnuo, kao da mu se situacija ne sviđa, ali ju je spreman odraditi profesionalno. »Čujte, bit ću odmah u hodniku. Ako išta zatrebate, samo viknite i odmah sam tu.« Spustio je glas i dodao: »Gledam te, mali.« Te mjere opreza iz nekog je razloga nisu čudile. Već je od same činjenice što sjedi preko puta tog klijenta osjećala da mora biti na oprezu. Nije mogla ni zamisliti kako bi joj bilo da ga mora pratiti s kraja na kraj zatvora. Isuse, stvarno je krupan. »Hvala, Shawn«, tiho je rekla. »Nema problema, gđice Childe.« A onda je ostala sama s g. Isaacom Rotheom. Odmjerila mu je golema ramena i primijetila da se ne trza ni ne meškolji, što je protumačila kao dobar znak - to valjda znači da nije na metamfetaminima ni kokainu. A nije ni nepristojno buljio u nju, odmjeravao joj prednju stranu kostima ni oblizivao usne.

25


CHIA

Zapravo, nije je uopće gledao, već je pogled uporno fiksirao na stol pred sobom. »Ja sam Grier Childe, meni je dodijeljen vaš slučaj.« Budući da nije podignuo pogled ni klimnuo glavom, nastavila je. »Sve što mi kažete smatra se povjerljivim, što znači da, u granicama zakona, neću nikome odati što ste mi rekli. Nadalje, sigurnosna kamera gore u kutu ne snima zvuk, pa nitko neće čuti što mi kažete.« Čekala je... no i dalje nije odgovarao. Jednostavno je sjedio i ravnomjerno disao, oličenje napete snage s okovanim rukama na stolu i golemim tijelom uguranim u stolicu. Na prvom sastanku većina bi ovdašnjih klijenata sjedila zavaljeno i durila se ili bi pak bili svi indignirani i uvrijeđeni i beskrajno se opravdavali. On nije činio ništa od toga. Kralježnica mu je bila ravna kao strijela, bio je potpuno svjestan svega oko sebe, no nije rekao ni riječi. Nakašljala se da pročisti grlo. »Optužbe protiv vas su ozbiljne. Tip s kojim ste se tukli završio je u bolnici s krvarenjem u mozgu. Trenutno vas terete za nanošenje teških tjelesnih ozljeda i pokušaj ubojstva, ali ako umre, optužba će biti preinačena u ubojstvo na mah ili iz nehaja.« Ništa. »G. Rothe, postavila bih vam nekoliko pitanja, ako je to u redu?« Bez odgovora. Grier se naslonila na stolicu. »Čujete li me uopće?« Upravo kada se počela pitati ima li možda neki nezabilježeni oblik invalidnosti, progovorio je. »Da, madam.« Glas mu je bio tako dubok i markantan da je ostala bez daha. Te dvije riječi izgovorene su s blagošću koja je bila u potpunoj suprotnosti s njegovim tjelesnim dimenzijama i grubošću njegova lica. A taj naglasak. .. zaključila je da vuče na južnjački. »Želim vam pomoći, g. Rothe. To vam je jasno, zar ne?« »Nemojte se uvrijediti, madam, ali mislim da to ne možete.« Definitivno južnjački. Zapravo, prekrasno južnjački. Zatresla je glavom da bi je razbistrila, a zatim rekla: »Prije nego što me otpišete, predlažem da razmislite o dvije stvari. Trenutno vam nije određena jamčevina, što znači da ćete biti u pritvoru dok se slučaj ne riješi. A to bi moglo trajati mjesecima. Osim toga, tko god zastupa sam sebe, zaista ima budalu kao klijenta - to nije samo uzrečica. Ja vam nisam neprijatelj. Ovdje sam... « Napokon ju je pogledao. Oči su mu bile boje mraza na prozorskom oknu i prepune sjenki djela koja prljaju dušu. Dok joj je taj sumoran, iscrpljen pogled probijao mozak, istodobno joj je sledio srce: odmah je znala da nije posrijedi tek neki ulični huligan. On je vojnik, pomislila je. Mora biti - njezin je otac znao imati isti takav pogled tijekom mirnih večeri. Rat ima takav utjecaj na ljude. »Irak?« tiho je upitala. »Ili Afganistan?« Obrve su mu se na trenutak podignule, no bio je to jedini odgovor koji je dobila. Grier je potapšala njegov dosje. »Dajte da vam sredim jamčevinu. Počnimo od toga, u redu? Ne morate mi ništa reći o tome zašto ste uhićeni ni što se dogodilo. Moram znati samo što vas vezuje uz lokalnu zajednicu i još neke detalje o tome gdje živite. Budući da dosad niste uhićivani, mislim da imamo šansu... « Zašutjela je kada je shvatila da je zatvorio oči. Dobro. To joj je prvi put da joj je klijent zadrijemao usred sastanka. Možda se Billy i Shawn C. nisu morali toliko brinuti. »Dosađujem li vam, g. Rothe?« odrješito je upitala trenutak poslije.

26


CHIA

Poglavlje 5

Dosađujem li vam, g. Rothe?« Nema šanse. Glas javne pravobraniteljice bio je nalik pjesmi u Isaacovim ušima, a njezina aristokratska intonacija i savršena gramatika zvučno su ga milovali u tolikoj mjeri da je se na neki čudan način bojao. Oči je najprije zatvorio zato što je jednostavno bila prelijepa da bi je mogao gledati, no onda je shvatio da tama ima još jednu prednost. Bez njezina savršena lica i pametna pogleda da mu skreću pozornost, mogao se u potpunosti usredotočiti na njezine riječi. Govorila je poetski. Čak i za tipa koji se ne pali na srčeka i cvijeće. »G. Rothe.« To nije bilo pitanje, već zahtjev. Očito joj ga je bilo dosta. Povirio je ispod kapaka i osjetio kako ga dojam koji je ostavljala na njega raspaljuje posred prsa. Pokušao se uvjeriti da se osjeća toliko smeteno jer već godinama nije bio u blizini prave dame. Na kraju krajeva, većina žena koje je ševio ili s kojima je radio bila je pomalo gruba, baš kao i on. Zbog toga je ta savršeno počešljana, očito obrazovana, parfimirana egzotična ljepotica s druge strane stola bila nalik nekoj zadivljujućoj anomaliji. Isuse, vjerojatno bi se onesvijestila da mu vidi tetovažu. I pobjegla vrišteći da zna kakvim se poslom bavio zadnjih pet godina. »Dajte da vam sredim jamčevinu«, ponovila je. »A onda ćemo vidjeti kako stojimo.« Morao se zapitati zašto joj je toliko stalo do nekog jadnika kojega nikada u životu nije vidjela, no u očima joj se vidjela neupitna misija, pa je možda u tome bilo objašnjenje: očito je druženjem sa šljamom iz najnižih slojeva egzorcirala iz sebe nekakve demone. Možda je osjećala bogatašku krivnju. Možda je vjernica. U svakom slučaju, očito je jebeno odlučna. »G. Rothe. Dajte da vam pomognem.« Definitivno nije želio da se miješa u njegov slučaj... no ako ga može osloboditi, moći će zbrisati, a vani će biti neupitno sigurniji: njegovu bivšem šefu ne bi bio nikakav problem poslati nekoga u zatvor s lažnom optužbom i isplanirati atentat čuvarima pred nosom. Matthiasu bi to bila dječja igra. Isaac je osjetio kako mu se savjest, tako dugo pritajena, glasno javlja, no logika je bila neporeciva: izgledala je kao odvjetnica koja zna kako postići što želi, a ma koliko mu se nije sviđala pomisao da je miješa u svoja sranja, želio je ostati živ. »Bio bih vam zahvalan ako biste to mogli, madam.« Duboko je udahnula, kao da zastaje da se odmori usred maratona. »Dobro. U redu onda. Dakle, ovdje piše da živite u Ulici Tremont. Koliko ste dugo već ondje?« »Malo više od dva tjedna.« Po načinu na koji je skupila obrve shvatio je da mu to baš i neće pomoći. »Nezaposleni ste?« Točan je izraz »odsutan bez dopuštenja«, pomislio je. »Da, madam.« »Imate li obitelj? Ovdje ili negdje drugdje u Massachusettsu?« »Ne.« Njegov otac i braća mislili su da je mrtav, a to mu je i odgovaralo. A vrlo vjerojatno i njima. »Barem niste osuđivani.« Zatvorila je dosje. »Izaći ću pred suca za nekih pola sata. Jamčevina će biti paprena... ali znam neke jamstvene kreditore kojima bismo se mogli obratiti.«

27


CHIA

»Koliko mislite da će biti?« »Dvadeset tisuća - ako budemo imali sreće.« »Mogu to platiti.« Ponovno se namrštila i otvorila dosje te ponovno pregledala dokumente. »Ovdje ste izjavili da nemate prihoda ni ušteđevine.« Nije ništa rekao, a ona ga nije korila niti je djelovala iznenađeno. Bez sumnje je navikla da ljudi kao što je on lažu, ali nažalost, kladio bi se u vlastiti život da je ono što joj on taji daleko, daleko opasnije od svega s čime se obično susreće dok glumi dobru samaritanku. Sranje. Zapravo se i jest kladio, ali u njezin život. Matthiasova je mreža imala širok doseg kada je bila riječ o zadacima, pa je svatko u Isaacovoj blizini riskirao da se nađe na nišanu. No naravno, kada on jednom nestane, ona ga više nikada neće vidjeti. »Kako vam je lice?« upitala je trenutak poslije. »U redu je.« »Izgleda bolno. Želite aspirin? Imam u torbi.« Isaac se zagledao u svoje izubijane ruke. »Ne, madam. Ali hvala vam.« Začuo je kuckanje njezinih visokih peta kada je ustala. »Vratit ću se kada... « Vrata su se otvorila i uletio je mišićavko koji ga je doveo iz pritvora. »Idem razgovarati sa sucem«, rekla je čuvaru. »A on je bio savršeno pristojan.« Isaac je pustio da ga čuvar povuče da ustane, no nije obraćao pozornost na njega. Buljio je u svoju odvjetnicu. Čak je i hodala kao dama... Čuvar mu je snažno trgnuo ruku. »Nemaš je što gledati«, rekao mu je. »Netko kao ti nema što čak ni gledati nekoga kao što je ona.« Stisak g. Bontona malo mu je išao na živce, no šupčini se nije moglo prigovoriti zbog načina na koji je razmišljao. Čak i da ima bezopasan posao i ništa na savjesti osim pokoje kazne za prebrzu vožnju, Isaac ne bi bio ni blizu ženi iz te lige. Kvragu, nije se čak bavio ni istim sportom.

28


CHIA

Poglavlje 6

Jim Heron već je dugo bio svjestan činjenice da na svijetu postoje dvije vrste teretana: komercijalne i starinske. Komercijalne se diče usklađenim bojama, ženama koje potpuno našminkane idu na satove spinninga i muškarcima s tetovažama šarana u stilu Johna Mayera koji dižu utege s podstavljenim hvatištima. U takvima se od korisnika očekuje da obrišu sprave nakon upotrebe, a na dolasku i odlasku zapisuju ih cvrkutavi treneri s umjetnim tenom. Jednu je takvu isprobao neposredno nakon odlaska iz specijalnih postrojbi. Skoro ga je natjerala da promijeni život u smjeru cjelodnevnog izležavanja na kauču. Starinske su bile više po njegovu ćefu, a upravo su u takvu ušli on, Adrian i Eddie u južnom Bostonu. Mikeova teretana bila je muška oaza, bejbe: imala je miris po pazusima i zidove dostojne zatvorske zgrade te bila okićena izblijedjelim Arnoldovim posterima iz osamdesetih. Prostirke su bile neonski plave boje, utezi od željeza, a jedan jedini sobni bicikl u kutu bio je jedan od onih vjetrootpornih modela s ventilatorom u kavezu. Bio je to muzejski izložak kojemu se na sjedalu nakupila prašina. Muškarci koji su se izmjenjivali na spravama ili podizali utege bili su krupni, tihi i imali su tetovaže Djevice Marije, Isusa i križa. Bilo je tu mnogo slomljenih nosova koji su krivo zarasli i loših navlaka na otkrhnutim prednjim zubima, nesumnjivo uzrokovanih hokejskim utakmicama i barskim tučnjavama. Svi su se zacijelo poznavali zato što su na neki način u rodu. Osjećao se kao kod kuće dok je prilazio recepciji. Tip koji je sjedio za pultom imao je šezdeset, možda šezdeset pet godina, rumenu kožu, blijedoplave oči i kosu koja je bjelinom nadmašivala pjenu na irskom pivu. »Izvolite, dečki?« rekao je spuštajući Boston Herald. Nekoliko je članova pogledalo u njihovu smjeru i nastavilo gledati. Jim i njegovi pratitelji nisu bili perolaka kategorija, ali bili su nepoznati, što ih je svrstavalo u kategoriju Tko ste sad vi?. »Tražim nekoga«, rekao je Jim vadeći letak s Isaacovom slikom i rastvarajući ga na naručenom pultu od laminata. »Jeste li ga možda ovdje vidjeli?« »Nisam«, odgovorio je ovaj i ne gledajući sliku. »Nisam nikoga vidio.« Jim je pogledao oko sebe. Sada ih je već promatralo mnogo više očiju i mnogo je više utega zastalo. Forsirati staroga očito ne bi bilo pametno ako ne želi pobrati batine. »U redu. Hvala.« »Nema problema.« Herald se uz trzaj vratio na mjesto. Jim se okrenuo i ponovno presavio Isaacovu sliku. Uputio se prema vratima i opsovao sebi u bradu. Bilo je to treće mjesto na kojem su okušali sreću, a na svakom su ih potpuno izignorirali... »Hej! Ja ga poznajem.« Jim je zastao i pogledao preko ramena. Prišao mu je neki tip u majici sa znakom bostonskih vatrogasaca. »Moj stari se ne želi miješati.« Frajer je klimnuo glavom prema letku. »Tko ti je to?« »Brat.« Što nije bila potpuna laž. Bili su povezani na iskonski način zbog onoga što su prošli u specijalnim postrojbama... a bila je tu i cijela ona priča s dugom. »Sinoć su ga uhitili.«

29


CHIA

Jimu su skočile obrve. »Nemoj srat?« »Neki moji bratići su murjaci, a sinoć su upali u borilačku arenu. Brat ti je čisti ubojica. Jedini razlog zbog kojeg je itko s njim ulazio u oktogon bili su veliki novci, no on nije nikada gubio. Ni jedan jedini put.« »Koliko je dugo u gradu?« »Vidio sam ga da se tuče samo negdje tri puta.« Zapravo je rekao negdi, a ne negdje. »Slušaj, ovdje kod nas, ako se ljudi žele okupiti i mlatiti jedan drugoga, mi im to dopuštamo. Ali moraš biti čist - zato je bila racija. Promotor je namještao borbe, osim onih u kojima je sudjelovao tvoj mali.« Kvragu sve. Isaac u kaznenom sustavu nikako nije dobra stvar. »Stari, daš mi malo Herald?« Tip se okrenuo prema ocu i uzeo novine te počeo listati. »Evo.« Jim je na brzinu pročitao članak. Ilegalne borbe, bla, bla, bla - Isaac Rothe? Čekaj, tip koristi svoje pravo ime? Ako to ne znači nositi metu na prsima: Matthias bi mogao jednostavno samo ubaciti nekoga u zatvor da sredi budalu. »Ako želiš pronaći brata...« Vatrogaščevo lice postalo je proračunato. »Mogu ti reći gdje će biti čim izađe.« Nepuna dva sata nakon što je ostavila klijenta i izašla pred suca, Grier je ponovno sjedila za upravljačem svog Audija A6, zaglavljena u prometu oko parka Boston Common. Srećom, stvari su se malo ubrzale kroz Kinesku četvrt, a onda je napokon izašla na drugu stranu, u Ulicu Tremont. Dijelom je bila napeta i zato što zapravo nije imala vremena za tu digresiju. U jedan je imala sastanak s tvrtkom s popisa Fortune 50 u svom uredu u financijskoj četvrti... a ti su se neboderi trenutno nalazili u njezinu retrovizoru i postajali sve manji i manji. No morala je saznati više. Što je činilo drugi dio njezine užurbane hitnje. Dok je psovala samu sebe, pripremila se za Danielovo ukazanje i bacila pogled na stražnje sjedalo. Nije se pojavio, pa je duboko udahnula. Trenutno joj zaista nije trebalo njezino metafizičko uredništvo. Daniel je umro prije dvije i pol godine, a prvi joj se put pojavio u snu večer prije sprovoda. Bilo joj je neopisivo olakšanje vidjeti ga zdravog, čistog i neomamljenog heroinom, a dok je spavala, razgovarali su onako kako su to činili prije nego što ga je ovisnost zaista pritisnula. Skok u »stvarni život« dogodio se nekih šest mjeseci poslije toga. Jednog je jutra razgovarala s njim kada joj je zazvonila budilica. Bez razmišljanja je ispružila ruku i isključila je... i shvatila da je budna, a on je još uvijek tu. Daniel se smiješio kada se naglo uspravila - kao da je ponosan na sebe. A zatim ju je na svoj skulirani način obavijestio da nije poludjela. Da život poslije smrti zaista postoji, a on je u njemu. Trebalo joj je neko vrijeme da se privikne, no dvije godine poslije više nije dovodila u pitanje njegova povremena pojavljivanja - iako je te posjete držala za sebe. Na kraju krajeva, samo zato što ona misli da nije luda, ne znači da bi se i drugi složili s time... a kome to treba? Osim toga, ako on zaista jest halucinacija, a ona se pretvara u nešto iz Genijalnog uma... e pa, njoj odgovara, pa stručnjaci za mentalno zdravlje mogu ići kvragu: Daniel joj je strašno nedostajao, a ovako joj se na neki način vratio. Vratila se kućama od opeke koje su se protezale s obje strane Ulice Tremont i pratila brojeve kada bi ih uspjela ugledati oko vrata. S jedne strane, nije mogla vjerovati da je klijentu uspjela isposlovati jamčevinu, no njegova dosadašnja neosuđivanost i opća prenatrpanost zatvora išla im je u korist.

30


CHIA

G. Rothe, s druge strane, nije pokazao ni iznenađenje ni zadovoljstvo kada mu je priopćila vijest. Samo ju je na svoj pristojan, tih način zamolio da ode do njegova stana te uzme dvadeset i pet tisuća dolara u gotovini - jer nije imao koga drugoga nazvati da mu takvo što obavi. Svakako. Nema problema. Naravno. Jer rukovanje nezakonito stečenim novcem nije je pretvaralo u sudionicu niti joj je na bilo koji način ugrožavalo dozvolu za rad. Još uvijek je vrtjela glavom nad cijelom situacijom kada je usporila pred dvokatnicom podijeljenom u stanove. Mjesta za parkiranje nije bilo na kilometre - naravno. Opsovala je i nekoliko puta napravila krug po susjednim ulicama, odvagujući isplativost rizika koji nosi parkiranje nasred ceste kada se - aleluja - oslobodilo mjesto preko puta kuće. Trebalo joj je sekundu i pol da se nedopušteno polukružno okrene i uglavi automobil na ispražnjeno mjesto. Nije imala stanarsku naljepnicu za parkiranje, no nije se namjeravala dugo zadržavati, a barem nije parkirala ispred hidranta. Izašla je iz automobila i bolje se zamotala u tanki vuneni kaput. Travanj na obali Nove Engleske značio je trideset dana oštrog, vlažnog vjetra koji prodire do kostiju i čini čuda od kose - u negativnom smislu. A to još nije ono najgore od svega - posvuda je bilo lokvica, čak i kada nije padala kiša. Činilo se da iz svega u gradu kaplje, kao da je grad spužva čiji su kapaciteti premašeni... automobili, zgrade, krakato drveće, sve je upijalo vlagu iz zraka i kanaliziralo je na vlažni asfalt i beton pod nogama stanovnika. Definitivno više za gumene čizme nego za louboutinke. Kada je stigla do kuće, nagnula se da bolje pogleda interkom iz sedamdesetih s tri gumbića. Prema Isaacovim uputama, pritisnula je onaj na dnu. Trenutak poslije vrata je otvorila žena u retro afganu koji je palio rožnicu i dimenzijama podsjećao na plahtu. Kosa joj je bila podignuta u kovrčave uvojke boje bundeve za Noć vještica, a u desnoj je ruci među nalakiranim noktima držala cigaretu. Očito je izgledom zapela u istoj eri kao i interkom. »Vi ste Isaacova cura?« Grier joj je pružila ruku i nije ju ispravila. Zaključila je da to zvuči bolje nego »odvjetnica«. »Ja sam Grier.« »Nazvao je.« Žena se pomaknula s vrata. »Rekao je da vas pustim. Znate, ne izgledate kao njegov tip.« Grier ga je na trenutak ugledala kako sjedi onako tih i smrtonosan: po toj je teoriji trebao hodati s Berettom. »Suprotnosti se privlače«, rekla je zagledavši se gazdarici preko ramena. U daljini, na kraju uskog hodnika, stubište se protezalo kao duhovni dozivnik, istovremeno vidljivo i nedostižno. »Pa sad...« Gazdarica se naslonila na reljefaste tapete. »Postoje suprotnosti, kao kad jedan voli pričati, a drugi ne. A onda postoje suprotnosti. Kako ste se upoznali?« Dok joj se ljubopitljiv pogled zaustavljao na Grierinoj zlatnoj ogrlici, ovoj je došlo da odgovori »u zatvoru«, samo da vidi koliko će žena razrogačiti oči. »Spojili su nas.« »Aha, kao na eHarmonyju?« »Tako je.« Pri čemu su osnovni kriteriji za kompatibilnost bili njegova potreba za nekim tko je diplomirao pravo da mu sredi jamčevinu i njezina diploma s Pravnog fakulteta Harvardskog sveučilišta. »Hoćete li me sad pustiti u stan?« »Baš vam se žuri. Znate, moja sestra je probala eHarmony. Tip kojeg je upoznala bio je totalni kreten.«

31


CHIA

Pokazalo se da je postići da se gazdarica uspne stubama bilo gotovo jednako naporno kao da ju je prebacila preko ramena i odnijela na drugi kat. No nakon još deset minuta izbjegavanja odgovora na pitanja napokon su stigle do vrata stana. »Znate«, rekla je gazdarica vadeći ključeve i otključavajući brave, »trebali biste razmisliti o... « »Puno vam hvala na pomoći«, rekla je Grier kliznuvši u stan i ostavljajući ženu na hodniku. Naslonila se na vrata, duboko udahnula i slušala kako se gunđanje polako udaljava niza stube. Zatim se okrenula... O, Bože. Pusta soba bila je usahnula i osamljena kao neki starac, dokazujući time da siromaštvo, baš kao i starost, izjednačava sve koji su njime pogođeni - isto se tako mogla nalaziti u bilo kojem socijalnom naselju, narkomanskoj rupi ili zgradi određenoj za rušenje u bilo kojem gradu i u bilo kojoj zemlji; stari podovi od borovine imali su sjaja koliko i komad brusnog papira, a strop su u kutovima resile mrlje od vlage boje mokraće. Nigdje nije bilo namještaja, ni stola, ni stolice, ni televizora. Samo vreća za spavanje, par vojničkih čizama i nešto odjeće u precizno složenim hrpama. Jastuk Isaaca Rothea bio je tek gornji dio trenirke. Dok je tako stajala na samom ulazu u stan, nije se mogla otresti sjećanja na posljednje mjesto na kojem joj je stanovao brat. Klijentov stan barem je bio čist i nije bio zatrpan iglama i prljavim žlicama: ovdje oskudica nije djelovala kao posljedica izopačenih prioriteta ovisnika. No, dragi Bože, još uvijek bi je šokiralo kada bi se sjetila gdje je Daniel završio. Prljavština... žohari... hrana koja je trunula... Prisilila se da se pokrene, pa je otišla u kuhinju i nije se iznenadila kada je utvrdila da su svi elementi, ladice i hladnjak prazni. U kupaonici se nalazila britva, pjena za brijanje, četkica za zube i sapun. U spavaćoj sobi, potpuno praznoj, otišla je do ormara i pomoću baterijske svjetiljke na privjesku za ključeve pogledala što ima u njemu. Daska koju je Isaac opisao nalazila se s lijeve strane. Otvorila ju je bez problema. I zaista, u prašnjavom prostoru između okvira ormara bila je skrivena plastična vrećica iz supermarketa Star Market s dvadeset i pet tisuća dolara u gotovini. Odnosno, barem je neuredna nakupina novčanica izgledala i težila kao otprilike toliko novca... Škrip. Grier se skamenila. Pažljivo je poslušala. Kada je okrenula glavu, prestala je disati. No čula je samo nabijanje vlastita srca. Budući da je tišina potrajala, gurnula je vrećicu natrag u otvor, vratila dasku na mjesto i ponovno zatvorila ormar. Zatim je otišla do prozora preko puta. Staklo je bilo toliko mutno od prljavštine da nije bilo vjerojatno da bi itko mogao išta vidjeti izvana, no ipak je imala osjećaj da je netko gleda... Nešto je bljesnulo pa se još više približila. Pri vrhu prozora na napuknutu su boju bile pričvršćene dvije majušne metalne pločice, jedna na okviru, druga na prozorskom krilu. Na donjoj strani prozora nalazio se još jedan par. Izgledale su kao da su od bakra prebojenog nekakvim mat premazom. Da nije prišla prozoru, ne bi ih uopće primijetila. Grier se vratila u dnevni boravak, kuhinju i kupaonicu i na svakom prozoru pronašla isto. Gore i dolje, dva para. Vrata su bila opremljena na isti način - ama baš sva, unutarnja i vanjska. Točno je znala što su te pločice. I njezina višemilijunska kuća na Trgu Louisburg u Beacon Hillu imala ih je na svim prozorskim krilima i dovratnicima. Bili su to kontakti vrhunskog sigurnosnog alarma.

32


CHIA

Stajala je u sredini stana, a mozak joj je zbrajao dva i dva: stan prazan kao kuglana, vreća za spavanje od četrdeset dolara umjesto kreveta, bez telefona... no gajba je ožičena kao bankovni sef. Vrijeme je za kopanje. Uzela je mekanu tkaninu koju je koristila za čišćenje sunčanih naočala te pretražila klijentove osobne stvari ne ostavljajući otiske prstiju - i pronašla prijamnik alarma u pregibima vreće za spavanje. A uz njega i dva revolvera kalibra .40 opremljena prigušivačima i bez serijskih brojeva te lovački nož koji je djelovao dobro istrošen, no bio je opako oštar. »Isuse... Bože«, prošaptala je vraćajući stvari na mjesto točno onako kako ih je zatekla. Ustala je iz čučnja pokraj »kreveta« i otišla u kuhinju. Krenula je sustavno od ručke do ručke i obrisala svoje otiske prstiju, a zatim je pogledala ispod sudopera i iza hladnjaka. Sljedeće joj je odredište bila kupaonica. Ruke su joj se tresle dok se rješavala tragova koje je možda ostavila i baterijskom svjetiljkom osvjetljivala mračne zakutke. U omaglici nervozne sumnje bila je savršeno svjesna da krši klijentovo pravo na privatnost, no poriv je bio prejak - taj frenetični lov bio je kao mišić koji dugo nije koristila pa mu je trebalo to razgibavanje. Nebrojeno je puta učinila isto u Danielovim stanovima i automobilima, a kada je završila s pretraživanjem stana Isaaca Rothea, bila je znojna i osjećala neodređenu, ali vrlo poznatu mučninu. No nije pronašla drogu. Nigdje. Vratila se u dnevni boravak i ponovno odmjerila prozore. Dvadeset i pet tisuća dolara bilo je nešto što je vrijedilo štititi... no sigurnosni sustav nije bio uključen. Što znači da ga Isaac koristi kao sredstvo dojave dok spava. Koliko je ona znala, jedini kriminalci koji su mogli nabaviti opremu tog kalibra bili su veliki dileri droge i vrlo visoko pozicionirani mafijaši. Držanje i tjelesni izgled njezina klijenta nisu odgovarali nijednom od ta dva profila - takvi su tipovi obično bili stariji muškarci, a ne dvadesetineštogodišnjaci građeni kao izbacivači. Ali postojala je mogućnost za još jedno objašnjenje. Izvadila je mobitel i birala broj koji je dosad toliko puta upotrijebila. Kada se linija uspostavila, dugačko je i duboko udahnula. Imala je dojam da skače s litice. »Hej, Louie, kako je moj najdraži privatni detektiv?... Ooo, baš lijepo od tebe... Aha... Dobro sam.« Kako samo laže. Dok su tako neobavezno čavrljali, vratila se do skrivenog novca i obrisala kvaku na ormaru svojim komadićem tkanine. »Zapravo, i trebam nešto. Ako imaš vremena, trebalo bi mi nekoga provjeriti, ako može?« Kada je Louieju ispričala sve što je znala o svom klijentu, što se svodilo na ime, datum rođenja i ovu nebitnu adresu, spustila je slušalicu. Pitanje je, naravno, bilo - što sad? Nije vjerovala Isaacu Rotheu kada joj je rekao da ima potreban novac. Pa je sama platila jamčevinu. Nije imala drugog izbora: sud je bio spreman pustiti joj klijenta, ali jamstveni kreditori nisu htjeli ni blizu njegovu slučaju - vjerojatnost da će pobjeći bila je prevelika. Iz čega se dalo zaključiti da sudac možda nije baš bio pri sebi kada je donio odluku. Ne, čekaj... ona baš nije bila pri sebi. Ogledala se po praznom stanu i shvatila da joj je klijent konkretan kao otprilike propuh. Nema šanse da će ostati i čekati saslušanje.

33


CHIA

Kvragu, vjerojatno se neće zadržati ni minutu nakon što ga puste. Očito ima izvore financiranja, a sve mu stvari stanu u naprtnjaču. Bacila je pogled na vrata. Sva sreća da si može priuštiti da ostane bez tih dvadeset i pet tisuća. Prvotni je plan bio platiti u znak dobre volje kako bi stekao povjerenje u nju i dopustio joj da mu pomogne. No stvar će vjerojatno završiti kao vrlo skupa pouka da ne treba ulagati u ljude koje ne poznaješ i kojima ne bi trebalo vjerovati.

34


CHIA

Poglavlje 7

Bilo je šest poslijepodne kada je čuvar napokon izveo Isaaca iz pritvora. Unatoč tomu koliko im je trebalo da dođu po njega - a imao je dojam da si je osoblje glede toga dalo vremena - postupak je bio brz i bezbolan kada su ga konačno odlučili pustiti: lisičine koje treba skinuti - njihove. Papiri koje treba potpisati - njegovi. Odjeća koju treba svući - njihova. Odjeća koju treba obući - njegova. Novčanik vraćen. Nije mogao misliti ni na što osim na svoju odvjetnicu. Nije mogao vjerovati da mu je sredila jamčevinu. Ni da mu je nosila novac. Čovječe, stvarno joj je dužan. Bez Grier Childe ne bi bio na pragu slobode koja će mu omogućiti da ostane na životu. Nije ju vidio otkad mu je došla reći da je uspjela kod suca, no očito je sve sredila njegovim novcem jer inače ne bi ponovno nosio vlastite bokserice. Zatvoreni dio zgrade suda bio je odijeljen od javno dostupnih prostora nizom vrata koji se protezao pokraj prostorije u kojoj se sastao s njom. Posljednja vrata bila su pokraj središnjeg prijma, gdje su ga upisali i fotografirali. Isuse, još uvijek je osjećao miris njezina parfema. Čelična brava uz zveket se otvorila, a čuvar ga je gurnuo kroz vrata umjestc da mu poželi sretan put... »Trebate prijevoz?« Isaac se skamenio na mjestu tek što je stupio u čekaonicu. Gđica Childe stajala je na drugom kraju prostorije s podom od linoleuma i izgledala kao da joj je mjesto na koktelskoj zabavi, a ne u općinskom zatvoru: kosa joj je još uvijek bila podignuta, ali više nije bila u kostimu. Nosila je nešto u stilu male crne haljine... i blistave crne najlonke zbog kojih je morao progutati slinu da ne bi zastenjao. Kakva žena. »Trebate li?« ponovila je. Osjećao se kao neandertalac zbog buljenja, pa je odmahnuo glavom. »Ne, hvala, madam.« Otišla je do izlaza i otvorila vrata. Pomaknula se u stranu, onako sva prekrasna... i kao da nema ama baš nikakvog pametnijeg posla nego da njemu drži vrata. Isaac je izašao iz čekaonice i stupio u hodnik u kojem nije bilo ništa osim dizala i izlaza za slučaj nužde. »Dajte da vas odvezem doma«, rekla mu je pritišćući strelicu za dolje. »Znam gdje živite, sjećate se? A i bit će vam teško pronaći taksi u špici.« Istina. Osim toga, imao je samo pet dolara u džepu. »Snaći ću se.« »Upravo tako. Jer ćete mi dopustiti da vas odvezem. Hladno je, a nemate ni kaput, za Boga miloga.« Također istina. Gornji dio trenirke izgubio je u gužvi oko uhićenja. No baš kao i sve ostalo u vezi s njim, to nije njezin problem. Kada se okrenula, kao da su se dogovorili, zagledao se u složene kovrče njezine kose. Nije vidio nikakve ukosnice ni išta slično, no opet, kosa joj nije djelovala lakirano.

35


CHIA

Čarolija, pomislio je. Nesvjesno je ispružio razbijenu ruku kojom se tukao kao da će joj dodirnuti zatiljak. Srećom, na vrijeme se zaustavio. A trenutak poslije je nestao, bešumno šmugnuvši na stubište, koje je imalo rupu u sredini. Savršeno. Bez ikakvog je zvuka prebacio tijelo preko rukohvata i pustio se da u slobodnom padu padne dva kata, a zatim se u zadnji čas uhvatio i prebacio gore i preko ograde. Dočekao se u tihom čučnju i nije ni na tren zastao prije nego što se jednim skokom spustio niz zadnji niz stuba i krenuo prema izlazu. Kada je izjurio na hladni travanjski vjetar, nasmrt je prestrašio pušače pokraj vrata, a onda ih ostavio za sobom u oblaku prašine. Uhvatio je ritam i trčeći slijedio put koji ga je vodio kroz mračan labirint zgrada, a zatim pokraj draguljarnica te robnih kuća Macy's i Filenes Basement. Bila je špica, što je značilo da su ulice prepune uredskih termita koje je izbljuvala financijska četvrt, a koji su se svi slijevali u postaje podzemne željeznice ili poput mrava miljeli parkom. Srećom, u Kineskoj četvrti bilo je manje pješaka, iako više automobila, zbog čega se mogao kretati brže. Dok se kretao prema stanu, tjelesni napor malo mu je olakšao činjenicu da na sebi ima samo majicu bez rukava, iako mu zbog vlažne hladnoće zraka barem modrice i porezotina na čelu nisu previše nabijale. Kada je stigao do svoje ulice, bio je gotovo razočaran što mora usporiti - tjelovježba mu je učinkovito smirivala um i smanjivala napetost. Približio se dvokatnici sa stražnje strane, vijugajući pritom kroz sićušna susjedna dvorišta, te se zaustavio desetak metara od stražnjih vrata. U gazdaričinu stanu i na prvom katu gorjela su svjetla, no na njegovu je katu sve bilo mračno. Kada je s razumnom sigurnošću zaključio da ga nitko nije pratio, sagnuo se i dohvatio kamen. Ostao je u sjeni, približio se, a zatim zamahnuo i bacio kamen te pogodio golu žarulju koja se njihala nad trijemom i tako se riješio vanjskog osvjetljenja. Isaac je čekao ne mičući se s mjesta: brzina je često prijatelj, ali ne uvijek. Ponekad se sljedećeg jutra probudiš živ samo zato što si znao kada treba usporiti. U prizemlju je neka sjenka ustala i prošla od prozora do prozora, a zatim se vratila do svjetla televizije. Nije baš najbolja vijest, ali nije ni neko iznenađenje. Gđa Mulcahy nikada nije izlazila iz kuće, osim kada bi odlazila po hranu - a bila je ona naporna vrsta stanodavca koja ga je poticala na razmatranje prednosti klupa u parku. No te se večeri nije zbog nje pokušavao ušuljati u vlastiti stan: bilo je vrlo vjerojatno da su, sada kada mu je ime u kaznenom sustavu, u specijalnim postrojbama provalili njegovu adresu, što znači da ova lokacija više nije sigurna. Morao je brzo ući u stan i nestati iz njega. Deset minuta poslije uspio se dokopati stražnjih stuba. Ključ u bravu. Šuljanje uz stubište. Dok se penjao na posljednji kat, izbjegavao je stube koje škripe - što je značilo da ne smije dodirnuti tri od četiri jebene daske. Vrata koja su vodila u njegov stan otvorila su se bez glasa jer je podmazao šarke čim se uselio. Brzo je okrenuo bravu i zaključao se u stanu. Na brzinu je oslušnuo i zaključio da se ne čuje ništa osim televizije iz prizemlja, no za svaki slučaj ostao je nepomično stajati još koju minutu. Budući da nije uspio primijetiti ništa neuobičajeno, dao se na posao. Brz kao munja, tih kao miš. Van iz kuhinje. U dnevni boravak. Bacio je jedan pogled na stvari i znao da je Grier kopala po njima - pomak u hrpi s odjećom bio je toliko sitan da ga ne bi primijetio nitko osim njega, no sustav slaganja koji je razvio i bio je osmišljen upravo s tom namjerom.

36


CHIA

Obukao je gornji dio trenirke koji je koristio kao jastuk, gurnuo dva revolvera u velike prednje džepove i obuo vojničke čizme. Municiju, lovački nož i mobitel pospremio je u hlače, a zatim je obukao crnu vjetrovku koja je bila njegov jedini oblik kaputa. U spavaću sobu. U ormar. U skrovištu je imao dvadeset i sedam tisuća osam stotina pedeset i tri dolara, što znači da mu je nakon jamčevine trebalo nešto i ostati. Skinuo je dasku i gurnuo ruku u otvor... »Sranje.« Nije morao otvarati plastičnu vrećicu i brojiti: već je samo po težini znao da Grier nije uzela ni dolara od smotanih stotica i dvadesetica ni od lepršavog nereda nesortiranih novčanica. No došla je ovamo - Matthias bi mu uzeo oružje kako bi ga učinio manje opasnim. I ostao ga čekati da ga upuca u glavu. Sranje... Netaknuta gotovina znači da je angažirala kreditora... ili da mu je platila jamčevinu vlastitim novcem. A kada su ga otpuštali, nije bilo nikakvog spomena neke treće strane koja je uplatila novac. Znači da je stvarno bila ona. Dovraga. Vratio se u akciju, izvadio vrećicu i vratio dasku na mjesto. Zatim je obišao sve prozore i vrata te nožem skinuo prijamnike i pospremio ih u džepove. Ni tri minute poslije otišao je isto kao što je i došao: kroz stražnja vrata i neprimjetno poput duha. Petsto dolara koje je ostavio na šanku u kuhinji nadoknadit će činjenicu da odlazi prije isteka ugovora, a gđa Mulcahy morat će sama shvatiti da je otišao kada nekoliko dana ne bude ni traga ni glasa od njega. Što manje dodira bude imala s njim, to će biti sigurnija. Isto vrijedi i za njegovu odvjetnicu. Kvragu, kvragu, kvragu. Kada je izašao u stražnje dvorište, Isaacova su osjetila bila oštra poput noža dok se šuljao do ruba kuće i nastavljao s trčanjem. Nije usporio dok nije bio nekoliko kilometara dalje. Zamaknuo je u uličicu i uputio poziv na koji je odgovoreno nakon drugog zvona: »Da.« »Rothe je.« Promotor se odmah usredotočio. »Isuse Bože, čuo sam da si u zatvoru. Slušaj, ne mogu ti platiti jamčevinu... « »Izašao sam. Večeras nastupamo?« »Jebote, naravno! Ionako smo već trebali otići s onog mjesta. Ovo je fantastično. Kako si uspio?« »Koja je adresa i kako da dođem do tamo?« Lokacija je bila udaljena desetak kilometara, u gradu po imenu Malden, što je imalo smisla policija u južnom Bostonu očito je odlučila prekrižiti borbe na svom teritoriju. Kako to da nisu pokupili i promotora bio je pravi misterij. Osim ako, naravno, on nije taj koji ih je cinkao, pa je na vrijeme zbrisao. S takvima se nikad ne zna. Kada je spustio slušalicu, sljedeći Isaacov potez bio je pronaći autobusnu stanicu s nadstrešnicom i redom vožnje. Kada se dokoturala odgovarajuća grdosija na deset kotača, ušao je i sjeo pokraj prozora koji je služio kao izlaz za nuždu. Dok je promatrao stanove, trgovine i zgrade koje su promicale pokraj njega, došlo mu je da vrišti.

37


CHIA

Povukao se iz specijalnih postrojbi zato što mu se probudila savjest, a to je značilo da ne može samo tako otići nakon što se Grier Childe toliko izložila zbog njega. Djelovala je bogato, no dvadeset i pet tisuća mnogo je novca ma koliko imućan bio. Kvragu, ne bi mu bilo drago ni da neki nepoznati jamstveni kreditor popuši tolike novce. Ali ona elegantna žena kojoj je lagao? I koju je poslao da obavi njegov prljavi posao? Ne. Neće je ostaviti na cjedilu. I nije li to upravo krasna dodatna komplikacija? Dva sata nakon što je otišla iz zatvora bez klijenta i bez ikakve predodžbe kamo je nestao, Grier je stajala na zabavi okružena ljudima koji su trebali biti iz njezina plemena. Svi su bili iz starih bostonskih bogataških obitelji i vukli su porijeklo s Mayflowera. Bog im pomogao, ali neki od tih plavokrvnih bogataša bili su toliko stari da je bilo sasvim zamislivo da su i doputovali Mayflowerom. No mislima je bila kilometrima daleko od te dvorane u hotelu Four Seasons. I od muškarca koji je stajao pred njom i govorio o... Što se ono sponzoriralo zabavom? Muzej ili balet? Bacila je pogled na plakate postavljene u dvorani. Reprodukcije Degasa. Što joj baš i nije bilo od pomoći: sve te mutne baletne suknjice mogle su se svrstati i u jednu i u drugu kategoriju. Dok je tip s leptir-mašnom pokraj nje uporno blebetao, nije ga pratila. Nije mogla prestati misliti na onaj hodnik u zgradi suda... kada se okrenula od dizala i shvatila da je sama. Uopće nije čula Isaaca da se kreće, a kamoli da odlazi. Jedan tren je bio iza nje, a drugi na njegovu mjestu nije bilo ničega osim zraka. Da netko njegovih dimenzija može samo tako nestati bilo je upravo nevjerojatno. Naravno, bilo je prilično očito da je izašao stražnjim stubištem - zbog čega je izletjela kroz protupožarna vrata i krenula za njim, izuvši pritom cipele s visokim potpeticama i trčeći niza stube samo u čarapama. Spustila se do samog dna stubišta, otvorila vrata i pogledala tipa koji je upravo palio cigaretu. Kada ga je pitala je li vidio nekog krupnog muškarca kako odlazi, samo je slegnuo ramenima, ispuhnuo mliječnobijeli oblačić dima i odšetao. Ponovno je obula salonke, otišla u podzemnu garažu, sjela u automobil i opet se odvezla do klijentova stana. Na katu nisu bila uključena svjetla, ali nije to ni očekivala. Posljednje mjesto na koje će otići netko tko bježi od zakona jest adresa koju je dao policiji. Znala je da postoji opasnost da će joj klijent pobjeći. Ono na što nije računala bilo je da će biti nalik izdahu onog pušača na povjetarcu - sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Grier se vratila u sadašnjost i odložila toplo vino na poslužavnik konobara koji je upravo prolazio pokraj nje - i upravo joj je u tom trenutku mobitel počeo vibrirati uz bok. Ispričala se i izašla u hodnik. »Halo?« »Hej, gđice Childe. Kako si mi ti?« »Bez daha čekam da me nazoveš, Louie, eto kako.« »Ooo, to je baš lijepo od tebe. Dobra si ti ženska.« Louie je prestao s umiljavanjem i prešao na posao. »Neće ti se svidjeti što ti imam za reći.« Zašto me to ne čudi?, pomislila je. »Hajde, da čujem.« »Tip je duh.« Tu mu ne može proturječiti. No, ako se uzme u obzir da je nedavno čavrljala sa svojim mrtvim bratom, i duhovi mogu biti stvarni. »Djelovao mi je prilično opipljivo dok sam mu sjedila preko puta za stolom.« »E, pa Isaac Rothe kojeg sam ja uspio pronaći poginuo je prije nekih pet godina. U Mississippiju. Pronađen je mrtav u jarku na ranču za uzgoj goveda. Imao je devetnaest godina. U novinskim člancima koje sam pročitao piše da je bio toliko unakažen da ga se nije moglo prepoznati, ali fotografija objavljena uz osmrtnicu odgovara onoj koju je policija sinoć uslikala u postaji. To je isti čovjek.«

38


CHIA

»Isuse... « »A moram dodati, to nestajanje koje je tada obavljeno bilo je skupo i temeljito. Mislim, da je uspio ostati skriven ovako dugo? Naravno, moguće je - ovo je velika zemlja i sve to - ali moraš jako paziti, jer ima jako pun centraliziranih baza podataka. Nije koristio vlastiti broj socijalnog osiguranja - s tim je imenom izvorno bio povezan neki drugi - pa je možda tako uspio da ga ne otkriju. Ali moj je dojam da tip zna što radi. I ima neku ozbiljnu podlogu.« »Kakvu ozbiljnu podlogu?« »Dat ću ti inicijale: S-A-D.« »Misliš, američka vlada?« »Ja bih bio rekao Ujak Sam, ali može i to.« »Ali ne razumijem. Ako nije želio da ga pronađu, zašto je zadržao pravo ime? Kada kupiš novi broj socijalnog osiguranja, uz to obično dobiješ i novo ime, zar ne?« »To bi morala pitati njega. No prvo što mi pada na pamet - nije očekivao da će ga pronaći. A reći ću ti i još nešto... Ja bih bio oprezan s njim. Taj leš u Mississippiju nije slučajno dospio u jarak. Okladio bih se u honorar da je netko ubio nekog bijelog dečka koji mu je dovoljno sličio da bi ga mogao zamijeniti u zatvorenom lijesu, a pazi ovo: tvoj klijent je još uvijek živ i zdrav. Što znači da bi mogao biti ubojica.« Grier je zatvorila oči. Odlično. Ovo postaje sve bolje i bolje: ne samo da je platila jamčevinu nepouzdanom klijentu koji je kidnuo, već sada ispada da je možda nekoga i ubio i lažirao vlastitu smrt. Pristojan i ljubazan, da baš, pomislila je pitajući se kako zaboga netko poput nje, tko je doktorirao summa cum laude, može biti tako glup. U tom se trenutku gomila razdvojila i razotkrila Danijela u smokingu kako nemarno stoji pokraj jednog Degasa. Podignuo je čašu s pjenušcem u znak pozdrava, a pristalo mu je lice bilo okupano izrazom koji je govorio Rekao sam ti. Mrtvi mamlaz bio je u pravu. Iako je umro prije dvije godine, još uvijek ga je na neki način pokušavala vratiti u život: željela je to toliko očajnički da bi se sva izgubila u tuđim dramama, a poriv da se umiješa i pomogne drugima ponekad je bilo jedino što ju je tjeralo naprijed. »Jesi dobro, curo?« Jače je stisnula mobitel i zapitala se što bi privatni istražitelj rekao da zna da upravo gleda u sveznajuće oči svog preminulog brata. »Baš i ne, Louie.« »Prešao te?« »Prešla sam sama sebe.« »Pa, imam ti još jednu informaciju - iako nisam siguran da bih ti trebao reći. Zvuči kao da si se već ionako previše uvalila.« Pripremila se i promrmljala: »Reci. Nema razloga da ne znam sve.«

39


CHIA

Poglavlje 8

Sjeverna tratina, Raj Visoko nad Zemljom, u nebeskim prostranstvima, arhanđeo Nigel koračao je po podšišanoj zelenoj travi ruku prekriženih na leđima, pognute glave, pogleda uprta ravno pred sebe. Bijela odjeća za kriket nije poslužila svrsi - nije se nikako uspijevao koncentrirati, zbog čega nije bio dostojan protivnik arkanđelu Colinu i njegovu vještu baratanju batom. Uistinu, Nigelove su se loptice kotrljale na sve strane i završavale posvuda, samo ne u vratašcima. Na kraju je odustao od pretvaranja. Nije bilo nikakvih izgleda da će misli uspjeti usmjeriti na išta izuzev onoga što ga je toliko mučilo, pa nije bio za drugo doli za šetnju i premišljanje. Dovraga, pravila treba poštovati. Zbog toga se u igrama na pamet i domišljatost i dogovaraju unaprijed - kako ne bi usred utakmice dolazilo do pitanja i pogrešaka zbog pogrešnog tumačenja. Doistinu, uvijek je vjerovao da su za pošteno natjecanje potrebne dvije stvari: dobro odmjereni protivnici i dobro definirani parametri. U predmetnom slučaju, to jest budućnosti čovječanstva, prvi je kriterij prilično solidno ispunjen. Njegova strana i strana demonice Devine bile su jednake po snazi, slabostima i usredotočenosti. Osobito po usredotočenosti, jer su obje »ekipe« dobro znale što je na kocki: odlučivalo se o budućnosti čitavoga svijeta koji se prostirao pod njima jer se strpljenje velikog Stvoritelja istrošilo tijekom otegnutog, neizvjesnog sukoba između dobra i zla koji se odigravao na planetu. Prije svega nekoliko tjedana iz visina je izdan proglas da će dobiti sedam konačnih prilika za pobjedu - a na temelju jednostavne većine osvojit će se vlast ne samo nad materijalnim svijetom, već i nad pastoralnim Rajem i plamenim dubinama Pakla. Nigel je vodio »dobru« stranu. Devina je bila predvodnica »zle«. A ta je besramna demonica varala. Pravilima igre bilo je određeno da će Nigel i Devina odabrati duše u koje će se igrati, a zatim se povući i gledati kako Jim Heron komunicira s njima i određuje tijek događaja na način koji će završiti ili iskupljenjem ili prokletstvom. Sedam prilika. A prva je riješena u Nigelovu korist. Sljedećih šest odigrat će se u pravom borilištu. Tijekom igre Nigelu i Devini bilo je dopušteno određeno »podučavanje«: budući da je Nigel pobijedio u bacanju novčića, bilo mu je dopušteno da se prvi obrati Jimu, no da bi se očuvala ravnopravnost, i Devina je smjela stupiti u kontakt s njim. No sada su se trebali maknuti s terena i uglavnom sjediti sa strane, a interakciju ograničiti na povremene »minute odmora« i rekapitulaciju na kraju utakmice koju će izložiti pobjednik. No Devina je bila dolje. Bila je dolje i petljala. »I ti si se umiješao.« Nigel je zastao, ali nije se okrenuo prema Colinu. »Dragi moj, ajde se lijepo jebi.« Colinov smijeh bio je dubok i za promjenu nesarkastičan. »Ah, to zvuči kao dečko kojeg poznajemo i volimo. Pitao sam se kamo je nestao, s obzirom na to koliko si loše igrao.« I dalje okrenut leđima prema svom najboljem prijatelju, Nigel se zagledao preko tratine u visoke bedeme Dušodvora. Iza golemih kamenih zidina, u beskrajnoj nastambi krasnih soba i

40


CHIA

opuštenih ruha, nalazile su se životne iskre onih koji su za svoga života na Zemlji dokazali da su dobre i plemenite naravi. Ako anđeli ne pobijede, svi oni koji toliko zaslužuju sve što sada imaju nestat će u paklenim jamama. Baš kao i sve drugo - uključujući njega i njegova tri suradnika. »Adrian i Edward nisu prema pravilima«, istaknuo je Colin. »Oni slijede njegove zapovijedi. To se uvelike razlikuje od onoga što ona čini.« »Istina. Ali ni mi dolje nismo nezastupljeni.« »Poigrava se sa samim temeljima sukoba.« »Zar te to uistinu iznenađuje?« Colinov glas, uvijek oštar, sada je poprimio smrtonosan ton. »Predugo se borimo s njom da bi nas njezina prijetvornost mogla iznenaditi, što je možda razlog zbog kojega ti Stvoritelj dopušta da zadržiš tu dvojicu izaslanika.« »A možda i zato što Stvoritelj želi da mi pobijedimo.« Nigel se prisilio da nastavi hodati, no nije mogao odvojiti pogled od mosta nad opkopom i masivnim ulazom u dvorac. Pogled na te goleme, zaključane dveri, za koje je samo on imao metafizički ključ, tješio ga je - iako, avaj, bez nekog dobrog razloga! Duše su sigurne samo ako dobiju bitke. »Hoćeš li poduzimati daljnje radnje?« upitao je Colin dok su se okretali na tratini kako bi krenuli prema stolu na kojem je bio poslužen čaj. »Kako bih mogao?« »Spreman si riskirati poraz samo da bi igrao pošteno?« Nigel je mahnuo Bertieju i Byronu, koji su sjedili u daljini pred čajnikom i okruglim poslužavnikom punim sitnih sendviča. Kao što i priliči, nisu još ni natočili ni jeli, niti će to učiniti dok svi ne zauzmu svoje mjesto za stolom. Tarquin, Bertiejev voljeni irski vučji hrt, sjedio je pokraj svog arhanđeoskog vlasnika, zagledan u Colina i Nigela mudrim, smirenim očima kojima ništa nije promicalo. Nigel je popravio kravatu. »Pobjeda i himba ne idu zajedno. A Adrian i Edward bili su tvoja ideja. Ne znam zašto to dopuštam.« Colin je opsovao, a njegova je aristokratska intonacija dodatno naglasila ružne riječi. »Vrlo dobro znaš da nemamo usrane šanse ako i sami ne nategnemo pravila. Zato pristaješ na to.« Nigelov odgovor bilo je tek tiho nakašljavanje, njegov način da kaže da je razgovor gotov i zaključen. Na njegov su se znak obojica uputila prema stolu koji se prostro od njegove volje i koji će na isti način i nestati. Nigel, baš kao i ostali, nije ni živio ni disao; jednostavno je bio. S hranom je bilo isto tako, nije ni postojala ni bila potrebna - baš kao i krajolik i sve što su njih četvorica radila da im prođe vječnost. No obilježja elegantnog života ipak su se cijenila. U stvari, odaje koje je dijelio s Colinom bile su lijepo opremljene, a kada su se u njih povlačili, to nije bilo zbog potrebe za snom, već radi oporavka drugačije vrste. Rat je iscrpljujuć, a njegovi tereti nemaju kraja, pa je ponekad potrebna i tjelesna okrepa. Kada je sjeo za stol, Nigel je usredotočio svu svoju snagu i ponovno poprimio auru vođe. Byron se nasmiješio i natočio im čaj. Pred drugom je dvojicom uvijek bio onaj koji je morao biti. S Colinom je, međutim, bilo drugačije - iako samo kada su bili sami. Nikada kada je bio prisutan još netko. Kada je podignuo krhku porculansku šalicu s tanjurića, mirisna para čaja Earl Grey zagolicala mu je nosnice, a on se ispod svoje smirene vanjštine nastavio brinuti. Ne mogu riskirati da izgube ni jednu jedinu bitku, no gospoda ne igraju prljavo. On ima svoje standarde poštene igre.

41


CHIA

Dovraga.

42


CHIA

Poglavlje 9

U bostonskom predgrađu Maldenu Jim, Adrian i Eddie bili su tek sjene u gustoj tami dok su se približavali napola dovršenoj uredskoj zgradi. Zgrada je bila dio neurednog, napuštenog naselja u kojem se nalazilo još petnaestak sličnih... a nijedna od njih nije se koristila niti je bila dovršena. Iz čega se dalo zaključiti da investitor/vlasnik nasmrt krvari iz bankovnog računa. Pod pretpostavkom da si nije već presudio stečajnim postupkom i skokom u likvidacijski grob. Građevina koju su tražili imala je kružni travnjak koji je zadirao u prorijeđenu šumu iza naselja, pa su njih trojica ostala skrivena među drvećem dok su izviđala teritorij: kostur na pet katova bio je podignut i zatvoren prozorima sa staklima boje šljive, no nigdje nisu bila uključena svjetla, a parkiralište iza njega činila je tek nabijena zemlja. Mjesto je bilo potpuno napušteno. Barem što se tiče zakonitih posjetitelja. Oni neovlašteni slijevali su se sa svih strana, a njihovi automobili i kamioneti slagali su se u iznenađujuće uredne redove nedaleko od mjesta na kojem su stajali Jim i njegovi dečki. Čini se da su informacije koje su dobili od onog vatrogasca u teretani bile točne. »Znate«, rekao je Adrian, »i ja bih mogao malo u ring. Da se malo razbacam šakama. I pokojim čovjekom.« Jim je odmahnuo glavom. »Rekao bih da nam trenutno ne treba takvo što.« »Jesi li u prošlom životu radio kao kočnica?« »Više kao zid. Ajde, idemo unutra.« Jim se uvukao među druge muškarce koji su išli prema stražnjem ulazu i tražio Isaaca - pod malo vjerojatnom pretpostavkom da je ovaj uspio izaći iz zatvora i još uvijek se želio boriti. No što je još važnije, držao je oči širom otvorene u potrazi za nekim tko izgleda kao vojnik: čvrsto, pribrano i kao da je došao obaviti zadatak, a ne biti gledatelj. Tražio je onoga koji je trebao ubiti Isaaca. S obzirom na to kako funkcioniraju specijalne postrojbe, bit će riječ o nekome s kim su obojica radila: kada se u obzir uzme koliko provjera, obuke i dokazivanja treba proći da se postane dio tima, nije bilo čudno što je do kraja stizao samo mali broj kandidata, a novi su se regruti razvijali godinama. Jim je izvan igre tek nekih šest mjeseci, što znači da će poznavati ubojicu. Baš kao i Isaac. »Vas dvojica krenite unutra«, rekao je pratiteljima kada su stigli do vrata koja je otvorenima držao cementni blok. »Ja ću pričekati ovdje. Javite mi ako ugledate Rothea.« No bio se spreman okladiti da se to neće dogoditi. Ako je vojnik uopće ovdje, negdje će se skrivati kako bi izvidio tko je došao prije nego što se pokaže. Na kraju krajeva, ne moraš biti genij da shvatiš da je dopustiti da te pokupi policija jednako kao zabiti si crvenu zastavicu u guzicu. Zbog čega je, na neki način, čak i važnije presresti ubojicu nego naići na Isaaca. Eddie i Ad nestali su kroz protupožarna vrata, a Jim se povukao u sjenu tako da ga je zgrada zaklanjala. Što je činio više iz navike nego iz potrebe - nitko ga nije vidio. Još jedna prednost anđeoskog postojanja: mogao je sam birati kada će biti vidljiv smrtnicima. Pripalio je Marlboro koji je skrivao baš kao i kožnu jaknu i vojničke čizme te promatrao gomilu koja je ulazila. Večerašnju su galeriju činili vrlo standardni primjerci; puno pivopija iz prigradske

43


CHIA

lige - koji će za još pet godina biti državni prvaci. Samo kape Patriota, i Red Soxa. Poneka sportska majica srednje škole iz Chelmsforda. Kada se rijeka svela na tek pokoju kap, došlo mu je da opsuje. Možda se trebao ubaciti u zatvor - iako bi to bilo komplicirano. Previše očiju, a iako je mogao glumiti nevidljivost, što ako bi morao nekoga ubiti ili spasiti? Eventualni svjedoci bi pošizili, a priča bi vjerojatno završila u nekakvom jadnom članku s naslovom »Izvanzemaljci među nama!« u nekim žutim novinama... Na rubu šume pojavio se usamljeni muškarac. Bio je golema stasa, a crna vjetrovka koju je nosio nije ama baš nikako smanjivala širinu njegovih ramena. Dok se približavao, hodao je kao vojnik, što je obukom i bio, pogledom pretražujući okolinu i s obje ruke u džepu - vrlo vjerojatno držeći jedan, a možda i dva pištolja. »Dobra večer, Isaac...« Čim je izgovorio to ime, Jima je obuzela snažna, neodoljiva sila koja je drugog muškarca pretvorila ne samo u metu, već u odredište. Prvotni je plan bio pronaći ga, ukrcati na avion koji će ga odvesti iz zemlje i opremiti određenim sredstvima - tek toliko da mu pomognu da se snađe. No sada mu je bilo jasno da mora učiniti mnogo više od toga. Jim je pripisao naglu promjenu činjenici da Rothea nije vidio od one noći u pustinji. Nije mu potrčao u susret, dozvao ga imenom ni učinio išta drugo što bi ga moglo prestrašiti. Umjesto toga prizvao je svjetlo na sebe, dozvao ga iz tame pokrećući molekule oko svog tijela. Pazio je da mu ruke budu podignute, a dlanovi prazni. I da Isaac bude jedini koji ga vidi. Isaac je naglo okrenuo glavu. A iz njegove vjetrovke izronio je pištolj opasnog izgleda. Jim se nije pomaknuo, već je samo odmahnuo glavom, što je na univerzalnom jeziku značilo; »Nisam te došao ukokati«. Kada se Isaac napokon približio, nije ništa riskirao. Dok je hodao, iz džepa je izvadio još jedan pištolj koji je diskretno zadržao uz bok. Oba su revolvera bila opremljena prigušivačima i dobro su pristajala uz njegove crne sportske hlače. Neko su se vrijeme samo gledali kao dva idiota, a Jim je imao apsurdan poriv da ga zagrli - iako ga je brzo potisnuo. Kao prvo, nema potrebe ponašati se kao pičkica. Kao drugo, vjerojatno bi završio na mjestu mrtav: vojnici iz specijalnih postrojbi se ne maze - osim ako ne namjeravaju nekoga ubiti. » Hej «, rekao je Jim promuklim glasom. Isaac se nakašljao. Dva puta. »Što ti radiš ovdje?« »Prolazio sam. Mislio sam te odvesti na večeru.« To je izmamilo lagan osmijeh, od onih koji podsjećaju na prošlost. »Vraćaš dug?« »Da.« Jim je pogledom pretraživao stražnje parkiralište, no vidio je samo par neznanaca. »Moglo bi se i tako reći.« »Mislio sam da si se povukao.« »I jesam.« »Pa...« Budući da Jim nije odmah odgovorio, Isaacove oči boje mraza poprimile su prodoran izraz. »Poslao te da me ubiješ. Zar ne?« »Trebala mi je usluga. Bila je skupa.« »Zašto onda razgovaramo?« »Više ne slušam Matthiasove zapovijedi.« Isaac se namrštio. »Budalo. Sad će progoniti i tebe. Osim ako mi ne skineš glavu na licu mjesta.« Jim je stavio cigaretu u usta i ispružio ruke. »Nisam naoružan. Pretraži me.«

44


CHIA

Nije ga ni najmanje iznenadilo kada je Isaac spremio jedan pištolj i slobodnom ga rukom na brzinu pretražio. Nakon toga se samo još jače namrštio. »Dobro koji je tebi?« »Pravo je pitanje koji je tebi. Za početak, recimo da se ne bi trebao ovdje boriti. Mislim, pretpostavljam da nisi došao da bi prodavao kokice. Bilo bi ti bolje da umjesto toga dođeš sa mnom i da ti pomognem da sigurno odeš iz zemlje.« Isaacov glas zvučao je prastaro dok je odmahivao glavom. »Znaš da ti ne mogu vjerovati. Žao mi je, stari. Ali jednostavno ne mogu.« Kvragu sve. No činjenica je da mu nije mogao zamjeriti na takvoj logici: u specijalnim postrojbama svatko je prepušten sam sebi čak i ako je na zadatku sa suborcima. A ako netko odluči napustiti jato? Ako ima imalo pameti, taj neće ni vlastitoj majci vjerovati. Jim je povukao dim i usredotočio se na Isaacovo lice. Osjetio je kako ga onaj gorući poriv u prsima sve jače prži. Nije znao objasniti zašto... ali nije se mogao povući sada kada je konačno pronašao Isaaca. Čak i ako to stane na put njegovoj bitki s Devinom. Čak i ako Isaac ne želi njegovu pomoć. Čak i ako tako sam sebe dovede u opasnost. Mora spasiti Isaaca Rothea. »Žao mi je«, začuo se kako govori. »Ali moram ti pomoći. A ti ćeš mi to dopustiti.« Drugi je muškarac stisnuo oči u uske proreze. »Molim?« Jim je bacio pogled prema vratima. Adrian i Eddie su izašli i... držali se kao da se sve ovo i trebalo dogoditi. Kao da su cijelo vrijeme znali da će se Isaac pojaviti. I da će Jim razgovarati s njim. I... Jim je brzo podignuo glavu, zagledao se u mračno nebo i prisjetio se tijeka svog prvog zadatka: nije bilo nikakvih slučajnosti u razvoju događaja. Svi i sve na što je naišao bili su utkani u njegovu zadaću. A vidi ti to, baš i nije tako teško zamisliti da bi Matthias mogao igrati za Devininu stranu. Tip je činio zlo kamo god bi pošao, provodio nasilje i prijevare koji su oblikovali svijet na globalnoj razini i zauvijek mijenjali živote umiješanih. Jim se vratio Isaacu. Možda tom odbjeglom vojniku nije toliko želio pomoći samo radi rješavanja dugova iz prošlosti... Kvragu, Nigel, njegov novi šef, nije djelovao ni najmanje popustljivo - a ipak se u trenu složio kada je Jim izjavio da ide pronaći Isaaca; nije baš uobičajeno za kapetana momčadi čiji se napadač upravo zatrčao prema vlastitom golu. Vrlo je uobičajeno ako zapravo radi upravo ono što si i htio. Jebote... Isaac jest njegov sljedeći zadatak. Čovječe, ono sranje koje je izveo nad svojim lešom u mrtvačnici na kraju će ispasti genijalan potez. »Trebat ćeš me«, izjavio je. »Mogu se brinuti sam za sebe.« Kada je Isaac krenuo otići, Jim ga je zgrabio za ruku. »Znaš da ne možeš sam uspjeti. Ne budi kreten.« Uslijedila je dugačka tišina. »Koji ti je, Jime?« Isaacove svijetle oči poprimile su progonjen izraz. »Izvukao si se. Bio si slobodan. Ti si bio onaj jedan koji je uspio. Zašto se želiš vratiti u taj pakao?« Jim se odlučio za logiku u koju će ovaj moći povjerovati - i koja je ujedno i istina, iako ne jedina istina. »Dugujem ti. Znaš to. Dugujem ti za onu noć.« Jim Heron bio je točno onakav kakvim ga se Isaac i sjećao: krupan, nabildan i potpuno koncentriran. Plave oči bile su iste, plava kosa još uvijek je bila uglavnom izbrijana, a lice svježe obrijano kao i uvijek. Čak mu se i Marlboro tiho dimio u ruci.

45


CHIA

No nešto je bilo malo drugačije, nekakva vibra koja se jednostavno. .. nije uklapala, iako ne u negativnom smislu. Možda je jebeni srećković počeo noću stvarno spavati, umjesto da drži pištolj u ruci i budi se na svaki šum. Isuse, kada je čuo da se Heron povukao iz specijalnih postrojbi, mislio je da ga više nikada neće vidjeti - bilo zato što će se Matthias predomisliti u vezi s njegovom otpusnicom i ipak mu smjestiti metak u glavu, bilo zato što će se Jim mudro držati podalje od svega i svih koji imaju bilo kakve veze s njegovim bivšim životom. A ipak, evo ga sad. Zagledan u njegove oči, Isaac se zatekao kako vjeruje, koliko god je to bilo moguće, da mu je Heron došao pomoći zbog onog starog duga iz zemlje pijeska i sunca. Osim toga, da ga je seronja htio ubiti, to bi se dogodilo puno prije tog silnog razgovora. »Da sam te došao ubiti«, promrmljao je Jim, »već bi odavno ležao na tlu.« Toliko o tome. »Dobro«, rekao je Isaac. »Čuvaj mi stvari dok se tučem. Možemo početi od toga.« E pa, ako to nije izazvalo negativnu reakciju. »Ne možeš ući u ring. Uz letak koji sam vidio i uhićenje, mogao bi si isto tako zabiti GPS u guzicu.« »Treba mi novac.« »Ja ću ti dati.« Isaac je pogledao prema izlazu i shvatio da pokraj vrata stoje dva krupna muškarca. Kada su podignuli ruku u znak pozdrava, upitao je: »Oni su s tobom?« Jim je djelovao iznenađeno. »Ovaj... da. Sa mnom su.« »Okupljaš vlastitu ekipu? Pokrećeš samostalni posao?« »Mogli bismo to i tako reći. No govorili smo o tebi i o tome kako se nećeš tući.« Zajebi to. Nije namjeravao onu odvjetnicu opelješiti za dvadeset i pet tisuća, a dvije tisuće dolara koje su mu preostale neće mu dugo potrajati. A iako je Matthias mogao u ring poslati nekoga tko bi ga mogao ubiti pred stotinu svjedoka i svejedno prikazati cijelu stvar kao nesretan slučaj, koji mu je izbor? Nikome neće služiti kao dobrotvorni slučaj - to je davno naučio - a nije se namjeravao zadužiti ni prema Jimu samo zato da bi poravnao stare račune. Za deset minuta može zaraditi još tisuću ili dvije. A ako ga dohvati Matthiasov zamjenik, onaj koji se sinoć pojavio? Zapravo i nije važno. Od trenutka kada se zbrisao iz tima znao je da mu predstoji sprovod, no bio je kao nasmrt bolesna osoba; lijek za neovlašteni odlazak gadan je i vjerojatno će ga ubiti, no barem je pružio otpor i umrijet će pod vlastitim uvjetima. Da je ostao u specijalnim postrojbama? Jebi ga, ondje je bio mrtav iako mu je srce kucalo. Trenutno je bio toliko prazan da bi isto tako mogao biti i u grobu. »Tući ću se«, rekao je. »I dat ću ti da mi čuvaš stvari dok sam u oktogonu. To je sva pomoć koju večeras mogu prihvatiti.« Nema razloga da mu kaže koliko je gotovine skriveno u vjetrovci. A Heron već zna za pištolje iako ih očito nema namjeru koristiti. »To ti je velika pogreška.« Isaac se namrštio. »I tebi bi mnogi bili rekli da ostaviš Matthiasa u pustinji da umre, no ti si ga donio natrag jer si morao - i ne bi nikome dopustio da te odgovori od toga. Ovo je ista stvar. Ili učini po mom ili mi se makni s puta.« Psovka. Pa još jedna. Napokon je Jim povukao posljednji dim iz cigarete i smrvio opušak o potplat vojničke čizme. »Dobro. Ali umiješat ću se - je li ti jasno? Ako se nađeš u ringu s pogrešnim kretenom, prekinut ću borbu.« »Dobro, koji ti je vrag da ovo radiš?« promuklo je upitao Isaac.

46


CHIA

»Koji je tebi vrag bio da si išao tražiti mene i Matthiasa one noći?« Navrla su sjećanja na događaje od prije dvije godine i Isaac se vratio u pustinju, u trenutak kada je zacvilio šifrirani radioprijamnik, a on se javio i začuo Jimov isprekidan glas. Trebalo mu je samo deset minuta da sve sredi: da dovede bolničara u šator, stavi evakuacijski tim u stanje pripravnosti, dogovori traumatološku ekipu s druge strane granice, bam, bam, bam. A onda je sjeo i čekao otprilike minutu i pol. Land Rover koji je pronašao bio je parkiran s ključevima u bravi, a Isaac je samo sjeo za upravljač i krenuo u akciju. Ono što Jim nije znao bilo je da se Isaac, kada su Matthias i on otišli, pritajio i gledao u kojem su smjeru krenuli. Nešto mu je jednostavno bilo čudno s tim njihovim odlaskom medu pješčane dine: nitko nikada nije nikamo išao sam s Matthiasom. Bilo je to kao da oboljeloga od ebole zamoliš da ti zakašlje u facu. Krenuo je iz baze pretražujući velike odsječke pustinje i pronašao ih sat vremena poslije dobrih osam kilometara od mjesta s kojega je započeo potragu: pomoću naočala za noćni vid uočio je nešto što se polako kretalo po padini, a budući da trolovi ne postoje, mogao je samo zaključiti da je riječ o muškarcu koji kroz pijesak tegli drugog muškarca. Dok se vozio prema njima, razmišljao je o tome kako su pustinje neobične: baš kao i njihova sušta suprotnost, oceani, noću se u daljini stapaju s nebom, a tek kada pronađeš neku referentnu točku, na primjer grm ili brod - ili idiotizam tipa Jimova spasilačkog pothvata - dobiješ vizualni dokaz da je Zemlja zapravo okrugla, a ne ravna. I da nisi nigdje ni blizu neba. Vozio je bez svjetala i nije ih uključio ni kada ih je ugledao. Umjesto toga, uzeo je bijelu potkošulju i izvjesio je kroz prozor znajući da će je Jim vidjeti i nadajući se da neće pomisliti da mu se približava neprijatelj. Tip je bio naoružan kao oklopni bataljun kada je odlazio iz baze. Kada se polako zaustavio, izašao je držeći obje ruke jasno vidljivima i pustio da se Jim približi njemu. Tip je izgledao izmoždeno, što i nije bilo čudno s obzirom na to da je teglio Matthiasa na leđima tko zna koliko kilometara kroz sipki pijesak. Nije ga iznenadilo što se Jim zapjenio na njegovu spasilačku misiju - unatoč stanju njihova šefa, koje je očito bilo po život opasno. Prolazio sam, rekao je Isaac. Mislio sam te odvesti na večeru. Zavrtio je glavom i vratio se u sadašnjost, tu u... Gdje je uopće? U Maldenu? U glasu mu se čula ista iscrpljenost kao i u Jimovu one davne noći. »Nemoj da te ubiju zbog mene, u redu?« Jim je promrmljao nešto što, je zvučalo kao: Za to je malo prekasno. No očito nije to rekao. Isaac se prisilio da se koncentrira te ostavio prošlost i emocije u prašini. Preusmjerio je pozornost na sadašnjost te se okrenuo i uputio prema ulazu u zgradu. Kada je ušao u zgradu, Jim i njegova dva prijatelja bili su mu odmah za petama, a on se nije mogao ne zapitati zašto Heron ne nosi kapu da sakrije lice ili na neki drugi način ne prikriva svoj identitet. Idiot. Uspio se izvući... i sada se samo opet uvalio. Nije normalan. Totalno je lud. No Isaac je imao vlastitih problema, a Bog zna da je Jim odrasla osoba i stoga se smije ponašati kao kreten kada je riječ o njegovu životu. Dok je hodao prema borilištu, Isaacu se činilo da je stražnji hodnik napuštene uredske zgrade nalik stazi s preponama - bio je prekriven bezbrojnim praznim kantama za boju i tisućama napola

47


CHIA

ispijenih boca Mountain Dewa i Coca-Cole. No bilo je očito da tu već podulje vrijeme nitko nije prstom mrdnuo - otpaci su bili prekriveni slojem prašine. Izgleda da je novca ponestalo baš kada su ekipe za unutarnje radove počele s poslom: gole električne žice protezale su se nedovršenim stropom, baš kao i djelomično provedeni ventilacijski vodovi i vodovodne cijevi. Osvjetljenje su pružale baterijske svjetiljke postavljene na podu u razmacima od nešto manje od dva metra, a zrak je bio toliko svjež da je graničio s hladnim. Barem dok nisu stigli do golemog predvorja. Iako je strop bio visine katedrale, pedesetak muškaraca koji su miljeli uokolo po golom betonskom podu podizalo je temperaturu zahvaljujući tjelesnoj toplini. Bilo je očito što to mjesto čini idealnim za borilište: arhitekti su planirali nekakvu staklenu ekstravaganciju na prednjem ulazu, no kao i toliko toga drugoga, ni ona nije bila dovršena. Umjesto bezbrojnih providnih okana, na nosive grede bile su prikovane daske od iverice. Koje su skrivale i svjetlo i posjetitelje. Oktogon je bio postavljen u sredini prostorije, a čim je Isaac ušao medu gomilu, počelo je klicanje. Dok su ga neznanci tapšali po leđima i čestitali mu na izlasku iz zatvora, mobiteli su se prinosili svakom uhu, a u grad putovale vijesti da je spreman za borbu čak i nakon uhićenja. Promotor mu je potrčao u susret. »Jebote, već su izvan sebe! Ovo je ludnica...!« Bla, bla, bla. Isaac je pogledom pretraživao lica dok je hodao prema daljem kutu i smještao se u njemu da pričeka svoj red. Dok se Jim naslanjao na zid pokraj njega, začuo se kako govori: »Sinoć se pojavio tvoj stari prijatelj.« »Tko?« »I tko bi rekao«, dodao je Isaac sumornim glasom, »evo ga opet.« Preko, gdje su izbacivači primali oklade i uplate za sudjelovanje u borbama, Matthiasov zamjenik vadio je novčanik iz džepa. Dok je predavao novac, pogledao je u njihovu smjeru i osmjehnuo se kao krokodil. Zatim je pokazao ravno u Isaacova prsa. »Nećeš ući u ring«, odrezao je Jim premještajući se pred njega i zaklanjajući mu pogled. Isaac je pogledao preko Heronovih širokih ramena ravno u lice muškarca kojega su poslali da ga ubije. »O, da. Hoću.«

48


CHIA

Poglavlje 10

Bilo je već prošlo deset sati kada je Grier parkirala svoj Audi u Maldenu i ugasila motor. Automobil je na nabijenoj zemlji smjestila tako da bude okrenut prednjom stranom prema van i da se nalazi dalje od većine drugih automobila - iako »parkiralište« baš i nije imalo jasno označen izlaz, ulaz ni parkirna mjesta. Kada se provezla pokraj adrese koju joj je Louie dao u telefonskom razgovoru, najprije je pomislila da je na pogrešnom mjestu. Koliko je vidjela, uredsko je naselje bilo prazno, a desetak istih peterokatnica bilo je uredno poslagano oko neosvijetljenog glavnog prilaza kao učenici poredani za prozivku. Naselje je očito bilo namijenjeno visokotehnološkim tvrtkama, barem ako je suditi po natpisu na kojem je stajalo Maldenski tehnološki park. Umjesto toga, pretvorilo se u grad duhova. No Louie je nikada nije uputio u pogrešnom smjeru, pa je skrenula na prilaz i odvezla se sasvim do kraja... i zatekla nekih dvadeset i pet kamioneta i automobila iza zgrade koja je bila najdalje od glavne ceste. Što je imalo smisla. Da neovlašteno ulazi na tuđi posjed radi organiziranja ilegalnih borbi u kavezima, i ona bi se pobrinula da se što bolje sakrije. Izašla je iz automobila, prišla protupožarnim vratima koja je otvorenima držao betonski blok i ušla u zgradu. Niz hodnik se čula duboka, vibrirajuća grmljavina gomile muškaraca, a testosteron u zraku stvarao je zid kroz koji se gotovo morala probijati. Dok se približavala buci, nije se brinula zbog kvocijenta neinteligencije - koji će očito biti visok. U jednom je džepu imala suzavac, a u drugom električni pištolj. Prvi je u Massachusettsu legalan za osobe koje imaju valjanu iskaznicu nositelja oružja, koju je ona imala. Drugi... pa, platit će globu od pet stotina dolara ako ga ikad bude morala upotrijebiti. Ako je mogla ući u narkomansko leglo u New Bedfordu u ponoć, snaći će se i ovdje. Kada je stigla do nekakvog atrija i ugledala dva metra visoke žičane zidove oktogona za borbe, bila je vrlo svjesna činjenice da je jednostavno mogla dojaviti policiji o večerašnjoj borbi - no tada bi Isaaca, pod pretpostavkom da se pojavi, ili ponovno uhitili ili bi zbrisao. A u oba slučaja postojala bi mogućnost da ne bi uspjela doći do njega. Cilj joj je bilo navesti ga da zastane i razmisli dovoljno dugo da shvati što radi. Bijeg nikada nije rješenje, a ako se odluči za to, nad glavom će imati nalog za uhićenje, nove optužbe i začetke kaznenog dosjea. Pod pretpostavkom da to već nema: brinulo ju je ono ubojstvo u Mississippiju - ali time se, baš kao i svim njegovim drugim problemima, moraju pozabaviti nadležna tijela. Kao njegova pravobraniteljica, morala ga je pokušati nagovoriti da ostane i suoči se s aktualnim optužbama. Tako je najbolje za društvo - a i najbolje za njega. A ako ga ne uspije natjerati da spozna? U tom će se slučaju morati povući sa slučaja i nadležnima ispričati sve što zna o njemu. Uključujući ono o pištoljima i sigurnosnom sustavu. Nije namjeravala postati sudionica u zločinu u nastojanju da postupi ispravno... Skamenila se kada je ugledala klijenta, a ruka joj je poletjela prema vratu. Isaac Rothe stajao je sam u daljem kutu, a iako je između njih stajala žičana ograda kaveza, nije bilo nikakve sumnje da je to upravo on... i nikakvog načina da se umanji dojam koji je ostavljao: bio je prijeteća pojava, a pred njegovim krupnim tijelom i tvrdim izrazom lica drugi su muškarci djelovali kao dječačići. Dok je se u zatvoru dojmila njegova pristojnost, sada je stekla pravi dojam o njemu. Čovjek je ubojica. Srce joj je nabijalo, ali nije ustuknula. Ovamo je došla obaviti posao, i kvragu sve, ali razgovarat će s njim.

49


CHIA

Upravo kada je zakoračila prema naprijed, neki ljigavi tip sa zlatnim zubima uspeo se poput majmuna uz jednu stranu žičane ograde. »A sada... ono što ste čekali!« Isaac je svukao sportsku majicu i čizme i ostavio ih na podu, a zatim je počeo obilaziti ring poput zarobljene životinje, spuštene brade, očiju koje su gorjele ispod obrva. Potkošulja mu se napinjala preko prsnih mišića, a ruke su mu izgledale moćno čak i dok su mu opušteno visjele uz bokove. Uputio se u borbu kao klupko mišića, kostiju i žila, ramena tako širokih da se činilo da bi u benču mogao dignuti zgradu. Uspeo se uz ogradu kaveza i dočekao na bose noge s unutrašnje strane, a urlik gomile odjeknuo joj je glavom poput zvona i pretvorio joj kralježnicu u adrenalinski gromobran. Pod svjetlom koje je bacalo osam prijenosnih svjetiljki ovješenih o potporne šipke njezin je klijent bio dijelom gladijator, dijelom životinja, smrtonosna kombinacija spremna baciti se u ono za što je očito obučena. Nažalost, protivnik koji se bacio preko ograde i dočekao na noge preko puta njega bio je gotovo njegova kopija: iste brutalne grade, iste visine, istog smrtonosnog pogleda: bio je čak isto odjeven, a majica bez rukava otkrivala je dobar dio tetovaže sa zmijom koja mu se omatala oko ramena i vrata. Dok je publika urlala i približavala se kavezu, njih su dvojica kružila jedan oko drugoga tražeći priliku, napetih ruku, prsa i bedara. Isaac je uputio prvi udarac: zamahnuo je tijelom, izbacio nogu i dohvatio suparnika u bok udarcem toliko žestokim da se bila spremna okladiti da su mu ga preci osjetili u grobu. Sve se događalo tako brzo. Dvojica boraca uhvatila su ritam udaraca i izmicanja, majice su im se brzo namočile oko vrata i niz leđa, a pri mutnožutoj svjetlosti činilo se da se bore u vatrenom obruču. Kada bi došlo do kontakta, činilo bi se kao da je opalila puška - čvrsti, zvučni udarci odjekivali su nad neumoljivom, nemirnom gomilom. Prštala je krv - iz porezotine na Isaacovoj glavi koja se brzo ponovno otvorila, a zatim i iz raspuknute protivnikove usnice. Nijedan se od njih nije obazirao na to, no promatrači su uživali kao da su vampiri... Naglo je okrenula glavu kada je osjetila nečiju ruku na stražnjici. Odmaknula se odmjerenim pokretom i pogledom ošinula tipa sa zalutalim dlanom. »Što mislite da radite?« Na trenutak je djelovao iznenađeno, a zatim su mu se nemirne oči stisnule. »Hej... što ti radiš ovdje?« Pitanje je zvučalo kao da je poznaje. S druge strane, tip je mogao razgovarati s Djedom Mrazom i ništa ne posumnjati - lice mu je bilo glatko od znoja, a jedna mu se polovica trzala kao da mu je u obrazu došlo do kratkog spoja. Očito je imao tremore - a Bog zna da je postala stručnjak u postavljanju te dijagnoze. »Ispričajte me«, rekla je udaljujući se. Slijedio ju je. Mogla si je i misliti da će imati sreće da naleti na jedinog idiota na borilištu kojega će više zanimati da joj se upucava nego da gleda borbu. Uhvatio ju je za ruku i povukao. »Poznajem te... « »Pusti mi ruku... « »Kako se ono zoveš... « Grier je istrgnula ruku iz njegova stiska. »To se tebe ne tiče.« Skočio je na nju u djeliću sekunde. Metar prostora između njih u trenu se sveo na centimetre. »Opako si živčana. Misliš da si bolja od mene, kurvo?« Grier nije ustuknula, već je izvukla električni pištolj iz džepa i otkočila ga. Namjestila ga je pred njegove traperice i odrezala: »Ako se ovaj čas ne makneš od mene, ispalit ću ti šesto dvadeset pet tisuća volta u jaja. Brojim do tri. Jedan... dva...« Prije nego što je stigla do sljedećeg broja, brzo se povukao i podignuo drhtave ruke. »Nisam htio... Samo mi se činilo da te poznajem...«

50


CHIA

Tip je odlutao, a ona je zadržala pištolj u ruci i duboko udahnula. Možda je naletjela na njega tijekom svojih potraga za Danielom - no tip je očito lud, a ona već ima dovoljno problema. Ponovno se okrenula prema ringu i podignula pogled... Upravo u trenutku kada se Isaac srušio kao letva. Bilo je pravo zadovoljstvo tući se s Matthiasovim zamjenikom. Isaac tom tipu nikada nije vjerovao niti mu se sviđao, a prilika da ga odalami bila mu je nikad naglas izrečeni cilj u razvoju osobne karijere. Ah, kakva ironija. Upravo kada se povlačio, pružila mu se prilika... Tras! Ako ćemo o ubojitim desnicama, ova je bila pravi buldožer i dohvatila je Isaaca ravno u čeljust, zabacila mu glavu i prouzročila raznorazne probleme: budući da mu je mozak bio samo neučvršćena spužva u snježnoj kugli, siva mu se tvar izbezumila, počela se mućkati među zidovima od tvrde kosti te mu oduzela svijest i ravnotežu. Morao je priznati da ga je više brinulo oružje metalne vrste, ali i šaka će poslužiti. Jebote, itekako je poslužila... Bila mu je to zadnja pomisao dok mu je pod oktogona skakao u susret, a njegov je pozdrav bio tvrd baš kao i udarac njegova bivšeg kolege. Sva sreća da je neuništiv kao zeko iz reklame za Energizer. Uspravio se sekundu nakon što se opružio na leda - iako su mu noge bile utrnule i nestabilne, a vid nalik slici na televiziji kojoj treba namjestiti program. Bacio se naprijed, tjeran samo instinktom i snagom volje, živi dokaz da um može nadjačati receptore boli u tijelu - barem na neko vrijeme. Zgrabio je protivnika oko struka i oborio ga na tlo, a zatim ga okrenuo na trbuh i iskrenuo mu ruku prema natrag, potežući je kao uže. Nešto je škljocnulo i popustilo, a Isaac se iznenada morao uhvatiti da ne padne. Gomila je podivljala, po poludovršenom predvorju odjekivali su svakakvi usklici divljenja, a onda je oštar zvižduk prekinuo grmljavinu. Isprva je pretpostavio da je taj zvuk samo produžetak kaosa koji mu je vladao u glavi, no onda je shvatio da je netko ušao u ring. Bio je to promotor, a lice tog gada za promjenu je izgledalo malčice blijedo. »Proglašavam borbu gotovom«, zaurlao je zgrabivši Isaaca za zapešće i trzajući mu ruku u zrak. »Pobjednik!« Zatim se nagnuo prema njemu i prosiktao: »Pusti ga.« Isaacu nikako nije bilo jasno što tipa muči... Oči su mu se napokon pravilno fokusirale - i tko bi rekao. Matthiasev zamjenik trebat će rendgen, gips i možda pokoji vijak; nadlaktična kost stršila mu je iz kože kao odlomljeni, krvavi štap - ruka mu je, najblaže rečeno, bila temeljito slomljena. Isaac je odskočio i povukao se do žičane ograde, dišući teško i kroz usta. Protivnik mu je skočio na noge gotovo jednako brzo, a ruku koja je lamatala pridržavao je nemarno, kao da mu se nije dogodilo ništa ozbiljnije od uboda kukca. Kada su im se pogledi sreli i tip se nasmiješio na onaj svoj način, Isaac je shvatio... sranje, ta borba bila je tek hitac upozorenja ispaljen preko pramca. Poruka da su ga pronašli. Poticaj da bježi. Dobro. Jebeš Matthiasa. A taj složeni prijelom njegov je odgovor: mogu ga srediti, ali nanijet će im ozbiljnu štetu na putu do groba. Isaac se nije zadržavao. Skočio je na žicu i prebacio se preko vrha. Srećom, gomila je bila dovoljno pametna da mu se ne približava, pa se mogao brzo uputiti prema Jimu... Zabio se ravno u svoju javnu pravobraniteljicu.

51


CHIA

»Isuse!« zarežao je odskočivši od žene. »Zapravo, zovem se Childe. Sa e.« Podignula je obrvu. »Mislila sam ti ponovno pokušati ponuditi prijevoz - da te odvezem natrag u Boston? Ili možda ne ideš u tom smjeru?« Na trenutak je zaboravio pristojnost i prosiktao: »Koga vraga ti radiš ovdje?« »To sam i ja tebe htjela pitati. S obzirom na činjenicu da ti je jedan od uvjeta za slobodu uz jamčevinu da ne sudjeluješ u ilegalnim borbama u kavezu. A ovo čime si se upravo bavio stvaaaarno nije izgledalo kao partija šaha. Čovjeku si slomio ruku.« Isaac je pogledao oko sebe pitajući se koji je najbrži put do vrata - jer njoj nije bilo mjesto medu ovim grubijanima pa ju je morao izvesti odatle. »Slušaj, možemo li otići van...« »Što ti je došlo? Da dođeš ovamo i tučeš se?« »Mislio sam doći do tebe.« »Ja sam ti odvjetnica, pa se svakako nadam da je tako!« »Dugujem ti dvadeset i pet tisuća dolara.« »A ja ti mogu ponuditi način da izravnamo račune.« Stavila je ruke na bokove i nagnula se prema naprijed, a onaj njezin parfem prodro mu je u nos... i u krv. »Možeš se prestati ponašati kao idiot i pojaviti se na saslušanju za dva tjedna. Dat ću ti ponovno datum i vrijeme, za slučaj da ih prošli put nisi zapisao.« Dobro... totalno je seksi kada je ljuta. A to deeeeeefinitivno nije primjerena reakcija s obzirom na vrijeme i mjesto. I još neke stvari. U tom su im trenutku prišli Jim i njegovi dečki, no Grier ih nije ni pogledala - iako ju je Jim fiksirao pogledom. Isaacu je to dalo vrlo dobru predodžbu njezina nastupa u sudnici. Čovječe, upravo je nevjerojatna tako usredotočena, ljutita i spremna servirati nekoga na pladnju. »Još dvije stvari«, odrezala je. »Bolje ti je da se nadaš da taj tip kojemu treba gips neće pozvati policiju. I moraš liječniku. Ponovno. Krvariš.« Tek toliko da ispuni stanku, iako je nije bilo, prišao im je promotor noseći svežanj novčanica koje su izgledale kao par tisuća dolara. »Ovo je tvoj dio... « Grierine oči iznenada su postale molećive, iako joj je prekrasno lice i dalje bilo tvrdo. »Nemoj uzeti taj novac, Isaac. I dođi sa mnom. Ako sada postupiš kako treba, uštedjet ćeš si puno problema u budućnosti. Vjeruj mi.« Isaac je samo odmahnuo glavom u njezinu smjeru i ispružio ruku prema promotoru. »Ma u kurac i ti.« Kada je opsovala i okrenula se, na trenutak je ostao zapanjeno stajati na mjestu jer nije mogao vjerovati da je dobro čuo. Zatim se ponovno pribrao i posegnuo da je uhvati za nadlakticu, ali promotor se ispriječio između njih. »E sada, prije nego što ti ovo dam...« - lupnuo je novčanicama po dlanu - »... želim da se dođeš boriti prekosutra navečer.« Za što nema nikakve šanse. Do tada je planirao biti izvan zemlje. »Da. Svakako.« »Bit ćeš ovdje, pod pretpostavkom da ne bude problema. Bio si upravo nevjerojatan... « »Začepi više i daj mi lovu.« Isaac se podignuo na prste i zagledao preko gomile glava, gledajući kako se Grierina otmjena frizura odlučno udaljava u smjeru stražnjih vrata. Muškarci su joj se većinom sklanjali s puta, no s druge strane, s obzirom na raspoloženje, vjerojatno ih je bila u stanju kastrirati. Čistom snagom volje.

52


CHIA

Isaac je isključio promotorove bijedno ulizivanje, dohvatio novac, navukao vojničke čizme i uzeo sportsku majicu i vjetrovku od Jima. Zatrčao se za svojom javnom pravobraniteljicom i usput zakopao novac u džepove te provjerio pištolje, prigušivače i kasicu prasicu u plastičnoj vrećici. »Dobro, kamo ćeš sad?« upitao je Jim dok ga je sa svojim dečkima slijedio u trku. »Kamo god ona ide. To mi je odvjetnica.« »Postoji li neki način da te odgovorim?« »Ne.« »Kvragu sve«, rekao je Jim sebi u bradu gurajući nekog tipa da mu se makne s puta. »Samo da znaš, Matthiasev zamjenik je otišao.« »Crna limuzina«, ubacio se onaj s piercinzima. »Blatobrani su bili udubljeni, a auto je bio prljav kao da je iz svinjca, ali gume su bile nove novcate, a prtljažnik pun elektronike.« To su ti specijalne postrojbe, pomislio je Isaac. Inkognito i vrhunska tehnologija u isto vrijeme. Kada je izletio kroz vrata, zvuk pokretanja motora automobila i kamioneta koji su se odvozili u noć pretvorio je okolicu u prometni disko. Među brundanjem motora i bljeskovima svjetala tražio je njezin automobil. Pretpostavljao je da će voziti nešto strano. Mercedes, BMW... Audi... Gdje je?

53


CHIA

Poglavlje 11

Nepoznata lokacija, OCONUS Matthias je vrlo dobro znao da je na ovom svijetu on agent zla. To nije značilo da je u potpunosti zao. Milijarde nedužnih ljudi na planetu velikim ga se dijelom nisu ticale i uglavnom ih je ostavljao na miru. Isto tako, nije nikad otimao slatkiše djeci. Nije brijao mačke. Nije davao adrese e-pošte ljudi koji su mu se zamjerili europskim web-stranicama za prodaju seksualnih pomagala. A jedanput je - tamo negdje 1983. - pomogao nekoj starici da prijeđe prometno raskrižje. Dakle, nije sasvim loš. No bilo to kako bilo, ako bi, kako bi obavio posao, morao prihvatiti određene kolateralne žrtve ili žrtvovati pokojeg »nedužnika«, e pa, tako to ide: u tim se slučajevima nije nimalo razlikovao od prometne nesreće, karcinoma ili udara groma, bio je jednostavno životna lutrija na kojoj je dotična osoba izgubila. Na kraju krajeva, svakome sat otkucava, a on je dovoljno puca odigrao ulogu Smrti da bi iz vlastitog iskustva znao da je tako. Premjestio je slomljeno tijelo u kožnoj stolici i zastenjao. U četrdesetoj se godini osjećao bliže stotisućitoj, ali preživljavanje zna tako utjecati na čovjeka. Barem ne mora srati u vrećicu i još uvijek ima jedno oko koje radi. Na sjajnom stolu pred njim nalazilo se sedam računala. Na nekima su se vidjele slike, na neka su pritjecali podaci, a jedno mu je pokazivalo gdje se na planetu Zemlji nalazi svaki od njegovih operativaca. S obzirom na to za što je zadužen, informacije su od ključne važnosti. Što je ironija svoje vrste. On je čovjek bez identiteta koji u svijetu sjenki vodi tim koji službeno ne postoji - a informacije su jedina konkretna stvar s kojom može raditi. Iako te čak i one, baš kao i ljudi, mogu iznevjeriti. Kada mu je mobitel zazvonio, dohvatio ga je i pogledao mali zaslon. Ah, da, savršen tajming. Matthias je tražio dvojicu muškaraca - a svoga je zamjenika poslao da pronađe jednoga od njih. Drugi... je kompliciran. Iako ne bi trebao biti. Prihvatio je poziv. »Jesi li ga pronašao?« »Jesam, i odradio par rundi u ringu s njim.« »Ali živ je.« »Samo zato što ti želiš da bude. Inače, odvjetnica mu se pojavila na borilištu - i pogodi što. Slučajno je kći jednog tvog prijatelja.« »Stvarno. Koja je šansa za takvo što.« Zapravo, šansa je bila sto posto, jer je Matthias ušao u računalni sustav suda u okrugu Suffolk u Massachusettsu i namjerno dodijelio slučaj preživjelom potomku umirovljenog kapetana Alistaira Childea. Morali su izvući onog izdajnika Isaaca Rothea iz zatvora kako bi ga mogli ubiti i zadržati njegovo tijelo za buduće potrebe - a kćerčica dobrog starog Albieja bila je prava osoba za to: vrsna odvjetnica mekog srca koje je zna odvesti na mjesta na kojima nema što tražiti. Savršena kombinacija. A očito je i upalila: Rothe je bio slobodan nepuna dvadeset i četiri sata nakon uhićenja.

54


CHIA

Isuse, bilo je tako lako pronaći tog gada. No s druge strane, kome bi palo na pamet da će se poslužiti vlastitim prezimenom? Hm, pomislio je Matthias. Možda u ovom slučaju zapravo i otima slatkiše djetetu. »Trebao si me pustiti da ga ubijem u ringu«, kukao je zamjenik. »Previše svjedoka, a želim ga istjerati iz Bostona.« Jer budući da je Grier Childe poslužila svrsi, morao je maknuti Isaaca što je moguće dalje od nje. Matthias je kapetanu već ubio sina, pa je smatrao da su im računi čisti. No govnar se već jedanput pokušao izvući ucjenom, što znači da kći mora poslužiti za držanje pravednički nastrojenog tatice na lancu: dok god je živa, može je se ubiti, a ta je prijetnja uvijek učinkovitija od bilo kojeg drugog oblika ušutkivanja. »Slijedi ga kad pobjegne iz grada onako kako samo ti znaš«, začuo se Matthias kako govori smirenim, odmjerenim glasom. »Čekaj pravi trenutak, a to ne smije biti pred Childeovom kćeri.« »Kakve to veze ima?« »Ima veze jer ja tako kažem. Eto kakve.« Matthias je spustio slušalicu i bacio mobitel preko stola. Svi su njegovi ljudi bili dobri u svom poslu, no zamjenik mu je imao trikove kojima nitko drugi nije dolazio ni blizu. Zbog toga je naravno bio iznimno koristan, no ujedno i opasan u slučaju da mu se ambicije ili krvoločnost otmu kontroli. Tip je demon, bez šale... Matthias je iznenada morao zastati i duboko udahnuti kako bi olakšao bol u sredini prsa. U zadnje su vrijeme oštri probodi boli bili sve češći, a ostavljali su ga bez daha i s blagim osjećajem mučnine. Imao je osjećaj da zna o čemu je riječ, no nije namjeravao učiniti ama baš ništa da bi zaustavio infarkt miokarda koji mu se približavao. Nikakvi odlasci liječniku, provjere stresa, lijekovi protiv povišenog kolesterola ili stvaranja ugrušaka. Kad smo kod toga, pripalio je cigaru i ispuhnuo dim. Nikakve tablete protiv pušenja također. Namjeravao je svom snagom zabijati čavle u vlastiti lijes dok se od jednog od njih ne sruši mrtav Bog zna da se pokušao ubiti onom bombom u pustinji, no iz toga je nastalo jedno veliko sranje. Mnogo je bolje odvesti se u grob na dobro provjeren način: lošom prehranom, nedostatkom tjelesne aktivnosti i ovisnostima. Kada se začulo zvonce alarma, rukama je primio rukohvate stolice i pripremio se za ustajanje. Analgetici bi mu neizrecivo olakšali situaciju, no istodobno bi mu umrtvili mozak, pa nisu dolazili u obzir. Osim toga, tjelesna agonija nikada mu nije bila problem. Škrgućući zubima, snažno se odgurnuo od stolice i prebacio težinu na noge. Trenutak da uhvati ravnotežu. Posezanje za štapom. Duboki udah. Ona noć u pješčanoj zemlji kada ga je Jim Heron spasio imala je posljedice, a mnoge od njih bile su olovne i čelične prirode - ali ne oružje. Zahvaljujući tom jebenom vojniku koji ga je izvukao iz one raznesene, prasne građevine i teglio na leđima trinaest kilometara kroz pustinju, Matthias je sada bio dijelom čovjek, dijelom mehanički stroj, škripava, lupetava verzija snažnog, moćnog borca kakav je nekad bio. Kada su ga ponovno sastavili pomoću sipki, vijaka i matica, u početku se pitao hoće li to biti prekretnica. Hoće li ga bol i patnja koje je prošao tijekom svih tih operacija odvesti na put koji će ga pretvoriti u... ljudsko biće. Nešto drugačije od sociopata kakvim je rođen. Ali ne. Jedina novost nakon tog događaja bile su naznake srčanih udara uobičajenih u njegovoj obitelji. Što je dobro. Za razliku od bombe koju je postavio u pijesku i namjerno na nju nagazio, znao je da će infarkt posao obaviti do kraja - kvragu, gledao je kako mu ubija oca.

55


CHIA

Zapravo, otac je bio Matthiaseva prva žrtva, zahvaljujući činjenici da je točno znao što treba reći da bi se staromu srce zgrčilo jednom za svagda. Tada je imao petnaest godina. Tateku je bila četrdeset i jedna. A Matthias je sjedio na podu svoje spavaće sobe i gledao ga, nemarno okrećući gumb na radiju koji ga je budio za školu u potrazi za nekom dobrom pjesmom među svim onim sranjima u eteru. Za to se vrijeme njegov otac najprije crvenio, zatim plavio... da bi zatim izblijedio do sivila. Izopačena šupčina je to i zaslužila. Nakon svega što je učinio... Otimajući se prošlosti, Matthias je navukao kaput, a taj jednostavan čin odijevanja bio je, kao i uvijek, čitava produkcija, dok su mu se leda izvijala u naporu koji su uzrokovali pokreti ruku. Kada je napokon završio, izašao je iz ureda i krenuo podzemnim hodnicima anonimnog uredskog kompleksa u kojem je radio, a tijelo ga je mrzilo zbog tolikog hodanja. Automobil i vozač čekali su ga u podzemnoj garaži, a kada je sjeo na stražnje sjedalo, zastenjao je. Plitko mu je disanje omogućilo da ostane pri svijesti dok je nagla bol poprimala vulkanske razmjere... a zatim se postupno povlačila dok se automobil polako kretao prema naprijed. Začuo je kako vozač s prednjeg sjedala govori: »Stižemo za jedanaest minuta.« Matthias je zatvorio oči. Nije mu bilo sasvim jasno zašto ide na taj put... no u sjeveroistočni SAD vukao ga je poriv kojemu se nije mogla oduprijeti čak ni njegova racionalna strana. Jednostavno je morao otići, iako mu je ta potreba bila iznenađenje. No s druge strane, baš kao što je njegov zamjenik pronašao svoju metu, i Matthias je locirao vojnika kojega je on sam tražio, a na dugi se let preko oceana spremao jer je želio posljednji put pogledati u lice čovjeka koji mu je spasio život - prije nego što pokopaju njegovo mrtvo tijelo. Sam je sebi govorio da se želi uvjeriti da je Jim Heron zaista mrtav. No bilo je tu još nešto. Iako nije razumio što ga to tjera na put... bilo je tu još nešto mnogo više od toga.

56


CHIA

Poglavlje 12

Više od ičega, Grier je bila bijesna na sebe. Dok je jurila prema svom Audiju, zaobilazeći druge automobile i slušajući povremena neandertalska dobacivanja, sve joj je postalo kristalno jasno: gdje se nalazi, što je učinila toga jutra u sudnici, koga pokušava spasiti. Isaac je onom tipu slomio ruku. Pred njom i stotinu drugih ljudi. I pritom je pokazao jednaku količinu šoka i panike kao netko tko je upravo spustio telefonsku slušalicu. Kao da to radi svaki dan. A zatim je uzeo novac za to. Stigla je do automobila, izvadila karticu za otključavanje i isključila alarm. Ugledala je svoj odraz u staklu vozačevih vrata i sjetila se brata. Neobuzdani poriv koji ju je natjerao da dođe ovamo podsjetio ju je na noć kada je umro. Grier je bila ta koja je pronašla tijelo, a pokušaji da ga oživi nisu imali učinka... jer je već bio mrtav kada je počela. No svejedno mu je nastavila masirati prsa i upuhivati zrak u usta. Bolničari su je morali odvući s njegova tijela. Dok je vrištala. A istina je bila da ga ni u smrti, kao ni u životu, nije bilo briga za njezina nastojanja da ga spasi. Opčinio ga je njegov posljednji fiks, a progonjeni izraz ekstatičnog zadovoljstva bio mu je urezan na blijedo, sivo lice. Potreba koja mu nije dala mira bila je napokon ispunjena. Sklonost rizičnom ponašanju manifestira se na mnogo načina, zar ne? Uvijek se ponosila činjenicom što je od njih dvoje ona ta koja je odgovorna, koja je uvijek bila izvrsna u školi, koja naporno radi kako bi uspjela i koja nikada nije učinila ništa na što bi njezini roditelji gledali s neodobravanjem. Definitivno nije nikada, nikada probala droge. Ni jedan jedini put. A ipak, evo je sad, riskira vlastitu sigurnost i karijeru jer misli da bi možda mogla potpunog stranca nagovoriti da se popravi. Da se pojavila policija - ili ako se pojavi, jer je još uvijek bilo vremena - i uhitila je kao promatrača, izbacili bi je iz massachusettske odvjetničke komore prije nego što bi stigla reći: »Ali, suče, bila sam ondje samo zbog klijenta.« Već je uložila dvadeset i pet tisuća dolara, zbog čega neće baš bankrotirati... ali koliko bi korisniji taj novac bio da ga je donirala nekom programu za rad s problematičnom mladeži? U glavi joj je počelo nabijati, no svoje je postupke od devet sati toga jutra sada promatrala jasnim pogledom. I tko bi rekao, nije toliko vidjela nekoga tko čini dobro na svijetu, koliko ženu izvan kontrole koja... Daniel se pojavio s druge strane automobila, a nestvarno mu je lice imalo smrtno ozbiljan izraz. Ulazi, Grier. Ulazi u auto i zaključaj vrata. »Što?« rekla je. »Zašto...« Ulazi. Odmah. Mrtvi joj se brat zagledao u zrak preko njezina desnog ramena. Kvragu, Grier... »Sad se sjećam tko si.« Čvrsto je zatvorila oči. O, za Boga miloga, ovo postaje sve bolje i bolje. Onaj narkić se vratio. Okrenula se da bi bivšem udvaraču pružila još jednu... Muškarac ju je zgrabio za ruke i gurnuo je licem prema automobilu takvom silinom da su je zubi zaboljeli od udarca. Dok ju je držao na mjestu svojim tijelom, prisjetila se da su muškarci građeni drugačije od žena. Mnogo su jači. Osobito kada su drogirani i očajni.

57


CHIA

»Ti si Dannyjeva sestra.« Dah koji je osjećala na obrazu bio je vruć i zaudarao kao crkotina u kolovozu. »Znala si dolaziti u njegov stan. Što se dogodilo s njim?« »Umro je«, protisnula je. »O... Zaboga. Žao mi je...« Ovisnik je zvučao istinski tužno. U izobličenom, onozemaljskom stilu Tima Burtona. »Slušaj, imaš što love? Bogata cura kao ti... sigurno imaš nešto keša sa sobom. Ali samo ako ti nije problem.« Aha, baš. Znala je da će mu dati što želi sviđalo joj se to ili ne - jer tako, ma kako on sročio zahtjev, funkcioniraju pljačke. Grube su ruke počele petljati i strgnule joj torbicu s ramena. Razmotrila je mogućnost dozivanja u pomoć, no teško tijelo koje joj je pritiskalo prsni koš onemogućivalo je bilo što osim vrlo plitkih udisaja, a osim toga, parkirala je sasvim na kraju zgrade, u mraku. Tko će je čuti? Dok je razrogačenim očima pratila automobile i kamionete koji su odlazili, istodobno lako blizu i tako daleko, javilo joj se apsolutno apsurdno sjećanje na uvodnu scenu iz Ralja - kada morski pas odvlači ženu pod površinu, a ona vidi blistava svjetla kuća na obali. »Neću ti ništa... Samo mi treba novac.« Dok ju je tijelom još uvijek pritiskao o automobil, istresao je sadržaj torbice na blatnjavo tlo: mobitel, novčanik, ključevi, sve je izletjelo na zemlju. Zatim je Birkinovu torbicu vrijednu tisuću šesto dolara bacio preko haube Audija. Idiot. Za nju bi na eBayu dobio puno više nego što će pronaći u njezinu novčaniku. Um joj je dijelom bio u potpunoj panici, a dijelom ledeno smiren, pa se odlučila slijediti drugi dio jer je definitivno bila očeva kći: taj će je izludjeli ovisnik u jednom trenutku okrenuti prema sebi jer će joj htjeti uzeti nakit, a kada to učini, imat će dobru priliku opaliti ga gdje najviše boli. Čak i ako se dotad bude morala pretvarati da joj ne dolazi da povrati po vlastitim cipelama... Težina koja ju je pritiskala nije se toliko maknula koliko je isparila, nestala kao da nikada nije ni postojala: u jednom trenutku nije mogla disati; u sljedećem je imala kisika koliko joj srce želi. Dok je u pluća uvlačila golem udisaj zraka i pridržavala se za krov automobila da ne padne, pokraj sebe je začula stenjanje. Naslonila se na automobil i okrenula, a zatim zatreptala par puta dok nije shvatila što gleda - no ma koliko se uvjeravala da to nije moguće, nije mogla promijeniti što vidi: Isaac se pojavio niotkuda, prikovao muškarca koji ju je napao uz tlo i obrađivao mu zube kako nitko ne bi poželio. Konkretno, šakom. »Isaac...« Glas joj je puknuo i zakašljala se. »Isaac! Prestani!« Glavom joj je odjeknuo glas privatnog istražitelja Louieja: Znaci da bi mogao biti ubojica. »Isaac!« Mislila je da će morati skočiti na njega ili pozvati pomoć da prekine premlaćivanje, no sve je završilo jednako brzo kao što je i počelo. Isaac je sam prestao s oponašanjem Rockyja, preokrenuo tipa na trbuh i zakrenuo mu ruke kako bi ga imobilizirao. Ovaj put nije ništa slomio. A nije čak ni teško disao kada je pogledao prema njoj. »Jeste li dobro?« Pogled mu je bio oštar, izraz lica smrtonosan i smiren, a glas odmjeren i pristojan. Bilo je očito da u potpunosti vlada sobom i situacijom. .. a tada joj je sinulo da je moguće da ju je spasio od nečeg strašnog. S ovisnicima se nikad ne zna što bi mogli učiniti. »Je li vas ozlijedio?« upitao je Isaac. »Jeste li dobro?« »Ne«, odgovorila je promuklim glasom. Nije bila sigurna na koje se pitanje odgovor odnosi. Isaac je podignuo muškarca s tla golom, životinjskom snagom i gurnuo ga. Nije bilo protivljenja, čak ni komentara. Napadač je oteturao koliko su ga noge nosile kao da vrlo dobro zna da je za dlaku izbjegao batine kakve još nije doživio.

58


CHIA

Zatim joj je Isaac pokupio stvari. Jedan po jedan podignuo je svaki predmet koji joj je bio u torbici brišući pritom blato o vlastitu majicu i uredno slažući stvari na haubu automobila. Ponovno se naslonila na vozačeva vrata, opčinjena njegovom pažljivošću i nježnim kretnjama krvavih ruku. Daniel se pojavio pokraj njega, naizgled zatečen njegovim ponašanjem prema njezinim stvarima. Pusti ga da te odveze kući, Grier. Nisi u stanju voziti. »Nije ponudio«, promrmljala je. »Što ponudio?« upitao je Isaac podižući pogled prema njoj. Kada je samo odmahnula rukom, otišao joj je po torbu i vratio sve stvari u nju, a zatim joj je pružio. »Rado bih vas odvezao kući. Ako mi dopustite.« Ha!, rekao joj je brat. Zaustila je da kaže Danielu da začepi, no jednostavno nije imala energije da izgovori što je htjela. »Gđice Childe? Uz njegov južnjački naglasak zvučalo je to više kao gospo Chiiiiilde. Zaboga, što da radi. I naravno, Nema šanse bio bi najrazumniji odgovor - ma što Daniel mislio o tome. Vjeruj mi, rekao je Daniel. Isaac je spustio glas. »Dajte da vas sigurno dopremim kući. Molim vas.« Iz nekog nepojmljivog razloga instinkt joj je govorio da vjeruje tom neznancu s problematičnom prošlošću i kriminalnom sadašnjošću koji bježi od zakona. Ili joj je jednostavno kompleks spasitelja nadjačao zdrav razum? Ili... je stvar bila u izrazu na licu duha? Kao da Daniel u tom srazu između nje i opasnog neznanca s mekanim južnjačkim naglaskom vidi nešto što je njoj skriveno. »Ne trebam vozača. To mogu i sama.« Uzela je torbu koju joj je pružio. »No ono što trebam jest da ostaneš i dođeš na saslušanje.« Isaac je pogledao oko sebe. »A da razgovor nastavimo kod vas doma?« »Imam suzavac, znaš.« »Drago mi je.« »I električni pištolj.« Koji joj maloprije baš i nije bio od neke koristi. Isuse Bože, nije mogla vjerovati da razmišlja o mogućnosti da Isaaca odvede kući. Narkić je bio nervozni amater... a njezin je klijent definitivno djelovao kao profesionalac. Zagledao se u nju svojim prodornim blijedosivim očima. »Neću vam nauditi. Kunem vam se.« Opsovala je i otvorila vrata automobila. »Ja vozim.« Pitanje je samo kamo dovraga ide? I s kim? Jim je gledao Audi kako odlazi dok su se mliječnobijele ispušne pare uzdizale iznad obiju ispušnih cijevi. Nije ga ni najmanje brinulo kamo su se odvezli - sakrio je odašiljače u Isaacovu majicu i u vrećicu s novcem. »Mogao si me jednostavno pustiti da bacim pronalazačku čaroliju«, promrmljao je Eddie. »Naviknuo sam se raditi s GPS-om na bivšem poslu.« A tko bi pomislio da će ga ikad mučiti nostalgija za tehnologijom? Kada smo kod informacija - bilo je vrijeme za neka pojašnjenja u tom području: iako je mogao zamisliti kako bi i zašto Isaac mogao biti sljedeći na njegovu popisu sedam duša, nema načina da bude siguran dok ne popriča licem u lice sa svojim pederastim šefom Englezom. Skinut će veliki kamen s vrata ako se ispostavi da spašavanje Isaaca ima i širu svrhu.

59


CHIA

Okrenuo se prema Eddieju. »Reci mi kako da dođem do četvorice dječaka. Moram li ponovno umrijeti?« Ako je tako, u džepu ima Berettu, a već zna kakav je osjećaj otegnuti papke zbog rane od metka. Živa dosada. »Ne trudi se.« Adrian je istegnuo prste. »Neće ti ništa reći. Ne smiju.« Koga vraga? »Mislio sam da radim za njih.« »Radiš za obje strane, a oni su ti već pomogli koliko god su mogli.« Jim je pogledavao sad jednog sad drugog anđela: obojica su izgledala napeto kao da im netko drži jaja na uzici. »Pomogli?« upitao je. »Kako su mi to kvragu pomogli?« »Dali su ti nas, šupčino«, odbrusio mu je Adrian. »To je sve što smiju - već sam otišao k njima i pitao ih tko je sljedeći. Mislio sam da će ti to pomoći, gade nezahvalni.« Jim je izdignuo obrve na tu vijest o Adrianovoj obazrivosti. Tijekom njihove prve suradnje tip je poslužio Jima neprijatelju na srebrnom pladnju - toliko da je ovaj poševio Devinu na parkiralištu noćnog kluba. U svom kamionetu. Ne znajući da je ona demon. »Stvari su se otad promijenile«, natmureno je rekao Ad. »Znaš da je tako.« Jim se u trenu prisjetio kako je Ad izgledao prije svega dan ili dva kada je Devina završila s njim nakon što ga je iskoristila i izmrcvarila na sve moguće načine. Predao joj se kako bi Jim imao barem neku šansu pobijediti u prvoj rundi. »Da, znam.« Jim je ispružio stisnutu šaku govoreći tako na muškom jeziku Oprosti što sam insinuirao da si seronja. Ad je udario o pruženu pest, a Eddie je rekao; »Mi tehnički nismo prema pravilima.« Jim je slegnuo ramenima. »Ako će mi to pomoći da pobijedim, pristajem. Pravila su relativna.« A upravo su ga zato i odabrali, zar ne? Nije baš uzorni pionir... Jim je naglo okrenuo glavu kada je začuo zvuk struganja metala o metal. Prijenosni su oktogon rastavili i sada su ga kroz vrata gurala četvorica muškaraca koja su ga zatim odnijela do kombija za selidbe. Kada su sljedeći put ušli i izišli nosili su osam betonskih utega i držača, a onda više nije bilo nikoga osim njega, Eddieja i Adriana. Što je zapravo metafora čitave situacije, zar ne? Dobro. Tako ćemo igrati? Odlično. Bio je naviknut oslanjati se na sebe i svoje instinkte na terenu... a sve ga je vuklo prema Isaacu. Pravo je pitanje: gdje je Devina? Pod pretpostavkom da se okomila na Isaaca, tražit će način da prodre u njega kako bi ga njezina parazitska narav mogla preuzeti i kako bi ga na kraju zauvijek posjedovala u Paklu kada ga ubije. Jim se opet okrenuo anđelima. »Ako Devina nekoga zaposjeda, vidi li se to nekako? Ima li kakvih oznaka? Referentnih točaka?« Tako bi je barem mogao locirati. »Ponekad«, rekao je Eddie. »No može izbrisati svoje otiske, da se tako izrazim - a sada kada zna da smo ja i Ad s tobom, bit će posebno pažljiva. No postoje čiste duše koje neće nikada taknuti, a takve svijetle.« »Svijetle? Misliš kao... « Jebote, ona plavokosa odvjetnica koja je odvela Isaaca kući bila je okružena svjetlošću oko cijelog tijela - zbog čega je Jim onako buljio u nju kada ju je ugledao. »Kao aureola?« »Točno tako.«

60


CHIA

Pa, barem im nešto ide na ruku. Kada ju je vidio, mislio je da jednostavno vidi priviđenje. I bio je u pravu - hvala Bogu. Jim je izvadio GPS prijamnik i pogledao gdje su Isaacove dvije trepćuće točkice. Ako Devina petlja s njim, prije ili poslije pojavit će se u ovom ili onom obliku - a oni će je čekati. »Postoje li zaštitne čarolije?« upitao je. »Nešto čime bih mogao okružiti Isaaca da ga zaštitim od nje?« »Smislit ćemo nešto«, rekao je Eddie uz zloban smiješak. »Već bi bilo i vrijeme da te počnemo učiti o tim stvarima.« To si dobro rekao, pomislio je Jim. Zatvorio je oči i rastvorio krila, a njihova mu se težina namjestila na kralježnicu i ramena kada su postala vidljiva. »Idu prema gradu. Idemo... « »Čekaj«, rekao je Eddie razvijajući vlastita krila. »Moramo najprije do hotela i onda nabaviti neke stvari. Pretpostavljam da ne želiš da ulazimo u kuću?« »Dok god se Devina ne pojavi, ostat ću vani.« »Ovo neće dugo trajati.« »I bolje da je tako.« Zatrčao se par koraka da bi uhvatio zalet i osjetio ironiju situacije kao snažan uzgon pod tijelom: nikada ne bi povjerovao da anđeli postoje ni da je vječita borba dobra i zla ne samo stvarna, već nešto u čemu će sudjelovati. S druge strane, kada imaš stotinjak kilograma čistih mišića i možeš se podignuti s tla pomoću mreže metafizičkog perja... suluda stvarnost u kojoj se nalaziš opako dobiva na kredibilitetu. Vrag ga odnio ako dopusti Devini da se dočepa Isaaca - ma u kojem je obliku trenutno paradirala. Isaac je jedan od njegovih, a pomisao da bi mogao pasti u ruke neprijatelju bila je neprihvatljiva - osobito ako taj demonski neprijatelj ima poznato lice. Koje slučajno nosi povez preko oka.

61


CHIA

Poglavlje 13

Isaac je samo dva puta bio u blizini Bostona i oba je puta samo prolazio na putu na prekooceanska odredišta - otprilike sve što je učinio u gradu bilo je hodanje po pisti u zrakoplovnoj bazi Otis na Cape Codu. Unatoč tomu, kada je Grier skrenula ulijevo s nečega što se zvalo Charlesova ulica, nije mu trebao vodič da bi znao da se nalaze u najskupljem dijelu grada. Kuće s obje strane brijega uz koji su se vozili bile su od netaknuto čiste opeke sa sjajnim crnim prozorskim kapcima i vratima. Kroz čiste je prozore vidio unutrašnjost prepunu antikviteta koji su gotovo gušili život i rezbarene zidove s dovoljno zlatnih ukrasa da zgrome kraljevsku glavu. Očito je zašao u prirodno okruženje plavokrvnih jenkija. Dok su mu mislima promicali prizori iz prastarih humorističnih emisija u kojima su voditelji oponašali Kennedyja i njegov bostonski naglasak, Grier je skrenula lijevo na mali trg sa sve četiri strane okružen ogradom od kovanog željeza i popločanim stazama. U malom je parku u sredini bilo posađeno elegantno drveće na kojem su se već vidjeli sićušni pupoljci, a kuće koje su ga okruživale bile su najbolje od najboljih u tom najnajboljem od svih kvartova. To ga nije nimalo začudilo. Kada je parkirala Audi paralelno s ogradom, oboje su izišli. Nije mnogo govorila tijekom vožnje, a nije ni on. No s druge strane, on nikada nije bio pretjerano pričljiv - a ona je u automobilu vozila bjegunca. Baš i nije situacija za čavrljanje. Kuća koju je pokazala kao svoju nalazila se na uglu i imala zaobljeno pročelje i bijele mramorne stube koje su vodile do crnih ulaznih vrata. Duguljaste crne žardinjere velike kao njemačke doge krasile su obje strane ulaza, a mjedeni zvekir bio je veličine Isaacove glave. Na drugom katu gorjelo je jedno svjetlo; s vanjske strane bilo ih je uključeno nekoliko. Dok je izviđao okolinu, sve je izgledalo normalno - nije bilo neoznačenih automobila koji se vozaju uokolo, nikakvih neuobičajenih zvukova, nikakvih sumnjivih virkala. Dok su hodali po neravnim kamenim blokovima na ulici, želio je ispružiti ruku i ponuditi joj oslonac, s obzirom na potpetice koje je nosila - no nije se usudio. Kao prvo, vjerojatno ga je još uvijek željela išamarati... a kao drugo, obje je ruke držao na pištoljima skrivenima u jakni - za svaki slučaj. Uvijek je pazio na sebe. Sada kada je i ona s njim? Oprez je poprimio posve novo značenje. Osim toga, Grier je sasvim dobro svladala put do svojih ulaznih vrata, unatoč činjenici da hoda u salonkama i da ju je napao nadrogirani seronja. Šteta što se nisu upoznali u nekom drugom svijetu. Stvarno bi volio... Da, baš. Izvesti je na spoj? Moš mislit. Čak i da je odabrao život uzornog građanina koji nije ubojica, njih su dvoje s različitih krajeva spektra: on je čisti dečko s farme, a ona čisti glamur. Stvarno mora prestati s tim razmišljanjem o paralelnoj stvarnosti kada je riječ o njezinoj ljepoti. Sigurnosni alarm isključio se čim je otvorila vrata, što mu je bilo drago, iako mu se nije sviđalo što u kuću pušta propalicu poput njega. A ćemo o sjebanom razmišljanju... Dok je unosila šifru na ADT-jevu tipkovnicu, spustio je pogled na potplate svojih vojničkih čizama - koji su bili oblijepljeni komadima blata i travnate zemlje. Sagnuo se, razvezao vezice, skinuo čizme i ostavio ih vani.

62


CHIA

Kroz čarape je osjećao toplinu crno-bijelog mramornog poda... Podignuo je pogled i zatekao je kako mu zuri u stopala s neobičnim izrazom na prekrasnom licu. »Nisam htio unositi blato«, promrmljao je, zatvorio vrata za sobom i zaključao ih. Svukao je vjetrovku, izvadio plastičnu vrećicu koja je sadržavala njegovu životnu ušteđevinu i onda su oboje samo stajali: ona u crnom dizajnerskom kaputu, sa zamrljanom torbicom na kojoj je puknula jedna ručka: on u sportskoj majici, s hrpom prljavog novca u krvavim rukama i dva pištolja za koja ona nije znala u džepovima. »Kada si zadnji put jeo?« tiho je rekla. »Nisam gladan. Ali hvala, madam.« Pogledao je oko sebe i zagledao se u prostoriju s visokim stropom obojenu raskošnom crvenom bojom. Nad kraljevskim mramornim kaminom nalazilo se ulje na platnu koje je prikazivalo muškarca kako uspravno sjedi na pozlaćenoj stolici sa staromodnim naočalama na nosu. Ovdje je tako tiho, pomislio je. I to ne samo zato što se ništa ne čuje. Spokojno. Sve je... spokojno. »Onda ću ti napraviti omlet«, rekla je, odložila torbicu i počela svlačiti kaput. Krenuo joj je pomoći, no povukla se. »Sama ću. Hvala.« Haljina koju je ispod nosila... Isuse Bože, ta haljina. Ako se njega pita, još nikada nije vidio nešto nenametljivo i crno što izgleda toliko seksi, no za to je više bila zaslužna ona nego dizajn ili tkanina. I te noge. Vrag ga odnio, ali te nose u blistavim crnim čarapama... Isaac je stjerao svoju pohotnu stranu u red podsjetivši se da je pitanje bi li mu osoba kao što je ona dopustila i da joj opere automobil - a kamoli da je odvede u krevet? Osim toga, bi li imao ikakvog pojma što da radi sa ženom poput nje? Naravno, obično jebanje dobro mu je išlo - dovoljno su ga puta molile za repete da je u to mogao biti siguran. Ali dama kao što je ona zaslužuje da se u njoj uživa... Vrag ga odnio. Imao je osjećaj da oblizuje usnice. »Kuhinja je otraga«, bilo je sve što je rekla dok je uzimala torbicu i odlazila. Slijedio ju je niz hodnik i pritom proučavao prostorije, prozore i vrata, pamteći moguće putove uzmicanja i ulaze. Isto je radio u svakom prostoru u kojem bi se našao - godine obuke bile su uz njega kao druga koža. No sada je posrijedi bilo više od toga. Tražio je naznake koje će mu reći više o njoj. I bilo mu je čudno... dojam spokoja se nastavljao, što ga je iznenadilo. Staromodno i skupo obično znači i uštogljeno. Ovdje je, međutim, disao duboko i opušteno - iako to nije imalo nikakvog smisla. Za razliku od ostatka kuće, kuhinja je bila sva u bijelom i metalnom, a dok je ona prianjala poslu vadeći zdjele, jaja i sir, on je odložio novac na radnu plohu i nije mogao dočekati da se makne iz te prostorije: preko puta se nalazila staklena stijena s oknima koja su vjerojatno mjerila dva puta tri metra svako. Što znači da ih svatko tko ima oči može gledati do mile volje. »Što je otraga?« nemarno je upitao. »Moj vrt.« »Ima zid?« Punih je ruku prišla ploči za kuhanje na granitnom šanku u sredini kuhinje. »Brine te sigurnost?« »Da, madam.«

63


CHIA

Prišla je prozorima, uključila vanjsko svjetlo i isključila unutarnje - što mu je na jednostavan način omogućilo savršen pregled stražnje strane posjeda. Kvragu, stvarno je pametna. A vrt joj je okružen zidom od opeka visokim tri metra koji je u potpunosti odobravao. »Zadovoljan?« upitala je. Glas joj je u tami poprimio promuklu notu zbog koje joj je poželio odvući tijelo na drugi kraj prostorije kako bi je naslonio na nešto i zavukao joj se pod tu crnu haljinu. Čovječe, večeras joj nije bilo pametno postavljati mu takvo pitanje. »Da, madam«, promrmljao je. Kada su se svjetla ponovno upalila, obrazi su joj bili malčice rumeni - ne bi to ni primijetio da se nije tako u potpunosti posvetio zurenju u nju kad god je imao priliku. No možda se zarumenila samo zbog toga što je napeta zbog svega što se večeras dogodilo. Zacijelo je to. A činjenica da je to uopće primijetio srozala mu je mišljenje o muškom rodu: čak i u najvećem kaosu, čak i kada je to potpuno neprimjereno, muškarci se nekako ipak uspiju napaliti na ženu. »Sjedni«, rekla mu je pokazujući pjenjačom na stolicu uz rub šanka, »prije nego što se srušiš. I nemoj me uopće pokušavati uvjeravati da si dobro, u redu?« Čovječe... totalno je napaljen na tu ženu. Apsolutno napaljen. »Hej?« rekla je. »Namjeravao si sjesti?« »Dogovoreno.« Okrenula se prema ploči za kuhanje i počela razbijati jaja - doslovno - a on je učinio kako mu je rekla. Da bi gledao nešto osim nje, pogledao joj je torbicu, koju je ostavila pokraj njegove stolice. Kakva šteta što je uništeno nešto tako lijepo i skupo. Koža je bila prekrivena sasušenim blatom, a ručka je izgledala zaista masakrirano. Debilni narkić. Ustao je, otišao do sudopera, otrgnuo papirnati ručnik i navlažio ga. Zatim se vratio na stolicu i bacio na posao, pokušavajući očistiti torbicu. Kada je podignuo pogled, opet je zurila u njega, pa je prestao s poslom i podignuo obje ruke u zrak. »Neću vas opljačkati.« »Nisam to ni mislila«, rekla je onim tihim glasom. »Stvarno mi je žao zbog te torbice. Mislim da je nepovratno uništena.« »Imam ih još, A i da nemam, to su samo stvari.« »Skupe stvari.« Kao da se nastavlja na tu misao, nagnuo se nad radnu plohu i gurnuo novac prema njoj. »Želim da ovo uzmete.« »A ja želim da ne pobjegneš.« Razbila je još jedno jaje o rub zdjele i rastvorila ga jednom rukom. »Želim da poštuješ ono na što si pristao kada sam ti sredila jamčevinu.« Isaac je spustio pogled i vratio se uglavnom neuspješnom čišćenju. Izdahnula je uz nešto što je bilo vrlo blizu psovci. »Čekam. Da mi odgovoriš.« »Nisam bio svjestan da ste me nešto pitali, madam.« »U redu. Hoćeš li, molim te, ostati ovdje i slijediti proceduru?« Isaac je ustao i ponovno otišao do sudopera. Kada je otrgnuo novi papirnati ručnik s role, istina mu je pobjegla s jezika. »Moj život nije moj.« »Od koga bježiš?« prošaptala je.

64


CHIA

Možda se utišala jer je odvjetnica u njoj instinktivno imala potrebu za diskrecijom. Ili je možda točno nagađala: tipovi koji ga progone čuju, a ponekad i vide čak i kroz pune zidove. Kroz staklene kao što je ovaj u kuhinji? Dječja igra. »Isaac?« Nije joj imao što odgovoriti, pa je samo odmahnuo glavom i vratio se čišćenju blata s njezine torbe... iako će je ujutro vjerojatno jednostavno baciti u smeće. »Možeš mi vjerovati, Isaac.« Dugo mu je trebalo da odgovori. »Ne brinem se zbog vas.« Grier je stajala s druge strane radne plohe u središtu kuhinje, razbijena jaja bila su razbacana svuda oko nje i slinila su po granitu, a crvena zdjela puna žutih žumanjaka i prozirnih bjelanjaka stajala je spremna za miješanje. Klijent je bio upravo ogroman tako posjednut na stolici, dok se izudaranim rukama bavio njezinom Birkinovom torbicom. No unatoč njegovim dimenzijama i brizi koju je pokazivao prema torbi, željela ga je odalamiti po glavi nekim tvrdim predmetom. Rješenja su joj bila tako jasna: pridržavaj se pravila, priznaj sve o toj vojnoj agenciji iz koje si pobjegao, koja god bila, riješi posljedice, odsluži kaznu... počni ispočetka. Što god da je učinio, može se ispraviti. Društvo može oprostiti. Ljudi mogu nastaviti živjeti. Osim, naravno, ako su tvrdoglavi idioti odlučni izigrati pravila i ići sami protiv svih. Uzela je zadnje jaje i tresnula njime o rub zdjele, smrskavši pritom ljusku. »Ah, kvragu i to.« Isaac je podignuo pogled. »U redu je. Ne smeta mi da je malo hrskavo.« »Nije u redu. Ništa od ovoga nije u redu.« Prignula se i noktom iščeprkala sitne bijele točkice. Kada su stvari u zdjeli ponovno izgledale manje-više prihvatljivo, začula se kako govori: »Želiš se istuširati prije jela?« »Ne, madam«, bio je njegov tih, neiznenađujući odgovor. »Imam odjeće u koju se možeš presvući.« Na to mu se nakratko podignula obrva, iako je nije pogledao. »Bratova je. Znao je ponekad biti ovdje kod mene. Neće biti baš tvoj broj, naravno.« »U redu je. Ali hvala vam, madam.« »Mogao bi već prestati s tim usranim vi i madam. To smo nadišli čim si mi sjeo u auto.« Obrva mu je ponovno skočila, a ona je dohvatila komad sira i počela ribati. Snažno. »Znaš... Podsjećaš me na njega. Mog brata.« »Kako to misliš?« »I tebe želim spasiti od posljedica koje će ti odluke koje donosiš imati na život.« Isaac je odmahnuo glavom. »To ti baš i nije pametno.« Istina. Bog zna da je u tome već jedanput neslavno propala. Istresla je sir s ribeža, stavila ga sa strane i narezala kanadsku slaninu. Dok su se tako oboje bavili svojim poslom, nije trebalo dugo da joj tišina postane nepodnošljiva... no što je još važnije, nije joj bilo u prirodi da odustaje. Drugim riječima, da se rodila kao automobil, sudjelovala bi u utrkama do uništenja. »Slušaj, mogu ti pokušati pomoći i s drugim stvarima, ne samo s optužnicom. Ako si... « »Očistio sam većinu blata.« Podignuo je torbicu i pogledao je ravno u oči. »No ne mogu ništa s ručkom.« »Kamo ćeš otići?«

65


CHIA

Budući da nije dočekala odgovor, odrezala je komad maslaca, bacila ga na tavu i upalila plamenik. »Pa, večeras možeš ostati ovdje ako se želiš odmoriti. Moj otac je tako osigurao kuću da se ni miš ne bi mogao uvući a da ne aktivira alarmni sustav.« »ADT je dobar. Ali nije toliko dobar.« »To je samo prividni sustav.« Na to su mu skočile obje obrve, a ona je klimnula glavom. »Otac mi je bio u oružanim snagama. Kopnena vojska. Kada se povukao, završio je pravo, a zatim... pa, recimo da je ostao u toku. A uz to je vrlo zaštitnički nastrojen prema meni.« »Ne bi mu se svidjelo što sam ovdje.« »Dosad si se ponašao kao džentlmen, a njemu je to oduvijek puno važnije od toga što nosiš i odakle si. A i meni isto... « »Ostavit ću ovaj novac kad odem.« Podignula je tavu s plamenika i nagnula je, gurnuvši tako maslac u spust koji ga je na kraju stajao života. »A ja ga ne mogu uzeti. To ti mora biti jasno. Tako bih postala sudionica.« Učinilo joj se da je začula tihu psovku, no možda se radilo samo o uzdahu. »Na kraju krajeva, okladila bih se da si novac zaradio tučnjavama. Ili možda drogom?« »Ne dilam.« »Znači ono prvo. To je još uvijek ilegalno. I samo da znaš, provjerila sam te.« Još je malo zapjenila jaja, a zatim ih je više od polovice izlila u tavu, pri čemu se izdignuo tihi siktavi zvuk. »U tvom dosjeu nema ničega osim novinskog članka o tvojoj smrti od prije pet godina. U njemu je i tvoja slika, pa se ne trudi poricati.« Bio je potpuno nepomičan, pa je znala da je fiksira pogledom. Na trenutak se zapitala što je to pustila u kuću. No onda se iz nekog razloga sjetila kako je izuo čizme i ostavio ih pred ulaznim vratima. Vrijeme je da se pribere, pomislila je. »I, hoćeš li mi reći za koju granu vlade radiš ili da pogađam?« »Ne radim za vojsku.« »Ma nemoj. Znači, sad bih ja trebala povjerovati da se tučeš kao što se tučeš i da si onako osigurao stan i da želiš što prije zbrisati iz grada zato što si nekakav ulični mangup vulgaris ili neki niskopozicionirani mafijaški reketar? Ne bi išlo. I čisto da znaš, postala sam sigurna kada sam te vidjela u ringu - tada i kada si se sam zauzdao pokraj mog auta kad me onaj napao. Imao si potpunu kontrolu nad sobom i situacijom s onim drogerašom, nisi nastupio kao neki nespretni, emotivni razbijač koji je odlučio biti heroj. Bio si profesionalac - zapravo, jesi profesionalac. Zar ne?« Nije morao ništa reći jer je znala da je u pravu. Ipak, budući da nije ništa komentirao, podignula je pogled, napola očekujući da je nestao između dva udaha. No Isaac Rothe, ili kako se već zove, i dalje je sjedio za pultom u njezinoj kuhinji. »Kakva jaja voliš?« upitala je. »Tvrđa ili mekša?« »Tvrda«, oporo je rekao. »Zašto me to ne čudi.«

66


CHIA

Poglavlje 14

Kaže se kuhan i pečen, zar ne?, zapitao se Isaac. Kada je pogledao u oči svoje javne pravobraniteljice, domaćice i kuharice po narudžbi, bilo mu je jasno da zna da ga je pročitala u svakom smislu. Od čega se osjećao gol golcat. »Mislim da bi se trebala povući s mog slučaja«, sumorno je rekao. »Počevši odmah.« Posula je sir i slaninu po ključajućem omletu. »Ja ne odustajem kad zagusti. Za razliku od tebe.« Dobro. To mu je diglo živac. »Ne odustajem ni ja.« »Stvarno? Kako bi ti onda nazvao bježanje od vlastite odgovornosti?« Prije nego što je bio svjestan što radi, nagnuo se preko radne plohe i nadnio nad nju. Oči su joj bljesnule, a on je grubo rekao: »Nazvao bih to preživljavanjem.« Svaka joj čast - iako je to možda bio samo dokaz gluposti - ali nije se smela. »Reci mi u čemu je stvar. Za Boga miloga, pusti me da ti pomognem. Moj otac ima veze. Vrlo duboko rasprostranjene, u skrivenim zakucima državnih tijela. Može svašta učiniti za tebe.« Isaac je izvana zadržao smirenost. No iznutra je grčevito pokušavao povezati stvari. Tko je dovraga taj njezin otac? Childe... Childe... Ime mu nije zvučalo ni najmanje poznato. »Isaac«, rekla je. »Molim te... « »Izvukla si me kako bih mogao nastaviti. Time si mi pomogla. Sada me moraš pustiti. Pusti me i zaboravi da si me ikada upoznala. Ako je tvoj otac zaista takav kakvim si ga opisala, onda znaš da postoje ogranci službe u kojima dezerterstvo znači smrtnu kaznu.« »Mislila sam da nisi u vojsci.« Ostavio je tu izjavu da visi u zraku... ili točnije nad gomilom drugih sranja koja joj je naprtio na vrat. U tišini koja je uslijedila dodala je začine. Soljenka je bila bešumna, mlinac za papar je krčkao. Zatim je presavila omlet napola i ostavila ga da malo upija toplinu. Dvije minute poslije pružila mu je bijeli, četvrtasti tanjur i vilicu od pravog srebra ukrašenu viticama. »Znam da si pristojan«, rekla je, »ali nemoj me čekati. Bolje je kada se jede vruće.« Nije mu se sviđalo započeti s jelom prije nje, ali budući da joj je već odbio sve druge zahtjeve, zaključio je da sada ima priliku biti popustljiv. Otišao je do sudopera, oprao ruke vodom i sapunom, a zatim je sjeo i smazao i zadnji zalogaj. Bilo je fantastično. »Ostani večeras«, rekla je nakon što je i sebi pripremila omlet i počela ga jesti stojeći pred pultom. »Ostani večeras i povući ću se sa slučaja - ali tek nakon što sutra ujutro doručkuješ sa mnom. A novac ćeš ponijeti sa sobom kada odeš. S time ne želim imati posla. Ako odeš, morat ćeš imati taj dug na savjesti.« Preplavio ga je val umora i čvrsto ga pritisnuo na stolicu. Među njegovim brojnim grijesima taj dug prema njoj djelovao mu je kao nerazumljivo nepodnošljiv teret, puno gori od svih tijela koja je pospremio u grob. No pristojni su ljudi uvijek imali takav učinak na njega... natjerali bi ga da predobro shvati tko je i što je.

67


CHIA

Upravo se spremao započeti prepirku o noćenju s doručkom kada ga je prekinula. »Gledaj, ako budeš ovdje, znat ću da si siguran. Znat ću da si pojeo par obroka i da ćeš otići snažniji. Trenutno ti treba netko da ti sredi to lice, napravi još jedan omlet i ponudi krevet u kojem ćeš se odmoriti. Kao što sam već rekla, ova je kuća opremljena alarmima koji daleko premašuju civilne standarde, a u unutrašnjosti ima i par trikova - tako da se ne moraš brinuti o tome da će netko upasti. Osim toga, nitko tko ima ikakve veze s vladom neće mi nauditi zbog mog oca.« Childe... Childe... Ne, još uvijek ništa. No s druge strane, on je u specijalnim postrojbama bio samo šljaker kojega su zanimale dvije stvari: srediti metu i izvući se živ. Nije baš bio netko tko će biti upućen u vojnu hijerarhiju. No Jim Heron će biti. A tip mu je ostavio svoj broj... »Onda, jesmo li se dogovorili?« odlučno je upitala. »Povući ćeš se«, odgovorio joj je pomalo zlovoljno. »Da. Ali kada to učinim, morat ću im reći sve što znam o tebi. A prije nego što pitaš, budući da nisi ni potvrdio ni porekao svoju povezanost s vladom... Jednostavno ću zaboraviti da smo uopće razgovarali o tome.« Obrisao je usta ubrusom i poželio psovati zbog nedostatka izbora: čovječe, odlučnost joj se vidjela na licu - bit će po njezinu ili nikako. »Pokaži mi taj svoj sigurnosni sustav.« Ramena su joj se vidno opustila i odložila je vilicu, no to nije dolazilo u obzir. »Ne, najprije pojedi.« Dok je jela, ustao je i hodao kuhinjom, pamteći sve od slika na zidovima do fotografija oko kauča i prostora za sjedenje. Napokon se zaustavio pred onim silnim prozorima. »Dođi da ti pokažem.« Na zvuk njezina glasa pogled mu se usredotočio na odraz nje kako stoji iza njega u onoj crnoj haljini, kao prekrasna utvara žene... U mirnoj tišini kuće, dok je u trbuhu osjećao sitost od hrane koju mu je pripremila i dok su mu oči upijale njezinu sliku... stvari su se iz kompliciranih pretvorile u potpuno kaotične. Želio ju je. Silinom koja će ih oboje dovesti u vrlo nezgodnu situaciju. »Isaac?« Taj njezin glas... ta haljina... te noge... »Moram ovo završiti«, rekao je promuklim glasom. Zapravo, morao je svršiti... u njoj. Ali to neće biti dio priče. Čak i ako bude morao odrezati vlastiti pimpek i zakopati ga u onom njezinu krasnom vrtu. »Ako odeš, neću se povući sa slučaja.« Isaac se naglo okrenuo i nije se ni najmanje iznenadio što nije ustuknula niti se pomaknula makar za milimetar. Prije nego što je stigao išta reći, podignula je ruku kako bi ga zaustavila. »Nije važno što te ne poznajem i što ti ništa ne dugujem. Tako da ne moraš trošiti riječi na to. Ti i ja ćemo sad pogledati moj sigurnosni sustav, a onda ćeš odspavati u gostinskoj sobi i otići ujutro... « »Mogao bih te ubiti. Ovaj čas. Na licu mjesta.« To ju je ušutkalo. Prinijela je prste onoj svojoj debeloj zlatnoj ogrlici, kao da možda zamišlja njegove ruke oko svoga vrata. Prišao joj je. Ovaj put jest ustuknula... dok je nije zaustavila radna ploha na kojoj je ležao njezin prazan tanjur.

68


CHIA

Isaac joj se nastavio približavati dok nije obje ruke čvrsto naslonio na granitnu ploču oko njezina tijela i tako je zapravo zarobio na mjestu. Zagledao joj se u razrogačene plave oči, gonjen očajničkom željom da je strahom natjera na logično razmišljanje. »Ja nisam kao ljudi na koje si navikla.« »Nećeš mi nauditi.« »Drhtiš i rukama stišćeš vrat. Pa sad ti reci za što misliš da sam sposoban.« Progutala je knedlu, a on je zaključio da ju je već odavno trebalo dozvati razumu - samo što se osjećao kao grubijan koji glumata agresiju. »Znam da se pališ na spasilačke misije. Ali ja nisam dobrotvorni slučaj koji će ti nahraniti dušu. Vjeruj mi.« Između njih je počela vibrirati napeta energija, kao da su se molekule zraka između njihovih tijela i lica počele kretati. Nagnuo joj se još bliže. »Više sam tip koji će te živu pojesti.« Naglo je izdahnula, a on je osjetio kako mu se njezin dah razlijeva kožom vrata i golica je. A onda mu je izmaknula tlo pod nogama. »Pa hajde onda«, odrezala je. Isaac se namrštio i malo se odmaknuo. Oči su joj gorjele, a lijepim joj se licem iznenada razlila ljutnja i udahnula mu strast koja ga je šokirala i izazovno uznemirila. »Hajde«, zarežala je i zgrabila ga za ruku. Povukla ju je i položila je sebi na grlo. »Hajde - ubij me. Ili me samo pokušavaš zastrašiti, a?« Istrgnuo je ruku iz njezina stiska. »Ti nisi normalna.« »Tu smo dakle.« Njezina ga ljutnja zaista nije trebala tako napaljivati. Stvarno. Najozbiljnije. »Želiš me natjerati da se prestrašim i pustim te da se izvučeš. E pa sretno ti bilo. Jer ako nisi spreman učiniti to čime se prijetiš, neću odustati i nećeš me prestrašiti.« Pluća su ga počela peći... a iako bi mu bilo daleko pametnije da se povuče i posluži se nekim vratima u kući, na kraju je vratio ruku na granitnu ploču, gdje je i dotad bila... i tako je ponovno zatočio među svojim snažnim rukama. Sviđalo mu se što je tu gdje jest, gotovo potpuno prekrivena njegovim tijelom. Poštovao ju je zbog tog pokazivanja snage, zaista jest - iako se istodobno i zabrinuo zbog njezine sklonosti riziku. »Znaš što ću ti reći«, rekao je dubokim, hrapavim glasom. Ponovno je teško progutala. »Što?« Isaac joj se sasvim približio i prinio joj usne uhu. »Mogao bih ti učiniti i više nego te samo ubiti... madam.« Grier već dugo nije osjetila svaki centimetar vlastita tijela - istodobno. Ali blagi Bože, sada je sve osjećala, i to ne samo u vlastitoj koži. Osjećala je i svaki djelić Isaaca Rothea, iako je nije ničim dodirivao. Bilo ga je jednostavno previše. I možda ju je trebao odbiti njegov sirov, muževan nastup... no umjesto toga ju je brutalna stvarnost njegove snage samo još snažnije privlačila. Dok su tako stajali razdvojeni pukim centimetrima, oboje zadihani, bila je potpuno izvan kontrole, osjećaji su joj se oslobodili i razletjeli kao da joj zaista i jest otrgnuo glavu s tijela i pustio je da se otkotrlja po podu. Isuse, kako ga očajnički želi: željela se baciti o njegovo tijelo i onesvijestiti od sudara. Željela je da on bude zid u koji će se zabiti. Željela se posve raspametiti, raspaliti i izgubiti vezu sa stvarnošću... zbog njega i mirisa seksa koji je iz njega izbijao i divljeg užitka koji bi joj priuštio.

69


CHIA

Da, naravno, ne bi potrajalo. A kada bi se pribrala, osjećala bi se grozno. No u tom naelektriziranom trenutku ni za što od toga nije je bilo briga. »Isaac... « Povukao se. Čim mu je hrapavim glasom izgovorila ime, nije se samo odmaknuo, već se i izvukao iz vrtloga koji ih je obavijao. Ushodao se kuhinjom i trljao kratku kosu kao da želi izgrebati glavu do mozga, a fizička udaljenost između njih dala joj je predodžbu o tome kako bi se osjećala poslije svega ako bi ikad bila s njim: vrlo prazno, neodređeno mučno i definitivno posramljeno. »To se više neće ponoviti«, rekao je promuklim glasom. Dok je ta objava visjela u mirnom zraku između njih, rekla je sama sebi da joj je laknulo što neće morati imati posla sa svim tim seksualnim glupostima. Ndaaaaaa... a pulsiranje koje je osjećala među bedrima reklo joj je da je to bezočna laž. »Svejedno želim da ostaneš«, rekla je. »Ti stvarno nikad ne odustaješ, ha?« »Ne. Nikada.« Pomislila je koliko je puta pokušala izvući Daniela iz ponora u koji je upao. »Zaista nikada.« Isaacovo je lice izgledalo prastaro kada ju je pogledao s drugog kraja kuhinje, a oči boje mraza nalikovale su na jame ispunjene tamom. »Dat ću ti savjet. Znati kada treba odustati može biti vrlo važno sredstvo preživljavanja.« »A može biti i moralna propast.« »Ne ako te vuče autobus. Ili padaš u rupu. Ponekad se moraš maknuti da bi se spasio.« Znala je da se približavaju njegovoj istini, pa je nastojala zvučati što je smirenije moguće. »Od čega se ti mičeš, Isaac? Od čega se spašavaš.''« Samo ju je gledao. A onda... »Gdje ti je taj sigurnosni sustav?« Bila je razočarana što se ponovno zatvorio, no činjenicu da je pristao ostati smatrala je svojevrsnom pobjedom. Dok ga je vodila prema prednjem dijelu kuće, pribrala se koliko je mogla, iako su joj koljena još uvijek klecala, koža gorjela, a u glavi joj se vrtjelo. Bilo je nešto stravično poznato u tome što je osjećala, nešto o čemu je odbijala razmišljati... ali o čemu bi mogla popričati sa svojim mrtvim bratom kada ga sljedeći put vidi. Daniel nije nikada govorio o večeri kada je umro ni o samozlostavljanju koje je prethodilo njegovoj smrti. Možda su, međutim, trebali razgovarati o svemu. »Kao što sam rekla, ovo je samo za pokazivanje«, rekla je mahnuvši rukom prema ADT-jevu terminalu ugrađenom na zid. »Pravi centar je iza garderobe u mojoj sobi. Na svim prozorima i vratima nalaze se ADT-jevi prijamnici, no pravi je sustav osiguran radiovalovima, infracrvenim zrakama i bakrenim pločicama. Baš kao i tvoj.« »Pokaži mi konektore. A želim vidjeti i matičnu ploču. Molim te.« Što znači da ga mora odvesti gore. Dok je pogledom odmjeravala stubište, nije mogla vjerovati da se pita može li si vjerovati u njegovu društvu... Tako blizu krevetu. Dobro, što ju je to spopalo?

70


CHIA

Poglavlje 15

Dok ju je slijedio u ugodnu sobu nalik na knjižnicu, Isaac je znao da Grier tu provodi svoje slobodno vrijeme. U pletenoj košari pokraj naslonjača ležali su dijelovi New York Timesa i Wall Street Journala, a na televiziji širokog zaslona na daljem zidu većinu se večeri bez sumnje gledao CNBC, CNN ili FOX News. Tko je sjedio s njom i gledao program? Taj njezin brat? »Vidiš?« rekla je povlačeći u stranu jedan od zeleno-plavih kariranih zastora. Isaac joj je prišao i prignuo se - a dašak njezina parfema bio je upravo ono što mu trenutno nije trebalo. Prisilio se da se usredotoči na sitne bakrene pločice i klimnuo s odobravanjem. Vrlo moderna oprema. Tko je dovraga taj njezin otac? Da ne bi učinio nešto glupo, na primjer dodirnuo je, odmaknuo se i odlutao prema televizoru, ni najmanje iznenađen zbirkom DVD-ova poslaganih na policama. Mnogo stranih naslova i ozbiljnih filmova za koje nije nikada ni čuo, a kamoli ih gledao. No s druge strane, nije bio u kinu od kraja osamdesetih. Koliko on zna, Bruce Willis je policajac koji očajnički traži cipele koje mu pristaju, Arnold je kiborg sa sunčanim naočalama, a Steven Seagal ima kosu. »Hoćeš me odvesti do matične ploče?« upitao je okrenuvši se prema njoj. Prešutio je i svog kreveta. Kakav džentlmen. »Naravno.« Dok ju je slijedio uza stube, pustio ju je da ide daleko ispred njega - što je bilo dobro zato što je tako zadržao ruke pod kontrolom, ali i loše zato što je imao čime uposliti oči. Isuse, od pogleda na njezine bokove počinjao je škrgutati zubima. Dok su prolazili prvim katom, na trenutak je zastao i uočio tri spavaće sobe s otvorenim vratima. Sve su bile uređene na isti tradicionalni bogataški način kao i prizemlje, no sve je skupa odisalo nekakvom prisnošću. Kuća je puno više djelovala kao dom nego kao spavaonica. On sigurno nije nikada tako živio. Dok je odrastao, s dvojicom je braće dijelio sobu veličine njezina ulaznog hodnika. U specijalnim je postrojbama spavao gdje bi stigao - najčešće sjedeći na stolici, okrenut prema vratima i s pištoljem u ruci. »Ja sam na drugom katu«, rekla mu je s odmorišta, podosta stuba iznad njega. Klimnuo je glavom i pokrenuo se s mjesta. Pokazalo se da je mislila na cijelom drugom katu. Glavna spavaća soba bila je golema - imala je vlastiti prostor za sjedenje, kamin i francuske prozore koji su se, pretpostavljao je, otvarali na privatnu terasu. »Ovdje.« Slijedio je zvuk njezina glasa i prišao garderobi u kojoj je nestala. Tolika bi prostorija nekom drugom mogla poslužiti kao dnevni boravak: pod je bio prekriven kremastim tepihom koji se protezao od zida do zida, a zidovi legijama odjeće koja je bila uredno složena i razvrstana po kategorijama. Zrak je mirisao na njezin parfem.

71


CHIA

Stajala je na drugom kraju i razmicala desetak vrlo ozbiljnih kostima iza kojih se nalazila... rešetka dimenzija otprilike metar sa metar koja je djelovala kao običan staromodni poklopac za radijator. Ali tko bi rekao, kada ju je pomaknula, iza nje je ugledao prolaz u koji se moglo upuzati. Jednim je škljocajem uključila svjetlo. Ušla je prva, a on ju je u stopu slijedio u skučeni prostor... i evo ga. Isuse... Bože. Dok su klečali jedno pokraj drugoga, pomislio je da je dobro da nije zaljubljenik u tehnologiju jer bi se inače onesvijestio. Sustav nije mogao biti sofisticiraniji - nije bilo malih tipkovnica s deset brojki i gumbima za odabir osnovnih mogućnosti. Bio je to računalno umrežen sustav koji je na više razina nadgledao različita područja kuće. A ako mu se dobro činilo, jedini način da se pristupi svim sastavnicama bio je upravo s tog mjesta, a i tada bi deaktivacija bila zeznuta. Jedino... »Nisam primijetio da si ga isključila kada smo ušli.« Pružila mu je nešto što je izgledalo kao kartica za otključavanje automobila. »Kalibrirana je na otisak mog palca. Nosim je sa sobom kamo god idem, a sustav je trenutno uključen.« Dok je premetao karticu po rukama, upitala je: »Može proći?« Pogledao ju je u oči. »Može proći.« Dugo su se gledali. Predugo s obzirom na to gdje se nalaze. Puno predugo s obzirom na to tko su. »Još nešto?« upitala je. Da. »Ne.« Grier je klimnula glavom i počela se iskobeljavati iz uskog prostora. Kada je i on izišao, vratili su rešetku na mjesto i izašli u njezinu sobu - i zamisli, nije mogao ne pogledati joj krevet. Bio je velik. Prepun pokrivača i jastuka. Preko puta se nalazio mali televizor postavljen na ukusno odabran antikni stolić i polica prepuna precizno poslaganih DVD-ova. Namrštio se i otišao do nje, iako ga se to nije ticalo, jer nije mogao vjerovati da dobro vidi naslove. Lijepa u ružičastome. Klub ranoranilaca. Šesnaest svijeća. Umri muški. Pod opsadom. Te je čak i on znao. »To gledam prije spavanja«, rekla je Grier, koja je došla do njega i popravila tanke kutije, iako su bile savršeno ravno poslagane. »Prilično se razlikuje od onoga što imaš dolje.« A nekako nije mogao vjerovati da je ona tip koji u javnosti glumata da je Jane Austen, a privatno je više nalik Jerryju Seinfeldu. Uzela je Kad je Harry sreo Sally... i položila dlan na jesenski prizor na naslovnici. »Ne spavam baš najbolje, a ovo mi pomaže. Kao da... mi se mozak vraća u vrijeme kada su ti filmovi izišli. Gledam automobile... scene u dućanima s nižim cijenama... odjeću koja je tada bila moderna... frizure koje više nitko ne nosi. To me vrati u vrijeme kada sam ih prvi put gledala, kada sam bila mlada i sve je bilo... jednostavnije.« Nervozno se nasmijala, kao da joj je neugodno. »Filmske tablete za spavanje, to bi bio točan opis. To je jedino što mi djeluje.« Dok ju je tako gledao kako gleda Meg Ryan, vrlo ju je jasno vidio kako leži sklupčana na boku, dok joj plavičasta svjetlost televizije pleše po licu, a putovanje u prošlost smiruje joj živce i usporava misli. Ima li ljubavnika koji s njom gleda te filmove?, zapitao se. Dečka? Nije nosila prsten, pa je pretpostavio da nije udana ni zaručena. » Što je?« upitala je povlačeći prekrasnu crnu haljinu. Nakašljao se, ljut na sebe što ga je uhvatila kako zuri u nju. »Gdje si htjela da se istuširam?« Na to se osmjehnula. Prvi put. I da, pekmezastom kakav jest... dah mu je zastao i srce stalo.

72


CHIA

Grier je vratila film na mjesto. »Najprije još nešto za jelo«, rekla je okrenuvši se i uputivši se natrag u prizemlje. Jim i njegovi dečki sletjeli su u stražnje dvorište dvokatnice od opeke koja je istodobno vrištala od starog novca i ispričavala se što ih ometa. Sve na njoj i u njezinoj okolini bilo je profinjeno, superdobro održavano. i od opeke. Za Boga miloga, cijeli je kvart izgledao kao da su se tri praščića raspištoljila kao svinje: kuće od opeke, zidovi od opeke, prilazni putovi od opeke, ulice od opeke. Bilo je dovoljno opeke da zlog vuka natjera na ugradnju željeznih pluća. Kroz staklenu stijenu vidjela se vrlo dotjerana i prostrana kuhinja, a na pultu je bilo nekakve hrane - ali ne i ljudi. Jim se povukao korak unatrag, zatvorio oči i koncentrirao se - i zagledao se ne u kuću, već kroz kuću. Da, osjećao je njih dvoje... i još nešto. Unutra se nešto... mreškalo. Naglo je otvorio oči i upravo kada se bacio prema stražnjim vratima, Eddie ga je uhvatio za nadlakticu. Što je, s obzirom na njegovu snagu, bilo kao da se zaletio u parkirani automobil. »Ne, to nije Devina. To je zalutala duša.« Jim se namrštio i usredotočio na poremećaj. »Zalutala?« »To je duša koja je otpuštena iz tijela, ali još nije otišla u predodređenu vječnost. Zarobljena je ovdje na zemlji.« »Duh.« »Da.« Eddie je skinuo naprtnjaču s leda, a debela mu je pletenica pala na prsa. »Mota se ovuda i čeka oslobođenje.« »Što ga drži ovdje?« »Neriješeni poslovi.« »I siguran si da je to posrijedi?« Kada ga je anđeo pogledao tvrdim crvenim očima, Jim je podignuo ruke. »U redu, u redu. Ali možemo li takve stvari jednostavno zvati duhovi? To sa zalutalim dušama zvuči kao nešto što bi rekla moja baka.« »Slažem se«, dometnuo je Adrian. »O, za Boga miloga...« promrmljao je Eddie. »Možete ih zvati Fred ako vam tako paše.« »Dogovoreno.« U tom su trenutku Isaac i Grier ušli u kuhinju. On je sjeo na stolicu, ona mu je nastavila pripremati hranu, a napetost između njih bila je očita... baš kao i privlačnost: potajno su se pogledavali - čim bi jedno podignulo pogled, drugo bi pogledalo u drugom smjeru - a rumenilo na ženinim obrazima samo je potvrđivalo naboj u zraku. Dok ih je gledao kroz stakla, Jim se osjećao neizrecivo starim i otuđenim. Sada kada je postao anđeo svi snovi o tome da će se možda oženiti i imati djecu zauvijek su nestali u prošlosti, a o tome da bi s nekim mogao hodati da i ne govorimo... Iako, Isuse, kada je on to ikada hodao? A ni ženidba ga nikada nije zanimala, pa kog onda vraga sad kuka? Osim toga, s druge strane staklenog zida nije se baš odvijala neka romantična komedija: promatrao je progonjenog muškarca i ženu koja nema pojma u što se uvalila. Nije im baš imao na čemu zavidjeti. Zapravo, pitao se što je Isaacu došlo. Svatko tko je ikada radio s njihovim bivšim šefom znao je da su u ovakvim situacijama kolateralne žrtve vrlo izgledna mogućnost. »Čovječe, ajmo im se jednostavno uvaliti u kuću«, zastenjao je Adrian. »Jebeš zaštitne čarolije obožavam omlete, a umirem od gladi.« Jim ga je pogledao. »Stvarno.«

73


CHIA

»Što? U ovakvoj kućerini sigurno ima dosta soba.« Anđelov se glas odjednom produbio. »A ja se svojim izvannastavnim aktivnostima mogu baviti diskretno.« Hm, i pritom nije mislio na pletenje košara. Ne, radilo se o seksu s nepoznatim ženama. Ponekad s Eddiejem kao pratnjom. Jim je s njima proveo samo jednu noć, no već je znao kako stvari idu. Iako je Ad dopustio da ga Devina iskoristi i zlostavlja na kraju zadnje utakmice, nije mu puno trebalo da se ponovno baci u potragu. Tip je bio opsjednut ženama. »Daj se koncentriraj.« Jim je pogledao Eddieja. »Što onda možemo ovdje... « Adrian ga je prekinuo režanjem. »O da, sprema mu još jedan.« »Joj, daj me poštedi tog pretvaranja hrane u pornografiju.« »Ej, kad nešto volim, onda nešto volim.« »Pokušaj onda naučiti kuhati... « Eddie je pročistio grlo. »U redu. Ako želimo zaštititi kuću, to ima svoju cijenu - snažnije čarolije skrenut će Devini pozornost na nju.« »Već zna«, tiho je rekao Jim. »Kladim se u vlastita jaja da ga je već pronašla.« »Ipak mislim da se ne bismo trebali isticati.« »Slažem se.« Eddie je ispružio ruku. »Daj mi ruku.« Jim mu ju je pružio i bacio pogled na ono dvoje unutra. Djelovali su zaštićeno od uragana koji im se približavao s obzora, a on je imao neobičan poriv da se pobrine da tako i ostane... »Jebote«, prosiktao je i istrgnuo ruku od Eddieja. Pogledao je bolno mjesto na dlanu i duž linije života ugledao debelu porezotinu iz koje je nadirala... krv... ili nešto tome slično. Nešto je blistalo u sve snažnijem crvenom potoku, nalik automobilskom laku koji se prelijeva na suncu. Zanimljivo, u mrtvačnici nije primijetio ništa neobično - no bio je malo zaokupljen pogledom na svoje bivše tijelo koje je glumilo vreću pijeska na stolu. Eddie je vratio kristalni bodež u korice. »Obiđi kuću i označi sva vrata. Misli na njih dvoje i zamišljaj ih na sigurnom i smirene, zaštićene, spokojne. Isto kao i prije - što je slika u tvom umu snažnija, to je snažnije i djelovanje. U kući će se stvoriti neka vrsta emotivnog barometra, a ako dođe do većeg poremećaja, ti ćeš ga osjetiti. To je čarolija osnovne razine i brzo će te dozvati ako se nešto dogodi - a i ne bi trebala privući Devininu pozornost. Naravno, neće je spriječiti da uđe, no ti možeš stići u tren oka ako probije barijeru.« Dok mu je iz ruke kapalo, Jim se uspeo prilaznim stubama do stražnjih vrata i pritom skrivao svoju pojavu kako se Isaacu i njegovoj prijateljici ne bi prikazao kao ništa više od prolazne sjenke. Pritisnuo je dlan o hladna lakirana vrata i usredotočio se na njih dvoje, uhvativši ih u trenutku kada su se pogledali i nisu skrenuli pogled. Zatim je zatvorio oči i koncentrirao se samo na taj prizor... Svijet se povukao, nestalo je sve, sve od povjetarca koji je osjećao na licu do škripanja Adrianove kožne jakne i udaljenih zvukova prometa... a zatim mu se povuklo i tijelo, težina mu je nestala s nogu iako je ostao stajati na tlu. U njemu, za njega, oko njega nije postojalo ništa osim prizora koji je vidio u mislima. A iz toga je vakuuma proključala njegova moć. U prazan prostor koji je stvorio nagrnuo je golem vrtlog energije, a iako nije razumio što radi, točno je znao što treba učiniti s tom silom - usmjerio ju je oko kuće, predao jedan njezin dio samo da bi shvatio kako mu je pristiže još više. Spustio je ruku i napravio korak unatrag...

74


CHIA

Jim se ukipio. Sjaj koji je vidio u krvi bio je na vratima... i u valovima se širio u svim smjerovima, prekrivao vrata i dovratke te prelazio na zidove. Nadirao je prema gore i u stranu, osvajao teren, preuzimao kontrolu. Pečatio je kuću. »Nije loše za prvi put«, promrmljao je pripremajući se obići kuću. Kada se okrenuo, zastao je. Dvojica su ga anđela gledala kao da ga prvi put vide. »Što je?« Pogledao je preko ramena. Blistavi crveni val i dalje se širio; dosegnuo je krov i prelijevao se preko njega. »Meni bome izgleda kao da je upalilo.« Eddie se nakašljao. »Ovaj... da. Mogli bismo to i tako reći.« »Idem ispred... « »Nema potrebe«, rekao je Eddie. »Pokrio si cijelu kuću.« Kada je Adrian promrmljao nešto ispod glasa i zavrtio glavom, Jim je pomislio; Pa dobro koji kurac. »Vas dvojica izgledate kao da vam se netko popišao u cipele. U čemu je problem?« Stanka. Vrijeme za odgovor... koji nije stigao. »U redu. Briga me.« »Bolje da krenemo«, rekao je Eddie vraćajući nož u naprtnjaču. »Sada kada imamo čaroliju, od nas nema nikakve koristi. A ona nas sve prati.« »Kako?« Dva su se anđela pogledala. Ad je odgovorio. »Svi smo bili s njom. Ako znaš što mislim.« Jim se zagledao u Eddieja, no anđeo je samo marljivo slagao svoju jebenu prtljagu. No, tko bi rekao. Devina se ne štedi. Jim je odlučio ne razmišljati o tome, već je izišao kroz stražnja vrata u vrtu i obišao kuću kako bi joj došao sprijeda. Zapamtio je naziv ulice i kućni broj, a zatim se vinuo u zrak unatoč potrebi da ostane gdje jest. No bio je zadovoljan zaštitnom čarolijicom koju je izveo... a osim toga. Pas je već dosta dugo u hotelu i trebalo ga je pustiti van. Možda im kupi pizzu... Dok će Adrian i Eddie bez sumnje uživati u poslastici drugačije vrste.

75


CHIA

Poglavlje 16

Dok je Isaac jeo drugi omlet - i pitao se kako će dovraga preživjeti noć - Grier mu je otišla pripremiti sobu. Kada su oboje bili gotovi, odvela ga je u sobu koja je očito bila apartman za muške goste: zidovi i zastori bili su u tamnoplavim i čokoladnosmeđim tonovima, naslonjači su bili od kože, a sve je bilo puno knjiga u kožnim uvezima. Osjećao se kao totalni uljez. »Idem se presvući i pospremiti kuhinju«, rekla je izlazeći na hodnik i djelomično zatvarajući vrata. »Ako što zatrebaš, znaš gdje sam.« Zavladala je kratka tišina. Kao da razmišlja što bi još mogla reći. »Laku noć, onda«, promrmljala je. »Noć.« Kada mu je zatvorila vrata, slušao ju je kako ide prema svojoj sobi. Koraci su joj bili tihi i odmjereni. Nije je čuo kako hoda na gornjem katu, no zamišljao je kako odlazi u onu svoju golemu garderobu i svlači crnu haljinu. Da... onaj patentni zatvarač polako se rastvara i otkriva mu njezina leđa. Ramena haljine klize joj s ruku... tkanina joj se skuplja oko struka i zatim joj klizi niz bokove. ud mu se trznuo. A zatim se potpuno ukrutio. Sranje. Samo mu je to trebalo. Kada je ušao u kupaonicu, morao je zastati i zavrtjeti glavom zbog svoje domaćice. Na mramornom je pultu ostavila čiste ručnike, toaletni pribor, tubu Neosporina i paket flastera. Bila je tu i jakna od flisa u muškoj veličini i flanelski donji dio pidžame s vezicom zbog kojega je u prsima osjetio ubod ljubomore. Stvarno se nadao da pripadaju njezinu bratu. A ne nekom uglađenom odvjetniku u odijelu koji spava s njom. Opsovao je sam sebe, posegnuo u staklenu tuš-kabinu i otvorio vodu. Ni najmanje ga se ne tiče tko su joj ljubavnici - kakvi su ni koliko ih je ni kada ni gdje. A što se tiče flanelske pidžame? Čista je i pokrit će mu golu guzicu. Nije važno čija je. Svukao je sportsku majicu i provjerio pištolje. Zatim je preko glave skinuo majicu bez rukava, svukao hlače i zagledao se u svoj odraz u zrcalu: puno crno-plavih mrlja na ramenima i prsima razbacanih po mreži starih ožiljaka koji su sasvim lijepo zacijelili. Teško se bilo ne pitati što bi Grier mislila o njemu. S druge strane, ako bi se spetljali u mraku, ne bi morao misliti »Jebote sve.« Stvarno mora prestati s tim sranjima. Stao je pod tuš i zapitao se što to ima u njoj da ga tjera da razmišlja kao petnaestogodišnjak. I zaključio da je to zato što se nije seksao godinu dana i što se te večeri tukao - sve stvari koje čovjeka napale. Stvarno. Zbilja jesu. Nema šanse da se pali na svoju odvjetnicu jer je ona metar i sedamdeset prave žene zamotane u paket iz Tiffanyja.

76


CHIA

Nažalost, bez obzira na uzrok, pokazalo se da sapun i voda ne pomažu hormonskom preopterećenju. Dok se ispirao, ruke su mu bile glatke i tople na koži... a sapunica mu se slijevala između nogu, kapala mu s ukrućenog uda i škakljala ga po napetim jajima. Bio je naviknut na to da ga tijelo boli na sve strane - takva mu je sranja bilo lako ignorirati. No ono što je osjećao prema toj ženi? Bilo je to kao da se nastoji pretvarati da netko ne vrišti u crkvi... Nasapunana mu je ruka zalutala kamo nije smjela, zašla mu među bedra i kliznula uz donju stranu erekcije. »Sranje«, protisnuo je kada je pustio da mu dlan ponovno klizne prema dolje, dok ga je trenje dodatno napaljivalo. Morao je upotrijebiti svu svoju snagu da makne tu prokletu ruku. Na kraju je tri puta oprao kosu nastojeći si dati nekog posla. Zatim ju je i izregenerirao do besvijesti. Naravno, najbolje bi rješenje bilo maknuti se iz izdajničke intime i zavodljive topline tuš-kabine... no nekako nije mogao nagovoriti tijelo da se pokrene u smjeru prostirke ispred kade. Prije nego što se i snašao, erekcija mu je ponovno počela glumiti magnet, a dlan mu je samo želio odgovoriti na njezin poziv... pa je odustao od borbe. Prljavi. Požudni. Gad. No osjećaj je bio tako dobar, taj stisak za koji je zamišljao da je njezin, to klizanje, to zakretanje pri vrhu. Osim toga, što je drugo mogao? Ignorirati potrebu? Da, baš. Kada bi obukao onu pidžamu, izgledao bi cirkuski opsceno - šator i pol. A morao je sići do nje prije nego što ode u krevet. Morao je svoju ljupku odvjetnicu na nešto upozoriti. Posljednji od njegovih unutarnjih argumenata izdržao je... o, možda dva pokreta, a zatim se dao na posao. Okrenuo se prema tušu, naslonio jednu ruku na mramorni zid i prebacio težinu na rame. Ud mu je bio težak i tvrd kao i podlaktica ruke kada ga je počeo obrađivati kako treba, dok mu se ruka kretala gore-dolje. Pred naletom vatre koji mu je jurnuo uz kralježnicu morao je spustiti glavu i otvoriti usta da bi mogao disati. Pred olujom koja se spremala odbijao je misliti na Grier. Ona je možda uzrok njegove uzbuđenosti, ali neće maštati o njoj dok joj drka u kupaonici. Nema šanse. Bilo bi to jednostavno preljigavo i preuvredljivo - a ona zaslužuje puno više od toga, čak i ako nikada ne sazna što je učinio. Bila mu je to zadnja svjesna misao prije nego što ga je potpuno zaokupio orgazam: glavić mu je bio toliko osjetljiv da je svaki prelazak rukom preko njega bio poput slatkog uboda koji mu je prodirao kroz ud i zabijao se u testise. Više je raširio noge, namjestio se i dobro naslonio te uhvatio ritam, a vruće su mu kapi padale na kosu i slijevale mu se niz lice dok je počinjao dahtati... Niotkuda i unatoč zapovijedi odozgora koja je to zabranjivala, u misli mu se uvuklo sjećanje na Grier onako blizu njegovu tijelu i odbijalo se povući. Ma koliko pokušavao zaboraviti što se dogodilo ili se koncentrirati na nešto drugo, nije mogao ne misliti kakav je osjećaj bio biti joj tako blizu. Zaboga, usne su joj bile samo koji centimetar od njegovih. Da je samo malo nagnuo glavu, bio bi je poljubio... Vrhunac je nadro brzo i snažno, preplavio ga takvom silinom da je morao okrenuti glavu i zagristi vlastiti biceps kako ne bi zaurlao njezino ime. I proklet bio, istjerao ga je do posljednjeg grčevitog trzaja, iscijedio je sve iz sebe dok mu koljena nisu počela klecati, a u ustima je osjetio krv od ugriza. Kada je sve bilo gotovo, klonuo je i osjetio pustoš u sebi, kao da ga je svršavanje lišilo ne samo seksualnog poriva, već i svega ostalog.

77


CHIA

Bio je tako umoran. Tako jako, jako umoran. Opsovao je, ispružio ruku koja je obavila stvar i provjerio nema li kakvih tragova na mramornom zidu ili staklu tuš-kabine. Zatim se još jedanput isprao, zatvorio vodu i izašao iz zaparenog prostora koji ga je i uvalio u cijelu priču. Još uvijek mu je bio dignut. Unatoč iscrpljenosti. I tjelovježbi. Pimpek mu se očito nije zadovoljio mitom. I da, bio je u pravu. Flanelska pidžama zaista nije ni najmanje sakrila raspojasanog vojnika spremnog za repete. Zapravo, tako u hlačama izgledao mu je dvostruko veći - a s obzirom na to da je ionako bio obdaren, to mu nikako nije išlo na ruku u danoj situaciji. Preklopio je erekciju i prikovao je uz trbuh pasicom donjeg dijela pidžame, a zatim dohvatio jaknu od flisa nadajući se da će biti dovoljno dugačka da mu sakrije rascvjetali glavić. Koji je još uvijek bio pun svakojakih ideja... Dobro, totalni neuspjeh glede skrivanja. Jakna bi mu možda i bila dovoljno dugačka da mu prsa nisu tako široka. Dok se gledao u tom izdanju, osjećao se još razgolićenije nego da je jednostavno gol. Isaac je odustao od jakne od flisa i navukao svoju sportsku majicu; majica bez rukava bila je jednostavno preodvratna nakon borbe. Prokletu bi stvar trebalo spaliti, a ne oprati. Prije nego što se ponovno spustio u prizemlje, dohvatio se kutije s prvom pomoći, iako ne zato što je njemu bilo stalo do toga: no ako sam to ne učini, nema sumnje da će ona inzistirati na tome da dođe gore i glumi medicinsku sestru. Vrlo loš plan, s obzirom na to čime se do maloprije bavio. Tanki flaster koji su mu stavili zatvorski bolničari nije imao šanse u ringu, a Bog samo zna gdje je završio. No malo bitno, porezotina nije bila vrijedna spomena, samo raspuklina u koži dovoljno duboka da poteče malo krvi, ali ništa oko čega bi trebalo histerizirati. Ostat će mu ožiljak - kao da je to važno? Prikeljio je flaster na čelo i nije se zamarao antibiotskim mastima. Bilo je puno vjerojatnije da će umrijeti od trovanja olovom prouzročenog Smith & Wessonom nego od bilo kojeg oblika kožne infekcije. Van iz gostinske sobe. Niza stube. Kada je stigao do ulaznog hodnika, stvari su već počele pomalo popuštati u razini bokova. Dok nije skrenuo u kuhinju i ugledao Grier. O, čovječe. Ako je u maloj crnoj haljini izgledala fantastično, bila je apsolutno jebozovna u izdanju koje je očito bilo njezina verzija pidžame: muškim flanelskim boksericama i staroj zelenoj majici s natpisom Camp Dartmouth. U bijelim čarapama i iznošenim papučama više je nalikovala studentici nego tridesetogodišnjakinji... a odsutnost šminke i otmjene frizure zapravo joj je išla u korist. Koža joj je bila glatka poput satena, a blijede su joj se oči isticale, a ne gubile iza naočala s okvirom od kornjačevine. Očito nosi kontaktne leće. A kosa... bila je tako dugačka, mnogo dulja nego što je mislio, i neodređeno valovita. Okladio bi se da bi je bilo lijepo pomirisati i još ljepše dotaknuti... Podignula je pogled s crvene zdjele koju je brisala pokraj sudopera. »Jesi li pronašao sve što si trebao?« Ni blizu.

78


CHIA

Za svaki slučaj povukao je rub majice da bi bio siguran da je veseljko dobro skriven. A onda se samo zagledao u nju. Kao neki idiot. »Isaac?« »Jesi li ikada bila u braku?« tiho je upitao. Kada ga je iznenađeno pogledala, znao je kako joj je: ni on nije mogao vjerovati da je to izrekao. Prije nego što je uspio povući pitanje, gurnula je naočale više na nos i rekla: »Ahm, ne. Nisam. A ti?« Odmahnuo je glavom i ostao na tome, jer Bog zna da nije uopće trebao načinjati tu temu. »Imaš curu?« upitala je uzimajući tavu kako bi je obrisala. »Ne, a nikad ni nisam.« Ponovno ga je iznenađeno pogledala, a on je slegnuo ramenima. »Ne mislim reći da se nikad nisam... mislim, da nisam bio s...« Isuse Bože. Zar se on to rumeni? U redu, definitivno se mora maknuti od nje i pokupiti iz grada - i to ne samo zato što mu je Matthias za petama. Ta ga žena pretvara u nekoga koga ne poznaje. »Još nisi upoznao onu pravu, ha?« Sagnula se i pospremila zdjelu, a zatim mu se približila s tavom u rukama kako bi je turnula u jedan od elemenata u sredini kuhinje. »Uvijek je u tome problem, zar ne?« »Među ostalim.« »Ja stalno mislim da će se i to jednog dana dogoditi«, promrmljala je. »Ali zasada nije. Iako stvarno volim svoj život.« »Nemaš dečka?« začuo se kako govori. »Ne.« Slegnula je ramenima. »A nisam tip za seks za jednu noć.« To ga nije iznenadilo. Prefina je za to. Dok se između njih razlijevala neobično nježna tišina, nije imao pojma koliko je dugo tako stajao i gledao je preko radne plohe. »Hvala ti«, rekao je naposljetku. »Na čemu? Nisam ti zapravo pomogla.« Vraga nije. Dala mu je nešto toplo o čemu će misliti kada bude sam u hladnim noćima: ovog trenutka ovdje s njom sjećat će se do kraja života. Ma koliko on možda bio blizu. Primaknuo joj se, ispružio ruku i dotaknuo joj obraz. Naglo je udahnula i ukočila se, a on je rekao: »Žao mi je zbog... onoga prije.« Nda, nije bio sasvim siguran na koje »prije« je mislio: dvadeset i pet tisuća koje ju je koštao, bježanje od zakona, pokušaj da je zastrašivanjem privede pameti... ili tuširanje. Iznenadilo ga je što se nije povukla pred njegovim dodirom. »I dalje ne želim da odeš.« Isaac je odlučio to ne komentirati. »Lijepo ti stoji raspuštena kosa«, rekao je umjesto toga i provukao prste kroz nju do Grierina ramena. Kada se zarumenjela, povukao se korak natrag. »Idem u krevet. Ako nešto budeš trebala, najprije pokucaj, u redu? Najprije pokucaj i čekaj da ti se javim.« Brzo je zatreptala, kao da joj se magla podiže s obale duše. »Zašto?« »Samo mi obećaj.« »Isaac...« Kada je odmahnuo glavom, prekrižila je ruke na prsima. »U redu. Obećavam.« »Laku noć.« »Laku noć.« Okrenuo se i ostavio je samu u kuhinji. Brzo je prošao hodnikom i stubištem jer se obuzdavao zadnjim snagama, a unatoč omletima koje je pojeo, razdirala ga je glad. Ali ne za hranom.

79


CHIA

Kao totalna pičkica, povukao se u gostinsku sobu i čekao iza zatvorenih vrata samo da bi mogao slušati kako se uspinje stubama koje su lagano škripale. Kada je čuo kako za sobom zatvara vrata sobe, okrenuo se... i zapitao koga će vraga raditi sam sa sobom sljedećih osam sati. Pimpek mu se trznuo kao da se javlja kao dobrovoljac, spreman vrlo temeljito odgovoriti na pitanje. »Nema šanse, stari moj«, odbrusio je Isaac sam sebi. Protrljao je oči i nije mogao vjerovati da je spao na to da razgovara s vlastitim donjim mozgom. I da ga pokušava uvjeriti da se ponaša razumno. Uza sve to, nije mogao vjerovati ni da je pristao ostati - osobito kada se uzme u obzir tko je s njim ušao u ring. No nije se mogao prepirati s onim što je vidio iza Grierine garderobe - a iako Matthiasu nisu smetale kolateralne žrtve, sasvim ih sigurno neće namjerno stvarati. Osobito ako joj je tata u vojsci: Matthias poznaje svakoga - i sasvim je sigurno svjestan kakve komplikacije mogu nastati ako ubije kćer neke važne osobe. Isaac je ponovno opsovao, otišao u kupaonicu i oprao zube, a zatim se ispružio na pokrivaču i ugasio svjetlo. Zagledao se u strop i zamišljao je kako leži u onom udobnom krevetu iznad njega, s uključenim televizorom i nečim iz doba Magnuma što joj igra pred zatvorenim očima. Želio je biti gore s njom. Želio je biti gore... i svuda po njoj. Što znači da mora otići u cik zore, prije nego što se uopće probudi. Inače možda neće moći otići a da ne pokuša uzeti nešto na što nema pravo... i što definitivno ne zaslužuje. Zatvorio je oči i izdržao otprilike petnaest minuta, a onda mu je bacakanje po krevetu toliko zatjeralo pidžamu uz noge da mu se činilo da će početi iskašljavati flanel. Ako bi se ikada zatekao na madracu i među jastucima, obično bi spavao gol, a sada je znao i zašto. Jebote, ovo je smiješno. Pola sata poslije više nije mogao izdržati i sasvim se svukao. Jedino što je zadržao uz sebe bila su dva pištolja skrivena na dohvat ruke pod pokrivačima. Na kraju krajeva, možda je izložio guzicu, ali nema razloga da se učini ranjivim.

80


CHIA

Poglavlje 17

Hotel The Comfort Inn & Suites u Framinghamu u Massachusettsu imao je hodnike koji su smrdjeli po osvježivačima zraka, zapečaćene prozore i plahte koje su pomalo izazivale svrbež. No barem je automat za sokove koji je tiho šumio pokraj dizala nudio beskrajnu zalihu ledeno hladnog kofeinskog raja. Adrian Vogel obožavao je kolu, a od limenki je više volio staromodne staklene boce. No bio je sasvim spreman prihvatiti i plastičnu ambalažu. A upravo je tako upakirane dvije boce namjeravao kupiti čim stigne na svoj kat. Jednu za sebe i jednu za... »Kako si ono rekla da se zoveš?« Crvenokosa žena koja je stajala pokraj njega bila je točno njegov tip; totalno obdarena, djelomično oblokana i bez ikakvih iluzija da je posrijedi išta osim seksa. »Rachel.« Nasmiješila se i pokazala blistave, superbijele zube. »A prezime mislim da ću zadržati za sebe.« Čovječe, zubi su joj bili upravo nevjerojatni - pravilno poredani i sjajni kao kupaonske pločice. No s druge strane, rekla je da je zubna higijeničarka, pa vjerojatno ima popust. Jebote, kako izgleda, mogla bi reklamirati proizvode za tu svrhu. Začulo se zvonce i vrata su se otvorila otkrivajući crveno-bijeli automat iz njegovih snova. Dok se pomicao u stranu i puštao prekrasnu, vrckavu Rachel bez prezimena da prođe, bio je vrlo svjestan činjenice da je iskorištava, no stvar je bila obostrana: razgovor u baru pokraj hotela započeli su jer je trgala vjenčani prsten s prsta. Izgleda da joj je muž ševio neku njezinu prijateljicu. A Adrianu je trebalo otprilike minutu i pol da smisli savršenu osvetu. Platio joj je par pića, a zatim još jedno i znao je da je njegova kada ga je upitala je li odsjeo u hotelu. Rekao joj je da jest... sa svojim najboljim prijateljem. Koji je puno zgodniji od njega. Okej, s tim se totalno nalagao. No volio je dijeliti žene s Eddiejem ako njima ne bi smetalo. S obzirom na svoj nastup, jadnik nikad ne bi ništa povalio da mu ih Ad nije dovodio. »Pričekaj«, rekao je kada je zastao pokraj svog predragog automata, izvadio novčanik i izvukao nekoliko novčanica. »Znaš«, rekla mu je pratilja, »nisam nikada bila ni s kim poput tebe.« O da, u to je bio siguran. »Stvarno?« Kada joj se nasmiješio pogledavši je preko ramena, zagledala mu se u piercing na donjoj usnici - a da bi joj udovoljio, promišljeno je liznuo tamnosivi metal. »Nisam baš tako loš, a?« Oči su joj bile gladne. »Ni najmanje. Nego, imaš li curu? Nisam te pitala.« Adrian se okrenuo prema automatu i gurnuo novac u njega, osluškujući kratke mehaničke zvukove uvlačenja novčanica s likom Georgea Washingtona u utor. »Ne«, rekao je pritišćući gumb za običnu kolu. »Nisam ni s kim.« Zapravo, bio je... i to vrlo nedavno. I upravo je zbog toga, iako je uvijek volio seks, bio toliko očajnički opsjednut potrebom da pobere onu curu večer prije i da se večeras upucava Rachel. Iščišćavanje nakon što bi ga Devina iskoristila uvijek je bilo dugotrajan proces. Naravno, neposredno nakon što bi ga pustila vruća voda i sapunica rješavale bi ga krvi i svega ostaloga što bi mu prekrivalo kožu... ali osjećaj nečiste prljavosti uvijek bi potrajao.

81


CHIA

No ovaj krasan zalogajčić ljudskosti pomoći će mu da dovede nešto drugo na mjesto osjeta koji su mu još uvijek prekrivali tijelo. Osjeta koji nisu imali nikakve veze s već donekle izblijedjelim modricama koje je imao po koži. Ta Devinina sranja ostajala su u njemu, vrtjela mu se po primozgu, tiho ključala i čekala da buknu. Toliko da su sada postojala dva Adriana: jedan koji se nadmudrivao s Jimom, bio uvijek na oprezu i nije oklijevao boriti se za dušu Isaaca Rothea... i drugi koji se sklupčao u mračnim zakucima vlastita uma, drhtav, obeznanjen i potpuno sam. »Bez šećera?« upitao je. »Da, molim.« Ovaj mu se put ruka tresla dok je hranio otvor automata. Toliko da mu je trebalo par puta da ugura novčanicu. »Čuj, učiniš mi uslugu?« »Naravno.« »Zagrli me dok stojiš iza mene.« Začuo se prigušeni smijeh, a zatim je osjetio nježan stisak oko struka kada je Rachel bez prezimena učinila što ju je zamolio. Naslonila mu se na leda, mekane su joj se grudi pritisnule o njegove tvrde mišiće, a toplina njezina tijela bila je čista suprotnost onomu što je osjećao u sebi. Bio je tako prokleto hladan. Hladan kao kola koju je kupovao. Adrian je pognuo glavu i jednom se rukom naslonio na automat, tako da su oboje stajali uspravno. Devina će ga ubiti. Ako ne tijekom samog jebanja, onda zbog posljedica: mozak mu više nije funkcionirao kako treba, a kako su dani prolazili a stanje se nije vraćalo u normalu, počinjao se brinuti. Nije mu se činilo da Jim zna što se događa, zabrinuto je slutio da s Eddiejem to nije slučaj - a problem je bio sljedeći: nije imao nikakvu namjeru dopustiti da ga više sile ponovno otjeraju na klupu. On je borac koji se Devini želi osobno osvetiti... što znači da se mora pribrati. »Znaš«, promrmljala mu je Rachel o rame, »ako si mi htio osjetiti sise, ima za to i bolji način.« Progutao je veliku knedlu i ponovno namjestio masku. Okrenuo joj se u zagrljaju, zabacio joj crvenu kosu s vrata i podignuo bradu. »Imaš potpuno pravo.« Kada ju je poljubio, osjećao se potpuno prazno, no ona to nije znala, a on se toliko očajnički morao s nekim povezati da ga nije bilo briga. »Adriane....« Dok mu je otegnuto izgovarala ime, zaključio je da to valjda znači da joj se sviđa osjećati metalni ukras koji mu je probadao jezik na onom u vlastitim ustima. Rukama joj je prešao niz bokove do guzice, snažno je privukao uz svoje tijelo i pokušao probiti svoj arktički krug njezinim oblinama, načinom na koji se kretala uz njega, mirisom njezina parfema i okusom votke s brusnicom koju je pila cijelu večer. Ne prekidajući ritam pritisnuo je gumb i automat je ispljunuo još jednu bocu. »Dođi«, zarežao je uzimajući sok. »Upoznat ću te s Eddiejem. Kao što sam ti rekao, svidjet će ti se. Svima se sviđa.« Namignuo joj je pokušavajući očijukati, a sudeći po njezinu hihotanju, očito je popušila njegov šarmerski nastup... i bila vrlo spremna za ono u što se upuštala. »Znaš, ovo još nisam probala«, rekla je dok ju je vodio niz hodnik. »Mislim, s... znaš.« »Dvojicom?« Ponovno se zahihotala, a on joj se osmjehnuo. »U redu je - bit ćemo jako, jako dobri prema tebi.« Ovo će upaliti, rekao je sam sebi vadeći plastični ključ. Mora upaliti. Ono sinoć mu jednostavno nije bilo dovoljno, no kada ovo obavi, bit će spreman za novi početak, opet će biti čist u glavi i imat će priliku dobrano odrapiti Devinu.

82


CHIA

Kada su stigli do sobe, Adrian je zastao, gurnuo karticu u utor i odškrinuo vrata. »Imamo društvo. Jesi obučen?« Eddiejev odgovor bio je brz i zlovoljan. »Naravno da jesam.« Adrian je otvorio vrata s onim umjetnim osmijehom prikovanim za lice. »Gdje si, stari?« Eddie je izašao iz zahoda, a smrknut izraz na licu promijenio se čim je ugledao ženu. Više baš i nije djelovao zlovoljno. No Adrian je znao da ovaj voli crvenokose - zbog čega je prekrasna Rachel bila pun pogodak. Dok im je Eddie prilazio da se predstavi, Ad je otišao do otvorenih vrata koja su vodila u Jimovu sobu. Anđeo je sjedio pred prijenosnim računalom koje je kupio tokom dana. S jedne mu je strane ležala otvorena kutija s napola pojedenom pizzom, a s druge se Marlboro tiho dimio u pepeljari. Pas mu je ležao u krilu kao čupava hrpa sivo-žutog krzna - toliko čupava da je bilo teško reći što mu je rep, a što njuška. Sudeći po Jimovu namrštenom licu, bilo je prilično jasno što radi za računalom: tražio je podatke o onoj djevojci koju je Devina ubila, oskvrnula i objesila naglavce nad onom kadom u Caldwellu - djevičanskoj mladici žrtvovanoj radi zaštite demoničina teritorija. Onoj koju je Jim pokušao spasiti... no bilo je prekasno. »Jime.« Kada je začuo svoje ime, tip zadužen za spašavanje svijeta podignuo je pogled. Oči su mu bile crvene od nedostatka sna i izgledao je potpuno izmoždeno - drugim riječima, da, točno ono što bi se i očekivalo od nekoga tko nosi takav teret. No bilo je očito da je dostojan zadatka. Ona čarolija koju je samo tako izveo na onoj kući? Nevjerojatno. Prvi pokušaj nakon uvođenja u igru i obavio je stvar od šuba. Da su Eddie ili Ad bili na njegovu mjestu? Morali bi obići cijelu kuću i označiti sve ulaze da bi bili sigurni da je sve dobro zaštićeno. Čovjeku dođe da se zapita što je frajer još u stanju učiniti. »Što ima, Ad?« rekao je Jim dohvativši cigaretu i povlačeći dim. Izdah je bio polagan i umoran. Adrian je pokazao palcem preko ramena. »Imat ćemo posla neko vrijeme.« »Ma nemoj mi reći.« Kao da je samo to čekala, Rachel se ponovno zahihotala, a neposredno potom začulo se duboko režanje. Koje je obično značilo da se Eddie na nešto sprema. Poljubac. Pipanje. Sisanje... Jim se podozrijive zagledao u njega. »Jesi li dobro?« Adrian se povukao i počeo zatvarati vrata. Nije želio da se Jim miješa u njegovu dramu. Jedna je stvar raspasti se pred Eddiejem - koji je s njim prošao pakao. Doslovno. Ali ne pred Jimom. Jim mu se sviđao... vjerovao mu je... bio je spreman raditi s njim. No to je bilo to. »Čekaj čas«, odlučno je rekao Heron. »Moram ići...« »Možeš mi udijeliti jednu jebenu minutu. Nešto mi govori da neće daleko otići bez tebe.« Adrian je u problemima. Jimu je to bilo sasvim jasno dok je ovaj stajao na vratima s tim namještenim osmijehom na faci i tijelom napetim poput kabela mosta. Naravno, naizgled se držao pod kontrolom, ali stvari su bile sasvim drugačije ispod tog privida čvrstoće, zar ne? A zamor od bitke nije mala stvar: razruje ti mozak i opasan je i za tebe i za druge. Na kraju krajeva, hodati svijetom s glavom koja ne radi kako treba je kao nositi oružje koje bi moglo svaki čas opaliti - i eksplodirati ti u ruci. »Adriane.« »Molim.« Odgovor nije zvučao kao početak rasprave. A tako nije djelovala ni ruka s dugačkim crvenim noktima koja mu se pojavila oko bokova i počela mu izvlačiti košulju.

83


CHIA

»Dođi čas ovamo«, rekao je Jim, savršeno svjestan da siluje situaciju. Nema šanse da će drugi anđeo ostaviti gospodičnu otmjenih prstiju iza svojih leda. »Malo imam posla, stari.« Adrianove su oči izgledale kao prazno staklo, kao da se ono nešto što mu inače osvjetljava unutrašnjost pokupilo i otišlo na odmor. »Ovo je važnije.« »Samo da znaš, ja nisam od velikih riječi. Više volim djela.« To je izazvalo novu rundu hihotanja, a košulja se podignula iznad anđelovih prsnih mišića... nakon čega je uslijedila stanka, kao da je ženu iznenadilo ono na što je naišla. Što je imalo smisla. Adove su bradavice bile probušene štapićima, a povezivao ih je lanac čeličnosive boje - koji se nije tu zaustavljao. Spuštao mu se niz pločice na trbuhu i nestajao ispod pasice traperica. Jim je također ostao paf kada je prvi put ugledao tu mrežu. »Adriane, slušaj«, počeo je, spreman upustiti se u raspravu čak i pred publikom. Ad je okrenuo gornji dio tijela prema ženi. »Dušo, idi načas pozdraviti Eddieja.« Crvenokosa je prihvatila prijedlog, otišla do drugog muškarca i privukla ga k sebi da ga poljubi. Kroz odškrinuta vrata vidjela se opaka predstava; Eddie ju je usmjerio prema krevetu, polegnuo je i prekrio svojim krupnim tijelom. Sudeći po uzdasima, bilo joj je kao u raju dok mu je svlačila majicu bez rukava... Jim se namrštio i nagnuo prema naprijed, pitajući se je li dobro vidio... ali da, jest. Eddiejeva su leđa bila prekrivena ožiljcima... koji nisu izgledali kao posljedica opeklina ili nasumičnog bičevanja. Bili su to isti simboli kao i na trbuhu one djevojke u Devininu stanu... Jim je skočio na noge, no Adrian se pomaknuo i zaklonio mu pogled. I ujedno zapriječio prolaz u drugu sobu. »Koji je to kurac na njemu?« prosiktao je Jim još uvijek držeći Psa u rukama. Adrian je samo odmahnuo glavom dok su se u susjednoj sobi gasila svjetla i nešto udaralo o pod. Možda jedna od Eddiejevih vojničkih čizama. »Nećemo ni o čemu razgovarati«, tiho je rekao anđeo. »Radit ćemo s tobom i učiniti sve što treba da ti pomognemo da pobijediš, ali u našoj rupčagi nisi dobrodošao. On i ja smo već dugo zajedno, a ako slučajno nisi primijetio, ti si tek uletio u ovaj posao.« Iz tame se začuo dubok, grleni glas. »Hajde, Adriane.« Zahtjev sasvim sigurno nije došao od žene. A Ad, koji nije baš najbolje prihvaćao autoritet, za promjenu se činio spreman poslušati. »Bit ćemo u susjednoj sobi ako nas budeš trebao«, rekao je prije nego što je nestao u tami i seksu. »Samo viči.« A zatim su se vrata čvrsto zatvorila za njim. Jim se ponovno zavalio u stolicu i namjestio Psa u krilu. Gladio mu je oštro krzno i prisilio se da ostane na mjestu. Želio je uletjeti u susjednu sobu i zahtijevati od Adriana da ode psihijatru i od Eddieja da mu objasni što znače oni znakovi. Ali daj - ondje su svi napola goli, a uskoro više neće biti ni napola. A onda će krenuti nabijanje. »Kvragu... kvragu sve.« Kada je sklopio kapke, pred očima su mu se prikazali znakovi urezani u Eddiejeva leđa i sjetio se kako je uletio u Devininu kupaonicu i zatekao onu nedužnu mladu djevojku obješenu nad kadom glavom nadolje. Krv joj je bila jarkocrvena na bijelom porculanu, blijedoj koži i plavoj kosi. Demonica ju je zaklala i žigosala, raskrvarila joj kožu tim simbolima. Baš kao i Eddieju. Taj je anđeo očito Devini dopao kandža. A Jim će morati saznati što se tu dogodilo.

84


CHIA

Ponovno se okrenuo računalu koje je kupio toga poslijepodneva i pokretom prsta isključio čuvar zaslona. Dell mu je mogao ponuditi samo brzinu i memoriju prikladnu za civilne svrhe, no nije baš sa svoje tipkovnice namjeravao upravljati satelitima - a web-stranica Caldwell Courier Journala sasvim se dobro učitala. Vratio se pretraživanju arhiva, a prizor one djevojke bio mu je kao otvorena rana na mozgu. Mrtva mu tijela nisu bila nikakva novost, no ovo mu se ukopalo u moždano deblo i nije se dalo istjerati. Nije mogao prežaliti što je barem nije mogao pristojno pokopati. No kada je ušao u kupaonicu, razbio je čaroliju koja je štitila Devinino sveto zrcalo, pa su morali otići. Poslije toga su djevojčini posmrtni ostaci nestali. I tako je Jim završio na pretraživanju vijesti u novinama. Netko će tražiti nestalu kćer, a tijelo ili barem njegove dijelove - na kraju će netko pronaći: Adrian je tvrdio da Devina obično samo odbaci ostatke, a ne uništi ih, jer tako nanosi veću bol obitelji i prijateljima žrtve. Divota od žene. Navelo ga je da se zapita je li bolje kada se netko trajno smatra nestalim ili kada ga pronađu oskvrnutog i raskomadanog. Kakav izbor. U okvir za pretraživanje unosio je pojmove kao što su »plavokosa žena pronađena mrtva«, »ubojstvo plavokose žene« i »ubijena plavokosa ženska osoba«. Ništa - ili točnije, puno toga, ali ništa što bi odgovaralo onomu što je on tražio. Dobivao je rezultate koji su se odnosili na prestare žene - jer je njegova žrtva djelovala kao da joj je tek osamnaest/devetnaest godina - ili su članci bili od prije šest mjeseci do godinu dana, dok je njegova djevojka ubijena vrlo nedavno: krv je bila svježa, a tijelo, iako osakaćeno, izgledalo je relativno zdravo, zbog čega je zaključio da je prije smrti Devina nije dugo mučila ni izgladnjivala. Budući da u CCJ-u nije pronašao što je tražio, sljedeća mu je postaja u carstvu informacija bila nacionalna baza podataka o nestalim osobama. Ograničio je pretraživanje na državu New York. O... čovječe. Koliko ih je. Svijet je tako prepun patnje: noći prepune roditelja, muževa, žena, sestara i braće koji se pitaju je li onaj koji im je oduzet mrtav, živ ili pati zbog nečega što mu radi netko drugi. »Isuse«, prošaptao je. A on je sudjelovao u svemu tome, zar ne? Na globalnoj je razini činio zločine koji su stvarali praznine u životima drugih. Da, velika većina njegovih meta bili su zli muškarci, no sa sigurnošću je znao da mnogi od njih imaju obitelj, a sada se zapitao što je to ostavio za sobom. Čak i ako je pater familias zaslužio smrt, kakav je posljedični kaos prouzročio kada ga je ubio? Znao je da su neke od njegovih meta poznate po tome što vole svoju djecu: možda su u političkim kalkulacijama bili neprijatelji s opasnim resursima, ali kod kuće nisu bili gadovi. »Sranje, Pas...« Začulo se šmrcanje, a zatim mu je hladna, vlažna njuška dodirnula ruku. »Da, ajmo se pokušati snaći u ovome.« Pas je podignuo kuštravu glavu i zijevnuo toliko jako da je ispustio zvuk nalik škripanju šarke. Zatim je ponovno šmrcnuo i iznova se namjestio Jimu u krilu, podvio šapice pod tijelo i opustio se. Jim je pokušao zagladiti krzno koje se raščupalo tijekom premještanja, no oštar ogrtač koji je krasio Psa pretvorio je taj pokušaj u uzaludan trud. Sirota životinja uvijek je izgledala kao da ju je netko isfenirao ventilatorom i zatim naprskao s nekoliko doza laka za kosu. Lica... imena... priče... Dok se s druge strana vrata uzdizalo stenjanje, sjetio se kada se zadnji put seksao i došlo mu je zlo. Pomisao da je svršio u neprijatelju bila je dovoljna da mu se pimpek smežura u stavu nikad više. A kada se sjeti da su i druga dvojica bila s njom...

85


CHIA

Osjet je isprva bio neodrediv. Nešto jednostavno... nije bilo u redu. Zatim mu se ta neodređena nelagoda koncentrirala na stražnjoj strani vrata, toliko da je postao uvjeren da mu netko ispuhuje hladan zrak na potiljak. Okrenuo se, no nije bilo nikoga. No zimica nije nestajala, palucala mu je niz kralježnicu, pretvorila se u vojsku mrava koji su mu miljeli leđima. Jim je ustao i spustio Psa na tepih. Isaac, pomislio je. Isaac i Grier... Kuća... Čarolija na kući. U tren oka izletio je iz hotela i vratio se na Beacon Hill, prizemljivši se u stražnjem vrtu. Čini koje je bacio bile su na mjestu, vanjski dio kuće još uvijek je blistao, a sada, kada je bio blizu, znao je da nije pogriješio što je došao. Devina je tu. Osjećao je njezinu zlu, parazitsku prisutnost. A ipak, sve je djelovalo mirno: kroz prozorska stakla sa stražnje strane vidio je da je kuhinja u mraku, a jedino osvjetljenje dolazilo je od udaljenog svjetla u hodniku. Nije bilo nikakvih sjenki u pokretu, nikakvog zavijanja alarma, pucnjeva ni vriskova. Snažnim zamahom krila uzdignuo se do terase na drugom katu i sletio u tišini. Prišao je francuskom prozoru, i dalje nevidljiv ljudskom oku, i povirio unutra. Plavokosa odvjetnica bila je u krevetu, ležala je na boku okrenuta prema malom televizoru i naizgled spavala. Činilo se da je s njom sve u najboljem redu. Zapravo, činilo se da je ama baš sve u najboljem redu. Da, naravno, osjećao je onog duha kako lebdi uokolo - ali on nije predstavljao prijetnju ni njoj ni Isaacu... No vibrirajući alarm u kralježnici još uvijek mu nije nimalo popustio, a bio je skloniji povjerovati njemu nego tom prividu mirnoće. Impulzivno je prošao kroz staklena vrata i zastao u sredini sobe, spreman za akciju. Što je, kako se činilo, predstavljalo samo uzaludno naprezanje mišića. I opet, sve se činilo u redu, ništa se nije čulo... Namrštio se, prošao pokraj kreveta i kroz zatvorena vrata s druge strane sobe. Zastao je na odmorištu na vrhu stubišta, a mravi na leđima su mu podivljali, peckanje je postalo toliko snažno da mu se cijelo cijelo pretvorilo u akustičnu vilicu. Strčao je niza stube i znao da se kreće u pravom smjeru jer je osjet postao još gori - a zatim je kroz zid kliznuo u sobu u kojoj je spavao Isaac. I eto poremećaja. Njegov suborac ležao je na krevetu, okretao se i bacakao među plahtama dok mu se tijelo grčilo, a lice napinjalo u izrazu agonije. Velikim je šakama grabio pokrivač, ruke su mu se naprezale, a široka prsa teško uvlačila zrak. Devina je definitivno bila tu, ali bila je u njemu, ne oko njega: demonica je uvukla Isaaca u snomoricu i zatočila ga u nekakvim mukama. Jim je mogao samo pretpostaviti da je to rezultiralo mučenjem koje je bilo to stvarnije zbog svoje nestvarnosti jer je gadura na taj način zlostavljanje mogla savršeno prilagoditi Isaacovim slabostima, što god one bile. No barem je rješenje jednostavno: probudit će jadnika. Jim se bacio naprijed... Nigel, njegov novi šef, pojavio se u kutu sobe i podignuo ruku kao prometni policajac. »Ako ga preneš, uvući će mu se u više od uma.« Jim se uspio zaustaviti i vratiti težinu na pete te stati nasuprot toj imitaciji engleskog lorda koja mu je večeras bila zapovjednik. Arhanđeo je bio odjeven u smoking iz dvadesetih godina, u desnoj

86


CHIA

je ruci držao cigaretnik, a u lijevoj čašu s martinijem. No nije se zabavljao: unatoč gatsbyjevskoj odjeći i piću u stilu agenta 007, lice i glas bili su mu smrtno ozbiljni. Jim je pokazao na krevet. »Znači, bio sam u pravu. Isaac je moj sljedeći zadatak.« Nigel je povukao malo svog otrova i ispustio dim - a Jim je shvatio da njih dvojica ipak imaju nešto zajedničko. Doduše, budući da su obojica besmrtnici, to valjda više i nije loša navika. »Uistinu, rješenje je spasiti mu život«, napokon je dočekao odgovor. »Ali ne mogu ga ostaviti u ovakvom stanju«, rekao je Jim kada je Isaac zastenjao. »Čak i ako znam da će preživjeti, okrutno je.« »No probuditi ga ne smiješ. Ti se s ljudima povezuješ putem njihovih duša. To je tvoj kanal način na koji ih dodiruješ kada stupaš u kontakt s njima. Trenutno mu ona onečišćuje um - ako mu prekineš san i tako joj otvoriš vrata, zaplesat će ti ravno za petama.« Nije baš mislio na taj način pomoći neprijatelju. No dok je gledao muškarca koji se bacakao na krevetu, Jim se počeo brinuti da bi ga to iskustvo zaista moglo i ubiti. Izgledao je kao da mu netko čupa ruke i noge. »Neću ga pustiti da se ovako muči.« »Iskoristi sredstva koja su ti na raspolaganju. Ima ih mnogo.« Kvragu, trebao je povesti Eddieja i Adriana. »Reci mi.« »Ne smijem. Ni ovdje ne bih smio biti. Ako ti previše otkrijem, mogao bih utjecati na ishod, a onda riskiram poništavanje runde - ili nešto još gore od toga.« Isaac je na krevetu ispustio srcedrapateljni urlik. »Kvragu, što da radim?« Budući da nije dobio odgovor, Jim je pogledao u kut sobe, no ondje nije bilo ničega osim tračka dima zaostalog od arhanđelove cigarete. Sef mu je nestao na isti način na koji se i pojavio: brzo i u tišini. »Idi kvragu, Nigel... « Stajao je tako kao Pale sam na svijetu, dok su mu leđa gorjela, a Isaac patio, pa je izvadio telefon i pokušao dobiti Eddieja. Adriana. Ponovno Eddieja. Upravo se namjeravao vratiti u hotel i izvući ih iz kreveta - i gole ako treba - kada mu je sinulo.

87


CHIA

Poglavlje 18

Grier se probudila s naglim udahom, skočila s jastuka, zgrabila se za prsa i osjetila kako joj srce nabija o dlan. Slobodnom je rukom odgurnula kosu s lica i pogledala oko sebe. Soba joj je bila u mraku, a jedino svjetlo dolazilo je od logotipa DVD reproduktora koji je plutao po zaslonu televizora. »Isaac?« zazvala je nesigurnim glasom. Nije bilo odgovora. A ni koraka koji bi se uspinjali stubama. Dok joj se nabijanje srca usporavalo od razočaranja, ispravila se: od olakšanja. Olakšanja. »Daniele?« tiho je rekla. Budući da joj se brat nije pokazao, zaključila je da se zacijelo probudila jer su joj živci prenapeti... Grier se skamenila. U sobi joj je bio neki muškarac. Golemi muškarac koji je stajao pred francuskim prozorom, neposredno izvan dosega svjetlosti s televizora. Bio je apsolutno nepomičan, poput fotografije, a znala je da je tu samo zbog siluete koju je ocrtavao na pozadini koju su činila svjetla grada. Otvorila je usta da vrisne i... zastala. Imao je krila. Velika krila koja su mu se izdizala nad ramenima, svjetlucala poput mjesečine na vodi i hipnotizirala joj oči. Zar je to anđeo?, pomislila je. Osjetila je kako je prelijeva neobična mirnoća, pa je zaključila da očito sanja. Zar ne? Očito... »Što radiš ovdje?« upitala je, a glas joj je zvučao kao da dolazi iz velike, velike daljine. Napravio je korak naprijed i lice mu je izišlo iz sjene. Iznenadila se što izgleda tako tvrdo. Nikakva djetinja blagost kerubina. Nikakav prozračan izraz blagonaklonog glasnika. A ni nikakve halje - nosio je usku crnu majicu i... traperice? Pred njom je stajao ratnik. Koji ju je podsjećao na Isaaca. »Što radiš ovdje?« ponovno je upitala jer više nije bila sigurna je li prvi put pitanje izrekla samo u mislima. Pogledao ju je ravno u oči i pokazao na vrata koja su vodila na hodnik. Isaac, pomislila je - ili možda samo začula u glavi. Grier je skočila iz kreveta i jurnula prema stubištu, snažno zabadajući noge u tepih od hitnje, dok joj je ruka jedva dodirivala rukohvat dok je skretala za ugao i slijetala niza stube. Pred vratima gostinske sobe začula je zvuke nekakve borbe. 0 Bože... Banula je u sobu, no u mraku nije baš previše vidjela, pa je zazvala: »Isaac? Jesi li dobro... « Sve se dogodilo takvom brzinom da uopće nije uspjela pratiti pokrete. U jednom časku stajala je na samim vratima, a u sljedećem ju je netko okrenuo, oborio na tlo i potpuno paralizirao povukavši joj ruke na leđa i čvrsto ih držeći. Na sljepoočnici je osjetila hladan metal, a težak joj se teret spustio na bokove. Od straha je ostala bez daha, iako je bila sigurna da je riječ o Isaacu jer je osjećala miris svoga sapuna. »M...molim te...« Nekako je uspjela udahnuti. »Ja sam... Grier.« Nije se pomaknuo. Samo je počeo teško disati kao da se s nečim bori.

88


CHIA

Suze su joj krenule na oči. »Is... aac... « »O, sranje.« U tren oka se dignuo s nje, a pištolj je nestao. Dok je pokušavala doći do daha, prignuo se k njoj i protisnuo: »Tako mi je žao... « Ustuknula je pred njim i skočila na noge, a zatim počela uzmicati dok nije udarila o zid. Prekrila je lice drhtavim rukama te pokušala disati smireno i polako, no pluća su joj se kočila u prsnom košu, a grlo joj je bilo toliko stisnuto da joj se činilo da je netko davi. Isaac joj je ostavio dovoljno prostora i više ništa nije govorio. Samo je stajao na mjestu, na osvijetljenom dijelu tepiha na koji je padalo svjetlo iz hodnika. Dok joj se grmljavina između ušiju smirivala, shvatila je da je gol. Privatne je dijelove pokrio onom svojom sportskom majicom, a prsni i trbušni mišići snažno su mu se isticali. Zacijelo je zamijenio pištolj za čednost. »Nisam znao da si ti«, rekao je. »Kunem ti se.« U glavi joj je odjeknuo njegov glas kako joj govori da ne ulazi dok joj se ne javi. »Grier... « Glas mu se slomio, a lice mu je poprimilo izraz fizičke boli - kao da ga ubija spoznaja da joj je takvo što učinio. Kada joj se činilo da je u stanju govoriti, pogledala ga je ravno u oči. »Reci mi samo jedno... bježiš li iz dobrih razloga ili iz loših?« Dugo mu je trebalo da odgovori, a kada je to učinio, riječi su mu bile tihe poput daha. »Dobrih. Časna riječ.« A zatim ju je iznenadio. »Trebao sam novac, a ne mogu raditi ništa legalno - zato sam se tukao. A slučajno sam i dobro utreniran.« Ono, da. Opsovao je i provukao ruku kroz kratku kosu, pri čemu mu se biceps napeo i rastegnuo jarki, bijesni otisak ugriza na mišiću. »Moram otići iz zemlje jer tako imam bolje šanse. Ako me pronađu, ubit će me.« Položio je ruku na srce, kao da se zaklinje. »Nikad ti neću namjerno nauditi. Kunem se. Kada si ušla, nisam znao da si to ti. Sanjao sam. Zapravo, imao sam noćnu moru. Sranje...« Lice mu se trznulo. »Hoću reći, kvragu. Oprosti zbog proste riječi.« Morala se slabašno osmjehnuti. »Ponekad će samo takve poslužiti.« »Zašto si sišla? Jesam li... pravio buku?« Kao da to ne bi bilo čudno za njega. Grier se namrštila i odlučila podatak o svom krilatom posjetitelju zadržati za sebe. »Valjda sam jednostavno znala da me trebaš.« Jedan su se dugačak trenutak gledali u mekanoj tami. »Mogu li ti ikako pomoći?« prošaptala je. »Samo uzmi novac koji ti dugujem i povuci se sa slučaja. Molim te. A ako te itko dođe pitati o meni, reci mu sve što znaš.« »Što bi bilo gotovo ništa«, naglas je pomislila. »Upravo tako.« Odmahnula je glavom, prišla mu i spustila mu ruku na podlakticu. »Ne mogu te zaustaviti ako želiš bježati, ali ne mogu si dopustiti da budem povezana s načinom na koji si zaradio taj novac. Ako ga ostaviš kod mene, samo ću ga predati policiji... « »Ali želim ti vratiti dug.« »Ne mogu to prihvatiti - znaš da ne mogu. Riskiram dozvolu za rad - iskreno rečeno, već sada sam na rubu sudioništva. Trebala sam nazvati policiju još u Maldenu. A sutra ujutro ću im morati reći da sam ti na neko vrijeme pružila utočište dok sam te pokušavala nagovoriti da se predaš. To je već dovoljno loše.«

89


CHIA

Ali Bog joj pomogao, vjerovala mu je. Vjerovala mu je da bježi da bi spasio život. I kvragu sve, ali učinit će sve što može da mu pomogne. Dok je stajao gol pred svojom pravobraniteljicom, Isaac se još uvijek pokušavao ukopčati u stvarnost. Ta mu je noćna mora rasplitala sve unutarnje stege i pretvarala ga u nepovezani kaos. Barem mu se tako činilo. Nakon što bi se probudio, sve kao da se uvijek neko vrijeme kretalo prebrzo i bilo bi mu potrebno previše energije da shvati što se događa. Zaboga, ta prokleta snomorica bila je uvijek ista, a čak i nakon dvije godine još uvijek je bila jednako nepoznato zastrašujuća kao i prvi put: u mračnoj jami živi ga je leš s očima bez kapaka obrađivao dok ne bi bio obliven krvlju od glave do pete i vrištao unatoč nečemu neznanom što mu je bilo ugurano u usta. Nikada nije bilo načina da pobjegne. Bio je prikovan za nekakav stol i nitko ga nije čuo - a iako je mogao podnijeti fizičku bol, ono pred čime se raspadao bila je spoznaja da će mučenje trajati vječno. Nije mu bilo kraja... Grier mu je stisnula ruku i vratila ga u sadašnjost. »Onaj članak u novinama«, rekla je. »Od prije pet godina. Tko je odgovoran za tijelo u jarku?« »Nisam ga ja ubio.« No čuo je za smrt - i dao Matthiasu svoj novčanik i odjeću bez previše pitanja. A čim mu je predao te poveznice sa svojim bivšim životom, ušao je pod okrilje specijalnih postrojbi i nestao. Nije mu bilo teško ostaviti obitelj. Otac mu je sam odgajao pet neobuzdanih dječaka na farmi, a jedan manje bio je blagoslov za tu gomilu neandertalaca. Osim toga, nikad se nije slagao sa starim. Upravo je zbog toga, kada je dezertirao, stavio svoje pravo ime na krivotvorene dokumente koje je kupio. Nitko ga doma nije tražio - a definitivno nije planirao biti uhićen. No ono što je bilo važno bilo je da se, ako već počinje ispočetka, želio vratiti osobi koja je bio prije nego što je naišao Matthias. Kakva glupost. Nikakva ga titula neće vratiti u to vrijeme i na to mjesto i ništa neće izbrisati zadnjih pet godina. Ono što mu treba jest oprost. Odjednom je pred sobom jasno ugledao Grierino lice. Bože, oči su joj tako bistre. I pametne. I tako prekrasne. »Grier...« Zvuk njezina imena na njegovim usnama čak se i njemu činio gladnim. Gladnim i očajničkim. »Da... « To nije pitanje, pomislio je. To je odgovor... ali, čovječe, kako pogrešan odgovor. Izvukao se ispod njezina dlana i pokušao zaustaviti ono što se događalo između njih. »Mislim da bi bilo bolje da odeš.« Nakašljala se da pročisti grlo. »Da. Bilo bi.« Nijedno od njih nije se pomaknulo. »Idi«, rekao joj je. »Odmah.« Kada se okrenula, stavio je slobodnu ruku preko prsa da je ne bi zgrabio i privukao k sebi. A na kraju nije otišla ni približno dovoljno daleko. Zastala je na vratima, a svjetlo iz hodnika obasjavalo joj je profil i beskrajno joj nježno ocrtavalo savršeno lice. Takvu obazrivost zaslužuje i od ljubavnika, pomislio je. No on je previše sirov, previše željan... previše izgladnio da bi s njom bio nježan. Dok je stajala na vratima i rukom kojom ga je do maloprije dodirivala držala kvaku, stisak joj se pojačao toliko da su joj prsti pobijelili. »Što je?« rekao je glasom toliko dubokim da se gotovo nije ni čuo. Jebeno glupo pitanje.

90


CHIA

Osobito kada joj je pogledom počeo prelaziti po silueti dojke i poželio to isto učiniti usnama. »Jesi li ikada želio nešto što ne bi trebao?« upitala je. Jebote sve. Još je imao neke šanse oduprijeti se iskušenju ako je jednostrano - to jest, njegovo: kad sam sebi govoriš da si odvratni gad, obično uspiješ zauzdati libido. Ali ako se probudio u nekom paralelnom svemiru u kojem i ona njega želi jednakom silinom? Oboje su najebali - i to čak i bez seksa. »Jesi li?« odlučno je upitala. »Da, madam.« Na primjer upravo sada. Sada je i njezin glas bio jednako promukao. »Što si učinio?« Napravio sam dva koraka naprijed, uhvatio je za bokove i okrenuo. Snažno sam je privukao k sebi i ljubio je jedno minutu i pol, a onda sam je skinuo od struka nadolje. Spustio sam se na koljena, prebacio joj nogu preko svoga ramena i obrađivao je ustima dok mi nije svršila po jeziku i... »Okrenuo sam se i otišao.« Grlo mu je bilo toliko stisnuto da je jedva izustio te riječi. »Otišao sam i nisam se osvrtao.« Leđa su joj se uspravila kao da je donijela odluku. »Vrlo pametno.« Odahnuo je, osjetivši olakšanje što ipak nije jednako luda kao on... Kada je zatvorila vrata, i dalje je bila u istoj prostoriji kao i on. A zatim je krenula na njega kroz tamu, lebdeći kao sjena... i prošavši pokraj njega kako bi legla na krevet. Isaac nije mogao disati niti je mogao misliti. Ali mogao se kretati. Možeš se kladiti da se mogao kretati. Sva razumna razmatranja izletjela su kroz prozor kada joj se približio i nadnio se nad nju, kada je ugledao njezinu blijedu kožu na tamnoplavim plahtama. Ispružila se na mjestu koje je ugrijao ne ugodnim snom, već pokušajima da pobjegne iz noćne more. Što ga je vrlo jasno podsjetilo na stvarnost u kojoj će se oboje probuditi. »Jesi li sigurna?« upitao je grlenim glasom. »Ako sad legnem na taj krevet, neću stati dok ne budem u tebi.« Mislio je svaku riječ. Kada je zaustila da mu odgovori, preduhitrio ju je. »Budi sigurna da ćeš moći živjeti s odgovorom. Jer ono što se ovdje dogodi sutra se neće promijeniti.« »Znam. A ovo ti je moj odgovor.« S tim je riječima svukla majicu preko glave i ponovno legla.

91


CHIA

Poglavlje 19

Girier je ostala bez daha kada je osjetila hladan zrak na golim grudima, a bradavice su joj se napele od naglog naleta zadovoljstva - iako joj je tu reakciju u tijelu više izazvao način na koji su mu se užarene oči zalijepile za nju nego promjena temperature. No ipak je morala čekati da progovori, pokrene se, učini nešto... bilo što... Ispustio je sportsku majicu. Oteo joj se uzdah divljenja. Muška. Životinja. Bilo je to jedino što je uspjela pomisliti. Nije baš vidjela previše golih muškaraca u životu, no bila je sasvim sigurna da ih je moglo biti i sto tisuća, a da nijedan ne bi bio dostojan usporedbe s Isaacom Rotheom: bio je krupan u ramenima i prsima, napet na trbuhu i bokovima... i potpuno ukrućen? Spolni mu se organ više no dobro uklapao u ostatak tijela. Spustio se na nju kroz gustu tamu i kliznuo uz nju; tijelo mu je bilo čvršće i veće nego što je očekivala, a prsni su mu mišići utonuli u njezine dojke dok se smještao na nju. Bože, kako dobro miriši. I vrag je odnio, ali dahtala je od želje za njim. Gurnuo je ruku pod nju, obuhvatio je ispod struka i privukao je još bliže u svoj snažan, snažan zagrljaj. Kad su im se bokovi sljubili, bokserice koje je nosila nisu predstavljale ama baš nikakvu prepreku njegovu tupom glaviću koji joj je pritiskao međunožje - tako spremno za njega. »O, Bože... « Prekinuo ju je kada su mu usne pronašle njezine i uzele ih kao da mu pripadaju. Ljubio ju je bez ikakve nespretnosti na kakvu je bila navikla prilikom prvih poljubaca, nije tu bilo nikakvog oklijevanja, pristojnosti ili nesigurnosti: Isaac ju je ljubio kao da je namjerava imati, a ona mu se bila spremna dati. Nikada ništa nije toliko željela. Odjednom se okrenuo na leda i povukao je za sobom tako da mu je ostala raširena preko tijela. Raširila je noge i zajahala mu bokove, a on je opsovao kada mu se namjestila na ukrućeni ud i počela se kretati gore i natrag, trljajući ih oboje. Kada je zastenjala, jezik mu je kliznuo u njezina usta, a ona je spustila ruke na donji dio njegova tijela, osjećajući pod njima kako mu se mišići napinju dok se ritmički kretao uz nju. No prije nego što ga je uspjela dotaknuti, počeo ju je pomicati uza sebe, ljubeći joj vrat, pa ključnu kost, pa... Obujmio joj je jednu od bradavica, a vruće, vlažno sisanje natjeralo ju je da se izvije tako divljački da joj je kralježnica gotovo prepuknula. Da ne bi izgubio kontrolu, zario joj je ruke u bokove i držao je na mjestu - a to joj je i trebalo kada joj je počeo jezikom prelaziti po tijelu, zatim nastavio s ritmičnim sisanjem. »Želim biti gola«, prostenjala je. »Želim... « Bio je sasvim spreman za to - podvukao je palce pod pasicu njezinih bokserica i povukao ih prema dolje. Podignula se da mu pomogne i morala se izviti da bi sišla s njega i svukla ih... jer su mu usta i dalje radila, nisu je ni na trenutak napuštala, a zatim su prešla na drugu dojku, gricnula je, a potom se vratila sisanju.

92


CHIA

Kada mu se ponovno namjestila na trbuh, vlažno joj se međunožje prilijepilo na vruću kožu njegova struka, a bokovi su mu poletjeli u zrak, pri čemu se napinjanje njegovih trbušnih mišića plelo uz nju i tjeralo je naprijed baš kao da joj je među bedra stavio dlan. Uz dvojnu bojišnicu na njezinim grudima i međunožju, činilo joj se da je posvuda, da joj dodiruje svaki centimetar tijela. No ni to nije bilo dovoljno. Poslije će biti vremena za istraživanje - željela je samo osjetiti ga u sebi... Isaac je očito mislio isto. Iako nije rekla ni riječ, vratio ju je na madrac, a njegovu je erekciju osjećala kao vruće žezlo na bedrima dok se namještao. Koljenom joj je razdvojio noge i napravio si mjesta... Oboje su zastenjali kada su se na tren dodirnuli u donjim predjelima. »Čist sam«, rekao joj je u uho. »Znam.« Prevukla mu je noktima po ramenima. »Vidjela sam... karton...Ja pijem... tablete... ajde!« Spojili su se u naglom naletu, a tijelo mu se ukočilo nad njom kada je prodro duboko i pogodio pravo mjesto. Bio je velik i debeo u njoj, težak na njoj, vruć uz nju: to što čine možda je pogrešno u mnogim pogledima, ali kada je riječ o pristajanju, bio je savršen. Isaac joj je spustio glavu uz vrat i počeo se kretati; tijelo mu se trljalo o njezino, dok se njezina glava pomicala gore-dolje po jastuku sa svakim njegovim naletom. Kliznula mu je rukama na donji dio leđa i već je osjećala kako u njemu raste napetost - a on nije bio jedini koji se približavao vrhuncu. Zastenjala je i raširila noge kako bi mu pružila još više, zarila mu je nokte u kožu, a vršci bradavica i najdublji dijelovi njezina bića treperili su od užitka. Počela je teško disati na usta dok ju je ritam njegovih dugačkih zamaha uzdizao u nebesa iako je i dalje bila na zemlji. I odjednom je bila slobodna. Letjela je slobodna na divljoj vožnji uz koju se stvarni svijet činio tako blaženo dalekim. Upravo joj je to trebalo, to eksplozivno rasprsnuće koje ju je oslobodilo nje same i pretjerano uređenog života koji je vodila i snažnog uma koji ju je odveo tako daleko, ali koji ju je istodobno i sputavao. Kada se počela smirivati, Isaacovi su ubodi postajali sve kraći i kraći, a njegove su je ruke posve obujmile i čvrsto je stisnule. Osjećala se kao da je gnječi, no nije ju bilo briga - a bilo joj je drago što je prva svršila kako bi se mogla u potpunosti koncentrirati na njegov vrhunac. No tada... je usporio. A zatim se potpuno zaustavio. Podignuo je glavu, oslonio tijelo na ruke, no nije ju pogledao. Upravo ga je htjela pitati što se dogodilo kada se izvukao iz nje, još uvijek potpuno ukrućen, i sišao s kreveta. Zrak koji je navro kako bi ispunio njegovo mjesto bio je nalik arktičkom vjetru koji joj je ošinuo golu kožu - a strašna hladnoća postala je još gora kada se velikim koracima uputio u kupaonicu i zatvorio vrata. Ostala je sama ležati u mraku, a svaki joj je mišić bio napet i čitavo tijelo preplavljeno sasvim drugačijom vrstom topline. Čekala je, no kada nije čula otvaranje tuša ni puštanje vode u zahodu, pomisao da se možda radilo samo o nekakvom kvaru na opremi počela se činiti manje vjerojatnom. A nije se moglo raditi ni o nekakvoj nelagodi zbog izvedbe jer Bog zna da ju je zadovoljio i da mu je bio dignut. Ruke su joj se tresle kada je pokrila lice, a prokleta stvarnost u trenu se vratila. To se nije smjelo dogoditi. Savršeno pristajanje? Prije savršeno fiksanje: bila je u suludom, riziku sklonom raspoloženju od trenutka kada je prvi put ugledala mrazolike oči Isaaca Rothea, a baš kao što je bio slučaj i s njezinim bratom, nije mogla propustiti dozu nečega vrlo opasnog.

93


CHIA

Pa dobro što je mislila? Seksati se s nekim muškarcem kojeg ne poznaje - ne, gore od toga: sa svojim klijentom - koji je optužen za nanošenje tjelesnih ozljeda? I to bez zaštite - iako je pila tablete i znala da nije HIV pozitivan, ipak je to bio ogroman rizik. U žaru trenutka donijela je odluku koju je bilo teško objasniti, a kamoli shvatiti. Iz nekog se razloga sjetila Daniela i kako su s trinaest, odnosno šesnaest godina ukrali očev automobil. Bilo je to jednoga ljeta u Hyannis Portu - gdje noći nisu samo mračne, već crne... pa, kao noć. Odgurali su Mercedes dvosjed niz prilaz, pokrenuli motor i otišli se provozati, mijenjajući pritom mjesta i izmjenjujući se za upravljačem. Završili su na samom rubu močvarnog područja, na pješčanoj cesti koja gotovo da se spajala s oceanom. S morskim vjetrom u kosi, zrakom koji im je šibao lica i osjećajem elektrizirajuće slobode, smijali su se toliko da više nisu mogli gledati. Zbog čega su se i zabili u nečiju drvarnicu. Oboje su rođeni s nekom greškom, zar ne - u redu, Danielova je bila malo gora od njezine, ali nije samo njezin brat radio gluposti. A na neki način, njegovo propadanje u prljavo podzemlje ovisnosti bilo je njezina droga: usponi i padovi koje je proživljavala dok bi ostvarivala neki napredak s njim, a zatim sve gubila, pa ga opet uspijevala pridobiti bili su udaraljke u orkestru njezina života, pokretačka sila koja je obilježavala sve druge note. A sada, kada ga više nije bilo... Spustila je ruke s lica i pogledala zatvorena vrata kupaonice zamišljajući Isaaca s druge strane. On je savršeno pristajao u golemu rupu koja je ostala nakon smrti njezina brata, bio val drame koji joj je zapljusnuo život i postao nešto u što se mogla baciti. Na kraju krajeva, Daniel kao duh nije bio ni upola živopisan kao za života. Isaac je bio čisti oktan. Navukla je pokrivač na sebe, uspravila se i zataknula kosu za uši. Činjenica je da je taj muškarac u kupaonici puno razumniji od nje. On je želio otići i ostaviti je, ona ga je natjerala da ostane. On joj je pružio priliku da se sama vrati u krevet, ona ih je zatvorila u njegovoj sobi. On je namjeravao otići i ne osvrtati se, ona će ga željeti vidjeti i poslije sutra... Namrštila se kada je shvatila da se iz kupaonice još uvijek ne čuje ništa. Ama baš ništa. Što radi? Prošlo je već dosta vremena. Grier je povukla plahtu za sobom kada je ustala i prišla vratima. Tiho je pokucala i upitala: »Jesi li dobro?« Nije bilo odgovora. »Isaac? Je li se nešto dogodilo?« No da, osim što bježi od savezne vlade, a sada i od države Massachusetts i skriva se u kući svoje skoro pa bivše odvjetnice... s kojom se upravo poseksao. Detalji, detalji. Ili, čekaj, ako on nije svršio, znači li to da se seks ne računa? No ona jest svršila... pa možda sad može reći da je bila s četiri i pol muškarca? »Isaac?« Kada nije dobila odgovor, ponovno je tiho zakucala. »Isaac?« Ne nadajući se previše, posegnula je za kvakom, no ova se lako okrenula - na njezino veliko olakšanje, nije se zaključao u kupaonici. Odškrinula je vrata i pri prigušenom svjetlu izvana ugledala boso stopalo i gležanj. Očito je sjedio na podu u kutu pokraj tuša. »Mogu li ući?« upitala je otvarajući vrata... Isuse Bože... sav se sklupčao, glavu je položio na biceps, nadlakticu podignuo i njome zaklonio lice, a ozlijeđenom rukom prekrio kosu. Teško je disao, a ramena su mu se pritom podizala i spuštala.

94


CHIA

Jecao je. Jecao je na onaj suzdržani, muški način, pri kojem jedva da je išta ispuštao iz sebe, a isprekidani udasi bili su jedini pokazatelj pravog stanja stvari. Grier mu je polako prišla i sjela pokraj njega. Kada mu je lagano spustila ruku na golo rame, poskočio je. »Psssst... to sam samo ja.« Nije je pogledao, a bila bi se okladila da bi joj, da je bio u stanju, rekao da otiđe. No nije mogao. A sve što je ona mogla učiniti bilo je sjediti pokraj njega i nježno ga tješiti dodirom. »U redu je«, mrmljala je, svjesna da nema smisla pitati ga o razlozima: bilo ih je na bacanje. »U redu je... Sve je u redu...« »Stvarno nije«, rekao je promuklim glasom. »Nije nimalo... u redu.« »Dođi ovamo.« Povukla ga je, no nije zaista očekivala da će joj dopustiti... ali jest. Okrenuo se prema njoj i pustio je da ga zagrli kao da je divlja zvijer koja je odlučila nakratko dopustiti da je ukrote. Bio je tolik da ga nije mogla baš previše obujmiti, no pokušala je najbolje iskoristiti dodir koji mu je mogla ponuditi i spustila mu je lice na kratko ošišanu kosu. »Pssst... u redu je...« Dok je tako mrmljala tu laž u beskonačnost, željela je reći nešto drugo, no to je bilo jedino što joj je padalo na pamet - iako se morala složiti s njim. Ništa u cijeloj toj situaciji nije bilo dobro. Nijedno od njih nije bilo dobro. A imala je osjećaj da »u redu« neće biti dobar opis za način na koji će stvari završiti među njima. Ni za način na koji će završiti za njega. »Još uvijek mi nije jasno«, rekao je nakon nekog vremena. »Što to?« »Kako si znala da imam noćnu moru.« Namrštila se u mraku i nastavila mu gladiti kosu. »Ahm... da ti kažem, ne bi mi vjerovao.« »Iskušaj me.« »U sobu mi je došao anđeo.« Neko je vrijeme vladala tišina. »Bio je... veličanstven. Ratnik... Probudio me i pokazao na vrata, a ja sam znala da se radi o tebi.« A tek toliko da ne zvuči kao luđakinja, dodala je: »Očito sam i ja sanjala.« »Očito.« »Da.« Jer anđeli nisu ništa stvarniji od vampira i vukodlaka. Odnosno... barem je tako mislila do večeras. Jer ono što je vidjela definitivno joj se nije činilo kao san. Bog samo zna koliko su dugo tako sjedili, sklupčani jedno oko drugoga, dok je njihova zajednička toplina bujala iz razloga drugačijeg nego prije u spavaćoj sobi: sada je posrijedi bila tek utjeha tjelesnim dodirom. Kada se Isaac napokon odvojio od nje, pripremila se za nelagodnu zahvalu i molbu da ode. No umjesto toga, preuzeo je njezinu ulogu: provukao joj je ruke pod tijelo, jednu ispod koljena, a drugu iza leda. Zatim je ustao s poda kao da uopće ne osjeća njezinu težinu i pokraj razbacanog kreveta iznio je u hodnik. Uspeo se stubama bez zastajkivanja i vidnih znakova napora; disanje jedva da mu se promijenilo iako ju je nosio. Kada su stigli u njezinu sobu, polegnuo ju je među plahte na krevetu i ostao stajati nad njom. Osjećala je glad u njemu, no ovaj se put nije radilo ni o čemu seksualnom. Žudio je za nečim što se činilo mnogo važnijim od one očajničke usijanosti. Grier se pomaknula da mu napravi mjesta, a trenutak poslije uvukao se u krevet pokraj nje. Sada je on nju uzeo u naručje, a uz njegova su se mišićava prsa svi njezini problemi naizgled magično smanjili. I da, pomisao da je obuzima nekakav Pepeljugin sindrom nije joj se sviđala, no bila je previše opuštena da bi se opirala.

95


CHIA

Zatvorila je oči i zagrlila ga oko struka. Odjednom ju je preplavila iscrpljenost i natjerala je u dubok san, a zadnja joj je misao bila da je u redu spavati. Ujutro će biti vremena za oproštaje. Isaac je ležao pokraj Grier i čekao da utone duboko u REM zonu. Da mu prođe vrijeme, počeo se baviti terminološkim dubiozama jer mu je um kanibalizirao sam sebe i morao je na nešto preusmjeriti pozornost neurona. U leksikonu muških pojmova termin tetkica obično se primjenjivao na tipove koji su malo preosjetljivi: oni kojima žene moraju ubijati pauke, koji razmišljaju o tome koliko su im u kemijskoj čistionici uštirkali rublje i koji možda imaju policu sa začinima poredanima po abecedi. Pravi muškarci nemaju police sa začinima. Niti znaju kako pronaći začine u kuhinji - a kamoli što učiniti s njima... Barem je tako njegov otac učio njega i braću. A zapravo, kada sada razmisli o tome, to je mišljenje donekle objašnjavalo zašto im se majka pokupila, udala se za nekog drugog i stvorila novu obitelj prije nego što je umrla. Očito je shvatila da je uporno resetiranje sustava neće nikamo odvesti i da je jedino rješenje kupiti nove komponente... O čemu je ono razmišljao? Ah, da. O tetkicama. Sljedeća stuba na terminološkoj ljestvici - ili točnije, prethodna - vjerojatno bi bio gospodičić. Nije baš bio sasvim siguran u etimologiju izraza, ali sinonimi bi bili slabić, starinski niškoristi i suvremeniji malo govno. U tu su kategoriju spadali tipovi kojima bi možda i palo na pamet da bi ženi mogli promijeniti gumu, no problem bi nastao kada bi pokušali izvaditi rezervni kotač iz prtljažnika - a o tome bi li znali upotrijebiti odgovarajući alat ne treba ni govoriti. Takvi ujedno bacaju loptu kao curice, vrište kada ugledaju miša, a da se nađu u barskoj tučnjavi, nazvali bi policiju umjesto da se umiješaju i počnu udarati. Njegov je otac uvijek vjerovao da su žene slabije od muškaraca, a kada se radilo o prenošenju bala sijena šest do osam sati bez prestanka na trideset stupnjeva, možda je imao i pravo. No Isaac je tijekom službe upoznao mnogo žena koje ne samo da su znale bacati bejzbolsku lopticu kao muškarci, već su i udarale jednako snažno kao i oni - i pritom bolje ciljale. Snaga ne mora biti identična da bi bila jednaka... No zaboga, koga vraga sad razmišlja o ocu? Dobro. Vratimo se Pojmovniku bezmudnih čudesa. Kojemu je njegov stari očito glavni urednik. Najgori od najgorih... posljednja stuba... onaj od kojega se svima drugima osuše jaja... mora biti pičkica. To je epitet koji ti neki frend, ako se šali s tobom i pere te zbog nečeg, može uputiti a da bude smiješan. No ako se ta riječ izgovori ozbiljno, nema joj ravne. Ako ćemo općenito, nespecifično, pojam pičkica mogao bi se primijeniti na muškarca koji, recimo, ne može obaviti posao u krevetu sa ženom na koju se pali. A zatim taj neuspjeh okruni... recimo - ovo sad sasvim hipotetski - tako što se gol sruši na pod u kupaonici predmetne žene i rasplače kao jebeno derište. Tako da na kraju ona mora doći po njega i tješiti ga nakon što ju je razočarao. Nakon što joj je ugrozio život i profesionalnu karijeru. Da. Tako nekako. Dok se pjenio u mraku, nije mogao vjerovati koliko je zasrao stvar. Stao je usred seksa? Otišao u kupaonicu i rascmoljio se? Zašto nije jednostavno obukao haljinu, nalakirao nokte i nazvao se Irena? Jebote, seks... Od seksa mu je mozak eksplodirao. Doslovno. A u tome je i bio problem. Čim je uronio u njezinu vlažnu vrućinu, u njemu se otvorio nekakav procjep, a sa svakim novim naletom ta isprva jedva primjetna napuklina pretvarala se u golem jaz. Posrijedi nije bio strah. Ni preispitivanje odluke o bijegu iz specijalnih postrojbi. Stvar je bila u tome da kada radiš s Matthiasom, toliko si zaokupljen preživljavanjem da nemaš pojma pod kolikim si zapravo pritiskom. I tko bi rekao, odmetanje od plemena bilo je isto takvo. Ona noćna mora? Ista stvar.

96


CHIA

No vođenje ljubavi s prekrasnom, toplom ženom u mekanom krevetu koji je mirisao na limun i u kući u čije osiguranje čak ni on nije sumnjao? Preblizu normalnosti. Previše sigurno. Predobro da bi bilo istinito. Spoj toga, onoga gdje je bio i onoga gdje će se naći ujutro posve ga je rasporio - što je na neki način potvrđivalo ono što je oduvijek sumnjao: preteško je čak i samo zaviriti u civilni način života. Pokušavati živjeti u oba svijeta jednostavno je neodrživo. Kad smo kod toga... Okrenuo se prema noćnom ormariću, dohvatio daljinski upravljač za DVD i pritisnuo tipku za reprodukciju. Kada se na zaslonu televizora pojavio izbornik, ponovno je odabrao reprodukciju i trenutak poslije pojavio se logotip serije Three's Company s plažom u pozadini. Dok su se vrtjele uloge, John Ritter odmjeravao je neku djevojku i posljedično pao s bicikla - a dok se on opružao po pijesku, Grierine su se obrve skupile... a zatim posve opustile. Savršeno. Naviknula se povezivati televiziju s dubokim snom, a prigušeni zvukovi i bljeskanje ekrana olakšat će mu iskradanje. Nakon nekih petnaest minuta Isaac je polako izvukao ruku ispod njezine glave, a zatim se iskobeljao iz plahti. Kada ga više nije bilo u krevetu, Grier se okrenula licem prema televiziji i namjestila s uzdahom. Što mu je bio znak da krene. Spustio se niza stube i uputio u sobu koju mu je dala na korištenje. Deset minuta poslije vratio se k njoj, potpuno odjeven i naoružan. Stajao je nad njom i puno je predugo gledao kako spava. Morao se prisiliti da se sagne i uzme joj ruku. Pažljivo ju je pomaknuo, spustio joj palac na daljinski upravljač sigurnosnog sustava i deaktivirao ga. Bljesnula je zelena žaruljica, nakon čega je ponovno aktivirao alarm da vidi kolika je odgoda. Nula bodova: crvena žaruljica odmah se uključila, što je značilo da je zarobljen u kući. Logično. Obično ga uključuje čim zaključa ulazna vrata. Pogledao je na sat. Četiri ujutro. Grier je malo šmrcnula u snu i zabila glavu dublje u jastuk, a plava joj se kosa rasula po obrazu. Nije si mogao vjerovati da će ostati samo dok se ne probudi. Sada ili nikada, šupčino. Hvala ti, nečujno joj je rekao. Zatim je opsovao, deaktivirao sustav i otišao ne osvrćući se. Kada se našao u prizemlju, brzo je i tiho otišao do ADT-jeve tipkovnice u ulaznom hodniku. Baš kao što se i nadao; alarm je bio isključen. Na kraju krajeva, ako ti kuću čuva rotvajler, treba li ti zaista pudlica kao pričuva? Ulazna su vrata bila od punog drva i debela osam centimetara - pa iako ih nije mogao zaključati izvana, onome tko bi želio ući trebao bi ovan da ih probije. Brinula su ga jedino staklena vrata i prozori, no okviri su bili zaključani i iznimno čvrsti - a razbijanje prozorskih okana veličine onih u kuhinji čulo bi se kilometrima uokolo. Dakle, nije mogla biti sigurnija. Ugasio je vanjska svjetla, izvadio majicu bez rukava iz džepa i otrgnuo traku s nje; zatim je izašao iz kuće i zatvorio ta velika stara vrata za sobom. Na brzinu je provjerio jesu li dobro i sigurno zatvorena, a zatim je privezao komad tkanine za svjetiljku od kovana željeza s lijeve strane. Sljedeći mu je potez bilo nestajanje u prohladnom travanjskom jutru. I nije nimalo uranio. Bio je u Novoj Engleskoj, gdje sunce izlazi zaista rano, i vjerojatno je na raspolaganju imao tek nekih sat vremena prave tame prije nego što zrake zore počnu rastjerivati sjenke. Krenuo je lijevo i prešao neku Pinckneyjevu ulicu, a nepunih deset metara niz brijeg pronašao je što je tražio - jedna od manjih kuća se preuređivala: prozori u prizemlju bili su zatvoreni daskama, a po prilazu je do ulaznih vrata vodio trag žbuke.

97


CHIA

Ni unutra ni vani nisu gorjela svjetla. Odglumio je Spidermana i uspentrao se uz kuću služeći se izbočinama na pročelju i prozorima kao uporištima pomoću kojih se podizao uvis. Brz udarac o prašnjavo okno, a zatim čekanje na vrisak sigurnosnog alarma. Nije ga bilo. Okrenuo je zasun, gurnuo prozor u zrak i - hej, draga, evo ga kod kuće. Ukupno utrošeno vrijeme: minutu i pol. Unutrašnjost je bila led ledeni, a i tu je sve bilo prašno od žbuke. Usrdno se nadao da tvrtka koja radi na preuređenju ima sindikat - budući da je nedjelja, to bi značilo da može ostati koliko god želi. Nije mu dugo trebalo da izvidi situaciju, a slično kao i kod Grier, kuća se straga otvarala na dvorište okruženo zidom - a na crvenoj opeci s te strane nije bilo prašnjavih otisaka cipela. Radnici očito dolaze i odlaze kroz prednja vrata. Da bi si raščistio odstupnicu parkurovskim metodama ako mu zatreba, oslobodio je zasun na prozoru iznad poprečne grede na stražnjim vratima, a zatim se vratio do mjesta na kojem je provalio i izvadio sve krhotine stakla iz prozora koji je razbio - jer ako stakla uopće ne bude, izdaleka će izgledati kao da je sve u redu. Zauzeo je položaj pokraj prozora u krajnjem desnom kutu prednjeg dijela kuće, a da bi se što bolje sakrio, privukao je komad šperploče kako bi se zaštitio od pogleda. S tog je mjesta vidio nekih sedamdeset posto Grierine kuće. Izvan vidnog polja bila su mu stražnja vrata i terasa na katu, no nije mogao bolje. Naslonio se na hladan zid i očima pretraživao mali park s ogradom od kovana željeza, kipićem i drvećem s elegantnim granama. Nema razloga da ne uživa u pogledu. Nije namjeravao otići dok ne vidi da je Grier sjela u automobil i odvezla se - i da je nitko ne prati. Dvadeset minuta poslije u ulici se pojavilo ono čega se najviše pribojavao. Crni neoznačeni automobil nije bio onaj koji je večer prije opisao Jimov prijatelj: na njemu nije bilo ni udubljenja ni prljavštine. Kroz zatamnjena stakla nije vidio ni vozača ni njegove eventualne suputnike. No mogao je naslutiti tko je u automobilu. Sranje, kako je mrzio kada bi se pokazalo da je u pravu. A za sve je ovo on kriv.

98


CHIA

Poglavlje 20

Grier se probudila u šest ujutro i čim je ugledala kraj epizode serije Three's Company, znala je da je Isaac otišao: ona nije ponovno pokrenula DVD kada su došli u njezinu sobu... i da, sigurnosni sustav bio je isključen. Očito je prespavala njegov odlazak. Istegnula se preko kreveta i pogledala na noćni ormarić, misleći da joj je možda ostavio poruku. No jedino što je ostavio za sobom bio je miris šampona i sapuna koji je upotrijebio: cedroliki miris osjećao se na jednom od jastuka i dijelu plahti. Ustala je, navukla sportsku majicu i sišla na prvi kat. Gostinska je soba bila pospremljena kao po špagici, a krevet napravljen s vojničkom preciznošću. Jedini znak da je uopće bio tu bio je usamljeni ručnik obješen da se suši preko stalka u kupaonici. Čak je obrisao i staklenu pregradu tuškabine, pa s unutrašnje strane nije bilo tragova vode. Čovjek je apsolutni duh, a ona je bijedni luzer ako je mislila da će od njega doživjeti neku oproštajnu gestu. Uputila se dolje u kuhinju i zastala na vratima. Pa, izgleda da nešto ipak jest ostavio za sobom: na radnoj je plohi ležala plastična vrećica s novcem. »Kvragu. Kvragu sve.« Stajala je tako neko vrijeme, zagledana ne u dvadeset i pet tisuća dolara, već u Birkinovu torbicu koju joj je pokušao očistiti. Naposljetku je otišla po fiksni telefon. Birala je broj koji je prije dvije godine naučila napamet. U uredu javnog pravobranitelja uvijek je netko bio dežuran jer zločin, baš kao bolest i nesreće, ne zna za razliku između radnih dana i vikenda. Tip koji se javio bio je odvjetnik kojega je dobro poznavala. Iako ga je iznenadilo kada je čuo da se povlači s Isaacova slučaja, kada je izjavila da u kuhinji ima otprilike dvadeset i pet tisuća dolara stečenih ilegalnim tučnjavama u kavezu, vrlo se brzo koncentrirao. »Isuse.« »Znam. Zato se moram povući.« »Čekaj, ostavio je novac kod tebe doma?« Nema razloga da malo ne uvježba svoj pokušaj revidiranja povijesti. »G. Rothe je sinoć došao k meni. Platila sam mu jamčevinu i htio mi je vratiti dug. Pritom sam stekla dojam da je to zato što namjerava pobjeći. Nisam obavijestila policiju jer sam smatrala da mi je dužnost pokušati ga uvjeriti da to ne čini, a mislila sam da mi je i uspjelo. No onda sam jutros vidjela što mi je ostavio na trijemu.« Duboko je udahnula, a laži joj nisu dobro sjele na prazan želudac. »S obzirom na novac, vrlo sam uvjerena da će odmah napustiti Massachusetts. Kada završimo ovaj razgovor, zovem policiju, a novac ću ostaviti u postaji kada odem dati izjavu kasnije tijekom jutra.« »Grier...« »Prije nego što pitaš, broj mi je u imeniku, pa je g. Rothe tako saznao gdje stanujem i ne, nisam se osjećala ni najmanje ugroženom. Pozvala sam ga da uđe, što je nakratko i učinio, a otišao je bez ikakvih problema.« Barem je taj dio bio potpuno točan. »E pa kvragu... « »Da, rekla bih da je to točan opis situacije. Željela sam te obavijestiti o tome što namjeravam učiniti, a javit ću ti kako se stvari razvijaju. Iako, iskreno, nemam pojma kako će sve ovo završiti.«

99


CHIA

Zvon, zvon, zvon, još nešto sasvim istinito. Kolega joj je ispustio neki utješan zvuk. »Ma gledaj, nisi nikada imala ni najmanju mrlju u karijeri, a i sada si sa svime sasvim otvorena. Nisi učinila ništa loše.« Bez komentara. Nema smisla pokvariti tendenciju istinitosti. »No potražit ćeš stručnu pomoć, zar ne?« upitao je. »Naravno.« Budala kao klijent i sve to. Baš kao što je onomad u zatvoru rekla Isaacu. Tek što je prekinula razgovor s drugim odvjetnikom, ponovno je podignula slušalicu i nazvala policiju. Koja je, naravno, odmah pronašla vremena za nju. Nadajući se da će se tako pribrati, uključila je aparat za kavu - i shvatila da nije sama. Pognula je glavu i zapitala se što je i koliko je Daniel vidio sinoć u gostinskoj sobi. Nisam vidio ništa, rekao joj je brat. Znam kada treba otići. Hvala Bogu, pomislila je i pritisnula gumb na aparatu. »Da barem i tebi mogu dati. Voljela sam s tobom piti kavu.« Odlično miriše. Obično bi ga potražila pogledom kad god se pojavio, ali ne i toga jutra. Zaista se nije mogla suočiti s njim, i to ne zato što je bila s nekim. No dobro, seks je bio dio razloga. No ono što ju je stvarno mučilo bio je onaj bezumni poriv; bilo je to jednostavno preblizu onomu što je njega uništilo. Da, ti i ja smo isti. To nam je od tate. »Znaš, nikada ne govoriš o svojoj smrti«, rekla je dok je Krupsov aparat bućkao i siktao. Glas mu je postao tvrd. Sto je bilo, bilo je, a te račune moraju drugi poravnati. »Račune?« Nije ništa više rekao, pa je zaškrgutala zubima. »Zašto nikada na ništa ne odgovaraš? Imam beskrajan popis stvari koje želim znati, ali ti se samo izvrdavaš i izbjegavaš odgovore.« Budući da se tišina nastavila, bijesno je pogledala preko ramena: Daniel je bio naslonjen na hladnjak od nehrđajućeg čelika, a njegovo providno tijelo nije ostavljalo nikakvog traga na poliranoj površini. Plave su mu oči, bojom identične njezinima, bile zagledane u pod. »Ne razumijem zašto si ovdje«, rekla je. »Osobito ako ne možemo razgovarati o stvarima koje su zaista važne. Na primjer kako si umro i... « Ovdje se radi o tvom životu, Grier. Ne o mome. »Zašto si mi onda rekao da povedeni onog vojnika kući?« prigovorila mu je. Na to se Daniel osmjehnuo. Jer ti se sviđa. I mislim da će ti učiniti dobro. Nije baš bila sigurna u to. Već se osjećala uništeno, a poznavala ga je samo jedan dan. »Znaš li što je učinio? Od koga pokušava pobjeći?« Namršteni izraz na bratovu licu nije djelovao ohrabrujuće. 0 tome neću razgovarati. No mogu ti reći da ti neće nauditi. Isuse, kako je umorna od toga da je okružuju muškarci koji odbijaju govoriti. »Hoću li ga ponovno vidjeti?« Daniel je počeo nestajati, što je činio kad god bi ga nečim pritisnula. »Daniel«, oštro je rekla. »Prestani bježati od mene... « Odgovorio joj je samo neometan pogled na hladnjak, pa je pogledala u strop i opsovala. Nikada nije mogla utjecati na to kada će se pojaviti ni koliko će dugo ostati. A nije imala pojma ni gdje provodi vrijeme kada ne progoni nju. Visi li u nekom nemrtvom ekvivalentu Starbucksu? Kad smo kod kave...

100


CHIA

Odlučna barem nešto, bilo što, obaviti do kraja, uzela je šalicu i posudu sa šećerom i bacila se na vrući napitak - i pritom se cijelo vrijeme pitala je li kofein baš tako dobra ideja s obzirom na stanje njezinih živaca. U devet sati izašla je iz kuće s novcem i glavoboljom koja joj se izgleda udobno smjestila između sljepoočnica i nije se namjeravala micati s mjesta. Aktivirala je ADT-jev sustav, izišla, zatvorila vrata i okrenula ključ u bravi... Namrštila se i zagledala u jednu od dviju svjetiljki od kovanog željeza pokraj ulaza. Oko postolja joj je bio privezan mali komad bijele tkanine. Grier se okrenula na peti i pogledala oko sebe, no nije primijetila ništa osim parkiranih automobila koje je poznavala... susjeda koji je na uzici vodio smeđeg labradora... para koji se šetao držeći se pod ruku... Priberi se, Grier. Nije u nekom hitchcockovskom svijetu u kojem ljude prate, avioni se obrušavaju s neba, a na ukrasnim se svjetiljkama ostavljaju tajni signali. Odvezala je traku sa svjetiljke, strpala je u džep da ne baca smeće po ulici i otišla do svog Audija. Dok se udaljavala, uključila je veliki alarm - iako to obično nije činila kada nije u kući. U policijskoj se postaji sastala s detektivom, predala novac i dala izjavu. Povjerljivost informacija razmijenjenih između odvjetnika i klijenta ne vrijedi za kaznena djela koja su u tijeku, pa je morala reći sve što je znala o borilištu, Isaacovu sudjelovanju u tučnjavama i lokaciji u Maldenu na kojoj je smatrala da bi se još uvijek mogli okupljati. Dok je vrijeme prolazilo, a ona govorila, u njoj je raslo uvjerenje da je Isaac sada već daleko - i da postoji velika vjerojatnost da ga nitko iz Bostona neće pronaći. No morala se pitati kome će to ipak poći za rukom. Dva sata poslije izašla je iz policijske postaje i zagledala se u žuto sunce na proljetnom nebu bez oblačka. Od topline koju je osjećala na licu hladan se povjetarac činio još ledenijim, a ostatak dana prijeteći se nadvijao nad nju. Automobil je nije odveo kući. Trebao je. Usmjerila ga je prema Beacon Hillu s namjerom da se uvuče natrag u krevet i još malo odspava. Završila je u Ulici Tremont. Kada se približila zgradi u kojoj se nalazio Isaacov stan, naravno da nigdje nije bilo mjesta na kojem bi mogla parkirati Audi, što joj je vjerojatno bio znak da se makne odatle. No upornost joj je donijela probleme kada se Volkswagenova buba odvezla i ostavila prazno mjesto. Ugurala se između dva automobila, zaključala Audi i otišla do zgrade. Pokucala je na vrata i nadala se da je gazdarica kod kuće. Ne bi nikada pomislila da će joj biti drago što ponovno vidi takvu osobu... Žena je otvorila, a Grier je shvatila nešto što joj je dan prije promaknulo: bila je to gđa Roper iz serije Three's Company. Sve je bilo tu, od umjetno crvenih kovrča do plastičnih narukvica. »Vratili ste se«, rekla je umjesto pozdrava. »Trebala bih ući još samo jedan put.« »Pa dobro gdje je on?« upitala je gazdarica prepriječivši joj put. Ah, da, kućica za plaćanje cestarine informacijama, pomislila je Grier. »Sinoć je bio ovdje. Zar ga niste čuli?« Samo je nedostajalo da zasvira dramatična glazba. A onda... »Taj čovjek je kao duh«, požalila se dvojnica gđe Roper. »Nikad ni zvuka od njega. Znam da postoji samo zato što je već platio stanarinu za sljedeći mjesec. U zatvoru je, zar ne? Jeste li mu vi odvjetnica?«

101


CHIA

»Ne.« Mrzila je lagati. Zaista jest. »E, pa mislim da...« Kada ju je prekinula zvonjava telefona, Grier je bila spremna poljubiti onoga tko zove. No gazdarica je samo nemarno odmahnula rukom. »To je samo moja sestra.« Super. »Molim vas, hoćete li me odvesti gore? Neću dugo.« Zvonjava je prestala. »Slušajte, ovo ovako više ne može. Napravite si vlastiti ključ.« »O, slažem se - trebala bih. I ispričavam se.« Žena se uspinjala stubama kao bik, nabijajući i gunđajući, a muumuu koji je danas nosila lepršao je oko nje poput zastave. Na vrhu stubišta otključala je vrata svojim ključem. »Gledajte, kažem vam... « U prizemlju je ponovno zazvonio telefon, a dok se gazdaričina vlasulja vrtjela s jedne strane na drugu, izgledala je poput psa koji se ne može odlučiti između dvije loptice. »Vratit ću se«, objavila je gđa Roper ozbiljnim glasom. Zvučala je otprilike kao terminator u transvestitskom izdanju. Kada je ostala sama, Grier je ušla u Isaacov stan te zatvorila i zaključala vrata za sobom, nadajući se da će, ako već telefonski razgovor ne potraje, gazdarica barem pretpostaviti da je samo došla i otišla. Brz pogled na dnevni boravak dokazao joj je da je svraćao, no to je ionako bilo očito: pištolj koji je noćas uperio u nju morao je biti jedan od onih koje je pronašla, a sportska majica koju je imao na sebi bila je ista ona koju je koristio kao jastuk. No nije sve odnio. Vreća za spavanje još uvijek je bila tu, baš kao i donji dio trenirke i par tenisica marke Nike. Senzora na prozorima i vratima, međutim, više nije bilo. U kuhinji je pronašla uredno složen snop novčanica - očito ostavljenih kao sredstvo poravnavanja računa za trenutak kada mu istekne najamnina. Naslonila se na element i zapitala što je to zapravo očekivala da će pronaći... Začula je tiho škripanje i pogledala prema stražnjim vratima. Nije se čulo ništa drugo, pa je zaključila da je zacijelo umislila zvuk koraka... no tada se brava u vratima polako okrenula. Uspravila se, a srce joj je ludo nabijalo dok je posezala u torbicu i pripremala suzavac, koji je, s obzirom na udaljenost, bio bolji izbor od električnog pištolja. »Isaac?« No na vratima nije bio njezin odbjegli vojnik. Muškarac koji je ušao u stan imao je crnu kosu i preplanulu kožu, a ispod kišnog ogrtača nosio je tamno odijelo. Desno mu je oko bilo prekriveno povezom, a ravnotežu visokog tijela održavao je štapom. »Nije Isaac«, rekao je vrlo dubokim glasom. Hladan osmijeh koji joj je uputio bio je jedan od onih od kojih bi čovjek poželio ustuknuti. Nažalost, već je bila naslonjena na kuhinjski element, pa nije imala kamo. A to je bilo prije nego što je za sobom zatvorio vrata. Koliko bi buke morala napraviti da natjera gđu Roper da se vrati?, zapitala se. »Vi mora da ste ta odvjetnica.« O Isuse, pomislila je. Od ovoga ju je Isaac želio zaštititi, zar ne? Grier Childe isti je brat, pomislio je Matthias dok ju je gledao s drugog kraja jednoredne kuhinje. A što god da bi čovjek mogao prigovoriti starijemu Childeu glede pretjerane osjećajnosti i sklonosti zabadanju nosa gdje mu nije mjesto, on i ona njegova žena imali su potomstvo kojim su se

102


CHIA

mogli pohvaliti. Oboje djece bilo im je plavokoso, plavooko i savršeno oblikovanih kostiju. Prava krema po klasičnom receptu, da se tako izrazi. Osim toga, kći je očito imala i nešto mozga, ako joj je suditi po životopisu. I nije patila od onih napornih ovisničkih problema. Osjetio je kako mu se usne još malo razvlače. »Što vam je to u torbici? Pištolj? Suzavac?« Izvadila je tanki spremnik obložen kožom i otklopila poklopac. Podignula ga je u zrak, spremna upotrijebiti ga, i pustila ga da govori sam za sebe. »Pazite da ciljate u ovo koje još radi«, rekao je pokazujući na svoje lijevo oko. »Inače će vam trud biti uzaludan.« Zaustila je da mu odgovori, no preduhitrio ju je. »Očekivali ste da će Isaac biti ovdje?« »Nismo sami. Gazdarica je u prizemlju.« »O da, znam. Razgovara sa sestrom o bratovoj ženi.« Otmjene plave oči su joj se raširile. »Ne vole je jer je premlada za njega. Ispričao bih vam pojedinosti, ali to su stvari osobne prirode. A i nisu osobito zanimljive. A sada mi recite, jeste li očekivali da će Isaac biti ovdje?« Trebalo joj je malo vremena da mu odgovori. »Neću odgovarati na vaša pitanja. Predlažem vam da otključate vrata i odete. Ometate tuđi posjed.« »Kada je cijeli svijet tvoj, pojam ometanja tuđeg posjeda ne postoji. A dat ću vam i jedan mali savjet - ako se želite iz ovoga izvući živi, bolje vam je da se malo upristojite.« Matthias se opušteno odšetao do prozora nad sudoperom i pogledao kroz zamagljeno staklo. »No mislim da ionako znam odgovor. Niste očekivali da ćete ga ovdje zateći jer mislite da je već otišao iz Bostona. Tu pretpostavku temeljite na novcu koji je ostavio kod vas - i ne trudite se poricati. Slušao sam vaš razgovor s kolegom u uredu javnog pravobranitelja... « »Protuzakonito je prisluškivati nečiji telefon bez naloga.« Oslonio se na štap i ponovno se uspravio. »A ja ću vam opet reći da riječi kao što su ometanje posjeda, protuzakonito i nalog za mene ne vrijede.« Osjećao je njezin strah... a i vidio ga je. Spremnik sa suzavcem stezala je takvom silinom da su joj prsti pobijelili. No stvarno, nije se morala toliko brinuti. Činilo mu se iznimno malo vjerojatnim da bi joj Isaac rekao išta bitno - to bi za nju bila smrtna presuda, a on je to znao: ništa je ne bi moglo spasiti kada bi imala informacije o specijalnim postrojbama. Čak ni želja da joj zauvijek ušutka oca. »Mislim da bismo se nas dvoje trebali dogovoriti«, rekao je posegnuvši rukom u unutrašnjost ogrtača. »Polako - nemojte se raspametiti s tim sprejem za komarce. Samo ću vam dati posjetnicu.« Izvukao ju je iz unutarnjeg džepa, držeći je između kažiprsta i srednjaka, dok je pištolje koje je nosio ostavio u futroli. »Ako se ponovno sretnete sa svojim klijentom, gđice Childe, nazovite ovaj broj. I znajte da je to jedini razlog zbog kojeg sam danas došao k vama. Jednostavno sam smatrao da bismo se nas dvoje trebali naći licem u lice kako biste shvatili koliko sam ozbiljan glede Isaaca Rothea.« Nije ispustila suzavac kada je napravila par koraka naprijed i nagnula se prema njemu, kao da želi ostati što je moguće dalje od njega. Kada je uzela posjetnicu, vrlo je dobro znao što će s njom učiniti. No i to je bio dio plana. Dok je proučavala oskudne informacije na njoj, Matthias je ostavio slobodnu ruku tako da joj bude vidljiva. »Isaac Rothe je vrlo opasna osoba.« »Moram ići«, rekla je kada je gurnula posjetnicu u torbicu. »Nitko vam ne brani. Evo, čak ću vam i otvoriti vrata.« Širom ih je raskrilio, pomaknuo se u stranu i s odobravanjem promatrao kako odmjerava i njega i stubište u hodniku. Tako oprezna...

103


CHIA

Požurila je pokraj njega... a u zadnjem času prije nego što se dokopala slobode, zgrabio ju je za ruku i zadržao je. »Ostavio sam vam nešto u prtljažniku. Na kraju krajeva, najviše se nesretnih slučajeva događa kod kuće, pa je moguće da ćete morati pozvati nekoga u pomoć.« Istrgnula se iz njegova stiska. »Nemojte mi prijetiti«, otresla je. Dok je gledao te njezine prekrasne oči, Matthias se osjećao prastaro. Prastaro, slomljeno i zatočeno. No kao što je naučio prije dvije godine, nije mogao zaustaviti smjer kojim mu se život kretao. Bilo bi to kao da se rukama suprotstavlja lavini: nalet snijega i leda zgromio bi ga i ne primijetivši da se nešto dogodilo. »Ne bojim vas se«, rekla je. »Trebali biste se bojati«, odvratio je sumornim glasom, pomislivši na bezbrojne načine na koje bi mogao postići da je sutra više ne bude. »Trebali biste se jako bojati.« Pustio ju je, a ona je odjurila poput rakete, dok joj je plava kosa vijorila za njom dok je trčala niza stube. Vratio se do prozora nad sudoperom i promatrao je kako se udaljava od kuće i izlazi na ulicu. Bit će tako korisna u ovoj situaciji, pomislio je. Na mnogo načina.

104


CHIA

Poglavlje 21

Dok je hodala prema svom Audiju, Grier je u ruci stezala ključ za daljinsko otključavanje automobila, a srce joj je nabijalo u grlu. Već je vidjela tog muškarca; negdje u primozgu nešto joj se probudilo, nekakvo sjećanje na njega. Tada nije imao ni povez preko oka ni štap - to bi zapamtila. Ali definitivno ga je već vidjela. Prišla je automobilu i zastala pokraj njega, a svaki joj je mišić u tijelu bio napet kao da će se stroj u svakom trenutku pretvoriti u prizor iz Obitelji Soprano i odletjeti nebu pod oblake. Upravo kada je napokon podignula ključ da bi otključala vrata, pokraj nje se provezla crna limuzina sa zatamnjenim staklima. Pogledala je u prozore... no uzalud. Bili su potpuno neprobojni, a sunčeva se svjetlost odbijala od vjetrobranskog stakla, pa nije vidjela tko vozi. No vrlo je dobro znala tko je unutra. I mogla se okladiti da upravo podiže ruku kako bi joj mahnuo. Automobil čak nije imao ni registracijske pločice. Dok se udaljavao, na pamet su joj padale svakakve mudre ideje, uključujući - klasika - da uputi poziv hitnim službama, da nazove prijatelje u bostonskoj policiji ili da pozove oca da dođe. No nije vjerovala da će je to što joj se nalazi u prtljažniku ubiti. Onaj ju je muškarac imao priliku srediti: mogao ju je bez problema drogirati i odvući kroz stražnji izlaz ili je pak ubiti na licu mjesta posluživši se prigušivačem. Ako počne telefonirati, to će joj samo stvoriti komplikacije - a iako će, kada stigne kući, najprije nazvati oca i vidjeti što on misli o posjetnici, nije joj baš trebalo da se pojavi ovdje vrišteći u panici. Sranje, možda joj prisluškuju i mobitel. Pritisnula je gumb na daljinskom upravljaču, otključala prtljažnik i polako podignula... Namrštila se i sagnula, pitajući se ne pričinjava li joj se. Na tamnosivom filcu u unutrašnjosti prtljažnika ležao je... pa, jedan od onih privjesaka za poziv u pomoć kakve nose starci, tek trokutasti plastični primopredajnik kremaste boje s crvenim logotipom ispisanim s prednje strane. Visio je na srebrnom lancu, dovoljno dugačkom da bi privjesak, kada ga se stavi oko vrata, dosezao do ispod srca. Izvadila je maramicu iz torbe i podignula ga da ga bolje pogleda; zatim je obišla automobil, sjela za upravljač i odložila privjesak na suvozačko sjedalo. Kada je pritisnula gumb za pokretanje motora, trznula se - jer još uvijek je postojala mogućnost da će Audi odletjeti u zrak -no brzo se smirila. Uostalom, budimo realni, ona je samo nedužni promatrač u svemu tome što se događa s Isaacom, ma što to bilo, a nekako joj se činilo da američki civil na američkom tlu baš i nije kolateralna žrtva kakvu si američka vlada osobito želi naprtiti na vrat. Dok se vozila na Beacon Hill, nazvala je oca, a kada joj se javila govorna pošta, pokušala je ostaviti poruku, no što je mogla reći kad ne zna tko je možda sluša? Na kraju je izbrisala zamuckivanja i neuspjele pokušaje te zaključila da će vidjeti propušteni poziv i nazvati je. Kada je stigla kući na Trg Louisburg, parkirala je na svom mjestu pred ogradom i počela zvjerati kroz prozore automobila. Tko je motri? I odakle? Nije ni čudo što je Isaac bio tako nervozan. Kada je pomislila da mora izaći iz automobila i odšetati do ulaznih vrata, poželjela je da ima pancirnu košulju. Dohvatila je torbicu i maramicom pokupila privjesak te izišla iz Audija i požurila prema kući no kada se približila ulaznim vratima, zastala je. Na svjetiljci se, čvrsto zavezan oko postolja, nalazio novi komad bijele tkanine.

105


CHIA

Brzo se okrenula i zagledala u kuće od opeke koje su je okruživale, priželjkujući da ima rendgenski vid. Kamo god da pođe, nije sama, zar ne? Dok joj se srce vraćalo luđačkom ritmu, a krv joj jurila kroz vene i mozak, klisnula je kroz ulazna vrata, isključila veliki alarm i odložila privjesak na komodu. Ostavila je torbicu, na brzinu ušutkala pištanje ADT-ja, a zatim izvirila iz kuće tek toliko koliko joj je trebalo da strgne tkaninu sa svjetiljke. Jedan, dva, tri: zatvorila se u kuću, zaključala vrata i ponovno uključila alarmno čudovište - što inače nikada nije činila kada bi bila kod kuće tijekom dana. Smrknuta no odlučna, otišla je u kuhinju s torbicom i sve poslagala po radnoj plohi: posjetnicu, komade tkanine i tranzistor. Bila je dovoljno oprezna da svakim od tih predmeta rukuje pomoću maramice. Dvije bijele trake bile su identične i očito otrgnute s istog izvora - a imala je osjećaj odakle su potekle. S Isaacove majice bez rukava. Okladila bi se da je to signal da je... Kada joj je zazvonio mobitel, kriknula je i gotovo iskočila iz cipela. Kada je vidjela tko zove, javila se i nije gubila vrijeme. »Tata... moramo razgovarati.« Uslijedila je kratka tišina, a zatim se u slušalici začuo patricijski glas Alistaira Childea. »Jesi li dobro? Da dođem?« Namjestila je mobitel između brade i ramena, podignula privjesak uhvativši ga za lanac i promatrala kako se njiše. Očito je pod nadzorom - pa nije baš da može skrivati s kim se viđa i kamo ide. Osim toga, vjerojatno će joj dobro doći ako joj se otac pojavi. Oduvijek je imala osjećaj da ima ozbiljnog utjecaja na visokim razinama jer su se i političari i vojne osobe prema njemu ponašali s nečim što nije bilo puko poštovanje: pred njim su pokazivali neodređen strah, unatoč tome što je bio gospodin obrazovan na prestižnom sveučilištu. Možda neće škoditi ako se i on umiješa u cijelu stvar, a osim toga, u ovoj se situaciji ionako nije mogla obratiti nikome drugome. »Da«, rekla je. »Dođi odmah.« U kući u Pinckneyjevoj ulici Isaac je virio iza svoje šperploče i želio nekoga ubiti. A taj gorući poriv nije se manifestirao u civilnom smislu da je bio frustriran i želio to nekako hipotetski iskaliti. Želio je rasporiti Matthiasa od grla do skrotuma i raščerečiti ga kao svinju. Ta šupčina neće dirati njegovu ženu. Isaaca nije zanimalo što mora učiniti ili žrtvovati: Grier Childe, sa svojim velikim srcem i pametnim očima, neće postati još jedna recka na Matthiasovu pojasu. No tip ju je očito imao na nišanu. Otišla je prije dobra dva sata i ponijela novac sa sobom. Što je i Isaacu trebao biti znak da krene... no tada se crna limuzina koja se u zoru provezla pokraj kuće ponovno pojavila iz neke uličice pokraj Ulice Willow i počela je slijediti. Budući da nije imao nikakvo prijevozno sredstvo, morao ih je oboje pustiti da odu, dok mu je srce nabijalo u nemoćnom gnjevu. Prvi mu je poriv bio da nazove Jima Herona - no još uvijek nije bio siguran da mu može vjerovati. Jedino što je mogao učiniti bilo je ponovno istaknuti signal koji joj je privezao za svjetiljku. Dohvatio je soboslikarsku kapu koju je netko ostavio u kući i pod njom sakrio lice, a zatim se nakratko iskrao kako bi oko željeznog postolja zavezao novi komad majice - tek za slučaj da osoba u onom crnom automobilu nije primijetila prvi prije nego što ga je Grier skinula. Iako to nije bilo vjerojatno. Pravo je pitanje bilo hoće li način da se situacija obilježi kao čista koji se koristio u

106


CHIA

specijalnim postrojbama imati ikakvog učinka: na terenu, kada bi zadatak bio obavljen a operativac napustio poprište, uvijek bi negdje na posjedu, vozilu ili mjestu događaja ostavio bijeli znak. Isaac se nadao da će tako odvratiti svoju prošlost i sadašnjost od Grier. No, da, malo bitno: kada se vratila kući, bila je toliko namrštena da je izgledala kao da škilji na oba oka, a u ruci je imala nešto što je držala u maramici. Kao da ne želi ostaviti otiske prstiju niti razmazati one koji već postoje. Zatim je skinula drugi znak koji je ostavio na svjetiljci. A sada... crna se limuzina vratila, polako joj se provezla pokraj kuće i udaljila se niz ulicu. Vratila se. Parkirala. »Sranje. Sranje...« Želio je iskočiti iz skrovišta, odmarširati na drugu stranu ulice i upotrijebiti cijev svog pištolja da pokuca na prozor tog neoznačenog automobila. Zatim je želio onoga unutra pogledati u oči, povući okidač i pretvoriti mu mozak u frape. A i slutio je o kome je riječ. Nadao se da gadu ruka zarasta. Kvragu, zaboravi odlazak iz Bostona; neće se maknuti dok ne bude siguran da Grier više nije meta... iako je, dovraga, baš on taj koji ju je u to pretvorio. Upravo se borio s tom veselom mišlju kada se pred njezinim ulaznim vratima zaustavio Mercedes veličine manje kuće. Nije se vrzmao uokolo ni tražio mjesto za parkiranje; mrcina se zaustavila uz rubnik i nije mrdala, a jedino priznanje krivnje za nepropisno parkiranje bili su uključeni pokazivači smjera. Muškarac koji je izišao iz automobila bio je visok preko metar osamdeset i u vojničkoj formi. Sijeda mu je kosa bila gusta i začešljana u stranu, a iako je nosio jaknu od flisa i trenirku, čitava je njegova pojava odisala novcem. I tko bi rekao, odlučno je prišao kući i pokucao zvekirom u obliku lavlje glave kao da je on tu gazda. Grierin otac. Ne može biti nitko drugi. Čim je otvorila vrata, ušao je u kuću i u sljedećem su trenutku bili zatvoreni unutra, a Isaac više ništa nije vidio. Općenito govoreći, kada se nekoga motri, najbolje je pronaći jedan položaj i ne micati se. Kretanje povećava vjerojatnost da će te netko primijetiti - osobito usred dana, na području koje ne poznaješ kada te već traže. A u njegovu slučaju, biti primijećen nije značilo samo profesionalni neuspjeh - bilo je to samoubojstvo. I zato, ma koliko mu tijelo vrištalo da se makne, približi, promijeni položaj, morao je ostati gdje jest. Noć. Mora čekati noć, a čak i tada će morati biti oprezan. Onaj njezin sigurnosni sustav bio je nepremostiva prepreka: njegova je specijalnost ubijanje, a ne deaktiviranje vrhunskih alarma, pa je vjerojatnost da bi uspio ući neprimijećeno bila jednaka nuli. Pod pretpostavkom da uopće želi ulaziti u njezin životni prostor. Pitanje je bilo koji je najbolji način da je zaštiti, a bilo mu je teško odlučiti što je gore - da je sama u kući dok se on šulja u blizini. Ili da on bude u kući s njom. Kao kroz maglu začuo je kako mu želudac zavija, što ga je naglo učinilo izrazito svjesnim broja sati koji je protekao od njegova zadnjeg obroka. No jednostavno nije mislio o tome, baš kao i bezbroj puta na terenu. Um je jači od puti, um je jači od tijela... um je jači od svega. Da barem zna o čemu Grier razgovara sa svojim starim.

107


CHIA

Dok je stajala u kuhinji i promatrala oca zagledanog u njezinu malu izložbu, Grier je imala toliko pitanja da nije znala odakle bi počela. Jedno je bilo sigurno: kada je otac posegnuo za posjetnicom, ruka mu je jedva primjetno podrhtavala. Što bi se kod bilo koga drugoga manifestiralo kao potpuni epileptički napadaj. Alistair Childe bio je topla osoba dobre duše, no rijetko je pokazivao bilo kakve osjećaje. Osobito ako bi ga nešto uzrujalo. Jedini put kada ga je vidjela da plače bilo je na bratovu sprovodu što je bilo bizarno ne samo zbog toga što su njegove suze bile tako neobična pojava, već zato što se njih dvojica baš i nisu slagala. »Tko ti je ovo dao?« upitao je glasom tako slabašnim da uopće nije zvučao kao da je njegov. Grier je sjela na jednu od stolica pokraj radne plohe u sredini kuhinje i zapitala se odakle da počne. »Jučer sam dobila slučaj u svojstvu javne pravobraniteljice... « Priča je kratko trajala, no reakcija je bila eksplozivna: »Dopustila si tom tipu da dođe ovamo?« Prekrižila je ruke na prsima. »Da, jesam.« »U kuću?« »On je ljudsko biće, tata. Nije životinja.« Otac joj se gotovo srušio na drugu stolicu, a zatim se počeo mučiti s otkopčavanjem patentnog zatvarača na ovratniku jakne od flisa. »Dragi Bože... « »Povukla sam se sa slučaja, no maloprije sam bila u Isaacovu stanu... « »Što ti je zaboga bilo da onamo ideš?« U redu, odlučila je zanemariti njegov bijesan ton. »I tada sam dobila posjetnicu i uputu da nazovem ako opet vidim Isaaca. Dao mi je i privjesak za poziv u pomoć.« Odmahnula je glavom. »Već sam vidjela tog muškarca. Sigurna sam... prije puno godina.« Ako joj je otac dotada bio blijed, sada je poprimio boju magle: iz lica mu se ne samo povukla sva boja, već je upravo posivjelo. »Kako je izgledao?« »Imao je povez preko oka i... « Nije dovršila opis. Otac joj je skočio sa stolice, a zatim se iznenada morao uhvatiti za element da bi zadržao ravnotežu. »Oče?« Uplašeno ga je zgrabila za ruku. »Jesi li do...« Nije ju iznenadilo kada je samo odmahnuo glavom. »Reci mi, molim te«, rekla je. »Što se ovdje događa?« »Ne mogu... o tome razgovarati s tobom.« Grier mu je pustila ruku i napravila korak unatrag. »Pogrešan odgovor«, odrezala je. »Potpuno pogrešan odgovor.« Dok je pogledom šibala njega i njegovu odlučnu šutnju, shvatila je zašto se uz Isaaca osjećala tako neobično nesputano: i njezin je otac duh. Uvijek je i bio. Doslovno je odrastala, a sada i živjela, u stalnom strahu da bi u svakom trenutku mogao zauvijek nestati. A njezin je klijent ostavljao točno takav dojam. »Moraš mi reći«, rekla je smrknuta lica. »Ne mogu.« Oči koje su je gledale bile su oči neznanca u poznatom ruhu - kao da je netko navukao očevo tijelo kao masku i sada gleda van iza te lažne površine. »Čak i da mogu... Ne bih mogao podnijeti pomisao da sam te onečistio... « Klonuo je kao da se pogiba pod golemim teretom. Neobično, pomislila je. Kako stariš, definitivno se događaju trenuci kada roditelje počneš gledati kao osobe, a ne samo kao mamu i tatu. Ovo je bio jedan od tih trenutaka. Muškarac koji joj je stajao u kuhinji nije bio svemoćan gospodar kuće i ureda... već netko uhvaćen u nekakvu stupicu čije ralje vidi samo on.

108


CHIA

»Moram ići«, rekao je promuklim glasom. »Ostani ovdje i nikoga ne puštaj da uđe. Uključi sigurnosni sustav i ne javljaj se na telefon.« Kada se okrenuo da ode, prepriječila mu je put prema ulaznom hodniku. »Ako mi ovaj čas ne kažeš koji se vrag događa, izaći ću iz kuće čim odeš i paradirati po Charlesovoj ulici dok me ili nešto ne pregazi ili me ne pronađe to čega se toliko bojiš. Ne tjeraj me da se inatim. Jer zaista ču to učiniti.« Na trenutak su se šibali pogledima. A zatim se oporo nasmijao. »Zaista si moja kći, zar ne?« »Kako god okreneš.« Počeo je hodati, praveći krugove oko elemenata u sredini kuhinje prekrivenih granitnom radnom plohom. Vrijeme je, pomislila je. Vrijeme je da dobije odgovore na sva ona pitanja koja mu je uvijek željela postaviti o njemu i njegovu poslu. Vrijeme da praznine tajnovitosti i sjenki ispuni konkretnim odgovorima koje je tako dugo čekala. Isuse, ma koliko joj je Isaac zakomplicirao život, na kraju će se pokazati kao blagoslov. »Samo mi reci, tata. Ne budi odvjetnik - ne moraš o svemu razmišljati.« Zaustavio se na drugoj strani ploče za kuhanje i zagledao u nju. »Um je jedino što mi je ostalo, draga moja.« Trenutak poslije vratio se do stolice na koju se maloprije srušio, a kada je sjeo, ponovno je zakopčao patentni zatvarač na ovratniku, po čemu je znala da će joj ispričati istinu - ili barem jedan njezin dio: pribirao se, vraćao kontrolu nad sobom. »Kada sam bio časnik u pješadiji, služio sam u Vijetnamu, kao što znaš«, rekao je izravnim, činjeničnim tonom koji je slušala cijeli život. »Zatim sam otišao studirati pravo i trebao sam se vratiti civilnom životu. No zapravo nisam otišao iz vojske. Nikada je zapravo nisam napustio.« »Oni ljudi koji su dolazili na vrata?« rekla je, shvativši da je to prvi put da je ih je spomenula. »To su stvari iz kojih se nikada zapravo ne povučeš. Ne možeš se povući.« Pokazao je na posjetnicu. »Znam taj broj. Birao sam taj broj. Vodi ravno u srce... zvijeri.« Nastavio je govoriti u generalijama, navoditi neodređene opise umjesto jasnih definicija, no sama je popunila praznine: posrijedi su bili vladini poslovi u nindža-stilu, stvari koje opravdavaju paranoju teoretičara zavjere, organizacija kakva se viđa u filmovima i stripovima, no za kakvu civili zdravog razuma zapravo ne vjeruju da postoji. »Ne želim te stvari...« - ponovno je upro prstom u posjetnicu - »... u tvojoj blizini. Pomisao da je taj... muškarac...« Budući da nije dovršio rečenicu, osjetila se pozvanom da istakne: »Zapravo mi nisi ništa rekao.« Odmahnuo je glavom. »Ali u tome i jest stvar - to je sve što znam. Ja sam na margini, Grier. Znam tek toliko koliko mi je potrebno da znam koliko su opasni.« »Što si točno radio za... njih, tko god bili?« »Prikupljanje informacija - bavio sam se isključivo obavještajnim poslovima. Nikada nisam nikoga ubio.« Zvučalo je kao da postoji cijeli odjel za ubijanje. »Mašineriju velikim dijelom pogone informacije, a ja sam odlazio, nabavljao ih i donosio ih natrag. Ponekad su me zvali i da dam svoje mišljenje o nekim osobama na međunarodnoj sceni, korporacijama ili vladama. Ali ponavljam, nikada nisam ubijao.« Osjećala je nevjerojatno olakšanje što nema krvi na rukama. »Radiš li još uvijek za njih?« »Kao što sam rekao, nikada se zaista ne povučeš. Ali nisam imao zadatak već... « Dugo je oklijevao. »Dvije godine.« Grier se namrštila, no prije nego što je stigla postaviti još koje pitanje, ustao je i rekao: »Tvoj bivši klijent gadno se uvalio ako je od njih pobjegao. Ne može se spasiti, a ni ti mu ne možeš pomoći

109


CHIA

niti ga spasiti. Ako se taj Isaac ponovno pojavi kod tebe, odmah me nazovi.« Pokupio je posjetnicu, komade tkanine i primopredajnik te ih stavio u džep jakne od flisa. »Neću dopustiti da te umiješaju u te stvari, Grier.« »Što ćeš s tim?« »Pobrinut ću se da svima bude jasno da više ne zastupaš Isaaca Rothea, da nećeš imati nikakve veze s njim i da ćeš se, ako ga ponovno vidiš, javiti izravno meni. Objasnit ću da ništa od ovoga nije bilo tvoj izbor i da se samo želiš svega riješiti. A što je najvažnije, izrazito ću naglasiti da ti nije rekao ama baš ništa. Što je točno, zar ne?« Njegov oštar pogled jasno joj je dao do znanja da joj je, čak i ako to nije slučaj, bolje da tvrdi da jest. »Nikada mi nije rekao ni riječi o tome čime se bavio ni zašto bježi. Ni jedne jedine riječi.« Dok je gledala kako se očevo tijelo opušta s olakšanjem, Grier je osjetila kako joj frustracija popušta. »Tata... « Prišla mu je, obujmila ga rukama oko struka i zagrlila. Dugo su ostali tako. »Nazvat ću te za sat vremena«, rekao je. »Uključi alarm.« »Prisluškuju telefon.« »Znam.« Grier se ukočila. »Otkad je tako?« »Od samog početka. Prije nekih četrdeset godina.« Zaboga, zašto je to uopće čudi... A ipak, to kršenje privatnosti ostavilo joj je gorak okus u ustima. Kao i većina situacije. Kada ga je ispratila, zaključala je vrata i uključila alarm, a zatim otišla u radnu sobu i kroz prozor promatrala kako se Mercedes odvaja od rubnika i udaljava niz Pinckneyjevu ulicu prema Charlesovoj. Kada mu više nije vidjela stražnja svjetla, stavila je ruku u džep i izvadila stvari koje mu je uzela kada su se zagrlili: privjesak, posjetnica i komadi tkanine zapravo nisu otišli s njim. Alistair Childe u jednoj je stvari bio potpuno u pravu: definitivno je njegova kći. Što znači da neće dopustiti da je prisili da gleda s klupe. Nisi normalna, znaš, rekao je duh njezina brata koji je stajao pokraj nje. »To baš i nije neka novost.« Pogledala ga je. »Već dvije godine razgovaram s mrtvacem.« Ovo je ozbiljno, Grier. Spustila je pogled na stvari koje je držala u ruci. »Da. Znam.«

110


CHIA

Poglavlje 22

Kada se napokon spustila noć, Isaac je već bio spreman iz petnih žila zaurlati Hvala kurcu. No umjesto da nahrli van kao Tarzan, iskrao se kroz stražnju stranu kuće, kroz prozor koji je toga jutra otključao, a sada zatvorio za sobom, i nečujno doskočio na stražnju terasu od opeke. Imao je sreće što je noć bila oblačna jer se zahvaljujući tome još brže smračilo. No istodobno je bio u gabuli jer je kvart bio osvijetljen kao jebena draguljarnica: među svim tim uličnim svjetiljkama, fenjerima ugrađenima oko sveprisutnih sjajnih crnih vrata i svjetlima automobila dobrano će se namučiti da ostane skriven. Put do Grierine kuće prevalio je brzinom kornjače, pronalazeći usput sve moguće sjenke i skrivajući se u njima. Četrdeset pet minuta. Toliko mu je trebalo da prijeđe ne više od dvadeset metara preko ulice i do njezina stražnjeg dvorišta. No s druge strane, otišao je dvije ulice uzbrdo, vratio se, a zatim klisnuo niz još jednu ulicu poslije njezine i uličicom stigao do njezina ograđena vrta. Skok u zrak... brz i čvrst stisak povrh ruba zida od opeke... zamah cijelim tijelom... i našao se među njezinim rododendronima. Kada je doskočio, ostao je nepomično čučati. Nije nikoga vidio ni osjećao. Što znači da može promotriti kuću kroz stakleni zid... Kada je Grier ušla u kuhinju, duboko je udahnuo, osjetivši snažan nalet energije i usredotočenosti unatoč činjenici da gotovo dvadeset i četiri sata nije ni jeo ni pio. Činilo mu se da je prošla čitava vječnost otkad ju je zadnji put vidio, a nije mu se svidio njezin iscrpljen i blijed izgled dok je hodala uokolo nalik ptici na vjetru koja traži granu na koju će se spustiti. Bila je usred telefonskog razgovora, energično je govorila i mahala rukama... Zatim je spustila slušalicu i bacila je na radnu plohu. Čekao je da vidi hoće li tko doći pogledati što je uzrok buke koju je to bez sumnje prouzročilo. Nitko se nije pojavio, pa je pretpostavio da je sama... Nešto se pomaknulo. S lijeve strane. Pogled mu je jurnuo preko vrta, no glava mu se nije okrenula niti mu se tijelo pomaknulo. Bilo je teško odrediti što je točno promijenilo položaj jer je bilo puno... Jim Heron iskoračio je iz tame. E pa to je iznenađenje, s obzirom na to da je zid opasavao cijeli vrt. S druge strane, možda je bio tu i prije nego što je Isaac stigao - što je bio još veći razlog za brigu jer je Isaac trebao dokučiti da se u vrtu netko nalazi. Iako je tip uvijek bio vrlo, vrlo vješt u stapanju s okolinom. »Što radiš ovdje?« odlučno je upitao Isaac, spuštajući ruku na držak pištolja dok je ustajao. »Tražim tebe.« Isaac je pogledao uokolo, no nije vidio nikog drugog. »E pa pronašao si me.« I kvragu, možda bi mu Heron zaista mogao barem malo pomoći. »I ono, naišao si u pravi čas.« »Zašto me onda nisi nazvao? Dao sam ti broj.« Isaac je glavom pokazao prema Grier. »Komplikacije.« Jim je opsovao sebi u bradu. »Ne moraš mi uopće pričati detalje, odmah ću ti dati rješenje. Otiđi. Odmah. Brineš se za nju? Daj da te ukrcam na avion.«

111


CHIA

»Nešto su joj dali.« »Jebote sve. Što?« »Ne znam.« Kroz staklo se zagledao u Grier. »Zato nisam otišao.« »Isaac. Pogledaj me.« Kada ga ovaj nije poslušao, Jim ga je zgrabio za biceps i stisnuo ga. »Pogledaj me.« Isaac je polako skrenuo pogled prema Jimu. »Ne mogu dopustiti... da joj naude.« Još jedna psovka. »Dobro, u redu, onda pusti mene da to sredim. Ti si previše važan da bi se žrtvovao. Moramo te otpremiti nekamo gdje ćeš biti siguran, vrlo, vrlo daleko od bilo koga tko te poznaje ili bi te mogao pronaći. Ja ću se pobrinuti za nju... « »Ne.« Isuse, nije mogao objasniti to što govori i znao je da nema smisla. No kada se radilo o Grier... nikome nije mogao vjerovati. »Isaac, budi razuman - ti si pištolj koji joj je uperen u glavu. Ti si okidač, ti si metak i ti si hitac koji će je ubiti. Ako ostaneš ovdje, samo ćeš joj zapečatiti sudbinu.« »Sam ću stati između nje i Matthiasa. Sam ću...« »Jedini način da se oboje spasite jest da odjebeš više odavde. Osim toga, ako te uspijemo dovoljno dugo skrivati, možda odustane - neće moći unedogled preusmjeravati resurse na beskrajnu potragu.« Isaac je polako odmahnuo glavom. »Znaš i sam kakav je Matthias zadnjih par godina. Specijalne postrojbe vodi kao privatni klub, gura vlastite prioritete. Nekad je slušao zapovijedi... ali u zadnje vrijeme? Izmišlja ih. Oteo se kontroli. Danas se zadaci temelje... na nečem drugom. Ne znam što je posrijedi. No to znači da će me progoniti do smrti. Morat će - to je jedini način da se zaštiti.« »Onda neka te prati po cijeloj kugli zemaljskoj. Pobrinut ćemo se da uvijek ostaneš korak ispred njega, sve dok ne umreš prirodnom smrću.« Isaac je vratio pogled na Grier s druge strane stakla. Naslonila se na pult za kojim je on jučer sjedio, pognute glave, ramena obješenih kao da je svu težinu tijela oslonila na njih. Kosa joj je bila raspuštena, a dugačke, valovite vlasi gotovo su dodirivale granitnu plohu. »Počinjem misliti da sam pogriješio«, začuo se kako govori. »Trebao sam ostati u specijalnim postrojbama.« »Griješiš što ostaješ u ovom vrtu.« Vjerojatno je tako. Ali neće otići. »A kvragu sve«, ispljunuo je Jim. »Evo ti.« Na šuškav zvuk Isaac je okrenuo glavu i ugledao ispruženu papirnatu vrećicu. »Sendvič od puretine«, rekao je Jim. »S majonezom. Zelenom salatom. Rajčicom. Ima i keks. Iz DeLuke na uglu. Čak ću ga prvi probati da ti dokažem da ga nisam otrovao.« Jim je gurnuo ruku u vrećicu, izvadio sendvič i jednom rukom skinuo celofanski omot. Zatim je rastvorio čeljust, snažno zagrizao i počeo žvakati zatvorenih usta. Zbog čega se, naravno, Isaacov želudac pretvorio u dvogodišnjaka i počeo zavijati. »Kakav keks?« Jim je odgovorio punih usta. »S čokoladom. Bez oraha. Mrzim kada stave orahe u čokoladne kekse.« »Hvala ti lijepa«, tiho je rekao Isaac. Ispružio je lijevu ruku, uzeo ponuđeni sendvič i učinkovito ga smazao. »Keks?« promrmljao je Jim. Boljelo ga je što to mora reći. ali nije bilo druge; »Najprije ga ti zagrizi. Molim te.«

112


CHIA

Veliki dlan ponovno je nestao u vrećici i izvadio nešto veličine automobilskog kotača. Odmotavanje. Zagriz. Žvakanje. »Najljepša hvala«, rekao je Isaac dok je desert prelazio iz ruke u ruku. »U džepu imam bocu vode.« Jim ju je izvadio, teatralno otvorio zapečaćeni čep i otpio dobar gutljaj. Isaac se nagnuo prema njemu i prihvatio ponuđeni napitak. »Spasio si me.« »To mi i jest namjera«, progunđao je Jim. Grier je u kuhinji počela pripremati večeru i kvragu, izgledala je tako ranjivo sagnuta nad pločom za kuhanje - od tolikog stakla prostorija se pretvarala u televizor koji je dvadeset četiri sata dnevno bio okrenut na Childe Channel. »Ako odem, ostavit ću je nezaštićenu.« »A ako ostaneš, pretvorit ćeš je u metu. Ne bi smio ni sad biti ovdje. Nisi trebao provesti cijeli dan u onoj kući preko puta ulice.« Isaac je naglo okrenuo glavu. »Kako si znao?« Jim je samo preokrenuo očima. »Sjećaš se čime sam se bavio više od desetljeća? Daj, budi realan. Pusti da je ja čuvam nakon što tebe riješimo.« »Kad smo kod toga, ipak te predobro poznajem - pa mi je malo teško progutati tebe kao dobrog samaritanca.« »Baš me briga ako ti i zapne u grlu. Samo iskoristi što ti nudim...« Iz neodrediva smjera do njih je dolepršao hladan povjetarac... a Isaac je osjetio kako mu uz kralježnicu struji hladnoća koja nije imala nikakve veze s temperaturom zraka, no bila je itekako povezana s instinktom. Jim se pokraj njega ukočio i pogledao oko sebe... Iz sjenki iza njega izišla su dva golema muškarca. Isaac je brzo povukao - u ruci mu se u trenu našao drugi pištolj, a po jedna se cijev uperila u svakoga od pridošlica. No bili su to samo Jimovi dečki, onaj izboden piercinzima kao jastučić za pribadače i onaj velik kao planina. »Imamo društvo, stari moj«, prosiktao je Jimu ljubitelj probadanja. »Loše društvo. Bit će tu za otprilike minutu i pol.« »U kuću s njim«, rekao je onaj s pletenicom debelom poput užeta. »Unutra će biti na sigurnom.« Okej, dečki, da razjasnimo situaciju: »Bok, ja sam Isaac. Ovo su Lefty... i Bob.« Podignuo je pištolje jedan po jedan dok ih je predstavljao. »A nijednom od nas više ne ide slušanje zapovijedi.« Jimove su oči gorjele kada se okrenuo prema njemu. »Slušaj me, Isaac... Uđi u kuću... Uđi u tu jebenu kuću i ostani u njoj. Ma što vidio ili čuo - ne izlazi. Je li ti jasno?« Tip je naizgled niotkuda izvukao nož koji nije imao nikakvog smisla. Bio je izrađen od stakla...? Koga vraga... U zraku je počelo vibrirati tiho zviždanje, pa je Isaac pogledao preko ramena u smjeru iz kojeg je dolazio zvuk. Zvučao je kao nešto što je jednostavno morao biti vjetar... Jednostavno nije bilo drugog objašnjenja. A opet, na koži nije osjećao nikakav povjetarac. »Ulazi u kuću ako želiš ostati živ«, rekao mu je netko. Jim ga je zgrabio za ruku. »Protiv ovog se neprijatelja ne možeš boriti, ali ja mogu. Ako budeš u kući, bit ćeš na sigurnom - i moći ćeš zaštititi tu ženu. Neka bude s tobom i neka bude na sigurnom.« E, pa tu je zapovijed mogao poslušati...

113


CHIA

Grierina je kuća odjednom zasjala prozračnim svjetlom, kao da ju je netko obasjao crvenim reflektorima od temelja nagore. Dok su mu se oči trsile da protumače to što je vidio, vibriranje na potiljku dosegnulo mu je toliku jačinu da se zabrinuo da će mu glava eksplodirati kao u crtiću. Isaac nije gubio vrijeme. Jurnuo je preko vrta dok je bezbožni vjetar sve glasnije zavijao i molio se da na vrijeme stigne do Grier. Grier je mrzila svađati se s ocem. Apsolutno to nije podnosila. Okrenula je omlet u tavi, namjestila ga u sredinu i zagledala se u mobitel koji je upravo bacila na drugi kraj radne plohe. Prvi su poziv obavili nekih sat vremena nakon što je otišao, kada je on nju nazvao. Naravno, otkrio je njezinu malu džeparsku varku, što je prouzročilo raznorazne sukobe - od kojih nijedan nisu razriješili jer je ona odbijala vratiti stvari, on nije želio prihvatiti njezino odbijanje, a cijelu su prepirku morali voditi u šiframa jer nisu znali tko ih sve prisluškuje. Nakon što su se neko vrijeme tako vrtjeli u krug kao boksači u ringu, odlučili su uzeti malu pauzu; ona je pokušala raditi, dok joj je otac nestao u onom svom utvarnom svijetu. Iako je to zapravo samo pretpostavljala. Nije da joj je rekao išta konkretno. Opet. Kao i uvijek. Drugi put je ona bila ta koja je birala broj. Namjera joj je bila sklopiti nekakvo primirje i saznati što radi, no to se brzo pretvorilo u novu rundu loše prikrivenih optužbi izrečenih jezikom koji je zvučao kao spoj šatrovačkog i pantomime. Prvi dio bio je tek neznatno učinkovitiji od drugog u telefonskom razgovoru. Dok joj je omlet tiho cvrčao, a ona otpijala gutljaj vina iz čaše, stražnju je stranu kuće ošinuo snažan nalet vjetra, prostrujao kroz kapke na prozorima i zaljuljao vjetrene zvončiće pokraj vrata. Namrštila se i pogledala preko ramena. Opak vjetar, pomislila je, a nježna glazba glinenih ukrasa za promjenu je nije umirila. Što se obično događa kada čovjeka primi paranoja. Sve postaje jezovito, čak i... Nešto golemo skočilo je pred stražnja vrata i svojom pojavom ispunilo staklena okna. Vrisnula je i posegnula za gumbom na daljinskom upravljaču za sigurnosni sustav, no tada se uključilo svjetlo koje se aktiviralo pokretom i obasjalo Isaacovo lice. Počeo je udarati šakom po staklu, no ne zadugo. Naglo se okrenuo prema dvorištu, prilijepivši se uz kuću kao da ga nešto napada. Jurnula je prema vratima i deaktivirala alarm, a on je gotovo pao u kuhinju kada je otvorila vrata. On je bio taj koji ih je zalupio, zaključao, a zatim se vlastitim tijelom naslonio na staklenu stijenu kao da će se netko pokušati probiti u kuću. Između dva udaha naredio je: »Alarm... uključi alarm... « Učinila je to bez oklijevanja... Odjednom se spustio mrak. Ako se izuzme plavi sjaj plamenika ispod tave na štednjaku i odbljesak žutog svjetla nad ulaznim vratima, kuhinja je utonula u apsolutno crnilo - i trebalo je neko vrijeme da shvati da je to on ugasio svjetla. Pištolj koji je privukao na prsa nije bacao ni odbljesak ni sjenu, no vrlo je dobro znala što drži u ruci dok se premještao i naslanjao na zid pokraj vrata. Oružje nije uperio ni približno u njezinu blizinu - nije je čak ni gledao. Oči su mu bile uperene u stražnji vrt. Kada je pokušala prići da vidi što se događa, ispružio je mišićavu ruku i zadržao je. »Ne približavaj se staklu.«

114


CHIA

»Što se događa?« Nalet vjetra zatresao je kuću, a zvončići su se toliko razletjeli da su se vrtjeli u krug na uzicama i samo što nisu vrištali od boli. Zatim je buku nadglasalo neko neobično škripanje. Naslonila se na element, pogledala u strop i shvatila da zvuk proizvodi kuća... Njezina obiteljska kuća od opeke, koja je dvije stotine godina nepokolebljivo stajala na svojim temeljima, stenjala je kao da će je nešto otrgnuti s tla. Pogledala je prema staklenom zidu. Nije vidjela ništa osim sjena koje su se pomicale zbog vjetra... samo što nisu izgledale kako treba. Nisu se... kretale kako treba. Opčinjena prizorom tamnih sjenki koje su se izvijale po tlu kao gusto ulje, osjećala je kako joj se um napinje u pokušaju da pronađe objašnjenje za ono što joj oči vide. » Što... je to?« protisnula je. »Čučni iza elementa.« Isaac je podignuo pogled prema stropu kada je kuća ponovno jauknula. »Ajde, mala, izdrži.« Spustila se na koljena i pogledala staro zrcalo preko puta. Putem njegove se valovite površine vidjelo kroz prozore u vrt, pa se zagledala u one protuprirodne utvare koje su se izvijale iza kuće. »Isaac, makni se od tih vrata... « Zrakom se pronio prodoran vrisak, a Grier je kriknula i pokrila uši. No Isaac nije ni trepnuo, što joj je dalo snage. »Požarni alarm«, viknuo je. »To je požarni alarm!« Bacio se prema štednjaku i gurnuo omlet koji se dimio u stranu te pritom brzim pokretom ugasio plamen. »Učini što god treba«, odrješito joj je doviknuo. »Ali pobrini se da ne dođu vatrogasci!«

115


CHIA

Poglavlje 23

Matthias se zadnji dio puta odvezao sam. U grad su ga avionom s izleta u Boston dovezli drugi jer su mu, iako je znao upravljati brojnim modelima letjelica, nakon nesreće oduzeli dozvolu za letenje. No voziti je, kvragu, još uvijek mogao. Let od Bostona do Caldwella bio je kratak i neproblematičan, a prolazak kroz Caldwellski međunarodni aerodrom obična šetnja - jer osoblje zaduženo za sigurnost na aerodromima nikada se nije približavalo osobama s njegovom razinom ovlasti ni njihovoj prtljazi. Koju nije ni imao - ako se izuzme ono što je nosio u glavi. Automobil koji ga je dočekao bio je još jedan crnocrni neoznačeni model s blindiranom karoserijom i staklom dovoljno debelim da od njega svaki metak zaboli glava. Bio je isti kao i onaj u kojemu je posjetio Grier Childe... isti kao i onaj koji bi imao u bilo kojem gradu u koji bi otišao, kod kuće ili u inozemstvu. Nikome osim svom zamjeniku nije rekao kamo ide - a čak ni njegov pouzdanik nije znao razlog. No tajnovitost nije predstavljala problem: dobra strana života u svojstvu najtamnije sjenke u legiji utvara bila je da je naglo nestajanje u opisu radnog mjesta i neće izazvati nikakva pitanja. Istina je bila da je ovaj izlet njemu ispod časti, zadatak koji bi inače dodijelio svojoj desnoj ruci no morao je to sam obaviti. Imao je osjećaj da je na hodočašću. Doduše, ako je zaista o tome riječ, bilo bi bolje da se vrlo brzo počne osjećati nadahnutim. Cesta kojom se trenutno vozio bila je tek bezličan niz malih trgovina, drogerija i benzinskih postaja koji se mogao nalaziti u bilo kojem gradu, bilo gdje. Promet je bio rijedak i prolazne vrste: sve je već bilo zatvoreno za taj dan, pa ako se netko i zatekao u tom kraju, bilo je to samo zato što se uputio na neko drugo mjesto. Tako je barem bilo s većinom ljudi. Za razliku od drugih, njegovo je odredište bilo... pa, zapravo baš tu. Podignuo je nogu s papučice gasa, zaustavio se i parkirao uz rub ceste. Ispred mrtvačnice McCready prostirala se mala tratina, a iako je unutrašnjost zgrade bila u mraku, vanjski je dio bio osvijetljen iz svakog kuta. Nema problema. Matthias je podignuo slušalicu i čekao dok su ga prespajali od osobe do osobe, skakućući kao kamenčić kroz tuđe telefone dok napokon nije dobio odgovornu osobu koja je mogla ispuniti njegov zahtjev. Nakon toga je sjedio i čekao. Nije mu se sviđala tišina i tama u automobilu - no ne zato što se bojao da netko vreba na stražnjem sjedalu ili da će ga netko zaskočiti iz mraka koji ga je okruživao. Volio se kretati. Dok god je bio u pokretu, mogao se držati korak ispred napadaja nervoze koji su ga neminovno opsjedali u stanju mirovanja. Nepomičnost ubija. A Crown Victoriju u kojoj je sjedio pretvarala je u lijes... Zazvonio mu je mobitel, a znao je tko ga zove i prije nego što je pogledao zaslon. I ne, neće to biti nitko od ljudi s kojima je upravo razgovarao. S njima je obavio što je trebao.

116


CHIA

Matthias se javio nakon trećeg zvona, neposredno prije nego što se trebala uključiti govorna pošta. »Alistair Childe. Kakvo iznenađenje.« Šokirana tišina pružala mu je neizmjerno zadovoljstvo. »Kako si znao da sam ja?« »Ne misliš valjda ozbiljno da bih dopustio da ovaj broj može dobiti tko se sjeti.« Dok je kroz vjetrobransko staklo promatrao mrtvačnicu, Matthias je zaključio da je ironično što njih dvojica razgovaraju baš pred takvim mjestom - s obzirom na to da je sina svog sugovornika smjestio upravo na takvu lokaciju. »Sve je onako kako ja hoću. Sve.« »Onda znaš da te cijeli dan pokušavam pronaći.« Da, zna. I namjerno se učinio teško dostupnim: čvrsto je vjerovao da su ljudi kao komadi mesa što se dulje krčkaju, to postaju mekši. A i ukusniji. »O, Albie, naravno da sam upoznat s tvojom situacijom.« Počela je padati mekana kiša, a kapljice su nježno zapljuskivale staklo. »Brineš se zbog muškarca koji je sinoć odsjeo kod tvoje kćeri.« Opet tišina. »Nisi znao da ti je cijelu noć bio u kući? E pa sad, djeca roditeljima ne govore uvijek sve, zar ne?« »Ona nije umiješana. Kunem ti se, ne zna ništa... « »Nije ti rekla da je imala gosta u sitne sate. Kako joj možeš zaista vjerovati?« »Ne možeš je dobiti.« Muškarčev glas je prepuknuo. »Uzeo si mi sina... Nju ne možeš dobiti.« »Ja mogu dobiti svakoga. I svakoga mogu uzeti. To sad znaš, zar ne?« Matthias je iznenada postao svjestan neobičnog osjeta u lijevoj ruci. Spustio je pogled i shvatio da mu šaka steže upravljač takvom silinom da mu je biceps podrhtavao. Pokušao je snagom volje natjerati stisak na popuštanje... ali nije uspio. Već su mu dosadili grčevi i tikovi kojima mu je tijelo obilovalo, pa je odlučio zanemariti taj najnoviji. »Evo što moraš učiniti ako želiš biti siguran glede kćeri. Daj mi Isaaca Rothea i otići ću. Zaista je toliko jednostavno. Daj mi što želim i ostavit ću ti curu na miru.« U tom se trenutku čitava četvrt zavila u tamu - što je mogao zahvaliti svojoj telefonskoj intervenciji. »Znaš da ozbiljno mislim svaku riječ«, rekao je Matthias i dohvatio štap. »Ne tjeraj me da ubijem još jednog Childea.« Spustio je slušalicu i vratio mobitel u džep kaputa. Širom je otvorio vrata i zastenjao dok je izlazio, pa je odlučio držati se betonskog pločnika umjesto da krene travnjakom, iako je to bio manje izravan put do stražnje strane zgrade. Njegovo tijelo u šetnji travom? To ne bi bilo dobro. Nakon što je obio bravu na stražnjim vratima - i tako dokazao da, iako je šef, nije zaboravio obuku iz praktičnih stvari - ušuljao se u mrtvačnicu i krenuo u potragu za tijelom vojnika koji mu je spasio život. Potvrditi identitet »leša« Jima Herona činilo mu se jednako neophodnim kao i nastaviti disati. U Bostonu, u stražnjem vrtu one odvjetnice, Jim se pripremio za borbu koja je doslovno pristizala nošena krilima vjetra. »Isto je kao i da ubijaš čovjeka«, doviknuo mu je Eddie kroz uragan. »Ciljaj sredinu prsa - ali pazi na krv.« »Gadovi su dozlaboga pljeskavi.« U Adrianovu osmijehu naslućivala se trunka ludosti, a oči su mu blistale nadnaravnim sjajem. »Zbog toga nosimo kožnu odjeću.« Kada su se vrata koja su vodila u kuhinju kuće od opeke zalupila i ugasila se svjetla, Jim se molio da Isaac uspije zaštititi sebe i ženu koja je bila u kući.

117


CHIA

Jer neprijatelj je stigao. Iz središta silovitih naleta iznjedrile su se crne sjenke koje su odlebdjele do tla, a zatim se podignule s njega oblikujući likove koji su se pretvorili u čvrstu tvar. Nisu imale lica, dlanove, stopala - očito ni odjeće. No imale su ruke, noge i glavu, u koju je, pretpostavio je, bio učitan program Seronja Bog. Smrdjeli su po trulom smeću, po kombinaciji ustajalih jaja i užeglog, pokvarenog mesa, a zavijali su kao vukovi koji love u usklađenom čoporu. Bilo je to oživotvorenje zla, tama u opipljivu obličju, červerodijelni komplet gadne, gnojne infekcije zbog kojeg se poželio okupati u izbjeljivaču. Upravo kada je zauzeo borbeni stav, koža na vratu mu se naježila, a onaj vibrirajući alarm koji je sinoć osjetio počeo mu se probijati u mozak. Pogledao je kuću pribojavajući se najgoreg... no bio je siguran da to nije izvor. Nebitno - morao se potpuno usredotočiti na bitku. Kada se jedna od sjenki dokotrljala pred njega, Jim nije čekao da ona prva napadne - nije to bio njegov stil. Široko je zamahnuo kristalnim nožem i nastavio tako dok se izmicao pred udarcem koji je dosezao dalje nego što je očekivao. Očito su elastični. Jim je, međutim, uspio dohvatiti protivnika i zarezati nešto zbog čega je vodoskok tekućine poletio u njegovu smjeru. Usred leta pretvorio se u nešto nalik zrnima sačme koja su se rastvorila kada su ga pogodila. Njihov je ugriz bio trenutan i intenzivan. »Jebote!« Protresao je ruku, na trenutak ometen dimom koji mu se uzdizao s izložene kože. Udarac ga je dohvatio po obrazu, a čitava mu je glava zazvonila poput crkvenog zvona - što je bio dokaz da možda i jest anđeo i sve to, ali živčani mu je sustav još uvijek definitivno ljudski. Odmah je krenuo u protunapad, izvadio drugi nož i napao gada dvjema oštricama te ga prisilio da se povuče u grmlje dok se izmicao pred njegovim udarcima. Dok su se borili, potiljak mu je i dalje urlao, no nije si mogao priuštiti odvraćanje pozornosti. Uvijek se treba najprije uhvatiti u koštac s onim što je pred tobom. Tek se tada možeš pobrinuti za ono što stigne poslije toga. Jim je bio prvi koji je uspio ubiti protivnika. Bacio se na njega kada je ovaj jurnuo prema naprijed i zario kristalni bodež u njega negdje oko trbuha. Eksplodirala je svjetlost u duginim bojama, a on se brzo okrenuo i pokrio lice rukom kako bi blokirao smrtonosan pljusak, pa mu je rame odjeveno u kožnu jaknu podnijelo glavni dio napada. Sranje koje ga je zapljusnulo pušilo se i zaudaralo kao kiselina iz akumulatora - a tako je i peklo, jer je demonova krv progrizla štavljenu jaknu i doprla mu do kože. Odmah se vratio u borbeni stav, no ostale tri uljne mrlje bile su zauzete: Adrian je zabavljao jedan par, a Eddie se potpuno posvetio svom tipu... demonu... koji već vrag da to jest. Jim je opsovao, podignuo ruku i protrljao si potiljak. Osjet se iz peckanja pretvorio u urlik, a sada, kada mu se adrenalin malo povukao. Počeo je posrtati u agoniji. Isuse, postajalo je sve gore i gore... toliko da više nije mogao izdržati i srušio se na koljena. Položio je dlan na zemlju i naslonio se, a onda mu je sinulo što je posrijedi. U savršenom primjeru lošeg odabira trenutka Matthias je aktivirao čaroliju koju je Jim bacio na svoj leš u Caldwellu... »Idi!« prosiktao je Eddie mašući nožem i povlačeći se. »Imamo stvar pod kontrolom! Idi Matthiasu.« U tom je trenutku Adrian sredio jednog od svoje dvojice: kristalni se bodež zario duboko u prsa gadne stvari, a Ad je skočio na stube da izbjegne zapljuskivanje. Kišica zrnaca pogodila je drugog demona s kojim se borio...

118


CHIA

Jebote. Crno uljasto govno upilo je kapi - i udvostručilo se. Jim se okrenuo prema Eddieju, no anđeo je samo zarežao: »Idi! Kažem ti...« Eddie je izbjegao udarac i slobodnom rukom uputio vlastiti. »Ne možeš se boriti u tom stanju!« Jim ih nije želio ostaviti, no velikom je brzinom postajao još gori od beskorisnog - ako se ta zvonjava još pogorša, uskoro će ga suborci morati braniti. »Idi!« viknuo je Eddie. Jim je opsovao, ustao, razvio krila i uzletio uz bljesak... Caldwell u državi New York bio je više od tri stotine kilometara zapadno - pod pretpostavkom da put mora prevaliti čovjek koji ide pješice, biciklom, na konju ili u automobilu. Angel Airlines tu je udaljenost rješavao u tren oka. Kada je aterirao na travnjak ispred mrtvačnice McCready, ugledao je neoznačeni automobil parkiran uz rubnik... primijetio da u cijeloj četvrti nema struje... i znao je da je bio u pravu. Matthias je stigao u goste. Bilo je to točno u njegovu stilu. Jim se uputio preko travnjaka prema zgradi, a pritom mu se činilo da se vraća kroz vrijeme... do one noći u pustinji koja je za njega i Matthiasa promijenila sve. O da, dozivna čarolija mu je upalila. Pitanje je sada što učiniti s lovinom.

119


CHIA

Poglavlje 24

Dok je stajao u Grierinoj kuhinji, Isaac je s odobravanjem gledao kako sređuje situaciju. Usred sveg onog kaosa sa savršenom se mirnoćom bavila telefonom i sigurnosnim sustavom: jedan, dva, tri - isključila je požarni alarm, nazvala vatrogasce i prijavila lažnu uzbunu te resetirala sigurnosni sustav. A sve je to učinila čučeći iza kuhinjskih elemenata, zaštićena i skrivena. Definitivno njegov tip žene. Budući da je vladala situacijom, mogao se posvetiti pokušajima da dokuči koji se vrag odvija u njezinu vrtu. Izvio se tako da mu je tijelo ostalo skriveno i pogledom pretraživao prizor koji se vidio kroz staklo... no ondje naizgled nije bilo ničega osim vjetra i sjenki na sve strane. No svi su mu instinkti vrištali. Što rade Jimmy i njegovi dečki? Tko se pojavio? Matthiaseva ekipa obično bi pristizala u neoznačenim automobilima bez registracijskih pločica. Specijalci se obično nisu vozili na metlama i bacali se iz olujnih nebesa. Osim toga, vani više nikoga nije vidio. Kako je vrijeme prolazilo, a nije se događalo ništa više od puhanja vjetra, počeo je misliti da je možda sasvim poludio. »Jesi li dobro?« prošaptao je ne okrećući se. Začulo se šušketanje, a zatim se Grier pojavila na podu rame uz rame s njim. »Što se događa? Vidiš li išta?« Primijetio je da nije odgovorila na pitanje - no stvarno, zar je trebala? »Ništa u čemu bismo mi trebali sudjelovati.« Zapravo, izgledalo je kao ništa, točka. Iako... zapravo, ako bi zaškiljio, sjenke kao da su se oblikovale u likove koji bi se mogli opisati kao suparnici koji se bore prsa o prsa. Samo što, naravno, vani nije bilo nikoga - a on je samo pokušavao pronaći neku logiku koja bi objasnila kretanja u vrtu. Da bi se postigao takav optički efekt, bila bi potrebna gomila reflektora usmjerenih iz najrazličitijih smjerova. »Ovdje mi nešto ne štima«, rekla je Grier. »Slažem se.« Pogledao ju je. »Ali ja ću se pobrinuti za tebe.« »Mislila sam da ćeš otići.« »Nisam.« Prešutio je mogao. »Neću dopustiti da ti se išta dogodi.« Nagnula je glavu u stranu dok ga je gledala. »Znaš... Vjerujem ti.« »Možeš se kladiti da je tako.« Brzim joj je pokretom spustio usne na usta kako bi snažnim poljupcem zapečatio obećanje. A upravo kada se počeo odmicati, vjetar je prestao - naglo kao da je netko iskopčao industrijski ventilator koji je dotad puhao: u stražnjem dvorištu nije bilo ničega osim nepomućene tišine. Što se kvragu događa? »Ostani ovdje«, rekao je ustajući. Naravno, nije ga poslušala, već je i ona ustala, a ruke mu je držala na ramenu kao da je spremna slijediti ga u stopu kamo god pošao. To mu se nije sviđalo, ali znao je da prepirkom neće ništa postići - najbolje što je mogao učiniti bilo je da prsa i ramena namjesti tako da je potpuno zakrili i zaštiti. Polako se pomaknuo prema naprijed kako bi bolje vidio van. Sjenke su nestale, a drveće i grmlje bilo je mirno. Udaljeni zvukovi prometa i prigušeno zavijanje sirene hitne pomoći ponovno su se stapali u pozadinsku pjesmu grada koja kao da je svirala s nekog zvučnika u čitavom kvartu.

120


CHIA

Pogledao ju je. »Idem van. Znaš rukovati pištoljem?« Kada je klimnula glavom, izvadio je jedan od dva koja je imao. »Uzmi ovaj.« Nije oklijevala, ali čovječe, nikako mu se nije sviđalo vidjeti njezine blijede, elegantne ruke na svom revolveru. Klimnuo je glavom prema oružju. »Ciljaj i pucaj objema rukama. Otkočen je. Je li ti jasno?« Kada je klimnula glavom, ponovno ju je poljubio jer jednostavno nije mogao drugačije, a zatim ju je ponovno namjestio tako da bude zaštićena iza donjih elemenata. S tog je mjesta mogla uočiti svakoga tko dolazi iz prednjeg ili stražnjeg dijela kuće, no ujedno je imala pogled i na unutarnja vrata za koja je pretpostavljao da vode u podrum. Uzeo je drugi pištolj i u brzom potezu izišao iz kuće... Prvim udahom u sinuse i grlo prodro mu je neki bezbožni smrad. Koji... ? Kao da su se izlile nekakve kemikalije... Niotkuda se pojavio jedan od one dvojice koja su bila s Jimom. Bio je to onaj s pletenicom, a izgledao je kao da ga je netko od glave do pete poprskao WD-om 40 - i nagurao mu suhi led u džepove: iz kožne jakne uzdizali su mu se pipci dima, a bio je tu i, sranje... taj miris. Prije nego što je Isaac stigao pitati koji se vrag događa, Jimov pajdaš preduhitrio je pitanje. »Učini nam uslugu i ostani gdje jesi. No zasad je zrak čist. Ako me razumiješ.« Isaac je pogledao muškarca u oči i nije bilo dvojbe da, iako se ne poznaju, govore istim jezikom: tip je vojnik. »Bi li mi rekao što je to dovraga bilo?« »Ne bih. Ali rado bih dobio malo bijelog octa ako ga ima?« Isaac se namrštio. »Bez uvrede, stari, ali mislim da bi ti spravljanje umaka za salatu trenutno trebalo biti zadnje na pameti. Tu jaknu ti treba isprati šmrkom.« »Imam opekline koje treba sanirati.« I zaista, sa strane na vratu i po rukama vidjele su mu se crvene mrlje živog mesa. Kao da su ga zalili nekakvom kiselinom. Nije se baš mogao prepirati s njim, s obzirom na to da je ozlijeđen. »Samo čas.« Isaac se vratio u kuću i malo se nakašljao. »Ovaj... imaš li možda bijelog octa?« Grier je iznenađeno trepnula, a zatim uperila cijev pištolja prema sudoperu. »Držim ga za čišćenje parketa. Ali što će ti to?« »Nemam pojma.« Otišao je do sudopera i pronašao veliki plastični spremnik. »Ali treba im.« »Kome to njima?« »Prijateljima mog prijatelja.« »Jesu li dobro?« »Da.« Pod pretpostavkom da definicija riječi dobro obuhvaća i natuknicu koja kaže reš pečeno. Kada se vratio u vrt, dao je ocat onoj dvojici, a oni su se bez oklijevanja oblili njime kao oznojeni nogometaši koji se polijevaju hladnom vodom. No stvarno je pomogao i s dimljenjem i sa smradom - i na upletenom i na pribadačastom. »A susjedi?« upitao je Isaac pogledavajući uokolo. Omjer opeke i prozora na stražnjoj strani kuća išao im je u prilog, ali buka... i smrad. »Mi ćemo to srediti«, odgovorio je upleteni. Kao da to nije velika stvar i kao da im nije prvi put. U kakvom se to ratu ti ljudi bore?, pomislio je Isaac. Zar postoji još neka organizacija ekskluzivnija od specijalnih postrojbi? Uvijek je pretpostavljao da je Matthias najtajniji od tajnih. No možda postoji još jedna razina. Možda se Jim tako izvukao. »Gdje j e Heron?« upitao ih je.

121


CHIA

»Vratit će se.« Onaj s piercinzima vratio mu je ocat. »Ti samo ostani ovdje i brini se za nju. Mi vas pazimo.« Isaac je mahnuo pištoljem od jednog do drugog. »Dobro, tko ste vi?« Onaj s pletenicom, koji je djelovao kao smireniji od njih dvojice, odgovorio je: »Mi smo samo dio Jimova društva.« To je barem imalo nekog smisla. Iako su očito upravo proživjeli neki opaki sukob, nijedan od njih nije djelovao ni najmanje potreseno. Nije ni čudo što Jim radi s njima. A Isaacu se činilo da zna što ovaj radi - sasvim je moguće da se Jim okomio na Matthiasa. Što bi svakako objasnilo zašto se toliko želi umiješati u njegov slučaj i srediti mu odlazak iz zemlje. »Trebate li još kojeg vojnika?« upitao je Isaac, tek napola u šali. Ona dvojica su se pogledala, a zatim se okrenula prema njemu. »To nije na nama«, uglas su rekli. »Nego na Jimu?« »Uglavnom«, odgovorio je upleteni. »A i moraš biti na samrti da bi te primili... « »Isaac? S kim razgovaraš?« Kada je Grier izišla iz kuhinje, obuzela ga je strašna želja da je vrati u kuću. »Ni s kim. Idemo natrag unutra.« Okrenuo se da pozdravi Jimove dečke i ostao na mjestu ukopan. Nije bilo nikoga. Heronovi su pratitelji nestali. O da, tkogod i štogod da jesu, definitivno su njegov tip vojnika. Isaac je prišao Grier i oboje ih uveo u kuću. Kada je zaključao vrata i upalio jedno svjetlo daaaaleko na drugom kraju prostorije, namrštio se. Čovječe, kuhinja je zaudarala gotovo kao i ona dvojica vani; zagorjela jaja, karbonizirana slanina i pocrnjeli maslac nisu baš bili užitak za osjetilo mirisa. »Jesi li dobro?« upitao je, iako je odgovor i opet bio očigledan. »Jesi li ti?« Odmjerio ju je od glave do pete. Živa je, on je s njom i sigurni su u toj utvrdi od kuće. »Bolje sam.« »Što je u vrtu?« »Prijatelji.« Uzeo je pištolj od nje. »Koji nas oboje žele zaštititi.« Da bi se spriječio da je privine u zagrljaj, vratio je oba pištolja u futrole u vjetrovki, a zatim podignuo tavu sa štednjaka. Istresao je ostatke njezine nesuđene večere u sudoper, a zatim je isprao. »Prije nego što pitaš«, promrmljao je, »ne znam ništa više od tebe.« Što je zapravo bila istina. Naravno, u nekim je stvarima bio informiraniji od nje - no kada je riječ o onom sranju u vrtu? Nije imao jebenog pojma što se događa. Skinuo je kuhinjsku krpu s kukice i... shvatio da već neko vrijeme nije ništa rekla. Okrenuo se i vidio da je sjela na jednu od stolica i obgrlila se rukama. Bila je savršeno samodostatna, sva se povukla u sebe i pretvorila u kamen. »Pokušavam...« Nakašljala se da pročisti grlo. »Zaista pokušavam sve ovo shvatiti.« Vratio je tavu na štednjak i oslonio se rukama o radnu plohu. Evo ga opet, pomislio je, onaj nepremostivi jaz između civila i vojnika. Sav taj kaos, konfuzija i smrtna opasnost? Njemu je to bilo nešto sasvim uobičajeno. No nju je ubijalo. Kao potpuni bezveznjak, rekao je: »Želiš ponovno pokušati s večerom?« Grier je odmahnula glavom. »Kada se nađeš u paralelnom svemiru u kojem sve nalikuje tvom životu, ali je zapravo nešto sasvim drugo, to ti stvarno ubije apetit.«

122


CHIA

»Istina.« Klimnuo je. »Bio sam u takvoj situaciji.« »Cijela tvoja karijera je takva situacija. Nije li tako?« Namrštio se i odlučio ostaviti taj komentar da visi u zraku između njih. »Slušaj, jesi li sigurna da ne bi da ti napravim... « »Ponovno sam otišla do tvog stana. Danas popodne.« »Zašto?« Sranje. »Bilo je to nakon što sam ostavila tvoj novac na policiji i dala izjavu. Pogodi koga sam zatekla kod tebe?« »Koga?« »Nekoga koga je moj otac poznavao.« Isaacu su se ramena toliko stegnula da je jedva disao. Ili su mu se možda pluća pretvorila u led. O Isuse Bože, ne... nije valjda... Gurnula je nešto prema njemu preko granitne površine. Posjetnicu. »Trebala bih nazvati ovaj broj ako se pojaviš kod mene.« Dok je Isaac čitao brojke, oporo se nasmijala. »I moj otac je imao isti izraz na licu kada je vidio što piše. I da pogodim, ni ti mi nećeš reći tko bi se javio na taj poziv.« »Taj čovjek u mom stanu. Opisi ga.« Iako je znao. »Nosio je povez preko oka.« Isaac je teško progutao, pomislivši da mu, što god da je mislio da ima u papirnatoj maramici kada ju je vidio da izlazi iz automobila, ne bi nikada palo na pamet da je to nešto što joj je dao Matthias osobno. »Tko je on?« upitala je. Isaacov odgovor bilo je samo odmahivanje glavom. Kako su sada stvari stajale, već se nalazila na samom rubu jame koja je progutala njega i njezina oca. Svako objašnjenje bilo bi kao udarac nogom u stražnjicu koji bi je gurnuo s litice u slobodan pad... U iznenadnom naletu bijesa skočila je sa stolice i dohvatila vinsku čašu kojom se dotad poigravala. »Pun mi je više kufer sve te šutnje!« Zavitlala je chardonnay na drugi kraj prostorije, a kada je čaša udarila u zid, razmrskala se i za sobom ostavila krater u obliku mokre mrlje i krhotine posvuda po podu. Kada se okrenula prema njemu, teško je disala, a oči su joj gorjele. Neko je vrijeme vladala iskonska tišina. Zatim je Isaac obišao kuhinjske elemente i krenuo prema njoj. Kada joj je prišao, progovorio je tihim glasom. »Danas kada si bila na policiji, jesu li te pitali o meni?« Na trenutak je djelovala zatečeno. »Naravno da jesu.« »I što si im rekla?« »Ništa - jer osim tvoga imena, ama baš ništa i ne znam.« Klimnuo je i još joj se više približio. »Taj čovjek u mom stanu. Je li te on pitao o meni?« Bacila je ruke u zrak. »Svi me pitaju o tebi...« »I što si mu rekla?« »Ništa«, prosiktala je. »Da ti na vrata dođe netko iz CIA-e ili NSA-a i počne te ispitivati o meni...« »Ne bih im imala što reći!« Zaustavio joj se toliko blizu da je razaznavao svaku trepavicu oko njezinih nevjerojatno prekrasnih plavih očiju. »Tako je. I upravo ćeš zbog toga ostati živa.« Kada je opsovala i krenula se udaljiti od njega, uhvatio ju je za ruku i vratio pred sebe. »Taj čovjek koji je bio u mom stanu je hladnokrvni ubojica koji te pustio samo zato što je želio meni poslati poruku. Razlog zbog kojeg ti ništa ne govorim... «

123


CHIA

»Mogu lagati! Kvragu - zašto misliš da sam naivna?« Uputila mu je bijesan pogled. »Nemaš pojma kako mi je bilo cijeli život živjeti okružena svim tim tajnama i nikada ne dobiti objašnjenje. Mogu lagati...« »Mučit će te. Da te natjeraju da progovoriš.« To ju je ušutkalo. Nije se zaustavio. »Tvoj otac to dobro zna. Baš kao i ja - a vjeruj mi, tijekom obuke su me podvrgnuli ispitivanju, pa točno znam što će ti učiniti. Jedini način da budem siguran da ti se to neće dogoditi jest da znam da zaista nemaš što reći. A iskreno rečeno, već si ionako previše umiješana iako za to nisi ti kriva.« »Isuse... kako mrzim ove stvari.« Tijelo joj je drhtalo, ali ne od straha. Potresao ju je čisti, elementarni gnjev. »Dođe mi da nešto udarim.« »U redu.« Stisnuo joj je dlan u šaku i pomaknuo joj ruku iza ramena. »Iskali se na meni.« »Molim?« »Udari me. Iskopaj mi oči. Učini što god ti treba da ti bude lakše.« »Jesi li ti poludio?« »Jesam. Potpuno.« Pustio joj je ruku i čvrsto se postavio, no ostao joj je blizu... dovoljno blizu da ga može dobro odalamiti ako želi. »Bit ću ti vreća s pijeskom, pancirka, tjelohranitelj... Učinit ću što god treba da ti pomognem u svemu ovom.« »Ti nisi normalan«, protisnula je. Dok ga je tako gledala sva zajapurena i puna života, krv mu je proključala - i odvela ih u još opasnijem smjeru. Za Boga miloga, samo mu je još trebalo da se i napali? Ovo, ponovno, nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Stoga je, naravno, upitao: »Onda... Hoćeš li me udariti ili poljubiti?« Kada je izgovorio to pitanje, Grier se obliznula, a Isaac je pratio pokret njezina jezika poput grabljivca. No nije se pomaknuo s mjesta i bilo je jasno da samo o njoj ovisi što će se sljedeće dogoditi. Što je pokazivalo kakva je zapravo osoba, bez obzira na profesiju u kojoj se zatekao. Što se nje tiče, na umu joj nije bilo ništa ni izdaleka profesionalno. Bila je zbunjena i neuravnotežena - bila je to repriza prethodne večeri i onog nesavladivog poriva za nesmotrenim ponašanjem. No ovaj put joj nije to bio poticaj. Ovo bi joj mogli biti posljednji trenuci koje će provesti s njim. Do kraja života. Cijelo je poslijepodne provela pitajući se gdje je, je li dobro... hoće li ga opet vidjeti. Je li još uvijek živ. Bio je stranac koji joj je nekako uspio postati jako važan. A iako odabir trenutka nije mogao biti gori, ne može se birati kada će ti se u životu za nešto pružiti prilika. Spustila je ruku i rastvorila šaku u koju joj ju je stisnuo, a dok je to činila, priželjkivala je da ima snage da je zadrži uz sebe jer bi to bila odgovorna odluka. Umjesto toga, nagnula se prema njemu i stavila mu dlan između nogu. Zarežao je duboko u grlu, a bokovi su mu poletjeli prema naprijed. Bio je velik i ukrućen. I morao se pridržati da ne padne. »Ovaj put neću stati«, zarežao je. Jače ga je stisnula. »Samo želim biti s tobom. Barem jedanput.« »To se može srediti.« Susreli su se u središtu eksplozije, dok su im se usne pritiskale jedne uz druge, ruke obavijale, a tijela spajala. U zamračenoj kuhinji, uzeo ju je u naručaj i spustio na pod između dva reda elemenata, okrenuvši se u zadnji čas kako bi svoje tijelo pretvorio u krevet na koji će leći. Kada su joj se noge smjestile između njegovih, tvrd potez njegove erekcije zario joj se u tijelo, a njegov jezik prodro joj je u usta uzimajući je, zaposjedajući. Dok su se očajnički ljubili, tijelo mu se izvijalo pod

124


CHIA

njom, nadiralo i zatim se povlačilo, a njegovi snažni obrisi bili su joj bolno poznati iako je tako malo vremena provela uz njega. Isuse, trebala ga je još više. Nespretnim je pokretom zadignula majicu, a on se odmah dao na posao, povukao joj čipkaste košarice, oslobodio joj bradavice, a zatim je povukao prema gore kako bi joj jednu obujmio usnama i počeo sisati, potezati, lizati. Kosa mu je bila gusta pod njezinim prstima dok ga je držala uz sebe, osjećala na sebi njegova vlažna, vruća usta i ruke koje su joj stiskale bedra i zarivale se u njih. »Isaac...« Stenjanje joj je zapelo u grlu, a zatim ga je sasvim prekinuo dahtaj koji je ispustila kada joj je dlanom kliznuo medu bedra i obujmio međunožje. Trljao ju je u sitnim krugovima dok je radio jezikom, a jedino joj je neobuzdana potreba da ga osjeti u sebi dala koncentraciju potrebnu da mu počne skidati donji dio trenirke. Gurnula mu je pasicu niz noge, izula si cipele, zakvačila je nožnim prstom i do kraja mu skinula hlače. Nije bilo bokserica. Nije bilo gaća. Ništa joj nije stajalo na putu. Zatvorila mu je dlan oko debele motke i počela ga milovati, a on se kretao zajedno s njom, potiskujući u suprotnom smjeru kako bi trenje bilo jače. A zvuk kojim se pritom glasao... blagi Bože, zvuk kojim se glasao: bilo je to čisto životinjsko režanje dok joj je disao uz grudi. Grier se uspravila, pri čemu joj se dojka otrgnula iz njegovih usta, te uz psovku praktički strgnula sa sebe trenirku i gaćice. Obujmio si je erekciju i uspravio je, a ona ga je ponovno zajahala i sjela, spuštajući se na njega, spajajući ih, zadižući mu vjetrovku kako bi pod rukama osjetila više njegove kože. Zabacila je glavu kada ga je osjetila u sebi, no motrila je na njegovu reakciju, željna vidjeti kako izgleda - i nije je razočarao. Silovito je zasiktao, stisnuo zube i udahnuo kroz njih dok su mu se mišići u vratu napinjali, a prsni mišići iskakali kao tvrdi jastučići. Preuzela je kontrolu i nametnula svoj ritam, a pritom se osjećala kao da stječe vlasništvo nad njime na neki iskonski način, da ga obilježava seksom. »Isuse... prekrasna si«, prodahtao je dok ju je promatrao užarenim pogledom kroz spuštene kapke, prateći kretanje njezinih grudi koje su virile između zadignute majice i nadolje povučenih košarica grudnjaka. No nije dugo ostao ležati. Uspravio se u sjedeći položaj brzim, snažnim i sigurnim pokretom i silovito je poljubio, prodirući pritom još dublje u nju i držeći je čvrsto uz sebe. Isprva se uspaničila da će opet prestati, no tada joj je zabio glavu u vrat i progovorio. »Tako si mi dobra.« Glas s južnjačkim naglaskom bio je dubok i hrapav i prodro joj je ravno do međunožja, još više podižući temperaturu. »Tako si... « Nije dovršio rečenicu, već je krupnim dlanovima kliznuo pod nju i počeo je podizati i spuštati, a masivni su mu bicepsi držali njezinu težinu kao da je igračka... Svršila je tako snažno da su joj se pred očima pojavile zvijezde, a na mjestu na kojem su bili spojeni eksplodirala je jarka galaktika i rasula joj pljusak blještave svjetlosti cijelim tijelom. Baš kao što je i obećao, ovaj se put nije zaustavljao. Ukočio se i počeo trzati o nju, a rukama joj je obujmio struk i stisnuo je toliko da nije mogla disati - ne da joj je u tom trenutku bio bitan kisik. Dok je u sebi osjećala njegove trzaje, a na sebi njegove drhtaje, zarila mu je nokte u crnu vjetrovku i čvrsto ga držala. A onda je sve bilo gotovo. Dok im se disanje usporavalo, mirnoća koja je uslijedila bila je vrlo slična stišavanju onog snažnog vjetra bez izvora: neobično traumatična. Tišina. O Bože... tišina. No nije znala što bi rekla.

125


CHIA

»Oprosti«, protisnuo je promuklim glasom. »Mislio sam da će ti to pomoći.« »O, ne... Ovaj...« Odmahnuo je glavom i svojom je neizrecivom snagom podignuo sa sebe, razdvojivši ih bez problema. Brzim ju je pokretom spustio pokraj sebe, ponovno navukao hlače i dohvatio čist papirnati ručnik. Pružio joj ga je, a zatim se leđima naslonio na element i privukao koljena te položio ruke na njih dok su mu dlanovi slobodno visjeli. U tom je trenutku primijetila pištolj na podu, pokraj mjesta na kojem su ležali. On ga je zacijelo ugledao u istom trenutku jer ga je naglo zgrabio i sakrio u vjetrovku. Na trenutak je zažmirila, a zatim se brzo obrisala i na brzinu ponovno odjenula. Zatim je zauzela identičan položaj pokraj njega. No za razliku od Isaaca, nije gledala pred sebe; promatrala je njegov profil. Bio je tako prekrasan na onaj muški način, lica tako koščata i četvrtasta - no umor koji je vidjela u njemu brinuo ju je. Predugo je živio na rubu. »Koliko zapravo imaš godina?« na kraju je upitala. »Dvadeset šest.« Malo je ustuknula. To je, dakle, istina? »Izgledaš starije.« »Tako se i osjećam.« »Ja imam trideset dvije.« I dalje je šutio. »Zašto me ne želiš pogledati?« »Nikada se nisi upuštala u seks za jednu noć. Dosad.« Kao da je na nju navukao neko prokletstvo. »Pa dobro, tehnički, s tobom su bile dvije noći.« Kada je stisnuo zube, znala je da to nije pomoglo. »Isaac, nisi učinio ništa loše.« »Nisam li.« Nakašljao se da pročisti grlo. »Željela sam te.« Na to ju je pogledao. »I imala si me. Isuse... imala si me.« Na djelić sekunde u očima mu je ponovno bljesnula žudnja, a onda se ponovno zagledao u element ispred sebe. »No to je to. Gotovo je s tim.« Dobro... au. Čovjek bi očekivao da će se tip koji kuka zato što ju je uveo u društvo seksaša za jednu noć osjećati bolje ako se puknu još koji put. Ponovno je osjetila toplinu između nogu, pa je pomislila... da će još vidjeti koliko je gotovo. »Zašto si se vratio?« upitala je. »Nisam ni otišao.« Osjetila je kako joj se obrve uzdižu, no on je samo slegnuo ramenima. »Cijeli sam se dan skrivao preko puta tvoje kuće - a prije nego što pomisliš da te uhodim, motrio sam ljude koji su motrili - koji motre - tebe.« Lice joj je problijedjelo, pa je bila zahvalna što sjede u mračnoj dolini kuhinjskih ormarića i elemenata. Bilo joj je draže zadržati privid smirenosti. »One bijele trake si ti ostavio, zar ne? Otrgnuo si ih s majice.« »To im je trebalo dati do znanja da sam otišao.« »Nisam znala. Žao mi je.« »Zašto se nisi udala?« iznenada je upitao. Zatim se trpko nasmijao. »Oprosti ako je to preosobno pitanje.« »Ne. Nije.« S obzirom na situaciju, ništa se više nije činilo nedopustivim. »Nikad se nisam zaljubila. Nikad nisam imala ni vremena. Između naganjanja Daniela i posla... stvarno nije bilo vremena. Osim toga...« Istodobno joj se činilo savršeno normalnim i potpuno nepojmljivim govoriti tako otvoreno. »Iskreno rečeno, mislim da nikada nisam željela biti tako bliska s nekim. Neke stvari nisam željela dijeliti.«

126


CHIA

Nije pritom mislila da je za sebe čuvala obiteljsko ime, položaj i imetak. Ono što je željela zadržati za sebe bile su loše stvari - brat... a ako ćemo iskreno, i majka. Baš kao što su ona i otac bili vrlo usredotočeni odvjetnici, druga dva člana obitelji patila su od sličnih demona. Na kraju krajeva, samo zato što je alkohol legalan, ne znači da ne može uništiti život baš kao i heroin. Majka je bila elegantna pijanica otkad je Grier znala za sebe, a bilo je teško reći što ju je do toga dovelo: biološka predispozicija, muž koji je redovito nestajao ili sin koji je rano krenuo njezinim stopama. Kada je nju izgubila, bilo je to jednako strašno kao i Danielova smrt. »Tko je Daniel?« »Moj brat.« »Onaj od kojega sam posudio pidžamu.« »Da.« Duboko je udahnula. »Umro je prije otprilike dvije godine.« »Isuse... Žao mi je.« Grier je pogledala oko sebe pitajući se hoće li se dotični... duh... možda odlučiti baš sada pojaviti. »I meni je žao. Zaista sam mislila da ga mogu spasiti... ili mu pomoći da se sam spasi. No nije tako ispalo. Imao je... ovaj, problem s drogom.« Nije podnosila taj opravdavajući ton koji bi uvijek poprimila kada bi govorila o uzroku Danielove smrti - no ipak bi joj se svaki put uvukao u glas. »Stvarno mi je žao«, ponovio je Isaac. »Hvala ti.« Odjednom je zatresla glavom kao da je soljenka u kojoj se stvrdnula sol. Možda joj zato brat nikada nije želio razgovarati o prošlosti - bila je grozno deprimirajuća. Promijenila je temu i rekla: »Onaj čovjek? U tvom stanu - dao mi je nešto.« Izvila se prema gore i rukom potražila privjesak. Napipala ga je ispod veste koju je svukla nakon prve svađe s ocem. »Ostavio mi ga je u prtljažniku.« Iako ga je ona držala maramicom, Isaac je privjesak primio golim rukama. Problem otisaka prstiju za njega očito nije postojao. »Što je to?« upitala je. »Nešto za mene.« »Čekaj... « Gurnuo ga je u džep i počeo govoriti ne obazirući se na njezinu upadicu. »Ako im se poželim predati, dovoljno je da pritisnem gumb i kažem im gdje se nalazim. Nema nikakve veze s tobom.« Da se preda onom čovjeku ? »Što bi se tada dogodilo?« napeto je upitala. »Što bi se dogodilo da se... « Nije mogla dovršiti rečenicu. A on nije odgovorio. Što joj je reklo sve što je trebala znati, zar ne... U tom se trenutku začuo zvuk otključavanja i otvaranja ulaznih vrata, a niz hodnik je odjeknulo zveckanje ključeva i zvuk koraka dok je netko isključivao sigurnosni alarm. »Moj otac!« prosiktala je. Skočila je na noge i pokušala dovesti odjeću u red - o, kvragu, kosa joj je potpuno raščupana. Čaša za vino. Sranje. »Grier?« začuo se poznati glas iz prednjeg dijela kuće. O kvragu, sada joj zaista ne treba još i da upoznaje Isaaca s onim što joj je ostalo od obitelji. »Brzo, moraš...« Kada je pogledala iza sebe, njega više nije bilo. Dobro, inače joj je to njegovo izigravanje duha išlo na živce. Trenutno joj se činilo kao blagoslov. Brzim je pokretima uključila svjetlo, dohvatila rolu papirnatih ručnika i uputila se prema neredu na zidu i podu. »Ovdje sam!« odgovorila je.

127


CHIA

Kada joj je otac ušao u kuhinju, primijetila je da se presvukao U svoju uobičajenu neformalnu odoru - vestu od kašmira i hlače na crtu. Lice mu je, međutim, bilo sve samo ne opušteno: bilo je sumorno i hladno, kao kada bi se suočavao s protivnikom na sudu. »Dobio sam obavijest da se uključio požarni alarm«, rekao je. Zasigurno je tako, no vjerojatno je ionako već bio na putu ovamo: živi u Lincolnu, pa nema šanse da je mogao tako brzo stići do Beacon Hilla. Hvala Bogu da nije došao deset minuta prije, pomislila je. Da bi sakrila rumenilo koje joj je oblilo lice, usredotočila se na skupljanje krhotina s poda. »Zagorio mi je omlet.« Budući da joj otac nije na to ništa odgovorio, podignula je pogled prema njemu. »Što je?« »Gdje je, Grier? Reci mi gdje je Isaac Rothe.« Niz kralježnicu joj je kliznuo jezičac straha i sletio joj u želudac poput stijene. Izraz lica bio mu je tako nemilosrdan da se bila spremna kladiti u vlastiti život da su njih dvoje na suprotstavljenim stranama kada je riječ o njezinu klijentu. Gostu. Ljubavniku. Što god joj Isaac bio. »Au!« Podignula je ruku. Iz jagodice na kažiprstu virio joj je komad stakla, a jarkocrvena krv skupljala se u veliku, jedru kapljicu. Dok je hodala prema sudoperu, osjećala je očevu prisutnost na drugom kraju prostorije kao pištolj koji joj je uperen u leđa. Nije je čak ni pitao je li se jako potezala. Samo je ponovio zahtjev: »Reci mi gdje je Isaac Rothe.«

128


CHIA

Poglavlje 25

U mrtvačnici u Caldwellu Jim je bio stari znalac kada je riječ o tlocrtu McCreadyjeve zgrade i brzo se spustio u podrum. Kada je stigao do prostorije za balzamiranje, prošao je kroz zatvorena vrata... i gotovo ostao ukopan na mjestu kada se našao s druge strane. Do tog trenutka nije ni shvatio da nije mislio da će ikada više vidjeti svog bivšeg šefa licem u lice. A ipak, Matthias je bio tu, na drugom kraju prostorije pokraj hladnjaka, i pregledavao je pločice s imenima na zatvorenim vratima baš kao i Jim prije dvije večeri. Čovječe, tip je bio krhak: njegovo nekoć visoko, robusno tijelo nakrivljeno nad štapom, a nekad crna kosa prošarana sjedinama na sljepoočnicama. Povez za oko još uvijek je bio na istom mjestu kao i nakon prve serije operacija - u početku je postojala nada da oštećenje neće biti trajno, no očito je bila uzaludna. Matthias je zastao, nagnuo se prema vratima kao da želi provjeriti što je vidio, a zatim je podignuo zasun, naslonio se na štap i izvukao ladicu iz zida. Jim je znao da je pronašao pravo tijelo: ispod tanke plahte dozivna čarolija širila je svoj zov, a blijedi fosforescentni sjaj tekao je kroz plahtu i blistao kao da mu je tijelo radioaktivno. Dok je Jim prilazio lešu i smještao se na suprotnoj strani od Matthiasa, nije dopustio da ga zavara činjenica da se ovaj naizgled sasušio na kostima i da ovisi o štapu čak i dok stoji nepomično: još uvijek je bio nepredvidljiv protivnik vrijedan poštovanja. Na kraju krajeva, pokretači svih njegovih zlodjela bili su mu um i duša, a oni čovjeka prate na svakom koraku dok ne završi u grobu. Matthias je pružio ruku, povukao plahtu s Jimova lica, a zatim mu spustio rub na prsa s neobičnom pažnjom. Onda mu se lice trznulo te se uhvatio za lijevu ruku i protrljao je kao da ga nešto boli. »Pogledaj se, Jime.« Dok ga je gledao, Jim je uživao u šoku koji će uskoro prouzročiti. Tko bi rekao da će mu tako dobro doći što je mrtav? Nakratko je zasvjetlucao i učinio se vidljivim. »Iznenađenje.« Matthias je naglo podignuo glavu - ali svaka mu cast, nije ni trepnuo. Nije odskočio, nije zalamatao rukama, čak mu se ni disanje nije promijenilo. No s druge strane, vjerojatno bi ga više iznenadilo da se Jim nije pojavio: glavne valute u specijalnim postrojbama bile su nemoguće i neobjašnjivo. »Kako si ovo izveo?« Matthiasovo se lice razvuklo u naznaku osmijeha dok je klimao glavom prema tijelu. »Sličnost je sablasna.« »To je čudo«, otegnuo je Jim. »I što, samo si čekao da se pojavim? Želio si ponovni susret?« »Želim razgovarati o Isaacu.« »Rotheu?« Matthias je podignuo jednu obrvu. »Rok ti je istekao. Trebao si ga jučer ubiti što znači da si večeras više nemamo što reći o toj temi. No još uvijek imamo nedovršenog posla.« Nije ga ni najmanje iznenadilo kada je Matthias izvukao automatski revolver i uperio ga ravno u Jimova prsa.

129


CHIA

Jim se hladno osmjehnuo. Isto tako, nije bilo ni najmanje teško povjerovati da je Devina zaposjela tog muškarca i da ga koristi kao živo oružje u pokušaju da se dokopa Isaaca. Pitanje je bilo kako razoružati njezinu zlu marioneticu, a odgovor je bio jednostavan. Um... Kao što je Matthias uvijek govorio, um je najsnažnija sila koja se može upotrijebiti u nečiju korist i protiv njega. Jim se nagnuo preko svoga leša tako da mu je cijev pištolja gotovo ljubila ključnu kost. »Pa hajde, povuci okidač.« »Nosiš pancirku, je li?« Matthias je zavrtio zglobom tako da se oko cijevi pištolja omotalo malo Jimove crne majice. »Imaš veliko povjerenje u nju.« »Zašto i dalje govoriš?« Jim je raširio dlanove na hladnom čeličnom stolu. »Pucaj. Hajde. Pucaj.« Vrlo je dobro znao da si stvara problem: ako ga Matthias kokne, a on se ne sruši na pod kao normalno ljudsko biće, zaprepaštenje s kojim će se morati nositi bit će opaki izazov. No vrijedilo je samo da vidi... Pištolj je opalio, metak je izletio iz cijevi... a popio ga je zid iza Jimovih leđa. Dok je hitac odjekivao u prostoriji obloženoj pločicama, okrutnom maskom Matthiasova lica razlila se nabujala zbunjenost... a Jima je preplavila lavina čistog trijumfa. »Želim da ostaviš Isaaca na miru«, rekao je Jim. »On je moj.« Osjećaj da se s Devinom pogađa za Isaacovu dušu bio je toliko snažan da mu se činilo da je sudbina predodredila ovaj susret između njega i njegova bivšeg šefa... da je jedini razlog zbog kojega ga je izvukao iz onog pješčanog pakla i riskirao vlastiti život da ga dotegli do ambulante bio upravo ovaj razgovor, ovi pregovori, ova razmjena. A osjećaj se samo pojačao kada je Matthias premjestio ravnotežu na štapu i nagnuo se naprijed da bi otvor pištolja ponovno prislonio Jimu na prsa. »Definicija mentalne poremećenosti«, promrmljao je Jim, »jest uporno ponavljanje iste stvari uz očekivanje... « Drugi je hitac bio identična kopija prvoga: glasan pucanj, metak u zidu, Jim i dalje na nogama. »... drugačijeg rezultata«, dovršio je. Matthias je izbacio ruku i zgrabio Jima za kožnu jaknu. Dok mu je štap padao na pod i odskakivao od njega, Jim se nasmiješio i pomislio da je ovo bolje od lunaparka. »Hoćeš me ponovno upucati?« upitao je. »Ili ćemo razgovarati o Isaacu?« »Sto si ti?« Jim se luđački nacerio. »Ja sam tvoja najgora noćna mora. Netko koga ne možeš dohvatiti, koga ne možeš kontrolirati i koga ne možeš ubiti.« Matthias je polako zavrtio glavom. »Ovo nije u redu.« »Isaac Rothe. Pustit ćeš ga.« »Ovo nije...« Matthias se poslužio Jimovom jaknom kao osloncem dok se okretao u stranu kako bi pogledao kozmetički ranjen zid. »Ovo nije moguće.« Jim ga je uhvatio za šaku i snažno je stisnuo, toliko da je osjetio kako se kosti u njoj stežu. »Sjećaš li se što uvijek govoriš ljudima?« Matthias je vratio pogled na Jimovo lice. »Što... si... ti?« Jim ga je trznuo prema sebi tako da su im se nosovi gotovo dodirivali. »Uvijek ljudima govoriš da ne postoji nitko koga ne možeš srediti, da ne mogu pobjeći nikamo gdje ih ti ne možeš pronaći, da nema toga što im nećeš učiniti. E pa sada ja to govorim tebi. Pusti Isaaca i neću ti život pretvoriti u pakao.«

130


CHIA

Matthias mu se zagledao u oči, pretraživao ih, tražio informacije. Čovječe, ovo je kao kada poludiš, ali na dobar način. Jedanput je i čovjek koji je uvijek imao sve odgovore bio izgubljen i bauljao je. Isuse, da je još uvijek živ, Jim bi mu slikao facu i dao si napraviti kalendar s tim motivom. Matthias je protrljao oko koje nije bilo prekriveno povezom, kao da se nada da će mu se ono vida što mu je još preostalo razbistriti i da će onda shvatiti da je sam - ili barem jedina osoba u prostoriji koja stoji na vlastitim nogama. »Što si ti?« prošaptao je. »Ja sam anđeo poslan iz Raja, stari moj.« Jimov smijeh bio je dubok i oštar. »Ili sam možda savjest bez koje si se rodio. Ili možda halucinacija od svih tih lijekova koje uzimaš da bi svladao bol. A možda je sve ovo samo san. No kako god bilo, samo je jedna istina koje moraš biti svjestan - neću ti dopustiti da uzmeš Isaaca. To se neće dogoditi.« Zagledali su se jedan drugome u oči i ostali tako dok je Matthiasov mozak očito radio sto na sat. Nakon trenutka koji je trajao godinama, očito je odlučio prihvatiti ono što vidi. Na kraju krajeva, kako je ono rekao Sherlock Holmes? Kada eliminiraš sve što je nemoguće, ono što ostane, ma koliko nevjerojatno, mora biti istina. Stoga je očito zaključio da je Jim ipak na neki način živ: »Zašto ti je Isaac Rothe tako važan?« Jim je pustio bivšeg šefa iz stiska. »Zato što je on ja.« »A koliko točno vas još ima? Imamo ovu stvar na stolu...« »Isaac želi van. A ti ćeš ga pustiti da ode.« Uslijedila je duga tišina. A onda se Matthiasov glas promijenio, postao mekši i sumorniji. »Jime, taj je vojnik prepun državnih tajni. Znanje koje je prikupio našim neprijateljima ima neprocjenjivu vrijednost. I zato, ako ti to još nije jasno, pitanje nije što ti ili on želite. Pitanje je samo što je najbolje za nas - a prije nego što mi počneš sa srcedrapateljno povrijeđenim nastupom, pod mi ne mislim na tebe i mene, a ni na specijalne postrojbe. Mislim na cijelu jebenu zemlju.« Jim je preokrenuo očima. »Da, baš. I kladim se da se od svih tih domoljubnih sranja Ujaku Samu diže u nebesa. No mene živo zaboli za sve to. Ono što je ovdje bitno jest sljedeće: da živiš medu civilnim stanovništvom, bio bi serijski ubojica. To što radiš za vladu znači da možeš mahati američkom zastavom kada ti tako odgovara, no istina je da radiš to što radiš zato što uživaš muhama kidati krila. A za tebe su svi samo insekti.« »Moje sklonosti ništa ne mijenjaju na stvari.« »Ali zbog njih ne služiš nikome osim sebi.« Jim je dodirnuo dva spaljena mjesta na svojoj majici. »Preuzeo si specijalne postrojbe kao svoju osobnu tvornicu smrti, a ako imaš imalo soli u glavi, sam ćeš se povući dok ti se neki od tih tvojih specijalnih zadataka ne vrati da te nabije u guzicu.« »Mislio sam da si došao razgovarati o Isaacu.« Pogodili smo malo preblizu živcu, a? »U redu. Pametan je, što znači da se može paziti da ne padne u neprijateljske ruke, a nema nikakvog razloga da promijeni stranu.« »Sam je. Nema novca. A ljudi vrlo brzo postanu očajni.« »Zajebi to - nikada nije podbacio, a i sada samo želi nestati.« Kutovi Matthiasovih usana lagano su se izvili. »A kako bi ti to znao. Aha, čekaj, već si ga pronašao, zar ne?« »Možeš ga pustiti. Dovoljno si moćan da... « »Ne. Nisam!« Taj ga je ispad iznenadio, a dok je odjek riječi jenjavao baš kao i maloprije jeka metaka, Jim se zatekao kako gleda oko sebe kao da traži potvrdu da je dobro čuo. Matthias je svemoćan. Uvijek je i bio. I to ne samo u vlastitim očima.

131


CHIA

Kvragu, seronja ima dovoljno utjecaja da pretvori Ovalni ured u mauzolej. Sada se Matthias naginjao preko lesa. »Živo me zaboli što ti misliš o meni ili kakvu je priču tvoja skrivena Oprah izmislila da objasni situaciju. Nije važno ono što ja želim... već ono što sam prisiljen učiniti.« »Umirali su nedužni ljudi.« »Zato da bi mogli umrijeti oni pokvareni! Isuse, Jime, ovo tvoje glumatanje neupućenosti je upravo smiješno. Dobri ljudi umiru svaki dan i ti tu ništa ne možeš. Ja sam samo malo drugačiji autobus koji ih gazi - i ja barem imam neku višu svrhu.« Jim je osjetio kako ga obuzima val ljutnje - no kada je malo razmislio, osjećaj se povukao u nešto drugo. Možda tugu. »Trebao sam te ostaviti da umreš u onoj pustinji.« »Baš kao što sam i tražio.« Matthias se ponovno zgrabio za lijevu ruku i zario prste u nju, kao da ga je netko upravo opalio šakom u želudac. »Trebao si poslušati zapovijed da me ostaviš.« Tako šuplje, pomislio je Jim. Riječi su tako šuplje i mrtve. Kao da se odnose na nekog sasvim drugog. Zaista »prisiljen«. Tip se toliko želio izvući iz svega da je bio spreman ubiti se da bi to postigao. No Devina ga je ponovno uvukla u cijelu stvar; Jim je bio siguran u to. Ovdje su na djelu ta demonica, njezinih tisuću lica i njezine bezbrojne laži. To je sigurno to. A njezine su manipulacije upravo savršeno postavile pozornicu za bitku za Isaaca: taj vojnik je činio zlo, no sada se trudi početi iznova, a ovo je njegovo raskrižje, ovo natezanje između Jima i Matthiasa oko toga što slijedi. Jim je odmahnuo glavom. »Neću ti dopustiti da Isaacu Rotheu oduzmeš život. Ne mogu. Kažeš da radiš sa svrhom - radim i ja. Ako njega ubiješ, čovječanstvo će izgubiti više od samo jednog nedužnog života.« »Daj molim te. On nije nedužan. Ruke su mu umrljane krvlju baš kao tvoje i moje. Ne znam što se dogodilo s tobom, ali nemoj uljepšavati prošlost. Točno znaš za što je sve kriv.« Pred Jimovim su očima zaplesali prizori mrtvaca: ubodne rane, prostrijeli, smrskana lica i slomljena tijela. A to su bili tek loše obavljeni poslovi. Tijela onih koji su zadavljeni, ugušeni plinom ili otrovani jednostavno su posivjela i nestala. »Isaac želi van. Želi prestati. Duša mu očajnički želi pronaći neki drugi put, a ja ću mu to omogućiti.« Matthiasu se lice trznulo i nastavio je trljati lijevu ruku. »Neka on samo želi. Vidjet ćemo kamo će ga to odvesti.« »Ubit ću te«, jednostavno je rekao Jim. »Ako do toga dođe - ubit ću te.« »E pa tko bi rekao... to je nešto novo. Da citiram upravo tebe, pa hajde onda.« Jim je ponovno polako odmahnuo glavom. »Za razliku od tebe, ja ne povlačim okidač ako baš ne moram.« »Ponekad je preventivni napad najpametnije što možeš učiniti, Jimmy.« Stari ga je nadimak na tren vratio u prošlost, u doba osnovne obuke, kada je dijelio krevet na kat s Matthiasom. Tip je i tada bio hladan i proračunat... ali ne do srži. Bio je odan Jimu koliko god je to bilo moguće, s obzirom na situaciju u kojoj su se nalazili. S godinama se, međutim, izgubio svaki trag te ograničene naznake ljudskosti... dok mu sada i tijelo nije postalo jednako iskasapljeno i malaksalo kao i duša. »Da te pitam nešto«, otegnuo je Jim. »Jesi li ikad upoznao ženu po imenu Devina?« Ona usamljena obrva se podignula. »Zašto bi me pitao tako nešto?« »Samo me zanima.« Poravnao je kožnu jaknu. »Samo da znaš, pakleno sam se proveo s njom.«

132


CHIA

»Hvala na ljubavnom savjetu. To mi je trenutno stvarno prioritet.« Matthias je ponovno navukao plahtu preko Jimova hladnog, sivog lica. »I slobodno me ubij kad god ti dođe. Učinit ćeš mi uslugu.« Zadnje su riječi bile izgovorene tiho - i dokazivale su da tjelesna bol može pokoriti čak i najsnažniju volju ako je dovoljno jaka i traje dovoljno dugo. No s druge strane, Matthiasovi su se prioriteti promijenili još i prije eksplozije, zar ne? »Znaš«, rekao je Jim, »i ti bi se mogao povući. Ja jesam. Isaac pokušava. Ako više nemaš želudac za ovo, nema razloga da se i ti ne povučeš.« Matthias se naglo nasmijao. »Ti si otišao iz specijalnih postrojbi samo zato što sam te ja privremeno pustio. Uvijek sam te namjeravao vratiti. A Isaac neće pobjeći od mene - jedini način da ga možda ne ubijem bio bi da nastavi raditi za tim. Zapravo, zašto mu ne preneseš tu poruku u moje ime? Kada ste već vas dvojica takvi prijatelji.« Jim je stisnuo oči. »Nikad još nisi takvo što učinio. Kada netko izda tvoje povjerenje, nikad mu ne dopuštaš da se vrati.« Matthias je bolno uzdahnuo. »Vremena se mijenjaju.« Ne uvijek. I ne glede takvih stvari. »Nema problema«, slagao je Jim. »Idemo me vratiti unutra, može?« Zajedno su gurnuli ladicu u hladnjak, a Jim je vratio zasun na vrata. Zatim se Matthias polako sagnuo da podigne štap, pri čemu mu je kralježnica više puta zapucketala, a dah preskakao kao da mu pluća ne mogu istodobno obavljati svoj posao i trpjeti bol kojoj je izložen. Kada se ponovno uspravio, lice mu je bilo neprirodno crvene boje - što je dokazivalo koliki mu je napor predstavljao taj jednostavan pokret. Slomljena ljuštura, pomislio je Jim. Devina ovdje radi sa slomljenom ljušturom. »Je li se išta od ovoga zaista dogodilo?« rekao je Matthias. »Od ovog razgovora.« »Sve je ovo vrlo stvarno, ali sada ćeš malo odspavati.« Prije nego što je Matthias stigao išta pitati, Jim je podignuo ruku i dozvao moć u kažiprst. Kada mu je vršak prsta počeo svijetliti, Matthias je razjapio usta. »No sjećat ćeš se o čemu smo razgovarali.« S tim je riječima dodirnuo Matthiasa po čelu, nakon čega je niz njega prostrujala palucava svjetlost nalik onoj koja nastaje pri paljenju šibice, bljesnula je brzo i jarko te progutala i slomljeno tijelo i pokvaren um. Matthias se srušio kao pokošen. Anđeoska uspavanka, dragi moj, pomislio je Jim. Obara i najbolje. Dok je stajao nad šefom, to mu se rušenje činilo jednostavno pretjerano metaforičkim: taj je čovjek pao u puno širem smislu od doslovnog. Jim ni na sekundu nije povjerovao da je ovaj iskreno mislio da bi ponovno primio Isaaca. Bio je to samo mamac koji je vojnika trebao izvesti na otvoreno. Bog zna da Matthias odlično laže. Jim se prignuo i vratio mu pištolj u futrolu, a zatim mu je provukao ruku ispod koljena i drugu ispod ramena... Sranje, štap. Podignuo ga je i položio ravno na Matthiasove grudi. Ustajanje nije predstavljalo nikakav problem, i to ne samo zato što je Jim bio jak. Kvragu... Matthias je bio tako lagan; prelagan za svoju visinu. Nije mogao težiti više od sedamdesetak kilograma, dok je u najboljim danima bio vrlo blizu stotki. Jim je prošao kroz zatvorena vrata prostorije za balzamiranje i uspeo se stubama u prizemlje. Onda u pustinji, kada je prvi put ovako nosio seronju, pogonio ga je adrenalin, utrkivao se s vremenom u nastojanju da šefa dopremi u bazu prije nego što umre - kako ga ne bi optužili za

133


CHIA

umorstvo. Sada je bio miran. Kao prvo, Matthias nije bio na samrti. Kao drugo, obojica su bila zaštićena mjehurićem nevidljivosti i bili su na sigurnom u SAD-u. Prošao je kroz zaključana ulazna vrata i zaključio da će odnijeti Matthiasa do njegova automobila... »Bok, Jime.« Jim se sledio. Zatim je okrenuo glavu ulijevo. Možemo zaboraviti ono na. sigurnom, pomislio je. Na drugom kraju travnjaka ispred mrtvačnice stajala je Devina u crnim salonkama, duga, prekrasna smeđa kosa u valovima joj je padala na grudi, a mala crna haljina priljubljivala se uz njezine raskošne obline. Savršeno lice - crne oči, crvene usne i svjetla koža - upravo je blistalo od zdravlja. Zlo nikada nije izgledalo tako dobro. No s druge strane, bio je to dio njezine površinske privlačnosti, zar ne? »Što to nosiš, Jimmy?« rekla je. »I što li namjeravaš učiniti s njim?« Kao da kučka već ne zna odgovor, pomislio je i zapitao se kako će se dovraga iz ovoga izvući.

134


CHIA

Poglavlje 26

Iz svog skrovišta u Grierinoj smočnici Isaac je čuo sve što se govorilo u kuhinji - no nije vidio ama baš ništa. Iako mu je i bez toga sve bilo kristalno jasno. »Reci mi gdje je Isaac Rothe«, ponovio je Grierin otac glasom toplim kao siječanjska noć. Grierin odgovor bio je jednako leden. »Nadala sam se da si se došao ispričati.« »Gdje je, Grier?« Začuo se zvuk vode koja teče, a zatim lamatanje kuhinjske krpe. »Zašto te to zanima?« »Ovo nije igra.« »Nisam ni mislila da jest. I ne znam gdje je.« »Lažeš.« Na trenutak je zavladala tišina, tijekom koje je Isaac zatvorio oči i počeo nabrajati razloge koji ga čine šupčinom. Za Boga miloga, uletio je toj ženi u život kao buldožer, razorio joj osobne i profesionalne odnose, stvarao kaos na svakom koraku. Začuli su se koraci. Čvrsti i oštri. Muški. »Reci mi gdje je!« »Pusti me...« Prije nego što je bio svjestan da se odaje, Isaac je izletio iz skrovišta širom rastvarajući vrata. Trebala su mu tri koraka, više nalik skokovima, da stigne do ono dvoje, a zatim je dohvatio Grierina oca, okrenuo ga i gurnuo licem o hladnjak. Pritisnuo mu je dlan o glavu i nabio mu patricijsku facu u nehrđajući čelik takvom silinom da je jedva protisnuti dah dobrog starog gospodina Childea ostavio sitne oblačke kondenzacije na metalnim vratima. »Ovdje sam«, zarežao je Isaac. »I trenutno sam malo na rubu živaca. Pa ako se dogovorimo da se više nećeš tako ponašati prema kćeri, možda ti neću zabiti facu u škrinju.« Očekivao je da će mu Grier početi vikati da prestane, no nije učinila ništa slično. Samo je izvadila kutiju flastera ispod sudopera i počela prebirati po njoj u potrazi za odgovarajućom veličinom. Otac joj je teško udahnuo. »Makni se... od moje kćeri.« »On se ne mora nikamo micati«, odgovorila je Grier omatajući flaster oko kažiprsta. Zatim je pospremila kutiju i prekrižila ruke na prsima. »Ti, s druge strane, možeš otići.« Isaac je na brzinu prepipao otmjenu vestu i superizglačane hlače starijeg Childea, a kada nije pronašao nikakvo oružje, povukao se, ali ne previše. Imao je dojam da ju je tip onako dohvatio jer je bio nasmrt preplašen i samo što nije puknuo - ali nitko se neće tako ponašati prema Isaacovoj ženi. Točka... Ne da je Grier njegova. Naravno da nije. Dovraga. »Znaš da joj je to smrtna presuda«, rekao je Childe fiksirajući Isaaca pogledom. »Znaš za što je sposoban. Drži te u šaci i pokosit će koga god treba da te se dokopa.« »Nitko nikoga ne drži u šaci«, ubacila se Grier. »Osim toga...« G. Childe nije ni pogledao kćer, već ju je samo prekinuo. »Predaj se, Rothe - jedino tako možeš zajamčiti da joj neće nauditi.« »Taj mi čovjek neće ništa napraviti...« Childe se bijesno okrenuo prema Grier. »Već ti je ubio brata!«

135


CHIA

Kada je pala ta bomba, činilo mu se kao da ju je netko pljusnuo - no ovaj put nije bilo nikoga koga bi mogao odvući s nje, nikoga koga bi ščepao, razoružao i imobilizirao. Dok je s Grierina lica nestajala sva boja, Isaac je osjećao paralizirajuću nemoć. Nikoga se ne može zaštititi od stvari koje su se već dogodile; prošlost se ne može promijeniti. Baš... kao ni ljude. Što i jest izvor tolikih zala, zar ne? »Što... što si rekao?« prošaptala je. »Nije se slučajno predozirao.« Childeu se glas lomio. »Ubio ga je isti čovjek koji će se okomiti na tebe ako mu se ovaj vojnik ne vrati. Nema tu nikakvih pregovora, nikakvih pogodbi, nikakvog dogovaranja uvjeta. A ja ne mogu... « Tip se počeo slamati, dokazujući da novac i društveni status nisu nikakva zaštita od tragedije. »Ne mogu i tebe izgubiti. Isuse, Grier... Ne mogu i tebe izgubiti. A on će to učiniti. Taj će čovjek uzeti ljudski život u tren oka.« Sranje. Sranje, sranje, sranje. Dok se naslanjala na kuhinjski element, Grier nije uspijevala shvatiti što joj to otac govori. Riječi su bile kratke i jednostavne. Ali značenje... Bila je mutno svjesna da otac još uvijek govori, no potpuno je isključila zvuk nakon »Nije se slučajno predozirao«. Ništa više nije čula. »Daniel... « Morala se nakašljati da bi mogla nastaviti kada je napokon progovorila. »Ne, Daniel je bio sam kriv. Predozirao se barem dva puta prije toga. Sam je... Bilo je to zbog ovisnosti. On je... « »Netko drugi zabio mu je iglu u ruku.« »Ne.« Odmahnula je glavom. »Ne. Ja sam ga pronašla. Nazvala sam hitnu i...« »Ti si pronašla tijelo... ali ja sam ga vidio kako umire.« Otac joj je zajecao. »Natjerao me... da gledam.« Otac joj je prekrio lice rukama i potpuno se slomio, a njoj je pred očima počelo poigravati kao da netko stvara disko-ugođaj svjetlima u kuhinji. Zatim su joj koljena popustila i... Nešto ju je uhvatilo. Zadržalo je da ne padne na pod. Spasilo je. Svijet se počeo vrtjeti oko nje... i shvatila je da ju je netko uzeo u ruke i da je nosi na kauč na drugom kraju prostorije. »Ne mogu disati«, rekla je ne obraćajući se nikom posebno. Počela je potezati otvor majice i hvatati zrak. »Ne mogu... disati...« Sljedeće čega je bila svjesna bila je papirnata vrećica koju joj je Isaac prinio ustima. Pokušala ju je odgurnuti, ali ruke su joj samo beskorisno lamatale i morala je početi disati u nju. »Sada više začepi«, obratio se Isaac nekome. »Odmah. Priberi se, stari moj, i šuti više.« Obraća li se njezinu ocu? Možda. Vjerojatno. Isuse Bože... Daniel? A otac je morao gledati? Pitanja na koja je morala saznati odgovore smirila su je više od dotoka ugljičnog dioksida. Odgurnula je vrećicu i ustala s kauča. »Kako? Zašto?« Obojicu ih je ošinula pogledom. »I slušajte, već sam ionako prilično umiješana, zar ne? Tako da mi malo objašnjenja neće naškoditi... ali hoće, međutim, spriječiti da ne poludim.« Isaac je počeo škrgutati zubima, kao da mu doberman žvače nogu, a on ne želi vrisnuti. Njegov problem. »Poludjet ću«, rekla je i okrenula se prema ocu. »Čuješ li me? Ne mogu više ovako živjeti ni minute, ni sekunde... ni jednog jedinog trena. Ne nakon toga što si rekao. Zato bolje počni s pričom. Isti čas.« Otac joj se gotovo srušio u naslonjač koji je stajao pokraj nje, kao da mu je devedeset godina i sprema se leći u samrtničku postelju. No baš kao što njega maloprije nije bilo briga za porezotinu na

136


CHIA

njezinoj ruci, ni ona prema njemu nije imala ni najmanje milosti - što je bilo žalosno. Uvijek su bili slični, usklađeni, složni. No tragedije, tajne i laži znaju izlizati i najbliskije veze. »Govori«, odlučno je rekla. »Odmah.« Otac joj je pogledao Isaaca, ne nju. No kada je Isaac slegnuo ramenima i opsovao, barem je znala da će saznati nešto. Iako vjerojatno ni približno sve. Kako je tužno što ne može vjerovati vlastitom ocu. Glas mu nije bio snažan kada je napokon progovorio. »U specijalne su me postrojbe prvi put pokušali unovačiti 1964. Upravo sam diplomirao na West Pointu, a kontaktirao me čovjek koji se predstavio kao Jeremija. Nije rekao prezime. Ono čega se najbolje sjećam u vezi s tim susretom bila je njegova anonimnost - više je nalikovao knjigovođi nego špijunu. Rekao mi je da pripada elitnoj grani vojske za koju sam ja kvalificiran i pitao me jesam li zainteresiran. Kada sam pitao zašto baš ja - na kraju krajeva, diplomirao sam kao treći na godini, ne prvi - rekao mi je da nije sve u ocjenama.« Otac je napravio poveću stanku, kao da se pokušava točno sjetiti razgovora koji je vodio prije gotovo pedeset godina. »Bio sam zainteresiran, ali na kraju sam odbio. Već sam bio prihvatio posao u vojsci kao časnik i činilo mi se nečasnim pogaziti riječ. Jeremiju više nisam vidio... idućih sedam godina. Tada sam se već bio vratio civilnom životu i završavao pravo. Ne znam zapravo zašto sam pristao... no trebao sam se oženiti tvojom majkom, početi raditi u obiteljskoj tvrtki... i činilo mi se kao da mi je život gotov. Žudio sam za uzbuđenjem, a toga naizgled...« Namrštio se i iznenada je pogledao. »Ne želim time reći da nisam volio tvoju majku. Jednostavno sam trebao... još nešto.« Ah, kako ga je dobro razumjela. I ona je morala živjeti s tom stalnom žudnjom za napetošću koju jednostavno nije pronalazila u običnom životu. No posljedice njezina zadovoljavanja? Počinjala je vjerovati da ne vrijede truda. Otac je izvadio rupčić s monogramom i obrisao suze. »Rekao sam Jeremiji - onom muškarcu koji me kontaktirao - da ne mogu potpuno nestati, ali da želim nekako sudjelovati, bilo kako. I tako je počelo. Na kraju sam počeo redovito odlaziti na obavještajne zadatke u inozemstvo, a firma mi je to dopuštala jer sam unuk osnivača. Nikada nisam znao koji je zapravo razmjer zadataka koje sam dobivao kao operativac... no iz novina i s televizije znao sam da postoje posljedice. Da se protiv određenih osoba provode radnje... « »Hoćeš reći ubojstva«, oporo ga je prekinula. »Atentati.« »Kao da postoji razlika?« »Postoji.« Otac je zaklimao glavom. »Ubojstva nemaju svrhu.« »Rezultat je isti.« Nije ništa odgovorio, no nipošto nije namjeravala dopustiti da ostane na tome. »A Daniel?« Otac je ispustio dug, polagan uzdah. »Nakon nekih sedam ili osam godina toga posla, počeo sam shvaćati da sudjelujem u nečemu s čime ne mogu živjeti. Telefonski pozivi, ljudi koji su nam dolazili u kuću, putovanja koja su trajala danima, tjednima... a o posljedicama toga što sam radio da i ne govorimo. Više nisam mogao spavati ni misliti. A Isuse, na tvoju majku je to strašno utjecalo, a ni vas dvoje niste bili pošteđeni - oboje ste još bili mali, ali osjećali ste napetost i moju odsutnost. Počeo sam se pokušavati izvući.« Očev pogled premjestio se na Isaaca. »I tada sam otkrio... da se ne možeš povući. Kada sada o tome razmišljam, shvaćam da sam bio naivan... nevjerojatno naivan. Trebao sam biti pametniji, s obzirom na ono što se od mene tražilo, no zanio sam se. Ipak, nisam imao izbora. Majku ti je to ubijalo... jako je puno pila. A onda je Daniel počeo...« S drogiranjem, u mislima je dovršila Grier. Počeo je još pred kraj osnovne škole. Najprije s cugom, zatim travom... poslije je prešao na LSD i čarobne gljive. Zatim na tešku kategoriju - kokain nakon čega je uslijedila polagana smrt u obliku heroina. Otac je preciznim pokretima složio rupčić. »Kada su moje početne aluzije na mogućnost odlaska odlučno odbijene, postao sam paranoično opsjednut mišlju da će me ubiti na zadatku i prikazati to kao nesretan slučaj. Godinama sam držao jezik za zubima. No tada sam saznao nešto što nisam

137


CHIA

smio, nešto što je moglo donijeti propast važnom moćniku. Pokušao sam... Pokušao sam to iskoristiti da steknem slobodu.« »I...« ubacila se, a srce joj je toliko nabijalo da se pitala ne čuju li ga susjedi. Tišina. »Nastavi«, potaknula ga je. Samo je odmahnuo glavom. »Reci mi«, protisnula je i osjetila mržnju prema svom ocu kada se sjetila kako je onomad ušla u sobu i ugledala Daniela. Iz vene na stražnjoj strani ruke stršila mu je igla, glava mu je bila zabačena, usta opuštena, a koža boje zimskih snježnih oblaka. »Ako mi ne odgovoriš... « Nije mogla dovršiti rečenicu. Pomisao da bi na licu mjesta mogla ostati bez svega što joj je preostalo od obitelji potpuno joj je stegnula grlo. Drhtave ruke ponovno su razmotale rupčić. »Prišli su mi u podzemnoj garaži firme, u centru. Radio sam dokasna, o oni... oni su me samo utrpali u auto i mislio sam da je to to. Da će me ubiti. Umjesto toga, odvezli su me na jug, u Quincy. U Danielov stan. Već je bio nadrogiran kad smo ušli... Mislim... Mislim da je mislio da je riječ o nekakvoj šali. Kada je ugledao iglu koju su donijeli, sam im je pružio ruku... iako sam urlao na njega da im ne da...« Očev se glas slomio. »Nije ga bilo briga... Nije znao... Ja sam znao što rade... ali on nije. Trebao sam... Trebali su ubiti mene, a ne njega. Trebali su... « Grier se od bijesa načas zabijelilo pred očima. Kada joj se vid vratio, u grudima je osjećala ledenu hladnoću i nije je bilo ni najmanje briga koliko je propatio. Ni koliko se kaje ni... »Gubi se odavde. Isti čas.« »Grier... « »Ne želim te nikada više vidjeti. Ne zovi me. Ne približavaj mi se... « »Molim te...« »Gubi se!« Okrenula se prema Isaacu. »Vodi ga odavde... Samo ga makni od mene.« Učinila bi to sama, ali jedva je imala dovoljno snage da se održi na nogama. Isaac nije oklijevao. Prišao je njezinu ocu, uhvatio ga pod ruku i podignuo s naslonjača. Otac je ponovno počeo govoriti, no ona nije ništa čula dok ga je Isaac izvodio iz kuhinje: potpuno ju je obuzeo prizor bratova tijela na onom ofucanom kauču. Pojedinosti su je dotukle: oči su mu bile otvorene, zjenice slijepo zagledane negdje pred njega, a izblijedjela plava majica imala je tamne mrlje na pazusima i tragove povraćanja na prednjoj strani. Na stoliću pokraj kauča bile su razbacane tri hrđave žlice i prljavi žuti upaljač, a na podu pokraj njegovih nogu ležala je napola pojedena pizza koja je djelovala kao da je stara bar tjedan dana. Zagušljivi zrak imao je miris po ustajaloj mokraći, cigaretama i nečem kemijski slatkom. No ono što se najviše isticalo bila je činjenica da je primijetila da mu je sat stao; kada je nazvala hitnu, rekli su joj da provjeri ima li bilo, pa ga je uhvatila za najbliže zapešće. Kada ga je podignula i stisnula, primijetila je da sat koji nosi na ruci nije onaj koji je dobio od oca kada je diplomirao na Pennsylvanijskom sveučilištu - taj je Rolex eć odavno ležao u nekoj zalagaonici. Ono što je nosio bilo je tek neki Timex na baterije, a kazaljke su se zaustavile na osam dvadeset i četiri. Isto se tako i Danielovo tijelo jednostavno zaustavilo. Nakon svega što je pretrpjelo, napokon mu je ponestalo života. Tako ružan. Prizor je bio tako ružan. A ipak, njegova prekrasna kosa izgledala je isto kao i uvijek. Uvijek je imao plavu anđeosku grivu, kako ju je zvala njihova majka, a čak i tijekom njegova polaganog propadanja uvojci su zadržali svoj savršen oblik: iako je boja izgubila sjaj zbog nepranja, Grier je u njoj još uvijek vidjela onu staru ljepotu. Ili točnije, onu nepovratnu ljepotu. Otrgnula se iz stiska prošlosti, protrljala lice i ustala s kauča.

138


CHIA

Zatim se s punom elegancijom zombija uspela uz stražnje stube i otišla u svoju sobu - gdje je izvadila kovčeg i počela se pakirati.

139


CHIA

Poglavlje 27

Dok je stajao na travnjaku mrtvačnice McCready, Jim se nije previše zamarao pitajući se kako je Devina znala gdje će ga pronaći: sada je tu i jedino je pitanje kako je se može riješiti. »Maca ti je popapala jezik, Jime?« Glas joj je bio točno onakav kakvim ga se sjećao - prigušen, tečan, dubok. Seksi - pod pretpostavkom da ne znaš što joj se krije ispod kože. »Ma ne. Ma kakvi.« »Pa kako si mi ti?« »Jebeno fantastično.« »Da. To jesi.« Osmjehnula se i otkrila savršene biserne zube. »Nedostajao si mi.« »Baš si emotivka.« Devina se nasmijala, a zvuk njezina smijeha odjeknuo je kroz hladan noćni zrak. »Ni najmanje.« Iza ugla se pojavio automobil i produžio niz ulicu, a pritom je svjetlima obasjao pročelje mrtvačnice, blato na travnjaku i netom propupalo drveće - i nije ama baš nimalo osvijetlio Devinu. No s druge strane, ona nije zaista postojala na ovom svijetu. Demonica ga je odmjerila pogledom, a zatim se zagledala u Matthiasa. »Da se vratimo problemu koji je pred nama.« »Nema nikakvog problema, Devina.« »Volim čuti kako mi izgovaraš ime.« Napravila je nemaran korak prema njemu, no Jim se nije dao zavarati opuštenim nastupom. »Što li planiraš s njim?« »Mislio sam ga ostaviti u autu dok se ne probudi. Ali sada mislim da ću možda ipak odletjeti s njim u Boston.« »Bojim se da ćeš utvrditi da ti je pretežak.« Još jedan korak naprijed. »Brineš se da ću mu učiniti nešto nažao?« »Misliš, hoćeš li biti zločesta i vezati mu vezice na cipelama jedne za druge dok spava? Da. Upravo to mislim.« »Zapravo, imam drugačije planove za tvog bivšeg šefa.« Treći korak. »Ma nemoj mi reći.« Jim se nije pokolebao - ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. »Tek toliko da znaš, nisam siguran da mu stvari rade nakon svih onih ozljeda. Nisam ga nikada pitao, ali ni Viagra nije svemoćna.« »Imam ja svoje načine.« »Ne sumnjam.« Jim je iskesio zube. »Ne dam ti ga, Devina.« »Isaaca Rothea?« »Ni jednog ni drugog.« »Pohlepan si. A ja sam mislila da ti ne voliš Matthiasa.« »To što ga ne mogu smisliti, ne znači da želim da ga se ti dočepaš - ili da ga iskoristiš kao igračku. Za razliku od vas dvoje, ja ne volim kolateralne žrtve.« »Što kažeš da se nagodimo.« Osmijeh joj je bio malo presamozadovoljan za njegov ukus. »Večeras ću pustiti Matthiasa da ide svojim putem. A ti malo ostani sa mnom.« Krv mu se sledila u žilama. »Ne bih, hvala. Imam druge planove.« »Našao si nekog drugog? Varaš me?« »Nema šanse. Za to bismo morali biti u vezi.«

140


CHIA

»Pa i jesmo.« »Nismo.« Pogledao je oko sebe tek toliko da provjeri nije li dovela pojačanje. »Idem ja, Devina. Želim ti ugodan ostatak večeri.« »Bojim se da se Matthias neće izvući.« »Ma ne, bit će sve u redu s njim... « »Hoće li?« Pružila je dugačku, elegantnu ruku. Muškarac u Jimovim rukama iznenada je počeo stenjati, lice mu se izvijalo u boli, a krhki udovi grčili. »Ne moram ga ni dirnuti, Jime.« Počela je savijati prste, kao da mu dlanom steže srce, a Matthias se sav izobličio. »Mogu ga ovaj čas ubiti.« Jim je opsovao i u mislima počeo prekopavati po svemu što ga je Eddie naučio, nastojeći iskopati nekakvu čaroliju, neke čini... bilo što čime bi mogao zaustaviti napad. »Imam na tisuće igračaka, Jime«, tiho je rekla. »Hoće li ova preživjeti ne znači mi ništa. Ne utječe na ništa. Ne mijenja ništa. Ali ako ne voliš kolateralne žrtve? Onda ti je bolje da mi se predaš na ostatak noći.« Sranje, kada to tako kaže, zašto zapravo štiti tog seronju? Ionako će samo pronaći neki drugi način da utječe na ishod Isaacove priče. »Možda bi bilo i bolje da ga ti smjestiš u grob.« Tako barem više ne bi imao Matthiasa za vratom. No s druge strane, možda će onaj koji ga zamijeni biti još gori. »Ako ga sada ubijem...« - Devina je nagnula svoju lijepu glavu - »... morat ćeš živjeti sa spoznajom da si ga mogao spasiti, ali si odlučio da nećeš. Morat ćeš dodati još jednu crticu na tu svoju tetovažu na leđima, zar ne? Mislila sam da si raskrstio s takvim stvarima, Jime.« U njemu je proključao bijes i zapjenio mu krv toliko da mu se zamutilo pred očima. »Prokleta bila.« »Onda, Jime, što ćemo?« Jim je načas spustio pogled na uništeno lice svog bivšeg šefa. Koža koja mu je prekrivala kosti poprimila je zabrinjavajuće sivu boju, a usta su mu se rastvorila iako je disao vrlo plitko. Kvragu... Kvragu sve. Jim je opsovao, okrenuo se i počeo hodati... Nije se nimalo iznenadio kada se Devina materijalizirala pred njim. »Kamo ćeš, Jime?« Isuse, da ga bar više prestane zvati imenom. »Odnijet ću ga do auta. A onda ćemo ti i ja otići.« Osmijeh koji mu je uputila bio je blistav i okrenuo mu je želudac. No dogovor je dogovor, a barem će Matthias doživjeti još jedan dan - da, tipa bez sumnje negdje čeka smrt, bilo zbog tjelesnog kolapsa ili prljavih djela koja će mu se obiti o glavu. No ako je to ikako moguće, Jim neće biti taj koji će odabrati trenutak kada će se to dogoditi. Time neka se bave Nigel i njegov soj - ili tko god da je zadužen za pojedinačne sudbine. On će večeras tom čovjeku omogućiti da ostane na životu, i to je sve što ga je zanimalo. Jer čak i sociopat zaslužuje nešto bolje nego da dopadne šaka Devini i njoj sličnima. A Jim će valjda preživjeti što mu već sprema i pritom malo bolje shvatiti što je pokreće - i kako je zaustaviti. Informacije su i dalje temelj svega.

141


CHIA

U međuvremenu u Bostonu, Isaac je navukao kapuljaču na vjetrovci da bi sakrio lice, a zatim uhvatio Grierina oca za ramena i izveo ga kroz ulazna vrata kuće. Kada su se našli pred kućom, bio je itekako svjestan koliko je izložen - s kapuljačom ili bez nje, identitet mu je bio vrlo očigledan. No bila je to situacija u kojoj je morao odvagnuti prednosti i nedostatke takvog poteza: on nije vjerovao Childeu, a Grier ga je željela izbaciti iz kuće. Rezultat je jasan. Dok je gurao najdražeg oca prema vozačevim vratima na Mercedesu, hladan zrak kao da je ovoga malo osokolio, pa je ostatke onog nemilosrdnog suočavanja s kćeri zamijenila odlučnost koju je Isaac morao poštovati. »Znaš kakav je«, rekao je Childe vadeći karticu za otključavanje automobila. »Znaš što će joj učiniti.« Nije mogao ne pomisliti na Grierine pametne, dobre oči. I da, točno je mogao zamisliti kakvim bi je sranjima Matthias mučio. Čime bi je ubio. Možda bi čak ponovno natjerao oca da gleda. Možda bi i Isaaca natjerao da bude svjedok. Od te mu je pomisli došlo da povrati. »Rješenje je u tebi«, rekao je Childe. »Znaš koje je.« Da, zna. I bilo je okrutno. »Preklinjem te... spasi mi kćer...« Iz sjene je iskoračio Heronov frend s piercinzima. »Dobra večer, dobri ljudi.« Childe se trgnuo, no Isaac ga je uhvatio za ruku i zadržao ga. »Bez brige, on je s nama.« Zatim je glasnije dodao: »Što ima?« Kvragu, dečki, nije on bilo tko pa da može samo tako čavrljati na otvorenom. »Mislio sam da bi ti dobro došla pomoć.« S tim se riječima zagledao u Childea kao da su mu oči telefonski priključak koji uključuje u zid. Grierin otac iznenada je počeo treptati, a kapci su mu se kretali kao da ispisuju Morseov kod: blipblip, bliiiip, blip, blip... A zatim im je Childe poželio laku noć, mirno sjeo u automobil... i odvezao se. Isaac je gledao kako mu stražnja svjetla zamiču za ugao. »Bi li mi rekao što si mu to učinio?« »Ne bih. Ali malo sam ti dobio na vremenu.« »Za što?« »To ovisi o tebi. Ali barem joj otac više ne misli da te vidio u njezinoj kući - što znači da tatica u ovom trenutku ne vadi mobitel i ne obavještava tvog bivšeg šefa o tome gdje se nalaziš.« Isaac je pogledao oko sebe i zapitao se koliko ga očiju promatra. »Već znaju gdje sam. Trenutno sam neupadljiv kao svjetla Las Vegasa.« Na rame mu se spustio veliki dlan, težak i snažan, a Isaac se skamenio osjetivši kako ga preplavljuje val... nečega. Dojam da je tip moćan nije ga iznenadio - kao da bi se Jim družio s nekim tko to nije? No nešto u vezi s njim ga je uzbunjivalo, a pritom nije mislio na tamnosive metalne obruče na donjoj usnici, obrvi i ušima. Osmijeh mu je djelovao apsolutno prastaro, a iz glasa mu se dalo naslutiti da riječi koje izgovara skrivaju svakakve tajne: »Zašto ne uđeš u kuću?« »Zašto ti meni ne kažeš koji se kurac događa?« Tip kao da nije bio oduševljen tim odgovorom, ali Isaaca je boljela neka stvar za to. Baš ga briga ako se Jimov frend toliko uzruja da i mlade dobije - trebale su mu informacije kako bi u svemu što se događa pronašao smisao. Barem neki smisao.

142


CHIA

Makar i u tragovima. Isuse, tako se dakle Grier osjeća. »Kupio sam ti jednu noć - to je sve što mogu reći. Moj ti je najtopliji savjet da se pokupiš unutra i ostaneš ondje dok se Jim ne vrati, no očito te ne mogu prisiliti da uzgojiš mozak.« »Dobro, tko si ti?« Izbušeni se nagnuo prema njemu. »Mi smo pozitivci.« S tim je riječima nekoliko puta uzdignuo probušenu obrvu i nabacio osmijeh u stilu Caryja Grama... A onda je nestao. Kao da je svjetlo koje je netko ugasio. Ali, daj ono, pa sigurno se udaljio niz ulicu? Isaac je utrošio djelić sekunde ogledavajući se oko sebe jer - halo? - većina ljudi, čak i profesionalnih špijuna i ubojica s kojima se inače družio, ne može samo tako ispariti. Kako god. Ovdje pred kućom je kao glineni golub. Isaac je odjurio natrag u kuću, zaključao vrata i otišao u kuhinju. Kada ondje nije zatekao Grier, zavirio je uz stražnje stubište. »Grier?« Začuo je odgovor iz velike daljine i ustrčao stubištem preskačući po dvije stube odjedanput. Kada je stigao do njezine sobe, zaustavio se na vratima. Ili točnije rečeno, ostao je ukopan na njima. »Ne.« Odmahnuo je glavom ugledavši njezinu bogatašku verziju Samsonitea: ta prtljaga s monogramom definitivno nikamo ne ide. »Ne dolazi u obzir.« Podignula je pogled s gotovo napunjenog kovčega. »Neću ostati ovdje.« »O da, hoćeš.« Uperila je kažiprst u njega kao da je pištolj. »Ne slažem se najbolje s ljudima koji mi pokušavaju naređivati.« »Ono što pokušavam jest spasiti ti život. A ako ostaneš ovdje gdje te ljudi poznaju i viđaju, gdje imaš posao na kojem će primijetiti da te nema, sastanke na kojima se moraš pojaviti i sigurnosni sustav kao ovaj ovdje - možda ćeš ostati na životu. Ako odeš bilo kamo drugamo, samo ćeš im olakšati.« Okrenula se i počela pritiskati već spakiranu odjeću, a vitko joj se tijelo sagibalo dok se čitavo unosilo u pokret kojim je napravila još mjesta u kovčegu. Zatim je uzela džemper i presavila ga na pola, a zatim na četvrtinu. Dok je gledao kako joj se ruke tresu, znao je da bi učinio sve da je spasi. Čak i ako to znači da bi morao sebe osuditi na smrt. »Što si rekao ocu?« odlučno je upitala. »Ne previše. Ne vjerujem mu. Bez uvrede.« »Ni ja mu ne vjerujem.« »Trebala bi.« »Kako možeš reći tako nešto? Isuse... što mi je sve tajio... što je radio... Ne mogu...« Oči su joj se počele puniti suzama, ali bilo je očito da joj ne želi ponuditi klasično utočište u snažnom zagrljaju: opsovala je i odmarširala u kupaonicu. Kroz vrata je čuo prigušene zvukove brisanja nosa i puštanja vode. Dok je bila u kupaonici, ruka mu je kliznula u džep vjetrovke i napipala privjesak za poziv u pomoć. Točnije bi bilo reći poziv u nepomoć: Upomoć, nisam pao i stojim na nogama - možete li doći i srediti taj problem?"

143


CHIA

Grier se vratila u sobu. »Otići ću s tobom ili bez tebe. Odluka je na tebi.« »Bojim se da će biti bez mene.« Izvadio je ruku iz džepa. Ukočila se kada je ugledala privjesak. »Što ćeš s tim?« »Okončat ću ovo. Zbog tebe. Na licu mjesta.« »Ne!« Pritisnuo je gumb dok je jurila prema njemu i tako si jednim dodirom zapečatio sudbinu - i njoj spasio život. Crvena žaruljica na uređaju počela je treptati. »Isuse Bože... što si to učinio?« prošaptala je. »Što si to učinio?« »S tobom će biti sve u redu.« Pogledom joj je prelazio po licu i ponovno pamtio ono što mu je već bilo trajno urezano u sjećanje. »To je sve što mi je bitno.« Suze su joj krenule na oči, a on joj je prišao i palcem obrisao jednu kristalnu kap. »Nemoj plakati. Ja sam hodajući mrtvac od trenutka kada sam pobjegao. Ovo je bilo samo pitanje vremena. A sada barem znam da si sigurna.« »Opozovi ga... Poništi... Možeš... « Samo je odmahnuo glavom. U životu nema opoziva - to je sada potpuno shvaćao. Sudbina je stroj koji se gradi s protokom vremena, a svaki izbor tijekom života dodaje još jedan zupčanik, još jedan prijenosni remen, još jednog sastavljača. Proizvod koji stroj na kraju ispljune ono je gdje čovjek završi - i nema vraćanja radi ponovnog pokušaja. Ne možeš baciti pogled na ono što si proizveo i zaključiti - ne, čekaj, htio sam napraviti šivaći stroj, a ne strojnicu; idem se vratiti na početak i krenuti iznova. Jedna prilika. To je sve što se nudi. Grier je ustuknula i udarila u rub kreveta, a zatim se spustila na njega kao da su joj otkazala koljena. »Što sad?« Glas joj je bio toliko tih da se morao uprijeti da čuje što je rekla. Za razliku od nje, on je odgovorio jasno i glasno: »Javit će mi se. U privjesak je ugrađen primopredajnik koji odašilje signal i koji će primiti njihov poziv. Kada me nazovu, dogovorit ćemo se gdje ću se predati.« »Znači, možeš ih prevariti. Otiđi odmah... « »Ima ugrađeni GPS, tako da u svakom trenutku znaju gdje se nalazim.« Što znači da i sad znaju gdje je. No nije smatrao vjerojatnim da bi ga ubili u njezinoj kući - bilo bi to previše vidljivo. A iako Grier to nije znala, ako se on preda, s njom će biti sve u redu jer će je bratova smrt održati na životu. Matthias je nenadmašan taktičar i željet će zadržati kontrolu nad njezinim ocem, s obzirom na to koliko ovaj zna. Budući da su sina već sredili, samo se po sebi podrazumijevalo da specijalne postrojbe neće oklijevati da to isto učine i s kćeri - a dok god postoji ta prijetnja, starijem su Childeu ruke vezane. Taj će čovjek učiniti sve da ne pokopa još jedno dijete. Grierin život samo je njezin. »Moj ti je savjet«, rekao je, »da ostaneš ovdje. Pomiri se s ocem... « »Zašto si to učinio? Kako se možeš predati tom... « »Nisam bio u timu koji je ubio tvog brata - ali radio sam takve stvari.« Kada je ustuknula, klimnuo je glavom. »Ulazio sam u kuće i ubijao ljude i ostavljao njihova tijela da ih drugi pronađu. Pratio sam ljude kroz šume, pustinje, gradove i oceane i ubijao ih. Ja nisam... Ja nisam nedužan, Grier. Radio sam najgore što jedno ljudsko biće može učiniti drugom - i za to su me plaćali. Umoran sam od toga da sva ta zlodjela nosim sa sobom. Izmožden sam od sjećanja i noćnih mora i stalne napetosti. Mislio sam da ću bijegom riješiti stvar, ali nije tako, a ja jednostavno više ne mogu živjeti sam sa sobom. Ne mogu više podnijeti ni jednu jedinu noć. Osim toga, ti si odvjetnica. Znaš kakve

144


CHIA

su kazne za umorstvo. A ovo...« - pustio je privjesak da se objesi na lančiću - »... je smrtna kazna koju zaslužujem... i koju želim.« Ni na trenutak ga nije prestala gledati u oči. »Ne...ne, znam kako si me štitio. Ne vjerujem da si u stanju... « Isaac je naglo zadignuo vjetrovku i sportsku majicu i okrenuo se, pokazujući joj ogromnu tetovažu Smrti koja mu je prekrivala svaki centimetar kože na leđima. Čuo je kako je naglo uvukla zrak i pognuo glavu. »Pogledaj dolje. Vidiš te oznake? To su ljudi koje sam ubio, Grier. To su... sva braća, očevi i sinovi koje sam poslao u grob. Ja nisam... nisam nedužna žrtva koju treba zaštititi. Ja sam ubojica... koji će sada jednostavno dobiti ono što je zaslužio.«

145


CHIA

Poglavlje 28

Kada se Adrian ponovno pojavio u stražnjem vrtu odvjetničine kuće, opet se smjestio pokraj Eddieja - koji je izvrsno oponašao stablo hrasta. »Otpravio si oca?« promrmljao je. »Da. Ostavio sam nam dovoljno vremena da se Jim vrati. Je li još zvao?« Ono, u tih pet minuta koliko je proveo ispred kuće s Isaacom. »Ne.« »Kvragu.« Frustriran svime oko sebe, Ad si je protrljao ruke, iz kojih se još uvijek malko dimilo. Čovječe, mrzio je smrdjeti po octu - a tko bi rekao, okršaj s Devininom potrošnom mašinerijom sada mu je uništio još jednu jebenu kožnu jaknu. Što mu je diglo živac. Ova mu je stvarno bila draga. Odustao je i vratio pozornost na stražnju stranu kuće. Jimova supersnažna čarolija sva je svjetlucala, a crveni sjaj blistao je u noći. »Gdje je dovraga zarežao je Eddie gledajući na sat. »Možda nam ponovno uleti neka bitka.« Ad se prisilio da se naceri. »Ili bih nam mogao potražiti nov curetak.« Eddie se nakašljao i zauzeo gard uvrijeđene milostive, no Ad ga je čitao kao knjigu. Taj je anđeo bio žestok jebač kada bi se napokon prestao držati uštogljeno - Rachel sa savršenim zubima i bez prezimena lebdjela je na oblacima kada su je u zoru ispratili iz sobe. A ma koliko ga boljelo da to prizna, Adu se činilo da su za velik dio tog postkoitalnog blaženstva zaslužni Eddiejevi manevri. Gad je navodno imao opak jezik - a sinoć ga je dobro uposlio. Ad se pokušao uživjeti u seks, ali na kraju je sve odrađivao tek reda radi. Eddie je ponovno pogledao na sat. Izvadio mobitel. Zvjerao pogledom oko sebe. »Što si učinio s ocem?« »Misli da je došao ovamo i da je Isaac već bio otišao.« Eddie je protrljao lice kao da je iscrpljen. »Stvarno se nadam da će se Jim uskoro vratiti - taj Isaac će zbrisati. Siguran sam.« »Zato sam ga i pomilovao svojim čarobnim dlanom.« Adrian ga je protegnuo. »Jim voli GPS. Ja ne.« »TomTom barem ne pjeva kao ti.« »Zašto je cijeli svijet gluh na note?« »Mislim da je obratno.« »Tja.« Kroz gole grane voćaka koje su tek počinjale pupati prostrujao je povjetarac, na što su se obojica ukočila... no nije to bio nov nalet Devininih potrošnih vojnika. Samo vjetar. Dugo čekanje postalo je još dulje. I još dulje. Toliko da je Adrianu njegova urođena potreba za kretanjem počela puzati uz kralježnicu i tjerati ga da isteže vrat. Bez kraja i konca. »Kako si ti?« tiho je rekao Eddie. Ma super. Kao da će mu taj brižan pristup pomoći da se opusti? Čak i kada bi mu bio dobar dan, od tih bi mu sranja dolazilo da ode trčati oko zgrade nekoliko stotina puta.

146


CHIA

»Ad?« »Dobro sam. Super. A ti?« »Ozbiljno te pitam.« »Nećemo razgovarati o tome.« Mala pauza... maaaala slatka pauza koja je bazdjela na eau de neodobravanje. »Možeš govoriti o tome«, odvratio mu je Eddie. »Samo to želim reći.« O, za Boga miloga. Znao je da mu Eddie samo želi pokazati da je uz njega, i nije da nije cijenio njegov trud. No nakon što ga je Devina zadnji put uzela za sebe, iznutra se osjećao sav razbacan i razliven, i znao je da će, ako čvrsto ne zatvori vrata, ne zapečati ih i svima ne zabrani ulaz, stvari postati jako gadne. I to tako da ih neće biti moguće uljepšati. »A ja tebi kažem da sam dobro. Ali hvala ti.« Želeći okončati razgovor, zagledao se u kuću. Isuse, ta Jimova čarolija »osnovne razine« bila je tako snažna... Adrian i Eddie morali bi zajedno upotrijebiti sve svoje moći da uspiju izvesti takvo što. Što bi moglo značiti da taj anđeo može iz rukava izvući trikove koji bi mogli ozbiljno sjebati Devinu... Tiho cvrkutanje Eddiejeva mobitela bilo je dobrodošla vijest: mogla je zvati samo jedna osoba, a to je bio Jim. Adrian je bacio pogled na Eddieja kada ovaj nije prihvatio poziv. »Nećeš se javiti?« Eddie je odmahnuo glavom. »Poslao nam je sliku. Mreža je danas spora - još uvijek se učitava.« Čovjek bi pomislio da će uz sve moći koje imaju moći i komunicirati telepatski - i u određenoj mjeri su i mogli. No komunikacija na veliku udaljenost bila je donekle nalik dovikivanju s kraja na kraj nogometnog stadiona. Osim toga, kada je netko ozlijeđen ili na samrti, sposobnost za čarolije, čini i telepatske misli... »O... Bože... « Eddiejev glas se slomio, a Adrian je osjetio kako mu se niz glavu kao hladna krv slijeva zao predosjećaj. »Što je?« Eddie je počeo petljati po tipkama mobitela. Ad mu ga je pokušao oteti. »Da je nisi izbrisao... Da je nisi slučajno izbrisao...« U samo nekoliko poteza rasplamsala se prava pravcata tučnjava oko mobitela - a Adrian je pobijedio samo zato što je od očaja postao brz kao munja. »Ne gledaj je«, zaštekao je Eddie. »Ne gledaj...« Prekasno. Sličica na blistavom zaslonu prikazivala je Jima golog i raskrečenog na golemom drvenom stolu, raširenih ruku i nogu. Oko zapešća i gležnjeva bila mu je omotana metalna žica koja ga je prikivala za stol, a koža mu je bila obasjana svjetlošću svijeća. Oko korijena ukrućenog uda bila mu je omotana kožna traka kako bi ga održavala dignutim - a iako je tehnički bio u stanju uzbuđenosti, nije bio nabrijan za seks, toliko je bilo sigurno... a Adrian je točno znao kako Devina usmjerava početni protok krvi onamo gdje njoj odgovara. Taj će joj podvez omogućiti sate i sate igranja. Adrian je teško progutao, a grlo mu se stegnulo kao da se sam nalazi na tim tvrdim, masnim daskama. I predobro je znao što slijedi. A znao je i što su one sjenovite prikaze koje vrebaju u pozadini. Potpis ispod slike glasio je: Moja nova igračka. »Moramo ga izbaviti odatle.« Adrian je gotovo zdrobio mobitel koliko mu se ruka stisnula oko njega. »Ta jebena kučketina.« Dok je ležao na Devininu »radnom stolu«, kako ga je ona zvala, Jim se nije trudio gledati je - čak ni kada mu je izvadila mobitel i začuo se zvuk snimanja fotografije. Ono što mu je prvenstveno privlačilo pozornost bile su mračne prikaze koje su se šuljale uz rub njegova vidnog polja nalik

147


CHIA

psima koji znaju da će ih uskoro pustiti s lanca: imao je dojam da je riječ o istim stvarima s kojima su se on i njegovi dečki borili iza kuće one odvjetnice jer su se kretale uz isto vijugavo, zmijoliko bibanje. Nebitno. Bilo je vrlo vjerojatno da će uskoro imati priliku uvjeriti se je li u pravu. Zbog zavjese tmine koja ga je okruživala nije imao nikakvu predodžbu o tome koliko ih ima ni koliko je velika prostorija u kojoj se nalazi: svijeće nisu pružale previše osvjetljenja, a bile su raspoređene oko njega u razmacima od nekih pola metra. Tako se, dakle, osjeća rođendanska torta: pomalo zabrinuto, s obzirom na to da joj je sva ona nježna krema tako blizu otvorenom plamenu. A uz to, zna da samo što je nisu pojeli. Devina je stupila u osvijetljeno područje i nasmiješila se kao anđeo koji apsolutno nije bila. »Je li ti udobno?« »Ne bih se bunio na jastuk. Ali osim toga, sve pet.« Jebote, ako ona može lagati, može i on. Istina je bila da je žica kojom su mu bili vezani gležnjevi i zapešća bila bodljikava, pa mu je na tim mjestima bilo kucalo o poveze boli. Bio je opremljen i iznimno modernom ogrlicom istog dizajna uz koju je gutanje bilo upravo neizrecivo zabavno. A stol na kojem je ležao bio je prekriven nekakvom kiselinom - najvjerojatnije krvlju onih stvorova koji su miljeli u tami. Devina je očito na toj površini obradila i mnogo demona. Bio se spreman okladiti da je Adrian bio tu. I Eddie isto. O Bože... zar i plavokosa djevojka? Jim je zatvorio oči i s unutrašnje strane očnih kapaka ponovno ugledao onu krasnu nedužnicu obješenu nad kadom. Kvragu, zajebi spašavanje svijeta. Želio je samo zamijeniti mjesto s njom. Hladni su mu prsti zaigrali s unutrašnje strane noge, a kako su mu se počeli približavati penisu, oštri su mu prsti počeli grebati kožu. Začuo se neobičan zvuk, koji ga je iz nekog razloga podsjetio na uklanjanje kostiju iz piletine bilo je tu mnogo pljackavih udaraca i prigušenog kvrckanja. A zatim neki čudan miris... nalik... čemu, kvragu? Kada je Devina ponovno progovorila, glas joj je bio izobličen, a ton dublji... tiši i hrapaviji. »Svidjelo mi se kada sam prošli put bila s tobom, Jime. Sjećaš li se? U tvom kamionetu... ali ovo će biti puno bolje. Pogledaj me, Jime. Pogledaj pravu mene.« »Dobro mi je i ovako. Ali hvala... « U jaja su mu se zarili nokti, a zatim mu je snažno zakrenula mošnju. Neuronskim prijenosnicima zdjeličnog pojasa jurnula mu je divljačka bol, koja je za sobom ostavila grčevitu mučninu u želucu. Koja, naravno, nije mogla mrdnuti s mjesta zahvaljujući ovratniku koji mu je bio prikovan oko vrata. O da, nije se mogao nadati ničemu osim suhog predisanja jer mu kroz grlo nije ništa moglo izići. »Pogledaj me.« Još uvijanja. Njegovim razjapljenim ustima nije se žurilo da protisnu odgovor. No s druge strane, bila su zabavljena pokušajima da prihvate teške udisaje koje je hvatao. »... Neću...« Nešto ga je zajahalo. Nije znao tko ni što jer je odjednom po cijelom tijelu osjećao ruke, kao da se otvorila brana... Ne, ne ruke. Usta. S oštrim zubima.

148


CHIA

Dok mu je ud prodirao u nešto što je bilo mekano i glatko kao zahrđali odvod na sudoperu, na prsima je osjetio prvi rez. Možda je načinjen oštricom. Možda i dugačkim očnjakom. Zatim mu je nešto tupo ugurano u usta. Imalo je okus po koži i soli, pa je zaključio da je posrijedi nekakvo spolovilo i počeo se gušiti, a zrak je odjednom postao rijetka roba. U tom naletu gušenja doživio je trenutak potpunog, autonomnog gubitka razuma. No onda je um nadvladao tijelo. Što mu je srce brže nabijalo, to je izrazitije osjećao nedostatak kisika i to ga je jače pekla jarka, vruća agonija koja mu je pržila prsni koš. Uspori, rekao je sam sebi. Sve uspori. Jednostavno uspoooori... Više moždane funkcije odnijele su pobjedu i preuzele kontrolu nad tijelom: užarena mu se krv ohladila, a pluća su naučila pričekati povlačenje stvari u ustima da bi ukrala pokoji dah. Iskreno, nije impresioniran. Seksualna sranja stvarno su neinventivna kada je o mučenju riječ. Ovo definitivno neće biti lako. No Devina ga neće slomiti tim usranim silovanjem. Ni filetiranjem njegova tijela noževima. Jer kada je riječ o boli, da, naravno, preuzme ti sva osjetila, ali zapravo, to nije ništa do glasnog osjeta - i baš kao što na koncertu bubnjići s vremenom kompenziraju buku, tako se i na bol na kraju navikneš. Osim toga, imao je neiscrpne zalihe snage: Matthias je ostao živ, njegovi su dečki čuvali Grier i Isaaca, a dok bi on sam radije navratio do Disneylanda ili nekog tropskog otoka nego da je tu, snaga spoznaje da je postupio ispravno i žrtvovao se radi tuđe dobrobiti hranila mu je svaku stanicu u tijelu. Preživjet će i ovo. A onda će spasiti Isaacovu dušu i nasmijati se Devini u facu na kraju runde. Kučka ga ne može ubiti, a neće ga ni poraziti. Samo daj, neka igre počnu.

149


CHIA

Poglavlje 29

Dok je s drugog kraja spavaće sobe zurila u tetovažu koja je prekrivala Isaacova leđa, Grier je osjetila kako joj ruke polako klize uz tijelo i obavijaju joj se oko vrata. Prizor koji mu je bio ucrtan u kožu bio je crno-sive boje i tako živopisno oslikan da joj se činilo da Smrt gleda ravno u nju: velika prilika u crnoj halji stajala je u polju posutom grobovima koji su se prostirali u svim smjerovima, a po tlu pod njezinim nogama bile su razasute lubanje i kosti. Ispod kapuljače, nad oštrom bradom čeljusti bez mesa i kože, žarile su se dvije bijele točke. Jedna koščata ruka počivala je na dršci kose, a druga se pružala prema naprijed, uperena prema njezinim prsima. No to nije bilo ono najstrašnije. Pod slikom se nalazio red linija grupiranih u skupine od četiri uspravne crte preko kojih je bila povučena jedna dijagonalna. Zacijelo ih je bilo barem deset... »Znači, ubio si ih...« Nije se mogla prisiliti da dovrši rečenicu. »Četrdeset devet. A da ne bi pomislila da želim veličati to što sam učinio, znaj da svatko od nas na tijelu nosi ovakvu sliku. To nije nešto dobrovoljno.« To je gotovo deset godišnje. Jedan mjesečno. Životi izgubljeni od njegove ruke. Brzim, odrješitim pokretom Isaac je povukao vjetrovku i majicu na mjesto - i bolje da je to učinio. Ta tetovaža je stravična. Okrenuo se prema njoj i pogledao je ravno u oči kao da očekuje odgovor. Nije mogla misliti ni na što osim na Daniela... O Bože, Daniel. Njezin je brat crtica na leđima jednog ili više takvih vojnika, kratka linija iscrtana iglom, trajno utisnuta tintom. I nju je tetovirala njegova smrt. Iznutra. Prizor njegova mrtvog tijela - a sada i neuklonjiva mrlja saznanja o tome što se zaista dogodilo te noći - bili su joj zauvijek utisnuti u mozak. Isto je vrijedilo i za ono što je saznala o drugom životu svoga oca. I Isaaca. Grier je naslonila ruke na koljena i odmahnula glavom. »Nemam što reći.« »Ne krivim te. Otići ću... « »O tvojoj prošlosti.« Kada ga je prekinula, ponovno je zavrtjela glavom. Bila je zahvaćena vrtlogom još otkad je ušao u onu prostoriju za sastanke s odvjetnicima u zatvoru. Ponesena vihorom, vrtjela se sve brže i brže, od susreta s onim muškarcem s povezom preko oka, preko seksa i obračuna s ocem do Isaacova pritiska na gumb kojim si je potpisao smrtnu presudu jednako sigurno kao da je izvukao iglu iz granate. No iz nekog razloga, čim je to učinio, imala je dojam da je oluja gotova, da se tornado premjestio na neko drugo kukuruzište. U tom zatišju nakon bure sve se činilo tako jasnim i jednostavnim. Slegnula je ramenima i nastavila ga fiksirati pogledom. »Zaista ne mogu ništa reći o tvojoj prošlosti... ali imam mišljenje o tvojoj budućnosti.« Uzdah koji je uslijedio bio je polagan i dugačak i zvučao je iscrpljeno kao i ona sama. »Mislim da se ne bi trebao predati i pustiti da te ubiju. Dva zla ne čine dobro. Zapravo, ništa ne može ispraviti ono što si učinio, ali to ti ne moram ja govoriti. Tvoja će te djela pratiti do kraja života, kamo god pošao - to je utvara koja te nikada neće napustiti.« Tamne sjene u njegovim očima jasno su govorile da to vrlo dobro zna.

150


CHIA

»Da budem iskrena. Isaac, mislim da se ponašaš kukavički.« Kada je razrogačio oči, ona je klimnula glavom, »Mnogo je teže živjeti znajući što si učinio nego skončati u plamenu pokajničke slave. Jesi li ikad čuo za samoubojstvo policajcem? To je kada naoružani kriminalac stjeran u kut jedanput zapuca na policijsku barikadu i tako zapravo natjera policajce da ga napune mecima. Praktičan izbor za ljude koji nemaju snage suočiti se s posljedicama koje zaslužuju. A taj gumb koji si pritisnuo? To je ista stvar. Zar ne?« Znala je da je pogodila pravo mjesto kada mu se lice zatvorilo i pretvorilo u masku. »Biti hrabar«, nastavila je, »znači biti onaj koji će ustati i razotkriti organizaciju. To znači postupiti ispravno. Prokaži zlo koje si vidio, činio i bio. Ti si jedini koji to može. I to je jedini način da se barem donekle iskupiš. Isuse... Mogao bi svemu tome stati na kraj... « Glas joj se slomio kada se sjetila brata. »Mogao bi im stati na kraj i zajamčiti da više nikoga neće uvući u to. Mogao bi pomoći pri pronalaženju odgovornih i njihovu izvođenju pred lice pravde. To... E to bi bilo smisleno i važno. Za razliku od ovih samoubilačkih sranja. Kojima se ništa ne rješava, ništa ne poboljšava... « Grier je ustala, zatvorila kovčeg i čvrsto zakopčala mjedene kopče. »Ne slažem se ni s čim što si učinio. Ali imaš dovoljno savjesti da želiš van. Pitanje je može li te taj poriv odvesti do sljedeće razine - a to nema nikakve veze s tvojom prošlošću. Ni sa mnom.« Ponekad je vlastiti odraz točno ono što trebaš vidjeti, pomislio je Isaac. Pri čemu nije mislio na gledanje u zrcalo. Više na ono zapitaj se kako te drugi vide. Dok se mrštio, Isaac nije bio siguran što ga je više šokiralo: činjenica da je Grier potpuno u pravu ili da ozbiljno razmišlja o tome da učini što je rekla. Jer kada se sve zbroji i oduzme? Pogodila je točno u sridu: samoubilački je nastrojen od trenutka kada se odmetnuo od specijalnih postrojbi, a nije tip koji bi se objesio u kupaonici - ne, ne, ne, puno je muževnije kada te obori suborčev metak. Koja je on pičkica. No čak i uz to priznanje, nije baš bio siguran kako bi to trebao izaći u javnost. S kim da razgovara? Kome može vjerovati? Osim toga, iako je savršeno mogao zamisliti da izlaje sve što zna o Matthiasu i njegovu zamjeniku, nije namjeravao odati identitet ostalih vojnika s kojima je radio ili za koje je znao. Specijalne postrojbe pod Matthiasovim su se vodstvom otele kontroli i toga je čovjeka trebalo zaustaviti - ali organizacija kao takva nije bila apsolutno zla i zaista jest služila čitavoj zemlji na neophodan i važan način. Osim toga, imao je osjećaj da bi se, kada bi taj njihov šef nestao s pozornice, većina teškokategorijaša kakav je Isaac rasplinula u eter kao dim na hladnom noćnom zraku i ne bi se nikad više bavila ničim sličnim niti govorila o tome: bilo ih je mnogo njemu sličnih, koji su se željeli povući, no Matthias ih je držao u šaci na ovaj ili onaj način - a to je znao jer je oslobađanje Jima Herona izazvalo tolike komentare. Kad smo kod toga... Mora stupiti u kontakt s Heronom. Ako je ovakvo što zaista izvedivo, mora o tome s njim porazgovarati. I s Grierinim ocem također. »Nazovi tatu«, rekao je Grier. »Nazovi ga i reci mu da dođe. Odmah.« Kada je zaustila da mu odgovori, preduhitrio ju je. »Znam da mnogo tražim, ali ako zaista postoji neko drugo rješenje, apsolutno sam siguran da on ima puno bolje veze od mene - jer ja nemam ama baš ništa. Što se tiče tvog brata - gledaj, to je nešto neopisivo strašno i stvarno mi je jako, jako žao. Ali za ono što se njemu dogodilo kriv je netko drugi - nije tvoj otac to učinio. U tome je stvar. Dok te pokušavaju unovačiti, ne kažu ti sve, a dok ti uspiješ sam dokučiti što je zapravo posrijedi, već je prekasno. Tvoj otac u cijeloj je priči puno nedužniji od mene, a on je morao izgubiti sina zbog toga. Ljuta si i slomljena i razumijem te. Ali i on je - pa sama si to vidjela.«

151


CHIA

Iako joj je lice poprimilo tvrd izraz, znao je da ga sluša jer su joj se oči napunile suzama. Isaac je dohvatio telefon s noćnog ormarića i pružio joj ga. »Ne tražim da mu oprostiš. Samo ga, molim te, nemoj mrziti. Ako to učiniš, izgubio je i jedno i drugo dijete.« »Ali to se već dogodilo.« Grier je brzim pokretom ruke obrisala suze. »Ja više nemam obitelji. Brat i majka su mi mrtvi. Otac... Ne mogu ga vidjeti. Ostala sam sama.« »Ne, nisi.« Tutnuo je slušalicu pred nju. »Dovoljno je da ga nazoveš - a samo ti je još on ostao. Ako ja mogu stisnuti zube... možeš i ti.« Naravno, podijeliti tu zamisao o javnom istupu s njezinim ocem bilo je riskantno, no činjenica je da i on i Childe imaju isti interes: obojica su željela da Isaac završi što je moguće dalje od Grier. Dok joj je zurio u oči, nastojao ju je telepatski uvjeriti da pronađe dovoljno snage da ne prekine svoju posljednju vezu s obitelji, a pritom je bio savršeno svjestan zašto mu je to toliko važno: kao i obično, bio je sebičan. Ako zaista ispriča sve što zna pred nekim sucem ili kongresnim odborom, neko će vrijeme ostati živ, no za nju će efektivno biti mrtav kada nestane u nekakvom programu za zaštitu svjedoka. Što znači da joj je otac najbolja šansa za bar nekakvu zaštitu. Jedina šansa. Isaac je odmahnuo glavom. »Negativac u ovoj priči je čovjek s kojim si razgovarala u kuhinji mog stana. On je istinsko zlo. Ne tvoj otac.« »Jedini način...« Grier je ponovno obrisala suze s očiju. »Jedini način na koji bih mogla podnijeti da ga vidim bilo bi da ti pristane pomoći.« »Onda mu to reci kada dođe.« Trenutak poslije izravnala je leđa i uzela telefon. »U redu. I hoću.« U hipu su ga preplavili osjećaji i morao se zadržati da je na brzinu ne poljubi - Isuse, kako je snažna. Tako je neopisivo snažna. »Dobro«, rekao je promuklim glasom. »To je dobro. A ja idem potražiti svog frenda Jima.« Okrenuo se i spustio niz stražnje stubište, brzo skrećući na odmorištima. Molio se da se Jim u međuvremenu vratio ili da ga ona dvojica razbijača u stražnjem vrtu mogu dozvati ma gdje se nalazio. Proletio je kroz kuhinju i širom raskrilio vrata koja su vodila u vrt... U čijem su daljem kutu Jimovi frendovi stajali nad osvijetljenim zaslonom mobitela i izgledali kao da ih je netko opalio koljenom u jaja. »Što se dogodilo?« upitao je Isaac. Ona dvojica podignula su pogled, a po njihovim je napetim licima odmah znao da je Jim u nekim govnima: kada radiš u timu, nema apsolutno ničeg goreg nego kada jednoga od vas zarobi neprijatelj. To je gore nego smrtonosna rana, bilo tvoja bilo nekog drugog člana tima. Jer neprijatelju ubijanje nije uvijek prvi izbor. »Matthias«, prosiktao je Isaac. Kada je onaj s debelom pletenicom odmahnuo glavom, Isaac im je pritrčao. Izbušenomu je lice bilo zeleno, doslovno zeleno. »Nego tko? Tko se dočepao Jima? Kako vam mogu pomoći?« Grier se pojavila na otvorenim vratima. »Otac stiže za pet minuta.« Namrštila se. »Je li sve u redu?« Isaac je samo zurio u onu dvojicu. »Mogu vam pomoći.« Onaj s pletenicom srezao je tu ideju u korijenu: »Ne, bojim se da ne možeš.« »Isaac? S kim razgovaraš?« Pogledao je preko ramena. »S Jimovim prijateljima.« Ponovno se okrenuo prema... Druga dvojica nestala su kao da ih nikada nije ni bilo. Ponovno. Koga vraga?

152


CHIA

Dok je jezometar na Isaacovu potiljku divljački skakao, prišla mu je Grier. »Je li netko bio ovdje?« »Ovaj...« Pogledao je svuda oko sebe. »Zapravo... Ne znam. Dođi, idemo unutra.« Dok ju je vodio natrag u kuću, pomislio je da je sasvim moguće da je potpuno poludio. Zaključao je vrata i gledao kako Grier ponovno uključuje alarm, a zatim je sjeo na stolicu i izvadio privjesak za poziv u pomoć. Još uvijek nije bilo odgovora, pa se nadao da će Grierin otac stići prije nego što mu se Matthias javi. Uvijek je bolje imati plan. U tišini kuhinje zurio je u ploču za kuhanje, dok se Grier smjestila preko puta, naslonivši se na element pokraj sudopera. Činilo mu se da je prošlo stotinu godina otkad mu je večer prije ispekla onaj omlet. A opet, ako učini ono o čemu razmišlja, u usporedbi sa sljedećih nekoliko dana stotinu godina činit će se kao treptaj oka. Počeo je pretraživati sjećanje nastojeći smisliti što bi mogao reći o Matthiasu. Mnogo je toga znao o svom bivšem šefu... a opet, Matthias je namjerno stvarao crne rupe u osobnoj galaktici svakog operativca: svakom se govorilo samo ono što je apsolutno, neophodno morao znati i ni zericu više. Neke je stvari bilo moguće zaključiti, no postojala su golema prostranstva upitnika koja... »Jesi li dobro?« rekla je. Isaac je iznenađeno podignuo pogled i pomislio da bi to on morao pitati nju. I tko bi rekao, opet se obgrlila rukama, u onoj samozaštitničkoj pozi kojoj je, čini se, često pribjegavala u njegovu društvu. »Stvarno se nadam da ćeš se uspjeti pomiriti s ocem«, odgovorio je istodobno mrzeći sam sebe. »Jesi li dobro?« ponovila je. Aha, da, znači oboje izbjegavaju odgovore. »Znaš, možeš mi odgovoriti«, rekla je. »I to iskreno.« Zanimljivo. Iz nekog razloga - možda zato što je htio malo vježbati - pomislio je da bi stvarno mogao. A onda je to i učinio. »Prvi čovjek kojega sam ubio...« Isaac se zagledao u granitnu ploču i njezinu glatku površinu pretvorio u televizijski zaslon na kojem su se njegova djela odigravala istočkana šarama u kamenom materijalu. »Bio je politički ekstremist koji je postavio bombu u jedno naše veleposlanstvo na drugom kontinentu. Trebala su mi tri i pol tjedna da ga pronađem. Pratio sam ga preko dva kontinenta. Dostigao sam ga u Parizu, zamisli to. Grad ljubavi i sve to? Sredio sam ga u nekoj uličici. Prišuljao sam mu se s leđa. Prerezao mu grkljan. Bila je to vrlo neuredna pogreška - trebao sam mu slomiti... « Opsovao je i zašutio, bolno svjestan da kad on govori o poslu, to baš i nije slično nekom poreznom odvjetniku koji blebeće o zakonu o PDV-u. »Bilo mi je to... šokantno jednostavno.« Spustio je pogled na ruke. »Kao da me nešto obuzelo i potpuno mi isključilo sve osjećaje. A kada sam obavio posao... otišao sam u restoran na večeru. Naručio sam odrezak u umaku od papra - smazao sam ga do posljednjeg zalogaja. Večera je bila... izvrsna. I tada, dok sam jeo, shvatio sam da su donijeli mudru odluku. Izabrali pravog čovjeka. Tada sam povratio. Izašao sam iz restorana kroz stražnja vrata, u uličicu identičnu onoj u kojoj sam sat vremena prije ubio čovjeka. Razumiješ, nisam zaista vjerovao da sam ubojica dok nisam shvatio da me to ubojstvo ne muči.« »Ali mučilo te.« »Da. Jebote - mislim, kvragu, da, mučilo me.« Iako je to bilo jedini put. Poslije toga bio je spreman za akciju. Hladan kao led. Jeo je kao kralj. Spavao snom pravednika.

153


CHIA

Grier se nakašljala da pročisti grlo. »Kako su te unovačili?« »Nećeš mi vjerovati.« »Pokušaj.« »sKillerz.« »Molim?« »To je računalna igra u kojoj moraš ubijati ljude. Prije nekih sedam, osam godina stvarale su se prve veće igračke zajednice na internetu, a to integrirano igranje postalo je zaista popularno. sKillerz je osmislio neki bolesnik - navodno ga nitko nikad nije vidio - ali genijalac je kada je riječ o grafici i realističnosti. Što se mene tiče? Bio sam nadaren za računala i sviđalo mi se...« - ubijati - »... igrati tu igru. Uskoro je u tom virtualnom svijetu bilo na stotine ljudi - s najrazličitijim oružjem i identitetima, u raznim gradovima i zemljama. A ja sam bio najbolji od svih. Imao sam nekakav... talent za pronalaženje ljudi, odabir pravog oružja i odlaganje leševa. No bila je to samo igra. Nešto čime sam se zabavljao kada nisam radio na farmi. A onda, nakon... neke dvije godine igranja... Počeo sam imati osjećaj da me netko prati. To je trajalo nekih tjedan dana, a onda se jedne večeri na farmi pojavio neki tip po imenu Jeremija. Radio sam na stražnjoj ogradi, krpao je, a on se dovezao u neoznačenom automobilu.« »I što se dogodilo?« upitala je kada je zašutio. »Ovo još nikada nikome nisam pričao.« »Nemoj prestati.« Prišla mu je i sjela pokraj njega. »Lakše mi je kad to čujem. Mislim... ujedno je i zastrašujuće. Ali... molim te?« Da, dobro. Dok ga je tako gledala onim svojim velikim, prekrasnim očima, bio je spreman dati joj bilo što: riječi, priče... živo srce iz grudiju. Isaac je protrljao lice i zapitao se kada je to postao tako pekmezast - aha, da, zna kada: onoga trenutka kada su ga uveli u onu malu prostoriju u zatvoru, a ona je sjedila ondje sva dotjerana, pristojna i neizrecivo pametna. Plačljivko. Mekušac. Tetkica. »Isaac?« »Da?« O, tko bi rekao - još uvijek se odazivao i na vlastito ime, a ne samo na niz pederastih imenica. »Molim te... nastavi priču.« Sada je na njega bio red da pročisti grlo. »Taj Jeremija pozvao me da dođem raditi za vladu. Rekao je da radi za vojsku i da traže momke poput mene. Ja sam pitao: Farmere? Tražite farmere sa sela? Nikada to neću zaboraviti... Pogledao me ravno u oči i rekao... Ti nisi farmer, Isaac. To je bilo sve. Ali način na koji je to rekao... kao da zna neku tajnu o meni. No, u svakom slučaju... Mislio sam da je tip idiot i to sam mu rekao - nosio sam blatnjavo radno odijelo, kapu s logotipom Johna Deerea i radne čizme. Nije mi bilo jasno što to misli da jesam.« Isaac je bacio pogled na Grier. »No bio je u pravu. Zaista sam bio nešto drugo. Ispostavilo se da su vladini ljudi pratili sKillerz na internetu i tako su me pronašli.« »Kako to da si na kraju odlučio ipak... raditi... za njih?« Zgodan eufemizam. »Želio sam otići iz Mississippija. Oduvijek sam to želio. Otišao sam od kuće dva dana poslije toga i još uvijek se ne želim vratiti. A ono tijelo koje su pronašli pripadalo je nekom klincu koji je izletio s ceste na motociklu. Barem su tako meni rekli. Zamijenili su nam osobne i motocikle i to je to.«

154


CHIA

»A tvoja obitelj?« »Majka...« U redu, sada je stvarno morao pročistiti grlo. »Majka nas je ostavila, a poslije je umrla. Stari je imao pet sinova, ali samo dva s njom. Nikad se nisam slagao ni s jednim od braće ni s njim, pa mi nije bio problem otići - a ni sada ih ne bi potražio. Što je bilo, bilo je, i meni to ne smeta.« U tom su se trenutku otvorila ulazna vrata, a Grierin je otac iz hodnika doviknuo: » Hej?« »Ovdje smo«, odgovorio je Isaac jer mu se činilo da Grier nema namjeru to učiniti: dok je provjeravala sigurnosni sustav, odjednom je izgledala previše pribrano da bi progovorila. Kada joj je otac ušao u prostoriju, izgledao je kao njezina potpuna suprotnost: bio je sav neuredan, kosa mu je bila raščupana kao da ju je čupao rukama, oči krvave i staklaste, a kaput krivo zakopčan. »Ovdje si«, rekao je Isaacu glasom prepunim strave. Iz čega se dalo zaključiti da psihološka igrica koju je Jimov frend nabacio pred kućom nije bila samo razmetanje. Vrlo korisno, pomislio je Isaac. »Nisam mu rekla zašto želim da dođe«, objavila je Grier. »Bežični telefon nije siguran.« Pametna je. Stvarno je pametna. Budući da nije ništa više rekla, Isaac je odlučio preuzeti uzde. Zagledao se u drugog muškarca i rekao: »Želite li još uvijek pronaći izlaz?« Childe je pogledao kćer. »Da, ali...« »Što ako je to moguće a da pritom... nitko...« - čitaj: Grier - »... ne strada?« »Nije moguće. Čitavo desetljeće pokušavam pronaći način.« »Je li vam ikad palo na pamet da prokažete Matthiasa?« Grierin se otac skamenio i zagledao Isaacu u oči kao da pokušava pročitati budućnost. »Misliš... « »Da pomognete nekome da istupi i ispriča ama baš sve što zna o tom seronji.« Isaac je bacio pogled na Grier. »Ispričavam se na rječniku.« Childe je stisnuo oči, no nije škiljio zbog uvrijeđenosti ili nepovjerenja. »Misliš, da svjedočiš?« »Ako bude potrebno, da. Ili da ih se zatvori ispod pulta. Ako Matthias više ne bude glavni, svi...« - čitaj: Grier - »... će biti sigurni. Predao sam se, ali želim otići korak dalje. A mislim da je vrijeme i da svijet sazna čime se on to zapravo bavio.« Childe je pogledavao sad njega, sad Grier. »Što god treba. Učinit ću što god treba da sredim tog gada.« »Pravi odgovor, Childe. Pravi odgovor.« »Ja isto mogu progovoriti... « »Ne, ne možete. To je moj jedini uvjet. Dogovorite sastanke, recite mi kome da se obratim, a zatim nestanite iz te gungule. Ako na to ne pristanete, stvar otpada.« Pustio je dobrog starog tatu da se buni i za to vrijeme krajičkom oka promatrao Grier. Zurila je u oca, a iako nije ništa govorila, Isaac je bio spreman pretpostaviti da se ona golema ledena santa barem malo topi: teško je bilo ne osjećati poštovanje prema njezinu ocu, jer je bio smrtno ozbiljan kada je rekao da je spreman progovoriti - ako mu se pruži prilika, i on je bio spreman reći sve što zna. No na njegovu nesreću, ta odluka nije bila na njemu. Ako mu se plan izjalovi, nema potrebe da Grier izgubi posljednje što joj je preostalo od obitelji. »Žalim«, rekao je Isaac prekidajući bujicu riječi. »Bit će tako ili nikako - ne znamo kako će se stvari razvijati, a ja moram znati da ćete... na kraju još uvijek biti tu. Želim da ostavite što manje tragova dok sve pripremamo. Ionako ste već umiješani puno više nego što mi se sviđa. Pritom mislim na vas oboje.« Childe je zavrtio glavom i podignuo ruku. »Čekaj malo, saslušaj me... «

155


CHIA

»Znam da ste odvjetnik, ali vrijeme je da prestanete s prepucavanjem. Odmah.« Childe je na to zastao, kao da nije naviknut da mu se netko obraća tim tonom. No onda je rekao: »U redu, ako inzistiraš na tome.« »Inzistiram. To je jedini uvjet od kojega neću odstupiti.« »U redu.« Tip se ushodao kuhinjom. I nastavio hodati kuhinjom. A zatim... se zaustavio ravno pred Isaacom. Položio je ruku na prsa te palcem i kažiprstom oblikovao krug. Zatim je progovorio kristalno čistim glasom obojenim prikladnom dozom tjeskobe. »O Isuse, što mi je došlo... Ne mogu to učiniti. To nije u redu. Oprosti, Isaac... Ne mogu. Ne mogu ti pomoći.« Grier je zaustila da nešto kaže, no Isaac ju je uhvatio za ruku i stisnuo joj zapešće da bi je ušutkao: otac je sada potajno pokazivao u smjeru onoga što je zacijelo bilo stubište koje je vodilo u podrum. »Jeste li sigurni?« upitao ga je Isaac prijetećim glasom. »Trebam vas, a mislim da vam je ovo velika pogreška.« »Ti si taj koji griješi, mladiću. Ovog bih trena nazvao Matthiasa da ti to već nisi sam učinio. Neću sudjelovati ni u kakvoj uroti protiv njega - i odbijam ti pomoći.« Childe je opsovao. »Moram nešto popiti.« S tim se riječima okrenuo i uputio prema drugom kraju sobe. U tom je trenutku Grier zgrabila Isaaca za vjetrovku i privukla ga k sebi tako da su im se glave dodirivale. Gotovo je sasvim nečujno prosiktala: »Da ni jedan od vas dvojice nije ni pomislio da ćete mi opet servirati neku priču o povjerljivim informacijama. Ni slučajno.« Isaacu su obrve skočile do kose dok je Grierin otac otvarao vrata koja su vodila u podrum. Sranje, pomislio je. No očito je neće moći razuvjeriti. Osim toga, možda će se lakše pomiriti s ocem ako bude sudjelovala. »Dame imaju prednost«, prošaptao je Isaac galantno pokazujući put.

156


CHIA

Poglavlje 30

Raj, Južna tratina Nigel nije svoja dva najdraža anđeoska ratnika pristao primiti zato što je dobar ni zato što ih je željno iščekivao - a zanemario je i činjenicu da su on, Colin, Bertie i Byron upravo blagovali. No posjetitelje nije mogao odbiti; znao je zašto Edward i Adrian dolaze i znao je da im se neće svidjeti ono što će im morati reći. Stoga je smatrao da im to mora priopćiti osobno. I uistinu, kada su se dvojica anđela materijalizirala na drugom kraju tratine, uputila su se prema šumarku držeći se kao osvetnici, što su i bili. »Strašno mi je žao«, promrmljao je Nigel svojim savjetnicima, »ali molim vas da me na trenutak ispričate.« Složio je damastni ubrus i ustao, zaključivši da nema potrebe da i ostalima pokvari tek - a ono što slijedi bit će verbalni ekvivalent gastronomskog ubojstva najkrvavije vrste. Colin je također ustao. Nigelu bi bilo mnogo draže da to sam obavi, no znao je da neće moći odgovoriti drugog anđela od njegove namjere. Nitko i ništa nije Colina moglo natjerati da se predomisli ni u vezi s time što će jesti za slatko, a kamoli kada su posrijedi stvari od velike važnosti. On i Colin susreli su se s posjetiteljima na pola puta između točke njihova ulaska i mjesta na kojem je među brijestovima bio postavljen onaj otmjen stol. »Uhvatila ga je«, rekao je Edward kada su se njih četvorica okupila. »Ne znamo što se dogodilo... « Nigel ga je prekinuo. »Sam joj se predao kako bi drugomu dao šansu da preživi.« »Nije to trebao učiniti. Previše je važan.« Nigel je pogledao u Adrianovu smjeru i utvrdio da anđeo za promjenu šuti. Što je bio sigurniji znak nevolje od ičega drugog. Nigel je povukao posuvratke i zategnuo rukave svilene košulje koju je nosio pod lanenim odijelom. »Neće ga ubiti. Ne smije.« »Jesi li sasvim siguran u to?« »Malo je stvari u kojima joj se može vjerovati, no pravila nam nije ona nametnula. Da ubije Jima, time bi predala ne samo rundu, već i čitavu utakmicu. To će je zadržati pod kontrolom.« Do njega je dopro Adrianov glas, oštar i slab. »Ima stvari koje su gore od smrti.« »Uistinu, mudro zboriš.« »Pa onda učini nešto, jebote!« Anđeo je gotovo vibrirao, a tijelo mu je nalikovalo petardi koja samo što se nije rasprsnula. »No mogli bismo ga izvući«, rekao je Edward. »To nije protivno pravilima.« »Naravno, nije.« Duga tišina. Edward se nakašljao. Djelovao je kao da pokušava zauzdati jezik kako bi ostao pristojan. »Iz slike koju nam je poslala može se naslutiti da ga drži u svom svijetu.« »Ne nalazi se na Zemlji, istina je.« »Pa kako da onda dođemo do njega?«

157


CHIA

»Ne možete.« Adrian je opsovao, a Edward ga je čvrsto zgrabio za ruku, no to ovoga nije ušutkalo. »Rekao si da ga možemo izvući.« »Adriane, rekao sam da to nije protivno pravilima. U smislu da smijete to učiniti. Nisam, međutim, ni na koji način komentirao izvedivost takovoga čina. U ovom slučaju, ne možete doprijeti do njega a da pritom ne žrtvujete sami sebe, čime biste ga ostavili bez potpore i bez vodstva u ovom ključnom, početnom razdoblju... « »Ti govno jedno.« Prije nego što je Adrian stigao učiniti nešto bedasto, Edward mu je stisak s ruke prebacio oko krupnih prsa i obuzdao ga. Nigel je podignuo obrvu pogledavši ih. »Ja nisam smislio pravila, a ne želim diskvalifikaciju ništa više od protivnice.« »Imaš li...« Adrian se zagrcnuo vlastitim riječima i morao neko vrijeme duboko disati da bi mogao dovršiti rečenicu. »Imaš li ti ikakvog pojma što mu radi? Sada, ovaj tren. Dok mi tu stojimo na tvojoj jebenoj tratini, a na stolu te čeka večera?« Nigel je pažljivo birao riječi. Posljednje što mu je trebalo bilo je da se njih dvojica odmetnu. Ponovno. Tu su pogrešku već jedanput počinili, nisu li. »Vrlo dobro znam koje će karte Devina staviti na stol, da se tako izrazim. A isto tako znam i da je Jim vrlo snažan - što je u svemu ovome najveća tragedija. Jer će zbog toga posegnuti za oblicima mučenja koji... « Nije bilo razloga da nastavi: Adrianove su oči poprimile staklast izraz osobe koja ponovno proživljava vlastitu noćnu moru. »No čujte što vam zborim: Devina ga ne može dugo zadržati jer inače riskira diskvalifikaciju. Situacija se primiče raspletu, a ako Jimu onemogući potpuno sudjelovanje u njemu, natjecanje neće biti pošteno.« »A što s Jimom?« odlučno je upitao Adrian oslobodivši se stiska najboljeg prijatelja. »Što s njegovom patnjom? Što s njim?!« Nigel je bacio pogled na Colina, koji je stajao u potpunom muku. No s druge strane, izraz njegova prekrasna, poznata lica bio je dovoljno rječit: njegov je gnjev bio toliko dubok i prostran da bi se i oceani postidjeli u usporedbi s njim. Oduvijek je mrzio Devinu, a ova situacija neće nimalo popraviti to stanje. No već je bilo dovoljno usijanih glava. Nigel je odmahnuo glavom s iskrenim razočaranjem. »Ništa ne smijem učiniti. Žao mi je. Ruke su mi vezane.« »Žao ti je. Jebeno ti je žao.« Adrian je pljunuo na tlo. »Da, vidi se da ti je žao, bezosjećajni gade. Izgledaš stvarno rastrgano. Šupčino.« S tim se riječima anđeo dematerijalizirao. »Sranje«, promrmljao je Edward. »Priprost, no precizan opis.« Nigel je zurio u prostor koji je do tog trenutka zauzimao Adrian. »Prerano je još da bude toliko bridak i iscrpljen od bitke. Ovo ne sluti na dobro.« »Šališ se, je l'da?« Pogledao je anđela. »Zasigurno i ti vidiš ludilo u njemu...« »Tek toliko da znaš, glavonjo, nema ni četiri dana da ga je Devina obradila, i to bez milosti. A ti misliš da će ostati savršeno smiren sada kada Jim mora trpjeti istu stvar? Jesi li ti pri sebi?« »Smijem li te podsjetiti da si mi se zakleo da će moći sve ovo podnijeti?« Nigel se zatekao kako se naginje prema njemu, spreman za sukob. Na kraju krajeva, možda jest kapetan svoje momčadi, no to ne znači da mu je malo šaketanja ispod časti. »Rekao si da se može oduprijeti stresu. Prisegnuo si mi i ja sam ti vjerovao. A ako misliš da će poslije biti lakše, onda si jednako lud, a razlika je samo u tome što se na njemu to već vidi.«

158


CHIA

Edward je podignuo ruku i zamahnuo kao da će ga raspaliti. »Jebi se, Nigel... « Colin se u tren oka bacio na anđela: zaletio se zdesna, oborio ga i okrenuo licem nadolje na jarkozelenoj travi. »Nećeš ga tući, stari«, zarežao je Colin. »Znam da si bijesan i da želiš izvući Jima, ali ne mogu ti dopustiti da udaraš Nigela. Nema šanse.« Nigel je bacio pogled prema stolu. Dok su mu Bertie i Byron uzvraćali pogled, vidio je da obojica sjede kao zabrinute ptice, istegnutih tijela, ruku spuštenih uz bokove, širom raširenih očiju. Tarquin je legao na tlo i sakrio dugačku njušku pod stolnjak kako ne bi vidio što se događa. Večera je bila više nego uništena. I to ne samo zato što se ova mala predstava pretvarala u totalnu katastrofu; uistinu, Nigel je znao da neće moći progutati ni zalogaja. Utakmica s Devinom razvijala se u lošem smjeru na bezbroj načina... a on je bio sputan pravilima. »Pusti me da ustanem«, zagunđao je Edward. Colin je možda bio deset ili petnaest kilograma lakši od drugog anđela, no bio je žilav preko svake mjere. »Moraš biti pristojan, stari. Nema više tučnjave ili ću te opet dohvatiti.« »Dobro.« Ta jedna riječ nije bila nikakva kapitulacija, no Colin ga je svejedno pustio - vjerojatno zato što je znao da ga jednostavno može ponovno svladati ako bude potrebno. Edward je otresao vlati trave koje su mu se kao šljokice zalijepile za kožnu jaknu. »To što Jim to može izdržati, ne znači da je pravedno.« S tim je riječima ispario. Nigel je izustio opaku psovku i gledao kako pred njim nestaju tragovi Edwardova krupnog tijela: trava se pridizala, uspravljala. »Nisu u krivu«, natmureno je rekao Colin. »A ta kučka ne igra pošteno.« »Jim joj se svojevoljno predao.« »U situaciji koju je ona izmanipulirala. Nije u redu i ti to dobro znaš.« »Zar želiš da i mi riskiramo diskvalifikaciju?« Pogledao ga je. »Želiš li da izgubimo zbog toga?« Colin je otresao travu s dlanova. »Kvragu sve. K jebenom vragu sve.« Nigel je spustio pogled na otisak tijela koji je nestajao s tratine. »Potpuno se slažem.«

159


CHIA

Poglavlje 31

Grier baš i nije često odlazila u vinski podrum. Kao prvo, chardonnay od dvadeset dolara koji bi si navečer natočila u čašu teško da je bio vrijedan prešetavanja gore-dolje po stubištu. Kao drugo, zbog tih se vrata nalik na ona u bankovnom trezoru, niskog stropa i polica koje su prekrivale sve zidove uvijek osjećala kao da je u zatvoru. I tko bi rekao... kada ih je njezin otac sve troje zatvorio u taj skučeni prostor, zbog Isaacova se golema tijela činilo da se nalaze u kutiji šibica, pa joj se odjednom učinilo da ne može disati. U sredini prostora nalazio se ulašteni stol, pa je sjela na jednu od četiri stolice koje su ga okruživale. Kada je Isaac sjeo preko puta nje, bilo je teško ne sjetiti se njihova prvog susreta u zatvoru; prizor je bio upravo takav, njih dvoje suočeni jedno s drugim za stolom. Samo što se sada, unatoč činjenici da nijedno od njih nije bilo u lancima, nije mogla oteti dojmu da su oboje vezani... i da su folijom obloženi čepovi svih onih silnih boca odred za strijeljanje koji samo što nije dobio zapovijed da raspali. Zaboga, kada su ga ono neki dan doveli na sastanak s njom, nije imala pojma u što se upušta. Ali zapravo, nije li uvijek tako? Dok živiš svojim svakodnevnim životom, usputne odluke i slučajni događaji ponekad pokrenu centrifugalnu silu koja te u stanju uvući u sebe, a zatim ispljunuti u svijetu koji se odjednom čini potpuno drugačijim. Čak i ako uopće ne izađeš iz kuće. Otac joj je sjeo na stolicu najbližu vratima i prepleo prste naslonivši laktove na stol. »Ovdje smo sigurni«, rekao je glavom pokazujući na ventilacijski otvor pri niskom stropu, pokraj kojeg su dvije crvene zastavice poigravale na povjetarcu koji je stvarao. »Ventilacijski sustav zrak uzima daleko odavde, pa nema straha od kontaminacije. Postoji i tunel koji vodi van i radioodašiljač koji će omesti uređaje koji nas možda snimaju.« Tunel je za Grier bio novost pa je pogledala oko sebe. Koliko je ona vidjela, sve su police bile prikovane za zidove, a pod je bio od neprekinutog komada kamena, no s obzirom na sve ostale trikove koje je kuća skrivala, nije se baš čudila. Javio se Isaac. »Ako bih htio otići razgovarati s nekim, tko bi to bio?« »To ovisi o tome... « »A mama?« Kada se naglo i bez imalo obzira ubacila u razgovor, Grier se pomno zagledala u očevo lice tražeći naznake trzaja oko očiju i usana. »Kad je ona umrla. Je li zaista bio rak?« Iako je otada prošlo sedam godina, ti strašni posljednji dani još uvijek su joj bili živo prisutni u sjećanju, pa ih je sada počela prebirati u potrazi za napuklinama na zidovima događaja, mjestima na kojima su stvari koje su izgledale kao jedno zapravo bile nešto drugo. »Da«, rekao joj je otac. »Da... Stvarno je... Da, umrla je od raka. Časna riječ.« Grier je ispustila zadržani dah i nije mogla vjerovati da joj je zaista laknulo što je posrijedi bila samo ta užasna bolest. No puno je bolje ako je krivac bila Majka Priroda. Puno je bolje što barem tu tragediju nije morala sagledati u novom svjetlu. Jedna je više nego dovoljno. Nakašljala se. Klimnula glavom. »Onda dobro. U redu.« Ruku joj je prekrio topao dlan i stisnuo je. Budući da su ocu obje ruke bile na stolu, shvatila je da je Isaacov. Kada ga je pogledala, prekinuo je kontakt, no zadržao je ruku tek toliko koliko je bilo potrebno da zna da je uz nju, ali ne i toliko da bi se osjećala sputanom. Zaboga, te kontradikcije u njemu. Brutalnost. Seksualnost. Zaštitnički instinkt.

160


CHIA

U mislima si je opalila šamar i vratila pozornost na oca. »Nešto si počeo govoriti?« Klimnuo je glavom i pribrao se, a zatim vratio pogled na Isaaca. »Koliko si daleko spreman ići?« »Neću govoriti ništa o drugim operativcima«, rekao je Isaac, »ali što se tiče mojih zadataka, ići ću do kraja. Ispričat ću što sam sve radio za Matthiasa. Sve što znam o njemu i njegovu zamjeniku. Kamo su me slali. No problem je u tome što je sve to jako nepovezano - o mnogim stvarima znam samo dijelove.« »Pokazat ću ti nešto.« Otac je ustao od stola, a prije nego što je uspjela vidjeti što je napravio, dio polica pomaknuo se naprijed i ulijevo te otkrio sef ugrađen u kameni zid. Čvrsta je vrata otvorio utiskivanjem otiska dlana na ploču, a unutrašnjost nije bila osobito velika - tek nekih tridesetak centimetara vodoravno i ne više od petnaest u visinu. Vratio se za stol noseći debelu mapu. »Ovo je sve što sam uspio prikupiti. Imena. Datumi. Ljudi. Mjesta. Možda će ti to malo potaknuti sjećanje.« Potapšao je prednje korice. »Dokučit ću kome se najbolje obratiti. Nemoguće je pouzdano znati tko je u Matthiasovu užem krugu - urote u vladi imaju debelo korijenje, ali i nevidljive pipke. Bijela kuća ne dolazi u obzir, a budući da je riječ o nečemu na saveznoj razini, lokalne nam veze neće pomoći. Ali evo što ja mislim... « Očev je glas jačao sa svakom novom riječi, a snaga koju mu je davao osjećaj svrhe pred njezinim ga je očima pretvarala u čvrsti stup kakvim ga je oduvijek smatrala. Dok je iznosio planove, osjetila je kako joj se u srcu nešto pomiče. Iako je tome jednako pridonijelo nešto što je rekao Isaac. Nitko od nas ne zna u što se upušta dok ne bude prekasno... Njezin je brat bio narkoman kojeg su voljeli, ovisnik prvog reda koji bi vrlo vjerojatno u nekom trenutku poginuo od vlastite ruke - iako to nije bilo opravdanje za ono što su mu učinili, već samo realan opis tadašnje situacije. Tada je bila iznenađena što je otac bio toliko uzrujan njegovom smrću. On i Daniel nisu bili u kontaktu najmanje godinu dana prije te stravične večeri; nakon što se najnoviji pokušaj u još jednoj u nizu skupih ustanova za odvikavanje neslavno izjalovio, otac je stigao do zida, kao što se događalo s mnogim roditeljima i članovima obitelji. Dao je sinu sve što je mogao, proživio desetljeće privremenih izliječenja koja su pružala izdajničku nadu, no nakon kojih su neizbježno slijedili dugački, mračni mjeseci tijekom kojih nitko nije znao gdje se Daniel nalazi, pa čak ni je li živ. No kada je Daniel umro, otac je bio neutješan. Toliko da je proveo tjedan dana sjedeći u naslonjaču s tek bocom džina pokraj sebe. Sada je znala i zašto. Smatrao je da je on jedini odgovoran. Gledala ga je kako govori i primijetila tragove starenja na licu... bore uz rubove očiju i usana, lagano opuštanje čeljusti. Još uvijek je bio vrlo zgodan, a ipak se nikada nije ponovno oženio. Je li razlog bio kaos u koji se uvalio? Vjerojatno. Definitivno. Ti znakovi starenja na licu nisu bili samo posljedica protoka vremena. Uzrokovao ih je i stres, bol i... Preusmjerila je pozornost na Isaaca. Pogled mu je bio fokusiran, nalik na laser, a blijede oči doslovno su se žarile od spremnosti za bitku. Zanimljivo, nije bio ni najmanje sličan njezinu ocu kada je riječ o porijeklu, obrazovanju, okruženju, iskustvu. A ipak su na toliko mnogo načina bili identični. Osobito tako ujedinjeni u zajedničkoj odluci da isprave nepravdu. »Grier?« Stresla se da se pribere i pogledala oca. Nešto joj je pružao... rupčić? Ali zašto... Osjetila je nešto na podlaktici i spustila pogled. Srebrna se suza skupljala u lokvicu nakon pada s lica i oblikovala joj sitan blistavi krug na koži.

161


CHIA

Pala je još jedna i uništila joj sav trud - no tada su njih dvije udružile snage i kritična se masa udvostručila. Uzela je rupčić i obrisala suze. »Tako mi je žao«, rekao je otac. Obrisala je lice i ponovno složila finu tkaninu, prisjetivši se kako je on napravio istu stvar gore u kuhinji. »Znaš što?« promrmljala je. »Isprike ne znače ama baš ništa.« Spustila je ruku na mapu koju je stavio na stol. »Ovo... ovo što vas dvojica radite... to znači sve.« Bila je to jedina stvar koja je mogla imalo poboljšati situaciju. Da bi spriječila daljnji razgovor, otvorila je prvu stranicu... Namrštila se i bolje pogledala. Na prvoj se stranici nalazio ispis četiriju fotografija lica u krupnom kadru. Sva su bila muška. Sva su izgledala kao različite etničke verzije Isaaca. Ispod slika su očevim rukopisom bila ispisana imena, datumi rođenja, brojevi socijalnog osiguranja, datum kada su zadnji put viđeni... iako nisu sve rubrike bile ispunjene. Pri dnu triju od četiriju fotografija na toj stranici stajalo je PREMINUO. Okrenula je sljedeću stranicu, pa još jednu. Sve su bile iste. Koliko lica. »Želim uključiti Jima Herona«, rekao je Isaac. »Što nas više progovori, to bolje...« »Jima Herona?« rekao je otac. »Misliš Zahariju?« »Da. Vidjeli smo se danas navečer i sinoć isto. Mislio sam da su ga poslali da me ubije, no ispalo je da mi želi pomoći - ili barem tako kaže.« »Vidjeli ste se?« »Bio je s još nekom dvojicom. Ne poznajem ih, ali izgledaju kao da bi mogli biti iz specijalnih postrojbi.« »Ali... « »Isuse Bože«, prošaptala je Grier prinoseći jednu stranicu bliže očima. »To je on.« Dok je pokazivala na jednu od slika, čula je kako otac govori: »Jim Heron je mrtav. Netko ga je upucao u Caldwellu, u državi New York. Prije četiri dana.« »To je on«, ponovila je lupkajući po slici. Isaac je zvučao zbunjeno. »Kako si znala? Grier... Kako si znala?« Podignula je pogled. »Kako sam što znala?« »To je Jim Heron.« Pomaknula je prst i ispod slike ugledala ime Zaharija. »E pa ne znam tko je, ali to je muškarac koji mi se sinoć pojavio u sobi. Kao anđeo.«

162


CHIA

Poglavlje 32

Ovo se ne razvija dobro. Duboko u šupku Pakla, gdje je zarobljene duše držala zatočene kao muhe iza tankih zidova, a nepomičnim se zrakom pronosilo muklo stenjanje njezinih podanika, Devina je patila od ozbiljnog slučaja pokvarenog veselja. Zbog čega je i otjerala sve ostale. Povukla se korak unatrag i pogledala komad mesa žicama pričvršćen za stol. Pri svjetlosti svijeća Jim Heron, prekriven krvlju, crnim voskom i drugim tekućinama različitog porijekla u uzorcima nalik slikama Jacksona Pollocka, jedva je disao kroz natekle, raspuknute usne. Na trbuhu je imao složenu mrežu rezbarija koje je urezala vlastitim kandžama, a bedra su mu isto tako bila žigosana njezinim imenom i njezinim simbolima. Penis mu je bio izrauban do krvi, baš kao i ostatak tijela. A ipak, nije vikao, nije molio, nije čak ni otvorio oči. Nije bilo psovki, suza. Ničega. Nije se mogla odlučiti bi li bjesnjela na sebe i svoje poslušnike što ga nisu dovoljno intenzivno obradili... ili se zaljubila u gada. U svakom slučaju, odlučila je da ga mora slomiti. Pitanje je bilo kako. Vrlo je dobro znala da je to moguće postići na dva načina. Prvi je izvana prema unutra: osobi se jednostavno okomiš na kožu, kosti i spolne organe dok joj tjelesna bol, iscrpljenost i sram ne unište unutarnje mentalno središte. Drugi je obrnut; treba pronaći neku unutarnju pukotinu i tuckati je poslovičnim čekićem dok se sve ne sruši. Njoj je obično dostajao prvi, s obzirom na sve alate koje je imala na raspolaganju - a tako je bilo i zabavnije, pa bi zato uvijek počinjala od njega. Drugi je složeniji, iako na vlastiti način donosi jednako zadovoljstvo. Za svakoga postoji ključ koji otvara njegova unutarnja vrata; samo treba dovoljno kopati i pronaći onaj koji vodi u um i srce pojedine osobe. U slučaju Jima Herona... pa, očito će je natjerati da se potrudi. Što znači da njezin dragi Adrian sada ima suparnika u borbi za titulu njezine omiljene igračke. Što odabrati, što odabrati... Njegova majka. Majka bi bila dobar izbor, ali Devina je znala da se nje neće moći zaista dokopati, a on bi čak mogao biti dovoljno pametan da shvati da ga pokušava prevariti. Srećom, postojala je još jedna mogućnost koja je slučajno bila u njezinoj vlasti. Izvan dosega svjetlosti svijeća, zatočene u tekućim zidovima, u mukama su se izvijale duše onih koje je zarobila. Ruke, noge, stopala i glave stvarale su valovita kretanja koja nikada nisu uspjela do kraja probiti površinu viskozne tvari dok su mučenici vječito tražili način da se oslobode. Zadovoljstvo koje joj je pružao pogled na njezinu zbirku načas joj je odvratilo pozornost, no ujedno je i potaknulo njezinu glad: mora i Jima uvrstiti među svoje trofeje. Očajnički ga je željela smjestiti u sebe. U početku je sve to bila samo igra, ali sada, nakon ovog iskustva, postalo je mnogo više od toga. Željela ga je posjedovati. Vratila je pogled na njegovo lice, a njegov joj je smiren izraz bilo gotovo nemoguće pojmiti. Kako itko može pretrpjeti toliko toga... bez ijedne jedine grimase. Bez ikakvog straha od onoga što slijedi. No ona će se već pobrinuti za to.

163


CHIA

Sviđalo joj se vjerovati da ta snaga dolazi iz onog njegova dijela koji pripada njoj. Oni pekmezasti anđeli sa svojim presvetim moralom i pravilima - slabići, obični slabići. Prezirala ih je toliko da utakmicu s Nigelom nije željela izgubiti ne samo zato što će kao pobjednica vladati zemljom, nebesima i svime između sunca i mjeseca... već zato što bi bilo zaista porazno da je nadvlada ta gomila pičkica. Jim, s druge strane... On je bolji od njih. U suštini je više nalik njoj. Kakva šteta što će ga uskoro morati vratiti na Zemlju; igra se, na kraju krajeva, mora nastaviti. No prije nego što ode, bila je odlučna na njemu ostaviti svoj otisak, dati mu bolju predodžbu o tome što će za njih značiti živjeti u paklu do kraja života. Na kraju krajeva, porezotine na koži bile su relativno plitke. Brazgotine na umu, međutim, dosežu puno, puno dublje. A besmrtnici u tom pogledu pružaju osobito zadovoljstvo jer dok god živi mozak, živi i sjećanje - što znači da za sobom može ostavljati vječne ožiljke. Devina je pogledala svoj zid, koji se protezao kilometrima uvis, i sjetila se svoje psihologinje i napretka koje su ostvarile zajedničkim radom. Ova domena nije ulazila u okvire njezina »oporavka«, a trenutna situacija s Jimom ponovno je dokazivala koliko njezin sindrom hrčka može biti koristan. Nikad ne znaš što ti može zatrebati. Ispružila je ruku i iz viših slojeva privukla jedan od vitkijih oblika, provlačeći ga pokraj drugih duša i oko njih, dozivajući ga k sebi. Kada se spustio nad pod, dozvala je dušu da izađe i odjenula je u tjelesni oblik koji je nosila na Zemlji. Devina joj se osmjehnula. Tko bi rekao da će se to ni po čemu posebno ni upečatljivo stvorenje pokazati tako korisnim. Okrenula se prema stolu i rekla: »Jime? Dovela sam nekoga kome ćeš se obradovati.« Dok je ležao na Devininu stolu, Jim je sumnjao da je tako. Vrlo je iskreno sumnjao. Osim toga, vjerojatno sad više nije ni u stanju otvoriti oči. Više ga ništa nije boljelo, što mu je bitno olakšavalo stvari. No cijena te blažene tuposti bilo je povlačenje svijesti u neki skriveni zakutak mozga. Nije se još baš moglo reći da je potpuno usnula, no bila je blizu: sluh mu je dosegnuo onaj vunasti stadij kada je sve prigušeno, a s unutrašnje strane kože osjećao je popriličnu hladnoću. Zbog tih klasičnih simptoma šoka zapitao se nije li ga možda ipak u stanju ubiti. Adriana nije dokrajčila, ali je li to bio samo hir naklonosti? »Ostavit ću vas da se bolje upoznate.« Zadovoljstvo u Devininu glasu nije bilo dobar znak, ako se uzme u obzir da je učinila sve neljudski moguće da ga slomi i da se trudila... koliko? Satima? Zasigurno. Koraci. Koji se udaljavaju. Vrata. Koja se zatvaraju. Tišina. No nešto je bilo s njim. Osjećao je prisutnost sa svoje lijeve strane. Iza zatvorenih vjeđa sa sigurnošću je znao dvije stvari: Devina sigurno nije daleko otišla, a štogod bilo to s čime ga je zaključala, bilo je blizu. Prvo što je primijetio bilo je disanje. Lagano, isprekidano. Onako kako disanje obično zvuči kada se čovjek oporavlja. Možda je to njegov dah? Ne. Ritam je drugačiji. Pažljivo je okrenuo glavu u tom smjeru i počeo sliniti dok mu je iz usta curilo ono što nije mogao progutati zbog žice koja mu je bila stegnuta oko vrata. To nešto što je bilo s njim ponovno je nesigurno izdahnulo. Zatim je začuo tiho kuckanje.

164


CHIA

Dobro koji je to vrag? Na kraju više nije mogao izdržati znatiželju i podignuo je jedan kapak... ili ga je barem pokušao podignuti. Trebala su mu dva pokušaja, a obrve je morao istegnuti do sredine čela prije nego što je napokon uspio otvoriti oko... Jim isprva nije mogao pojmiti što gleda. No plava je kosa neupitno bila tu... ta dugačka plava kosa koja je padala na krhka ramena. Zadnji ju je put vidio prije svega par dana. U Devininoj kupaonici. Zamrljanu krvlju. Djevojka koju je Devina žrtvovala kako bi zaštitila svoje zrcalo bila je odjevena u umrljanu ovojnicu, tankim je rukama prekrivala grudi, a sitnim dlanom od pogleda štitila mjesto na kojem su joj se spajala bedra. Nekim čudom, na tijelu joj nije bilo tragova mučenja, no trauma je bila jasno vidljiva: oči su joj bile razrogačene i prestravljene... No nisu gledale ništa u prostoriji... Gledale su njega... njegovo tijelo i sjajne, ljepljive ostatke svega što mu je učinjeno. »Nemoj...« Glas mu je bio jebeno slab, pa je silom pogurao zrak kroz žičanu barikadu koja mu je stezala grlo. »Nemoj me... gledati. Okreni se... Za Boga miloga, okreni se...« Sranje, trebalo mu je još kisika. Morao ju je natjerati... Pogledala ga je u oči. Šok i strava na njezinu licu rekli su mu više no što je trebao znati, ne samo o tome što joj je Devina učinila, već i o tome što je pogled na njega značio za tu sirotu djevojku. »Nemoj me gledati!« Trgnula se i ustuknula, pa je zauzdao svoju ćud. Ne da je baš imao puno toga što je mogao zauzdati - svu je snagu potrošio na taj uzvik. »Pokrij lice«, rekao je promuklim glasom. »Okreni se i samo... pokrij lice.« Djevojka je podignula ruke i okrenula se na mjestu, a nježna joj se kralježnica isticala pod ovojnicom dok je drhtala. Jim je tijekom Devinine tjelovježbe nekoliko puta nenamjerno povukao spone koje su ga vezivale za stol. Sada ih je divljački natezao. »Ozlijedit ćeš se«, rekla je kada je zastenjao. »Molim te... prestani.« Bol mu je oduzela sposobnost govora pa mu je trebalo neko vrijeme da uzmogne nešto reći. »Gdje... gdje te drži? Tu dolje?« »U... u...« Glas joj je bio nalik graktanju, a između riječi čulo se kako joj zubi cvokoću - što je objašnjavalo kuckanje koje je čuo. »U zidu... « Pogled mu je poletio prema tmini, no svjetlost svijeća tvorila je blistav bedem kroz koji mu oči nisu mogle prodrijeti. »Kako to čini?« Nadao se da nema lanaca. I kvragu sve, kako će mu Devina platiti za ovo. »Ne znam«, odgovorila je djevojka. »Gdje sam?« U paklu. No tu je informaciju zadržao za sebe. »Izvući ću te odavde.« »Moji mama i tata...« Počele su je gušiti suze. »Ne znaju gdje »Ja ću im reći.« »Kako ćeš... « Kada se okrenula da ga pogleda preko ramena, pogled joj se prikovao za njegovo izmučeno tijelo i problijedjela je. Odmahnuo je glavom. »Nema gledanja. Obećaj mi... da me više nećeš gledati.« Blijede ruke ponovno su prekrile ono prekrasno lice. Klimnula je glavom. »Zovem se Cecilia. Sissy Barten - sa e. Imam devetnaest godina. Skoro dvadeset.«

165


CHIA

»Živiš u Caldwellu?« »Da. Jesam li mrtva?« »Želim da mi učiniš uslugu.« Na to je spustila ruke i oštro se zagledala u njega. »Jesam li mrtva?« »Da.« Zatvorila je oči dok joj je tijelo potresao još jedan val drhtaja. »Ovo nije Raj. Ja vjerujem u Raj. Što sam zgriješila?« Jim je osjetio nešto vruće u kutku oba oka. »Ništa. Ni u čemu nisi zgriješila. A ja ću se pobrinuti da dospiješ kamo treba.« Pa bila mu to posljednja jebena stvar koju će učiniti u životu. »Tko si ti?« »Ja sam vojnik.« »Kao u Iraku?« »Bio sam i ondje. Sada se borim protiv one kučketine... ovaj, žene koja ti je ovo napravila.« »Mislila sam da joj pomažem... kada me zamolila da joj pomognem nositi torbu. Mislila sam da joj pomažem...« Naglo je udahnula kao da se pokušava pribrati. »Odavde ne možeš pobjeći. Pokušala sam.« »Spasit ću te.« Glas joj je odjednom postao jači. »Ozlijedili su te.« Sranje, opet ga gleda. »Ne brini za mene - misli samo na sebe.« Odjeknuo je neki zvuk, kao da je nešto palo ili da se možda zatvaraju metalna vrata, koji je nju preplašio, a njega natjerao da se usredotoči. Devina će se bez sumnje vrlo brzo vratiti i ponovno poslati Sissy gdje god je već drži, što znači da mora brzo djelovati. Nije znao kada će se vratiti ovamo ni kako će osloboditi tu djevojku. Odnosno Sissy. »Je li to ona?« napeto je upitala Sissy kada su se u daljini začuli koraci. »Ona je, zar ne? Ne želim se vratiti u zid... molim te, ne daj joj...« »Sissy, slušaj me. Moraš se smiriti.« Morao joj je dati nešto na što će se usredotočiti, nešto što će joj pomoći da ostane pribrana dok on smisli kako će se vratiti po nju. Mahnito je razmišljao, pokušavao se sjetiti nečega, bilo čega, čime bi joj mogao olakšati. »Moraš me pažljivo slušati.« »Ne mogu se vratiti onamo!« Kvragu, što da joj ponudi da se koncentrira? »Imam psa«, izvalio je. Načas je utihnula, kao da ju je iznenadio. »Stvarno?« Dok su se koraci približavali, došlo mu je da opsuje. »Da, stvarno.« »Volim pse«, rekla je slabašnim glasom ne skidajući pogled s njegovih očiju. »Sivo-žute je boje i sav je pohaban. Krzno...« Koraci su postali još glasniji, pa je Jim počeo brže govoriti. »Krzno mu je grubo - kao da je sastavljeno od staračkih obrva, a šape su mu sasvim sitne. Voli mi sjediti u krilu. Pomalo šepa, što se više vidi kada jako brzo trči, i voli mi žvakati čarape.« Šmrcanje i zagrcnuli udah. Kao da zna što se približava i da je spremna učiniti sve što može da se uspije zadržati na tom pojasu za spašavanje koji joj pokušava pružiti. »Kako se zove?« »Pas. Zovem ga Pas. Jede pizzu i sendviče od puretine i spava mi na prsima.« Brže. Mora govoriti brže. »Upoznat ćeš ga, u redu? Odvest ćeš ga na livadu i... Znaš kako možeš utaknuti jednu čarapu u drugu?« »Da.« U glasu joj se sada čula žurnost. Kao da želi uzeti sve što joj može dati. »Napraviš lopticu od čarapa.«

166


CHIA

»Lopticu od čarapa - tako je.« Brzo, brzo, brzo. »Imaš lopticu od čarapa i bacit ćeš mu je, a on će ti je donijeti. Sunčano je, Sissy. Osjećaš sunce na licu...« »Kada ćeš se vratiti?« prošaptala je. »Čim budem mogao.« Sada je govorio tako brzo da su mu se riječi stapale jedna u drugu, a koraci su bili toliko blizu da je znao da se približavaju salonke s oštrim, zašiljenim petama. »Zapamti Psa. Čuješ li me? Kada ti se učini da ne možeš više, sjeti se mog psa... « »Ne ostavljaj me ovdje... « »Vratit ću se po tebe... « Sissyno je lice bilo obliveno suzama dok je pružala ruke prema njemu. »Ne ostavljaj me ovdje!« U tren oka preobrazila se u stanje u kojem je bila kada ju je ugledao nad onom kadom; ovojnica je nestala i ostavila je golu, oskvrnuta tijela, plave kose zapetljane i umrljane krvlju. Oči su joj odjednom poletjele prema daljem kutu, a krvave usne zadrhtale. »Ne!« Podignula je ruke kao da se brani od udaraca, izmicala se... A onda je samo nestala. A Devina, prekrasna, zla Devina ušetala je na svjetlost svijeća. Jimu se zacrnilo pred očima. Puknuo je napola. Slomio se kao jebeni luzer. Dok je urlao iz petnih žila, znao je samo za djevojku. Nedužnu djevojku koju je demonica otela njezinoj obitelji, odvukla u prljavu rupčagu i u njoj je zatočila... koja je bila prisiljena gledati posljedice oskvrnuća odrasloga muškarca. Gnjev je bio nalik nuklearnoj detonaciji koja je eksplodirala u njemu... Iz očnih mu je duplji provalila bijela svjetlost, eksplodirala u prostoriji, osvijetlila blistave crne zidove koji su se protezali uvis u beskonačnost. Eksplozija je proždrla njegov tjelesni oblik i oslobodila ga Devininih spona, ponijela ga kroz prostor u luđačkom naletu nevezanih molekula koji je ugasio svijeće i srušio stalke na kojima su stajale. Ponovno se stopio u jedno, okrenuo u vihoru... i jurnuo na Devinu. Sada je ona bila ta koja se pripremala za primanje udarca, dok joj je smeđa kosa vijorila iza glave pred njegovim uraganskim zapuhom, a koža na licu lamatala na kostima koje je prekrivala, dok je gubila ravnotežu i rušila se na kameni pod. Kada samo što je nije dosegnuo, Jim je preobrazio svoje novo obličje u oštro koplje i jurnuo joj ravno u prsa. Prodro joj je u tijelo i raznio je na sve strane: dijelovi tijela su joj se razletjeli, a komadi kože, čvorovi klizavih iznutrica i grumeni tamnocrvenog mesa zapljusnuli su zidove njezine tamnice. Od nje je ostala samo crna rupa masom i energijom jednaka onome od čega se on sastojao - a on je bio spreman uhvatiti se u koštac s njom. No ona očito nije bila raspoložena za izravan sukob: njezina izobličena sjena izletjela je iz prostorije i sjurila se niz hodnik, dajući se u bijeg. Zajebi. To. Jim je poletio za njom... I tresnuo o metafizički ekvivalent kamenog zida. Šokantan sudar s nevidljivom preprekom odbacio ga je unatrag i ponovno je poprimio tjelesno obličje dok se smicao po kamenom podu na goloj guzici. Na jedan kratki trenutak zapitao se što se to dogodilo, a onda mu je tijelo dignulo ruke od svega i srušio se na leđa potpuno izmožden. Kada mu je bijes utihnuo, ostao je potpuno prazan, a iz srca koje je klimavo udaralo venama mu je potekao neizlječiv umor i proširio se tijelom neumoljivo kao korov koji je uhvatio korijen i više se ne da. Nije više bio u stanju podignuti glavu, pa ju je pustio da leži na kamenoj podlozi i posvetio se

167


CHIA

disanju te pritom polusvjesno primijetio da je zrak zasićen bakrenim vonjem svježe krvi i prodornim mirisom netom ugašenih svijeća koje se još uvijek dime. »Sissy«, rekao je u tamu. »Ovdje sam...« Nije imao pojma čuje li ga i nije dobio nikakav odgovor. Čuo je samo jezovit, rastaljen zvuk... zacijelo duše koje se pokušavaju osloboditi zatvora. Nije mogao podnijeti pomisao da je ta njegova djevojka zatočena među njima. Nije mogao podnijeti što ga je vidjela u onakvom stanju. Na tu ga je misao probola bol jednako prodorna kao da mu je netko u srce zario čeličnu šipku. O Bože... to siroto dijete... Iznenadan nalet emocija preplavio ga je kao plima: gol, slomljen i prljav, Jim se sklupčao na boku i zaplakao u velikim, mučnim grcajima, a suze su mu se vruće i slane slijevale po razderanoj koži lica. Nikada ga nije bilo briga za štetu koju će nanijeti sam sebi. Nikada. Ali njegovi neuspjesi... njegovi neuspjesi bili su nepodnošljivi. A sada su postojale dvije žene koje nije uspio spasiti: njegova voljena majka i Sissy... Oba je puta stigao prekasno; oba je puta šteta već bila počinjena kada se on pojavio. Pred očima mu se sa stravičnom jasnoćom ukazao prizor majke kako leži na kuhinjskom podu farmerske kuće, gotovo zaklana... i Sissy nad kadom. I Sissy maloprije, kako se pokušava obraniti od demona. Bilo je to previše, teret njegovih neuspjeha bio je više no što je mogao podnijeti, a kamoli da je mogao nastaviti borbu... Na zvuk svoga imena otvorio je oči i malo primirio očajne jecaje. S neizrecivim je trudom okrenuo glavu i pogledao prema gore. Daleko, daleko, daleko nad njim, čitavu galaktiku od njega, stvarala se točkica svjetlosti i bivala sve jača, najprije kao jedva primjetni bljesak žaruljice na božićnom drvcu... zatim se pretvorila u žarulju od dvadeset vata, pa od šezdeset i napokon od stotinu. Svjetlost se spuštala na njega brzinom i učinkovitošću pera koje pada kroz nepomičan zrak... ili pahuljica maslačka otpuhnutih s dječjih usta... ili latica mlječike koje nosi lagan povjetarac... Jaz između njegova epskog očaja i nježne putanje svjetlosti bio je pregolem da bi ga njegov um mogao pojmiti. Zatvorio je oči, prestao gledati i prepustio se nasumičnim drhtajima poraženog tijela. »Jime.« Muški glas. Iznad njega. Odškrinuo je vjeđe i vidio da se svjetlost pretvorila u tamnokosog muškarca s veličanstvenim zlatnim krilima. Bio je to Colin. Arkanđeo. Nigelova desna ruka. »Hej, stari«, rekao je tip spuštajući se na koljena. »Došao sam te izbaviti odavde.« Nekako, Bog samo zna kako, Jim je prikupio dovoljno energije da progovori. »Uzmi nju umjesto mene. Ostavi me... Uzmi nju. Sissy. Onu djevojku...« »To ne mogu učiniti. Ionako ne bih smio biti ovdje.« Anđeo se sagnuo i podignuo Jimovo slomljeno tijelo u naručje. »No tebi će trebati vremena da dođeš k sebi dovoljno da možeš uspravno sjesti, a kamoli da se izvučeš odavde. A rat se nastavlja bez tebe.« Nije mu mogao proturječiti glede svoje energije, ali Bože, radije bi poslao Sissy milijun kilometara odavde.

168


CHIA

»Ostavi me«, prostenjao je. »Nema šanse. Želiš osloboditi Sissy? Porazi Devinu. Tako ćeš izbaviti djevojku iz ove noćne more.« Kada su uzletjeli, Jimu je glava klonula u stranu, pa je gledao kako se uzdižu gore, gore, gore, uz metre i metre - kvragu, kilometre - crnih zidova. Dok su se uspinjali, Colinovo je svijetleće obličje obasjavalo nestalnu, ustalasanu površinu, lica koja su se pritiskala o neprozirnu, tekuću barijeru kao da ih oni koji su zatočeni s druge strane pokušavaju vidjeti, doprijeti do njih, pridružiti im se u bijegu. Sa svih su se strana prema njima pružale ruke, izvijale se u groteskne oblike kada bi se žilava snaga zidova pokazala prejakom da bi se probile kroz nju. Gdje je njegova djevojka? Njegova prekrasna, nedužna djevojka koja... Jimovu mozgu ponestalo je goriva, mreža njegovih misli se rasplela, a svijest odustala od polovičnog postojanja i utonula u dubok san u tvrdoj kolijevci lubanje. Dok je tonuo u nesvijest, zadnji misaoni čin bila mu je molitva - da se Sissy sjeti Psa u tom paklenom okruženju i izdrži dok je Jim ne uspije izbaviti.

169


CHIA

Poglavlje 33

Dok je sjedio u vinskom podrumu, a slika Jima Herona promatrala ga iz mape, Isaacu se činilo prilično izglednim da je oboje Childeovih poludjelo. »Nije mrtav.« Isaac je pogledavao sad oca, sad kćer. »Nisam siguran što si vidjela ili čula...« »Bio mi je u sobi.« Grier je odmahnula glavom. »Tako sam znala da imaš noćnu moru. Pokazao mi je put kako bih otišla k tebi. Mislila sam da sam samo sanjala, ali zašto bih si tako jasno predočila njegovo lice?« »Zato što si ga vidjela. Sinoć na borilištu. Bio je sa mnom.« »Nije.« Baš. Tip je stajao točno pred njom. »Rekla si da je anđeo.« »Pa, izgledalo je kao da ima krila.« Teoretski je moguće da ju je Heron posjetio - ali uz njezin sigurnosni alarm, morao je pretpostaviti da je čak i u tom slučaju samo stajao s vanjske strane francuskih prozora. Onako zbunjena jer ju je probudio, nesumnjivo je samo mislila da je unutra. A to s Isaacovom noćnom morom samo je slučajnost... A što se tiče krila? Jim Heron nije bio svetac, a kamoli anđeo. Što god da je vidjela, mora da su posrijedi bili odrazi u staklu. To je sigurno to. Javio se Grierin otac. »Kažem ti da je mrtav. Na internetu automatski pratim imena svih operativaca za koje znam - a njega su upucali prije četiri dana u Caldwellu u New Yorku.« Isaac je preokrenuo očima. »Ne vjerujte svemu što pročitate. Razgovarao sam s njim ovdje u vrtu danas predvečer. Licem u lice. Vjerujte mi, živ je - i trebamo ga.« Isaac je ustao. »Njegovi prijatelji cijelo vrijeme motre kuću, a ja osobno mislim da je Heron objavio osvetnički rat Matthiasu, tako da sam prilično siguran da ćemo ga uspjeti nagovoriti na suradnju s nama - pod pretpostavkom da ga nisu već ubili. Stekao sam dojam da se trenutno ne zna gdje je.« »Onda se nadam da će se pojaviti jer što više materijala imaš, to bolje.« Childe je potapšao mapu s dosjeima. »Planiraj si da ćeš sve ovo večeras pregledati, pokušati popuniti praznine, formulirati što zapravo znaš - čak i ako ne želiš odati suborce, možda će ti podaci o njima potaknuti sjećanje. Ja ću otići gore u kupaonicu u hodniku i odande malo telefonirati sa svog sigurnog telefona. Pokušat ću dogovoriti stvari što je brže moguće.« »Dogovoreno. Ali držite se podalje od prozora i ne izlazite iz kuće.« »Pazit ću.« Childe je bacio pogled na kćer. »Obećavam.« Kada je Grierin tata nestao uz stepenice, Isaac je provjerio primopredajnik na privjesku. Tranzistor je i dalje pokazivao da je signal poslan, ali još uvijek nije bilo odgovora. Što znači ili da je tu u vinskom podrumu preduboko pod zemljom da bi ga primio... ili da se Matthias naglašeno ne žuri odgovoriti mu. Pogledao je Grier. »Trebao bih neko vrijeme biti gore za slučaj da pokušavaju stupiti u kontakt sa mnom.« »Što ćeš učiniti? Ako odmah zatraže susret?« »Dok se ne predam, imam malo manevarskog prostora. Ali tvoj otac morat će brzo iskemijati ta svoja čuda.« I molim te, Bože, daj da je Jim Heron dobro - da se uskoro pojavi. Gladila je dosjee svojom elegantnom rukom. »Čuda mu dobro idu. To mu je zapravo specijalnost. Da ga samo vidiš kako pregovara.« Spustila je pogled na mapu. »Ja ću ostati ovdje. Zanima me hoću li prepoznati nekoga na slikama i koga. Puno nam je ljudi dolazilo na vrata dok sam bila mala i uvijek me zanimalo tko su.«

170


CHIA

Kada je utihnula, napravio je jedan korak. Zatim još jedan. Polako je obišao stol i zaustavio se pokraj nje. Kada je podignula pogled prema njemu, pažljivo joj je odmaknuo pramen kose s lica. »Neću te pitati jesi li dobro, jer kako bi mogla biti.« »Jesi li ikad imao osjećaj... da ne poznaješ vlastiti život?« »Da. I to me natjeralo da se promijenim.« No dobro, to je bio prvi korak. Počinjao je vjerovati da je ona drugi. A kada se tomu još pribroje njezin otac i Jim Heron... Tri će biti čaroban broj. Ako Bog da. »Znaš što?« rekla je. »Stvarno mi je drago što sam te upoznala.« Isaac se zabezeknuo. »Kako za Boga miloga možeš to reći?« »Ti si ključ koji je otključao laži.« Ponovno se zagledala u sliku Jima Herona. »Mislim da bez tebe nikada ne bi isplivale na površinu. Samo nešto toliko razorno...« Kada nije dovršila rečenicu, povukao se korak unatrag. »Da. To sam ja.« Odsutno je klimnula glavom dok je okretala stranicu i gubila se medu licima muškaraca koji su bili baš kao i on... muškaraca koji su joj uništili obitelj. Razorili je. Jesu li i operativci koji su joj ubili brata u tom dosjeu? S bilješkama? Nekako nije mogao vjerovati da bi joj otac to priuštio. »Da ti donesem čašu vina?« upitao je prije nego što se prisilio da ode. Grier se lagano nasmiješila. »Okružena sam vinom.« »Istina.« Trebao joj je ponuditi kavu. Vodu. Pivo. Promjenu ulja. Bilo što što bi joj mogao napraviti ili dati da joj bude lakše. No, kad smo kod toga, mogao je unijeti jedno poboljšanje u situaciju. Mogao je otići. »Bit ću gore.« Kada je stigao do vrata, okrenuo se i pogledao je. Bila je uronjena u dosjee; obrve su joj bile skupljene, a ruke ležale u krilu dok se nadnosila nad stol. O da, sve će biti puno, puno bolje ako ode. Okrenuo se i uspeo stubama koje su vodile u kuhinju preskačući po dvije odjedanput. Pri dnu stražnjeg stubišta zastao je i poslušao. Nije se čulo ni zvuka. Što je bilo i logično ako joj se otac zaključao u sigurnu kupaonicu. Čovječe, nije mogao vjerovati da se sprema prokazati Matthiasa. No s druge strane, za neke je ljude prirodna smrt jednostavno predobra. Za neke je puno bolje da trunu iza rešetaka ili da zasvijetle kao Times Square na električnoj stolici. Gotovo je imao osjećaj da mu je bilo suđeno da susretne Grier i njezina oca baš u tom trenutku života - da im je predodređeno da mu pokažu izlaz koji je mnogo časniji od onoga koji je planirao. No i Jim Heron također će odigrati važnu ulogu. Izvadio je jedan pištolj i iskrao se u stražnji vrt. Zaobišao je svjetlo sa senzorom pokreta i čekao u sjeni bez ijednog šuma. Baš kao što je i očekivao, trenutak poslije pojavio se jedan od Jimovih frendova. Čim ga je ugledao, bilo mu je jasno da se stvari nisu popravile: momak s pletenicom imao je stisnute usne i tvrd pogled nekoga tko još uvijek ne zna gdje mu je član tima. »Jim se još uvijek nije pojavio?« upitao je Isaac. Iako je, s obzirom na taj izraz lica, bilo očito da je odgovor negativan. »Nadam se da ćeš ga moći vidjeti ujutro.« Isaac je bacio pogled na sat. »Ne znam imam li toliko vremena.« »Pronađi ga.« Lako je njemu govoriti. »Hoćeš li mi javiti ako se pojavi?«

171


CHIA

Kada je tip samo klimnuo, Isaac se počeo prilično brinuti. »Je li dobro?« Tip je polako odmahnuo glavom, na što je Isaac opsovao. »Hoćeš li mi reći što se događa?« Tišina. »Ono, samo da znaš, ljudi misle da je mrtav.« »Mogu ti reći samo... da bi trenutno i on volio da je tako.« Adrian je gledao Eddieja kako razgovara s Rotheom gore pokraj stražnjih vrata, a iako je inače bio beskrajno ljubopitljiv, nije ga zanimalo o čemu govore. Nigel. Jebeni Nigel. Usrani umišljenosvetački legalist. Koji je bio savršeno spreman dopustiti da mu neprijatelj iskorištava i zlostavlja najbolje oružje koje je imao na raspolaganju samo zato što je preveliko govno da bi zavrnuo rukave i zgromio Devinu. A u međuvremenu Jim služi kao sprava za fitness gomili perverznih šupčina. Čovječe, jednostavno nije mogao shvatiti takvu pasivnost. Da nekoga iz njegova tima zarobe, a on ga može osloboditi? Ne bi ga bilo briga što mora učiniti, kakva se žrtva traži, kamo treba otići: dokopao bi se tog jadnika i vratio ga kući. A što radi njihov premili šef? Večera. Čovjeku dođe da Nigelu nabije desert u neku stvar. Adrian je protrljao lice takvom silinom da si je gotovo ostrugao nos. Problem je u tome što on i Eddie nisu nikako mogli do Devinine slatke male radionice - osim da skoče kroz njezino zrcalo. Inače je samo ona mogla onamo odvesti svoju žrtvu... a ne bi je puštala dok se njoj ne bi prohtjelo. Ma koliko to trajalo. Zato su se i obratili Nigelu. Postojala je glasina da se u određenim okolnostima arhanđeli mogu spustiti u Pakao - nitko nije točno znao što te tetkice moraju učiniti ni kako stvar funkcionira. No sve se svodilo na to da su im ta četiri fićfirića jedina nada... Kao da zna da mu se ime spominje uzalud, niotkuda se pojavio Colin - tamnokosi arhanđeo samo se stvorio ravno Adrianu pred nosom. »Jebote!« prosiktao je Ad odskačući od njega i dočekujući se na grm - koji se poslušno slomio pod njegovim teškim tijelom. Prostro se po tlu kao vreća pijeska, no nije ostao na njemu. Skočio je na noge, a oko glave su mu mahnitom brzinom iskakali upitnici: ti se dječaci obično nisu tek tako pojavljivali na Zemlji. »Što ra...?« »Izvukao sam ga.« Ad je zatreptao. Engleski mu je odjednom zvučao kao strani jezik. Čekaj malo. Je li on to čuo da... »Jima? Misliš na Jima?« »Izvukao sam ga.« »Ali Nigel je rekao... « »O tome neću razgovarati. Izvukao sam odabranika iz Devinine jazbine i ostavio ubogog jadnika u vašem hotelu - treba se skrbiti za njega.« Prišao im je Eddie. »Izvukao si ga? Ali mislio sam da je Nigel... « »Moram ići.« Colin se povukao korak unatrag i počeo nestajati. »Idite mu pomoći. Treba mu pomoć.« »Hvala ti«, protisnuo je Ad, istodobno preplavljen olakšanjem i mučninom u želucu: oporavak od Devininih sesija je gadan. Uglavnom zato što su sjećanja tako jebeno živopisna. Colin je zavrtio glavom dok je nestajao, a za njim je ostao samo glas: »Jednostavno nije bilo u redu.«

172


CHIA

»Idem u hotel«, rekao je Adrian i razvio krila pripremajući se za polijetanje. »Ne puštaj Isaaca iz vida... « Eddie ga je snažno uhvatio za ruku. »Ja ću se pobrinuti za Jima.« »Ne.« »Nisi spreman za to, Adriane.« Eddiejev stisak zadržavao ga je na tlu, njegova mu se snažna ruka zabijala u kosti i mišiće. »Znaš da je tako.« »Vraga nisam.« Otrgnuo se od njega, zatrčao u tri koraka i vinuo se u zrak, grabeći kroz noć i tjerajući se prema zapadu. Let do hotela bio je neugodan i težak - ali ne zbog vjetra. Bilo je izglednije da je Eddie vjerojatno u pravu, seronja. Kada je stigao pred Comfort Inn & Suites, Ad bi najradije bio samo kroz zidove uletio u sobe koje su unajmili, no odlučio je ne riskirati: budući da je bio sav nestabilan i razmrdan, sletio je na travnjak i ušuljao se kroz predvorje. Jednostavno je imao osjećaj da je previše neuračunljiv i potresen da bi se uspio protisnuti kroz drvo i beton. Jer točno je znao u kakvom će stanju zateći Jima. Kada je ušao u predvorje, cvrkutava žena na recepciji dobacila mu je pozdrav, no on je samo odmahnuo rukom u njezinu smjeru i dao se u trk. Nema šanse da će čekati dizalo: upravo je stigao neki par s djecom i kolicima prepunim prtljage. No čak i da je put bio čist, ne bi bio u stanju dočekati ni da mu se vrata otvore. Uza stube. Po dvije odjedanput. Ponekad po tri. Kada je stigao na posljednji kat, srce mu je nabijalo sto na sat, i to ne samo zbog fizičkog napora. Nije imao ključ Jimove sobe, pa je izvadio svoj i provukao ga kroz bravu na vratima vlastite gajbe. Silovito ih je rastvorio. »Jime? Jime?« Svjetlo iz kupaonice obasjavalo je razbacan krevet na kojem su on i Eddie večer prije obradili onu curu, kao i odjeću razbacanu po podu. Vrata koja su vodila u Jimovu sobu bila su napola otvorena, a prostor iza njih u tami. »Jime...?« Znao je da je anđeo u sobi. Osjećao je miris dima svijeća, svježe krvi i... onih drugih stvari. Osjećaj hitnje koji ga je tjerao k Jimu povukao se kada mu je spoznaja o tome što će zateći s druge strane vrata zarila kandže u prsa i počela ga gušiti. No nije namjeravao odustati. Znao je da je šupčina prve klase i da je to oduvijek bio. No nikako nije pičkica koja će ustuknuti pred teškom stranom života. Adrian je prišao vratima koja su povezivala dvije sobe i nagnuo se kroz njih. »Jime.« Svjetlo iz kupaonice iza njega urezivalo je svijetlu stazu u mrkli mrak, no svjetlost je dosezala samo do podnožja anđelova kreveta... kao da je prepristojna da bi pokazala u kakvu je stanju. Adrian je prošao kroz dovratak i trebalo mu je malo da mu se oči priviknu na mrak... Zasiktao je i prisegnuo: »Ubit ću tu kučketinu... « Jim je ležao na boku, sklupčan kao da pokušava zadržati toplinu i na mahove grčevito podrhtavao. Veliko, izmučeno tijelo bilo mu je prekriveno pokrivačem - što je zacijelo učinio arhanđeo - a Pas mu je ležao uz lice, smotan u lopticu, nepomičan. Kada im je Adrian prišao, malo je mahnuo repom, no nije podignuo glavu, već je i dalje ležao nosom o nos pokraj Jima. Činilo se da anđeo diše, prsa su mu se podizala i spuštala, a iz izubijanih usta dopiralo je tiho šištanje. Kosa mu je bila zamrljana, a lice krvavo i sasvim neprepoznatljivo, onako izobličeno sveprisutnim oteklinama.

173


CHIA

Adrian je polako sjeo. »Jime?« Nije bilo odgovora, pa ga je još par puta zazvao imenom. Napokon je Jim otvorio jedno oko. »Hej«, prošaptao je Adrian. Začuo se graktaj, a zatim se oko zatvorilo, a tijelo pod pokrivačem zadrhtalo u moćnom grču. Ako je ovo imalo nalik onome što je Adrian prolazio - a sudeći po Jimovu izgledu, bila je to točna kopija njegovih muka - ono što mu je zaista trebalo bilo je kupanje, a zatim tuš. No bilo je vrlo očito da je još prerano za takva sranja. Najprije zacjeljivanje - na njemu je jednostavno previše toga bilo slomljeno i naručeno da bi se smio pomicati - što je teret dvojne prirode anđela: istovremeno postojanje i nepostojanje znači da je barem jednu njihovu polovicu moguće temeljito sjebati, a od takvih se sranja nitko ne oporavlja u trenu. Adrian je ustao i prišao termostatu pokraj prozora. Okrenuo je brojčanik na »sauna«, svukao kožnu jaknu i zatvorio vrata koja su vodila u drugu sobu. Zatim je legao na krevet, ispružio se na tankom pokrivaču i privio prsa uz leđa drugog anđela kako bi ga zagrijao. Dok je ležao i slušao kako se uključuje grijanje, osjećao je potrese u Jimovu trupu i udovima. Dijelom se radilo o zacjeljivanju, koje je u određenom smislu bilo bolnije od ozljeda. Dijelom se radilo i o dubokom grču šoka. A dijelom nesumnjivo i o sjećanjima. Želio ga je zagrliti, no znao je da će Jimu to jednostavno biti previše neugodno: kada je on bio u tom stanju, ležao je gol, čak i bez plahte na izranjenoj koži. Nakon nekog je vremena do njih dopro zapuh topline koji se širio iz klimatizacijskog uređaja, nadnio se nad njih i razlio po njima. Jim je očito osjetio val topline jer je duboko udahnuo i izdahnuo s hrapavim uzdahom. Dok je ležao pokraj drugog anđela, Adrian je znao da je trebao očekivati da će Jim ovako završiti - a donekle i jest. Znao je da ga Devina želi... još tijekom njihova prvog zadatka, još one prve večeri u onom klubu u Caldwellu. A on joj ga je servirao. Samo što nije stavio masnicu na njega. Bilo mu je teško ne osjećati odgovornost za trenutnu situaciju. Stvarno teško. »Tu sam, Jime«, rekao je promuklim glasom. »Uz tebe sam, stari.«

174


CHIA

Poglavlje 34

Sjedeći u vinskom podrumu, Grier je pregledavala dosjee jedan po jedan i čekala... čekala... čekala... Napokon. »Zašto mi nisi rekao?« upitala je ne okrećući se. Daniel je dugo oklijevao s odgovorom, ali nije nestao; kad god bi bio prisutan, osjećala bi jedva primjetan lahor, pa je, dok god je osjećala kako joj taj vjetrić piri po potiljku, znala da je još uvijek tu. Mislio sam da ćeš ga zamrziti. I da onda više nećeš imati nikoga. »Znači, znao si što se dogodilo.« Daniel je obišao stol. Jednu je ruku držao na boku, a drugu je zakopao u plavu kosu tako da su mu uvojci nalikovali na aureolu. Bio sam nadrogiran kada se sve to dogodilo... tako da mi je sve to bilo smiješno, to što mi je tata uletio u stan s tri tipa u crnom. Mislio sam da je to neka njegova verzija intervencije - onako kao iz stripova, mračna i opasna. No kada su mi zaboli iglu u ruku, počeo je vrištati i tada sam shvatio... da nije smiješno. Daniel ju je pogledao u oči. Nikad ga nisam vidio takvog. Za mene je on uvijek bio distanciran i bezosjećajan. Bila je to... reakcija koju sam tražio cijeli život, iskonska ljubav koju sam želio. Znaš, ja sam bio kao mama, ne kao vas dvoje. Želio sam više od onog hladnog neodobravanja i to sam i dobio, ali je bilo prekasno... Slegnuo je ramenima. Kada sad razmišljam o tome, vidim da sam ja previše žudio za pažnjom, a on nije znao što bi sa sinom koji nije vojnički tip. Bili smo kao ulje i voda. Trebao sam se drugačije postaviti, ali nisam. »A nije ni on.« Za to nije nitko kriv. Jednostavno je... tako. Grier se zavalila u stolici i zamislila nad time kako se njihova obitelj rasporedila: ona i otac s jedne strane, Daniel i majka s druge. Nije on kriv, rekao joj je brat nekim strogim tonom kakav od njega nikada nije čula. To kako sam ja skončao... Vrištao je, Grier... A onda, dok sam umirao, čuo sam kako govori, kako neutješno ponavlja: Danny... Danny moj... Danielov se glas slomio, pa nije mogla ne ustati i prići mu. Prije nego što je bila svjesna što radi, zagrlila je... Sebe. Molim te, nemoj ga mrziti, rekao je iz drugog kuta prostorije, u koji se premjestio u tren oka. »Molim te, nemoj pobjeći«, odvratila mu je. Žao mi je... Moram ići... Nestao joj je pred očima kao da više ne može obuzdavati osjećaje, a njegov se očaj osjećao na hladnom mjestu koje je ostalo iza njega. Neko je vrijeme stajala i zurila u prazan prostor na kojem se netom nalazio. Ona i otac bili su istog kova, a u svojoj su intelektualnoj slozi ostale otjerali od sebe, nisu li? Majka i brat okrenuli su se svojim ovisnostima dok su ona i otac bili zaokupljeni pravom, svojim karijerama i svojim izvanjskim strastima. Na neki je način to znala... i možda je dijelom to stajalo iza njezine neumoljive potrebe da spasi Daniela. Bratova ovisnost i njezina nastojanja da ga iz nje izvuče bili su poveznica koju nisu imali poslije djetinjstva; uvijek je krivila sebe - a večeras je nakratko krivila i oca. Ali sada... Bila je bijesna na muškarca s povezom preko oka. Opako bijesna. Da je Daniel ostao živ, možda bi pronašli neki način. Možda bi si sve troje nekako oprostili ono što je bilo. Možda bi

175


CHIA

pronašli... nešto što je njihova obitelj imala samo izvana. Na kraju krajeva, povlašteni položaj, novac i porijeklo mogu sakriti gomilu problema - ali nikako ne jamče da je bliskost na božićnoj fotografiji išta više od poziranja fotografu jedanput godišnje. Zavrtjela je glavom, ponovno sjela i zagledala se u dosjee. Isaac će poravnati račune njezine obitelji, pomislila je. On će biti taj koji će presuditi tom manijakalnom gadu koji joj je ubio brata i gotovo uništio oca. Sada je listajući fotografije prepoznavala sva lica jer je bezbroj puta okrenula te stranice dok je čekala da se pojavi Daniel. Bilo je nekih stotinjak slika, ali ukupno samo četrdesetak osoba, a ponovljene fotografije prikazivale su ih u razmacima od više godina. Od svih njih, prepoznala je pet osoba - ili joj se barem činilo da ih je i prije vidjela. Bilo je teško reći... na neki su način svi izgledali tako slično. Isaacova slika bila je među njima, pa se vratila na nju. Fotografija je bila nenamještena, snimljena u pokretu. Gledao je ravno u objektiv, no imala je dojam da nije znao da ga fotografiraju. Neumoljivo. Bože, izgledao je tako neumoljivo. Kao da je spreman ubiti. Datum rođenja naveden ispod fotografije potvrđivao je njegovu dob, a bilo je tu još par zabilježaka o stranim zemljama u kojima je bio. I jedan redak na koji se stalno vraćala: Potrebno navesti moralni imperativ. Taj je izraz vidjela ispod samo još dva druga profila. »Kako se držiš?« Grier je skočila na zvuk Isaacova glasa, a stolica na kojoj je sjedila zaškripala je po podu. Uhvatila se za srce i rekla: »Isuse... Kako ti to uspijeva?« Jer kada se sve zbroji i oduzme, bilo bi joj draže da je nije uhvatio kako zuri u njegovu sliku. »Oprosti, samo sam mislio da bi ti dobro došla kava.« Prišao joj je, spustio šalicu na stol, a zatim se povukao natrag do vrata. »Trebao sam pokucati.« Zastao je između dovrataka, odjeven samo u sportsku majicu s kapuljačom koju je koristio umjesto jastuka, s ramenima koja su se prostirala unedogled ispod te sive tkanine. A s obzirom na to kako je proveo zadnjih četrdeset i osam sati, djelovao je nevjerojatno snažno i usredotočeno. Spustila je pogled na kavu. Baš lijepo od njega. Baš jako, jako lijepo od njega. »Hvala ti... i oprosti. Valjda jednostavno nisam naviknuta...« Na muškarce kao što je on. »Odsad ću ti davati do znanja da sam tu.« Uzela je šalicu i otpila gutljaj. Savršeno - s točno onoliko šećera koliko voli. Gledao ju je, pomislila je. U nekom je trenutku vidio koliko šećera stavlja u kavu, iako ona toga nije bila svjesna. I zapamtio je. »Gledaš mene?« Kada ga je pogledala, klimnuo je glavom prema dosjeima. »Moju sliku?« »Ovaj... da.« Grier je potapšala izraz ispisan ispod fotografije. »Što to točno znači?« Prišao joj je i nagnuo se nad mapu. Dok je zurio u informacije ispod svoje slike, napetost u svakom djeliću njegova krupnog tijela bila je opipljiva. »Morali su mi dati razlog.« »Da bi nekoga ubio.« Klimnuo je glavom i počeo hodati po podrumu. Otišao je do police s bocama. Izvadio je jednu, pogledao etiketu, vratio je na mjesto... prešao na sljedeću. »Kakve su ti razloge davali?« upitala je, vrlo svjesna da joj njegovi odgovori o tim stvarima znače previše. Zastao je s Bordeauxom u rukama. »One zbog kojih se činilo opravdanim.« »Na primjer?« Pogledao ju je u oči i na trenutak je zastala. Oči su mu bile tako sumorne i prazne. »Reci mi«, prošaptala je. Vratio je bocu na mjesto. Napravio još par koraka duž drvenih stelaža. »Ubijao sam samo muškarce. Nikada žene. Bilo je nekih koji su mogli i to, ali ja nisam. Neću ti davati konkretne

176


CHIA

primjere, ali one gluposti o političkim usmjerenjima meni jednostavno nisu bile dovoljne. No ako je taj poubijao gomilu ljudi, silovao žene, dizao sra... ovaj, stvari u zrak? To je već vrlo drugačija priča. I morao sam vlastitim očima vidjeti neki dokaz - videosnimku, fotografiju... obilježena tijela.« »Jesi li ikad odbio neki zadatak?« »Da.« »Znači ne bi ubio mog brata.« »Nikada«, rekao je bez oklijevanja. »Niti bi to ikad uopće tražili od mene. Matthiasu sam ja bio oružje koje djeluje u točno definiranim uvjetima, pa me vadio iz futrole u odgovarajućem trenutku. A znaš... Shvatio sam da moram otići iz specijalnih postrojbi kada mi je sinulo da se uopće ne razlikujem od ljudi koje ubijam. Svi su oni smatrali da se nedjela koja čine, ma kakva bila, mogu opravdati. Ja sam isto to mislio, što je zapravo značilo da smo zrcalni odrazi jedni drugih. Naravno, objektivna analiza bila bi na mojoj strani, ali to mi nije bilo dovoljno.« Grier je duboko uzdahnula. Ipak je onakav kakvim ga je uvijek smatrala, pomislila je. »Kako to misliš?« upitao je. Zacrvenjela se kada je shvatila da je to rekla naglas. »Uvijek sam govorila Danielu...« Zastala je, pitajući se je li joj preostalo dovoljno snage da se upusti u tu temu. »Govorila sam mu da nikada nije prekasno. Da mu ono što je činio u prošlosti ne mora određivati budućnost. Mislim da je pred kraj već odustao od samoga sebe. Krao je od tate, od mene, od svojih prijatelja. Uhitili su ga zbog provale u kuću, zbog krađe automobila, a onda i kada je pokušao opljačkati prodavaonicu alkoholnih pića. Tako sam i počela raditi pro bono. Tijekom pet godina prije njegove smrti stalno sam se potezala po svakojakim zatvorima. Imala sam osjećaj da njemu ne pomažem - no mislila sam da možda mogu pomoći nekom drugom, znaš? I jesam... Pomogla sam mnogim ljudima.« »Grier... « Glas joj se zagrcnuo, no samo je odmahnula rukom. Nije više imala namjeru plakati. Nema više suza i nema više beskrajnog mozganja o stvarima koje se ne mogu promijeniti. »Želiš početi raditi na ovom?« Pokazala je na dosjee, no on je samo slegnuo ramenima, otišao do vrata i naslonio se na dovratak. »Zapravo sam samo došao vidjeti kako si ti.« U nepomičnom zraku njegove su je poluzatvorene oči grijale iznutra. Kakva je on kontradikcija... s tim svojim poslom profesionalnog ubojice i zlatnim srcem. Spustila je pogled na njegovu sliku. »Ovdje izgledaš kao da nekoga pratiš.« »Zapravo sam se upravo trebao ukrcati na avion. Imao sam osjećaj da me netko motri, ali nisam mogao odrediti odakle. Čekao sam u zrakoplovnoj bazi da krenem u inozemstvo.« Nakašljao se kao da pokušava istjerati tu uspomenu iz glave. »Otac ti je gore zaspao. Jedno dva sata je proveo na telefonu, koliko sam ja vidio.« »Zar je prošlo već toliko vremena?« Pogledala je na sat, a dok je okretala zapešće, postala je svjesna svakojakih bolova u tijelu. Istegnula jc ruke iznad glave tako da joj je kralježnica škljocnula. »Je li uspio što obaviti?« »Ne znam. Prije nego što je prilegao, rekao mi je da će sve biti dobro ako izdržimo do sutra navečer. Povukao je svakakve veze u CIA-i, NSA-u i predsjedničkom kabinetu, a sastanak će se održati ovdje tako da ne moram nikamo ići. Ono što nam nedostaje je Jim Heron - jo�� uvijek čekamo da nam se javi - no ako budemo morali, nastavit ćemo bez njega.« »Jesi li dobio... odgovor? Znaš, od njih.« »Ne.« U rebrima je osjetila strah koji joj je pogodio srce kao električni izboj. »Možeš li izdržati do sutra navečer?« »Ako ne može drugačije, mogu.«

177


CHIA

Djelovao je tako sigurno, a ona je željela vjerovati u to samopouzdanje: bila bi neizreciva tragedija da ga dohvate sada, kada je tako blizu slobodi za kojom je žudio. Kako je neobično što joj se netko koga je upoznala prije samo par dana odjednom čini tako važnim. »Ponosna sam na tebe«, rekla je prelazeći prstom po njegovoj fotografiji. »To mi puno znači.« Stanka. »I hvala ti što si mi pokazala pravi put. Nikada ovo ne bih uspio bez tebe.« »Misliš, bez mog oca«, tiho je odvratila. »On ima veze.« »Ne. Ti si ta.« Namrštila se, pomislivši da je to neobično sročio. »Želim da mi odgovoriš na jedno pitanje.« »Samo reci.« Pogledala ga je u oči. »Kakve su ti šanse? Realno.« »Da se izvučem živ?« »Da.« Kada je samo zavrtio glavom, uputila mu je pogled pun upozorenja. »Podsjećam te da smo završili sa skrivanjem istine od jadne žene.« »Fifti-fifti.« E, pa ako joj se od toga nije stvorila knedla u grlu. »Samo toliko, ha?« »Želiš nešto pojesti uz tu kavu? Nisam baš neki kuhar, ali vidio sam u hladnjaku da ima nekih ostataka, a mikrovalnom se znam služiti.« Kada se zahvalila na ponudi, istaknuo je: »Moraš jesti.« »Radije bih se seksala s tobom«, izvalila je. Isaac se zakašljao. Doslovno zakašljao, kao da ga je netko opalio u pleksus. »Oprosti ako sam bila preizravna.« Slegnula je ramenima. »No društvene vještine trenutno su mi daaaaleko pri dnu liste prioriteta. A imam osjećaj da te poslije sutra navečer više nikada neću vidjeti, bilo zato što će te odvući pod neku saveznu zaštitu, bilo... « Duboko je udahnula. »Želim te zaista imati prije nego što odeš. Želim te se sjećati po nečemu što će mi biti u koži, ne samo u mozgu. Ono gore bilo je tako brzo i žestoko... Želim paziti na svaku pojedinost i sve zapamtiti.« Dugo je šutio. »Očekivao bih da ćeš željeti zaboraviti što je više moguće od svega ovoga.« »Ne tebe... Ne želim zaboraviti tebe.« Rubovi usana neznatno su joj se zadignuli. »Iako ne vjerujem da bih mogla.« Budući da se nije pomaknuo, odgurnula je stolicu i ustala. Udaljenost koja ih je dijelila prešla je u tri koraka, a kada mu je prišla, uspravio se; zatim je povukao majicu kao da se dotjeruje. Grier se protegnula na prste i dodirnula mu lice, spustivši mu dlanove na jednodnevnu bradu. »Tebe neću nikada zaboraviti.« Oblizao je usne, kao da žudi upravo za onim što i ona želi, pa ga je uzela za ruke i povukla ga dublje u podrum, tako da su ostali zajedno zatvoreni u njemu. Za razliku od prvog puta, kada je bila sva nabrijana i željela je samo iskusiti još tog uragana, ovdje se radilo o njemu, muškarcu, a ne o njezinu unutarnjem nemiru. Radilo se samo o njemu. Kada mu se približila da ga poljubi, krupnim joj je dlanovima uhvatio tanka zapešća i zaustavio je. »Ovo ti gore nije pomoglo.« »Je. Pomoglo mi je. Samo mi ti nisi vjerovao.« »Grier...« Njezino ime na njegovim usnama bilo je spoj zbunjenosti i očaja: zašto s pet novih slova. »Ne želim više razgovarati«, promrmljala je zagledana u njegove usne. »Jesi li sigurna?« Kada je klimnula, sagnuo se i pritisnuo usne o njezine, povlačeći je k sebi. Bio je potpuno ukrućen, više nego spreman za nju, a ipak se odmaknuo.

178


CHIA

Prije nego što je stigla prosvjedovati, začula je škljocaj brave koja se zaključavala, a zatim su joj one tople ruke kliznule pod majicu, obgrlile joj prsni koš i zaustavile joj se na donjem dijelu leđa. Osjetila je nježan pritisak, a zatim su joj se stopala odvojila od poda dok ju je nosio do stola. Isaac je odgurnuo mapu u stranu i ispružio je preko stola, a dlanovi su mu se pomaknuli na njezine grudi dok se naginjao nad nju ne odvajajući usne od njezinih. Trenutak poslije na nogama joj više nije bilo trenirke, ali umjesto da je samo odbaci iza sebe, prebacio ju je preko stolice na kojoj je do maloprije sjedila. Pametno. Nisu mogli znati hoće li se usred akcije morati na brzinu oblačiti. Osjetila je lagano povlačenje dok su joj se bokovi smještali na sam rub stola... a zatim je prekinuo poljubac i spustio se na koljena. Ako je mislila da je već vidjela kako mu oči gore, to nije bilo ništa u usporedbi s vatrom kojom su se sada žarile. Mraz još nikada nije isijavao takvu vrućinu. Kada je shvatila što namjerava, uspravila se. »Ali želim da ovo bude nešto za nas oboje... « »Rekla si da želiš nešto što ćeš pamtiti.« Dlanovi su mu kliznuli do vrha njezinih bedara i stisnuli ih. »Zato legni i pusti me da radim.« Onaj njegov jezik ponovno se pojavio... i nije li je to potaknulo da se složi s njegovim planom. »Hajde«, promrmljao je s onim južnjačkim naglaskom. »Legni i pusti me da ja sve napravim. Obećavam ti da će biti polako... stvarno polako.« Ruke su mu lagano odlutale do njezinih koljena i raširile joj noge... a ona mu se potpuno predala. Doslovno je slijedila njegove upute i ispružila se na stolu, osjećajući tvrdo drvo pod lopaticama, hladan zrak na bedrima i divlju vrućinu u krvi. Dok ju je gledao ispod obrva, izgledao je kao da će je proždrijeti. A ona je bila spremna biti mu obrok. Spustio je glavu i krenuo točno onamo gdje ga je i željela osjetiti; spustio joj je usne na međunožje preko tankih svilenih gaćica koje je nosila. U njoj se rascvjetao val slasne vrućine koji ju je natjerao da brzo ispruži ruku, dohvati trenirku, povuče je i stavi u usta kako ne bi kriknula. Ako joj je već tako dobro, postat će vrlo glasna: da, podrumska su vrata debela, a otac joj navodno spava, ali nije željela riskirati. Isaac je zastenjao o nju dok ju je gurkao kroz svilu, a zatim je jezikom prešao po nježnoj tkanini koja ju je prekrivala. Opsovala je i izvila leđa, a nokti su joj se zarili u stol na kojem je ležala dok su joj njegove ruke stezale bedra, a zubi joj grizli pamučnu trenirku. A onda više nije bilo ničega između njih. U jednom su mu trenu usne bile na svili, a u sljedećem je osjetila zatezanje na bokovima i začula zvuk paranja tkanine kada su joj gaćice popustile pred naletom... O Bože... vlažan mu je jezik kliznuo u njezino središte i krenuo nagore, razdvajajući je, stvarajući slasno trenje između dvije glatke površine. Zaista je bilo polako. S velikim dlanovima čvrsto pritisnutima o njezina bedra kako bi je zadržao na mjestu, nije se nimalo žurio, ljubio ju je i sisao, obrađivao svojim čarobnim jezikom koji je povremeno zamjenjivalo vruće, čvrsto povlačenje usnama. Cijelo ju je vrijeme gledao, promatrao kako joj se grudi uzdižu dok se izvijala pod dodirima njegovih usana. Iznenada, kao da mora dodirnuti to što vidi, ruke su mu ponovno kliznule pod njezinu majicu i uputile se prema onome što ga je toliko opčinjavalo. Rastvorio joj je prednju kopču na grudnjaku i zaposjeo s obje strane trljajući joj palcima bradavice. Ubrzano je disala otvorenih usta, a upravo kada se približila vrhuncu, Isaac se malčice povukao i oblizao sjajne usne. »Svrši mi«, rekao je. »Želim te osjetiti.«

179


CHIA

A zatim se ponovno priljubio uz nju, jezik mu je prodro u njezinu unutrašnjost - i više joj ništa nije trebalo. Vrhunac ju je protresao, izvio joj se iz međunožja i obuzeo joj svaki centimetar tijela. Dok se gubila u iskričavom vrtlogu, bila je mutno svjesna njegova režanja, kao da iz prve ruke osjeća njezino grčevito uživanje. Nije se zaustavio. Vrtio je, oblizivao, sisao... išao je dalje, još jače joj je raširio noge i držao je na mjestu dok joj je žigosao sjećanje jednako sigurno kao i središte užitka. Ovo neće nikada zaboraviti... Jedan od njegovih dugačkih prstiju, ili možda dva, kliznuo je u nju, a pritisak i rastezanje ponovno su je gurnuli preko ruba. Dok ju je žario novi orgazam, rukama ga je zgrabila za podlaktice i nokte mu zarila u mišiće dok joj se kralježnica izvijala, a val zadovoljstva preplavljivao je iznutra prema van. A on se još uvijek nije zaustavljao. Bio je uspaljen, bio je neobuzdan i bio je neumoljiv. Bio je ljubavnik kojega nikada, nikada neće zaboraviti. A kamoli preboljeti, pribojavala se. 0, Isuse Bože... Isaac je podignuo glavu između Grierinih nogu i gotovo svršio od samog pogleda na nju. Bila je oličenje žene u ekstazi - ostaci bijelih gaćica visjeli su joj oko bokova, crna majica bila joj je nagurana pod vrat, a košarice grudnjaka ležale su svaka na svojoj strani. Ružičasti vrškovi dojki bili su joj napeti, lice rumeno, a trbuh joj se kretao u ritmu naleta i povlačenja dok se trljala o njega. Hlače koje je stiskala u ustima bile su najseksipilniji dio cijelog prizora. A njezin okus bio bolji čak i od toga. Isaac je mogao nastaviti to što je radio satima, no sa svakim se trenutkom povećavao rizik da će ih netko prekinuti, a želio je propisno završiti stvar. Ustao je i nadnio se nad nju, savio joj koljena uz prsa, a penis mu se trzao na rubu orgazma od samog pogleda na njezino blistavo središte tako nabreklo i spremno za njega. Nije imao vremena skidati hlače - povukao ih je prema dolje tek toliko koliko je bilo potrebno da oslobodi erekciju... koja je pri vrhu prosuzila kada se sjetio koje joj je sljedeće odredište. Prevukao si je rukom po vlažnim ustima i prinio dlan glaviću uda, dodatno se podmazujući prije nego što će uprijeti bokovima i spojiti ih u jedno. Dok je prodirao u nju, gledao je kako ih povezuje, vidio kako se širi kako bi prihvatila njegov obujam, čuo kako stenje dok je zadirao još dublje i obilježavao svoj posjed. »O, jeb...« Džentlmen u njemu progutao je psovku. Pračovjek u njemu nije mogao ne nastaviti govoriti. »Pogledaj se... Želim ostaviti nešto za sobom... u tebi.« Zagledao joj se u oči kada se počeo kretati, uvlačeći se i izvlačeći, uvlačeći i izvlačeći... a zatim je vratio pogled na mjesto na kojem su se spajali, a od pogleda na sjajnu tvar koja ga je prekrivala jaja su mu se napela. Prignuo joj se do dojki, uvukao bradavicu u usta i počeo je obrađivati jezikom... dok mu ritam ondje dolje nije onemogućio da je nastavi držati i na tom mjestu: ozbiljno je mislio kada joj je rekao da će biti polako, ali ta dobra namjera nije potrajala. Seks je imao vlastiti ritam i nije dugo potrajalo prije nego što je stol počeo stenjati pod silinom njegovih naleta, a on je morao uhvatiti oko struka da bi je zadržao na željenom mjestu. Kada se zgrčila pod njim, Isaac je također silovito svršio, stišćući pritom zube svom snagom kako ne bi zavikao, dok su mu se oči same od sebe zatvarale iako joj je želio gledati lice dok je ono što joj čini uznosi do još jednog vrhunca. Dok mu se tijelo trzalo u njoj i punilo je... osjećao se zadovoljeno kao čovjek u pustinji koji je dobio gutljaj vode. Nije ni približno završio s njom. Željela je nešto čega će se sjećati? Dogovoreno.

180


CHIA

Ne odvajajući se od nje, izvukao joj je hlače iz usta, podignuo je i prinio joj usne svojima, silovito je ljubeći dok ju je bez problema podizao sa stola. Namjestio ju je o glatka vrata, uhvatio je za stražnji dio nogu i ponovno se počeo kretati. Zakopala mu je ruke u kosu, a žareća vrućina i neumoljiva energija ponovno su preuzele kontrolu, pa poljubac nije mogao dugo potrajati - a ni on nije izdržao mnogo dulje. Snažno je svršio u nju i klonuo joj uz tijelo, dok je njezin orgazam cijedio i zadnju kap iz njega. Oporavak je bio luksuz koji si nije mogao priuštiti jer je bio sasvim svjestan da je pritišće svojim teškim tijelom i da su joj leda prignjećena o nešto tvrdo, a i da joj je otac u kući i... Kvragu, kada je riječ o njih dvoje, uvijek je postojalo još neko i. Isaac ju je polako spustio dok joj stopala nisu dodirnula pod, a kada se izvukao iz nje, nije mu se svidio hladan zrak koji mu je dodirivao ud. Njezino je međunožje bilo mnogo bolje... daleko, daleko bolje. Dok ju je ljubio, način na koji su joj se usne kretale po njegovima rekao mu je da bi u nekom drugom svijetu, u drugačijim okolnostima. ovo za njih definitivno bio početak - unatoč svemu što bi ih trebalo razdvajati: obitelji, novcu, obrazovanju. No to nije bio svijet u kojem su živjeli, zar ne? »Pronaći ću ti nešto da se obrišeš«, tiho je rekao dok je namještao hlače. Ponovno ju je poljubio i izvukao se kroz vrata, a kada ju je zatvorio u podrumu, zastao je i pognuo glavu. Lagao joj je. Šanse mu nisu bile ni blizu fifti-fifti: Matthias će ga se apsolutno, neminovno dočepati. Pitanje je samo koliko će toga uspjeti otkriti pravim sugovornicima prije nego što njegov bivši šef izroni iz sjene i uzme što mu pripada. Jedno je oduvijek vrijedilo za šefa specijalnih postrojbi: Matthias nikada ne odustaje. Nikada. Pa čak ako mu se čitav svijet bude rušio oko njega, svejedno će provesti svoju osvetu. Nekako, na neki način. No to neće spriječiti Isaaca da pokuša ispričati sve što zna. Mnogo je bolje da pogine zato što je pokušao postupiti ispravno... i da za sobom ostavi ženu koja o njemu neće sasvim loše misliti. Mnogo bolje.

181


CHIA

Poglavlje 35

Dok se jutarnje sunce uzdizalo iz svog oblačnog sna, a nad Caldwellom u državi New York razlijevale se blistave zrake, dva su dječaka, u dobi od dvanaest i devet godina, žurila u školu. A nijedan od njih nije bio zadivljen svom tom »proljetnom raskoši«. Štogod to bilo. Mama im je stalno drvila o proljetnoj raskoši, proljetnoj raskoši... gluposti. Ono što je zanimalo Joeyja Masona bio je tjelesni: ponedjeljkom su obično imali tjelesni, no danas se u školi održavala priredba. Prema tome, ma koliko vani možda bilo »proljetno raskošno«, i dalje je pred njim bio školski dan u kojem se nije imao čemu veseliti. Njegov mlađi brat Tony, s druge strane, volio je priredbe više od tjelesnog, pa je bio oduševljen. No on je štreber koji spava s knjigama, pa što on zna. Put od kuće do škole vodio ih je preko nekih osam ulica i nije bio ništa posebno... samo bi se spustili niz Ulicu sv. Franje pokraj crkve i još nekih stvari. Morali su se držati desne strane jer se s lijeve nalazila benzinska postaja koja je bila vrlo prometna. I morali su uvijek zastati prije nego što prijeđu cestu. Što je Joey i činio - i obično pritom grabio Tonyja za ovratnik kako se ovaj ne bi zabio ravno u automobil. Tony je uvijek hodao s otvorenom knjigom. Baš kao što je čitao za vrijeme jela, kada bi išao na WC i dok bi se oblačio. Glupo. Jednostavno glupo, jer toliko toga propustiš ako ne gledaš oko sebe. Na primjer, ovaj guba auto kojem se približavaju. Imao je crne prozore, crnu karoseriju i samo broj na registracijskoj pločici: 010. To je bilo to; bez slova. Joey je bacio pogled na mlađeg brata. Naravno, Tony nije ni primijetio automobil. Tko mu je kriv. Vozilo je izgledalo kao jedno od onih policijskih. Kada su mu se približili, dohvatio je brata za ovratnik i povukao ga da stane. Tony nije propitkivao zaustavljanje - samo je okrenuo stranicu. Vjerojatno je mislio da su na raskrižju. Joey se malo nagnuo prema automobilu i pokušao vidjeti što ima unutra, a cijelo je vrijeme očekivao da će iskočiti nešto u odori i početi vikati na njih zato što njuškaju. Budući da nije ništa vidio i nije se ništa dogodilo, zagradio je lice rukama i ponovno se zagledao kroz hladno staklo... Odskočio je. »Mislim da je netko unutra.« »Nije baš«, rekao je Tony ne podižući glavu. »Je baš.« »Nije baš.« »Je baš. I odakle ti znaš?« »Nije baš. « U redu, Tony nema pojma o čemu govori, a ovo prepucavanje moglo bi trajati vječno. A onda bi on i brat zakasnili na prozivku i dobili kaznu. Opet. Ali... Ne bi li bilo suuuuuuper da pronađu mrtvaca - i to točno pred mrtvačnicom McCready! Joey je odbacio školsku torbu i udaljio brata od automobila tako da ga je podignuo i prenio na drugo mjesto. »Ovo je opasno. Ne želim da te ozlijede.« To je napokon natjeralo Tonyja da podigne pogled s knjige. »Stvarno je netko unutra?«

182


CHIA

»Ti ostani ovdje.« Bilo je to nešto što bi rekao njihov otac, pa se Joey osjećao vrlo odraslo dok je izgovarao tu uputu - osobito kada je Tony klimnuo glavom i privio knjigu na prsa. No tako je moralo biti. Joey će uskoro napuniti trinaest godina i on je bio glavni kada nije bilo nikog drugog. A ponekad čak i kad je bilo drugih. Ponovno je zagradio lice rukama i namjestio se uz staklo te pokušao pogledom prodrijeti kroz zatamnjeni... »To je gusar!« »Lažeš.« »Ne lažem... « Pred njima se polako zaustavio automobil i neka je žena spustila prozorsko staklo - bila je to gđa Alonzo koja je živjela preko puta njih. »Što sada izvodite, dečki?« Kao da stalno nešto izvode. Jednim je dijelom Joey želio da ova ode i prepusti njemu da riješi situaciju. No drugim se dijelom želio pohvaliti. »U autu je mrtvac.« Osjećao se jako važnim kada je problijedjela i poprimila nervozan izgled. Čovječe, da je znao da će se ovo dogoditi, više bi se požurio pri odlasku iz kuće. Ovo je puno bolje od tjelesnog. No tada se morao umiješati Tony. »To je gusar!« Gđa Alonzo odjednom više nije izgledala onako odraslo uplašena. »Gusar.« Koji je taj njegov brat kreten. Joey se nije namjeravao odreći publike. Gusari su za malu djecu. Mrtvac u autu. To je nešto za odrasle, a takvima je želio pripadati. »Pogledajte sami«, rekao je. Gđa Alonzo parkirala je Lexus ispred crno-crnog automobila i izašla, a visoke su joj potpetice odjekivale po cesti kao konjske potkove. »U redu, dečki, dosta je. Uđite u auto pa ću vas odvesti do škole. Inače ćete zakasniti.« Pružila je Joeyju mobitel. »Nazovi mamu i reci joj da ću vas ja odvesti. Ponovno.« Istina je da se to često događalo. Gđa Alonzo radila je u uredu koji nije bio daleko od njihove škole, a oni su zaista često kasnili i ona ih je zaista često vozila. No ovo danas bilo je drugačije. Prekrižio je ruke na prsima. »Morate pogledati kroz prozor.« »Joey... « »Molim vas.« Bilo je to još nešto što odrasli vole: kada govoriš molim i hvala. »Dobro. Ali uđi u auto.« Gđa Alonzo odmarširala je do automobila mrmljajući nešto o taksiranju. Tony, koji je uvijek slušao starije, uzeo je knjigu i sjeo na prednje sjedalo njezina terenca - no još uvijek ga je zanimalo što se događa jer nije zatvorio vrata, a četvrti dio Gregova dnevnika i dalje je držao u rukama. Joey se nije pomaknuo. Inače bi se uzrujao što je Tony zauzeo bolje mjesto: starija braća sjede naprijed, male bebe idu otraga. No sada je imao važnija posla, pa je ostao stajati na pločniku i držati neupotrijebljen mobitel u ruci. Pitao se što je to zapravo vidio... Gđa Alonzo odskočila je toliko daleko od crnog automobila da je gotovo završila na kolniku, a karavan koji je prolazio oštro je zatrubio kad ju je za dlaku izbjegao. Pritrčala mu je i dohvatila mobitel i njegovu ruku. »Ulazi u auto, Joey... « »Što je unutra? Je li mrtvac?« Isuse, što ako je gusar - predobro!

183


CHIA

Gđa Alonzo prinijela je mobitel uhu dok ga je vukla prema Lexusu. »Halo, želim prijaviti hitan slučaj. Ispred mrtvačnice McCready u Ulici sv. Franje muškarac leži u autu. Ne znam što je s njim, ali nalazi se za upravljačem i ne miče se... Ja sam s malom djecom i ne želim otvarati vrata... U redu...« S malom djecom. Isuse, kako je mrzio kada bi rekli mala djeca. Na kraju krajeva, on je pronašao tipa. Koliko se odraslih provezlo pokraj njega na putu na posao i nije ga primijetilo? Prošlo na biciklu? Protrčalo? To je njegov mrtvac. »Zovem se Margarita Alonzo. U redu, ostat ću dok ne dođe hitna i policija.« Dobro. Ovo je i službeno najbolje jutro u povijesti njegova života, pomislio je Joey uspinjući se na stražnje sjedalo - s kojega se, kako se ispostavilo, još i najbolje vidjelo. Gđa Alonzo sjela je u automobil i zaključala sva vrata, a on je zamišljao kako će njih troje ostati tu do podne, možda čak i do jedan. Možda će dobiti Happy Meal za ručak. Stvarno se nadao da se policija neće žuriti... Razočaranje svih razočaranja uslijedilo je kada je čuo kako gđa Alonzo govori: »Sarah? Tvoji dečki su sa mnom, sve je u redu. Ali dogodio se jedan problem, pa možeš doći po njih?« Joey je spustio glavu na ruku. Kakve je on sreće, mama će dojuriti prije nego što sazna što je s mrtvim gusarom za upravljačem. Propalo. Sve je propalo. A vjerojatno će i u školu stići taman na vrijeme za priredbu. Dok je spavao za upravljačem automobila, Matthias je uporno sanjao o noći kada mu je Jim Heron spasio život. Događaji koji su prethodili bombi i dugačak, bolan put do relativnog ozdravljenja ponavljali su mu se u glavi u beskonačnoj petlji, kao da mu je na starinskom mentalnom gramofonu zapela igla. Matthias je namamio Jima Herona u onaj napušteni, prašnjavi kućerak kao svjedoka jer među pripadnicima specijalnih postrojbi nije bilo nikoga čija bi riječ imala veću težinu i vjerodostojnost. Plan je bio da će taj vojnik ostaviti dijelove njegova tijela u pijesku i vratiti se da drugima ispriča da se dogodila strašna nesreća: da je itko drugi podnio takvo izvješće, svi bi pretpostavili da je ta osoba ubila Matthiasa. No ne i u Jimovu slučaju - on je bio otvoren igrač u svijetu prepunom smicalica, a nikad mu nije bio problem priznati što je učinio, bilo to dobro ili loše. Što je dokazivalo da u Matthiasu ipak postoji barem tračak dobra - bar nije svoje samoubojstvo namjeravao svaliti na tuđu glavu. I da, naravno da si je mogao jednostavno propucati glavu u nekoj kupaonici, no iako se želio ubiti, ipak je imao ponos. Vlastoručno se predozirati olovom jednostavno je previše slabićki mnogo je bolje raznijeti si iznutrice po nekom kamenom zidu i znati da ga oplakuju kao moćnog ratnika kakav je uvijek i bio. Ponos je, međutim, imao svoju cijenu: umjesto da ga ostavi u pijesku, usrani Heron ga je spasio - i prokljuvio njegovu malu tajnu. Odala ga je eksplozivna naprava. Dok je Matthias ležao i krvario kao zaklana svinja, Jim je pronašao ostatke bombe i shvatio o čemu je riječ. Ukratko, o bombi njihove proizvodnje. Šupak je pokupio komadiće, spremio ih u džep i skinuo remen. Zatim je Matthiasu podvezao nogu, podignuo ga i počeo tegliti. Bio je kraljevski nadrkan, a to spašavanje očito je bilo dijelom kazna, dijelom ucjena - i ništa ga nije moglo zaustaviti. Gad je hodao, hodao i hodao... dok se nakon nekog vremena medu dinama nije pojavio Isaac Rothe u Land Roveru. Jim je svoje zahtjeve iznio nekoliko tjedana poslije, u bolnici u Njemačkoj. Do tada se Matthiasova glava već pretvorila u golemi balon ključajuće agonije, a morao se navikavati i na samo

184


CHIA

jedno funkcionalno oko. Heron je sjeo pokraj kreveta i iznio svoje uvjete; sloboda. Bez ikakvih obveza i ograničenja. Ili će ostatke bombe i priču o tome što se dogodilo iznijeti jedinoj osobi koja je išta mogla učiniti u vezi s time. Pa gdje ste, gospodine predsjedniče. Da ironija bude još veća, da je posrijedi bio bilo koji drugi vojnik, bilo koje drugo ljudsko biće sa živim srcem i prstom na okidaču, Matthias ne bi brinuo zbog prijetnje. Ali opet: Jim Heron - dobri stari Zaharija - bio je jedan od onih seronja u kakve ljudi vjeruju. Komadi bombe mogu se lažirati, ali vjerodostojnost čovjeka na mjestu? To je jebeno teško osporiti. A nema šanse da bi se održao na zapovjednom mjestu ako bi se počelo smatrati da više nema muda za taj posao. U tom se trenutku Matthiasu činilo da nema drugog izbora i rekao mu je da ide kamo mu srce želi. Kada su se stvari malo smirile, ponovno je osjetio poriv za samoubojstvom i ozbiljno je razmišljao o ponovnom pokušaju. No tada se u zadnji čas pojavio njegov zamjenik - upravo kao da je shvatio što ovaj smjera. Vrlo uvjerljiv, taj tip. I kako se pokazalo, Jim mu je spasio tijelo, no taj ga je zamjenik nekako vratio u život. Naravno, oporavak je imao i svoje posljedice: Matthias je gotovo odmah progledao - doduše, samo na jedno oko - i shvatio koliko je pogriješio što je pustio Herona: taj vojnik je hodao svijetom s puno previše informacija, a takav rizik nije bio prihvatljiv. Zamjenik se složio i upravo su namjeravali početi pripremati »nesretan slučaj« kada je Jim nazvao tražeći informacije o izvjesnoj Marie-Terese Boudreau. Savršen tajming. Skovan je novi plan: Jim će srediti Isaaca u zamjenu za informacije koje mu trebaju - a oni će zatim ubiti Jima. Samo što se netko dokopao Herona prije njih. Mrtav. Jim je mrtav. Matthias je vidio leš vlastitim očima. A ipak... nekako mu se činilo da je razgovarao s njim. Da, sanjao je da razgovara s Jimom Heronom... Matthias se probudio s pištoljem u ruci: oružje je bilo otkočeno i upereno u nekog bijelca u tamnoplavoj odori - koji je, sudeći po željeznoj poluzi u ruci, upravo obio bravu i otvorio vrata automobila. Bolničar je zastao i podignuo ruke u zrak. »Samo ti pokušavam pomoći, stari.« To je vjerojatno istina. Ali kvragu sve, partner mu vjerojatno upravo zove policiju, a osim toga, bilo kakva osobna interakcija s civilima Matthiasu nikada nije bila po volji. Spustio je pištolj. »Ja sam savezni agent.« Stavio je ruku u kaput i odlučio pokazati FBI-eve isprave - koje su u određenoj mjeri bile autentične. Bolničar se približio i zaškiljio proučavajući plastificiranu fotografiju, izmišljeno ime i vrlo pravi grb. »Aha... Ispričavam se. Primili smo poziv...« »U redu je. Upravo sam odradio tri dana bez odmora gore pri kanadskoj granici, a sad idem na Manhattan. Skinuo sam se s autoceste oko četiri ujutro da nešto pojedem, no sve je bilo zatvoreno, a morao sam malo odspavati. Znate i sami kako to ide.« »O, kako vas razumijem.« Blebetanje, blebetanje, blebetanje... bla, bla, bla... Pojavila se policija, provjerila isprave u svom sustavu i - ma tko bi to rekao - sve je bilo u redu. A njegovu priču o tome da je na tajnom zadatku i da je morao stati jer je bio preiscrpljen progutali su kao božićnu večeru: od kriminalca je postao zvijezda. Idioti.

185


CHIA

Kada ih se riješio, odvezao se i izvadio mobitel. Imao je nekoliko poruka u govornoj pošti... i jednu hitnu obavijest. E pa tko bi rekao... Izgleda da se Isaac Rothe predao, a njegova trenutna lokacija bila je kuća one njegove prelijepe i talentirane pravobraniteljice. Jebeno savršeno: iako su ga mogli srediti i dok je stajao u kuhinji Grier Childe da su baš morali, ovako će sve proteći mnogo jednostavnije. Matthias je nazvao zamjenika, a dok je telefon zvonio, pomislio je koliko su puta vodili taj razgovor: Kreni. Pokupi gada. Kokni ga. Riješi se tijela. Prošli su to bezbroj puta. Bol u lijevoj strani prsa ponovno se rasplamsala, no odlučio ju je ignorirati... »Da?« javio se zamjenik. »Isaac Rothe je spreman za tebe.« Nije čak ni zastao. »Adresa na Beacon Hillu?« »Da. Odmah otiđi onamo i pokupi ga.« »Nisam u Massachusettsu.« »E pa onda se stvori u Massachusettsu i pokupi ga. Odmah.« »Dogovoreno. Kamo da ga dovedem?« Dobro pitanje. Isaac nije bio poznat po spektakularnim bjegovima: reputaciju je stekao brzim, čistim ubijanjem u izvanrednim okolnostima. No ne bi bio uspješan na takvim zadacima da nije izrazito snalažljiv. »Drži ga u toj kući dok ne dođem«, iznenada je rekao Matthias. Dok je razmišljao o situaciji, instinkt mu je rekao da je vrijeme za promjenu strategije. Na kraju krajeva, Grier Childe i njezinu ocu dobro bi došlo malo zauzdavanja - a civilu ništa neće privući pozornost kao kad mora gledati kako nekoga ubijaju. Dobri stari Albie živi je dokaz za to... Iz nekog razloga Matthias je u glavi začuo glas Jima Herona. Nije čuo konkretne riječi, samo taj uporan ton, ozbiljan, preklinjući ton zbog kojeg je Matthias imao osjećaj da mora sve prekinuti i... što točno? »Halo?« javio se zamjenik, kao da je rekao nešto na što nije dobio odgovor ili da je neko vrijeme vladala tišina. »Ne želim da ga ubiješ«, začuo se Matthias kako govori. »O da, znam. To ćeš sam učiniti.« Zadovoljstvo. Takvo zadovoljstvo, kao da im je to cijelo vrijeme i bila namjera. Iz nekog razloga Matthiasov procesor počeo je iskriti i dimiti se, a mislima su mu prolijetali prizori izmiješani u suludom neredu koji ga je podsjetio na kockice koje se kotrljaju po zelenom stolu. A onda je iz tog kaosa izronio prizor Alistaira Childea kojega dva operativca u crnom podižu s prljavog saga nakon što su mu sinu ubrizgali dovoljno heroina da ubije slona. Danny... o, Danny moj... Kao ona irska napitnica, samo što nije zvučala nimalo melodično iz usta oca koji je promuklim glasom protiskivao te riječi. »Šefe«, ubacio se zamjenik. »Reci nešto. Što se dogada?« Glas mu je bio tako smiren, no bila je to samo hinjenost proizašla iz pragmatizma. Vojnik se zasigurno pribojavao da se Matthias opet raspada - da će ga, baš kao i prije dvije godine, morati silom dotjerati u borbeno stanje. »Nemoj ga ubiti«, čuo se Matthias kako ponavlja. »To je zapovijed.« »Znam, tako da ti možeš. On je tvoj. Moraš ga ti srediti.«

186


CHIA

Matthias je na trenutak osjetio neodoljivu, primamljivu privlačnost. .. »Ne«, naglo je izjavio stresavši se. »Ne, ne moram.« »Da, moraš... « »Samo napravi što sam ti rekao bez komentara ili ću pronaći nekoga drugoga da to obavi.« Opsovao je i spustio slušalicu, poslao Isaacu povratni signal, a zatim pokušao pronaći neki stabilniji duševni temelj. Jebote, odjednom je imao osjećaj da mu se u glavi nadmeću dva različita glasa, a ne samo da ga je svaki vukao u suprotnom smjeru, već nijedan od njih nije bio njegov. Srećom, Rotheov povratni poziv prekinuo je borbu. »Matthiasu«, začuo se onaj stari, poznati glas. »Isaac. Kako si?« »Gdje i kada?« »Uvijek odmah prelaziš na stvar.« Matthias je koljenom pritisnuo upravljač da bi zadržao smjer automobila dok je trljao bolno mjesto na lijevoj strani prsa. »Poslao sam nekoga po tebe. Ti samo ostani gdje jesi.« »To nije prihvatljivo. Ne možete me ovdje pokupiti.« »Određuješ uvjete? Ne bi išlo.« »Grier Childe neće imati veze s ovim. Predat ću se sutra u ponoć na nekom javnom mjestu.« »A sada bi birao i vrijeme? Jebi se, Rothe. Ako želiš da je ne miješamo, učiniti ćeš što ti ja kažem. Ili misliš da ne mogu zaobići taj njezin svemirski sigurnosni sustav kad god mi puhne?« Tišina. »Iznenađen si što znam za njega? E pa ta kuća skriva još trikova, Isaac. Pitam se za koliko ih ti znaš.« O da, ovo je dobro. To prepucavanje počelo je malo rastjerivati ona nejasna, maglovita, neopredijeljena sranja - i podsjetilo ga na razlog za smrt Daniela Childea: dugi jezik dobrog starog Albieja. Nalet adrenalina još mu je više razbistrio um kada se zapitao kakve li su možebitno planove kovali Isaac i umirovljeni kapetan dok je on pokraj ceste lutao carstvom snova. Nakašljao se da pročisti grlo. »Tako je, ti samo ostani gdje jesi - a za slučaj da ti je onaj njezin otac usadio kakve pametne ideje, da ti odmah objasnim situaciju. Učiniš li išta kako bi prokazao mene ili moju organizaciju, toj ću ženi raditi stvari koje će fizički preživjeti i od kojih se nikada neće oporaviti. I samo da ti bude jasno: moj utjecaj neće nestati ni kada završim u grobu.« Opet tišina. »Upoznao si oca - nemoj poricati. A vrlo dobro znam da već deset godina pokušava prikupiti informacije o specijalnim postrojbama. Ne pokušavaj biti pametan, Isaac. Za njezino dobro. Ili ću zaboraviti na tebe i baciti se na nju. Ostavit ću te da dugo živiš sa spoznajom da si ti razlog što je iznutra mrtva... « »Ona nije umiješana u ovo!« prosiktao je Rothe. »Ona nema nikakve veze ni sa mnom ni sa svojim jebenim ocem!« »Možda je tako. Ali nikad se ne zna što se može dogoditi. A dodijelio sam ti je s dobrim razlogom - iako je ispalo bolje nego što sam mislio. Nisam očekivao da ćete se tako osobno zbližiti ili misliš da nisam čuo čime ste se sinoć bavili u njezinoj gostinskoj sobi?« Matthias se borio s boli u grudima od koje mu se činilo da se utapa. »Ne tjeraj me da je ozlijedim, Isaac. Postajem umoran od svega toga, ozbiljno ti kažem. Ostani gdje jesi - poslao sam nekoga po tebe, znat ćeš kad stigne. A ako ti i njezin otac ne budete tamo kad dođe, reći ću mu da pronađe nju, a ne tebe. Slijedi upute i pobrinut ću se da ne nastrada nitko osim tebe.« Matthias je pritisnuo crveni gumb i bacio mobitel na suvozačko sjedalo. Dok mu se lice trzalo, borio se da zadrži automobil na cesti dok mu se bol u prsnom košu penjala na nepodnošljivu razinu. Pod tim je napadom nakratko pomislio da bi se mogao vratiti na caldwellski međunarodni aerodrom, no odlučio je nastaviti u smjeru kojim je i krenuo jer se morao pribrati, a za to će mu trebati vremena. I privatnosti.

187


CHIA

Stisnuo je lijevi prsni mišić, zaustavio se uz rub ceste i pokušao disanjem umiriti bol u prsima. Što je bilo manje-više potpuno beskorisno. Toliko da je pomislio da je to možda to. Završni udarac. Baš kao onaj koji mu je dokrajčio oca. Pogledao je kroz vjetrobransko staklo i shvatio da se nalazi pred crkvom. Iako nije znao zašto, ugasio je motor, uzeo štap i izašao iz automobila. Već godinama nije bio ni u čemu ni izdaleka povezanim s Bogom, pa mu se to šepanje prema velikim dvostrukim vratima činilo... na mnoge načine pogrešnim. Osobito ako se u obzir uzme sve što ga čeka u Bostonu. No zamjeniku će trebati vremena da sve pripremi, a Matthias... je morao saznati hoće li se ovaj srčani udar više pribrati i otegnuti mu papke ili će konačno začepiti. Unutrašnjost crkve bila je topla i mirisala je po tamjanu i laštilu za pod s mirisom limuna. Bila je golema: stotine i stotine klupa protezalo se od oltara u sva tri smjera. Matthias nije dospio do zadnjeg reda. Srušio se u sjedeći položaj otprilike na pola bočnog prolaza, jedva zadržavši ravnotežu pri spuštanju na drvenu klupu. Stavio je štap između koljena, podignuo pogled prema raspelu... i zaplakao.

188


CHIA

Poglavlje 36

Kada je završio razgovor s Matthiasom, Isaac je gurnuo privjesak s primopredajnikom u džep na sportskoj majici. Ono što je zapravo želio učiniti bilo je staviti ga na granitnu plohu i smrskati šakom. Zatim možda spaliti krhotine. Naslonio je ruke na sudoper, objesio se u ramenima i zagledao u stražnji vrt. Bilo je skoro osam ujutro, no u vrtu je vladao gotovo mrkli mrak jer su kuće u tom kvartu bile tako gusto nanizane. Nije imao pojma jesu li Jimovi frendovi još uvijek vani. Od Jima nije bilo ni traga ni glasa. No Isaac je trenutno imao drugih problema. Sranje. S obzirom na sve, zapravo i nije bilo osobito iznenađujuće što se Matthias pokazao dovoljno lukavim da nešto posumnja. No zaključak njegova nagađanja - valjda je bilo samo to stavio je Isaaca u nemilu situaciju. Ako sada pobjegne, riskira da Grier i njezina oca potpuno unište. Ako ostane... vjerojatno će ih natjerati da ga gledaju kako umire. Koje. Jebeno. Sranje. »Javili su ti se.« Pogledao je preko ramena. Grier je upravo izišla iz tuša, kosa joj je bila raspuštena i sušila se na zraku. »Isaac.« Lice joj je poprimilo napet izraz. »Jesu li ti se javili?« »Ne«, rekao je. »Nisu još.« Da bi potkrijepio laž, izvadio je primopredajnik i pustio ga da visi, računajući da Grier neće primijetiti da žaruljica više ne svijetli. »Ta stvar sigurno radi?« »Da.« Vratio ga je u džep kada mu je prišla. »Kako ti je otac?« »Ponovno telefonira u kupaonici.« Bacila je pogled na sat. »Isuse, mislila sam da ovoj noći neće nikada doći kraj.« »Samo želim da se Jim pojavi«, rekao je dok je ona počinjala pripremati kavu pokraj sudopera. »Misliš li... da je zaista mrtav?« Sad već - možda. »Ne.« Sjeo je na jednu od stolica i gledao je kako skida poklopac s limenke s kavom i stavlja filtar u ždrijelo aparata. Dok se bavila tim rutinskim poslom, od sunčeve svjetlosti koja joj je obasjavala lice došlo mu je da zaplače, toliko je bila prekrasna. Na neki način još uvijek nije mogao vjerovati da je bio s njom - i to ne u smislu da je nije vrijedan. Ono, to je očito. No sav onaj nesputani, divlji seks djelovao je kao san. Bila je sva čista, mirisala je po šamponu umjesto po njegovu znoju, kosa joj je bila uredna, lice bez zajapurenosti. Ostavljala ga je bez daha. Za njega je ona bila živi dokaz da je život vrijedan žrtvi koje traži od ljudi: samo to što je može gledati i biti s njom u istoj prostoriji, što ima uspomene koje je podario ne samo njoj, već i sebi... Pomisao da bi joj išta moglo nauditi, ikada, bila mu je jednostavno nepodnošljiva. A da on bude uzrok tome? Ostavit ću te da dugo živiš sa spoznajom da si ti razlog što je iznutra mrtva. Nije to bila prazna prijetnja. Ne od nekoga kao što je Matthias, tko ne pravi nikakve razlike koje bi se zaustavile pred nogama ženskog roda. A naudio bi joj na načine koji bi joj onemogućili da ikada više uživa u onakvim posebnim trenucima kakve su ona i Isaac podijelili u podrumu.

189


CHIA

Koliko god ga to boljelo, morao je biti realističan: kada on ode, pronaći će drugog ljubavnika. Možda nekoga za koga će se udati, s kim će imati djecu i uz koga će ostarjeti. A ništa od toga neće imati ako on ne ostane, ne pričeka... i pritom se moli da će Matthiasova operativca, kada se pojavi, uspjeti ubiti i zatim brzo nestati. Na kraju krajeva, on je jebeni ubojica. To mu je posao. Jedno je bilo jasno: ništa od izlaska u javnost s tajnim informacijama. Nema šanse. Grierin život puno je vredniji od njezina poštovanja prema njemu, a štogod da je njezin otac pokrenuo moći će se poništiti kojim telefonskim pozivom kada se prašina slegne - drugim riječima, što se njih tiče, sve će ići po planu dok Isaac ne klisne. A što se njegove budućnosti tiče? Predat će se Matthiasu i dočekati obračun, ali kada njemu bude odgovaralo. Grierin stari na dobrom je tragu s onim dosjeima, a Jim Heron ili jedan od njegovih frendova baš su ona vrsta osobe koja će snimljeni iskaz u prvom licu o ama baš svakom ubojstvu koje je Isaac ikad počinio čuvati u sefu - pod uvjetom da Grier i njezin otac umru prirodnom smrću. Na kraju krajeva, koliko on zna, priznanja izrečena na samrtnoj postelji dopuštena su na sudu pa dok god Isaac izjavi da će ga Matthias uskoro ubiti, imat će itekako veliku vjerodostojnost - u svakom slučaju dovoljnu za pokretanje vrlo sveobuhvatne istrage. Njegovo će svjedočenje biti životno osiguranje za nju i njezina oca. Njemu preko puta Grier je pritisnula gumb za uključivanje aparata, a kada je ovaj počeo siktati, ostala je stajati na mjestu zagledana u njega. Potaknut nečim što nije dovodio u pitanje, Isaac je ustao, prišao joj i prislonio joj prsa o leda. Dah joj je zastao kada je osjetila njegovo tijelo, a iako se ukočila, nije se odmaknula. Podignuo je ruku i dodirnuo plave pramenove koji su joj padali po ramenima, prelazeći prstima po njima. Zatim ih je polako pomaknuo u stranu i otkrio joj potiljak. Isuse, zaista se odlučio, zar ne? Odabrao je svoj put. »Mogu li te poljubiti?« rekao je promuklim glasom. Jer Činilo se pristojnim najprije pitati. Pognula je glavu. »Molim te... « Prignuo joj se do krasnog vrata i pritisnuo joj usne o kožu. Nije mu to bilo ni približno dovoljno, no nije si vjerovao ni s čim više; nije se čak usudio ni staviti joj ruke oko struka - ako to učini, neće je pustiti dok se ne nađe pod njim i dok ponovno ne bude u njoj. »Grier«, prošaptao je promuklim glasom. »Da... « »Moram ti nešto reći.« »Što?« Osjećaji su za riječi ponekad kao lokomotiva: kada se jednom zahuktaju i spoznaju što su, više nema usporavanja, nema kočnica koje bi bile dovoljno snažne da se uhvate za tračnice grla. »Volim te«, rekao je više dahom nego riječima. Ali čula ga je. Dragi Bože, čula ga je, jer je naglo udahnula. Grier se okrenula takvom brzinom da joj se kosa zavrtjela oko glave kao aureola, a iako mu je srce nabijalo, nije odvratio pogled. Kada je zaustila da nešto kaže, spustio joj je prst na usta i zavrtio glavom. »Samo sam želio da znaš. Jedanput. Morao sam to reći... jedanput. Znam da te ne poznajem dovoljno dugo ni dovoljno dobro i jako dobro znam da nisam muškarac za tebe... ali neke stvari treba izgovoriti.« Ono što nije trebalo pretočiti u riječi bio je užas koji je osjećao pod kožom.

190


CHIA

Ma koliko je želio postupiti ispravno, bivši ga je šef držao u šaci: nijedna žrtva nije prevelika da bi se zajamčila Grierina sigurnost. Čak ni spašavanje samog Isaaca. Čak ni rušenje Matthiasa. Na zvuk diskretnog nakašljavanja podignuo je pogled. U staklu iznad sudopera ugledao je Grierina oca kako stoji na samom ulazu u kuhinju - a iz poštovanja prema njegovoj kćeri, Isaac se odmaknuo. »Kava, oče?« mirno je upitala Grier naginjući se u stranu kako bi izvadila dvije šalice iz elementa. »Da, hvala.« Isaac je osjećao kako tip pogledava sad njega, sad nju, no definitivno nije namjeravao odgovarati na ta pitanja. A očito nije ni Grier. »Jesmo li spremni?« upitala je. Umjesto odgovora, otac se ponovno nakašljao. Bez sumnje zato što je pokušavao progutati sve izjave tipa Drži se podalje od njega i Ne diraj mi kćer. No ne mora se brinuti. Što se drugoga tiče, za to je bilo kasno, ali što se tiče prvoga... to će biti sređeno. »Oče? Jesmo li spremni?« »Svi će se okupiti sutra ujutro...« »Sutra ujutro?« »Ovo je delikatna situacija. Bilo je potrebno smisliti izgovore - ti ljudi ne mogu samo nestati bez nekog opravdanog razloga a da to ne izazove pitanja.« Isaac je osjećao da Grier zuri u njega kao da traži podršku za indigniranu reakciju na to rješenje, no slučajno se nije slagao s njom. Sutra ujutro upravo je savršen termin. Do tada ga više neće biti. Jim se probudio u svojoj slabo osvijetljenoj sobi u Comfort Inn & Suitesu u Framinghamu s osjećajem da je preživio frontalni sudar. S kamionom. Bez sigurnosnog pojasa. Ležao je na krevetu u kojem je zaspao, sklupčan na boku, a izubijano tijelo napravilo je otisak na madracu i utonulo u njega kao pas koji čeka smrt u šikari. No on je sada besmrtan... a to očito znači da će mu ozljede, ma koliko teške bile, uvijek zacijeliti. Hm, samo što taj proces očito ne funkcionira tako da samo mahneš čarobnim štapićem i sve se vrati na mjesto u tren oka. Osjećao se vrlo smrtno suočen sa svim tim bolovima, udasima od kojih ga je žarilo u rebrima, srcem koje je preskakale i udaralo u ritmu pijančeva hoda. No najgore je od svega što bol nije bila fizička. Bila mu je u glavi. Ubijalo ga je što je ostavio Sissy za sobom u Devininu carstvu. Otvorio je oči i shvatio da je jutro: preko čupave glave Psa vidio je crvene brojke na satu. 7.52. Vrijeme je za ustajanje, pomislio je i živahno se okrenuo na leda. Adrian je pokraj njega spavao kao top, duboko disao, a oči su mu poigravale iza zatvorenih kapaka. S obzirom na namršteni izraz na licu, očito nije lijepo sanjao. Isuse, kakva noć, pomislio je Jim. Kada ga je Colin ostavio u hotelu, pretpostavio je da će on i Pas biti prepušteni sami sebi. No onda je netko došao iz druge sobe, a on je pretpostavio da je Eddie - njegovanje bolesnika i ta sranja očito su bila više u njegovu stilu. Ali ne. Adrian je bio taj koji je došao k njemu... i ostao s njim. Jim trenutno nije imao snage razmišljati o tome kako će se osjećati zbog eventualnog suosjećanja, pa se pažljivo omotao pokrivačem i tiho se osovio na noge koje su snagom otprilike odgovarale olovkama. Počeo je šepati u smjeru prijenosnog računala dok se svijet oko njega okretao i jedva se na vrijeme dočepao stolice - iako, jebote sve, spuštanje na guzicu boljelo je ko sam vrag.

191


CHIA

Unatoč činjenici da mu se mjehur spremao eksplodirati, uključio je Dell i nestrpljivo čekao da se pokrene internetski preglednik. Da mu prođe vrijeme, proučavao si je ožiljke od vezivanja oko zapešća. Bile su to dvije blistavocrvene neravne crte, sjajne i izranjene, a taj opipljiv podsjetnik na to gdje je bio i što mu je učinjeno mučio mu je misli uz naznake upadanja u PTSP. No bio je to smjer kojim je odbijao krenuti. Prisilio se da se usredotoči i počeo tipkati, no kako su mu prsti bili ukočeni, trebala mu je cijela vječnost da otvori stranicu Caldwell Courier Journala i u okvir za pretraživanje unese ime Cecilia Barren... Iskočio je članak od prije neka dva tjedna, a od pogleda na Sissynu sliku oči su mu zasuzile. Smiješila se fotoaparatu okružena skupinom mladih svojih godina. Ni po čemu nije mogao odrediti koliko je proteklo između snimanja fotografije i trenutka kada ju je Devina otela - no od činjenice da nije imala pojma što joj se sprema nepouzdano mu je srce postalo još nestabilnije. Vjerojatno je i bolje što nije znala. I kako će mu Devina za to platiti. Pronašao je samo još jedan članak o njoj, onaj u kojem je stajalo da je tjedan dana poslije još uvijek nisu pronašli - i tada je shvatio zašto pri prvom pretraživanju nije dobio nikakve rezultate. Tražio je samo ubijene i mrtve plavokose djevojke. Ne i one koje su se smatrale nestalima. Jebeno glupa pogreška. Pojedinosti su se poklapale s onim što mu je rekla: bila je brucošica na fakultetu Union College u Albanyju koja se vratila kući u Caldwell na proljetne praznike. Posljednji su je put vidjeli kada je u devet navečer otišla u lokalni supermarket kupiti namirnice. Nije bilo slike njezinih roditelja. No pronaći će ih. »Jesi li je vidio?« upitao je Adrian glasom koji kao da je dolazio iz groba. »Da.« Jim je zurio u sliku na kojoj se njegova djevojka smijala s prijateljima. Zatim je zatreptao i ugledao tu plavu kosu zamrljanu krvlju. »Kako da je izvučem iz zida?« Drugi je anđeo uzdahnuo na način koji je jasno govorio da nema dobrih vijesti. Nikakvih. 1 da mu to slama srce. »Ne možeš.« »To nije prihvatljivo. Mora postojati način.« »Ja ga nisam pronašao.« Začula se psovka, a zatim škripanje madraca i raznovrsna krckanja, kao da se Ad proteže. »Odmah se vraćam.« Teški su se koraci uputili prema drugoj sobi, no Jim nije reagirao. No kada mu je Pas pritisnuo njušku o golu nogu, spustio je pogled. Velike smeđe oči gledale su ga s lica prekrivena slamastim krznom. »Znaš li ti kako je izbaviti? Nije joj ondje mjesto. Nije trebala ondje završiti.« Jim je tiho cviljenje protumačio kao slaganje - i znak da životinja mora van. »Samo čas«, rekao je Jim pripremajući se za ustajanje. »Moram se istuširati.« S teškom se mukom pridignuo sa stolice, pustio da mu pokrivač sklizne s tijela i uputio se u kupaonicu skromnih dimenzija. Zatvorio je vrata za sobom, uključio svjetlo, stao nad zahodsku školjku i zapitao se funkcionira li mu pimpek još uvijek u bilo kojem smislu. Ružičasti mlaz koji je izmokrio odgovorio je na to pitanje. I usput mu dao do znanja da su mu vjerojatno ozlijeđeni bubrezi. Kada je završio, zastenjao je dok se naginjao da pusti vodu, a zatim se okrenuo ulijevo da bi otvorio slavinu na tušu. Sapun. Trebat će mu više sapuna od te polovice u tuš-kabini... Jim je zastao kao ukopan kada je ugledao svoj odraz u zrcalu. Loše. Jako loše. Puno gore nego što je mislio.

192


CHIA

Usne su mu bile ljubičaste i natekle od svih sranja koje su gurali među njih, a prsa i trbuh bili su jedna otvorena rana. A penis... Jadnik mu je visio između bokova kao da je izgubio želju za životom. Nije uopće želio znati kako mu izgledaju leđa. Ne kaže se uzalud iskorišten i zlostavljan. A jedino na što je mislio, jedino... išta u njemu... bilo je koliko mrzi što ga je Sissy vidjela u tom stanju. Dok mu se želudac grčio u zdjelici, sjetio se užasnuta izraza na njezinu licu kada ga je pogledala. Sirota djevojka... On je prošao obuku za ta sranja. On je sve to već prošao... U redu, ne baš to što mu je Devina radila, ali definitivno su ga par puta obradili šakama i noževima. Čak i pokojim metkom. Ali Sissy... Jedva se stigao vratiti do školjke. Dok mu se tijelo grčilo, a iz usta mu izlazila samo žuč, oči su mu prosuzile od napinjanja. Kvragu, Sissy ga je vidjela takvog. Seksualno zlostavljanog, krvavog, pretučenog... Ponovno je povratio. Nije bio sasvim siguran kada je ušao Adrian jer se treća runda grčeva okomila na njega kada mu je sinulo da ne zna je li ona sigurna od toga što je njemu učinjeno. Na kraju krajeva, bila je zatočena. Bila je zarobljena u onoj paklenoj rupčagi. A Devina je na raspolaganju imala mnoštvo muškolikih stvari. »Evo«, rekao je Adrian dodajući mu hladan ručnik. Jim nije mogao obrisati lice jer ga je previše boljelo, pa ga je samo potapšao, a hladna vlažna površina činila mu se kao melem na užarenim obrazima i gorućim usnama. Kada je pognuo glavu, na pločicama kremaste boje primijetio je nove krvave mrlje od rana koje su mu se ponovno otvorile na koljenima. Nda, to što je besmrtan definitivno ne znači da je balzamiran. Adrian je sjeo pokraj njega, a lice mu je bilo blijedo dok ga je gledao preko zahodske daske. »Hoćeš da te stavim pod tuš? Meni to pomaže kada me...« Kada su im se pogledi sreli, bio je to susret dvojice preživjelih. »A sranje...« Kada je progovorio, Jimov je glas bio hrapav, a imao je osjećaj da mu je grlo netko izribao sajlom za čišćenje cijevi. »Vidjela me ovakvog. Sissy... vidjela je ovo.« Nije mogao vjerovati da je to izgovorio, no nije bilo šanse da sve zadrži u sebi. Nije mogao nastaviti gledati Adriana u oči, pa je čvrsto stisnuo kapke i naslonio se na rub kade. Dok je iza njega voda padala iz tuša poput kiše, a tvrd mu je pod žuljao guzicu, prošaptao je: »Vidjela me slomljenog.« Bilo je to zadnje što je rekao prije nego što je izgubio svijest.

193


CHIA

Poglavlje 37

Čovjek ne bi pomislio da bi kuća od petsto četvornih metara na tri etaže - četiri, ako se računa podzemni dio s vinskim podrumom - mogla djelovati skučeno kao kutija za cipele. No dok se jutro rastezalo i pretakalo u podne, Grier je imala osjećaj da ne može doći do dovoljno zraka... niti uhvatiti imalo vremena nasamo s Isaacom. Otac joj je bio kao neka nemirna, sveprisutna pojava orlovskog pogleda koja je ispunjavala svaku prostoriju, čak i ako nije bio u njoj. A Isaac je bio gori od njega, neprestano je hodao uokolo, virio kroz prozore, penjao se na kat i šetao iz stražnjeg u prednji dio kuće pa u kuhinju. U dva poslijepodne više nije mogla to izdržati i otišla je u spavaću sobu pospremiti garderobu. Što je bilo suludo jer je ionako bila uredna - no to je brzo riješila. Nakon što je stala u sredinu garderobe i odmjerila odjeću raspoređenu po kategorijama koja je visjela posvuda oko nje, skinula je ama baš sve bluze, suknje, haljine, kostime i hlače s vješalica te ih pobacala u hrpu na podu. Službeno, pravila je novi raspored. U stvarnosti, stvarala je nered koji će morati pospremiti kako bi barem malo uživala u prividu kontrole. Vješalicu po vješalicu, artikl po artikl, dala se na vraćanje garderobe u red. Isuse... Isaac. Ako ga je dobro čula, dolje u kuhinji, pokraj aparata za kavu... rekao je da je voli. Mislim, daj... naravno da ga je dobro čula. A njegove nevjerojatne oči potvrdile su ono što je njezinim ušima bilo tako teško pojmiti. No bilo je tu mnogo razloga da se kaže »da, ali« koje je njezina odvjetnička strana željela iznijeti. No činjenica je bila da ženi iza odvjetnice nijedan od njih nije bio bitan; osjećala je nešto jednako snažno. Naravno, logika joj je govorila da ne vjeruje tom osjećaju ni kod sebe ni kod njega, ističući da je sve to stvar okolnosti, dramatičnosti, napetosti, seksa... o Bože, seksa. Ali srce joj je imalo drugačiju teoriju. Osjetila je iskricu među njima čim ga je prvi put ugledala, a njegova odluka da progovori i prokaže svog pokvarenog, opasnog šefa... bilo je to još bolje od fantastičnih orgazama. Zbog toga ga je poštovala do ludila. Dok je s poda podizala jedan od svojih crnih prugastih kostima, načas se prepustila fantaziji u kojoj žive zajedno na nekom sigurnom, udaljenom otoku na kojem ih ne muči ništa ozbiljnije od razmišljanja o tome što će jesti za ručak i večeru. Ta sanjarenja o pustim otocima i tropskom raju koji nikada neće doživjeti bila su ugodna razbibriga, no nije imala nikakvih iluzija. Isaac će nestati. Država će ga uzeti pod svoje i sakriti za vrijeme trajanja saslušanja pred Kongresom, sudskih postupaka ili čega već. A ako zbog ratnih zločina ne završi u američkom zatvoru, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ga izruče u neki inozemni pakao. Zbog čega je i rekao ono što je rekao. Bio je to njegov oproštaj. »Ideš.« Grier se naglo okrenula, a kostim koji je držala u ruci poletio je oko nje u širokom luku da bi se zatim opet mirno objesio - kao da je na tren zaboravio na suzdržanost, no zatim se ponovno pribrao. Vrlo je dobro znala kako je to. Isaac je prokleo samog sebe. »Oprosti, stvarno moram naučiti kucati.« Grier se malo opustila. »Ma, i ja sam sva živčana.«

194


CHIA

Uzdignuo je obrvu i odmjerio hrpu nasred tepiha kremaste boje. »Imaš mnogo odjeće.« »Vjerojatno previše. Moram dio odnijeti u Caritas.« Ušao je u garderobu i podignuo jednu večernju haljinu. Bila je dugačka i crna, kao i ostale koje je imala, jer nije bila tip za šljokice i dugine boje. »Kamo ovo ide?« »Ovaj...« Samo je u jednom dijelu prostorije šipka bila dovoljno visoko za haljine dužine do poda. Što znači da ih je pobacala na pod samo da bi ih mogla ponovno objesiti. »Tamo. U kut, molim te.« Odnio je haljinu do mjesta koje mu je pokazala i vratio je gdje je i bila. Zatim se vratio i uzeo sljedeću, namještajući pritom jastučiće na ramenima na vješalici. Prije nego što ju je vratio na mjesto, iznenadio ju je kada se prignuo i prislonio nos uz izrez na haljini. »Miriše po tvom parfemu«, promrmljao je prije nego što ju je objesio na mjedenu šipku. Od tih joj je riječi zadrhtalo cijelo tijelo - i to na dobar način. Nažalost, sve ono što im je visjelo nad glavom nadjačalo je to bibanje. »Jesu... li ti se javili?« »Ne.« »Što ćeš učiniti ako ti se ne jave?« »Javit će se.« Nije rekao ništa više, samo je podignuo sjajnu balsku haljinu s baršunastim korzetom i širokim kariranim povezom. »Božićna haljina?« »Da.« »Lijepa je.« »Hvala ti. Isaac?« Kada ju je pogledao, rekla je: »Samo... « Prekinuo ju je. »Kakav je to zvuk?« »Koji zvuk... « Kostim joj je ispao iz ruku kada je prepoznala prigušeni zvuk i požurila izvaditi karticu za sigurnosni sustav iz džepa. I naravno, crvena je žaruljica treperila. »Netko je u kući.« Isključila je zvuk i posegnula za telefonom pokraj kreveta, no uhvatio ju je za ruku. »Ne. Ne zovi policiju. U ovo je već dovoljno upleteno dovoljno nedužnih ljudi.« Izvadio je pištolj, a s njim i cijev duljine njezina dlana. Dok je zavrtao prigušivač na oružje, pogledao je oko sebe, a zatim dugačkim koracima prišao prolazu maskiranom rešetkom iza kojeg se nalazilo srce sigurnosnog sustava. Ne ispuštajući pištolj iz ruke, skinuo je metalni poklopac. »Tu se uvuci. I ne izlazi dok ti ne... « »Mogu ti pomoći... « Pred izrazom na njegovu licu morala je ustuknuti: pogled mu je bio hladan i potpuno stran kao da gleda prozor prekriven mrazom... bez ikakve nade da ikada vidi što je iza njega. »Ulazi u prolaz, odmah.« Načas je pogledala pištolj, a zatim je vratila pogled na njegovo strogo, neumoljivo lice. Bilo je teško reći što je više plaši: pomisao da joj je netko u kući ili stranac koji je stajao pred njom. A onda se sjetila... »Isuse, otac!« »Ja ću se pobrinuti za njega. Ali ne mogu biti učinkovit ako se brinem za tebe.« Oružjem je pokazao prema crnoj rupi koju je otvorio. »Ajde sad.« Odlučivši mu vjerovati, Grier se uvukla u prolaz, čučnula i počela udisati težak miris streha dok je Isaac vraćao rešetku na mjesto. Čula je pomicanje i škljocaje dok ju je pričvršćivao o zid, a zatim ga je kroz proreze vidjela kako se udaljava trčećim korakom, nečujan poput sjene u prolazu. Pogledala je na sat. Naćulila uši. Strava se uvukla u skučen prostor njezina skrovišta i zauzela više mjesta od nje, gurala joj pred oči prizor Isaaca kao stranca dok više nije vidjela ništa drugo.

195


CHIA

Tišina. I još tišine. Koju je u trenu ispunila razuzdana paranoja koja joj je bjesnjela u glavi. O Bože... Što ako je sve to bila samo stupica? Što ako su Isaaca poslali samo zato da ispipa oca kako bi saznali koliko je daleko spreman ići u razotkrivanju agencije? No ona je predložila da to učine. Ili je on samo želio da misli da je to njezina ideja? No u njegovu profilu piše da treba moralni imperativ - osim ako je to laž? Što bi ga učinilo savršenim za infiltraciju? Što ako je sve to samo namještaljka kako bi se oca navelo da im preda dosjee... prije nego što ga ubiju? No Isaac ju je sakrio u prolaz kako bi je zaštitio. Iako je izgledao neprepoznatljivo kada je... Isuse Bože, privjesak... ona žaruljica bila je isključena, zar ne? Kada je jutros u kuhinji izvadio privjesak, žaruljica koju je prošli put primijetila bila je isključena. Što to znači? I kada sad o tome razmisli, ta odgoda joj se uvijek činila bizarnom - toliko je vremena proteklo od kada se navodno predao do sada. Mora izići. Pozvati nekoga u pomoć. Grier se okrenula u prolazu i provukla iza komponenti živčanog centra sigurnosnog sustava. Skriveno stubište koje se protezalo sredinom kuće ugrađeno je tijekom izgradnje jer su 1810., tridesetak godina nakon američke revolucije, sumnjičavost i nepovjerenje prema Britancima još uvijek ključali ispod površine. Izgleda da će tajne koje kuća skriva dobro poslužiti i u sadašnjosti. Svjetlo komponenti sigurnosnog sustava bilo joj je dovoljno da pronađe prašnjavu baterijsku svjetiljku koja je visjela na čavlu pri vrhu skrivenog stubišta. Uključila ju je i otapkala niz prastare, rukom izrađene stube ostavljajući za sobom otiske stopala u prašini. Dok se spuštala, za kosu joj se lijepila paučina, a ramena su joj zapinjala za grubu žbuku među opekama. Kada je sišla u prizemlje, zastala je. Naravno, nije čula ama baš ništa jer su zidovi bili debeli i čvrsti, no otac je dao ugraditi željeznu rešetku koja je izgledala kao tek još jedan ventilacijski otvor. No zapravo je služila kao skrivena promatračnica. Grier se uspela za jednu stubu i nagnula u stranu kako bi se namjestila, oslanjajući se pritom na dvije opeke koje su bile ispupčenije od drugih. Zaškiljila je kroz proreze i zagledala se u ulazni hodnik. Ako se još samo malo istegne i izvije vrat, vidjet će i kuhinju... Grier je ispustila baterijsku svjetiljku i rukama prekrila usta. Da ne bi vrisnula.

196


CHIA

Poglavlje 38

Kada je bio siguran da je Grier na sigurnom, Isaac se išuljao u njezinu spavaću sobu i osluhnuo. Budući da nije bilo koraka, šuškanja ni pucnjeva, a time ni informacija, izašao je na hodnik. Opet je zastao. Da siđe stražnjim stubištem? Ili prednjim? Prednjim. Vjerojatnije je da bi infiltracija započela iz stražnjeg vrta. On nudi bolju zaštitu. Sranje, nadao se da je riječ o Jimu Heronu, no sumnjao je da bi on samo tako upao. A Grierin otac mogao je deaktivirati alarm - to je već dokazao. Znači da očito nije on pustio uljeza u kuću. Sranje, ako je posrijedi Matthiasov operativac, zašto mu njegov dolazak nisu najavili putem primopredajnika? S druge strane, Isaac ga ne bi pustio da uđe, a Matthias je to znao: mogao je on zahtijevati da Grier i njezin otac budu prisutni, no Isaac nije namjeravao dopustiti da ga ubiju pred njima. Nikad se ne bi oporavila od toga. Molim te, Bože, mislio je. Samo neka ostane gdje jest. Pripio se uza zid i sišao niza stube, pištoljem prema naprijed. Tišina... odakle sva ta tišina? U kući se doslovno ništa nije micalo, a s obzirom na to da je Grierin otac dotad hodao kućom kao lav u kavezu, taj nedostatak zvukova nije djelovao obećavajuće. Čim je stigao do kraja zida i početka samostojećeg rukohvata, ponovno se prebacio preko ograde i namjerno se dočekao uz mukli udar na orijentalnom tepihu u ulaznom hodniku. Ponekad je malo buke dobra stvar jer protivniku daje metu prema kojoj će jurnuti. I tko bi rekao. Prasak Isaacova dočekivanja na pod izmamio je posjetitelja: u crno odjeven muškarac stupio je na otvoreno iz smjera kuhinje. Matthiasov zamjenik. Koji je Grierina tatu držao pred sobom kao ljudski štit. »Da se mijenjamo?« upitao je mračnim glasom. Pištolj koji je Childeu uperio u glavu bio je automatski revolver opaka izgleda s prigušivačem. To ga nije nimalo začudilo. Onaj koji je Isaac držao u rukama bio je identičan. Isaac se usporenim kretnjama prignuo i ostavio oružje na podu. Zatim ga je nogom odgurnuo od sebe. »Pusti ga. Dođi i uzmi mene.« Childe je razrogačio oči, ali nije se pomaknuo. Hvala kurcu. Isaac se okrenuo prema zidu, položio ruke na njega i raširio noge u klasičnom položaju za uhićivanje. Pogledao je preko ramena i rekao: »Spreman sam za polazak.« Zamjenik se osmjehnuo. »Ma vidi te samo kako si poslušan. Dođe mi da zaplačem.« Operativac je odrješitim pokretom onesvijestio Grierina oca drškom pištolja, pa se stariji Childe srušio na pod kao vreća krumpira. Zatim se zamjenik ležernim koracima uputio prema Isaacu, pištolja neumoljivo uperena u njega. Jednako ga je neumoljivo fiksirao svojim neobičnim crnim očima bez sjaja. »Obavimo stvar«, rekao je Isaac. »Gdje ti je drugi pištolj? Znam da ga imaš.« »Dođi po njega.« »Stvarno me želiš zajebavati?« Isaac je posegnuo u majicu i izvadio drugi komad oružja. »Gdje da ti ga stavim?« »Zanimljivo pitanje. Na pod i gurni ga prema meni.«

197


CHIA

Kada se Isaac sagnuo, sagnuo se i drugi muškarac. Tek kada su se obojica uspravila, Isaac je shvatio da je ruka u crnoj rukavici pokupila njegov prvi pištolj, onaj s prigušivačem. »I tako«, otegnuo je zamjenik. »Matthias je uživao u vašim razgovorima, pa želi da te pričuvam dok ne stigne.« Gad s očima morskog psa prišao mu je sasvim blizu. »Ali reći ću ti kako stoje stvari, Isaac. U igri su veći ulozi, a u ovoj situaciji tvoj šef nije glavni.« Odakle sad tvoj šef, zapitao se Isaac. A onda se namrštio jer je shvatio da je zamjenikova ruka, ona koju mu je slomio prije svega dan i pol, naizgled posve zacijelila. I taj njegov osmijeh... taj njegov osmijeh nekako nije normalan. »Krenut ćemo malo drugačijim smjerom«, rekao je zamjenik. »Iznenađenje.« S tim je riječima prislonio cijev Isaacova pištolja o vlastitu bradu i pritisnuo okidač, doslovno si raznijevši glavu u zrak.

198


CHIA

Poglavlje 39

Jim je došao svijesti osjećajući kako mu se potiljak žari. Nije imao pojma koliko je dugo bio bez svijesti, no Ad ga je očito prenio natrag na krevet: ono nešto mekano što je osjećao pod glavom definitivno je bio jastuk, a ne hladne, tvrde pločice u kupaonici. Kada se uspravio u tami, ostao je šokiran: osjećao se neobično snažnim, čudesno stabilnim. Kao da ga je to stanje u kojem je proveo... pa, sate ako je suditi po budilici pokraj kreveta... preobrazilo iznutra i izvana. Što je bila vrlo dobra vijest. Ali napetost koju je osjećao pri vrhu kralježnice bila je sve samo ne to: Isaac. Isaac je u nevolji. Prebacio je noge s kreveta i naglo ustao, no pritom nije osjetio nikakvu vrtoglavicu, nikakvu mučninu, nikakvu bol. Ako se izuzmu trnci koji su mu strujali stražnjom stranom lubanje, ne da je bio spreman za pokret, već je sav grmio. »Adriane!« zazvao je otvarajući sportsku torbu i čupajući iz nje par traperica. Gdje je dovraga Pas? Kroz otvorena je vrata vidio da u susjednoj sobi gori svjetlo, što znači da drugi anđeo mora biti ondje. »Adriane!« Navukao je hlače bez donjeg rublja, a zatim je potražio majicu. »Moramo ići!« Dohvatio je kristalni pištolj i bodež te pokupio jaknu. »Hej, Ad...« Adrian je gotovo uletio u sobu sa Psom pod rukom. »Eddie je u nevolji.« O, od toga mu se potiljak osjećao neizrecivo bolje. »Molim?« Adrian je skinuo Psu povodac i pustio da ga ode pozdraviti. »Ne javlja se na mobitel. Upravo sam ga nazvao. Nazvao sam ga ponovno. A onda i treći put. To se nikad ne događa.« »Sranje.« Dok se Ad opremao oružjem, Jim je provjerio je li sve u redu sa Psom, izvadio mu nešto hrane, a zatim su on i njegov pratitelj doslovno odletjeli. Čovječe, nikada nije bio toliko zahvalan na tom superbrzom prijevoznom sredstvu koje su nosili na leđima: samo koju minutu poslije bili su na Beacon Hillu. On i Adrian sletjeli su u stražnji vrt u iskričavom plamsaju, skrivajući se od znatiželjnih očiju jer je bilo tek četiri poslijepodne. Kuća je izvana izgledala kao da je sve u redu - svjetlucava crvena čarolija bila je na mjestu, no vrat mu nije dao živjeti. I gdje je dovraga Eddie... »Sranje«, ispljunuo je kada je ugledao potplate anđelovih vojničkih čizama koji su virili ispod grma. Jim je otrčao do njega i čučnuo. Frajer je ležao potpuno izvaljen na leđima, kao da je izazivao buldožer da vidi tko će prvi odustati i izgubio. »Eddie?« Oboreni anđeo otvorio je oči. »Jebote... Koji... Ne znam što se dogodilo. Jedan čas sam stajao na nogama, a drugi... « »Više nisi.« Adrian je pružio ruku svom najboljem prijatelju i pomogao mu da sjedne. »Što te kvragu dohvatilo?« »Nemam pojma.« Eddie je polako ustao. Zatim je pogledao Jima i ustuknuo. »Isuse Bože...« Jim se namrštio i pogledao oko sebe. »Što je?« »Lice ti je...« Dobro, moguće je da se samo osjeća bolje. Izgled će mu se valjda popraviti poslije. »Hoćeš reći da su moji manekenski dani iza mene?«

199


CHIA

»Nisam znao da te zanimaju takve stvari.« Eddie je odmahnuo glavom. »Slušaj, Isaac želi razgovarati s tobom. Odmah.« Jim se okrenuo prema Adrianu. »Ti ostani s njim.« »A što bih drugo učinio?« Jim je otrčao do kuće. Stražnja su vrata bila širom otvorena, što je bio još jedan loš znak - a sranja su se samo još povećala kada je ušao u kuhinju. Isuse, nikada se zaista ne navikneš na miris smrtonosne rane od metka: postoje različite izvedbe - od trbuha preko prsa do mozga - no sveprisutni je motiv uvijek miris metala, od olova u metku do bakrene arome svježe krvi. Prvo tijelo na koje je naišao pripadalo je nekome koga je poznavao: kapetanu Alistairu Childeu. Jadnik je ležao na vratima koja su vodila u ulazni hodnik, oboren u hrpu udova na podu. Ali on nije bio izvor krvi. Ni na njegovoj odjeći ni na podu nije bilo crvenih mrlja, a Childe je disao ravnomjerno unatoč prisilnom drijemežu u koji je utonuo. Tijelo broj dva ležalo je na pola puta do ulaznih vrata, a miris je očito dolazio od njega... Uf, čovječe, taj je bio kandidat za zatvoreni lijes ako Jim zna išta o tome: lice mu je bilo izobličeno iznutra prema van, a metak mu je prošao kroz meso i kosti brade i nosa prije nego što je uz pjesmu i ples izletio kroz tjeme. Sudeći po tetovaži zmije koja mu se vijugala oko vrata, posrijedi je bio Matthiasov zamjenik. A Isaac je stajao nad njim zabezeknuta lica. Rothe ga je pogledao i podignuo u zrak ruke bez oružja. »Sam se upucao. Jebote... sam se upucao. Kvragu sve... Kako je otac?« Jim je kleknuo pokraj kapetana da provjeri. O da, Childe je dobio udarac po tikvi, vjerojatno drškom pištolja, no već je počinjao stenjati kao da dolazi svijesti. »Bit će u redu.« Jim je ustao i uputio se prema Isaacu i drugom tipu. Kako se približavao, miris je postajao sve gori... Usporio je, a zatim se potpuno zaustavio. Protrljao je oči. Tijelo Matthiasova zamjenika od glave do pete prekrivala je svjetlucava siva sjena, koja mu se kretala oko ruku, nogu i raznesene glave baš kao što se Jimova čarolija lelujala oko kuće u kojoj su se nalazili i prekrivala je. A ni krv nije izgledala kako treba - bila je siva, a ne jarkocrvena. Devina, pomislio je Jim. Ili je u njemu ili ga je zaposjela. »Jednostavno je stavio pištolj pod bradu i povukao okidač.« Isaac se spusti u čučanj i klimnuo prema pištolju u desnoj ruci leša. »Upotrijebio je moj pištolj.« »Isaac, makni se od tog leša.« »Zajebi to, moram to počistiti prije nego...« Jim nije bi raspoložen za prepirku, pa ga je samo dohvatio, uspravio i odvukao koji metar dalje. »Ne znaš što je to.« »Vraga ne znam. Došao me pokupiti.« Jim ga je ošinuo pogledom. »Mislio sam da ćeš bježati.« »Promjena plana.« Jebote, čovjeka otmu na dvanaest sati i cijeli svijet ode kvragu: Isaac se predao, u ulaznom hodniku civila leži mrtvi demon, svi laprdaju gluposti. »Neću ti dopustiti da se vratiš, Isaac. Ni da se žrtvuješ da bi zaštitio nekog drugog.« Jer u što ćemo se kladiti da je ovdje upravo to posrijedi? »Ta odluka nije na tebi. I bez uvrede, ali još uvijek mi je nepojmljivo zašto te uopće boli neka stvar.« Vojnik je izvadio jedan od tipičnih tranzistora kakvi su se koristili u specijalnim

200


CHIA

postrojbama, ovaj put prerušen u privjesak za poziv u pomoć. »Osim toga, rasprava je bespredmetna. Već sam uputio novi poziv.« Kada je ugledao treperavu žaruljicu, Jimu je došlo da zaurla. Što je i učinio. »Koji kurac radiš? Matthias će te ubiti... « »Pa?« Prekinuo ih je patricijski glas. »Mislio sam da ćeš svjedočiti protiv Matthiasa.« Jim je pogledao preko ramena. Alistair Childe ustao je i hodao prema njima, jednom rukom oslonjen na zid kao da ne uspijeva sam održati ravnotežu. »Mislio sam da nam je to plan, Isaac. A ti, Jime, mislio sam da si poginuo u Caldwellu. Prije tri ili četiri dana.« I Jim i Isaac odlučili su glumiti Engleze i zanemariti retorička pitanja. Što i nije bilo teško ako se uzme u obzir što je sve trebalo prokljuviti. Činjenica da je Matthiasov zamjenik ušao u kuću i ubio se Isaacovim pištoljem bila je tek vrh ledene sante. Ono što je najvažnije jest da cijela ova situacija smrdi na Devinu. Ali što joj je cilj? Ako joj je Isaac meta, zašto ga jednostavno nije uzela sada, dok Jima nije bilo? »Je li te imala... imao priliku srediti?« upitao je Jim. »U bilo kojem trenutku?« »Misliš ubiti me? Jebote, apsolutno - stajao sam uza zid s rukama u zraku, a pištolji su mi bili na podu. Bolju priliku ne možeš dobiti.« »Ovo nema smisla.« Spustio je pogled na tijelo. »Nikakvog smisla.« »Moramo se riješiti tijela«, rekao je Isaac. »Prije nego što odem, moramo se... « »Nećeš se predati.« »To nije na tebi.« »U kurac više... « »Točno to.« Isaac se namrštio, a stisnute su mu oči zvjerale po Jimovu licu. »I dobro, što ti se kvragu sinoć dogodilo?« Jimu je na djelić sekunde ozbiljno došlo da počne lupati glavo o zid, iako je to, s obzirom na stanje u kojem se nalazio, bilo suvišno. Kako će dovraga izvući Isaaca iz ovog kaosa? Ne može mu baš reći istinu i objasniti što se stvarno događa: Pa, ono, znaš, zapravo stvarno jesam mrtav, a Matthias nije pravi problem. Pokušavam te spasiti od demonice koja ti želi oduzeti dušu. I nemam pojma kakvu igru igra. O da, to bi bilo stvarno dobro primljeno. Isaac nije čekao odgovor na pitanje o Jimovu licu. Tip se očito potukao u nekoj birtiji s osamsto izbacivača ili nešto tomu slično, a to se njega ne tiče. Ono što ga se itekako ticalo bio je operativac koji je nekom čarolijom uspio izliječiti vlastitu ruku, a onda se ubio. Jedino... Blizanci? Jebote...Pa da. To mora da je to. Kakva prilika Matthiasu da ljudima sjebe mozak. Nije ni čudo da je odabrao tu šupčinu kao zamjenika. Jim je ponovno opsovao i dao se na izlizivanje tepiha u hodniku bijesnim koračanjem, a Isaac se sagnuo i brzim pokretom otkopčao zamjenikov rukav. Na podlaktici nije bilo ni traga kirurškom zahvatu, nikakvih pokazatelja da je koža ili kost ikada bila oštećena. Blizanci. Nema druge. Brzim je potezom razderao crnu košulju, a gumbi su se razletjeli po podu. Iznenadio se ugledavši pancirni prsluk. U redu, to je dio standardne opreme, ali zašto bi tip oblačio pancirku ako si je namjeravao prosvirati lubanju? Ni sam nije znao što traži, no otrgnuo je čičak-trake s prsluka...

201


CHIA

»Isuse... Bože...« Prignuo se da bolje pogleda. Zamjenikov trbuh prekrivali su duboki ožiljci koji su tvorili nekakav uzorak. Jim je bacio pogled na rezbariju i upustio se u novu rundu psovanja, a Isaac je nastavio brzo pretraživanje. Mobitel, koji je stavio sa strane. Novčanik sa stotinu dolara u gotovini i bez isprava. Municija. U čizmama nije bilo ničega osim čarapa i potplata. Prekoračio je preko tijela i uputio se u kuhinju po koš za smeće. Dok ga je vadio iz elementa i pitao se koliko bi ruku i nogu stalo u njega, iza sebe je začuo korake. Publika ga je očito slijedila, ali ljudi, dajte. Dosta je priče; treba djelovati. Grier je gore zaključana u ormaru i mora počistiti ovo sranje prije nego što je pusti van... »Lagao si.« Isaac se ukipio i okrenuo glavu. Grier je stajala preko puta elemenata u sredini kuhinje, a za njom su se zatvarala vrata podruma. Kako je kvragu... Sranje, zacijelo postoji skriveno stubište koje vodi u podrum. Trebao je pretpostaviti da postoji još neki izlaz. Dok ga je gledala, bila je blijeda kao smrt i tresla se cijelim tijelom. »Uopće nisi namjeravao progovoriti. Zar ne?« Zavrtio je glavom, ne znajući što da kaže i vrlo svjestan onoga što joj leži u hodniku. Situacija se potpuno otela kontroli. »Grier... « »Gade. Lažljivi g...« Odjednom se zagledala u nešto iza njega. »Ti...« Pokazala je na Jima, koji se pojavio na vratima. »Ti si onaj koji mi je neki dan došao u sobu. Zar ne?« Preko Jimova je lica preletio neobičan izraz, kao da je zaboravio na tu pojedinost, no onda je samo slegnuo ramenima i pogledao Isaaca. »Neću ti dopustiti da se predaš.« »Počinješ mi ići na živce s tim«, odbrusio mu je Isaac, koji je upravo odlučio odustati od koša i primijeniti manje krut pristup u obliku vreća za smeće. Riječi, mnogo riječi od manje-više svih - i sve upućene njemu. Ali baš ga briga. Selektivna gluhoća izvrsno mu je išla u djetinjstvu i tko bi rekao, ta mu se vještina u trenu vratila bez ikakvog traga zahrđalosti. Isaac se sagnuo pod sudoper nadajući se da je najlogičnije mjesto za rezervne vreće... pogodak. Izvadio je dvije vreće te metlu i lopaticu za smeće koje neće preživjeti ovo pospremanje. Ah, da barem ima pilu. No ako pronađe neko uže, možda bi mogli presaviti gada, dobro ga stisnuti i iznijeti kao nespretan kovčeg. »Ostanite s njom«, rekao je njezinu ocu. »I neka ostane ovdje... « »Sve sam vidjela.« Isaac se ukipio, a ona ga je ošinula pogledom. »Gledala sam ga kako povlači obarač.« Uslijedila je dugačka, mukla tišina, kao da je istodobno trgnula lanac svih muškaraca u prostoriji. Zavrtjela je glavom. »Zašto si se uopće pretvarao da pristaješ, Isaac?« Dok ga je gledala, u očima joj više nije bilo povjerenja. Zamijenio ga je hladan pogled s kakvim, pretpostavljao je, ljudi u laboratorijima promatraju rezultate uzgoja kultura u Petrijevim zdjelicama. Neće razgovarati s njom, neće poricati promjenu u namjerama. Možda je tako i bolje. Ionako nisu jedno za drugo - a to vrijedi ne računajući njegov profesionalni izbor postizanja izvrsnosti u području ubijanja ljudi. Isaac je uzeo opremu za čišćenje i krenuo u hodnik. »Moram ukloniti tijelo.« »Da mi nisi okretao leđa«, ljutito mu je doviknula. Čuo je da Grier ide za njim kao da ima namjeru još vikati na njega, pa se naglo zaustavio i okrenuo upravo kada je stigao do vrata. Naglo je zakočila da ne bi udarila u njega, a on joj se čvrsto zagledao u oči.

202


CHIA

»Ostani tu. Bolje ti je da ne vidiš... « »Jebi se.« Odgurnula ga je s puta i odlučno se uputila... »O... Bože...« Riječi su joj zapele u grlu, a ruka poletjela na usta. Toliko o tome, mračno je pomislio. Srećom, umiješao se njezin otac, prišao joj i nježno je odveo od strašnog prizora. Dok je proklinjao sam sebe i sve u svom životu, Isaac je krenuo dalje niz hodnik, odlučniji no ikad da se za sve pobrine... no ta je hitnja ishlapila kada je stigao do tijela. Leš je u ruci držao mobitel i slao poruku; na malom zaslonu mobitela svijetlila je slika omotnice koja uporno ulazi u poštanski sandučić. Dobro. Vrijeme je da još jedanput sagledamo situaciju: ljudi kojima nedostaje polovica lubanje općeeeenito govoreći ne komuniciraju putem mobilnih mreža. Pojavila se blistava kvačica i potvrdila uspješnu isporuku. »Isaac, trebat će ti više od metle da to središ.« Na zvuk Jimova glasa pogledao je preko ramena. I morao trepnuti par puta. Tip je stajao u tamnom dijelu hodnika, daleko od svjetlosti koja je dopirala kroz vrata radne sobe i knjižnice... no bio je osvijetljen, sjajio je od glave do pete. Isaacu je srce par puta preskočilo u prsnoj šupljini. Zatim kao da je malo zastalo. Puno mu se puta na terenu dogodilo da se usred zadatka situacija okrene protiv njega: mislio bi da poznaje navike i resurse svoje mete, njezine slabosti i zaštitne mehanizme, no upravo kada bi namjeravao zadati smrtonosni udarac, stvari bi se preobrazile kao da je netko bacio bombu nasred glavnog trga njegova savršenog plana. Oružje bi otkazalo poslušnost. Potencijalni svjedok poremetio bi raspored. Meta bi se našla izvan dosega metka. U takvim je slučajevima nužna brza rekalibracija situacije, a Isaacu je to oduvijek odlično išlo. Dovraga, ona računalna igra kojom se i ne znajući istrenirao temeljito mu je pripremila um za brze promjene. No ovo sranje bilo je izvan njegova područja. Daleko izvan. A to je zaključio prije nego što je Jim izvadio dugačak bodež... napravljen od kristala. »Sada pusti mene da to sredim. Makni se od tijela, Isaac.«

203


CHIA

Poglavlje 40

Matthias je proveo daleko previše vremena u kamenom zagrljaju crkve u koju je ušao. Kada se napokon natjerao da iziđe, mislio je da je unutra bio nekih sat vremena, no čim je ugledao položaj sunca na nebu, shvatio je da je potratio cijelo jutro i veći dio poslijepodneva. A da je mogao, bio bi ostao i dulje. Nije se nikako mogao nazvati religioznim, no pod tom je galerijom oslikanog stakla i pred veličanstvenim oltarom pronašao potresan i rijedak spokoj. Čak i sada, dok mu je razum govorio da su to gluposti, da je to tek još jedna građevina i da je toliko umoran da bi zaspao čak i na toboganu u Disneylandu, srce mu je znalo da nije tako. Bol je prestala. Nedugo nakon što je sjeo, bol koju je osjećao u lijevoj ruci i prsima je nestala. »Gluposti«, naglas je rekao sjedajući u automobil. »Gluposti, gluposti... « Osjećao je da ga nešto goni da se vrati u igru, nešto popraćeno ugodnim, peckavim žarom, kao da guli krastu. U određenom je smislu bio opčinjen onim što je pronašao u crkvi, no njegov posao, njegova djela, sam njegov način života bili su vihor koji ga je usisavao i držao ga u sebi, a on jednostavno nije imao snage boriti se protiv njega. Ali ipak... možda postoji neka druga mogućnost kada je riječ o Isaacu Rotheu. Možda bi ga mogao zadržati u službi, samo na nekoj drugoj funkciji. Vojnik je očito dobro reagirao na prijetnje upućene Grier Childe - to bi moglo biti dovoljno da ga zadrži pod kontrolom. Ili... bi ga mogao pustiti. Čim mu je ta misao proletjela umom, nešto u njemu srezalo ju je kao da je riječ o vrhuncu svetogrđa. Iživciran samim sobom i situacijom, pokrenuo je motor i pogledao ima li što na mobitelu. Zamjenik mu se nije javio. Gdje je dovraga taj gad? Poslao mu je poruku kojom je zahtijevao izvješće i obavješćivao ga o vremenu svog dolaska što će sada već biti dobrano poslije mraka. Dat će mu on »nisam u Massachusettsu«. Seronji je bolje da bude na odredištu s Isaacom Rotheom privezanim za stolicu kad se Matthias pojavi - a Bog mu pomogao ako je ubio Rothea. Dok je grčevito stezao upravljač od nestrpljivosti, Matthias se uključio u promet i uputio prema autocesti voden GPS-om na ploči s instrumentima. Jedva da je prevalio kilometar kada se bol ispod ključne kosti vratila, no bilo je to kao da je opet navukao vlastitu odjeću nakon što je isprobavao tuđu garderobu: ugodno i prisno na neki sjeban način. Oglasio mu se mobitel. Slikovna poruka. Od zamjenika. Dok ju je otvarao, osjetio je olakšanje. Mala vizualna potvrda da je Isaac živ i u njegovim rukama dobro će mu doći... Slika nije prikazivala Isaaca. Već ostatke lica njegova zamjenika. A tetovaža zmije koja mu se uvijala oko vrata bila je jedini razlog što je znao o kome se radi. Pod slikom je pisalo: Čekam te. I. Matthiasova prva i jedina misao bila je... kako se usuđuje? Kako se to jebeno malo govno usuđuje? Što je dovraga došlo tom Rotheu? I kvragu sve, ako prijetnje upućene dragoj, slatkoj, prekrasnoj Grier Childe nisu djelovale, znači da je Isaaca potpuno nemoguće kontrolirati i da ga stoga treba eliminirati.

204


CHIA

Goli gnjev odnio je i posljednje slabašne ostatke dojmova nastalih u crkvi, a u njemu je prokuljao gejzir želje za osvetom i neobuzdano urliknuo. Dok je osjećao kako ga preplavljuje, negdje u primozgu javila mu se misao da to nije on, da bi hladna i oštra preciznost misli i djela koja je uvijek bila njegova glavna karakteristika spriječila takvo suludo usijanje. No nije se bio u stanju oduprijeti potrebi da djeluje - i to da djeluje osobno. Zajebi delegiranje... Na raspolaganju ima bezbroj operativaca koje bi mogao poslati da obave zadatak, no ovo će riješiti sam. Baš kao što je morao doći vlastitim očima vidjeti leš Jima Herona, tako će sam otići i srediti Rothea. Taj čovjek mora umrijeti.

205


CHIA

Poglavlje 41

Dok je sjedila na kauču u kutu kuhinje, Grier se sjetila svoje odluke da studira pravo, a ne medicinu, i znala da je bila ispravna: nikada nije imala želudac za liječnicu. Ocjene i rezultati na prijamnim ispitima omogućivali su joj upis na oba studija, no prevagnula je zgroženost uvodom u anatomiju, tom neizbježnom temom na prvoj godini studija medicine: samo jedan pogled na one leševe prekrivene prozračnim plahtama tijekom razgledavanja prije upisa i morala je staviti glavu među koljena i nastojati disati kao da je na satu joge. I tko bi rekao. Na činjenicu da joj se u ulaznom hodniku nalazio netko u još sočnijem stanju reagirala je mnogo gore. Kakvo iznenađenje. A još jedan šok - ne da joj ih je trenutno trebalo još - priuštila joj je činjenica da joj je otac polako i umirujuće kružio rukom po leđima. Rijetko je radio takvo što jer nije bio čovjek koji se zna nositi s iskazivanjem osjećaja. No kada ga je stvarno trebala, uvijek je bio uz nju: kada je majka umrla. Zatim Daniel. Kada je prolazila onaj užasan prekid s tipom za kojeg se skoro udala odmah nakon studija. To je bio otac kojega je poznavala i voljela cijeli svoj život. Unatoč sjenkama koje su ga okruživale. »Hvala ti«, rekla je ne gledajući ga. Nakašljao se da pročisti grlo. »Ne vjerujem da zaslužujem zahvalu. Sve se ovo događa zbog mene.« Tu mu nije mogla proturječiti, no nije imala snage osuđivati ga; osobito s obzirom na golemu bol koja mu se čula u glasu. Sada, kada ju je prošao gnjev, shvatila je da će ga savjest progoniti do kraja života, da je to kazna koju je zaslužio i koju će morati odslužiti. Osim toga, već je morao pokopati jedno dijete, nesavršenog sina kojega je volio na svoj način i izgubio u stravičnim okolnostima. A iako je Grier znala da bi mogla provesti ostatak života odbijajući ga od sebe i mrzeći ga zbog Danielove smrti... je li to zaista teret koji želi nositi kroz život? Sjetila se mrtvaca koji je ležao u ulaznom hodniku i činjenice da život može nestati u trenu. Ne, odlučila je. Neće dopustiti da joj povrijeđenost i ljutnja koje je osjećala oduzmu ono što joj je ostalo od obitelji. Trebat će vremena, ali ona i otac ponovno će izgraditi odnos koji su nekad imali. Barem je glede toga Isaac bio u pravu i rekao istinu. »Ne možemo pozvati policiju, zar ne?« rekla je. Jer zasigurno će i svatko tko se pojavi po službenoj dužnosti također postati lovina. »Isaac i Jim pobrinut će se za tijelo. To im je posao.« Grier nije mogla progutati tu pomisao. »Zar nitko neće primijetiti da ga nema? Baš nitko?« »On ne postoji. Zapravo ne postoji. Ako i ima obitelj, misle da je mrtav - to je preduvjet za ulazak u tu granu specijalnih postrojbi.« Isuse, moralno gledano, mogla je nabrojiti bezbroj razloga da nešto kaže ili učini u vezi s tom smrću. No nije namjeravala riskirati život zbog čovjeka koji je došao ubiti Isaaca, a možda i nju. Iako... zapravo ispada da je došao počiniti samoubojstvo pred svjedocima. »Što ćemo sad?« zapitala se, no iako je to izrekla naglas, nije očekivala odgovor.

206


CHIA

A pod mi je mislila na sebe i oca. Mi nije obuhvaćalo Isaaca. Lagao je. U oči joj je lagao. Zapravo je bio u kontaktu s onim zlim ljudima - dok je ona mislila da imaju plan. U redu, nije izdao njezina oca, no to ju je samo donekle tješilo jer se očito odlučio predati - ili se barem praviti da to čini. Netko kao on, tko se bori kao on i tko je tako vičan oružju? Mnogo je vjerojatnije da je odlučio ubiti onoga tko ga dođe pokupiti i zatim pobjeći iz zemlje. Dobro. Ona ga pušta. On nije ništa drugo do seksualna privlačnost upakirana u kutiju koja otkucava - a ono što otkucava jest bomba skrivena pod masnicama mišićavog tijela. A ono da je voli? S lažljivcima valja imati na umu da si sam kriv ako povjeruješ bilo što što ti kažu - ne samo ono za što znaš da je laž. Nije bila sigurna što je postigao tim »priznanjem«, ali nije ga namjeravala smatrati ičim osim praznim riječima. Kada je tako sve posložila u mislima, osjećala se preumornom za išta osim tuposti. No dobro, tuposti i posramljenosti. No zaista, kao da takva »rijetka kombinacija« sirovosti i nježnosti zaista postoji? »Pričekaj ovdje«, rekao joj je otac. Kada je ustao, shvatila je da su joj u kuhinju ušla dva krupna muškarca. Bili su istog kova kao Isaac i definitivno ne mrtav Jim Heron, a pogled na njih bio joj je samo još jedan podsjetnik na ono što se događa u ulaznom hodniku. Kao da joj treba podsjetnik, ha? »Mi smo Jimovi prijatelji«, rekao je onaj s pletenicom. »Tu sam«, dozvao je Heron iz hodnika. Kada su se njih dvojica uputila prema lešu zajedno s njezinim ocem, počela je samoj sebi ići na živce i odlučila se uozbiljiti. Kada je ustala, u glavi joj se zavrtjelo, no derviški se poplesak primirio dok je hodala prema aparatu za kavu i prianjala trivijalnom zadatku pripreme vrućeg napitka. Filtar. Tu je. Voda. Tu je. Kava. Tu je. Pritisni gumb. Obavljeno. Taj svakodnevni postupak malo joj je učvrstio unutarnju ravnotežu, a kada je u ruke uzela šalicu iz koje se dimilo, već se bila spremna uhvatiti u koštac sa situacijom. I sva sreća da je tako. Vrijeme je da počne razmišljati o budućnosti... o onome što je čeka nakon ove ružne večeri i protekla tri mučna dana. Nažalost, um joj je nalikovao promatraču prometne nesreće, uporno se vrtio oko izobličene olupine i tijela na pločniku, zapetljavao u uspomene na vrijeme koje su ona i Isaac proveli zajedno. Naposljetku je, međutim, uspjela prekinuti tu nezdravu opsesiju: racionalna joj se strana postavila kao policajac i prisilila misli da se maknu odatle, da produže svojim putem. Činjenica je da joj je Isaac ušao u život s dobrim razlogom: zahvaljujući njemu, napokon je naučila lekciju koju joj Danielova smrt nije uspjela utuviti u glavu. Pouka svega: ma koliko želio da se netko promijeni i vjerovao da taj to može, svatko je sam odgovoran za vlastiti život. Nitko drugi. Možeš udarati glavom o zid njegovih odluka dok ti ne poplavi i ne odustaneš zbog vrtoglavice, no ako taj drugi ne odluči nešto promijeniti, rezultat neće biti u skladu s tvojim željama. Ta je spoznaja neće spriječiti da i dalje pomaže u zatvoru i radi pro bono. No vrijeme je da odredi neke granice glede toga koliko će davati... i koliko će daleko ići. U svim tim svojim jadnim, dobronamjernim nastojanjima zapravo je pokušavala vratiti Daniela u život - iako su joj razgovori s njegovim duhom trebali biti prvi dokaz da se to neće dogoditi. No sada je otkrila što se s njim zaista

207


CHIA

dogodilo, pa ako uspije pronaći neku ravnotežu i u svom životu, možda će ga napokon moći pustiti da počiva i krenuti dalje. Otpila je gutljaj iz šalice i osjetila određen spokoj unatoč bizarnim okolnostima... I upravo se tada u ulaznom hodniku začuo još jedan pucanj. Jim se upravo približavao tijelu u hodniku sa svojim kristalnim nožem u ruci kada je osjetio Eddiejevu i Adrianovu prisutnost u kuhinji. Čovječe, zaista su odabrali savršen trenutak da se pojave. Bio je spreman sam srediti stvar, no pojačanje je uvijek dobrodošlo. »Tu sam«, doviknuo je. Odmah su se pojavili, a nijedan od njih nije djelovao iznenađeno kada je vidio što leži na podu. »Čovječe, ovo je definitivno Devinino maslo«, promrmljao je Ad prilazeći lešu. »Što ćeš kvragu s tim bodežom?« odlučno je upitao Isaac. Pa, zapravo, obavit će brzinsku egzorcističku seansu. Bio je to jedini način da bude siguran da Devina više nije u... Prva naznaka oživljavanja leša bilo je trzanje ruku. A zatim se ta prokleta komadina mesa iznenada podignula s poda i uspjela fokusirati ono jedno oko koje je izgleda još uvijek funkcioniralo. Nije li ga to podsjetilo na Matthiasa. Isaac je uzviknuo i ispalio hitac iz pištolja, no bilo je to kao da bika u naletu gađaš napetom gumicom: bik neće ni primijetiti, a ti ćeš ostati bez gumice. Jim ga je odgurnuo i bacio se na zombija dugačkim skokom, zabivši ga u zid. Čim je tijelo udarilo o prepreku, nad uništenim licem čovjeka kojemu je zaposjela tijelo počela je poigravati slika Devinina lica, a fluidna rekonfiguracija uputila je Jimu osmijeh zadovoljstva. Kao da je već pobijedila. Jim je brzim i snažnim potezom zabio kristalni nož između očiju, i tjelesnih i metafizičkih. Iz zombija je eksplodirao vriskav zvuk, a zatim je uz oduran smrad iz njega izletio stup crnog dima. Crna se magla uobličila, a zatim jurnula prema ulaznim vratima. U posljednjoj je sekundi kliznula ispod drvenog krila, baš kao da ju je nešto isisalo s druge strane, a kada je ona nestala, tijelo Matthiasova zamjenika stropoštalo se na pod kao vreća kostiju, što je i bilo sada kada se izvor njegova prividnog života više nije nalazio unutar njega. »E jebemu, sada je stvarno mrtav«, rekao je Jim teško dišući. U šokiranoj tišini koja mu je odgovorila pogledao je preko ramena i pogledom potražio Isaaca. Ovome su oči bile toliko razrogačene da su se po promjeru mogle mjeriti s kamionskim gumama, a s glave mu je kapala voda jer su Adrian i Eddie na njega izlili sadržaj spremnika svojih kristalnih pištolja kako bi ga zaštitili. Dobar potez. Samo što... zlo nije čak ni pokušalo napasti vojnika. Dalo se u bijeg u suprotnom smjeru. Jimovo mentalno sklopovlje razbuktalo se kao svjetla Las Vegasa, a svi su mu instinkti vrištali da ovdje nešto nije u redu. Nešto nikako nije u redu. Druga prilika da sredi Isaaca... a Devina je nije iskoristila. Ponovno. Zašto je... Kao da je netko naglo strgnuo zavjesu s prozora, odjednom je shvatio raspored igre, a ono što je spoznao potreslo ga je do temelja. Jebanu sve u neku stvar... Koljena su mu iznenada počela klecati, pa je ispružio ruku i pridržao se za zid. »Ti nisi taj«, šupljim je glasom rekao Rotheu. »Bog nam svima pomogao, ti nisi taj.« Kada je Grier Childe uletjela u hodnik iz kuhinje, Isaac je progovorio. »Dobro smo. Svi smo dobro.«

208


CHIA

Što je bilo točno samo u određenoj mjeri. Da, naravno, Devina je očito odglumila Elvisa i kidnula iz kuće. I da, nitko od prisutnih nije svijetlio bezbožnim svjetlom, a Jimovim vratom više nisu marširali mravi. No daleko su od savršenog. Pitanje koje je hitno trebalo odgovor sada je bilo... tko je demoničina žrtva? Za čiju se dušu bore? Mobitel, pomislio je Jim. Svi su počeli govoriti u isti mah i zrak se ispunio njihovim glasovima, no on je isključio buku i spustio se u čučanj. Podignuo je mobitel koji je ležao pokraj dvostruko mrtvog tijela i otvorio pretinac s poslanim porukama. Odmah je prepoznao zadnji korišteni broj. Slika je poslana Matthiasu. Ledena hladnoća koja se spustila na Jima donijela je sa sobom određenu dozu užasa; pokušavao je spasiti metu... a zapravo se cijelo vrijeme trebao baviti strijelcem.

209


CHIA

Poglavlje 42

Nagon, a ne razmišljanje. To je bilo Isaacovo mentalno stanje dok je stajao u Grierinu hodniku, a s brade i nosa kapala mu je nekakva tekućina. Mogao je pustiti mozak da provede koje desetljeće pokušavajući shvatiti što se dovraga upravo dogodilo, no za to bi mu bilo potrebno vrijeme koje nije imao. Bez obzira na sve ono što nije razumio - a toga je bilo toliko da bi napunilo nogometni stadion - morat će se osloniti na ono što je vidio vlastitim očima i zadržati se na tome: vidio je mrtvog čovjeka kako ustaje, upucao ga je, no gada je ponovno oborio tek nekakav stakleni ili kristalni nož. A onda je nešto izišlo iz leša i pobjeglo provukavši se ispod ulaznih vrata. Situacija ga je pomalo podsjećala na sKillerz - kada se prijeđe u dio koji se odvija u paranormalnom svijetu. Jednim pritiskom na gumb normalna bi pravila nestajala i stupio bi u alternativni svemir u kojem bi ti ljudi nestajali pred nosom, u sjenama su živjeli vampiri, a umjesto ljudskih bića napadala bi te stvorenja blijede kože. No to je, naravno, bila igra koju je moguće isključiti - a u trenutnoj situaciji nije bilo gumba za pauziranje. I zato nije namjeravao trošiti previše energije na pokušaje da prokljuvi što se događa. Da, naravno, možda će kad sve bude gotovo pitati Jima koji je to vrag bio... no to samo pod pretpostavkom da će nakon svega još biti živ. Kako se stvari trenutno razvijaju, dio ljudi koji stoje u ovom hodniku mogao bi itekako uskoro živjeti samo onozemaljskim životom. »Kamo je otišla?« upitao je Jima. »Ne ona crna stvar, već slika.« Kada je Jim podignuo pogled s mobitela, u glavi mu je odjeknuo zamjenikov glas; Matthias nije glavni. Što znači da razvojem događaja iza pozornice upravlja netko drugi i usmjerava marionete kako bi postigao željeni cilj. »Kamo?« ponovio ju je. »Matthiasu«, rekao je Heron ustajući. »Je li Matthias... jedan od njih?« Dok je pokazivao prema skakutavom lešu, Isaac nije mogao ne pomisliti koliko silno uživa u situaciji u kojoj se ništa nije moglo opisati poznatim terminima. »Kada sam ga sinoć vidio, nije bio.« No, možda to barem objašnjava zašto mu lice izgleda kao da je netko na njemu vježbao boksačke udarce. I da, ako obojica prežive ovo sranje, Jim će mu itekako morati objasniti neke stvari. »Jesi li ti jedan od njih?« odlučno je upitao Isaac. Samo je nedostajalo da zasvira dramatična glazba kada je Jim pogledao svoja dva prijatelja, a zatim Grier i njezina oca. »U izvjesnom smislu, da. No mi smo na drugoj strani.« Isaac je odmahnuo glavom i ostavio sve to za poslije. Mnogo je važniji bio rezultat koji je nastajao trenutnim slijedom događaja: »Kada Matthias dobije tu sliku, mislit će da sam mu ja ubio... no, tu stvar... što već.« A drugi korak u toj ekstrapolaciji? Matthias će se sada stvarno okomiti na njega. »Koga zoveš?« upitao je kada je Jim prislonio mobitel na uho kao da se sprema uputiti poziv. Tip je usnama oblikovao riječ Matthiasa... a sljedeća stvar koja mu je izišla iz usta bila je psovka. »Jebemti govornu poštu.«

210


CHIA

Dok su drugi nastavljali s pričom, Isaac je povukao Herona u stranu. »Ja nisam taj. Reci mi što to znači.« »Nemamo toliko vremena... « »Imamo minutu i pol. Ja ću se za to pobrinuti.« »A u toliko vremena ti neću ništa stići reći.« Jim se odlučno zagledao Isaacu u oči. »Sjećaš li se što sam ti rekao kad smo se prvi put vidjeli? Da neću dopustiti da ti se išta dogodi? Još uvijek to mislim. Ali sada moram ići.« Isaac ga je uhvatio za ruku i zadržao. »Kamo?« Jim je bacio pogled na prijatelje. »Moram pronaći Matthiasa. Mislim da ga progoni.« Tko to?, zapitao se Isaac. A onda mu je sinulo. »Onda ne moraš nikamo ići. Želiš ga pronaći?« Izvadio je privjesak s primopredajnikom, pustio ga da se objesi s lanca i pokazao na vlastita prsa. »Mamac ti je ovdje.« Na kraju se pokazalo da će Grier ipak trebati kovčeg koji je spakirala. Otići će na nekoliko dana ocu u Lincoln - a Isaac i Jim ostat će ovdje u njezinoj kući da bi se suočili s tim čovjekom, Matthiasom. Bilo joj je malo neobično ostavljati obiteljsku kuću relativnim neznancima, no činjenica je da u njoj postoje prolazi i izlazi zbog kojih će njih dvojica biti sigurnija. A ma što ona mislila o njima, nije željela biti kriva za njihovu smrt ako je ikako može spriječiti. Nažalost, više se nije govorilo o iznošenju informacija u javnost, a otac je opozvao svoje kontakte. Isaac nije namjeravao progovoriti, a otac nije znao dovoljno da prouzroči ikakvu pravu štetu, pa se rizici, kada se usporede s izglednim koristima, jednostavno nisu mogli opravdati. Što je bilo baš sranje. No to je život. Dok je zurila u kovčeg, shvatila je da odlazak zapravo ima brojne prednosti. Nije željela biti prisutna tijekom uklanjanja leša - to joj ne bi trebalo ni da je sve super, a kamoli s obzirom na sve što se događalo zadnjih dana. Osim toga, jednostavno joj je trebao odmor. Kada je počelo sve to s Isaacom, sve joj je bilo vrlo poznato, sva ta prikrivena iscrpljenost, taj neumorni slijed događaja i kriznih situacija. No bila je umorna... i odlučna pridržavati se svog novog uvjerenja: vrijeme je da se povuče, odmakne, ostavi stvari za sobom. U Lincoln je, dakle, odlazila teška srca, no širom otvorenih očiju. S police je dohvatila drugu sezonu serije Threes Company i otvorila kovčeg da bi je stavila unutra... Grier se ukočila. Ovaj je put, za promjenu, znala da joj Isaac stoji na vratima spavaće sobe - iako nije kucao. Pogledala je preko ramena i vidjela da mu se kosa počela kovrčati od one tekućine kojom su mu prelili glavu i da mu je pogled intenzivan kao i uvijek. »Došao sam se pozdraviti«, tiho je promrmljao, a onaj slasni južnjački naglasak provlačio se kroz riječi izgovorene dubokim glasom. »I reći ti da mi je žao što sam ti lagao.« Kada je zakoračio u sobu, okrenula se natrag prema kovčegu, stavila DVD u njega i zatvorila ga. »Je li?« »Da.« Uz škljocaj je zaključala obje brave. »Znaš, ono što ne razumijem je zašto si se uopće time zamarao. Ako nikad nisi ni namjeravao to učiniti, zašto si razgovarao s mojim ocem? Ili si želio doći do njega? Saznati koliko zna da bi mogao upozoriti prijatelje?« Budući da nije odgovorio, okrenula se prema njemu. »Je li to bilo to?« Pogledom joj je gutao lice kao da ga želi urezati u sjećanje. »Imao sam drugi razlog.« »Nadam se da je bio dovoljno dobar da zbog njega uništiš povjerenje koje sam imala u tebe.«

211


CHIA

Isaac je polako klimnuo glavom. »Da. Bio je.« E pa od toga se zaista osjetila iskorištenom. Grier je uhvatila kovčeg za ručku i podignula ga s kreveta. »I opet si to učinio.« »Što sam učinio?« »Aktivirao si taj prokleti primopredajnik. Dozvao tog groznog Matthiasa k sebi.« Namrštila se. »Mislim da želiš umrijeti. Ili imaš neki drugi plan koji ja ne mogu ni zamisliti. U svakom slučaju, to se mene ne tiče.« Zagledala mu se u tvrdo, prekrasno lice i pomislila: Bože, kako ovo boli. »No dobro, sretno ti bilo«, rekla je pitajući se hoće li do kraja večeri i on biti u istom stanju kao i onaj drugi vojnik. »Ozbiljno sam mislio ono što sam ti rekao, Grier. Dolje u kuhinji.« »Teško je reći što je istina, a što laž, zar ne?« Srce joj se slamalo iako to nije imalo nikakvog smisla, a suočena s tolikim bolom, željela je samo maknuti se od muškarca koji joj je tako miran i snažan stajao na drugom kraju sobe. Na drugom kraju života, zapravo. »Zbogom, Isaac Rothe«, promrmljala je uputivši se prema vratima. »Čekaj.« Na trenutak joj je u srcu bljesnula nekakva čudna, katastrofična nada. No to nije potrajalo. Raskrstila je s fantazijama i fantastičnim uzbuđenjima. No dopustila mu je da joj se približi i nešto joj pruži. »Jim me zamolio da ti ovo dam.« Grier je uzela što joj je pružio. Bio je to prsten - ne, piercing, mali tamnosrebrni krug s kuglicom u koju je bio zavijen drugi kraj. Namrštila se kada je pogledala sićušan natpis ugraviran s unutrašnje strane. Bio je na jeziku koji nije djelovao poznato, no prepoznala je pečat PT950. Obruč je bio od platine. »Adrianov je, zapravo«, promrmljao je Isaac. »Žele da ga uzmeš i da ga nosiš.« »Zašto?« »To će te zaštititi. Tako kažu.« Bilo je teško zamisliti kako bi joj to moglo pomoći, no obruč joj je stao na kažiprst, a malo ju je iznenadilo kada je Isaac duboko odahnuo s olakšanjem. »To je samo prsten«, tiho je rekla. »Nisam siguran da je trenutno išta samo.« Tu mu nije mogla proturječiti. »Kako ćete se riješiti tijela?« »Iznijet ćemo ga.« »Eto, tako jednostavno.« Posljednji ga je put pogledala. Nije mogla ne pomisliti na činjenicu da bi za samo nekoliko sati mogao bici mrtav. Kao i da vjerojatno neće nikada saznati što se s njim dogodilo. Ni kamo će otići nakon ovoga ako preživi. Ni hoće li ikada više spavati na sigurnom. Osjetila je da se počinje gubiti, pa je podignula kovčeg, klimnula mu i izašla iz sobe, ostavljajući ga za sobom. Nije bilo drugog izbora. Morala je misliti na sebe.

212


CHIA

Poglavlje 43

Izbor mora biti posljedica slobodne volje. U tome je i bio problem s cijelim tim natjecanjem: predmetna duša morala je sama, slobodnom voljom odabrati put kojim će krenuti na raskrižju. Dok je izlazila iz tuša u apartmanu hotela Four Seasons, Devina je razmišljala o tome koliko mrzi ta sranja o slobodnoj volji. Bilo je toliko učinkovitije kada bi nekoga jednostavno zaposjela i preuzela kontrolu. No Stvoritelj je pravilima ograničio stupanj njezina utjecaja. Samo je Jim Heron smio djelovati na duše... samo je on smio na bilo koji način pokušati utjecati na njihov izbor. Jebeni Jim Heron. Jebeni gad. A i jebeni Stvoritelj, kad smo kod toga. Otrgnula je ručnik s mjedene šipke i obrisala tijelo prekrasne brinete, razmišljajući pritom koliko je ono bolji dom od tijela onog vojnika s tetovažom zmije. No nije imala vremena dostojno proslaviti to ponovno tjelesno sjedinjenje. Završna runda s dušom u koju su trenutno igrali nije bila samo blizu - već je započela. Vrijeme je da privede utakmicu pobjedničkom kraju. Kada je napustila dobro poznatu kožu Matthiasova zamjenika, vinula se u zrak i izvukla iz one kuće od opeke. Njezina prkosna strana željela se zariti u onu odvjetnicu ili njezina oca - tek iz zabave i radi dramatičnosti koju bi time proizvela. No s obzirom na situaciju, ta joj se zamisao nije činila mudrom; sve je bilo tako savršeno pripremljeno, a predispozicije i sklonosti igrača jamčile su predvidljivost njihovih poteza. Sve se posložilo upravo savršeno. A ovu je rundu morala dobiti iz razloga koji nisu bili ograničeni na natjecanje: željela je osvetu za ono što je Jim Heron izveo u njezinim privatnim odajama. Ne ono s njezinim poslušnicima, već kada su ostali sami. Bila je apsolutno nespremna za onaj napad. Kao i za činjenicu da je on očito mnogo više od tek još jednog anđela. Adrian ili Eddie ne bi mogli izvesti onakvo što. Nije znala nikoga tko bi to mogao. To jednostavno nije imalo smisla - Jim Heron odabran je za točno određenu ulogu i trebao je biti tek sredstvo za postizanje cilja, ni dobar ni zao. Štoviše, obje su se strane složile s njegovim odabirom jer je svaka ekipa mislila da će utjecati na ishod u skladu s njezinim vrijednostima i da će slijediti naputke dobivene tijekom »podučavanja« kojemu je opseg bio unaprijed određen. Na kraju je ispalo da je sve to sranje. Kada su se borili za onu prvu dušu? Jim je učinio sve u svojoj moći da čovjeka natjera u smjeru dobra - i tako dokazao da je Devinina vjera u njega bila neutemeljena. Ta usrana šupčina bila je spasitelj u grešničkom ruhu, a ne netko od njezina soja. Što znači da će se odsad morati još više angažirati: na terenu nije bilo nikoga tko bi zastupao njezine interese, a manipulacija situacijom bila je nužna ako želi dobiti ijednu rundu. Ako ne bude usmjeravala događaje, izgubit će kada rezultat dođe do nula - četiri. Zbog toga je sinoć i odvukla Jima u svoje carstvo. Morala ga je maknuti od Matthiasa - bilo kakav kontakt između njih dvojice nije mogao uroditi ničim dobrim.

213


CHIA

No barem se činilo da u odabiru duše nije pogriješila. Već je dvije godine pothranjivala šefa specijalnih postrojbi i sada je već bio gotovo sasvim u njezinoj vlasti - pa kada su se Nigel i ona dogovarali o sljedećoj osobi za koju će se igrati, njezin je izbor pao na Martina O'Shaya Thomasa iliti Matthiasa. U sljedećoj rundi duša će biti po Nigelovu izboru, a on će bez sumnje odabrati nekoga koga će joj biti mnogo teže pridobiti. Matthias... o, taj dragi, pokvareni Matthias. Još samo jedan nemoralan čin i zauvijek će biti njezin - a usput joj priskrbiti i prvi bod. Dovoljno je da ubije Isaaca Rothea i - tra la la la! - moći će zaplesati pobjednički ples Jimu Heronu na guzici. Iako... sudeći prema onome što joj je Heron učinio, pribojavala se da on u ovoj utakmici nije samo napadač, već stvorenje neke druge vrste. Bio je to još jedan razlog zbog kojeg se nije zadržavala na Beacon Hillu. Iscrpio ju je njihov sukob u dubinama pakla, pa nije imala dovoljno snage za otvoreno sučeljavanje s njime tako brzo nakon toga. Osobito ako se uzme u obzir da očito nije bilo pametno podcijeniti moć neprijatelja. Omotala se ručnikom i pogledala mramorni pult koji se protezao oko umivaonika. Jedan od zadataka koje joj je psihologinja zadala prije dva tjedna bio je da pregleda svoju zbirku šminke i baci što joj ne treba. To je i učinila, i pritom pobacala bezbrojne Chanelove pudere, ruževe i sjenila za oči. Sada, dok je zurila u prazan prostor, uhvatila ju je panika zbog nedostatka imovine. Jedna Guccijeva torba puna stvari bila je sve što joj je ostalo. To je bilo sve. Dohvatila ju je drhtavim rukama i istresla na pult, a crne tube, doze i posudice rasule su se na sve strane. Dišući kroz usta, počela je slagati tih desetak spremnika i raspoređivati ih po veličini i obliku, a ne svrsi. Nije joj bilo dovoljno. Trebalo joj je još... U udaljenim zakucima svog uma Devina je znala da upada u provaliju, no nije si mogla pomoći. Spoznaja da je Jim mnogo kolosalniji nego što je mislila... da joj prijeti mnogo veća opasnost da izgubi nego što je očekivala... podčinila ju je njezinoj unutarnjoj slabosti. Psihologinja je tvrdila da kupovanjem novih stvari, skupljanjem novih sitnica te slaganjem i preslagivanjem predmeta neće ništa riješiti. No definitivno joj je pomagalo na kratke staze... Na kraju se morala prisiliti da izađe iz kupaonice. Vrijeme je istjecalo, a morala se pobrinuti da sva domina koja je posložila popadaju pravim i propisanim redoslijedom. Da bi primirila svoje opsesivno-kompulzivne tendencije, počela je ponavljati ono što joj je psihologinja rekla prije tri dana: Problem nisu stvari. Ono što vas brine jest vaše mjesto na svijetu. Prostor koji emotivno i duhovno proglašavate svojim. No da. Nebitno. Čeka je posao. I nova koža u koju se mora presvući.

214


CHIA

Poglavlje 44

Kada su se Childeovi odvezli u svojim automobilima, a Eddie i Adrian potajno krenuli za njima, Jim i Isaac ostali su u kući s tisuću skrivenih prolaza - koje je Jim sada sve poznavao, zahvaljujući kapetanu Childeu. Kada su svi otišli, kuća je ostala u tami, iznutra i izvana, a on i Isaac bili su u stanju pripravnosti. Baš kao u dobra stara vremena, pomislio je Jim. Osobito kada je podignuo slušalicu i počeo čekati da mu se Matthias javi. Iako... da su ovo zaista dobra stara vremena, seronja bi odgovorio na poziv. Sada je već očajnički želio stupiti u kontakt s njim prije nego uleti u kuću i napravi kaos... U uhu mu je odjeknuo glas bivšeg šefa. »Isaac.« »Ne.« Jim je bio vrlo oprezan, jer Bog zna da se situacija u svakom trenu mogla oteti kontroli. »Nije Isaac.« Uslijedila je kratka tišina ispunjena prigušenim brujanjem u pozadini. Automobil? Avion? Nije mogao biti siguran, ali vjerojatno automobil. »Jime? Jesi li to ti?« Glas je bio robotski, mrtviji od mrtvog. Tipa očito nije moglo potresti ni javljanje iz groba, no u ovom se slučaju činilo da nije posrijedi njegova legendarna smirenost. Prije potpuna tupost. Jim je pažljivo birao riječi. »Više me zanima kako si ti. A i htio bih popričati o slici koju si maloprije dobio.« »Je li? E, pa mene trenutno muče druge stvari - na primjer otkud ti na mom mobitelu. Ti si mrtav.« »Pa i ne baš.« »Zanimljivo. Sanjao sam te. Upucao sam te, ali nisi umro.« Jebote, komplicirano je živjeti u dva svijeta. »Da, znam.« »Ma nemoj mi reći.« »Zovem te zbog tvog zamjenika. Nije ga Isaac ubio.« »A da. Stvarno?« »Ja sam ga ubio.« U laži su kratke noge. Srećom da u to nikada nije vjerovao. »A ja ću opet ponoviti: mislio sam da si mrtav.« »Nisam tako mrtav.« »Očito.« Dugačka tišina. »No dobro, ako si živ i zdrav, zašto si učinio tako nešto mom zamjeniku, Jime?« »Rekao sam ti da neću nikome dopustiti da dira Isaaca. On je moj. Rekao sam ti u snu. Znam da si me čuo.« »Hoćeš reći da te moram početi zvati Lazar, a ne Zaharija?« »Možeš me zvati kako god hoćeš.« »E pa kako god se zvao, upravo si svog Isaaca osudio na smrt. Čestitam. Jer on je taj s kojim ću poravnati račune - a znaš mene. Učinit ću to na svoj način.« Sranje. Grier Childe. U što ćemo se kladiti, pomislio je Jim. »To nije logično.« »Iznimno je logično. Ili ga je Isaac ubio, a ti ga štitiš i nadaš se da ću biti milosrdan. Ili si ga ti ubio, u kojem slučaju stvarno imam s tobom neporavnanih računa - a to ću naplatiti tako što ću ti ostaviti ubojstvo na savjesti. A budući da ti mrziš kolateralne žrtve, bit će ti to prava kazna.« »Rothe mi je pomogao da te spasim. U onom pješčanom paklu u kojem si se skoro ubio.« Matthias na to samo što nije urliknuo: »Nemoj mi davati još razloga da se okomim na njega.«

215


CHIA

Pogodak, pomislio je Jim i jače stegnuo mobitel. To je način da dopre do njega, a to je mnogo važnije od prepirke o tome tko je koknuo demona. »Ogorčen si, Matthiasu. Stvarno zvučiš ogorčeno. Znaš, promijenio si se.« »Ne, nisam... « »Jesi, jesi, i znaš što ću ti reći? Nije ovo više za tebe. Nisam siguran da ti je to još došlo do mozga. Ali stari Matthias ne bi dolazio osobno se pobrinuti za ovo. Bio bi mu to samo posao.« »Tko kaže da dolazim?« »Ja kažem. Sigurno je tako. Ti to ni ne znaš, ali nešto te tjera da dođeš ovamo i ubiješ nedužnog čovjeka.« Tišina s druge strane slušalice rekla mu je da je na pravom putu. »Ni sam ne razumiješ zašto to moraš učiniti. Ne razumiješ zašto razmišljaš tako kako razmišljaš. I znaš da gubiš kontrolu. Donosiš odluke i radiš stvari koje nemaju smisla. No ja ti mogu reći zašto - smješta ti nešto u što ne bi vjerovao da ti kažem da postoji. No još te nije potpuno preuzelo, tako da još uvijek ima vremena.« Jim je zastao i pustio da informacije prodru u mozak njegova bivšeg šefa. Matthiasu je trebao egzorcizam, no za to je potreban pristanak. Cilj je bio dovući ga u kuću i zatim se baciti na posao... A kad smo kod toga: »Riječ je o stvorenju koje si smatrao svojim zamjenikom. On nije bio ono što misliš, Matthiasu.« Zagrebao je dublje i pritisnuo ga. »Kada ste razgovarali, činilo ti se da to što govori ima previše smisla, zar ne? Utjecao je na tebe na sitne načine, usmjeravao te, bio je uvijek tu kada si ga trebao. Isprva je to bilo jedva primjetno, no onda si mu počeo vjerovati, prepuštati mu zadatke, pripremati ga za svoga nasljednika... « »Nemaš pojma o čemu govoriš.« »Ne seri. Točno znam što se događa. Ti si zaista i namjeravao dopustiti Isaacu da se vrati u specijalne postrojbe, zar ne? Namjeravao si pronaći način da ga ne ubiješ. Zar ne? Matthiasu... ? Matthiasu, u kurac, odgovori mi na pitanje.« Dugačka tišina. A zatim tih odgovor: »Da. Jesam.« »A to nisi rekao zamjeniku - jer si znao da bi te nagovorio da se predomisliš.« »Ali bio bi u pravu.« »Ne, bio bi zao. Jer on to jest. Razmisli. Iako si se ti pokušao izvući iz specijalnih postrojbi, on te ponovno uvukao u to.« »Ako si slučajno zaboravio, razgovaraš sa sociopatom. Što znači da sam ovdje u svom elementu.« »Aha. Baš. Sociopati koji uživaju u svom životu ne postavljaju u pijesku bombe na koje će namjerno nagaziti. Priznaj, onda u pustinji samo si želio van - a i sada to želiš. Priznaj.« Neko se vrijeme nije čulo ništa osim onog brujanja u pozadini. A onda je Matthias detonirao još jednu poslovičnu bombu. »Childeov sin.« Jim se namrštio, na trenutak izgubljen. »Molim?« »Childeov sin... To je bila prekretnica. Gledao sam snimku... Childea kako jeca dok mu sin umire pred očima. Moj otac se nikada ne bi tako ponašao da sam ja ležao na onom kauču. Prije bi mi sam zabio iglu u venu. Nisam mogao... prestati misliti na to. Na to kako je to siroto govno izgledalo i što je govorilo... Volio je tog malog kako bi otac i trebao voljeti.« No da, ideš... U određenom je smislu bilo teško zamisliti da je Matthias ikada imao roditelje. Čovjek bi prije pomislio da se negdje izlegnuo. Jim je odmahnuo glavom i osjetio sažaljenje prema drugom muškarcu prvi put od kada ga je upoznao prije svih onih godina. »Kažem ti, pusti Isaaca. Zaboravi osvetu. Zaboravi specijalne

216


CHIA

postrojbe. Zaboravi prošlost. Ja ću ti pomoći da nestaneš i odeš na sigurno. Ostavi sve za sobom... i vjeruj mi.« Dugačka tišina. Duuuugačka tišina u kojoj se nije čulo ništa osim pozadinske buke automobila u pokretu. »Na raskrižju si, Matthiasu. Ono što večeras učiniš u vezi s Isaacom može te spasiti... i spasiti njega. Možeš učiniti više nego što misliš. Surađuj s nama. Dođi ovamo, sjedni s nama i razgovarat ćemo.« Vjerojatno je bolje da zasad šuti o tome da će ga morati rasporiti kristalnim nožem i silom iz njega iščupati Devininu kugu. Matthias je duboko uzdahnuo. »Nikad ne bih pogodio da si takav propovjednički tip.« »Ljudi se mijenjaju, Matthiasu«, rekao je Jim promuklim glasom. »Ljudi se mogu promijeniti. Ti se možeš promijeniti.« Dok je stajao na drugom kraju kuhinje, Isaac nije bio siguran da je dobro čuo; Matthias je sam postavio bombu koja ga je gotovo sasvim raznijela? Isuse, sjećao se kako je vozio onaj Land Rover kroz dine, natrag u bazu. Čim su Matthiasa iskrcali, preuzeli su ga dečki s vrećicama krvi, oštrim predmetima i rukavicama od lateksa i to je uglavnom bilo sve što je Isaac znao. Ukratko, Heron nije ni zucnuo o tome kako je, gdje ni zašto došlo do eksplozije, a Isaac nije pitao. »Samo ono što trebaš znati« bilo je zlatno pravilo u specijalnim postrojbama: pojave se šef i operativac, pri čemu je jedan raznesen u salamu, a drugi ih oboje usred noći tegli kroz pustinju? U redu. Ništa strašno. Nije problem. Na kraju krajeva, ponekad su informacije koje nosiš u glavi opasnije od nabijenog pištolja prislonjenog o sljepoočnicu. Kada je Jim naglo okončao razgovor sa šefom, Isaac je odmah prešao na stvar. »Kao prvo, ne moraš izigravati mučenika zbog mene - zato zaboravi te spike da si ga ti ubio. I ono, koji kurac? Matthias se pokušao ubiti?« »Kao prvo«, ponovio je Jim njegove riječi, »ne podnosim kolateralne žrtve, prema tome, što god učinio da ti spasim dupe, nauči se nositi s time. Kao drugo... da. Pokušao je. Uređaj je bio naš, a on je znao točno gdje mora stati. Pogledao me u oči kada je spustio nogu... i ustima oblikovao neku riječ.« Tip je odmahnuo glavom. »Nemam pojma što je rekao. A onda bum! Eksplozija je uništila veći dio detonatora. Ali ne cijeli. Ne cijeli.« Fascinantno. »Kada će stići?« »Ne znam. Ali doći će. Mora.« A ono, glede one priče o Matthiasovu zamjeniku? Iskreno rečeno, bilo mu je draže da ne zna. Glava mu je ionako već oticala od toliko informacija. Želio je samo tu večer privesti kraju. »Više mi je pun kurac čekanja«, promrmljao je. »Pričaj mi.« To je očito bio kraj priče, pa se Isaac osvrnuo oko sebe. ADT-jev alarm bio je isključen, baš kao i veliki sustav iza Grierine garderobe, no sva su vrata bila zaključana, pa je bilo vrlo izgledno da bi primijetili da netko provaljuje. »Slušaj, ja idem do gore«, rekao je. »Držat ću na oku što se ondje događa.« »U redu.« Jimov oštar pogled vratio se na stražnji vrt kao da svaki čas očekuje prodor. »Ja ću paziti na stražnji dio.« Isaac se krenuo uspinjati stražnjim stubištem, no onda je zastao i nagnuo se natrag u kuhinju. Heron je stajao pred staklom s rukama na bokovima i trajno namrštena čela.

217


CHIA

Ne, tip nije mrtav. I činilo se da ga iskreno ne zabrinjava činjenica da bi kroz tu golemu prozirnu površinu svaki tren mogao uletjeti metak. »Jime.« »Da.« Muškarac je pogledao prema njemu. »Što si ti? Ono, stvarno?« U upornoj tišini riječ »anđeo« lepršala je prostorom kojih ih je razdvajao. No to zasigurno nije moguće? Jim je slegnuo ramenima. »Jednostavno jesam.« Razumio, pomislio je Isaac. »Pa... hvala ti.« Jim je odmahnuo glavom. »Još se nismo izvukli.« »Svejedno. Hvala ti.« Isaac je pročistio grlo. »Ne mogu reći da se itko ikada ovako izložio zbog mene.« No, to baš i nije sasvim točno, zar ne? Grier je to učinila, na svoj način. A Isuse, već od same pomisli na nju oči su mu gotovo zasuzile. Heron se lagano naklonio i djelovao iskreno dirnuto. »Nema na čemu, stari moj. A sada prestani cmoljiti i idi čuvati drugi kat.« Isaac se morao osmjehnuti. »Znaš, kad sve ovo završi, možda ću trebati posao.« To je izmamilo osmijeh, koji je međutim brzo nestao. »Nisam baš siguran da želiš prolaziti testiranja za posao gdje ja radim. Nisu baš ugodna.« »Ništa što već nisam prošao.« »Da, to sam i ja mislio.« Isaac se uspeo stubama. Da, naravno, službeno je išao motriti s posljednjeg kata, no bilo je tu još nešto, još jedan poticaj. Kada je ušao u Grierinu spavaću sobu, uputio se ravno u garderobu i zastao nad hrpetinom odjeće koja je i dalje ležala na tepihu kremaste boje. Posao preslagivanja ostavila je napola dovršenim - jer, halo, u ulaznom su joj hodniku koknuli nekog šupka. No on to može riješiti. Dok je čekao da sazna hoće li se dogoditi nekakvo bizarno pomirenje s Matthiasom ili će pak doći do raspucavanja koje nijedan od njih neće preživjeti, počeo je podizati njezine bluze, suknje i haljine s poda te, komad po komad, stvarati red iz kaosa. Barem joj to može srediti: Bog zna da je onaj leš još uvijek dolje, iako je sada zamotan u plastiku kao nešto što čeka ukrcavanje na kamion za dostavu. No i poslije će biti vremena da se pobrine za njega. A drugu priliku da sredi njezine stvari neće imati. Osim toga, njegova »cmoljava« strana željela je nekakav završni kontakt s njom - a najbliže što će dobiti bilo je brižno rukovanje stvarima koje su jednom pokrivale njezinu prekrasnu kožu.

218


CHIA

Poglavlje 45

Grier je vozila do Lincolna za očevim Mercedesom, a kada je ugledala poznate stupove koji su obrubljivali prilaz farmerskoj kući, udahnula je prvi put od kada su krenuli s Beacon Hilla. Skrenula je na prilazni put pošljunčen smrvljenim školjkama, zaustavila se pred sivo-bijelom kućom s oblogama od šindre i prebacila mjenjač Audija u položaj za parkiranje. Iako je strogi centar Bostona bio udaljen tek tridesetak kilometara, mogao je biti i tri stotine. Sve je bilo mirno i tiho kada je isključila motor i izišla iz automobila, a čist, oštar zrak prodro joj u nosnice. Isuse, kako voli ovo mjesto, pomislila je. Lagana, sve slabija svjetlost sumraka zamućivala je redove drveća koji su se protezali duž šest hektara polja i vrtova te kupala kuću pastelnim osvjetljenjem. Prije majčine smrti njih je četvero to imanje koristilo za odmor od svakodnevice, bijeg iz grada kada ne bi odlazili na Cape Cod. Grier je tu provela bezbrojne vikende trčeći po livadi i igrajući se oko jezerca. Kada joj je otac postao udovac, trebao mu je novi početak, pa se ona uselila u kuću u gradu, a on se trajno preselio na imanje. Dok se otac približavao iz garaže u koju je parkirao onaj svoj golemi automobil, cipele su mu škripale po komadićima školjki. Kada je bila mala, mislila je da se takvi prilazi posipaju posebnom vrstom rižinih pahuljica. Umjesto mlijeka koje nalijevaš u zdjelicu, za dobivanje hrskavog zvuka potrebne su ti samo noge. Prišao joj je oprezno. »Da ti unesem stvari?« »Može, hvala.« »A mogli bismo nešto i večerati?« Iako nije bila gladna, klimnula je glavom. »To bi bilo lijepo.« Isuse, zvuče kao da su na nekoj koktelskoj zabavi. Hm, no da, koktelskoj zabavi koja se sastoji od leševa, pištolja i bijega pred ubojicama - na kojoj malo zakasniti znači da si mrtav, a ne tek žrtva loše frizure ili gužve u prometu. Što ju je podsjetilo... Grier je pogledala oko sebe i osjetila kako joj se diže kosa na vratu. Netko ih gleda. Osjećala je da je tako. No nije osjećala tjeskobu: taj osjećaj da je netko promatra smirivao ju je. To su Jimovi ljudi, mogla se okladiti u to. Nije primijetila da su se dovezli, ali tu su. Kada joj je otac izvadio kovčeg i zatvorio prtljažnik, zaključala je automobil - i nastojala ne razmišljati o činjenici da je muškarac s povezom preko oka bio u njemu. Iskreno, od te joj je pomisli dolazilo da proda Audi, iako je prešao samo pedeset tisuća kilometara i radio kao urica. »Hoćemo li?« upitao je otac, pokazujući prema ulaznoj stazi elegantnim pokretom ruke. Klimnula je glavom i krenula ispred njega stazom od opeka koja je vodila do vrata. Prije nego što ih je otvorio, otac je isključio sigurnosni sustav - isti kao i njezin - a zatim otključao jednu po jednu bravu. Čim su oboje prošli kroz vrata, zatvorio ih je, ponovno uključio sustav i sve zaključao. Tu ih nitko neće dohvatiti: u usporedbi s ovom kućom, ona u gradu djelovala je kao šator od papira kada je o sigurnosti riječ. Nakon Danielove smrti ova je kuća pripremljena za opsadu - što joj dosad nikada nije bilo jasno. Poskidane su sve obloge od šindre te iznutra i izvana ugrađene mikrotanke vatrootporne ploče; obično staklo zamijenjeno je blindiranim, debelim dva centimetra; antikna vrata uklonjena su i

219


CHIA

zamijenjena novima, s armiranim olovnim dovratnicima; ugrađena je oprema za praćenje razine kisika i industrijski ventilacijski sustav; a sigurno su postojala i druga pojačanja za koja nije ni znala. Rekonstrukcija je koštala više od vrijednosti kuće, a dok je bila u tijeku, Grier je ozbiljno sumnjala u očevo mentalno stanje. Sada je bila zahvalna. Dok je gledala dobro poznate ranoameričke antikvitete, podove sa širokim daskama i atmosferu nemarne elegancije, večer koja je ležala pred njom protezala se u beskonačnost. Kao što se obično i događa kada je sve što možeš sjediti i čekati: Jim i Isaac u nekom će se trenutku javiti ocu, no nisu nikako mogli znati kada. Ni kakve će biti vijesti. Stravično. Sve je to tako stravično. Isuse, inače je o smrti razmišljala u kontekstu nesretnih slučajeva ili bolesti. No ne i večeras. Večeras su glavne teme bile nasilje i predumišljaj, a taj joj se svijet nije sviđao. Život je dovoljno težak i kada te mrcvare samo Majka Priroda i Murphyjev zakon. Imala je stvarno loš osjećaj o toj situaciji. »Želiš li odmah nešto jesti?« upitao je otac. »Ili ćeš se prvo osvježiti?« Neobično. Obično bi se, kada bi dolazila ovamo, ponašala kao da je u svojoj kući i odlazila do hladnjaka, aparata za kavu ili štednjaka bez razmišljanja. Bilo je čudno i neugodno što je tretira kao gosta. Pogledala je preko ramena i zagledala se u oca, proučavajući privlačne crte njegova lica. U nelagodnoj tišini oklopljene kuće shvatila je koliko su oboje sami. Za vlastito su dobro morali ponovno postati obitelj, a ne ovakvi stranci. »Što kažeš da nam napravim nešto za večeru?« Ocu su oči malo zasuzile i nakašljao se. »To bi bilo lijepo. Odnijet ću ti ovo u sobu.« »Hvala ti.« Dok je prolazio pokraj nje, ispružio je ruku i dodirnuo joj nadlakticu, jedva je primjetno stisnuvši - što je bik njegova verzija zagrljaja. Ona je prihvatila gestu položivši mu dlan na ruku. Baš kao i uvijek. Kada se uspeo prednjim stubama, uputila se u kuhinju sva potresena i rastrojena... ali bila je na nogama i išla je naprijed, što je, na kraju krajeva, najbolje čemu se itko i može nadati, zar ne? Nedostajalo je samo jedno... pa je zastala i ponovno pogledala preko ramena. Zatim je ušla u kuhinju i provjerila za stolom u niši... i uz dugačku radnu plohu na kojoj se nalazila ploča za kuhanje... i na podnožju stražnjih stuba... »Daniele?« prosiktala je. »Gdje si?« Možda nije želio biti u očevoj kući. No ako se mogao pojaviti u Four Seasonsu na dobrotvornom primanju i na ilegalnom borilištu, bome se može dovući i ovamo. »Trebam te«, rekla je. »Moram te vidjeti... « Pričekala je. Još ga je par puta tiho zazvala imenom. No činilo se da je slušaju samo pećnice i hladnjak. O, za Boga miloga, znala je da joj brat oduvijek mrzi sukobe - i da je u očevoj prisutnosti postajao nervozan. No nikada ga nije vidio nitko osim nje, što očito znači da može sam odabrati kome će biti vidljiv. »Daniele.« U trenutku panike zapitala se nije li možda zauvijek nestao. Je li se u nekom trenutku oprostio, a da ona to nije primijetila? Kuhinjski aparati ponovno nisu imali komentara. Zaključivši da bi bilo bolje da ih upotrijebi za ono čemu i služe, otišla je do zamrzivača i otvorila vrata, pitajući se što bi kvragu mogla sebi i ocu pripremiti za večeru.

220


CHIA

Jedno je sigurno; večera neće obuhvaćati omlete. Još dugo neće spremati omlete. Dok se spuštala tama, svjetla Matthiasova neoznačenog automobila obasjavala su cestu pred njim. Istim su se asfaltom vozili i drugi automobili, drugi su ljudi sjedili za njihovim upravljačima, a u glavi su im se rojili drugi planovi. Sve mu je to bilo nebitno, ništa važnije od filma na kino-platnu. I isto tako plošno. Imao je vlastitih problema. Velikih problema. Problema od kojih mu se mozak vezivao u čvorove, a bol s lijeve strane prsa rasplamsavala se toliko da se morao boriti da ostane pri svijesti. Kvragu... Jim Heron znao je puno previše o stvarima koje su trebale biti njegove osobne misli i njegovo osobno znanje. Kao da se namjestio na Matthiasovu unutarnju radijsku postaju i čuo sve njegove pjesme, najave i prometna izvješća. A seronja je bio u pravu. Matthiasov zamjenik istinski se istaknuo tek nakon Matthiasova malog »nesretnog slučaja« u pustinji: tijekom protekle dvije godine taj se operativac učinio nezamjenjivim, a prateći zadatke i situacije s kojima je Matthias radio, postupno je utjecao na Matthiasove odluke dok ih gotovo nije on i donosio. Sve se dogodilo tako neprimjetno. Kao da netko polako pojačava plamenik ispod lonca s vodom. Upravo ga je zamjenik naveo da se predomisli glede puštanja Jima Herona. I upravo ga je on naganjao da ubije Isaaca. A bilo je tu još stotinu drugih primjera - a u mnogima je od tih situacija i učinio kako mu je ovaj sugerirao. Nije čak ni primijetio da se to događa. Isuse, sve je počelo s ubojstvom sina Alistaira Childea. Bila je to prva od njegovih pametnih ideja. Naravno, logika je bila nepobitna i Matthias nije oklijevao s provođenjem zamisli u djelo. No kada je pogledao snimku umiranja, kapetanovi su ga jecaji dirnuli. Otvorili su vrata za koja uopće nije znao da ih ima. Matthias je tada isključio videosnimku i otišao u krevet. Sljedećeg se jutra probudio i zaključio da je bilo dosta. Vrijeme je da ode sa zabave koju je sam organizirao prije toliko godina - neka gosti preuzmu kuću i spale je ako žele. Njemu je dosta. Kap. Koja prelijeva čašu. Zagledao se u svoje ruke na upravljaču i shvatio da je dosad njega vozio netko drugi, usmjeravao ga, određivao mu odabir izlaza i uključivanje pokazivača smjera. Kako se to dogodilo? I zašto, kvragu, Jim Heron za to zna? Dok mu se um ponovno pretvarao u perilicu i započinjao s novim centrifugiranjem prošlosti, zaključio je da sve to mentalno pranje i ispiranje nije bitno. Ne večeras. Ne na ovoj cesti. Nije važno kako je završio za upravljačem i zatekao se na putu za Boston. Važno je što će učiniti kada onamo stigne. Bome jest na raskrižju. Osjećao je to u kostima - baš kao i kada je prije toliko godina pripremio onu bombu. Pravo je pitanje - što sad? Vjerovati što mu je Jim Heron rekao? Ili slijediti ljutiti impuls koji ga je gonio u smjeru istoka? Koje će odredište odabrati? Dok je tako mozgao, bez daljnjeg mu se činilo kao da bira između Raja i Pakla.

221


CHIA

Poglavlje 46

Dok je motrio plemenitaške imanje skriven ispod krošnji hrastova, Adrian se već i sam počinjao osjećati kao jebeno stablo. Ako izuzmemo ono malo akcije u gradu večer prije, tijekom protekla je dva dana proveo puuuuno previše vremena čekajući u zapećku. Pasivnost mu nikada nije dobro išla, no na ovakav dan, kada se u gradu događaju velike stvari, a on i Eddie ne smiju mrdnuti iz provincije gdje čuvaju dvije odrasle osobe, postajao je stvarno nervozan. Osobito ako se uzme u obzir da su ono dvoje na koje bi trebali paziti zaključani u kući uz koju bi i Fort Knox izgledao kao kuća za lutke. Jebote sve. Nije mogao vjerovati da su se sve to vrijeme bavili pogrešnom dušom. Svi su njihovi zaključci djelovali utemeljeno, no usrana je situacija zapravo bila kao jednadžba koja je pošla po zlu: na papiru je sve izgledalo super, no rezultat je netočan. A kakav je ovo bio promašaj. Oblijevao ga je znoj od pomisli da su bili tako blizu, a opet na kraju utakmice tako daleko. No taj umalo katastrofični promašaj nije bio jedino što mu je ledilo jaja. Bilo je tu i pitanje toga kako Jim stoji u svom posttraumatskom oporavku: unatoč onome što mu je Devina učinila, ponašao se kao da drži sve pod kontrolom... i da, dobro, možda trenutno zaista i jest tako. Kvragu, činjenica da će cijela ta stvar s Isaacom i Matthiasom večeras dosegnuti vrhunac vjerojatno je sreća u nesreći jer se tako Jim imao na što usredotočiti. No kao što je Adrian dobro znao, problem je u tome što će kriza proći, a Jim će se zateći suočen s mnogo dugačkih, tihih sati samo u vlastitu društvu tijekom kojih će ga zabavljati samo ružna sjećanja koja će mu se odbijati glavom kao zalutali meci. Najgore od svega, barem prema Adovu mišljenju, bilo je znati da to nije zadnji put. Kada situacija to bude zahtijevala, Adrian će se vratiti u Devinin mauzolej perverzija... baš kao i Jim. Jer su oni takvi muškarci. I jer je ona takva kučketina. Eddie je pokraj njega prigušio još jedno kihanje. »Nazdravlje.« »Jebem ti ljiljane. Ja sam jedini besmrtnik alergičar. Časna riječ.« Dok je ovaj ljutito buljio u neku rascvjetanu stvar pokraj svoje glave, Adrian je duboko odahnuo kada se sjetio da barem njegov najbolji prijatelj ne mora prolaziti pakao na onom dolje stolu. S druge strane, demonica ga je žigosala, što je isto prokletstvo svoje vrste. Nakon još deset minuta, tri kihaja i puno ama baš ničega Adrian je izvadio mobitel i nazvao Jima. Tip se javio nakon drugog zvona. »Reci«, zaštekao je. »Ama baš ništa. Sjedimo ovdje u ljiljanima - ako je to to - i gledamo Grier kako večera s tatom. Mislim da jedu svinjske odreske.« Uzdah koji se začuo u slušalici bio je oličenje frustracije. »Kod tebe isto nema ništa, pretpostavljam?« Čovječe, ponekad je i loša akcija bolja od ove usrane, otegnute vrtnje palčevima. Jim je opsovao. »Razgovarao sam s Matthiasom prije nekih sat vremena, ali nemam pojma gdje je tada bio. No definitivno na putu.« »Mislim da bismo se trebali vratiti.« Adrian se namrštio i nagnuo naprijed. U rustikalnoj kuhinji Grier je ustala, izvadila nekakvo suđe iz elementa i podignula stakleni poklopac s tanjura za tortu. Ono što je stajalo na njemu izgledalo je vrlo čokoladno. S bijelom kremom. Jebote. Možda da ostanu još malo. Pozovu se na desert.

222


CHIA

»Vi ostanite gdje jeste«, rekao je Jim. »Ali možda bih ja trebao doći k vama. Radije bih da obračun bude što je moguće dalje od Childeovih, no nisam siguran da Grier neće biti meta. Trenutno nemam pojma što se Matthiasu vrti po glavi - nisam baš daleko dospio prije nego što mi je spustio slušalicu.« »Gledaj, znam samo da želimo biti gdje je akcija.« Kada je Eddie ponovno kihnuo, Ad je u glavi ispravio tu izjavu na gdje su antihistaminici. »I slušaj, izvidio sam kuću. Sigurna je kao utvrda. Matthias je duša u koju se igra, pa će se stvari odigrati gdje god se on nade - a on dolazi po Isaaca.« Neko je vrijeme vladala tišina. Zatim je Jim rekao: »No Grier je nedužna duša i izvrsno sredstvo za Matthiasovu osvetu - možda je ona ta na koju će se okomiti. Jebi ga, jednostavno ne znamo. Zato želim još malo pričekati... a onda ćemo možda zamijeniti mjesta.« »U redu. Bit ćemo gdje god ti kažeš«, začuo se Ad kako govori, a zatim je spustio slušalicu. Gledaj ga samo, kakav je poslušan mali vojnik i sve to. Kakvo jebeno sranje. »Ne idemo nikamo«, zagunđao je. »Zasad.« »Teško je znati gdje zauzeti položaj.« »Treba nam još ratnika.« »Ako Isaac preživi... mogli bismo njega unovačiti. On bi bio dobar za to.« Adrian ga je pogledao. »Nigel to nikada ne bi dopustio.« Stanka. »Zar ne?« »Mislim da bi mu bilo još manje drago da izgubi, toliko ti mogu reći.« Adrian se vratio promatranju Grier kako reže dvije kriške torte i stavlja ih na tanjur. Po tome kako su joj se usne micale, stekao je dojam da ona i otac prilično neprekinuto razgovaraju i bilo mu je drago zbog toga. Nije znao kako je to imati tatu, no dovoljno je vremena proveo na Zemlji da zna da je dobar otac odlična stvar. Opsovao je kada se Grier uputila prema zamrzivaču. »Čovječe. Zar i sladoled?« »Ne mogu vjerovati da u ovakvom trenutku možeš biti gladan.« Adrian se lagano naklonio. »Istina je, nevjerojatan sam.« »Moglo bi se reći i čudovišan.« Na što je Ad superčudovišno rastegnuo glasnice u fantastičnoj imitaciji Ricka Jamesa. Među grmovima ljiljana. U... Gdje se dovraga uopće nalaze? Roosevelt u Massachusettsu? Ili možda Adams? Washington? »Tako ti svega svetog«, promrmljao je Eddie prekrivajući rukama uši, »prestani... « »... u ime ljuuuubavi.« Ad je ispružio ruku i zatresao guzicom kao Diana Ross. »Dok mi ne slooomiš... « Eddiejev tihi smijeh bio je ono što je čekao, i čim ga je začuo, zašutio je. Dok se oko njih ponovno spuštala tišina, pomislio je na dobrog starog Isaaca Rothea. To tvrdoglavo, nabildano govno moglo bi im biti izvrsno pojačanje. Naravno, najprije bi morao umrijeti. Ili biti ubijen. A kako se situacija razvijala, obje su se te stvari mogle srediti još večeras. U kuhinji farmerske kuće Grier je sjedila preko puta oca za stolom izrađenim od dasaka uzetih sa starog štaglja. Između njih su ležala dva mala bijela tanjura zamrljana čokoladom i desertne vilice odložene pod oštrim kutom. Dok su jeli, nisu razgovarali ni o čemu bitnom, tek o svakodnevnim stvarima vezanima uz posao, njegov vrt i slučajeve na kojima je radila u kaznenom sustavu. Razgovor je bio tako normalan... možda varljivo normalan, no bila se spremna zadovoljiti i time dok ne bude bolje.

223


CHIA

»Repete?« upitala je glavom pokazujući prema tanjuru s tortom na pultu. »Ne, hvala.« Otac je ubrusom potapšao kutove usana. »Nisam uopće trebao jesti tortu.« »Izgledaš kao da si smršavio. Trebao bi... « »Lagao sam o Danielu da te zaštitim«, izlanuo je kao da je pritisak da ništa ne govori postao neizdrživ. Zatreptala je par puta. Zatim je uzela vilicu i počela se poigravati njome, crtati križiće i kružiće u kremi koju nije pojela, dok joj se želudac stezao oko večere koju je netom ubacila u njega. »Vjerujem ti«, napokon je rekla. »No to me strašno boli. Kao da je upravo ponovno umro.« »Tako mi je žao. Ne mogu to dovoljno puta ponoviti.« Podignula je pogled i pogledala ga u oči. »No bit će sve u redu. Samo mi treba vremena. Ti i ja... samo smo mi ostali, znaš?« »Znam. A za to sam ja kriv... « Niotkuda se pojavila svjetlost koja je zabljesnula kroz prozore te osvijetlila nišu i njih dvoje jarkim bljeskom. Stolice su zaškripale kada su ona i otac skočili na noge i bacili se u zaklon iza čvrstog zida. Na prednjem su se travnjaku aktivirala svjetla sa senzorom pokreta, a preko podšišane se trave kući približavao neki muškarac. Iza njega, u tami, na šljunčanom je prilazu bio parkiran automobil koji nije poznavala. Tko god bio, očito se dovezao s isključenim svjetlima. Da je posrijedi bio Jim, Isaac ili ona druga dvojica, netko bi ih nazvao. »Uzmi ovo«, prosiktao je otac utiskujući joj u ruku nešto teško i metalno. Pištolj. Prihvatila ga je bez oklijevanja i slijedila ga do ulaznih vrata - kamo se očito uputio i njihov nepozvani »gost«. No kakvog to smisla ima? Prišuljaš se niz prilaz bez svjetala, a onda samo odšetaš do... »O, hvala Bogu«, promrmljao je otac. I Grier se opustila kada je prepoznala posjetitelja. Pod sigurnosnim svjetiljkama krupno tijelo i oštro lice Jima Herona vidjeli su se jasno kao dan, a činjenica da se prikrao kolnim prilazom nije je čudila. Prva joj je misao bio Isaac, pa je pogledom pretražila osvijetljeno područje očekujući da će ga ugledati, dok je otac isključivao alarm i otvarao vrata. No nije bio s Jimom. O, Isuse Bože... »Sve je u redu«, doviknuo je Jim preko travnjaka, kao da joj je pročitao misli. »Sve je gotovo.« Preplavilo ju je olakšanje toliko snažno da se morala načas ispričati, povući u kuhinju, odložiti pištolj i nasloniti na stol. Iz susjedne je prostorije čula duboke glasove svoga oca i Herona, no nije vjerovala da bi uspjela pratiti što govore čak i da stoji uz njih. Isaac je dobro. Sve je u redu. Dobro je... Sve je gotovo. Završeno je. A sada, kada Isaac relativno slobodno ode, i ona može pokušati nastaviti sa životom. Čovječe, treba joj odmor. Neko frivolno i toplo mjesto, zaključila je skupljajući desertne tanjuriće. Neko mjesto s palmama. Mai tai i kišobrančići. Plaža. Bazen... Kuc... kuc... brum... Grier se namrštila i polako pogledala preko ramena.

224


CHIA

Pokraj hladnjaka, brava na stražnjim vratima vrtjela se zdesna nalijevo dok se istodobno podizao starinski zasun. Glasovi u dnevnom boravku odjednom su utihnuli. Previše utihnuli. Ovo nije u redu. Nikako nije u redu... Ispustila je tanjuriće i bacila se prema pištolju koji je ostavila na pultu... Nije stigla do njega. Nešto joj se zabilo u lopaticu, a zatim ju je protresao električni naboj koji joj je izvio tijelo, izmaknuo joj tlo pod nogama i grubo je oborio na pod.

225


CHIA

Poglavlje 47

U međuvremenu u Beacon Hillu, Isaac se uspeo prednjim stubištem Grierine kuće, zastao na odmorištu na prvom katu, a zatim nastavio do Grierine spavaće sobe. Kada je stigao u njezin privatni prostor, uskoračao se oko kreveta s osjećajem da silazi s uma. Pogledao je na sat. Otišao do francuskog prozora. Pogledao na terasu. Vani se ništa nije kretalo, a u kući nije bilo nikoga osim njega i Jima. Vrijeme je prolazilo, nitko nije dolazio, a ma koliko se puta spustio u prizemlje do Jima i zatim vratio na kat, nije mogao natjerati predstojeće događaje da se pokrenu. Bio je poput redatelja koji nema razglas i čiju ekipu živo zaboli što im govori. Progonio ga je neizbježan strah da su na pogrešnom mjestu. Da on i Jim prodaju zjake dok se prava akcija odvija negdje drugdje. Na primjer u farmerskoj kući Grierina oca. Sočno je opsovao i krenuo natrag prema stubištu. Strčao je niza stube ne očekujući ništa ni po putu ni u prizemlju osim kratkog zaustavljanja u kuhinji, a zatim ponovnog uspona. Ali... Kada je stigao do odmorišta, ulazna vrata u prizemlju zaškripala su kao da ih netko otvara. Izvadio je pištolje i spremio se za akciju - no tada je začuo Jimov zlovoljan glas. »Što ćete vi ovdje?« odrješito je upitao Heron. »Poslao si nam poruku.« Isaac se namrštio kada je začuo glas muškarca s piercingom. »Nisam.« »Jesi.« U tom je trenutku u Isaacovu džepu diskretno zavibrirao privjesak s primopredajnikom. Dok su mu svi instinkti vrištali, neprimjetno je klisnuo u gostinsku sobu u kojoj je prije boravio. Položio je primopredajnik na dlan i aktivirao ga, a ovaj put je odgovor stigao bez odgode. Matthias se odmah javio. »Imam ti curu u tatičinoj kući. Dolazi ovamo. Imaš pola sata.« »Ako je ozlijediš... « »Tratiš vrijeme. I podrazumijeva se da ćeš doći sam. Nemoj da te čekam, jer bi mi moglo postati dosadno pa ću morati nečim ispuniti vrijeme. A to ti se neće svidjeti, časna riječ. Nacrtaj se ovdje za trideset minuta.« Žaruljica se isključila, a komunikacija naglo završila. Kada se Isaac okrenuo s namjerom da krene, odskočio je. Jim se nekako uspio uspeti stubama i proći kroz zatvorena vrata te je sada stajao točno iza njega. »Ima je«, rekao je bezizražajnim glasom. »Zar ne?« »Idem sam ili će je ubiti.« Isaac je odgurnuo Jima s puta i otrčao u prizemlje. S leša u hodniku pokupili su oružje prije nego što su ga upakirali, no ključevi automobila bili su druga priča. Bravo. Prednji džep. Ford. Sada još samo mora pronaći automobil.

226


CHIA

Kada se uspravio, Isaac je shvatio da oko njega vlada savršena tišina i da u ulaznom hodniku nema nikoga. Pogledao je oko sebe i stekao dojam da je sam u kući, iako mu nikako nije bilo jasno kako su tako brzo izašli. Nebitno - zajebi to. I zajebi njih. Isaac je jurnuo prema vratima - no u posljednji se čas okrenuo u prolazu i vratio do tijela da ga još malo izlešinari. Zatim je izjurio u noć. Neoznačeni automobil koji je dan prije promatrao iz Pinckneyjeve ulice bio je parkiran nekoliko kuća dalje, a mrtvačev ključ otvorio mu je vrata. Motor se pokrenuo bez problema, GPS je funkcionirao, pa je brzo unio adresu koju im je svima ostavio Grierin otac. Dao se u suludu vožnju. Na autocesti je nagazio do daske i ostavio ograničenje brzine za sobom u oblaku prašine. Ipak, činilo mu se da se kreće kao u usporenom filmu - a situacija se dodatno pogoršala kada je sišao s autoceste i pokušao se probiti kroz neki grad ispunjen znakovima Stop i zavojitim ulicama. Srećom, GPS ga je odveo točno do cilja, označenog dvama kamenim stupovima na početku blijede, blistave prilazne ceste. Isključio je svjetla i skrenuo desno, prebacujući se iz neumjerene brzine u bolnu sporost. Malo je otvorio prozor kako bi bolje čuo i puzao prema naprijed, živčan zbog zvuka guma koje su krckale po tisućama školjki. Jedina dobra vijest bila je činjenica da u ovoj poludivljini nije bilo pozadinskih svjetala grada i da je mjesec bio zastrt oblacima. No u što ćemo se kladiti da na kući i/ili drveću imaju vanjska svjetla koja se aktiviraju pokretom? Isaac je naišao na još jedan neoznačeni automobil koji je morao pripadati Matthiasu. Okrenuo se na prilazu tako da je automobil bio usmjeren prema izlazu s imanja. Ponio je ključeve i otrčao uz rub travnjaka, napetih osjetila i toliko gnjevan da mu je krv ključala. Ubit će Matthiasa ako samo takne Grier. Ako joj padne i dlaka s glave, zaklat će gada. Kada se približio kući, izvidio je gdje se nalaze vrata. Prednja su bila otvorena, a stražnja nije vidio. No kao da je to bitno - očekuju ga. Kad smo kod toga, trebao bi jednostavno odustati od tog nindžolikog prikradanja i najaviti svoj dolazak. Prišao je ulazu u farmersku kuću, skrivena oružja i oštra pogleda, stisnuo ruku u šaku i zalupao po drvenom dovratniku. »Matthiasu?« zazvao je. Kada je zakoračio u kuću, mukla tišina bila je mnogo strasnija od bilo kakvih vriskova ili lokvica krvi. Jer Bog samo zna što ga unutra čeka. Jim je imao plan kada su on i anđeli otplahnuli do kuće Grierina oca. Nije želio ostaviti Isaaca samog u gradu, no da je ostao, samo bi se prepirali, a Bog zna da se taj lukavi gad zna brinuti sam za sebe. Najvažnije od svega bilo je da Devina igra smrtonosne igre, a za to se nije mogao pobrinuti nitko osim Jima. A možda i neće biti loše da se Isaac pojavi malo kasnije: ako je Matthias ikako naudio onoj Grier, vojnika neće biti moguće kontrolirati. Da, kada je sletio i jurnuo prema otvorenim vratima kuće s pratiteljima za petama, Jim je bio spreman srediti stvar. No Nigel ga je zaustavio. Arhanđeo se pojavio točno pred njim, a ovaj put nije bio odjeven u smoking, bijelo odijelo za kroket ni nekakav pederski pamučni komplet: bio je tek blistavo obličje, valovita silueta lelujave svjetlosti. A izgovorio je samo jednu riječ: »Ne.«

227


CHIA

Dok se Jim naglo zaustavljao, bio bi opalio gada da je samo pronašao neki njegov dio od čvrste tvari. »Koji je tebi kurac!« Najprije ga je zavarao glede Isaaca, a sada i ovo? »Kocka je bačena.« Nigel je podignuo svoju gotovo ruku. »Ako se sada umiješaš, na kraju ćeš izgubiti.« Jim je pokazao kroz otvorena vrata. »U opasnosti je nečija duša.« Ili drugim riječima: ne, stvarno, koji ti je kurac, govno nadmeno. Nigelov glas se smrknuo. »Misliš li da ja to ne znam?« »Ako uspijem razgovarati s Matthiasom... « »Imao si priliku... « »Nisam znao da je on taj! Ovo je sranje!« »Tu ja ne mogu ništa. Ali kažem ti, pusti da se stvari raspletu... « »Aha, tu ne možeš ništa, ali možeš mi stajati na putu? Baš si našao kad ćeš se pojaviti!« Jim je bio savršeno svjestan da urliče, no nije ga bilo briga što će Devina ili bilo tko drugi znati da je tu. »Jebi se, ja ulazim... « Nigelovo je obličje na trenutak zasvjetlucalo, a zatim ga prekrilo od glave do pete, pri čemu je blještavilo djelovalo kao neko ljepilo koje mu je onemogućivalo kretanje. A zatim onaj glas s engleskim naglaskom više nije čuo samo u ušima, već u čitavom mozgu. »Koji je put bliži istini? Put strasti ili put razuma? Misli, Jime. Misli. Tko prekrši pravila, slijedi mu kazna. Razmisli što činiš. Tko prekrši pravila, slijedi mu kazna. Misli, dovraga!« Gnjev mu je pomutio um i potresao tijelo toliko da je mislio da će se rasprsnuti... dok mu se odjednom u glavi nije razbistrilo i shvatio je što mu arhanđeo pokušava reći. Tko prekrši pravila... slijedi mu kazna. »Tako je, Jime. Pusti da stvari idu svojim prirodnim tokom... koji ne završava ovdje, večeras. I znaj da ćeš u ovoj igri dalje dospjeti ako budeš koristio glavu, a ne bijes. Molim te, preklinjem te, vjeruj mi u tome.« Jim je opustio mišiće i osjetio kako ga preplavljuje neobičan spokoj. Okrenuo je glavu kroz žitko polje koje je Nigel stvorio oko njega. Pogledao je Adriana i Eddieja koji su upravo pritrčali i vidio da su nadrkani baš kao i on. Što, s obzirom na ono što mu je Nigel govorio, i nije bio plus. »Vjeruj mi, Jime«, rekao je Nigel. »I ja želim pobijediti koliko i ti. I ja nosim teret izgubljenih duša koje sam volio. I ja bih učinio štogod se od mene traži da im darujem spokojnu vječnost. Ne misli da bih te ikad naveo na krivi put.« Jim je pogledao prijatelje i odmahnuo glavom. »Zaboravite«, rekao im je. »Držat ćemo se po strani. Ostajemo ovdje.« Dok su ga suborci gledali kao da je potpuno poludio, svim se srcem slagao s njima. Ubit će ga što ne smije ući, no shvatio je poruku... i zapravo mu je bilo drago što se arhanđeo umiješao. Zahvaljujući Devininu izvrdavanju i izokretanju pravila, Matthias je imao najviše šanse ako se Jim ne umiješa. Iako se to protivilo svakom njegovu instinktu. Trenutak poslije Nigel se polako odvojio od njega, a čarobno se osvjetljenje postupno raspršilo. Kada je nestalo, Jim se srušio na koljena na travu, očiju uprtih u otvorena vrata farmerske kuće, dok su se Adrian i Eddie oborili na njega zahtijevajući objašnjenje za zapovijed da stanu. U pozadini misli i osjećaja još uvijek ga je mučio poriv da se umiješa u događaje koje je Devina izrežirala. Osobito kada se sjetio Isaacove žene u Matthiasovim rukama... Isuse Bože... Rothe će biti žrtveno janje, zar ne? Jim je spustio dlanove na tlo i zario prste u travnjak kako bi ostao na mjestu.

228


CHIA

Pognuo je glavu i molio se da se njegova vjera pokaže utemeljenom i da na kraju zaista pobijedi dobro. No morao se pomiriti sa žalosnom činjenicom da će to značiti smrt za čovjeka koji ne zaslužuje da umre te večeri.

229


CHIA

Poglavlje 48

Matthias je sve sredio s Childeovima dobrano prije nego što je očekivao da će Isaac uletjeti kroz ulazna vrata. Nakon što je omamio Grier, shvatio je da nema dovoljno snage da je podigne s poda i smjesti na stolicu, pa ju je ostavio da leži gdje je pala i vezao joj ruke i noge ljepljivom vrpcom koju je pronašao u Alistaireovoj smočnici. A što se tiče oca? Nije imao pojma što ga je nagnalo da otvori vrata i ostane stajati na njima kao u transu, no trenutak je bio savršeno odabran. Matthias mu je bez problema prišao i prislonio pištolj o glavu. Tako da, da, natjerati ga da sjedne na stolicu u kuhinji bilo je dječja igra; samo što si nije sam svezao ruke i noge. Što je bilo vrlo korisno, s obzirom na činjenicu da su Matthiasa prsa toliko boljela da je jedva disao. A sada su samo morali čekati Isaaca, njih troje tako zajedno u toj kući sa širom otvorenim vratima. Začulo se stenjanje i pomicanje po podu kada je Grier Childe počela dolaziti svijesti. Na trenutak je bila zbunjena, kao da pokušava shvatiti zašto leži na tvrdom podu i ne može otvoriti usta. A zatim joj se cijelo tijelo zgrčilo, a oči razrogačile i zapiljile u njega. »Dobro jutro«, rekao je zlovoljno i klimnuo joj, dok se njezin otac počinjao boriti sa sponama i proizvoditi prigušene zvukove pod ljepljivom trakom koja mu je zatvarala usta. Matthias mu je uperio pištolj u glavu. »Začepi.« Nije bilo nikoga tko bi ga mogao čuti, no nemir i vrpoljenje išli su mu na živce. Zapravo, dok je tako stajao između njih dvoje, bio je daleko od smirenog, apsolutnog vladara svega što vidi kakav je uvijek bio u prošlosti: trpio je veliku bol. Bio je iscrpljen. I imao je osjećaj da je ono što će se dogoditi predodređeno, no ne i nešto što bi sam odabrao. Nije imao ama baš nikakvu kontrolu, a istodobno je bio sasvim sputan. Dok ga je oboje Childeovih gledalo i svi su opet šutjeli, naslonio se na pult, a škriputavo tijelo pobunilo se na promjenu položaja. »Znaš zašto mi ideš na živce?« rekao je Alistairu. »Spasio sam ti dijete koje nešto valja.« Klimnuo je prema Grier. »Mogao sam ti ostaviti onog tvog sina. Ali ne, ja sam odabrao propalicu - i riješio i tebe i tvog dragog Dannyja muke.« Sjećao se kako ga je tada iznenadilo vlastito rezoniranje. Bilo bi puno karakterističnije za njega da mu je oduzeo ono što bi ga više boljelo, no na tom je raskrižju pošao drugim putem. Možda se počeo mijenjati još i prije nego što je zapovijedio tu smrt. Tko zna? Koga briga? Prenisko se srozao da bi se mogao spasiti, a telefonski razgovor s Jimom pokazao mu je, umjesto mogućnosti za otkupljenje, razmjere njegova prokletstva. Vrijeme je da ovo okonča... i to u velikom stilu. No ovaj put učinit će to kako valja. U tom se trenutku na vratima kuhinje pojavio Isaac Rothe. Oči su mu najprije potražile Grier, a čak ni njegova stoička samokontrola nije mogla sakriti dubinu njegova straha.

230


CHIA

Voli tu ženu. E pa baš lijepo za njega, jadan ne bio. »Dobro nam došao«, tupo je rekao Matthias pružajući pištolj u njezinu smjeru. »Nemoj«, zaštekao je Isaac. »Uzmi mene, a ne nju.« Matthias je zurio u ženine razrogačene, prestravljene oči i usta koja kao da su oblikovala nešto kao: 0, Bože, ne... »Zaista mi je žao zbog svega ovoga«, rekao joj je Matthias. Ozbiljno je to mislio. Nije znao reći što je okrutnije: ubiti je pred Isaacom... ili je pustiti da ga nadživi - pod pretpostavkom da je ta njegova ljubav uzvraćena. Šteta što će jedno od njih sada umrijeti - kako bi Jim Heron bio prisiljen ući i ubiti Matthiasa - i tako poravnati njihove račune. Taj ga je vojnik prije dvije godine spasio protiv njegove volje, a sada... večeras... učinit će ono što je trebao napraviti tada u pustinji. »Matthiasu«, rekao je Isaac britkim glasom. »Stavit ću pištolj na pod.« »Ne zamaraj se«, promrmljao je, i dalje zagledan u Grier. »Znate, gđice Childe, predao mi se da bi spasio vas. Dva puta. Sve je to učinio radi vas.« »Matthiasu, pogledaj me.« Nije ga pogledao. Umjesto toga, bacio je pogled na Alistairovo lice i to je presudilo. Preusmjerio je oružje. Isaac je bio spreman - a Matthias nije ni očekivao ništa drugo. Obojica su u istom trenu povukla okidač.

231


CHIA

Poglavlje 49

Grier je zavrištala ispod trake koja joj je prekrivala usta kada su u kuhinji eksplodirali hici, od kojih joj je zazvonilo u ušima i zapeklo je u očima. Čula je udarac dvaju tijela o pod, no s mjesta na kojem je ležala nije znala tko je ozlijeđen. Netko je stenjao. Dok joj je srce luđački nabijalo, podignula je glavu i istegnula vrat. Više nije vidjela Matthiasa što valjda znači da je on pogođen... Molila se da je on pogođen. Isaac...? Otac...? Izvijajući se na podnim daskama, polako je uspuzala oko elemenata u sredini prostorije. Prvo što je ugledala bio je otac koji je uspravno sjedio na stolici. On je bio i izvor stenjanja jer se bjesomučno borio s trakom koja mu je sputavala ruke i noge. Gdje je Isaac? Ledeni strah zamijenio joj je svaku kap krvi u venama, a odgovor na svoje pitanje znala je i prije nego što ga je ugledala kako na leđima leži na samom ulazu u kuhinju. Nije se micao, pištolj mu je ležao u opuštenom, otvorenom dlanu, a obnevidjele oči bile su zagledane u strop. Grier je ponovno vrisnula, tijelo joj se počelo grčiti, obraz joj je strugao po lakiranom podu, a sva duša i svaka misao poricale su ono neizbježno. Lamatala je po podu i puzala prema njemu, nadajući se da mu može pomoći, boreći se da dođe do njega... Odjednom su joj se ruke oslobodile. Toliko se bacakala da ih je istrgnula iz spona. U naletu neočekivane koordinacije otrgnula je traku s usta i na rukama se dovukla do Isaaca. Metak mu se zabio ravno u srce. Rupa na sportskoj majici bila je tako mala, tek sitan ubod s mrljama baruta oko rubova. No bila je više nego dovoljna da ga ubije. »Isaac«, rekla je dodirujući mu hladno lice. »O Bože... Ne idi... « Usta su mu bila lagano rastvorena, zjenice nepomične i raširene, a disanje toliko plitko da ga gotovo nije ni bilo. Učinio je sve što je mogao da je spasi, promijenio planove, predao se. Na kraju krajeva, onaj poludjeli, zao čovjek nije imao razloga lagati. »Isaac... Volim te... Žao mi je...« Polako je okrenuo glavu prema njoj boreći se da fokusira pogled. Kada joj se neodređeno zagledao u lice, oči boje mraza napunile su mu se suzama, a jedna se otela i niz sljepoočnicu se otkotrljala na pod. »Ja... « »Nazvat ću hitnu«, naglo je rekla. No kada je krenula skočiti na noge da uzme telefon, uhvatio ju je za ruku iznenađujuće snažnim stiskom. »Ne... « »Ali umireš... « »Ne.« Slobodnom je rukom posegnuo za patentnim zatvaračem na majici. Iako su mu prsti podrhtavali, uspio ga je uhvatiti i povući...

232


CHIA

I otkriti pancirnu košulju koju je nosio ispod majice. »Samo... sam... ostao... bez daha.« S tim je riječima propisno udahnuo, a zrak mu je naduo prsa, a zatim ih ravnomjerno i čisto napustio. »Skinuo... sam je... s mrtvog vojnika.« Grier je zatreptala. Zatim mu je odgurnula ruke u stranu i ispipala rupu... u kojoj se metak zaustavio medu čvrstim vlaknima pancirke. Tijelo joj je reagiralo samo od sebe, obuzela ju je bizarna nadljudska snaga kojom ga je povukla s poda i privila uz srce. »Ti si... « Počela je stvarno plakati dok su se strava i užas povlačili pred neobuzdanim olakšanjem. »Ti si genijalan. Ti si genijalan... i glup... « A onda je osjetila njegove ruke oko sebe. Bilo je to teško povjerovati, ali uzvraćao joj je zagrljaj. No vrlo se brzo izvukao iz njega i dohvatio pištolj. »Ostani tu.« Zastenjao je, ustao i otklipsao do Matthiasa, a dok se on udaljavao, Grier si je odvezala noge i požurila do oca. »Jesi li dobro?« upitala je oslobađajući mu ruke. Bjesomučno je zaklimao, no nije gledao nju, već Isaaca, kao da ni on ne vjeruje da je ovaj preživio. Čim su mu ruke bile slobodne, sam se bacio na oslobađanje nogu. Grier je pogledala oko sebe, a zatim, čisto za slučaj da se još tko pojavi ili već jest u kući, uzela devetmilimetarski pištolj koji joj je otac dao kada se pojavio Jim Heron. Ako je to uopće bio on. Nešto joj je govorilo da je moguće da ono što su ona i otac vidjeli možda uopće nije postojalo. Matthias je znao da je pogodak smrtonosan i bilo mu je drago. Da, želio je da Jim Heron bude taj koji će ga srediti, no i Isaac je sasvim dobro poslužio - a i Rothe je sudjelovao u cijeloj toj priči s preživljavanjem, zar ne? Barem se raskusurao s jednim od njih dvojice. Kada mu je ozlijeđena arterija u srcu počela krvariti u prsnu šupljinu, postalo mu je teško disati, a tlak mu je pao. Tijelo mu je postalo tupo i hladno. Što je bilo zgodno. Gotovo je s boli. Doduše, ne sasvim. Ona prodorna agonija s lijeve strane nije ga napustila... a dok je ležao i umirao, shvatio je što je zapravo posrijedi: bio je u krivu. Nije se to njegovo srce pripremalo za infarkt. Pripremala se - šok i nevjerica - njegova savjest. A to je znao zato što se, kada je pomislio na činjenicu da je ubio relativno nedužnog muškarca pred ženom koja ga je voljela, bol eksponencijalno povećala. Nije li to ironično. Nekako, u dubinama grijeha, sociopat je pronašao svoju dušu. Prekasno. Ah, kvragu, to je zapravo u redu. Uskoro će biti mrtav, a poslije toga više ništa nije važno. Ona bijela svjetlost koja je prošli put došla po njega, kada mu je na operacijskom stolu nekoliko puta otkazalo srce, ovaj put neće otići. Nije vjerovao da dolazi iz Raja. Vjerojatno je riječ tek o nekakvom nusproduktu malfunkcije očnog živca, samo još jednom koraku u procesu umiranja... Pred njim se pojavio Isaac, visok i snažan, raskopčane majice ispod koje se vidjela pancirna košulja. Kada se uvjerio da dobro vidi, Matthias se počeo smijati... a bol s lijeve strane iznenada je popustila. »E pa vrag me...« Nije uspio izgovoriti odnio jer ga je potresao napad kašlja. Kada je prestao, osjećao je da mu iz usta curi krv, a srce mu je u grudima počelo nabijati kao životinja koja se baca o rešetke kaveza.

233


CHIA

Dok se Isaac spuštao u čučanj, Matthias je pomislio na tetovažu na njegovim leđima. Smrt, baš prikladno. Pitao se hoće li vojnik otići da mu utetoviraju još jednu recku pri dnu slike. U što ćemo se kladiti da će mu to biti i posljednja? Isaac je zavrtio glavom i prošaptao: »Moram te pustiti da umreš. To ti je jasno, zar ne?« Matthias je klimnuo glavom. »Hvala... ti.« Podignuo je ledenu ruku i, trenutak poslije, osjetio kako ju je obujmilo nešto toplo i čvrsto. Isaacov dlan. Čudno je kako se stvari na kraju poslože. Onda u pustinji, Jim ga je odlučio spasiti, no sada, u ovoj kuhinji, Isaac mu je pružao ono što je cijelo vrijeme i želio. Prije nego što je posljednji put zatvorio oči, Matthias je pogledao Alistaira Childea. Kći ga je oslobodila i sada ju je grlio, držao je čvrsto privijenu uz sebe, glave spuštene uz njezinu. Kao da je osjetio da ga netko gleda, podignuo je pogled. Olakšanje na njegovu licu bilo je epskih proporcija, kao da zna da Matthias umire i da se više nikada neće vratiti - i da će to, iako mu neće vratiti sina kojeg je izgubio, njegovu budućnost i budućnost njegove kćeri učiniti zauvijek sigurnom. Matthias mu je klimnuo i zatvorio oči pripremajući se za veliko ništavilo koje mu se približavalo. Bože, kako je žudio za njim. Njegov život nije bio dar ni njemu ni svijetu, i sada se radovao nepostojanju. Dok je čekao rako u ničijoj zemlji, ne više zaista živ, ali ne još ni mrtav, sjetio se Alistaira one noći kada mu je umro sin. »... Dan... ny... moj... Danny moj...« Matthias se namrštio kada je shvatio da te riječi nije samo pomislio, već ih je i naglas izgovorio. Isto je to rekao i neposredno prije nego što je spustio nogu na onaj okidač u pustinji. U tom se trenutku na njega spustila bijela svjetlost, rezultat tupila. .. ili je možda ušla kroz tupilo kao da je taj osjećaj neki portal. Kada je stigla, um, tijelo i dušu preplavio mu je snažan, spokojan mir, kao da je očišćen od svih grijeha koje je zamislio ili učinio tijekom svog ovozemaljskog života. Svjetlost je bila neopisivo jača od ičega što su mu mogle prenijeti samo oči. Bila je sve što je vidio, sve što je znao, sve što je bio. Raj ipak postoji. I oh, to krasno ništavilo... ah, blaženi... Na rubu njegova nevidnog polja počela se podizati siva magla, koja isprva nije izgledala kao nešto određeno, no zatim se počela širiti i tamnjeti do crnila koje je počelo proždirati svjetlost. Matthias se borio protiv te invazije, instinktivno je znao da to nije ono što želi - no bila je to bitka koju neće dobiti. Magla se pretvorila u katran koji ga je prekrivao i preuzimao, povlačio ga nadolje u spirali koja se stezala, stezala... stezala... i napokon ga izbacila u more drugih. Dok se uvijao pred zagušujućom, nadirućom plimom, sudarao se s tijelima koja su lamatala. Zatočen u uljastoj crnoj beskonačnosti, zavrištao je... baš kao i svi oko njega. No nitko nije došao. Nikoga nije bilo briga. Ništa se nije dogodilo. Njegova ga je vječnost napokon preuzela i nikada ga neće pustiti.

234


CHIA

Poglavlje 50

»Mrtav je.« Dok je izgovarao te riječi, Isaac je ustao i duboko udahnuo. Preko puta kuhinje Grier i njezin otac bili su čvrsto zagrljeni, pa si je dopustio da načas uživa u pogledu na njih dvoje žive, zdrave - i zajedno. Hvala ti, Bože, pomislio je - iako nije bio religiozan čovjek. Hvala ti, svemogući Bože. »Ostanite ovdje«, rekao im je, a zatim otišao i zaključao stražnja vrata. Trebalo mu je deset minuta da pretraži i osigura čitavu kuću, a kao zadnji korak otišao je do ulaznih vrata kako bi provjerio jesu li sve brave dobro zaključane... Isaac se namrštio i pogledao kroz prozor na travnjak. Vani je stajao mali pas... Imao je zdepaste noge, a glavu je držao nakrivljenu u stranu dok je gledao Isaaca. Slatka životinjica... Dobro bi joj došlo šišanje, ali to se događa i najboljima, kako ljudima tako i psima. Isaac je odškrinuo vrata i doviknuo: »Živiš ovdje?« Dok je pas naginjao glavu na drugu stranu, Isaac je pogledom pretraživao dvorište i molio se da se Jim Heron pojavi među drvećem. No nije bilo nikoga osim psa. »Želiš u��i?« rekao je životinji. Mali kao da se nasmiješio, kao da je zahvalan na ljubaznom pozivu. No zatim se okrenuo i otkaskao uz lagano šepanje koje ga je zanosilo udesno. Između dva treptaja oka samo je nestao. Tema jebene večeri, pomislio je Isaac ponovno zatvarajući vrata. Čim je ušao u kuhinju, Grier se otrgnula od oca i zatrčala prema njemu, snažno mu se zabila u tijelo i stisnula ga u zagrljaj prepun životne snage. Uz uzdah zadovoljstva, privio ju je uz sebe i prislonio joj glavu uz svoja prsa, osjećajući kako joj srce udara uz njegovo. »Volim te«, rekla je o pancirnu košulju. »Žao mi je. Volim te.« Čovječe, znači dobro ju je čuo dok je ležao na podu. »I ja tebe volim.« Podignuo joj je lice prema sebi i poljubio je. »Iako te ne zaslužujem.« »Daj šuti.« Sada je ona ljubila njega, a on joj je više no spremno to dopuštao - iako ne zadugo. Nije prošlo dugo, a već ju je odmicao od sebe. »Slušaj, želim da mi ti i tvoj otac učinite uslugu.« »Što god želiš.« Pogledao je na sat. Devet pedeset devet. »Otiđite u grad - na neko javno mjesto. U neki vaš klub ili takvo što. Želim da vas večeras ljudi vide, i to zajedno. Recite im da ste bili na večeri ili u kinu. Neko druženje oca i kćeri.« Pogled joj se spustio na Matthiasovo tijelo, a njezin je otac rekao: »Mogu ti pomoći.« »Oboje ti možemo pomoći«, dodala je Grier. Isaac se povukao korak unatrag i odmahnuo glavom. »Ja ću se pobrinuti za tijela. Bolje je da nijedno od vas ne zna gdje će završiti. Ja ću to srediti - ali sada morate krenuti.«

235


CHIA

Childeovi su izgledali kao da su raspoloženi za prepirku, ali nije to namjeravao dopustiti. »Razmislite. Gotovo je. Matthias je mrtav. I njegov zamjenik isto. Sada kada njih više nema, specijalne postrojbe ponovno će biti ono što bi i trebale biti - a vodit će ih pravi ljudi. Vi ste vani.« Klimnuo je glavom prema Childeu. »Ja sam vani. Okrećemo novi list - pod uvjetom da me pustite da dalje ja sređujem stvari. Učinimo ovo kako spada - posljednji put.« Otac joj je opsovao - što zacijelo nije često radio. Zatim je rekao: »U pravu je. Idem se presvući.« Kada joj je otac otišao. Grier je pogledala Isaaca. Polako se obgrlila rukama, a oči su joj poprimile ozbiljan izraz. »Je li za nas ovo oproštaj? Večeras? Ovdje i sada?« Isaac joj je prišao i uzeo joj lice u ruke, vrlo jasno osjećajući pritisak stvarnosti od koje nije mogao pobjeći i s kojom ona neće moći živjeti. Uz bol u grudima koja nije imala nikakve veze s metkom, izgovorio je jednu nemilosrdnu riječ: »Da.« Kada je klonula i čvrsto stisnula oči, morao je reći istinu; »Bolje je tako. Ja nisam čovjek za tebe čak i ako više ne moram razmišljati o specijalnim postrojbama, ja nisam ono što tebi treba.« Naglo je otvorila oči i ošinula ga pogledom. »Koliko imam godina?« odrješito je upitala. »Hajde, reci, koliko. Reci.« »Ovaj... trideset dvije.« »Znaš li što to znači, pravno gledano? Mogu piti, mogu pušiti, mogu glasati, mogu otići u vojsku i mogu donositi vlastite jebene odluke. Pa što kažeš da pustiš mene da odlučim što je za mene dobro - i što nije.« U redu. Ovo definitivno nije dobar trenutak da se napali. A zaista nije vjerovao da je do kraja razmislila o implikacijama veze s muškarcem s prošlošću kao što je njegova. Povukao se korak unatrag. »Idi s ocem. Ja ću sve srediti ovdje i u gradu.« Nije ga prestala gledati u oči. »Nemoj mi slomiti srce, Isaac Rothe. Da se nisi usudio slomiti mi srce kada vrlo dobro znaš da ne moraš.« S tim ga je riječima poljubila i izišla iz kuhinje... a dok ju je gledao kako odlazi, osjećao se rastrzanim između dva ishoda: jednoga u kojem će ostati s njom i pokušati pronaći način da stvar funkcionira, i drugoga u kojem će je ostaviti da pokrpa život i krene dalje. Nad glavom je čuo kako joj otac i ona hodaju uokolo i spremaju se izići i pretvarati da nisu vidjeli kako im u kući ubijaju dvojicu muškaraca i da se ne mole da će se vojnik kojega uopće nisu trebali upoznati uspjeti riješiti leševa. Isuse, a njemu je uopće palo na pamet biti dijelom njezina života? Nepunih dvadeset minuta poslije Isaac je ostao sam, nakon što su njih dvoje užurbano krenuli u grad u Childeovu Mercedesu. Prije nego što su otišli, Isaac se rukovao s njezinim ocem, no nije se usudio pružiti ruku Grier jer si nije vjerovao da je neće morati poljubiti još jedan, posljednji put: dok ju je gledao tako u crnoj haljini, s frizurom i šminkom, ponovno je izgledala kao kada ju je tek upoznao: prekrasna, dobro obrazovana žena iz visokog društva s najpametnijim očima u koje je ikada imao čast pogledati. »Čuvaj se«, rekao joj je promuklim glasom. »Nazvat ću te da vam javim kada se možete vratiti.« S njezine strane nije bilo ni suza ni protesta. Samo je kratko klimnula glavom, okrenula se na peti i otišla u očev automobil. Kada su otišli, stao je na ulazna vrata i pogledom pratio stražnja svjetla limuzine. Morao je obrisati oči. Dva puta. A kada su ti blistavi crveni svjetionici napokon nestali, imao je osjećaj da su ga napustili. Ali to su takve gluposti, zar ne? Ne može te netko napustiti ako si ti taj koji odlazi. Zar ne?

236


CHIA

Osjećao je potrebu za nekakvim kontaktom, nekakvom nadom, pa je ponovno pogledao prema drveću na drugom kraju travnjaka. Ni traga od Jima i njegovih dečki... ni onog psa. A ipak, zakleo bi se da ga netko gleda. »Jime? Jesi li tu, Jime?« Nitko nije odgovarao. Nitko nije izišao iz grmlja. »Jime?« Kada se vratio u kuću, imao je neobičan osjećaj da više nikada neće vidjeti Herona. Što je bilo čudno, jer je Jim bio tako nabrijan na ulogu spasitelja. No s druge strane, Matthiasovo se tijelo ukrućivalo na kuhinjskom podu, što znači da je Isaac na sigurnom - pa je ovaj zapravo ostvario svoj cilj, zar ne? Iako... za svaki slučaj, namjeravao je ne svlačiti pancirnu košulju prije zore. Nema razloga da se ponaša kao da se samo po sebi razumije da je živ.

237


CHIA

Poglavlje 51

»Jime? Jesi li tu, Jime?« Dok je Isaac pogledom pretraživao drveće, Jim je stajao ni metar od njega i priželjkivao da ga može zagrliti. Isuse... kada su odjeknula ona dva hica, a on kroz prozor vidio kako se i Matthias i Rothe ruše, vječni mu se život skratio za godine i godine. No Isaac se izvukao. Spasio se vrlo pametnim, defenzivnim razmišljanjem. Baš kao što su ga učili na obuci. »Jime?« A sada, dok je promatrao svog kolegu vojnika, preplavio ga je čisti, nepatvoreni ushit. Pobijedio je. Ponovno. Jebi se, Devina, pomislio je. Jebi se. Isaac je živ, baš kao i Grier i njezin otac. A iako su se isprva bavili pogrešnom dušom, stvari su ipak dobro završile - iako je Nigelova priča o kazni na kraju ispala nebitna, zar ne? Jim je preko ramena pogledao Adriana i Eddieja i iznenadio se kada je shvatio da ne izgledaju baš oduševljeno. »Što vam je...« Nije imao priliku dovršiti rečenicu. Podignuo se luđački vihor koji mu je krenuo od stopala i zavijorio se oko njega, uzdižući se i gutajući mu noge, bokove i prsa. Pokušao mu se oduprijeti, no nije mogao pobjeći od... Molekule su mu se rasule i raspršile, pretvorio se u roj samoga sebe koji se kretao izvan dimenzija prostora i vremena i putovao prema nekom nepoznatom odredištu. Kada se vratio u tjelesni oblik, točno je znao gdje se nalazi... a od pogleda na Devinin radni stol želudac mu se zgrčio. Ipak nije pobijedio. Zar ne? »Ne, nisi pobijedio«, rekla je iza njega. Naglo se okrenuo i gledao je dok se približavala kroz prolaz. Bila je u poznatom obličju smeđokose žene, sva prekrasna, raskošna i lažna kao Barbika. Nasmiješila se, a crvene su joj se usne razmaknule i otkrile prekrasne bijele zube. »Matthias je u Isaaca pucao s namjerom da ga ubije. Nije važno je li došlo do smrti. Postojala je mens rea zločinačka namjera.« Iznad njezine glave s crnog je zida visjela crna zastava, njezin prvi trofej. »Izgubio si, Jime.« Osmijeh joj se još više razvukao kada je podignula ruke i pokazala na svoj prostran, žitak zatvor koji se prostirao daleko nad njima. »Sada je ovdje i zauvijek je moj.« Jimove su se ruke stisnule u šake. »Varala si.« »Jesam li?« »Pretvarala si se da si ja, zar ne? Tako je Matthias uspio ući u farmersku kuću. Dala si mu moj izgled ili si se ti ukazala kao ja.« Samozadovoljan izraz na njezinu licu bio mu je dovoljna potvrda. »No, no, Jime - ja nikada ne varam. Tako da ne znam o čemu govoriš.« Devina mu je prišla krećući se senzualnim, tekućim pokretima. »Nego, bi li možda malo ostao ovdje? Imam neke ideje o tome što bismo mogli raditi.«

238


CHIA

Kada je stala točno pred njega, noktima s crvenim vršcima kliznula mu je uz prsa i nagnula se još bliže. »Volim biti s tobom, Jime.« Snažnim joj je stiskom uhvatio zapešće i stegnuo ga toliko jako da se gotovo slomilo. »Mora da stvarno voliš kažnjavanje. Ako si zaboravila, prošli put sam ti temeljito pokvario veselje.« Kučka se imala obraza naduriti. »Boli me.« Nije joj vjerovao ni sekunde. »Ti bi rekla bilo što.« Ponovno se osmjehnula. »Vrlo točno, Jime, ljubavi moja. Vrlo točno.« Ispustio joj je ruku kao da ga je opekla, a želudac mu se okrenuo kada je prepoznao vatru u njezinim očima. »Tako je, Jime«, promrmljala je. »Stalo mi je do tebe. A to te plaši, zar ne? Bojiš se da bi mi mogao uzvratiti osjećaje?« »Nema. Jebene. Šanse.« »Ah, no dobro, morat ćemo poraditi na tome.« Prije nego što ju je stigao zaustaviti, istegnula se na prste i bacila mu se na usta te mu utisnula brz poljubac, a zatim ga ugrizla za donju usnicu dovoljno jako da potekne krv. Brzo se odmaknula, kao da zna da izaziva. »Zasad te pozdravljam, Jime. Ali brzo ćemo se ponovno vidjeti. Obećavam.« S gnušanjem je obrisao usta stražnjom stranom dlana i pljunuo joj na pod. Upravo joj je namjeravao nešto odbrusiti, kada se namrštio sjetivši se što mu je Nigel rekao na travnjaku. Znaj da ćeš u ovoj igri dalje dospjeti ako budeš koristio glavu, a ne bijes. Sada je Jim bio taj koji se osmjehivao - iako sumorno. Postoje i gore stvari nego da ti se neprijatelj zaljubi u tebe: ma koliko bila snažna, ma koliko joj moći bile nepredvidljive i opasne, taj pogled u njezinim očima, taj gorući, neobuzdani pogled, to je oružje. Suzbio je vlastite osjećaje, posegnuo prema dolje i dlanom si obujmio međunožje. Devinina reakcija bila je trenutna i naelektrizirana. Vrući mu je pogled prikovala uz bokove, usne su joj se rastvorile kao da nema dovoljno zraka, a grudi su joj se izdignule iznad izreza haljine. »Ovo želiš?« osorno je upitao. Zaklimala je kao marioneta. »To nije dovoljno«, rekao je mrzeći i sebe i nju. »Reci naglas, kučko. Reci.« Promuklim, požudnim glasom protisnula je; »Žudim za tobom. ..« Jim je pustio međunožje, osjećajući se prljavim i iznutra i izvana. No rat je gadna stvar, nije li, čak i ako se boriš na strani dobra i morala. Cilj opravdava sredstvo, pomislio je. Njegovo tijelo i njezina potreba bili su sredstva za postizanje cilja, a on će ih upotrijebiti ako bude morao. »Dobro«, zarežao je. »To je dobro.« S tim je riječima nagnao tijelo da se podigne s poda, a vihor energije ovaj je put prizvao on i nitko drugi. Dok se uzdizao sve više i više, Devina je pružila ruku za njim, a lice joj se iskrivilo u izraz bolne žudnje od kojega je osjetio da ga prožima snaga. No onda je prestao gledati nju; počeo je pogledom pretraživati zidove njezine tamnice u potrazi za djevojkom koju je teška srca ponovno ostavljao za sobom... i za šefom kojega je pokušao spasiti, ali nije uspio. Po nju će se vratiti. No što se njega tiče... bojao se da je Matthias zauvijek izgubljen, a svoje je beskrajne patnje više nego zaslužio. No Jima je ipak bolio taj gubitak. Zaista mu je želio pomoći da se iskupi.

239


CHIA

Jim je došao k svijesti na travnjaku kapetana Alistaira Childea. Sjetio se svoga prvog zadatka i zaključio da mu izvrsno idu dolasci i odlasci na travi. Adrian i Eddie stajali su mu svaki sa svoje strane, sumorni i ozbiljni. »Izgubili smo«, rekao je Jim. Kao da ne znaju i bez njega. Adrian mu je pružio ruku, a kada ju je Jim prihvatio, pomogao mu je da ustane. »Izgubili smo«, ponovno je promrmljao Jim. Pogledao je preko ramena i načas pomislio da bi mogao ući u kuću i pomoći Isaacu da se pobrine za Matthiasovo tijelo, no odlučio je da se neće miješati. Tom će vojniku ionako biti dovoljno teško pokušati prokljuviti sve te neobjašnjive stvari - a dodatni kontakt s Jimom samo će ga još više sjebati u glavu. »Caldwell«, rekao je Jim svojim dečkima. »Vraćamo se u Caldwell.« »Dogovoreno«, promrmljao je Eddie, kao da ga to nije ni najmanje iznenadilo. Jim je odlučio da neće razbijati glavu pitanjem tko je sljedeći. Kao što je naučio tijekom ovog zadatka, duše će pronaći njega. Stoga nema razloga da ne posluša glas koji mu je dolazio iz središta prsa: onaj koji mu je govorio da je vrijeme da obitelj Barten dobije tijelo svoje kćeri i dostojno ga pokopa. Jim je bio pravi anđeo za taj zadatak. Razmotao je svoja široka, svjetlucava krila i posljednji se put zagledao kroz kuhinjske prozore. Isaac Rothe radio je s mračnom odlučnošću, sređivao stvari istom vještinom i snagom kao i uvijek. Bit će on dobro - pod uvjetom da bude dovoljno pametan da se drži one odvjetnice. Zaboga, ako ti se posreći da pronađeš takvu ljubav? Samo bi idiot tome okrenuo leđa. Jim se uzvio u noćno nebo kao da mu je to drugi dom, krila su ga nosila kroz hladan zrak, vjetar mu je šibao lice i milovao mu kosu, a njegov dvočlani tim pratio ga je u stopu. U sljedećoj će bitki biti pametniji. I iskoristit će novo oružje koje je otkrio protiv Devine u punoj mjeri. Pa makar ga ubilo.

240


CHIA

Poglavlje 52

Tjedan dana poslije... Dok se razodijevala u garderobi i vješala crni kostim među ostale iste vrste, Grier nije mogla ne sjetiti se kako su stvari prije bile razmještene. Kostimi su prije bili s lijeve strane vrata. Sada su im bili točno preko puta. U svilenoj bluzi i čarapama tapkala je uokolo i dodirivala odjeću, pitajući se koje je komade sama objesila onog poslijepodneva... a koje je pospremio Isaac nakon što je otišla. Zatvorila je oči i poželjela zaplakati, ali nije imala snage. Nije čula ni riječi od njega otkada joj je one večeri prije tjedan dana javio da je sve u redu - što je, slučajno, učinio porukom, a ne osobno ili putem telefona. Poslije toga? Nije bilo nikakvih poziva, poruka e-pošte, posjeta. Kao da nikada nije ni postojao. A nije ništa ni ostavio za sobom. Kada se vratila kući, više nije bilo posjetnice koju joj je dao Matthias, komada tkanine s majice ni mape prepune dosjea. Oba tijela i ona dva automobila u Lincolnu također su nestala. Naivno je tražila neku poruku, baš kao i kada je prvi put »otišao«, no nije je bilo. Ponekad bi se usred noći, kada ne bi mogla spavati, ponovno davala u potragu, pregledavala bi noćne ormariće i radne plohe u kuhinji, tražila čak i ovdje u garderobi. Ništa. Zapravo, jedino što joj je ostavio bila je ova pospremljena garderoba. No to baš i nije nešto što bi mogla staviti u spomenar i povremeno izvaditi kada bi osjetila melankoliju. Tijekom sljedećih sedam dana posao ju je spasio: prisiljavao ju je da ujutro ustane iako je zapravo samo željela navući pokrivač preko glave i cijeli dan ostati u krevetu. Svakoga je jutra ustajala, odijevala se, pila kavu i upadala u prometnu gužvu tijekom kratke vožnje do financijske četvrti gdje je radila. Otac je bio upravo sjajan. Večerali su zajedno ama baš svake večeri, baš kao što su nekada činili... Jedino što je barem izdaleka nalikovalo svjetlu na kraju tunela - bila je to tek iskrica, ni blizu vatri ili čemu sličnom - bila je činjenica da je provela u djelo ideju o odlasku na odmor. Sljedeći će se tjedan ukrcati na avion i otići... Grier se ukipila, a peckanje na vratu prekinulo ju je u samosažalijevanju. »Daniele?« Kada nije dobila odgovor, opsovala je. Osim što je tražila Isaacovu nepostojeću poruku, cijeli se tjedan nadala i da će joj se ukazati bratov duh, no činilo se da su je obojica ostavila na cjedilu, i to bez pozdrava. Okrenula se i... »Daniele!« Uhvatila se za prsa. »Isuse Bože! Pa dobro gdje si dosad?« Brat joj za promjenu nije nosio odjeću Ralpha Laurena. Bio je odjeven u dugačku bijelu halju, kao da se sprema za promociju ili takav neki događaj. Osmijeh mu je bio topao, no tužan. »Hej, seko.« »Mislila sam da si me napustio.« Došlo joj je da mu potrči u susret i zagrli ga, no shvatila je da to neće ići - kao i obično, sastojao se samo od zraka. »Zašto nisi...«

241


CHIA

»Došao sam se oprostiti.« »A tako.« Oči su joj se same zatvorile i duboko je udahnula. »To sam zapravo nekako i očekivala.« Kada je ponovno otvorila oči, stajao je ravno pred njom, a ona nije mogla misliti ni na što drugo osim da izgleda tako zdravo. Tako opušteno. Tako... neobično mudro. »Sada si spremna za ovo«, rekao joj je. »Spremna si krenuti dalje.« »Jesam li?« Nije baš bila tako sigurna. Pomisao da ga više neće vidjeti bacila ju je u paniku. »Da, jesi. Osim toga, to nije trajno. Vidjet ćeš me ponovno... I mamu isto. Neće to biti tako skoro, ali imaš za što živjeti.« »Za sebe, naravno. Bez uvrede, ali to radim već trideset godina i postaje pomalo prazno.« Na to se široko osmjehnuo i spustio joj svijetleću ruku nad donji dio trbuha. »Nisam baš to mislio.« Spustila je pogled na sebe i zapitala se o čemu on to melje. »Volim te«, rekao joj je brat. »A s tobom će biti sve u redu. I želio sam ti reći da mislim da sam pogriješio.« »U vezi s čime?« »Mislio sam da sam zapeo u međuprostoru jer me ti ne želiš pustiti. No nije to bio razlog. Ja nisam želio pustiti tebe. No bit ćeš u vrlo dobrim rukama i sve će biti u redu.« »Daniele, o čemu ti to govoriš... « »Reći ću mami da si je pozdravila. I ne brini. Znam da i ti mene voliš. Ako budeš mogla, pozdravi mi tatu. Reci mu da sam dobro i da sam mu odavno oprostio.« Brat je podignuo svoju prozirnu ruku. »Zbogom, Grier. I ono, predlažem Daniel. Znaš, ako bude dečko?« Grier se trgnula dok joj je brat nestajao pred očima. Kada ga više nije bilo, ostala je stajati, zabezeknuta, pitajući se o čemu zaboga... Noge su joj se pokrenule i bez njezine svjesne naredbe, a trenutak poslije našla se u kupaonici. Silovito je otvorila ladicu u kojoj je držala šminku i... Kontracepcijske tablete. Drhtavom je rukom uzela četvrtasti paketić i počela brojiti. No nije se mogla praviti da se nije sjetila što je zaboravila... popiti. Zadnju tabletu popila je večer prije nego što joj je Isaac ušao u život. A seksali su se bez zaštite dva... možda dva i pol puta. Grier je isteturala iz kupaonice i odmah shvatila da nema kamo. Klonula je na podnožje kreveta, sjedila u polutami i zurila u paketić dok je vani počinjala padati kiša. Trudna? Je li moguće da je... trudna? Je li... Kucanje je bilo tako tiho da je isprva pomislila da joj je to tek odjek srca koje je nabijalo, no kada ga je začula ponovno, podignula je pogled prema francuskom prozoru koji je vodio na terasu. S druge strane stakla nadnosila se neka golema pojava, pa joj je prvi poriv bio da posegne za karticom za sigurnosni sustav. No tada je shvatila da muškarac u ruci ne drži pištolj, već nešto drugo. Ružu. Svakako je izgledalo kao ruža. »Isaac«, gotovo je zavikala. Skočila je s kreveta, pojurila prema vratima i raskrilila ih. Njezin izgubljeni vojnik stajao je na kišici, kosa mu se močila, a crna majica bez rukava izlagala mu je ramena kapljicama.

242


CHIA

»Bok«, rekao je slabašnim glasom. Kao da nije siguran kako će ga dočekati. Grier je sakrila kontracepcijske tablete iza leda. »Bok... « Misli su joj se uskovitlale dok se pitala je li joj došao reći da je došlo do problema s raščišćavanjem situacije... ili je upozoriti da ih sada sve skupa progoni netko drugi? No zašto bi joj onda donio... »Nemam nikakve loše vijesti«, rekao je, kao da je možda te misli izrekla naglas. »Samo sam ti došao dati ovo.« U neprilici je podignuo bijelu ružu. »To... ovoga, muškarci rade. Kada... ono...« Naizgled je ostao bez glasa, ali Grier je zurila u savršene latice na cvijetu i, kada je udahnula, osjetila njegov miris... i tada je shvatila da ga ostavlja da stoji na kiši. »Zaboga, kako se to ponašam... uđi«, rekla je. »Bit ćeš sav mokar.« Pomaknula se u stranu, no on je oklijevao. Zatim je stavio ružu među zube i prignuo se da odveže vezice na vojničkim čizmama. Grier se počela smijati. Nije si mogla pomoći i nije to mogla objasniti, no nije se mogla suzdržati. Smijala se toliko da se na kraju morala vratiti do kreveta i ponovno sjesti. Smijala se od radosti, od zbunjenosti i od nade. Smijala se svemu od savršene ruže do savršenog trenutka. Smijala se tomu što je savršen džentlmen - toliko da joj nije htio unositi blato na sag u sobi. Brat joj je bio u pravu. Bit će sve u redu s njom. Vojnik joj se vratio i tu će ostati... a s njom će sve biti u savršenom redu. Isaac je ušao u Grierinu sobu samo u čarapama i pažljivo zatvorio vrata za sobom. Izvadio je ružu iz usta, zagladio kosu i potisnuo osjećaj da bi mu bilo draže da se pojavio u smokingu ili tako nečemu. Ali jednostavno nije bio tip za smokinge. Približio se voljenoj ženi, spustio na koljena pred nju i gledao je kako se smije, i sam se pomalo osmjehujući. Ili je poludjela ili joj je drago što ga vidi - a on se nadao da je posrijedi to drugo, no bilo ga je baš briga ako je i prvo, samo ako mu dopusti da ostane. Isuse, kako dobro izgleda. Na sebi je imala samo crnu svilenu bluzu i par najlonki i bila je nešto najljepše što je u životu vidio. Kada je obrisala oči, shvatio je da ima nešto u ruci, i to ne nekakav glupavi cvijet. Bio je to paketić... tableta? Grier je očito primijetila što gleda jer se prestala smijati i pokušala sakriti paketić iza leđa. »Čekaj«, rekao je, »što je to?« Duboko je udahnula, kao da prikuplja snagu. »Zašto si se vratio?« »Što će ti tablete?« »Ti prvi.« Pogled joj je bio smrtno ozbiljan. »Ti... reci prvi.« E pa sad se osjećao kao idiot, no s druge strane, iako je u ljubavi i ratu sve dopušteno, tu nema mjesta muškom ponosu, zar ne? »Došao sam biti s tobom, ako me želiš. Zadnjih sam tjedan dana... sređivao stvari.« Nema razloga da to pobliže objašnjava, pa mu je laknulo što ga nije ni pitala. »A morao sam i razmisliti o nekim stvarima. Želim početi živjeti ispravnim životom. Kao što si ti rekla, prošlost ne mogu promijeniti, ali na budućnost mogu utjecati. Vrijeme koje sam proveo u specijalnim postrojbama... To je teret koji ću nositi do kraja života... ali, a znam da će ovo grozno zvučati, sada sam ubojica čiste savjesti? Ne znam ima li ti to smisla... «

243


CHIA

Činjenica je, međutim, da ona zabilješka u njegovu dosjeu - Potrebno navesti moralni imperativ nije bila tek tako. Bio je to jedini razlog što je mogao podnijeti da se ne pošalje u zatvor ili na električnu stolicu. Nakašljao se da pročisti grlo. »Želim da mi sude zbog borbi u kavezu - možda mogu surađivati, priznati krivnju pa da mi smanje kaznu ili nešto. A poslije toga želim pronaći posao. Možda kao zaštitar ili... « Bio se nadao da će se moći pridružiti Heronovoj ekipi, ali s druge strane, Matthias je sad mrtav, pa su se možda njih trojica razišla - no to nikada neće saznati. Ako ga Jim dosad nije potražio, ni neće. »Mislim da sam trudna.« Isaac se skamenio. Zatim zatreptao. Ha?, pomislio je. Ako je suditi po tome kako mu zvoni u ušima, reklo bi se da ga je netko tresnuo daskom po glavi. Što bi objasnilo ne samo zvukove, već i iznenadnu vrtoglavicu. »Oprosti... Što si rekla?« Ispružila je paketić s tabletama. »Zaboravila sam ih popiti. Uza svu tu dramu, jednostavno... sam zaboravila.« Isaac je čekao da vidi hoće li mu se vratiti osjećaj da ga je netko raspalio i da, evo ga opet. No nije potrajao. Šok je zamijenila neobuzdana radost, a prije nego što je znao što radi, praktički je skočio na Grier i oborio je na krevet u zagrljaju u kojem su se našli čvrsto stisnuti. I koji ga je u trenu prestravio. »Isuse Bože, jesam li te ozlijedio?« »Ne«, rekla je osmjehujući se i poljubila ga. »Ne, sve je u redu.« »Jesi li sigurna?« U očima joj se pojavio neobičan, dalek izraz. »Da, sigurna sam. Možemo li ga nazvati Daniel ako bude dečko?« »Možemo ga nazvati kako god želiš. Daniel. Fred. Susie bi bilo malo teže podnijeti, ali snašao bih se.« Nakon toga više nije bilo priče. Bio je previše zaokupljen svlačenjem sebe i nje, a onda su se našli goli i... »Jebote...« Zastenjao je kada je prodro u nju i osjetio njezin čvrst stisak oko sebe, uživajući u tom toplom, glatkom pritisku. »Oprosti... Nisam htio... prostačiti...« Ah, to kretanje, to veličanstveno kretanje. Ah, ta veličanstvena budućnost. Napokon je slobodan. A zahvaljujući njoj, više ne stoji vani na kiši, doslovno. »Volim te, Isaac«, dahnula mu je o vrat. »Ali jače... Treba mi jače...« »Da, madam«, zarežao je. »Što god dama želi.« A zatim joj se posvetio svime što je imao u sebi... i svime što jest i što će ikada biti.

by CHIA www.crowarez.org www.bosnaunited.net

244


J. R. Ward - Pozuda