Page 1


LISA KLEYPAS

Naslov izvornika Sugar Daddy

S engleskoga prevela SILVIJA ČOLIĆ

~2~


Gregu, mom voljenom suprugu, najboljem prijatelju i najvećoj životnoj pustolovini, za svu potporu i zagrljaje, a više od svega jer je kompas na mojem putu i jer se uz njega osjećam lijepom, duhovitom i pametnom. I zato što odabire najbolja vina i jer je najbolji muž i otac i najzanimljivija osoba koju poznajem.

~3~


PRVO POGLAVLJE

K

ad mi je bilo četiri godine, moj otac je nesretnim slučajem poginuo na platformi za bušenje nafte. Čak i nije bio jedan od radnika na platformi, nego čovjek koji je u odijelu i kravati obilazio bušotine i nadzirao njihovu izgradnju. Jednog dana poskliznuo se na rubu još neograđenog otvora u podu konstrukcije i pao šezdeset metara u dubinu. Trebalo mi je dugo vremena kako bih shvatila da se neće vratiti kući. Mjesecima sam ga čekala sjedeći kraj prozora naše kuće u Katyju, zapadno od Houstona. Katkad sam stajala kraj ograde i pogledom pratila automobile koji su prolazili cestom. Neovisno o tome koliko mi majka govorila neka ga prestanem čekati, nisam mogla odustati. Vjerojatno sam mislila da će se pojaviti, budem li to dovoljno jako ţeljela. Uz njega me veţe samo šačica blijedih uspomena. Zacijelo me nosio na ramenima, jer sjećam se kako su mi potkoljenice bile priljubljene uz njegova prsa i kako me rukama čvrsto drţao za gleţnjeve. Sjećam se i kako su mi pramenovi njegove glatke crne kose klizili kroz prste dok sam se pokušavala uhvatiti za njih. I kako me je katkad bacao u zrak. Katkad još uvijek čujem njegov glas kako mi pjeva "Arriba del Cielo”, meksičku uspavanku nakon koje bih uvijek lagano otplovila u san. Na komodi drţim njegovu uramljenu fotografiju, jedinu koju imam. U trenutku kad je nastala, bio je u traper košulji i trapericama s koţnim remenom na kojem je bila tirkizno plava metalna kopča velika poput tanjurića za kavu. Nasmiješen, glatko izbrijan i preplanuo, bio je nesumnjivo naočit muškarac, ali i pametan, marljiv i ambiciozan. Vjerujem da bi daleko dogurao da nije tako rano preminuo. Malo toga znam o njemu, no sigurna sam da me je volio. Mali, tihi odjeci mojih sjećanja, šapuću mi da jest. Majka nikada nije pronašla muškarca koji ga je mogao zamijeniti. Točnije, pronašla mu je mnoge zamjene, ali ne zadugo. Bila je lijepa ţena, naţalost ne i osobito sretna. Nikada joj nije bilo teško osvojiti muškarca. Nego zadrţati ga. U dobi od trinaest godina više nisam mogla nabrojati njezine propale veze. Bilo je pravo olakšanje kad je izjavila kako misli da je napokon pronašla muškarca s kojim bi mogla ostati na dulji rok. Odlučili su se preseliti u Welcome, grad na istoku Teksasa, nedaleko gradića u kojem je on odrastao. Najzad će se pokazati da je taj grad bio povezan s mojim najvećim porazima i pobjedama, sjecište putova koji su me doveli u situacije o kojima nisam mogla ni sanjati. Prvog dana po dolasku u naselje montaţnih kućica uputila sam se u kratki obilazak. Bio je to zapravo velik prašnjavi komad zemljišta s kućama ~4~


naslaganim u redove i nekolicinom novih, koje su tvorile polukrug s lijeve strane terena. Svaka kuća stajala je na četiri betonska stupića međusobno povezana ukrasnom rešetkom od aluminijskih ili drvenih letvica. Pojedine su imale malo prednje dvorište s pokojim sparušenim grmom ruţa. Bilo je vrelo ljetno popodne. Sunce je izgledalo poput velikog bijelog papirnatog tanjura obješenog na svijetloplavu podlogu. Pramičci usijanog zraka sporo su se uzdizali iz suhe raspucale zemlje pa se činilo da jednako prţi odozdo i odozgo. Sati su se vukli sporo poput puţa. Ljudi su očito zaključili da nema tog posla koji ne bi mogao pričekati do sutra. Psi i mačke nisu pronašli ništa vrijednoga prekidanja sna u hladovini, izuzev povremenog ustajanja da bi popili malo ustajale vode. Čak su i muhe lijeno zujale po zraku. U straţnjem dţepu svojih kratko odrezanih traperica nosila sam omotnicu s čekom za gospodina Louisa Sadleka, vlasnika Bluebonnet ranča, koji je ţivio u kući od crvene cigle podignutoj blizu ulaza u naselje. Dok sam se vukla rubom napuklog asfaltiranog puta koji je prolazio sredinom naselja, imala sam osjećaj da će mi noge prokuhati u tenisicama. Ubrzo, ugledala sam dva dečka u opuštenom razgovoru s tinejdţericom plave kose svezane u visoki rep i čela prekrivenog gustim šiškama. Šorc i ljubičasta kratka majica tankih naramenica više su otkrivali nego pokrivali njezin preplanuli ten, što je očito bio glavni razlog zbog kojeg su dečki uţivali u razgovoru s njom. Jedan od njih bio je u kratkim hlačama i majici bez rukava. Drugi, tamnokosi dečko, bio je u izlizanim Wranglericama a na nogama je imao par kaubojskih čizama. Bilo zbog drţanja, načina na koji je stajao i gestikulirao rukama dok je govorio ili zbog njegovog koštunjavog, oštrog profila, djelovao je prilično samouvjereno, čak i razmetljivo. Njegova energičnost bila je u potpunom neskladu s posvemašnjim pospanim ugođajem. Iako su Teksašani svih dobi i uzrasta na glasu po druţeljubivosti i spontanosti s kojom stupaju u razgovor s nepoznatim osobama, dva mladića i djevojka nisu me ni pogledali. Što se mene tiče, bilo je to posve u redu. No dok sam suprotnom stranom puta prolazila kraj njih, iza leđa sam začula glasan laveţ. Hitro se okrenuvši, ugledala sam par bijesnih pitbula kako razjapljenih čeljusti juri prema meni. Nikada se nisam bojala pasa, no ovaj par očito je imao ubilačke namjere. Nagonski sam se okrenula i dala se u bijeg. No u starim tenisicama debelih potplata nisam daleko stigla. Poskliznuvši se na nekom od kamenčića rasutih po putu, pala sam na koljena pa glasno vrisnula i u očekivanju napada rukama pokrila glavu. Glasno reţanje pomiješalo se s ljutitim uzvikom i umjesto da mi se pasji zubi zariju u meso, nečija snaţna ruka stisnula mi je rame. ~5~


Okrenuvši se, našla sam se oči u oči s tamnokosim dečkom. Kratko me je pogledao kao da se pita jesam li sišla s uma, pa naredio psima da se povuku. Zlovoljno su zareţali no poslušali su ga. - Dovraga, tornjajte se kući i prestanite plašiti ljude - povikao je. Hajde, odvucite odavde te svoje jadne debele gu... U pola riječi se prekinuo i kratko mi se ispričao pogledom. Oba pitbula naglo su promijenila raspoloţenje. Isplaţenih ruţičastih jezika s nesumnjivim oboţavanjem zagledali su se u njega. Moj vitez prijekorno je odmahnuo glavom pa svrnuo pogled na svog prijatelja. - Pete, odvedi ih k gospođi Marli. - Znaju se i sami vratiti kući - pobunio se Pete. Pomisao da napusti društvo plavokose cure očito mu se nije osobito svidjela. - Odvedi ih - ustrajao je moj junak. - I reci Marli neka se ubuduće potrudi vrata drţati zatvorenima. Spustivši pogled na koljena, opazila sam da su prijava i izgrebena. Moj pad do dna ponora poniţenja bio je neizbjeţan. Oči su mi se u trenutku ispunile suzama a što sam se jače trudila potisnuti ih, to ţešće su navirale i uskoro počele curiti ispod velikog plastičnog okvira mojih naočala. - Zaboga... - promrmljao je Pete i nevoljko se dovukavši do pasa, uhvatio ih za ogrlice i snaţno ih povukao. - Hajde, smutljivci, idemo kući. Bez imalo protivljenja pošli su s njim, podignutih glava i ţustro kaskajući kao da se šepure pred sucima na izloţbi pasa. Tamnokosi dečko ponovno se okrenuo prema meni. - No, no... sve je u redu - blagim tonom je izgovorio. - Nema potrebe za plakanjem, malena dodao je i iz straţnjeg dţepa traperica izvukao crveni rubac, hitro mi njime obrisao lice i rekao mi neka ispušem nos. Prislonivši ga uz nosnice osjetila sam oštar miris muškog znoja. U to vrijeme, muškarci svih uzrasta su u straţnjem dţepu traperica nosili crvene rupce. Rabili su ih u različite svrhe, a osobno sam se uvjerila da takav rubac moţe posluţiti kao maska protiv prašine ili kao filter za kavu. U jednom slučaju posluţio je kao zamjena za dječju pelenu. - Ma koliko bila uplašena, nikad nemoj bjeţati od pasa -rekao je i ugurao rubac u straţnji dţep hlača. - Drţi se kao da ih ne primjećuješ i polako se udalji. Jesi li shvatila? Ili se okreni i glasno vikni ‘ne’, tako da shvate da s tobom nema šale. Kratko sam šmrcnula i kimnula. Čelo mu je još uvijek bilo namršteno a pogled ozbiljan ali u kutovima njegovih usnica titrao je osmijeh. Odjednom, leptirići su mi zaplesali u trbuhu a dlanovi mi se naglo oznojili.

~6~


Malo je nedostajalo da bi ga se moglo nazvati uistinu zgodnim. No pouzdano je bio naočit. Lice mu je bilo izraţajno, visokih jagodica, no ukupan dojam savršenstva kvario je jedino mrvicu nakrivljen nos; očito je bio slomljen. Ipak, imao je masu svilenkaste zagasito smeđe kose, sjajne poput krzna kanadske kune. I neodoljiv osmijeh. I preplanuli ten na kojem su njegove bistre plave oči djelovale još bistrije i izraţajnije. - Nema razloga da se bojiš tih pasa - rekao je. - Pravi su nevaljalci i vole strašiti ljude ali koliko mi je poznato, nisu još nikoga ugrizli - dodao je, pomogao mi da ustanem i zadrţao moju ruku u svojoj. Koljena su me vraški pekla ali nisam se obazirala na bol. Srce mi je toliko snaţno lupalo da nisam mogla misliti ni o čemu drugome. Stisak njegove ruke bio je čvrst a dlan suh i topao. - Gdje stanuješ? - upitao je. - U novom dijelu naselja? - Aha - promrmljala sam i obrisala zaostalu suzu s obraza. - Hardy - viknula je plavokosa djevojka, glasom slađahnim poput meda. - Sve je u redu s njom. Hajde, idemo k meni. Ţelim ti nešto pokazati. Hardy. Dakle, tako se zove. Nije se ni pomakao, a obzirom da je bio okrenut prema meni, djevojka na svoju sreću nije mogla vidjeti njegov kratak pomalo ironičan osmijeh. Činilo se da zna što bi mu ţeljela pokazati. - Ţao mi je - odvratio je. - Moram se pobrinuti za ovu curicu. Nezadovoljstvo što me smatra djetetom u tren oka pretvorilo se u osjećaj pobjede. Doduše, mora da je bio lud kad je propustio takvu šansu. Nisam bila ruţna ali ni izrazito lijepa. Vjerojatno bih nešto postigla da sam se malo potrudila oko svojeg izgleda, ali nisam bila od cura kojima je stalo do toga. Od oca Meksikanca naslijedila sam tamnu kosu, duge trepavice i definitivno prevelika usta. Od majke sam naslijedila krhku građu i bademasti oblik očiju. Naţalost, ne i boju. Njezine su bile plavozelene a moje boje lješnjaka. Voljela bih da sam naslijedila njezinu svijetlu put, no očevi geni bili su jači. Moţda bi stvari bolje stajale da nisam nosila naočale. Ili da sam bila manje povučena. Nikada se nisam gurala u prve redove. Više mi se sviđalo stajati pozadi. Knjiga mi je bila najbolje društvo. Oboţavala sam čitati, a obzirom na količinu dobrih ocjena, šanse da postanem imalo popularna među vršnjacima bile su mi nepovratno uništene. U skladu s tim, nije bilo teško zaključiti da me dečki poput Hardyja nikada neće ni pogledati. - Hajde - rekao je i uputio se prema dugoj uskoj montaţnoj kući s betonskim stubama koje su vodile do malog trijema ispred ulaza. Hodao je ţustro i razmetljivo poput seoskog dţukca koji se šepuri na vlastitom teritoriju.

~7~


Oprezno sam pošla za njim, pitajući se što bi moja majka rekla kad bi saznala da se spremam ući u kuću nekoliko godina starijeg dečka kojeg uopće ne poznajem. - Tu stanuješ? - upitala sam. - Da - preko ramena mi je dobacio. - S majkom, dva brata i sestrom. - Puno ljudi za tako malu kuću - primijetila sam. - Jest. Uskoro ću morati odseliti. Majka se boji da bih glavom mogao probiti strop nastavim li rasti. Pomisao da bi mogao još narasti, bila je pomalo alarmantna. - Radije nemoj. Dovoljno si visok. Nasmijao se. - Istina. Viši sam od svih vršnjaka - odvratio je i podigao sa zemlje crijevo za polijevanje vrta. - Sjedi na stube i ispruţi noge - viknuo je i pošao odvrnuti slavinu. Poslušno sam sjela na donju stubu i zagledala se u svojim tamnim maljicama prekrivene noge. U to vrijeme, već sam ih počela brijati ali daleko od toga da sam to redovito činila. U usporedbi s plavušinim savršeno glatkim i preplanulim nogama, izgledale su toliko jezivo da sam poţeljela propasti u zemlju od srama. Hardy mi je prišao s crijevom za polijevanje. - Ovo će moţda malo boljeti, Liberty - upozorio me i čučnuo kraj mene. - Ne brini, nisam... Naglo sam zašutjela i zapanjeno se zagledala u njega. -Otkud znaš kako se zovem? Osmjehnuo se. - Piše ti na remenu. Naravno. Pojasevi s imenom te godine bili su pravi modni hit. Preklinjala sam mamu da mi ga kupi. Odabrale smo pojas od blijedoruţičaste koţe s mojim imenom ispisanim crvenim slovima. Kad je usmjerio mlaz mlake vode na moja izranjavana koljena i počeo s njih ispirati krv i šljunak, oštro sam udahnula i zatvorila oči. Boljelo je više nego što sam očekivala, osobito kad je prstom počeo čeprkati po ranama kako bi iz njih izvadio nekoliko sićušnih kamenčića. - Još samo malo - rekao je kad sam se kratko trgnula. -Koliko ti je godina? Dvanaest? - upitao je, u nadi da će mi razgovor pomoći da ne razmišljam o boli. - Četrnaest i devet mjeseci. Oči su mu kratko bljesnule. - Mala si za svoju dob. - Nisam - odvratila sam. - Završila sam drugi srednje. A koliko je tebi godina?

~8~


- Sedamnaest i četiri i po mjeseca. Naglo sam se ukočila. Nije mi se svidjelo što me zafrkava no vidjevši njegov otvoren, prijateljski osmijeh, shvatila sam da me nije ţelio povrijediti. Nitko dotad nije u tolikoj mjeri pobudio moju znatiţelju. Stotinu neizgovorenih pitanja počelo mi se vrzmati po glavi. Rijetko naletimo na takve osobe. Moţda samo nekoliko puta u ţivotu, no kada se to dogodi, poţelimo saznati sve o njima. - Imaš li i ti kojeg brata ili sestru? - upitao je. - Ne. Jedinica sam. Ţivim s majkom i s njezinim prijateljem. - Ako ulovim malo vremena, sutra ću te upoznati s mojom sestrom. Zove se Hannah. Od nje ćeš začas saznati s kim se poţeljno druţiti i od koga je pametnije drţati se na pristojnoj udaljenosti - rekao je pa spustio crijevo za vodu i pozorno se zagledao u moja sada čista ali izranjavana koljena. - Kojoj skupini pripada cura s kojom si pričao? Bi li mi savjetovao da se drţim podalje od nje? Kratko se osmjehnuo. - Zove se Tamryn. I da, trebala bi se drţati podalje od nje. Ne voli cure - rekao je i pošao zatvoriti vodu. Vrativši se, šutke se zagledao u mene. Vidjevši kako mu je pramen kose pao na čelo, poţeljela sam ga odmaknuti. Ne zato što sam ga ţudjela dodirnuti, nego iz znatiţelje. Rado bih provjerila je li mu kosa doista tako svilenkasta kako se činila. - Hajde, otpratit ću te do kuće - rekao je i pruţio mi ruku. Dlanovi su nam se ponovno sklopili. Povukao me na noge i pustio mi ruku tek kad se uvjerio da mogu čvrsto stajati. - Moram još odnijeti ček gospodinu Sadleku - rekla sam i opipala straţnji dţep hlača kako bih se uvjerila da usput nisam izgubila omotnicu. Naglo se namrštio. - Idem s tobom. - To doista nije potrebno - rekla sam, iako mi se ponuda nadasve svidjela. - Itekako je potrebno. Tvoja majka ne bi te smjela samu slati k njemu. - Što bi to trebalo značiti? - Shvatit ćeš čim ga upoznaš. - Čvrsto me primio za ramena i zagledao mi se u oči. - Obećaj mi da ćeš me potraţiti budeš li ikada ponovno morala ići k njemu. - Ne bih ti ţeljela dosađivati. - Potraţi me - ponovio je i uputivši mi još jedan dug ozbiljan pogled, spustio ruke s mojih ramena.

~9~


- Hvala ti na ponudi. Jesi li prema svima tako dobar? Odmahnuo je glavom i široko se osmjehnuo. - Ne, nisam ni najmanje dobar, ali netko te mora čuvati od Sadleka. Pouzdano je opasniji od Marlinih pasa. Ponovno smo izašli na glavni put. Kad je Hardy malo skratio a ja malo produţila korak, počeli smo skladno koračati, kao da se odavno poznajemo. To mi je pričinilo neopisivo zadovoljstvo. Mogla bih dovijeka s njim tako koračati. Bio je to jedan od nekolicine trenutaka u mojem ţivotu kad sam se osjećala potpuno ispunjenom, bez i trunke osjećaja osamljenosti koji me uvijek vrebao iz nekog mračnog zakutka. - Zašto si rekao da nisi dobar? - opušteno sam upitala kao da leţimo u svjeţoj zelenoj travi pod krošnjom nekog drveta. Kratko se nasmijao, no to nije bio radostan smijeh. - Zato jer sam zločesti dečko i nimalo se ne kajem zbog toga. - I ja sam takva - rekla sam, iako to nije bila istina. No ako je on bio zločest, i ja sam ţeljela biti. - Ne, nisi - odvratio je tonom kao da se to samo po sebi podrazumijeva. - Otkud znaš da nisam? Ne poznaješ me. - Ne moram te poznavati da bih to vidio. Na trenutak, bila sam u iskušenju da ga upitam što je još zaključio na temelju mog izgleda, no bojala sam se da znam odgovor. Nepočešljana kosa svezana u rep, hlače duţine tek mrvicu iznad koljena, naočale čiji je okvir gotovo pokrivao čupave obrve... ah, nisam se baš uklapala u sliku djevojke o kojoj bi dečki rado maštali. - Je li gospodin Sadlek loš čovjek? - upitala sam. - Jesi li zato rekao da ne bih trebala sama ići k njemu? - Otkad je prije pet godina od roditelja naslijedio kuću i posao, napastuje svaku ţensku osobu koja se nađe u njegovoj blizini. Dodijavao je i mojoj majci a povukao se tek kad sam mu rekao da ću ga zakucati u zemlju ako nastavi. Nisam ni trenutka dvojila bi li to učinio. Unatoč mladosti, Hardy je bio dovoljno snaţan da prouzroči ozbiljne povrede onome s kim bi se sukobio. Uskoro, stigli smo do ploče s natpisom bluebonnet ranč - najam kuća, koja je bila urešena grozdovima izblijedjelih plastičnih vučika1. Iza nje, uz prilazni put, stajao je red plastičnih ruţičastih vrtnih flamingosa izrešetanih mecima.

teksaška vučika, u originalu bluebonnet, vrtni cvijet iz roda lupinusa; poznat pod nazivom vučika ili lupina. 1

~10~


Poslije ću saznati da pojedini muškarci iz naselja, kao i Louis Sadlek, na susjednoj poljani redovito vjeţbaju gađanje. Kao mete im sluţe vrtni flamingosi, a kad ih izrešetaju toliko da postanu neuporabljivi, postave ih uz prilazni put kao dokaz svoje streljačke vještine. Kuća od crvene cigle nalazila se na golom i ravnom komadu zemlje. Na prozorčiću na ulaznim vratima stajao je natpis otvoreno, pa sam poţurila ispred Hardyja, kratko pokucala i ušla. Čistačica, mlada Meksikanka, upravo je prala hodnik uz pratnju ţivahne glazbe koja je dopirala iz kasetofona u kutu. - Cuidado, el piso es mojado - brzo je izgovorila čim smo Hardy i ja stupili u kuću. Nisam znala španjolski pa sam u nedoumici odmahnula glavom. Za razliku od mene, Hardy nije bio nimalo zbunjen. - Gracias, tendremos cuidados - s osmijehom je odvratio i prebacio mi ruku preko ramena. - Pazi kako hodaš, pod je mokar - upozorio me. - Govoriš španjolski? - začuđeno sam upitala. - Ti ne? - jednako začuđeno je upitao. Smeteno sam slegnula ramenima i odmahnula glavom. Uvijek sam se pomalo stidjela što sam od očeva materinjeg jezika znala tek nekolicinu riječi. Visok i krupan muškarac izašao je iz ureda koji se nalazio lijevo od ulaza. Na prvi pogled moglo bi se reći da je Louis Sadlek naočit. No zapravo je bio ofucani, crvena podbuhla lica, istrošen ţivotom i lošim ţivotnim navikama. U ţelji da prikrije velik mlohavi trbuh, nosio je široku prugastu traper košulju. Hlače su mu bile od jeftine sintetike za razliku od čizama, načinjenih od plavo obojane zmijske koţe. Kratko se zagledao u mene pa svrnuo pogled na Hardyja. - Tko je mala mokroguza?2 - upitao je i razvratno se osmjehnuo. Kutkom oka opazila sam da se čistačica naglo ukočila i nakratko prestala prati pod. Činilo se da joj je uvredljivo značenje te riječi i predobro poznato. Hardy se također ukočio. Odlučila sam prekinuti nelagodnu tišinu. Gospodine Sadlek, ja sam... - Ne zovi je tako - odbrusio je Hardy, ledeno hladnim tonom.

u originalu - wetback - pogrdan izraz skovan za useljenike, preteţno Meksikance koji su ilegalno ulazili u Teksas plivajući ili gazeći preko rijeke Rio Grande, (prim.prev.) 2

~11~


Nekoliko trenutaka bez riječi zurili su jedan u drugoga. Zrak između njih bio je nabijen neprijateljstvom. Muškarac koji pouzdano više nije bio u svojim najboljim godinama i mladić koji u njih još nije ušao. Ipak, nisam dvojila tko bi gore prošao dođe li do tučnjave. Bilo je krajnje vrijeme da pokušam izgladiti stvar. - Ja sam Liberty Jones. Jutros sam s majkom doselila ovamo. Donijela sam vam ček - rekla sam i pruţila mu omotnicu. Gurnuo ju je u dţep košulje i polako me odmjerio od glave do pete. Diana Jones je tvoja majka? - Da, gospodine. - Kako je svjetloputa ţena poput nje dobila tamnoputo dijete poput tebe? Mora da ti je otac Meksikanac. - Jest, gospodine. Podrugljivo se nasmijao i odmahnuo glavom. - Reci joj da sljedeći put sama donese ček. Moram s njom popričati o nekim stvarima - rekao je i ponovno se razbludno osmjehnuo. - Reći ću joj, gospodine - odvratila sam i u ţelji da se što prije udaljim, povukla Hardyja za rukav. Kratko je pogledom ošinuo Sadleka i poveo me prema vratima. - Radije se kloni bijelog smeća poput njega, curo - doviknuo je Sadlek trenutak prije nego što smo izašli. - U protivnom ćeš upasti u nevolje. Nakon manje od dvije minute ili dvije u njegovom društvu, osjećala sam se prljavom kao da sam upala u kanalizaciju. - Kojeg li govnara - promrmljala sam. Hardy je kratko kimnuo. - Ima li ţenu i djecu? - upitala sam. Odmahnuo je glavom. - Koliko mi je poznato, dvaput se razveo. Neke ţene u naselju smatraju ga dobrom lovinom. Iako se to po njegovom izgledu ne bi reklo, ima para. - Od najma kuća? - Djelomice. Većinu novca zarađuje baveći se usputnim poslovima. - Što radi? Kiselo se osmjehnuo. - Vjeruj mi, ne ţeliš to znati. Nastavili smo hodati u tišini. Bijeli sunčev krug lagano se spuštao prema zapadu, obojivši nebo raskošnim purpurnim tonovima. S prolaskom vrućine naselje je odjednom oţivjelo. Kroz otvorene prozore mogli su se čuti

~12~


glasovi, ljudi su uključili televizore a zrak je bio ispunjen mirisom prţene hrane. - Tu stanuješ? - upitao je Hardy kad sam se zaustavila pred bijelom montaţnom kućom, postolja urešenog aluminijskim opasačem. Svrnuvši pogled na kuću, kroz kuhinjski prozor ugledala sam majčin profil. - Da - rekla sam. - Hvala ti na svemu. Hardy se dugi trenutak pozorno zagledao u mene pa polako odmaknuo pramen kose koji mi je pao na čelo. - Znaš li na koga me podsjećaš s tim velikim naočalama na nosu? -upitao je i široko se osmjehnuo. - Na patuljastu sovu. - Takvo što ne postoji. - Varaš se. Preteţno ţive na jugozapadu zemlje i u Meksiku. No katkad dođu i ovamo. Ovolike su - rekao, placem i kaţiprstom pokazavši veličinu od dvanaestak centimetara. - Slatke male ptičice. -Ja nisam mala - pobunila sam se. Sunce se sakrilo iza njegovih širokih ramena. Stojeći u njegovoj sjeni, doista sam se osjećala malenom. Na trenutak sam poţeljela utonuti u nju i stisnuti se uz njega. Osmjehnuo se. - Znaš, Sadlek je bio u pravu - tiho je izgovorio. - U vezi s čim? - Trebala bi me se kloniti. Inače bi doista mogla upasti u nevolje. To sam već i sama shvatila. U njegovoj blizini srce mi je luđački lupalo, koljena klecala a ţeludac mi se stisnuo u čvor. - Zvuči uzbudljivo - odvratila sam. Glasno se nasmijao i dugim koracima uputio se natrag. Gledajući njegov visoki vitki lik, nisam se mogla ne prisjetiti kako me je lako poput pera podigao sa zemlje. Opijena, kao da sam popila čašu guste slatke medovine, polako sam se okrenula i pošla prema kući. Sunce je polako tonulo za obzor. Izgledalo je kao da je Bog odškrinuo vrata na granici neba i zemlje, kako bi načas provirio kroz njih. Zbogom sunce, dobrodošao mjeseče, pomislila sam i ušla u kuću.

~13~


DRUGO POGLAVLJE

M

oj novi dom ugodno je mirisao na novo pokućstvo. Sastojao se od dvije spavaće sobe, dnevnog boravka, nusprostorija i malog trijema odostraga. Majka mi je dopustila da za svoju sobu sama odaberem tapete. Odlučila sam se za bijele, s uzorkom ruţičastih ruţa, stapki opletenih uskim tamnoplavim vrpcama. Ţivot u montaţnoj kućici bio je naše prvo iskustvo takve vrste. Prije dolaska u Welcome ţivjeli smo u iznajmljenoj kući u Houstonu. Poput montaţne kuće, i Flip, mamin dečko, bio je njezina nova akvizicija. Nadimak je dobio zbog navike da brzo mijenja televizijske programe, kao da igra fliper. Isprva, to mi se i nije činilo kao velika mana ali s vremenom me počelo prilično ţivcirati. Kad je daljinski bio u njegovim rukama, nitko ništa nije mogao gledati duţe od pet minuta. Nikada nisam uspjela u potpunosti shvatiti zašto je mama odlučila ţivjeti s njim. Ni po čemu nije bio bolji ili drugačiji od ostalih muškaraca s kojima je bila u vezi. Krupan i trom, s rokerskom frizurom, pivskim trbuščićem i vječnim osmijehom na licu, izgledao je poput dobroćudnog bikera. Od prvog dana ţivota pod istim krovom, ţivio je na račun moje majke. Ona je radila na recepciji lokalnog osiguravajućeg društva, a on je, poput svake lijenčine, stalno traţio posao i molio Boga da ga ne nađe. Ipak, bio mi je drag, ponajviše zato što ju je umio nasmijati. Zvuk njezina smijeha bio mi je toliko dragocjen da bih ga najradije zatvorila u staklenku i zauvijek čuvala. Ušavši u kuću, ugledala sam Flipa ispruţenog na sofi u boravku, s limenkom piva u ruci. Mama je u kuhinji slagala konzerve u ormarić. - Haj, Liberty - opušteno je doviknuo. - Haj, Flipe - odvratila sam i produţila u kuhinju pomoći majci u spremanju zaliha hrane. Pod fluorescentnim svjetlom, kosa joj se sjajila poput stakla. Vitka, plavokosa i zagonetnih očiju boje gorskog jezera, na prvi pogled djelovala je krhko i ranjivo. Jedini znak jogunasta, nepopustljiva karaktera, bila je njezina poput pramca broda šiljata brada. - Liberty, jesi li odnijela ček gospodinu Sadleku? - upitala je, kratko me pogledavši preko ramena. - Jesam - odvratila sam pa sa stola uzela vreću šećera, brašna i kukuruznih pahuljica, i odnijela ih u ostavu. - Pravi je kreten. Nazvao me mokroguzom.

~14~


Naglo se okrenula i zagledala se u mene pogledom oštrim poput noţa. Pasji skot - prosiktala je. - Ne mogu vjerovati... Flipe, jesi li čuo što je Liberty upravo rekla? - Ne. - Nazvao ju je mokroguzom. - Tko? - Sadlek, najmodavac. Diţi guzicu i pođi porazgovarati s njim. Smjesta! Zaprijeti mu da ćeš mu razbiti zube ako moju kćer ikada više nazove... - Pretjeruješ, draga - pobunio se. - Taj izraz jednostavno se udomaćio. Siguran sam da ju time nije ţelio uvrijediti. - Ne trudi se opravdati ga - uzviknula je. Rumena od srdţbe naglo me privukla k sebi i čvrsto me zagrlila. Iznenađena, nekoliko trenutaka nisam se ni pomakla. Budući da to nije bio prvi a zacijelo ne i posljednji put da mi je netko prišio taj naziv, njezina burna reakcija doista je bila čudna. - Sve je u redu - rekla sam i izvukla se iz njezina zagrljaja. - Molim te, nemoj se ţivcirati. - Ne bi te tako nazvao da ne misli da si smeće - ustrajala je. - Kojeg li primitivca! Nema ničeg lošeg u tome što ti je otac bio Meksikanac. Nisi zato manje vrijedna. Cijela ta stvar uznemirila ju je više nego mene. Oduvijek sam bila svjesna da više nalikujem ocu nego njoj. Gdje god bismo se pojavile, ljudi su nas čudno pogledavali. Ona je bila svjetlokosa i svjetloputa a ja tamnokosa i tamnoputa. Bilo je očito da mi je otac hispanac. S vremenom sam se pomirila da će to uvijek izazivati izvjesno čuđenje pa čak i porugu. Unatoč tome što sam bila samo napola Meksikanka, smatrali su me Meksikankom i u skladu s tim uzimali su si pravo prozvati me mokroguzom. Pritom im nije bilo ni najmanje vaţno što sam rođena u Americi i što u Rio Grande nisam nikada umočila ni noţni prst. - Flipe, imaš li namjeru poći porazgovarati s njim? - ustrajala je majka. Poţalila sam što sam joj uopće spomenula tu glupost. -To doista nije potrebno - hitro sam se uplela. Nisam ţeljela da Flip upadne u nevolju zbog nečega što čak i nije smatrao problemom. Flip se strpljivo osmjehnuo. - Dušo, doista ne vidim potrebe da se prvog dana našeg boravka ovdje zakačimo s vlasnikom... - Stvar je u tome što bi trebao stati u obranu moje kćeri -odbrusila je moja majka. - Dovraga, ako nisi dovoljno hrabar za takvo što, ja jesam dodala je, prostrijelivši ga pogledom.

~15~


Duboko je uzdahnuo ali izuzev što je palcem nekoliko puta pritisnuo gumb daljinskog upravljača, nije se ni pomakao. - Ne, molim te, ne idi k njemu - panično sam uzviknula. Znala sam da moram spriječiti njezin susret sa Sadlekom. Bila sam sigurna da to po nju ne bi dobro završilo. - Brzo ću se vratiti - ledenim tonom je odvratila i osvrnula se u potrazi za torbicom. - Molim te - ustrajala sam, pokušavajući smisliti način da je zadrţim. Gladna sam. Zapravo, umirem od gladi. Mogli bismo pojesti hamburger negdje u gradu. Što kaţeš na to? - upitala sam, računajući na činjenicu da valjda svatko osim mene voli hamburgere, uključujući i moju majku. Začuđeno me pogledala. - Ali, uvijek govoriš da je to smeće od hrane rekla je, tonom koji više nije zvučao ni upola toliko hladno. - Samo zato jer se od nje debljam - odvratila sam. - No sada bih rado smazala jedan veliki hamburger sa svim mogućim prilozima. Budemo li imali sreće, večeras će svi starci koju dođu s klincima dobiti hamburger u pola cijene. - Starci? - upitala je i glasno se nasmijala. - Doduše, nakon cijelog ovog posla oko preseljenja, doista se osjećam poput starice. Preumorna sam za kuhanje - rekla je pa poţurila u boravak i ugasila televizor. - Diţi se, Flipe, idemo. - Ali, sada će početi WrestleMania - pobunio se i podigao se u sjedeći poloţaj. Kosa mu je na zatiljku bila zaleţana od predugog drţanja glave na jastuku. - Ionako ništa ne gledaš dulje od pet minuta - odvratila je majka. - Diţi se, i to odmah... u protivnom cijelih mjesec dana nećeš ni pipnuti daljinski. Sakrit ću ga negdje gdje ga nikada nećeš pronaći. Duboko je uzdahnuo i ustao. Sljedećeg dana upoznala sam Hannah, Hardyjevu sestru. Ispostavilo se da je godinu dana mlađa od mene i za glavu viša. Bila je od cura za koje lako zapinje pogled, ne toliko lijepa koliko privlačna. Poput svih Catasesovih, bila je sportski građena, gipka, dugih ruku i nogu. Drugim riječima, bila je sve što ja nisam. Uz trojicu braće, naučila se suočiti sa svakom opasnošću i hvatati se u koštac sa svakim izazovom, ma koliko teţak bio. Cijenila sam takvu vrstu smionosti iako je ja nisam posjedovala. No kako je Hannah gledala na to, za osobu pustolovnog duha bilo je pravo prokletstvo ţivjeti u mirnoj i učmaloj okolini.

~16~


Oboţavala je Hardyja i voljela je o njemu pričati gotovo jednako toliko koliko sam ja voljela slušati o njemu. Prošle godine završio je školovanje, a izlazio je s maturanticom Amandom Tatum. Cure su mu se bacale oko vrata još od njegove dvanaeste godine. Dane je provodio u postavljanju i popravljanju ţičanih ograda lokalnim rančerima, čime je majci uvelike olakšao plaćanje ţivotnih troškova. Bio je vođa navale u nogometnoj momčadi, no kad su mu pukli ligamenti u koljenu, prestao se baviti tim sportom. Ali mogao je pretrčati pedesetak metara za 4,5 sekunde. I oponašati pjev bilo koje ptice, uključujući kokoši i purane. Uz sve navedeno, Hannah, Rick i Kevin nisu mogli poţeljeti brata boljeg od njega. Blago njima, pomislila sam. Iako su bili siromašni, zavidjela sam im. Uvijek sam priţeljkivala brata ili sestru. Svaki put kad bih se vratila iz posjeta prijateljima koji su imali braću i sestre, osjećala sam se poput putnika koji se vratio iz neke nepoznate zemlje u kojoj vladaju drugačija pravila i običaji. Više od svega, sviđao mi se ugođaj konstantnog meteţa. Majka i ja ţivjele smo mirno i unatoč tome što je tvrdila da dvije osobe mogu činiti obitelj, naša mi je djelovala nepotpuno. Oduvijek sam čeznula za velikom obitelji. Svi koje sam poznavala imali su bake, djedove, strine, stričeve, ujne, ujake, bratiće, sestrične i gomilu daljnjih rođaka. Svake godine sastajali bi se na velikom obiteljskom okupljanju. I to mi je nedostajalo, jer osim majke nisam imala nikoga. Moj otac također je bio jedinac. Roditelji su mu umrli, a ostatak obitelji raspršio se po drţavi. Porijeklom je bio od Jimenezesovih, koji su od davnina ţivjeli u Liberty Countyju. Zapravo, tako sam i dobila ime. Rođena sam u Libertyju, gradu smještenom sjeveroistočno od Houstona. Jemenezesovi su se tu nastanili još u osamnaestom stoljeću. S vremenom, preimenovali su se u Jonasese. Mnogi od njih već odavno su umrli; ostali su prodali posjede i odselili. Dakle, preostalo mi je računati samo na majčinu obitelj, no kad bih je o tome pitala, postala bi hladna i zatvorena. Najčešće bi mi odbrusila da ju ne gnjavim i neka se pođem nečim zabaviti. Jednom prilikom bez riječi sjela je na krevet i rasplakala se. Nakon što sam je vidjela takvu, pognutih ramena kao da na njima nosi neki teţak teret, odustala sam od daljnjeg raspitivanja o njezinima. Sve što sam znala bilo je njezino djevojačko prezime. Truitt. Cesto sam se pitala znaju li njezini da me je rodila. No više od svega, mučilo me pitanje što je učinila da njezini više ne ţele ni čuti za nju? Unatoč mojim nemalim dvojbama, Hannah je smatrala da moram upoznati gospođu Marlu i potruditi se sprijateljiti s njezinim pitbulima. - Radije se sprijatelji s njima - ustrajala je. - Prije ili poslije ponovno će pobjeći na ulicu, no budu li te poznavali, neće te napasti. - Ţeliš li reći da jedu samo one s kojima si nisu dobri? ~17~


Obzirom na okolnosti, nisam svoj strah smatrala nerazumnim, no Hannah je zakolutala očima. - Ne budi takva kukavica. - Znaš li što se sve moţe dogoditi ako te ugrize pas? - Ne. - Gubitak amputacija...

krvi,

tetanus,

bjesnoća,

oštećenja

ţivaca

i

mišića,

- Ideš - zadivljeno je odvratila. Ne obazirući se na sunce koje nam je prţilo glave, ţustro smo se kretale u smjeru njezine kuće, tenisicama podiţući prašinu s puta. Ubrzo, ugledala sam Hardyja kako u dvorištu pere svoj stari plavi dţip. Na sebi je imao samo kratko odrezane traperice i sunčane naočale. Gola leđa sjajila su mu se poput tek iskovane bakrene kovanice. Čim nas je ugledao zabljesnuo nas je širokim osmijehom. Dakako, istog trenutka u predjelu trbuha osjetila sam već poznato ugodno komešanje. - Hej, vas dvije - uzviknuo je i palca pritisnutog uz vrh crijeva za polijevanje kako bi povećao pritisak mlaza, isprao pjenu s haube. - Kamo ste se uputile? - Nagovaram Liberty da pođemo k gospođi Marli. Trebala bi se sprijateljiti s njezinim pitbulima. Ali umire od straha od same pomisli na to, i... - Nisi u pravu - pobunila sam se, iako je bila u pravu, no nisam ţeljela da Hardy stekne dojam da sam kukavica. - Upravo si nabrojala što se sve moţe dogoditi ako te pas ugrize podsjetila me Hannah. - To ne znači da se bojim - odvratila sam. - Nego da sam dobro informirana. Hardy je prijekorno pogledao sestru. - Hannah, ne treba ljude nagovarati da učine nešto protiv svoje volje. Liberty će se tim problemom pozabaviti kad bude spremna na to, ni prije ni kasnije. - Mogu se time i sada pozabaviti - izlanula sam, odlučivši se rastati sa zdravom pameću u korist ponosa. Hardy je pošao zavrnuti slavinu pa skinuo bijelu majicu s uţeta i hitro je navukao preko mišićavog poprsja. - Idem s vama - rekao je. - Gospođa Marla zamolila me da joj odnesem neke slike u galeriju. - Umjetnica je? - upitala sam. - Da - rekla je Hannah. - Preteţno slika vučike. I čini to prilično dobro, zar ne Hardy? - O, da - sloţio se i njeţno je povukao za pletenicu. ~18~


Ponovno, obuzela me ista čudna ţudnja da se stisnem u njega. Ţeljela sam udahnuti miris njegove koţe kroz čistu bijelu pamučnu majicu. Kad mi se obratio, činilo mi se da mu glas zvuči neobično blago. - Kako koljena, Liberty? Bole li te rane? Nijemo sam odmahnula glavom iako bih najradije vrisnula od sreće što ga je zanimalo kako sam. Pozorno se zagledao u mene pa polako ispruţio ruku i skinuo mi naočale. Kao i uvijek, stakla su bila prljava i puna otisaka prstiju. - Kako ti uspijeva išta vidjeti kroz njih? - začuđeno je upitao. Sve što sam vidjela bez njih bio je nejasan obris njegova lica pa sam bespomoćno slegnula ramenima. Ulaštio je stakla rubom svoje majice, provjerio jesu li dovoljno čista i gurnuo mi naočale u ruku. - Hajdemo - rekao je. - Moram priznati da me ludo zanima hoće li joj se Liberty svidjeti. Pošli smo. Hannah je hodala s njegove desne, a ja s njegove lijeve strane. - Je li ljubazna - upitala sam. - Samo prema onima koji joj se sviđaju - rekao je Hardy. - Je li stara? - nastavila sam se raspitivati, prisjetivši se pogrbljene starice koja je stanovala u kući do naše u Houstonu i prijetila mi štapom ako bih slučajno stala na njezin njegovani travnjak. Nisam osobito uţivala u društvu starijih ljudi. Svi koje sam ikada upoznala bili su ili čangrizavi ili usporeni, tromog uma i nagluhi ili ih je zanimao samo razgovor o boleštinama. Hardy se glasno nasmijao. - Nisam siguran. Otkad sam se rodio tvrdi da joj je pedeset devet. Uskoro, shvatila sam da bih kuću gospođe Marle pronašla i bez njihove pomoći. Po laveţu njezinih pasa. Čim smo se pribliţili kući, počeli su bijesno lajati. Nanjušili su me. Od pomisli na njihove razjapljene čeljusti srce mi je počelo divljački lupati a dlanovi mi se naglo oznojili. Stala sam kao ukopana. Hardy se zagledao u mene kao da pokušava riješiti neku tešku zagonetku. - Zaboga, što ih u vezi s tobom toliko ţivcira? - začuđeno je upitao. - Mogu nanjušiti strah - rekla sam, pogleda uperena u pse koji su trčkarali po ograđenom dijelu prednjeg dvorišta. - Rekla si da se ne bojiš pasa - podsjetila me Hannah. - I ne bojim ih se. Osim kad se radi o pitbulima s očito ubilačkim namjerama.

~19~


Hardy se nasmijao i prebacio mi ruku preko ramena. -Uđimo. Vrijeme je da upoznaš gospođu Marlu. Svidjet će ti se - rekao je pa skinuo naočale i pogledao me ravno u oči. - Obećavam. Kuća je mirisala na mješavinu duhanskog dima, vučika i svjeţe pečenog kolača, a bila je pretrpana slikama i rukotvorinama poput rukom oslikanih vaza i kućica za ptice, heklanih prekrivača, boţićnih ukrasa svih vrsta, te kvadratnih i pravokutnih ulja na platnu svih veličina ali istog motiva. Usred cijelog tog kaosa sjedila je punašna ţenica crveno obojane kose počešljane u urednu punđu. Lice joj je bilo protkano mreţom plitkih i dubokih bora, a pogled joj je bio oštar i pronicljiv. Jest, bila je stara ali nimalo troma. - Hardy Cates - promuklim glasom je uzviknula. - Nisi li prekjučer trebao doći po moje slike? - Jesam, gospođo - pokorno je odvratio. -I, zašto nisi? - Nisam stigao. Imao sam previše posla. - Ako se već nisi pojavio na vrijeme, mogao si se barem potruditi pronaći neki zanimljiviji izgovor - rekla je i svrnula pogled na Hannah. Tko je ova cura? - upitala je, kratko me ošinuvši pogledom. - Liberty Jones, gospođo Marla. Ona i njezina majka upravo su doselile ovamo. Naškubila je usnice kao da je progutala kiseli krastavac. -Vas dvije ţivite same? - upitala me. - Ne, gospođo. I mamin prijatelj ţivi s nama - rekla sam i potaknuta njezinim upitnim pogledom, ispričala joj sve o Flipu i njegovoj navici da mijenja TV kanale i da je mama udovica i da radi u osiguravajućem društvu i da sam došla ovamo kako bih se sprijateljila s pitbulima nakon što su me nasmrt prepali. - Prave su bitange - rekla je, no glas joj nije zvučao ljutito. - Stalno s njima imam problema ali volim njihovo društvo. - Što nedostaje mačkama? - upitala sam. Odlučno je odmahnula glavom. - Davno sam digla ruke od njih. Mačke se veţu uz kuću a psi uz ljude - rekla je i pozvala nas da sjednemo u kuhinju i probamo njezin crveni baršunasti kolač. Između dva slasna zalogaja, Hardy mi je rekao da je gospođa Marla najbolja kuharica u Welcomeu. Njezini kolači uvijek su osvajali prvu nagradu na lokalnom

~20~


natjecanju i organizatori su je najzad morali zamoliti da odustane, kako bi netko drugi dobio šansu pobijediti. Doista, nikad u ţivotu nisam okusila bolji crveni baršunasti kolač. Mješavina okusa kakaa i slatkog vrhnja, s dovoljno crvenog bobičastog voća i debelim slojem krem sira jednostavno se topila u ustima. Kao da danima nismo ništa jeli, ispraznili smo tanjure do posljednje mrvice. Zamalo smo vilicama ostrugali i boju s njih. Usta su mi još uvijek bila puna okusa kad mi je gospođa Marla rekla da iz kuhinjskog ormarića izvadim posudu s psećim kolačićima. - Najbrţi način da se sprijateljiš s psima je da ih nečim potkupiš - rekla je. - Daj svakome po jedan i stvar riješena. Grlo mi se stegnulo, ţeludac pretvorio u uţarenu kuglu a kolač mi je odjednom prisjeo. Vidjevši izraz mog lica, Hardy se suosjećajno osmjehnuo. - Ne moraš to učiniti ako ne ţeliš - rekao je. I nisam ţeljela, no za nekoliko minuta u Hardyjevu društvu bila bih spremna suočiti se i s čoporom gladnih vukova. I zato sam hrabro izvadila iz posude dva kolačića u obliku kosti i pošla s Hardyjem u dvorište. Hannah je ostala s gospođom Marlom, kako bi joj pomogla sloţiti rukotvorine u kutije. Čim smo izašli iz kuće, psi su ponovno počeli bijesno lajati, reţati i propinjati se na ogradu. Muţjak je bio crno bijel, a ţenka svijetlo smeđa. Ni uz najbolju volju nisam mogla shvatiti zašto me smatraju vrijednom prekidanja sna u hladovini. Uţivaju li u plašenju ljudi ili što? - Jesi li siguran da neće preskočiti ogradu? - zabrinuto sam upitala Hardyja i prilijepila se uz njega poput flastera. - Apsolutno. Osobno sam je postavio i pazio sam da bude dovoljno visoka. Sumnjičavo sam odmjerila pse. - Kako se zovu? Psycho i Killer? Odmahnuo je glavom. - Cupcake i Twinkie. Zabezeknuto sam ga pogledala. - Mora da se šališ. Osmjehnuo se. - Bojim se da ne. Ako je gospođa Marla mislila da će taj par ludih pasa djelovati slađe ako ih nazove po poznatim slasticama, prevarila se. Sudeći po načinu na koji su me napeto promatrali i pritom oblizivali svoje velike slinave njuške, smatrali su me lijepim komadom mesa. Hardy im je odlučno naredio da prestanu lajati i skakati po ogradi, što su poslušali, no naredbu da sjednu, poslušao je samo Cupcake i s oklijevanjem spustio straţnjicu na zemlju. Twinkie je ostala stajati.

~21~


- Hajde, stavi jedan keks u dlan i proturi ruku kroz ogradu - rekao je Hardy. - Ponudi ga prvo muţjaku ali ne gledaj ga ravno u oči i nemoj ni u ludilu naglo povući ruku. Premjestila sam keks u lijevu ruku. - Zar si ljevoruka? - začuđeno je upitao. - Nisam. Ali, ako već moram ostati bez ruke, bolje da to bude lijeva. Kratko se nasmijao. - Nećeš ostati bez ruke. Pogleda uperena u Cupcakeovu ogrlicu polako sam ispruţila ruku prema ogradi. No opazivši kako se pas s napetim iščekivanjem zagledao u nju, naglo sam se predomislila i povukla je. Naţalost, nisam bila posve sigurna je li se Cupcake pomamio za keksom ili za mojom rukom. Cupcake je ţalosno zacvilio a Twinkie nekoliko puta kratko zalajala. Posramljena, iskosa sam pogledala Hardyja, napola očekujući da će se nasmijati. Ali nije. Bez riječi, jednu ruku prebacio je preko mojeg ramena, a drugom obuhvatio moju, kao što bi primio ptičicu u dlan. Tako smo, najzad, zajednički ponudili poslasticu Cupcakeu. Zgrabio ju je, progutao, oblizao se od uha do uha i veselo zamahao repom. Obrisala sam vlaţan dlan o hlače i zatim sama ponudila poslastica Twinkie. - Bravo - pohvalio me Hardy i kratko mi stisnuo rame. Kad je povukao ruku, odmaknula sam se od njega, no osjećaj njegovog tijela priljubljenog uz moje nije se izgubio. Srce mi je toliko snaţno lupalo da sam se morala boriti za svaki novi dah. Hardy je naslonio ruku na vrh ograde i zagledao se u mene. Činio se očaran izrazom mojeg lica. - Strah ima svojih prednosti - rekao je. - Moţe te natjerati da riješiš problem. Nekoliko trenutaka šutke smo gledali jedno u drugo ali tišina između nas nije bila napeta i neugodna. Nego topla i puna iščekivanja. - Čega se ti bojiš? - upitala sam. Po kratkom bljesku njegovih očiju shvatila sam da je iznenađen. Očito ga to dosad nitko nije upitao. Na trenutak, pomislila sam da neće odgovoriti. No jest.. - Ostanka ovdje -rekao je i pogledom okruţio naselje. Ne ţelim tu zauvijek ostati - s uzdahom je dodao. - Kamo bi ţelio otići? - tiho sam upitala. Trenutak je šutio a zatim se na njegovom licu pojavio širok nestašan osmijeh. - Tamo gdje ne ţele takve kao što sam ja.

~22~


TREĆE POGLAVLJE

V

eći dio ljeta provela sam druţeći se s Hannah i podređujući se njezinim ţeljama i planovima. Nije mi to nimalo smetalo, jer bilo je nadasve zabavno. Odlazile bismo biciklima u grad, istraţivale okolna brda i doline ili sjedile u njezinoj sobi slušajući Nirvanu. Naţalost, rijetko sam viđala Hardyja. Ili je radio ili bio u potrazi za nevoljom, kako je govorila gospođa Judie, njegova majka. U potrazi za odgovorom u kakve bi nevolje mogao upasti u gradu poput Welcomea, ispipala sam iz Hannah koliko sam mogla. Činilo se da prevladava mišljenje da je Hardy Cates magnet za nevolje i da će ih prije ili kasnije privući. Dosad, njegova nedjela svodila su se preteţno na nestašluke s ciljem komešanja uspavanog ugođaja. Stekla sam dojam da voli izazivati javnu sablazan, osobito nakon što mi je Hannah ispod glasa povjerila da se viđa s djevojkama starijim od sebe i da kruţe glasine kako povremeno krati vrijeme s jednom udatom ţenom. Nisam ju mogla ne upitati je li ikada bio zaljubljen. Rekla je da nije i da je to po njegovom mišljenju posljednje što bi mu trebalo. - To bi ga omelo u planovima da napusti Welcome, što namjerava učiniti čim se ja i braća osamostalimo - objasnila je. Bilo je teško shvatiti kako ţeni poput gospođe Judie nije uspjelo ukrotiti vlastitu djecu. Bila je prilično kruta, suzdrţljiva i sumnjičava prema uţicima svih vrsta. Izgledala je poput krotke nasmiješene kućanice sa starinskih reklamnih prospekata. Bila je visoka i mršava, dugih tankih ruku i nogu. Kao takva, predstavljala je ţivući dokaz da mršave kuharice ne ulijevaju povjerenje. Cijelo njezino kuharsko umijeće svodilo se na otvaranje konzervi i sjeckanje povrća. Pritom se sluţila svime što bi pronašla u hladnjaku. U njezinoj kući ništa se nije bacalo; nijedna mrkva nije mogla biti toliko uvenula i nijedan celer toliko star da ga ne bi uporabila. Nakon jednog obroka koji se sastojao od bolonjskog umaka pomiješanog s graškom iz konzerve i posluţenog na kruhu podgrijanom u pećnici, te deserta od šlag pjene na tostu, naučila sam dići sidro čim bi gospođa Judie počela rondati posuđem. Čudno, ali činilo se da njezina djeca ne primjećuju kakve splačine trpaju u sebe. Nikada se nisu ţalili da je nešto previše suho, masno ili neukusno. Bilo da se radilo o tijestu s nedovoljno umaka ili o ţilavom mesu, za manje od pet minuta pojeli bi sve do posljednje mrvice. Subotom su ručali u gradu, ali ne u meksičkom restoranu ili u restoranu brze hrane. Nego u Earlovoj mesnici na gradskoj trţnici. Earl, mesar, imao je običaj svake subote u velikom loncu skuhati svinjske repove, ~23~


uši, rebra, iznutrice slaninu i kobasice, ukratko, sve što dotad nije uspio prodati. Za dvadeset pet centi mogao si iz tog lonca odabrati što god ţeliš, i uz krišku kruha iz pekarnice gospođe Baird, pojesti to za plastičnim stolom u kutu mesnice. Ništa se nije bacalo. Kad bi ljudi pobrali iz lonca sve što su drţali jestivim, Earl bi usitnio ostatke, vratio ih u lonac, dodao vodu i kukuruznu krupicu i prodavao to kao hranu za pse. Iako su Catesovi bili siromašni, stanovnici Welcomea nisu ih smatrali bijelim smećem. Gospođa Judie bila je na glasu kao pristojna, bogobojazna ţena i zahvaljujući tomu na cijelu obitelj gledalo se kao na siromašne bijelce. Naime, između siromašnih bijelaca i bijelog smeća postojala je mala ali značajna razlika. Prvima su sva vrata bila otvorena, drugima zatvorena. Mizernom plaćom koju je zarađivala kao sluţbenica jedinog knjigovodstvenog servisa u Welcomeu, gospođa Judie jedva je podmirivala troškove stanarine, i bez Hardyjeve pomoći Catesovi bi doslovce gladovali. Kad sam upitala Hannah što je s njihovim ocem, rekla mi je da je u zatvoru i da nikada nije uspjela saznati zbog čega izdrţava zatvorsku kaznu. Moţda je to bio razlog zbog kojeg se njihova majka toliko trudila voditi uzoran ţivot. Dvaput tjedno - srijedom navečer i nedjeljom ujutro, odlazila je u crkvu. Uvijek je sjedila u prvim redovima, kako bi bila što je moguće bliţe Bogu. Poput mnogih stanovnika tog malog grada, stvarala je mišljenje o ljudima na temelju njihovih religijskih uvjerenja. -Dakle, što ste ti i tvoja majka? - ustrajala je pa sam joj nakon višekratnog slijeganja ramenima napokon rekla kako mislim da smo baptisti. Tome je uslijedilo novo zagonetno pitanje. - Pripadate li progresivnoj ili reformiranoj baptističkoj crkvi? Nisam bila sigurna u čemu je razlika, no morala sam nešto reći pa sam rekla da smo progresivci. Gospođa Judie na trenutak se zamislila pa rekla da bismo u tom slučaju moja majka i ja vjerojatno trebale ići u Prvu baptističku crkvu. Doduše, koliko je meni poznato, koristice tamo pjevaju uz pratnju rock benda - sumnjičavo je dodala. Poslije, kada sam taj razgovor spomenula gospođi Marli i rekla joj da moja majka i ja nemamo običaj odlaziti u crkvu, rekla mi je da se u gradu poput Welcomea na to ne gleda s odobravanjem i predloţila mi da se pridruţim vjerskoj zajednici Jaganjca Boţjeg, kojoj su pripadali ona i njezin dragi prijatelj Bobby Ray. - Ugođaj je tamo vrlo opušten a ljudi druţeljubivi - rekla je i dodala da nemaju zbor i orguljaša, nego svi pjevaju uz pratnju gitare a po završetku obreda nastavljaju druţenje uz klopu. I to pouzdano najbolju u gradu.

~24~


Majka nije imala ništa protiv da počnem odlaziti u crkvu, no ogradila se da bi ona radije i nadalje ostala ‘nevjernicom’. I tako sam usvojila naviku svake nedjelje u osam ujutro odlaziti k gospođi Marli, gdje bih smazala jaja sa šunkom ili palačinke i potom se s njom i s Bobbyjem Rayem odvezla u crkvu. Budući da nije imala unuke, gospođa Marla odlučila me na neki način posvojiti. A kad je vidjela da mi je jedina pristojna haljina koju sam imala prekratka i preuska, odlučila mi je sašiti novu i rekla mi neka pretraţim kutiju u kojoj je čuvala ostatke tkanina. Nakon sat vremena prekapanja, napokon sam pronašla tkaninu koja mi se svidjela. Crvenu, s uzorkom sitnih bijelih i ţutih cvjetova. Za manje od dva sata gospođa Marla sašila mi je jednostavnu haljinu kratkih rukava i rekla mi neka je isprobam. Pogledavši se u velikom zrcalu na vratima ormara u njezinoj spavaćoj sobi, bila sam i više nego oduševljena. Haljina mi je stajala kao salivena. Lijepo je isticala moje mladalačke obline pa sam u njoj izgledala poput prave djevojke. - Ah, milijun puta vam hvala - uskliknula sam i čvrsto je zagrlila i poljubila. - Puka sitnica - s osmijehom je odvratila. - Ne moţeš u crkvu ići u hlačama. Ako sam mislila da će i moja majka biti jednako oduševljena kad čuje da mi je gospođa Maria sašila haljinu, prevarila sam se. Zapravo, umalo je dobila slom ţivaca. Toliko je glasno urlala kako nam ne treba ničija milostinja i kako bi ljudima bilo bolje da gledaju vlastita posla da je Flip morao pobjeći iz kuće pod izgovorom da ide kupiti nekoliko konzervi piva. Sve moje suze i svi pokušaji da joj objasnim da to nije milostinja nego poklon, neslavno su propali. A kad sam ju podsjetila da mi je doista trebala nova haljina i rekla joj da ću je zadrţati bez obzira na njezino mišljenje, istrgnula mi ju je iz ruke, utrpala je u plastičnu vrećicu i izjurila iz kuće u namjeri da gospođi Marli saspe u lice što misli o njezinu poklonu. Vrijeme do njezina povratka provela sam grcajući u suzama. Bila sam sigurna da će mi zabraniti daljnje druţenje s gospođom Mariom. I da na svijetu nema majke sebičnije od nje, majke čiji je ponos vaţniji od duhovnog razvoja njezine kćeri. Kako je moguće da ne razumije da mi za odlazak u crkvu treba haljina? Zahvaljujući njezinoj tvrdoglavosti i dalje ću morati ţivjeti kao nevjernica. I odreći se najbolje klope u gradu. Ipak, za vrijeme njezina posjeta gospođi Marli dogodilo se nešto neobično jer majka se vratila kući potpuno smirena i očiju crvenih kao da je plakala. - Moţeš zadrţati haljinu, Liberty - rekla je i gurnula mi vrećicu u ruke. - Stavi je u perilicu i dodaj u deterdţent ţlicu sode bikarbone. To će ukloniti smrad cigareta - mirno je izgovorila. - Jesi li... jesi li porazgovarala s gospođom Mariom? -upitala sam. ~25~


- Jesam. Vrlo je draga - s osmijehom je odvratila. - Otkačena ali uistinu draga. - Znači li to da smijem ići s njom u crkvu? Skupila je svoju dugu plavu kosu, svezala je u rep i naslonila se na kuhinjski ormarić. - Sigurna sam da ti to neće škoditi - rekla je i raširila ruke pozivajući me u naručje. - I neće - sloţila sam se i uronila u njezin zagrljaj. Ne postoji ništa bolje od majčina zagrljaja. Poljubila me u tjeme i osmjehnula se. - Imaš kosu na oca - prošaputala je. - Šteta što nisam naslijedila tvoju boju kose - promrmljala sam i duboko udahnula njezin zanosan miris. Mirisala je na crni čaj i puderasti parfem. - Nije - usprotivila se. - Imaš prekrasnu kosu, Liberty. Poţeljela sam dovijeka ostati u njezinu zagrljaju i slušati njezin topao prigušen glas. - Mila, znam da ne razumiješ zašto sam se toliko razljutila zbog haljine. No radi se o tome da... ah, jednostavno nisam mogla podnijeti pomisao da netko misli kako bi ti trebao pomoći jer ja nemam dovoljno novca i... - zašutjela je i bespomoćno slegnula ramenima. Zamalo sam rekla da sam doista trebala tu haljinu no uspjela sam se suzdrţati. - Mislila sam da ti ju je poklonila jer se saţalila nad tobom - nastavila je. - No u međuvremenu sam shvatila da je to učinila samo zato što si joj draga. - Kao da je vaţno zašto mi ju je uopće poklonila - promrmljala sam. Dlanovima je obuhvatila moje lice i zagledala mi se u oči. - Saţaljenje je uvijek usko povezano s prezirom - rekla je. - Upamti to jednom za svagda, Liberty. Prihvatiš li nečiju pomoć ili milostinju, pomiri se s činjenicom da će te taj ubuduće smatrati manje vrijednom. - Što ako mi tuđa pomoć bude neophodna? Odlučno je odmahnula glavom. - Što god da se dogodi, moraš se potruditi vlastitim snagama izvući iz nevolje. Nisi glupa i vjerujem da ćeš se snaći. Doista si pametna, Liberty. Zbog toga sam jako ponosna na tebe rekla je i pomilovala me licu. - Kad odrasteš, potrudi se biti potpuno neovisna. Većina ţena ovisi o tuđoj milosti. Ţelim da budeš potpuno samostalna. - Jesi li ti potpuno samostalna? Naglo je porumenjela i maknula ruke s mojeg lica. -Pokušavam biti - s oklijevanjem je prošaputala i gorko se osmjehnula. ~26~


Malo zatim, dok je pripremila večeru, uputila sam se k gospođi Marli. Iako je bilo već kasno popodne, sunce je uporno prţilo, i kad sam stigla, osjećala sam se posve iscijeđenom. Pokucala sam na vrata, pričekala da me pozove i ušla. Našla sam ju kako sjedi na sofi, nasuprot starog ventilatora koji je sporo miješao vrući ustajali zrak. - Dobra večer, gospođo Marla - pozdravila sam je, glasom punim strahopoštovanja. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je uspjela urazumiti moju svojeglavu majku. Televizor je bio uključen; reporterka je stajala ispred zemljopisne karte neke strane drţave i govorila kako je kraljevska garda uspjela spriječiti Irački napad i omogućiti bijeg članovima kraljevske obitelji i da trenutačno vlada velika zabrinutost za sudbine mnogih Zapadnjaka kojima je onemogućeno napustiti Kuvajt. No, budući da me nije osobito zanimalo što se događa tako daleko od Teksasa, nisam obraćala pozornost na njezine riječi. Umjesto toga, zagledala sam se u okrugli okvir u rukama gospođe Marle. Vezla je goblen s uzorkom velike kriške rajčice. - Znaš li vesti goblen? - upitala me, opazivši da ne skidam pogled s njezinih ruku. - Naţalost, ne znam. - Trebala bi naučiti. Ništa tako dobro ne smiruje ţivce. - Nisam ţivčana - odvratila sam. Rekla je da to dolazi s godinama, pozvala me da sjednem do nje i pokazala mi kako se nit konca provlači kroz kvadratiće. Ruke su joj bile tople a ugodno je mirisala na kekse i duhan. - Vez je dobar onda kada straţnja strana izgleda jednako dobro kao i prednja - rekla je, paţljivo vodeći moju ruku. - Hajde, probaj sama - dodala je. Izvezla sam nekoliko ţarko crvenih niti. - Dobro je - pohvalila me. - Lijepo si to učinila, ni prečvrsto, ni prelabavo. Nastavila sam vesti. Gospođa Marla bila je vrlo strpljiva i nije se ljutila čak ni kad bih pogriješila. Izvezla sam i nekoliko zelenih kvadratića. Gledajući izbliza, činilo se kao da je motiv pun nasumično razbacanih točkica boje. Slika je dobivala smisao tek kad bih podigla glavu i pogledala je u cjelini. Malo zatim, vratila sam joj okvir pa utonula dublje u sofu, prebacila nogu preko noge i obgrlila je rukama. - Gospođo Marla, mogu li vas nešto upitati? - tiho sam prozborila.

~27~


- Naravno - odvratila je. - Ako ţeliš, izuj cipele i podigni noge na sofu. - Da, hvala. Gospođo Marla... što se dogodilo kad je moja mama došla k vama? Jedna od stvari koja mi se kod nje sviđala bila je što je uvijek izravno odgovarala na pitanje. - Bila je prilično ljuta što sam ti sašila haljinu. Rekla sam joj da mi je ţao ako sam ju time na bilo koji način uvrijedila i ponudila joj da sjedne i popije čašu ledenog čaja. Kad smo se upustile u razgovor, shvatila sam da nije problem u toj haljini koju sam ti poklonila. - Nije? - sumnjičavo sam upitala. - Ne, nije. Problem je u tome što joj se sve skupilo i trebao joj je netko kome će se povjeriti. Nije joj lako nositi sav taj teret koji nosi. Bio je to prvi put da sam o majci razgovarala s nekom odraslom osobom. - Kakav teret? - Samohrana je majka. Jasno da joj nije lako. Nema se na koga osloniti. - Ima Flipa. Kratko se nasmijala. - Kakve koristi ima od njega? Istina, njegova glavna preokupacija bila je osigurati si dovoljno limenki piva. Jedino čime se usto bavio bilo je čišćenje puške kojom se povremeno sluţio za gađanje plastičnih flaminga s ostalim muškarcima iz naselja. U biti, njegova uloga u našoj kući bila je dekorativna. - Nikakve - priznala sam. - Ali, i sama to zna. Zašto je onda s njim? - Iz istog razloga zbog kojeg sam ja s Bobbyjem Rayom. Ţeni katkad treba muškarac, neovisno o tome što od njega nema naročite koristi. Onoliko koliko sam poznavala Bobbyja Raya, sviđao mi se. Bio je ljubazan stari gospodin koji je mirisao na mješavinu kolonjske vode i WD-a 40. Formalno, nije ţivio s gospođom Marlom iako je većinu vremena provodio kod nje. Izgledali su poput starog bračnog para i stekla sam dojam da se vole. - Volite li ga, gospođo Marla? Osmjehnula se. - Katkad. Primjerice, kad me odvede na večeru u restoran ili kad mi masira stopala dok nedjeljom uvečer gledamo televiziju. U prosjeku, volim ga barem deset minuta dnevno. - Samo toliko? - Ah, to je doista lijepih deset minuta, dijete drago. Nedugo potom, mama je izbacila Flipa iz kuće. Nikoga to nije iznenadilo. Iako je u okolini u kojoj smo ţivjeli prag tolerancije prema ~28~


budaletinama svih vrsta bio uistinu visok, Flip je bio na glasu kao najveći gubitnik i svi su znali da ga ţena poput moje majke neće dugo trpjeti. Bilo je samo pitanje vremena kad će prevršiti mjeru njezina strpljenja. Sigurna sam da nitko nije mogao ni sanjati da će se to dogoditi zbog emua. Iako Teksas nije domovina te velike ptice, po broju emua koji tu obitavaju, bilo u divljini ili na rančevima, čovjek bi pomislio da jest. Zapravo, ima ih toliko da se Teksas smatra zemljom u kojoj ih ima najviše na svijetu. Počelo je ‘87. kad ih je nekolicina farmera odlučila uzgajati kao zamjenu za junetinu. Nadali su se unosnom poslu a kako je prevladalo mišljenje da će potraţnja za me3som, koţom i uljem od emua znatno porasti, i ostali farmeri počeli su uzgajati emue da bi dobili nove naraštaje emua koje će unovčiti daljnjom prodajom. U jednom trenutku, par odraslih emua na trţištu je dosegao cijenu od gotovo trideset pet tisuća dolara. Poslije, kad se ispostavilo da ljudi na tanjuru umjesto velikog sočnog junećeg odreska ne ţele vidjeti ptičji, većina farmera odustala je od uzgoja i pomirila se s gubitkom investicije. No u vrijeme kada je pomama za tim ptičurinama bila na vrhuncu, često ih se moglo vidjeti na rančevima, a kako to uvijek biva s ţivotinjama koje borave u ograđenom prostoru, pojedine pronađu izlaz. Onoliko koliko sam uspjela saznati, Flip je na emua naletio na nekom uskom seoskom putu, usred ničega, dok se vraćao iz lova na divlje golubove. Sezona lova trajala je od početka rujna do kraja listopada, a ako nisi imao vlastiti komad zemlje, mogao si nekome platiti za dozvolu lova na njegovom polju ţita ili suncokreta. Najbolji komadi zemlje imali su i pojilišta, a golube je bilo najlakše ustrijeliti kad bi sporo slijetali prema vodi. Flipova lovna dozvola majku je koštala sedamdeset pet dolara, no rado ih je izdvojila ako je to značilo da ga par dana neće morati gledati kako se izleţava na kauču. Nadale smo se da će ga moţda posluţiti sreća i da će se vratiti s nekoliko golubova koje bismo mogli ispeći na roštilju, uz slaninu i ljute papričice. Naţalost, Flipova vještina gađanja pokretne mete nije bila vrijedna spomena; umio je dobro gađati samo nepokretne. Vraćajući se kući praznih ruku, s puškom čija je cijev još uvijek bila vruća od cjelodnevnog pucanja, Flip je zaustavio kamionet ispred metar osamdeset visokog emua koji je stajao nasred puta. Pokušao ga je otjerati vikom i trubljenjem, no emu se nije ni pomakao. Jednostavno je nepomično zurio u njega velikim ţutim očima. Nije se pomakao ni kad je Flip s puškom u ruci izašao iz kamioneta i opalio metak u zrak. Vjerojatno je bio preglup da bi se bojao. Gledajući ga, Flip je zacijelo pomislio da izgleda poput golemog pileta na dugim nogama. I zacijelo je zaključio da na njemu ima mnogo više mesa nego u svim golubovima koje je mogao uhvatiti. A za razliku od njih, emu je ~29~


mirno stajao. I tako, u ţelji da dokaţe kako poput svakog pravog muškarca moţe pogoditi ţivu pticu, a ne samo ukrasne vrtne flamingose, Flip je podigao pušku, naciljao i jednim preciznim hicem raznio mu glavu. Kad se zaustavio pred kućom s takvim ulovom u kamionu, zacijelo je očekivao da će biti proglašen pravom junačinom. U trenutku kada sam začula poznati zvuk njegova kamioneta, sjedila sam u boravku čitajući knjigu. Brzo sam izašla iz kuće u namjeri da provjerim je li što ulovio. Vidjevši kako su mu traperice i košulja umrljane krvlju, istinski sam se začudila. Izgledao je kao da se vratio sa svinjokolje a ne lova na golubove. A kad mi je pogled pao na golemo pernato tijelo u kamionetu, moje je čuđenje još i poraslo. - Pogledaj - ponosno je rekao, mahnuvši rukom prema prostoru iza kabine. - Što je to? - zaprepašteno sam upitala i poţurila prema kamionetu. Ponosno se isprsio. - Ustrijelio sam noja. Miris svjeţe krvi ispunio je zrak, pa sam s gađenjem naškubila nos. Mislim da to nije noj, Flipe - rekla sam. - Nego emu. - To je jedno te isto - nehajno je odvratio i široko se osmjehnuo kad je na vratima ugledao moju majku. - Hej, mila... dođi pogledati što je tatica ulovio. Nikad u ţivotu nisam ju vidjela tako zaprepaštenu. - Dovraga promrsila je. - Gdje si ustrijelio tog emua? - Na putu - ponosno je odvratio, ne shvaćajući da nije zadivljena nego zgroţena. - Večeras ćemo imati pravu gozbu. Priča se da mu je meso poput junećeg. - Sve što znam jest da taj komad mesa vrijedi najmanje petnaest tisuća dolara - rekla je i poloţila ruku na srce. Nisam uspjela pregristi jezik. - Ne više - rekla sam. - Taj emu pripada nekome - promrsila je mama prostrijelivši Flipa pogledom. - A ti si ga ustrijelio. - Ne brini, nitko to neće saznati - odvratio je. - Hajde, mila, pridrţi mi vrata. Unijet ću ga u kuću i rasjeći ga. - Ne, nećeš ga unijeti u kuću, glupane jedan! Nosi ga odavde. Smjesta! U protivnom ćemo oboje završiti u zatvoru. Zapanjeno se zagledao u nju. Očito nije mogao vjerovati da nije nimalo oduševljena njegovim poklonom. Shvativši da se sprema oluja, hitro sam se povukla u udaljeni dio dvorišta. Kao što sam i pretpostavila, majka se strašno razljutila. Na sav glas urlala je da je prevršio svaku mjeru i da više

~30~


neće trpjeti njegove gluposti. Zacijelo ju je čulo cijelo naselje. Odmah potom odjurila je u kuću i kroz otvorena vrata počela bacati u dvorište njegove traperice, čizme i donje rublje. - Kupi prnje i gubi se odavde - povikala je. - Mene zoveš ludim? - povikao je Flip. - Pogledaj sebe, ţeno! Prestani bacati moje stvari... hej, čuješ li što ti govorim? Prekini s tim! Umjesto odgovora kroz vrata je doletjela hrpa majica i časopisa pa kao posljednji dokaz da je njegovom ţivotu u dokolici došao kraj, i navlaka za hlađenje boca piva od pjenastog neoprena. Glasno psujući i škrgućući zubima od ljutnje, Flip je počeo skupljati stvari i bacati ih u kamionet. Desetak minuta poslije, sjeo je za volan, raspalio po gasu i nestao s vidika. Jedino što je ostalo iza njega bio je obezglavljeni emu, kojeg je bacio pred naša vrata. - Kojeg li kretena - promrmljala je majka. Lice joj je bilo rumeno od srdţbe i teško je disala. - Trebala sam ga se odavno riješiti... zaboga, emu... Poţurila sam k njoj. - Je li zauvijek otišao? - upitala sam. - Da - izlanula je. Dugi trenutak zurila sam u golemo ptičje truplo. - Što ćemo s njim? - Nemam pojma - rekla je i zdvojno provukla prste kroz raskuštranu kosu. - Moramo ga se riješiti. Ta ptičurina nekome vrijedi čitavo bogatstvo... a ja ne mislim platiti štetu. - Trebalo bi ju pojesti - rekla sam. Odmahnula je glavom. - Zaboravi. Nemam namjeru na taj način rješavati se dokaza. Ponovno sam se zagledala u emua. Odjednom, sinulo mi je tko bi mogao na taj način ukloniti dokazni materijal - Catesovi - uskliknula sam. Nekoliko trenutaka zurila je u mene a zatim se široko osmjehnula. - U pravu si. Pođi po Hardyja. Poslije sam čula da već odavno nisu tako dobro jeli. I to danima. Na njihovom stolu redali su se odresci od emua, gulaš od emua, sendviči od emua, chili con carne od emua. Hardy je ptičurinu odnio k mesaru Earlu koji ju je uz obećanje da će drţati jezik za zubima razrezao u cijelu lepezu krasnih komada mesa. Gospođa Judie poslala je majci i meni sloţenac od emua ispečen u vatrostalnoj posudi. Na moje čuđenje, prilično dobro joj je uspio. No majka je oklijevala kušati ga. Pogleda uperena u moj tanjur odjednom je pozelenjela pa naglo ustala i odjurila u kupaonicu.

~31~


Začuvši da povraća, obuzelo me grizodušje. - Jesi li dobro? - zabrinuto sam upitala pokucavši na vrata. - Oprosti, neću više jesti taj sloţenac ako ti se toliko gadi. Bacit ću ga... - Nije zbog sloţenca - promuklim glasom je odvratila pa isprala grlo vodicom za usta. - Što ti je? Jesi li pokvarila ţeludac? - A-a - promrmljala je, otvorila slavinu i počela prati zube. - Moţda si pobrala neki virus ili... - Pričat ćemo o tome poslije, mila. Moţeš li me malo ostaviti samu? upitala je pa dvaput pljunula i počela ispirati usta. - U redu - rekla sam i udaljila se. Bila sam prilično zbunjena kad sam shvatila da je gospođa Marla prva saznala da je moja majka trudna, čak i prije mene. Iako nisu bile nimalo slične, brzo su se zbliţile. Izgledale su poput labuda u društvu s crvenoglavim djetlićem, no obje su imale čvrstu osobnost. Pripadale su skupini odlučnih ţena spremnih platiti cijenu vlastite nezavisnosti. Saznala sam da je majka trudna iz ulomaka njezina razgovora s gospođom Marlom. Jedne večeri, dok sam sjedila pred televizorom u boravku i jela Marlin sočan kolač od marelice, do mojeg uha je iz smjera kuhinje doprlo nekoliko znakovitih riječi. - ... ne vidim zašto bi trebao znati - rekla je moja majka. - Ali, bio bi red da ti pomogne... - Ah, ne - usprotivila se majka. - To je moj problem, nema on ništa s tim - prošaputala je. - Neće ti biti lako. - Znam. Ali imam kamo poći ako upadnem u nevolje. Hitro sam zbrojila dva i dva. Naravno, bilo je znakova. Patila je od mučnina i u tjedan dana bila je na pregledu kod dva liječnika. Moja ţelja za sestrom ili bratom napokon će se ispuniti. Grlo mi se stegnulo od ganuća a oči ispunile suzama radosnicama. Poţeljela sam skakati od sreće, no umjesto toga, posve sam se umirila i naćulila uši. Mora da je moje uzbuđenje nekako doprlo do nje, jer majka je naglo zašutjela u ušla u boravak. - Liberty, vrijeme ti je za kupanje - nehajno je izgovorila. - Već sam se okupala - pobunila sam se. - Onda idi u svoju sobu i čitaj nešto prije spavanja. Hajde. Nevoljko sam ustala i udaljila se. Tisuću pitanja vrtjelo mi se po glavi. Što je mislila kad je rekla da ima kamo otići? Moţda k nekom bivšem

~32~


dečku? Ili k nekome od svoje obitelji? Nisam imala pojma, no bila sam sigurna da to ima veze s ţivotom koji je vodila prije mojeg rođenja. Kad odrastem, potrudit ću se saznati sve o tome, samoj sebi sam obećala. U danima koji su uslijedili strpljivo sam čekala da me izvijesti da ću dobiti brata ili sestru, no kad ni nakon šest tjedana nije rekla ni riječ, odlučila sam stvar istjerati na čistac. Upravo smo u njezinoj srebrnoj Hondi Civic, koju je vozila otkad znam za sebe, pošle u kupnju namirnica. Nedavno ju je dala prelakirati i promijeniti presvlake na sjedalima pa je izgledala kao nova. Usto, kupila mi je novu odjeću, stalak za kišobrane, garnituru od ratana za trijem i novi televizor. Rekla je da je taj mjesec dobila bonus na plaću. Navikla sam na takva objašnjenja. Kad god bismo bile u oskudici, odnekud bi kapnuo novac. Bonus na plaću, manji dobitak na lotu ili izvjesna svota novca od nekog daljnjeg rođaka koji je se sjetio kad je pisao oporuku. Nikada nisam s njom otvoreno razgovarala o tome, no opazila sam da nam se standard znatno popravlja nakon njezinih tajanstvenih nestanaka. Svakih nekoliko mjeseci, moţda dvaput godišnje, ostavila bi me kod susjeda na dan ili dva. Po njezinu povratku, hladnjak i smočnica ponovno su bili dupkom puni, računi plaćeni i općenito smo lagodnije ţivjeli. - Mama, trudna si, zar ne? - upitala sam, zagledavši se u njezin oštar profil. Zapanjeno me je pogledala a automobil je naglo skrenuo u stranu. Brzo ga je ispravila i pogleda uperena u cestu čvrsto stisnula volan. - Zaboga, zamalo smo sletjele s ceste. - Jesi li? - ustrajala sam. Dugi trenutak je šutjela a kad je napokon progovorila, zvučala je prilično smeteno. - Da, Liberty. Jesam. - Je li dječak ili djevojčica? - Nisam još saznala. - Hoće li to biti samo naše dijete? Ili ćemo ga dijeliti s Flipom? - Ne, biti će samo naše. Kratko sam kimnula i zavalila se dublje u sjedalo. - Liberty - nesigurno je započela majka i kratko me pogledala pa svrnula pogled na cestu. - S dolaskom djeteta, naš ţivot uvelike će se promijeniti. Morati ćemo podnijeti izvjesne ţrtve. Ţao mi je, nisam to planirala. - Ne brini, svjesna sam što nas čeka.

~33~


- Doista? - upitala se i kiselo se osmjehnula. - Nisam sigurna da ja jesam. - Jesi li već smislila kako će se zvati? - Ne, nisam još o tome razmišljala. - Moramo nabaviti knjigu dječjih imena - rekla sam, odlučivši da ću pročitati svako predloţeno ime. Moj brat ili sestra ne mogu imati obično ime. Nego glasovito, poput imena nekog od glavnih likova iz Shakespeareovih djela, jer jedino takvo ime moći će u potpunosti izraziti njegovu ili njezinu osobitost. - Nisam očekivala da ćeš tu novost tako dobro primiti -rekla je mama. - Veselim se što ću dobiti brata ili sestru - odvratila sam. - Jako. - Zašto? - Jer više neću biti sama na svijetu. Skrenuli smo na parkiralište pa produţili niz red od sunca ugrijanih automobila do prvog slobodnog mjesta. Ugasivši motor, mama se zagledala u mene dugim tuţnim pogledom pa polako podigla ruku i pomilovala me po kosi. Poţeljela sam se stisnuti uz nju, no znala sam da nije ljubitelj čestih prisnih dodira pa sam se odlučila suzdrţati. - Sve dok imaš mene, nisi sama na svijetu - rekla je. - Znam da nisam. Ali svi moji prijatelji imaju braću i sestre. Uvijek mi je bilo ţao što ja nemam nikoga s kim bih se igrala i koga bih čuvala. Biti ću odlična dadilja. I to besplatna. Time sam zaradila još jedno milovanje po kosi a zatim smo bez riječi izašle iz automobila.

~34~


ČETVRTO POGLAVLJE

P

očetkom školske godine otkrila sam da je mojem stilu odijevanja nuţna hitna intervencija. Sve što sam imala bila je hrpa pohabanih i iznošenih majica i traperica u kojima sam, kako je mama s gnušanjem izjavila, djelovala dopadljivo poput kante za smeće. Budući da sam se očajnički ţeljela uklopiti među svoje vršnjakinje, zamolila sam ju da me povede do najbliţe robne kuće, gdje mi je kupila nekoliko dugih majica bez rukava i tunika od gaze, heklani pulover, suknju duţine do gleţnjeva, par nezgrapnih martensica i odrpani par traperica od čije cijene joj se zavrtjelo u glavi. - Šezdeset dolara za nešto podrapano? - zapanjeno je upitala no ipak nije odbila dati novac za takvo što. Srednja škola u Welcomeu imala je ukupno stotinjak polaznika, a cijeli grad bio je lud za američkim nogometom. Činilo se da petkom uvečer nitko nema pametnija posla od gledanja utakmica i navijanja za Pantere. Majke, sestre i djevojke bojale su se i trepnuti da im slučajno ne bi promakao neki sjajan manevar njihovih junaka, neovisno o tomu što bi se takvi okršaji izvan stadiona smatrali pokušajem ubojstva. Većini igrača slava postignuta u lokalnom klubu predstavljala je ispunjenje njihovih najvećih snova. Građani su se prema njima odnosili kao prema slavnim osobama, a od njihovog trenera nitko nije traţio dokumente kojima bi potvrdio identitet kad bi ispisao ček. Obzirom da je većina novca iz godišnjeg školskog proračuna odlazila na poticanje športskih aktivnosti, knjiţnica je bila takva kakva jest. To je bilo mjesto na kojem sam provodila većinu slobodnog vremena. Nije mi bilo ni na kraj pameti pokušati se ugurati među navijačice. Osim što sam to samo po sebi drţala glupim, nisam se mogla načuditi ludim roditeljima koji su u pravilu bili spremni iskoristiti sve moguće veze i poznanstva te pritom potrošiti podosta novca kako bi svoje kćeri ugurali u ekipu. Srećom, brzo sam se sprijateljila s tri cure koje nisu pripadale nijednoj od popularnih grupica. Redovito smo se viđale u domu neke od nas gdje bi provodile vrijeme šminkajući se i isprobavajući odjeću. Također, odlučile smo uštedjeti novac za glačalo za kosu. Kao poklon za petnaesti rođendan majka mi je dopustila naručiti kontaktne leće. Bila sam prilično oduševljena što više ne moram gledati svijet kroz debela stakla u teškim okvirima. Kako bismo proslavile tu promjenu, Lucy Reyes, moja najbolja prijateljica, rekla je da će mi počupati obrve. Lucy je bila vitka tamnokosa Portugalka koja je u pauzama između školskih satova oboţavala listati modne časopise. U skladu s tim, fanatično je slijedila modne trendove.

~35~


- Obrve mi baš i nisu tako strašno guste da bi ih trebalo čupati pobunila sam se, zabrinuto promatrajući kako iz kozmetičke torbice vadi škarice, pincetu i gore od svega, hladni gel. - Ţeliš li da ti doista kaţem što mislim o tome? - upitala je. - Zapravo ne. Naredila mi je da sjednem u kičastu stolicu kraj njezinog toaletnog stolića i počela čupati dlačice između mojih obrva. Obzirom na općepoznatu činjenicu da cura spojenih obrva ne moţe imati sretan ţivot, nije mi preostalo drugo nego da se pomirim sa sudbinom i pouzdam se u Lucynu vještinu. Slučajno ili ne, no dan potom, kad sam srela Hardyja Caterasa, morala sam priznati da je Lucy bila u pravu po pitanju vaţnosti oblikovanja obrva. Upravo sam na pustom košarkaškom igralištu vjeţbala ubacivanje lopte u koš, iz jednostavnog razloga što se tijekom satova tjelesnog odgoja ispostavilo da ne znam izvesti slobodno bacanje. Toliko loše sam igrala košarku da se djevojke iz mog razreda nisu mogle dogovoriti koja će me skupina uzeti kao suigračicu. Nisam ih zbog toga krivila - nekoga poput mene ni ja ne bih htjela u svojoj ekipi. A budući da će se košarka igrati na otvorenom igralištu barem do sredine studenog, preostalo mi je potruditi se izbrusiti tu vještinu ili se pomiriti s javnom blamaţom. Iako je stigla jesen, sunce je još uvijek prţilo. Topli dani i hladne noći jamčili su da će dinje te godine biti osobito zrele i slatke. Nakon pet minuta vjeţbanja slobodnog bacanja, bila sam oblivena znojem i prekrivena prašinom koja se dizala s asfalta pri svakom udaru lopte o njega. Na cijelome svijetu nema prljavštine koja se brţe i lakše lijepi o čovjeka od teksaške crvene glinene prašine. Tijekom sušnih razdoblja vjetar je posvuda raznosi, a kad dospije u usta, prepoznatljiva je po slatkastom okusu. Moţeš tjedan dana namakati sokne u vodi, a crvenilo ipak neće izaći iz njih. Dok sam lupala loptom o zemlju, trudeći se uskladiti rad ruku i nogu, iza leđa sam začula Hardyjev nehajan komentar. - Nikad u ţivotu nisam vidio lošije izvedeno slobodno bacanje. Zadihana, naslonila sam loptu o kuk, okrenula se i odmaknula pramen kose koji se izvukao iz konjskog repa i pao mi preko oka. Malo je ljudi koji kritiku mogu izreći na prijateljski način, a Hardy je bio jedan od njih. Širok vragolast osmijeh, u kojem nije bilo ni trunke zajedljivosti, nesumnjivo je tome uvelike pridonio. Na sebi je imao traperice i bijelu majicu otparanih rukava, a bio je jednako prašnjav i znojan poput mene. Glava mu je bila pokrivena kaubojskim šeširom koji je nekad bio

~36~


bijel s sada je poprimio sivkasto maslinastu boju. Pod njegovim pogledom leptirići su mi zaplesali u ţelucu. - Imaš li kakav pametan savjet? - upitala sam. Na trenutak se oštro zagledao u mene. - Liberty, jesi li to ti? - začuđeno je upitao. Dakle, prepoznao me tek kad sam progovorila. Doista je nevjerojatno koliko ti čupanje obrva moţe promijeniti izgled. Morala sam se prilično potruditi da ne prasnem u smijeh. - Naravno da sam to ja - nehajno sam odvratila. - Tko bi drugi bio? - Dovraga, ne znam - rekao je i oprezno mi prišao kao da sam nekakav krhki predmet koji bi se mogao srušiti i raspasti u stotinu komadića, ne bude li pazio. U biti, tako sam se i osjećala. - Gdje su ti naočale? - Zamijenila sam ih lećama. Sunce se sakrilo iza njegovih širokih ramena. - Imaš zelene oči smeteno je izgovorio. Zagledala sam se u njegovo od sunca preplanulo lice. Stojeći mu tako blizu, mogla sam osjetiti slankasti miris njegova znoja. Nesvjesno, čvršće sam stisnula loptu. Jer Hardy me je gledao kao da me nikada dotad nije vidio. Činilo se kao da je vrijeme prestalo teći, kao da se sve oko nas istopilo. - Loša sam u košarci. Zapravo, najgora u školi - rekla sam. - Moţda i u cijelom Teksasu. Jednostavno ne mogu ubaciti loptu kroz tu stvar. - Kroz obruč? - Da, kroz obruč. Dugi trenutak bez riječi je zurio u mene a zatim se sporo osmjehnuo. Moţda bih ti mogao udijeliti poneki koristan savjet. Ako ti i ne pomogne, neće škoditi. Ionako ne moţe biti gore nego što već jest. - Meksikanci su antitalenti za košarku - rekla sam. - Očito sam ţrtva svog nasljeđa. Polako je uzeo loptu iz mojih ruku, nekoliko puta njome udario o zemlju pa skočio i glatko ubacio loptu u koš. Znala sam da je to izveo kako bi se napravio vaţan. A kad me pogledao s izrazom iščekivanja u očima, glasno sam se nasmijala i u nevjerici odmahnula glavom. - Očekuješ li moţda da ti zaplješćem? Pokupio je loptu i široko se osmjehnuo. - Bilo bi to lijepo od tebe. - Odlično si to izveo - pohvalila sam ga.

~37~


Skinuo je šešir i odbacio ga na rub igrališta. - Otkud bismo počeli? upitao je. Opasno pitanje, pomislila sam. Kao i uvijek kad bih se našla u njegovoj blizini, mozak mi se isključio a disanje se naglo ubrzalo. - Slobodno bacanje -izlanula sam. - U redu - rekao je i pozvao me da stanem ispred bijele crte koja se činila beskrajno daleko od koša. - Nikada mi to neće uspjeti - promrmljala sam, kad mi je gurnuo loptu u ruke. - Preteška je. Ne mogu je baciti toliko visoko i daleko. - Za to ti ne treba snaga nego vještina. Svij koljena, razdvoji stopala do širine ramena i onda... hej, dovraga... ako tako drţiš loptu, jasno da ne moţeš pogoditi koš. - Otkud bih mogla znati kako treba drţati loptu? - pobunila sam se. Slegnuo je ramenima. - U redu, pokazat ću ti - rekao je i namjestio mi ruke u pravilan poloţaj. Nokti su mu bili kratko podrezani a dlanovi grubi. Radničke ruke, pomislila sam. - Hajde, svij koljena a zatim ih izravnaj i lagano baci loptu prema košu. Ciljaj u četverokut. Jesi li shvatila? - Jesam - odvratila sam i svom snagom ispucala loptu prema košu. Odbila se od ruba ploče i završila na rubu igrališta gdje je nasmrt prepala pasanca koji je izašao iz svoje rupe kako bi istraţio Hardyjev šešir. Hardy je pošao po loptu i dobacio mi je. - Previše se trudiš - rekao je. - Opusti se. Hajde, pokušaj ponovno. Postavi se u poloţaj za bacanje. Lijevom rukom pridrţi loptu, a desnom... - naglo je zašutio i glasno se nasmijao. - Dovraga, ne tako. Ošinula sam ga pogledom. - Gle, znam da mi ţeliš pomoći ali... - U redu. U redu - brzo je izgovorio i naglo se uozbiljio. -Hajde, probajmo zajedno - dodao je, stao iza mene i stavio ruke preko mojih. Prsa su mu bila priljubljena uz moja leđa, a na vratu sam osjećala njegov vreli dah. Cijelim mojim tijelom prostrujala je neopisiva toplina. Kratko sam zatvorila oči i duboko udahnula u pokušaju da se priberem. - Polako - promrmljao je. - Desnom rukom podigni loptu malo iznad glave. Lijeva ti sluţi za pridrţavanje. Lopta se ispušta iz ruke nakon što dlanom napraviš pokret prema dolje. Ovako. A moţeš ju i zavrtjeti unazad. Ovako. Promatrajući njegove ruke na mojima shvatila sam da nam je koţa gotovo iste boje. Doduše, njegova je bila preplanula od sunca, a moja

~38~


prirodno takva. - Zajedno ćemo je ispucati, tako da stekneš osjećaj za pokret. Svij koljena i gledaj u ploču. Ni uz najbolju volju nisam mogla razmišljati. Moj dah, otkucaji moga srca i svi moji pokreti, bili su u potpunosti usklađeni s njegovim. Trenutak potom, ispucala sam loptu. Udarila je u obruč, no obzirom da je to bilo najbolje što sam ikada uspjela postići, bila sam posve zadovoljna. I Hardy je tako mislio. - To je već puno bolje - s osmijehom je rekao. Bit će nešto od tebe, malecka. - Malecka? Nisam puno mlađa od tebe - pobunila sam se. - Još si dijete. Kladim se da se nikada nisi ljubila s dečkom. Prilično me pogodilo što me smatra djetetom. - Otkud bi ti to mogao znati? Nemoj mi reći da ti je dovoljno da me pogledaš. Jasno da sam se ljubila s dečkima. Puno puta. - Iskreno, iznenadio bih se da si to učinila i jednom. Iz dna duše poţeljela sam mu odbrusiti neka se u tom slučaju pripremi na iznenađenje i poljubiti ga tako da mu se zavrti u glavi. Naţalost, nisam imala hrabrosti takvo što provesti u djelo. Prvo, Hardy je bio puno viši od mene pa čak i kad bih stala na prste ne bih mogla doseći njegove usnice. Drugo, nedostajalo mi je iskustva. Nisam imala pojma o ljubljenju. Što kad nam se usnice spoje? Treba li ih odmah razdvojiti? I što s jezikom? Kada zatvoriti oči? Pravo rečeno, nije mi smetalo što Hardy moje nespretne pokušaje da ubacim loptu u koš drţi duhovitim... hm, barem ne jako... no ako bi se nasmijao kad bi otkrio da se ne znam ljubiti, umrla bih od srama. I zato mi nije preostalo drugo nego dostojanstveno se povući. - Ljuto se varaš ako misliš da znaš sve o meni - promrmljala sam i otišla po loptu. Lucy Reyes predloţila mi je da odem na šišanje kod Bowiea, vlasnika popularnog frizerskog salona u Houstonu, koji šiša nju i njezinu majku. Upozorila me da je skup, no nakon što me ošiša, moţda bih u Welcomeu mogla pronaći nekoga tko bi mi samo odrţavao frizuru. Mama nije imala ništa protiv no rekla je da dio novca moram sama zaraditi. Nakon što sam tri tjedna čuvala djecu u susjedstvu i šparala svaki zarađeni peni, došao je dan da nas Lucyna majka poveze u Houston, u bijelom cadillacu s crnim sjedalima, kazetofonom i prozorima koji su se spuštali pritiskom na tipku. Reyesovi su po Welcomeškim mjerilima bili prilično dobrostojeći, ponajviše zahvaljujući zalagaonici koju su vodili njezin otac, stariji brat i stric. Oduvijek sam mislila da u zalagaonice zalaze samo propalice i očajnici, no Lucy me uvjerila da i savršeno pristojni ljudi nerijetko traţe pozajmice. Jednog dana, poslije škole, povela me tamo. Police su bile nakrcane puškama, pištoljima, lovačkim noţevima, mikrovalnim pećnicama

~39~


i televizorima. Na moje veliko zadovoljstvo, Lucyna majka dopustila mi je da isprobam neke od zlatnih prstena koji su stajali na podlogama od baršuna u ostakljenom pultu... bilo ih je na stotine, urešenih svim postojećim vrstama blistavih kamenčića. - Prilično dobro zarađujemo na propalim zarukama - s osmijehom je objasnila, izvukavši iz ladice podlogu s dijamantnim prstenima. Sviđao mi se njezin izraziti portugalski naglasak. - Ah, nije li to tuţno? - upitala sam. - Nimalo - odvratila je i rekla da je prevarenoj zaručnici puno pametnije prodati zaručnički prsten nego ga vratiti bitangi koja ju je razočarala. Tako će mu najbolje vratiti milo za drago i pritom nešto zaraditi - odlučno je dodala. Obzirom da je posao cvao, Lucy i njezina majka mogle su si priuštiti odlaske u Houston na šišanje, manikuru i kupnju odjeće u trgovačkim centrima poput Gallerie. Nikad dotad nisam bila na mjestu poput tog, prepunom luksuznih trgovina i restorana. Bowieov frizerski salon nalazio se u najotmjenijem djelu, s pogledom na Westheimer Road. Jedva sam prikrila zaprepaštenje kad je Lucyna majka na parkiralištu pred salonom pruţila ključeve posluţitelju. Nebesa, nikada ne bih pomislila da postoji frizer koji plaća momka da njegovim mušterijama parkira auto. Salon je bio prepun zrcala a zrak ispunjen mirisom boja za kosu i kemikalija za trajnu ondulaciju. Sve se sjajilo od kromiranih predmeta, četki i sušila za kosu, a stolići i police bili su krcati proizvodima za njegu kose. Vlasnik, muškarac tridesetih godina, imao je dugu plavu kovrčavu kosu, što je - obzirom na činjenicu da je ţivio u Teksasu, značilo da je vraški hrabar. Izuzev toga, nije djelovao nimalo ţenskasto. Upravo suprotno, bio je visok i mišićav a na sebi je imao crne traperice, crne koţnate čizme, bijelu traper košulju i bolo kravatu, crnu tanku vrpcu od brušene koţe, stegnutu ovalnom tirkiznom kopčom. - Hajdemo malo pogledati lakove za nokte - predloţila mi je Lucy dok smo sjedile u udobnim crnim naslonjačima u čekaonici. Šutke sam odmahnula glavom, jer sve što sam tog trenutka ţeljela bilo je upiti u sebe ugođaj tog - kako sam tada mislila, najljepšeg salona na svijetu. Poslije ću otkriti da postoje i mnogo otmjeniji frizerski saloni, no tada sam bila istinski očarana svime u što bih pogledala. Frizerke su baratale uvijačima, četkama i sušilima za kosu vješto poput čarobnjaka, a pogled na kromirane police prepune losiona, šampona, balzama i parfema u predivnim bočicama, doslovce me ostavio bez riječi. Pred mojim očima, ţene su doţivljavale čudesnu preobrazbu; izlazile su iz salona s frizurama kakve sam dotad vidjela samo na stranicama modnih magazina. Dok je Lucyna majka bila na manikuri, a Lucy razgledavala kozmetiku, djevojka u crno bijeloj odjevnoj kombinaciji došla je po mene i ~40~


povela me k Bowieu na konzultacije. - Dopusti mu da učini što god ţeli savjetovala mi je. - Pravi je genij. - Moja majka rekla je da mu ne dopustim da me previše ošiša i... započela sam, no mlada pomoćnica već se udaljila. Trenutak potom, Bowie se pojavio preda mnom i pruţio mi ruku. Umjetnički tip, zaključila sam, promatrajući njegove ruke urešene zlatnim i srebrnim prstenjem s draguljima. Nedvojbeno je bio karizmatičan. Pomoćnica me odjenula u svileni crni ogrtač, oprala mi kosu skupim šamponom zanosnog mirisa i povela do stolca kraj kojeg je Bowie mirno stajao sa škarama u ruci. Narednih pola sata posvetio se šišanju, okrećući mi glavu u svim mogućim smjerovima. Suvišno za reći, ali od toliko dizanja i spuštanja glave osjećala sam se poput glupave PEZ figurice. Cijelo to vrijeme Bowie nije rekao ni riječ, jedino bi katkad prekinuo sisanje i pozorno se zagledao u mene. Završivši, pričekao je da pomoćnica pomete pod pa uzeo sušilo i bacio se na friziranje, vješto mi isteţući i uvijajući pramenove oko okrugle četke. Najzad, poprskao mi je kosu s malo laka i teatralno okrenuo stolac prema zrcalu. Jedva sam mogla vjerovati vlastitim očima. Umjesto gomile zamršenih kovrča imala sam duge i ravne, stepenasto šišane pramenove, duţine do ramena. - Ah - zadivljeno sam izgovorila, promatrajući kako se presijavaju pod svjetlom. Bowie je provukao prste kroz pramenove na mojem zatiljku, kratko ih raskuštrao i zadovoljno se osmjehnuo. - Krasno - rekao je. - Uspješna preobrazba, zar ne? Shirlene će te sada našminkati. Inače to naplaćujem, no shvati to kao poklon -dodao je i udaljio se prije nego što sam mu stigla zahvaliti. Shirlene me povela do stolca kraj kojeg je stajao visok stakleni stolić s šminkom i kozmetičkim priborom. - Imaš lijepu koţu - rekla je, zagledavši se u mene. - Prava si sretnica. Pokazat ću ti kako se moţeš našminkati u roku od pet minuta. Na moj upit mogu li našminkati usnice tako da izgledaju manje i tanje, glasno se nasmijala. - Ah, draga, vjeruj mi, ne ţeliš male i tanke usnice. Imaš usnice poput Kimorinih. Savršene su. - Tko je Kimora? Bacila mi je u krilo časopis na čijoj je naslovnici bila fotografija prekrasne tamnopute djevojke, dugih ruku i nogu, kosih očiju i punih srcolikih usnica. - Novi Chanelov model - rekla je. - Moţeš li vjerovati da joj je samo četrnaest godina? Govori se da će tijekom devedesetih biti jedna od najbolje plaćenih manekenki.

~41~


Doista, bila je velika novost da tamnoputa djevojka poput nje moţe postati manekenkom glasovite modne kuće čije su kreacije na revijama uvijek nosile mršave bijelkinje. Shirlene mi je obrubila usnice tamno roza olovkom, namazala ih malo svjetlijim ruţem, narumenila mi obraze, namazala trepavice maskarom i gurnula mi zrcalo u ruke. Bila sam istinski zaprepaštena svojom preobrazbom. Izgledala sam fantastično. Ne onako kako sam oduvijek ţudjela izgledati, nego lijepo i privlačno na drugačiji način. Očajavala sam što se nikada neću pretvoriti u plavušu s plavim očima a pritom nisam imala pojma da boja moje puti, kose i očiju ima svojih prednosti. Prvi put u ţivotu bila sam posve zadovoljna svojim izgledom. Vidjevši kako me Lucy i njezina majka zaprepašteno promatraju, brzo sam rukama pokrila lice. - Moj boţe... ovo je... ovo je... - promucala je Lucy. - Makni ruke. Ah, izgledaš fantastično - oduševljeno je uskliknula. - Bit ćeš najzgodnija cura u školi. - Ne pretjeruj - tiho sam odvratila i porumenjela do korjena kose. Nisam mogla ni sanjati da bih mogla tako dobro izgledati, no to me više zbunilo nego uzbudilo. - Hvala ti -prošaputala sam, zagledavši se u njezine blistave oči. - Drago mi je što si zadovoljna - odvratila je i njeţno mi stisnula ruku. Ne budi toliko nervozna. To si još uvijek ti, ludice. Ti, i nitko drugi.

~42~


PETO POGLAVLJE

D

oista je iznenađujuće kako se ljudi počnu drugačije odnositi prema vama kad promijenite frizuru ili stil odijevanja. Odjednom, svi su me počeli primjećivati. Dečki su otvoreno zurili u mene i okretali za mnom dok bih hodala školskim hodnicima. Zastali bi da popričaju sa mnom dok bih otključavala svoj ormarić, trudili se sjesti kraj mene na izbornoj nastavi ili u blagovaonici, za vrijeme ručka. Na moje čuđenje, naglo su se prisjetili mojeg imena. U društvu cura, oduvijek sam bila poznata po brzom jeziku, no kad bih trebala reći nešto pametno u društvu nekog dečka, zijevala bih poput ribe. Bilo bi za očekivati da će ih moja srameţljivost obeshrabriti u ţelji da mi pokušaju zakazati sudar, ali nije. Počela sam se viđati s Gillom Minceyem, pjegavim vršnjakom koji mi se činio najbezazleniji od svih. Bio je samo nekoliko centimetara viši od mene, a zajedno smo pohađali satove geoznanosti. Kada je trebalo napisati rad o fitoekstrakciji - uporabi biljaka u cilju uklanjanja teških metala iz zemlje, Gill je predloţio da učimo kod njega. Minceyevi su ţivjeli staroj ali lijepo obnovljenoj i uređenoj kući viktorijanskog stila, s nadasve maštovito projektiranim interijerom. Jednog dana, nagnuo se preko hrpe knjiga iz vrtlarstva, kemije i bioinţenjeringa pa spustio malen poljubac na moje usnice. Istog trenutka se povukao kako bi provjerio moju reakciju. Osmjehnula sam se pa me je ponovno poljubio. Iako nisam sanjarila o ljubljenju s njim, popustila sam pred iskušenjem i zagrlila ga oko mršavih ramena. Nastavili smo se nalaziti kod njega, a kad ne bismo učili, vrijeme bismo kratili razgovorom, izjedanjem pizze i ljubljenjem. Od prvog trenutka znala sam da se nikada neću zaljubiti u njega. Mora da je Gill to naslutio, jer nikada nije pokušao ništa više od toga. Šteta što me nije osobito privlačio. Voljela bih da je drag i stidljiv dečko poput njega osvojio posebno mjesto u mojem srcu. Naţalost, to se nije dogodilo. Poslije, otkrila sam da katkad dobijemo ono za čime ţudimo, no ne na način koji priţeljkujemo. Ako bih tijekom trudnoće trebala prolaziti isto što i moja majka, odlučila sam da nikada neću imati djecu. Tvrdila je da se odlično osjećala dok je mene nosila i da se ovoga puta zacijelo radi o dječaku jer ovoga puta bilo joj je puno teţe. Moţda je tako loše podnosila trudnoću i zato što više nije bila tako mlada, no kako god bilo, njezino tijelo bunilo se protiv djeteta u njezinoj utrobi kao protiv nekog nepoţeljnog stanara. Jedva se uspijevala prisiliti išta staviti u usta. I stalno je bila natečena poput bundeve.

~43~


Hormoni su joj divljali i od jutra do mraka bila je ţivčana. Sve joj je smetalo i nije bilo načina da joj ugodim. Posudila sam iz knjiţnice nekoliko knjiga o trudnoći i u namjeri da ju utješim pročitala joj sve što sam smatrala vaţnim. Pročitala sam joj i izvješće iz novog broja Ţurnala za ginekologiju i porodiljstvo, u kojem je pisalo da su jutarnje mučnine dobre za dijete. - Jesi li čula što sam ti upravo pročitala? - upitala sam. -Jutarnje mučnine pomaţu u regulaciji inzulina i usporavaju metabolizam sagorijevanja masti, zbog čega dijete dobiva više hranjivih tvari. Nije li to sjajno? Rekla je da će me izlemati ako joj ne prestanem čitati te gluposti. Odvratila sam da ću joj u tom slučaju prvo morati pomoći da se osovi na noge. Nakon svakog posjeta liječniku zabrinuto bi spominjala preeklampsiju i hipertenziju. Nije zvučala osobito veselo kad bi govorila o porodiljskom dopustu i rođenju djeteta u svibnju. Saznavši da je dijete ţensko, poţeljela sam skakati do neba od sreće, no moje oduševljenje činilo se neprikladnim u odnosu na majčinu potištenost. Jedino što ju je moglo oraspoloţiti, bili su posjeti gospođe Marle. Uplašena liječnikovim upozorenjem da bi mogla umrijeti od raka pluća ako ne prestane pušiti, Marla se riješila tog poroka pa napunila dţepove gumama za ţvakanje. No zbog toga je bila prilično ţivčana. Neprestano je hodala po kući poput ţivotinje u kavezu a prema ljudima je postala prilično zajedljiva. - Svi mi idu na ţivce - tvrdila je. - Jednostavno nisam raspoloţena za druţenje. Činilo se da se to ne odnosi na moju majku. Kad god bi gospođa Marla svratila k nama s tanjurom punim kolača, njih dvije sjele bi na kauč i izjadale se jedna drugoj a svaki takav razgovor završio bi salvom smijeha. Uvečer, kad bih završila s pisanjem zadaće, masirala bih majci stopala i točila joj mineralnu vodu, a zatim bismo kratile vrijeme gledanjem sapunica s neobičnim zapletima. U jednoj od njih otkrilo se da u obitelji postoji dijete o kojem nisu imali pojma, glavni glumac patio je od amnezije pa završio u krevetu s ţenskom koja je tvrdila da je njegova cura, a glavna glumica je na mondenoj zabavi pala u bazen u večernjoj haljini. Kad god bih kratko pogledala majku, na njezinim usnicama lebdio je tuţan osmijeh. U svemu kroz što je prolazila osjećala se usamljeno, i nije bilo načina da doprem do nje i popunim prazninu u njezinu srcu. Bilo je očito daje kroz to iskustvo odlučila proći sama, neovisno o mojoj ţelji da ga podjeli sa mnom. Tog dana u studenom, kad sam gospođi Marli pošla vratiti tanjur, zrak je bio leden a obrazi su mi bridjeli pod naletima vjetra koji se probijao kroz

~44~


ogoljele krošnje stabala i između kuća. U zimskom razdoblju, zbog učestalih kiša, ulice su nerijetko bile preplavljene vodom pa su se stanovnici stalno ţalili na lošu odvodnju, govoreći kako zbog usrane poplave ne mogu normalno hodati gradom. No tog dana, kiša nije padala i jedino preko čega sam preskakala bile su pukotine na pločniku. Stigavši do Marline kuće, ugledala sam Hardyja kako stavlja slike u dţip, kako bi ih odvezao u galeriju. Gospođa Marla imala je odličan njuh za posao kad je odlučila slikati vučike. Teksašani su očito bili ludi za njima. Na trenutak, uţivala sam u pogledu na Hardyjev oštar profil. Pramen kose pao mu je na čelo. Gledajući ga, preplavila me je navala ţudnje. Bilo je to nešto što se redovito ponavljalo kad god bismo naletjeli jedno na drugo. Barem što se mene tiče. Povremeno ljubljenje s Gillom Minceyem probudilo je u meni tjelesnu ţudnju ali ne prema Gillu. Jedini dečko za čijim sam zagrljajem ţudjela, bio je Hardy. - Hej - pozdravio me je. Odzdravila sam i bez zaustavljanja produţila u kuću. Zauzeta kuhanjem, Marla je promrmljala neka ostavim tanjur u sudoperu i nastavila sjeckati povrće. Shvativši da nije raspoloţena za razgovor, ponovno sam izašla iz kuće. Na moje iznenađenje, Hardy me je čekao. Kako ti ide košarka? - upitao je. Pomislila sam da bih se mogla utopiti u njegovim plavim očima. - I dalje sam jednako loša - odvratila sam. - Ţeliš li poduku? - Nudiš mi poduku? - zblenuto sam upitala. Osmjehnuo se. - Da, ako misliš da ti treba. - Kada? - Sada. Čim se presvučem. - Nisi li namjeravao odnijeti Marline slike u grad? - Ne sad. Predvečer se moram s nekim naći u gradu pa ću ih usput odnijeti. S kim? Moţda s nekom curom? Obuzeta ljubomorom i nesigurnošću, oklijevala sam s odgovorom. Zašto mi je uopće ponudio poduku iz košarke? Iz prijateljskih pobuda? Ako je tako, vara se. Nisam ţeljela biti samo njegova prijateljica. Mora da je opazio kako sam se namrštila jer prišao mi je korak bliţe i pozorno se zagledao u mene. - U čemu je problem? - upitao je.

~45~


- Ni u čemu - hitro sam odvratila. - Samo se pokušavam sjetiti jesam li napisala sve zadaće - rekla sam pa duboko udahnula. - Mislim da jesam. I da, mislim da mi treba poduka iz košarke. Kratko je kimnuo. - U redu. Vidimo se na igralištu za deset minuta. Ponesi loptu. Stigao je prije mene. Oboje smo na sebi imali majice s dugim rukavima, donji dio trenerke i stare tenisice. Dobacila sam mu loptu. Poveo ju je prema košu i izveo savršeno slobodno bacanje. - Sada ti - viknuo je, no čim sam povela loptu prema košu, odmahnuo je glavom. - Driblaj nisko. I ne gledaj u loptu dok trčiš. Moraš drţati na oku protivničke igrače. - Ne budem li gledala u nju, izgubit ću je. - Pokušaj - ustrajao je. Poslušala sam ga, no dogodilo se ono što sam i očekivala. Lopta je odletjela u stranu. - Eto vidiš - rekla sam. Nastavio me je strpljivo podučavati osnove. Kretao se terenom hitro i spretno poput tigra. Zadihana, očajnički sam ga pokušavala zaobići kako bih dobila priliku za pucanje na koš, no bez osobitog uspjeha. - Hajde, odmori se malo - s osmijehom je rekao nakon što me omeo u još jednom pokušaju. - A onda ću ti pokazati kako ćeš nasanjkati protivnika i izvesti šut prije nego što je shvatio što se zbiva. - Super - odvratila sam pa podigla rukave i nadlanicom obrisala orošeno čelo. Iako je bilo hladno, oznojila sam se. - Čuo sam da se viđaš s nekim - nehajno je rekao i zavrtio loptu na vrhu prsta. Kratko sam ga pogledala. - Od koga? - Od Boba Minceya. Kaţe da hodaš s njegovim mlađim bratom. Dobra je to obitelj. Nisi loše odabrala. - Ne hodam s Gillom - pobunila sam se. - Ne sluţbeno. Nas dvoje... započela sam pa zaţutjela, ne znajući kako bih mu objasnila svoju vezu s Gillom. - Ipak, valjda ti je drag? - upitao je. Zvučao je poput briţnog starijeg brata, što mi je prilično diglo tlak. - Gill je svima drag - odbrusila sam i odlučila promijeniti temu. - Pokaţi mi kako se zavarava protivnik. - U redu - rekao je i pozvao me da stanem ispred njega. - Moram te navesti da pomisliš da ću izvesti bacanje, a kad zagrizeš mamac i kreneš na mene, maknut ćeš se s ključnog poloţaja što će mi omogućiti da pucam na koš. ~46~


Naravno, uspio me zavarati a zatim mi prepustio loptu i rekao neka pokušam izvesti isto. Poučena njegovim primjerom, počela sam hitro vijugati oko njega i pritom ga gledati ravno u oči. - Ljubila sam se njim rekla sam, bez da sam i na trenutak zastala. Na moje zadovoljstvo, oči su mu se raširile od čuđenja. -S Gillom? - Da. Dok smo učili kod njega - dodala sam i pokušala ga zaobići, no pratio me u korak. - Lijepo - rekao je, no glas mu je zvučao pomalo kiselo. -Misliš li napokon pucati na koš? Nastavila sam driblati. - Dobro se ljubi. Ipak, postoji mali problem. - Da? - sumnjičavo je upitao i pogledao me ravno u oči. Naglo sam podigla loptu i izvela šut. Na moje čuđenje, lopta je glatko prošla kroz obruč, pala na zemlju i otkoturala se u stranu. Široko sam se osmjehnula pa duboko udahnula ledeni zrak. - Problem je u tome što me njegovi poljupci ostavljaju hladnom - nastavila sam. - Ništa ne osjećam. Bit će da sa mnom nešto nije u redu. Stekla sam dojam da Gilla ljubljenje sa mnom ne ostavlja hladnim i... - Liberty - naglo me prekinuo, prišao mi korak bliţe i pozorno se zagledao u mene. - Sve je u redu s tobom - promuklim glasom je izgovorio. Među vama nema kemije i to je sve. Nije to tvoja krivica. Ni njegova. To je jednostavno tako... kad pronađeš nekoga tko će te zbilja privući, bit će i kemije. - A kako je s tobom? Sve te cure s kojima si bio u vezi... je li među vama bilo kemije? Zakolutao je očima i kratko protrljao straţnju stranu vrata. - Nemam namjeru s tobom pričati o tome. Znala sam da sam pretjerala ali nisam se mogla prisiliti na povlačenje. - A ja? Privlačim li te na taj način? Bi li sa mnom nešto pokušao da sam starija? Skrenuo je pogled. - Liberty, prekini s tim - promrmljao je. - Zašto? - Zato jer je neke stvari bolje ostaviti neizrečenima - s uzdahom je odvratio. - Nastavi se viđati s Gillom ili nekim od svojih vršnjaka. Ja sam prestar i preiskusan za tebe. Ne treba mi cura poput tebe. Znala sam da ne misli na moje meksičko porijeklo. Što god se njemu govorilo, nitko mu nije mogao predbaciti da je rasist. Hardy nije ljude drugačijeg porijekla i boje koţe smatrao manje vrijednim od sebe. - Nego kakva? ~47~


- Takva kakvu mogu ostaviti bez razmišljanja. Tipično za njega. Uvijek je bez okolišanja govorio što je i mislio. Ipak, time što je rekao u biti je priznao da mene ne bi mogao olako ostaviti. Odlučila sam to shvatiti kao ohrabrenje iako sam znala da me nije ţelio ohrabrivati. - Nitko i ništa neće me ovdje zadrţati - rekao je, pogledavši me ravno u oči. - Razumiješ li? - Razumijem. Oštro je udahnuo. - Ţivot na ovakvom mjestu... - započeo je pa odmahnuo glavom. - Nisam to oduvijek shvaćao ali sada u potpunosti mogu razumjeti zašto je moj otac prolupao i počeo činiti stvari zbog kojih je završio u zatvoru. Prije ili poslije to bi se i meni dogodilo. - Ne bi. Ti si drugačiji - tiho sam odvratila. - O, da, itekako bi. Ne poznaješ me, Liberty. Nisam ga mogla nagovoriti da promijeni mišljenje o odlasku. Unatoč tome, i dalje sam ga ţeljela. Zakoračila sam prema njemu. Podigao je ruke kako bi me zaustavio. Izgledao je kao da se ţeli obraniti od mene, što je bilo uistinu smiješno obzirom na njegovu visinu i jačinu. Ako je ovih nekoliko trenutaka sve što mogu dobiti od njega, neka bude tako, pomislila sam i vrhovima prstiju pomilovala mu dlanove. Neka bude što bude, makar poslije i talila zbog toga. Naglo me je zgrabio za zapešća. - Pusti me - prošaputala sam. Bez riječi odmahnuo je glavom, no vidjela sam da mu se dah ubrzao. Oboje smo znali što ću učiniti ako me pusti. Trenutak potom, pustio me. Privila sam se uz njega, zagrlila ga oko vrata i primakla usnice k njegovima. Kratko je oklijevao pa popustio i zagrlio me. Njegov poljubac bio je posve drugačiji od Gillovog. Iako je bio mnogo snaţniji od Gilla, Hardy je bio neusporedivo njeţniji od njega. Bez prestanka milovao me po leđima i halapljivo gutao moje usnice kao da me se ne moţe zasititi. Dah mu je bio vreo a iz tijela mu je isijavala neopisiva toplina. Uzbuđena i preplavljena ushitom, jače sam se privila uz njega. Kad bi ovo barem zauvijek potrajalo, čeznutljivo sam pomislila. Ipak, naglo je prekinuo poljubac i odgurnuo me od sebe. -Dovraga promrmljao je i uputio se prema košu pa naslonio čelo na hladnu ţeljeznu šipku. - Dovraga.

~48~


Opijena, kratko sam se zaljuljala pa nadlanicama protrljala oči, kao da su se upravo probudila iz dugog lijepog sna. - To se više neće ponoviti - promuklo je izgovorio. - Jesi li shvatila? - Znam da neće - odvratila sam. - Ţao mi je - dodala sam. Sudeći po načinu na koji me je pogledao, nisam zvučala osobito uvjerljivo. - Nemam te namjeru više podučavati - preko ramena mi je dobacio. - Košarci ili... ? - Bilo čemu - odbrusio je. - Ljutiš se na mene? - Ne. Ljutim se na sebe. - Ne bi trebao. Nisi učinio ništa loše. Ţeljela sam da me poljubiš. Uostalom, ja sam bila ta koja je... - Liberty - naglo me prekinuo pa protrljao oči na način kako sam to i ja maloprije učinila. - Zaveţi. Što te više slušam, to gore se osjećam. Pođi kući, malena. To je najbolje što moţeš učiniti. Dugi trenutak bez riječi sam zurila u njega. - Hoćeš li... hoćeš li me otpratiti? - tiho sam upitala, iako sam po krutom izrazu njegovog lica mogla zaključiti da neće. Duboko je uzdahnuo i polako odmahnuo glavom. - Ne. U tvojoj blizini očito gubim nadzor nad sobom. Osjećala sam se kao da me zalio kantom hladne vode. Sav moj ushit u trenu je nestao. Shvatila sam da ga privlačim ali nisam mogla shvatiti zašto me odbija od sebe. No više od svega, zbunili su me osjećaji koje je njegov poljubac pobudio u meni. Nisam mogla shvatiti što mi se dogodilo, no jedno sam pouzdano znala... nema šanse da će mi više ikada pasti na pamet ljubiti s Gillom Minceyem.

~49~


ŠESTO POGLAVLJE

M

ama je rodila krajem svibnja, tjedan dana kasnije nego što se očekivalo.

U jugoistočnom Teksasu, proljetno razdoblje je puno neugodnih iznenađenja. Naravno, vrijeme je toplije, cvijeće cvate, livade se zelene i zrak je pun zamamnih mirisa. No proljeće je doba godine kad crveni mravi počinju miljeti iz zemlje. I učestalih proloma oblaka. Naša regija na glasu je po tornadima, silovitim zračnim vrtlozima razorne snage koji u cik-cak liniji harače po gradovima, prigradskim naseljima i drugdje, uglavnom tamo gdje ne bi trebali haračiti. Usto, tu je i suncem obasjan blistavo bijeli tornado, dvostruko opasniji jer se pojavljuje nenadano, nakon oluje, kad ljudi pomisle da je nevrijeme prošlo. Naseljima montaţnih kuća tornado predstavlja osobitu prijetnju. Čini se da ih takva naselja neodoljivo privlače, iako znanstvenici tvrde da je to mit i da se tornado po zakonu vjerojatnosti moţe pojaviti bilo gdje. No svaki stanovnik Welcomea na tu tvrdnju samo će odmahnuti rukom. Kad god bi se visok vertikalni stup pojavio nedaleko grada, krenuo bi ili prema Bluebonnet ranču ili prema Happy Hillsu, naselju na rubu Welcomea. Kako je Happy Hills3 dobio ime, ostat će vječnom zagonetkom, obzirom da je bio ravan poput tortilje i jedva metar iznad razine mora. No, za razliku od Bluebonnet ranča, Happy Hills bio je naselje ljudi koji su si mogli priuštiti ţivot u velikim raskošnim katnicama. Ipak, tornado ih nije zaobilazio, što se katkad navodilo kao dokaz da prirodne nepogode ne razlikuju bogate i siromašne. Zgroţen haračenjem tornada oko njegove kućerine, Clem Cottle, jedan od stanovnika Happy Hillsa, upustio se u istraţivanje i otkrio nezamislivu podlost: Happy Hills bio je izgrađen na terenu nekadašnjeg naselja montaţnih kuća. Po njegovu mišljenju, bila je to prljava prijevara - nikada ne bi kupio kuću na takvom mjestu da je to na vrijeme saznao. Bilo je to jednako prizivanju nesreće, jednako loše kao i graditi nastambu na indijanskom groblju. Našavši se u škripcu, stanovnicima Happy Hillsa nije preostalo drugo nego izgraditi zajedničko sklonište u koje će se povući pred tornadom. Bio je to velik betonski bunker, napola ukopan u tlo i sa svih strana zasut zemljom, tako da je Happy Hills najzad ipak dobio breţuljak.

3

hills, engl, - breţuljci (prim.prev.)

~50~


Budući da na Bluebonnet ranču nije bilo mjesta na koje bi se ljudi mogli skloniti u slučaju oluje, preostalo nam je razviti više ili manje fatalistički pristup prema elementarnim nepogodama. Ukratko, pogodi li nas tornado, moţemo se oprostiti s ţivotom. Sve što smo u tom smislu mogli učiniti bilo je vraški brzo maknuti mu se s puta. Mama je dobila trudove oko tri sata ujutro. Čim sam začula kako hoda po kući, ustala sam i pošla k njoj. Padala je kiša, pa ionako nisam mogla zaspati. Prije dolaska u naselje montaţnih kuća, zvuk kiše uvijek me je uspavljivao. No usnuti uz bubnjanje kiše po limenom krovu jednako je nemoguće kao i usnuti u hangaru uz zrakoplovnu pistu. Za mjerenje vremena između trudova posluţila sam se timerom na pećnici, a kada se razmak između njih smanjio na osam minuta, majka je nazvala svog ginekologa i pozvala gospođu Marlu da dođe po nju, kako bi ju odvezla u bolnicu. Upravo sam poloţila vozački, no iako sam se smatrala dobrom vozačicom, mama je rekla da će se osjećati sigurnije bude li ju gospođa Marla vozila u bolnicu. Osobno, bila sam uvjerena da bi sa mnom bila znatno sigurnija, jer stil voţnje gospođe Marle se u najboljem slučaju mogao nazvati kreativnim, ako već ne katastrofalnim. Lelujala je po cesti, ubrzavala i usporavala voţnju ovisno o dinamici razgovora i stiskala gas do daske kad god bi na semaforu ugledala ţuto svjetlo. Bilo bi mi znatno draţe kad bi Bob Ray došao po majku i mene, no gospođa Marla je prije mjesec dana posumnjala da ju vara i prekinula s njim. Rekla mu je da se moţe vratiti kad otkrije u kojoj vreći će ubuduće drţati alat. Otad smo nas dvije odlazile u crkvu bez njega, što je značilo da sam vrijeme tijekom voţnje tamo i natrag provodila u usrdnoj molitvi. Mama je bila mirna i neobično razgovorljiva. Prisjećala se kako je moj otac bio nervozan kad je dobila trudove. - Spotakao se na torbu s mojim stvarima i zamalo slomio nogu. A na putu prema bolnici morala sam mu zaprijetiti da ću osobno sjesti za volan ako ne uspori. Nije ţelio ostati sa mnom u rađaonici. Vjerojatno se bojao da će se onesvijestiti. No čim te je primio u ruke, rasplakao se i prozvao te svojim najvećim blagom. Nikad prije se ni zbog čega nije rasplakao... - Lijepe li uspomene - promrmljala sam, po stoti put provjeravajući jesam li spremila u torbu sve što bi majci moglo zatrebati. Spakirala sam je prije mjesec dana ali svejedno sam ţeljela provjeriti jesam li slučajno štogod zaboravila. Nevrijeme se pojačalo, a naša montaţna kućica tresla se od grmljavine. Iako je već bilo sedam ujutro, vani je bilo mračno kao u rogu. - Sranje promrmljala sam, pomislivši kako će voţnja s gospođom Marlom po takvom vremenu biti ravna samoubojstvu. Ulice će biti preplavljene vodom i

~51~


sumnjala sam da ćemo se u njezinom niskom Pintu uspjeti probiti do bolnice. - Gdje si to naučila? - prekorila me majka. - Trebala bi pripaziti s kim se druţiš. - Oprosti - rekla sam i ponovno odmaknula zavjesu kako bih provirila kroz prozor. Malo zatim, počeo je padati led. Zvučalo je kao da se na krov naše kuće sručila gomila kovanica. Poţurila sam do vrata i odškrinula ih. - Veličine pikula je - izvijestila sam majku. - Uglavnom. Neki komadi su poput golf loptica. - Sranje - rekla je pa rukama obgrlila trbuh i pošla se javiti na telefon. Da? Marla? Što? - zapanjeno je upitala, pa nakratko zašutjela. - Da - odmah potom se sloţila. - Vjerojatno si u pravu. U redu, vidimo se tamo. - Što se dogodilo? - upitala sam čim je spustila slušalicu. - Kaţe da je glavna cesta dosad sigurno poplavljena i da s Pintom ne bismo uspjeli stići do bolnice. Nazvala je Hardyja pa će on doći po nas. No kako u dţipu ima mjesta samo za tri osobe, morat će se vratiti po Marlu. Malo je reći da mi je laknulo. - Bogu hvala - rekla sam, znajući da će se Hardyev dţip probiti kroz bilo što. Ponovno sam prišla prozoru i provirila na ulicu. Led je prestao padati no nošene vjetrom, krupne kapi kiše i dalje su bubnjale po staklu. Svako toliko svrnula bih pogled na majku. Pogleda uperena u pod, mirno je sjedila u kutu sofe. Po zgrčenom izrazu njezina lica moglo se vidjeti da se bol pojačala, iako se trudila to prikriti. Začuvši kako je prošaputala ime mojeg oca, morala sam se svojski potruditi da joj ne kaţem što mislim o tome. Obzirom na činjenicu da će roditi dijete drugog muškarca, bilo je to krajnje neprimjereno. Bilo mi je uistinu teško gledati je tako bespomoćnu. Zamijenili smo uloge i sada sam ja bila odgovorna za nju. Bila sam sigurna da bi moj otac ţelio da joj pomognem i nisam imala namjeru zakazati. Plavi dţip zaustavio se pred kućom i Hardy je poţurio prema ulazu. Bio je u jakni s kapuljačom koja je na straţnjoj strani imala logo školskog kluba, Pantera. Visok i snaţan, samouvjereno je ušao u kuću, odlučno zatvorio vrata i na moje golemo čuđenje, poljubio me u obraz. Prije nego što sam se snašla, poţurio je k mojoj majci. - Jeste li raspoloţeni za jednu ludu voţnju dţipom, gospođo Jones? - upitao je. Blijedo se osmjehnula. - Hvala ti na ponudi, Hardy. Prihvaćam.

~52~


Okrenuo se prema meni. - Treba li što odnijeti u dţip? Hitro sam mu dodala torbu, no trenutak prije nego što je izašao, viknula sam mu da pričeka i gurnula mu u ruke kazetofon i veliki cilindar s ručicom. - Što je to? - upitao je, sumnjičavo se zagledavši u njega. - Ručna pumpa. - Za što? Ne zamaraj se, ne ţelim to znati - hitro je dodao. - Za porođajnu loptu - rekla sam i poţurila po veliku, napola ispuhanu loptu. - Moramo je ponijeti. Pogledao me kao da se pita jesam li sišla s uma. - Napumpat ćemo je do kraja u bolnici. Sjedenje na njoj umanjuje bolove u donjem dijelu leđa i pomaţe... - Nema potrebe za objašnjavanjem - rekao je, uzeo mi loptu iz ruke i pošao ubaciti stvari u dţip. Vrativši se, rekao nam je da se oluja smirila. Trebali bi poći prije nego što se opet razmaše - dodao je. - Gospođo Jones, imate li kabanicu? Odmahnula je glavom. - Ţao mi je, više ne stanem u nju - rekla je, rukama obujmivši golemi trbuh. Bez riječi Hardy je svukao svoju jaknu s kapuljačom i pomogao mojoj majci da je obuče. Rukavi su joj bili predugi pa ih je podvrnuo, no patentni zatvarač je uspio zatvoriti samo do pola. Ipak, bila je dovoljno velika da pokrije veći dio njezina tijela. Prije izlaska iz kuće, sjetila sam se zgrabiti i hrpu ručnika, u slučaju da mojoj majci putem do bolnice pukne vodenjak. - Što će joj to? - upitao je Hardy i pomogao joj da sjedne u dţip. - Nekoliko ručnika uvijek dobro dođe - odvratila sam, shvativši da bi se mogao prilično uznemiriti ako mu spomenem mogućnost puknuća vodenjaka. - Kad je moja majka išla u bolnicu roditi moju sestru i braću, uzela je samo vrećicu. - Za što joj je trebala vrećica? - zabrinuto sam upitala. -Da skoknem po jednu? Glasno se nasmijao i odmahnuo glavom. - U njoj je nosila spavaćicu i četkicu za zube. Hajde, malena - rekao je i pomogao mi da sjednem kraj majke. Poplava je pretvorila grad u niz malih otoka. Na nekim mjestima voda je bila duboka i do pola metra, i jedino onaj koji je dobro poznavao ceste

~53~


mogao je relativno sigurno doći do odredišta. Hardy je u tome očito bio majstor. Sigurno nas je provezao duţ prigradskih ulica, skratio put preko parkirališta i nastavio nas voziti po gradskim ulicama, ravnajući se isključivo prema osjećaju gdje završava nogostup i počinje kolnik. Bila sam istinski zadivljena njegovom staloţenošću. Nije djelovao nimalo napeto i cijelo vrijeme razgovarao je s mojom majkom, kako bi je omeo od razmišljanja o bolovima. Jedino po čemu se moglo vidjeti da se trudi usredotočiti se na voţnju, bio je mali usjek između obrva. Nema toga što bi teksašani voljeli više od borbe s prirodnim nepogodama. Za njih, bilo je to ravno obrani nacionalnog ponosa. Epske oluje, ubitačne vrućine, zlokobni vjetrovi, tornado, uragani... ništa ih nije moglo pokolebati i natjerati ih da se povuku. Vrućina? Suša? Mačji kašalj, govorili su. Olujno nevrijeme? Poplava? Ako se njih pita, i to je bio mačji kašalj. Na trenutak sam se zagledala u njegove čvrste sigurne ruke na volanu. Nebesa, kako bih ga mogla ne voljeti? Voljela sam sve njegove osobine. I snagu i hrabrost pa čak i ambiciju zbog kojeg će jednog dana otići od mene. - Ne brini, stići ćete do bolnice ţive i zdrave - rekao je, osjetivši moj pogled. - Znam da hoćemo - odvratila sam i svrnula pogled na od kiše gotovo neprovidno vjetrobransko staklo. Čim smo ušli u bolnicu, majku su u kolicima odvezli na pregled. Hardy i ja smo s njezinim stvarima produţili do sobe u kojoj će roditi. Bila je puna aparata i monitora. Inkubator je izgledao poput svemirskog broda. Ipak, sterilni ugođaj sobe bio je ublaţen nabranim zavjesama, slikom patke s pačićima i stolicom za ljuljanje s jastučićima kariranog uzorka. Krupna sjedokosa medicinska sestra kratko je provjerila opremu pa podigla uzglavlje kreveta. - Nitko osim supruga ne moţe ostati uz rodilju rekla je, čim smo odloţili stvari. - Moja majka nema muţa. Ja ću ostati s njom - rekla sam. Podigla je obrve. - U redu. Ali tvoj dečko mora izaći. Naglo sam porumenjela. - On nije moj... - Nema problema - hitro se upleo Hardy i široko se osmjehnuo sestri. Vjerujte mi, gospođo, nitko me ne bi mogao nagovoriti da ostanem. Kruti izraz njezina lica naglo se promijenio. Sada je djelovala vedro i opušteno. Hardy je uvijek znao s ţenama. Izvukla sam iz torbe ţuti fascikl i pruţila ga sestri. - Gospođo, bilo bi mi drago kad biste ovo pročitali.

~54~


Otvorila ga je i sumnjičavo se zagledala u naslov na prvoj stranici urešen samoljepljivim sličicama ruţičastih mašnica, dudica i roda s djetetom u košari. - Plan rađanja? - začuđeno je upitala. - Što bi to trebalo biti? - Napisala sam što očekujemo tijekom porođaja - objasnila sam. - Ţeljeli bismo prigušeno svijetlo i što je moguće više mira i tišine. Puštat ćemo glazbu sa zvukovima iz prirode i ţeljeli bismo da moja majka bude na nogama barem do trenutka kad dođe vrijeme za epiduralnu. U vezi smanjenja boli, ona dobro podnosi Demorol ali bilo bi još bolje ako bi joj doktor dao Nubain. I molim vas, obratite pozornost na napomene o rezanju međice. Mrzovoljno me pogledala pa gurnula fascikl pod ruku i izašla iz sobe. Gurnula sam pumpu Hardyju i ruke i stavila kazetofon na ormarić. - Bi li prije odlaska napumpao loptu? Ne do kraja. Otprilike osamdeset posto. - Naravno. Još nešto? Kimnula sam. - Izvadi iz torbe soknu s riţom4 i stavi je u mikrovalnu na dvije minute. Negdje je sigurno imaju. - U redu - rekao je i počeo pumpati loptu. Nije mi promaklo da se svojski trudi da ne prasne u smijeh. - Što je smiješno? - upitala sam. Odmahnuo je glavom, ali nastavio se smiješiti. Do trenutka kad su dovezli majku, svjetlo je bilo prigušeno a soba ispunjena umirujućim zvukom kiše u amazonskoj prašumi s povremenim kriještanjem papagaja i kreketanjem ţaba. - Što je to? - zbunjeno je upitala majka. - Traka sa zvucima kiše u prašumi - odvratila sam. - Sviđa li ti se? To bi te trebalo smiriti. - Nadam se. Ako počnem tuliti poput slona ili zavijati poput vuka, znači da nije upalilo. Umjesto odgovora izvela sam Tarzanov krik. Nasmijala se. Sjedokosa medicinska sestra poţurila joj je pomoći da ustane iz kolica. Ţelite li da vaša kći ostane s vama? - upitala je. Sudeći po tonu, stekla sam dojam da se nada da će odgovor biti negativan.

koristi se kao topli obog za uklanjanje bolova u leđima tijekom trudnoće, kod glavobolje, bolnih mišića i sl. (prim.prev.) 4

~55~


- Da - odlučno je odvratila mama. - Cijelo vrijeme. Ne bih izdrţala bez nje. Carrington se rodila u sedam navečer. Dobila je ime po junakinji jedne od sapunica koju smo mama i ja voljele gledati. Za vrijeme dok je doktor šivao majku, sestra je oprala bebu, povila je i stavila je u moje naručje. - Tri kilograma, tristo pedeset grama - s osmijehom je izgovorila. U međuvremenu smo jedna drugoj postale znatno simpatičnije. Ne samo zato što sam ispala puno manji daveţ nego što je očekivala, nego i zato što čudo rođenja djeteta u pravilu zbliţava ljude. Svidjelo mi se što se moja mala sestra rodila u sedam sati. Sretan broj, pomislila sam, znatiţeljno je proučavajući. Nikad dotad nisam u rukama drţala novorođenče. Lice joj je bilo crveno i naborano, oči sivoplave. Glavica joj je bila pokrivena vlaţnim pramičcima plave kose. Izgledala je poput mokrog pileta. Jedva sam mogla vjerovati da tako maleno biće moţe biti teško više od tri kilograma. Njeţno sam je podigla i naslonila je na rame. Glavica joj je savršeno pristajala uz moj vrat. Uzdahnula je tiho poput mačkice i umirila se. - Moram je nakratko uzeti - rekla je sestra. - Donijet ću je čim je doktor pregleda. Nisam je ţeljela pustiti od sebe. Čudno, ali imala sam osjećaj kao da je moja, kao da je dio mojeg tijela i duše. -Ljubavi moja - prošaputala sam, očiju punih suza. - Volim te najviše na svijetu. Gospođa Marla pojavila se u bolnici s buketom ruţa i bombonjerom za majku, i s čipkom obrubljenom dekicom za Carrington. Uzela je bebu iz mojih ruku, nekoliko minuta je ljuljuškala i tepala joj, vratila mi je i narednih sat vremena koliko je provela u posjeti, posvetila se skakutanju oko moje majke, jer su sestre bile prespore. Donijela joj je šalicu čaja, skoknula po ledeni oblog, podigla joj uzglavlje, otpratila je do kupaonice, pričekala da se istušira i dopratila je natrag. Na moje ogromno olakšanje, Hardy je slijedećeg dana došao po nas u velikom udobnom autu koji je posudio od susjeda. Dok je mama u ordinaciji potpisivala papire i slušala upute o ponašanju poslije poroda, prihvatila sam se oblačenja bebe u majušnu plavu haljinu. Stojeći kraj kreveta Hardy je mirno promatrao kako joj pokušavam provući ručicu kroz rukav. Činilo se da mi to nikada neće uspjeti, jer prstićima je stalno grabila tkaninu. - Čini se nemogućim - prijetio je. - Isto kao da pokušavaš provući kuhane špagete kroz cjediljku. Moţda bi bilo lakše da se Carrington nije meškoljila i grintala. Ipak, uspjela sam, no kad sam pokušala isto učiniti s njezinom drugom rukom, izvukla je prvu iz rukava i opet smo bili na početku. Duboko sam uzdahnula i svrnula pogled k nebu. Hardy se nasmijao.

~56~


- Moţda joj se haljina ne sviđa - našalio se. - Bi li ti pokušao? - zamolila sam ga. - Jasno da ne bih. Vješt sam u svlačenju cura, a ne u oblačenju. Nikad dotad nije preda mnom rekao takvo što. Nije mi se svidjelo. - Pripazi što govoriš pred djetetom - suho sam odvratila. - Oprosti. Najzad sam ju obukla, ako već ni zbog čega drugog onda iz inata. Preostalo mi je još uskom trakom svezati joj uvojke navrh glave i promijeniti joj pelenu. Bila je veličine nadstolnjaka, a čim je vidio što sam naumila, Hardy se diskretno maknuo u stranu. Malo zatim, iza leđa sam začula majčin glas. - Gotova sam. Moţemo krenuti. Na sebi je imala novi plavi kućni ogrtač i papuče iste boje. Sjedila je u kolicima, s buketom cvijeća u krilu. - Ţeliš li je ti ponijeti? - s oklijevanjem sam ju upitala i podigla bebu. Odmahnula je glavom. - Slobodno je ponesi, draga. Dječja sjedalica za auto bila je opremljena s dovoljno remenja da i pilota F-15 zadrţi u sjedalu. No čim sam ju smjestila u nju, Carrington se počela meškoljiti i glasno drečati. - U reklamnom letku piše da je to najudobnija i najsigurnija auto sjedalica na trţištu - rekla sam joj, pokušavajući pričvrstiti remenje. - Ne bi se trebala ţaliti. - Mislim da nije pročitala taj letak - rekao je Hardy pa s druge strane ušao u auto kako bi mi pomogao. Zamalo sam mu odbrusila neka se prestane praviti pametan, no palo mi je na pamet da se ne bismo trebali svađati pred djetetom pa sam pregrizla jezik i zadovoljila se time što sam ga ošinula pogledom. Uzvratio mi je širokim osmijehom pa uzeo jedan od remena, prebacio ga preko bebinog tijela i pričvrstio ga. - Sad isto učini s drugim remenom. I jesam, no mojoj malenoj sestri nije se sviđalo biti svezanom pa je nezadovoljstvo odlučila iskazati glasnom vriskom. - Sve je u redu, mila - promrmljala sam i poloţila joj dlan na prsa. - Ne plači. - Otpjevaj joj neku pjesmicu - predloţio je Hardy. - Ne znam pjevati. Zašto joj ti ne bi nešto otpjevao? Odmahnuo je glavom. - Nema šanse. Zvučim gore od mačaka u veljači.

~57~


Počela sam joj pjevati uvodnu pjesmu iz serije Mister Roger’s Neighborhood koju sam svakodnevno gledala dok sam bila mala djevojčica. I prije nego što sam završila, Carrington je prestala plakati i s divljenjem se zagledala u mene velikim plavim očima. Hardy se tiho nasmijao i poloţio ruku preko moje. Spustivši pogled na nju, pomislila sam da bih ju prepoznala između tisuću drugih. Dlan mu je bio grub a na prstima je imao oţiljke od čekića, čavala i bodljikave ţice. Polako sam podigla pogled i zagledala se u njega. Oči su mu bile zatvorene, kao da pokušava upiti u sebe te dragocjene trenutke. Odjednom, povukao je ruku i izašao iz auta kako bi mojoj majci pomogao da sjedne na suvozačko sjedalo. Kao i uvijek, ostavio me da se hrvam sa svojim osjećajima prema njemu, s tom neprolaznom očaranošću koja je toliko srasla uz mene da je postala dijelom mog bića, nečim bez čega bih se osjećala osakaćenom kao bez ruke ili noge. No ako Hardy ne ţeli biti sa mnom ili si ne ţeli dopustiti i pomisao na to, sada sam barem imala nekog kome mogu pokloniti svu svoju ljubav. Svoju malenu sestricu.

~58~


SEDMO POGLAVLJE

T

ijekom prvih šest tjedana Carringtonina ţivota, stekle smo navike od kojih će nam pojedine ostati za cijeli ţivot.

Mama se sporo oporavljala, i tjelesno i duševno. Rođenje djeteta iscrpilo ju je na više načina no što sam mogla zamisliti. Istina, smijala se i grlila me, pitala me kako je bilo u školi. I liniju je dovela u red pa je izgledala gotovo jednako kao i prije. No nešto nije bilo kako treba. Nisam mogla točno odrediti što, no nešto je pouzdano nedostajalo, kao da je obrisano. Gospođa Marla smatrala je da se radi samo o umoru. Tijekom devet mjeseci trudnoće tijelo ţene prolazi kroz mnoge promjene i treba mu barem toliko da bi se vratilo u normalu. Bila je sigurna da će s mojom majkom biti sve u redu, pruţimo li joj dovoljno potpore i razumijevanja. Nije mi bilo teško priskočiti joj u pomoć, ne samo za njezino dobro, nego i zato što sam svim srcem voljela svoju sestricu. Voljela sam sve u vezi nje, njezinu svilenkastu koţu, platinasto plave uvojke, način na koji je ručicama i noţicama pljuskala po vodi za vrijeme kupanja. Izgledala je poput male sirene. Oči su joj bile iste plavozelene boje Aquafresh paste za zube. Pogledom je slijedila svaki moj pokret i skupljala dojmove koje još nije mogla izraziti. Izlasci i druţenja više me nisu ni pribliţno toliko zanimali. Carrington je postala središte mog svijeta. Hranila sam je, igrala se s njom i stavljala je na spavanje. Unatoč lijepim trenucima, nije mi bilo lako. Carrington je po prirodi bila nemirna beba, a kolike su još i pogoršale stvar. Pedijatar je rekao da se drţi normalnim da dijete zbog kolika plače tri sata na dan. Carrington je plakala otprilike dva sata i pedeset pet minuta, a ostatak vremena je razdraţljivo grintala. Ljekarnik nam je preporučio da joj prije i polije jela dajemo ţličicu sredstva protiv bolova u trbuhu, guste bijele tekućina koja je mirisala na sladić. Donekle je pomoglo. Njezin krevetić bio je u mojoj sobi pa sam najčešće ja bila ta koja je noću ustajala iz kreveta kako bih je umirila. Naposljetku i jedina, a Carrington bi se noću budila tri do četiri puta. Ubrzo sam shvatila da će mi biti najpametnije da prije spavanja pripremim bočice s mlijekom i ostavim ih u hladnjaku. Na prve zvuke Carringtonina plača, ma koliko bio tih, skočila bih iz kreveta i odjurila u kuhinju podgrijati bočicu mlijeka u mikrovalnoj. Jer ako plač ne bih suzbila u samom početku, dugo bi mi trebalo da ju umirim. Sjela bih s njom u stolicu za ljuljanje i nahranila je, pazeći da ne usisa zrak. Oči su mi se sklapale od umora a i njoj se srećom spavalo, pa se

~59~


trudila što je moguće brţe napuniti trbuščić. Kad bi se najela, naslonila bih je na rame, pričekala da podrigne, odnijela je u krevetac, pokrila je i odbauljala natrag u krevet. Nikad u ţivotu nisam bila toliko umorna. Prodala bih dušu za još jedan sat sna. S početkom školske godine stvari su se, naravno, pogoršale, što se ubrzo odrazilo na moje ocjene. Još uvijek sam bila dobra u društvenim predmetima, no s matematikom sam prilično zaostajala. Rupa u znanju najzad je postala tako velika da sam na satove matematike odlazila s grčem u ţelucu. Gore od svega, čekao me veliki polugodišnji test. Bilo me je strah i pomisliti što ako padnem. A nisam imala pojma kako bih ga uopće mogla poloţiti. Dan prije testa bila sam potpuno sluđena. Moja nervoza očito je djelovala na Carrington jer ma koliko je nosila i ljuljuškala, nisam ju mogla umiriti. Naţalost, majka je tog dana odlučila izaći na večeru s prijateljicama s posla, što je značilo da se neće vratiti kući prije osam ili devet navečer. Kad sam po povratku iz škole otišla k gospođi Marli po Carrington, namjeravala sam ju zamoliti da ju pričuva do večeri, no imala je napadaj migrene i jedva je čekala da sestricu odnesem kući, kako bi mogla zamračiti sobu i leći u postelju s hladnim oblogom na glavi. Situacija je bila beznadeţna. Čak i da sam imala vremena za učenje, nisam razumjela gradivo i teško da bih time išta postigla. Na rubu očaja, kruţila sam s Carrington po sobi. Nisam imala pojma kako bih ju umirila. Najradije bih joj rukom poklopila usta da prestane vrištati. - Prekini ljutito sam uzviknula, očiju punih suza. - Čuješ li što ti govorim? Prekini. Počela je još glasnije vrištati. Zaboga, zvuči kao da ju koljem, pomislila sam. Bila sam sigurna da se svi u susjedstvu pitaju što se zbiva. Začuvši kucanje, iskreno sam se ponadala da se majka ranije vratila kući. No umjesto nje, pred vratima sam ugledala Hardyja. O, Boţe. Nisam bila sigurna je li on prva ili zadnja osoba koju bih tog trenutka poţeljela uz sebe. - Liberty? - zbunjeno me upitao. - Što se događa? Je li se beba razboljela ili što? Odmahnula sam glavom i zaustila da mu kaţem kako ju ni uz najbolju volju ne mogu umiriti, no umjesto toga briznula sam u grčeviti plač. Bez riječi, Hardy je uzeo Carrington iz mojih ruku, naslonio ju na rame i u tren oka ju umirio. - Svratio sam da vidim kako si - rekao si. - O, kao što vidiš, odlično sam - promrmljala sam i rubom rukava obrisala suze.

~60~


Prebacio mi je ruku preko ramena i privukao me k sebi. -Reci mi što te muči, malena. Kroz jecaje sam mu ispričala o testu iz matematike i kako sam umorna i neispavana. Nije rekao ni riječ, samo me je njeţno milovao po leđima. Čudno ali istinito, nije djelovao ni najmanje zbunjeno činjenicom da u naručju drţi dvije uplakane cure. - Uzmi maramicu iz mog straţnjeg dţepa - rekao je. Uvukla sam ruku u njegov dţep pa naglo porumenjela kad sam pod prstima osjetila njegovu čvrstu straţnjicu. Izvukavši maramicu, raširila sam je i ispuhala iz nosa oveću količinu sluzavog sadrţaja. Odmah potom, Carrington je glasno podrignula. Bespomoćno sam slegnula ramenima, previše umorna da bih se sramila mojih ili njezinih gnusnih postupaka. Hardy se kratko nasmijao, odmaknuo me od sebe i zagledao se u moje podbuhlo lice. - Jezivo izgledaš - rekao je. -Jesi li sigurna da nisi bolesna? - Da. Umorna sam i to je sve - promuklim glasom sam izgovorila. Pomilovao me po kosi. - Pođi se malo odmoriti. Bio je to krasan prijedlog ali naţalost neizvediv. Ponovno sam briznula u plač. - Ne mogu... moram ostati s Carrington... i učiti za test... - Pođi u krevet - ustrajao je. - Probudit ću te za sat vremena. -Ali... - Poslušaj me - rekao je i gurnuo me prema vratima. - Hajde. Osjećaj olakšanja što je netko drugi preuzeo nadzor nad situacijom, bio je uistinu neopisiv. Omamljena, odvukla sam se u sobu i sručila se na krevet. Ipak, nisam se mogla riješiti griţnje savjesti što sam vlastite probleme prebacila na Hardyjeva leđa. Ako već ništa drugo, trebala sam mu barem reći gdje je kutija s mlijekom u prahu i kako se priprema bočica za Carrington. I gdje su pelene i vlaţne maramice. Trenutak ili dva razmišljala sam bih li se vratila, no kapci su mi bili preteški. Čim sam ih sklopila, zaspala sam kao klada. Kad me Hardy probudio, imala sam osjećaj da sam tek zaspala. - Ne promrmljala sam i snenim pogledom se zagledala u njega. Svaki dio mog tijela bunio se protiv ustajanja. - Prošlo je sat vremena - ustrajao je. Izgledao je svjeţe i odmorno kao da cijeli dan nije ništa radio. Umara li se ikada? Činilo se da ne. Poţeljela sam imati mrvicu njegove snage i izdrţljivosti. - Pomoći ću ti u učenju - rekao je. - Dobar sam u matematici. ~61~


- Ne trudi se. Za mene nema nade. Prekasno je. - Jasno da nije. Kad završimo, znat ćeš sve što treba. Shvativši da je kuća tiha - previše tiha - naglo sam se podigla u sjedeći poloţaj. - Gdje je beba? - Kod moje mame. Ona i Hannah pričuvat će ju nekoliko sati. - Ali... ali... nisi je trebao nositi k svojima - promucala sam, sjetivši se kako njegova majka smatra da je batina izašla iz raja. - Ne brini, preţivjet će jedno popodne s mojom majkom - rekao je. - Ponio sam i pelene i dvije bočice hrane. Bit će joj sasvim dobro - s osmijehom je dodao. Hardyju je nedvojbeno lakše uspijevalo nagovoriti cure da uđu u krevet nego da izađu iz njega jer ustala sam tek nakon što mi je ozbiljno zaprijetio da će me izvući iz njega. Odvukla sam se do stola u dnevnom boravku, sjela i s očajanjem se zagledala u hrpu knjiga i biljeţnica. Hardy je pošao u kuhinju i vratio se s dvije velike šalice kave s mlijekom. Moja majka bila je velika kavopija, no ne i ja. - Nemam običaj piti kavu - promrmljala sam. - Večeras ćeš ju piti - odvratio je. - Hajde. Kofein, tišina i Hardyjeva staloţenost čarobno su djelovali na mene. Strpljivo i uporno objašnjavao mi je kako se rješavaju zadaci koje dosad ni uz najbolju volju nisam mogla riješiti. U jednom popodnevu naučila sam više nego na svim proteklim satovima matematike. Postupno, gomila nerazumljive materije odjednom je poprimila smisao. U jednom trenutku, prekinuo je poduku kako poziva. Prvim je naručio pizzu, no drugi je Pretvarajući se da sam zadubljena u rješavanje naćuljenih ušiju pokušavala sam uhvatiti svaku riječ.

bi obavio dva telefonska bio mnogo zanimljiviji. logaritamske jednadţbe, njegovu tiho izgovorenu

- Ţao mi je, ali večeras se ne moţemo vidjeti... ne, ne mogu ti sada objašnjavati... jasno da se radi o nečem vaţnom... Mora da je s druge strane bilo nekih prigovora jer rekao je još nekoliko utješnih riječi poput ‘smiri se, draga’ i Vjeruj mi na riječ, draga’. Završivši razgovor savršeno bezizraţajna lica vratio se za stol. Vjerojatno sam se trebala osjećati krivom što je zbog mene otkazao spoj ali nisam. Ma koliko to od mene bilo nisko i jadno, zapravo sam bila sretna zbog toga. Nastavio me podučavati sve do trenutka kada je dostavljač pizze pokucao na vrata. Večer se već spustila a kuća je bez moje sestrice bila neobično tiha. Ipak, bila je to ugodna promjena.

~62~


Bacili smo se na pizzu poput gladnih vukova. - Što je nova kod tebe? nehajno je upitao Hardy pa uzeo gnjecavi komad pizze, preklopio ga i zagrizao. - Viđaš li se još s Gillom? Jedva da sam proteklih mjeseci s njim progovorila i riječ, ne zato što smo se posvadili nego zato što se s početkom ljetnih školskih praznika naša ionako krhka veza potpuno rasplinula. Odmahnula sam glavom. - Ne. Sada smo samo prijatelji. A ti? Viđaš li se s nekim? - S nikim do koga bi mi osobito stalo - odvratio je, popio gutljaj ledenog čaja i pozorno se zagledao u mene. - Liberty... jesi li majci pokušala reći da ne moţeš toliko vremena posvetiti brizi oko njezinog djeteta? - Kako to misliš? Zakolutao je očima. - Jako dobro znaš o čemu govorim. Umjesto da spavaš, provodiš noći u hranjenju i uspavljivanju djeteta, kao da je tvoje a ne njezino. Preuzela si na sebe preveliku obavezu. Trebala bi imati vremena za sebe... za druţenja i izlaske s prijateljicama... i s dečkima rekao je i pomilovao me po obrazu. - Premorena si - prošaputao je. Najradije bih te... - ušutio je i duboko uzdahnuo. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. U zraku između nas visjelo je previše toga neizrečenog. Ţeljela sam mu se povjeriti, reći mu kako sam zabrinuta zbog majčine hladnoće prema djetetu i da se često pitam ima li u tome moje krivice, jesam li joj na neki način otela Carrington ili sam samo popunila upraţnjeno mjesto. I priznati mu da ga volim i da se bojim da nikada nikoga neću voljeti kao njega. - Vrijeme je da odem po bebu - rekao je. Šutke sam kimnula. Ustao je i uputio se prema vratima. - Hardy... - pozvala sam ga, trenutak prije nego što je izašao. Stao je ali nije se okrenuo. - Da? - Ţeljela sam ti reći... - nesigurno sam započela pa duboko udahnula kako bih prikupila hrabrost. - Doći će vrijeme kad više neću biti premlada za tebe - naglo sam izgovorila. - Dotad ću već otići odavde. - Čekat ću te. - Ne ţelim da me čekaš - rekao je pa izašao i tiho za sobom zatvorio vrata. Ustala sam, bacila kutije od pizze i plastične čaše u smeće pa sjela za stol i nakratko zatvorila oči. Umor me je ponovno svladao no sada sam barem imala razloga nadati se da ću preţivjeti sljedeći dan.

~63~


Čim je Hardy s bebom ušao u kuću, poţurila sam prema njemu i uzela je iz njegova naručja. - Slatkice moja - s osmijehom sam prošaputala. Široko je zijevnula i naslonila glavicu na moje rame. - Izgleda mirno i zadovoljno dodala sam, svrnuvši pogled na Hardyja. - Da - sloţio se. - Vjerojatno joj je trebao odmor od tebe kao i tebi od nje. Mama i Hannah su je okupale i nahranile pa ju moţeš slobodno odnijeti na spavanje. - Aleluja - s olakšanjem sam izgovorila. - I ti bi trebala poći na spavanje - rekao je i vrhom palca pomilovao mi obrvu. - Ne boj se, proći ćeš na testu. Nemoj paničariti i upamti da nema potrebe za ţurbom. Rješavaj zadatke korak po korak i sve će biti u redu. - Hvala ti. Lijepo od tebe što si mi pomogao. Ţao mi je što sam te opteretila svojim problemima, ali... Poloţio je prste na moje usnice. - Ne treba ti biti ţao -prošaputao je. Nema toga što ne bih učinio za tebe. Ispustila sam dug bolan uzdah. - Osim jednoga. Znao je na što ciljam. - I to činim zbog tebe, malena - rekao je i njeţno me zagrlio. Zatvorila sam oči i naslonila glavu na njegovo rame. Dopusti mi da te volim, Hardy, pomislila sam. Dopusti mi da te volim. - Nadam se da ćeš mi se uvijek obratiti za pomoć. Kao prijatelju. Protrljala sam obraz uz njegov. Nije se ni pomakao no na trenutak je prestao disati. Sviđao mi se miris njegove glatko izbrijane koţe. Nekoliko sekundi ostali smo tako, uţivajući u međusobnoj bliskosti. Bilo je to nešto što nikada nisam doţivjela s Gillom ili bilo kojim drugim dečkom. Ţudjela sam za njim i srcem i dušom i tijelom. Nitko drugi nije u meni mogao pobuditi osjećaje poput tih. Opijena, nisam odmah reagirala kad sam začula otvaranje vrata. Moja majka vratila se kući. Istog trenutka Hardy se odmaknuo od mene. Po izrazu njegova lica činilo se kao da se između nas nije ništa dogodilo; no zrak je bio nabijen emocijama. S torbom preko ramena, jaknom prebačenom preko podlaktice i ključevima auta u ruci, mama je na trenutak zastala na vratima, odmjerila nas pa ušla i usiljeno se osmjehnula Hardyju. - Hej, otkud ti ovdje? Dugo te nisam vidjela. - Pomogao mi je u učenju matematike za sutrašnji test -rekla sam, prije nego što je Hardy stigao išta izustiti. - Kako je bilo na večeri?

~64~


- Dobro - kratko je odvratila pa prebacila jaknu preko naslona stolca i uzela Carrington iz mojeg naručja. Nezadovoljna promjenom ruku, tiho je zaplakala. - Sššš - prošaputala je majka i umirila ju ljuljuškanjem. Hardy je promrmljao pozdrav i uputio se prema vratima, no prije nego što je stigao izaći, majka ga je zaustavila. - Hardy - uskliknula je, napadno veselim tonom. - Cijenim što si mojoj kćeri pomogao u učenju. No ne očekujem da s njom radiš išta više osim toga. Jesmo li se razumjeli? Oštro sam udahnula kao da me ošamarila. Sumnjičiti njega i mene da smo za vrijeme njezina odsustva činili nešto što nismo smjeli, bilo je ne samo podlo nego i nevjerojatno dvolično od ţene koja je muškarce mijenjala kao čarape i rodila vanbračno dijete. Zamalo sam joj rekla što mislim o njezinom podmetanju, no Hardyev dug mračan pogled začepio mi je usta. Trenutak potom svrnuo je pogled na moju majku. - Da, gospođo - rekao je, gledajući je ravno u oči. - Potpuno ste u pravu - dodao je i izašao. Poţeljela sam vrištati na nju, obasuti je gomilom uvreda, reći joj da je sebična i da nema pravo očekivati od mene da provedem mladost brinući se o njezinom djetetu. I da je ljubomorna na mene jer nema nikoga kome je stalo do nje. I da bi trebala provoditi vrijeme s djetetom a ne s prijateljicama. Svim srcem ţeljela sam joj to sasuti u lice, toliko da sam se gotovo ugušila od neizgovorenih riječi. No kao i uvijek, potisnula sam ljutnju i podvila rep. - Liberty... - započela je, tonom punim razumijevanja. - Idem na spavanje - odbrusila sam. Nisam ţeljela čuti njezino mišljenje o tome što je za mene dobro, a što ne. -Sutra pišem test i moram se odmoriti - dodala sam i dugim koracima uputila se prema svojoj sobi. Ušavši, zalupila sam vratima za sobom, ne onoliko snaţno koliko sam ţeljela, no dovoljno glasno kako bih si priuštila maleno pakosno zadovoljstvo što ću time probuditi Carrington. I to je nešto, pomislila sam, začuvši njezin plač.

~65~


OSMO POGLAVLJE

A

ko je godina odmicala, prolazak vremena više nisam opaţala prema osobnom, nego prema Carringtoninom razvoju. Prvi put kad se preokrenula s leđa, kad je počela samostalno sjediti ili jesti kašicu od jabuke i riţe. Njezino prvo šišanje, prvi zub. Ja sam bila ta prema kojoj je pruţala ručice čim bi me ugledala, kojoj se smiješila širokim bezubim osmijehom. Majku je to u početku prilično zbunjivalo, a zatim se pomirila s tim, kao i svi drugi. Veza između nas bila je jača od sestrinske; bile smo više poput majke i djeteta. U biti, to nije bio rezultat moje izravne namjere... jednostavno se tako dogodilo. Činilo se posve prirodnim da se pridruţim majci kad bi s njom odlazila pedijatru. Najzad, znala sam sve o Carrington. Za vrijeme cijepljenja, majka bi se povukla i prepustila je meni. - Radije je ti pridrţi govorila bi. - S tobom će biti mirnija. Tako bi i bilo, jer nitko je nije mogao umiriti bolje od mene. - Rado bih to podnijela umjesto tebe - šaputala sam joj, milujući joj zlatne uvojke i brišući joj suze. - I stotinu puta - tješila sam je, ljuljuškajući je dok se ne bi prestala plakati, a zatim bih ju na sav glas hvalila i govorila joj kako je bila divna i hrabra. Nitko nije mogao reći da ju mama zanemaruje ili da se prema njoj loše odnosi. Kupovala joj je lijepu odjeću i pazila da ima sve što joj je potrebno, no emotivna bliskost je izostala. Nije se radilo o tome da ju ne voli, ali nije ju voljela ni pribliţno toliko koliko ja. Zbunjena i zabrinuta, odlučila sam o tome porazgovarati s gospođom Marlom. Njezin odgovor prilično me iznenadio. - Nije to ništa čudno, Liberty rekla je. - Nije? Upravo je topila vosak za svijeće. Slegnula je ramenima pa poslagala po stolu niz čašica u koje će ga uliti. - Nije istina da roditelji jednako vole svako svoje dijete. Uvijek postoji jedno koje im je više priraslo srcu. Što se tvoje majke tiče, ti si njezina miljenica. - Bilo bi mi draţe da je to Carrington. - Ako je nije u nju zaljubila na prvi pogled, ne znači daje s vremenom neće duboko zavoljeti. Zbliţavanje zna potrajati - rekla je i počela puniti čašice svijetloplavim mirisnim voskom.

~66~


- Čini se da to kod nje predugo traje - mrzovoljno sam promrmljala. Nasmijala se, no bio je to opor, neveseo smijeh. - Na taj pokušaj moguće je protratiti i čitav ţivot - rezignirano je odvratila. Iako to nije glasno izrekla, znala sam da misli na iskustvo s vlastitom kćeri, produktom njezina kratkog mladenačkog braka. Marisol je ţivjela u Dallasu i nikad joj nije dolazila u posjet. Po Marlinim riječima, bila je i prilično problematična, sklona porocima svih vrsta i vezama s barabama. - Kako je moguće da je uz vas ispala takva? - upitala sam ju kad sam prvi put provjerila kako stoje stvari s njezinom kćeri. Očekivala sam neki logičan odgovor, no nisam ga dobila. - Bog zna - odvratila je, bez i trunke gorčine. Iz tog i razgovora koji su uslijedili nakon tog, zaključila sam da je Marla sklona misliti da je njezina kći naslijedila loše osobine svog oca. Pomisao da je takvo što moguće, nije mi se osobito svidjela. Kad god bi me vidjeli s Carrington, ljudi bi pretpostavili da mi je kći, neovisno o tome što smo po boji puti i kose bile različite kao noć i dan. Jednom prilikom, dok sam je u kolicima vozila po trgovačkom centru, iza leđa sam čula kako se jedna ţena pita kad Meksikanke počinju rađati. - Ah, do dvadesete će ih imati petero ili šestero. I svi oni ţivjet će na drţavnim jaslama - s gnušanjem je odvratio njezin muţ. - Tiše malo - upozorila ga je. Rumena od srama i srdţbe, ubrzala sam korak i ušla u prvu trgovinu koja mi se našla na putu. Bila sam sita predrasuda po kojima se Meksikanke počinju seksati u ranoj mladosti, imaju vulkanski temperament i oboţavaju kuhati. Svako toliko, među hrpom reklama kraj ulaza u samoposluţivanje pojavio bi se i oglas sa slikama Meksikanki koje traţe muţa. Ove krasotice istinski uživaju u ulozi žene, pisalo je. Njeguju tradicionalne vrijednosti i nemaju namjeru natjecati se s muškarcem. Meksikanki je suprug i njegova karijera uvijek na prvom mjestu. Za razliku od Amerikanki, vrlo su skromne i jedino što žele je pristojan život uz pristojnog muškarca. Obzirom na blizinu meksičke granice, ţenskoj djeci iz miješanih brakova pripisivale su se iste osobine. Iskreno sam se nadala da nijedan muškarac nikada neće pomisliti da i ja pripadam ţenama kojima bi suprug i njegova karijera bili na prvom mjestu. Jednako brzo koliko sam se ja pretvarala u djevojku, moja majka se vraćala na staro. Sada je već izgledala jednako dobro kao i prije, a zahvaljujući antidepresivima i raspoloţenje joj se znatno popravilo pa se često šalila i smijala. U skladu s tim, ponovno se počela sastajati s

~67~


muškarcima. Rijetko ih je dovodila kući ili ostajala s njima preko noći, no kao i prije, katkad bi bez objašnjenja nestala na dvadeset četiri sata. Nije mi to nimalo smetalo; bila sam savršeno sposobna pobrinuti za Carrington. Usto, činilo se da joj odsustvo koristi jer po povratku je uvijek bila čudnovato mirna i staloţena, kao da je provela vrijeme u postu i molitvi. Trudila sam se izbjegavati Hardyja iz jednostavnog razloga što se pokazalo da svaki naš susret završava s izvjesnom dozom napetosti i frustracije. Nastavio se prema meni ponašati kao prema mlađoj sestri, no ni uz najbolju volju nisam ga mogla gledati kao starijeg brata. I dalje je jačao tijelo i duh teškim fizičkim poslovima. Nestašna iskrica u njegovim očima zauvijek je nestala. Pogled mu je sada bio hladan; buntovnički. Nedostatak perspektive očito ga je ubijao u pojam, što nije bilo nimalo čudno obzirom na činjenicu da su njegovi vršnjaci nastavili školovanje na koledţu, dok je njemu preostalo zaposliti se u tvornici ili na izgradnji cesta. Ni moja perspektiva po tom pitanju nije bila sjajna. Nisam imala razloga nadati se stipendiji - na temelju čega bih je dobila? Nadalje, moja majka nije smatrala da bih tijekom ljetnih praznika trebala raditi, što je značilo da se u potrazi za poslom neću moći pozvati na prethodna iskustva. - Dobra si s djecom - istaknula je Lucy. - Mogla bi raditi kao odgajateljica. - Dobra sam samo s Carrington. Ne bih se ţeljela baviti čuvanjem i odgojem tuđe djece. Razmišljajući o mojim sklonostima i sposobnostima, najzad je zaključila da bih mogla biti kozmetičarka ili frizerka. - To je nešto što ti ide od ruke, zar ne? - upitala je, i bila je u pravu jer doista sam umjela vješto našminkati i počešljati sebe i svoje prijateljice. Štoviše, uţivala sam u tome, no bilo je veliko pitanje moţe li mi majka platiti školovanje za kozmetičarku ili frizerku. Nisam imala pojma. Nikada nismo razgovarale o tome što ću raditi u ţivotu. Sumnjala sam da je u vezi s tim išta planirala. Moja majka nije imala običaj razmišljati o budućnosti. Ţivjela je isključivo u sadašnjosti pa mi nije preostalo drugo nego pričekati trenutak kada bude raspoloţena razgovarati o tome. Početkom zime počela sam hodati s Lukeom Bishopom, sinom vlasnika autosalona. Luke je bio jedna od zvijezda školskog nogometnog kluba zapravo, postao je vođa navale nakon što je Hardy ozlijedio koljeno. Ipak, nije razmišljao o sportskoj karijeri. Njegovi su bili dovoljno imućni da mu omoguće školovanje na bilo kojem koledţu. Privukao me zato što je po visini, te boji kose i očiju bio nalik Hardyju, što je očito bilo dovoljno da počnem izlaziti s njim.

~68~


Upoznali smo se na boţićnoj zabavi koja se svake godine odrţavala u vatrogasnom domu. Tijekom prosinca, skupljale bi se igračke za djecu siromašnih obitelji, a 21. uvečer, svatko tko je ţelio, mogao je doći u vatrogasni dom pomoći pri njihovom umatanju. Kao i uvijek, trener nogometne momčadi insistirao je da se momci uključe u akciju, bilo pri sakupljanju, umatanju ili podijeli igračaka siromašnoj djeci. Došla sam na zabavu s Moody i s njezinim dečkom, Earlom juniorom, mesarovim sinom. Najmanje stotinu ljudi guralo se oko stolova krcatih igračkama. Svirala je boţićna glazba, a stol u kutu bio je pun plastičnih čaša, vrčeva za kavu od inoxa, sokova u tetrapaku i kutija s keksima. Stojeći kraj jednog od stola, s kapom Djeda Mraza koju mi je netko stavio na glavu, osjećala sam se poput boţićnog patuljka. Naţalost, nije bilo dovoljno škara za sve koji su ţeljeli umotati poklone u šarene papire i povezati ih ukrasnim trakama. Čim bi ih netko odloţio, netko drugi bi ih zgrabio. Stojeći kraj stola, s rolom crvenog papira u ruci, nestrpljivo sam čekala priliku da ih se dočepam. Čim mi se ukazala, posegnula sam za njima, no nisam bila dovoljno brza. - Jesam te - s osmijehom je rekao visok momak plavih očiju. Ostatak večeri proveli smo zajedno, brbljajući, smijući se i predlaţući jedno drugome što da umota. Odabrao mi je krpenu lutku kovrčave smeđe kose, a ja njemu set za izradu makete svemirskog broda iz Star Warsa. Na rastanku, zakazao mi je sudar. Svidio mi se. Ničega u vezi s njim nije bilo ni previše ni premalo. Nije se libio izreći mišljenje ali nije ga ni nametao. Bio je atletski građen ali ne previše mišićav. Imao je lijep osmijeh, doduše, ne kao Hardy. I oči su mu bile lijepe, ali nisu imale ledeno-vatreni sjaj poput Hardyjevih. Za razliku od Hardyjeve glatke i sjajne kose, njegova je bila oštra i kovrčava. Također, nije bio karizmatičan poput Hardyja niti nemirnog duha, no površinski gledano bili su slični, obojica visoki, samouvjereni i vrlo muţevni. U to vrijeme, osjećala sam se prilično ranjivo i to samo zato jer nisam imala dečka. Činilo se da svatko ima nekoga, čak je i moja majka stalno odlazila na sudare. I odjednom, pojavio se dečko nalik Hardyju, i to slobodan. Nastavili smo se viđati pa su dečki zaključili da hodam s njim i prestali mi se upucavati. Svidjelo mi se imati nekoga; nisam se više osjećala poput lovine. Voljela sam razgovarati s njim u školskim hodnicima, sjediti uz njega za vrijeme objeda i kad bi me petkom navečer, poslije utakmice, odveo na pizzu. Kad me prvi put poljubio, bila sam razočarana. Njegov poljubac nije se mogao usporediti s Hardyjevim. Dovezao me kući i prije nego što mi je otvorio vrata, nagnuo se i spojio usnice s mojima. Uzvratila sam mu ~69~


poljubac ili sam to barem pokušala, no nisam ni najmanje uţivala u izmjeni sline i isprepletanju jezika s njegovim. Činila sam to mehanički, bez ikakvih osjećaja. Obuzeta nelagodom zbog vlastite hladnoće, zagrlila sam ga i jače se stisnula uz njega, no bez rezultata. Nastavili smo se sastajati, ljubiti, grliti i milovati. Nakon određenog vremena prestala sam ga uspoređivati s Hardyjem. Postalo je očito da između njega i mene nema kemije i da je vjerojatno neće ni biti. Luke nije bio Hardy. Bio je površan i dubine mojeg srca nisu ga zanimale. Isprva, mami se nije svidjelo što se sastajem s dečkom koji već bio maturant, no kad ga je upoznala, svidio joj se. - Vrlo je drag i pristojan rekla je, nakon što je otišao. - Moţeš se nalaziti s njim pod uvjetom da te doveze kući najkasnije do pola dvanaest navečer. Bila sam joj zahvalna na tome no vrag mi nije dao mira i morala sam joj nabiti na nos da je samo godinu dana mlađi od Hardyja. Shvatila je što sam joj time ţeljela poručiti. - Moţda, ali to je sasvim druga priča. Nisam ju pitala što bi to trebalo značiti. Jer, znala sam. U devetnaestoj, Hardy je već bio pravi muškarac. U odsustvu oca, od rane mladosti morao je preuzeti brigu o svojoj obitelji. Naporno je radio da bi i oni i on imali što za jesti. Za razliku od njega, Luke je od malena bio paţen i maţen; sve je dobivao na tanjuru i nije u tome vidio ništa neobično. Da nikada nisam susrela Hardyja, moţda bih se i zaljubila u Lukea. No bilo je prekasno za to. Moje srce sraslo je uz njega poput mokre koţe ostavljene da se osuši na suncu. Ako bi joj itko pokušao vratiti prvotni oblik, pukla bi. Jedne večeri Luke me je odveo na tulum kod prijatelja čiji su roditelji otišli na putovanje preko vikenda. Bila je dupkom puna maturanata od kojih sam većinu poznavala iz viđenja. Iz zvučnika u straţnjem dvorištu orio se Texas Flood Steviea Ray Vaughama, a posvuda je bilo praznih i polupraznih plastičnih čaša. Luke mi je donio jednu, s likerom od naranče, i savjetovao mi da ga ne popijem prebrzo. Srknuvši gutljaj, otkrila sam da mi se ne sviđa pa mi nije preostalo drugo nego pronaći priliku da ga se riješim. Malo zatim, kad je Luke zastao nasred dvorišta kako bi s dečkima prokomentirao jučerašnju utakmicu, ispričala sam se i poţurila u kuću. U potrazi za kupaonicom bauljala sam polumračnim predvorjem, pretvarajući se da ne vidim parove koji su se ljubakali po kutovima. Pronašavši je, hitro sam ušla, prolila liker u umivaonik i izašla. Pomisao da bih se istim putem trebala vratiti u dvorište, nije mi se osobito svidjela pa sam odlučila izaći kroz prednja vrata i okolnim putem vratiti se u straţnje

~70~


dvorište. Bilo mi je neugodno prolaziti kraj ljubavnih parova iako im to, po svemu sudeći nije ni najmanje smetalo, u protivnom se ne bi hvatali na mjestima gdje bi ih svatko mogao vidjeti. Ipak, ni to me nije spasilo od neugodnih iznenađenja. U sjeni širokog stubišta koje je vodilo na kat, ugledala sam par isprepletenih ruku i nogu. Bio je to Hardy u strastvenom zagrljaju s dugokosom plavušom. Naramenice njezina crnog baršunastog topića bile su spuštene, nogom je obujmila Hardyjevo bedro, a on je usnicama polako klizio niz njezin vrat. Osjećala sam se kao da mi je netko zabio noţ posred srca. Bol, ţudnja, bijes, ljubomora... nikada ne bih pomislila da istodobno mogu osjećati toliko toga. Morala sam se svojski potruditi ubrzati korak i proći kraj njih praveći se da ih nisam vidjela. Krajičkom oka opazila sam da je Hardy podigao glavu. Osjetivši njegov pogled na sebi, poţeljela sam propasti u zemlju od srama. Drhtavim rukama otvorila sam vrata, izašla i što je brţe moguće zatvorila ih iza sebe. Izašavši, potrčala sam prema straţnjem dvorištu, kao da bjeţim pred Hardyjem, iako nije pošao za mnom niti sam očekivala da će to učiniti. Zapravo, bjeţala sam pred onim što sam vidjela. No nisam mogla pobjeći. Ta slika trajno mi se usjekla u pamćenje. Bila sam izvan sebe od bijesa. Osjećala sam se izdanom, iznevjerenom. Nije bilo vaţno što mi Hardy nije dugovao vjernost i odanost. Bio je moj. Cijelim svojim bićem smatrala sam ga svojim. Pronašavši Lukea, nisam se iznenadila što se začuđeno zagledao u mene. Mora da sam djelovala poput luđakinje. -Što se dogodilo, lutko? - Prolila sam piće - kruto sam odvratila. Nasmijao se i prebacio ruku preko mojeg ramena. - Nema veze, donijet ću ti drugo. - Ne treba - hitro sam odvratila. - Zapravo... rado bih otišla odavde. - Ali, tek smo došli - začuđeno je odvratio. - Radije bih otišla negdje gdje bismo bili sami - prošaputala sam, srca ispunjena očajem. - Molim te, Luke, idemo odavde. Bilo gdje. Izraz njegova lica naglo se promijenio. Znala sam da se pita znači li to što s njime ţelim otići negdje gdje bismo bili sami, ono što je mislio da znači. Jest, značilo je. Ţeljela sam ga grliti, ljubiti i činiti s njime sve ono što je Hardy upravo činio s onom plavušom u predvorju. Ne iz strasti ili ţelje, nego iz ljutnje i povrijeđenosti. I zato što nisam imala kamo poći; zato jer nije postojao nitko tko bi me razumio i utješio. Moja majka bi se svemu tome samo nasmijala i rekla mi da se ponašam djetinjasto. Moţda je i bilo

~71~


tako, no nisam marila za to. Nikad dotad nisam bila toliko ogorčena. Luke je tog trenutka bio jedino sidro za koje sam se mogla uhvatiti. Odveo me u gradski park. Prošavši kraj umjetnog jezera došli smo do šumarka u kojem se nalazio oronuli paviljon. Građani su ga često koristili za nedjeljne obiteljske objede, no noću tamo nije bilo nikoga. Sve što se čulo bilo je kreketanje ţaba ili povremeni lepet ptičjih krila. Prije odlaska naiskap sam popila tekilu iz Lukove čaše, što je osim vrtoglavice i napadaja smijeha za posljedicu imalo i povremene napadaje mučnine. Svukavši jaknu, Luke ju je raširio po klupi pa sjeo i povukao me k sebi u krilo. Počeli smo se ljubiti, a po načinu na koji me je milovao shvatila sam da će ići onoliko daleko koliko mu budem dopustila. Gurnuo mi je ruku pod majicu, otkopčao grudnjak, obujmio mi dojku i čvrsto je stisnuo. Osjetivši kako sam se trgnula, promuklo se nasmijao i opustio stisak. - Oprosti, lutkice... prekrasna si, jednostavno me izluđuješ rekao je i vrhom palca protrljao mi bradavicu pa spojio usnice s mojima u dug vlaţan poljubac. Nastavio mi je uporno trljati i štipkati bradavice; nije mi godilo ali pretvarala sam se da mi godi. Luke je bio iskusan i ako ne uţivam u njegovom milovanju, zacijelo nešto nije u redu sa mnom, zaključila sam. Vjerojatno zbog tekile, osjećala sam se kao da sam izašla iz vlastita tijela pa cijeli prizor promatram sa strane. Uskoro, Luke me podigao s krila i polegao me na klupu. Nakratko, obuzela me panika, no potisnula sam je i dopustila mu da mi raskopča traperice. Pogleda uperena u komadić neba između dva stupa paviljona, mirno sam čekala da mi ih svuče. Noć je bila maglovita, bez mjeseca i zvijezda. Jedino svjetlo dopiralo je od ulične svjetiljke u daljini. Poput većine tinejdţera, Luke nije imao pojma o erogenim zonama ţenskog tijela. Što se mene tiče, znala sam još manje od njega, a bila sam previše srameţljiva da bih mu rekla što mi godi a što ne. Jednostavno sam se prepustila i dopustila mu da čini što ţeli. Nisam imala pojma što bih s rukama. Uvukao mi je ruku u gaćice i počeo me grubo trljati. Nekoliko puta okrznuo je osjetljivu točku, na što sam reagirala kao da me udarila struja. Ponosno se nasmijao, očito pomislivši da mi se i to svidjelo. Napokon, maknuo je ruke s mene pa kleknuo na koljena između mojih raskrečenih nogu i otkopčao rasporak. Začula sam pucketanje plastike i krajičkom oka vidjela kako navlači prezervativ. Ponovno je legao na mene, a njegov napeti ud priljubio se uz unutrašnju stranu mog bedra. Povukao mi je majicu i grudnjak do brade i počeo mi mi jesiti i grickati grudi. Kao ni sve ostalo, nije mi se svidjelo, no pomislila sam da smo otišli predaleko da bih mu rekla da sam se predomislila. Sve što sam ţeljela bilo je da što prije završi s tim. Kao da mi je pročitao misli, osjetila sam pritisak između nogu. Obuzeta panikom, ukočila sam se, stisnula zube i potraţila ~72~


njegov pogled. Uzalud, jer bio je previše usredotočen na pokušaj da se što prije ugura u mene. Moji osjećaji nisu mu bili nimalo vaţni. Nisam bila ništa više od stvari koja je imala posluţiti zadovoljenju njegove ţudnje. Pritisak se pojačao a zatim je snaţno prodro u mene i nastavio prodirati, ne obazirući se na moj kratak bolan vrisak. Nastavio se zabadati u mene pa ubrzao ritam, zadrhtao, ispustio dug promukao uzdah i sručio se na mene. - O, lutko, kako si dobra - oduševljeno je rekao i počeo mi ljubiti vrat. Na trenutak, pomislila sam da ću povratiti. Nisam više mogla podnijeti njegov vrući dah na svojoj koţi. Ni teţinu njegovog tijela. Dala sam mu dovoljno sebe - i previše - i sada sam ponovno ţudjela biti svoja i samo svoja. Istinski mi je laknulo kad se podigao i oslobodio me blizine svog tijela. Skinuo je krvavi prezervativ i bacio ga u grmlje. Bez riječi smo se obukli. Sad kad sam napokon ustala i opustila se, moje dotad ukočeno tijelo počelo je nekontrolirano drhtati. Privukao me k sebi i pogladio me po leđima. - Je li ti ţao? - tiho je upitao. Znala sam da očekuje da zaniječem. Činilo mi se da bi na neki način bilo neuljudno reći da mi je ţao, a to ionako ne bi ništa promijenilo. Što je, tu je. Sve što sam ţeljela bilo je poći kući. Ţeljela sam na miru razmisliti o svemu što se dogodilo i pokušati se pomiriti s tim. - Nije - promrmljala sam. Ponovno me pomilovao po leđima. - Sljedeći put biti će bolje. Obećavam. Moja bivša cura također je bila djevica i trebalo je malo vremena da se opusti i počne uţivati u seksu. Naglo sam se ukočila. Nema cure koja bi u takvom trenutku ţeljela slušati o njegovim iskustvima s bivšim curama. Iako me nije iznenadilo što je već bio s djevicom, zaboljelo me. Činilo se kao da sam jedna u nizu, kao da je navikao curama biti prvi. Luke, momak kojem se djevice podaju bez razmišljanja. - Molim te, odvezi me kući - rekla sam. - Umorna sam. - Naravno, šećeru. Na povratku je vozio jednom rukom a drugom je drţao moju i svako toliko, kratko bi ju stisnuo. Nisam bila sigurna čini li to kako bi me ohrabrio ili je ohrabrenje trebalo njemu, no svaki put uzvratila sam stisak. A kad me upitao hoćemo li se sutra ponovno vidjeti, automatski sam pristala.

~73~


Sjećam se da smo usput razgovarali ali nemam pojma o čemu. Bila sam previše ošamućena da bih znala što lupetam. Stotinu misli lepršalo mi je glavom poput jata crnih ptica. Pitala sam se kako ću se osjećati kada se otrijeznim i shvatim što sam učinila. Tješila sam se pomišlju da u tome nema ničeg lošeg. I druge cure mojih godina spavaju s dečkima... i Lucy je to već učinila... a Moody samo što nije. Dakle, što onda ako sam spavala s Lukeom? Ama baš ništa, tješila sam se. Sada kada smo počeli, hoćemo li nastaviti to činiti? Očekuje li Luke da svaki naš spoj završi seksom? Pomislivši to, na trenutak sam se ukočila. Nisam ţeljela ponoviti to iskustvo. Zacijelo bi bilo isto s Hardyjem, pomislila sam. I bol i mirisi i način na koji je Luke ušao u mene... bilo bi isto. Dovezavši me do kuće, Luke je izašao iz auta i dopratio me do vrata. Činilo se da oklijeva otići. U ţelji da ga se riješim, čvrsto sam ga zagrlila i poljubila ga. Očito sam uspjela vratiti mu samopouzdanje jer napokon se odmaknuo od mene. - Laku noć, lutko - s osmijehom je rekao. - Laku noć, Luke - odvratila sam i ušla u kuću. Dnevni boravak bio je osvijetljen malom svjetiljkom koja je stajala na komodi u kutu, no srećom, ni mama ni Carrington nisu bile tamo. Uzela sam pidţamu, poţurila u kupaonicu, brzo se svukla i stala pod vrući tuš. Ribala sam koţu toliko dugo da je pravo čudo što ju nisam sastrugala sa sebe. Prestala sam tek kad sam bila sigurna da sam sprala svaki trag Lukeovih ruku sa sebe. Voda je otklonila bol, no kad sam završila s pranjem, bila sam napola kuhana. Obukla sam pidţamu i pošla u sobu. Vidjevši da se Carrington počela meškoljiti, poţurila sam joj pripremiti bočicu. Kad sam se vratila, već je bila budna, no za promjenu nije plakala, kao da je znala da mi treba malo mira. Samo je ispruţila ručice prema meni i mirno pričekala da ju podignem i sjednem s njom u stolicu za ljuljanje. Mirisala je na dječju kremu i šampon za kupanje. Nevino. Njezino malo tijelo savršeno je pristajalo uz moje. Ljuljuškajući je i gledajući u njezine velike plavozelene oči, osjetila sam kako napetost u mojim grudima popušta. Čvor u ţelucu također se razvezao, a oči su mi se zamutile od suza. Nitko na svijetu, ni moja majka pa čak ni Hardy, nije me mogao utješiti kao Carrington. Nahranivši je, odnijela sam je k sebi u krevet. Znala sam da ne bih trebala. Gospođa Marla upozorila me da ću ljuto poţaliti ako to ikada učinim, jer dijete nakon toga više neće htjeti spavati u svojem krevetu.

~74~


Kao i uvijek, bila je u pravu. Od te noći, Carrington je zavijala poput vuka sve dok ne bih popustila i uzela je k sebi. No iskreno rečeno, voljela sam spavati s njom, pod mojim mekim ruţičastim poplunom. Trebala sam njezinu blizinu, kao i ona moju. I zašto onda ne bismo utješile jedna drugu?

~75~


DEVETO POGLAVLJE

L

uke i ja nismo se često seksali, djelomice zbog nedostatka prilike ili - ni on ni ja nismo imali stan - a djelomice zato što neovisno o tome koliko se pretvarala da uţivam u seksu, nisam uţivala. Nismo otvoreno pričali o tome; jednostavno bi otišli u krevet i Luke bi se trudio činiti ovo ili ono, no ništa od toga nije djelovalo. Nisam mogla ni njemu ni sebi objasniti zašto me njegovi dodiri ostavljaju hladnom. Jednom prilikom, kada smo poslije škole otišli k njemu jer su mu roditelji otišli u San Antonio i trebali su se vratiti tek idućeg dana, napokon je progovorio. - Čudno - rekao je, kada je sve bilo gotovo. Okrenuo se na bok i zagrlio me oko struka. - Nikada nisam bio s ljepšom i poţeljnijom curom od tebe. Nevjerojatno si seksi i ne mogu shvatiti zašto ne moţeš... - zašutio je i slegnuo ramenima. Znala sam na što misli. - Drugo i nisi mogao očekivati kad si ušao u vezu s kršćankom - našalila sam se, na što se on kratko nasmijao. Odlučila sam o tome porazgovarati s Lucy. Ona je nedavno prekinula s dečkom i upravo se viđala s pomoćnikom upravitelja jednog restorana. Moraš početi izlaziti sa starijim dečkima - savjetovala mi je. - Srednjoškolci nemaju pojma o seksu. Što misliš, zašto sam prekinula s Tommyjem?... Uvrtao je moje bradavice kao gumbe na radio aparatu. Kad bi Luke znao što treba raditi, ne bi bilo potrebe za razgovorom. Prekini s njim i počni se viđati s drugima. - To neće biti potrebno. Za dva tjedna odlazi na Baylor - odvratila sam. Luke i ja sloţili smo se da nakon njegova odlaska na koledţ ne bi bilo praktično da putujemo amo-tamo kako bi se vidjeli. Nije baš da smo prekinuli, samo smo se dogovorili da ćemo se vidjeti kad on bude dolazio kući za praznike. U vezi s tim, imala sam podvojene osjećaje. Jednim dijelom, veselila sam se slobodi. Ponovno ću imati vikende samo za sebe i neću više morati spavati s njim. S druge strane, znala sam da će se osjećati usamljeno. Nije vaţno, zaključila sam. Barem ću imati više vremena za Carrington i za učenje. Postat ću najbolja sestra, kći, prijateljica i učenica. U svakom pogledu uzorito ţensko biće. Tog popodneva, na Praznik rada, zrak je bio usijan a zemlja raspucana od nedostatka vlage. Ali nema te vrućine koja bi ljude omela u namjeri da dođu na godišnji sajam u sklopu kojega se odrţavao rodeo. Čekajući

~76~


početak, ljudi su ogledavali stoku i traktore, te obilazili štandove s hranom, ručnim radovima, oruţjem i opremom za konje. Majka, moja mala sestra i ja, došle smo na sajam u sedam navečer, sat prije početka rodea. Namjeravale smo nešto pojesti i potraţiti gospođu Marlu koja je tu prodavala svoje rukotvorine. Gurajući kolica preko ispucale zemlje, s osmijehom sam promatrala kako Carrington znatiţeljno pogledava lijevo i desno, uţivajući u sveopćoj guţvi i šarenilu. Većina muškaraca bila je u trapericama i traper košuljama sa sedefastim drukerima, a više od polovice njih nosilo je kaubojski šešir. Radilo se o bijelom ili crnom Stetsonu, Milleru ili Resistolu, bilo je uistinu teško odlučiti koji je ljepši. Ţene su preteţno bile u uskim trapericama i kaubojkama. Neke su za tu prigodu odjenule dugu šarenu suknju od gaze, no mama i ja odlučile smo se za traperice. Carrington smo odjenule u majicu i kratke traper hlačice. Imala je i ruţičasti kaubojski šeširić koji se ispod brade vezao vrpcom, no povukla ga je s glave kako bi mogla ţvakati obod. Zrak je bio zasićen mirisima dezodorana, kolonjske vode, cigaretnog dima, piva, prţene hrane, vlaţnog sijena, domaćih ţivotinja, poljoprivrednih strojeva i prašine. Pregledavši ponudu hrane na štandovima, mama i ja odlučile smo se za pečeni kukuruz, raţnjiće i pomfrit. Izuzev toga mogle smo birati između pohanih tikvica i raţnjića od tikvica, pohanih zelenih rajčica, pečenih paprika i carskog mesa pečenog u dubokom ulju. Činilo se da Teksašani ne znaju drugo nego hranu nabosti na raţnjić ili ispeći u dubokom ulju. Carrington sam nahranila s kašicom od jabuka koju sam ponijela od kuće. Za desert, mama nam je odabrala hruskavi kolač od voća obloţenog tempura tijestom i prţenog u dubokom ulju. - Ovo sigurno ima milijun kalorija - rekla je pa stavila ubrus pod bradu i s uţitkom odgrizla zalogaj. Završivši s jelom, obrisale smo ruke vlaţnim maramicama i pošle potraţiti gospođu Marlu. Obzirom na upadljivu boju njezine kose, lako smo je pronašle u guţvi. Na njezino zadovoljstvo, ljudima su se sviđale njezine mirisne svijeće i rukom oslikane kućice za ptice, što je značilo da se najam štanda isplatio. Stojeći sa strane čekale smo da uzvrati novac jednom od kupaca, kad smo iza leđa začule muški glas. - O, i vi ste tu! Na moje razočaranje, bio je to Louis Sadlek. Mrzovoljno sam ga odmjerila od glave do pete. Traper košulja, traperice, bolo kravata sa srebrnom kopčom u obliku strjelice i čizme od zmijske koţe. Očito je ţelio ostaviti dojam. Srećom, rijetko je bio kod kuće kad bi me majka poslala da

~77~


mu odnesem ček, pa bih ga samo ostavila na stolu u njegovom uredu. Posao mu je oduvijek smrdio pa je vrijeme najčešće provodio ločući i ganjajući ţene po gradu. Stanovnici naselja uzalud su mu govorili da bi trebalo očistiti septičku jamu ili pokrpati rupe u asfaltu na putu. Svaki puta obećao bi da će se za to pobrinuti, ali bila su to samo prazna obećanja. Traţiti od njega da se za išta potrudi, bio je puki gubitak vremena. Istina, bio je dotjeran ali podbuhao. Jagodične kosti bile su mu prekrivene puknutim kapilarama. No čak i tako istrošen, imao je izvjesnog šarma. U jednom trenutku ostala sam zatečena kad sam shvatila da su neki od momaka koje sam viđala na tulumima, mlađa verzija Sadleka. Zapravo, i Luke je bio jedan od njih. Moţda je to bila sudbina svih onih koji se nikada u ţivotu nisu morali ni za što boriti. Mama mu se široko osmjehnula pa podigla Carrington iz kolica. Bio je to uistinu lijep osmijeh lijepe plavokose ţene blistavih plavozelenih očiju. Toliko lijep da Sadlek nije mogao ostati hladan na njega, s nelagodom sam pomislila, opazivši kako ju promatra. - Koje li slatkice - rekao je i poškakljao Carrington ispod brade. I ona mu se osmjehnula. Nije mi se svidjelo što ju dira. Najradije bih ju istrgnula iz majčina naručja i pobjegla s njom koliko me noge nose. - Ţelite li štogod pojesti? - upitao je moju majku. - Ne hvala, već smo jele - s osmijehom je odvratila. - Ti još nisi jeo? - Jesam. Ne bih u sebe više mogao utrpati ni zalogaja -rekao je i potapšao se po trbuhu. Iako to nije zvučalo nimalo duhovito, glasno se nasmijala i pogledala ga na način zbog kojeg su mi ţmarci prošli niz kralješnicu. Po cijelom njezinom drţanju, pogledu, osmijehu i načinu na koji je odmaknula uvojak kose s lica, bilo je očito da koketira s njim. Jedva sam mogla vjerovati vlastitim očima. I predobro je znala tko je on, kao i ja i svi ostali. Čak je o njemu preda mnom i pred gospođom Marlom govorila kao o seljačini koja misli da je velika faca. Je li moguće da joj se ipak sviđa? Zar ne vidi da je predobra za njega? No pravo rečeno, bila je predobra i za Flipa i sve ostale protuhe s kojima je bila u vezi. Ni uz najbolju volju nisam mogla shvatiti zašto je privlače muškarci koji su u svakom pogledu gori od nje. Poznato je da muholovka privlači kukce nektarom koji izlučuje i crvenom bojom lista. Ako upadnu u njezinu klopku, ne mogu se više izvući. Pred mojim očima upravo se odvijala ista varljiva alkemija, opasna igra koja je prijetila opasnim završetkom.

~78~


- Idete li na rodeo? - upitao je. - Uskoro će početi. Rezervirao sam loţu. Bilo bi mi drago kad biste mi se pridruţili. - Rado - rekla je mama. - Ako ti ne smeta beba. - Grom i pakao, kako bi mi slatkica poput nje mogla smetati? - rekao je i uštinuo Carrington za obraščić na što je veselo zagugutala i ponovno ga počastila širokim osmijehom. Čudno, ali ona koja je inače bila toliko osjetljiva na rječnik, nije ga upozorila neka pripazi što govori pred djetetom. Napokon mi je prekipjelo. - Meni se ne gleda rodeo - mrzovoljno sam objavila. Mama je nestrpljivo uzdahnula. - Liberty... ako si loše volje, to je tvoj problem. Ne moraš ići s nama. Prošeći i potraţi prijatelje... sigurno ćeš nekoga pronaći. - U redu - odbrusila sam. - Povest ću Carrington sa sobom - uvrijeđeno sam dodala i istog trenutka shvatila da sam pretjerala s drskošću. Trebala sam je upitati smijem li Carrington povesti sa sobom, pa bi mi dopustila. Ovako zacijelo neće. I nije. - Carrington će ostati sa mnom - ledenim tonom je odvratila. Idi. Nađemo se ovdje za sat vremena. Kipteći od bijesa nastavila sam vrludati oko štandova. U skladu s mojim iritantnim raspoloţenjem, lokalni bend je počeo ugađati instrumente za predstojeću svirku što je zvučalo kao da netko nateţe mačku za rep. Parovi su poţurili prema podiju za ples. Promatrajući ih tako vesele i zagrljene, još sam se više ozlovoljila. Polako sam se vukla od štanda do štanda i razgledavala ponudu. Bilo je tu uistinu svega, staklenki s domaćim pekmezima, šalšom i umacima za roštilj, majica urešenih šljokicama, igračaka. Ništa od toga nije me zanimalo pa sam produţila prema štandu sa srebrnim nakitom. Jedino što sam imala od nakita, bile su biserne naušnice koje sam dobila od majke i tanka zlatna narukvica koju mi je Luke poklonio za Boţić. Usredotočivši se na privjeske, uzela sam u ruku malenu srebrnu pticu s okom od tirkiza... pa privjesak u obliku Teksasa... pa glavu bika... kaubojsku čizmu. Napokon, pozornost mi je privukao maleni srebrni pasanac. Pasanci su mi oduvijek bio najdraţe ţivotinje. Jezive su štetočine jer kopaju rupe po dvorištima. Nevjerojatno su glupi a usto i toliko ruţni da su upravo zato slatki. Oklopljeni tvrdom rebrastom školjkom, izgledaju poput neke prahistorijske ţivotinje. Uska glava nakalemljena im je na tijelo kao

~79~


da se netko sjetio naknadno je tu postaviti. Evolucija ih je očito zaobišla u širokom luku. No bez obzira koliko ih ljudi prezirali, proganjali, pucali na njih i postavljali im zamke, pasanci bi se iz noći u noć vraćali u njihova dvorišta kako bi po njima kopali rupe u potrazi za kukcima i crvima. Ako ih ne bi pronašli, zadovoljavali su se bobicama i vrtnim biljem. Bili su savršen primjer kako se snalaţljivošću moţe prevladati nedaća. Nisu bili nimalo opasni, zubi su im sluţili samo za ţvakanje hrane i nikada im nije palo na pamet juriti za nekim da bi ga ugrizli. Stariji ljudi još uvijek su ih zvali Hooverove svinje, što je bio naziv koji su im nadjenuli u teška vremena, kad je predsjednik Hoover svakoj obitelji obećao pile u loncu, a umjesto toga morali su se zadovoljiti bilo čime što se moglo uloviti i pojesti, uključujući i pasance. Meso im je navodno imalo okus poput svinjskog. Nisam namjeravala provjeriti tu tvrdnju. Odlučila sam ga kupiti pa sam upitala prodavačicu koliko stoji, zajedno s kratkim srebrnim lančićem. - Dvadeset dolara - rekla je, no prije nego što sam stigla otvoriti novčanik, nečija ruka je preko mojeg ramena pruţila prodavačici novčanicu od dvadeset dolara. - Ja ću to platiti - rekao je poznati glas. Toliko naglo sam se okrenula da me je morao uhvatiti za nadlaktice kako se ne bih spotakla o vlastita stopala. - Hardy! Većina inače sasvim prosječnih muškaraca izgleda poput onog s Marlboro reklame kad navuku dobre traperice, nazuju čizme i stave na glavu bijeli Resistolom. Ta kombinacija ima jednako radikalni učinak na izgled muškarca, kao i smoking. A kad bilo koja ţenska osoba u takvoj odjevnoj kombinaciji ugleda momka poput Hardyja, postaje kandidat za srčani udar. - Nisi mi to trebao kupiti - pobunila sam se. - Drago mi je što te vidim - rekao je pa uzeo lančić s privjeskom od prodavačice. Odmahnuo je glavom na njezin upit treba li račun i naredio mi da se okrenem i podignem kosu. Kratko sam zadrhtala kad su mi njegovi prsti dotakli vrat. Zahvaljujući Lukeu bila sam seksualno inicirana ako već ne i osviještena. Trampila sam nevinost za utjehu, u nadi da ću moţda dobiti ljubav, privrţenost i uţitak, ali to se nije dogodilo. Gledajući Hardyja, shvatila sam da je bilo glupo pokušati ga zamijeniti s nekim poput Lukea. Izuzev donekle po izgledu, njih dvojica nisu bili nimalo slični. Ogorčena, pitala sam se hoću li svaku mušku osobu s kojom ikada stupim u vezu, uspoređivati s Hardyjem. Hoće li me zauvijek proganjati poput duha? Nisam znala kako bih ga pustila od sebe, a čak i nije bio moj.

~80~


- Hannah mi je rekla da sad ţiviš u gradu - promrmljala sam i poloţila vrhove prstiju na privjesak. Kimnuo je. - Unajmio sam jednosoban stan. Mali je ali prvi put u ţivotu mogu uţivati u privatnosti. - Jesi li sam ovdje? - Ne, s Hannah i dečkima. Otišli su pogledati konje. - Ja sam s mamom i Carrington - rekla sam. Na trenutak sam bila u iskušenju da mu ispričam kako sam totalno pošizila kad je mama otišla na rodeo sa Sadlekom, no ispalo bi da mu svaki put kad ga vidim plačem na ramenu. Za promjenu, odlučila sam se suzdrţati. Hannah se pojavila s braćom i veselo me pozdravila. Očiju blistavih od uzbuđenja, Rick i Kevin počeli su uzbuđeno skakutati oko nas i moliti Hardyja da im dopusti da se uključe u lov na telad. Lov na telad uvijek se odrţavao prije početka rodea. Hrpa djece ganjala bi po areni tri telca kojima su na repove bile svezane ţute vrpce, a oni koji bi ih uspjeli uloviti i skinuti im vrpce s repa, za nagradu bi dobili novčanicu od pet dolara. - Hardy, molim te, dopusti im - rekla je Hannah. - Umiru od ţelje za sudjelovanjem. Smijem li ih povesti? S oklijevanjem je kimnuo i široko im se osmjehnuo. - U redu. Pod uvjetom da se previše ne uprljate - rekao je. - Nećemo - uglas su uzviknuli i potrčali prema areni prepustivši Hannah da trči za njima. Hardy je odmahnuo glavom i kratko se nasmijao. - Mama će me ţivog oderati ako se vrate kući prljavi i smrdljivi. - Normalno je da se djeca katkad uprljaju. Tuţno se osmjehnuo. - To joj i ja stalno ponavljam. Neprestano joj govorim da bi trebala olabaviti i dopustiti im da se ponašaju poput njihovih vršnjaka. Ţelio bih... Zašutio je i namrštio se. - Što? - tiho sam upitala. Za mene je bilo uobičajeno da stalno govorim kako bih ţeljela ovo ili ono, ali ne i za Hardyja. Nikada nije govorio o svojim ţeljama. - Ţelio bih da se razvede od oca i uda se za nekog pristojnog muškarca. Nitko joj to ne bi mogao zamjeriti, a bilo bi joj mnogo lakše kad bi se imala na koga osloniti.

~81~


Nastavili smo besciljno šetati po sajmu. Nisam imala pojma čime je njegov otac zasluţio doţivotnu zatvorsku kaznu, a bilo mi je neugodno pitati. - Moţda se ne ţeli razvesti jer ga još uvijek voli - nagađala sam. - Ne. Već odavno ga ne voli. Ostala je s njim samo zato jer se bojala da će je ubiti ako ga ostavi. Stalno ju je tukao. Kad god bi se napio pretvarao se u zvijer, a većinom je bio pijan. Gotovo cijelo moje djetinjstvo proveo je u zatvoru... vraćao bi se svakih godinu ili dvije i sve bi krenulo ispočetka. Iz dana u dan je lokao i mlatio mamu... a kad bi zatrudnjela, redovito bi pobrao sav novac koji smo imali i nestao. Kad mi je bilo jedanaest godina, razbio mi je nos jer sam je pokušao zaštititi. No kad se ponovno vratio, bio sam dovoljno velik i jak da ubijem boga u njemu. Nakon toga nas je ostavio na miru. Od pomisli da netko moţe podići ruku na slabašnu ţenu poput njegove majke, smrklo mi se pred očima. - Zašto se onda ne razvede od njega? zbunjeno sam upitala. Duboko je uzdahnuo. - Zato jer joj je svećenik rekao da to ne moţe učiniti, neovisno o tome koliko je muţ zlostavljao. Kazao je da joj vlastita sreća ne smije biti vaţnija od odanosti prema Isusu Kristu i savjetovao joj da se moli i šutke podnese teret. - Promijenio bi mišljenje da je on bio taj koji je morao trpjeti batine. - To sam mu i ja rekao. Sasuo sam mu u lice što mislim o tome ali nije ni trepnuo. Došlo mi je da mu zavrnem vratom. Srce mi se stisnulo od jada. - Strašno - zgroţeno sam prošaputala. Nisam mogla ne usporediti Lukeov način ţivota s Hardyjevim. - Zašto nekima sve ide kao po loju a drugi se cijeloga ţivota moraju mučiti? Nije li to nepravedno? Slegnuo je ramenima. - Nije uvijek tako. Tko god smatra da moţe činiti što god poţeli, prije ili poslije će to platiti. Ima Boga. - Trebao bi se pridruţiti zajednici jaganjca Boţjeg - rekla sam. - Čini se da Bog tamo nije tako strog. Oprostit će ti poneki grijeh ako doneseš pohano pile za nedjeljnu zakusku poslije mise. Nasmijao se. - Prava si mala bogohulnica - odvratio je pa stao i svrnuo pogled na plesni podij. - Pretpostavljam da pripadnici zajednice Jaganjca Boţjeg vole i malo zaplesati poslije mise? Osmjehnula sam se. - Bojim se da si u pravu. - Hajdemo onda - rekao je i poveo me prema podiju gdje su parovi u ritmu glazbe plesali country verziju foxtrota s dva spora i dva brza koraka. Bio je to čedan ples, koji je ostavljao dovoljno prostora među partnerima, pod uvjetom da muškarac zadrţi ruku na ramenu svoje partnerice. Jer ako

~82~


bi je spustio na njezin struk i privukao je k sebi, hm... onda se to pretvaralo u nešto drugo, osobito ako bi svirao sentiš. Počeli smo plesati, a srce mi je toliko snaţno lupalo da sam pomislila da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla shvatiti zašto je odjednom ţelio plesati sa mnom. Najzad, nije li se trudio drţati podalje od mene? I nije li mi jasno stavio do znanja da moţemo biti samo prijatelji? Na trenutak sam bila u iskušenju da ga upitam što bi to trebalo značiti, ali nisam. Previše sam se bojala da se ne predomisli. Kad me privukao bliţe k sebi, toliko mi se zavrtjelo u glavi da sam pomislila da ću se onesvijestiti. - To baš nije osobito pametno - promrmljala sam. - Nije - sloţio se. - Zagrli me. Na usnama mu je lebdio osmijeh, no bio je to osmijeh čovjeka pomirenog sa sudbinom, poput nekoga tko je odlučio uţivati u trenutku iako zna da će to poţaliti. Zagrlila sam ga i počela s njim skladno kliziti u ritmu srcedrapajuće pjesme Randyja Travisa. Zapravo, to je manje bilo nalik plesu a više plutanju niz rijeku. Kao da smo se prepustili vodenom toku, ne razmišljajući kamo će nas odvesti. Nikada nismo bili toliko intimni. To što smo činili imalo je manje veze s plesom a više s erotikom. Koţa mu je mirisala na sunce i dim. Poţeljela sam mu gurnuti ruku pod košulju i opipati mu prsa. Ţeljela sam istraţiti svaki dio njegova tijela. Ţeljela sam ga ljubiti i činiti s njime stvari o kojima nisam imala pojma, ali nagonski sam osjećala da postoje. Glazba je postala još sporija, pa smo se sada gotovo ljuljali na mjestu. Naslonila sam glavu na njegovo rame. Spustio je malen poljubac u kut mojega oka. Usnice su mu bile suhe i meke. Kao u transu, zatvorila sam oči. Nisam se usudila čak ni disati. Spustio je ruku na moj kuk i čvrsto me privio k sebi. Osjetivši dodir njegovog tvrdog napetog uda, naglo me oblila vrućina. Tri ili četiri minute doista se čine beznačajnim u odnosu na cijeli ţivot. Ljudi svakodnevno gube stotine minuta na banalnosti. No katkad, u tim kratkim odsječcima vremena, dogodi se nešto što je moguće zauvijek upamtiti. Tako je bilo i s tim doţivljajem. Dok me Hardy tih nekoliko minuta drţao u zagrljaju, bili smo jače i intimnije vezani nego da smo vodili ljubav. Čak i danas krv mi šikne u lice kada se toga prisjetim. Kad je glazba postala brţa, primio me za ruku, odveo me s podija i rekao mi neka pripazim gdje stajem kako se ne bih spotakla na neki od električnih kabela koji su vijugali po zemlji poput zmija. Nisam imala pojma kamo me vodi. Uskoro, štandovi su ostali daleko iza nas. Kad smo

~83~


stigli do ograde od trupaca, primio me oko struka i posjeo me na gornju prečku. - Pasti ću - rekla sam, rukama se uhvativši za prečku. - Nećeš - odvratio je i primio me za kukove. Čak i preko traperica mogla sam osjetiti kako su mu dlanovi vrući. Jedva sam se suzdrţala da ne razdvojim bedra i privučem ga k sebi. Umjesto toga, čedno sam priljubila koljena jedno uz drugo i zagledala se u njega, pokušavajući razabrati izraz njegova lica. No svjetla su bila predaleko da bih išta jasno vidjela. Odmahnuo je glavom, kao da je suočen s nekom teškom zagonetkom koju ni uz najbolju volju ne moţe riješiti. - Liberty, trebala bi znati da ću uskoro otići - najzad je izgovorio. - Odlaziš iz grada? - jedva čujno sam prozborila. - Da. - Kamo ideš? - Daleko... i sumnjam da ću se uskoro vratiti. - Što ćeš raditi? - Dobio sam odgovor od naftne kompanije kojoj sam poslao zamolbu za posao. Zaposlit će me kao varioca na naftnoj platformi u Zaljevu. No tamo ću ostati samo koliko bude potrebno... a onda će me poslati negdje drugdje... takav je posao - rekao je i naglo zašutio kad je vidio izraz mog lica. Znao je da mi je otac poginuo na platformi. Poslovi na naftnim platformama bili su dobro plaćeni ali opasni. Moraš biti lud ili suicidalan da bi u blizini nafte radio s aparatom za zavarivanje. - Trudit ću se ne izazvati previše eksplozija - našalio se. Nisam to drţala ni najmanje duhovitim. Pomislivši da će zauvijek otići od mene, srce me je zaboljelo od tuge. Kakvog bi smisla imalo da ga upitam hoće li se ikada vratiti? Morat ću nastaviti ţivot bez njega. No u jedno sam bila sigurna: dokle god budem ţiva, nitko neće popuniti fantomsku prazninu koja je u mom srcu nastala njegovim odlaskom. Razmišljala sam o njegovoj budućnosti, o dalekim prostranstvima u kojima će boraviti, daleko od svih koji ga vole. Predaleko čak i od sfere majčinih molitvi. Tamo daleko jednoga dana će upoznati ţenu kojoj će povjeriti svoje tajne i svoje snove, ţenu koja će mu roditi djecu i koja će svjedočiti promjenama koje je vrijeme ostavilo na njegovom licu i tijelu. A to neću biti ja. - Ţelim ti puno sreće - ledenim tonom sam izgovorila. - Sigurna sam da ćeš postići sve o čemu si sanjao. I više od toga. Više nego što bi itko pomislio.

~84~


- Što izvodiš, Liberty? - tiho je upitao. - Govorim ti ono što ţeliš čuti. Ţelim ti lijep i uspješan ţivot - rekla sam i pokušala ga odgurnuti ali nije se ni pomakao. - Spusti me. - Ne još. Ne prije nego što mi objasniš zašto si ljuta na mene. Zar ne razumiješ da te ne ţelim povrijediti? - Svejedno si me povrijedio - u dahu sam izgovorila. - I tek toliko da znaš, radije bih bila s tobom i ostala bez tebe, nego da te nikada nisam imala. Barem bih se mogla sjećati lijepih trenutaka. Ovako mi ama baš ništa ne ostaje, ništa osim beskrajno glupog izgovora da me ne ţeliš povrijediti. Jest, izgovora, jer zapravo si ti taj koji se boji biti povrijeđen. Bojiš se da bi previše patio ako bi morao ostaviti nekoga koga voliš, a više od svega bojiš se da bi te ljubav mogla spriječiti u ostvarenju snova. Bojiš se da bi zauvijek morao ostati u... Naglo me je uhvatio za nadlaktice i kratko me protresao. - Prekini - promuklim glasom je izgovorio. - Znaš li zašto sam počela hodati s Lukeom? - ogorčeno sam ga upitala. Zato što ti je sličan. To je jedini razlog zbog kojeg sam spavala s njim. Ţeljela sam to učiniti s tobom, ali nisi me htio. Ti si taj koji me natjerao na to, i mrzim te zbog toga. I više nego sebe - u dahu sam izgovorila i tek tada shvatila da urlam. U pokušaju da se smirim, rukama sam obgrlila tijelo i zatvorenih očiju nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula. - Sve je to tvoja krivica - rezignirano sam dodala. Znala sam da bih se trebala sramiti što ga ţelim raniti, no bila sam previše ljuta da bih marila za to. Stisak njegovih ruku na mojim nadlakticama se pojačao. - Nisi imala nikakvog razloga išta očekivati od mene - promrsio je. - Svejedno. - Prokletstvo - rekao je, vidjevši kako mi je suza kliznula iz oka. - Molim te, ne plači. Nije fer... - Ništa nije fer. - Što ţeliš od mene? - Ţelim da barem jednom priznaš što osjećaš prema meni. Ţeljela bih znati hoću li ti barem malo nedostajati. I hoćeš li misliti na mene i hoće li ti biti ţao što nisi drugačije postupio. Upleo je prste u moju kosu i primorao me da podignem glavu i pogledam ga u oči. - Dovraga - prošaputao je. - Moraš li mi ovo učiniti još teţim nego što jest? Ne mogu ostati niti te povesti sa sobom - rekao je i pomilovao me po licu.

~85~


- Pitaš se hoćeš li mi nedostajati? Prodao bih dušu đavolu kad bih te mogao imati. Ţelim te više nego išta u ţivotu. Ali nemam ti što pruţiti. Ako bih ostao, prije ili poslije pretvorio bih se u čudovište poput mog oca. A to nije ono što ti treba u ţivotu, vjeruj mi. - To se nikada ne bi dogodilo. Ti nikada ne bi podigao ruku na ţenu. - Misliš? Očito mi vjeruješ više nego što bih ikada mogao sebi vjerovati rekao je i dlanovima mi obuhvatio lice. - Mogao bih golim rukama zadaviti Lukea što je spavao s tobom. I tebe što si mu to dopustila - drhtavim glasom je prošaputao. - Oduvijek sam te smatrao svojom. No, u pravu si... da sam se upustio u vezu s tobom, ne bih te mogao ostaviti. Mrzila sam pomisao da za njega predstavljam zamku koja bi ga spriječila u bijegu. No kad je spojio usnice s mojima, zaboravila sam na sve. Ljubio me dugo, njeţno i polako kao da su mi usta puna gustog slatkog meda. Razdvojio mi je noge i prije nego što sam ih stigla ponovno stisnuti, snaţno me privio k sebi i nastavio me poţudno ljubiti. Poţeljela sam osjetiti teţinu njegova tijela na svojem, stopiti se s njim, potpuno mu se predati i podati. Odgurnula sam mu šešir s glave, uplela mu prste u kosu i strastveno mu uzvratila poljubac. - Polako - šapnuo je, prekinuvši poljubac. - Polako, malena. Nekoliko trenutaka ostali smo posve mirni, zatvorenih očiju i čela oslonjenih jedno na drugo Spojio je usnice s mojima tek kad sam prestala ubrzano disati. Milovao me po leđima, struku i bokovima pa dlanom obuhvatio moju dojku i vrhom palca počeo njeţno kruţiti mojom bradavicom. Cijelo moje tijelo odjednom je onemoćalo kao da sam se napila. Objesila sam mu se oko vrata kao da očekujem da me podigne i odnese kući nakon pijanke. Odjednom sam shvatila kako bi bilo otići s njim u krevet. U svakom slučaju, bilo bi to posve drugačije od onoga što sam tamo radila s Lukeom. Hardy me je u naručju drţao kao kap vode na dlanu. Upijao je svaki moj dah. Svaki moj drhtaj, svaki tihi uzdah nalazio je odjeka u njemu. Posve sam izgubila pojam o vremenu. Napetost u meni je rasla sve do trenutka kada mi se učinilo da ću poludjeti ako ne osjetim dodir njegove koţe pod prstima. Čeznutljivo sam uzdahnula i počela mu raskopčavati košulju. Prekinuo je poljubac i pokušavajući doći do daha, zario lice u moju kosu. - Ne - pobunila sam se. Nemoj stati... Bez riječi odmahnuo je glavom. Cijelim tijelom sam drhtala. Kako mi moţe to činiti? Kako me moţe ostaviti tako uspaljenu? Stotinu pitanja bez odgovora motalo mi se po glavi.

~86~


Čvršće me stisnuo uz sebe i počeo me njeţno milovati po leđima. - Smiri se, mila - prošaputao je. - Smiri se. Sve je u redu. Ništa nije bilo u redu. Kad ode, u mojem srcu ostat će pustoš. Skupila sam svu preostalu snagu i odmaknula se od njega. - Nemoj reći zbogom prošaputala sam, očiju punih suza. - Molim te. Očito je shvatio da je to posljednje što moţe učiniti za mene pa nije rekao ni riječ. Poslije, nebrojeno puta u mislima sam vrtjela tu scenu, razmišljajući što sam sve mogla reći ili učiniti. Umjesto što sam se okrenula i otišla. Mnogo puta u ţivotu poţalila sam zbog riječi koje sam bez razmišljanja izrekla. Ali ni pribliţno toliko kao zbog onih koje sam prešutjela.

~87~


DESETO POGLAVLJE

N

emoguće je pronaći tinejdţera koji nije zlovoljan, takvih jednostavno nema. U pravilu silno ţude za nečim i čini se da to nikada ne mogu dobiti, osjetljivi su na sve i lako se vrijeđaju a nitko ne pridaje pozornost njihovim osjećajima jer su tinejdţeri. Jedini odgovor koji mogu dobiti je da vrijeme liječi sve rane. To je najčešće točno, ali u mojem slučaju nije bilo tako. Mjesecima sam patila za Hardyjem, tijekom cijelih zimskih praznika i dulje. Dani su mi prolazili u tmurnom raspoloţenju, od jutra do mraka bila sam potištena i rastrojena, ni od kakve koristi ni sebi ni drugima. Usto, bila sam kivna na mamu što se spetljala sa Sadlekom. Njihova veza jednako me zbunjivala koliko i ljutila. Činilo se da njih dvoje ni o čemu ne mogu normalno razgovarati. Neprestano su frktali jedno na drugo poput para bijesnih mačaka. Malo je reći da je Louis loše djelovao na nju. Zapravo, uspjelo mu je izvući na površinu njezinu mračnu stranu. Uz njega je počela piti, što nikad prije nije činila. Naguravala se s njim, šamarala ga, mahala mu prstom pred nosom. Ona, koja je uvijek poštivala granice i insistirala na uljudnom ponašanju, odjednom se pretvorila u divljakušu. Iskreno rečeno, bilo mi je krivo što je lijepa i plavokosa. Bila bih sasvim zadovoljna s majkom koja nosi pregaču i nedjeljom ide u crkvu. Ono što me najviše kopkalo, bila je maglovita spoznaja da su sve te svađe, natezanja i ljubomorni ispadi zapravo uvod u nešto drugo. Bila je to puka ljubavna predigra. Bogu hvala, Louis gotovo nikad nije noćio kod nas ali svi su znali da ona provodi noći kod njega pa tako i ja. Katkad bi se vraćala kući s modricama na zapešću, natečenih usnica i s tragovima ugriza na vratu. I to je pripadalo stvarima koje majke ne bi trebale činiti. Nisam bila sigurna uţiva li doista u vezi sa Sadlekom ili je to samo oblik samokaţnjavanja. Mislim da je Louisa smatrala snaţnim muškarcem. Pouzdano ne bi bila ni prva ni zadnja koja je grubost poistovjetila sa snagom. Moţda, kada se ţena mora dugo sama hvatati u koštac s ţivotnim nedaćama, pravo je olakšanje podčiniti se nekom naizgled snaţnom muškarcu i prepustiti mu da se pobrine za sve, čak i ako taj nije dobar prema njoj. I samoj mi se više puta u ţivotu dogodilo da pokleknem pod teretom i poţelim da netko drugi preuzme kormilo. Mora se priznati da je Louis, kad bi to htio, znao biti vrlo šarmantan. Teksašani, čak i ako su primitivne barabe, znaju se ţenama uvući pod koţu. Laskaju im, pričaju im priče, umiju biti slatkorječivi do bola. Pritom djeluju potpuno iskreno i bez ikakvih zadnjih namjera. Tko im ne bi povjerovao? Čak je i Carrington veselo gugutala i topila se od miline kad god bi ugledala

~88~


Louisa. Toliko o tome da djeca instinktivno znaju tko jest a tko nije dobar čovjek. Ipak, mene nije uspio šarmirati i to mu se nije svidjelo. Bila sam mu antipatična jednako kao i on meni. Jednostavno nisam mogla shvatiti što je moja mama vidjela na njemu. Čime ju je toliko zadivio? Izvještačenim drţanjem, izigravanjem muškarčine, nevjerojatnom bahatošću i rasipnošću? Imao je ugrađen ormar pun rukom rađenih čizama, onih čija izrada započinje tako da ti obućar iscrta oblik stopala dok stojiš na komadu papira. Između ostalog, bile su tu i osamsto dolara vrijedne čizme načinjene od prokrijumčarene koţe slona iz Zimbabvea. O tome se puno šuškalo u gradu, o da. Jednom prilikom, kada su on i mama s još dva para otišli u neki houstonski noćni klub, čuvari na ulazu nisu mu dopustili da tamo uđe s ploskom. Mrtvo hladno Louis se vratio do auta, uzeo lovački noţ, prerezao saru i sakrio plosku u čizmu. Mama se činila zgroţena tim potezom. Nije mogla vjerovati da je hladnokrvno uništio tako skupe čizme. Nazvala je to nevjerojatno glupim potezom, no kako nije mogla prestati pričati o tome, najzad sam stekla dojam da je zadivljena Louisovom ekstravagancijom. Bilo je posve nalik njemu da učini takvo što. Uvijek se trudio odrţati privid da je bolji od drugih, iako nije bio. Smeće koje se pretvara da je cvijeće, lijepo upakirano govno. Činilo se da nitko ne zna odakle mu novac. Prihod od najma kuća pouzdano mu nije bio dovoljan za ţivot na visokoj nozi. Šuškalo se da dila drogu. Obzirom na blizinu meksičke granice, svatko tko bi se time poţelio baviti mogao je računati s najmanjim mogućim rizikom. Ipak, sumnjam da je ikada šmrkao koku ili pušio marihuanu. Alkohol je bio njegova droga, no sigurna sam da je netko poput njega bez imalo grizodušja mogao prodavati drogu mlađariji koja je traţila sredstvo za bijeg od stvarnosti jače od boce Johnnie Walkera. Jedini način da se prestanem zamarati majčinom problematičnom vezom s Louisom, bio je da se posvetim Carrington. U to vrijeme počela je činiti prve nesigurne korake. Gegala se, posrtala, teturala i hvatala se za sve za što se mogla uhvatiti, kao da se nacvrckala. Činila je i stvari koje nije trebala činiti, pokušavala ugurati prste u utičnice, šiljila i Coca-Cola limenke. Bilo mrvice s poda, bilo bube ili opušci koje bi pronašla u travi, sve je završavalo u njezinim ustima. Kad je počela rabiti ţlicu, toliko bi se uneredila da sam je nerijetko morala odnijeti u dvorište i oprati je crijevom za polijevanje. Katkad bih njezinu kadicu odnijela u dvorište, napunila je vodom i dopustila joj da se tamo brčka do mile volje, samo zato da bih uštedjela pola sata na čišćenje kupaonice. Kad je počela govoriti, najbolji pokušaj da izgovori moje ime svodio se na ‘Libi’. Kad god bi nešto ţeljela, pozvala bi mene, a ne mamu. S njom se voljela igrati ali kad bi bila bolesna, plačljiva ili prestrašena, traţila je moju utjehu. Majka i ja nismo nikada 0 tome razgovarale niti se time zamarale, ~89~


jednostavno smo to prihvatile kao činjenicu. Carrington je bila više moja nego njezina. Gospođa Marla također ju je voljela i nikada joj nije bilo teško pričuvati ju. Dapače, rekla je da ju dovedem k njoj kad god poţelim. Otkad je prekinula s Bobbyjem Rayom, kuća joj je bila previše tiha i dobro joj je došlo malo komešanja. Sumnjala je da će više pronaći muškarca s kojim bi bila u vezi. Tvrdila je da su svi njezini vršnjaci oronuli ili nemoćni ili i jedno i drugo. Svake srijede popodne vozila sam je u crkvu gdje se volonterski bavila kuhanjem obroka za stare i nemoćne pripadnike zajednice Jaganjca Boţjeg, kojima se hrana uz malu naknadu dostavljala u kuću. Pomagala sam joj sjeckati i vagati sastojke, miješati hranu u loncima i tavama, a usput sam dobivala korisne lekcije iz kulinarstva. Za početak, naučila me isprţiti slaninu s kukuruzom i to tako dobro da bi samo od mirisa ljudima navrla slina na usta. Zatim, pokazala mi je kako se priprema piletina u bijelom umaku pa bamije s junetinom i povrćem, grah s kobasicama i repa u umaku od papra. Naučila me čak i kako se pripravlja njezin čuveni crveni baršunasti kolač. U vezi s tim savjetovala mi je da ne smetnem s uma da će me svaki muškarac koji ga proba pouzdano zaprositi pa neka pazim kome ga pravim. Teţe od svega bilo mi je naučiti kako se priprema njezin pileći ujušak s valjušcima, jer to je radila isključivo po osjećaju. Valjušci su se jednostavno topili u ustima, svatko tko bi to probao poţelio bi zaplakati od sreće. Počela bi tako što bi od brašna, jaja, maslaca i malo soli zamijesila tijesto. Zatim bi ga razvaljala, načinila valjuške i ukuhala ih u ujušak. Sigurna sam da gotovo i nema bolesti koju njezin pileći ujušak ne bi izliječio. Nakon Hardyjeva odlaska napravila mi je lonac pilećeg ujuška, i odmah mi je bilo neusporedivo lakše. Po završetku kuhanja, prihvatila bih se raznošenja hrane, a gospođa Marla je za to vrijeme čuvala Carrington. - Zar nemaš ništa za učiti? - svaki put bi me upitala. Odgovorila bih joj da nemam, što je najčešće bila istina, jer izabrala sam minimum predmeta kako bih zadovoljila normu za maturu. Smatrala sam da nema smisla gnjaviti se s učenjem kad ionako neću nastaviti školovanje na koledţu ili bilo gdje drugdje. Shvatila sam da se majka ne zamara razmišljanjem o mojoj budućnosti pa čemu bih se onda ja time zamarala? Luke me je nastavio pozivati da izađemo kad bi došao kući, no kako sam ga uporno odbijala, najzad je odustao. Nakon Hardyjeva odlaska dečki su me prestali zanimati i nisam imala pojma kad će me ponovno početi zanimati. Iskusila sam seks bez ljubavi i ljubav bez seksa, i ni jedno ni drugo više me nije zanimalo. Gospođa Marla rekla je da bih kroz ţivot trebala kročiti vođena vlastitim unutarnjim svjetlom. U to vrijeme ni uz najbolju volju nisam mogla shvatiti o čemu govori.

~90~


Godinu dana po početku veze s Louisom, mama je prekinula s njim. Iako je imala visok prag tolerancije na njegove vatrene ispade, čini se da je prevršio mjeru. Presudni događaj zbio se u baru gdje su povremeno odlazili na ples. Dok je Louis bio u toaletu, neki pijani kauboj - jedan od onih koji su radili na rančevima u okolici - naručio je majci piće. Teksašani su prilično posesivni prema bilo čemu što smatraju svojim. Ne samo što ograđuju svoja zemljišta nego i spavaju sa sačmaricom kraj uzglavlja. Upucavanje nečijoj ţeni smatra se opravdanim razlogom za ubojstvo. U skladu s tim, kauboj je trebao znati što čini kad se pokušao upucavati mojoj majci pa su mnogi smatrali da je Louis imao potpuno pravo namlatiti ga kao vola u kupusu. Obračun se dogodio vani, na parkiralištu. No osim što mu je porazbijao zube i lice pretvorio u krvavu kašu, Louis ga je nastavio krvnički udarati čizmom i nakon što se nesretnik onesviješten srušio na zemlju. Ni to mu nije bilo dosta pa je pošao u dţip po pištolj. Srećom, dvojica Louisovih prijatelja spriječila su ga u namjeri da počini umorstvo. Po majčinim riječima, najčudnije od svega bilo je što je kauboj bio mnogo krupniji od Louisa. No jačina nije uvijek presudna, osobito ne kad čovjeku padne mrak na oči. Vidjevši za što je sposoban kad se razljuti, mama je prekinula s njim. Prvi put nakon Hardyjeva odlaska bila sam istinski sretna. Doduše, ne zadugo. Naime, Louis je odbio pomiriti se s tim i ostaviti moju majku na miru. Carrington je postala prilično razdraţljiva od danonoćne zvonjave telefona koja joj je prekidala san. Usto, Louis je moju majku slijedio u stopu kamo god pošla, na posao i s posla, u trgovinu ili kad bi s prijateljicama odlazila na objed. Ni to mu nije bilo dovoljno, pa bi često parkirao pred našom kućom i gledao što radimo. Jednom, kad sam se pošla presvući, trenutak prije nego što sam svukla majicu ugledala sam ga kako zuri u prozor moje sobe. Doista je čudno kako mnogo ljudi uhođenje poistovjećuje s udvaranjem. Pojedini su tvrdili da se to moţe smatrati uhođenjem jedino ako pripadaš slavnim osobama. Kako god bilo, mama je napokon izgubila ţivce i potraţila pomoć policije. Nisu ni prstom mrdnuli. Po njima, radilo se o pukim prolaznim nesuglasicama nakon prekida veze i savjetovali joj neka se urazumi, kao da je ona ta koja izaziva nevolje. Gore od svega, Louisova taktika najzad je upalila. Iznurena njegovom upornošću, mama je napokon popustila i pomirila se s njim. Po svemu sudeći, to joj je bilo lakše nego ustrajati u borbi. Čak se pokušala uvjeriti da je to učinila po vlastitoj ţelji. Po mojem mišljenju, to je više bilo nalik otmici nego pomirenju. Ipak, njihova veza doţivjela je niz promjena. Mogao ju je imati fizički ali to je manje više bilo sve. Kao i svi ostali, znao je da vjerojatno ne bi bila s njim kad bi joj to dopustio. Kaţem ‘vjerojatno’ zato jer nisam sigurna da bi

~91~


doista to učinila. Činilo se kao da se razlomila i jednim dijelom ipak ga je trebala. Palio ju je, kao što se auto pali ključem. Kad sam začula kucanje na vratima, upravo sam Carrington smjestila na spavanje. Mama je s Louisom otišla u Houston na večeru i ples. Čudno, ali kad policija kuca na vrata, to zvuči nekako drugačije. Iako ne znaš tko je, obuzme te nelagoda i loš predosjećaj. I prije nego što sam otvorila vrata, znala sam da nešto nije u redu. Ni dan danas ne mogu se sjetiti lica dvojice policajaca koji su mi došli javiti lošu vijest, pamtim samo njihove odore, svjetloplave košulje s amblemom Houstonske policije na rukavu i tamnoplave hlače. Nisam mogla prestati misliti o zadnjem trenutku kada sam vidjela majku. Mrzovoljno sam promatrala kako izlazi iz kuće. Bila je u trapericama i cipelama s visokom petom. Prije no što je izašla, izmijenile smo nekoliko beznačajnih riječi. Rekla je da će se moţda vratiti kući tek ujutro. Slegnula sam ramenima i odvratila da mi je svejedno. Dugo me je proganjala običnost tog razgovara. Nisam se mogla riješiti osjećaja da je u tim trenucima trebalo biti rečeno nešto vaţno. No mama je iz mog ţivota izašla samo s kratkim osmijehom i upozorenjem da zaključam vrata za njom, kako bismo Carrington i ja bile sigurne dok je nema. Policajac je rekao da se nesreća dogodila na istočnoj cesti za izlazak iz grada - bilo je to u vrijeme dok autocesta još nije bila izgrađena - po kojoj su mladi vozači jurili onoliko brzo koliko im se htjelo. Bilo danju ili noću, četvrtinu vozila činili su kamioni koji su prevozili teret iz pivovare ili kemijske industrije. Usto, cesta je bila uska i na njoj gotovo i nije bilo mjesta gdje bi se moglo skrenuti u stranu. Louis je prošao kroz crveno svjetlo na raskriţju i sudario se s kamionom. Vozač kamiona prošao je s manjim ozljedama. Louisa su iz automobila izvadili tako da su razrezali lim. Odvezli su ga u bolnicu gdje je sat vremena poslije umro od unutrašnjeg krvarenja. Mama je ostala na mjestu mrtva. Umrla je prije nego što je stigla shvatiti što se zbiva, rekao je policajac u namjeri da me utješi. Osim što... makar samo na sekundu, morala je shvatiti, zar ne? Mora da je imala makar samo kratak bljesak spoznaje da je tijelo primilo udarac koji ne moţe podnijeti. Pitala sam se, je li njezin duh lebdio nad tim prizorom, pitajući se što se dogodilo. Ţeljela sam vjerovati da su anđeli došli po nju i da joj je na nebu lijepo i da svaki put kad poţeli moţe proviriti kroz oblake da bi provjerila je li sa mnom i s Carrington sve u redu. No vjera mi nikada nije bila jača strana. Sve što sam znala bilo je da je moja majka otišla negdje gdje je ne mogu slijediti. I tada sam napokon shvatila što je gospođa Marla mislila kad je rekla da bih kroz ţivot trebala kročiti vođena vlastitim unutarnjim svjetlom. Kad

~92~


hodaš kroz tamu, ne moţeš očekivati da će ti netko drugi osvijetliti put. Moraš se osloniti makar i na slabašnu iskricu koju nosiš u sebi. U protivnom ćeš se izgubiti. To je bilo ono što se dogodilo mojoj majci. Nisam mogla dopustiti da se to dogodi i meni. Jer Carrington bi tada ostala sama na svijetu.

~93~


JEDANAESTO POGLAVLJE

M

ama nije imala ţivotno osiguranje. Sve što mi je od nje ostalo bila je mala ušteđevina, pokućstvo, auto i dvogodišnje dijete. Dakle, morati ću potraţiti posao, a sa završenom srednjom školom i bez radnog iskustva, šanse mi nisu bile blistave. Umjesto da radim, ljetne praznike sam provodila s Carrington, što je značilo da bih jedinu preporuku o radnim sposobnostima mogla dobiti od djeteta koje se još uvijek vozilo na straţnjem sjedalu auta. Šok je milosrdno stanje. Omogućuje ti da stvari koje moraš učiniti učiniš s nuţnom distancom između sebe i nesreće koja te pogodila. Prije svega, morala sam organizirati sahranu. Nikad dotad nisam bila u pogrebnom poduzeću. Uvijek sam takva mjesta zamišljala kao pomalo jeziva. Gospođa Marla ustrajala je u namjeri da pođe sa mnom, iako sam joj rekla da mogu to i sama obaviti. Kazala je da se nekad davno viđala s gospodinom Fergusonom, pogrebnikom koji je u međuvremenu ostao udovac, i da ţeli vidjeti koliko mu je kose ostalo na glavi. Ne puno, kako se ispostavilo, no bio je najljubazniji gospodin kojega sam ikada upoznala. Posao je obavljao u kući od cigle s bijelim stupovima. Ured u kojem je primao oţalošćenu rodbinu bio je svijetao i uređen poput udobnog dnevnog boravka, s tamnoplavom sofom i naslonjačima, stolićem na kojem su stajale tvrdo ukoričena brošura i pejzaţima na zidovima. Ponudio nas je kavom iz posude od inoxa i kolačićima na porculanskom tanjuru. Kad smo sjeli i počeli razgovarati, diskretno je na stolić stavio kutiju papirnatih maramica. Nisam plakala jer tada to još nisam mogla, no gospođa Marla ispraznila je kutiju do pola. Ferguson je bio mudar i ljubazan gospodin, toplih, čokoladnih smeđih očiju i pomalo ovješena lica, zbog čega je bio nalik psu bassetu. Dao mi je knjiţicu naziva ‘Deset koraka za prevladavanje tuge’ i s puno takta upitao me je li moja majka ikada spominjala kako bi ţeljela biti pokopana. - Ne gospodine - odvratila sam. - Nikada ništa nije unaprijed planirala. Trebala joj je cijela vječnost samo da bi naručila hranu u restoranu. Bore u kutovima njegovih očiju su se produbile. - I moja ţena je bila takva - rekao je. - Pojedini ljudi nastoje sve isplanirati, a pojedini rješavaju probleme onako kako dođu. Ja sam od onih koji vole sve unaprijed isplanirati. - I ja - rekla sam, iako je to bilo samo djelomice točno. Najčešće sam slijedila majčin primjer i ţivjela od danas do sutra. No odsad će biti drugačije. Mora biti.

~94~


G Ferguson otvorio je tvrdo ukoričenu brošuru sa slikama i cijenama pogrebne opreme. Bilo je mnogo toga što je trebalo platiti, grobno mjesto, različite naknade, osmrtnice, oblačenje pokojnika, šminkanje i friziranje, betonski okvir za grob, nadgrobni spomenik, mrtvačka kola, glazbu... O, Boţe, tko si moţe priuštiti smrt? Shvatila sam da ću na majčin pogreb morati potrošiti većinu njezine ušteđevine. Gospodin Ferguson rekao je da sve mogu dobiti na kredit, no ta pomisao nije mi se svidjela. Vidjela sam što se događa ljudima koji su se uvalili u kredite; bio je to kratki put u propast. U Teksasu, ljudi se nisu mogli nadati drţavnoj pomoći koja bi im osigurala pristojan ţivot. Mogao si se osloniti jedino na rodbinu, a bila sam previše ponosna da bih pokušala pronaći nepoznate rođake i moliti ih za novčanu pomoć. Svidjelo se to meni ili ne, morat ću majku pokopati uz što je moguće manje troškova. Pomislivši na to, grlo mi se stisnulo od tuge. Budući da moja majka nije bila vjernica, rekla sam gospodinu Fergusonu da nam neće trebati svećenik. - Ne moţeš ju pokopati bez svećenika - pobunila se gospođa Marla. - Ne u gradu kao što je naš. - Jasno da moţe - rekao je Ferguson. - Iznenadila bi se kad bi znala da u gradu ima nekolicina ljudi koji ne drţe do stvari poput tih. Ne ţele to javno priznati jer znaju da bi ih istog trenutka počeli opsjedati lokalni dušobriţnici. Znaš kako to ide... dođu ti na vrata s Biblijom, loncem begonija i kolačima... - Ţeliš li reći da si na strani tih bezboţnika, Arture? -zapanjeno je upitala. - Ne. Samo ţelim reći da sam s vremenom shvatio da ne ţude svi za spasenjem - s osmijehom je odvratio. Nakon što smo dogovorili pojedinosti vezane uz ispraćaj, pošli smo u prostoriju s lijesovima. Bilo ih je tridesetak, a usto je trebalo odabrati i unutrašnju oblogu od velura ili satena bilo koje boje. Jedva sam mogla vjerovati da se moţe odabrati i manje ili više čvrst dušek na kojem će pokojnik leţati, kao da mu je udobnost lijesa uopće vaţna. Otmjeniji lijesovi, poput jednog od lakiranog hrasta s ukrasima od bronce te unutrašnjom oblogom i jastučićem urešenom vezom, stajali su između četiri i pet tisuća dolara. Lijes u dnu prostorije bio je posebno lijep, urešen pejzaţom koji je podsjećao na Monetove slike. Rijeka, most i cvijeće, sve se prelijevalo u pastelnim tonovima ţute, plave, zelene i ruţičaste boje. Unutrašnjost je bila obloţena plavim satenom, a jastučić i pokrov bili su iste boje.

~95~


- Poseban je, zar ne? - rekao je gospodin Ferguson diskretno se osmjehnuvši. - Uzeo sam ga od dobavljača koji tvrdi da se odlično prodaju. Pojavili su se na trţištu prije manje od godinu dana, no bojim se da su stanovnici našeg grada skloniji tradicionalnim modelima. Ţeljela sam ga za moju majku. Nije mi bilo bitno što je tako upadljiv i razmetljiv, i što ga ionako nitko neće vidjeti pod zemljom. Ako već negdje moraš zauvijek leţati, ljepše je da to bude na plavom satenu, u vrtu skrivenom pod zemljom. -Koliko stoji? - upitala sam gospodina Fergusona. Nije odmah odgovorio a kad napokon jest, glas mu je bio tih i ispunjen tugom. - Šest i po tisuća dolara, gospođice Jones. Mogla sam si priuštiti platiti otprilike desetinu tog iznosa. Siromašni nemaju puno izbora. Većinu vremena ne razmišljaš o tome, jednostavno ne kupuješ ono bez čega se moţe i iskreno se nadaš da te neće zadesiti neki neplanirani trošak. No postoje trenuci kada bi ti srce moglo pući od jada što nemaš novca, trenuci kad silno poţeliš nešto što znaš da ne moţeš platiti. Tako je bilo s tim lijesom. Tog trenutka shvatila sam da je to tek predznak onoga što će uslijediti. Carrington i ja jednostavno si nećemo moći priuštiti ţivot u pristojnoj kući, kvalitetnu odjeću i obuću, školarinu i puno drugih stvari po kojima se srednji sloj razlikuje od bijelog smeća. Nije postojao način da zaradim toliko novca. Dok je mama bila ţiva, nikad nisam razmišljala o tome. Od pomisli kako sam bila bezbriţna i nemarna gotovo mi je pozlilo. Kruta izraza lica pošla sam za gospodinom Fergusonom do reda jeftinih mrtvačkih sanduka. Odabrala sam jedan od lakirane jelovine s unutrašnjošću obloţenom bijelim taftom, po cijeni od šesto dolara. Za nadgrobni kamen odabrala sam običan brončani pravokutnik. Jednoga dana zamijenit ću ga s mramornim, tiho sam se zaklela. Čim su ljudi saznali da mi je majka poginula, počeli su dolaziti kako bi mi izrazili sućut. Čak i oni koje nisam poznavala ili sam ih samo površno poznavala, pojavili su se na vratima s kolačima i različitim jelima. Sve površine na koje se nešto moglo odloţiti: stolovi, kuhinjski ormarići, hladnjak i komode, bile su krcate hranom umotanom u foliju. U Teksasu, na vijest o smrtnom slučaju ţene izvlače iz ladice svoje najbolje recepte. Ovoga puta doista su se potrudile, i više nego što je bilo uobičajeno. Očito je prevladavalo mišljenje da će mi dobro doći sva pomoć koju mogu dobiti pa se tu našlo i ostataka hrane ili hrane s kratkim rokom trajanja, poput različitih salata s majonezom. Nisam imala osobit apetit, a bilo je šteta da sva ta hrana propadne. Dio toga spremila sam u hladnjak i ledenicu, a ostalo sam odnijela Catesovima. Za promjenu, bila sam zahvalna gospođi Judie na njezinoj suzdrţanosti. Znala sam da unatoč sućuti neće započeti razgovor o mojem bolnom gubitku. ~96~


Bilo mi je teško sjediti tamo i znati da je Hardy daleko. Trebala sam ga. Rado bih se isplakala na njegovom ramenu. Ţeljela sam da me čvrsto zagrli i utješi. No to nije bilo moguće. Upitala sam njegovu majku je li se javio. Rekla je da još nije i da vjerojatno ima previše posla da bi pisao ili joj se javio telefonom. Druge noći nakon majčine smrti napokon sam se rasplakala. Uvukla sam se u krevet i zagrlila Carrington, a kad je tiho uzdahnula i privila se uz mene, oči su mi se naglo ispunile suzama. U dobi od dvije godine, Carrington nije mogla shvatiti da je majka umrla. Pojam smrti bio joj je potpuno nepoznat. Stalno je traţila majku, a kad sam joj pokušala objasniti da je na nebu s anđelima, blijedo je zurila u mene pa rekla da ţeli sladoled. Te noći, drţeći je u naručju, nisam se mogla ne upitati što nas čeka. Hoće li mi je socijalna sluţba pokušati oduzeti? Što ću ako se ozbiljno razboli? Kako ću je podići na noge kad ni sama ne znam ništa o ţivotu? Nikad dotad nisam se bavila plaćanjem računa. Nisam znala čak ni gdje su nam zdravstvene iskaznice. Hoće li se Carrington sjećati majke? Pomislivši kako nema nikog osim mene tko bi joj o njoj pričao, došlo mi je da svisnem od jada. Ubrzo, plač se pretvorio u grčevite jecaje. Najzad sam ustala i otišla u kupaonicu pa napunila kadu vodom, sjela u nju, rukama obgrlila koljena, naslonila glavu na njih i isplakala svu svoju tugu. - Trebaš li novca? - otvoreno me upitala Lucy, promatrajući kako se odijevam za sprovod. Ponudila mi je da pričuva Carrington do mog povratka s groblja. - Moji ti mogu pozajmiti koliko ti treba za prvo vrijeme. Tata je rekao da ti poručim da te moţe zaposliti na pola radnog vremena. Ne znam kako bih dane nakon majčine smrti izdrţala bez Lucy. Stalno je pitala što bi mogla učiniti za mene a unatoč mojem upornom odmahivanju glavom, svejedno je činila sve što je mogla. Ustrajala je da Carrington na jedno popodne odnose k sebi, kako bih se mogla malo odmoriti i na miru porazgovarati s ljudima koji su dolazili izraziti sućut. Shvativši kako se ne mogu primorati spakirati majčine stvari, pojavila se kod mene sa svojom majkom, pa su njih dvije to učinile umjesto mene. Majčina najdraţa jakna, njezina bijela haljina sa ţutim cvjetovima, plava košulja, uski ruţičasti šal od gaze kojim je kosu vezala u rep... uz svaku star koju su spremile u kartonske kutije vezale su me bolne uspomene. Noću sam spavala u njezinoj neopranoj majici. Mirisala je na nju i Estee Lauder, njezin omiljeni parfem. Ţeljela sam ga zauvijek zadrţati no znala sam da će se s vremenom izgubiti, da će doći trenutak kad će postojati samo u mom sjećanju. Odnijele su majčinu odjeću u skladište njihove trgovine i rekle mi da tamo moţe stajati dokle god poţelim.

~97~


- Moţeš početi kad god poţeliš - nastavila je Lucy. Odmahnula sam glavom. Bila sam sigurna da im ne treba prodavačica. Ponudili su mi taj posao samo iz sućuti. Bilo jer to lijepo od njih i doista sam to cijenila, no činjenica je da prijateljstva dulje traju ako u njih nisu uključene usluge. - Doista sam mu zahvalna na tome - rekla sam. - No morala bih pronaći posao s punim radnim vremenom. Nemam pojma što bih mogla raditi, ali... - Trebala bi se školovati za frizera stilista. Mogu te zamisliti kao vlasnicu ekskluzivnog frizerskog salona. Znala je da bih i ja to ţeljela više od bilo čega drugoga, ali.. - Za takvo što morala bih se školovati najmanje devet mjeseci. Moţda i godinu dana - s uzdahom sam odvratila. - Naţalost, nemam novca za školarinu. - Moji će ti rado pozajmiti novac. - Ne - odlučno sam odvratila i zakopčala crnu dugu suknju. - Ne ţelim početi pozajmljivati novac. U protivnom tome neće biti kraja. Školovat ću se tek ako mi uspije uštedjeti dovoljno novca. - Što ako ti ne uspije? Hoćeš li čekati dobru vilu da se pojavi i ispuni ti ţelje? - nestrpljivo je upitala. Uzela sam četku i počela se češljati. - Nikoga ne čekam niti ću čekati. Sama ću se pobrinuti za to. - Zašto jednostavno ne prihvatiš pomoć? Ne moraš si nepotrebno oteţavati ţivot - ljutito je izgovorila. - Znam - odvratila sam i primorala se osmjehnuti. Znala sam da se ljuti jer joj je stalo do mene i stoga joj to nisam mogla uzeti za zlo. - I nisam toliko tvrdoglava koliko misliš. Najzad, prihvatila sam ponudu gospodina Fergusona u vezi lijesa. Naime, dan prije sprovoda gospodin Ferguson rekao je da ima ponudu koja bi me moţda mogla zanimati. Paţljivo birajući riječi objasnio mi je da je proizvođač lijesova neke modele stavio na rasprodaju, između ostalog i onaj koji mi se svidio. Budući da je stajao šest i po tisuća dolara, sumnjala sam da bih ga mogla kupiti čak i po sniţenoj cijeni. - Ţele se riješiti zaliha pa ih daju gotovo zabadava - ustrajao je. - U stvari, taj lijes sada stoji isto koliko ste platili onaj od jelovine, gospođice Jones. Ako ţelite, mogu ga zamijeniti za oslikani. Bila sam toliko zaprepaštena da sam jedva došla do glasa. - Jeste li sigurni?

~98~


- Da, gospođice. Obuzeta sumnjom da je njegova velikodušna ponuda usko vezana uz činjenicu da je prije dva dana izveo gospođu Marlu na večeru, upitala sam je što se točno dogodilo između njih. - Liberty Jones, ţeliš li reći da sam spavala s njim kako bi ti snizio cijenu lijesa? - zaprepašteno je upitala. - Naravno da ne - zbunjeno sam odvratila. - Nisam vas ţeljela uvrijediti. U nevjerici je odmahnula glavom. - Da sam spavala s njim, taj šašavi lijes dobila bi zabadava - odvratila je. - U to moţeš biti sto posto sigurna. Ispraćaj je bio vrlo dirljiv iako pomalo sablaţnjiv po mjerilima stanovnika grada poput Welcomea. Gospodin Ferguson je lijepo govorio o majci i njezinom ţivotu te istaknuo kako će svima nedostajati, a osobito svojim kćerima. O Louisu i njezinoj vezi s njim, nije rekao ni riječ. Rođaci su ga pokopali u Mesquiteu, gdje je rođen, a za upravitelja ranča postavili su Mikea Mendeka, mlađeg muškarca koji je djelovao prilično smotano. Jedna od maminih prijateljica s posla, punačka ţena crvenkaste kose, pročitala je krasnu pjesmu: Ne plači na mojem grobu. Nisam tu; ne spavam pod zemljom. U vjetru sam koji ti mrsi kosu, u blistavoj snježnoj pahuljici, u zrnu zrelog kukuruza, u kapi jesenje kiše. Čuti ćeš me u lepetu ptičjih krila i vidjeti me u sjaju zvijezda na golemom noćnom nebu. Ne plači na mojem grobu. Nisam tu; nisam mrtva. Iako to nije bila religiozna pjesma, mnogi su se rasplakali. Poloţila sam na majčin lijes dvije ţute ruţe, od moje sestrice i mene. Teksašani, umjesto crvenim, kako je uobičajeno diljem svijeta, daju prednost ţutim ruţama. Gospodin Ferguson obećao mi je da će ruţe biti spuštene u zemlju, zajedno s lijesom. Na kraju obreda, svirao je Imagine Johna Lennona, što je pojedincima izmamilo osmijehe na lice, no većina prisutnih se namrštila. Nakon toga u ~99~


plavo nebo bez i jednog oblačka puštena su četrdeset dva bijela balona, po jedan za svaku godinu majčina ţivota. Diana Truitt Jones takav pogreb zacijelo bi smatrala savršenim. Po završetku, odjednom me obuzela silna ţelja da se što prije vratim kući. Sve što sam ţeljela bilo je uzeti sestricu u naručje, milovati njezine plave uvojke i šaputati joj kako neću dopustiti da joj ikada itko naudi. Okrenuvši se, uz rub prilaznog puta gdje su stajali parkirani automobili, ugledala sam crnu limuzinu zatamnjenih stakala. Daleko od toga da u Welcomeu nije bilo imućnih stanovnika, no ne toliko da bi itko od njih imao limuzinu, pogotovo ne takvu. Bio je to noviji model, sportskog aerodi-namičnog oblika, nalik morskom psu. Obzirom da tog dana nije bilo drugih sprovoda, prilično sam se začudila. Tko god da je sjedio u toj limuzini, poznavao je moju majku i ţelio je njezin ispraćaj pratiti iz daljine. Nekoliko trenutaka zbunjeno sam zurila u nju pa odlučila osobu koja sjedi unutra - tko god to bio - pozvati da nam se pridruţi. No istog trenutka kad sam pošla prema njoj, limuzina se polako udaljila. Pomisao da nisam uspjela saznati tko je u tako otmjenom automobilu došao na majčin sprovod, prilično me ţivcirala. Ubrzo nakon sprovoda posjetila me socijalna radnica s namjerom da utvrdi jesam li sposobna postati Carringtoninom zakonskom skrbnicom. Srećom, sud me oslobodio plaćanja naknade za njezino stručno mišljenje, što je uistinu bilo krasno, u protivnom bih za manje od sat vremena njezina posla morala izdvojiti sto pedeset dolara. Carrington kao da je znala da se mora lijepo vladati. Pod budnim okom socijalne radnice sagradila je kulu od kocaka, odjenula lutku i bez zastajkivanja izdeklamirala pjesmicu o abecedi. Kad me socijalna radnica upitala o planovima za budućnost, Carrington mi je sjela u krilo, zagrlila me oko vrata i nekoliko puta poljubila me u obraz. Očito je znala što radi, jer njezin potez nije prošao nezamijećeno. Dalje je sve teklo glatko. Nakon što je pregledala izvješće pedijatra i socijalne radnice, te pisma u kojima su gospođa Marla i svećenik napisali da sam vrlo ozbiljna i odgovorna, sutkinja je izrazila zabrinutost što ne radim, savjetovala mi da što prije pronađem posao i izvijestila me da sam dobila skrbništvo. Nalivperom s ljubičastom tintom ispunila sam ček na sedamdeset pet dolara u ime sudskih troškova, potpisala još nekoliko dokumenata i u zamjenu dobila ovjerenu odluku o skrbništvu. Lucy me je čekala pred zgradom, s Carrington u kolicima. Vidjevši što moja sestrica drţi u svojim malim bucmastim rukama, prvi put tog dana

~100~


glasno sam se nasmijala. Bio je to komad kartona na kojem je Lucy velikim slovima napisala: VLASNIÅ TVO LIBERTY JONES.

~101~


DVANAESTO POGLAVLJE

S

anjate li o poslu u visinama?

Ako da, TexWest je zrakoplovna kompanija za vas. Putujte, učite i proširite horizonte kao naša stjuardesa. TexWest je najpoznatija mala zrakoplovna kompanija u SAD-u. Zbog proširenja posla, traţimo polaznice tečaja za naše podruţnice u Kaliforniji, Utahu, New Mexicu, Arizoni i Oregonu. Uvjet za prijavu: završena srednja škola i visina 160-175 cm (bez izuzetaka). S veseljem iščekujemo vašu prijavu. Oduvijek sam mrzila letenje. Što se mene tiče, bila je to protuprirodna aktivnost. Ljudi bi trebali ostati na zemlji. Spustila sam novine na stol i zagledala se u Carrington. U gaćicama, s kosom svezanom navrh glave, sjedila je preko puta mene i jela špagete. U međuvremenu sam zaključila da je najbolje da jede u toplesu. To mi je uštedjelo puno posla oko pranja njezine odjeće. - Što misliš o preseljenju u Oregon? - zamišljeno sam je upitala. Nagradila me širokim musavim osmijehom. - Okidoki. Bila je to njezina omiljena riječ za izraţavanje slaganja. Kad bi izraţavala neslaganje, govorila bi ‘nema šanse’. - U tom slučaju morala bi ići u vrtić - nastavila sam. - Netko bi te morao čuvati dok ja točim Jack Daniels biznismenima koji putuju zrakoplovom. Što misliš o tome? - upitala sam, promatrajući kako gura na rub tanjura komadiće povrća iz umaka. - Okidoki. - Prestani gurati povrće na rub tanjura. U protivnom ćeš za ručak dobiti samo mrkvu i brokulu - zaprijetila sam joj. - Nema šanse - rekla je i ugurala u usta šaku špageta. Nasmijala sam se pa ponovno podigla novine i zagledala se u oglase koje sam zaokruţila. Sa završenom srednjom školom i bez radnog iskustva mogla sam raditi kao blagajnica na benzinskoj crpki, dadilja, čistačica u servisu za usluge čišćenja Happy Helpers ili kao radnica u salonu za šišanje, kupanje i češljanje kućnih ljubimaca. Obuzeta očajem nad svojim ograničenim mogućnostima, duboko sam uzdahnula i spustila novine. Osjećala sam se sićušnom i bespomoćnom i to mi se nije svidjelo. Trebao mi je posao, po mogućnosti što sigurniji. Ako ću stalno mijenjati posao, to neće biti dobro za egzistenciju. Usto, trebao mi je

~102~


posao na kojem bih postupno mogla napredovati, a sumnjala sam da posao blagajnice nudi osobite mogućnosti napredovanja. - Prestani to činiti - promrmljala sam, vidjevši kako Carrington premješta komadiće povrća iz tanjura na novine. Povukla sam novine dalje od nje, no trenutak prije nego što sam ih sklopila, u kutu sam ugledala još jedan oglas. Želite li za manje od godinu dana otvoriti put uspješnoj karijeri? Usluge kvalitetnih modnih stilista, vizaţista i frizera stilista pripadaju među najtraţenije na području ljepote i dotjerivanja. Milijuni ljudi redovito ih koriste. Znanje i vještina koju ćete usvojiti po završetku obrazovnog programa na našoj Akademiji ljepote, omogućit će vam uspješnu karijeru u bilo kojem od ponuđenih zanimanja. Prijavite se i otvorite vrata uspješnoj budućoj karijeri. Određenom broju polaznika koji ispune uvjete, omogućujemo besplatno školovanje. U našem naselju često se govorilo o poslu, bilo o gubitku posla, traţenju posla, izbjegavanju posla ili nagovaranju nekoga da pronađe posao. No nitko nikada nije govorio o karijeri. Svim srcem ţeljela sam karijeru u sluţbi ljepote. Toliko toga mogla bih naučiti, toliko toga postići. Rado bih postala frizer - stilist. Smatrala sam se nadarenom za taj posao i doista bih ga radila s velikim ţarom. Jedino što mi je nedostajalo, bio je novac. Nema smisla da se prijavim. Vjerojatno neću ispuniti uvjete za besplatno školovanje, zaključila sam, no svejedno sam dlanom pomela povrće s novina, istrgnula stranicu s oglasom i ugurala je u dţep hlača. Ravnateljica Akademije ljepote, gospođa Maria Vasquez, sjedila je za polukruţnim hrastovim stolom u sobi blijedoplavih zidova urešenih uramljenim slikama fotomodela. Iz radionica u prizemlju dopirao je miris šampona, sprejeva i boja za kosu. Voljela sam taj miris. Otkriće da je ravnateljica Meksikanka prilično me začudilo, no uspjela sam to prikriti. Bila je vitka i visoka ţena, kose urešene raskošnim pramenovima, krutog drţanja i odlučnog izraza lica. Rekla je da će moju prijavu uzeti u razmatranje, no obzirom da si Akademija moţe dopustiti besplatno školovati samo nekolicinu učenika, pitanje je hoću li ući u uţi izbor. Ako ne, bit će joj drago da se prijavim sljedeće godine.

~103~


- Da, gospođo - kruto sam odvratila i primorala se osmijehom ublaţiti razočaranje. Nije to smak svijeta, tješila sam se. Daleko od toga da u međuvremenu nemam što raditi. Toplo mi se osmjehnula, rekla mi neka se slobodno prijavim i u slučaju da ne budem primljena, obećala da će mi javiti kad dođe vrijeme za sljedeću prijavu. Na povratku kući, pokušala sam se zamisliti u zelenoj košulji Happy Helpers servisa. Nije to tako loš posao, uvjeravala sam se. Lakše je čistiti tuđe kuće nego vlastitu. Bit ću odlična čistačica. Na cijelom planetu neće biti bolje i marljivije djelatnice servisa za čišćenje od mene. Zamišljena, nisam gledala kud vozim pa je ispalo da sam odabrala dulji put, onaj koji prolazi kraj groblja. Sad, kad sam se već našla tu, odlučila sam obići majčin grob. Skrenuvši na prilazni put, prošla sam kraj upravne zgrade, parkirala na njihovom parkiralištu i pješice se uputila duţ reda grobova s granitnim i mramornim nadgrobnim spomenicima. Izdaleka sam mogla vidjeti majčin grob, spartanski humak koji je neobično stršio među ostalim lijepo uređenim grobovima. Gledajući ga, jedva sam mogla vjerovati da moja majka doista leţi tamo, u oslikanom lijesu duboko pod zemljom, glave oslonjene na plavi jastučić i tijela pokrivena plavim sa-tenskim pokrivačem. Osjetivši napadaj klaustrofobije, hitro sam otkopčala prva dva gumba košulje i nadlanicom otrla orošeno čelo. No čim sam stigla do groba, napadaj panike naglo je ishlapio pred čuđenjem zbog onoga što sam ugledala. Uz brončanu nadgrobnu ploču, stajao je veliki buket ţutih ruţa, u brončanoj vazi za grob, jednoj od onih čije se postolje ukapa u zemlju, kakve sam vidjela dok sam prelistavala katalog grobne opreme kod gospodina Fergusona. Nijedna nije stajala manje od tristo pedeset dolara pa nisam ni razmišljala o kupnji. Budući da mu nisam čak ni spomenula da bih takvu vazu ţeljela za majčin grob, sumnjala sam da ju je on tu naknadno postavio i a da me nije obavijestio. Izvukla sam jednu od ruţa i pomirisala je. Bila je tek napola otvorena, no predivno je mirisala. Sve ruţe su lijepe, no malo je onih koje mirišu. Ova vrsta ruţa, koja god da je bila, imala je raskošan intenzivan miris. Noktom palca uklonila sam trnje sa stapke i uputila se u upravnu zgradu. Ušavši, produţila sam ravno do pulta za kojim je sjedila sredovječna ţena crvenkasto smeđe kose podšišane u obliku kacige. Na moj upit tko je stavio brončanu vazu na grob moje majke, odmahnula je glavom i rekla mi da nisu ovlašteni odati taj podatak. - Ali, to je grob moje majke - u nevjerici sam izgovorila. - Moţe li netko bez pitanja staviti nešto na tuđi grob?

~104~


- Ţelite li da je uklonimo s groba vaše majke? - Ah... ne - promucala sam. Ţeljela sam da vaza ostane gdje jest. I sama bih je tamo postavila da sam si to mogla priuštiti, kao što nisam. - Samo ţelim znati čiji je to poklon. - Ţao mi je, ne mogu vam reći - odlučno je odvratila ali nakon minute ili dvije nagovaranja, rekla mi je iz koje cvjećarnice su dostavljene ruţe. Flower Power iz Houstona. Slijedećih nekoliko dana prošlo je u pisanju zamolbi za posao i odlasku na razgovore, uključujući i onaj u Happy Helpersu. Tek krajem tjedna sjetila sam se nazvati cvjećarnicu. - Pričekajte trenutak - rekla je djevojka koja se javila na telefon i ostavila me da sa slušalicom na uhu slušam Hanka Williamsa kako pjeva ‘Ne ţelim ovako ţivjeti’. S uzdahom sam sjela na poklopac WC školjke i zagledala se u Carrington koja se brčkala u kadici. Prelila je vodu iz jedne plastične šalice u drugu pa usula u nju tekući sapun i prstom promiješala sadrţaj. - Što radiš? - upitala sam. Izlila je malo tekućine po trbuhu. - Sjajilo za koţu. - Isperi to sa sebe i... - započela sam, no ţenski glas u slušalici spriječio me da završim rečenicu. - Dobar dan. Kako vam mogu pomoći? Objasnila sam u čemu je problem i zamolila je da mi kaţe tko je naručio buket ţutih ruţa za grob moje majke. Rekla je da ne moţe to učiniti. - Sve što vam mogu reći jest da kupac ţeli da svakog tjedna dostavimo isti buket cvijeća na taj grob. - Dvanaest ţutih ruţa svakog tjedna? - zbunjeno sam upitala, ne vjerujući da sam dobro čula. - Da. - I dokad tako? - Ne znam. Vjerojatno do opoziva narudţbe, kad god to bilo. Dugi trenutak nisam mogla doći k sebi od čuđenja. - I nema načina da mi kaţete tko... - Ne - odlučno je odvratila. - Mogu li još štogod učiniti za vas? - Ne, to je sve. Prije nego što sam joj stigla zahvaliti i pozdraviti je, javila se na drugi telefon pa mi nije preostalo drugo nego spustiti slušalicu.

~105~


Narednih desetak minuta intenzivno sam razmišljala tko bi mogao stajati iza toga. No nitko koga sam poznavala nije imao novca na bacanje. Mora da se radi o nekome iz mamine tajanstvene prošlosti, najzad sam zaključila pa uzela ručnik i rekla Carrington neka ustane iz kade. - Dosta je bilo kupanja. Voda se ohladila. Nevoljko me poslušala pa pruţila ručice prema meni kako bih ju omotala ručnikom i podigla iz kade. Brišući je, nisam se mogla ne diviti preslatkim rupicama na njezinim koljenima, okruglom trbuščiću i zdravoj mirisnoj koţi. Bila je jednostavno savršena. Na kraju, kao i uvijek, prebacila sam ručnik preko svoje i njezine glave i počela je škakljati i ljubiti. No zvonjava telefona prekinula nas je u igri pa sam je hitro omotala ručnikom i podigla slušalicu. - Molim? - Liberty Jones? - Da? - Maria Vasquez pri telefonu. Na trenutak, ostala sam bez riječi. Bila je to posljednja osoba koju sam očekivala čuti. - S Akademije ljepote... - započela je, stekavši dojam da me treba podsjetiti. - Da. Da, znam. Oprostite... nisam očekivala vaš poziv. Kako ste? - Odlično, hvala. Liberty, imam za tebe dobru vijest. Ţeliš li još uvijek pohađati našu Akademiju? - Da - u dahu sam odgovorila, jedva vjerujući tome što čujem. - Na sjednici upravnog vijeća zaključili smo da si ove godine moţemo dopustiti besplatno školovati još po jednog učenika u svakom programu. Nastava počinje u jesen ali prije toga trebala bi doći ispuniti upisnicu i sve ostalo potrebno za upis. Ili da ti to pošaljem poštom? Čvrsto sam stisnula oči i pritisnula slušalicu uz uho. Vrhovima prstiju Carrington me pomilovala po licu i obrvama. - Hvala vam - uzbuđeno sam prošaputala. - Doći ću sutra. Hvala, doista nemam riječi kojima bih... Kratko se nasmijala. - Drago mi je što sam te razveselila. Vidimo se, Liberty. Spustivši slušalicu, glasno sam se nasmijala i podigla Carrington visoko u zrak. - Upala sam - veselo sam uzviknula. - Primili su me! Iako nije imala pojma čemu toliko veselje, Carrington je počela radosno vrištati. - Postat ću frizerka stilistica. Ne moram se zaposliti kao čistačica. Ne mogu vjerovati. O, malena moja, sreća nam je ipak pokucala na vrata. ~106~


Kao što sam i očekivala, nije bilo lako. No teški zadaci mnogo su lakši kad imaš neki motiv i radiš ono što ţeliš. Često se kaţe da šansu za bolji ţivot valja prepoznati i uhvatiti je prije nego što nam izmakne iz ruku. Moja šansa za bolji ţivot bila je školovanje. Mama je uvijek imala bolje mišljenje o mojoj pameti i sposobnostima od mene same, no jedno sam ipak shvatila: kad nešto dovoljno jako ţelim, potrudit ću se to postići. Uvjerena sam da mnogi misle kako nije osobito teško postati frizerstilist. No puno je toga što se mora naučiti prije nego što primiš škare u ruke. Slušala sam predavanja iz sterilizacije i bakteriologije koja su uključivala teoriju i praksu. Imala sam i predavanja iz kemi je, anatomije, psihologije i čitavog niza stručnih predmeta. A to je bio tek početak. Jednim pogledom na hrpu knjiga na mojem stolu, svakome bi postalo jasno zašto je potrebno devet mjeseci školovanja da bi postao frizer-stilist. Najzad sam prihvatila posao na pola radnog vremena u trgovini Lucyna oca. Prijepodne sam išla u školu, popodne radila. Carrington je morala poći u vrtić. Jedino vrijeme koje smo u potpunosti imale za sebe, bilo je navečer i preko vikenda. Jedva smo spajale kraj s krajem. Preţivljavale smo na kruhu i maslacu od kikirikija, juhama iz vrećice, jeftinoj gotovoj hrani koja se podgrijava u mikrovalki, te voću i povrću kupljenom na sniţenju u samoposluţivanju. Odjeću i obuću kupovale smo u trgovina rabljenom robom. Budući da je cijepljenje djece do pete godine ţivota bilo besplatno, barem se za to nisam morala brinuti. No ni ona ni ja nismo imale zdravstveno osiguranje što je značilo da si ne moţemo dopustiti luksuz da se razbolimo. Tjerala sam ju da do besvijesti četka zube jer si nismo mogle priuštiti odlazak zubaru. Svaki komad voća koji sam joj dala, prošao je temeljito pranje pod tekućom vodom. Od bilo kakvog neobičnog zvuka koji bi auto proizveo tijekom voţnje, smrklo bi mi se pred očima. Provjeravala sam svaki račun i zvala telefonsku kompaniju ako bi se u specifikacijama pojavio bilo kakav sumnjivi trošak, makar i nevelik. Nema bezbriţnosti u siromaštvu. Ni mira u duši. Ne mogu reći da mi Reyesovi nisu puno pomogli. Dopustili su mi da Carrington popodne dovedem u njihovu trgovinu; u protivnom ne bih mogla raditi. Sjedila je otraga, okruţena igračkama i slikovnicama. Nerijetko bi ručale s Reyesovima, a Lucyna mama uvijek je insistirala da mi spakira ostatke. Doista mi je bila draga, a osobito mi se svidio njezin smisao za humor. Gotovo sam se ugušila od smijeha kad je kritizirajući Matta, Lucyna dečka koji je bio zgodan ali krajnje nespretan, rekla da su ‘svinje sasvim zadovoljne svinjarom koji ih zna nahraniti i da im se ţivo fućka je li zgodan ili ne’.

~107~


Otkad je krenula na koledţ, Lucy i ja rijetko smo se viđale. Katkad bi s Mattom svratila u trgovinu i izmijenila sa mnom nekoliko riječi prije no što bi otišli nešto pojesti u grad. Ma koliko god je voljela, s vremena na vrijeme doista sam joj zavidjela. Imala je dobre roditelje, dečka, dovoljno novca i sjajnu ţivotnu perspektivu. Ja nisam imala ništa od toga. Padala sam s nogu od umora i triput okretala svaki peni prije nego što bih ga potrošila, a čak i da sam traţila dečka, ne znam kako bih ga pronašla kad sam posvuda išla s Carrington. Ipak, nije mi bilo ţao zbog toga. Kad god bih došla po nju u vrtić i vidjela kako mi raširenih ruku trči u susret, rastopila bih se od miline. Sada je već govorila kao navijena. I dalje smo svake noći spavale u istom krevetu. Pričala bi mi što je sve radila u vrtiću, olajavala prijatelje koji ne znaju crtati, nazivajući njihove radove običnim škrabotinama i hvalila se da je najbolje od svih sagradila dvorac od kocaka. Jedne večeri, kad se poţalila da je grebu moje neobrijane noge, nisam bila sigurna bih li se nasmijala ili rasplakala od muke. Bila sam umorna, zabrinuta zbog sutrašnjeg ispita, u novčaniku sam imala deset dolara i posljednje čime bih se zamarala bilo je razmišljanje o neobrijanim nogama. - Srećom, nemam dečka pa se ne moram time zamarati - rekla sam. - Znači, nećeš ih obrijati? - Tek kad ulovim vremena, a kad će to biti, ne znam. Morati ćeš ţivjeti s tim. - U redu - rekla je i utonula dublje u jastuk. - Liberty? - Što? - Bi li htjela imati dečka? - Zapravo, da. No sumnjam da ću ga uskoro uspjeti pronaći. - Moţda bi ga prije pronašla kad bi obrijala noge. Prasnula sam u smijeh. - U pravu si - rekla sam. - A sada zatvori oči i spavaj. Usred zime Carrington je navukla prehladu. Nekoliko dana potom počela je kašljati a unatoč tome što je popila cijelu bočicu sirupa koji se u apoteci moţe kupiti bez recepta, kašalj nije prolazio. Zapravo, postao je još gori. Jedne noći, probudila me kašljem nalik pasjem laveţu. Grlo joj je bilo natečeno i jedva je disala. Uplašena do kostiju, istog trenutka sam je obukla i odvezla u bolnicu. Srećom, pristali su je pregledati iako nije bila zdravstveno osigurana. Dijagnosticirali su joj krup i donijeli kompresijski aparat s plastičnom maskom za inhalaciju. Uplašena bukom aparata, a pogotovo maskom koju ~108~


su joj pokušali prisloniti na lice, Carrington se privila uz mene i počela glasno vrištati. Ma koliko je uvjeravala da ju to neće boljeti i da će joj poslije biti mnogo bolje, odbijala je pristati da joj stave masku. - Mogu li je ja prisloniti na lice? - upitala sam liječnika. - Tek toliko da joj pokaţem kako mi se ništa neće dogoditi. Pogledao me je kao da se pita jesam li sišla s uma i odmahnuo glavom. - Slušaj me, Carrington - rekla sam, pogledavši je ravno u oči. Hajdemo se igrati astronauta. Stavit ću ti masku i onda ćemo zamisliti da u svemirskom brodu idemo... hm, kamo bi ţeljela poći? - Ku... ku... kući - kroz jecaje je izgovorila. Trebalo je još malo uvjeravanja, no najzad je pristala da joj liječnik stavi masku. Pretvarale smo da putujemo svemirom sve do trenutka kada je liječnik zaključio da je udahnula dovoljno Vaponefrina i prekinuo našu potragu za nepoznatim planetima. Malo zatim, izašle smo u hladnu zimsku noć. Iscrpljena od plakanja, Carrington mi je obavila noge oko struka, naslonila mi glavu na rame i zaspala prije nego što sam je donijela do auta. Njeţno sam je smjestila u sjedalicu i sjela za volan. Preplavljena tugom zbog muka koje je prošla i srećom što je sve dobro završilo, cijelim putem do kuće borila sam se sa suzama. Poput svakog roditelja. S vremenom, veza gospođe Marle i gospodina Fergusona pretvorila se u blisku povezanost dvoje ljudi koji razumiju da u njihovim godinama zaljubljivanje nema nikakva smisla, no ipak su se zaljubili. Budući da je ona po prirodi bila vatrena a on nepokolebljivo spokojan, odlično su se nadopunjavali. Iako je gospođa Marla jasno i glasno svima stavila do znanja da joj udaja nije ni kraj pameti, nitko joj nije vjerovao. No, gospodin Ferguson se, unatoč i više nego solidnom imovinskom stanju, nije umio brinuti o sebi. Mislim da je Marla jednostavno shvatila da mu treba ţena. Nedostajali su mu gumbi na orukvicama, preskakao je obroke jer je zaboravio jesti. Katkad je nosio čarape različite boje. Poznato je da muškarce, ako su neodlučni, treba malo potaknuti i to je bilo ono što je gospođa Marla najzad i učinila. Nakon osam mjeseci veze, priredila mu je njegovo omiljeno jelo, junetinu u crnom pivu uz mahune i kukuruzni kruh. Za desert mu je ponudila crveni baršunasti kolač, nakon čega ju je - posve predvidljivo, zaprosio.

~109~


Po njezinim riječima, uspio ju je prevesti ţednu preko vode. Tvrdila je da je vjerojatno sišla s uma, jer zašto bi se ţena u njezinim godinama koja solidno ţivi od vlastita novca, uopće imala potrebu udavati? No oči su joj blistale od sreće. Bilo mi je drago što će se nakon svih ţivotnih uspona i padova skrasiti s dragim i dobrostojećim muškarcem. Vjenčat će se kod Elvisa u Las Vegasu pa otići na večeru i koncert Waynea Newtona. Po povratku u Welcome, preselit će se u njegovu kuću od cigle. Gospodin Ferguson nije imao ništa protiv da ju preuredi po vlastitoj ţelji. Ta kuća nalazila se na manje od osam kilometara od njezine montaţne kućice, no udaljenost koju će prevaliti bila je neusporedivo veća od te. Bila je to udaljenost između siromašnih i bogatih. Čekao ju je ulazak u jedan posve novi svijet, a u skladu s tim i novi društveni status. Pomisao da više neću moći skoknuti k njoj kad god poţelim, prilično me rastuţila. Nakon njezina odlaska, neće više biti ničega što bi me vezalo za Bluebonnet. Nisam vidjela nikakve potrebe da moja sestra i ja nastavimo ţivjeti u iznajmljenoj montaţnoj kući. Budući da će Carrington slijedeće godine poći u malu školu, podrazumijevalo se da ću morati pronaći stan u blizini neke dobre škole. Odlučila sam zaposliti se u Houstonu. Naravno, pod uvjetom da prođem predstojeći završni ispit. Ţudjela sam što prije otići iz naselja, čak i više zbog Carrington nego zbog sebe. Istodobno, srce me je boljelo od pomisli da ću tako prekinuti posljednju kariku koja me je vezala za mamu i Hardyja. Nedostatak majke najviše me pogađao u trenucima kad sam joj ţeljela reći što se lijepo ili ruţno dogodilo meni ili mojoj sestri. Dugo nakon njezine smrti, dijete u meni još uvijek je vapilo za njezinom pohvalom ili utjehom. Kako je bol zbog njezina prerana odlaska jenjavala, uspomena na nju postajala je sve bljeđom. Sada sam se samo nejasno sjećala zvuka njezina glasa, oblika njezinih usana i boje njezinih obraza. No čak i ta blijeda sjećanja čuvala sam kao kap vode na dlanu. Gubitak Hardyja, iako gotovo jednako bolan, pogodio me na drugačiji način. Traţila sam ga u svakom pogledu, riječi ili osmijehu bilo kojeg dečka koji je prema meni pokazao makar i mrvicu zanimanja. Nisam si mogla pomoći. Iako sam bila posve sigurna da se nemam čemu nadati i da ga više nikada neću vidjeti, to me nije spriječilo da svakog momka uspoređujem s njim. Naravno, nitko se nije mogao mjeriti s njim. I zbog toga sam se osjećala umorno i iscrpljeno, poput ptice koja se u ţelji za slobodom uporno zalijeće u prozor. Zašto jedni imaju sreće u ljubavi, a drugi ne? Većina mojih prijateljica iz srednje škole, već se udala. Lucy se zaručila s Mattom. Nije nimalo dvojila ţeli li s njime provesti ţivot ili ne. I ja sam ţeljela imati nekog na koga bih se oslonila. ~110~


Katkad sam, na vlastitu sramotu, sanjarila kako se Hardy vratio i rekao mi da je pogriješio što je otišao i da je shvatio ne moţe ţivjeti bez mene. Cesto sam se pitala što mi preostaje ako ne ţelim ţivot provesti sama. Trebam li se zadovoljiti utješnom nagradom? Bi li to bilo pošteno prema muškarcu za kojeg bih se udala? Jedino što mi je preostalo bilo je tješiti se pomišlju da na svijetu zacijelo postoji netko tko bi mogao istisnuti Hardyja iz mog srca, uz koga bih ga mogla zaboraviti. Morat ću ga pronaći, ne samo zbog sebe, nego i zato što je mojoj maloj sestri trebala muška ruka. Jedine njoj bliske osobe bile smo mama, gospođa Marla i ja. Ne mogu reći da se osobito razumijem u psihologiju, no izgleda mi posve razumljivo da djeci tijekom odrastanja treba otac ili očinska figura. Nisam se mogla ne upitati kako je rani gubitak oca utjecao na formiranje moje osobnosti. Primjerice, nisam se ugodno osjećala u muškom društvu. Muškarci su za mene bili nepoznata vrsta, poput vanzemaljaca. Nisam razumjela zašto uţivaju u tapšanju po ramenima, voţnji sportskim automobilima ili gledanju grubih sportova, a manje od svega, zašto im nikada ne pada na pamet staviti novu rolu papira u zahod. Pravo rečeno, zavidjela sam curama koje ih razumiju i koje su u njihovoj blizini jednako opuštene kao i s prijateljicama. Ipak, nešto sam shvatila. Ne budem li prihvatila rizik da veza moţda neće potrajati i da ću iz nje izaći slomljena srca, zauvijek ću ostati sama. Jednog dana pozabavit ću se tim aspektom, sama sebi sam obećala.

~111~


TRINAESTO POGLAVLJE

G

ospođa Vasquez nije bila nimalo iznenađena što sam završni ispit poloţila sa zavidnim uspjehom. - Čestitam, Liberty - veselo je uskliknula i dlanovima mi obujmila lice, kao najdraţoj kćeri. - Bila si vrlo marljiva učenica. Ne mogu ti reći koliko se ponosim tobom. - Hvala - odvratila sam, rumena od uzbuđenja. Uspjeh na ispitu uvelike mi je podigao samopouzdanje; bila sam spremna na svaki novi izazov. Lucyna majka bila je posve u pravu kad je rekla da je dovoljno potruditi se napraviti jednu košaru - kad otkriješ da moţeš, napravit ćeš stotinu drugih. - Hoćeš li se zaposliti kao naučnica kod nekog frizera ili ćeš se udruţiti s nekim i plaćati mu dio najamnine? - upitala je pa sjela za stol i pozvala me da sjednem preko puta nje. Pomisao da sudjelujem u plaćanju dijela najamnine za frizerski salon pomalo me plašila. Što ako ne budem imala dovoljno posla? Što ako većina zarade ode na najamninu? Od čega ćemo Carrington i ja ţivjeti? - Za početak, radije bih se zaposlila kao naučnica - rekla sam. - Tako ću barem imati redovna primanja... moram misliti na svoju malu sestru i... - Naravno - prekinula me, prije nego što sam stigla završiti. - Mislim da lijepa, pametna i sposobna djevojka poput tebe neće imati problema s pronalaţenjem posla. Nenavikla na laskanje naglo sam porumenjela i smeteno slegnula ramenima. - Mislite da izgled ima neke veze s tim? - Većini poznatih salona, stalo je do imidţa. Ako se uklapaš u sliku koju ţele poslati o sebi, tim bolje za tebe - rekla je i oštrim pogledom polako me odmjerila od glave do pete, zbog čega sam se odmah ukrutila u stolici. Zahvaljujući tome što su polaznici Akademije ljepote - bilo stilisti ili vizaţisti - vjeţbali jedni na drugima, izgledala sam bolje no ikad. Nokti su mi bili savršeno manikirani, a kosa mi se presijavala u pramenovima boje meda i lješnjaka. Nakon valjda stotinu tretmana čišćenja lica, koţa mi je postala bila toliko glatka da nisam morala puderom prikrivati prištiće. Ukratko, izgledala sam poput meksičke verzije Barbike koju još samo treba staviti u gizdavu ruţičastu kutiju prozirnog poklopca. - Jesi li čula za salon One u središtu Houstona? - nastavila je gospođa Vasquez. - Dobra sam s vlasnikom. Ako ţeliš, mogu te preporučiti. - Doista? - zapanjeno sam upitala, jedva vjerujući vlastitoj sreći. - Bilo bi to uistinu krasno. Nemam riječi kojima bih vam zahvalila...

~112~


- Vrlo je probirljiv - upozorila me. - Moţda će ti reći da mora razmisliti. Ali... - zastala je i široko mi se osmjehnula. - Imam osjećaj da ćeš mu se svidjeti. Houston, uključujući i prigradska naselja izgleda poput dugonoge ţene raskošnih oblina koja leţi na boku nakon što je provela noć podajući se uţicima svih vrsta. Ukratko, Houston je grad poroka. Teksašani su općenito poznati kao dobronamjerni i druţeljubivi, barem dok ne diraš ono što smatraju svojim, no stanovnici Houstona osobito su dragi i ljubazni i osobito opaki po pitanju zaštite vlastitog posjeda, na što god se taj pojam odnosio. Houston je jedini veliki grad u Americi koji nije podijeljen na trgovačke i poslovne zone. U tom smislu moglo bi se reći da predstavlja izvjestan eksperiment. U Houstonu, kvartovi i ulice u kojima se obavljaju razborite djelatnosti nisu strogo odijeljeni od onih u kojima se obavljaju manje razborite. Zahvaljujući tome, u istoj zgradi moguće je pronaći striptiz klub i računovođu ili sex shop i odvjetnika. Također, u sjeni visokih nebodera nerijetko se moţe pronaći kućica s automehaničarskom radionicom ili lokalna streljana. Uglavnom, tamošnjim vlasnicima nekretnina nije bilo ni na kraj pameti dozvoliti ikome da grad uređuje prema vlastitim ţeljama i vizijama. Ako netko nije ţelio prodati kuću, stan, lokal ili teren, nitko ga na to nije mogao prisiliti. Što se njih tiče, vlasništvo je svetinja i tako će i ostati. U odnosu prema biznisu i zaradi, vođeni su posve jednostavnom logikom: svaki novac je dobar, dolazio on od onoga koji se preko noći obogatio ili od onoga čija obitelj generacijama leţi na novcu. Nije im bitno tko si i odakle si, glavno da imaš novca i ţeliš ga potrošiti. U Houstonu se rado pričalo o ţenama koje su se uzdigle iznad svog društvenog staleţa. Ta i ta se dobro udala i sada priređuje legendarne večere za pripadnike višeg staleţa... otac te i te bio je prodavač pokućstva, a vidi je sad... ta i ta organizirala je rođendanske zabave, a sad... i tako dalje i tako dalje. U Dallasu, uz novac, moraš imati duha i stila da bi te cijenili. No u Houstonu mnogo više cijene ljude koji imaju novca i spremni su ga nemilice razbacivati. Površinski gledano, Houston je grad ljudi koji sporo ţive i sporo razmišljaju. Većinu vremena previše im je vruće da bi se imali volje bilo čime baviti. No Houston je grad u kojem se novac obrće gotovo sam po sebi, poput kola na vodenici. Na tome počiva njegov prosperitet, iz toga su izrasli svi ti do neba visoki neboderi. Pronašla sam stan kraj glavne gradske prometnice, ne previše daleko Salona One. U tom kvartu preteţno su ţivjeli ljudi koji su se smatrali kozmopolitima, poput umjetnika sklonih izlascima u kasne sate i

~113~


pijankama. Izvan tog kvarta, takvo ponašanje bilo bi dovoljno za sumnju da pripadaš liberalima. Stan se nalazio u zgradi koja je bila dio stambenog bloka s bazenom i trim stazom. - Jesmo li sada bogate? - zapanjeno je upitala Carrington kad smo se dizalom penjale do stana. Kao naučnica u salonu, zaradit ću prilično: osamnaest tisuća dolara godišnje. Po odbitku poreza i iznosa za stanarinu koja je iznosila petsto dolara mjesečno, neće mi puno ostati, pogotovo ako se uzme u obzir da su troškovi ţivota u Houstonu znatno viši nego u malom gradu poput Welcomea. Ipak, nakon godinu dana naukovanja, postat ću pomoćnica stilista, a plaća će mi tada narasti na najmanje dvadeset tisuća. Prvi put u ţivotu postala sam svjesna mogućnosti koje mi se pruţaju. Posao sam već dobila a jednoga dana mogla bih ga pretvoriti u karijeru. Imala sam stan od sto kvadrata sa sagovima beţ boje i Hondu u voznom stanju. I vaţnije od svega, komad papira na kojem je pisalo da je Carrington moja. Dakle, nitko mi je neće i ne moţe oduzeti. Upisala sam ju u malu školu i kupila joj kutiju za uţinu sa slikom Male sirene i svjetleće tenisice. Prvog dana, kad sam je uvela u učionicu, malo je nedostajalo da se i sama rasplačem kad se glasno jecajući privila uz mene i počela me moliti da ju ne ostavim. Nakratko sam ju izvela u hodnik, dalje od suosjećajnog pogleda učiteljice, pa čučnula kraj nje i rupčićem joj obrisala suze. - Mila, ostat ćeš tu samo nekoliko sati. Vidjet ćeš, vrijeme će ti preletjeti. Igrat ćeš se i druţiti se s djecom... - Ne ţelim se druţiti s djecom! - Crtat ćeš i... - Ne ţelim crtati - odlučno je odvratila i čvrsto me zagrlila. - Ţelim biti kod kuće, s tobom. Košulja mi je bila vlaţna od njezinih suza. - Ne idem kući, dušo podsjetila sam je i pomilovala je po glavi. - Nego na posao. Moram raditi, isto kao i ti. Ja ću ţenama uređivati frizure a ti ćeš ići u školu i raditi ono što ti učiteljica kaţe. - Ne ţelim to raditi! Odmaknula sam je od sebe i obrisala joj nos. - Imam ideju - rekla sam i njeţno je primivši za ruku, utisnula poljubac na unutrašnju stranu njezina zapešća. Sada je na njemu imala savršeni otisak mojih usnica, namazanih ruţičastim ruţem. - Eto. Budem li ti nedostajala, to će te podsjetiti da te volim i da ću ubrzo doći po tebe.

~114~


Sumnjičavo se zagledala u otisak ali prestala je plakati. -Radije bih crveni poljubac - najzad je promrmljala. - U redu. Sutra ćeš dobiti crveni - obećala sam pa ustala i primila je za ruku. - Hajde, mila. Kad dođem po tebe, ispričat ćeš mi što si radila i s kim si se druţila. Biti će ti lijepo, vidjet ćeš. Nakon toga, pomirila se sa sudbinom. Odlazila je na nastavu poput vojnika koji čini ono što mu je naređeno. Rastanak s poljupcem na zapešću pretvorio se u uobičajeni ritual. Ipak, prvi dan kad sam joj zaboravila ostaviti poljubac, učiteljica me nazvala u salon i rekla mi da je Carrington jako uznemirena zbog toga i da plakanjem ometa nastavu. Za vrijeme pauze odjurila sam u školu i našla je kako očiju crvenih od plača čuči u hodniku kraj vrata učionice. Ogorčena njezinim ponašanjem, duboko sam uzdahnula u pokušaju da se smirim. - Carrington, moraš li izvoditi takav cirkus samo zato jer sam ti zaboravila ostaviti poljubac? Sigurno si mogla jedan dan izdrţati bez njega. - Nisam - tvrdoglavo je odbrusila i ispruţila ruku. Svrnula sam oči k nebu pa uzdahnula i utisnula poljubac na unutrašnju stranu njezina zapešća. - Hoćeš li se sada ponašati kako se pristoji? - Da - rekla je i otrčala u razred. Cesto, kad bih s Carrington bila u parku, ljudi su joj se osmjehivali i dijelili joj komplimente. Nikome nikad nije palo na pamet da smo u rodu. Blago njezinim roditeljima - govorili su. - Sigurno su jako ponosni na nju. Koliko dugo je već čuvate? - pitali su, pretpostavivši da sam njezina dadilja. Kad sam je odvela na cijepljenje, medicinska sestra rekla je da je za cijepljenje djece nuţan potpis majke, oca ili zakonskog skrbnika. Začuvši da sam joj ja sestra i zakonska skrbnica, sumnjičavo je odmahnula glavom. Reakcije poput tih nisu me čudile. Najzad, pilići iste kokoši trebali bi joj biti nalik, što kod nas nije bio slučaj. Nedugo nakon njezina četvrtog rođendana, stekla sam kratak uvid u mogućnost da se s nekim upustim u vezu -naţalost, ne ugodan. Angie Keeney, jedna od stilistica u salonu, dogovorila mi je spoj na slijepo s Mikeom, njezinim bratom, odnedavno razvedenim muškarcem. Nakon dvije godine braka s curom s kojom je hodao na koledţu, ljubav je pukla i Mike se ponovno upustio u potragu za ţenom svog ţivota, po mogućnosti, posve različite osobnosti od prethodne, kako je Angie tvrdila. - Čime se bavi? - upitala sam. - Poduzetnik je. Glavni je dobavljač kućanskih aparata za Price Pardise - ponosno je rekla. U Teksasu, riječ ‘poduzetnik’ bila je sinonim za ozbiljnog i ustrajnog muškarca koji marljivo radi i dobro zarađuje, za razliku od ‘šljakera’ koji

~115~


radi za siću. Također, bila je općepoznata činjenica da poduzetnik katkad moţe rintati kao šljaker, ali šljaker u većini slučajeva ostaje šljaker. Napisala sam joj broj telefona na komadić papira i Mike me slijedeće večeri nazvao. Zvučao je vrlo ugodno i opušteno. Nakon pola sata razgovora, predloţio je da pođemo na večeru u japanski restoran. Budući da nikad u ţivotu nisam bila u japanskom restoranu, morala sam se ograditi. - U redu - rekla sam. - Ali, ne ţelim jesti sirovu ribu. - Zašto ne bi probala? Vjerujem da će ti se svidjeti. Vrlo je ukusno pripremaju. Ako su milijuni ljudi diljem svijeta oduševljeni sushijem, valjda će se i meni svidjeti, zaključila sam i pristala. - Kada se vidimo? - upitala sam. - Zašto ne danas? - upitao je. - U osam navečer. Nisam imala pojma mogu li tako brzo pronaći nekoga tko bi pričuvao Carrington barem do ponoći. Ni koliko bi me to moglo koštati. Ni kako će Carrington reagirati kad čuje da bi ostatak večeri trebala provesti s nepoznatom osobom. Ni kako ću ja reagirati ako napravi dramu. Pravo rečeno, pomisao da je ostavim na milost i nemilost nekoj dadilji nije mi se osobito svidjela. - Nemam ništa protiv pod uvjetom da pronađem dadilju. Ako ne, nazvat ću te i... Naglo me prekinuo. - Dadilju? - začuđeno je upitao. - Za koga? - Za moju malu sestru. - Ah. Sestra je večeras kod tebe? Oklijevala sam s odgovorom. - Da - najzad sam odvratila odlučivši poslije mu objasniti da nas dvije zapravo ţivimo zajedno. Nikad s nikim u salonu nisam pričala o svom osobnom ţivotu. Doduše, svi pa i Angie znali su da imam četverogodišnju sestru, no mislili su da je samo čuvam. Znala sam da sam Mikeu istog trenutka trebala objasniti kako stoje stvari u vezi s tim, no nisam mogla podnijeti pomisao da bi tada moţda otkazao spoj. Cijelu vječnost ţivjela sam kao opatica i ţeljela sam izaći s njim, unatoč tome što me Angie upozorila da se njezin brat ne ţeli viđati s curom koja za sobom iz prošlosti vuče bilo kakvu suvišnu prtljagu. - Što bi to trebalo značiti? - upitala sam je. - Jesi li ikad ţivjela s nekim ili se udala pa razvela? - Ne. - Boluješ li od kakve neizlječive bolesti? - Ne.

~116~


- Jesi li se liječila od alkoholizma ili narkomanije? - Ne. - Jesi li odlazila psihijatru ili uzimala sredstva za smirenje? - Ne. - Pretpostavljam da nisi počinila neko kazneno ili prekršajno djelo? - Nisam. - I da su ti majka i otac normalni obiteljski ljudi? - Zapravo, oboje su umrli. Imam samo... Prije nego što sam joj stigla objasniti da smo Carrington i ja same na svijetu, široko se osmjehnula i čvrsto me zagrlila. -Zaboga, upravo si savršena. Sigurna sam da ćeš mu se svidjeti. Teoretski gledano, nisam lagala, no prešutjeti istinu gotovo je isto kao i izreći laţ. Obzirom na poloţaj u kojem sam se našla, većina ljudi bi smatrala da mi je Carrington teret, nešto poput suvišne prtljage koju moram vući kroz ţivot. No nisu bili u pravu. Nikada je nisam doţivljavala kao teret ili suvišnu prtljagu. Ako bi se mene pitalo, moja sestrica nipošto nije spadala u istu skupinu s neizlječivim bolestima, porocima i prijestupima. Usto, ako je Mike već bio razveden, što mu nije sluţilo na čast, odakle mu pravo da tako visoko postavi ljestvicu? I zašto bi mu opće smetala moja sestra? Prvi dio izlaska prošao je dobro. Mike je bio naočit muškarac guste plave kose i lijepog osmijeha. Pošli smo u japanski restoran čije ime mi je bilo nemoguće izgovoriti. Na moje iznenađenje, konobarica nas je odvela do stola koji mi je jedva dopirao do koljena. Naţalost, budući da smo sjedili na jastucima, nisam mogla uţivati u večeri onoliko koliko bih uţivala da smo sjedili za stolom uobičajene visine, iz jednostavnog razloga što sam obukla crne hlače koje su mi bile tijesne u struku. Jelo mi je zbog toga pomalo teško palo na ţeludac. Rado bih obukla druge, znatno udobnije crne hlače, no bile su na čišćenju. Naime, to dvoje hlača bilo je jedino pristojno što sam imala od garderobe. Što se sushija tiče, trudila sam se gledati u tanjur i ne razmišljati što jedem. Doista je krasno izgledao, no ako bih zatvorila oči, pomislila bih da jedem ribu ravno iz ribarske kašete. Ipak, za promjenu, bilo je lijepo subotnju večer provesti u otmjenom restoranu. Na prvi pogled, Mikeu bi bilo teško pronaći zamjerku. Imao je dvadeset pet godina i bio je visok i dobro građen. Toliko o fizičkom izgledu. No psihički... hm, to je već bila druga priča. Nije mi trebalo više od pet minuta da bih shvatila kako još uvijek nije prebolio propast svog braka. Po njegovim riječima, radilo se o mučnom razvodu, s puno svađa i natezanja. Pristao je da ona uzme njihovog psa i ostavio je u uvjerenju da je

~117~


pobijedila, iako ga ionako nije ţelio. Nikada ga nije volio. Cijelu imovinu podijelili su na pola, a u bijesu su čak prepolovili i luster. Po završetku večere predloţila sam da pođemo k meni i pogledamo neki film. Pristao je, što me uistinu razveselilo jer cijelo vrijeme bila sam zabrinuta za Carrington. Jedva sam čekala da dođem kući i uvjerim se da je s njom sve u redu. Ostavila sam je s Brittany, dvanaestogodišnjom djevojčicom koju mi je preporučila ţena koja je u susjednom stanu ţivjela s muţem i djecom. Kazala mi je da je vrlo pouzdana i da često čuva djecu drugih susjeda. Brittany je to potvrdila i rekla mi da nemam razloga za brigu jer ţivi samo dva kata niţe i bude li ikakvih problema, pozvat će majku. Ušavši u stan osjećala sam se kao da mi je pao kamen sa srca kad mi je Brittany rekla da je sve prošlo u najboljem redu. Jele su kokice i gledale crtiće, a onda je okupala Carrington i spremila je u krevet. Jedini problem bio je što tamo nije htjela ostati. - Stalno ustaje - rekla je i slegnula ramenima. - Pokušala sam je uspavati ali nije mi uspjelo. Zbilja mi je ţao, gospođo... gospođice... - Liberty - skratila sam stvar. - Sve je u redu, Brittany. Puno ti hvala dodala sam i gurnula joj u ruku petnaest dolara. - Nadam se da se i ubuduće mogu osloniti na tvoju pomoć? - Naravno - s osmijehom je odvratila, mahnula mi na pozdrav i izašla. Istog trenutka vrata spavaće sobe s treskom su se otvorila i Carrington mi je potrčala u susret. - Liberty - uskliknula je i zagrlila me oko kukova kao da je prošlo godina dana otkad smo se posljednji put vidjele. - Napokon si se vratila. Gdje si tako dugo? Tko je ovo? - upitala je, svrnuvši pogled na Mikea. Kratko sam ga pogledala preko ramena. Po njegovom usiljenom osmijehu zaključila sam da nije raspoloţen za upoznavanje s mojom sestricom. Pogledom je kruţio prostorijom, kratko ga zadrţao na pohabanoj sofi i na mjestimice oštećenoj površini stolića, a zatim mi se usiljeno osmjehnuo. Po svemu sudeći, pomisao na upoznavanje s mojom malom sestrom nije ga osobito veselila. Odjednom, obuzela me čudna potreba za opravdanjem. U biti, bilo mi je neugodno vidjeti se iz njegove perspektive. Sagnula sam se i poljubila je u tjeme. - Moj novi prijatelj. Ţeljeli bismo na miru pogledati film, što znači da ti ideš na spavanje. Kasno je, mila. Dosad si već trebala zaspati. Hajde, idi u sobu. - Ne ţelim spavati bez tebe - pobunila se. - Meni nije vrijeme za spavanje, ali tebi jest. Hajde, o tome nema rasprave.

~118~


- Ali, ne spava mi se. - Briga me. Lezi u krevet, zatvori oči i spavaj. - Hoćeš li me ušuškati? - Ne. - Ali uvijek me ušuškaš. - Carrington... - Sve je u redu, Liberty - rekao je Mike. - Odvedi je u krevet. Ja ću za to vrijeme pogledati što imaš od filmova. Zahvalno sam mu se osmjehnula. - Hvala ti na razumijevanju. Začas ću se vratiti - obećala sam pa odvela Carrington u spavaću sobu i zatvorila vrata. Kao i sva djeca, čim je shvatila da me moţe ucjenjivati nije se libila da to i učini. Znala je da joj u normalnim okolnostima ne bih popustila, ma koliko plakala ili zavijala. No znala je i da ne ţelim da mi napravi scenu pred prijateljem. - Ako ne ugasiš svjetlo, neću se više dizati - započela je s cjenjkanjem. Stavila sam je u krevet, pokrila je i gurnula joj slikovnicu u ruke. - U redu. Neću ga ugasiti. No ne ţelim više čuti ni glasa od tebe. Jesi li razumjela? Otvorila je slikovnicu. - Hoćeš li mi pročitati priču? Ne znam čitati. - Znaš je napamet. Stotinu puta sam ti je pročitala. Savjetujem ti da ostaneš u krevetu, u protivnom... - Što će biti ako ne ostanem u krevetu? - Vjeruj mi, biti će ti bolje da me poslušaš - rekla sam i zaprijetila joj prstom. - Tri riječi Carrington: šuti i spavaj. - U redu - rekla je i utonula dublje u jastuk. Sve što se vidjelo ispod pokrivača bile su njezine male ruke na koricama slikovnice. Vrativši se u dnevni boravak ugledala sam Mikea kako ukočeno sjedi na sofi. Kad počneš izlaziti s nekim, prije ili poslije shvatiš što ti ta osoba znači ili će ti značiti. Katkad se to dogodi na prvom spoju, katkad za to treba više vremena, no dođe trenutak kada točno znaš radi li se o osobi koja će u tvojem ţivotu ostaviti trag ili o pukom prolazniku, o nekome za kim se nećeš ni osvrnuti, niti ćeš mariti ako vam se putovi zauvijek raziđu. Tako je bilo i s Mikeom. Znala sam da neću ţaliti ako se nikada više ne budemo vidjeli. Zapravo, poţalila sam što sam ga pozvala k sebi. Najradije bih ga zamolila da ode, tako da se što prije mogu istuširati i otići na spavanje.

~119~


Umjesto toga, široko sam mu se osmjehnula. - Jesi li odlučio što bi ţelio gledati? Svrnuo je pogled na tri kasete iz videoteke koje su stajale na stoliću i odmahnuo glavom. - Ove sam već gledao, a na polici imaš uglavnom filmove za djecu - promrmljao je, kiselo se osmjehnuvši. - Čini se da je sestra često kod tebe? - Ţivimo zajedno - s uzdahom sam izgovorila i sjela do njega. - Dakle, ne vraća se... vas dvije... - zapanjeno je promucao. - Kamo bi se vratila? - zbunjeno sam upitala. - Majka nam je umrla, kao i moj otac, a ona je dijete bez oca. Nema nikoga osim mene. - Hm, nisam to znao - rekao je i odvratio pogled od mene pa kratko pročistio grlo. - Liberty... jesi li sigurna da ti je ona sestra? Nije li ti moţda kćer? Jesam li sigurna? Što bi to, pobogu, trebalo značiti? U nevjerici sam se zagledala u njega. - Misliš li moţda da sam rodila i onda to jednostavno smetnula s uma? - upitala sam, više zapanjena nego ljuta što mu je moglo pasti na pamet da kćer predstavljam kao sestru. - Ili moţda misliš da laţem? Rekla sam ti istinu, Mike. Carrington je moja sestra. - Oprosti. Oprosti - hitro je odvratio i počešao se po čelu. - Niste osobito slične. No, zapravo nije vaţno jesi li joj ti majka ili ne. Obzirom da nema nikoga osim tebe, svodi se na isto, zar ne? Prije nego što sam stigla odgovoriti, vrata spavaće sobe naglo su se otvorila i Carrington je poţurila prema meni, očiju iskolačenih od straha. Liberty, dogodilo se nešto strašno - uplašeno je prošaputala. Naglo sam ustala sa sofe kao da sam trenutak prije sjela na vruću peć. Što se dogodilo? - Slučajno sam nešto progutala. Sranje. Sranje. - Što si progutala, Carrington? - upitala sam, pokušavajući potisnuti paniku. Naglo je porumenjela i rasplakala se. - Moj sretni novčić. Na trenutak sam ju zbunjeno pogledala, a zatim se prisjetila penija kojeg je našla u dizalu. Čim smo ušle u stan, ubacila ga je u kutiju s ono malo nakita što sam imala, koju sam drţala na noćnom ormariću. - Kako je taj prljavi peni završio u tvojim ustima? - upitala sam i podigla je u naručje. - Gdje ti je bila pamet? - Ne znam - kroz jecaje je izgovorila. - Nisam ga htjela progutati... sam mi je uskočio u grlo. ~120~


Nejasno, do mojeg uha dopro je Mikeov glas. Mrmljao je nešto o tome kako ovo nije najbolje vrijeme za razgovor i da bi moţda bilo najbolje da ode. Nisam se na njega obazirala. Posjela sam Carrington u krilo pa zgrabila telefon, nazvala bolnicu i zamolila ih da me spoje s nekim na dječjem odjelu. Stavili su me na čekanje. Činilo se da deţurnoj sestri treba cijela vječnost da podigne slušalicu. U međuvremenu sam odlučila Carrington odrţati bukvicu. - Jesi li svjesna da si se mogla ugušiti? Koliko puta sam ti rekla da ne smiješ stavljati novčiće u usta? Ni išta što nije za jelo? Boli li te grlo? Je li ti prošao kroz jednjak ili je negdje zapeo? Prestala je plakati i duboko se zamislila. - Mislim da mi je zapeo u sednjaku - napokon je izgovorila. - Nemaš sednjak nego jednjak - rekla sam, pitajući se hoće li se netko napokon javiti na prokleti telefon. Iz trenutka u trenutak hvatala me sve veća panika. Moţe li metalni novčić izazvati trovanje? Rade li ih još uvijek od bakra? Što ako joj je doista zapeo u jednjaku? Hoće li ju morati operirati? Koliko takva operacija moţe koštati? Napokon, deţurna sestra podigla je slušalicu pa mirno saslušala što sam imala za reći. Kad sam završila, smireno mi je objasnila da nema razloga za paniku. - Obavijestit ću o tome deţurnog pedijatra - obećala je. Nazvat će vas za desetak minuta. Umirena, spustila sam slušalicu, privila Carrington u naručje i pogledom potraţila Mikea. Po izrazu njegova lica shvatila sam kako misli da mu cijeli taj cirkus doista nije trebalo. Izgledao je kao da bi najradije dao petama vjetra. Smatrala sam to dobrom zamišlju. - Gle... - započeo je, premještajući se s noge na nogu. -Doista si sjajna i rado bih se s tobom viđao... ali, bojim se da imaš previše problema. Meni treba netko tko je slobodan... bez ikakvih obaveza... pogotovo ovakvih kakve ti imaš. Oprosti, ali... ne bih mogao s tobom podijeliti taj teret. Imam dovoljno i svog... nadam se da razumiješ. Razumjela sam. Njemu je trebala cura bez ikakvih loših prethodnih iskustava i problema bilo koje vrste. Trebao mu je netko uz koga bi mogao dobiti jamstvo da nikada neće pogriješiti i da ga nikada neće razočarati. Poslije, kad sam imala vremena razmisliti o tome, sve što sam osjećala prema njemu bilo je saţaljenje. Znala sam da ga čeka brdo razočaranja ako ustraje u potrazi za savršenom ţenom. No tog trenutka, jezivo mi je išao na ţivce. Hardy bi se u ovakvoj situaciji ponio posve drugačije. Bez razmišljanja preuzeo bi stvar u svoje ruke i riješio problem. Bilo bi doista divno kad bi on sada bio ovdje. No nije bio. Umjesto njega preda mnom je stajao posve beskoristan pripadnik muškog roda koji se čak nije sjetio ni upitati moţe li mi ikako pomoći.

~121~


- Sve je u redu - uljudnim glasom sam odvratila, no zapravo, bilo je to više kao kad baciš kost dosadnom uličnom psu kako bi ga se riješio. - Hvala ti na ugodnoj večeri. Nadam se da mi nećeš zamjeriti što te neću ispratiti do vrata... - Naravno da ne - rekao je i poţurio prema vratima. - Hoću li umrijeti? - upitala je Carrington čim je izašao, no zvučala je više znatiţeljno nego zabrinuto. - Samo ako te zadavim vlastitim rukama, što će se pouzdano dogodi ako još ikada staviš peni u usta. Namjeravala sam joj odrţati jedno dugo predavanje, no zazvonio je telefon pa sam morala podići slušalicu. - Gospođice Jones, kašljuca li, moţda, vaša sestra? - upitao je pedijatar čim sam se javila. - Čujete li kakvo škripanje kad diše? - Ne kašljuca - rekla sam i naredila joj da nekoliko puta polako duboko udahne i izdahne. Bez pogovora me poslušala. Činila je to s entuzijazmom nastranih tipova koji dišu u telefonsku slušalicu - Nema škripanja - rekla sam pedijatru. - U redu, moţeš prestati duboko disati - dodala sam, pogledavši sestru. Kratko se nasmijao. - U tom slučaju, nemate razloga za brigu. Preostaje vam jedino iduća dva dana pregledati njezinu stolicu, kako bismo bili sigurni da je kovanica izašla. Ako je ne pronađete, morat će na rendgen jer u tom slučaju postoji mogućnost da se negdje zaglavila. No, gotovo sam siguran da ćete je pronaći u zahodskoj školjci. - Biste li mi mogli to sto posto jamčiti? - zamolila sam ga. - Imala sam teţak dan i voljela bih se naspavati. Ponovno se nasmijao. - Obično ne dajem takva jamstva, gospođice Jones, no ovoga puta učinit ću izuzetak. Sto posto vam jamčim da će taj peni biti u školjci u roku od četrdeset osam sati. Slijedeća dva dana ţičanom vješalicom kopala sam po zahodskoj školjci svaki put kada bi me Carrington obavijestila da je obavila nuţdu. Napokon sam ga pronašla. U mjesecima koji su uslijedili Carrington je svakome tko je ţelio slušati ispričala da je progutala svoj sretni peni. Bila je sigurna da je to jako dobar znak, i da će nam se nešto lijepo dogoditi.

~122~


ČETRNAESTO POGLAVLJE

F

riziranje se u Houstonu smatra ozbiljnim poslom. Prilično sam se začudila kad sam shvatila koliko su novca ljudi spremni izdvojiti za usluge Salona One. Ţene koje su htjele postati plavuše gledale su na to kao na povoljnu investiciju. Salon je bio na glasu po trobojnim pramenovima zbog kojih su bile spremne putovati zrakoplovom iz drugih drţava, samo da bi ih dobile. Svaki stilist u salonu imao je listu čekanja na koju je upisivao mušterije, no mušterije na Zenkovoj listi morale su čekati najmanje tri mjeseca da bi ih primio. Zenko, vlasnik salona i glavni stilist, bio je muškarac krhke tjelesne građe, no izuzetno energičan. Zapravo, djelovao je poput baletana. Rodio se u Katyju, gdje je i odrastao, a na naukovanje je otišao u Englesku odakle se vratio bez imena, odnosno, samo s prezimenom i izrazitim britanskim naglaskom. Oboţavali smo taj akcent. Oboţavali smo ga čak i kad je urlao na nas, ako mu nešto nije bilo po volji. Zenko je često urlao. Malo je reći da je bio perfekcionist. Bio je genije i ako nešto nije bilo točno onako kako je zamislio, uslijedio bi vatromet. Ali., ah, doista je bio umjetnik. Zahvaljujući njemu, Salon One proglašen je salonom godine u Texas Monthlyju, Elleu i Glamouru. Sudjelovao je i u snimanju dokumentarca o glasovitoj filmskoj glumici, gdje joj je za vrijeme intervjua uređivao frizuru. Nakon toga, odletio je ravno do zvijezda, u društvo nekolicine čuvenih stilista. Sada je imao liniju proizvoda za njegu kose koji su se pod njegovim imenom prodavali u otmjenoj ambalaţi sa srebrnim čepovima i poklopcima. Salon je bio uređen na klasičan engleski način, tipičan za njihov viši društveni sloj, s hrastovim lakiranim parketima, antiknim pokućstvom, zidovima sa štukaturama i visokim stropovima s kojih su visjeli kristalni lusteri. Sastojao se od velike prostorije s odjeljcima za stiliste i nekoliko manjih, rezerviranih za slavne ili basnoslovno imućne osobe. Postrani, nalazila se manja, nadasve ugodna prostorija u kojoj su uvijek gorjele mirisne svijeće i svirala klasična glazba, a sluţila je za pranje kose i manikuru. Kava se mušterijama servirala u skupocjenim porculanskim šalicama, na srebrnom posluţavniku. Sok se točio u visoke tanke čaše, na kockice leda načinjene od Evian vode. Kao naučnica, radila sam samo pomoćne poslove. Tek za godinu dana biti će mi dopušteno da uzmem škare u ruke, a dotad sam trebala gledati, učiti i činiti ono što bi mi se reklo. Uglavnom, osim donošenja pića mušterijama, bila sam zaduţena za manikuru, tretmane regeneracije kose i skidanje folija s pramenova. Više od svega voljela sam s drugim kolegicama

~123~


raditi manikuru ţenama koje su kratile vrijeme razgovorom čekajući da dođu na red kod Zenka. Svima nama bila je to fantastična prilika da čujemo najnovije tračeve. Osim što su pričale gdje su zadnjih dana bile i što su tamo radile, izmjenjivale su iskustva o tretmanima poput Botoxa, pitajući se je li osmijeh nakon toga previše umjetan. U pravilu, kratko bi porazgovarale o supruzima pa prešle na razgovor o djeci, privatnim školama koje su pohađali, prijateljima s kojima su se druţili i poremećajima u ponašanju s kojima su se borili. Mnoga od te djece redovito su odlazila psihijatru kako bi pokušao ispraviti tešku duševnu bol nastalu na temelju činjenice da su otkad znaju za sebe dobivali što god poţele, kad god poţele. Teme poput tih bile su galaksijama udaljene od mog načina ţivota i poimanja stvarnosti, no ipak, katkad bi govorile o meni poznatim stvarima, simpatičnim nestašlucima kakve je činila i Carrington. Bilo je situacija u kojima sam se jedva suzdrţala da ne kaţem da je to učinila i moja mala sestra i da predobro znam o čemu govore. No, kako je Zenko inzistirao da se diskretno drţimo po strani i govorimo samo ako nas netko nešto pita, bila sam primorana drţati jezik za zubima. Nikad pa ni onda ne razgovarajte s mušterijama - rekao je. - Njih ne zanima vaše mišljenje, niti se ţele s vama sprijateljiti. Dolaze ovamo kako bi se opustili i dobili najbolju moguću uslugu. Očekujem od vas da se ponašate savršeno profesionalno. Štošta zanimljivoga čula sam za vrijeme manikure. Saznala sam tko se s rođacima spori oko podjele imovine i čiji muţ je otišao na safari lov u Namibiju i gdje se mogu kupiti najbolji komadi pokućstva, ukratko, svakojake zanimljivosti, skandalozne priče i pikanterije iz privatnog i poslovnog ţivota bogatih i slavnih ljudi koji vode intenzivan društveni ţivot. Sviđale su mi se te otvorene, vječno nasmijane i znatiţeljne ţene. Bile su moderne, uvijek u potrazi za nečim novim pa tako i novim frizurama. Doduše, među njima je bila i nekolicina starijih dama koje nisu ţeljele ništa osim trajne, što je bila frizura koju je Zenko iz dna duše prezirao i govorio o njoj kao o kacigi od suhe slame. Naravno, ne pred njima. Nije mu bilo ni na kraj pameti ţeni nekog milijunaša odbiti bilo kakvu ţelju. Ako se njega pitalo, ţena koja nosi briljantno prstenje veličine jajeta, moţe nositi frizuru kakvu god poţeli. U salon su na šišanje često dolazili i muškarci. Većinom su bili otmjeno odjeveni, njegovane kose i noktiju. Bilo je to posve suprotno kaubojskom imidţu na koji sam navikla. Muškarci su ovdje prilično drţali do izgleda. Kosa je morala biti uredno podrezana, ruke njegovane, nokti čisti. Muškarci koji su radili u blizini često su za vrijeme pauze dolazili u salon na manikuru ili uređenje obrva i brijanje dlačica na vratu. Nekolicina njih, osobito mlađih, pokušala je očijukati sa mnom, naravno, bezuspješno, jer ~124~


Zenko nam takvo što nije dopuštao. Što se mene tiče, bilo je to posve u redu. U toj ţivotnoj etapi ionako me nije zanimalo ništa osim posla. No nekoliko djevojaka, uključujući Angie, uspjelo se spetljati s biznismenima koji su k njima dolazili na šišanje. Učinile su to dovoljno diskretno da Zenko ne opazi. Po mojem mišljenju, vjerojatnije je da se pravio da nije opazio. Moje mišljenje o vezama u kojima stariji imućni muškarcima materijalno potpomaţu mlade lijepe djevojke, bilo je prilično podvojeno. S jedne strane to mi se činilo odbojnim, no s druge, nisam im mogla zamjeriti što se upuštaju u takvo što. Znala sam da je to u velikim gradovima posve uobičajena pojava. Posvuda su se mogli vidjeti sponzori i sponzoruše. U takvom aranţmanu postoji niz prešutnih pravila. Primjerice, oboje znaju da je privremen i to im posve odgovara. Najzad, predvidljivost nudi izvjesnu sigurnost. Veza započinje izlascima na piće i večere, a postupno, djevojka počinje dobivati poklone, nakit i odjeću pa i plaćeni odmor na nekom li jepom mjestu, školarinu ili tretman kod plastičnog kirurga. Po Angieinim riječima, sponzori djevojkama rijetko daju novac. To bi narušilo romantičnu notu veze. Njima je na taj odnos draţe gledati kao na specifičan oblik prijateljstva u kojem financijski pomaţu lijepim mladim djevojkama. S druge strane, sponzoruše na sponzora gledaju kao na dragog starijeg prijatelja koji voli ispunjavati njihove ţelje, zbog čega su mu, naravno, jako zahvalne i spremne mu to i dokazati u krevetu. - Ali, što ako ti se ne seksa s njim, a on ti je upravo kupio auto? skeptično sam upitala Angie. - Podrazumijeva se da bi to trebala napraviti, zar ne? Po čemu te to čini drugačijom od... Vidjevši kako me je ošinula pogledom, naglo sam zašutjela. - U takvoj vezi ne radi se samo o seksu - suho je odvratila. - Nego o prijateljstvu. Ako to ne razumiješ, nemam namjeru tratiti vrijeme na objašnjavanje. Istog trenutka zamolila sam je da mi oprosti jer netko poput mene tko je do nedavno ţivio u malom gradu, ne moţe uvijek otprve shvatiti razlike u tako delikatnim stvarima. Smilovala se, rekla da je sve u redu i dodala da bih si i ja, pod uvjetom da imam imalo pameti u glavi, trebala pronaći velikodušnog prijatelja koji će mi pomoći da brţe ostvarim svoje ciljeve. No, za razliku od nje, ja nisam ţudjela za izletima u Cabo ili Rio, dizajnerskom odjećom i ţivotom na visokoj nozi. Jedino što sam ţeljela bilo je odrţati obećanje koja sam si zadala, da ću se pobrinuti za Carrington. Moji skromni ciljevi svodili su se na ţivot u toplom i udobnom domu, bez razmišljanja odakle ću smoći novac za hranu, odjeću, obuću i policu zdravstvenog osiguranja koja pokriva troškove stomatologa. Ništa od toga nisam ţeljela dobiti od sponzora.

~125~


Veza koja podrazumijeva trampu seksa i poklona, takozvana prijateljska veza bez obaveza, činila mi se prilično obvezujućom... i ne, to nije bio put kojim sam ţeljela poći. Iskreno sam sumnjala da bi se netko poput mene na tom putu dobro snašao. Jer to je put s previše rupa. Među imućnim ljudima koji su dolazili u salon, bio je i gospodin Churchill Travis. Svi koji bi barem s vremena na vrijeme prelistali Fortune Magazine ili Forbes, pouzdano su znali tko je on. Naţalost, ja nisam bila među njima. Financijske teme nisu me zanimale i Forbes bi mi se našao u rukama samo kad bi zatrebala mlatilica za muhe. Jedna od prvih stvari koja nikome ne promakne kad upozna Churchilla, njegov je glas, dubok i hrapav poput tucanika. Govorio je kao da melje kamen. Nije bio krupan ni visok, nego u najboljem slučaju osrednje visine i to samo kad bi se uspravno drţao. Ako ne, smatrali bi ga niskim. Što je bio relativan pojam, jer kad bi se Churchill Travis pogrbio i svi drugi bi se automatski pogrbili. Bio je vitak no širokih prsa i ruku koje su izgledale kao da njima moţe svinuti ţeljeznu šipku; prava muškarčina, jedan od onih koji mogu puno popiti i unatoč tome ostati bistri u glavi i ponašati se poput dţentlmena. Novac je zaradio teškim radom i nikada nikome nije ostao duţan ni centa. Drţao je do tradicije i najbolje se osjećao u okolini koja njeguje tradicionalne obiteljske vrijednosti. Po njemu, kuća se dijelila na muški i ţenski i ţenski teritorij. U kuhinju je ulazio samo da bi si natočio kavu. Ni uz najbolju volju nije mogao razumjeti muškarce koji mogu razlikovati vrste porculana ili jedu klice djeteline. On nije imao ţensku stranu i da se itko pred njim usudio tvrditi da je svaki muškarac ima, vjerojatno bi mu razbio zube samo da dokaţe suprotno. Pojavio se u salonu nedugo nakon što sam tamo počela raditi. Čim je ušao, nastalo je komešanje, sve glave okrenule su se prema njemu. Bacivši kratak pogled preko ramena, ugledala sam muškarca guste, čelično sive kose, u tamnosivom odjelu. Vidjevši kako mu je jedna od pomoćnica hitro poţurila u susret kako bi ga povela prema zasebnoj prostoriji, shvatila sam da se radi o vaţnoj osobi. Po načinu na koji je zastao u dovratku i pogledom okruţio prostoriju, nije bilo teško zaključiti da je vrlo samouvjeren, no bilo je u njemu nešto neuobičajeno, tračak ekscentričnosti koji se ne bi očekivao u starog tvrdoglavog jarca poput njega. Oči su mu bile tamne, velikih zjenica koje su gotovo prekrile bjeloočnice. Dok je prolazio kraj mene, pogledi su nam se nakratko sreli. Naglo je zastao i pozorno se zagledao u mene. Trajalo je samo trenutak, no nikad u ţivotu nije me obuzeo tako čudan osjećaj, jedan od onih koje je nemoguće točno opisati... kao da je pogledom dopro do mjesta u mojoj duši do kojeg se riječima ne moţe doprijeti. Cijelo moje biće preplavila je

~126~


neopisiva ugoda, osjećala sam se smireno i opušteno, kao u toploj kupelji. No prije nego što sam mu se stigla osmjehnuti, produţio je. - Tko je to? - upitala sam, svrnuvši pogled na Angie koja je stajala do mene. - Potencijalni sponzor najvišeg ranga - sa strahopoštovanjem je izgovorila. - Nemoj mi reći da nisi nikada čula za Churchilla Travisa? -Jedini Travisovi za koje sam čula su oni iz Foth Wortha. Navodno su jako bogati. - Draga, u svijetu ulaganja, Churchill Travis je Elvis. Stalno je na CNNu. Napisao je nekoliko knjiga i posjeduje pola Houstona. Ţivi u golemoj kući na ogromnom posjedu, ima jahtu, avion... Istina, Angie je bila sklona pretjerivanju ali ovo je i za nju bilo previše. - I najbolje od svega, udovac je - nastavila je. - Od nedavno. Ah, moram pronaći način da uđem u tu sobu. Jesi li vidjela kako me je pogledao? Moram se upoznati s njim -rekla je i samouvjereno se nasmijala. Do tog trenutka bila sam uvjerena da je gledao u mene, no ako Angie tvrdi da je gledao u nju, mora da je pravu, zaključila sam. Najzad, ona je bila plavuša a zna se da muškarci više vole plavuše. - Da - odvratila sam. - Dakle, rado bi ga upecala? Mislila sam da si zadovoljna s Georgeom. George je bio njezin trenutačni sponzor koji joj je upravo dao ključeve Cadillaca Escalade, luksuznog terenca kojeg je do daljnjeg mogla voziti kad god poţeli. - Liberty, mudra sponzoruša uvijek je u potrazi za boljim sponzorom rekla je i poţurila prema zrcalu kako bi popravila šminku za predstojeći susret s Churchillom Travisom. Ja sam pošla po partviš i primila se metanja kose s poda. Tek što sam počela, Alan, jedan od stilista ţurno mi je prišao i uhvatio me za nadlakticu. Naoko, djelovao je mirno, no oči su mu bile velike poput dolarske kovanice. - Liberty - oštro je prošaputao. - Zenko ti poručuje da gospodinu Travisu doneseš ledeni čaj. Crni, s puno leda, bez limuna i s dva paketića prirodnog zaslađivača. Onog u plavim vrećicama. Odnesi mu to na srebrnom posluţavniku. I nemoj zajebati stvar, u protivnom smo najebali. Zenko će nas ubiti. Zapanjeno sam se zagledala u njega. - Zašto ja? Bolje da to Angie učini. Čini se da mu se sviđa... gledao ju je u prolazu. - Zenko kaţe da je traţio ‘onu malu tamnokosu’ - nestrpljivo je odvratio. - Hajde, požuri. I ne zaboravi mu zasladiti čaj šećerom iz plavih vrećica. Plavih, Liberty. ~127~


Pripremila sam čaj prema uputama i čašom do vrha napunjenom kockama leda uputila se prema sobi u kojoj je Zenko frizirao gospodina Travisa. Kad sam otvorila vrata, kockice leda u čaši su se uskomešale. Iskreno sam se nadala da nekoliko kapljica čaja nije završilo na posluţavniku. Nisam se usudila spustiti pogled kako bih to provjerila. Umjesto toga, navukla sam na lice samouvjeren osmijeh i ušla. Gospodin Travis sjedio je u stolcu nasuprot velikog kićenog zrcala. Zenko je stajao do njega i pokušavao ga nagovoriti da iskuša nešto novo, frizuru s malo duljom kosom na sredini glave, koja uz dodatak mrvice gela izoštrava crte muškog lica. - To je trenutačno najmoderniji stil šišanja. Biznismeni ga vole - rekao je. - Imaju dojam da tako izgledaju ozbiljnije i opasnije. Prije nego što sam stigla ponuditi mu čaj i diskretno se povući, gospodin Travis se okrenuo u stolici, zgrabio čašu s posluţavnika i upitno se zagledao u mene. - Što vi mislite, gospođice? Smatrate li da se trebam uskladiti s najnovijim trendovima? - upitao je. Izgledao je poput lava koji poziva mladunče na igru. Pogled mu je bio oštar ali topao. Ponovno me obuzeo osjećaj da moţe njime prodrijeti do dna moje duše. Znala sam da bih se trebala sloţiti sa Zenkom. No nisam si mogla pomoći. I zato sam mu rekla ono što sam i mislila. - Mislim da već izgledate dovoljno opasno - rekla sam. -Ako biste izgledali i mrvicu opasnije, ljudi bi počeli bjeţati od vas. Zenkovo lice naglo se pretvorilo u ledenu masku. Kad bi se moglo ubiti pogledom, bila bih mrtva. Travis se glasno nasmijao. Zvučalo je kao da je netko protresao vreću punu kamenja. - Sloţit ću se s mišljenjem mlade dame - rekao je, okrenuvši se prema Zenku. - Skrati mi kosu za centimetar i stanji je malo sa strane. Kako se zovete, gospođice? - upitao je, svrnuvši pogled na mene. - Liberty Jones. - Kakvo je to ime? Odakle ste? Nisam vas dosad viđao. Radite li na bazenu za pranje kose? Poslije, kad sam ga bolje upoznala, shvatila sam da ima običaj odjednom postaviti po dva tri pitanja, a ako ne bi čuo odgovor na svako od njih, postavio bi ga ponovno. - Rođena sam u Libertyju, neko vrijeme ţivjela sam u Welcomeu a nedavno sam se zbog posla preselila u Houston. Radim ovdje kao naučnica i još mi nije dopušteno nikome prati kosu. - Još vam nije dopušteno nikome prati kosu? - ponovio je, začuđeno podigavši guste obrve. - Za ime boga, što onda jedna naučnica radi, ako ne to?

~128~


- Posluţuje ljude ledenim čajem - s širokim osmijehom sam odvratila i okrenula se u namjeri da se udaljim. - Čekaj - rekao je. - Moţeš vjeţbati pranje kose na meni. Bilo je to više nego što je Zenko mogao podnijeti. - Gospodine Travis, Liberty još nije uvjeţbala pranje kose - započeo je, tonom kao da u najmanju ruku razgovara s Cammillom i Charlesom. - Ne bi to mogla učiniti kako treba. No, imamo djevojke koje su vrlo vješte u tome i... - Koliko joj vremena treba da uvjeţba pranje kose? - u nevjerici je upitao. Sudeći po tonu, nije navikao da mu itko ikada išta odbije, iz bilo kojeg razloga. - Bacite se na posao, gospođice Jones. Kako god da mi operete kosu, neću se ţaliti. - Zovite me Liberty - rekla sam. - I naţalost, ne mogu vam oprati kosu. - Zašto ne? - Zato jer ako odete i nikada se više ne vratite, svi će shvatiti da sam zaribala. A to nije ono što mi treba u ţivotu. Naglo se namrštio što mi je valjda bio znak da bih se trebala zabrinuti. Ali nisam. U zraku između nas nije se osjećala prijetnja i ma koliko se god trudila ostati ozbiljna, morala sam se vragolasto osmjehnuti. - Što još radiš osim što nosiš čaj, Liberty? - upitao je. - Uređujem nokte. Ponovno se namrštio. - Nikad u ţivotu nitko mi nije uređivao nokte. Zašto bi muškarcu takvo što trebalo? Dovraga, to je za ţene. - Mnogim muškarcima uredila sam nokte - rekla sam i s oklijevanjem ispruţila dlan. Istog trenutka stavio je ruku u moju. Bila je to široka i jaka muška ruka, poput ruke muškarca koji s lakoćom moţe obuzdati konja ili raditi lopatom. Nokti su mu bili kratki i ravno podrezani, a koţa na prstima mjestimice je imala mrlje boje rđe. Nokat na palcu bio mu je grbav, što je očito bila posljedica neke davne ozljede. Polako sam mu okrenula ruku, u namjeri da provjerim kako mu izgleda dlan. Gatara bi se zacijelo ošamutila kad bi mu pokušala pročitati sudbinu iz te guste mreţe linija, pomislila sam. - Imalo bi se što raditi na vašim rukama, gospodine Travis rekla sam. - Osobito na zanokticama. - Zovi me Churchill - rekao je. Izgovorio je to kao ‘Church’ll’. - Idi po svoj alat. Budući da je Churchill Travis pripadao onima čiji se prohtjevi bez pogovora izraţavaju, morala sam zamoliti Angie da preuzme moje poslove, odnosno, završi čišćenje poda i preuzme jednu od mojih mušterija koja će u pola dvanaest doći na manikuru. ~129~


Znala sam da bi me najradije probola najbliţim škarama, no istodobno, nije se mogla suzdrţati da mi ne ponudi pokoji savjet. - Ne pričaj puno prošaputala je, promatrajući kako skupljam pribor. - Zapravo, biti će najbolje da samo kimaš glavom i smiješiš se. Ali ne jako srdačno. Umjereno. Potakni ga da priča o sebi. Muškarci to vole. I pokušaj se dokopati njegove posjetnice. I ni u ludilu mu ne spominji svoju malu sestru. Muškarci ne ţele ţenu s obavezama. - Angie, ne traţim sponzora - šapatom sam odvratila. -Ako bih ga i traţila, ne bih se upucavala njemu. Prestar je. Odmahnula je glavom. - Dušo, muškarac ne moţe biti previše star. Na prvi pogled se vidi daje pun ţivotnih sokova. - Ne zanimaju me njegovi sokovi - odbrusila sam. - Ni njegov novac. Čim je Zenko završio s njim, Churchilla je jedna od djevojki povela u drugu privatnu prostoriju u kojoj sam ga čekala sjedeći kraj stolića za manikuru na koji je bila pričvršćena pregibna svjetiljka. - Odlična frizura rekla sam čim je sjeo preko puta mene i zamolila ga da uroni ruku u posudu s otopinom za mekšanje koţe. - Obzirom na cijenu Zenkovih usluga, i trebala bi biti -odvratio je i sumnjičavo se zagledao u red bočica s raznobojnim tekućinama na stolu. Voliš li raditi za njega? - Da, gospodine. Puno toga moţe se naučiti od njega. Sretna sam što sam dobila posao u njegovom salonu. S velikom znatiţeljom promatrao je kako mu nanosim tekućinu za uklanjanje zanoktica i oblikujem mu nokte turpijom. - Što te je privuklo ovom poslu? - upitao je. - Kao djevojčica, često sam šminkala prijateljice i uređivala im frizure. Oduvijek sam voljela uljepšavati ljude. Sretna sam kad vidim da se zbog toga bolje osjećaju - rekla sam i posegnula za malom bočicom nalik laku za nokte. Naglo je povukao ruku. - Ne, hvala - odlučno je izgovorio. - Radi što ţeliš, ali zaboravi lakiranje. - To nije lak za nokte - s osmijehom sam odvratila. - Nego ulje za zanoktice. I da, moram ga uporabiti. To će spriječiti oštećivanje i koţu oko noktiju učiniti vam mekom i glatkom - ustrajala sam i malim kistom premazala mu nokte i zanoktice. - Zanimljivo - rekla sam. - Nemate ruke čovjeka koji sjedi za stolom i prevrće papire. Mora da radite još nešto izuzev toga.

~130~


Slegnuo je ramenima. - S vremena na vrijeme radim na ranču. Puno jašem, a katkad uređujem i vrt, ionako ne toliko često kao što sam činio prije suprugine smrti. Ta ţena doista je oboţavala vrtlariti. Istisnula sam malo kreme iz tube i počela mu masirati ruke i zapešća. Grube kakve su bile, nerado su popuštale mojem upornom pritisku. - Čula sam da je nedavno umrla - rekla sam i na trenutak se zagledala u njega. Bilo je očito da grubošću pokušava prikriti tugu, no ona je ne njegovu licu ipak ostavila traga. - Moja sućut. Kratko je kimnuo. - Ava je bila dobra ţena - oporo je odvratio. - Najbolja koju sam ikada sreo. Oboljela je od raka dojke... prekasno je započela s liječenjem; nije joj bilo pomoći. Jedino Zenkova izričita naredba da se suzdrţimo od razgovora s mušterijama o osobnim ţivotnim iskustvima, spriječila me u ţelji da kaţem Churchillu kako ga potpuno razumijem jer i meni je smrt oduzela osobu koju sam voljela. - Priča se da je lakše ako čovjek ima vremena pripremiti se na nečiju smrt - umjesto toga sam rekla. - No mislim da nije. - I ja tako mislim - odvratio je i kratko mi stisnuo ruku, kao da me ţeli utješiti. Zapanjena, hitro sam podigla pogled. Oči su mu bile tople i preplavljene suosjećanjem. Čudno, ali nije se činilo nimalo vaţnim što sam prešutjela svoje tuţno iskustvo. Svejedno je razumio. Postupno, Churchill i ja zbliţili smo se na način koji nije imao nikakve veze sa seksom ili ljubavnom romancom. Istina, kad su muškarac i ţena u pitanju takvo što bilo bi za očekivati, no sudeći po svemu, Churchilla nisam zanimala na taj način. Kao naočit i basnoslovno bogat udovac koji je netom navršio šezdeset godina, postao je metom mnogih ţena. Otkad sam ga upoznala, počela sam listati časopise u potrazi za tračevima o njegovom ţivotu. Moram priznati da sam se odlično zabavljala gledajući fotografije na kojima je bio u društvu glamuroznih ţena iz visokog društva, poznatih glumica pa čak i pripadnica europskog plemstva. Doista je kruţio svijetom brzo poput ptice trkačice. Kad Churchill ne bi imao vremena svratiti na šišanje u salon, Zenko bi odlazio k njemu. U međuvremenu, katkad bi navratio na uređenje obrva, brijanje vrata i manikuru. Nakon što sam mu prvi put uredila nokte i kremom omekšala koţu ruku, svidjelo mu se kako izgledaju pa je zaključio da će taj postupak morati dodati na listu svojih uobičajenih aktivnosti. Nije se propustio pohvaliti da su njegove prijateljice opazile promjenu i rekle da su mu ruke jako lijepo njegovane. Reakcije kolega i kolegica na moje prijateljevanje s Churchillom bile su dvojake. S jedne strane, porastao mi je ugled, a s druge, zavidjeli su mi. Mogla sam razumjeti da priroda našeg prijateljstva izaziva brojne

~131~


spekulacije i da općenito prevladava mišljenje da se Churchill zacijelo ne druţi sa mnom kako bi čuo moje mišljenje o povoljnim ulaganjima. Sigurna sam da su mislili da se nešto dogodilo između nas ili se s vremena na vrijeme događa ili će se pouzdano dogoditi. Zenko je pouzdano bio sto posto uvjeren u to, jer naglo se prema meni počeo odnositi puno ljubaznije nego prema drugim zaposlenicama mog ranga. Pretpostavljam da je zaključio da mu moja prisutnost u salonu svakako koristi, čak i ako nije glavni razlog Churchillovih dolazaka ovamo. Najzad, jednog dana odlučila sam s Churchillom istjerati stvari na čistac. - Što zapravo ţelite od mene? - upitala sam. - Ono što muškarci inače ţele? Zaprepašteno me je pogledao. - Dovraga, ne. Premlada si za mene. Volim starije ţene - rekao je pa kratko zašutio i osmjehnuo se poput čovjeka pomirenog sa sudbinom. - Svjestan sam da me ionako ne bi htjela. Jesam li u pravu? - U pravu ste - odvratila sam. Iskreno, da je u tom smislu nešto pokušao, ne znam kako bih reagirala. Bila sam kronično zakinuta za iskustvo s muškarcima pa nisam mogla točno definirati svoje osjećaje prema njemu, niti ga smjestiti u određeni pretinac. - Ipak, ne razumijem što ste vidjeli u meni - nastavila sam. - Zašto vas zanimam ako nemate namjeru...? - Saznat ćeš kad bude vrijeme za to - odvratio je. - Prerano je da o tome razgovaramo. Churchill je bio čovjek s kojim nije bilo lako izaći na kraj, no unatoč tome divila sam mu se više nego ikome. Bio je nestrpljiv i naprasit, sklon čestim promjenama raspoloţenja. Rijetko kad bio je nečim u potpunosti zadovoljan, a kamoli sretan. Moţda je to ponajviše imalo veze s činjenicom da je dvaput ostao udovac. Joanna, njegova prva ţenu, umrla je brzo po rođenju njihova sina, a Avu je izgubio nakon dvadeset šest godina braka. Churchill se teško mirio s hirovima sudbine i ti gubici duboko su ga pogodili. Mogla sam to razumjeti. Moralo je proći gotovo dvije godine prije nego što sam se uspjela dovoljno opustiti da bih s Churchillom razgovarala o mojoj majci ili bilo čemu osobnom, osim šturih podataka o mojem djetinjstvu i odrastanju. Ni dan danas ne znam kako je saznao da mi je rođendan, no tog jutra njegova sekretarica me obavijestila da me gospodin Travis ţeli izvesti na ručak. Točno u podne, pojavio se u salonu. U otmjenom odijelu klasičnog britanskog kroja, izgledao je poput dostojanstvenog europskog plemića. Ja sam tog dana bila u čednoj crnoj suknji do koljena i bijelom topiću, a oko vrata sam nosila srebrni lančić s privjeskom pasanca.

~132~


Izašavši, pred salonom sam ugledala bijeli Bentley. Vozač nam je otvorio vrta, vratio se za volan i ubrzo potom, ušla sam u najotmjeniji restoran koji sam ikada vidjela. Bio je uređen u francuskom stilu, s blještavo bijelim stolnjacima i slikama na zidovima. Jelovnik je bio ispisan krasopisom na blijedo ruţičastom papiru, no većina ponuđenih jela bila mi je nepoznata pa nisam imala pojma što bih naručila. Od pogleda na cijene zamalo sam dobila srčani udar. Najjeftinije što sam pronašla bilo je predjelo po cijeni od deset dolara, odnosno, jedan jedini škamp preliven nečim za što nikada nisam čula. A kad sam na dnu jelovnika ugledala cijenu hamburgera, malo je nedostajalo da se ne zagrnem gutljajem dijetne Cole koji sam upravo popila. - Churchille, kako je moguće da jedan običan hamburger košta sto dolara? - u nevjerici sam upitala. Naglo se namrštio, ali ne zato što bi bio iznenađen tim podatkom, nego zato što sam dobila jelovnik s cijenama, pa pozvao konobara i rekao mu neka mi donese drugi. Mladić je izrazio svoje duboko ţaljenje, uzeo mi jelovnik iz ruku i odmah potom donio mi drugi, bez cijena. - Čemu to? - upitala sam. - Zato da se ţene ne bi opterećivale cijenom kad ih muškarac izvede na objed - mrzovoljno je odvratio, još uvijek ljut zbog konobareva nemara. - Ali, taj hamburger stajao je sto dolara - ustrajala sam. Ni uz najbolju volju nisam mogla vjerovati da je takvo što moguće. - Pobogu, od čega li je samo napravljen? Moj izraz lica očito ga je oraspoloţio, jer naglo se osmjehnuo. - Ne znam, no moţemo pitati - rekao je pa ponovno pozvao konobara i upitao ga što taj hamburger čini toliko posebnim. Polako i strpljivo, konobar je objasnio da se hamburger u potpunosti sastoji od prirodnih i ekološki uzgojenih namirnica, uključujući domaći parmezan, dimljeni sir od mlijeka bizona, hidroponski uzgojenu zelenu salatu, svjeţe ubrane rajčice, čili umak najbolje kvalitete te kosani odrezak od junetine i emua, iz ekološkog uzgoja. Emu? Začuvši to, prasnula sam u smijeh. Hitro sam rukama pokrila usta, no to je samo pogoršalo stvar. Ni uz najbolju volju nisam se mogla suzdrţati. Konobar se u međuvremenu diskretno povukao, a ja sam se ozbiljno počela pitati hoće li taj napadaj ikada prestati. Jer, čim bih se na trenutak pribrala, uslijedila bi nova salva smijeha. Zaboga, Churchillu je zacijelo neugodno, pomislila sam i pokušala mu se ispričati ali odmahnuo je glavom kao da ţeli reći da je sve u redu i s

~133~


osmijehom na licu kratko me potapšao u ruci. Ne znam zašto, ali ta mala topla gesta uspjela me smiriti. Duboko sam udahnula, nadlanicom obrisala suze i počela mu pričati o majci, Flipu i našem ţivotu u montaţnoj kućici. Riječi su poput bujice prokuljale iz mene, sad kad sam počela, više nisam mogla prestati. Čuvši kako je moja majka dobila slom ţivaca i izbacila Flipa iz kuće kad joj je donio emua, Churchill je također prasnuo u smijeh. Nisam imala pojma u kojem trenutku je Churchill naručio vino, no kad je konobar prišao stolu s bocom crnog pinota i natočio nam ga u kristalne čaše na visokoj nozi, s ţaljenjem sam odmahnula glavom. - Ne bih smjela piti - rekla sam. -Moram se vratiti na posao. - Ne moraš - odvratio je. - Naravno da moram - ustrajala sam. - Nekoliko ţena i muškaraca naručilo mi se na manikuru - s uzdahom sam dodala, umorna od pomisli da ću popodne morati provesti smiješeći se ljudima kojima mi se nije smiješilo. Posao bi mi bio puno lakši kad se od mene ne bi očekivalo da stalno budem vesela i nasmiješena. Odmahnuo je glavom pa iz dţepa izvukao mobitel, nazvao Zenka i upitao ga mogu li dobiti slobodno popodne. Naravno, Zenko je istog trenutka odvratio da nema problema i da će netko drugi preuzeti moj posao. - Znate li da ću to skupo platiti? - mračno sam ga upitala. - Mjesecima će me svi zezati zbog toga. No jedno vam moram priznati... da je itko drugi takvo što zamolio Zenka, bez razmišljanja bi ga otkačio. Umjesto odgovora, široko se osmjehnuo. Naravno, znao je da nema toga tko bi se usudio odbiti mu zamolbu. I drsko je uţivao u tome, što mu se nije moglo pripisati među vrline. Potaknuta Churchillovim iskrenim zanimanjem, puno sam mu toga ispričala tog dana. I vino je malo pripomoglo, jer čaša mi za vrijeme ručka nikada nije ostala prazna duţe od nekoliko sekundi. Predstavljalo mi je neopisivo olakšanje reći nekome sve što mi leţi na duši, riješiti se gomile tereta za kojeg nisam bila ni svjesna da ga nosim. Moj uporan trud da se nastavim kretati naprijed, ne obazirući se na prošlost, za rezultat je imao mnoštvo potisnutih emocija, stvari o kojima nikada s nikim nisam razgovarala. U jednom trenutku, izvukla sam iz novčanika Carringtoninu fotografiju i pokazala je Churchillu. Nekoliko trenutaka pozorno se zagledao u nju, pa iz dţepa izvukao naočale i nataknuo ih na nos. S kečkama i s širokim osmijehom koji je otkrivao da joj nedostaje jedan prednji zubić, Carrington je na toj fotografiji doista izgledala preslatko pa se nisam začudila što Churchill nije mogao svrnuti pogled s nje. Napokon, popio je gutljaj vina i vratio mi fotografiju. ~134~


- Djeluje kao sretno dijete - rekao je. - I jest - odvratila sam i gurnula fotografiju natrag u novčanik. - Dobro si postupila kad si je odlučila zadrţati. - Nisam mogla drugačije. Ona je sve što imam. Nitko se za nju ne bi mogao toliko dobro pobrinuti - rekla sam, iznenađena vlastitom otvorenošću. Činilo se da nema toga o čemu ne bih mogla razgovarati s Churchillom. To je ono što bih imala s ocem da nije tako rano umro, s tugom sam pomislila. Imala bih uz sebe nekog starijeg i dovoljno mudrog da me utješi i savjetuje, nekog tko bi razumio i ono što sam rekla i ono što sam propustila reći. Godinama me mučilo što Carrington raste bez oca no odjednom sam shvatila koliko meni nedostaje otac. Omamljena vinom, ispričala sam mu i o cirkusu koji je Carrington izvela u školi, povodom pripreme za proslavu Dana zahvalnosti. Za tu prigodu, njezin razred trebao je izvesti kratki igrokaz o doseljenicima kojima su Indijanci pomogli da preţive prvu zimu u Novom svijetu. No Carrington nije ţeljela glumiti ni u jednoj skupini. Htjela je biti kauboj i toliko je tvrdoglavo ustrajala na tome da me njezina učiteljica morala nazvati i zamoliti me da ju urazumim. Iako sam joj objasnila da te davne 1621. godine nije bilo kauboja pa čak ni Teksasa, nastavila je uporno odmahivati glavom. Ţeljela je biti kauboj i točka. Nije ju nimalo zanimalo što se to ne uklapa u povijesni kontekst. Najzad, učiteljica je smislila rješenje. Carrington je došla na svoje tako što je po završetku predstave, odjevena u kaubojski kostim, izašla na pozornicu s komadom kartona izrezanog u obliku Teksasa, na kojem je pisalo SRETAN DAN ZAHVALNOSTI. Na moje čuđenje, Churchill je to našao neopisivo smiješnim. Činilo se da na njezinu magareću tvrdoglavost gleda kao na vrlinu, a ne manu. - Bojim se da ste propustili poantu - rekla sam. - Ako se nastavi tako ponašati, što će tek biti kad dođe u pubertet? - Ava se time nije previše opterećivala - odvratio je. - Prvo, tvrdila je da nema smisla dizati galamu oko svake njihove gluposti jer to će ih samo potaknuti na još veću pobunu. Drugo, dokle god su svjesni da ih nitko osim tebe ne moţe odvesti u šoping, u odličnom si poloţaju za pregovaranje. Osmjehnula sam se. - Imat ću to na umu. Sigurno je bila dobra majka. - Fantastična - bez oklijevanja je odvratio. - I ţena. Nikada se nije ţalila ako nije bilo po njezinom. Za razliku od većine ljudi, znala je uţivati u ţivotu.

~135~


Bila sam u velikom iskušenju da mu kaţem kako bi većina ljudi uţivala u ţivotu kad bi sa svojima najdraţima ţivjela onako kako je ona ţivjela, bez ikakvih novčanih problema. No pregrizla sam jezik. Ipak, uspio mi je pročitati misli. - Uz sve priče koje svakodnevno čuješ u salonu, dosad si već mogla shvatiti da su bogati jednako nesretni kao i siromašni. Zapravo, vjerojatno su i puno nesretniji od njih. - Pokušat ću poraditi na suosjećanju - suho sam odvratila. - Ipak, rekla bih da postoji velika razlika između pravih i izmišljenih problema. - Ava bi se sloţila s tobom - rekao je. - Uvijek je tvrdila daje to velika razlika.

~136~


PETNAESTO POGLAVLJE

N

akon četiri godine, napokon sam postala jedna od stilistica Salona One. Razvila sam posebnu sklonost prema bojenju kose i izradi pramenova, pa je to bilo ono čime sam se preteţno bavila. Oboţavala sam pripremati boje u malim posudama. Poput mahnitog znanstvenika pridavala sam pozornost svakom pa i najmanjem detalju i nitko nije bio sretniji od mene kad bih vidjela da je boja na kosi neke ţene ispala upravo savršeno. Zenko je i dalje šišao Churchilla, a ja sam mu s vremena na vrijeme nastavila uređivati nokte i obrve. Katkad bismo otišli na ručak, kako bismo proslavili neki moj ili njegov uspjeh. U međuvremenu, puno toga saznala sam o njegovoj obitelji, osobito o djeci. S Joannom je imao samo jednog sina, Gagea. S Avom je imao troje djece: Jacka, kojem je bilo dvadeset pet godina, Joea, koji je bio dvije godine mlađi i Haven, jedinu kćer, koja je još uvijek bila u koledţu. Nakon što je u trećoj godini ţivota ostao bez majke, Gage se, po Churchillovim riječima povukao u sebe i imao je problema sa stvaranjem bliskih odnosa. Jedna od njegovih bivših cura tvrdila je da ima fobiju od vezivanja. Psihologija nije bila Churchillova jača strana pa nije imao pojma što bi to trebalo značiti. - Znači da ne ţeli pričati o svojim osjećajima - objasnila sam mu. Vjerojatno prikriva ranjivost jer ne ţeli ispasti slabićem. I strahuje od gubitka slobode. Zbunjeno se zagledao u mene. - Ako je to fobija od vezivanja onda je ima svaki muškarac. Razgovarali smo i o ostaloj njegovoj djeci. Jack je oboţavao sport i ţene. Joe je volio informatiku i pustolovine, a Haven, najmlađa, ustrajala je da ţeli pohađati koledţ u Novoj Engleskoj, ma koliko je on molio da se predomisli i nastavi školovanje negdje bliţe, na Riceu, UT-u ili, tako mu Bog pomogao, na A&M-u. Pričali smo i o Carrington a katkad i o mojem ljubavnom ţivotu. Povjerila sam mu da ni uz najbolju volju ne mogu zaboraviti Hardyja i da me svaki muškarac u izlizanim trapericama podsjeti na njega. Jednostavno sam opsjednuta s njim - priznala sam. - Svaki par plavih očiju uspoređujem s njegovima. Traţim ga u svakom starom dţipu koji ugledam. Svakog vrućeg ljetnog dana očekujem da ću ga negdje ugledati. Rekao je da bih se moţda trebala prestati truditi ne voljeti ga. - Moţda se jednostavno moraš naučiti ţivjeti s tim - dodao je.

~137~


- Ali, ne bih li trebala osloboditi prostor za nekog drugog? Ne mogu voljeti dva muškarca. - Zašto ne? - Zato jer bi to bio kompromis. Kratko se nasmijao i rekao da se svaka veza manje ili više svodi na kompromis i da je bolje ne čačkati previše po tome. Nisam se mogla sloţiti s tim. Ustrajala sam da se moram riješiti te bolesne opsjednutosti Hardyjem. - Samo što ne znam kako - rekla sam. Preostaje mi nadati se da ću jednom sresti nekoga tko će ga istisnuti dodala sam. Naţalost, iskreno sam sumnjala da takav postoji. A to sigurno nije bio Tom Hudson, kojeg sam prije godinu dana upoznala na roditeljskom sastanku. Bio je otac dvoje djece, razvedeni muškarac nalik dobroćudnom medvjedu, smeđe kose i njegovane brade. Bili smo u vezi već nekoliko mjeseci. Nije mi bilo loše s njim, no u našoj vezi kronično je nedostajalo strasti. Tom je bio vlasnik prodavaonice delikatesa pa mi je hladnjak uvijek bio pun finih stvari poput kriški belgijskog i francuskog sira, bočica s indijskim ljutim umacima, staklenki s pestom genovese, koraljno crvenih fileta dimljenog lososa, boca s krem juhom od šparoga, staklenki marinirane paprike i zelenih maslina iz Tunisa. Doista mi je bio drag i trudila sam se zavoljeti ga. Bio je dobar otac svojoj djeci i sigurna sam da bi takav bio i prema Carrington. Postojalo je stotinu razloga zbog kojih sam ga trebala zavoljeti. Nevjerojatno je frustrirajuće hodati s nekim tko je dobar i znaš da zasluţuje tvoju ljubav, no plamen strasti između vas toliko je slab da ne bi zapalio ni svijeću. Vodili smo ljubav preko vikenda, kad su djeca bila kod njegove bivše ţene. Pronašla bih nekog da pričuva Carrington i otišla k njemu, no naţalost, seks je bio mlak. Budući da nisam mogla svršiti dok je bio u meni - sve što sam osjećala bio je pritisak nalik pritisku spekuluma tijekom ginekološkog pregleda - seks je započinjao tako što bi me Tom prstima pokušavao dovesti do vrhunca. To bi katkad uspjelo, s relativno zadovoljavajućim rezultatom, no češće ne. Najzad, umorna i ţivčana od tog beskonačnog trljanja, skratila bih stvar i odglumila orgazam. Nakon toga, Tom bi legao na leđa i traţio da ga obradim ustima ili bi se navalio na mene pa bismo to obavili u misionarskom poloţaju. Bila je to uobičajena rutina koja se nikada nije mijenjala. U ţelji da nešto učinim po tom pitanju, kupila sam nekoliko knjiga sa savjetima kako poboljšati seksualni ţivot. No kad sam Tomu srameţljivo predloţila da isprobamo neke od poza o kojima sam čitala, glasno se nasmijao i rekao da seks nije nikakva filozofija. Stvar A ide u stvar B, kao

~138~


utikač u utičnicu, rekao je. No ako baš ţelim isprobati nešto novo, što se njega tiče, nema problema, dodao je. Na vlastito razočaranje otkrila sam da je bio u pravu. Ništa od onoga što smo isprobali nije mi donijelo ţuđeni uţitak. Ni uz najbolju volju nisam mogla svršiti udova spetljanih s njegovim u neku od tih zamršenih, smiješnih i nimalo ugodnih poza. Jedino što Tom nije ţelio, bilo je da me pokuša oralno zadovoljiti. Mislila sam da ću umrijeti od srama kad sam ga to zamolila. Jedva sam to uspjela promucati. Ali ne, ako sam mislila da je to vrhunac neugode, prevarila sam se. Nikad u ţivotu nisam se osjećala toliko posramljenom kao kad je otklonio moju zamolbu, kazavši da mu je ţao ali da to zaista ne voli raditi. Nije higijenski, rekao je i dodao da mu se ne sviđa kako ţene tamo dolje mirišu. Ako mi ne smeta, radije to ne bi radio. Naravno, hitro sam odvratila da mi ne smeta i da ne bih ţeljela da radi nešto što ne voli. No nakon toga, svaki puta kada bi traţio da ja njega oralno zadovoljim, preplavila bi me izvjesna ogorčenost. Istodobno, zbog toga sam se osjećala krivom, jer Tom mi je na stotinu drugih načina dokazivao naklonost. Nije vaţno, uvjeravala sam se. Štošta drugo moţemo raditi u krevetu. Ipak, nisam se mogla riješiti osjećaja da je kemija između nas definitivno zakazala. Kopkana tom pomišlju, odlučila sam se povjeriti Angie. Svakog jutra, prije otvaranja salona, imale smo običaj malo se dotjerati pred zrcalom. Uzela sam sprej za volumen i raspršila ga po kosi. Angie se prihvatila premazivanja usnica slojem sjajila. Ne znam točno što sam joj rekla; mislim da sam je upitala je li ikada imala dečka koji ne voli oralni seks. Potraţila je moj pogled u zrcalu. - Ne ţeli da mu ga popušiš? - glasno je upitala, što je za posljedicu imalo nekoliko začuđenih pogleda kolega i kolegica u prolazu. - Ne, nije to. Sviđa mu se kad to radim - šapatom sam odvratila. Nego... ne ţeli meni... kaţe da ne voli... Visoko je podigla svoje paţljivo iscrtane obrve. - Lizati? - Da. Kaţe... - započela sam pa naglo porumenjela i spustila pogled. Kaţe da to nije higijenski. - A ono što ti njemu činiš jest? - srdito je upitala.- Kojeg li luzera! Običan je egoistični kreten. Draga, većina muškaraca voli to raditi. - Doista? - To ih uspaljuje. - Da? - začuđeno sam upitala. Bila je to nadasve dobra vijest. U svakom slučaju, nisam se više toliko sramila što sam upitala Toma bi li to učinio.

~139~


- Ah, draga - rekla je i odmahnula glavom. - Moraš ga nogirati. - Ali... ali... - promucala sam. Nisam bila sigurna je li za rješenje tog problema nuţno poduzeti tako drastičnu mjeru. Nikad dotad nisam imala tako dugu i pouzdanu vezu. Nisam ţeljela često mijenjati muškarce, poput moje majke. Ipak, sada sam mogla razumjeti zašto je to činila. Ući u vezu, na određeni način je isto kao pokušati napraviti jelo od sastojaka kojima trenutačno raspolaţeš. Katkad je i od ostataka moguće napraviti ukusan obrok, katkad ne. Zatim, jela poput mesne štruce ili variva, bolja su kad malo odstoje. No druga, poput uštipaka ili pizze, ne valjaju odstajala. Uzalud je tratiti vrijeme na podgrijavanje, nikada neće biti ukusna kao kad su tek došla na stol. Nadala sam se da će Tom biti poput mesne štruce, a ne poput pizze, no to se naţalost nije dogodilo. - Nogiraj ga - ustrajala je Angie. Heather, maloj slatkoj plavuši iz Kalifornije, očito nije uspjelo potisnuti ţelju da se umiješa. - Imaš problema s dečkom, Liberty? - Hoda s šezdeset osmicom - izlanula je Angie prije nego što sam stigla izustiti i riječ. Kao posljedica, nastupilo je kolektivno suosjećajno zgraţanje. - Šezdeset osmica? Što bi to trebalo značiti? - upitala sam. - Šezdeset devet je kad to radite jedno drugome. Šezdeset osam je kad ti njemu pušiš, a on ti ostane duţan lizanje - objasnila je Heather. Alan, koji je o muškarcima znao više nego sve cure zajedno, također se odlučio uplesti. - Savjetujem ti da ga se što prije riješiš - rekao je. - Šezdeset osmica ostaje šezdeset osmica. Nikada se neće promijeniti. - Ipak, ima puno drugih pozitivnih osobina - pobunila sam se. - U mnogočemu se dobro slaţemo. - Varaš se - ustrajao je Alan. - Prije ili poslije svaka šezdeset osmica pokaţe svoje pravo lice. Bez imalo grizodušja ostavit će te kod kuće i otići se zabaviti s prijateljima. Kupit će si novi auto a ti ćeš i dalje voziti svoju krntiju. Šezdeset osmica uvijek uzimaju najveći dio kolača, draga. Ne gubi vrijeme s njim. Vjeruj mi, govorim ti iz iskustva. - Alan je u pravu - sloţila se Heather. - Prije nekoliko godina hodala sam s šezdeset osmicom. U početku je sve bilo dobro, no malo po malo pretvorio se u najvećeg kretena kojeg sam ikada upoznala. Ne treba ti to u ţivotu. Do tog trenutka, nikada nisam razmišljala o prekidu s Tomom. Ipak, razgovor o njemu kao da mi je odjednom otvorio oči. Doslovce mi je laknulo. Shvatila sam da se u našoj vezi najmanje radi o pušenju. Problem nije bio u ~140~


tome što ćemo jedno drugome raditi u krevetu nego u tome što nismo bili istinski bliski. Naš emotivni angaţman, kao i naš seks, imao je svojih granica. Tom nije ţudio upoznati me do dna duše, kao ni ja njega. Bila je to opasna pustolovina u koju se nismo imali namjere upuštati. Znatno više pustolovnog duha uloţili smo u kušanje nepoznatih jela, nego u istraţivanje kamo bi nas naša veza mogla odvesti. Zapravo, tada mi je postalo jasno koliko je rijetko ono što smo Hardy i ja imali. A on je od toga odustao. Ostavio me je iz pogrešnog razloga i iskreno sam se nadala da je u pokušajima stvaranja sretne ljubavne veze, uspješan koliko i ja. - Koji je najbolji način da prekinem s njim? - upitala sam. - Reci mu da se stvari između nas ne razvijaju onako kako si očekivala i da je bolje da prekinete - rekla je Angie i potapšala me po leđima. - I naglasi da to nije ni tvoja ni njegova krivica. - I nemoj to učiniti na vlastitom teritoriju - dodao je Alan. - Nego na njegovom. Ucviljene dušice katkad ne razumiju da bi trebale ustati i otići. Jednostavno mu reci što imaš i izađi. To je neusporedivo jednostavnije. Ubrzo, smogla sam hrabrosti da Toma, u njegovom stanu, izvijestim da je naša veza završena. Rekla sam mu da mi je bilo lijepo s njim i da nije nizašto kriv, ali da to ipak nije ono što sam očekivala. Bez riječi me saslušao. Nije se ni pomaknuo, jedino su mu mišići u čeljusti kratko zatitrali. Ništa nije pitao, niti je predloţio da pokušamo riješiti problem. Moţda je i njemu laknulo, pomislila sam. Moţda je i on shvatio da to nije ono što mu je potrebno. Kad sam ustala, bez riječi ispratio me do vrata. Srećom, nije me pokušao poljubiti za rastanak. Izašla sam pa zastala na pragu i potraţila njegov pogled. - Nadam se... nadam se da se ne ljutiš - promucala sam. - I da ćeš uskoro pronaći nekoga tko će te usrećiti - dodala sam. Znala sam da je to stara otrcana fraza, no ništa drugo nije mi palo na pamet. - Hvala - odvratio je. - I ja tebi ţelim svako dobro. Nadam se da ćeš pronaći vremena poraditi na sebi i svojem problemu. - Mojem problemu? - Na fobiji od vezivanja - rekao je, glasa puna razumijevanja. Strahuješ od bliskih odnosa. Moraš poraditi na tome. Ţelim ti sreću - dodao je i zatvorio mi vrata pred nosom. Ne treskom, nego tiho i polako. Sljedećeg dana zakasnila sam na posao što je značilo da ću morati pričekati da bih svoje kolege i kolegice izvijestila o prekidu s Tomom. Jedna od stvari koju brzo naučiš radeći u kolektivu je da kolege oboţavaju secirati

~141~


i analizirati ljubavne veze. Svaka naša kava ili čik pauza pretvarala se u neku vrstu zajedničke psihoterapije. Osjećala sam se prilično sretnom što mi je uspjelo prekinuti s Tomom. Jedino što mi je kvarilo raspoloţenje bilo je ono što je rekao na kraju. Nisam ga krivila zbog toga, najzad, upravo je dobio nogu. No kopkala me je sumnja da je bio u pravu. Moţda zbilja strahujem od bliskih odnosa. Hardy je još uvijek bio čvrsto ukotvljen u mojem srcu. Još uvijek sam ga sanjala i budila se uzavrele krvi, vlaţna i uspaljena. Moţda sam se ipak trebala skrasiti s Tomom. Carrington je već osam godina ţivjela bez očinske figure. Dokle će tako? Obje smo trebale muškarca u svojim ţivotima. Tek što sam ušla u salon, Alan mi je poţurio u susret i rekao mi da Zenko ţeli porazgovarati sa mnom. - Ali zakasnila sam samo nekoliko minuta... - Ne, ne, nije to. Radi se o gospodinu Travisu. - Dolazi li danas ovamo? Nije ni trepnuo. - Ne bih rekao - odvratio je i udaljio se. Zenka sam pronašla u straţnjem djelu salona, s šalicom čaja u ruci. Čim sam mu poţeljela dobro jutro, podigao je pogled s knjige narudţbi. Liberty, upravo sam provjeravao tvoj popodnevni raspored - rekao je. - Čini se da si slobodna iza petnaest i trideset. - Da, gospodine - pokorno sam odvratila. - Gospodin Travis ţeli šišanje u svojoj kući. Znaš li gdje ţivi? U nevjerici sam odmahnula glavom. - Ţelite da ja pođem k njemu? Ali... dosad ste ga uvijek vi šišali. Zar ste spriječeni? Rekao je da mora primiti jednu poznatu njujoršku glumicu. - Usto, ţeli te vidjeti - promišljeno nehajno je nastavio. Čini se da se loše nosi s posljedicama nesreće i da bi mu dobro došlo malo... - Kakve nesreće? - naglo sam ga prekinula, preplavljena navalom adrenalina nalik onoj kad se u zadnji tren uhvatiš za ogradu da ne padneš niz stube ali tijelo ti je svejedno pripremljeno na udarac. - Mislio sam da znaš - odvratio je Zenko. - Pao je s konja prije dva tjedna. U njegovim godinama, pad s konja moţe imati brojne teške posljedice. Pojedini ljudi zauvijek ostaju invalidi. - O, ne -jedva čujno sam prošaputala i rukama kratko prekrila usta. - Je li jako loše?

~142~


- Ne znam detalje ali slomio je nogu i bio je na operaciji... - rekao je Zenko i pozorno se zagledao u mene. - Blijeda si... nije ti dobro? Moţda bi bilo bolje da sjedneš... - Ne, sve je u redu. Samo... - zašutjela sam i slegnula ramenima. Jedva sam mogla vjerovati da me ta vijest toliko pogodila. Poţeljela sam istog trenutka otići k Churchillu. Srce mi je luđački lupalo, prsti se sami od sebe isprepleli, glava pognula u nijemoj molitvi. Osjećala sam se poput malog bespomoćnog djeteta. Odjednom, niz slika počeo se redati pred mojim očima... majka u bijeloj haljini s ţutim cvjetićima, očev lik na crno bijeloj fotografiji, Hardyjevo lice obasjano svjetlom šarenih sajamskih lampica. Sjena do sjene ljudi koje sam voljela i izgubila. No čim sam pomislila na Carrington, moju dragu malu sestricu, moje voljeno čedo, panika je počela blijedjeti i ubrzo se povukla. - Onda, otići ćeš k njemu? - upitao je Zenko. - Naravno - odvratila sam, trudeći se zvučati normalno. - Naravno da hoću - dodala sam, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Popodne, kad sam završila s poslom, ponovno me pozvao i napisao na papirić Churchillovu adresu i sigurnosni kod za ulaz na njegov posjed. - Ţivi u River Oaku. Znaš gdje je to, zar ne? Moţda ćeš pred ulazom na njegov posjed ugledati čuvare - upozorio me. - Čuvare? - začuđeno sam upitala. - Što će mu čuvari? - Mnogi bogataši unajmljuju zaštitare - nehajno je odvratio. - To nije ništa neobično. Uzela sam papirić sa sigurnosnim kodom, gurnula ga u torbicu i izašla iz salona. Honda je bila prljava i znala sam da bih trebala svratiti u autopraonicu, ali nisam ţeljela gubiti vrijeme. Ne bude li guţve, stići ću do Churchillove kuće za petnaest minuta. U Houstonu, udaljenost se mjeri u minutama pa putovanje, ovisno o prometu, moţe trajati kratko ili se pretvoriti u beskonačno dugo gmizanje s povremenim stajanjem u koloni. Ljudi su često govorili da je River Oak poput Highland Parka u Dallasu, no bio je veći i raskošniji. Zapravo, bio je više poput Beverly Hillsa. Rasprostirao se na golemom području s dvije škole, restoranima, trgovinama, otmjenim klubovima te šetalištima i parkovima prepunim prekrasnog cvijeća. Početkom dvadesetog stoljeća, kada je izgrađen, među vlasnicima imanja je postojao takozvani đentlmenski sporazum po kojem ‘obojani’ tamo nisu imalo što traţiti osim kao posluga. No ti samozvani đentlmeni već odavno su bili pokojni, što je uvelike doprinijelo šarolikosti stanovništva. River Oak više nije poznavao bijelu boju, nego boju novca.

~143~


Najjeftiniji kutak za stanovanje stajao je milijun dolara, a cijena se, naravno, ovisno o veličini kuće i posjeda, kretala do nebesa. Polako sam vozila svoju krntiju duţ ulica s golemim otmjenim zdanjima. Pojedine kuće bile su izgrađene u španjolskom stilu, s popločanim terasama, tornjićima i balkonskim ogradama od kovanog ţeljeza. Bilo je i kuća izgrađenih u Kolonijalnom stilu, s bijelim stupovima, zabatima i visokim dimnjacima ili onih nalik kućama kakve je moguće vidjeti na plantaţama u New Orleansu. No sve su bile velike i smještene na lijepo uređenim terenima, skrivene iza golemih hrastova koji su rasli uz ivičnjake prilaznih putova. Znala sam da će Churchillova kuća biti dojmljiva, no nisam ni sanjala da ću se naći pred golemim zdanjem građenim u stilu europskih dvoraca, smještenom nasred, kako se činilo, nepreglednog komada zemljišta. Stala sam kraj vrata od kovanog ţeljeza i utipkala sigurnosni kod. Bešumno su se otvorila, propuštajući me na popločan put koji je vodio do kuće. Stigavši, skrenula sam desno prema garaţi, dovoljno velikoj za deset automobila. Parkirala sam pred njom, ostavivši dovoljno mjesta svakome tko je ţelio ući ili izaći iz nje, pa pošla zaviriti kroz velika staklena vrata. U poredbi s onim što sam vidjela unutra, moja jadna Honda izgledala je poput smeća ostavljenog vani da ga netko odveze na smetlište. Između ostalog, bio je tu srebrni Mercedes, bijeli Bentley i ţuta Shelby Cobra. Bila sam previše ošamućena da bih promatrala auto po auto, no to što sam vidjela bilo je više nego dovoljno da shvatim kamo sam došla. Dan je bio jesenji tmuran i puhao je hladan povjetarac. Uzela sam torbu s frizerskim priborom i uputila se prema ulaznim vratima. Sve u što bih pogledala, bilo travnjak, grmlje ili ţivica, izgledalo je kao da je zalijevano Evian vodom i šišano škaricama za nokte. Mogla sam se zakleti da su vlati trave počešljane Mason Pearson dţepnim češljem. Pritisnula sam zvono smješteno pod videokamerom, poput jedne od onih koje stoje iznad bankomata. Istog trenutka kamera se okrenula prema meni. Prisjetivši se da se nisam počešljala ni popravila šminku, zamalo sam ustuknula. Što je, tu je, pomislila sam i hrabro se zagledala u nju. Za manje od minute, vrata su se otvorila i našla sam se pred vitkom starijom ţenom u širokim zelenim svilenim hlačama, natikačama urešenim vezom i šarenoj tunici. Izgledala je kao da joj nije ni šezdeset, iako je vjerojatno bila bliţe sedamdeset. Srebrno siva kosa bila joj je sloţena u nekoliki redova visoku hrpu uvojaka, frizuru koju je Zenko zvao ‘kacigom od slame’. Zahvaljujući tome bila je najmanje pet centimetara viša od mene. S ušiju su joj poput boţićnog ukrasa visjele dijamantne naušnice, duţine do polovice vrata.

~144~


Po boji očiju i osmijehu, istog trenutka shvatila sam da se radi o Gretchen, Churchillovoj starijoj sestri. Po onome što mi je pričao, triput je bila zaručena, no nijednom se nije udala. Prvi njezin zaručnik poginuo je u Korejskom ratu, drugi u automobilskoj nesreći a treći zbog srčane mane za koju nije ni znao da je ima. Nakon toga, Gretchen je zaključila da joj nije suđeno da se uda i odustala od daljnje potrage za muţem. Pomisao na ţenu zavijenu u crno zamalo mi je izmamila suze na oči. Sigurno je usamljena - sućutno sam prošaputala. - Tuţno je cijeli ţivot provesti bez... Bez čega? Nisam znala kako bih se pristojno izrazila. Bez fizičkog odnosa? Intimnosti? Ili jednostavno, bez muškarca? Shvativši na što ciljam Churchill se glasno nasmijao. -Varaš se. Gretchen nije ni osamljena ni bez muškarca. Cijeli ţivot jurca uokolo i imala je i više nego dovoljno muškaraca. Nije se ţeljela udati ni za jednog od njih, i to je sve. Vaš brat bio je u pravu, pomislila sam, vidjevši njezin vragolast osmijeh. Žena poput vas zacijelo nije usamljena i ucviljena. - O, Liberty! Drago mi je što te vidim - veselo je uskliknula kao da se poznajemo sto godina i s obje ruke zgrabila moju. Prsti su joj bili nakićeni prstenjem s draguljima, a stisak čvrst i topao. - Ja sam Gretchen, Churchillova sestra. Puno mi je pričao o tebi ali propustio je reći da si prava ljepotica. Jesi li ţedna? Uđi i popij nešto. Ta torba sigurno je teška, zar ne? Ostavi je ovdje, reći ću nekome da ti je donese. Znaš li na koga me podsjećaš? Poput Churchilla, i ona je postavljala po nekoliko pitanja odjednom. Hvala, gospođo ali nisam ţedna. I doista ne morate nikoga slati po moju torbu. Nije teška, mogu je i sama ponijeti. Zadrţala je moju ruku u svojoj i povela me u predvorje. Osjećala sam se poput djeteta, premalog da bi ga se pustilo da samo luta po tako velikoj kući. No bio je to dobar osjećaj. Predvorje je bilo popločano mramorom, a s visokog stropa visio je ogroman kristalni luster. U nišama duţ zidova stajale su brončane skulpture. - Podsjećaš me na Ritu Hayworth u Gildi - rekla je Gretchen i glasno se nasmijala. Jeka je umnoţila njezin smijeh. - Jesi li gledala taj film? upitala je i povela me do dizala koje se nalazilo tik do stubišta izgrađenog u obliku velike potkove. - Naţalost ne, gospođo. - Nije vaţno. Koliko me sjećanje sluţi, nema sretan završetak - rekla je i pozvala dizalo. - Lakše je voziti nego uspinjati se stubama. Nikada nemoj stajati ako moţeš sjediti ni hodati ako se moţeš voziti.

~145~


- Imat ću to na umu - odvratila sam i diskretno povukla rub svoje kratke crne majice do pojasa bijelih traperica pa spustila pogled na crveno lakirane nokte koji su mi virili iz natikača. Da sam znala gdje ću završiti, zacijelo bih se ljepše obukla. - Gospođo Travis, kako je... - Zovi me Gretchen - prekinula me. - Gretchen, kako je vaš brat? Naţalost, tek jutros sam saznala da je pao s konja. Inače bih poslala cvijeće i napisala mu nekoliko... - Ah, draga, bolje da nisi. Kuća nam je bila puna cvijeća, više nisam znala kamo ću s njim. Inače, radije nemoj pred njim govoriti o nesreći. To mu ide na ţivce. Mislim da se srami što se mora po kući voziti u kolicima jer mu je noga u gipsu. - Noga mu je u gipsu? - Slomio je obje potkoljenične kosti, tibiu i fibulu kako ih doktori zovu, a smrskao je i gleţanj. Ima šest vijaka u nozi pričvršćenih za šipku izvana, no to će mu izvaditi kad kost zaraste. No metalna pločica ostat će mu u trajnom vlasništvu - objasnila je i ponovno se nasmijala. - Nikada ne bi prošao kroz detektor metala na aerodromu. Dobro je što ima vlastiti avion. U strahu da će me glas izdati, kratko sam kimnula i vrhom jezika počela škakljati nepce, što je po riječima gospodina Fergusona bio odličan način za sprječavanje suza. - Dokle god to činiš - rekao je - nećeš se rasplakati. Djelovalo je, ali jedva. - Ne brini, draga, daleko je on od otpisanih - rekla je Gretchen, vidjevši izraz mog lica. - Ako već moraš nekoga ţaliti, onda radije ţali nas. Morati će mirovati barem pet mjeseci, a dotad ćemo svi izludjeti kraj njega. S dugim hodnicima zidova prepunih slika, kuća je izgledala poput muzeja. Tišinu je remetila jedino povremena prigušena zvonjava telefona, udaljeni koraci i tomu slični zvukovi, tipični za kuću punu nevidljive posluge. Malo zatim, našla sam se u najvećoj spavaćoj sobi koju sam ikad vidjela. Cijeli moj stan stao bi u nju i još bi ostalo mjesta. Prozori su bili široki i visoki, orahov pod mjestimice prekriven ćilimima od kojih je svaki zacijelo koštao poput Pontiaca. Krevet sa stupovima bio je postavljen s lijeve strane sobe, a s desne, okrenuta prema zidu s velikim plazma TV-om, nalazila se garnitura za sjedenje s dva naslonjača i stolicom za ljuljanje. Churchill je sjedio u invalidskim kolicima. Nekoga poput njega, tko je uvijek drţao do otmjenog odijevanja, bilo je doista čudno vidjeti u kratkim hlačama i svijetlo ţutoj pamučnoj majici dugih rukava. Izgledao je poput ranjenog lava. Brzo sam mu prišla, zagrlila ga i poljubila ga u tjeme.

~146~


Trenutak sam ostala tako, duboko udišući poznati, diskretan miris njegovog skupog parfema. Mora da je osjetio da su mi se oči napunile suzama jer odmahnuo je glavom i odlučno me potapšao po ramenu. - Sve je u redu - rekao je. - Nema potrebe za tim. Dobro se oporavljam. Prestani plakati. Odmaknula sam se od njega, obrisala suze i kratko pročistila grlo. Dakle... pokušavali ste glumiti Usamljenog rendţera ili što? Namrštio se i slegnuo ramenima. - Ne. Konj se naglo propeo kad je nekakav ludi zec iskočio iz grmlja točno pred njega. U tren oka našao sam se na zemlji. - Niste ozlijedili leđa i vrat? - Ne. Slomio sam nogu i to je sve - s uzdahom je izgovorio. - Mjesecima ću biti prikovan uz ova prokleta kolica -mrzovoljno je dodao. - Televizijski program je obično smeće. Za vrijeme tuširanja sjedim na plastičnoj stolici. Što god da mi treba, moram nekoga zamoliti da skokne po to. Dovraga, ne ţelim da se prema meni odnose kao prema invalidu. Sit sam toga. - I jeste invalid - odvratila sam. - Trebali biste se opustiti i uţivati u maţenju. - U maženju?- ogorčeno je uskliknuo. - Nitko se ne obazire na mene. Jelo mi donose kad se sjete. Moram urlati da bih dobio običnu čašu vode. Laboratorijski štakor ţivi bolje od mene. - Smiri se, Churchille - rekla je Gretchen i potapšala ga po ramenu. Naravno da ti svi ţelimo ugoditi, no moraš shvatiti da se i mi moramo prilagoditi novonastaloj situaciji. Izaći ćemo s time na kraj. Nije ju ni pogledao. Jedino što je ţelio, bilo je iskoristiti priliku da se nekome poţali. - Već sam trebao popiti Vicodin - uvrijeđenim tonom je nastavio. - Zamisli, stavili su ga na policu u kupaonici. Što su mislili, kako ću ga dohvatiti? - Ja ću vam ga donijeti - rekla sam i poţurila u kupaonicu. Bila je to ogromna prostorija zidova obloţenih mramorom bakrenaste boje i poda prekrivenog pločicama od terakote. Nasred nje nalazila se velika ovalna kada, napola ugrađena u pod. Prostor za tuširanje bio je ograđen staklenim blokovima. Prava je sreća što je kupaonica tako velika, pomislila sam. Churchill se tu bez imalo problema mogao kretati u kolicima. Na staklenoj polici iznad umivaonika stajalo je nekoliko bočica s lijekovima, a do njih, obična bijela plastična čaša koja je u potpunosti kvarila sliku savršeno uređene kupaonice, kakva se moţe vidjeti u magazinima. - Jednu ili dvije tablete? viknula sam i otvorila bočicu.

~147~


- Dvije. Malo zatim, pruţila sam Churchillu čašu vode i tablete. Lice mu je bilo pepeljasto i ukočeno od truda da prikrije bol. Nisam se tome čudila. Jasno da je bolno imati u nozi sve te vijke, pričvršćene na metalnu šipku. Trebat će vremena da takva ozljeda zacijeli, s uzdahom sam pomislila i upitala ga bi li se ţelio odmoriti. - Slobodno pođite malo prileći - dodala sam. - Mogu pričekati ili doći neki drugi dan. No rekao je da je sit leţanja i da po cijele dane ionako ne radi ništa drugo osim što se odmara. - Zaţelio sam se dobrog društva. Zadnje vrijeme nisam imao puno prilika popričati s nekim normalnim - dodao je, znakovito pogledavši Gretchen. Mrtvo hladno odvratila mu je da onaj tko se ponaša nenormalno ne moţe očekivati da se drugi prema njemu normalno ponašaju. Minutu ili dvije nastavili su se prepucavati, a Gretchen se zatim dostojanstveno uputila prema vratima. Prije nego što je izašla, podsjetila ga je da će - ukoliko nešto treba - biti dovoljno da pritisne zvonce za poslugu. Čim je izašla, odgurala sam ga u kupaonicu, ispred umivaonika. - Nitko se nikada ne javlja na to zvonce - oporo je promrmljao, promatrajući kako slaţem pribor na ormarić. Izvadila sam iz torbe crni svileni frizerski plašt i prebacila mu ga preko ramena. - Trebali biste nabaviti voki-tokije -rekla sam. - Tada biste se mogli izravno javiti onome koga trebate. - Gretchen se ne moţe sjetiti ni gdje je ostavila mobitel. Isto bi bilo i s voki-tokijem. - Zar nemate tajnicu? Ili pomoćnika? - Do prije tjedan dana sam ga imao. Dao sam mu otkaz. - Zašto? - Nije podnosio da podiţem glas njega. Običan umišljeni pizdun. Kratko sam se nasmijala. - Trebali ste prvo pronaći nekoga tko će ga zamijeniti - rekla sam i napunila bočicu s raspršivačem vodom iz slavine. - Već imam nekoga na umu. - Koga? Nehajno je odmahnuo rukom i zavalio se u stolcu. Poprskala sam mu kosu, počešljala je pa uzela škare i počela ga paţljivo šišati. Malo zatim, opazila sam da je napetost na njegovu licu popustila. Analgetik je očito počeo djelovati. - Drago mi je da mi se pruţila prilika da vas ošišam. Taj će podatak lijepo izgledati u ţivotopisu, budem li traţila novi posao. Nasmijao se. - Koliko dugo već radiš kod Zenka? Četiri godine? ~148~


- Gotovo pet. - Koliko novca dobivaš za to što tamo radiš? Iznenađena, zamalo sam mu rekla da to nije nešto što bi ga se trebalo ticati. No s druge strane, zašto bih to tajila? -Dvadeset četiri tisuće godišnje - rekla sam. - Plus napojnice. - Moj pomoćnik dobivao je pedeset. - Vjerojatno je morao isplaziti jezik do poda za toliki novac. - Ne baš. Uglavnom je obavljao telefonske pozive, biljeţio poruke, ugovarao mi sastanke i slično. Usto je još bio zaduţen za prepisivanje moje nove knjige. I to je manje više bilo sve. - Pišete novu knjigu? Kimnuo je. - O strategiji ulaganja s osvrtom na osobna zanimljiva poslovna iskustva. Ne znam se sluţiti računalom pa pišem rukom ili koristim diktafon. - Ne bi li bilo brţe i jednostavnije kad biste sami tipkali tekst? - upitala sam i ponovno ga počešljala, kako bih provjerila jesu li svi slojevi pravilno podšišani. - Za neke stvari sam prestar. Rad na računalu je jedna od njih. - Vjerujem da biste lako našli nekoga tko bi to pristao raditi nekoliko sati na dan. - Ne, to nije ono što ţelim. Ne treba mi osoba koja će nešto odraditi i otići. Ţelim nekoga koga poznajem i kome mogu vjerovati - rekao je i potraţio moj pogled u zrcalu. -Nekoga poput tebe. Zaboga, pomislila sam, zašto mene? Povukla sam se korak unazad i zagledala se u njegov zatiljak, provjeravajući treba li još što dotjerati. - Ja sam frizerka - rekla sam. - A ne tajnica. Usto, ako odem od Zenka, neću se više moći vratiti. - Ne nudim ti privremeni posao. Nego stalan - odvratio je. Zvučao je iskusno i profesionalno, poput svakog dobrog pregovarača. - Mogla bi naučiti puno toga novoga a uvjeren sam da bi ti taj posao bio neusporedivo izazovniji i zanimljiviji od uređivanja nečijih noktiju - rekao je, i vidjevši kako sam ga pogledala, naglo podigao ruku. - Smiri ţivce. Nema ničeg lošeg u tvojem poslu i dobro ga radiš, ali... - O, hvala. - Ali ne bi li bilo šteta da propustiš priliku učiti od mene? Neću se tako skoro povući, preda mnom je još puno neobavljena posla. Treba mi netko na koga se mogu osloniti.

~149~


U nevjerici sam odmahnula glavom pa uzela aparat kako bih mu obrijala dlačice na vratu. - Odakle vam pomisao da se moţete osloniti na mene? - Uporna si i ustrajna - rekao je. - Ne odustaješ lako i spremna si se suočiti sa svakim problemom. A premda je to manje vaţno, znaš i tipkati. - Otkud znate? Niste vidjeli kako tipkam. Ako vas baš zanima, radim to s dva prsta. - Naučit ćeš. Polako sam odmahnula glavom. - Dakle, vi ste prestari da biste učili sluţiti se računalom, a od mene očekujete da potpuno promijenim struku? - Upravo tako. Svrnula sam oči k nebu i uključila aparat za brijanje. Uporno zujanje spriječilo nas je da nastavimo o tome razgovarati. Bilo je i više nego očito da mu treba netko neusporedivo stručniji od mene. Mogla bih uspješno obaviti neke manje zadatke, no razgovori s njegovim klijentima i biznismenima njegova ranga, vođenje zabilješki na sastancima, prepisivanje stručne literature... to je daleko premašivalo moje sposobnosti. Istodobno, na moje nemalo iznenađenje, uspjelo mu je potaknuti moju ţudnju za većim postignućima. Znala sam da bi puno mladića i djevojka sa završenim koledţom skakalo do neba od sreće da su dobili takvu ponudu. Takva prilika zacijelo mi se više nikada neće pruţiti. Završivši, ugasila sam aparat i mekanom četkom počistila mu dlačice s vrata. - Što ako ubrzo otkrijete da mi ne ide tako dobro kako ste očekivali? upitala sam. - Spreman sam preuzeti potpuni rizik. Nudim ti ugovor za stalni radni odnos, s naznačenom otpremninom u slučaju raskida - rekao je. - No, siguran sam da do toga neće doći. - A što je sa zdravstvenim osiguranjem? - Ti i Carrington dobit ćete istu policu kakvu imam ja i svi moji. Dovraga. Očajnički sam ţeljela policu koja pokriva sve troškove zdravstvenog osiguranja. Za većinu zdravstvenih usluga morala sam izdvojiti novac iz vlastita dţepa. Srećom, ni Carrington ni ja uglavnom nismo imale većih problema osim kašlja ili gripe, no pomisao da bi se kašalj, gripa ili bilo koja prolazna tegoba mogla pretvoriti u nešto gore, istinski me izluđivala.

~150~


- Napiši mi na komad papira što bi sve ţeljela. Nemam namjeru pregovarati oko svake sitnice. Dosad si me već dovoljno upoznala i sigurno znaš da sam pošteni igrač. Postoji samo jedna stvar o kojoj nema pregovora. - A to je? - upitala sam, jedva vjerujući da stojim ovdje i razgovaram s Churchillom o nečemu o čemu nisam mogla ni sanjati. - Ţelim da se ti i Carrington preselite ovamo. Otvorenih usta zagledala sam se u njega. Ni uz najbolju volju nisam mogla izustiti ni riječ. - I Gretchen i meni potrebna je pomoć. U kolicima sam, a i kad ustanem iz njih, hodat ću uz pomoć štaka. Sumnjam da ću ih se brzo riješiti. A ona je zadnje vrijeme prilično rastresena. Zaboravlja dogovore, gubi stvari. Istina, stalno tvrdi da će čim mi bude bolje, nastaviti ţivjeti u svojoj kući, no siguran sam da to neće učiniti. Zauvijek će ostati ovdje. I njoj, kao i meni, treba netko tko će voditi brigu o tome gdje se kada treba pojaviti ili s kim se treba sastati. Ne ţelim da to bude nepoznata osoba - objasnio je, gledajući me ravno u oči. - Ne brini, nećeš ovdje ţivjeti kao u zatvoru. Slobodno vrijeme moţeš koristiti kako god poţeliš i ići kamo te volja. Ţelio bih da se ponašaš kao u vlastitoj kući. Gore je osam soba, moţeš odabrati koje god hoćeš za sebe i svoju sestru. Naravno, Carrington bi morala promijeniti školu, no ova u River Oaku doista je dobra i... - Ali, ne mogu je tek tako odvojiti od svega poznatog... kuće, škole... i to zbog posla za koji nisam sigurna da ću ga biti sposobna raditi. - Ako očekuješ jamstvo, naţalost, ne mogu ti ga pruţiti. No mogu ti obećati da ću ti u svakom pogledu pomoći. - Osam joj je godina. Znate li što znači imati dijete njezine dobi u kući? Ako mislite da će hodati po prstima... - Imam četvero djece, a nisu se rodili odrasli - podsjetio me. - Znam kakvi su klinci u toj dobi - dodao je i nakratko zašutio. - Moţda će nam svima biti lakše ako je nečim zaposlimo. Mogli bi joj unajmiti učitelja stranih jezika... ili glasovira... .u prizemlju je jedan Stainway kojeg već godinama nitko ne svira. Voli li plivati? Morat ću staviti tobogan uz bazen. Sigurno bi ju veselilo da tamo priredi rođendansku zabavu i... - Zaboga, Churchille, ne mislite li da ste pretjerali? - promrmljala sam. - Samo ti pokušavam dati ponudu koju nećeš moći odbiti. Bojim se da i neću moći, pomislila sam. - Pristani - rekao je. - I svi ćemo biti sretni. - Što ako odbijem? Slegnuo je ramenima. - Biti će mi ţao, ali neću se ljutiti. A ponuda će ostati u slučaju da se predomisliš. ~151~


Duboko sam udahnula i provukla prste kroz kosu. - Morala bih... morala bih o tome malo razmisliti. - Razmišljaj koliko god ţeliš - odvratio je. - No prije nego što išta odlučiš, dovedi Carrington kako bismo provjerili sviđa li joj se ovdje. - Kada? - smeteno sam upitala. - Zašto ne danas? Čim ju pokupiš iz škole, produţite ovamo. Gage i Jack također danas dolaze na večeru. Ţelio bih da ih upoznaš. Nisam bila sigurna da oni mene ţele upoznati. Churchill je pripadao jednom, a ja drugom društvenom sloju i bilo kakvo miješanje tih krugova smatra se neprikladnim. Pomisao na to nije mi najbolje sjela. Nekom prilikom čula sam da dvorci nisu predviđeni za sirotinju, ni koliba za kralja. Daleko od toga da nisam teţila za boljim ţivotom, no to je ipak imalo granica. Imam li prava iste granice nametnuti Carrington? No više od svega, što ako joj otvorim vrata u ţivot kakav dosad nije mogla ni sanjati, a zatim ih budem primorana zatvoriti? Nije li to isto kao kočijom odvesti Pepeljugu na bal, a zatim je vratiti odakle je došla? Pepeljuga je to moţda sportski podnijela, no nisam bila sigurna bi li Carrington bila zadovoljna takvim razvojem stvari. I to mi se nije osobito svidjelo.

~152~


ŠESNAESTO POGLAVLJE

K

ao što sam mogla i očekivati, Carrington se tog dana uspjela posebno uprljati. Traperice su joj na koljenima bile prljave od klečanja na travi, a majica umazana bojom. Ravno iz razreda odvela sam je u najbliţi ţenski zahod i papirnatim ručnicima obrisala joj lice, a zatim joj kosu počešljala u rep. Zanimalo ju je zašto se toliko trudim urediti ju pa sam joj objasnila da idemo na večeru kod jednog mog prijatelja i dodala da će nadrapati ne bude li se pristojno vladala. - Kako ću nadrapati? - upitala je. Nisam se trudila odgovoriti joj. Kad smo stigli pred ulaz na Churchillovo imanje, oduševljeno je uskliknula i nagnuvši se preko straţnjeg sjedala, zamolila me da joj pročitam kod kako bi ga mogla ukucati kroz prozor. Bilo mi je drago što je premlada da bi osjećala nelagodu u raskošnom okruţenju. Prije nego što sam je stigla spriječiti, pet puta pritisnula je zvonce pa počela skakutati i kreveljiti se pred kamerom. Ovoga puta vrata je otvorila domaćica, postarija ţena čije me suho naborano lice, okruţeno čupercima poput vate bijele kose, uvelike podsjetilo na lutke koje se izrađuju od jabuka, kada se smeţuraju. U usporedbi s njom, Gretchen i Churchill izgledali su poput tinejdţera. Govorila je izrazitim meksičkim naglaskom i gutala riječi pa nisam točno razumjela zove li se Cecily ili Cissy. Srećom, čim smo Carrington i ja ušle u predvorje, Gretchen nam je poţurila u susret. - Churchill je već sišao - rekla je. -Čeka vas u salonu dodala je pa dlanovima obujmila Carringtonino lice i široko se osmjehnula. - Lijepe li male djevojčice - uskliknula je. - Zovi me teta Gretchen. - Imate lijepe prstene - rekla je Carrington, kad ju je uzela za ruku i povela ju niz predvorje. - Smijem li ih isprobati? - Carrington... - zaustila sam i poţurila za njima, no Gretchen me je prekinula. - Jasno da smiješ. No prvo moraš upoznati ujaka Churchilla. - Je li vam Churchill rekao o čemu smo razgovarali? -upitala sam ju. - Jest - preko ramena mi je dobacila. - I što vi mislite o tome? - Mislim da je to sjajna zamisao. Kuća je postala pretiha otkad u njoj više nema Ave i djece.

~153~


Na putu do salona prošli smo kraj niza prostorija visokih stropova s francuskim prozorima urešenih baršunastim ili svilenim zastorima. Uglačani parketi bili su prekriveni orijentalnim ćilimima. Pokućstvo je bilo starinsko, sofe i fotelje presvučene tkaninama tamno crvenog, beţ i zlatnog uzorka. Posvuda su se mogle vidjeti uske visoke police s knjigama. Netko od ukućana volio je čitati. Cijela kuća ugodno je mirisala na mješavinu voska, limuna i starina. Salon je bio prostran, s čak dva kamina. Na sredini je stajao okrugli stol s ogromnim cvjetnim aranţmanom od hortenzija, frezeja te bijelih i ţutih ruţa. Iznad kamina na desnoj strani prostorije visjela je uljana slika starinskog broda, a ispred njega nalazila se garnitura za sjedenje. Tu sam ugledala Churchilla, u društvu dvojice muškarca i djevojke. Čim smo im Carrington i ja prišle, muškarci su ustali i uljudno nam se naklonili poput dobro odgojenih britanskih dţentlmena. Kratko sam im kimnula pa hitro svrnula pogled na sestru. Bez imalo oklijevanja prišla je Churchillu, predstavila mu se i dostojanstveno se rukovala s njim. Nisam mogla vidjeti izraz njezina lica, no Churchillov me prilično začudio. Niz emocija proletjelo je njime, iznenađenje, radost, radoznalost pa čak i tuga. Najzad, spustio je pogled i kratko se nakašljao, a kad je ponovno pogledao Carrington, izgledao je uobičajeno smireno pa sam zaključila da sam se zacijelo prevarila. Nastavili su razgovarati kao da se odavno poznaju. Carrington mu je rekla da bi mu rado pokazala koliko brzo moţe voziti skejtbord po hodnicima kad bi joj to dopustio, upitala ga kako se zove konj s kojeg je pao i objasnila mu da je Susan, njezina najbolja prijateljica, kriva što joj je majica prljava, jer je za vrijeme likovnog prosula boju po stolu, pa dodala da joj je oprostila jer zna da to nije namjerno učinila. Čekajući da završe, diskretno sam pogledavala Churchillove sinove. Godinama sam slušala o njima, no nikada ih nisam vidjela pa mi nije bilo lako prikriti znatiţelju. Churchill je prema meni uvijek bio blag pa čak i popustljiv, no znala sam da se tako nije odnosio i prema svojoj djeci. Grozio se pomisli da bi se mogli pretvoriti u slabiće. Njegova djeca nisu bila razmaţena poput djece većine imućnih roditelja. Tjerao ih je da marljivo uče, rade i odgovorno se odnose prema ţivotu. Kao roditelj, bio je škrt u nagrađivanju i oštar u kaţnjavanju. Bio je rođeni borac, jedan od onih koji će se uvijek podići nakon bilo kakvog udarca, i od svoje djece je očekivao da slijede njegov primjer. Zahtijevao je da jednako briljiraju u svemu; morali su biti među najboljim sportašima u školi i među najboljim učenicima. Mrzio je lijenost i u korijenu zgazio svaki njihov pokušaj da ne učine ono što je traţio od njih,

~154~


što god to bilo. Prema Haven, obzirom da je bila jedino ţensko dijete a usto i najmlađe, bio je najblaţi. Najstroţi je bio prema Gageu, jedinom sinu kojeg je imao s prvom ţenom. Na temelju mnogih razgovara s Churchillom o njegovoj djeci, nije mi bilo teško zaključiti da je najviše očekivao od Gagea. Kao dvanaestogodišnjak, dok je bio u internatu, Gage je riskirao vlastiti ţivot kako bi spasio prijatelje od poţara koji je usred noći izbio u njihovoj spavaonici na trećem katu. Iz prostorije je izašao posljednji, tek kad je probudio i posljednjeg učenika. Jedva je spasio ţivu glavu. Nagutao se dima i zaradio opekotine drugog stupnja, što je i više nego dovoljno govorilo o njemu i njegovoj spremnosti na ţrtvu. Ta priča doista me zadivila no ono što me ostavilo bez riječi, bio je Churchillov komentar. - Nisam se začudio jer to sam i očekivao od njega - rekao je. - I druga dvojica mojih sinova postupili bi isto - dodao je. Drugim riječima, spašavanje ljudi od poţara za Travisove je nešto što se samo po sebi podrazumijeva i čemu ne treba pridavati osobitu vaţnost. Gage je diplomirao ekonomiju na teksaškom sveučilištu i imao je vlastitu tvrtku, no radio je i za oca. Druga dva sina nisu se bavila tom vrstom posla. Nisam se mogla ne upitati je li Gage odabrao posao po vlastitoj ili očevoj ţelji. Vjerojatno je učinio ono što je Churchill očekivao od njega. Ako je tako, ne bi me začudilo da u sebi nosi puno gorčine. Zacijelo mu nije lako neprestano se truditi ispuniti očeva očekivanja. Jack je bio prvi koji mi se predstavio i pruţio mi ruku. Sudeći po njegovom čvrstom stisku, toplom osmijehu i kratkom bljesku njegovih tamnih očiju, svidjela sam mu se. Gage se nije pokazao ni upola toliko prijateljski raspoloţenim. Bio je najmanje za glavu viši od oca, vitak, širokih ramena i uskih kukova. Iako još nije napunio ni trideset, izgledao je stariji. Kad mi se predstavio, usnice su mu se raširile u kratak osmijeh, kao da ih ima malo pa ih je primoran šparati. Dvije stvari u vezi njega odmah su mi upale u oči. Prvo, nije bio od onih koji lako sklapaju prijateljstva. Drugo, bio je čvrst pasji skot. Pitbul s odličnim rodovnikom. Oči su mu bile neobične svijetlosive boje, a pogled miran. Ipak, ispod njegove staloţene površine nazirao se nemiran duh. Mogla sam osjetiti da kipti od potisnute energije. Po tome je bio nalik Hardyju. No u nečemu su bili posve različiti. Hardy je posjedovao toplinu koja je privlačila ljude. Ovaj muškarac je hladnim drţanjem svima jasno stavljao do znanja da odstupe. Dugi trenutak smeteno sam zurila u njega pa napokon prihvatila njegovu ispruţenu ruku. - Liberty - tiho sam izgovorila. Brzo mi je stisnuo ruku i još brţe je ispustio iz svoje.

~155~


U ţelji da pobjegnem od njegova prodorna pogleda, hitro sam se povukla korak unazad i svrnula pogled na djevojku koja je sjedila na tabureu. Bila je to vitka plavokosa ljepotica, uskog njegovanog lica i srcolikih napućenih usnica. Rijeka plave kose slijevala joj se niz leđa gotovo do straţnjice. Ni trenutka nisam dvojila tko bi to mogao biti. Gageova cura, manekenka. Churchill mi je jednom prilikom spomenuo da Gage hoda s manekenkom. Ruke su joj bile tanke poput špageta a kukovi joj stršali ispod hlača. Izgledala je kao da joj je hitno potrebno liječenje od anoreksije. Osobno, nikada nisam pazila što i koliko jedem. Nisam bila ni predebela ni premršava. Svi su uvijek govorili da sam dobro građena, no ako bi se mene pitalo, jedino što bih na sebi mijenjala bila je straţnjica. Radije bih imala malo manju. No uz pravilan odabir odjeće, to se gotovo i nije primjećivalo. Sve u svemu, bila sam posve zadovoljna svojom figurom i oblinama. No uz ovu curu, osjećala sam se poput krave simentalke. - Haj - pozdravila sam je. - Ja sam Liberty Jones... Churchillova prijateljica. Hitro me odmjerila od glave do pete, nadmeno se osmjehnula i bez riječi okrenula glavu na drugu stranu. Mogla sam to razumjeti. Nakon godina gladovanja i zakidanja u svemu, i ja bih se vjerojatno pretvorila u opaku kučku. Nema sladoleda, šlaga, umaka, mesa s roštilja. Ne smiješ pojesti ni krišku torte od limuna a kamoli pohani odrezak punjen šunkom i sirom. Svatko bi na njezinu mjestu bio zlovoljan. Jack se odlučio uplesti i spasiti stvar. - Odakle si, Liberty? - Iz... iz... - započela sam i naglo se namrštila, opazivši da moja mala sestra pozorno proučava kutijicu s komandama za upravljanje na Churchillovim kolicima. - Nemoj slučajno pritisnuti neki gumb, Carrington - viknula sam. Znala sam da je to moguće samo u crtićima ali nisam se mogla oduprijeti šašavoj viziji kako Churchill, kao katapultom izbačen leti iz stolice. - Neću - uvrijeđeno je odvratila. - Samo gledam. Odmahnula sam glavom i svrnula pogled na Jacka. - Ţivim u Houstonu, nedaleko salona. - Kojeg salona? - nastavio se raspitivati. - Salona One. Tamo radim - odvratila sam. Nastupila je kratka neugodna tišina. Shvatila sam da ću ja morati biti ta koja će je prekinuti, jer Jack očito nije imao pojma što bi me upitao o poslu u frizerskom salonu. - Prije toga ţivjela sam u Welcomeu.

~156~


- Mislim da sam čuo za taj grad. Doduše, ne znam gdje i kada. - To je posve običan mali grad. Ima od svega ponešto. - Kako to misliš? Slegnula sam ramenima. - Jednu prodavaonicu cipela, jedan meksički restoran, kemijsku čistionicu... Ti ljudi navikli su razgovarati samo o tome gdje je tko bio, što je radio i koga je upoznao. Uglavnom, o stvarima o kojima ja nisam imala pojma. Za njih, bila sam nitko i ništa. Odjednom sam se razljutila na Churchilla što me doveo u situaciju da u njihovim očima ispadnem budala. Znala sam da će se početi smijati na moj račun čim izađem iz kuće. Odlučila sam drţati jezik za zubima, no ponovno je nastupila neugodna tišina i jednostavno sam je morala prekinuti. Svrnula sam pogled na Gagea. - Ti radiš s ocem, zar ne? -upitala sam, prisjetivši se da mi je Churchill pričao da Gage ima tvrtku za razvoj alternativnih energetskih tehnologija ali i da je još uvijek uključen u obiteljski posao. - Da. Obzirom na situaciju, morat ću preuzeti i neke njegove obaveze rekao je. - Poput odlaska na kongres u Tokiju. Slijedećeg tjedna trebao bi tamo odrţati govor, no ja ću to učiniti umjesto njega - ledeno uljudnim glasom je objasnio. - Hoćeš li tamo samo pročitati njegov govor? Ili ćeš odrţati svoj? - Nas dvojica nemamo uvijek isto mišljenje o svemu. - Dakle, odrţat ćeš svoj govor? - Upravo tako - strpljivo je odvratio. Obuzeta nelagodom od njegova uporna porumenjela. - Voliš li putovati u daleke zemlje?

pogleda,

naglo

sam

- Iskreno, sit sam toga. Pretpostavljam da ti uţivaš u tome? - Nemam pojma. Nikada nisam putovala izvan drţave. Nisam mislila da je to nešto neobično, no Gage, Jack i djevojka pogledali su me kao da je to nešto najčudnije što su ikada čuli. - Zar te Churchill nikamo ne vodi sa sobom? - upitala je djevojka, poigravajući se pramenom kose. - Dakle, skriva te - dodala je i ironično se osmjehnula. - Gage je kućni tip - rekao je Jack. - Nije lutalica poput nas ostalih. - Ipak, Pariz mu se svidio - dobacila je djevojka. - Moţda zato što smo se tamo upoznali. On je bio na poslovnom putovanju a ja sam snimala naslovnicu za francuski Vogue.

~157~


Navukla sam na lice zadivljen izraz. - Oprosti, promaklo mi je tvoje ime... - Dawnelle. - Dawnelle... - ponovila sam, iščekujući da kaţe prezime. - Samo Dawnelle. - Upravo je odabrana za promociju novog mirisa za ţene - rekao je Jack. - Eau de parfum - naglasila je. - Zove se Taunt. Savršeno su odabrali manekenku za promociju tog parfema, pomislila sam. I ona je prgava. - Uvjerena sam da ćeš postići veliki uspjeh - rekla sam. Nakon što smo u salonu popili piće, prešli smo u ovalnu blagovaonicu kupolasta stropa s kojeg je visio veliki kristalni luster. S jedne strane, kroz lučno oblikovan otvor u zidu ulazilo se u kuhinju, a s druge se, kroz vrata od kovanog ţeljeza, silazilo u vinski podrum u kojem je, po Churchillovim riječima bilo desetak tisuća butelja vina. Nasred blagovaonice stajao je veliki stol od mahagonija s masivnim stolcima visokog naslona, presvučenim maslinasto zelenim baršunom. Domaćica nam je natočila crno vino u velike trbušaste čaše, a pred Carrington stavila čašu soka. Ja sam sjedila s Churchillove desne, a ona s njegove lijeve strane. Tiho sam je upozorila da ne drţi čašu preblizu rubu stola i da stavi ubrus na krilo. Po svemu sudeći, ozbiljno je shvatila moju prijetnju da će dobiti svoje ne bude li se lijepo vladala; za vrijeme jela nijednom nije zaboravila reći ‘hvala’ i ‘molim’. Doduše, napravila je jednu manju scenu, kad je domaćica pred nju spustila tanjur sa sadrţajem koji nije mogla odgonetnuti. Pravo rečeno, ni ja nisam imala pojma što smo dobili za jelo, no nisam namjeravala pitati. No Carrington nije bila opterećena kompleksima i nije joj bilo ni na kraj pameti jesti hranu koju ne poznaje. Daleko od toga da je bila probirljiva, no ako je riječ o hrani, nije bila sklona ekstravagancijama. - Što je to? - šapatom me upitala, zureći u neobične komade mesa na svojem tanjuru. - Meso - promrmljala sam. - Kakvo? - ustrajala je, vilicom sumnjičavo prebirući po tanjuru. - Ne znam. Šuti i jedi. - U čemu je problem? - upitao je Churchill, vidjevši kako se namrštila. - Neću jesti nešto što ne poznajem - odlučno je rekla i odgurnula tanjur od sebe.

~158~


Churchill, Gretchen i Jack glasno su se nasmijali. Dawnelle ne, jer upravo je traţila od domaćice da njezin tanjur odnese natrag u kuhinju i kaţe kuharici neka stavi na njega točno deset deka hrane, ni gram više. - Imaš pravo - rekao je Churchill i okrenuvši se prema Carrington, počeo joj prstom pokazivati što je što. - Ovo je veprovina, ovo srnetina a ovo divlja patka prelivena umakom od naranče - objasnio je pa svrnuo pogled na mene i kratko mi namignuo. - Nema emua. - Sve si te ţivotinje već vidjela u dokumentarcima - rekla sam i široko se osmjehnula. Bilo je uistinu zabavno promatrati kako netko poput Churchilla pokušava sumnjičavu osmogodišnjakinju nagovoriti da jede. - Ne volim veprovinu - rekla je i namršteno se zagledala u njega. - Otkud znaš? Probaj, moţda će ti se svidjeti - rekao je. Poslušala je pa probala malo od svega, uključujući i mlado povrće. Vidjevši kako prekapa po košarici s različitim vrstama kruha, upozorila sam ju da to ne čini. - Jednostavno uzmi prvi koji ti se svidi - rekla sam. - Traţim kukuruzni. Onakav kakav ti radiš. - Znaš peći kukuruzni kruh? - s osmijehom je upitao Churchill pa pogledao Jacka. - I tvoja mama ga je voljela sama ispeći - rekao je. - O, da - odvratio je. - Oboţavao sam ga onako toplog jesti s mlijekom... mogao sam se ugušiti u tome. - Libertyn je najbolji na svijetu - rekla je Carrington. -Sigurno će vam ga napraviti ako ţelite, ujo Churchille. Krajičkom oka vidjela sam da se Gage kratko trgnuo kad je čuo kako je nazvala njegovog oca. - Jasno da ţelim - s osmijehom je odvratio Churchill. Poslije večere, poveo nas je u obilazak kuće, ne obazirući se na moje mišljenje da se ne bi trebao umarati. Ostali su odlučili popiti kavu u salonu. Vješto manevrirajući kolicima, proveo nas je kroz niz prostorija. - Ava je cijelu kuću uredila bez pomoći dekoratera - ponosno je rekao i dodao da je posebno voljela francusko stilsko pokućstvo i da je odlično uspjela uklopiti klasičan stil s modernim. Spavaće sobe bile su jedna ljepša od druge, a sve su imale mali balkon. Pokazao nam je i biblioteku, vjeţbaonicu sa saunom, malu kino dvoranu i unutarnji bazen. - Postoji i vanjski, sa straţnje strane kuće - rekao je. Tamo je paviljon za ljetne zabave - dodao je. Stari prefrigani jarac, pomislila sam. Dobacio mi je dug znakoviti pogled kada je Carrington potrčala prema glasoviru i znatiţeljno pritisnula nekoliko tipki. A zatim i kada se oduševila bazenom nepravilnog oblika. ~159~


Sve bi to mogla imati, nijemo mi je poručio. Samo o tebi ovisi hoće li uživati u tome ili ne. A kad sam ga ošinula pogledom, nasmijao se. No uspio je dokazati što je htio. I još nešto sam opazila, nešto čega vjerojatno ni sam nije bio svjestan. Načina na koji su se odnosili jedno prema drugome. Bili su prirodni i opušteni kao da se cijeli ţivot poznaju. Djevojčica bez oca i djeda. Starac koji nije imao vremena uţivati u društvu svoje djece, dok su bila mala. Jednom prilikom rekao mi je da ţali zbog toga. U to vrijeme nije mogao drugačije, no gledajući unazad, postao je svjestan što je propustio. Od sveg srca ţeljela sam dobro i njemu i njoj. Bila sam svjesna da ću morati o mnogočemu ozbiljno razmisliti. Kad je ocijenio da nas je dovoljno zadivio, vratili smo se u salon. Opazivši kako mu je lice ponovno posivjelo, pogledala sam na sat. - Vrijeme je za još jednu dozu Vicodina - tiho sam mu rekla. - Donijet ću ti ga - dodala sam, prešavši na prisniji način oslovljavanja, što je bila još jedna novost uvedena tog dana tijekom razgledavanja kuće. Kratko je kimnuo, svjestan da bol treba suzbiti u korijenu, inače je se neće tako lako riješiti. - Otpratit ću te - rekao je Gage i ustao iz naslonjača. -Kuća je velika, mogla bi se izgubiti. Iako je zvučao ljubazno, obuzela me nelagoda. Nisam ţudjela naći se s njime na samo. - Hvala, ali to doista neće biti potrebno. Neću se izgubiti - odvratila sam. - Ipak, radije bih pošao s tobom - ustrajao je. Shvativši da nema namjeru odustati, pomirila sam se sa sudbinom. Hvala, vrlo si ljubazan - rekla sam i uputila se prema vratima. Bez riječi pošao je za mnom. I prije nego što smo izašli iz salona znala sam da ţeli porazgovarati sa mnom i da mi se ono što ću čuti neće nimalo svidjeti. Tako je bilo. Čim smo stigli do podnoţja stuba, uhvatio me za nadlakticu primoravši me da stanem i okrenem se prema njemu. - Slušaj, nije me briga što imaš s mojim starim - započeo je, krajnje ljubaznim tonom. - To je vaša stvar. - U pravu si - odvratila sam. - No što god radili, ţelim da to ostane izvan ove kuće. - To nije tvoja kuća. - Ali jest moj dom. To je kuća koju je moj otac podigao za moju majku i mjesto obiteljskog okupljanja - odbrusio je i prezirno me odmjerio od glave

~160~


do pete. - Stupila si na opasan teren. Padne li ti na pamet da još ikada prijeđeš prag ove kuće, izbacit ću te nogom u guzicu. Jesi li razumjela? Shvatila sam. Ali nisam ni trepnula ni ustuknula. Davnih dana naučila sam da nije mudro povlačiti se pred pitbulom. Naglo sam porumenjela do korijena kose. Bila sam toliko ljuta, da sam mislila da će mi krv provrjeti u venama. Taj bahati pasji skot nije imao pojma o meni, a ipak me osudio na temelju uobičajenih predrasuda. Nije imao pojma što sam sve učinila u ţivotu, a više od svega što sam sve odabrala ne učiniti, kako bih si olakšala svakodnevnicu. Obična nadmena šupčina. Jedan od onih koji nisu zavrijedili ni da im pljunem u lice. - Pošla sam po tablete za tvojeg oca - ledenim tonom sam odvratila. - Ne bih ţeljela da ih predugo čeka. Nastavio je bez riječi zuriti u mene. Voljela bih da sam mogla izdrţati njegov pogled, no nisam. Previše toga se tog dana dogodilo i bila sam posve emotivno iscrpljena. I zato sam, naizgled nehajno, slegnula ramenima i zagledala se u neku udaljenu točku iza njegovih leđa. Napokon je prekinuo tišinu. - Pripazi da te više nikada ne vidim. - Naporan si - odbrusila sam i promišljeno polako počela se uspinjati stubama, iako bih najradije pobjegla pred njegovim pogledom poput preplašenog zečića. Te večeri, nakon što je Jack otišao zajedno s Gageom i njegovom ţgoljavom curom, ponovno sam razgovarala s Churchillom. Gretchen je za to vrijeme Carrington pokazivala svoju kolekciju starinskih mehaničkih igračaka, poput krave koja straţnjim nogama udara farmera kad ubaciš novčić u mehanizam. Ostavivši ih da se zabavljaju, sjela sam na sofu do Churchillovih kolica. - Djeluješ prilično zamišljeno. Nešto te muči? - upitao je. Kimnula sam. - Churchille... mislim da neki ljudi neće biti sretni ako prihvatim tvoju ponudu - rekla sam. Nije se pretvarao da ne razumije o čemu pričam. - Nitko ti neće praviti probleme, Liberty - odlučno je odvratio. - Ja sam još uvijek glava ove kuće. - Moram o tome razmisliti dan ili dva. - U redu - rekao je. Znao je da nema smislila navaljivati. U tišini koja je nastupila, oboje smo se zagledali u Carrington. Stavila je novčić majmunu u usta, pritisnula polugu i oduševljeno se nasmijala kad je skočio i ubacio ga u kasicu. Te nedjelje ručale smo s gospođom Marlom i gospodinom Fergusonom na njegovom malom ranču nedaleko grada. Cijela kuća mirisala je na

~161~


junetinu u crnom pivu i restani krumpir. Gledajući ih, pomislila sam da izgledaju kao da su već pola stoljeća u braku. Poslije ručka, kada je Marla otišla pokazati Carrington kakve je jastučiće sašila, odlučila sam se posavjetovati s gospodinom Fergusonom. Čim sam počela pričati, udobno se zavalio u naslonjač i sklopio ruke na trbuhu. - Bojim se riskirati - na kraju sam priznala. - Najzad, imam siguran posao i njime sam posve zadovoljna. I Carrington se lijepo snašla u školi. Ima puno prijatelja i moţda joj neće biti lako rastati se od njih. Kako će se uklopiti u okolinu gdje djecu Mercedesima dovode pred školu? Ţeljela bih joj pruţiti bolji ţivot, ali... ali... Toplo se osmjehnuo. - Očekuješ li da ti kaţem da smiješ učiniti to što priţeljkuješ? U nedoumici sam odmahnula glavom. - Imam osjećaj da ne pripadam među te ljude - s uzdahom sam izgovorila. - Shvatili biste o čemu pričam đa ste vidjeli tu kuću. Ah, ne znam... osjećala sam se u njoj poput hamburgera od sto dolara. - Bojim se da ne razumijem. - I na porculanskom tanjuru u otmjenom restoranu, hamburger je ipak samo hamburger. - Liberty, nema nikakvog razloga da se osjećaš manje vrijednom u odnosu na njih. Kad dođeš u moje godine, shvatit ćeš da su svi ljudi jednaki. Obzirom da je bio pogrebnik, takvo mišljenje nije me nimalo začudilo. Neovisno o novcu, društvenom statusu, boji koţe i svemu ostalome što ljude dijeli jedne od drugih, svi završavaju goli na stolu u mrtvačnici. - Gledano vašim očima, moram priznati da ste u pravu -rekla sam. - No onako kako sam ja to vidjela tijekom tih par sati koje sam prekjučer provela u njihovom društvu, ti ljudi potpuno su drugačiji od nas. - Sjećaš li se najstarijeg sina Hopsonovih? Williea? Onog koji je otišao u Španjolsku. Ni uz najbolju volju nisam mogla shvatiti što bi Willie Hopson mogao imati s mojom dvojbom. No znajući da priče gospodina Fergusona često imaju zanimljivu poantu, preostalo mi je strpljivo saslušati ga. - Odlučio je nastaviti studij u Španjolskoj samo zato jer ga je zanimalo kako ljudi tamo ţive. Ţelio je naučiti nešto o njima i njihovom načinu razmišljanja. Koliko mi je poznato, to mu je uvelike koristilo. Moţda bi i ti mogla učiniti isto. - Otići u Španjolsku? ~162~


Nasmijao se. - Jako dobro znaš što sam mislio s tim, Liberty. Moţda bi na to trebala gledati kao na jedno novo iskustvo. Kako bi tebi i tvojoj sestri to moglo naškoditi? Zapravo, moglo bi vam koristiti na više načina nego što moţeš zamisliti. - A moţda i ne. Osmjehnuo se. - Ne moţeš to znati ako ne probaš, zar ne?

~163~


SEDAMNAESTO POGLAVLJE

I

z svakog pogleda Gagea Travisa moglo se savršeno jasno iščitati da bi mi rado iščupao ud po ud, i to lijepo i polako, s velikim uţitkom.

Jack i Joe posjećivali su oca jednom tjedno, no Gage je dolazio svaki dan. Pomagao mu je da se istušira, odjene i vozio ga na preglede. Bez obzira koliko mi bio antipatičan, morala sam priznati da je dobar sin. Mogao je nagovoriti Churchilla da unajmi medicinsku sestru, no umjesto toga odlučio se sam pobrinuti za njega. Svakog dana točno u osam ujutro ušao bi u kuću, ni minutu prije ili poslije. Čak mu ni Churchillovi ispadi nisu smetali, a činjenica je da ga je bol, dosada i izoliranost učinila prilično svadljivim. No ma koliko mu otac bio mrzovoljan i otresit, Gage nikada nije izgubio ţivce. Što se mene tiče, pokazao se kao prvoklasni kreten. Nije se trudio prikriti da me smatra uljezom, parazitom, lovcem na blago i gore od toga. Carrington je potpuno ignorirao. Jednostavno je primio na znanje da je dijete, u kući i trudio se što je više moguće ne primjećivati ga. Odmah po useljenju, pokušao me izbaciti. Pojavio se na vratima sobe koju sam odabrala u trenutku kad sam stavila putnu torbu na krevet u namjeri da izvadim odjeću iz nje. Bila je to prekrasna soba velikih prozora i zidova boje mahovine, s beţ štukaturama. No ono zbog čega sam je odabrala, bilo je nekoliko uramljenih crno bijelih fotografija na jednom od zidova. Teksaški motivi, kaktus, ţičana ograda, konj i na moje veliko veselje, pasanac koji je gledao ravno u kameru. Shvatila sam to kao dobar znak. Carrington je odabrala malu lijepu sobu s ţuto bijelim tapetama, dvoja vrata dalje od moje. Ugledavši Gagea kako stoji u dovratku, s mračnim, zlokobnim pogledom u očima, prsti su mi se nagonski zgrčili na ručkama torbe. Znala sam da nemam razloga za strah -najzad, Churchill ipak ne bi dopustio da njegov sin počini umorstvo na mah - no svejedno me preplavila panika. - Što radiš ovdje? - prijeteći tiho je upitao. - Useljavam se. Churchill je rekao da mogu odabrati bilo koju sobu promrmljala sam kroz suhe usnice. - Istog trenutka pokupi svoje prnje i gubi se odavde ili ću te naglavačke izbaciti. Biraj. Savjetujem ti da se dobrovoljno pokupiš. Nisam se ni pomakla. - Ako ti smeta što sam tu, reci to svom ocu. On je bio taj koji je inzistirao na tome. - Jebe mi se. Tornjaj se. Kapljica znoja kliznula mi je niz kralješnicu ali nisam se ni pomakla. ~164~


U tri koraka stvorio se kraj mene i grubo me uhvatio za podlakticu. - Miči ruke s mene - zaprepašteno sam uzviknula i pokušala ga odgurnuti, no bilo je to isto kao da pokušavam odgurnuti stijenu. - Lijepo sam ti rekao da neću dopustiti... - započeo je i naglo me odgurnuo od sebe. Ustuknula sam korak unazad i protrljala nadlakticu. Još uvijek sam mogla na njoj osjetiti njegov čelični stisak. Ošamućena, svrnula sam pogled na njega. Stajao je nasred sobe i zurio u uokvirene fotografije koje sam stavila na komodu. Trenutak potom, prišao je komodi i uzeo jednu od njih. -Tko je to? oštro je upitao. Bila je to fotografija moje majke, snimljena nedugo po udaji za mog oca, u vrijeme kada je bila nevjerojatno mlada, lijepa i puna iščekivanja. - Pusti je - vrisnula sam i pokušala mu je oteti, no uzalud. - Tko je to? - ponovio je. - Moja majka. Dugi trenutak sumnjičavo se zagledao u mene. Bila sam toliko iznenađena naglim prekidom našeg sukoba da se nisam sjetila upitati ga zašto ga odjednom zanima ta fotografija. Jedino čega sam bila svjesna bio je neobičan kontrapunkt njegovog i mog oštrog daha. Svjetlo koje je prodiralo kroz spuštene ţaluzine poigravalo se na njegovom licu, omekšavajući oštrinu njegove svjeţe obrijane čeljusti i visokih jagodica. Polako je svrnuo pogled na mene. Obuzeta nelagodom, oblizala sam suhe usnice. Stajali smo toliko blizu jedno drugome da sam mogla osjetiti toplinu koja je isijavala iz njegova tijela. Na trenutak, poţeljela sam mu se još više pribliţiti i udahnuti miris njegove koţe. Zaprepaštena tom pomišlju, naglo sam se povukla korak unazad. - Nismo završili - napokon je promrsio i izašao. Bila sam i više nego sigurna da je otišao ravno k Churchillu, no moralo je proteći podosta vremena prije nego što saznam o čemu su razgovarali i zašto je Gage odustao od daljnjeg otvorenog ratovanja sa mnom. Kako god bilo, nije me više pokušao izbaciti iz kuće. Uvečer, Carrington i ja proslavili smo useljenje u društvu Churchilla i njegove sestre. Za objed je bila posluţena riba s povrćem, pečena u masnom papiru koji je bio umotan poput velikih bombona. Na Gretchenin upit sviđaju li nam se naše sobe i moţe li još štogod učiniti da nam bude udobnije, i Carrington i ja sloţile smo se u mišljenju da bi sve više bilo previše. Carrington je rekla da nikad u ţivotu nije spavala u tako velikom krevetu i da se u njemu osjeća poput princeze, a ja sam

~165~


izrazila oduševljenje bojom zidova svoje sobe i dodala da mi se posebno sviđaju fotografije. - Gageu će zacijelo biti drago kad to čuje - veselo je odvratila Gretchen. U vrijeme dok je pohađao koledţ, amaterski se bavio fotografijom. Dva sata leţao je na zemlji čekajući da pasanac promoli nos iz rupe. Istog trenutka oblio me hladan znoj. U nevjerici sam odmahnula glavom. - Jesam li... moţda... odabrala njegovu sobu? - smeteno sam upitala. - Zapravo, da - hladnokrvno je odvratila Gretchen. O, Boţe. Od svih soba, uspjelo mi je odabrati baš njegovu. Naravno da mu je mrak pao na oči kad me tamo ugledao. Moţda je pomislio da sam to namjerno učinila kako bih ga isprovocirala. Pravo rečeno, ne bih se čudila da me je katapultirao iz kuće kroz zatvorena vrata. - Nisam znala - jedva čujno sam izgovorila. - Netko mi je trebao reći... nije vaţno, odmah ću se preseliti u neku... - To doista nije potrebno - rekla je Gretchen. - Već godinama zjapi prazna. Uvjerena sam da će mu biti drago što si je odabrala. Kako da ne, pomislila sam i popila gutljaj hladnog bijelog vina. Iste večeri, kad sam sadrţaj kozmetičke torbice odlučila premjestiti u ladicu kupaonskog ormarića, u njoj sam na svoje nemalo čuđenje pronašla nekoliko njegovih zaboravljenih stvarčica. Odnosno, četkicu za zube, dţepni češalj, napola praznu tubu gela za kosu... i kutiju kondoma. Iako za tim nije bilo potrebe, prije no što sam se bacila na podrobnije istraţivanje, hitro sam zatvorila kupaonska vrata. U kutiji su bila samo tri od dvanaest paketića kondoma, koliko je na poklopcu pisalo da sadrţi. Bili su britanski, meni nepoznate marke, s Kitemark simbolom i natpisom: ‘Dokazano siguran i pouzdan proizvod’, te oznakom XL. Posve prikladno za njega, pomislila sam. Doista je jebač velikog kalibra. Nisam imala pojma što bih s tim. U svakom slučaju, nije mi bilo ni na kraj pameti vraćati mu njegove davno zaboravljene kondome. Ipak, nisam ih mogla ni baciti. Što ako se sjeti da ih je tu ostavio i upita me gdje su? I tako, nije mi preostalo drugo nego gurnuti ih u pozadinu ladice pa nagurati svoje stvari ispred njih i potruditi se ne razmišljati o apsurdnoj činjenici da dijelim ladicu s Gageom Travisom. Prvih tjedana radila sam više no ikad. Ipak, od majčine smrti nisam se osjećala tako sretnom i spokojnom. Carrington se dobro snašla u novoj okolini i brzo stekla nove prijatelje. Škola koju je sada pohađala imala je staklenik, laboratorij, učionicu s računalima i odlično opremljenu biblioteku. Ako sam očekivala da će imati problema s prilagodbom,

~166~


prevarila sam se. Preostalo mi je zaključiti da se djeca njezine dobi neusporedivo lakše nose s promjenama. Ljudi su se prema meni općenito lijepo odnosili, no s izvjesnom distancom rezerviranom za uposlenike. Ipak, status Churchillove tajnice osigurao mi je ugled veći od onoga koji sam imala kao frizerka. Sada su me napokon počeli opaţati. Postala sam toga svjesna kad mi je jedna dama koju sam često frizirala u salonu, rekla da sam joj poznata ali ne zna otkud. Društvo u kojem se Churchill kretao sastojalo se od bogatih nasljednika i novih bogataša, no radilo se o bogatim nasljednicima ili nadasve uspješnim biznismenima, svi redom su bez imalo griţnje savjesti uţivali u prednostima koje nosi novac. Houstonško visoko društvo bilo je preplavljeno vitkim, plavokosim, otmjeno odjevenim damama. Muškarci su također prilično drţali do izgleda. Svi do jednoga bili su preplanuli i dobro građeni. Nitko nije ţelio da se njegovo ime nađe na godišnjem pop2isu deset najdebljih ljudi u gradu. Ostatak pučanstva, ljubitelja burritosa i pohanih pilića, kvario je prosjek no svatko tko si nije mogao priuštiti redovan odlazak na aerobik ili u teretanu, morao se pomiriti s viškom kilograma. Dţogiranje u parkovima nije dolazilo u obzir. Veći dio godine za takvo što bilo je prevruće a i zrak je bio zagađen ispušnim plinovima. Čak i da nije, u parkovima je vladala prevelika guţva da bi se po njima moglo trčati. Stanovnici Houstona općenito su bili skloni probleme rješavati na najlakši mogući način. Plastični kirurzi zato su tu imali više posla nego igdje, izuzev Kalifornije. Činilo se da nema osobe koja drţi da se na njoj nema što dotjerati. Oni koji si nisu mogli priuštiti otići na liposukciju ili plastičnu operaciju u Houstonu, mogli su to za bagatelu učiniti preko granice. I pritom još sakupljati milje koje će ubuduće korisno uporabiti za ostvarenje različitih popusta. Jednom prilikom, vozila sam Gretchen na ručak s prijateljicama nakon kojega je namjeravala otići na botox. Kazala je da me ne bi gnjavila, no naţalost, injektiranje botoxa često joj izazove migrenu pa nije sposobna voziti. Bio je to potpuno bijeli ručak, pri čemu ne mislim na boju koţe pripadnica tog ţenskog društvanca, nego na hranu. Počeo je s krem juhom od cvjetače prelivenom preko prepečenog francuskog kruha s gruyere sirom, čemu je uslijedila hrskava salata od jicame i bijelih šparoga s umakom od bosiljka, posluţena uz bijelo pileće meso i kruške kuhane na pari. Završio je kolačem s kremom od kokosa i glazurom od bijele čokolade. Na moje veliko olakšanje, nisam morala s njima sjediti za stolom. Jela sam u kuhinji, čime sam dobila priliku promatrati osoblje pri radu. Bio je to besprijekorno uigran trojac; vješto su ţonglirali posuđem i kretali se kuhinjom poput vrhunskih baletana.

~167~


Na odlasku, svaka gošća na poklon je dobila Hermesovu svilenu maramu. Čim smo sjele u auto, Gretchen mi ju je gurnula u ruke. - Uzmi je, draga. Kao nagradu što me voziš. - Ah, ne - pobunila sam se. Nisam imala pojma koliko bi jedna takva marama mogla stajati, no znala sam da ništa od Hermesa nije jeftino. - To doista nije potrebno. - Uzmi je - ustrajala je. - Ja ionako više ne znam kamo bih s njima. Naţalost, nije mi uspjelo propisno joj se zahvaliti. Ne zato što sam bila neuljudna, nego zato što su me godine besparice naučile skromnosti, pa sam bila previše smetena takvom ekstravagancijom. Kupila sam par voki-tokija i jedan dala Churchillu a drugi bih si svako jutro prikačila za remen hlača. Prvih nekoliko dana zivkao me svakih petnaestak minuta. Ne samo zato jer je to bio nadasve praktičan način komunikacije, nego i zato jer se tako osjećao manje izoliranim. Carrington me stalno moljakala da joj ga posudim. Katkad bih joj udovoljila i dala joj ga na desetak minuta. Iskoristila bi ih tako što bi razgovarala s Churchillom tumarajući po kući. Ubrzo, sporazumjeli su se da mu je nuţno potrebno potrčkalo. Naravno, ona, a da bi ju mogao pozvati kad god mu nešto zatreba trebao joj je voki-toki. Moram priznati da je Carrington bila najbolje potrčkalo na svijetu; Churchill joj je stalno morao izmišljati zadatke, u protivnom bi se ţalila da nema što raditi. Jednom prilikom vidjela sam kako je namjerno bacio daljinski na pod, kako bi imao razloga pozvati je u pomoć. Churchill je bio prilično nezadovoljan što dane mora provoditi u kratkim hlačama, no i za to sam pronašla rješenje. Kupila sam mu nekoliko hlača s patentnim zatvaračem na nogavicama u visini koljena, koje su se mogle nositi kao duge i kao kratke. Otad pa nadalje nosio je hlače s jednom dugom i jednom kratkom nogavicom, što ga nije posve usrećilo no ipak mu je više odgovaralo nego da od jutra do mraka sjedi u kolicima u kratkim hlačama. Ubrzo smo počeli ţivjeti po uobičajenom obrascu. Nakon jutarnjeg posjeta ocu, Gage bi se vraćao u 1800 Main St., gdje je ţivio i radio, u tornju koji se nalazio nedaleko tornja Američke središnje banke. Churchill ga je otkupio od Enron korporacije i potpuno ga obnovio, iznutra i izvana. Prije obnove, bio je to najruţniji poslovni objekt u Houstonu, uska i visoka nemaštovita siva kutija. No nakon što je cijeli toranj obukao u čelik i plavo staklo, s mjestimice umetnutim staklenim piramidama nalik artičokama, postao je jedan od najljepših poslovno - stambenih objekata u gradu. Izuzev brojnih ureda, tu su bila i dva elitna restorana, četiri penthausa od kojih je svaki vrijedio dvadeset milijuna dolara i šest manjih stanova po cijeni od ‘samo’ pet milijuna dolara. Jedan od njih zauzeo je Gage, a drugi Jack. Joe, Churchillov najmlađi sin odabrao je stanovati u kući. ~168~


Gage je ocu ujutro često donosio materijale za koje je smatrao da bi mu mogli posluţiti pri pisanju knjige, a nakon što bi se Churchill istuširao i presvukao, u pravilu bi se upustili u kratke dinamične razgovore o cijeni dionica i stanju na burzi. Bez sumnje, neopisivo su uţivali u nadmudrivanju. Znajući da Gagea ţivcira i sama pomisao da moramo dijeliti isti zrak u prostoriji, trudila sam se što je više moguće drţati se po strani. Ujutro, po ulasku u sobu uzela bih posluţavnik s ostacima hrane s noćnog ormarića kraj Churchillova kreveta i odnijela ga u kuhinju. Po povratku, sjela bih za stol, uključila laptop i prihvatila se pregledavanja pristigle pošte. Gageu pritom nikad nisam uputila ni riječ, ni pogled. Ignoriranje nam je bilo uzajamno. Nismo se čak ni pozdravljali kad bi u prolazu naletjeli jedno na drugo. Jedno jutro, kad je zaboravio ključeve na Churchillovom noćnom ormariću pa sam morala poţuriti za njim da mu ih vratim, jedva se primorao da mi zahvali. - Takav je prema svima - jednom prilikom rekao mi je Churchill, iako mu se nikada nisam poţalila na Gageov odnos prema meni. Nisam ni morala; bilo je i više nego očito da me ne moţe smisliti. - Uvijek je bio suzdrţan i trebalo mu je vremena da bi se s nekim zbliţio. Oboje smo znali da to nije istina. Gage me jednostavno nije podnosio. Unatoč tome, poţurila sam uvjeriti Churchilla da mi to ni najmanje ne smeta. Što također nije bila istina. No ţeljela sam mu ugoditi. Potreba za ugađanjem ljudima oduvijek je bila moja najveća slabost. Svakome sam ţeljela ugoditi. Samo, kad osoba koja ţeli svakome ugoditi naleti na nekog tko misli sve najgore o njoj, osjeća se jadno. Preostalo mi je jedino potruditi se to prikriti i pretvarati se da mi je Gage jednako antipatičan kao i ja njemu. Iako, nakon što sam vidjela koliko se trudi oko oca, postao mi je mrvicu manje antipatičan. Nakon Gageova odlaska, s velikim entuzijazmom bacila bih se na prepisivanje Churchillovih rukopisa i preslušavanje snimljenog materijala. Ako nešto ne bih razumjela, zamolila bih ga da mi objasni. Rado je to činio. Bio je uistinu nadaren za podučavanje, umio je stvari objasniti tako da ih svatko moţe razumjeti. Ostatak radnog vremena provodila bih u slanju e-mailova, telefonskom ugovaranju sastanaka i pisanju zabilješki tijekom Churchillovih sastanaka s biznismenima. Ako se radilo o strancima, Churchill bi im redovito u znak paţnje darovao bocu Jack Danielsa ili bolo kravatu, no Ichiru Tokegawi, Japancu s kojim je godinama uspješno surađivao i smatrao ga prijateljem, darovao je Stetson načinjen od krzna činčile i dabra, vrijedan četiri stotine dolara. Slušajući te razgovore bila sam iskreno zadivljena stručnošću tih ljudi i načinom na koji su parirali Churchillu. No bez obzira što se nisu uvijek slagali s njegovim mišljenjem, bilo je savršeno jasno da ga cijene.

~169~


Svi do jednoga kazali su mu da se odlično drţi nakon svega što je prošao i da ga očito ništa ne moţe uništiti, no ja sam i predobro znala koliko ga košta napor da odrţi taj privid. Nakon njihova odlaska često je bio potpuno iscrpljen. Nerijetko se ţalio da mu je hladno, što je bilo posve razumljivo obzirom na duge sate provedene u kolicima. To bih brzo riješila termoforom i pokrivačem, a kada bi se poţalio na grčeve u nogama, masirala sam mu stopala i zdravu potkoljenicu. - Trebao bi si pronaći ţenu - rekla sam mu jednog jutra, kad sam u njegovu sobu ušla minutu ili dvije prije Gagea. - Imao sam ţenu - odvratio je. - Zapravo dvije, i obje su bile dobre. Pokušati pronaći i treću, bilo bi ravno izazivanju sudbine. Posve mi je dobro ovako. Imam dovoljno prijateljica. Morala sam priznati da je u pravu. Zašto bi se oţenio? Ţene su ga stalno zivkale i slale mu poruke. Jedna od njih bila je i Vivian, naočita udovica koja mu je s vremena na vrijeme dolazila u posjet koji bi se katkad produţio i do jutra. Bila sam prilično sigurna da unatoč njegovoj ozlijeđenoj nozi, noći ne provode u spavanju. Mora da je ţena bila nadasve vješta ljubavnica, jer Churchill bi nakon njezina odlaska uvijek bio prilično dobro raspoloţen. - Zašto si ti ne pronađeš muţa? - upitao je. - Budeš li previše odugovlačila, moţe se dogoditi da shvatiš da ti je posve dobro i samoj. - Zato jer dosad nisam naletjela na muškarca za kojeg bih se poţeljela udati. Glasno se nasmijao. - Uzmi si jednog iz mojeg legla - rekao je. - Sva trojica su mladi i zdravi muţjaci, odličnog pedigrea. Što ćeš bolje od toga? Zakolutala sam očima. - Ne bih uzela ni jednog od njih i da mi ga ponudiš na srebrnom pladnju. - Zašto ne? - Joe je premlad, Jack je ţenskar i još treba proteći puno vode prije nego što sazrije i uozbilji se, a Gage... hm, na stranu i naša uzajamna antipatija no njega zanimaju samo cure koje nemaju ni trunke sala. - Zapravo, nije baš tako. Hitro se okrenuvši, ugledala sam Gagea kako ulazi u sobu. Dovraga, pomislila sam, trebala sam drţati jezik za zubima. Cesto sam se pitala što je Gage vidio u nekome poput Dawnelle, koju nije zanimalo ništa osim šopingiranja i čitanja tračerskih magazina. Jack ju je najbolje opisao: ‘Seksi je ali toliko je glupa da nakon deset minuta u njezinom društvu moţeš osjetiti da ti se kvocijent inteligencije srozao.’

~170~


Jedino moguće objašnjenje njihove veze bilo je da je nju privuklo njegovo bogatstvo i ugled a njega mogućnost da se s njom naslikava u društvu. Teško da ih je moglo spajati išta više od seksa. O, Boţe, kako sam im zavidjela. Meni je seks kronično nedostajao, čak i osrednji, kao onaj s Tomom. Bilo mi je dvadeset četiri godine i u skladu s tim, imala sam posve normalne potrebe koje nisam imala s kime zadovoljiti. Zabava sa samom sobom se ne računa. Razlika između toga i seksanja s muškarcem ista je poput one kad razgovaraš sa sobom ili vodiš zanimljivi dijalog - uţitak je u razmjeni i međusobnom nadopunjavanju. Jedne noći, u pokušaju da zaspem, popila sam cijeli vrč čaja koji sam Churchillu često pripremala kako bi se lakše opustio i zaspao. Na mene nije djelovao nimalo opuštajuće. Prevrtala sam se u snu i napokon se probudila s nogama zapetljanim u pokrivače i glavom punom erotskih prizora koji, za promjenu, nisu imali nikakve veze s Hardyjem. Naglo sam se uspravila u krevetu pokušavajući se pribrati od sna u kojem me je Gage milovao između bedara i grickao mi bradavice, a ja sam ga preklinjala da nastavi. Bilo je to jednako glupo koliko i zbunjujuće. Na moju sramotu, poţeljela sam se vratiti u taj san i ponovno osjetiti njegovo snaţno tijelo na svojem. Nikad dotad nije me seksualno privukao muškarac koji mi je iz bilo kojeg razloga bio odbojan. Kako je to moguće? Osjećala sam se kao da sam izdala uspomenu na Hardya. No dogodilo se što se dogodilo. Uspalio me muškarac kojem sam predstavljala zadnju rupu na svirali. Ujutro, kad sam ušla u Churchillovu sobu i zatekla ga u razgovoru s Gageom, poţeljela sam propasti u zemlju od nelagode. Glupačo, istog trenutka sam se prekorila. - Ako te zanima moje mišljenje - rekao je Churchill u odgovor na nešto o čemu su razgovarali prije mog dolaska. -Iskreno sumnjam da ţena koja izgleda kao štapić za raţnjić moţe roditi zdravu i jaku djecu. Volio bih imati unuke, ali... - Na tvojem mjestu, ne bih se tako skoro nadao unucima - odvratio je Gage i prišao mu kako bi mu pomogao ustati iz kreveta. - Danas ćeš se morati brzo istuširati. U devet sati imam poslovni sastanak. - Izgledaš prilično iscrpljeno - rekao je Churchill. - Što ti je? Napokon sam skupila dovoljno hrabrosti da ga pogledam. Doista je loše izgledao. Usnice su mu bile suhe i raspucane a pod očima je imao tamne podočnjake. Za nekoga tko je uvijek izgledao kao da je prikačen na neiscrpan izvor energije, bilo je to doista neobično.

~171~


Gage je duboko uzdahnuo i zario prste u kosu. - Cijele noći mučila me jeziva glavobolja - rekao je i protrljao sljepoočnice. - Nisam ni oka sklopio. Osjećam se kao da me je pregazio teretnjak. - Jesi li popio tabletu? - upitala sam, zaključivši da je situacija dovoljno ozbiljna da prekinem naš prešutni sporazum o ignoriranju. - Jasno da jesam - odvratio je. - Ako ne djeluje, trebao bi... - Dobro mi je. Jasno da to nije bila istina. Teksašanin bi rekao da je dobro i kad bi leţao u lokvi krvi. - Moţda bi ti koristio ledeni oblog - oprezno sam predloţila. - I malo čaja od... - Rekao sam da mi je dobro - odbrusio je i svrnuo pogled na oca. - Hajde, ustani. Inače ću zakasniti. Nadrkani kreten, pomislila sam pa uzela posluţavnik s Churchillova noćnog ormarića i izašla iz sobe. Sljedeća dva dana, Gage se nije pojavio kod Churchilla. Zamijenio ga je Jack, no budući da je on patio od ‘poremećaja spavanja’, bila sam prilično zabrinuta za Churchillovu sigurnost tijekom tuširanja. Jer, iako je Jack hodao, govorio i naoko bio budan, zapravo nije bio pri sebi i bilo je uzaludno očekivati da će se pribrati prije no što otkuca podne. U biti, gledajući ga kako poluotvorenih očiju tetura, posrće i nerazumljivo mrmlja sebi u bradu, prije bih rekla da se radi o mamurluku nego o posljedicama loše prospavane noći. -Nikakve koristi od tebe - nestrpljivo mu je rekao Churchill i dodao da moţda ne bi patio od poremećaja spavanja kad bi noći provodio u spavanju umjesto u zabavljanju s ţenama po noćnim klubovima. Na Gageovu pomoć nije se moglo tako skoro računati jer ga je gripa prikovala uz krevet, a budući da se nitko nije mogao sjetiti kada se posljednji put dogodilo da zbog bolesti ostane kod kuće, mora da je bila jaka. Kako god bilo, te večeri, nakon što se puna dva dana nikome nije javio niti je odgovarao na telefonske pozive, Churchill se počeo brinuti. - Potrebno mu je malo mira - rekla sam. - Javit će se čim mu bude bolje. - Hm, hm - suzdrţano je promrmljao. - Dawnelle mu je zacijelo priskočila u pomoć. Pogledao me kao da se pita jesam li prolupala. Zamalo sam ga podsjetila da Gage ima braću i da bi bilo u redu kad bi svratili k njemu i provjerili kako je, no tada sam se sjetila da je Joe s curom na par dana otišao na St. Simon Island, a bilo bi suludo očekivati od Jacka

~172~


da se pobrine za još jednog bolesnog člana obitelji nakon što je dva dana za redom morao rano ustati kako bi ocu priskočio u pomoć. - Moţda bih mogla nakratko skoknuti do njega da provjerim kako je preko volje sam predloţila. Te večeri namjeravala sam poći u kino s curama iz salona. Dugo ih nisam vidjela i doista sam se veselila tom izlasku. - Ako pođem malo ranije... - Da, učini to. Istog trenutka poţalila sam što sam mu to predloţila. -Sumnjam da će mi otvoriti vrata. - Dat ću ti ključ - odvratio je. - Nije nalik njemu da se nikome ne javlja. Ţelim znati je li s njim sve u redu i to je sve. Na putu do dizala za stanare tornja, morala sam proći kroz predvorje popločano mramorom u kojem je bila brončana skulptura nalik zgrbljenoj kruški. Vratar u crnoj odori urešenoj zlaćanom uţadi, stajao je naslonjen na prijemni pult. Samouvjereno sam mu prišla kao da sam jedan od stanara i podigla ključ. - Idem kod gospodina Travisa - rekla sam. Kratko je kimnuo i rukom mi pokazao neka se obratim ţeni koja je sjedila iza pulta. - Idem kod gospodina Travisa - ponovila sam. - Imam ključ - dodala sam i zazveckala njime drţeći ga s dva prsta u zraku. - U redu - odvratila je. - Slobodno produţite, gospođice... - Jones - rekla sam. - Njegov otac me je poslao da provjerim kako mu je. Kimnula je pa uprla prst u automatska staklena klizna vrata. - Dizala su tamo. Nisam se ni pomakla. - Već dva dana boluje od gripe -nastavila sam, kao da je moram uvjeriti da sam došla ovamo s dobrim razlogom. Kratko se namrštila. - Ţao mi je. Nadam se da će se uskoro oporaviti. - Neću se dugo zadrţati. Samo ću provjeriti kako je. - Nema problema, gospođice Jones. Slobodno produţite. - Hvala - odvratila sam i ponovno zazveckala ključem, u slučaju da ga nije vidjela. Strpljivo se osmjehnula i rukom mi pokazala neka produţim do dizala. Staklena vrata bešumno su se otvorila propuštajući me u malo predvorje s dizalima. Suvišno za reći ali i dizalo je bilo nadasve otmjeno, s drvenom oplatom i zrcalom u brončanom okviru. I brzo, jer u tren oka našla sam se na osamnaestom katu.

~173~


Izašavši, našla sam se u kratkom poprečnom hodniku koji je s dva uzduţna činio slovo H. Posvuda je vladala neugodna tišina. Pod je bio prekriven debelom tepih stazom koja je prigušivala zvuk koraka. Ušavši u desni hodnik pronašla sam stan s brojem 18 A na vratima i odlučno pokucala. Bez rezultata. Ponovno sam pokucala, ovoga puta jače. Uzalud. Zabrinuto sam se namrštila. Što ako Gage leţi unutra bez svijesti? Moţda ima tropsku groznicu, kravlje ludilo ili ptičju gripu. Što ako se zarazim? Pomisao da bih mogla pobrati neku egzotičnu boleštinu nije mi se nimalo svidjela. Najradije ne bih ulazila. No obećala sam Churchillu da ću provjeriti kako mu je sin; ne mogu se vratiti neobavljena posla. Duboko sam uzdahnula i počela prekapati torbicu u potrazi za ključem. No tek što sam ga izvukla, Gage je otvorio vrata. Izgledao je kao podgrijani leš. Bio je bos, u sivoj majici kratkih rukava i pamučnim kariranim hlačicama. Kosa mu je bila zamršena, lice podbuhlo a oči mutne. Rukama je obujmio tijelo, kao da se smrzava. - Što radiš tu? - promuklim glasom je upitao. - Tvoj otac poslao me da... - započela sam pa naglo zašutjela vidjevši da dršće. Znala sam da bi bilo pametnije da se suzdrţim no ipak sam poloţila dlan na njegovo čelo. Kao što sam i očekivala, bilo je vrelo. Očito mu nije bilo dobro, jer da jest, zacijelo bi mi odgurnuo ruku. No umjesto toga duboko je uzdahnuo i sklopio oči. - Ruke su ti hladne - promrmljao je. - Krasnog li osjećaja. Iako mi nije bio drag i često sam maštala da ga vidim bespomoćnog, nisam mogla uţivati u njegovoj nevolji. - Zašto se ne javljaš na telefon? Zvuk mog glasa prizvao ga je k svijesti pa se odmaknuo. - Nisam čuo da zvoni - rekao je i kratko se namrštio. - Spavao sam. - Otac ti umire od brige - odvratila sam i počela kopati po torbici u potrazi za mobitelom. - Moram ga nazvati i reći mu da si još uvijek ţiv ako već ne i zdrav. - Uđi unutra, na hodniku nema signala. Pošla sam za njim prema dnevnom boravku. Bio je to uistinu predivan stan. Pokućstvo je bilo ultramoderno, načinjeno od kvalitetnog drveta, rasvjeta diskretna, a čak i ja, koja se nisam osobito razumjela u umjetnost, mogla sam shvatiti da su slike na zidovima basnoslovno vrijedne. Jedini zid na kojem ih nije bilo, bio je zid od stakla s kojeg se pruţao krasan pogled na

~174~


Houston. Ipak, ugođaj je bio previše hladan, gotovo isposnički. Nigdje nije bilo ni jednog prekrivača, jastučića, vaze s cvijećem ili bilo čega što bi u prostor unijelo malo lepršavosti i topline. Čak i miris je bio neutralan, poput onoga koji vlada u stanu u kojem nitko ne ţivi. Kuhinja je šankom bila odijeljena od ostatka prostrije. Gornji i donji elementi bili su crni i s ručkama od nehrđajućeg čelika, a u radnu ploču od sivog granita bio je ugrađen sudoper i staklokeramička ploča za kuhanje. Djelovala je sterilno, kao da na njoj nitko nikada nije skuhao ni jaje. Oslonila sam se na šank i nazvala Churchilla. Nisam trebala dugo čekati da se javi. - Kako mu je? - otresito je upitao. - Ne osobito dobro - odvratila sam, promatrajući ga kako baulja prema sofi. - Ima visoku temperaturu. Toliko je slab da ne moţe podići ni mačku. - Dovraga, koju mačku? Nemam je - mrzovoljno je promrmljao Gage i sručio se na sofu. Rekla bih mu da je ne bi mogao podići ni kad bi je imao, no nisam mogla istodobno slušati Churchilla i razgovarati s njegovim sinom. - Otac te pita jesi li uzeo nešto protiv gripe? Odmahnuo je glavom. - Doktor mi je rekao da antivirusni lijekovi djeluju samo ako se uzmu unutar prvih četrdeset osam sati. Churchilla je ta informacija prilično iţivcirala. - Ako je mogao biti toliki idiot da se na vrijeme na javi doktoru, pošalji ga u vraţju mater i ostavi ga neka se snalazi kao zna i umije - u dahu je izgovorio i prekinuo vezu. Vratila sam mobitel u torbicu. Nastupila je kratka napeta tišina. - Što je rekao? - ne osobito zainteresirano upitao je Gage. - Nada se da će ti uskoro biti bolje i poručuje ti da piješ puno tekućine. - Ne seri - odbrusio je i s mukom okrenuo glavu prema meni. - U redu. Učinila si što je traţio od tebe. Moţeš ići. Nisam imala ništa protiv. Ţudjela sam što prije maknuti se iz tog luksuznog ali jezivo sterilnog prostora i subotnju večer provesti u društvu prijateljica. No bilo je previše tiho. I prije nego što sam stigla do vrata, shvatila sam da će mi pomisao da sam ga ostavila samog i bolesnog, upropastiti cijelu večer. Okrenula sam se i vratila se u boravak. Gage je i dalje leţao na sofi, nasuprot ugašenog televizora. Nisam mogla ne primijetiti da mu majica tijesno prianja uz široka prsa i da su mu udovi dugi i vitki, a ipak mišićavi. Dakle, to se skrivalo pod Armanijevim odjelima, pomislila sam. Doista je bio dobro građen.

~175~


Naravno, mogla sam i misliti da će netko poput njega istesati tijelo do savršenstva. Nema milosti ni odustajanja dok se ne postigne zavidan rezultat. Takav je bio u svemu. Čak i ovako bolestan, bio je vraški zgodan. Crte lica bile su mu muţevne, bez ičeg dječačkog. Za ţene, Gage je bio poput Pradine torbe; nešto čega bi se svaka rado dočepala. Da je imao i čajnu ţličicu šarma, pomislila bih da je neodoljivo seksi. Polako je otvorio oči i zagledao se u mene. Nekoliko pramenova kose palo mu je na čelo. Poţeljela sam ih odmaknuti. Rado bih ga opet dotakla. - Što je? - tiho je upitao. - Jesi li uzeo štogod za sniţavanje temperature? - Tylenol. - Imaš li nekoga tko ti moţe nešto donijeti ako ti zatreba ili ti priskočiti u pomoć? - Ništa mi ne treba i nije mi potrebna ničija pomoć - rekao je i sklopio oči. - Ja sam usamljeni jahač. Sposoban sam s time sam izaći na kraj. - Sposoban si s time izaći na kraj - ponovila sam. - U redu, kauboju, reci mi kad si zadnji put nešto pojeo? Nije rekao ni riječ. Nije se čak ni pomakao. Nastavio je mirno leţati, zatvorenih očiju. Ako nije umro, mora da se nadao da ću jednostavno ishlapjeti poput ruţnog sna, bude li dovoljno dugo oči drţao zatvorenima. Pošla sam u kuhinju i počela redom otvarati ormariće u potrazi za hranom. U prvom sam našla skupa pića, u drugom četvrtaste plitke i duboke tanjure od crnog stakla a u trećem kutiju kukuruznih pahuljica, konzervu tunjevine u umaku i nekoliko bočica sa začinima. Sadrţaj hladnjaka bio je jednako oskudan. Boca soka od naranče, gotovo prazna. Kartonski omot u kojem su bila dva suha kolača. Jedan jogurt i jedno jaje. - Kao što sam i mislila, nemaš što za jesti - rekla sam. -Mislim da sam u blizini vidjela trgovinu. Skoknut ću i donijeti ti... Otvorio je oči. - Ne, ništa ne treba. Ionako ne mogu jesti i... Polako je odmahnuo glavom, očito pokušavajući magične riječi kojima bi me uvjerio da odem i ostavim ga na miru. -Hvala ti na ponudi, ali doista... duboko je uzdahnuo i ponovno zatvorio oči. - Oprosti, jako mi se spava... - U redu - rekla sam i ponovno uzela torbicu u namjeri da se udaljim. Doista bih rado s curama pogledala novi ljubavni film. No kako bih ga mogla ostaviti ovako bespomoćnog, skvrčenog na toj tvrdoj sofi, kose raskuštrane kao u malenog dječaka. Zaboga, kako je moguće da jedan bogataški sin koji je usto bio uspješan biznismen i nadasve poţeljan muškarac za brak, u ovakvom trenutku ostane posve sam u stanu od pet

~176~


milijuna dolara? Zacijelo je imao stotinu prijatelja. O prijateljicama da se i ne govori. - Gdje je Dawnelle? - upitala sam. - Snima reklamu za Cosmo - rekao je. - Ne ţeli pobrati gripu od mene. - Ne mogu joj zamjeriti. Ne izgleda kao nešto u čemu bi čovjek uţivao. Blijedo se osmjehnuo. - Vjeruj mi, nije nimalo ugodno. Taj maleni nazovi osmijeh bio je jezičac koji je pretegnuo u njegovu korist. Srce mi se u trn oka preplavilo njeţnošću i suosjećanjem. - Moraš nešto pojesti - odlučno sam izgovorila. - Makar samo komadić tosta uz šalicu toplog čaja. Napola si mrtav -dodala sam i uputila se prema vratima. - Začas ću se vratiti - preko ramena sam mu dobacila. - Neću te pustiti unutra - viknuo je. - Imam ključ. Ući ću sama. Ne moţeš me spriječiti - nehajno sam odvratila, znajući da ću mu time dići tlak pa otvorila vrata. - U međuvremenu... moţda ne bi bilo loše kad bi se istuširao - dodala sam i izašla.

~177~


OSAMNAESTO POGLAVLJE im sam sjela u auto, nazvala sam Angie i rekla joj neka me ne čekaju. Ţao mi je, ali ne mogu doći - s udahom sam izgovorila. - Doista sam ţeljela vidjeti tebe i cure, ali Churchillov sin se razbolio i osim mene, nema ga tko njegovati.

Č

- Koji sin? - Gage. Najstariji. Pravi je šupak ali gripa ga je doslovce oborila s nogu. Jezivo izgleda. A budući da je Churchill posebno vezan uz njega, jednostavno nemam izbora. Doista mi je ţao... - Samo naprijed, draga! Baci se u akciju. - Molim? - Napokon si počela razmišljati poput prave sponzoruše. - Kako to misliš? - Svaka prava sponzoruša ima plan B, u slučaju da plan A propadne i trenutačni sponzor je nogira. No, budi oprezna... pripazi da tatica ne posumnja da servisiraš i njegovog sina. - Ne servisiram ni njega ni njegovog sina - pobunila sam se. - Niti to namjeravam. Bolestan je i potrebna mu je pomoć. Ne mogu ostaviti čovjeka u nevolji. - Jasno da ne moţeš. Javi mi kako je bilo, draga. - Ništa se neće dogoditi - odvratila sam. - Nas dvoje ne moţemo se smisliti. - Sretnice. Seks s osobom koju ne podnosiš uvijek je vatren. - Neće biti seksa. Polumrtav je, Angie. - Javi mi kako je bilo - ponovila je i prekinula vezu. Četrdesetak minuta poslije, ušla sam u stan s dvije vrećice dupkom pune namirnica. Gage nije bio u boravku. Jedino što je ostavio iza sebe, bila je hrpa zguţvanih papirnatih maramica na podu kraj sofe. Začuvši zvuk tuša iz kupaonice, široko sam se osmjehnula. Ipak je poslušao moj savjet i pošao se istuširati. Pokupila sam maramice i bacila ih u koš za smeće koji je izgledao kao da nikada nije uporabljen. To će se uskoro promijeniti, pomislila sam pa izvadila namirnice iz vrećica. Nešto od toga ubacila sam u ormarić i hladnjak pa oprala kilu i po teško pile i prihvatila se sjeckanja povrća. Završivši, ubacila sam sastojke u lonac, natočila vodu i stavila ga na štednjak.

~178~


Vratila sam se u boravak, uključila televizor i pojačala ton da mogu čuti vijesti dok radim u kuhinji. Odlučila sam napraviti pileći ujušak s valjušcima, lijek za sve bolesti. Marlin je bio apsolutno nenadmašan no ni moj nije bio loš. Pomiješala sam maslac izrezan na listiće s brašnom, dodala jaje i počela mijesiti tijesto. Prošla je cijela vječnost otkad sam posljednji put nešto kuhala. Nisam ni znala koliko mi je to nedostajalo. Mnogi za miješanje tijesta koriste mikser, no Marla je smatrala da je to neusporedivo bolje raditi rukama. Toplina ruku tijestu daje bolji okus, govorila je, i zato sam uvijek slijedila njezin primjer. Jedini problem bio je što nisam mogla pronaći valjak za tijesto. Najzad sam se u tu svrhu odlučila posluţiti visokom uskom čašom. Uspjelo je i bolje nego što sam očekivala. Krajičkom oka vidjela sam da Gage izlazi iz kupaonice. Trenutak poslije ušao je boravak pa zbunjeno zastao i zagledao se u mene. Na sebi je imao čistu bijelu majicu i sive bokserice. Bos i raskuštrane vlaţne kose, nije bio nimalo nalik urednom, otmjeno odjevenom i do grla zakopčanom biznismenu kakvog sam poznavala. Vjerojatno sam djelovala jednako smeteno kao i on. U ovakvom izdanju, napokon je djelovao poput normalnog muškarca a ne nekakvog nadčovjeka. - Nisam očekivao da ćeš se vratiti - rekao je. - Pomisao da ćeš me morati slušati pričinja mi neopisivo zadovoljstvo. Ne bih ni za ţivu glavu propustila takvu priliku. Doteturao je do sofe, oprezno sjeo na rub i mutnim pogledom zagledao se u mene. Bilo je očito da mu nije dobro. Donijela sam mu čašu vode i dva ibuprofena. - Popij to. - Već sam uzeo Tylenol. - Ako uz to uzmeš ibuprofen svaka četiri sata, brţe ćeš se riješiti vrućice. Bez riječi popio je tablete. - Otkud ti to? - Kad imaš malu sestru, svašta saznaš od doktora - odvratila sam. Opazivši kako je ponovno zadrhtao, poţurila sam uključiti električni kamin. Svjetlosni efekt plamena je u tren oka cijeloj prostoriji podario topao ugođaj. - Začas će ti biti toplo - suosjećajno sam rekla. - Gdje su ti pokrivači? - U spavaćoj sobi. Ali zbilja mi ne treba... Prije nego što je dovršio poţurila sam prema spavaćoj sobi. Bila je to velika prostorija uređena u istom minimalističkom stilu kao i ostatak stana. Krevet je bio širok i nizak, prekriven posteljinom boje ~179~


slonovače s mornarsko plavim uzorkom, a na zidu je visjela samo jedna slika, ulje na platnu s morskim motivom. Tanki vuneni pokrivač bio je bačen na pod. Podigla sam ga pa uzela jedan od jastuka i vratila se u dnevni boravak. - Eto - rekla sam i hitro ga pokrila. - Podigni se - dodala sam i gurnula mu jastuk pod glavu. Oštro je udahnuo kad sam se nagnula nad njim. Nosnice mi je ispunio miris njegove koţe. Bio je to diskretan i ugodan, smolast, neopisivo muţevan miris koji sam jednom već osjetila u njegovoj blizini. Opijena njime, oklijevala sam se povući, iako sam znala da bih morala. Njegova blizina na mene je čudno djelovala, pobuđujući u meni osjećaje na koje nisam bila spremna. Bio je to opasan, sklizak teren, jedan od onih koje se nisam usuđivala istraţivati. Odjednom, okrenuo je glavu tako da mu je pramen moje kose pao na lice. Istog trenutka sam se povukla. - Oprosti - rekla sam iako nije bilo nikakvog razloga za ispričavanje. Polako je odmahnuo glavom i zagledao se u mene. Dugi trenutak kao hipnotizirana zurila sam u njegove poput ugljena tamne zjenice pa podigla ruku i opipala mu čelo. Još uvijek je bilo vruće. Povukla sam ruku i osvrnula po prostoriji. - Odlično mjesto za gađanje jastucima. Činiš li to ikada? - upitala sam. - Ne. To bi stvorilo previše buke i nereda. - Vjeruj mi, tu bi zbilja dobro došlo malo buke i nereda. Nikad u ţivotu nisam bila u tišem i urednijem prostoru. Svrnuo je pogled prema kuhinji. - Što kuhaš? - Pileći ujušak s valjušcima. - Dosad nitko osim mene nije tu kuhao. - Doista? - upitala sam pa iz torbice izvadila kopču za kosu. - Nikada ne bih pomislila da znaš kuhati - dodala sam pa skupila kosu i pričvrstila je kopčom. Slegnuo je ramenima. - I nisam znao, ali naučio sam. Prije dvije godine išao sam na tečaj kuhanja s curom s kojom sam tada bio u vezi. Bio je to dio terapije za parove. - Bili ste zaručeni? - Ne, samo smo hodali. Kad sam počeo razmišljati o prekidu, predloţila je da pokušamo spasiti vezu i potraţimo pomoć stručne osobe. - I što vam je ta stručna osoba rekla? - upitala sam, trudeći se ostati ozbiljnom.

~180~


- Savjetovala nam je da se okušamo u nečem novom, što bismo mogli zajedno raditi, poput plesa ili kuhanja. I tako smo upisali tečaj na kojem se uči kako fuzionirati hranu. - Zvuči poput atomske fizike. Što bi to točno trebalo značiti? - Mješavina kuharskih stilova - rekao je, slegnuvši ramenima. Primjerice, meksička i francuska kuhinja ili japanska i talijanska. Tako moţeš dobiti vrlo zanimljiva jela. - I, je li se pokazalo korisnim? - upitala sam. - Mislim, u spašavanju veze? Odmahnuo je glavom. - Prekinuli smo na pola tečaja. Ispostavilo se da mrzi kuhanje i da se ja, po njezinim riječima, ionako neću nikada riješiti fobije od vezivanja. - Imaš fobiju od vezivanja? - Nisam siguran - odvratio je i široko mi se osmjehnuo. - No jedno pouzdano znam... nitko ne moţe bolje od mene napraviti gratinirane Jakobove kapice. Bio je to prvi put da mi se osmjehnuo. Srce mi je počelo luđački lupati. Nastavio si pohađati tečaj iako je ona odustala? - Dovraga, jasno da jesam. Platio sam ga. Nasmijala sam se. - I moj bivši dečko je zaključio da imam fobiju od vezivanja. - Je li bio u pravu? - Moţda. Ipak, mislim da se u svemu tome manje radi o strahu od zbliţavanja a više o tome da ta osoba jednostavnije nije za tebe. Ţelim reći... uz pravu osobu ne bi se trebao toliko truditi... sve bi se dogodilo prirodno. Usto, ne moţeš svakome otvoriti srce. To je kao da... - Kao da si mu dao oruţje u ruke. - Da - sloţila sam se pa uzela daljinski i pruţila mu ga. -Potraţi neku utakmicu - predloţila sam mu i pošla u kuhinju. - Nisam raspoloţen za gledanje utakmice - odvratio je pa stišao ton. Previše uzbuđenja bi me ubilo. Oprala sam ruke, izrezala tijesto na trake i počela raditi valjuške. Pileći ujušak lagano se krčkao u loncu, ispunivši zrak mirisom toplog i ugodnog doma. Gage se okrenuo na bok, rukom podbočio glavu i zagledao se u mene. - Pij vodu - rekla sam, smetena njegovim upornim pogledom. Dehidrirao si.

~181~


Uzeo je čašu i popio nekoliko gutljaja. - Ne bi trebala biti ovdje. Što ako i ti dobiješ gripu? - Ne sjećam se kad sam zadnji put bolovala od gripe. Ne lijepi se na mene. Usto, kako bih te mogla ostaviti u nevolji? - U tom slučaju, predstavljaš časnu iznimku. Svi ostali se razbjeţe. Ne krivim ih, ni moj otac ni ja nismo osobito ugodni kad smo bolesni. - Niste osobito ugodni ni kad ste zdravi. 'Kratko se nasmijao i ispraznio čašu. - Mogla bi otvoriti bocu vina predloţio je. - Ne smiješ piti vino. - Ali ti smiješ - rekao je i odloţio čašu na stakleni stolić. - Kad malo bolje razmislim, u pravu si - odvratila sam. -Nakon svega što činim za tebe, zasluţujem čašu vina. Što bi išlo uz pileći ujušak? - Bijelo vino. Pinot ili chardonnay. Prekopaj malo po hladnjaku za vino, sigurno ćeš nešto pronaći. Budući da nisam imala pojma o vinima, izvukla sam prvu bocu bijelog, na kojoj je pisalo nešto na francuskom. Otvorila sam je, natočila vino u čašu i odloţila je na šank, jer došlo je vrijeme da stavim valjuške u ujušak. Malo zatim Gage je ponovno prekinuo tišinu. - Jeste li dugo bili u vezi? upitao je. - Ti i tvoj posljednji dečko? - Jedva nekoliko mjeseci - odvratila sam pa promiješala ujušak, uzela čašu i uputila se u boravak. - Nikada ni s kim nisam dugo hodala. Sve moje veze bile su kratke i slatke. Hm... u svakom slučaju kratke. - I moje. Sjela sam u koţni naslonjač do sofe. Kao što sam i pretpostavljala, nešto toliko kockasto i s toliko kromiranih dijelova, nije moglo biti udobno. Ispada da nisi dovoljno ustrajan ako brzo prekineš s nekim, zar ne? Odmahnuo je glavom. - Ne treba ti dugo da vidiš je li netko za tebe ili ne. Morao bi biti glup ili slijep da to ne vidiš. - Ili poput pasanca. - Poput pasanca? - zbunjeno je ponovio. - Da. Pasanci su plašljivi i dobro oklopljeni. Nije ih lako uloviti. - Zašto bi ih netko lovio? Ruţni su. - Nisu ruţni - pobunila sam se. Slegnuo je ramenima. - U svakom slučaju su neprobojni.

~182~


- Baš poput tebe. U mnogočemu si nalik pasancu. - Nisam plašljiv. - No dobro si oklopljen. Na trenutak se zamislio pa kratko kimnuo. - Moţe biti. Ako je tako, onda si i ti pasanac. - Na temelju čega si to zaključio? - Jer nisi imala ni jednu dugu vezu, kao ni ja. Ne moţeš meni suditi po jednim, a sebi po drugim mjerilima. - O, Boţe - uzdahnula sam i popila gutljaj vina. - Ako tako površno gledaš na stvari, ne čudim se što nisi imao ni jednu dugu vezu. Sporo se osmjehnuo. - U redu. Reci mi, zašto je tvoja zadnja veza tako kratko trajala Moj oklop nije bio ni pribliţno tako neprobojan kako je Gage mislio. Sjetivši se zašto sam prekinula s Tomom, naglo sam porumenjela. Naravno da mu nisam mogla reći da je bio šezdeset osmica. Pokušavajući smisliti prikladan odgovor, još više sam porumenjela. Prokletstvo. Činilo se da mi je pročitao misli jer široko se osmjehnuo. Zanimljivo - rekao je. Ošinula sam ga pogledom pa ustala, uzela njegovu praznu čašu i pošla je napuniti vodom. Vrativši se, odlučno sam mu je gurnula pod nos. - Popij to. - Da, šefice. Kratko sam kimnula i vratila se u kuhinju. Zaboga, kad bi barem prestao zuriti u mene. Zašto ne gleda sport? Uzela sam sredstvo za čišćenje i počela čistiti radnu plohu. - Uzgred, u međuvremenu sam shvatio da ne spavaš s mojim starim nehajno je izjavio. - Drago mi je što to čujem - odvratila sam. - Po čemu si to zaključio? - Po tome što je objeručke prihvatio moju ponudu da mu svako jutro dođem pomoći da se istušira i obuče. Kad bi bio s tobom u vezi, ti bi mu pomogla, kao i u svemu ostalome. Ujušak je bio gotov. Budući da nisam mogla pronaći grabilicu, posluţila sam se šalicom da ga uspem u četvrtaste zdjelice. Jelo poput tog nije osobito atraktivno izgledalo u ultramodernom posuđu, no barem je odlično mirisalo. Uspjelo je i bolje nego što sam očekivala. Zaključivši da je Gage previše iscrpljen da bi jeo za velikim stolom, odnijela sam zdjelice na mali.

~183~


- Pretpostavljam da ti nije lako svako jutro dolaziti k njemu - rekla sam. - Ipak, nikada se nisi poţalio. - U svakom slučaju, lakše mi je nego njemu - odvratio je. - Usto, gledam na to kao na povrat duga. Nisam bio klinac s kojim je bilo lako izići na kraj. - Mogla bih se kladiti da nisi - rekla sam pa ugurala rub kuhinjske krpe pod ovratnik njegove majice, kao osmogodišnjem djetetu. Od dodira mojih prstiju s njegovom koţom, naglo me je oblila vrućina. Hitro sam se okrenula i dodala mu zdjelicu i ţlicu. - Pazi da ne opečeš jezik. Zagrabio je ţlicu ujuška pa nekoliko puta puhnuo u nju i posrkao sadrţaj. - Ni ti se nikada ne ţališ - rekao je. - Siguran sam da ti nije lako odgajati sestru. Pretpostavljam da je ona glavni razlog za većinu tvojih propalih veza. - Jest - rekla sam pa sjela i uzela svoju zdjelicu. - No, drago mi je što je tako. Barem ne gubim vrijeme s bezveznjacima. Ne treba mi netko tko strahuje od odgovornosti. - Zar se nikada nisi pitala što si sve propustila zbog nje? - Ne smatram da sam išta propustila? - Doista? - Da. Ona je najbolje što mi se dogodilo u ţivotu - rekla sam. Nastavila bih mu pričati o njoj, no vidjevši kako je progutao ţlicu ujuška, pa duboko uzdahnuo i u nevjerici odmahnuo glavom, predomislila sam se. - Što je? Je li toliko loše? Ponovno je duboko uzdahnuo. - Ah, ne... fantastično je -rekao je pa na brzinu ispraznio zdjelicu i široko mi se osmjehnuo. - Osjećam se kao da sam se nanovo rodio. - Polako - rekla sam. - Legni i pokrij se, još uvijek nisi zdrav - dodala sam pa odnijela zdjelice u sudoper i ostatak ujuška pretočila u plastičnu posudu. - Ne zaboravi to poslije spremiti u hladnjak. Bilo bi šteta da se pokvari - upozorila sam ga. - Ne brini, neću zaboraviti - odvratio je. - Rado bih imao nekoliko litara toga u hladnjaku. Zamalo sam mu rekla da ću mu u zamjenu za još koju čašu tog finog bijelog vina rado skuhati ujušak kad god poţeli, no pregrizla sam jezik. To bi zvučalo poput ponude za nastavak prijateljstva, a nije mi bilo ni na kraj pameti nuditi mu takvo što. Bila sam prilično sigurna da će se s oporavkom vratiti i njegova stara iritantna osobnost. Jedna ugodna večer u njegovom društvu nipošto se nije mogla smatrati jamstvom da bi primirje između nas moglo potrajati.

~184~


- Kasno je - nehajno sam rekla. - Vrijeme je da pođem. Naglo se namrštio. - Prošla je ponoć. Houston nije mjesto u kojem bi se ţene noću mogle osjećati sigurne. Pogotovo ne u krntiji poput tvoje. Što ako se pokvari na pola puta? - Neće se pokvariti. - Nema potrebe da ideš. U stanu je još jedna spavaća soba. Glasno sam se nasmijala. - Zezaš se, zar ne? Duboko je uzdahnuo. - Ne, ne zezam se. - Hvala, ali puno sam se noću sama vraćala kući. Usto, imam mobitel. Ako bi auto i stao na pola puta, lako bih nekog pozvala u pomoć - rekla sam i prišla mu kako bih mu opipala čelo. Bilo je hladno i pomalo vlaţno. Vrućica je prošla. Ipak, uzmi još jedan Tylenol. Za svaki slučaj - dodala sam i vidjevši da pokušava ustati, odlučno odmahnula glavom. -Lezi i miruj, ne moraš me ispratiti. Ustao je i krenuo za mnom prema vratima, a kad sam stavila ruku na kvaku, pritisnuo ju je dlanom i spriječio me da ih otvorima. Na trenutak sam se zagledala u njegovu snaţnu, dlačicama prekrivenu podlakticu. Bila je to agresivna gesta, no kad sam se okrenula i upitno ga pogledala, u njegovim očima vidjela sam samo nijemu molbu. - Preslab si za takve igre, kauboju - rekla sam. - Urazumi se, u protivnom ću te za manje od pet sekundi oboriti na pod. Nije se ni pomakao. - Iskušaj me - tiho je rekao. Nervozno sam se nasmijala. - Ne ţelim te ozlijediti. Pusti me, Gage. Nastupila je napeta, mrtva tišina. Toplina je isijavala iz njegovog snaţnog tijela a na licu sam mogla osjetiti njegov vreli dah. Odjednom, shvatila sam kako bi bilo kad bih s njim završila u krevetu... o, da, čvrsto bih se privila uz njega i visoko podigla kukove iščekujući da me uzme. Osjetivši kako sam se ovlaţila, lice mi je preplavilo duboko izdajničko rumenilo. - Ne moţeš mi ništa - rekao je. - Molim te - prošaputala sam. Na moje olakšanje, spustio je ruku i odmaknuo se u stranu da me propusti. Poţurila sam hodnikom, a prije nego što sam skrenula prema dizalu, kratko sam se osvrnula. Stajao je u dovratku, bos i raščupan, i gledao za mnom. Moţda sam to umislila, no izgledao je kao da su mu sve lađe potonule.

~185~


Svima, a osobito Jacku, laknulo je kad se Gage nastavio skrbiti o Churchillu. Pojavio se kod njega u ponedjeljak ujutro, a izgledao je toliko dobro da ga je otac optuţio da je odglumio bolest. Nisam rekla Churchillu da sam cijelu subotnju večer provela s Gageom. Zaključila sam da će biti bolje budu li svi mislili da sam se našla s prijateljicama, kako sam i planirala. Ubrzo, shvatila sam da mu je i Gage to prešutio - u protivnom, Churchill bi me nešto priupitao o tome. Osjećala sam se pomalo nelagodno što smo to zatajili, iako se ništa nije dogodilo. Ipak, nešto se promijenilo. Gage se više nije ponašao kao da me nema. Umjesto toga, kad mu se za to ukazala prilika, trudio se priskočiti mi u pomoć. Sredio mi je laptop kad se smrzao, odnio posluţavnik s ostacima Churchillova doručka u kuhinju, prije nego što sam ja to stigla učiniti. I počeo je češće dolaziti, katkad i usred dana, uvijek pod izgovorom da je svratio vidjeti oca i provjeriti je li s njim sve u redu. Prihvatila sam to tako kako jest, no morala sam priznati da mi vrijeme u njegovoj blizini prolazi znatno brţe i zanimljivije. Nije bio muškarac kojeg bi se moglo smjestiti u određeni pretinac, iako su se braća često šalila na njegov račun, prozivajući ga ‘čovjekom visoka čela’ ili ‘suhoparnim intelektualcem’. Zapravo, Gage se više uvrgnuo na majčinu obitelj. Nakon što je Gretchen provela opseţno istraţivanje obiteljskog stabla, s odgovornošću je tvrdila da je naslijedio gene ratobornih Škota koji su davnih dana doselili na teksašku granicu iz jednostavnog razloga što su navikli na teške ţivotne uvjete i opasnost. U nekom pitomom okruţenju ne bi mogli ţivjeti u skladu sa svojom borbenom naravi. S vremena na vrijeme u Gageovom ponašanju moglo se prepoznati nasljeđe njegovih predaka; bio je jednako neustrašiv i discipliniran. Jack i Joe bili su neusporedivo opušteniji i šarmantniji, poput velikih neozbiljnih dječaka. Gage, za razliku od njih, u sebi nije imao ništa dječačkog. Haven, jedinu kćer, upoznala sam kad je došla kući za Dan zahvalnosti. Bila je vitka crnokosa djevojka, očiju tamnih poput Churchillovih, vrlo vatrena i oštroumna, sklona nadmudrivanju. Ocu i svakome tko joj se našao u blizini, jasno i glasno je stavila do znanja da se namjerava aktivno uključiti u borbu za prava ţena i da više neće trpjeti bilo kakav oblik represije od patrijarhalno odgojenih muškaraca. Govorila je brzo i strastveno, nije ju bilo lako slijediti. Jednom prilikom rekla mi je da iskreno suosjeća s mojim narodom i da je doista grozno što su Meksikanci lišeni mnogih prava, te naglasila da se to mora promijeniti, no prije nego što sam joj stigla odgovoriti, okrenula se prema Churchillu jer se dosjetila da mu je zaboravila još nešto reći u vezi nečega o čemu su prije raspravljali. - Tipično za nju. Bori se za pravo glasa ali nikad ne sasluša sugovornika - rekao je Gage i utješno mi se osmjehnuo, kao da se pokušava ispričati za

~186~


njezino ponašanje. - Doduše, doista mi nije jasno po čemu se ona smatra ugroţenom od strane muškaraca? Za razliku od svoje sestre, Gage je manje pričao a više radio. Uvijek je bio jasno usmjeren na određeni cilj i nije svaštario nego rješavao jedno po jedno. Kako god bilo, naš odnos uvelike se promijenio, a počeo se i puno ljepše odnositi prema mojoj sestri. Popravio je lanac njezina ruţičasta bicikla i jednog jutra kad sam se prekasno probudila, odvezao ju u školu. Prijelomni trenutak dogodio se kada joj je pomagao napraviti krijesnicu. Naime, u vrijeme kada su učili o kukcima, svaki učenik iz njezina razreda dobio je zadatak od mase za modeliranje napraviti kukca po izboru. Carrington je odabrala krijesnicu. Odvela sam je u trgovinu sa slikarskim i hobby priborom i potrošila četrdeset dolara na glinamol, boje, kistove i različite alatke. Ipak, nije mi palo na pamet zgraţavati se nad cijenom materijala - moja natjecateljski raspoloţena sestra odlučila je da će njezin kukac biti bolji i ljepši od svih, i jedino što mi je preostalo bilo je pomoći joj da to i postigne. Završivši s izradom krijesnice, pričekale smo da se masa za modeliranje posuši i obojile joj tijelo crnom, glavu crvenom a zadak ţutom bojom. Pritom smo napravile takav nered da je kuhinja izgledala kao da je kroz nju prošao uragan. Po mojem mišljenju, krijesnica je sasvim zgodno ispala, no Carrington je bila razočarana. Rekla je da su crna i ţuta boja previše mat i da krijesnica uopće ne izgleda kao da svijetli. Htjela - ne htjela, morala sam joj obećati da ćemo kupiti lak i ispraviti taj propust. Kad sam ušla u kuhinju nakon popodneva provedenog u prepisivanju Churchillova rukopisa, prilično sam se iznenadila kad sam tamo zatekla Gagea i moju sestru kako sjede za stolom prekrivenim ţicama i različitim alatom. Bila je tu i jedna četvrtasta baterija, komad pleksiglasa, lijepilo i ravnalo, a Gage je upravo skalpelom rezao krijesničin trbuh. - Što radiš? - začuđeno sam ga upitala. - Malu operaciju na kukcu - odvratio je i iz trbuha krijesnice izvadio pravokutni komad glinamola. - Radimo strujni krug, Liberty - uzbuđeno je rekla Carrington. - U trbuh ćemo joj staviti bateriju i ţicama je spojiti sa svjetlećom diodom koju ćemo staviti u zadak i koja će se paliti prekidačem, tako da će krijesnica zbilja moći svijetliti. - Ah, lijepo - zbunjeno sam rekla i sjela. Neočekivana pomoć uvijek je dobrodošla ali nikada ne bih pomislila da će Gage biti taj koji će nam pomoći. Nisam se mogla ne upitati je li ga Carrington to zamolila ili je sam odlučio uključiti se u projekt, no gledajući ih kako sloţno rade, preplavila me izvjesna nelagoda.

~187~


S puno strpljenja Gage ju je vodio kroz cijeli postupak, pokazujući joj što se s čime spaja i kako. Kad god bi nešto učinila kako treba, pohvalio bi ju, a ona bi mu se zauzvrat široko osmjehnula. Ipak, kad je sve bilo ugrađeno u krijesnicu, noţice su joj popustile pod teretom i sručila se na stol. Vidjevši kako su se Gage i Carrington zaprepašteno zagledali u nju, morala sam se svojski potruditi ostati ozbiljna. Carrington je bila prva koja se nasmijala. - Moţda i ona pati od poremećaja spavanja kao i Jack - rekla je, na što samo Gage i ja također prasnuli u smijeh. Narednih pola sata Gage je radio na učvršćivanju nogu krijesnice ţicom vješalice. Završivši, široko se osmjehnuo Carrington. - Vrijeme je da provjerimo jesmo li uspjeli -rekao je pa ustao i ugasio svjetlo. - Hajde, stisni prekidač. Istog trenutka, krijesničin zadak počeo je treptati ţutim isprekidanim svjetlom. - Vidi, Liberty, radi - veselo je uskliknula Carrington i oduševljeno zapljeskala. - Uspjeli smo! Super, zar ne? - Jest - sloţila sam se i široko joj se osmjehnula. - Daj pet - rekao je Gage i podigao ruku. Ali na njegovo, a više od svega na moje golemo iznenađenje, Carrington je umjesto toga potrčala prema njemu i čvrsto ga zagrlila oko struka. Hvala ti. Nikada to ne bih uspjela sama napraviti - rekla je. Dugi trenutak smeteno ju je promatrao a zatim se osmjehnuo i zagrlio je. - Sama si učinila većinu posla - rekao je i promrsio joj kosu. - Ja sam ti samo malo pomogao. Bilo je uistinu čudno kako se tako brzo zbliţila s njim. Uvijek je lako i brzo uspostavljala kontakt s muškarcima koji su joj bili poput djeda, primjerice, s Churchillom ili gospodinom Fergusonom, ali ne i s mlađima. Prema njima se u pravilu drţala na odstojanju. Doista nisam mogla shvatiti što je vidjela u Gageu. Ne bi se smjela emotivno vezati uz njega. On ne moţe trajno ostati uz nju, a kada ode, srce će joj biti slomljeno. Nisam mogla dopustiti da se to dogodi. Upalila sam svjetlo, a kad mi se Gage osmjehnuo, ni uz najbolju volju nisam mu mogla uzvratiti osmijeh. Produţila sam do stola i bez riječi počela raščišćavati nered.

~188~


DEVETNAESTO POGLAVLJE

P

išući poglavlje o prednostima kriznih situacija, Churchill mi je objasnio kako postoje točke prekretnice koje mogu pomaknuti stvari u pravom smjeru. Katkad se nešto staro mora raspasti da bi oslobodilo prostor za nešto novo. Primjerice, poput raspada Bellovog sustava 1984. ili kada je Apple razvio iPod. No bilo da je riječ o propasti starih tehnologija ili razvoju novih, igra se nakon toga nastavlja po potpuno novim pravilima. Točka prekretnica u mojem odnosu s Gageom dogodila se preko vikenda, dva dana nakon što je mojoj sestri pomogao izraditi krijesnicu. Tog kasnog nedjeljnog prijepodneva, nakon što je Carrington izašla u vrt, odlučila sam se opustiti jednim dugim izleţavanjem u toploj kupki. Dan je bio hladan, maglovit i vjetrovit - u pustoši oko Houstona, u kojoj nema nijednog stabla pod golemim nebom, vjetar se uistinu moţe lijepo razmahati. Odjenula sam majicu dugih rukava, traperice i vunenu jaknu s kapuljačom. Tog dana nisam imala namjeru zamarati se ravnanjem kose pa mi je u gustim uvojcima padala niz ramena. Sišavši u prizemlje prošla sam kraj salona kojeg su dekorateri pod budnim Gretcheninim okom upravo ukrašavali vijencima i girlandama s anđelima u zlatnim haljama. Te godine Gretchen je za boţićnu dekoraciju odabrala anđeosku vojsku. Iz pozadine, dopirali su veseli tonovi Dean Martinove pjesme ‘Baby, It’s Cold Outside’. Skakućući u ritmu glazbe, uputila sam se prema straţnjim vratima. Izašavši u dvorište, do mojeg uha dopro je Churchillov i Carringtonin smijeh. Povukla sam kapuljaču na glavu i pošla ih potraţiti. Churchill je u kolicima sjedio u podnoţju padine na sjevernoj strani vrta. Prišavši mu, stala sam kao ukopana. Jer, moja sestra upravo se namjeravala spustiti niz instalaciju od čelične sajle i kolotura, postavljenu od vrha do dna padine. Trenutak potom, pogled mi je pao na Gagea. U trapericama i izlizanoj tamnoplavoj jakni s kapuljačom, upravo je provjeravao je li sajla u podnoţju padine dovoljno čvrsto spojena na visoki čelični stup. Moja sestra viknula mu je neka poţuri. - Strpi se - odvratio je i široko joj se osmjehnuo. - Moram provjeriti hoće li sajla izdrţati tvoju teţinu. - Idem - odlučno je viknula i uhvatila se za uţe kojim je kolotur bio spojen s pojasom oko njezinih kukova.

~189~


- Čekaj - odvratio je. - Ne mogu. Glasno se nasmijao. - U redu. Ako padneš, sama ćeš biti kriva. Sajla je bila previsoko postavljena. A ako nije dobro pričvršćena, Carrington bi mogla slomiti vrat. - Ne - vrisnula sam, preplavljena panikom. - Čekaj! Veselo mi je mahnula i glasno se nasmijala. - Liberty, gledaj me! - Ne! Umjesto da me posluša, ta mala tvrdoglava glupača se zaletjela i vrišteći od uţitka poletjela niz sajlu, prebrzo i previsoko nad zemljom. Nakratko, zamračilo mi se pred očima. Trenutak potom, obuzeta panikom, potrčala sam prema Gageu. Stigla sam do njega gotovo istodobno kad i Carrington. Uhvatio ju je, otkopčao karabiner na njezinu pojasu i spustio ju na zemlju. Razdragano se smijala, kao i on. Činilo se da me uopće ne primjećuju. Iza leđa, začula sam kako me Churchill zove, no nisam se obazirala na njega. - Rekla sam ti da čekaš - ljutito sam povikala i hitro prišla sestri. Istina, sve je dobro završilo no srce mi je još uvijek luđački lupalo od pretrpljena straha. Naglo se prestala smijati i zagledala se u mene velikim plavim očima. Nisam te čula - odvratila je. Bila je to bezočna laţ i obje smo to znale. Gore od svega, stisnula se uz Gagea, kao da traţi njegovu zaštitu. Od mene. - Jesi, Carrington - srdito sam promrsila kroz čvrsto stisnute zube. Čula si me. I nemoj misliti da ćeš se ovaj put lako izvući. Kad završim s tobom, upamtiti ćeš to za cijeli ţivot - u dahu sam izgovorila i svrnula pogled na Gagea. - A ti... kako si mogao tu... tu glupu skalameriju postaviti tako visoko? I odakle ti pravo da moju sestru izloţiš takvoj opasnosti? Trebao si me prvo pitati. - Nisam je izloţio nikakvoj opasnosti - mirno je odvratio, gledajući me ravno u oči. - Kao djeca, često smo se spuštali niz zipline. - Mogla bih se kladiti i da ste padali s toga - ljutito sam odbrusila. - Jasno da jesmo. No kao što znaš, svi smo ţivi i zdravi. Još više sam se razljutila. - Umišljeni glupane! Njoj je samo osam godina. Da je pala, mogla je slomiti vrat. Sitna je i krhka... - Nisam sitna i krhka - pobunila se Carrington i još više stisnula se uz Gagea. Zaštitnički joj je prebacio ruku preko ramena. Prostrijelila sam ju pogledom. - Nije li ti palo na pamet da bi glavu trebala zaštititi kacigom? Trebala si to učiniti. ~190~


- U redu - mirno je nastavio Gage. - Ako ţeliš, rastavit ću cijelu tu stvar i... - Ne! - uzviknula je Carrington i očiju punih suza zagledala se u mene. Nikada mi ništa ne dopuštaš. Ne moţeš mi zabraniti da se spuštam niz zipline. Nisi mi mama! - Hej, hej... lakše malo - upozorio ju je Gage. - Ne smiješ tako razgovarati s Liberty. - Krasno - u nevjerici sam uzviknula. - Dakle, ja sam glavni krivac za sve? - upitala sam pa svrnula pogled na Gagea. - Vidiš li što si učinio? Pravi si idiot. I posljednja osoba koja bi me trebala braniti pred mojom sestrom izgovorila sam, nemoćno podigavši ruke. Oči su mi se naglo ispunile suzama, no snaţan nalet vjetra posušio ih je prije nego što su mi stigle kliznuti niz obraze. Iza leđa, ponovno sam začula kako me Churchill doziva. Njih troje protiv mene. Bilo je to doista nepošteno. Naglo sam se okrenula i dugim koracima uputila se natrag. - Ni ti se nećeš lako izvući iz ovoga - promrsila sam, prošavši pokraj Churchilla. Do trenutka kada sam ušla u kuću, bila sam promrzla do kostiju. Produţila sam ravno do kuhinje i povukla se u najskriveniji i najmračniji dio, usku dugačku ostavu s ormarima za različit kuhinjski pribor. Drhteći, naslonila sam se na komodu i rukama obgrlila tijelo. Iskreno sam se nadala da me tu nitko neće pronaći. Cijelim svojim bićem bunila sam se protiv pomisli da se netko usudio umiješati između mene i Carrington. Bila je moja i odakle ikome pravo da preispituje moje odluke? A tek Carrington! Sve u ţivotu podredila sam njoj i ţrtvovala se za nju, a zašto? Da bi mi rekla da nisam njezina mama? Nezahvalno derište! Izdajica! Poţeljela sam izaći i sasuti joj u lice da bi mi ţivot bio neusporedivo lakši da sam dopustila da je nakon majčine smrti smjeste u dom. Prisjetivši se majke, srce mi je preplavila neopisiva tuga. O, kako bih rado povukla sve grube riječi koje sam joj ikada izgovorila. Sada sam i predobro shvaćala kako je roditeljstvo teţak i nezahvalan posao. Neprestano strepiš na djetetom i trudiš se učiniti što je najbolje za njega, a umjesto zahvalnosti, dobiješ uvrede i pobunu. Začuvši otvaranje kuhinjskih vrata naglo sam se ukočila i prestala disati. Posljednje što bih poţeljela bilo je tog trenutka razgovarati s nekim. No tamna sjena koja se kretala prema meni, mogla je pripadati samo Gageu, a on nije bio od onih koji lako odustaju. - Liberty, što radiš tu? - upitao je i zastao na pragu ostave. Htjela to ili ne, morala sam odgovoriti. - Molim te, otiđi. Nisam raspoloţena za razgovor - suho sam odvratila.

~191~


Nije se ni pomakao. U polumraku, nisam mogla jasno razaznati crte njegova lica. Nekoliko trenutaka prošlo je u potpunoj tišini. - Oprosti - najzad je izgovorio. Bilo je to posljednje što bih očekivala čuti od njega. No djelovalo je; sva moja srdţba u trenutku se istopila a oči su mi se naglo ispunile suzama. Sve je u redu - tiho sam odvratila i pognula glavu. - Gdje je Carrington? Ušao je u ostavu i stao pred mene. - Razgovara s mojim ocem - rekao je, a na sebi sam mogla osjetiti njegov uporan pogled. - Bila si u pravu. U svemu što si rekla - priznao je. - Previsoko sam postavio sajlu. No spustio sam je za pola metra, a Carrington je obećala da će ubuduće nositi kacigu - dodao je pa nakratko zašutio. - I svjestan sam da sam te morao pitati za dopuštenje. Nemam namjeru ponoviti taj glupi propust. Nisam se mogla ne upitati ima li kraja iznenađenjima. Od nekoga poput njega, prije bih očekivala oštru prepirku nego poniznost. Polako sam podigla glavu i potraţila njegov pogled. - Svjesna sam da se prema njoj odnosim previše zaštitnički - odvratila sam i duboko udahnula hladan i oštar miris zimskog zraka koji se širio iz njegove kose i odjeće. - Naravno - sloţio se. - No to je posve normalno. Kad se ne bi tako odnosila prema njoj... - započeo je pa naglo zašutio i počeo otvarati ladice u potrazi za ubrusima. - Dovraga, Liberty, molim te, nemoj plakati. Ţao mi je. Znam da nisam smio postaviti tu glupu sajlu - rekao je i počeo mi ubrusom nespretno brisati suze. - Oprosti. Skinut ću je. Molim te, nemoj se više uzrujavati. Kratko sam šmrcnula i odmahnula glavom. - Ne, ostavi je gdje jest. - U redu. U redu. Kako god ţeliš. Samo nemoj više plakati. Uzela sam ubrus iz njegove ruke i ispuhala nos. - Oprosti što sam vikala na tebe - drhtavim glasom sam odvratila. -Svjesna sam da sam pretjerala. Nelagodno se premjestio s noge na nogu pa slegnuo ramenima. - Mogu to razumjeti - rekao je. - Godinama ju čuvaš od svake opasnosti a onda ju neki šupak poput mene pošalje preko dvorišta na sajli metar i po iznad zemlje i bez kacige na glavi. Jasno da si bila izvan sebe od ljutnje. - To je samo zato što... ah, nemam nikoga osim nje. Kad bi joj se nešto dogodilo... - duboko sam uzdahnula i odmahnula glavom. - Već odavno mi je jasno da joj nedostaje očinski lik, no ne ţelim da se veţe uz tebe ili uz tvojeg oca. To ne moţe dovijeka potrajati i...

~192~


- Ne ţeliš da se emotivno veţe uz nas? - polako je ponovio. - Da, jer ne ţelim da pati kad dođe trenutak da odemo odavde. Zapravo, nisam trebala... sve je to moja krivica -zdvojno sam promucala. - Što? - Sve. Nisam trebala prihvatiti Churchillovu ponudu. Nismo smjele doseliti ovamo. Oči su mu kratko bljesnule no nije rekao ni riječ. - Zašto šutiš? - napadački sam upitala. - Nemaš što reći na to? - Pričat ćemo o tome nekom drugom prilikom. - Zašto ne sad? Ţelim znati što misliš o tome. - Mislim da po običaju brzaš sa zaključcima. - U vezi s čim? Prišao mi je korak bliţe i zagrlio me oko struka. Osjetivši dodir njegovih čvrstih bedara na svojima, naglo sam prestala disati. Trenutak potom, kad je vrhom palca pomilovao moje usnice, svaka suvisla misao nestala je iz moje glave. - Bilo bi vrijeme da se prestaneš pretvarati kako su osjećaji tvoje sestre jedino što te zabrinjava. Jer, zapravo se više od svega bojiš vlastitog emotivnog vezivanja. - U krivu si - pobunila sam se. Kratko se nasmijao a njegov vreli dah oplahnuo mi je uho. - Ne, nisam - prošaputao je. - Umireš od straha. Bio je u pravu. Doista sam bila neopisivo naivna ako sam mislila da na ţivot u toj kući i s tim ljudima mogu gledati poput turista koji skuplja dojmove o ţivotu u nekoj stranoj zemlji iz koje će se prije ili poslije vratiti pun zanimljivih priča ali nimalo emotivno vezan uz ljude koje je tamo susreo. Jer takvo što bilo je nemoguće. Jasno da sam se emotivno vezala uz Travisove, i više nego što bih ikada pomislila. Osjetivši kako mi usnicama klizi niz obraz, naglo sam se trgnula i pognula glavu. Posuđe u komodi zazvečalo je kad sam se straţnjom stranom bedara pritisnula uz nju pa me Gage privukao bliţe k sebi. Grudi su mi sada bile posve priljubljene uz njegove. - Liberty... dopusti mi... dopusti mi da... Ni uz najbolju volju nisam se mogla ni pomaknuti. Trenutak potom, njegove usnice spojile su se s mojima.

~193~


Zatvorila sam oči i prepustila se njegovom sporom njeţnom poljupcu. Srce mi je luđački lupalo a koljena klecala kao da trčim maraton. Opijena, jače sam se privila uz njega. Upleo mi je prste u kosu i usnicama počeo kliziti uz moj vrat, prema ušnoj resici. Činilo se da mu treba cijela vječnost da stigne do nje. Tiho sam uzdahnula i prebacila mu ruku preko ramena. U odgovor, ponovno je spojio usnice s mojima, ovoga puta u dug vlaţan poţudan poljubac. Na trenutak, pomislila sam da ću se onesvijestiti od uţitka, no umjesto toga, jače sam se privila uz njega, tako da između nas sada više nije bilo ni milimetra prostora. A kad mi je dlanovima obuhvatio straţnjicu i čvrsto ju pritisnuo uz poput kamena tvrdu nabreklina pod uskim izlizanim trapericama, cijelim tijelom zadrhtala sam od ţudnje za njim. Poţeljela sam da me istog trenutka baci na pod i učini sa mnom što god ţeli. Strastveno sam uzvratila poljubac. Muklo uzdahnuvši izvukao mi je majicu ispod pojasa hlača pa podvukao ruku pod nju i počeo me milovati po leđima. Hladnoća njegovih prstiju bila je poput melema vreloj površini moje koţe. Kuhinjska vrata naglo su se otvorila. Naglo smo se odmaknuli jedno od drugoga. Zadihana, hitro sam spustila majicu i počela je nespretno gurati pod pojas hlača. Jedva sam mogla vjerovati da me u tren oka uspio pretvoriti raspamećenu pohotnicu. Spuštene glave, Gage se dlanovima oslonio na komodu. Mišići na njegovoj čvrsto stegnutoj čeljusti podrhtavali su od frustracije. - Liberty, jesi li tamo? - s oklijevanjem je upitala Carrington. - Da - hitro sam odvratila. - Tu sam... ţeljela sam malo biti sama dodala sam pa izašla iz ostave i poţurila prema njoj. Kosa joj je bila raščupana od vjetra a pogled zabrinut. Izgledala je kao da bi se svakog trenutka mogla rasplakati. - Liberty... - plačnim glasom je započela. Oprostila sam joj i prije nego što me zamolila za oprost. Zapravo, oprostila sam joj i sve što će jednog dana tek počiniti. - Sve je u redu, mila rekla sam i privukla je k sebi. Čvrsto me zagrlila oko struka. - Oprosti - promrmljala je. - Ne mislim onako kako sam rekla... - Znam. - Ţao mi je što si se uplašila. Samo sam se ţeljela zabaviti. - Znam, mila - rekla sam i poljubila je u tjeme. - No moraš znati da mi duţnost nalaţe pobrinuti se da se previše ne zabavljaš - s osmijehom sam dodala. Nasmijala se.

~194~


- Carrington... doista se trudim ne visjeti ti za vratom. No većina stvari koja tebe u ovoj dobi zabavlja, mene u potpunosti izluđuje. A kako budeš rasla, stvari će se po tom pitanju još i pogoršavati. - Neću više nikada učiniti ništa protiv tvoje volje - malo prebrzo je obećala. Osmjehnula sam se. - Jedino što od tebe očekujem jest da mi obećaš da ćeš me uvijek upitati za mišljenje, o čemu god da se radilo. Sigurna sam da na taj način moţemo pronaći neko kompromisno rješenje. Znaš što je to, zar ne? - Aha. To je kad nitko ne dobije ono što hoće pa onda nitko nije potpuno zadovoljan. Kao kad je Gage spustio sajlu. Nasmijala sam se. - Upravo tako - rekla sam i preko ramena kratko pogledala prema ostavi. Koliko sam mogla vidjeti, bila je prazna. Gage se očito iskrao iz kuhinje kroz straţnja vrata. Nisam imala pojma što ću mu reći kad se ponovno sretnemo. Njegovi strastveni poljupci i moja reakcija na njih... biti će najpametnije da ni ne pokušavam s njim razgovarati o tome. Tako da se moţemo pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. - Što ti je Churchill rekao? - upitala sam. - Otkud znaš da smo razgovarali? Na trenutak sam zašutjela, pokušavajući smisliti odgovor. - Pretpostavljam da jeste - odvratila sam. - Nisi se odmah pojavila, a predobro ga poznajem da ne bih znala kako bi prije umro nego zadrţao mišljenje za sebe. - U pravu si - priznala je. - Rekao mi je da odgoj djeteta nije lak zadatak, ali da si ti najbolja zamjena za majku koju sam mogla dobiti i da se nitko osim tebe ne bi mogao tako dobro pobrinuti za mene. Bila sam istinski polaskana. - Doista je to rekao? - Da. I rekao je da te ne smijem olako uzimati jer većina cura bi me na tvom mjestu nakon majčine smrti smjestila u dom za nezbrinutu djecu rekla je i naslonila mi glavu na grudi. - Razmišljaš li ikada o tome? - tiho je upitala. - Ne - odlučno sam odvratila. - Nikada to ne bih učinila. Previše te volim da bih mogla ţivjeti bez tebe. Kratko je kimnula pa potraţila moj pogled. - Liberty? - Da, mila? - Što ste ti i Gage radili u ostavi?

~195~


Kratko sam se trgnula. - Vidjela si ga? Kimnula je. - Malo prije iskrao se kroz straţnja vrata. Mislim da nije ţelio da ga vidim pa sam se pretvarala da ga ne vidim. Pročistila sam grlo. - Vjerojatno nas nije ţelio ometati u razgovoru. - Jeste li se prepirali? - Ne, samo smo malo popričali o svemu - rekla sam i hitro se okrenuvši poţurila prema hladnjaku. - Gladna sam. A ti? Hajdemo nešto prezalogajiti. Ostatak dana više nisam vidjela Gagea. Odjednom se sjetio da ima neka neodgodiva posla i nestao iz kuće. Pravo rečeno, laknulo mi je. Trebalo mi je malo vremena da razmislim o svemu i odlučim kako ću se ponašati. Po onome što je Churchill pisao u knjizi, najbolji način prevladavanja kriznih situacija jest potruditi se što je moguće prije prihvatiti promjene i početi planirati buduće akcije. Nakon podrobnog razmišljanja, zaključila sam da je Gage vjerojatno nakratko izgubio razum i povukao se čim je to shvatio. U skladu s tim, najbolji način za prevladavanje krize biti će da se pretvaram kako se ništa nije dogodilo. Odnosit ću se prema njemu lijepo i ljubazno ali na distanci. Odlučna u namjeri da dokaţem Gageu kako me cijela ta stvar nije nimalo izbacila iz takta i zadivim ga svojim staloţenim i rafiniranim drţanjem, doţivjela sam pravi antiklimaks kad se ujutro, umjesto njega, kod Churchilla pojavio Jack. Zbunjen i pospan kakav je i inače bio u jutarnjim satima, kazao je da ga je Gage nazvao u cik zore i rekao mu da danas neće moći otići k ocu i zato neka diţe guzicu i ode mu pomoći umjesto njega. - Što je u rano jutro moglo biti toliko vaţno da si nije mogao dopustiti gubiti vrijeme na dolazak ovamo? - suho je upitao Churchill. Pomisao na Jackovu pomoć prilično ga je ozlovoljila. Zapravo, i više nego Jacka, koji je iz dna duše mrzio ustajanje prije podneva. - Leti u New York na sastanak s Dawnelle - rekao je Jack. - Izaći će s njom na objed čim završi snimanje kod Demarcheliera. Churchillovo lice pomračilo se poput neba pred oluju. -Samo tako, bez ikakve prethodne najave? Dovraga, nije li se danas trebao sastati s biznismenima iz Syncrudea? - ljutito je upitao. - Trebao je znati da će nadrapati ako bez pitanja uzme moj poslovni mlaţnjak i... - Nije uzeo Gulfstream. Churchill je zadovoljno kimnuo. - I bolje da nije. Jer zadnji put kada je to učinio rekao sam mu da... - Uzeo je Cessnu.

~196~


Hitro sam zgrabila Churcilov posluţavnik i odnijela ga u kuhinju. Glupo, ali vijest da je Gage otišao u New York kako bi se sastao s curom, pogodila me više nego što sam mogla i sanjati. Zamislivši ga u zagrljaju s tom mršavom dugokosom plavušom, mrak mi je pao na oči. Naravno, ona je bila poznata manekenka, a tko sam ja? Nitko i ništa. Jasno da je odletio k njoj. Jučer, sa mnom, očito je podlegao trenutku slabosti. Bio je to puki hir i ništa više od toga. Mala pogreška, koju je brzo ispravio. Gotovo mi je pozlilo od ljubomore. Doduše, nije postojao nijedan razlog zbog kojeg bih trebala biti ljubomorna na Dawnelle. Jedva sam mogla vjerovati da mogu biti toliko glupa. No koliko god se ljutila na sebe i uvjeravala da bih se trebala prestati ponašati poput zadnje glupače, nije mi bilo nimalo lakše. Po povratku u Churchillovu sobu, samoj sebi sam obećala da više neću razmišljati o Gageu. Umjesto toga, primorala sam se misliti na Hardyja, ljubav svog ţivota. Najzad, on mi je značio više nego što bi mi Gage ikada mogao značiti. Za razliku od bahatog i umišljenog šupka poput Gagea, Hardy je bio šarmantan, topao i neopisivo privlačan. Naţalost, razmišljanje o njemu nije mi nimalo pomoglo. Stoga sam se usredotočila na raspirivanje Churchillova bijesa tako što bih mu svako malo spomenula kako je doista nevjerojatno što je Gage bez pitanja uzeo njegovu Cessnu kako bi skoknuo u New York sastati se s curom. Iskreno sam se nadala da će se obrušiti na njega drvljem i kamenjem čim ga ugleda. Na moje razočaranje, nakon što su se nakratko čuli, Churchill se naglo oraspoloţio. - Čini se da je Gageov odnos s Dawnelle napokon došao na točku prekretnice - s osmijehom je rekao i odloţio mobitel. Iako se to činilo nemogućom, nakon te vijesti još više sam potonula. Točka prekretnice? Vjerojatno joj je predloţio da pokušaju ţivjeti pod istim krovom. Moţda ju je čak i zaprosio. Nakon cjelodnevnog rada i vjeţbanja košarke s Carrington u dvorištu, bila sam posve iscrpljena. Gore od toga, bila sam krajnje deprimirana po pitanju svog ljubavnog ţivota. Nikada se neću udati. U mojem ţivotu neće biti muškarca s kojim bih dijelila postelju. Dočekat ću starost u društvu deset mačaka i poput svake usidjelice kratiti vrijeme razgovorom sa susjedima i zalijevanjem cvijeća u vrtu. Potištena, pokušala sam se utješiti leţanjem u kadi punoj vruće vode koju je Carrington obilato začinila Barbie pjenom za kupanje, s mirisom ţvakaće gume. Završivši, odvukla sam se do kreveta, legla na leđa i narednih sat ili dva provela zureći u strop. Noć sam provela prevrćući se po krevetu pa sam ujutro bila još zlovoljnija. Sve mi je išlo na ţivce. Nije dugo trebalo da Churchillu kaţem kako ne mislim provesti dan trčkarajući uz i niz stube i da bi bilo lijepo kad

~197~


bi se pribrao i na komad papira napisao što mu sve treba. Nedugo potom, zamolio me da nazovem novootvoreni otmjeni restoran i rezerviram stol za osam osoba. - Vlasnik je jedan od mojih znanaca - rekao je. - Otići ćemo tamo na jednu lijepu obiteljsku večeru. Za tebe znam da ćeš se dotjerati, no pobrini se da Carrington odjene bilo što osim traperica. - Nas dvije nećemo ići s vama. - Hoćete - kratko je odvratio. - Dakle, biti će nas osmero... vas dvije, Gretchen, Jack i njegova cura, Vivian, ja i Gage. Nazovi i rezerviraj stol. Dakle, Gage će se vratiti u Houston prije nego što padne noć. Pomisao da ću ga vidjeti nije me nimalo veselila. - Što je s Dawnelle? - ledenim tonom sam upitala. - Dolazi li s njim? - Nemam pojma. Za svaki slučaj, rezerviraj stol za devet osoba. Bude li se na večeri pojavio s njom... i svečano objavio da su se zaručili... ah, bila sam i više nego sigurna da to ne bih mogla podnijeti. - Rezervirat ću stol za sedam osoba - odlučno sam odvratila. Carrington i ja nismo dio vaše obitelji. Ostat ćemo kod kuće. - Ne, nećete - mirno je odvratio. - Ići ćete s nama. - Carrington ujutro mora u školu. Ne moţe dugo ostati budna. - U tom slučaju, poći ćemo ranije i ranije se vratiti. - Ali to nema nikakvog smisla - pobunila sam se. - Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg... - O, da, postoji. Gledaj na to kao na dio posla. - Obiteljske večere nisu mi u opisu posla. Dugi trenutak zagledao se u mene. - Namjeravam tijekom večere s Gageom popričati o poslu. Ponesi notes.

~198~


DVADESETO POGLAVLJE

R

ijetko kad u ţivotu osjećala sam se kao da bih najradije pobjegla i sakrila se u mišju rupu. Ţeludac mi je cijelog dana bio stisnut u čvor i bila sam sigurna da za vrijeme večere neću moći progutati ni zalogaja. Ipak, kad već nisam mogla izbjeći taj izlazak, ponos je od mene zahtijevao da se pojavim u najboljem mogućem izdanju. Odjenula sam crvenu haljinu dugih rukava, uskog gornjeg dijela i šireg donjeg, koji je u naborima padao preko kukova. Bila je lijepo dekoltirana, ne preduboko ali dovoljno da pobudi maštu. Gotovo sat vremena provela sam pred zrcalom glačajući kosu. Odustala sam tek kad je svaki pramen bio savršeno ravan i blistav. Maskarom sam paţljivo produţila trepavice pa nanijela malo sivog sjenila na kapke i premazala usnice bezbojnim sjajilom. I to je bilo to. Bila sam spremna za polazak. Unatoč turobnom raspoloţenju, bila sam svjesna da nikad u ţivotu nisam bolje izgledala. Pošla sam do sobe svoje sestre, kratko pokucala i pritisnula kvaku. Vrata su bila zaključana. - Carrington, uskoro će šest - izvijestila sam je. - Vrijeme je za polazak. Izlazi. - Nisam se još spremila - odvratila je. - Što si dosad radila? - nestrpljivo sam upitala. - Otvori vrata pa ću ti pomoći da se obučeš. - Ne treba, mogu i sama. - Naslikaj se u dnevnom boravku u roku od pet minuta. Jesi li razumjela? - Aha. Duboko sam uzdahnula i uputila se prema dizalu. Inače, sišla bih stubama, ali obzirom da sam nosila štikle s vrtoglavo visokom petom, takvo što nije dolazilo u obzir. U kući je vladala mrtva tišina. Sve što se moglo čuti dok sam hodala prema boravku, bio je zvuk mojih potpetica na mramornom podu. U boravku nije bilo ni ţive duše. Zbunjena, prišla sam kolicima s pićima i zagledala se u boce. Ionako neću voziti pa bih mogla bih nešto popiti, zaključila sam. Najzad, jedno piće je najmanje što mi Churchill duguje obzirom na činjenicu da me prisilio na taj glupi izlazak. Natočila sam u čašu malo kole, dodala rum i gucnula. Osjetivši kako me je grlo zapeklo, zaključila sam da sam malo pretjerala s rumom.

~199~


Nema veze, to će mi barem pomoći da se opustim, pomislila sam pa ponovno nagnula čašu, popila dug gutljaj i istog trenutka se zagrcnula... ali ne zbog ruma, nego zato što sam krajičkom oka opazila kako Gage ulazi u boravak. U tri koraka stvorio se kraj mene i počeo me lupkati po leđima. Oprosti - s osmijehom je rekao. - Nisam te ţelio prepasti. Odmahnula sam glavom i nastavila kašljucati. Čak i na pragu davljenja, pogleda zamagljenog od suza, nisu mi promakle dvije stvari. Prvo, bio je sam. Drugo, u crnoj dolčeviti od kašmira, sivim hlačama i Pradinim crnim mokasinama od brušene koţe, izgledao je nevjerojatno seksi. Došavši k sebi, slabašno sam mu se osmjehnula. - Haj. Uzvratio mi je osmijeh. - Haj. Njegova blizina čudno je djelovala na mene. Istodobno, osjećala sam se i sretnom i nesretnom što ga vidim, a više od svega poput zadnje jadnice, jer sve što sam ţeljela bilo je baciti mu se u naručje. - Je li... je li i Dawnelle tu? - promucala sam. - Ne - kratko je odvratio i zaustio da još nešto doda pa zatvorio usta i osvrnuo se po boravku. - Kako to da se još nitko osim tebe nije pojavio? - Nemam pojma. Dosad su već svi trebali biti ovdje. Zbunjeno je slegnuo ramenima. - Ne mogu shvatiti zašto je mom ocu toliko stalo da nas baš danas izvede na tu vrašku večeru. Došao sam samo zato jer sam se nadao da ću moći nakratko porazgovarati s tobom - rekao je. - Nasamo - dodao je. Nervozno sam kimnula. - Predivno izgledaš u toj haljini - rekao je. - Doduše, nema toga što ne izgleda dobro na tebi - dodao je. - Jack me maloprije nazvao - nastavio je, prije nego što sam stigla odgovoriti. - Zamolio me da poručim tati da ni uz najbolju volju neće moći doći. - Nadam se da se nije razbolio? - upitala sam trudeći se zvučati zabrinuto iako mi se tog trenutka ţivo fućkalo za Jacka. - Ne. Cura mu je prije sat vremena javila da je nabavila ulaznice za koncert Coldplaya. - Ali, on ne voli njihovu glazbu - začuđeno sam odvratila. - Istina. Ali ţeli i dalje spavati sa svojom curom. Gretchen i Carrington napokon su se pojavile u boravku. Gretchen je na sebi imala vuneni kostim boje lavande i Hermesovu maramu oko vrata, no

~200~


Carrington je, na moje golemo razočaranje bila u trapericama i ruţičastom puloveru. - Carrington, nisam li ti rekla da odjeneš plavu suknju i... - Ne mogu ići s vama - veselo je odvratila. - Nisam stigla napisati zadaću. Teta Gretchen povest će me u njezin knjiţevni klub pa ću je tamo napisati. Gretchen je bespomoćno slegnula ramenima. - Ţao mi je, ali u zadnji čas sjetila sam se da se večeras moram tamo pojaviti. Prošli put sam izostala pa sada ne mogu. Imamo vrlo stroga pravila. Dva uzastopna izostanka i... povukla je svoj dugi ljubičasti savršeno manikirani nokat preko vrata. - To doista zvuči pretjerano strogo - odvratila sam. - U pravu si, mila, ali ne mogu podnijeti pomisao da bi me mogli izbaciti. Ako to učine, neće me više primiti a što bih onda radila utorkom navečer? Doduše, mogla bih se učlaniti u Bunkov knjiţevni klub, ali to ne bi bilo osobito mudro -rekla je pa svrnula pogled na Gagea. - Zar ne? - Nemam pojma o čemu govoriš - odvratio je. - O tome da bih se tamo udebljala - strpljivo ga je izvijestila. - Stolovi su im uvijek krcati kolačićima i grickalicama. U mojim godinama... - Gdje je tata? - prekinuo ju je. - Boli ga noga pa će ostati kod kuće i pogledati s Vivian neki film izdeklamirala je Carrington prije nego što je Gretchen stigla odgovoriti. - No kad ste se vas dvoje već tako lijepo dotjerali, idite bez nas i lijepo se zabavite - dodala je Gretchen pa uzela Carrington za ruku i hitro je izvela iz sobe. Dugi trenutak Gage i ja blijedo smo zurili za njima. I zadnjoj budali bilo bi jasno da je riječ o zavjeri. Poţeljela sam propasti u zemlju od srama. - Kunem ti se, nemam ništa s tim - rekla sam, kratko ga pogledavši. - Znam - odvratio je pa odmahnuo glavom i glasno se nasmijao. - Vješti su u manevriranju poput slona u staklarni. Njegov smijeh zagrijao mi je srce. - Biti će najpametnije da odustanemo - rekla sam. - Zacijelo si umoran od puta a pretpostavljam da Dawnelle ne bi bila osobito oduševljena kad bi čula da smo ti i ja sami otišli na večeru. Naglo se uozbiljio. - Zapravo, jučer sam prekinuo s njom. U prvi mah, pomislila sam da sam ga pogrešno razumjela. Ali, što se tu ima pogrešno razumjeti? Srce mi je počelo luđački lupati. Nekoliko

~201~


trenutaka zurila sam u njega poput zadnje glupače, kao da ne razumijem o čemu govori pa čekam da mi još jednom objasni. Nije rekao ni riječ. - Ţao mi je - rekla sam, jer činilo se da očekuje nekakav komentar. - Jesi li zato otišao u New York? Kako bi... prekinuo s njom? Kimnuo je i vrhom prsta pomilovao me obrazu. Naglo sam porumenjela i ukočila se. Jer, da sam se i na trenutak opustila, koljena bi mi vjerojatno otkazala i srušila bih se na pod. - Ako provodim noći razmišljajući o jednoj ţeni, ima li smisla da se nastavim viđati s drugom? - tiho je upitao. Ni uz najbolju volju nisam mogla reći ni riječ. Ţudjela sam zagrliti ga i nasloniti glavu na njegovo rame. Uhvatio je pramen moje kose i omotao ga oko prsta. - Onda... hoćemo li im priuštiti uţitak da misle kako smo nasjeli na njihovu namještaljku i otići na tu večeru? - upitao je. Primorala sam se pogledati ga. Doista je bio nevjerojatno naočit. Pri odsjaju vatre iz kamina, crte lica postale su mu mekše, oči toplije. Kosa mu je bila sjajna i gusta, pomalo kovrčava oko uha. Trebao bi se malo podšišati, pomislila sam. Poţeljela sam ponovno uplesti prste u njegovu kosu i spojiti usnice s njegovima. No da... večera. - Iskreno rečeno, ne bih im rado priuštila to zadovoljstvo - rekla sam. - U pravu si. U drugu ruku... trebali bi nešto pojesti -odvratio je i polako me odmjerio od glave do pete. - Bilo bi šteta da ostaneš kod kuće kad si se već tako lijepo dotjerala - dodao je i njeţno me primio za nadlakticu. - Hajdemo. Auto mu je bio parkiran pred ulazom u kuću. Maybach. Nisam se začudila što je Gage odabrao voziti automobil poput tog. Bio je to automobil za imućne ljude koji se ne vole razmetati novcem, zbog čega se u Houstonu nije moglo vidjeti puno Maybacha. Za tristo tisuća dolara dobiješ relativno skromnu vanjštinu, toliko nenametljivu da posluţitelji na parkiralištu Maybache rijetko parkiraju kraj automobila poput BMW-a ili Lexusa. No unutrašnjost je doista bila luksuzna, s koţnim sjedalima i oplatom od kornjačevine. Bio je tu i mali ugrađeni hladnjak, a pod njim, pokretni pretinac s drţačem za bocu i čaše. Uz sve to, Maybach je od nule do stotke mogao doći za manje od pet sekundi. Čim smo ušli, Gage se nagnuo preko mene i privezao mi pojas. Utonuvši u nisko sjedalo, duboko sam udahnula miris ulaštene koţe i pogledom

~202~


polako okruţila unutrašnjost. Izgledala je poput unutrašnjosti minijaturnog zrakoplova. Motor je preo tiho poput mačke. Čim smo izašli na cestu, Gage je iz dţepa izvukao mobitel. - Nećeš mi zamjeriti ako obavim jedan kratak poziv? - upitao je. - Naravno da ne - odvratila sam, pogledom klizeći po pročeljima golemih zdanja. Posvuda je vladala mrtva tišina, mimoišli smo tek jedan usamljeni par koji je izašao u šetnju s psom. Za neke, bila je to posve obična, mirna večer... no meni, neopisivo uzbudljiva i prepuna iščekivanja. Malo zatim, shvatila sam da je Gage nazvao oca. Čim je s druge strane začuo njegov glas, raspalio je paljbu. - Mislim da bih te morao podsjetiti da sam se prije dva sata vratio iz New Yorka. Nisam se stigao ni raspakirati. Znam da će te to šokirati, no ljuto se varaš ako misliš da ću udovoljavati svakom tvom hiru - u dahu je izgovorio pa strpljivo saslušao odgovor. - U redu - nastavio je. - Neka ti bude. No iskreno se nadam da ti više neće pasti na pamet petljati se u moj ljubavni ţivot. Radije se pozabavi svojim odbrusio je pa poklopio mobitel i gurnuo ga u dţep. - Naporan stari jarac promrmljao je. - Takav je - odvratila sam, smetena aluzijom da predstavljam dio njegova ljubavnog ţivota. - Uvijek se petlja u sve. Na taj način pokazuje da mu je stalo do nekoga. Uputio mi je kratak ironičan pogled. - Mora da se šališ. - Je li znao da ćeš prekinuti s Dawnelle? - upitala sam. - Da, rekao sam mu to kad sam ga nazvao da mu objasnim zašto sam otišao u New York. Krasno, pomislila sam. Znao je, a nije mi o tome rekao ni riječ. Poţeljela sam ga zadaviti golim rukama. - Naravno, zato se i smirio nakon razgovora s tobom. Čini se da mu nije osobito prirasla k srcu. - I nije, ali ti jesi. Prilično mu je stalo do tebe. Cijelim mojim bićem razlila se toplina. - Kao i do mnogih drugih nehajno sam odvratila. - Zapravo ne. Prema većini ljudi prilično je suzdrţan. Po tome sam na njega. Ušli smo u opasne vode. Znala sam da se ne bismo trebali upuštati u osobne teme. No plovidba cestom u polutami te udobne luksuzne čahure uvelike je pridonijela osjećaju bliskosti, iako smo se jedva poznavali. - Proteklih godina, dok sam još radila u salonu, puno mi je pričao o tebi, tvojoj braći i sestri. Stekla sam dojam da ste vas dvojica stalno na ratnoj

~203~


nozi. Ipak, bilo je savršeno jasno da se jako ponosi tobom. Čak i njegove kritike na tvoj račun zvučale su kao komplimenti. Osmjehnuo se. - Čudno. Rijetko s kim razgovara o osobnim stvarima. - Začudio bi se kad bi znao što su mi sve ljudi ispričali za vrijeme manikure. U nevjerici je odmahnuo glavom. - On je posljednji čovjek za kojeg bih pomislio da će otići na manikuru. Od prvog trenutka bilo mi je savršeno jasno da mu je više stalo do manikerke nego do lijepo uređenih noktiju. Kao i Gretchen i svima ostalima. Svi smo nagađali što se između vas zapravo zbiva. - Ništa se nije zbivalo - naglo sam odvratila, zabrinuta za njegovo mišljenje o meni. - Ne ono što misliš. Nikada nisam ništa traţila od njega, niti sam na njega gledala kao na sponzora. Nije mi poklanjao stvari i vodio me na putovanja, niti mi je... - Liberty, sve je u redu - prekinuo me je. - Već odavno sam shvatio da u tom smislu nema ništa s tobom. Sumnjičavo sam slegnula ramenima. - Znam da nije tako izgledalo, ali... - Da te ikada odveo u krevet, ne bi te pustio iz njega - rekao je. - To je barem savršeno jasno. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Ta provokativna primjedba pobudila je u meni dvojaku reakciju. U jednu ruku, ţudjela sam s Gageom završiti u krevetu. U drugu, strepila sam od toga. Moje iskustvo u tim stvarima bilo je prilično oskudno. Zacijelo bi se razočarao kad bi otkrio koliko sam nevješta. Ni uz najbolju volju nije mi uspijevalo usredotočiti se na seks. Misli bi mi često odlutale i usred akcije počela bih se pitati jesam li potpisala suglasnost za jednodnevni školski izlet koju mi je Carrington ostavila na stolu ili hoće li mi u kemijskoj čistionici uspjeti očistiti mrlju od kave s omiljene bijele košulje. Ukratko, bila sam loša u krevetu a pomisao da bi Gage to mogao otkriti nije mi se nimalo svidjela. - Misliš li da bismo trebali porazgovarati o onome? - upitao je. Znala sam da misli na naše ljubljenje u ostavi, no odlučila sam se praviti blesavom. - O čemu? - Očito, ne - s osmijehom je odvratio i upitao me kako Carrington stoji s ocjenama i je li dobra učenica. Malo je reći da mi je laknulo. - Ima problema s matematikom, no u ostalim predmetima prilično je dobra - odvratila sam. Ostatak vremena u voţnji do restorana proveli smo u razgovoru o danima kada smo i sami bili školarci pa sam saznala da su on i njegova braća bili nevjerojatni mangupi.

~204~


Lakaj u kićenoj odori propustio nas je u restoran. Interijer je bio uređen u francuskom stilu, svijetlih zidova urešenih štukaturama, s nabranim zastorima na prozorima i stolovima prekrivenih bijelim uškrobljenim stolnjacima. Nakon što je Gage konobaru objasnio da je planirana večera za devet osoba propala, završili smo za malim stolom u kutu. - Ako ti se ne sviđa, moţemo poći nekamo drugamo -rekao je Gage, čim smo sjeli. - Ne, djeluje mi vrlo ugodno. Uštogljeni konobar pruţio je Gageu usku, pola metra visoku vinsku kartu i strpljivo pričekao da odabere vino. Za jelo, naručili smo juhu od artičoka, jakobove kapice u pršutu i prţene filete lista s plavim patlidţanom i umakom od kapara. - Kad bi mogla birati, kamo bi voljela putovati? - upitao me Gage za vrijeme večere. Bilo je to uistinu zanimljivo pitanje. Često sam sanjarila o putovanju na mjesta koja sam vidjela samo u filmovima i na stranicama časopisa. - Oh, ne znam... za početak, rado bih vidjela Pariz. Voljela bih otići i u London. I u Firencu. Kad Carrington malo poraste i kad uštedim dovoljno novca, povest ću je na kruţno putovanje po Europi... - Takva putovanja nisu osobito zanimljiva. - Ne? - Ne. Trebala bi putovati s nekim tko točno zna što doista vrijedi vidjeti - rekao je i izvukao mobitel iz dţepa. - Pariz ili London? - upitao je. - Molim? - zbunjeno sam upitala. - Što prvo ţeliš vidjeti? Za dva sata moţemo biti u avionu. Odlučila sam prihvatiti igru. - U Gulstreamu ili Cessni? - Ako ćemo putovati u Europu, onda ćemo definitivno uzeti Gulstream. Na vlastito zaprepaštenje shvatila sam da se ne šali. - Samo tako? Bez stvari i ičega? - Kupit ćemo tamo sve što nam bude potrebno. - Nisi li rekao da si sit putovanja? - Istina, ako govorimo o poslovnim putovanjima. Usto, rado bih obišao Pariz s nekim tko nikada nije bio tamo. Na neki način, bilo bi to kao da ga promatram kroz tvoje oči. - Zaboga, jasno da naš prvi izlazak ne moţe završiti putovanjem u Pariz - pobunila sam se. - Zašto ne? ~205~


- Ne ide to tako. Ne na prvom spoju. Nitko to ne čini. - Varaš se. Mnogi to čine. - Ne oni koje ja poznajem. Usto, Carrington bi se prepala kad bi čula da sam samo tako... - Ponovno brzaš sa zaključcima - promrmljao je. - U biti, ti si ta koja se boji, zar ne? - U redu. Priznajem, bojim se. Ne poznajem te dovoljno da bih s tobom išla na putovanje poput tog. - To će se uskoro promijeniti. Začuđeno sam se zagledala u njega. Nikad dotad nisam ga vidjela tako opuštenog. Pogled mu je bio nestašan, lice ozareno osmijehom. - Izgledaš kao da si se nacvrckao - u nevjerici sam izgovorila. - Što te spopalo? Kratko se nasmijao. - Nemam pojma. Ali, otkrit ću. Puno smo razgovarali te večeri. Bilo je toliko toga što sam mu ţeljela reći i što sam ga ţeljela pitati. No za tri sata, jedva smo stigli zagrepsti površinu. Gage je bio dobar slušatelj i činilo se da ga doista zanimaju moje priče o ţivotu u Welcomeu. Na vlastito iznenađenje, zatekla sam se kako mu govorim o svojim nesuglasicama s majkom. Priznala sam mu i da mi strašno nedostaje i da se godinama borim s osjećajem krivnje da sam joj na neki način otela Carrington. - U početku, vjerovala sam da joj treba vremena da se zbliţi s njom pa sam jednostavno popunila prazninu. No nakon njezine smrti, počela sam se pitati jesam li ju zapravo istisnula. Moţda se povukla jer se osjećala... ne znam kako bih to objasnila... - Sporednom? Ili nemoćnom da ti se suprotstavi? - Da, upravo tako. - To je obična glupost - blago je odvratio. - Ne ide to tako. Nisi joj ništa otela niti si ju pogurala u stranu - rekao je i poloţio ruku preko moje. - Meni se čini da je Diana bila previše okupirana sobom i svojim problemima. Zapravo, dobrovoljno ti je prepustila Carrington. Vjerojatno ti je bila zahvalna što si zauzela njezino mjesto i pruţila joj ljubav koju joj ona nije mogla pruţiti. - Nadam se da si u pravu - nesigurno sam odvratila. - Ali... otkud znaš njezino ime? Slegnuo je ramenima. - Tata ju je jednom ili dvaput spomenuo. Duga minuta prošla je u ugodnoj tišini. - Sjećaš li se ičega u vezi svoje majke? - upitala sam, obzirom da je imao samo tri godine kad je umrla.

~206~


Odmahnuo je glavom. - Ne. Ava je zauzela njezino mjesto i odlično odradila posao. Njegovala me dok sam bio bolestan, čitala mi priče prije spavanja, drţala mi bukvice kad bih nešto zgriješio... - rekao je pa duboko uzdahnuo. - Ah, ne mogu ti opisati kako mi nedostaje. - I tvom ocu - rekla sam pa nakratko zašutjela. - Ipak, nastavio je sa ţivotom. Ima puno prijateljica. Smeta li ti to? - Dovraga, jasno da ne - odvratio je i široko se osmjehnuo. - Sve dok ti nisi jedna od njih. *** Dovezao me u River Oak oko ponoći. Bila sam pomalo omamljena od vina i čašice porta koji sam popila uz sir i slatki kruh s cimetom i groţđicama koji smo naručili za desert. Nikad u ţivotu nisam se tako dobro osjećala, moţda ni u trenucima koje sam provela s Hardyjem. Jedva sam mogla vjerovati da sam se u to kratko vrijeme toliko zbliţila s Gageom. I to me pomalo zabrinulo. Nisam imala običaj muškarcima otvarati srce. Seks je jedno a osjećaji nešto posve drugo. Neusporedivo je lakše s nekim otići u krevet nego emotivno se zbliţiti s njim. Ipak, s Gageom je bilo drugačije. Vjerovala sam mu, iako sam znala da moţda ne bih trebala. Bilo je to uistinu čudno jer nikada ništa nisam činila, a da ne razmislim o posljedicama. Kad je stao pred ulazom, nekoliko beskrajno dugih trenutaka ostali smo sjediti u autu, pogleda uperenih pored sebe. Zrak između nas bio je pun neizgovorenih pitanja. Najzad, odlučno sam otkopčala pojas. Gage je polako izašao iz auta, otvorio mi vrata i pomogao mi da izađem. - Kasno je - rekla sam, tek toliko da prekinem nelagodnu tišinu. - Umorna? - upitao je i poveo me prema ulazu. Kimnula sam, iako nisam bila. Zapravo sam bila jezivonervozna, no to mu nisam mogla priznati. Sada, kada smo se vratili u poznatu okolinu, uplašila sam se da će čarolija nestati i da će sve biti isto kao i prije. Stali smo pred vrata i šutke se zagledali jedno u drugo. Zrak je bio hladan i oštar, mjesečevo svjetlo prigušeno tankim slojem oblaka. Mora da sam se kratko zaljuljala, jer naglo me uhvatio za nadlakticu. Zbunjena, promrmljala sam da sam doista uţivala u večeri i njegovom društvu, no prije nego što sam stigla završiti, obuhvatio me oko struka i poljubio me u čelo. S oklijevanjem, poloţila sam dlanove na njegova prsa. Bili smo gotovo potpuno pripijeni jedno uz drugo. Njegovo tijelo skladno se uklopilo s ~207~


mojim, kao dva djela koja prirodno pripadaju jedno drugome. Nesvjesno, jače sam se privila uz njega i ponudila mu usnice na poljubac. Umjesto toga, poljubio me u obraz. - Ima vremena, Liberty. Ne moramo ţuriti - rekao je i odmahnuo se od mene. - Vidimo se ujutro - dodao je i uputio se niz stube. - Čekaj - u dahu sam izgovorila. Ni uz najbolju volju nisam mu mogla dopustiti da ode. Okrenuo se i upitno me pogledao. - Ne misliš li da sam zasluţila poljubac za laku noć? - jedva čujno sam upitala. Kratko se nasmijao i ponovno mi prišao. - Liberty... -tiho je izgovorio, gledajući me ravno u oči. - Prilično sam strpljiv, ali nisam svetac. Ako te poljubim... nisam siguran kako će to završiti. Bez riječi sam kimnula. - U redu, samo jedan mali poljubac - rekao je i spojio usnice s mojima. Bilo je jednako čarobno kao i prije, isti zamaman okus, isti sladak i opojan miris njegova daha. Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata i strastveno se privila uz njega. Muklo je uzdahnuo i počeo me milovati po leđima i grudima. Trenutak potom, spustio je ruku na moj kuk. Nespretno, vratila sam je tamo gdje je bila. Vrhom palca počeo je kruţiti mojom bradavicom, a kad se pretvorila u tvrd pupoljak, nastavio ju je draţiti otvorenim dlanom. Ţeljela sam da je uzme u usta, ţudjela sam za njegovim poljupcima, milovanjima, njegovom vrućom koţom pripijenom uz moju. - Gage... Naglo je prekinuo poljubac i uronio lice u moju kosu. - Da? - Pođi sa mnom gore. Nije odmah odgovorio. - Mogu čekati - najzad je rekao. Odmahnula sam glavom i poput utopljenice se privila uz njega. - Ja ne prošaputala sam.

~208~


DVADESET PRVO POGLAVLJE

N

egdje između ulaznih vrata i vrata moje sobe, počele su me mučiti dvojbe. Daleko od toga da bih se na ovoj točki povukla ili predomislila i dalje sam ţudjela za Gageom. Čak i kad bismo se uspjeli pribrati i dogovoriti se da bi bilo pametnije pričekati sa seksom, svejedno bismo završili u krevetu. Bila sam u to i više nego sigurna. No nisam mogla izbaciti iz glave slutnju da ću ga razočarati kao ljubavnica. Pokušavajući dokučiti što bi ga moglo usrećiti, poput nogometnog trenera smišljala sam strategiju obrane i napada u cilju zabijanja gola. Do trenutka kada smo ušli u sobu, bila sam napola luda od silnih kombinacija. Srce mi je potonulo u pete, ţeludac napravio salto. Prišla sam krevetu i upalila lampu na noćnom stoliću. Toplo ţuto svjetlo razlilo se po sobi. - Hej... smiješ se predomisliti - tiho je rekao Gage, vidjevši izraz mog lica. U dva koraka našao se kraj mene, privukao me k sebi i pomilovao me po kosi. - Nema predomišljanja - rekla sam i naslonila obraz na njegovo rame. Samo... - Samo, što? - upitao je i pomilovao me po leđima. Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini. Ako sam već odlučila otići s njim u krevet, onda valjda imam povjerenja u njega. A u tom slučaju, trebala bih vjerovati da će me razumjeti. -Radi se o tome da... - nesigurno sam započela pa duboko udahnula skupljajući hrabrost da nastavim. Bez riječi nastavio me je milovati po leđima, dugim sporim pokretima. - Moram ti nešto priznati - nastavila sam. - Da? Čvrsto sam zatvorila oči. - Stvar je u tome što... nisam dobra u krevetu. Uhvatio me za ramena i prisilio me da ga pogledam. - To je obična glupost. - Ne, nije. Loša sam u krevetu - ustrajala sam. Sada, kada sam to izgovorila, pao mi je kamen sa srca i riječi su mi prokuljale iz usta. Nemam dovoljno iskustva. I sramim se zbog toga, jer djevojka u mojim godinama trebala bi ga imati... Ali, spavala sam samo s dvojicom, a seks s drugim bio je u najboljem slučaju osrednji. Svaki put. Kaţem ti, loša sam ljubavnica. Nespretna sam i ne mogu se usredotočiti. Treba mi cijela vječnost da se uspalim a zatim se začas ohladim. Najčešće ne mogu postići

~209~


orgazam pa ga moram odglumiti. Eto... o tome se radi. Glumim orgazme, a i to baš ne osobito uspješno i... Začuvši kako se kratko nasmijao, naglo sam zašutjela. Istog trenutka čvrsto me privio uz sebe i odmahnuo glavom. - Ah, ne, draga... ne smijem se tebi. Samo... - Nije tako zvučalo. Duboko je uzdahnuo i poljubio me u sljepoočnicu. - Draga, sve je u redu. Razumijem. Radi se samo o tome da si mladost provela poput samohrane majke... nisi imala dovoljno vremena za sebe. Već odavno mi je jasno da nemaš iskustva u seksu. Pravo rečeno, ponašaš se poput osamnaestogodišnjakinje koja šalje mješovite signale. - Doista? - Da. Zato sam i rekao da ne moramo ţuriti. Ima vremena. Ne ţelim da učiniš nešto na što nisi spremna. - Spremna sam - odlučno sam odvratila. - Samo, voljela bih kad bi smanjio očekivanja. Hitro je pogledao u stranu i potisnuo novi napadaj smijeha. - U redu. Smanjio sam ih. - Rekao si to tek toliko. U odgovor, široko mi se osmjehnuo. Napola teturajući prišla sam krevetu, sjela na rub, izula štikle. Kakvog li olakšanja, pomislila sam i kratko izmasirala bolne prste. Kao opijen, Gage se zagledao u moja gola stopala. Ohrabrena, podigla sam rub haljine u namjeri da ju svučem preko glave. - Čekaj - rekao je i sjeo kraj mene. - Ne ţuri. Kratko sam kimnula i spustila pogled na njegova čvrsta bedra. Uhvatio me za bradu i prisilio me da ga pogledam. -Ţelim da mi nešto obećaš - rekao je. - Prvo, nema glume. Poţalila sam što sam mu priznala da glumim orgazme. Uvijek sam previše brbljala kad sam bila nervozna. - U redu, ali trebao bi znati da mi treba dugo da... - Nije me briga ni bude li trebala cijela noć. Ne opterećuj se time, nisi na audiciji. - Što ako ne uspijem... - započela sam pa zašutjela. Prvi put u ţivotu shvatila sam da je puno teţe razgovarati o seksu nego jednostavno se upustiti u to.

~210~


- Poradit ćemo na tome - odvratio je. - Vjeruj mi, neće mi biti nimalo teško. S oklijevanjem sam poloţila dlan na njegovo poput čelika tvrdo bedro. Što si još ţelio da ti obećam? - Da ćeš meni prepustiti vodstvo. Blijedo sam ga pogledala pitajući se što bi to trebalo značiti. Njeţno me zagrlio oko struka. - Samo noćas - rekao je. - Ne moraš ništa raditi. Samo se opusti i uţivaj. U redu? - upitao je i počeo mi grickati ušnu resicu. - Moţeš li mi to obećati? Nitko mi nikada nije takvo što predloţio. Kratko sam kimnula, iako nisam bila sigurna da ću moći odrţati obećanje. Previše sam ţudjela za njim. Poljubio me, pa izuo cipele, polegao me i ponovno spojio usnice s mojima, u dug spor poljubac. Tiho sam uzdahnula, uplela mu prste u kosu i strastveno mu uzvratila poljubac. Nakratko, odmaknuo se od mene i svukao dolčevitu. Zadivljeno sam se zagledala u njega. Bio je mišićaviji nego što bih ikada pomislila. Poţeljela sam osjetiti njegova čvrsta, tamnim dlačicama prekrivena prsa na svojim golim grudima. Ljubiti ga posvuda, iz vlastita uţitka u tom prekrasnom, prokleto muţevnom tijelu. Kad me nastavio poţudno ljubiti, ni uz najbolju volju nisam mogla ostati mirna. Pridigla sam se kako bih svukla haljinu, no naglo je prekinuo poljubac, gurnuo me natrag na leđa, zgrabio me za zapešća i prikovao mi ruke iznad glave. - Nešto smo se dogovorili - podsjetio me. - Obećala si da ćeš biti mirna. Dugi trenutak zbunjeno sam se zagledala u njega, pa polako zatvorila oči i prepustila se njegovim poljupcima i milovanjima. Doista sam se trudila ostati mirna, no bez uspjeha. Tiho sam zastenjala i podigla kukove prema njegovima. U odgovor, sadistički polako podigao mi je haljinu iznad koljena i počeo me milovati po unutrašnjoj strani bedara. Trebala mu je cijela vječnost da mi svuče haljinu. Otkopčao mi je grudnjak, skinuo ga i vrhovima prstiju pomilovao mi dojke. - Prekrasna si prošaputao je i ljubeći mi grudi nastavio šaputati kako sam divna, kako me ţeli i kako ga uspaljujem. Kad mi je usnicama obujmio bradavicu i počeo vrhom jezika kruţiti oko nje, ponovno sam muklo zastenjala i podigla kukove. Polako, gurnuo mi je ruku u gaćice, no činilo se da ne razumije gdje ţelim da me dodiruje. Milovao me posvuda samo ne tamo gdje je trebalo. Preplavljena ţudnjom, nestrpljivo sam odmahnula glavom. - Molim te... ţelim... molim te... ne tu - promucala sam, no nije se obazirao na moje preklinjanje. Kad sam shvatila da to namjerno čini, naglo sam se podigla na laktove i začuđeno se zagledala u njega. Sporo se osmjehnuo i ponovno me prikovao

~211~


uz krevet. - Budi mirna - rekao je i svukao mi gaćice. Slatko mučenje se nastavilo. Ljubeći mi vrat, grudi i trbuh. Polako se spuštao sve niţe i niţe. Uronivši glavu između mojih bedara, rukama me uhvatio za kukove i počeo me poţudno lickati. Vlaţna i uspaljena, migoljila sam se u njegovom naručju. Ţudjela sam da me uzme, no ostao je neumoljiv, a u trenutku kad sam zamalo svršila, naglo se povukao. - Ne - u očajanju sam prošaputala. - Nemoj prestati. - Ne još - odvratio je i počeo me draţiti prstima. Pogled mu je bio poţudan a izraz lica neumoljiv, gotovo okrutan. Izvila sam kukove kako bih njegove prste uvukla dublje u sebe i kao sumanuta počela ponavljati njegove ime. Nisam znala kako bih mu drugačije rekla da cijelim svojim bićem ţudim za njim, za njegovim tijelom spojenim s mojim. Najzad, uzeo je novčanik s noćnog ormarića i izvadio iz njega kondom. Nestrpljiva, iščupala sam mu ga iz ruke i pokušala ga otvoriti, no bila sam previše smetena da bih u tome uspjela. Prigušeno se nasmijao i učinio to umjesto mene. Bila sam toliko grozničava i uspaljena da ni uz najbolju volju nisam mogla shvatiti što je u tome smiješno. Čvrsto me privio u naručje i spojio usnice s mojima u dug vlaţan poţudan poljubac. Ni jednog trenutka nije me prestao milovati. Najzad, razdvojio mi je noge, naglo prodro u mene i poljupcem prigušio moj zapanjeni jecaj. Visoko sam podigla kukove i prepustila se njegovim sporim odmjerenim nasrtajima. Svakog trenutka bila sam sve bliţe rubu. Ţeljela sam da ubrza, no nastavio me mučiti. Sluđena od ţudnje uhvatila sam ga za straţnjicu i zarila nokte u nju. Polako mi je podigao jednu pa drugu ruku i ponovno ih prikovao uz madrac. Nije u redu da zahtijeva od mene potpuno predaju, pomislila sam. Osjećala sam se posve bespomoćnom, no upravo to dovelo me do ţuđenog vrhunca. Tek kad sam se umirila i predala, cijelim mojim tijelom razlili su se valovi neopisivog uţitka. Pomislila sam da umirem. Tko bi to mogao preţivjeti? Glasno jecajući, jače sam se privila uz njega. Podigao se na koljena, čvrsto me primio za kukove pa ubrzao ritam i prepustio se vlastitom vrhuncu. Najčešće, poslije seksa, muškarci se okrenu na leđa i zaspu, a ţene se poţure oprati. No Gage se nije odmah odvojio od mene. Milovao me po kosi, ljubio me i šaputao mi na uho njeţne riječi. Najzad, on je bio taj koji je ustao i otišao u kupaonicu. Vratio se s vlaţnim ručnikom i njime me prebrisao od glave do pete. Nakon tako strastvenog seksa vjerojatno sam se trebala osjećati umornom i iscrpljenom, no zapravo, nikad u ţivotu nisam se osjećala ţivljom. Najzad sam ustala, obukla kućni ogrtač i počela skupljati našu odjeću s poda. - Dakle, ti si jedna od onih - s osmijehom je rekao Gage.

~212~


- Od kojih? - upitala sam, diveći se prizoru njegovog mišićavog nagog tijela, s bijelom plahtom prebačenom preko kukova. Raskuštrane kose leţao je na boku, oslonjen na lakat. - Jedna od onih koje postanu ţivahne nakon seksa. - Dosad nisam bila - odvratila sam i prebacila odjeću preko naslona stolice. - No da, osjećam se kao da bih mogla pretrčati deset kilometara priznala sam. - Imam više no jednu dobru zamisao kako bih te mogao iscrpiti ali naţalost, ništa od toga. Nisam ovo planirao pa sam ponio samo jedan kondom, za prvu pomoć, bude li nuţno. Sjela sam na rub kreveta. - Dakle, očekivao si da bi se to moglo dogoditi? - U svakom slučaju, priţeljkivao sam to. Osmjehnula sam se i poljubila ga. - Moram ti nešto priznati. U ladici kupaonskog ormarića pronašla sam nekoliko tvojih kondoma. Nisam ti ih vratila jer mi je bilo neugodno. Zaključila sam da ćemo morati dijeliti ladicu. - Nisam imao pojma da dijelimo ladicu. - Eto, sada znaš. Moţeš ih dobiti natrag - velikodušno sam ponudila. Oči su mu kratko bljesnule. - Lijepo od tebe. Kako je noć odmicala, ispostavilo se da uopće nisam loša u krevetu. Zapravo, bila sam odlična. Čudo od ţene, kako je rekao Gage. Popili smo bocu vina, tuširali se zajedno, ljubili kao da se ne moţemo zasititi jedno drugoga. Do jutra, vodili smo ljubav u svim mogućim pozama. Činilo se da ne postoji ništa što mu se ne bi svidjelo, ništa što ne bi bio voljan isprobati. Bio je grješno strpljiv i izdrţljiv. U njegovom naručju osjećala sam se kao da sam se rastavila i ponovno sastavila. Ukratko, preporođeno. Iscrpljena, zaspala sam glave oslonjene na njegovo rame. Probudila sam se s prvim sunčevim zrakama. Kratko sam se promeškoljila, a Gage je zijevnuo, okrenuo se na bok i prebacio mi ruku preko kukova. Na trenutak, pomislila sam da sanjam. Činilo se prelijepim da bi bilo stvarno. Ipak, posvuda po tijelu mogla sam osjetiti posljedice naših strastvenih zagrljaja. Zagledavši se u Gagea, u njegove sklopljene oči, nisam se mogla ne upitati hoće li se, kada se probudi, ponovno pretvoriti u hladnog i suzdrţanog muškarca kakav je bio prije nego što smo završili u krevetu. - Nemoj nestati - prošaputala sam i prebacila mu ruku preko struka. Sporo se osmjehnuo ali nije otvorio oči. - Neću - tiho je odvratio i jače me stisnuo uz sebe. ~213~


Stanovnici Houstona, osobito pripadnici više klase, oboţavaju galantne zabave. Te subotnje večeri, svatko tko je nešto značio na društvenoj ljestvici, pojavit će se na velikoj dobrotvornoj zabavi Petera i Sasche Legrand. Vlasnik naftne kompanije i njegova ţena, vijećnica, tu priliku odlučili su iskoristiti da svima pokaţu svoju novu kuću, golemo zdanje izgrađeno u stilu talijanskih mediteranskih vila, s balskom dvoranom koja je zauzimala cijeli prvi kat. Naravno, Travisovi su među prvima dobili pozivnice. Iako momci na drugom spoju djevojke obično ne vode u društvo poput tog i ne predstavljaju ih svojim prijateljima i znancima, Gage me pozvao da pođem s njim. Sudeći po fotografijama koje su izašle u Cronicleu, zdanje je bilo nadasve luksuzno. Više od svega svidio mi se luster u predvorju, predivna kreacija napravljena u obliku ogromnog buketa poluotvorenih cvjetova od plavog, narančastog i mliječno bijelog stakla. Saznala sam i da će uzvanike zabavljati operni pjevači. Obzirom da mi je operni repertoar bio potpuna nepoznanica, mislila sam da će odrţati cijelu opernu predstavu, no to se, naravno, pokazalo pogrešnim. Također, saznala sam i da će straţnje dvorište, samo za tu prigodu, biti uređeno poput kolonade na kojoj će vojska posluţitelja u bijelim rukavicama uzvanicima nuditi talijanske specijalitete. Potrošila sam dvotjednu plaću na kupnju duge bijele Nicole Millerine haljine, s tankim naramenicama. Uskog gornjeg i bogato plisiranog donjeg dijela, bila je ujedno decentna ali i vrlo seksi. Kupila sam i Stuart Weitzmanove štikle, peta urešenih štrasom i s remenčićem oko gleţnja. Kad ih je vidjela, Carrington je rekla da izgledaju poput Pepeljuginih cipelica. Za tu prigodu, kosu sam počešljala u visoku punđu. Diskretno se našminkavši, provjerila sam izgled u zrcalu. Naravno, nedostajao je nakit ali nisam imala ništa što bih mogla nositi uz tu haljinu. Morat ću nešto smisliti, zaključila sam i pošla u Carringtoninu sobu prekopati njezinu kutiju s drangulijama. Napokon sam našla što sam traţila - kartončić s naljepnicama za lice. Odabravši najmanju, u obliku srebrne zvjezdice, zalijepila sam je na rub jagodice, tik ispod desnog oka i okrenula se prema Carrington koja je veselo skakutala po krevetu. - Kako ti se čini? Nije li pomalo pretjerano? - upitala sam, iako sam znala da će osmogodišnja djevojčica na takvo pitanje uvijek odgovoriti negativno. Bilo je to isto kao da kauboja pitam ima li previše ljute paprike u šalši. - Ne, savršeno je. - Prestani skakati - upozorila sam ju. Bacila se na trbuh. - Hoćeš li se poslije zabave vratiti kući? Ili ćeš spavati kod Gagea? - upitala je.

~214~


- Ne znam - rekla sam i sjela do nje. - Bi li ti smetalo kad bih noćas ostala kod njega? - Ne bi - odvratila je i široko se osmjehnula. - Moći ću ostati dulje budna. Znaš Liberty, ako cura ţeli da ju dečko zaprosi, mora spavati kod njega. Tako da vidi da je jednako lijepa i kad se probudi. - Zaboga, tko ti je to rekao? - Nitko, sama sam shvatila. Morala sam se svojski potruditi ostati ozbiljna. - Gage nije moj dečko. I ne pokušavam ga navesti da me zaprosi. - Trebala bi. Zar ti se ne sviđa? Meni se sviđa više od svih s kojima si izlazila. Bolji je i od onog koji nam je donosio one sireve po kojima nam je cijeli hladnjak čudno mirisao. - Čini se da ti se doista sviđa - odvratila sam, pozorno se zagledavši u nju. - Da. Voljela bih ga imati za tatu. S njim se uvijek mogu sve dogovoriti. Riječi iz dječjih usta nerijetko nas mogu oboriti s nogu. Začuvši to, srce mi je preplavila mješavina osjećaja krivnje, tuge i gore od svega, nade. Duboko sam udahnula i njeţno je poljubila u čelo. - Nemoj se previše nadati, mila - tiho sam rekla. - Radije pričekajmo da vidimo u što će se to izroditi. Prije odlaska, Churchill, Vivian, Gretchen i njezin pratilac, popili su piće u salonu. Churchill je bio u smokingu s hlačama kojima je jedna nogavica bila proširena. Usto, krojač je duţ šava prišio čičak traku, u protivnom ih Churchill ne bi mogao obući. Gage me je čekao u predvorju. Suvišno za reći, no u crnom smokingu i bijeloj uškrobljenoj košulji, izgledao je veličanstveno. Nadasve otmjeno, a ipak opušteno. Zadivljeno me odmjerio od glave do pete. - Izgledaš poput princeze rekao je pa polako posegnuo za mojom rukom i poljubio me u dlan. Samo što nisam princeza, pomislila sam. Trenutak sam zbunjeno zurila u njega, jer... osjećala sam se poput malene djevojčice kovrčave kose i s velikim naočalama na nosu, koja se predjenula u princezu. Dovraga, nemam se razloga tako osjećati, najzad sam zaključila i uzvratila mu osmijeh. - Ljutiš li se još uvijek ne mene? - upitala sam, jer tog prijepodneva upustili smo se u, po mojem mišljenju, posve suvišnu prepirku kad me je upitao što bih ţeljela da mi pokloni za Boţić. - Ništa skupo poput nakita ili takvog nečeg - odvratila sam. - Nego što?

~215~


- Odvedi me negdje na večeru. - U redu. U Pariz ili London? - Nisam još spremna za takvo što. Naglo se namrštio. - Ţeliš li reći da nije isto spavaš li sa mnom ovdje ili u nekom pariškom hotelu? Zaboga, u čemu je razlika? - Između ostalog, u novcu. - Kakve to veze ima s novcem? - Što se mene tiče, ima - odlučno sam odvratila. - Znam da tebi novac ništa ne predstavlja ali ne mogu dopustiti da plaćaš moje troškove. To me stavlja u lošiji poloţaj. Ti imaš novca a ja ne i zato ne moţemo biti ravnopravni. Nestrpljivo je uzdahnuo. - Drugim riječima, išla bi sa mnom u Pariz kad bismo oboje imali novca? - Upravo tako. - To je obična glupost. - Ne bi tako mislio da si bez novca. - Dakle, kad bi hodala s poštarom, mogao bi ti pokloniti što god ţeli. Ali ja ne mogu. - Tako nekako - sloţila sam se. - Ali ne bih nikada hodala s poštarom. Ne palim se na njihove odore - našalila sam se. Nije se nasmijao, a znajući njega, bilo je za očekivati da neće odustati dok ne pronađe način da bude po njegovom. - Zapravo, trebao bi shvatiti da je dobro što ne ţelim da se naša veza vrti oko novca. - Ali, zahvaljujući tebi i vrti se oko novca. - Gle, tek smo počeli hodati. Sve što ţelim je da mi ne poklanjaš skupe poklone niti planiraš daleka putovanja - smireno sam odvratila. - Zasad dodala sam, vidjevši kako me pogledao. To ga je donekle umirilo, barem privremeno. U odgovor na moje pitanje ljuti li se još uvijek na mene, obuhvatio me oko struka i privukao me k sebi. - Ne - odvratio je. - Travisovi nisu od onih koji lako odustaju. Volimo izazove - samouvjereno je dodao. Čudno, ali ma koliko me njegova arogancija ţivcirala, u tim trenucima bio mi je neodoljivo seksi. - Ne moţe uvijek biti po tvom - odvratila sam. Pomiri se s tim.

~216~


Spustio je usnice do mog uha. - Ipak, večeras će biti po mom. Osjetivši njegov vreli dah, srce mi je počelo luđački lupati. - Moţda - prošaputala sam. Pomilovao me po leđima. - Jedva čekam da ta vraška zabava završi. Glasno sam se nasmijala. - Nije još ni počela. - Namjeravam ti prirediti vlastitu zabavu. U limuzini. - Ali, zar... zar se nećemo voziti u istoj limuzini s Churchilom i ostalima? - smeteno sam upitala. - Ne, oni će se voziti u drugoj - odvratio je. - Imat ćemo jednu samo za sebe. Ti i ja vozit ćemo se posve sami iza zatamnjenog stakla. S bocom hladnog šampanjca. Što misliš o tome? - Pristajem - u dahu sam odvratila i primila ga pod ruku. Ulica u kojoj se nalazila kuća Legardovih bila je dupkom puna parkiranih limuzina. Zdanje je doista bilo veličanstveno; izgledalo je više poput muzeja nego poput doma. Unutra, vladao je zarazno veseo ugođaj. Muškarci su redom bili u smokinzima, ţene u večernjim haljinama, nakićene ogrlicama, naušnicama, narukvicama i prstenjem s draguljima koji su blistali pod svjetlom golemog lustera. Glazba je dopirala do svakog kutka. Sascha Legard, visoka vitka ţena stepenasto šišane svijetloplave kose, insistirala je da nas provede kroz kuću. Nakon toga Gage i ja nastavili smo kruţiti. Svako malo, Gage bi zastao kako bi kratko porazgovarao s nekim. Sastav gostiju bio je zadivljujuće raznolik. Bilo je tu teksaških glumaca, producenta, reţisera koji su ţivjeli u Hollywoodu i prozivali se ‘Teksaškom mafijom’, imućnih naftaša i rančera pa čak i nekoliko pripadnika europske aristokracije. Vidjela sam i olimpijsku pobjednicu u gimnastici, trenera Houston Rocketsa i pastora protestantske crkve. Bilo je to okruţenje u kojem se Gage snalazio poput ribe u vodi. Ne samo što je poznavao sve te ljude, nego i pojedinosti iz njihova ţivota. Raspitivao se o njihovim rezultatima na golf terenu i uspjesima u lovu. Znao je čak i imena njihovih pasa i gdje tko ima vilu za odmor. Stekla sam dojam da su uistinu polaskani njegovom paţnjom. Bio je karizmatičan i znao je to. Naočit, priseban muškarac, posve drugačiji od onoga koji je drhtao od ţudnje u mojem naručju. Taj oštar kontrast odjednom me uspalio. Iako to nitko nije mogao primijetiti, kratko bih zadrhtala svaki puta kad bi mi dotaknuo ruku ili mi nešto prošaputao na uho. Dobro sam se snašla u čavrljanju; budući da nisam znala gotovo ništa ni o kome, preteţno bih navela ljude da govore o sebi i to je bilo posve dovoljno za ugodan razgovor. Najzad smo izašli na straţnju terasu pa

~217~


napunili tanjure talijanskim specijalitetima i pridruţili se Jacku i njegovoj curi, koji su već sjedili za jednim od stolova prekrivenim ţutim stolnjakom nasred kojega je stajala uljna svijeća - čaša s tekućim parafinom u koji su bile potopljene latice raznobojnog cvijeća. Bilo je tu i nekoliko pripadnika teksaške mafije koji su nas zabavili pričama o dogodovštinama sa snimanja najnovijeg filma. Ugodno društvo i čaša odličnog vina, uskoro su me potpuno opustili. Bila je čarobna noć. Uskoro, očekivao se nastup opernih pjevača, a nakon toga u balskoj dvorani započet će ples. Gagea i mene čekala je predivna duga noć. Sydney, redateljica, pozorno se zagledala u mene. - O, Boţe, doista si lijepa - rekla je. - Izgledala bi odlično na velikom platnu - dodala je pa svrnula pogled na jednog od svojih kolega. - Zar ne? Lice joj je potpuno transparentno. - Transparentno? - zbunjeno sam upitala i vrhovima prstiju dotakla jagodice. - Sve se vidi na njemu. Svaki osjećaj - objasnila je. Naglo sam porumenjela. - To me ne čini osobito sretnom - promrmljala sam. Gage se tiho nasmijao i prebacio mi ruku preko ramena. - Savršena si takva kakva jesi - rekao je pa postrance pogledao Sydney. - Padne li ti ikada na pamet da ju dovučeš pred kameru, imat ćeš posla sa mnom - zaprijetio joj je. - U redu, u redu - hitro je odvratila. - Smiri se - dodala je i široko mi se osmjehnula. - Čini se da se prilično zagrijao za tebe. Otkad ga poznajem, nije se prema nijednoj ţeni tako posesivno odnosio. Očito... - Syd - naglo ju je prekinuo prostrijelivši ju pogledom. -Radije zašuti. Heidi, Jackova cura, plavuša raskošnih oblina, odlučila je promijeniti temu. - Čula sam da je na tihoj aukciji5 ponuđeno more zanimljivih stvari slađahno je procvrkutala i zagledala se u mene. - Jack je obećao da će mi kupiti što god ţelim - objasnila je. - Rado bih dobila dijamantne naušnice. A moţda odaberem i vikend u St.Tropezu. - Sranje - promrmljao je Jack. - Što god da odabere, stajat će me pravo malo bogatstvo. - Ali ja to zavrjeđujem, zar ne? - s širokim osmijehom je upitala i primila ga za ruku. - Hajdemo.

5

dobrotvorna akcija gdje se ponude pišu na komad papira pokraj ponuđenog artikla, (prim.prev.)

~218~


- Mogli bismo poći s njima - predloţio je Gage, opazivši da sam dovršila desert. Tako smo i učinili. S Jackom i Heidi ušli smo u veliku prostoriju sa stolovima na kojima su stajale brošure s fotografijama i opisom ponude. Očarana, prišla sam jednom od njih. Ako si ţelio nešto od ponuđenog, bilo je dovoljno u koţnu mapu kraj ponuđenog predmeta ili usluge, upisati svoje ime i iznos koji si spreman platiti. U slučaju da netko za istu stvar odluči ponuditi više novca, upisuje se ispod tebe. I tako do ponoći, kada će draţba biti završena. Između ostalog, bio je ponuđen tečaj kuhanja kod slavnog kuhara, tečaj golfa kod glasovitog majstora, kolekcija vrhunskih vina i skladba britanske rock zvijezde, pisana posebno za tebe. - Jesi li pronašla štogod zanimljivo? - upitao me Gage i zagrlio me oko struka. - Dovraga - promrmljala sam i oslonila se na njega. - Nadam se da se nećemo dugo zadrţati na ovoj etapi. - O čemu govoriš? - začuđeno je upitao. Nervozno sam uzdahnula. - Svaka veza prolazi kroz nekoliko etapa. Prvo, fizička privlačnost... kada se čini da ne moţete jedno bez drugoga. Zatim se ljudi priberu i počnu razmišljati jesu li doista jedno za drugo. Voljela bih kad bismo već bili u toj fazi... fizička privlačnost tada je manje bitna i sposoban si realnije razmišljati. Sve u svemu, nakon što uspostaviš hormonalnu ravnoteţu znatno se bolje osjećaš i... Diskretno me pomilovao po kuku i široko se osmjehnuo kad je osjetio da sam kratko zadrhtala. - Dakle, misliš da nakon nekog vremena više nećemo biti tako uspaljeni? - Ah... da - slabašno sam promucala. - Tako to obično ide. - Reci mi kad dođeš u tu fazu pa ću se potruditi ponovno poremetiti tvoju hormonalnu ravnoteţu - rekao je i kratko pogledao preko mog ramena. - U međuvremenu, hoćeš li moći nekoliko minuta izdrţati bez mene? - Naravno - začuđeno sam odvratila. - Zašto? - Na putu ovamo, vidio sam jednog mog prijatelja iz srednje koji je prije godinu dana poginuo na krstarenju. Morao bih ga poći pozdraviti. - Ah, to je doista strašno. Slobodno pođi, čekat ću te. - Kad si već tu, izaberi nešto. - Što?

~219~


- Briga me. Što god ti se učini zanimljivim. Neku sliku ili putovanje. Bilo što, u protivnom ću u društvenoj rubrici sutrašnjih novina biti proglašen škrcem. Moraš me spasiti blamaţe. - Gage, nimalo mi se ne sviđa što na mene prebacuješ tu odgovornost odlučno sam započela. - Ne ţelim biti odgovorna za trošenje tvog novca dodala sam i naglo se namrštila kad sam vidjela kako pogledom kruţi prostorijom. - Hej, čuješ li što ti govorim? - Ne - nehajno je odvratio. Spustila sam pogled na najbliţu brošuru. - U redu, ako te nije briga, završit ćemo u Nigeriji - zaprijetila sam. - Nadam se da nemaš ništa protiv jahanja na slonovima. Kratko se nasmijao i udaljio se. Pogledom sam potraţila Jakea i Heidi. Stajali su kraj jednog od stolova, no nisam bila raspoloţena probijati se do njih. Umjesto toga polako sam počela kruţiti uokolo i razgledavati ponudu u pokušaju da dokučim što bi se Gageu moglo svidjeti. Oldtimer motocikl? Ne, ne ţelim da se ubije vozeći se na tome. Kao ni u voţnji trkaćeg automobila po pisti. Preţivjet će i bez tog uzbudljivog iskustva, zaključila sam i potraţila nešto bezazlenije. Krstarenje po Karibima? Skupocjeni sat? Ručak s atraktivnom glumicom koja je slavu stekla glumeći u sapunicama? Kako da ne, ironično sam pomislila. Najzad, ugledala sam nešto zanimljivo. Bila je to stolica za masaţu. Savršen boţićni poklon za Churchilla, zaključila sam pa uzela priloţeno nalivpero u namjeri da u mapu napišem Gageovo ime. Naţalost, ostalo je bez tinte. Kratko sam ga protresla, no uzalud. Trenutak potom, začula sam muški glas. - Pokušaj s ovim - rekao je i ponudio mi drugo nalivpero. Dugi trenutak zapanjeno sam zurila u njegovu ruku. Istog trenutka znala sam kome pripada. Kako bih ju ikada mogla zaboraviti? Ipak, odbijala sam povjerovati u to. Ne sada, pomislila sam. Ne ovdje. Polako sam podigla pogled i zagledala se u oči koje su me godinama proganjale u snovima. - Hardy - jedva čujno sam prozborila.

~220~


DVADESET DRUGO POGLAVLJE

C

ijelu minutu bez riječi sam zurila u njega. Jest, bio je to Hardy. Poznat a ipak nepoznat, drugačiji nego što sam ga se sjećala. Stariji i muţevnije građe, no jednako svilenkaste tamne kose, zanosno plavih očiju i istog sporog osmjeha koji mi je uvijek mogao zagrijati srce. Činilo se da ni on ne moţe maknuti pogled s mene. Gotovo sam mogla osjetiti kako mu srce ubrzano lupa pod bijelom uškrobljenom košuljom. Njeţno me primio za ruku. - Hajdemo negdje gdje moţemo na miru porazgovarati - tiho je rekao i poveo me prema vratima. Kao u snu pošla sam s njim, ne mareći hoće li me Jack vidjeti. Jedino čega sam bila svjesna, bili su njegovi prsti isprepleteni s mojima. Ubrzo, izašli smo iz kuće i kroz park produţili do malog vrtnog paviljona. Ušavši, naslonila sam se na jedan od drvenih stupova i duboko udahnula u pokušaju da se smirim. Cijelim tijelom sam drhtala. Trenutak potom, jedno drugome bacili smo se u naručje i počeli se mahnito ljubiti. Nije to bio strastven ljubavnički poljubac, nego gladan, kao da smo njime nastojali premostiti godine naše razdvojenosti. Hardy je bio taj koji je naglo prekinuo. - Sve je u redu -prošaputao je i njeţno me poljubio u kut oka. - Sve je u redu. Minutu ili dvije ostali smo zagrljeni, a kad je osjetio da sam se opustila, ponovno je spojio usnice s mojima u dug spor poljubac kakvog sam se sjećala iz dana dok smo ţivjeli u Welcomeu. Na trenutak, preplavio me poznati osjećaj sigurnosti koji sam uvijek mogla pronaći u njegovu naručju i koji mi je godinama nedostajao. - Zaboravila sam kako je lijepo ljubiti se s tobom - prošaputala sam. - Ja nisam - rekao je i privukao me bliţe k sebi. - Čim sam te ugledao, morao sam ti prići. Znao sam da bih trebao pričekati s našim susretom i da nije mjesto i vrijeme za to... ali nisam uspio odoljeti. Uvijek si bila lijepa... ali, nisam mogao ni sanjati da si se pretvorila u takvu ljepoticu. - Otkud ti ovdje? Jesi li znao da ću biti tu? Jesi li... Pomilovao me po obrazu. - Pretpostavljao sam da ćeš doći, ali nisam bio siguran - odvratio je. Glas mu je bio dublji nego prije. - Došao sam s prijateljem - nastavio je. - On, ja i još jedan muškarac suvlasnici smo male naftne kompanije. Saznala sam da je nakon mnogo napornog rada i odricanja uspio uštedjeti sumu novca dovoljnu za pokretanje vlastita posla, zajedno s geologom i naftnim inţenjerom. Počeli su crpiti naftu iz terena koje su ~221~


druge kompanije previdjele. Na prvom takvom polju zaradili su pribliţno milijun dolara i investirali ih u daljnji razvoj posla. Odlično im ide i zarada se svakim danom povećava. Nije puno govorio o poslu no iz onoga što je rekao, zaključila sam da se obogatio i da će postati još bogatiji. Majci je kupio kuću a sebi veliki stan u Houstonu, u kojem će do daljnjega ţivjeti. Znajući koliko je ţudio za bijegom iz siromaštva, bila sam sretna zbog njegova uspjeha. - Ali, to mi nije dovoljno - rekao je i rukama mi obuhvatio lice. Dovraga, tek kad sam uspio, shvatio sam da nije sve u novcu. Prvi put u ţivotu imao sam vremena malo usporiti i razmisliti o svemu, a tada... kratko je zašutio i umorno uzdahnuo. - Ah, Liberty, nikada te nisam prestao ţeljeti. Morao sam te pronaći. Pošao sam kod Marle i ona mi je rekla gdje si. Rekla mi je i... - Da se viđam s nekim - drhtavim glasom sam izgovorila. Kimnuo je. Ţelio sam provjeriti... Jesam li sretna. Jer ako još uvijek mislim na njega, ako ga ţelim, ako nije prekasno, ako, ako... Ţivot katkad ima grozan smisao za humor pa dobiješ ono za čime si ţudio u potpuno krivo vrijeme. Kako okrutno ironično, pomislila sam, srca preplavljena gorčinom. - Šteta što se nisi prije pojavio - nesigurno sam izgovorila. Nije rekao ni riječ. Polako, posegnuo je za mojom lijevom rukom i zagle3dao se u moje prste. - Nemaš zaručnički prsten - rekao je. - Jesi li sigurna da je prekasno? Pomislila sam na Gagea pa smeteno slegnula ramenima. - Ah, ne znam. Ne znam. - Mila... nađimo se sutra. Molim te. Odmahnula sam glavom. - Obećala sam Carrington da ću je odvesti na spektakl na ledu u Reliant. - Carrington - tiho je rekao i odmahnuo glavom. - O, Boţe, već joj je osam ili devet godina, zar ne? - Vrijeme leti - prošaputala sam. Prinio je moju ruku usnicama i poljubio mi vrhove prstiju. - A prekosutra? - Da, moţemo se vidjeti - u dahu sam odvratila. Nisam se ţeljela rastati od njega. Jer ako ode, pomislit ću da je sve ovo bio samo san. Dala sam mu broj telefona i zamolila ga da se prije mene vrati u kuću. - Moram se malo pribrati -objasnila sam. - U redu - rekao je i poljubio me u čelo.

~222~


Nekoliko trenutaka bez riječi smo zurili jedno u drugo. Jedva sam mogla vjerovati da doista gledam u njega. I on i ja smo se promijenili, no veza između nas ostala je ista. Nisam imala pojma kako je to moguće, no bilo je. Hardy i ja bili smo iz istog svijeta i poznavali smo se u dušu. A Gage... ah, Gage. Pomisao na njega parala mi je srce. Što god da je vidio na mojem licu, očito ga je raznjeţilo. -Liberty, ne bih te nikada povrijedio - tiho je rekao. Kratko sam kimnula. Pomilovao me po licu i udaljio se. Ipak, jednom me je već povrijedio, pomislila sam, gledajući za njim. Mogla sam razumjeti zašto je otišao iz Welcomea. Znala sam da je morao i nisam ga zbog toga krivila. Problem je bio u tome što sam krenula dalje sa svojim ţivotom i nakon dugih godina samoće konačno ušla uvezu koja je moţda imala perspektivu. Nelagodno sam se premjestila s noge na nogu; remenčići Pepeljuginih cipelica urezali su mi se u gleţnjeve. Moj princ napokon se pojavio, no naţalost prekasno, tuţno sam pomislila. No, je li doista kasno? Moţda i nije, dvojila sam. Moţda Hardy i ja ipak imamo budućnost. Stare prepreke su nestale, a nove... Uvijek postoji izbor. Ta pomisao nije mi najbolje sjela. Na putu prema kući, zastala sam da popravim šminku. Izvadila sam pudrijeru iz male svilene torbice i zagledala se u svoj odraz u zrcalu. Naravno, šminka na usnicama i obrazima bila je upropaštena. Ostala sam i bez srebrne zvjezdice na jagodici. Hitro sam napudrala lice i nanijela sjajilo na usnice. Vjerojatno nitko neće opaziti da više nisam savršeno našminkana, tješila sam se. Nakon jela, pića i plesa, ni druge ţene više ne izgledaju savršeno. Malo potom, ugledala sam Gagea. Visok i uspravan, stajao je na straţnjoj terasi, pogleda uperena pred sebe. Čim me vidio, poţurio mi je u susret. - Tu si - rekao je i primio me za nadlakticu. - Traţio sam te. Usiljeno sam mu se osmjehnula. - Da. Trebalo mi je malo svjeţeg zraka. Oprosti. Nadam se da se nisi zabrinuo? Mirno mi je uzvratio pogled. - Jack mi je rekao da si izašla s nekim. - Da. Zamisli, naletjela sam na starog dobrog prijatelja iz Welcomea. Znam da je to teško povjerovati da bih ovdje mogla naletjeti na nekog iz tog malog mjesta, ali... Uhvatio me za bradu i pozorno se zagledao u moje lice. -Draga... imaš li se običaj ljubiti s prijateljima? - nehajno je upitao. - Jer, očito je da ste se ljubili.

~223~


Naravno, trebala sam znati da njegovom oku malo toga moţe promaći. Nisam bila sposobna progovoriti ni riječ, no moj, krivnjom ispunjen pogled zacijelo mu je rekao sve što je ţelio znati. Izvadio je mobitel iz dţepa, nazvao vozača i rekao mu neka krene i pričeka nas pred ulazom. - Odlazimo? - smeteno sam upitala. - Da. Nismo se vratili u kuću oprostiti se s domaćinima i zahvaliti im na pozivu. Zaobišli smo je i kroz prednje dvorište uputili se ravno prema ulici. Moje visoke potpetice oštro su lupkale po popločanoj stazi. Gage je ponovno izvadio mobitel i nazvao Jacka. - Liberty i ja odlazimo. Previše šampanjca - rekao je i zamolio ga da nas ispriča domaćinima i pripazi na tatu. Začuvši odgovor, kratko se nasmijao, pozdravio ga i spremio mobitel u dţep. - Je li s Churchillom sve u redu? - upitala sam. - Jest. Ali Vivian šizi jer mu se ţene upucavaju. Unatoč svemu, vjerojatno bih se nasmijala, no spotakla sam se. Istog trenutka Gage me je zagrlio oku struka. Ma koliko se ljutio na mene, nije imao namjeru dopustiti da padnem. Malo zatim, sjeli smo u limuzinu. Pomisao da se nalazim s njim u toj tihoj polumračnoj čahuri naglo me ispunila nelagodom. Nisam zaboravila kako Gage moţe biti grub kada se razljuti, kao onog dana kad me je pokušao izbaciti iz kuće. Daleko od toga da to ne bih mogla riješiti, no nisam se ţeljela ponovno natezati s njim. - Phile, provezi nas malo uokolo - rekao je Gage vozaču. - Reći ću ti kada odlučimo poći kući - dodao je i pritisnuo dugme za podizanje stakla. Po tonu njegova glasa zaključila sam da nije ljut, no kad je iz mini bara izvadio čašu, natočio si viski i u jednom gutljaju ga ispio, promijenila sam mišljenje. Bez riječi ponovno je napunio čašu i pruţio mi je. Drhtala sam od hladnoće pa sam pokušala jednako naglo ispiti viski u nadi da će me ugrijati, no istog trenutka sam se zagrcnula. - Polako - rekao je i prebacio mi ruku preko ramena. Osjetivši kako sam najeţena, hitro je skinuo sako i ogrnuo me njime. - Hvala - tiho sam izgovorila. - Nema na čemu - rekao je i beskrajno dugi trenutak zagledao se u mene. - Tko je on? Kad sam mu pričala o svojem ţivotu u Welcomeu, spomenula sam sve i svakoga osim Hardyja. S Churchillom mi nije bilo teško pričati o njemu, no nisam se mogla primorati da se povjerim i njegovom sinu.

~224~


No sada sam mu morala reći. Ravnodušnim glasom, rekla sam mu da Hardyja poznajem od svoje četrnaeste godine i da mi je uz majku i sestru bio najbliţa osoba na svijetu. Priznala sam mu i da sam bila strašno zaljubljena u njega. Osjećala sam se prilično čudno govoreći mu o njemu. Moja prošlost i sadašnjost razlikovale su se poput neba i zemlje. I ja sam se u međuvremenu uvelike promijenila. Morala sam razmisliti o tome. I o mnogo čemu drugome. - Jesi li spavala s njim? - upitao je. - Ne - odvratila sam. - Doduše, htjela sam, ali ne i on. Rekao je da se nakon toga nikada ne bi mogao rastati od mene. Ţelio je otići iz Welcomea i ostvariti svoje snove. - Koji nisu uključivali tebe? - Bili smo premladi. I bez ičega. Ipak, vrijeme je pokazalo da je tako bilo najbolje za oboje. Sa mnom kao mlinskim kamenom oko vrata, Hardy ne bi nikada uspio postići što je htio. Čak i da me je htio povesti sa sobom, ne bih mogla otići od sestre. - Dakle, voljela si ga, a on te je ostavio i sada ţeli drugu šansu? - Nije to rekao. - Nije ni morao - ravnodušno je odvratio. - Jasno si mu dala do znanja da kod tebe ima šanse. Čini se da ga još uvijek ţeliš. Nervozno sam odmahnula glavom. - Nisam sigurna u to. - Ako si se ljubila s njim, valjda ti je još uvijek stalo do njega - okrutno hladno je izgovorio. Oči su mi se naglo ispunile suzama. - Ne znam. - Nemoj plakati - u dahu je izgovorio. - Učinio bih sve za tebe, i ubio nekoga ako bi trebalo, ali ne očekuj da ću te tješiti dok plačeš za drugim muškarcem. Obrisala sam suze iz kutove očiju i duboko udahnula u pokušaju da se smirim. - Namjeravaš li se naći s njim? - malo potom upitao je Gage. Kimnula sam. - On i ja moramo porazgovarati. To je jedini način da si posloţim stvari u glavi. - Namjeravaš li se jebati s njim? Trgnula sam se kao da me ošamario. Znala sam da je namjerno uporabio tako grub izraz u namjeri da me spusti na zemlju, no nije mi zbog

~225~


toga bilo nimalo lakše. - Ako si mislio da se zato ţelim naći s njim, ljuto se varaš - suho sam odvratila. - Ne zanima me zašto se ţeliš naći s njim, nego hoćete li završiti u krevetu. Sad sam se uistinu razljutila. - Ne, nećemo - odbrusila sam. - Trebao bi znati da nisam od onih koje lako s nekim odlaze u krevet. - Da, mislio sam da nisi od tih. Kao ni od onih koje na zabavu odu s jednim momkom, a završe u mraku ljubeći se s drugim. Čini se da sam se prevario. Naglo sam porumenjela. - Nisam se namjeravala ljubiti s njim. Bilo je to... ne znam... slučajno se tako dogodilo - promucala sam. Ironično se nasmijao. - Slučajno? To je najgluplji izgovor koji sam ikada čuo. - Ţao mi je, ali ne znam što bih ti drugo rekla. Bio je dio mog ţivota... voljela sam ga. Kad sam ga ugledala... ne znam... sve se nakratko vratilo. Ti i ja tek smo započeli vezu. Ne bih se nikad poigravala s tobom, no moram ustanoviti je li mi još uvijek stalo do njega. To znači da ćemo morati zalediti našu vezu. Gage nije bio od onih koje se lako mire s tim da ih se stavi na čekanje. Upravo suprotno. Grubo me je privukao k sebi i zagledao mi se u oči. Spavala si sa mnom, Liberty. Ne moţeš to zanemariti i samo tako se povući. Niti dopustiti da se netko tako lako uvuče između nas. - Spavala sam s tobom samo jednom - pobunila sam se. Ironično je podigao obrve. - U redu, nekoliko puta - priznala sam. - No proveli smo zajedno samo jednu noć. - Što se mene tiče, to je posve dovoljno. Ţelim te više nego što te je on ikada ţelio ili će te ţeljeti. Misli na to dok si sređuješ stvari u glavi. Ţelim da se toga prisjetiš svaki puta kada ti kaţe da je lud za tobom ili bilo koju drugu prokletu glupariju koju ţudiš čuti iz njegovih usta - u dahu je izgovorio i naglo spojio usnice s mojima. Bio je to grub poljubac, posesivan i prepun srdţbe. Nikad dotad nije me tako poljubio. Pomahnitao od ljubomore, bacio me na leđa i pohotno me ljubeći čvrsto se priljubio uz mene. Pokušavajući doći do daha počela sam se meškoljiti pod njim, nesigurna činim li to zato da bih ga zbacila za sebe ili da bih se bolje namjestila u njegovom naručju. Kako god bilo, to ga je još više uspalilo. Osjetivši kako je tvrd, nisam se mogla ne prisjetiti vrućih trenutaka koje smo podijelili, uţitaka koje sam doţivjela u njegovom

~226~


naručju. Očajnički sam ga poţeljela, toliko, da sam počela drhtati od ţudnje. Tiho sam zastenjala, uhvatila ga za kukove i privukla ga k sebi. Sljedećih nekoliko minuta prošlo je kao u grozničavu snu. Tanke svilene gaćice zapele su mi o petu cipele kad mi ih je pokušao skinuti. Najzad ih je otrgnuo i bacio ih na pod limuzine. Čim mi je podigao haljinu, raskalašeno sam raširila noge. Nije me bilo briga što se ponašam poput bludnice. Ţudjela sam za njim i to je bilo jedino o čemu sam mogla razmišljati. Spustivši mi naramenice oslobodio mi je grudi iz korzeta i počeo mi pomamno grickati bradavice pa hitro raskopčao hlače i ţestoko se zabio u mene. Osjetivši kako je tvrd i vruć, naglo sam raširila oči. Trenutak potom, pogled mi se zamutio, a svaka suvisla misao nestala mi je iz glave. Prepustila sam se njegovim grubim nasrtajima, jedva svjesna da je auto nakratko stao na semaforu pa ponovno krenuo, ravno i postupno povećavajući brzinu, kao da se vozimo po autocesti. Kao pomahnitala podigla sam kukove i jače se priljubila uz njega. Spojio je usnice s mojima i jezikom duboko prodro u moja usta. Porobljenu i oboruţanu, ispunjenu njime i prikovanu uz sjedalo njegovim silovitim naletima, ponovno su me preplavili isti oni, sada već poznati valovi uţitka. Drhteći, zabacila sam glavu a iz mog grla oteo se dug poţudan jecaj. U odgovor, ubrzao je ritam i čvrsto stisnutih zubi prepustio se vlastitom vrhuncu. Opijena strašću osjećala sam se poput prazne jastučnice kad se odvojio od mene. Tiho je opsovao, privukao me u naručje i zdvojno odmahnuo glavom. Nikada ga nisam vidjela tako uznemirenog. Zjenice su mu bile ogromne, pogled pun kajanja. - Oprosti - promuklo je izgovorio. - Dovraga, nisam smio biti tako grub. Ţao mi je. Mora da sam sišao s uma... - Sve je u redu - prošaputala sam, još uvijek drhtureći od uţitka. - Ne, nije - ustrajao je. - Ne znam kako sam mogao... Naglo je zašutio pa duboko uzdahnuo i provukao prste kroz kosu. Vrhovima prstiju pomilovala sam ga po licu i spojila usnice s njegovima, no nije mi uzvratio poljubac. Umjesto toga, njeţno me odgurnuo od sebe, spustio mi donji dio haljine preko nagih nogu, pomogao mi da provučem ruke kroz naramenice gornjeg dijela i ponovno me zaogrnuo svojim sakoom. Neko vrijeme vozili smo se u potpunoj tišini. Jedva mi je došlo do svijesti da je spustio staklo i kratko porazgovarao s vozačem. Trenutak potom, natočio si je još jedno piće, no ovoga puta nije ga naglo ispio. S čašom u ruci zavalio se u sjedalo i privukao me k sebi. Izraz lica bio mu je uobičajeno miran no svaki mišić njegova tijela bio je napet od frustracije. Ubrzo sam zadrijemala, glave oslonjene na njegovo rame. Probudila sam se tek kad je hladan zrak kroz otvorena vrata nahrupio u limuzinu. Gage je izašao prvi i pruţio mi ruku da mi pomogne izaći. Našavši se vani, kratko sam pogledala vozača. Haljina mi je bila zguţvana a ni Gageovo

~227~


odijelo nije puno bolje izgledalo. Svakome tko bi nas vidio bilo bi jasno što smo radili, no Phil je bezizraţajno gledao pred sebe, ničim ne odajući da je to opazio. Trenutak potom, shvatila sam da se nalazimo pred Gageovom kućom. Dugi trenutak izazovno me promatrao kao da očekuje da se pobunim. No bila sam previše smetena da bih mogla razmišljati bi li trebala ili ne prespavati kod njega. Ipak, jedno mi je bilo savršeno jasno: Gage neće stajati po strani i mirno čekati da riješim svoj problem s Hardyjem. Prošli smo kroz predvorje i ušli u dizalo. Njegov sako još uvijek mi je bio prebačen preko ramena. Kratko sam se zaljuljala kad je dizalo pojurilo na osamnaesti kat. Gage me istog trenutka privio uz sebe i poljubio me tako da sam ostala bez daha. Čim smo izašli, na moje zaprepaštenje podigao me u naručje i odnio me do stana. Bez riječi, produţili smo ravno u spavaću sobu. Ne paleći svjetlo, razodjenuli smo se i legli u krevet. Njeţno i polako počeli smo voditi ljubav, bez ikakve potrebe za ţurbom. Gage me ljubio posvuda i pronašao svaku moju osjetljivu točku. Drhteći od ţudnje privila sam se uz njega i s divljenjem pomilovala njegove mišićave grudi i nadlaktice pa uplela prste u njegovu kosu. Polako je ušao u mene i nastavio se polako gibati, uţivajući u mojim tihim jecajima. Trajalo je beskrajno dugo, a kad sam pomislila da više neću moći izdrţati to slatko mučenje, ubrzao je ritam i prodirući u mene do samog dna, primorao me na konačnu predaju, a zatim se i sam predao. Kauboji kaţu da konja treba ohladiti nakon jahanja. Ista izreka odnosi se i na cure koje se neko vrijeme nisu bavile seksom pa im treba malo vremena kako bi se na njega opet privikle. Ne sjećam se koliko je puta te noći Gage posegnuo za mnom, no ujutro, kad sam se probudila, bolio me svaki mišić u tijelu. Toliko, da sam bila sigurna da ću se srušiti ako pokušam stati na noge. Sljedeće čega sam postala svjesna, bilo je da Gage pokorno stoji kraj kreveta, s šalicom kave u ruci. - Ne trudi se glumatati da se kaješ - rekla sam, kad mi je stavio jastuk iza leđa. - Jer znam da se ne kaješ. - I ne kajem se - priznao je i široko se osmjehnuo. U crnoj majici i trapericama izgledao je svjeţe i odmorno kao da se dobro naspavao. - Samo nastojim biti paţljiv prema tebi. Povukla sam plahtu preko golih grudi i srknula gutljaj kave. - Nakon svega što si mi noćas priredio i zasluţila sam malo paţnje. Njeţno se osmjehnuo pa sjeo na rub kreveta i poloţio mi ruku na bedro. - Jesi li dobro? - tiho je upitao.

~228~


Prokletstvo, zašto mi to čini? Kad god bih pomislila da će se ponijeti poput bahatog muţjaka, razoruţao bi me nekom malom paţnjom. Promatrajući ga, leptirići su mi zaplesali u ţelucu. Osjećala sam se dobro u njegovoj blizini, toliko dobro da sam počela iskreno dvojiti bih li ga mogla ostaviti zbog Hardyja. Zaustila sam da mu kaţem da sam dobro a zatim se predomislila i odlučila mu reći istinu. - Bojim se da sam na putu da napravim najveću pogrešku u ţivotu - priznala sam. - Rado bih to izbjegla kad bih znala koja odluka će biti pogrešna. Morat ću to dokučiti. - Drugim riječima, nisi sigurna koji je od nas dvojice pravi muškarac za tebe. Kratko sam se trgnula. - Znam da te ljuti što se ţelim vidjeti s njim i... - Ne, zapravo mi je drago. - Doista? - sumnjičavo sam upitala. - Da. Jedino tako ćeš shvatiti da se promijenio. Usto, jasno mi je da ne moţeš dalje ako nisi sigurna što osjećaš prema njemu. - U pravu si - odvratila sam, zadivljena njegovim razumijevanjem. - No moram nešto dodati - nastavio je. - Nemam ništa protiv vaših viđanja ali ne ţelim da s njim završiš u krevetu. Jest, imao je razumijevanja ali ipak je bio Teksašanin. Kiselo sam se osmjehnula. - Znači li to da te nije briga što osjećam za njega sve dok i dalje spavam s tobom? - To znači da ću se zasad zadovoljiti s tvojim tijelom a na ostalome ću poraditi - nehajno je odvratio.

~229~


DVADESET TREĆE POGLAVLJE

K

oliko sam shvatila, Churchill se nije proveo puno bolje od mene. Ţestoko se posvadio s Vivian, navodno zbog njezine pretjerane ljubomore. Govoreći mi o tome kazao je da nije kriv ako se sviđa ţenama i ako mu se upucavaju. - A ti ih u tome nisi poticao? - upitala sam. Namrštio se pa uzeo daljinski i uključio televizor. - Recimo da nije vaţno za kojom hranom slinim sve dok apetit zadovoljavam kod kuće. - O, Boţe. Nadam se da to nisi rekao Vivian. Tišina. - Ne čudim se što noćas nije htjela ostati ovdje - rekla sam pa uzela njegov posluţavnik. - Ustaj, vrijeme je za tuširanje - dodala sam i uputila se prema vratima. U to vrijeme, došao je do točke kada se mogao snaći i bez tuđe pomoći. - Bude li kakvih problema pri tuširanju ili odijevanju, javi mi pa ću ti poslati vrtlara. - Liberty - pozvao me trenutak prije nego što sam izašla. - Da? - Nisam od onih koji guraju nos u tuđa posla, ali... - započeo je i široko se osmjehnuo kad je vidio kako sam ga pogledala. - Samo sam te ţelio upitati postoji li nešto o čemu bi ţeljela razgovarati sa mnom. Ima li štogod novo u tvojem ţivotu? - Ne. Sve je po starom. - Ali, ti i moj sin... - Nemam namjeru s tobom raspravljati o mojem ljubavnom ţivotu Churchille. - Zašto ne? I prije si to činila. - U to vrijeme nisam radila za tebe. A moj ljubavni ţivot ne uključuje tvog sina. - U redu, nećemo pričati o mojem sinu - pomirljivo je rekao. - No moţda bismo mogli o momku koji je započeo lijep mali posao s naftom. Zamalo sam ispustila posluţavnik. - Poznaješ Hardyja? - Tek jučer sam ga upoznao. Čim sam čuo njegovo ime, znao sam o kome se radi - blago je odvratio gledajući me pogledom punim razumijevanja.

~230~


Poţeljela sam ga zagrliti i isplakati se na njegovom ramenu. Umjesto toga, odloţila sam posluţavnik, vratila se do kreveta i sjela u naslonjač. - Što se dogodilo, draga? - upitao je. Spustila sam glavu i zagledala se u pod. - Kratko smo porazgovarali. Sutra ćemo se vidjeti - rekla sam pa zašutjela. Duga minuta prošla je u tišini. - Gage time nije osobito oduševljen dodala sam. Suho se nasmijao. - Vjerujem da nije. Podigla sam pogled. - Što misliš o Hardyju? - upitala sam jer morala sam to znati. - Rekao bih da će daleko dogurati. Pametan je i lijepo se ponaša. Jesi li ga pozvala ovamo? - Zaboga, naravno da ne. Otići ćemo negdje drugdje. - Pozovi ga, ako ţeliš. Ovo je i tvoja kuća. - Hvala, ali... radije ne bih - rekla sam, odlučno odmahnuvši glavom. - Je li ti ţao što si ušla u vezu s Gageom? - Ne, nije - istog trenutka sam odvratila. - Zašto bi mi bilo ţao? Radi se samo o tome... ah, godinama sam sanjarila o Hardyju. Ţeljela sam samo njega i priţeljkivala da se vrati i pronađe me. To se nije dogodilo. A sada, kada sam pomislila da sam ga zaboravila i da mogu krenuti dalje sa svojim ţivotom... dovraga, zašto se morao baš sada pojaviti? - Postoje osobe koje nije moguće zaboraviti - tiho je rekao. Očima punim suza zagledala sam se u njega. - Misliš na Avu? - Ne. Nedostajat će mi do kraja ţivota ali ne, ne mislim na nju. - Dakle, mislio si na prvu ţenu? - Ne, ni na nju. Obrisala sam suze rubom rukava. Činilo se da mi Churchill ţeli nešto povjeriti. No tog trenutka ni uz najbolju volju nisam bila sposobna slušati ispovijesti. Ustala sam pa kratko pročistila grlo. - Moram sići i pripremiti doručak za Carrington - rekla sam i uputila se prema vratima. - Liberty - ponovno me pozvao. - Da? Nije odmah odgovorio a po njegovom namrštenom čelu shvatila sam da pokušava odabrati prave riječi. - Ţelio bih s tobom popričati o svemu. Ne kao Gageov otac ni kao tvoj šef. Nego kao dobar stari prijatelj. ~231~


- Hvala - promuklim glasom sam odvratila. - Imam osjećaj da će mi trebati jedan dobar stari prijatelj. Tog prijepodneva čula sam se Hardyjem. Predloţio je da u nedjelju s Carrington pođemo na jahanje, što me istinski oduševilo jer prošlo je puno godina otkad sam posljednji put bila u sedlu. No za razliku od mene, Carrington je samo jednom u ţivotu jahala ponija na sajmu, i to me je pomalo brinulo. - Nema problema, siguran sam da će začas naučiti - razuvjerio me Hardy. U nedjelju ujutro došao je pred kuću u velikom bijelom SUV-u. Istog trenutka Carrington i ja poţurile smo u prizemlje. Obje smo bile u trapericama, čizmama i debelim vjetrovkama s kapuljačom. Rekla sam joj da je Hardy moj stari prijatelj, ali da ga se ne moţe sjećati jer u to vrijeme bila je premala i ispričala joj kako je vozio mamu u bolnicu na porođaj. Znatiţeljna da vidi tajanstvenog momka iz moje prošlosti, Gretchen je također poţurila prema vratima. Čim sam ih otvorila, oči su joj se raširile od iznenađenja. - O, Boţe - promrmljala je, polako odmjeravajući Hardyja od glave do pete. Građen poput čvrstog uličnog momka, plavih očiju i neodoljivog osmijeha, Hardy je oduvijek magnetski privlačio ţene. Kratko me je poljubio u obraz pa svrnuo pogled na Gretchen i široko joj se osmjehnuo. Kad sam ih predstavila jedno drugome, poljubio joj je ruku poput pravog, dobro odgojenog dţentlmena. Polaskana, lepršavo je odigrala ulogu juţnjačke domaćice i pozvala ga da uđe i popije piće u salonu. Prije nego što je stigao pristati, otklonila sam tu ponudu, a kad se Hardy sagnuo kako bi pozdravio Carrington, Gretchen mi je preko njegova ramena dobacila pogled kao da se pita gdje sam ga dosad skrivala. - Jako si nalik svojoj majci - s osmijehom je rekao mojoj sestri. - Ti si ju vozio u bolnicu kad me je išla roditi, zar ne? -srameţljivo je upitala. - Da, u starom dţipu. Te noći spustio se jezivi pljusak. Ulice su bile preplavljene vodom. - Znam. Liberty mi je rekla da gospođa Marla nije mogla doći po mamu. Poznaješ li ju? - Kako je ne bih poznavao - s osmijehom je uskliknuo. -Radi najbolji crveni baršunasti kolač na svijetu. - Liberty, nisi mi rekla da poznaje gospođu Marlu - veselo je odvratila i primila ga za ruku kao da se odavno poznaju.

~232~


Pomalo zbunjena što ga je tako brzo prihvatila svrnula sam pogled na Hardyja. - Nisam joj puno pričala o tebi - rekla sam, tonom koji je zvučao poput isprike iako nisam imala pojma za što bih mu se trebala ispričavati. Kratko je kimnuo kao da mi ţeli dati do znanja da moţe shvatiti kako mi o nekim stvarima nije bilo lako govoriti. Gretchen se odlučila uplesti i spasiti nas od nelagode. -Hajde, pođite i lijepo se zabavite - veselo je izgovorila. - Sjeti se što sam ti govorila o konjima, Carrington - dodala je. - Ne motaj im se oko straţnjih kopita. - Da, znam - nestrpljivo je odvratila Carrington. Trenutak potom, izašli smo iz kuće. Pošli smo u Silver Bridle jahački klub, gdje su konji ţivjeli bolje od većine ljudi. Svaki konj imao je vlastiti, izuzetno uredan i dobro opremljen pregradak, a da bi im boravak u njima bio ugodniji, puštali su im klasičnu glazbu. Vani, nalazila se natkrita arena u kojoj se moglo vjeţbati preskakanje prepona. Bio je tu i ograđeni pašnjak s jezerom a oko njega, golemo zemljište za jahanje. Jahali smo konje Hardyjevog prijatelja, koji si je očito mogao dopustiti razbacivati se novcem, obzirom da je drţanje konja u štali poput te koštalo koliko i godišnja školarina nekog od boljih koledţa. I sve to puta četiri, jer osim kršnog crnog ponija i krupnog radnog konja, čovjek je tu drţao i dva jahača konja, palomina i šarca. Posjevši Carrington na ponija, Hardy ju je prvo poveo na jahanje po areni. Izašli smo na teren tek kad se uvjerio da se moja sestra dobro drţi u sedlu. Suvišno za reći, no u tren oka ju je šarmirao. Bilo ju je doista lijepo vidjeti tako rumenu, uzbuđenu i nasmijanu. Dan je bio savršen za jahanje, hladan ali sunčan. Zrak je bio ispunjen mirisom trave, zemlje i nečega što se ne moţe točno odrediti, no tipično je za Teksas. Hardy i ja jahali smo jedno uz drugo, a Carrington ispred nas. - Dobro si ju odgojila - rekao je, s osmijehom promatrajući Carrtington. Majka bi se ponosila njome kad bi je mogla vidjeti. - Nadam se da bi - rekla sam pogleda uperena u njezinu dugu plavu pletenicu povezanu bijelom vrpcom. - Lijepa je, zar ne? - I više nego lijepa - rekao je, ali gledao je u mene. - Marla mi je pričala o vašem ţivotu nakon majčine smrti. Nije ti bilo lako. Slegnula sam ramenima. Istina, bilo je teških trenutaka no ţivot je teţak, a mnogi ljudi zacijelo su prolazili i kroz gore situacije od one u kojoj sam se ja našla. - Da, prve dvije godine nakon njezine smrti jedva da sam uopće spavala. Radila sam i školovala se pa mi za Carrington nije ostalo

~233~


puno vremena. Uvijek sam bila u ţurbi i činilo se da ništa ne uspijevam napraviti kako treba i na vrijeme. No poslije mi je ipak bilo neusporedivo lakše. - Kako si se zbliţila s Travisom? Naglo sam porumenjela. - S kojim? - Za početak, sa starijim - s osmijehom je odvratio. Kako se razgovor nastavio, obuzeo me osjećaj kao da iskopavamo nešto davno pokopano. Neke slojeve bilo je lako ukloniti, neke ne, pa smo ih oprezno zaobilazili. Osobito one koji su se odnosili na moj i njegov ljubavni ţivot tijekom proteklih godina. Bio je to čudan susret, koji nije u potpunosti ispunio moja očekivanja. Ni on ni ja nismo se mogli u potpunosti opustiti. Unatoč ţelji da mu kaţem sve što mi je dugo leţalo na srcu, nisam to mogla učiniti. U klub smo se vratili kasno popodne. Carrington je bila ţedna pa sam joj dala nekoliko kovanica i poslala je u glavnu zgradu po piće iz automata. Hardy i ja produţili smo do štale vratiti konje. Čim smo ušli, privio me k sebi i spojio usnice s mojima. Bio je to spor i topao, čeznutljiv poljubac koji je u tren oka izbrisao godine naše razdvojenosti. Sladak, kakvog sam se i sjećala, no kad je postao zahtjevniji i strastveniji, naglo sam ga prekinula i izvukla se iz Hardyjeva zagrljaja. - Oprosti - u dahu sam izgovorila. - Ţao mi je ali... - Sve je u redu - rekao je i kratko mi se osmjehnuo. - Hajde, pođimo vratiti konje. Unatoč tome što sam uţivala u Hardyjevu društvu, laknulo mi je kad smo sjeli u automobil i uputili se natrag u River Oak. Ţeljela sam što prije se povući u tišinu svoje sobe i na miru razmisliti o svemu. Vesela i uzbuđena, Carrington nije mogla prestati govoriti o konjima. - Ţelim imati konja - između ostalog je izjavila i počela smišljati kako će ga nazvati. - Krasno - s osmijehom sam odvratila pa svrnula pogled na Hardyja. Sve je to tvoja krivica. Sad će za rođendan umjesto Barbike traţiti da joj poklonim konja. Glasno se nasmijao i preko ramena kratko pogledao Carrington - Kad ponovno poţeliš jahati, reci sestri neka me nazove. - Ja bih već sutra. Hoćeš li doći po nas? - upitala je. - Neće - odvratila sam. - Jer moraš u školu. Kratko se namrštila pa naglo razvedrila prisjetivši se da će se prijateljicama moći pohvaliti da je jahala ponija. Kada smo stigli pred kuću, ugledala sam Gageov automobil u garaţi. Bilo je to doista čudno jer nedjeljom popodne rijetko je dolazio ovamo. ~234~


Ţeludac mi je kratko poskočio, kao pri voţnji po toboganu smrti u zabavnom parku. - Gage je ovdje - rekla sam. - Jasno da jest - hladnokrvno je odvratio Hardy. Prije nego što sam stigla reagirati, Carrington ga je primila za ruku. Dođi vidjeti našu kuću - rekla je. - Imamo puno lijepih velikih soba. I video kameru ispred ulaznih ulaza, tako da moţemo vidjeti tko zvoni. - Ništa od toga nije naše, mila - tiho sam ju upozorila. Ne obazirući se na moje riječi, povela je Hardyja prema kući i nastavila mu opisivati što sve imamo. Gage je bio taj koji nam je otvorio vrata. Ugledavši ga, srce mi je počelo divljački lupati. Carrington je istog trenutka poletjela prema njemu i čvrsto ga zagrlila oko struka. - Gage! - uskliknula je, kao da se mjesecima nisu vidjeli. - Ovo je Hardy, naš stari prijatelj. Odveo nas je na jahanje. Ja sam jahala crnog ponija - pohvalila se. - Zove se Prince i Hardy je rekao da ga kad god poţelim mogu opet jahati. Umjesto odgovora, osmjehnuo joj se i promrsio joj šiške. Kratko pogledavši Hardyja opazila sam da je iznenađen Gageovim odnosom s mojom sestrom. Očito nije očekivao da su tako bliski. No brzo se snašao i pruţio Gageu ruku. -Hardy Cates - rekao je i široko mu se osmjehnuo. - Gage Travis. Izmijenili su kratak čvrst stisak i gotovo neprimjetno se povukli. Obojica su djelovali opušteno no u zraku se mogla osjetiti napetost. Osjetivši kako su mi se dlanovi oznojili, naglo sam ugurala ruke u dţepove vjetrovke. Bilo mi je doista čudno gledati ih zajedno. Mislila sam da je Hardy viši od Gagea pa sam se iznenadila kad sam shvatila da su jednako visoki. Doduše, Gage je bio malo vitkiji. U mnogo čemu bili su nalik jedan drugome, no s druge strane i posve različiti, barem što se tiče obrazovanja, porijekla i ţivotnih iskustava... Gage je uvijek igrao po pravilima, a Hardy je kršio sva pravila koja mu nisu odgovarala. No obojica su bili čvrsti inteligentni muškarci koji nisu imali namjeru nikome dopustiti da ih ţedne prevede preko vode. - Čestitam na uspješnom početku posla - rekao mu je Gage. - Čuo sam da ste ti i tvoji momci u kratkom vremenu pronašli vrlo isplative izvore nafte. Hardy je slegnuo ramenima. - Imali smo sreće - s osmijehom je odvratio. - Za takvo što potrebno je malo više od sreće. ~235~


Nastavili su pričati o problemima povezanim s crpljenjem nafte pa prešli na razgovor o alternativnim izvorima energije. - Priča se da radiš na razvoju nove vrste biodizela - rekao je Hardy. - Ništa vrijedno spomena - mirno je odvratio Gage. - Sve je to još u povojima. - Čini se da ljudi ne misle tako. Ipak... biodizel je vraški skup. Nafta je puno jeftinija. - Zasad. Iz Gageovih razgovara s Churchillom znala sam ponešto o toj temi. Obojica su se slagali da će u naredna dva desetljeća doći do pada proizvodnje nafte i da bi biogoriva mogla popuniti prazninu. No mnogi njihovi prijatelji naftaši, tvrdili su da se to neće dogoditi i da nisu nimalo zabrinuti za budućnost svog posla. Ipak, po Gageovim riječima, nisu bili toliko sigurno koliko su ţeljeli biti. Nadugo potom, na moje golemo olakšanje, razgovor je završio. - Morao bih poći - rekao je Hardy kratko me pogledavši pa svrnuo pogled na Gagea. - Drago mi je što smo se upoznali. - Također - odvratio je Gage i primivši Carrington za ruku poveo je prema kuhinji. Čim smo ostali sami, Hardy mi je prebacio ruku preko ramena. - Kada ćemo se ponovno vidjeti? - upitao je. - Uskoro - obećala sam. - Nazvat ću te sutra. - U redu - sloţila sam se. Kratko je kimnuo i prije izlaska poljubio me u čelo. Osmjehnula sam se i duboko se zagledala u njegove oči. -Obojica ste bili vrlo uljudni. To me doista veseli. Nasmijao se i rukom se oslonio na dovratak. - Vjeruj mi, taj kujin sin, rado bi mu otrgnuo glavu s ramena - rekao je i u nedoumici odmahnuo glavom. - Ne mogu shvatiti što si vidjela u nekom tako hladnom i promišljenom. - Nije takav - pobunila sam se. - Ne kad ga bolje upoznaš. - Doduše, ti bi mogla otopiti i ledenjak - s osmijehom je dodao i otišao. Zatvorivši vrata za njim, poţurila sam u kuhinju. Ušavši, ugledala sam Gagea i Carrington kako sloţno prekapaju po hladnjaku. - Jesi li gladna? - upitao je Gage. - Umirem od gladi. ~236~


Stavio je na stol zdjelu šarene salate s tjesteninom i zdjelu jagoda. Izvadila sam kruh iz kutije i narezala ga na tanke kriške a Carrington je počela vaditi tanjure iz ormarića. - Samo dva - rekao je Gage. - Ja sam već jeo. - Smijem li pojesti keks? - upitala ga je. - Poslije večere - odvratio je. - I nemoj pokušati ukrasti jedan kad Liberty ne bude gledala. Naglo sam se namrštila. - Odlaziš? - upitala sam. - Da - rekao je. - Saznao sam sve što sam htio. Obzirom na Carrington, bila sam primorana suzdrţati se od daljnjih pitanja. Čim je postavila stol i sjela, Gage joj je kraj tanjura stavio čašu mlijeka i tanjurić s dva keksa. - Poslije večere - upozorio ju je. Široko mu se osmjehnula i stavila na tanjur veliku ţlicu salate. - Dobar tek, cure - rekao je Gage i uputio se prema vratima. - Vidimo se - dodao je i izašao. - Čekaj - viknula sam i svrnula pogled na Carrington. -Odmah ću se vratiti - rekla sam i poţurila za njim. Hodao je tako brzo da sam morala trčati preko predvorja kako bih ga dostigla. - Ţeliš li reći da si saznao sve o Hardyju Catesu nakon samo pet minuta razgovora s njim? - upitala sam. - Da. - I, što misliš o njemu? - Nema smisla da ti kaţem. Reći ćeš da sam pristran. - A nisi? - Dovraga, jasno da jesam. Ali neovisno o tome, u pravu sam. - U redu, reci mi što misliš o njemu - ustrajala sam i poloţila mu ruku na nadlakticu. Stao je i zagledao se u mene. - Oštar je igrač i ambiciozan do srţi kostiju. Neće odustati dok ne dobije sve što je zamislio. Ţudi za prestiţem, velikom kućom, automobilima, članstvom u otmjenim klubovima. Prekršit će svako moralno načelo da bi se toga dokopao. Nekoliko puta u ţivotu popet će se na vrh i pasti na dno. Zenit će se tri ili četiri puta, a ţeli te samo zato jer se nada da bi uz tebe mogao ostati normalan. Ipak, ni ti mu ne bila dovoljna. - Ne moţeš tako oštro osuditi nekoga koga uopće ne poznaješ - odvratila sam i demonstrativno prekriţila ruke na prsima. - Nije takav.

~237~


- Vidjet ćemo - rekao je i hladno se osmjehnuo. - Radije se vrati u kuhinju. Carrington će se početi pitati gdje si. - Gage... ljutiš se na mene, zar ne? Doista mi je ţao, ali... - Ne, Liberty, ne ljutim se - mrvicu manje hladno je rekao. - Samo si pokušavam posloţiti stvari u glavi. Kao i ti. Tijekom sljedeća dva tjedna izašla sam s Hardyjem na ručak, večeru i dugu šetnju. U razgovorima i tišinama između nas za vrijeme pokušaja ponovnog zbliţavanja, pokušala sam povezati momka kojeg sam poznavala s osobom u koju se pretvorio. Pomalo me zabrinjavalo što više nije bio isti... ali naravno, ni ja nisam bila ista. Vaţnije od svega bilo je ustanoviti koliko me još uvijek privlači. I bi li me privukao da smo se tek sada upoznali. Nisam bila sigurna u to. O da, bio je šarmantan. Njegova karizmatična aura nije nestala. Osjećala sam se ugodno u njegovom društvu; mogli smo pričati o svemu, čak i Gageu. - Je li doista takav kakvim ga opisuju? - upitao je, drţeći me za ruku i poigravajući se mojim prstima. - Koliko je istine u tome? Znajući njegovu reputaciju, slegnula sam ramenima. - Donekle. Uspješan je i usmjeren na ciljeve. Stvar je u tome što teţi savršenstvu pa ga ljuti ako misli da nešto nije učinjeno kako treba. Ljudi misle da je neranjiv no zapravo, vrlo je zatvoren i treba mu vremena da se zbliţi s nekim. Nije lako probiti taj oklop. - Očito, tebi je to uspjelo. Ponovno sam slegnula ramenima. - Na neki način. Doduše, nismo dugo zajedno i trebalo bi tek vidjeti.. Naglo me prekinuo. - Što znaš o njegovoj tvrtki? - nehajno je upitao. Ne mogu shvatiti zašto bi netko iz bogate obitelji s osiguranim prihodom od investicija u naftnu industriju imao potrebu pokretati vlastiti biznis, umjesto da uţiva u onome što ima. Osmjehnula sam se. - Dakle, misliš da bi trebao ljenčariti? - upitala sam i odrţala mu kratko predavanje kako Gage nije od onih koji čekaju da im sve padne s neba. - Ima vlastite teţnje i vizije - nastavila sam. - Upravo vodi pregovore s velikom rafinerijom nafte iz Dallasa, u cilju miješanja biodizela s njihovim gorivom i distribucije diljem Teksasa. Koliko znam, zainteresirani su i stvari se zasad kreću u pozitivnom smjeru - rekla sam, ne bez tračka ponosa. - Churchill kaţe da nikome osim Gagea to ne bi uspjelo. - Za takvo što treba porušiti neke vraški velike prepreke

~238~


- komentirao je Hardy. - U Houstonu riskiraš da te upucaju ako samo spomeneš biodizel. Koja je to rafinerija? - Medina. - O da, to je krupan zalogaj. Nadam se da će uspjeti - rekao je i promijenio temu. Krajem drugog tjedna, odveo me u hipermoderan kafić uređen poput svemirskog broda. Ugođaj je bio sterilan, pozadinska rasvjeta hladne plavozelene boje. Mali okrugli stolovi izgledali su poput podmetača za čaše nasađenih na slamke. Bilo je to najnovije pomodno mjesto za izlazak, a gosti, ako već ne oduševljeni udobnošću, izgledali su dovoljno impresionirano. Pijuckajući juţnjačku utjehu s ledom, pogledom sam kruţila po kafiću. Nisam mogla ne opaziti kako nekoliko ţena više ili manje otvoreno pogledava Hardyja. To me nije ni najmanje začudilo. Oduvijek je bio privlačan a s vremenom, novac i uspjeh pridonijet će njegovoj privlačnosti. Većina ţena smatrat će ga dobrim ulovom. Popila sam piće pa zamolila Hardyja da mi naruči još jedno, u nadi da će me alkohol opustiti. Te večeri bila sam prilično napeta, a glasna glazba onemogućavala je svaki suvisli razgovor. Nisam mogla prestati razmišljati o Gageu i mirnim diskretnim mjestima na koje me je izvodio. Već nekoliko dana nisam ga vidjela i to me je poprilično kopkalo. Osim što mi je nedostajao, mučio me i osjećaj krivnje. Jesam li traţila previše od njega kad sam ga zamolila da strpljivo pričeka dok shvatim što osjećam prema drugom muškarcu? Najzad, Hardy me je primio za ruku i kratko je stisnuo. -Hajdemo, mila. Moramo na miru porazgovarati - rekao je i potraţio moj pogled. Pod hladnom umjetnom rasvjetom oči su mu djelovale nezemaljski plave. - Gdje? - smeteno sam upitala. - U mojem stanu. Trenutak sam oklijevala pa kratko kimnula. Tog dana već sam bila u njegovom stanu. Dogovorili smo se da se tamo nađemo kako bih vidjela gdje ţivi. Iskreno, to mi je bila draţa varijanta nego da on dođe po mene u River Oak. Putem do njegova stana nismo puno pričali, no cijelo vrijeme drţao me za ruku. Srce mi je lupalo kao u preplašene ptičice. Nisam bila sigurna što će se između nas dogoditi, ni ţelim li da se išta dogodi ili ne. Stanovao je u prostranom stanu s velikim dnevnim boravkom u kojem se nalazila garnitura za sjedenje s udobnim naslonjačima od koţe i grubog platna prekrivenog krznima. Bila je tu i lijepa stolna svjetiljka s postoljem

~239~


od kovanog ţeljeza i sjenilom od zagasito ţutog pergamenta. Svjetlo koje se širilo iz nje cijelu prostoriju ispunilo je toplim ugođajem. - Što ćeš popiti? - upitao je. Odmahnula sam glavom. - Mislim da sam za večeras dosta popila. Osmjehnuo se i poljubio me u sljepoočnicu. - Nema potrebe za nervozom. To sam ja, isti onaj dobri stari Hardy. Drhtavo sam uzdahnula i naslonila mu glavu na rame. -Da, znam. Zagrlio me oko struka i privukao me bliţe k sebi. Minutu ili dvije ostali smo tako stajati u tišini. - Liberty, sjećaš li se večeri kada sam ti rekao kako ništa u ţivotu ne ţelim više od tebe? - tiho je upitao. Kimnula sam. - Da, na sajmu, kada smo se rastali. - Još uvijek tako mislim. I nikada te više neću ostaviti -rekao je i poljubio me u vrat, tik ispod uha. - Svjestan sam da puno traţim od tebe kad očekujem da prekineš s... s njim, no kunem ti se da nećeš poţaliti. Dat ću ti sve što poţeliš. Kazavši to, palcem i kaţiprstom podigao mi je bradu i spojio usnice s mojima. Tijelo mu je bilo čvrsto poput stijene od godina napornog fizičkog rada. U njegovim jakim rukama osjećala sam se sigurno ali... ali... njegov poljubac nije bio lepršav i razigran poput Gageova. Bio je izazovniji i agresivniji, neusporedivo izravniji. Ipak, uţivala sam u njemu, neovisno o osjećaju krivnje koji me zbog toga preplavio. No kad mi je obujmio dojku i vrhom palca počeo kruţiti bradavicom, naglo sam otrgnula usnice od njegovih. - Ne... nemoj... ne bismo trebali... - promucala sam boreći se sa ţudnjom. - Ţao mi je ali doista ne mogu... - Zašto ne? - upitao je i počeo mi ljubiti vrat. - Obećala sam Gageu da neću spavati s tobom. Ne dok... - Što? - upitao je i naglo podigao glavu. - Nema prava to traţiti od tebe. Nisi njegovo vlasništvo. - Ne radi se o tome da me smatra svojim vlasništvom, nego... - Prokleto se varaš ako tako misliš. - Ne mogu prekršiti obećanje - ustrajala sam. - Gage mi vjeruje i ne ţelim ga razočarati. Ironično se osmjehnuo pa provukao ruku kroz kosu i bez riječi prišao prozoru. Njegova šutnja nosila je zloslutan predznak i to mi se nije nimalo svidjelo.

~240~


- Jesi li sigurna da ti vjeruje? - najzad je upitao. - Zašto mi ne bi vjerovao? Polako se okrenuo prema meni i gurnuo ruke u dţepove hlača. - Zato jer nas netko, kad god izađemo, prati u srebrnom Fordu. Zapisao sam broj s registarske tablice i potrudio se saznati kome taj automobil pripada. Momku koji radi u detektivskoj agenciji. Smrznula sam se. - Misliš da je unajmio nekoga da me prati? - Dođi i uvjeri se - rekao je, pokazavši rukom prema prozoru. - I sada je tu. Lijevo od ulaza u kuću. Nisam se ni pomakla. - Gage ne bi nikada učinio. - Mila, ne poznaješ tog kujinog sina dovoljno dugo da bi znala što bi ili ne bi učinio - tiho je odvratio. - Zapravo, nikog od njih. Protrljala sam nadlaktice u pokušaju da se ugrijem. Uzalud, jer val hladnoće koji me preplavio dolazio je iznutra, a ne izvana. - Znam da Churchilla smatraš prijateljem - nastavio je. -No varaš se ako misliš da ti je učinio uslugu kad te je pozvao da s Carrington doseliš u njegovu kuću. Jer nije. Taj stari jarac duguje ti puno više od toga. - Kako to misliš? Hitro mi je prišao i čvrsto me uhvativši za ramena zagledao mi se u oči. - Doista ne znaš, zar ne? Nisi čak ni posumnjala. - Zaboga, o čemu pričaš? Čvrsto stisnutih usnica poveo me do sofe pa sjeo do mene i uzeo moje drhtave ruke u svoje. - Tvoja majka bila je u vezi u Churchillom. Godinama. U nevjerici sam odmahnula glavom. - To ne moţe biti istina - jedva čujno sam prošaputala. - Čuo sam to od Marle. Slobodno ju pitaj. Tvoja majka joj se povjerila. - Zašto mi nikad nije rekla ni riječ o tome? - Jer nije ţeljela da se na bilo koji način spetljaš s Travisovima. Bojala se da će ti moţda pokušati oduzeti Carrington. Znala je da ne bi mogla učiniti ništa da ih spriječiš. Poslije, kad je čula da radiš za Churchilla, zaključila je da pokušava popraviti stvar i da će biti najbolje da se ne upliće. - Kakve su to gluposti? Zašto bi mi pokušali oduzeti Carrington? Što Churchill ili bilo tko od njih ima s mojom sestrom? - upitala sam pa naglo problijedjela i drhtavim prstima prekrila usnice. Jer shvatila sam. Kao iz daljine, do mene je dopro Hardyjev glas. - Liberty... što misliš, tko joj je otac? ~241~


DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

P

o izlasku iz Hardyjeva stana sjela sam u auto i uputila se ravno u River Oak, odlučna u namjeri da odmah porazgovaram s Churchillom. Iako sam izvana djelovala mirno i staloţeno, u meni je sve kipjelo. Ipak, nisam mogla vjerovati da je on Carringtonin otac. To jednostavno ne može biti istina, uvjeravala sam se. No ako jest... ako je on doista njezin otac... Pomislivši na tu mogućnost, mrak mi je pao na oči. Koliko smo gladovale, koliko se zakidale u svemu? Kad me upitala zašto ona nema tatu kao svi njezini prijatelji i prijateljice, srce me je zaboljelo od tuge. Pokazala sam joj sliku svojeg oca i rekla joj da je to naš tata i da ju puno voli, iako joj te ne moţe reći jer ţivi na nebu, zajedno s mamom. Prisjetivši se skromnih darova koje sam joj poklanjala za rođendan i kako sam strahovala da se ozbiljnije ne razboli i svega što je mogla imati a nije, došlo mi je da svisnem od muke. Ako je Churchill njezin otac, ne duguje mi ama baš ništa. No njoj duguje štošta. Prije nego što sam shvatila što činim, našla sam se na ulazu u garaţu Gageove kuće. Kad me zaštitar pitao kome idem i zamolio me vozačku dozvolu da upiše podatke, zamalo sam mu rekla da sam se predomislila i da ću radije doći sutra. Ipak, nisam to učinila. Malo zatim, parkirala sam auto u dijelu za stanare i uputila se prema dizalu. Ţeljela sam vidjeti Gagea iako nisam imala pojma je li uopće kod kuće. U trenutku kad sam ušla u dizalo, cijelim tijelom sam drhtala, ne iz straha nego iz srdţbe. Iako se smatra da su Meksikanke prilično temperamentne, nisam bila sklona scenama i ispadima. No tog trenutka bila sam spremna urlati i porazbijati sve što mi dođe pod ruku. Gotovo sam istrčala iz dizala i dugim koracima poţurila prema vratima Gageova stana i snaţno pokucala na vrata. Nakon dvije sekunde ponovno sam podigla ruku u namjeri da pokucam i zamalo pala na nos kad su se vrata naglo otvorila. - Liberty - začuđeno je uskliknuo Gage i odmaknuo se u stranu propuštajući me da prođem. - Što se dogodilo? - staloţeno je upitao kada sam poput huje uletjela u predsoblje. Topao i briţan ton njegova glasa neopisivo mi je digao glas. Više od svega, ljutilo me što sam čak i tako bijesna na njega, ţudjela za njegovim zagrljajem. - Prestani se pretvarati da si paţljiv i pun razumijevanja zaurlala sam i bacila torbicu na pod. - Ne mogu vjerovati da moţeš biti toliko dvoličan. Cime sam to zavrijedila?

~242~


- Bi li mi objasnila o čemu, pobogu, govoriš? - znatno hladnije je upitao. - Dobro znaš o čemu. Unajmio si nekoga da me prati. Uhodiš me. Kako si mogao to učiniti? Ponio si se prema meni kao prema nekakvoj... - Smiri se. Bijesnoj ţeni reći da se smiri isto je što i nalijevati ulje na vatru. Zašto muškarci to ne mogu shvatiti zauvijek će ostati van domašaja mog poimanja. - Ne ţelim se smiriti. Ţelim znati zašto si to učinio. - Ako nemaš namjeru prekršiti obećanje, ne bi ti trebalo smetati prati li te netko ili ne - odvratio je. - Dakle, ipak si unajmio nekoga da me uhodi? Dovraga, nisam spavala s njim. Trebao si mi vjerovati. - Znaš kako se kaţe... vjeruj ali provjeri. Kad bi se pogledom moglo ubiti, bio bi mrtav. - To pravilo vrijedi samo za posao, a ne i za vezu. Ţelim da istog trenutka prekineš s tim. Jesi li razumio? Smjesta se riješi tog tipa. - U redu. U redu. Zbunjena njegovim pomirljivim stavom, pozorno sam se zagledala u njega. Sudeći po načinu na koji me je promatrao, uplašio se da sam na rubu sloma ţivaca. Tek tada shvatila sam da izgledam poput luđakinje. Moj bijes naglo je splasnuo i pretvorio se u očajanje. Zaboga, kako mi je samo uspjelo naći se na ničijoj zemlji u ratu između dva tvrdoglava muškarca? Ne računajući Churchilla, na kojeg je svakako trebalo računati. Bila sam umorna od njihovog prepucavanja, umorna od svega, osobito od gomile pitanja na koja nisam znala odgovor. Nisam imala pojma kamo ću ni što ću sa sobom. - Liberty, znam da nisi spavala s njim - oprezno je započeo. - Vjerujem ti. Dovraga, ţao mi je ako sam te povrijedio ali nisam mogao mirno stajati po strani i čekati da mi te uzme pred nosom. Nisam te mogao pustiti bez borbe. - Dakle, o tome se radi? O pobjedi? Za tebe je to samo natjecanje? - Ne, naravno da nije. Ţelim te, i više nego što moţeš zamisliti. Puno je toga što bih ţelio s tobom, no ovog trenutka ţelim te samo zagrliti promuklim glasom je izgovorio. Pogled mu je bio preplavljen očajem, molećiv. Ipak, nisam bila sigurna mogu li mu vjerovati. Vidjevši da oklijevam, ispruţio je ruku prema meni. - Molim te, dopusti mi da te zagrlim prošaputao je.

~243~


Čim sam zakoračila prema njemu, čvrsto me privio uz sebe. Naslonila sam mu glavu na rame i duboko udahnula miris njegove koţe. Preplavljena osjećajem olakšanja, stisnula sam se uz njega, kao da se pokušavam stopiti s njim. Malo zatim, poveo me u boravak i sjeo sa mnom na sofu. Nekoliko minuta sjedili smo čvrsto zagrljeni, isprepletenih ruku i nogu. Da sofa nije bila tako tvrda i neudobna, pomislila bih da sam u raju. Kratko sam se promeškoljila. - Trebao bi nabaviti nekoliko jastučića promrmljala sam. - Ne volim drangulije - odvratio je i pozorno se zagledao u mene. - Još nešto te muči, zar ne? Reci mi u čemu je problem i riješit ću ga, o čemu god da se radilo. - Postoje stvari koje ne moţeš riješiti. - Iskušaj me. Rado bih mu povjerila dvojbe koje su me mučile u vezi Churchilla i Carrington ali nisam mogla. Bilo je to nešto što sam osobno morala riješiti s Churchillom, bez uplitanja njegovog sina. I zato sam odlučno odmahnula glavom. - Ne, radi se o nečemu čime se sama moram pozabaviti. Pomilovao me po kosi. - Ostani noćas ovdje - rekao je. Osjećala sam se krhkom i ranjivom. Trebala mi je njegova utjeha, njegovo čvrsto tijelo kraj mojeg. - U redu - tiho sam odvratila. Zagledao se u mene i poljubio mi vrh nosa. - Morat ću ustati u cik zore kako bih stigao na sastanak u Dallas. A nakon toga ću nastaviti putovanje. - Kamo ideš? - Na sastanak u Research Triangle u Sjevernoj Karolini. Vraćam se za dva dana - rekao je pa zaustio da me nešto upita no predomislio se, ustao sa sofe i povukao me za ruku. - Hajde, vrijeme ti je za spavanje. Jedino svjetlo u spavaćoj sobi dopiralo je od uske svjetiljke postavljene iznad slike s prizorom oceana. Srameţljivo sam se svukla pa obukla bijelu majicu kratkih rukava koju mi je Gage dodao i uvukla se u krevet. Čim je Gage ugasio svjetlo i legao kraj mene, privila sam se uz njega i prebacila mu nogu preko bedara. Osjetivši kako je uspaljen, tiho sam se nasmijala. - Zanemari ga. Spustit će se - rekao je Gage. Ponovno sam se nasmijala i poljubila ga u vrat. Njegov erotičan muški miris ispunio mi je nosnice i srce mi je počelo ubrzano lupati. Ma koliko bila umorna i iscrpljena, nisam mogla ostati mirno leţati kraj njegovog čvrstog toplog tijela.

~244~


- Šteta je ne iskoristiti ga. - Preumorna si. - Moţe jedan seks na brzaka? - predloţila sam. - Ne seksam se na brzaka. - Briga me - odlučno sam odvratila i zajahala ga. Nasmijao se, naglo me okrenuo na leđa i prikovao me pod sobom. - Budi mirna - prošaputao je. - I pusti me da te opsluţim. Kad mi je podigao majicu i usnicama obujmio bradavicu, izvila sam se pod njim i zabacila glavu unazad. Spustio mi je usnice na vrat i vrhom jezika počeo se spuštati niz njega, kroz rascjep između grudi sve do pupka i niţe, pa uronio glavu između mojih bedara. Pod njegovim vrelim poljupcima i dodirima, drhtala sam poput lista na vjetru. Izbezumljena od uţitka počela sam glasno stenjati i izvijati se pod njim. Čvršće me je uhvatio za bedra i nastavio me draţiti, sve do trenutka kada se iz mojeg grla oteo dug čeznutljivi jecaj. Probudila sam se sama, nogu upletenih u svilene plahte iz kojih se širio miris naših tijela. Povukavši pokrivač preko ramena, zagledala sam se u prve zrake jutarnjeg sunca koje su dopirale kroz prozor. Nakon noći provedene u Gageovu naručju osjećala sam se neusporedivo čvršćom i spremnijom na svaki izazov. Obzirom da sam navikla snagu pronalaziti u sebi a ne u nekome drugome, bio je to doista čudan osjećaj. Ustavši, pošla sam u boravak pa uzela fiksni telefon i ukucala broj Travisovih. Carrington je bila ta koja je podigla slušalicu. -Ja sam, mila. Ostala sam spavati kod Gagea. Oprosti što ti se nisam javila. Bilo je prekasno i... - Nema veze - odvratila je. - Teta Gretchen napravila je kokice i pozvala me da s njom i Churchillom pogledam neki smiješan stari film u kojem su ljudi puno plesali i pjevali. Bilo je super. -Jesi li se spremila za školu? - Da, vozač će me odvesti u Bentleyu - nehajno je odvratila. Zdvojno sam odmahnula glavom. - Zvučiš poput nekog bogataškog djeteta. - Moram ići pojesti kukuruzne pahuljice prije nego što postanu gnjecave. - U redu. Molim te, prije odlaska reci Churchillu da ću doći za pola sata i da moramo porazgovarati o nečem vaţnom. - O čemu? ~245~


- O nekim ozbiljnim stvarima. Pusa. - Pusa i tebi. Baj-baj. Churchilla sam pronašla kako sjedi u boravku kraj kamina. Od svih muškaraca u svojem ţivotu njega sam najdulje poznavala i najviše ovisila o njemu. Bio je blizak poput oca i pomisao da mi nešto krije, istinski me razljutila. Voljela sam ga i bila sam spremna zadaviti ga vlastitim rukama odbije li reći mi istinu. - Dobro jutro - rekao je, prodorno se zagledavši u mene. - Dobro jutro. Kako si? - Relativno dobro. A ti? - Nisam sigurna - iskreno sam odvratila. - Pomalo ljuta i prilično zbunjena. Upitno me pogledao. Dovoljno dugo sam ga poznavala da ne bih znala kako je od onih koji ne trpe okolišanje. - Poznavao si moju majku -rekla sam, gledajući ga ravno u oči. - Da - priznao je i dugi trenutak zagledao se u vatru koja je pucketala u kaminu. - Jako sam je volio. Pomogni mi da sjednem u sofu, Liberty. Ovi naslonjači vraški su neudobni. Hitro sam mu prišla i pomogla mu da ustane. Oslanjajući se na mene šepajući je došao do sofe pa sjeo i pozvao me da sjednem do njega. Zavalila sam se u sofu i prekriţila ruke na prsima. Bez riječi Churchill je iz novčanika izvukao malu crnu bijelu fotografiju iskrzanih rubova i pruţio mi je. Bila je to fotografija moje majke iz njezinih mladih dana. Izgledala je zanosno, poput filmske zvijezde. Na pozadini, njezinim rukopisom bilo je ispisano nekoliko riječi. Churchillu, s ljubavlju. Diana. - Njezin otac radio je za mene - rekao je Churchill pa uzeo fotografiju iz moje ruke i zagledao se u nju kao u neku neopisivu vrijednu relikviju. - Kad sam ju upoznao, bio sam već udovac. Gage je tek izašao iz pelena. Trebala mu je majka a meni je trebala ţena. Od prvog trenutka bilo je savršeno jasno da ona nije pogodna ni za jednu ni za drugu ulogu. Bila je premlada, prelijepa i prevatrena. Ipak, ţelio sam ju - rekao je i polako odmahnuo glavom. - O Boţe, doista sam ju volio. Jedva sam se usudila i disati, a kamoli trepnuti. Nisam mogla vjerovati da sam napokon pronašla nekoga tko će mi odškrinuti vrata njezine prošlosti i govoriti mi o stvarima o kojima sa mnom nikada nije htjela pričati.

~246~


- Zaprosio sam je, obećao joj da ću ispuniti svaku njezinu ţelju nastavio je Churchill. - Pokušao sam ju potkupiti svime za što sam smatrao da bi ju moglo potaknuti da pristane. Naravno, i njezini su je nagovarali da se uda za mene. Pripadali su srednjoj klasi i znali su da će, dođe li tog braka, ţivjeti kao bubreg u loju. Osobno sam se potrudio Diani to jasno staviti do znanja i ne stidim se toga. Pokušavajući ga zamisliti kako zavodi moju majku, nisam se mogla ne osmjehnuti. Ako je u ovim godinama bio ţestoki igrač, kakav li je tek bio kad je bio mlad? - Gospode Boţe, da mi je to bilo vidjeti - rekla sam i kratko se nasmijala. - Imala bi što vidjeti - sloţio se. - Sluţio sam se svim sredstvima koje moţeš zamisliti. Čak sam joj nataknuo zaručnički prsten na prst. Nije me zanimalo što je rekla da ga ne ţeli. Znao sam da sam joj drag pa čak i više od toga. Bio sam siguran da će se predomisliti, budem li dovoljno ustrajan. - Jesi li joj doista bio drag ili je samo glumila? - upitala sam iako sam znala da ću ga moţda povrijediti. - Bilo je trenutaka kada sam mislio da joj je stalo do mene - iskreno je odvratio. - Pa i da me voli. - Je li joj Gage smetao? Moţda nije bila spremna preuzeti majčinske duţnosti? - nagađala sam. - Ne, dobro se slagala s Gageom. Znala je da će uz dadilju i svu ostalu poslugu imati dovoljno vremena za sebe. - Ako je tako, doista ne mogu shvatiti... Naglo sam zašutjela jer shvatila sam. Pojavio se moj otac. Ma koliko suosjećala s Churchillom, pomisao da je moj otac u bitki za srce moje majke uspio pobijediti bogatog i utjecajnog muškarca poput Churchilla, ispunila me neopisivim ponosom. - Da - rekao je Churchill, pročitavši mi misli. - Pojavio se tvoj otac, a bio je sve što ja nisam. Mlad, privlačan i siromašan. - I Meksikanac - dodala sam. Kimnuo je. - Tvoj djed to nije mogao prihvatiti. U ono vrijeme, nije se s odobravanjem gledalo na brakove s ljudima različite boje koţe. - Vjerujem - suho sam odvratila znajući da je za obitelj moje majke to morala biti jeziva bruka. - No što se nje tiče, moţda se i ne bi toliko zagrijala za njega da nije bio Meksikanac. Oduvijek je voljela zaplete u stilu Romea i Julije.

~247~


- Da, bila je vrlo romantična - sloţio se i spremio fotografiju u novčanik. - I toliko zaljubljena u tvojeg oca da je bila spremna na sve. Pobjegla je s njim, iako ju je otac upozorio da će joj vrata njegove kuće ostati zauvijek zatvorena ako to učini. - Samo zato što je moj otac bio siromašan? - ljutito sam upitala. - Jest, nepravedno se ponio prema njoj - priznao je. - No takva su bila vremena. - Svejedno, to ga ne opravdava. - Uvečer, prije bijega s tvojim ocem, došla se pozdraviti sa mnom i vratiti mi prsten. On ju je čekao vani, u automobilu. Rekao sam joj neka proda prsten i kupi što ţeli, kao moj vjenčani dar. I natjerao ju da mi obeća da će me potraţiti bude li joj ikada išta trebalo. Mogla sam zamisliti koliko je muškarcu taštom poput njega bilo teško izreći takvo što. - A kad je moj otac umro, ti si već bio u braku s Avom. - Tako je. Jadna mama, pomislila sam. Nije joj bilo lako. Bila je sama na svijetu, bez obitelji, bez ikoga tko bi joj mogao pomoći. Ipak, katkad bi tajanstveno nestala, a kad bi se vratila, hladnjak bi nam opet bio pun, računi plaćeni... - Potraţila te, zar ne? - upitala sam. - Iako si bio u braku. S vremena na vrijeme ste se viđali i davao si joj novac. I tako godinama. Nije rekao ni riječ ali nije ni morao. Po njegovom pogledu znala sam da jest. Duboko sam udahnula i primorala se upitati ono što me više od svega zanimalo. - Je li Carrington tvoja kći? Naglo je porumenio od srdţbe i ošinuo me pogledom. -Misliš li da bih pobjegao od odgovornosti da jest? I da bih dopustio da raste u naselju montaţnih kuća? Je li to ono što misliš o meni? Ne, Carrington ne moţe biti moja iz jednostavnog razloga što Diana i ja nismo bili ljubavnici. - Ma hajde, Churchille, nisam toliko glupa da bih ti to... - Nisam spavao s tvojom majkom - ponovio je. - Ne bih mogao prevariti Avu. Nisam taj tip muškarca. - Oprosti, ali ne vjerujem ti. Ne ako je uzimala novac od tebe. - Draga, neću reći da mi se ţivo jebe vjeruješ li mi ili ne -mirno je odvratio. - Ne kaţem da nisam bio u iskušenju. Ali Ava nije zasluţila da ju varam i nikada ju nisam prevario. Ako ţeliš da napravim test za utvrđivanje očinstva, učinit ću to. To me je uvjerilo. - U redu. Oprosti. Ţao mi je ako sam te uvrijedila ali... teško mi je vjerovati da se moja majka sve te godine oslanjala na tvoju ~248~


pomoć. Uvijek je bila ponosna i nikada od nikoga nije htjela ništa uzeti. Neprestano mi je govorila da moram biti samostalna i potruditi se da ne ovisim o bilo kome, a s druge strane, trčala je k tebi kad god bismo bili u stisci. To ju čini nevjerojatno dvoličnom. - Ne, nego samo roditeljem. Koji bi roditelj dozvolio da mu dijete gladuje ako se ima kome obratiti za pomoć? Učinio bih i puno više za nju ali nije mi dopustila - rekao je pa duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom. Odjednom je djelovao vrlo umorno. - Cijelu dugu godinu prije njezine smrti nismo se nijednom vidjeli. - Uplela se u vezu s tipom koji je bio obično smeće. - Louisom Sadlekom. - Otkud znaš? - Čitao sam u novinama o nesreći. Tako sam saznao da je poginula. Nekoliko trenutaka bez riječi sam zurila u njega. - Bio si na sprovodu, zar ne? U crnoj limuzini. Uvijek sam se pitala tko je to bio. I oni buketi ţutih ruţa na njezinom grobu... naravno, bili su od tebe. Nije rekao ni riječ. Nastavila sam u glavi slagati kockice mozaika. Dobila sam lijes po sniţenoj cijeni - polako sam izgovorila. - I u tome si imao svoje prste, zar ne? - Bilo je to jedino što sam još mogao učiniti za Dianu. I malo pripaziti na njezine kćeri. - Na koji način? - sumnjičavo sam upitala. Usta su mu ostala čvrsto zatvorena. No predobro sam ga poznavala da ne bih znala kako moţe doći do bilo kojeg podatka koji poţeli. Dio mojeg posla svodio se na sortiranje informacija koje su mu dolazile mailom na one koje se tiču posla, političkih zbivanja, događaja iz društvenog ţivota i tako dalje. Usto, stalno je dobivao pisma koja mi nije pokazivao. - Nisi me valjda špijunirao? - zapanjeno sam upitala. Gospode Bože, pomislila sam, ne i on. Slegnuo je ramenima. - Ne bih to tako nazvao. Samo sam s vremena na vrijeme provjeravao kako si i što radiš. - Tu priču prodaj nekome drugome, Churchille. Pleteš se u sve, ticalo te se to ili ne - rekla sam i oštro udahnula. -Moje besplatno školovanje... zaboga, nemoj mi reći da je i to bilo tvoje maslo - zapanjeno sam uzviknula. - Samo sam ti ţelio pomoći. Kao oparena skočila sam na noge. - Nisam traţila da mi netko pomogne! Mogla sam se i sama snaći. Dovraga, Churchille, prvo si bio majčin sponzor a onda moj, i to bez mog znanja. Hvala ti na tome, sada se osjećam poput zadnje glupače.

~249~


Kratko se namrštio. - Tvoji uspjesi rezultat su tvog zalaganja. Platio sam ti školarinu ali sve ostalo napravila si sama. Nemaš nikakvog razloga osjećati se poput zadnje glupače. Ni jedan jedini. - Nisi se trebao petljati u moj ţivot. I tek toliko da znaš, vratit ću ti sve do posljednjeg centa koji si ikada potrošio na mene. Tako ti svega na svijetu, uzet ćeš taj novac. U protivnom više nikada u ţivotu neću s tobom prozboriti ni riječ. - U redu. Oduzet ću ti od plaće novac za školarinu. Ali ne i za lijes jer taj novac bio je namijenjen tvojoj majci a ne tebi. Sjedni. Nismo još završili razgovor. Sjela sam. U glavi mi je zujalo kao u košnici. - Zna li Gage za to između tebe i moje majke? Kimnuo je. - Naletio je na nas u St. Regis hotelu. - Sastajali ste se u hotelu, a tvrdiš da niste bili ljubavnici? - naglo sam upitala i pomirljivo podigla ruku kad sam vidjela njegov pogled. - U redu. Vjerujem ti. - Naletio je na nas dok smo ručali u restoranu - nastavio je. - Poslije, kada sam se vratio kući, imao sam s njime vraški sukob. Mislio je da varam Avu i nisam siguran da mi je povjerovao čak ni kad sam mu se zakleo da ju ne varam. No obećao je da joj neće o tome reći ni riječ. Nije ju ţelio povrijediti. - I ja sam se s njim sukobila onog dana kad sam doselila. No kad je vidio sliku moje majke, povukao se. Prepoznao ju je, zar ne? - Da. Nakon toga, nas dvojica obavili smo jedan lijepi mali razgovor. - Mogla bih se kladiti da je bio vrlo ugodan - rekla sam i zagledala se u vatru. - Jesi li počeo dolaziti u salon jer si znao da tamo radim? - Da. Ţelio sam te upoznati. Bio sam vraški ponosan što si tako marljiva i poţrtvovana. Zavolio sam te i prije nego što sam te upoznao, kao i tvoju sestru. Vas dvije ste jedino što mi je ostalo od Diane. A sada kada vas poznajem, još više vas volim. Oči su mi se naglo ispunile suzama. - I ja tebe volim, stari smutljivče. Ispruţio je ruku, pozivajući me k sebi. Trenutak potom našla sam se u njegovom očinskom zagrljaju, glave oslonjene na njegovo rame. - Mojoj majci nije nikada uspjelo preboljeti tatu. Ni tebi nju - odsutno sam izgovorila i malo se odmaknula od njega kako bih ga pogledala u oči. - Bilo je trenutaka kad sam i ja mislila da nikada neću preboljeti Hardyja. Ipak, nadala sam se da negdje postoji pravi muškarac za mene. Tako da... mislim

~250~


da je ipak sve do nas. Moguće je nekoga ponovno voljeti i dušom i srcem. Sve se svodi na izbor. - To je lakše reći nego učiniti. Ne meni. Ne više. - Moram razgovarati s Gageom - rekla sam. - Nije mogao odabrati gori trenutak da ode na putovanje. - Mila, je li ti moţda spomenuo zašto je tako naglo morao otići? oprezno je upitao Churchill. Nije mi se svidio ton njegova glasa. - Ne. Samo je rekao da ide u Dallas i zatim u Sjevernu Karolinu. - Vjerujem da ne bi ţelio ni da ti ja kaţem. Ipak, mislim da bi trebala znati. Došlo je do nekih problema u pregovorima s Medinom. - Nije valjda - zabrinuto sam odvratila, znajući koliko je Gageu stalo do uspješnog završetka tih pregovora. - Što se dogodilo? - Informacije o tome što se sprema došle su do ušiju onih koji ih nisu trebali čuti. Svi pregovori vršeni su u tajnosti. Zapravo, svi za stolom potpisali su ugovor o tajnosti podataka. Ipak, tvom prijatelju Hardyju Catesu nekako je uspjelo saznati što se sprema pa je taj podatak prenio Victory Petroleumu, Medininim najvećim opskrbljivačima. Oni sada vrše pritisak na Medinu da prekine pregovore. Smračilo mi se pred očima. - Zaboga, ja sam mu to rekla - jedva čujno sam prošaputala. - Nisam imala pojma da je to tajna. Ne mogu vjerovati da je to iskoristio. Moram nazvati Gagea i reći mu da je Hardy to saznao od mene. Moram mu reći da ni u ludilu ne bih... - I sam je to već shvatio, mila. - Zna da su informacije procurile zbog mene? Ali... Naglo sam zašutjela i prekrila lice rukama. Na trenutak, pomislila sam da ću se onesvijestiti. Zaboga, još sinoć Gage je znao što sam učinila, a ipak mi ni jednom riječju nije to predbacio. - Postoji li išta što mogu učiniti? Mogu li to ikako popraviti? - upitala sam. - Gage će se pobrinuti za to. Sredit će stvari s Medinom a popodne će zajedno sa svojim timom porazgovarati sa ljudima iz Research Triangla u vezi problema s biogorivom. Ne brini, mila, sve će biti u redu. - Ipak, moram nešto učiniti... - rekla sam pa spustila ruke i potraţila njegov pogled. - Hoćeš li mi pomoći? - Naravno - bez oklijevanja je odvratio. - O čemu god se radilo, smatraj to riješenim.

~251~


DVADESET PETO POGLAVLJE

Z

nala sam da bi bilo mudro pričekati da se Gage vrati.

No obzirom da je zahvaljujući meni pretrpio nekoliko udaraca uključujući i jedan ozbiljniji, onaj koji se tiče posla, smatrala sam da nije vrijeme za čekanje. Kao što Churchill kaţe, katkad moraš napraviti veliki iskorak. Prije odlaska u zrakoplovnu luku svratila sam u Hardyjev ured. Nalazio se u jednom od tornjeva pročelja prekrivenog staklom i aluminijem. Kao što se moglo i očekivati, u prijemnom uredu sjedila je atraktivna platinasta plavuša, raskošnih oblina i dugih nogu. Čim me najavila, Hardy joj je dopustio da me pusti k njemu. U tamnosivom Brooks Brothers odijelu, s kravatom izraţajno plave boje nalik boji njegovih očiju, izgledao je ozbiljno i samopouzdano, poput pravog iskusnog biznismena. Bez oklijevanja rekla sam što sam saznala o njegovom pokušaju miniranja pregovora s Medinom. - Ne mogu shvatiti kako si to mogao učiniti - rekla sam. - Nikada ne bih od tebe očekivala takvo što. Nije djelovao nimalo pokajnički. - Tako je to u poslu, mila. Katkad moraš malo zaprljati ruke - hladnokrvno je odvratio. Malo je nedostajalo da mu kaţem kako se neke prljavštine ne mogu oprati. No shvatila sam da će to i sam prije ili kasnije dokučiti. - Iskoristio si me da bi mu naudio. Ţelio si jednim udarcem ubiti dvije muhe. Bio si siguran da će Gage nakon toga prekinuti sa mnom, a ljude iz Victorian Petroleuma doveo si u poloţaj da ti duguju uslugu. Čini se da nema toga što bi se ustručavao učiniti da postigneš vlastite ciljeve. Duboko je uzdahnuo i slegnuo ramenima. - Činim ono što moram da bih uspio, Liberty - blago je odvratio. - Dovraga, nemam namjeru nikome se zbog toga ispričavati. Moja srdţba naglo je splasnula. - Ne moraš se ispričavati, Hardy. Razumijem - suosjećajno sam odvratila. - Nisam zaboravila kako smo ţivjeli. Bili smo zakinuti u svemu, u vječnoj ţudnji za stvarima koje nismo mogli imati. Radi se samo o tome da ti i ja imamo različite poglede na ţivot. Ja ne smatram da cilj opravdava sredstvo. I zato bismo se prije ili kasnije rastali. - Misliš da te ne volim dovoljno, zar ne? - tiho je upitao. Zagrizla sam usnicu. - Zapravo, da - priznala sam. - Nikada me nisi dovoljno volio... uvijek je postojalo nešto što ti je bilo vaţnije od mene. Znaš ~252~


li da sam o tome što si učinio čula od Churchilla, a ne od Gagea? Mogao mi je to reći ali nije, i to samo zato što nije ţelio dopustiti da se postaviš između nas. Oprostio mi je, bez imalo potrebe da mi nabije na nos kako nisam smjela s tobom razgovarati o tome. To je ljubav, Hardy. Tako se ponaša muškarac kojem ništa nije vaţnije od mene. - Ah, mila... - uzdahnuo je pa posegnuo za mojom rukom i spustio poljubac na unutrašnju stranu zapešća. - Nekome poput njega, tko je rođen sa zlatnom ţlicom u ustima, jedan propali posao ne znači ništa. Na mojem mjestu, učinio bi isto. - Ne, ne bi - odlučno sam odvratila i odmaknula se od njega. - Ne bi me iskoristio ni pod koju cijenu. - Sve ima svoju cijenu. Dugi trenutak zagledali smo se jedno u drugo. Bio je to jedan od onih pogleda u kojima je sve rečeno. Njegov, pun gorkog razumijevanja. Moj, koji je govorio da je došlo vrijeme za konačni rastanak. Oboje smo znali da je glupo reći da ćemo ostati prijatelji. Između nas više nije ostalo ništa osim uspomena na jednu mladenačku ljubav. - Dovraga - tiho je promrsio i dlanovima mi obuhvativši lice poljubio mi čelo, oči i usnice. Trenutak potom, čvrsto me privio uz sebe. Bio je to jedan od onih zaštitničkih zagrljaja koje sam još uvijek i predobro pamtila. Ţelim ti svu sreću ovoga svijeta, mila - prošaputao je. - Nitko je ne zavrjeđuje više od tebe. I ne zaboravi, dio srca uvijek ću čuvati za tebe u slučaju da se poţeliš vratiti. Obzirom na činjenicu da nisam bila osobiti ljubitelj letenja relativno dobro podnijela sam let do Sjeverne Karoline, ponajviše zahvaljujući ljubaznom đentlmenu koji je sjedio do mene i zabavljao me razgovorom uz čašicu viskija. No kad je po završetku leta rekao da bi me opet rado vidio, odmahnula sam glavom. - Ţao mi je, zauzeta sam - odvratila sam. Nadala sam se da sam u pravu. Do idućeg odredišta - male zračne luke desetak kilometara udaljene od RDU-a u koju sam sletjela, namjeravala sam uzeti taksi, no na moje nemalo iznenađenje, ţureći prema izlazu ugledala sam vozača u odori s komadom kartona u rukama na kojem je pisalo JONES. Naglo sam zastala i nakon trenutka oklijevanja odlučila mu prići. Oprostite, ali čekate li moţda Liberty Jones? - upitala sam. - Da, gospođice. - To sam ja. Naravno, to je moglo biti jedino Churchillovo maslo. Nisam se mogla ne upitati je li to učinio iz pukog obzira da mi olakša putovanje ili zato jer je

~253~


mislio da si nisam sposobna pronaći taksi. No barem nisam bila u dvojbi od koga je Gage naslijedio zaštitnički instinkt prema ţenama. Od tog trenutka pa nadalje, vozač je preuzeo brigu o Hartmannovoj platnenoj putnoj torbi koju sam posudila od Gretchen i uz njezinu pomoć utrpala u nju hlače, suknju, nekoliko majica, svilenu maramu i dva vunena pulovera, unatoč njezinoj tvrdnji da mi neće trebati. U napadaju optimizma, na sam vrh stavila sam večernju haljinu i štikle pa povukla patentni zatvarač. Sve što mi je preostalo bilo je ugurati u torbicu svoju i Gageovu putovnicu - Churchill se pobrinuo da mi je Gageova tajnica dostavi - i krenuti na putovanje. Kad sam stigla na mali aerodrom s dvije piste, restoranom i nečim što je jedva podsjećalo na kontrolni toranj, već se polako spuštao mrak. U Sjevernoj Karolini zrak je mirisao drugačije nego u Teksasu, slankasto i na crnogoricu. Po strani, stajalo je sedam zrakoplova, dva manja i pet srednje velikih, među kojima je bio i Churchillov Gulfstream. Uz jahtu, posjedovanje zrakoplova smatra se najvećim dokazom bogatstva pri čemu valja imati u vidu da najbogatiji među bogatima imaju zrakoplove koji osim odjeljaka za rad i spavanje imaju tuš kabine s pozlaćenim slavinama i brojne druge luksuzne detalje. Obzirom na navedeno, Travisovi bi se po teksaškim standardima mogli smatrati umjerenima jer barem su se suzdrţali od pozlate i tomu sličnih ekstravagancija. No govoriti o umjerenosti zvučalo bi poput dobrog vica jer bilo je više nego očito da se pri opremanju Gulfstreama nije štedjelo na mahagoniju, debelim sagovima i koţnim presvlakama. Bio je tu i zastorom odijeljen prostor za spavanje u kojem se nalazio plazma TV i krevet na razvlačenje kraljevske veličine. Po upoznavanju, pilot i kopilot povukli su se u kabinu. Ostavši sama u prostoru za putnike nervozno sam okretala čašu mineralne vode u ruci, pokušavajući smisliti što ću reći Gageu. Stotinu verzija prošlo mi je glavom i nijedna mi se nije činila dovoljno dobrom. Napokon, pronašla sam prave riječi, no u trenutku kad sam čula da ulazi u zrakoplov, srce mi je počelo luđački lupati a glava mi se naglo ispraznila. Nije me odmah vidio. Ušavši, bacio je aktovku na sjedalo i kratko protrljao vrat. Izgledao je prilično umorno. - Hej - tiho sam izgovorila. Naglo se okrenuo i blijedo se zagledao u mene. - Liberty. Otkud ti tu? Preplavljena ljubavlju zamalo sam skočila i bacila mu se u naručje. O Boţe, kako sam i na trenutak mogla pomisliti da bih mogla ţivjeti bez

~254~


njega? - Palo mi je na pamet... hm, mislim da je došlo vrijeme da pođemo u Pariz. Uslijedio je dugi trenutak tišine. - U Pariz? - Da. Sjećaš se, razgovarali smo o tome. Jučer sam nazvala pilota i dogovorila let. Ţeljela sam te iznenaditi. - Uspjelo ti je. - Sve je sređeno i ako ţeliš, moţemo odmah krenuti - rekla sam, zagledavši se u njega pogledom punim nade. - Imam i tvoju putovnicu - s osmijehom sam dodala. Polako je skinuo sako i prebacio ga preko naslona sjedala. Njegovo oklijevanje nije mi djelovalo ohrabrujuće. - Dakle, sada si spremna sa mnom poći u Pariz? - Pošla bih s tobom i na kraj svijeta - tiho sam odvratila i u očekivanju njegova odgovora prestala disati. Zagledao se u mene dugim prodornim pogledom. Najzad, kutovi usnica izvili su mu se u osmijeh. Olabavio je kravatu i zakoračio prema meni. Naglo sam podigla ruku. - Čekaj. Moram ti nešto reći. Stao je. - Da? - Churchill mi je rekao da su pregovori s Medinom zapeli. Sve je to moja krivica... nisam smjela o tome razgovarati s Hardyjem. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi to mogao iskoristiti... Nemaš pojma koliko mi je ţao zbog toga - očiju punih suza sam izgovorila. U dva koraka stvorio se kraj mene. - Sve je u redu. Dovraga, nemoj plakati. - Nikada ne bih učinila ništa što bi ti moglo naštetiti. - Znam da ne bi. Molim te, smiri se - rekao je i privukao me k sebi. Molim te - dodao je i vrhovima prstiju počeo mi brisati suze. - Ponijela sam se poput prave glupače. A ti mi to nisi čak ni predbacio. Zašto mi nisi rekao ni riječ o tome što je Hardy napravio? - Nisam ţelio da se uzrujaš. Znao sam da mu to ne bi nikada namjerno odala. Najzad, sve je to moja krivica. Trebao sam ti reći da su to povjerljive informacije i da ne smiješ s nikim razgovarati o tome. - I ni na trenutak nisi posumnjao u mene? - upitala sam, zapanjena njegovim povjerenjem u mene. Dlanovima mi je obujmio lice i zagledao mi se u oči. - Ne. Poznajem te u dušu i znam da to ne bi učinila - s osmijehom je izgovorio. - Molim te, mila, prestani plakati. ~255~


- Mogu li učiniti išta da se iskupim? Bilo što? - Moţeš. Zaveţi - njeţno je rekao i strastveno me poljubio. Čvrsto sam se privila uz njega i zaboravila na sve. Kao pomahnitali nastavili smo se ljubiti sve do trenutka kada se i njemu i meni tlo zaljuljalo pod nogama, iako zrakoplov još nije uzletio. Drţeći me u naručju, Gage se leđima oslonio na naslon sjedala. Na obrazu sam osjećala njegov vreli dah. - Što si odlučila u vezi Hardyja? Zatvorila sam oči i naslonila mu glavu na rame. - On pripada mojoj prošlosti - prošaputala sam. - A ti budućnosti. - U tome si vraški u pravu - rekao je i ponovno spojio usnice s mojima u dug pohotan poljubac, prepun obećanja. Ţivot s njim biti će mi prekratak, ako ih misli ispuniti, pomislila sam. Najzad, naglo je odvojio usnice od mojih i promuklo se nasmijao. - Sada me se više nećeš osloboditi - rekao je. Pomiri se s tim. Rekla bih mu da nemam ništa protiv toga, no nisam stigla, jer nastavio me ljubiti i nije tako brzo završio. Ne sjećam se jesam li ja njemu ili je on meni prvi rekao da me voli, no tijekom sedam sati i dvadeset pet minuta dugog leta preko Atlantika puno puta smo jedno drugome izgovorili te riječi. Uzgred, nismo se dosađivali, ponajviše zahvaljujući Gageu i njegovim zamislima o kraćenju vremena. Recimo samo da je let na pedeset tisuća stopa puno ugodniji kad se imaš čime zabaviti.

~256~


EPILOG

Z

aručili smo se na Valentinovo pa nisam sigurna je li ranč koji sam od Gagea dobila na poklon bio zaručnički dar i dar za Dan zaljubljenih. Vjerojatno oboje jer ključevi kuće bili su crvenom vrpcom privezani za zaručnički prsten. Rekao je da će nam trebati mjesto izvan grada na koje se moţemo povući od buke i guţve, i gdje Carrington moţe uţivati u jahanju. Morao mi je to ponoviti nekoliko puta jer ni uz najbolju volju nisam mogla vjerovati da sam postala vlasnicom ranča od 2000 hektara. Nalazio se pribliţno četrdeset pet minuta voţnje automobilom od Houstona, a u originalu, u vrijeme kad se vlasnik njime sluţio kao mjestom za uzgoj vrhunskih konja, bio je puno veći. No zemljište je bilo podijeljeno na parcele kako bi se lakše prodalo, a Gage je kupio onu s kućom. Po teksaškim mjerilima sada je to bio prilično mali ranč pa Jack nije mogao odoljeti da ne podbode Gagea kazavši mu da je kupio kuću s okućnicom. Gage mu je odbrusio da mu je pametnije da zaveţe dok je još dobre volje, a Carrington mu je rekla da bedak poput njega nema pojma što je ranč. - Koga ti zoveš bedakom? - upitao je i naizgled prijeteći zakoračio prema njoj, na što je veselo vrišteći potrčala u hodnik, a on za njom. Za vikend, napokon smo otišli na Armadillo, kako je Gage nazvao ranč, što je bila španjolska riječ za pasanca. - Nisi mi ga smio kupiti - po stoti put sam mu predbacila kad smo izašli iz Houstona. - Toliko toga sam već dobila od tebe i... Nije mi dopustio da završim. - Zašto ti je uvijek tako neugodno primiti poklon? - upitao je pa prinio moju ruku usnicama i spustio mi malen poljubac na prste. - Zato jer nisam navikla da mi netko nešto poklanja - odvratila sam. Pogotovo ne nešto tako skupo i veliko. Jedno su mali darovi za Boţić ili rođendan, a nešto posve drugo... - Kad ti netko pokloni ranč? - Da, upravo tako. Nikada ti se neću moći oduţiti za sve što sam dobila od tebe. - Draga, doista bi morala poraditi na tome da izbaciš iz glave masu tih gluposti koje ne sluţe ničemu osim što njima do besvijesti iscrpljuješ i sebe i mene - strpljivo je odvratio, pa kratko pogledao preko ramena kako bi provjerio ima li Carrington još uvijek slušalice u ušima. - Slijedeći put kad

~257~


ti nešto poklonim jednostavno reci ‘hvala’ i poševi se sa mnom. Tako ćeš mi se nabolje oduţiti. Htjela ne htjela, morala sam se nasmijati. - Dogovoreno. Tek kad smo se po prolazu kroz golemu kamenu kapiju napravljenu u obliku luka nastavili voziti po popločanom putu, shvatila sam da smo ušli na ranč. Uz ivičnjak, raslo je puno lijepog grmlja i drveća, a na rosnim livadama koje su se protezale lijevo i desno od puta, nazirale su se voćke. Napokon, stigli smo do kamene kuće izgrađene u viktorijanskom stilu, u sjeni hrastovih stabala. Nedaleko nje nalazio se ograđen pašnjak sa štalom. Na prvi pogled znala sam da je pod krovom te velike šarmantne stare kuće nekoliko generacija dijelilo i dobro i zlo. Bila je to kuća iza čijih je čvrstih zidova moguće zamisliti dječju ciku i vrisku. Kuća za smijeh i suze, građena za obitelj. Dom. Gage je zaustavio auto pred garaţom za tri automobila. -Kuća je kompletno obnovljena, izvana i iznutra - rekao je. -Ima klimu, kabelsku i internet, modernu kuhinju i... - Ima li tu konja? - naglo ga je prekinula Carrington napeto osluškujući prigušeno rzanje iz štale. - Da - s osmijehom je odvratio Gage. - A otraga je bazen i vrtni jacuzzi. - Sanjala sam tu kuću - rekla je. - Doista? - u nevjerici sam upitala pa otkopčala pojas i izašla iz auta. Oduvijek sam ţudjela za vlastitom kućom, no unatoč tome nikada nisam mogla točno zamisliti kako bi trebala izgledati. Upravo ovako, pomislila sam. Bila sam sigurna da na svijetu ne postoji kuća koja bi mi se više svidjela od ove. Imala je velik natkriti trijem na kojem je bila vrtna garnitura i stolica za ljuljanje. I zabate. I orahova stabla takoreći pred vratima. Na zemlji je bilo dovoljno oraha za jednu dupkom punu košaru. Po ulasku u kuću još više sam se iznenadila. Bila je to uredna kuća, svijetlih zidova, velikih prozora i uglačanih parketa, uređena u seoskom stilu što je značilo da je puna jastučića, nabranih zastora i stolnjaka s volanima. Oduševljena, Carrington je počela trčati iz sobe u sobu i natrag, kako bi nas izvijestila o nekom novom otkriću. Gage i ja nismo toliko ţurili. Dok smo polako obilazili kuću, rekao mi je da je unajmio dekoratera da ju uredi onako kako je mislio da će mi se svidjeti, no da mogu promijeniti što god ţelim. Bila sam previše uzbuđena da bih mu rekla kako ne bih puno toga promijenila. Čim sam ju ugledala osjetila sam golemu naklonost prema toj čvrstoj solidnoj kući podignutoj usred okoliša s tvrdoglavom vegetacijom duboko ukorijenjenom u suhu crvenu zemlju i s pogledom na šume koje pruţaju utočište divljim svinjama,

~258~


risovima i kojotima. Bila mi je znatno bliskija od njegova sterilnog modernog stana s pogledom na uzavreli grad. Nisam se mogla ne upitati otkud Gage zna za čime moja duša vapi. Okrenuo me je prema sebi i pozorno se zagledao u mene. Nikome nikada nije tako iskreno stalo do moje sreće. - O čemu razmišljaš? - upitao je. Znala sam da ne moţe podnijeti moje suze. To bi ga uvijek potpuno rastrojilo i zato sam se potrudila potisnuti ih. - O tome kako sam zahvalna na svemu što mi se ikada dogodilo u ţivotu - odvratila sam. - Ne samo na dobrom nego i lošem. Na svim neprospavanim noćima, na svakoj sekundi očaja i samoće. Na svakom kvaru automobila, rupi u cipeli, računima koje sam platila posljednjim novcem, gubicima na lotu, svakom razbijenom komadu posuđa i komadiću progorena tosta. - Zašto? - tiho je upitao. - Jer sve to vodilo me k tebi. Duboko je uzdahnuo i njeţno me poljubio, no ubrzo, jače me privio uz sebe i ljubeći mi vrat počeo mi šaputati riječi ljubavi i riječi poţude. Prestao je tek kad sam ga podsjetila da bi Carrington mogla uletjeti i vidjeti nas. Poslije, svi zajedno pripravili smo večeru i potom sjeli na trijem. S vremena na vrijeme bi zašutjeli kako bismo oslušnuli gugutanje golubova, rzanje konja u štali ili šuškanje povjetarca među granama starih oraha. Najzad, Carrington je pošla na kat okupati se u obnovljenoj starinskoj kadi na noţicama a zatim na spavanje u svoju sobu. Kad sam je pošla poljubiti za laku noć, pospano me upitala moţemo li na svijetloplavom stropu naslikati oblake. Naravno, rekla sam da moţemo. Gage i ja pošli smo u veliku spavaću sobu u prizemlju, u kojoj se nalazio veliki krevet sa stupovima prekriven pokrivačem napravljenim od krpica. Vodili smo ljubav, dugo i polako, sve do trenutka kad sam pomislila da ću poludjeti ako me ne uzme. Bio je nevjerojatno strpljiv i njeţan. Svaki njegov dodir i poljubac budio je u meni nešto puno dublje od puke strasti. Usnama je upio svaki moj prigušeni jecaj, cijelo moje tijelo drhtalo je u njegovim rukama. Izbezumljena, čvrsto sam se privila uz njega i visoko podigla kukove. Promuklo je prošaputao moje ime pa ubrzao ritam i prepustio se valovima vlastita uţitka. U cik zore, probudilo nas je glasno gakanje divljih gusaka. Kratko smo se promeškoljili i ponovno zaspali. Ne zadugo jer drozdovi su počeli veselo cvrkutati u hrastu. Činilo se da nemaju namjeru tako brzo završiti svoj jutarnji koncert. - Gdje je puška? - pospano je promrmljao je Gage.

~259~


Osmjehnula sam se i naslonila mu glavu na rame. - Lakše malo, kauboju. Ovo je moj ranč i ptice na njemu mogu pjevati koliko ih volja. - Ako već ne moţemo spavati, idemo na jahanje. Ustaj, vrijeme je da vidiš svoj ranč. Osmijeh na mojem licu naglo je izblijedio. Postojalo je nešto što sam mu morala reći ali dosad nisam pronašla pravi trenutak za to. Nekoliko trenutaka sam šutjela, mrseći mu dlačice na prsima. - Gage... nisam sigurna da je to pametna zamisao. Moţda ne bih trebala jahati... Oslonio se na lakat, prebacio mi ruku preko struka i zabrinuto se zagledao u mene. - Zašto? Ne osjećaš se dobro? - Ne, zapravo, da... dobro sam - odvratila sam pa duboko udahnula. - No moţda bih se trebala posavjetovati s doktorom u vezi toga što mogu, a što ne mogu raditi. - S doktorom? - začuđeno je upitao. - Dovraga, zašto bi doktora trebala pitati... - započeo je pa naglo zašutio. - O moj Boţe... mila, jesi li moţda... Šutke sam kimnula gledajući ga ravno u oči. - Jesi li sigurna? Ponovno sam kimnula. Istog trenutka olabavio je stisak oko mog struka. - Ne mogu vjerovati - u dahu je izgovorio i oduševljeno se nasmijao. - Bilo je to u New Yorku, zar ne? Za vrijeme novogodišnje proslave. - Da. Sve je to tvoja krivica. Da nisi bio tako nestrpljiv... - Priznajem, kriv sam - s osmijehom je odvratio pa odmaknuo pokrivač, s divljenjem se zagledao u moj trbuh, spustio na njega tuce malih poljubaca i njeţno me privio uz sebe. - O, malena... nemaš pojma koliko te volim rekao je, ljubeći mi nos, oči i usnice. - Kako se osjećaš? Imaš li jutarnje mučnine? Ţudiš li za kiselim krastavcima ili nečim takvim? Osmjehnula sam se i odmahnula glavom. - Ni ti nemaš pojma koliko te volim - prošaputala sam. Naslonio je glavu na moje grudi. - Bit ću najbolja glava obitelji na svijetu. Tebi, Carrington i našem djetetu nikada neće ništa nedostajati. Ah, dobit ćemo dijete... to je doista čudesno. - Nema u tome ničeg čudesnog. Ţene stalno zatrudnjuju i rađaju djecu istaknula sam. - Ali drugačije je kada se radi o mojoj ţeni i mojem djetetu - rekao je pa podigao glavu i zagledao mi se u oči. Njegov njeţan, ljubavlju preplavljen pogled oduzeo mi je dah. - Mogu li što učiniti za tebe? Bilo što? - tiho je upitao. - Jednostavno reci ‘hvala’ i poševi me - odvratila sam.

~260~


Poslušno mi je ispunio ţelju. Bez imalo dvojbe znala sam da me voli takvu kakva jesam. Predano i bezuvjetno. I to je također bilo čudo. Zapravo, svaki dan ispunjenje malim uobičajenim čudima. Moţemo ih pronaći posvuda oko nas.

- SVRŠETAK -

Ziki

~261~

Lisa Kleypas - Sponzor  

The Travises serijal #1 Liberty Jones fatalno će se zaljubiti u Hardyja Catesa, momka koji unatoč ljubavi prema njoj želi pobjeći iz Welcom...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you