Issuu on Google+

Pitanje da li fizički izgled utječe na naš društveni opstanak, društvenu afirmaciju, stvaranje sigurne budućnosti, itd. razvilo je istraživanje o načinima kako stigma, odnosno društveno pridobiveni ˝ožiljak˝ stvara kanale konformizma prema širem društvu i kako društvo reagira na te procese. Rad koji se prvenstveno zadržao na interakcionističkoj razini pokušao je dati što više dokaza Spencerovoj teoriji preživljavanja najprilagođenijih, i u tome je djelomično uspio. Stigmatizirani kojima je uskraćeno uživanje u osnovnoj društvenoj potrebi odnosno druženju radi konstantnog svijesnog nadgledanja interakcije, bez obzira na alternativna rješenja ostaju devijantni, ali je sigurno je da ono što su postigli predstavlja viši nivo od radikalnog Spencerovog socijalnog izumiranja, a to bismo mogli nazvati nekom vrstom društvenog opstanka.


Već su rane civilizacije, kao jasno formirana društva, cijenila fizički izgled osobe i pridavala mu ključna značenja potrebna za opstanak. Kao najbolji primjer možemo navesti bizantsko carstvo i odnos puka prema caru čija je glavna predispozicija za zadržavanje svoje vlasti bila bude lijep i dobar. Puk je vjerovao da ako je vladar lijep, on mora biti i dobar, a kao takav će pošteno i uspješno vladati. Car, kao jedina spona između Boga i zemaljskog svijeta, božji poslanik, nije mogao nikako biti svrgnut osim oduzimanjem titule k a l o V k a i a g a J o V (čit. kalos kai agathos), odnosno nekim načinom fizičkog osakaćivanja.


U povijesti ostaje zapisana epizoda o pokušaju svrgnuća cara Justinijana II. (685.-711.) kojem je bio odrezan nos kako bi mu se oduzelo pravo na prijestolje. Justinijan je, na svoju sreću bio jedan od rijetkih koji je ružan uspio vratiti carsku krunu, ali mu je ipak pri tome ostao nadimak ˝Beznosni˝ ili ˝R u n o t m h t o V ˝ (čit. Rinotmetos) (Brandt, 1995.). Naš je fizički izgled i danas bitno svojstvo koje koristimo u svakodnevnoj interakciji, sredstvo kojim se predstavljamo drugima, kojim privlačimo pažnju i time zadovoljavamo svoje primarne društvene potrebe.


Prve su se naznake mikrosociološkog rada pojavile već sredinom 19. stoljeća kada na sociološloj sceni vladaju osobe poput Webera i Marxa, tj. makrosociolozi zaokupljeni krupnim aspektima racionalizacije društva i kapitalističke ekonomije. Georg Simmel prvi je sociolog koji je iskočio iz rutine pisanja makrosocioloških radova i iznio svoju teoriju društvenosti. Pojmom impulsa društvenosti (njem. Geselligkeit) objasnio je izvjesan zajednički elemenat, sličnost psihološke reakcije koji ljude ponukava na socijanu interakciju, na igranje društvene igre zbog ničeg drugog osim svoje osobne satisfakcije i potrebe što striktno odvaja od društvenog udruživanja radi ostvarenja nekih zajedničkih ciljeva ili interesa kao što su npr. ekonomska udruženja. ˝Impuls za društvenošću iz realiteta socijalnog života tako reći izvlači čistu suštinu udruživanja, asocijativnih procesa kao vrijednosti i satisfakcije. Time taj impuls sačinjava ono što nazivamo društvenošću u užem smislu.² (TOD,1969.:156). Kao osnovne preduvjete za zadovoljenje impulsa društvenosti Simmel ističe to da interakcija u svojom čistom obliku ne sadrži cilj, sadržaj ili rezultat i da se u potpunosti orijentira prema ličnosti. Pod pojmom ličnosti podrazumijeva osobine ljubaznosti, odgoja, srdačnosti i privlačnosti svih vrsta, no zabranjeno je pretjerano individualno isticanje te ličnosti te davanje svojih presubjektivnih ili preobjektivnih značajki (bogatstvo i socijalni položaj, znanje i slava, izuzetne sposobnosti i vrijednosti pojedinca).


Ako interakcija poprimi te karakteristike, ona gubi suštinsko svojstvo društvenosti i postaje udruženje determinirano sadržajem. Za sve te predispozicije od primarnog je značenja i taktičnost u izvedbi te njena demokratična struktura: ² omogućiti drugom onaj maksimum vrijednosti društvenosti (radosti, olakšanja, vedrine) koji je u skladu s maksimumom vrijednosti koje on sam prima ² (TOD,1969.:159). Kao najbolji primjer društvenosti Simmel daje ancien regime, društvo francuskog dvora i koketiranje, odnosno čistu društvenu igru. U društvenu igru, odnosno interakciju, dva ili više pojedinaca ulaze potpuno jednaki, a društvena se situacija odvija momentalno, tako da u jednom trenutku jedan od sugovornika daje, a drugi prima, i obratno, a sve se svodi na isti omjer. Takt društvene igre može biti narušen na bezbroj načina: naprimjer, ako jedan od sudionika krši nepisana pravila koja se podrazumijevaju u razgovorima (da na pitanje ˝Kako ste?˝ ne odgovara kratko i jasno odgovorom ˝Dobro ili Loše˝, već govori o svom psiho-fizičkom stanju), ako pak je karakterom društveno netaktičan, netolerantan, upada u riječ, stvara čudne geste lica, zatim ako ulazi u razgovor sa predrasudom jer je ˝nešto načuo˝ o svom sugovorniku, ili ako naprimjer jedan od sugovornika na sebi nosi simbol stigme (Goffman,1968).


Da bismo objasnili pojam stigme možemo samo pokušati zamisliti razgovor dviju osoba od kojih jedna od njih nosi karnevalsku masku. Demokratičnost socijalne igre je narušena jer onaj koji nosi masku se ponaša drugačije budući da je svjestan svojeg iskakanja iz društvenih normi, a drugi ostaje nespreman jer u svojem normativnom kodeksu ne pronalazi odgovore na bezbroj pitanja koja mu se postavljaju u tom trenu: da li da otvoreno prizna postojanje maske na licu svog sugovornika ili da ju zataji te da se, prema tome, odnosi prema njemu kao ˝normalnom, društvenom, ljudskom biću˝ iako mu oči drugačije govore, itd. Ono što bi Durkheim nazvao anomijom u ovoj se situaciji prebrzo odvija: stare norme ne vrijede u novom, nepoznatom okruženju, a to stvara nelagodnost (Ritzer,1997). Da li prema tome već spomenuta karnevalska maska odnosno simbol bilo koje vrste fizičkog hendikepa direktno smanjuje mogućnosti hendikepirane osobe da ulazi u socijalne igre čime zadovoljava impuls društvenosti tj. svoje osnovne društvene potrebe? Uskraćuje li im se time osnovni uvjet društvenog opstanka? Nelagoda koja je stvorena u takvoj društvenoj situaciji dovodi do preventivnih mjera u kojima ˝normalne˝ društvene jedinke izabiru jednostavnije puteve koje vode do ispunjenja vlastite satisfakcije u druženju, a to je, na štetu hendikepiranih osoba, izbjegavanje nepotrebnih nelagodnosti, odnosno ne ulaženje u interakcije s ˝fizički neprivlačnim˝ ljudima.


Ovim bismo zaključcima mogli predstaviti dokaze Spencerovu socijalnom darvinizmu i teoriji ˝preživljavanja najprilagođenijih˝. Jedan od njegovih najradikalnijih citata koji to dobro opisuje je: ˝Nema većeg prokletstva za buduće generacije negoli svjesno osiguravanje porasta stanovništva raznih imbecila, lijenčina i kriminalaca… Cijeli napor prirode usmjeren je oslobađanju od takvih, čišćenju svijeta od takvih i osiguravanju svijeta za bolje… Ukoliko nisu dovoljno opremljeni za život , oni umiru i najbolje je da umru.˝ (Ritzer¸1997.:37 cit. iz Abrams,1968.:74). Osobama koje Spencer spominje u navedenom citatu (imbecili, kriminalci,…) možemo pridodati prostitutke, narkomane, slijepce, prosjake, i nama najbitnije, fizički hendikepirane. Ono što je zajedničko svima njima i što ih jednako kategorizira je stigma koju Goffman definira kao ˝situaciju individue kojoj je oduzeto potpuno socijalno prihvaćanje˝ (Goffman, 1968.:9) i koju dijeli u tri vrste: a) tjelesne abnormalnosti tj. fizičke deformacije, b) abnormalnosti individualnog karaktera kao npr. neuobičajene strasti, rigidna uvjerenja, neiskrenost, itd. uzrokovane npr. mentalnim poremećajima, ovisnostima, alkoholizmom, homoseksualnošću, nezaposlenošću itd., i na kraju c) stigma rase, nacije ili religije.


Pojam stigme pojavljuje se već u vrijeme Drevne Grčke kada označava tjelesnu oznaku, namjerno nanesenu, kako bi predstavljala nešto ˝nenormalno ili zlo˝ u vezi moralnog status osobe (npr. žigosanje robova, zatvorenika, izdajica). U razdoblju Srednjega vijeka posjedovanje stigme je bio pravi pomoditet pogotovo ako je fizička rana osobe sličila neko od simbola kršćanske vjere jer bi to predstavljalo božju volju. U današnjem smislu stigma s više odnosi na gubitak tuđeg poštovanja nego na tjelesne oznake. Ona se javlja kao posljedica društvene potrebe za kategorizacijom jedinki i za atribuiranjem određenih karakteristika koje se u društvu smatraju normalnim i prirodnim za svaku od tih kategorija. Kategorizacija je stoga neizbježna jer pojednostavljuje socijalnu interakciju (pretvara ju u rutinu) što nam omogućava da se suočimo sa sugovornikom bez pretjeranog razmišljanja pažnje. Stigma se ipak ne odnosi toliko na davanje atributa društvenim individuama koliko na odnose u koje ta individua stupa. U biti, ti su odnosi zaslužni za njeno etiketiranje jer gledajući atribute odvojeno, ne možemo prosuditi koji je od njih ˝ bolji, pravilniji,… ˝. Za osobu oboljelu od atrofije mišića lica možemo reći da posjeduje stigmu tek onda kad stupi za nju nedolične odnose, npr. da traži posao kao foto-model. Stigmu stoga još možemo definirati kao ˙odnos između atributa i stereotipa˝ (Goffman, 1968.:14).


PROCES STIGMATIZACIJE Socijalni psiholog John C. Brigham proveo je devedesetih godina prošlog stoljeća istraživanje o reakcijama ljudi u miješanim kontaktima, odnosno kontaktima stigmatitirana-normalna osoba. Nakon što je nesretnim slučajem istegnuo ligamente koljena, što predstavlja lakšu tjelesnu ozljedu zatražio je posebnu vrstu štaka koje inače koriste hromi ljudi. Očekivao je da će taj simbol stigme utjecati na reakciju ljudi što se i uspostavilo točnim. Noseći kratke hlače lakša ozljeda na koljenu je bila vidljiva pa su i ljudi bili ljubazni, zapitkivali su što se dogodilo ili mu pripovijedali o njihovim problemima sa štakama i protezama. No prekrivši ozljedu dužim nogavicama situacija se u potpunosti promijenila. Ljudi su ga izbjegavali, nisu željeli uspostavaiti očni kontakt kako ne bi izgledalo da promatraju, itd. Ova situacija tipičan je primjer onoga čime se stigmatizirani svakodnevno susreću (Brigham, 1991). Pokušamo li detaljnije razjasniti reakcije sudionika jedne od ovakvih interakcija moramo naznačiti da se ovakve pojave javljaju samo u primarnim susretima, jer poznavanje neke osobe intimnije, sprečava nastanak eventualne nelagode u interakciji budući da je normalni upoznat sa osobnošću koja stoji iza stigme3. Ujedno, bitno je napomenuti da se ovakve situacije neće dogoditi pri susretu dviju stigmatiziranih osoba iako će i taj susret iskakati iz granica normale. Stigmatizirani će tu ocjenjivati stupnjeve stigme i prema tome će pokušati organizirati svoj život. Od onih koji su mu slični će učiti, od onih koji su lošiji će se pokušati odvojiti jer će ili osjetiti nepripadanje u tu kategoriju ili dosadu pri slušanju stvari s kojima je već dobro upoznat, a težit će prema onima koji su na višem stupnju (lakša stigma pa je i snošenje sa vanjskim društvom bolje).


Ono što je uvijek prisutno u miješanim interakcijama je nesigurnost što se javlja u stigmatiziranog oko toga kako će ga normalni percipirati i prihvatiti. U ovoj socijalnoj igri on je svjestan da se mora modelirati prema njihovim reakcijama, a i sama svijesnost toga baca ga na drugotni položaj. Ako pak normalni osjeti nervozu u stigmatiziranog, prekida se i ta, do sada slaba, jednostrana spontanost. Javlja se pitanje kako se ponašati. Česta su neadekvatna altruistička ponašanja, krive percepcije reakcija stigmatiziranih ( da li je suosjećajnost očita i da li je pretjerana, da li postavljamo prevelike zahtjeve za njegove mogućnosti), a situacija se još pogoršava ako osjetimo njegovu svijesnost o tome da smo svijesni i koji stupanj svijesnosti osjećamo. Kako bi izbjegli ovakve neugodnosti, a da ne bi bili društveno ograničeni, stigmatizirani uče održavati balans i demokratičnost interakcije. U svome odgoju stigmatizirana osoba prolazi kroz tri faze


Prva je prihvaćanje i učenje normi vanjskoga društva, da bi zatim shvatio sebe, svoju stigmu i njene posljedice, a onda, ono najvažnije, učenje prilagođavanja društvu. Ove tri faze čine tzv. moralnu karijeru koju Goffman definira kao ˝uzrok i posljedicu odanosti sekvenci osobne prilagodbe˝ (Goffman, 1968.:45). Proces prilagodbe bazira se ponajprije na smanjenju tenzije interakcije budući da je stigmatizirani uvijek prije svijestan na koji bi način njegov sugovornik mogao reagirati, stoga ako uoči da normalni ima poteškoća u ignoriranju stigme, trebao bi pokušati tehniku ice-breakinga (Goffman,1968.) kao što je npr. ˝bacanje šale na svoj račun ˝ čime bi svoju stigmu stavio u položaj vanjskog objekta. Možemo navesti primjer invalida kome su bile ugrađene kuke u zamjenu za obje šake: ˝A tu mogu spomenuti geg o cigeratama. To je bila jako efikasna tehnika da nasmijem ljude svaki put kad bih ušetao u restoran, bar ili na zabavu. Izvadio bih cigarete iz stražnjih džepova hlača, otvorio kutiju, uzeo cigarete, zapalio jednu i vratio kutiju nazad u stražnji džep. To je uvijek privuklo pažnju. Ljudi su doslovno buljili i gotovo da sam ih mogao čuti: ˝Isuse! Nije li predivno što sve može učiniti kukama!˝ Kad bih postigao željeno, nasmiješio bih se i rekao: ˝Barem ne moram pazit da ću opeći prste!˝. Otrcano, znam, ali barem slama led.˝ ( Goffman, 1968.:142 cit. iz Wright, 1960.:177).


No, ako je šala, pak, netaktično izvedena, normalni tu reakciju stigmatiziranog mogu protumačiti kao posramljivanje zbog stigme koju nose i stoga ga ˝žaliti ˝. Kao primjer možemo navesti intervju u kojem dvije ispitanice spominju hromog golfera koji je znao tokom igre više puta ponoviti istu šalu u kojoj govori suigračima da slobodno krenu na slijedeću rupu te da će ih ˝stara Noga-Roga već sustići˝ ( eng. Old Peg-leg´ll catch up with you ) (Goffman, 1968 iz Leven, 1953). Druga tehnika kojom stigmatizirani može smanjiti tenzije interakcije je da govori jezikom stigme, što znači obrazovati trenutačne sugovornike o stigmi tako da se i oni počnu odnositi prema njemu kao što se prema njemu odnose njegovi najbliži s kojima ima intimne odnose. Iako su neka istraživanja pokazala da ljudi rađe komuniciraju sa stigmatiziranima koji glasno govore o svojoj stigmi, tako su i druga istraživanja pokazala da ne vole komunicirati s onima koji su preokupirani svojim nemogućnostima. Stoga normalni radije sudjeluju u interakciji sa onima koji tiho djeluju u običnim socijalnim ili fizičkim akcijama. Isto se podrazumijeva u trećoj tehnici smanjenja tenzije, a to je pretvaranje stigme u temu ozbiljnog razgovora. Ono što je još korisno za npr. ljude sa stigmama disfiguralnog lica da daju šansu normalnima da se priviknu.


Kao primjer možemo navesti ženu koja se kako ne bi gubila poslovne klijente na sastancima povlačila u pozadinu, a kad bi uočila da se okolina opustila, otkrila je da je ona predsjedajuća u tvrtki i da će ona voditi sastanak (Goffman, 1968 iz Macgregor, 1953). Ujedno, stigmatizirani se moraju priviknuti na reakcije normalnih koje mogu biti prealtruističke i onda kad ih to zasmeta moraju odglumiti zahvalnost. S druge strane, normalni mogu reagirati potpuno suprotno. Želeći iskazati poštovanje prema stigmatiziranom, odlučuju zanemariti njegovu stigmu i ponijeti se prema njemu kao prema normalnoj društvenoj jedinki, što može biti prilično neugodno u slučaju kada je stigmatizirani stvarno onemogućen da obavi određenu akciju. Ovime, u biti dokazujemo da slijed interakcije ovisi o reakciji normalnih. Tek onda na red dolazi reakcija stigmatiziranog koji mora dobro procijeniti situaciju. On se ne smije ponijeti ni previše džentlmenski ni previše buntovnički, niti ne smije provjeravati do kojih su ih granica normalni prihvatili jer je tolerancija u ovome slučaju stvar trenutka, baš kao i cjenkanje na tržnici.


U slučaju da stigmatizirani ne uspije usvojiti tehniku društvenog prihvaćanja, kreće na indirektne tehnike kao što je npr. estetska kirurgija koja iako mu može pružiti mnogo samopouzdanja, isto tako ga može dovesti u stanje anomije. Ona mu otvara vrata svijeta normalnih u kojem on neće imati razvijenu taktiku opstanka pa se čuditi npr. smanjenjom broju altruističkih ponašanja ljudi i time će se dovesti u goru situaciju od prvotne kada je nosio stigmu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća provedena su istraživanja o tome kako ljudi reagiraju na korekture fizičkog izgleda. Kalick (1977) dao je ispitanicima fotografije osam žena koje su bile podvrgnute plastičnoj opreaciji nosa da ih rangiraju prema vlastitom dojmu i različitim skalama karaktera. Nijedan od ispitanika pri tom nije vidio fotografiju ˝prije˝ i ˝poslije˝ zajedno. Žene na fotografijama ˝poslije˝ okarakterizirane su kao više osjećajne, privržene, senzualne (Brigham, 1991). Slično je i istraživanje (Korabik, 1981) koje je pokazalo da su žene, podvrgnute operaciji čeljusti i zuba, inteligentnije i bolje socijalno adaptirane. Zanimljivo je to da ispitanici na fotografijama nisu mogli vidjeti same zube budući da su usta fotografiranih žena bila zatvorena. Očito je da je operacija reformulirala cijeli izgled usta što je onda dovelo do točnih rezultata (Brigham,1991). No, može se dogoditi i da normalni negativno reagiraju pri spoznaji da je stigmatizirani bio podvrgnut operaciji jer to pokazuje koliko mu je bitan fizički izgled i privlačnost (Brigham, 1991 iz Berscheid, 1981).


STIGMA I IDENTITET Na interakcijskoj pozornici svaki član društva stupa u odnose socijalnim identitetom4 odnosno svojim atributima i društvenom kategorijom kojoj pripada (Goffman,1968) Prvi dojmovi svakog akterovog sugovornika omogućuju anticipaciju njegovog socijalnog identiteta. Dugotrajnom kategorizacijom i atribuiranjem određenih karakteristika socijalnim ulogama, društvo stvara ukalupljene, normativne, socijalne identitete kojima svaka jedinka teži. Socijalna psihologija stvorila je pojam društvne usporedbe kojom objašnjava potrebu društvenih aktera sa evaluiraju svoje vještine, misli, osjećaje, a i fizički izgled uspoređujući se sa drugim članovima društva (Brigham, 1991). Uostalom poznati su nam pomodni ideali koji se izmjenjuju ovisno o vremenskim periodima npr. twiggy tip žene u ranim sedamdesetima. Kod nas u Hrvatskoj prosječan muškarac npr. teži idealu- biti mlad, oženjen, obrazovan, zaposlen građanin, heteroseksualac, atletske građe, dobrog tena, težine i visine. Svaki, koji neće ispunjavati jednu od ovih kvalifikacija vjerojatno će se, barem na momente, osjećati nepotpunim, manje vrijednim, inferiornim. Jasno je da će svijest o vlastitoj devijantnosti prouzročiti neku vrst reakcije


Ovu bi sliku lako mogli prijenjeti i na stigmatizirane tj. one sa fizičkim manama. Kod njih se javlja, prema Goffmanu, diskrepancija između dva tipa socijalnog identiteta-virtualnog i aktualnog- odnosno rascjep između onog što bi, prema društvenim normama trebali biti i onog što jesu. (Goffman, 1968). Kod osoba s fizičkim hendikepom nije potrebno dugo vremena da se javi svijest o tome da nose etiketu. Dapače, dovoljan je pogled u zrcalo. U sljedećem citatu možemo uočiti istovremenost mržnje prema sebi i shvaćanja parcijalnog društvenog ukinuća uzrokovanog stigmom, a ujedno i to da prisustvo normalnih pridonosi jačanju napomenute diskrepancije: ˝Kad sam konačno ustala iz kreveta i ponovo prohodala, stala sam pred ogledalo kako bih ponovo vidjela samu sebe. Bila sam sama…nisam htjela nikog uza se…samo da se ne sazna za moju reakciju kada se ponovo ugledam. No, nisam ispustila ni glasa, niti sam jauknula. Nisam ni kričala od bijesa kada sam se vidjela.. Ostala sam ukočena, tupa. Ova osoba u ogledalu ne mogu biti ja! Unutra sam se osjećala kao zdrava, obična, sretna osoba- oh, sigurno ne kao ova u ogledalu! Ali kad bih okrenula lice prema zrcalu bio je to odsjaj mojih očiju vrućih od sramote…dok sam tako šutila postalo mi je jasno da o ovome neću nikad ni riječ ispustiti, i da će zbunjenost i panika moga otkrića zauvijek ostati zaključana u meni kako bih se s njome sama snosila dugo, dugo vremena. Svako malo bih zaboravila što sam vidjela u ogledalu. Ta spoznaja nikako nije mogla prodrijeti u nutrinu moje svijesti i postati integralni dio mene. Kao da se ne radi o meni; to je bila samo maska. Ali nije bila takva vrst maske koju osoba stavlja dobrovoljno, i koja bi trebala prikriti moj identitet pred ljudima. Moja mi je maska bila nametnuta bez mog pristanka ili znanja kao ona u bajkama što me ostavljalo potpuno zbunjenu. Pogledala sam se u ogledalo i bila prestravljena jer nisam mogla prepoznati samu sebe. Vidjela sam stranca, malu, jadnu, odurnu figuru, i lice koje je dok sam ga gledala postajalo crvenije i bolnije od srama. Bila je to maska, ali vječna. Bila je tu, tu, stvarna. Svaki od ovakvih susreta bio je udarac za mene. Svaki bi me put ostavila zbunjenu, nijemu, bezosjećajnu, i dok je polako i tvrdoglavo moja uporna iluzija prolazila kroz mene, zaboravljala sam irelevantnu realnost i ostala nespremna i ranjiva.˝ (Goffman, 1986.:18-9 cit. iz Hathaway, 1943.:46-7). U spomenutom primjeru može se uočiti kako stigmatizirane osobe teže podnose raskol socijalnog identiteta ako svoju stigmu pridobiju u kasnijem životu, za razliku od onih koji se rađaju sa invaliditetom, ne zbog toga što poznaju svijet normalnih i što teže starim navikama već i zbog toga što kasnije započinju sa stvaranjem već spomenute moralne karijere.


Goffmanovu troetapnu moralnu karijeru mogli bismo usporediti sa Eriksonovom teorijom društvenog razvoja. Ona jednako tako govori o etapama kojih je u ovom slučaju osam, i u kojima je naš ego (većinom svjestan dio naše ličnosti koji je u kontaktu sa stvarnim svijetom) primoran da savladava tzv. krize (Pennington,1997). Bilo da su savladane na pozitivan ili negativan način, te krize grade akterove stavove prema drugima i prema sebi samome. Fizički hendikepirane osobe savladavaju paralelan društveni razvoj koji je fokusiran na posjedovanje stigme. Treća stepenica, odnosno učenje kako opstati u društvu predstavlja najveću prepreku u društvenom razvoju stigmatiziranoga i mogla bi se usporediti sa krizom identiteta u razdoblju puberteta kod nestigmatiziranih osoba. Fizički hendikepirani mora razviti vještinu balansiranja demokratičnosti, smanjenja tenzije,… u interakcijama sa normalnima, i kada to počne nesvjesno obavljati znači da je donekle uspješno prešao treću etapu iza koje slijedi organizacija života i potpuna izgradnja identiteta.


Kao što Erikson, uz ostvarenje identiteta spominje još tri načina savladavanja krize ( a) odgoda-osoba odugovlači traženje identiteta, b) isključenje-osoba ni ne ulazi u krizu identiteta već ostaje pri do tad stečenim identifikacijama, c) rasap-osoba ne nalazi identitet) tako bismo mogli navesti i dvije karakteristične reakcije na neuspješno savladavanje trećeg stupnja moralne karijere. Stigmatizirani pri prečestim i pretjeranim altruističkim reakcijama normalnih razviju buntovnički i drski obrambeni sustav jer dobijaju dojam kako ih normalni ne doživljavaju kao ˝potpuno humana bića˝. Riječi jedne paralizirane osobe to dočaravaju: ˝ Tko je rekao da su kripli jadnici? Oni ili vi? Samo zato što ne znaju plesat? Svaka muzika mora jednom stati. Samo zato što ne mogu igrati tenis? Puno puta je prevruće da bi se uopće mogao igrati. Samo zato što im morate pomoći pri penjanju i spuštanju po stepenicama? Imaš li možda boljeg posla? Paraliza nije nešto za žaliti- nego je prokleto nezgodna-znači da ne možete imati one napadaje bijesa, odjuriti u sobu i zalupiti vratima. Kripl je užasna riječ! Ona specificira! Ona je preosobna! Ona je premilostiva! Tjera me na povraćanje kao stvorenje koje migolji iz kukuljice.(Goffman, 1968.:140 cit. iz Linduska, 1947.:164-5). Ili pak s druge strane stigmatizirani stvore preplahi stav prema društvu i njegovim članovima bojeći se njihovih reakcija, eventualnih izrugivanja, neugodnih situacija itd.


Ukoliko je njihova stigma nemoguća za prikriti oni se nađu u slijepoj ulici: ˝ Kad…sam ponovo počela šetati gradom…svaki bi put kada bih srela troje ili četvero djece na pločniku, pogotovo ako bi bila sama, netko od njih počeo vikati za mnom…Ponekad bi čak znali trčat za mnom, kličući i vičući. To je bilo nešto što nisam mogla podnositi niti se suočiti s tim…Nakon nekog vremena takvi su susreti u meni izazvali predrasude prema svoj djeci…Jednoga sam dana shvatila da sam postala toliko samosvijesna i strašljiva pred stranom djecom da su oni kao životinje to mogli osjetiti, tako da i onaj najljubazniji i najblaži među njima je automatski bio naveden na ismijavanje i to od mojeg vlastitog straha i nesigurnosti.˝ (Goffman, 1968.:29 cit. iz Hathaway,1943.:155-7). Iz primjera vidimo da što je veći broj ovakvih neugodnih situacija, to je stigmatizirana osoba sve labilnija i nesigurnija i sve je veća šansa za padanje u depresiju- odnosno ˝stanje u kojem osoba vjeruje da ima slabu ili nikakvu kontrolu nad onim što mu se događa u životu˝ (Pennington, 1997.:181). Jedan aspekt te depresije je i smanjeno samopoštovanje kad stigmatizirani počinje atribuirati sebe kao inferiorno biće nasuprot normalnih. Osim što ovakvo stanje može biti prouzrokovano nenamjernim lošim društvenim iskustvima, ono može biti i izazvano tako da npr. roditelji stigmatizirano dijete, u želji da ga poštede, drže u ˝kućnom pritvoru˝ što dalje od vanjskih utjecaja pa ostane potpuno neupućeno i nepripremljeno.


UZROCI NEUSPJELE INTERAKCIJE U dosad spomenutim primjerima mogli bismo razabrati neke klasične, najuočljivije uzroke koje dovode do neuspješnosti interakcije sa stigmatiziranim personama, do neravnoteže u njenoj demokratičnosti ili pak do potpunog odustajanja od interakcije. STIGMA I PERCEPCIJA Percepcija, kao tema, zauzima veliko područje socijalne psihologije, a i same psihologije, tvoreći tako zasebnu znanost-tzv. kognitivnu psihologiju- koja se bavi time kako ljudi stječu, organiziraju i koriste znanje i informacije. Percepcija je definirana kao ˝djelatan i konstruktivan proces koji proizlazi iz interakcije naših očekivanja o svijetu i o tome kako nam se svijet stvarno predstavlja preko naših osjetila˝ (Pennington, 1997.: 137). Da bismo lakše shvatili pojam percepcije moramo razlikovati njene dvije vrsteobjektnu i socijalnu. Iako obje vrste imaju dosta toga dotičnoga, postoje i vrlo bitne razlike- dok je percepcija objekata relativno jasna, budući da objekti nisu živa bića odnosno nemaju namjere niti su uzročno-posljedični agensi, socijalna percepcija obuhvaća nepredvidive ljudske akcije i namjere, a ujedno i one stvari koje nisu odmah uočljive npr. osobine ličnosti, emocije itd. koje se stoga trebaju zaključiti ili atribuirati. Nepredvidivost je još pojačana time što na nas utječe ponašanje drugih ( saznanje da nas je netko kategorizirao stvara promjene u ponašanju ). Sve su te osobine ključne u interakciji stigmatizirani-normalni jer lako uzrokuju nesporazume i nelagodu.


Krucijalni faktor u samom početku jedne takve interakcije je uočljivost (eng. visibilitiy) stigme budući da lakše percipiramo promjenjive nego nepromjenjive aspekte okoline (primjećujemo lako ono što odstupa od određenih društvenih normi i pravila) zbog čega Goffman i razlikuje dvije vrste stigme- diskreditirajuću (eng. discredited) i diskretnu ( eng. discreditable) stigmu (Goffman, 1968). Diskretna stigma ( npr. homoseksualnost ), kako je jasno već i u samom imenu, ostaje nepoznata publici stoga stigmatizirani može lako kontrolirati interakciju sa normalnima tako da preduhitri pojave nelagode informacijskom kontrolom (eng. information control ) koja podrazumjeva npr. prešućivanje stigme pred nepoznatima (Goffman, 1968). Diskreditirajuća stigma, koja je naočigled evidentna, u ovom je radu važnija jer fizički hendikep većinom spada pod taj pojam. Bitno je spomenuti tri ključna segmenta koja se tiču uočljivosti: a) da pod njenim pojmom ne podrazumjevamo do tad dobivene informacije o stigmi ( tzv. trač ili prijašnji kontakt u kojem smo već uočili stigmu), b) da pod njenim pojmom ne smijemo rangirati veličine stigme ( da je npr. paraliza gora od mucanja) jer to sve ovisi o društvenoj situaciji ( sjedenje u kolicima, a ne na stolcu sigurno je manje važno na jednom poslovnom sastanku od mucanja), c) pod tim pojmom moramo podrazumijevati koje polje životne aktivnosti je uskraćeno akteru tom stigmom (ružnoća će biti ključna pri sklapanju poznanstava, ali ne i za obavljanje akterovog posla ). Postoje bitne razlike u percepciji normalnih i stigmatiziranih koje i jesu jedne od ključnih uzroka interakcijskih nesporazuma. To je potvrđeno istraživanjem u kojem je pitano ispitanike tko je bio Franklin Roosvelt


Dok su normalni većinom odgovarali da je on trideset i drugi američki predsjednik, stigamatizirani su prvenstveno naglašavali činjenicu da je bolovao od dječje paralize iako su tu informaciju i normalni znali napomenuti, ali uvijek kao usputnu zanimljivost (Goffman,1968 iz Carling,1962). Navest ćemo neke standardne pogreške u percepciji ili normalnih ili stigmatiziranih. Normalni često znaju određenu stigmu percipirati kao opći nedostatak sposobnosti tako da npr. osobi sa paralizom nogu pomažu pri hranjenju ili im glasnije govore kao da su gluhi. Ujedno, ako stigmatizirani na to reagira sa prigovorom, normalni bi tu reakciju mogao percipirati kao direktnu ekspresiju njegovog defekta. Normalni također znaju neke svakodnevne, jednostavne radnje stigmatiziranih protumačiti kao njihove specijalne sposobnosti, a ako ih pak uspješno ne obave za to se onda okrivljava činjenica da posjeduju stigmu iako ona u biti nema veze s tim. Pak, s druge strane, stigmatizirani bi mogli percipirati normalne kao nenormalne jer se ne snalaze u interakciji s njima- to se događa onda kad je samopouzdanje stigmatiziranog nenarušeno, dok suprotno tome kod nekih se javlja upotreba stigme kao isprike za neuspješno obavljanje nekih zadataka koji nemaju veze sa njom. Socijalni psiholog D. G. Myers spominje pokus proveden na Darthmouth Collegu o tome kako i stigmatizirani često krivo percipiraju reakcije normalnih. U pokusu je zamoljeno ispitanicu da opiše reakcije svoga sugovornika nakon što joj je prethodno napravljen umjetan ožiljak na licu. Bilo joj je dozvoljeno da dobro prouči svoju stigmu i nakon što joj je oduzeto ogledalo u sobu je ušla vizažistica kako bi dodatno ˝osvježila˝ ranu, a u biti ju je potpuno uklonila. Očekivani rezultati su bili potvrđeni-da je ponašanje ˝nedužnog˝ sugovornika distancirano i napeto (Myers, 1990. iz Kleck, Strenta 1980).


STIGMA I ALTRUIZAM Altruizam, kao prosocijalno ponašanje, označava ljubav prema drugome ili pridonošenje njegovom psihičkom ili fizičkom zdravlju. Sprovedena su različita istraživanja o tome što ponukava ljude na takvo ponašanje i da li je to u biti samo oblik egoizma koji ljude puni dobrom mišlju o vlastitoj ličnosti, no to i dalje ostaje neprovjereno. Altruističko je ponašanje jedno od glavnih uzroka neuspješne interakcije jer pretjerana briga stvara u stigmatiziranih dojam da su nesposobni, da im se time previše ulazi u intimu, da od ličnosti nemaju ništa drugo osim stigme, da u biti nisu dovoljno ˝ljudski˝. No takvo prealtruističko ponašanje zna u većini slučajeva biti i bolje od onoga kada se normalni, želeći nediskriminirati stigmatizirane, ponašaju nemilosrdno: ¨ Sjećam se na primjer čovjeka u restoranu u Oslu. Bio je hendikepiran stoga je ostavio svoja kolica na kraju stepenica koja su vodila na terasu gdje su se nalazili stolovi. Budući da nije mogao hodati, počeo je puzati na koljenima na nekonvencionalan način, pa su konobari dojurili do njega ne da mu pomognu već da mu kažu da tu neposlužuju ljude kao što je on, da ljudi tu dolaze kako bi se zabavili, a ne da budu deprimirani gledajući ga.˝ (Goffman, 1968.:146 cit. iz Carling,1962.:56).


STIGMA I MEĐULJUDSKA PRIVLAČNOST U poglavlju o percepciji bilo je spomenuto pravilo o tome da moramo znati polje životne aktivnosti koje je uskraćeno stigmom, da bismo uopće mogli govoriti o njoj. Jasno je da će se fizička ružnoća odnositi na polje upoznavanja novih ljudi, stjecanja prijateljstva i ljubavi, odnosno poljima u kojima je fizička privlačnost itekako važna. No, moramo naznačiti da ta ˝vizualna¨ pravila ne vrijede ukoliko je poznanstvo duže, jer tada pucaju površne spone ranih stupnjeva stvaranja intimne veze. Jedno od objašnjenja koje bi moglo odgovoriti na pitanje zbog čega se donekle javlja averzija prema sklapanju poznanstva sa stigmatiziranima, mogla bi biti i činjenica da se fizička privlačnost temelji na teoriji pravednosti koja govori da ˝ljudi dobivaju ono što misle da zaslužuju u životu˝. (Pennington,1997.:194 cit.iz Berscheid i Walster, 1978) što bi i potvrđivalo ponašanja stigmatizirani upoznaje stigmatiziranog, a normalni normalnog. Ovo potvrđuje i Walsterov pokus u kojemje okupio oko 700 ispitanika u dvorani za ples, a da su predhodno kompjutorski odredili rangove fizičke privlačnosti i tko bi kome odgovarao. Tražili su od ispitanika zatim da se međusobno dogovore za ples. Pokus je dokazao pretpostavljeno-da su privlačniji ljudi birali privlačnije, a oni manje privlačni ružnije partnere. Sve se to promijenilo nakon što ih se zamolilo da međusobno komuniciraju čime su se bolje upoznali karakterno i time negirali kompjutorske pretpostavke. Ovim je pokusom ujedno dokazano da je fizička privlačnost uz blizinu, uzajamnost i sličnost jedan od glavnih uvjeta za sklapanje veza (Berscheid i Walster, 1978).


Estetska kirurgija popularna među adolescenticama Prema istraživanju britanskog časopisa "Bliss" čak četrdeset posto adolestentica namjerava napraviti estetsku operaciju kako bi poboljšale vlastiti izgled. Takvom mišljnju najviše je pridonijeo primjer slavnih osoba i navodne želje dječaka. U istraživanju ovog časopisa sudjelovalo je 2.000 djevojčica u dobi od 14 godina, od kojih je osam posto izjavilo da je zadovoljno svojim fizičkim izgledom, dok ih se više od 20 posto uopće ne smatra lijepima. Trećina djevojčica opisala je sebe predebelima, dvije trećine tvrde da trebaju smršavjeti, a isti broj je izjavio kako bi "bile dvostruko sretnije kada bi izgubile tri kilograma". Kao razlog pribjegavanju estetskoj kirurgiji 67 posto adolscentica navelo je primjer slavnih osoba, a 65 posto njih bi to učinile kako bi zadovoljile navodne želje dječaka.


estetska kirurgija