Issuu on Google+

www.Balkandownload


Maya Banks

ZAROBLJENA ZAROBLJENA


www.Balkandownload

Posvećeno Stephanie Tyler, Jaci Burton, Karin Tabke, Sylviji Day i Lorelei James. Dobre prijateljice najveće su zadovoljstvo u životu. Hvala vam što ste moje prijateljice.


www.Balkandownload 1. POGLAVLJE AKO navečer dovoljno popije, nadao se da će prespavati cijeli sutrašnji dan. Ipak, otvorio je oči već u osam ujutro i sunčeva svjetlost istog mu je trenutka spržila mrežnice. Ethan Kelly prebacio je ruku preko lica i nepomično ležao, bolno svjestan stvarnosti toga dana. 16. lipnja. Mogao bi reći nešto jako otrcano, primjerice... 16. lipnja, dan kad se njegov svijet nepovratno promijenio. 16. lipnja, dan kad je sve otišlo kvragu. Ali, ruku na srce, to se dogodilo mnogo prije. Telefon na noćnom ormariću prodorno je zazvonio, a Ethan se odupro snažnoj želji da ga razbije. Ležao je i slušao kako mu svaki zvuk telefona probija lubanju poput šiljka za led. Budući da zvonjava nije prestala u nekom razumnom vremenu, ispružio je ruku i iščupao kabel iz zida. Nema ga tko zvati osim nekog od dobronamjernih članova njegove obitelji, a Ethan danas nipošto nije želio da ga itko sažalijeva. Ako ga zove otac, održat će mu predavanje o tome kako se Rachel ne bi sviđao čovjek u kojeg se pretvorio. Ne, Rachel se nije sviđao čovjek kakav je bio. Golema razlika. Njemu se nije sviđao taj čovjek. Frank Kelly ne bi prestao govoriti o tome kako je vrijeme da nastavi sa životom. Da krene dalje. Dovoljno je dugo žalovao. Ako ga zove netko od njegove braće, maltretirat će ga ispitivanjem kad će početi raditi za KGI. Što bi rekli na odgovor nikad? Svjestan da nema nikakve šanse ponovno zaspati dok mu glava puca po šavovima, Ethan se dovukao do ruba kreveta i spustio stopala na pod. Tražio je zaborav, ali sinoćnje utapanje u alkoholu jedino mu je osušilo usta i u želucu mu stvorilo osjećaj kao da je pojeo olovo. I dalje se morao suočiti s današnjim danom. Ne otvarajući oči, pritisnuo je prstima sljepoočnice i rukama pokrio lice. Zabio je dlanove u očne šupljine i masirao ih kao da će otjerati oblak koji mu je lebdio u vidnom polju. Rachel. Njezino mu je ime šaptom prolazilo umornim mozgom dozivajući uspomene na njegovu sretnu, nasmijanu, prekrasnu ženu. Lebdjele su poput leptira. A onda su se jednako brzo smežurale i pocrnjele kao da im je netko približio krila vatri. Rachel više nema. Mrtva je. Ne vraća se kući. Odgurnuo se od kreveta i zateturao prema kupaonici. Nije ga šokirao odraz u zrcalu i nije se ni potrudio umiti lice ili isprati usta. Popišao se i posrćući izašao iz kupaonice, istodobno stružući nepce jezikom. Trebalo mu je piće. Po mogućnosti neko koje ga neće natjerati na povraćanje. Mehaničkim je koracima krenuo bos po drvenom podu do dnevne sobe. Sve je bilo onako kako je ona ostavila. Prostorija je bila odraz njezine osobnosti. Otmjena, elegantna i bez suvišnih detalja. On je bio aljkav i neuredan. Teško uzdahnuvši, doteturao je u kuhinju i skuhao kavu. Možda njegov otac ima pravo. Možda je vrijeme da ostavi prošlost iza sebe. Da nastavi svoj jadni život. Ipak, nije znao hoće li si ikad oprostiti to što ju je odgurnuo od sebe. Stajao je kraj aparata za kavu i čekao da prestane grgljati. Mogao bi prodati kuću i preseliti se u nešto manje. Nije imalo smisla zadržati ovoliku kuću kad je sam u njoj. Trebao bi se preseliti nekamo gdje neće na svakom koraku nailaziti na podsjetnike na nju, ali, opet, to je bio dio njegove pokore. Ona nije zaslužila da je se zaboravi i odbaci, čak i ni kad je on u pitanju. Gurnuo je šalicu i natočio vruću kavu. Zatim je sporim koracima krenuo prema staklenom stolu s pogledom na stražnju terasu. Sjeo je i pogledao u vrt, zapušten već godinu dana. Rachel i njegova majka pomno su isplanirale svaki detalj i potrošile sate i sate sadeći cvijeće i čupajući korov. Ethan je pomagao - kad bi bio kod kuće.


www.Balkandownload Često ga nije bilo tjednima, a zadaci su uvijek dolazili iznenada i uvijek su bili tajni. Ostavio bi Rachel i ona nikad nije znala kamo ide ni hoće li se vratiti. Nisu mogli tako živjeti. Ethan je napustio mornaricu nakon što je Rachel izgubila njihovo dijete. Tijekom dvije godine, koliko su bili u braku, mnogo ju je puta iznevjerio i kleo se da se neće ponoviti. Ali ponovilo bi se. Protrljao je oči, a onda pustio da mu ruka dugo ostane na trodnevnoj bradi. Bio je u rasulu. Krajičkom oka ugledao je nešto boje breskve i pogledao prema vazi s ružama koje je jučer kupio. Njezine omiljene ruže. Ne baš narančaste, ne baš ružičaste, uvijek bi rekla. Savršene nijanse boje breskve. Trebao bi ih odnijeti na njezin grob, ali nije znao može li podnijeti da stane iznad one hladne mramorne ploče i milijunti joj put kaže da mu je žao. Čim mu je ta misao proletjela glavom, zgađeno je izvio usne. Otići će na grob. To je najmanje što može učiniti. Tjednima prije prve godišnjice njezine smrti izbjegavao je groblje. Ne bi ga trebalo čuditi što je bio i više nego voljan izbjeći svoju odgovornost. Često je to radio. Gurnuo je šalicu s kavom preko stola tako jako da se tekućina prelila preko ruba. Ne obazirući se na nered, vratio se u spavaću sobu, navukao traperice i majicu. Trebao bi se istuširati i obrijati, ali nije trošio vrijeme ni na jedno od toga. Ako svojim izgledom otjera ljude od sebe, i bolje. Ionako nije planirao nikoga pozdravljati niti i s kim čavrljati. Vratio se u kuhinju i zastao ispred vaze s ružama. Drhtavim je prstima dodirnuo jednu meku laticu. Dugo nije kupio cvijeće Rachel. Još od prve godine braka. Sad ga je kupio. Što je to govorilo o njemu? Teško je progutati kajanje, ali prihvatiti spoznaju da nikad neće moći učiniti ništa čime bi ispravio pogreške iz prošlosti bilo je više nego što je mogao podnijeti. Zgrabio je vazu, a gađenje prema sebi koje je osjećao stvaralo mu je veću mučninu od gorkog alkohola koji mu se kovitlao u želucu. Uzeo je ključeve i krenuo prema ulaznim vratima. Čvrsto je naumio otići na njezin grob, suočiti se s prošlošću i pomiriti se s današnjim danom. Otvorio je vrata i našao se licem u lice s FedExovim dostavljačem. Nije mogao reći tko se više iznenadio, on ili tip iz FedExa, ali sudeći po tome kako je čovjek ustuknuo, Ethan je naslutio da ne izgleda baš susretljivo. “Jeste li vi Ethan Kelly?” tip je nervozno upitao. “Aha.” “Imam pošiljku za vas.” “Samo je ostavite” rekao je Ethan i pokazao prema stolcu za ljuljanje na trijemu. Želio je što prije otići i izgledao je prilično glupo dok je stajao ondje s vazom punom cvijeća u rukama. “Ja, ovaj, trebam vaš potpis.” Ethan se uspio zaustaviti prije nego što je zarežao i samo je spustio cvijeće na ogradu trijema. Nestrpljivo je pokazao prema Stilusu i našvrljao elektronički potpis na mali uređaj koji mu je dostavljač pružio. “Hvala. Izvolite svoju pošiljku.” Tip je gurnuo debelu kuvertu Ethanu u ruku i brže-bolje nestao niz stube. Mahnuo mu je dok je ulazio u dostavni kombi te je krenuo niz prilaz. Ethan je pogledao kuvertu, ali nije odmah vidio pošiljateljeve podatke. Okrenuo se i s vrata ju je bacio na stolić u predsoblju. Zatim je zalupio vratima i podignuo vazu s ograde. Kad je došao do male crkve u koju je njegova obitelj odlazila već desetljećima, stisnula mu se utroba. Crkva je bila stara, obijeljena i smještena na kraju šljunčane ceste, poprilično daleko od utabane staze. Pokraj crkve nalazilo se groblje i na tom su mjestu još od kraja 19. stoljeća sahranjivani njegovi preci. Izašao je iz terenca, nervozno progutao knedlu i uputio se izgaženim puteljkom prema ograđenom komadu zemlje na kojem je bilo groblje. Ruže su mu se tresle u rukama, nekoliko je latica otpalo i odletjelo na povjetarcu. Mahnito su se vrtjele ukrug i letjele iznad mramornih nadgrobnih spomenika. Njegova je mama bila ovdje. Vjerojatno jutros. Na grobu je bilo svježe cvijeće i Rachelin je spomenik sjao na kasnojutarnjem suncu. Rachel Kelly. Voljena supruga, sestra i kći.


Voljeli su je. Cijela njegova obitelj ju je obožavala. Braća su ga često zadirkivala i govorila mu da će mu je oteti ako ne bude pazio. Osjetio je mučninu u želucu. Kiselina se počela penjati, paleći put kroz njegova prsa. Zašto je mislio da se može vratiti na mjesto na kojem se oprostio od svoje žene? Obitelj se okupila oko njega tog dana, majčin je dlan bio na njegovoj ruci, a otac je stajao sa strane i izgledao kao da će se svakog časa slomiti i zaplakati. Mrzio je ovo mjesto. Sagnuo se i stavio ruže pred spomenik. Suze su mu pekle oči te je stisnuo čeljust, čvrsto odlučivši da neće dopustiti emocijama da ga svladaju. Nije plakao. Ne još otkad je poštom dobio njezino vjenčano prstenje. Jedine osobne predmete pronađene na mjestu nesreće. Avionske nesreće koja je odnijela živote male grupe humanitaraca na povratku s misije u Južnoj Americi. Ne, neće ponovno plakati. Počne li, nikad neće prestati i mogao bi izgubiti i ono malo zdravog razuma što mu je još ostalo. Hladnoća mu je bolje pristajala. Znao je da njegova obitelj misli da je bezosjećajan. Nikome nije dopustio da vidi koliko ga je Rachelina smrt zapravo pogodila. Prava istina bila je da nije bio u stanju podijeliti sjećanje na nju ni sa kime. Stajao je ondje s rukama u džepovima i zurio u mjesto na kojem je Rachel počivala, a iznad njegove glave sunce se penjalo sve više i neumorno ga tuklo toplim zrakama. Ali on se osjećao smrznuto. “Žao mi je”, šapnuo je. “Da mogu sve vratiti, učinio bih to. Kad bih barem imao još jednu priliku. Ne bih dopustio da prođe ni dan da ti ne pokažem koliko te volim.” Ubijala ga je spoznaja da nikad više neće imati tu priliku. Činjenica da je sjebao najbolju stvar u svom životu... Nije imao riječi kojima bi opisao tu bol. Nije više mogao podnijeti taj osjećaj ni trenutka, okrenuo se i teška koraka krenuo prema terencu. Vožnja kući protekla je u tišini. Blokirao je sve osim ceste ispred sebe. Mogao se nositi s tupilom. Ušao je u kuću i upio još više tišine kad je zatvorio vrata za sobom. Na stoliću je ležao FedExov paket, ali prošao je kraj njega samo s jednom željom - istuširati se i isprati miris ustajalog alkohola. Nakon dvadeset minuta sjedio je na rubu kreveta pognute glave i pokušavao smiriti uskomešani želudac. Tuš je pomogao. Donekle. Ali i dalje su ga boljeli glava i želudac. Kad to ne bi podrazumijevalo suočavanje s majkom, otišao bi k njoj na tanjur domaće juhe. Ali nije zaslužila da ga vidi tako mamurnog i zapuštenog. Uzrujala bi se, a onda bi se ona i otac brinuli još više nego sad. Ponovno se srušio na madrac i zatvorio oči. Mir. Samo je želio mir. KAD je Ethan ponovno otvorio oči, u sobi je bio mrak. Udahnuo je kroz nos provjeravajući stanje u želucu. Nije odmah osjetio potrebu za povraćanjem, što je protumačio kao uspjeh. Pogledao je prema prozoru i vidio da je pala noć. Nekako mu je uspjelo prespavati cijelo popodne. Nije se žalio. To je značilo da je mnogo bliže trenutku kad će 16. lipnja ostaviti iza sebe. Mišići su mu se pobunili kad je ispuzao iz kreveta. Istegnuo se i razgibavao ramena tapkajući prema kuhinji. Kruljilo mu je u želucu, što je također protumačio kao dobar znak. Napravio je sendvič, natočio čašu vode i uputio se u dnevnu sobu. Ne trudeći se upaliti svjetlo, sjeo je na kauč i jeo u mraku. Nakratko je pomislio na to da popije ostatak alkohola koji je jučer kupio, ali to bi značilo da sutra mora početi sve iznova, a njegovoj bi obitelj naposljetku dosadilo što ih neprestano izbjegava i pojavili bi mu se na vratima. Taman je ubacio posljednji zalogaj sendviča u usta, kad mu je pogled pao na FedExovu omotnicu koja je napola visjela sa stola u malom predsoblju. Namrštio se kad se sjetio susreta s dostavljačem. Spustio je čašu na stolić za kavu, ustao i otišao po tešku omotnicu. Vraćajući se prema kauču, potrgao je pečat. Ispružio je ruku i upalio lampu, a onda se srušio na kauč i uvukao prste u čvrstu Tyvekovu kuvertu. Izvukao je snop papira različitih veličina i oblika. Neki dokumenti bili su malo veći od papira formata A4, a neki dvostruko manji. Bilo je i grafova te materijala koji je izgledao poput satelitskih snimci i GPS koordinata. Možda je zabunom dobio neke KGI-eve dokumente? Sumnjao je da bi njegova braća napravila


takvu pogrešku. Nitko koga znaju ne bi ni trebao imati njegovu adresu, a ovi su papiri izgledali vrlo službeno. Izgledali su kao vojni dokumenti. Bilo je tamo i fotografija. Nekoliko mu ih se rasulo u krilo i po kauču. Kad je podignuo jednu od njih i pogledao je, srce mu je zastalo, a sav mu je zrak izletio iz prsa u bolnom jurišu. Na fotografiji je bila žena, očito zarobljena u nekoj rupčazi od logora usred džungle. Da je morao pogađati, Ethan bi se kladio na Južnu Ameriku ili možda Aziju. Možda na neku zabit poput Kambodže. Lijevo i desno od nje stajao je po jedan muškarac s puškom u ruci. Jedan joj je čvrsto držao ruku, a ona je izgledala užasno uplašeno. Ali nije mu to proparalo mozak poput cirkularne pile. Žena je nevjerojatno sličila na Rachel. Njegovu ženu Rachel. Rachel koja je mrtva. Rachel koju je danas posjetio na jebenom groblju. Je li ovo neka izopačena šala? Pregledavao je snop papira tražeći nešto što ima smisla. Možda neku “ha-ha” poruku od nekog bolesnog kretena koji se pali na takve stvari. Kad je naišao na kratku poruku pisanu rukom, smrznuo se. Pročitao je četiri jednostavne riječi i krv mu je nestala iz lica. Žena ti je živa. Bio je to udarac ravno u jaja. Gnjev mu je nahrupio u žile poput uzavrele lave. Zgužvao je poruku u šaci i bacio je preko prostorije. Skakutala je po podu i zaustavila se ispod televizora. Tko bi, kvragu, izveo ovako nešto i zašto? Ponovno je uzeo fotografiju, a onda još jednu. Skupio ih je sve, ali ruke su mu se tako tresle da su se slike rasule iz njih poput špila karata. Opsovao je, spustio se na koljena i počeo kupiti fotografije ispod stolića za kavu. Neke su kliznule ispod kauča, a najviše ih se zaglavilo između jastuka. Papiri su se također rasuli na sve strane. Dijagrami, mape, cijela gomila smeća u kojoj nije vidio ama baš nikakav smisao. Saberi se. Ne dopusti da te taj seronja izbaci iz takta. Premda si je govorio da je riječ samo o nečijoj morbidnoj podvali, nije uspio suzdržati navalu ljutnje. Nade. Straha. Bijesa. Bespomoćne srdžbe. Nade. Protiv njegove jebene volje. Nade. Omotao je prste oko papira i gužvao ih pojačavajući stisak. Fotografije su zurile u njega, rugale mu se. Na njima je bila Rachel. Na svima je bila Rachel. Mršavija, uplašenija. Kosa joj je bila kraća, oči mutnije. Ali bila je to Rachel. To lice i tijelo poznavao je do intimnih detalja. Tko bi to učinio? Zašto bi netko organizirao tako složenu prijevaru samo zato da ga sjebe na prvu godišnjicu njezine smrti? I što su mislili time postići? Prisilio se da odvrati pogled od uplašene krhke žene na slici jer nastavi li zuriti u nju i pomisli li samo na trenutak da bi to mogla biti Rachel - njegova žena - povratit će. Drugi su mu se dokumenti zamutili pred očima dok ih je gledao i Ijutito otirao oči kako bi konačno shvatio što drži u rukama. Prisilio se na to da se smiri. Morao je uložiti sav trud da mu to pođe za rukom, no naposljetku je uspio isključiti emocije i proučavati dokumente distanciranom hladnoćom koja će mu omogućiti da zadrži objektivnost. Žurno je raširio po stoliću za kavu ono što je moglo stati na njega, a ostatak poredao po kauču. Karta zabačenog dijela Kolumbije osamdesetak kilometara od granice s Venezuelom. Satelitske fotografije prikazivale su malo selo okruženo gustom džunglom. Ako se ono na fotografijama uopće moglo nazvati selom jer je na njima bilo samo desetak koliba od bambusa i listova banana. Posebno su se isticali stražarski tornjevi i dvije lokacije na kojima se čuvalo naoružanje. Što će jednoj takvoj rupčazi stražarski tornjevi i dovoljno municije da opskrbi omanju vojsku? Narkokartel. Ponovno je pogledao fotografiju žene. Rachel. Njezino mu je ime podmuklo lebdjelo glavom. Žena je izgledala poput nje. Mogla je biti ona. Zanemarimo li činjenicu da su njezini posmrtni ostaci prevezeni kući skupa s vjenčanim prstenjem. Nije obavljeno DNK testiranje.


Mučnina mu je nahrupila u želudac i osjetio je nagon za povraćanjem. Ne. Nema šanse da je slijepo prihvatio ženinu smrt, a da je ona zapravo bila u zarobljeništvu gdje su joj muškarci koji se ne ustručavaju terorizirati nevinu ženu radili tko zna što. Identificirana je samo na temelju osobnih predmeta navodno pronađenih s posmrtnim ostacima. Tijelo je bilo toliko karbonizirano da se nije mogla obaviti ni dentalna identifikacija. Eksplozija je spalila sve što joj se našlo na putu. Sve osim savijenih izobličenih prstena i pougljenih ostataka njezina kovčega. U olupini je pronađeno pola rastopljene putovnice. Njezine putovnice. Ukrcala se na taj let na kojem nitko od putnika nije preživio. Ethan nikad nije posumnjao u tu verziju. Isuse, nije ni preispitao ženinu smrt. Ljutito je zatresao glavom. Već ga je zanijelo. Sigurno postoji neko objašnjenje. Netko se igra s njim. Nije znao zašto. Nije ga bilo briga. Pregledao je ostale papire. Raspored čuvara. Raspored dostave droge. Koji vrag? Izgledalo je kao da im netko želi omogućiti da bez problema ušetaju u selo. Izgledalo je kao namještaljka. GPS koordinate. Satelitske fotografije. Topografske karte. Tko god da mu je to poslao, bio je vrlo temeljit. Ako nije riječ o šali, informacije koje je dobio pretvorile su one kretene u lake mete. Čak bi i klinci iz izviđača znali organizirati napad na taj logor i osvojiti ga za pet minuta. Žena ti je živa. Pogledao je mali zgužvani komad papira koji je ležao ispod televizora. Četiri riječi. Samo četiri jednostavne riječi. Mrzio je nadu koja je zaživjela u njemu. Srce mu je udaralo poput pneumatskog čekića u prsima. Puls mu se tako ubrzao da mu se zavrtjelo i gotovo se osjećao kao sinoć kad je jeftinom žesticom izbrisao sve racionalne misli. Ali večeras je bio posve trijezan. Ne. Nema jebene šanse. Neće si dopustiti tračak nade koji je probijao put kroz godinu dana tugovanja. Takva se sranja u stvarnom životu ne događaju. Ne dobiva se druga prilika na jebenom pladnju. Molio se za čudo više puta nego što je želio priznati, ali njegove su molitve ostale bez odgovora. Ili možda nisu? “Gubiš se” promrmljao je. Konačno je gubio i posljednje komadiće razuma. Dakle, ovaj se osjećaj javlja na kraju puta? Je li mu preostalo samo lajati na mjesec? Protrljao je lice i potom stražnju stranu vrata. Zatim se zagledao u informacije raširene pred sobom poput autokarte. Karte do njegove žene. Želio je vjerovati. Kad bi uopće povjerovao da je to moguće, ispao bi prvorazredni glupan. Ali može li si priuštiti sve odbaciti, a da i ne porazgovara s braćom o tome? Prokletstvo, oni vode KGI. Zarađuju od isprašivanja turova. Nema vojne operacije koju ne bi znali izvesti. Pronalazili su ljude koji nisu htjeli da ih se pronađe. Spašavali su ljude iz nemogućih situacija. Oslobađali su taoce. Dizali su stvari u zrak. Nema sumnje da bi za organizaciju poput KGI-a neki bezvezni kartelski logor usred kolumbijske selendre bio mačji kašalj. O, Bože, pomislit će da je konačno prolupao. Smjestit će ga u ludnicu. Ali što ako ovo nije šala? Ta ga je misao zgrabila za vrat. Imala je zube. I nije ga puštala. Pregledavao je materijale cijelu noć, dokument po dokument, i sastavljao sliku u glavi sve dok mu se nije tako utisnula u svijest da je i u snu mogao vidjeti taj logor. Detaljno ga je poznavao, znao je položaj svake kolibe i razmještaj stražarskih tornjeva. Znao je kad se mijenja straža i raspored dostave droge. Znao je čak i kad su zarobljenicu premjestili u drugu kolibu. Morao se pripremiti. Braća bi mogla pomisliti da je prolupao. A ne bi im ni zamjerio. U jedno je bio siguran. S njima ili bez njih, krenut će u potragu za svojom ženom. Ako je ondje... Ako je živa... Vratit će je kući.


2.POGLAVLJE NISU postojali priručnici za takve situacije. Ništa od onog kroz što je prolazio sve one godine provedene u vojsci nije ga pripremilo za ovakav bizaran preokret. Čak i dok se trudio ugušiti nadu koja mu je pulsirala u prsima, ona je živjela i disala u njegovoj koži. Ethan je parkirao na prilazu ispred kuće na jezeru u kojoj je živio njegov brat Sam i potom spustio ruku na sjedalo i čvrsto stisnuo kuvertu sa svim podacima o mjestu na kojem se nalazila Rachel. Iznenadit će se kad ga vide. Zapravo, Sam, Garrett i Donovan vjerojatno su bili doma i planirali prepad na Ethanovu kuću. Već su ga mjesecima nagovarali da se pridruži njihovoj grupi za posebne operacije KGI-u. Sve je to bilo dio njihova plana da ga vrate u svijet živih. FedExova je pošiljka postigla ono što njegovoj braći nije pošlo za rukom. Prvi je put osjetio nešto drugo osim krivnje ili tuge. Bio je ljut. Jako, jako ljut. Zgrabio je taj osjećaj i stisnuo ga uz sebe jer je znao da će mu trebati za obračun koji slijedi. Braća će misliti da je poludio. Ali oni su mu bili jedina nada i morao ih je uvjeriti da je Rachel živa. Izašao je iz terenca i pogledao prema susjednoj parceli gdje se nalazila ratna soba. Sagrađena neposredno uz Samovu rustičnu brvnaru ugniježđenu na obali jezera Kentucky, građevina od dvjesto četvornih metara bila je najsuvremenije gradnje i vrhunski opremljena, a u njoj su bili smješteni uredi Kelly Group Internationala. Upravo su ondje živjela Ethanova starija braća Sam, Garrett i Donovan. Češće su spavali u ratnoj sobi nego u kući. Ethan je najprije krenuo u tom smjeru. Posljednje je čuo da je jedan od KGI-evih timova u izvidničkoj misiji, a to je uvijek značilo da se njegova braća neće mnogo udaljavati od komunikacijske sobe. Zahvaljujući visokotehnološkom sigurnosnom sustavu, objekt je bio neprobojan. Lokacija je bila povoljna i naizgled bezazlena i upravo zato se Samu to mjesto sviđalo. Nitko ne bi očekivao da se u ruralnom Stewart Countyju planiraju i provode vojne operacije. Ethan je stao ispred tipkovnice i morao se dobro potruditi da se sjeti lozinke. Nipošto nije želio upisati pogrešnu lozinku pa da ga braća prebiju na mrtvo ime. Nakon što je utipkao niz lozinaka, vrata su se otvorila i ušao je. Sam i Garrett ležali su ispruženi na kaučima u sredini prostorije, a Donovan je, očekivano, radio na računalnom sustavu s nadimkom Hoss. Ethan je krupnim koracima krenuo prema njima odlučno stisnuvši usne. Ništa neće dobiti postavi li se kao nemoćni mlakonja. Kad ga je čuo, Sam je podignuo pogled i iznenađeno raširio oči. Lupio je Garretta po nozi koju je držao na stoliću za kavu i pokazao u Ethanovu smjeru. “Bilo je i vrijeme da izvučeš tu crkotinu od tijela iz kuće” rekao je Sam otežući riječi. Donovan se okrenuo u stolcu i njegov je iznenađeni pogled susreo Ethanov. “Hej, stari, drago mi je što te vidim.” “Izgledaš kao govno” rekao je Garrett bez uljepšavanja. “Kad si posljednji put spavao?” Ethan je zanemario čavrljanje i Garrettova opažanja. “Trebam vašu pomoć.” Sam je nabrao obrve i napeto se zagledao u njega. Letio je pogledom gore-dolje upijajući svaki detalj bratove pojave. Progovorio je tihim ali čvrstim glasom. “Znaš da trebaš samo pitati.” Ethan je oblizao usne i potisnuo nagon da u jednom naletu izbaci sve iz sebe. “Treba mi KGIeva pomoć.” Garrettova su stopala sletjela na pod te se hitro uspravio. “Što je bilo? U nevolji si?” Tipično za Garretta, odmah se nakostriješi. Sam je najstariji od braće, ali kad je riječ o obitelji, Garrett je bio poput zaštitnički nastrojenog medvjeda. Poludio je kad je čuo što se dogodilo Rachel. Posebice zato što su njih dvojica bila bliska. Ethan je spustio pogled na debelu omotnicu u svojoj ruci, a sumnja je uzela svoje. Ovo je ludost. Kako će uvjeriti braću kad ni sebe ne može natjerati da povjeruje što se zbiva? Ali ako je istina... Ako postoji i najmanja šansa da je Rachel živa, mora preokrenuti nebo i zemlju da je pronađe. Jednostavno mu nema druge. Čvor u želucu sve ga jače stezao i napokon je bacio kuvertu prema Garrettu. Sam je skočio s kauča i zgrabio je prije Garretta. Donovan i Garrett nagurali su se iza Sama i gledali preko njegova


ramena kako izvlači sadržaj iz kuverte. “Koji je ovo vrag?” pitao je Sam listajući dijagrame, karte i GPS koordinate. Kad je došao do Rachelinih fotografija, Garrettu i Donovanu smrznulo se lice. Sam se ljutito namrštio i pogledao u Ethana. “Odakle ti ovo?” “Dostavljeno mi je jučer s porukom da je Rachel živa.” Ethan je pokazao na snop papira i fotografije koje je Sam držao. “To su dokazi.” Divio se mirnoći vlastitog glasa. Svojoj staloženosti. Kao da je vijest da je žena za koju je mislio da je mrtva zapravo živa nešto što se događa svaki dan. Garrett je žestoko opsovao, a Donovan... On je tužnim očima punim razumijevanja pogledao u Ethana. Ethan je mrzio taj pogled. Taj pogled bio je samo korak od toga da ga potapše po glavi i preporuči mu dobrog psihijatra. Sam je još proučavao fotografije, a čelo mu je bilo nabrano od usredotočenosti. “Sliči Rachel” rekao je polako, kao da mu teško pada što to mora reći i priznati da Ethan možda ipak nije skrenuo pameću. “To je Rachel”, rekao je Ethan, a nestrpljenje mu je proključalo u venama. “Vjerujte mi, sve sam pregledao. Probdio sam cijelu noć pregledavajući sve te dokumente i govoreći sebi da je to samo neka bolesna šala. Ali što ako nije? Mogu li si priuštiti da odmahnem rukom i pretvaram se da nikad nisam dobio sve to? Dragi Bože, ako je živa... Ako je posljednjih godinu dana provela u nekoj rupetini...” Stao je usred rečenice, prsa su mu se nadimala dok se trudio pribrati. Savijao je i izravnavao prste dok mu se jezovitost te pomisli vrtjela glavom. Rachel. Živa. Zarobljena i izložena tko zna čemu. “Sam, moraš mi pomoči. Treba mi KGI za ovo. Kome drugom da se obratim? Nitko mi neće vjerovati. Već dugo me nagovaraš da dođem raditi za tebe. Učini ovo za mene - pomozi mi - i tvoj sam.” Sam je opsovao i odmahnuo glavom. Garrett se namrštio. Donovanovo se lice stisnulo kao da je zagrizao limun. “Ovdje se ne radi o tome da dođeš raditi za nas, čovječe”, počeo je Sam. “Nikad ne bih tako manipulirao tobom. Sranje, pokušavam shvatiti što sve ovo znači. Znaš li koliko nevjerojatno zvuči da bi Rachel mogla biti živa nakon toliko vremena? Znaš to, je F da, Ethane? Nisi valjda uvjerio sebe da je živa?” Ethan se trudio zadržati neutralan izraz lica. Želio je zarežati, želio je pobjesnjeti i, prokletstvo, želio je djelovati. I to odmah. Želio je ispuzati iz vlastite kože. Kako njegova braća mogu stajati pred njim tako mirno, tako racionalno, kad bi zapravo trebali planirati Rachelino spašavanje? “Isuse, uvjerio si se u to”, rekao je Garrett tiho. “Ethane”, počeo je Donovan mirnim glasom. “Moraš znati da je vjerojatno riječ o prijevari. Nečijoj bolesnoj psini. Možda se čak netko čak želi osvetiti KGI-u. Ima li boljeg načina da nas namame nekamo gdje nas mogu s lakoćom potamaniti? Trebaju nas samo uvjeriti da je Rachel ondje.” Sam je smrknuto kimnuo. “Ovo moramo shvatiti kao moguću prijetnju, to je neupitno.” Ethan je eksplodirao odbijesa. Bacio se na Sama, šakama ga zgrabio za majicu i unio mu se u lice. “Moja je žena u toj usranoj rupetini. Ne govorimo o nekom bezimenom taocu ili nevažnom političkom pijunu. Riječ je o Rachel. S vašom pomoći ili bez nje, idem po nju.” “Makni ruke s mene, Ethane”, rekao je Sam mirno. Uzvratio je pogled Ethanu, ali lice mu je bilo nečitljivo. U njegovim očima nije bilo ljutnje ni osude i možda je upravo to najviše smetalo Ethana. Ethan mu je polako pustio majicu, a onda ga bijesno odgurnuo od sebe. Krenuo je prema izlazu, no brzo su ga zaustavili. Garrett ga je snažno uhvatio oko vrata i odvukao ga natrag preko cijele sobe. Olabavio je stisak i gurnuo ga na kauč. Ethan je zateturao i pao na jastuke. Bio je spreman ustati i nasrnuti na Garretta, ah Donovan je hitro sjeo na njega. “Kvragu, skidaj se s mene!” Želio je udariti nešto - nekoga. Osloboditi bijes koji je silovito navirao i nad kojim je svake sekunde imao sve manje kontrole. Trepnuo je kad mu se Sam unio u lice, pa mu je nos bio samo nekoliko centimetara od Ethanova.


“Dobro me slušaj, braco. Ako misliš da ćemo ostaviti Rachel u toj rupetini, razmisli malo bolje. Ali neću riskirati svoj tim - svoju braću - upuštajući se u to bez pripreme, bez informacija s terena ili podrške. Je li ti to jasno?” Ethan je zatvorio oči. Nije bio glup. Očajan, da. Ali glup, ne. Znao je da ne mogu tek tako uletjeti u neku južnoameričku džunglu mašući pištoljima i pokrenuti jebeni rat, bez obzira na to što ta gomila šupaka drži njegovu ženu. Kimnuo je i osjetio da se Sam odmiče. Donovan se polako dignuo s Ethana, a on se otkotrljao s kauča i pao na pod te uronio koljenima u mek tepih. “Stavit ću Steelea na to”, rekao je Garrett. “On i njegov tim taman završavaju izvidničku misiju u Južnoj Americi. Mogu nam nabaviti satelitske snimke po koordinatama koje si dobio u toj pošiljci. Dovoljno je da se ti likovi popišaju ispred kolibe i vidjet ćemo kolike su im kite.” Sam je kimnuo. “Trebaju nam fotografije. Trebaju nam brojevi. Moramo potvrditi svaku dobivenu informaciju. Ne počinjemo sve dok ne budem uvjeren da ne ulijećemo ravno u zasjedu.” Ethan je ostao na mjestu na koljenima i promatrao braću kako smireno rade ono u čemu su najbolji - planiraju vojnu operaciju. Samo što ovoga puta ne spašavaju nekog bezimenog taoca niti hvataju nekog bjegunca. Tijelo mu je obramrlo. Sve se oko njega usporilo. Nečija ga je šaka čvrsto stisnula za rame i Ethan je polako okrenuo lice gore dok nije susreo Garrettov odlučni pogled. “Ako je ondje, izvući ćemo je. Znaš to, stari.” “Da, znam”, rekao je Ethan glasom tek malo glasnijim od šapta. A onda je ustao, uzrujan svojom ukočenošću. “Sto ja mogu učiniti?” pitao je. Morao je nešto raditi, inače će poludjeti. Sam ga je pogledao i premda je izgledao mirno, oči su ga izdale. U njima je bio grub sjaj. Ljutnja. A Ethan ga je mogao razumjeti. “Treba nam plan oslobađanja. Ti radi s Vanom, izvadite karte i saznajte sve što možete o položaju logora. Skinite satelitske snimke s Hossa dok ja nazovem svoje kontakte. Poznajem tipa u DEA-i1 koji će mi vjerojatno znati reći upadamo li usred nekog drogeraškog rata.” Ethanove su se usne trznule i postrance je pogledao u Donovana. “Hoćeš reći da smijem dirati Hoss?” Malo se opustio. Imao je puno povjerenje u Sama i KGI. Za njih su radili neki od najbriljatnijih vojnih umova na svijetu. Mogli su ovo izvesti. Uskoro. Rachel će biti kod kuće. Uskoro. Donovan je progunđao. “Ne. Diranje prepusti meni. Ti samo sjedi i gledaj. Ne želim da mi sjebeš računalo.” “To je najbliže što je ikad bio ljubavnoj vezi”, promrmljao je Sam. “Mislim da je svršio u gaće kad smo nabavili to računalo.” “Ha-ha. Pravi si komičar” rekao je Donovan i pokazao Samu srednji prst. A onda je mahnuo Ethanu. “Dođi ovamo, braco. Pokazat ću ti tko je zapravo mozak KGI-a. Onaj tamo kurcoglavi ne bi znao ni guzicu obrisati da mu ja ne kažem kad i kako.” Akcija. Neki posao. Nešto što će mu skrenuti misli s činjenice da je upravo sad, točno u ovom trenutku, Rachel preplašena i sama. I, još gore, misli da on nikad neće doći po nju. NAKON tri dana, ratna soba izgledala je točno onako kako joj je ime govorilo. Uvećane satelitske snimke i karte prekrivale su sve površine, a neke su bile raširene i po podu. Donovan je sjedio za računalom čela nabrana koliko se bio udubio, a Sam je tihim glasom razgovarao sa Steeleom putem satelitske veze. Garrett je stajao prekoputa Ethana za visokim stolom. Zajedno su proučavali sliku tabora sastavljenu od satelitskih snimaka i fotografija koje je snimio njihov čovjek na terenu. Što ima? Jesu li napravili pozitivnu identifikaciju?” Sam je stao kraj Garretta i podignuo jednu fotografiju sa stola. “Tamo je sve mirno. Previše mirno. Steele je stigao prije dva dana i sa svojim timom nadgleda situaciju dvadeset četiri sata na dan. Dvaput su vidjeli dotičnu ženu.” Ethan je poletio naprijed i spustio dlanove na stol. “Znači, doista je tamo. Živa je.” 1

Drug Enforcement Administration - američka agencija za borbu protiv trgovine ilegalne droge


Sam je oklijevao. “Nisam to rekao, stari. Ne znamo je li ono ona.” “Glupost. Hoćeš li mi reći da Rachel ima jebenu dvojnicu točno ondje gdje je prije godinu dana otišla u misiju?” Garrett i Sam su se pogledali. “Samo ne želim da se ponadaš, Ethane”, rekao je Sam. “Tko god bila ta žena, slažemo se da nije ondje slučajno, a činjenica da jako nalikuje na Rachel dovoljna nam je da je odemo izvući.” Ethanova su ramena potonula od olakšanja. “Kad?” upitao je. Već su proveli tri dana - tri izluđujuće duga dana - čekajući informacije, podatke, satelitske fotografije i Steeleovu izvidnicu. A onda mu je sinulo nešto drugo. “Nećete me isključiti iz ovoga.” To nije bilo pitanje. Nije dolazilo u obzir. Neće ostati ovdje kad KGI krene u potragu za Rachel. “Iskreno, razmišljali smo o tome” priznao je Garrett. “Ali da je riječ o mojoj ženi, znam da ne bi bilo šanse da me netko isključi iz misije. Tako da ideš s nama, ali moraš zadržati bistru glavu. Neko vrijeme bio si izvan akcije i ne samo to, nego u ovom slučaju imaš osobni interes.” Ethan je kimnuo, a adrenalin mu je pojurio žilama. “Kad?” ponovio je pitanje. “Čim saznamo u što se upuštamo”, odgovorio je Sam. “Steele je na terenu s ekipom. Razmješta je tako da imamo čvrst obruč oko logora. Čim budem imao helikopter za izvlačenje, spremit ćemo se i odletjeti avionom za Meksiko. Dalje ćemo helikopterom do Kolumbije te ćemo iskočiti u džunglu. Bit će jebeno ali izvedivo.” Garrett je stisnuo čeljust. “Nego što nego izvedivo.” “Upravo sam dobio e-mail od Beavisa i Butt-Heada!” povikao je Donovan preko ramena. “Hoćemo li im reći što se događa?” Ethan se namrštio. Nathan i Joe, dva najmlađa brata Kelly, još su bili u aktivnoj vojnoj službi i trenutačno su se nalazili u Afganistanu. Ethan je bio siguran da su Sam i ostali vjerojatno obavještavali blizance o svemu što se zbiva u KGI-u, ali nipošto mu nije trebalo da se braća brinu i da im išta odvraća pozornost dok su u opasnoj ratnoj zoni. “Ne”, rekli su on i Sam u isti glas. Sam je pogledao u Ethana i kimnuo. “Nema razloga da ikome budimo nadu dok ne budemo posve sigurni da je Rachel živa.” “A što ćemo reći tati?” upitao je Garrett. Donovan se okrenuo u sjedalu kako bi se više uključio u razgovor. “Reći ću mu da je riječ o povjerljivoj misiji”, rekao je Sam i slegnuo ramenima. “Takvih smo imali na desetke.” “Da, ali što ćeš mu reći kad primijeti da naš odmetnik nije više odmetnut?” upitao je Donovan pa mahnuo palcem u Ethanovu smjeru. Ethan se neugodno promeškoljio kad su sva trojica braće usmjerila poglede prema njemu. “Samo da se vratio iz odmetništva” rekao je Garrett. “Tati će biti drago. Brine se zbog Ethana.” Donovan je kimnuo i okrenuo se natrag prema računalu. Oglasio se satelitski link i Sam se uputio prema prijamniku. “Imamo li kakvu podršku?” Ethan je tiho upitao Garretta. Koliko god je želio vratiti Rachel na sigurno i u njegov zagrljaj, nije želio riskirati živote svoje braće upuštajući se u opasnu akciju oslobađanja. Uvijek nešto može poći po zlu, a to se često događalo. Garrett je progunđao. “Neću ti lagati, stari. Ovakva operacija inače zahtijeva mnogo više planiranja. Za ovo nemamo Vladinu podršku i njezine ljude na raspolaganju. Nije baš jednostavno kao kad radimo za Ujaka Sama, pa možemo samo nazvati i zatražiti bilo što. Ako se zaratimo s jebenom Kolumbijom, bit ćemo u velikim govnima, a ondje nas nema tko izvući.” “Znam da nisam to trebao tražiti od vas”, rekao je Ethan uzvrativši bratu pogled. “Ali morao sam. Ne mogu je ostaviti ondje.” Garrettove oči ispunile su se hladnoćom. “Nema šanse da ćemo je ostaviti dolje. Vratit ćemo je, Ethane. Nitko se neće zajebavati s Kellyjevima.” Ethan se nasmijao, a onda ispružio šaku i kucnuo je o Garrettovu. “Dakle ovako, imamo termin polaska”, rekao je Sam kad se vratio do braće. Donovan se ponovno okrenuo u stolcu. “Skidam lokalne karte u naš GPS, skupa s digitalnim fotografijama koje je Steele snimio. Ja sam svoje obavio.” Ethan se nagnuo naprijed. “Kad?”


Garrett i Donovan također su se okrenuli prema Samu čekajući odgovor. “Za četrdeset osam sati u Meksiku se nalazimo s frajerom koji nam nabavlja helikopter. Letimo za Kolumbiju, iskačemo, hvatamo Rachel i gubimo se otamo. Rio i njegova ekipa još su u Aziji, ali kreću prema Južnoj Americi čim bude moguće. On će nam biti podrška ako zatreba.” “Koliko ćemo imati ljudi na terenu?” upitao je Ethan. “Steele i njegova ekipa... I mi”, rekao je Garrett. “I više nego dovoljno da sredimo te šupke.” Ethan se naslonio na stolac i frustrirano ispustio dah. Četrdeset osam sati. Istodobno cijela vječnost i nedovoljno vremena. Izjedao ga je strah zbog opasnosti kojoj je izložio svoju braću, ali ipak je bio spreman učiniti što god treba da vrati Rachel. “Nećeš se valjda ustrtariti i odustati?” upitao je Garrett Ethana. Ethan je iznenađeno okrenuo pogled prema bratu i u njegovim očima vidio iskru. Proračunatu iskru koja je graničila s izazovom. Odlučno je susreo Garrettov pogled. KGI je bio najbolji u svom poslu. Ethan je imao puno povjerenje u njihovu sposobnost predvođenja misije Rachelina spašavanja. Sva njegova braća provela su neko vrijeme u vojsci i nijedan drugi opak frajer nije se mogao mjeriti s nijednim od njih. “Hooyah2“, rekao je Ethan tiho. Sam je zakolutao očima. “Ne počinji s tim sranjem iz mornarice, žabaru.” “Oohrah3“, rekao je Garrett smijuljeći se. Donovan se nasmijao i također poviknuo oohrah. Sam je zatresao glavom. “Kako je moguće da su od moje braće jedino Nathan i Joe pokazali zdrav razum i otišli u kopnenu vojsku ugledavši se na mene?” “Njih dvojica su bedaci” rekao je Ethan. “Dobro, da, a koja je tvoja izlika?” upitao ga je Garrett. “Donovan i ja smo ti pokazali kako se to radi kad smo izabrali marince. Ali nisi nas slušao, nego si htio postati mornar. Premda se mora priznati da si jako zgodan u onom mornarskom odijelcu.” Donovan se zasmijuljio, a Ethan je zamahnuo s namjerom da udari Garretta u trbuh. Garrett se savio i prasnuo u smijeh. “Drago mi je što si se vratio, Ethane”, rekao je Sam ozbiljnijim glasom. Ethan je podignuo pogled prema njemu. “Samo želim da se ona vrati, stari.” “Da, znam i vratit ćemo je. Obećavam.”

2 3

hooyah - borbeni poklič Ratne mornarice SAD-a oohrah - borbeni poklič Korpusa mornaričkog pješaštva SAD-a (čiji se članovi kolokvijalno nazivaju marincima)


3. POGLAVLJE DŽUNGLA oko njih vrvjela je stotinama životinja. Zrak je bio tako težak i gust da je plivao u linijama ispred Ethanovih očiju. Bilo je gotovo nemoguće disati. Vrućina je bila tako teška da ih je pritiskala poput dvije tone betona. Muškarci - i jedna žena - neprimjetno su se šuljali kroz džunglu približavajući se meti. P. J. Rutherford, njihova najbolja snajperistica, zauzela je položaj i usmjerila pušku prema stražarskim tornjevima u daljini. Podignula je dva prsta signalizirajući da se na svakom od dva zapadna položaja nalaze po dva čovjeka. David Coletrane, ili jednostavno Cole, bio je malo manje od kilometra točno ispred P. J., spreman riješiti dva istočna tornja. Steele, vođa tima u kojem su bili P. J. i Cole, podignuo je stisnutu šaku i signalizirao da je spreman. Donovan i Garrett nestali su iz vidokruga uputivši se prema jugu. Njihova zadaća bila je postaviti eksploziv, pobrinuti se za odvlačenje pozornosti i ukloniti svakoga tko im se nade na putu. Steele i ostatak njegova tima bili su zaduženi za sjeverni dio logora. Sam i Ethan nadgledali su ofucani logor ispred sebe, detaljno proučavajući svaku kolibu sa slamnatim krovom. Sam je podignuo prst i pokazao prema tri kolibe na sjeveru, a onda je pokazao na Ethana i mahnuo prema četiri kolibe na južnom rubu logora. Ethan je kimnuo i čučnuo čekajući da vatromet počne. Morao je primijeniti sve što je naučio na vojnoj obuci kako bi ostao na mjestu, a ne pojurio u logor mašući puškom, bacajući granate i gazeći sve pred sobom. No to mu je i dalje bila draža opcija. Oni gadovi nisu zaslužili milost. Nisu bili sigurni u kojoj kolibi drže Rachel i postojala je mogućnost da se nade u unakrsnoj vatri, ali da nije bilo te dvije stvari, Ethan bi rekao “Zajebi plan” i desetkovao selo. Sam je pogledao na sat i pokazao Ethanu da imaju još dvije minute do pokreta. Ethan je gledao kroz lišće i zapleteno granje, ali osim Sama vidio je jedino RJ. Minutu prije dogovorenog termina RJ. će likvidirati čuvare, a onda će ona i Cole ukloniti svakoga tko se Ethanu i Samu nađe na putu. P. J. je bila zanimljiva osoba. Kad mu je Sam pričao o njoj, Ethan je zamišljao ružnjikavu ženu zdepasta tijela, muške frizure i s tetovažama. Ali RJ. je izgledala krhko i ženstveno. Činjenica da je bila vrhunski plaćeni ubojica nije se uopće uklapala u dojam koji je ostavljala. Kosa joj je bila zavezana u konjski rep, a lice obojeno kamuflažnim bojama. Bila je pognuta nad puškom duboko usredotočena dok je tražila metu. Minutu prije pokreta samo je jedan blag pomak njezina tijela Ethanu otkrio da je ispalila prvi hitac. Nakon dvije sekunde ispalila je i drugi, a potom je pomaknula pušku i naciljala drugi stražarski toranj. Ispalila je još dva brza hica, a onda podignula ruku dajući znak da je posao obavljen. Još dvadeset sekundi do pokreta. P. J. je promijenila položaj i okrenula se u smjeru kojim će krenuti Ethan i Sam. Pet sekundi do polaska i ležala je na trbuhu dignute puške i mirne ruke. Gromka eksplozija potresla je tlo. Bezbrojne vatrene kugle letjele su kroz nadstrešnicu džungle obasjavajući jezovitu stazu na nebu. Ethan je jurnuo naprijed i s dignutom puškom potrčao kroz gusto raslinje džungle prema raskrčenom terenu logora. Paljba strojnica izbijala je lijevo i desno od njega dok je trčao prema prvoj kolibi. Nije se okretao da vidi kako napreduje Sam i samo se nadao da snajperisti rade svoj posao. STISNULA se u mraku, obgrlila koljena i povukla ih na prsa. Ljuljala se naprijed-nazad neprestano ponavljajući iste pokrete i rukama trljala noge. Njezin lijek. Trebao joj je njezin lijek. Gdje su oni? Zar su zaboravili? Zar je učinila nešto loše? Kažnjavaju li je? Trebao joj je lijek. Bol joj je gmizala kožom ostavljajući gorući trag po tijelu. Zatvorila je oči i zanjihala se još jače. Znoj joj je oblio ramena i nekontrolirano se tresla. Zemljani je pod bio tvrd i hladan. Unatoč teškoj vrućini i vlažnosti hladnoća joj se uvlačila u kosti. Osjetila je kako joj trnci prekrivaju kožu. Rachel. Rachel. Rachel.


Izgovorila je to ime poput litanije na usnama. Kad ga ne bi izgovarala, bila je sigurna da bi ga zaboravila, a već je toliko toga zaboravila. Zovem se Rachel. Panika je neznatno popustila kad se uspjela uhvatiti za taj jedan ključni podatak. Bol i mučnina punili su joj želudac i bolno ga stezali. Duboko je udisala i pokušavala se sabrati. Ponovno je sklopila oči zamišljajući sliku koja joj je bila izvor utjehe tijekom dugih mjeseci provedenih ovdje. Rachel se nije mogla sjetiti njegova imena. Nije znala je li uopće taj čovjek stvaran, ali sve dokle ga je mogla vidjeti, vjerovala je da još ima nade. Njezin anđeo čuvar. Lebdio je na rubovima njezina razmrskanog uma. Krupan, snažan ratnik. Njezin zaštitnik. Gdje je on? Koliko je dana sjedila ovdje pitajući se hoće li doći? Odavno je prestala brojiti, a urezi na zidu kojima je obilježavala prolazak vremena bili su već davno zaboravljena razbibriga. O, Bože, umrijet će. Neće joj donijeti lijek. A trebao joj je. Ne može podnijeti bol. Strah joj se nastanio u grlu i uzaludno je pokušavala disati zaobilazeći ga. Prsa su joj gorjela od naprezanja. Zanjihala se još jače. Snažna eksplozija odjeknula je poput milijuna gromova odjednom. Tlo pod njom se zatreslo, pa je pokrila glavu rukama. Zvuk pucnjave oštro joj je odzvanjao u ušima, a oko sebe osjetila je stisak hladnih prstiju straha. Brava na vratima njezine kolibe divlje je zveckala, a onda je čula još jedan pucanj koji se činio bližim. Podignula je pogled u istom trenutku kad su se otvorila vrata. Sunce ju je zaslijepilo i brzo je okrenula glavu. Kad je ponovno pogledala prema vratima, vidjela je siluetu muškarca koja se ocrtavala na neobičnom narančastom svjetlu. Bio je krupan i izgledao je zastrašujuće s onim oronulim licem kojem su vatra, dim i više sunčeva svjetla nego što je danima vidjela davali sablasan izraz. Najprije je mahnuo puškom po cijeloj prostoriji, a onda se potpuno usredotočio na nju. O, Bože, ubit će je. Taj dan je konačno došao. Dan kojim su joj neprestano prijetili. Zacviljela je duboko u grlu i zaštitnički ovila ruke oko sebe. “Isuse”, opsovao je čovjek. “Rachel, zlato, došli smo ti pomoći. Sve će biti u redu.” Trznula se. Nikad je nisu zvali imenom. U mračnijim trenucima pitala se je li to ime izmislila. Čovjek je okrenuo glavu i progovorio u nekakavprijamnikkoji je nosio. “Našao sam je. Treća koliba. Sjever. Neka nas netko pokriva.” Ponovno je pogledao u nju i napravio korak naprijed. Pokrila je glavu rukama i skupila se da bude što manja. Zatvorila je oči da ne vidi ono što će se dogoditi. Muškarac je tiho opsovao, ali ipak je stao. Nije više čula njegovo kretanje. Provirila je ispod ruku i vidjela ga kako stoji bočno od vrata. Gledao je van, a vatra mu je osvjetljavala profil. Nakon nekoliko sekundi drugi muškarac s puškom u rukama doletio je na vrata. Odmah je pogledao u nju. Skinuo je kacigu i ona je zinula od šoka. Poznavala je tog čovjeka. Vidjela ga je bezbroj puta u svojim mislima. Ali on nije stvaran, zar ne? Oprezno je kleknuo ispred nje i ispružio ruku. “Rachel, ja sam. Ethan. Došao sam te odvesti kući.” Znao joj je ime. Njezin anđeo čuvar znao je kako se zove. Počela se još jače tresti i čula glasno cvokotanje vlastitih zubi. Neprestano ju je grizla bol. Trebala je lijek. “Lijek”, jedva je izustila. Boljelo ju je dok je govorila. Dugo već nije progovorila. “Treba mi moj lijek.” Ethan se namrštio i pogledao drugog muškarca. Zatim je ispružio ruku i nježno uhvatio njezinu. Prvi se čovjek odmaknuo od vrata pa je u kolibu ušlo više svjetla. Ustuknula je od blještavila. Ethan joj je okretao zapešće sve dok se nije pokazala unutarnja strana ruke. Bijesno je prosiktao. Istrgnula je ruku iz njegove i stisnula se pred snagom koja je zračila iz njega. “Sranje, Same” promrmljao je Ethan. Muškarac kojeg je nazvao Sam ponovio je psovku i potom palcem pokazao preko ramena.


“Moramo krenuti. Odmah. Imamo pet kilometara do helikoptera, a još pucaju na nas sa svih strana.” Gledala je jednog pa drugog muškarca ne shvaćajući što se događa. Kamo je vode? Ethan joj je dodirnuo obraz, a onda se podignuo iz čučnja i povukao je za sobom. Bol joj je razdirala tijelo. Bila je natopljena znojem. Pa ipak, nikad joj u životu nije bilo tako hladno. “Dušo, vjeruj mi”, rekao je Ethan nježno. “Izvući ću te odavde, ali moraš raditi što ti kažem.” Jedva je stigla kimnuti, a on ju je već podignuo i prebacio preko ramena. Slobodnom je rukom pokušavao namjestiti pušku, a onda izjurio kroz vrata za Samom. Tlo se vrtjelo ispod nje, a njegovo joj se rame bolno zarilo u trbuh dok joj se žuč nije počela penjati i izgrizati grlo. Svijet oko nje je poludio. Vatra je palila put kroz selo i dalje od njega. Meci su pljuštali po tlu i drveću oko nje. Bila je uvjerena da će umrijeti. Sad kad je spas samo pitanje trenutka, sve će biti uzalud. Nikad je neće pustiti. Tako su joj rekli. Iznenada je odletjela u zrak. Leđima je udarila u tlo takvom silinom da joj je sav zrak izletio iz pluća. Nepomično je ležala s mišićavom rukom čvrsto stegnutom oko struka i pokušavala disati. Bol, neprekidna strašna bol eksplodirala joj je u glavi dok joj crne točke nisu zaplesale u vidnom polju. Pokušala se okrenuti kad ju je konačno preplavila mučnina, ali bila je zarobljena. Uspaničeno je mahala nogama i lamatala rukama, ali stisak se pojačao. “Pssst, dušo. Ja sam s tobom. Sve je u redu.” Njegov glas ju je utješio. Umirila se ispod njega. Ethan ju je povukao na noge. Žmirkala je privikavajući se na neprestano bliještanje sunčeve svjetlosti. Jednako iznenadno kao što ju je povukao na noge, u idućem trenutku ponovno ju je bacio na zemlju i svojim joj velikim rukama pokrio glavu. “Pas mater! Zašto nas nitko ne pokriva?” Ethan je ležao ispružen iznad Rachel i hitro pregledavao područje. Kvragu, Sam je bio nekoliko metara dalje i nije mogao nikud od metaka. Ethan je ponovno pogledao u smjeru u kojem je znao da se nalazi RJ. i gdje će se Garrett i Donovan sastati. Nije mogao ostaviti Sama, ali morao je zaštititi Rachel. Prokleto težak izbor. Njegov brat ili njegova žena. Odgurnuo je Rachel kosu s lica i zagledao se u užasni strah u njezinim očima. “Rachel, slušaj me. Moraš učiniti točno onako kako ti kažem. Vidiš li onu usku stazu koja vodi u džunglu?” Pokazao je prstom i pričekao da okrene glavu u tom smjeru. Kad je bio siguran da ga prati, ponovno je pokazao tamo. “Kad kažem kreni, želim da potrčiš kao da te vrag goni. Ravno tom stazom. Uđi u džunglu i sakrij se. Ondje su moji ljudi. Oni će te pronaći.” Užasnuto ga je gledala. Zapitao se je li uopće shvatila njegove upute. “Rachel, reci nešto. Reci mi da razumiješ. Moram pomoći Samu.” Polako je kimnula. Pustio ju je, pridignula se na koljena i oprezno pogledala oko sebe. Ethan je povukao mikrofon na usta. “Neka me netko pokriva. Sam je u nevolji. P. J., šaljem Rachel prema tebi.” Umjesto odgovora iza Ethana zasula je teška paljba. Gurnuo je Rachel naprijed. “Idi! Trči!” Nije oklijevala. Poput ždrijebeta kad se prvi put osovi na noge, zateturala je i pojurila prema gušćem raslinju džungle. Osvrnula se preko ramena, a on se pridignuo taman dovoljno da je može vidjeti. Meci su mu proletjeti iznad glave i osjetio je prepoznatljivi miris spaljene kose i krvi. Rachel je užasnuto pogledala u njega u istom trenutku kad je osjetio kako mu topla krv curi niz vrat. “Trči!” povikao je. Pao je na tlo i prešao rukom iznad desnog uha. Kad je pogledao ruku, bila je umrljana krvlju. Još je imao večinu kose i nije ostao bez nijednog dijela tijela, pa očito nije bio ozbiljno ozlijeđen. Čekao je samo da ona nestane u zelenilu, a onda se okrenuo i krenuo po brata. Dopuzao je do Sama koji ga je odmah prostrijelio pogledom. “Poštedi me”, rekao je Ethan kratko. “Neću te ostaviti.”


“Trebao bi se brinuti za svoju ženu”, rekao mu je. “A ne bejbisitati moju guzicu.” Još je jedna paljba zasula metalne bačve iza kojih su se sklonili. “Prokleti kurvini sinovi”, rekao je Sam. “Gdje su, kvragu, Van i Garrett s prokletim eksplozivom?” U tom trenutku eksplozija je zatresla tlo i obojica su rukama pokrila glave dok su posvuda oko njih padale krhotine. Ethan se nasmijao. “Mislim da su ondje.” Još jedan tutanj protresao je teren, a Ethan i Sam iskoristili su zbrku i potrčali iz zaklona. Ethanu je ispala slušalica iz uha, a Sam je ispred njega psovao kao kočijaš dok su se bacali iza naslaganih drvenih gajbi. “Cole je pogođen. Jebeni odbijeni metak. Steele je krenuo po njega. Dolphin i Renshaw ga pokrivaju.” “Što je s Rachel?” upitao je Ethan. “Jesu li Garrett i Van došli do nje? I gdje je, dovraga, P.J.?” Nije bio svjestan da se dere u mikrofon sve dok se Sam nije namrštio. “P. J. ti je poručila da je zauzeta spašavanjem tvoje guzice. Još ništa od Rachel. Van i Garrett je traže. Koji se vrag dogodio tvojoj slušalici?” “Izgubio sam je.” “Jebote, Ethane, pogođen si. Krvariš kao zaklana svinja.” Ethan je pogledao u brata i uvio usne. “A što si ti, neka pičkica? Godine izvan vojske pretvorile su te u curicu? Otkad se ti zabrinjavaš oko ičega osim izgubljene ruke ili noge?” Sam je zatresao glavom pa pokazao preko svoga ramena. “Je li ih P. J. likvidirala konačno? Dosadilo mi je ležati u ovoj prljavštini.” Ethan se pridignuo oslonivši se na laktove i puškom pregledao svoj vidokrug. Čim je jedan od onih gadova izvirio glavom iznad bačve, P. J. mu je smjestila metak između očiju. Žena je doista bila jebeno dobra. “Moram doći do Rachel”, rekao je Ethan. Sam je kimnuo. “Kad izbrojim do tri.” Ethan se preokrenuo na koljena. “Jedan.” “Dva.” “Tri.” Zajedno su iskočili iza drvenih gajbi i pognuti pojurili prema džungli. Svijet oko njih postao je sablasno tih kad su stigli do dijela u kojem je bila P. J. Ethan je osjećao nelagodu zbog tišine. Nakon nekoliko trenutaka iz raslinja su zateturali Steele, Renshaw i Baker vukući Colea između sebe. Ethan je pogledao oko sebe i vidio da Sam drži ruku na uhu pozorno slušajući komunikaciju. Pogledao je u Ethana i namrgodio se. “Što je?” ispitivao je Ethan. “Koji se vrag događa? Gdje su Van, Garrett i Rachel?” Sam je mahnuo ostalima da se okupe, a Ethan je osjetio jače stiskanje u želucu. “Kvragu, Same, govori što se događa.” Sam mu je dao znak da šuti. “Okej, ovo mora biti brzo. Garrett i Van traže Rachel. Još je nisu pronašli. Renshaw, ti i Baker povedite Colea i krenite prema helikopteru. Ostali neka se rašire. Idemo pronaći Rachel i nestati odavde.”


4. POGLAVLJE MARLENE Kelly izašla je iz kupaonice u spavaću sobu i laganim koracima hodala prema krevetu u kojem je njezin muž sjedio i čitao. Kad se približila, spustio je knjigu i skinuo naočale. “Izgledaš zabrinuto”, primijetio je. Uspjela se slabašno nasmiješiti jer ju je zabavljalo što je i nakon tolikih godina još imao običaj govoriti očite stvari. Povukla je prekrivač i uvukla se ispod plahte. Kad se namjestila na jastuke, prekrižila je ruke na prsima i uzdahnula. “Da, zabrinuta sam.” Frank se okrenuo na bok i naslonio glavu na dlan. “Zašto?” “Zbog Ethana.” Glasno je izdahnuo. “Mislio sam da smo se složili da je dobro što se napokon priključio braći? Nema nikakve koristi od toga što je zatvoren u onoj kući okružen njezinim stvarima.” “Samo se brinem da nije spreman”, rekla je potišteno. “Jako ga je pogodila Rachelina smrt.” “Momci će se pobrinuti za njega. Znaš to. Sam ga ne bi pustio u akciju da nije siguran u Ethanove sposobnosti.” “U pravu si, znam. Samo se brinem. Želim da bude opet sretan.” Frank joj je pomilovao obraz i zadebljanim prstima pratio sitne bore na sljepoočnici. “Bit će. Samo mu treba vremena.” Namrštila se začuvši zvuk u prizemlju. Uspravila se, a Frankova je ruka otklizala s njezine kože. Zatim se okrenula prema mužu. “Jesi li čuo ono?” “Što?” Razdraženo je uzdahnula. “Onaj zvuk. Došao je iz kuhinje.” Ukočio se i stavio dlan na njezinu ruku kad je počela ustajati iz kreveta. “Ostani ovdje. Ja idem dolje.” “Trebali bismo pozvati policiju” rekla je tiho. Zlovoljno ju je pogledao i krenuo prema izbi. “Vjerojatno je samo miš. Nema smisla da bez razloga zovemo Seana.” Nestao je u izbi i vratio se nakon nekoliko sekundi sa sačmaricom. “Frank, da mi nisi slučajno okrenuo kuhinju naglavačke!” Odmahnuo je rukom i izašao iz sobe. Marlene je zgrabila telefon. Tipični muškarac iz obitelji Kelly. Misli da se sve rješava oružjem. Ni ona nije bila protiv oružja, ali nije željela rupu u tek oličenim zidovima. Stiskala je telefon u ruci i odlučila nazvati Seana i pitati ga čuje li i najmanji zvuk. Nije ju uopće bilo briga hoće li ga dignuti iz kreveta ili ne. “Koji vrag... Hej, vraćaj se ovamo!” povikao je Frank. Marlene se trznula na zvuk praska. Prsti su joj već udarali po tipkama kad je ponovno začula Frankov glas. “Marlene, silazi!” vikao je. Iskočila je iz kreveta s telefonom na uhu. Kad je došla do dna stubišta, a potom iza ugla ušla u kuhinju, zastala je ukopana na mjestu i zaprepašteno gledala neobičan prizor ispred sebe. “Skidaj se s mene!” Marlene je zurila u djevojku koja je ležala licem prema dolje nasred kuhinjskog pada i vrištala, a Frank je sjedio na njoj. Trljao joj je ruku i psovao sa svakim dahom. “Frank! Koji se vrag događa?” Frank ju je oštro pogledao. “A kako ti izgleda? Uhvatio sam ovu divljakušu kako nam prazni hladnjak. Bacila mi je posudu za kekse u glavu i pokušala pobjeći. Nazovi Seana i reci mu da odmah dođe.” Marlene je zurila u djevojčicu koja se još otimala. “Djevojčica” je prikladna riječ. Nije joj bilo više od šesnaest godina. Bila je kost i koža i izgledala je poput čačkalice ispod kamenog bloka. Marlene je jedino uspjela vidjeti gomilu raščupane ružičaste kose. “Frank, skidaj se s nje”, ukorila je muža i pohitala prema njemu. “Molim? Da se skinem s nje? Kako da ne. Luđakinja me pokušala ubiti.” “A ti ćeš ubiti nju” upozorila ga je žena. “Sjediš na njoj! Vjerojatno ne može ni disati.” Frank ju je ljutito pogledao, a onda odgurnuo držak sačmarice i krenuo ustati. Dok se dizao, slobodnu je ruku čvrsto držao na sredini djevojčinih leđa. “Da ti nije palo na pamet, curo. Neću se ustručavati napuniti te sačmom.”


Marlene je zakolutala očima i odgurnula muža u stranu. “Ne približavaj joj se previše, Marlene, kvragu”, pobunio se Frank. Pokušao se ugurati između nje i djevojke, ali Marlene ga je samo zaobišla. “Sad možeš ustati”, rekla je Marlene strogo. “Ali ja bih to učinila polako da sam na tvom mjestu. Frank umire od želje da upotrijebi sačmaricu.” Djevojka se polako okrenula i brzo zamaskirala strah u očima zamijenivši ga namrgođenim prkosom. Bila je prilično lijepa ali mršava kao metla. Imala je tamne sjene ispod očiju, pa je Marlene zaključila da je osim što je gladna, i jako neispavana. Ono što je imala na sebi teško se moglo nazvati odjećom. Visjelo joj je na tijelu, a ispod ružičaste boje pramenova vjerojatno se skrivala lijepa kosa. Suosjećala je s djevojkom. Bilo je očito da nije neka prekaljena kriminalka. Naravno da će joj se Frank smijati i reći da ima premekano srce. Njezini bi sinovi brundali i govorili da prihvaća previše lutalica u kuću i to je bila istina, ali uglavnom je bila riječ o životinjama. “Jesi li gladna?” upitala je Marlene djevojku. Djevojka ju je pogledala suzivši oči. “Ne, provalila sam vam u hladnjak jer mi je trebalo leda.” Marlene se zamalo nasmijala njezinom odvažnom inatu. “Nema potrebe za bezobrazlukom, gospođice. Vjeruj mi da sam se godinama radeći kao učiteljica susrela s većima i opakijima od tebe. Nemoj mi zamjeriti, ali nema te se što vidjeti, tako da me ne bi zastrašila više od obične buhe.” Djevojka ju je mrko pogledala, ali Marlene je ostala mirna, s rukama na kukovima i pogleda uprtog u nju. “E sad, možemo ovo izvesti na dva načina. Možeš lijepo i pristojno sjesti za stol dok ti pripremim nešto za jelo ili možemo nazvati policiju, pa ćeš provesti noć u zatvoru. Odluka je na tebi.” Tračak nade u djevojčinim očima gotovo je slomio srce Marlene. A onda je djevojka oprezno pogledala u Franka koji je stajao nekoliko metara dalje i ratoborno se mrgodio. “Ne obaziri se na njega”, rekla je Marlene. “Pas koji laje ne grize. Onda, želiš li što pojesti ili ne?” Djevojka je polako kimnula. “Onda smo se dogovorili. Sjedni za šank dok ja provjerim što nam je ostalo od večere. A ti je prestani strašiti, Frank. Neće moći jesti ako je nastaviš tako mrko gledati.” Frank je uzdahnuo, no onda je spustio pušku i pokušao se prestati mrgoditi. To neće biti lako jer su se svi njezini muškarci rado mrgodili kad bi se uvrijedili. Nije bilo sumnje da su momci to naslijedili od oca. Djevojka se smjestila na visok barski stolac sve vrijeme ne skidajući pogled s Marlene i Franka. Izgledala je kao da će dati petama vjetra na najmanji poticaj. “Reci mi kako se zoveš?” obratila joj se Marlene krenuvši prema hladnjaku. “Rusty”, odgovorila je glasom za koji se Marlene morala dobro napregnuti da bi ga čula. “Kako si se, dovraga, uspjela provući kraj sigurnosnog sustava?” upitao je Frank. “Moji sinovi su ga instalirali prije tri mjeseca.” Rusty se trijumfalno zasmijuljila. “Nije bilo teško.” “Kvragu” promrmljao je Frank. “Dakle, bacili smo novac u vjetar.” Rusty je odmahnula glavom. “Nije za većinu provalnika. Ali ja znam zaobići elektroniku, ništa drugo.” “A zašto si provalila baš ovdje?” zahtijevao je Frank sumnjičavo. Rusty se neugodno promeškoljila i odvratila pogled. “Bila sam gladna”, promrmljala je. “Činilo mi se kao da si možete priuštiti da vam malo uzmem.” “E pa, znaj da sam ja prokleto naporno radio za sve što imam.” Mahnuo je prstom prema njoj. “To je problem s današnjom mladeži...” “Frank, molim te. Ne počinji”, prekinula ga je Marlene. “Zaboljet će je trbuh od tebe.” Izvadila je nekoliko posuda s hranom i stavila ih na stol. “Želiš li i ti nešto, dragi?” Samo ju je ljutito pogledao. Marlene se ponovno usredotočila na Rusty pripremajući sendviče. “Imaš li gdje spavati, Rusty?” Rusty se zaledila i strah joj se vratio u oči. “Aha, naravno da imam. Nisam beskućnik ni nešto


tako.” “Ali tamo gdje spavaš nemaš što jesti?” Marlene je nježno upitala. Rusty čvrsto skupi usnice. Marlene je stavila dva sendviča ispred nje te otišla do kuhinjskog ormarića po čašu. “Donesi joj leda, dragi”, rekla je Franku. Frank je izgledao ozlojeđeno, ali učinio je što mu je rekla. Vratio se za nekoliko trenutaka s čašom. Led je pucketao i dizao se dok je Marlene ulijevala čaj, a onda je gurnula čašu preko stola prema Rusty koja je već gutala prvi sendvič. Marlene i Frank razmijenili su tužne poglede, a on je izgledao jednako dirnut prizorom za stolom kao ona. “Zašto ne bi večeras ostala ovdje?” predložila je Marlene. Nije mogla reći tko je bio više šokiran njezinim prijedlogom, Rusty ili Frank. Franka je ušutkala pogledom i potom ponovno pogledala Rusty. “Što kažeš?” “Zašto želite da ostanem?” upitala je Rusty sumnjičavo. “Pokušala sam vas pokrasti. Nije valjda da se vas dvoje palite na neke bolesnoće?” Marlene je iznenađeno zatreptala, a onda joj je srce prepuklo kad je shvatila na što Rusty misli. “Ne, dušo”, rekla je nježno. “Samo ti nudim mjesto za spavanje i krepak doručak sutra ujutro.” “Ali zašto?” izvalila je Rusty. Izgledala je kao da će zaplakati, kao da ne zna kako bi reagirala na ljubaznost koju su joj pokazali. Iz toga je Marlene zaključila da se nije često susretala s ljubaznošću. “Jer izgledaš kao da bi ti dobro došao odmor i još jedan obilan obrok.” Čežnja u Rustynim očima pogodila je Marlene poput malja. Bože, kako joj je bilo žao tog djeteta. “A što će biti sutra? Hoćete li nazvati policiju?” Marlene je odmahnula glavom. “Nećemo, Rusty. Nećemo zvati policiju. Osim ako nam ponovno ne pokušaš nešto ukrasti. Učiniš li to, sama ću nazvati Seana. Ali možeš ostati ovdje. Zašto ne bismo ujutro za toplim doručkom razgovarali o tome što će biti sutra? Nemoj mi zamjeriti što ti to kažem, ali izgledaš kao smrt na dopustu.” “Aha, može, okej”, rekla je Rusty usta punih kruha. “Nemoj misliti da te neću držati na oku”, upozorio ju je Frank. Rusty je raširila nosnice, ali nije ništa rekla. “Pojedi sve, a onda ću te odvesti u tvoju sobu. Možeš se okupati i odjenuti nešto od Racheline odjeće koju još čuvam.” “Tko je Rachel?” upitala je Rusty. Marlene je zastala i tuga joj se ušuljala u dušu. “Bila je žena moga sina”, rekla je sasvim tiho. Rusty je sigurno osjetila da je pogriješila i nije više ništa pitala. Samo je progutala posljednji zalogaj i glasno ga zalila čajem. Na kraju je obrisala usne rukavom. Marlene ju je pogledala suženih očiju, a Frank se čak nasmijao. Jednu stvar nikako nije tolerirala, a to je nepristojno ponašanje za stolom. Svi su Marleneini sinovi barem jedanput u životu doživjeli njezin gnjev i zato su se danas svi besprijekorno vladali, čak i ako bonton nisu primjenjivali baš u svim situacijama. Ipak, Marlene nije ništa rekla. Jadni curetak vjerojatno nije pojeo mnogo pristojnih obroka u životu, pa joj lijepo ponašanje za stolom i nije bilo prvo na pameti. “Idemo onda. Odvest ću te na kat. Izvadit ću ti čiste plahte dok si pod tušem.”


5. POGLAVLJE RACHEL. Zvala se Rachel. Sad je imala dokaz za to. Nepoznati muškarac koji se iznenada stvorio u kolibi zvao ju je Rachel, a potom se njezin anđeo čuvar, onaj za kojeg se bojala da je samo plod njezine mašte, pojavio i spasio je. Napokon. Samo što se nije osjećala spašenom. Bila je izvan sebe od straha i kamo god bi pogledala, vidjela je samo džunglu. Bila je beznadno izgubljena i sama. Sama. I više nije zarobljena. Ta joj je pomisao donijela snažno zadovoljstvo kad je shvatila što to znači. Sad je slobodna. Pala je na koljena i skoro zaplakala, kad joj se želudac pobunio i uskomešao. Utisnula je dlanove u vlažno tlo i oslonila se pokušavajući povratiti, ali izbacivala je samo zrak. Čula je kretanje u daljini i odmah se umirila zadržavajući dah. Dolaze po nju i vratit će je u logor? Bila je u iskušenju ostati na mjestu i dopustiti im da je pronađu. Barem bi dobila svoj lijek i strašna bol bi nestala. Suze ljutnje pekle su joj vjeđe. Neće se vratiti onamo. Radije će umrijeti. Ethan je pogođen dok ju je pokušavao spasiti. Od te pomisli ponovno joj se dizao želudac. Morala je pobjeći. Užasavala ju je pomisao da krene dublje u džunglu, u nepoznato gdje bezbroj životinja vreba plijen. Ali još se više bojala ostati na mjestu. Odgurnula se na noge. Napravila je jedan korak. Zatim drugi. Tlo pod njezinim golim stopalima bilo je toplo i gotovo živo. Hodala je sve brže dok naposljetku nije potrčala. Bol. Strah. Nije mogla reći što je pobjeđivalo. Preplavila su je oba osjećaja. Zastala je da bi se odmorila i nagnula se na stablo tražeći oslonac. Ljuljala se na sve strane dok joj je u želucu rasla mučnina. Osjećala se kao da joj svi živčani završeci nasumično eksplodiraju jedan za drugim. Beskonačni staccato agonije jurio joj je venama. Koža ju je svrbjela i morala je uložiti svu snagu volje koju je imala da ne počne divlje derati vlastitu kožu. Udisala je kroz nos, a nosnice su joj se širile od napora koji je ulagala. Pogledala je gustu džunglu oko sebe. Tijelom joj se prolomila panika zbog bespomoćnosti, a oči su joj se napunile suzama. Nije znala kamo ide ni kako će preživjeti. Snažna hladnoća tresla joj je tijelo premda je bila svjesna da je jako vlažno i vruće. Iznutra joj je bilo hladno. Začula je nešto iza leđa i trznula se. Okrenula se ne znajući u kojem smjeru krenuti. Odakle je ono došla? Umor joj je zatvarao oči, ali zatreptala je i natjerala se da krene. Mulj i tko zna što još lijepili su joj se za stopala. Snažno je zamahnula nogom uvis kad joj je nešto kliznulo preko gležnja. Spremna zavrištati od panike, frustracije i straha, bacila se u gusto raslinje džungle. Osjetila je probadanje u ramenu, a onda je bol buknula poput požara kroz umorne mišiće. Je li iščašila rame? Ležala je na tlu i teško disala dok joj je bol trgala tijelo na komadiće. Morala se maknuti od staze. Lišće je bilo vlažno i grebalo joj je obraz ostavljajući hladan trag. Stisnuvši ozlijeđenu ruku čvrsto uz prsa, drugom se rukom odgurivala o zemlju i puzala sve dalje dok je nije progutalo raslinje. Koljenima je udarila o kvrgavo korijenje stabala i hitro se priljubila uz deblo. Stisnula se uz njega pokušavajući se ugrijati i umiriti podivljali puls. Tiha, morala je biti tiha. Disanje joj je odzvanjalo poput rike u glavi, čak i u kakofoniji zvukova džungle oko nje. Oprezno je povukla noge gore i smjestila ozlijeđenu ruku između koljena i grudi. Trudila se biti što tiša. Mišići su joj drhtali i trzali se. Koža joj se mreškala i borila se s nagonom da se počeše i protrlja te otjera milijune živih bića koja su joj gmizala tijelom. Ni u jednom trenutku nije zatvarala oči i nije vidjela kako joj išta gmiže po koži, ali tijelo joj je odbijalo vjerovati ono što je mozak znao. Krajičkom oka registrirala je neki pokret i ukočila se. Pogled joj je polako skrenuo lijevo skenirajući područje. Tada ga je ugledala. Dah joj je zastao u grlu. Ono je muškarac koji je bio s Ethanom. Sam. Bio je krupan, podmukla izgleda i nosio je pušku. Pogledom je pregledavao teren, vatrena i usredotočena izraza lica.


O, Bože, o, Bože. Što će sad? Užasno ga se bojala. Nije ga poznavala. Nije mu vjerovala. Ali znao joj je ime. Hoće li je vratiti u kolibu sad kad je Ethan mrtav? Bi li joj pomogao ili bi je se riješio? A potom je desno od nje također nešto bljesnulo. Isprva je pomislila da joj se pričinja, ali kad je ponovno pogledala, vidjela je nekoliko muškaraca. Jedva ih je razaznala jer su nosili kamuflažnu odjeću koja se stapala s pozadinom. Koliko god se bojala Sama, ti su joj muškarci ulijevali mnogo veći strah. Dobro im je poznavala lica jer ih je viđala svakog dana već, kako joj se činilo, cijelu vječnost. Osjetila je gorčinu u grlu i tresla se tako jako da su joj zubi glasno cvokotali. Riskirala je. Sad kad Ethana više nema, možda ovog Sama neće biti briga što će biti s njom. Ali nije joj pokušao nauditi, a to nije mogla reći za one muškarce koji su je zarobili. Bila je gotovo paralizirana beznadnim strahom, no ipak se uspjela uspraviti na klimave noge. Morala ga je upozoriti - je li Sam vidio prijetnju? “Same, iza tebe!” Odmah se bacio na zemlju. Izbila je pucnjava. Vidjela je kako jedan muškarac pada na tlo. Preplavio ju je osjećaj divljeg zadovoljstva. A onda još pucnjave, ovoga puta iza nje. Srušila se na tlo i pokrila glavu rukama. Čula je vriskove u glavi. Morala se nekako zaštititi dok se džungla oko nje pretvarala u ratnu zonu. Sklupčala se i stisnula pokušavajući učiniti biti što manje vidljiva. A onda je shvatila koliko je to glupo. Morala je pobjeći. Već im je odala svoje skrovište i pitanje je trenutka kad će doći po nju. Strah joj je dao snage, odgurnula se od tla i počela puzati što je brže mogla. Trznula se kad je metak pogodio stablo točno iznad njezine glave i ponovno se bacila na zemlju. Kad više nijedan metak nije pogodio tlo oko nje, ponovno je krenula i molila se sa svakim centimetrom koji je prešla. Pucnjava je prestala, ali umjesto da je to smiri, samo je pridonijelo buktanju panike. Sad kad ih više ništa ne ometa, poći će za njom. Puzala je sve brže, a svaki joj je dah bio bolno iščupan iz prsa. Niz lice slijevao joj se znoj. Ili ipak suze? Naletjela je na tijelo prije nego što ga je vidjela. Bila je previše šokirana da bi vrištala ili uopće shvatila da je riječ o mrtvacu. Krvi je bilo posvuda, a puška koju je nosio još mu je bila čvrsto u rukama. Znala je tog čovjeka. Mrzila ga je. Nije joj bilo nimalo žao što je mrtav. S više snage nego što je mislila da je ima, iščupala mu je pušku iz ruku i nastavila puzati. Neće je vratiti u logor. Ubit će ih - sve do jednoga. Kad je otpuzala najdalje od tijela, zastala je da bi došla do daha. Boljele su je obje strane trupa, rame joj je gorjelo, a vid joj je bio zamućen suzama. Jecaj joj je zastao u grlu. Brzo ga je progutala. U strahu da će im otkriti svoj položaj, pognula je glavu i ukopala lice u slobodnu ruku. Morala se odmoriti barem na trenutak. Prošlo je nekoliko dugih minuta ili možda sekundi. Činilo se kao vječnost. A onda je čula svoje ime. Najnježniji šapat, nošen povjetarcem. Rachel. Trznula se, ali nije htjela podignuti glavu. Nikad je nisu zvali imenom. “Rachel.” Ovoga puta preblizu. Podignula je glavu i zgrabila pušku. Preokrenula se i usmjerila pušku u smjeru odakle je došao glas. Vidjela je nepoznatog muškarca bezizražajna lica kako gleda ravno u nju. Mirno ju je promatrao ledenim plavim očima iz kojih se ništa nije dalo iščitati. Nije izgledao zabrinuto zbog toga što je usmjerila pušku prema njemu. Pokušala je otpuzati od njega, ali zapetljala se u niskom raslinju. Gurnula je pušku naprijed pokušavajući barem zadržati prst na okidaču. Iza nepoznatog muškarca pojavio se još jedan. Sam. Bez riječi je stao između nje i prvog čovjeka. “Steele, makni se”, tiho mu je rekao. Sam je ispružio jednu ruku prema njoj smirujući je, a drugom je držao pušku, no nije ju pokušao uperiti u nju. “Rachel, slušaj me. Neću te ozlijediti. Kunem se. Moraš spustiti pušku i poći sa mnom da te mogu odvesti Ethanu.” Odmah su joj navrle suze. Osjetila je knedlu u grlu i koliko god da je gutala, nije ju mogla


ukloniti. Nije mu mogla vjerovati. Lagao joj je. Ethan je mrtav. Vidjela je krv. Vidjela je kad je pao nakon što joj je viknuo da trči. Potiskujući grimasu boli na licu, nespretno je ustala. Sam se opustio i pružio joj ruku, ali umjesto da krene povukla se ne skidajući pogled s njega ni muškarca koji je još stajao nekoliko metara od njih. Drhtavim je rukama uperila pušku u područje između njih nadajući se da će otići. Sam je na trenutak spojio obrve, a onda zakoračio naprijed. “Ne”, procijedila je i okrenula pušku prema njemu. Podignuo je ruku više i vratio se korak s opreznim izrazom na licu. “Rachel”, rekao je smirujuće. “Dušo, došao sam ti pomoći. Vrijeme je da se vratiš kući. Ljudima koji te vole. Svojoj obitelji.” Srce joj se stegnulo. Obitelji? Nije se sjećala obitelji. Sjećala se jedino Ethana, a čak su i ta sjećanja bila mutna. Kad je zaboravila? Sjećala se samo beskonačne boli i straha. Magle izazvane injekcijama koje su joj davali silom i nepodnošljive potrebe kad bi namjerno predugo čekali do iduće doze. Kratko je oklijevala, a pomisao na obitelj joj se svidjela. Dom. Ljudi koji je vole. Ali onda se sjetila. Ethan je mrtav. A bio je sve što je imala, jedino čega se sjećala. Sigurno bi se sjećala i drugih da postoje. Zar bi zaboravila vlastitu obitelj? Jedva da se sjećaš i sebe. Ta je misao plutala zavojitim stazama njezina uma, vikala na nju i podsjećala je da su joj ostale samo mrvice zdravog razuma. Krajičkom oka registrirala je pokret i hitro okrenula glavu u smjeru odakle je još jedan muškarac koračao prema Samu i Steeleu. Bio je bijesan kad mu je pogled pao na nju. Bio je krupniji od Sama i izgledao podmuklije. Trebao joj je utjerati strah u kosti, ali bilo je nečeg poznatog u njemu, nečeg neobično utješnog. Je li počela gubiti razum? Stao je kraj Sama još zureći u njega, kad su joj u glavi bljesnule slike. “Sam, koji se vrag događa?” tiho je progunđao muškarac. “Nemamo vremena za zajebanciju. Zgrabimo je i idemo.” “Ti joj reci” promrmljao je Sam još gledajući oružje u njezinim rukama. “Meni se čini da ne želi otići.” Poput bljeskova munje na crnom nebu, rasprsnutim umom letjele su joj nasumične slike. Sjećanja? Na čovjeka koji je stajao kraj Sama, samo što se u njezinu sjećanju smiješio, gotovo nježno. Voda. Mol. Podignuo ju je, a onda je bacio u jezero. Smijao se dok je izranjala i hvatala zrak, ali i ona se smijala. Sretna. Bila je sretna. Još jedno sjećanje, nostalgično i toplo. Crkva. Ona hoda središnjim prolazom prema oltaru. Ethan čeka... A ovaj muškarac ispred nje... On hoda uz nju. Prsti su joj čvrsto stisnuti oko njegove ruke. Tiho joj šapuće da se ne brine, da je najljepša mladenka na svijetu i da je njegov brat najveći srećković na zemlji. Garrett. Ethanov brat? “Garrett?” šapnula je. Lice mu se odmah smekšalo. Mrgodni izraz je nestao i na trenutak mu je u očima bljesnulo nešto nalik na radost. “Da, Rachel. To sam ja, Garrett.” U sekundi je donijela odluku i potrčala prema njemu pazeći da stoji između nje i druge dvojice muškaraca. Ukočio se od iznenađenja, ali obujmio ju je rukom. Priljubila se uz njega i oprezno pogledala Sama. “Daj mi tu pušku, malecka”, rekao je Garrett tiho i nježno joj izvukao pušku iz ruku. Trznula se kad joj se puška odbila o ozlijeđeno rame i disanje joj se ubrzalo. Sam se namrštio i krenuo prema njoj, ali ona je naglo ustuknula i noge su joj se zaplele u niskom raslinju. Pala je na leđa i bolno sletjela na stražnjicu. Garret se istog trena sagnuo do nje i krenuo prema njezinoj ruci. Sam je ostao na mjestu namrštena čela. “Rachel, jesi li dobro? Gdje te boli?” upitao ju je Garrett. “Rame” rekla je. “Ne mogu micati rukom. Previše boli.”


“Vjerojatno je iščašeno” rekao je Sam smrknuto. “Nije pod dobrim kutom, a ona ne pazi dobro na ruku.” Sam je ponovno zakoračio prema njoj, ali ona je odmah počela puzati od njega. Opsovao je i stao. “Ne sjeća te se”, rekao je Garrett. “Primijetio sam”, promrmljao je Sam. “Ali ne čudim se što se tebe sjeća. Hvala Bogu barem na tome.” “Lagao je”, šapnula je Rachel. Garrett ju je upitno pogledao. “Tko je lagao?” “Sam.” Sam je iznenađeno trznuo glavom. “Ja?” Garrett joj je nježno odmaknuo kosu s lica. “O čemu je lagao, malecka?” Oči su joj se napunile suzama i ugrizla se za usnicu suzdržavajući jecaj očaja. “Rekao je da će me vratiti Ethanu, ali Ethan je mrtav.” Garrett i Sam razrogačili su oči od šoka. Sam je ispustio dah, a onda čučnuo kraj nje ignorirajući njezine pokušaje da se odmakne od njega. “Zašto misliš da je Ethan mrtav?” “Vidjela sam kad je pao. Pogođen je. Rekao mi je da trčim, a onda je pao. Vidjela sam.” Sam se osmjehnuo. “Nije mrtav, Rachel. Jedan metak ne može ubiti tog mrzovoljnog gada. Samo ga je okrznuo. Krvario je poput zaklane svinje, ali nije mu ništa. Kunem se.” Pogled joj je poletio prema Garrettu kao da traži njegovu potvrdu, a u prsima joj je neumorno lupala nada. Garrett je kratko kimnuo. “Je li sad dobro?” upitala je drhtavim glasom. “Gdje je?” “Odvest ću te k njemu”, rekao je Sam. “Ali moramo se požuriti.” Strah joj je pojurio u grlo i počela se tresti. “Ne daj im da me vrate. Molim te.” Garrettovo se lice smračilo i zadrhtala je od pogleda na sirovu žestinu njegova lica. Iznenada je onaj treći muškarac iza Sama iskoračio. Na trenutak ju je prodorno gledao hladnim očima, a onda je čučnuo kraj nje. Nije joj se sasvim približio, samo je čučao ondje i napeto je promatrao. “Rachel, mene ne poznaješ”, počeo je smirenim glasom. “Nemaš mi razloga vjerovati. Ali mogu ti obećati jednu stvar. Neću dopustiti onim gadovima da te odvedu natrag. Odvest ću tebe i Ethana kući kamo i pripadate. Razumiješ li me?” U njegovu je glasu bilo čvrste uvjerljivosti. Nepokolebljiva samopouzdanja koje ju je bez obzira na njezine strahove i tjeskobu ipak uspjelo umiriti. Polako je kimnula. Steele je također kimnuo i zatim ustao praveći razmak od nekoliko metara između njih. “Ovo bi moglo boljeti” rekao je Garrett. Sagnuo se i stavio joj jednu ruku ispod koljena. Drugom joj je rukom kliznuo niz leđa i oprezno je podignuo trudeći se ne pritiskati njezino bolno rame. Krišom je oprezno pogledala Sama i proučavala ga iz sigurnosti Garrettova naručja. Nije sličio Ethanu. Garrett jest i možda ga se zato sjećala. Ethan i Garrett bili su krupni crnokosi muškarci čvrstih tijela i strogih lica, Sam je bio mršaviji ali ništa manje mišićav. Imao je svijetlosmeđu kosu, ali čeljust mu je bila četvrtasta i odlučno stisnuta na način koji ju je plašio. Oči su mu bile ledene i plave. Slične Steeleovima. Neprobojan led. Kao da je osjetio da ga proučava, Sam je pogledao u nju. I kao čarolijom te su se tvrde oči smekšale i postale tople. Nesigurno joj se osmjehnuo. “Ne sjećam te se”, rekla je nježno. “Žao mi je.” Ispružio je ruku i zataknuo joj pramen kose iza uha. “U redu je, srce. Sjetit ćeš se. Sad je važno da te vratimo Ethanu i nakon toga kući gdje ćemo se svi brinuti za tebe i pomoći ti da ti bude bolje.” Garrett je krenuo kroz džunglu i malo je stiskao probijajući se kroz zamršeno raslinje. Sam je hitro krenuo s puškom visoko u zraku, pregledavajući područje oko njih brzim metodičnim zamasima. Steele je hodao posljednji. “Tko su 'svi'?” upitala je Garretta tihim glasom. “Pssst, ne sad”, odgovorio je Garrett premda mu je glas bio miran i u njemu nije bilo pogrde. “Obećavam da ću ti sve ispričati kad budemo izvan opasnosti.” Smjestila je glavu pod njegovu bradu i položila obraz na njegova široka prsa. A kad se namjestila, osjetila je kako je preplavljuje potreba, silovita i neumorna. Počela se tresti. Bilo joj je vruće, a odmah u idućem trenutku hladno. Kožu joj je oblio znoj i drhtala je od neprekidnih grčeva. Garrettove su se ruke sve jače stiskale oko nje sve dok joj rukom nije proletjela snažna bol.


Zajecala je i on je odmah olabavio stisak. “Lijek”, jedva je protisnula. “Molim te, moram ga uzeti. Umrijet ću.” “Nećeš umrijeti”, šapnuo je Garrett s usnama na njezinoj kosi. “Neću to dopustiti. Znam da te boli, dušo, ali moraš se boriti. Ne daj im da pobijede. Misli na Ethana. Još malo i opet ćeš biti s njim.” Zatvorila je oči, a tisuće kukaca puzale su joj po tijelu. Po koži. Uvlačili su joj se ispod odjeće. Jedva se suzdržavala da ne vrisne i baci se na pod pa se počne mlatiti šakama i tjerati ih s kože. “Kvragu, Sam, imaš li sedativ u torbi?” rekao je Garrett. Prestao je hodati i pomaknuo je na rukama. Nakon nekoliko sekundi osjetila je oštar ubod u ruku. Iznenađeno je trznula glavom uvis i bez riječi zurila u Garretta. “U redu je, malecka” rekao je dubokim glasom. “Zatvori oči. Bit će bolje, obećavam.” Pogled na njegovo lice postajao je sve mutniji. “Ethan” šapnula je. “Obećao si.” “Kad se probudiš, bit će kraj tebe”, rekao je Sam koji je stajao kraj nje. “Opusti se i nemoj se opirati.” Još je neko vrijeme pružala otpor jer ju je morila bol u valovima i divlja glad, a potom se samo prepustila. Svijet oko nje počeo je blijedjeti i oči su joj titrale, ali držala se žilavo. Topla joj je ruka pomilovala obraz pa kosu. Čeznutljivo je uzdahnula i naslonila se na taj dodir zbog utjehe koju joj je pružao. Malaksalost joj je preplavila tijelo i samo je klonula. Ethan.


6. POGLAVLJE KAO i svakoga dana, Marlene je ustala rano. Bila je to posljedica svih onih godina ranog ustajanja da bi odvela svako dijete na drugo mjesto, a onda se zaputila u školu u kojoj je radila kao učiteljica. Ni Frank nije bio drukčiji. On je posljednjih trideset godina vodio jedinu željezariju u njihovu gradiću i otvarao je svakog dana u sedam ujutro, šest dana u tjednu, bilo ljeto, bila zima. Povirila je u Rustynu sobu, napola očekujući da će biti prazna, ali ugledala je djevojčicu kako čvrsto spava s pokrivačem navučenim do nosa. Marleneino se lice smekšalo dok ju je gledala s vrata. Kakva god da je bila životna situacija te djevojčice, sigurno joj nije bilo ugodno. Tiho se povukla s vrata spavaće sobe i zatvorila ih za sobom. Zatim se spustila u prizemlje i počela pripremati doručak. Stavila je peciva u pećnicu, kriške slanine u tavu i zakuhala krupicu. Razbijala je jedno po jedno jaje i stavljala ih u zdjelu. Nedjelja ujutro bila je neobična bez barem jednog od njezinih momaka koji proviruje u kuhinju. Uvijek su bili gladni, a u domu Kellyjevih nedjeljom se spremao pravi doručak. Ovih dana češće ih nije bilo kod kuće. Nathan i Joe bili su s vojskom u inozemstvu, a Sam, Garrett i Donovan su višemanje neprestano obavljali neke tajne zadatke za KGI. Jedino je Ethan redovito dolazio kući. Sve dosad. Uzdahnula je miješajući jaja malo odviše energično. Otkad je Rachel umrla, Ethan je živio povučeno. Udaljio se od obitelji. Frank ga je viđao jedino kad bi se pojavio u željezariji gdje mu je pomagao, ali čak bi i tad uvijek bio rezerviran. A sad je odjednom otišao u misiju sa Samom? Nešto nije bilo kako treba u toj priči. “I nemojte misliti da neću saznati što” promrmljala je. Momci su uvijek mislili da je mogu preveslati, ali nijednom od njih nikad nije uspjelo dulje skriti nešto od nje. Podignula je glavu začuvši zvuk na stubama. Ugledala je Rusty u Rachelinim trapericama i majici, raščupane kose i oprezna izraza lica. “Dobro jutro” rekla je Marlene veselo. “Gladna?” I dalje mjerkajući Marlene, Rusty je polako došla do šanka. “Mogla bih jesti.” “Odlično. Frank će uskoro sići pa ćemo lijepo doručkovati.” Rusty je sjela na rub barskog stolca i gledala kako Marlene izlijeva jaja u tavu. Okrenula je slaninu i smanjila vatru ispod krupice da se lagano kuha. “Ne volim jaja.” “Krivo mi je što to čujem jer upravo njih pripremam. Pretpostavljam da ćeš ih ili pojesti, ili otići gladna.” “Zar ne želite znati kad idem?” upitala je Rusty agresivnim (onom. “S obzirom na to da nisam tražila od tebe da odeš, ne.” Rusty se namrštila i promeškoljila na stolcu. “Znači, nije vas briga ako ostanem?” “Brinem se da postoji netko tko je zabrinut za tebe. Mislim da bi barem svojoj obitelji trebala javiti gdje si.” Rustyne su oči promrznule, a cijelo tijelo joj se ukočilo. “Nemam obitelj. Barem ne nikoga koga je briga za mene.” Marlene je baš tako i pretpostavljala, ali nije htjela primiti ovu djevojku u kuću ako je negdje čeka zabrinuta obitelj. U tom se trenutku Frank polako spustio stubama i ušao u kuhinju. Zastao je i poljubio Marlene u obraz, a onda se okrenuo prema šanku. Oprezno je pogledao Rusty, a onda bez ikakva komentara sjeo na stolac. Ni Rusty njega nije dočekala s pretjeranom dobrodošlicom. Odmjeravali su se poput dviju nepovjerljivih životinja i promatrali jedno drugo za slučaj nepredviđenih poteza. “Znači li to da želiš ostati?” upitala je Marlene ležerno. Rusty se namrgodila. “Nisam to rekla.” Marlene je podignula tavu sa štednjaka, okrenula se i istresla jaja na tanjur. “Frank, možeš li izvaditi peciva, molim te?” Pokraj jaja stavila je slaninu i potom prebacila krupicu u veliku zdjelu. Kad je jelo bilo posluženo na šanku, sjela je prekoputa Franka i Rusty i pokazala im rukom da navale. “Hoćeš li onda otići nakon doručka?” upitala je Marlene mažući maslac na pecivo.


Rusty je podrugljivo izvila usnu. “Želite da odem, je l’ da?” “Da želim da odeš, rekla bih ti. Uvijek kažem što mislim.” “Bome, da” Frank je tiho dobacio. Ušutkala ga je jednim pogledom. Na Rustynim usnama zaigralo je nešto nalik na osmijeh. “Voljela bih da ostaneš ako želiš”, rekla joj je Marlene. “Ali prihvatiš li moju ponudu, morat ćeš biti iskrena prema meni. U vezi sa svim. I postojat će određena pravila.” Frank je frknuo, a Marlene ga je ponovno oštro pogledala. “Nemoj da počne o pravilima”, rekao je Frank i rezignirano uzdahnuo. “Samo kimaj i govori 'Da, gospođo'.” Marlene je pogledala Rusty. “Zvuči li ti to prihvatljivo?” Rusty se promeškoljila pod Marleneinim ispitivačkim pogledom. Bockala je hranu i viljuškom se igrala s komadićem slanine. “Što ako se predomislite?” Marlene se natjerala da ne reagira na strah i nesigurnost u djetetovu glasu. Ona je ipak samo dijete. Dijete koje se jako trudilo biti odrasla osoba, ali bez obzira na to, ipak je još dijete. “Neću se predomisliti, Rusty. Sve dok se pridržavaš mojih pravila i poštuješ moju kuću, dobro ćemo se slagati.” Jedan dug trenutak Rusty je buljila u Marlene kao da ne može vjerovati što čuje. A onda je postrance pogledala u Franka. “Onda ću ostati. Zasad”, brzo je dodala.


7. POGLAVLJE ZBOG toga što je izgubio prokletu slušalicu, Ethan je morao s Donovanom ići pretraživati gusto raslinje. Donovan je hodao ispred njega, kad je iznenada stao i stavio ruku na uho. “Ponovi, Same. Veza se prekida.” Okrenuo se prema Ethanu i dalje pozorno slušajući. “Primljeno. Krećemo.” Vrtio je GPS uređaj i napeto zurio u njega, a onda podignuo pogled kao da pokušava odlučiti kojim putem krenuti. “Što je rekao, kvragu?” nestrpljivo je pitao Ethan. “Našli su Rachel. Garrett je nosi prema helikopteru. Naći ćemo se tamo s njima.” Iz zapletenog lišća izletjela je P. J. noseći golemu pušku koja je izgledala preveliko za njezino sitno tijelo. “Bolje da krenemo”, rekla je. “Helikopter je četiri kilometra daleko, preko onog grebena. Bit će vraški teško probiti ovim putem.” “Znaš li ti neki lakši put?” upitao je Donovan. “Ne.” Ethan je zakoračio ne čekajući da njih dvoje dogovore najbolju rutu. “Čekaj malo, stari!” povikao je Donovan. “Kod mene je GPS i bolje ti je da mi prepustiš vodstvo. Inače bi mogao završiti u Venezueli.” “Onda kreni više”, progunđao je Ethan. “Već smo se dovoljno zadržali.” U tišini su kročili kroz džunglu, očiju i ušiju na oprezu iščekujući bilo kakav zvuk ili pokret. Premda su iznenadnim napadom desetkovali malo selo, neprijatelj je još bio mnogo brojniji u odnosu na KGI i kad se regrupira, krenut će za njima. Ethan je želio odmagliti iz Kolumbije sa svojom ženom prije nego što se to dogodi. Sav zrak mu je izašao iz prsa, ostao je bez daha. Usporio je preplavljen dojmovima svega što se tog dana dogodilo. Nije se uspio čak ni obradovati Rachelinu pronalasku i činjenici da je živa, a već je nastupio pakao. Čak je i sad bila s njegovom braćom, pa se morao pouzdati u njih i vjerovati da će je sigurno dovesti do helikoptera. Naravno da im je vjerovao. Povjerio bi im vlastiti život - i Rachelin. Ali očajnički je želio biti s njom i pružiti joj utjehu. Ubrzao je korak kad je Donovan povećao razmak između njih. Nije si mogao priuštiti da mu misli lutaju. To bi moglo biti pogubno za njega i njegove kolege. Pogledao je u P. J. Bez poteškoće držala je korak i nije izgledala nimalo uzdrmano borbom. “Hvala ti što si nas pokrivala”, rekao joj je. Djelovala je iznenađeno njegovom zahvalom. Skrenula je pogled prema njemu i pritom zamahnula kosom u repu. “Nema problema. To mi je posao.” “Dobro ti ide”, rekao je iskreno. “Hoćeš reći, s obzirom na to da sam žena.” “Nisam to rekao.” Pogledao je u nju i vidio kako joj smiješak gurka kutove usana. “Namjerno to radiš da bih se osjećao kao kreten”, optužio ju je. Slegnula je ramenima. “Ti si SEAL-ovac4. Nisi navikao ići u bitku sa ženom. Zato me i ne čudi što si zadivljen. Sumnjam da te Cole jednako oduševio, a radi isti posao kao ja.” Time ga je dotukla. “Okej, kriv sam. U pravu si. Zadivljen sam jer si žena. Jako mala žena.” Donovan se tiho nasmijao hodajući ispred njih. “Prekini dok se nisi skroz pokopao, buraz. Prašila je turove i zbog bezazlenijih izjava od te tvoje.” P.J. je zakolutala očima prema Donovanovim leđima. “Znaš li kad stižemo, štreberčiću?” upitala ga je. “Jao”, rekao je Donovan. “Ubijaš me tim uvredama. Još malo manje od kilometra.” Pokazao je prema obronku ispred njih. “Preko onog grebena i vidjet ćemo helikopter u podnožju.” 4

Navy SEAL - specijalna postrojba Ratne mornarice SAD-a


“Sto onda kažete na to da više hodamo, a manje pričamo”, rekla je P.J. i izbila na čelo kolone. Ponovno ga je brzinski otpravila poput neposlušnog školarca. Ta je žena znala učiniti da se muškarac osjeća manji od makova zrna. Donovan i Ethan razmijenili su osmijeh i ubrzali korak. Kad su stigli do vrha uspona, bili su prljavi i natopljeni znojem, a Ethanu su vrat i majica bili zamazani osušenom krvlju. U podnožju su ugledali helikopter prekriven kamuflažnom mrežom. Donovan je tiho progovorio u mikrofon i muškarci koji su okruživali helikopter polako su izašli i pokazali se. Ethan, Donovan i P. J. pohitali su nizbrdo, a na dnu ih je dočekao Dolphin. “Da čujem izvještaj o Coleu”, rekao je Donovan bez uvoda. “U helikopteru je. Dao sam mu injekciju protiv bolova. Odbijeni metak. Još mu je u nozi. Morat ćemo stati u Kostarici da ga Maren pregleda, a nadam se da i ondje možemo natočiti gorivo. Donovan je kimnuo pa pogledao prema Bakeru i Renshawu koji su čuvali stražu i oprezno gledali oko sebe. “Momci, jeste li vi dobro? Ima li još ozlijeđenih?” “Samo Dolphin”, rekao je Renshaw i mahnuo palcem u smjeru Dolphina. “Koji ti se vrag dogodio?” upitao je Ethan. Dolphin se namrštio. “Ništa strašno. Možda sam slomio pokoje rebro. Bio sam preblizu eksploziji.” “Hoće to tako”, promrmljala je P.J. “Sam, Garrett i Steele dolaze s Rachel”, rekao je Donovan spustivši lijevu ruku s uha. “Skinite pokrivač s helikoptera. Vrijeme je za pokret.” Ekipa je odmah krenula u akciju. Ethan se priključio kako bi pomogao premda je u glavi čuo samo vrištanje da ode ususret drugima. Prisilio se da ne pokaže uzbuđenje koje je raslo u njemu. Rachel. Njegova žena. Vodi je kući. “Ethane”, šapnula je P.J. kraj njega. Okrenuo se kad ga je lagano gurnula rukom i pokazala prema točki u daljini. Pratio je njezin pogled i ugledao Garretta kako krupnim koracima ide prema helikopteru s Rachel u naručju. Zaboravio je na sve drugo. Nije ga bilo briga kako će izgledati, samo je počeo trčati ignorirajući bol u glavi i u mišićima. Jedino mu je bilo važno doći do nje. Garrett je stao i čekao da Ethan stigne do njega. Sam i Steele nastavili su prema njemu i kad su ga sustigli, Sam je stavio ruku Ethanu na rame. “Uzmi je i dođi”, tiho mu je rekao i produžio. “Je li ona dobro?” upitao je Ethan jedva dišući. “Sam joj je dao sedativ. Bila je prilično loše”, rekao je Garrett nakon kratke stanke. Ethan ju je uzeo iz Garrettovih ruku, zadivljen osjećajem njezina tijela u svom naručju nakon toliko vremena. Sad je upijao taj osjećaj, a prošli ju je put morao samo prebaciti preko ramena da što brže napuste logor. “Hajde, unesimo je u helikopter”, rekao je Garrett. Ethan ju je ljuljuškao u rukama i krenuo prema helikopteru dok su drugi povlačili mrežu s repnog rotora. Već je sjedio kad su ostali počeli zauzimati svoja mjesta, a Donovan se penjao u pilotsku kabinu. Promatrao je Rachelino nježno lice i prvi put dobro proučio svoju ženu otkad je onako uletio u njezinu kolibu. Nosila je tanke i izlizane kratke hlačice i prljavu majicu s bezbroj rupa. Nije imala cipele, a kosa joj je mlitavo prianjala uz glavu. Ipak, njemu nikad nije izgledala ljepše. Preplavile su ga emocije, grlo mu je oteklo, a suze su mu zapekle kapke. Kako nije mogao ni razmišljati ni reagirati, samo joj je pritisnuo usne na čelo i držao je najčvršće što je mogao. “Moram priznati da sam bio sumnjičav”, rekao je Sam kliznuvši na pod pokraj Garretta i ispred Ethana. Ethan je podignuo pogled prema njemu i vidio tugu i kajanje u bratovim očima. “Prokleto mi je drago što smo je izvukli.” Ethan je kimnuo. “Dugujem ti, stari. Svima vam dugujem.” “Glupost. Ništa nam ne duguješ. Ljut sam kao vrag što nismo mogli doći prije”, zagunđao je Garrett. “Ne razumijem”, rekao je Ethan. “Zašto? Zašto ona?” Ukopao je glavu u njezinu kosu. “Čime je ovo zaslužila?” Nekoliko je puta udahnuo da se smiri. Osjećao je da bi mogao poludjeti od ljutnje, tuge i


osjećaja krivnje. Kako je mogao ne znati da je živa? Trebao je zahtijevati više dokaza. Ali on je samo slijepo prihvatio vijest da se njegova žena nikad neće vratiti kući. Sam se nagnuo naprijed dopuštajući Steeleu da zakorači preko njega. “Jedino je važno da si je vratio.” Tako je. Vratio ju je i ubit će svakog kurvinog sina koji mu je pokuša ponovno uzeti. “Je li ona dobro?” upitao je Steele kad se smjestio s druge Samove strane. Ethan je zapazio krv na Steeleovoj ruci i grimasu na njegovu licu dok je sjedao. Pogledao je u Sama, ali brat je samo odmahnuo glavom. Nije bilo ništa ozbiljno, no Steele nije izgledao previše sretno zbog te ozljede. Ethan je progutao knedlu i odgovorio na Steeleovo pitanje. “Još ne znam. Mislim da su je navukli na drogu.” Steeleu se čeljust zategnula od ljutnje, a plave oči su bljesnule. “Trebali smo samo baciti gomilu eksploziva C4 i sravniti te seronje sa zemljom.” P. J. je sjela pokraj Ethana, a Baker, Renshaw i Dolphin popeli su se u stražnji dio kako bi bili blizu Colea koji je zaspao kao beba. Dolphin se istegnuo i zastenjao, a potom rukom pokrio rebra. “Čovječe, mislim da postajem prestar za ova sranja.” Ethan je osjetio kako mu napetost polako popušta. Kad je stvarnost nahrupila, počeo se tresti. “Hoćeš da je ja uzmem?” upitao je Sam. Ethan je odmahnuo glavom i jače je stisnuo. Hvala Bogu, još nije bila pri svijesti. Sedativ je dobro odradio posao. “Hvala”, rekao je Ethan dovoljno glasno da ga čuju i drugi. “Ti bi učinio isto za bilo koga od nas”, rekao je Steele i slegnuo ramenima. Ali od tog se pokreta opet zgrčio od boli i uhvatio za rame. Ethan je vidio da mu između prstiju curi krv. “A istinu govoreći, kad si mi rekao što se dogodilo Rachel, jedva sam čekao da razbijem te kartelske guzice. Drago mi je što je ona dobro.” No je li dobro? Pitanje za milijun dolara. Živa je, ali nitko nije zapravo znao kako je. Tko zna koliko su je ti gadovi drogirali. Sigurno dovoljno dugo da je pretvore u ovisnicu. Kad ju je Sam našao, boljelo ju je zbog apstinencije. Ethan nije želio ni pomišljati na ostale stvari koje su joj možda radili. Morao ju je što prije odvesti liječniku. Ali najprije su morali nestati odavde. I to živi. Zujanje lopatica i brujanje motora prekinulo je sve što je Ethan još mogao reći. Nakon nekoliko sekundi Donovan je podignuo helikopter i poletio iznad stabala. U daljini se vidjelo kako crni dim suklja prema nebu. Ethan je ljutito raširio nosnice. Poželio je da su učinili točno onako kako je Steele rekao, bacili gomilu eksploziva i sravnili gamad sa zemljom. Nagnuo se unatrag i pomaknuo Rachel da mu bude još bliže. Nije bilo važno što je oboje bilo prljavo, zaudaralo i bilo blatnjavije i nečistije od svinje. Ona je njegova. Ona je čudo. Zatvorio je oči i zario lice u njezinu kosu. Sporo dizanje i spuštanje njezinih prsa i lagano primicanje uz njegovo tijelo pružali su mu toliko željeni osjećaj utjehe. Poljubio ju je i zadržao usne na njezinoj glavi. Bez obzira na sve, ovoga puta neće učiniti pogreške iz prošlosti. Cijenit će svaki dan s njom. Jedino se nadao da će mu oprostiti ono što je činio u prošlosti.


8. POGLAVLJE “MISLIM da smo trebali povesti Seana”, gunđao je Frank. “I kako ti je palo na pamet ostaviti Rusty samu u kući? Bit će dobro budemo li još imali kuću kad se vratimo. Vjerojatno nas je poslala u uzaludnu potragu. Kako uopće znamo da nam je rekla istinu?” Marlene je čvrsto stisnula usnice dok su skretali sa seoske lokalne ceste na zemljani put jedva dovoljno širok da prođe terenac. “Važno je da vidi kako imam povjerenja u nju.” Frank je frknuo. “Povjerenja? Sinoć si je upoznala. Povjerenje se mora zaraditi, Marlene. Moraš sići s oblaka.” Uzdahnula je kad su se zaustavili ispred oronule prikolice zarasle u korov i travu koje nitko očito godinama nije pokosio. “Trebala si barem pustiti da ponesem sačmaricu. Zar ti ovo izgleda kao ekipa koja priželjkuje društvo?” “Frank, prestani. Pogledaj ovo mjesto. Rusty ne pripada ovamo. Čudiš se što je pobjegla?” Srce joj se slamalo zbog boli i nepovjerenja u očima te mlade djevojke. Te su oči bile mnogo starije nego što bi trebale biti. “Idemo to obaviti”, progunđao je Frank. “I želim da stojiš iza mene dok ne vidim da je sigurno, okej?” Marlene je kimnula i oboje je izašlo iz terenca. Nije još ni zatvorila vrata, a kroz vrata na prikolici koja su se držala samo za jednu šarku iskoračio je muškarac. “Sto god da prodajete, ne zanima nas”, povikao je ratobornim glasom. Sad je Marlene barem saznala od koga ga je Rusty naslijedila. Ustuknula je od terenca i odgovorila mu povikavši: “Došli smo razgovarati s vama o Rusty!” “Što je ta glupača ovoga puta napravila? Nemam novca da je izvlačim iz problema, pa možete odmah produžiti. Neću se ja brinuti za nju.” “To je očito”, rekla je Marlene ispod glasa. Frank je iskoračio ispred svoje žene i ispružio ruku prema njoj da je umiri. I ušutka. “Jeste li joj vi otac?” upitao je muškarca. “Ne vidim što se to vas tiče.” “Pa, htjeli bismo razgovarati s njezinim skrbnikom.” Muškarac je dugo gledao u njih, a onda gurnuo ruke u odrpane traperice i izbacio prsa. “Nismo u rodu. Ona i njezina majka živjele su ovdje sa mnom, ali majka joj je opet odlepršala. Nemam pojma kad će se vratiti i hoće li se uopće vratiti. Mala je isto nestala. Nema je već tjedan dana.” Marlene je zatvorila oči osjetivši kako joj iznenada naviru suze. Sedam dana. Sedam dana potpuno sama, bez hrane, luđački uplašena i nema se kamo vratiti. Rusty nije lagala. Uhvatila je Frankovu ruku i snažno je stisnula, a Frank joj je odgovorio također joj stisnuvši prste. “Znači, vi joj niste zakonski skrbnik.” “Ma kakvi. Skrbnik joj je ona niškoristi majka. Ja sam oprao ruke od obje. I dobro je što sam ih se riješio.” “Hvala vam”, rekao je Frank. Okrenuo se i glavom pokazao Marlene da uđe u auto. “A što ste ono rekli, tko ste vi?” povikao je čovjek za njima. “I što je s Rusty?” Frank je zaobišao terenca do svojih vrata i zastao kraj njih pa pogledao muškarca. “Nisam ništa rekao. Hvala vam što ste odvojili vremena za nas.” Ušao je u terenac i upalio motor. Prešli su već tri kilometra od prikolice kad je progovorio. A i kad je progovorio, to je bio samo rafal psovki. “Onog tipa valja upucati”, režao je Frank. Marlene se trudila ne dopustiti osmijehu da joj zaigra na usnama. Dobro je poznavala Franka. Znao se nabrusiti, ali uvijek je bio pas koji samo laje i srce mu je bilo meko kao i njezino, ako ne i mekše. “Onda pretpostavljam da te neće smetati ako ostane.” “Trebat će joj pristojna odjeća. Možda bi je mogla odvesti u šoping u Clarksville. Ne možemo je pustiti da vječno hoda u Rachelinoj odjeći.” Marlene je ispružila ruku i uvukla šaku u njegovu.


RUSTY je sjedila na istom barskom stolcu na koji se bila naslonila kad su Marlene i Frank otišli prije sat vremena. Tijelo joj je bilo napeto, a lice zabrinuto. Podignula je pogled kad su ušli, ali odmah zatim pognula glavu odbijajući susresti njihove poglede. Marlene ju je očajnički poželjela zagrliti. To dijete vjerojatno nije doživjelo mnogo zagrljaja, ali nije bila sigurna kako bi to Rusty prihvatila. Govor njezina tijela vrištao je “Miči se, ne diraj me!” Zato je Marlene samo zaobišla šank i spustila torbicu na kuhinjsku površinu. Frank se motao u pozadini kao da želi nešto reći, ali potom je glasno uzdahnuo i otišao ostavivši žene same. Kao da više ne može podnijeti tišinu, Rusty je stisnula šake i očiju punih prkosa pogledala Marlene. Imala je svoj najbolji baš me briga režeći izraz lica. “I, jeste li razgovarali s Carlom?” Marlene je kimnula. “Jesmo.” Rusty je slegnula ramenima. “Pretpostavljam da vam je rekao da je Sheila pobjegla i da mu se jebe za to što će biti sa mnom.” “Prvo pravilo. Pazi kako se izražavaš. Takvo izražavanje ne toleriram ni svojim sinovima, pa neću ni tebi.” Usne su joj se izvile u podsmijeh, ali nije više ništa rekla. “Neću ti lagati, Rusty. Carl je rekao upravo ono što si očekivala da će reći, ali morala sam to sama čuti. Morala sam biti sigurna da se nećemo uplesti u neke probleme sa zakonom ako ti ponudimo krov nad glavom.” “Aha, e pa, Carl će reći da ga je briga jedino ako može nešto dobiti iz toga. Da je mislio da ste bogati, iskoristio bi me da se domogne love.” Marlene je uzdahnula. “Ne moraš se više brinuti zbog Carla. To ti mogu obećati. No ostaje nam pitanje tvoje majke, ali prijeći ćemo taj most kad i ako dođemo do njega. Zasad ostaješ ovdje. I najprije idemo u kupnju da ti nabavimo pristojnu odjeću.” Rusty ju je sumnjičavo pogledala, ali Marlene ju je samo ignorirala i nastavila planirati. “A tu je i pitanje škole. Očekujem da kreneš u školu u kolovozu kad počne nastava i da je završiš.” “Škola je dosadna”, rekla je Rusty i zakolutala očima. “Ne sumnjam da je dosadna pametnoj djevojci poput tebe, ali to ne znači da je nepotrebna. Ne možeš se upisati na fakultet ako ne završiš srednju školu.” “Fakultet?” Nasmijala se, i to onako gorko i podrugljivo. “Što bi netko poput mene radio na fakultetu? Ne mogu si ga priuštiti, a s mojim dosjeom ionako nema šanse da bi me primili.” “Dosjeom?” “Aha”, promrmljala je. “Ništa strašno. Jedanput su me poslali u popravni.” “Zbog čega?” Podignula je bradu i pogledala je s vatrom u očima. “Prošenja.” Marlene je sklopila oči i prisilila se da ostane sabrana pred djetetom. Kad ih je ponovno otvorila, vidjela je ljutnju na Rustynu licu. Nije joj se sviđalo Marleneino sažaljenje. “Pa, što je bilo, bilo je. Ne možemo promijeniti prošlost, ali, bome, možemo ti promijeniti budućnost. Ići ćeš u školu i naporno ćeš raditi. Nema izlika.” Začuo se lagan pokret i Rusty kao da je malko potonula na stolcu. Marlene se naslonila na kuhinjski pult, odlučila riskirati i položila ruke na Rustyne. “Sigurna sam da si imala težak život i da su te mnogi iznevjerili. Možeš se valjati u tom jadu i ostati žrtva ili možeš uzeti sudbinu u svoje ruke i preokrenuti život. Na tebi je izbor. Ja te ne mogu natjerati da to učiniš niti ću to pokušati. Frank i ja dat ćemo ti priliku, ali moraš sama željeti bolji život.” Rusty je spustila pogled na Marleneine ruke, a oči su joj bile pune sjaja od snažno potiskivanih suza. “Zašto to radite? Što vi imate od toga?” “Ne čine svi stvari zato što imaju neku korist od toga”, rekla je Marlene nježno. “Osim toga, kad te vidim kako završavaš srednju školu, ideš na fakultet i učiniš nešto od svog života, to će mi biti nagrada.” “Znači da mogu ostati?” upitala je glasom punim nade. “Možeš ostati.” Marlene je ponovno podignula torbicu i potražila ključeve automobila. Krenula je prema vratima garaže, a onda se okrenula i pogledala Rusty.


“Hajde, dosta je bilo sjedenja, idemo.” Rusty je brže-bolje kliznula sa stolca i rukama nervozno protrljala nogavice hlača. “Kamo idemo?” “Idemo ti kupiti odjeću i cipele. Možda učinimo nešto i s tom kosom, kad smo već kod toga.” Rusty se namrštila i pogladila duge pramenove kao da se brani. “Što ne valja s mojom kosom?” “Ništa ako te ne smeta što izgledaš kao ružičasti pijetao”, odgovorila je Marlene ironično. “Znam da današnji klinci čudno poimaju modu, ali, vjeruj mi, takva frizura nikad nije dobra ideja.” VEĆ je pao mrak kad su parkirale na prilazu ispred kuće. Frank ih je dočekao na vratima i uzeo vrećice koje su donijele. Nije mogao vjerovati svojim očima kad je ugledao Rusty. Marlene se oduševljeno nasmiješila i okrenula prema Rusty. “Jesam li ti rekla da te neće prepoznati?” Rusty je sramežljivo pognula glavu. Izgledala je kao da bi najradije htjela da je istog časa zemlja proguta. Nije imala nimalo samopouzdanja, ali ako bude po Marleneinu, ponovno će ga izgraditi. “Izgledaš lijepo”, rekao je Frank hrapavim glasom. “Kao mlada dama, a ne kao divljakuša.” Rusty se čak nasmijala na njegov zamaskirani kompliment. “Ima još vrećica u prtljažniku”, rekla je Marlene dok su ulazile u kuhinju. “Kupile ste cijelu trgovinu”, zagunđao je Frank. “Skoro. Nisam se toliko zabavila u šopingu još otkad smo Rachel i ja znale zajedno kupovati.” Usne su joj zadrhtale na riječi koje su joj pobjegle prije nego stoje promislila o njima. Frank je krenuo van i u prolazu joj stisnuo ruku. “Što se dogodilo s Rachel?” upitala je Rusty. “Već ste je spomenuli.” Marlene je uzdahnula. “Bila je udana za mog sina Ethana.” “Razveli su se?” “Nisu. Umrla je prije godinu dana” odgovorila joj je nježno. Rusty se neugodno promeškoljila. “Žao mi je.” Marlene se nasmiješila. “Sve je u redu. Uvijek govorim Ethanu da je vrijeme da nastavi živjeti, a ne slušam vlastiti savjet.” “Jako ste je voljeli.” To nije bilo pitanje, nego izjava. “Da, jesam.” Frank se vratio s ostatkom vrećica i Marlene se okrenula prema Rusty. “Mlada damo, čeka te mnogo raspakiravanja. Bolje da odeš na kat i složiš svoje stvari. Kupaonica na dnu hodnika odsad će biti tvoja. Koliko smo samo šminke i proizvoda za kosu kupile, imat ćeš posla do odlaska u krevet slažući svu odjeću i kozmetiku.” Rusty je ostala još neko vrijeme na mjestu. Neugodno se vrpoljila i prebacivala s noge na nogu. A onda je pogledala Franka i naposljetku Marlene. “Hvala. Hm, hoću reći... Pa, hvala.” Marelene ju je potapšala po ruci. “Nema na čemu.”


9. POGLAVLJE KAD je Donovan spustio helikopter na goli komad zemlje pokraj neupadljive kamene zgrade, prema njemu je žurno krenula žena u bijelom laboratorijskom mantilu zaklanjajući lice rukom. Ethan je privukao Rachel bliže sebi, a Sam je iskočio iz helikoptera i pogrbljeno potrčao prema ženi. Dr. Maren Scofield. Čuo je za nju od svoje braće. KGI ju je spasio u jednoj opasnoj talačkoj krizi u kojoj je bila jedini preživjeli. Nakon toga napustila je Afriku i otvorila kliniku u siromašnom ruralnom dijelu Kostarike. Sam se vratio nakon nekoliko trenutaka s doktoricom Scofield koja je zavirila u helikopter i pogledala koliko je ranjenih. Pokazala je na Colea. “Njega prvog unesite. U prednju sobu za pregled.” Preletjela je pogledom preko Rachel, zatim Dolphina i naposljetku Steelea. Najprije je pokazala na Steelea. “U drugu sobu za pregled.” Zatim je pokazala na Dolphina. “Njega unesite straga. Imam prijenosni rendgen. Vidjet ćemo ima li slomljenih rebara.” Cole je zagunđao i odmahnuo glavom. Dolphin je također ostao na mjestu. “Najprije pregledajte Rachel” rekao je Steele čvrstim glasom. Dr. Scofield iznenađeno je pogledala Rachel, a onda ponovno ranjene muškarace kao da procjenjuje njihovu odlučnost. “Zaista mislim da bi prvo trebalo riješiti rane od metaka.” Cole je podignuo ruku, a bol koju je trpio odražavala mu se na čelu. “Rachel ide prva.” Dr. Scofield samo je slegnula ramenima i pogledala u Ethana. “Unesi je.” Okrenula se prema Samu. “Povedi ljude u sobe za pregled ili će ostati bez udova. Neću ja biti kriva ako im istrunu. Vi ostali možete se istuširati straga dok čekate.” Sam se nasmijao i mahnuo Ethanu glavom da izađe. “Dovest ćemo ih unutra, Maren. Ne uzbuđuj se.” Dr. Scofield je mrgodno pogledala Sama, ali Ethan joj je u očima vidio sjaj naklonosti koju osjeća prema njemu. Ethan je iskoračio iz helikoptera čvrsto držeći Rachel u naručju. Dr. Scofield se nagnula nad nju dok su hodali prema bolnici, a potom pogledala Ethana. “Koliko je u nesvijesti?” “Dali smo joj sedativ” rekao je. “Tako je bilo lakše.” Dr. Scofield odvela ih je u jednu od malih prostorija, a onda pokazala Ethanu da spusti Rachel na stol za pregled. Namještajući stetoskop, preko ruba naočala pogledala je u Ethana. “Ispričaj mi ukratko što joj se dogodilo. A onda se možeš otići istuširati s ostalima dok ja ne obavim pregled.” Ethan je oklijevao. Nije želio ostaviti Rachel ondje samu.Što ako se probudi i uspaniči? Izraz liječničina lica se smekšao. “Neću dugo, a onda se možeš vratiti unutra. Vjerojatno se neće ni probuditi.” Ethan joj je nevoljko rekao sve što je znao o Rachelinu stanju, što nije bilo mnogo. Kad je završio, liječnica je kimnula i dala mu znak da može izaći. Napustio je sobu za pregled i pronašao Sama na hodniku kako razgovara s drugim vođom tima Riom. “Ethane”, pozdravio ga je Rio i kimnuo kad im se Ethan približio. “Drago mi je što te vidim.” Ethan mu je pružio ruku. “Kojeg vraga ti radiš ovdje?” “Baš sam se pitao istu stvar”, rekao je Sam ironično. Rio se široko osmjehnuo. “Momci, donio sam vam dar. Novi helikopter. Onaj vaš pun je rupa od metaka i samo bi privlačio neželjenu pozornost. A da ne spominjem činjenicu da je kolumbijska vlada izdala priopćenje da je takav helikopter predmet interesa nacionalne sigurnosti.” Sam je opsovao. “Bojao sam se da će se to dogoditi. Otišli smo previše kaotično.” Rio je slegnuo ramenima. “Događa se kad imaš samo tri dana za planiranje misije i premalo ljudi. Trebali ste pričekati mene i moj tim. To bi značilo samo jedan dan više.” “Nismo mogli čekati još jedan dan”, ubacio se Ethan. “Držali su moju ženu.” Rio je na trenutak zurio u Ethana, a onda kimnuo. “Jasno mi je. Ali ipak se moramo riješiti helikoptera. Nema šanse da ga nitko neće primijetiti, čak i u ovoj usranoj kostarikanskoj rupčazi usred džungle. Ja ću se pobrinuti za to.” Bez riječi se okrenuo i dugim koracima otišao od njih, a nestao je jednako brzo kao što se


pojavio. Sam je zatresao glavom i potom se okrenuo prema Ethanu. “Smjestio si Rachel?” “Dr. Scofield je upravo pregledava.” “Idemo onda pod tuš. Obojica zaudaramo kao koze.” Zaputili su se prema stražnjem dijelu bolnice gdje su se u omanjoj prostoriji nalazila dva otvorena tuša. Nije baš bilo vruće vode, ali Ethanu je čak i mlaka voda godila. Isprao je osušenu krv i opipao ranu na lubanji. Imao je vraški mnogo sreće što je ostao živ. “Riovi momci su s njim?” upitao je Ethan kad su se otuširali i obrisali. “Aha. Gdje je Rio, tamo je i njegov tim. To asocijalno društvance ne podnosi vanjski svijet. Vjerojatno su nam vraški zamjerili što su morali makar nakratko izaći iz svojih špilja.” “Zvuči kao prava ekipa za mene” rekao je Ethan i osmjehnuo se. Sam ga je zapanjeno pogledao. “E pa, ne mogu vjerovati. Našalio si se. Kamo ide ovaj svijet?” Ethan ga je opalio ručnikom. “Ne pravi se pametan, veliki brate. Još ti mogu isprašiti tu mršavu guzicu.” Sam se nasmijao. A onda je bez upozorenja zagrlio Ethana poput medvjeda i počeo ga pljeskati po leđima. “Baš je dobro što si nam se vratio, braco.” “Prekini s pekmezastim sranjima”, progunđao je Ethan odmičući se od njega. “Zabavljate se, cure?” javio se Donovan. Ethan i Sam su se okrenuli i ugledali Donovana i Garretta na vratima s osmijesima od uha do uha. Sam im je obojici pokazao srednji prst. “Operite se prije nego što vam Maren izbaci te smrdljive lešine iz svoje bolnice. Ethan i ja provjerit ćemo ostale dok čekamo da Maren završi s Rachel.” Ethan je ušao u Coleovu sobu i našao svog timskog kolegu kako nespretno leži na premalom krevetu, zatvorenih očiju i čela nabrana od nelagode. “Hej, stari”, rekao je Ethan tiho. Cole je otvorio oči i pogledao u njega. “Rachel?” “Ne znamo još ništa. Dr. Scofield je pregledava. Došao sam vidjeti kako si ti.” “Bio sam i bolje. Bio sam i gore. Ništa što neće srediti dobri lijekovi”, odgovorio je zafrkantski. Ethan je oklijevao i neugodno progutao knedlu. “Nešto nije u redu?” upitao ga je Cole. “Samo sam ti želio zahvaliti. Riskirao si život da bi spasio Rachel. Ne znam kako da ti se odužim. Opet je sa mnom... Samo hvala. Cijenim to.” Cole se promeškoljio. “Samo nemoj vikati ono semper fi5 sranje i nisi mi ništa dužan.” Ethan ga je pogledao glumeći da je zgrožen. “Nije, nego hooyah. Hooyah.” Cole se nasmijao. “Točno to, buraz. Točno to.” A onda je ponovno legao i zastenjao od boli. “Da su oni šupci bolje naciljali, metak bi samo ušao i izašao.” “E da, ali da su bolje ciljali, mozak bi ti sad bio rasprskan po kolumbijskoj džungli”, rekao je Ethan. Cole je umorno zatvorio oči. “I to što kažeš.” “Idem sad. Moram provjeriti kako su Dolphin i Steele.” Cole je ponovno otvorio oči i podignuo glavu. “Štedi riječi sa Steeleom, stari. I, za Boga miloga, nemoj mu zahvaljivati. To će ga samo naljutiti.” Ethan se nasmijao. “Zapamtit ću to. Pokušaj se odmoriti. Liječnica stiže svakog časa.” “A ti se pobrini za svoju djevojku. Pravi si sretnik. Rijetko tko dobije drugu priliku.” “Aha”, rekao je Ethan trezveno. “Pravi sam sretnik.” Okrenuo se i izašao iz sobe stisnutih ramena i još stisnutijih prsa. Kod idućih je vrata zavirio u Dolphinovu sobu i ugledao Bakera i Renshawa. Kimnuo je Dolphinu i produžio. Steele je sjedio na stolu za preglede ozbiljno zamišljen. Susreo je Ethanov pogled i kratko, ravnodušno kimnuo. Ethan je shvatio poruku i produžio u malu recepciju u kojoj je sjedio Sam. Izvalio se na mali neudobni stolac i zatvorio oči. Sljedeće čega se sjeća je da ga je Sam gurkao laktom da se probudi. Brzo je treptao i ispred sebe 5

od latinskog semper fidelis (uvijek vjeran), geslo Korpusa mornaričkog pješaštva SAD-a


ugledao lice doktorice Scofield. “Ethane” rekla je nježno. “Možeš li poći sa mnom?” Brzo je ustao sa stolca i protrljao oči tjerajući san, a onda je krenuo za liječnicom prema sobi za preglede. Od tjeskobe je postao nervozan i trljao vlažne dlanove o vojničke hlače. Kad su prošli pokraj Racheline sobe i produžili, upitno je pogledao liječnicu. “Mislila sam da porazgovaramo u mom uredu”, rekla je otvorivši vrata i zakoračivši u sobu. “Takav je kakav je.” Pokazala je rukom po prostoriji koja je više nalikovala izbi. Po svim izloženim površinama bili su naslagani papiri, a uz zidove lijevo i desno od njezina stola bile su naslagane kutije. Gurnula je hrpu kuverti sa stolca ispred stola i pokazala mu da sjedne. Zatim je obišla stol i sjela sučelice njemu. Ethan nije više mogao izdržati neizvjesnost i upitao je: “Kako je ona?” “Fizički je dobro. Ima modrica oko ramena, ali nije iščašeno. Nekoliko dana će je boljeti i neće moći micati rukom, ali trebalo bi se vratiti na staro.” Skinula je naočale i provukla prste kroz plavu kosu do ramena. “Morat ćeš se nositi s mnogo toga. Neću ti uljepšavati. Pothranjena je i bori se s infekcijom. Ukratko, izmorena je i trebat će joj dosta da se potpuno oporavi.” “Jesu li je ozlijedili?” upitao je Ethan tiho. “Hoću reći, fizički?” Lice joj se izvilo od suosjećanja. “Nisam našla svježe dokaze seksualne traume. Ali dugo je bila zarobljena, pa je nemoguće reći što je proživjela na početku. Izvadila sam joj krv i obavit ću testove na spolno prenosive bolesti.” Ethan je progutao knedlu i zatim opet progutao. Došlo mu je da se izbljuje od pomisli na sve što su joj mogli učiniti oni prljavi gadovi. Bila je njihova zarobljenica, bila je bespomoćna dok je on bio miljama daleko. “Nema nikakve koristi od toga da se grizeš” rekla je dr. Scofield nježno. “I, kao što sam rekla, nema nedavnih dokaza seksualnog napada. Najviše me zabrinjavaju dokazi o uzimanju droge.” “Natjerali su je na to”, rekao je Ethan bijesno. “Znam. No zabrinjava me što ne znam što su joj davali. Logična pretpostavka bio bi kokain s obzirom na njegovu dostupnost u zemljopisnom području na kojem su je držali. I neki od apstinencijskih simptoma koje pokazuje doista odgovaraju simptomima skidanja s kokaina. Međutim, koliko god čudno zvučalo, našla sam dokaze redovitog ubrizgavanja heroina.” Ethan je zatvorio oči pred silovitom navalom bijesa i boli. “Mnogi od simptoma ukazuju na odvikavanje od heroina. Dobra je vijest što odvikavanje od heroina nije tako dugotrajno ni sveobuhvatno kao odvikavanje od kokaina. Gadno je dok traje, ali, nasreću, govorimo samo o danima za razliku od dugotrajne želje za drogom koju bivši ovisnici o kokainu osjećaju još mjesecima nakon odvikavanja, a katkad i duže.” “Sto je s njezinim pamćenjem? Je li ono nepovratno oštećeno?” upitao je Ethan. “Ne mogu biti stoposto sigurna. Ljudski je mozak fascinantan. I nepredvidiv. Moguće je da su joj droge oštetile mozak. Ali ne mogu reći je li oštećenje trajno. Možda joj se samo još nije sve razbistrilo.Što je duže bez droge, sve su veće šanse da će se sjetiti prošlosti.” “Što da ja radim?” Liječnica mu se ohrabrujuće osmjehnula. “Odvedi je kući i potrudi se da se osjeća bolje. Morala bi vratiti pokoji kilogram. Ali mentalno zdravlje je najvažnije. To neće biti lako, Ethane. Predlažem ti da joj čim dođeš kući, pronađeš psihijatra, ali i liječnika koji će pratiti njezino fizičko stanje. Morat ćeš imati strpljenja i razumijevanja, čak i kad budeš na rubu. Lako bi se mogla slomiti.” Snažno je izdahnuo, a suze su mu zamaglile vid. “Ne zaboravi da će i tebi trebati pomoć”, rekla je nježno. “Nemoj se bojati potražiti oslonac u obitelji. Predlažem ti da se i ti obratiš psihijatru. Ne možeš sve sam.” “Učinit ću što god treba da njoj bude bolje.” Dr. Scofield je kimnula. “Sad spava. Nakratko je došla svijesti i kad sam je uvjerila da je na sigurnom i da si ti blizu, ponovno je zaspala. Očito da je u krizi. Čak se i u snu trese i mišići joj drhte.” Ethan se promeškoljio na stolcu, a onda se nagnuo naprijed. “Kad je mogu odvesti kući?” Liječnica je nekoliko trenutaka lupkala kemijskom olovkom po stolu. “Ne može ići u ovakvom


stanju. Odvikavanje od droge nije nešto što se može riješiti jednim potezom čarobnog štapića niti će joj biti bolje nakon nekoliko dana infuzije i dobre prehrane. Inače bih preporučila da ostane u rehabilitacijskoj klinici dok ne prođe najgora faza odvikavanja, ali jasno mi je da je situacija netipična i da ne želite privlačiti pozornost u stranoj zemlji. Iduća najbolja opcija je da ostane ovdje gdje ja mogu pratiti njezino odvikavanje i pobrinuti se da vrati barem dio snage. Povratak kući bit će vrlo traumatičan, pa je ne treba prerano siliti na to.” Ethan je zbunjeno zatresao glavom. “Kako traumatičan?” “Pa upravo tako. Možda je bolje reći intenzivan. Mislim da bi bilo dobro da tvoja braća otputuju prije tebe i pripreme sve za njezin povratak. Važno je da bude što manje pompe. Trenutačno je u vrlo osjetljivom stanju i ne smiješ je preopteretiti.” “Onda ćemo ostati ovdje”, rekao je Ethan polako. “Je li to dobra ideja? Mislim, što se vas tiče?” “Popričaj sa Samom. Sigurna sam da će pristati kad mu objasniš o čemu je riječ. A što se mene tiče, bit ću dobro. Nakon onih sranja u Africi malo me toga plaši. Ovdašnji Vladini kreteni puštaju me na miru da liječim ljude iz sela. Ne smatraju me prijetnjom.” “Naš dolazak bi mogao to promijeniti”, istaknuo je Ethan. Sviđala mu se liječnica. Djelovala je izravno i iskreno, što je bilo vrlo privlačno. A možda mu se sviđala i zato što ništa nije uljepšavala kad je riječ o Rachel. Trebale su mu iskrenost i otvorenost jer je prvi put u životu bio posve izgubljen. U prošlosti je čak i kad je griješio, uvijek bio odlučan. Brz i neumoljiv u donošenju odluka. Većinom na vlastitu štetu. Ovaj se put neće žuriti i stavit će Racheline potrebe ispred svojih. To u prošlosti nije bio spreman učiniti. “Spremna sam preuzeti taj rizik. KGI je mnogo riskirao zbog mene. To je najmanje što mogu.” Nasmiješila se. “A sad se moram ispričati jer me čekaju drugi pacijenti...” Ethan je ustao. “Hvala vam, dr. Scofield. Na svemu.” “Zovi me Maren, molim te.” “Hvala, Maren.” “Nema na čemu.” Izašla je iz ureda i nestala u Coleovoj sobi, a Ethan je ostao ti ispred njezina stola. Srce mu je kucalo malo brže nego prije.


10. POGLAVLJE RACHEL je otvorila oči i žmirkala prilagođavajući se slabom svjetlu. Nakon nekoliko trenutaka vid joj se razbistrio. Stvari su bile drukčije nego prošli put kad se probudila. Nije više ležala na uskom stolu u sobi tako maloj da bi je istog trenutka oblio znoj. Sad je bila u većem i udobnijem krevetu. Spustila je pogled i vidjela intravenoznu cjevčicu koja joj je išla od ruke do vrećice obješene na stalku pokraj kreveta. Na trenutak je samo nepomično ležala u tišini upijajući prvi osjećaj mira koji je doživjela nakon toliko vremena da se njezin razlomljeni um nije ni mogao sjetiti kad se posljedni put tako osjećala. Nije bila gladna. Nije osjećala ni neizdrživu potrebu za otrovom koji joj je bockao kožu i podmuklo joj gmizao venama. Nekoliko trenutaka nije osjećala nikakvu bol. Samo ugodnu tišinu. Iznenada ju je uplašio pokret desno od nje, pa je glasno udahnula. Sjena se pomaknula i nježno joj je svjetlo prekrilo oči. “Rachel, Ethan je. Oprosti ako sam te uplašio.” Krenuo je prema njoj i stao uz krevet. Iskoristila je priliku da ga prouči onako privremeno bistra. Bio je krupan, mnogo krupniji od muškaraca koji su je proganjali u noćnim morama, a ipak je instinktivno znala da joj neće nauditi i da je s njim sigurna. Uredna, kratko podšišana crna kosa. Vojnički. Ta joj je riječ nepozvana letjela mislima. Upadljive plave oči, ozbiljne i zamišljene. Bljesnula je još jedna slika, te iste oči svjetlucave od smijeha dok je on vrti i vrti oko sebe. Zatvorila je oči kako bi vratila još sjećanja, ali nestalo je brzo kao što se pojavilo. “Boli li te?” Ethanov zabrinuti glas probio se kroz ugodnu slatkoću njezinih snova. Ponovno je otvorila oči trepćući, ali ovaj se put naginjao prema njoj i nesigurno pružao ruku prema njezinu obrazu. Umjesto da odgovori, podignula je ruku i zgrabila mu prste. Bili su tako topli i snažni oko njezinih. Trljao joj je ruku palcem, a onda je podignuo do usana. Gesta tako nježna da ju je duboko ganula. “Hej”, tiho je rekao napuklim glasom. “Kako se osjećaš?” “Ethane.” “Da, dušo. Ethan je. Sad si na sigurnom. Shvaćaš li to?” Kimnula je, a grlo joj se tako stisnulo da nije mogla reći ni riječ. Sagnuo se i spustio usne na njezino čelo, a onda se odmaknuo i prstima joj pažljivo odmaknuo kosu od lica. “Ima li mjesta da sjednem kraj tebe?” upitao je. Vidjela je kako se bedrom naslanja na krevet, a onda se brzo povukla sasvim uz ogradu na drugoj strani kreveta. Smjestio se na krevet i stisnuo bedro uz njezino. “Kako se osjećaš?” Kratko je razmišljala. Kako mu objasniti kako se osjeća? “Slobodno”, rekla je naposljetku. Uhvatio joj je obje ruke i stisnuo ih između svojih. “Uskoro ću te odvesti kući. Dr. Scofield te želi promatrati još nekoliko dana da bude sasvim sigurna da si spremna za odlazak kući. Ali ja ću sve vrijeme biti s tobom.” Iz sjećanja navrlo joj je još slika. Maglovitih i na samom rubu njezina pamćenja. Vidjela je bijes na Ethanovu licu. Vikao je i Rachel je ustuknula od mračnog osjećaja koji ju je zapuhnuo. “Rachel?” Hitro je vratila pogled na njega i pokušala usporiti disanje. “Što je bilo, dušo?” Zatresla je glavom jer nije znala kako bi mu objasnila kratki bljesak koji ju je tako potresao. Jedan dug trenutak samo je zurio u nju i pogledom joj milovao lice sigurno kao da je miluje prstima. Pohlepno je upijala njegov pogled. Željela je taj kontakt, osjećaj sigurnosti koji je ulijevao samom svojom prisutnošću. Prvi put nakon mnogo vremena nije osjećala da je živu izjedaju strah i bol. Ponovno je podignuo njezine ruke do svojih usana i držao ih tako pritisnute na zglobove prstiju. Usne su mu zadrhtale na njezinim prstima dok ih je ljubio. “Treba mi da te dodirujem” rekao je. “Želim biti pored tebe. Želim te gledati. Ponovno te


osjetiti.” Emocije su mu slomile glas, pa je zvučao neprirodno i sirovo. “Mislio sam da si mrtva. Rekli su mi da si mrtva. Pokopao sam te, tugovao za tobom, pokušavao nastaviti sa životom bez tebe. A sad si ovdje. To je više nego što sam se ikad mogao nadati ili sanjati.” Zastao joj je dah i grubo štucnuo iz prsa. Osjećala je kako joj se unutrašnjost okreće i stišće, a suze su je pekle poput kiseline. “Čekala sam te”, šapnula je. “S vremenom sam počela misliti da sam te umislila. Kad sam zaboravila sve osim svog imena, mislila sam da sam te možda izmislila i ta mi je nada bila zabranjena. I kad nisam znala ništa drugo, znala sam da ćeš doći.” Pognuo je glavu i spuštao je sve dok čelom nije dodirnuo njezino. “Volim te, Rachel. Jako te volim. Znam da nas čeka dug put, ali više nisi sama. Nikad više nećeš biti sama.” Zatvorila je oči i uživala u njegovu obećanju. Bojala se vjerovati i nadati da je njezina noćna mora nakon toliko vremena napokon završila. “Mnogo toga se ne sjećam”, rekla je oklijevajući. Hoće li ga naljutiti kad mu kaže da se sjeća samo fragmenata njihova zajedničkog života? I ne samo to, nego se jedva sjećala sebe. Kao da je osjetio njezin nemir, Ethan se odmaknuo od nje. Pozorno ju je gledao, a u očima mu se iznenada pojavila briga. Čak i krivnja. Odgovorila mu je zbunjenim pogledom. Zbog čega bi se on osjećao krivim? “Bit će sve u redu, dušo”, tješio ju je. “S vremenom će ti se vratiti pamćenje i zajedno ćemo se nositi s time. Samo je važno da si opet sa mnom.” “Sto mi je dala? Ona liječnica. Osjećam se...” “Boli li te što? Hoćeš li da odem po nju?” Odmahnula je glavom. “Ne. Osjećam...” Razmišljala je o svom fizičkom stanju. “Mirno. Um mi je miran. Ne osjećam gmizanje po koži, a ipak znam da će se vratiti.” Nježno joj je dodirnuo lice klizeći vršcima prstiju po jagodicama pa prema usnama. “Pobijedit ćemo to.” Zatvorila je oči preplavljena tugom koja ju je pritiskala i gušila. “Što su mi učinili? Zašto?” Ethanove su se ruke umirile na njezinu licu. “Ne znam zašto.” Ljutnja mu je napela glas. Otvorila je oči i vidjela gnjev u njegovu pogledu. “Neću dopustiti da se to ponovi. Čuvam ono što je moje.” Osjetila je kako joj se neobični trnci penju uz kralježnicu, a za sobom su ostavljali žarenje. Prsa su joj se nadimala, a nešto u njoj što je dugo bilo mrtvo sad se probudilo i oživjelo. Pripadala je ovom muškarcu. On će paziti na nju. “Pričaj mi o nama”, šapnula je. Tada se nasmiješio, a osmijeh mu je preobrazio lice. Nestao je onaj ozbiljni mrzovoljni čovjek, a zamijenio ga je dječački šarm. Uživala je u tom čarobnom prizoru. “Vjenčali smo se prije tri godine.” Čelo joj se nabralo. “Oh, znači, ne tako davno.” Iz očiju mu je nestalo malo sjaja. “Ne, ne tako davno.” Kad bi se jako usredotočila, mogla je prizvati davne uspomene. Čudan osjećaj. Premda ih se mogla sjetiti, bilo je kao da pripadaju nekom drugom. Njezin smrskani um nije mogao pronaći vezu između tih sjećanja i nje. “Je li me Garrett dopratio do oltara na našem vjenčanju?” Ethan se umirio, a onda je polako kimnuo. “Toga se sjećam. Rekao mi je da sam najljepša mladenka na svijetu.” “I bila si.” “Sjećam se da sam te vidjela kako me čekaš.” Ethan je kratko oklijevao. “Čega se još sjećaš?” Uzdahnula je. “Sve mi se pomiješalo. Sjećam se mnogo nasumičnih stvari, ali nemam jasan kronološki pregled događaja. Kao da netko baca pomiješane slike prema meni.” “Nemoj se žuriti. Svašta si proživjela. Kad te dovedem kući i kad se opet budeš osjećala sigurno, svega ćeš se sjetiti.” Kratko je nagnula glavu. “Koliko braće imaš? Sjećam se samo Garretta. Sam... On me plaši. I sjećam se još nekoga. Donovana?” Ethan se nasmijao. “Obično Garrett plaši ljude. Sam je najstariji, ali svatko bi pomislio da je


Garrett stariji od njega.” “Garrett mi ne bi naudio.” “Ne bi ni Sam” rekao je nježno. “Ali da ti odgovorim na pitanje, šestorica nas je. Nathan i Joe su blizanci i trenutačno služe u Afganistanu.” “Imam li ja obitelj? Čini mi se čudno što se sjećam Garretta, ali ne i svoje obitelji.” Odmahnuo je glavom. “Bila si jedinica, a roditelji su ti prije nekoliko godina poginuli u prometnoj nesreći.” “Oh.” Nije uspjela prikriti razočaranje koje je popratilo njegovu izjavu. “Ali bila si jako bliska s mojom mamom. Ona i tata voljeli su te kao vlastitu kćer. Bila si dio obitelji dugo prije nego što smo se mi vjenčali.” Opustila se i nasmiješila. Potom joj je čelo naboralo kad se sjetila jednog detalja. “Oni misle da sam mrtva. Kao što si ti mislio.” Ethan je uzdahnuo i provukao ruku kroz kosu. “Kako si znao? Hoću reći, kako si me pronašao?” Drhtala je dok je to govorila i već je počela osjećati kako joj potreba sporo gmiže po koži. “Duga je to priča, dušo, a u ovom trenutku nije ni važno. Važno je jedino da sam te pronašao. Svi se slažemo da si pravo čudo. Mama i tata bit će oduševljeni. Još ne znam kako ću im točno reći. Mislit će da sam poludio.” “Gladna sam”, rekla je iznenada. Protrljala je ruku pokušavajući otjerati svrbež. Glad se javila iznenada, ali nije mogla reći što je bilo jače: glad za hranom ili glad za iglom. Mogla je osjetiti kako joj igla uranja u meso, željela je i to i da užasna bol nestane. Ethan je toplom rukom prekrio njezine ruke. “Odmah se vraćam.” Polako je kliznuo s kreveta, s vrata još jednom pogledao prema njoj i izašao iz sobe. Lijek koji joj je Maren dala počeo je popuštati i ponovno je postajala razdražena. Zavirio je u Coleovu sobu i vidio ga kako čvrsto spava. Produžio je do Steeleove sobe koja je bila prazna, no nije se iznenadio. Gotovo se sudario s Maren dok je izlazila iz Dolphinove sobe. “Možemo li negdje dobiti nešto za jelo?” upitao je Ethan. “Rachel je gladna.” “To je dobro. Mora jesti. Ali samo polako. Nemoj joj dati da jede previše ili prebrzo. Otraga imam malu kuhinju gdje možemo podgrijati juhu.” Zaputila se u tom smjeru, a Ethan je krenuo za njom pokraj tuševa sve do čajne kuhinje sa štednjakom s dva plamenika, malim hladnjakom i mikrovalnom pećnicom. “Kao kod kuće”, rekla je kao da se ispričava. “Ne živiš valjda ovdje?” “I da i ne. Kad imam mnogo posla ili kad imam pacijente, odspavam ovdje u stražnjoj sobi, ali inače imam kućicu otprilike kilometar od klinike. Ništa veliko ali dovoljno da je suha i da ne prokišnjava.” “Gdje su svi?” upitao je Ethan gledajući je kako vadi zdjelu iz hladnjaka. “Poslala sam ih kod sebe doma. Ondje mogu odspavati, pojesti nešto i maknuti mi se s puta. Sam ti je poručio da će se vratiti za nekoliko sati. Zašto se ne vratiš Rachel? Ja ću podgrijati juhu i donijeti je za nekoliko minuta.” “Hvala. Cijenim to, Maren.” Nasmiješila se i mahnula rukom kao da ga tjera. Ethan se okrenuo i krenuo natrag hodnikom. Bio je nadomak Racheline sobe, kad je čuo udarac. Odmah je potrčao, uletio kroz vrata i našao Rachel kako stoji pokraj kreveta, a stalak s infuzijom ležao je na podu. Mahnito je povlačila cjevčicu sa zapešća i prije nego što ju je uspio zaustaviti, iščupala ju je iz katetera. Kateter joj je ostao u ruci i iz njega je šiknula krv po podu i Rachelinoj odjeći. Kao da ne vidi krv, nastavila je divlje trljati i udarati ruke, prsa i noge. Dok je ona mlatila nevidljive predmete, krv je šikljala na sve strane. Ethan je skočio preko kreveta i čvrsto je zgrabio. Uhvatio joj je zapešće i pokušao zaustaviti krv, ali ona mu se svom snagom odupirala. Nije čak ni bila svjesna da je on ondje. “Rachel! Prestani. Dušo, prestani!” “Skidaj ih!” povikala je. “Zaboga, skidaj ih s mene!” Čvrsto ju je držao, ukrotio joj ruke kojima je luđački lamatala i istodobno pokušavao staviti dlan


preko katetera da zaustavi krv. Konačno ju je ukrotio u svom naručju, stisnuo joj bespomoćno tijelo uz svoje, ali i dalje se trzala i vikala od muke. “Maren!” zaderao se Ethan. “Trebam te!” Rachel je ponovno ispustila piskutav zvuk užasa. Izvila je tijelo i odgurivala se od njega iznenađujuće snažno. “Rachel, dušo, držim te. Dobro si, kunem se.” “Svuda su po meni”, zapomagala je. “Makni ih!” “Sto da maknem? Nema ničega.” Maren je uletjela u sobu tako brzo da je mantil lepršao za njom. Jedan pogled bio je dovoljan da krene u akciju. “Na krevet!” naredila je. “Moram je ponovno spojiti na infuziju.” Ethan ju je nekako dovukao na krevet i čvrsto je držao jer nije prestajala mlatiti rukama i nogama. Oči su joj bile divlje od straha, zjenice zagledane u nešto i raširene. Lice i kosa bili su joj okupani znojem, a obrazi bijeli poput krede. “Halucinira”, rekla je Maren smrknuto. Vješto je ponovno prikopčala infuziju i potom iz džepa izvadila bočicu s lijekom. Sigurnim je rukama napunila špricu, a onda se sagnula i ubrizgala je u otvor. Kad je završila, stavila je dlan na Rachelino čelo pa joj nježno obrisala znoj i odmaknula zapetljanu kosu. “Rachel, slušaj me. To nije stvarno. Što god da vidiš, nije stvarno. Pogledaj me.” Racheline divlje oči usredotočile su se na Maren, a usta su joj bila otvorena kao da nečujno vrišti. “Tako je. A sad me slušaj. Na sigurnom si. Haluciniraš. Ethan je ovdje. Ja sam ovdje. Nećemo dopustiti da ti se išta dogodi. Začas će ti biti bolje, obećavam.” Rachel se slomila, a oči su joj se napunile suzama. Iz grudi su joj nahrupili promukli isprekidani jecaji i tresli joj cijelo tijelo prelijevajući joj se preko usana. Ethan nije znao kako je to tako dugo držala u sebi. Čim se Maren odmaknula, privukao je Rachel u zagrljaj i čvrsto je držao dok je plakala. Gladio joj je kosu, leđa, svaki dio njezina tijela koji je mogao dodirnuti. Nešto se slomilo u njemu. Poželio je udariti šakom u zid. Poželio je zaplakati s njom. Zbog nje. Zbog svega što je pretrpjela. Što su joj oni gadovi učinili? Nije se gotovo ničega sjećala i neizmjerno je patila odvikavajući se od droge.Što ako joj je trajno oštetila mozak? Zatresao je glavom. Ne, neće prihvatiti da je njegova Rachel nestala. Vratit će mu se. Mora opet biti ona stara. Ali on se mora pobrinuti da je kad god se sjeti prošlosti, uspije uvjeriti da je pogriješio. Uvijek ju je volio. Zahtjev za razvod bila je najveća pogreška u njegovu životu i zbog toga će se kajati do kraja života. Zatvorio je oči i stisnuo je, a tijelo mu se treslo gotovo snažno kao njezino. “Žao mi je, dušo”, šapnuo je. Glas mu je jedva izlazio od emocija. “Žao mi je što sam te iznevjerio.” Nekoliko dugih minuta klečao je na krevetu ruku ovijenih oko nje, dok konačno nije primijetio da se smirila. Kad se odmaknuo, glava joj je pala na jednu stranu. Pažljivo joj je primio glavu dlanovima pa je polako spustio na jastuk. Trepavice su joj nježno podrhtavale dodirujući obraze. Tonula je u san. “Krv je uglavnom na podu i na njezinoj odjeći”, rekla je Maren tihim glasom. “Kasnije možemo promijeniti plahte. Neka se sad odmara. Očistit ću krv s poda, a kad se probudi, donijet ću joj čistu odjeću.” “Mogu li ostati s njom?” upitao je premda je nije imao nikakvu namjeru ostaviti, čak ni na minutu. “Naravno. Brzo ću vas ostaviti. Stavila sam juhu na stol, ali ona će vjerojatno spavati nekoliko sati. Obavezno joj daj jesti kad se probudi. Ja ću večeras ostati u uredu jer moram nadgledati Colea i Dolphina. Steele mi je rekao da odjebem i otišao”, dodala je sa sjajem u očima kao da je to zabavlja. “Ne shvaćaj to osobno. Svi su mu jednako dragi.” Maren je slegnula ramenima. “Nije me briga jesam li mu draga ili ne. Učinila sam što sam


mogla. Ostalo je na njemu.” Nakon pet minuta Maren je završila s brisanjem prolivene krvi i tiho izašla iz sobe ostavljajući Ethana samog s Rachel. Opustio se na jastuku, barem koliko mu je dopuštao nezgodni položaj tijela. Nikad u životu nije bio tako slomljen niti se ikad osjećao tako prokleto bespomoćno. I ljuto. Želio je popraviti sve što nije valjalo, ali nije mogao. Mogao je samo čekati dok Rachel pokušava ponovno sastaviti razmrskane komadiće sebe. “Volim te.” Te su joj riječi tiho preletjele preko čela i razbarušile uvojak kose. “Ovoga puta neću odustati od nas”, obećao je.


11. POGLAVLJE “HOLA“ , javio se Rio kad je uletio u Mareninu kuću. Njegove su tamne oči preletjele preko unutrašnjosti kuće gdje su Sam i ostali bez ikakva reda ležali izvaljeni po podu i namještaju. Sam je ustao i pozdravio vođu tima te mu pružio ruku. Rio ju je uhvatio i čvrsto stisnuo. “Kako su Cole i Dolphin?” upitao je. Steele je vidljivo bio isključen iz Riove zabrinutosti. “Dolphin ima slomljena rebra, Cole je dobio metak u nogu, a Steele je također dobio metak u posljednjoj pucnjavi.” “Isuse. Kakva katastrofa.” “Jesi li nabavio helikopter? Gdje su tvoji ljudi?” Rio se osmjehnuo i bljesnuo bijelim zubima. “Kod helikoptera su. Ostavio sam ga nekoliko kilometara odavde i vratio se ovamo pješice. Dobra prilika da upoznam teren i otkrijem što nas čeka.” “Zbližavaš se sa svojim narodom, je li, amigo?” javio se Steele otežući riječi kad se pridružio Riju i Samu. “Jebi se”, odgovorio mu je Rio. Pogledom je preletio Steeleovu zavijenu i zavezanu ruku i podrugljivo se nasmijao. “Ozlijedio si se?” Sam je zatresao glavom. Steele i Rio bili su kao pas i mačka. Rio je mrzio glupo generaliziranje zbog kojeg je Steele sve ljude latinoameričkog podrijetla trpao u isti koš. Rio je bio Brazilac, a Sam mu čak nije znao pravo ime. Oduvijek su ga zvali samo Rio, što je skraćena verzija imena njegova rodnog grada. Steele se nasmiješio, ali osmijehom koji je više nalikovao na grimasu. Zubi su mu zaškrgutali dok je oči u oči gledao vođu drugog tima. “Barem sam bio ondje, a ne u nekoj pičkastoj akciji u Aziji gdje bi ti, ako se ne varam, još uvijek trebao biti?” “Došao sam ti spasiti guzicu. Ništa novo”, Rio je ležerno rekao. Prije nego što se stvari dodatno zakompliciraju, Sam je zakoračio između njih. “Želim popričati s obojicom, vani.” Okrenuo se prema Garrettu i Donovanu koji su upitno podignuli obrve, ali samo im je odmahnuo glavom i pokazao Riju i Steeleu da krenu za njim iz kuće. Nije želio uplitati braću u takve stvari. “Što je sad?” upitao je Steele onim svojim nestrpljivim glasom. Namjestio je ozlijeđenu ruku i samo je jednim treptajem oka odao da ga boli. “Šaljem te doma s našim ranjenicima”, rekao mu je Sam. Steele je čvrsto stisnuo usne. “Vadiš me iz akcije?” “Čovječe, ranjen si”, rekao je Rio. “Normalno je da ideš doma.” Sam je podignuo ruku, a onda se okrenuo prema Riju. “Ovo što ću tražiti od tebe nije po pravilima. Bit ćeš plaćen kao i uvijek, ali ovo nije službeno i nisi dužan pristati.” Steele i Rio su ušutjeli i napeto pogledali u Sama. “Okej”, rekao je Rio polako. “O čemu je riječ?” “Želim da se sa svojim ljudima vratiš u Kolumbiju. Najveća tajnost i nadzor. Velike su šanse da će se logor premjestiti jer im sad znamo lokaciju. Želim da pratite svaki njihov pokret. To će zahtijevati strpljenje. Želim izvještaje, ali ne želim da krenete u akciju... Još ne.” Rio je kimnuo. “Okej, nije problem. Ali čemu tolika drama? Ponašaš se kao da je ugrožena država ili tako nešto.” Samova čeljust zategnula se od pokušaja da zaustavi nalet bijesa. “Ovo nije misija, Rio. Ovo nije posao. Ovo je osobno. Želim te gadove. Želim da plate za ono što su učinili mojoj obitelji. Želim informacije i nije me briga što moramo učiniti da dođemo do njih.” Steele i Rio nepomično su slušali i Sam je vidio da su ga napokon shvatili. “Želim znati zašto su zarobili Rachel. Čemu ta velika obmana. Zašto su nas naveli na zaključak da je mrtva, a onda je sve vrijeme držali na životu?” “Razumijem”, rekao je Rio bez uzbuđivanja. “Saznat ću ono što te zanima.” “Ne samo ti, Rio. I ja. Ne mogu - i neću - tražiti od tebe da takvo što učiniš bez mene. Vratit ću se kući sa svojom obitelji jer me sad treba. Ali kad sve sredim, naći ćemo se u Kolumbiji i krenuti u akciju.”


“Nema šanse da ideš bez mene”, prekinuo ga je Steele. Sam je zatresao glavom. “Ne. Ti se vraćaš doma sa svojim timom. Oni su tvoja odgovornost. Coleu i Dolphinu treba odmor. Znaš kakva su pravila. Radimo kao tim. Živimo kao tim. Tim je početak i kraj svega.” Steele je tiho opsovao. “Ne sviđa mi se to, Sam. Previše si osobno uključen u ovo. Ako ne želiš da ja idem, sve pet. Neka Rio povede svoj tim.” Sam je polako zatresao glavom. “Ne mogu od nekog drugog tražiti da odradi ono što ja želim da se odradi.” “Ne sviđa mi se to” rekao je Rio. “Želiš li da se posao odradi, nema problema. Povest ću svoj tim i pronaći ćemo tu gamad. Natjerat ćemo ih da propjevaju. Ali mislim da bi trebao poći kući s ostalima. Obitelj te treba.” “Pobrinut ću se za svoju obitelj”, rekao je Sam tiho. “Ali onda se vraćam. Želim njihovu krv. Ne mogu tražiti ni od tebe ni od ikog drugog da obavi moj prljavi posao.” “Glupost”, ubacio se Steele i frknuo. “Razmisli malo, Same. Upotrijebi tu vražju glavu. Emocionalno si upleten jednako kao Ethan. Ovo sranje doživljavaš osobno. Netko ti je dirnuo u obitelj i sad se želiš osvetiti. Zar doista misliš da će Garrett ostati kod kuće dok ti juriš natrag u džunglu? Misliš li da će Ethan tek tako reći okej kad mu ti odeš osvetiti ženu? Trebaš se vratiti kući i povesti svoju braću sa sobom. Znaš da je to ispravna stvar, inače ne bi razgovarao s nama da te oni ne čuju i radio im iza leđa.” “Sereš kad kažeš da ne želiš tražiti od nas da nešto poduzmemo”, ubacio se Rio. “Prošli smo ta sranja. Ovo nije jebena američka vojska. Povest ću svoj tim nazad. Steele može odletjeti kući sa svojim timom, a ti otiđi svojoj obitelji. Trebat će te. Ja ću pronaći odgovore koje tražiš.” Sam je oklijevao rastrgan između potrebe za osvetom i činjenice da je znao da su Steele i Rio u pravu. Ethan ga je trebao. Njegovu su obitelj čekali teški tjedni. Ali istodobno potraga za odgovorima također je bila iznimno važna. Morao je znati zašto je Rachel oteta. Zašto su lagali njegovoj obitelji?Što je razlog toj grandioznoj prijevari? Ništa od toga nije imalo smisla. “Prepusti to nama” rekao je Steele otvoreno. “Znam da to nije lako manijaku poput tebe koji sve uvijek mora imati pod kontrolom, ali bolje je da ne sudjeluješ u toj misiji. Smjestit ću svoje ljude, a ostatak mog tima pružit će podršku Riju i njegovom timu na tlu.” Rio je podignuo jednu obrvu. “Oho! Moćni Steele nastupit će u sporednoj ulozi.” Uhvatio se za prsa i zateturao unatrag. Steele ga je prostrijelio punom silinom mrkog pogleda. “I onda se pitate zašto mi je tako teško vama prepustiti posao”, promrmljao je Sam. Provukao je prste kroz kosu. “Gledajte, cijenim vašu zabrinutost. Ali da vas nešto pitam. Recimo da je riječ o vašoj obitelji. Da spašavamo nekoga koga vi volite. Biste li bili voljni dopustiti nekom drugom da se vrati po osvetu?” Rio je izdahnuo. “Ne. Ja ne bih.” Steele je kimanjem pokazao da se slaže. “Okej, onda je stvar riješena.” Ušutio je i pogledao iza sebe prema kući u kojoj su se odmarala njegova braća. “Ovo mora ostati između nas iz očitih razloga.” “Ti si šef”, odgovorio je Rio. Sam je prešao umornom rukom preko lica. “Odmorite se malo. Ja želim još jedanput provjeriti kako su Ethan i Rachel.” “Ulaziš?” upitao je Steele Rija kad se okrenuo prema kući. “Ne, idem natrag prema helikopteru. Čujemo se za nekoliko sati.” Steele je slegnuo ramenima. “Kako hoćeš.” RUKA se stisnula oko Ethanova ramena, nježno ga protresla i probudila. Rachel je ležala pokraj njega sklupčana u njegovim rukama. Okrenuo je glavu i iznad sebe ugledao Sama. “Koji se vrag ovdje dogodio?” upitao je Sam šaptom. Ethanu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da Sam gleda Rachelinu odjeću poprskanu krvlju. Ethan se polako odmaknuo od Rachel i nespretno ustao s kreveta. Pobunio mu se svaki mišić u tijelu i mučio ga je jaki grč u vratu od spavanja u nezgodnom položaju na skučenom prostoru. “Jesi li išta odspavao?” upitao ga je Sam. “Baš i ne. Rachel je poprilično loše.” Sam je stavio ruku Ethanu na rame. “Odvest ćemo je kući. Bit će dobro. Ona je borac. Kako bi


inače preživjela proteklu godinu?” “Nije morala proći kroz to. Trebao sam biti uz nju.” “Glupost.” Ethan je utihnuo. Samo je on znao težinu svoga propusta kad je riječ o Rachel. Nije želio da Sam sazna. Nikad. Ne bi podnio razočaranje u očima starijeg brata. Otac im se odmalena trudio usaditi osjećaj časti. Govorio je da muškarac mora biti dobar prema svojoj ženi. A više od trideset godina braka s njihovom majkom bili su potvrda da im je svojim životom pružio pravi primjer. Ne samo da Ethan nije bio dobar prema Rachel, nego je izbjegavao odgovornost, a krivnju za vlastito nezadovoljstvo svaljivao je na nju. “Ne možeš živjeti u prošlosti, stari”, rekao je Sam glasom tek neznatno glasnijim od šapta. “Rachel te treba. Riješi se te krivnje i budi jak radi nje. Čekaju te teški dani.” Ethan je kimnuo premda je sumnjao da ga Sam može vidjeti u mračnoj prostoriji. Sam je imao pravo. Nije imao pojma zašto, dobio je dragocjenu drugu šansu. Ne, nije ju zaslužio, ali neće joj okrenuti leđa. “Maren misli da Rachel ne bi još trebala krenuti kući, a nakon onoga što se danas dogodilo, slažem se s njom.” Samov je pogled ponovno preletio preko Ethanove odjeće. “Koji se vrag dogodio?” Ethan mu je objasnio da je Rachel halucinirala i rekao što mu Maren rekla o tome da je treba nadzirati dok se odvikava od droge te da je zabrinjava Rachelin povratak obitelji i životu kojeg se nije sjećala. “Zabrinjava je pritisak pod koji će to staviti Rachel. Misli da je najbolje da ti i ostali krenete prije nas i uredite sve kod kuće da njezin dolazak bude što manje dramatičan.” “Ne sviđa mi se ideja da te ostavim ovdje”, rekao je Sam tiho. “Ja ostajem.” Ethan i Sam podignuli su poglede i ugledali Garretta na vratima. Sam je odmahnuo glavom. “Ne možeš ti odlučivati o svemu” rekao je Garrett mirnim glasom. “Ja ću ostati s Ethanom i Rachel. Ti možeš povesti ostale natrag. Cole, Dolphin i Steele trebaju bolju medicinsku skrb nego što je ovdje mogu dobiti. Ti i Donovan možete objaviti vijest obitelji. Kad se Rachel dovoljno oporavi, Ethan i ja ćemo je odvesti kući.” Ethan je kimnuo. “Mislim da je tako najbolje. Ako ja nazovem mamu i tatu, samo ću ih uznemiriti. Mislit će da sam skrenuo pameću. Ovako će imati vremena prihvatiti vijest prije nego što Rachel dode kući. Ne želim da je išta preoptereti. Ionako će joj biti dovoljno teško.” Sam se namrštio. “Ne sviđa mi se da ijednog od vas ostavljam ovdje.” “Ethan i ja znamo se snaći”, rekao je Garrett. Sam je glasno izdahnuo. “Okej”, popustio je. “Neka vam bude. Ako Maren odobri prijevoz ranjenika, krećemo sutra ujutro. Želim izvještaj svaka tri sata. Poslat ću helikopter natrag po vas čim Rachel bude mogla na put.” “A što ćemo s Maren?” upitao je Garrett. “Mislim da nije u redu da se samo pokupimo i ostavimo je bez zaštite.” “Nije bez zaštite još otkad smo je izvukli iz Afrike”, rekao je Sam. “Pazimo na nju. Samo što ona to ne zna.” Ethan je kimnuo. I iznenada mu pomisao na povratak kući više nije bila ugodna kao prije. “Nešto nije u redu, Ethane?” Ethan je pogledao u Garretta. Njegova su braća uvijek znala prepoznati njegova raspoloženja. Svaku promjenu ili pomak, bez obzira na to kako malen bio. Ponekad se osjećao kao da živi pod mikroskopom. Ruke su mu se tresle i izdale ga dok je ulagao napor da ostane miran i nepokoleban. Kako da bude Rachelina stijena kad ga i malo jači vjetar može otpuhati? Riječi su mu zapele u grlu i odbijale prijeći preko jezika. Bio je čovjek koji je vidio i doživio najgore što je svijet mogao ponuditi, a to je podnio stoički i bez straha. Zatvorio je oči. “Bojim se.” “Imaš se pravo bojati”, rekao je Sam mirno. Ethan je zatresao glavom. “Ne. Vrijeme je da preuzmem odgovornost. Da pokažem hrabrost i budem muž kakvog Rachel zaslužuje. U prošlosti se nisam bojao, ali sam ipak bio jebena kukavica.” Njegova su se braća međusobno pogledala i Garrett je slegnuo ramenima. Nisu znali o čemu


priča. Njegov brak s Rachel bio je obavijen velom tajni. A ona ih nikad ne bi otkrila. Nikad ne bi njegovoj obitelji otkrila njihove probleme. On je to znao i iskorištavao. “Bojim se da se nikad neće sjetiti prošlosti. A bojim se i da će se sjetiti” rekao je tiho. Uslijedila je opipljiva neugodna tišina. Ethan je spustio pogled. Rekao je previše. Sad je bilo teže zašutjeti i možda je na neki izopačen način tražio odrješenje od grijeha iz prošlosti. Ali to mu je samo Rachel mogla dati. Njoj se morao odužiti. Garrett se nakašljao. “Stari, najbolje što možeš je odvesti je kući i pružiti joj što više ljubavi i podrške. Svi ćemo pomoći. Nećeš biti sam.” Sam se nagnuo naprijed s intenzivnim izrazom na licu. “Važno je samo da si je spasio. Sve drugo je nevažno.” “U pravu ste. Znam da ste u pravu. Ali imam osjećaj da ću se probuditi i shvatiti da sam kod kuće u našem krevetu. Sam. I da je sve ovo bio samo san.” “Ethane, znam da ti ova godina nije bila laka, ali dobio si drugu priliku za koju bi mnogi bili spremni ubiti. Ne troši vrijeme na nepotrebnu brigu. Uživaj u svakom trenutku jer barem ti znaš da čovjek može ostati bez svega u sekundi.” Ethan je podignuo zabrinut pogled prema bratu. “Da, znam. I neću dopustiti da se to ponovi. Neću je izgubiti. Ne opet.”


12. POGLAVLJE IDUĆEG jutra sat vremena prije svitanja Marenina je klinika frcala od aktivnosti. Cole i Dolphin stajali su u čekaonici naslonjeni na zid i čekali dolazak helikoptera koji će ih prebaciti u Meksiko. Maren je Coleu dala dvije štake, ali istog časa ih je bacio i dobro opsovao. Sam, Donovan i Garrett našli su se s Ethanom u Rachelinoj sobi. Ona je ugodno spavala prvi put nakon mnogo sati. Razgovarali su sasvim tiho da je ne bi probudili. “Maren je u pravu u vezi s jednom stvari. Bolje je da mi krenemo prije i objavimo novost da se svi stignu naviknuti na tu ideju prije nego što Rachel dođe kući. Bit će dovoljno teško i bez dodatne drame”, rekao je Donovan. “Prokletstvo, i mene naša obitelj zastrašuje većinu vremena”, progunđao je Garrett. Ethan je gurnuo ruke u džepove. “Ne želim da sve padne mami i tati na leda. Voljeli su je kao vlastitu kćer. Znam da će biti sretni, ali ne znam kolik će im ovo biti šok.” “Pusti nas da se brinemo o tome”, rekao je Sam. “Ti samo pazi na Rachel i što prije je vrati kući.” Pljesnuo je Ethana po leđima. “Ovo je najbolja vijest koju je naša obitelj primila nakon dugo vremena. Zamisli samo kako će nam ove godine Božić biti genijalan.” Ethan nije mogao na trenutak ni progovoriti. Božić. Rachel je obožavala blagdane. S njegovom mamom svake je godine dovodila ostatak obitelji do ludila dekoriranjem, šopingom i tjeranjem ostalih da se uključe u sladunjave obiteljske proslave. Sve do lanjskog Božića, prvog koji je Rachel propustila, nije ni bio svjestan koliko zapravo uživa u tom razdoblju godine. Njegov prošli Božić bio je tmuran i žalostan. Badnjak je proveo sam kod kuće s bocom jeftinog alkohola. U mraku. Bez ukrasnih lampica ili božićne glazbe starije od njegovih djeda i bake. Samo sa sjećanjem na Rachelin osmijeh i kako bi na božićno jutro navalila na darove. Što sve tada ne bi bio dao za samo još jedan Božić s njom, a sad mu se ta želja ispunila. “Neka nam Bog pomogne”, rekao je Donovan i nasmijao se. “Uz Rachel i mamu nitko se neće izvući potpuno ubrojiv.” Garrett je zakolutao očima. “Ni bez jednog od onih glupih šešira Djeda Mraza.” “Sad si me podsjetio na to da je tvoj red da glumiš Djeda Mraza”, rekao je Sam Garrettu. Svi su prasnuli u smijeh kad je Garrett razrogačio oči od užasa. Bože, bilo se dobro opet smijati. I ne osjećati se kao da se nikad više neće dogoditi ništa lijepo. Ethan se od srca nasmijao gledajući svoju braću. I ona su njemu nedostajala. Prošla je godina bila dovoljno bolna bez Rachel, a udaljio se i od svoje obitelji. Ovo neće biti samo Rachelin povratak kući, nego i njegov. “Dopustit ću im da me odjenu u Rudolfa ako će ih to nasmijati”, rekao je Garrett bacivši brz pogled prema Rachel koja je još mirno spavala. “Amen”, promrmljao je Donovan. Samovo je lice postalo ozbiljno kad je pogledao Garretta i Ethana. “Moramo krenuti. Vas dvojica redovito se javljajte i budite oprezni. Donovan i ja priopćit ćemo vijest mami i tati i pripremiti sve za Rachelin povratak.” Ethan je vratio pogled na Sama, a onda pogledao i Donovana i Garretta. “Hvala.” “Ajmo, Van. Idemo prije nego što se Ethan opet raspekmezi” rekao je Sam. Ethan je udario Sama u trbuh dok je prolazio kraj njega i Sam se presavinuo pretvarajući se da ga strašno boli. “Pičkica”, promrmljao je Garrett. Ethan se okrenuo prema Garrettu. “Možeš li ostati ovdje ako se Rachel probudi? Htio bih ih ispratiti.” “Naravno. Samo ti idi. Poljubi ih i za mene kad smo već kod toga.” Ethan se nasmijao i zatresao glavom. A onda je izlazeći iz prostorije, visoko podignuo srednji prst za braćom. RACHEL se promeškoljila i pospano otvorila oči. A onda se sjetila nekih stvari... Kukaca koji su joj puzali tijelom. Odmah je spustila pogled na ruke i trbuh. Ali vidjela je samo krvavu odjeću.


Namrštila se pokušavajući se sjetiti svega što se dogodilo u psihotičnom napadaju. A kad je pogledala dalje od kreveta, ugledala je Garretta pogrbljenog na stolcu pokraj prozora. Ustao je čim je vidio da se probudila i došao do kreveta. Osmijeh mu je bio nježan, a glas tih i smirujući. “Hej, malecka. Kako si?” Pokušala se nasmiješiti, ali više joj je bilo do plakanja. Garrett je sjeo na rub kreveta kao Ethan sinoć. “Hej, kakvo je to tužno lice?” “Gubim razum.” Glas joj je izašao kao jecaj i prezirala ga je. Dotaknuo joj je obraz i odmaknuo kosu s lica. “Ne gubiš razum, Rachel. Vraćaš ga. Velika razlika. Prošla si kroz jako teško razdoblje. Većina to ne bi preživjela, ali ti jesi. Nemoj se podcjenjivati.” Oči su joj se napunile suzama i jednu joj je suzu nježno pokupio palcem kad je potekla niz obraz. “Gdje je Ethan?” “Brzo će se vratiti. Hoćeš da odem po njega?” Odmahnula je glavom. Htjela je da bude kraj nje, ali mrzila je kako se uvijek očajnički držala za njega. Sigurno je mogla preživjeti i sama nekoliko trenutaka. Ali nije bila sama. Garrett je bio ondje, a on joj je bio prijatelj. Toliko je barem znala. “Ti si me dopratio do oltara na mom vjenčanju”, šapnula je. Nasmiješio se. “Jesam. Ali za dlaku. Tata je jako želio da mu pripadne ta čast.” Nakrivila je glavu. “Zašto me onda on nije dopratio?” “Jer si ti pitala mene”, odgovorio je kratko i jasno. “Ethan mi je rekao da nemam svoju obitelj, da sam bila dio njegove obitelji i prije nego što smo se vjenčali.” Rečenica je zvučala kao pitanje, a ne kao izjava, iako joj to nije bila namjera. “To je istina. Naša mama ti je bila učiteljica i uvijek si joj bila jedna od najdražih učenica. Kad su ti roditelji umrli, moglo bi se reći da te primila u klan Kellyjevih.” “Znači, Ethan i ja smo se poznavali? Hoću reći, prije nego što smo započeli vezu?” A onda se namrštila. “Započeli vezu” zvučalo je nekako... službeno. Garrett se nasmijao. “Prilično sam siguran da te uvijek primjećivao, ali krenuo je u akciju tek kad je došao na dopust iz vojske i saznao da te naš mladi brat Joe pozvao van.” Čelo joj se naboralo dok se koncentrirala. Ali koliko god se trudila, nije mogla dozvati sliku Joea ili Nathana u pamćenje. “Ethan mi je rekao da su Nathan i Joe blizanci, ali ne sjećam se nijednog od njih.” “Možda će ti se sve vratiti kad ih vidiš, a ako se to ne dogodi, nema žurbe”, rekao je opušteno. “Zašto ih se ne sjećam? Kao ni Sama i Donovana?” Zbunjeno je zatresla glavom. “Ne sjećam se ni tvojih roditelja, a po priči mi se čini da sam bila bliska s tvojom mamom.” “Ima vremena, malecka. Sad imaš sve vrijeme na svijetu. Nemaš se zašto brinuti, trebaš se samo odmarati i pustiti nas da pazimo na tebe.” “Nisu valjda...” Utihnula je i pogledala u pod. “Nisu valjda što?” “Sam nije ljut što ga se ne sjećam? Ili Donovan?” Garrett ju je uhvatio za ruku i pustio da njezini mali prsti leže na njegovim mnogo većim rukama. “Nitko nije ljut na tebe. Svi te volimo. I Sam i Donovan. Samo te žele vratiti kući gdje ćeš biti sigurna i zdrava.” “Želim ići kući. Teško mi je vjerovati da imam dom. Znala sam to sanjati. Mislila sam da sam izmislila te uspomene, ali sad znam da su bile stvarne.” “Čega se sjećaš?” upitao je Garrett. Napućila je usne i usredotočila se na nasumične slike koje su joj plesale u mislima. “Vidim jezero i mol. Ja sam bosa i u kratkim hlačama. Ti stojiš ispred mene, a Ethan je iza. Trčim prema tebi jer mislim da ćeš me spasiti od Ethana, ali ti me podigneš i baciš u jezero.” Topao mu je smiješak odagnao mračne crte lica. U nevjerici je zurila u njega. “Ne smiješ se često.” Iznenadio ga je njezin komentar. “To znam”, rekla je, “a znam i da se smiješ sa mnom. Toga se sjećam. Sjećam se da te mogu


nasmijati i da te svi zadirkuju zato što si tako mrzovoljan.” Tiho se zahihotao. “Da, doista sam mrzovoljan i istina je da me ti uvijek možeš nasmijati. Da, bacio sam te u vodu kad sam te trebao spasiti od Ethana. Ali vratila si mi to poslije.” “Da?” Uzbuđeno se pridignula na krevetu. Podaci. Detalji. Žudjela je za njima kao što joj je tijelo žudjelo za drogom. “Prijevarom si navela Sama, Donovana, Joeja i Nathana da se urote protiv mene i bace me u jezero. Moram naglasiti da su bila potrebna sva četvorica, ali uspjela si se osvetiti. Dvojicu sam povukao za sobom”, dodao je samodopadno. Nasmijala se u duši osjećajući čudesnu ljepotu njegovih riječi. Doista je zvučalo kao da ima obitelj, kao da su svi jedna velika obitelj. Potom se opet namrštila. “Zašto se toliko bojim Sama? Po tvojoj priči čini mi se da sam imala dobar odnos s njim.” “Jer ga se ne sjećaš. Bojiš se nepoznatog. Mene i Ethana se sjećaš, pa se s nama osjećaš ugodno. S vremenom će ti se vratiti pamćenje i sjetit ćeš se da ti je sa svima nama bilo lijepo.” Kimnula je hvatajući se za njegovo objašnjenje, nalazeći utjehu u pomisli da neće zauvijek ostati ovako uplašena. A onda ju je potresla jedna misao. Što ako je oduvijek bila ovako bojažljiva? Garrett se nasmijao i shvatila je da se to naglas zapitala. “Uvijek si bila tiha i sramežljiva, naročito u društvu nepoznatih ljudi, ali nikad te ne bih nazvao bojažljivom. Uklapaš se u našu obitelj kao da si rođena Kelly i nikad nisi trpjela ničija sranja. Nitko tko je bojažljiv ne bi uspio duže preživjeti u našoj obitelji. Glasni smo, galamimo...” “Ali čuvamo svoje”, rekla je kao da ponavlja tuđe riječi. “Mantra Kellyjevih. Vidiš, sjećaš se više nego što misliš.” “Nema zajebancije s Kellyjevima” rekla je, a oči su joj se raširile kad joj se prostota otkotrljala s jezika. Hitro je pokrila usta dlanom i zaprepašteno pogledala u Garretta. On je zabacio glavu i smijao se. “Točno tako, malecka. Ni ja to ne bih bolje rekao.” Dok su Garrett i Rachel razgovarali, Ethan ih je slušao s druge strane vrata. Čuo je Garrettov smijeh, a trenutak kasnije zaprepastilo ga je kad se i Rachel počela smijati. Taj ga je zvuk pogodio u bolnu točku i stegnuo mu grlo dok nije počeo teško disati. Nije bilo ljepšeg zvuka od njezina smijeha, ali nije se smijala nečemu što je on rekao. Nego Garrettovim riječima. Baš kao i uvijek. Tjerao je gorčinu i stare osjećaje nesigurnosti i ljubomore iz sebe. Oduvijek su mu donosili samo jad. I njemu i Rachel. Nije mogao i neće dopustiti da se vrate u njihove živote. Na Rachelinu se grobu zakleo da dobije li još jednu priliku, neće popustiti pred ljubomorom koja ga je za vrijeme njihova braka zamalo živog pojela. “Zašto mi je odjeća krvava?” upitala je Rachel kad je smijeh utihnuo. “Dogodila se nezgoda s infuzijom”, odgovorio je Garrett. “Da ti donesem čistu odjeću?” Slijedilo je kratko oklijevanje i Ethan više nije mogao stajati pred vratima. Ušao je u sobu trudeći se da na licu ne pokaže sumorne misli. Kad ga je pogledala, zaboravio je sve osim načina na koji bi se ozarila kad bi ga vidjela. Garrett je ustao s kreveta i okrenuo se prema Ethanu. “Idem joj donijeti nešto drugo za odjenuti ako želiš.” “Hvala, cijenim to. Provjeri s Maren. Rekla je da ima čistu haljinu koju bi mogla odjenuti kad se probudi.” Garrett je kimnuo i krenuo pored njega prema vratima, no Ethan ga je zaustavio. “Hvala, stari.” Garrett nije reagirao, samo je kimnuo i nastavio kao da to nije ništa. Kao da Rachelin smijeh nije bacio Ethana na koljena. Ethan je zakoračio naprijed i sjeo na Garrettovo mjesto na krevetu. “Garrett se dobro brinuo za tebe?” upitao je kad se smjestio. Nasmiješila se i kimnula. “Rekao je da ćeš se brzo vratiti.” “Ne bih ni otišao, ali morao sam ispratiti Sama i Donovana.” “Ispratiti? Zar su otišli?” Kimnuo je. “Krenuli su prije nas. Cole i Dolphin trebaju liječničku skrb, a Sam i Donovan će objaviti vijest mami i tati. Čim Maren kaže da možeš na put, i mi ćemo za njima.” “Želim ići kući”, rekla je nježnim glasom. “Ne sviđa mi se ovdje.” “Znam, dušo. I ja te želim odvesti kući. Ne možeš ni zamisliti koliko želim da se vratiš u našu


kuću gdje te mogu grliti i brinuti se za tebe.” Pogledala ga je velikim smeđim očima. U tom je pogledu bilo ponešto straha. Oblizala je usne kao da se muči s onim što želi reći. “Nešto nije u redu?” pitao je. Zanijekala je i brzo odmahnula glavom. A onda je izgovorila riječi tako slatke, poput hladnog laganog sjeverca koji puše s jezera. “Možeš me i sad zagrliti.” To ga je zamalo dotuklo. “Ah, dušo.” Okrenuo se i ispružio se uz nju pa mu se sad čvrsto privijala uz prsa. A onda je ovio ruke oko nje i jednu joj uvukao ispod glave privlačeći je još bliže. Srce joj je lupalo o njegova prsa i drhtalo poput ptića. Ispustila je zadovoljan uzdah koji je Ethan osjetio duboko u duši. Život nije mogao biti bolji nego u tom trenutku. Nikad neće biti slađi i nikad više nije čeznuo za nečim. Sekundu poslije ušao je Garrett, ali kad ih je vidio, spustio je haljinu na dno kreveta i brzo izašao. Može se ona i kasnije presvući. Ethan nije želio narušiti čudesan osjećaj njegove žene čvrsto stisnute u njegovu zagrljaju.


13. POGLAVLJE MARLENE je upravo stavljala večeru na stol, kad je čula otvaranje ulaznih vrata i najslađe riječi na svijetu. “Mama, evo nas! Gdje ste?” Okrenula se taman kad su Joe i Nathan zavirili u kuhinju, obojica nacerena od uha do uha i s torbama preko ramena. Pustili su ih da padnu na pod u istom trenutku kad je njoj čeljust pala od šoka. “Nathane! Joe!” Spustila je složenac na stol, brzo ga zaobišla i pojurila im u zagrljaj. Joe ju je obgrlio rukama i zavrtio oko sebe, a čim ju je on pustio, Nathan je učinio isto. “Momci, pobogu, odakle vas dvojica doma?” “Hej, tata”, rekao je Nathan ocu koji je taman ustajao. Frank je srdačno zagrlio obojicu sinova. Kad se odmaknuo od njih, oči su mu bile sumnjivo vlažne. “Što vas dvojica radite ovdje? Zašto nas niste nazvali?” “Nismo bili sigurni hoćemo li uspjeti dobiti dopust”, rekao je Joe. “Pokušali smo doći kući za...” “Nadali smo se da ćemo doći šesnaestog”, tiho je rekao Nathan. “Lijepo od vas”, rekla je Marlene. “Sigurna sam da bi Ethanu bilo drago.” “A gdje je on? Svratili smo do njega na putu ovamo, ali nema ga kod kuće.” Marlene je pogledala u Franka. Nathanu i Joeu nisu promaknuli njihovi pogledi. “Mama, što se događa?” upitao je Nathan. Tek tada su obojica prvi put zapazila Rusty koja je sjedila za stolom i izgledala kao da bi najradije propala u zemlju. “Momci, ovo je Rusty. Ostat će kod nas neko vrijeme.” Baš kao što je Marlene i očekivala, obojica su se namrštila i odmah pogledala u oca. No Franku se mora priznati da nije ni trepnuo. “Momci, pozdravite Rusty” rekao je hrapavim glasom. “Bok, Rusty”, rekao je Nathan. Joe je samo kimnuo, a onda upitno pogledao majku. “Sjednite, sjednite”, navalila je ona. “Stigli ste taman na ručak. Vjerojatno umirete od gladi. “Ma i da nismo gladni”, rekao je Joe s oduševljenim osmijehom. “Toliko dugo nismo jeli domaću hranu da bih navalio i da sam pun do čepa.” Marlene ih je sve uspjela okupiti za stolom i izvadila im obilne porcije. Kad je prošla kraj Rustyna tanjura, ohrabrujuće ju je potapšala po ruci. Bilo je neizbježno da će u nekom trenutku upoznati sve njihove sinove. A bolje je da se to dogodi postupno nego da se pojave svi odjednom. Marlene je znala da s njezinim sinovima nije lako i čak je i ona bila pod dojmom kad bi bili svi na okupu. “A što se događa Ethanu?” upitao je Joe kad se uzbuđenje slegnulo. “Otišao je raditi s vašom braćom”, odgovorio je Frank. “To je sve.” Marlene je čvrsto stisnula usne, ali nije rekla ni riječ. “Aha, okej, a što ti to držiš u sebi kao da ćeš puknuti, mama?” upitao je Nathan. Uzdahnula je i pogledala najmlađeg sina. Nikad nije mogla preveslati nijednog od njih baš kao ni oni nju. “Ne znam ni sama”, priznala je. “Ali nešto smrdi u toj cijeloj priči. Tvoj otac ga je nazvao šesnaestog ujutro i zvučao je grozno. Iduće smo čuli da su Sam, Donovan i Garrett otišli na neki tajni zadatak. I Ethan s njima.” Joe se namrštio. “Svi su otišli?” Frank je napeto skupio obrve. “To mi nije ni palo na pamet. Nikad ne idu svi. Sam uvijek tako hoće.” Marlene je energično kimala. “Vidiš, ipak nisam luda. Doista se nešto događa. Uopće mi se to ne sviđa.” Joe se okrenuo prema Nathanu. “Rekao si da si dobio Vanov e-mail prije nekoliko dana. Je li ti išta spomenuo?” Nathan je odmahnuo glavom. “Samo uobičajene gluposti.”


“Jeste li vi svi nekakvi špijuni ili tako nešto?” ispalila je Rusty. Joe i Nathan naglo su se okrenuli kao da su zaboravili da je ona u prostoriji. Što i nije bilo tako teško s obzirom na to da cijeli ručak nije ni zucnula. Kut Joeovih usana izvio se prema gore. “Ne, nismo špijuni. Vojnici smo.” Rusty ga je sumnjičavo pogledala. “Vojni špijuni?” Nathan se nasmijao. “Ako ti kažemo, morat ćemo te ubiti.” Rusty je zakolutala očima i vratila se hrani promrmljavši nešto ispod glasa. “Koliko ih već nema?” upitao je Joe. Franku se čelo nakratko naboralo dok je razmišljao. “Nekoliko dana. Otišli su otprilike tjedan dana nakon šesnaestog.” “Pa, kvragu, morali su biti u fazi planiranja kad je Van napisao u e-mailu da ne rade ama baš ništa i da se ništa ne događa.” “Vjerojatno nisu htjeli da se brinete”, rekla je Marlene tješeći ih. “Ali baš u tome je stvar”, ubacio se Nathan. “Nikad se prije nisu brinuli kad bi nam nešto trebali reći. Zašto bi se sad počeli brinuti, i to baš kad je Ethan konačno ispuzao iz svoje rupe?” “Ne sviđa mi se to”, promrmljao je Joe. “Prvo Samovo pravilo glasi da nikad ne idu svi u istu misiju.” Marlene je zabrinuto pogledala Franka. Ispružio je ruku i stavio je na njezinu. “Ne brini se, srce. Znaš da se naši momci znaju brinuti za sebe.” Ali nije joj promaknuo nemir u njegovim očima. Uzdahnula je i posvetila se dvojici sinova koje nije vidjela gotovo godinu dana. Nije namjeravala dopustiti da briga zbog ostale četvorice zasjeni povratak blizanaca kući. “Jedite”, naredila je. “Obojica ste premršava. Zar vas ne hrane u toj vojsci?” Sinovi su joj se nasmiješili. “Ni blizu tako dobro kao ti, mama”, rekao je Nathan. “Sretna sam što vas vidim”, rekla je. “Spavat ćete ovdje sad kad braće nema kod kuće, može?” Joe je podignuo obrvu u Rustynu smjeru. “Ti imaš mjesta?” Marlene je frknula nosom. “Mjesta? Zar si zaboravio da ste sva šestorica odrasla u ovoj kući? Rusty će se kad-tad morati naviknuti na kaos.” Vidjela je kako su se Nathan i Joe znakovito pogledali. Zasad su šutjeli, ali kad ih Rusty ne bude mogla čuti, počet će s pitanjima. “Pričajte nam što ima s vama”, rekao je Frank. “Znam da šaljete e-mail svakog tjedna, ali to nije isto kao kad nam sami ispričate.” “Tura nam je završila”, rekao je Joe. Marlene je ostala bez daha. “Ozbiljno? Mislila sam da imate još tri mjeseca. Oh, pa to je divno!” “Povukli smo se prije predviđenog roka.” “Koliko ostajete kod kuće?” upitao je Frank. “Deset dana. A onda se vraćamo u Fort Campbell”, odgovorio je Nathan. Marlene je čvrsto stisnula ruke i osjetila kako je suze peckaju u očima. “To je fantastično. Divno je što ćete nam opet biti blizu.” “Pomozimo majci počistiti stol, a onda idemo u dnevnu sobu popiti pivo”, rekao je Frank ustajući od stola. Nathan i Joe su se nasmijali pa ustali i odnijeli tanjure do sudopera. Marlene ih je promatrala, a prsa su joj se nadimala od ponosa. Ponosila se svim svojim sinovima. Posljednjih godinu dana imala je dojam da su se svi razletjeli u različitim smjerovima. Nakon Racheline smrti kao da ništa nije bilo isto. Štrecnulo ju je u srcu i u mislima se prekorila što dopušta tuzi da nagriza vrijeme koje provodi s Nathanom i Joeom. Napokon su kod kuće i namjeravala je uživati u svakoj minuti s njima. I istjerati zabrinutost zbog starijih sinova iz misli. Rusty je ostala s Marlene, dok su se Frank i momci zaputili u dnevnu sobu. Bilo je i više nego očito koliko su Nathan i Joe zastrašili Rusty, ali barem su je više-manje ignorirali. To baš i nije bilo najpristojnije, ali Marlene ih nije mogla kriviti. Nešto drugo bi gurnulo Rusty preko ruba. “Dođi, dušo. Kad-tad ćeš se morati suočiti sa svima njima.” Mahnula je rukom prema Rusty da krene za njom u dnevnu sobu gdje je već bio uključen televizor, a muškarci su se, tipično, već prepirali oko sporta. Nathan i Joe potapšali su mjesto na kauču između sebe i svaki je stavio ruku oko Marlene kad je


sjela. Obojica su je počastila sočnim poljupcem u obraz, a ona je sjala od sreće i potapšala ih po licu. Rusty se smjestila na stolac pokraj Frankova naslonjača i pokušala se stopiti s presvlakom. Bilo je glasno i kaotično, baš onako kako je Marlene voljela. Zadovoljno je uzdahnula i potapšala sinove po bedrima. Nije bilo važno što su se bližili tridesetoj. I dalje su bili njezine bebe. Zvuk lupanja ulaznih vrata natjerao ju je da se istog trenutka uspravi na kauču. Frank ga je također čuo i daljinskim upravljačem odmah ugasio zvuk televizora. “Mama, tata? Jeste li tamo?” “Sam”, rekla je Marlene jedva čujno. Podignula je pogled i vidjela Sama kako krupnim koracima ulazi u dnevnu sobu, a za njim i Donovan. Obojica su izgledala neuredno. Bili su u kamuflažnim hlačama, čizmama, prljavim i pokidanim majicama. Izgledali su kao da se dva dana nisu oprali. Nikad nisu dolazili kući u takvom stanju. Tihi joj je jecaj pobjegao s usana. Ethan i Garrett nisu bili s njima.


14. POGLAVLJE SAM je šokirano zastao na vratima dnevne sobe kad je vidio da na kauču pokraj mame sjede njegova dva mlađa brata. “Nathan? Joe? Što vi radite doma? Je li sve u redu?” “To mi želimo vas pitati” rekao je Nathan ustajući. Joe je također ustao i obojica su sumnjičavo promatrala stariju braću. “Van” rekao je Joe kimnuvši u Donovanovu smjeru. “Što se događa?” Frank se oštro ubacio. “Stojite tu kao nekakvi vražji stranci i nasmrt plašite majku.” Donovan se široko osmjehnuo i zakoračio preko prostorije. Stao je ispred Nathana, a onda ga jednim hitrim pokretom srušio na pod. Nathan je glasno bubnuo na pod i prasnuo u smijeh. “Proklet bio, Vane, skidaj se s mene.” Joe je omotao mišićave ruke oko Donovana i s lakoćom ga podignuo s poda. Donovanu je element iznenađenja pomogao srušiti Nathana, ali inače je bio najmanji od braće Kelly i zbog toga uvijek u nezahvalnom položaju. Sam je napokon uspio doći sebi od šoka što vidi Nathana i Joea. Podignuo je ruke i glasno naredio braći da se stišaju. Nathan i Joe iznenađeno su podignuli glave, a mama i tata zabrinuto su pogledali u Sama. Sam je došao s drugog kraja prostorije i snažno zagrlio obojicu braće. “Prokleto vas je dobro obojicu vidjeti kod kuće.” “Gdje su Ethan i Garrett?” upitao je Joe mirnim glasom dok se izvlačio iz zagrljaja. Samu je iznenada sinulo pitanje na koje su sigurno svi pomislili kad su on i Van banuli u kuću izgledajući kao da ih je vlak pregazio i još bez druge dvojice braće. On i Donovan razmijenili su brz pogled. “Recite mi”, zahtijevala je Marlene. Sam je podignuo ruke kao da je umiruje. “Mama, dobro su. Imaš moju riječ.” “Hoćeš li nam reći što se događa, sine?” otac mu se obratio. Progovorio je Donovan. “Mislim da je najbolje da svi sjednu. Ethan i Garrett su dobro, ali moramo vam nešto reći.” “I to dobru vijest, mama”, dodao je Sam hitro kad je vidio njezino zabrinuto lice. Svi su polako sjeli, a njihova se zabrinutost pretvorila u zbunjenost. Tek tada je Sam primijetio mladu djevojku koja se stisla na stolcu pokraj očeve fotelje. Pogledao je u oca i upitno podignuo obrvu. “Kasnije ćemo o tome”, rekao je Frank nestrpljivo. “A sad nam reci što imaš prije nego što ti majka eksplodira.” Sam je provukao ruku kroz kosu. Nije bilo lako objasniti što se sve dogodilo. Mogao bi odugovlačiti i zaobilaziti tu temu ili jednostavno odmah prijeći na stvar. “Rachel je živa”, ubacio se Donovan prije nego što je Sam stigao progovoriti. U prostoriji je zavladala grobna tišina. Nitko se nije pomaknuo. Nitko nije rekao ni riječ. Mamino je lice bilo smrznuto od šoka. Tata je izgledao kao da nije dobro čuo, a Nathanovo ijoeovo lice smrknulo se od bijesa. Nathan je skočio s kauča. “Koji vrag, Vane?” “Nathane, sjedni”, rekao mu je Sam. Nathanove su se oči raširile zbog autoriteta u Samovu glasu. “Same, što se događa?” upitala je majka drhtavim glasom. “Bolje vam je da imate vraški dobar razlog zbog kojeg ste došli kući i šokirali majku tom izjavom”, zarežao je Frank. Sam je uzdahnuo i sjeo na stube koje su vodile u dnevnu sobu. “Ethan je šesnaestog dobio dokaze od nekog tko je tvrdio da je Rachel živa.” “I to je dovoljno da dođeš ovamo i daješ majci lažnu nadu?” ljutito je upitao Frank. “Tata, saslušaj ga”, prekinuo ga je Donovan. “Došao je kod nas s fotografijama. Rachelinim.” “Oh, Same, kako mu je to netko mogao učiniti?” zavapila je Marlene. “Svima nama?” Sam je usmjerio pogled prema majci. “Mama, živa je. Ja sam je vidio, držao sam je na rukama. Donovan također. Ethan i Garrett su sad s njom.”


Marlene je ostala bez daha. Frank je posve pobijelio. Nathan i Joe otvorenih su usta zurili u Sama. “Ali kako?” Marlene je konačno uspjela izustiti. “Dragi Bože, Same, gdje je bila godinu dana? Je li pobjegla? Ostavila ga je?” Sam je duboko udahnuo znajući da ono što im mora reći neće biti lako čuti. “Zadatak na koji smo otišli - na koji smo svi otišli - bio je njezino spašavanje. Posljednjih godinu dana držali su je zarobljenu u Južnoj Americi.” “O, moj Bože!” Soba je zaječala povicima poricanja, uzvika i zahtjeva za više detalja. Nathan i Joe samo su stajali, a Marlene je zarila lice u ruke. Frank je sasvim bijelim prstima čvrsto stiskao rukohvate naslonjača. Jedino je mlada djevojka nezainteresirano promatrala sva zbivanja. “Kako to misliš da su je držali zarobljenu?” upitao je Nathan. “Koji se kurac događa, Same?” Tad mu prvi put majka nije zaprijetila da će mu isprati usta sapunom zbog psovanja. Sam je sumnjao da je uopće čula što je Nathan rekao. Lice joj je bilo preplavljeno šokom. “Same, je li ona dobro?” upitala je majka. “Nije, ali bit će”, rekao je Donovan utješno. “Trebat će vremena.” “Jako je krhka”, rekao je Sam ozbiljno. “Zato smo se i vratili prije njih da objavimo vijest pa da se stvari, nadajmo se, malo smire prije nego što je Ethan dovede kući.” “Smire?” upitala je Marlene. “Smire? Kako da se smirim? Kažeš mi da je kći moga srca živa nakon što smo godinu dana žalovali za njom i ja bih trebala biti mirna? Kad ona dolazi kući, Same, i koliko je točno loše?” “Jednostavno je tako, mama. Moramo biti mirni. Ne može podnijeti uzbuđenje. Ona je... Ona je na odvikavanju. Dok je bila zarobljena, držali su je na drogama. Ne znamo što je sve preživjela. Na rubu je sloma, tako da nipošto ne smijemo vršiti pritisak na nju kad dođe kući.” “Još nešto trebate znati” tiho je rekao Donovan. Sve oči su se okrenule prema njemu. “Ne sjeća se većeg dijela svog života.” “Molim?” rekla je Marlene bez daha. Suze su joj se nakupile u očima i kliznule niz obraze. “Moja malena nas se ne sjeća?” “Sjeća se Ethana. I Garretta. I to je uglavnom sve. Mene se luđački boji, a Donovan joj je poput stranca”, rekao je Sam turobno. “Smiluj se, Bože”, rekao je Frank drhtavo. “Jadno dijete.” Pogledao je u Sama očiju punih brige i ljutnje. “Zašto? Zašto su joj to učinili?” “To ne znam, tata. Ali planiram saznati.” “Jebeno sranje”, tiho je rekao Joe. “To su gadne stvari.” Pogledao je Sama. “Narkokartel?” Sam je kimnuo. Nathan je opsovao. “Koji se vrag dogodio? Je li vidjela nešto što nije smjela? I ako je tako, čemu cijela ta šarada? Zašto je nisu jednostavno ubili i gotova stvar?” “Nathane!” opomenula ga je majka šokiranim šapatom. “Postavio je dobro pitanje, Marlene”, rekao je Frank. “Nije rekao da su je trebali ubiti, nego da je jako čudno što su nam poslali njezino prstenje i rekli nam da je bila u avionu u koji očito nikad nije kročila.” “Sigurni ste da je ta žena Rachel?” upitao je Joe. Donovan i Sam su kimnuli. “Hvala Bogu. Hvala Bogu”, procijedila je Marlene. “To je čudo. Živa je.” Tad joj je prvi put sreća zasjala u očima kad je napokon postala svjesna činjenice da je Rachel živa. “Kakav predivan dar. Ethan je sigurno presretan.” Donovan je ispustio dah. “Neće biti lako ni njemu ni njoj. Trebat ćemo im mnogo pomagati. Zasad ih ne smijemo opterećivati i moramo ih pustiti da sami pronađu put natrag onako kako im najbolje odgovara.” “Kad se vraćaju kući?” pitala je Marlene. “Moram otići tamo, počistiti i sve pripremiti. Treba im napuniti frižider. Njoj će trebati i nova odjeća.” Sam je podignuo ruku. “Korak po korak, mama”, rekao je blago. “Dolaze tek za nekoliko dana. Liječnica ju je pregledala i želi da pričeka nekoliko dana prije nego što krene na put. U pravu si, trebat će joj nova odjeća. Mršavija je. Dolazak kući i pronalazak gomile prevelike odjeće mogli bi je uznemiriti, pa bi bilo lijepo kad bi joj otišla nešto kupiti.”


Marlene se razvedrila. “Rusty i ja možemo u šoping za nju, jelda, Rusty?” Okrenula se prema mjestu na kojem je djevojka maloprije sjedila, ali stolac je bio prazan. Marlene je iznenađeno trepnula. Nitko nije vidio kad je otišla. “Tko je Rusty?” upitao je Donovan. “Netko tko će ostati ovdje neko vrijeme”, rekla je Marlene gotovo agresivno. Sam je razmijenio zabrinute poglede s braćom. Majčin obrambeni ton mogao je značiti samo jedno. Primila je još jednu lutalicu. Samo što ovoga puta nije bila riječ o životinji. “Mama...” počeo je Joe. “Nemoj ti meni 'mama', mladiću”, rekla je odlučno. “Rusty je naša gošća i odnosit ćete se prema njoj kao da je član obitelji, je li jasno?” A onda joj se lice smekšalo. “Treba nas, momci. Jadnica. Ne možete zamisliti kakav je život imala.” Sam je frustrirano otpuhnuo. Sad im nipošto nije trebala buntovna tinejdžerica koja je uspjela izmanipulirati majčino meko srce da joj otvori vrata svog doma. Marlene je ustala i pljesnula rukama. Braća su se pogledala i zagunđala. Nije bilo nikakvo čudo što su svi otišli u vojsku. Njihova je majka mogla konkurirati svakom zapovjedniku kojeg su ikad sreli. “Imamo mnogo posla i ne baš previše vremena”, rekla je strogo. Prostrijelila je Nathana i Joea pogledom. “Želim da vas dvojica odete do Ethanove kuće i sredite mu dvorište. Frank i ja ćemo se uhvatiti unutrašnjosti kuće, a onda ću ja otići po namirnice i sve ostalo što će Rachel trebati.” Sam ju je popustljivo pogledao. “A ja i Donovan?” Pogled joj se smekšao, došla je do njega pa ga povukla na noge da stane ispred nje i potom stavila ruke oko njega i čvrsto ga zagrlila. “Želim da ti i Van odete kući, operete se i odspavate barem dvadeset i četiri sata u komadu. Obojica izgledate grozno.” Sam joj je uzvratio zagrljaj i dopustio prvim emocijama da pobjegnu. Njegova je obitelj proteklih godinu dana doživjela nekoliko udaraca i čekalo ih je još teških trenutaka, ali prvi put nakon mnogo vremena svi će opet biti zajedno. “Koliko god bih volio učiniti upravo to, Van i ja imamo još mnogo toga obaviti. Naša misija nije gotova, a moramo se pobrinuti i za ranjenike.” “Možemo li ikako pomoći, Same?” upitao je Nathan. Sam bi rado prihvatio pomoć mlađe braće, ali nije ih želio već prvog dana odvajati od majke. Kao da mu čita misli, Marlene je frknula i povukla se. “Ako ih trebaš, tvoji su, Same.Što prije obaviš sve što imaš, prije ću imati cijelu svoju obitelj pod istim krovom.” “Drago mi je što nas bacakaju amo-tamo s takvom lakoćom”, rekao je Joe otežući riječi. “Kao da smo u vražjoj vojsci.” “Pa, ako si ozbiljno mislio kad si ponudio pomoć, Vanu i meni biste sigurno dobro došli. Ja svaka tri sata dobivam izvještaj od Garretta, a Rio se vratio na teren. Cole i Dolphin su u Fort Campbellu, ali ne očekujem da će se zadržati duže od dvadeset četiri sata prije nego što zatraže da ih izvučem otamo. Steele, Renshaw i Baker jedva čekaju da se vrate u akciju, a ja naginjem odluci da ih pustim jer Rio nema nikakvu podršku na terenu.” “Nathan i ja...” “Da nisi to ni rekao”, prekinuo ga je Donovan. “Vas dvojica dupeglavaca ne pripadate nama. Pripadate Ujaku Samu, a on se zna dobro naljutiti kad se njegovi regruti pojave u stranim zemljama u privatnim misijama.” “Najbolje vam je da odete s nama kući i pomognete oko komunikacije dok Van i ja malo ubijemo oko. Nemam pojma koliko već nismo spavali.” “Sutra vas sve očekujem ovdje na ručku”, rekla je Marlene strogo. “Pržena piletina?” upitao je Donovan pun nade. Marlene ga je potapšala po obrazu i potom ga zagrlila kao Sama maloprije. “Za tebe, bilo što. A sad idi kući i odmori se.”


15. POGLAVLJE “RACHEL. Rachel, dušo, probudi se.” Rachel se trgnula iz dubokog bezdana sna i umornom rukom protrljala oči. Zatim je zaškiljila kad ju je zabljesnulo jarko svjetlo. Avion se zaustavio, a brujanje mlažnjaka utihnulo. Ethan je sjedio kraj nje i nježno je milovao po obrazu. Tad je shvatila da su već sletjeli. Pridignula se u sjedeći položaj i nesigurno se zaljuljala jer je to učinila prebrzo. Ethan ju je uhvatio za ruke i pružio joj oslonac. Garrett je sjedio nasuprot njima i odvezivao sigurnosni pojas kako bi otvorio otvor za izlaz. “Spremna?” upitao je Ethan. “Gdje smo?” “Upravo smo sletjeli u zračnu luku Henry County. Četrdesetak minuta od naše kuće.” Dopustila mu je da joj pomogne ustati i povesti je prema izlazu. Garrett ju je dočekao i uhvatio je za ruku dok je silazila. Sandale koje je posudila od doktorice Scofield bježale su joj sa stopala, pa je morala paziti da se ne posklizne. Poput cipela, i odjeća joj je bila prevelika, ali bila je čista i bilo joj je udobno u njoj, a već se dugo nije tako osjećala. Nekoliko metara dalje stajao je Sam. Zamalo ga nije prepoznala u izblijedjelim trapericama i bijeloj majici. Doimao se mnogo pristupačnije izvan onog kamuflažnog ratničkog izdanja. Čak mu je i lice bilo nekako mekše, manje prijeteće. Nije bio strašan kao prije. Stajao je prekriženih ruku i gledao ih kako izlaze iz mlažnjaka. Nonšalantno se naslonio na parkirani terenac. Nasmiješio se kad ju je vidio. Odlučila se držati što je moguće hrabrije, pa je ispravila ramena i oslobodila se Garrettova i Ethanova stiska. Sa svakim korakom bez njihove pomoći imala je osjećaj kao da zakoračuje u ništavilo, ali ipak je nastavila sve dok nije bila samo korak ispred Sama. “Zdravo, Same”, rekla je tihim ali mirnim glasom. Osmijeh mu je postao veći i raširio je ruke, ali nije krenuo prema njoj. Na njoj je bilo da prihvati njegovu gestu. Duboko je udahnula i zakoračila mu u zagrljaj. Stavio je ruke oko nje i čvrsto je zagrlio. “Zdravo, zlato”, rekao joj je na uho. “Dobro došla kući.” Suze su joj pecnule oči. Zarila mu je lice u vrat. Mirisao je poput Ethana. Snažno i pouzdano. Poljubio joj je kosu i samo je držao dok se naposljetku nije odvojila od njega. Podignuo je ruku i nježnim joj pokretom zataknuo pramen kose iza uha. “Kako se osjećaš?” upitao ju je. “Ne znam”, iskreno je odgovorila. “Malo sam... Malo sam uplašena.” Ethan joj je sleđa stavio dlanove na ramena. Instinktivno se okrenula prema utočištu njegovih ruku. Poljubio ju je u sljepoočnicu. “Nemaš se čega bojati, dušo. Sad si kod kuće s ljudima koji te vole.” “Idemo. Čeka nas auto”, rekao je Sam. Rachel je gledala kako on i Garrett podižu torbe koje su Ethan i Garrett donijeli sa sobom, a onda su krenuli prema terencu parkiranom nekoliko metara dalje. Ethan ju je lagano stisnuo i pogurao naprijed. Hodala je gotovo mehanički, nikako nije bila u stanju procesuirati čudan osjećaj da je ovo sve normalno ili da bi tako trebalo biti. Nakon toliko mjeseci straha i zarobljeništva sad je opet slobodna. Opet je u stvarnom svijetu. Vratila se svom životu kao da posljednju godinu nije bio na čekanju. Kao da oni koji su je voljeli nisu nastavili živjeti bez nje. Garrett je sjeo naprijed, Ethan je smjestio Rachel na stražnje sjedalo, a onda sjeo kraj nje. Sam je sjeo za upravljač i počeo se udaljavati od male piste. Mjesto se teško moglo nazvati aerodromom. Bilo je samo mali komad zemlje za slijetanje okružen poljoprivrednim zemljištem. Postojala su samo dva hangara, jedan veći i jedan manji, a bili su samo limene građevine. Udaljavajući se od piste, za sobom su ostavili oblak prašine. Nakon nekoliko trenutaka Sam se priključio na asfaltiranu cestu i ubrzao. Rachel je znatiželjno gledala kroz prozor nadajući se da će


joj nešto - bilo što - izgledati poznato. Odustala je nakon nekoliko kilometara. Izgledalo je kao bilo koje mjesto na svijetu. Mogla je biti bilo gdje. Rachel se naslonila na krivulju Ethanove ruke, a on je odmah pojačao stisak. “Dobro si?” tiho ju je upitao. Kimnula je. Još se nije posve riješila posljedica apstinencijske krize. Posljednjih nekoliko dana bilo joj je strašno i to iskustvo nikad ne bi htjela ponoviti. Još je osjećala bolnu prazninu, šuplje ništavilo koje ju je preklinjalo da ga napuni, ali sad je sve bilo podnošljivije. I nije popuštala. Nije htjela biti jedini slabić među tim snažnim ratnicima. Ethan je uvijek bio uz nju - on i Garrett. U smjenama su je držali dok je vrištala i plakala, dok je molila za olakšanje. U trenucima najvećeg očaja preklinjala je Ethana da joj nabavi drogu. Potpuno odjeven, stajao je s njom pod tušem kad je bila uvjerena da joj je tijelo prekriveno paucima. Još bi zadrhtala sjećajući se tih strašnih bića - stotina i stotina njih - kako joj jure po tijelu. Nakon nekoliko naizgled beskonačnih dana najgore je prošlo. Bila je iscrpljena i znala je da se Ethan i Garrett ne osjećaju nimalo bolje. “Kamo točno idemo?” upitala je. Bilo je to glupo pitanje. Ethan i Garrett bezbroj su joj puta objasnili detalje njezina povratka kući, ali nije mogla obuzdati nemir koji joj je letio sviješću. Nije ni bila svjesna da je čvrsto spojila šake i ispreplela prste tako da su im vrhovi pobijeljeli sve dok ih Ethan nije nježno razdvojio i isprepleo svoje prste s njezinima. “Idemo kući. Svojoj kući, dušo.” Jako se trudila prizvati sliku njihove kuće u svijest. Samo kratki bljesak, nešto što bi joj reklo da je povezana s mjestom na kojem je živjela s mužem. “Ne sjećam je se”, rekla je ljutito. Garrett se okrenuo na sjedalu pa ispružio ruku i dodirnuo joj koljeno i, kao što je to posljednjih nekoliko dana mnogo puta učinio, utješio je sa samo nekoliko odabranih riječi. “Previše se trudiš, malecka. Opusti se i neka ti sjećanja sama navru. Čak i ako se sad ne sjećaš, ne znači da ti se neće sve odjednom vratiti kad zakoračiš u kuću. A ako se ni to ne dogodi, pa što? Ima vremena.” Pustila je Ethanu ruku i primila Garrettovu pa je svom snagom stisnula. “Hvala ti. Volim te.” Šokirano je zinula užasnuta riječima koje su joj pobjegle s usana. Ethan se ukočio pokraj nje. Pustila je Garrettovu ruku i pokrila usne prstima, zaprepaštena onime što je rekla. Garrett ju je samo pogledao bez trunke emocija ili osude u očima. Samo strpljivo razumijevanje i uzvraćena ljubav. Zašto to nije rekla Ethanu? Zašto je rekla Garrettu? Pogled joj je odletio prema Ethanu. Ispričavala se svakim milimetrom lica. Htjela je kriknuti da joj je žao, ali bilo ju je previše sram. U Ethanovim očima nije bilo ljutnje, samo napetost, kao da se bori s nekom nepoznatom reakcijom. Okrenula se na zvuk iz prednjeg dijela automobila. Dolazio je od Sama. Smijao se. Sam je bacio pogled u retrovizor, a široki mu je osmijeh razdvojio usne. “Sve više vidim onu staru Rachel koju svi poznajemo i volimo. Uvijek si tako otvoreno pokazivala osjećaje, više od svih koje poznajem.” Ethan se nasmijao i kao da se malko opustio pokraj nje. Ali ona je preduboko utonula u kajanje da bi osjećala kako je neugodni trenutak prošao. Zatvorila je oči i okrenula se od Ethana, prvi put si uskrativši utješnost njegova zagrljaja. “Rachel.” Garrettov duboki glas poklopio ju je poput toplog vala. Polako je dizala pogled dok mu nije susrela pogled. “I ja tebe volim, malecka. Svi te volimo.” Drhtavo se osmjehnula i kimnula. Ethan je vratio ruku na njezinu i lagano je stisnuo. Skupivši hrabrost, pogledala je u njega kao da se boji što će mu vidjeti u očima. Oštro je udahnula šokirana emocijama koje je ondje našla. Bile su sirove i žestoke. Nije mogla disati. Dotaknuo joj je obraz, stavio joj prst ispod uha i pomicao ga do zatiljka, a onda ju je pažljivo privukao sebi dok joj usne nisu bile samo na dah od njegovih. “Volim te”, šapnuo je. “Ja...”


Riječi su je počele gušiti. Prije nego što je stigla pokušati ponovno progovoriti, usnama joj je dotaknuo obraz. Nenametljivo i tako nježno, kao da se bojao da će se slomiti od najmanjeg pritiska. Čvor u njezinu grlu postao je još veći, a s njim i panika. Zašto joj je pomisao na izgovaranje riječi koje su joj prije nekoliko trenutaka došle potpuno prirodno sada izazivala tako užasavajući strah? Odmaknula se od njega i vrpoljila se u sjedalu hvatajući zrak. Ethan joj je dodirnuo rame nesigurno i upitno, ali ustuknula je od njegova dodira. Pozlilo joj je. “Same, zaustavi auto!” povikao je Ethan. Uhvatio ju je za ruku dok je Sam skretao s ceste. Nakon nekoliko sekundi vrata su se otvorila i Rachel je izletjela iz automobila. Sam ju je uhvatio kad su joj koljena zaklecala. Pala je na tlo. “Diši duboko”, govorio joj je Sam. “Samo polako.” Tresla se od glave do pete. Bilo joj je i vruće i hladno. Teški joj je znoj natopio odjeću, a istodobno je drhtala. U glavi su joj bljeskale slike grubo i nepopustljivo, jedna za drugom. Ethanovo lice mrko i prekriveno bijesom. Vikanje. Pitanja. Optužbe. Pokrila je uši i odmahivala glavom pokušavajući otjerati te ružne prizore. “Rachel.” Ethanov glas iz daljine. “Rachel, što ti je?” Garrettov glas bliže. “On me mrzi” šapnula je, a niz obraze su joj potekle suze. Obujmila su je dva para ruku. Gladili su joj kosu i brisali suze s lica. “Nitko te ne mrzi, dušo.” Ethan je zvučao tako moćno, kao da će sam samcat otjerati sve njezine demone. Tama je polako izblijedjela. Glasovi su je prestali napadati, a hladnoća se raspršila, ostavljajući iza sebe samo toplinu. Potonula je, a glava joj je klonula. Snažni su joj prsti masirali vrat, a druge su joj ruke držale ramena. “Idemo natrag u terenac”, rekao je Garrett. Prije nego što je stigla odgovoriti, Ethan ju je podignuo na ruke i stisnuo uza se. Prsa su mu se nadimala, otvorila je oči i vidjela golemu bol na njegovu licu. Izgledao je... izmučeno. “Umorna sam”, šapnula je naslonivši glavu na njegov vrat. “Spavaj, dušo. Probudit ću te kad dođemo kući.” Ethan se uvukao na stražnje sjedalo i polegnuo je na njega. Odmaknuo se, zatvorio vrata pa zaobišao automobil do druge strane. Ušao je na sjedalo do nje, podignuo joj glavu i smjestio je u svoje krilo. Prednja dvoja vrata također su se zalupila. Znala je da su se Sam i Garrett vratili na svoja mjesta. Zatim se začuo lavež motora i tiho brujanje ispod njezinih leđa dok se Sam uključivao u promet. Zaista gubim razum. Možda sam ga već izgubila. Možda ga nikad neću vratiti. Zaklopila je oči, a suze su joj se opet tiho slijevale niz obraze. Ethan je bespomoćno gledao kako joj suze ostavljaju srebrne vlažne tragove na blijedoj koži.Što je značila ona izjava? Zar se sjetila? Možda joj je mozak izmučen sjećanjima na njihov brak? Možda je već počela slagati kockice u cjelinu? On me mrzi. Došlo mu je da povrati. Na koga je mislila? Molio je Boga da nije mislila na njega. I da nikad ne pomisli da je mrzi. Prije bi umro nego i na trenutak dopustio da tako misli. Volim te. Proganjale su ga riječi koje je s takvom lakoćom rekla Garrettu. Ceznuo je za tim da ih čuje s njezinih usana. I da ih uputi njemu. Želio se vratiti u prošlost kad ne bi prošao ni dan, a da mu ne bi rekla koliko ga voli. Ali ako ne dobiva ništa zauzvrat, žena neće vječno nuditi srce na dlanu. Da joj je barem odgovorio istim riječima. Volim i ja tebe, dušo. Činio je to na početku. Kasnije bi samo kimnuo ili se nasmiješio. Na kraju čak ni to. Osjećao je preveliku krivnju. Riječi koje su u početku bile tako ugodne postale su bodeži koji se podmuklo zarivaju između njegovih rebara, u ranjive organe ispod njih. Osjećao se kao najgori licemjer i zato je šutio sve dok ih ona naposljetku nije prestala izgovarati. To je bilo ono najgore. Živio je svaki dan nadajući se da će ponovno čuti te riječi, a onda bi


postao ljutit i ogorčen kad ih ne bi rekla. Kažnjavao ju je za ono što je bila njegova krivnja. “Ethane.” Podignuo je pogled i vidio da ga Sam promatra u retrovizoru. Sam je uzdahnuo. “Volio bih da znam što reći, stari. Znam da ti nije lako.” “Nisam ja važan”, protisnuo je Ethan. “Ona je važna. Nitko osim nje. Ona i ništa drugo.” Sam je kimnuo. “Znam. Ali i ti patiš. Nisi stroj. Ne možeš samo isključiti osjećaje jer ne želiš osjećati bol.” “Mogu sve podnijeti uz uvjet da mi se vrati”, rekao je Ethan tihim glasom punim očaja. Na to se Garrett okrenuo i pogledao ga ispitivački i zamišljeno. “Vratila ti se, buraz. Čega se toliko bojiš?” Ethan je progutao knedlu. Nikad ne bi mogao priznati braći svoju ulogu u Rachelinu odlasku u Južnu Ameriku, priznati im kako ju je otjerao, odbacio nju i njezinu ljubav. Kako bi im mogao reći da se najviše bojao da će je izgubiti... Opet... Nakon što ju je pronašao?


16. POGLAVLJE “RUSTY je nestala!” rekla je Marlene mahnito lamatajući rukama ispred sebe. “Mama, smiri se”, tješio ju je Joe. Prostrijelila ga je pogledom. “Neću se smiriti. Dosta mi je da mi moji sinovi uvijek govore da se smirim.” “Kako to misliš, nestala je?” upitao je Nathan. Marlene je bacila ruke u zrak gledajući trojicu sinova izvaljenih u njezinoj dnevnoj sobi. Nijedan nije izgledao ni najmanje zabrinut činjenicom da je Rusty pobjegla. Otkad su saznali da Rachel dolazi kući, Rusty je bila vrlo tiha, ali Marlene nije očekivala da će nestati na dan kad je najavljen Rachelin povratak. “Ponekad se pitam je li sav zdrav razum podijeljen prije nego što ste vas dvojica došla na red”, progunđala je. Nathan se namrštio. “Ajme, mama. To nije bilo potrebno.” Donovan se nasmijao. Ali prije nego što je stigao odgovoriti nešto lukavo, Marlene ga je ušutkala mrgodnim pogledom. “Želim da svi dignete guzice s kauča i pomognete mi da je nađem. Ne mogu sad to rješavati. Rachel bi trebala stići svakog časa, a Rusty je nestala.” “Je li ti možda palo na pamet da je htjela nestati?” rekao je Donovan oprezno. “Ne možeš je natjerati da ostane, mama. Klinka je problematična. Ne možeš ih sve spasiti.” “Nije me briga želi li ona nestati premda ne bih rekla da želi biti sama vani ni minute. Mora vratiti guzicu u ovu kuću. Nemam pojma što se dogodilo, ali dok to ne čujem iz njezinih usta, odnosit ćemo se prema ovoj situaciji kao da je član obitelji u nevolji. Bi li sjedili tu i raspravljali da sam vam rekla da vam je jedan brat nestao? Niste gubili vrijeme kad ste čuli da je Rachel u nevolji, nego ste odmah krenuli po nju.” Nathan se namrštio i ustao. “Čekaj malo, mama. Ne možeš uspoređivati tu klinku s Rachel. Ona samo iskorištava tebe i tatu.” Marlene je stisnula usnice. “Želim da je sva trojica počnete tražiti. Da se niste usudili vratiti bez nje. Idem pronaći vašeg oca i mi idemo terencom. Nazovite me čim je nađete, je li jasno?” Joe je uzdahnuo i zakolutao očima. “A ti pokaži malo poštovanja, mladiću”, povikala je na njega. “Da, gospodo”, rekao je krotko. Svi su bili namrgođeni, ali ustali su s kauča i krenuli prema vratima. Nathan je sjeo u svoj terenac dodge i s rezigniranim suosjećajem pogledao kroz prozor u drugu dvojicu braće koja su ulazila u svoje automobile. Kad bi se mama nečega uhvatila, nije bilo načina da se to izbjegne. Ako treba, okrenut će cijeli Stewart County naopačke da pronađe tu curu. Izašao je s prilaza i krenuo prema zapadu. Odlučio je pregledati lokalne ceste usporedne s jezerom, a Dover će prepustiti svojoj braći. Vozio je malo brže nego što je bilo potrebno, ali u njemu je gorjelo nestrpljenje. Više ga je zanimalo čuti jesu li Ethan i Rachel stigli kući i nije mogao dočekati da vidi Garretta i čuje izvještaj. Ali sad nije mogao ništa od toga dok ne obavi ovu jalovu misiju za svoju nerazboritu majku. Pretpostavljao je da to baš i nije bilo sasvim fer, ali razdraženost mu nije dopuštala dobroćudnije misliti. Njegova je majka imala najmekše srce od svih ljudi koje je poznavao. Premeko. A kad bi nešto odlučila, ništa je nije moglo odvratiti od toga. I nitko. Pola sata vozio je zavojitom Cestom 232, a onda se okrenuo i nastavio prema jugu uz jezero. Upravo je prešao Leatherwood Creek, kad je izašao iz zavoja i ugledao usamljenu figuru koja je hodala uz rub ceste. Rusty. Usporio je kad joj se približio i spustio suvozačev prozor. Oprezno je pogledala prema automobilu koji se zaustavio kraj nje, a onda se ukočila kad ga je prepoznala. “Ima li neki konkretan razlog zbog kojeg sama hodaš po cesti dok moja majka premire od brige zbog tebe?” obratio joj se oštro. Gledala je ravno pred sebe i nastavila hodati krutih ramena i stisnute čeljusti. “Nije ju briga za mene” promrmljala je Rusty. “Ma nemoj. Vjerojatno te baš zato primila u kuću, nahranila, odjenula, dala ti krov nad glavom i sve nas izludjela zahtijevajući da te prihvatimo, da ti ne kažemo nijednu prokletu krivu riječ i da svi


krenemo u potragu za tobom sad kad bismo radije bili kod kuće i čekali Rachelin povratak.” Naglo je stala, a usne su joj se izvile u zajedljiv osmijeh. “Rachel. Zlo mi je više od slušanja o Rachel. Rachel je tako divna. 'Kći moga srca.' Svi obožavaju Rachel. Marlene me više ne treba sad kad se njezina prava kći vraća.” Premda se iživcirao, Nathana je ipak smekšao pogled na djevojku. Bila je povrijeđena i iz petnih se žila trudila da mu ne pokaže koliko je povrijeđena. “Upadaj”, rekao joj je. Odmahnula je glavom. “Hajde. Provozat ćemo se. Ako još ne želiš ići kući, samo ćemo se voziti.” Oklijevala je i usne su joj zadrhtale. Nathan je otvorio suvozačka vrata i gurnuo ih prema van. Duboko je udahnula i sjela na suvozačevo mjesto. “Zaveži pojas”, rekao je strpljivo. Namrštila se, ali ipak je povukla pojas preko prsa i gurnula ga u utor. Nastavio je cestom dajući joj do znanja da je ne vozi odmah kući. “A sad bi mi mogla reći zašto misliš da bi nešto lijepo poput Rachelina povratka kući promijenilo ono što moja mama osjeća prema tebi?” “Ja nisam nitko”, rekla je snuždeno. “Samo netko nad kime se tvoja mama sažalila. Bila je tužna zbog Rachel i vjerojatno je mislila da ću je ja zamijeniti.” “Rekla ti je to?” Rusty je oklijevala. “Hm, ne.” “Onda si to slučajno čula.” Ponovno je odmahnula glavom i namrštila se shvativši na što Nathan cilja. “A možda je mama učinila nešto zbog čega si posumnjala u njezinu iskrenost, pa sad misliš da uživa vući za nos tinejdžerice u životnim problemima.” “Znaš da nije tako”, promrmljala je Rusty. “Hm. Okej, ne pada mi ništa više na pamet. Najbolje da mi sama kažeš. Mi muškarci nekad sporo kopčamo.” Dugo je šutjela i proučavala svoje ruke položene u krilu. “Samo sam mislila... Pretpostavila sam da me više neće htjeti sad kad se Rachel vraća.” Nathan je ispružio ruku prema njoj i uhvatio njezinu zanemarujući njezin trzaj iznenađenja. “Jasno mi je zašto si to pomislila, ali moraš shvatiti da moja majka ima neograničen kapacitet za brižnost. Godinama je predavala u školi i dan danas ti može reći ime svakog učenika koji joj je prošao kroz učionicu.” Tiho se zasmijuljio. “A zamisli kako je tek biti njezino najmlađe dijete s petero starije braće. Ako bi se itko trebao osjećati zanemareno i izostavljeno, onda sam to ja. Ali nekako joj uspijeva da se svaki od nas osjeća posebno, kao da smo jedina osoba na svijetu koja joj je važna. Nemoj me pogrešno shvatiti. Mama se ne da iskorištavati, a kad nešto odluči, navali poput aligatora na sirovo meso.” Usne su joj zadrhtale. Izvukla je ruku iz njegove. “Nisam navikla na to da je ikoga briga.” “E pa, možda je vrijeme da se navikneš” rekao je jednostavno. Usne su joj se ponovno izvile dok je podizala obrambene zidove. “A što se ti zamaraš? Tebi i tvojoj braći ionako nisam draga. Bilo bi vam draže da me nema.” “Sad nije riječ o meni i mojoj braći, pa nas ne uplići u to. Mojoj je majci stalo do tebe. Mi te ne poznajemo. Brinemo li se da nam iskorištavaš majku? Nego što. I možeš se kladiti da ćemo te držati na oku, zato napraviš li samo jedan pogrešan korak, navalit ćemo na tebe kao morski psi. Ali ako ne zabrljaš, nemaš se zbog čega brinuti.” “Znači li to da želiš da se vratim?” upitala je sumnjičavo. Uzdahnuo je. “Prestani mi izvrtati riječi i prestani kukati, Rusty. Sposobna si donositi vlastite odluke i preuzeti odgovornost za njih. Ako se želiš vratiti, prestani nam oboma tratiti vrijeme i jednostavno to reci. Odvest ću te kući bez pitanja. Ako ne želiš ići, onda dobro, ali to ćeš reći mojoj majci u lice, a ne pobjeći poput nezahvalne kukavice.” Zinula je od šoka, ali potom se neočekivano nasmiješila. Taj osmijeh joj je preobrazio lice. Sumorno i poraženo držanje zamijenila je mlada energična djevojka koja je zapravo bila prilično lijepa.


“Sviđaju mi se ljudi koji ne lažu i govore onako kako jest.” Nathan se zasmijuljio. “Onda bi se trebala dobro slagati s klanom Kellyjevih. A sad, idemo li kući ili ne?” Zaiskrilo joj je u očima i izgledala je... ohrabreno. Čak i uzbuđeno. A onda, istom brzinom kojom se sreća zapalila, vatra je ugasla i Rusty ga je zabrinuto pogledala. “Siguran si? Hoću reći, jesi li siguran da me želi?” Dugo je gledao u nju i u sebi zahvaljivao što se nikad u životu nije morao osjećati neželjenim. “Da, Rusty. Siguran sam.”


17. POGLAVLJE RACHEL je promatrala kuću kroz prozor terenca kad je Sam parkirao na kružnom prilazu. Čekala je da osjeti iskru prepoznavanja, ali samo je tupo gledala kao da je ono nečija tuda kuća, a ne njezina. Kuća je bila prekrasna i svakako je mogla zamisliti da joj se to mjesto nekoć sviđalo. Kuća od drva čempresa s rustičnim prednjim trijemom na kojem su bile ljuljačka i paprat u teglama. Ethan joj je rekao da su živjeli u blizini jezera. “Koliko smo živjeli ovdje?” šapnula je. “Tri godine”, odgovorio je Ethan. “Uselili smo se čim smo se vratili s medenog mjeseca.” Nagnula je glavu i znatiželjno ga promatrala. “Gdje smo bili na medenom mjesecu?” Na trenutak je izgledao iznenađeno, a onda se nasmiješio i toplina mu je napunila oči. “Bili smo na Jamajci i proveli smo tjedan dana na plaži. Mislim da si sve vrijeme bila u bikiniju.” Vruće rumenilo raširilo joj se obrazima i pognula je glavu. “Spremna?” upitao je svečano. Duboko je udahnula i kimnula. Ethan je otvorio vrata, izašao iz automobila, okrenuo se i pružio joj ruku. Ispreplela je prste s njegovima i pustila mu da je izvuče iz automobila. Sam i Garrett već su bili vani i stajali na stazi koja je vodila do ulaznih vrata. Nije ni znala da se trese dok Ethan nije stavio ruku oko nje da je smiri dok su prolazili pokraj njegove braće. “Ethane, želiš li da ostanemo?” Sam je tiho upitao. Ethan je zastao na stubama ispred ulaznih vrata i pojačao stisak oko njezina struka. “Ne, bit ćemo dobro. Recite mami da ću je nazvati kasnije.” “Okej, stari. Javi ako išta zatrebate.” Sam je pljesnuo Ethana po leđima i krenuo natrag prema automobilu. Garrett je kratko oklijevao, a onda ispružio ruku i dodirnuo Rachelino rame. “Čuvaj se, malecka.” Otrgnula se od Ethana i zagrlila Garretta oko struka. On se iznenađeno povukao, ali potom je stavio ruke oko nje i odgovorio joj na zagrljaj. “Vratit ćeš se, zar ne?” šapnula je. “Bit ću u blizini”, rekao je. “Ako me zatrebaš, doći ću. Obećavam.” Nevoljko se izvukla iz njegova zagrljaja. Garrett joj se osmjehnuo, a onda se okrenuo prema bratu. “Zovi ako bilo što zatrebaš.” “Bit ćemo dobro”, Ethan je blago rekao. Garrett je polako hodao stazom do terenca, popeo se u njega i sjeo do Sama. Obojica su im mahnula dok se automobil udaljavao od kuće. “Okej?” upitao je Ethan kad se okrenuo prema vratima. Zurila je u stube kao da strepi od onoga što je unutra. Zašto je to toliko plaši? Zašto je takva kukavica? “Idemo”, rekla je. Ethan je gurnuo ključ u bravu i otvorio vrata. Hladni joj je zrak zapuhnuo lice kad su zakoračili unutra. Pripremila se za navalu sjećanja, ali što je dalje ulazila u kuću, jedino je imala osjećaj da joj je sve to nepoznato. Odsutno je trljala dlanove dok joj je pogled letio dnevnom sobom. Prostorija se doimala tako... tihom. Jednostavnom. Čak je djelovala smirujuće. Smirenost se odražavala u uređenju, od klavira smještenog točno nasuprot kamenom kaminu do uokvirenih umjetničkih slika na zidovima. Kako je ovo mogla biti njezina kuća kad je svaki djelić njezina mozga vikao “kaos”? “Dušo? Dobro si?” Ethan joj je dodirnuo ruku i trgnuo je iz proučavanja prostorije. “Ja... Dobro sam.” “Izgleda li ti išta poznato?” Odmahnula je glavom opasno blizu tome da pobjegne što brže i dalje od te kuće. “Što te muči?” nježno ju je upitao. Okrenula se oko sebe. Imala je osjećaj kao da se zidovi i namještaj zatvaraju oko nje i rugaju joj se. Nazivali su je prevaranticom i govorili joj da ne pripada tamo. “Siguran si da pripadam ovamo?” “Dođi” rekao je i povukao je u zagrljaj. Čvrsto ju je držao i spustio bradu na njezinu glavu. “Tvoje je mjesto sa mnom. Kraj mene. Uvijek. Znam da ti je sve ovo velik pritisak, ali prebrodit


ćemo to. Samo mi obećaj da ćeš mi reći kad te nešto uplaši, pa da mogu to srediti.” Stisnula je ruke oko njega i grlila ga najjače što je mogla. Udisala je njegov miris i osjetila kako mu srce ravnomjerno udara na njezinom obrazu, što joj je ulijevalo osjećaj sigurnosti. Oni to mogu. Ona to može. Konačno se odmaknula i uhvatila ga za ruku pa ispreplela prste s njegovima. “Pokazat ćeš mi ostatak kuće?” “Vrlo rado.” Dok su lutali kućom, Rachelina je frustracija rasla. Nije osjećala nikakvu povezanost s tim mjestom. “Ovo je naša spavaća soba, a iza onih vrata je velika kupaonica”, objavio je Ethan kad su ušli u prostranu sobu. Namještaj je izgledao ženskasto. Čak je i krevet imao četiri stupa, baldahin i prekrivač s volanima. Nije mogla zamisliti Ethana u tako uređenoj sobi. “Nije uopće tvoj stil”, rekla je polako. Nasmiješio se. “Imam smisla za dekoriranje kao mazga.” “Ali nije ni moj”, rekla je bespomoćno. “To je točno tvoj stil. Smiren i jednostavan. Ženstven i prekrasan.” Odmahnula je glavom jer joj se nisu sviđale te riječi. Riječi kojima je on opisao dnevnu sobu. Te riječi nisu bile ona. Bez razmišljanja krenula je prema kupaonici samo sa željom da pobjegne. Kupaonica je bila golema, s jacuzzijem i odvojenom tuš-kabinom. Zahod je bio u zasebnoj kabini, a uza zid su stajali njezin i njegov umivaonik. Ali Rachel nije skidala pogled s kade. Lijeno i bez žurbe, u svijest joj je doplutala davna uspomena. Vode prska. Ona sjedi u kadi, voda joj je do prsa. Ethan. Zatreptala je kad se slika izoštrila. Bila je u njegovu zagrljaju, naslonjena na njegova prsa, a voda joj prekrivala grudi. On je držao dlanove na njima i palčevima trljao napete bradavice. Tijelo joj je zadrhtalo. A onda joj je uvukao prste u kosu i sapunao duge pramenove. Ruke su joj automatski poletjele prema glavi i kratko ošišanoj kosi. Kosa joj je prije bila mnogo duža. “Hoćeš li se okupati sa mnom?” iznenada je rekla. Ethan je iznenađeno trepnuo i jedan dug trenutak nije ništa odgovorio. Kao da nije znao što reći, kako reagirati. “Nekad si mi prao kosu. Sjećam se tvojih dodira.” U očima mu je buknula vatra i palila njihovo plavetnilo dok nije počelo nalikovati olujnoj fronti. “Sigurna si, dušo? Ne želim učiniti nešto od čega ćeš postati nervozna.” Slegnula je ramenima mrzeći što joj je bilo neugodno pitati svog muža, svog muža, da ponovno bude intiman s njom. “Samo želim da me zagrliš.” Uzeo ju je u naručje i na njezino iznenađenje osjetila je da drhti. Je li bio izgubljen poput nje? Ovo je na neki način zacijelo teže njemu nego njoj. On se sjećao za razliku od nje. Znao je kako su nekoć bili prisni i nedostajalo mu je ono što su izgubili. “Sjedni na krevet. Pustit ću vodu, a onda ćemo se zajedno razodjenuti, može? Mama ti je kupila novu odjeću i ostavila je na krevetu, pa možeš izabrati nešto dok se kada puni.” Kimnula je i otišla u spavaću sobu. Na krevetu je bilo nekoliko vrećica, pa je sjela i otvorila jednu od njih. Traperice, majice, čak i čarape i nove tenisice. Našla je i grudnjak i nekoliko gaćica. Nesigurno je spustila pogled kad je shvatila da se nije mogla sjetiti kad je posljednji put nosila grudnjak. Ili bilo kakvo donje rublje. U svijesti joj je iznenada bljesnula slika muškarca koji joj trga odjeću i donje rublje. A zatim i drugog muškarca koji je zakoračio između njih odgurujući njezina napadača. Stisnula se gola na prljavom podu kolibe dok su se oni prepirali, a potom joj je njezin spasitelj dobacio pokidanu odjeću, sve osim donjeg rublja kojem nije bilo spasa. Nije razmišljala o tom događaju - ili ga se nije sjetila - sve dosad. Čovjek koji ju je napao bio je mrtav. Ali njezin spasitelj? Tko je on bio i zašto mu je bilo stalo što će joj onaj drugi učiniti? Nervoznim je prstima izvukla čipkaste gaćice i grudnjak koji se činio nekako prevelikim za njezine male grudi. Kako će joj sad stajati? Znala je da je mršavija nego prije. Iznenada joj se ideja kupanja s Ethanom više nije činila onako privlačnom. Stisnula je odjeću uz sebe i sa sve većom strepnjom čekala da Ethan izađe. Nakon nekoliko


trenutaka pojavio se na vratima, napet kao i ona. “Kada je puna. Spremna?” Ustala je i susrela mu pogled. “Možda bih trebala prva ući. Možeš... Možeš li mi dati nekoliko minuta da se smjestim prije nego što mi se pridružiš?” “Svakako, draga. Koliko god ti treba.” Rukom joj je pokazao da uđe i kad je prošla kraj njega, tiho je zatvorio vrata za njom. Hodala je do umivaonika i stavila odjeću na površinu pokraj njega. Podignula je pogled i prvi put ugledala svoj odraz u zrcalu. Zaprepastila se. Kao da je neka druga žena zurila u nju raširenih uplašenih očiju. Na potiljku i oko ušiju kosa joj je bila blago kovrčava. Obrazi su joj bili mršavi i upali, a kosti naglašenije. Čak joj je i vrat izgledao nekako premaleno, a ramena joj nisu bila mekano zaobljena, nego koščata. Pogled joj je pao na uzak struk i bokove. Dječačke. Kao da joj tijelo nije bilo nimalo meko. Što bi Ethan uopće mogao vidjeti u njoj? Je li uvijek ovako izgledala? Paralizirana pogledom na strankinju u zrcalu, počela se skidati. Uskoro je bila potpuno gola i potpuno je hladno promatrala svoje grudi. Premda male, i dalje su izgledale preveliko za njezino sitno tijelo. Bile su previše bujne. Tražila je svaku nesavršenost i okrenula se bočno kako bi proučila svoj profil. Stražnjica joj je bila nezamjetna, blijeda, neugledna, ne prevelika, ne premala. Obična stražnjica. Podignula je ruku i prešla prstima po netom obrijanom pazuhu. Maren joj je ponudila britvicu da obrije noge i pazuhe, ali nije htjela napustiti prostoriju dok je to činila. Pobjegao joj je tih smijeh. Pravilo broj jedan kad imate posla s luđacima. Nikad ih ne ostavljajte same s oštrim predmetima. Na njoj nije bilo ničega što bi potaknulo muškarca na požudu, ali ni ničega zbog čega bi pobjegao glavom bez obzira. Osjećajući se mrvicu bolje, krenula je prema kadi i ušla u vrelu vodu. Klizila joj je po koži poput svile, uronila se u nju i ispustila dubok uzdah zadovoljstva. Sasvim jednostavan užitak, ali u ovom ga trenutku ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Naslonila se na kadu i pustila vodu da joj se popne do brade. Zatvorila je oči i dopustila da je mir omota u svoj ugodni zagrljaj. Trenutak poslije čula je kako se otvaraju vrata. Automatski se malko uspravila i privukla koljena u slabašnom pokušaju da sakrije tijelo od pogleda. Ethan je došao do nje i sjeo na rub kade. Još je bio odjeven. “Reci mi kako želiš da ovo učinim, dušo. Mogu ući u kratkim hlačama ako će ti tako biti ugodnije, a mogu te ostaviti i samu ako želiš.” Drhtavo se nasmijala. “Ako si ti mene vidio golu, pa želim i ja tebe vidjeti golog.” Nagnuo se i stavio joj prst pod bradu. “Možeš me vidjeti u kakvom god izdanju želiš i kad god želiš.” Rekavši to, ustao je i polako povukao majicu preko glave. Prsa i ruke nabrekli su mu od mišića i Rachel je zadivljeno gledala udoline i krivine na njegovoj zategnutoj koži. Imao je tijelo ratnika. Tijelo na kojem nije bilo ni milimetra suvišnog mesa. Svaki je dio bio nabreknut od mišića, a koža mu je bila oličenje dojmljivih obrisa. Spustio je ruke do uskog struka i zakvačio prste za traperice. Rasporak se otvorio, a onda je traper polako kliznuo niz bokove. Nije ga više mogla gledati tako lakomo, pa je spustila pogled zbunjena vrućinom u obrazima. On joj je bio muž. Zašto ju je bilo sram gledati? Očajnički se željela ponovno upoznati sa svakom nijansom svog odnosa s njim. Opet je htjela intimnost na koju je on očito aludirao. Onu bliskost koja se rodi iz ljubavi. Kad su njegove traperice završile na podu, prekoračio je rub kade, nježno je gurnuo naprijed i smjestio se iza nje. Dok se spuštao u kadu, penisom joj je dodirnuo kralježnicu i Rachel se nepomično ukrutila. Izdržat će. Hoće. Konačno se smjestio, a onda je pažljivo omotao ruke oko nje i povukao je unatrag na svoja prsa. Kovrčave dlake na njegovim preponama, omekšale od vode, pogladile su joj stražnjicu, ali ipak se opustila i dopustila mu da je zagrli.


Položila mu je glavu na ključnu kost. Poljubio ju je u sljepoočnicu. Šokirano je osjetila kako mu drhtavica prolazi tijelom u istom trenutku kad je opazila nešto mokro na svojoj koži. Suze. Njegove suze. Pokušala se okrenuti, ali pojačao je stisak oko nje. “Ostani”, rekao je jecavim glasom. “Samo me pusti da te držim, dušo. Samo me pusti da te držim.” Ponovno se opustila u njegovim rukama i ugnijezdila glavu u krivulji njegova vrata. Drhtavica mu još valjala tijelom. Čula je njegove tihe uzdahe na uhu. Čvrsto ju je držao, obilje emocija napinjalo je one mišiće kojima se divila. Umjesto da joj spoznaja da je netko tako duboko voli ulije sigurnost, osjećala se ranjivo. Uplašeno. I možda malko nedostojno. Nakon nekog vremena Ethan se sabrao. Opustio je stisak oko nje i hvatao vodu u rupe pa je polijevao po njezinoj kosi. Zatim joj je istisnuo šampon na kosu i uvukao prste u nju pa je počeo trljati i masirati. Zastenjala je i sklopila oči uživajući u čistom blaženstvu. “Sviđa ti se?” upitao ju je hrapavim glasom. Došlo joj je da zaplače. Bila joj je strana takva nježnost. Toga se nije sjećala i još više ju je boljelo što nije mogla dozvati taj osjećaj u pamćenje. “Zašto se ne sjećam?” upitala je stisnuta grla. “Želim se sjećati. Želim.” Ruke su mu na trenutak zastale, a onda ju je nastavio nježno milovati s ljubavlju stvarajući pjenu. “Sjetit ćeš se, Rachel. Sjetit ćeš se.” Trenutak poslije ruke su mu odlutale na njezina ramena, gnječile joj i masirale napete mišiće. Spustile su se još niže, obigravale oko njezinih prsa pa uronile u vodu. Oštro je udahnula, ali nije joj stavio ruke na grudi. Kliznuo je prstima preko njihove mekoće, no brzo je produžio prema trbuhu gdje ih je zaustavio. Bilo mu je dovoljno zadržati ruke na njezinu struku. “Otkliži malo niže da ti isperem kosu.” Sasvim je opustila tijelo i kliznula niže u kadu. Podignuo je ruku, uhvatio je za bradu i podignuo je tako da joj je lice bilo iznad vode, a glava zabačena. Zatim joj je pažljivo isprao kosu. Kad je završio, poljubio ju je u čelo, stavio ruke pod njezina pazuha i dizao je sve dok ponovno nije sjedila uspravno. Ponovno joj je prstima okrznuo dojke dok je pomicao ruke, ali kao i prije nije se zadržavao na njima. “Rachel?” Njezino mu je ime sišlo s usana poput molbe, istisnuto u dugom i nježnom dahu koji je graničio s čežnjom. Umirila se čekajući što će je pitati. “Sjećaš li se što se događalo dok si bila zarobljena?” Ukočila se i počela brže disati. Njegove su je ruke milovale po ramenima i utješno je gladile. Polako je kimnula. “Nekih stvari. Ne svih. Ona stvar... Droga koju su mi davali sve mi je pomutila.” “Čega se sjećaš? Možeš li mi ispričati?” Odmahnula je glavom. “Ne. Ne želim misliti na to.” Ruke su mu se stegnule na njezinim ramenima. “Jesu li te ozlijedili?” Uvenula je uz njegovo tijelo, objesila se poput ispuhanog babina. Voda se hladila oko nje. Naglo je zadrhtala. Ethan je tiho opsovao i stopalom pokušao doseći odvod. “Idemo van pa ćemo razgovarati u spavaćoj sobi. Dobro će nam doći odmor, i meni i tebi, i bit će lijepo da te mogu malo držati u naručju.” Uhvatio se za rubove kade i podignuo na noge. Voda mu je spala s tijela i prolila se oko njih. Iskoračio je i dohvatio ručnik. Rachel ga je ovoga puta bez srama promatrala dok se brisao. Kad je završio, uzeo je još jedan ručnik i stavio ga sa strane. Onda ju je primio za ruke i podignuo na noge. Kad je izašla iz kade, omotao je ručnik oko nje i povukao je prema svom golom tijelu. Trljao ju je od glave do pete, a onda joj omotao kosu ručnikom. “Znam da sam ti rekao da izabereš odjeću, ali što kažeš na to da ti dam svoju majicu, a kasnije kad ustanemo, odjeneš nešto svoje? A možemo i ostati u krevetu sve do sutra.”


Drhtavo se nasmiješila. “Zvuči dobro. Baš sam umorna.” Poljubio joj je usne pa se odmaknuo. “Ostani gdje jesi. Idem se obući pa ću ti donijeti majicu.” Vratio se sekundu poslije u kratkim sportskim hlačama i s majicom za nju. Obukao ju joj je. Pala joj je niz tijelo sve do koljena. Spustila je pogled na sebe, a potom opet pogledala u njega. “Na meni ta majica nikad nije izgledala tako dobro”, rekao je nasmiješeno i uhvatio je za ruku. “Spremna?” Uvukla je prste između njegovih i kimnula.


18. POGLAVLJE NORMALAN krevet. Izgledao je toplo, meko i primamljivo i samo je uskočila u gomilu pokrivača. Najjednostavniji užici, oni koje u svakodnevnom životu tako lako uzimamo zdravo za gotovo, sad su joj bili najslađi. Topla kupka. Udoban krevet. Sve što joj je posljednjih godinu dana bilo uskraćeno. “Hoću li te uspjeti naći ispod svih tih pokrivača?” zadirkivao ju je Ethan dok se penjao na krevet. “Mislim da ću ostati ovdje tjedan dana”, rekla je čeznutljivo. “I mene bi se dalo nagovoriti”, rekao je zavukavši se do nje. Legao je na bok i naslonio glavu na dlan, a lakat je uglavio između jastuka. Podignula je pogled prema njemu i proučavala mu izraz lica, različite odsjaje u njegovim očima. “Oči su ti tamnije od Samovih”, rekla je zamišljeno. “Jako sličiš na Garretta. Misliš li da ga se zato sjećam?” Zatreptao je kao da nije očekivao te nasumične misli koje mu je uputila. Naborala je čelo u mislima analizirajući Donovanovo lice. “Donovan ima zelene oči, a vi drugi imate plave.” Ethan se nasmiješio i dodirnuo joj obraz. “Polako, dušo. Ne pratim te.” Ukopala se malo dublje u pokrivače i trudila se da ne zijevne gledajući u njega. Sviđao joj se kontrast bijelih plahti i njegove preplanule kože. Gutala ga je očima taj prekrasni prizor. Je li ga uvijek gledala s takvim divljenjem? Zašto se nije mogla sjetiti? Iskre emocija. Bilo čega. Ponovno se u nju uvukla tama, nepozvana i podmukla. Obuzeo ju je strah. Strah od nepoznatog, ali i strah od sjećanja. Zašto? Kakve je to mračne tajne skrivala ova naizgled savršena kuća? “Većina nas ima plave oči. Tata ima plave oči, a mama smeđe. Van je naslijedio zelene, a Nathan i Joe imaju mamine smeđe oči.” “Mislila sam da je smeđa boja uvijek dominantna u odnosu na plavu”, rekla je i namrštila se. “Pitaš tupavog vojnika da ti objasni genetiku?” “Nisi tupav”, rekla je vatreno. Nasmijao se i palcem joj pomilovao usne. “Još jednako vatrena kad treba stati u obranu onih koje voliš. U svakom slučaju, djed s mamine strane imao je plave oči, pa mama očito nosi taj gen ili kako se to već kaže. Čovječe, nisam crtao one glupe genetske dijagrame još od srednje škole.” “I, da, točno je da najviše sličim na Garretta, ali ti i Garrett bili ste... bliski. Vjerojatno ga se zato sjećaš.” “Tvoje ostale braće uopće se ne sjećam. Ni tvoje majke.” Uzdahnula je. “Kako ću ih pogledati u oči kad će mi biti poput stranaca?” Ethan je lagano prebacio težinu i povukao se više prema dnu kreveta pa mu je lice bilo točno nasuprot njezinu. “Oni sad nisu važni. Ti si važna. Neće se ljutiti. Vjerojatno će biti tužni, ali to je zato što te vole i žao im je zbog onoga što ti se dogodilo. Žele da budeš sretna. Žele da ponovno počneš živjeti svoj život, da opet budeš zdrava i da ti se vrati pamćenje.” Dah joj je pobjegao u nemirnom štucaju. “Ethane?” Nježno joj je zataknuo uvojak kose iza uha. “Da, dušo?” Oblizala je usne. “Ne sjećam se svega što se dogodilo. Hoću reći, sjećam se komadića, na primjer kad je jedan muškarac pokušao...” Na trenutak je stisnula usne, ali onda je otresla sram i nesigurnost. Nije se imala čega sramiti. Ama baš ničega. Pokušali su joj sve oduzeti. Ona nije učinila ništa čime bi ih izazvala. Ethanovi su se prsti umirili na njezinu obrazu, ali više je osjetila nego vidjela kako mu drhtavica potresa snažno tijelo. “Što je pokušao?” upitao je tihim glasom. “Pokušao mi je nauditi”, rekla je neodređeno. “Ali drugi čovjek ga je zaustavio. Ne znam zašto, ali maknuo ga je s mene i vratio mi odjeću.” Ethanovo lice bilo je krut nepokretan kamen. Samo su mu oči otkrivale sirove emocije koje su gorjele u njemu. “Je li pokušao ponovno?”


“Mislim da me nisu silovali” šapnula je. Pogledala ga je kao da od njega traži odgovor. “Bih li znala? Kako bih mogla zaboraviti nešto tako užasno? Sjećam se svega drugoga, svih stvari koje su mi radili.” “Sto su ti radili?” upitao je nježno. Ruke su mu se tresle na njezinu licu, a oči su mu bile tako odlučne, tako usredotočene na nju da se osjećala... dragocjenom. Namrštila se kad su neke uspomene izvirile iz sjena. “Rekli su mi da se nikad neću vratiti kući. Da imam svoju svrhu. Kao polica osiguranja. Što to znači, Ethane? Nije mi jasno.” Ispustio je dah i prsti su mu se umirili na njezinu obrazu. “Ne znam. Ali saznat ću. Kunem ti se.” “Jedanput sam pokušala pobjeći pa su me stavili u nekakav... kavez. Nešto poput sanduka koji je stajao nasred logora. Zvali su ga vrućom kutijom. S jednom rupicom na vrhu kroz koju je ulazio zrak, a u njoj je bilo mračno i strašno vruće. Kuhala sam se unutra.” Nesvjesno je zadrhtala i Ethan ju je zagrlio pa je privukao na prsa. Čula je otkucaje njegova srca i mogla je osjetiti kako se nadima od bijesa. “Poslije toga počeli su s drogom. Mrzila sam to. Užasno sam se bojala, ali potom sam je počela trebati i osjećala bih se dobro samo kad bi mi dali novu injekciju. Mrzila sam ih zbog toga što su radili i zato što su me učinili ovisnom o drogi, a istodobno sam ionako malo-pomalo gubila razum.” “Ne, dušo, nemoj”, pobunio se. “Poslije su je koristili da bi me kontrolirali”, rekla je ne odustajući i prisjećajući se gorke mržnje i neprestane potrebe koja joj je čak i sad gmizala tijelom. “Uskratili bi mi drogu znajući kako će to djelovati na mene. Neprekidno su me držali u stanju apstinencije sve dok konačno nisam više mrzila sebe nego njih.” “Bože.” Njegovo je tijelo zadrhtalo uz njezino. Ramena su mu se dizala i spuštala i pomislila je da možda plače, ali bojala se pogledati, bojala se jer je jedva suzbijala svoje osjećaje. Ako se on slomi pred njom, ona će se samo rasprsnuti. “Pobijedit ćemo ovo, Rachel”, rekao je srčano. “Već si blizu pobjede.” Nije mu mogla reći da je u tom trenutku više željela iglu nego život. Nije mu mogla reći da bi prodala dušu za samo jedan trenutak slatkog zaborava. Ležala je u njegovu naručju bez riječi i molila se da će neprestana potreba već nekako nestati ako zaspi. ETHAN je zgrabio telefon kad je zazvonio nadajući se da neće probuditi Rachel. Ležala je sklupčana na kauču, pokrivena dekom do brade i mirno spavala. Možda i najmirnijim snom u tri dana otkako su došli kući. “Halo?” javio se tihim glasom dok je hodao prema kuhinji. “Kad bi samo uključio svoj prokleti mobitel, mogao bi ga podesiti na vibriranje, pa se ne bi morao brinuti da će netko probuditi Rachel” čuo je Samov mrzovoljni glas. “A zašto bih vam tako olakšao da stupite u kontakt sa mnom?” rekao je Ethan otežući riječi. “Kako je ona?” upitao je Sam zanemarujući bratovu provokaciju. Ethan se pribrao i kratko pogledao prema Rachel. “Bolje je. Bilo je gadno. Nije baš dobro spavala. Mučila ju je apstinencija i noćne more, pa se ni ona ni ja nismo baš odmorili.” “Zvučiš krepano” rekao je Sam, a u glas mu se počela uvlačiti zabrinutost. “Izdržat ću.” “Mama postaje nestrpljiva. Ne znam kako je više držati podalje od vas.” Ethan je uzdahnuo. “Znam da vam je svima teško. Nema ničega što bih više htio od toga da je svi ponovno vide. Kvragu, nadam se da će se sjetiti nečeg ili nekoga kad ponovno vidi cijelu obitelj, ali jako je krhka, Same. Ulaže svu snagu samo da bi se držala na nogama.” “Jesi li je vodio liječniku?” “Aha, to sam prvo učinio. Našao sam i jednu psihijatricu u Clarksvilleu i nazvat ću je čim se Rachel bude osjećala spremnom. Čini se voljna razgovarati sa mnom, ali zasad nije htjela ići kod nekog drugog.” “A što liječnik kaže na njezino fizičko stanje?” “Isto što je rekla Maren. Jako je krhka.


Pothranjena. Zalihe su joj iscrpljene. Rekao je da mora uzimati vitamine. Dajem joj tri obilna obroka dnevno i nešto za prezalogajiti između svakog od njih.” “A apstinencija?” Ethan je provukao ruku kroz kosu i puhnuo. “Na trenutke je još razdražljiva i nervozna. Znam da je to muči mnogo više nego što želi priznati. Drži se stoički, pa ne mogu procijeniti srami li se možda i ne želi da vidim ili me nekako pokušava zaštititi od onoga kroz što prolazi, a zapravo joj je jako gadno.” “Prokleto strašno”, promrmljao je Sam. “Itekako. A ja bih je trebao zaštititi.” Ethan se okrenuo kad je začuo kako netko kuca na ulaznim vratima. “Sranje, moram ići, Sam. Netko je na vratima.” Sam je zastao. “Vjerojatno je Garrett. Mogao si pretpostaviti da će navratiti provjeriti kako ste vas dvoje.” “Aha. Čujemo se kasnije, Same.” Ethan je poklopio slušalicu i otišao prema ulaznim vratima gdje ga je doista dočekao Garrett. Zurio je u Ethana s rukama u džepovima i zakoračio prema njemu. “Mogu li ući?” Ethan je još malo otvorio vrata. “Naravno. Samo tiho. Rachel spava na kauču.” “Kakvo je stanje?” upitao je Garrett dok je ulazio za Ethanom u kuću. Ethan je slegnuo ramenima. “Snalazimo se.” “Izgledaš umorno, stari. Zašto nisi tražio nekog od nas da ti pomogne?” Pitanje je izašlo blago, ali Ethanu je ipak zvučalo kao optužba. Kvragu, vjerojatno ju je i zaslužio, ali kako da ikome objasni kako se osjeća? Izgubio ju je. Punih godinu dana živio je sa spoznajom da je mrtva. A sad mu se nekim čudom vratila. Garrett je prošao kraj kauča u dnevnoj sobi i pogledao Rachel. Smješkao se. Nježno joj je pomilovao obraz, a onda se ponovno okrenuo prema Ethanu. “Mislim da bi trebao otići do mame i tate. Ne znam čak ni je li ti itko rekao da su Joe i Nathan kod kuće. Ne mogu dočekati da te vide.” “Rekao mi je Sam”, odgovorio je Ethan tihim glasom. “Neću je ostaviti. Znam da je svi žele vidjeti. I razumijem to, vjeruj mi, ali moram učiniti ono što je najbolje za Rachel, a bojim se da ne bi bilo dobro da je sad bombardiram s cijelom obitelji.” “Nisam mislio da povedeš i nju. Slažem se da je ne smiješ prerano opteretiti. Ali mislim da bi ti trebao otići do njih. Mama je strašno zabrinuta za tebe. Tata isto.” “Ne mogu je ostaviti” rekao je Ethan neuvjereno. “Ja ću ostati s njom. Ionako spava. Moraš malo izaći, stari. Na svjež zrak. Diši malo. Ne možeš nastaviti ovako jer ćeš se raspasti, a kakva joj onda korist od tebe?” Isuse. Ethan je progutao knedlu. Garrettove riječi itekako su imale smisla, ali, kvragu, nije želio ostaviti Rachel. Ni na trenutak. Kako objasniti čistu paniku koju je osjećao od te pomisli?Što ako ode kod mame i tate i shvati da je sve ovo bila samo neka nepojmljiva maštarija? Garrett je došao do njega i stavio mu ruku na rame. “Gledaj, meni se čini da imaš dvije mogućnosti. Možeš odvući dupe u auto i otići na nekoliko sati kod mame i tate. Ili ja mogu pozvati Sama, Vana, Nathana i Joeja ovamo pa da te oni odvuku nasilu. Bilo kako bilo, izaći ćeš malo iz ove kuće.” Ethan je čvrsto stisnuo prste u šaku. Nikad prije nije želio nekoga udariti kao što je u tom trenutku želio udariti Garretta. I Garrett je to znao, ali samo je stajao na mjestu, spuštenih ruku, i ne pokušavajući se obraniti. “Treba ti tvoja obitelj”, rekao je Garrett blagim glasom. “I Rachel te treba.” Ethan je zatvorio oči. “U redu. Ići ću. Zakuni se da ćeš me nazvati ako me bude trebala. Povremeno se probudi i zaboravi... Zaboravi gdje je. Moraš biti kraj nje da je ne uhvati panika.” Garrett ga je prekinuo prije nego što je još išta rekao. “Idi. Snaći ću se. Pazit ću na nju umjesto tebe.” Ethan je udahnuo, a onda se okrenuo i počeo tražiti ključeve. Kad ih je našao, otišao je do kauča na kojem je ležala Rachel tako mirno da se nije ni promeškoljila. Na trenutak je gledao kako joj se prsa lagano dižu i spuštaju. Čelo joj je bilo naborano i čak je u snu izgledala zabrinuto. Sagnuo se i poljubio joj boru na čelu. “Lijepo spavaj, dušo”, šapnuo je. “Vratit ću se.”


19. POGLAVLJE ETHAN je izašao iz terenca, zalupio vratima pa duboko udahnuo i krenuo prema ulaznim vratima roditeljske kuće. Premda se veselio što će vidjeti Nathana i Joea, odvojenost od Rachel, čak i nakratko, činila ga je napetim. Vrata su se širom otvorila čim je zakoračio na stube. Majka mu je raširenih ruku pohitala ususret. Premda ju je progutao rukama, više je ona držala i grlila njega nego on nju. Suze su mu zapeckale vjede i duboko je udahnuo kako bi ih potisnuo. “Ethane, hvala Bogu što ste ti i Rachel stigli kući”, rekla je majka. Pridignula se na prste, stavila mu dlan na obraz i poljubila ga istodobno brišući suze sa svojih obraza. Primila ga je za obje ruke i stisnula ih, a potom ga povukla prema vratima. “Nathan i Joe su ovdje?” upitao je Ethan kad je zavirio u prostoriju. Odmahnula je glavom. “Nisu, pomažu Samu i Donovanu. Uđi i sjedni da te dobro pogledam.” Smjestila ga je na stolac za kuhinjskim stolom, a ona je ostala stajati zureći u njega očiju punih majčinske ljubavi. “Grozno izgledaš” prekorila ga je. Zatim je utonula u stolac nasuprot njemu i uzela ga za ruke. “Kako je ona?” Progutao je knedlu u grlu. “Dobro je. Spavala je kad sam otišao. Garrett je s njom.” “Kako je zapravo?” nježno je upitala. Zatvorio je oči. “Krhka je, mama. Oni gadovi... Oni gadovi držali su je godinu dana. Godinu dana. Godinu dana me trebala i proživjela je tko zna što.” Prigušio je jecaj od srama da bi se mogao slomiti pred vlastitom majkom, za Boga miloga. Ustala je i ponovno joj je bio u zagrljaju. Čvrsto je omotala ruke oko njegovih ramena. Okrenuo se prema njoj kao što je činio kad je bio dijete, a njegova tuga prigušila se u njezinoj majici. “Trebao si ranije doći”, tješila ga je. “Ne možeš ovo sam, sine. Previše je. Ima nas mnogo koji bismo ti pomogli, ali moraš nam dopustiti.” “Ona me treba”, rekao je promuklo. “Već sam je iznevjerio. Neću to ponoviti.” “Zar ćeš je iznevjeriti ako nakratko odeš u posjet majci koja je strašno zabrinuta za tebe dok Garrett pazi na nju?” “Nazvao te.” “Da, javio mi je da dolaziš. Bilo je i vrijeme. Zar si mislio da ćemo ti provaliti u kuću ili da nećemo razumjeti ako je još ne možeš dovesti k nama? Jako smo zabrinuti za vas oboje, Ethane. Toliko je želim vidjeti da me boli. Želim je ponovno zagrliti. Želim vidjeti svoju kćer. Ali mogu čekati.” “Ethane, stigao si.” Ethan je podignuo pogled i potom ga brzo skrenuo kad mu je otac ušao u kuhinju. Bilo je dovoljno loše što je imao provalu emocija pred majkom i ne bi podnio da se slomi pred vlastitim ocem. Ta je misao nestala istog časa kad ga je otac snažno privukao sebi i stisnuo ga u mišićavom zagrljaju. Njegov je otac otvoreno zaplakao, a veliko mu se tijelo grčevito treslo dok su mu snažni jecaji trgali grudi. “Hvala Bogu, hvala Bogu što si došao. Majka i ja smo se strašno brinuli. A onda su se Sam i Van pojavili ovamo sami. Ne možeš ni zamisliti kako smo se osjećali kad smo ih ugledali na vratima onako prljave i umorne, bez tebe i Garretta. Jednako strašno kao onog dana kad su nam rekli da je Rachel mrtva.” “Žao mi je”, rekao je Ethan i stavio ruku ocu na potiljak. “Nisam vas htio uplašiti. Ali nismo vam mogli reći. Barem dok ne budemo sigurni. Ne bi bilo u redu da smo vam probudili lažnu nadu.” “Znači, doista je ona? Kod kuće je?” otac je promuklo upitao. “Kod kuće je”, rekao je Ethan i dopustio da mu se užitak te izjave razlije u prsima. Majčine su se oči ponovno napunile suzama pa je podignula drhtave ruke na lice. “Dovedi nam je brzo, Ethane. Na večeru. Kao u stara vremena. Nećemo vršiti pritisak na nju, obećavam. Samo je želimo vidjeti. Svi je jako volimo.” Ethan je dlanom obrisao oči pa uzeo majčinu ruku. “Hoću, mama. Je li nedjelja okej? Večera


nedjeljom, kao u stara vremena. Obitelj opet na okupu.” “Slava Bogu”, tiho je rekla. “O, Ethane, ovo je čudo. Dobio si dragocjen dar.” Nasmiješio joj se i pomilovao joj vlažni obraz. “Znam. Ovoga puta neću uprskati.” Namrštila se na te riječi, ali Ethan se okrenuo prema ocu prije nego što ga je stigla pitati što je time mislio. “Iskreno mi je žao što smo vas uplašili. Sve se dogodilo jako brzo. Znali smo da ako je doista bila riječ o Rachel, morali smo djelovati brzo, a ako nije, nismo htjeli da ponovno proživljavate gubitak.” “U redu je, sine. Važno je da su moji sinovi i moja kći ponovno kod kuće gdje im je i mjesto. Ne mogu tražiti ništa više.” “Spremit ću ti nešto za jelo”, rekla je Marlene pa pohitala oko kuhinjskog pulta prema hladnjaku. “Sto ostane, možeš ponijeti kući Rachel.” Nije ništa odgovorio i samo je pogledao na sat. Nije ga bilo već pola sata. “Garrett pazi na nju”, rekla je majka tihim glasom punim razumijevanja. “Treba ti predah, Ethane. Skuhat ću ti nešto. Vjerojatno nisi pojeo ništa od onoga što sam vam slala otkad ste stigli.” “Jesam li ikad odbio tvoju hranu, mama?” Osmjehnula mu se kad je uspio nabaciti osmijeh. “Tako je već bolje. A sad sjedni. Pričaj s ocem dok ja spremam večeru. Garrett će nazvati ako te Rachel bude trebala i bit ćeš kući za manje od pet minuta.” SAN je bio isti. Ethan je bio ljut, a lice mu je prekrivao tamni oblak. Očaj ju je zapljuskivao u valovima, a osjećaj bespomoćnosti nasrnuo je na nju. Snažniji od straha od njezinih otimača. Ne, to je prošlost. Sad je suočena s nečim još gorim. Je li to noćna mora? Strašan san kojem su izvor njezini strahovi i nesigurnosti ili je to bilo stvarno sjećanje na njezin život s Ethanom? Vrtjela se u zarobljeništvu svojih snova. Izmučeni jauk neprestano joj je bježao s usana, a jedina misao koju je imala bila je: On te ne voli. To nije stvarno. “Rachel. Rachel. Probudi se, malecka. To je samo san. Vrati mi se.” Ustuknula je od tihog tepanja, kapci su joj zatitrali i otvorila je oči. Brzo je treptala dok joj se pred očima izoštravalo Garrettovo lice. Zapljusnulo ju je olakšanje, a onda mučnina kad je shvatila da joj je laknulo jer pokraj kauča nije klečao Ethan. Zgrabila mu je ruku i čvrsto je stisnula, a srce joj je lupalo kao da će joj izletjeti iz grudi. “Hej, jesi dobro?” Kimnula je, ali prsti su joj još bili čvrsto stisnuti oko njegovih ruku dok se pokušavala uspraviti u sjedeći položaj. Garrett joj je pomogao, zatim sjeo do nje na kauč i stavio joj ruku oko ramena. “Ethan je otišao kod mame, ali brzo će se vratiti. Mogu ga nazvati ako želiš.” Odmahnula je glavom. “Ne. Dobro sam. Zaista.” “Mogu li ti što donijeti? Jesi li gladna?” “Vode.” Ustao je i krenuo prema kuhinji još zabrinuto pogledavajući u njezinu smjeru. Vratio se nakon nekoliko sekundi s čašom vode. Uzela ju je iz njegove ispružene ruke i žedno iskapila. Nakon nekoliko trenutaka tama njezinih snova malo se rasplinula i lakše je disala. Držala je čašu objema rukama i spustila je na koljeno gledajući ravno pred sebe dok je pokušavala sabrati razasute misli. “Rachel? Jesi li sigurna da si dobro? To je izgledalo kao jako ružan san.” Podignula je usne u poluosmijeh. A onda ga je pogledala i još više se opustila kad je vidjela brigu u njegovim očima. “Pričaj mi o Ethanu”, nježno je rekla. Garrett je zbunjeno skupio obrve. “O meni i Ethanu” ispravila se. “Jesmo li bili sretni? Je li me... Je li me volio?” Garrett je duboko udahnuo i naslonio se na kauč. Ispružio je ruke prema njoj. “Dođi.” Spremno je krenula prema njemu tražeći utjehu u njemu, željna istine, ali istodobno s nadom da će je istina umiriti. Kad se smjestila pod njegovu ruku, gurkao joj je glavu dok je nije namjestila na njegovo rame. “Ethan je tvrdoglav kurvin sin. Nikad nije bilo sumnje u to. Svađao se sa svakim od nas.


Uključujući tebe. Ali volio te i voli te. Nemoj nikad sumnjati u to. Bila si prava žena za njega. Ne može se nikako drukčije reći. Bila si mirna, a on se često znao ražestiti zbog raznih stvari. Smirivala si ga.” “Onaj ružni san bio je o nama”, priznala je. “U snu je bio ljut. Jako ljut. Ne znam zbog čega. Ali ja sam bila tako... uplašena. Strašno uplašena. Ne da će mi nauditi, nego da me ne voli, da me ne želi. Zašto sam to sanjala?” Jače ju je stisnuo i poljubio je u glavu. “Bojiš se, malecka. Mi smo ti samo gomila stranaca. Iznenada si ubačena u svijet kojeg se ne sjećaš. Ne mogu ni zamisliti kako je to zastrašujuće. Iznenadilo bi me da nemaš noćne more o svima nama.” Uzdahnula je, a prsa su joj malo potonula od olakšanja. Njegove su riječi imale smisla. “Ali nešto moraš znati”, nastavio je. “Ethan je bio slomljen kad te izgubio. Nije prošao ni dan da nije tugovao za tobom. I sasvim sigurno te nije prestao voljeti. I on se boji, Rachel. Umire od straha da će učiniti ili reći pogrešnu stvar, da će te povrijediti ili da će te, ne daj Bože, ponovno izgubiti.” “Nisam jedina koja pati”, tiho je rekla. “Nisi”, složio se. “Hvala ti”, rekla je jednostavno. “Zapamtit ću to. Drago mi je što je otišao posjetiti majku. Sigurno se brine zbog njega.” “Svi se brinemo. Brinemo se i zbog tebe i zbog njega.” Ruke su joj se tresle i stegnula ih je jače oko čaše s vodom pokušavajući otjerati nervozu. “Hoćeš li me odvesti k njemu?” upitala ga je. Garrett je oklijevao. “Nisam siguran da je to dobra ideja. Neće se dugo zadržati. Mogu ga nazvati da se vrati. Bit će ovdje za pet minuta.” Zbunjeno ga je pogledala. Stisnula je obrve i proučavala ga. “Zašto ne?” “Ne želimo te prenaglo opteretiti. Ethan ima veliku obitelj. Mnogo nas je” rekao je obazrivo. “To može biti jako naporno.” “Dobro sam”, bila je uporna. “Želim... Želim ih vidjeti. Možda ću se nečega sjetiti. Osim toga, ne želim odvajati Ethana od njegove obitelji jer je zabrinut da ću ja pošiziti. Ne mogu ni zamisliti koliko su se svi brinuli zbog njega.” “I zbog tebe, malecka”, rekao je Garrett nježno. “Najviše smo zabrinuti zbog tebe.” “Hoćeš li me odvesti k njemu?” Udahnuo je kroz nos, napuhao velika prsa, a potom ispustio dah u jednom dugom izdisaju pa su mu prsa utonula. “Okej. Odvest ću te onamo. Ethan će me zadaviti zbog toga.” Sumnjičavo ga je pogledala. “Veći si od Ethana.” Nasmiješio se i bljesnuo zubima. “Ali Ethan je podliji.” Podignula je ruku na usta i počela se smijati. A onda su joj se oči raširile koliko ju je taj zvuk iznenadio. “E da, malecka, to, bome, dobro zvuči. Idemo. Mama i tata bit će oduševljeni kad te vide. Budemo li imali sreće, ostatak klana još je u mojoj kući, pa te neće dočekati svi na okupu.”


20. POGLAVLJE NISU imali sreće. Garrett je uzdahnuo parkirajući na maminu i tatinu prilazu kad je vidio da dvorište nalikuje velikom parkiralištu za terence. Ne samo da su Nathan i Joe ponovno bili kod kuće, nego su još doveli Sama i Donovana. Pogledao je u Rachel koja je tiha i blijeda sjedila na suvozačkom mjestu. Prsti su joj bili čvrsto stisnuti u krilu. Zurila je u ulazna vrata kao da očekuje da će eksplodirati. Kvragu, možda i hoće. Parkiravši iza Ethanova terenca, Garrett je ugasio motor, ispružio ruku prema Rachel i uzeo njezinu stisnutu šaku. Polako joj je razdvojio prste, a onda joj ohrabrujuće pomilovao dlan. Nije bio siguran ni da je primijetila što je napravio. “Mogu se okrenuti i vratiti te kući”, predložio je. Naposljetku se okrenula i pogledala ga dubokim i uplašenim očima. “Ne. Mogu ja to. Možda ću se nečega sjetiti.” Jednostavno se divio njezinoj snazi. Njegova je obitelj čak i njega mogla natjerati da vrišti poput curice. Kako se tek suočiti s njima kad su ti potpuni stranci? Hrabro. Teatralno je udahnuo i jednako dramatično ispravio ramena. “Spremna?” Osmijeh joj je zatitrao na usnama. “Spremna.” Otvorio je vrata, izašao i zaobišao automobil dok je ona izlazila s druge strane. Posegnuo je za njezinom šakom, a ona ju je s povjerenjem uvukla u njegovu. Kad su došli nadomak vrata, zastao je i stisnuo joj prste. “Samo zapamti da te vole.” Hrabro se osmjehnula i Garrett je otvorio vrata. Kad je zakoračio u predsoblje, zapljusnuo ga je hladan zrak. U daljini je čuo zvuk televizora i žamor glasova. Svi su bili u dnevnoj sobi. Premda je uživao u ideji da odvede Rachel obitelji, znao je da bi to trebala biti Ethanova odluka. Brat će mu biti bijesan. Ipak, Ethan nije bio na njegovu mjestu, suočen s njezinim molećivim licem. Garrett joj nikad nije mogao reći ne i bio je siguran da Ethan ima isti problem. Zastao je u blagovaonici samo nekoliko koraka od stuba koje se spuštaju u dnevnu sobu. Rachel je naletjela na njega i osjetio je da drhti. Ponovno joj je stisnuo ruku, ali pazio je da bude točno iza njega kad je nastavio hodati. Zaustavio se na vrhu stuba i tiho se nakašljao. Sve su se oči okrenule prema njemu. Ethan je prvi reagirao. Uspravio se smrknuta lica. Majka je podignula jednu obrvu, a zatim se namrštila. Prepoznao je taj izraz. Čekao ga je ukor. Malo je nedostajalo da se ne nasmije. Ta ga je žena jednim pogledom mogla natjerati da se opet osjeća kao petogodišnjak. Nathan i Joe podignuli su poglede s tek slabašnim zanimanjem. Sam se namrštio, a Donovan ga je samo pogledao. Ali to je bio tipični Van, hladnokrvan i nekritičan. “Trebao bi biti s Rachel”, eksplodirao je Ethan. “Prokletstvo.” “Ethane”, ukorila ga je majka. “Pazi kako se izražavaš.” Reagirajući na to, ali i zato što je u tom trenutku želio sačuvati živu glavu, Garrett je povukao Rachel iz skrovišta iza sebe. Bila je ukočena poput daske i oči su joj izgledale divlje. U prostoriji je nastao kaos. Podignuo je ruku da ga stiša prije nego što se Rachel prepadne i pobjegne. “Tišina!” povikao je nadglasavajući graju. Ethan je krenuo prema njima ne skidajući pogled s Rachel. Bilo je očito koliko je zabrinut jer nije čak ni zaprijetio Garrettu. Nije ga ni pogledao. “Rachel, dušo”, nježno je rekao. “Jesi li dobro? Žao mi je što nisam bio kraj tebe kad si se probudila. Nisam trebao otići.” Iza Ethanovih leđa Nathan i Joe su ustali pogleda prikovanih za Rachel i s izrazima potpune nevjerice na licima. Garrett ih je razumio. Sve dok je nije vidio vlastitim očima, i on je sumnjao da je doista živa. Takve se stvari događaju samo u filmovima. Ona je umrla - odnosno, tako su svi mislili - a sad se vratila. Njegova je majka stavila obje ruke na usta, a niz obraze su joj se nekontrolirano slijevale suze. Čak je i njegov dobri stari otac, mrga od čovjeka, izgledao blijedo i potreseno.


Kao i inače kad bi obitelj bila na okupu, Rusty je sjedila odvojeno i nezainteresiranim pogledom promatrala metež. Kad joj je pogled pao na Rachel, suzila je oči i brzo odvratila pogled. Garrett se namrštio. Rachel sad nipošto ne treba usamljeni disident. Naročito netko tko nije pripadao tamo. Kad je Rusty pogledala u Garretta, uzvratio joj je namrštenim licem kojim je odao svu silinu neodobravanja. Rusty je problijedjela i spustila pogled na šake odbijajući ponovno podignuti glavu. “Htjela sam doći”, progovorila je Rachel tihim i drhtavim glasom. “Rekla sam Garrettu da me dovede. Nemoj se ljutiti na njega.” Ethan joj je pogladio obraz. “Ne ljutim se. Samo se brinem za tebe.” Nesigurno se nasmiješila. Garrett se polako odmaknuo i ostavio je s Ethanom. Prostrijelio je mamu i tatu upozoravajućim pogledima, a mama se namrštila kao da mu odgovara da nije glupa. Rachel je provirila iza Ethana i nervozno pogledala ljude u prostoriji. Naravno, prepoznala je Donovana i Sama. Stariji par vjerojatno su bili Ethanovi mama i tata, što je značilo da su preostala dvojica Nathan i Joe. Odvojeno od svih sjedila je mlada djevojka i Rachel se pokušala sjetiti spomena još jednog ženskog člana obitelji Kelly, ali ništa joj se nije vraćalo u sjećanje. Preplavilo ju je razočaranje. Nije ih prepoznala. Oči su joj se napunile suzama, ali ugrizla se za usnicu da ih zadrži. Dosadilo joj je uvijek biti tako plačljiva. “Rachel?” Ethanova mama došla je s drugog kraja prostorije i stala pokraj njega. Rachel je progutala bolnu knedlu u grlu. Vidjela je nadu u ženinim očima. I ljubav. A ona se nije ničeg sjećala. Nije mogla prizvati isto sjećanje na ljubav i privrženost. “Malena moja”, rekla je njegova mama nježno i privila Rachel u zagrljaj. Rachel je gutala duboke udahe kako bi se smirila, ali samo se željela slomiti i zaplakati poput djeteta. Postoji li išta bolje od majčinske ljubavi? Ovo nije njezina majka. Ona nema majku, ali ako je vjerovati Ethanu i Garrettu, Marlene Kelly bila joj je majka jednako kao vlastitoj djeci. “Hvala Bogu što si s nama”, mrmljala joj je Marlene u kosu. Odmaknula se i poljubila Rachel u obraz. Pogladila joj je kosu i nasmiješila joj se vodenastim očima. “Dovoljno si je prisvajala, Marlene. Daj joj da diše pa da i ja mogu zagrliti svoju kćer.” Poskočila je od tog hrapavog glasa, ali opustila se čim je ugledala Franka Kellyja koji je stao kraj Marlene. Nesigurno se nasmiješila tom krupnom čovjeku, a na njezino iznenađenje lice mu se smrvilo i naboranim su obrazima potekle krupne suze. Šokirano je zurila u njega dok je pružao ruke prema njoj. Nije ju zagrlio kao Marlene i možda se bojao da će ga odbiti ili da ga se boji. Koliko god bila nervozna, ona je poželjela utješiti njega. Kratko je oklijevala, a onda zakoračila u njegov zagrljaj i omotala mu ruke oko struka. Nasmijalo ju je kako je prekorio Marlene rekavši joj da joj dopusti disati, a sad ju je on stisnuo tako jako da je jedva uvlačila kisik u pluća. Zatvorila je oči i udahnula njegov miris. Losion nakon brijanja Old Spice. Podsjećao ju je na djeda. Na kožu i snažni miris udobnosti. Doma. “Hej, nisi jedini.” Rachel je otvorila oči i blizu Frankova ramena ugledala nasmiješeno lice. “Tko si ti?” upitala je. Raširio je osmijeh i zabljesnuo je zubima. “Ja sam Joe. Onaj zgodni.” Nije mogla odoljeti i čim ju je Frank pustio, uzvratila mu je osmijehom. Joe ju je uzeo u zagrljaj i podignuo je od poda. “Hej, prekini s tim, tikvane”, zarežao je Ethan. Joe ga je ignorirao i zavrtio Rachel oko sebe. Gledala ga je u oči i iznenada joj je glavom proletjelo sjećanje, vrtoglavo poput osjećaja koji je imala dok ju je u tom trenutku vrtio. Samo bljesak. Ali on je doista bio Joe i nervozno je stajao pred njom. Bio je mlađi. Ista kratka frizura, ali bio je u uniformi. U vojničkim hlačama i čizmama. Čelo joj se nabralo dok se trudila zadržati tu uspomenu. Joe ju je pažljivo spustio i treptala je dok ju je on zabrinuto gledao. “Hej, jesi dobro? Oprosti, malo sam se zanio.” “Pozvao si me van”, naglo je rekla.


Joe je nervozno pogledao prema Ethanu, a onda joj se nasmiješio. “Jesam. Ali davno.” Sam je zakoračio prema njoj. Prisilila se da ne ustukne. “Sjećaš li ga se, Rachel?” upitao ju je. Podignula je ruku do čela i pritisnula je iznad desnog oka iznenada svjesna blagog pulsiranja. Ethanova je ruka kliznula po njezinim ramenima. Blago ju je masirao kao nečujni znak podrške. Podsjećao ju je da je tu. Naslonila se na njega, umorna ali ne i uplašena. Nije se sjećala tih ljudi, ali nije mogla zanijekati ljubav u njihovim očima. Ponovno je pogledala Joea i pretraživala mutne slike u potrazi za nečim što ima smisla. “Stajao si ispred mene. Bio si u uniformi. I bio si nervozan.” Joe se nasmiješio. “Naravno. Zvao sam prekrasnu ženu na spoj.” Nakrivila je glavu. “Jesam li pristala?” Joe je namjestio preuveličano snužden izraz lica. “Nisi. Ali barem si me nježno odbila.” Stavio je ruku iznad srca i odglumio da posrče unatrag. “Oporavio sam se. Nakon mnogo vremena.” Nasmijala se njegovoj nestašnosti. A onda joj je pogled poletio prema muškarcu za kojeg je sad pretpostavljala da je Nathan. Stajao je odostraga i blago se smješkao. “Ti izgledaš drukčije”, rekla je. “Hvala Bogu”, progunđao je Nathan. “Da, ja sam naslijedio izgled. A on... Pa, ne baš mnogo”, rekao je Joe. Nathan je zakolutao očima i progurao se kraj Joea. “Mogu li i ja dobiti zagrljaj?” Spremno je krenula prema njemu ne osjećajući više nelagodu. Tijelo mu se treslo od osjećaja. Shvatila je da su Nathan i Joe unatoč tome što su često izbivali od kuće, bili potreseni baš kao ostatak obitelji. Kad ju je pustio, povukla se i napravila dovoljan razmak između sebe i ostalih kako bi im proučila lica. “Zaista imam obitelj”, rekla je u čudu. U Ethanovim očima bljesnula je bol. Nije ga htjela povrijediti. Zašto su ga onda njezine riječi boljele? “Da, malecka”, rekao je Garrett. “Imaš obitelj. Imaš sve nas. Sa svim manama i vrlinama.” Ethan se ponovno pomaknuo prema njoj. Kliznuo joj je rukom po vratu, a onda ju je uhvatio za čeljust. Palcem joj je nemirno milovao obraz. Nakrivila je bradu da ga može pogledati u oči. “Dušo, jesi li dobro?” U tom trenutku kao da su svi drugi nestali. Spustio je lice opasno blizu njezinom. Još je nijednom nije poljubio. Ne kao muž. Bio je jako oprezan s njom. Pun razumijevanja. Oblizala je usne i u istom trenutku shvatila da želi da je poljubi. Ovdje. A onda je skrenula pogled prema njegovoj obitelji koja je stajala oko njih i gledala ih. Pognula je glavu i zakoračila unatrag, a Ethanova je ruka pala s njezina lica. No brzo ju je uhvatila želeči zadržati kontakt s njim. Osmjehnuo se i isprepleo prste s njezinima, a onda je privukao k sebi. “Jesi li gladna?” upitala ju je Marlene. Ethan se nasmijao. “Mamin odgovor na sve. Hrana.” Marlene je zagunđala, ali oči su joj zaiskrile. “Ti nisi odbio topli obrok.” “Nisam lud.” Javio se Donovan. “Hej, ako ona nije gladna, ja jesam.” Rachel se okrenula u smjeru njegova glasa. Nasmiješio se i kimnuo, ali nije joj se približavao, kao da je svjestan koliko je preplavljena dojmovima. “Ti si tihi brat, jelda?” Donovan je malo raširio oči, a obrazi su mu blago porumenjeli. “Ako pitaš jesam li nepodnošljivi lajavac poput svoje braće, odgovor je ne.” “Plesala sam s tobom na svome vjenčanju”, rekla je, a u glavi joj je zaplesala glazba baš kao što i njih dvoje toga dana. “Zafrkavala sam te i rekla ti da si jedini od braće koji mi nije zgazio stopala.” Osmijeh mu je razvedrio lice. “Tako je. Uvijek sam govorio da su neotesani mamuti.” Sobom je odzvanjao smijeh. Shvatila je da je u prošlosti često čula taj zvuk. Prelazila je pogledom od lica do lica, a srce joj se nadimalo i boljelo je od nepobitne istine. Bila je kod kuće. Imala je obitelj. Voljeli su je.


21. POGLAVLJE RACHEL je trebalo neko vrijeme da se navikne ne samo na spavanje u prekrasnom luksuznom kreveta, nego i na spavanje s Ethanom. Premda joj ta promjena nije nimalo teško pala. Zapravo bi se do polovine noći već tako zalijepila za njega da se čudila što je nijedanput nije odgurnuo od sebe. No činilo se da on jednako uživa u tome da spavaju stisnuti jedno uz drugo. Ipak se morala naviknuti na buđenje bez straha da njega neće biti kad otvori oči. Nikad nije izlazio iz kreveta prije nje i uvijek je pazio da bude uz nju i zagrli je kad se probudi. Jutra su provodili izležavajući se u krevetu, isprepletenih ruku i nogu, a on bi joj dlanom trljao ruku gore-dolje dok se sunce penjalo sve više i punilo im sobu svjetlom. Ni ovog jutra nije bilo drukčije. Zapravo se probudila prije Ethana i ostala ležati gledajući ga kako spava. Izgledao je gotovo ranjivo tako nezaštićen i kontrast ju je oduševljavao. Bio je tako snažan i žilav, njezin zaštitnik, pa ipak, sad ga je htjela dodirnuti, ublažiti brigu koju mu je često vidjela u očima. Pitala se što bi učinio kad bi ga poljubila. Premda je bio nježan prema njoj i često je dodirivao, nijednom je nije pokušao poljubiti - doista poljubiti. Znao ju je lagano poljubiti u čelo. Okrznuti joj usne. Katkad bi joj ovlaš dodirnuo obraz. Ali nije ju poljubio kao ljubavnik. Jedan dio nje znatiželjno se pitao hoće li se sjetiti strasti koja je nekoć postojala između njih, ali drugi je dio bio smrtno preplašen.Što ako ne bi dobro reagirala?Što ako se ne bi sjetila svojih osjećaja prema njemu? Još gore, što ako bi pokušali voditi ljubav, a ona ne bi ništa osjetila? Namrštila se. Ne, to je bilo nemoguće. Bila ga je previše fizički svjesna da bi se to dogodilo. Priljubila se još bliže uz njega sve dok joj usne nisu bile samo centimetar od njegovih. Srce joj je lupalo i prekorila se što je tako blesavo nervozna. To je samo poljubac. Poljubili su se već bezbroj puta u prošlosti. Oblizala je usne, a onda ih pažljivo pritisnula na njegove. Bio je to lahor od poljupca, no ipak je osjetila vrtoglavo uzbuđenje. Zabrinula se da će ga probuditi i brzo se odmaknula. Ali on je i dalje bio nepomičan. Ohrabrena osjećajem topline koji joj se raširio tijelom sve do nožnih prstiju, ponovno je krenula u akciju. Ovaj mu je put poljubila samo kut usana i uživala dok joj je njegova trodnevna brada lagano grebala obraz. Skupivši hrabrost i samopouzdanje, spustila je cijele usne na njegove i ponovno ga poljubila. Usne su mu se razdvojile. Iznenađeno je ciknula. Odmaknula se i vidjela kako napola otvorenim očima gleda u nju. “Dobro jutro”, promrmljao je. Vatra joj je zapalila obraze. Osjećala se poput vragolaste tinejdžerice nakon prvog poljupca. “Ddobro jutro.” Nasmiješio se i prešao joj prstom po nosu. “Sviđa mi se tvoj način pozdravljanja za dobro jutro.” Obrazi su joj se zategnuli i pognula je glavu. “Hej”, nježno je rekao. “Svidjelo mi se. Znaš li koliko sam puta sanjao da ću se ovako probuditi? S tobom u naručju i tvojim usnama na svojima.” Stidljivo se nasmiješila. “Osjećam se glupavo. Poljubili smo se već toliko puta, a meni se čini kao prvi put.” Stavio joj je ruku iza vrata i držao joj glavu na dlanu. “Onda neka bude savršen.” Spustio je usne do njezinih pa ih onako tople i slatke pritisnuo na njezina usta. Srce joj je zadrhtalo i zalepršalo kao da joj je netko u prsima otvorio staklenku punu leptira. Bio je tako nježan. Tako skroman da su joj se oči napunile suzama. Poljubio joj je cijele usne, a onda počeo od jednog kuta i polako napredovao prema drugom. Jezikom je senzualno klizio njezinom gornjom i donjom usnicom, a onda nježno uklizao između njih i razdvojio ih. Podala mu se uzdahnuvši. Dodirnuli su se jezicima, kušajući jedno drugo, istražujući se. Napredovali bi pa se povukli. Izvodili su delikatan ples, njihovi jezici u duelu, isprva polako, a potom sve brže. Disali su sve brže, gutali dah, davali ga i potom oduzimali. Dijelili su svaki udah i uživali u njemu prije nego što bi tražili još. Zar je doista mislila da neće reagirati na njega? Gorjela je za njim. To je jedino i željela, izgubiti


se u njemu. Sklupčati se uz njega tako čvrsto da nikad više ne bude bez njegove snage - njegove ljubavi. Ta ju je pomisao potresla do srži. Kako je on može voljeti kad je zaboravila njihovu prošlost? Kako je može voljeti kad je posljednjih godinu dana mislio da je mrtva? I kako se ona mogla nadati da će ga voljeti kad se sjećala samo fragmenata njihova zajedničkog života? Zašto se nije mogla sjetiti? Ethan se odvojio od nje i spustio joj ruku s potiljka na leđa pa je trljao po njima. “O čemu razmišljaš?” Kolebljivo se nasmiješila usnama natečenim od ljubljenja. “Voljela bih da se mogu sjetiti. Želim se sjetiti kako je bilo. Je li uvijek bilo ovako? Je li bilo ovako ugodno? Ili je bilo bolje?” “Mislim da postaje bolje sa svakim danom koji provedemo skupa”, rekao je. “Mislim da ćemo se za dvadeset godina osvrnuti na prošlost i smijati se ideji da ne može biti bolje ili da smo nekako došli do zida. Zar ne bi trebalo tako biti?” Smjestila se natrag u njegovo naručje i spustila obraz na njegova široka prsa. “Nadam se da si u pravu.” “Ovaj put jesam”, promrmljao je. Nagnula se unatrag začuđena njegovim odgovorom, ali opet ju je poljubio i ona je zaboravila sve osim vrućine njegovih usana na svojima. “Imam ideju što bismo danas mogli raditi”, rekao je kad se ponovno odmaknuo od nje. Upitno je podignula obrvu. “Mogli bismo otići kod Sama i okupati se u jezeru. Nekoliko puta si se sjetila jezera, pa sam pomislio da bi možda pomoglo ako odemo na mjesto na kojem se sjećaš da si bila sretna.” U njoj je proključalo uzbuđenje. Nasumične su joj slike zasule svijest i gomilale se sve dok je nisu preopteretile. “Vrlo rado. Kad ćemo ići?” Obradovao ga je njezin entuzijazam. “Čim izvučemo lijene guzice iz kreveta i odvučemo se dotamo.” “Samu neće smetati?” upitala je zabrinuto. Ethan se nasmijao. “Draga moja ženo, ti si svu moju braću smotala oko malog prsta. Možda se ti ne sjećaš, ali tako je bilo. Neće imati ama baš ništa protiv da dođemo.” Nabrala je čelo. “Ah, da, tako je. Zaboravila sam da si mi rekao da i Garrett i Donovan žive s njim.” “Bez brige. Bit će sve u redu. Bit ćeš dobro.” Stisnuo joj je ruku da dodatno potvrdi svoje riječi, a ona se nagnula prema njemu i kratko ga poljubila, presretna što konačno s njim može biti spontano nježna bez ikakve neugode. I to je nekakav početak. RACHEL je nestrpljivo gledala kroz prozor kad su ušli na Samov šljunčani prilaz. Kuća je bila prekrasna, a zemljište golemo. S desne strane kuće nalazila je još jedna odvojena građevina, veća od glavne kuće, i Rachel se napeto usredotočila na nju, ali nije ju prepoznala. “Što je ono?” upitala je pokazujući prema zgradi. Bila je neobična jer nije izgledala kao kuća. Ni po čemu nije nalikovala na kuću za stanovanje. Bila je to četvrtasta zgrada od sivog kamena s vratima koja su izgledala kao da su od čelika. Podsjetila ju je na ratno sklonište, odnosno ono kako je zamišljala da sklonište izgleda. “To je trenutačno KGI-eva središnjica. Sam priprema mnogo veće mjesto. Zamislio je da će cijela obitelj Kelly jednog dana živjeti na sigurnom u kući koja služi i kao sjedište KGI-a. Ali ma što radila, nemoj ga pitati ništa u vezi s tim. Neće uvući jezik.” Nasmijala se. “Zbilja? Cijela obitelj?” Ethan je uzdahnuo. “Aha. Ima dobre argumente, to mu priznajem. KGI ima mnogo neprijatelja i uvijek će ih imati. S vremenom će biti još gore. Želi nekoliko stotina jutara da ne mora ovisiti o vanjskim izvorima prometa ili zaliha. Kad i ako postavi cijelu stvar na noge, imat će vlastitu pistu za slijetanje, helidrom i kamp za obuku timova.” Raširila je oči. “Znala sam... Hoću reći, vidjela sam vojnike koji su bili s tobom kad si došao po mene, ali... Pa, ne znam što sam tad mislila. Jesu li oni svi iz KGI-a?” Kimnuo je. “Bilo ih je još. Mislim da nisi vidjela Rija i njegov tim. Sam planira dodati još timova,


ali za to treba vremena i moraju proći obuku. Jako je izbirljiv i želi da sve nove članove obučavaju Steele ili Rio. A da bi se to ostvarilo, treba mu još ljudi i sredstava.” Otkad je Ethan ugasio motor, u automobilu je postalo jako vruće i Rachel je otvorila vrata da uđe malo zraka. No još ju je zanimalo sve u vezi s KGI-em i zašto Ethan nije radio s njima.Što je radio nakon što je napustio SEAL-ovce? I zašto ih je uopće napustio? “To mi sve zvuči jako skupo”, rekla je sumnjičavo kad je Ethan zaobišao automobil i došao do njezine strane. Ethan je podignuo jedan kut usana. “Sam je zaradio mnogo novca otkad je izašao iz vojske. Radio je kao konj i sve što je zaradio uložio je u KGI. Garrett i Donovan ravnopravni su partneri i oni također sve što zarade ulažu u tvrtku. Zato još uvijek svi žive zajedno u istoj kući.” Uzeo ju je za ruku i izvukao je iz automobila na sunce. Zaklela se da ako ne bude morala, nikad neće živjeti negdje gdje je vruće. To si je obećala tijekom onih dugih nepodnošljivih dana koje je provela zatvorena u uzavrelom sanduku. Ali ovo je bilo drukčije. Nije se kuhala u mračnoj rupi. Bila je na suncu i zlatne su zrake obasjavale sve oko nje, dokle god je pogled sezao. Bila je slobodna. Na trenutak je samo stajala na mjestu, pustila mu je ruke pa okrenula lice prema suncu i zatvorila oči. Sloboda nikad nije bila lijepa kao sad. Kad je otvorila oči, spustila je pogled na gornji dio kupaćeg kostima, odrezane kratke hlače s nitima koje vise s ruba i japanke na nogama. Bila je odjevena gotovo jednako oskudno kao u zarobljeništvu, ali ovo je bio njezin život i osjećala se ugodno. Koliko je puta nosila takvu odjeću kad bi išla plivati kod Sama? Zatvori li ponovno oči, znala je da će se sjetiti njihove igre. Kako je Garrett baca u jezero. Kako ona izranja iz jezera usta punih vode i Ijutito viče na njega, a potom bespomoćno prasne u smijeh. Sjetila se kako se Ethan baca u vodu za njom. I kako se utrkuju od mola prema sredini jezera gdje je struja jača. Sjetila se brojnih roštilja na izlizanom drvenom molu. Zalazaka sunca na kraju dugog ljetnog dana. “Rachel, jesi li dobro?” Ethanov je glas prostrujao kroz maglovita sjećanja i na trenutak mu je zamjerila što ju je omeo dok se prisjećala. A onda se osmjehnula i pogledala ga. “Sjetila sam se. Ovdje sam bila sretna. Ovo mjesto nosi mnogo sretnih uspomena. Lijepo se sjetiti nekih od njih, znati da su stvarne i da nisu samo neka fantazija koju sam izmislila halucinirajući.” Privukao ju je k sebi, stavio joj ruku na stražnju stranu vrata i nagnuo joj glavu da je poljubi. Nije bio dalek kao prije. To se promijenilo jutros kad ga je poljubila u krevetu. Možda je čekao da ona učini prvi korak. “Drago mi je što imaš lijepe uspomene. Što kažeš na to da stvorimo nove? Čak ću ti dopustiti da me baciš u vodu.” Nasmijala se i hitro ga zaobišla pa instinktivno krenula kamenim puteljkom koji je vodio oko kuće sve do njezina stražnjeg dijela. Htjela ga je pitati zašto je napustio SEAL i zašto ne radi za KGI, ali nije htjela pokvariti sretno i veselo raspoloženje u kojem su bili. Kad je zaobišla kuću i veselo doskakutala na terasu, prekrasan prizor ispred nje zaustavio ju je na mjestu. Nije ni čudo da je toliko voljela ovo mjesto. Voda je svjetlucala poput milijuna dijamanata pokrivenih velom sunčeve svjetlosti. Raskošne plave boje s bijelim rubovima na vrhovima malih valova. Jezero je izgledalo primamljivo i iznenada nije mogla dočekati da skoči u vodu. Pogledala je Ethana i ugrizla se za usnicu suzdržavajući nestašni osmijeh. Izula je japanke i otvorila rampu koja je vodila na mol. “Tko zadnji, magarac!” Nije se mogla sjetiti koliko je jezero točno duboko, samo toga da nije mogla izbrojati koliko su je puta gurnuli u njega. Zato se zaletjela u vodu na noge i pljusnula u nju nekoliko metara dalje. Hladnoća ju je probudila i šokirala. Izronila je hvatajući zrak i vrisnula od studeni. “Tako ti i treba!” povikao je Ethan s mola. Pogledala je prema njemu i vidjela kako izuva tenisice. Zadrhtala je od hladnoće i zaplivala prema obali. Ethan je skinuo majicu i nakratko je vidjela obrise njegovih prsa na suncu. Bio je, jednom riječju, veličanstven. A onda je savršenim skokom uronio u vodu blizu nje. Površina jezera jedva da se namreškala.


Izronio je nekoliko metara od nje i stresao kapljice vode s kose. Širokim je osmijehom pokazao bijele zube. Ponovno je zaronio i prije nego što je shvatila što se događa, našla se u zraku. Smijala se u njegovim rukama visoko iznad vode. “Čovječe, kako ti to uspijeva?” Bacio ju je tako da je pljusnula u vodu, a kad je izronila, privukao ju je k sebi. “Jer sam SEAL-ovac, sjećaš se? Mi činimo nemoguće, i to u vodi.” Zakolutala je očima, a onda joj se vratilo pitanje od prije. Nakrivila je glavu kako bi joj voda istekla iz uha i pogledala ga ispod obrva. “Zašto si otišao iz SEAL-a? Mislim da mi nisi rekao. Hoću reći, sigurno jesi”, brzo je dodala. “Ali ne sjećam se.” Oči su mu se zamračile i tama je odmah otjerala sunčeve zrake. “Trebala si me. Morao sam biti ovdje.” “Zašto onda nisi počeo raditi za KGI? Jesi li zato otišao, da bi mogao raditi s braćom?” Odmahnuo je glavom i zaronio. Gledala je kako se voda kovitla i otkriva njegovo kretanje ispod površine. Pratila je kako se udaljava od mola. Čini se da je načela nepoželjnu temu. Ili je bio nesretan zbog svoje odluke o odlasku, ili je postojao neki drugi razlog za koji ona nije znala. Gubitak pamćenja frustrirao ju je više nego ikad. Kako će izgraditi budućnost kad je prošlost bila obavijena tišinom? No bila je čvrsto odlučila da neće dopustiti da joj ovaj dan unište stvari na koje ne može utjecati. Zaplivala je za Ethanom i sudarila se s njim na pola puta pa su im se ruke i noge zaplele. Smijala se unatoč tome što su joj usta bila puna vode i lupila ga po ramenu. “Namjerno si to učinio!” “Zabavljate li se vas dvoje?” Rachel je pogledala prema molu i ugledala Sama na njegovu kraju kako ih veselo gleda. Danas se nije mogla sjetiti zašto je u njegovu društvu bila onako suzdržana i samo se prepustila dobrom raspoloženju. “Upadaj” rekla je mahnuvši mu. “Voda nije previše hladna.” “Točno znam koliko je prokleto hla...” Stao je u pola rečenice i stropoštao se u vodu ispred sebe. Rachel je šokirano gledala kako se Garrett previja od smijeha na rubu mola odakle je gurnuo Sama u jezero. Sam je izronio pljujući vodu, okrenuo se i povikao u Garrettovu smjeru. “Kurvin sine! Platit ćeš mi za ovo. Drugi moto Kellyjevih. Ne ljuti se, nego vrati.” Garrett se samo još glasnije nasmijao. Donovan je polako došetao do Garretta i znatiželjno pogledao oba brata. “Buraz, bolje ti je da si obukao kupaće. Skidanje mokrih traperica živi je užas.” “Jebi se, Vane” progundao je Sam. Rachel se više nije mogla kontrolirati. Smijeh je proključao i izlio se iz nje. Smijala se tako jako da se morala uhvatiti za trbuh, a onda joj je glava potonula ispod površine i usta su joj se napunila vodom. Ethan ju je brzo povukao gore i držao je za ruku dok se još istodobno smijala i pljuvala. Garrett se nasmijao Samu. “Eto. To je sigurno vrijedilo neočekivanog plivanja.” Sam se dobronamjerno nasmijao. “Aha, ovaj put si pobijedio. Ali idući put? Idući put ćeš je ti nasmijati kad uletiš u vodu.” Toga se sjećala. Mnogo smijeha i zafrkancije. Dobre ljetne zabave. Kako svi zajedno plivaju dokasno navečer. Piju pivo na molu s nogama uronjenima u jezero. Gledaju kako se deverike mrijeste u kasno proljeće. Ovdje se sreća nije činila dalekom. Nije bila neka daleka točka za koju je mislila da ju je nemoguće dosegnuti. Bila je prisutna. Bila je posvuda. Nada je bila živa u njoj. Nije htjela da današnji dan ikad završi. “I ne mora”, šapnuo joj je Ethan. Shvatila je da je posljednju rečenicu izgovorila naglas. “Možemo ovo neprestano ponavljati. Vidjet češ, Rachel. Možemo opet biti oni stari. Samo nam treba vremena.” Stavila mu je ruke oko vrata i istog trenutka zaboravila njegovu braću koja su se glasno prepirala i zezala u daljini.


“Ethane, doista to misliš? Nekad se brinem da nikad nećemo vratiti prošlost. A drugih dana, kao danas, imam više nade. Mrzim to što se ne sjećam. Mrzim.” Pogledao ju je tako ozbiljno da je utihnula. “Prošlost... je prošlost, Rachel. Možemo samo ići naprijed. Prošlost nije važna. Samo ovdje i sad, danas i sutra. Sjetit ćeš se prošlosti. Svakim danom vraća ti se sve više detalja, ali nama je važna sutrašnjica.” Nasmiješila se i čvršće ga zagrlila gurajući ih oboje prema površini vode. Ethan se smijao i hrvao s njom kako bi ih oboje zadržao iznad vode. “Pokušavaš me utopiti, ženo?” “Ne možeš utopiti SEAL-ovca” zadirkivala ga je. “Zar to ne bi bila sramota?” “O, Bože, da”, promrmljao je. “Upucaj me, objesi me, daj da umrem od inficirane zanoktice, ali ne daj da umrem u vodi. Iz principa bi me poslali u pakao.” “Želite li vas dvoje nešto prigristi?” povikao je Garrett s mola. Ethan je mahnuo rukom prema njemu . “Briši odavde. Spremam se poljubiti svoju ženu.” A onda je pognuo glavu i učinio točno to.


22. POGLAVLJE “SIGURNA si da si spremna za ovo? Možemo to jednostavno preskočiti i večeras ostati kod kuće.” Rachel je podignula pogled prema Ethanovu odrazu u zrcalu i spustila četku za kosu. “Ne, želim ići” rekla je mirnim glasom. Razumjela je Ethanovu zabrinutost. Čak ju je smatrala simpatičnom, ali svakim je danom bila sve frustriranija. Sumnjičavo ju je pogledao, ali nije ju pokušavao razuvjeriti. “Okej, ali želim da mi obećaš da ćeš mi odmah reći ako ti postane previše.” Kimnula je i osmjehnula se. “Hoću. Ali, Ethane, ne mogu se i dalje skrivati u ovoj kući.” Zidovi su se zatvarali oko nje, ali ipak mu nije rekla da mora izaći iz kuće jer će inače potpuno poludjeti, baš kao što svi ionako već vjerojatno misle da je poludjela. Marlene je organizirala zabavu dobrodošlice premda je iz Ethanovih promrmljanih komentara Rachel uspjela zaključiti da se događaj pretvorio u nešto mnogo veće od jednostavnog obiteljskog okupljanja. Kad bi je uhvatilo lošije raspoloženje, mislila je da bi se to trebalo zvati zabavom dobrodošlice iz mrtvih. I dalje ju je zbunjivala činjenica da su cijelu tu godinu dok je nije bilo svi mislili da je mrtva. No mislila je i da je, za njihovo dobro, to bilo najbolje što su mogli misliti. Žalovali su i zatim krenuli dalje. Da su znali da je živa i zarobljena, samo bi patili. Kao što je ona patila. Prsti su joj drhtali dok je pokušavala ponovno uzeti četku u ruku i nespretno je hvatala da joj ne ispadne. Želja za drogom pogodila bi je u najčudnijim situacijama. Katkad bi prošlo nekoliko dana da ne osjeti želju i zaboravila bi na otrov koji bi joj pojurio žilama uvijek u isto vrijeme, točno kao sat. A katkad bi je željela više nego idući udah. Ali Ethanu to nikad nije rekla. Kako bi mu to rekla? Brinuo se dovoljno i bez toga da mu ona dodatno otežava. Snažne su joj ruke kliznule golim ramenima i stisnule ih. Podignula je pogled i u zrcalu vidjela njegov odraz iza sebe. Dodir mu je bio pun topline. I utjehe koja joj je trebala kao što joj je prije trebala droga. Uzdahnula je i naslonila se na njega podižući pogled. Njegovi su se prsti polako penjali njezinim vratom do tankog grla i čeljusti. A onda se nagnuo i poljubio je u čelo. Samo jedan brz i nježan poljubac. Ispustila je zvuk frustracije kad se odmaknuo i Ethan se namrštio. “Nešto nije u redu?” Ustala je i okrenula se pa nakrivila vrat da ga može pogledati u oči. “Ethane, želim da me poljubiš. Želim pravi poljubac. Toliko ga želim da me to izluđuje. Želim se osjećati kao prava supruga, a ne kao neka varalica u koju nisi siguran. Nisi me poljubio još od onog jutra kad sam ja poljubila tebe.” Dok je govorila, stavila mu je dlanove na prsa i dodatno naglasila riječi čvrstim pritiskom. Uhvatio joj je šake i držao ih iznad svoga srca. “Zaboga, Rachel, i ja to želim. Boli me koliko to želim. Ali, kvragu, bojim se. Bojim se da ću učiniti nešto loše ili reći pogrešnu stvar. Bojim se da ću te uplašiti jer te želim dodirnuti više nego što želim živjeti.” Zadrhtala je, ali ne od straha. Neobičan joj je osjećaj pojurio tijelom i raširio se u toplom sjaju od kojeg su joj je mišići napeli, a bradavice ukrutile. Tek tad je shvatila da ustvari osjeća žudnju i zamalo se nasmijala. Zaboravila je kako je osjećati takav užitak, doživjeti iščekivanje muževa dodira. Mnogo je prošlo otkad joj je puls posljednji put ubrzao samo od jednog pogleda. I nedostajao joj je taj osjećaj. Bože, kako joj je nedostajao. Buđenje tjelesne žudnje počelo je onog jutra kad ga je probudila poljupcem. Osjetila je poznatu čežnju u tijelu, ali ovo, ovo je bilo tako snažno da je mislila da bi mogla poludjeti ako se ta čežnja ne ublaži. “Poljubi me”, molila ga je nježnim, gotovo nečujnim glasom. Zagunđao je i privukao je sebi pa je lupila prsima o njegova. Njegove su se šake - imao je prekrasne, snažne šake - penjale njezinim rukama pa uz vrat sve dok joj nisu uhvatile lice. A onda je spustio usne na njezine. Trenutak prije nego što su im se usne dodirnule, čula je kako


je oštro udahnuo i zadržao dah. Topli šok njegovih usana na njezinima bio je najugodniji osjećaj koji je osjetila u svojim razasutim i nepotpunim sjećanjima. Je li uvijek bilo ovako? Je li i dok su bili u braku živjela za takve intimnosti ili ih je uzimala zdravo za gotovo poput većine bračnih parova? Nikad više. Uživat će u svakom trenutku. Znala je iz vlastitog iskustva kako se stvari mogu brzo promijeniti i s kojom se lakoćom život može iznenada raspasti. Željna sudjelovati u tom poljupcu, kliznula je jezikom preko njegova i uzdahnula kad se on zauzvrat nježno probio u njezina usta. Ugodno i nevjerojatno nježno, produbio je poljubac, uvukao joj prste u kosu i zapleo se u nju povlačeći joj glavu još bliže svojoj. Osjetila je kako mu tijelo drhti, a prsa pulsiraju od suzdržavanih emocija. Pogađalo ju je što je taj muškarac osjećao tako duboko, što je bio ganut kao i ona i naizgled očajan za njezinim dodirom kao ona za njegovim. Podignula je ruku i nesigurno mu pogladila vrat, a potom i svježe obrijanu bradu. Htjela ga je cijeloga dodirnuti, ponovno upoznati sve oblike njegova tijela. Htjela je vidjeti i dotaknuti, istražiti i ponovno osvojiti ono što je već bilo njezino. Malo je nedostajalo da mu kaže da ipak ne želi ići kod njegovih roditelja. Ethan se odmaknuo od nje hvatajući zrak pa se odmah vratio spuštajući joj brze zadihane poljupce na usne, u kut usana i na čeljust. “Reci mi što trebaš, Rachel. Kunem se da ću ti to dati.Što god bilo.” Morala je skupiti svu snagu kako bi mu rekla ono što je najviše željela. Dosad se uvijek on žrtvovao. Bio je strpljiv i pun razumijevanja. Zaslužio je to od nje. Zaslužio je njezinu hrabrost. “Hoćeš li voditi ljubav sa mnom? Večeras?” U očima mu je buknula vatra i pretvorila ih u blistavu nijansu plave. Otvorio je usta i jednako brzo ih zatvorio. Vidjela je kako mu se nosnice šire od napora uloženog u disanje, a kad je napokon progovorio, glas mu je bio promukao. “Vodit ću ljubav s tobom, dušo. Učinit ću što god želiš.” Nježno mu je pomilovala obraz, a ta potreba da ga dodiruje bila je poput živog bića. “Želiš li me? Kao svoju ženu.” Riječi su izletjele iz nje, a posljednju je izgovorila zamuckujući. Nije ni bila svjesna da drži dah sve dok joj nije pobjegao u drhtavoj eksploziji. Uzeo joj je ruku i stavio usne na njezin dlan. Poljubac joj je poslao drhtaj kroz kožu i ostavljao trnce za sobom. “Želim li te? Boli me koliko te želim. Nema trenutka kad te ne želim. Ali više od toga želim da se osjećaš sigurno i zaštićeno. Ne bih učinio ništa da te uplašim, ali bojim se da ću to ipak nenamjerno učiniti. Ne mogu podnijeti pomisao na to da bih mogao zabrljati i povrijediti te.” Lice mu se iskrivilo od boli, a njezino srce podivljalo trepereći tako snažno da je jedva hvatala dah. “Ethane.” Samo je to uspjela izgovoriti. Grlo joj se stegnulo. Podignula se na vrhove prstiju i poljubila ga. Jako, sa strašću koju se dotad bojala pokazati. Ključala je u njoj i brzo rasla sve dok nije pomislila da će eksplodirati. U njezinu poljupcu nije bilo umješnosti uvježbanog zavođenja. Šakama je nespretno udarala u njegovo lice i konačno ih spojila iza njegova vrata, a prstima se igrala s kratkim dlakama na njegovu potiljku. Kad su je prazna pluća natjerala da se odmakne od njega, oboje je zadihano hvatalo zrak i ponovno ih punilo. “Nećeš me povrijediti, Ethane. S tobom se osjećam sigurno. Čim si ušao u onu kolibu, znala sam da sam spašena. Sanjala sam te. Jedino sam se tebe sjećala iz starog života. Držala sam se za to sjećanje i kad se sve ostalo raspalo.” Polako je spuštao glavu sve dok nije naslonio čelo na njezino. Usne su im bile tako blizu da je mogla osjetiti svaki njegov dah. “Žao mi je što nisam ranije došao” rekao je s boli u glasu. Nasmiješila se i nakrivila bradu taman dovoljno da usnama okrzne njegove. “Došao si. Samo je to važno.”


Uzdahnuo je i povukao se. Sigurno želiš da idemo kod mame? Mogu otkazati.” Odmahnula je glavom. “Ne, već danima ovo planira. Ne želim je razočarati. Nathan i Joe večeras su kod kuće i doista je presretna što ćemo svi biti na okupu. Pretpostavljam da to baš i nije čest slučaj.” Nasmijao se. “Teško je okupiti cijelu obitelj, osim na Božić, a čak ni tad nije uvijek izvedivo. Svi smo služili u vojsci, a gotovo je nemoguće dobiti dopust u isto vrijeme. Malo je lakše otkad su Sam i Garrett osnovali KGI. Sad su još samo Nathan i Joe u aktivnoj službi.” “Možda ćemo ovaj Božić svi moći biti zajedno”, rekla je. I shvatila je da se zaista raduje božičnim drvcima, blagdanskoj glazbi i velikim obiteljskim okupljanjima. Pomisao na to ispunila ju je takvom čežnjom da je odmah zaključila kako je riječ o nečemu što je sigurno voljela. Nevoljko se okrenula natrag prema zrcalu i ponovno pogledala kosu. Bila je jako kratka, pa se nije moglo mnogo učiniti, ali peglom za kovrčanje malo je podignula vrhove, pa je izgledala sređeno, a ne kao iskasapljeno djelo otmičara. “Izgledaš prekrasno”, rekao je Ethan. Vedro mu se nasmiješila. “Uvijek znaš što treba reći i kad. Priznajem da sam se malko sažalijevala. Trebala sam samo pogledati slike da bih znala da mi je kosa prije bila mnogo duža i da sam sad mršavija.” “Kosa će ti narasti, a ako bude po maminome, vrlo ćeš brzo vratiti sve kilograme.” Na to se morala zahihotati. Marlene je doista ozbiljno shvaćala svoju ulogu kad je riječ o hrani. Nije prošao ni dan da nije poslala nekoga s hranom ili da ih nije zvala da dođu jesti kod nje. “Okej, idemo prije nego što izgubim hrabrost.” Ethan joj je uzeo ruku i stisnuo je. “Možeš ti to.” ZABAVA je bila živa dosada, ali od Kellyjevih nije ni očekivala da se iskažu odličnim tulumom. Rusty je sjedila u kutu i jedva prikrivajući dosadu, promatrala što se zbiva. Ovoj je zabavi trebala dobra glazba i pristojan alkohol, a ne neko bezvezno svijetlo pivo koje su neki muškarci pili. Dala bi desnu ruku za samo jednu cigaretu. Ozbiljno je razmišljala o tome da prokrijumčari jednu kutiju, ali Marlene bi podivljala kad bi saznala, ali bez obzira na njezinu opsjednutost pravilima, Rusty ju je ipak voljela. I nije htjela uprskati stvar u prvom pravom domu koji je imala. Zato je samo sjedila ondje poput dobre djevojčice, u odjeći kakvu nose dobre djevojčice i s odgovarajućom frizurom. “Jesi li ti član obitelji?” Naglo se okrenula i namrštila muškarcu koji joj se prišuljao sleđa. “Što to tebe briga?” Podignuo je jednu obrvu i zadovoljstvo mu je razvedrilo pogled. “Samo sam želio postaviti nekoliko pitanja u vezi Rachelina povratka kući, ali to bih želio pitati bliskog člana obitelji.” Osjetila je neobičan osjećaj u želucu. Na njezino iznenađenje, ideja da je ona član obitelji ili da je netko smatra članom obitelji poslala joj je val zadovoljstva kroz vene. “Ne mogu biti bliži”, rekla je bez razmišljanja. “Ipak ja živim ovdje.” Mahnula je rukom prema nekolicini braće Kelly koji su stajali okupljeni na drugom kraju prostorije. “Nitko od njih više ne živi ovdje.” “Odlično, onda si ti prava osoba s kojom želim razgovarati. Mogu li sjesti?”


23. POGLAVLJE RACHEL je čvrsto stiskala čašu i stajala sa smrznutim osmijehom na licu. Nije uopće znala što je u čaši, a nije ni probala okusiti. Tko su svi ti ljudi? Poznavala je sve Kellyje ili barem najužu obitelj, Ethanovu braću i roditelje. Ali prostorija je bila dupkom puna ljudi koje nikad u životu nije vidjela. Namrštila se. Naravno da ih je već vidjela. Samo ih se ne sjeća. Nije se bilo lako smješkati i pretvarati kad je toliko ljudi pričalo s njom kao da je oduvijek poznaju. Neki su čak opisivali konkretne događaje kojih se ona uopće nije sjećala. Ali kimala je kad je bilo prikladno i smješkala se dok je zubi nisu zaboljeli. Nakon šeste osobe koja joj je prišla pomiješala su joj se sva imena i lica. Ethan je cijelu večer bio pored nje, ali osjetila je potrebu da pobjegne barem na nekoliko minuta, pa se okrenula prema njemu i nasmiješila mu se da ga umiri. “Moram na zahod. Brzo se vraćam, okej?” Kimnuo je i krenula je iz prostorije probijajući se kroz gužvu. No umjesto da ode u kupaonicu, iskrala se kroz kuhinju nadajući se da je Marlene zauzeta nečim drugim. Izdahnula je od olakšanja kad je vidjela da je zrak čist. Otvorila je klizna staklena vrata koja su vodila u stražnji vrt i iskoračila na noćni zrak. Pluća joj je ispunio miris desetaka različitih vrsta cvijeća posađenog u kutijama i ciglenim posudama poredanima uz rub staze. Marlene joj je rekla da su njih dvije provele sate i sate osmišljavajući savršeni vrt, a zatim su se posvetile uređenju Racheline i Ethanove kuće. Nije se htjela previše udaljiti ako je netko slučajno potraži, pa je sjela na drvenu klupu s pogledom na bazen za ptice i usredotočila se na disanje. Udah i izdah. Nakon nekoliko minuta stezanje u prsima je popustilo i počela se opuštati. Opustila je prste i položila dlanove na glatku površinu klupe. Frank je napravio tu klupu. Ta joj se uspomena iznenada pojavila u glavi i nasmiješila se primivši tu informaciju poput starog prijatelja. Kopala je po pamćenju tražeći još i nailazila na raštrkane komadiće informacija. Frank je imao svoju željezariju. To zna iz sadašnjosti. Ali bio je vješt i u ručnom radu. Volio je alat. Kad je Marlene izgubila svaku nadu da će joj ikad napraviti klupu kakvu je zamislila, otišla je u Walmart s druge strane jezera, u Parisu, i kupila jednostavnu vrtnu klupu. Frank se odmah uvrijedio i za tri dana dovršio čvrsto konstruiranu klupu. Marlene je zadovoljno priznala Rachel da je sačuvala račun iz Walmarta i da kupljenu klupu nije ni izvadila iz garaže. Ako ništa drugo, muž joj je bio posve predvidljiv. Rachel se razveselila tom sjećanju i uživala u komadićima informacija koji su joj otkrivali odakle je došla i kamo pripada. Bila je toliko zanesena sjećanjima da nije ni primijetila da više nije sama sve dok se netko lijevo od nje nije nakašljao. Uplašeno se uspravila i oprezno okrenula glavu u smjeru odakle je zvuk došao. Iz sjene je iskoračio muškarac. Uočila je da je u uniformi i da ima pištolj na boku. “Oprosti ako sam te uplašio.” Način na koji je otezao riječi kod njega bio je naglašeniji nego kod Ethana i ostalih Kellyjevih. Imao je nešto južnjačko u sebi. I izgledao je mlado ali ne premlado. Možda je u srednjim dvadesetima. Nije ga upoznala, ali pretpostavila je da je on šerifov zamjenik koji je Kellyjevima bio jako drag. “Jesi li ti Sean?” Odmah je shvatila da je pogriješila. Ako je on doista Sean, sigurno ga je već poznavala. Nije znala što je sve Marlene rekla njihovim gostima. Možda su svi znali da je potpuno prolupala i da se ne sjeća svog života od prije. Nasmiješio se i zakoračio bliže svjetlu vrtne lampe. Imao je neku toplinu u očima koja ju je iznenadila s obzirom na njegovu profesiju. Kosa mu je bila prljavoplave boje i kratko ošišana poput vojničkih frizura kakve su nosili Kellyjevci. Ali imao je kozju bradicu koja mu je uokvirivala usta i ostavljala dojam da je stariji nego što doista jest. “Taj sam”, rekao je. “Dosta ti je onoga unutra?” Uzdahnula je i odlučila ne lagati. “Malo mi je


previše.” Sean je pokazao na mjesto pokraj nje. “Smijem li sjesti?” Sasvim se pomaknula na jedan kraj klupe, a on se smjestio kraj nje. “Nisam ni ja baš ljubitelj gužve, ali Marlene bi mi skinula skalp da propustim jedno od njezinih druženja. I ja sam na neki način posvojeni Kelly, poput tebe. Nije me rodila, ali to je ne sprečava da mi uređuje život, da me tretira kao svoje dijete i da me poziva na svako obiteljsko druženje.” Rachel se nasmijala. “Doista je posebna, zar ne?” “Najbolja je”, rekao je iskreno. “Ali ugodnije se osjećam s osobama koje upoznam na poslu. Kad nekog uhitim, ne moram glumiti da sam društveni tip i ne moram se zamarati bezveznim ćaskanjem i svim onim 'kako ste, što ima'.” Ponovno se nasmijala grimasi na njegovu licu. “Jadničak. Ove zabave su ti sigurno pakao.” “Recimo samo da mi je drago vidjeti da nisam jedini pobjegao na sigurno. Sad, ako me netko pita, mogu tebe okriviti za svoj odlazak.” “Baš krasno”, rekla je ironično. Nasmijao se. “Akako si ti? Imaš li kakvih birokratskih problema oko koji bih mogao pomoći?” Izvila je usne u tužnu grimasu. “Mnogo je lakše biti mrtav nego se vratiti iz mrtvih. Ethan je pokušao sve obaviti bez mnogo galame. Nipošto ne želimo da moja priča izađe u novinama. Vozačka dozvola nije bila problem, ali socijalno osiguranje već je kompliciranije.” Sean ju je potapšao po koljenu. “Sve će se to srediti. A u međuvremenu mi se slobodno javi ako ti bilo što zatreba. Poznajem te od srednje škole. Maturirala si dvije godine prije mene.” Trznula se. “Žao mi je što se ne sjećam.” “Hej, ne brini se zbog toga. Sjetit ćeš se svega. A kad se to dogodi, sjetit ćeš se i da mi duguješ pet dolara.” Iznenađeno je nakrivila glavu. Vidjela je nestašan sjaj u njegovim zelenim očima. “Izgubila si okladu. Kladila si se da će Tennessee pobijediti LSU. Kao da je to uopće moguće.” “Aha, znači Louisiana? Činilo mi se da imaš malko drugačiji naglasak.” “Tamo sam se rodio i odrastao.” Utihnuo je, a onda se naglo okrenuo. Osmijeh je zamijenilo namrgođeno lice. “Rusty, jesi to ti?” Rachel se okrenula tražeći pogledom djevojku koju je Marlene primila u kuću. Otkad je Rachel stigla, Rusty je s njom progovorila tek pokoju riječ, ali Nathan je natuknuo da se osjeća malo ugroženo Rachelinim povratkom. Rachel je samo željela da može nešto reći ili učiniti i tako ublažiti djevojčine strahove. Marlene joj je rekla sve u vezi s Rustynom situacijom. Rusty je sišla sa staze koja je vodila prema ulazu u kuću i zakoračila na vrtnu terasu. “Aha, murjače, ja sam.” “S kim si pričala?” strogo je upitao Sean. Prijateljski i zafrkantski ton njegova glasa zamijenio je strogo poslovni. Riječi su mu zvučale čelično kao da ispituje osumnjičenika za neki zločin. “Nisam znala da mi treba dopuštenje za razgovor s nekim”, Rusty je drsko odgovorila. “Pusti me na miru, krafniću. Ne pijem, ne pušim niti na bilo koji drugi način iskorištavam Marleneinu gostoljubivost.” Sean je tiho opsovao i nervozno istezao prste. Nešto je zaustio, ali Rusty je brzo nestala u kući. “Ta mala me izluđuje”, promrmljao je Sean. “Uvijek je nabrušena. Volio bih je naučiti malo poštovanja i pristojnom ponašanju, kad smo već kod toga. Ako je ikad uhvatim da tako razgovara s Frankom ili Marlene, sam ću je prebaciti preko koljena. Netko je to trebao učiniti još davnih dana.” “Teško je u tim godinama” rekla je Rachel iznenađena potrebom da obrani Rusty. “Sudeći po onome što mi je Marlene ispričala, nije joj bilo lako. Osim toga, nisam nikad vidjela da je bila nepristojna prema Marlene ili Franku. Ali prema svima ostalima...” “Aha, pričaj mi. Mene obožava jer sam murjak, a imam dojam da je u prošlosti imala posla s policijom. Marlene mi je rekla da ima dosje, ali zabranila mi je da ga provjerim. Kao prava mama. Ne želi da Rustyna prošlost utječe na moje mišljenje. Za Boga miloga.” Rachel se nasmijala zgražanju u Seanovu glasu. A onda je shvatila koliko su već vani. “Morala bih se vratiti unutra. Rekla sam Ethanu da idem na zahod.” “Aha, evo, kreće potraga”, rekao je Sean otežući riječi kad je Garrett izašao u vrt.


“Sve okej, malecka?” upitao je Garrett dok je hodao prema njima. “Aha. Samo sam malo izašla na svjež zrak i razgovaram sa Seanom.” Garrett je gurnuo ruke u džepove. “Hoćeš reći da se skrivaš ovdje s ovom pičkicom koja radi isto?” Sean je nešto progunđao. “Baš tako, a to je isti razlog zbog kojeg si i ti pobjegao van poput curice.” Garrett se nasmijao. “Previše prokletih ljudi. Mama obožava ta sranja, a mi ostali čupamo kosu od muke.” “Što misliš, u kojem će trenutku shvatiti da smo pobjegli s tuluma?” upitala je Rachel. Nije željela povrijediti Marleneine osjećaje. “Bez brige. Mama nas je već naviknula skupljati uokolo. Obično nam da desetak minuta da se riješimo luđačkog pogleda iz očiju, a onda će izaći ljubazna i ugodna ali sa sjajem u očima za koji znaš da ti je bolje da ga ne ignoriraš.” “I onda nas za uši odvuče natrag u kuću”, završio je Sean. “Sam će se pojaviti svakog trena”, rekao je Garrett. “Netko ga je zaustavio na putu van. Ostavili smo Ethana samog neka odgovara na pitanja. Jadničak.” “Oh”, rekla je Rachel. “Možda bih se trebala vratiti. Nisam htjela da zaglavi odgovarajući na pitanja o meni cijelu večer.” Garrett je odmahnuo glavom. “Ne brini se. Zaslužio je to za onaj put kad je nahuškao tetu Ednu na mene za Dan zahvalnosti. Nije prestala pričati skoro sat vremena nakon što je Ethan kidnuo. A ostali gadovi su stajali s druge strane prozora i smijali mi se.” Iz nje je nahrupio smijeh i prelio joj se preko usana. Mogla je zamisliti tu scenu i što ju je više zamišljala, to se glasnije smijala. “Znači, tamo ste se okupili vi šupci”, zarežao je Sam zatvorivši vrtna vrata za sobom. “Premda mislim da nismo dovoljno daleko od kuće da bismo se spasili. Mama će to dopustiti samo dok je zaokupljena nečim drugim. Čim primijeti da nas nema, nadrapali smo.” Rachel se pomaknula bliže Seanu i odmah shvatila što je učinila. Zašto se još boji Sama? Sve je ukazivalo na to da bi joj Garrett trebao tjerati strah u kosti. Sam nije bio ni približno krupan kao Garrett niti je izgledao tako zastrašujuće, ali svaki put kad bi joj se približio, uhvatilo bi je nešto slično panici. Možda zato što je one večeri prvi ušao u njezinu kolibu i bila je uvjerena da ju je došao ubiti. Bez obzira na to kako joj se to sad činilo glupim, nije se mogla riješiti sjećanja na njega kako stoji iznad nje, velik i strašan, s puškom u ruci. No mora mu se priznati da je bio svjestan njezina straha i uvijek je bio iznimno oprezan u njezinu društvu. Čak i sad mu se pogled raznježio i nije se činilo da ga je njezina neskrivena nelagoda povrijedila. Kao da je uočio da se naglo ukočila, Sean je opušteno spustio ruku na njezino koljeno. Nježno ga je stisnuo, sve vrijeme ne skidajući pogled s Garretta i Sama. “Teško je pobjeći od mame u njezinoj kući”, rekao je Garrett rezignirano. “Naći će nas i onda smo gotovi.” Sam se nasmijao. “Prava je šteta kad majka odrasle muškarce može pretvoriti u gomilu pičkica.” Vrtna vrata su se otvorila i Ethan je provirio smrknuta lica. “Hej, ljudi, jeste vidjeli Rachel?” “Upravo je gledam”, odgovorio je Sam. Ethan je izašao i olakšanje mu je prekrilo lice. Zaustavio se kraj Garretta i pogledao u Seana i Rachel, a potom i u sve ostale. “Jesi li dobro?” upitao ju je. Nasmiješila se, nije htjela da se brine. “Sve je u redu. Izašla sam malo na svjež zrak i ne znajući da je ovo stara tradicija bježanja s Marleneinih druženja.” Ethan se opustio i gurnuo palčeve ispod remena. “E da, pretvorilo se u pravu ratnu igru. Pobjeđuje onaj koji preživi najduže, a da ga mama ne odvuče natrag unutra.” Dok ju je gledao, Rachel je znala da razmišlja o njihovu razgovoru koji se odvio ranije večeras, o njihovu poljupcu i onome što je tražila od njega. Zaustavio je topao i naelektriziran pogled na njezinoj koži.


Zadrhtala, ali ne od hladnoće. Zrak u kasno ljeto bio je topao i vlažan, čak toliko da je bio blago neugodan, ali ona je jedino osjećala vrućinu njegova pogleda i obećanje u njegovim očima. “Misliš li da bi nam tvoja mama zamjerila da odemo?” Glas joj je zvučao promuklo. Progutala je leptiriće koji su joj plesali u trbuhu i jurili prema gore kao da traže izlaz. “Odete li sad, neće ni znati dok ne bude prekasno”, rekao je Garrett zasmijuljivši se. “Imaš pravo”, dodao je Sean. Ethan je zatresao glavom i uhvatio Rachel za ruku. “U pravu su. Možemo se iskrasti s prednje strane i ako nas nitko ne zaustavi, nestat ćemo prije nego što itko digne uzbunu. A učinit će to. Mislim na dizanje uzbune. Siguran sam da Garrett nije zaboravio incident s tetom Ednom.” “Da upravo Rachel ne želi otići, već bih te ja otkucao” rekao je Garrett ljutito. Ethan ju je povukao za ruke da ustane s klupe i pogladio joj bradu. “Predlažem da krenemo odmah, prije nego što se predomisli.” Okrenula se i nagnula prema Seanu pa ga poljubila u obraz. “Drago mi je što smo se ponovno upoznali. Hvala što si mi pravio društvo.” Djelovao je iznenađen njezinom gestom, a onda se vidjelo da mu godi. Rachel se zatim okrenula prema Garrettu i kratko ga zagrlila. Konačno se odlučila prestati ponašati blesavo, pa je nespretno krenula prema Samu. “Laku noć, Same”, rekla je gotovo službeno. Sam je raširio ruke i samo čekao. Brzo je udahnula pa zakoračila prema njemu i zagrlila ga. Pustio ju je da ona zagrli njega i samo joj lagano uzvratio. Odmaknula se i iskreno mu se nasmiješila. Čovjek koji toliko pazi na njezine osjećaje nikako ne može biti loš. Odgovorio joj je osmijehom i kratko joj dodirnuo obraz. “Vidimo se, Rachel.” Mahnula im je i krenula za Ethanom prema stazi koja je vodila u prednje dvorište. Dok su hodali prema Ethanovu automobilu, obgrlio joj je ramena i privukao je k sebi. Srce joj je luđački lupalo. Bila je sretna što će voditi ljubav s Ethanom. Bila je i vraški nervozna, možda nervoznija nego ikad prije zbog toga što će biti s njim, ali nije namjeravala dopustiti da je to zaustavi. Bilo je krajnje vrijeme da vrati svoj brak i svoga muža.


24. POGLAVLJE ETHAN je čvrsto stiskao upravljač kad se zaustavio ispred njihove kuće. Jedan dug trenutak samo je zurio ravno ispred sebe, a onda je shvatio da drži dah poput tinejdžera na prvom spoju. Na neki način to je i bio. Njegov prvi spoj. S njegovom ženom. Zaboga. Još nije mogao pojmiti da je ponovno s Rachel. Da mu je poklonjena druga šansa. Čuo je kako mu puls lupa u ušima, ugasio je motor i okrenuo se prema Rachel. Izgledala je nervozno kao i on. Prsa su mu samo malo utonula kad je vidio kako je hrabro stisnula usne. “Rachel. Dušo? Još uvijek želiš da vodim ljubav s tobom?” Dlanovi su mu postali znojni i počeli kliziti po volanu. Prije nego što ju je to pitao, nije ni bio svjestan koliko se bojao da će odustati. Razumio bi. Čekao bi zauvijek kad bi trebalo, ali želio ju je ponovno dodirnuti više nego što je ikad želio išta drugo. Okrenula se i oči su joj nježno zasvjetlucale pod prigušenim svjetlom koje je dolazilo od lampe na trijemu. Te su oči odražavale toliko toga. Strah, oklijevanje, nadu i žudnju. Odlučnost. “Uđi sa mnom, Ethane.” Njezin je hrapavi glas poslao udarni val po njegovoj koži. Osjetio je zatezanje u preponama i morao se promeškoljiti da ublaži neugodu. Uhvatila ga je za ruku i osjetio je kako joj prsti drhte. Isprepleo je prste s njezinima i čvrsto ih stisnuo hrabreći je. Naposljetku je podignuo njezinu ruku do svojih usana i poljubio joj svaki prst. “Idemo”, šapnuo je. Oboje je otvorilo vrata automobila, izašlo i požurilo se prema trijemu. Kad je nespretno počeo petljati oko kvake u obliku kugle, Rachel se naslonila na zid i prasnula u smijeh. Iznenađen veselim zvukom njezina smijeha, zastao je kad je otvorio vrata. Oči su joj veselo zaiskrile i hvatala je dah držeći se za trbuh. “Kakav smo mi par. Jesmo li se ovako ponašali i dok smo hodali? Nervozni poput dviju mačaka dok se tako nestrpljivo želimo domoći kreveta da se spotičemo sami o sebe?” Ethan se nasmiješio, a onda se zahihotao i na kraju se grohotom nasmijao. Napetost je izvjetrila, naslonio se na vrata i brisao oči. “Čini se da smo doista malo očajni. Odnosno, ja jesam. Nikakvo čudo za muškarca da postane nestrpljiv kad se spomene seks.” Ponovno se nasmijala i odgurnula kosu s lica. “Drago mi je što si tipičan muškarac. Bilo bi te teško zavesti da ti seks nikad nije na pameti.” Nije joj više mogao odoljeti, uzeo ju je u zagrljaj i smjestio njezinu glavu pod svoju bradu. Jednostavno je bila... kakva treba biti. Da je to barem prije vidio. Zatvorio je oči i otjerao te uspomene. Ne večeras. Ne sad kad bi sve opet moglo biti savršeno. Gurnuo je vrata ramenom i otvorio ih, a onda je povukao za sobom. Znao je da se ne osjeća ugodno u mraku, pa je odmah potražio prekidač, a svjetlo je preplavilo dnevnu sobu. Ponovno ju je dodirnuo, više da ohrabri sebe, a ne nju. Jagodicama joj je milovao obraz, a onda stavio ruke na njezinu čeljust. “Čekaj me ovdje. Doći ću po tebe za nekoliko minuta. Želim da ti bude savršeno.” Nakrivila je glavu i zbunjeno ga pogledala. Osmjehnuo se i poljubio je u nos. “Udovolji mi. Pusti me da pokušam biti romantičan i napravim sve one stvari koje žene navodno vole.” Osjetio je poniznost od povjerenja u njezinim tamnim očima. Poželio je biti bolji. Biti dostojan. Da je ne iznevjeri, kvragu. Okrenuo se i pohitao u spavaću sobu. Stao je nasred sobe i nekoliko se puta okrenuo oko sebe kao da ne zna što želi i gdje to naći. Svijeće. Rachel obožava svijeće. Uvijek je imala mirisnih svijeća u kući. Gdje su, dovraga, sad te svijeće? On nije ništa bacio, ali mama je dolazila i spakirala mnogo stvari u kutije. Nema šanse da sad ide kopati po garaži dok ga Rachel čeka. Izba. Otvorio je vrata izbe i upalio svjetlo. Na dnu je bilo naslagano nekoliko kutija. Nadajući se da su u jednoj od njih, spustio je onu najvišu i otvorio je. Frustrirano je otpuhnuo kad je našao razne ukrasne figurice i brzo otvorio drugu kutiju. Čim je


dignuo poklopac, zapuhnuo ga je blag cvjetni miris. Unutra je našao nekoliko svijeća raznih veličina. Savršeno. Uzeo ih je koliko god je mogao ponijeti, vratio se u spavaću sobu i razmjestio ih po sobi. Zadovoljan obavljenim poslom, otišao je u kuhinju po šibice. Nakon nekoliko minuta topli sjaj brojnih svijeća osvijetlio je sobu. Nije bilo savršeno, ali poslužit će. A onda je krenuo po Rachel. Prešao je rukom po kosi pa je nastavio spuštati niz košulju, oštro udahnuo da umiri podivljali puls i vratio se u dnevnu sobu gdje je našao Rachel kako stoji pred staklenim vratima i gleda u noć. Prišao joj je sleđa i kliznuo dlanovima po njezinim rukama i ramenima. Kosa joj je zalepršala i uhvatila svjetlo. Trenutak ju je gledao, a onda se nagnuo i usnama joj pogurao kosu s lica njuškajući joj vrat. Njezin nježni uzdah zadovoljstva ispunio ga je valom ugode. Volio je mekoću njezina vrata i svilenkaste kratke dlačice na zatiljku. I njezin miris. Ženstven i blag. Duboko je udahnuo i poljubio je točno iza uha, a onda uživao u njezinu izdajničkom trzaju. “Idemo li u sobu?” Okrenula se i stavila mu ruke oko vrata pridignuvši se na vrhove prstiju da bi približila usne njegovima. “Jako sam nervozna”, priznala je. “Želim da znaš. Ne bojim se. Znam da mi nećeš nauditi. Zapravo i ne znam zašto sam tako napeta. Jako to želim, ali osjećam luđačko komešanje u želucu.” Pomilovao joj je obraz pa prstom pratio liniju čeljusti i zatim usana. “I ja sam nervozan, draga. Zajedno ćemo biti nervozni. Ovo je važno. Oboje to želimo. Trebamo se samo opustiti i ići polako. Zajedno.” “Oh, sviđa mi se to” rekla je tiho. “Zajedno. Vodi ljubav sa mnom, Ethane.” Uzeo ju je za ruku i poveo prema spavaćoj sobi. Kad ju je uveo, Rachel je stala i okrenula se oko sebe zadivljeno gledajući kako svijeće trepere. Nagnuo se i prislonio nos na njezino uho. “Protumačit ću to kao znak da ti se sviđa.” Uzdahnula je i prislonila se na njega. “Nisi morao učiniti sve to.” “Ali želio sam. Želim da bude savršeno.” Rachel se okrenula, stavila mu ruke na prsa i vukla ih prema njegovim ramenima. Sviđale su joj se čvrste konture njegova tijela, blage udubine i brežuljci. Savršenstvo. Kako bi moglo biti išta drugo? Ovo je čekala. “Bit će savršeno, Ethane.” Pognuo je glavu. Rachel je nakrivila glavu. Usne su im bile samo centimetar daleko. Prvi dodir njegovih usana izazvao je drhtaj u njezinu tijelu. Mekan. Izvanredno nježan. Spojila je ruke iza njegova vrata i privukla ga bliže. Ona je produbila poljubac tražeći više. Osjećala se divno razvratno i prvi put otkad se mogla sjetiti, osjećala se lijepom i poželjnom. Ethan joj je spuštao ruke niz leđa, sve niže dok ih naposljetku nije stavio na stražnjicu. Lagano ju je stisnuo, gnječio i valjao obje polovice. Sviđao joj se njegov okus. Nije znala kako ga opisati. Jedan dio bio je miris. Snažan i muževan. Ljubila ga je po čeljusti, a onda mu povukla glavu niže kako bi mu mogla okusiti vrat. Kad mu je pronašla ušnu školjku, zasiktao je poput zmije. Nasmiješila se i uvukla ušku između zubi pa ga zadirkivala jezikom. “Jasno ti je da bih ja trebao zavoditi tebe”, tiho je zabrundao. Rachel se nasmijala i pustila da je zadovoljstvo tog trenutka poklopi poput vala. “Što kažeš na to da zavedemo jedno drugo?” Ponovno joj je zarobio usne. “Nemam ništa protiv.” Poljupci su im postajali sve strastveniji, sve zadihaniji, sve manje zadirkujući. Duboko u njezinu trbuhu stezala se žudnja, sve jače i jače, i širila se prema van u valovima. “Prvo pravilo zavođenja. Barem jedno od nas mora skinuti odjeću. Po mogućnosti ti”, tiho je rekao. Nervozni strah djelomice je zamijenio uzbuđenje. To je bilo blesavo. Vidio ju je golu. Mnogo puta. Već su vodili ljubav. Ali osjećala se kao da joj je prvi put.


“Hej”, rekao je nježno. Odmaknuo se od nje i stavio joj prst pod bradu da podigne glavu i pogleda ga. “Ići ćemo polako, koliko god treba. Da mogu voditi ljubav s tobom dok si potpuno odjevena, učinio bih to, ali mislim da oboje znamo da to nije moguće.” Zahihotala se i osjetila kako nelagoda malo popušta. “Bolje je da ne idemo presporo, inače ćemo oboje ostarjeli i oronuti dok dođemo do vođenja ljubavi.” “Mmm, planiram voditi ljubav s tobom sve dok me ne smjeste u grob. Tomu služi Viagra.” Naslonila se na njega i snažno ga zagrlila pa se opet počela smijati. “Imam prijedlog. Oboje skinimo odjeću. Tko zadnji, magarac.” Odgurnula se od njega čim je izgovorila posljednju riječ i odmah počela bacati odjeću sa sebe. “Ma nema šanse”, rekao je. “Možda si zaboravila u kakvu si se kompetitivnu obitelj udala.” “Ja se skidam dok ti pričaš”, provocirala ga je. Zločesta iskra bljesnula mu je u očima. “Ja sam na dobitku kako god završilo.” Na njezino zaprepaštenje skinuo je sve sa sebe prije nego što se ona uspjela riješiti traperica. Uopće nije disala dok je nepomično zurila u vitke konture njegova mišićava tijela. Uski bokovi, široka ramena, tvrda prsa. A na preponama tamno gnijezdo dlaka oko njegove dojmljive erekcije. Razjapila je usta i buljila u njega besramno fascinirana. “Kvragu, Rachel, vidjela si me već”, promrmljao je. Progutala je knedlu i vratila pogled na njegovo lice. Na njezino iznenađenje, u njegovim je očima bilo malo nelagode. Nasmiješila se. “Kako si se uspio tako brzo skinuti? Zaboga, počela sam prije tebe.” Nasmijao se, a ramena su mu se opustila. “Zaboravljaš da sam bio u mornarici. A tamo moraš moći djelovati jako brzo.” “Prije bih rekla da je to zato što nemaš na sebi sva sranja koja mi žene moramo nositi”, progunđala je. “Vrlo rado ću ti pomoći”, odgovorio je nevino. Pokazala je rukom niz tijelo, na grudnjak i gaćice. “Samo izvoli.” Približio joj se i ponovno je spustila pogled na njegovu erekciju. Silno ga je željela dodirnuti, a onda je shvatila da ne postoji dobar razlog zbog kojeg to ne bi učinila. Kad se stisnuo uz nju, spustila je ruku između njih i obavila mu prste oko kite. Zastenjao je. “Ne igraš pošteno.” Očarana istodobnim osjećajem tvrdoće i mekoće, pogladila ju je i zadivljeno ustanovila da je u njezinoj ruci postala još tvrđa. “Sviđa ti se?” upitala ga je. “Nego što.” “Ja sam još odjevena”, podsjetila ga je. “Ne zadugo.” Pogurao ju je prema krevetu i rukama polako klizio od njezina struka prema bokovima. Uvukao joj je palčeve ispod ruba gaćica i povukao ih dolje. Jednom joj je rukom otklizao do križa, a onda uronio niže prema mjestu gdje su gaćice pokrivale točku točno iznad rascijepa stražnjice. Milovao je to mjesto, zatim kliznuo prstima niže prateći brazdu, a ona je zadrhtala od užitka. Očito je poznavao sve njezine točke ugode. A ona se veselila što će ih ponovno otkriti s njim. Kako li je čudno voditi ljubav s muškarcem koji se sjeća njezinih slabih točki, a ona ih je sve zaboravila. “Volim tvoje dupe. Bio bih najsretniji da ga nikad ne pokrivaš.” Zacrvenjela se na tu izjavu, ali zadovoljstvo zbog njegove pohvale odmah joj je pojurilo venama. “Dalo bi se srediti da ga redovito otkrivam za tebe”, predložila je. “Mmm, može.” Gaćice su joj kliznule niz noge i pale na pod. Njegove su usne pronašle njezin vrat i nakrivila ga je dajući mu bolji pristup. Dok joj se poljupcima spuštao prema ramenu, stavio je ruke na naramenice grudnjaka i povukao ih niz njezine ruke. Vruće i strasne, njegove su usne putovale sve niže, toćno iznad nabreklim grudi. Petljao je oko kopče grudnjaka i napokon je pao s nje oslobodivši joj dojke za njegova usta. Oštro je udahnula i zadržavala dah dok su njegove usne lebdjele opasno blizu bradavice. Napregnula se prema njemu, žudeći za tim da ih dodirne. Bradavice su joj iskočile i pretvorile se u krute osjetljive šiljke.


Potom je zatvorio usta oko jednoga napetog šiljka. Koljena su joj zaklecala i očajnički se držala za njegova ramena pokušavajući se održati na nogama. Snažno ju je sisao i kupao pupoljak jezikom. Osjetila je kako je užitak oštro probada u preponama. Zdjelica joj se nepodnošljivo napela, a klitoris natekao i pulsirao. Htjela je da je dodirne baš tamo i da otpusti nepodnošljivi pritisak koji je rastao sa svakim dodirom njegova jezika. Na trenutak je izgubila pojam o vremenu i prostoru. Osjećaji i utisci, stvari kojih je dugo bila lišena, jurnuli su prema njoj iz svih smjerova, a to ju je plašilo koliko i uzbuđivalo. Dugo su strah i prijezir bili jedini osjećaji koje je proživljavala. Ali osjećati se voljeno i dragocjeno, koliko li je to samo bilo moćnije? Tada ju je nježno uzeo u zagrljaj, kao da je znao kako je brzo izgubila kontrolu. Bio je njezino sidro u divljoj oluji. Njezina stijena. Njezina zaštita. Topila se u njega, držala se za njega osjećajem koji je mogla nazvati jedino očajanjem. Podignuo ju je na ruke. Stopala su joj se odvojila od poda i nosio ju je unatrag sve dok potkoljenicama nije udarila u madrac, a onda ju je nježno spustio na krevet. Gledao ju je kao da se pogledom probija u nju, a na licu mu se ocrtavala napetost dok je razmišljao samo o tome kako joj ugoditi. I odlučnost. Leđima se našla na raskošnoj mekoći plahte. Zadrhtala je kad se nakratko odvojio od nje. Odmah joj je počela nedostajati njegova toplina. Ali vratio se i dopuzao na krevet pa legao iznad nje gledajući je tako napeto da je osjetila vrućinu sve do nožnih prstiju. “Pitam se znaš li uopće koliko si mi lijepa”, šapnuo joj je pa je opkoračio. Iznenada su joj se oči napunile suzama i osmjehnula mu se. Pomilovala ga je po licu, no prsti su joj se tresli od snage emocija. “Sad se osjećam lijepom.” Uhvatio joj je jednu šaku i pritisnuo dlan na svoje usne. “Ne želim da prođe ni dan, a da se ne osjećaš lijepo kao sad. Moja je dužnost podsjećati te na to kad god mogu.” Srce joj se rastopilo. Uzeo joj je obje ruke i polako ih spustio na madrac. Podignuo ih je visoko, iznad njezine glave, a onda zurio u nju ispruženu pod njim, izloženu i ranjivu. Ta ju je pomisao trebala plašiti. Bilo bi logično. Ali nikad se nije osjećala sigurnije. Nasmiješila se i izvila tijelo pozivajući ga k sebi. Bolno je zastenjao pa je počeo gladno ljubiti, popuštajući malo u dotad nepopustljivoj samokontroli. Nije ju samo poljubio, poharao joj je usta. Vruće. Duboko. Tako zadihano da ga nije mogla pratiti. Jezikom je klizio po njezinu, kušao je, tragao po njezinim ustima sve dok jedino to nije mogla okusiti. Osjećala je samo njegove dodire. Spustio je tijelo na njezino, njegova se tvrdoća stopila s njezinim mekim oblinama. Nestrpljivo se ubadao u mjesto gdje su joj se bedra spajala, ali nije navaljivao. Prihvatila je njegovo tvrdo tijelo na sebe, slasni osjećaj njegova klizanja po njezinu najosjetljivijem mesu, tako erotično, tako neizmjerno ugodno. Raširila je noge i kita mu je poskočila i udarila u njezin natečeni klitoris koji je pulsirao. Nježno je zastenjala i nemirno se vrpoljila pod njim. Progutao je zvukove koje je ispuštala. Gutao je i njih i nju gladnim ustima. Protekla joj je godina isparila iz misli. Postojala je samo sadašnjost. Samo neopisiv osjećaj povratka u mužev zagrljaj. Pomicao se iznad nje onako veliki željan. Pod njim se osjećala malo ali zaštićeno i voljeno. Progutao ju je. Nijedan dio njezina tijela nije ostao nedirnut. Kliznuo je rukama s njezina struka na bokove. Savio joj je prste ispod stražnjice i držao ju je gurajući jedno bedro između njezinih kako bi je još više raširio. A onda je uvukao ruku između njih i nježno kliznuo prstima između njezinih nabora. Vrhom prsta zavrtio je po klitorisu i odmah se izvila prema njemu. Tiho je zacviljela. Podignuo se od nje i naslonio se na jednu ruku, a drugom je nježno istraživao delikatno tkivo njezine ženstvenosti. Polako je gurnuo jedan prst u nju testirajući njezinu spremnost. To je bilo zamalo dovoljno da je gurne preko ruba. Stisnula se oko njegova prsta tako napeta tijela da se bojala da će prsnuti.


Trljao je palcem preko napete kvrgice skrivene između nabora i uvukao još jedan prst u nju. “Ethane, molim te.” Nije zvučala nalik na sebe. Ta bezumna žena preplavljena potrebom nije bila ona, ili jest? Htjela ga je preklinjati. Htjela ga je natjerati da navali u nju. Željela ga je više nego što je mogla zamisliti da bi išta mogla željeti. Kao da je osjetio koliko je daleko već dogurala, ponovno se prebacio na nju i namjestio kitu točno na njezin otvor. Nije se žurio, nego ju je neko vrijeme ponovno milovao između nogu, a onda je podignuo ruku do njezine i isprepleo prste s njezinima. “Reci mi ako te bude boljelo”, rekao je promuklo. “Želim da si sa mnom na svakom koraku, dušo. Reci mi ako te nešto uplaši i odmah ću prestati.” Odgovorila mu je podizanjem kukova pokazujući mu da ga želi u sebi. Zatvorio je oči kao da se bori za kontrolu i lagano se pomaknuo naprijed. Ostala je bez daha kad ju je otvorio, a tijelo joj se rastegnulo da bi ga prihvatilo u sebe. Najveličanstveniji i najsnažniji osjećaj koji je mogla zamisliti. Raširila je oči, a dah joj je zastao u grlu kad je ušao dublje. Stao je i zabrinuto je pogledao. “Okej?” Kimnula je, previše napeta i izgubljena da bi oblikovala smislen odgovor. Zarila mu je nokte u ramena i bez riječi ga potaknula da nastavi. Konačno se pomaknuo. Jednim snažnim nastrajem ušao je još dublje. Otvorila je usta i nečujno uskliknula. Vid joj se zamaglio. Nije se mogla prestati tresti i držala se za njega kao da joj život ovisi o tome. Neće izdržati. Previše je. Prošlo je predugo. “Molim te”, preklinjala je. Izvijala je leđa, previjala se i migoljila. Čvrsto ju je držao uz sebe i počeo brzo i snažno nasrtati. O, Bože, to. Napokon. Bio je nježan. Želio je biti nježan, ali sad joj je trebalo da bude čvrst. Snažan. Vatren. Da je podsjeti na sve što je propustila. Njezin zaštitnik. Njezin ratnik. Zabacila je glavu, čvrsto stisnula oči i tako ga snažno zgrabila za ramena da je bila sigurna da će mu ostavi modrice. Trenje ju je tako prekrasno izluđivalo da je bilo gotovo nepodnošljivo. On je bio nabrekao i tvrd. Jako tvrd. Punio ju je iznova i iznova i tijelo mu je neumorno nasrtalo u njezino. Napetost je rasla. Oboje je hvatalo dah i lijepilo se jedno za drugo. “Svrši sa mnom”, šapnuo je Ethan. “Budi sa mnom. Voli me.” Te joj su nježne riječi bile poput melema za dušu. Sklopila je oči, čvrsto se stisnula uz njega i prepustila. Njegovi su bokovi navaljivali na njezine. Napeo se uz nju i držao je čvrsto kao i ona njega. Tijela su im bila tako stisnuta da između njih nije bilo ni centimetra. Isprepleli su ruke i noge, a bokovi su im se valjali u mahnitom ritmu. Ukopao je lice u njezin vrat i šapnuo njezino ime. “Rachel.” Odletjela je. Jedino je tom rječju mogla opisati što se dogodilo. Vinula se u visinu. Euforična i lagana. Kao da je mogla osjetiti kako joj vjetar huči u lice. Podignula je lice prema suncu i osjetila toplinu na koži nakon beskrajno mnogo vremena u mraku. A onda je odlepršala dolje, a Ethan ju je dočekao i uhvatio. Spuštala se polako, nalazeći dom u njegovu naručju. Dom. Napokon dom. Njegove su usne pronašle njezine. Ljubio ju je dugo i slatko. Niz obraze su joj klizile vruće suze i padale na njegov jezik. “Jesi li dobro?” pitao je. Ponovno ga je poljubila previše shrvana osjećajima da bi išta rekla. Nije znala ima li uopće riječi za ono što je osjećala. Zato nije rekla ništa, samo je kimnula. “Volim te, dušo. Nikad ne sumnjaj u to.” Dotaknula mu je lice, milovala mu čvrstu čeljust. “Neću.” Pažljivo se izvukao iz nje i prevrnuo na bok. Privukao ju je k sebi tako blizu da mu je čula svaki otkucaj srca. “Hvala ti”, šapnula je.


Iznenađeno se ukočio. Zbunjeno ju je pogledao. “Na čemu?” “Na tome što sam ponovno osjetila ljubav.” Naslonio je čelo na njezino i provukao prste kroz uvojke njezine kose. “Nikad više nećeš osjetiti ništa drugo” obećao je.


25. POGLAVLJE SAN je bio mračan i ružan. Duboko ju je potresao i to ju je plašilo. Ethan je bio u snu, ali nije bio njezin tješitelj ili ratnik kao što je dugo zamišljala. Bio je bijesan na nju. Očaj koji ju je obuzeo došao je iz spoznaje da je ono što su nekoć značili jedno drugome sad prošlost, pokopano ispod iznevjerenog povjerenja. Suočila se s njim uplašena, znajući da je to kraj. Kraj njihova braka, njihove ljubavi. Nije bila dovoljno jaka da se suoči s njim, ali nije joj ostavio izbora. Želio je da zna. Zašto je bio tako odlučan? Oči koje je toliko voljela sad nisu bile ispunjene toplinom i podrškom. Bile su tvrde i nepokolebljive. “Ne”, šapnula je. Nije ga htjela gledati takvoga. To je samo san. Noćna mora. Nije stvarno. Ili jest? Ti si prijevara. Tvoj brak je prijevara. On te ne voli. Glas je šaptao u najranjivijem dijelu njezine duše. Vrtio se i zaokretao njezinim stazama ostavljajući za sobom očaj kuda god prošao. “Ne. Ne!” “Rachel. Rachel, dušo, probudi se. To je samo san. Vrati mi se.” Nježne su joj ruke milovale lice i brisale suze s obraza. Otvorila je oči i nekoliko puta trepnula privikavajući se na tamu. “Hej”, rekao je Ethan nježno. “Sve je u redu, Rachel. Na sigurnom si.” Stavio je ruke oko nje i privukao je na prsa. Srce joj je luđački lupalo i borila se s panikom koja se još držala za rubove njezine svijesti. Zašto je sanjala taj san? I postajao je sve intenzivniji, a ne slabiji. Zar ne bi panika trebala sve više slabjeti kako je prolazilo vrijeme otkad je bila u zarobljeništvu? I zašto je sanjala da je Ethan tako ljutit? Psihijatar bi joj vjerojatno ponudio teoriju o tome kako njezini podsvjesni strahovi pomole svoj ružni nos onda kad je najranjivija. Priljubila se još više uz Ethana i stisnula ga najjače što je mogla kao da samo snagom svoje volje može reći: Vidiš? Ne mrzi me. Ovdje je. Voli me. Poljubio joj je vrh glave i pomilovao hladnu kožu. Ostala je gola nakon što su vodili ljubav i njegove su ruke trebale biti poput čarolije na njezinoj koži. Ali ona se sva napela i ispunila jezom. Možda je doista bila luda. “Dušo, reci mi što ti je”, šapnuo je Ethan. “Sto te tako uplašilo? Možeš li mi reći što si sanjala?” Ponovno je sklopila oči.Što da mu kaže? Aha, Ethane, sanjala sam da si potpuni gad i da me mrziš. Od toga bi se sigurno dobro osjećao. Ali nekome je morala reći. Plašila ju je pomisao na odlazak psihijatrici koju je Ethan pronašao. Osjećala se bespomoćno i kao da nema kontrolu. Ali možda je vrijeme. Možda ovo ne može sama. “KOJI jebeni kurac?” Sam je prestao stavljati pahuljice u usta taman toliko da sumnjičavo pogleda Garretta koji je sjedio i čitao novine. Garrett je lupio novinama u kuhinjski pult dovoljno snažno da se mlijeko u Samovoj zdjelici prelilo preko ruba. “Opusti se, buraz. Što te tako naljutilo rano ujutro?” Garrett je mrko pogledao Sama obrva spojenih u ljutit olujni oblak. O, da, Garrett je bio bijesan. I ovo je bilo nešto gore od njegove uobičajene mrzovolje. Garrett je nekoliko puta duboko udahnuo da se smiri. Dovoljno je zabrinuo Sama da je odgurnuo zdjelicu s pahuljicama i dohvatio novine. “Zaboga, govori što je bilo.” “Treća stranica”, rekao je Garrett zapjenjeno. Sam je okrenuo na treću stranicu i pogledom preletio sadržaj. Zaustavio se kad je vidio prezime Kelly koje je dominiralo naslovom. “Ajme.”


“Aha” rekao je Garrett bijesno. “Čitaj.” Sam je pročitao članak u kojem je prepričan Rachelin čudesni povratak iz mrtvih. Kad je došao do dijela o ulozi KGI-a u cijeloj priči, počeo je stezati prste sve dok mu se rubovi papira nisu zgužvali u šakama. “Prokletstvo.” “Čitaj dalje” Garrett je smrknuto rekao. Ništa nisu izostavili. Spomenuli su i Rachelinu ovisnost o drogi, ali nigdje nije pisalo da su joj je davali nasilu. Samo da se borila s posljedicama ovisnosti o kokainu i heroinu. Natuknuto je čak i da njezin gubitak pamćenja nije stvaran, nego da je riječ o prijevari kojoj je cilj izazvati suosjećanje. Sam nije mogao razmišljati od bijesa koji se nakupljao u njemu. “Tko im je rekao sva ta sranja?” Garrett je zgrabio novine, a onda pokazao prstom na jedan dio članka. “Čitaj!” Riječi su mu bježale lijevo-desno sve dok nije uhvatio Garretta za zapešće i zaustavio pomicanje novina. Na tom mjestu u članku kao izvor naveden je blizak član obitelji. “To je glupost”, eksplodirao je Sam. “Nema jebene šanse. Nema nikakve šanse da je netko od nas ovako prodao Rachel.” Ustao je, srušio stolac na pod pa koračao gore-dolje kuhinjom tako bijesan da je želio nešto razbiti. Vratio je pogled na Garretta, ali ni on nije izgledao nimalo zadovoljnije. “Što misliš, tko je to učinio?” “Ja nisam. Sasvim sigurno nisi ni ti. Nisu ni mama i tata. Siguran sam da nisu ni Van, Nathan ili Joe. Tko ostaje? Nitko drugi ne zna. Kako mogu znati toliko o KGI-u?” “Sean zna”, promrmljao je Sam. Braća su se pogledala i obojica su došla do istog zaključka. “Nema šanse da je on”, rekao je Garrett. “Voli mamu i tatu. On nam je poput člana obitelji.” Sam je pogledao u Garretta kad mu je iznenada sinulo. “Rusty.” “Vražju mater” opsovao je Garrett. “Ubit ću je. Neće je ni mama spasiti.” “Ovo će povrijediti mamu” rekao je Sam. “Što je ta mala kučka mislila postići ovime?” Sam je uzdahnuo. “Rusty je od prvog dana gledala Rachel kao prijetnju. Mlada je i sjebana i smetalo ju je što je Rachel privukla svu pozornost kad se vratila kući. Ovako se valjda ona osvećuje Rachel.” “Leti van” rekao je Garrett hladno. “Nitko ne može ovako izdati obitelj. Baš me briga što će mama reći. I tata će se složiti kad čuje za ovo. A Rachel će biti slomljena.” “Moram nazvati Ethana. Mora saznati za ovo i sigurno će htjeti biti s nama kad se suočimo s Rusty.” Garrett je kimnuo, a usne su mu još bile stisnute u tanku bijesnu crtu. “Jutro”, pozdravio ih je Donovan kad je dotumarao u kuhinju. Sumnjičavo je odmjerio Garretta i Sama dok je otvarao hladnjak i vadio sok od naranče. “Ako sam prekinuo tučnjavu, nije problem, sklonit ću vam se s puta. Uvijek je lijepo vidjeti krvoproliće za dobro jutro.” “Rusty je prodala Rachel”, rekao je Sam bez okolišanja. “Sve je u novinama.” Donovan se namrštio, zatvorio hladnjak i otišao do pulta s novinama. Dok je čitao, lice mu je postajalo sve mračnije. “Pas mater.” “Točno tako”, rekao je Garrett. “A što ti je to?” upitao je Sam Donovana primijetivši papire u njegovoj lijevoj ruci. Donovan je spustio pogled na njih kao da je zaboravio da su mu u ruci. “Isprintani e-mail. Potencijalni posao. Znam da smo rekli da ćemo mirovati neko vrijeme, dok se ne poprave stvari s Rachel i dok se Cole i Dolphin ne oporave.” “Ali?” upitao je Sam. “Slutim da slijedi neko ali.” Zarumenio se i potvrdio da ima još nešto. “Možda sam im rekao da ćemo ga ipak prihvatiti.” “Koji kurac?” Garrett je pocrvenio od bijesa i obrazi su mu se napuhali kao da će svakog trenutka eksplodirati. “Je li jedino ja kreten još mislim da smo partneri?” Sam je podignuo ruku prije nego što Garrett potpuno prolupa. Izjedala ga je krivnja. Garrett bi dobio srčani da zna što je Sam tražio od Rija i da će se uskoro i on vratiti u Južnu Ameriku. “Okej, Vane, ispričaj nam. Kakav je posao i zašto si već pristao?”


“Riječ je o klinki” rekao je Van teškim glasom. “Oteta je. Roditelji su izvan sebe. Nema zahtjeva za otkupninom. Murija je pretresla sve tragove. Žena je uvjerena da je u pitanju njezin bivši muž i murija je provjerila taj podatak, ali došli su do zida. Bivši živi izvan zemlje, pa ona želi nekoga kome to nije problem.” Sam je ispustio dug uzdah i razmijenio rezigniran pogled s Garrettom. Donovan je bio slab na slučajeve s djecom. Nema šanse da bi odbio takav zadatak. “Okej, Vane. Moraš nam reći sve detalje, a onda ćeš mi reći i kako ćemo to, dovraga, izvesti.” Donovan se naslonio na kuhinjski pult i prekrižio ruke na grudima dok je jednom rukom još čvrsto stezao papire. “Rio je slobodan. Već dugo nije bio na zadatku, ako ne računamo onu pičkastu izvidnicu na koju smo ga poslali. Steele ga još jebe zbog toga.” Sam je odmahnuo glavom. “Rio i njegov tim ne mogu sudjelovati u ovome.” Garrett se okrenuo prema njemu. “Zašto ne?” Sam se pravio da ga nije čuo. “Pola Steeleova tima još neko vrijeme nije na raspolaganju, a ja i dalje ne mislim da je dobra ideja da svi odemo jer će Ethan i Rachel trebati našu podršku, naročito nakon ovoga što je jutros objavljeno u novinama.” Donovan se srušio na stolac nasuprot šanku i naslonio laktove na pult. “Okej, ja mogu povesti P. J., Renshawa i Bakera. Ti i Garrett možete ostati ovdje i posjetiti Colea i Dolphina.” Sam je pogledao Garretta koji nije izgledao pretjerano zadovoljno takvim planom, ali to je bilo tipično za Garretta. Nije mu se sviđalo ništa u čemu nije sudjelovao i što nije planirao od početka. I još je strijeljao Sama pogledom dajući mu do znanja da će se vratiti na pitanje Rija. “Daj mi da vidim taj e-mail” progunđao je Garrett. Jedan kut Donovanovih usana izvio se prema gore, ali trudio se ne nasmijati jer bi to samo dodatno razbjesnilo Garretta. Garrett je čitao e-mail i opsovao. “Isuse, klinka ima samo četiri godine. I zaboravio si spomenuti da je bivši muž osuđivan za zlostavljanje djece.” Donovan je slegnuo ramenima. “I da nije, svejedno bih želio u potragu za njom. Majka je izvan sebe. Njezin je sadašnji muž posvojio djevojčicu. Odgaja je od rođenja. Slomljen je zbog toga što im nitko ne može pomoći. Mi smo im posljednja šansa. Nisam ih mogao odbiti.” “Znaš li gdje se on skriva, Vane?” upitao je Sam. “Imam prilično dobru ideju. Malo sam kopao. Hakirao sam mu financije. Živi u nekoj selendri u Meksiku. Možemo upasti. Neće ni znati što ga je snašlo. Računao sam na to da možemo zgrabiti klinku i vratiti se za najviše četrdeset osam sati.” “Najbolje da nazoveš Steelea i javiš mu što se događa. Htjet će ići. Daj mu do znanja da je on neko vrijeme izvan pogona. Naljutit će se što mu uzimaš ekipu, ali proći će ga. Trebat će ti vremena da sve pripremiš, dobiješ sve potrebne podatke i da okupiš ljude. Nemoj ići naslijepo, Vane. Pričekaj dok ne saznamo sve što možemo i tek onda kreni.” “Okej, okej, shvatio sam. Ako ste vas dvojica završilia s pametovanjem, idem obaviti nekoliko poziva dok vi držite Rusty bukvicu. Žao mi je što ću to propustiti.” Sam je gledao brata kako izlazi iz kuhinje još čvrsto stežući papire u ruci. “Vane.” Donovan je stao i okrenuo se pa upitno podignuo obrve. “Sredi to, okej? Dovoljna mi je nanosekunda da sve otkažem ako zaključim da nemaš konce u rukama.” Donovan je nepovjerljivo izvio usne. “Ja tebi ne govorim kako da rješavaš svoja sranja, Sam. Ne miješaj se. Steele i ja ovo možemo odraditi zatvorenih očiju.” “Kako ti kažeš.” Kad je Donovan izašao, Sam se okrenuo prema Garrettu. “Ti ćeš nazvati Ethana ili da ga ja nazovem?” “Nijedan od nas zasad. Ne dok mi ne kažeš koji kurac se događa s Riom”, odgovorio je Garrett. “Zauzet je” rekao je Sam kratko. “Da? Cime?” Sam je glasno otpuhnuo. “Kvragu, Garrette.” “Nemoj mi srati”, prasnuo je Garrett. “Otkad to ti i Van samovoljno odlučujete što će se raditi?” “Poslao sam ga natrag u Kolumbiju”, rekao je Sam zlovoljno. “Naći ću se s njim za dva dana i


krećemo za onim smradovima. Želim informacije i nije me briga kako ćemo doći do njih.” Garrettove su oči bljesnule od gnjeva. “Ti si ga poslao natrag. I nisi mi rekao. Vraćaš se dolje. Bez mene. Ima li još nešto što radiš bez mene, Same?” “Garrette, ne seri. Baš zato ti i nisam rekao. Jer sam znao da ćeš se ražestiti i htjeti ići s nama.” “Nego što nego želim ići!” Garrett je ustao i udario šakama u stol. “Same, ovo nije samo tvoja obitelj. Nisi glava klana. Jasno mi je da želiš zaštititi sve nas i preuzeti odgovornost na sebe kao pravi vojnik. Ali znaš što? Ne ide ti tako. Mi smo tim. Zaboravio si? Živimo i umiremo kao tim. To su tvoje riječi, a ne moje. Ili misliš da se ta pravila odnose za sve druge, ali ne i na tebe?” “Ja sam tako odlučio. I stojim iza toga.” “Boli me kurac sto si ti odlučio. Ako misliš da ću te pustiti da odeš u neku sklepanu osvetničku misiju, zbilja nisi normalan.” Tad je i Sam ustao i unio se Garrettu u lice. “Trebaju nam informacije, Garrette. Moramo znati zašto su, dovraga, Rachel godinu dana držali u zarobljeništvu i odnosili se prema njoj kao prema životinji!” Garrett je progunđao i nije ustuknuo. Stajali su centimetar jedan od drugog i bijesno se gledali u oči. “Ne osporavam da trebamo informacije. Razbacuješ se tom riječju, a ti sam ništa ne govoriš. Razmisli malo, Same. Mućni malo tom prokletom glavom. Zamisli da odeš u Južnu Ameriku i ne kažeš nam ništa. I tamo te raznesu u komadiće. Što bih ja onda trebao reći mami i tati? Što bih ja trebao učiniti kad ne znam čak ni gdje da te tražim? Ovo je glupost i ti to znaš, inače je ne bi skrivao od mene.” “Ovo je osveta. Ovo je prljavo. Nije časno i ne mogu tražiti od tebe ni od bilo koga drugog iz obitelji da učini ono sto ja moram učiniti”, zapjenio se Sam. “Uvijek jebeni Kapetan Amerika” rekao je Garrett ismijavajući brata. “A što je s Ethanom i s onim što on mora učiniti? Rachel mu je žena. Zašto vodiš njegove bitke umjesto njega?” “Jer mi je brat.” Garrett ga je gledao ravno u oči. Nije popuštao, ali ljutnju od maloprije djelomice je zamijenilo razumijevanje. “Ne ideš sam.” “Ti ne ideš nikamo, Garrette.” “Pokušaj me zaustaviti.” Sam je frustrirano zaškrgutao zubima. “Kvragu, Garrette.” “Idem i ja ili ću istog časa izvući Rija otamo.” Sam je stavio ruku na glavu. “Izvući ćeš ga? Sad kad nam trebaju obavještajni podaci? Poludio si? Moramo otkriti zašto su oteli baš Rachel. Netko je zaprijetio mojoj obitelji.” “Našoj obitelji”, ispravio ga je Garrett. Gurnuo je prst u Samova prsa dodatno naglašavajući svoju izjavu. “Našoj obitelji.” Intenzitet Garrettova lica malo je umanjio Samovu odlučnost. Da je obratno, znao je da bi bio jednako ljut i odlučan kao Garrett. No zbog toga mu nije bilo ništa lakše popustiti. “Kurvin sine”, opsovao je Sam. Nanizao je još nekoliko sočnih uvreda prije nego što je Garrett koraknuo unatrag s pobjedničkim sjajem na licu. “Jesam te.” “Okej, okej. Ne nabijaj mi to sad na nos.” Garrett je slegnuo ramenima. “Onda, hoćeš li ti nazvati Ethana ili ću ja?”


26. POGLAVLJE GERONU Castleu svakog su jutra u ured dostavljali gomilu lokalnih dnevnih novina iz svih dijelova države Tennessee. Imao je običaj popiti dvije šalice kave dok čita o ljudskim sudbinama. Kao pravi političar, uvijek je bio u potrazi za nečim što bi se dalo iskoristiti i nadmeno je smatrao da tako održava bliskost s biračima. Najprije je prolistao novine iz Knoxvillea, Nashvillea i Memphisa. Zatim se posvetio manjim izdanjima i zijevajući preletio gluposti koje se događaju u malim gradovima. Ti ljudi kao da uopće ne žive. Stoka, konji, lov i pecanje. Samo to rade i žive za to. Pravo je čudo što u ovoj selendri od države stopa samoubojstava nije mnogo viša. Tješio se činjenicom da su ga upravo ti neobrazovani zaostali brđani doveli u Senat i neizravno će biti odgovorni kad otrese prljavštinu Polk Countyja sa svojih stopala i preseli se u Bijelu kuću. Pijuckao je drugu šalicu kave i razmišljao o nadolazećom odmoru, kad mu je pogled zapeo na članku o stanovnici Stewart Countyja koja je proglašena mrtvom, a onda se čudotvorno vratila medu žive nakon što je preživjela navodnu avionsku nesreću u južnoameričkoj džungli. Zamalo se ugušio kavom i prolio je svuda po sebi kad je pročitao ženino ime. Rachel Kelly. Skočio je na noge i trljao se po hlačama dok mu je vruća kava pekla najosjetljiviji dio tijela. Ispalio je niz psovki koji bi njegovu majku natjerao da mu ispere usta sapunom. Bila je vrlo pobožna žena, redovito je odlazila u crkvu i nije dopuštala bezbožno ponašanje. Castle je pola života slijedio njezine naredbe i njezin primjer, a drugu polovinu je bježao što dalje od puta moralne ispravnosti. Nije se ponosio svojim grijesima, ali nije se ni kajao zbog njih. A sad se činilo da su se njegovi grijesi vraćali da mu zagorčaju život. Gurnuo je šalicu od sebe ignorirajući mrlju na tepihu i prolivenu tekućinu na stolu. Ponovno je dohvatio novine i pročitao cijeli članak. Katastrofa. Ne samo katastrofa, nego kraj njegove karijere. Kraj njegova predsjedničkog mandata prije nego što je i započeo. Kako je ta kučka mogla biti živa? Preveslao ga je jebeni narkokartel. Nije imao pojma zašto nisu održali svoj dio dogovora, ali platit će mu za ono što su učinili. Zgrabio je telefon i počeo tipkati broj, a onda tresnuo slušalicu natrag na postolje odmahujući glavom zbog vlastite gluposti. Odavde nije sigurno obaviti tako važan poziv. A nije ga mogao obaviti ni s mobitela. Nestrpljivost i panika hrvali su se za njegovu pozornost. Odgurnuo je stolac i gotovo pojurio iz ureda, pokraj svoje preplašene tajnice koja je vjerojatno vidjela da mu je odjeća umrljana. A onda se prisilio da se smiri. Ništa dobro neće proizići iz toga ako na sebe bude privlačio neželjenu pozornost. Nasilu se nasmiješio tajnici i rekao joj da se ide kući presvući. Mala nezgoda, rekao joj je s lažnim osmijehom. Odvezao se iz grada zahvalan što nije bio u Washingtonu kad je objavljen članak. Ondje nije uvijek dobivao sve novine kod kuće ili u uredu. Što bi se dogodilo da nije vidio članak? Zaustavio se na prvoj benzinskoj postaji s telefonskom govornicom, parkirao i provjerio da nitko nije dovoljno blizu da čuje razgovor. A onda je nazvao. Dao je vrlo jasne upute. Kartel je sjebao. Nije želio nikakve svjedoke. Svatko tko bi ga mogao povezati s trgovinom drogom morao je umrijeti. A Rachel Kelly trebalo je vratiti u grob.


27. POGLAVLJE RACHEL je drhtavim rukama spustila telefonsku slušalicu i okrenula se prema Ethanu, moleći se da ne izgleda loše kao što se osjećala. Želudac joj se okretao i bila je neizmjerno zahvalna što je jutros odbila doručak. “Odmah će me primiti”, rekla je tiho. Ethan joj je prišao i zagrlio je. Stisnula se uz njega, svoje sidro, jedino što je u njezinu svijetu trenutačno imalo smisla. “Želiš li da idem s tobom?” Oklijevala je jer je više od ičega htjela da ide s njom. Užasno se bojala i nije htjela sama prolaziti kroz ovo. Ali od njezina straha da ide bez Ethana još je gori bio strah da on ne bi saznao zašto je napokon pristala na odlazak psihijatrici. Kako da ga pogleda u oči i ispriča mu užasne stvari koje noću sanja kad je on tako divan prema njoj? “Ne, ovo moram sama.” Usne su joj tako drhtale da je jedva izgovarala riječi bez nagona za povraćanjem. Užasavala ju je pomisao na odlazak nekom strancu kojem će otvoriti dušu. Nagnuo se i usnama lagano dodirnuo njezine. A onda ju je poljubio strastvenije, tražeći i istražujući njezina usta. Kad se odmaknuo, oboje je teško disalo, a njezine su usne bile natečene i peckave. Gurnuo je ruku u džep i izvadio mobitel pa ga stavio na kuhinjski pult kraj nje. “Ovo je za tebe. Memorirao sam ti svoj broj i brojeve svih članova obitelji. Seanov, šerifov i od svih njegovih zamjenika. Svih za koje sam mislio da bi ti mogli zatrebati. Nazovi me ako se predomisliš. Odmah ću doći.” Nasmiješila se i naslonila na njega pa obavila ruke oko njegova struka. Čvrsto ga je stisnula i bila je sretna što može osjećati nježnost prema njemu i pokazivati je bez obzira na užasne snove koje je sinoć sanjala. Na danjem svjetlu ružni snovi bi izblijedjeli, a ona bi se osjećala glupavo i zaglavljeno u prošlosti. Iznenada je zazvonio telefon i uplašio je. Nisu primali mnogo poziva i bila je sigurna da je to zato što Ethanova obitelj poštuje njihovu privatnost. Nesigurno je posegnula prema telefonu sjetivši se da je ovo i njezina kuća. Smiješila se dok je prinosila slušalicu uhu. Ovo je njezin dom. I njezin telefon. “Halo?” Slijedila je kratka stanka, a onda je začula Samov glas. “Bok, Rachel, kako si?” Glas mu je bio nježan kao i uvijek i nasmijala se sjetivši se kako je sa svojom braćom razgovarao odrješito i prostački. Prvi put pomisao na tog moćnog čovjeka nije ju zastrašila. “Bok, Same. Dobro sam.” “To je odlično, zlato. Je li Ethan u blizini? Trebam ga malo.” “Naravno. Ovdje je.” Okrenula se i dodala telefon Ethanu. Kratko ju je poljubio i uzeo slušalicu. “Halo?” Rachel se odmaknula kako bi mu dala prostora, ali čak je i s drugog kraja prostorije osjetila iznenadno zračenje ljutnje iz njegova smjera. “Koji vrag? Zajebavaš me.” Trznula se i zabrinuto se okrenula prema njemu, a lice mu je bilo prekriveno gnjevom. “Moraš doći po mene. Treba mi prijevoz. Rachel će uzeti terenac. Još joj nisam nabavio novi auto.” Pogledao je u nju dok je govorio i potrudio se ublažiti izraz lica. “Aha, daj mi pola sata, okej? Da niste slučajno otišli tamo bez mene.” Spustio je slušalicu i stisnuo šaku u čvrstu kuglu. Izgledao je kao da bi najradije nešto razbio, ali samo je nepomično stajao, udisao i izdisao. “Ethane?” Rachel mu se oprezno obratila. Polako je opustio šaku i ponovno pogledao u nju. Čak se pokušao nasmiješiti. “Sve je u redu, dušo. Samo neka glupost koju je Rusty izvela. Sam želi da odemo do nje i održimo joj bukvicu. Vrijeme je da se mama konačno urazumi. Ta djevojka donosi samo nevolje, a ovoga je puta otišla


predaleko.” Rachel se tužno namrštila. “Baš mi je žao. Nemoj biti pregrub prema njoj ili prema mami. Rusty je imala težak život. Djeluje jako krhko.” Na njezino iznenađenje, Ethan se nasmiješio, i to osmijehom koji mu je razvedrio cijelo lice. Došao je s drugog kraja prostorije i stavio joj ruke na ramena. “Bože, to si tipična ti. Tako nježna srca i uvijek misliš na one manje sretne.” “Trudim se, Ethane. Doista se trudim. Želim biti Rachel kakvu svi poznaju. Samo je se najprije moram sjetiti.” “Znam, draga. Znam. Trebala bi krenuti. Budi oprezna i ako te nešto uplaši ili ako se možda predomisliš kad dođeš tamo, nazovi me. Odmah ću doći.” Pridignula se na nožne prste kako bi ga poljubila. “Hoću. Obećavam.” RUSTY je sjedila na rubu kreveta i zurila u svoje prste iz kojih je prije pet minuta nestao osjet. Zglobovi su joj bili bijeli, ali nije ih prestajala pritiskati. Čak je i kroz zatvorena vrata čula povišene glasove koji su stubama dopirali iz dnevne sobe. Sam, Garrett i Ethan bili su ondje s Nathanom i Joeom, Marlene i Frankom. Pravo obiteljsko okupljanje. Nedostajali su samo Donovan i Rachel. Rusty se tužno namrštila. Ovoga je puta sve sjebala. A najžalosnije je što to nije htjela. No znala je da joj neće povjerovati. Htjet će je što prije izbaciti jer nitko od njih ne bi dopustio da išta uznemiri jadnu nesretnu Rachel. Trebala bi se početi pakirati, ali, s druge strane, ovamo je došla praznih ruku. Marlene joj je kupila sve što ima i nije se činilo ispravnim da to ponese sa sobom. Osjećala je kako je u trbuhu sve jače steže. Glupača, glupača, glupača. Nije ju prvi put prevarilo ljubazno lice. Kad će napokon naučiti da nitko nije ljubazan prema njoj bez nekog skrivenog motiva? Osim Marlene. Rusty još nije uspjela naći razlog zbog kojeg je ta žena bila tako dobra prema njoj osim zato što je to doista željela. Sviđala su joj se braća Kelly jer nisu glumatali. Nije im bila draga, nisu odobravali što živi ovdje i nisu to skrivali. Mogla se nositi s takvom otvorenošću. Zapravo ni ona nije bila previše luda ni za jednim od njih premda im se na neki čudan način divila. Divila se svim Kellyjevima. Bili su snažno odani obitelji. I ona je htjela biti takva. Htjela je biti dio nečeg jednako velikog i većeg od života. “Samo ti sanjaj”, promrmljala je. Nakon ovoga danas bit će ponovno na ulici i smišljati kako se domoći idućeg obroka. Trznula se kad je začula teške korake na stubama. Jače je stisnula šake i odlučila da nikome neće dopustiti da vidi kako joj ruke izdajničko drhte. Bez kucanja. Očito je izgubila sve povlastice koje je stekla u ovoj kući. Vrata su se širom otvorila i na njima je stajao Nathan. Ozbiljna lica. Ako ništa drugo, barem mu nije frcala mržnja iz očiju. Znala je da će je to dočekati čim se pojavi pred Rachelinom zaštitničkom brigadom. “Rusty, mama želi da siđeš u prizemlje.” Ljutito ga je pogledala. “Zar nije točnije reći da se tvoja braća žele derati na mene?” Nathan se naslonio na okvir vrata i promatrao je onim uznemirujućim ispitivačkim pogledom koji joj je otkrivao da je previše vidio. “Misliš da nemaju razloga?” Zaustila je reći nešto sarkastično, ali brzo je zatvorila usta. Nije se imala čime obraniti i oboje je to znalo. Rezignirano je uzdahnula pa ustala s ruba kreveta. Bolje da što prije završi s tim. “Odvedi me dolje da se suočim sa streljačkim vodom”, tiho je rekla. Nathan nije ništa rekao, što je bilo gore nego da joj je održao bukvicu. Samo ju je gledao onim svojim očima koje su previše vidjele. Bilo bi joj draže da je zarežao na nju ili da joj je rekao da je totalni promašaj. Trudeći se očeličiti svoju iznenada želatinoznu kralježnicu, ukočeno se spuštala stubama, sa svakim korakom sve jače strepeći od onoga što ju je čekalo na dnu. Svi su bili u dnevnoj sobi. Baš krasno. Gazila je niz stube nikoga ne gledajući. No ipak je mogla osjetiti njihove užarene poglede, valove ljutnje koji su dolazili od njih. Još gore, osjetila je duboko razočaranje koje je dolazilo iz Marleneina smjera. Krišom je pogledala Franka i srce joj je potonulo kad je vidjela tugu, a ne ljutnju.


Izbjegavajući sjedalo u blizini bilo koga od njih, sjela je na rub ciglenog kamina. Čula je dubok uzdah kao da se svi pripremaju krenuti u bijesnu tiradu o njezinoj zloći. “Gledajte”, izbrbljala je. “Nisam to namjerno učinila. Znam da me svi mrzite. Kužim to. Sjebala sam.” “Pazi kako se izražavaš, mlada damo”, rekla je Marlene onim svojim odrješitim majčinskim tonom koji je Rusty toliko voljela. Možda zato što njezina majka nije nikad tako razgovarala s njom. Poput prave mame. “Samo želim znati zašto si to učinila”, upitao je Ethan. Rusty je podignula pogled i požalila zbog toga. Ethan je stajao između Sama i Garretta i svi su joj tjerali strah u kosti. Bili su bijesni. Okej, to je razumjela. Imaju pravo biti ljuti. Grlo joj je nateklo i ljutito je progutala knedlu. Neće im dopustiti da je rasplaču. Nitko je ne može rasplakati. Ni njezina luda majka. Ni majčin glupi muž koji se nazivao Rustynim očuhom. Svi mogu lijepo otići kvragu. Iznenađujuće, Nathan joj je priskočio upomoć. “Dosta je ispitivanja”, rekao je braći. “Pustite je da nam kaže što se dogodilo. Već ste joj sudili i osudili je.” Zatim se okrenuo prema Rusty. “Okej, slušamo te.” Zbog nečeg u izrazu njegova lica osjetila je želju da im objasni. Želju da se bori za svoje mjesto u toj obitelji, dok je prije toga bila spremna reći 'jebite se svi' i vratiti se na ulicu. Nije to često viđala u pogledima ljudi koji je gledaju, ali mogla se zakleti da je vidjela... povjerenje. Pogledala je prema Marlene i Franku. Marleneino je lice bilo izobličeno od boli. Sranje, izgledala je kao da je plakala. A Frank... On je samo izgledao razočarano. Rusty bi si radije zabila šiljak za led u oko nego stavila takav izraz na njegovo lice. Onda se ponovno okenula prema Ethanu, Samu i Garrettu i u tom je trenutku napokon shvatila zašto ih toliko mrzi. Bili su izvan sebe od bijesa jer je Rusty učinila nešto što je naudilo Rachel. Rachel, Rachel, Rachel. Rusty je nije mrzila, ali toliko joj je zavidjela da je ta zavist bila poput otrova koji joj je kolao krvlju. Htjela je da i nju netko tako voli. Htjela je braću - obitelj - koji je vole i žele je zaštititi od svih sranja u svijetu. Kao kad je u pitanju Rachel. A i Rachel je prošla pakao i nije zaslužila Rustynu zlobu. “Samo sam htjela biti... jedna od vas”, procijedila je. Suza joj se otkotrljala niz obraz. Snažno se udarila dlanom po licu, užasnuta mogućnošću da bi je netko mogao vidjeti kako plače kao malo dijete. Samove su oči zasvjetlucale i spustio je ruke koje je dotad držao prekrižene na prsima. “A da nam objasniš? Kako bismo iz toga što si izrežirala napad na Rachel i gurnula KGI pod povećalo javnosti mogli zaključiti da si htjela biti dio ove obitelji?” “Nisam znala da je novinar” rekla je utučeno. “Bio je na zabavi, pa sam pretpostavila da ga svi znate i da mu vjerujete. Bio je ljubazan i duhovit i izgledao je doista zainteresirano za ono što sam imala reći. Želio je razgovarati s nekim tko je član obitelji i bilo je lijepo, barem na trenutak, pretvarati se da sam to ja.” “O, dušo”, prošaptala je Marlene. “Ali zašto si ispričala sve ono o Rachel?” pitao je Ethan uporno. “Možeš li zamisliti kako će to djelovati na nju kad vidi? Jutros je otišla psihijatru, Rusty. Otišla je jer je na rubu sloma. Ima noćne more. Boji se da gubi razum i obitelj joj je jedina sigurna luka koju bi trebala imati iznad svega ostaloga. Zašto si to pokušala uništiti?” Rusty je pognula glavu i nije se više trudila sakriti vruće suze koje su joj kapale po šakama. “Ne mrzim je. Nisam joj htjela nauditi, kunem se. Ali jednostavno je sve izašlo iz mene. Zavidjela sam joj na tome kako se svi brinu za nju i pomažu joj. Bojala sam se da Marlene neće htjeti da ostanem sad kad se ona vratila. Mislila sam da sam samo neka bezvezna zamjena za Rachel.” “Rusty.” Hitro je okrenula glavu prema smjeru odakle je došao Frankov hrapavi glas. Čak su i ostali odustali od onoga što su zaustili reći. Bilo je očito da su poštovali svoga oca. Voljeli su ga i imao je veliki utjecaj na sinove. “Dođi ovamo”, pokazao je nagnuvši se naprijed u fotelji. Rusty se na drhtavim nogama odgurnula od kamina i napravila nekoliko koraka do njega. O, Bože, ako je sad optuži ovako pred svima, to će je uništiti.


Nije ga mogla pogledati. Nije mogla podnijeti osudu u njegovim očima. No on je uzeo njezinu ruku u svoju, mnogo veću, naboranu i smežuranu od starosti. Utješno ju je stisnuo i njezin je zapanjeni pogled poletio ususret njegovu. “Nikad nisi bila zamjena za Rachel. Marlene je odlučila da si dio klana Kellyjevih. Neka ti Bog pomogne. To znači da si obitelj, u dobru i zlu. E sad, to se ne mora svima sviđati. Ne mogu te zaštititi od toga. U ovoj obitelji sve moraš zaslužiti. Ne dobivaš automatski ni poštovanje ni povlastice. Moraš ih zaraditi.” Razjapila je usta. Nije imala nikakav odgovor, nikakvu obranu za prihvaćanje i praštanje koje je vidjela u njegovim očima. Nije ih zaslužila, ali željela ih je. O, Bože, željela ih je više nego što je mogla opisati. Čula je prigušeni protest iza sebe, ali Frank ga je utišao jednim pogledom neodobravanja. “Duguješ ispriku Rachel” rekao je strogo. “A i mojim momcima duguješ ispriku jer si izbrbljala sve ono o njihovom poslu.” “D-da, gospodine.” Kimnuo je s odobravanjem. A onda mu se pogled počeo smekšavati sve dok mu se linije u kutovima očiju nisu naborale i raširile. “Zabrljat ćeš opet. Samo nemoj da ti prijeđe u naviku. U ovoj obitelji preuzimamo odgovornost za svoje pogreške. Ne skrivamo od njih. Je li to jasno?” “Da, gospodine”, ponovila je tog puta glasnije.


28. POGLAVLJE NESTABILNA koraka Rachel je izašla iz ordinacije psihijatrice i udahnula miris nove boje, novih gipsanih ploča. Skladna i mala zgrada bila je potpuno nova, a čekaonica prekrasna. Takva da vas ne bi smetalo cijelu vječnost čekati da dođete na red. Ali Rachel nije mogla dočekati da ode iz nje. Zidovi su se zatvarali oko nje, a sa svih strana stiskala ju je i panika. “Rachel.” Psihijatričin glas prešao je poput bodljikave žice po njezinim živcima. Kate... Kate Waldruff. Ili nešto slično. Savršeno ljubazna. Puna razumijevanja. Profesionalna. Prikladno suosjećajna. Rachel se jedva suzdržala da ne pokrije uši rukama poput djeteta. No samo je stala i okrenula se prema zabrinutoj psihijatrici. Srce joj je tako bolno lupalo u prsima da je stavila jednu ruku iznad njega kao da ga pokušava zadržati da ne izleti. “Dopusti mi barem da nazovem nekoga da dođe po tebe. Uzrujana si.” Rachel se pokušala nasmiješiti. “Dobro sam. Zaista. Samo želim ići kući. Hvala vam što ste mi pokušali pomoći.” Kate je uzdahnula. “Ne mogu izvesti čudo tijekom samo jednog susreta, Rachel. Razmisli malo. I nazovi me kad budeš spremna. Ugurat ću te nekako.” Rachel je kimnula i pobjegla iz sterilne uredske zgrade na jarko sunce koje ju je zamalo zaslijepilo. Ušla je u Ethanov terenac i popustila pred užasnim svrabom. Osjećala je kao da joj je meso živo. Mravi. Kukci. Tisuće njih. Nahrupili su joj u krvotok i znala je da ih samo jedna stvar može otjerati. Oblizala je usne. U tom bi trenutku sve dala za iglu. Bilo što. Sramila se toga, ali očaj je nadoknađivao mnogo srama. Razgovor s psihijatricom ju je rastvorio. Osjećala se golo, ranjivo i bespomoćno. Bože, bespomoćnost je mrzila više od svega. Znala je, znala je da je jedan razgovor neće izliječiti. Ali ipak se nadala da će psihijatrica nekim čudom saslušati njezino brbljanje o ama baš ničemu i odmah joj ponuditi spremno rješenje. Zatim bi otišla kući, nastavila sa životom i živjela sretno zauvijek. Snažna i razdražujuća potreba rasla je u njoj sve dok nije pomislila da će poludjeti. Stisnula je ruke na upravljaču i pogledala preko parkirališta prema maloj trgovini mješovite robe s druge strane ceste ispred koje je jedan tinejdžer izvodio vratolomije na skejtbordu. Možda on zna kako da nabavi ono što joj je očajnički trebalo? Kako će načeti s njim tu temu? Hej, frajeru, znaš gdje da nabavim drogu? Otvorila je vrata automobila, zamahnula nogama i spustila ih na pločnik prije nego što je postala svjesna što radi. Stajala je skrivena iza prozora i užasnuto zurila u dječaka. Bio je samo klinac. A bila ga je spremna pitati da prekrši zakon. Pritisnula je šaku na usta gušeći jecaj koji joj je iz dubine duše jurnuo prema njima. Što to radi? Zar je doista izašla iz automobila s namjerom da kupi drogu? Rado bi si rekla da to nije istina, ali znala je da jest. Da je bio bliže, da je ona imala više hrabrosti, da se nije bojala uništiti ono što joj je preostalo od života, začas bi se stvorila kraj njega i učinila bilo što samo da dobije privremeno olakšanje jezive boli, tako duboke da je možda nikad neće moći ugasiti. Prije nego što učini nešto nevjerojatno glupo, bacila se natrag u terenac i upalila motor. Trzavim je potezima ubacila terenac u brzinu pa izašla s parkirališta na brzu cestu koja je vodila natrag kući. Tresla se od glave do pete, a ruke su joj lupkale u kolut upravljača. Suze su joj se slijevale iz očiju i ubrzo je jedva vidjela cestu ispred sebe. Zar je njezin život na to spao? Zar je napokon došla kući - na mjesto za koje je tijekom onih dugih i strašnih dana zarobljeništva sebe uvjerila da ne postoji - da bi zatim upropastila svaku šansu za normalnim životom? Što ju je to tjeralo da pokuša uništiti svoj život? Svim silama trudila se misliti sve najgore o svom braku, o čovjeku koji je riskirao sve za nju. Imala je obitelj koja ju je voljela i bezuvjetno je podržavala, a ona je ipak bila spremna uništiti ne samo svoj život, nego i život nekog klinca kojeg nije ni poznavala. Uništiti ljude koji je vole. Možda i je bila luda kao što se potajno bojala. Možda su je gadovi koji su je zarobili ipak uspjeli uništiti. Osjećala se potpuno slomljeno.


Nije imala nikakvu predodžbu o tome koliko je kilometara prešla, znala je samo da vozi prebrzo i previše nesmotreno. Nešto duboko u njoj se smrvilo i osjećala se opasno lakom. Zvuk trube drugog automobila trgnuo ju je iz očaja taman dovoljno dugo da se vrati u svoj trak. Skrenula je na zaustavni trak i ugasila motor znajući da ne može voziti više ni kilometar. Čvrsto se uhvatila za upravljač, spustila glavu na ruke i zaplakala. SEAN Cameron došao je do vrha uzbrdice i automatski usporio kad je ugledao terenac parkiran uz rub ceste. Svjetla nisu bila upaljena, no Sean je vidio da netko sjedi na vozačkom sjedalu. Namrštio se. Automobil je izgledao kao Ethanov. Ali vozač je bio prenizak da bi bio Ethan. Više je izgledao kao žena. Ili vrlo nizak muškarac. Približavajući se automobilu, radiovezom je javio broj registracije i zaustavio se iza vozila. Nije morao čekati da mu se dispečer javi. Bio je siguran da je auto Ethanov. Provjerio je dolazi li koji automobil prema njemu, izašao i oprezno prišao terencu. U retrovizoru je ugledao odraz žene nagnute nad upravljačem. Rachel. Skinuo je ruku s futrole pištolja i požurio se prema njoj. Kroz prozor je vidio kako joj se ramena tresu, ali ona nije ni zamijetila da je on Ondje. Nije ju želio uplašiti, pa je samo lagano pokucao na staklo. Reagirala je divlje, trznula se uvis i podignula razoreno lice umrljano suzama. Zjenice su joj bile raširene - od straha? Steglo ga je u prsima od pomisli na to da ju je nenamjerno uplašio. “Rachel, otvori vrata”, rekao je dovoljno glasno da ga čuje kroz staklo. Na trenutak je pomislio da to neće učiniti, a onda su joj se oči rezignirano smračile i nevoljko je malo otvorila vrata. Odvojio joj je prste od vrata, a onda se spustio na koljeno. “Rachel, što se dogodilo? Jesi li dobro? Jesi li doživjela nesreću?” Nije vidio nikakvo oštećenje na automobilu, ali nije ga obišao sa svih strana da bi mogao biti siguran. Počela je tiho jecati i nove su joj suze potekle niz obraze. “Trebao bi me uhititi, Seane.” Od svih stvari koje je mislio da bi mogla reći to sigurno nije očekivao. Trznuo se doista šokiran njezinom izjavom. Zabrinuto je pogledao automobile koji su prolazili pokraj njih. Što čega god da je Rachel mislila da je treba uhititi, ovo nije bilo najbolje mjesto za razgovor i bilo je očito da nije riječ o nečemu što će se riješiti za minutu ili dvije. Ustao je i nježno je uhvatio za lakat. “Dođi, sjest ćemo u moj automobil. Osjećat ću se bolje ako se malo sklonimo od prometa. A onda mi možeš reći što te muči.” Izgledala je tako prokleto utučeno da se slomio. Kvragu, na poslu se uvijek susretao sa ženama u raznim oblicima uznemirenosti. Uhićivao ih je, priopćavao im loše vijesti, uzimao iskaze od onih koje su bile zlostavljane, ali nijednu od tih žena nije poznavao. Rachel je gledala pred sebe i grizla se za donju usnicu kao da ne može odlučiti što da učini. “Dođi, zlato” rekao je malo odlučnije. “Idemo porazgovarati o tome, a onda ću te odvesti kući.” Pogledala ga je, a oči su joj se ponovno napunile suzama. “Ne mogu ići kući, Seane.” Kvragu. Što da kaže na to? I gdje je, dovraga, Ethan? Podignuo joj je jednu ruku, nadajući se da se neće protiviti. Otkopčao joj je sigurnosni pojas i lagano je povukao iz sjedala. Zateturala je dok je izlazila iz automobila, pa ju je obujmio oko struka i pridržavao je dok su hodali prema policijskom vozilu. “Ne, ne otraga”, rekao je kad je krenula u tom smjeru. Zaobišao je automobil do suvozačkog mjesta i pomogao joj da se smjesti na njega. Zatim se požurio okolo do svog mjesta za volanom. Kratko je lupkao palcima po upravljaču, a onda bez okolišanja otvorio temu. “Zašto, pobogu, misliš da bih te trebao uhititi?” Podignula je drhtavu ruku na čelo i zatvorila oči. Vidio je duboku bol urezanu u njezino čelo. “Dragi Bože, Seane. Znaš li što sam zamalo učinila? Izašla sam iz ordinacije psihijatrice.” Stala je i nasmijala se promuklim nervoznim glasom. “Bolje reći, istrčala sam iz njezine ordinacije. Razmišljala sam samo o tome da mi se život pretvorio u kaos i da više od ičega želim iglu. Pogledala sam preko ceste i vidjela nekog klinca koji je vozio skejtbord na parkiralištu ispred


trgovine. Klinac, Seane. I zapitala sam se zna li on možda gdje bih mogla nabaviti šut. Izašla sam iz automobila prije nego što sam shvatila što radim.” Potonula je na sjedalu, potpuno bez snage. Došlo mu je da zaplače kao dijete zbog očaja u njezinim očima. “Sranje, Rachel. Trebala si me nazvati. Ili Ethana. Ili nekog drugog” Mahala je glavom na sve strane, oči su joj bile crvene, a na licu joj je bila iscrpljenost i osjećaj krivnje. “Što sam mogla reći? Da sam najsjebanija osoba na svijetu? Da si na sve načine pokušavam upropastiti život čim sam dobila drugu priliku? Možeš li pojmiti koliko mrzim samu sebe?” Sean ju je uzeo u zagrljaj i gladio joj kosu. “Ne budi tako stroga prema sebi. Nisi to učinila. Čuješ li me? Nisi. Možda si htjela, ali ništa što kažeš neće me uvjeriti da bi to doista učinila. I sasvim sigurno ne mogu uhititi nekoga jer je poželio počiniti zločin, za Boga miloga. Kad bi bilo tako, cijeli svijet bi bio u zatvoru, uključujući moju malenkost.” Njezin je prigušeni smijeh zvučao mizerno, ali barem je prestala plakati. “Potpuno ću izgubiti razum”, rekla je priljubljena uz njegovu majicu. Osjetio joj je lagano drhtanje tijela i znao je da pati. Bio mu je misterij kako je uopće dosad izdržala. “Nisam sigurna da mi je uopće ostalo išta od tog razuma”, dodala je. Držao ju je neko vrijeme i odsutno joj provlačio ruku kroz kosu. “Dobro ti ide. Vjerojatno si htjela ići sama danas, a zapravo si trebala tražiti pomoć. Okružena si ljudima koji bi istog trena sve ostavili kad bi ih trebala. Moraš to iskoristiti. Mi smo tvoja obitelj. Tome obitelj služi. I ti si to radila za druge. Sad je red na nama da ti se odužimo. Razumiješ li? Ne moraš sve sama prolaziti. Ako trebaš pomoć, ne znači da si slaba. Ti se toga ne sjećaš, ali kad sam tek došao na ovaj posao, dobio sam metak jer sam učinio nešto jako glupo. Bio sam novak. Tek drugi tjedan na poslu i mislio sam da sve znam. Ušao sam u nešto bez podrške jer sam bio siguran da ne trebam ničiju pomoć. Imao sam sreće što nisam poginuo.” “Dok sam se oporavljao, ti i Marlene ste mi naizmjence kuhale. Čistile ste mi kuću. Donosile stvari iz trgovine. Brinule se da su mi svi računi plaćeni. I držale mi beskonačna predavanja o tome da nikad više ne učinim nešto tako glupo.” “A sad ti meni reci kako se to razlikuje od ovoga što se s tobom događa. Treba ti pomoć. Imaš obitelj koja izgara od želje da ti ugodi i da te razmazi koliko god može. Nisu svi te sreće da imaju takvu obitelj.” Odmaknula se od njega i zbunjeno ga pogledala. “Vjerojatno je točno da se ponašam blesavo. Ali osjećam se tako posramljeno. Ubija me što ne mogu tek tako isključiti tu potrebu. Većinu dana sam dobro, ali onda se dogodi dan poput današnjeg kad mi toliko treba da mislim da ću umrijeti.” “To su dani kad ti tvoja obitelj najviše treba”, rekao je nježno. Ispustila je dug dah i potonula u sjedalu. “Odvest ću te kući. Neka Ethan pošalje nekog od braće po tvoj automobil. Bolje je da sad ne voziš. Imala si sreće što se nisi zabila u neki telefonski stup.” Približila mu se i zagrlila ga tako čvrsto da nije mogao udahnuti. “Hvala ti”, tiho je rekla. “Samo to, hvala ti.” Odmaknuo ju je i odlučno je pogledao ravno u oči. “Obećaj mi nešto, Rachel. Obećaj mi da ćeš me odmah nazvati ako se ikad ponovno nađeš u takvoj situaciji. Nemoj da se moram javiti na službeni poziv jer si se ti spetljala s pogrešnim ljudima i da onda ja moram javiti Ethanu da si mrtva.” Zadrhtala je i jako raširila oči, ali ovoga puta mu nije bilo nimalo žao što ju je uplašio. “Obećavam”, rekla je tiho. “Onda dobro, a sad te vodim kući.”


29. POGLAVLJE “BLAGO nama što imamo tatu zbog kojeg se svi osjećamo usrano”, progunđao je Ethan. Sam se nasmijao, a Garrett se samo namrštio. Braća su stajala vani s Nathanom i Joeom dok je njihova majka bila u kući, zauzeta brisanjem Rustynih suza i držanjem predavanja o pravilima. Opet. “Napravila je glupost. Trebala je biti pametnija”, režao je Garrett. “Ona je dijete”, rekao je Nathan u Rustynu obranu. “Uplašeno, emocionalno iscrpljeno dijete do kojeg nikad nikome nije bilo stalo. Pokažite malo razumijevanja. Svi smo napravili neko sranje kad smo bili njezinih godina.” “Govori u svoje ime”, zadirkivao ga je Joe. “Ja sam bio anđeo.” Svi su istodobno frknuli i nasmijali se. “A gdje je Van danas?” upitao je Nathan. “Htio sam ga vidjeti prije nego što Joe i ja krenemo za Fort Campbell.” Sam i Garrett su se pogledali, a Ethan se sa zanimanjem nagnuo naprijed. Isto su ućinili i Nathan i Joe. “Istražuje za misiju koju je prihvatio”, rekao je Sam. Joe je hitro podignuo obrve. “On ju je prihvatio? Znači li to da ti ne odobravaš njegovu odluku?” Garrett se nakašljao. “Donovan će voditi akciju s jednim dijelom Steeleova tima. Sam i ja ne idemo s njima, ništa drugo.” Nathan je prenaglašeno udahnuo kao da je u šoku. “Ti? Gospodin Moram Biti Uključen u Sve? Ti ne ideš?” Garrett mu je pokazao srednji prst. “Jebi se.” Ethanu je zazvonio mobitel. Brzo je gurnuo ruku u džep. Svi koji bi ga mogli zvati bili su ovdje s njim. Osim Rachel. Pogledao je zaslon i namrštio se. Sean? Otklopio je telefon i stavio ga na uho. “Bok, stari.” “Ethane, bok. Slušaj, vozim Rachel kući, ali netko od tvoje braće trebao bi otići po tvoj automobil. Parkiran je na zaustavnom traku Ceste sedamdeset devet na ulazu u grad.” Ethan je mahnuo braći rukom da se stišaju. “Koji vrag? Što se dogodilo? Zašto je Rachel s tobom?” “Ona je dobro, Ethane. Opusti se. Ne želim ulaziti u detalje preko telefona. Na putu sam prema tvojoj kući. Tamo smo za desetak minuta. Samo sam želio biti siguran da si kod kuće.” Ethan je šokirano odmaknuo mobitel od uha kad se veza prekinula. Koji kurac? Krv mu je pulsirala u ušima. Zašto ga ona nije nazvala i zašto je, dovraga, njegov automobil parkiran na cesti? Sean će mu platiti za ovo. “Što je bilo?” upitao je Sam. Ethan je vratio mobitel u džep. “Slušajte, može li netko od vas otići po moj auto? Sean kaže da je parkiran na Cesti sedamdeset devet na ulazu u grad. On vozi Rachel kući.” “Sranje”, opsovao je Garrett. “Je li Rachel dobro?” “Sean kaže da je dobro, ali nije mi htio reći ništa više. Treba mi prijevoz do doma. Rekao je da će biti ondje za deset minuta.” “Idemo”, rekao je Sam svojim uobičajenim predvodničkim stilom. “Odvest ćemo te Garrett i ja. Nathane? Možeš li ti odvesti Joea do Ethanova auta pa da ga on vrati do njega doma?” “Naravno. Nema problema.” Nathan je pogledao u Ethanovu smjeru. “Nadam se da je sve okej, stari.” Ethan ga nije slušao. Već je ulazio u Samov terenac. Vožnja kući protekla je u tišini, a i bolje da je bilo tako. Ethan nije imao nikakvu želju razgovarati ni nagađati. Briga mu je izjedala utrobu. Nije smio pustiti Rachel samu bez obzira na ono što mu je govorila. Možda je doživjela nesreću? Možda joj je razgovor s psihijatricom bio previše? “Prestani se gristi”, rekao mu je Garrett tihim glasom. “Ne znaš ni što se dogodilo, ako se uopće išta dogodilo. Ne radi to.”


Ethan je frustrirano otpuhnuo i nije ništa rekao. Kad su se zaustavili na prilazu, Seanov je policijski automobil već bio parkiran ispred Ethanove kuće. U njemu nije bilo nikoga i čim je Sam stao pokraj njega, Ethan je iskočio i pojurio prema ulaznim vratima. “Rachel?” uzviknuo je čim je ušao. “Dušo, gdje si?” Uletio je u dnevnu sobu i ugledao Rachel na kauču, blijedu i upala lica, očiju crvenih i natečenih od plakanja. Sean je sjedio kraj nje i licem mu se razlilo olakšanje kad je podignuo pogled i ugledao Ethana. Ustao je i krenuo mu ususret. Jedan pogled na Rachel i Ethanu se stisnuo želudac. Prošao je kraj Seana ignorirajući sve osim izraza na njezinu licu. Izgledala je... izgubljeno. Sean je zakoračio natrag prema kauču i kratko se nagnuo prema Rachel da ga čuje. “Zapamti što si mi obećala. I ispričaj sve Ethanu. Bit će sve u redu, obećavam.” Kimnula je, ali odvratila je pogled, kao da pokušava sačuvati pribranost koja je brzo kopnjela. Sean je dodirnuo Ethana po ramenu pa prešao na drugu stranu dnevne sobe gdje su sad stajali Sam i Garrett. Ethan se na trenutak okrenuo, taman dovoljno da vidi kako Sean pokazuje njegovoj braći da izađu, a onda je ostao sam s Rachel. Nešto u izrazu njezina lica odvratilo ga je od toga da dode do nje i uzme je u naručje. Vidio joj je nešto mračno i strašno u očima i prvi put otkad se vratila kući, osjetio je stvaran opipljiv strah. Ali nije bio siguran koji je razlog tog straha. Naravno, bojao se mnogo toga. Ali za svaku od njih imao je neko ime. Panično se bojao da će se sjetiti kakav je kreten bio, da je zatražio razvod, da ju je optužio za užasne stvari i učinio sve što je mogao kako bi je otjerao od sebe. Ali ovo. Ovo je bilo drukčije i taj strah ga je paralizirao. “Rachel.” Njezino je ime izašlo promuklo. Pročistio je grlo, posramljen što ne može biti jači radi nje. “Sean kaže da bih se trebala više oslanjati na obitelj”, rekla je i iznenadila ga. “Da se ne trebam sramiti tražiti pomoć ili ti reći kad mi je... loše.” Ethan je sjeo kraj nje, no i dalje se bojao dodirnuti je. Imala je ranjeni pogled u očima. Je li se sjetila stvari iz njihove prošlosti? Njihova braka? I da je bio pravi nitkov? “Ima pravo. Zato smo ovdje. Volimo te.” Bojažljivo se nasmiješila. “Rekla sam mu da me trebao uhititi.” Ethan se zaledio od glave do pete. “Zašto, kvragu?” “Bila sam u totalnoj komi kad sam otišla od psihijatrice”, rekla je glasom slomljenim od emocija. “Ne znam što sam očekivala. Odnosno, znam. Ali to je bilo glupo i nerealno. Htjela sam da mahne čarobnim štapićem i izliječi me. Bila sam bespomoćna i ljuta. Bože, bila sam strašno ljuta. Mislila sam da ću puknuti od bijesa. A onda sam otišla i trebala mi je... Htjela sam iglu toliko jako da nisam mogla misliti ni na što drugo.” Odvratila je pogled i spustila ga na pod dok su joj je oči punile sramom. “Malo mi je nedostajalo da nekog klinca pitam zna li kako da nabavim drogu, Ethane. Klinca. Dragi Bože, u što sam se pretvorila? Bila sam učiteljica. A danas sam bila spremna uništiti djetetov život uplićući ga u svoju ovisnost. Bila sam spremna uništiti svoj život, ono što je ostalo od njega.” Iznenada joj je lice oblila srdžba i obojila ga u crveno, a oči su joj zaiskrile. “Bože, baš zvučim patetično. Kvragu, Ethane, umorna sam od toga da uvijek zvučim tako jadno. 'Ono što je ostalo od mog života.' Dosta. Dosta, dosta, dosta”, ponavljala je. “Imala sam mnogo sreće. Dobila sam drugu priliku i pokušala sam je upropastiti. Zar to nije neoprostivo? Imam muža i divnu obitelj koja me voli i bila sam spremna sve to odbaciti jer mi je neka žena postavljala pitanja od kojih sam se osjećala bespomoćno i inferiorno.” Uznemireno je ustala, a ruke je spustila niz tijelo i čvrsto stisnula šake. “E pa, dosta mi je toga”, rekla je vatreno. “Čuješ li me, Ethane? Dosta mi je. Ova potreba u meni me ubija, ali neću joj dopustiti da me uništi. Čuješ li me? Neću joj dopustiti. Možda sam luda, ali neću iznevjeriti tebe i svoju obitelj. Neću iznevjeriti sebe.” Ramena su joj se dizala i spuštala od zajapurenosti i, dragi Bože, bila je veličanstvena. Oči su joj bile natečene i crvene, disala je u kratkim kaotičnim udasima, ali nije ju vidio tako živu i tako snažnu otkad mu se vratila.


“Dođi ovamo” šapnuo je jedva u stanju protisnuti te riječi od goleme knedle koja mu je nastala u grlu. Nikad je u životu nije bio manje dostojan. Da je imao hrabrosti, sve bi joj rekao. Rekao bi joj golu istinu i molio je za oprost. Molio bi je za priliku da sve ispravi. Ali nije mogao ništa nego staviti ruke oko nje i čvrsto je stisnuti. Tresla se uz njegovo tijelo, no shvatio je da je to od bijesa koji joj je jurio žilama. Ne od suza. Smiješna situacija. Znao je kako postupati s krhkom i uplakanom Rachel. Mogao ju je zagrliti, tješiti je, dopustiti joj da se osloni na njega kad ne bi imala snage stajati na svojim nogama. Ali sad kad je bila ljuta i odlučna, nije znao što bi. I mogao ju je samo čvrsto zagrliti. “Nikad se nemoj bojati reći mi što te muči”, šapnuo joj je u kosu. “Bez obzira na to koliko se možda sramiš. Nikad te neću osuđivati, Rachel. Volim te.” Njegove su mu riječi odzvanjale u ušima. Bile su grube. Rekao joj je golu istinu i zbog toga je bio najgori licemjer. On sam nije bio spreman na ono što je očekivao od nje. Istinu. Zatvorio je oči i zagnjurio lice u njezinu kosu. Ovo neće trajati vječno. Ona će se sjetiti. Nije bilo pitanje hoće li se sjetiti, nego kad će se to dogoditi. Svaki dan vraćao joj je dio sjećanja. Bljeskove. Uspomene koje su izvirivale na površinu. Koliko se još može nadati sačuvati istinu od nje? “Ethane, žao mi je”, rekla mu je. Odmaknula se od njega pa se ponovno naslonila u njegovo naručje i omotala mu ruke oko vrata. “Malo sam prolupala. Mrzim kad se tako osjećam” šapnula je. “Koliko ću još živjeti s tom ovisnošću? Zar nije dovoljno prošlo? Budem dobro i onda odjednom bum, kao grom iz vedra neba osjetim da mi nešto puže po koži i toliko želim olakšanje da mislim da ću učiniti sve za njega.” “Ponovno ću te odvesti liječniku. Rachel, riješit ćemo to. Obećavam ti. Ako se ne želiš vratiti kod psihijatrice, smislit ćemo nešto drugo. Zajedno.” Tada mu se nasmiješila i osmijehom mu otela dah. Prvi put otkad je danas ušao u kuću i vidio je onako slomljenu, nada joj je zasjala u očima. “U pravu si. Sean je u pravu. Zajedno ćemo uspjeti. Bit ću bolja, Ethane. Samo želim da se sve vrati na staro”, rekla je sjetno. Na staro. Bože. Kad bi samo znala. To je bilo posljednje što je on želio. Želio je da sve bude drukčije. Nikad se nije želio vratiti na ono kako je bilo prije njezina odlaska, prije nego što je mislio da je umrla. Želio je novi početak za oboje. Ali da bi počeli iznova, morali su se suočiti s prošlošću.


30. POGLAVLJE ETHAN je pogledao prema Rachel provjeravajući kako se drži u prepunoj dnevnoj sobi. Obitelj se okupila za Nathanovu i Joeovu posljednju večer kod kuće. Za dva su dana odlazili na obučnu misiju, a njihovoj majci ionako nikad nije trebala izlika da okupi djecu na jednom mjestu. Večer je pripadala Nathanu i Joeu, ali Rusty je zbog svoje suzdržane isprike došla u središte pozornosti. Bilo je teško procijeniti Rachelinu reakciju. Ethan nije ni želio da Rachel sazna što je Rusty učinila, ali njegov je otac zahtijevao da joj se Rusty pred svima ispriča, pa je bilo nemoguće skriti od nje što se dogodilo. Rachel je sve vrijeme ostala tiha i suzdržana kao i Rusty. No Rusty je doista izgledala kao da joj je žao. Čak je i sad stajala sa strane, blijeda i s borama zabrinutosti na mladom licu. Dovraga, jedino oko čega bi se u tim godinama trebala brinuti bili su momci i izlasci. Ethan je uzdahnuo i nakratko sklopio oči. Bio je potpuno iscrpljen pa se zabrinutost hoće li se Rusty ubuduće popraviti ili neće nije našla na njegovu popisu prioriteta. “Hej, stari, jesi li dobro?” Ethan je otvorio oči i ugledao Donovanovo namršteno lice iznad sebe. “Jesam, da. Dobro sam. Mislio sam da si otišao na zadatak?” Donovan je kimnuo. “Sutra ujutro. Morao sam se doći pozdraviti s Nathanom i Joeom.” “Siguran si da ne trebaš pomoć?” Naravno, Ethan nije želio ni na trenutak ostaviti Rachel, ali nije mu bilo drago što Sam i Garrett ne idu s Donovanom, posebice zato što je bio siguran da ostaju kod kuće zbog njega. “Ma ne, sve pet. Mačji kašalj. Seronja neće ni znati što ga je snašlo. Osim toga, Rachel te treba. Tvoja je jedina briga paziti da je ona dobro.” Ethan je ponovno bacio brz pogled prema Rachel. Mirno je stajala kraj Marlene dok je ona grlila Nathana i Joea. Iznenada ga je nešto povuklo uvis i shvatio je da ga Donovan drži za ruku. “Koji ti je vrag?” Donovan nije ništa rekao. Samo je povukao Ethana prema stražnjim vratima, što je bilo prilično smiješno jer je Ethan bio barem 15 kilograma teži i 5 centimetara viši od starijeg brata. No nije se odupirao. Očito je nešto mučilo Vana i Ethan je zaključio da je to bolje riješiti prije nego što ujutro ode na zadatak. “Okej, reci”, rekao je Donovan mrgodno kad su izašli iz kuće. “Što da kažem?” Donovan je uzdahnuo i udario ga prstom u prsa. “Reci koji te vrag muči. Buraz, izgledaš očajno. Kao da danima nisi spavao. Uvijek buljiš u Rachel tim snuždenim pogledom bolesnog štenca.” “Isuse”, progunđao je Ethan. Nije mu bilo ni na kraj pameti da je tako jebeno očit. “Koji se vrag događa?” ponovio je Donovan tihim glasom. Ethan je umornom rukom protrljao lice. Nije želio ulaziti u to sa svojim bratom. Nije želio ni s kim ulaziti u to. Otvorio je usta kako bi rekao ništa, ali vidio je da ga Donovan mrgodno strijelja pogledom. Van bi se rijetko kad zbog nečeg razljutio. Čovjek je bio oličenje opuštenosti. A sad je izgledao odlučno poput pitbula koji je zgrabio nekoga za guzicu i ne pušta. Ethan je zamalo protrljao vlastitu pozadinu zamišljajući taj prizor. Pogledao je oko sebe kako bi se uvjerio da su on i Donovan potpuno sami. Reći će bratu istinu, ali to ne znači da želi da ga čuje i ostatak svijeta. Jedan je čovjek bio dovoljan. “Sjećaš se da situacija nije bila baš bajna kad sam došao kući. Nakon Rachelina spontanog pobačaja.” “Da, kad si otišao iz mornarice. Prilagodba nije bila laka. Ni tebi ni njoj.” Nasmiješio se Vanovoj lojalnosti. Nije ju zaslužio, ali mu je prokleto godila. “Ponašao sam se kao kreten”, priznao je Ethan. “Radio sam sve što sam mogao kako bih otjerao Rachel. Kvragu, nemam pojma zašto je uopće ostala sa mnom toliko dugo.” Donovan se namrštio i zbunjeno skupio obrve. Zatim su mu se oči raširile kao da je konačno shvatio da je postojalo mnogo toga što ostatak obitelji nije znao. “Sjeća li se Rachel toga?” Ethan se lecnuo na to izravno pitanje. Odmahnuo je glavom. Donovan je polako ispustio dah i gurnuo ruke u džepove. “Koliko je bilo loše?”


“Prije nego što je otišla u humanitarnu misiju, rekao sam joj da želim razvod.” “Molim? Što si joj rekao?” Donovan je zurio u njega potpuno šokiran onim što je čuo. “Čim je otišla, znao sam da ipak nisam želio razvod”, rekao je Ethan umorno. Kao da je to obrana od stvari koje je učinio. “Skovao sam plan koji ju je trebao oboriti s nogu kad se vrati. Planirao sam joj reći da mi je žao i moliti za još jednu priliku. Bože, nikad nisam dobio tu priliku.” “Sranje, stari. Nisam imao pojma. I što ćeš sad? Hoću reći...” Zagledao se u Ethana kao da se hrva s onim što ga želi pitati. “Osjećaš li se zarobljeno? Mislim, želiš li otići'?” Ethan na trenutak nije mogao ništa nego zuriti u njega. S obzirom na ono što mu je upravo ispričao, pitanje je bilo logično, ali sama pomisao na izlazak iz te veze izazvala je u njemu hladnu drhtavicu. “Ne. Ne! Zaboga, ne. Zabrinut sam, Vane. Zabrinut sam zbog dana kad će se sjetiti kakav sam gad bio prema njoj. Ja... Volim je.” “Jesi li to još kome rekao?” Ethan je zatresao glavom. “Bilo me previše sram. Sjebao sam. Gadno sam sjebao.” Bratova se ruka spustila na njegovo rame. Donovan ga je stisnuo i suosjećajno ga pogledao. “Pogriješio si, Ethane. Svi smo griješili u životu. Sad je samo važno što ćeš dalje. Jesi li razgovarao s njom o tome?” Razgovarao. Kad bi barem bilo tako lako. Zatvorio je oči i progutao potiskujući bespomoćni gnjev koji mu je palio utrobu. “Ona je na rubu, Vane”, rekao je sasvim tiho. “Ne smijem je gurnuti još dalje. Zasad samo zna da je volim. Ne smijem dopustiti da ni na trenutak posumnja u to.” “Sranje” rekao je Donovan tiho. “Žao mi je. Ne znam što bih rekao.” “Nema se što reći. Sam sam posijao, a sad to moram požnjeti i nadati se da je neću izgubiti sad kad je opet sa mnom.” “Namjeravaš li joj išta reći?” Ethan je odmahnuo glavom. “Ne i volio bih da tako i ostane.” “Smislit ćeš nešto.” U Donovanovim je očima bilo brige i možda malo sumnje. Pogodila je Ethana poput šake u trbuh. “Očito je da je voliš.” “Nikad je nisam prestao voljeti”, rekao je Ethan tiho. Ali brinem se da će ona kad joj se pamćenje vrati, shvatiti da me odavno prestala voljeti.” Donovanove su se usne stisnule u odlučnu crtu. “Ne vjerujem, nema šanse. Voli te. Kladio bih se životom da je tako. Bez obzira na pamćenje. Takva ljubav ne može tek tako nestati jer si se ti ponio kao kreten.” Kroz Ethanove se usne probio promukli smijeh. “Hvala. Bar mislim. Drago mi je što je barem jedan od nas siguran u to.” “Ako mogu išta učiniti...” Ethan je kimnuo. “Znam, stari. I cijenim to. I ne znaš koliko.” Ispružio je stisnutu šaku i Donovan je svojom kucnuo o njegovu. “Sretno sutra”, rekao je Ethan. “I pazi na sebe. Garrett će poludjeti od pomisli na to da ideš sam.” Donovan je samo otpuhnuo. “Nadrkan je jer on ne ide u akciju, ništa drugo. Dobro će mu doći da malo stane na loptu i odmori se. Taj čovjek prokleto previše radi. Dobit će čir prije četrdesete. Ako i toliko poživi.” “Sranje. Nemoj to reći mami. Zvocala bi mu do prekosutra.” Obojica su iznenada zastala i pogledala se kad im je sinula ideja. Licima im se polako razlio osmijeh, a onda su prasnuli u smijeh. “Kvragu. Garrett će nas ubiti, ali isplatit će se”, smijao se Donovan. “Ti joj želiš reći ili ću ja?” pitao je Ethan, a ramena su mu se tresla od smijeha. Kad bi si zacrtala neki cilj, njihova je majka bila zastrašujući prizor. Bilo kakav znak da s jednim od njezinih pilića nešto nije u redu i bez odgađanja krenula bi u akciju. “Ne, reći ću joj na odlasku. To će je odvratiti od predavanja koje mi sigurno sprema.” Ethan je pljesnuo Donovana po leđima. Bilo se lijepo vratiti među braću, čak i kad bi mu beskrajno išli na živce. Već se osjećao bolje. Teški ogrtač očaja malo mu se dignuo s leđa i nije se više osjećao onako prignječen strahom i tjeskobom. “Pazi na sebe, okej? I vrati se u jednom komadu.” Donovan je zakolutao očima. “Dobro, mama.” “Ethane?”


Obojica su se okrenula prema nježnom glasu koji je došao iz smjera stražnjih vrata. Rachel je stajala na njima, ni unutra ni vani, i oprezno ih gledala. Ethan bi dao sve na svijetu da može izbrisati nesigurnost iz tih lijepih očiju. “Hej, šećeru”, rekao je Donovan ležerno. Nasmiješila se, a osmijeh joj je otjerao sjene s lica i razvedrio oči. “Bok, Donovane. Čula sam da sutra odlaziš. Nadam se da ćeš paziti na sebe.” “Uvijek. Vratit ću se u roku keks.” “Trebaš što, dušo?” upitao ju je Ethan. Na trenutak se namrštila i zubima grizla donju usnicu, kao da kopa po sjećanju tražeći razlog zbog kojeg je izašla. Napokon je ponovno podignula pogled, a u očima joj je bljesnulo otkriće. “Nathan i Joe se spremaju za odlazak. Dođite se pozdraviti s njima.” Ethan i Donovan krenuli su prema stražnjim vratima na kojima je Rachel stajala. Ethan nije odolio poljubiti joj napućene usne. Nasmiješila se pod njegovim usnama. Upio je taj osmijeh što je dublje mogao. Živio je za njezine osmijehe. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put uživao u njima. Uvukla je ruku u njegovu. Vratili su se u dnevnu sobu gdje su zatekli Nathana i Joea u očevu zagrljaju. “Hej, eto vas”, rekao je Joe i podignuo pogled prema njima. “Mislio sam da ste ti i Van već zbrisali.” “Da sam mislio da bi nam mama to dopustila...” počeo je Ethan. Nathan je frknuo i bez čekanja stavio ruke oko Ethana. Potapšali su se po leđima i razmijenili nekoliko uvreda. E da, život je opet bio lijep. “A ti se pazi”, upozorio je Ethan. “I vrati se u jednom komadu.” “Uvijek.” Ethan je krenuo prema Joeu dok su Van i Nathan počinjali svoj ritual vrijeđanja. “Brini se za našu curu”, rekao je Joe ozbiljnim glasom dok se izvlačio iz Ethanova zagrljaja. “Uvijek”, odgovorio je Ethan ponavljajući Nathanovo obećanje. “Okej, stari” pozvao je Nathan Joea. “Put pod noge.” Obojica su podignula ruke i mahnula izlazeći kroz ulazna vrata. Obitelj je hodala za njima i okupila se u prednjem dvorištu dok su blizanci ulazili u terence. Ethan je prebacio ruku preko Rachelinih ramena dok su zajedno gledali kako se blizanci udaljavaju od kuće. “Je li netko za roštilj večeras?” upitao je Sam. “Dobrovoljno nudim Garretta kao kuhara.” “Baš krasno, seronjo”, promrmljao je Garrett. Donovan se nasmijao. “Ja sam za. Godio bi mi jedan velik i ukusan odrezak. Moram skupljati snagu.” “Ja ću donijeti meso ako ti i Ethan skoknete po pivo”, rekao je Sam Donovanu. “Mama? Tata? Želite li i vi doći?” Marlene je pružila ruku i potapšala Sama po obrazu. “Lijepo od tebe što nas zoveš, ali mislim da ću malo leći i odmoriti noge. Rusty je rekla da će spremiti večeru i držim je za riječ.” Ethan je pogledao u Rusty i vidio kako se odmah zacrvenjela. Nije joj bilo drago što je Marlene svima otkrila taj detalj. Žilava krinka. Bez grama mekoće. Barem ne kad netko gleda. Čvršće je stegnuo ruku oko Rachel i nasmiješio joj se. “Što ti kažeš? Ideš po pivo sa mnom i Vanom?” Nasmiješila se i pogledala njega, a potom i ostalu braću. “Sigurno želiš da idem s vama? Ovo mi se čini kao muško druženje. Ja bih mogla poći kući i ostaviti vas muške da se zabavljate.” Sam i Garrett izgledali su uvrijeđeno. “E pa, zbilja, Rachel. Nožem ravno u srce. Prije si se uvijek družila s nama. Inače bi bilo previše testosterona” rekao je Sam. Osmijeh joj se raširio. “Odrezak doista zvuči odlično.” Pogledala je Ethana. “Je li problem da se odem kući presvući?” Pogladio joj je obraz. “Naravno da nije. Da idem s tobom?” “Ne treba. Ti kreni s Donovanom. Neću dugo.” Izvukao je ključeve iz džepa i zanjihao ih na vrhovima prstiju. Posegnula je za ključevima i kad


je zatvorila šaku oko njegove, toplina mu je prostrujala cijelom rukom. Iznenadilo ga je što je čak i nakon toliko vremena djelovala na njega nečim tako jednostavnim kao što je običan dodir. Ne mareći za poglede svoje braće koja su stajala oko njih, Ethan se sagnuo, poljubio je i zarobio joj usta svojima. Imala je okus krhkosti i ženstvenosti. Savršenstva. Okus o kojem je maštao noću kad bi ležao sam s bolnom čežnjom u njihovu krevetu. Odmaknula se od njega, jednako zadihana i blago staklastih očiju. Tada je shvatio da ga ne gleda kao što ga je gledala prije nego što je nestala. Prije je bila daleka i nikad mu nije dopuštala da vidi o čemu razmišlja. To je bila mjera samozaštite na koju ju je natjerao svojom hladnoćom. Sad ga je gledala s toplinom. Ljubavlju. Nije rekla te riječi, ali osjećao se opuštenije, sigurnije u njezinu ljubav sada nego što je to bio dugo, dugo. “Radite to doma”, nasmijao se Garrett. Ethan mu je iza Rachelinih leđa pokazao srednji prst. Sam i Donovan su se nasmijali, a Ethan je ponovno poljubio Rachel. “Bolje da sad kreneš, dušo”, šapnuo joj je. “Inače idem i ja doma s tobom.” Obraze joj je oblilo rumenilo dok se odmicala od njega, ali očima mu se smiješila. Čovječe, kako mu je to nedostajalo. “Volim te”, šapnuo je više sebi nego njoj. Nasmiješila se i bljesnula zubima, a oči su joj zasjale od sreće. Pogled na nju oduzeo mu je dah. “Neću dugo”, obećala je. A onda se podignula na nožne prste i poljubila ga.


31. POGLAVLJE OSJETILA je kako joj uzbuđenje ključa u želucu dok je ulazila u Ethanov terenac. Presvukla se u udobne kratke traperice i majicu i nije mogla dočekati da dođe do Samove kuće na jezeru. Sad joj je bolje pristajala stara odjeća. Kratke hlače još su joj bile široke u struku, a majica joj je visjela s ramena i skupljala se oko grudi. Zahvaljujući mnogim obrocima koje je Marlene donosila i Ethanovu neumornom kvocanju da jede što više, polako je dobivala na težini. Koža joj je bila zdravije boje. Oči su joj bile bistrije. Čak joj je i kosa poprimila stari sjaj. Još kad bi se uspjela riješiti podmuklih posljedica droge i potpuno se sjetiti prošlosti. Jedino su joj ti djelići slagalice još nedostajali. Vozila je mostom preko jezera Kentucky. Voda je svjetlucala i protezala se kilometrima s obje strane mosta. Bio je vedar dan i sunce je još sjalo visoko na nebu. Savršen dan za roštilj. Bez razmišljanja je usporila kad je došla do vrha gdje je tjedan dana prije u nesreći tegljača s prikolicom srušena betonska zaštitna ograda. Uz rub su strateški bili raspoređeni narančasti čunjevi, ali nije bilo nikakve zaštite između ceste i provalije. Desni trak je bio zatvoren, a promet je preusmjeren prema lijevom traku kako se nitko ne bi izložio opasnosti. Ubrzala je približavajući se tom jezivom mjestu, samo sa željom da što prije prođe dalje. Iznenada ju je snažni udarac bacio na volan. Sigurnosni pojas odmah se zategnuo i povukao je natrag prema sjedalu. Netko ju je udario odostraga! Još gore, udario ju je u lijevi branik i okrenuo je tako da se našla pred zjapećom rupom na rubu mosta. Okrenula se u sjedalu kako bi pogledala iza sebe, kad je dobila i drugi udarac. Zaglušio ju je strašan zvuk drobljenja metala. Terenac je zateturao naprijed. Vrisnula je dok je letio prema rubu mosta. Nagazila je na kočnicu i prebacila cijelu težinu na nju kao da snagom volje može spriječiti da ne sleti preko ruba. Vrat joj se trznuo naprijed kad je automobil treći put pogođen u zadnji kraj. Vrisnula je dok je prednji dio silazio s površine mosta i zaranjao u ponor. Zatvorila je oči spremna na udarac u vodu i hladnoću koja će je okružiti. Nakon nekoliko sekundi oprezno je otvorila oči i vidjela sunčevu svjetlost kako još bliješti kroz vjetrobran. A vjetrobran se opasno njihao. Dragi Bože. Visjela je preko ruba i lagano se njihala naprijed-nazad. I najmanji pokret mogao bi je baciti s mosta. Nije se ni pomaknula. Bojala se disati. Samo su joj se oči micale lijevo-desno velikom brzinom dok je pokušavala smisliti kako da se izvuče. Stisnula je šake oko volana i držala ga tako čvrsto da su joj prsti pobijeljeli. Sigurnosni pojas još je bio zategnut oko nje i nije se usuđivala pustiti upravljač i otkopčati ga. Samo je užasnuto sjedila, a terenac se njihao na povjetarcu poput klackalice. Oko sebe čula je glasove koji su vikali prema njoj, ali nije mogla ni okrenuti glavu. Zurila je ravno ispred sebe i pitala se bi li preživjela pad s mosta. Ethan je prošao obuku u vodi. Živio je u vodi svih onih godina dok je bio SEAL-ovac. Mahnito se pokušavala sjetiti nečega što bi joj pomoglo u ovom trenutku. Histerični joj je smijeh pobjegao s usana. Bijeg iz potopljenog vozila nikad nije bio tema njihovih razgovora. U to je bila sigurna. Glasovi su postali bliži. Valjda je neće pokušati izvući. Panika joj je stisnula želudac. Okrenula se polako i vrlo oprezno i krajičkom oka pogledala kroz prozor. Nekoliko metara od nje stajala su dva muškarca i vikala prema njoj. Što su govorili? Možda bi ih razumjela kad bi joj barem na trenutak popustilo zujanje u ušima. Nekoliko je puta udahnula kako bi se smirila i natjerala se da se opusti. Ne miči se. Stoj gdje jesi. Da, to je čula. Bez brige. Ne ide ona nikamo. Osim možda dolje. Trenutak poslije čula je zavijanje sirena. Prsa su joj potonula od olakšanja. Oni če sigurno znati kako je izvući odavde. Bilo joj je zlo od straha. Mučnina joj se skupljala u želucu sve dok nije bila sigurna da će povratiti. Sprečavala ju je jedino spoznaja da će se ako dopusti da joj pozli, vjerojatno strovaliti s


mosta. “Rachel! Rachel!” Preplavilo ju je olakšanje. Sean. Pokušala je okrenuti glavu prema njemu. “Ne! Ne miči se, zlato. Sjedi tamo i ne miči se, okej? Samo želim da znaš da smo ovdje. Izvući ćemo te, okej? Samo se ne miči, za Boga miloga.” Zabrinutost u njegovu glasu nije joj nimalo umirila napete živce. Mirnom hladnokrvnom Seanu u glasu se čula panika. Pobjegao joj je tihi jecaj prije nego što je stigla stisnuti usne i zaustaviti ga. U automobilu je bilo zagušljivo. Znoj joj je curio niz vrat i između grudi. Disala je plitko i jako brzo i od toga joj se vrtjelo. U svijest su joj navrla sjećanja na onaj odvratni vrući sanduk. Na dane koji su se stopili u jedan. Znala je da je noć samo po promjeni temperature iz nepodnošljivo vruće u malo manje nepodnošljivu. A onda bi sve počelo iznova. Ruke su joj se tresle unatoč trudu koji je ulagala da ostane mirna. Nije se mogla vratiti onamo. Neće se vratiti. Zatvorila je oči tjerajući sjećanja jer su se u ovom trenutku činila previše stvarnima. Možda je sve samo sanjala. Možda je ovo halucinacija izazvana apstinencijom i danima provedenima u vrućini onog odvratnog zatvora. Skinula je jednu ruku s upravljača i zamahnula prema prozoru. Zrak. Trebala je zraka. Automobil se opasno zanjihao, a prozor se spustio i zapuhriuo ju je svjež zrak. “Rachel, ne! Prokletstvo, ne miči se!” Morala je izaći. Nije željela umrijeti. “Prokletstvo, požurite se i zavežite to!” povikao je Sean. Tiho je zacviljela. Grlo joj se stiskalo sve dok više nije mogla disati. Čula je kako joj Sean nešto govori, čula je njegov tihi i utješni glas. Čula je buku oko sebe, ljude koji su užurbano pokušavali pričvrstiti stražnji dio automobila kako bi ga povukli unatrag. “Okej, Rachel, slušaj me.” Okrenula se taman dovoljno da ga može pogledati. Stajao je ni pola metra od automobila. Dovoljno da se dotaknu, ali nijedno od njih nije to pokušalo učiniti. Lice mu je bilo napeto i zabrinuto, ali usne su mu bile stisnute u odlučnu crtu. Neće dopustiti da umre. Panika je malo popustila. Ne, Sean neće dopustiti da joj se išta dogodi. Njegova je odlučnost prešla i na nju i zgrabila ju je objema rukama. Bila je jednako odlučna i da neće dopustiti da se nakon godine provedene u paklu vrati kući i da je onda neki kreten izgura s mosta. Sean je zakoračio bliže i došao na samo nekoliko centimetara od automobila. Sagnuo se da im oči budu u ravnini. “Povući ćemo auto unatrag, okej? Moraš ostati mirna. Pusti nas da obavimo svoj posao. Izvući ćemo te na sigurno. Nećemo te pustiti. Rachel, moraš mi vjerovati.” Polako je kimnula dajući mu do znanja da ga je čula i razumjela. Osjetila je lagani udarac u stražnji kraj i ponovno je zgrabila upravljač, a srce joj je zamalo izletjelo iz prsa. “Polako!” zaderao se Sean. Ponovno se okrenuo prema Rachel. “U redu, dušo, ostani sa mnom. Uspjet ćemo.” Opet je kimnula. Potisnula je paniku. Sean je bio ondje. Ne bi dopustio da joj se išta dogodi. Ali htjela je Ethana. Sad ga je trebala. “Ethan” šapnula je promuklo. “Na putu je, Rachel. Doći će svaki čas, okej? Obećavam.” Metal automobila zaškripao je i zastenjao kao da se buni. Automobil je posrnuo unatrag i vrat joj se trznuo naprijed. Čulo se protestirajuće vrištanje, a onda je vidjela kako se hauba počinje naginjati preko ruba. Slijedio je glasan lom i prasak i auto je zaronio naprijed. Vrisnula je i u tom su se trenutku otvorila vrata automobila. Sean je gurnuo ruku, potegnuo joj sigurnosni pojas i grubo je povukao sa sjedala. Pali su na tlo, ona opružena preko njega. Osvrnula se točno u trenutku kad je automobil sletio s mosta. Užasnuto je slušala eksploziju i osjetila prskanje vode iz jezera koja se dignula u zrak i prolila po njima. “U vražju mater”, progunđao je Sean ispod nje. Nijemo je zurila u prazno mjesto na kojemu je još prije samo nekoliko trenutaka stajao Ethanov


automobil. Nije mogla shvatiti što se upravo dogodilo. Svuda oko nje bili su ljudi. Vatrogasni kamioni, kola hitne pomoći, policijska vozila. Ogradili su cijelo područje užetom, a spasioci su trčali prema rubu mosta i zapanjeno gledali u ponor. Zatim su se okrenuli i pogledali u nju. Počela se tresti. Koliko god se trudila pribrati, drhtao joj je svaki mišić u tijelu. Bilo je gore nego kad se skidala s droge. Sean se pridignuo i obujmio je. “Jesi li dobro?” nježno je upitao. Nije mogla ni odgovoriti. Zubi su joj bolno cvokotali. Podignula je ruku na usta, ali čak su joj se i prsti luđački tresli. Sjedili su na tvrdoj površini ceste. Rachel se opružila preko Seanovih nogu, a njegove ruke bile su oko nje. Mogla je samo netremice gledati u prazni prostor na mostu. “O, Bože”, napokon je rekla. “Ethanov auto.” “Ne brini se za auto. Ethanu će biti važno samo da si ti živa”, tješio ju je Sean. “Rachel!” Okrenula se u smjeru Ethanova glasa i trenutak poslije izletio je iz gomile otresajući ruke koje su ga pokušavale zaustaviti. Napokon mu je pogled pao na nju. Zapanjilo ju je olakšanje koje je vidjela na njegovu licu. Dotrčao je i bacio se na koljena ispred nje i Seana. Uzeo ju je u naručje i stisnuo tako jako da nije mogla disati. “O, Bože, dušo. Uplašila si me. Kvragu, nemoj mi to više nikad učiniti. Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena?” Dok je brbljao, odmaknuo ju je od sebe i prelazio joj rukama po cijelom tijelu. “Dobro sam”, rekla je promuklo. “Sean me spasio.” “Hvala Bogu, hvala Bogu”, ponavljao je bez prestanka i zibao je u rukama. “Tvoj auto”, rekla je. “Uništen je. Žao mi je.” Stavio joj je obje ruke na lice i zagledao se u nju. “Jebe mi se za auto. Samo si mi ti važna.” Garrett, Sam i Donovan trčali su prema njima i naglo se zaustavili ondje gdje su ona, Ethan i Sean još ležali na podu. Sam je krenuo prema rubu mosta gdje je stajala gomila ljudi i povirio preko ruba. “Isuse”, tiho je rekao dok se vraćao prema njima. Rachel se okrenula prema Seanu koji je još bio blijed i zadihan. “Hvala ti. Riskirao si život da bi me spasio kad je auto krenuo naprijed.” “Nema na čemu, ali znaš što, Rachel? Što kažeš na to da to više nikad ne ponovimo?” Uspjela se osmjehnuti, uhvatila ga za ruku i stisnula je. “Obećavam.” Sam i Donovan pružili su Seanu ruke i osovili ga na noge. Garrett se sagnuo i nježno pomogao Rachel da ustane dok se Ethan također dizao. “Dobro si, malecka?” upitao je Garrett. Kimnula je. “Zahvaljući Seanu.” Spustila je pogled na svoje ruke koje se nisu prestajale tresti. Umorno se naslonila na Ethana i obujmila ga oko struka. “Možemo li sad kući?” Ethan je pogledao u Seana, no na licu mu je pročitao žaljenje. “Možeš li odgovoriti na nekoliko pitanja, Rachel? Moram znati što se dogodilo.” Osjetila je struju hladnog zraka kako joj klizi niz kralježnicu kad je u sjećanju vratila onaj trenutak prije udarca. Neobično kako ga je sasvim jasno vidjela u svijesti. Onaj kratki pogled u retrovizor. Osjećaj udarca. Zatim drugog. Namrštila se. “Netko me pokušao izgurati s mosta”, brzo je rekla. Ethan se ukočio pokraj nje. Garrettovo je lice prekrio olujni oblak, a Sam i Donovan zbunjeno su podigli obrve. Sean se namrštio pa pokazao prema kolima hitne pomoći. “Možda da sjedneš u ona kola da te liječnik pregleda. Možemo razgovarati dok te on pregledava.” Spustila je pogled na svoje tijelo. Nije bila ozlijeđena. Zatim je pogledala lica oko sebe koja su je netremice gledala. Vidjela je njihovu zabrinutost. Naravno, tresla se kao prut, ah zar je doista izgledala tako loše? Ethan ju je poveo prema kolima hitne pomoći. Liječnik joj je prvo omotao deku oko ramena, a


onda ju je Ethan podignuo i posjeo u stražnji dio kola. Poslušno je slušala liječnikove upute. Namrštila se kad se počela jače tresti. “Šok”, čula je kako je netko tiho rekao. “Ma nemoj. Zamalo je odletjela s mosta.” “Sad mi reci što se dogodilo” rekao je Sean mirnim glasom. Slegnula je ramenima. “Ne znam točno. U jednom sam trenu bacila pogled na mjesto na kojem se dogodila prošla nesreća, a onda me udario odostraga.” “Udario? On?” Zbunjeno je stisnula obrve. “Pa, pretpostavljam da je mogla biti i ona. Nisam vidjela. Samo sam pretpostavila.” “U redu. Što se potom dogodilo?” “Udario me u lijevu stranu i zavrtio me prema dijelu mosta gdje nema ograde. A onda je udario točno u mene. Gurnuo me bliže rubu. Svom snagom sam nagazila na kočnicu, ali udario me i treći put i taj me udarac gurnuo preko ruba.” Sean je razmijenio poglede s Ethanom i njegovom braćom. Nije mogla procijeniti muči li ga ideja da bi je netko pokušao izgurati s mosta ili se brine da je poludjela. “Nisam luda”, rekla je tiho. Ethan je omotao šaku oko njezinih. “Pssst, dušo. Naravno da nisi luda.” “Seane, ima li svjedoka?” upitao je Garrett. “Upravo ih ispituju. Nema tragova drugog vozila. Tražimo. Nema tablica, čak ni djelomičnih. Tip se vjerojatno uspaničio i zbrisao. Pronaći ćemo ga. Nije mogao daleko. Prednji dio automobila sigurno mu je jako oštećen.” “Mogu li je sad odvesti kući?” upitao je Ethan preko njezine glave. “Da, naravno. Poslije ću imati još pitanja, ali sad je odvezi kući. Izgleda premoreno.” “Ja ću vas odvesti”, javio se Garrett. “Same, ti moraš vratiti Donovana doma da može krenuti na put.” Ethan je pomogao Rachel da se spusti, a liječnik joj se ohrabrujuće nasmiješio. Premda je Ethan široko zaobišao zjapeću rupu u ogradi mosta, znala je što je dolje i nije se mogla otarasiti neugodnog osjećaja da je onaj tko ju je udario učinio to samo s jednim ciljem. Htio ju je ubiti.


32. POGLAVLJE ETHAN je ležao na kauču i umirujuće trljao ruku Rachel. Ležala je stisnuta uz njega, toplo i ugodno privijala se uz njega. Oboje je izulo cipele, a ona je ispreplela noge s njegovima i ugurala stopala između njegovih. Bili su omotani jedno oko drugoga kao dva kukca koja se pare. On se nije mogao sjetiti trenutka u životu kad je bio sretniji. “Mogla bih zauvijek ostati ovako” šapnula je. Zar je bio tako proziran? Imao je potpuno istu misao. Godilo mu je što je izgledala zadovoljno kao i on. Nastavio joj je milovati ruku uživajući u osjećaju koji je imao dodirujući je. Namjestila se malo dublje u njegovu zagrljaju. Osmjehnuo se kad joj je kosa pala na njegove usne i nos. “Jesi li bolje?” upitao je. “Još sam malo nervozna, ali, da, mnogo sam bolje kad sam ovdje s tobom.” Val zadovoljstva preplavio mu je grudi. Nije joj to rekao, ali iznutra je bio potpuno uništen. Čudio se što je uopće mogao tako mirno ležati i držati je u naručju kad je u glavi i dalje vrištao koju vražju mater. Nije želio nikad više doživjeti strašni trenutak kad ga je Sean nazvao i rekao mu da bi Rachel mogla pasti s mosta. Nikad. A činjenica da je znao da ju je spasila samo Seanova brza reakcija kad ju je iščupao iz automobila još ga je mogla baciti na koljena. Promeškoljila se i pridignula da ga može pogledati. Posljednjih nekoliko tjedana kosa joj je dosta narasla i nakon posjeta frizerskom salonu s njegovom majkom sad je imala podšišane vrhove i slojevitu frizuru. Njezine su se male šake raširile na njegovim prsima. Vukla ih je sve više prema njegovim ramenima. “Ethane?” Pogledao ju je znajući da bi u tom trenutku mogla tražiti bilo što od njega i rekao bi joj da. “Bi li ti to bio jako velik problem kad bih vodila ljubav s tobom?” Nije vjerovao svojim ušima od šoka. Ova prekrasna žena, žena koju je volio više od ičega, ovdje s njim. Žena kojom se oženio i koju je poslije izgubio. Sad je ovdje, poput sna, i umilno ga pita može li voditi ljubav s njim. Bože dragi, da. Da. Da. Da. “Ništa mi ne bi bilo draže”, uspio je procijediti. Zvučalo je bolje od to, čovječe, premda mu je kurac vikao upravo to. Nasmiješila se i nabacila zavodljiv pogled. Strah i napetost u njezinim očima zamijenio je topli zločesti sjaj zbog kojeg je osjetio trnce duž kralježnice. Prije je obožavao kad bi preuzela inicijativu u krevetu, ali to je prestalo kad ju je počeo odgurivati od sebe. Nije ju trebao odbiti previše puta prije nego što se prestala truditi. Tijelo mu je reagiralo oživljeno njezinim zavodljivim pogledom i onime što je obećavao. Zadržao je ruke na njezinima dok se ona meškoljila pokušavajući ga opkoračiti na kauču. Dio one ranjivosti koju je uvijek vidio u njezinim očima sad je zamijenilo zaigrano svjetlo. Mogao bi se utopiti u tom pogledu. “Želim te dirati” šapnula je. “O, Bože, dušo. I ja želim da me diraš.” “Hoćeš li me razodjenuti?” U oči joj se uvukla stidljivost i malo je pognula glavu ne želeći susresti njegov pogled. Podignuo joj je ruke i prinio ih usnama. Ljubio joj je svaki prst, a onda se pažljivo pomaknuo ispod nje. Okrenuo se i spustio noge na pod dok je ustajao s kauča. Ponovno se okrenuo prema njoj i stavio ruku na šlic traperica. Vidio je iskru znatiželje u njezinim očima, pomiješanu sa žudnjom. Toliko ga je napalio način na koji ga je besramno gledala da nije uspijevao povući traperice preko erekcije. Kad je izletjela na slobodu, izdahnuo je s glasnim olakšanjem. Oči su joj se raširile od zadovoljstva, a on se još više ukrutio, pa mu je kurac stajao bolno uspravno prema pupku. Odbacivši ideju da nastavi polako i zaigrano, snažno je povukao majicu preko glave i bacio je. A onda je gol stao pred nju. Želio ju je tako jako da je malo nedostajalo da je baci na kauč i zajaši je dugo i snažno.


Izgledala je kolebljivo i nervozno. “Reci mi što želiš da učinim, dušo”, hrabrio ju je. Umjesto da mu daje upute, primaknula se bliže rubu kauča, a majica u koju se bila presvukla visjela joj je oko koljena. Na trenutak ga je pogledala, a onda oklijevajući krenula rukom prema njegovoj kiti i uzela je u ruku. Glasno je zastenjao kad je vršcima prstiju zaplesala po erekciji nježno mu milujući i gladeći kitu. Izbio mu je znoj na čelo kad ga je uhvatila za jaja i stisnula taman pravom jačinom da ga izludi od užitka. Neće ovo preživjeti. Trudio se biti dobar, strpljiv i pun razumijevanja, dok mu je svaki instinkt vikao da zgrabi svoju ženu i vodi ljubav s njom sve dok ona ne zaboravi i svoje i njegovo ime. A onda su ga njezine usne pronašle i on je zaboravio na sve osim nje. Samo ga je lagano poljubila. Zatim nestašno liznula. Postajala je sve odvažnija, a on sve tvrđi. Ruke su mu bile spuštene niz bokove, a prsti čvrsto stisnuti u pesnice. Stezao ih je i opuštao ponavljajući to sve dok nije potpuno izgubio osjet oko zglobova. “Sviđa mi se tvoj okus”, tiho je rekla. Kvragu. Jezikom je okružila glavić i posvetila posebnu pozornost nabora na stražnjoj strani te procjepu na vrhu. Tjerala ga je u ludilo. U pravo pravcato ludilo. “Rachel, dušo, Bože...” Vukla mu je jezik uz kitu zadirkujući ga, a onda dolje i ispod nje pa mu nježno sisala jaja. Zabijao je nožne prste u tepih i izvijao se prema gore želeći još više tih ugodnih usta. Čvrsto mu je uhvatila kurac u ruku i vrtjela ga prema van dok se usnama vraćala prema glaviću. Ponovno ga je nježno liznula, a onda ga je bez upozorenja uzela u usta i uvukla duboko u grlo. “Ahhhh!” Utonuo je u vruć baršunast zagrljaj njezinih usta. Jezikom je klizila donjom stranom kite slasnim i neizdrživim dodirima. Kad joj cijela kita ušla u usta, počela ju je sisati, isprva nježno, no potom sve jače. Nespretno joj je provlačio prste kroz kosu sve dok je nije uhvatio za vrh glave. Podignuo se na nožne prste, a onda se zanjihao naprijed i dublje nasrnuo. Mislio je da će ispuzati iz vlastite kože. Nikad u životu nije doživio tako nemirni, živi, izvrsni i izluđujući užitak. “Dušo, moraš stati”, zastenjao je. “Svršit ću. Neću izdržati.” Pažljivo se odmaknula, naslonila se na kauč i gledala ga oblizujući usne poput zadovoljne mačke. Isuse, mislio je da će eksplodirati na licu mjesta. Spustio je ruku pa stisnuo glavić između prstiju i pokušao otjerati erotične slike koje su mu bljeskale u glavi. “Ako sad svršiš, jesi li gotov za večeras?” znatiželjno ga je upitala. “Dušo, kako me gledaš, mislim da bi mi se za pet minuta opet dignuo.” To vjerojatno nije bila istina, ali bio je toliko napaljen da je doista vjerovao u to. “Onda svakako želim da sad svršiš.” Hrapavi ton njezina glasa poklopio ga je poput vala. Kurac mu je poskočio u ruci kao da mu govori da odjebe i da prepusti ženi rukovanje. I bio je itekako voljan učiniti točno to. Hladna i meka, njezina je ruka zamijenila njegovu. Na trenutak ga je milovala, istraživala linije, pratila put prema jajima pa natrag. Trebao je njezina usta. Brzo će svršiti. Želio joj je svršiti u ustima, želio je biti duboko u njima s njezinim usnama oko korijena kite i s jajima na njezinoj bradi. Čim je razdvojila usne da ga uzme u sebe, navalio je snažno i duboko. Uzdahnula je oko njega, slatkim i zadihanim zvukom zadovoljstva koji je u njemu izazivao trnce užitka sve do nožnih prstiju. On bi trebao voditi ljubav s njom. On bi trebao poleći nju i ljubiti joj svaki milimetar tijela. Ali, Bože, tako ju je trebao. Nedostajalo mu je ovo, nedostajala mu je njihova otvorenost. Nikad je nije cijenio dok nije bilo prekasno, a sad je čvrsto odlučio da će živjeti za svaki trenutak i da je nikad više neće uzimati zdravo za gotovo. Vatra je počela duboko u njegovoj zdjelici. Jaja su mu se zategnuta, a kurac nabrekao pa se osjećao kao da će puknuti po šavovima. Osjećala je njegovo tijelo i on je to obožavao. Instinktivno ga


je jače stisnula i dala mu onaj dodatni pritisak koji mu je trebao. Trljala je rukom gore-dolje snažno i čvrsto. Sisala ga je duboko u grlo i uvlačila obraze. Svijet oko njega se zamutio. Bio je svjestan samo njezinih vrućih vlažnih usta omotanih oko sebe. Raj i pakao u jednome. “Dušo, svršit ću”, upozorio ju je. Čak se pokušao odmaknuti da se ne bi izlio u njezina usta, ali nije mu dopustila. Držala ga je na dnu grla i uvlačila. Više nije mogao izdržati. Promuklo je kliknuo i počeo svršavati. Prvi je mlaz eksplodirao iz njega, bolno, gotovo mučnim intenzitetom. Brzo je progutala i usisala ga još dublje trljajući ga rukom. Trznuo se drugi i treći put, a onda još jedanput za kraj. Zabacio je glavu i zatvorio oči napinjući se naprijed. S objema rukama zapletenima u njezinoj kosi, povlačio ju je bliže dok nije osjetio da joj je jajima dodirnuo bradu. Nikad u životu nije svršio tako jako i tako obilno. Kad se konačno pribrao, spustio je pogled na svoje ruke u njezinoj kosi. Odmah ih je maknuo, zabrinut da je bio pregrub, ali ona je ostala na mjestu, na rubu kauča, i ustima ga je polako vraćala iz najintenzivnijeg orgazma koji je ikad doživio. “Ovo je bilo nevjerojatno”, rekao je bez daha. Odmaknula se, no još mu je držala ruku oko spolovila. Podignula je pogled prema njemu, oči su joj sjale od želje. Prokletstvo, možda i nije lagao kad je rekao da će uskoro biti opet spreman. Ako ga nastaviti gledati tim zavodljivim očima, nabreknut će mu do veličine debla. “Dođi”, promrmljao je stavljajući joj ruke pod pazuha. Povukao ju je na noge i u zagrljaj. Brzo je oblizala usne uklanjajući njegovu spermu iz usta netom prije nego što je pritisnuo usne na njezine. “Na meni je red”, rekao je promuklim glasom grickajući joj pune usnice. Cijela su joj usta bila krvavocrvena i privlačno natečena od pažnje koju mu je posvetila. Čvrsto joj je naumio uzvratiti jednakim užitkom kakav je ona njemu priuštila. Želio je čuti kako viče njegovo ime dok svršava. Uvukao joj je ruke pod majicu i nestrpljivo je počeo povlačiti. Odmaknula se i dopustila mu da joj je skine preko glave. Sav zrak izletio mu je iz pluća kad je stala pred njega odjevena samo u obične bijele gaćice. Kako je uspijevala učiniti komad pamuka tako prokleto erotičnim? Pogled mu je putovao do njezinih punih dojki i nije odolio snažnoj potrebi da ih pokrije dlanovima, mjereći im veličinu i težinu šakama. Bile su savršene. Poput nje. Meke i nevjerojatno svilenkaste pod njegovim prstima. Prešao je jagodicama palčeva po natečenim vrhovima i fascinirano gledao kako se podižu u napete šiljke. “Reci mi da me želiš, Rachel. Reci mi da me trebaš”, tiho ju je molio. Ovila mu je ruke oko vrata i naslonila se na njegovo tijelo, podignula glavu, a oči su joj bljeskale od žudnje. “I trebam te, Ethane. Jako. Voli me, molim te.” Privukao ju je uz sebe i pustio ruke da otkližu do njezine stražnjice. Volio ju je dirati, volio je kako je reagirala i na najjednostavnije milovanje. Pogladio je lijepo oblikovane polutke, a onda povukao prst od procjepa prema križima i zahihotao se kad je zadrhtala. “Prije si voljela kad bih glumio mačo muškarca i odvukao te u svoju špilju.” Tiho je zaprela dajući mu do znanja da nema ništa protiv te ideje. Grickao joj je uho i jezikom pogladio školjku jer je znao da će joj od toga ponovno zadrhtati cijelo tijelo. Opustila se naslonjena na njega. Nasmijao se kad je okusio njezin mekani vrat. Stavio joj je ruku ispod koljena i podignuo je na prsa. Priljubila se uz njega. Savršeno spojeni. Kao da nikad nije ni otišla. Kao da je nikad nije otjerao. Nada mu je lupala u prsima tako jako da je mogao osjetiti svaki bolni udarac. Neka uvijek bude kao sad. Nije ju mogao ponovno izgubiti. Bezbrižan i divan smijeh potekao joj je s usana dok ju je nosio prema spavaćoj sobi. Kad je došao do kreveta, počeo se vrtjeti s njom u rukama samo kako bi uživao u sreći u njezinim očima.


Kad im se oboma zavrtjelo, spustio ju je na krevet, a ona se ispružila na leđa i nastavila mu se smješkati očima. “Riješi se gaćica”, zarežao je. Hihoćući se, spustila je palčeve na gaćice, ali onda je stala i buntovno ga pogledala. “Ako ih ne želiš, ti mi ih skini.” Podignuo je jednu obrvu i zakoračio unatrag s rukama na kukovima. “Prkosni smo, je li, vražice?” Jednom je rukom prigušila smijeh, ali ramena su joj se tresla, a sise zamamno drmusale. Popeo se na krevet i nadvio se nad nju na rukama i koljenima. Jedan dlan smjestio je uz njezin bok, a drugom rukom krenuo prema gaćicama i ugurao joj prste ispod struka. Izgubivši strpljenje, povukao je nježnu tkaninu i spuštao je preko njezinih bokova sve dok nije ugledao meko meso njezine pice. Pustio ju je da otrese gaćice s nogu, a on joj je krenuo prstima uz unutarnju stranu noge sve dok pod jagodicama nije osjetio pahuljasti čuperak. Jagodicom palca milovao je punašne nabore. Krenuo je dalje od mekanih usana i njezina mu je tekuća vrućina okružila prste. Izvijala se i stenjala, tako potrebito da je poslala munju ravno u njegovu kitu. Podignuo se na koljena i gurnuo joj noge u stranu da ih još raširi sve dok nije ugledao sjaj ružičastog međunožja na slabom svjetlu. Snažno je progutao knedlu, a onda se spustio i izgubio se u njezinoj slatkoći. “Ethane”, šapnula je kad su je pronašle njegove usne. Polako je kružio jezikom, bez imalo žurbe, i svaki put kad bi je liznuo, ona bi nježno zadrhtala. Klitoris joj je nabrekao i natekao pod njegovim usnama. Kružio je oko njega ostavljajući mokri trag za sobom i polako ga pretvarao u drhtav zategnut pupoljak. Nije zaboravio kako joj ugoditi. Poznavao je njezino tijelo bolje od svojega. Nije uvijek bio sebični gad i sad je uživao u ponovnom upoznavanju sa svim njemu najdražim načinima da joj ugodi. Gurnuo je jedan prst u njezin otvor. Stisnula se oko njega, a mišići su joj se mokro trzali. Izvukao ga je, oblizao vlažnost s njega, a onda ušao u otvor jezikom. Izvila se s kreveta vičući njegovo ime. Gurala je kukove uvis i zabijala prste u plahtu. Prsa su joj se nadimala sa svakim dahom, a bradavice su joj bile podignute u male čvrste čvoriće. “Svrši mi u usta kao što sam ja tebi”, rekao je promuklo. Oči su joj blistale, a lice joj je bilo rumeno od uzbuđenja i napaljenosti. Ponovno je spustio glavu i nježno uvukao klitoris u usta. Držao ga je između usnica i jezikom lagano dodirivao vrh, taman dovoljno jako da je natjera da se divlje previja po krevetu. Noge su joj nekontrolirano drhtale. Izvila se i svi su joj se mišići zategnuli. Bila je blizu, jako blizu. Jače je sisao klitoris pazeći da ne prijeđe onu tanku granicu između boli i užitka. Kad je ispustila krik, hitro se premjestio niže, pokrio joj otvor ustima i snažno ga uvukao. Osjetio je eksploziju njezina okusa po jeziku dok joj se orgazam kotrljao tijelom poput potresa. Izvijala se i migoljila pod njim, ali on joj je čvrsto držao kukove upijajući svaku kap njezina ekstrakta. Svilenkastog i slatkog poput cvijeta kozje krvi. Prije nego što se potpuno pribrala, još joj je više raširio noge, a onda se namjestio iznad nje tako da mu napet kurac bude pritisnut točno na mjesto koje su njegove usne netom napustile. Uklizao je u nju pazeći da je ne ozlijedi. Primila ga je s lakoćom. Kliznuo joj je po natečenim tkivima upijajući osjećaj njezine vrućine i vlažnosti oko sebe. Tekuća vrućina. Baršun. Raj. Podignula je noge i omotala ih oko njega uvlačeći ga duboko. Spustio se na nju i pokrio je poput deke. Njihala ga je prihvaćajući njegovu težinu. Samo je ležao tako jedan dug trenutak uživajući u njihovu sjedinjenju. Rukama mu je putovala po leđima, prema ramenima pa vratu, a onda ga je uhvatila za čeljust. Podignula je usne i strasno ih spustila na njegove. Vruće. Divlje. Nevjerojatno ugodno. Imala je golemu moć, a sumnjao je da je uopće bila svjesna toga. On je njezin. Potpuno joj pripada.


Lagano se podignuo od nje, promijenio položaj i ugodnije se smjestio između njezinih bedara. Podignula je kukove i on je uklizao dublje. Zastenjao je kad je izvukao kitu i potom ponovno navalio u nju. Podignula je ruke i omotala ih oko njega. Cijelo joj je tijelo bilo čvrsto omotano oko njega. Štitio ju je. Bilo je upravo onako kako je trebalo biti. “Ethane”, ponovno je šapnula. Nikad mu neće dosaditi čuti svoje ime na njezinim usnama. Nasrnuo je u nju pomutivši si osjetila. Ovdje je. U njegovim rukama. Sigurna. Brže. Jače. Uzimala je sve što je davao. Zarila mu je prste u ramena, a noge su joj drhtale oko njega. Bila je tako uska, tako natečena oko njega. Tekući saten. Glava mu se ispraznila. “Rachel. Dušo.” Te su mu riječi kliznule s usana dok mu se svaki mišić u tijelu napinjao. Orgazam je buknuo brže i intenzivnije nego prvi put. Nije bilo dugog i postupnog pojačavanja, samo iznenadna eksplozija, tako jaka da se na nekoliko trenutaka izgubio. Kad je barem donekle vratio svijest, spustio je pogled na Rachel i vidio kako ga intenzivno promatra sa srcem u očima. Dah mu je zastao u grlu. A onda je rekla. “Volim te, Ethane.” Suze su mu zamutile vid, pekle mu i bockale oči. Nije imao riječi. Ne bi mogao progovoriti ni da je htio. Čvor u grlu prijetio je da će ga ugušiti. Pokušavao je uvući zrak oko njega, ali ništa nije prolazilo. “O, Bože, dušo. I ja tebe volim. Prokleto jako.” Spustio je čelo na njezino i prsa su im se dizala i spuštala jedno uz drugo dok su hvatali zrak. Nakon nekoliko sekundi zapitao se je li sanjao te riječi, je li moguće da se njegova potreba da ih čuje pojavila u obliku maštarije. “Reci to opet” jedva je protisnuo. Oči su joj se smekšale i stavila mu je dlanove na lice. Bez žurbe milovala je konture njegove čeljusti i netremice ga gledala s morem emocija koje su joj se odražavale u pogledu. “Volim te. Jako te volim, Ethane. Možda se ne sjećam svega, ali osjećam da je to ono pravo. Osjećam da smo mi ono pravo. Ni u što nisam tako sigurna.” Suza joj je kapnula na obraz. Nije ni osjetio kad je pala. Polako je udisao i izdisao trudeći se zadržati emocije u sebi. No kao da je brana u njemu popustila. Samo ju je privinuo uza se, njihova tijela još su bila spojena, i čvrsto je držao.


33. POGLAVLJE ZRAK je bio težak od smrada smrti. Rio je polako podignuo ruku dajući svojim momcima znak da stanu, a potom im signalizirao da se rašire i krenu ukrug. Utroba mu je vrištala da ovdje nešto nije kako treba. Ništa nije kako treba. Zrak je mirisao na krv. Svježu krv. Nosnice su mu se širile i drhtale dok je zauzimao položaj u gustom raslinju. Neprimjetno se stopio s okolinom, više nalik na kameleona nego na čovjeka. Sporim i opreznim pokretima usmjerio je pušku prema logoru ispod sebe i počeo ga pregledavati. Nije dizao ruku i pravio znak križa, nego je to učinio u glavi. Dragi Isuse, Marijo i Josipe, prizor je bio brutalan, a kad je riječ o smrti i ubijanju, Rio je vidio više-manje sve što se može vidjeti. Ali ovo što je sad gledao nije bila uspješno odrađena zona ubijanja. Ovo je bila poruka. I to krvava. Tijela su ležala razbacana po cijelom terenu poput otpadaka u turističkom kampu. Tko god da je napravio taj masakr, otišao je prije najmanje dvanaest sati. Rio nije primijetio nikakve pokrete ni znakove života u selu pokrivenom tišinom. Ali nije želio riskirati sa svojim ljudima dok ne budu sasvim sigurni da je teren čist. Strpljivo je čekao i promatrao. Čak ni strvinari još nisu pronašli svježa tijela, a u džungli je lešinarenje često bilo jedini način preživljavanja. Oprezno je izašao iz zaklona i tiho viknuo svojim ljudima da krenu prema logoru. Počeli su stezati obruč s visoko podignutim puškama i pogledima oprezno skenirajući lijevo i desno tražeći i najmanje upozorenje da nisu sami. Mrtvaci nisu proizvodili nikakve zvukove, a u ovom su logoru ostali samo mrtvaci. Rio je prekoračio dva tijela na rubu čistine gdje su počinjale kolibe, a džungla uzmicala pred logorom. Rachel Kelly bila je punih godinu dana zarobljena na sličnom mjestu. Bijes mu je buktio u venama. Ovo nije bilo mjesto za ženu. Tko zna što su joj sve radile te životinje. S turobnim je zadovoljstvom primijetio da šupci nisu bili nimalo pošteđeni. Jadni smradovi vjerojatno nisu ni znali što ih je snašlo. Tko god ih je ubio, došao je opremljen oružjem koje je moglo konkurirati pravoj vojsci. Terrence je zakoračio u sredinu sela i pogledao prema Riju. Signalizirao mu je da je sve čisto. Jedan po jedan, njegovi su ljudi provirivali iz džungle i napetih lica proučavali pokolj. “Vidim da je netko obavio posao umjesto nas”, rekao je Terrence kad je Rio stigao do njega. “Ali mrtvaci ne govore”, rekao je Rio ogorčeno. Terrence je kimnuo. “Možda su zato i ubijeni.” “Prevelika je slučajnost da se nekoliko dana nakon što su ovi ovdje podignuli novi logor umjesto starog koji je uništen u Rachelinu spašavanju netko pojavi i pobije cijelo selo. A ja ne vjerujem u slučajnosti.” “Točno tako, prevelika slučajnost”, složio se Terrence. “Tko god da je ovo učinio, nije želio da išta ostane nedovršeno, to je vraški sigurno.” Rio se namrštio. Sam neče biti sretan. Kvragu, on nije bio sretan. Veselio se što će razbiti kartelske guzice. Samo su slabići koristili žene u ratovanju. Bilo bi zabavno vidjeti bi li se šupci osjećali kao takve face kad im protivnik ne bi bila bespomoćna žena. Osvrnuo se oko sebe dok su se njegovi momci oprezno provlačili između gomile mrtvih tijela. Što je, dovraga, ovdje netko pokušao prikriti? Rachelina je “smrt” bila pomno orkestrirana. Otrgnuta je od svoje obitelji i zarobljena u zabitoj rupčazi poput ove. Zašto? Ništa od toga nije imalo smisla, a sad se netko itekako potrudio da ta pitanja ostanu bez odgovora. “I što sad?” upitao je Terrence dok je gledao tijela razbacana lijevo i desno od sebe. “Ja ih, bome, neću pokapati”, promrmljao je Rio. “ I sigurno neću moliti Zdravo Mariju za njih. Neka gore u paklu.” Ušutio je kad je vjetar donio tih zvuk udaljen nekoliko metara. Rio i Terrence odmah su podignuli puške i usmjerili ih prema jednom “mrtvacu”. Samo što taj mrtvac nije bio mrtav. “Još diše”, rekao je Terrence. Rio je pohitao prema njemu i kad se uvjerio da ne ide u samoubilačku zamku, spustio se na koljeno pokraj teško ozlijeđenog muškarca. “Habla espanol?” pitao ga je Rio. Oči su mu se otvorile u tanke proreze. “Engleski”, šapnuo je. “Govorim engleski.”


Rio i Terrence su se pogledali. Kojeg je vraga Amerikanac radio u kolumbijskom narkokartelu? Muškarac se nakašljao i uz usta mu je potekla krv. Usmjerio je staklast pogled na Rija. “Nemam mnogo vremena.” Svaka je riječ zvučala kao da je iščupana iz njega bolnom preciznošću. Disao je tako teško da su mu se prsa dramatično dizala i spuštala. “Pokušao sam joj pomoći. Štitio sam je koliko sam mogao. Ali ne može jedna osoba biti važnija od uspjeha misije. Znaš da je tako. I ti si vojnik.” “Koji kurac govoriš?” zarežao je Rio. “Jesi li ti neki jebeni Vladin agent koji je stajao i gledao kako Rachel Kelly muče i drže zatočenu godinu dana?” Muškarac je sklopio oči, a iz kuta usana poteklo mu je još krvi. “Nisam imao izbora. Učinio sam koliko sam mogao. Drogiranje je bilo najblaže od svega što su joj mogli učiniti. Poslao sam informacije njezinoj obitelji nadajući se da će doći po nju.” “Aha, pa eto, i došli su”, rekao je Rio. “Izabrao si pogrešnu ženu za tu zajebanciju.” Preletio je pogledom po razorenom selu i leševima na tlu. “Tko je ovo učinio? Mi nismo.” Muškarac je zatresao glavom. “On zna. Sad već sigurno zna. Nikome s kim je sklopio dogovor ne bi dopustio da ostane živ.” Zatvorio je oči i zahroptao kao da se guši. “Tko zna?” pitao je Rio. Protresao je muškarca za ramena kako bi ga vratio svijesti. “Tko stoji iza ovoga?” Muškarac je još jedanput uspio otvoriti oči. “Nije sigurna. Krenut će i za njom.” A onda su mu se oči ispraznile, glava mu je klonula, a pogled ostao mrtvački fiksiran. “Sranje”, rekao je Terrence. “Nije nam ništa otkrio.” Rio je ustao i namrgodio se. Ništa mu se ovdje nije sviđalo. “Brišimo odavde pa ću se javiti Samu.” “Steele će biti razočaran”, rekao je Terrence uz sarkastičan osmijeh. “Već ga je naljutilo što ga nismo htjeli pričekali da krene s nama.” “Jebeš Steelea. On ne vodi moj tim. Mora se pobrinuti za svoje ranjenike, a ne zamarati se onim što mi radimo.” “Hoćemo li mu odmah reći, pa da i ne kreće ili ćemo čekati da dođe ovamo i tek onda mu reći da je misija prekinuta?” Rio se nasmijao, a potom su on i Terrence razmijenili prepredene poglede. Razjebati Steelea bila im je najveća zabava tih dana. “Okupi ljude pa krećemo dalje. Ne želim biti ovdje ako se onaj koji je zalio džunglu krvlju slučajno odluči vratiti.” Terrence je hitro podignuo ruku, ali na usnama mu je i dalje titrao osmijeh. Ništa još nije odlučeno u vezi Steelea, ali obojica su znala da će ga pustiti da dođe sav nabrijan, a onda mu potkresati krila. Grabili su svaku pruženu priliku da se malo zabave.


34. POGLAVLJE MUČIO ju je san. Ovoga puta bio je još živopisniji. Još stvarniji. Premda se još nalazila u sceni koja se odvijala pred njom, odupirala se i nije htjela ponovno proživljavati istu noćnu moru. Ethan je stajao u njihovoj dnevnoj sobi. Lice mu je bilo prekriveno ljutim i grubim crtama. Vikao je, a ona je samo stajala, šokirana i potpuno nemoćna. Zatim se okrenuo prema polici s knjigama. Njezinoj polici na kojoj su bila naslagana bezbrojna književna djela, njezini nastavni priručnici i ljubavni romani koje je obožavala. Izvukao je snop papira između dvije knjige i bacio ga na nju. Ti papiri imali su neku važnost, ali kakvu? Osjetila je kako puca. Osjetila je kako se utapa u očaju. Trgnula se iz sna i uspravila se na krevetu, a srce joj je luđački lupalo. Pogledala je u Ethana koji je još čvrsto spavao kraj nje i stavila mu dlan na ruku da se uvjeri. Ipak, osjećaj mučnine samo se pojačao. Zašto je sanjala te snove? Zar je bila toliko nesigurna da su joj se strahovi od toga da će ga izgubiti uvukli u podsvijest? Ili su to bila sjećanja? Ta ju je pomisao bolno pogodila. Naravno, svakog se dana sve više sjećala svoga starog života. Malih stvari. Sitnica koje su naposljetku oblikovale cijelu slagalicu. Izvukla se iz kreveta i osjetila mučninu u želucu. Ethan ju je volio. Ona je voljela njega. Nije joj dao nikakav razlog da misli drukčije. Trnci su joj pojurili golim nogama pa je brzo navukla donji dio trenirke i uzela jednu Ethanovu majicu iz njegove ladice. Police s knjigama. One bi joj mogle dokazati je li ovo samo noćna mora ili je doista riječ o sjećanju koje joj neprestano izmiče. Bože, možda doista gubi razum. Mogla je za to okriviti stres zbog nesreće koju je doživjela. Patila je od paranoje i umišljala stvari. Najprije ju je netko pokušao ubiti, a sad je njezin muž skrivao tajanstvene dokumente između knjiga. Ušla je u mračnu dnevnu sobu i bojažljivo gledala police s knjigama. Kako da zna gdje tražiti, između kojih knjiga? Imala je šest polica s knjigama i više knjiga nego što je mogla izbrojiti. Upalila je lampu na stolu i zagledala se u knjige. Zatvorila je oči i pokušala se sjetiti sna. Ethan je stajao između dva ormara s policama i ispred još jednoga, što znači da je u pitanju onaj u sredini. Ali koja strana? Enciklopedije. U razini njegovih ramena, što znači malo iznad njezinih. Otišla je na drugu stranu prostorije pa se podignula na vrhove prstiju i izvukla jednu enciklopediju. Baš čudno, nije ništa našla. Spustila se jednu policu osjećajući se sve više kao idiot sa svakim sveskom koji bi izvukla. Bila je spremna odustati, kad je došla do treće police odozdo i izvukla jednu knjigu, a na pod je ispao svežanj presavijenih papira. Srce joj se stislo. Zurila je u te papire kao da su neko odvratno stvorenje koje će joj odgristi nogu. Oprezno je vratila enciklopediju na policu i povukla se, još zagledana u pod. Zatim je čučnula, pokupila papire i vratila se do stola kako bi ih pogledala pod svjetlom lampe. Odmotala je papire i isprva nije shvaćala što na njima piše. Jedino je uspjela zaključiti da su u pitanju pravni dokumenti. Shvatila je tek kad je i treći put pročitala prvu stranicu. Šok ju je pogodio kao jureći vlak. Razvod. Ethan je bio podnio zahtjev za razvod. Mučnina joj je proključala i zakipjela duboko u želucu. Stavila je ruku na trbuh. O, Bože. Fragmenti tog užasnog dana nahrupili su joj iz sjećanja. Zatvorila je oči pred njima. Većina je bila mutna i zbrčkana, ali Ethanovo bijesno lice nikako nije uspijevala izbaciti iz glave. Mrzio ju je. Nije želio ostati u braku s njom. Bože, za kakve ju je sve stvari optužio. Ruka joj je poletjela na usta. Optužio ju je da su ona i Garrett bili ljubavnici. Je li bilo istine u tome? Bože, nije se sjećala. Srušila se na stolac za stolom i zarila lice u šake dok su je drugi detalji od toga dana zasipali poput bombi. Ethan je rekao da je umoran od takvog života. Nije želio da ide u humanitarnu misiju u Južnu Ameriku. Rekao joj je da i kod kuće ima mnogo stvari koje treba popraviti, pa zašto onda


ide u neku rupčagu u misiju kao da će time spasiti svijet? Ali to nije bilo sve. Nezadovoljstvo koje je on osjećao nije nastalo preko noći, a sjećala se da je i ona bila nesretna i da je imala osjećaj da što god učini, nikad neće uspjeti ispraviti stvari. Da za njihovbrak nema nade. Pa ipak ju je uništio kad je izvukao one papire. Mrzio ju je. Prestao ju je voljeti. A onda je umrla. Je li mu bilo drago? Čemu sad ova farsa? Možda je osjećao krivnju? Njegova obitelj nije znala. Ta joj se misao iznenada pojavila u svijesti. Sjetila se osjećaja kao da je uhvaćena u klopku jer nije osjećala da se može obratiti njegovoj obitelji; prije bi umrla nego dopustila da saznaju koliki su zapravo njezini bračni problemi. Ethan im također nikad ne bi rekao, pa sigurno nisu znali koliko je bilo loše. Bože, je li se zato sad ponaša kao da je ona ljubav njegova života? Zašto? Zaboga, zašto? Previše toga nije znala, a morala je saznati. Morala je pobjeći iz ove kuće prije nego što počne vrištati. Garrett. On je uvijek bio tu za nju. Uvijek. Ali jesu li izdali Ethana? Ne. Nije moguće. Voljela je Ethana. Bila je utučena kad je zatražio razvod - ne, kad je zahtijevao razvod. Ali Garrett će znati. Imat će bar neke odgovore. Više nije mogla šutjeti i držati sve u sebi. Nije imala nikog drugog. Samo Ethana, a sad je saznala da nije imala ni njega. Gutala je jecaje dok je ustajala. Garrett je na kuhinjskom stolu ostavio ključeve svog terenca. Sam je došao po njega, a on je ostavio svoj terenac Rachel i Ethanu da imaju što voziti dok ne srede Ethanov automobil. Vani je bila mrkla noć dok je hitala prema Garrettovu automobilu, no nije ni pogledala na sat. Dok je vozila prema istom onom mostu s kojeg je ranije tog dana zamalo odletjela u jezero, počela ju je hvatati panika. Dlanovi su joj bili skliski od znoja, a disanje tako plitko da je osjećala laganu vrtoglavicu. Približavajući se mostu, usporila je i gotovo sasvim skrenula u jednu stranu. Imala je mobitel i u njemu Garrettov broj. Mogao bi doći po nju. Prezrivo je otpuhnula, nagazila na gas i projurila preko mosta. Držala se traka koji je bio najbliže sredini i nije ni pogledala u smjeru policijske vrpce i barikada postavljenih oko rupe u ogradi. “Nitko te ne može spasiti osim tebe same”, ponavljala je samoj sebi. Možda će i povjerovati u te riječi ako ih izgovori dovoljno puta. Nakon deset minuta ušla je na šljunčani prilaz Samove kuće na jezeru i parkirala Garrettov terenac pokraj Samova. Donovan je otputovao jako kasno - odnosno rano - pa se vjerojatno nisu baš naspavali, a sad će im se i ona pojaviti na vratima. Kopala je po smrskanom sjećanju pokušavajući pronaći neki dokaz da je pogriješila u vezi sa svojim odnosom s Garrettom, ali nalazila je jedino osjećaj bliska prijateljstva. Stala je ispred vrata oklijevajući i nekoliko dugih sekundi skupljala je hrabrost. Obrisala je vlažne dlanove o trenirku i u mislima se prekorila zbog kukavičluka. Drhtavom je rukom pokucala na vrata i odmah zakolutala očima. Kao da će oni to čuti! Zatim je nekoliko puta pritisnula zvono i čekala dok joj je nervoza bušila rupu u želucu. Vrata su se iznenada otvorila i instinktivno je zakoračila unatrag, bojažljivo gledajući u Sama. Bio je u kratkim hlačama za vježbanje, bez majice i tako namrgođen da je morala nervozno progutati knedlu. Mrgođenje je nestalo kad ju je ugledao ispred vrata. Ljutnju je odmah zamijenila briga i napravio je korak unatrag da izgleda manje zastrašujuće. “Rachel? Zlato, je li sve u redu?” Odlučila je da neće plakati. Neće plakati. Bolno je izvijala lice kako bi ostala pribrana dok mu je uzvraćala pogled. “Moram vidjeti Garretta”, rekla je zastajkujući između riječi. Sam je otvorio vrata šire pa posegnuo za njezinom rukom. “Dovest ću ga. Uđi i sjedni. Gdje je Ethan? Nešto se dogodilo?” Suze su je opet zamalo svladale. Disala je u isprekidanim trzajima i ugrizla se za donju usnicu ulazeći za njim u kuću. “Ethan je kod kuće” rekla je tiho. “On je dobro.”


Sam ju je oštro odmjerio i očito mu nije promaknulo da je rekla da je on dobro, a sebe izostavila. Pokazao joj je da sjedne na kauč, ali nije mogla. Poludjela bi. Izašao je iz prostorije i nakon samo nekoliko trenutaka u dnevnu sobu je dojurio Garrett, raščupane kose i čela nabrana od zabrinutosti. Sam je hodao za njim, preodjeven u majicu i traperice. Više nije bila u stanju kontrolirati plimu emocija, bacila se na Garretta i zakopala lice u njegove grudi. Suzama mu je močila majicu i samo se držala za njega dok se sva ona bol koju se toliko trudila zadržati u sebi izlijevala iz nje. “Hej, što je bilo, malecka?” Obujmio ju je i čvrsto je držao dok joj je jednom rukom prolazio kroz kosu. Nakon tog prvog pitanja više ništa nije rekao. Samo je čekao dok je ona plakala. Kad se napokon pribrala i kad su se jecaji pretvorili u šmrcanje, pažljivo ju je odmaknuo od sebe i podignuo joj glavu da ga pogleda u oči. “Što je bilo, Rachel? Možeš li sjesti i reći mi? I gdje je, kvragu, Ethan?” Na spomen Ethanova imena zatvorila je oči i treptanjem tjerala nove suze. “Sranje”, promrmljao je Sam iza njih. “Nije valjda taj dupeglavac napravio neku glupost.” Pustila je da je Garrett povede do kauča i posjedne na njega. Smjestio se kraj nje, naslonjen na rub, i okrenuo se prema njoj. Držala ga je za obje ruke i bojala ga se pustiti, bojala se da će se ponovno slomiti i da nikad neće dobiti odgovore na pitanja. “Hoćeš li što popiti?” upitao ju je Garrett. Odmahnula je glavom i oblizala usne, razmišljajući kako započeti tu temu s njim. Duboko je udahnula i pogledala Garretta ravno u oči. “Moram te nešto pitati”, rekla je mučno. “Treba mi istina.” Nježno joj je pogladio obraz, a onda joj zataknuo pramen kose iza uha. “Pitaj bilo što.” Progutala je knedlu i počela. “Jesmo li - jesmo li ti i ja - ikad bili... ljubavnici?” Garrett je raširio oči od šoka. Sam je uskliknuo, ali Rachel je bila usredotočena samo na Garretta. Ako je njegova reakcija ikakav pokazatelj, nije mogla biti više u krivu i sad se osjećala kao totalna budala. “Zaboga, ne!” uzviknuo je. “Zašto me to uopće pitaš? Malecka, nemoj mi reći da si se grizla misleći da si iznevjerila Ethana ili da smo ga mi iznevjerili. Kvragu. Nisi valjda?” “On je tako mislio”, šapnula je. “Tko?” “Ethan.” Garrett je šokirano razjapio usta. On i Sam zbunjeno su se pogledali. Sam se srušio na naslonjač nasuprot kauču. “Okej, moraš mi objasniti, malecka. Ništa ne razumijem. Ethan misli da smo ti i ja bili ljubavnici?” “Želio je razvod. Tražio je razvod”, rekla je bolno. “Jebote”, zasiktao je Garrett. “Je li poludio, jebote? To ti je večeras rekao? Nakon što si zamalo pala s jebenog mosta?” Garrettovo je lice sa svakom sekundom postajalo sve crvenije. Izgledao je kao da će eksplodirati i Rachel se požurila smiriti situaciju. “Loše objašnjavam. Ne, ne večeras. O, Bože, Garrette. Mislim da ću poludjeti.” Sam se nagnuo naprijed pa progovorio blagim i mirnim glasom. “Samo polako, zlato. Kreni od početka i sve nam ispričaj.” Provukla je ruku kroz kosu. Bila je vrlo umorna. Prije samo nekoliko sati osjećala se kao da bi mogla pokoriti svijet. Bila je sretna. Bila je sigurna u Ethanovu ljubav. Napokon je mislila da se njezin život vraća na pravi put, a sad je sve opet bilo naopako. “Jesmo li bili sretni?” upitala je. “Jeste li mislili da smo Ethan i ja sretni? Mislim na vrijeme prije moje smrti.” Nitko od njih nije odgovorio, ali možda su mislili da je pitanje retoričko. Uzdahnula je i nastavila. “U posljednje vrijeme sanjam neke snove. Bolje rečeno, imam noćne more. I u svima je Ethan ljut. Jako ljut. Viče. Ja sam zbunjena i osjećam se bespomoćno. Mislila sam da se to možda moje


nesigurnosti očituju u snovima jer je Ethan savršen prema meni otkad me spasio. Otad je sve tako... savršeno. Htjela sam mu reći da ga volim, ali ta me misao uvijek plašila. Nešto me uvijek odvlačilo od toga. Ali večeras sam mu napokon rekla i bio je jako dirnut. Onda sam zaspala i ponovno sam sanjala najstrašniji mogući san.” “Što se dogodilo u snu?” upitao je Sam nježno. “Još više vike. Više ljutnje. Spoznaja da me on mrzi. Bacio je ove papire na mene.” Sjetila se da ih je zataknula ispod struka trenirke i sad ih je izvadila pa ih ispružila u drhtavim rukama. “Ustala sam iz kreveta da ih potražim jer sam u snu osjećala kao da mi se svijet ruši kad sam vidjela te papire. Sad znam i zašto.” “Što je u njima?” upitao je Garrett tiho. Bojažljivo mu je pružila papire i on ih je uzeo. Sam je ustao i upalio svjetiljku, a Rachel je zatreptala od iznenadnog svjetla. Garrett je s nevjericom zurio u papire dok ih je Sam, slična izraza lica, gledao preko njegova ramena. Garrett je ponovno pogledao u nju. “Datum na papirima je od prije... Prije nego što si otišla. Koji vrag to znači?” “Živim li u laži, Garrette? Rekao mi je grozne stvari prije nego što sam otišla. Ne sjećam se svega. Bože, voljela bih da se sjećam. Sjećam se samo komadića, ali bio je strašno ljut. Želio je otići. Optužio me da imam aferu s tobom” “Jebote” promrmljao je Sam. Garrett je još zurio u nju razjapljenih usta kao da ne može pojmiti tu optužbu. “Isuse, ne. Nikad nismo bili ljubavnici, Rachel. Kunem se. Nisam ni pomislio na to. Sranje, ti si mi poput mlađe sestre. Ethan je uvijek bio pravi za tebe. Od dana kad ste se upoznali, nije postojao nitko drugi za tebe. Isto je vrijedilo za njega, barem sam tako mislio.” “Ne znam što ću.” Mrzila je osjećaj jada i bespomoćnosti koji su te riječi budile. “Bacio je te papire na mene onog dana kad sam otputovala u Južnu Ameriku. Otišla sam znajući da je moj brak gotov. A sad, nakon godinu dana, on me voli? Ništa od toga nije se ni dogodilo? Kako da pomirim te dvije verzije našeg braka?” Sam je sjeo s njezine druge strane i stavio dlanove na sljepoočnice. “Očito mnogo toga nisam znao - nitko od nas nije znao - o tome što se događalo s tobom i Ethanom prije nego što si otišla, ali, zlato, gotovo ga je uništilo kad je mislio da si mrtva. Ono nije bio čovjek koji te prestao voljeti i koji je želio razvod. Tugovao je cijelu godinu koliko te nije bilo. Jedini znak života koji smo od njega vidjeli bio je onog dana kad je dobio pošiljku s viješću da si živa. Nakon toga bio je fokusiran samo na tebe. I na to da te vrati.” Zbunjeno je podignula ruke. “Ne znam što ću. Sad znam da nikome iz njegove obitelji nisam povjerila naše probleme. Ne bih to učinila. Ni sad ne bih trebala biti ovdje, ali morala sam znati jesam li ga iznevjerila.” Garrett je stavio ruku na njezinu i stisnuo je. “Uvijek, baš uvijek možeš doći k meni, malecka. Ethan mi je brat i volim ga. Ali i ti si obitelj. Neće mu se progledati kroz prste samo zato što je Kelly. Ne želim da se ikad osjećaš sama.” Drhtavo se nasmiješila, a onda tiho opsovala kad su joj suze ponovno potekle niz obraze. Zazvonio je telefon i uplašio je. Sam je pružio ruku i podignuo slušalicu, a Rachel je čak i s udaljenosti od nekoliko metara čula Ethanovo zabrinuto pitanje. Sam je pogledao prema njoj. “Ovdje je, Ethane. Dobro je. Samo je uzrujana. Ne, ne mislim da je dobra ideja da dolaziš. Mi ćemo je kasnije odvesti kući ako bude htjela.” Sam je odmaknuo slušalicu od uha i zatresao glavom. “Već je poklopio. Pretpostavljam da će već nekako doći ovamo.” Rachel je čvršće stisnula ruku Garrettu. “Ne moraš odmah razgovarati s njim”, rekao je Garrett. “Sam i ja možemo ga izbaciti i poslati ga doma. Ti odlučuješ, malecka. Okej? Ne moraš raditi ništa od čega se osjećaš loše.” “Moram znati. Ne mogu više ovako. Moram znati što se dogodilo u prošlosti i povezati je sa sadašnjošću. Sve što sam mislila o svome braku otkad sam se vratila kući je laž.”


Zatvorila je oči pred boli koju su joj te riječi nanijele srcu. Plašila ju je pomisao da je doista sama. Pomisao da njezin muž kojeg je iznova zavoljela nije ništa osim fasade mogla ju je ubiti, kad to već nije uspjelo onima koji su je godinu dana držali u zatočeništvu. Je li preživjela nemoguće da bi zatim došla kući i polako umirala gledajući kako joj snovi i nade polako venu? Garrett ju je zagrlio i čvrsto stisnuo ruke oko nje. Poljubio ju je u glavu i blizu uha promrmljao riječi koje nije uspijevala odgonetnuti. “Kakav dan” progunđao je Sam. “Sad se samo pitam je li mu vijest da sam mrtva donijela olakšanje” prošaptala je u Garrettova prsa. “Pssst, malecka. To je ludost. Bio sam s njim kad su mu rekli. Bio sam i na tvojoj sahrani. Gledao sam ga kako proteklu godinu dana postaje ljuštura onoga što je nekoć bio. I gledao sam ga kad te prvi put ponovno zagrlio. Ne znam što se dogodilo prije, ali voli te. Voli te.” “Često sam se pitao što mu je prošlo kroz glavu kad je došao doma nakon tvog spontanog pobačaja i našao Garretta u kući. Tad sam mislio da ga muči krivnja zbog toga što nije bio s tobom, ali sad mislim da je možda bio ljubomoran. Ili se možda mučio s kombinacijom jednog i drugog.” Rachel se ukočila, odmaknula se od Garretta i pogledala Sama. “Izgubila sam bebu?” Sam je zatvorio oči i opsovao. “Kriste, žao mi je. Zaboravio sam da se nisi svega sjetila. Žao mi je, zlato. Nisam te htio povrijediti.” Svijest joj je bila zastrašujuće obamrla i prazna. Imala je dojam da je njezin život prije “smrti” bio u potpunom kaosu. Zar je onda čudno što si nije dopuštala da se sjeti? Da, znala je da je kriva droga i da u njezinu slučaju nije riječ o histeričnoj amneziji u kliničkom smislu, ali sad kad je čula istinu, mislila je da bi svaka normalna osoba poželjela zaboraviti. Skoro se nasmijala. Ali ona ionako nije normalna, zar ne? Osjećala se kao da opasno korača po rubu, a osjećaj je bio vrlo sličan onome na mostu ranije tog dana. Klackala se kao da će svakog časa pasti i bila je mučno svjesna da nikako ne može utjecati na to. “Ispričaj mi”, rekla je slabašno. “Pobacila si dok je Ethan bio na zadatku” rekao je Garrett promuklim glasom. “Poslije ti je bilo jako loše, pa sam ostao s tobom u kući kad si izašla iz bolnice. Ethan se vratio nakon tjedan dana. Nedugo nakon toga napustio je mornaricu.” Uspjela se tužno nasmijati. Ili to, ili histerično ridati, nije bilo treće opcije. Može li njezin život biti očajniji? Zamišljala je da ima savršen život i savršen brak. Savršenu obitelj. Sve je trebalo biti savršeno. A nije mogla biti dalje od istine. “Ne znam što ću” šapnula je. Glasno kucanje na ulaznim vratima zaustavilo je svaku daljnju raspravu o njezinu životu ili njegovu nepostojanju, a i bolje da je tako. Vodila je raspravu s pogrešnim ljudima. Stegnuo ju je strah dok je nervozno gledala Garretta i Sama. Ethan je došao. Kako će se suočiti s njim sad kad zna istinu? Nije znala može li podnijeti pogled na ljubav koja mu je uvijek smekšavala crte lica znajući da ništa od toga nije stvarno. “Ne moraš sad razgovarati s njim”, rekao je Sam nježno. “Ući će samo ako ga ja pustim. Možeš ostati koliko god želiš. Možeš se vratiti kući. Samo nam reci što želiš i mi ćemo to srediti.” Slabašno se nasmiješila. “Ne znam zašto sam te se u početku onako bojala. Uvijek si tako dobar prema meni.” Uzvratio joj je osmijehom pa je uhvatio za ruku i stisnuo je. Garrett joj je dodirnuo kosu, a ona se okrenula i vidjela zabrinutost u njegovim plavim očima. “ Što želiš, malecka? Želiš li razgovarati s Ethanom ili želiš da ga pošaljemo nazad?”


35. POGLAVLJE ETHAN je stajao pred ulaznim vratima bratove kuće i kipio od nestrpljenja. Vrata su bila zaključana, inače bi već bio unutra, a ako se Sam ne požuri, Ethan ih je namjeravao razvaliti. Podignuo je šaku da bi ponovno udario po vratima, kad su se otvorila i na drugoj je strani stajao Sam gotovo optužujućeg izraza lica. “Gdje je ona?” pitao je Ethan gurajući se pokraj brata. “U dnevnoj sobi”, rekao je Sam hladno. “S Garrettom.” Sam ga je proučavao pogledom dok je govorio, ali Ethana nije bilo briga. Bio je lud od brige zbog Rachel. Dok je prolazio pokraj Sama, učinilo mu se kao da mu je nešto htio reći, ali Ethan je ponovno ignorirao brata jer je želio samo jedno - pronaći Rachel. Ušao je u dnevnu sobu i ugledao je kako sjedi na kauču stisnuta uz Garretta. Očito je bila uzrujana, a Garrett je podignuo glavu i prostrijelio Ethana pogledom od kojeg bi se slabiji muškarac upisao u gaće. Isuse, što se, kvragu, događa? Spustio se na koljeno ispred Rachel i odvojio joj ruke od Garretta. “Dušo, što je bilo?” blago je upitao. “Što se dogodilo? Probudio sam se i vidio da te nema. Možeš li zamisliti kako sam se uplašio? Auta nije bilo. Tebe nije bilo. Morao sam nazvati Seana da me doveze ovamo.” Ustuknula je od njega i povukla se kao da ne može podnijeti da ga dodirne. Šokirano je gledao u nju. Garrett je ustao i hodao unatrag sve dok nije stao kraj Sama. “Želiš li da ostanemo, Rachel?” upitao je Garrett sasvim tiho. Ethan je pogledao jednog pa drugog brata i bio je još zbunjeniji. Ovdje se događalo nešto o čemu on nije znao ništa. Loš predosjećaj pojavio mu se u želucu. Možda se svega sjetila? Rachel je odmahnula glavom. “Ne. Ali hvala vam.” “Bit ćemo u podrumu ako ti išta zatreba” rekao je Sam, a onda su se Garrett i on okrenuli i izašli iz dnevne sobe. “Rachel?” obratio joj se Ethan kad su ostali sami. Sa svakom sekundom čvor u njegovu želucu postajao je sve veći. “Našla sam ovo”, rekla je i gurnula zgužvane papire prema njemu. Nije ih morao ni pogledati da bi znao šta je u njima. Nije se mogao natjerati ni da je pogleda u oči. “Bože.” Ruke su joj se tresle dok je držala papire u ispruženoj ruci. “Uvijek sam sanjala snove u kojima si bio ljut i mrzio si me.” “Pssst.” Stavio joj je prst na usne i zatresao glavom. “Zaboga, ne. Nikad te nisam mrzio, dušo. Nikad.” Otresla je njegovu ruku sa sebe i spustila pogled na papire. “Ovi papiru kažu da jesi. Ili barem da me više nisi volio. Mislio si da je naš brak gotov i želio si razvod. Bože, nisi ih se čak ni pokušao riješiti. Ostavio si ih na istom mjestu na kojem sam ih vidjela prije nego što sam otišla prije godinu dana.” Što je mogao reći? Nije imao nikakvo opravdanje za svu bol koju joj je priuštio. “Ostavio sam ih ondje jer sam ih želio potrgati ispred tebe. Moliti te za drugu priliku. Priliku koju nikad nisam dobio.” “Razgovarajmo, Ethane”, preklinjala gaje. “Moram znati. Moram znati više od papira za razvod. To nije jedini izvor naših problema. Ne sjećam se svega. Samo nekih komadića. Nisam znala ni da sam izgubila bebu dok mi Sam večeras nije rekao. Niti sam znala da si odmah nakon toga napustio SEAL. Moram znati što se dogodilo.” Zateturao je unatrag, a utroba mu je ključala. Nije bio spreman. Svake sekunde svakoga dana živio je sa spoznajom da će se ona kad-tad sjetiti i da će joj morati objasniti, ali ipak nije bio spreman. Nije se bio spreman suočiti s mogućnošću da je izgubi sad kad ju je tek pronašao. Duboko je udahnuo smirujući napete živce. Ovo je bilo važno. Ovo je njihov život. Nije joj mogao lagati i neće joj lagati, bez obzira na to koliko istina ispala loša. “Bila si jako uzbuđena kad si otkrila da si trudna”, rekao je i nasmiješio se sjetivši se koliko je bila uzbuđena. “Mene često nije bilo i brinuo sam se da neću biti kod kuće kad rodiš. Garrett je rekao da


će uskočiti, da nema problema. Trebao sam mu biti zahvalan, ali bio sam ljubomoran i ogorčen.” “A onda si imala spontani pobačaj dok sam ja bio tko zna gdje. Nisam čak ni znao što se dogodilo dok se moj tim nije izvukao iz tajne akcije. Sam je pokušao doći do mene. Osjećao sam golemu krivnju jer sam znao koliko si željela naše dijete. Osjećao sam krivnju jer nisam bio s tobom kad si me najviše trebala i zbog toga si to morala proći sama.” Ponovno je pogledao Rachel. Još je sjedila na kauču ruku oko tankog struka. Proganjale su ga njezine oči. U njima je bilo toliko boli - i zbunjenosti - dok je nastojala isfiltrirati ono čega se sjećala u odnosu na ono što joj je on govorio. “A kad sam se vratio kući, ondje sam našao Garretta. Garretta stijenu. Garretta koji je sve to vrijeme bio s tobom. Bio sam bijesan - ponajviše na samoga sebe - i bolesno ljubomoran. Bio sam i ljut i tužan zbog naše bebe i iskalio sam se na tebi. Bože, kad bih se barem mogao vratiti i sve izbrisati. Provukao je ruku kroz kosu i uhvatio se za vrat dok je ponovno okretao glavu od nje. “Napustio sam službu jer sam znao da sam te iznevjerio. Nikad to nisi tražila od mene. Nikad i ne bi. Znala si koliko mi znači mornarica. Ali svejedno sam dao otkaz i mrzio sam to. Mrzio sam biti kod kuće. Mrzio sam što nisam znao što bih s ostatkom života. Mrzio sam izgledati kao promašaj u očima svoje obitelji i žene.” “Predbacivao sam ti to premda sam duboko u sebi znao da ti nisi kriva. To nije bila tvoja odluka. Ja sam tako odlučio, ali tebi sam to zamjerao i počeo sam te kriviti. Bio sam sam sebi najgori neprijatelj, uništavao sam naš brak i tvoju ljubav, a od toga sam samo bio još ljući.” S Rachelinih čvrsto stisnutih usana pobjegao je zvuk boli. Izgledala je kao da ju je udario. Poželio je da ništa od toga nije istina. Poželio je da je nikad nije povrijedio, ali neće joj sada lagati. Istina je bila poput otrova u središtu njegove duše i morao ju je izbaciti iz sebe. Cijelu. “Odbijao sam svaki tvoj pokušaj. A ti si se trudila. Bože, doista si se trudila. Voljela si me, a ja sam pljunuo na to jer me iznutra izjedalo predbacivanje i to što nisam bio sretan. Nisam želio čuti riječi volim te s tvojih usana, ali onog trenutka kad si ih prestala govoriti, još više sam ti predbacivao. Bio sam najgori kreten i naposljetku sam zaključio da ti barem mogu dati slobodu. Velikodušno, zar ne?” S gnušanjem je bacio rake u zrak i ponovno se okrenuo prema njoj. Došlo mu je da povrati od pogleda na agoniju na njezinu licu. Želio ju je dodirnuti, zagrliti je, ali bojao se jer kad bi ga sad odbila, bio bi gotov. “Bio sam prevelika kukavica da bih se suočio sa situacijom i priznao ti da nisam sretan zbog svoje odluke. Ti bi me podržala. Znam da bi. Zato sam se potrudio da budeš nesretna, a onda sam ti dao papire za razvod. Nikad neću zaboraviti izraz na tvome licu, Rachel. Izjedao me posljednjih godinu dana. Otišla si uvjerena da te mrzim i da želim kraj našeg braka, a ja nisam dobio priliku ispraviti stvari među nama.” Ustala je tresući se. Uhvatila se za rub kauča radi oslonca. Lice joj je bilo blijedo, a oči goleme. Izgledala je... uništeno. Oblizala je usne i kratko pogledala u stranu kao da skuplja hrabrost. Ironično s obzirom na to da je ona u njihovoj vezi imala snagu i hrabrost ratnika. Kad je vratila pogled na njega, emocije u njezinu pogledu pogodile su ga točno u trbuh. Njezine tamnosmeđe oči bile su pune suza koje su joj nečujno klizile niz obraze. “Želiš li kraj, Ethane? Jesi li sa mnom zbog te krivnje što te izjeda? Osjećaš se odgovornim za ono što se dogodilo i teško ti je zbog toga što si mi posljednje rekao da želiš razvod? Jesi li želio da nađem te papire?” Nije više mogao stajati odvojen od nje, zato je došao s drugog kraja prostorije i zagrlio je. “Ne, dušo. Zaboga, ne. Nikad. Tada nisam želio kraj. Ne želim ga ni sad. Volim te. Griješio sam. Te su me pogreške svega stajale. Istog trenutka kad si izašla, znao sam da sam napravio najveću pogrešku u životu. Cijeli tjedan dok si bila na putu proveo sam planirajući što ću ti reći kad se vratiš. Bio sam spreman moliti. Učiniti što god treba da ostaneš i da ti pokažem da te volim.” “A onda sam primio vijest da si poginula.” Glas mu je napuknuo i nije mogao dalje. Čak je i samo izgovaranje tih riječi vratilo stvarnost toga dana. I osjećaj kao da mu je cijeli svijet propao pod nogama. Nije se želio vraćati u to vrijeme.


“Žao mi je, dušo. Žao mi je što sam te povrijedio. Žao mi je što nisam mogao biti muškarac kakvog trebaš, ni onda ni sad. Isprva sam sačuvao papire jer sam ih želio poderati kad se vratiš kući. Akad su mi rekli da si umrla, čuvao sam ih kao podsjetnik na sve što sam izgubio i na to da sam ja kriv za to, samo ja i nitko drugi. Kad sam otkrio da si živa, ti su mi papiri bili posljednje na pameti. Potpuno sam zaboravio da sam ih ostavio ondje.” Polako se odmaknuo od nje osjećajući potrebu da je pogleda. Dodirnuo joj je lice i obrisao crvene mrlje od suza na blijedoj koži. “Volim te”, šapnuo je. Vruće suze padale su mu po vršcima prstiju. Obrisao ih je, a duša ga je boljela sa svakom suzom koja joj je kliznula niz obraz. “Moram znati da si sad sa mnom jer me voliš, a ne zato što se osjećaš dužnim ispraviti nepravdu iz prošlosti”, rekla je kroz suze. “Ne mogu živjeti misleći da se osjećaš uhvaćen u klopku jer ti se mrtva žena vratila iz groba. Ne mogu živjeti misleći da sam dobila sve za što sam se posljednju godinu molila ako to nije stvarno. To je pakao, a ne raj.” Poljubio joj je čelo i zatim nos. A onda oba kapka. Ljubio je mokre tragove suza na njezinim obrazima i naposljetku joj utisnuo nježan poljubac na drhtave usne. “Dan kad sam saznao da si živa bio mi je najbolji dan u životu. Iz kojeg god razloga, Bog mi je dao drugu priliku. Nama je dao drugu priliku. Ja je ne zaslužujem, ali želim je više od života. Rachel, ostatak života želim ti dokazivati da mi ovoga puta možeš vjerovati.” Pogledala ga je s toliko nade i izmučenosti da mu je to slomilo srce. Uhvatio joj je obje ruke, prinio ih na svoja prsa pa ih stavio iznad srca. “Ne očekujem da sve riješimo u jednom danu, kao ni za mjesec dana. Ti se moraš sjetiti velikog dijela prošlosti. Ja moram ponovno izgraditi povjerenje između nas. Hoćeš li se barem vratiti kući sa mnom pa ćemo još porazgovarati o svemu ovome? Molim te, Rachel. Vrati se kući sa mnom. Učini bar to radi mene. Znam da ne zaslužujem, ali preklinjem te.” Oklijevala je gledajući ga izmučenim očima. Zakleo se da nikad više ne želi vidjeti bol na njezinu licu kao onog dana kad je otišla nakon što joj je rekao da želi razvod. A sad je ta bol bila deset puta jača. Bila je neopisivo krhka i potpuno uništena da se bojao da mu nikad više neće vjerovati. Što ako je izgubi? Što ako je nakon njezina čudesnog povratka ipak izgubi? “Bojim se”, rekla je promuklim dirljivim glasom. “Srce me boli.” Maknula je ruke s njegovih prsa i okrenula mu leđa. Njezino prividno odbijanje stegnulo mu je želudac. Tako se osjećala onog dana kad joj je rekao da je gotovo. Sigurno se tako osjećala. Kao da se svijet rušio oko nje, a ona nije mogla učiniti ništa da to zaustavi. Boljelo ga je što joj je nanio bol - već joj je dugo nanosio bol. Kad bi je mogao zaštititi od tih sjećanja, učinio bi to bez razmišljanja, ali, Bože dragi, nije mogao. Vrijeme mu je isteklo. Pružio je ruku da joj dodirne kosu, a onda ju je polako spustio na njezino rame. Trznula se, ali nije povukao ruku. Nije mogao. Nije želio razmak između njih. Nije mogao prihvatiti da bi je mogao izgubiti nakon što opet ima sve što je ikad želio. “Rachel”, šapnuo je. “Pogledaj me, molim te.” Dugo je oklijevala, a onda se napokon okrenula isprva oborenih očiju. Palcem joj je protrljao čeljust i krenuo prema bradi dok nije podignula pogled. “Volim te. Želim te. Želim nas.” Progutala je knedlu i drhtavom rukom obrisala kut oka. “I ja to želim, Ethane. Ali samo ako je stvarno.” “Onda pođi kući sa mnom.” Uzvratila mu je pogled s drhtavim srcem u očima. Konačno je kimnula i grudi su mu potonule od olakšanja. Barem nije odbijala razgovarati s njim. “Idem reći Samu i Garrettu da te vodim kući, da se ne brinu.” Podignuo je jednu njezinu ruku na svoje usne i poljubio joj ispruženi dlan. “Odmah se vraćam, dušo.” Ethan se požurio stubama u podrum i zavirio kroz vrata. Nije se želio sukobljavati s braćom, naročito ne s Garrettom. Bilo je dovoljno sranje što je Van znao za Ethanove pogreške, ali sad kad su za njih znali i Sam i Garrett, Ethan se osjećao kao još veći kreten. Sam i Garrett istodobno su spustili dokumente koje su proučavali i znatiželjno pogledali u Ethana. “Samo sam vam došao reći da vodim Rachel kući.”


Garrett se smrknuo. “Želi li ona ići?” Ethan je oštro udahnuo kroz nos. Nije imao pravo na ljutnju jer se Garrett samo brinuo za Rachel. Tako je bilo oduvijek, ali Ethan je bio preglup i prenesiguran da bi to vidio. “Da. Moramo razgovarati. Stvari su se promijenile. Sjebao sam.” Pogledao je u svoju braću. “Ne smijem je izgubiti.” Na Samovu licu zatitralo je suosjećanje, a i Garrett se možda smekšao za nijansu. Bilo je teško procijeniti prema njegovu namrgođenom licu. “Sretno, stari”, rekao je Sam. Ethan je izašao iz podruma i pohitao stubama na kat gdje ga je čekala Rachel. Pružio je ruku prema njoj i čekao da je prihvati. Bojažljivo je kliznula prstima po njegovu dlanu. Na trenutak je uživao u tom malom iskazu povjerenja i nečujno se zakleo da ga nikad više neće iskoristiti. Vani je još bila mrkla noć. Pogledao je na sat. Dva sata ujutro. Dovraga, oboje su trebali još biti u krevetu, on omotan što čvršće oko nje. Smjestio ju je u terenac i potom sjeo za upravljač. Zavladala je tišina dok je odlazio od Samove kuće i nije želio prekinuti taj mir. Bilo mu je draže da razgovor nastave kod kuće gdje je može držati u naručju. Vijugava cesta koja je išla usporedo s jezerom noću je bila mračna poput groba. Usporio je kad je ugledao automobil zaustavljen na raskrižju ispred njih. Dok su ga zaobilazili, Ethan je stavio ruku na Rachelinu i isprepleo prste s njezinima. Iznenada su mu farovi zabljesnuli periferni vid. Koji se vrag događa? Kreten je namjerno upalio duga svjetla. A onda je vidio kako ta svjetla idu ravno prema njima. Ethan je nagazio na kočnicu i snažno okrenuo upravljač kako bi izbjegao terenca, ali on je svejedno udario u vozačevu stranu Garrettova kamioneta i odgurao ga preko cijele ceste u jarak. U glavi mu je buknula bol. Mutno je zamijetio miris krvi prije nego što mu se sve zacrnjelo.


36. POGLAVLJE UDARAC je zamalo izbio Rachel zube iz čeljusti. Odbacio ju je u suvozačka vrata. Kriknula je kad joj je bol proparala ruku. Automobil se zatresao i stao, a ona se uspravila pokušavajući se pribrati i shvatiti što se dogodilo. Ethan. Okrenula se prema njegovu sjedalu i ponovno vrisnula od boli u ruci. “Ethane”, dozivala ga je promuklo. “Ethane!” Nije se micao. Bio je izvaljen preko upravljača, odgurnut bočnim zračnim jastukom koji je aktivirao udarac u automobil. Niz čelo curila mu je krv. Užasnuto je zurila u njega kad je shvatila da se ne miče. “Ethane, probudi se. O, Bože, Ethane.” Trznula se na zvuk škripanja metala i okrenula prema svojim vratima točno u trenutku kad su se otvorila. “O, hvala Bogu! Muž mi je ozlijeđen. Treba nam hitna pomoć.” Muškarac se sagnuo, zgrabio je za kosu i silovito je izvukao iz automobila. Vrisnula je kad ju je privukao sebi i zarobio njezinu ozlijeđenu ruku između njihovih tijela. “Što radite?” vikala je dok ju je vukao prema cesti. “Nije te lako ubiti, kučko”, zarežao je. Mozak joj je stao. Šok je bio prevelik da bi shvatila što se događa. Panično se okrenula prema smrskanom automobilu u kojem je Ethan ležao u nesvijesti. “Pustite me!” Odgurivala se od njega i pokušavala se otrgnuti ignorirajući strašnu bol koja joj je razdirala tijelo. Odmaknuo se unatrag i svom snagom je ošamario po licu pa je pala na pod. A onda ju je povukao na noge zgrabivši je za neozlijeđenu ruku i odvukao je prema svome vozilu. Lice joj je pulsiralo od udarca. Pokušavala je shvatiti što se dogodilo i zašto. Rekao je da ju je teško ubiti. Nesreća na mostu nije zapravo bila nesreća. Znala je da nije. Ali zašto? Zašto bi je netko želio ubiti? Muškarac ju je ugurao na stražnje sjedalo gdje je sjedio drugi čovjek i potom sjeo za upravljač te pojurio cestom. “Tko ste vi?” zahtijevala je odgovor pokušavajući otresti stisak drugog muškarca. “Što želite?” Vozač ju je ignorirao i izvadio mobitel. Pritisnuo je nekoliko tipki, a onda ljutito progovorio u mobitel. “Imam je. Da, ovoga puta bez pogreške. Pobrinut ću se da nikad ne progovori. Ne, ovoga puta ne mogu izvesti da izgleda kao nesreća. To sam već pokušao. Kučka se ne da ubiti. Sredit ću je i riješiti se tijela. Nikad je neće pronaći. Postat će jedan od onih neriješenih zločina. Castle će biti sretan, a Tony i ja zbrisat ćemo u Meksiko.” Castle. Castle. To joj je ime bilo poznato. Proklinjala je svoj rastreseni um. Odakle joj je poznato to ime? Ruka joj je vrištala od boli, a glava samo što joj nije eksplodirala. Podignula je zdravu ruku na sljepoočnicu i masirala je tjerajući se da se sjeti. Razbijač broj dva koji je sjedio kraj nje držao ju je na oku, a onda je zgrabio za zapešće i snažno joj povukao ruku prema sjedalu. “Pusti me”, tiho je molila. “Neću ništa reći. Kunem se. Obitelj mog muža će vam platiti. Može vas čak i prevesti avionom u Meksiko. Samo me pustite, molim vas. Ovo će ih ubiti. Mislili su da sam mrtva.” Znala je da blebeće, ali bila je očajna. I luđački uplašena. Vozač se nasmijao. “Aha, bome, znaš ostati živa. Uvjeren sam da si mačka s devet života. Trebala si umrijeti još prije godinu dana. Trebala si umrijeti na mostu. Nadao sam se da mogu izvesti da izgleda kao nesreća, ali metak je ipak praktičniji.” Došlo joj je da povrati. Od strašne boli i panike jedva da je bila u stanju razmišljati. “Zašto?” jedva je protisnula. “Nikad nikome nisam ništa učinila.” “Castle tako želi. Ne postavljam pitanja. On plaća račune, a ja radim što mi kaže.” Dva muškarca su se nasmijala dok je automobil još jurio zavojitom cestom kojom je Rachel prošla samo sat vremena prije toga. Vraćali su se prema Samovoj kući. Jesu li je pratili? Kako bi


inače znali gdje je? Preplavljena očajem, sklopila je oči. Tijekom dvanaest mjeseci koje je provela u zatočeništvu ni u jednom se trenutku nije pomirila sa smrću. Čekala je Ethana i znala je da će je već nekako naći. Sad nije bilo te nade. Nije bilo načina da Ethan sazna što joj se dogodilo. A možda nije ni živ. Preplavio ju je osjećaj mira koji je tjerao paralizirajući strah i paniku. Prije je čekala nekog drugog da je spasi. Sad je bilo na njoj da spasi samu sebe. Nitko te ne može spasiti osim tebe same. Sjetila se vlastitih riječi. Izgovorenih prije tek nekoliko sati. I pokazale su se doista proročanskima. Ethan joj sad ne može pomoći. Ima samo sebe. Sjetila se kako su je Donovan i Garrett učili samoobrani. I kako su očajavali i govorili joj da je previše ženskasta da bi išta naučila. Pokazala im je kad ih je u navali bijesa bacila na guzice. Smijali su se i nazvali je prelakom i nakon toga tjedan dana nije razgovarala s njima. Naposljetku su joj se ponovno ulizali čokoladom i knjigama. Prisilila ih je da je nastave poučavati. Ethana često nije bilo, pa je mislila da je važno da se zna sama obraniti. Histerični joj je smijeh proključao u grlu i samo ga je čistom snagom volje zadržala u sebi te vratila jezivu mirnoću od prije nekoliko trenutaka. Proučavala je oba muškarca, onog koji je sjedio naprijed i onog koji joj je snažno stiskao neozlijeđenu ruku. Bojala se da joj je desna ruka slomljena, ali što je slomljena ruka u usporedbi s metkom u glavi? Stisni zube, Rachel Neće biti lako i vraški će boljeti, ali nećeš se predati bez borbe. Vozač je bio nizak ali krupne grade. Seronja koji je sjedio do nje bio je visok, mnogo viši od nje, ali nije bio tako krupan. Vjerojatno bi imala više uspjeha kad bi pokušala srušiti baš njega, ali, s druge strane, vozač je imao pištolj. Ah, kako god, umrijet će ako ne učini ništa, a ako pokuša pobjeći, ishod će opet biti isti. Zapanjila ju je ta opuštena pomirenost s vlastitom smrću. Možda zato što je proteklih godinu dana bila mrtva. Skrenuli su na šljunčanu cestu koja je vodila dalje od jezera, vozač je ugasio prednja svjetla i svijet oko njih potonuo je u tamu. Čak se ni mjesec nije vidio, a oblačno je nebo sakrilo sve zvijezde. Što će učiniti? Trebao joj je plan. Plan? Jedino je znala da mora preživjeti, kako god. Vozač je ponovno sišao s ceste, ovoga puta na puteljak koji je vodio nazad u šumu. Zamalo je zajecala. Čak i kad bi uspjela pobjeći, ne bi ni približno znala gdje se nalazi. Automobil se zaustavio, a ona se pripremila za strašnu bol koju će osjetiti čim se pomakne. A onaj majmun nije uopće bio nježan dok ju je izvlačio iza automobila. Čvrsto je stisnula zube, ali kad joj je ovaj stegnuo šaku oko slomljene ruke i povukao je, ipak joj se oteo bolan jecaj. “Obavimo to brzo”, promrmljao je vozač. “Što prije nestanemo odavde, to bolje.” Ugledala je mutni metalan odsjaj pištolja koji je izvlačio iz džepa. Morala je odmah djelovati. Ionako je luda, zar ne? Došao je trenutak da se vidi koliko je točno luda. Čim joj je visoki tip omotao prste oko ruke da bi je odvukao prema drveću, otrgnula se od njega i vrisnula iz petnih žila. Opalila ga je koljenom u prepone i ignorirajući užasnu bol koja joj je razdirala ruku, ubola ga u oko. Okrenuo se od nje urlajući poput curice, a ona je pazila da je i dalje između nje i tipa s pištoljem. Zapela je stopalom o veliki kamen i pala na tlo pa rukom grabila zemlju dok nije omotala prste oko kamena. Muškarac je naciljao pištoljem prema njoj, a ona je zamahnula kamenom. Osam godina igranja softbola ipak nije bilo uludo potrošeno vrijeme. Kamen ga je dojmljivom preciznošću pogodio u glavu. Srušio se poput lutke, a Rachel se uspjela podići na noge i ne gubeći ni sekunde, pobjegla je u šumu. Zvuk metaka koji pogađaju stabla oko nje tjerao ju je da brže trči. Gad je imao pištolj s prigušivačem, pa nije mogla procijeniti koliko je daleko. Nije ni važno. Ako je uhvati, mrtva je. “ETHANE. Ethane!” Ethan se smjesta probudio i instinkt mu je govorio da se dogodilo nešto strašno. Pogledao je u stranu i vidio Seana sa svjetiljkom u ruci usmjerenom prema njegovu licu. Podignuo je ruku da


zaštiti oči od bliještanja i Sean ju je odmah spustio. “Isuse, oduzeo si mi deset godina života. Koji se vrag dogodio?” pitao je Sean. Rachel. Spoznaja ga je pogodila kao teretni vlak. Spustio je ruku i počeo povlačiti sigurnosni pojas. Sean ga je zgrabio za ruku vičući da prestane. “Ethane, kvragu, moraš pričekati da dođe hitna pomoć. Ne smiješ se micati. Ne znamo jesi li ozlijedio kralježnicu. Daj, molim te, surađaj sa mnom.” “Rachel” rekao je hrapavim glasom. “Odveli su je.” Otresao je Seanove ruke i uspio se iskobeljati iz pojasa. Isuse, kako će se izvući iz auta? Cijela bočna strana terenca s vozačke strane bila je ulegnuta. Prozor je bio razbijen i Sean se naginjao kroz njega s ručnom svjetiljkom. Ethan se okrenuo u smjeru suvozačkog mjesta. Na kojem je Rachel sjedila. Vrata su bila otvorena, ali njezino je mjesto bilo sablasno prazno. Malo se podignuo i otpuzao preko središnje konzole pa doslovce ispao iz suvozačkog mjesta i pao na pod. Sean je začas zaobišao automobil i svjetlosni snop one proklete baterije ponovno je bio na Ethan ovu licu. “Što je s Rachel?” pitao je Sean. “Bila je s tobom?” Ethan se teškom mukom uspravio na noge i zgrabio Seanovo rame kad se zaljuljao. Sranje. Ovo mu nije trebalo. “Da. Bila je sa mnom. Gadovi su je odveli. Imala je pravo, kvragu. Nesreća na mostu. Nije bila nesreća. Šupci su nas čekali kad smo krenuli od Sama. Zaletjeli su se u nas i odveli je.” “Sveta Majko Božja” šapnuo je Sam. Odmah je počeo vikati naredbe u radiouređaj. U jednom je trenutku stao i zagledao se u Ethana. “Reci mi sve čega se sjećaš, Ethane. Moramo početi od nečega” “Ne znam”, protisnuo je Ethan. “Bio je mrak. Vidio sam parkirani automobil na raskrižju ceste. Upalili su svjetla i zabili se u nas kad smo se približili. Ostalo mi je u magli, ali sjećam se kako je Rachel vrištala dok ju je neki tip izvlačio iz automobila za kosu.” “Pomozi nam, Bože”, promrmljao je Sean. “Dobro, morat ćemo organizirati opsežnu potragu. Oni su u prednosti. Javit ću da se blokiraju brze ceste i sve sporedne ceste. Kontaktirat ću šerifov ured okruga Henry i reći im neka krenu u potragu.” “Daj mi mobitel da nazovem Sama i Garretta.” Sean mu je dobacio mobitel i utipkao je Samov broj. Utroba mu je ključala poput vulkana. Strah ga je ščepao za jaja. Čuo je Seanov glas u pozadini, a prijamnik mu je odjekivao kao megafon. Ethan je morao odati priznanje tom mladiću, znao je svoj posao, a njemu je sad bilo prokleto drago što mu može pomoći pronaći Rachel. Zatvorio je oči i čekao da se Sam javi. Dolazim, dušo. Drži se. Doći ću po tebe, kunem se. Samo izdrži. Radi mene. Radi nas. Molim te, Bože, nemoj je sad uzeti. Netko ju je želio ubiti. Život joj je ovisio o tome koliko će brzo on i njegova braća pronaći rješenje. I neka Bog pomogne tim seronjama kad ih se Ethan dočepa. SAM je umorno protrljao lice. Kakav prokleti kaos. Nikad nije ni posumnjao. Naravno, znao je da Ethan može biti okrutan kurvin sin, ali nije ni slutio da je njegov i Rachelin brak bio u tolikim problemima. Pogledao je u Garretta koji je imao isti zbunjen izraz na licu. Garrett je podignuo pogled prema njemu i samo zatresao glavom. “Ja. I Rachel.” Ponovno je zatresao glavom kao da ne može pojmiti kako bi itko mogao pomisliti da ima aferu s bratovom ženom. “To je u kurcu”, rekao je Garrett. Sam je pogledao na sat. Još malo do Riova javljanja. Nema smisla sad ići u krevet. Pozvao je Garretta rukom. “Dođi. Idemo u ratnu sobu. Rio će se ubrzo javiti, a ti i ja moramo isplanirati odlazak dolje. Steele je vjerojatno već na putu. Protivno mojim željama, moram dodati. Taj kurvin sin ne sluša nikoga. Ne znam kako je uspio završiti osnovnu obuku. Nema te sile da posluša ičiju naredbu.” “Prošao je obuku jer je jebeni stroj”, progunđao je Garrett.


Ustao je i krenuo za Samom, a onda su zajedno prošli kroz bočna vrata i teškim koracima gazili po travi u mraku. “Je li ti ikad palo na pamet kako je smiješno nositi satelitski telefon od kuće do ratne sobe usred noći?” upitao je Garrett i nasmijao se dok je Sam ukucavao sigurnosnu šifru za vrata. Sam je pogledao dolje i slegnuo ramenima. Kad bi njihovi ljudi bili na zadatku, nisu se ni trenutka odvajali od telefona, ali bilo mu je draže primati izvještaje ovdje gdje je imao pristup svoj opremi. Nakon nekoliko sekundi fluorescentne cijevi na stropu zažarile su se i preplavile unutrašnjost svjetlom. Sam je ponovno pogledao na sat smještajući se na stolac ispred računala. Donovan će za pola sata sletjeti u Teksas i javit će se kad se nađe sa svojim timom. Iz Teksasa će svi zajedno skočiti do Meksika i obaviti ono što bi trebala biti vrlo brza akcija oslobađanja unutravan. Sam je zijevnuo. “Mogli bi ostati i za Vana, kad smo već tu.” Garrett je kimnuo zadubljen u informacije koje je Donovan ostavio iza sebe. “Trebao sam inzistirati da idem s njim”, rekao je Garrett. Sam se naslonio na naslon i podignuo obrvu u Garrettovu smjeru. “Kao što si inzistirao da ideš sa mnom u Južnu Ameriku?” “Vanu sam popustio jer tu akciju može obaviti i s obje ruke zavezane na leđima. Tvoj put u Južnu Ameriku s Riom sasvim je druga priča i ti to prokleto dobro znaš.” Sam je podignuo ruke u znak predaje. Garrett se ponovno zajapurio premda to i nije bilo tako teško. Satelitski telefon je zapištao signalizirajući dolazni poziv. Sam je posegnuo za slušalicom. “Sam je. Slušam.” Došlo je do smetnji u vezi i Sam se namrštio. Jebeno loš trenutak da nešto zafrkava. “Loše vijesti, šefe”, rekao je Rio razvučenim naglaskom. “Netko je došao prije nas.” “Kako to misliš prije vas?” pitao je Sam. “Našli smo tvoju ekipu, postavili nadzor, obavili izvidnicu nekoliko kilometara sjevernije kako bismo ti pripremili ulaznu točku. Kad smo se vratili, cijelo selo je bilo izbrisano. Profesionalno obavljeno i vrlo krvavo. Poslana poruka, rekao bih.” Samu se sledila krv u žilama. Nemoguće da je riječ o slučajnosti. Doslovno se poklapalo s Rachelinom nesrećom na mostu. “U vražju mater”, tiho je rekao naginjući se naprijed u sjedalu. “Povucite se i dovucite guzice nazad doma. Odmah.” “Ima još nešto. Našli smo jednog živog. Rekao je da je pokušao pomoći Rachel. Da ju je štitio dok je bila zarobljena.” “Mogu misliti kako ju je štitio”, rekao je Sam zajedljivo. “Bio je na tajnom zadatku. Misija se ne žrtvuje za dobro jednog čovjeka i slična sranja. On je poslao Ethanu sve informacije jer se nadao da će njezina obitelj pokrenuti spašavanje.” “Oprostit ćeš mi ako mu ne dodijelim medalju za hrabrost” rekao je Sam ljutito. “Ne bih to ni očekivao. Samo ti prepričavam što smo otkrili. I još nešto, Same. Rekao je da budete oprezni jer će krenuti na nju.” “Tko?” pitao je Sam. Rio se javio ogorčenim glasom. “Gad je bio dovoljno nepristojan da umre prije nego što smo završili s pitanjima. Samo sam htio da budeš na oprezu jer je Rachel možda još u opasnosti.” “Aha, znamo. Izvuci svoj tim otamo. Ne želim da se nađete u unakrsnoj vatri ili nekom jebenom ratu između kartela.” “Ti si šef.” “I Rio... Budi oprezan.” Rio nije odgovorio i veza se prekinula. “Koji vrag se događa?” pitao je Garrett. Vene na vratu su mu nabrekle, a čeljust mu je bila tako stisnuta da je Sam pomislio da će mu izletjeti zubi. Ukratko mu je objasnio što je Rio našao i zatim dodao vlastite sumnje u vezi s Rachelinom nesrećom. Garrett je skočio na noge. “Moramo krenuti za njom i Ethanom. U vražju mater, Same, rekla je


da je izgurana s mosta. Rekla nam je to, a mi smo samo odmahnuli rukom.” Sam je osjetio kako mu se u želucu nakuplja strah. “Idem po ključeve.” Potrčali su natrag u kuću i kad su ušli, čuli su zvonjavu telefona. Sam je znao... Znao je da vijesti nisu dobre.


37. POGLAVLJE DRŽEĆI slomljenu ruku čvrsto na prsima kako bi je imobilizirala, Rachel se usredotočila na trčanje u širokom krugu kroz šumu. Bila je na pogrešnoj strani brze ceste. Morala je krenuti u smjeru jezera. Nitko ne bi očekivao da će krenuti prema slijepoj ulici, zar ne? Vrtjelo joj se, htjela je stati i povratiti. Tijelo joj je gorjelo, a sa svakim korakom rukom bi joj proletjela luđačka bol. Trudila se ne misliti ni o čemu. Zamišljala je jezero i kako bi bilo ugodno zaplivati u njemu. Hladna voda. Umirujuće mreškanje. Bijeg. Morala se domoći jezera. Teškim je koracima grabila naprijed. Bezbroj puta se spotaknula o kamenje i korijenje, ali svaki put je ostala na nogama. Kad bi pala, to bi bio kraj. Ta ju je misao držala na nogama i tjerala dalje. Je li uopće trčala u pravom smjeru? Htjela je stati i udahnuti samo na trenutak, ali nije se usudila. Možda su odmah iza nje. Nisu više pucali, ali kako je mogla biti sigurna da ne idu za njom i ne čekaju da napravi pogrešku? Nakon sat vremena strašne boli, izgubljene jedne cipele i izudaranog golog stopala izronila je iz šume, stropoštala se preko riječnog nasipa i upala u vodu. Hladna voda toliko ju je šokirala da je jedva zatomila bolan vrisak kad je slomljena ruka podnijela veći dio udarca. Voda joj je napunila nos i usta i podignula je glavu iznad žuboreće rijeke. Kratko je samo plutala hvatajući zrak. A onda su nježno zapljuskivanje vode nadglasali ljudski glasovi. Bili su blizu. O, Bože. Odvukla se prema strmom nasipu, očajnički puzeći prema zaklonu koji će joj pružiti nadstrešnica. To joj je bila jedina šansa da im nestane iz vida. Morala se moliti da se ne odluče spustiti do vode. Priljubila se uz vlažnu zemlju i blato i stisnula tijelo u najmanju i najneprimjetniju kuglu. Glasovi su joj bili sve bliže i čula je vozača kako drugom muškarcu viče da se razdvoje. Dah joj je zastao u grlu i zaržavala ga je kad se zemlja otkotrljala niz nasip i pala točno ispred nje. Bio je tu. Točno iznad nje. Znoj joj je curio niz vrat. Nos joj se nekontrolirano trzao. Bolio ju je svaki mišić. Morala se pomaknuti, promijeniti položaj, učiniti nešto, bilo što. “Kučka je sigurno otišla na drugu stranu. Nije mogla preko vode!” povikao je vozač partneru. Ona je i dalje čekala skamenjena od straha, a srce joj je tako lupalo da se bojala da će je odati svojom bukom. Stajala je ondje cijelu vječnost dok ju je bol zapljuskivala u valovima. Taman kad je počela vrlo oprezno mijenjati položaj, čula je nekakav šum i niz nasip se opet prosulo malo zemlje. Užasnuto ju je pogledala, paralizirana pogreškom koju je zamalo učinila. Čekao ju je. Sumnjao je da je negdje u blizini, ali nije znao gdje. Postavio joj je ldopku i zamalo je naglavačke upala u nju. Zatvorila je oči i odlučila izdržati duže od njega. Neće se ni pomaknuti. Neće disati. Život joj ovisi o tome. Nakon mučnog i beskonačno dugog razdoblja protegnula je noge i oprezno se odmotala iz sklupčanog položaja. Ruka joj je bila ukočena i natečena, pa ju je jedva pomicala. Nije bilo nikakve šanse da se vrati u šumu. Čekali su je ondje. Oni su bili u prednosti. Rijeka. Trebala je samo ući u vodu i pustiti da je nosi do jezera. Nadala se da nije predaleko. Ovdje je voda bila plitka, ali znala je da je na nekim mjestima dublja. Ispuzala je ispod zaštitničke nadstrešnice nasipa i oprezno se vratila do ruba vode. Instinkt joj je govorio da potrči, da se baci u vodu i što brže gazi nizvodno. No, nije to učinila, nego je skupila svu snagu i tiho uklizala u vodu. Hodala je do sredine gdje je bilo dublje i potonula znajući da će biti lakše ako pusti da je struja nosi. Bila je tako umorna i toliko ju je boljelo da nije mogla napraviti više ni koraka. Udarala je o stijene koje su joj rezale koljena i stopala. Poskakivala je po dnu rijeke i ulagala svu snagu da ne vrisne svaki put kad bi trznula rukom. Voda je na mjestima bila tako plitka da joj je dosezala samo do gležnjeva. Hodala je po šljunčanom dnu jer se bojala ostaviti otiske stopala na blatnoj podlozi. Koliko je već nije bilo? Činilo joj se kao da su prošli sati, ali nebo je još bilo potpuno crno, bez


ikakvih znakova svitanja na istoku. Voda je ponovno postala dublja i umorno je utonula u nju, i više nego voljna neko vrijeme opet plutati. Prošla je kroz uzak zavoj i duboko udahnula kad je pred sobom ugledala prostranstvo jezera crnog poput tinte. Plašila ju je pomisao na ulazak u jezero usred noći. Riječni je kanal bio prilično dubok, u uvalama je dosezao čak deset metara, a na sredini glavnog dijela jezera dubina se spuštala i do petnaest metara. Ipak, to je bilo bolje od druge mogućnosti. Sve je bilo bolje od metka zato što je Castle želio da umre. Čovjek koji joj je golicao sjećanje, ali ostao je zaogrnut sjenama. Umorno je nastavila, okrenula se na leda i mlatarala nogama tjerajući se sve dalje u jezero. Navala adrenalina brzo je popuštala i polako ju je počeo obuzimati šok. Morala se brzo dočepati sigurnog mjesta prije nego što se onesvijesti. Okrenula se i ispružila jednu ruku, a drugu je držala uz tijelo. Snažno je udarala nogama i rukom, ali znala je da izgleda poput sakatog punoglavca koji se kaotično probija kroz vodu. Usredotočila se samo na glavni dio jezera čvrsto odlučivši da će doći do njega kako bi napravila što već razmak između sebe i progonitelja. Obamrla od glave do pete i potpuno iscrpljena, izašla je iz uvale do mjesta odakle je napokon mogla vidjeti drugu stranu jezera. U daljini su svjetla mosta treperila prema njoj, rugala joj se. Morala se nasmijati. Prokleti most, onaj koji ju je zamalo ubio, sad je bio nedostižan. Samova je kuća bila negdje prije tog mosta. Posjed je bio uz rub vode. Bi li prepoznala njegov mol u mraku? Koliko je njegova kuća daleko od mosta? Most joj se činio beskonačno daleko. Dvije uvale? Ili tri? U kojoj je ona sad? Voda joj je zapljuskivala lice i mučila se zadržati glavu iznad površine. Držala se za nit tanku poput šapta. Bilo bi se neizmjerno lakše samo prevaliti na drugu stranu i pustiti da je vode odnese. Podmukli su joj glasovi šaptali u uho. Neki su joj se rugali, govorili joj da odustane kao kukavica. Drugi su joj govorili da stisne zube. Njezina je obitelj prošla mnogo gore stvari. Ethan i njegova braća doživjeli su ozljede, ranjavanja metkom, prkosili su nemogućim uvjetima, a ona nije mogla ni preplivati jezero sa slomljenom rukom. Ethanove kolege iz SEAL-a nasmijali bi joj se u lice. Sad joj je trebao jedan SEAL-ovac, ili više njih. Ili je barem trebala odglumiti jednoga. Njima bi ovo bio mačji kašalj. O, Bože, počela je buncati. Ohrabrilo ju je kad je shvatila da je dok je vodila taj besmisleni razgovor sama sa sobom, prevalila prilično veliku udaljenost. Barem joj je jedna stvar išla u prilog. Kretala se u smjeru struje. Prvo je planirala pronaći Sam ovu kuću. Ili bilo koju kuću. Ako ne uspije, krenut će prema mostu i moliti se da uspije dogurati do njega. Preumorna da bi pokušala zaplivati, ponovno se okrenula na leđa i pustila da je struja nosi. Licem je neprestano bila okrenuta prema nasipu i gledala je obalu tražeći bilo kakav detalj koji bi joj izgledao poznato. U daljini su zasvjetlucava svjetla. Kuća? Više kuća? Nespretno je zaplivala prema obali. Kako joj se približavala, u tami je sve jasnije vidjela obrise mola. Uzbuđenje je malo ublažilo nesnosnu bol. Na jezeru nije bilo mnogo molova jer je lokalna vlast ograničila novu gradnju. Sam je već godinama imao tu kuću, a kupio ju je od nekoga tko je dva desetljeća živio na jezeru. Vukla je stopala po dnu jezera i ukopavala prste dok se naprezala da dođe do obale. Dva mola. Je li Sam živio pokraj nekoga tko je također imao mol? Zatresla je glavom. Nije bilo važno je li ono Samova kuća ili tko zna čija. Samo se nadala da je vlasnik kod kuće. Spotaknula se o kamen i potonula ispod površine vode. Svaki i najmanji pokret tjerao joj je suze niz obraze. Naposljetku je odustala od uspravnog hoda i puzala kroz plitku vodu prema molu. Zdravom je rukom dohvatila jedan od onih drvenih stupova koji drže mol i stavila prste oko njega. Nekoliko je minuta stajala čelom naslonjena na drvo i bolno uvlačila dah. Slomljena joj je ruka potonula niz tijelo. Bolio ju je svaki pokret i došlo joj je da vrisne od boli i bijesa. Oslanjajući se o mol, vulda se uz njegov rub sve dok joj voda napokon nije dosezala samo do gležnjeva. Svaki je korak zahtijevao nevjerojatnu količinu volje. Životinjski zvukovi boli bježali su joj tiho s usana i nije ih ni bila svjesna dok nisu postali glasniji. Zaustavila se na dnu padine i pogledala prema gore napinjući oči kako bi vidjela u mraku. Kuća


ispred nje nije bila Samova i nijedno svjetlo nije bilo upaljeno ni u kući ni izvan nje, ništa što bi joj govorilo da je netko doma. Dok se penjala uzbrdicom, noge su joj popustile i pala je na koljena. Iznenada je nahrupila mučnina, napunila joj želudac i tjerala je na povraćanje. S mukom zadržavajući ono malo pribranosti što joj je još ostalo, pritisnula je šaku na zemlju i ponovno se osovila na noge. Otišla je do stražnjih vrata i neozlijeđenom rukom počela lupati po njima. Nakon dugog čekanja još je vladala tišina. Svjetlo se nije upalilo. Odustavši od tog ulaza, odvukla se oko kuće prema ulaznim vratima. Pritisnula je zvono i uhvatila kvaku. Više je nije bilo briga je li netko kod kuće ili ne. Trebao joj je samo telefon i sigurno mjesto na koje se može skloniti. Kad je shvatila da su vrata zaključana i da nitko ne reagira na zvono, okrenula se i pogledom pretraživala tamu. Poštanski sandučić. On će joj barem reći gdje se nalazi. Što je brže mogla, dopješačila je do kraja kratkog prilaza i pogledala bočnu stranu sandučića. Srce joj je ubrzalo. Ako je kućni broj bio točan, ovo su bili Samovi susjedi, a njegova je kuća bila osamsto metara niz ulicu. Obnovljena elana, skoro je potrčala loše popločanom cestom. Kamenčići i komadići asfalta probadali su joj tabane, ali ignorirala je nelagodu. U usporedbi s nesnosnom boli koja joj je parala ruku sve je drugo bilo zanemarivo. Kad je stigla do Samova sandučića, zamalo se onesvijestila. Na trenutak je prislonila ruku na metalnu kutiju i hvatala zrak. Suze su joj pekle vjede. Zatvorila je oči skupljajući snagu za ostatak puta. Činilo joj se da su u svim sobama upaljena svjetla, jesu li kod kuće? Požurila se prema ulaznim vratima i gotovo zaplakala od olakšanja kad je vidjela da su otvorena. “Same! Garrette!” povikala je kad je zalupila vratima. No na njezine povike odgovorila je samo tišina. Hodala je od sobe do sobe i sve su bile prazne. Nije znala koliko je prošlo otkad su Ethan i ona izgurani s ceste. Sam i Garrett su vjerojatno s njim. Ili traže nju. Strah ju je poklopio poput vala kad je shvatila da su muškarci koji su ih udarili očito znali gdje su ona i Ethan bili. Pratili su ih do Samove kuće i čekali da se zapute natrag. A to je značilo da bi se mogli vratiti. Panika je prohujala kroz nju poput požara, trčala je od sobe do sobe i gasila svjetla sve dok cijela kuća nije pala u tamu. Telefon. Trebao joj je telefon. U kuhinji je zgrabila bežični telefon s punjača i zaputila se u podrum. Bilo je mnogo mjesta na koja se mogla skriti i tako kupiti vrijeme ako se muškarci koji su je pokušali ubiti doista vrate. Kad je pronašla najmračniji i najmanji kut u maloj izbi u kojoj je bio grijač za vodu, sjela je na pod i nazvala 911.


38. POGLAVLJE PROŠLI su sve moguće scenarije. Ethan, Sam i Garrett koordinirali su akciju s lokalnim i državnim vlastima, a potom su se odvojili kako bi popunili pukotine. Ako policiji bilo što promakne, Kellyjevi će to pronaći. Poziv je došao sat vremena prije zore. Napušteni terenac s udubljenim prednjim dijelom uočen je parkiran pokraj šljunčane staze blizu Ceste 232. Okružili su ga i prišli mu iz svih smjerova, ali bilo je očito da je automobil već neko vrijeme prazan. Motor je bio sasvim hladan, vrata otvorena, a otisci stopala vodili su od automobila u šumu. Ethan je opsovao i udario šakom u bok automobila. Garrett ga je zgabio za ruku i odvukao. “Ne radi to, stari. Rachel te treba.” “Vrijeme je za lov”, promrmljao je Sam pa se sagnuo i ručnom svjetiljkom osvijetlio hrpu otisaka stopala. “Vidite ovaj ovdje? Manji je od ostalih. Mislim da im je pobjegla. Njezini otisci vode u šumu.” “Što ste našli?” javio se Sean prilazeći im nakon što je pregledao okolicu. Sam je pokazao prema otiscima i iznio svoju teoriju, na što je Sean samo kimnuo. “Reći ću svojim ljudima da se rašire.” Pogledao je Ethana i nepomično ga odmjeravao. “Nećemo odustati dok je ne pronađemo.” Ethan je kimnuo. “Hvala.” Braća su slijedila otiske stopala u šumu. Na mjestima bi izgubili trag jer bi put kojim su išli postao previše stjenovit da bi na njemu ostao otisak. A onda bi ga nekoliko metara dalje ponovno našli. Oko pola kilometra od terenca, među lišćem i zemljom pronašli su jednu tenisicu. Ethanovim je venama pojurio adrenalin. “Rachelina je”, rekao je promuklo. Drhtavim je rukama sastrugao zemlju s rubova i potplata. Bio je siguran da je njezina. Njegova joj je mama kupila te tenisice u jednom od brojnih šopinga za Rachel. “Opet tragovi”, rekao je Garrett. Sam je usmjerio bateriju prema puteljku na kojem su jedan otisak tenisice i jedan otisak bosog stopala vodili dublje u šumu. “To je prava cura”, promrmljao je Sam. Požurili su se dalje osvjetljavajući tlo svjetiljkama i prateći otiske. Naposljetku su se zaustavili na obali rijeke. Tlo je bilo odronjeno kao da je netko pao na tom mjestu, a kosina malko razrušena. Ethan je otklizao niz nasip i pregledao područje bliže rubu rijeke. Vidio je jasne otiske, a bliže nadstrešnici ugledao je udubljeni dio koji je izgledao kao da je netko ležao na njemu sklupčan. Na tom su mjestu završavali Rachelini otisci, ali veći otisci čizama još su kružili naokolo i preklapali se prije nego što su naposljetku krenuli uz obalu prema zapadu. Njegova su braća namrgođenih lica pregledala područje pokraj njega. “Što ti se čini, Same?” upitao je Garrett. Ethan je vidio da ga Sam gleda i ljutilo ga je što se suzdržava. “Reci više”, rekao je Ethan ljutite “Gubimo vrijeme.” “Dvije su mogućnosti”, rekao je Sam polako. “Manji otisci vode do rijeke i tamo prestaju. Otisci čizama dolaze dovde i odlaze u drugom smjeru. Ili ih se Rachel ovdje riješila, ili su je ovdje sustigli i nije otišla na svojim nogama.” Ethan je oštro udahnuo. Možda je upravo gledao mjesto na kojem je Rachel umrla. Zatresao je glavom. Nema jebene šanse. Odbijao je vjerovati u to. Ako je Rachel uspjela umaknuti prvi put, mogla se i ovog puta izvući. Bila je pametna i bila je borac. Garrett se okrenuo prema rijeci. “Možda je ušla u vodu. Naslušala se dovoljno naših razgovora da je sigurno zapamtila pokoju taktiku bijega. Kvragu, znali smo satima sjediti na okupu, piti pivo i prepričavati borbene priče. Nije nemoguće da je ušla u rijeku i zadržala se u njoj kako ne bi ostavila otiske.” Ethan je osjetio uzbuđenje u želucu. Morao je vjerovati u to. Pomisao na drugu mogućnost bila je previše strašna. “Razdvojit ćemo se” rekao je Sam. “Ja ću krenuti uzvodno. Vas dvojica idite nizvodno. Ako je krenula nizvodno, došla je do jezera. Javit ću Seanu neka pošalje ekipe koje će pretražiti riječnu obalu uzvodno i neka pregledaju jezero da vidimo ima li joj traga. Ako je tamo negdje, naći ćemo


je.” Oglasili su im se radiouređaji i Seanov je glas potekao u noćni zrak. “Same, čuješ li me?” Sam je izvadio prijamnik. Ethan je zgrabio svoj, ali potisnuo je potrebu da odmah pita Seana ima li kakvih novosti. “Da, čujem te, reci”, odgovorio je Sam. “Upravo smo primili poziv 911... Iz tvoje kuće. Ženski glas. Strašno uplašen. Brblja nešto o tome da je neki ljudi pokušavaju ubiti. Dispečer joj nije čuo ime prije nego što se veza prekinula, ali kladim se da je riječ o Rachel. Ja upravo krećem.” Ethan nije više mogao šutjeti, uključio je mikrofon i stavio prijamnik na usta. “Krećemo i mi.” Prije nego što su njegova braća stigla reagirati, Ethan se hitro okrenuo i potrčao u smjeru iz kojeg su došli, a braća su krenula za njim. Gazili su nisko grmlje poput krda slonova. Granje i grmlje šamarali su Ethana po licu, ali samo ih je odgurivao od sebe i trčao dalje. Kad su stigli natrag do razbijenog terenca, nije bilo ni traga Seanu. Ethan nije gubio vrijeme na čekanje. Uskočio je u Samov terenac i upalio motor. Već je vozio unatrag po stazi kad su njegova dva brata uskočila na stražnje sjedalo. “Jebote, Ethane, pokušavaš li nas ubiti?” vikao je Garrett. Sam se nagnuo preko prednjeg sjedala i Ethan je čuo škljocanje šaržera pištolja. “Smiri živce i dovezi nas u jednom komadu. Rachel neće imati nikakve koristi od nas ako se zabijemo u prokleto stablo.” “Kako se, kvragu, uspjela vratiti do tvoje kuće?” pitao je Ethan ponovno jureći brzom cestom. “Našli smo joj otiske na obali. I ondje su završili.” “Ja bih rekao da je naša djevojka postupila pametno i krenula nizvodno prema jezeru” rekao je Garrett s ponosom u glasu. Ethan je još čvršće stisnuo upravljač i ignorirao lupanje u glavi. Sean mu je zalijepio nekakav provizorni zavoj iznad obrve kako bi mu zaustavio krvarenje i trenutačno se osjećao kao da ga je netko opalio maljem po lubanji. Prevalili su put za deset minuta i vjerojatno postavili novi rekord u brzini na tlu. Ethan je skrenuo na prilaz ispred kuće gotovo na dva kotača i naglo zakočio bacajući šljunak na sve strane. Sam je otvorio vrata i zateturao van. “Sranje. Cijela kuća je u mraku. Kad nam je Sean javio za tvoju nesreću, otišli smo u žurbi i ostavili smo gotovo sva svjetla upaljena.” Garrett je gurnuo jedan Glock Ethanu, a drugi čvrsto stisnuo u ruci dok su žurno koračali prema ulaznim vratima. “Moramo ovo pametno izvesti”, upozorio je Sam. “Nitko neće ući kao kreten i dobiti metak. Što se nas tiče, ovo je jedna velika klopka i oni nas šupci čekaju unutra u zasjedi. Možda su natjerali Rachel da nazove 911 ako su je uhvatili i nije otišla u vodu kako smo mislili.” “Dosta čavrljanja i idemo”, rekao je Ethan kipeći. “Shvatio sam. Ulazimo i provjeravamo cijelu kuću.” “Ja idem sa stražnje strane”, rekao je Garrett. “Pričekajte petnaest sekundi i ulazimo u isto vrijeme. Budite mirni i tihi dok ne saznamo s čime imamo posla.” Sam je stavio jedan prst na usne, a onda pokazao Ethanu da krene dok je Garrett nestajao oko kuće. Pričekavši neko vrijeme koje se činilo kao vječnost, Sam je podignuo tri prsta, zatim jedan spustio da ostanu dva i naposljetku jedan. Ethan je uhvatio okruglu kvaku i tiho je okrenuo, a potom polako otvorio vrata. Zakoračio je unutra s podignutim pištoljem dok je pogledom pregledavao tamnu unutrašnjost. Sam je tiho ušao za njim i krenuo lijevo, a Ethanu je prepustio desnu stranu. Metodički su pregledali cijelo prizemlje. Nakon što su provjerili i posljednju spavaću sobu, našli su se u dnevnoj sobi i počeli se šuljati prema podrumu. Ethanu je puls divljački lupao. Osjećao je svaki otkucaj srca. Svaki mu je udah zvučao poput eksplozije u tihoj sobi. Koji kurac? Pogledao je u svoju braću koja su stajala na druge dvije točke u podrumu. Ništa. Nema Rachel. Nema nikoga.


Iz udaljenog se kuta začuo tihi zvuk. Sasvim tih, kao da je neka mala životinja dotaknula nešto u prolazu. Sva trojica su se napela. Sam je stavio prst na usne, a drugom rukom podignuo pištolj. Dao je znak rukom Garrettu i Ethanu da krenu u istom smjeru. Šuljali su se prema zvuku polako i s podignutim pištoljima. Ethan je bio najbliži prekidaču za svjetlo. Pričekao je Garrettov signal, a onda je pritisnuo prekidač. Svjetlo je preplavilo sobu. Ethan je šokirano ugledao Rachel sklupčanu u kutu iza grijača za vodu, mokru, bosu i neurednu. Podignula je ruku zaklanjajući se od iznenadnog svjetla istodobno se povlačeći još dalje u kut. Olakšanje je poljuljalo Ethana. Koljena su mu otkazala i zamalo se srušio na pod. Gurnuo je pištolj u hlače i potrčao prema njoj. Garrett je stigao prije njega i pao na koljena pred njom. “Rachel!” povikao je Ethan promuklo. Zaustavio se iza Garretta i šokirano zurio u nju. Bože, nije to više mogao podnijeti. Koliko će još živjeti u strahu da će je izgubiti? “Ethane?” slabašno se oglasila. “Ovdje je? Mislila sam... Nisam znala koliko je ozlijeđen u nesreći.” “Ovdje je, malecka”, tješio ju je Garrett. Pomaknuo se u stranu da bi se Ethan mogao ugurati kraj njega. Ethan je zurio u nju, previše shrvan emocijama da bi išta rekao. Pokuša li išta reći, znao je da će se slomiti i zaplakati kao dijete. Nervozno je podignula pogled prema njemu, a onda joj je pogled brzo odletio u stranu. Progutao je knedlu. Vidio je da je oprezna. Sjetila se što se dogodilo prije nesreće. Prije nego što je prošla pakao. Prokleto grlo užasno ga je boljelo. “Jesi li dobro?” upitao je Garrett. A onda je stišao glas kao da je shvatio da viče. “Koji se vrag dogodio, malecka?” Promeškoljila se i pobjegao joj je glasan uzdah zbog boli. Pokušala je podignuti ruku koju je čvrsto stiskala na prsima i Ethan je tek tad primijetio da joj je ruka natečena i izobličena. “Sranje.” “Ruka” rekla je zastajkujući. “Slomila sam je kad nas je auto udario.” “Jebem ti život!” uzviknuo je Sam. “Rachel, kako si, kvragu, uspjela pobjeći sa slomljenom rukom, trčati kroz onu prokletu šumu pa rijekom doći do jezera? Pretpostavljam da si to učinila, došla do jezera i potom išla obalom dok nisi stigla ovamo?” Nasmiješila se, ali bilo je očito da je visjela o najtanjoj niti. Disala je kaotično i plitko, bila je blijeda i u stanju šoka. “Upotrijebila sam one poteze za samoobranu koje su me Garrett i Donovan naučili kad Ethana nije bilo kod kuće.” “Sereš!” rekao je Garrett. “Kvragu, a kad se samo sjetim da smo te zadirkivali da si prava curica.” “E sad sam vam pokazala”, rekla je slabašnim glasom. “Bila sam dobra. Baš kako ste me naučili.” Riječi su joj postajale nerazgovijetne, a kapci su joj se sami od sebe spuštali i potom ponovno dizali kao da se napreže ostati pri svijesti. Garrett je pružio ruku i dotaknuo joj kosu. “Bila si jako dobra, malecka. Jako dobra.” Sam je iza Ethana razgovarao na telefon i tražio da pošalju hitnu pomoć po Rachel. “Dušo, moraš još malo ostati pri svijesti. Možeš li to?” upitao ju je Ethan nježnim glasom. Želio ju je dodirnuti. Bože, želio ju je zagrliti, ali bojao se pomaknuti je, bojao se da će je dodatno ozlijediti, ali najviše od svega smrtno se bojao da će ga odbiti. Sporo je kimnula. “Umorna sam. Boli me.” Garrett joj je milovao kosu, a onda očima punim suosjećanja pogledao u Ethana. “Znam da te boli, dušo. Izdrži samo još malo, okej? Možeš li mi reći jesi li još negdje ozlijeđena?” Drhtavim se prstima dodirnula po licu. “Čeljust me boli na mjestu gdje me gad udario. Opalila sam ga koljenom u jaja.” Sam se nasmijao, ali smijeh mu je zazvučao slabašno i drhtavo kao da se bori s istim emocijama koje su bile tako sirove na Garrettovu licu i tako bolne u Ethanovoj duši.


“Drugo je dobro. Barem mislim. Teško je reći. Ruka me užasno boli.” Sad je šaptala i glava joj je otklizala na jednu stranu. “Moramo te izvući iz tog kuta”, rekao je Garrett. “Boljet će, malecka. Bože, sve bih dao da ti ne nanesem bol, ali ne znam kako to drukčije izvesti. Sam je pozvao hitnu, ali bit će im lakše ako ne budu morali nositi nosila niz stube.” “D-dobro je”, mumljala je. “Samo mi je drago što ste svi ovdje. Jako sam se bojala.” Ethan je zatvorio oči i pognuo glavu. Garrett mu je spustio ruku na rame i utješno ga stisnuo. “Pokušaj se što više uvući iza nje”, rekao mu je Garrett tiho. “Ja ću je uhvatiti za noge. Podignemo je i odnesemo gore.” “Ja idem po deke i jastuke”, rekao je Sam. Ethanu i Rachel na trenutak su se susreli pogledi i dugo su se gledali. Osim tjelesne boli, Ethan je vidio i ranjenu nesigurnost, nervozu i duboku tugu. Dao bi sve na svijetu da on nije uzrok njezina iznenadnog oklijevanja. Premda ju je mogao shvatiti. “Pokušat ću da ne boli”, šapnuo je Ethan stavljajući joj ruke ispod pazuha. Premda su se on i Garrett trudili biti što pažljiviji, njezin ga je bolni jauk pogodio u srce. Privio ju je na grudi, a Garrett joj je oprezno namjestio ruku niz tijelo. Ethan se polako penjao stubama. Okrenuo se bočno pazeći da ne udari njome u zid. Sam je otišao prije njih, upalio svjetla i stavio deku na kauč. Ethan se polako spustio i sjeo na kauč pažljivo je držeći, a Sam ju je ušuškao u deku. I čekali su. Iznenada je Samov mobitel zazvonio i preplašio Rachel. Trznula se i tiho zastenjala. Sam je zamahnuo mobitelom na uho. “Sam je.” Ethan je zurio u brata i vidio kako podiže obrvu. “Da, našli smo je. Čekamo hitnu pomoć. Ozlijeđena je, ali mislim da će biti dobro.” Još jedna stanka. “Ne, u redu je. Idi kamo te trebaju. Pribij te kurvine sinove na zid u moje ime. Mi ćemo biti u bolnici i čekati izvještaj. Javi se kad budeš u prilici, okej?” Sam je gurnuo mobitel natrag u džep. “Što je to bilo?” pitao je Garrett. “Sean je zvao. Uhitili su dva muškarca u blizini slupanog terenca. Misle da su to naša dvojica. Upravo ih vodi na ispitivanje.” Ethanu su se raširile nosnice. Morao je uložiti svu snagu da ne reagira jer nije želio pomaknuti Rachel. “Želim te gadove” rekao je tiho. “Reci Seanu... Jedan je visok mršav tip. Tamna kosa. Brkovi. Drugi... Onaj koji je vozio... On je imao pištolj. Niži je i zdepast. On je pucao u mene.” “Kurvin sin”, promrmljao je Garrett. Rachel se gubila. Kapci su joj zatreperili i polako se spustili, a onda se naglo ponovno otvorili. Garrett je sjeo na drugi kraj kauča i glasno upitao: “Možeš li nam još što reći, malecka?” Lagano se promeškoljila uz Ethana odupirući se velu sna. Ethan je prislonio obraz na njezinu glavu i pokušao samo čistom snagom volje pretočiti svoju snagu u nju. Otvorila je usta kao da će nešto reći, a onda joj se čelo nabralo od boli. Jedva čujno je uzdahnula, izgubila bitku i otklizala u nesvjesticu.


39. POGLAVLJE ETHAN je koračao gore-dolje ispred Racheline bolničke sobe. Ostali članovi njegove obitelji okupili su se u hodniku i svi su ga gledali s velikom zabrinutošću u očima. Sam i Garrett bili su naslonjeni na zid najbliži vratima, a Marlene i Frank stajali su uza zid nasuprot njima. Marleneine su oči bile crvene i otečene. Rusty je stajala nekoliko koraka dalje s rukama u džepovima. Izgledala je kao da joj je neugodno, ali ovog puta nije bilo njezinoga uobičajenog namrštenog i ratobornog izraza lica. “Koliko to već traje?” ljutito je rekao Ethan pogledavajući zatvorena vrata. “Zašto me ne puste unutra?” Majka mu je stavila dlan na ruku i stisnula je kao da ga ohrabruje. “Moraju je smjestiti, a da im mi ne visimo nad glavom. A naročito ne ti. Vjerojatno medicinskim sestrama tjeraš strah u kosti.” Ethan se okrenuo i ponovno počeo koračati niz hodnik. Ludio je. Nakon nekoliko sati u sobi za hitne slučajeve Rachel su napokon premjestili u privatnu sobu. Povremeno se budila i tih nekoliko puta kad je bila pri svijesti djelovala je zbunjeno i potreseno. Namjestili su joj ruku i stavili je u gips, a pobrinuli su se i za druge rane i ogrebotine. Liječnik ga je uvjeravao da će se potpuno oporaviti. Ali Ethan ju je morao vidjeti. Mislio je da će poludjeti. Vrata su se otvorila i svi su krenuli prema sestri koja je izašla iz sobe. Podignula je ruku i namrštila se. “Odmara se. Dala sam joj nešto protiv boli. Nastojte da se ne uzbuđuje previše. Pomoglo bi kad ne biste svi ušli odjednom u sobu, nego u manjem broju.” Ethan je progutao knedlu i kimnuo. Nije ga bilo briga tko će još osim njega ući, samo da on može vidjeti svoju ženu. Progurao se kraj sestre i ušao u sobu. Stegnulo ga je u prsima kad je ugledao Rachel na krevetu. Ruka u gipsu bila joj je pažljivo položena na trbuh, a ona je bila sklupčana ispod plahti kao da se još pokušava zaštititi. Na jednom je obrazu imala tamnu modricu i Ethan je morao sklopiti oči preplavljen ubilačkim bijesom koji je rastao u njemu. Kad joj se približio, primijetio je tamne sjene ispod njezinih očiju. Trepavice su joj dodirivale obraze zbog čega je, ionako već krhka, izgledala još ranjivije. Sestra joj je oprala kosu i sad je bila nježno počešljana na jastucima i ležala joj u valovima oko lica. Tanahna bolnička halja samo ju je lagano pokrivala. Obećao si je da će joj prvom prilikom donijeti nešto udobije za odjenuti. Pružio je ruku jer ju je želio dodirnuti, ali ruka mu se tako tresla da ju je samo vratio pokušavajući kontrolirati plimu emocija koja mu se dizala kroz tijelo. Toliko toga je prošla. Je li je izgubio? Je li je konačno izgubio? Preživjela je u nemogućim uvjetima, i to ne jedanput, nego dva puta, pa ipak, pogled u njezinim očima kad je saznala istinu o njihovu braku kao da ju je slomio kao ništa drugo dotad. Sagnuo se i utisnuo joj poljubac na čelo. Sitne dlačice na njezinoj sljepoočnici bile su mu poput svile na usnama. Koža joj je bila meka i glatka poput satena. Udahnuo je njezin miris i zadržao ga, želeći samo uživati u činjenici da je dobro. Da je živa. “Volim te”, šapnuo je. “Moraš mi vjerovati, dušo. Moraš vjerovati u to više nego u išta drugo.” “Ethane.” Ethan je dignuo glavu i nekoliko koraka od sebe ugledao Garretta s bolnim izrazom na licu, a iza njega stajao je Sam. “Slušaj, stari, znam da očito mnogo toga ne znam u vezi s tvojom situacijom. Ne guram nos u tvoje stvari.” Ethan je snuždeno zurio u Garretta i čekao konačnu presudu. “Ona te voli. Ni mrvu ne sumnjam da te voli. Uvijek te voljela. Ono što se sinoć dogodilo... Izmaknulo joj je tlo pod nogama. Ali voli te. Zapamti to, okej? Sve će biti dobro. Moraš mi vjerovati.” Ethan je ispustio dug uzdah. “Hvala, Garrette. Nakon onih mojih optužbi...” Garrett mu je prišao i uhvatio ga za rame. “To je prošlost.” Ethan je snažno zagrlio brata i čvrsto ga držao. Garrett mu je uzvratio jednako čvrstim zagrljajem, a onda ga snažno potapšao po leđima.


“Ajde, curice, dosta je bilo”, rekao je Sam tiho. “Mama i tata čekaju vani kao dvije brižne kvočke. Sigurno žele vidjeti Rachel, a ja i Garrett moramo razgovarati s tobom, Ethane.” Ethan je odmah pogledao brata. “O čemu?” “Čekaj da pozovem mamu da pripazi na Rachel. Ne želim je ostavljati samu.” Ethanu se nije sviđala zabrinutost u Samovu glasu. Nije to bila zabrinutost samo zbog Rachelina zdravlja. Kimnuo je i napeto čekao kad je Sam izašao u hodnik. Vratio se nakon nekoliko sekundi, a onda je i Marlene zavirila u sobu i zabrinuto pogledala sinove. Pogled joj je pao na Rachel i oči su joj se napunile suzama. “Malena moja”, šapnula je. Frank je ušao za njom i stavio joj obje ruke na ramena tješeći je. Marlene je pokrila rukom usta. “Morala sam je vidjeti. Neču ostati, ali morala sam vidjeti da je dobro.” Sam joj je dodirnuo ruku. “Bit će dobro, mama. Bit će dobro. Garrett i ja moramo razgovarati s Ethanom. Možete li ti i tata ostati nekoliko minuta s njom?” “Naravno”, odgovorio je Frank hrapavim glasom. “Samo vi momci idite i obavite što trebate. Marlene i ja ćemo vas pozvati ako se probudi.” Dok su Ethan i braća hodali prema vratima, mama mu je prišla i čvrsto ga zagrlila. “Ostat ćemo koliko god treba, sine. Trebaš li išta, samo mi reci, može?” Ethan ju je poljubio u obraz. “Hoću, mama. Ne brini se.” Ethan je izašao za Samom i Garrettom u hodnik i uočio policijskog službenika u uniformi koji je stajao kraj vrata. Pogledao je u Sama tražeći objašnjenje, ali Sam mu je samo pokazao rukom da nastavi niz hodnik. Zaustavili su se na pola hodnika ispred niza prozora. Sam i Garrett smjestili su se gotovo zaštitnički, jedan lijevo, a drugi desno od Ethana. Tipično za njegovu stariju braću da ga tako okruže. Kao da mu je opet dvanaest godina. “Rachel je imala pravo. Netko ju je pokušao izgurati s mosta”, rekao je Sam bez okolišanja. Ethan je kimnuo. Već je i sam došao do tog zaključka. “Zašto to kažeš? Osim zbog, naravno, očitog?” “Ubrzo nakon što ste ti i Rachel otišli od nas, javio se Rio.” Samove su oči na trenutak zatitrale, a onda je nastavio bez okolišanja. “Poslao sam ga natrag u Kolumbiju da prikupi informacije. Garrett i ja planirali smo se naći s njim i krenuti na te kurvine sinove koji su zarobili Rachel. Plan mi je bio da ih natjeram da progovore bez obzira na to što morao učiniti.” Ethanova se čeljust zategnula od ljutnje. “A zašto ja tek sad čujem za to?” “Očito je”, ubacio se Garrett razdraženo. “Rachel te trebala ovdje, a ne da dolje istjeruješ osvetu.” Ethan je uspio svladati ljutnju, ali jedva. Nije bio trenutak da Garrettu kaže što točno misli o njegovoj izjavi da ne bi trebao ići osvetiti svoju ženu. “Rio je našao novu lokaciju njihova logora, odradio izvidnicu, otišao potražiti mjesto na koje će Steele doći, a nakon njega Garrett i ja, ali kad se vratio, selo je bilo izbrisano. To se dogodilo istog dana kad je Rachel izgurana s mosta.” “Sranje”, šapnuo je Ethan. Zatvorio je oči i uhvatio se za stražnju stranu vrata masirajući bolne mišiće. “Koji se vrag tamo dogodio, Same? Sigurno je vidjela nešto što nije smjela. To je jedino logično objašnjenje.” “Ali zašto su je sve vrijeme držali na životu tamo?” upitao je Garrett. To su pitanje neprestano postavljali i nisu bili ništa bliže odgovoru. Rachel je jedina iz ekipe od osam volontera preživjela. Svi su ostali poginuli u zrakoplovu koji ih je vraćao u SAD. I netko se jako potrudio uvjeriti Ethana da je njegova žena bila među njima. “Moramo iskopati više o toj humanitarnoj akciji. Sigurno nam je nešto promaknulo. Organizacija je bila mala i većina tima poginula je zrakoplovnoj nesreći. Ubrzo su prestali s radom. Sve što smo provjerili činilo se u redu. Ništa sumnjivo.” Garrett je kimnuo u znak slaganja i pogledao Sama da čuje njegovo mišljenje. “Dok ne saznamo koji se vrag događa, ova obitelj ne mrda nikamo” rekao je Sam smrknuto. “Nitko nije siguran. Pozvat ću Rija i njegov tim, a potom i Steelea.” Braća su se međusobno pogledala kad su svi u istom trenutku shvatili...


“Donovan. Kvragu”, rekao je Sam. “U vražju mater. Propustio sam njegovo javljanje.” “Imao si dobar razlog”, rekao je Garrett. “Donovan se zna sam snaći. Ima odličnu ekipu. Ne možemo ga sad izvući. Vraća se za jedan dan, a mi možemo povući P.J., Bakera i Renshawa da nam pomognu ovdje.” Ethan je nervozno progutao knedlu kad je postao svjestan stvarnosti. Objavljen je rat. Najprije njegovoj obitelji, a sad su oni uzvraćali. “Učinit ćemo što moramo kako bismo osigurali sigurnost obitelji”, rekao je Sam tihim glasom. “Znam da želiš sudjelovati, Ethane, ali Rachel te treba. Tvoj prioritet mora biti ona i rješavanje stvari između vas. Obavještavat ćemo te o svemu, obećavam ti.” Ethan je znao da Sam ima pravo. Želio je sam krenuti za tim gadovima. Želio je njihovu krv jer su se usudili dirnuti Rachel. Ali Rachel ga je trebala. On je trebao Rachel. “Dobro”, tiho je rekao. Sam je stavio ruku Ethanu na rame i stisnuo ga. “Idem vidjeti što mi Sean ima reći. A onda idem pokušati dobiti Vana i javiti mu što se događa. Garrett će odvesti mamu, tatu i Rusty kući, a Sean će se pobrinuti da im njegovi zamjenici osiguraju zaštitu. Ne želim da nitko iz obitelji bude sam i nezaštićen. Ti se vrati Rachel. Poslije ću doći provjeriti kako ste.” Ethan je kimnuo i ne čekajući da oni odu, okrenuo se i pohitao natrag niz hodnik. Odmjerio je policajca ispred Rachelinih vrata i ponovno ušao u sobu. Njegova je mama podignula pogled s Rachelina kreveta, a onda brzo krenula prema njemu. “Je li se probudila?” upitao ju je. Marlene je odmahnula glavom. “Bila je sestra i provjerila joj vitalne funkcije. Dali su joj lijekove protiv boli prije nego što su je premjestili u sobu, pa će vjerojatno još neko vrijeme spavati.” Frank je došao do njih i stavio ruku oko Ethanovih ramena. “Dobro si, sine?” Ethan je kimnuo. “Garrett će vas odvesti kući da se odmorite, a ja ću ostati s Rachel.” Mama se namrštila. “Idem kući samo da ti donesem nešto za jelo, ali neću ostati kod kuće. Moram biti ovdje radi tebe i Rachel. Ako ikome treba odmor, onda si to ti.” Ethan je pogledao u oca. “Slušaj, mama. Morate otići kući i ostati ondje. Sean će poslati nekoliko zamjenika koji će vas čuvati. Sad ćeš mi najviše pomoći ako budeš na sigurnom. Dok ne uklonimo prijetnju Rachel - i ovoj obitelji - nitko ne mrda nikamo. Ja ću biti dobro i nazvat ću vas ako bude novosti. Obećavam.” Majka je napućila usne i bila se spremna usprotiviti, ali otac je stavio ruku oko nje i lagano je stisnuo. “Ima pravo, Marlene. Najbolje je da odemo kući i sklonimo se s puta, pa da imaju barem jednu brigu manje.” Uzdahnula je, ali i kimnula. A onda je pružila ruku i položila je Ethanu na obraz. “Reci joj da je volimo i da ćemo se vratiti čim nam ti dopustiš.” Ethan se nasmiješio i poljubio je u obraz. “Hvala, mama. Volim te.” Ethan je s olakšanjem zatvorio vrata za roditeljima. Napokon je bio sam. Trebalo mu je vrijeme s Rachel. Morao je srediti rasute misli. Približio je stolac najbliže Rachelinu krevetu i sjeo pa se nagnuo naprijed i gledao je kako spava. Uzeo joj je jednu šaku i omotao prste oko nje. Palcem joj je milovao dlan i zadovoljio se osjećajem njezine tople kože na svojoj. Koliko li se bojao suočavanja s njom kad sazna istinu! Koliko god je bio presretan što je opet s njim, svaki je dan bio posuđen. A sad ga je čekao najteži zadatak u životu. Nagnati je da ponovno povjeruje u njih. Nemirno se vrpoljila, a čelo joj je bilo izbrazdano. Ethan je dignuo glavu i željno tražio bilo kakav znak da dolazi svijesti. Njezin je nemir polako kopnio i ponovno se umirila, a sad se činilo da mirnije spava. I tako je čekao. I dok je čekao, vrtio je sve njihove najsretnije uspomene. Usredotočio se na njih i odbijao se zadržati na ružnima. Vjerojatno je zaspao jer se probudio kad ga je netko protresao za ramena. Otvorio je pospane oči i ugledao Sama pokraj sebe. Ethan je brzo pogledao u Rachel koja je još mirno spavala, a onda se opet okrenuo prema bratu. “Koliko je prošlo?” upitao je izgubljeno.


“Nekoliko sati. Upravo smo se vratili od Seana.” Zastao je i pogledao u Rachel. “Što kažeš na to da odemo do čajne kuhinje i tamo uzmemo kavu? Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo kofeina.” Ethan je kratko oklijevao, a onda je ustao i odvojio prste od Rachelinih. “Može, zašto ne, ali samo na minutu. Želim biti ovdje kad se probudi.” Izašao je za Samom iz sobe i kimnuo čuvaru koji je još sjedio kraj vrata. “Ostavit ću vrata odškrinuta. Ako je čuješ, samo mi vikni, može? Bit ću malo niže u hodniku.” Čuvar mu je kratko salutirao i Ethan se okrenuo pa krenuo za Samom prema čajnoj kuhinji. TIH zvuk otvaranja vrata vratio je Rachel u budno stanje. Kroz uske proreze očiju vidjela je bolničara kako ulazi i iz prednjeg džepa bolničkog odijela vadi špricu. Zastao joj je dah. Oči je držala samo malo otvorenima jer nije željela da vidi da je budna. Osjećaj nelagode prostrujao joj je kralježnicom, ali nije znala zašto. Dok se približavao njezinu krevetu, nervozno je pogledavao iza sebe i čvrsta linija njegova profila probudila joj je sjećanje na drugo vrijeme i drugo mjesto. Castle. Senator Castle. Očekivani kandidat za predsjednika njegove stranke na idućim izborima. Tad su bile još dvije godine do izbora. Sad je vjerojatno još jedna? Panika joj je natjerala mozak na juriš. Napinjala se spojiti komadiće u cjelinu. Castle, taj čovjek i još dvojica. Sjetila se straha od toga da će je otkriti. Od pokušaja da se povuče. Od tog čovjeka koji je upravo sad bio u njezinoj sobi, okrenuo se i pogledao je. Pogled mu je bio tvrd poput kamena i u tim je očima vidjela svoju smrt. Čula je kako je Castle naredio da je se ubije. Ali ipak su je ostavili na životu? Zašto? Dah joj se nadimao u prsima prijeteći da će joj buknuti iz grla. Morala je uložiti svu snagu volje da ostane nepomično ležati skupljajući hrabrost. Prsti su joj se lagano grčili. Muškarac je skinuo poklopac sa šprice, dohvatio infuzijsku cjevčicu i palcem lupkao otvor. Što god da je bilo u toj šprici, nosilo joj je smrt. Gurnuo je iglu u otvor. Rachel je skočila s kreveta. Rukom u gipsu tresnula je infuziju i brzo omotala cjevčicu oko krutog gipsa. A onda je povukla najjače što je mogla. Kateter joj je bolno izletio iz ruke, ljepljiva vrpca kojom je bio zalijepljen se otrgnula, a Rachel je vrisnula iz petnih žila. Preokrenula se na drugu stranu kreveta od muškarca i počela se panično penjati preko ograde. Sletjela je svom težinom na pod, a kad je podignula pogled, u muškarčevim je očima vidjela šok i gnjev. A onda se okrenuo i pobjegao kroz vrata. ETHAN je brzo nalio kavu u šalicu i pružio je Samu, a onda i sebi natočio. Nestrpljivo je htio čuti što je Sam saznao od Seana, ali žurilo mu se i što prije vratiti kod Rachel. “Idemo natrag niz hodnik pa mi možeš pričati putem”, rekao je. Sam je kimnuo. “Potom se moraš naspavati, Ethane. Rachel neće imati nikakve koristi od tebe dok si u takvom stanju. Garrett i ja možemo se izmjenjivati kod nje u sobi dok ti malo ubiješ oko.” Ethan je nerazumljivim zvukom iskazao neslaganje i srknuo velik gutljaj vruće kave. Izašli su iz male čajne kuhinje u kojoj se čuvala hrana i piće i krenuli dugačkim hodnikom prema Rachelinoj sobi. Napravili su tek nekoliko koraka, kad je prodorni vrisak proparao zrak. Ethan je bacio kavu i potrčao. Čuvar ispred Rachelinih vrata skočio je na noge baš u trenutku kad je muškarac u bolničkom odijelu izjurio iz Racheline sobe i naletio ravno na njega. Obojica su pala na pod i počela se hrvati. Napadač je snažno udario policajca i pridignuo se, kad je doletio Ethan i udario ga tako silovito da su obojica pala na pod. “Prepusti ga meni”, rekao je Sam oštro dok je odvlačio Ethana od napadača. “Vidi što je s Rachel.” Samo je strah od onoga što joj se možda dogodilo odvratio Ethana od toga da ubije tog čovjeka odmah na hodniku. Odmaknuo se i potrčao u sobu. Krevet joj je bio prazan. Mahnito je vrtio glavom na sve strane dok je nije ugledao na podu, sklupčanu u kutu i s rukom u gipsu na prsima.


Kosa joj je bila raščupana, a oči divlje i s debelim slojem straha. Nije bio siguran zna li uopče gdje je. “Rachel”, rekao je nježno. Kleknuo je na pod pokraj nje i nježno je obujmio. Protrnula je i počela divlje drhtati. “Dušo, jesi li dobro? Je li te ozlijedio? Moraš mi reći što se dogodilo.” Nije dobio odgovor. Vrata su se otvorila i u sobu je doletjelo nekoliko medicinskih sestara. Rachel se ukočila u njegovim rukama i čim su joj se sestre približile, samo što nije otpuzala iza njega. Podignuo je ruku da ih zaustavi i pogledao ih svojim najstrašnijim pogledom. “Nitko je neće ni taknuti dok vas se ne provjeri”, zarežao je. Sam se pojavio na vratima, a pogled mu je pao na pod gdje je Ethan sjedio držeći Rachel. “U pritvoru je. Sean je na putu. Je li Rachel dobro?” “Isprazni sobu”, naredio je Ethan. “Nitko joj se ne smije približiti dok ne saznamo koji se vrag događa.” “Gospodine, moramo je pregledati. Moramo je ponovno spojiti na infuziju”, usprotivila se jedna od sestara. Ethan je zaustio odgovoriti, ali tada je Sam zakoračio između njega i sestre i podignuo ruku. “Netko od vaših ljudi upravo je pokušao ubiti Rachel. Nitko je neće taknuti dok ne prođe sigurnosnu provjeru. Našu sigurnosnu provjeru.” Sestra je problijedjela i ustuknula. “Infuzija”, rekla je Rachel nemoćnim glasom. Ethan je spustio pogled na nju i pomilovao joj obraz. “Što s njom, dušo?” “Šprica. Još je zabodena u otvor. Pokušao je ubrizgati nešto u cjevčicu.” Sam je došao do cjevčice koja je visjela sa stalka i podignuo je. Iz otvora je visjela šprica, igla je bila uvučena, ali klip je još bio na vrhu šprice. Sam i Ethan razmijenili su užasnute poglede. Što god da je bilo u toj igli, prokleto malo je nedostajalo da završi u Rachelinoj žili. “Imate li rukavicu?” pitao je Sam. Sestra koja se suprotstavila Ethanu pokazala je prema kutiji na zidu. Sam je snažno povukao jednu rukavicu, a onda mahnuo sestrama da izađu iz sobe. Dok su hodale prema vratima, pojavio se policajac koji je čuvao Rachel. “Bolnički čuvari su se razmiljeli hodnikom. Rekao sam im da ostanu vani, ali nisu oduševljeni. Sean bi trebao doći za pet minuta.” Sam je kimnuo. “Zadrži ih vani dok on ne dođe. On će to riješiti s njima.” Sam je stavio rukavicu i oprezno izvukao iglu iz otvora. “Mislim da se baš i ne želim ubosti na ovo”, promrmljao je. Rachel je zadrhtala na Ethanovim prsima i prstima ga čvrsto stezala za majicu. “Ne želim ostati ovdje.” “Znam, dušo. Odvest ću te kući.” Čekao je da ga odbije, da mu kaže da želi da je netko drugi odvede, ali bila je tiha i mirna na njegovim prsima. Pogledao je u Sama koji je još nepomično zurio u špricu. “Odvest ću je kod mame i tate. Reći ću mami da nazove doktora Campbella da vidi može li je on doći pregledati. Ne želim da bude ovdje sve dok ne saznamo kome možemo vjerovati.” “Ja ću ostati dok se Sean ne pojavi. Sigurno će kasnije htjeti doći i čuti Rachelinu priču. I dat ću mu ovo, pa neka laboratorij vidi o čemu je riječ. Seratori se samo množe.” “Castle” promrmljala je Rachel. “To je Castle.” Ethan ju je zbunjeno pogledao. “Što si rekla, dušo?” “Senator Castle” ponovila je jasnijim glasom. Odgurnula se od Ethana i pogledala ga velikim uplašenim očima. “Nikad mi neće dopustiti da živim zbog onoga što znam.”


40. POGLAVLJE NIKAKO nije mogla izbaciti taj prizor iz glave. Neprestano ga je vrtjela, a razgovor je bio jasan kao onog dana kad ga je čula. Bila je zbunjena. Bila je strašno uplašena. Ali u jedno je bila sigurna. Razgovor koji je prije godinu dana slučajno čula bio je razlog pakla koji je otad proživljavala. Glava joj je pucala. Ruka ju je toliko boljela da je htjela umrijeti. Sean i još nekoliko policajaca došli su u bolnicu, a Ethan i Sam smjesta su je odveli u majčinu kuću. Marleneina dnevna soba odmah je pretvorena u logor medicinskog i policijskog osoblja. Tijelom joj je prošao još jedan drhtaj strašne boli, ali nakon onoga što se dogodilo u bolnici užasno se bojala uzeti bilo kakav lijek. Njezin je strah vjerojatno bio iracionalan, ali što je, tu je. Nije bila baš najlucidnija. “Rachel, moraš mi dopustiti da ti dam nešto od čega će te manje boljeti”, ljubazno joj je rekao stariji liječnik. Zatreptala je izoštravajući pogled na njega. Bila je u šoku od boli i tijekom liječnikova posjeta već se toliko puta isključila i izgubila koncentraciju da je prestala brojati. Imao je ljubazno lice. Starije, izborano godinama. Vjerojatno ga je vidjela već bezbroj puta jer je bio obiteljski prijatelj Kellyjevih. Ali činjenica da je izgledao ljubazno nije značila da je neće pokušati ubiti. Sjeo je na kauč do nje, naslonjen na rub dok joj je provjeravao gips, mjerio puls, pregledavao porezotine i modrice koje su joj već obradili u bolnici. Zavio je malu ranu na mjestu iščupanog katetera i sad joj je nudio bijele pilule bezazlena izgleda. Bijele pilule koje su mogle biti bilo što. Zatvorila je oči. Ne mogu je proglasiti paranoidnom ako su je neki ljudi doista pokušavali ubiti, zar ne? A sad je znala i zašto. Prijetila joj je opasnost. Njezinoj je obitelji prijetila opasnost. Pogledom je potražila Ethana i nervoza se pojačala kad ga je ugledala nekoliko metara dalje. Usred pakla koji se događao sjetila se razornog otkrića papira za rastavu: Ethanove ljutnje, njegovih optužbi i spoznaje da je njezin brak gotov. Što je on mislio? Između njih bilo je toliko nerazriješenih stvari, ali sad joj se to nije ni činilo važnim. Je li je volio? Je li doista želio da njihov odnos bude drukčiji? Voljela bi znati odgovore, ali bila je previše umorna da bi analizirala svoje osjećaje i emocije. Previše umorna da bi nagađala što Ethan osjeća. Podignula je pogled i uhvatila njegov. Oči su mu bile poput žestoke oluje. Ustuknula je ođ boli koju je vidjela u njima. Više nije bila u stanju održavati kontakt, pognula je glavu i odvratila pogled. Vidjela je odbijanje. Znala je to i mrzila je što je mogla samo bespomoćno sjediti. Čvrsto je stisnula oči i molila se da se ne raspadne pred svima. “Rachel?” Liječnikov glas trgnuo ju je iz misli, okrenula se prema njemu i vidjela kako drži one nedužne bijele pilule na dlanu. Panika joj je nahrupila u grlo. Garrett se odmah stvorio kraj nje. Ethan je krenuo naprijed, ali onda je neodlučno stao. “Dajte ih meni, doktore”, rekao je Garrett. “Pobrinut ću se da ih popije malo poslije.” Zahvalno ga je pogledala. Razumio je. Liječnik je nevoljko ustao i dao pilule Garrettu. “Ako vam bilo što zatreba, neka me Marlene nazove i odmah ću doći, u bilo koje doba.” Ethan se rukovao s liječnikom kad je krenuo prema izlazu. “Hvala vam što ste došli tako brzo.” Opterećivalo ju je silno meškoljenje oko nje. U kojem god smjeru pogledala, stajali su ljudi. I nitko nije obraćao pozornost na nju osim Ethana i Garretta. Svi su bili zauzeti probavljanjem informacija. Naslonila se na jastuke i namjestila imobiliziranu ruku na prsa. Nikad u životu nije bila tako umorna. Potpuno zgažena i iscijeđena. Samo ju je strah odvraćao od toga da podlegne snažnoj potrebi za snom. “Možeš li sad razgovarati s nama?” obratio joj se Garrett. Iza njegovih leda približili su se Sean i Sam. Sean je dao znak drugim policajcima da se odmaknu. Sam je stao sa strane i Rachel ga je prvi put otvoreno pozvala k sebi. Pogledala ga je i pružila ruku prema njemu.


Sam je iznenađeno raskolačio oči, a onda krenuo prema njoj i sjeo na kauč do nje. Ethan joj se smjestio s druge strane. Sam joj je uhvatio prste i stisnuo ih. “Znaš da nećemo dopustiti da ti se išta dogodi, je li tako?” Izjava je zvučala prilično besmisleno nakon svega što joj se dogodilo, ali ipak je pronašla utjehu u tom tiho izgovorenom obećanju. I vjerovala mu je. Svima im je vjerovala. Sad kad su znali - ili će saznati - za prijetnju, učinit će sve što treba da je zaštite. “Rachel, možeš li nam reći što se dogodilo?” počeo je Sean. Izvukla je šaku iz Samove, podigla je do sljepoočnice i masirala kožu prebirući gomilu informacija koje su joj prolazile glavom. “Prepoznala sam ga”, jednostavno je rekla. “Kad je ušao u bolničku sobu. Vidjela sam ga prije godinu dana u Južnoj Americi. Razgovarao je sa senatorom Castelom i još dvojicom muškaraca.” Nitko nije djelovao iznenađeno njezinom izjavom. Možda su već zaključili da postoji veza između njezine navodne smrti i najnovijih događaja. “Sjećaš li se o čemu su pričali?” upitao je Garrett. Kimnula je. “O drogi. Senator Castle u kratkim je crtama objašnjavao neki dogovor. Narkokartel će njemu 'priuštiti' nekoliko pobjeda. On će odvesti svoju kampanju protiv droge u srce Kolumbije i zabilježiti nekoliko velikih pobjeda što će biti uvod u kandidaturu za predsjednika. Zauzvrat će otvoriti put drogi u SAD. Kartel je također prodao nekoliko svojih suparnika. Svi su bili na dobitku tim dogovorom. Castleov imidž dobio je veliki plus, a kartel je dobio nekontrolirani ulaz u SAD i monopol nad trgovinom drogom.” “A ti si to sve čula” rekao je Sean. “Da. Izašla sam iz šatora u kojem smo davali cjepiva djeci jer sam krenula za jednom djevojčicom koja je odlutala. Castle i drugi muškarci stajali su iza obiteljske kolibe te djevojčice. Prepoznala sam ga. Sjećam se da sam se šokirala kad sam ga vidjela ondje. Podržavao je organizaciju s kojom sam otputovala tamo, a sad znam i zašto. To mu je bila savršena krinka.” “Kad sam shvatila o čemu pričaju, sakrila sam se iza cisterne s vodom, ali bilo je prekasno. Čovjek koji mi je došao u bolničku sobu vidio me prije nego što sam uspjela pobjeći. Castle je rekao kartelu da me se riješe. I neka to izgleda kao nesreća.” “Isuse Kriste”, promrmljao je Ethan. “Ali nisu te ubili”, ubacio se Garrett. “Znaš li zašto?” Progutala je knedlu i brzo odvratila pogled preplavljena bolnim uspomenama na dane u zarobljeništvu. “Bila sam im polica osiguranja. Kartelu. Iscenirali su moju smrt da bi zadovoljili Castlea, ali nisu me ubili ako Castle jednog dana prekrši dogovor. Onda bi me mogli izvući i reći: 'Hej, sjećaš li se nje? Vidi što imamo.' Savršen plan za ucjenu.” “Jebem ti sve”, rekao je Garrett tiho. “Prokleto dobar plan.” Podignula je jedan kut usana u poluosmijeh. “Ali nisu računali na KGI.” Ethan joj je stavio ruku na potiljak i nježno ga stisnuo. Trznula se i okrenula glavu prema njemu. Gledao ju je u oči i ovoga puta nije odvratila pogled. Toliko je toga htjela pitati, toliko je toga morala znati, ali sad nije bio trenutak. Nije bila sigurna hoće li ikada biti pravi trenutak. Pomisao na to da je njezin brak možda nepovratno izgubljen boljela ju je više od slomljene ruke, a tu bol nisu mogli izliječiti lijekovi. Naposljetku se okrenula prema ostalima. “Što sad?” upitala je pa upitno pogledala svakog od muškaraca koji su stajali ispred nje. “Sad kad znam cijelu priču, mogu to iskoristiti protiv onih gadova koje sam zatvorio”, rekao je Sean. “Postoji šansa da će jedan ili svi radije propjevati nego ići u zatvor umjesto Castlea. Trebat će nam njihovo svjedočenje. Branitelj bi izrešetao Rachel na sudu.” Ethan joj je jače stisnuo vrat. “Ne želim da mora prolaziti kroz to.” Sean se namrštio. “Neizbježno je da će na neki način sudjelovati u njegovu progonu. Kolika će biti njezina uloga, ovisit će o okružnom tužitelju. Ako može izgraditi slučaj bez njezina svjedočenja, budi siguran da će mu to biti draža opcija.” “Najprije moraš natjerati te šupke da progovore”, istaknuo je Garrett. “Njih prepusti meni. Vjerojatno za nekoliko sati ionako više neće biti u mojim rukama. Kladim se da će mi se FBI i državna policija toliko duboko uvući u dupe da će mi trebati klistir da ih se


riješim.” Smijeh svih prisutnih malo je opustio napetu atmosferu. Ethan je pružio ruku prema Garrettu da uzme lijek od njega, a potom se okrenuo prema Rachel i obazrivo je pogledao. “Moraš popiti ove pilule, dušo. Boli te.” Kratko je oklijevala, a onda napokon kimnula. Nakon nekoliko sekundi Garrett joj je stavio čašu s vodom u ruku, a Ethan joj je ugurao pilule između usana. Progutala ih je i potonula na kauč. Htjela je da je Ethan zagrli. Htjela se vratiti samo dva dana u prošlost, prije nego što je pronašla one proklete papire za razvod i sjetila se da joj je brak gotov. Opušteno je s znatiželjom promatrala aktivnosti oko sebe sve dok lijek napokon nije počeo djelovati pa joj se sve malko pomutilo. Sean je otišao, ali Kellyjevi su ostali. I naizmjence su zabrinuto pogledavali u njezinu smjeru. Ovo je njezin dom. Ovo je njezina obitelj. Htjela se boriti. Nije ih se htjela odreći. “Spavaj, dušo”, šapnuo joj je Ethan na uho. “Pazit ću na tebe.” Njegovo tiho obećanje djelovalo joj je poput melema na izmučenu dušu. Bilo je uvjerljivosti u njegovu glasu. Bilo je ljubavi. Je li bilo dovoljno? Pretraživala mu je lice za nečim za što bi se mogla uhvatiti. Uvijek se smatrala osobom s dubokom vjerom u dobro. Čak i optimističnom. No sad joj je bilo teško pronaći tu vjeru. Pritiskali su je strah i briga. Imala je puno povjerenje u Kellyjeve, Seana i policiju. Razmrsit će tu priču i složiti slagalicu. S vremenom će biti izvan opasnosti. I moći će nastaviti živjeti. Ali hoće li ikad više biti isto? Čeka li je budućnost bez čovjeka za kojeg je oduvijek mislila da će ostarjeti s njim? Kako da se nosi s time da je preživjela toliko toga, a onda se vratila kući i gledala kako joj se život raspada pred očima?


41. POGLAVLJE RACHEL se probudila dezorijentirana i nije bila sigurna gdje se točno nalazi. Na trenutak joj je tijelom proletjela panika, ali potom je osjetila postojanu i umirujuću toplinu oko sebe i opustila se. Zatreptala je prilagođavajući se slabom svjetlu u sobi. Bila je u jednoj od Marleneinih spavaćih soba. Ethanovoj staroj sobi. Vani je gotovo bio mrak - zar je prespavala cijeli dan? Rame ju je boljelo od nezgodnog položaja teškog gipsa. Pokušala se okrenuti, ali udarila je u nečija tvrda prsa. Ethan. Oštro je udahnula licem u lice s čovjekom koji je onako lijepo vodio ljubav s njom - je li to bilo sinoć? Gledali su jedno u drugo i šutjeli. Naposljetku ju je nakrivljeni položaj vrata prisilio da se okrene. Prokleti gips. Prokleta i činjenica da se jedva mogla pomaknuti. Bila je priljubljena uz Ethana, njegove ruke oko njezina struka držale su je čvrsto na grudima. Polako je odmaknuo ruku. Krevet se ulegnuo i na njezino razočaranje Ethan je ustao. Ponovno se pokušala okrenuti, ali bezuspješno, a potom je vidjela da je Ethan samo krenuo prema drugoj strani kreveta. Popeo se na madrac i ponovno legao. Ovaj su put bili okrenuti jedno prema drugome. Vidjela mu je nesigurnost u očima. Iz nekog ju je razloga tješila. Mogla je podnijeti nesigurnost - Bog zna da ju je i sama imala u izobilju. Ali nije mogla podnijeti gubitak nade. Konačno je prekinuo tišinu. “Kako se osjećaš? Boli li te ruka? Mogu ti dati još lijekova protiv bolova.” Pogledala je svoju ruku. Doista ju je boljela, ali nije se htjela ponovno omamiti tabletama. Previše je toga trebala pitati. “Je li Sean išta otkrio?” Mogla je početi od toga i još neko vrijeme izbjegavati temu svog braka. Sama pomisao na ponovno otvaranje te teme takvom joj je silinom stezala prsa da je jedva disala. “Dosta toga”, odgovorio je Ethan. “FBI će svakog trena uhititi senatora Castlea.” Zinula je od čuda i raskolačila oči. “Samo na temelju onoga što sam ja rekla?” Ethan se namrštio. “Ne, dušo. Ti baš i nisi najvjerodostojniji svjedok zbog rupa u pamćenju. Oni muškarci koje je Sean zatvorio okrenuli su se protiv njega. Uhitit će ga na osnovi urote za ubojstvo. Tvoje ubojstvo. Trgovina drogom, dogovor s kartelom, njegova uloga u tvom nestanku... To će doći na red kasnije kad budu gradili slučaj protiv njega.” “Sva trojica ubojica žele dogovor s policijom pa pjevaju kao ptičice. Ali važno je da Castle ide u zatvor.” “Znači da je gotovo”, promrmljala je. “Nakon godinu dana napokon je gotovo.” Odmaknuo je pramen kose koji joj je pao na čelo. “Da, dušo. Gotovo je.” Teško je progutala knedlu, skupila hrabrost i pogledala ga u oči. “A što je s nama? Jesmo li i mi gotovi?” Pogled mu je bio pun brige. Imao je duboke podočnjake ispod očiju. Glava mu nije više bila omotana zavojem i činilo joj se da vidi šavove na rubu čela. Dodirnuo joj je obraz i osjetila je kako mu se prsti tresu. Dah mu je divlje zastajkivao u prsima. Shvatila je koliko se trudi ostati pribran. “Predugo sam bio pokretačka sila u našoj vezi. Ja pritišćem, a ti daješ. Ja uništavam, ti patiš. Sam sam donio odluku o našem braku prije godinu dana kad sam ti bacio one papire i gledao te kako se slamaš. Vrijeme je da ti odlučiš što je najbolje za tebe.” Progutao je knedlu, a Adamova jabučica vidljivo mu se pomicala u grlu. Duboko je udahnuo kroz raširene nosnice i oči su mu zasjale od neprolivenih suza. “Volim te, Rachel. Više nego ikad. Želim još jednu priliku. Bože, doista je želim. Sve bih učinio za nju, ali neću te siliti na lošu odluku. Želim da budemo zajedno. Želim da se smijemo i volimo još pedeset godina. Želim brak kakav imaju moji roditelji. Želim se svakog jutra buditi s tobom u naručju. Ne želim da mi nestanemo.” “A što je sa SEAL-om? Nije ti bilo drago što si otišao.”


“Nije”, priznao je. “Nije mi bilo drago. Otišao sam jer sam mislio da to trebam učiniti.” “Možeš li se vratiti?” Nasmiješio se i prstom joj pratio rub usana. “Sam želi da radim za KGL Želi to još otkad sam otišao iz mornarice, ali bio sam prokleto tvrdoglav i previše nadrkan na cijeli svijet. Ti i ja moramo razgovarati o tome što to znači, ali sviđa mi se ideja. Moja braća su čisti daveži, ali nikom drugom ne bih povjerio svoj život. Ili tvoj.” Neko vrijeme je šutjela i zamišljala kako bi im mogla izgledati budućnost. Njihovi se problemi neće riješiti preko noći. Trebat će mnogo napornog rada i strpljenja. Ona se još nije sto posto oporavila. Možda nikad i neće. “Mogla bih opet otići onoj psihijatrici”, rekla je nenadano. “Nije bila tako loša.” “Imamo vremena napretek da ispravimo sve tvoje i naše probleme”, rekao je Ethan nježno. Kad je čula te riječi, njezina se tjeskoba malo istopila. Napetost koja joj se već bila udomaćila u ramenima popustila je i Rachel se opustila na jastucima. Doista su imali vremena. Nitko nije rekao da već sutra sve mora biti savršeno. Ili prekosutra. Živjet će dan po dan. Zajedno. Zajedno. Nikad nije zamišljala svoj život bez Ethana. Nije ni željela. Oboje je griješilo i zaslužilo drugu priliku. Imao je pravo. Bog je njima i njihovu braku dao drugu priliku. Bio je to prekrasan dar i namjeravala ga je cijeniti. Osjećajući mir zbog svoje odluke, ušuškala se dublje u Ethanov zagrljaj. Okrenula je lice prema njegovu vratu i šapnula: “Volim te.” Ukočio se, svaki mišić u njegovu tijelu tako se zategnuo da je osjetila kako zrači napetošću. A onda mu se tijelom provaljao drhtaj i spustio joj je usne na kosu. “I ja tebe volim, dušo. Bože, volim te. Mislio sam da sam te izgubio. Mislio sam da te ovoga puta više neću vratiti.” Tresao se uz nju, a ona je zatvorila oči kad su joj suze zapekle vjede. “Možemo uspjeti, Rachel. Samo mi daj priliku. Ovaj put ću te usrećiti.” Odmaknula se od njega i gledala to lice grubo od emocija, crvenih očiju i obraza zalivenih suzama. Dotaknula je njegovu vlažnu kožu i srce joj se stegnulo od ljubavi. “Želim da ovoga puta oboje budemo sretni”, šapnula je. Nagnuo se prema njoj. Njegove su usne susrele njezine u slatkoj i toploj navali. Bio je to poljubac koji traži. Poljubac dvoje ljubavnika koji ponovno pronalaze put jedno prema drugome nakon dugog i krivudavog puta razdvojenosti. Vidjela je dvije staze koje se spajaju u jednu. Premda nije mogla predvidjeti brojne neizbježne prepreke i krivine koje su ih čekale na tom putu, u jedno je bila sigurna. Putovat će zajedno.


42. POGLAVLJE JEDVA čekam skinuti ovaj gips”, požalila se Rachel. “Izluđuje me.” Ethan im je oboma točio kavu u šalice i nasmiješio se. Pogledao je prema svojoj ženi koja je sjedila za stolom s pogledom na njihov stražnji vrt, a ispred nje bile su raširene novine. Ali nije ih čitala. Izravnala je tanku metalnu vješalicu i pokušavala uvući jedan kraj ispod gipsa da bi se počešala. Njegova žena. Nikad se neće umoriti od izgovaranja te riječi. Od toga da je čuje ili pomisli. “Probost ćeš ruku time” rekao je blago i spustio kavu ispred nje. “A vjerojatno ćeš se i otrovati olovom. Ili dobiti tetanus. Je li hrđava?” Na trenutak ga je ljutito pogledala, a onda bacila vješalicu u stranu i počela se smijati. “Svrbi me i ne znam kako to zaustaviti.” Nagnuo se i poljubio je uživajući u tom kratkom i ležernom kontaktu. Činilo se tako normalno i penzionerski, poput poljupca para koji je već jako dugo zajedno. Sviđao mu se taj osjećaj opuštenosti s njom, čak i ako još nisu savladali sve prepreke. Išli su prema tome i to je bilo najvažnije. “Imaš samo još nekoliko sati do zakazanog termina i ako sve prođe dobro i rendgen bude u redu, danas ti skidaju gips.” Otpila je gutljaj kave, uzdahnula i zavalila se nazad na naslon. “Jedva čekam.” Spustila je kavu i gurnula novine prema njemu. “Jesi li vidio naslove? Izgleda da će naš kompa Castle dugo pod ključ.” Ethan se namrštio i gužvao rub novina šakom dok je letio pogledom po članku. Želio je da taj gad umre zbog onoga što je učinio, ali bivši je senator, nimalo neočekivano, isposlovao dogovor. Premda se nije moglo reći da će mu mnogo pomoći. Svejedno će odležati dugu kaznu. Ethan je imao neke prilično pokvarene fantazije u kojima je Castle zaglavljen s gomilom drugih zatvorenika koji političare drže u rangu zlostavljača djece i odnose se prema njima u skladu s tim. Rachel je nastavila piti kavu, a pogled joj je bio na vrtu čije je uređenje nagledala posljednjih nekoliko tjedana. Ethan je neumorno radio na potpunom preuređenju vrta. U usporedbi s tim kako su ga samo Rachel i majka stisnule, mogao se zakleti da je u vojsci manje radio. Vidio je sjaj zadovoljstva u njezinim očima i zapitao se o čemu razmišlja. Pamćenje joj se još nije potpuno vratilo. Ni blizu, ali činilo se da joj se svakog dana sve više vraća. Kako joj se zdravlje popravljalo i kako se oslobađala posljedica uzimanja droge o kojoj je tako dugo bila ovisna, sjećala se sve više stvari. “Tko je bio Djed Mraz za prošli Božić?” obratila mu se. Iznenadila ga je tim neočekivanim pitanjem. “Molim?” “Božić. Djed Mraz. Znaš li o čemu pričam?” Namrštio se i pokušao otresti sjenu koja mu je pala na srce. “Prošli Božić nije bio baš sjajan, dušo. Sumnjam da je itko bio Djed Mraz. Ja sam ga proveo sam. Ovdje.” Lice joj je potonulo, ispružila je zdravu ruku i stisnula mu šaku. “Oprosti. To je bilo nepromišljeno.” Nasmiješio se. “Ne, zaboravila si što se dogodilo i to je dobro. Mislili smo da smo te izgubili, ali nismo i ne moramo se nikad više bojati. Zašto si pitala za Djeda Mraza?” Ponovno se nasmiješila, a oči su joj zasjale poput dvaju dijamanata. “Pa, ako lani nitko nije bio Djed Mraz, znači da je ove godine Garrettov red.” Ethan je zabacio glavu i nasmijao se. “Već smo ga podsjetili na to. Mislim da nije bio baš oduševljen, ali učinit će to za tebe i mamu.” “Možemo mu dodijeliti Rusty za pomoćnicu. Njih dvoje u paru bili bi bolji od filma Kako je Grinch ukrao Božić” Ethan je jauknuo. “Ajme. Vjerojatno nije dobra ideja spojiti njih dvoje i očekivati ikakvo veselje. Osim toga, pretpostavljaš da će Rusty biti s nama za Božić.” Zamišljenost joj se uvukla u pogled. “Mislim da će biti. Voli Marlene i Franka. Vi ostali joj niste baš sjeli.” “E pa, osjećaj je obostran”, rekao je Ethan. “Ta mala je gnjavaža.”


“Baš kao što mlađe sestre i trebaju biti”, odgovorila je Rachel nježno. Ethan je progundao. “Gora si od mame.” “Daj joj priliku, Ethane. Mlada je, zbrkana i imala je težak život. Svi zaslužujemo drugu priliku.” Time ga je matirala. Čovječe, kako ga je samo matirala. Od svih ljudi on bi najbolje trebao znati koliko vrijedi druga prilika. Obuzet emocijama - zahvalnošću za jednu takvu drugu priliku - uzeo ju je sa stolca u krilo. Priljubila se uz njegova prsa i spustila teški gips na stol da joj ne smeta. “Volim te”, rekla je i poljubila ga u vrat. “I ja tebe volim, dušo. Mi smo najbolji primjer druge prilike, znaš li to?” Podignula je glavu i zagledala mu se u oči. Napućila je donju usnu kao da ga poziva. Nije odolio iskušenju da je gricne. “Nekad su druge prilike najbolje prilike”, šapnula je. “Jer ćemo ovoga puta sve učiniti kako treba.” KRAJ


Maya Banks - Zarobljena