Issuu on Google+


Garyju Edlinu, dr. vet.med., Koji mi je podario deset prekrasnih tjedana više S nekim koga sam voljela. Ako to nije anđeo, ne znam što jest.


POGLAVLJE 1

P

onekad je novi par cipela sve što djevojci treba. Dok je demon Devina koračala predvorjem hotela Friedmont, izgledala je kao da se dobro osjeća, razbacivala se adutima i moćno njihala bokovima. Njene misli bile su usredotočene na prošlu noć. Cijelo tijelo, od pozamašnih grudi do stopala broja trideset i devet, uvukla je u usku crnu kožu. A da ne spominjemo feromone koji su isijavali iz nje. Da je uložila još imalo truda rušila bi zidove svojim jebozovnim stavom. Svi su je pratili pogledom. I muškarci i žene. Pa zašto i ne bi? Caldwell, New York, nije bio toliko udaljen od NYC-ja pa su mnogi poznati ljudi često dolazili tamo u posjet iz Velike Jabuke. Unatoč tome što je nisu poznavali iz filmova ni s televizije, spadala je u kategoriju svjetskih ljepotica. Bar u ovom odijelu od kože. Ali vratimo se na cipele. Kretala se prema okretnim vratima, prelazila preko duge, glatke mramorne površine kada joj je pogled zastao na štiklama... Ukočila se od tog prizora. Unutar kutije od pleksiglasa, čuvane kao da su dragulji, stajao je par zlatnih Louboutinsica obasjan reflektorom. Cijela vanjska površina bila je prekrivena tisućama sitnih kristala Swarovski i time davala privid tekućeg stanja. A stil? Potpetice su bile tanke poput žileta i toliko visoke da bi u njima skoro morala stajati na prstima. Prostor namijenjen prstima bio je jako malen kako bi se naglasio rist. Platforma je bila vješto sakrivena i pružala je potporu tabanima. Šlag na kraju je, kao i obično, bila donja strana obojena u tamnocrveno.


Bila je to ljubav na prvi pogled. »Gospođice, želite li ih probati?« Nije ni pogledala čovjeka koji se pojavio pored nje. Opsesivnokompulzivni poremećaj bila je bolest koja ju je u potpunosti zarobila i sada je ponovno izišla na površinu i ujedala je za srce. Iako je u svom ormaru imala skoro tisuću pari cipela, na samu pomisao da iz nekog razloga ne može imati baš ove, da će je netko ili nešto spriječiti da ih posjeduje, gubila je dah, dlanovi su joj se znojili, a krv je počela ubrzano teći njenim venama. »Gospođice?« »Da«, uzdahnula je. »Broj trideset i devet.« »Pođite za mnom.« Slijedila ga je poput ovčice, ali je ipak pogledala preko ramena da provjeri jesu li cipele još uvijek ondje gdje ih je prije nekoliko sekunda vidjela. Ako se i dogodi ono najgore, uvijek ih može ukrasti... U podsvijesti je čula Nellyn glas kako je upozorava. Posljednjih godinu dana odlazila je na psihoterapiju ne bi li se riješila ovakvih ispada. Za boga miloga, smiri se Devina. To su samo cipele. Samo... One neće riješiti tvoj problem s Jimom. Sada se osjećala kao da će povratiti. Jebemu, što je ono trebala reći sama sebi? Pokušavala se prisjetiti kombinacije riječi koje bi je trebale izvući iz ovog stanja i dovesti do toga da razumno sagleda situaciju. No, u njenoj glavi vladao je nered i podaci koje je tražila bili su nedostupni. Jedino što je odzvanjalo bilo je: Uzmi ih. Zadrži ih. Nosi ih ponosno. Uzmi ih. Zadrži ih. Nosi ih ponosno... Uzmi ih. Zadrži ih. Nosi ih ponosno... Kvragu, ovo je bio velik korak unatrag. Zahvaljujući toj u potpunosti oblikovanoj ženi pozamašne stražnjice koja je već prošla kroz menopauzu i čija je diploma doktora psihologije visjela na zidu, Devina je postigla napredak kada je u pitanju rješavanje poremećaja koji je imala.


I, da, bila je svjesna zašto se ovo događa. Bilo je jednostavnije misliti o cipelama. Trgovina se nalazila skoro u dnu predvorja i dok je prolazila pored svih onih izloga hodajući po mramoru, zrak obogaćen mirisima nije umanjivao njezinu bol. Jedino što je moglo pomoći bilo je... »Jeste li rekli broj trideset i devet?« upitao je prodavač. Devina ga je prostrijelila pogledom. Gospodin Ne Mogu Se Sjetiti Vašeg Broja Cipela nosio je lijepo odijelo i svilenu kravatu, a njegova polusijeda kosa bila je zalizana prema potiljku otkrivajući čelo zategnuto botoksom. Parfem mu je bio jači od profinjenog mirisa trgovine i dok je prevrtao rupčić u ruci, vidjela je da su mu nokti uglađeni do savršenstva. Bio je toliko uglađen da bi ga bila ubila. Ali, kako bi onda došla do cipela? »Trideset i devet«, rekla je oštro. »Moj broj je trideset i devet.« »U redu, gospođice. Jeste li možda zainteresirani za mimozu?« Ne, želim svoje jebene cipele. »Ne, hvala.« »U redu.« Kada je ostala sama, počela je nestrpljivo hodati po lažnom tepihu Aubusson. Razgledavala je druge profinjene stvarčice koje su bile na prodaju. Bilo je tu još cipela, ali ni za jednima nije žudjela. Torbica Judith Laiber. Jakna Akris. Pletena odjeća marke St. John. Haljine Armani. Ugledala je svoj odraz u jednom od brojnih ogledala i pogledala si stražnjicu... misli su joj se ponovno vratile na prošlu noć. Njena jedina prava ljubav ju je izjebala do besvijesti. Proveli su zajedno gotovo devet sati epskog seksa, baš kako je i htjela. A činjenica da ga je zbog toga mrzila za vrijeme cijelog čina? Za nju je to bio šlag na torti. Jim Heron bio je vraški dobar ljubavnik. Nažalost, to nije bila jedina njegova osobina... i upravo je u tome bio problem. Bio je varalica. Bio je lažljivac. I nije razumio pojam monogamije. Čak ni nakon te predivne noći? Vratio se kući drugoj.


O, Bože, a tek pomisao da joj je djevica Sissy konkurencija? Sada su je sva ta sranja tjerala da kupi sve u trgovini. Čak i stvari koje joj ne pristaju. Kada je počela zbrajati trošak, predmet po predmet, zaustavila se i pokušala utišati svoju bolest prisjećajući se da je već dobila dvije od tri bitke protiv ljudske prirode — što kada bi pobijedila još jednom s ovom dušom? Po svim pravilima koje je Stvoritelj postavio ona bi imala sve. Ne samo što je mogla zadržati svoju dragocjenu kolekciju i svoju djecu u Paklu, nego je dobila i vlast nad zemaljskim svijetom kao i nad Rajem. Za nekog kao što je ona to je bilo ostvarenje nemogućeg sna, kao da netko osvoji jackpot kada su mu šanse jedan naprama stotine bilijuna. Želite pričati o kolekciji cipela? Ona je mogla zarobiti Manola, Stuie, Christiana — i natjerati ih da zauvijek samo za nju proizvode cipele. Još bolje bi bilo kada bi mogla zarobiti Jima... »Gospođice, iskreno se ispričavam.« Devina se okrenula. Gospodin Manikura vratio se iz stražnje prostorije... ali sa sobom nije nosio kutiju. »Molim?« »Imamo samo broj trideset i osam. Mogu naručiti —« Čovjek je pročistio grlo. Dvaput. Otvorio je usta ne bi li pokušao udahnuti. Nježne ruke je približio pažljivo zavezanoj kravati. Svako oko mu je krenulo u svom smjeru. »Što ste htjeli reći?« Devina je razvlačila riječi. Čudan zvuk je izašao iz njega dok je pokušavao ostati pribran iako nije uspijevao uhvatiti zraka. Kvragu, ako ga ubije kako će sama pronaći cipele u skladištu? Devina je popustila nevidljivi stisak. »Donesite mi taj broj trideset i osam.« Prodavač je duboko udahnuo, zabacio ruku i uhvatio se za izlog Judith Leiber te srušio nekoliko stvarčica sa svog mjesta. »Odmah«, rekla je drsko i mrko ga pogledala. Prodavač je teturao dok je koračao po tepihu. Čim je nestao iza


svilene zavjese, začulo se kašljanje i dahtanje koje je sličilo astmatičaru u plasteniku. Nije brojila, ali nakon dvije minute i trideset i devet sekundi vratio se s kutijom bež boje. Nije čula nijednu riječ koju je rekao dok se približavao, njen pogled je bio usredotočen na kutiju u njegovim rukama. Nešto ju je tjeralo da mu ih samo uzme iz ruku i pobjegne, ali htjela ih je vidjeti na nogama unatoč tome što nisu bile prikladan dodatak odjeći koju je imala na sebi. Iako, kad čovjek bolje razmisli, kristali Swarovski i crna koža su klasika. Devina je krenula prema stolicama prekrivenim damastom i brzo skinula svoje crne cipele Gucci. »Dajte mi ih odmah.« Kutija joj je dostavljena na zapovijed. Ruke su joj se tresle kada ju je otvorila i uzdahnula. Par crvenih vrećica s potpisom Loubountin bio je prizor za pamćenje. Ruke su joj se i dalje tresle dok je vadila jednu od njih i odvezivala vrpcu na vrećici. I zatim... oh, koja ljepota. Blistanje kristala nadmašilo je sve male torbice koje je ranije vidjela. Izgledale su ljepše nego one koje je vidjela u izlogu. A boja kože bila je bjelačka. Boja Jimove kože. Zatvorila je oči u nadi i u sebi se molila da prodavač ništa ne kaže... Ako prokomentira kako su joj stopala prevelika, to će ga stajati glave. I to ne figurativno. Pažljivo je izvadila i drugu cipelu iz vrećice te ih stavila jednu pored druge na pod. U potpunosti je opustila stopala dok ih je smještala u to remek-djelo. Njene kosti i koža savršeno su se stopile s cipelom kao da su stvorene za nju. Osjećala je samo ugodu. Prodavač je izgledao donekle iznenađeno kada je ustala i sasvim ležerno prošetala, ali, naravno, nije se bunio. Mogao je biti sretan. Uz to, cijena tih Loubousica je vjerojatno oko pet tisuća dolara, a on najvjerojatnije radi na proviziju. Devina se smiješila dok je gledala u svoja stopala. Odjednom je osjetila veliko olakšanje koje je odagnalo tjeskobu koju je uzrokovao


Jim i ona prokleta Sissy. Tad su joj zabljesnule iskre izvana i iznutra, kao da je u isto vrijeme doživjela snažan orgazam, pojela najbolji komad hrane i sjela u najbolji jacuzzi na svijetu. Ovo su najsavršenije cipele na cijelom svijetu i sada su bile njene, nisu pripadale nikome drugome, sada ih može odnijeti u svoj ormar... U podsvijesti je ponovno čula onaj glas koji ju je upozoravao da je posrnula. Ali, zajebi to. Štikle su bile nevjerojatne i nije mogla dočekati da je Jim vidi u njima. Po mogućnosti dok joj je ostatak tijela nag. Da, ove će sačuvati za njegove oči. Skinula ih je, vratila u kutiju na isti način na koji ih je dobila i dvaput provjerila je li unutra i mala crvena vrećica u kojoj su rezervne potpetice. Pogledala je prodavača — koji je u tom trenutku diskretno udisao dozu lijeka iz inhalatora. »Stävite ih na moj račun«, rekla je pobjedničkim tonom. »Odsjela sam u penthouseu.« Kada se tvoj muškarac vrati kući drugoj ženi, terapija kupovinom je jedino rješenje.


POGLAVLJE 2

D

ok je stajala iznad plavo-bijele zdjele, Sissy Barten je toliko jako udarila jajetom o rub da bi bilo bolje za reći da se ljuska pretvorila u prah nego da se smrskala. »A daaaj.« Okrenula se prema sudoperu, pustila vodu i oprala ruku. Tresla se. Zapravo, cijelo tijelo joj se treslo kao da je na rubu živaca da sve dovede u isto stanje kao to jaje. Kada je otvorila slavinu, stara velika kuća je postala pretiha te je, trgnuvši se, pogledala preko ramena. Kosa je zapeckala na vratu kao da je upozorava, upozorava na... što? Nisu se čuli koraci, niti vrištanje, nitko je nije proganjao s nožem ili pištoljem. Sjajno. Izgleda da i besmrtnici mogu izgubiti razum. Nije li to budućnost kojoj se treba radovati. Ne možeš se ubiti kada si već mrtav. »Kvragu«, prošaptala je. Obrisala je ruke, zgrabila zdjelu i proprala je vodom. Zatim se ponovno vratila kartonu jaja i... Odjednom je zastala. Nije htjela samoj sebi pripremati kajganu. Zaželjela je da ne mora biti zatočena u ovoj kući. Nije željela biti mrtva i odvojena od svoje obitelji... I kada već razmišlja? Stvarno, u potpunosti i najiskrenije je htjela da joj se pred očima prestane pojavljivati slika polugolog Jima Herona. Taj prizor kako izlazi iz kupaonice u sitnim noćnim satima, oko struka ručnik, a na licu izraz istrošenosti urezao joj se u sjećanje. Mogla ga je predočiti do detalja, široka ramena, napete mišiće abdomena, vrške kostiju zdjelice i malenu liniju dlačica ispod pupka. No, ono što se uistinu isticalo bile su svježe ogrebotine na


njegovoj glatkoj koži. Imao je tri kompleta i samo ih je jedna stvar mogla uzrokovati... Iznenada se počela još jače tresti. Pokušavala se smiriti pucajući zglobove prstiju. U redu, ovo je stvarno smiješno. Čovjek bi rekao da je, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, neće mučiti razmišljanja o nekom muškarcu. Ipak je žrtvena djevica koju su od Pakla spasila dva pala anđela koja ratuju s pravim demonom. No, stvarnost joj se izgubila iz vida prije nekoliko tjedana, tako da se ničemu nije uistinu mogla čuditi... Lutala je unaokolo. Nikog nije bilo. Opet. U kući i u neurednom dvorištu nije bilo žive duše. Adrian, drugi pali anđeo, otišao je prileći na tavan gdje se nalazila njegova soba. A Jim? Jim je bio na drugom katu, odmarajući se od sinoćnjeg turbulentnog seksa. »Kvragu...« Naslonila se rukama na obje strane zdjele i spustila glavu između ramena. Unatoč rastućoj paranoji, njen strah nije bio odgovoran za njene promjene raspoloženja. Nagon za ubijanjem jest. Ali još nešto ju je jednako toliko uznemiravalo. Njen nagi spasitelj zamotan u ručnik te je ogrebotine zadobio od noktiju neke žene. I njegove usne su bile natečene, ne od udarca u borbi, nego od ljubljenja s nekim. Dugotrajnog. A tek njegov posramljeni izraz lica? To je sve zasigurno bila posljedica seksa koji je trajao satima, umjesto da je obavljao svoj posao. To je bio razlog njena bijesa. Anđeli kojima je zadatak bio osigurati da dobro pobijedi zlo? U ovakvoj bitci? Općenito govoreći, trebali bi stalno biti na oprezu, a ne smucati se s nekom droljom satima. O Bože, možda je zapravo sasvim dobra žena. Žena koja možda u isto vrijeme dobro kuha i vična je u oralnom seksu. Što je više razmišljala o tome, to se više ljutila. Zar on ima djevojku? Pa, očito... iako je taj zaključak možda


naivan. Imaju li muškarci djevojke? Studenti imaju, ali... Jim je daleko od toga... Pogledala je preko ramena treći put. Ali ne, Jim nije ušao kroz vrata. Nitko nije. Što ona zna, možda je do sada već izašao popiti kavu sa svojom. .. »Zaustavi se. Jednostavno... prestani.« Kada joj je razina bijesa porasla za još jednu stepenicu, odjednom joj se učinilo kao da je prošla cijela vječnost od kada je kao studentica uzela mamin auto i odvezla se u bistro Hannaford ne bi li pojela sladoled. .. Da su prošla desetljeća od kada joj je tamo pristupio... Tog dijela se nije mogla sjetiti. Nije mogla predočiti koji je slijed događaja doveo do pogibije, ali sjećala se svega što je uslijedilo nakon: viskozni zidovi Pakla, prokleti mučenici koji su se previjali oko nje, te njena bol koja ju je postarala. Jim Heron se također tamo našao... na neko vrijeme. A Sissy je vidjela što mu je demon napravio. Vidjela je kako mali strašni pomagači. .. rade grozne stvari njegovu tijelu. »Sranje.« Kada se sve uzme u obzir, trebala bi ga razumjeti, zar ne? I on je žrtva u cijeloj ovoj priči, zar ne? Pa ako se u cijelom ovom groznom ratu čovjek želi malo opustiti, izgubiti se u nekom, odmoriti se od ovog pritiska i strave... zar je na njoj da se miješa? Taj čovjek ju je izvukao iz Pakla, i zbog toga bila mu je dužnica. Ali to joj nije davalo za pravo da se ljuti i bijesni zbog toga što se zadovoljava i provodi vrijeme s nekim drugim. No istini na volju, ulog je bio velik. Ako izgubi, njeni roditelji, sestra, njeni prijatelji... ona, Jim i Adrian, otići će onamo odakle je ona nedavno došla. E, to je već bila stravična pomisao. Bila je ondje samo nekoliko tjedana, ali se osjećala kao da su prošla stoljeća; toliko je i ostarjela. Ako bude osuđena na to cijelu vječnost? Nije mogla ni zamisliti. Vraćajući je u javu, odlučila je još jednom pokušati napraviti


kajganu. I, zamislite, drugo jaje je puklo na krivom mjestu te se pola ljuske našlo u zdjeli. Sada se morala vratiti do sudopera i ponovno oprati ruke. Ugasila je slavinu i zagledala se kroz prozor. Dvorište je bilo uistinu ružno, kada bi se taj prizor prenio na muškarca, tu bi stajao lik koji se nije obrijao tjednima, a svaka dlaka bi vodila svoju politiku. Iako je proljeće već zauzelo sve svoje karakteristike u Caldwell, New Yorku i pupoljci su izvirili na vršcima grana, prekrivač zelenog lišća kvario je sliku. U svom prošlom životu sada bi se radovala ljetu... Iako se sve svodilo na dijeljenje apartmana s nekim neznancima u selu Lake George i posluživanje sladoleda u slastičarni Martha’s na dva mjeseca. Ali, dobro jutro, ljeto je super. To je prilika za nošenje kratkih hlača i druženje s prijateljima iz srednje škole, a možda, samo možda... za upoznati nekog. Umjesto toga, nalazila se ovdje. Besmrtnik bez života... »Praviš li kajganu...« Sissy se toliko naglo okrenula da je bokom udarila o radni stol. Njena jedina pomisao je bila, Gdje je najbliži nož? Ali izgleda da joj ipak neće trebati oružje. Adrian, Jimov prijatelj, stajao je na vratima ulazeći iz hodnika. Smirila se čim ga je ugledala. Taj tip, pali anđeo, ili kako god, bio je visok preko sto i osamdeset centimetara i unatoč problemima koje je imao s nogom, bio je dobro građen i jak. Imao je onaj markantan izgled vojnika, jaku čeljust i pogled kojim je pratio sve, iako mu je piercing umanjivao autoritativan izgled. Kao i činjenica da je bio slijep na jedno oko, pa mu je jedna zjenica postala mliječno bijela od neke ozljede. Namrštio se. »Jesi dobro?« Pa i ne baš. Pratila ju je srdžba i strah... oboje bez ikakvog pravog razloga. »Da, baš sam htjela pripremiti doručak.« Kao da to nije već sam primijetio? Adrian je krenuo prema kvadratnom stolu u središtu kuhinje i kada


je sjeo, tijelo mu se opustilo kao vreća kostiju, elegantno i lagano. No, to nije značilo da je on bio lagan. »Što se događa?« zahtijevao je. M’da. S obzirom na ono što je znala o njemu, takvo ponašanje je bilo karakteristično za njega: ravno u srž, bez okolišanja. »Želiš li četiri jaja?« okrenula se od njega. »Ili tri.« »Razgovaraj sa mnom.« Još jednom je uzdahnula i zamislila da je naslonio teške ruke na stol. Ili prekrižio noge. »Pa što, ionako smo jedini budni.« »Pretpostavljam da je sinoć bila teška noć za Jima.« »Rekao ti je za gubitak?« »Da.« Bravo, Jim. Odlično. Nadam se da su orgazmi bili vrijedni toga. »Dakle, koliko jaja želiš?« »Sedam.« Pogledala je prema onima koji su ostali u kartonu. »Mogu ti ponuditi četiri. Razbila sam dva i ja želim pojesti dva.« »Dogovoreno.« A Jim može sam sebi nešto pripremiti. Ili pitati djevojku da mu napravi doručak... »Djevojku?« Adrian je upitao. »Nisam to rekla.« »M’da, jesi.« Zabacila je ruke i okrenula se da ga pogleda u lice. »Gledaj, ne čudi me što Jim gubi. Prezauzet je provodeći vrijeme s nekom ženom da bi obraćao pozornost na ono što radi.« Adrian je samo zurio u nju. »Moram te pitati odakle ti sada to.« »Recimo da sam ga sinoć vidjela kada se vratio kući u četiri sata ujutro.« Adrian je tiho opsovao... ali nije napravio ništa više od toga. Sissy je odmahnula glavom. »Dakle, znaš za njegovu djevojku, ili prijateljicu za ševu, ili što god da ona jest. Znaš što je radio prošle noći.« »Gledaj, komplicirano je.«


»To je status na Facebook stranici, a ne izgovor za ševu dok bi trebao obavljati svoj posao. Pogotovo kada su u pitanju biblijski ulozi s kojima se igra.« Nakon što je to rekla, stala je razbijati jedno po jedno jaje. Uspjela ih je sva otvoriti bez greške te je ulila malo mlijeka. Srčano ih je promiješala dok se tava zagrijavala i maslac topio. »Moja mama mi je uvijek govorila da čekam«, promrmljala je. »Na što?« U redu, ili mora začepiti gubicu ili se njemu trebao pogoršati sluh. Baš će ona sada s muškarcem pričati o seksu? Ali kada bolje razmisli, to bi bio samo kratak razgovor, bar s njene strane. Sissy je kratko pogledala njegovo veliko, snažno tijelo... i zaključila da ta tema vjerojatno ne bi tako brzo s njim završila. »Dok se maslac ne otopi u potpunosti. Prije nego što staviš jaja.« Ironično, baš njeno djevičanstvo je bilo razlog zašto ju je demon uzeo, upravo ono što je pokrenulo lavinu događaja koji su je doveli ovamo, s jedne strane samo nekoliko kilometara udaljenu od obitelji, a s druge je ta udaljenost bila toliko velika da bi bilo svejedno da se nalazi na drugom planetu. »Nešto gori.« »Kvragu!« Sissy je požurila k zadimljenoj tavi i podigla je golim dlanom te se opekla. »Jebemu sve!« Ni od kud, pojavio se bijes toliko snažan da je htjela razbiti nešto. Štednjak. Kuhinju. Cijelu kuću. Zaslijepljena gnjevom, htjela je proliti gorivo svugdje po središtu drvene kuće i zaželjela da sve zasja u plamenu. Htjela je stajati toliko blizu požaru da joj se pore skupe, a trepavice uviju. Možda, i samo možda, htjela je da Jim puzeći traži put ka sigurnom. Ali ruke su se naslonile na njena ramena. »Sissy.« Samo joj je još sad trebao roditeljski razgovor. »Ne treba mi...« »Jim nije tvoj problem. Čuješ li me?«


Trznula se i odgurnula ga. »Tebi ne smeta što je rastrojen?« Adrian je zurio u nju, a kroz desno oko zasigurno nije vidio ništa. »Ooo, smeta. Vjeruj mi.« »Pa poduzmi onda nešto po tom pitanju! Razgovaraj s njim ili nešto... bliski ste, zar ne? Reci mu da prestane... raditi to što radi. Možda, ako se usredotoči, počne pobjeđivati.« Kada nije dobila nikakvu povratnu informaciju, počela je psovati. »Tebe nije briga što će se dogoditi? Tvoj najbolji prijatelj je gore na tavanu mrtav zato što...« Adrian je pripio svoje lice tik uz njezino. »Da si se odmah zaustavila.« Ton njegova glasa ju je utišao. »Ti i ja?« rekao je. »Slažemo se. Dobri smo si. Ali to ne znači da zato smiješ govoriti o stvarima o kojima nemaš pojma. Imaš problema s Jimom? Shvaćam te više nego što možeš zamisliti. Nije ti drago što mu je pamet pomutila neka djevojka? Stani u red. Brineš se što će se dogoditi u budućnosti? Dobro jutro i tebi. Ali pazi što govoriš u vezi s Eddiejem, jer to se dogodilo puno prije tebe i ne tiče te se.« Iz nekog je razloga još više naljutilo to što se djelomično složio s njom. »Moram otići odavde. Moram... Moram malo izaći na zrak. Sam si napravi jaja... Možeš pojesti moj dio.« U svom pravom životu Sissy nikada nije bila agresivna i nagla. Ona je bila dobra djevojka koja je imala prijateljice, a ne dečke. Uvijek je bila dežurni vozač i ni oko čega nije dizala veliku frku. Ali smrt ju je potpuno promijenila. Žustro je odšetala do vrata, rastvorila ih kao da će ih iščupati iz okvira i nastavila put u jednakom tempu. Kada ih je nogom zatvorila i zalupila, shvatila je da nema kamo poći. No, taj problem se riješio u sekundi kada je krajičkom oka ugledala bljesak metala. Harleyji su bili parkirani u staroj garaži koja je bila odvojena od kuće i krenula je prema jednom od njih kojim se koristila ranije. Ključ je bio u bravi... što bi inače bilo glupo, ali ovaj kvart je bio dobar. Uz to, o Adrianu i Jimu se moglo svašta reći, ali oni su definitivno bili


muškarci koji su mogli vratiti motor čak i kada bi ga netko ukrao. I to bez poziva policiji. Zabacila je nogu preko sjedala, okrenula ključ, nagnula motor kako bi mogla podignuti nogar... nekoliko sekunda kasnije zavrnula je gas i motor je zagrmio niz ulicu, prošao pored kuće... gume su zaškripale i motor je nestao. Bez kacige na glavi, vjetar je zujao njenim ušima pomiješan sa zvukom motora. Njena majica nije je štitila od jutarnje hladnoće, a pogotovo ne ovako na motoru. Ali ionako je već mrtva. Tako da se nije morala brinuti da će dobiti upalu pluća ili nešto slično. Uostalom, koga uopće briga? Jim Haron se probudio kao da ga je netko ispalio iz topa, zgrabio svoj pištolj kalibra četrdeset, i uspravio se, spreman da povuče okidač. Nije bilo meta na vidiku. Samo izblijedjeli cvjetni zidni zapeti, krevet u kojem je ležao i dvije hrpe odjeće na tlu u kutu prostorije, jedna čista, a druga prljava. Na trenutak, vrijeme se zaplelo, više nije bilo linearno, već sjebani nered koji se poput vrtuljka kretao oko sadašnjosti. Tražio je uljeza? Vojnika koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme? Ubojicu koji ga je došao uništiti? Ili je ovo jutro iz nekog drugog poglavlja njegova života? Jesu li ga slijedile male demonske sluge, takozvani minioni? Ili možda Devina, glavom i bradom? Ili je možda zauzela drugi oblik, oblik... Grmljavina paljenja Harleyjeva motora ga je prenula i okrenuo je glavu prema prozoru. Ustao je na noge i pojurio da rastvori tanašne zavjese. Dolje je ugledao Sissy Barten na Eddiejevu motoru, zavrnula gas i motor je prozborio. Brzo i efikasno, podigla je nogar i krenula niz ulicu. Kosa joj je vijorila na vjetru, a pratilo ju je proljetno sunce.


Poriv mu je govorio da ide za njom, ili na jednom od Harleya ili da se pretvori u duha i putuje vjetrom. Pokleknuo je porivu, navukao hlače i Hanes majicu. Baš je obuvao čizme kada je zastao. I pred očima zamislio neprijatelja. Devina je bila nezamislivo zgodna brineta visoka sto i osamdeset centimetara... barem kada bi se obukla u tu predivnu kožu. A ispod te laži? Bila bi privlačna kada bi joj konkurencija bili likovi iz serije Živi mrtvaci. Kako god izgledala, imala je vid koji bi se jedino mogao usporediti s laserom, osmijeh kobre i seksualni apetit studenta prve godine. U posljednjoj rundi ove bitke, proveo je toliko vremena brinući se o Sissy da je napravio pogrešnu odluku o jednoj duši. I tako je izgubio nakon slijeda pobjeda. Nije si to mogao ponovno priuštiti. Stvoritelj je postavio sukob s poprilično jasnim parametrima: sedam duša, sedam prilika da Jim utječe na nekog tko se nalazi na raskršću života. A ako osoba o kojoj se u tom trenutku radi izabere razboriti put? Anđeli su pobijedili. Ako ne, jedan bod za Devinu. Pobjednik dobiva sve duše, žive i mrtve, te vlast nad Rajem i Paklom. Za gubitnika je to kraj priče. Poprilično jasno, zar ne? Kurac. U stvarnosti, ovaj rat ne prati čista i uredna pravila. Najveće sranje od svega je što ga je Devina pogodila ondje gdje je bio najslabiji. Ona se uopće nije trebala pojaviti na ratištu. Zapravo, njoj nije bilo dopušteno da ima ikakav kontakt s dušama... ali kada je tvoj suparnik lažljivac do srži svoje mračne duše? Ništa nije bilo sigurno. Od početka bitke, odbijala je igrati po pravilima... To je sasvim jednostavno kada nemaš nikakvog morala, a izraz »poštena igra« ne postoji u tvom rječniku. Sranje... Sissy. Jim je protrljao lice i osjetio kao da ga omče vuku u dva različita smjera. Kao vojnik za tajne operacije američke vlade, nije baš bio najnježnija osoba na svijetu. No, čim ju je pronašao kako visi glavom


prema dolje iznad kade demona kako bi mogla služiti kao nova koža Devininu odrazu, bio je vezan za nju. Iskreno, ona je bila razlog zbog kojeg je bio na rubu da izgubi cijeli prokleti rat. Zamijenio je jednu od svojih pobjeda kako bi nju izvukao iz Pakla. A onda je bio prezaokupljen brigom o tome da ne izgubi razum na tom prijelazu da je izgubio posljednju bitku. Da nije bilo Sissy Barten, sada bi vodio za dva boda više i na putu prema sretnom završetku. Umjesto toga, sada je samo trebao napraviti još jednu grešku da Devina postane vladarka... A za ono što bi uslijedilo nakon toga sudnji dan bi bio reklama za luksuzno putovanje. Razmišljao je o svojoj preminuloj majci, gore u Dvoru duša, kako provodi vječnost kakvu zaslužuje s ostalim pravednicima. Ako ovo zajebe? Voila! Mama, ja se ispričavam, moraš spakirati kofere i preseliti se južno. Mnogo, mnogo južnije. I to sve zato što mi je pamet pomutila plava kosa i plave oči. Ali, ipak, htio je poći za Sissy. Samo da bude siguran... Niotkud, pred njim se pojavio njen lik, zamislio je kako ustaje da sjedne na njegov krevet, na sebi je imala samo bijelu majicu. Raširenih očiju, zurila je u njega. Glas joj je bio nježan, ali čvrst. Poljubi me i otići ću. To je jedino što ću te ikada pitati... Borio se protiv zavodničke prirode tog prizora i lagao je sam sebi, mozak mu je govorio da će sve ostati na poljupcu, ali njegova erekcija govorila je suprotno. Jasno kao dan, vidio je sebe kako se naginje da je poljubi, kako njene usne žude za njim... Sve se odjednom zaustavilo kada je začuo Sissyn glas u hodniku, izgovorila je njegovo ime. U tom trenutku, pred njegovim licem laž na koju je nasjeo pretvorila se u Devinu, zamijenivši iluziju koja je sekundu ranije bila toliko stvarna. Njene crne oči su zasjale, a osmijeh ogledao čisto zlo. Kučka je nestala iz prostorije u tren oka: Ne možeš kriviti djevojku što je pokušala.


Kada smo već kod raskrižja. On se upravo sada nalazio na jednom od njih. Ili će ponovno potrčati za Sissy... ili će se usredotočiti i odraditi svoj posao. Jim je navukao čizme i krenuo prema vratima. Nikada ranije nije imao problema s neodlučnošću... Nikada nije ni trenutka razmišljao o sljedećem koraku. A sada, kada je ušao u kuhinju i vidio svog kompanjona kako razbija jaje ponad zdjele na radnom stolu, uistinu nije znao što napraviti. Adrian je podigao ruku prema njemu kako bi zaustavio bilo kakva pitanja, »Ne, ne znam kamo je otišla.« »U redu je.« Ad je skupio oči. »Da pogodim... ići ćeš za njom.« Jim je osjetio kao da ga nešto vuče k tim prokletim vratima. Sama pomisao da se Sissy nalazi negdje u svijetu sama, povrijeđena i zbunjena... bila je dovoljna da proizvede ritam stampeda srcem. Stisnuo je ruke u šake i okrenuo se stolu. Prišao mu je. I sjeo. »Moramo razgovarati.« Adrian je pogledao prema nebu kao da traži snage. »Bi li ti smetalo da prvo doručkujem? Mrzim čuti loše vijesti na prazan želudac.«


POGLAVLJE 3

G

njev je žestinom prolazio Sissynim venama dok je jurila ulicama predgrađa Caldwella, naginjala Harley pri lijevim i desnim skretanjima, prohujala kroz znak stop i raskrižje, prošla pored bolnice, nekih trgovačkih centara, škole... Ništa nije uistinu primijetila. Ni terenca kojem je presjekla put, ni auto za dostavu u kojeg se zamalo zabila, ni pješake koji su skakali da je izbjegnu, ni crnu mačku koja joj je prešla preko puta. Jedino o čemu je mogla razmišljati bio je plamen... Onaj koji je uzrokovala nekoliko dana ranije u predvorju kuće. Crveni, narančasti, žuti jezičci provirivali su iz kamina. Pomagala im je prašnjava plahta koju je skinula s namještaja i bacila u vatru. Toplina na njenu licu uvijala joj je obrve i trepavice, pore su je pekle, a iskre mutile vid. Htjela je još više, više, više... Jim ju je zaustavio prije nego što se u potpunosti izmakla kontroli. .. Krajičkom oka, uočila je oblik, oblik koji je bio dio stvarnog svijeta, a ne onog što se odigravalo samo u njenoj glavi. Bila je to ograda. Visoka tri metra, sjajna, crna, izrađena od kovanog željeza. Iza nje su se nalazili grobovi. Groblje Pine Grove. Kako je samo završila na ovom kraju grada? Ali kada nemaš cilj, rezervoar goriva i motor mogu te odvesti bilo kamo. Što ne znači da mora ući unutra. I stvarno se samo htjela nastaviti voziti... No, to jednostavno nije bio put kojim je Harley htio poći. Vrata su bila otvorena, jer je sada


već prošlo devet sati i kada je ušla kroz njih, želudac joj se stisnuo. Pejzaž sivih kamenih puteljaka, nadgrobnih spomenika, bijelih mramornih skulptura anđela i križeva podsjetili su je na tetovažu na Jimovim leđima, onu personifikacije smrti. Kao prizvano, to ju je odmah podsjetilo na ožiljke noktiju na njegovim prsima. Psovala je dok je ulazila u oštru krivinu nakon koje je uslijedio mali brežuljak... Tako se našla na vlastitom grobu. Zakočila je i iznenadila se što ga je uspjela pronaći. Groblje je bilo labirint istih prizora, a ona je ovdje bila samo jednom. Onda kada su njeni ostaci pokopani duboko ispod površine. Smiješno, ali uvijek se bojala da ne bude pokopana živa. Priče Edgar Allan Poea o ljudima koji kopaju po stropu svog sarkofaga uistinu su je plašile. Sada? Izgleda da se za to nikada nije ni trebala brinuti. Napravila bi sebi uslugu da nije otišla na taj sladoled u Hannaford. Ugasila je motor, skinula se s njega i prošetala preko asfaltnog puteljka. Zelena, proljetna trava škripala je pod njenim tabanima, a šafrani i tulipani su se naginjali prema suncu, tražeći toplinu spremni da procvjetaju i upoznaju svijet. Pazila je da ih ne ugazi dok se kretala prema svom grobu s njenim imenom i datumima. Vrtlari su bili očito loši u svom poslu. Užasno su sredili one dijelove trave koja je rasla preko opuštene zemlje grobova. Nisu baš ni pazili na duljinu, jer je negdje bila duža, a negdje kraća. Zamišljala je skupinu ljudi koja se okupila na njenom sprovodu u katedrali Sv. Patrika. Majku kako plače. Sestru. Oca. Njena umjetnička djela nalazila su se u narteksu... Zamislila je i onog vrtlara koji je bio tako ljubazan prema njoj... i sve te ljude, stare i mlade, koji su došli žalovati. Odjednom, disanje joj se otežalo. Nitko od njih nije zaslužio njenu sudbinu. Što je duže stajala iznad svog groba, bila je uvjerenija da su vrline


precijenjene. Da nije bila djevica, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Sada bi se pripremala za završne ispite i provodila vrijeme u umjetničkom ateljeu svoje najdraže profesorice, gospođice Douglass. Trebala se vjerojatno dati Bobbyju Carneu kada je bila u prvom razredu srednje škole. Unatoč tome što je imao ruke hobotnice i jezik čije su kretnje više priličile kretnjama perilice za rublje... Niotkud, pojavila se još jedan prikaz Jima, ovog puta mu je pokucala na vrata ranije to jutro, a on ih je teškom mukom otvorio. Kosa mu je bila u potpunom neredu i bio je polugol, nosio je samo prozračne hlače koje su mu visjele na kostima zdjelice. Pogledao ju je... kao nikada ranije. Da ga nije bolje poznavala, rekla bi da ju je pogledao onako kako muškarac gleda ženu kada... »U redu, moraš prestati«, rekla je naglas. O Bože, uistinu nije mogla vjerovati da baš usred svega ovoga ima djevojku. Ni da joj je stalo na bilo koji način. Sada se trebala usredotočiti na oslobođenje drugih nevinih duša poput sebe, koje je demon uzeo zbog vrlina. Ovog predivnog proljetnog jutra morala je odbaciti ljutnju, vratiti se u tu kuću, te izdvojiti vremena za onu drevnu knjigu koju joj je Adrian dao. Morala je pronaći način, rupu, propust koji će iskoristiti da ispravi zlo koje joj je uništilo život i sada prijeti ostalima poput nje... Bilo je teško procijeniti koliko je već dugo tako stajala kada je shvatila da nije sama. Baš kao što je nju privukla ograda, tako je sada privukla i prisutnost koja je stajala u sjeni ispod drveta s lijeve strane. Žena. Duge smeđe kose, odjevena u usku crnu kožu. Gledala je ravno u Sissy kao da čeka da je primijeti. Kada smo već kod sablasnih stvari. Izgledala je kao model s piste, počela joj je prilaziti, a iz nekog razloga štikle joj nisu upadale u meku zemlju niti su je usporavale. Zapravo, izgledalo je kao da lebdi...? Sissyn nagon se rasplamsao, popunjavala je praznine u glavi, a zaključak je bio strašan... Nije bila stranac i ne bi se baš moglo reći za


tu ženu, ili što god da je, da ne pripada na groblju. Bježi! unutarnji glas je vrištao. Bježi... nestani odatle. Ali ne. Nije se ni okrenula, nije pokleknula. Ostala je stajati iznad groba, razmišljajući o tome zašto se mora boriti. »Dakle, znaš tko sam«, rekao je demon kada je došao blizu. »Izgledaš drugačije, ali da.« Demon se zaustavio na drugoj strani nadgrobnog spomenika, a njene crne oči su zasjale. »Ti izgledaš sasvim isto.« Po bezizražajnom tonu njena glasa mogla je procijeniti da to nije bio kompliment. Ipak, sigurno joj nije dodijeljena uloga najvećeg izvora zla zato što je bila ljubazna osoba. »Iiiii?« Sissy je podigla glavu. »Imaš li mi nešto za reći?« »Ne napadaj pčelinje gnijezdo, djevojčice.« »Što ćeš mi napraviti? Ubiti me? Već sam to prošla, ako se ne sjećaš.« Demon se nagnuo prema naprijed i sjenom prekrio vrh spomenika. »Kao da je to jedina stvar koji ti mogu napraviti.« Sissy je slegnula ramenima. »Ne bojim se prijetnji. Ne bojim se tebe.« To je bila istina, unatoč tome što je bila sama na groblju s izvorom svog zla. Njen unutarnji bijes bio je snaga sam po sebi. Demon se smjestio na svojim visokim štiklama i prekrižio ruke. Zatim se nasmijala... a to je nekako izgledalo još opasnije. »Želiš li znati kako sam se provela sinoć?« »Ne.« »Ne krivim te«, protegnula je ruke, a njeni dugi, crveno lakirani nokti zasjali su na suncu. »Mislim da bi te to samo uzrujalo.« Ponovno se, kao prisilno, sudarila sa slikom Jimovih prsa s očitim ožiljcima koje su mogli uzrokovati samo nokti. Kao da joj je tu sliku netko namjerno usadio u glavu. O... Bože. Ne... »Jim je odličan ljubavnik«, demon je podigao ruku i počeo masirati potiljak kao da ga boli. »Jako agresivan. Mislim da ne bi bio


dobar za tebe, iskreno. Znam da nemaš s čim to usporediti, naravno. Moraš imati određenu... snagu i izdržljivost... da bi mogla pratiti tempo takvog muškarca.« Sissy je osjetila kako joj je odjednom nestalo krvi u mozgu, a zemlja se okretala oko svoje osi. »Ne vjerujèm ti.« »Ne? Pitaj njega. Kad budeš, znaj da je zaljubljen u mene.« »Sereš. On se bori protiv tebe.« »Želiš li znati kako je dobio ovaj zadatak? Ja sam ga odabrala. Ja i onaj pokorni arhanđeo Nigel zajedno smo donijeli odluku... a razlog zašto je baš on odabran? Ima mnogo mene u sebi, Sissy. U njemu čuči zlo, duboko ispod površine. A to će pobijediti sve ono o čemu trenutno maštaš. Na kraju, kako god i kad god ovo završi, on će biti sa mnom.« U tren oka Sissyn bijes je uskuhao brzo i snažno, obuzeo joj je cijelo tijelo, srce i dušu. Sam pogled na taj ljigavi osmijeh činio ju je nasilnom. Demonov glas se produbio, toliko da je zvučalo kao da titra. »Točno, Sissy. Pogodila si, sve o čemu sada razmišljaš, mržnja koju osjećaš. Idi s tim osjećajem. Prati ga... Jim je dozivao moje ime cijelu noć, Devina, Deeeeevina... i to te ljuti. Ja mu mogu dati ono što ti ne možeš i to te izjeda. Prati taj bijes, djevojčice... nemoj biti pičkica kakva si bila u životu. U smrti«, demon se ponovno nagnuo naprijed, »budi snažna.« U tom stanju, Sissy je izgubila sluh, ali ipak, unatoč tome što joj je sluh bio umanjen, mogla je čuti što demon govori, a pred očima joj se pojavila slika krvi kako se razlijeva svugdje... Po treći put, nešto je obuzelo njenu svijest. Ritmički zvuk se ponavljao iznova i iznova, te postajao sve jači. Demon je okrenuo glavu. »Jebem ti sve.« Sissy je kratko pogledala i ponovno... Bio je to Jimov pas. Ta neuredna, šepava džukela putovala je prema njima, uši su mu bile izjedene, a kratka njuška podignuta kao da drži predavanje.


Demon je stupio korak unatrag. »Poslušaj me, djevojko. Jim nije tip za tebe«, ponovno se nasmijala. »Dovde mogu osjetiti tvoj gnjev i prelijep je. Bolji nego muškarac kojeg ne možeš imati. Udahni i prihvati ga... Pusti ga da te obuzme. Budi jaka. Pusti ga da te obuzme, djevojko... Budi jaka i uzvrati udarac.« Demon je samo nestao, nije bilo popratnog dima na mjestu gdje je stajala, ni iskri, ni ičega... Za njom je samo ostao prazan prostor, kao da nije ni bila tu. No, to nije bila istina. Duboko u njenom umu njene riječi su još odzvanjale, njen glas je ostao poput sjemena posijan u plodno tlo. Pusti da te obuzme, djevojko... budi jaka. Gdje je pas? Sissy se pitala i tražila ga pogledom. No, nikog nije bilo, samo ona. Ona i njen grob. I taj bijes. Jim Heron je spavao s neprijateljem. I to ne kao u onom starom filmu Julie Roberts. Taj prokletnik. »Oprosti, što si sada, dovraga, rekao?« Adrian je vratio punu vilicu jaja na tanjur i još je nekoliko puta opsovao. Jim je zapalio cigaretu Marlbora i povukao dug dim. »Odustati.« »Samo da ponovimo. Devina dođe do tebe i kaže >hajmo ovo sve prekinuti<«, Ad se nagnuo preko stola. »I ti joj povjeruješ. Je li to bilo prije ili nakon što je dobila posljednju bitku?« »Samo ti prenosim što je ona rekla.« »I što onda, vas dvoje se prestanete boriti? Misliš da Stvoritelj neće imati ništa protiv toga?« »Smiri se, ne kažem da sam popušio priču.« »U redu. Jer bi tada bio budala i kreten u isto vrijeme.« »To ću shvatiti kao kompliment«, Jim je ispustio gusti mlaz dima. »I dodala je još jednu sretnu vijest. Kaže da Nigela više nema. Mene čeka promaknuće.« »Molim?«


»To je sve što znam«, Jim se nagnuo natrag i pogledao prema stropu, na kojem se boja počela ljuštiti prije tjedan dana. Sada? Izgleda kao da je pjeskaren, poravnan i prebojen novim slojem boje. »Jesam li ja lud ili se ova kuća sama... obnavlja?« U početku je mislio da sve izgleda bolje, jer sada imaju ženu u kući i Sissy čisti. Ali u posljednjih nekoliko tjedana pojavile su se strukturalne promjene, ništa što bi se moglo objasniti dobrim čišćenjem. »Čekaj, čekaj, kakvo promaknuće?« Jim je slegnuo remenima. »Sada kada Nigela više nema, ja bih trebao zauzeti njegovo mjesto tamo gore.« Zamislio je arhanđela kako uz još tri pomoćna sjedi i pije engleski čaj u Raju. Zatim je pokušao zamisliti sebe kako sjedi s njima i dodaje im zdjele sa šećerom s malim prstom u zraku prekriženih nogu. Aham. Da. Adrian se premještao u drvenoj stolici koja je zaškripala pod njegovom težinom. »Nisam znao da se to nalazi u pravilima.« »Koje jebeno iznenađenje«, Jim je povukao još jedan dim. »Moramo potvrditi informaciju. Znaš li možda kome se možemo obratiti?« »Da«, Ad je nastavio jesti. »Eno ga gore na tavanu, mrtav.« Nastupila je tišina i Ad je očistio cijeli tanjur. Kada je završio, odgurnuo se od stola, objema rukama zahvatio potiljak i ispružio se. »Možda bismo trebali samo otputovati u Čistilište?« »Molim?« Jim je zapitao. Ad je slegnuo ramenima. »Ona priča o tome da nećeš dospjeti u Raj ako počiniš samoubojstvo nije izmišljotina. Vjeruj mi.« Kada je pročistio grlo kao da se zaustavlja, jer je previše rekao, Jim je počeo shvaćati o čemu govori. »Hoćeš reći da Čistilište stvarno postoji?« »Bio sam ondje, kupio sam suvenir. Bla, bla, bla...« »Pa kako si onda izašao?« »Eddie .«


Jim se uspravio. »Stvarno mi želiš reći da je Eddie ušao unutra i izašao? S tobom?« »Zaustavi se«, ispružio je ruku u znaku stop. »Samo pametujem. .. Nemoj niti razmišljati o tome. Ti si naš posebni zlatni dečko, kako god... i Eddie je sam sebi presudio da će to napraviti. Osim toga, nemoj se uvrijediti, ti još uvijek hvataš konce, ovo je tvoj put k napretku, i oboje znamo kako lijepo stvari završe kada ti nešto drugo odvrati pažnju.« Ovaj edukacijski razgovor bi inače razljutio Jima... ali ovog puta je i sam došao do istih zaključaka. Upravo to je i bio razlog zašto je ostao sjediti s njim, umjesto da je pošao za Sissy. Koliko god ga je mučilo, morao je pobijediti i držati se svog zadatka unatoč tome što je Nigel mrtav. Ako se može oduprijeti i spriječiti to da se pretvori u arhanđela, nakon slavne pobjede može se do vječnosti brinuti o Sissy. Sada je krizno vrijeme rata. Uostalom, svaka sljedeća bitka dolazi sve brže i brže. Još dvadeset i četiri sata. Možda sedamdeset i dva, pa će se moći posvetiti njoj. »Moram otići tamo i vratiti ga.« »Jim, ti si jebeno poludio.« »Što drugo mogu napraviti?« Jim se namrštio. »Ako je Devina u pravu i ja bih trebao zamijeniti Nigela? Ne smijem to dopustiti. Nikom drugom ne mogu povjeriti taj zadatak... Mogu pobijediti, Ad, ja stvarno mogu pobijediti.« Bilo je dovoljno da se prisjeti kako je proveo noć prije. Devina ima jednu veliku slabost... a to je on. Nije predložila da oboje odustanu zato što se boji gubitka... nego zato što nije htjela izgubiti njega. Ako ne odustane, zauzet će Nigelovo mjesto, a ona se nije htjela boriti ni sa kim osim s njim. Zajebi pravila, zajebi arhanđele, zajebi Stvoritelja. .. Devina je bila parazit ovisan o posjedovanju, a on je bio njena najpoželjnija meta. Tu slabost će ponijeti za sobom u grob. On će ju osobno otpratiti.


Adrian je jedinom upotrebivom zjenicom prelazio preko Jimova lica, a Jim je stajao potpuno mirno. Bio je spreman na bilo kakvo ispitivanje, jer je znao, duboko u srcu, što mora napraviti... i na koji način. »Ad«, rekao je dubokim glasom. »Ja to mogu.« Drugi anđeo je skoro uspio sakriti treskavicu koja je obuzela njegove ruke, ali titraji njegova bolesnog oka su ga odavali. »Ne, ne možeš.« »Što te dovelo onamo, Ad. Kako si dospio onamo«, nije postavljao pitanja, jer je već znao odgovore. »Devina je doprla do tebe, zar ne. Nekako je uspjela i ti to nisi mogao podnijeti... pa si progutao metak. Prerezao vene. Objesio se...« »Litica«, glas mu je postao promukao toliko da je iz njega izašlo više zraka nego zvuka. »Ja, ah... s njom sam se dogovorio kako bih spasio nekog.« Htio je čuti cijelu priču. Kada se nije nastavila, upitao je. »Što se dogodilo?« Ad je pročistio grlo i protrljao lice drhtavim rukama. »Dogovorio sam se kako bih spasio nekog i predao se tom demonu. Bio sam njeno sredstvo pregovora... činilo mi se, godinama. Eddie mi je rekao da su prošle samo dvije noći na Zemlji. Kada sam se vratio, nakon što me oslobodila, više nisam bio isti.« Kao šišmiši iz Pakla, Jimova sjećanja na vrijeme provedeno dolje preplavila su i obuzela njegov um. Znao je točno o čemu Ad govori. I on se nekoć našao u istoj situaciji. To je bilo mjesto gdje je prvi put vidio Sissy, nakon što je pronašao njeno tijelo. »Mislio sam da sam dobro«, Ad je odmahnuo glavom. »Ali nisam bio. Izdržao sam tjedan dana i smislio izgovor za Eddieja kako idem nekamo. Planirao sam se upucati, ali ja sam anđeo, jel’ da? Htio sam umrijeti leteći. Pa sam skočio, ali nisam raširio krila... kanjon je bio dubok više od dvadeset metara. Snažno sam udario o tlo, bila je dovoljna sekunda. Na trenutak sam pomislio... Sranje, mislio sam da


sam preživio. Probudio sam se i našao u Čistilištu... Isprva sam mislio da je sve sivo zbog mjesečine ili nečeg takvog.« Ad je opustio ruke. Oba oka su mu bila crvena od suza kojima nije dopuštao da poteku. »Eddie je otišao tamo zbog mene, ali on je isto tako bio i razlog zašto smo uspjeli otići. Stvoritelj je slab na ljubav«, Ad je zurio u svoje ruke, gledao ih je kako se tresu. »Mislim, Eddie se žrtvovao zbog mene, a to je ljubav, zar ne? Ne ona glupa romantična ljubav... nego prava stvar. Kada je Nigel otišao Stvoritelju da se izbori za nas... to je bio argument koji je upalio. Nigel se uspio dogovoriti da nas oslobodi otprilike mjesec dana prije nego što si ti došao. Ako te uspijemo usmjeriti kroz ovaj rat? Slobodni smo. To je naše otkupljenje.« »Znači, možeš mi pomoći pronaći tog arhanđela i vratiti ga.« »Možda Devina samo sere kvake. Nije joj baš neki problem lagati...« »Dakle, možeš mi pomoći«, ponovio je. Ad je ponovno odmahnuo glavom. »Jim, ovo je stvarno loša zamisao.« »Ali me možeš dovesti do tamo, jel’ da.« »Ne, to je na tebi.« Kada su im se pogledi susreli, Jim je znao na što je točno s tim mislio. »Ali možeš mi pomoći da se izvučem.« »Ne, ne mogu. Zar me nisi čuo? Ne ovisi o nama, prijatelju«, Ad je pogledao prema stropu. »Izlaznu kartu ti može dati samo Stvoritelj.« Jim je mogao osjetiti kako se Ad povlači... Nije mogao to dopustiti. »Slušaj, ovo je samo još jedna operacija izvlačenja. Misliš da to do sada nikada nisam napravio? Ući ću, pronaći ga, izvući ga...« »Jebeno ne znaš o čemu pričaš.« »Mora postojati način«, Jim je stisnuo prste u šaku i udario o stol. Tanjur i vilica su se zatresli. »Čak i ako je Devina u krivu? Raj je snažniji s Nigelom. Colin je u potpunosti sjeban od kada ga nema, a


sada, Bert i Ernie...« »Zovu se Albert i Byron.« »U redu, kako god. Mogu se zvati Mozart i Beethoven što se mene tiče. Njih dvoje su zapeli u Dvoru duša, dok se Colin raspada. I to ne u prenesenom značenju. Otišao sam tamo prije nego što sam se vratio kući sinoć. Dovoljno je da Devini dođe da izvrši napad tamo gore i imat ćemo još jednu hrpu velikih problema. Kvragu, nju ni Stvoritelj ne može kontrolirati, a k tome ona ne igra ni blizu po pravilima. Što misliš da će se dogoditi.« »Ali što ako te ne uspijem izvući? Što onda? Ili nisi o tome razmišljao.« »Onda ti preuzimaš.« »To nije u pravilima.« »Zajebi pravila. Ti ćeš se nositi s tim jer je to ono što muškarci poput nas rade.« »Po toj logici, bolje da odmah odeš gore i zauzmeš Nigelovo mjesto, a mene pustiš da se pobrinem za sljedeću budalu koja dođe na tvoje mjesto. Uštedi vrijeme koje ćeš utrošiti na put i nemoj riskirati da zapneš tamo.« »Ali ja sam razlog zašto Nigela nema«, zabio je palac u svoja prsa. »Ja sam to napravio. Ja sam kriv. Da sam napravio neke stvari drugačije... Ali sada je prekasno. Želim se iskupiti za smrt, a jedini način da to napravim je da ga vratim. Podmiriti ću dugove, Ad. Čuješ li me?« Adrian je protrljao lice. »Ne znam. Možda i postoji način na koji bi to moglo uspjeti.« »Vidiš, znao sam da se može.« »Nisam to rekao.« »Kako god, ja ne odustajem. Čak i ako Devina ne laže. Neću odustati od ovoga. Podižem oružje i ravno naprijed. Prvo ćemo vratiti Nigela. A onda ćemo izvršiti napad na Devininu jazbinu, uzeti to njeno ogledalo i dobiti posljednje dvije bitke. To je naš plan. I mi ćemo ga izvršiti.«


»Što ćemo sa sljedećom dušom?« Jim je otvorio usta da odgovori... ali nije uspio. Stražnja vrata kuće su se širom otvorila kao da ih je udario orkanski vjetar. »Ti se s njom jebeš?!« Sissy je zaurlala.


POGLAVLJE 4

S

issy se zadihala iako je otrčala samo pet metara od mjesta gdje je parkirala Harley do stražnjih vrata stare kuće. No, na povratku se morala čvrsto držati za ručke motora. Mogla je birati između toga ili potpunog gubitka kontrole. Ili se to već dogodilo, unatoč tome što je stigla do kuće u jednom komadu? »Onda?« Jim se ponašao kao da je nije čuo. »Nemaš ništa za reći?« Jim se nagnuo prema naprijed i smireno ugasio cigaretu. »Sissy...« »Ona je dopustila da te siluju!« Jim je problijedio. Ona je zalupila vratima za sobom. »Zar si mislio da ne znam što ti je napravila? Vidjeli smo iz zidova! Vidjela sam kako su te... povrijedili. Kako možeš...« glas joj se slomio. » Kako možeš biti s njom nakon toga?« Htjela je zaplakati, ali nije pokleknula. Kako bi mogla? Ovo nije bilo sigurno mjesto za nju, iako su dva »muškarca« za stolom, mirna i tiha, bili anđeli. »Na čijoj si ti strani zapravo?« zahtijevala je. Jim je naslonio dlanove na stol i podigao se. Kada je ustao, bilo je očito da je suzbijao bijes, a ona je na trenutak osjetila strah. Ali, već se danas suočila s demonom, tako da se sigurno sada neće bojati njega. »Dobro, zaboravi što je napravila tebi... mene je ubila!« Sissy je vikala. »Ta kučka mi je oduzela život. Uništila je život mojoj obitelji. Nikada više neće biti isto i nikada više neće biti kako treba.. . i ti spavaš s njom?« Jimov glas je postao dubok i tih. »Adriane, moraš odmah napustiti


ovu prostoriju.« Drugi anđeo je ustao i otišao prije nego što je Jim završio rečenicu. Dok je šepao prema izlazu, Sissy je bila zahvalna na pruženoj privatnosti. Nastat će nered kojem nije trebala publika. Kada su napokon ostali sami, Jim ju je pogledao u oči. »Nisam htio da to vidiš.« »Ono što su ti napravili ili ogrebotine koje je ostavila na tvojim prsima sinoć?« »Ni jedno ni drugo.« »Sada je prekasno.« Zatvorio je oči, ali nije znala je li to napravio zato što se iskreno kaje... ili zato što pokušava smisliti što da kaže. »Ne razumijem te«, odmahivala je glavom. »Možda me to čini naivnom...« »Ovo je rat«, prekinuo ju je. »A ono je jednostavno bolesno!« uzvratila je uzvikom. »Odvratan si!« Naglim pokretom prevrnuo je stol, tanjur je odletio, a stolice se razbacale. »Misliš li da neću iskoristiti što god je potrebno da bih pobijedio! Čak i ako se radi o meni!« Sissy je napravila korak unatrag i udarila o radni stol pored pećnice. Kada je vidjela sav taj bijes, smirila se. Nakon dugog trenutka šutnje, mrko je prozborila. »Ne očekujem da uživaš u tome. Ili mi želiš reći da se muškarcima može dignuti i kada im je netko odvratan? Nisam znala da anatomija funkcionira na takav način... ali ipak... Ja sam djevica, zar ne. Što ja znam.« Jim je sada jako dahtao, njegove plave oči su sjajile, ali ne na dobar način. No, on ju neće povrijediti... unatoč onome što je napravio nedužnom stolu. Duboko u duši znala je da to nikada ne bi napravio, nikada je ne bi povrijedio. Bar ne fizički. Iznutra ju je već rastrgao. Iako nije znala kako je uopće to mogao. »Mrzim to raditi«, rekao je ljutito. »Ali iskoristit ću koje god


oružje bude potrebno u ovom ratu, čak i svoje tijelo. Jesi li me razumjela?« »Dakle, sada si mučenik i spasitelj? Ne znam, kao što sam ti rekla, mislim da muškarci u tome moraju uživati.« »Ne mogu ovo prolaziti s tobom«, počeo ie odmahivati glavom. »Neću ovo prolaziti s tobom.« »Kao da me se ne tiče? Kao da ishod neće utjecati na mene?« »Ne, nego mislim da ti trenutno ne bih trebao posvećivati ovoliko vremena«, kada je uzdahnula, ljutnja je nestala s njegova lica. Nije izražavao nikakve emocije. »Ti si razlog zbog kojeg sam izgubio posljednju bitku. Ne Devina. Ti. Bio sam toliko zabrinut za tebe da nisam bio usredotočen... i da sada ovo prolazim s tobom. Ne mogu. Jebeno... ne mogu.« Ustuknula je. »Ja sam... bila ta zbog koje si izgubio koncentraciju?« »Siguno nije bila Devina.« Psovao je na putu prema stolu i uspravio ga kao da ne teži više od prosječne grančice. Podigao je tanjur, pronašao vilicu pored prastarog hladnjaka i stavio ih u sudoper. »Imam neodgodivog posla«, rekao je dok je izlazio iz prostorije. To je bilo to. Barem s njegove strane. Sissy ga je pratila i uhvatila ga za ruku prije nego što se počeo penjati uza stube u hodniku. Morala je reći nešto što će ga zaustaviti. »Ne trebaš se brinuti za mene«, rekla je. »U redu, neću.« Skrila je drhtaj. »A što se tiče tebe i Devine, to je tvoja stvar.« »Točno to.« »Ali moraš mi dopustiti da pomognem.« »Nema šanse. U ovoj priči nema mjesta za tebe...« »Zaslužila sam pravo da se borim kada sam umrla u njenoj kadi. Time što sam se našla u njenom zidu. Zaslužila sam pravo da budem dio priče, Jim.«


»Nema šanse...« »Moram se boriti za druge poput mene«, to ga je ušutkalo, što joj je dalo vremena da iznese svoje misli. »Dolje ima još onih koji su imali istu sudbinu. Tako da mi možeš dopustiti da ti pomognem pobijediti ili ću se s njom sukobiti sama. Tvoj izbor.« »Ne znaš što govoriš.« »Znam točno što govorim.« »Može pročitati knjigu.« Na zvuk Adrianova glasa oboje su se okrenuli prema ulaznim vratima. Bila su širom otvorena, a drugi anđeo je stajao na pragu, okrenut prema suncu. Kao da je znao da je privukao njihovu pažnju, Ad se okrenuo. »Ako želiš ući i izaći iz Čistilišta u jednom komadu, potrebna nam je ona. Osim ako ne želiš provesti sljedećih dvadeset godina na Google Translateu... a toliko vremena nemamo.« »Koju knjigu?« Jim je upitao. »Onu koja ti možda može reći sve što trebaš znati.« »Čistilište?« Sissy se ubacila. »O čemu pričate, dovraga?« Arhanđeo Colin je sjeo uz obalu rijeke u Raju, zurio je u vodu koja je jurila niz korito. U prljavoj desnoj ruci nalazio mu se kristalni bodež, a u desnoj boca džina. Oboje je pronašao u Nigelovu šatoru na drugoj strani travnjaka. Oštete na njegovoj koži bile su uzrokovane posljednjim pokušajem borbe. Zamahnuo je prema stražaru i jako stisnuo oštricu bodeža. Unatoč tome što je bio besmrtan, njegovo tijelo je moglo funkcionirati na način čovjeka kada bi se obukao u kožu u kojoj se sada nalazio. To je značilo da može osjetiti kako alkohol utječe na njega, umor u svojim kostima... i pomahnitalost uma. Od svih mogućih završetaka koje je zamislio za ovaj rat, ovaj da će sjediti sam i da Nigela neće više biti nije bio jedan od njih. Nekoć, u vrijeme Stvoritelja, arhanđeli su stvoreni sa zadatkom da


čuvaju Raj i Dvor duša. Njih pet je stvoreno s promišljenom ravnotežom kvaliteta, povezani kao prsti jedne ruke, a svaki od njih je imao nešto što je održavalo harmoniju: Byron je bio duša. Bertie srce. Colin um. Lassiter tijelo. A Nigel, on je bio onaj koji ih je držao na okupu. Lassiter je bio nepredvidiv, time i laka meta. Pozornost su mu odvraćala tjelesna zadovoljstva, uvalio se u gadne nevolje te je prognan na mjesto o kojem je Colin znao jako malo. S druge strane, Bertie i Byron su od samog početka bili hrabri i vjerni, i sada, u ovom kriznom razdoblju, kada Nigela nema, oni su se nalazili iza zida Dvora duša, štiteći ono čemu je bila potrebna pažnja. Ni Nigel se nije zadržao... a činjenica da je odustao bio je grijeh s kojim se Colin nije mogao nositi, kao ni s ostatkom ove tragedije. Je li bilo znakova koje nije vidio? Propitkivao se. Neka natuknica da je Nigel došao do prepreke na svom putu koju nije mogao prijeći? Bilo je nemoguće ne kriviti samog sebe... ne pomisliti da je njegova ruka bila na bodežu kada je prolivena srebrena krv njegovog ljubljenog. Više od polovice njega više nije postojalo. Najbolji dio njega je nestao. A Stvoritelj se nije imao namjeru miješati. Bog je bio prvi kojem se Colin obraćao u očaju. Drugi korak je bio Nigelova francuska bombe komoda sa srebrenim pladnjem na kojem se nalazio skup finih pića. Colin je uzeo još jedan veliki gutljaj. Osjetio je kako mu se oštri okus slijeva niz grlo i žestoko grije želudac. Pogled mu je pao na zloban vrh bodeža. Rajsko svjetlo sudaralo se s glatkom oštricom te se odbilo raspršivši se u veličanstvenu dugu. Obrisao je srebrenu krv u Nigelovu šatoru. I sam Bog zna da je u tom prebivalištu prepunom svile bilo mnogo nepotrebne tkanine koju je mogao upotrijebiti. Skinuo je jedan od snopova krepa sa zida i u njega zamotao tijelo. Okrijepio se još jednim gutljajem, okrenuo bocu i osjetio kako mu


suze naviru na oči. Lomača za sprovod bila je visoka metar i pol, a izgradio ju je od starog hrasta koji je sasjekao u šumi. Neuredan trag je ostao između mjesta gdje je drvo palo i gdje je izradio lomaču. Stazu su urezali korijeni i dijelovi debla koje je vukao. Kako bi rascijepao drvo, koristio je bodež i snagu gornjeg dijela tijela, a nokte je nabavio u šupi koja se nalazila iza Dvora duša. Bili su to stari, dugi, pravokutno oblikovani komadi metala koji su zabijeni na svoja mjesta pomoću kamena. Lomača nije bila umjetničko djelo, pogotovo ako se usporedi s finim antikvitetima kojima se Nigel okružio. Istina, arhanđela su uvijek privlačile lijepe stvari. Često je govorio da je to razlog zašto ga Colin privlači. Ovo nije način na koji se arhanđeli bore. On je otišao bez borbe. Colin je tako sjedio neko vrijeme, pio i razmišljao. Ustao je i otišao svom dragom. Svila koju je odabrao da ga u nju zamota bila je pariško plave boje... i odabrao ju je većinom zato što je mislio da se mrlje srebrne krvi na njoj neće toliko vidjeti. Prekrio je Nigelovo lice. Nije ga mogao gledati. Boja i zdravi izgled njegova lica stvarali su neugodu. Navodilo ga je da pomisli da će, ako pričeka dovoljno dugo i izrekne točnu kombinaciju riječi, njegova druga polovica ustati i odgovoriti mu. Budala. Morao je zanemariti taj glupi beznadni optimizam. Prvo, mora se riješiti tijela. A onda ima mnogo posla. Colin je posegnuo i gurnuo ostatke svile čvršće ispod tijela. Pojam molitve je za anđela bio stran. Kao prvo, mogao ih je reći direktno Njemu, pa je slanje želja i nadanja u zrak bilo nepotrebno. Kao drugo, izvor molitve je obično bespomoćnost, očaj, a to je bilo nešto što nikada nije osjetio. Nagnuvši bocu iznad tijela, prolio je Nigelovo najdraže piće po njemu od glave do pete, još jednom potegnuo, podigao dlan i prizvao toplinu. Dok je prenosio energiju, koncentracija nabijenih molekula raspršila se u bijeli plamen, a srebrena krv i džin postali su sredstva za


potpalu. Odmaknuo se i nastavio piti. Nad Nigelovim tijelom se podigao dim boje snijega. Dok je gledao, Colin je pomislio kako su ti nabujali bijeli valovi neka vrsta molitve ili bar ono najbliže što će joj ikada doći. Sjeo je na tlo, prekriženih nogu. Gorilo je dulje nego što je mislio, a nije htio otići dok od njega ne ostane ništa osim pepela. Nakon toga će presuditi Jimu Heronu. Istim bodežom kojim je Nigel presudio sebi.


POGLAVLJE 5

O

na nam treba. Što hoćeš od mene?« Dok je Adrian čekao na Jimov odgovor, prebacio je težinu na stopala u pokušaju da ju jednako rasporedi kako bi otklonio probadajuću bol u bolesnoj nozi. Nije imao sreće. Jim je gledao stube kojima se Sissy maloprije popela. »Ne želim da bude upletena u ovo.« »Da. Već si to rekao«, Adrian je gledao unaokolo po praznom prostoru u kojem nije bilo stolica ni sofi. »Bez uvrede, moram se negdje nasloniti.« Šepajući kroz malu prostoriju, uputio se prema dnevnom boravku na lijevoj strani kuće. Kada su se doselili... Prije koliko je to bilo? Tjedan dana? Petnaest godina? Tada je kuća pokazivala velike znakove starenja... Mijenjala se. Zidne tapete su bile podvijene u rubovima, strop je bio pun mrlja i ljuštio se, viktorijanski orijentalni namještaj bio je otrcan i raspadao se. Sada? Kada je ušao u dnevni boravak, baršun na sofama, svilene zavjese, otisci oko polica za knjige i na površini lakiranih stolova bili su prastari. Davali su osjećaj pažljivo očuvanog dijela života iz osamnaestog stoljeća, kao da se radi o muzeju. Takva je bila i kuhinja u kojoj su često boravili. Starinski kućanski aparati su odjednom počeli raditi kao da su dio potpuno nove ovogodišnje kolekcije. Na katu također. Čipka na zavjesama i ženskasti prekrivači magično su zacijelili sva svoja oštećenja. Jezivo... Isprva je mislio da netko, ne on, posprema i čisti. Ali nijedna čistačica ne bi zašila tepih, popravila rub stolca ni ožbukala zid. Sada se morao brinuti o drugim problemima.


Udahnuvši, osjetio je ostatke mirisa dima i pogledao je prema ognjištu. Spaljeni ostaci oko drva izgledali su poput papira, kao da je neko pokušavao spaliti stare enciklopedije. Ali to nije bilo to. To su bili ostaci plahti kojima je bio prekriven stari namještaj. Sissy ih je sve odvukla do kamina i zapalila. Tek tako. Dim je ostavio tamnu mrlju na zidu oko ognjišta te na velikom tepihu, tvoreći polukrug, iako se tepih već počeo obnavljati. Vjerojatno su, zahvaljujući njoj, izgubili depozit koji su dali kao osiguranje. I stvarno, možda je Jim bio u pravu. Ako Sissy već sada pali stvari... put na koji se Jim sprema otići neće je sigurno smiriti. »I zašto si joj rekao?« Jìm je upitao s vrata. »Čemu to?« »Rekao joj što?« »Za mene i Devinu.« Ad se okrenuo. »Nisam joj...« »Sereš.« Ad se nagnuo prema naprijed iako mu je kuk ispustio pištav zvuk. »Dopusti mi da nešto raščistim. Ja joj nisam rekao nijednu prokletu riječ o tebi i Devini. Misliš da želim da stvari budu gore nego što već jesu?« Jim je ušao u prostoriju i počeo se vrtjeti u krug poput zatočene životinje. »Kako je onda saznala da...« »Evo je.« Sissy je ušla s knjigom u ruci, a Jim se ukočio i samo zurio u nju... U toj mrkloj tišini Ad je pomislio samo jedno. Zašto njima, bar jednom, ne može sve ići po špagi. Računica nije izgledala dobro: Jim zasigurno nije ništa rekao o svojoj demonskoj ljubavnici. A Ad možda jest kreten, ali znao je svaku riječ koju je rekao te da ta tema nije bila dio nijednog njegova razgovora. Postojao je samo još jedan izvor tog znanja. »Hoćete li mi reći nešto više o Čistilištu«, rekla je Sissy. »Ili ćete sami pokušati proći kroz ove upute?«


Iz Jima je izletio dug niz psovki, ali bez ikakvih korisnih informacija. Iz toga su mogli jedino saznati da su neki nepoznati objekti u opasnosti da ih pobaca unaokolo od bijesa. Kada se spasitelj napokon smirio, Ad je pomislio kako bi volio protrljati lice u brusni papir. To bi bilo manje bolno nego ovo sranje. Bilo je očito da on mora progovoriti, inače nitko neće. »U redu. Dakle, mi imamo šefa...« »Boga«, Sissy je uletjela. »Ne. Iako Stvoritelj igra veoma važnu ulogu«, Dobro jutro, i to upravo tu ulogu. »A Jimova pametna ideja je da ode i vrati ga.« »On je mrtav? Ja sam mislila da smo mi svi besmrtni.« Zar nije došao ovamo da sjedne? Izabrao je sofu i sasvim ležerno potonuo u nju. »Naš šef više ne postoji, razumiješ.« »Znači, postoji način da se ode odavde? Mislim, iz ovog života... ili što god ovo bilo.« »Ne«, sjetio se Eddieja, ali je odlučio da će to zadržati za sebe kada je ugledao njen izraz lica. »Naš šef je u Čistilištu, a to je samo druga vrsta vječnog pakla.« »Mora postojati način da ovo uspije bez nje«, Jim je gunđao. Sissy mu je uputila pogled koji bi mogao probiti zid. »Želiš li pitati svoju djevojku? Možda ona može pomoći.« Jimove oči su gorjele, ali nije rekao ni riječi. Dobro ga je opekla. Ad je odmahivao glavom. Sada je znao kako se Eddie osjećao na početku, kada su se on i Jim svađali. »Ta knjiga«, Ad je uperio prst, »ima li išta u njoj o Čistilištu? To je ono što trebamo znati. Ni ja ni Jim je ne možemo pročitati. Eddie je mogao, ali je zaboravio naočale za čitanje u Raju.« Sissy se približila i sjela nasuprot njemu na trosjed te spustila prastaru knjigu na stolić za kavu. Knjiga je zaškripala kada ju je otvorila, a stranice pergamenta kao da su sjale finim sjajem, same stvarajući svjetlost za čitanje. Da, to je zasigurno jedna od knjiga koja nikada neće dospjeti na popis New York Timesa. Postojao je samo jedan jedini primjerak, a on


nije trebao biti u rukama anđela. Izrađena je od kože grešnika, za tintu je navodno korištena ejakulacija Devininih miniona. Tko zna tko ju je napisao. Čisto zlo, iznutra i izvana. Kada bi Devina saznala da je imaju? Nastala bi velika predstava. »Nema nikakvog kazala«, Sissy je promrmljala dok je uzaludno prelistavala stranice. Sve je bilo napisano jako zbijeno, izgledalo je kao da je svaka stranica prepuna crnih linija i glava ju je boljela od pokušaja da se koncentrira. »I ne postoji nikakav sustav organizacije. Satima sam je pregledavala... tako da nisam sigurna kako nam može uopće biti od pomoći.« »Iskreno, iznenađen sam što možeš pročitati ijednu riječ«, Ad je promrmljao. »U školi sam odlazila na sate latinskog.« »Dakle latinski je?« »Ili neka njegova inačica. Dobra vijest je da što više čitam, postaje mi lakše«, Sissy je pogledala Jima. »Reci mi što planiraš napraviti, a ja ću pokušati pronaći nešto na tu temu.« Jim se zaustavio pored jednog od prozora koji su se protezali cijelom visinom zida i zurio prema van. Kada ga je obasjala jutarnja sunčeva svjetlost, izgledao je istrošeno, umjesto osvježeno. To nije bilo dobro ni za koga od njih. Ad je pročistio grlo. »Ja sam uspio izaći samo zato što me Stvoritelj oslobodio... i zahvaljujući Nigelu koji je otišao k njemu.« »Misliš iz Čistilišta?« »Da.« »Jeb... čekaj, hoćeš reći da si bio tamo?« Sissy je odmahnula glavom. »Čovječe, sve te stvari za koje sam mislila da su samo izmišljotina. .. Trebala sam bolje slušati na vjeronauku, huh.« »Kao što sam rekao, oslobođen sam Njegovom voljom i nikada nisam čuo i za koga drugog tko je bio tamo i izašao sam«, Ad je sada pogledao spasitelja. »Reći ću ti samo jedno... nećeš imati mnogo vremena, Jim. Čim kročiš onamo, nevolje počinju. Potrebno je neko vrijeme da se istrošiš, ali počinješ se gubiti iste sekunde kada uđeš.


Do trenutka kada je Eddie došao, gotovo sam u potpunosti nestao. Tek sam kasnije saznao da je prošlo jako malo vremena.« »Takav je Pakao bio za mene«, Sissy je tiho izrekla. »Trajalo je... vječnost.« Jimove obrve su se počele trzati, pa je prešao rukama preko njih. »Dakle ti ideš tamo da vratiš tog tipa. Zašto?« upitala je. »Nemam izbora«, Jim je promrmljao dok se tapšao po džepovima. Izvadio je kutiju Marlbora i zapalio jednu. »Ili ćemo pokušati vratiti Nigela ili ću ja završiti na njegovu mjestu... I nakon svih ovih sranja? Ja želim biti taj koji će uništiti Devinu. Usto, to je ono što trebam napraviti.« »Zašto to misliš?« »Ja sam ga ubio. Ne izravno, ali njegova smrt je moja krivica i iako sam profesionalni vojnik, ne mogu živjeti s tim.« Sissy je zurila u njega neko vrijeme. Zatim je pognula glavu prema knjizi i vratila se na prvu stranicu. »Ima li netko od vas list papira... i olovku?« Satima kasnije, dok je Sissy pregledavala stranice prastare knjige, osjetila je olakšanje što su joj riječi na debelom pergamentu bile jednako jednostavne za čitanje koliko i knjige o Nancy Drew. Ono što nije bilo pozitivno jest da unatoč dobrom shvaćanju nije uspjela pronaći ništa o Čistilištu. Većina knjige bilo je samo baljezganje uvrnutog uma, a bilo je usredotočeno i vrtjelo se oko prirode i sastava duša, porijeklu fizičkog života, postavkama Raja, ravnoteži između grijeha i vrlina. Sadržaj je bio uistinu čudan. Zašto bi itko mario koliko kamenja ima neki dvorac na nebu? Neki Dvor duša? Tako da je žuti papir pored knjige ostao prazan, a plava Bic kemijska olovka neupotrijebljena. Unatoč tome što nije saznala ništa što bi im moglo pomoći, čitanje te knjige bilo je korisno. Nije niti pomislila o tome da nešto zapali dok su joj misli bile na knjizi. Ispustila je uzdah i protegnula leđa gledajući u kamin. Kada je


začula tiho hrkanje, okrenula se i ugledala Ada. Zaspao je poput djeteta, glavu je naslonio na jastuke baršunaste sofe, a njegova bolesna noga bila je ispružena pod čudnim kutom, kao da su mu kosti stražnjeg djela koljena krivo zarasle. Jim je otišao prije deset minuta, izjurio je još uvijek loše raspoložen. Sissy je odgurnula knjigu, ustala i protegnula desno rame. Išetala je iz dnevne sobe u namjeri da uzme nešto za pojesti u kuhinji... No, njen plan se promijenio kada je ugledala crveni bljesak kroz prozore prednjih vrata. »Što do...« zapravo, bio je to crveni sjaj... koji je bio vidljiv na svemu što je po kući bilo stakleno. Požurila se prema vratima i silovito ih otvorila. Izgledalo je kao da je netko bacio bombu tinte na posjed... koja se smrzla pri slobodnom padu, pa je izgledalo kao da prekriva sve. Na drugoj strani prozirnog crvenog zastora vidio se ružni travnjak, podnevno sunce, pločnik i ulice... te Jim s lijeve strane. Njegov dlan lebdio je u zraku i sjao još jače, kao da je izvor tog osvjetljenja. »Jim?« rekla je. Podignuo je glavu i otvorio oči. Nakon nekoliko sekundi spustio je ruku i prošao kroz pregradu koju je sam stvorio. »Što je ovo?« upitala je u čudu. »Još zaštite.« »Od čega?« Pitanje je bilo potpuno bespotrebno. »Devina. Već je jednom uspjela ući.« Trnci su prošli njenim tijelom. »Kada?« »Prije nekoliko večeri.« Dok se penjao na trijem, dlanove je naslonila na njegove ruke. »U kuću? Kako?« Odrješito se odmakao izvan dometa i kiselo se nasmijao. »Pretvorila se u tebe. Divota.« »Što?« »Čula si me. Izgledala je kao ti, imala je tvoju kosu, tvoje oči,


tvoje...« Njegove plave oči su zastale na njenim usnama sve dok se nije trgnuo kao da pokušava odagnati neke misli. Onda se nagnuo prema naprijed, a njegove umorne oči gledale su je oštrim pogledom. »Gledaj, kada kažem da ne želim da budeš dio ovoga, imam sasvim opravdan razlog, u redu? Ne želim te ponovno izgubiti i... posljedično ne želim gubiti koncentraciju zato što brinem o tebi.« Sissy se namrštila i prisjetila... »Kada sam ti pokucala na vrata«, rekla je zgroženo. »Bio si iznenađen što me vidiš. Tada je to napravila. Znam. Tada se pretvorila u mene.« Okrenuo se i ušao u kuću. Uhvatila ga je za ruku. »Što je napravila?« Tijekom neugodne tišine koja je uslijedila, prisjetila se trenutka kada je otvorio vrata. Pogledao ju je u čudu, kao da je nikada ranije nije vidio. Sada je ponovno vidjela taj pogled. Sissy nije odustajala. »Što je nap...?« »Stvarno želiš znati? Dobro«, ponovno se nagnuo, a zrak među njima je postao napet. «Pokušala me zavesti. Ležala je polugola na mom krevetu, s tvojim tijelom, tvojom kožom, tvojim mirisom. I skoro je upalilo... eto.« Sissy je zatreptala kada je osjetila vrućinu... ali ovog puta razlog nije bila ljutnja. Ne, ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Seksualna želja. Ona o kojoj je čitala, čula, vidjela na velikom platnu, ali nikada nije osjetila. Niti blizu. I znala je točno što pokušava. Pokušavao ju je otjerati. Ono što nije uvidio je da je to bilo stvarno veliko priznanje. Prisjetila se Bobbyja Carnea i njegova neukusnog upucavanja. Jim je bio njegova čista suprotnost. On je bio muškarac, ne učenik srednje škole koji zamišlja da će postati Ryan Reynolds. A pomisao da Jim osjeća privlačnost prema njoj, čak i ako se radi o laži... Ali demon je već jahao tog konja, uvjetno rečeno. Jim je prvi odvratio pogled. »Ne gledaj me tako.« »Kako«, rekla je hrapavim glasom.


»O, Isuse«, promrmljao je. »Ti i ne znaš.« »Jim...« »Ne, neee, moram otići... stvarno moram otići.« Teškim korakom prošao je kroz otvorena vrata i odjurio uz stepenice. Njegovo veliko tijelo kretalo se brzo i snažno. Trenutak nakon što je nestao iz vidokruga, začula je kako su se vrata zalupila na drugom katu. Nešto ju je vuklo da ide za njim. Otvori ta vrata. Da sazna... što se zapravo krilo iza vrućine u njegovu pogledu. Ali imala je osjećaj da će samo izazvati svađu. Ili nešto s čim se možda neće moći nositi. Razmišljala je o demonu s groblja, tako sigurna u sama sebe, toliko samopouzdanja... To je prava žena... čvrsta osobnost... Ona bi mogla ispuniti njegove želje. Sada se osjećala kao da pokušava prenamijeniti stvar koja je u osnovi loša. Umjesto da potrči za njim i prepusti se svojim nagonima, otišla je do čarolije za zaštitu i ispružila ruku. Kao da je živ, sjaj joj je doputovao do dlana, zastao iznad njega i ostao dok nije odmaknula ruku. Nakon što je neko vrijeme proučavala, vratila se unutra i zatvorila ojačana vrata. Pod normalnim uvjetima bila bi zadivljena veličinom i karakteristikama tog hrasta... Ali, ništa više nije bilo normalno, i imala je više povjerenja u tu Jimovu tvorevinu nego što bi ikada mogla u nekog čovjeka. Zaustavila se na početku stepenica i zapitala što li radi u spavaćoj sobi. Jedini način da dobije ikakve odgovore je da se sama pobrine za to... a koliko bi neugodno bilo da mu uleti dok se presvlači... sprema krevet... slaže odjeću. M’da, baš on ima vremena da radi ove zadnje dvije radnje. Osim toga, kao da bi se uopće išta osim nastavka sukoba moglo dogoditi među njima? Dok je stajala na mjestu, unutarnji glasić joj je napominjao da bi se možda moglo dogoditi nešto drugo. Nešto... što bi objasnilo onaj


bljesak u njegovim očima. Kvragu, možda je vrijeme da izgubi djevičanstvo. Ako krene s pretpostavkom da je to točno... i da razmisli, ne bi se mogla sjetiti muškarca s kojim bi to radije doživjela. »Sranje«, šapnula je.


POGLAVLJE 6

B

io je tvrd kao orah kada je ušao u sobu. Ne tvrdoglav. Ne napet. On mi je bio tvrd. Zalupivši vratima, naslonio se na njih. Bam... bam... bam... Udarao je glavom od drvo i osjetio ih kao otkucaje srca u spolovilu. Pogledao je prema dolje i provjerio koliko su mu se hlače uzdigle zbog erekcije te pomislio kako je to tipično za njega. U njegovu prošlom životu, dok je radio na tajnim operacijama kao plaćeni ubojica na drugim kontinentima, ovo bi mu se dogodilo. Kada bi bio nervozan, netom prije nekog zadatka, njegova krv bi zakuhala, njegova agresija se pojačala i osjetio bi potrebu da ispuše dio energije. No, ne na stazi za trčanje. Ali pobogu, s obzirom kako je proveo prošlu noć s Devinom, čovjek bi pomislio da mu to neće biti problem. Zatvorio je oči i opsovao kada ga je napao još jedan vrtlog misli. Zamišljao je kako se seksa s tim demonom na tisuću mogućih načina do granice nemoći. A onda je ugledao Sissy... kako stoji na trijemu... zuri u njega... Kao da zna da on žudi za njom. Najmuževniji dio njega bio je spreman iskušati tu tvrdnju u ležećem položaju. Da... unatoč tome što bi se trebao što više udaljiti od nje, njegova svijest i njegov razum odlučili su se držati po strani i dati prednost njegovoj drugoj glavi. Odlično. Divne misli, stvarno. Iznenada, sjetio se njene slike koju je vidio u kući njenih roditelja. Slika je prikazivala nju kako sjedi na klupi van terena na nekoj utakmici, pogled joj je bio usredotočen, a tijelo spremno i napeto kao


da želi potrčati i postati dio akcije. Njena duga plava kosa bila je skupljena u rep, njeno lice bez trunke šminke, te se moglo vidjeti da su i drugi ljudi oko nje studenti i atlete. Izgled joj je bio usklađen s godinama. Dolje na trijemu? To je bila žena. Ne djevojka. Iskreno, zaželio je da nije izrasla u odraslu osobu, to bi bilo dovoljno da ga obuzda. Uvijek su ga zanimale prave žene, volio je grub i sirov seks, a to je značilo da treba nekog strastvenog i izdržljivog. Neka djevojčica s labelom okusa jagode i tenisicama Hello Kitty ne bi mogla utjecati na njega. Radije bi da je Sissy ostala dio te skupine. Problem je bio taj što je zbog boravka u Paklu izgubila taj sjaj mladosti u svojim očima, a njena duša se postarala u Devininim zidovima boli i patnje. Nije više bila igračica hokeja koja se druži sa svojim prijateljima uzbuđena zbog igre koja se odvija na terenu srednje škole. Sada je bila žena. I to je bio problem. Kvragu, imao je tako dobre namjere. Od kada ju je pronašao u onoj kupaonici, njegov jedini cilj je bio da je zaštiti... i to je uspio kada je ušao u Devinine odaje. Ali, što je dobrog donio Sissy? Izvukao je iz demonova zida, naravno. Ali sada, sve što je dobila je nemoguć zadatak da shvati što se nalazi u onoj knjizi i pronađe način da ga odvede i izvuče iz Čistilišta. No, trenutno se nalazio na katu i, kada razmisli, to je problem koji će morati riješiti svojom lijevom rukom. »Jebemu«, rekao je. Kada mu je pogled pao na neuredan krevet, sjetio se Devine kako leži na njemu, odjevena u Sissynu kožu, nagovarajući ga na seks. To je bila njegova krivica. Trebao je postaviti više čarolija za zaštitu kada su se doselili. Ali, kada bolje promisli, ako je demon uspio proći kroz jednu, možda ni hrpa njih ne bi upalila. Kako joj je to samo uspjelo? pitao se.


Kliznuo je prema dolje i sjeo na pod. Naslonio je laktove na koljena i razmišljao o svim načinima na koje bi muškarac mogao upasti u nevolje ako dopusti da mala glava misli za njega. Tko bi rekao, ali trzaj u njegovim hlačama natjerao ga je da koljena privuče k sebi, i to ne zbog toga što ga je boljelo. Ne očekujem da uživaš u tome. Ili mi želiš reći da se muškarcima može dignuti i kada im je netko odvratan? Nisam znala da anatomija funkcionira na takav način... ali ipak... Ja sam djevica, zar ne. Što ja znam. »U kurac...« U tome i jest bio problem. Sissy je bila u pravu. Muškarcima se ne može dignuti ako ne uživaju u seksu. Na njegovu žalost, nije mu se moralo sviđati ono što radi da bi se uzbudio... za njega je to bilo kao da probada neprijatelja. Bio je željan kada bi započelo i zadovoljan kada bi završilo. Ali to nije bilo isto kao i uživanje u nečemu. Sumnjao je da su to stvari o kojima bi Sissy htjela išta znati. A bio je siguran da njegov penis ne mari o njegovim razmišljanjima. On zna što želi. Ponovno se pomaknuo, ponovno je osjetio trzaj, zbog čega je stisnuo zube i sporo ispuštao zrak. I na trenutak, nije uspio odagnati sjećanje kada ga je Sissy molila da ju poljubi... Sve što je bilo potrebno je da se sjeti da to nije zapravo bila ona. I opet, sve što je bilo potrebno da ga zaplete bilo je sjećanje na njen pogled kada su bili na trijemu. Još jednom se pomaknuo da ukloni pritisak. I prije nego što je shvatio, umjesto da se spusti na donji kat i pokuša pomoći s onom knjižurinom, njegova ruka se uhvatila posla. Ili, bolje rečeno, uhvatila zamah. Što bi drugo mogao napraviti? Prokleta erekcija nije splašnjavala... a da ju je pokušao sakriti, zbog njegove fizionomije, ništa ne bi bilo dovoljno dobra kamuflaža. Namjerno je odbacio bilo kakve misli o Sissy dok je to radio. Namjesto toga, usredotočio se da mu stisak bude čvrst na putu dolje i


gore, na stisak glavića i na tehniku. Morao je spustiti koljena da bi imao dovoljno prostora, a kada mu se remen urezao u kožu, otrgnuo je hlače sa sebe. Divljina je ubrzo preuzela ulogu. Zagrizao je usnu dok nije pustio krv, ispustio je bijes i požudu, zajedno s mržnjom prema onome što je radio s Devinom. Bilo je bolesno razmišljati o tome, ali sigurnije i bolje nego o onome što je osjećao prema Sissy. Orgazam ga je šlagirao poput munje, zaustavio mu srce, ruke su mu utrnule, a noge tresle. Zatim je uslijedio grom. Putovao je njegovim mislima, njegovim tijelom, njegovom dušom... jedino što je mogao vidjeti bila je Sissy kako se sporim potezima okreće prema njemu, gledala ga je pogledom zamišljene žene. Kada je ispustio olakšanje, nastavio ga je gladiti samo da izbaci seks iz sustava... da se može koncentrirati, da se može vratiti na posao, da može napraviti što treba. Kada ga je vrhunac napustio, umor je obuzeo njegovo tijelo, povlačio mu kapke, opuštao mu ramena. Mnogo vremena je prošlo od kada se naspavao kako treba. Točnije, skoro tri desetljeća. Od kada mu je majka umrla. Posegnuo je za hlačama i iskoristio ih kako bi se obrisao. Pomislio je kako će još mnogo vremena proći dok bude imao vremena za spavanje. Za sada će samo zatvoriti oči i pustiti da mu osjećaj nakon klimaksa povrati bar malo snage. Nije imao mnogo vremena na raspolaganju, ali ionako nikada ne bi dugo odmarao. Zadnja misao prije nego što je otplovio u svijet snova bila je ona. Žena koja je na donjem katu tražila nešto korisno u knjizi. Nije znao želi li da nešto pronađe... ili ne. Možda je Ad bio u pravu. Možda ne bi trebao iskušavati Sudbinu odlaskom u Čistilište. Ali kao i uvijek, nije bio spreman donijeti tu odluku.


*** Mrak je već padao kada je Sissy dospjela do posljednje stranice knjige iz Pakla. Stavila je ruku na potiljak i po stoti put se protegnula te pogledala Adriana. Anđeo se premjestio u snu oko tri sata popodne i sada je ležao uzdužno preko sofe, a pod glavom mu je bio baršunasti jastuk. Od tada se nije pomaknuo, samo bi prekrižio ili otpetljao noge. Znala je da zapravo ne spava. Gdje je Jim? pitala se. »Na katu«, Ad je odgovorio kao da je naglas pitala. »Želiš li da odem po njega?« Zatvorila je knjigu i zurila u korice pune mrlja. »Ne znam.« Sekundu nakon toga začula je korake kako se spuštaju niza stube, zatim stupaju u predvorje i zaustavljaju se pred dnevnom sobom. »Jesi li ti to napravio?« nježno je upitala. »Walkie-talkieji su jako nezgrapni. Čak mi i baterije trebaju.« »Dobar trik«, rekla je dok je poravnavala majicu i popravljala frizuru. Netom prije nego što je Jim ušao u prostoriju, pitala se kako izgleda, zaželjela je da joj je u blizini četka za kosu, ogledalo... možda malo paste za zube. Glupost, glupost, glupost, pomislila je. Kao prvo, nije se mogla natjecati s tim demonom. A kao drugo, zar stvarno želi Devinine ostatke? Jim je ušao u dnevni boravak odjeven u plave traperice i bijelu majicu kratkih rukava koja se zatezala oko njegovih mišićavih grudi i bicepsa. Izraz mu je bio odsutan i nije ju pogledao u oči, ali sama njegova prisutnost u njoj je izazivala reakciju. Kao i uvijek, bio je privlačan toliko da bi se za njim svatko okrenuo. Je li to bilo zbog visine? Građe? Zbog ozbiljnog pogleda? Ta njegova svjetlucava aureola iznad njegove tamno plave kose... U redu, možda se ipak htjela natjecati s jebenim demonom.


Iako to nije imalo nikakvog smisla i osuđeno je na propast. »Nisam ništa pronašla«, objavila je. »Ni riječ.« Začuđujuće, stvarno. S obzirom da je knjiga imala... koliko stranica? Dva trilijuna? Jim se još više namrštio. »Mora da se šališ:« »Ne.« Nije bila sigurna što je pročitala. Dok je čitala, riječi su joj bježale. Ali bila je sigurna da u njoj nije bilo ničeg o Čistilištu. »Jesi sigurna da točno čitaš?« Sissy je okrenula knjigu i gurnula je na drugu stranu stolića za kavu. »Evo, pokušaj sam.« »Ja ne znam latinski.« »Izgleda da nemaš sreće.« »Kvragu.« »Što želiš da ti kažem? O čistilištu nema ni spomena... možda, ne znam... Postoji li mogućnost da ima još neki naziv? Ili možda još neki izvor informacija koji možemo upotrijebiti? Postoji li neka vrsta interneta za život poslije smrti?« Oboje su pogledali Adriana, koji je sjedio i češao svoju smeđu kosu dok nije počela stršati na sve strane kao da ga je udarila struja. »Koliko ja znam, ne«, anđeo je odmahivao glavom. »Znaš, možda je ipak bolje da ne ulazimo u to. Razmišljao sam o tome cijelo popodne. Da nekim čudom uspiješ ući tamo, nisam siguran da ćemo te moći vratiti u jednom komadu... čak i bez Nigela. I prije nego što pitaš, ne, mislim da ti Stvoritelj neće htjeti pomoći, pogotovo zato što time pokušavaš izbjeći jedno od Njegovih pravila.« Jim je opsovao. »Ne, pronaći ćemo način. Neću odustati...« Napad se zbio niotkud. U jednom trenutku Jim je stajao nasred prostorije, bio je ljut. Sljedeće sekunde, polunagi čovjek je uletio kroz vrata bez ikakvih popratnih zvukova, a iznad glave je držao nekakvo svjetlucavo oružje. Sissy je vrisnula i uperila prst. Upravo zbog toga se Jim okrenuo i u zadnji tren izbjegao da bude uboden sleđa. Njegovi refleksi su bili savršeni, naglo mu se suprotstavio, ruka mu je odmah poletjela prema


podignutoj ruci i odbacilo je oružje izvan dohvata. No, napadača nije uspio pokoriti, bio je jednako snažan. Bio je to Colin, onaj kojeg je vidjela pri posjetu Jimu u bolnici, shvatila je. Onaj tamnokosi... Bum! Udarili su o okvir kamina. Dum! Prevrnuli su stolić i razbili lampu. Škrip! Borili su se, sudarili se sa sofom te je odgurnuli toliko jako da je otklizala s tepiha. Dok su plesali taj opasan ples, Adrian je poskočio i izvadio nož, za koji do tada nije bio svjestan da ima. Ali nije puno dobio time. Brzim pokretima, napadač je ispružio slobodnu ruku i ispalio zraku bijele svjetlosti prema Adu, koja ga je odbacila tolikom snagom da ga je trosjed na koji je sletio otklizao preko prostorije i udario o zid. Anđeo je klonuo i pao na tlo, Jim i napadač su se nastavili naguravati po prostoriji, odbijajući se o zidove dok su se borili za kristalno oružje... a Sissy nije imala namjeru sjediti i čekati tko će se prvi umoriti. Maknula se od njih i pokušala pronaći nešto, bilo što što bi moglo pomoći u borbi protiv Colina. Zgrabila je prvo što je vidjela. Bio je to svijećnjak od mesinga koji je bio jednako težak koliko bi bila željezna opruga. Svijeća je poletjela iza nje kada je podigla svijećnjak i ona se zaletjela... Žustro su se kretali. Toliko su se brzo vrtjeli da ih nije uspijevala pratiti. Čekala je da onaj bez majice bude unutar dohvata i ostane na tom mjestu dovoljno dugo da ga može pogoditi. Što ako ne odabere pravi trenutak? Mogla bi udariti Jima. Pun pogodak. Baš kada joj se Colin približio, ukopala je noge, sakupila svu snagu koju je imala i zamahnula metalnim predmetom udarivši ga po tamnokosoj glavi. Svugdje se raspršila svijetlost, zaslijepila ju i odbacila baš kao Adriana... Samo što se nije kretala prema istom mjestu, tijelo joj je putovalo prema duplom prozoru. Neugodno se spotaknula i uspjela preusmjeriti. Iako joj je pad ublažio snop baršunastih zastora, udarac joj je zaustavio srce i izbio sav zrak iz pluća. Nije izgubila svijest... tako da je u bunilu promatrala kako se


muškarac s nožem spoticao. Ozljeda glave ga je izbacila iz takta. To je bilo sve što je Jimu bilo potrebno. Uz pobjedonosan pokret, istrgnuo je bodež iz njegove ruke i udario ga u torzo odmaknuvši ga daleko. Kasnije će Sissy unedogled ponavljati slijed događaja u svojim mislima, kao da iza ugla vreba neki drugi ishod, kao da može sve preusmjeriti na neki drugi put samo ako izreže taj događaj i zamijeni film. Naravno da to nije bilo moguće. Kada je Colin udario o tlo, pogledao je Jima čistom mržnjom crvenim očima. »Ti si ga ubio!« »Koji kurac...« »Tvoja ruka je bila na bodežu!« »... s tobom nije u redu!« Nastavili su se izderavati jedan na drugog, njihovi muževni glasovi su odzvanjali kroz kuću, Jimov američki naglasak, Colinov britanski. »Zbog tebe sam ga izgubio!« »Znam!« Jim je povikao. To je ušutkalo Colina. Šutio je i dopustio Jimu da nastavi s vikom. »I ja ću ga vratiti!« Gnjusan smijeh razbio je atmosferu. »Aha, hoćeš, je li? A kako to namjeravaš izvesti?« Jim je pogledao prema Sissy. Zatim u Adriana. »Morat ćete mi pomoći. Nekako...« Ad je izbacio ruke kao da pokušava zaustaviti automobilsku nesreću. »Jim! Ne, nemoj...« Jim je zurio u Sissy. Otvorio je usta kao da će nešto reći. . . ali umjesto toga, okrenuo je kristalni bodež prema sebi, uperio oštri vrh prema trbuhu i ispružio ruke što je više mogao. »Ne!« Sissy je vrisnula i skočila na noge. U posljednjoj sekundi, promijenio je mišljenje. Ali ne u potpunosti. Promijenio je samo pristup. Spustio je lijevu ruku i podigao desnu... ... te uz žestok pokret rasporio vlastiti grkljan. »Neeeeeeeee!« Sissy je potrčala prema njemu, a nož je sporo


padao iz njegove labave ruke. Jim je pao za njim, krv je šikljala iz njega... uvjetno rečeno, jer je bila srebrene boje, namjesto crvene. O, Bože, krv je natapala prednju stranu njegove majice. Zvuk udarca njegovih koljena o tlo sličio je grmljavini. Došla je do njega kada je sjeo na pete. Njegova usta su bila širom otvorena, proizvodilo je čudan zvuk dok je pokušavao udahnuti kroz bujicu krvi. »Jim! Jim!« posegnula je da nasloni ruke na njegovu ranu, što je bio gubitak vremena. Čak i da ima metre i metre zavoja, nije mogla ništa napraviti. Nije ga mogla spasiti. Gledao je ravno u nju svojim plavim očima kada je počeo padati u stranu, njegovo veliko tijelo predavalo se gravitaciji, a njegova besmrtna duša blijedjela pred njenim očima. Suze su zasjenile njen vid, a misli obuzele riječi Nikada više! Nikada!. Koliko je god bila ljuta na njega jutros, sada je bila prestravljena zbog pomisli da ga je zauvijek izgubila. Neiskorištena prilika. Neotvorena vrata. Neostvarena sudbina. Taj gubitak ju je pogodio više nego išta drugo što joj se ikada dogodilo. Čak i Pakao. »Ne ostavljaj me, ostani sa mnom, ne ostavljaj me...« Njegove usne su se nastavile kretati i shvatila je da ne pokušava disati... pokušavao joj je nešto reći. »Što?« zakreštala je. »Što želiš...« Te usne, umrljane srebrenom tekućinom, kretale su se sve sporije i sporije, a njegove zjenice su se proširile kao da pokušavaju nadomjestiti nedostatak svjetla. Sissy je znala u kojem je trenutku stvarno umro. To nije bilo kada su mu se usne prestale kretati, niti kada su mu se oči izvrnule. Bio je to trenutak kada je miris cvijeća obuzeo prostoriju, ušao joj u nosnice i zagrebao joj grlo.


Bilo je baš kao što su joj pripovijedali na vjeronauku: Kada svetac umre, osjeti se miris cvijeća. Jim... spasitelj... je nestao.


POGLAVLJE 7

K

olekcionarstvo je dobra stvar. Njeno je vjerojatno malo izmaklo kontroli. Devina je razmišljala o tome dok je izlazila iz dizala uredske zgrade. Nije li to prekrasno? Pred njom se protezao niz komoda sa stvarima u podrumu zgrade. Bio je velik koliko i nogometno igralište, a u njemu su se nalazile uspomene na duše koje je stoljećima sakupljala i spremala. Od tog prizora bi joj uvijek zastao dah iz dva razloga. Prvi je bio što se sve nalazilo ondje gdje bi trebalo biti, a drugi što je bilo njeno, samo njeno. Njene pete su zveketale dok je hodala preko betonskog tla. S vremena na vrijeme bi zastala, stavila vrećicu s kutijom u kojoj su se nalazile Louboutinsice na tlo i izvukla ladicu. Nebitno je li se radilo o hrpi džepnih satova sa zlatnim lancima, skupu naočala iz devetnaestog stoljeća ili svežnju ključeva, ona je sve imala posloženo u glavi... Mogla se točno sjetiti tko je posjedovao neki predmet, od koga je što dobila i točne okolnosti pod kojima im je uzela dušu i stavila je u zid. Ali to nisu bila sretna sjećanja. Svaki put kada bi dotakla metalni gumb, naušnicu ili novčić osjetila bi esenciju te osobe. Ti predmeti bili su joj veza s njenom djecom u podzemlju, njen način komunikacije sa zarobljenicima, opipljiva veza s besmrtnim životnim djelima. Milijuni predmeta... a ipak, nije bilo dovoljno. Njena glad bila je neutaživa, što je činilo ovaj rat još stvarnijim. Sranje, kada samo razmisli o dobrim vremenima koje bi ona i Jim mogli proživljavati. On bi joj mogao pomoći da sve ovo zaštiti. Svaki put kada bi


otišla potkrala bi se misao da će se nešto dogoditi, da će doći do dizala, pritisnuti dugme za dolje, otvoriti vrata i pronaći praznu prostoriju. To joj se događalo bez obzira što je imala najbolji sigurnosni sustav na svijetu. Sve zahvaljujući dvadesetdvogodišnjem programeru iz Ne-uvo-Teca, tvrtci koju je unajmila da dođe do njenog ureda »ljudskih resursa« i konfigurira »server« kako bi se uskladio s »unutarnjim komunikacijama«. Ili neko slično sranje. Zapravo je stvorila cijelu tu iluziju kako bi dovukla tog štreberskog djevca na svoj teritorij. Pri dolasku mu je figurativno oduzela dah svojim odijelom Prada i jako visokim Monolosicama, a zatim doslovno kada ga je zaskočila straga, nadvladavši ga dok je provjeravao varku od kompjutera. Nakon toga mu je pustila krv, obavila ritual, zabilježila kožu simbolima... i tako je dobila posebni sigurnosni sustav. Kada bi netko došao na kat iznad podruma ili pokušao ući u dizalo, ona bi dobila dojavu neovisno o tome nalazi li se na Zemlji ili njenom Bunaru duša. Tako je mogla zaštititi svoj dragocjen posjed. Stvarno bi bilo lijepo da ima partnera u svemu ovome. Njeni minioni bi došli pod ruku kada bi im trebala nešto narediti, ali oni sami nisu mogli ništa, i to joj je ubrzo dosadilo. Jim Heron im je bio potpuna suprotnost. S njim se stalno borila i to je bio taj ljuti začin koji je željela. Nastavila je hodati i uputila se natrag u prostoriju koja je nalikovala spavaćoj sobi. Iznad nje, redovi fluorescentnih svjetala svijetlili su poput umjetnih sunaca, te je ubrzo stigla onamo gdje je stajala odjeća. Nakon njenog ormara, koji je više priličio izložbenom prostoru, nalazile su se police s cipelama koje su sezale sve do stropa, zatim dio za modne dodatke gdje su bile torbice, šalovi i nakit, te naposljetku kozmetički stolić s ogledalima, puderima Chanel, olovkama YSL i podloga Estee Lauder. Tu se nalazio i njen krevet, naravno. Oh, njen krevet, prekriven


tkaninom Porthault, poplunom i jastucima. Nikada se nije na njemu ševila, ali zar neće biti super kada krsti madrac s Jimom? Pred očima joj se stvorila Sissy Barten i stisnula je zube. Kvragu, napravit će što god bilo potrebno, ali Jim će ležati na tom krevetu raširenih nogu uzdignutog kurca, govorit će joj da je voli i moliti je da ga pojebe. A kada se to dogodi? Bit će potpuno divlje i vruće jer će znati da je pobijedila te da će on biti s njom do kraja vječnosti. Jednostavno je tako moralo biti. »Zar ne?« upitala je cipele. Čin stavljanja novih svjetlucavih blizanki na njihovo mjesto među ostatkom kolekcije na nju je djelovao smirujuće, ali morala je još nešto provjeriti. Od svih njenih predmeta... taj je bio najružniji. Ali i najvrjedniji, unatoč količini ukradenog nakita koji se ondje nalazio. Njeno pravo ogledalo nalazilo se u samom kutu podruma. Bilo je spremljeno u tami, ne samo zbog sigurnosti, nego zato što je bilo krajnje odvratno. Bilo je visoko bar metar i pol, a široko jedan metar, možda i veće. Okvir je imao rezbarije koje bi s određene udaljenosti mogle sličiti cvjetnim motivima ili nekim finim francuskim oblicima. No, izbliza se jasno vidjelo da je valovit uzorak zapravo niz tijela u mučenju, udovi su im bili oštećeni ili su u potpunosti nedostajali, a lica iskrivljena od boli. Fućkaš zlatne listiće, okvir je svjetlucao, a razlog nije bio nikakav metalni ukras. Izgledalo je kao sjaj kobrinih očiju. Površina ogledala je bila neravna, na mjestima udubljena i nedostajali su mu neki dijelovi. Više je izgledalo kao koža starog čovjeka nego reflektirajuća površina. Ali ionako joj nije služio da bi se ogledala u njemu. Ono je bilo prolaz koji je vodio prema njenom Bunaru duša i natrag. To je ujedno bio i jedini prolaz. Kada se nalazila u svojoj jazbini, mogla je prihvatiti nove duše ili sluge, ili Jima, ili Adriana, ali morala je biti u Paklu da bi to napravila, u suprotnom ni ona ni itko drugi nije imao pristup.


Da izgubi ogledalo ili da ga razbije? Tada bi izgubila pristup zbirci duša. I sama pomisao joj je bila prestrašna... Nešto je privuklo njenu pažnju, ali nije znala što. Okretala se oko sebe i pogledom pregledavala svoj privatni prostor. Već je pripremala kandže za napad. No, oko nje nije bilo nikoga, ni alarm se nije oglasio da je upozori kako je netko nepozvan ušao u prostoriju na katu iznad. Krenula je prema svjetlu i stavila krutu vrećicu s logom hotela na prekrivač. Stala je potpuno mirno. Jedini koji bi mogao ući ovamo bio je Stvoritelj glavom i bradom. »Jim?« namrštila se i pitala kako bi to moglo biti moguće. Osim ako... Ne, ovaj osjećaj je bio vezan za njega. Oči su joj pobjegle prema kozmetičkom stolu. Između maske za čišćenje lica Clarins i seruma Chanel Precision nalazio se predmet koji nije imao nikakve veze s kozmetikom. Inače ne bi mogla podnijeti taj nesklad. Ali ovaj je imao posebno značenje. Bio je to znak s prednje strane njenog Mercedesa S550 4Matic i prvi put nije žurila da ga stavi na prikladno mjesto. Prekršila je svoje pravilo... Taj okrugli zaštitni znak s linijama koje ga presijecaju imao je priču: Kada je udarila Jima autom prije nekoliko večeri, posjekao se na haubi i jedan mali dio njega ostao je na tom ornamentu. Upravo taj ostatak na površini metala jest ono što joj je pomoglo da uđe u njegovu kuću, njegov krevet i za dlaku ga zavede dok se pretvarala da je Sissy. Ali ta veza je djelovala samo u jednom smjeru. Nije postojala mogućnost da on to iskoristi da uđe u njenu... Niotkud, val boli zazvonio je poput zvona u njenim grudima, kao da ju je netko upucao ili joj zabio nož. Ali nikoga nije bilo u blizini. Nikoga nije bilo gore. A ipak, nešto nije bilo u redu, nešto... »Jim...?« hodala je prema naprijed. »Jim?«


Uslijedilo je gušenje. Osjećala se kao da joj netko stiska ruke oko vrata. Ili uže. Odjednom je posegnula prema gore za onim čega nije bilo i otvarala usta kako bi mogla disati. U kurac, ona se sada našla u ulozi prodavača u hotelu, njen pristup zraku zaustavila je nepoznata sila. No, to nije bilo pravo gušenje. Ovo je bila... emocionalna bol toliko silovita da joj je oduzela sposobnost da udahne zrak u pluća, koja se pretvarala da ima. »Jim!« vrisnula je, naznake su se stopile u zastrašujuću misao. Uklonila je svoj fizički oblik, ušla je u ventilaciju, plovila zgradom, ispalila se u prostor putujući zrakom u smjeru stare kuće u kojoj je on živio. Brže, brže, brže... Znala je čim se odvojila od tla. Agonija joj je obuzela dušu, probadala ju je toliko da se osjećala kao da ju je slomilo na pola. Oluja se skupila na njenom putu i zastala u dvorištu posjeda koji je Jim iznajmio, a ona je odjurila prema ulaznim vratima.. . Zaustavio je zid od cigli koji nije postojao, nevidljiva, neprobojna sila koja ju je odbijala tolikom jačinom da je pala na dupe. Pogledavala je unaokolo u panici, pomahnitalog uma, nije mogla shvatiti što se dogodilo... ali uočila je prikriveni crveni odsjaj. Kopile je uspjelo zaustaviti je dodavši još jednu jaču čaroliju. Ali nije dugo trajala. Kada se njegov život ugasio, zaštitna čarolija je izgubila svoj izvor, a zid je polako nestajao, topio se od krova prema dolje. Taj neizbježan prizor bio je kao da pred njom umire, kao da gleda kako njegov život nestaje. »Jim...« zajecala je dok je zadnji djelić nestajao. Uspravila se na noge i potrčala prema prozorima dnevne sobe. Ruke su joj se tresle, nagnula se prema starom staklu i skupila dlanove. Pogledala je unutra... Jecaj koji je izašao iz nje bio je prepun patnje. Mogla je vidjeti Jima kako leži osakaćen na tlu, ruke i noge svaka u svom smjeru kao


da se nije borio protiv pada. Srebrene krvi je bilo svuda po njegovim prsima, te je vidjela otvorenu ranu na vratu iz koje je potekla. U njegovoj ruci stajao je kristalni bodež na kojem je bilo još tekućine nalik živi, iste kao i u njegovim venama. Očito je još nekog poveo sa sobom. Pravi junak, pomislila je dok su joj suze navirale na oči. Nasuprot njemu stajao je arhanđeo Colin, od čije je snage ostala samo sjena. Njegovo lice se zamrznulo u užasu, a njegovo tijelo stajalo napeto kao da ulazi u borbu, samo što ga nitko nije proganjao. Na njemu se vidjelo da je sudjelovao u sukobu. Lice mu je bilo rumeno, a ruke prekrivene srebrenom krvi. Prostorija je bila u potpunom neredu, lampe pobacane, stolovi preokrenuti i sofe se nisu nalazile na svom mjestu. Jim se borio protiv arhanđela. Možda za njenu čast? To mu priliči... ali nije trebalo ovako završiti. Ona nije bila jedina koja je tako razmišljala. Ona glupa kurva Sissy Barten je vrištala iz petnih žila dok je prilazila Jimu i stavila njegovu glavu u svoje naručje. Na drugoj strani anđeo Adrian je izgledao kao da je vidio duha. Ili Smrt. Jedina svijetla točka bila je vidljiva bol te djevojke i Devina je zastala na trenutak da ju upije. To je bila jedina utjeha koju će imati dugo, dugo vremena. Bit će joj korisno. Ali ne sada. Sada je to jedino što može napraviti da se ne bi u potpunosti slomila. Raširila je prste i nagnula se koliko je mogla dok joj čelo nije dotaknulo hladno staklo. »Moja ljubav...« Neka životinja je podivljala u dnevnom boravku. Oh, čekaj... to je bila ona, Sissy je shvatila. Širom otvorenih usta i naizgled neiscrpnim izvorom zraka iz pluća proizvodila je zvuk nalik na mješavinu laveža i detonacije atomske bombe. Izbacila je sve iz sebe dok je zurila u Jimovo beživotno tijelo. Ljuljajući ga poput djeteta, srebrna krv je ostavljala mrlje posvuda po


njoj... Pojurila je prema njegovu napadaču. Bez razmišljanja, potrčala je velikom brzinom i zaletjela se ravno u Colina. On je ostao u potpunosti ukipljen ili zato što ga je ranije udarila u glavu ili zbog onoga što je Jim napravio. Ciljala je u oči. Nije im došla ni blizu. Zgrabio ju je za zapešće, prevrnuo ju na leđa, smjestio ju na tlo i zapeo ruke iznad glave. »Jebi se!« vikala je na njega. Borila se ne bi li se oslobodila, udarala je nogama i zabacivala ih posvuda. Kada ga je pokušala ugristi, uspio ju je pridržati i osloboditi jednu ruku kako bi njome pritisnuo njenu čeljust o pod. Nije ju ozlijedio. Samo je čekao da se izmori. Prošlo je dugo vremena kada je napokon zastala da dođe do daha, a on je cijelo vrijeme sjedio na njoj mirno, kao da nije ulagao ni malo napora. Kada je voda počela padati po njoj, isprva nije shvaćala što se događa... Muškarac je... plakao. Suze su padale, kap po kap, po njenom licu iz očiju najčudnijih boja ikad. Prije nego što je shvatila, njene suze su se pomiješale s njegovima. Vodopad osjećaja izlijevao je iz istog izvora u kojem je nekoliko sekunda ranije stanovao bijes sirov koliko i otvorena rana na Jimovu vratu. »I ja sam doživio gubitak«, rekao je engleskim naglaskom. »I ja sam izgubio.« »Zašto si ga ubio«, jecala je, iako je znala da se to nije dogodilo. »Zašto...« »Zao mi je zbog tvog gubitka«, glas mu je pukao. »Tako mi je žao...« Okrenula se i kroz zavjesu suza pogledala Jimovo tijelo. Njegovo lice je bilo okrenuto prema njoj i na trenutak je izgledalo kao da gledaju jedno u drugo... ali u njegovim očima nije bilo života. Colin je opustio stisak. Odmaknuo se malo. Odmaknuo se mnogo.


Dok se muškarac, anđeo ili što god, odmicao, namještao je stopala kao da će ustati, ali nije imao snage ni ravnoteže da to napravi. Protrljao je lice... kao da će to promijeniti ono što se nalazi na tlu preko puta. »Htio si ga ubiti«, rekla je Sissy mrgodno. »Ne razumijem zašto si toliko jebeno pogođen ovim.« »Jer si je to sam napravio«, šapnuo je. Sa sofe koja je ranije bačena prema zidu Adrian je psovao. »Otišao je onamo da vrati Nigela.« Colin je naglim pokretom okrenuo glavu. »Molim?« »Ubio se da vrati tvog dragog prijatelja.« Colin se namrštio, a oči su mu se suzile. »To nije moguće.« »To sam mu i ja pokušavao objasniti, ali znaš kakav je Jim. On sam donosi odluke.« Sissy je vidjela da Ad gleda prema njoj, ali nije obraćala pozornost. Bila je prezauzeta traženjem drugog završetka, pitala se zašto, razmišljala o svim vrstama magije ovog novog svijeta u koji je kročila, pokušavala je postići nekakvo metafizičko premotavanje filma ne bi li uklonila sav ovaj nered. »Nitko se nije vratio odande bez Stvoriteljeva dopuštenja«, rekao je Englez. »Znaš to.« »Da. To sam mu rekao.« »Zašto si mu dopustio...« »Dopustio. Koji kurac, Coline?« Kada se Sissy pokušala uspraviti, potiljkom su joj prošli trnci. Posegnula je i protrljala... Škriiiiiip. Zvuk otvaranja ulaznih vrata svima je privukao pažnju. Uslijedili su neobični koraci, zatim zvukovi nalik na povlačenje nečeg po podu i onda udarac koji je bio poput nečeg iz filma Wesa Cravena. Temperatura se spustila za pet stupnjeva, zbog čega su zidovi zaškripali a dah se pretvarao u paru pred licem. Sissy je vrisnula kada je ugledala pojavu na ulazu. Bilo je to


truplo, uspravno, raspadajuće truplo sive kože koja je visjela s kostiju i kose koja je padala u snopovima preko šupljih ramena. Colin i Adrian su ustali kada je truplo ispružilo ruku. Mogla se vidjeti tetiva koja je donekle spajala podlaktičnu kost s dlanom. »Jim«, reklo je ispijenim glasom. »Dopustit ćete mi da ga vidim.« »Moš’ mislit«, Adrian je zarežao. »Sada nije vrijeme za to.« »Jebi se, Devina.« »U redu, onda ćemo na teži način.« Svjetlo je nestalo, ne samo u prostoriji u kojoj su bili nego iz neba također, kao da je tama prekrila cijelu Zemlju. Začulo se jezivo pištanje, kao da su se pčele ujedinile, formirale veliki roj i ispunile prostor. Netko ju je zgrabio oko struka... ne Adrian nego onaj drugi. »Adrian!« viknuo je Englez. »Zgrabi Sissy!« Ad je uzvratio. »Imam je! Dolazi ovamo!« Trenutak kasnije Sissy je bačena u udaljen kut prostorije, a muškarci su svojim tijelima tvorili zid pred njom. Kratak bljesak svjetla joj je omogućio da vidi truplo kako se spušta na koljena pred Jimovim tijelom... i onda se otvorila Pandorina kutija. Sa sljedećim bljeskom grmljavine crni, masni oblici sjena oslobodili su se od svojih zidova i postali trodimenzionalni, oživjeli su. Sve se ponovno zacrnjelo. Do sljedeće grmljavine. Ovog puta su im se te crne noćne more približavale i spremale napasti. Bilo je nemoguće da ih Englez i Adrian zaustave. Nemoguće.


POGLAVLJE 8

V

olim te... Volim te... Volim te...« Jim je još uvijek izgovarao svoje posljednje riječi poput mantre kada je otvorio oči. Sivilo. To je bio prvi dojam. Sivo nebo, sivo tlo. Drugo što je primijetio bio je nestanak osjećaja gušenja. Nestala je i posjekotina s prednje strane njegova vrata te bakreni okus u ustima. Ali nestala je i njegova Sissy. Zajedno s Adrianom i dnevnim boravkom. I Colin. Sve je zamijenio beskonačan sivi pejzaž. Bezlično ništavilo se prostiralo dalje nego što je mogao vidjeti u svim smjerovima. Jedino što je razbijalo taj beskrajni horizont bile su gromade stijena koje su izvirale iz prašnjavog tla, stjenoviti oblici koji su bili nasumično posloženi posvuda. Sa sjevera... ili je to bio zapad? Ili jug? Istok?... Hladan vjetar je putovao prema njemu, udarao ga u lice, oči su ga pekle, a grlo mu se osušilo od prašine koju je nosio sa sobom. Sjeo je i okrenuo se za tristo šezdeset stupnjeva provjeravajući sve oko sebe. Nije bilo građevina. Ništa se nije pomicalo. Nije bilo sunca, ni mjesečine, ni sjena, postojao je samo sjaj bez izvora, a glavna tema je bio beskraj. »Sranje«, prozborio je. Bilo je teško znati što je mislio da će pronaći... Treba imati na umu da prije nekoliko tjedana nije vjerovao da postoje anđeli, demoni i Čistilište. Tako da ni ovdje nije baš došao s nekom predodžbom, a pogotovo ne s planom igre. Ali, čovječe, ovo stvarno nije zamišljao. Nešto kao igla u plastu sjena. To otprilike opisuje njegovu potragu za Nigelom... A nije znao koliko vremena ima. Devina je bila na


Zemlji, nastavljala rat dok je on bio ovdje. Jedino čemu se mogao nadati jest da ovdje vrijeme prolazi na isti način kao u Paklu. Nalazi li se ovo mjesto ispod zemlje? Negdje sa strane Mliječnog puta? U dubini crvotočine? Kada mu je um krenuo krivim putem, napustio je taj slijed razmišljanja i ustao. Ili, bolje rečeno, pokušao ustati. Ustajanje na noge zahtijevalo je mnogo više napora, kao da je gravitacija na ovoj strani svijeta mnogo jača. Kada se napokon uspravio, tlo je utonulo pod njegovom težinom, a njegove stope ostajale su utisnute duboko u nakupljenoj prašini. Hodao je prema naprijed jer... Što bi drugo mogao... Vjetar je puhao, udarao mu o prsa dok se kretao, a za njim su ostajali tragovi povlačenja zbog sile s kojom se borio. A ta prašina... Za Boga miloga, kao da se vratio na Bliski istok... Svaki dah mu je nadraživao nosnice, a oči su ga boljele kao da je cijelu noć bio na tulumu, svaki treptaj ga je grebao i izazivao suze. Odjednom je pomislio na Sissyn izraz lica... I tada je sve ovo fizičko postalo nevažno. Ta strava na njenom licu kada si je rasporio grkljan bila je prizor iz noćnih mora, i to što joj je on bio taj koji je uzrokovao paniku i bol u njenim očima bilo je nepodnošljivo. Izgleda da je dokazao da može staviti rat ispred svoje brige za nju, ali čovječe, koja usrana odluka. U još usranijoj situaciji. Natjerao se da se nastavi kretati, stavljao je jednu nogu pred drugu i razmišljao koliko bi mu pomoglo da zna je li Nigel ovdje. Je li ovo samo njegova verzija ovog mjesta? Ad i Eddie su se sreli, ali možda su njihova pravila bila drugačija? I, kvragu, pa i da je arhanđeo završio baš na ovoj razini postojanja, Jim se morao zapitati kako ga uopće pronaći. Prema statistici? Mogao bi provesti vječnost lutajući unaokolo između stijena... U redu, nisu to bile baš stijene. Skulpture. Kada se popeo ponad jednog humka, ugledao je suptilan oblik koji nije mogao razabrati s udaljenosti. Vidio je čovjeka koji sjedi


prekriženih nogu, ruku omotanih oko koščatih prsa, a glava mu je bila spuštena u molitvi... ili tuzi. Odjeća je bila iz nekih starijih vremena, nešto kao odora iz Američkog rata za neovisnost... ali kako se raspadala, bilo je teško točno odrediti. Nemilosrdni vjetar je uništio dijelove na koljenima, ovratnik debelog kaputa, crte njegova lica. Skulptura se raspadala i postajala dio vječne prašine. »U kurac!« Jim je napravio korak unatrag i čučnuo u obrani. »Skulptura« se pomicala. Ruka s lijeve strane pomaknula se prema gore kao da je netko zatočen unutra ili... kao da je to stvarno bio netko. Sivi komadi su mu otpadali s lakta kada se podigao, kao da ga ta osoba pokušava prizvati u pomoć. To nije bio Nigel, ali kao da neće nešto napraviti ovdje? Jim se sagnuo i ispružio ruku. Čim su se dotakli, ta osoba se pretvorila u hrpu prašine na tlu, a vjetar ju je odnio kao da je to njegova svrha. U tren oka, na tom mjestu kao da nikada nije bilo ničeg, prazan prostor. Glasić u glavi ga je na nešto upozoravao, a on je provjerio svoje prste, dlanove, ruke i cijelo tijelo. Na sebi je imao istu odjeću, bijelu majicu Hanes i plave traperice. Ipak su se promijenile... ili su se još mijenjale. Bijelo nije bilo svijetlo kao prije. Sada je izgledala kao da je majica dio reklame za deterdžent Tide te služi kao primjer onoga što ne raditi sa svojom odjećom. I plavo je također blijedjelo. Zurio je u mjesto gdje je ranije stajao čovjek. Zatim je nastavio koračati, stisnuo ruke i urlao niz vjetar. »Nigel! Niiiiiigel, halo, prijatelju!« Glas mu nije daleko sezao, kao da ga prašina u zraku proždire i uništava. »Ovo je bio odličan plan, budaletino«, mumljao je i penjao se uz još jedan nasip. Sljedeća skulptura je bila toliko istrošena da nije uspio prepoznati ništa. Glava je bila ništa doli izbočenje na vrhu stijene, a tijelo pod


njim stajalo je u istoj pozi kao i ono prije. Ili je bar tako izgledalo. Baš se htio okrenuti kada se skulptura urušila, glava je upala u šupljinu tijela, a vjetar je ponovno pokupio ostatke noseći ih za sobom. Jim se sagnuo da pročisti suho grlo te se zapitao primjenjuju li se na ovom svijetu zakoni hrane i vode. Gegao se dalje i osjetio hladnoću u zraku. »Nigel! Nigel!...« Misli, Jim, jebeno misli. Što bi mu moglo pomoći da se održi na »životu«? I gdje je, dovraga, taj Englez? Obuzela ga je ozbiljna zabrinutost u vezi s vremenom. Kronološki gledano, Nigel se ubio prije dva i pol dana, najviše. Ali to je bilo u zemaljskim satima. Koliko vremena mora proći prije nego što se pretvoriš u skulpturu? Prije nego što se on sam pretvori? Odjeća onog čovjeka mu je govorila da je prošlo više od dvjesto godina i to su bile dobre vijesti, jer je to značilo da imaju vremena. Osim ako je svačije iskustvo drugačije? Stvarno bi mu dobro došle neke upute za ovo mjesto... I naravno, ta pomisao je izazvala niz slika Sissy kako se muči s onom starom, izlizanom knjigom, sjajne plave kose, a njen izraz toliko ozbiljan kao da iz riječi pokušava izmusti svako moguće značenje. Dok se vukao naprijed, dozivajući arhanđeovo ime, pokušavao se uvjeriti da je jedini razlog zašto se toliko zalijepio za razmišljanja o Sissy bio taj što je uvijek lakše zamišljati savršen kraj neispričanih priča. Pošto nikada nije bio s njom, njegov um je bio slobodan da zamišlja bilo kakve utopije... i bilo je nelogično sebe mučiti s onim što je moglo biti kada se to nikada nije dogodilo. Osim toga, ne bi se baš moglo reći da je ikada imao neku veliku romansu. Njegov seksualni život je bio utemeljen na spetljavanju s anonimnim ženama. Ne samo da se nikada nije zaljubio, nego mu je pronalazak supruge ili majke njegova djeteta bio toliko nisko na listi prioriteta da ne bi nikada došao na red... U redu, izgleda da ga je rat izludio, a njegova ludost je bila iluzija da ima neku predodređenu sudbinu sa Sissy.


»Niiiiigel«, vikao je. »Gdje si, kurvin sine...« Gledajući u taj beskonačan jalov prostor, zatekla ga je spoznaja da je ta mogućnost kretanja u svim smjerovima jedan od oblika zatočeništva. A nakon toga je spoznao da Nigel nije bio ni sjena snalažljivosti. Taj uglađen, fin Englez ne bi mogao preživjeti u svijetu koji ne uključuje kriket, mnogo serija i kvartet koji svira Bacha. Čovječe, trebao je puno bolje razmisliti o ovome. »Niiiiiiigel!«


POGLAVLJE 9

D

ok su munje sijevale i otkrivale mnoge sluge koji se spremaju za napad, Adrian je zaželio da nije izgubio vid u jednom oku. Percepcija dubine mu je stvarala probleme, a sada mu je trebala više nego ikada da bi se mogao suočiti s demonovom četom masnih, bezobličnih vojnika. Od njih ga je oduvijek hvatala jeza, a to je bilo onda kada se morao brinuti samo za svoju malenkost i nikog drugog. Sada kada je iza njega stajala Sissy i budala Colin kao suborac? Koje veselje... Osjetio je da ga nešto povlači za struk, pa se okrenuo i vidio da je Sissy izvadila njegov rezervni bodež. »Kojeg vraga radiš?« nadglasavao je grmljavinu. »I ja ću nas braniti.« Zahvatila je dršku kao da postoji ikakva mogućnost da će ga znati upotrijebiti. Osim da napravi salatu. Ali u ovoj situaciji im nije trebao junak. Ad je zakolutao očima. »Gle, samo ostani iza nas...« Zadobio je udarac u lice i u glavi mu je zazvonilo kao nikada prije. To je bila jedna od karakteristika tih miniona. Mogli su se protegnuti kao Gumeni čovjek i imali su Tysonov udarac, a sa svojom bolesnom nogom nije mogao podnijeti udarac kao nekoć. Kada se težina njegova tijela prebacila na tu stranu, on je posrnuo i nagnuo se. Izbacio je ruku kao da se pokušava uhvatiti. Sissy se našla pored njega da ga uhvati, postavila je tijelo pored njegova kao da pokušava zaustaviti drvo da ne padne. Colin je stupio pred njega i bacio čaroliju koja je miniona odbacila u daljinu. Još munja obasjalo je prostoriju. Dvoje sluga se pojavilo na


mjestu gdje se ranije nalazio jedan. »Nije dobro«, promrmljao je Ad. »Stvarno nije dobro.« Colin je psovao, ispružio obje ruke i izbacivao čarolije jednu za drugom. Uspio ih je zadržati, ali se sve više i više minona stvaralo pred njima. Nakon nekog vremena našli su se u potpunosti zatočeni u kutu, a Devinina vojska se zbila toliko da su stvorili jedan veliki gusti zid crnila. Sissy je uzdisala pripijena uz njega, lice je zabila u njegove grudi, ali nije ga puštala i nije ispuštala bodež. Sranje, prisjetila ih se od onda kada je bila dolje u Paklu. Colin se počeo tresti, a njegovo lice oblikovalo se u grimasu. »Ne mogu... izdržati... još dugo...« Savršeno vrijeme da se počne ponašati kao Scotty iz Zvjezdanih staza. Tada je kaos postao još veći. S druge strane zbijene demonove momčadi začulo se glasno jecanje. Devina je bezbroj puta ponavljala Jimovo ime dok je raspadajućim kosturom stajala nad njim. »Devina!« Adrian je viknuo. »Devina! Pomozi nam da ga vratimo!« Sve više slugu počelo se odupirati zaštitnoj čaroliji i gurati Colina još dalje. I onda je iz te gužve izvirio zglob, migoljeći se prema unutra... »Ne!« Sissy je vrištala i zarezala ga bodežom. »Ne!« Povlačenje je popraćeno cviležom koji je rezao uši. Ali gotovo u istom trenutku na njegovu se mjestu pojavio drugi. Sissy se pobrinula za to, šuljala se oko Ada da dođe što bliže i dohvati ga oštricom. Adrian je pratio njene pokrete, pažljivo se kretao da ne izgubi ravnotežu i ne ozlijedi Sissy svojim oružjem. »Devina!« uzviknuo je. »Glupa kučko! Pomozi nam da vratimo Jima!« Colin je pogledao preko ramena, njegovo lice se zateglo od napora. Kroz stisnute zube, prozborio je. »Može li ona to?«


»Stvarno ne znam«, Adrian je uhvatio Sissy za rame i povukao je iz tog vrtloga u trenutku kada je cijela glava izvirila iz zida tame. »Imaš li ti možda neku bolju ideju?« Iz sluge je izašao grešan vrisak kada mu je zabio bodež točno u čelo. Sissy nije zaostajala za njima, okrenula se oko sebe i napala jednog koji se pokušavao došuljati od straga. »Devina! Pomozi nam da ga vratimo kući!« Isuse, koliko je želio da ga čuje... i molio da povjeruje... Niotkud, jedan od miniona uspio je ući u zaštićeno polje i Ad nije imao drugog izbora nego baciti Sissy iza sebe te se suočiti s njim. Sa svakim sljedećim udahom proždirala ga je gnusna masa, masno tijelo se ovijalo oko njega i zarobilo ga dok je... »Devina!« vikao je. »Jebena Devina...!« Arhanđeo Nigel se nalazio na nepoznatom teritoriju... koliko dugo? Predugo i previše. Od onog trenutka kada mu je Stvoritelj dao oblik s pomoću kojega se može kretati zrakom i zemljom. Pregledavajući sivu pustoš, pitao se je li plan da uključi Jima bio dobro promišljen. Uz to, nije bio spreman na bol... time ne misleći na smrt besmrtnika nego na smrt srca. Odvojenost od Colina bila je gotovo nepodnošljiva. Možda je napravio gadnu pogrešku. Štoviše, Nigel nije bio impulzivna osoba. Tada, kada je odlučio i naslonio bodež na svoja prsa, vjerovao je duboko u anđeoskoj srži da je njegov postupak u najboljem interesu Raja i da pomaže njihovoj pobjedi u ratu protiv Devine. Ali sada, okužen sivom jalovošću, samoća i izolacija su mu nalagali da je bio brzoplet. Ili je možda duboka patnja zasjenila sve dobre razloge koje je imao da napravi sve što jest. Naposljetku, kakvog je izbora imao? Jim Heron, spasitelj, pretvorio se u Jima Herona, rastrojenog i nepouzdanog. Koliko god da su važne ove runde protiv demona, ne bi bilo prvi put u ljudskoj povijesti da je sve krenulo nizbrdo jer je neka žena pomutila um


muškarcu uzrokujući strašne posljedice. Nadalje, gubitak rata protiv Devine bio bi nepodnošljiv čak i s ljubavlju na njegovoj strani. Ne samo što su on i Colin mogli izgubiti sve nego bi Raj i Zemlja postali demonovo igralište. Mnogo više toga je bilo na kocki osim njega i onog kojeg je volio. Činjenica je da čovjek kojeg je odabrao za spasioca i u kojeg je polagao svu vjeru nije uspio izvršiti zadano. Gubitci su rezultat Jimovih loših postupaka, loših odluka i manjka vjernosti. Taj pokvareni gad je predao bitku. Nigel je samoubojstvom stvorio prazninu u Raju koju po pravilima Jim treba popuniti, a Sissy ga neće moći pratiti. Njena duša bila je niže razine... kako je oslobođena iz Pakla, ona ne može stupiti u Dvor duša, bez obzira na kvalitete koje posjeduje, jer je nečista. Nije bitno je li tu zagađenost uzrokovala sama ili Devinina zla ruka. Dvorac koji štiti duše pravednika ne smije biti doveden u opasnost. Nigel je napravio što je napravio, i sada pati, i Colin pati bez sumnje, ali postoji šansa ako se njihov rezervni spasitelj uspije sabrati... Možda još nije sve izgubljeno. Adrian je imao svoje razloge da se potrudi pobijediti. S Eddiejem u onakvom stanju, postojala je velika vjerojatnost da će taj nepredvidivi anđeo biti izazvan dovoljno da bude učinkovit. Iako, istini za volju, činjenica da je Adrian Vogel najbolja prilika koju čovječanstvo ima bila je zastrašujuća s obzirom na ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze. S tim mislima koje su mu izjedale mozak Nigel se okretao na mjestu i promatrao sve moguće smjerove svoje stvarnosti. Nije imalo nikakvog smisla to što je radio, jer kud god bi se okrenuo, sve je bilo isto. Samo prostranstvo prašnjave bezličnosti boje grličina perja s ponekim kamenim oblicima nasumično raštrkanim po tom ništavilu. Iz svih smjerova svijeta počeo je puhati vjetar, kao da je on neko živuće stvorenje koje je upravo osjetilo njegovu prisutnost. Prašina ga


je udarala u lice te je pognuo glavu u sklopljene ruke. Odjeća na njemu bila je ona koju je nosio kada je izvršio čin, samo široki ogrtač i svilene papuče. Poželio je da je obukao više odjeće. Ali, samoubojstvo nije baš nešto za što se pakiraš. Bar koliko je on znao. Kada je zakoračio naprijed, zemlja pod njim je bila meka poput perja... Bilo je očito odakle vjetar kupi tu svu prašinu. Dok se kretao samo zato što je stajanje na mjestu bilo protiv njegove prirode, shvatio je još nešto. Postojao je još jedan opravdan razlog za njegov postupak. Kao vođa arhanđela, kao glas dobrote, nije mogao očekivati da će netko njemu podređen napraviti nešto što on sam ne bi. Spasitelj Jim Heron možda nije još spoznao svoju istinu, ali bio je zaljubljen u djevojku koju je spasio iz utrobe Pakla. To je bilo jedino objašnjenje za njegovo ponašanje, za sve one propuste u procjeni. Uloga spasitelja je od njega zahtijevala da svoje osjećaje ostavi po strani kako bi dobio ovaj rat. Nigel je ostavio Colina za sobom da pokaže da to nije samo moguće nego nužno. Hoće li to upaliti? Nije bio siguran bi li ovdje uopće doznao. Kada bi Devina preuzela vlast nad živim i mrtvim... uključuje li to i Čistilište? Da Jim pobijedi, ništa se ne bi promijenilo. Da demon pobijedi, možda bi za ovim užasnim, praznim prostorom čeznuo kao za Rajem. Koračajući dalje, postao je svjestan hladnoće u zraku i zamotao je ogrtač jače oko sebe. Nije dugo prošlo kada ga je napustila trezvena misao i ostao je sam s dubokim očajem. Svakim udahom Colin mu je nedostajao sve više. Oči su mu se ispunile suzama i isprva je mislio da su izazvane česticama nošene vjetrom. Ali, ne. Oplakivao je svoju ljubav.


Obrisao je obraze prstima i zagledao u kaplje. U nekoliko trenutaka kristalne suze su bile prekrivene prašinom... ili su postale prašina? Vjetar se iznenada pojačao i puhao u još snažnijim naletima, zbog čega se namrštio. Na njegovim prstima više nije bilo ničega, suze je odnijela prašina. Uznemiren, pogledao je prema nebu, koje je bilo iste boje kao i zemlja. Zatim je pogledao iza sebe. Samo gromade... za koje se bojao da nisu pravo kamenje. Srce mu se uzburkalo i zubi su mu počeli cvokotati, a on je nastavljao dalje bez cilja. Moglo bi se reći da je ipak imao društvo. Njegova tuga putovala je s njim poput sjene, vječnost toliko duga i bolna, bila je odvojena od njega, ali u isto vrijeme neodvojiva od njegova bića. Mogao se samo moliti da je njegova plemenita žrtva bila vrijedna svega ovoga. U suprotnom bi ga proždrla tolika gorčina koja bi ga možda pretvorila u čudovište.


POGLAVLJE 10

T

vrdi pod je probadao Devinina koštunjava koljena kada je pala i nadvila se nad svojim voljenim. Čak i u besmrtnoj smrti, Jimove oči nisu bile okrenute prema njoj. Njegova glava bila je okrenuta u stranu, a njegove beživotne oči uperene na drugu stranu staromodne viktorijanske dnevne sobe. »Jim...« procijedila je. Koliko god je boljelo vidjeti ga izvana, izbliza je bilo još teže. Boje na njegovu licu nisu blijedjele, a njegovi obrazi su bili još uvijek topli dok ga je gladila. Izgledao je kao da samo spava... I takav će ostati, a jedini dokaz njegove pogibije bio je cvjetni miris koji ga je okružio. I, naravno, mirnoća. Lice joj se oblilo iskrenim suzama, a prozirne kaplje su se pretvarale u krvavo crvene, ispunile pukotine na licu i padale na njene odvratne ruke. Ispunila ju je tuga toliko jaka da nije imala dovoljno snage da održi masku kože na svom mjestu, a nije ju bilo ni briga što je nema. »Jim, ne ostavljaj me«, jecala je. Ali, bilo je prekasno za to. Domino efekt je odigrao svoju ulogu. Nigel je počinio samoubojstvo zbog Jima. I Colin je, obuzet bijesom, ubio Jima... Zaklat će tog arhanđela. Čim skupi snage da ustane, obrušit će na njega gnjev svijeta, oderati mu kožu s kostiju, iskopati mu oči kandžama, kastrirati ga zubima. I tek onda će se uhvatiti posla. »Moja jedina ljubavi...« »Devina!« Odjek njena imena jedva je došao do nje preko dine sluga dok je


premještala Jimovo tijelo u bolji položaj. Gornji dio tijela je smjestila u svoje naručje i okrenula njegovo lice prema sebi. Eto, sada je gleda. Kristalni bodež koji je ležao u njegovoj ruci pao je na pod i pogledala je u njega. Kada je srebrom prelivena oštrica zasjala na svjetlosti grmljavine, iz kuta je začula: »Devina, možemo ga vratiti uz tvoju pomoć!« Bio je to Adrian... htjela ga je ignorirati, ali pred njenim utonulim očima se pojavila slika koju je vidjela s prozora: Jim ispružen na tlu, idiotska kučka Sissy ga ljulja kao da je u nekom filmu Nicholasa Sparksa, Adrian na drugoj strani prostorije ispružen preko sofe... a arhanđeo Colin sjedi na tlu, zureći u Jima kao da se upravo dogodilo nešto nezamislivo. »Devina! Moramo ga vratiti!« Bila je duboko nezainteresirana za ono što joj je Ad dovikivao... ali ju je mučio izraz na arhanđelovu licu. Colin je svojom borbenom prirodom odavna zavrijedio njeno poštovanje. Prema njemu se ponašala onako kako bi se netko ponašao da im je napet pištolj uperen u glavu: Ili se krećeš s oprezom ili će vitalni dijelovi nastradati. On nikada nije posustajao u borbi i nikada nije bio iznenađen kada bi pobijedio. Zašto je onda tako zurio u Jima? »Devina! Glupa pičko!« Posegnula je preko Jimovih prsa, podigla bodež s tepiha te ga približila nosu. Jedan duboki udah kroz trule nosnice bio je dovoljan da spozna strašnu istinu. Colin je možda došao da ubije Jima, ali to se nije dogodilo. Jimova krv je bila na oružju. Oduzeo si je... »Ne!« Devinino srce je snažno lupalo. »Ne, jebeno nisi!« Ako je počinio samoubojstvo, sada je u Čistilištu... a to je bilo jedino mjesto, pobijedila ili izgubila, do kojeg nije mogla doći. Jim je nestao zauvijek ako... Devina se okrenula, a njena je izložena kralježnica popucala poput


kokica. »Nestanite!« naredila je slugama. »Nestanite!« Gomila masnih crnih miniona je nestala brzinom svijetlosti. Naglim nestankom Colinova snažna čarolija se više nije imala od čega odupirati, pa se raspršila po prostoriji, rastvorila prozore i stvorila udar vjetra koji je podigao njenu kosu. I arhanđeo je osjetio utjecaj, jer ga je zanijelo prema naprijed toliko da se našao pred njom. Naravno, za sekundu je zauzeo obrambeni stav. Na drugoj strani Adrian je poletio i nezgodno sletio na tepih, ruke i noge su se razbacale svaka u svoju stranu. Sissy je jedina ostala stajati na mjestu s kristalnim bodežom u ispruženoj ruci, spremna za napad. Oči su joj bile raširene poput semafora... od borbe i, bez sumnje, zbog Devinina izgleda. Demonu je trenutno stalo do svog izgleda koliko do lanjskog snijega. Jednako koliko bi nekog tko je doživio prometnu nezgodu bilo briga što ga bolničari moraju skinuti do gola da bi mu spasili nogu. »Što je napravio?« Devina je čula sebe. Nestao je sladunjav glas zavodnice, izvještačeni američki naglasak je zamijenio hrapav drevni naglasak. Njih troje su se borili da unesu što više zraka u pluća i baš kada je htjela zavikati da prestanu dahtati poput pasa, Adrian je pročistio grlo. »Otišao je onamo da vrati Nigela.« Devina je osjetila kako su se njene oči bez kapaka raširile u dupljama. Nadala se da postoji drugo objašnjenje. »Nije... moguće.« »Ali se dogodilo«, Colin je prozborio. »Čistilište.« »To nije...« Ovog puta se nije potrudila završiti rečenicu. Dokaz joj je bio u ruci. »Ali zašto...« Adrian je nešto rekao. Zatim Colin. No, ona ništa od toga nije čula zaslijepljena toplinom ljubavi koja joj je obuzela tijelo. »Oh, Jim... tako si romantičan.« Naravno da će otići tamo i riskirati svoje postojanje. To je bio jedini način da njih dvoje završe zajedno. Ako nađe Nigela i dovede ga natrag, onda Jim neće morati otići u Raj... i njih dvoje mogu biti zajedno bez obzira na rat. Mogu odustati i početi uživati u zajedničkoj


vječnosti. Ili se mogu boriti do posljednje runde, prepustiti pobjedu Devini, i vladati Paklom kao jedno. Dobitak — dobitak — dobitak — dobitak. Iznenada je nestalo njeno pravo gnjusno lice. Prekrila ga je mlada koža modela kojeg je ubila osamdesetih. Izlazila je iz svakog atoma njene prikaze i, dio po dio, prelijepa maska se ponovno našla na svom mjestu. »Oh, Jim«, prošaptala je. Suze su još uvijek padale, crvene kaplje su se slijevale niz njeno lice, ali ovog puta je osjećala sreću. »Moja ljubavi. .. ovo si napravio za nas.« Bože, ovo je tako dirljiv trenutak, pomislila je. Sagnula se i naslonila njegove tople usne na svoje. I kako jebeno dobro što se sve to zbilo pred Sissy. Pogledala je prema gore i osmjehnula se djevici. »Kada pomisliš da bi riskirao tako mnogo da može biti sa mnom. Ljubav je veliko nadahnuće.« Zatim se usredotočila na Colina i prekinula srcedrapajući trenutak. »Dakle, kažeš da mu treba pomoći da se vrati zajedno s Nigelom?« »Ne«, arhanđelove oči su se stisnule. »Ne vjerujem da se uopće može vratiti.« »Molim?« »Nitko ne može izvući nekog iz Čistilišta bez Stvoriteljeva dopuštenja. Znaš to. Hoće li pronaći Nigela ili ne, sada je posljednja briga.« Atmosferi je nadodana hladna, teška panika. A neugodna tišina koja je uslijedila nije pomagala. Nakon duljeg vremena, pogledala je Adriana. »Imaš nešto moje.« »Imam li.« »Knjigu«, mrko je procijedila. »Tvoj prijatelj Eddie mi je uzeo... Usput, kako je? Još uvijek se nadaš nekakvom uskršnjem čudu? Da će ustati iz mrtvih? Prokleti anđeo nije uzvratio ničim. Ni izraz lica mu se nije promijenio. »Uskrs je davno završio. I ta knjiga o kojoj pričaš? Our


Bodies, Ourselves, možda? Ne... u tvom slučaju to je vjerojatno strip Živi mrtvaci.« »Jebi se, Adriane.« »Pokušali smo to prije nekoliko tjedana, ali nije mi išlo.« Sjetila se sebe na koljenima kako mu pokušava popušiti mlitav kurac te je zarežala. »Možda si samo izgubio sposobnost.« »Veća je vjerojatnost da je tvoj izgled ispario. Ali skrenuli smo s teme. O kojoj knjizi govoriš.« Način na koji je podigao obrvu bio je odraz nepoštovanja. Gotovo mu je golim rukama skočila za vrat, ali nije htjela pomaknuti tijelo svog voljenog... »Ja imam knjigu.« Kada je Sissy progovorila, svi su je pogledali. A Adrian je počeo psovati. »Sissy, jebeno začepi ta...« Demon se osmjehnuo. »Da, ti znaš koju. Zar ne.« Dok su se demon i Sissy gledali, Adrian se podigao s tla. Cijelo tijelo ga je boljelo kao da je preko njega prešao traktor. »Sissy«, bunio se. »Nemoj...« Ali nije uspio doći do nje na vrijeme. Sissy je otišla, podigla staru knjižurinu s mjesta na koje je pala, ispravila joj stranice i zatvorila je. »Ovo je tvoje«, rekla je. Njene su oči zasjale dok je još uvijek sjedila na tlu tvoreći prizor Marije Magdalene s mrtvim Kristom. S Jimovom glavom u naručju i ispruženim tijelom ona se postavila u pozu za portret, ali on je izgledao kao da ne mari za taj trenutak. »Sjedi ovdje«, sladunjavo je rekla Devina, pokazujući na tlo pored sebe. »Sissy«, puknuo je. »Nemoj otići tamo.« »U njoj nema ničeg o Čistilištu.« Sissy nije pogledala u njenom smjeru niti napravila korak prema njoj. Hvala kurcu. »Ništa.« »Čitala si moje djelo?« upitao je demon.


»Nitko drugi ne zna latinski.« »Nije napisano na latinskom.« Sissy je pogledala. »Dobro, kako god. Uspjela sam je pročitati.« »Zanimljivo.« Devina se nagnula prema dolje i šapnula nešto na Jimovo uho. Zatim se nasmijala kao da je mrtvo tijelo ispričalo neki vic. »A što se tiče Čistilišta, nisam bila ondje, pa je logično da nisam ništa o tome pisala.« Čovječe, Adrian je ozbiljno razmišljao da se baci kroz najbliži prozor. Smučilo mu se kada se sjetio da je Sissy danas tu knjigu imala u ruci... Koliko dugo? »Ti si napisala sve to«, promrmljao je. »Da«, demon se namrštio. »I stvarno mi nije drago što ju je Eddie ukrao. Mislio je da mu može pomoći da te vrati. Nije mu uspjelo.« Ali Eddie ga je ipak na kraju spasio. »Ako je to istina«, rekao je, »zašto ti je onda baš sada zatrebala?« Colin se oglasio i začuo se engleski naglasak. »Zato što će pokušati stvoriti prolaz. Zar ne?« Devina je slegnula ramenima. »Vi ste predložili da surađujemo. Imate li možda neko drugo rješenje na pameti?« »Sranje«, Adrian je procijedio. »Sto je prolaz?« Sissy je pogledala Adriana. Zatim Colina. »Onda?« Kako nitko nije ništa prozborio, Adrian je dao sve od sebe da se ushoda po dnevnom boravku. Izgledao je kao da pokušava pokrenuti auto bez osovina, ali nije želio stajati na mjestu. Nije bio jedini koji se uhvatio posla. Colin se uhvatio za glavu, a Devina je prestala milovati Jima. Poput nepokretne skulpture, stajala je mirno i zurila u daljinu kao da u glavi pokušava riješiti neku tešku formulu. Ili računa koliko je velika vjerojatnost da će ih ovo sve dobro izjebati u mozak. Kako nitko drugi nije namjeravao odgovoriti na pitanje, Adrian je odlučio da je ionako svejedno. »Postoje dva portala koje smijemo koristiti i oba su djelo Stvoritelja. Jedan vodi u Raj, a drugi u Pakao.


Preko njih idemo gore i nazad, a ona dolje.« Zastao je i okrenuo se prema kaminu iako u njemu nije gorjela vatra. Drvo koje se tamo nalazilo već je izgorjelo. Nije bilo topline na kojoj će ugrijati ruke i noge. »Da mi pokušamo napraviti jedan? Za svoje potrebe? To je kršenje pravila svemira.« Devina je slegnula ramenima. »Što nam Stvoritelj može napraviti?« »Nisam siguran da želim saznati«, Ad je odgovorio. »Ali nisam siguran ni da imamo drugog izbora.« »To nas stvarno može dovesti u velike nevolje«, Colin je nastavio. Zatim je pogledao Ada. »Ovo ima istu težinu kao i podvig zbog kojeg si kažnjen.« »Koji točno«, Adrian je slegnuo ramenima. »I ne razumijem zašto me gledaš tako osuđujuće. Ja ionako nemam tu moć... ti i ona ćete biti ti koji će ga napraviti.« Colin je pogledao demona i promrmljao nešto nerazumljivo sebi u bradu. I da, ona je izgledala jednako zabrinuto. Bar su ozbiljno shvatili rizik. Devina je kimnula prema Sissy. »Otvori stranicu tristo četrdeset i jedan i pol.« Sissy je prevrtala stranice. »U redu.« »Što piše?« »Koji paragraf?« »Počni od početka.« Sissy je otvorila usta i počela čitati... Ali zajebi sve ako je Ad razumio ijednu riječ koja je izlazila iz njenih usta. Zvučalo je poput baljezganja... Nije ga mogao usporediti ni sa kakvim latinskim koji je ranije čuo. Zaboga, bio je tu kada su ljudi u sandalama i togama hodali zemljom. Ono što je ona izgovarala? Nije bilo to. Kada se napokon zaustavila, Devina je kimnula. »Dakle, u pravu sam.« »Da«, rekla je Sissy. »Čini mi se da jesi.« U tišini koja je uslijedila, Colin ih je zajedljivo pogledao. Ali, u Adu je proradila panika... Nije bilo vrijeme da se brine o tome koju


vrstu veze njih dvije sada spajaju. »Nemam pojma što si sada pročitala. Ali ta ideja o prolazu, koliko god luđačka bila, možda je jedini način. Ako možemo stvoriti prolaz i držati ga otvorenim dovoljno dugo... možda Jim uspije prijeći natrag.« »Ali čekaj«, rekla je Sissy. »Ako se ubio kako bi dospio tamo, zar već ne postoji nekakav prolaz?« »Nije otvoren za slobodnu upotrebu«, odgovorio je Colin. »Tim prolazom upravlja Stvoritelj te je odredio točna pravila i ograničenja.« Ad je pogledao Sissy. »Da, On baš nije sretan kada netko ne cijeni dar života. Ako ga sam sebi oduzmeš? Zbog toga budeš kažnjen Čistilištem. Tamo završe i pravedne duše koje se ne mogu pomiriti s tim da su nekog ili nešto ostavili za sobom, jer im njihova tuga ne dopušta da odu u Raj. On nije nimalo ugodno mjesto. Kao ni Pakao.« »Jebeš to«, javila se Devina. »Pakao je mnogo gori.« »Istina. Ti si tamo...« Sissy ga je prekinula. »Kako onda napraviti prolaz?« Uslijedila je još jedna duga tišina. Adrian je bio iznenađen što Devina nije počela pričati bez stajanja i nije znao je li to dobra ili loša vijest. »Onda«, obratio se demonu. »Što ti misliš?« Devinine su se oči prestale sjajiti, a njen pogled je postao odsutan. »Bit će nam potrebna ogromna količina koncentrirane energije. Colin i ja se možemo okrenuti jedno prema drugome i ispaliti čaroliju za napad. Teoretski, ako pretpostavimo da su naše snage jednake, kada se sukobe, postat će toliko velike da ih ova dimenzija postojanja neće moći podnijeti i ono što bude nastalo, bit će prolaz između ovog i onog svijeta.« Sissy se namrštila. »Kako možeš biti sigurna da će se otvoriti baš prema Čistilištu?« Nije glupa ni naivna, pomislio je Ad. »Možemo mu dati usmjerenje.« Pogledao je Jimovo beživotno tijelo. »Da, možda ga možemo usmjeriti...« Devina je pokazala zube poput psa koji reži. »Nećeš baciti


njegovo tijelo unutra. Bit će uništeno i neće se imati čemu vratiti.« Istina, istina, istina. I ako ovo ne uspije, ona će imati novu igračku. Ad se stresao na pomisao kako bi mogla iskoristiti njegove ostatke. »Krv, onda. Njegova krv.« Colin je kimnuo. »To ima logike. Smrt, kakva god bila, dogodila se nedavno. Kada duša prelazi u novo postojanje, ono nikada nije u potpunosti čisto. Ostaju tragovi u koži. U krvi.« Prostorija je utonula u još jednu dugu tišinu kada ih je udarila veličina onoga o čemu su razmišljali. »Kako ti možemo vjerovati?« Sissy je upitala demona. »Ne možete«, Devina je slegnula ramenima. »Ali Colin je spreman uništiti me u bilo kojem trenutku. Zar ne, arhanđele?« »Ooo, da.« Colin je stisnuo oči. »To zadovoljstvo bi skoro nadoknadilo moj gubitak.« Devinino lice je poprimilo izraz sličan suosjećanju. »A ja nikada neću dopustiti da me povrijedi. Kada me pogodi, ja ću uzvratiti udarac. Također, ni on neće podbaciti u samoobrani. Zadovoljna, djevojčice?« Sissy joj nije povjerovala. Samo je kimala glavom. Sljedeću tišinu Devina je ispunila šapćući nešto Jimu. S obzirom koliko joj je bilo dobro s truplom, čovjek se morao zapitati zašto ga uopće želi vratiti. »Postoji samo još jedan problem«, Ad je prozborio. »Izuzev mogućnosti da sve ovo ne uspije.« »Slažem se.« Colin je protrljao lice. »Zapravo, veća je briga što ako plan uspije. Upravo to je način na koji je nastalo Mrtvo more.« Sissy se zagledala u arhanđela. »Ja sam mislila da je razlog pomicanje tektonskih ploča ili tako nešto.« »Lassiter«, Ad i Colin su rekli uglas. Na spomen tog imena Devina je zakolutala očima. »O, Bože. Ne opet on.« »Dakle, barem je ovo netko ranije pokušao?« upitala je Sissy. »Da, i gledaj kako je lijepo završilo.« Ad je odmahivao glavom.


»S četiristo metara dubokom i šesto kvadratnih kilometara velikom rupom u zemlji.« »Ali to ga nije zaustavilo«, rekao je Colin. Devinin izraz se smrknuo. »Stvarno sam mislila da će ga kuga pokositi.« »To si bila ti?« Ad je upitao. »Morala sam nešto napraviti.« »Dobro, dobro. Dakle, što je naš problem?« Sissy je zahtijevala, kao da im pokušava vratiti pozornost. Adrian je pogledao prema stropu i zamišljao Stvoriteljevu reakciju. »On će biti poprilično ljut ako ovo napravimo. Bit će posljedica. Zajebi kugu... On će se obrušiti na nas i loše stvari će se dogoditi.« Sada kada nema Eddieja i kurac mu više ne radi, nije baš imao nekog razloga za život, ali to nije značilo da će radosno pristati na patnju. »Jesi li spreman na to?« upitao je Colina. »Ja sam već prošao kroz cijelu priču Božjeg gnjeva nekoliko puta. U usporedbi s tobom ja sam poprilično nisko na ljestvici.« Prije nego što je arhanđeo uspio odgovoriti, oglasila se Devina. »Sve će biti u redu.« Ad se nasmijao. »Nemaš toliku moć, demone.« »Reći ću mu da je to bila moja zamisao.« Pogledala je Ada, pa Colina. »Stvoritelj me doveo na ovaj svijet da stvaram kaos u Njegovu svemiru... Inače bi vladala utopija i ne bi bilo nikakve potrebe za Rajem. Ja sam Njegova ravnoteža, mrak Njegovoj svjetlosti, hladnoća toplini, neizdrživa vrućina blagoj klimi. Ja sam bolest zdravlju, siromaštvo bogatstvu. Ja sam varalica koja stoji rame uz rame s plemenitima. To je moja priroda, Njegov dar meni i svijetu. On ne može i neće kazniti ono što je On sam prizvao na svijet. Ako to napravi? Onda je podbacio.« Ad je na brzinu izračunao i razmotrio što je upravo izložila, tražio je propuste, načine na koji ih Devinin »koristan savjet« može koštati.


Nije pronašao nijedan. Devina je lažljiva, prevarantska kurva, ali se uvijek, uvijek moglo pouzdati u njen osobni interes. Jedino što je željela iz ovog i onog svijeta bio je Jim Heron. Očito je bila voljna napraviti sve što je potrebno da ga vrati i bila je dovoljno pametna da je znala da neće moći prebaciti krivnju u posljednji tren. Stvoritelj ju je znao predobro da bi popušio tu priču. Ali, Stvoritelj će povjerovati da je to bila njena ideja i Devina je stvarno iznijela vjerodostojan argument. A što ako ne povjeruje? Zašto bi se uopće brinuo, pa nije on taj koji će nastradati. »Spremna si otići k Njemu«, Ad je rekao, »kada sve završi. Pretpostavivši da će uspjeti.« »Jesam. Čim završi... i točno znam što će reći. Kao da već nisam prolazila kroz ovakve razgovore s Njim.« Da, točno. Koliko već vremena sjebava stvari na Zemlji? »U redu, ja pristajem«, Ad je objavio. »Avaj«, Colin je uzvratio. »I ja isto.« Zatim se javila Sissy. »Ja ću pomoći kako god mogu.« Devinine su oči zasjale. »Hajdemo onda vratiti mog muškarca.«


POGLAVLJE 11

E

eeeeeeeeeeeEEEEeeeeeeeeeeeeeeEEEEEEeeeeeeEEEEEEEEEummm-uumumum... away...« Kako nije bilo nikog oko njega da mu se pridruži u pjevanju, Jim je nagnuo glavu prema natrag i nastavio vikati iz petnih žila. »Uh-weemaway, uh-weema-way, uh-weema-way. ..« Lijeva noga. Desna noga. Lijeva noga. Desna noga. »In the jungle... the mighty jungle...« Stvarno je jebeno loše pjevao. Gore nego Adrian na početku... prije nego što je priznao da nema sluha. Ali je svejedno mogao posramiti nekog tko pjeva u zboru kada se radilo o pogađanju visokih tonova. Zato je Jim bio apsolutni antitalent. Ni njegov repertoar pjesama nije bio mnogo bolji. Počeo se baviti tajnim operacijama nedugo nakon što je ubio silovatelja koji je ubio njegovu majku, tako da nije prošao kroz klasično srednjoškolsko iskustvo osamdesetih kada je na scenu došao Van Halen ili AC/DC i kada je ta glazba treštala u ušima svih tinejdžera preko Sony Walkmana. Znao je riječi »Zvončića«, ali ga je podsjećala na majku tako da nije dolazilo u obzir da ju pjeva. Već je nekoliko puta otpjevao »Sretan rođendan«. Sljedeća nakon toga? Dvoumio se između one pjesme koja se pjeva za Novu godinu i reklame za Twix. Trebao mu je odmor od svega ovoga. »EeeeeeeeeeeeEEEEeeeeeeeeeeeeeeEEEEEEeeeeeeEEEEEEEEEumumumum... away...« Koliko dugo je pokušavao samo dozivati Nigelovo ime? Odustao je od toga... To nije popravljalo problem s pijeskom, ali ga je pjesma više tjerala da nastavi nego puko uzvikivanje imena.


»... darling, dont fear«, navala kašlja ga je prekinula na trenutak, »my darling...« Sranje, grlo mu se osušilo. Sivo, prašnjavo tlo. Nemilosrdan vjetar. Beskrajan horizont u kojem se nebo spajalo sa svim ostalim. Isuse Kriste, ovo je dalo novo značenje riječi pakao, ali dok god nije zasjeo, dok god nije dopuštao da ga omete hladnoća koja je udarala u njegove noge, dok god nije posustajao... Da, što?, pomislio je. Što onda. Bilo je nemoguće ne zapitati se koliko je još duša prije njega motiviralo sebe na isti besciljan hod. Cijelim tim putem nije vidio nikakve znakove života... ni Nigela. Da ne bi potpuno izgubio razum, počeo je razmišljati o jedinoj stvari koja ga je mogla spasiti od toga. Njegova Sissy. Njena plava kosa. Njene oči su ga podsjećale na zijevalice koje je njegova majka nekoć uzgajala oko kuće na selu. Njen glas ga je smirivao i uzbuđivao u isto vrijeme. Čist miris, madež na njenom vratu i kriv nokat na malom prstu lijeve ruke. Zamišljao je kako se, kao i uvijek, igrala ovratnikom svake majice kao da se pokušava odviknuti od griženja usne ili noktiju i to joj je postala zamjena. Sjetio se koliko su joj ravna dva prednja zuba, a donjih šest krivi. Dok je razmišljao o njoj, bilo je kao da se sjeća svakog njenog udaha i izdaha, čak i prije nego što je postojala. Odlično. Nakon svih ovih godina napokon je doživio romansu... a njegova draga se sada nalazila u potpuno drugom svijetu... Ma o čemu on uopće razmišlja? Čak i da se nalazi pored njega? Ne bi se baš moglo reći da bi im veza bila jednostavna. Najtužnije od svega, osim činjenice da je sjebao rat i možda ugrozio majčino mjesto u Raju te što će provesti vječnost zujeći po prostoru koji je priličio sceni iz Zvjezdanih staza poput nekog otpatka Enterprisea, jest što nije uspio reći Sissy da je voli. Možda joj je napravio i uslugu. Zar njoj trebaju njegova sranja?


Zurio je u sivo nebo dok su njegove čizme uranjale u tlo jedna po jedna, dok su njegove noge gubile snagu, dok mu je tijelo vapilo za odmorom. Zbog samoće je sve osjećao mnogo snažnije... sve dok osamljenost i kajanje nisu formirali nešto poput vatre u njegovim grudima. Pekla ga je. Pržila. U isto vrijeme ga je štitila od hladnoće i uzrokovala neizdrživu patnju. Za ime Božje, zar stvarno nema ničega ovdje?, pomislio je... U početku je zanemario zvuk, ali ga je naposljetku primijetio, ali sam zvuk nije bio razlog. Zaustavio se i zatvorio usta. Umjesto da pogleda odakle dolazi, okrenuo se tako da je zdravije uho, lijevo, okrenuo u tom smjeru. Ritam. To je sve što je čuo, ali je bilo dovoljno da ga nagna da krene naprijed. Čak i da naiđe na neprijatelja, bar bi mu borba dala osjećaj da napreduje, da nešto poduzima. Dragi Bože, monotonija je skoro gora nego osjećaj da ti vrijeme ističe. A tek sjećanje na sve što je ostavio za sobom... Joj, da dobije još jednu priliku da sve napravi ispočetka, rekao bi joj da je voli. Ne bi ponovio istu grešku. Ne bi joj... ne rekao. To je sve. E pa, sranje, pomislio je. Izgleda da nikada neće izaći odavde, jer čovjek poput njega nikada ne bi dao takav zavjet da ga mora stvarno ispuniti. U međuvremenu, morao se nastaviti kretati. Kada je htio zakoračiti naprijed, činilo se kao da su se njegove pete zalijepile za meki prekrivač na tlu. Stisnuo je zube, nagnuo se nad noge i povukao toliko jako da se morao okrenuti, kada se oslobodio, i provjeriti jesu li mu stopalo i gležanj na pravom mjestu. Ne, bio je na nogama. No, sada zasigurno više neće stajati na jednom mjestu. Slijedio je jedini zvuk koji se, osim vjetra, mogao razabrati. Kretao se prema njemu što je brže mogao. Statue na njegovu putu su se rušile.


Podigao je majicu preko usana kako bi mogao disati a da mu pijesak ne ulazi u dušnik. »Nigel, gdje si, dovraga...« To je izgovorio iz puke navike. Nije se nadao da će ga pronaći. Dok je Sissy gledala kako se demon nadvio nad Jimovim tijelom, opet ju je obuzeo bijes, grebao je iznutra i izazivao nelagodu te nagon za ubijanje. Ali koga ona napada? Devina im je potrebna za ovo čudo od ideje. Koja možda neće uspjeti. I može završiti s njima u problemima s Bogom. Uz to, ako uzmemo u obzir što su ranije rekli... Ako sve pođe po planu, dnevni boravak, možda i cijela kuća se može zapaliti u tom procesu. Možda stvore novi Grand Canyon. Mrtvo more je jedno od takvih primjera. Kada se demon sljedeći put nagnuo da nešto šapne Jimu u uho, Sissy se okrenula. Ili to ili će joj skočiti za vrat. U ruci joj je još uvijek bila teška knjiga te ju je otvorila samo da si odvrati pogled od tog jebeno jezivog prizora. Sada joj je bilo puno lakše čitati. S lakoćom je slagala rečenice. Čak je počela shvaćati i smisao. Sada je došla do dijela koji je izgledao kao popis inventara. Samo stranice i stranice predmeta poredanih po datumu i vrsti metala. Nakon inventara uslijedio je popis lokacija svugdje po svijetu. Uz njih je stajao datum i točne koordinate. »Ej, Sis.« Začuđeno se okrenula prema Adrianu. »Da?« »Možeš stajati i ovdje sa mnom pored prozora. Ako nešto pođe po zlu, možemo poput holivudskih kaskadera iskočiti kroz prozor da izbjegnemo vatru.« »Možda bi bilo bolje reći >kada<, ha?« Poslušala je Adov savjet i smjestila se s njegove lijeve strane. Zatvorila je knjigu i naslonila je na prsa. U toj težini je nalazila utjehu, kao da će je zaštititi. Devina se napokon podigla na užasno visoke


pete i udaljila se od Jima. Nije baš razlog za slavlje, ali svakako bolje nego predstava koju je demon predstavio. Kada se Colin napokon ustao, Sissy se prisjetila da je zapravo jako zgodan čovjek... U redu, ne baš čovjek. Bio je malčice mršaviji od Adriana, ali je imao opak pogled borca koji se ne boji igrati prljavo i samopouzdanje nekog tko se rijetko, ako ikad, iznenadi. Jim ga je uspio šokirati. Oštricom zarežavši vlastiti grkljan. Prisjećanje je bilo dovoljno da joj se digne želudac i svaki put kada bi trepnula vidjela bi Jima trenutak prije nego što je to napravio. Zurio je u nju, usredotočio se kao da želi ponijeti njenu sliku sa sobom u vječnost. »Samó se želim vratiti«, šapnula je. »Kamo?« Ad je upitao. »U normalu«, odmahivala je glavom i suze su joj navirale na oči. Ali spriječila ih je. »Samo se želim ponovno brinuti o školi. I hoće li mi majka dati auto. Želim se radovati svom rođendanu. Kvragu... Trebala sam u svemu tome više uživati.« Dok se iznutra borila s navalom emocija, pomislila je kako je ovo nešto poput najgoreg oblika PMS-a na svijetu. Ljuta. Žalosna. Luda. Sve unutar nekoliko minuta. Ovo je sve ionako bilo jako teško za povjerovati. Bilo je prejezivo, previše novih pravila za postojanje, strah i ljutnja su toliko brzo izmjenjivali mjesta da ih više nije znala prepoznati. »Misliš li da će ovo upaliti?« upitala je promuklo dok su se Colin i Devina smještali na suprotne strane dnevnog boravka. »Ne znam. Stvarno jebeno... ne znam.« Onda je progovorio glasnije. »Čekajte, krv! Treba nam krv.« Sissy se morala okrenuti i gledati kroz prozor dok su oni obavili što su trebali. Nagnula je glavu prema tom maglovitom, starom staklu. Gledala je kako auto prolazi niz ulicu. Njegova prednja svjetla nestala su brzo u daljini. Tama, koju su Devina i ona odvratna bića donijela za sobom, neznatno je nestala. Pojavio se suton kao da je demonova prisutnost izbrisala sunce s neba.


Ili je možda bilo kasnije nego što je mislila? Bože, još jedna stvar za kojom žali. Vremena kada je petnaest minuta izgledalo kao petnaest minuta. Sada se vrijeme kretalo brzinom svjetlosti ili se uopće nije pomicalo. Adrian se vratio i sjeo pored nje. »Gotovo je.« Kada se ponovno okrenula, vidjela je da nešto skriva. »Idemo«, anđeo je povikao njima dvoma... pa, suboraca. Devina je zauzela pozu, što je izgledalo smiješno u onim štiklama, iako je donekle sličila Wonder Woman, koja može podnijeti bilo kakav udarac u tim kurvanjskim cipelama i jednodijelnom odijelu od crne kože. Colin se također postavio u obrambeni čučanj, a lice mu je bilo ozbiljno kao smrt. Možda će sve ovo završiti, pomislila je Sissy držeći knjigu čvrsto na grudima. Već je jednom umrla i nije se radovala reprizi. Pogotovo zato što nije znala je li preostala ijedna destinacija na kojoj može završiti. Ovog puta ne bi završila u Paklu. Bar joj je tako Jim rekao... »Hoćemo li?« rekao je Colin i podigao ruke. »Ja sam spremna za ples.« Demon je podigao ruke okrenuvši ih naprijed. »Idemo na jedan, dva, tri...« »Ne«, Colin je prozborio. Arhanđeo je ispalio nešto kao iz filmova, zraka blještavog svjetla putovala je od njegovih dlanova do Devine. Otpuhao joj je kosu s lica, a ona je opsovala i uzvratila istom mjerom, crna eksplozija putovala je prostorijom. Ili to ili će zasigurno postati pepeo. Atmosfera se u potpunosti promijenila. Sissy je osjetila toplinu i mraz, kao i snažnu koncentraciju energije na mjestu gdje su se sudarale dvije suprotne struje. Kosa joj se nakostriješila zajedno s dlakama na rukama, a onda je postalo još napetije. Svijetli bljeskovi su frcali kao izazvani trenjem, a ona je osjetila nešto čudno pod kožom, kao da će joj krv uskuhati. Pobjeći ćemo odavde, pomislila je i pogledala kroz prozor. No, sile


su bile toliko jake da ni bijeg iz Caldwella vjerojatno ne bi bio dovoljan. Možda će ovog puta stvoriti još jedan Atlantski ocean. Dok se električni naboj pojačavao, zujanje se proširilo prostorijom, isprva tiho, a zatim se pojačavalo dok nije počelo zvučati poput brodskog motora. Njene uši ga više nisu više registrirale kao zvuk nego kao bol. Adrian je napravio korak unatrag, ali ne da skoči kroz prozor. Držao se za zidove stare kuće. »Trebala bi se uhvatiti za nešto«, viknuo je. »Sve će se početi vrtjeti.« Dok je Sissy pogledom tražila dobro mjesto da se uhvati, Adrian ju je zgrabio i povukao je k sebi. »Mogu nas oboje pokriti«, rekao je ili joj se bar učinilo da je to rekao. Nije mogla čuti baš najbolje. Knjigu je stavila između njih i omotala ruke oko njegova jakog torza. »Kako ćeš...?« Odjednom su ih ovili bljeskovi, svjetlost je prekinula zvuk i ostala u zraku. Bilo je mutno kao da gledaju kroz red dijamanata. »Zgodan trik«, promrmljala je. »Znam i heklati.« Baš kada je pomislila da Colin i Devina ne mogu ispustiti više energije, kada je pomislila da će oboje pasti s nogu i vjerojatno dignuti cijelu kuću u zrak, dogodila se promjena. Umjesto da se sudaraju, dvije suprotne struje su počele prelaziti jedna preko druge. Ali nije bilo razloga da ih pokušaju izbjeći. Netom prije nego što su se oslobodile jedna od druge nekakva snaga ih je držala na okupu. Kako se nisu imale kuda kretati, počele su se savijati i kretati u krugu. Ali nije bilo lako. Zvučalo je kao da netko pokušava saviti debeo komad metala, toliko pištavo da se trgnula bez obzira na Adovu čaroliju koja ih je štitila. Skamenjena od magije i moći, sve o čemu je mogla misliti bila je emisija Lovci na oluje. Reed Timmer i njegov Dominator proveli su nebrojeno sezona hvatajući proljetna tornada i približavajući im se ne


bi li gledateljima što bolje predočili ono što se događa. Pokazivali su kako se vrtlog formira zahvaljujući suprotnoj hladno-suhoj i toplovlažnoj fronti iznad ravnog Srednjeg zapada. To se dogodilo i ovdje. Prvi okret je bio najteži, Colinova topla sila se savijala oko Devinine hladne dok nisu prešli puni krug. Onda... ponovno. Još jedan krug. Pa... ponovno. Treći krug. Kada je došlo do četvrtog okretaja, mogla je vidjeti kao se prostorvrijeme mijenja... ili kako god. Ništa se nije izlijevalo ni gore ni dolje, kao da se okupljene energije privlače previše da bi se razdvojile. Umjesto toga cirkulacija je postala lakša. A onda je rotacija počela postojati sama za sebe. Kroz nevidljivi veo koji je Ad postavio oko njih, primijetila je kako su Colin i Devina promijenili položaj. Sada se više nisu naginjali prema naprijed da usmjere zrake nego su se odgurivali sprečavajući da ih vrtlog usisa. Zatim su se dovikivali pokušavajući nadglasati zujanje. Odlijepili su se u istom trenutku. Colin je udario o zid iza sebe, a njegovo tijelo se utisnulo u drvo i žbuku, a Devina je poletjela u zrak i završila na stropu. Prije nego što je udarila dovoljnom jačinom da se raspadne, poput mačke se okrenula i uhvatila, pridržavala se za strop i stajala mirno kao da se priprema ponovno sletjeti na tlo. Njen trik kojim je prkosila gravitaciji bio je ništa u usporedbi s olujom u središtu prostorije. Struje su se počele toliko brzo kretati da su svjetlost i tama postali jedno te se pretvorili u glasan olujni oblak sivila. Tada su se predmeti u prostoriji počeli tresti... Zatim kretati. Sofe su se kretale prema energiji, vukle su se po ogromnom tepihu noseći ga za sobom. Ogledala i slike su udarali o zid prije nego što su se uspjeli osloboditi, letjeli su prema vrtlogu i nestajali u njemu popraćene bljeskovima i krvavo crvenim svjetlom. »Ostani ovdje«, rekao je Adrian. »Čekaj, ne!« vrisnula je i pokušala ga uhvatiti prije nego što je napustio prostor čarolije. »Izgubit ćeš se!« Nije ga mogla zaustaviti. Nije imao dobar oslonac. Sagnuo se da


izbjegne vakuum, borio se i puzao po tlu. Na stropu, poput kućne muhe, Devina je nešto vikala. Dok se njena kosa njihala, otkrivala je crvene usne i žarko bijele zube koji su svjetlucali dok je pokušavala uspostaviti kontakt. Ad joj nije odgovarao. Colin jest. S očitim naporom se iskopao iz rupe koju je arhanđelovo tijelo utisnulo u zidu i krenuo prema Jimovim ostacima. Kada je izvadio kristalni bodež, Sissy se zapitala kojeg vraga radi. Podigao je ruku iznad ramena i zabio bodež u Jimovo rame. Nije gubio vrijeme da se vrati u, ionako ne baš sigurno, skrovište. Naravno, pomislila je Sissy. Ako se Jimovo tijelo izgubi unutra, neće se imati čemu vratiti. »Adriane! Pazi!« Unatoč tome što je vjerojatno nije mogao čuti, bjesomučno je pokazivala na stolić za kavu. »Ad!« Nije znala ima li šesto čulo ili oči na potiljku, ali anđeo se maknuo s puta kada se mramorni stol preokrenuo i odletio u zrak, usisala ga je provalija uz još jedan crveni bljesak. Zatim je uslijedila zelena baršunasta sofa. Adrian se držao izvan zone usisa i pokušavao nešto otvoriti. Stare knjige su se tresle na policama i, malo pomalo, oslobađale iz svojih mjesta. Letjele su prostorijom poput vrana, stranice su se okretale i sudarale se prije nego što bi uletjele u vrtlog. Ad se ponovno morao sagnuti, pogotovo kada su zrakom poletjeli teški svijećnjaci. Anđeo je nešto uzvratio Devini. Boca za vodu. To je bilo u njegovim rukama. Kada ju je otvorio, poklopac mu je kliznuo iz ruke. Jimova srebrna krv je poletjela poput svih predmeta, ali njen put nije bio isti. Umjesto neurednog, brzog putovanja ona se skupila u kapljice nalik na živu i sporo se kretala dok se sve oko nje kretalo velikom brzinom. Srebrne kaplje su se lijeno prebacivale jedna preko druge dok nisu formirale kolonu i uputile se prema električnom viru. Adrian nije pričekao da vidi što će se dogoditi kada krv stigne do odredišta. Okrenuo je svoje jadno, slomljeno tijelo i pokušao se vratiti


odakle je i došao. Dogodilo se ono čega se bojala. Struja ga je zahvatila i povlačila mu majicu te ju počela trgati na pola, a njegove široke hlače su se vijorile poput jedara na jakom vjetru. Neće uspjeti, pomislila je u panici. Bacila je knjigu, posegnula preko zaštitnog polja, pokušavajući ostati unutar njega i, u isto vrijeme, ispružiti se koliko god je mogla. Adrian je posegnuo za njenom rukom, a koža na licu mu se zategla dok se borio protiv sile. »Adrian!« Dala je sve od sebe. Instinkt ju je upozoravao da će upasti u vakuum ako ode predaleko. »Adrian!« Znala je da će podbaciti u posljednjem trenutku. Njegova bolesna noga nema snagu koja se od njega zahtijevala, njegovo koljeno nije bilo dovoljno snažno. Fućkaš sve, pomislila je i prešla preko metafizičke zavjese. Kada se Sissy oslobodila iz sigurnosti tog prostora, umalo je izgubila svijest od neizdrživo snažnog zvuka. No, to nije bilo sve. Pritisak zraka je bio toliko nizak da su joj bubnjići toliko nasilno pukli da je bila sigurna kako je potpuno izgubila sluh. »Adrian...!« Legla je na pod misleći da će tako izbjeći punu snagu vakuuma. Kada je uhvatila anđela za ruku, pogledao ju je s ljutnjom što je napustila čaroliju. Ali, pa što? Nije ga htjela izgubiti. A zasigurno nije htjela ostati ovdje sama s Devinom. Bila je iznenađena što joj se koža nije ogulila od jačine usisa. Nije sumnjala da će i ona završiti u vrtlogu. Oboje će. Izgleda da će tako završiti.


POGLAVLJE 12

N

igel je izgubio bitku na najneceremonalniji način. Umjesto bolne poezijske smrti, on je napravio samo jedan korak... I sletio na koljena. Želio je ustati. Nastaviti dalje. Pronaći nekog ili nešto da ga podupre u ovom ništavilu. »Gdje postoji volja, postoji i način« nije više bio održiv moto. Koliko god je puta naredio, zahtijevao, molio svoje tijelo da se uspravi, ono nije odbijalo, već ignoriralo njegov svaki pokušaj. Hladnoća, koja je vladala već neko vrijeme, potpuno ga je preuzela. Da bi zadržao toplinu, povukao je koljena prema prsima i zagnjurio lice u ogrtač. Možda samo malo odmora. Da, to je to. I onda će nastaviti... U mislima mu se pojavila Colinova slika. Bilo je to sjećanje na prekrasan trenutak privatnosti, anđeo je stajao pored prostora za kampiranje u Raju. Ah, da, taj nakićeni prostor za kampiranje... Colin nije htio luksuzni šator. Ne daj Bože da si priušti malo ugode i udobnosti. Taj tvrdoglavi borac nije imao ništa doli tendu koju je pričvrstio na četiri mjesta na tlu, ali svaki put kada bi Nigel otišao tamo da pronađe arhanđela, uz Colinovu prisutnost skroman stambeni prostor izgledao je poput palače. Njegovo čvrsto tijelo stvorilo je mramorne zidove ni iz čega, a podove neprocjenjivih mozaika od pijeska i trave. Njegova inteligencija bila je čvrst krov nad glavom, a njegove oči veličanstveni ulaz. U ovoj uspomeni, jednoj o kojoj je često razmišljao dok se odmarao u Raju, Colin je upravo izašao iz rijeke nakon kupanja, kapljice vode su se slijevale niz njegova prsa. Ali... je li Colin imao


ručnik oko struka? Ili mu ga je Nigel dao kada mu se približio...? Odjednom ga je uhvatila panika, jer se nije mogao točno prisjetiti slijeda događaja, riječi i gesta koje su taj dan podijelili. Detalji su po prvi put postali mutni. Doista, njegova sjećanja su ukradena, progutana zbog fizičke neugode, hladnoće i ugušene đavoljim pijeskom. U očaju, pokušao je nadvladati patnju i povezati se s najboljim dijelom svoje prošlosti. Ali, nije uspio... Ne, nije mogao iskopati dovoljno detalja da bi se uspio uvjeriti da je bio tamo s tim anđelom. Poznavao je ljubav i dijelio je s nekim tko mu je nešto značio. Živio je... na način koji ljudi uzimaju zdravo za gotovo, ako su imali sreće, a besmrtnici to rijetko dostignu. Omotao je ruke oko koljena, tresao se i pokušavao disati. Kada je pokušao podići glavu nakon nekog vremena, spoznao je da ne može. Nije više mogao pomaknuti ni ruke. Jecajući, pokušao se zaljuljati s jedne strane na drugu, ali nije uspio. Skamenjen na tlu, dok je njegovo srce još uvijek kucalo, on... »... gel!« Od iznenađenja što čuje još jedan glas trgnuo se. Ali njegova glava se nije podigla. »Za Boga miloga!« Glas je bio negdje u daljini, hladni vjetar je nosio zvuk. »Nigel! Jesi li to ti?!« »Jim?« procijedio je. »Jim...?« »Koji kurac!« Da, bio je to spasitelj. Zadnjim tračkom snage koji je imao Nigel je uspio podići glavu, a bol mu je u potpunosti pomutila vid. Treptao je i kada je privremeno sljepilo nestalo, ugledao je... da, to je bio spasitelj. S mukom se kretao preko prašnjavog tla, nagnuo se prema naprijed kao da za sobom vuče sanjke ili nešto velike težine. Usta je prekrio donjim dijelom tanke majice, ali ju je spustio da još jednom vikne. »Nigel! Ovdje sam!« Nigel je odlijepio ruke od koljena i posegnuo za njim. »Jim...«


Glas mu nije putovao dalje od ogrtača kojim je prekrio nos i usta, ali nije imao više snage da ga ukloni. Je li ovo iluzija? Sve što je mogao bilo je pričekati, ali u sebi je znao da je stvarno te su mu se oči ispunile suzama. Usprkos zdravom razumu i samoočuvanju Jim Heron je došao u ovaj beskonačan svijet. Izgledao je kao da sam može poništiti domino efekt koji je Nigel pokrenuo kristalnim bodežom. Od prvog trenutka je sumnjao u svoju odluku. Moguće je, pomislio je, da je ipak dobro odabrao. »Nigel!« Jim je ponovno viknuo njegovo ime, ali bilo je potpuno beskorisno. Nije baš da će Nigel ustati i pobjeći. Pobogu, izgledalo je kao da se ne može ni pomaknuti. Ali Jim se bojao da je varka... ili dio mučenja. Ako je ovo posljednje istina? Pa eto, barem nije monotono i sivo. Kada je došao do obojenog, svilenog ogrtača, ritmički udarci su prestali kao da je njihov posao time završen. Na trenutak je samo stajao i pokušavao doći do daha. To jest arhanđeo. Iako je bio samo sjena onoga što je nekoć bio, malo klupko na kraju beskonačne ledine, oslabio i oronuo. Dok ga je gledao, Jim je pomislio kako je to još jedan od prizora koje nikada ne bi predvidio. Zašto ih ne mogu iznenaditi dobre vijesti? »Ah, sranje, Nigel.« Prvi instinkt mu je bio da padne na koljena pred njega, ali nije mogao riskirati da ostane zarobljen u tom položaju. »Kako si?« Glupo pitanje. »Zašto si došao«, arhanđeo je promuklo šapnuo. Engleski naglasak se zadržao, ali drskost je nestala. Jim je shvatio da mù nedostaje. »Vratit ću te, prijatelju. Ne pripadaš ovamo.« Pripremao se na raspravu. Nešto kao »pravila su pravila« ili »ja sam tvorac svoje sudbine«. »Hvala ti, blaženi spasioče.«


Jim je na kratko zatvorio oči. Ovo je loše, jako loše, ako Nigel izražava zahvalnost. Pokrenuo se, ali kada je pogledao unaokolo, zapitao se čemu trud. Oko njih nema ničega, nema oblika, nema skloništa, nema kraja monotoniji. Jedino što je mogao jest pokrenuti Nigela, ali se bojao da je to samo mučenje za njihova stopala. Arhanđeo očito nije imao ideju kako se izvući odatle, inače ne bi završio na tlu. Ili prihvatio pomoć. Kakva god da jest. »Hajde«, Jim se sagnuo i zgrabio arhanđela. »Daj da te podignem.« Uložio je svu snagu i povukao Nigela. Proizveo je zvuk kao da podiže klavir. Arhanđeo nije bio debeo, ali je njegovo tijelo pružalo više nego dovoljno otpora. Njegove kosti su pucale dok se njegov položaj na silu mijenjao. Jim je vidio da se Nigel previja i uzdiše od boli... ali tvrdoglav, kakav je bio, nije posustao. Kada su se napokon uspravili, Nigel se naslonio na njega. Na trenutak ga je držao, ali nije mogao gubiti mnogo vremena na ta sranja. »Hajde, hodaj sa mnom.« U redu, to se neće dogoditi. Nigel nije mogao ni stajati uspravno. Noge su mu se nekontrolirano njihale. Jebeno sranje... Prva naznaka da nešto nije u redu bila je što je vjetar odjednom prestao puhati oko njih. Hladnoća je polako nestajala. Jim je prebacio Nigelovu težinu na lijevu stranu, oslobađajući desnu u slučaju da se bude morao boriti. Uzevši u obzir iskustva koja je proživio u ovom ništavilu, znao je da ne treba očekivati da će ijedna promjena biti njima u korist. Ta misao je došla netom prije nego što se iznad njih na nebu stvorio vrtlog. Visoko iznad tla pojavio se krug. Kretnje su bile očite, u početku spore, a zatim sve brže. »Jebeno se moramo maknuti odavde«, promrmljao je. Ali nisu mogli trčati. Mekano, prašnjavo tlo nije pružalo dobru potporu. Šlag na torti je bilo pokušavanje da Nigela spasi od toga da postane biljka. To je zahtijevalo svu njegovu snagu.


Udarac groma je bio toliko glasan da se trgnuo i dao je sve od sebe da zaštiti arhanđela. Krasno, tražio je odmor od monotonije i što je dobio? Olujni tornado. Divan napredak. Hvala, majko prirodo... Začuo se još jedan snažan prasak i onda se dogodilo nešto uistinu neobjašnjivo. Iz samog središta oluje ogroman predmet je padao prema tlu i pri padu je podigao velik oblak u obliku gljive. »Koji k...« Jim je protrljao oči provjeravajući je li izgubio razum ili vid. Ne. To je stvarno bio viktorijanski trosjed iz dnevnog boravka. A nakon njega? Veliki tepih. Knjige. Baršunasta sofa, stolić za kavu, svijećnjak kojim su se Sissy i Colin koristili za... »Ovo je naš put kući!« viknuo je. »Isuse Kriste, uspjeli su!« Na brzinu se zahvalio Bogu. Bilo je teško ne vjerovati u Njega nakon što ga je upoznao i sada ugledao ovo čudo, ili bar nešto približno tome. Ali, kako će... Osjetio je kako ga sila povlači za kosu i ramena, a njegovo tijelo je odjednom postalo lakše. Gravitacijska sila se smanjila i kosti mu više nisu bile teške. Nigel mu više nije bio težak. Počeli su lebdjeti, a Jim se zagledao u uragan i zapitao kako li će ovo završiti. Tada je sila povlačenja postala jača, a s njim i kretanje prema oluji. Prašina s mekog tla ih je pratila. Čvrsto je držao Nigela. Nije ga namjeravao izgubiti, pogotovo kada su se počeli kretati u krug. Jim je gledao u odredište sve dok ga čestice u zraku nisu počele udarati toliko jako da nije mogao držati kapke otvorenima. Okretali su se sve brže i brže. Njegova kosa se zategla prema natrag, a Nigelov ogrtač ih je počeo šamarati. Jim ga nije mogao držati dovoljno čvrsto. »Uhvati se za mene!« Arhanđeo je umjesto toga opustio ruke kao da se onesvijestio. Što su se više približavali vrtlogu, to su se brže okretali. Njegov prazan želudac se počeo buniti i počeo je oklijevati.


A onda više nije razmišljao ni o čemu, jer je, baš kao i Nigel, izgubio svijest.


POGLAVLJE 13

U

zoni usisa u dnevnom boravku, Sissy je izgledala kao dio filma strave dok je grebala po drvenom podu i pokušavala se udaljiti od vrtloga energije. Pripremala se da bude rastrgana u dijelove, znala je da što god da se dogodilo s onim namještajem, gdje god da je završio, bit će... Tada je nastao potpuni nered. Ili bolje rečeno, još veći nered. Eksplozija je bila toliko jaka da se njeno tijelo otkotrljalo, ruke i noge su joj letjele kroz zrak ili prostor, ili gdje se već nalazila. Bol se proširila svakim dijelom njenog tijela kao da joj se koža odire naživo, a kada je htjela vrisnuti, nešto joj je ušlo u usta i bolo poput tisuću pčela. Ali, nije se kretala prema prolazu. Odbacilo ju je. Nasilno. Toliko je jako udarila o zid da joj se tijelo samo opustilo i stropoštalo na tlo. Rame je boljelo toliko da je bila sigurna da je iščašeno. Sam Bog zna koliko je još oštećenja pretrpjela. Neko vrijeme je mogla samo nepomično ležati, ali joj se iznenadna tišina činila jednako opasnom koliko i prethodna buka. Uz jecaj, prevrnula se na leđa i zakašljala. Nos i grlo su joj bili nadraženi, a dok je pokušavala treptajima vratiti vid, učinilo joj se kao da umjesto kapaka ima brusni papir. Postepeno je postala svjesna da dnevnim boravkom vlada čudan zvuk i trebalo joj je neko vrijeme da prepozna ono što čuje. Bio je to zvuk susnježice. Suptilan zvuk snijega koji je padao unutar kuće. Milijuni sitnih čestica kretali su se prema tlu. Sissy se odgurnula u stranu i uspjela vratiti vid u normalno stanje.


Nevjerojatno, pomislila je. Oluja koju su Colin i Devina proizveli nestala je kao da je nikada nije ni bilo. I, nasreću, nije za sobom ostavila novo geografsko obilježje ili veliku količinu vode. Prozori u prostoriji su se rasprsnuli, a u sredini prostorije je stajala nekakva hrpa stijena prekrivena nečim nalik vulkanskom pepelu. Kao da su možda sav namještaj i predmeti usisani u vrtlog, sažvakani poput žvakaće gume i ispljunuti. S obzirom da je to moglo biti bilo što, provjerila je ostale u slučaju da bude potrebna daljnja borba. Colin je bio pritisnut o zid gdje se i ranije nalazio. Devina je bila sklupčana u kutu na tlu. Izgleda da je njeno suprotstavljanje gravitaciji zatajilo pod silom eksplozije. Adrian se nalazio naglavačke naslonjen, poput pijanca koji pokušava izvesti položaj iz joge. Nitko se nije kretao... Ne, čekaj... hrpa na središtu prostorije jest. I dok je promatrala, shvatila je da nije u čvrstom stanju... Nisu to stijene. Neki svjetleći oblik je bio prekriven pepelom. Kada se uspravio, siva prašina je pala s njega i otkrila nešto poput trodimenzionalne sjene. Dvije sjene. Isprepletene jedna u drugu. Kao dvoje ljudi koji su se morali držati jedno za drugo. Odjednom joj je mozak proradio. Tijelo je bilo nešto sporije, ali bila je dovoljno sposobna da otpuže preko prašnjavog tla. »Jim...« Suze koje su se pojavile pomogle su joj da se riješi pijeska u očima. »Jim!« Na zvuk njegova imena, pola svjetlosti se odvojilo i oslobodilo se od neidentificirane mase te uz bljesak krenulo prema Jimovu tijelu... i pronašlo dom. Odmah je uslijedilo kretanje. Jimovo tijelo je poskočilo, ruke i noge su poletjele, a prsa se podigla kada je duboko udahnuo. Jim je pokušao toliko brzo ustati da je izgledalo kao da ga je udarila struja, ali bodež koji je Colin zabio kroz njegovo rame držao ga je na mjestu. »Jebemti!« otresao se i provjerio tu stranu prsa slobodnom rukom,


pokušavajući otkriti zašto ga boli i zapinje. »Jebemti!« Njegova psovka je bila dovoljno glasna da probudi sve ostale u prostoriji, ali nije gledao unaokolo. Gledao je samo nju. »O... Bože...« šapnuo je. »Vratila si se.« »Ne«, rekla je promuklo. Olakšanje joj je davalo snagu. »Ti si.« Stisnuo je zube i zgrabio dršku oružja koje je do tada štitilo njegovo tijelo. Izvukao je oštricu iz tla i ramena. Usprkos svemu što je prošao i rani koja je krvarila, odvukao se k njoj i zgrabio je toliko jako da je zajecala, ali nije ju bilo briga. Može je gnječiti koliko god želi. Ona mu je uzvratila istom mjerom. Činilo se nemogućim da ga grli. Da se vratio. Jim se povukao i dlanovima obuhvatio njeno lice. »Sissy...« Njeno srce je lupalo najbrže što je moglo. Imala je osjećaj da će je poljubiti. Nježno joj je okretao glavu prema sebi. S obzirom na sve što se upravo dogodilo, to je bila vraški dobra ideja. I onda je to htjela. Htjela ga je osjetiti izbliza i posvuda, kao da je to jedini način na koji bi mogla spoznati da je stvarno tu. »Sissy.« Glas mu je bio gotovo neprepoznatljivo dubok. »Moram ti nešto reći...« »Makni se od njega«, demon se oglasio. Unatoč tome što je prostorija bila prekrivena sivom prašinom, bilo kakvo iskustvo Čistilišta potpuno je nestalo dok je gledao u Sissyne oči. Ali ono što je shvatio bilo je da je zavjet koji je dao ostao s njim. Gladeći njeno lice, zastao je. Ne zato što nije znao što da kaže nego zato što je bilo toliko toga za reći. Izrekao je njeno ime nekoliko puta dok je pokušavao posložiti misli. Na kraju se odlučio reći ono najznačajnije... Iako je jedina žena kojoj je do sada to rekao bila njegova majka, a od toga je prošlo jako mnogo vremena. Nije uspio. Baš kada je otvorio usta da progovori, ona koju nikada


više nije htio vidjeti ni čuti ponovno se oglasila. »Makni se od njega.« Kada je pogledao po prostoriji, šteta koju su prouzročili bila je očita. Sve je bilo uništeno, police za knjige su popucale, prozori razbijeni, zastori isječeni. Uz to, većina namještaja je, naravno, nestala. Ništa od toga nije bilo važno kada je vidio da Devina ustaje na noge. Iznenadio se što se demon uopće nalazi u kući, s obzirom na čaroliju koju je postavio. Ali, možda nije opstala nakon njegove druge »smrti«. O, da, treće. Iako njena prisutnost nije bila dobra vijest, zabavljalo ga je što je vidi u tako lošem stanju. Njena smeđa kosa je bila potpuno zapletena, odijelo umrljano pepelom, a na njenom licu i ramenima bile su posjekotine iz kojih je tekla crna krv. Prizor ljutnje na njenom licu nije ga iznenadio, ali nije bio ni smiješan. Njene oči su zlobno zasjale, a ruke nalik kandžama stisnule su se u šake. Nije gledala u njega. Usredotočila se na Sissy. I tko bi pomislio da će ga to razbjesniti. Gorio je iznutra. Postavio se ispred svoje drage i suočio s demonom. »Kojeg vraga radiš ovdje, demone?« Sada ga je pogledala. »Ja sam razlog zašto si ovdje, budalo.« Udarila ga je o prsa. »Pokaži malo poštovanja.« »Zapravo, timski rad je bio u pitanju, kučko.« Kada je začuo Adov glas, Jim je shvatio da su u prostoriji još dvije osobe. Anđeo, koji se pokušavao otpetljati pored prozora, i Colin, koji je još uvijek stajao u nesvijesti. »Isuse«, Jim je uzdahnuo. »Niste valjda nju koristili da...« »Makni se od njega!« Devina je zateturala prema njima. »Makni se od mog muškarca.« Zajebi sve, Jim je pomislio. Unatoč tome što se osjećao kao da je prošao kroz stroj za meso, bio je spreman da ju napadne. Svim snagama je početi udarati tako da... Ritmički zvuk proširio se prostorijom, oštar i dovoljno glasan da je privukao i pažnju demona. Kada se okrenuo, Jim je shvatio tko i što je


to bilo. Sjetio se kako je pronašao Nigela u onom prašnjavom, mučeničkom mjestu. Pas, koji zapravo nije pas, stajao je na ulazu u prostoriju, hrabrog držanja, i otvarao usta lajući na demona. Bio je to isti zvuk koji je čuo u Čistilištu, shvatio je. On mu je pokazao put u svijetu u kojem kompasi ne rade, u kojem nema odredišta. Majko mila, Stvoritelj ga je osobno odveo do arhanđela. Vrativši pozornost, Jim je vidio da se Devina skamenila na mjestu. Očito je dvojila između ljubomornog poriva da rastrga Sissy na komadiće ili da sačuva svoj život. »Ali nije pošteno«, demon je prigovarao. »Jebeno nije pošteno.« Pas je nastavio lajati kao da joj nešto govori. Onda je pogledala Jima i njen izraz je poprimio izgled boli. Napravila je četiri koraka preko prašnjavog tla i prišla mu. Podigla je ruku iznad ramena te ga ošamarila toliko jako da su mu oba uha zazvonila. »Ti si preokrutan«, rekla je napeto. »I ne zaslužuješ me.« Bacila je još jedan opaki pogled prema Sissy i nestala, dematerijalizirala se. »E pa, ovo je moglo i gore proći«, Ad je promrmljao. »Iako, sada smo stvarno izgubili sigurnosni depozit za ovu kuću.«


POGLAVLJE 14

N

igel je izgubio svijest brzo, a vraćao je sporo i postepeno. Prvo je, u magli, postao svjestan svog postojanja, zatim je primijetio da udiše. Sljedeće je osjetio neugodu koja se ubrzo pretvorila u izraženu bol. Postojanje bića kao što je on bilo je skovano od više aspekata, dualnost njegove prirode, tjelesnog i duhovnog, značilo je da nije u potpunosti slobodan od fizičkog oblika te da još uvijek proživljava utjecaje na kožu i meso. Tako i sada. Ljuska tijela koju je ostavio u Raju obnavljala se preko njegove jezgre, omatajući ono duhovno. Naravno, to znači da je bol bila još jača, neizdrživa. Jaukao je. »Ruke su mu slomljene«, rekao je netko iznad njega. »I noge također.« A zatim se oglasio onaj poseban glas koji ga je održavao pri zdravom razumu i izluđivao ga u isto vrijeme. »Kako tužno. Morat ću pričekati da zacijele prije nego što ih budem mogao ponovno slomiti.« Nigel je otvorio oči i pogledom tražio onoga kojeg je čuo. Ugledao je arhanđela Colina kako stoji pored njega prekriženih ruku, neodobravanje je bilo očito, a obrve su mu bile spuštene, kao i obično. Ali njegov pogled nije bio ni blizu uobičajenog. Oči su mu sjale od suza. Ponovno je umro kada je ugledao koliko je patnje uzrokovao. Izdaja i bol. Nigel je podigao ruku. Nije mogao govoriti i to je bio jedini način na koji ga je mogao preklinjati. Colin je to vidio... i odmahnuo glavom.


U potpunosti ga je odbio i nastavio razgovarati s Jimom i Adrianom. Nije ih mogao razumjeti. Iskreno, prošao bi kroz svu tu bol još tisuću puta samo da mu oprosti. Ali poznavao je svog ljubljenog predobro da bi bio iznenađen. Colin ga više nije ni pogledao prije nego što je nestao. Za sobom je ostavio samo dvije stope u pepelu. Nigel je zatvorio oči i zaželio da umre zauvijek. »Nigel«, Jim ga je dozvao. »Nigel, jesi li još tu?« Ne, nije. »Da, spasioče«, rekao je hrapavo. »Slušaj, moramo... Moramo nešto poduzeti. Stvarno si u lošem stanju. Ne možemo te ovako ostaviti.« »Aha.« Nastala je duga stanka, kao da dva anđela i Sissy Barten čekaju upute. Nije im imao ništa za reći. Volja ga je napustila iz sasvim opravdanog razloga. Znao je da Colin nije napravio istu grešku dva puta. Niti olako davao svoje srce. »Nigel, možeš li popraviti sam sebe?« Jim je upitao. »Možeš li se pobrinuti za ovo?« Kada je Nigel odmahnuo glavom, Sissy je progovorila. »Pretpostavljam da ga ne možemo odvesti u bolnicu?« »Da, nisam baš siguran da bi to uspjelo.« Jim je opsovao. »Ali ja sam obučen za bolničara na terenu. Namještao sam kosti do sada, ali se s ovakvim nečim nisam susreo.« Nigel je pročistio grlo i zatvorio oči. »Pod tvojim sam krilom, spasioče.« »Ok. U redu. Treba nam nešto što će zagristi... Oh, super, hvala, Ad.« Nešto je zašuškalo. »Nigel? Otvori usta i zagrizi ovo, šefe. To je dio zastora.« Pratio je ono što mu je rečeno. Nije se ni trudio pripremiti za novi nalet boli. Već ga je toliko boljelo da je bio siguran da ne može biti gore. »Počet ću od desne noge, u redu?« Ništa. »Šefe? Jeste li pri


svijesti?« »Naravno, spasioče«, promrmljao je gotovo nerazumljivo. Jimov glas je odjednom postao razgovjetniji, kao da se približio Nigelovu uhu. »Jesi li siguran da ne postoji drugi način? Siguran sam da postoje čarolije koje ja ne znam.« O da, bilo ih je. Ali nije ima snage da ih izvede, a nije bio ni raspoložen za to. »Nigel? Halo? Ništa ne govoriš, ha. Dobro, pripremi se.« Spasitelj je nešto rekao dvojici anđela i Nigel je osjetio pritisak na usnama, kao da ga netko pridržava sjedeći pored njega. Zatim su mu ispružili nogu, a kost se grebala o kost zbog promjene položaja. Tkanina se pokazala korisnom. Kutnjaci su zaranjali u nju kao da se radi o koži. »Na tri«, Jim je rekao. »Jedan, dva...« Na »tri« su se Nigelovi kapci širom otvorili i vrisnuo je kroz tkaninu u ustima. Bol je bila toliko jaka da se razuvjerio kako ne može biti gore. Suze su kliznule iz njegovih očiju niz lice, te završile u ušima i kosi. Da je mogao, preokrenuo bi se da povrati. Umjesto toga, počeo je jecati, prsa su mu se uzdizala svakim novim udahom, a grlo mu je naticalo i sušilo se. Kroz zvukove duboke patnje, Jimov glas je još jednom bio jasan kad da mu se približio. »Želiš li da se zaustavim?« Nigel je odmahnuo glavom i nastavio zuriti u strop. Mora platiti za bol koju je uzrokovao, za nedostatak hrabrosti i vjere i zato što je povrijedio jedino biće koje je uvijek bilo uz njega. »Jesi siguran«, Jim je mrko rekao. Nigel je samo kimnuo glavom. Sissy je gledala s udaljenosti dok je Adrian pridržavao Nigela najbolje što je mogao, a Jim mu namještao kosti nogu. Na lijevoj nozi je imao dva prijeloma, natkoljenice i potkoljenice. Adrian se nagnuo da stabilizira koljeno kada je Jim namjestio gornji dio. Ruke su mu bile u


jednako lošem stanju. Morala je propustiti nekoliko hokejskih utakmica zbog iščašenog gležnja i sjećala se da je boljelo. Nije mogla ni zamisliti kako je njemu sada. Ali nije se namjeravala okrenuti. Ako bude trebalo nešto pomoći, ona je tu. Ali to lice. Do kraja života, ili ah, »života«, neće moći zaboraviti kako je kesio zube i kako su mu se oči širile od agonije. A tek suze... Zbog njih je i sama htjela zaplakati. Ne samo zbog njega nego zbog svih njih. Kada je napokon završilo, Jim je dahtao od umora. Kašljao je, a s obzirom na to koliko je pijeska donio sa sobom iz Čistilišta, to mjesto je sigurno pustinja. Adrian se maknuo od Nigela, a Jim je sjeo i obrisao čelo majicom. »Bez rendgenskog snimka«, rekao je, »ne znam jesam li napravio više štete ili koristi.« »On će se pobrinuti za to.« Adrian je pao na stražnjicu. »Mogao je sve ovo sam popraviti da je htio. Jesam li u pravu, Nigel?« Sissy je odmahivala glavom. »Ali zašto bi...« Arhanđeo je sjeo uspravno i izvadio tkaninu iz usta. Ruka mu se tresla. Bio je blijed kao krpa. Nešto sjajno se skotrljalo niz njegov ogrtač. Sissy je vidjela da nešto nalik dijamantima pada na tlo. Ne, to stvarno jesu dijamanti. Kao da su njegove suze postajale drago kamenje. »Jesi li dobro?« Jim je zahtijevao. »Trebaš li još nešto?« »D-d-dali s-s-ste m-mi d-d-d-dovoljno.« »Odmah se vraćam«, rekla je Sissy i projurila kroz vrata. Požurila je kroz predvorje, ušla u kuhinju i uputila se prema ormarićima. Otvarala je jedan po jedan, ali svi su bili prazni. Tražila je burbon ili džin ili nešto što ga može ugrijati i smiriti. Pronašla je ostatke zaliha alkohola na polici ispod sudopera. Kada je izvukla boce, morala ih je prebrisati da bi pročitala što na njima piše. Većina je izgledala kao da je otvorena dulje vrijeme. Tko zna što bi moglo biti u njima.


Jedna od njih je još uvijek bila zatvorena i kada je pogledala naljepnicu, promrmljala je: »Imam te.« Na putu van zgrabila je jednu čašu. Onda je pomislila, Koga briga, svima je potrebno jedno piće. Kada je ponovno ušla u dnevni boravak, posustala je, zabljesnula ju je količina štete. Izgledalo je kao da je pala bomba, ali riječima njezina oca, sada imaju teži teret na leđima. Otišla je do Engleza i sjela prekriženih nogu pored njega. Posložila je čaše, otvorila čep i svima natočila sherry. Prvu je pružila muškarcu ranjenih ruku i nogu. To se činilo ispravnim. Nigel ju je pogledao i umorno se osmjehnuo. »Ti si svetica, dušo.« Morala mu je pomoći pridržati čašu. »Nije li to tvoj posao?« »Oh, nisam ja nikakav svetac.« Podigao je piće prema njoj, naklonio joj se i popio naiskap. Sissy je stajala u pripravnosti s bocom i nadopunila mu, a nakon toga sebi, Jimu i Adu. I tko bi rekao, zahvalio je i prihvatio ponuđeno, iako je vjerojatno mislio da je to piće malo ženskasto. Bolje nego stotinu godina stari džin, pretpostavila je. Njih četvero su popili cijelu bocu. Čak je i Sissy pila, iako to ni na faksu nije radila baš često. Morala je priznati da djeluje. Do trena kada su natočili zadnju kap, Nigelu se vratila boja u lice i ruke su mu se prestale tresti. Nije bio jedini kojeg je opustilo. Dok je spuštala čašu, osjetila je kako joj želudac plamti. Jim je nagnuo posljednji gutljaj i zagledao se u Nigela. »Pretpostavit ću da si se u potpunosti vratio. Mislim, ja ću ostati ovdje dolje i nastaviti svoj posao.« »To mi je namjera.« »Namjera?« »Stvoritelj vjerojatno neće biti zadovoljan. Ali preuzet ću odgovornost. Ako bude donesena kazna, ja ću je umjesto vas odraditi.« »Devina je već rekla da će mu reći da je to bila njena zamisao.«


»I ti joj vjeruješ?« »Dobro zboriš.« Nigel je pogledao prema stropu. »Sada bi trebao otići.« »Neću te ni pitati tko je sljedeća duša.« »Ozbiljno? Nakon ovog dobrog djela, raspoložen sam da ti napravim uslugu.« »Ne.« Jim se uozbiljio. »Pobijedit ću ovaj rat na pravi način. Onako kako je On zamislio. Pronaći ću dušu, a ona ovaj put neće pobijediti.« »Pošteno. Javi mi se ako promijeniš mišljenje.« Nigel je pogledao Adriana i kimnuo glavom. Zatim je pogledao Sissy. »Zahvaljujem na svemu.« Nakon tih riječi je nestao, nije ostavio ništa za sobom. Baš kao Colin. Sissy je podigla jedan od blještavo bijelih kamenčića koji su pali na pod. »Je li ovo ono što mislim da jest?« »Da«, rekao je Ad. »Suze arhanđela su stvarno elegantne, ha.« Progunđao je i ustao. »Jebeno sam pregladnio. Nakon ove cijele drame i ovoliko vremena bez hrane, mogao bih pojesti kvake od vrata.« Gledao je unaokolo. »Na moju sreću, izgleda da je samo to i ostalo. Otići ću do trgovine pa do McDonaldsa. Ionako nema smisla da jedemo zdravo. Što želite da donesem?« Sissy je naručila dva cheesburgera, veliki pomfrit, veliku CocaColu i čokoladni sladoled. Jim je zaželio jedan Quarter Pounder sa sirom i tri Cole. »Čuvajte kuću«, Ad je rekao i okrenuo se. »I pokušajte napraviti nešto s prozorima. Mislim da bi večeras moglo kišiti.« Sissy je ostala sama s Jimom. Sjela je i prevrtala mali dijamant, koji je ranije podigla, po dlanu. Netom nakon toga začuo se zvuk Explorera kako odlazi s prilaza. Bio je glasniji nego ranije s obzirom da kuća više nije imala prozore. »Jesi li dobro?« upitala je. »Ne znam.«


»Iskreno.« Pogledala ga je. »Drago mi je... što si se vratio.« Jim je protrljao čeljust. To joj je iz nekog razloga odvratilo pozornost na njegove usne. Zapitala se... kako bi se osjećala... da na njih nasloni svoje. Kako bi njeno tijelo reagiralo, njene grudi. »Moram pronaći sljedeću dušu. Moram... Sranje. Tko će to ovog puta biti? I gdje će...?« Imala je osjećaj da priča sam sa sobom, ali nije joj smetalo. Baljezganje joj je dalo priliku da ga gleda još neko vrijeme, odmjeri njegova široka ramena, podlaktice pune žila, njegove... »Ti krvariš«, rekla je i uperila prst prema njegovu ramenu. Pogledao se. »Tko me ubo? I zašto?« »Colin. Bojali su se da će ti tijelo... Bože, je li ovo stvarno tema razgovora?« Stisnula je oči. »Ponekad je previše. Stvarno jest.« »Žao mi je.« Sissy je pogledala prema razbijenim prozorima. Nije demon uzrokovao tamu vani, nego je sunce zašlo. Nije se osjećala sigurnom bez prozorskih stakala. Ali kada bolje promisli, zašto je mislila da će je staklo zaštititi. »Jesmo li sigurni ovdje?« upitala je. »Ponovno ću postaviti čaroliju. Izgleda da nije izdržala, inače Devina ne bi mogla ući ovamo.« »Da.« Neugodna tišina je potrajala neko vrijeme. Vjerojatno zato što je on razmišljao o ratu, a njene misli su lutale u praznom prostoru. »Što si mi htio reći ranije?« izlanula je. »Ha? Oprosti, misli su mi na drugom mjestu.« Kada ju je pogledao, osjećala se glupo. »Oh, u redu je. Nema veze, stvarno. Zapravo, mogu li ti nekako pomoći? Sa sljedećim korakom protiv Devine.« Otvorio je usta, ali ih je naglo zatvorio. »Stvarno bih volio da se ne miješaš. Ne zato što mislim da si slaba nego zato što ja jesam.« »Ti si slab?« Nasmijala se silovito i pogledala bicepse koji su natezali rukave njegove majice. »Ne bih naš rekla.«


Nije ranije vidjela pogled koji se sada našao u njegovim očima. »Kada si ti u pitanju, jesam.« Srce joj je zastalo. »Stvarno?« »Da.« Krenuo je zglobovima na prstima. »Gledaj, ne želim da stvari postanu čudne.« »O ne, čudno bi bilo stvarno loše.« »Ali samo da nešto raščistimo, ne mogu ti opisati koliko te žarko želim poljubiti.«


POGLAVLJE 15

K

oji vrag, pomislio je Jim. Sada joj može jednostavno sve reći. A kako Sissy nije potrčala prema prvom otvorenom prozoru, on je to shvatio kao dobar znak. Ili je zapravo... jako, jako loš. »Onda me poljubi«, Sissy je rekla. Jim je ustuknuo. To pokazuje da prava žena može odraslog muškarca navesti da se osjeća kao četrnaestogodišnjak uz pravu kombinaciju riječi. Ta nesigurnost je bila samo prvi dio njegove reakcije. A drugi? Čisti. Seks. Fućkaš ljubljenje. Htio ju je baciti na drveni pod, strgati hlače s nje i uvući se u nju. Uz to što vjerojatno nije taj tip djevojke, Adrian će se u nekoliko minuta pojaviti na vratima s dvanaest tisuća kalorija brze hrane. »Ili ću ja to morati napraviti sama?« upitala je. »Napraviti što«, promrmljao je. Bože, kao da pati od amnezije? »Poljubiti te.« Bože, bilo je nemoguće ne voljeti ju. Nije čekala odgovor. Nagnula se, zgrabila prednji dio njegove majice i povukla ga sebi. »O, jebote«, zastenjao je nagnuvši glavu. »Jebote...« Molim te, oh, sranje, pojebi me, pomislio je kada su im se usne spojile. Bila je meka. Bila je slatka. Imala je okus sherryja. Odatle je on preuzeo vodstvo. Povukao ju je u naručje. Ljubio ju je jako i držao još jače. Želio je ovo predugo i iz krivih razloga, u podsvijesti je znao da je to razlog zašto se odmah toliko napalio. Ali, možda je razlog i to što je tako


dobra, ona prava. Odgurnuo se od nje. »Sranje.« »Što?« promrmljala je i vratila se u njegovo naručje. »Što nije u redu? »Ne znam koliko daleko želiš da ovo ode.« Kvragu, po načinu na koji je pritiskala svoje grudi o njegove činilo se da je spremna koliko i on. »Ne moraš ovo raditi ako...« »Zašto misliš da se želim zaustaviti?« Ponovno je naslonila usne na njegove. Loša odluka, a taaaako dobra u isto vrijeme. Ovog puta je dopustio da mu jezik radi što želi, da se progura i dotakne njen. Tada je zastenjala njegovo ime. Skoro je svršio u prašnjave hlače. Odjednom se odgurnula od njega i slučajno dlanom dotakla ozljedu na ramenu. Uzdahnuo je i odvratio pogled. »Oh, oprosti«, rekla je trepćući. »Nisam te htjela...« »Ne, ne, nema veze. Prebrzo idem...« Izjednačila je taj rezultat kada je posegnula za donjim dijelom majice i prebacila je preko glave. Jim je proizveo zvuk, pola poput psovke, pola molitva hvale. A onda je shvatio da Sissy na sebi nema grudnjak. »Majko Božja«, disao je ubrzano gledajući ružičaste izražene grudi. »Ubit ćeš me.« »Ne želim više gubiti vrijeme«, rekla je i zagledala se u njegove oči. »I ne želim se više pitati kakav je to osjećaj. A najviše od svega se odbijam boriti s činjenicom da te želim.« Bum. Bum. Bum. Srce mu je toliko jako lupalo da je mislio da će iskočiti iz prsnog koša. Zurio je u njene grudi. Podigao ju je prema ustima i dao jeziku na volju. Dok joj je lizao bradavicu, nagnula je glavu prema natrag. Izrekla je njegovo ime hrapavim glasom. Nikada u životu nije čuo ništa seksipilnije. Dok ju je zadovoljavao usnama, ruke su mu putovale njenim tijelom. Bila je mnogo manja od njega, ali je imao


osjećaj da je jednako jaka. Stiskala ga je, pokušavajući se stisnuti što bliže. Većim dijelom je bio spreman da je uzme ovdje i sada. Ali, mu je onaj mali dio nalagao da bude razuman. Naposljetku, ona je ipak djevica. Iako je već mnogo pravila prekršeno, i s obzirom na to što su sve prošli, zaslužuje više od pukog brzinskog seksa. Pogotovo za prvi put. Osim toga, postoji mogućnost da će promijeniti mišljenje i zažaliti što je to napravila. Usporio se, natjerao ruke da ostanu na vanjskoj strani njenih bedara i rekao drugoj glavi da se malo smiri. Odmah je osjetila promjenu u njegovu ponašanju. »Nemoj prestati.« »Sissy...« »Da se nisi usudio.« Pogledala ga je ravno u oči. »Nemoj.« S obzirom na to kako ga je gledala? Ne bi joj mogao uskratiti ništa što je željela: auto, kuću, orgazam za orgazmom za... »Hajde da se dogovorimo«, rekao je. Poljubio joj je donju usnu i jezikom prošao preko nje. Kada mu se rastopila u naručju, morao se osmjehnuti. »Da, oboje ćemo se usredotočiti na tebe.« »Jim, ja želim...« »Znam što želiš. I ja ću ti to dati.« Na svijetu ne postoji ništa slično ovome. To je bilo jedino o čemu je Sissy mogla razmišljati dok je ležala u Jimovu naručju, polugola i potpuno napaljena. Ostalo je sve bilo samo instinkt i kemija, potreba za nečim što nikada ranije nije doživjela, poriv da mu se približi dublje od samog dodira kože. Kada se nagnula prema njemu, nije ju ostavio na cjedilu. Vratio se njenim usnama i poljubio je. Imala je osjećaj da se u potpunosti suzdržava i nije joj bilo drago. Da samo može... Njegova velika ruka je kliznula s njenih bokova prema bedru, zatim prema unutarnjoj strani, krećući se prema izvoru topline.


Sve je postalo tromo i sporo, ali na dobar način. Pomaknula je nogu prema gore i u stranu, čime mu je dala dovoljno prostora za pristup. Držala se za njegova široka ramena i čekala da je dodirne ondje gdje je htjela. Kretao se sporo. Tako sporo. Ali to je bio dobar potez, jer je to značilo da je mogla osjetiti sve... Način na koji mu se jezik kretao po njenim usnama, obrise njegovih ruku, zatezanje njenih bradavica i neizdrživ poriv koji se pojačavao. Kada joj je napokon rukom zahvatio spolovilo, glasno je zastenjala i zarinula nokte u njegova ramena. Ali on je na trenutak zastao i samo je ljubio, kao da joj daje vremena da se prilagodi. Nakon toga ju je počeo trljati. Pritisak, trljanje donjeg rublja i hlača bilo je točno ono što joj je trebalo. Nije bio grub, ali je željela da bude. Nije bio brz, ali je željela da bude. Radio je što je trebao i to je točno što je željela. Strast je ubrzo postala sirova i Jim je nije izazivao. Kao da je znao da će joj ovo biti prvi orgazam ikada. Dirao ju je i prepustio njenom tijelu da odradi ostalo. Osjetila je kako se prolaz unutar nje stiska, sve uže i uže... Kada je nastupilo olakšanje, imala je osjećaj da joj se krv pretvorila u zlato, a kosti u vatromet. Nastavio je kružiti palcem dok pulsiranje nije završilo. Kada je bilo gotovo, potpuno se opustila. Jedino što je mogla bilo je zuriti u njega poluotvorenih očiju. Sada je znala zašto se ljubavni romani tako dobro prodaju. Za Boga miloga. »Masba ghaj jadhkaj.« Sissy se namrštila i promrmljala. »Što si rekao?« Morao je tri puta ponoviti što je govorio prije nego ga je uspjela razumjeti. »Moramo se odjenuti.« Jim je protegnuo ruku, uzeo njenu majicu i prebacio joj je preko glave. Onda ju je premjestio u svoje naručje, držeći je čvrsto u zagrljaju. Mir među njima bio je jednako jak koliko i napetost, pogotovo dok joj je gladio kosu. Bila je iznenađena što muškarac poput njega može biti toliko nježan. Osjetila se važnom, vrijednom,


neprocjenjivom dok je gledao kao da je nikada ne želi napustiti. »Što si mi htio reći«, šapnula je i prešla prstima preko njegove brade. Dlačice koje su na njoj rasle bile su oštre, ali mu je koža bila topla. »Htio sam...« Zraka prednjih svjetala prešla je preko uništenog dnevnog boravka i Jim je opsovao. »Prokleta brza hrana. Trebao je otići na neko finije mjesto.« Sissy se osmjehnula. »Slažem se.« »Čekaj«, progunđao je. Pomaknuo ju je i stisnuo zube. Dok je premještao svoju, bez sumnje, erekciju i pol, ona se ponovno vratila u prošlo stanje, napaljena i željna. Ali ovog puta mu je htjela uzvratiti. Nije znala što bi napravila. Ali s obzirom na njegovo iskustvo? Nije sumnjala da joj može pokazati. »Nismo gotovi.« Okrenula mu je glavu prema sebi. »Ti i ja... nismo gotovi.« U daljini se začulo lupanje vrata i nakon toga Ad. »Bok, dušo, došao sam kući.« Bilo je bolno gledati kako strast nestaje s Jimova lica, pogotovo kada ju je maknuo sa sebe da se odjene. »Jim«, rekla je. »Nismo završili.« Kada je protrljao lice, uvjeravala se da je to izraz bitke između seksualne napetosti i dobre strane njegove prirode. Ali nije bila sigurna. .. »Ja ću doći k tebi«, rekao je dubokim glasom. »Večeras.« Kada ju je pogledao, oči su mu gorjele poput vatre. »I ovog se puta neću zaustaviti.« Sissy je otvorila usta da može normalno disati. Gušenje se nastavilo i kada je Adrian ušao u prostoriju s pet punih vrećica hrane i podijelio svakome njegovo. Mogla je samo razmišljati o tome koliko brzo to može pojesti... i otići na spavanje.


POGLAVLJE 16

D

evinine ruke su krvarile. Sjela je na rub svog kreveta. Primijetila je krv kada je spuštala poderan rukav kožnog jednodijelnog odijela. Nešto joj je bilo i u oku. Obrisala je prste prekrivačem i primijetila da joj se jedna od umjetnih trepavica odlijepila i da visi sa strane kapka. Povukla je meki pramen i ispustila ga na tlo. Sletio je na hrpu obojenog praha... pored razbijenog pudera Estee Lauder čije je ogledalce puklo na pola. Udahnula je duboko. Nos joj se nadražio zbog kombinacije mirisa u podrumu. Ysatis Givenchya, Paris YSL-a, te Chanelini Coco i Chance Eau Tendre. Pitala se koliko će vremena trebati ventilaciji da pročisti prostor. Dugo. Pogotovo zato što to nisu jedine bočice parfema koje je razbila. Ostaci njena uništenog kozmetičkog stolića bili su okruženi raspršenim staklom i oštećenim dijelovima sprejeva. Vjerojatno je uništila petnaest različitih spremnika za mirise. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je napravila svojoj kolekciji. Gledajući u nered i uništenu kozmetiku, torbe, cipele te odjeću, nije mogla vjerovati što je napravila. Nakon bijesnog pohoda, bila je iznenađena sama sobom. Nije joj bilo prvi put, ali svakako nije nešto čime se treba ponositi. Napravila je rasulo od onoga što je najviše voljela. Ono što je trebala uništiti bio je Jim i njegovo arogantno ponašanje. Što je bilo još gore? Nije se mogla sjetiti kako je to kada pustiš sve iz sebe. Njen


bijes je bio snažan i zasljepljujući. Tek kada je sjela, shvatila je da su joj ruke izrezane i da su joj se djela obila od glavu. Bar je Stvoritelj popušio njenu priču o prolazu i prošli su bez posljedica. Njihov sastanak nakon što je napustila Jima bio je donekle razočaravajući, kao da je On očekivao da će se to dogoditi. I onda je došla ovamo i... Bože, kako li će ovo samo počistiti? Stotine ladica su bile izvučene iz svojih komoda i ormara, njihov sadržaj raspršen po tlu kao da je kroz prostoriju prošao uragan. Kompliciran sistem po kojem ih je svrstala, logika koju je samo ona mogla razumjeti, bili su samo uspomena. Sve se izmiješalo, vremenske odrednice i geografska obilježja nepovratno sjebana. Neke od stvari je nogama izgazila. Staklo raspršeno. Satovi smrskani. Mjedeni gumbi i metalne kopče iskrivljene. Devina je prevrtala i pregledavala ozljede na dlanovima. Izgleda da je mnogo toga sama sebi nanijela, a ne čarolije. Ustala je na noge. Kada je zakoračila, pala je na stranu i uhvatila se isječenom rukom za, sada, praznu policu za cipele. I ona je bila iskrivljena. Ah, da, problem je bio u jednoj od njenih cipela. Na lijevoj je visoka peta otpala pa na toj strani nije imala oslonac. Htjela ih je skinuti... Ali je shvatila da u ovom neredu zasigurno neće pronaći par istih cipela, pa je i s druge otrgnula petu te od njih napravila ravne cipele. Torba. Tražila je torbu. Diorova torbica u obliku bisaga koju je nosila na trenutnu kombinaciju odjeće prije nego što se Jim izgubio u Čistilištu. Ona ga je vratila, a on je priredio veliku predstavu zato što je ponovno ujedinjen s onom jebenom djevicom. Pronalazak bi trebao biti jednostavniji zato što je torbica metalno srebrna. Trebalo bi pomoći. Moglo bi pomoći. Za Boga miloga, ima previše stvari sa životinjskim uzorkom,


shvatila je kada je počela prekopavati po neredu. Zebra. Tigar. Gepard. Smiješno, dok su bile organizirane prema boji, nije primjećivala koliko je zapravo zapela u začarani krug. Više guštera, odlučila je. Krokodilska koža. Možda nešto starinske kože s uzorcima i Hermesa... »Kao Grace Kelly.« Bože, glas joj je zvučao tako bijedno, čak i za njene uši. Kvragu, netko poput Grace Kelly ne bi dopustio da njenog dragog smota neka kučka. Može obojiti kosu u plavo. Da, to bi moglo djelovati. »Zašto, zašto...« Odgurnula je svijetlo plavu torbu Birkin sa strane i udarila staru torbu LV Manhattan na hrpu Chanel prošivenih stvarčica. Neće biti dovoljno samo pobijediti u sljedećoj bitci i vratiti Sissy. Morat će... Pogledala je po prostoriji prepunoj njenih stvari. ... morat će ovo isto napraviti toj jebenoj djevici. Pony od Ginuwine je počela tiho svirati i ona se okrenula. Sljedeći zvuk, morala je prokopati put kroz oko petnaest tisuća dolara Prade prije nego što je pronašla traženo. Dok je uspjela iskopati telefon, tko god da je zvao, preusmjeren je na sekretaricu. Bar joj je pomoglo da locira ono što je tražila. Obrisala je krvareću ruku o stražnji dio podrapanog kožnog odijela. Potražila je broj psihologinje u svom imeniku i pritisnula zelenu slušalicu. Zazvonilo je jednom. Dvaput. Zatim je uslijedio iritantan, smiren, nježan ženski glas. »Dobar dan, dobili ste ured...« Bla, bla, bla. Biiip . »Ovdje Devina.« Morala je premjestiti telefon u drugu ruku i ponovno se obrisati. »Naišla sam...« Zamucala je. Htjela je prekinuti poziv i krenuti iznova, ali žena je ionako navikla na ljude koji su izgubili razum. »Naišla sam na prepreku. Ozbiljnu prepreku. Neću moći čekati do...« Kada joj je zakazan sljedeći termin? Nije se mogla sjetiti. »Moram vas vidjeti što je prije moguće.


Molim vas... nazovite me.« Kada je prekinula poziv, molila je Boga da ima slobodan termin ujutro. Ili bar popodne. Trebalo joj je. Nije znala kako dalje. Što dalje. Kao neki jadnik, pala je na koljena okružena dokazima koliko je život besmrtnika sjeban. Bila je preumorna da pobjesni, a njena mržnja preoštećena da smisli osvetu, toliko iznevjerena da nije mogla razmišljati ni o Jimu. Devina je pognula glavu i zapitala se je li ovo možda Stvoriteljeva kazna. Nije sumnjala da je mogao osmisliti ovakvo mučenje. Uvijek je govorio kako ju je doveo u svoj svijet da donese ravnotežu i različitost ljudskih bića i drugih stvorenja. Uvijek ju je uvjeravao kako ona igra važnu ulogu. Ali svejedno je znala da Mu ne može vjerovati kako je nepristran. Istina je da... je više volio dobrotu. Oduvijek. To joj inače nije smetalo. Sviđalo joj se što je ona ta koja uvijek sve zasere. Bar većinu vremena. Ali ne ovaj put. Ne sada kada je bila osamljena više nego ikada.


POGLAVLJE 17

D

aaakle, ja ću se uputiti prema gore i istuširati se prije spavanja«, izgovorila je Sissy ležerno. Jim je bio zadivljen njenom smirenošću. Kao da nema nikakve namjere i sve vrijeme na svijetu, skupila je papir u koji je bio umotan hamburger, stavila ga u vrećicu i ugurala crvenu kutiju od pomfrita zajedno s njim. Zatim je protegnula ruke iznad glave i zijevnula. Jim je znao da je sve to gluma, pogotovo kada mu je bacila pogled koji bi mogao otopiti boju s automobilskih vrata. Na svu sreću, Adrian je bio zaokupljen svojim Filet o’KakoGod. Ili je jeo Big Mac? Nije ga bilo briga. »Laku noć, Ad.« Dok mu se Sissy približavala, drugi anđeo ju je pogledao i ponudio joj obraz. »Lijepo spavaj.« »Također, Sis.« Poljubac koji je dala tom kopiletu trajao je nanosekundu i nalazio se na najnevinijem dijelu Adrian Vogelova tijela, ali se Jim svejedno morao suzdržàvati da mu ne raspori grlo. Malo ljubomoran, ha? rekao je sam sebi. Sissy se nagnula i pokupila smeće. Da ne bi bilo oćito da zuri, počeo je odmotavati svoj Quarter Pounder. »Čekaj«, rekao joj je i pogledao Ada. »Imaš li svoj telefon?« Anđeo se nagnuo u stranu i izvadio ga iz džepa. »Da. Zar si svoj izgubio u zemlji pepela?!« »Ne. Ah... bi li ti smetalo da slikaš? »Želiš da te slikam? Zar već nemaš vozačku dozvolu s usranom slikom?« »Ne, mene i...« Jim se zakašljao u dlan kako bi se zaustavio.


Što li to govori? »Nered u prostoriji«, završio je. »Kao, zatražit ćeš novac od osiguranja ili što?« »Samo da ne bismo doveli vlasnika u probleme.« Ad je razmotrio na trenutak. »Bez uvrede, ali mislim da se to već dogodilo.« Ipak je izvršio zadatak. Podigao je iPhone i fotografirao dok je jeo. Trenutak kasnije Sissy je mahnula i otišla. Bože, čuo je svaki od njenih koraka dok se penjala uz stube i šetala iznad njega. Zamišljao je kako se spušta niz hodnik prema svojoj sobi, ulazi u kupaonicu, pere zube... možda se i tušira. Vidio je... Sranje, vidio je golu. Stvarno, stvarno, potpuno golu. Nastavio je jesti burger koji je sada imao okus kartona, ali ne zato što je loše spravljen. Pogledao je Ada koji je upravo završio s fotografiranjem. Zamislio je kakve bi stvari sada bile da mu nije pomogao da se vrati iz Čistilišta. »Pa... hvala ti«, Jim je promrmljao. Ad je spremio telefon u džep i strpao još jednu šaku pomfrita u usta. »Nisi probao koliko su ovi loši. Uz to, mislim da sam prenio mast na leću.« »Znaš na što mislim.« Nastala je duga tišina. »Ne moraš to govoriti.« »Moram.« »Uglavnom, kako god. Nisam namjeravao dopustiti Devini da uzme još jednog od nas. Već sam izgubio Eddieja. Dojadilo mi je to sve >umiranje< besmrtnika.« Drugi anđeo ga je pogledao. »Osim toga, ti bi to isto napravio za mene.« »Drago mi je što to znaš. I to jest istina.« »Da, pomislio sam da ako si voljan otići u Čistilište zbog onog uštogljenog Nigela, napravio bi to i za mene.« Neko vrijeme su jeli u tišini. Onda je Jim morao upitati. »Kako


ćemo znati hoće li Stvoritelj nešto poduzeti?« Ad se nasmijao. »Sudeći po mom iskustvu, a imam ga kada je u pitanju Njegova ljutnja, obično se dogodi jako brzo.« »Dakle, predlažeš da ostavim dio ovoga«, podigao je burger, »za Psa.« »Mislim da bi to bio dobar potez.« Jim je kimnuo glavom. Pogledao je prema zastorima koji su se protezali preko razbijenih prozora. »Moja zaštitna čarolija ne može sve odraditi. Morat ćemo se malo bolje pobrinuti da nešto ne uđe unutra.« »Trgovina se zove Građevinski materijal. Otići ću sutra. Uzet ću nekoliko šperploča, čekiće i čavle. Nekoć sam se bavio građevinom, znaš.« Jim se prisjetio kada je upoznao njega... i Eddieja. Čovječe, njih dvoje su bili povezani do srži, kao sol i papar, kao lonac i poklopac. Smrt je tako nepoštena, pomislio je. »Znaš li gdje je Eddie?« upitao je. »Da, gore na tavanu.« »Ne, mislim... gdje je završio.« »Zar se opet želiš okušati u ulozi heroja?« Ad je odmahnuo glavom. »Poprilično sam siguran da je riskiranje s jednim prolazom sasvim dovoljno.« »Ja bih mogao otići do Stvoritelja.« »Misliš da ja već nisam?« Pomislio je koliko je Adrianu teško. »Žao mi je što...« »Ej, daj da promijenimo temu, može?« »Da. U redu.« Jim je večerao i povukao velik gutljaj Cole. »Moramo pronaći sljedeću dušu. Ova misija je škakljiva. Imaš li ti kakvih ideja?« »Nekako se čini da oni uvijek pronađu nas.« Ad je slegnuo ramenima i usredotočio se na drugu porciju pomfrita. Ili mu je to bila treća? »Mislim da je bolje tako nego da tražimo iglu u plastu sijena.« Jim se prisjetio prve bitke... Prisjetio se Vin di Pietra i suptilnih znakova koji su ih doveli k njemu. To je bio jedini put da je dobio


usmjerenje. Sve ostalo je bila »sreća«. Matthias. Del Vecchio. Onda opet Matthias. I naposljetku blizanci. Adrian je vjerojatno bio u pravu, kada bolje razmisli. Možda je od samog početka trebao više vjerovati sistemu. »Onda, ah, idem na spavanje, ako je to u redu«, rekao je i ustao. »Osim ako ti ne treba pomoći počistiti ovo?« Ad se nasmijao. »Pospremit ću papire od večere, ne prostoriju. Mislim da ću se snaći.« »Ok. Laku noć.« Gotovo je prošao kroz vrata kada ga je Adrian zaustavio. »Ugrij ju, prijatelju.« Jim se skamenio i pogledao ga preko ramena. Prije nego što je uspio išta reći, drugi anđeo je slegnuo ramenima. »Daj, pa nije ti poželjela laku noć. Misliš da sam glup?« »Nije onako kako misliš.« »Ne brini se.« Ad je odmahnuo glavom. »Bio si spreman ostaviti je kako bi spasio Nigela. Sve si riskirao za rat. Znam da si usredotočen na rat i da će tako ostati. Iskreno, da ja imam sigurnu luku u ovoj oluji... Prihvatio bih je. Uživaj dok možeš... Samo, molim te, nemojte proizvoditi glasne zvukove tijekom seksa, u redu? Neukusno je.« Jim se namrštio. »Imam osjećaj da moram ovo reći. Nitko i ništa mi neće odvratiti pozornost.« Uz to, ako ovo sada dobro odigra? On i Sissy mogu srediti odnos poslije ovoga. U međuvremenu se svejedno neće suzdržavati. »Primljeno na znanje«, Adrian je rekao sjedeći pored hrane u uništenoj prostoriji. »Ali ću pojesti tvoj sladoled. To je jedino zadovoljstvo koje mi je ostalo.« Pola sata kasnije Sissy više nije bila jedina koja se istuširala prije »spavanja«. Ona vjerojatno nije izgubila dvadeset minuta da obrije lice, Jim je


pomislio dok se naginjao prema ogledalu iznad umivaonika. Provjeravao je bradu. Htio je da bude glatka poput bebine guze, pa je iskoristio svoju britvicu Gillette s pet oštrica. Nije ju htio bosti bradom, barem sljedećih nekoliko sati. U kupaonici se nakupilo toliko pare da je morao rukom prebrisati staklo da pregleda drugu stranu. Nije se mogao sjetiti kada je to zadnji put napravio za ženu... Onda je shvatio da je to, baš poput riječi »volim te«, prvi put. Odstupio je i odlučio da želi izgledati što bolje moguće. Ubodna rana na ramenu je skoro u potpunosti zacijelila, a podočnjaci mu se nisu toliko isticali ako nije stajao ispod direktnog svjetla. Voli li ona kolonjsku? »Ionako je nemam«, promrmljao je, pokupio odjeću i otvorio vrata. Hladniji, suhi zrak iz prizemlja naglo je ušao u prostoriju i odmaglio je, raspršivši paru. Napravio je to isto njegovim mislima. Stvarnost ga je zabljesnula. Postao je svjestan onoga što namjerava napraviti. Posustao je. U redu. Imao je tremu. Poviše glave, mogao je čuti škripu koraka na tavanu. Adrian Se ponovno smjestio pored Eddieja, vjerojatno na nekakvoj improvizaciji kreveta sastavljenog od stare viktorijanske odjeće i kutije za cipele koja je služila kao jastuk. To mu ionako nije smetalo. Anđeo je bio jači od toga. Taj prokletnik je žrtvovao toliko da bi pobijedio. Što je dobio zauzvrat? Gubitak dobrog prijatelja. I brzu hranu za večeru. Odlična nadoknada. Uz psovku, Jim je ušao u svoju sobu, bacio odjeću koju je ranije nosio na hrpu za pranje i pokupio istu kombinaciju iz hrpe čiste odjeće. Bijelu Hanes potkošulju koju je nosio kao da je obična majica i plave traperice. Stopala je ostavio gola. Uz malo sreće, bit će gol za nekoliko trenutaka, pa mu zasigurno neće trebati čarape i cipele. Morao se još pogledati u ogledalo i izravnati kosu. Njegova kratka


kosa je izrasla i to što sada ne izgleda kako bi po pravilima trebala, živciralo ga je. Stare navike iz vojske su nestale brzo. Baš kada se htio okrenuti, skupio je oči i pomislio o Devini. Za vrijeme večere, Sissy i Ad su ga uputili u detalje stvaranja prolaza za Čistilište. Zbog toga se sjetio dvaju portala koja je Stvoritelj sam napravio. Jedan od njih je bio Devinino ogledalo. Jednom je vidio tu iskrivljenu, ružnu stvar, kada su joj pronašli jazbinu. Ad... ili je to bio Eddie? Vjerojatno Eddie... Rekao je da bi oduzimanje tog objekta bio najgori udarac za Devinu. Ako joj se ukradu te moći transportacije, bit će zatočena u Paklu ili ovdje. Ali morao bi biti oprezan s njim. Onaj tko razbije ogledalo, ako se dobro sjeća, raspršio bi se u tisuću sitnih dijelova zajedno s njim. Ne bi pronašao spas u superljepilu. Poriv za uništenjem te kučke gotovo ga je potpuno obuzeo. Ali, morao se zapitati što bi se dogodilo kada bi taj zadatak bio ispunjen. Nešto još gore? Najsigurnije bi bilo samo pobijediti rat i prepustiti da se Stvoriteljeva pravila pobrinu za nju. Ali, fućkaš sigurnost. Po njegovim pravilima pravednosti ona je trebala izgubiti ono što joj je najviše značilo zbog svega što je napravila njegovoj Sissy i zato što je Adu oduzela Eddieja. I uz to, nije se više htio ispričavati što Sissy naziva svojom. Ona se sama osjećala kao njegova. Nakon toga je napustio svoju sobu i tiho zatvorio vrata, iako nije bilo nikakve potrebe da se pretvara kako spava u vlastitom krevetu. Valjda je htio zaštititi njenu čednost barem hipotetski. Iako je bio na putu da joj je oduzme. Kada se uputio niz hodnik, iza njega na glavnom stubištu jebeni stari sat počeo je zvoniti, zvukovi gonga su se savršeno uskladili s njegovim koracima. Kao da ga ta prokleta stvar prati. Zaustavio se i okrenuo. Ispružio je dlan i, prije nego što je uspio


promisliti što radi, pretvorio ga u papar. Savršeno. Što god da je sat smjerao, više ga nije čuo. Vrata Sissyne sobe bila su ista kao sva na dugom katu. Visoka dva metra i trideset centimetara, sa dva reljefna drvena oblika koja su se sužavala prema dolje. Kvaka je bila kristalna u obliku dijamanta. Kada je posegnuo za njom, podsjetilo ga je to na stari film Šesto čulo gdje su sve važne kvake bile crvene boje. Prema tome, ova bi trebala biti napravljena od velikog burmanskog rubina. Nije pokucao. Otvorio je vrata i ušao unutra. U tami je prvo namirisao šampon. Miris je bio drugačiji od onog koji on i Adrian dijele. Da se morao kladiti, rekao bi da je kupljena u Targetu. »Sissy?« Kada se nije javila, navala panike obuzela je njegovo biće i udarila ga ravno u trbuh. Zatim je začuo komešanje ispod plahti. Otišao je ondje gdje je ležala i još jednom ispružio dlan. Kada ju je obasjala prigušena svjetlost iz njegove ruke, vidio je kako spava sklupčana i okrenuta prema njemu. Njena plava kosa se prostirala preko jastuka, oči su joj bile zatvorene i usne blago otvorene. Dugo je tako stajao i gledao je kako spava. Smiješno, gledati je kako spava, biti tu da je zaštiti... bilo je jednako dobro kao i očekivani seks. Zapravo, osjećao se bolje. Naposljetku, ljudi ponekad donose loše odluke nakon rubnih situacija između života i smrti. To ne znači da su slabi. Upravo suprotno. To znači da su preživjeli i da im je drago što su još uvijek živi. U prošlosti je mnogo puta to proživio i razmišljao na isti način. Pa što ako ga želi iskoristiti? Bio je više nego spreman napraviti sve što je htjela, biti kakav god ona želi. No, ujutro će možda vidjeti stvari drugačije. Ali, tko bi je mogao kriviti, ako bude tako. Tako da je mala pauza, da se odmori i sabere, zapravo sasvim


dobra ideja... Ali se nije vratio u svoj krevet. Okružio je oko ruba kreveta, podignuo plahtu i deku, te se uvukao pored nje. Namjeravao je ostati ležati i slušati je kako diše, ali ona se okrenula kao da zna da je tu i ušuškala se pored njega. Za Boga miloga, ona je potpuno gola. Ali to ne mijenja ništa. Namjestio ju je u svom naručju, stavio joj glavu pod upravo obrijane obraze i zatvorio oči. Sljedećim otkucajem srca je zaspao.


POGLAVLJE 18

S

issy se probudila uz vraški dobru budilicu. Tople, velike, muške ruke gladile su je po bokovima i struku... Kretale su se gore-dolje, pa do njenih... Zastenjala je kada joj je obuhvatio gole grudi, a kada se nagnula, osjetila je nešto vruće i tvrdo. Jimova erekcija. Naglo je otvorila oči i pogledala van, u sunčano proljetno jutro. Jim je bio iza nje, stiskao se uz nju. Pomutio joj je um. Odjednom nije mogla ništa vidjeti, ništa čuti, ništa osjetiti. Okrenula se prema njemu i htjela nešto reći, ali on je još uvijek spavao. Oči su mi bile zatvorene i počeo je mumljati nešto. Nije ga mogla razumjeti. »... Sissy...« Nasmijala se kada je začula svoje ime. »Ovdje sam...« Još uvijek je samo ona bila budna. Odjednom je Jim postao potpuno svjestan, njegove plave oči su se otvorile, a njegovi mišići napeli... kao da mu mnoga buđenja nisu bila ugodna. »Bok«, rekla je. »Bok.« Malo je odmaknuo bokove. »Ah... dobro jutro.« »Trebao si me probuditi sinoć.« »Bilo mi je lijepo gledati te kako spavaš.« Zarumenjela se u obrazima i onda po cijelom tijelu. »To je od sherrya. Ne pijem baš često.« »Ja se ne žalim.« Maknuo je pramen kose s njenog lica. »Kako se osjećaš?« »Napaljeno.«


Kada se Jim zakašljao kao da je udahnuo nešto veliko, morala se nasmijati. »Oprosti. Samo želim biti iskrena.« »To je dobro.« Pogled mu je pao na njene usne. »Jako dobro.« Vidjela je svaku crtu njegova lica, sve, od njegovih očiju do usana. Način na koji ju je gledao pržio joj je mozak. Ispružila je ruku i pogladila ga po čeljusti, zatim po kosi. Njegova aureola, taj skoro nevidljivi zlatni krug, sjao je iznad njegove glave. »Jesi li sigurna da ovo želiš?« pitao je dubokim glasom. Nasmijala se. »Stvarno si kavalir.« »Nisam uopće.« Sissy je omotala ruku oko njegova vrata. »E pa, ja mislim da jesi, i da, sigurna sam. Svatko bi prvi put trebao biti s anđelom.« »Napravit ću da ti bude dobro«, promrmljao je dok je spuštao glavu. »Obećavam.« Polako je naslonio usne na njene. Njegov poljubac je bio mek, a ona se prepustila dok joj je toplina i opijenost plovila tijelom. Nije se žurio. Lizao je njenu donju usnu prije nego što je dopustio jeziku da uđe unutra... a zatim ju je ponovno samo ljubio. Trajalo je cijelu vječnost. Uživala je, ali se borila s nestrpljivošću. Pročitao joj je misli. Baš kada je htjela nešto reći, rukom ju je zahvatio oko struka i počeo je milovati po ramenu... po ruci... Kada je došao do njenih grudi, ona je žudjela za više dodira. Pomakla se, stisnula uz njega, pomaknula plahtu i još jednom naišla na erekciju. Požuda je određivala njene kretnje. Ruka joj je kliznula na njegovo bedro. Odmaknuo je njenu ruku, poljubio je u središte dlana i okrenuo je. »Ali ja...« Jim joj je prekrio usta svojima i zahvatio joj grudi. Lizao ju je niz vrat do dekoltea. »Je li ti dobro?« »Bože... da...« Posisao joj je bradavicu, a njena prsa su od požude poskočila i time ugurala grudi dublje u njegova usta. Uz erotične kretnje, pratio je


linije njena tijela velikim dlanovima sve do bedara. Raširila je noge. Htjela ga je ondje gdje je bio noć prije. Nije ju razočarao. Prstima je prešao preko njenog spolovila. U tom trenu je osjetila još jedno olakšanje, veće nego prvi put. Obuzimalo ju je. »Molim te«, dahtala je. »Molim te...« Trljanje tamo dolje, sisanje grudi, osjećaj njegove želje dovodio ju je do ruba. Ali umjesto da je dovede do kraja, zastao bi kada je bila blizu i pripio se uz nju da ne izgubi osjećaj. Zarinula je nokte u njegova jaka ramena. »Jim... Ne mogu izdržati...« Još jednom ju je ušutkao poljupcem. Još jednom sporo i dugo. »Ššš, dušo, ne brini.« Tada se napokon premjestio iznad nje. Bila je toliko ošamućena da nije bila sigurna što radi kada je nastupila pauza. Tada je shvatila da skida hlače. »Sigurna si u ovo?« »O Bože, da.« S obzirom koliko se grčila pod njim, bila je zadivljena kako je uspio ostati toliko pribran, ali sve ima svoju cijenu. Čeljust mu je bila napeta, glas hrapav, a tijelo mu je malčice podrhtavalo dok se namještao među njenim nogama. Još uvijek ga nije osjećala na svom spolovilu. Bedra su mu se stiskala o njena. »Umrijet ću ako ne...« Opet je prekinuo poljupcem, i napokon je dobila ono što je htjela. Nešto čvrsto i vruće prešlo je preko njenog spolovila. Onda se pomaknuo i rukom je posegnuo dolje. Znao je gdje da se postavi, i čovječe, kako je protrnula. Ne od straha. Palcem je pronašao klitoris i kretao ga u smjeru kazaljke. Orgazam koji je odgađao toliko dugo zaživio je punom snagom, ali ovaj put se nije zaustavio. Nastavio se kretati dok se zadovoljstvo nije prelomilo i raspršilo poput vatrometa preko cijelog tijela. Bilo je jače i


intenzivnije nego jučer u dnevnom boravku. I onda se gurnuo u nju. Grčila se kada je svršila toliko da nije osjetila nikakvu bol kada je prošao kroz himen. Ni kada se povukao i ponovno ušao. Kada je ušao dublje, prestao se kretati. Kada se Sissy uspjela vratiti u stvarnost, postala je svjesna osjećaja ispunjenosti koji joj je do tada bio stran i toliko dobar da je osjetila suze u kutovima očiju. Onda je shvatila... Jim se trese. Od glave do pete, njegovo veliko tijelo se trzalo, mišići su mu se nasumično stiskali. »Jim?« Maknula je glavu u stranu i pogledala ga u lice. Gledao je prema uzglavlju, pogled mu je bio napet i oči staklenaste, čeljust mu je stiskala, uzdasi su mu bili teški i neusklađeni. »Jim... je li sve u redu?« Kada se pomakla ispod njega, procijedio je. »Ne miči se.« »U redu«, rekla je sporo. »Sranje.« »Što...« Pokušao se izvući iz nje, ali nije se daleko maknuo. Zaronio je glavom u madrac odmah pored njenih ramena i prekrio se rukama. Veliki mišići bicepsa grčili su se pod njegovom kožom. Kukovi su mu žestoko ponirali, a trbuh mu se gurao o njenu zdjelicu. Sada se on počeo grčiti. Cijelim tijelom. Bilo je silovito, krevet je udarao o zid iza njega, jednom, dvaput... tri puta. Jim se opustio poput užeta, pao je na nju i izdahnuo u jastuk. Nije znala što da napravi, pa je pokušala omotati ruke oko njega, ali se on skotrljao s nje i okrenuo joj leđa. Sve što je mogla bilo je zuriti u njegovu tetovažu Kosca koji mu je prekrivao leđa. Ta velika prikaza s crnom haljom držala je kosu u ispruženoj ruci. Očito je nešto krivo napravila.


*** Dolje u kuhinji, Adrian je sjeo za stol i ponovno pogledao na sat. Deset ujutro. Vrijeme za pokret, ljudi, pomislio je zureći u strop. Ali ne, ljubavnici su se vjerojatno iscrpili i još uvijek spavali. U međuvremenu, on se nalazio dolje s dvije vrećice skamenjenih McMuffina i mnogo kave koja se hladila. Nije bio ljut. U redu, bio je ljut. Od seksa je bilo lako odustati kada se nije događao u blizini i kada si prezaokupljen preživljavanjem da bi razmišljao o svemu tome. Ali takvu amneziju je bilo teško održati kada se ono što nikada više nećeš doživjeti događalo pod krovom kuće u kojoj živiš. Kvragu, zbog toga mu je Eddie još više nedostajao. Stvarno se zabavljao kada je dovodio žene kući za tog neznalicu. Eddie je bio dobar u svemu, čuvar svog znanja, savršen borac, temperamentan glas razuma u moru kaosa. Djevojke, s druge strane, nisu bile njegova jača strana. Jedan pogled zgodnog komada bio je dovoljan da se ukoči poput ptice koja se sprema za prvi let. Ali, imao je seksualni nagon lava i tu je Ad igrao svoju ulogu. Mnogo se vremena osjećao kao teret, ali kada bi uhvatio volonterku ili dvije? On je ispunjao misiju i sviđala mu se ta zamjena uloga. Pomalo je jadno što je to bio njegov jedini doprinos njihovom odnosu. Pogotovo kada se uzme u obzir sve za što je Eddie sposoban. Bio sposoban. »Dobro jutro.« Ad se okrenuo i pogledao. Jedno od njih je stiglo, još samo jedno nedostaje, pomislio je kada je Sissy ušetala u kuhinju. Kosa joj je bila vlažna, ali počešljana. Mirisala je na onaj šampon i regenerator koji je uzela pri neslavnom posjetu Targera s Devinom. Pantene nešto.


»Ej«, rekao je. »Otišao sam po doručak prije oko sat vremena. Mislim da je vidio bolje dane, ali nisam ni sumnjao u njegovu sudbinu kada sam ga kupio.« »Hvala, ali nisam baš gladna.« Izvukla je stolicu i sjela. »Kava će biti sasvim dovoljna.« Sudeći prema pogledu u njenim očima i načinu na koji je stalno provjeravala vrata da vidi je li se njen muškarac spustio dolje, Ad je zaključio da je njeno djevičanstvo definitivno stvar prošlosti. Čovječe, Jim je takav sretnik, kurvin sin. Ad je nije želio za sebe. Ali... čovječe. Biti sa ženom njen prvi put i... ponašati se prema njoj kako treba. To je bila čast. Otpio je gutljaj kave. Pogledaj kako se raznježio. »Gdje je Jim?« upitao je. »Na katu... možda se tušira. Tko zna.« »Oh.« Hm. Nevolje u raju? »Slušaj, idem do Građevinskog materijala, kupiti neke daske i...« »Super.« Ostavila je kavu. »Hajdemo.« U reeeeedu, možda je pogriješio kada je prosudio što ih je zadržalo. »U redu, idem samo reći Jimu. Osim ako ti ne želiš...?« »Ne, samo ti pođi. Jesu ključevi kod tebe? Idem upaliti auto.« »Da. Evo.« Nagnuo se na stranu i izvadio ih iz džepa. Bacio ih je. Bio je iznenađen koliko je htio glumiti savjetnika za parove. Dobar stari tetak Adrian. Ali kao da on ima pojma o tome? »Idem pronaći Jima.« »Dogovoreno.« Sissy je izjurila iz kuhinje uzdignute glave i uspravnog držanja. Ad se zapitao što se to zapravo događa. Zatim je stigao Jim, izgledao je kao da mu se pas posrao u cipele. Smrknuta lica, spuštenih obrva i još mnogo toga negativnog. »Doručak?« Ad je upitao bezlično. »Ne, hvala, nisam gladan. Ali kava bi bila super.« »Izgleda da se ta epidemija širi po kući.« Jim ga nije ni pogledao. Vjerojatno je i bolje tako. Njegov pogled


je izgledao otrovno. »Sissy i ja idemo do Građevinskog materijala.« »Sada?« »Ne. Sljedeći mjesec.« Ad je ustao na noge. »Naravno da idemo sada. Želiš li ostati ovdje i gledati kako ove zamke...« »Idem i ja.« Jim se žurno zaputio prema vratima i pustio da se zalupe za njim. Čak je i kavu ostavio za sobom. Time će mu se raspoloženje poboljšati, sto posto. »Fenomenalno«, Ad je promrmljao. »Taaaaaaaaako se radujem što ću biti zatvoren u malom prostoru s vama dvoma. Hashtag >super<.«


POGLAVLJE 19

D

evina, želim te poduprijeti kako god mogu. Ali to stvarno postaje teško kada ništa ne govoriš.« Kada je Devina sjela na sofu bež boje, shvatila je da je žena u pravu. Ljudi ne mogu čitati misli. Ali sranje, odakle da počne? »Naišla si na prepreku na poslu?« rekla je terapeutkinja. »Znam da si mi govorila da te kolega podcjenjuje kada je u pitanju onaj položaj potpredsjednika. Ili imaš problem s onim muškarcem kojeg si spominjala?« Ah, da, bila je izrazito sretna što ju je prisjetila kako mora skrivati svoju pravu prirodu i prilagoditi se. Devina je pretvorila rat u unaprjeđenje u tvrtci, a Jima u konkurenta koji se natječe za isti položaj. Kada bi situacija između nje i spasitelja postala vruća, prebacila bi se na nešto puno bliže istini. Rekla bi da je Jim netko za koga se zanima i da joj ne ide onako kako se nadala. »Znaš, ovo je prvi put da te vidim ovakvu.« Devina je pročistila grlo. »Bez riječi, ha.« »Ne, bez šminke. Stvarno si lijepa bez svih tih takozvanih poboljšanja. Jesi li ikada pomislila da je ne nosiš?« Devina je dotakla svoje lice. »Izgleda da sam je zaboravila staviti.« »Ruke su ti zavijene. Jesi li se ozlijedila?« »Da.« »Željela bih znati što se dogodilo, Devina. Želim ti pomoći.« Bože, glas te žene je umirujući koliko i nježan zagrljaj, toliko da joj je htjela izliti dušu, čak iako je to bilo protiv njene prirode.


»Imala sam nezgodu. Sa svim što posjedujem.« Žena je podigla obrve. Danas je nosila još jedan od kompleta vrećaste odjeće. Haljina joj je padala do tla, a njena bluza je zasigurno nekoć bila dijelom zastora. Sve je bilo u prigušenim nijansama smeđe, baš kao i zidovi ureda, tepih, trosjed i naočale za čitanje oko njena vrata. Čak je i kutija Kleenexa bila boje kestena. Kao da je fotografirano sa sepia postavkama. Iako se neki detalji drvenih oblika nisu baš uklapali u prostor. »... što se dogodilo? Devina?« Devina se koncentrirala na ženu. »Ne znaš tko sam ja zapravo.« »Ne znam? Iznenadila bi se koliko zapravo znam o tebi.« Ahaaaam. Da. »Ja... ne volim ljude. Jednostavno nije dio mene.« »Ali imaš ljubavi u sebi.« Devina joj je htjela proturječiti, ali terapeutkinja je odmahnula glavom. »Ne, voliš stvari... brineš za njih, čuvaš ih, zabrinuta si za njih. Nije zdravo, ovisnost je, ali imaš sposobnost da se povežeš. Nažalost, odabrala si stvari, jer je tako sigurnije... To je razumljivo. Nežive stvari nikada ne naprave nešto neočekivano, ne mogu te povrijediti niti izdati. Predmeti su sigurniji. Ljudi su komplicirani.« Pa, da, pomislila je Devina. Ali nije bila za ta nježna sranja jer je demon, dobro jutro. »On voli drugu«, procijedila je. »Taj muškarac o kojem govoriš?« »Onaj u kojeg sam zaljubljena... da, voli drugu djevojku. Ali on je moj. Trebao bi biti moj, ne njen.« »Jeste li vas dvoje u vezi?« »Poprilično.« Terapeutkinja je kimnula glavom. »I imaš osjećaj da ti nije vjeran?« »Sada živi s nekim drugim. Mislim, bila sam s njim kada ju je upoznao. Ali nikada nisam očekivala...« Maknula je kosu s lica. »Ok, evo ovako, ja i on provodimo romantičnu večer u Freidmontu, kužiš?


Sve je super. Najbolji seks ikada.« Jim ju je tako jako izjebao odostraga da je čelom ostavila ćelavi krug na tepihu sa strane kreveta. »Ali sutradan ujutro? Vratio se kući k njoj. Ostavio me i otišao kući... k njoj. I kažem vam, ona stvarno nije privlačna. Moj Bože, građena je kao olovka Ticonderoga. Ravna. Tako ravna. A ta kosa? Čovječe. Viđala sam obrasle štakore s boljim tijelom. Stvarno je sramotno što ga uopće može privlačiti.« »Jeste li se dogovorili da ćete biti u monogamnom odnosu?« »Naravno.« Kako može željeti ikoga osim nje? »Zaljubljeni smo.« »Ali on se viđa s drugima.« »Da.« »Koji događaj te natjerao da me nazoveš? Ranije si rekla da si imala >nezgodu< sa svim svojim stvarima?« Devina se borila da se ne sruši dok je zamišljala nered u podrumu. »Bilo je dovoljno što je otišao k njoj nakon naše posebne noći. Ali, usto sam riskirala sve za njega. Prekršila sam ozbiljna pravila da spasim njegov... posao.« »Misliš na ovlasti unutar tvrtke ili državne i okružne zakone?« Pretpostavila je da su Stvoriteljeva pravila i određenja više kao FBI. »Stvarno ozbiljne i stroge zakone. Spasila sam mu posao i onda sam gledala kako odlazi k njoj i...« U redu, stvarno nije željela razmišljati o tome kako su se Sissy i Jim ponovno saaaaastali i kako im je preeeeeekrasno nakon što se vratio iz Čistilišta. Jebeno sranje, pozlit će joj. »Radi li ona u istoj tvrtci?« »Kako mi može ovo raditi?« Devina je promrmljala. »Znaš, mislim da bi bilo bolje da se usredotočiš na sebe i što ti dalje želiš. Ne možeš upravljati njime ni njegovim odlukama. Sve što možeš je brinuti se za sebe i staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Na kraju krajeva, ljudi moraju zaslužiti pravo da budu u tvom životu, a zvuči kao da on to nije ispunio. Zdravija odluka bi bila da izbjegavaš ikakav kontakt s njim i da vezu prekineš. Udaljenost dovede do


shvaćanja nekih stvari.« »Nemoguće je da ga ne vidim. Bar sljedeću rundu?« »Rundu?« »Tjedan.« Ovisno o tome koliko će joj vremena trebati da pobijedi. »Otprilike.« Terapeutkinja se nagnula naprijed, debeljuškastim prstima je stisnula zlatno smeđe naočale za čitanje. »Devina, važno je da shvatiš da ne postoji samo jedna osoba za nas. Veze stalno dolaze i prolaze. Neki prekidi su bolniji od drugih, ali iz njih učimo. Učimo o samima sebi, o svijetu oko sebe, o drugim ljudima.« »Zašto mora ovoliko boljeti«, rekla je, a glava joj je pala u stranu. »Zašto?« Terapeutkinja je neprimjetno promijenila izraz lica, a oči su joj neobično zasjale. »Tako mi je žao što moraš prolaziti kroz ovo, iskreno. Ali mislim da ne postoji drugi način da naučimo lekcije koje moramo u životu naučiti.« Terapeutkinja je rasklopila i sklopila naočale. »Znaš, ljudi mi stalno postavljaju to isto pitanje. Voljela bih da je drugačije, ali što više gledam, to sam više uvjerena da, baš kao što djeca proživljavaju fizičke bolove dok se razvijaju, tako odrasli proživljavaju psihičku bol dok se njihove duše produbljuju i rastu. Napredak, jačanje, bogaćenje duše dolazi od teških stvari, od gubitka, boli, patnje, razočaranja. Radiš točno što bi trebala, Devina. Ponosna sam na tebe.« Devina je zurila u ženu dulje vrijeme. Smiješno, u tom trenutku terapeutkinja se nije činila toliko bucmasta dok je sjedila na mekom trosjedu. Izgledala je... kraljevski... u svojoj mudrosti. I iskreno je suosjećala s njom. Iako je Devina bila samo jedna od tko zna koliko pacijenata taj dan, stvarno se činilo da mari. »Kako da to napravim?« Devina je upitala. »Napraviš što?« »Kako da toliko brinem? Sigurno te živu izjeda.« Tuga je prekrila njeno lice. »To je teret koji sama nosim. To je moj napredak i sazrijevanje, moj posao.«


»Drago mi je što nemam tvoj posao.« Terapeutkinja se nasmiješila. »Ne, Devina, ovo nije za tebe.« Devina je pogledala na sat i potražila svoju torbu. »Vrijeme je isteklo. Napisat ću ti... Kvragu. Gdje mi je torba?« »Ne sjećam se da sam te vidjela kako je nosiš kada si ušla.« »Oh. Mogu li ti napisati ček za dva puta na idućem terminu? Ili ćeš mi poslati račun?« »Zapravo, sve rješavam preko tvog osiguranja. Oni će to srediti.« »Oh, super.« Devina je ustala na noge, ali je posustala. »Nisam sigurna što sada dalje.« »Vjerovala ili ne, to je način da pronađeš svoj put. Vjeruj mi. I možda bi bilo dobro da ne otkazujemo tvoj uobičajeni termin kasnije ovog tjedna. Što ti misliš?« »Da. To je dobra ideja.« Sljedeći put će srediti lice za taj razgovor. »Vidimo se onda.« »Budi dobra prema sebi, Devina.« Da. Sigurno. Kod vrata se zaustavila i pogledala preko ramena. Terapeutkinja se nije pomaknula sa svog mjesta na trosjedu. A ipak, u sekundi... nešto se promijenilo. Nešto... U redu, izgleda da stvarno gubi razum. Nije ni čudo što mora dolaziti ovamo tri puta na tjedan. »Hvala«, Devina je promrmljala. »Znaš, za...« »Znam.« Terapeutkinja se ponovno osmjehnula. »I voljela bih da nešto imaš na umu. Ne zvuči kao da te taj muškarac uistinu voli i poštuje. Vidim da ti vjeruješ da ga voliš, ali nisam sigurna da te trenutno osobni kompas vodi u dobrom smjeru. Znam da je teško preboljeti kada su osjećaji toliko jaki, ali ponekad je to jedini način na koji sebi možemo pomoći. Isto tako se mogu kladiti da, ako obaviš ono što bi trebala, kada pravi muškarac naiđe, prepoznat ćeš ga i moći ćeš imati zdravu vezu s njim.« Devina se oštro nasmijala. »Ne mogu to zamisliti, ali hvala na ohrabrujućim riječima.«


»Vidimo se prekosutra.« »Dogovoreno.« Devina je izašla i pustila da se vrata ureda za njom sama zatvore. Dok je hodala kroz čekaonicu, primijetila je sljedećeg pacijenta kako sakriva glavu iza časopisa, kao da ne želi da itko zna da mu treba psihijatar. Dobro što je nije pogledao. Nije izgledala niti se osjećala kao da je u najboljem stanju. Bar je imala nekakve upute. Terapeutkinja je u pravu. Mogla bi samo gunđati i žaliti se u vezi toga što se dogodilo s Jimom, kako ju je iznevjerio, ali to je samo gubljenje vremena na sranja koja ne može promijeniti. Treba se usredotočiti na sljedeće korake u ratu, a to je, u usporedbi s pokušajem da preboli tog kurvinog sina, bilo sasvim jednostavno. Osim toga, s obzirom da se Sissy i Jim ponašaju kao dvoje zaljubljenih golupčića? Točno je znala što mora napraviti da pobijedi. Jedan mali zajeb upućen njima oboma. Samo je jednu stvar morala obaviti prije toga. Mora se pobrinuti za ono što je napravila svojoj kolekciji. Mora očistiti nered. »Neuredna kuća, neuredan um« u potpunosti se može prenijeti na nju. Kada to sredi? Onda će biti spremna za dalje. Od srca, odjebi, Jim Haron. Dok se gegala kroz predvorje poslovne zgrade, još uvijek se osjećala kao smrt na dopustu, ali bar se kretala. Tek je na proljetnom suncu zastala na trenutak i pogledala prema gore u čeličnu peterokatnicu obloženu staklom. Namrštila se. Smiješno, pa ona uopće nema osiguranje. Gore u Raju, Nigel je sjeo za stol postavljen za četvero sa samo dvoje kolega arhanđela. Bertie i Byron su bili presretni unatoč kritičnoj odsutnosti. Ali ipak, za njih je to bio povratak u normalno stanje i to su bile dobre vijesti čak i usred rata. Nigel je nalio čaj Earl Grey u porculansku šalicu i gucnuo, ali nije


se osjećao isto, iako je ovaj obrok bilo značajno poboljšanje nakon nemilosrdne prašine Čistilišta. Osjećaju li se ljudi ovako kada prežive neku bolest ili nesreću? Odjednom je bio prisutan tu među njima, osjećao je stolicu pod sobom, težinu odjeće koju je nosio, krivinu ručice na šalici... ali ipak nije bio potpuno prisutan. Njegov um je pokušao stvoriti vezu između onog gdje je bio i gdje se sada nalazi. Bezuspješno. Iskreno, iako se kretao tijelom, njegova svijest je još uvijek bila daleko od Raja, a tu je odvojenost popratila lagana vrtoglavica i zujanje. Imao je osjećaj da bi mu pomoglo kada bi se mogao povezati s nečim živim s ovog svijeta, da bi mu to pomoglo da se ponovno vrati u svoje tijelo. Ali, Colin mu je dao do znanja što misli još dolje u dnevnom boravku... U daljini, na drugoj strani velikog zelenog travnjaka, ugledao je oblik u bijelom koji je postajao sve veći... Nigel je ostao bez daha. Visok i snažan, korakom ratnika baš kao što je i bio, Colin se sve više približavao... i sa svojom pojavom donio razočaranje koje je uništavalo Nigela. Kada je muškarac sjeo, pozdravio je samo Tarquina, irskog vučjeg hrta, a svi ostali su stajali mirno u tišini. Za vrijeme neugodne tišine Nigel je primijetio da je njegova tamna kosa mokra od nedavnog pranja i da Colin miriše po sandalovini i začinima. »Sada kada smo svi prisutni«, rekao je Nigel promuklo, »volio bih se službeno ispričati za svoje postupke.« Ili bolje rečeno: Tako mi je žao, Colin. I radije bih ovo obavio nasamo. »U pokušaju da aktiviram spasitelja, ja...« Colin ga je prekinuo. »Mislim da se svi slažemo da je sada važnije, s obzirom na strašno ratno stanje, što napraviti dalje.«


U prijevodu: Ne zanimaju me nikakva objašnjenja ni isprike, privatno ili javno. Nigel se nekoliko sekunda oporavljao od tog udarca. »Da. Naravno.« Pročistio je grlo, a Byron i Bernie su počeli brojiti ribizle u svom kolaču. »Mislim da je sada pitanje trebamo li spasitelja obavijestiti o njegovoj sljedećoj ulozi u ratu.« »Pretpostavljajući da će pobijediti«, Colin je promrmljao. »Neće pristati na gubitak.« »Da te podsjetim, ovo je anđeo koji se već jednom predao.« »Promijenio se.« »Zato što je otišao u Čistilište i vratio se?« Colinov pogled je bio prodoran kada su se napokon pogledali preko stola. »Mora da to mjesto stvarno promijeni osobu. Nažalost, sada je prekasno.« »Ovo nije mjesto za ovakve razgovore, ali priroda pogreške je ta koja promjeni osobu. Žaljenje za napravljenim greškama može izazvati snažno prosvjetljenje.« »Ima drugih stvari koje mogu prosvijetliti.« U prijevodu: Kao kada te napusti i izda osoba koju voliš. »Čaj?« upitao je Bertie u pokušaju da prekine skrivenu prepirku. »Ne, hvala.« Colin je sjeo i zurio u Dvor duša. »Hranjenje mi je sada zadnje na pameti.« Byron je vratio šalicu u svoj tanjurić kao da je i sam izgubio apetit. .. ali oči su mu zasjale iza naočala boje ruže. »Tvoj optimizam me ohrabruje, Nigel. Nadam se da ćemo i ovog puta nadvladati. I iako uvijek poštujem to što slijediš pravila rata, mislim da bi nam pomoglo kada bi Jim znao da je on duša za koju se bori u posljednjoj bitci.« »Pretpostavljajući da nećemo izgubiti ovu«, Colin je procijedio. »Kao što smo izgubili tri do sada.« »Jim neće biti pobijeđen.« Nigel je gucnuo iz svoje porculanske šalice. Čaj je imao okus po prljavoj vodi, iako je pripremljen na isti način kao i uvijek. »Pogotovo sada kada je netko ušao u priču.« »Misliš da će to nešto promijeniti?« Colin se hladno nasmijao. »Ljubav nije baš toliko sigurna oklada. Bar prema mom iskustvu.«


Tada se ustao na noge. »Ispričavam se, idem pregledati okolicu tvrđave.« »Želiš li društvo?« upitao je Bertie. »Ne. Hvala.« Kada je Colin otišao, Bertie i Byron su se ponovno upustili u nekakav govor očima koji nije uključivao Nigela. »Tarquin«, Nigel je promrmljao. »Molim te, prati ga, može?« Irski vučji hrt je zalajao kroz zube i onda krenuo u Colinovu smjeru. Držao je svoju udaljenost i nastojao biti što je mogao neprimjetniji sa svojom neurednom dlakom. »Mislim da ću se otići odmoriti«, rekao je Nigel i stavio ubrus preko praznog tanjura. »Ispričajte me.« Mrzio je biti osjećajan ikad ili igdje. Pokazati tugu ili bol pred drugima? Kako bi spasitelj rekao: nema jebene šanse.


POGLAVLJE 20

D

obro došli u Građevinski materijal! Što vam treba danas?« Jim je pogledao u smjeru izvora zvuka i pomislio na noževe. Boksere. Ključeve za gume. Ali za Boga miloga, čovjek koji je dočekivao kupce imao je zasigurno sedamdeset godina i imao je više dlaka u bijeloj bradi nego na glavi. Zar je zaslužio takvo ponašanje bez razloga? Čovječe, izgledao je skoro kao Djed Božićnjak kojem je samo trebao tretman za ponovno izrastanje kose. I crveno baršunasto odijelo umjesto narančaste pregače. Kecelje. Kako god. »Šperploča«, rekao je Ad. »Oh, super!« Da, to je vjerojatno bio odgovor za bilo koji upit: gume za vrt, roštilje, žarulje, podove. »Trebate otići skroooooooo….. « Dugo je izgovarao dok se okretao i prstom pokazao da trebaju proći pored skele visoke šest metara na kojima su stajali proizvodi. ».. .ooooooz u pozadinu. Potražite Billyja. Jeste li već bili ovdje? Ako niste znali, nudimo posebne cijene za kupovinu na veliko.« »Hvala«, Ad je rekao i uputio se prema naprijed. »Hvala vama za vašu službu!« Anđeo se zaustavio. »Ispričavam se?« »Zar niste ranjeni u ratu?« »Ah, da. Pa, moglo bi se tako reći.« Ad je kimnuo »Djedu Božićnjaku« i odšepao dalje, Sissy ga je slijedila u stopu i Jim je išao za njima. Kvragu, prošlo je neko vrijeme od kada je zadnji put šetao kroz trgovinu. Ili... točnije rečeno, osjećao se kao da je prošla cijela vječnost.


To ga je podsjetilo koliko je bio izvan svega kada je izašao iz tajne službe. Sve što je znao je da više ne želi ubijati za vladu. Nije razmišljao o tome kako je biti civil ni koliko je veselje ući u svoj automobil star četiri godine, napustiti ranč od sto i devedeset kvadratnih metara i odvesti se pet kilometara dalje u okružni Građevinski materijal ili Lowe i kupiti mješavinu gnojiva za travnjak, novi čekić, izolir za vrata. Nažalost, nije baš imao vremena uživati u tome. Pogotovo ne sada, s ulogom spasitelja na grbači. Očima je lutao po prostoru nalik špilji. Htio je otići vidjeti što ima na odjelu za rasvjetu na sredini prolaza s visećim lusterima, stojećim lampama i umjetnim sunčevim svjetlom. Umjesto toga, nije mogao odvojiti oči od Sissy, što je značilo da je morao ostati. Kako bi rekao onaj čovjek koji ih je dočekao. Doooooooooooooooooooooooooooooooooobro tijelo. Isuse Kriste, koji nered. Jedino što je dobro odradio bilo je što joj je pomogao kroz prvi seksualni odnos. Sve ostalo je bilo samo jedno ogromno sranje, pogotovo način na koji je sve završilo. On je otišao s nekom glupom izlikom da se mora istuširati. Ili tako nešto. U kurac, i ne sjeća se što joj je rekao. Problem je bio u tome što, kada su se pokušali seksati, njega je toliko obuzela požuda da se samo htio žestoko pojebati. Tijelo mu je bilo na rubu kontrole. Bojao se da je ne ozlijedi, pa se izvukao iz nje i svršio svugdje po plahtama dok se bokovima trljao o madrac. Bolje nego u nju. Ili je samo tako mislio. Nakon toga nastupila je duga, neugodna tišina, koja se samo pogoršala kada se maknuo od nje i pokušao se pribrati. Umjesto da ga je smirio, zbog orgazma je osjećao još veću požudu. Ali, bojao se ponovno krenuti u akciju. To nije baš nešto što bi trebalo napraviti kada je netko upravo izgubio... »Imamo li čavle i čekić?« upitala je Sissy. Ad je odmahnuo glavom. »Možeš li otići po to dok se mi


pobrinemo za drvo?« »Može. Savršeno.« Kao da je tražila razlog da se razdvoji. Otišla je svojim putem i nestala iza polica. Naravno, nije je mogao pustiti da ide sama... Ad ga je zgrabio za ruku. »Pusti je. Svi živimo pod istim krovom i možda vožnja kući bude malo ugodnija ako joj daš malo prostora.« »Vožnja ovamo nije bila toliko loša.« »U usporedbi s operacijom srca.« Dok ga je Ad povlačio za sobom, prošli su pored još nekolicine pomoćnika u narančastim pregačama i pitao se bi li mogao nekog od njih pitati što da napravi. Čovječe, da su barem žene kao kuće, da možeš sve popraviti fizičkim radom i kutijom za alat. »Koji se kurac dogodio među vama dvoma?« Ad se zaustavio i pregledao policu s opremom za zastore. »I molim te, nemoj reći »ništa« Mogli bismo biti izbrisani s lica Zemlje za oko dan i pol. Nemamo mnogo vremena, tako da bi sve ovo skupa moglo ubrzo postati beznačajno. Što imaš za izgubiti?« »Bez uvrede, ali misliš li da stvarno imaš nešto korisno reći kada su u pitanju žene?« Ad se namrštio i nastavio hodati. »Imaš pravo.« Skrenuli su iza ugla u odjel s drvenim materijalima kada je Jim izlanuo. »Ona više nije djevica.« Ad se zakašljao u ruku. »Oh. Da. Ah, valjda bih ti trebao čestitati?« »Očito ne. Nisam znao što da kažem nakon toga. Samo sam... ustao i otišao. Mislim, ne baš tako.« Ipak je uspio reći da se ide tuširati. Što je, kada sada razmisli, moglo značiti da ne može dočekati da se očisti ili nešto takvo. »Ne znam, bio sam potpuno nervozan.« »Zato što je bilo razočaravajuće?« »Ne... nego zato što nije bilo baš dobro. Mozak mi nije radio kako treba, tako da sam uprskao. Kada sam uspio sabrati misli, ona je već bila dolje i sve je otišlo kvragu.« To nije bila cijela istina. Bojao se i da će mu odvratiti pažnju, a svi


su znali kako je to zadnji put prošlo. Nigel. Čistilište. Uništen dnevni boravak. Gubitak. Vjerojatno mu je trebalo neko vrijeme da shvati laže li sam sebi kada je mislio da može imati oboje odjednom, boriti se i biti s njom. Nije baš donio neku promišljenu odluku kada je odlučio otići u njenu spavaću sobu. To je više bio kao refleksan slijed događaja. Kada je izašao iz groznog svijeta Čistilišta, okrenuo se prema jedinoj stvari koja ga je mogla povezati sa slobodom. Uz to, stvarno ju je želio. I sada je sve sjebano. Najgore od svega? Kada bi ga netko stavio u divljinu, mogao bi tjednima preživjeti sam. Bio je sposoban graditi bombe i onesposobiti ih. Mogao je s udaljenosti od tristo metara pogoditi metkom nečiju glavu ili zrno graška. Ali nikada mu ništa nije pomutilo um kao ovaj događaj sa Sissy. Ona je bila ljuta i povrijeđena, a on nije znao što da napravi kako bi popravio učinjeno. Možda mu treba malo vremena. Kao što si je ranije govorio, mora se usredotočiti na rat... i brinuti se za svoj ljubavni život kada sve to prođe. Sranje. Sissy je pronašla odjel s čekićima i bila je zabezeknuta. Za nju, čekić je bio ono što je njen otac imao u svojoj kutiji za alat Sears... nešto. Čekić s drvenom drškom i zahrđalom metalnom glavom. Ono što se nalazilo u prodaji bile su njegove glamurozne inačice, ultra luksuz, titan, čvrst zahvat i uglačanost. Izgledalo je kao zlatarnica za muškarce. Htjela je uzeti jedan od njih kada je shvatila da je nevidljiva... To joj je postalo očito kada je neka jednako zbunjena žena s narančastim plastičnim kolicima punim žaluzina prošla kroz nju. Osjećaj je bio kao da joj je temperatura obuzela tijelo, toplo-hladni


tuševi su je oblijevali. Izgledalo je kao da je i žena nešto osjetila. Trzajem je zaustavila kolica i pogledala oko sebe. Očito su Ad i Jim razmislili o tome da se naprave vidljivima, inače ih čovjek na vratima ne bi pozdravio. »Prokletstvo«, Sissy je šapnula. Ali kada promisli, želi li riskirati da sretne nekog poznatog? Nije baš da bi netko od njenih prijatelja s fakulteta ili srednje škole bio ovdje u jedanaest sati ujutro tijekom radnog tjedna, ali nikada ne znaš gdje bi mogli biti prijatelji njenih roditelja. I ovako je imala previše stvari na pameti. Nije znala što je, dovraga, pošlo po zlu s Jimom. Iako se u početku osjećala povrijeđeno i zbunjeno, sada je postala potpuno ravnodušna. Njen bijes joj je stigao u pomoć, tako je i sama mislila. Jedino što ju je sprječavalo da ga napadne je činjenica što nisu bili u vezi. Nije joj bio dužan ništa osim onoga što su izmijenili u krevetu. Bar je to prošlo kako treba. Nije mogla zamisliti da bi se itko prema njoj ponašao bolje. Ali onda je postalo čudno... i ostalo tako. Zbog tih događaja je razmislila o svim pozivima i skupnim razgovorima između sebe i svojih prijatelja dok su se drugi ljudi u školi spajali, počeli hodati i zatim prekinuli. Ona je uvijek bila na marginama drame. Stojeći po strani, uvijek se čudila koji je problem s tim ljudima koji su inače sasvim normalni. I onda se dogodilo ovo jutro. Jedan od trenutaka shvaćanja koji radije ne bi bila dodala na popis. I, čovječe, bilo je stvarno teško ne razmišljati o tome što su demon i Jim radili one noći lude zabave. Zbog toga je bila još bjesnija... Krajičkom oka je ugledala muškarca koji je stajao pored police s odvijačima. Bio je visok, tamne kose, jak... i imao je aureolu. Baš kao ona i Jim. »Sissy?« Na zvuk Adova glasa se okrenula i pogledala preko ramena, a zatim pokazala na muškarca. »Ej, evo jedan od nas.«


Ad se toliko namrštio da su mu se obrve zapetljale. »Da. Znam ga. Hm... jesi uzela što nam treba?« »Zar nećeš popričati s njim?« »Ne.« Nagnuo se i nasumce uzeo dva čekića. »Jim uzima šperploče. Hajde, trebaju nam čavli i pila.« Sissy je još jednom pogledala prema muškarcu, ali on ih nije primijetio. »Odakle ga poznaješ?« »Nije važno. Hajde.« »Tko je on?« »Netko.« Odustala je i slijedila Adriana do prolaza te pričekala dok on uzme nekoliko kutija čavala. Nakon toga su se uputili prema pilama. Ali prije nego što je odabrao jednu od njih, zastao je i pogledao Sissy. »Kako ga ti znaš?« Uperila je prst prema svojoj glavi. »Ima aureolu. Kao ja i Jim.« Pogledao je prema gore. »Bez uvrede, ali ja ne vidim ništa.« »Mali zlatni krug. Kao lebdeća struna svijetla zavijena u krug. Upravo ovdje.« Ad je odmahnuo glavom. »I dalje ne vidim ništa, ali kako god. Idemo se vratiti i početi popravljati prostoriju.« Do trenutka kada su došli do ogromnog odjela za drveni materijal, Jim je gurao velika kolica s platformom prema blagajni za veliku robu. Mora da je osjetio njenu prisutnost, jer je pogledao preko ramena. Na trenutak nije mogla vjerovati da su spavali skupa. To iskustvo ispod plahti bilo je poput dalekog sna, neka mutna hipotetska situacija koju je možda samo zamislila u glavi. Slatka osjetljivost među njenim bedrima govorila joj je suprotno. Kao i njena ljutnja. Kako nije bilo nikakve potrebe da stoji pored Jima, otišla je čekati kraj automatskih vrata. Ljudi je bilo posvuda, svi sa stvarima u kolicima ili rukama, koncentriranih lica kao da imaju popis stvari u glavi koje moraju obaviti i kao da su toliko zauzeti u životu da bi povratak zbog nečega što su zaboravili bila najgora gnjavaža u životu.


Ni jedno od njih nije imalo ni najmanju predodžbu onog što se jučer zbilo u kući... ili da ih promatra netko tko nije dio njihova svijeta. Bilo je teško procijeniti je li njihovo neznanje dobro ili loše. Bi li njihovi životi drugačije izgledali da su svjesni onoga što se stvarno događa? Vjerojatno. Zbog toga se sjetila igre koju su ona i njena sestra igrale. Kada bi imao samo još dvadeset i četiri sata života, što bi napravio? Sjetila se da je njen odgovor bio vezan za čokoladu. Ali, kada promisli, imala je dvanaest godina kada je to zadnji put... Bože, kako joj nedostaju roditelji. Sestra. Prijatelji. Njen život. Bez ikakvog razloga, pogledala je prema parkingu i tada je ugledala automobil koji se nije uklapao u sliku. Veliki crni MercedesBenz sporo prolazio je oko trgovine, a njegove uglađene linije su sijale na proljetnom suncu. Prozori su bili zatamnjeni, pa nije mogla vidjeti tko vozi, ali je znala. Znala je. Kada je izašla iz trgovine, automobil je usporio i stao pored nje. Prozor na suvozačevim vratima se otvorio. Da, sada je vidjela da demon sjedi u autu i čim ga je ugledala, um joj je obuzela misao kako je Jim bio s objema. Obje je zadovoljio. Nije sumnjala da je radio Devini isto ono što i njoj prije malo više od sat vremena. Ljubljenje. Diranje. Lizanje. Seks. Tada se prisjetila onog trenutka u dnevnom boravku kada je držala Jima u naručju nakon što se vratio iz smrti. Osjećala je golemo olakšanje i pomalo nadmoćno zato što je unatoč demonovim pokušajima da pridobije njegovu pozornost on gledao samo nju. Ali sada? Nakon što joj je uzeo djevičanstvo? Bio je hladan kao i prema demonu.


»Taj jebeni kreten«, Sissy je procijedila. Demon se nagnuo prema praznom suvozačevu mjestu. Strogim glasom je rekla. »Uđi.«


POGLAVLJE 21

T

o bi bilo četiristo devedeset i osam dolara i sedamdeset i šest centi.« Jim je posegnuo za novčanikom gurnuvši ruku u stražnji džep. Izvadio je jednu od kartica. Bilo mu je drago što je prošlo manje od mjesec dana od kada je bio službeno »mrtav«. Svi njegovi računi bili su još uvijek otvoreni. Kada promisli, možda bi trebao podignuti sav novac prije nego što banka sazna za njegovu smrt. Ali tko bi ih uopće mogao o tome obavijestiti? Dok god je dobivao mjesečne uplate, može ovako zauvijek. Nije baš da ima zauvijek. »Moramo pronaći tu jebenu dušu«, rekao je dok je provlačio MasterCard kroz čitač. »Što ste rekli?« Pogledao je prodavača. »Ništa. I ne, nemam jednu od vaših kartica za štednju.« »Pa ako se želite prijaviti, uštedjeli biste...« »Ne. Hvala.« Pogledao je Sissy i izgubio misli kada je ugledao. Svjetlost je sjala na otvorenom prostoru parkinga i istaknula njenu plavu kosu i sjaj kože. Njeno tijelo je većim dijelom bilo skriveno ispod široke majice, ali on je iz prve ruke znao koliko je savršeno građena. Kada se njegov penis uznemirio, pogledao je prema svojim bokovima. Ne, obratio se toj prokletoj stvari. Sada nije ni vrijeme ni mjesto, pogotovo s trenutnom atmosferom između njih dvoje. Zatvorio je oči na trenutak. Naumio je popričati sam sa sobom i


pribrati se, ali to je završilo sa slikom nje gole i raširene, njeno tijelo se previjalo dok ju je dirao po grudima. Nije to trebao. To mu nije bilo od pomoći. Problem je u tome što su ga njegovi porivi još uvijek vodili k tome da je odvede u krevet i podivlja. Ali kako bi to trebalo ići? Prvo, nisu razgovarali, a drugo, ona sada neće biti spremna na to što on želi. Ili ikada. Ona nije bila za životinjski seks. »Pogodi na koga sam naišao.« Jim je pogledao prema kolegi. »Na koga?« »Matthiasa.« »Nemoj me zajebavati.« »Da. Zapravo mi ga je Sissy pokazala.« Adrian je preuzeo dio stvari i podigao vrećicu s čavlima i čekićima s drškom. »Bi li ti smetalo kada bismo otišli u Starbucks na putu kući?« »Kako ga je ona mogla prepoznati?« Namrštio se i pogledao prema ulazu. »Čekaj, gdje je...« »Izvolite vaš račun, gospodine.« Stajala je pored izlaza, odmah pored jebenog izlaza... »Gospodine? Vaš račun?« »Gdje je, dovraga...« Ad je stupio pred njega. »Vjerojatno samo luta okolo. Gdje bi jebeno otišla. Ti ostani ovdje. Ja je idem pronaći.« Kada je Jim krenuo prema vratima, Ad ga je čvrsto uhvatio za ruku i povukao ga natrag. »Ostani. Ovdje. Ja idem po nju.« Vjerojatno je bio u pravu. Postojala je velika vjerojatnost da će je izgrditi što je nestala, iako se samo išla prošetati kroz odjel za vrtlarstvo ili tako nešto. Gurajući velika kolica sa šperpločama u stranu, odlučio je pričekati pored vrata. Tapšao je džepove u potrazi za cigaretama. Kvragu, ostavio ih je kod kuće... ali ionako je ne bi mogao ovdje zapaliti. Gdje je ona?


Nikada nije paničario osim ako nije postojao opravdan razlog za to. Smirivao je svoju navalu adrenalina i postisnuo nagon što je bolje mogao. Nažalost, kada se Adrian vratio šepajući, namrštenog lica i očito bez Sissy uz sebe, Jim je znao da je nešto pošlo po zlu. »Ne mogu je pronaći«, rekao je drugi anđeo. »Možda je vani pored Explorera.« Jim je izdahnuo u olakšanju i osjećao se glupo. Naravno da će biti tamo. Malo se odmaknuti od svega. Blah, blah, blah. Ali kada su otišli do automobila, ona nije bila nigdje u blizini. Nije šetala nigdje po parkingu. Jim je ostavio Ada sa stvarima i otrčao natrag u trgovinu. Brzo je proletio deset milijuna kvadratnih metara redova polica. Ništa. Nema Sissy. Dok je trčao punom brzinom od trgovine prema Adrianu, posljednja nada mu je bila da će se pojaviti tamo. Strefilo ga je kada je pronašao Ada samog. »Isuse Kriste«, Jim je zahtijevao, »gdje je ona?« »Jebao te, nije li?« Dok je Sissy sjedila pored demona u Mercedesu, bila je prebijesna da bi bila uplašena. Prebijesna da bi uopće govorila. »Onda.« Devina je gledala po unutrašnjosti automobila. »Nije li?« Nije namjeravala podijeliti detalje s neprijateljem, ali osjećala je istinsko zadovoljstvo zbog udarca koji bi joj time zadala. »Da, jest.« Natupila je duga tišina kada se demon zaustavio na crvenom svjetlu na semaforu i potpuno smireno i civilizirano krenuo kada je svjetlo postalo zeleno. Izgleda da ipak donekle poštuje zakone. Sissy je to vrijeme provela pregledavajući unutrašnjost automobila. Nikada ranije nije bila u Mercedesu, pogotovo ne u jednom od profinjenih modela. Svugdje su bile fine linije i visoka tehnologija,


koža i uglancano drvo... Jedino što nije bilo na svom mjestu bio je znak kompanije na prednjoj strani haube automobila. Bilo je teško zamisliti da je netko ukrao nešto od samog izvora zla i prošao nekažnjeno. »Kako je to napravio?« demon je upitao. »Odostraga? Mene voli odostraga.« Oh, stvorila se slika. »Neću o tome pričati, ali znaš da je istina, zar ne?« Devina je zasigurno od samog početka znala da je ona djevica... bilo je logično pretpostaviti da je sada svjesna da više nije. »Vuče li te za kosu?« Devina je zahtijevala. »Grize za bradavice? On je grub. Je li bio grub s tobom?« Ne, pomislila je. Bio je sve samo ne grub. Devina ju je opet pogledala. »Slomili smo vrata tuša u hotelu. Prekjučer navečer.« Možda ovo nije bila tako dobra ideja, pomislila je Sissy. Ovo bičevanje prizorima je tjeralo da razbije nešto. »Nije ostao spavati kada je bio sa mnom. Je li ostao spavati s tobom?« »Da«, Sissy je odgovorila i odmah požalila što nije držala usta zatvorenima. »Vjerojatno je bio umoran od akcije sa mnom.« »Ili zbog putovanju u Čistilište.« Sissy je pogledala demona i odmjerila zadivljujuću ljepotu koja je bila samo iluzija. »Ima li ovo ikakve svrhe?« »Da, da, ima. Želim ti reći da me stvarno užasno povrijedio. Onda u dnevnom boravku.« Demon je pogledao Sissy ravno u oči. »I to isto će napraviti i tebi. Misliš da sam ja zlo? Misliš da je Pakao bio grozan? To nije ništa u usporedbi s onim što će ti taj muškarac napraviti. Zaljubljena si u njega, vidim to. I ja sam. I prema meni se odnosio s potpunim manjkom poštovanja.« »Možda mu se jednostavno ne sviđaš.« »To je njegova priroda, djevojčice. Ne razumiješ kako je dobio


ovaj posao. Nemoj da te prevare njegove riječi ili djela... on je napola zao. »Ne mogu vjerovati tvojim riječima, znaš to.« »Vjeruj mi, nemoj mi vjerovati, meni je svejedno. Tvoje mišljenje o onome što ti govorim ne mijenja istinu. Nigel i ja smo se oboje morali složiti s izborom spasitelja koji će utjecati na duše. Jim je polapola, to je razlog zašto sam dala svoj pristanak.« Devina je upalila žmigavac i mirno skrenula lijevo.« Trebala sam znati da će mi ovo napraviti. A ovo ti govorim da bi znala kakav je on zapravo.« »Bez uvrede, ali on tebe naziva neprijateljem.« »Ne kada je sa mnom.« Sissy se namrštila i pogledala kroz prozor. Proljetnji dan je najavljivao skori dolazak ljeta i ljudi u drugim automobilima su spustili svoje prozore. Kako im je samo zavidila. Demon je odmahnuo glavom. »Još jednom ti ponavljam, nije me briga hoćeš li mi vjerovati ili ne... jer, prije ili kasnije, Jim će te sjebati.« »Neću se petljati s njim«, Sissy je odgovorila. »Vas dvoje ste se seksali. Već si se spetljala. Osim ako ne očekuješ da povjerujem da će djevojka koja se čuvala toliko dugo odjednom samo pojebati tipa i to je to? Osobno, ja smatram da je to totalno jebeno sranje. Ali kao što on ima svoju prirodu, i ti imaš svoju.« Ali, ipak, njena se mijenjala. Koliko se sjeća, nikada ranije nije imala naglu narav. »Je li ti rekao što je napravio muškarcima koji su ubili njegovu majku?« Sissy je pogledala i nekoliko trenutaka nakon toga shvatila da zuri u demonov savršen profil dok joj je užas probadao grudi. »Ne. Nije mi govorio o njoj.« Zapravo, nikada ga nije čula da je išta rekao o svojoj prošlosti. Ali, kada bolje promisli, nisu ni bili na klasičnom sudaru, niti su se ikada stigli odmoriti od drame dovoljno


dugo da bi uhvatili malo vremena za miran i normalan razgovor. »Zaklao ih je. Raskomadao ih je na sitne komadiće... Dok su bili živi. I nemoj meni vjerovati. Pretraži njegovo ime.« »Slušaj, to nije moja stvar...« »Potraži ga.« Demon joj se osmjehnuo. »Iowa. Upiši njegovo ime u Google i sve će ti se pokazati. Ubojstva su bila toliko nasilna da su dospjela na nacionalne vijesti, ali nije završio na sudu. Navodno, nije poživio dovoljno dugo... No, to je bila laž. Tijelo koje su pronašli u automobilskoj nesreći nije bilo njegovo. Američka vlada je sve zataškala kako bi ga mogli pridobiti i koristiti kao oružje koje je po prirodi bio.« »Oprosti, kojeg vraga govoriš?« »Jim Heron, junak koji te >spasio< od mene«, demon je pomaknuo obje ruke s volana kako bi mogao pokazati navodnike prstima, »zarađivao je novce ubijajući ljude za državu. Misliš da sam ja bolesna kučka? Pitaj ga kako je zarađivao za plaću dulje od dva desetljeća. Nije od sakupljanja informacija. Nego od pucanja ljudima u glavu. Ona tetovaža na njegovim leđima? Ima je zato što je ponosan na svoj rad.« Demon je zakočio na znak stop i pogledao je, a njene crne oči su zasjale. »Muškarac koji ti je uzeo djevičanstvo nije anđeo. On je ubojica bez savjesti. To je razlog zašto se ja i on toliko slažemo.« Sissy je otvorila usta da nešto kaže. Da opovrgne to. Da... No, umjesto da progovori samo je nastavila zuriti kroz prozor. Malo kasnije, Mercedes se zaustavio pred starom gospodskom kućom. Sve što je Sissy u tom trenutku mogla bilo je pogledati gore prema prozoru sobe koja se nalazila na suprotnoj strani hodnika od njezine. Dok je zamišljala kako su proveli noć, povraćalo joj se. »To je točno«, rekao je demon titrajućim glasom. »Znaj da govorim istinu. I nemoj biti jebena pička. Napravi nešto po tom pitanju.« »Kao na primjer«, šapnula je. »Bori se protiv vatre vatrom.«


»Ne razumijem.« »Tvoj bijes je najsnažnije oružje protiv njega. Iskoristi ga. Nauči ga lekciju. Pokaži mu da je ono što je napravio tebi i meni grijeh za koji se mora iskupiti.« »Zar to ne bi trebalo prepustiti Bogu?« »Da, i Bog nam je dao naše sudbine. Tvoja je da se boriš.« »Ne mogu ti vjerovati.« »Ali možeš vjerovati sebi. Znat ćeš što treba napraviti. Kada dođe vrijeme, znat ćeš što točno treba napraviti. Sada se gubi iz mog auta.« Demon nije morao ponavljati dvaput. Sissy je podigla ručicu na vratima i izašla iz sjedala. Mercedes je odjurio prije nego što je stigla zatvoriti vrata. Ostala je stajati sama sa svim tim slikama kako Jim radi svakakve stvari tijelu druge žene. Taj jebeni kreten.


POGLAVLJE 22

J

im je odlučio putovati nošen anđeoskim krilima prema svom odredištu. Ostavio je Ada da vozi Explorer... Ali zračnom linijom ili cestom, njegov cilj nije bio daleko od Građevinskog materijala. Kuća Sissynih roditelja uklapala se u uredno susjedstvo. Kuća na dva kata je bila smještena u pozadini parcele, a pastelna uskršnja zastava još uvijek se nalazila na ulaznim vratima iako su praznici odavno završili. Subaru nije bio parkiran u prilazu, svjetla su bila ugašena, ali jutro je bilo sunčano. Samo je ušetao. Čim je prošao kroz ulazna vrata, zastao je i osluškivao. Nije bilo nikakvih zvukova kretanja, nitko nije pričao na telefon i televizija nije bila uključena. Na brzinu je pregledao prvi kat i otišao na drugi. Provirio je glavom u njenu staru sobu. U sestrinu. U roditeljsku. Otišao je do prozora i pogledao maleno stražnje dvorište. Kvragu. Na putu natrag prema stepenicama zaustavio se u njenoj spavaćoj sobi da provjeri je li se išta promijenilo. Fotografsko pamćenje je prednost. Koliko je mogao vidjeti, sve je bilo na svom mjestu. Na donjem katu, zastavio se u predvorju, stavio ruke na bokove i zurio u tlo dok je razmišljao o drugim opcijama. Sekundu kasnije izvadio je telefon i nazvao Ada. Kada se javio, Jim je zamucao. »Nije ovdje. Idem provjeriti na groblju.« Poklopio je slušalicu, podigao ruku ispred sebe i oko rubova kuće postavio čaroliju obavijesti... Tako da će znati ako se pojavi ovdje. Ono što je uistinu trebao napraviti bilo je postaviti nekakav tragač


na nju. Baš je tužno što nema Eddieja. On bi mu mogao reći kako da to napravi. Kada je otvorio oči, suptilan plavi sjaj bio je posvuda, na zidovima, na tlu, na prozorima, kao da ih je netko obojio sprejem. To je bilo sve što je mogao napraviti. Baš kada se okrenuo da ode, ugledao je fotelju u dnevnom boravku, onu u kojoj je pronašao Sissynu majku onda kada je Sissyno tijelo pronađeno u kamenolomu, onda kada je još uvijek postojala nada za ovu obitelj da će se njihova kći, za kojom su duboko patili, ipak vratiti kući. Prije nego što je otišao, nagnuo se i pogledao prema polici s knjigama, koja je bila prepuna obiteljskih slika. Brzim pokretom izvadio je mobitel iz džepa i prišao. Podigao ga je i uperio kameru prema najdražoj fotografiji Sissy. Klik. Nakon toga je otišao. Krila su ga nosila prema stambenom kvartu i području grada gdje se preko nekoliko hektara protezalo groblje Pine Grove. Sjećao se gdje se njen grob točno nalazi. Lebdio je iznad krošnji i nadgrobnih spomenika. Time je izbjegao ceste u obliku ljestvi kojih su se automobili morali pridržavati. Nije bila ni ondje. Sletio je pored njenog granitnog nadgrobnog spomenika. Srce mu se stisnulo kada je ugledao bukete umotane u plastični ukrasni papir i cvijeće u posudama smještene oko mjesta gdje su pokopani njeni zemaljski ostaci. Gdje je, dovraga? Ali, možda je upravo izgovorio odgovor. Pogledao je prema stopalima i zamislio je Devinin Bunar Duša. Želudac mu se okrenuo. Na brzinu je poslao poruku Adrianu da ga obavijesti kako ju nije pronašao... i poslao signal svom neprijatelju. Ako se taj jebeni demon poigrao s njegovom djevojkom? Zadnje o čemu bi se tada Devina morala brinuti bilo bi hoće li pobijediti u ratu ili ne.


Nervozno je hodao gore-dolje po travi. Čekao je... i čekao. Naravno da kučka neće požuriti... Kada je njegov telefon zazvonio, uzeo ga je i javio se na prokleti poziv. »Da?« »Ona je ovdje. Kod kuće.« »Što?« Ad nije progovorio kao da je ona u prostoriji i ne želi da ga čuje. »Da. Kaže da joj je dosadilo i da je odlučila sama otići kući.« »Nemoj joj dopustiti da ikamo ode.« »Primljeno na znanje. Pomoći će mi sa šperpločama...« Jim mu je poklopio slušalicu i napustio Sissyn grob u tren oka. »Ne treba. Mogu sama.« Sissy je jako povukla dio šperploče i izvukla ju iz Explorera. »Vidiš? Mački kašalj.« »Da, e pa, ni ja nisam baš u potpunosti invalid.« »I djevojke mogu biti snažne.« Ona i Ad su se na trenutak gledali. Zatim su oboje uhvatili stranicu na suprotnim stranama i prošetali preko trave. Krenuli su prema razbijenim prozorima. »Pravo je čudo što si ih sve uspio ugurati u onaj auto«, progunđala je. »Da«, razvlačio je. »Ali nekoliko rastezljive užadi i otvoreni prtljažnik stvarno su pomogli.« »Jesi li nazvao vlasnike kuće?« »Nisam još.« Sporo su se kretali, dijelom zbog njegova šepanja i dijelom zato što su njoj ruke stalno klizile. Tko bi rekao da će daske biti toliko teške? Kada su stigli do dnevnog boravka, stavili su šperploče na tlo i naslonili ih na kuću. Bilo joj je drago što nije samo ona dahtala... Čovječe, moraju prenijeti još pet komada, a od toga nekoliko moraju odnijeti s druge strane kuće, skroz na kraj. »Stvarno si nas trebala pričekati«, Ad je promrmljao između


dubokih udaha. »Kao što sam već rekla, žao mi jé.« »Jim će se vratiti za koji trenutak.« »Hajdemo po još jednu.« Vratili su se kraj Explorera, ona je posegnula i zahvatila drvo. Još jednom je jako povukla i... »Sranje!« Povukla je ruke i pogledala dlan. Oštar rub joj je zarezao kožu i ostavio krvav trag... Bio je srebrne boje, ne crvene. »Jesi li u redu?« Okrenula se i pogledala ravno u Jimove oči. Za tren je zaboravila što joj se dogodilo. Stajao je na travnjaku nešto manje od metra udaljen od nje. Na sebi je imao istu odjeću kao i kada su krenuli prema trgovini, ali on je bio u potpunosti drugačiji. Uzdignut iznad oba ramena, bio je anđeoski pečat, svjetleća ljepota onog što je ranije viđala samo na božićnim drvcima, čestitkama i televiziji. To je sve odjednom postalo istina. Sve što je mogla bilo je treptati. Krila. Sjajna anđeoska krila... »Zašto si otišla bez riječi?« Trebalo joj je neko vrijeme da shvati da priča s njom. »Ah... Nema razloga.« »Lijepo ću te zamoliti. Molim te... nemoj to više nikada napraviti. Na smrt si me prepala.« Iznad glave im se pojavio oblak koji je prekrio sunce, prigušio svjetlo i odnio toplinu. Ali Jim je ostao blještav, nekako je stvorio svoje osvjetljenje, izgledalo je kao da je on sam odredište. Mjesto na kojem je ona htjela završiti... Kao da se upalio neonski znak, slike Jima kako vodi ljubav s Devinom zasjenile su njen um, jedna za drugom su se stvarale pred njenim očima. Vratile su joj bijes. »Gledaj, možemo li popričati?« »Moram se pobrinuti za ruku.«


»Ja ću poći s tobom.« Kada je krenula prema kući, vidjela ga je kako daje znak Adu... Kao da je htio osigurati malo privatnosti. Dobro. Kako god. Ona nije imala što skrivati. Ali zato on jest. Kada su stigli u kuhinju, pustila je vodu da teče i izvadila sapun. .. Nema razloga da postane nemarna s tim stvarima. Dovraga, nije bila sigurna treba li ju to još uvijek brinuti, ali stare navike korištenja Neosporina teško nestaju. »Ne možeš mi to raditi«, grubo je rekao. »Dobro sam«, prosiktala je i stavila ruku pod slavinu. »Sissy...« »Znaš što sam radila dok te nije bilo?« Iscijedila je malo sapuna Ivory i izdahnula. »Provjerila sam te. Na internetu.« Pogledala je iza sebe i vidjela da je potpuno miran. Njegova krila više nisu bila na leđima... Vjerojatno bi se pojavila samo kada bi ih trebao za letenje... Razumljivo. Usredotočila se na trljanje ruku dok se sapun nije zapjenio. »Kompjuter ti je jako brz... i to se pokazalo dobrim. Ima mnogo toga o tebi. Ali i puko prelistavanje je bilo dovoljno.« Dok je hodala prema kuhinjskom stolu, imala je osjećaj da nije odvajao oči od nje... Bilo je očito da je iznenađen. »Što te navelo da me potražiš?«, upitao je. »Samo osjećaj.« Ugasila je vodu i otišla po papir da obriše ruke. »Je li istina da nisu mogli pronaći sve dijelove tijela? Tih muškaraca... koji su ubili tvoju majku? Mislim, znam da si ih ubio, zar ne?« »Od toga je prošlo mnogo vremena. Što želiš da ti kažem.« Kada ništa nije odgovorila slegnuo je ramenima. »Spomenula si to s nekim razlogom.« »Što si radio nakon toga?« »Pročitala si članke.« »Kažu da si umro. Očito je da to nije istina. Što si onda radio? Ne mogu vjerovati da bi vojska uzela nekog toliko mladog u... Jesi li bio kod udomitelja dok im se nisi pridružio? Ili je nešto drugo


dogovoreno?« U tišini koja je uslijedila ona je shvatila da se nadala kako će joj sve reći. Što je bilo glupo. Kao da će se time nešto promijeniti? Namrštio se. »Odakle sve ovo dolazi?« »Kako misliš?« »Samo si me odjednom, iz vedra neba, odlučila potražiti? Nema smisla.« »Kao i to što si ti podigao zid oko sebe nakon seksa sa mnom, huh. Nema smisla.« Počeo je tapkati po džepovima, opsovao i ustao. »Vraćam se za minutu.« Kada se vratio u kuhinju, nosio je cigarete i upaljač... Pričekao je da stavi jednu u usta i zapali prije nego što joj je odgovorio. »Stvarno mi je žao zbog onoga na katu«, rekao je. »Kako ne.« »Jest.« Izdahnuo je prema stropu. »Nisam znao kako da se ponesem.« »Oh, stvarno. Gotovo sam sigurna da sam ja ta koja je izgubila djevičanstvo.« »Toliko sam te htio, toliko jebeno mnogo... Bilo me je strah da te ne povrijedim. Zato sam se izvukao i svršio po prokletom madracu. A nakon toga, nisam se mogao sabrati... Znam da sam te razočarao i u pravu si. Ja jednostavno... Gledaj, ja nisam dobar u svemu ovome? Ja ne znam kako...« Igrao se kutijom cigareta. »... ovo ide. Želiš upoznati pravog mene? Evo me pred tobom... Ne znam govoriti i glup sam, pogotovo kada si ti u blizini. To je opasno za tebe, za sve. I, da, ja sam ubio ono troje muškaraca u Iowi. Vratio sam se iz škole i ugledao majku kako krvari pored kuhinjskog stola. Napravili su joj...« Glas mu je puknuo i pročistio je grlo. »... užasne stvari. I kada bi me pitali? Napravio bih sve ponovno... i ne, nisu pronašli sve dijelove tijela, jer od nekih nije ostalo ništa kada sam bio gotov s tim gadovima.« Sissy je pogledala u svoje ruke i zamislila koliko je rana boljela. Nakon toga je zamislila kako bi bilo kada bi joj se gore stvari


dogodile dok je pri svijesti. »Nakon toga sam otišao u vojsku. Tamo sam otišao, Sissy. Radio sam neizrecive stvari za ovu državu sve dok nije došao dan kada sam se počeo sam sebi gaditi. Pogubili su me električnom strujom na nekom gradilištu prije tri tjedna... i tako sam završio ovdje. Ne mogu ti ponuditi ništa osim iskrenosti... i to je to. To je moja priča.« »Ne mogu...« Sada je ona ostala bez riječi. »Ne znam...« Zaustavila se prije nego što je rekla »kome da vjerujem«. Intuicija joj je govorila da bi bilo bolje da ne spominje Devinu. »Jesi li sigurna da ne postoji razlog«, promrmljao je. »Za što?« »Što si me potražila.« »Prvi put sam spavala s muškarcem i on me ostavi u krevetu bez ijedne riječi. Ne trebaš me grliti i maziti nakon toga, ali...« »Želim to raditi.« Provukao joj je prste kroz kosu. »Tako mi je žao, Sissy. Stvarno sam se loše ponio.« Bilo je tako čudno. Dok je proučavala njegovu smirenost i izraz osjećaja na licu, dok je slušala njegov glas, bila je potpuno zbunjena, vagala je lijevo i desno, prebacujući težinu s jedne strane na drugu. U Devininu je autu bila tako sigurna da je Jim neprijatelj. Sada, kada ga je poslušala, nije više bila tako sigurna. »Morala sam saznati nešto o tebi«, izlanula je. »Poštujem to.« Nakon nekoliko trenutaka njene noge su se počele kretati svojom voljom i odvele je do stola. Onda je njena ruka izvukla stolicu nasuprot njemu. Sporo se smjestila, a njen um je promišljao o dvjema suprotnostima. Je li on anđeo? Je li vrag? Bilo je glupo razmišljati da je itko izvor zla. Ali sva ta ubojstva... »Oni su nas natjerali da ovo tetoviramo.« Pogledala je prema njemu i zapitala se je li joj možda pročitao misli. »Oni?« »Moja grana vlade. Kakva god da je. Svima su nam stavili kosca.


To nije moja medalja hrabrosti, niti nešto čime se ponosim. I sam Bog zna da mi prekriva cijela leđa, tako da bi uklanjanje, čak i da imam vremena, bilo nemoguće.« Razmišljala je, razmišljala. U njenom umu, slike Jima i Devine su se borile s informacijama koje joj je on tako smireno dao... kao da ne želi ništa skrivati od nje. »Zaboljelo me«, čula je sebe kako govori. »Kada si otišao na onaj način. Bila sam... zbunjena. Mislila sam da sam napravila nešto krivo.« Trznuo se. »To mi stvarno nije bila namjera. Kunem se.« »Ne znam...« Jim je položio ruku na srce i pogledao je ravno u dušu. »Kunem se svojom majkom.«


POGLAVLJE 23

I

zgleda da ti treba pomoć.« Kada je začuo odvratni ženski glas iza sebe, zatvorio je oči i pokušao ne misliti na to koliko ga noga boli. »Ne od tebe.« Okrenuo se. Devina se dokotrljala do prednje strane kuće u svom crnom Mercedesu i uspjela nekako izaći a da nije proizvela zvuk. To ga je navelo da se zapita koliko već stoji tu pored njega. Pogledala ga je poput strvinara i naslonila se na najbliži panel. »Znaš, Adrian, dobri smo zajedno, ja i ti. Sigurno nisi zaboravio kako smo...« »Svakog dana pokušavam zaboraviti, kučko.« Demon je odglumio da se duri i zabacio smeđu kosu preko ramena. »Glumiš neuhvatljivog?« »Jesi li ovdje s razlogom ili si samo došla trošiti moje vrijeme?« Bar je zaštitna čarolija bila aktivirana i odvajao ih je crveni sjaj. Hvala Bogu. »Jim me pozvao. Pa sam došla.« »Jesi li sigurna u to?« »Jako.« Adrian se vratio šperpločama koje je uspio nagurati u prazna prozorska okna. Stavio je tri čavla među zube. Počeo je pričvršćivati od vrha i nastavio prema dolje. Sve vrijeme demon je samo stajao i zurio u njega. Jedini razlog zašto je nije otjerao je što ovako zna gdje je... a to nije bilo s dušom za koju se bore u sljedećoj rundi. Ali, čovječe, osjećao se kao da igra najgoru igru izazova ikad. »Mogu ti pomoći, znaš«, procijedila je dok je on ulagao napor da se uspravi.


Nasmijao se i mahnuo rukom pred Jimovom čarolijom. »Ne, stvarno ne možeš. A izgleda da te on neće doći pozdraviti, pa kako bi onda bilo da odeš plašiti malu djecu ili tako nešto.« »Sissy je zanimljiva djevojka, nije li?« Ad se namrštio i pomislio da udari nešto što ne uključuje čavle ni drvo. »Završila si s njom, sjećaš se?« »Jesam li.« Demon se okrenuo prema elegantnom vozilu. »Reci Jimu da ću se vratiti.« »Sada si i Terminator.« »To si pogodio, Adrian.« Hodala je oko auta kao da se nalazi na pisti. »Reci Eddieju da sam ga pozdravila.« »Ta ti se šala izlizala, dušo.« »Ne s moje strane.« »Što ti se dogodilo sa znakom na haubi?« »Sretna nesreća.« Mahnula mu je i sekundu kasnije nestala spuštajući se niz ulicu, možda na putu do Pakla... a možda i do rasprodaje u Neimansu. »Jebena kučka.« Ad je odšepao do jednog od panela šperploča pored Explorera i odgurao ga do sljedećeg prozora. Vjerojatno je bila loša ideja da sami rade nešto na kući s obzirom na arhitektonsku važnost i njenu povijest. Ali morao je napraviti nešto kako bi poboljšao njihovu situaciju. Ionako se u zadnje vrijeme samo vuče unaokolo i žali se koliko ga boli. Znači ovako se ljudi osjećaju kada imaju osamdeset godina, huh. Sranje, mogao se samo nadati da se Matthias dobro koristi seksualnim nagonom koji mu je dao... Strah mu se prikradao, Ad je zastao da pogleda kroz okno u dnevni boravak. Na prašnjavom, golom tlu ležala je knjiga koju je Devina navodno napisala. Na istom mjestu gdje je Sissy ostavila. 0, Bože, pomislio je. Što ako... Podupro je teški panel i slijedio užasavajući instinkt. Kada je ušao unutra, zagunđao je. Njegove čizme su lomile razbijeno staklo... ali ne


od prozora, nego od ogledala i lampe koji su popucali pod pritiskom prije nego što ih je prolaz usisao. Sagnuo se, podigao knjigu i počeo je listati. Rečenice su za njega bile potpuna besmislica, ali nije ga to brinulo. Slova... riječi... nisu izgledale ni približno kao latinski. Nije bio baš neki znalac jezika, ali svejedno bi trebao moći raspoznati neke prefikse i sufikse koji su slični engleskom jeziku. Ništa, dovraga, više je bilo simbola nego abecede. A ipak, Sissy je sve razumjela. Dok se pitao kako je to uopće moguće, savjest ga je upozoravala da nešto nije u redu. Posegnuo je rukom na drugu stranu stola. Jim je znao da mu Sissy laže. Nešto se dogodilo, zbog čega je odlučila sama otići kući. Ali što god da to bilo, trenutno je manje važno od vraćanja njenog povjerenja. Samo je htio da mu povjeruje što joj govori. »Oprosti«, rekao je ponovo. »Volio bih da sam Bryan Reynolds ili Stanley Tatum. Ali nisam.« Na tren je nastupila tišina i ona se osmjehnula. »Misliš Ryan Reynolds ili Channing Tatum?« »Da, kako god da se zovu.« Osmijeh na njenom licu nije dugo potrajao. »Ne znam... eh, što da vjerujem.« »Ne moraš se sada odlučiti. Stvarno ne moraš.« Još jedna duga stanka. »Kako su oni... Što se dogodilo s tvojom majkom?« Srce mu je preskočilo i svaki djelić njegova tijela je vrištao da ustane i izađe iz prostorije. Umjesto toga, duboko je udahnuo dim Marlbora i ispružio ruku da privuče pepeljaru bliže sebi. Unatoč uzetoj stanci, morao je pročistiti grlo. »Živjeli smo na farmi. Majka i ja smo radili na njoj i dobro smo zarađivali. Išao sam u školu, ali rano ujutro, kasno navečer i ljeti... pomagao sam koliko sam god mogao. Jedna stvar koju treba spomenuti za seoska mjesta jest da


nitko nema mnogo novca. Ljudi preživljavaju i to je u redu, sve dok ne naiđe nekakav ovisnik kojem trebaju novci za drogu.« Svaki put kada bi trepnuo, pred njegovim očima bi se pojavile slike tog stravičnog popodneva kada je ušetao u kuhinju i ugledao majku kako umire užasnom smrću. Klik, krupni plan njenog blijedog lica i usana koje pokušavaju nešto reći. Klik, krv na linoleumu. Klik, poderana odjeća. Sva ta sranja su se pojavljivala uz najgori mogući popratni zvuk, majčin glas je škripao i teško je disala. A taj smrad... Jebote, bio je to miris rajčice i bakra, miris svježeg mesa i krvi. Isti kao kada bi odveo svinju na klanje. »Nisam ostao gledati kako umire. Otjerala me jer su oni još uvijek bili u kući. Nisam je htio napustiti... Ona me natjerala. Otrčao sam do kamiona i odjurio niz zemljanu cestu. Pratili su me, ali sam uspio pobjeći. Otišao sam na policiju. Kada sam se vratio u kuću, ona je već bila preminula. Tijelo joj je bilo hladno.« »Oh... moj Bože.« »Oni su uhvaćeni i sudilo im se, ali su uspjeli izaći uz jamčevinu. Saznao sam tko su... nije bilo teško i znao sam što da im napravim iako sam bio mlad.« Slegnuo je ramenima dok je istresao pepeo s vrha cigarete. »Kada živiš na farmi, naučiš mnogo o smrti. Kako da nešto ubiješ. Upotrijebio sam njen najdraži kuhinjski nož i pilu koju sam koristio za drvo za potpalu. Uz njih sam donio još tri stvari koje sam pronašao.« Pogledao ju je ravno u oči. »Natjerao sam ih da pate kako je ona patila. I nikada mi neće biti žao zbog toga. Nikada.« Isuse Kriste, kada je zadnji put pričao o tome...? Na razgovoru prije nego što se priključio tajnim operacijama. Dobro su ga psihološki pregledali... da se uvjere kako je pravi mali sociopat. »Tako mi je žao«, rekla je promuklo. »Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo.« »Da, možeš. Ja sam izgubio nju. Ti si izgubila cijelu obitelj... i vidjela si ih kako pate. Bila si na vlastitom grobu.« Kada je sagnula glavu, on je opsovao. »Zbog toga što se dogodilo s mojom majkom


jebeno te nisam mogao ostaviti u onoj kadi. Pokušao sam te spasiti. Pokušao sam te... natjerati da dišeš... morali su me otrgnuti od tebe. Nisam htio da umreš.« Kada su mu se oči zasuzile, stisnuo je šaku da se podsjeti da je muškarac, kvragu. I većinom je uspijevalo. »Jim, ja...« »Sve što želim je da budeš na sigurnom i da to ostane tako«, rekao je napetim glasom. »To je sve. Zato... nemoj više ovako nestajali, može? Skoro sam doživio srčani udar.« »Želiš li me još?« izlanula je. U reeeeedu, to je znak da se zakašlje. I ne zbog toga što je povukao loš dim. »Sissy, ja...« »S obzirom na sve što si mi do sada rekao, mislim da možeš i sada biti iskren. A ja moram... moram znati. Kako god bilo, čak i ako...« »Da, jebeno te želim.« U daljini je čuo kako se čavli zabadaju i, uz ispriku, nije se osjećao krivim što trenutno ne pomaže prijatelju da popravi štetu. Ovo je stvarno bio težak razgovor, ali napredovao je s njom. Mogao je to osjetiti. Nije htio biti u lošem odnosu s njom. Uostalom, Ad je bio u pravu... Duše su uvijek dolazile k njemu. U svakoj bitci duše su same došle... »Dokaži«, rekla je. »Dokaži da me još želiš.«


POGLAVLJE 24

S

druge strane stola, Jimov izraz lica se u tren promijenio. Čak iako je stajao na potpuno istom mjestu, na stolici s cigaretom između kažiprsta i srednjaka u desnoj ruci... bio je potpuno drugačiji. Sissy je smatrala da je to dovoljno dobar dokaz. Ali je htjela više. Htjela je... sve. »Sissy, mislim da nije dobra ideja da...« Odmahnula je glavom. »To je jedini način da mi bez sumnje potvrdiš. Toliko toga ima što... ne mogu znati i moram imati nešto na što se mogu osloniti.« Nastupila je duga, napeta tišina... i onda je gurnuo stolicu prema natrag tolikom jačinom da je pala na pod uz glasan prasak. Nije se ni potrudio obići stol. Posegnuo je preko stola svojim dugim, snažnim rukama i uhvatio je za glavu. Podigao ju je sa stolice i privukao je svojim usnama. Poljubac je bio snažan i sirov, njegove usne su zaronile u njezine, a njegov jezik ulazio u unutra kao da to isto želi raditi s drugim dijelovima tijela. Kada ju je napokon odgurnuo, oboje su dahtali. A njegove oči... gledao ju je gladnim pogledom. »Sretna«, rekao je ozbiljno. Isuse, a ona je do sada mislila da je strastven. »Nećeš me slomiti.« »Nemoj biti tako sigurna.« Njegovo raspoloženje je očito palo u vodu, odmaknuo se od nje, podigao stolicu i sjeo na nju. Premjestio se psujući i namještao nešto. Ponovno je otresao pepeo. Povukao je još jedan dim. Tapkao je prstima.


A onda je pod stolom započelo ritmičko udaranje. To je bila njegova noga. Gore, dolje, gore, dolje, gore, dolje... Sporim, promišljenim kretnjama ustala je na noge i došla oko stola do njega. Njegova ramena su se stisnula pod majicom, njegovi bicepsi se napeli... i dok je stajala pored njega, počeo se trzati. Njegovo lice, zapešće, čeljust. Kada ju je odbio pogledati, umalo je izgubila živce. Položila je dlan na njegovu ruku. »Jim.« Odmahnuo je glavom. »Nemoj me pitati, molim te, nemoj me pitati... Nisam stabilan.« »Samo želim znati...« Nije stigla završiti rečenicu. Odjednom se ustao i prišao k njoj, uzeo je njeno tijelo i krenuo prema natrag sve dok nije bila pripijena uza zid. Pritiskao ju je svojom zdjelicom, a ona je otpustila kosu i zabola njegovu slobodnu ruku između vlasi... ali ne da je pogladi. Zgrabio ju je i povukao njenu glavu u stranu. »Želiš ovo?« zarežao je. »Jesi li sigurna da želiš ovo?« »Da.« Kada je učvrstio stisak, ona se još više stisnula uz njegovo tijelo. On je bio sve što ju je držalo da ne padne na tlo. »Nećeš me prepasti.« Zapravo, on je bio taj koji je izgledao kao da se plaši dok je ona gurala ruke pod njegovu majicu i prelazila preko njegovih glatkih leđa... ali to nije dugo potrajalo. Pognuo je glavu i počeo obrađivati njen vrat te gristi svoj put prema dekolteu. I onda se cijeli svijet zavrtio. Trebao joj je trenutak da shvati što je napravio. Začula je zveket i shvatila da ju je podigao i posjeo je na rub radnog stola. »Je li ovo ono što želiš«, zarežao je i žestoko joj raširio noge. »Da«, uzdisala je. Povukla ga je natrag k usnama i omotala ruke oko njegova vrata. »O, jebem ti.« Snažno ju je ljubio i trljao se među njenim nogama. »Isuse, ovdje ćemo to napraviti...«


Jak zvuk čekića na drugoj strani kuće značio je da imaju vremena. .. ali ne previše. »Da, hoćemo.« Uhvatila je pojas njegove trenirke i gurnula je prema dolje oslobodivši njegov... »Oh... Bože.« »Da. Oh«, rekao je grubo. Kao da je time nešto dokazao. No, prije nego što se uspio odvojiti ona je zgrabila njegovu erekciju s obje ruke. Na njenim rukama bio je vruć. Tvrd. Velik. Jimova glava je pala unatrag, mišići na njegovu vratu prepuni žila napinjali su se dok je psovao. »Sissy...« »Želim na rukama osjetiti kako svršavaš.« Stenjanje je zatreslo cijelo njegovo tijelo... a iduće je uslijedilo kada ga je počela gladiti, cijelim putem, sve do vrha. Opet dolje. Opet gore. Nije imala pojma što radi, ali je znala da je na pravom putu... pogotovo kada su se njegovi bokovi počeli kretati prateći njen ritam, povećavši trenje. Gledala je cijelo vrijeme, njegove bokove kako se sporo kreću i pumpaju, njegov donji dio abdomena kako se uvlači i opušta. Izazivao je vrtoglavicu, taj osjećaj moći, osjećaj da mu ona i samo ona to radi, dovodeći ga sve bliže i bliže vrhuncu. On je bio muškarac, snažan, agresivan muškarac... predan njoj na milost. I to je palilo. »Daj mi svoja usta«, zarežao je i podigao joj bradu. Potonuo je u njih bez suzdržavanja, oslobodio se i njegovo tijelo se počelo gurati sve jače u njen stisak. Imao je okus po svježem duhanu i divljini. Koliko je god htjela ostati svjesna svega što se događalo, nije dugo prošlo prije nego što se pogubila. A onda je on doživio orgazam, uzvikujući njeno ime i grizući njenu donju usnu. Ništa sporo i nježno ovog puta. Grubo i sirovo, njegov se penis zabadao u njen stisak, a iz njega su prštali vrući mlazovi. I njoj se svidjelo. Kada se napokon umirio, naslonio je glavu na njeno rame kao da ne može stajati. Disao je poput parnog vlaka, a njegovo tijelo je bilo


vruće koliko i njegova erekcija. Ali ipak, nije izgledao kao da je gotov. Izgledalo je kao da je ovo samo predjelo prije glavnog jela za kojem je žudio. Kada je podigao glavu, njegove oči su još uvijek gorjele. Posebice kada se uspravio, uhvatio rub majice i skinuo je s veličanstvenih prsa. Premjestio je, još uvijek upaljenu, cigaretu u drugu ruku i pritisnuo mekani pamuk o njene ruke da pobriše što treba. Zbog načina na koji ju je gledao... ona se osjećala kao plijen. Ali na dobar način. Nije joj se trebalo to svidjeti, Jim je razmišljao dok je gasio Marlboro u pepeljari na kuhinjskom stolu. Sissy je trebala otrčati iz prostorije kada je samo malo prešao granicu, trebala je sve prekinuti. Umjesto toga, navela ga je da joj svrši po cijelim rukama. A sada, kada je to završilo, ona je još uvijek stajala naslonjena na kuhinjski ormarić, kose zapletene njegovim rukama, crvenih i otvorenih usana, nogu... raširenih. Za njega. Htio je to odgoditi za kasnije. Htio je odbiti. Ali nije. Bacio je svoju, sada prljavu majicu na tlo i krenuo natrag prema njoj. Prelazio je rukama preko njenih bedara, kretao se prema središtu palcima. Htio se spustiti dolje. Ovdje u kuhinji. Otarasiti se hlača, kleknuti na koljena i pustiti jeziku na volju. Ali nije htio da Ad završi s poslom i odluči doći popiti piće. Sljedeća opcija je bila da odradi punu penetraciju... Sam Bog zna da je bio spreman za polijetanje. Ali, to bi uključivalo nju bez hlača, a sama pomisao da ju neki drugi muškarac vidi golu u punom žaru orgazma tjerala ga je da nabavi nuklearno oružje. Zadnja opcija je bila držati se onog konzervativnog. I to je bilo neizmjerno bolje nego zaustavljanje... I svakako mnogo bolje nego da se nađe u neugodnoj situaciji. »Znaš što zamišljam sada?« rekao joj je na uho.


»Što...« Tako promukao, njen glas je bio tako promukao i njemu se svidio taj zvuk. »Tebe golu.« Počeo je jače trljati. »Ti ležiš na leđima...« Ona je zastenjala i gurnula se jače prema njemu, kao da traži upravo ono što joj je on namjeravao dati. »Tebe golu, kako ležiš na leđima i ja sam između tvojih nogu.« Poljubio ju je u usta i zastao na njima. »Ali radim ovo«, napravio je krug na njenom spolovilu, »svojim usnama.« Uronio je jezik u njena usta dok je svršavala, zabola je nokte u njegova leđa, a njene grudi su se uzdigle. Dirao ju je sve dok se nije opustila do kosti, njeno tijelo tako meko i smireno, zapitao se bi li mogao samo kliznuti u nju i... Nema više zvuka čekića. Tako da je Ad uzeo pauzu ili uskoro namjeravao. Odmaknuo se i maknuo kosu s njenog lica. Njeni obrazi su bili rumeni, a oči ošamućene i raširene. Bila je potpuno zabezeknuta... i najljepša žena koju je ikada vidio. »Vjeruješ li mi sada?« šapnuo je i poljubio je u vrat. »Da...« »Dobro.« Kada je zijevnula toliko jako da joj je vilica zaškripala, podigao ju je u naručje. Okrenuo se i pogledao nered koji je napravio. Stolice su bile posvuda, ono što bi trebalo biti na šanku sada se nalazilo na tlu, kutija cigareta prosuta po stolu. »Moramo prestati uništavati ovu kuću«, promrmljao je na izlazu.


POGLAVLJE 25

K

ada je Ad ušao u kuhinju, nije mu trebalo mnogo da shvati što je uzrokovalo nered... Ovog puta to nije bilo ništa metafizičko. Iako se mogao kladiti da ih je također dovelo do ošamućenosti. Ad je spustio prastaru knjigu na stol i vratio stolice na svoja mjesta. Onda se naslonio i čekao. Na drugom katu je čuo svakakve kretnje, ljude kako hodaju, vrata kako se zatvaraju. Nakon nekog vremena jedan par teških koraka počeo se spuštati niza stube. »Ja sam ovdje«, viknuo je. Kada se Jim dogegao u prostoriju, ponašao se sasvim ležerno, kao da se ništa posebno nije dogodilo. »Jesi li spreman za večeru?« »Moramo razgovarati«, Ad je odgovorio. Jim je odšetao do hladnjaka i otvorio ga. »O čemu?« »Tvojoj djevojci.« Tri, dva, jedan... ali ne, on se nije bunio zbog posvojne zamjenice. »Što s njom?« Jim je zatvorio vrata zamrzivača i počeo otvarati kuhinjske ormariće. »Imamo li išta hrane?« »Slani čips od krumpira s octom, nova vrećica, s tvoje lijeve strane.« »Jebeno savršeno.« Ad je pričekao dok nije sjeo preko puta njega i otvorio vrećicu. »Ne želim da me shvatiš na krivi način...« »Onda nemoj ništa reći.« »... ali ne možemo zanemariti činjenicu da bi Sissy mogla biti opsjednuta.« Jim je ispustio vrećicu i prestao žvakati. »Što?« Ad se počešao po sredini prsa... Samo spominjanje takvog


problema je izazivalo osip. »Mislim da je Sissy donijela nešto sa sobom iz Pakla. Mislim da se nalazi u njoj i što je više ondje, to će se više razvijati i rasti.« Jim je odmahnuo glavom. »Ne. Zasigurno nije. Bila je tako nevina kada je otišla tamo i...« »Postoji razlog zašto je osobama poput nje zabranjen pristup Raju.« »Molim?« »Zagađeni su.« Jim je ustao sa stolice i ona je zaškripala na golom parketu. »Ne razumijem...« »Onda mi objasni kako ona može ovo pročitati.« Ad je otvorio knjigu nasumce. »Ovo nije latinski. Ovo je Devinin jezik i mislim da ga Sissy može pročitati zato...« »Ne!« Spasitelj je zgnječio vrećicu u ruci. »Potpuno si prolupao.« »To je uzrok njenom bijesu.« »Ona nije ljuta.« Ad je ustao na noge i nagnuo se torzom. »Skoro je zapalila cijelu kuću, Jim. Prestani razmišljati kurcem i saberi se.« Jim je pokazao prstom prema njemu, a ruka mu se tresla. »Zaboravit ću da si rekao išta od ovoga.« »Onda ćeš izgubiti sve. Uključujući nju. Devina je parazit... Ona se uvuče u ljude kroz ozljede duše i, jednom kada je ušla, malo pomalo osvoji sve. Ista priča kao i s Vin diPietrom...« »Ne, ne, fućkaš to. Sve je u redu s njom... Ja bih osjetio to kao što osjetim Devinu...« »Nisi ništa osjetio za vrijeme posljednje runde, zar ne? Ili ijednu drugu dok je Devina bila na djelu. To je još jedan razlog zašto mislim da je Sissy ta duša.« Jim je zurio u njega. »Ne razumijem... Mislio sam da se dobro slažeš s njom.« Ad se počeša po umornoj glavi, koja ga je boljela. »Kvragu, Jim...«


»Ozbiljno te pitam. Što nije u redu s tobom?« Upravo ovoga se bojao. Jebeno se bojao da se ovo ne dogodi. »Moraš se vratiti u stvarnost, Jim. Nemoj se boriti protiv mene, u redu? Naravno da mi je Sissy draga, ali to me neće spriječiti da razmišljam glavom... ne smijem to dopustiti.« Nastojao je držati glas smirenim i ujednačenim koliko je god mogao. »Ponovit ću. Mislim da je Sissy duša u idućoj rundi i moraš je pribrojiti, inače ćemo svi završiti u svijetu patnje. Pogotovo ona.« Dok je Jim zurio u svog kolegu na drugoj strani stola, nije mogao čuti ništa od krvi koja je strujila njegovim ušima. Ali... ne, ovo je krivo, sve je krivo. Dugo je odmahivao glavom. »Ne. Ona nije upletena u ovo. Sissy nije dio ovoga. Izvukao sam je, ona je dobro i sada moramo nastaviti na sljedeću dušu.« »Idi popričati s Nigelom ako mi ne vjeruješ. Pođi k njemu i pitaj ga je li njoj dopušten pristup iza zidina Dvora. Što misliš zašto je ovdje s nama? Zato što više nikamo ne pripada.« Ad je opsovao i sjeo. »Ne govorim da je išta od ovoga njena krivnja... Sranja se događaju i ona se mora nositi s tim da stvarno nema sreće. Ali, molim te, nemoj da ti osjećaji stoje na putu, u redu?« Kao odgovor, Jim je počeo nevozno hodati po kuhinji. Još je nekoliko puta odmahnuo glavom i pokušavao pronaći neku pogrešku u Adovoj glupoj, krivo shvaćenoj, kurčevoj ideji. »Ona ne može biti ta duša«, bilo je sve čega se mogao sjetiti. »Jednostavno ne može.« Ad je duboko udahnuo, kao da će pokušati objasniti fiziku čestica laiku. »Nemoj biti naivan, Jim. Svaka runda je imala neku unutarnju logiku, način na koji bi pronašao dušu, razvoj iz jednog ka drugom. Sissy je tu od samog početka... i tvoja reakcija kada si je pronašao mrtvu onda u početku... Jebote, to je prvi znak. Kao da je tu da namjerno potakne neke stvari u tebi i ti si sve to izvršio... Pronašao si je u Paklu, pronašao njeno tijelo i izvukao je. I sada je ovdje s tobom i


ti se duboko zaljubljuješ u nju... Sve se posložilo.« »Ne.« To je bilo sve što je rekao. Samo... ne. »Ulog postaje sve veći, Jim. Ne samo za rat i nas, nego za tebe. Zato to mora biti ona. Ovo je veliki test za tebe.« Njegove ruke su se tako jako tresle da mu je poluprazna kutija cigareta ispala na tlo kada ju je pokušao izvaditi iz džepa. Kao da ga i ona pokušava usmjeriti na isti put, pala je odmah pored stvari koje je bacio s radnog stola kada je počeo obrađivati Sissy. Tako dobra. Bila je tako jebeno dobra... način na koji ga je dirala, njena koža, sve od okusa njenih mekih usana do načina na koji je svršavala. Bila je potpuna suprotnost Devini. Sve u vezi s njom bila je čista suprotnost tom demonu. »Jednostavno nije moguće«, promrmljao je dok se borio s paljenjem cigarete. »Stvoritelj je sve to namjestio.« »Ona nije zla.« Ali... lagala mu je. O tome zašto ga je potražila. Iako, sranje, možda i nije. Možda je taj osjećaj izazvan paranojom. Kvragu, moguće je da se vratila kući sama zato... Moguće da ga je potražila zato... Prestani razmišljati kurcem. Uz snažan osjećaj strave, otišao je do stola i pogledao u tu jebenu užasnu knjigu. Ad ju je otvorio na sredini i Jim se usredotočio... Pokušavao je pronaći latinski u onom što je napisano. Očajnički je pokušavao pronaći nešto što prepoznaje. No, ni sam Bog ne bi pogodio kojim je jezikom to napisano. Izgledalo je kao nekakva kombinacija simbola i ruske abecede. Ali svakako nije bio... latinski. »Da ti kažem kako će ovo dalje izgledati«, Ad je mrko rekao. »Sissyna zaraza će se pogoršati... i tako će Devina zaraziti tebe. Ona će te sjebati preko Sissy.«


Ta logika ga je počela plašiti. »Ali ja nisam jedna od duša. Ni Sissy ne može biti. Ona je već mrtva.« »Nisam vidio takvo objašnjenje u pravilima, a ti?« Pa, ne. Nije. Ali... »U redu, dobro«, rekao je Ad i napravio gestu rukom. »Hajdemo reći da nitko od vas dvoje ne može biti jedna od duša u ovom ratu. Ti bi svejedno trebao biti pedeset posto zao, zar ne... To je razlog zašto je Devina pristala uključiti spasitelja. Što više bijesa imaš, što si više zaražen? To je bolje za nju. I ja bih trebao znati, jer i ja imam tumor.« Anđeo je uperio prst prema svojim prsima. »U meni je... također. Eddie je bio jedini od nas trojice koji je bio čist, jer nikada nije bio s Devinom, čak i kada ga je opsjedala. Zato ga se toliko bojala. Zato ga je uništila.« »Neću ponovno izgubiti Sissy zbog te kučke«, rekao je Jim odlučno. »Znam, i pokušavam odlučiti je li to igra nama u korist ili ne. I kada smo već kod toga, Devina je nedavno navratila.« Ad je rekao to posljednje jako oprezno, kao da je znao da se Jim nalazi na rubu sloma. »Rekla mi je da si je ti pozvao.« Jim je morao o svemu dobro razmisliti, dio po dio. Mrzio je zaključak do kojeg je došao. U pravilima nije bilo ničega što bi potvrdilo da netko poput Sissy ne može biti duša... I Ad je bio u pravu. Unutarnja logika rata bila je neporeciva, ali obično je bila vidljiva u posljednji tren. Sranje, pomislio je. Iz dubine duše se nadao da je Ad u krivu. »Ostani ovdje.« Ugasio je cigaretu. »I čuvaj Sissy za mene, u redu? Vratit ću se.« »Nemoj napraviti neku glupost.« »Ti samo pazi na nju. Ja ću se pobrinuti za sve ostalo.« Dok je izlazio iz kuhinje, mogao je čuti Ada kako psuje, ali nije se sada namjeravao s tim zabrinjavati. Trebao se uhvatiti posla... a to je značilo da mora otići na kratko putovanje prema gore. Time nije mislio na drugi kat kuće.


POGLAVLJE 26

K

ada je Jim stigao u Raj, mjesto je cvalo kao Central Park ljeti, trava se zelenila, nebo se plavilo, zidovi dvorca boje kave s malo mlijeka. Ali to što su se samo dvije zastave vijorile iznad utvrde bio je bolan prizor. Jim se prisjetio prvog puta kada se probudio na leđima ležeći na vječnoj travi, trnci koji su ostali nakon električnog šoka još uvijek su prolazili živcima cijelog tijela. No, do sada je dovoljno puta putovao ovamo da se nauči sletjeti na noge. Prije nego što je otišao potražiti arhanđela, okrenuo se prema Dvoru duša... i zamislio svoju majku tamo. Na sigurnom. Bez boli. Ništa je nije mučilo i ni o čemu se nije morala brinuti. Nije ju vidio otkada je umrla i, čovječe, stvarno bi mu dobro došlo da se može deset minuta odmoriti s njom. Čak i da nitko od njih ne prozbori ni jednu riječ, bilo bi je lijepo vidjeti još jedan, posljednji put u slučaju da izgubi jebeni rat... »Žao mi je. Ne mogu ti dopustiti da uđeš tamo.« Okrenuo se prema Nigelu. Izgledao je kao slika koju je netko restaurirao kako treba. Sada više na njemu nije bilo prašine, niti je bio blijed, kosti su mu očito zarasle brzo i nisu ostavile posljedice... Bar sudeći prema lakoći njegova hoda preko pokošene trave. Nosio je kitnjasto odijelo iz dvadesetih godina, kremasta boja fine tkanine sjala je na neobičnom ambijentalnom noćnom svjetlu. »Moraš mi nešto iskreno reći«, rekao je Jim. »Naravno. Kao da bih mogao reći išta drugo.« »Moram znati je li istina da duša koja je puštena iz Pakla ne može doći ovamo gore.« Palcem je pokazao iza sebe. »Da postoji nekakav


problem zaraženosti. Ili što god.« Sranja. Samo... sranja. Krasno. Nigelovo lice se uozbiljilo kada je promrmljao. »Radi se o Sissy.« »Ne, nego o uskršnjem zecu.« »A, da, mitski zec s košarom obojenih jaja. U pravu si... Ta mala dlakava njuška, kako bi ga neki nazvali, ne bi bila dobro došla ovdje. Nažalost, u pravu si i s onim drugim. Ni jednoj duši koja je bila tamo dolje nije dozvoljen pristup iza zidina, ali ni ovamo.« »Diskriminacija.« »Ne, rekao si sam. Zaraza.« »Ona je bila nevina, Nigel. Ona nije tražila da joj se išta od ovoga dogodi.« »I ja suosjećam s tobom. S oboma.« »Jebeno sranje.« Odjednom se sjetio što je morao napraviti Vin diPietru u prvoj rundi. »Što ako se pročisti? Što ako mi... iz nje izvučemo sve zlo.« Sranje, nije mogao zamisliti da napravi taj nasilni, smrtonosni postupak na Sissy. »Želiš li to stvarno pokušati na njoj?« Ne. »Ubit ću tog prokletog demona.« Nigel je čvrsto zgrabio njegovu ruku. »Molim te, zapamti ovo. Ako zapamtiš... barem jednu stvar od svega ovoga... zapamti ovo.« Njegov pogled ga je probadao, čudne boje očiju su ostavljale takav dojam na njega da se osjećao kao da je ugradio opipljiv predmet u njegov mozak. »Taj bijes koji sada osjećaš ono je što Devina njeguje. Ako mu se predaš, predaješ se njoj. To je izvor svega zla, suprotnost čistoj ljubavi. To je izraz njene prirode. Što god da radiš, nemoj pratiti taj osjećaj, pogotovo ako te vodi k njoj i čak ako vjeruješ da te potiče i daje snagu da je pobijediš. Na kraju, to će biti ono što će te uništiti.« Jim je pogledao bujni pejzaž. Ovo je previše, pomislio je. Sve ovo je previše, ali nije baš da može odustati. Ne dok ne bude gotovo, na jedan ili drugi način.


»Je li se Colin oporavio?« izlanuo je. »Ovisi na koju od stvari misliš.« Razgovor je zamro na trenutak. Onda je Jim progovorio. »Moram te zamoliti uslugu.« »I ja sam spreman to izvršiti.« »Ne znaš još što ću te pitati.« »Da, spasitelju, znam.« Sissy se probudila uz velike, tople ruke koje su je gladile preko trbuha struka i bokova. Dok se nježno okretala, znala je tko se nalazi na drugoj strani. Prepoznala je njegov miris i način na koji ju je dirao. Nagnula se prema njemu i stisnula se bliže. Otvorila je oči, ali bilo je previše mračno da bi vidjela, jer je sunce već zašlo. »Koliko si već ovdje?« »Neko vrijeme.« »Nisam ni znala da sam toliko umorna.« »Pusti me unutra«, rekao je Jim očajnički, što nije baš bilo karakteristično za njega. »Molim te, pusti me unutra.« Njegove usne su pronašle njene i najprirodnija stvar na svijetu je bila da raširi noge tako da se on može smjestiti između njenih bedara. Istuširala se i ušla pod plahtu gola... baš za ovo. Nadala se da će joj doći. Njegov poljubac je bio kao droga kojom se hranila, protezala se pod njegovom težinom dok se njegova erekcija trljala o njeno središte. Nije bila odmah spremna za njega i on je jednom rukom posegnuo između nogu da provjeri. Zastenjao je kada je osjetio njenu toplinu i onda se premjestio. Spojio ih je trzajem zdjelice i ona se ponovno osjetila ispunjenom. On je bio pažljiv... do neke granice. Kada je poniranje postalo lagano, krevet se počeo tresti, glasno škripeći u tamnoj prostoriji. Nije ju bilo briga što ih Adrian možda čuje. Možda je trebala mariti, ali bilo je tako dobro. Što se on više približavao orgazmu, to je jače ulazio i izlazio, a


bedra su mu se sve više skupljala. Ona je prva doživjela vrhunac, a njeno spolovilo se skupljalo oko njegovog, pumpalo je... »O, jebote«, procijedio je kada je spustio glavu i zgrčio se. Njihova tijela su preuzela igru, zajedno su se kretala, pojačavajući svaki osjećaj. Kada su se napokon smirili, ona se osjećala toliko blisko njemu kao nikome u životu. Podigao se na laktove i ostao ležati na njoj. U tami, jedini izvor svjetlosti bila je tanka linija ispod vrata kroz koju je došao, ali je sve jedno mogla osjetiti da se mršti. »Što je?« upitala je. »Moram izaći i pobrinuti se za nešto.« »U redu. Mogu li ja pomoći?« »Da. Možeš ostati ovdje s Adrianom dok se ja ne vratim.« »Kamo ideš?« »Ne moraš se brinuti.« Hladnoća je prošla njenim tijelom. »Ideš vidjeti nju, zar ne?« Sissy ga je gurnula sa sebe i povukla plahtu do brade. »Zar ne?« »Ne zbog seksa.« »Kako god ti kažeš.« Mislima su joj letjeli dijelovi njena razgovora s demonom. »A ja bih samo trebala sjediti i čekati dok se ti ne vratiš?« »Sissy, kažem ti. Nije onako kako misliš.« »Spavao si s njom prije četrdeset i osam sati.« »I nikada se više neće dogoditi. Zašto bi?« Sissy je stavila ruke na lice i protrljala ga gore-dolje. Možda je ovo samo san? Pomaknuo je krevet na mjesto i obukao trenirku. I onda je nešto zasjalo u plavoj boji. »Želim ti pokazati nešto.« Pogledala je u njegov mobitel. Onda se namrštila i uzela mu ga iz ruke. Na ekranu se pojavila fotografija fotografije s njom... Jedna od onih koja je stajala na polici za knjige zajedno sa svim ostalim obiteljskim fotografijama u dnevnom boravku roditeljske kuće. »Ovo sam fotografirao danas kada sam te pokušavao pronaći. Bio


sam nasmrt preplašen.« Bože, kako je drugačije izgledala tada, razmišljala je Sissy dok je zurila u sebe. »Daj mi svoju ruku«, rekao je. Odsutno je ispružila dlan... On joj je ispružio ruku do svog vrata. »Osjećaš li ovo?« Bilo je to privjesak na dnu ogrlice. Namrštila se. »To je moje.« »Znam. Tvoja majka mi je to dala.« »Kada?« uzdahnula je. »Otišao sam je vidjeti onda kada sam te morao ostaviti tamo dolje. Prije nego što sam pronašao način da te vratim. Znao sam koliko užasno pati, pa sam otišao do tvoje kuće i pronašao je kako sjedi na fotelji u dnevnom boravku. Ostala je budna čekajući tebe.« Kada je slika postala mutna, obrisala je suze s očiju. Zamisao da je njena majka čekala na vratima, ne zato što je kasnila kući... nego zato što se nešto užasno dogodilo... bilo je više nego što je mogla podnijeti. »Obećao sam tvojoj majci da ću te vratiti«, Jim je rekao otresito. »Ona mi je dala ovo i namjeravao sam ga dati tebi, ali bih ga volio zadržati. Tako uvijek znaš da si sa mnom. Gdje god da idem, što god da radim. Ti si ovdje.« »Ne pristaje ti baš«, promrmljala je kada je vidjela koliko se tanki lanac nategnuo oko njegova debelog vrata. »Neću te sjebati, Sissy. To se neće dogoditi.« Nagnuo se da je poljubi i ona mu je uzvratila. »I znaš što stvarno želim napraviti?« »Što?« »Kada sve ovo završi, želim te odvesti na spoj. Glupi spoj uz večeru. Ili, sranje, ne znam. Prošetati se plažom... nije baš da ih ima ovdje. Samo želim... ako pobijedim u ovom ratu, želim te kao suvozača na motoru. Možda se samo provozamo. Nije me briga. Samo ja i ti, ništa drugo. Obećavaš?« Nije znala kome da vjeruje. Lažljivom demonu... ili obučenom


ubojici koji se činio kao zadnja osoba na zemaljskoj kugli koja bi pokazivala osjećaje... koji je bez sumnje nosio malu golubicu oko vrata i zastao usred svega da fotografira njenu fotografiju. »To je ono što si htio pitati«, rekla je. »Molim?« »Dolje u dnevnom boravku, kada si se vratio kada smo večerali. Htio si zamoliti Adriana da nas fotografira, zar ne?« »Da.« »Mogu li se anđeli fotografirati?« »Želiš vidjeti?« Uzeo joj je mobitel i namjestio kameru tako da je bar donekle usmjeri prema njima u tami. »Pripremi se na bljesak«, rekao je. »Tri, dva, jedan...« Jako svjetlo ju je zaslijepilo, ali kada joj se vid vratio, pogledala je u ekran i tamo su se nalazili, njihove glave jedna uz drugu, Jim je gledao u nju, ne u kameru, a ona je gledala ravno pred sebe. I upravo ondje, iznad obiju glava, kao nekakav blagoslov, stajale su aureole. »Možeš mi vjerovati, Sissy. Ja sam u ratu s tom kučkom, a ne zaljubljen u nju.« Razmišljala je o tome kada je bio u Paklu, kada su ga mučili ti demoni, kako su ga povrijedili. Kako bi netko mogao voljeti ili osjećati privlačnost prema nekome tko im je to napravio? Jim je bio mnogo toga, ali nije izgledao kao mazohist do te granice. Bože, nije znala kome da vjeruje. Ali joj se sviđala fotografija njih dvoje skupa. Njoj se stvarno... svidjelo kako izgledaju. Da nije bilo tih prokletih aureola, mogla bi povjerovati da su normalan par. »Mogu li ovo zadržati?« »Da, možeš zadržati moj mobitel.« Stisnula ga je uz srce, spustila se dolje i naslonila glavu na jastuk. »Kada ćeš se vratiti?« »Kada pokažem toj kučki gdje joj je mjesto.«


Bar nije pokazao nikakve znakove da se raduje što će vidjeti demona. To je bilo sigurno. A kako su se sada seksali? Nije bilo za zanemariti. »Budi oprezan«, rekla je. »Uvijek.« Čula ga je kako hoda prema vratima... ali onda se okrenuo, vratio k njoj i uhvatio joj lice rukama. »Ja ću se brinuti o tebi.« Njegov glas je zvučao neobično. »Kunem se majčinom dušom. Ispravit ću sve.« Onda ju je poljubio i otišao. Tiho je zatvorio vrata za sobom i krenuo niz hodnik. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati što se skriva iza neobičnog tona njegova glasa i protrnula je. Bio je to strah. Jim Heron je iz nekog razloga bio prestravljen.


POGLAVLJE 27

M

ogu li vam pomoći.« To nije bilo pitanje. A ponašanje je bilo više u stilu »Što ti radiš ovdje?« Jim je zastao na sjajnom, mramornom tlu u predvorju hotela Friedmont i pogledao gospodina Uredskog koji je radio na recepciji. Muškarac je nosio diskretno crno odijelo sa zlatnom pločicom s imenom, blještavo bijelu košulju i crnu kravatu... kao da je dio osoblja za sprovode. »Ulaz za osoblje je sa stražnje strane«, bile su njegove sljedeće riječi. Iiiiiii baš zbog ovog je bilo bolje biti nevidljiv. »Ovdje sam u posjetu jednom od gostiju«, Jim je promrmljao i krenuo prema glavnom dizalu. »Ispričavam se«, onda je odglumio da ima posla i otišao s recepcije. Jim je ispružio ruku i ušutkao tog idiota. Brzim okretajem i metafizičkim guranjem vratio ga je na njegovo mjesto. Jim je išao dizalom, ne stubama. Prvo, ta kitnjasta vrata su se otvorila na znak kao da su znala da mu treba prijevoz. Ha, ha. I drugo, što se više približavao demonu, postajao je sve nervozniji, što je umanjivalo njegovu snagu do maksimalno onoga što je upravo izveo na recepcionaru. Ušetao je unutra, pritisnuo je dugme na kojem je pisalo »PH« i pogledao u ekran s brojevima iznad vrata. Na svakom katu začuo bi se tihi zvuk i put prema vrhu središta stare zgrade bio je spor. Bijes je u njemu rastao. Unutar dizala posvuda su bila ogledala i izbjegavao ih je gledati.


Nije htio razmišljati ni o čemu drugome osim o tome da Devini pošalje jasnu poruku... Pogled na njegovo iscrpljeno i umorno lice ga je previše podsjećalo na to koliko je istrošen. Podigao je glavu još više, pogledao u ukrasne rezbarije u drvetu i promrmljao. »Nigel, nadam se da ćeš odraditi svoj posao.« Još jedno posljednje zvonce, zaustavilo se i vrata su se nečujno otvorila. Hodnik ispred njega bio je uređen na isti način kao i dolje, tamnim zlatom i kestenjastim stvarčicama poput predvorja, tepih ispunjen kružnim šarama, zidovi prugasti, a lusteri kristalni. No, fućka se njemu za to. Dolje na samom kraju, on je stisnuo šaku i glasno pokucao na vrata. Uz jedan klik, vrata su se otključala i otvorila sama. Prostorija iza njih bila je ispunjena luksuznim namještajem, ugrađenim šankom i prozorom koji je gledao na more. Na prozoru su bile svijeće čiji su plamenovi titrali. R&B je svirao iz skrivenih zvučnika i osjećao se nekakav miris kao da je netko izašao iz tuša. I tu je bila ona. Demon je sjedio na stolici potpuno gol, noge u pozi Sharon Stone dok se naginjala prema natrag i opipavala vlastite grudi. »Jesam li ti nedostajala?« razvlačila je. Zalupio je vratima. »Koji kurac radiš?« »Čekam te da dođeš ovamo i pozdraviš me kako treba. Po mogućnosti uz malo penetracije.« Jednu ruku je zavukla među noge. »Moraš se maknuti od Sissy.« Demon je izdahnuo psovku. »Opet ona. Gledaj, Jim, ne moraš se pretvarati. Adrian nije ovdje. Ni ta idiotska djevojka.« Krenuo je prema demonu, ali se nije previše približio. »Nemoj me izazivati. Sissy nije na raspolaganju.« Devina je skupila koljena i prekrižila noge. »Ma da. Od kada ti postavljaš pravila.« »Želiš me napasti, dobro. Ali ostavi nju na miru.« Demon je ustao na noge i odšetao do šanka, a njene izrazito visoke


crne štikle su zveckale po mramoru i utihnule na tepihu. »Stvarno si kreten, Jim.« Uhvatila se prelijevanja prozirne tekućine iz srebrnog šejkera u čašu za martini. Maslina koju je ubacila u čašu bila je vojnički maslinaste boje. »Misliš da sam ja zla? Kako bi ti nazvao čovjeka koji je nevjeran pred licem svoje partnerice, huh?« Gorko se nasmijao. »Kao da ti i ja jebeno hodamo.« »Mi smo u vezi.« »Ti si poremećena. Mislim, onako baš zapravo... Ti si jebeno luda.« Devina je utihnula i uzela vremena da ispije gutljaj iz čaše ruba tankog poput oštrice. Nije odvajala pogled od njega cijelo vrijeme. »Imala sam druge planove za nas večeras«, promrmljala je, »ali izgleda da si odabrao teži način.« »Ako govoriš o seksu, to se neće dogoditi.« »To si i ranije rekao.« Zvučala je kao da je nije briga za njegove riječi. Spustila je čašu i okružila šank. »Želim da znaš da je sve ovo tvoja krivica.« »Molim? O čemu jebeno pričaš?« »Sve je ovo tvoje djelo.« Pokraj trosjeda prekrivenog svilom, sagnula se i počela kopati po ogromnoj torbi. »Ah, da, ovdje je.« Kada se okrenula prema njemu, u ruci je držala... Mercedesov zaštitni znak s haube i kuhinjski nož. »Koji kurac radiš?« zahtijevao je. »Prepoznaješ li ovo?« Ispružila je krug podijeljen na tri dijela prema njemu. »Ovo je s mog auta.« »Onda ga odnesi svom mehaničaru. Zašto bi mene bilo briga?« »Stvarno podcjenjuješ ovu situaciju, znaš.« Vratila se do šanka i stavila stvarčicu u pepeljaru. »Ne sjećaš se nekoliko noći prije?« »Oprosti. Prezauzet sam pokušajima da zaboravim svaku sekundu koju sam proveo u tvojoj prisutnostî.« Zatvorila je oči kao da ju je zaboljelo u prsima. Ali se brzo usredotočila. »Bili smo usred jedne od svojih svađa i ja sam postala malo agresivna s autom.«


»Pokušala si me pregaziti.« »Da, jesam. I kada se to dogodilo, bio si dovoljno ljubazan da mi ostaviš mali suvenir.« Unutarnji glas ga je počeo upozoravati dok je zbrajao dva i dva te došao do zaključaka koji bi ga mogli samo sjebati. Ali već je bilo kasno. »I ovo se već do sada pokazalo korisnim.« Prije nego što je uspio reagirati i na kakav koristan način, ona je ulila nešto alkohola na metalni predmet i bacila plamen unutra. U tren oka, on se zapalio. Iako je njegova koža ostala netaknuta, osjetio je kako ga peče sve do kostiju. Bol ga je potpuno onesposobila i pao je na lažni tepih Oriental. »Vidiš, Jim, ja nisam ta koja je učinila Sissy dijelom ovoga. Stvoritelj jest. Tako da to nije moja krivica i ja tu ne mogu ništa promijeniti.« Uvio se u čvrsto klupko, no kako mu nije pomagalo, ispravio se u pokušaju da umanji patnju. Naposljetku, sve što je mogao bilo je stiskati zube i pokušati ne vikati, pogotovo kada je ona došla do njega i odmah mu pored glave zastala na svojim štiklama boje krvi. Kleknula je pored njega, bacila dugu kosu na leđa i stavila pepeljaru na tlo pored njega. Kada bi je samo mogao dosegnuti... »O, ne«, rekla je i maknula vatru izvan dohvata. »Ne, ovo je moja igračka. Baš kao i ti.« Poput bolesne kučke, što je bila, počela se dirati dok ga je gledala kako pati. Otišla je toliko daleko da je legla pored njega, njene savršene grudi su se uzdizale, njeno tijelo se uvijalo dok je masturbirala na tepihu, a on režao i psovao od boli. A onda, netom prije njego što je svršila, zgrabila je njegov kurac i dirala ga kao da će ga to napaliti ili neko takvo sranje. Oslabljen od patnje, ošamućen od boli, nije mogao napraviti ni pokret rukama i nogama da je makne sa sebe. Dok je svršavala, vrisnula je njegovo ime iz petnih žila... kao da


šalje zvuk i nada se da će je Sissy nekim čudom čuti. Nakon toga se nekoliko trenutaka odmarala na leđima i gledala ga kao da je desert. Kako god, mislio je da će se onesvijestiti kada je stavila ruku na lice kao da ne može vjerovati koliko je dobro to bilo. Sranje, to je bila njegova jedina prilika, i trznuo se u smjeru pepeljare. »Nije za tebe«, rekla je sa smiješkom. »Ne, ne, to je moje.« Napućila je usne i približila se plamenu... te ga ugasila jednim dahom. Olakšanje je bilo trenutno, vrućina je počela izlaziti iz njegova tijela u istom trenutku kada je iznad loga Mercedesa ostao samo dim. Ali šteta je ipak napravljena. Iako koža nije visjela s njega poput špageta, patio je od posljedica opeklina, zglobovi su mu se nekontrolirano trzali, a njegov vid se iznova mutio. »Oh, Jim, volim te.« Ton glasa joj je zvučao kao da joj je upravo dao bisere ili krzneni kaput... a ne kao da je sama sebe zadovoljila. Bio je donekle svjestan kada se podigla, sjela i popravila tamnu kosu. »Dakle, ova stvarčica mi daje mnogo kontrole nad tobom. Uz pomoć nje sam uspjela doći u tvoj krevet u tvojoj kući, znaš. Šteta kako je to završilo... iako nisam sigurna da bih se mogla nastaviti pretvarati dok jebeš Sissyno tijelo. Kako god...« Podigla je pepeljaru i pogledala po prostoriji. »Ovo će se pobrinuti za sve.« Ispružila je ruku i izvukla Kleenex iz kutije na stoliću za kavu. »Znam da zasigurno nećeš stajati mirno tijekom onog što slijedi, zato ću poduzeti mjeru predostrožnosti.« Prinijela je maramu usnama, šapnula nešto i onda puhnula u njega jednom, dvaput... tri puta. »Evo ga.« Čim je prekrila ornament maramicom, na njega je pala ogromna težina, te paralizirala njegovo već slabo tijelo. Prikovalo ga je za tlo... iako ništa nije bilo fizički na njemu. Devina je stavila pepeljaru na stolić za kavu i pogledala u njega. »Gdje ti je mobitel, Jim?«


Nije mogao odgovoriti na to pitanje, jer nije mogao otvoriti usta, niti upotrijebiti jezik. Jedino što je mogao bilo je disati... i srce mu je pulsiralo. »Morat ću te pregledati.« Stavila je štikle sa svake strane njegova tijela i nagnula se nad njim, njene velike grudi su se njihale dok mu je rukama prelazila preko cijelog tijela... ne samo oko džepova traperica u koje se presvukao. »Nema mobitela, kvragu. Ali ovo... Mislim da je najbolje da uzmem tvoj nož. Za svaki slučaj.« Jednim zamahom je izvadila kristalni bodež iza njegovih leđa, iznad hlača. Prinijela je nož njegovu licu i nasmijala se poput hijene. »Jesi li planirao ovo iskoristiti na meni? Sranje, trebala sam ostati u grudnjaku i gaćicama da ih možeš odrezati s mene. To bi me tako napalilo.« Sve što je mogao bilo je treptati, ali mora da se vidjela mržnja koju je osjećao, jer je odglumila da se duri. »O, daj, Jim... Moramo začiniti seksualni život. To zbližava parove. Čitala sam o tome u članku koji je kružio Facebookom.« Isuse Kriste, ta kučka je... »U redu, dakle nema mobitela... Možda si ga ostavio kod svoje djevojke? To bi bilo baš prigodno, i ne znaš koliko.« Ispravila se, krenula natrag prema torbi i izvukla iPhone. Odabrala je broj i naslonila ga je na uho. Kada se netko javio na drugoj liniji, tmurno je rekla. »Bok, Sissy.« Gledala ga je dok se pokušavao boriti protiv nepostojeće težine koja ga je prikovala uz tlo. »Mislim da me moraš doći posjetiti.« Jim je stisnuo zube toliko jako da su ga kosti zaboljele... a maramica u pepeljari se skoro neprimjetno pomicala. »Penthouse u Friedmont Hotelu u centru grada... Obavijestit ću osoblje na recepciji da te očekujem. Zašto?« Stisnula je oči. »Zato što će i Jim uskoro stići, pa sam pomislila da je dosta sranja. Moraš vidjeti svojim očima. I prije nego što pitaš, nije zamka. Zapravo,


kladim se da ti je Jim već rekao da mora nekamo otići večeras, nije li? Dakle, dovuci guzicu... i budi snažna žena kakva znam da želiš biti.« Devina je prekinula poziv i odmahnula glavom kao da se sama sebi divi. »Toliko si ljut sada, zar ne? Ali ne možeš reći ni riječi i ne možeš ništa napraviti. Znaš, trebala sam te pokušati pregaziti svojim Benzom odavno. Ovo je tako dobro za našu vezu.« Bacila je telefon u torbicu i pogledala njegovo tijelo od glave do pete. »A sada, da se presvučemo.« Jedan zamah ruke i bio je gol. Njegova odjeća se dematerijalizirala poput dima na svježem zraku. Tada se dogodilo nešto užasno. Navala mučnine pojavila se u njegovoj utrobi nakon koje je uslijedila vrtoglavica. No, nije mu se vrtjelo samo u glavi, nego u cijelom tijelu. »Čovječe... jebote«, Devina je uzdahnula. »Tako sam jebeno zgodna.« Trebalo mu je neko vrijeme da shvati što je rekla. O... sranje... »Moramo napraviti stanku, ne želim izgledati mrtvo.« Pogledala je u pepeljaru... i odjednom je mogao, ako se stvarno potrudio, podići glavu tri centimetra iznad tapeta. »Osim toga, dat ću ti vremena da se diviš mom djelu.« Isuse Kriste, ne... Pretvorio se u Devinu. Imao je njeno golo tijelo, njene grudi, njenu kosu i te proklete cipele. Ne! vrištao je, ali nije proizvodio zvuk. »A sada moj kostim.« U tren oka... ona je postala on. Sve, od njegove frizure do širokih ramena i jakih nogu. »Što misliš?« upitala je njegovim glasom. »Trebamo se ovoga sjetiti na Noć vještica, zar ne?«


POGLAVLJE 28

A

drian ne smije saznati da ona izlazi. Sissy je o tome razmišljala dok se šuljala niz škripave stupe, nastojeći gaziti na sam rub kako bi umanjila zvukove. Na prvom katu se kretala tiho kroz sjene na putu prema kuhinji. Bilo je fizički bolno gledati stol i njegove četiri stolice te proći pored radnog stola koji je Jim raščistio da bi došao do nje. Ali ključevi, o, da, ključevi Ford Explorera bili su na njemu. Ad ih je stavio tamo kada je ispraznio džepove. Uz njih, tu je bio njegov novčanik, račun iz Građevinskog materijala i njegov mobitel. Kliznula je van i pažljivo zatvorila vrata. Kada je stupila na tratinu, pogledala je gore, skroz gore prema tavanu. Svjetlo nije gorjelo. Ad je sigurno zaspao. I željela je da ostane tako. Ovo je bilo nešto što je morala srediti sama. Ako ode do tog hotela i pronađe Jima u klinču s demonom? Neće biti odgovorna za ono što će mu napraviti. Ako je Otišao zbog toga, onda je on čisto zlo... Kako bi drugačije nazvala muškarca koji joj je izgovorio one riječi, sve ono napravio... i onda otišao u krevet drugoj ženi. U krevet nekog demona. Auto je bio parkiran na samom vrhu prilaza kako bi lakše prenijeli šperploče i, na svu sreću, Ad nije zaključao vrata pa se nije morala brinuti o tome da će se alarm aktivirati. Kada se našla iza volana, pomaknula je sjedalo prema naprijed da može dosegnuti pedale... i nadala se da zvuk paljenja motora neće probuditi anđela. Prednja svjetla su se automatski upalila, ali motor je bio relativno tih... Spustila se niz ulicu, lagano skrenula i oprezno ubrzala. U


retrovizoru je još jednom provjerila treći kat. Još uvijek nije bilo svjetla. A Ad nije bio vampir koji vidi u mraku. Hvala Bogu. Uputila se, i znala je točno kamo ide. Hotel u kojem je Devina odsjela bio je luksuzni hotel u centru grada gdje se održavala maturalna večer na kraju srednje škole. Jedini je problem bio što nije znala koji izlaz s autoceste vodi prema njemu. Bilo ih je mali milijun na malom području prepunom nebodera. Ali, dovraga, ona će ga pronaći. Izašla je iz kvarta. Priključila se na cestu koja je vodila prema sjeveru i nastavila juriti prema dvama mostovima u Caldwellu. Stiskala je volan, a u njenoj glavi se odigravao teniski meč, dobacujući se suprotnostima. Način na koji ju je dirao. Što je Devina rekla. Pogled u njegovim očima dok su vodili ljubav. Što je Devina rekla. Osjećaj pripadanja kada su bili skupa. Što je Devina rekla. Bilo je kao da se sestre Williams bore u njenoj glavi, jedna nasuprot drugoj udaraju lopticu, a nijedna ne gubi. Isto tako, nije mogla vjerovati da ovo radi, da ide u centar grada usred rata za budućnost čovječanstva kako bi vidjela je li je njen »dečko« ili »prijatelj za ševu«, ili što god bili jedno drugom, vara s nekim. Ali opet, htjela je normalno i ovo je upravo to. Upravo ovakve drame su se događale običnim ljudima koji nisu bili žrtvene djevice, završili u Paklu, bili spašeni i prisustvovali na vlastitom sprovodu. Na svijetu ima nebrojeno žena koje prolaze isto ovo. Ali samo... za Boga miloga... zašto »normalno« nije mogla biti večera uz svijeće? Ili da, umjesto da se brine o životu i smrti ili jebenim prolazima u Čistilište, gleda reprize serije Teorija velikog praska i jede sladoled Oreo ravno iz kutije? Sišla je na izlazu 1-87 prerano i zapela u labirintu jednosmjernih ulica. Nakon nekoliko skretanja ulijevo došla je pred ulaz u hotel. Tri zastave su se vijorile pred njegovim veličanstvenim ulazom, jedna američka, jedna države New York i treća s logom hotela


kestenjaste i zlatne boje. Nije bilo muškarca koji je preuzimao automobile, ali zato što je bilo... jedan i šesnaest ujutro... preko puta okretnih vrata bilo je označeno prazno parkirno mjesto. Izašla je, zaključala Explorer i popravila odjeću. Iako, ma daj, kao da majica i hlače za jogu mogu izgledati urednije? Ili ikakva vrsta oklopa koji bi sada voljela da ima na sebi? Osjećala se kao da ide u rat ili tako nešto. Otrčala je preko ceste s četiri trake, popela se stubama koje su bile prekrivene crvenim tepihom, dvije po dvije, i približila se mramornom predvorju. Prvo što je ugledala bio je najveći buket cvijeća na svijetu. Bio je visok gotovo kao cijeli kat i nije bio napravljen od svile. Ljiljani i ruže su ispuštali nježan miris koji je podsjećao na Eddieja. »Jeste li vi gospođica Barten?« Njene tenisice su škripale na mramornom tlu dok je hodala prema recepciji. Za kompjuterom je stajao jedan muškarac u crnom odijelu, njegova kosa je bila uglačana prema potiljku, a njegova košulja toliko bijela da ju je podsjetila na izbijeljene zube. »Da.« »Možete se odmah popeti.« Osmjehnuo se kao da je mnogo, mnogo stariji od nje... iako je izgledao kao da ima dvadesetak godina. »Dizala su s lijeve strane. Možete ići jednim od njih.« »Hvala.« Vožnja do penthousea je trajala neko vrijeme i stvarno je mogla proći bez četiri zida ogledala. Zadnje što je htjela vidjeti bilo je njeno lice. Zapitala se je li i Jim izbjegavao pogled u njih dok se vozio prema gore. Ili nije imao savjest? Pa, kako god, ona zasigurno nije uživala u pogledu na sebe. Bila je u uvjerenju da drži stvari pod kontrolom kad je izašla iz kuće bez da je probudila Adriana i došla ovamo bez ozljeda. Umjesto toga, čak je i perifernim vidom mogla uočiti da joj oči izgledaju luđački na blijedom licu, a ruke su joj se


toliko tresle da su joj rukavi vibrirali. Ding! Vrata su se otvorila i ona je stupila na bujan tepih. Tu su se nalazili kristalni lusteri i nježna svijetlo žuta boja padala je preko zidova bogatim sjajem, a na njima su bile obješene prave slike na istoj udaljenosti jedna od druge. Imala je izbor od nekoliko vrata te se približila jednima i pročitala pločicu. Framingham Lounge. Na drugima, malo niže, pisalo je Samo za osoblje. Pronašla je znak za penthouse na samom kraju. Na vratima je bilo zvonce ispod znaka, ali baš kada ga je krenula pritisnuti, vrata su se sama otvorila kao da ih je gurnuo vjetar ili neka nevidljiva sila. I pred licem je vidjela... Upravo ono što je došla vidjeti, a nadala se da neće. U sjedećem položaju, u središtu prostorije s mnogo velikih prozora, u stolici okrenutoj prema pogledu, Devina je bila kao od majke rođena, njena duga smeđa kosa je padala skoro do tla... jer je zabacila glavu u ekstazi. Okupan svjetlošću svijeća, Jim se nadvio nad njom, bio je gol i rukama se držao iznad nje dok ju je ljubio. Sissy je sigurno napravila nekakav zvuk. Opsovala. Nešto... jer je odjednom pogledao prema njoj. U trenutku je njegovu strast zamijenio izraz šoka i panike. »Sissy!« viknuo je. I onda se usudio odmaknuti od žene, demona, što god da je bila, kao da nije upravo uhvaćen na djelu. Bio mu je potpuno dignut. Svakim treptajem njen bijes se sve više oslobađao i više se nije mogla kontrolirati. Kada je zakoračila preko praga, Jim je podigao ruke kao da je pokušava spriječiti da uđe unutra. Onda se počeo odmicati kao da traži svoju odjeću. Cijelo vrijeme joj je nešto govorio, usne su mu se pomicale. Ona nije čula ni riječ.


Ali slika je vrijedila tisuću riječi. Vidjela je sve što je trebala u vezi s Jimom i Devinom. Ona je samo sjedila u niskoj stolici s rukama na naslonima, a njene oči su pratile svaki Sissyn pokret. No, zar se imalo što reći? Vidjela je nož. Na stoliću za kavu pored stolice. S oštricom dugom dvadeset centimetara. Odsutna, pomislila je kako je sličan onom elegantnom koji je njen otac kupio za Božić prije dvije godine. Odnosio se prema njemu kao da je umjetničko djelo. Smiješno, ali nož Hencklet se nalazio na potpuno krivom mjestu u prostoriji, kao da ga je poslužitelj ostavio za sobom. Prije nego što je shvatila što radi krenula je prema njemu. Podigla ga je, osjetila njegovu težinu u desnoj ruci i okrenula se prema Jimu. »... da se obučem, u redu?« govorio je. »Sissy? Čuješ li me? Čekaj da se obučem, može?« Okretao se unaokolo kao da traži hlače. Nešto je zapazila i registrirala negdje u pozadini, ali nije tome pridala ni sekundu pažnje. Nije bilo vremena za trošenje. Bijes je obuzeo sve u njoj i oko nje. »Ne mogu vjerovati da si jebeno lagao«, rekla je. »Kopile jedno.« Jim je ponovno stavio ruke pred sebe i još više se odmicao... Sve dok se nije začuo zvuk kao da je prevrnuo lampu, ali ona nije obraćala pozornost na to. »Sissy, sve si krivo shvatila...« »Ti prokleti idiote!« Odjednom, sve što joj se dogodilo od kada je otišla u trgovinu Hannaford, zabljesnulo joj je pred očima... dok je gledala Jima, svaku nepravdu i stravični događaj vidjela je u njemu. Bol i užas smrti. Vrijeme provedeno u patnji u Devininu bunaru. Oplakivanje njene obitelji koje joj je lomilo srce. I njen izgubljen život. Bila je to savršena oluja koja bi mogla dignuti ogromne valove u oceanu. A taj val će se obrušiti na Jima Herona.


Upravo sada. Kao da se sudbina slagala s njom, on je još jednom zakoračio prema natrag i sudario se sa šankom. Još uvijek je razgovarao s njom te se okrenuo kao da pokušava procijeniti kojom stranom da krene. Tetovaža kosca na njegovim leđima bila je samo još jedan podsjetnik zašto mora umrijeti. Bijes joj je podigao ruku, a oštrica je zasvijetlila od vatre u svijećama. Ona će ga ubiti. Iako je on veći i jači, znala je da će, ako napravi jedan pokret prema njegovu tijelu, to biti kraj priče. Njen bijes je bio toliko jak.


POGLAVLJE 29

J

im je gledao kroz tuđe oči kako se pred njim odvija kraj rata. A on nije mogao napraviti ni jednu jebenu stvar. Zarobljen u Devininoj iluziji same sebe, zamrznut u stolici u položaju u kojem ga je postavila, urlikao je... ali samo iznutra. Izvana, bio je zatvoren, nijem i nepokretan. Dok je gledao taj užas, znao je točan slijed događaja. Sissy će uzeti taj kuhinjski nož, podići ga iznad glave i zabiti u Devinina prsa... a demon će se pobrinuti da točno pogodi metu. Čim se oštrica dotakne demona? Rat je gotov i Devina je pobijedila. Naposljetku, samo krajnji izbor je bio važan, ono što je unutra, a ishod smrti je nebitan. Nož neće ni zarezati demonovu površinu. O toj odluci je ovisilo sve. Ovo je Sissyna prekretnica. Iako potaknuto od Devine, to je bio test na kojem će ona pasti. Taj bijes i mržnja, ono o čemu je Nigel govorio, vidjeli su se na njenom tijelu i licu. I neće ih samo slijediti. Oni su je u potpunosti obuzeli. Ad je bio u pravu, ona je opsjednuta. Neeeeeeeee, vrištao je unutar zatvora od kože. Sissy, ne! Devina se nagnula unatrag naslonjena na šank, kao da pokušava izbjeći napad, kao da je zapela s mišlju kojim putem da krene, ali to je bila samo varka. Davala je Sissy mogućnost da je pogodi smrtonosnim hicem. Bože, nije mogao vjerovati da je to način na koji demon dobiva sve... žive i mrtve, anđele i arhanđele, Dvor duša i Raj... Sve njeno. Njegov vid je postao mutan od suza kada je spoznao svoj neuspjeh. Njegova majka... Sissy... Adrian i Eddie i svi arhanđeli...


Sve je gotovo. I Devina je to znala. Iz svog iskrivljenog položaja za šankom, pogledala ga je njegovim licem te lukavo i podlo namignula. Odjednom, vrijeme se usporilo sve dok se Sissy nije zamrznula na mjestu i sve je postalo nenormalno izraženo... Osim što... čekaj. Usporavanje nije bila greška percepcije. Sissy se stvarno zaustavila s nožem iznad glave, a njeno tijelo je bilo spremno za napad... Tako je ostala. Devina se namrštila Jimovim licem kao da joj je suparnik pogriješio i stao na nogu. Sissy se približavala, ali je još uvijek držala oružje nad glavom. Njene oči su bile daleko od onoga kakve je poznavao, ali još uvijek ne potpuno lude. Pogotovo ne dok ga je pomno promatrala. »Što radiš?« Devina je zahtijevala njegovim glasom. Sissy je spustila oštricu i okrenula se na drugu stranu... U istom trenutku jedna od suza u njegovim očima je pala i kliznula niz Devinin glatki obraz. »Što gledaš«, Devina je zarežala. Sissy je zakoračila prema njemu. I onda nastavila. Sve što je mogao bilo je pokušati poslati poruku kroz zjenice koje nisu pripadale njemu, moleći je da uvidi laž. »Koji kurac radiš?« njegov glas je zahtijevao. Sissy je ignorirala Devinu. Umjesto toga, ona je ispružila ruku i izgledalo je kao da dodiruje zrak iznad njegove glave. Onda se spustila niže i osjetio je kako je rukom prešla preko njegova vrata. »Sissy«, rekla je Devina. »Jesi li stvarno toliko glupa?« Molim te, Bože, pomislio je. Što god da vidiš, neka te vodi. Sissy se naglo uspravila i pogledala Devinu. »Kako si ovo uspjela?« Jim je gledao kako je iluzija njega prekrižila ruke preko prsa. Još uvijek je bio gol, ali mu kurac više nije bio tvrd kao kamen... Devina očito više nije bila napaljena.


»Došao sam ovamo«, rekao je njegov glas, »skinuo joj odjeću i pripremio se da je pojebem.« Sissy je pogledavala jedno pa drugo. I onda snažno proturječila. »Ne. Nisi.« Sissy je spustila nož i cijelo vrijeme gledala Jima... koji nije bio zapravo Jim. Nije znala kako da objasni činjenicu da je svaki dio njega bio na pravom mjestu, od pramena na lijevoj strani kose pored sljepoočnice do mrlje u njegovim plavim očima, od tetovaže na leđima do snažnih prsiju... a ipak, to nije bio on. Jim, onaj pravi, sjedio je u stolici. Unatoč činjenici što je do zadnjeg detalja izgledao kao demon. No, Devina je ipak napravila dvije greške. Dvije stvari koje, koliko god točne demonove imitacije bile, nije uspjela pogoditi. Drhtavica je obuzela njezino tijelo jednako kao ranije gnjev. Tresla se od glave do pete. Činilo joj se kao da se sve oko nje vrti iako je bila poprilično sigurna da se hotel nalazi na čvrstom tlu. Nedugo nakon što ju je obuzela vrtoglavica shvatila je da ima jebeni nož u ruci. I da ga je namjeravala upotrijebiti na Devini. Jer je, iz nekog razloga, demon to htio od nje. Devina je namjestila ovu laž... Sam Bog zna iz kojeg razloga. Zgrožena sama sobom, bacila je nož na stolić za kavu tolikom jačinom da se odbio... »Jebeno sranje! Jebi se! Jebite se oboje!« U tren oka »Jim« je nestao... i »Devina« je odletjela iz te stolice. Žensko tijelo je eksplodiralo kao da se oslobodilo od neke sile. Usred leta Jim je isplivao iz te laži, sve što je izgledalo kao demon sada je bilo zamijenjeno muškim tijelom i pripadajućim licem. Sletio je poput mačke i pojurio prema Sissy te je zagrlio toliko jako da nije mogla disati. Nije samo ona drhtala. »Uspjela si«, rekao je promuklo. »Uspjela si.«


»Ne, nisam... nisam...« »Spasila si nas.« »Što?« Odmaknuo se i poljubio je. »Kako si samo znala?« Trebalo joj je trenutak da čuje što je rekao i shvati što ju pita. »N... n... nije sranje, n... n... ne mogu govoriti.« »Diši, diši sa mnom.« »Nije bilo aureole.« Zatresao je glavom. »Molim?« Pokazala je prema prostoru iznad njegove glave. »No... n... n... nije bilo aureole. Zamalo sam...« Nije ni mogla izgovoriti riječi. »Zamalo sam... ali onda sam primijetila da nema aureole. Ti... ti... ti... imaš aureolu... zato što si anđeo. I moja ogrlica... kada sam je pogledala. .. ti, mislim... Vidjela sam da ��ona« nosi moj privjesak g... g... g... golubice. Tada sam znala... Ali zašto? Zašto bi ona htjela da...« »Ti si jedna od duša.« »Što?« »Objasnit ću ti kod kuće... moramo otići odavde.« Pogledao je unaokolo. »Kako si došla dovde?« »E... E... Explorer. Ispred.« »U redu, u redu, dobro.« »Što tražiš?« Sagnuo se i pokupio... Mercedesov znak. »Ovo.« »S njenog auta?« upitala je Sissy. »Upravo tako. Hajde.« Jim je zgrabio za ruku i počeo je povlačiti van iz penthousea, ali je povukla ruku i zaustavila ga. »Ti si gol.« »I nevidljiv.« »Ali bit će ti hladno...« »Nemamo vremena, hajde.« Ušli su u dizalo hotela, ona u kompletu od dvadeset i osam dolara iz Targeta, on u rođendanskom odijelu koje mu je poklonio dragi Bog.


»Ja sam jedna od duša?« rekla je. Pogledao ju je, a njegove plave oči bile su teške. »Da. Jesi.« »Dakle... ova runda je naša.« Jim je kimnuo. »Izjednačila si nam rezultat. Mudro si odabrala. .. kada si stala. To znači da se nisi predala bijesu kada si došla na raskrižje.« Nastavio je gledati brojeve iznad vrata, koji su se palili po redoslijedu sve dok nisu došli do predvorja. »Znači, ovo su dobre vijesti«, promrmljala je. »Da.« Stisnuo joj je ruku i poljubio je u usta. »Najbolje.« Zašto mu je onda čeljust bila stisnuta kao da se još uvijek nalazi gore i bori s Devinom? Ne, pomislila je. Postoji nešto što joj ne govori.


POGLAVLJE 30

U

Adrianovu snu proljetna oluja putovala je Caldwellom i nadvila se nad starom kućom, svjetlost munja ušla je kroz prozor i raspršila se tavanom te mu zabljesnula pred licem probudivši ga. Kao i uvijek, nešto nije bilo u redu, nešto je nedostajalo... po tome je znao da nije stvarno. Nije bilo grmljavine. Samo jasne eksplozije snježno bijele boje. To se moglo riješiti stavljanjem ruke preko očiju. Nema problema. .. ali, tada su stvari postale nešto gore. Uz glasan tresak električni transformator, koji je bio skriven ispod strehe krova, zaglavio je i tuš zlatnih iskri padao je prema dolje... Ad se uspravio na krevetu koji je sam napravio. Čekaj, pomislio je, transformator se ne nalazi ispod jebenog krova. Istaknuo je sebi da tako zna da se radi samo o snu. Ali ipak... Dok je pokušavao shvatiti je li to sranje stvarnost ili san, munje su nastavile sijevati oko kuće, obasjavajući stare drvene kovčege i stalke s viktorijanskom odjećom i... Potiljak ga je počeo peckati, kosa mu se toliko nakostriješila da ju je morao protrljati da bi smirio iritaciju. Sledio se kada je začuo šapat svog imena. Sve se činilo toliko nestvarnim i okrenuo je glavu prema oprezno zavijenoj te plahtom prekrivenoj figuri koja je ležala pored njega poput nekakvog statista u filmu s Borisom Karloffom. Kada se još jedan oštar bljesak svjetla probio kroz noć i ušao kroz starinsko staklo, obasjao je tijelo... i izgledalo je kao da...


»Daj se jebeno saberi.« Eddie je mrtav i stoga sigurno ne diše. Tako da nije bilo uzdizanja i spuštanja prsa... jer je čovjek mrtav. Što god da je mislio da vidi, bili su samo odsjaji tih blještavih eksplozija energije koji su brzo nestajali. Nije bilo zato što... Još jedan bljesak ušao je kroz prozor tavana i... prsa su se kretala gore, dolje. Sporo, nejednako... ali da, zapravo su... »Jebemti!« Odmaknuo se i zabio u jedan od kovčega. »Koji k...« Odjednom se smirio, jer je shvatio, O, da, ovo je san. Jedan od onih sjebanih lažnih scenarija koji su čak i u umovima besmrtnika stvarali privid jave s vremena na vrijeme. »Dakle, što ćeš sada sljedeće napraviti?« promrmljao je prema truplu. »Uspraviti se i sjesti... oh, da, eto. Odlično.« Gornji dio Eddiejeva tijela podigao se s dasaka. Ustajao je zastajkujući dok se nije našao pod pravim kutom s omotanim, ispruženim nogama. Još munja je zabljesnulo, kao na znak. »Iiiiii sada kada si se skoro uspravio, što ćemo?« Ad bi provjerio sat da ga je nosio. »Freddy Krueger? Ili idemo više prema Tutankamonu? Ne možeš me prestrašiti, samo da znaš.« Njegov um nije mogao stvoriti veći užas od onog kroz što je već do sada prošao. Nije bio toliko maštovit. A što se tiče ove male scene? Za minutu i pol će se probuditi u hladnom znoju. Ne zato što je prestrašen nego zato što je sve što je imalo veze s njegovim dragim prijateljem bilo više bolno nego sve boli koje je preuzeo u Matthiasovo ime. Sporo, prekrivena glava se okrenula prema njemu, a vrat se natezao preko zavoja. »Ozbiljno«, Ad je promrmljao. »Ako je to najbolje što možeš, onda se moraš vratiti na Akademiju Noćnih mora ili već gdje si naučio te pokrete. Iskreno, potpuno si me razočarao.« Prekrižio je ruke na prsima i naslonio se na kovčeg iza sebe. Pogledavao je unaokolo i čekao da sve to nestane.


Jedna od mumificiranih ruku se podigla i počela trgati zavoje oko lica, grabeći ih kao da ga slojevi sprječavaju da diše. Ad je morao pogledati u stopala kada se prvi komad kože na bradi počeo nazirati. Bilo je prejebeno bolno. U redu, možda je ipak podcijenio ovaj loš san. Dubok, hrapav udah proširio se tavanom i sve što je mogao bilo je odmahivati glavom. Prejebeno okrutno. Iznenada, munje su prestale, nevrijeme, ili što god da je to bilo, nestalo je. Iz tame je začuo. »Ad...« Glas je bio promukao, ali ga je odmah prepoznao. Baš kao što svatko ima jedinstven otisak prstiju, bio je to jedan jedini, Eddiejev glas. »Ad, gdje... si... ti...« Ad je prekrio lice rukama. Krivo je procijenio kada je mislio da mu podsvijest neće dati pljusku. Zamisao da bi ga bilo kakav Eddie, čak i hipotetski, kojeg je stvorio njegov um, mogao tražiti poticala je svakakve misli o njegovim nedostacima i stvarima koje je mogao napraviti drugačije. Boljelo ga je do srži. Napravio je toliko neodgovornih i glupih stvari dok je Eddie bio živ... a šlag na kraju je bilo to što nije bio dovoljno pribran kada je ona rospija napala njegova prijatelja. Trebao je nešto napraviti te noći. Čuti nešto. Vidjeti barem nešto krajičkom oka. Tako da bi mogao spasiti... »Gdje su svjetla?« Ad se namrštio i spustio ruke. Na njemu je bilo da odagna taj emocionalni trenutak, iako je samo san... Iako, ne bi se moglo reći da nije bio zahvalan. Bio je na samom rubu da potrči k njemu poput četrnaestogodišnje curice. »Ad, ne mogu... vidjeti... jesu li svjetla ugašena ili...?« Da. Sada mu je ponovno dosadila ta cijela predstava. »Odmah pored tebe je dugo uže«, promrmljao je mumiji.


Nevjerojatno... Klik! Mumija je još uvijek sjedila uspravno, ali je uspjela skinuti pola zavoja s lica, a savršeno očuvana koža bila je rumena kao što je nekoć uvijek bila. Dok je noćna mora govorila, čeljust se podizala i spuštala, a usne su se tečno kretale. »Ad, gdje si? Ne... vidim...« »To je zato što su ti oči prekrivene, glupane.« Vrijeme je za buđenje, rekao je sam sebi. Daj napravi mi uslugu i više se jebeno probudi. Mumija je podigla zavijenu ruku i onda, u trenutku, oljuštila sve zavoje s glave. Adovo srce je preskočilo... jer je lice bilo tako poznato. Sve, od njegovih crvenih očiju do tamne kose uredno skupljene u pletenicu. »Eddiejev« izraz lica je iz zbunjenosti prešao u iznenađenost. »Isuse Bože... što se tebi dogodilo?« Ad se namrštio. Krasno... izgleda da je ova noćna mora krenula izrazito čudnim smjerom. Budimo realni, kao da njegov mozak nije znao kroz što je prošao? Prije nego što je uspio prekinuti san ili se prevrnuti da udari glavom i probudi se, to nešto nalik na Eddieja je ispružilo zavijenu ruku prema njemu. »Adriane, što si radio dok me nije bilo?« Ad je dvaput trepnuo. Dvaput. I onda ga je obuzeo bolestan osjećaj. »Ovo je san.« »Ne, nije. Nigel je otišao Stvoritelju i molio za moj život. Nešto o tome kako je Jim tražio povrat usluge jer je izvukao arhanđela iz Čistilišta? Što se sve dogodilo... i, oh, Bože, ti si povrijeđen. Tvoje oko...« Adrian je otvorio usta i zaurlao iz petnih žila. Dok se Jim vozio prema kući iz centra grada, morao je upaliti grijanje zbog toga što je bio potpuno gol. Pored njega, Sissy je sjedila u tišini i


zurila kroz vjetrobransko staklo kao da premotava film unatrag. On je bio rastrojen... iako je u glavi pokušavao dokučiti što je još pred njima, umjesto da razmišlja o onome što se upravo dogodilo. O, Bože, nije znao kako će se to preživjeti. Time je mislio na sljedeću, i posljednju, rundu. Kvragu, nije ni osjetio slatkoću pobjede, toga što je Devina izgubila. Nije stigao biti zahvalan što nije sve izgubio od demona. Nije mogao ni promišljati o taktici za finale koje slijedi. Sve o čemu je brinuo bila je Sissy i to da je očisti. Pobjeda za njega nije potpuna dok ona ne može ići u Raj. Skrenuo je na prilaz stare kuće, otišao sve do kraja i parkirao ispred odvojene garaže. Kada je izašao, sakrio je svoju muškost rukom i prošao oko auta da otvori Sissy vrata. »Oprosti zbog ovoga«, promrmljao je dok su hodali zajedno prema kući. »Zbog čega?« Otvorio je vrata kojim se ulazilo u kuhinju i zadržao ih dok ona uđe, stajao je tu poput budale naslonjen golom stražnjicom na hladnom drvetu vrata držeći penis i testise u rukama. Jednog dana, zakleo se. Jednog dana će joj dati normalan život. »Zbog svega«, odgovorio je. »Oprosti što sam sve sjebao.« Rasvjetno tijelo pored stola za četvero bilo je upaljeno, pa ga je mogla sasvim dobro vidjeti, nažalost. Nije da ga je gledala ili tako nešto.. . ali je imao osjećaj da bi bilo mnogo bolje da ima hlače na sebi. Nešto da mu prekrije prepone. Barem jebeni rupčić preko genitalija. Pravac u krevet. Samo mu je to bilo u mislima... Sissy se zaustavila na vratima koja su vodila prema hodniku i blokirala put. »Što još?« zahtijevala je. »Molim?« »Postoji još nešto osim toga.« Pomicala se naprijed i natrag. »I što god da jest, moraš biti iskren sa mnom. Jer ono što me stvarno ubija je činjenica da znam da nešto nije u redu i u nedostatku saznanja o čemu


se radi um mi stvara užasne zaključke.« Jim je opsovao i zabacio glavu. Ironično, ali taj potez je usmjerio njegove oči prema starom rasvjetnom tijelu koje je bilo izrađeno u obliku trodimenzionalne zvijezde. »Plašiš me«, rekla je grubo. »Bi li ti smetalo kada bih prvo obukao nešto odjeće?« »Da, bez uvrede, uživam u pogledu bez obzira na sva ova sranja koja se događaju.« Morao se osmjehnuti. Nije si mogao pomoći. »Zarumenio si se«, promrmljala je. »Jesam?« Odmahnuo je glavom. »Nisam ni znao da to mogu.« »Sada prestani izbjegavati pitanje.« »Sissy, ja...« Urlik koji je doputovao dolje s gornjeg kata iznenadio ih je poput bombe koja se aktivirala i Jim se odmah pokrenuo, zgrabio je Sissy i istrčao kroz ulazna vrata kuće. Kada je shvatio da nema nikakvog mirisa dima i nikakvog zvuka, poletio je stubama, pitajući se koji se vrag događa. »Adrian!« vikao je. »Ad!« Kada je snažno gurnuo vrata anđelove spavaće sobe, nije vidio nikoga, pa je ponovno pojurio stubama preskačući dvije po dvije. Kada je došao do vrha, zastao je na trenutak. Adrian je bio na tlu, naslonjen na kovčeg, oči su mu bile toliko bijele da je izgledalo da ih je netko zamijenio s lopticama za golf. Nasuprot njega, Eddie je sjedio uspravno. Skinuo je zavoje s glave, ali mu je ostatak tijela još uvijek sličio mumiji. Oba anđela su ga pogledala i zatim ponovno provjerila vide Ii dobro. Što je, s obzirom na to iznenadno dizanje iz mrtvih, bilo sasvim normalno. »Oh, bok, Eddie«, rekao je Jim. I tada se sjetio da je potpuno gol. Ponovno je prekrio muškost i Sissy se popela stubama za njim. »O moj Bože«, prošaptala je. Eddie je širom otvorio usta kada je ugledao Sissy, a onda se naglo


okrenuo prema Adrianu i zahtijevao. ÂťKoji kurac se dogodio dok mene nije bilo?ÂŤ


POGLAVLJE 31

E

ddie Blackhawk nije bio anđeo kojeg je lako uznemiriti. Ali daj. Bio je zatočen u zatvoru vlastitog mrtvog tijela, njegova duša je potpuno svjesna zapela u ćeliji bez ključa... kada odjednom... Iznenađenje! Stvoritelj je odlučio dati mu rijetko pomilovanje. Nakon toga je prošao kroz nešto slično terapiji elektrošokovima kako bi se ponovno vratio među žive, a zatim vidio da je njegov najbolji prijatelj doživio automobilsku nesreću i da se Jim Heron očito spetljao s... djevojkom iz Devinine kade. To će ga naučiti da više ne umire. Da. Zasigurno se više neće dovesti do toga, jer pogledaj što se dogodilo. I nitko od njih troje nije progovarao. »Hoće li me netko, molim vas, uputiti«, zahtijevao je. »Mislim... Koliko dugo me nije bilo? Dokle smo došli s ratom? I, Jim, kog vraga si mislio?! Ne možeš ići u Čistilište! Nikada ti ne bih dopustio...« Iznenada je shvatio da se nije predstavio dami. Podigao je jednu od šapa zavijenih u plahtu prema djevojci. »Bok, ja sam Eddie, usput.« »Ah... drago mi je što smo se upoznali«, rekla je i pokazala rukom prema sebi. »Ja sam Sissy. Sissy Barten. Ja sam bila...« »O, znam. Žao mi je što si upletena u ova sranja.« »I meni.« Ali, onda je pogledala Jima. »Nije sve bilo toliko loše...« »Koji je ovo kurac!« Ad je zavikao. »Ne sanjam o vama, ljudi, u redu? Doslovno nikada. Nikada nisam vidio Jima. Ni Sissy. A zasigurno ne jebenog Eddieja. Mogu li se sada napokon probuditi i...« »Ovo nije san...« »... ovo je stvarnost.«


»... potpuno stvarno.« Kada je Ad dobio tri odgovora koja su se međusobno potvrđivala izgledalo je kao da se izgubio u mislima. Onda je opsovao i zagrcnuo se. »Ovo je stvarno okrutno. Ovo je... mučenje.« Eddie je duboko udahnuo i pogledao svog najstarijeg, najboljeg prijatelja. Možda je dobro da ima nešto za riješiti, inače bi i on sam postao emocionalan. »Ovo sam ja, Ad. Vratio sam se. Tu sam.« Drugi anđeo je ponovno prekrio rukama lice i počeo se tresti cijelim tijelom... Bilo je nemoguće ne otići k njemu. Uz pomoć ruku Eddie je odvukao svoje zavezano tijelo po tlu i skoro pao na njega. Premjestio je Adriana u svoje naručje i pognuo glavu kada je njegov prijatelj počeo liti suze. Obojica su nešto rekli, stvari kojih se Eddie neće kasnije moći sjetiti. Ali riječi ionako nisu bile važne. Obojica su imali osjećaj da je sada sve ponovno na svom mjestu, da se život nekim čudom ponovno vratio u normalu, da je planina koja je bila previsoka, udolina koja je bila preduboka, rijeka koja je bila preširoka... da su se popeli, prešli i preplivali sve što su trebali. U magli je primijetio da se Jim i Sissy pokušavaju tiho išuljati iz sobe i bio im je zahvalan na tome. Ne zato što ga je bilo sram pokazati osjećaje... nego zato što bi Ad mrzio imati svjedoke ovom prizoru. Ponekad ti u životu ostane samo ponos... i toliko si sjeban da ni njega ne možeš očuvati bez nečije pomoći. Osim toga, Eddie je bio s njim. Bila je patnja biti razdvojen od Ada, biti slijep, nijem, nepokretan u tom tijelu... Kvragu, jedino za što je bio sposoban bilo je pomlađivanje kuće, mogao je koristiti energiju samo kako bi prekinuo entropiju koja je nemilosrdno napadala kuću. Ali, sada se vratio... i morao je znati kakvo je stanje. Kao da mu je Ad pročitao misli, odmaknuo se od njega i obrisao lice majicom koju je imao na sebi. »Nikada mi nisi lagao.« »Ne, nikada.« »Jesi li stvaran? I znaj da mi ni u mojim snovima... ne bi nikada lagao.«


»Jesam.« Eddie se pomaknuo i pronašao jedan kraj zavoja. Praveći velike krugove oko glave, počeo je odmatati zavoje oko vrata i prsa. »Koliko znam, vratio sam se.« Adrian je duboko izdahnuo i izdahnuo. »Nisam još spreman da ti povjerujem, ali, čovječe, to je tako dobar odgovor.« Eddie je iznenada prekinuo ono što je radio. »Matthias. O moj Bože, uzeo si...« »Kako god. Nije važno.« »To je oko. Bolesna noga. Ali Matthias je otišao Devini... Kako si onda...« »Vratio se. Dobili smo još jednu priliku. Kučka je zadržala zastavu, ali Jim je dobio još jednu priliku s njim. Pobijedili smo.« »Jesmo li u prednosti?« »Gubimo za jedan bod... osim ako...« Ad je okrenuo glavu prema stepenicama. »Osim ako Jim nema neke nove vijesti za nas ili nešto... što nije povezano s njegovim ljubavnim životom.« »Je li on... Jesu li oni...« »Da.« »Oh.« Eddie je pročistio grlo. »Oh, u redu.« Ad ga je pogledao i lagano se osmjehnuo. »Uvijek si bio razumna osoba.« »Budimo pošteni, zadnji put kada sam je vidio visjela je naopačke iznad kade.« »Istina.« »Kako ju je Jim vratio iz Pakla?« »Duga priča, ali bilo je užasno. Ako izgubimo rat? To će biti zbog Sissy... i to ne zato što je nešto krivo napravila. Jim je drugačiji s njom i ne na način koji nam nužno pomaže.« Eddie se nastavio odmotavati dok nije oslobodio prsa. »Imaš li nož?« »Izvoli.« Ad se pomaknuo i naglo uzdahnuo kao da ga je prebacivanje težine zaboljelo. »Poklon glavnog kuhara.« Oružje je bilo toliko oštro da je Eddie morao paziti ili dovesti sebe


u opasnost da se poreže, ali dobra vijest je da su zavoji samo otpali. Ostavio je dio njih oko struka. Već su imali jednu golu osobu u kući, dvije bi bile pretjerivanje. »Znao sam«, rekao je dok je vraćao bodež prijatelju. »Što si znao?« »Da si spavao ovdje gore sa mnom. Čuo sam te. Bio sam stvarno zahvalan... To je bilo jedino što me sprječavalo da potpuno izgubim razum.« Ad je uzeo oružje i pročistio grlo. »Da, jesam. Gdje bih drugdje mogao biti?« Na donjem katu, u kuhinji, Jim je gledao Sissy dok je spremala kavu i izvadila kutiju mješavine za čokoladnu tortu Duncan Hines. »Nemoj me osuđivati«, rekla je kada je stavila kutiju na radni stol i izvadila jaja i ulje iz hladnjaka i visećih ormarića. »Kuham kada sam napeta.« »Ja nemam problema s tim.« Zasukao je rukave duge majice, zapalio cigaretu i ispuhao velik oblak dima. »Mogu li ti samo nešto reći? Najbolja stvar u vezi s tim što sam besmrtan je što me više ne peče savjest da ću dobiti rak...« »Mogu li ja zatrudnjeti?« U trenutku kada je shvatio što je rekla, Jima je uhvatio napadaj kašlja koji se manifestirao cijelim njegovim tijelom. Kada se napokon oporavio dovoljno da bi mogao udahnuti zrak u besmrtna pluća, on je... On stvarno nije znao što da jebeno kaže. »Jesi li gotov?« upitala je. »Jer mislim da ti je jetra ispala ovdje na pod.« Okrenula se od njega, razbila tri jaja na plavo-bijeloj zdjeli koju je uzela i počela puniti šalicu za mjerenje uljem. »Onda?« rekla je kada je završila s prelijevanjem i otišla do sudopera po vodu. »Mogu li?« »Stvarno nemam pojma. Nisam i tome razmišljao... Nikada mi nije


palo na pamet.« »Da, nisam ni ja. Ali, jesi li zato izgledao onako čudno na putu kući?« Ne, pomislio je. No, sada ima još jedan uzbudljiv novi razlog za brigu. »Ne moramo... znaš, ponovno spavati skupa«, rekao je. I povukao jedan dugi dim. Pogledala ga je preko ramena. »Ne. Ne otići u krevet s tobom bilo bi kriminalno djelo.« Oblikovao je ruku u šaku i zakašljao se u nju. »Am, možda mogu bar otići kupiti kondome.« »Ima li netko tko bi nam mogao reći...« »Reći vam što?« Jim se pomaknuo u stolici kada je Eddie zastao na pragu vrata hodnika. Čovječe, kako je samo zaboravio koliko je velik, koliko su mu oči crvene, koliko mu je duga ta pletenica na leđima. Sve o čemu je razmišljao bilo je... kako se isplatilo. Odlazak onamo, vraćanje Nigela... unatoč riziku, bilo je tako lijepo vidjeti da je usluga koju je pitao arhanđela ustala i sada hoda unaokolo. Odjednom je Ad prošao pored svog prijatelja, odšepao do stola, a na njegovu licu se ogledala patnja i izbezumljenost. U tren oka, Jim se našao u njegovu naručju. Anđeo ga je podigao sa stolice medvjeđim zagrljajem, koji je bio toliko jak da se Jim zapitao hoće li završiti s oštećenjem kralježnice. Ali shvatio je. Razumio je točno koje su riječi skrivene iza napravljene geste. »Nema na čemu«, Jim je grubo rekao. »I ti bi napravio isto za mene.« Ad je dugo tako stajao, jer nije bio tip koji je lako izražavao osjećaje, pogotovo ne tako snažne. Onda je odstupio, obrisao lice rubom majice i pročistio grlo. »U redu«, rekao je anđeo. Kao da je pritisnuo Ctrl, Alt, Delete i pripremio se da ponovno podigne sustav i usredotoči se. Kada je Jim ponovno sjeo, zaželio je da mu može dati nekoliko


dana pauze da se sabere... Naposljetku, nije baš da možeš proći kroz uskrsnuće prijatelja koji je netom prije toga ležao pored tebe mrtav a da se mozak ne poigra s tobom. Ali nisu si mogli priuštiti takav luksuz. »Što si htjela saznati?« Eddie je upitao Sissy na putu prema hladnjaku i otvorio ga. »Mogu li zatrudnjeti ili ne?« Bam! Pomislio je Jim. Kao da se stvarno dogodila eksplozija u kuhinji, oba muškarca su se sledila na mjestu. Gledali su unaokolo kao da procjenjuju nekakvu štetu. Što je bilo najtužnije? Vjerovali ili ne, to nije bilo najvažnije o čemu su se morali brinuti.


POGLAVLJE 32

D

evina je kružila po prolazima u podrumu, a njene štikle su zveketale i odzvanjale prostorom. Njene sluge su počistile većinu nereda... Morala je još samo malo dotjerati raspored svoje kolekcije, ali većina je bila na svom mjestu. Sada je trebala red više nego ikada. Kako je Sissy znala? pomislila je. Što joj je bio pokazatelj? Jebeno sranje, nije baš kao da je Devina odradila imitaciju Jima poput nekakvog zabavljača iz Vegasa s kostimom neke osobe. Kada bi zauzela nečiji oblik, nije samo polovično izgledala kao Jack Nicholson ili Al Pacino, ili trećinom poput Georgea W. Busha ili Elvisa. Zahvaljujući onom znaku Mercedesa, imala je Jimov DNK kao uzorak... i doslovno ga je izvukla iz vlastite kože, molekulu po molekulu. A ipak, ta glupa djevica je nekako uspjela vidjeti kroz to. Zapravo, samo glupača, jer sada više nije djevica, zahvaljujući jebenom Jimu. Oh, čovječe, mogla je samo zamisliti Nigela s njegova tri kompanjona gore u Raju, kako se raduju što su osvojili još jednu zastavu. Kako je, dovraga, izgubila ovu rundu? Nikada nije trebala pristati na ovaj dogovor s Jimom. Da nije pustila Sissy iz Bunara duša? Onda bi netko drugi bio u igri i možda bi uspjela doprijeti do te osobe umjesto da ovako izgubi od te djevojke. S rukama na kukovima vrtjela se u malom krugu i pogledala prema svom krevetu na drugom kraju prostorije. Još je uvijek zamišljala Jima u njemu s njom. Još uvijek je bila predana pobjedi. Ali, za Boga miloga... ovo je bilo totalno sranje.


A najgore od svega? Jedina osoba s kojom je htjela podijeliti svoje strahove i dvojbe bio je Jim... ali ne samo što je sada bio s tom malom glupačicom... nego bi vjerojatno iskoristio te informacije protiv nje. »Tako je osamljeno biti na vrhu«, promrmljala je. Naravno, upućeno nikome. Zlo ne bi trebalo biti osamljeno, pomislila je. Zlo bi trebalo pustošiti, unositi nered i zabavljati se sjebavanjem stvari. Umjesto toga, eto je, osamljena i u tugovanju za nekim besmrtnim muškarcem. »Ljubav je sranje«, promrmljala je. »Da, da.« Istina, mogla je pozvati nekoliko slugu i organizirati orgije... ali, poput svake božićne igračke, čak i najbolje dosade nakon dugog igranja njima. Ili da se možda uputi prema klubovima i pojebe neke nasumične ljude... Možda da ih navede da rade neke pokvarene stvari iz čiste zabave i smijeha. Ali Bože, to je zahtijevalo tako mnogo posla. Nije imala nikakve prijatelje koje bi mogla nazvati, nikakve djevojke da ih pozove u posjet kako bi uspoređivale čiji je dečko veće smeće. Jim je bio njen partner. Trebao bi biti s njom. Dok je hodala prema spavaćem dijelu prostorije, prokopala je po torbi i izvadila telefon. Utipkala je lozinku, a njegov broj je stajao na popisu nedavno pozvanih brojeva i... Prelazila je palcem preko crnih brojeva. Samo je htjela čuti njegov glas. Mogao bi podignuti slušalicu i javiti se, a ona bi... Što? Što bi uopće rekla? Nešto kao, Jesi li pojebao Sissy kada ste došli kući? Kao da je htjela čuti odgovor na to pitanje. Ugh. Kvragu, zašto nije mogao jednostavno biti muškarac kojeg je zamišljala u glavi? Onaj koji je bio nezdravo opsjednut njome kao i ona s njim? Onaj koji je bio spreman uvaliti se u šahovsku borbu biblijskih razmjera nakon koje bi uslijedio epski pomirbeni seks? Onaj


koji je volio nju i samo nju... I koji nikada u svom životu ne bi bio s nekom drugom. Osim, naravno, ako ne bi pozvali neku ženu da im se pridruži i dogovorili se da je ubiju kada završe s njom. Kada smo već kod toga, Hallmarku je nedostajala čestitka na tu temu. Ljudi u nekonvencionalnim vezama, poput onih koji uključuju demona, potpuno su uskraćeni. Kučkini sinovi. »Jebem ti«, rekla je i bacila mobitel na poplun. Njen prvi instinkt je bio da ode do njega, ponovno ga podigne... i dvaput provjeri da vidi je li možda nazvao, a ona propustila poziv... U tren oka mobitel se ponovno našao u zraku. Zatvorila je oči i pokušala se prisjetiti zadnjeg izdanja magazina Cosmopolitan. Imali su savjete za »Kada te tvoj muškarac razočara« sranja. Kako su ono glasila? Oh, da. Jedan treptaj i uklonila je svilenu majicu i kožnu suknju koje je obukla kada se vratila u svoju jazbinu. Onda je ponovno trepnula i na sebi je imala rozu pamučnu pidžamu sa slikama ovčica koje su skakutale oko njenih nogu, a na gornjem dijelu je pisalo »I Fell Sheepy«. Zatim se nagnula prema noćnom ormariću, upalila televizor i priključila se na internetski prijenos. Otišla je na Netflix i pronašla dio koji je označavao televizijske emisije te se odlučila za... Ne, neće gledati Fraisera. Bila je raspoložena za nešto drugo. Seks i grad. Da, vidi, zapravo je imala prijateljice. Carrie, Samantha, Char lotte i Miranda. Sve su prošle kroz ovakva stanje... i uz to su imale dobru garderobu iako je serija bila stara... Koliko sada? Ni iz čega, stvorila je bocu chardonnaya, malo čokoladnih tartufa Lindt... tamnih, naravno... i tonu sladoleda od vanilije sa srebrnom žlicom za jelo. Sutra je novi dan. I onda će se ponovno boriti svim snagama. Morat će. Zahvaljujući njegovoj pobjedi večeras? Jim je posljednja duša u igri.


POGLAVLJE 33

P

ravi način da se dobije pozornost svih, pomislila je Sissy i shvatila da je zaboravila provjeriti ima li u kući mikser za kolače. Dok su se muškarci iznova i iznova pogledavali, kao da mole da se onaj drugi odvaži odgovoriti na pitanje, ona je otvarala viseće ormariće i razmicala lonce i tave posvuda. Kada je napokon odustala, oni su još uvijek bili zamrznuti u položaju u kojem su stajali prije početka njene potrage. »Je li to možda vaš način da kažete >ne znam<?« upitala je. Da, naravno, trudnoća je privatna tema, ali gle, sutra bi mogao biti kraj svijeta... doslovno... tako da su normalne granice i mjerila potpuno zanemarivi. Osim toga, stvarno joj je bila potrebna ta informacija. Eddie, koji je, očito, upravo ustao iz mrtvih, pročistio je grlo. Čovječe, kako dobro izgleda s tim jakim crtama lica i s tom kosom. Uz to je zračio mirnoćom i sigurnošću koja ju je smirivala. »Ne, ne možeš nositi dijete«, rekao je oprezno... kao da ne zna je li to dobro ili loše. »Stvoritelj je dao tu sposobnost smrtnicima i samo njima. Onog trenutka kada prijeđeš na drugu stranu, ti... svi mi... više nemamo sposobnost stvaranja života. Možda je to zamjena za besmrtnost u Njegovim očima. Ili je to dio razloga zašto živi moraju umrijeti. Ali ne, u tvom stanju to nije moguće.« Namrštila se i okrenula natrag prema zdjeli. Zanimljivo, pomislila je. Nikada ranije nije razmišljala o tome hoće li ili neće imati djece. Nije bila jedna od onih djevojki koje bi isplanirale svoje vjenčanje prije nego što joj ispadnu mliječni zubi. Nikada nije bila luda za frajerima. Ali ipak, činjenica da taj izbor nije bio njen? Zapravo je bilo stvarno usrano.


»Prokleta Devina«, promrmljala je. U tom trenutku je odlučila da je stvarno trebala probosti tu kučku onda u kući kada je imala priliku... i tad bijes, oh, taj njen bijes se vratio. Zgrabila je pjenjaču i počela vrtjeti po tijestu za kolač toliko jako da joj nije bila potrebna nikakva pomoć električnih proizvoda Westinghouse. Jednog dana, rekla je sebi, jednog dana će preboljeti svoje gubitke. Samo je morala vjerovati da će je pogreška bivanja na krivom mjestu u krivo vrijeme prije tko zna koliko tjedana prestati proganjati jednog dana. Prestati mijenjati njen život na loše načine. Prestati je navoditi na plač. »Sissy, prestani.« Kada je Jimova snažna ruka sletjela na njeno rame, ona je poskočila. .. i tada je vidjela nered koji je napravila, čokoladna mješavina poprskana svugdje po radnom stolu, po njoj, po podu. »Oprosti«, promrmljala je, odmakla se i otišla prema sudoperu. Oprala je ruke nepotrebno velikom količinom vode i zastala u razmišljanju hoće li se nastaviti boriti ili pobjeći... Htjela je bježati. Htjela je nešto udariti. Imala je potrebu da plače. Kada je zatvorila vodu, spustila je pogled i osušila ruke na stražnjoj strani hlača za jogu. »Moram... moram izaći odavde na minutu. Ispričavam se.« Napustila je kuhinju prije nego što je dočekala odgovor, njena stopala su se kretala brzinom svjetlosti na putu prema ulaznim vratima kuće. Otvorila ih je širom, izletjela u hladnu noć i stala trčati niz plitke stepenice trijema. Nije imala pojma kamo ide i tako je, bez posebnog razloga, skrenula desno kada je došla do kraja prilaza. Dobra vijest je bila što se nogostup nastavljao unedogled. Koračajući prema naprijed, zamahivala je rukama i zabacivala noge te je ubrzo shvatila kako prolazi pored kuće do njihove. I onda pored sljedeće. I pored sljedeće. »Vrati se, vrati se, vrati se«, promrmljala je kada je počela dahtati.


Nije govorila o tome da se vrati u kuhinju i pospremi svoj propali pokušaj da napravi kolač. Samo se htjela vratiti u onaj trenutak kada je dobila poriv da pojede jedan Rocky Road dok je sjedila na trosjedu roditeljske kuće i gledala Na putu do zvijezda. Bio je to jedan od njenih najdražih filmova unatoč tome što nije bila ljubitelj Anne Kendrick... Previše je sličila vilenjaku s malenim usnama, velikim zubima i špičastim crtama lica. Ali je voljela Rebel Wilson i Hanu Mae Lee. Baš kada je Rebel rekla, »Moje pravo ime je Debela Patricia«, uhvatila ju je želja i odlučila je zaustaviti film, uzela ključeve majčina automobila Subaru i izašla van. Planirala je otići po sladoled, vratiti se u kuću i završiti film, a nakon toga pogledati Dok si spavao ili Priču o prvaku. Oduvijek je bila zaljubljena u Sandru Bullock... Sissy se zaustavila na mjestu i shvatila da je to prošlo vrijeme. Događaj te večeri nije samo njen život pretvorilo u noćnu moru, nego sve što je nekoć voljela. Radila. Gledala. Bila. Stavila je ruku na donji dio trbuha i pogledala dolje u svoje tijelo. »Trebala bih imati mogućnosti izbora.« »Slažem se.« Uzdahnula je, okrenula se podignutih ruku, spremna da udari. Ali to je bio Jim. »Pratio si me«, rekla je oštro. »Da, jesam.« Spustila je ruke. Prekrižila ih je na prsima. Zatim ih ponovno spustila. »Ne želim ovo više. Ja ne... želim više biti ovdje.« Na njemu se ogledala tuga te je posegnuo i prešao rukom preko njena oba obraza... Tako je shvatila da plače. »Znam«, šapnuo je. »Znam.« Nervozno je šetala oko njega, spuštajući se s nogostupa i penjući na njega te odmahivala glavom. »Ako pronađeš sljedeću dušu i


pobijediš tu rundu... što će se dogoditi? Hoću li ja zapeti u ovoj Nigdjezemskoj? Mislim, bila sam u Paklu i ne želim se vratiti tamo dolje. Ali sada nisam ni ovdje ni ondje... Mogu li otići u Raj? Možeš li me poslati tamo? Molim te?« Kada je zastala i pogledala ga, mogla je vidjeti krila, svijetle vanjske crte sjajile su u mraku... i zbog tog prizora je pomislila kako će možda otići na pravo mjesto uz pravi zahtjev. Naposljetku, pohađala je vjeronauk, znala je da postoji Raj... ili su joj bar tako rekli. »Jim?« rekla je tihim glasom. »Možeš li me, molim te, pustiti da idem nekamo drugamo?« To je tako smiješno, Jim se kasnije sjetio. Srce se, kako izgleda, može slomiti na milijune različitih načina. Nije morao biti u pitanju gubitak ili smrt. Ne, nemogućnost da se pomogne nekome koga voliš mogla je shrvati jednakom snagom. Pomislio je da je to naučio ranije sa svojom majkom. I možda jest. Što je značilo da je ovaj trenutak sa Sissy bio samo prokleto dobar podsjetnik. U njemu je čučao sebičan dio koji je htio zadržati uz sebe. Ako ode gore u Dvor duša, ne bi mogao doći do nje, bili bi razdvojeni, možda zauvijek. S druge strane, ona se očito nalazila na rubu sloma, jer ju je stvar s trudnoćom dovela u takav očaj koji on ne može ni zamisliti. Nikada nije želio djecu. Nisu ga zanimala i uistinu nije mario. Ali kada bi dobio priliku da ih ima s njom... Prisilio se da se vrati na bitno, provukao je ruku kroz kosu i poželio da sada ima cigaretu... pogotovo kada se sjetio prizora nje u kuhinji kako punom snagom udara po tijestu. Bože mili, mislio je da će kirurškim putem morati ukloniti pjenjaču iz njene ruke. »Što?« rekla je tupo. »Samo jebeno reci što god da je. U redu? U ovom trenutku ne postoje loše vijesti zbog kojih bi se mogla osjećati gore nego što se već osjećam.« »Mislim da je Devina u tebi.«


Kada je problijedjela i prestala disati, bijes se nakupio u njegovoj utrobi. Taj jebeni demon. Čak i ako to bude zadnje što će napraviti, on će... »Kako to misliš?« zagrcnula se i omotala ruke oko same sebe. »To se dogodi kada provedeš neko vrijeme u Paklu. Bar su mi tako Ad i nakon njega Eddie objasnili. Čak i nakon što si otišla odande... nešto je ostalo unutar tebe.« »Mislim da će mi pozliti.« Kada je pala na koljena i naslonila ruke na travu, on je kleknuo pored nje. »Ali mislim da možemo nešto napraviti po tom pitanju.« Sissy je ispustila zvuk kao da će povratiti, a njena leđa su se uzdizala. Stisnuo je zube, bila mu je potrebna svaka kap samokontrole da ne ode potražiti Devinu upravo u tom trenutku i ubije je golim rukama. »Samo diši«, rekao je dok joj je pomagao da ne padne na tlo. Kada se pojavio automobil i kretao prema njima, on se ukočio i pomislio da će, ako je to Mercedes bez znaka na haubi... Ne. Bio je to Rolls Royce, vjerovali ili ne. Kada je Sissy prestala kašljati na taj grozan način, stisnuo ju je u naručje i držao je čvrsto uz svoja prsa. S jedne strane, zbog razlike u njihovoj veličini osjećao se snažno. S druge strane, to ga je samo posjetilo koliko je nemoćan u ovoj situaciji. Fizička snaga joj ne može ništa napraviti. Ali jedan od onih kristalnih bodeža... Kada se prisjetio svega što su prošli s Vin diPietrom u prvoj rundi, smučilo mu se, ali kakvog drugog izbora ima? A zasigurno neće imati povjerenja ni u koga drugog da to napravi. Odmaknula se. »Koliko dugo već znaš?« »Ovo o tebi?« slegnuo je ramenima. »Ne baš dugo. Mislim, imaš pravo biti ljuta. .. ali tvoj bijes ne polazi samo od tebe.« »Što moraš napraviti?« »Što misliš o tome da se vratimo u kuću?« »Toliko loše, ha.«


»Ništa što ne možemo podnijeti.« Sranje, mrzio joj je lagati. »Hajde, idemo se vratiti. Eddie zna sve o tome i može nam objasniti što će se dogoditi... ako odlučiš otići tim putem. Sissy se umirila i zatim ga pogledala. »Kada će sve ovo završiti?« zagrcnula se. Nadam se ne večeras, molio je. »Ubrzo. I sve će biti u redu. Ja ću se pobrinuti da bude tako.« Uz zakletvu da neće prekršiti to obećanje, pomogao joj je da ustane na noge i opasao je oko struka preuzevši dio njene težine dok su hodali. »Zašto ovo radiš?« upitala je. »Radim što?« »Brineš se o meni. Znam da sam te već pitala ranije... ali, mislim, i ne znamo se kako treba, a ipak si uvijek tu za mene. Od samog početka.« Zaustavio se i okrenuo se prema njoj. Kada je pogledao njeno lice, osjećao se kao da je nikad nije ne poznavao. Jebena besmrtnost. Kada bi je izgubio, bio bi samo živući mrtvac. »Ne znam«, rekao je nježno. »To je jednostavno tako.« »Stvarno mislim da si dobar spasitelj, Jim.« Stavila je ruke na njegove podlaktice. »Uvijek si bio anđeo prema meni...« »Volim te.«


POGLAVLJE 34

S

issy je zatvorila oči. Sigurno ga nije čula kako treba. Je li on stvarno rekao da... »Oprosti«, promrmljao je. »Ne bih htio da stvari postanu neugodne.« »Ne, ne, nisam o tome... Kako možeš?« Njeno srce je snažno lupalo. »Ja... ako nešto postoji u meni...« Nije mogla završiti rečenicu do kraja. »To nisi ti, Sissy. To nema nikakve veze s tobom. I kada se napokon toga riješimo?« »Ja ću se vratiti u normalu.« »Upravo tako.« Htjela mu je odgovoriti, htjela mu je uzvratiti one riječi, napokon je htjela biti normalna. Umjesto toga opsjedala ju je pomisao da možda nije sama u vlastitoj koži. Hoće li Devina iskočiti iz nje svaki tren? Hoće li je obuzeti? O, Bože, hoće li joj se pomutiti razum i napraviti ogromno sranje. .. ili je ovo jedna od scena iz Osmog putnika kada joj nešto iskoči iz trbuha? Kada promisli, shvatila je da je taj njen bijes, sve vrijeme otkada je došla iz Pakla, izvan svake kontrole, njeni osjećaji nesređeni... ali, baš kao što je Jim rekao, pretpostavljala je da su joj dodijeljene loše karte i da se nije znala nositi s njima. Sada, kada je prepoznala krasnu scenu sa žigicama i presvlakama u dnevnom boravku? Stvarno je osjetila da je taj bijes nešto mnogo veće od nje same. Nešto što joj ne pripada i iznimno je destruktivno. Nešto što je bilo netko drugi.


»Hajde«, rekao je promuklo. »Pođimo.« Pratila ga je hodajući pored njega, a njeno tijelo se kretalo iako je bila izvan svijesti. »Mogu li utjecati na tebe?« pitala je kao da joj se žuri saznati odgovor. »Ne.« Hvala Bogu. Osim što... »Što ako ne uspije? Ono što moramo napraviti.« »Uspjet će. Već sam to jednom radio, a Eddie je ekspert.« »Dobro. U redu.« No, nije se osjećala ni trunku blizu »dobro« i »u redu«. A šetnja prema kući nije to promijenila. Miris čokoladne torte u pećnici ju je dočekao čim je prošla kroz ulazna vrata i kada je došla do kuhinje, ugledala je Eddieja za sudoperom kako pere posuđe koje je ona koristila. Ad je sjedio na jednoj od stolica za stolom i gledao je drugog anđela, ne na jeziv ili seksualan način nego kao da je čekao da nestane iz prostorije i on za njim. »Onda, što ćete mi napraviti?« zahtijevala je. Eddie je pogledao preko ramena i podigao tamne obrve. »Ništa. Zašto?« Jim je ušao nakon nje i sjeo ondje gdje bi inače sjedio. »Moramo napraviti nešto po pitanju izvlačenja Devine iz nje, ako razumiješ što mislim.« Drugi anđeo je duboko udahnuo i čini se da je zaboravio na zdjelu u svojim rukama s koje je kapala voda i to da je ostavio slavinu otvorenu. »Na Sissy.« »Da, na meni«, rekla je te otišla da pogleda u pećnicu. U njoj su se nalazila dva lima za pečenje kolača jedan pored drugog i tijesto se preoblikovalo, raslo i tamnilo. »Jim, mogu li porazgovarati s tobom na minutu«, Eddie je tiho promrmljao. »Ne.« Uspravila se. »Ne možeš. Sve što želiš reći njemu, bolje da kažeš meni. To je moje tijelo i s time moj problem.«


Kada se suočila s muškarcima, nije ju bilo briga je li im neugodno. Pretpostavljajući da je prokleta, sigurno neće dopustiti da bude izvan teme vlastitog spasenja. Bilo joj je dosta da joj sudbina servira lošu sreću i da ona to podnosi kao neka pičkica. Nakon dvadeset minuta, alarm na prastarom štednjaku odzvonio je veselim tonom i Sissy je pustila da netko drugi izvadi kolač. Eddie se zaputio, a ona je protrljala lice, mnogobrojne užasne slike preplavile su njen um. »Jesi li siguran da će to uspjeti?« rekla je ukočeno. Eddie, koji joj je objasnio većinu, prozborio je. »Da. To je način na koji se to radi.« Podigla je kažiprst i ostavila ga u zraku. »Nisi odgovorio na moje pitanje.« »Uspjet će. Pitanje je hoćeš li...« Kada je on pogledao Jima, ona je opsovala. »Hoću li preživjeti ili ne, je li tako?« »Taj ritual nije bez rizika.« Očito. Čuli su se neki zvukovi dok je Eddie vadio kolače i postavljao ih na rešetke za hlađenje. Zatim je pustio vodu kako bi natopio limove. U međuvremenu, druga dva anđela stajali su kao tihe i nepokretne statue. Pogledala je Jima. Njegovo prekrasno, ozbiljno lice bilo je odsutno, a njegove oči usredotočene samo na nju. »Što da napravim?« šapnula mu je. »O tebi ovisi.« Glas mu je bio težak. »To je tvoja odluka.« Čitaj između redaka: Što god odlučiš, ja ću te poduprijeti sto posto. »Eddie«, čula je kako izgovara. »Ti si umro, zar ne? Ali si se vratio.« Crvenooki anđeo je odmahnuo glavom. »To nije rezervni plan u koji bih se ja pouzdao na tvom mjestu. Smrt za besmrtnike nije ono što


ti misliš. To nije kraj... nego vječni zastoj. A pomilovanje koje sam ja dobio? To je čudo.« »Dakle, ne bih trebala ovo napraviti.« »Pa, onda ostaje briga, ako to ne napraviš, da će se ono što je u tebi nastaviti hraniti i postati snažnije.« »Dakle, moram to napraviti.« Eddie je pogledao drugu dvojicu muškaraca. »Slažem se s Jimom... To je tvoja odluka. Nažalost, postoje posljedice ako odlučiš ne nastaviti dalje.« Sve što je mogla bilo je zatvoriti oči. Mogla je ili to ili vrisnuti iz petnih žila... a odjednom je postala prestravljena izraziti bilo kakav bijes. Jim se oglasio. »Hajde, uputi se prema gore i odmori neko vrijeme. Razmisli o ovome do jutra. Nema razloga da požurujemo.« »Ali morate se vratiti ratu.« »Sve može čekati do jutra.« Sissy je kimnula glavom i ustala na noge. Jim ju je odveo gore, ne tako što ju je nosio, nego nježnim usmjeravanjem. »Hoćeš li ostati sa mnom?« upitala ga je kada su stigli u hodnik na drugom katu. »Da, hoću.« Spustili su se prema njenoj sobi i oboje upotrijebili privatni toalet sobe jedno za drugim. Zatim su se smjestili u njenom krevetu, on je sjeo naslonjen na viktorijansku, izrezbarenu dasku uzglavlja, a ona se sklupčala u njegovu naručju. »Kada će ovo sve završiti«, zagrcnula se. »Samo želim da prestane. Umorna sam od ovih situacija u kojima nema pobjede... Osjećam se da ne mogu... ne mogu ovo više podnijeti.« Ali ako se »ubije«, završit će u Čistilištu. A to je bila samo još jedna vrsta noćne more. Jim ju je gladio po kosi, prelazio prstima cijelom dužinom dok je ona zurila kroz veliko prozorsko okno na drugoj strani. Nije znala što će se promijeniti od sada do izlaska sunca. Ali nije mogla sada


donijeti odluku. Jedino što je znala s potpunom sigurnošću bilo je da joj je drago što je Jim uz nju.


POGLAVLJE 35

J

im je gledao izlazak sunca kroz Sissyn prozor kroz drveće koje je pupalo. Sjedio je u istom položaju satima, leđima naslonjen na nekoliko jastuka, ispruženih nogu i sa Sissynom glavom u naručju. Nije osjećao stražnjicu i noge su mu utrnule, ali nije mario. To što je svjetlost neba bila veličanstvene boje breskve i zlata nije ga oraspoložilo. Zapravo, ljepota te zore samo ga je razjarila. Umjesto da troši čuda na nešto tako svakodnevno i uobičajeno, tako anonimno, zašto Stvoritelj nije mogao, bar jednom, blagosloviti ženu koja je ležala pored njega? Bi li Ga to nešto koštalo, uistinu? Neka pusti malo nevremena nad horizontom i sačuva divotu ovog jednog jutra... kako bi Sissy podario čudom. Jedna ispravna odluka za drugom, a loše vijesti i loša sreća koja je zadesila Sissy udarala ga je tolikom jačinom kao da su njegove vlastite tragedije... i svakim udarcem u prsa nije mogao razmišljati ni o čemu drugom nego o tome... Kako će pronaći Devinu i ubiti je golim rukama. Samo istisnuti život iz nje. Dovesti je do neizmjerne patnje i nakon toga zapaliti truplo. .. »Hoćeš li ti to napraviti?« Prekinuo je fantazije o ubojstvu. I vratio svijest u noćnu moru stvarnog života. »Da«, rekao je oštro. »Hoću.« Podigla je glavu i pogledala ga. »I nema drugog načina, zar ne?« »Nijedan za koji znamo. Ne.« »U redu. Onda ćemo ići s tim.« Zatvorio je oči na trenutak i osjećao se kao da ga je udario


automobil i nakon toga ga vukao po hrapavom pločniku. »U redu.« Kada je napokon podigao kapke, ona je još uvijek zurila u njega. »Ne bih imala povjerenja u nikoga osim tebe.« »I ja te neću razočarati.« »Vodi ljubav sa mnom.« To nije bilo pitanje. Već izjava u očaju... i on je osjetio isto što i ona. Pomaknuo se prema dolje na madracu, uzeo njeno lice i ljubio je dok se okretao da se nadvije nad nju. Njihova odjeća kao da se otopila i sve među njima je nestalo dok se nisu našli kožom na koži. Svakim dodirom i svakim uzdahom, svakim pokretom i nježnim stenjanjem, bio je potpuno s njom... i negdje drugdje. Sve o čemu je mogao razmišljati bilo je kako su se njih dvoje našli u čeljustima sudbine i nije postojao način da znaju što će se dogoditi i sa jednim od njih dvoje kada sve ovo jednom završi. Ako je ponovno iznevjeri? Gubitak razuma neće biti ni blizu objašnjenju što se dogodilo. Smjestio se u njeno središte i nježno ušao unutra i, oh Bože, osjećaj je bio tako dobar da je uspio ušutkati njegove ubrzane misli. Opustio se u ritmičkim kretnjama, povlačenjima i penetraciji. Radio je to pažljivo, dajući joj sve vrijeme svijeta da nađe svoje zadovoljstvo i prepusti se. Da on naposljetku doživi orgazam, nije bio cilj, iako bi ih to trebalo zbližiti. Ali njegov je bio na drugom mjestu. Ona je bila centar pozornosti. Kada se napokon opustio, kada je njegovo lice palo na jastuk, njegovo tijelo je bilo toliko teško da nije uspijevao sakupiti snage da se podigne i odmakne se od nje... zapravo, htio je tako ostati zauvijek. Ali nisu još dotle došli. Kada se prisilio da se makne u stranu, nije se iznenadio kada ju je vidio da plače. Ali, nakon toga ga je iznenadila. Posegnula je rukom, dotakla njegovo lice i šapnula. »Želim da mi nešto obećaš.«


»Reci.« »Nemoj sebe kriviti. Ako ne uspije, ne želim da ni na jedan trenutak pomisliš da si ti napravio nešto krivo. Ponekad... ponekad ljudi izvuku kraći kraj i to je samo stvar sreće. Ne postoji ništa što ti ili ja možemo napraviti po tom pitanju.« Nisam baš siguran u to, pomislio je. Ono što će sigurno napraviti bilo je naplatiti Devini za ovo. Na načine koje demon ne može ni zamisliti. »Obećaj mi«, rekla je Sissy. Kimnuo je jednom i slagao. »Obećavam.« Gledala ga je dok se sunce sve više dizalo i ptice počele pjevati. Život na ovoj strani svijeta ustao je na noge i protegnuo ruke, budeći se iz sna. »Volim te«, rekla je. Njegovo srce je stalo. I zatim počelo jako udarati. Ali... »Ne moraš to reći samo zato što sam ja...« »Ne, moram. Zato što želim da to znaš u slučaju... znaš, da ne budem više imala priliku. Volim te i hvala ti... hvala ti na svemu što si napravio za mene. Već sam jednom rekla i reći ću to ponovo. Ti si moj anđeo.« Spustio je glavu i poljubio je... jer je to htio, ali i zato što nije želio da vidi njegov izraz lica. Ona je dovoljno pametna da shvati o čemu se radi. »I ja tebe volim«, promrmljao je usnama dodirujući njezine. U isto vrijeme je bjesnio iznutra. »Zar ne možemo jednostavno pojesti ovaj kolač? Mislim, stvarno, Eddie.« Kada je Ad ugurao još jedan ogromni komad čokolade s lažnim preljevom od vanilije u usta... i uživao u tom proizvodu Duncan Hinesa... molio se da njegov prijatelj preskoči temu. Nije imao sreće. »Želim znati.« Ad je popio veliki gutljaj iz svoje šalice kave. Eddie je napravio


lončić kave uz desert koji su jeli za doručak i oboje je bilo tako jebeno dobro... Dok je sjedio preko puta svog prijatelja, bilo je kao da nikada nisu bili odvojeni. Skoro. »Ad? Moram znati možeš li se boriti u stanju u kojem se nalaziš.« »Mislim da nisam puno oštećen.« Ad je spustio šalicu i nastavio jesti kolač. Je li mu ovo drugi komad? Ili treći? »Malo šepam, to je sve.« »I oko također.« »Kako god.« »Mogu li biti iskren?« »Molim te, nemoj.« Eddiejeva stolica je zaškripala kada se nagnuo natrag. »Stvarno sam zadivljen tobom.« Adove obrve su se iznenada podigle i spustio je vilicu. »Ja, ah...« »Kada smo kod nesebičnosti.« Eddie je kimnuo glavom. »Dužno poštovanje. Veliko poštovanje, čovječe. Moram ti reći da nisam mislio da ćeš tako nešto napraviti.« »Tvoja smrt je za mene promijenila pravila.« »Da, oprosti zbog toga.« Ad se namrštio. »Što to govoriš?« »Trebao sam čuti tu rospiju. Trebao sam obraćati više pozornosti.« »Ne, krivica je moja. Ne mogu ti reći koliko sam puta prevrtio cijelu stvar u glavi. Iznevjerio sam te.« Podigao je dlan da ga zaustavi od suprotstavljanja. »Ne. Ja sam ti trebao čuvati leđa i nisam uspio. Zapravo, tako je uvijek bilo između nas dvojice. Uvijek sam te uvlačio u glupa sranja i opasne situacije...« »Ali bilo je zabavno. Bilo je tako jebeno zabavno.« Ad je ustuknuo. »U redu... nisam mislio da ćeš to reći. Ikada.« Eddie je progutao posljednji zalogaj i osmjehnuo se. »Svakom pravom putu je potrebno malo nereda u životu. Ti si moj. Proživjeli smo neke jebeno lude avanture, i da, neke od njih su se vjerojatno mogle zaobići i bile su bez sumnje opasne, ali bez tebe? Dosadno. Moj


besmrtni život bi bio tako usrano dosadan.« Ad je spustio pogled i malčice se osmjehnuo. »Dakle, ova krivnja koju vučem za sobom?« »Riješi je se. Ja sam donosim svoje odluke. Mogao sam te napustiti prije tko zna koliko stoljeća. Ali istina je da bih se radije sudario s nekoliko zidova zajedno s tobom nego otišao u običnu šetnju s bilo kim drugim.« »Ti uvijek znaš reći lijepe stvari.« »Uz to, budimo iskreni. Uz moje krasne sposobnosti da privučem žensku osobu, vjerojatno nikada ne bih spavao ni sa jednom da nije bilo tebe.« Ad se ukočio. »Da, što se toga tiče. Ja sam... ah, ja više nisam za upotrebu.« Kada je Eddie uzdahnuo, Ad je slegnuo ramenima. »Ali ih još uvijek mogu uhvatiti za tebe. Zapravo, samo reci riječ i ja idem u pohod. Kvragu, pa mogu posredstvom živjeti kroz tebe.« »Isuse...« »Ma daj, ionako nikada nisam bio u potrazi za pravom ljubavlju. Osim toga, postoji samo nekolicina načina da se dotično napravi, a ja sam to napravio oko petsto tisuća puta do sada. Prije ili kasnije se trebalo očekivati da će ostarjeti i sada se više nikada ne moram brinuti da će mi se dignuti u hlačama kada ugledam nekog zgodnog komada. Ima nekih prednosti.« Nastupila je duga tišina. Ad se premjestio u stolici i začulo se škripanje. »U reeeeeedu, upravo sada bi bilo dobro kada bi me prestao tako gledati. Još uvijek su mi sve ruke i noge na broju, znaš. U potpunosti sam funkcionalan, ili bar dovoljno funkcionalan kada se sve zbroji.« »Naravno.« Eddie je pročistio grlo. »Definitivno.« Ah, kvragu, moglo je proći i bez ove neugode, ali ionako će saznati prije ili kasnije. Tako da je moglo biti i sada... Jim i Sissy su se pojavili na ulazu. Izgledali su kao da su se upravo vratili sa sprovoda. Bilo je očito da je odluka donesena. »Spremni smo za ovo«, rekao je Jim, stavio ruku preko njena


ramena i privukao je sebi... kao da je možda zaželio da je njegovo tijelo ono koje će metafizički rasporiti. »Mislim da trebamo otići u nabavku nekih potrepština.« Eddie je kimnuo. »Da, trebamo.« I to je bilo to, Ad je pomislio kada je ustao na noge. Ponovno su skupa... a sada je vrijeme za rock ’n’ roll, kako se kaže. Samo bi radije volio da ne moraju izvesti egzorcizam. Na Sissy.


POGLAVLJE 36

N

aravno da je to onaj isti prokleti Hannaford, Sissy je pomislila kada su ulazili na parking, koji je bio prepun prosječnih auta i kamiona. I da, sve je bilo isto kako se sjećala, redovi parkiranih automobila pod krivim kutom usmjerenih prema trgovini, kolone kolica za kupnju su se presijecale s njima, a stalno ulaženje i izlaženje kroz automatska vrata tvorilo je užurbanu masu. Eddie je parkirao auto i ugasio motor. U isto vrijeme troja vrata su se otvorila i anđeli su izašli van. Ona je samo stavila ruku na rukohvat i ostala u sjedalu. Jim je pogledao preko ramena kao da je očekivao da će biti odmah pored njih. Onda je izgledao kao da blijedi. Ad i Eddie su ga pogledali i njihove usne su se kretale kao da ga pitaju nešto. Kada je odmahnuo glavom, prozborio je nekoliko riječi... i odjednom su druga dva anđela izgledala kao da ih je netko koljenom udario u međunožje. Ah, očito nitko od njih nije pomislio o tome gdje su došli. To je bilo upravo ono mjesto gdje ju je demon oteo. Ali, kako god, morala se prestati sažalijevati i preboljeti to. Odlazak u trgovinu neće promijeniti ništa. Zlo se već dogodilo. Prisilila se da otvori vrata i namjestila majicu na mjesto. »Imamo popis. Pođimo.« Progurala se kroz njihova snažna tijela i odlučno krenula prema ulazu. Putem je prošla pored majke sa dvoje djece s tristo dolara vrijednosti namirnica uguranih u kolica... pored starijeg muškarca sa samo jednom vrećicom i plastičnim vrčem narančinog soka... dvije sredovječne žene koje su govorile nemogućom brzinom prekidajući


jedna drugu. Na trenutak je požalila što, prije nego su joj se sva ova sranja dogodila, nije nikada primjećivala ljude oko sebe. Koliko je lijepo vidjeti mladu obitelj u kupovini Popsiclesa i Hamburger Helpera. Ili koliko veličanstven može biti osamljen osamdesetogodišnjak koji se usudio sam otići do trgovine. I koliko je posebno vidjeti ustrajalo prijateljstvo u svom prirodnom okruženju. Čovječanstvo je prekrasno. U svojim različitim oblicima i veličinama, od faze preživljavanja do trijumfalnih pobjeda, u svom siromaštvu i bogatstvu. A pogotovo u svojoj svakodnevici, u trenucima aktivnosti. Smiješno, tema svakodnevnog života, prije nego što je od njega odvojena, bila je kao disanje ili otkucaji srca ljudskog tijela... nešto što se događalo automatski i kao takvo ga nije smatrala čudom, što ono zapravo jest. Tek poslije smrti prepoznala je krhku snagu smrtnosti. .. Tek sada ga je gledala s primjerenim poštovanjem. Kada je prošla kroz automatska vrata i stigla u dio trgovine sličan predvorju, posustala je. Isti onaj Muzak je svirao, stari Michael Bolton je tiho svirao kroz malene zvučnike na stropu kao da želi uvrijediti što manji mogući broj ljudi. Kolone kolica za kupovinu su također bile iste kao i proizvodi na stolovima u središtu prostorije... keks, vrećice čipsa, alat za vrtlarstvo. Zatvorila je oči. Alat za vrtlarstvo je bio nov, ali štand čipsa Lay’s i tri različite vrste slatkih kolačića u svojim plastičnim kutijama nalazili su se na istom mjestu gdje su bili i onda. Zadivljujuće, pomislila je dok je hodala dalje i došla do odjela za cvjećare. Dok je stajala okružena buketima ruža umotanih u celofan, njihovim malenim glinenim posudama i samostojećim pastelnim zumbulima, osjećala se nevidljivom, kao što je i bila. Ljudi su prolazili pored nje bez pogleda i ta je odvojenost koju je osjećala učinilo još više razarajućom. Ali onda je shvatila... možda je to oduvijek bilo tako.


Dok ih je gledala, prisjećala se prolaska pored nebrojene količine stranaca... svi su bili anonimni i nije znala njihova imena, lica, obitelji. Bili su joj nekako nevažni, izuzev toga da nikome od njih nikada nije poželjela bolest ili htjela biti odgovorna za njihove boli. Ali to je samo najosnovnije. Ona nije znala koje su ih tragedije morile kod kuće ili koje će ih tek moriti. Nije znala je li netko provalio u njihovu kuću dan ranije, jesu li se borili s nekom bolešću, jesu li izgubili dijete, jesu li prevareni. Sreća je nošena poput odijela na ljudima. Mogla se vidjeti na svakom milimetru, od njihovih pokreta do njihovih pogleda. Ali tuga i gubitak su bili skriveni, čuvani u tišini ispod njihovih držanja i prikriveni svakodnevnim aktivnostima. Nije znala s čim se itko od tih ljudi suočava u svom životu. Znala je onoliko koliko su oni znali da ona stoji među njima, ni živa ni mrtva. Izgleda da nevidljivost ima dvije strane. I to je žalosno. To joj je dalo novu ideju kakav bi Raj trebao biti. Prije, dok je to mjesto bilo samo hipotetsko, dok je bila mnogo, mnogo mlađa na toliko različitih načina, to vječno mjesto odmora gore među zvijezdama nije bilo ništa doli mjesto ispunjeno žele bombonima i slatkišima, beskrajnim nedjeljnim spavanjima i svakodnevnim filmovima koje je režirao John Hughes. Sada... sada je mislila da je sama ljubav. Vječna ljubav koja te umota i čuva te, osigurava da zauvijek ostaneš sa svojom obitelji i prijateljima. Bez odvajanja, čak i među strancima. Bez tuge. Nitko ne bi odlazio niti bio ostavljen. »Sissy?« Poskočila je kada se Jimova ruka našla na njenom ramenu. »Oprosti. Malo sam rastrojena.« Podigla je popis. »Ja ću otići po sol, ako se ti želiš pobrinuti za limune?«


»Drago mi je što si me pozvala da dogovorimo dodatan sastanak.« Pogledavajući unaokolo po uredu terapeutkinje, Devina je poravnala svoju kratku suknju na bedrima i usiljeno se osmjehnula misleći kako je možda trebala pričekati svoj uobičajeni termin. »Popravila sam štetu koju sam napravila na svojim stvarima, izlanula je. Mislim, u redu, većinu posla su napravile njene sluge. Ali ona im je naredila da to naprave. »I ja sam...« Namrštila se kada više nije znala što reći. Misli. Nagoni. »Devina?« Imala je osjećaj da bi trebala nastaviti seansu, pa se pokušala dosjetiti nečega, bilo čega što može reći. Naposljetku je promrmljala »Znaš, baš je smiješno kako sam te pronašla.« »Rekla si mi da me neki tvoj prijatelj preporučio.« »Lagala sam.« Pogledala je prema njoj da vidi je li ju uzrujala, ali ne. Terapeutkinja je samo sjedila poput Bude na svojoj sofi bež boje u uredu bež boje i toj boji prikladnom izrazu lica. »Bilo je to mnogo više... bilo je pomalo čudno, zapravo.« »Pričaj dalje.« »Pa, znala sam da ću... Gledaj, imala sam isti posao oduvijek i stvarno sam bila sretna na tom namještenju. Imala sam mnogo autoriteta i bilo mi je dozvoljeno raditi što god poželim. Mislim, nije bilo savršeno... ali, nisam znala što imam dok mi šef nije odlučio sve promijeniti. Odjednom, više ništa nije bilo kao nekada, znaš? I onda, iz vedra neba, počela sam raditi s nekim novim tipom i natjecali smo se za spomenuto promaknuće... i jednog dana... jednog dana, pretpostavljam da sam samo pukla od stresa. Spremala sam se za posao, sjedila sam ispred svog ogledala...« Podigla je ruke na lice i protrljala obraze. »Nanosila sam šminku... znaš, kao što radim svaki dan. I ja...« »Nastavi, Devina.« Dodirivala je čeljust, bradu. »Ja sam... problem je bio u podlozi koju sam koristila. Nisam mogla pogoditi kako treba. Niti sam je uspjela nanijeti na kožu... kako treba...« Brzo je trepnula, a sjećanja


panike su joj se silinom vraćala. »Trebala sam je nanijeti kako treba. Morala sam je nanijeti kako treba tako da bih izgledala kako treba, da nitko ne vidi...« »Ne vidi što, Devina?« »Što sam ja zapravo. Tko sam ja zapravo.« Zurila je u svoje ruke i ponovno poravnala suknju. I ponovno. I ponovno. »Nisam uspijevala. Podloga... jednostavno...« Pročistila je grlo, trgnuvši se iz tog trenutka iz prošlosti. »Nekoliko puta sam je nanijela. I onda stavila još i još. I još. Potrošila sam cijelu bočicu i otvorila novu. Iako sam znala da radim samo još gore, nisam mogla... osjećala sam se kao da sam zarobljena. Zapela sam u nekakvom začaranom krugu.« Terapeutkinja je s ozbiljnošću kimnula glavom. »Točno znam na što misliš. Ponavljanje te toliko obuzelo da te figurativno zarobilo.« »Upravo tako.« Izdahnula je. »Točno to se dogodilo. Napokon sam se zaustavila kada sam se iscrpila. Bila sam prekrivena podlogom. .. bilo je svugdje po mojoj bluzi, mojim rukama, mojoj taštini.« »Izvoli«, rekla je terapeutkinja dok se naginjala naprijed s kutijom Kleenexa. »Oh. Neću ja...« Ali njene oči su suzile. »Oh. Hvala.« Dok se brisala, terapeutkinja se naslonila natrag. »To stvarno može biti zastrašujuće.« »I bilo je. Nisam imala kontrolu... i znaš da sam uvijek bila opsesivno kompulzivna. Mislim, volim kada je sve savršeno i kada su mi sve stvari na mjestu. Volim svoje stvari i točka. Osjećam se... sigurnije... kada imam točan broj ruževa za usne sa sobom.« »Sjećam se. Bilo je teško baciti jedan od njih na jednom od naših prošlih sastanaka.« »Da.« Devina je provukla prste kroz kosu provjeravajući je li još uvijek na mjestu, je li pričanje o ovome otkrilo njenu stvarnu ružnoću. »Ali tog jutra sam prvi put osjetila da me se može onesposobiti... i to me prestravilo. Bilo je tako sjebano. Kao da se tvoj najbolji prijatelj okrenuo protiv tebe, znaš? Kao da te ono što te inače čini sretnom odjednom... posjeduje.«


»To je jako česta pojava, Devina. Jako, jako česta.« »Onda sam se istuširala. Morala sam, bila sam u potpunom neredu. I tada sam odsjedala u drugom stanu. Nisam baš osoba koja gleda televiziju, ali imala sam jednu od onih sa širokom ekranom. Izašla sam iz kupaonice i bila je upaljena. Valjda sam je u nekom trenutku uključila. Stajala sam iznad ostataka praznih bočica podloge, osjećala sam se kao da ludim i onda si se pojavila. Na televiziji, Veronica Sibling-Crout. Smiješno, nisam vidjela reklamu nikada ranije. Ali se pojavila baš u trenutku kada mi je trebalo.« »Ponekad se stvari događaju s razlogom.« Devina je zurila u ženu. »Stvarno si mi pomogla. Mislim, još uvijek mi je teško, ali ti si mi pomogla da shvatim da nisam jedina osoba s ovim... problemom.« »Znaš, velik dio moga posla je samo osigurati da ljudi znaju da nisu sami. To, i da ih naučim korisne načine kako da se nose s nekim ponašanjima koja ne žele u svom životu i koja mogu promijeniti.« »Stvarno si me... spasila. Spasila od mene.« Terapeutkinja se namrštila. »Devina, zašto imam osjećaj da se pozdravljaš sa mnom?« Zato što možda i jest. »Neke stvari će se promijeniti. Bar će se promijeniti za mene. Ti možda nećeš primijetiti razliku.« Iako, ako Devina pobijedi, žena će zasigurno osjetiti razliku. I bez sumnje, da je terapeutkinja svjesna što je na kocki u ratu, molila bi da Jim pobijedi u zadnjoj rundi. »Na koji način će se stvari promijeniti za tebe?« »Promaknuće. Vrijeme je da se odluči tko će ga dobiti. Ili ja ili onaj drugi tip ćemo dobiti mjesto potpredsjednika.« Paralela koju je povukla možda se nije uklapala u potpunosti, ali to je bilo najbliže što je mogla reći bez da ju baci u šok. »I ako ga ne dobijem, neću moći više dolaziti ovamo.« »Zašto? Hoćeš li biti premještena?« Skoro sigurno, i to ne na dobar način. »Da.« Terapeutkinja se namrštila. »Izgledaš kao da si se... pomirila s


nekakvom sudbinom.« »Čini mi se da jesam. Ovo se ne može nastavljati unedogled.« »Devina, dopusti mi da te nešto pitam. Vjeruješ li ti u Boga?« Kvragu, pa upoznala ga je. »Da. Vjerujem.« »Vjeruješ li da On voli svu svoju djecu?« »Zar sada postajemo malo religiozni?« Nije joj baš smetalo, ali to nije bilo uobičajeno onom... »Vjeruješ li?« Pomislila je o svom dugom odnosu sa Stvoriteljem... i svim stvarima koje Mu je priredila. »Da, znam da voli. Čak i one užasne dijelove svoga svijeta... Čak i njih voli.« »Onda se nemoj bojati sudbine koja te očekuje.« Nasmijala se gorko. »Da, kako ne.« »Ako vjeruješ u tradicionalnu sliku Boga, onda je on svemoguć i nijedan dio Njegova stvaranja nije nepromišljen i preokret u nijednoj sudbini nije izvan Njegova stvaralaštva.« »Kada smo kod toga. Vjerojatno se okomio na mene. Ili je bar trebao. Napravila sam mnogo jako...« Zlih. »... loših stvari.« »Ali On je stvorio i tebe.« Devina se premjestila u svojoj mekoj stolici. Imala je osjećaj da su stvari prebrzo postale prestvarne. Kao da je... »Možemo li se vratiti priči o ruževima?« »Ako ćeš se tako osjećati bolje, naravno.« Devina je dobro pogledala ženu. Izgledala je isto kao i uvijek, isti glas, isto tijelo Majke Prirode i starinske odjeće šezdesetih. Izgledalo je nemoguće da je netko poput nje mogao unijeti toliku promjenu. Devina je prekrižila noge s jedne, pa s druge strane. »Ne znam. Pretpostavljam da ti samo želim zahvaliti na svemu što si napravila za mene. Stvarno mi je... bilo od pomoći.« »To me uistinu dirnulo.« Nastupila je još jedna duga, duga tišina. »Ne znam što bih još rekla.«


»To je u redu. Možemo samo sjediti ovdje i možda se još nečeg sjetiš.« Tako su i napravile. Sve dok Devina nije diskretno premjestila sat na stolu koji je stajao sa strane. »Izgleda da je naše vrijeme isteklo.« »Izgleda da jest.« Ustala je, zgrabila svoju torbicu Prada i prebacila je preko ramena. Nije se potrudila izvaditi blok za čekove. Ako pobijedi u ratu, posjedovat će dušu te žene, pa ako joj bude trebala pomoć, bit će joj više nego besplatno. A ako izgubi? Što bi terapeutkinja mogla napraviti? Tužiti je? Ha. Terapeutkinja se gurnula rukama prema naprijed do ruba trosjeda i onda podigla tijelo s jastuka. Brzo i efikasno je namjestila svoju labavu odjeću na mjesto, kao da joj je neugodno zbog njene veličine, a njena odjeća to prekriva. Devina je znala kakav je to osjećaj. »Onda, zbogom.« Devina je podigla ruku. »Da. Zbogom.« Nije pričekala odgovor i krenula je prema vratima, ali nešto joj nije dalo da ode. Okrenula se natrag i nije se mogla otarasiti apsurdnog nagona da bi trebala... Kao da je terapeutkinja točno znala što želi, ispružila je ruke prema njoj. Devina je otišla do nje i nagnula se... te dopustila da je omota u zagrljaj koji ju je progutao, prošao kroz njenu lažnu vanjštinu i došao do njene ružne unutrašnjosti... i prihvatio je takvom kakva jest. Zatvorila je oči i ostala u zagrljaju prihvativši utočište koje joj je pruženo. Predosjećala je da bi joj to mogla biti jedina utjeha za dugo, dugo vrijeme.


POGLAVLJE 37

P

a, nije li ovo prekrasan dan za putovanje kroz sjećanja, Sissy je pomislila dok je gledala kroz stražnje staklo Explorera. Tužno što nije u onom stilu priče o Božićima iz prošlosti. Dok se Jim približavao jednom od mnogih skladišta u starom dijelu pristaništa u Cladwellu, morala se pripremiti za još jedno mjesto koje nije htjela vidjeti ponovo. »Jesi li siguran da moramo to napraviti baš ovdje?« upitala je i pogledala u visoku, široku peterokatnu zgradu. Kada je počela padati lagana kišica, činilo se kao da ih je oblak prekrio samo zato što ni sunce nije htjelo sudjelovati u onome što će se dogoditi. Eddie se nagnuo u svom sjedalu. »Što smo bliže mjestu na kojem si zaražena, veća je mogućnost za uspjeh.« Oči su joj pobjegle prema retrovizoru. Jim je gledao u nju s vozačeva sjedala, njegove plave oči su bile odsutne... ali zanimljivo. Sada ga je mogla čitati. Bio je strašno ljutit i pokušavao je to ne pokazati... zbog toga ga je voljela još više. Kimnuo je. Jednom. »U redu«, rekla je i širom otvorila vrata. Rukom je dotakla trbuh. Već ju je tada koža počela peći... i nije morala podignuti majicu da bi znala što se događa. Znala je. One posjekotine na njenoj koži, simboli koje je demon urezao u njeno meso kao dio rituala koji je izvršen nad njom vratili su se, aktivirala ih je blizina mjesta na kojem je ubijena. Užasni ožiljci su ovo već jednom napravili, kada ju je Jim doveo ovamo, u nadi da će joj to pomoći da shvati što joj se dogodilo.


Valjda je to bio dokaz da još uvijek ima nešto u sebi, hm. Putovanje u demonov prijašnji stan bilo je mutno. Ili je možda namjerno blokirala prizore kultivirano rustikalnog, propalog, tužnog stila dekoriranja kao i činjenicu da su anđeli čarobno prolazili kroz svaka vrata koja su bila zaključana. To je bila dobra stvar, jer je na vratima koja su tražili bilo sedam lokota. Kada su ih otvorili jedan po jedan, ušla je u ogroman, otvoren prostor.. . i onda shvatila da su svi oni postali nevidljivi. Stope nisu odzvanjale, vrećice iz Hannaforda nisu šuškale, nije se ćuo ni Adrianov težak dah nakon penjanja uza stepenice. Zaustavila se kao da joj je netko izbio zrak iz pluća kada je u udaljenom kutu sobe ugledala otvorena vrata kupaonice obložene u sivi mramor. Netko joj je nešto gurnuo u ruku. Plava kutija soli Morton. »Hajde«, rekao je Jim. »Pomozi mi.« Upravo joj je takvo nešto trebalo da joj odvrati pažnju i slijedila je njegove upute od riječi do riječi. Otišla je do najbližeg zida i počela posipati tanku liniju koja je trebala ići svugdje oko prostorije. »Ja ću odraditi zahod«, rekao joj je nakon što ju je gledao neko vrijeme. Suštanje granula dok su padale zvučalo je poput glasanja zmije i bez obzira koliko se trudila, nije uspijevala bijela zrnca oblikovati u savršenu, ravnu crtu. Uz to, stan je bio toliko velik da su joj trebale dvije pune kutije da napravi što treba. Baš kada je završavala, miris nečeg čistog i svježeg je zaokupio njenu pažnju. Eddie i Jim su zapalili nešto što je izgledalo poput cigareta i ispuhivali nekakav blijedi dim dok su hodali oko crte. U kupaonici je mogla čuti ulijevanje tekućine u umivaonik i prskanje unaokolo. Otišla je do te strašne sobe i nagnula se unutra. Morala je protrljati trbuh jer je ožiljak počeo peći još jače. Adrian je ulijevao hidrolat


lijeske i hidrogen u umivaonik, prazne boce alkoholnog octa i limunova soka su bile u smeću pored njega. Nešto je zasvijetlilo na zatvorenom sjedalu nužnika i ona se namrštila. »Jesu li to...« »Pištolji?« Pogledao je preko ramena. »Da. Jesu.« Sissy se sporo približila, kao da bi mogli početi upravljati sami sobom... nešto što se činilo sasvim razumnim s obzirom da su obje cijevi bile uperene prema njoj. Bože, nikada nije vidjela tako nešto, cijela drška i tijelo su bili napravljeni od stakla. Baš kao i bodeži, pomislila je. I svi su imali čepove na sebi. »Vodeni pištolji?« »Posebna voda.« Uronio je ruke u otopinu u umivaoniku te je počeo miješati u krug. Izgovarao je nešto, toliko brzo i tiho da nije mogla ništa razumjeti. »Što to govoriš?« Odjednom, još jedan miris je došao do njenih nosnica... bio je to miris svježeg polja, tako jasan, čist i stvaran kao da je opipljiv. Tada se zaustavio, uzeo oba pištolja i uronio ih, a mjehurići su se dizali na površinu dok se spremnici nisu napunili. »U redu, sada se moramo namjestiti ovdje unutra.« Eddie joj je prišao. »Ispričavam se.« Kada se maknula sa strane, anđeo je uzeo kompas i dignuo ga u zrak. Hodajući po zahodskim pločicama, zaustavio se i izvadio zavjetne svijeće iz džepa. »Ne«, rekao je Jim. »U kadi. Moramo to napraviti ondje gdje je... znaš.« »Bit će lakše ovdje.« »Kada je okrenuta prema sjeveru.« »Moram moći hodati oko nje.« »Ja ću ovo napraviti.« Eddie je stisnuo zube kao da se zaustavlja da ne kaže ono prvo što mu je palo na pamet. »Jim. Ti si previše blizak svemu ovome.«


»Ja ću to napraviti i ona će ući u jebenu kadu.« Kada je to rekao, otvorio je još jednu sol i napravio krug oko prostorije te se nagnuo nad kadom kako bi bio siguran da se linija proteže i tim dijelom mramornog zida. Jedino što nije posuo bilo je prozorsko okno. Do trenutka kada je bio gotov, Eddie je već postavio svijeće u smjeru četiri strane svijeta oko ruba kade. Upalio ih je upaljačem Bic koji je ranije vidjela kod Jima i uzeo jedan od kristalnih pištolja te drugi dao Adrianu. Jim je još nekoliko puta ispuhnuo dim iz cigarete, zrak je postao zasićen mirisima oceanskog povjetarca, proljetnog sunca, svježe kiše. Onda ju je bacio na mramorni pod i zgnječio ju teškom čizmom. »Pomoći ću ti da uđeš unutra.« Pružio joj je ruku i okrenuo se prema Eddieju. »Neće se skinuti gola.« Gola? Eddie je kimnuo glavom. »To je u redu.« O, Bože, došlo je vrijeme, pomislila je. Sakupljajući snagu, prihvatila je Jimovu pomoć... i trebala joj je. Kada je stavila jednu pa drugu nogu preko visokog ruba kade, cijelo tijelo joj se počelo tresti. Želudac ju je toliko strašno pekao da se morala sklupčati. »Boli«, zastenjala je. »Što boli?« Eddie se nagnuo. »Što se događa?« Jim je odmahnuo glavom. »Ne moraš mu reći što...« »Simboli«, rekao je drugi anđeo. »U pravu sam, zar ne?« Kimnula je, a Jim je izgledao bijesno... ali ne na svog prijatelja. »U redu je«, rekao je Eddie i stavio ruku na njeno rame. »Mi ćemo se pobrinuti za to. Ti sada lezi.« Sissy je pogledala Jima i kada je kimnuo glavom, ona se ispružila na tvrdom, hladnom porculanu. Kada je stavila obje ruke na trbuh, pomislila je kako je kada neka vrsta njenog sarkofaga... i odlučila da će se, ako uspije izaći iz ovoga u jednom komadu, tuširati ostatak svog besmrtničkog života.


»Sjećaš li se riječi?« Eddie je upitao. Jim je odgovorio tako što je počeo govoriti nekim stranim jezikom, sporo i pažljivo. »Dobar naglasak«, promrmljao je Ad dok je stajao pored prozora. »Zatvori oči, Sissy«, rekao je Eddie. »Nemoj gledati. Bez obzira što se dogodilo, ne otvaraj oči.« Bez nekog dobrog razloga... osim toga što je gubila razum... imala je viziju iz Otimača izgubljenog kovčega, kratki prizor Harrisona Forda i glumice koja je glumila kći profesora Ravenwooda zavezane za kolac prije nego što je francuski arheolog otvorio zlatnu kutiju. Nemoj gledati, Marion... Bože kako je željela da je ovo film. Sa sretnim završetkom. Jim je bio posljednje što je vidjela prije nego što je spustila kapke. Stajao je nad njom, gledao je s visine, a njegovo mršavo lice ozbiljno poput svećenika koji gleda u nečiji sarkofag. Što je izgledalo poprilično primjereno situaciji. »Volim te«, rekla mu je bez zvuka. Nije izgubio svoj ritam, ali se nagnuo i pogladio je po obrazu. Tako joj je uzvratio. Možda to nikada više ne bude mogla. »Nije tvoja krivica«, šapnula je. Umjesto da pričeka ne bi li vidjela hoće li joj se protiviti na neki način, zatvorila je oči. Pokušavala je disati. Osjetila je kako joj srce jako lupa, dobila je glavobolju od pritiska... ili je možda uzrok bila kada. Vibracije su počele lagano pa je pomislila kako je nju uhvatila treskavica. No, onda su se počele širiti i odjekivati. Očito nije ona. Nedugo nakon toga lagan povjetarac je počeo puhati preko nje unatoč tome što se oko nje nalazila kada. Rukama su joj prošli trnci ispod majice, nos ju je svrbio i dlake su joj se narogušile. Je li netko otvorio taj prozor... Ne, ona se okretala. Vrtjela. Sporo. Nije ostalo tako. Brzina se promijenila, brže i brže, sve dok se nije imala osjećaj da leti, a centar osi je bio njen pupak, centrifugalna


snaga povlačila je njene noge i ramena u suprotnom smjeru kao da će je izdužiti, istezala joj je zglobove dok se ona borila protiv sile. Mučnina joj je prevrtala želudac, a pritisak u glavi je postajao sve jači. Osjećala se kao da će joj lubanja eksplodirati. Baš u trenutku kada je pomislila da će se raspasti, baš kada je pomislila da će izgubiti svijest... u jednom trenu, sve je prestalo. Odjednom se više nije vrtjela, sada je lebdjela, lagana poput perca na vjetru, sva bol je nestala. Onda joj se vratio vid... čak i sa zatvorenim kapcima mogla je vidjeti žarko bijelo svjedo ispod sebe, a njeno tijelo je presijecalo put kroz osvjetljenje. Jimovo lice se pojavilo nad njenim, čudna percepcija kojom se činilo da se nalazi odmah pored nje, a u isto vrijeme izrazito daleko. Njegove usne su se pomicale, nepoznat jezik ulazio je u njen um ne kroz uši nego kroz nekakvu psihičku povezanost. Ne pomiči se, Sissy, rekao je a da nije prestao izgovarati stihove. Ne smiješ se pomaknuti ni milimetar. U redu, uzvratila mu je mislima. Tada je podigao kristalni bodež iznad njenih prsiju. O... sranje. Ovo će boljeti. Pripremila se i podigla prsni koš ponudivši se tome, što god da je slijedilo. Radije bi bila bilo kakva verzija izgubljenog mrtvaca nego živa s nečim Devininim unutar sebe što pušta korijenje poput otrovnog bršljana, gušeći njenu osobu i ostavljajući njeno tijelo ispunjeno zlom. Napravi to, rekla je Jimu. Budi snažan. Mogla se zakleti da su mu suze zasjale u oba oka. Onda je posustao, kao da se bori s dvije loše opcije. Napravi to, Jim. U redu Je... Želim da to napraviš. Bolje da sam mrtva, nego da je imam u sebi. Čvrsto je stisnuo zube, jednom trepnuo i zamahnuo svom snagom. Bol je bila toliko snažna da je vrištala dok nije potpuno izgubila glas. Nakon toga se zamalo onesvijestila kada ju je rasporio bodežom, kao da ribi vadi iznutrice. Kada je otvorio veliku rupu, Jim je posegnuo u nju golim rukama, opipavajući, tražeći.


A ona je vrištala. Vrištala... jer je to bilo jedino što je mogla. Vrištala... iako nije mogla disati. Vrištala unatoč tome što nije mogla razmišljati ni... Jim je povukao nešto. Mora da je to bila njena kralježnica, pomislila je, jer se njeno izmučeno tijelo izvijalo posvuda... bilo je kao da ju pokušava odvojiti od nje same. Ne, to nije bila njena kralježnica. Kada je podigla glavu i gledala kroz zatvorene oči... vidjela je da se radi o nekakvoj crnoj, uljanoj masi, kao da je dio Devinina zida nekako završio u njoj... i zlo se odbijalo predati. Što je jače povlačio, to se više opiralo, a ona se počela izdizati iz kade svakim sljedećim povlačenjem. Ona će umrijeti. Kada joj je dah postao sve teži, počela se gubiti, ali se borila da ostane uz Jima. Usredotočila se na njega i prikupila svu snagu koju je imala. Izgubila je bitku. Izgubila je... sebe. Jim se nagnuo toliko duboko u kadu da su ga Adrian i Eddie čvrsto zgrabili u strahu da će ga izgubiti. Vjerojatno dobra ideja s obzirom da su se njegova ramena tresla i bedra gorjela. Ali zlo se nije pomicalo. Ni centimetar. Ni milimetar. Kvragu, trebalo se... trebalo se moći izvući kao u prvoj rundi. Eddie ga je izvukao iz Vin diPietra... »Pusti, Jim!« viknuo je Ad. »Pusti... izgubit ćemo te...« »Jebi se!« Jim je još jače ukopao pete i... Njegov stisak je počeo popuštati i znao je bez promišljanja da Sissy neće preživjeti još jedan pokušaj. Imali su samo ovu priliku. A on je gubio. Stisak mu je počeo kliziti, o Bože, stisak, njegov stisak... Netko je ispustio krik. On. On se kockao i izgubio... ponovo. Iznevjerio je... ponovo. Gubio je još jednu ženu koju voli... ponovo... Dva para ruku su se spustila i pridružila mu se na crnoj masi,


jedan na jednoj i drugi na drugoj strani. Svi su zajedno povlačili. On, Adrian i Eddie. Svi su povlačili zajedno, a snaga im se nije povećala samo kao da su se zbrojile tri snage, nego mnogo više njih. Zlo se počelo pomicati. Osjetio je kako se pokorava. U početku je bilo skoro neprimjetno, ali onda... da, da. »Jače«, viknuo je. »Jebemu, jače!« Osjetio je isijavanje topline drugih dvaju anđela dok su ulagali svu svoju snagu u borbu, znoj se prelijevao njegovim licem, kapao mu je preko očiju. Još samo malo. . . kada bi mogli još samo malo povući... Zvuk koji je tama proizvela kada se napokon otrgnula bio je poput škripe guma preko cementa, koji mu je parao uši, zbog čega se zgrčio. I baš kao što se dogodilo s Vinom, crnilo se oslobodilo i počelo bježati, pišteći po stropu poput šišmiša u špilji. Nije bilo vremena za radovati se pobjedi. . . ili provjeriti je li Sissy živa. Jim je poletio prema natrag kao da mu je neka sila odbacila tijelo... ili ga otpuhala. Kada se našao usred zraka, u njegovom umu se sve počelo kretati jako sporo. Vidio je Adriana kako je bačen prema vratima, a Eddieja prilijepljenog za prozor. Sissy se koprcala gore-dolje po porculanu kao da su je obuzeli napadaji. Morao je doći do nje... morao je... Jim nije sletio na glavu. Sletio je na stražnjicu. Ali kada je kliznuo malo dalje, udario je potiljkom o nešto oštro i tvrdo. Udarac je izazvao osjećaj kao da je granata eksplodirala u njegovoj lubanji, bjelina i vrućina uništile su svaku njegovu misao i osjet. Sve što je ostalo bila je rastuća panika da će ono što su izvukli iz nje ponovno skočiti unutra. Ali ni to nije bilo dovoljno da ga održi pri svijesti. Sve se zacrnjelo.


POGLAVLJE 38

D

olje, pored Devinina starog stana, demon je stajao na sredini ceste, ondje gdje su ocrtane žute linije. Postavila je jednu štiklu sa svake strane te linije i podigla glavu prema petom katu zgrade skladišta. Hladan povjetarac puhao je preko njene kože, a kišica je polila njene obraze, izravnala joj kosu i smočila svilenu jaknu. Automobili su prolazili i poneki bi zatrubio... ali je svatko zurio u nju. No, po prvi put, ona nije obraćala pozornost. Kako su, dovraga, vratili Eddieja. Kako se to samo jebeno dogodilo. A onda, kada promisli, zašto se uopće pita. Postojala je samo jedna mogućnost kako se to moglo dogoditi. Stvoritelj. Gore u njenom bivšem prebivalištu, oblici su se nadimali na prozoru podijeljenom na kvadrate dok su izvodili ritual pročišćenja, proizvodili polje energije kako bi mogli izvršiti istjerivanje... i spriječili nju da uđe unutra. Znala je njihove male trikove napamet. Prvo bi stvorili prepreku od soli. Onda bi raznim mirisima zadimili prostor. I prije nego što bi počeli, napunili bi pištolje pročišćujućom otopinom i svom magijom koju Jim može prizvati... osim, naravno, ako on nije taj koji izvršava egzorcizam, jer u tom slučaju je ne bi mogao postaviti bez čarolije zaštite. Bilo je nemoguće ne osjećati se isključenom... ne samo zato što su svi radili zajedno nego zato što je njihov trud udružen da bi nju sjebali. Devina se nadala i molila se da to ubije tu kučku. I postojala je dobra šansa da hoće. Infekcija koja se nalazila u Sissy ukorijenila se dublje nego ijedna koju su anđeli ikada pokušali ukloniti...


Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip! Kada je neka vrsta Honde prilazila, vozač je toliko dugo držao trubio da se morala okrenuti za njim. Skupila je oči. Pustila je smeće od automobila da se udalji još jednu ulicu, a onda ispružila dlan i bacila bujicu energije na njega. Usredotočena na prozor na visini, začula je oštro kočenje, drobljenje metala, slamanje stakla, šištanje razbijenog hladnjaka. Bla, bla, bla... Čekala je još jedan sudar. Dogodio se deset minuta kasnije. Bez upozorenja, bar ne onog koje bi ljudsko oko ili uho moglo registrirati, staklo zahodskog prozora se raspršilo i nešto što je izgledalo kao gust roj pčela odletjelo je u zrak kružeći dok su sitni komadi stakla udarali o pločnik. Dio nje koji je tako darežljivo posudila Sissy čekao je njenu naredbu. .. i bilo ih je nekoliko koje je mogla zadati. Napasti. Ponovo ući u Sissy. Nastaviti put i sjediniti se s ostalim slugama te stvoriti silu koja bi mogla uništiti milijunske vojske. Podigla je dlan i prizvala ih kući, apsorbirajući crnu energiju. Dok su se sirene u daljini pojačavale i ljudska ekipa za čišćenje približavala, zurila je u kupaonicu svog stana u nadi da će vidjeti lice na prozoru. Nadala se da će ugledati Jima, da će je potražiti pogledom. Ali nije. Kada su se samo vozila hitne pomoći i vatrogasna vozila počela pojavljivati, ona je opsovala ispod daha i dematerijalizirala se. Iako je bila povrijeđena, pokušala je ostati pozitivna. Još je preostala završna igra koja se trebala odigrati i Jim je bio upravo gdje je trebao biti... unatoč tome što je bio sa Sissy gore u toj kupaonici. Za pobjedu su morale biti napravljene žrtve. Osim toga, njegovo vrijeme s tom kučkom je dolazilo kraju. Devina će se pobrinuti za to. Sissy se probudila uz zvuk kapanja.


Prvi poriv joj je bio da otvori oči i sjedne. Nije bila sigurna gdje se nalazi, ni zašto je glava boli, ni zašto joj je bilo toliko hladno, i bila je uplašena. Nešto se dogodilo... U reeeeeeedu. Nije se mogla pomaknuti i nije mogla otvoriti kapke. I to kapanje... ... sada je nestalo. Nije ga više čula. Je li opet izgubila svijest? Vrijeme je da prestane misliti o sebi. Ispružila je ruke niz tijelo, osjetila je nešto glatko i hladno te pratila do vrha što god da to jest... Kada. Odjednom, mozak joj je uključio poput kompjutera koji je netko resetirao. Slike rituala počele su navirati u njenoj svijesti, vraćalo joj se sve, od prosipanja soli do šaputanja stihova i svjetla koje se pojavilo ispod nje. A zatim trenutak kada je zlo napustilo njeno tijelo. Nespretno se uspravila, duboko udahnula i podigla majicu. Nestali su. Rune, simboli ili što god da su bili. Nisu više bili na njoj. Ali, unatoč tome što su joj suze uzrokovane olakšanjem počele navirati na oči, nije bilo vremena za ples pobjede. Pokušala se okrenuti da vidi kako su Jim i anđeli, ali njeno tijelo je bilo prekruto. Od struka do vrata, mišići su joj se toliko jako ukočili da se morala postaviti na koljena i puzati unaokolo. Prvo je ugledala Eddieja ispruženog na sivom, mramornom tlu. Njegovo tijelo je bilo opušteno kao da je malo prilegao, a noge izvaljene pored njegovih čizama. Ad je bio pored vrata u sličnom položaju. Bilo je... »O, Bože, Jim!« Uhvatila se za rub kade, podigla se, prebacila se preko i pala na drugu stranu. Jim se nalazio na drugoj strani prostorije, polovicom tijela je ležao ispod postolja umivaonika, glava mu je bila nagnuta pod krivim kutom, a tijelo se neprirodno trzalo. Koljena su joj krčkala na tvrdom tlu dok je puzala prema njemu.


»Jim?« Stavila je ruku na njegova prsa... tijelo mu je bilo još uvijek toplo, ali nije znala znači li to išta. »Jim... probudi se!« Srebrna krv se nakupila oko njegove lubanje. »Jim!« Htjela ga je pljusnuti ili protresti, ali ne daj Bože da mu slomi vrat... »Jim...« Iza sebe je začula jaukanje, a onda šuškanje, kao da su Eddie i Adrian dolazili sebi. »Pomognite mi«, rekla je bez da je pogledala iza sebe. »Jim... probudi se, Jim...« Ovo nije trebala biti tragedija na kraju... ona je ta koja je trebala biti »mrtva«. Ne Jim. »Smiri se«, Eddie je promrmljao dok ju je pokušavao obuzdati povlačeći je natrag. Dobra ideja... s obzirom da je malo trebalo da počne skakati po Jimovim prsima. Što ne bi bilo od pomoći. »Daj mi da ga pregledam.« Eddie je ispružio ruku i palcem otvorio Jimove kapke, jedan pa drugi. »Sranje.« Adrian se odgurnuo prema njemu. »Što je?« »Vraški dobar potres mozga... ili gore. Ne znam... Nisam ta vrsta iscjelitelja.« Eddie je pogledao Sissy. »Ali, prvo i osnovno. Uzmi sol i pospi je po prozorskom oknu. Ad, upali svjetla, molim te.« Onda je anđeo pogledao unaokolo. »Jebeno sranje, jedan od pištolja se razbio.« Što je objašnjavalo kapanje. Ondje gdje je Eddie bio bačen, kristalne krhotine su sijale pod svjetlošću koja se odbijala od smrznutog prozora, a lokva otopine koju je Ad pripremio nalazila se pored slomljene cijevi. Sissy se ukočeno uspravila i uzela preostalu kutiju soli. Bila je zabrinuta za Jima više nego za išta drugo, ali nije htjela da Devina dođe dok pokušavaju otkriti što točno nije u redu i kako to popraviti. Dok su joj se ruke tresle, odlomila je kvadratni, papirnati oblik na kutiji i opet se moglo čuti šuštanje granula dok je zatvarala krug oko kupaonice. »Možeš li ga iscijeliti?« Ad je upitao Eddieja.


»Ovo je izvan mojih moći.« Sissy je zatvorila oči i pomislila, Ne, ne, ovo ne može ovako završiti. Jednostavno ne može. »Je li mrtav?« začula je sebe kako pita kada se vratila i čučnula pored njih. »Je li?« Eddie je nije pogledao u oči. »Ne. Ali će ubrzo biti.«


POGLAVLJE 39

D

ok je arhanđeo Nigel gledao u visoki zid Dvora duša, pogled mu je bio usredotočen na novu zastavu pobjede koja se vijorila pored drugih dviju. Ali nije razmišljao o Jimovoj pobjedi ili o tome kako se, iako je običaj da spasitelj dođe gore i obilježi pobjedu posjetom, anđeo ovog puta nije pojavio. Ne, Nigel je zapeo u mislima o nečem drugom. Bio je svjestan što se dolje dogodilo i još uvijek se događa... Jim je bio na ivici života i s obzirom da stupaju u posljednju rundu, Nigel bi se trebao umiješati i napraviti nešto. Naposljetku, Stvoritelj je dopustio njegovu interakciju sa spasiteljem i zacjeljenje ozljede glave je, neki bi mogli reći, jedna vrsta »interakcije«. Umjesto toga, pričekao je prizivanje. Bio je sve samo ne impresioniran njegovom voljom da iskoristi svoju groznu situaciju za svoje osobne potrebe. Izgleda da očaj mijenja ljude, zar ne... »Ah, da«, šapnuo je. »Dobro došao, Edwarde...« Uz njegovo dopuštenje anđeo se materijalizirao na travnjaku pored njega... i bilo mu je stvarno drago što vidi tog čovjeka. Edward je bio tako visok i snažan, ali ono što je muškarca učinilo još korisnijim, bio je miran pogled... iako je Jim bio ozbiljno ozlijeđen dolje na zemlji, ono potrebno bilo je još uvijek neoštećeno. Nigel se osmjehnuo, ali ne kao da ga pristojno odbacuje. Bilo mu je uistinu drago što mu se taj borac vratio. »Stvarno mi je drago što te vidim.« Edwardov naklon je bio pun poštovanja. Primjeren. Brižan. Bio je poput hladne vode na jako vrućem, suhom mjestu. O, tako


cijenjen. »Nedostajao si mi, stari prijatelju.« Nigel je ispružio ruku i rukovali su se. »Nemamo vremena za gubljenje. Poznato mi je zašto si došao.« »Možeš li pomoći?« »Ne«, lagao je. »Još uvijek se oporavljam od posljednjeg pothvata. Ali hajdemo osmisliti novi, hoćemo?« Poveo ih je preko preko travnjaka prošavši pored stola koji je već bio postavljen za popodnevni čaj, iako je to vrijeme bilo udaljeno satima. Kao što se moglo predvidjeti, što se više približavao vijugavoj rijeci i šatoru bivšeg ljubavnika, to je Nigelovo besmrtno srce jače lupalo. Colin ga je izbjegavao tolikom pažnjom i promišljenim trudom da mu nije bilo ni traga ni glasa. Ispod smirene maske, Nigel je bio na rubu sloma i energija koja je bila potrebna da stvori privid razumnosti uzrokovala mu je bol u objema sljepoočnicama. Bio je prestravljen da drugi anđeo neće biti ondje, ali naprotiv, Colin se odmarao ispred kolibe sa starom, u kožu uvezanu knjigu u rukama... i pogledao je prema Edwardu dok su se približavali. Odmah je stavio Tennysonovu knjigu sa strane. Došetao do njih i zagrlio anđela. Potapšao ga je po čvrstim, snažnim leđima. »Drago mi je što si se vratio, prijatelju.« Colinove oči, te predivne, nježne oči, prelazile su preko Edwardova lica kao da provjerava jesu li svi njegovi dijelovi na pravom mjestu. »I vidim da te sve ovo nije dovelo u loše stanje.« Oh, kako je Nigel patio za takvom dobrodošlicom. Njih dvojica su podijelili kratak i ugodan razgovor, ali ništa od toga nije bilo upućeno Nigelu. »Potrebna je tvoja pomoć«, prekinuo ih je Nigel. »Dolje se dogodila nezgoda.« Edward je pogledao u njegovu smjeru kao da je iznenađen izrazom napetosti. U međuvremenu, Colin je zurio u ulaz u šator i, bez sumnje, zažalio što ga Edward nije posjetio sam.


Nigel se osjetio prisiljenim da ga jače pogurne. »Treba izvršiti iscjeljenje, a ja nisam sposoban za to.« »Onda vodi, prijatelju«, Colin je rekao Edwardu. »I ja ću...« »Pođimo svi zajedno.« To mu je dalo ono za čime je toliko čeznuo, te oči su se okrenule prema njemu i skupile od mržnje koju je arhanđeo do sada pokazao samo prema Devini, osama i televizijskim evanđelistima tamo dolje. Nigel je podigao obrvu. »Znam da nikada ne bi dopustio da osobno neprijateljstvo stane na put izvršenja tvojih dužnosti.« Colinova čeljust je jako zaškripala, kosti na obrazima su mu se napeto istakle. Ali nije proturječio. Ovo nije baš bilo neko poboljšanje njihovog konflikta, ali će bar biti zajedno u zatvorenom prostoru onoliko vremena koliko bude potrebno da Jima vrate u život... i, naravno, to je moralo biti napravljeno. Kakve god nevolje postojale između njega i Colina, uistinu su morali raditi zajedno kako ne bi izgubili Jima. A ako bude bilo prilike da povede razgovor? Usred svega toga. Nigel je bio spreman iskušati svoju sreću. U svome prošlom životu Sissy je vidjela nekoliko ozljeda glave... većina njih je bila na terenu za vrijeme utakmice. Bila je na utakmici američkog nogometa prije tri godine kada je lijevi napadač oborio jednog od suparničkih igrača na glavu, kaciga mu je odletjela i on je izgubio svijest. Nikada nije zaboravila kako je publika utihnula i ostala bez daha dok su bolničari trčali preko igrališta i naposljetku stabilizirali jadno dijete. Bio je u toliko lošem stanju da su ga morali iznijeti na nosilima i nije ni primijetio kada je cijeli stadion ustao i bodrio ga. Kasnije je u novinama pročitala kako su ga morali iznova učiti hodati. Sjetila se i jedne djevojke na utakmici softballa koju je lopta udarila u glavu. Dječaka na hokejskoj utakmici koji je završio u golu. Jednog pijanog momka koji je odlučio da može letjeti i saznao na teži način da ne može.


Svaki od njih je završio na hitnoj pomoći. »Možemo li jednostavno pozvati hitnu pomoć?« čula se kako pita. Jim je primljen u bolnicu u posljednjoj rundi, ali nije mu baš puno pomoglo... to je bilo onda kada je saznala da se može uvući u kožu čovjeka. Kada bi to sada mogla? S njim? Stavila bi sebe u tu poziciju u tren oka. On je bio potreban i važan. Ona nije. Pogotovo sada kada je ostala samo još jedna runda. »Bilo bi bolje da pričekamo ovdje«, odgovorio je Ad. »Diše li još uvijek?« »Da. Diše...« Odjednom ju je zabljesnula svjetlost kao da je netko brzo ugasio i upalio lampu. I onda su se još tri osobe pojavile u kupaonici. Eddie i arhanđeli, Colin i Nigel su se materijalizirali iz vedra neba. Ali sa sobom nisu imali male doktorske torbe. Ni nosila. Nisu ni došli kolima hitne pomoći. Bilo je teško znati je li njihov dolazak nešto dobro ili loše. Oba arhanđela su gledala prema njoj. »Dobro«, Nigel je rekao. »Ovo je dobro obavljeno.« »Ne ako je on mrtav. Onda ne«, promrmljala je i maknula se s puta da obave što god morali. Kada je Nigel uperio ruku naprijed, Colin ga je prostrijelio opasnim pogledom... a onda stupio naprijed i kleknuo pored Jima. Naginjao se na jednu pa na drugu stranu, pregledavajući kut glave i bazen srebrne krvi koji se sve više povećavao. A onda je zanemario Jima. Ustao je i pretražio rub umivaonika, proizvodio je mm-hmm zvukove za koje je pomislila da su povezani s... halo... trebalo bi procijeniti polumrtvo tijelo koje bez ikakvih reakcija leži na tlu. Baš kada je htjela nešto reći, Ad ju je uhvatio za lakat i šapnuo joj. »Ljudski način na koji se zacjeljuju ozljede razlikuje se od onoga što moraju napraviti Jimu.« »Kako to misliš?« upitala je tihim glasom. »Ovo je bila nezgoda. Tako da tu nije uključena namjera... nije mu


to napravio netko drugi i on to nije odabrao sam za sebe. Bez uključene zlobe i namjere, Colin može pokušati izbrisati udarac... ali to se radi ondje gdje je udario glavom, a ne na njegovu tijelu.« Bez ikakvog dodira, Colin je rukama uokvirio srebrnu mrlju koju je Jimova glava ostavila na umivaoniku, a zatim pomicao dlanove prema gore i unaokolo sporim, promišljenim kretnjama. Na početku nije mislila da se išta događa, ali onda se pojavio nekakav tihi zvuk... Pucketanje. Porculan je počeo pucketati kao da na njega utječe nekakav pritisak ili toplina iako ništa nije mogla vidjeti na rukama ili površini umivaonika. Onda se uzorak nalik paukovoj mreži počeo isticati i širiti dok je Colin nastavljao raditi to što je već radio. »O, moj Bože«, prosiktala je kada je ugledala Jima. »Djeluje.« Poput čarolije, krv na mramornom tlu se povlačila, lokva je postajala sve manja i manja... dok nije potpuno nestala ispod njegove kose. U isto vrijeme, Colin se počeo tresti, kroz stisnute zube val psovki je izletio iz njegovih usta, a mišići nadlaktice su mu se napeli kao da povlači uže. I Jim se tresao, ruke i noge su mu se trzale, a glava mu se nekontrolirano zabacivala naprijed-nazad. Onda se dogodilo nešto najčudnije. Kao da su se vrijeme i prostor počeli savijati oko Colinovih ruku, a onda su se zvukovi padanja, udarca glave i srozavanja na tlo odigravali unatrag. Čulo se lupanje ruku i nogu pod umivaonikom, tup, gadan udarac, i onda iznenada, kao da je nešto poletjelo zrakom ravno ispred njena nosa. Tada je Colin poput krpe pao u stranu, kao da je trud oduzeo svu njegovu snagu... a Nigel je bio onaj koji ga je uhvatio prije nego što je udario o pod. Okrenuo ga je na leđa i pažljivo spustio na mramor. »Je li gotovo?« upitala je kada se Nigel odmaknuo. Ali saznala je odgovor na to pitanje kada se približila Jimu. Njegovi kapci su se otvorili, duboko je udahnuo, otvarao je usta i širom otvorio oči. A onda je žurno skočio na noge, usredotočen na kadu... »Sissy!« viknuo je.


»Ovdje sam, hej... ovdje sam. Jim?« Jim je okrenuo glavu toliko brzo da je bilo pravo čudo što nije slomio vrat. A onda je zastao... kao da ne može prosuditi vidi li kako treba. »Jim, u redu sam. Dobro sam.« Zgrabio joj je lice objema rukama i poljubio je. Onda ju je odmaknuo od sebe. »Jesi li sigurna?« pitao je ozbiljno. »Jebeno sranje, reci mi da si...« Podigla je majicu prema gore i pokazala glatki, neobilježen trbuh. Jim se toliko opustio od olakšanja da ga je uhvatila rukom kako ne bi sletio na lice. Kao odgovor, jako ju je zgrabio i stisnuo je uz sebe. »Gotovo je«, rekla je. »Sve je gotovo i svi smo dobro...« Dok se tresao pripijen uz nju, ona je poslala molitvu hvale i duboko uzdahnula od olakšanja. Nije znala koliko će ovaj mali komadić dragocjenog mira trajati, ali odlučila je uživati u njemu. Pogotovo zato što je, ponovo, sama u svojoj koži.


POGLAVLJE 40

N

igel je sjedio na tvrdom mramornom tlu preko puta Colina, mirno i nečujno. Iako inače nije bio tip osobe koja može dugo stajati na mjestu, osjećao se kao da je prošla cijela vječnost od kada je nesmetano mogao gledati tog muškarca i zasigurno neće propustiti ovaj mali djelić sreće koji je dobio... pogotovo kada su drugi nestali i ostavili njih dvojicu same. Prošlo je dugo vremena dok se Colin oporavio od iscrpljenja i kapci su mu se počeli sporo podizati. Nigel je u tišini razmišljao i shvatio kako će mu ovo vjerojatno biti jedina prilika da mu kaže što ima. »Tako mi je neizmjerno žao, Colin. Nisam te trebao ostaviti onako. Trebao sam popričati s tobom o svojim strahovima i doći do rješenja s tobom. Moje razmišljanje...« Približio se njegovoj glavi. »... bilo je puno grešaka. Ne krivim nikoga osim sebe i ne očekujem od tebe da mi oprostiš. Objašnjenje je, bez obzira na to, potrebno.« Colin se uhvatio za rub umivaonika i podigao torzo uspravno. Protrljao je lice. Duboko je udahnuo. Zatim je počešao svoju kratku, tamnu kosu. »I da«, rekao je Nigel, »nepošteno je što iskorištavam to što trenutno nisi u najboljem stanju. Ali kako ću drugačije dobiti priliku da ti kažem sve.« Colin je premjestio noge i prekrižio ih u gležnju te stavio dlanove na bedra. Sporo je pomicao ruke gore-dolje. Nigel je pročistio grlo. »Žalim zbog ovoga...« Glas mu se prelomio. »... više nego što možeš zamisliti. Ali tražeći od Jima da odustane od Sissy, imao sam osjećaj da je nepošteno ne dati žrtvu


sličnog učinka u ovom ratu. Ti si temelj Raja za mene. Nema većeg zavjeta ovoj borbi od napuštanja tebe... i zato sam djelovao sam.« Htio je posegnuti i pokušati uhvatiti arhanđelovu ruku, ali znao je da bi to bilo naivno. »Dok sam bio u Čistilištu, bol koju sam osjećao zbog toga što sam te izgubio bila je mnogo više nepodnošljiva nego mučenje koje je to mjesto uzrokovalo. Bio sam... prazan bez tebe i ono što sam napravio u korist rata protiv Devine bila je sitna, hladna utjeha. Izabrao bih drugi put, kada bih mogao vratiti vrijeme. Ja bih...« Glas mu je utihnuo, ali toliko je mnogo riječi zaglavilo u njegovu grlu, punilo mu usta, mutilo razum. No, to su bile samo varijacije onog što je već rekao. Iskušenje da se preda mučenju bilo je snažno, da nastavi govoriti i govoriti u nadi da će nešto promijeniti situaciju u kojoj se njih dvojica nalaze. Ali Colin je mrzio gubiti vrijeme, a opravdanje, kakvo god da bilo, izgovoreno je. Nigel je spustio pogled i ustao te shvatio da nije baš stabilan i da je poprilično blizu nesvjestici. Pogotovo kada se okrenuo i počeo hodati prema nužniku na drugoj strani praznog prostora stana u kojem je Devina nekoć prebivala. Primjerena metafora jalovog truda. »Mislim da ne razumiješ kako je meni bilo.« Na zvuk Colinova glasa okrenuo se toliko brzo da je morao ispružiti ruke kako bi zadržao ravnotežu. Srce mu je jako lupalo i odgovorio je. »Reci mi.« Iako je znao da će ga to ubiti. Dok je stajao na vratima kupaonice, na Colinovu licu se ogledao bijes. »Stajao sam nad tvojim tijelom. Plakao sam... nad tvojim tijelom. Podigao sam te i odnio te do obale rijeke. Sjedio sam pored vatre koja te gutala. Gorjelo je satima.« Nigel je zatvorio oči i prekrio lice rukama. »Ne«, Colin je viknuo. »Nemaš pravo to napraviti. Nemaš se pravo ograditi od svojih djela. Nisam znao kako da se nosim s posljedicama... Ostavio si me da se sam nosim s tim, a da nisam


znao... Kvragu, a da nisam znao zašto si napravio ono što jesi. Tako da možeš bar biti prisutan u ovom trenutku.« Nigel je spustio ruke i prisilio oči da ne odlutaju... iako ga je u prsima toliko stezalo da je jedva mogao disaati. »Tako mi je žao. Tako mi je jako žao...« Colin je stisnuo svoje tamno smeđe oči. »Misliš li da te ne poznajem?« »Ne, ti me poznaješ bolje od ikoga.« »Zašto se onda ponovno osjećam uvrijeđeno?« Colin je prekrižio ruke na prsima. »Jesi li mislio... dragi Bože, Nigel, jesi li mislio da ne znam što se nalazilo pred nama u tom trenutku rata? S čim si se suočavao i koje si izbore mislio da imaš? Jimov neuspjeh, njegovu smetenost sudbinom nevine Sissy, kako predaje pobjede, misliš li da nisam vidio sve to i...« Kada Colin nije završio rečenicu, Nigel je pročistio grlo. »I što?« »Misliš li, koliko god bi me to uništilo, da te ne bi pustio da odeš?« Nigel je ponovno prekrio lice rukama, ali ovog puta Colin nije rekao ništa u vezi s velom pred njegovim očima. »Pustio bih te da odeš«, Colin je rekao oštro, »jer je to bilo najbolje što se moglo napraviti, jedini put koji smo imali u ovom prokletom ratu. Netko drugi je trebao biti spasitelj u tom trenutku i jedini način da maknemo Jima iz date uloge... bilo je upravo ono što si ti napravio.« Iznova i iznova ga je razaralo. Nigel je o tome razmišljao u tišini koja je uslijedila. Colin je opsovao i izdahnuo. »I ja bih napravio istu žrtvu na tvom mjestu. Ali, ili mi nisi dovoljno vjerovao ili, još gore, možda me ne poznaješ toliko dobro nakon svega. Ja sam vojnik i kao takav stavljam logiku pred osjećaje. Čak i kada su osjećaji... presnažni.« Nigel je bio svjestan trenutka kada je drugi arhanđeo nestao, iako nije bilo nikakvog popratnog zvuka ni kretnje. Umjesto da ga slijedi gore u Raj, pao je na koljena usred te praznine.


Nije imao iskustva s kajanjem. Dosada je živio svoj besmrtni život promišljeno, smjerno i zbog toga se osjećao iznimno superiorno. No, sada se osjećao povezanim s čovječanstvom na potpuno drugoj razini. Suosjećanje je lakše ponuditi kada jednom doživiš patnju.


POGLAVLJE 41

J

esi li se dovoljno najela?« Jim je sjedio pored nje na ulaznim stepenicama stare kuće, a Sissy je duboko udahnula. Mnogo puta je to napravila otkada su se vratili, podijelivši pet velikih pizza s feferonima i razdvojivši se. To jest, Ad i Eddie su otišli na tavan. A Jim je izašao van s njom. Nakon cijelog dana kiše koja je padala na mahove, noć je bila prohladna i vlažna, a zrak je bio ispunjen mirisom zemlje i biljkama u rastu. Miriše na Jimov losion poslije brijanja, pomislila je kada se čvršće obavila njegovom kožnom jakom. »Sissy?« »Što... oh, oprosti. Da. Bože, da. Mislim da više nikada neću jesti.« Kvragu. Možda je trebala promisliti prije nego što je to rekla. Dolje, daleko na kraju ulice, automobil je ušao u njihovu ulicu i pažljivo nastavio prema njima. Na trenutak, cijelo tijelo joj se ukočilo. .. ali, to nije bio veliki crni Mercedes-Benz bez znaka na haubi. Opustila se čim je vidjela da je Lexus. »Ovo je tako čudno«, promrmljala je. »Odsutnost osjećam jače nego što sam primjećivala prisutnost.« »Čega... oh, toga.« Pročistio je grlo kao da to ne želi imenovati. »Misliš na ono što smo izvadili.« »Da.« Stavila je ruku na trbuh pun pizze i protrljala lijevo-desno. »Nisam ni znala da je tu i da upravlja mnome. Ali sada kada ga više nema, osjećam... sebe. Što ne znači da sam, na ijedan način, zaboravila sve što mi je napravljeno i što sam izgubila. Još uvijek osjećam isto


što sam i prije osjećala. Ali je... osnova drugačija. Čvršće. Više... ja, pretpostavljam. Blebećem, zar ne?« »Ni najmanje. Potpuno te razumijem.« Pogledala ga je dok je povlačio dim cigarete, čiji se vrh zažario u žarko narančastoj boji. »Kunem se, to je ono što najviše volim u vezi s tobom.« Podigao je obrve. »Što to?« »To što me uvijek razumiješ.« »I ti si jako razumna. I poprilično pametna, također.« Nagnuo se i poljubio je u usta... i osjećalo se kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Nježni dodiri, davanje i primanje, topli ushit koji bi popratio svaki kontakt. I kada ne bi htjela da se odmakne na brzinu, sve što bi morala napraviti bilo je staviti svoj dlan na njegovu krupnu ruku i tada bi on ostao na mjestu. Kao da je, po tko zna koji put, znao što joj treba. Naslonila je glavu na njegovu nadlakticu i gledala ga dok je on gledao u daljinu ispred sebe. Nažalost, zabrinutost koja se ogledala na njegovom licu podsjetila ju je kako je ovaj trenutak među njima iznimka, a ne pravilo. Rat se i dalje nastavljao. » Što će se sada dogoditi?« upitala je ozbiljno. »S tobom? Ništa. Ti si čista.« »Mislila sam s Devinom.« Spustio je obrve u ozbiljan izraz, a hladan pogled u njegovim očima bio je podsjetnik da je vojnik, a ne samo ljubavnik. »Ne moraš se brinuti za to.« Nagnuo se i još jednom je poljubio. »Ti si na sigurnom. Slobodna si.« Nisam dok god se ti boriš, pomislila je. Osjećala se kao da bi bilo kriminalno djelo uništiti mir među njima razgovorom o posljednjoj rundi. Ali kada bolje promisli, on vjerojatno o tome razmišlja. Sigurno. Sigurno razmišlja o tome gdje će pronaći sljedeću dušu i što će Devina napraviti... »Stvarno bih volio da si upoznala moju majku«, rekao je ozbiljno.


Kada se Sissy trgnula prema natrag, pogledao je. »Je li ti moj dim ušao u oči? Sranje, oprosti... čekaj da ugasim cigaretu.« »Ne, ne, nije ni malo.« Zaustavila ga je. »Stvarno, u redu je. Polako se navikavam i zapravo, možda malo smiješno, ali nekako mi lijepo miriše.« Vjerojatno zato što ju je miris duhana podsjećao na njega. »Samo si me iznenadio«, promrmljala je. »S ovim što sam rekao vezano za moju majku.« »Pa, da. Svakako, i ja bih voljela da sam je upoznala.« Bože, što je više razmišljala o tome, to je više... »Stvarno bi mi bilo drago da jesam.« »Svidjela bi joj se.« Sissy je nekoliko puta trepnula. Da to kaže muškarac poput njega? To je bio najbolji kompliment koji je ikada čula. »Kakva je bila?« Jim je povukao dugi dim i napravio krugove od njega koji su odlepršali prema svjetlu koje je sijalo iz kuće. Noć nije toliko mračna kada nisi sam, pomislila je. I nikada se nije osjetila toliko vezanim za nekog koliko sada kada je razgovarala s njim. Izuzev, naravno, kada su se seksali. No, na to će se vratiti kasnije. »Nije baš bila visoka«, rekao je nakon nekog vremena. »Ali bila je iznimno jaka. O Bože, kako je bila snažna. Na većini farmi tamo, žene obavljaju samo kućanske poslove, znaš... a to je stvarno mnogo posla. Farmeri rade od prije zore do mraka i trebaju hranu... trebaju nešto zaraditi kako bi mogli uzdržavati djecu, platiti račune i sve ostale stvari. Moja mama je odrađivala obje strane. Jednom sam je vidio kako je isjekla sto godina staro hrastovo drvo. Tornado ga je slomio u našem dvorištu. Trebala su joj dva radna dana da to napravi. .. ali tako smo imali drva za potpalu cijelu zimu od samo jednog drveta.« »Nedostaje li ti? Zapravo, to je glupo...« »Nedostaje mi sve to. Nedostaje mi taj život, zemlja i ona.«


Protrljao je obrve palcem kao da pokušava sakriti slabost od nje. »Mislio sam da ću otići tamo. Znaš, kada sam otišao iz vojske. Namjeravao sam raditi ovdje u Caldwellu onoliko koliko bude bilo potrebno da budem siguran kako Matthias neće biti problem.« Pogledao je. »Nisam želio vući to sranje za sobom na zapad. Nema šanse. Farma u Iowi je trebala biti moje utočište i prelazak u srednje godine. Moje posljednje utočište.« »Izgleda da se ni tvoj život nije odvio onako kako si mislio da hoće.« »Ne, nije.« Zurio je u nju. »Ali ipak, upoznao sam tebe.« Osmjehnula se i poljubila ga u ruku. »Evo, opet se rumenim zbog tebe.« »Ja sam kriv?« »Da.« Proizveo je nekakav zvuk koji je zvučao kao nešto poput »Čekaj dok te odvedem na kat, ženo, pa ćemo vidjeti koliko ćeš se rumenjeti«. Ali ubrzo se vratio zurenju u daljinu. »Jim?« »Reci?« Bože, kako je mrzila što ga to mora pitati. »Što će se sljedeće dogoditi?« Očito je Jim bio izgubljen u mislima. Što nije bilo iznenađenje s obzirom na to koliko je surov znao biti. Ali to ga nije činilo uobičajenim herojem. Istini na volju, kako god bilo, kada ga je Sissy pitala to pitanje, sve o čemu je mogao razmišljati, dok je pokušavao posložiti objašnjenja u glavi, bilo je kako ne želi nju blizu svega toga. Zbog toga se sjetio nečeg što je čuo o padobrancima, onima koji su iskakali iz aviona u ratne zone. Vojska je provela psihološko istraživanje nad njima i jedna od zanimljivih stvari koja je utvrđena jest da većina njih nikada nije osjetila strah tijekom izvršavanja zadataka. Nikada. Jesu li sami sebe usmjerili k tome? Vjerojatno... naposljetku, ne bi se mogli baviti tim poslom da im žlijezda koja luči


adrenalin radi kao luda dok su na zadatku. Ali to nije podatak koji ga je šokirao. Skoro sto posto muškaraca reklo je da su se prestrašili samo jednom. Njihov posljednji skok. Kao da su znali da se kockaju i previše puta dobili... Kao da su očekivali da će se izgledi odjednom regulirati, kao da će svemir posegnuti i uzeti ih u posljednji tren. On se sada osjećao upravo tako. Sissy se provukla, ne samo jednom, nego dvaput. Nije se htio kockati po treći put. I kada je pomislio o opasnosti u kojoj se nalazi? Naravno, morao je promisliti na Devinu... i odjednom, obuzeo ga je užasan bijes, toliko snažan bijes da mu je zamaglio sve misli o Sissy. Fućkaš rat. Fućkaš duše. Fućkaš sve. Uništit će Devinu... ne samo zato što je izgubio Stvoriteljevu malu igricu. Ono što je prevladavalo u njenom umu je bila slika Sissy u onoj kadi danas, to je bila kap koja je prelila čašu. Još jednom je patila, bila je mučena... još jednom. I nešto u njemu je puklo. Čak i dok je sjedio tu pored nje i pušio kao da je sve u redu. Iako je bio spreman odvesti je gore i voditi ljubav s njom kao da je sve u redu, u njemu je čučala zvijer. Ispod površine kože bio je nemiran, kurvin sin na rubu ludila. Ali dok ne povrijedi Devinu? Neće biti u mogućnosti koncentrirati se na išta drugo. »Jim? Što će se sljedeće dogoditi?« Pročistio je grlo i okrenuo joj leđa... zato što je, tobože, morao ugasiti cigaretu u pepeljari koju je ponio sa sobom, ali i zato što joj je mrzio lagati. »Isto što i uvijek.« »Što to znači?« bila je uporna. »Pronaći ću dušu, nekako, i uhvatiti se posla.« »Jesi li zabrinut za posljednju rundu?« »Ne, nimalo.« Bar je to bila istina. Okrenuo se natrag prema njoj.


»Osjećam se dobro. Osjećam se snažno. Spreman sam završiti s ovom igrom jednom zauvijek.« I to je bila potpuna istina. Bijes u njegovim kostima mu je pročistio misli, poput figurativnog čišćenja Windexom, skidanja vela koji je imao nad svijetom, ratom i samim sobom. Za ovu rundu? Morao je vidjeti jasno, što mora napraviti, kamo je morao ići. Kada je imao metu u vidu, bio je u mogućnosti prigušiti sve pozadinske zvukove i kretnje, koncentrirajući se samo na metu koje se mora riješiti. »Jim?« »Da?« »Jesi li dobro?« Stisnuo ju je jače uz sebe i poljubio u glavu. »Nikada bolje. Nikada nisam bio bolje.« Namrštio se kada je osjetio da se trese. »Hladno je ovdje vani«, rekao je. »Uđimo unutra.« »U redu.« Pomogao joj je da ustane i držao ju je blizu dok su hodali prema ulaznim vratima. Unutra, zatvorio je vrata i zaključao sve, iako su njegove čarolije zaštite bile bolje nego ijedan Schlage proizvod. Pogledao je i spustio kapke na pola koplja. »Hoćemo li ići na spavanje?« »Može.« Dobar odgovor. Tako dobar odgovor. Penjući se skalama, ostali su jedno uz drugo, čak i na odmorištima. Što je bio dobar osjećaj. Ono što je bilo loše? Kada su prošli pored starog visokog sata, onog koji nitko nije navio ni namjestio, prokleta stvar je udarila gongom. Dvaput. Triput. Jim je stisnuo zube i pogledao preko ramena. U naletu brzinske inspiracije zamislio je kako napada sat motornom pilom... sjekirom... bacačem plamena. Onim četvrtim... petim... šestim... »Što je?« Sissy je upitala kada su došli do hodnika na drugom


katu. ... sedmim... osmim... Bio je svjestan da ga je nešto pitala, ali bio je prezauzet daljnjim razmišljanjem, iako je znao da nema nikakvog smisla. »Jim?« ... devetim... desetim... jedanaestim... dvanaestim... »Jim.« ... trinaestim. »U kurac«, promrmljao je ispod daha prije nego što je uspio povratiti pažnju. Neće dopustiti da to glupo sranje uništi ono malo vremena koje ima s ovom ženom. Vraćajući koncentraciju, pogledao je vrata kupaonice koju je koristio i osjetio potrebu da skrene s putanje prema njenoj sobi. Pogotovo zato što je zamišljao kako joj vruća voda klizi niz grudi i kako se mjehurići kupke spuštaju niz njh. Povlačeći Sissynu ruku, privukao ju je na drugu stranu. »Dođi unutra za mnom.«


POGLAVLJE 42

K

ao da će ga odbiti dok je gleda na takav način? Dok se Jim povlačio prema kupaonici, Sissy ga je pratila, jer je njeno tijelo htjelo točno ono što je bilo u njegovim očima. Ali njen um... njen instinkt? Sve je upozoravalo iznova i iznova... nešto nije u redu s njim, taj bljesak u njegovim očima, onaj koji je mrzila vidjeti. Ali što je mogla napraviti? Bilo je kasno i svi su bili iscrpljeni od cijelog dana i može nešto poduzeti sutra ujutro. Razgovarat će s Eddiejem i Adom... možda oni mogu pomoći. Jim je pustio da prva uđe, onda je zatvorio vrata za njima i zaključao vrata. Ona je trepnula i namignula. Svjetiljka koja je izgledala poput krana svijetlila je iznad staromodnog umivaonika, bolničko osvjetljenje je bilo romantično koliko i pregled očiju... ali on se pobrinuo za to. Ispružio je ruku, odvio dvije od tri žarulje i posljednju pažljivo prekrio ručnikom tako da tkanina ne bude blizu vrućine. »Bolje?« upitao je. Kada je kimnula glavom, iz nekog razloga se osjetila sramežljivo. .. iako, ma daj, nije baš kao da im je ovo bio prvi put. Ali ovog puta je imala drugačiji osjećaj... možda zato što je bilo tako isplanirano i namjerno. Ili, ne, možda zato što zlo više nije bilo u njoj, možda se zato osjećala kao da joj je ovo prvi put. Prije? Iako je sve bilo intenzivno i prekrasno, zaraza je zasjenila... Isuse... Kriste, pomislila je kada je Jim podigao majicu s mišića abdomena, prsiju, preko vrata i glave. Čak i u, sada, prigušenom svjetlu, mišići su mu se isticali kao isklesani, napeti, iako se trenutno nije nalazio u borbi.


Nagnuo se u stranu i počeo se tuširati, a tijelo mu se kretalo lijevo-desno dok je pokušavao namjestiti pravu kombinaciju vruće i hladne vode. Što se nje ticalo? Mogao je namještati temperaturu dvadeset sati. Osim kada bi došlo vrijeme da se pobrine za nju. Uspravljen, došao je do nje sa žarom u pogledu... ne samo kao da je želi nego kao da mu treba vezanost koju će upravo doživjeti. »Prekrasna si, znaš to.« Nije je pitao. To je bila tvrdnja... i kako je to samo lijepo. »Ali imaš previše odjeće na sebi.« »Hoćeš li popraviti taj problem?« Vidi ti nje s uletima. »Ili ću to morati sama.« »Ja ću se pobrinuti za to.« Podigla je ruke iznad glave, a on joj je podignuo majicu i skinuo je. Zatim je osjetila njegove dodire svugdje po tijelu, prelazio je preko njenog struka sve do njenog bijelog grudnjaka. Spustio je glavu, otkopčao ga je, uklonio ga s puta i obavio bradavicu usnama... Izdahnula je i opustila se. Njeno tijelo se savilo prateći njegovu ruku na njenim leđima. Nastavio ju je obrađivati i njena odjeća je nestajala, skinuo joj je hlače, zatim gaće. Ostala je samo gola koža koju je upijao očima, rukama, usnama. Trenutak kasnije se našla unutar stare viktorijanske kade, a on joj se pridružio pod toplim mlazom. Njegovo tijelo je bilo napeto i spremno za akciju kada je povukao zavjesu oko njih. Ali umjesto da ju je podigao oko struka ili podigao jednu nogu i ušao unutra, posegnuo je za sapunom, koji je trljao iznova i iznova dok se sve nije ispunilo pjenom i mirisom. Bio je spor i temeljit. Zaželjela je da se nalazi u ležećem položaju tako da se može koncentrirati samo na njegove dodire, spore kretnje na vratu i dekolteu, grudima i trbuhu, bedrima i leđima. I kada je završio sa svakim malim djelićem njenog tijela? Uzeo je šampon i počeo joj prati kosu, a zbog sapuna je klizila po njegovom čvrstom tijelu. Naravno, morala se namjestiti zbog dužine svoje kose. Posegnula je za njegovom erekcijom i obavila je dlanovima, zbog


čega je opsovao i izgubio ritam. »Jesi li sigurna da želiš to napraviti?« upitao je grlenim glasom. »O, da. Da. Jako sigurna.« Dok je podizala i spuštala ruke oko njegova spolovila, sapun je djelovao kao odličan lubrikant, i, Bože, kako joj se samo svidio taj osjećaj. Vruće i tvrdo, hrapavo i tupi glavić na vrhu. Nakon nekog vremena njegovo tijelo je palo i naslonilo se na zid, a svojom težinom je povukao kupaonsku zavjesu iz njenih ležajeva. Oči su mu izgledale opijeno i iznimno prisutne u isto vrijeme dok je gledao što ona radi, ali gledao ju je ravno u lice... kao da mu je fizička povezanost odlična i sve, ali ono što ga je stvarno palilo bila je činjenica da je ona ta koja mu to radi. A onda je spustio kapke i stisnuo zube, a uzdasi su mu bili sve plići i plići što se više približavao... Približio joj se u potpunosti i to joj se svidjelo. Ali nije dugo stajao mirno. Jako ju je poljubio i zamijenio mjesto s njom, premjestio ju je ispod mlaza koji se prelijevao po njenoj kosi i povlačio joj glavu prema natrag. Kada je začula škripanje kade, pogledala je prema dolje i vidjela da se nalazi na koljenima pred njom. Njegove ruke su baš poput tople vode bile svugdje po njegovom tijelu... njegove usne su također putovale prema kostima kukova, preko bedara... Preko njenog spolovila. Onda ju je počeo lizati, ispružio je jezik i lagano je dodirivao. Hvala Bogu da je preuzeo kontrolu. Podigao joj je nogu preko svog ramena i nastavio, rukama ju je držao oko zdjelice kako ne bi pala. Sada je ona bila ta koja se zaplela u zavjesu, a onda se uhvatila za nju da može stajati uspravno. Doživjela je orgazam s njegovom glavom i usnama na svome međunožju, a kada je pogledala gdje se nalazi i što radi, to ju je samo još više zaludjelo i pomutilo joj razum. I nije prestao. Ona nije ni htjela da prestane.


Toplo i vlažno... sve je bilo toplo i vlažno. Ta toplina u zraku svugdje oko njih, voda koja joj je klizila niz tijelo, način na koji je vodio ljubav s njom... Dok su bili zapleteni u svome svijetu seksa, nešto je eksplodiralo, šokiralo ih i vratilo ih u svijet. Brzim pokretom ustao je na noge i pripremio se na borbu... ali u kupaonici nije bilo neprijatelja. Sissy je podigla ruke i natopljena kupaonska zavjesa se pomakla zajedno s njima. »O... sranje. Potrgala sam...« Kada je pogledala prema gore, vidjela je mnogo kukica koje su još uvijek stajale na metalnoj sipki pričvršćenoj za strop s djelićima tkanine koja je ostala na njima. »Nema veze«, prozborio je. Podigao ju je i izvadio je iz kade. Ostavio je vodu da teče, naslonio je na vrata kupaonice, postavio joj noge oko svojih kukova i ušao u nju jakim trzajem. Zabola je nokte u njegova ramena i predala se seksu, i, o čovječe, iako je ono u kadi bilo dobro, ovo je bilo još bolje. To je bilo upravo ono što joj je sada trebalo. Dok su tako vezani? Mogla se pretvarati da će ostati zajedno... zauvijek.


POGLAVLJE 43

J

edan sat i još jedno tuširanje kasnije, Sissy se nalazila dolje u kuhinji i uzela posljednji komad Eddiejeva savršeno pripremljenog čokoladnog kolača. Jim se onesvijestio u svojoj spavaćoj sobi... zato što su uspjeli doći samo do tamo, iako je njena soba bila udaljena samo četiri, pet vrata niz hodnik, ali su bili prepožudni i prenestrpljivi u tom trenutku da bi tamo otišli. Zanimljivo, ali osjetila je novo i drugačije zadovoljstvo što ga je ostavila tako zapletenog u prekrivač. Njegovo borilačko tijelo je bilo istrošeno od toga koliko ju je želio. Prije nego što je otišla, stajala je nad njim, gledala ga... i pažljivo dotakla svoj privjesak golubice koji je nosio oko vrata. Tada se pomaknuo i zato je otišla. Iz nekog razloga, nije se mogla riješiti predosjećaja da će se nešto loše dogoditi. »Dakle, da, čokolada je dobra«, promrmljala je kada je sjela za stol i zagrizla prvi zalogaj. O Bože, bilo je predobro. Kada se sav endorfin u njenom tijelu od orgazama spojio s čokoladnim kolačem i lažnim preljevom od vanilije, tijelo joj je preplavila jaka euforija, unatoč strahu koji joj je ležao u prsima. Na drugom kraju stolića stajao je primjerak novina Caldwell Courier Journal i ona ga je uzela tako da zaokupi oči nečime. Gornja polovica naslovne stranice je bila prekrivena internacionalnim temama. Na donjoj polovici je bila fotografija bogatog industrijalca koji se bavi nekretninama, koji je očito odlučio prodati sve što posjeduje i uzrokovao komešanje u gradu...


Sissy se namrštila i nagnula bliže crno-bijeloj fotografiji. Mislila je da joj se priviđa. Ali ne... taj muškarac ima aureolu. Usprkos lošoj kvaliteti slike, vidjela je blijedi krug iznad biznismenove glave. Vincent diPietro. Fotografija je slikana dan prije, dok je ušetavao u ured odvjetnika u centru grada da potpiše papire. Čudno što i on ima aureolu. Ali s obzirom na sve što se trenutno odvijalo? Neće puno razmišljati o tome. Nakon što je završila s ponoćnom poslasticom, popila bezmasno mlijeko i stavila posuđe u sudoper, bila je spremna da pođe gore, ušuška se pored Jima i da je zagrli... zato što sam Bog zna što će jutro sa sobom donijeti. Ali nije uspjela doći ni do prvog odmorišta na stubama. Završila je u neurednom dnevnom boravku. Šperploče koje su prekrivale razbijene prozore odrađivale su dobar posao i uspjele su zadržati kišu da ne uđe unutra, ali nisu bile čvrsto prikovane, tako da je soba bila mnogo hladnija i vlažnija od ostatka kuće. Čak i s povjetarcem, miris nalik na svježu isječenu borovinu zadržao se u zraku, kao da je netko objesio osvježivače zraka svugdje unaokolo. Dok je hodala u tišini preko hladnog, golog parketa, nije bilo lampi koje bi mogla uključiti jer su sve usisane zajedno sa stolovima na kojima su stajale. Ali svejedno je bilo dovoljno svjetla da vidi zahvaljujući vanjskim svjetiljkama na kutovima kuće. Umjetno svjetlo je ulazilo kroz opuštene zatvore oko prozorskog okna i izgledalo je kao da su šperploče vrata kroz koja može doći do drugih svjetova. Pronašla je ono što je tražila na kamenom okviru iznad mramornog kamina. Devinina knjiga jedva je stala na obod, njene odrpane kožne korice su visjele toliko da je čudo što nije pala na tlo. Pretpostavila je da ju je Adrian tu stavio kada je radio u sobi. Ili se možda sama popela i namjestila tamo. Mrzila je težinu stare knjige pod svojim rukama i osjećaj stare,


osušene kože. Mrzila je biti blizu svega toga. Prije je za nju to bila samo neka knjiga, a sada je imala osjećaj kao da prinosi odrezanu ruku svjetlu. Morala je dvaput duboko udahnuti prije nego što ju je otvorila. I još dvaput prije nego što je stvarno mogla pôgledati i... »Koji vrag?« Namrštila se dok je prelistavala stranice, naprijed i natrag... ne, nije uspjela ništa prepoznati. Ono što je bilo napisano sada je izgledalo iznimno strano, samo mješavina simbola i nepoznatih slova koje nikako nije mogla pročitati. Zatvorila ju je i vratila je na okvir kamina. Osjetila je toliko olakšanje da joj se zavrtjelo. Penjala se skalama i došla je na pola puta kada se prisjetila nečeg što je Jim ranije rekao. Onda kada su sjedili vani i ona ga je upitala »Što će se dogoditi sada?«, a on je odgovorio »S tobom? Ništa.« U to vrijeme ona je govorila o ratu, a ne o svojoj budućnosti, ali njegov odgovor je bio o njoj i samo njoj. Pretpostavljajući da dobije rat... i morala je vjerovati da hoće, jer bi alternativa, za nju i za sve ostale, potpadanja pod Devinino vlasništvo, bila prezastrašujuća za shvatiti... što onda? Pretpostavljala je da, ako je dobro došla u Raju, završila bi tamo nakon rituala u kadi u onom stanu. Ali ne, ona je još uvijek bila ovdje. Izgleda da vječnost nije bila zapisana u njenoj budućnosti. Znači, što joj je onda ostalo? Beskrajne godine lutanja Zemljom kao nekakva duša bez tijela? Jer, s aureolom ili bez nje, što je ona zapravo, koja je njena namjena i svrha? Nastavila se penjati, otišla do Jimove sobe, ušuljala se kroz vrata i skinula majicu prije nego što se uvukla ispod prekrivača. Snažna ruka ju je obgrlila i privukla je u čvrst zagrljaj. Trebala joj je ta toplina i sigurnost. Snaći će se već nekako, rekla je sama sebi. Ako su uspjeli izvući Devinu iz nje, uspjet će nekako i sve ostalo. Dok god imaju jedno drugo. Raj će biti gdje god da se nalaze.


Jim je pričekao dok se Sissyno disanje nije usporilo i ujednačilo... a onda je stajao pored kreveta punih dvadeset minuta nakon toga. Kada ju je napokon uspio pomaknuti na leđa i ukloniti svoju ruku s nje, ona je promrmljala nešto, ali samo kroz san. Ustati iz kreveta i obući se bez ikakvog zvuka nije bio problem. Postaviti držač bodeža oko struka i smjestiti kristalni nož unutra u mraku bilo je lako. Zakačiti obični SIG Sauer i smjestiti ga na stražnji dio leđa bio je mačji kašalj. Ali napustiti nju je bilo teško. Zastao je s rukom na kvaki i zurio u krevet. U sobi nije bilo puno svjetla, ali je znao gdje se ona nalazila, čuo je njen izdah prije nego što je glavom zaronila u jastuk i zamislio ju kako trlja lice u snu. Umjesto da je pomislio na trenutak, postao je još odlučniji. Ipak, prije nego što je otišao, obuzeo ga je poriv koji je imao veze s njenom sigurnošću. Na brzinu ga je upio i nakon toga otišao u noć. Izašao je kroz okrugli prozor u hodniku i putovao koristeći moć anđela, krila. Tek kada se poprilično udaljio od kuće, zastao je u zraku i poslao poziv prizivanja. Prvi put, odgovoreno je odmah. Kao da ga je demon čekao. Nastavio je letjeti prema centru grada, ali ovog puta nije gubio vrijeme na osuđujućeg recepcionera u predvorju. Samo je sletio na terasu penthousea i prošetao do vrata na verandi. Pokušao ih je otvoriti, ali su bila zaključana. Naravno da će ga natjerati da kuca. Skupio je prste u šaku i pokucao na staklo te nastojao ostati smiren. Sve što je htio bilo je ući u demonovu jazbinu. Što god morao reći ili napraviti da bi to uspio, bio je odlučan. Devina je odugovlačila. Dok je hladan vjetar jako puhao na toj visini, trebalo mu je biti hladno do kosti, ali bio je toliko ljut da ga ne bi bilo briga ni da se nalazi na Arktiku... Devina se napokon pojavila i ušla u dnevni boravak, a onda počela pozirati za šankom kao da se fotografira za Vogue... ili možda bolje


reći Hustler. Na sebi je imala samo grudnjak i gaćice koje su se sastojale više od crnih trakica nego satenske tkanine, a fini tanki ogrtač joj je visio s ramena do tla. Kosa joj je bila puštena i u blagim uvojcima. Šminka joj je bila filmski crne boje, u stilu smokey eyes izgleda, a usne krvavo crvene boje. A šlag na kraju? Štikle boje kože su bile nenormalno visoke i na sebi su imale nešto što je sjajilo poput dijamanata... uz to, da, na njima je bio i nekakav remen. Za njega, bila je seksualno privlačna koliko i devedesetogodišnja žena bez zuba. Ali ona to očito nije znala. Izgleda da je odlučila kako je dovoljno vidio, približavala mu se mašući kukovima, ližući usne, a njena kosa je poskakivala zajedno s velikim grudima. Kada je otvorila vrata, stupila je naprijed i prešla rukom preko njegovih prsa i ramena. Dopustio joj je da to napravi. »Čemu dugujem ovo zadovoljstvo«, odugovlačila je i ušli su unutra. Zadržao je smiren glas dok je pregledavao dnevnu sobu, dio po dio. »Moramo razgovarati.« »Napokon«, promrmljala je dok se šepirila prema kožnoj fotelji i smjestila se u nju. »Mislila sam da se nikada nećeš vratiti.« Jim je šetao unaokolo, opustio ruke i nonšalantno ih podizao iznad stola, stolice, lampe dok je prolazio pored njih. »Malo sam razmišljao.« »Da?« Mogao je osjetiti nadu u njenom glasu. »Shvatio sam da si u pravu.« »Da...?« U redu, sada je definitivno ostala bez daha. Zastao je. Okrenuo se ravno prema njoj. »Da. Mislim da bismo trebali odustati.«


POGLAVLJE 44

K

vragu, pomislila je Devina. Sjedila je u svojoj fotelji s nogama modela, kosom koja je sjajila poput laka, grudima koje su izgledale kao milijun dolara u grudnjaku La Perla i bila je tako spremna da joj kaže nešto drugo. Nešto kao »Napravio sam pogrešku i trebam samo tebe«. Ili »Sissy je tako jebeno dosadna, želim si prerezati vrat svaki put kada se seksam s njom«. Možda čak »Udaj se za mene«. Umjesto toga je rekao da želi odustati. »Ti si sama to predložila«, rekao je i nastavio hodati po dnevnom boravku. »Ti si spomenula kako je to tvoje mišljenje. I mislim da si u pravu. Mislim da to trebamo napraviti.« Ispričavam se, pričekaj da promijenim postavke u glavi, pomislila je ljutito. Otišao je do šanka. »Želiš li piće?« Ne, voljela bih kada bi bio romantičan. Bar jednom. Ti bešćutni kurvin sine. »Ne, hvala.« Usredotočila se na njega kada se nagnuo i uzeo... ugh, pivo iz malog hladnjaka ispod radne površine. »Bi li ti smetalo kada bi to pio iz čaše?« promrmljala je. »Boca mi je sasvim dovoljna.« »Naravno da jest.« Začuo se zvuk otvaranja boce i nakon toga gutljaj kada je nagnuo. Stojeći usred luksuznog penthousea, izgledao je poput domara u palači. Na sebi nije imao ništa osim traperica, bijele majice kratkih rukava i čizama koje su izgledale poput nečeg što se može pronaći u


trgovini s vojnom opremom. Zasigurno ne u Saks Fifth Aveneu. Čak ni Macys ne prodaje toliko jeftine stvari. Ali ipak, ona je tu sjedila nasuprot njega sa srcem u grlu, napetih ušiju u iščekivanju da čuje neki detalj, bilo kakav sitan detalj koji bi potvrdio njene romantične fantazije. Podigla je manikirane ruke prema licu i protrljala si sljepoočnice, ali pažljivo, da ne razmaže podlogu. »Stvarno želim ovo završiti«, začula je samu sebe kako izgovara. »Da, to je upravo moj cilj. Oboje možemo previše toga izgubiti. Sada smo izjednačeni, prije ove posljednje runde. Zašto bi izgubila svoju kolekciju ako ja pobijedim? Zašto bih ja bio taj koji je sjebao Raj ako ti pobijediš? Ovo je sve potpuno sranje.« Kada je nagnuo glavu prema natrag i otpio trećinu piva, ona je gledala u njegovu Adamovu jabučicu koja se podizala i spuštala. Onda je morala okrenuti pogled nekamo drugamo, jer joj je potpuno pomutio razum. Unatoč svim razlozima zbog kojih joj ne bi trebao biti privlačan, zbog kojih bi ga trebala mrziti... ona je bila beznadno zaljubljena. Zbog toga je ono što je predlagao bilo samo još više neodoljivo. Pogotovo zato što je on bio posljednja duša. Ako on pobijedi, izgubit će ga zauvijek. Izgubit će i sebe... te svu svoju djecu tamo dolje u Paklu. Ali ako odustanu? Vraćaju se na status quo. To jest... status quo pretpostavljajući da Stvortelj odluči kako ipak neće raznijeti svijet. I iz nekog razloga je imala mišljenje da On to neće napraviti. Nakon što je porazgovarala s Njim onda kada je preuzela krivnju za onaj prolaz u Čistilište, imala je osjećaj da se povezao s onim što je stvorio na drugačiji način, onako kako nije bio povezan kada je odlučio namjestiti ovu završnu igru. Jim je ispraznio bocu piva i ostavio je na šanku. Tako da je ona može počistiti, naravno. Muškarci, pomislila je. »Moram ići. Ali razmisli o tome i reci mi odgovor prije početka


druge runde...« »Čekaj«, prozborila je. »To je to? Odlaziš?« Otišao je do vrata kroz koja je ušao. »Da.« Podigla se s fotelje i otišla do njega. »Obula sam nove Louboutinsice za tebe.« Podigao je obrve. »Molim? Misliš ovo«, pokazao je rukom prema njenim grudima, »nešto?« »Ne!« Čvrsto je zagazila nogom. »Ne! To je La Perla, budaletino! Moje cipele, jebote... bi li te ubilo da primijetiš neku prokletu stvar na meni bar jednom!« Jim je ispružio ruke kao da tjera ludu ženu od sebe. »Slušaj, ja ne želim...« Začepila mu je usta jednim prstom. »Ti si najegoističniji muškarac kojeg sam ikada srela. Nikada me ne zoveš osim kada ti nešto treba, nikada nisi tu kada ja tebe trebam i nisi ni monogaman! Ja sam prekrasna i ja to zaslužujem!« 0 moj Bože, pomislila je, toliko ju je sjebao da je počela citirati reklamu za L’Oreal. Jim je dugo vremena zurio u nju. I onda ju je stvarno iznenadio. »Oprosti?« Sve što je mogla bilo je trepnuti. »Što... što si rekao?« »Čula si me. Oprosti. Ja... Gledaj, ovaj rat? Nije dobar ni za mene ni za tebe. Vodi nas prema suprotnim smjerovima, znaš?« Kada je Devina otvorila usta, on je odmahnuo glavom kao da točno zna što je željela reći. »Ne, ne, ostavi Sissy izvan ovoga... zaboravi na nju. Ovo je između tebe i mene. Daj da završimo sa svim ovim i ostavimo prepirke iza sebe, u redu?« Devina je podigla ruke na lice i još nekoliko puta trepnula. Nijedna crta njegova lica nije bila napeta, tijelo mu je bilo opušteno, a njegove oči mirne i uperene ravno u njene. Ali već joj je jednom slagao. Skupila je oči i ozbiljno rekla. »Ako me izigravaš, nikada ti neću oprostiti.«


»Pošteno.« To je to. Samo je stajao pored vrata, iskren, smiren i spreman da se prestane boriti. »Ja ne mogu doći do Stvoritelja«, rekao je. »Samo ti to možeš. Tako da ako se slažeš sa mnom i želiš ovo završiti, morat ćeš mu reći da dođe do nas oboje.« O moj Bože, to bi bilo tako odlično, pomislila je. Kao da ide predstaviti svog novog dečka roditeljima, što je bila još jedna ljudska fantazija koju nikada nije uspjela doživjeti. Sve do sada, i zavrištala je iznutra. »Bilo bi bolje da odem.« Otvorio je vrata i hladan povjetarac je uletio u toplu prostoriju. »Ne želim utjecati na tvoje mišljenje... ti moraš sama odlučiti. Ali ako to želiš, pođi Stvoritelju i dovedi Njega meni. Što prije, to bolje, u redu?« Zastao je kada joj je nalet vjetra otpuhao kosu prema natrag, kao da ga je možda zarobila. »Da«, promrmljao je i protresao glavom. »Razmisli o tome.« Pošla je za njim van na terasu i gledala kako su se njegova krila, ta nevjerojatna krila, protegnula iznad njegovih ramena. Trenutak kasnije, on se uzdigao prema oblacima i nestao na noćnom nebu. Poput scene iz Shakespeareovih romana, stavila je ruke preko srca, potrčala prema ogradi i nagnula se tako da može vidjeti kako njegov oblik čezne prelazeći preko mjesečeva odsjaja. Jedino što je moglo poboljšati taj prizor... bilo bi da se nalaze u Parizu. Sissy se probudila. U Jimovoj spavaćoj sobi je bilo potpuno mračno, nije bilo nikakvih zvukova koji bi remetili mir, sve je izgledalo da je na svom mjestu... Ne, čekaj. Jim nije bio tu. Sjela je uspravno i upalila lampu od mesinga i pogledala unaokolo, iako, ma daj... muškarac velik kao Jim? Ne bi ga bilo teško čuti da se kretao unaokolo. Možda je otišao u kupaonicu? Prisilila se da se


nasloni na jastuke i pričeka ne bi li čula stope. Puštanje vode. Nekakav zvuk. Ništa. Možda bi trebala ustati i provjeriti...? Ali, Bože, činilo se da su preeeeekratko u vezi da bi postala posesivna toliko da se ne može otići ni pomokriti u miru. Pažljivo je podigla prekrivač na prsa i nagovarala sebe da se smiri... Okrenula je glavu prema njegovoj strani kreveta i osjetila kako joj krv napušta lubanju. Ondje na jastuku na kojem je spavao... bila je njena ogrlica. Lančić s malim zlatnim privjeskom golubice. Zgrabila je i prinijela bliže licu... kao da je možda krivo vidjela ili... ne, nije se potrgala. Kopča je bila zakačena. Nakon što ju je skinuo sa sebe. »Sranje!« Izvukla se iz plahti, nabacila neku odjeću i viknula kroz vrata. »Jim!« Potrčala je niza stube, grabeći dvije po dvije na putu prema dolje. Zastala je na ulaznim vratima i osluškivala... molila je da čuje njegovo kretanje u kuhinji, miris cigaretnog dima, škripu parketa negdje u kući, bilo gdje. »Jim!« vikala je. Ulazna vrata su bila zaključana, ali ionako ih ne bi ostavio otključanima čak i da je izašao kroz njih... Kada je pojurila u kuhinju pronašla je i stražnja vrata zaključana. »Što se događa?« Kada se Eddie pojavio noseći samo donji dio pidžame, ona se okrenula i ispružila ruku u kojoj je bio lančić. Da, to će sve objasniti. »Molim?« rekao je. »Oprosti, ali što je to?« »Nema ga. Jim je otišao.« »Što?« »Probudila sam se i njega nije bilo... i ostavio je ovo za sobom.« Eddie je pogledao bolje svojim crvenim očima. »A to je...«


»Moj lančić.« Mislila je da će se šokirati, naravno, ali kada nije, ona je opet progovorila. »Ne razumiješ...« Adrian je ušao u prostoriju tek sada jer ga je silazak niz stube usporio. »Što se...« »... moja majka mu je to dala. Rekao mi je da ga nikada nije skinuo... i sada ga nema i ostavio je ovo za sobom.« »Sranje«, promrmljao je Adrian, otišao do stola i sjeo na stolicu. »I nije nigdje u kući?« Eddie je rekao. »Provjerila si...« »Ma daj«, Ad ga je prekinuo. »Pa točno znaš kamo je otišao.« »Prokletstvo.« Eddie je odmahnuo glavom. »Mora se pozabaviti posljednjom dušom. Sada nije vrijeme da se bori s Devinom.« Dva anđela su počela nešto pričati jedan s drugim, ali Sissy nije mogla čuti ništa što su govorili. Novine. Privučena nečim što nije mogla objasniti, otišla je do njih i okrenula ih tako da vidi donju polovicu naslovne strane. Ta fotografija, tog muškarca... »Ej«, ubacila se u razgovor. »Ej! Tko je ovo?« Pokazala je novine njima dvojici i pogledali su je kao da je poludjela. »Tko je ovo?« zahtijevala je, pokazujući na muškarca. »On je jedna od duša, zar ne?« Podsvijest ju je na nešto upozoravala i pokušala se usredotočiti kroz strah. »Da«, Ad je slegnüo ramenima. »Pa što? Imamo većih problema od Van diPietra koji održava nekakav sajam i od svega...« »Vidite li vi ovo?« Zabila je prst u fotografiju. »Vidite li što se nalazi iznad njegove glave?« Obojica su se nagnuli kao da su znali da im je bolje da provjere inače će im ona zabiti te novine u glavu dok joj napokon ne odgovore. »Ne«, rekao je Eddie. »Ja ne vidim ništa.« »A ti?« upitala je Ada. »Ne. Ništa. Bez uvrede, ali mislim da moraš otići na pregled očiju...«


»Jim je posljednja duša.« Dok su zurili u nju s izrazom čuđenja na licu, ona je gurnula novine te još jednom jasno i razgovijetno ponovila. »Jim je posljednja duša u igri.«


POGLAVLJE 45

D

ok je Adrian zurio u Sissy, njegovo srce je preskočilo i izgledao je kao da mu treba dugi odmor od onoga što je upravo čuo. Ali onda je još malo pomislio, i odlučio da koliko je god Sissy pametna, ovog puta je pogriješila. Morala je biti u krivu. Eddie se očito osjećao isto tako. »Slušaj, Sissy, nisam siguran...« »Ovaj muškarac ima aureolu.« Pokazala je na mutnu fotografiju Vina. »Je li on bio jedna od duša u ratu?« Kada nitko od njih nije odgovorio, samo je ozbiljno kimnula glavom. »Bio je. Znam da je. I onaj čovjek u Građevinskom materijalu, onaj kojeg sam ti pokazala, Ad. I on je bio jedan od duša, zar ne? I na mom sprovodu je bio jedan muškarac koji je imao aureolu, glazbenik iz grada... i pročitala sam u novinama da je umro... nedugo nakon što mi je Jim rekao da je izgubio borbu prije moje.« Uperila je prstom prema svojoj glavi. »I ja imam aureolu.« Sada je kroz Adove živce prošlo nešto poput električnog šoka i pretpostavljao je da se tako nešto dogodi ljudima kada vide duha ili možda kada u vožnji automobil iz suprotnog smjera uđe u njihovu traku. Adrenalin je strujio njegovim venama i potpuno ga razbudio. »I Jim ima aureolu.« Bacila je novine na stol. »Tako da sam sigurna da sam u pravu.« Uz psovku, Ad je zatvorio oči i molio da Eddie uskoči u razgovor i da im nekakav razuman razlog zašto to nije istina. Eddie bi mogao znati. On zna sve... »Čekaj, daj da vidim jesam li te razumio«, drugi anđeo je promrmljao. »Vidiš te stvari?«


»Čim sam izašla iz Pakla, primijetila sam da ju Jim ima i upitala zašto ju vas dvojica nemate. Ali on je nije vidio. Ne vidi ni moju.« »Pa, moram ti reći da ni ja ne vidim ništa iznad tvoje glave.« Slegnula je ramenima. »Dobro, ali to ne znači da sam u krivu. Je li još netko bio duša? Dajte mi da vidim njihovu fotografiju i moći ću vam reći. Dajte... htjela bih vam ovo dokazati.« »U redu, u redu... daj da vidim mogu li nešto pronaći«, Ad je promrmljao i uzeo svoj mobitel. »Kako se, dovraga, piše DelVecchio... nema veze. Njegov otac je bio onaj serijski ubojica, obojica su svugdje po internetu.« Kada je pronašao ono što je tražio, okrenuo je mobitel prema njoj i približio joj zaslon. Kada se nagnula i skupila obrve, proučavao je svaki milimetar njenog lica, od jasnoće u njenim očima do skupljenih usana. Izdahnula je živčano. »Izgleda da sam pogriješila. On nema...« »To je bio njegov otac«, rekao je Ad i povukao mobitel sebi. Dodirnuo ga je još nekoliko puta i pokazao drugu fotografiju. »A ovaj?« Ali znao je što će biti njen odgovor. »Da«, izdahnula je i pokazala prstom. »Upravo ovdje. Tu se nalazi.« Ad je pogledao svog najboljeg prijatelja. »Mislio sam da bi Jim trebao biti prokleti spasitelj.« Eddiejeve oči bile su ispunjene začuđenošću i to nisu bile dobre vijesti. »Ja, ah, ja ovo nikada ne bi predvidio. Ali pretpostavljam... da je to Stvoriteljeva igra, zar ne? On je napravio sva pravila, ali siguran sam da u njima nema ništa zbog čega Jim ne bi mogao biti dio te igre.« »Čovječe... jebote.« Ad se naslonio, ali ga je bolesna noga toliko boljela da se morao opet nagnuti naprijed. »Znaš, kada promislim, mislim da ne može biti gore od ovoga.« »On je otišao napasti Devinu«, Sissy je rekla tupim glasom. »Zbog onoga što je taj demon meni napravio. Je li to njegovo raskrižje?« Eddie je tiho zazviždao. »Da. Ako je pokuša uništiti...«


»Čak i ako je iz dobrih razloga«, Ad je zarežao dok je ustajao. »Sranje.« »... onda, da, vidim da bi to mogao biti ogroman gubitak za nas. Iako je Devina zla i napravila je mnogo sranja, meta nije poanta priče. Radi se samo o odluci duša u danom trenutku, računa se namjera.« »Moramo ga zaustaviti«, Sissy je rekla tihim glasom. »Nadam se da možemo.« Ad je protrljao potiljak. »Gledaj, nevažno je je li on u igri ili nije, svejedno ga moramo pronaći. Ne možemo mu dopustiti da je sam pokuša uništiti. On jest snažan, ali Devina? Ta kučka je sposobna za ono što čak ni on ne može.« »Je li nju moguće ubiti?« Sissy je upitala. Eddie je slegnuo ramenima. »Samo pod iznimno posebnim uvjetima. Ali ipak, to ne bi imalo nikakve veze sada u ratu jer se samo namjera računa.« Sissy je podigla glavu i pogledala obojicu. »I ja idem. Nije me briga što ćete vas dvojica reći, ja neću...« »Naravno da i ti ideš«, Ad je prekinuo. »Ti si vjerojatno jedina koja će moći utjecati na njega. Ili još bolje rečeno, ti si ta koja će ga pronaći. Mogao bi biti bilo gdje u gradu.« Jim je sletio u park pored rijeke, onaj koji je bio blizu spremišta za čamce u kojem je bio tijekom Matthiasove druge runde. Dok je hodao, izbjegavao je svjetla na nogostupu iz čiste navike, ne iz potrebe. Bio je jako nevidljiv, nije ga moglo primijetiti ljudsko oko, ali ni demonovo. To je bila povlastica jedne male čarolije na kojoj je radio u slobodno vrijeme. Ispružio je ruku i zurio u nož koji je uspio ukrasti iz penthousea. To je bio onaj koji je Sissy zamalo upotrijebila pri napadu na Devinu, onaj koji je bio dio demonove dragocjene kolekcije kuhinjskih pomagala. Kako je znao njegovo porijeklo? Istog trena kada ga je uzeo dok su razgovarali, vibracija je prošla njegovom rukom i zatresla mu prsa. Bila je to ona. Sama Devinina srž.


Uzeti ga od tamo bilo je mnogo lakše nego što je zamišljao da će biti... sve što je morao bilo je spremiti ga oko pojasa i pobrinuti se da majica ostane preko njega. Prevrtao ga je po dlanovima i zamišljao Devinu, ali ne samo kao sjećanje, nego kao da stvara trodimenzionalnu skulpturu njenog lika iz ničega. Svaki djelić, od pregiba njenih obrva do oblika njenih grudi, od dužine njenog torza i oblika njenog struka, njene duge noge i uska stopala, bilo je jasno i čisto. Čak i kada je pomislio da je to dovoljno, pobrinuo se da doda crni odsjaj njenih zlih očiju i krvavo crvene usne... te sjaj koji je uvijek bio iznad nje i pobjedonosnu auru koja ju je okruživala... Nož je počeo vibrirati. Poput vrha kompasa koji se bori da pronađe sjever. Stavio je jednu ruku preko druge i čvrsto ga stisnuo da mu se ne bi istrgnuo iz ruke... i onda je slijedio smjer u kojem ga je vodio. Putujući laganim trkom, pratio ga je kao da je konop zavezan oko metalnog dijela i netko ga vuče s druge strane. Izašao je iz parka, prošao pored nebodera, protrčao niz ulicu koja se nalazila paralelno s predjelom grada u kojem su se nalazila skladišta, nastavio je dalje prema centru grada gdje su se nalazile diskoteke i striptiz klubovi. A onda se nož počeo okretati prema desno, vodeći ga prema rezidencijalniin zgradama i prema lancu trgovina u predgrađu i prema... Krajnje mjesto na koje ga je odvelo bila je niska, siva zgrada koja je izgledala poput kutije sa znakom na prednjoj fasadi na kojem je pisalo »Integrated Human Recorses«. Na njegovim dlanovima Henckels je postao vruć, kao da je uzbuđen što se nalaze u blizini zajedničkog cilja. »Pođimo unutra«, prosiktao je dok je hodao prema stražnjem dijelu.


POGLAVLJE 46

S

issy je izašla kroz prednja vrata stare kuće, prateći Ada i Eddieja u noć. Kada je zakopčala zatvarač na Jimovoj kožnoj jakni, udahnula je miris koji je ostavio za sobom... i zapitala se kako će ga samo, dovraga, pronaći. Dva anđela su izgledala uvjereno da ona to može, ali ona stvarno nije znala kako. »Jesi li znala da je Devina sakupljač stvari?« Eddie je upitao kada je podigao lančić koji je Jim ostavio. Slegnula je ramenima i pokušala shvatiti što je upravo rekao. »Ah, ne.« Ad je stavio kristalni bodež u koricu na struku. »Da, ona je demon s opsesivno-kompulzivnim poremećajem.« »Razlog zbog kojeg sakuplja stvari«, Eddie je rekao predavši joj lanac na kojem je visio privjesak golubice, »jest što se vlasništvo prenosi i sakuplja u metalu. Što je čišći metal, to je jača veza, ali to nije jedini uvjet. Jaki osjećaji, fizička bol, prolijevanje krvi... to pojačava vezu između živih i mrtvih.« »Zato je ostavio ogrlicu za sobom«, Ad je promrmljao. »Nije htio da ikakva veza s tobom padne u Devinine ruke. To bi bilo preopasno.« »Ali to će isto tako biti način na koji ćemo je pronaći.« Eddie je kimnuo. »Prvo, zlatna je. Što znači da je jako snažna. Kada dodamo činjenicu da ju je tvoja majka dala njemu, a bila je tvoja? I nosio ju je dok te tražio? Mnogo osjećaja. On je vezan za tu stvar koliko i ti.« Gledala je u krhku stvarčicu koja ih je vezivala, taj divan lančić. »U redu. Što onda moram napraviti?« »Zatvori oči. Zamisli Jima kako stoji ravno pred tobom, prisjeti se svakog njegova detalja koji možeš i stavi ga na njega. Zamisli ga


trodimenzionalno, osjeti njegovu prisutnost, osjeti njegovu težinu... ostvari kontakt očima s njim. Što ga jače i jasnije vidiš, bolje će nas usmjeriti. Onda kada ostvariš vezu i kada te počne voditi, odvest ćemo se tamo gdje je on.« Sissy je kimnula, razmišljala je o svemu što su radili u posljednjih nekoliko dana, to je nekako imalo najviše smisla i bilo je najmanje zastrašujuće. Zatvorila je oči i razmišljala o Jimu, zamišljala ga je pred sobom, prisjećala se svega, od njegove tamne kose do sjene na bradi pod njegovim usnama, od cigarete u njegovim usnama do vojničkih čizama, od traperica do vječite bijele majice na mišićavim prsima. I onda je čak zamislila da se ogrlica nalazi na njemu... Postao joj je toliko jasan i oči su joj se zasuzile. »Nalazi li se pored tebe?« Eddie je upitao nježno. »Da...« »Odlično.« U tišini koja je uslijedila čekala je da joj se mala zlatna golubica počne obraćati na neki način. I čekala. I čekala još malo. »Što bi se trebalo početi događati?« promrmljala je. »Koncentriraj se jače«, Eddie je odgovorio. Namrštila se i dodala još više detalja, vidjela je stvari poput plave mrlje u njegovim očima, kako mu prednji zubi nisu baš potpuno centrirani, ožiljke starih ozljeda na njegovu tijelu. Zamišljala je onu groznu tetovažu ispod njegove odjeće. Zamišljala je kako razgovara s njom, čula je zvuk njegova glasa i njegovo rijetko smijanje. Vidjela ga je kako se osmjehuje. Onda ozbiljnog. U njenim rukama, zlatna ogrlica je postala toplija... ali činilo se kao da ju je ugrijala svojom toplinom, a ne kao nešto nadnaravno ili paranormalno. Hajde, pomislila je. Hajde. Tjeskoba je prijetila jasnoći onoga što je zamišljala. I što dulje nije dobivala nikakav znak od lančića, to je više bila zabrinuta za Jimovo


suprotstavljanje s Devinom i za to koje bi se užasne, užasne stvari mogle dogoditi. »Mislim da ovo ne djeluje«, šapnula je. »Kvragu«, rekao je Ad. »Što ćemo sada napraviti?« »Uzmi si još malo više vremena.« Eddie je pročistio grlo. »Pokušaj se samo opustiti.« Ali koliko god se opustila, nije bilo od pomoći. Naposljetku je otvorila oči i odmahivala glavom. »Tako mi je žao. Jednostavno ne... oh, Bože, ne osjećam ništa.« »Zasigurno se učinio jako jebeno nevidljivim.« Ad je opsovao još jednom. »Mislim, ako Sis ne može doći ni do čega?« »Mora postojati još neki način, zar ne?« Sissy je zgrabila Eddieja za ruku. »Mora postojati još nešto što možemo napraviti.« Anđeo je skupio oči, kao da pokušava prevrtjeti svaku malu informaciju koju je ikada čuo, prelazio preko onog važnog i nevažnog, tražio i tražio.« »Je li uzeo mobitel sa sobom?« Ad je upitao. Sissy je odmahnula glavom. »Na katu je.« »Dakle, ne možemo iskoristiti ni GPS. Čovječe, žao mi je što ga nisu čipirali kada je bio na tajnim zadacima. Ili možda jesu?« Eddie se sporo okrenuo i pogledao prema prozorima prekrivenim šperpločama na lijevoj strani kuće. »Gdje je njena knjiga«, rekao je ozbiljnim glasom. »Devinina? U dnevnom boravku.« Sissy je stavila ogrlicu na sebe i pružila ruku na potiljak kako bi mogla zakopčati kopču. »Ali više je ne mogu čitati.« A ona je ranije mislila kako su to dobre vijesti. »Slijedite me«, Eddie je rekao prije nego što se uputio prema kući. »Imam ideju.« Dok je pokušavao obiti bravu na stražnjim vratima uredske zgrade, nije bio siguran koliko vremena ima nakon što uspije ući unutra. Pretpostavljajući da je Devina popušila njegovu priču, postojala je


jaka šansa da je odmah otišla Stvoritelju... ali nije znao koliko će taj razgovor trajati. Kockao se i s pretpostavkom da njen zaštitni alarm od žrtvovanja djevica neće raditi dok razgovara sa samim Bogom. To se temeljilo ni na čemu drugom osim na pretpostavci, jer... kada je on bio u Njegovoj prisutnosti, to iskustvo ga je toliko obuzelo da je skoro izgubio svijest. Uz malo sreće, Devina će reagirati barem slično. Ali, ako je bio u krivu u vezi svega toga? Onda je imao samo nekoliko sekunda prije nego što pronađe kučkino ogledalo i ukrade ga... Klik. Brava od nehrđajućeg čelika se otključala kao na znak i izvukao je svoju opremu prije nego što je zgrabio kvaku. Provalio je unutra na staromodan način jer je vjerovao da će što više čarolija koristi, više ugroziti svoju nevidljivost. Ni to nije znao zasigurno, ali ništa ga nije koštalo da bude oprezan. Odbrojavao je u glavi, Tri... dva.. . Nije znao kako unutrašnjost izgleda. Imao je samo nož kao vodilju. Moguća zasjeda u bilo kojem trenutku. Nije imao tim koji bi ušao za njim ako se nešto dogodi. . . .jedan. Jim je ušao unutra i vrata su se sama zatvorila. Hodnik iza vrata je bio lagano osvijetljen noćnim štednim lampama, a činjenica da se ništa što bi moglo biti osjetljivo na kretnje nije aktiviralo davala mu je nadu da mu nevidljivost dobro radi. Ali morao je pretpostaviti da je njegov ulazak aktivirao čaroliju zaštite i uhvatio se posla, krenuo niz hodnik obložen tapetama s nožem pred sobom. Prolazio je pored praznih ureda i sitnih krhotina koje su izgledale poput komadića papira raspršenih po tlu, nekoliko uredskih telefona, električnih žica. Bio je siguran kako je Devina stvorila tu iluziju »tvrtke« kako bi se sakrila od znatiželjnih očiju, ali to očito nije bilo dovoljno da prevari njega. Ili to ili bi se laž raspršila kada bi joj ona naredila. Dobre vijesti? Bar mu je nož u ruci snažno pokazivao put, postajao je sve vrući i vrući, te vibrirao toliko jako da je stvarno postojala mogućnost da mu klizne iz ruku.


Dizala. Odveo ga je do dizala u predvorju. Ali ne može njime ići. Bit će zatočen u jednom od njih ako se ona vrati usred njegovog putovanja... prema kamo god je već trebao otići u toj zgradi... Oh, Bože, pronašao je žrtvu. Iako nije imao vremena za gubljenje, svejedno se približio nagom tijelu koje je visjelo naglavačke iznad kade pored glavnog ulaza. Nije mogao ostaviti mladog muškarca samo tako. Brzim pokretima spustio je tijelo dolje dok je još uvijek čvrsto držao nož. I onda je odvukao jadnu izmučenu dušu u prvi ured u kojem je bio te ga sakrio u slučaju da se Devina vrati. Kada završi s njom? Pobrinut će se nekako za njega. Previše je podsjećalo na trenutak kada je pronašao svoju Sissy da bi samo odšetao. Ponovo se usredotočio i pogledao svjetleći znak za izlaz u samom kutu predvorja. Otrčao je do njega i uvidio da vrata imaju instaliranu tipkovnicu za lozinke u dovratniku, ali to mu je bilo drago. Posegnuo je u stražnji džep i izvadio kožni novčanik na preklapanje te ga otvorio. Unutar njega su se nalazile mnoge alatke koje je nekoć koristio u tajnim operacijama i izvadio je četvrtasti komadić plastike veličine i oblika kreditne kartice... ali u njoj su se nalazili nekakvi dodaci. Iz jednog kraja je izvukao žice i utaknuo ih je u sitni kompjuter, koji nije bio veći od vozačke dozvole. Dok je provlačio karticu, zastao je na pola puta, utipkao lozinku i gledao kako se crveni brojevi na malom zaslonu izmjenjuju toliko brzo da nije mogao pratiti što se zapravo događa. Bingo. Vrata su se sama otključala. Vratio je svoje pomagalo natrag na mjesto, otvorio vrata i ušao u betonsko, željezno stubište s prigušenom svjetlošću i mirisom gline... Uz iznenadan val entuzijazma, nož se oslobodio od njega i skotrljao se niz stepenice, praveći nespretne okretaje na pregibima, lupajući o zid i zveckajući stubištem. Pratio ga je punom brzinom, pokušavajući ostati sabran.


Ali nije morao daleko otiÄ&#x2021;i. Podrum. Naravno.


POGLAVLJE 47

D

ok je Sissy vodila anđele prema dnevnom boravku, njeno srce je udaralo tisuću otkucaja u minuti. Sama slika Jima kako se tamo negdje sam bori s Devinom bila je dovoljna da uzrokuje drhtavicu. A onda to što nisu znali gdje se nalazi? To je bilo dovoljno da izazove mučninu. »Knjiga je upravo ovdje«, rekla je i uperila prst prema okviru kamina. Eddie je prešao na drugu stranu prostorije i uzeo knjigu u ruke, prelistavajući stranice. Iz nekog razloga je on, očito, mogao čitati iz knjige i ne biti zao... bar je pretpostavljala da je to slučaj. »Ove riječi«, rekao je, »napisane su koristeći sjeme njenih miniona. I ako se dobro sjećam... da, evo ga. Popis iz Pakla, doslovno.« »Kakve to ima veze s pronalaskom Jima?« Sissy je upitala. »Mora otići po njeno ogledalo prije nego što je napadne. Ako uzme njeno ogledalo, Devina neće moći pobjeći dolje u Pakao i sakriti se. Imat će bolju priliku ubiti je ako nema ogledalo. Ad, daj mi svoj nož?« Ad je odmah izvadio kristalno oružje i stavio ga pred njega, a Eddie ga je uzeo i spustio knjigu na tlo. Zatvorio je korice, zabio oštar vrh u staru kožu, napravio okruglu rupu koja se probijala kroz same stranice, a onda je brzim potezom i kratkim izdahom porezao vlastiti dlan. Skupio je ruku u šaku i držao je iznad rupe. Srebrna krv je kapala unutra na stranice, ali nije stvorila lokvu. Stara knjižurina je upila svaku kapljicu i one su nestajale. Mekim glasom, anđeo je počeo izgovarati riječi koje su samo tekle


iz njegovih usana. Sissy nije razumjela što govori. »Što on to radi?« šapnula je kada je čučnula na tlo. Ad je kimnuo u odobrenju. »Koristi svoju volju kako bi se knjiga mogla locirati.« »Popis inventara«, izdahnula je. »Točno. Devina drži svoju kolekciju i ogledalo na istom mjestu. Ako ovo uspije, uspjet ćemo naći ono drugo, jer će knjiga pronaći ono prvo. Odmah se vraćam.« Ovo je moćan prizor, pomislila je kada je ostala sama s Eddiejem. I nešto što bi stvarno voljela naslikati. Pali anđeo sa svojom debelom pletenicom koja mu je padala preko ramena i njegovo masivno tijelo nadvijeno nad prastarom knjigom, njegova šaka ispružena, a iz nje se pružao sjajan tok, povezujući njega s knjigom. Ad se vratio baš u trenutku kada se Eddie zaustavio i izgledao kao da mu treba trenutak da se vrati u stvarnost. Eddie je pročistio grlo. Protresao glavom. »Imamo li...« »Evo ga«, Ad je rekao držeći nešto. »Čitaš mi misli.« Bio je to kompas, jedan od onih starih švicarskih vojničkih i Eddie je uzeo zeleno-srebrni pokazivač smjera i ugradio ga u krug koji je iskopao u knjizi. Onda su se njih troje nagnuli. Crvena strelica je poludjela, vrtjela se u krug prije nego što se počela mahnito trzati, okrećući se u jednom pa u drugom smjeru. A onda je napokon zastala okrenuta prema sjeveru. »Izgleda da smo uspjeli«, Ad je promrmljao. »Pretpostavljajući da ova prokleta stvar ne želi samo otići do Barnes and Noblea.« Sissy je ustala uz skok. »Idemo.« Ali Eddie je ostao na mjestu i zurio u kompas. »Što nije u redu?« Sissy je upitala. Anđeo je podigao crvene oči, usredotočio se na nju, ali i na Ada... kao da želi biti siguran da će ga oboje čuti. »Nitko ne smije razbiti ogledalo. Razumijete li me? Ako razbijete to staklo, završit ćete u milijun komadića zajedno s njim.«


Sissy se namrštila. »Zna li to Jim?« »Da, ali nisam siguran hoće li se sjetiti. Upravo zato moramo doći do njega što prije.« Blažena djevice Marijo... Čovječe, koje oličenje opsesivnokompulzivnog poremećaja. Kada se Jim udaljio od stubišta, ušao u podrumski prostor i kada se njegov nož, koji ga je do tada vodio, otkotrljao da se pridruži ostalim prijateljima, ostao je zatečen iako je već ranije vidio Devininu kolekciju. U maglovitom, pljesnivom prostoru s prigušenom svjetlošću koji je izgledao velik poput nogometnog igrališta, stotine komoda su bile postavljene posvuda, okrenute u svim smjerovima. Nije bilo nikakvog reda, ritma ili razloga njihovom postavu, stilu, ni poretku po godinama. Dakle, Devina još uvijek nije znala da je on ovdje. Gdje se nalaze satovi i noževi? pitao se, pretražujući nepregledni prostor. Moraju biti negdje ovdje inače onaj koji mu je bio u rukama ne bi onako pobjegao. Ogledalce, ogledalce na zidu... gdje si, dovraga. Gledao je prema naprijed dok se odmicao od dizala, zato što da se nalazi na Devininu mjestu, stavio bi svoju najvrjedniju stvar što dalje može od ulaza ili izlaza. Prešao je oko deset metara kada se okrenuo i odlučio si nekako dati više vremena, za svaki slučaj. Djelujući brzo, počeo je izvlačiti ladice i bacati njihov sadržaj na tlo, stvarajući hrpe metalnih dugmadi, naušnica, satova i ugraviranog prstenja. Naočale s metalnim rubom, brave kovčega, novčići i sve vrste metalnih stvarčica udarale su o goli beton te malo zaplesale kao da im je drago što su napokon slobodne. Onda se okrenuo natrag i... Ding! Devedeset i devet posto njegovog tijela se ukočilo, a onim jednim postotkom je oslobodio jedan od svoja dva kristalna bodeža dok su se


vrata dizala otvarala. Tko god da je to bio, zasigurno nije Devina, osim ako nije... »Koji kurac!« viknuo je. Eddie je prvi izašao. Adrian je bio posljednji. Sissy se nalazila u jebenoj sredini. Jimov bijes se pojačao do neizmjerne granice. »Kojeg vraga dovodite nju...« Sissy je podigla ruke i nastavila hodati prema njemu. »Jim, ne smiješ ovo napraviti.« Ignorirao ju je i jače stisnuo oružje u ruci, dok je dio njega htio ništa više nego ubiti ta dva kriminalna idiota koji su očito pomislili da je dobra ideja povesti njegovu dragu sa sobom. Jedino što ga je zaustavljalo od toga da ih napadne? Ti kučkini sinovi su oni koji će je morati jebeno odvesti odavde. »Jim, slušaj me.« Sissy mu se stvorila pred licem i blokirala mu pogled tijelom. »Ti si ta duša? Čuješ li me? Ti si duša... i ne smiješ ovo napraviti. Ovo je tvoje raskrižje, ako je pokušaš ubiti...« Gurnuo ju je s puta i otišao do Eddieja, zgrabio ga za jaknu slobodnom rukom i približio oštricu tom debelom vratu. »Odvedite je odavde. Odmah...« Ali kurvin sin nije ništa rekao. Samo je zurio u daljinu kao da zna... kao da zna... da će što god izustio, dovesti do borbe, i to nije bilo nešto što će dopustiti da se dogodi. Sissy je zgrabila Jimovu ruku. »To je razlog zašto imamo aureole. Ti ju imaš. Ja ju imam. Vincent diPietro. Detektiv DelVecchio. Onaj čovjek na mom sprovodu. Nitko drugi ih nema.« »Da se niste usudili pokušati me prevariti s ovim«, zarežao je na Eddieja. »Da se niste usudili...« »Ja ne idem odavde bez tebe«, Sissy je vikala na njega. »I nećemo ti dopustiti da ovo napraviš...« »Odvedite ju...« »... jer time nećeš samo izgubiti rat, izgubit ćeš sebe!« »... odavde...«


Sve oko njih je počelo zveckati, komode su vibrirale na betonu i mijenjale položaj, gurajući ladice i stvari koje je izbacio iz nekolicine njih na tlo. Same su se slagale svojom voljom u redove i poslagale se onako kako je bilo primjereno. »Isuse Kriste!« Jim je gurnuo Eddieja s puta i počeo nervozno hodati u malom krugu. »Jebeno sranje! Ovo jednostavno...« Sissy mu se opet približila i stala ravno pred njega te mu zapriječila put iako je podigao ruke iznad glave da ga ne može zgrabiti za njih. »Ne moraš ovo raditi...« »Povrijedila te!« vikao je. »Ona te jebeno...« »Ne radi ovo za mene. Da se nisi usudio ovo napraviti za mene kao neki...« »Kako mogu to ne napraviti! Povrijedila te! Rezala je tvoje tijelo! Napravila je čišćenje toliko teškim da te skoro ubilo! Misliš li da mogu samo zaboraviti to sranje?!« Sissy je ustuknula kao da ju je udario. Ali nije posustala. »Nisi čist u glavi.« »Potpuno sam jebeno čist.« »Zaražen si. Baš kao što sam ja bila.« To ga je na trenutak zaustavilo. Ali onda je odmahnuo glavom. »Ne, nisam. I nisam jedna od duša, Sissy... Ne znam što misliš da vidiš...« »Tvoj bijes je ona u tebi, Jim. Saslušaj me.« Posegnula je i uokvirila njegovo lice rukama. »Saslušaj me... ona je unutar...« »Ne, nije! Misliš li da ne bih znao da jest?« »Ni ja nisam znala dok je niste izvukli, sjećaš li se? Jim, ovaj bijes će nas sve pokopati.« »Ovo je za tebe!« »Sereš! Da jest, ne bi pokušavao uništiti samoga sebe i izgubiti rat! Želim da budeš na sigurnom više nego što se brinem hoće li Devina dobiti ono što zaslužuje! Isuse Bože, Jim, molim te, slušaj što ti govorim!«


Odustao je od objašnjavanja i pogledao Ada i Eddieja ljutitim pogledom. »Ovo je na vašu dušu. Ako se njoj išta dogodi, i vas ću ubiti...« A onda je bilo prekasno. Komode su se umirile, dizalo je ponovno zazvonilo i Devina je prozborila opakim glasom. »Izgleda da nisam pozvana na vlastitu zabavu, ha.« Na trenutak Jim je htio uništiti sve oko sebe. Zbog toga što su Eddie i Adrian doveli Sissy u takvu opasnost. Zbog toga što je ona govorila nekakva sranja. Zbog toga što je Devina stigla. Umjesto toga podigao je Sissy i skoro ju bacio na idiotske anđele. »Bježite«, prosiktao je. »Jebeno bježite!«


POGLAVLJE 48

K

ada je demon izašao iz dizala, Sissy je osjetila kao da leti, a onda je nastupio olimpijski sprint kojem se smjela odupirati malo ili skoro ništa... Eddie ju je zgrabio za jednu ruku, a drugom Adovu i njih troje su potrčali kao da za njima jure redovi i redovi antičkih komoda. Pokušala je pogledati preko ramena, ali nije uspjela ni na trenutak zahvaljujući Eddiejevu snažnom stisku. A onda se kolekcija promijenila. Trenutak kasnije, vidjela je mutne prizore odjeće, nebrojene komade odjeće koja je visjela na vješalicama kao da se nalaze u nekoj trgovini. I cipele. Torbice. Zatim krevet veličine dnevnog boravka i onda nepotrebnu količinu šminke koja bi bila dovoljna za stotine tisuća lica. Eddie ih je zaustavio pred samostojećim trodijelnim ogledalom koje je bilo ukrašeno različitim elegantnim francuskim viticama. »Je li... to... to?« upitala je kroz dahtaje. »Ni blizu.« Eddie je dahtao i gledao unaokolo. »Moramo se sakriti.« »Ne«, Ad se suprotstavio. »Moramo pronaći to ogledalo i sakriti ga. To će destabilizirati Devinu i možda nam dati nešto vremena s Jimom.« »Gdje bi ga onda, dovraga, spremila?« Eddie je promrmljao. »Nigdje gdje ima svjetla«, Sissy se začula kako izgovara. »Bilo bi negdje u tami. Iako... stvarno ne znam kako bih to mogla znati.« Kao na znak, njih troje su pogledali prema krajnjem uglu. Sada kada je demon stigao, svjetla iznad njih su se upalila, osvijetlila sve... osim tog jednog mjesta. Opet su trčali kao ludi.


Njih troje su otrčali u tamu i Sissy je osjetila hladnoću koja se proširila od njene kože do kostiju. »Ovdje je«, Eddie je rekao tihim glasom. Dok su se Sissyne oči prilagođavale, mogla je razabrati samo dimenzije ogledala. Nakon toga su joj detalji sporo postajali sve jasniji, sve, od oronulog stakla na prednjoj strani koje je izgledalo kao da zapravo ništa ne reflektira do istrunulog okvira i iskrivljenih, izobličenih tijela koja su okruživala sve četiri strane. »Čovječe, ovo je ružno toliko da to riječi ne mogu opisati. I prvi put, ne pričam o demonu«, Ad je promrmljao. Eddie je opsovao ispod daha. »Znat će da ga pomičemo.« »Možda će nam dati bar nekakvu prednost pred njom.« Ad se približio ogledalu i pripremio prije nego što ga je čvrsto zgrabio. »Hajde. Daj da ovo napravimo.« Eddie je došao s njegove suprotne strane i namrštio se od gađenja kada je stavio ruke na okvir. »Na tri. Jedan, dva... tri.« Oba anđela su zastenjala dok su podizala tu ogromnu težinu s betona, njihova velika tijela su se napinjala. Kada su se napokon potpuno uspravili, bilo je očito da se Adrian muči zbog svojih ozljeda. »Ja ću vam pomoći«, Sissy je rekla i sagnula se ispod Adovih ruku očekujući protivljenje. Ali nitko se nije protivio... po čemu je znala koje je stvarno stanje stvari. »Oh, ovo je gadno«, uzdahnula je kada je zgrabila okvir i pridružila im se. »Ovo je poput... temperature.« Njeno cijelo tijelo je reagiralo na dodir, želudac joj se okrenuo, cijelu površinu kože joj je oblio hladan znoj, a u glavi joj je odzvanjalo. »Idemo«, rekla je. »Stvarno ne mogu dočekati da ga spustim.« Devinina najgora noćna je postala stvarnost. Svaki put kada bi ušla u svoj zaštićen prostor, strahovala je da nešto nedostaje, da je nestalo, da nije na svom mjestu... i što je sada pronašla? Netko... vjerojatno taj


prokletnik Jim... izvadio je ladice iz komoda i bacio stvari unaokolo. I najbolje od svega? Morala je vidjeti tu bivšu djevicu i ta dva jebena, odvratna pala anđela kako stoje poput lutaka na baterije usred svega toga. Prokleto sranje. To je bilo dovoljno da sve pošalje kvragu i ubije svih četvero. Jim nije ni zaslužio ništa drugo zato što joj je lagao. Opet. Suze su joj napunile oči kada su svi osim njenog ljubavnika počeli bježati, odlazeći dublje u podrum. Prvi poriv joj je bio da sazove svoje minione i pošalje cijelu četu za njima, ali se suzdržala. Ovakve stvari voli riješiti sama. Osim toga, taj trio nije bio važan, Jim jest. I nakon što se sve ovo odigra? Ona će posjedovati Sissy, Adriana i Eddieja... zajedno sa svima ostalima na ovom planetu... tako da su se mogli skrivati koliko god im srce želi. Osim toga, željela je Jima samog bez ikoga tko bi mu mogao odvratiti pažnju. Prešla je preko obraza i obrisala ruku na stražnjoj strani kožnih hlača. Presvukla se iz svog negližea da ode vidjeti Stvoritelja, ali je ostala u svojim prekrasnim, sjajnim Louboutinsicama. Čovječe, bila je toliko sretna zbog pozornosti koju je dobila i što je On bio spreman susresti se s njima oboje. Tako jebeno uzbuđena zbog promjene događaja. Ali, čim se vratila, nije došla dolje od provjeravanja je li joj šminka na mjestu u penthouseu hotela. Znala je isti tren kada je provaljeno u njen prostor. Isti tren kada je njeno povjerenje povrijeđeno. Morala je ponovno obrisati oči... što joj je išlo na živce jer nije htjela razmazati šminku. »Jim... kvragu i sve. Zar nikada neću naučiti kako postupati s tobom.« Kurvin sin ju je nastavio gledati preko ramena, provjeravajući jesu li njegovi kretenski prijatelji i njegova draga Sissy izvan dometa. Zbog toga je postala bijesna. Ali je trebala... Kada se usredotočio na nju, mržnja u njegovim očima je bila toliko


duboka, tako prožimajuća, tako jaka da je iskrivila sve njegove crte lica i više nije izgledao kao on. To ju je donekle raznježilo, stvarno. Također, to je bio znak da je infekcija došla do potpuno druge razine. »Ima nešto što mi moraš reći«, odugovlačila je, radujući se borbi koja će ubrzo nastupiti. Ali on je zakoračio korak unatrag. I još jedan. I onda se okrenuo i pojurio. Trebao joj je trenutak da sve posloži u glavi. A onda je vrisnula... i onda poletjela. Njeno ogledalo! Sranje! Oni idu za ogledalom... Putujući brzinom svjetlosti, kretala se prema stražnjem dijelu podruma... ali nije uspjela. Jim ju je nekako uspio oboriti usred zraka i čim je ostvario kontakt, promijenila je oblik protiv svoje volje, njeno tijelo je postalo kruto i materijalno. I on je to iskoristio. Jako ju je povukao i bacio na tvrdo, hladno tlo i otkotrljao se zajedno s njom te ju rukama čvrsto držao za ramena, zatim vrat. Instinkt joj je govorio da uzvrati... ali kada je pomislila, ne... ovo je bila savršena pozicija za završnu igru, prilika da on odluči da je »ubije« i da slijedi svoj osjećaj.. . njegovo raskrižje, a njegov izbor će rezultirati njenom pobjedom u ratu. Ali, jebemu, ne smije izgubiti ogledalo. Snažno ga je gurnula i izvukla se ispod njega. Situacija je bila prehitna da bi se sada pokušala dematerijalizirati, pa je otrčala u štiklama, prolazeći pored svog ormara i kreveta... Jim ju je nekako uspio dostići u zraku i ponovno ju srušiti na tlo. Gurnuo ju je u njenu kolekciju cipela, a police su pale zajedno sa štiklama, salonkama, čizmama i razletjele se posvuda. Ali fućkaš to. Odbacila je njegovu težinu sa sebe i ponovno se izvukla te stala na noge. Izgubila je ravnotežu, ali samo na trenutak čak i u tim visokim potpeticama. Očima je gledala prema kutu koji se nalazio u potpunoj tami...


Jim se ponovo našao na njoj. Kao da ima nepresušive količine energije... i ovog puta joj neće dopustiti da ode. Njegove zlobne ruke su se ovile oko njena vrata te ju je gurnuo u prazninu, a nakon toga je zabio u obično ogledalo. Staklo se raspršilo svugdje oko njih dok su se borili. On se borio da je zadrži dolje, a ona da se oslobodi. Odjednom je ugledala odsjaj kristala iznad njegove glave. Izvadio je bodež. Došlo je vrijeme. Iako joj je bilo teško zbog straha da će izgubiti prolaz do Pakla, natjerala se da se opusti. Podsjetila je samu sebe da anđeli i ta mala kučka nemaju sposobnost da unište ogledalo. Ako i pokušaju, ubit će sami sebe pri tome. Dopusti mu da te ubode, rekla je sama sebi i usredotočila se na luđački pogled u plavim očima ispunjen mržnjom. Onda su svi oni tvoji i na takav način možeš spasiti ogledalo. »Hajde«, rekla je, pripremajući se. Za razliku od onog običnog kuhinjskog noža koji je Sissy htjela upotrijebiti kada ju je napala, ovo će boljeti gore od ičega. Ali, naposljetku... donijet će joj sve što je ikada željela.


POGLAVLJE 49

J

im će to stvarno napraviti. S bodežom iznad glave i mržnjom koja je vrištala u njegovoj duši, on će stvarno ubosti Devinu... i ne samo jednom. Izrezat će je na komadiće poput Hannibala Lectera, sjeći će je dok od nje ne ostane ništa osim lokve zle krvi i hrpe koja će izgledati kao unutrašnjost kobasice. Dok ju je držao čvrsto u svojim rukama, sve mu se vratilo i prezentacija jezivih i tužnih slika mu se prelistavala pred očima... počele su s njegovom majkom na tlu u kuhinji i završile s njim, Adrianom i Eddiejem kako se bore da izvuku ono nešto iz Sissyna čistog tijela. I sve to moglo se na neki način povezati sa zlom tog demona, sve krvoproliće i patnja, njegovo i tuđe... Odjednom se iz ničega pred njim pojavilo Sissyno lice i blokiralo sve ostalo. Vidio je kako hoda od dizala prema njemu, kako mu dolazi licem pred lice i viče na njega. U njenim očima nije bilo ljutnje. Ali se ogledao užas. Jim je protresao glavom kao da će mu to razbistriti um i pokušao se vratiti natrag na posao. Ali njen prizor nije blijedio, skoro kao da ju je tu netko postavio. I oh, Bože, njene usne su se pomicale. Razgovarala je s njim, govorila mu stvari koje nisu imale nikakvog smisla, protivile su se svemu što je znao o tome kako bi rat trebao ići i koja je njegova uloga. »Hajde«, Devina je zarežala. »Samo jebeno završi s tim napokon! Ti prokleta pičkice!« Jim se ponovno pripremio, povlačeći rame prema natrag...


Želim da budeš na sigurnom više nego što se brinem hoće li Devina dobiti ono što zaslužuje! Stisnuo je zube, borio se protiv Sissyna glasa u svojoj glavi, pokušao ga je zaobići i napraviti ono što je ispravno, što je primjereno... »Probodi me, kurvin sine!« Jim je eksplodirao. Svakim djelićem svoje snage on je, on... okrenuo je Devinu jednom, dvaput... triput i odgurnuo od sebe, njene potpetice su zasjale na svjetlu, a njene stope su odzvanjale prostorom. »Ne možeš me imati!« vikao je na nju. »Ne možeš imati njih!« A onda se sve usporilo. U slijedu događaja koji, bez sumnje, neće zaboraviti do kraja svog besmrtnog života Devina je izgubila ravnotežu, ali ovog puta se nije oporavila. Tijelo joj je padalo unatrag, a ruke su joj se vrtjele bespomoćno u krug. Njena smeđa kosa se vijorila u zraku dok je letjela preko betonskog tla i izgledalo je kao da će sletjeti na stražnjicu. Ali nije tako završilo. Iz jedinog tamnog kuta podruma, poput lopova koji pokušavaju prokrijumčariti sliku iz muzeja, izvirili su Eddie, Adrian i Sissy. Davali su sve od sebe dok su trčali po prostoriji s Devininim ogledalom držeći ga zajedničkim snagama. Splet događaja je spasio cijelo čovječanstvo. Unatoč činjenici da je bilo dovoljno slobodnog prostora za održavanje sajma, toliko prostora da se moglo plesati, ona se spoticala unatrag ravno prema tom ružnom, iskrivljenom staklu ogledala. Tijelom je razbila površinu, a udarac je stvorio vakuum zonu i otvorilo se prolaz u sjeni usred prostorije. Nikada neće zaboraviti Devinin izraz lica kada je shvatila što se upravo dogodilo. Strava i užas na njenom licu bili su osveta kojoj se radovao... ali se nije radovao tome što se, čim je ona povučena unutra, nešto unutar njega pokrenulo... te je i njega počelo povlačiti. Središte njegovih prsa kao da je trzajem odvojeno od kralježnice i


osjećao se kao da će mu se prsni koš rasporiti. Ali ogledalo nije htjelo njega. Samo onaj dio Devine koji je bio u njemu. Torzo mu je tako jako odgurnut unatrag da je bio siguran kako će se prepoloviti na pola i počeo je levitirati. Baš kada je bio pred nesvjesticom od boli... Škljoc! Poput gumene vrpce, strano tijelo se oslobodilo i putovalo zrakom, crni oblak pčela baš kao onaj koji su metafizičkom operacijom izvukli iz Sissy. I nije bio jedini koji je izgubio nešto. Kada je pao na koljena, bojao se da Sissy i anđeli ne budu usisani unutra, ali ogledalo je zahtijevalo samo Devinu... i to je bio razlog zašto se Ad tresao i njegovo lice krivilo od boli, njegovo tijelo se trzalo kada mu je stisak popustio te je počeo levitirati i... Zlo je i njega napustilo, oblak se formirao pred njegovim prsima, oslobodilo i ušlo u crni vrtlog. Dok se Jim borio da ostane pri svijesti, postao je svjestan čudnog zvuka oko i iznad zveketanja slomljenog stakla... i tada je shvatio da su se komode počele kretati i pomicati sa svojih mjesta. »Stanite iza ogledala«, Jim im je viknuo. »Maknite se s puta!« Eddie je nestao i onda se opet vratio u vidokrug kada je zgrabio Ada s mjesta na koje je pao, Sissy također. Onda ih Jim više nije mogao vidjeti. Sve što je mogao bilo je moliti se. I njegove molitve su uslišene. Sve u podrumu povučeno je u prolaz, svi satovi i noževi, cijela kolekcija metalnih predmeta, odjeća i cipele i šminka, krevet... svi predmeti koje je Devina donijela ili uzela otišli su zajedno s njom, njena esencija je obuzela sve što je bilo oko nje. Oslabljen od borbe, Jim je samo u čudu gledao prizor toliko impresivan da se ne može shvatiti ni objasniti, kao nešto iz sna što je moguće samo zato što nije stvarno. Ali ovo pred njim se stvarno događalo.


Sa svakim progutanim predmetom, crni plameni jezičci su izlazili iz vakuuma kao da ogledalo uživa u dobrom obroku. Drvo, tkanina i metal su nestajali. Posljednje što je trebalo otići bio je okvir ogledala. I baš kao svi predmeti prije njega, četiri strane okvira su nestale u prolazu nakon čega je uslijedio zvučan prasak. Kao da je svemir podrignuo. I tako je, u posljednjoj rundi Stvoriteljeva rata... Jim spasio svijet. U oba Sissyna uha je puklo u isto vrijeme uz popratnu bol, ogroman prasak koji se proširio podrumom na trenutak ih je potpuno šokirao. A onda se to raščistilo i otvorila je oči... Bilo je prazno. U cijelom podrumu nije bilo ničega osim podova, goli betonski pod bez ijednog tračka prašine. Osim Jima. Činilo se kao da je udaljen kilometar dalje, klečao je na koljenima, oslonjen na jednu ruku kao da se jedvice drži. »Jim!« Ustala je na noge. »Jim...« Podigao je slobodnu ruku prema njoj i kada je došla do njega, nije znala tko se za koga čvršče drži. »Spasila si me«, rekao joj je u kosu. »Spasila si me.« »Ne, ja...« »To si bila ti, samo ti. Vidio sam te i razgovarala si sa mnom i...« Kao da je previše riječi zapelo u njegovu grlu, previše toga da se kaže, samo ju je snažno poljubio, i... »Isuse Kriste!« Oboje su se trgnuli unatrag i pogledali Eddieja i Adriana. Ad je sporo ustajao na noge s obje ruke ispružene kao da je očekivao da će se ubrzo morati uhvatiti za nešto kako ne bi pao. »Bože mili... Djevice Marijo.« Počeo je pomicati cijelo tijelo, ruke i noge su letjele u svim smjerovima. .. i u tom trenutku nije imala pojma što radi. Onda je shvatila... da zapravo pleše pokret nazvan Running Man? »O moj Bože, izgubio je razum«, šapnula je pomislivši kako su tri


egzorcizma u toliko dana bili malo previše. Čak i po njihovim standardima. »Izliječen sam! Izliječen sam!« Brzim izmjenama, Ad se vrtio unaokolo, napravio nekoliko zvijezda, izveo nekoliko kung fu pokreta i izgledalo je kao da će pokušati napraviti špagu... ali je ipak odustao od toga. »Ja vidim!« Otrčao je do njih i upro prstom u svoje, sada, kristalno čisto oko. »Ja vidim! To sam preuzeo od Matthiasa... i ozljede su otišle zajedno s Devinom, jebote!« »O moj Bože«, Jim je dahtao.«To je... predivno!« »Znam, zar ne? I znaš što toooooo znaaaaaaaači! Vraaaaaaaaatio sam se, ljepotice!« Sissy je morala pognuti glavu u Jimovo naručje dok je Ad pomicao kukove naprijed-natrag i nakon toga počeo trčati u krugovima. »Nevjerojatno«, Jim je rekao kroz smijeh. »Dobili smo rat i sve što je njemu važno je što mu se vratio ljubavni život.« Sissy se okrenula u naručju svog muškarca i pogledala iznad njegove glave. »Nestala ti je aureola.« »Ozbiljno?« Prošao je rukom iznad svoje glave. »Izgleda da je ovo stvarno gotovo.« »Uspio si.« »Ne, mi smo uspjeli. Nâmjeravao sam je ubiti, stvarno jesam... ali sve što sam mogao vidjeti bila si ti. Sve što sam čuo bio je tvoj glas. Bez toga? Samo Bog zna što bi se dogodilo.« Eddie je došao do njega i osmjehnuo se. Zatim je pružio ruku Jimu. »Dobro obavljeno. Ponosan sam na tebe.« Jim je zarežao i ustao na noge zajedno s njom. I onda mu pružio ruku. »Ne bih to uspio sam.« »Tu si u pravu«, Ad je rekao plešući cha-cha-cha dok im je prilazio s jednom rukom na trbuhu, a s drugom dignutom pod pravim kutom. »Ali moram reći... da mi nije bilo zadovoljstvo.« Ad mu nije pružio ruku. Umjesto toga povukao je Jima i čvrsto ga


zagrlio. »Ali ne bih volio ovo ni sa kim drugim prolaziti.« Sissyne oči su se zasuzile kada je Jim potapšao svog prijatelja po leđima. »Također, prijatelju.« Kada su se odvojili, Ad je pročistio grlo kao da pokušava otjerati osjećaje iz sebe. A onda je uperio oba palca prema svojim prsima i progovorio. »Tko ima dva palca i uskoro će spavati s nekim? Ovaj tip.« Eddie je zakolutao očima.«Znaš, ne moramo...« Ad ga je lukavo pogledao. »Možemo ti pronaći riđokosu. Znaaaaaš koliko voliš takve djevojke.« Eddie je podigao obrve do vrha čela i popravio je hlače. »Ja, ah...« »Nemoj mi ni pokušati reći da ne bi htio kada bi mogao.« Malo se premještao. Onda pročistio grlo. A nakon toga je Eddiejev libido očito odlučio za njega. Pogledao je Jima i prozborio. »Pa, evo vam ključevi od auta. Možete li sami stići kući?« »Mislim da ću uspjeti«, Jim je rekao tupo. »Dobro. To je dobro.« Nastupio je dugi trenutak tišine, kao da ima previše toga za reći čak i kada bi razgovarali cijelu noć. »Pođite«, Jim je šapnuo hrapavim glasom. »Uživajte. Zaslužili ste.« »Nemoj otići a da se ne pozdraviš«, rekao je Ad. »Obećavam, drži me za riječ.« Tada su anđeli nestali, dematerijalizirali se. Jim je stavio ruku oko njena struka te su tako hodali naprijed po prostranom, praznom prostoru, a njihove stope su odzvanjale svuda unaokolo. »Jesi li gladna?« Morala se nasmijati. »Ne znam. Ne Mogu... trenutno mi je sve previše.« »Imam ideju.« »A što bi to moglo biti?« Okrenula je glavu da ga pogleda u lice. »Je li nešto slično onome čemu se Adrian toliko veselio?«


»Pa, da.« On se zarumenio. »Ali, ah, nešto drugo prije toga.« »Pizza.« »Ne. Mislio sam... kako bi bilo da sjedneš sa mnom na motor i da, ah, malo se provozamo?« Sissy se nagnula u njegovo naručje i nasmijala. »To je stih iz pjesme koju pjeva Prince, znaš li to?« »Zar jest?« »Da. I moj odgovor je... da.« Tamo pored dizala, on je pritisnuo gumb i ona se morala namrštiti. » Što ti je?« upitao je. »Ovdje je bio netko poput mene, zar ne? Netko žrtvovan da bi zaštitio ogledalo.« »Da, istina.« »Nisam to vidjela.« »Pobrinuo sam se za njegovo tijelo kada sam ušao unutra. I pobrinut ću se da bude na sigurnom.« Jednim dijelom je htjela pomoći u tom procesu. A drugim dijelom. .. nije bila sigurna hoće li moći podnijeti prizor onoga kako je ona tada izgledala. Ali nije bila mekušac. Kvragu, stvarno je htjela pomoći o kome god da se... »Sissy.« Jim ju je uzeo za ruke i stavio ih na svoja prsa. »Pusti me da se sam pobrinem za to, može? Ne moraš to gledati. Osim toga, moram vjerovati da je sada slobodan.« »Možeš li to saznati da znaš zasigurno?« »Da, obećavam. Ali pobijedili smo u ratu tako da pretpostavljam da svaki pravednik odlazi u Raj. To je jedino pošteno.« »Samo... molim te, saznaj.« »Dajem ti svoju riječ.« Sissy je izdahnula kada su se vrata otvorila i njih dvoje su zajedno ušli unutra. Na zidu je bilo postavljeno ogledalo, ugrađeno u okvir od nehrđajućeg čelika. Nagnula se prema njemu, i vidjela... kako nema aureolu.


Stvarno je gotovo. »Hoćeš li ostati sa mnom?« upitala je promuklim glasom. »Hoćeš li... Mislim, ja ne mogu otići u Raj, koliko znam, a ne bih voljela ostati ovdje sama.« Kada su se počeli penjati, Jim ju je okrenuo u svojim rukama i pogledao je ravno u oči te odmaknuo kosu s njena lica. »Volim te«, rekao je. »Gdje bih drugdje mogao biti nego s tobom do kraja vječnosti?« Stavila je ruke oko njegova vrata, osmjehnula se kada su joj se oči napunile suzama. »To... meni zvuči kao Raj.«


POGLAVLJE 50

B

ila je to jesen koja je trajala zauvijek. U početku je Devina mislila da je zapela u vakuumu, ali kada su se zidovi njena Bunara duša stvorili sa svih strana, shvatila je da se spušta u Pakao slobodnim padom. To će stvarno boljeti. I bila je u pravu. Udarac je bio bolan toliko da se ne bi moglo opisati, izgubila je dah, vid, srce joj je stalo... te je izgubila iluziju ljepote koja je zahtijevala njenu svjesnu potporu. Ali nije umrla. Iako su svi receptori boli koje je imala vrištali u agoniji, iako se njena trula koža iskrivila i izobličila pri udarcu, ona je još uvijek bila »živa«. Onda je nešto počelo treperiti iznad nje, vidjela je vlastitim očima. Isprva je mislila da se radi o posljedici ozljede glave, ali onda je shvatila... ne. Bio je to nekakav svjetlucavi snijeg. Ali... nije. Bila je to njena kolekcija. Padajući dolje kroz ustajali zrak Bunara, bili su to svi komadi metala koje je sakupljala tisućljećima, kao da su odlučili ostati s njom iako je sada osuđena na nekakvu vrstu vječnog zatvora. Sjela je uspravno i ispružila ruke, spremna da uhvati taj predivan tuš koji je padao poput kiše... Nijedan od predmeta nije došao do nje. Iz viskoznih zidova zatvora koji su sada postali i njena tamnica, mučeničke ruke prokletih su se ispružile te uzele ono što je nekoć bilo njihovo, vraćajući svoje, grabeći, vraćajući vlasništvo.


Kradući od nje. Tada ju je gubitak rata stvarno udario u glavu. I demon je plakao suze koje su postali crni dijamanti odskačući i preskačući preko odrpanog tla pored njena radnog stola. Dopustila je osjećajima da rade na volju jer nije imala drugog izbora. Izgubila je svoju priliku za dominaciju. Prevarena je za vječnost koja je trebala biti njena. Njena kolekcija je nestala. Sam Bog zna je li joj ostalo išta od njenih miniona da im naređuje. Obujmila je lice svojim koštunjavim rukama i plakala toliko jako da je mislila da će se iznova raspasti poput svog dragocjenog ogledala. Ali nije. Naposljetku su se suze i naricanje zaustavili, a ona je šmrkala i pokušala se obrisati... iako je to bilo teško s golim kostima ruku. Sakupivši nešto snage, prizvala je iluziju na koju se oslanjala da bi se napravila lijepom, jer je mislila da će je to barem donekle oraspoložiti. Ništa se nije dogodilo. Njena koža se nije obnovila i povratila svoju boju i toplinu. Njena bogata smeđa kosa se nije proširila iz ćelave lubanje. Njene noge se nisu čarobno stvorile i postale glatke i sočne. Tada je ponovno počela plakati. Podigla je glavu kada je pored sebe začula kako nešto zvekeće. Bila je to cipela. Bila je to... jedna od njenih blještavih... Druga cipela iz para Louboutinsica je pala odmah pored nje. Šmrčući, ispružila je ruku i prinijela ih sebi, obrisala crne mrlje s kremasto obojenih kristala... i svi su bili u svojim metalnim ležajevima. To je bio dokaz da će, ako kupuješ kvalitetno, sve preživjeti. Uključujući prolaz do Pakla. Pregledavajući ih, gledajući kako se svjetlo prostora odbija od te sitne dragulje i putuje prema njoj, cijenila ih je još više jer su one bile jedino što joj je ostalo od života tamo gore, posljednji suvenir njene dragocjene kolekcije. Što joj je ostalo sada? Sve što je imala bio je


stari radni stol i ovo istrošeno, truleće tijelo. Ispružila je nogu i obula jednu od njih, a onda drugu. To što su joj bile za broj premale sada joj je išlo u korist budući je imala malo i skoro ništa mesa na stopalima. Dok je okretala gležanj na jednu i na drugu stranu, cipele su sjale bez obzira na to koliko je ona ružna, crveni đonovi su još uvijek bili žarki jer ih gotovo nikada nije nosila. Ali ubrzo joj je dosadilo diviti im se. Uspostavilo se da je terapeutkinja, za koju je sada bila uvjerena da nije bila ljudskog roda, nego Stvoritelj glavom i bradom, bila u pravu. Štikle su samo predmeti. I jedino što je bilo stvarno važno sada je bilo izvan dometa. Njena zla djela, njena ljubav prema Jimu, njena sloboda da ide kada i kamo god hoće. Samo cipele. Stvoritelj ju je pokušavao natjerati da vidi istinu koju je ona spoznala prekasno. Stvari? Nisu bile samo stvari. Ali daj, ona je bila zla. Što je drugo trebala napraviti? Nagnula je glavu unatrag i zurila prema gore... i pitala se što Jim sada radi. Vjerojatno slavi s onom Sissy. Bože, kako ga je mrzila, stvarno jest. Možda će jednog dana, ako ikada izađe odavde... moći sebi pronaći pravog muškarca, nekoga tko će je cijeniti zbog onoga što je i tko je. Nekoga bolesnog i uvrnutog, ali s tradicionalnim vrijednostima, dobrim bankovnim računom i smislom za humor. I može izdržati satima u krevetu. Netko takav vjerojatno ne postoji. Ali s obzirom da nema ništa drugo za raditi.. . pa, sranje, možda zauvijek.. . tako da bar može živjeti u fantaziji. Sada su joj ostale samo uspomene i njen um.


POGLAVLJE 51 Popodne sljedećeg dana... ore u Raju, Nigel je odgurao kolica za čaj na brežuljak pored zidova Dvora duša. Inače bi mogao samo stvoriti stol na tom mjestu, ali kako bi se pozabavio nečim, želio je stvari odrađivati više ručno. On je bio taj koji je postavio pažljivo složen stolnjak od damaska, te posložio tanjure, šalice i plitice. Postavio je čajnik, zdjele sa šećerom i mlijekom te platu na kojoj je bio širok izbor kolača i keksa. U redu, dobro, stvorio je namirnice... ali on ionako nije pekar. Nagnuo se prema dolje i poredao srebrni pribor za jelo točno pored ubrusa. Namjestio je sve tako da bude savršeno. Poigrao se s cvijećem... »Je li to za mene?« Sakrio je osmijeh kada se okrenuo i ugledao Jima. »Dobro došao si ako nam se želiš pridružiti, spasioče.« Anđeo je izgledao kao da mu je neugodno, kao da ne zna kako se nositi s tim da je odradio posao kako treba. »Ne moraš me više tako zvati.« Nigel je duboko udahnuo. Uspravio se u svom bijelom odijelu. I prošetao oko stola. Bez predgovora ili upozorenja zagrlio je Jima i ozbiljno rekao: »Mislim da ćemo te tako zauvijek zvati«. Jim je uzvratio zagrljaj i tako su stajali neko vrijeme. Onda su obojica odstupili. Do tada su se drugi arhanđeli pojavili s Tarquinom... koji je poletio prema Jimu i zamalo ga bacio na pod. Dok je škvadra govorila o pobjedi i slavi, Nigel je stajao postrani i

G


svjedočio razmjeni čestitki. Byron i Bertie su bacili ruke oko spasitelja koliko i njihov pas, čak se i Colin pridružio, arhanđeo ratnik je otišao toliko daleko da se osmjehnuo tako da su mu i prekrasne oči zasjale. U nemogućnosti da se nosi s tim prizorom, Nigel je pogledao prema vrhu zida. Tamo se na povjetarcu vijorilo sedam zastava. Jimova posljednja pobjeda ih je sve uzela, čak i one u kojima je Devina prevladala. Bile su različitih boja i gore na nebu su izgledale poput duge. »... Nigel?« »Užasno mi je žao«, rekao je i odmahnuo glavom da vrati koncentraciju. »Što si rekao?« »Bi li ti smetalo da te nešto pitam nasamo?« ponovio je Jim. Nigel je pogledao prema stolu. Tri arhanđela su sjela za stol, Byron i Bertie su brbljali poput dviju kvočki na livadi, njihova urođena energija je bila naglašena zbog toga što više nije postojao strah, nije više bilo stresa i sve što je ostalo bilo je mjesto i posao koji su najviše voljeli. »Nema potrebe«, Nigel je promrmljao. »Odgovor je da.« Jim je zatvorio oči i poskočio u čizmama. »Jesi li dobro, prijatelju?« Colin je upitao. Spasitelj je kimnuo glavom i obrisao lice. Zatim je pogledao Nigela. »Jesi li siguran?« »Misliš li da bih napravio nešto što bi ugrozilo duše pravednika?« »U redu onda. Hvala ti.« »To nije moje djelo, nego samo tvoje.« Onda se opustio. »Ali tako sam... sretan zbog tebe. Sretan za vas oboje.« »Hvala.« Jim je oklijevao. »Još jedna posljednja stvar... duše poput Sissy? Nevini koje je Devina stoljećima klala kako bi zaštitila svoje ogledalo...« »Oni su se pridružili pravednicima ovdje. Stvoritelj se za to pobrinuo čim je Devina prognana u Bunar duša.« »Dakle, tamo se sada nalazi.«


»I tamo će ostati.« »Dobar kraj. To je stvarno... dobro.« Spasitelj je otišao trenutak nakon toga, a Nigel je zurio u mjesto gdje je on stajao. Bilo je toliko toga na čemu mogu biti zahvalni, toliko razloga za veselje... a ipak, on je bio tužan do granice očaja. »Ispričajte me«, rekao je a da nikoga nije pogledao. »Povući ću se u svoje odaje.« Byron se osmjehnuo. »Naravno. Moraš se oporaviti od mnogo toga.« Bertie je kimnuo glavom i ukrao jedan kolačić Tarquinu. »Slobodno, mi ćemo paziti na sve za tebe.« Nigel je kimnuo i okrenuo se od njih. Nije imalo smisla čekati ikakav odgovor od Colina, iako ga je jedino od njega htio čuti. Dok je hodao preko travnjaka, razmišljao je o ljudima dolje ispod njih, kako žive, umiru, zaljubljuju se, kako im se srca slamaju. Bili su snažniji nego što je on mogao zamisliti, više nego što je znao... a on je tisućljećima pogrešno žalio njihovu smrtnu ljusku. Sada ih je vidio kao pobjednike. Oni, ne samo da se boje gubitka, nego žive kroz tu stvarnost kada se dogodi... i pobjeda koja se zbila neće to promijeniti. Sada kada je zlo nestalo iz svijeta, još uvijek se moraju nositi sa smrću. Kako ih je samo cijenio zbog njihove žilavosti. Kada je došao do svog šatora, razmaknuo je zastore i upao u luksuz koji je nekoć smatrao tako važnim za njegovo postojanje. Sada su to bili samo okovi šarenih boja. Pogledao je prema starinskom trosjedu s naslonom na jednoj od strana gdje je izvršio užasno djelo i iako ga je mrzio, zadržao ga je sa svrhom. Zadržao ga je kao podsjetnik na njegovu aroganciju i neispravan zaključak kada je pomislio da je potrebno... »Znaš li tko sam ja?« Nigel se okrenuo oko sebe. Colin je stajao jednom nogom u šatoru. Njegov pogled je bio značajan, a tijelom je prekrio ulaz. »Ja... ja... ja...« Nigelu je trebao trenutak da se sabere od


iznenađenja. »Oprosti, kako to misliš?« Colin je ušao i okrenuo se oko sebe te ispružio snažne ruke niz tijelo. »Znaš li tko sam ja?« Ti si ljubav mog postojanja, pomislio je Nigel. »Ti si Colin«, rekao je umjesto toga. Drugi arhanđeo je napravio bezizražajan zvuk u grlu... tako da nije mogao znati je li točno odgovorio na pitanje. »Postoji izreka dolje na Zemlji za nekoga kao što sam ja. Siguran sam da si je nekada čuo?« »Bojim se da ne mogu čitati misli.« Nigel se dodirnuo po glavi. »Ovo ne radi onako dobro kao nekoć.« Colin je stupio malo bliže, i bliže. A onda je napravio nešto zadivljujuće. Podigao je ruku i dotaknuo Nigelovo lice te mu prešao preko obraza. »Ta izreka je tako često izgovorena među dušama tamo dolje... >Pogriješiti je ljudski, a oprostiti božanski«« Nigelovo srce je počelo tući kao ludo. A onda mu se zavrtjelo u glavi. »Da, da, čuo sam tu izreku.« Molim te, nemoj mi slomiti srce, pomislio je. Iako sam ja slomio tvoje. »I što sam ja?« Colin je zahtijevao. »Ti si...« Pogled mu se zamutio od suza. »Ti si arhanđeo. Ti si Božji najdraži ratnik, zaštitnik Raja i Zemlje. Ti si...« Nije mogao izgovoriti posljednju riječ. Pa je Colin dovršio za njega. »Ja sam božanstvo.« Colin se nagnuo i poljubio ga. »Ja sam božanstvo. I ja ti opraštam.« Nigel nije bio nimalo galantan kada se bacio u naručje svog ljubavnika. Nije preispitivao dar tog ponovnog sjedinjenja. Nije ga zanimalo s kojim se razmišljanjima Colin borio da bi došao do tog zaključka. Nije razmišljao o tome kojim se točno prosvjetljenjem sve promijenilo. U prošlosti bi inzistirao na tome da sazna detalje. Sada? Uzeo je ono što mu je ponuđeno i držao se za to svim snagama. Na um su mu pale druge ljudske izreke, one koje su imale veze s


darovanim konjem i zubima, čak i one koje su sadržavale riječi »sretno« i »zauvijek« i »do kraja«. Ali se opustio u Colinovu zagrljaju i izrekao najsnažnije od ljudskih riječi. »Volim te«, rekao je nježno. »Volim te... zauvijek.« Kada je Adrian ušao na stražnji ulaz stare kuće, sa sobom je nosio oko trideset i pet tisuća kalorija Dunkin’ Donutsa u tri vrećice i kutiju s dvadeset i četiri različite vrste koje je upravo kupio. Bilo je oko četiri popodne i iako bi neki tvrdili da je to jelo samo za doručak, on nije toliko osuđivao... i zato što je tako dobar, kušao ih je da provjeri ima li u njima otrova te iz tog razloga pojeo dva prekrivena želeom i jedan čokoladni na putu do kuće. Kada smo kod iskušavanja apetita, radovao se što će gurnuti još deset niz grlo, popiti kavu i onda se srušiti zajedno s Eddiejem da se oporave od posljednje večeri. »Držiš li moju kavu?« rekao je preko ramena. Eddie ga je na trenutak gledao kao da je glup. I onda se priključio. »Aham... um... aha. Da, imam.« Da, Eddie je poglupio od previše seksa. Ad se osmjehnuo i krenuo ravno prema stolu. Zabavili su se s tri žene tijekom cijele noći... ili su bile četiri? Dobra stara vremena su se vratila... A sve je bilo još izraženije zbog toga što su umalo izgubili. Sada? Prvi put u njihovim besmrtnim životima on i njegov najbolji prijatelj će otići na odmor. Možda negdje gdje je toplo, gdje dame nose tange i ništa drugo, gdje je pivo hladno, a ribolov spektakularan. .. Okrenuo je glavu kada je začuo zvuk grebanja na vratima. Eddie je ponovno otvorio vrata i mali neuredni psić je došepao unutra. Bio je to topao prizor. Pas je nestao tijekom posljednje runde. Ali malac se sada vratio, trčao je u krugovima oko Eddiejevih gležnjeva i skočio u Adovo krilo. »Ej, hoćeš da podijelimo ovo?« Ad je upitao. I kada mu je uzvratio lavežom, otvorio je poklopac kutije i potražio nešto u čemu


nema oraha. Iako, s obzirom da Pas nije bio pravi pas, vjerojatno nema veze... »Kakav je to miris?« rekao je uzmaknuvši. A onda je vidio kako se dim diže iz površine stola. Pas mu je skočio iz naručja i spustio šapu... ispod koje je ostao nekakav žigosan znak. Ad je zamalo pao sa stolice. »Ne. Uh... uh. Nema šanse. Trebamo odmor...« »O, jebote«, Eddie je dahtao. Kada je pas završio sa svojom slikom, odmaknuo se i dvaput zalajao. I onda ponovno spustio šapu kao da pokazuje na nešto. Ad se nagnuo prema njemu i osjetio kako mu krv napušta lubanju. »Ne. Bilo tko osim njega.« »Gdje je on?« Eddie je upitao. »Mislio sam da je on u Čistilištu...« Pas ga je prekinuo lavežom. »E pa, sranje«, rekao je Ad i spustio poklopac na kutiji. »Za tebe nema krafni.« Prekrižio je ruke na prsima. Durio se i nije ga bilo briga ako zbog toga izgleda kao kreten. »Molim te«, Eddie je preklinjao. »Samo ne Lassiter. Bilo tko, samo ne Lassiter... Mogao bi biti bilo gdje na planetu do sada, radeći bilo što.« Pas ih je samo značajno pogledao. »Možemo li barem uzeti slobodan vikend?« Ad je promrmljao. »Umjesto čega?« Jim je rekao s vrata. Kada je spasitelj ušao u sobu, bio je svježe okupan i prvi put nije imao ogromne crne krugove oko očiju, izgledao je otprilike četvrtinu stoljeća mlađi nego noć prije... to je ono što dvanaest sati dobrog seksa može napraviti muškarcu. Ad bi trebao znati. Pas je skočio sa stola ravno u Jimove ruke, mahao je repom kao da je propeler, lizao ga, pokazujući obožavanje koje samo psi mogu.


Jim je uzvratio istom mjerom, pognuo glavu, nježno govorio, mazio ga. Kada ga je Jim spustio dolje, zurili su jedno u drugo dugo vremena, a onda je Pas ispustio nježan cvilež... prije nego što se okrenuo i otišao prema vratima kao da se upravo teškom mukom oprostio. Kada je prolazio pored Ada, kurvin sin je pogledao njega i Eddieja kao da govori »Hajde momci, ubrzajte se... Otiđite po tu budalu koju sam upravo ucrtao u stol.« Kada je Pas otišao, Ad ju je pogledao u lice. Linije koje su ucrtane još uvijek su bile vruće. »Tko je to?« Jim je upitao. »Noćna mora«, Ad je promrmljao. »Naš sljedeći zadatak«, Eddie se ubacio. »Tako brzo? Stvarno? Zar nemate neko vrijeme za odmor ili neko takvo sranje?« Ad je glavom pokazao prema kutiji koju je zatvorio. »Mi dobivamo krafne. Jeeej.« Nastupio je trenutak tišine. A onda se Eddie tiho oglasio. »Odlaziš, zar ne?« Ad je podigao pogled u trenutku kada je Jim pogledao prema prozoru iznad sudopera. Izgledalo je kao da zamišlja stvari dok je zurio u daljinu, stvari koje se zapravo nisu nalazile u stražnjem dvorištu. »O njoj se radilo od samog početka«, rekao je. »I ne mislim na Sissy.« »Da.« Eddie je kimnuo. »Znam, ali što je sa...« »Sve riješeno.« Spasitelj je pogledao njih dvojicu i utihnuo na neko vrijeme. Onda je prozborio. »Znaš, kada je sve ovo započelo, nisam htio da vas dvoje budete umiješani. Uvijek sam bio solo igrač«, pogledao je Ada, »i tvoje mi je pjevanje uvijek dizalo živce.« »Iiiiiiiiiii moj posao je obavljen«, odgovorio je uz kimanje. »Ali znaš, kada smo pokušavali izvući zlo iz Sissy i nisam to mogao napraviti sam... vas dvojica ste bili tu. Da niste bili pored


mene? Ja bih je izgubio. Vas dvojica... spasili ste je sa mnom.« U redu, sada je Ad sakrivao svoje lice. Bilo mu je jednostavno previše i nije volio plakati. Jednostavno... nije. Volio. Nije... Sranje, oči su mu se zasuzile. Jim je još uvijek govorio, spominjao stvari poput žrtve i stavljanje općeg dobra na prvo mjesto, sve ono što su, po njegovom mišljenju, Eddie i Ad očito napravili. O, čovječe, kurvin sin se morao zaustaviti. Stvarno je morao... Ad je otišao do jedne od vrećica i izvadio nekoliko papirnatih ubrusa... i bar je Eddie morao uzeti jedan da se obriše, tako da se nije osjećao kao jedini mekušac u prostoriji. »Tako da, hvala vam«, Jim je rekao promuklim glasom. »Dugujem vam svoj život.« Ad je skočio iza stola i uživao u potpunom manjku boli pri naglim pokretima. »Dosta tog razgovora. Ako nastaviš ovako, na kraju će mi izrasti jajnici ili neko takvo sranje.« Ad je čvrsto zagrlio Jima, prečvrsto. I onda se odmaknuo kako bi Eddie mogao napraviti to isto. »Ej, što se događa?« Sissy je rekla kada je ušla. »Je li sve u redu?« Ad je zurio u tu ženu. Ona je sjajila od glave do pete iako je bila obučena u najjednostavniju odjeću, koju je kupila u Targetu. Bila je jednostavno.., takva ljepotica bez ijedne kapi šminke i ravne, nesređene kose. »Vrijeme je da se pozdravimo, Sis«, čuo je samog sebe kako govori. »Zar idete nekamo?« Ne, pomislio je tužno. Vi idete.


POGLAVLJE 52

I

z nekog čudnog razloga, gledati Sissy kako se grli sa svakim od drugih anđela bilo je teško. Ali ipak, Jim nije volio vidjeti svoju dragu kako plače i bilo je očito da ih jako voli, iako ih ne poznaje dugo. Rat, očito, svojom prirodom veže ljude brzo i čvrsto. »Hoću li vas ikada više vidjeti?« upitala je i uzela jedan od papirnatih ubrusa koje joj je Ad ponudio. »Ne znam. Možda«, Ad je promrmljao dok je ona brisala oči. »Nikad ne reci nikad«, Eddie je rekao tužno se osmjehnuvši. Nastupila je duga stanka i Jim je znao da što prije mora otići odavde, prije nego što se potpuno izgubi. »Hajde«, rekao je oštro i povukao je za ruku. »Kamo idemo?« »Samo... pođi za mnom.« Vodio ju je prema prednjoj strani kuće, zaustavio se da posljednji put mahne Eddieju i Adrianu dok su stajali u kuhinji s krafnama. »Jim? Trenutno malo ludim ovdje.« Kada su došli do predvorja, prastari sat je počeo odzvanjati i on je zatvorio oči. Nemoj brojiti... nema nikakve potrebe... nemoj brojiti... Jedan, dva, tri... »Jim, jesi li dobro?« ... četiri, pet, šest... »Jim?« ... sedam, osam, devet... »U redu, sada je službeno«, rekla je. »Sada potpuno ludim.« Podigao je kažiprst u zrak.


... deset, jedanaest... »Jim...?« ... dvanaest. Nakon nekoliko trenutaka ničega osim čiste, prekrasne tišine napokon je otvorio oči i vidio samo nju. »O, hvala ti, Bože.« »Što?« »Reći ću ti kasnije.« Povukao ju je van na toplo proljetno sunce, odveo je do stepenica i posjeo na njih, točno ondje gdje su zadnji put sjedili. Bože, pomislio je, koji smo dugi put proputovali samo da bismo mogli ponovno sjediti ovdje jedno pored dugog. »Jim?« »Sjećaš li se kada smo prošli pored tvoje kuće na mom motoru sinoć?« Kimnula je i povukla kosu prema natrag. Njen pogled je bio zamršena mješavina tuge i mira. »Da. I hvala ti na tome. Jesam li ti već zahvalila?« »Da, jesi.« »Lijepo je vidjeti kako mi obitelj spava tako mirno, znaš? Daje mi bar malo nade da možda kada neko vrijeme prođe...« »Želim da provedeš vječnost sa mnom.« Osmijeh koji je dobio zauzvrat bio je širok i došao je odmah. »Pitaš li me to da se udam za tebe na način besmrtnika? Jer ako pitaš, moj odgovor je da.« Nagnula se i poljubila ga u usta jedanput. »Stvarno i najiskrenije, da.« »Čak i ako to znači... da možda nećeš moći vidjeti svoju obitelj?« »Misliš, kao, otići na zapad s tobom?« Sissy je duboko udahnula. »Pa, istina je da ih ni sada ne mogu baš vidjeti. Nije baš da mogu... biti s njima. Zapravo, skoro mi je bolnije ostati u Caldwellu. Tako da, iako ne mogu vjerovati da ovo govorim... da, voljela bih se maknuti iz grada.« »Jesi li sigurna?« Utihnula je na neko vrijeme. Onda ga je pogledala. »Mogu


prebroditi sve dok god sam s tobom.« Dugo vremena je samo promatrao njeno lice, od načina na koje je popodnevno sunce padalo preko njenog čela i obraza, ljepotu njenog sjetnog pogleda, do krivulje njenih usana koje je ljubio satima. »U redu«, promrmljao je. »Zatvori oči i drži me za ruku...« Brzo su se okrenuli i sekundu kasnije je progovorio. »Sada ih otvori.« Sporo je podizala kapke i na trenutak ustuknula jer se okruženje u potpunosti promijenilo. »Gdje se... Je li to dvorac?« »Da, jest. Pođi za mnom.« Podigao ju je na noge i vodio je preko svijetlo zelene trave Raja, usmjerujući je dok je podizala glavu da pogleda predivno, plavo nebo. »Ovo je najljepše mjesto koje sam ikada vidjela.« Smiješno, ali on to nije nikada primijetio... dok nije došao ovamo s njom. Zaustavili su se pred jarkom koji je okruživao prastaru utvrdu. Voda je bila toliko čista da se moglo vidjeti koi ribe kako plivaju unaokolo, njihove šarene peraje su se kretale naprijed-natrag u neopisivim valovima. Čuo se odzvanjajući udarac gore iznad njih, a nakon toga zveket ogromnih lanaca kako prolaze kroz svoje ležajeve. Most koji vodi preko vode sporo se spuštao, kao da im daje vremena da još jednom promisle. I odlučio je kako joj treba reći što se spremaju napraviti... a onda je pogledao prema njoj i suze su joj padale niz obraze. »Ovo je Raj, nije li?« zagrcnula se. »Da. Jednom kada prijeđemo... nema više povratka. Morat ćeš čekati svoju obitelj da dođe k tebi.« Prešao je rukom preko njenih obraza. »Ali mislila sam da mi to nije dozvoljeno.« »Nigel je rekao da si dobro došla. Sada si čista... izvukli smo zlo iz tebe. Iz mene također.« Sissy se počela smijati kroz suze. »Jesi li ozbiljan? Jesi li...«


»Da«. Osmjehnuo joj se. »Onda, što kažeš? Želiš li uskočiti u ovo sa mnom?« Pogledala ga je u oči. »Volim te.« »To ću shvatiti kao >da<.« Kada je most sletio poput jako teškog kovčega, elegantno je ispružio ruku pokazujući joj put unutra. »Prvo dame.« Sissy je oklijevala na trenutak. A onda je iz nje izletio smijeh i stala je plesati, cijeli duh joj je živnuo dok je poskakivala preko prastarih, istrošenih greda neopisivom srećom. Taj prizor ga je zagrijao iznutra. Jim je odmahnuo glavom i morao se osmjehnuti kada je stupio prvi korak naprijed. Zatim drugi. Treći. Ovo nije bilo ni blizu onoga kako je zamišljao da će sve završiti, ali, čovječe, uzeo bi ovo prije ičega o čemu je sanjao. Hodajući odlučno nekoliko metara iza svoje drage, otkrio je da što su dalje odlazili preko mosta, cilj se činio daljim, poput onih iluzija u nekoj od kuća zabavnih parkova. Ali odjednom, pogledao je iza sebe, a zelena trava i plavo nebo i drveće izgledalo je tisućama kilometara daleko. Okrenuo se natrag i... Zabezeknuto se zaustavio. Sissy je usporila... i zaustavila se pred nekakvom osvijetljenom maglom koja je prijetila da će je prekriti. Njegovim umom je prošao osjećaj ogromnog užasa i Jim je pojurio preko greda da dođe do nje... Ali ona nije bila ni u kakvoj opasnosti. Zapravo, zaustavila se zato što je u magli stajala neka figura u kružećem, gustom zraku ispred nje. Žena. I Jim je točno znao... tko... je... to. Zatvorio je oči i opustio se u svojoj koži, kosti su ga držale uspravnim. Kada je otvorio oči i uvidio da se figura još uvijek tamo nalazi, imao je osjećaj kao da ne može hodati. Ali ipak jest. Morao je dlanom prekriti usne da spriječi jecanje.


Napokon se i on našao pred figurom. Spustio je ruku i prozborio krhkim glasom. »Mama.« Njegova majka nije plakala. Smiješila se blještavo poput sunca koje su on i Sissy ostavili za sobom... ona se smiješila, bila je potpuna i zdrava, njeno tijelo oporavljeno, njena kosa sjajna, a oči svjetlucave. »Čekala sam te, Jimmy.« Kada je to rekla, omotala je ruke oko njega i čvrsto ga zagrlila, iako je on imao veće tijelo. »Oh, sine... u redu je. Ti si dobro... Sve je dobro.« On je potpuno. Jebeno. Izgubio. Kontrolu. Ali ona ga je podigla s tla i Sissy je također bila tu, gladila mu leđa, podupirala ga. A onda se dogodilo nešto najdivnije. Odjednom, sva patnja je nestala, sva tuga i bol su mu oduzete i on je postao svijetao i lagan poput magle oko njih. Nagnuo se unatrag te dotaknuo majčino lice, ramena, njene ruke... samo kako bi bio siguran da je stvarna. I bila je. A onda se okrenuo prema Sissy i povukao je prema sebi. »Ah, mama, ovo je moja Sissy.« »Bok«, Sissy je rekla i pružila je ruku. »Tako mi je...« Njegova majka je bila baš onakva kao i nekada te je povukla Sissy prema sebi i zagrlila je. »Znam da si odvojena od svoje obitelji, ali onda shvatiš da ovo i njih čeka? Zbog toga udaljenost postane neizmjerno lakša da ju se podnese.« Po prvi put u oko trideset godina, Jim je udahnuo duboko i lagodno. »Hajde, vas dvoje«, rekla je njegova majka i prošla s njegove druge strane. »Dajte da vas smjestimo. Ovdje će vam biti predivno.« Njegova majka ih je vodila, a on i Sissy su hodali za njom kroz maglu. Dok su hodali dalje, pogledao je svoju dragu te je stisnuo prije nego što ju je poljubio u usta... i kada mu se osmjehnula zauzvrat? Pa, sada, kao što su govorili tamo dolje, to je bio dovoljan dokaz da Bog stvarno postoji. »Sve se vrti oko ljubavi«, rekla je njegova majka. »Bez obzira na


to na kojoj si strani, sve se vrti oko ljubavi.ÂŤ Amen, pomislio je dok je ulazio u Raj s dvije najvaĹžnije osobe u svome postojanju. Hvala Bogu na tome.


Садржај POGLAVLJE 1 POGLAVLJE 2 POGLAVLJE 3 POGLAVLJE 4 POGLAVLJE 5 POGLAVLJE 6 POGLAVLJE 7 POGLAVLJE 8 POGLAVLJE 9 POGLAVLJE 10 POGLAVLJE 11 POGLAVLJE 12 POGLAVLJE 13 POGLAVLJE 14 POGLAVLJE 15 POGLAVLJE 16 POGLAVLJE 17 POGLAVLJE 18 POGLAVLJE 19 POGLAVLJE 20 POGLAVLJE 21 POGLAVLJE 22 POGLAVLJE 23 POGLAVLJE 24 POGLAVLJE 25

3 9 20 32 39 48 58 68 73 79 90 100 106 111 119 125 129 137 144 153 161 168 176 181 186


POGLAVLJE 26 POGLAVLJE 27 POGLAVLJE 28 POGLAVLJE 29 POGLAVLJE 30 POGLAVLJE 31 POGLAVLJE 32 POGLAVLJE 33 POGLAVLJE 34 POGLAVLJE 35 POGLAVLJE 36 POGLAVLJE 37 POGLAVLJE 38 POGLAVLJE 39 POGLAVLJE 40 POGLAVLJE 41 POGLAVLJE 42 POGLAVLJE 43 POGLAVLJE 44 POGLAVLJE 45 POGLAVLJE 46 POGLAVLJE 47 POGLAVLJE 48 POGLAVLJE 49 POGLAVLJE 50 POGLAVLJE 51 POGLAVLJE 52

192 199 207 213 218 225 231 235 241 246 252 260 268 273 279 283 290 294 300 307 312 318 324 329 337 341 349


J R Ward - Besmrtnici