Issuu on Google+

N

Europska unija

by Pascal Fontaine

Europa u 12 lekcija


Ovu brošuru i druga kratka objašnjenja o EU možete pronaći na ec.europa.eu/publications Europska komisija Opća uprava za komunikaciju Publikacije B-1049 Bruxelles Rukopis dovršen u srpnju 2010. godine Ilustracija naslovnice: © Lou Wall / Corbis Luksemburg: Ured za publikacije Europske unije 2010 – 80 pp. – 16.2 X 22.9 cm ISBN: doi: © Europska unija, 2010. Umnožavanje dozvoljeno. Za bilo kakvu upotrebu ili reprodukciju pojedinačnih fotografija mora se tražiti dozvola vlasnika autorskih prava. Prijevod i tisak: Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, 2011. Tiskano na bijelom papiru koji ne sadrži klor.


Europa u 12 lekcija autor: Pascal Fontaine


Sadržaj

2

stranica 4

stranica 10

stranica 14

Zašto Europska unija?

Deset povijesnih koraka

Proširenje Europske unije i odnosi sa susjedima

stranica 44

stranica 48

stranica 52

Euro

Rast utemeljen na znanju i inovacijama

Što znači biti europski građanin?


stranica 20

stranica 28

stranica 38

Kako radi EU?

Što radi EU?

Jedinstveno tržište

stranica 58

stranica 64

stranica 70

Europa slobode, sigurnosti i pravde

Europska unija na svjetskoj sceni

Kakva budućnost očekuje Europu?

stranica 74

Ključni datumi u povijesti europske integracije 3


Zašto Europska unija?

Misija EU-a u 21. stoljeću je:  zadržati i nadograđivati mir uspostavljen među državama članicama;  međusobno približiti europske države kroz praktičnu suradnju;  osigurati da europski građani žive sigurno;  promicati gospodarsku i društvenu solidarnost;  očuvati europski identitet i raznolikost u globaliziranom svijetu;  zagovarati vrijednosti zajedničke Europljanima. 4


I. Mir Prije nego je postala stvarni politički cilj, ideja ujedinjene Europe bila je samo san u umovima filozofa i vizionara. Victor Hugo je, primjerice, zamišljao miroljubive “Sjedinjene Europske Države“ nadahnute humanističkim idealima. Strašni ratovi koji su poharali kontinent tijekom prve polovice 20. stoljeća uništili su taj san. Međutim, nova vrsta nade izniknula je iz krhotina Drugog svjetskog rata. Narodi koji su odoljeli totalitarizmu tijekom rata bili su odlučni dokrajčiti međunarodnu mržnju i suparništvo u Europi i stvoriti uvjete za trajni mir. Između 1945. i 1950. godine nekolicina hrabrih državnika, uključujući Roberta Schumana, Konrada Adenauera, Alcide de Gasperia i Winstona Churchilla, odlučila je uvjeriti svoje narode da uđu u novo razdoblje. U zapadnoj Europi trebao je nastati novi poredak, utemeljen na zajedničkim interesima i na temelju ugovora koji bi jamčili vladavinu prava i jednakost među svim državama. Robert Schuman (francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je ideju koju je izvorno začeo Jean Monnet te je 9. svibnja 1950. godine predložio osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). U državama koje su nekada međusobno ratovale, proizvodnju ugljena i čelika trebalo je staviti pod nadležnost zajedničkog “Visokog tijela”. Na praktičan način, ujedno bogat simbolikom, sirovine ratne industrije pretvorene su u instrumente pomirenja i mira.

II. Zbliž avanje Europe Europska unija podupirala je ujedinjenje Njemačke nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Kada se 1991. godine urušilo Sovjetsko carstvo, države srednje i istočne Europe, koje su desetljećima trpjele živeći iza “željezne zavjese“, ponovno su bile slobodne birati svoju vlastitu sudbinu. Mnoge od njih odabrale su budućnost u obitelji demokratskih europskih naroda. Osam ih je pristupilo Europskoj uniji 2004., a još dvije slijedile su 2007. godine. Proces proširenja se nastavlja. Pregovori o pristupanju s Turskom i Hrvatskom započeli su 2005. godine. Island je 2009. zatražio članstvo u Uniji, a nekoliko država Balkana krenulo je putem koji bi jednog dana mogao dovesti do članstva u EU-u. Očekuje se da će Hrvatska postati 28. članica Europske unije.

5


© Robert Maass/Corbis

Pad Berlinskog zida 1989. doveo je do postupnog urušavanja starih podjela diljem kontinentalne Europe.

III. Sigurnost Europa se i u 21. stoljeću susreće s problemima sigurnosti. Europska unija mora djelovati efikasno kako bi ostvarila sigurnost svojih država članica. Treba konstruktivno surađivati s regijama koje su tik do njezinih granica: Balkanom, Sjevernom Afrikom, Kavkazom i Bliskim Istokom. Također treba štititi svoje vojne i strateške interese surađujući sa svojim saveznicima, poglavito u okviru NATO saveza te razvijajući pravu zajedničku europsku sigurnosnu i obrambenu politiku. Unutarnja i vanjska politika dvije su strane jedne medalje. Borba protiv terorizma i organiziranog kriminala traži usku suradnju policijskih snaga svih država Unije. Učiniti EU “prostorom slobode, sigurnosti i pravde“ gdje svatko ima jednaki pristup pravdi i jednako je zaštićen zakonom, novi je izazov koji zahtjeva tijesnu suradnju među vladama. Tijela poput Europola, Europskog policijskog ureda te Eurojusta (koji promiče suradnju među državnim odvjetnicima, sucima i policijom u raznim državama EU-a) također trebaju igrati aktivnu i učinkovitu ulogu.

IV. Gospodarska i društ vena solidarnost Europska unija stvorena je da bi ostvarila političke ciljeve, a njihovo je ostvarivanje započelo kroz gospodarsku suradnju. Europske države predstavljaju sve manji postotak svjetske populacije. Zbog toga se moraju nastaviti držati zajedno ako žele osigurati gospodarski rast i natjecati se s drugim velikim gospodarstvima na svjetskoj sceni. Niti jedna pojedinačna država EU-a nije dovoljno jaka da samostalno sudjeluje u svjetskoj trgovini. Kako bi ostvarile ekonomiju razmjera i pronašle nove kupce, europske tvrtke trebaju širu bazu od svog domaćeg tržišta a to im europsko jedinstveno tržište i pruža. Kako bi se osiguralo da što je moguće više ljudi ima koristi od tog širokog europskog tržišta od 500 milijuna potrošača, EU nastoji ukloniti prepreke trgovini i radi na tome da oslobodi tvrtke od nepotrebne birokracije.

6


Međutim, slobodna tržišna utakmica širom Europe mora biti u ravnoteži sa solidarnošću širom Europe. To ima jasne opipljive koristi za europske građane: ako postanu žrtve poplava i drugih prirodnih katastrofa, građani primaju pomoć iz proračuna Europske unije. “Strukturni fondovi“ kojima upravlja Europska komisija potiču i dopunjuju napore nacionalnih i regionalnih vlasti Unije prema smanjivanju nejednakosti među pojedinim dijelovima Europe. Novac iz proračuna EU-a i krediti Europske investicijske banke (EIB) koriste se za unaprjeđenje europske prometne infrastrukture (primjerice za proširivanje mreža autocesta i brzih željeznica), čime se pruža bolji pristup udaljenim regijama i potiče transeuropska trgovina. Globalna financijska kriza 2008. prouzročila je najoštriji gospodarski pad u povijesti Europske unije. Vlade i institucije EU-a morale su brzo reagirati kako bi spasile banke a Unija je pružila financijsku pomoć najteže pogođenim zemljama. Zajednička valuta pomogla je zaštititi euro-zonu od špekulacija i devalvacije. Zatim su 2010. EU i države članice poduzele usklađen napor oko smanjenja njihova javnog duga. Najveći izazov za europske države u godinama koje dolaze bit će zajednički se oduprijeti svjetskoj krizi i zajedno pronaći izlaz iz recesije i put k održivom razvoju.

V. Europski identitet i ra znolikost u globaliziranom svijetu Europska postindustrijska društva postaju sve kompleksnija. Životni standardi čvrsto su rasli ali još uvijek postoji značajan raskorak između bogatih i siromašnih. Taj raskorak mogao bi se dodatno proširiti čimbenicima poput gospodarske recesije, industrijskog premještanja, sve starijeg stanovništva, te problema s javnim financijama. Važno je da države EU-a surađuju u rješavanju tih problema. No suradnja ne znači brisanje jasnih kulturnih i jezičnih identiteta pojedinih država. Naprotiv, mnoge aktivnosti EU-a pomažu pri promicanju regionalnih osobitosti i bogate raznolikosti europskih tradicija i kultura. Dugoročno će sve države Unije imati korist od toga. Šezdeset godina europske integracije pokazalo je da je EU kao cjelina veća nego zbroj njezinih dijelova. EU ima puno veći gospodarski, socijalni, tehnološki, komercijalni i politički utjecaj nego što bi imale njezine države članice pojedinačno. Zajedničko djelovanje i nastup jedinstvenim glasom dodana je vrijednost Unije.

7


© Lewis/In Pictures/Corbis

Ujedinjeni u različistosti: Zajedničkim radom postižu se bolji rezultati.

U današnjem su svijetu rastuće ekonomije poput Kine, Indije i Brazila na putu da se pridruže Sjedinjenim Američkim Državama kao globalne velesile. Stoga je danas više nego ikad ranije nužno da se države članice Europske unije udruže i postignu “kritičnu masu“ te tako zadrže svoj utjecaj na svjetskoj sceni. Kako EU ostvaruje svoj utjecaj?  Europska unija je vodeća svjetska trgovinska sila te stoga igra odlučujuću ulogu u međunarodnim pregovorima poput onih između 153 države članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organisation, WTO) ili na konferencijama Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama.  EU zauzima jasan stav o osjetljivim pitanjima koja se tiču običnih ljudi poput zaštite okoliša, obnovljivih izvora energije, “načela predostrožnosti“ u području sigurnosti hrane, etičkih aspekata biotehnologije, potrebe za zaštitom ugroženih vrsta itd.  EU ostaje na čelu svjetskih nastojanja u rješavanju problema globalnog zatopljenja. U prosincu 2008. jednostrano se obvezala na smanjenje stakleničkih plinova za 20% do 2020. godine. Stara izreka “u jedinstvu je snaga“ stoga je današnjim Europljanima uvijek jednako aktualna.

8


VI. Vrijednosti EU želi promicati humanitarne i progresivne vrijednosti i osigurati da čovječanstvo bude korisnik a ne žrtva velikih globalnih promjena koje se događaju. Potrebe ljudi ne mogu se ispuniti isključivo tržišnim silama ili jednostranim akcijama pojedinih država. Zbog toga EU zastupa pogled na humanost i model društva koji podupire većina njezinih građana. Europljani njeguju svoje bogato naslijeđe vrijednosti, koje uključuje vjeru u ljudska prava, društvenu solidarnost, slobodno poduzetništvo, pravednu raspodjelu plodova gospodarskog rasta, pravo na zaštićeni okoliš, poštivanje kulturne, jezične i vjerske raznolikosti te skladnu mješavinu tradicije i napretka. Povelja o temeljnim pravima Europske unije objavljena je 20. prosinca 2000. u Nici. Zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., sada je i pravno obvezujuća. Povelja navodi sva prava koja danas priznaju države članice EU-a i njihovi građani. Zajednička prava i vrijednosti stvaraju osjećaj povezanosti među Europljanima. Samo kao jedan primjer, sve zemlje Europske unije ukinule su smrtnu kaznu.

9


Deset povijesnih koraka

 1951.: Šest država osnovalo je Europsku zajednicu za ugljen i čelik  1957.: Istih šest država potpisuje Rimske ugovore, kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom)  1973.: Zajednice se šire na devet država članica te uvode više zajedničkih politika  1979.: Prvi neposredni izbori za Europski parlament  1981.: Prvo proširenje na Mediteran  1992.: Europsko jedinstveno tržište postaje stvarnost  1993.: Ugovorom iz Maastrichta utemeljena je Europska unija (EU)  2002.: Euro ulazi u opticaj  2007.: EU ima 27 država članica  2009.: Lisabonski ugovor stupa na snagu i mijenja način funkcioniranja EU-a 10


1. Schumanovom deklaracijom 9. svibnja 1950. predloženo je osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, što se ostvarilo potpisivanjem Pariškog ugovora 18. travnja 1951. godine. Time je uspostavljeno zajedničko tržište ugljena i čelika između šest država osnivačica (Belgije, Savezne Republike Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Zbog posljedica Drugog svjetskog rata cilj je bio osigurati mir između europskih pobjedničkih i pobijeđenih nacija te ih povezati kao ravnopravne države koje surađuju u okviru zajedničkih institucija. 2. “Šestorica“ su zatim Rimskim ugovorima, potpisanim 25. ožujka 1957., odlučila osnovati Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom) i Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Ova posljednja uključivala je stvaranje šireg zajedničkog tržišta koje obuhvaća čitav niz roba i usluga. Carinske pristojbe između šest država uklonjene su 1. srpnja 1968., a tijekom 1960-ih uspostavljene su i zajedničke politike, posebice trgovinska i poljoprivredna politika.

© EP

3. Ovaj je pothvat bio toliko uspješan da su mu se odlučili priključiti Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina. Prvo proširenje sa šest na devet država članica dogodilo se 1973. godine. Istovremeno su uvedene nove politike, socijalna politika i politika zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF).

9. svibnja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman prvi je javno predložio ideje koje su dovele do osnivanja Europske unije. Stoga se 9. svibnja slavi kao rođendan Europske unije.

11


4. U lipnju 1979. dogodio se odlučujući korak naprijed s prvim neposrednim izborima za Europski parlament. Ti se izbori održavaju svakih pet godina. 5. Godine 1981. Zajednicama je pristupila Grčka, a slijedile su je Španjolska i Portugal 1986. godine. Proširenjem Zajednica na južnu Europu postalo je sve nužnije provoditi programe regionalne pomoći. 6. Svjetska gospodarska recesija ranih 1980-ih godina donijela je sa sobom val “europesimizma“. Međutim, nada se ponovno pojavila 1985. kad je Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila Bijelu knjigu kojom se utvrđuje vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993. godine. Ovaj ambiciozni cilj pohranjen je u Jedinstvenom europskom aktu, koji je potpisan u veljači 1986. godine, a stupio je na snagu 1. srpnja 1987. godine. 7. Politički oblik Europe dramatično se promijenio padom Berlinskog zida 1989. godine. To je dovelo do ujedinjenja Njemačke u listopadu 1990. te do prodiranja demokracije u države srednje i istočne Europe koje su se oslobodile sovjetske kontrole. Sam Sovjetski Savez prestao je postojati u prosincu 1991. godine. Istovremeno su države članice EEZ-a pregovarale o novom ugovoru, kojeg je Europsko vijeće (sastanak predsjednika država i vlada) usvojilo u Maastrichtu u prosincu 1991. godine. Dodatno uvodeći međuvladinu suradnju (u područjima poput vanjske politike i unutarnje sigurnosti) u postojeći sustav Zajednice, Ugovorom iz Maastrichta stvorena je Europska unija (EU). Ugovor je stupio na snagu 1. studenog 1993. godine. 8. Još tri države - Austrija, Finska i Švedska - pristupile su Europskoj uniji 1995. godine, čime je EU dosegla broj od 15 članica. U to se vrijeme Europa već susretala sa sve većim izazovima globalizacije. Nove tehnologije i sve veća upotreba interneta modernizirale su gospodarstvo, ali su stvarale i društvene i kulturne napetosti. Istovremeno su nezaposlenost i sve veći troškovi mirovina stvarali pritisak na nacionalna gospodarstva, pa su reforme bile sve potrebnije. Glasači su sve više pozivali svoje vlade da nađu praktična rješenja tih problema.

12


Stoga je u ožujku 2000. usvojena “Lisabonska strategija“. Sastavljena je s ciljem da Europskoj uniji omogući konkurentnost na svjetskom tržištu s drugim velikim igračima poput Sjedinjenih Američkih Država i novoindustrijaliziranih zemalja. Cilj je bio poduprijeti inovacije i poslovno ulaganje te osigurati da europski obrazovni sustavi odgovore potrebama informacijskog društva. U međuvremenu je Europska unija radila na svom najspektakularnijem projektu do sada - stvaranju jedinstvene valute kojom bi se olakšao život tvrtkama, potrošačima i putnicima. Dana 1. siječnja 2002. euro je zamijenio stare valute u 12 država Unije koje zajedno čine “euro-zonu“. Euro je sada uz američki dolar najjača svjetska valuta. 9. Sredinom 1990-ih počele su pripreme za najveće proširenje u povijesti EU-a. Zahtjev za članstvo podnijelo je šest država bivšeg sovjetskog bloka (Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka), tri baltičke države koje su ranije bile dio Sovjetskog Saveza (Estonija, Latvija i Litva), jedna od republika bivše Jugoslavije (Slovenija) te dvije mediteranske zemlje (Cipar i Malta). Europska unija pozdravila je ovu priliku da pomogne stabilizaciji europskog kontinenta i proširi prednosti europske integracije na mlade demokracije. Pregovori su otvoreni u prosincu 1997., a 10 država kandidatkinja pristupilo je Europskoj uniji 1. svibnja 2004. godine. Slijedile su Bugarska i Rumunjska 1. siječnja 2007., čime je broj članica EU-a porastao na 27. 10. Kako bi se mogla nositi sa složenim izazovima 21. stoljeća, proširena Europska unija trebala je jednostavniju i učinkovitiju metodu odlučivanja. Nova pravila predložena su u nacrtu Ustava EU-a potpisanom u listopadu 2004., kojim bi se zamijenili svi postojeći ugovori. Međutim taj je tekst odbijen na dva nacionalna referenduma 2005. godine. Ustav je stoga zamijenio Lisabonski ugovor koji je potpisan 13. prosinca 2007. a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. godine. Ugovor dopunjuje ali ne zamjenjuje prethodne ugovore te uvodi većinu izmjena koje su bile navedene u Ustavu. Na primjer, Europskom vijeću daje stalnog predsjednika te uspostavlja poziciju visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

13


Proširenje Europske unije i odnosi sa susjedima

 Europska unija otvorena je svakoj europskoj zemlji koja ispunjava demokratske, političke i ekonomske kriterije za članstvo.  Uzastopna proširenja (posljednje se dogodilo 2007. godine) povećala su članstvo Europske unije sa šest na 27 zemalja. Od 2010. devet novih zemalja ili već pregovaraju za članstvo (npr. Hrvatska i Turska) ili su u različitim fazama priprema. Hrvatska bi trebala postati 28. država članica Europske unije.  Svaki ugovor kojim Unija prima novu članicu zahtijeva jednoglasan pristanak svih država članica. Osim toga, prije svakog novog proširenja, EU mora procijeniti svoj kapacitet za primanje nove/novih članica i sposobnost svojih institucija da nastave pravilno funkcionirati.  Proširenje Europske unije pomoglo je jačanju i stabilizaciji demokracije i sigurnosti u Europi te povećalo potencijal kontinenta za trgovinu i gospodarski rast. 14


I. Ujedinjavanje kontinenta (a) Unija 27 članica Kad se u prosincu 2002. godine okupilo u Kopenhagenu, Europsko je vijeće napravilo jedan od najznačajnijih koraka u povijesti europske integracije. Pozivajući 12 zemalja da se priključe, Europska unija nije samo povećavala svoju geografsku veličinu i stanovništvo, već je to bio kraj podjele koja je od 1945. podijelila kontinent na dva dijela. Europske zemlje koje desetljećima nisu uživale demokratske slobode konačno su se mogle ponovo pridružiti obitelji demokratskih europskih naroda. Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija postale su tako članice EU-a 2004. godine, zajedno s mediteranskim otocima Ciprom i Maltom. Bugarska i Rumunjska pridružile su im se 2007. godine. Sve su sada sudionice u važnom projektu kojeg su zamislili osnivači Europske unije. (b) Pregovori u tijeku Turska, članica NATO-a s dugogodišnjim sporazumom o pridruživanju EU-u, podnijela je zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 1987. godine. Uzimajući u obzir zemljopisni položaj i političku povijest Turske, EU je dugo vremena oklijevala prije no što je prihvatila njezinu kandidaturu. No u listopadu 2005. pred-pristupni su pregovori konačno započeli - ne samo s Turskom, već i s Hrvatskom. Pregovori s Hrvatskom bliže se kraju. Neke zemlje EU-a iskazale su sumnju u pogledu turskog članstva u Europskoj uniji. One predlažu alternativni aranžman - “privilegirano partnerstvo”. Međutim, Turska odbija tu ideju. (c) Zapadni Balkan i Island Zemlje zapadnog Balkana, od kojih je većina nekad bila dijelom Jugoslavije, također se okreću Europskoj uniji kako bi ubrzale gospodarsku obnovu, poboljšale međusobne odnose (s ožiljcima iz etničkih i vjerskih ratova) i konsolidirale svoje demokratske institucije. Europska unija je 2005. godine dala status “države kandidatkinje” Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji, a 2010. Crnoj Gori. Potencijalne kandidatkinje su Albanija, Bosna i Hercegovina i Srbija. Sve one imaju sporazume o “stabilizaciji i pridruživanju” s EU-om, koji su zamišljeni tako da otvore put pregovorima o članstvu. Island, koji je bio snažno pogođen financijskom krizom 2008. godine, podnio je zahtjev za članstvo u Uniji 2009. godine. Kosovo je proglasilo neovisnost 18. veljače 2008. i također bi moglo postati službenom državom kandidatkinjom.

15


Do kraja ovog desetljeća članstvo Europske unije moglo bi se dakle povećati s 27 na 35 zemalja. To bi bilo još jedno značajno proširenje i vjerojatno bi zahtijevalo dodatne promjene u načinu rada EU-a.

II. Uvjeti z a članst vo (a) Zahtjevi u pogledu zakonodavstva Europska integracija oduvijek je bila politički i ekonomski proces otvoren svim europskim zemljama spremnima potpisati Ugovore i preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a. Prema Lisabonskom ugovoru (članak 49.), bilo koja europska država može zatražiti članstvo u Europskoj uniji ako poštuje načela slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava. (b) “Kriteriji iz Kopenhagena“ Slijedom zahtjeva bivših komunističkih zemalja za pristupanjem Uniji Europsko je vijeće 1993. godine postavilo tri kriterija koja moraju ispuniti kako bi postale članicama. Do trenutka ulaska nove članice moraju osigurati:  stabilne institucije koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava te poštivanje i zaštitu manjina;   funkcionalno tržišno gospodarstvo i sposobnost da se nose s pritiscima konkurencije i tržišnim silama unutar Unije;   sposobnost preuzimanja obveza članstva, uključujući podršku ciljevima Unije. Moraju imati javnu upravu koja je sposobna primijeniti i upravljati zakonodavstvom EU-a u praksi.

16


© Craig Campbell/Moodboard/Corbis

Biser Jadrana - Dubrovnik u Hrvatskoj, državi kandidatkinji za članstvo u EU.

(c) Proces ulaska u članstvo Europske unije Pregovori o članstvu (“pred-pristupni pregovori”) odvijaju se između države kandidatkinje i Europske komisije koja predstavlja EU. Nakon njihovog zatvaranja odluku o pristupanju zemlje Europskoj uniji jednoglasno moraju donijeti države članice na sastanku Vijeća. Europski parlament također mora dati suglasnost što podrazumijeva da apsolutna većina zastupnika mora glasovati za pristupanje. Ugovor o pristupanju moraju zatim ratificirati države članice i država kandidatkinja svaka u skladu sa svojom ustavnom procedurom. Tijekom razdoblja pregovora zemlje kandidatkinje obično dobivaju pomoć EU-a kroz “pred-pristupno partnerstvo” kako bi im se pomoglo u gospodarskom napretku. Također, obično imaju “sporazume o stabilizaciji i pridruživanju” s Europskom unijom. U okviru tih sporazuma, EU izravno prati gospodarske i upravne reforme koje zemlje kandidatkinje moraju provesti kako bi ispunile uvjete za članstvo u Uniji.

17


III. Koliko se Europska unija može proširiti?

© EU

(a) Zemljopisne granice U mnogim zemljama EU-a rasprave o prijedlogu Ustavnog ugovora pokazale su da su mnogi Europljani zabrinuti oko toga gdje bi trebalo povući granice Europske unije pa čak i oko identiteta Europe. Nema jednostavnih odgovora na ova pitanja, posebice zbog toga što svaka država drukčije sagledava svoje geopolitičke ili ekonomske interese. Baltičke zemlje i Poljska su naklonjene pristupanju Ukrajine Europskoj uniji, no što je sa susjedima Ukrajine? Poteškoće se javljaju zbog političke situacije u Bjelorusiji i strateškog položaja Moldavije. Ako Turska pristupi Europskoj uniji, što je onda s Armenijom, Gruzijom i drugim kavkaskim državama?

EU financijski pomaže izgradnji gospodarstva u susjednim zemljama.

Iako ispunjavaju uvjete, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska nisu članice Europske unije jer je javno mnijenje u tim državama trenutno protiv pristupanja. U različitim zemljama EU-a javnost je više ili manje podijeljena oko pitanja konačnih granica Europske unije. Kad bi se primjenjivali samo zemljopisni kriteriji, zanemarujući demokratske vrijednosti, Europska unija bi - poput Vijeća Europe (koje nije tijelo EU-a) - mogla imati 47 zemalja članica, uključujući i Rusiju. No rusko članstvo zasigurno bi stvorilo neprihvatljivu neravnotežu u Europskoj uniji, kako s političkog tako i sa zemljopisnog gledišta.

18


Razumno bi bilo reći da bilo koja europska zemlja može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji, pod uvjetom da može preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a i da je spremna preuzeti euro. Europska integracija kontinuirani je proces koji traje od 1950. godine, a bilo koji pokušaj da se granice EU-a zauvijek utvrde bio bi suprotan tom procesu. (b) Politika susjedstva Proširenja 2004. i 2007. godine pomaknula su granice Europske unije prema istoku i jugu, otvarajući pitanje odnosa Europske unije s njezinim novim susjedima. Stabilnost i sigurnost su problem u regijama izvan njezinih granica, a Europska unija željela je izbjeći pojavu novih razgraničenja između nje i tih susjednih regija. Na primjer, bilo je potrebno nešto poduzeti kako bi se borilo protiv novih prijetnji sigurnosti kao što su ilegalna imigracija, poremećaji u opskrbi energijom, uništavanje okoliša, organizirani prekogranični kriminal i terorizam. Europska je unija stoga razvila novu Europsku politiku susjedstva (European Neighbourhood Policy, ENP), kojom uređuje odnose sa susjedima na istoku (Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina) i jugu (Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Libija, Maroko, okupirani palestinski teritoriji, Sirija i Tunis). Gotovo sve ove zemlje imaju bilateralne ugovore o “partnerstvu i suradnji” ili ugovore o pristupanju EU-u sukladno kojima su se obvezale na zajedničke vrijednosti (kao što su demokracija, ljudska prava i vladavina prava) te na napredak prema tržišnoj ekonomiji, održivom razvoju i smanjivanju siromaštva. EU sa svoje strane nudi financijsku, tehničku i makroekonomsku pomoć, lakši pristup vizama i niz mjera za pomoć razvoju tih zemalja. Od 1995. zemlje južnog Mediterana povezane su s Europskom unijom kroz političke, gospodarske i diplomatske veze u sklopu “Barcelonskog procesa”, kasnije preimenovanog u Euro-mediteransko partnerstvo. Na sastanku na vrhu u Parizu u srpnju 2008. ovo je partnerstvo ponovo aktivirano kao Unija za Mediteran, okupljajući 27 država članica Europske unije i 16 zemalja partnera iz cijelog južnog Mediterana i Bliskog istoka. Financijskom pomoći EU-a za obje skupine zemalja upravlja se kroz Instrument za Europsko susjedstvo i partnerstvo (European Neighbourhood and Partnership Instrument, ENPI). Njegov ukupni proračun za 2007.-2013. iznosi oko 12 milijardi eura.

19


Kako radi EU?

 Šefovi država i/ili vlada Europske unije sastaju se kao Europsko vijeće kako bi postavili opći politički pravac EU-a i donijeli važne odluke o ključnim pitanjima.  Vijeće, sastavljeno od ministara država članica Europske unije, često se sastaje kako bi donijelo političke odluke i usvojilo zakone EU-a.  Europski parlament koji predstavlja građane s Vijećem dijeli zakonodavnu vlast i zajednički odlučuje o proračunu.  Europska komisija koja predstavlja zajedničke interese EU-a, glavno je izvršno tijelo. Predlaže nove propise i osigurava da se politike Europske unije pravilno provode. 20


I. Institucije koje sudjeluju u odlučivanju Europska unija više je od tek konfederacije zemalja, no nije federalna država. Njezina se struktura u stvari ne uklapa ni u jednu tradicionalnu pravnu kategoriju. Ona je povijesno jedinstvena a njezin se sustav odlučivanja tijekom proteklih 60-ak godina stalno razvijao. Ugovori (poznati kao “primarno“ zakonodavstvo) predstavljaju temelj za veliki korpus “sekundarnog“ zakonodavstva koje ima neposredni učinak na svakodnevni život građana Unije. Sekundarno zakonodavstvo sastoji se uglavnom od uredaba, direktiva i preporuka koje su usvojile institucije EU-a. Ti zakoni, zajedno s politikama EU-a općenito, rezultat su odluka koje su donijeli Vijeće (koje predstavlja nacionalne vlade), Europski parlament (predstavnik građana) i Europska komisija (tijelo koje neovisno o vladama EU-a zagovara kolektivni europski interes). I druge institucije imaju odgovarajuću ulogu, kako se navodi u nastavku. (a) Europsko vijeće Europsko vijeće glavna je politička institucija Europske unije. Sastoji se od šefova država ili vlada - predsjednika i/ili predsjednika vlade - svih država članica te predsjednika Europske komisije (vidi u nastavku). Obično se sastaje četiri puta godišnje u Bruxellesu. Ima stalnog predsjednika čija je uloga koordinirati rad Europskog vijeća i osigurati njegov kontinuitet. Stalni predsjednik je izabran (kvalificiranom većinom članova) na razdoblje od dvije i pol godine, a može biti ponovno izabran jednom. Bivši belgijski premijer Herman Van Rompuy na toj je funkciji od 1. prosinca 2009. godine. Europsko vijeće utvrđuje ciljeve Unije i određuje tijek njihova ostvarivanja. Ono daje poticaj glavnim političkim inicijativama EU-a te donosi odluke o teškim pitanjima oko kojih se Vijeće ministara ne može dogovoriti. Vijeće se također bavi aktualnim međunarodnim problemima kroz „zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku“, koja predstavlja mehanizam koordinacije vanjskih politika država članica Unije.

21


(b) Vijeće Vijeće (također poznato kao Vijeće ministara) čine ministri nacionalnih vlada EU-a. Države članice naizmjenično preuzimaju predsjedanje Vijećem na razdoblje od šest mjeseci. Na svakom sastanku Vijeća sudjeluje po jedan ministar iz svake od zemalja Unije. Koji ministri sudjeluju na sastanku ovisi o temi koja je na dnevnom redu: vanjski poslovi, poljoprivreda, industrija, promet, okoliš, itd. Glavna zadaća Vijeća je da donosi zakone EU-a. Obično dijeli tu odgovornost s Europskim parlamentom. Vijeće i Parlament također dijele odgovornost kod usvajanja proračuna EU-a. Uz to Vijeće potpisuje međunarodne sporazume koje je pregovarala Komisija. Prema Lisabonskom ugovoru Vijeće donosi odluke običnom većinom, “kvalificiranom većinom“ ili jednoglasno, ovisno o temi o kojoj se odlučuje. Vijeće mora donijeti jednoglasnu odluku o važnim pitanjima poput poreza, izmjena i dopuna Ugovora, pokretanja nove zajedničke politike ili dopuštanja novoj zemlji da pristupi Uniji. U većini drugih slučajeva primjenjuje se kvalificirana većina. To znači da se neka odluka Vijeća usvaja ako je podupre određeni minimalni broj glasova. Broj glasova dodijeljenih svakoj državi EU-a u grubo odražava broj njezinih stanovnika. Do 1. studenog 2014., uz pretpostavku da će EU još uvijek imati 27 država članica, odluka se usvaja ako:  je podupre najmanje 255 od 347 glasova (tj. 73,91 %);  to potvrdi većina država članica, tj. najmanje njih 14;  države koje podupru odluku predstavljaju najmanje 62 % stanovništva EU-a.

© DEMOTIX

Nakon 1. studenog 2014., prema Lisabonskom ugovoru, sustav će se pojednostaviti. Odluka će se usvojiti ako je podupre 55% država članica (tj. barem njih 15) te ako one predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU-a.

Demokratičnija Europa: zahvaljujući Lisabonskom ugovoru, europski građani sada mogu predlagati nove zakone.

22


(c) Europski parlament (EP) Europski parlament izabrano je tijelo koje predstavlja građane EU-a. On nadzire aktivnosti Europske unije te zajedno s Vijećem donosi zakonodavstvo EU-a. Od 1979. zastupnici Europskog parlamenta biraju se izravno temeljem općeg prava glasa svakih pet godina. Nakon posljednjih izbora za EP u lipnju 2009. za predsjednika Parlamenta na razdoblje od dvije i pol godine izabran je bivši poljski premijer Jerzy Buzek (Europska pučka stranka).

© EP

Europski parlament: ovdje se i vaš glas može čuti.

Parlament održava glavne rasprave na mjesečnim zasjedanjima (poznatim kao “plenarnim sjednicama“) na kojima u načelu sudjeluju svi zastupnici EP-a. Te se plenarne sjednice obično održavaju u Strasbourgu, a sve dodatne sjednice održavaju se u Bruxellesu. Pripreme se također obavljaju u Bruxellesu: “Konferencija predsjednika“ koju čine predsjedatelji političkih skupina zajedno s predsjednikom Parlamenta postavlja dnevni red za plenarne sjednice, dok 20 parlamentarnih odbora izrađuje nacrt dopuna i izmjena o kojima treba raspravljati. Svakodnevni administrativni posao Parlamenta obavlja Glavno tajništvo sa sjedištem u Luksemburgu i Bruxellesu. Svaka politička skupina također ima svoje tajništvo.

23


Broj zastupnika u Europskom parlamentu po zemlji nakon izbora 2009. Austrija

17

Irska

12

Belgija

22

Italija

72

Bugarska

17

Latvija

8

Cipar

6

Češka

22

Luksemburg

Danska

13

Poljska

50

Estonija

6

Portugal

22

Finska

13

Rumunjska

33

Francuska

72

Slovačka

13

Grčka

22

Slovenija

7

Mađarska

22

Španjolska

50

Švedska

18

Ujedinjena Kraljevina

72

Malta

5

Nizozemska

25

Njemačka

99

Ukupno

Litva

12 6

736

Napomena: Odlukom prema Protokolu br. 36 Lisabonskog ugovora ukupan broj zastupnika privremeno će se povećati na 754 do idućih izbora 2014. godine.

Parlament sudjeluje u zakonodavnom procesu Europske unije na dva načina.  Kroz “suodlučivanje” koje je uobičajeni zakonodavni postupak, Parlament ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju propisa u svim područjima politika koja traže odlučivanje u Vijeću “kvalificiranom većinom“. Otkad je na snagu stupio Lisabonski ugovor, ta područja predstavljaju oko 95% zakonodavstva EU-a. Vijeće i Parlament mogu postići dogovor već kod prvog čitanja. Ako se ne mogu složiti nakon dva čitanja, prijedlog se donosi pred odbor za mirenje.  Kroz postupak davanja “suglasnosti“ Parlament mora ratificirati međunarodne sporazume EU-a (koje je pregovarala Komisija), uključujući svaki novi ugovor o proširenju Europske unije.

24


Političke grupe u Europskom parlamentu Zeleni/Europski slobodni savez 55

Savez liberala i demokrata za Europu 85

Europska pučka stranka (Demokršćani) 265

Progresivni savez socijalista i demokrata 184 Europski konzervativci i reformisti 54 Europska ujedinjena ljevica - Ljevica nordijskih zelenih 35

Stanje u srpnju 2010.

UKUPNO 736

Europa slobode i demokracije 30 Neovisni članovi 28

Europski parlament također ravnopravno dijeli odgovornost s Vijećem pri donošenju proračuna EU-a (koji predlaže Europska komisija). Parlament može odbaciti predloženi proračun, što je i učinio u nekoliko slučajeva. Kad se to dogodi, cijela procedura usvajanja proračuna mora krenuti ispočetka. Korištenjem svojih ovlasti pri donošenju proračuna Parlament znatno utječe na kreiranje politika EU-a. Konačno, no ne i najmanje važno, Europski parlament provodi demokratski nadzor nad Unijom, a posebice nad Europskom komisijom. Svakih pet godina kad treba imenovati novu Komisiju, novoizabrani saziv Europskog parlamenta može običnom većinom - potvrditi ili odbiti kandidata kojeg je Europsko vijeće predložilo za predsjednika Komisije. Jasno, na glasovanje će se odraziti rezultati nedavnih izbora za EP. Parlament također ispituje svakog od predloženih članova Komisije prije glasovanja o tome hoće li potvrditi novu Komisiju u cjelini. U svakom trenutku Parlament može raspustiti čitavu Komisiju izglasavajući nepovjerenje. Za to je potrebna dvotrećinska većina. Parlament također nadgleda svakodnevno upravljanje politikama EU-a upućujući Komisiji i Vijeću usmena i pismena pitanja.

25


(d) Europska komisija Komisija je jedna od ključnih institucija Europske unije. Samo ona ima pravo predlaganja novih zakona EU-a. Prijedloge šalje Vijeću i Parlamentu na raspravu i usvajanje. Članovi Komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom između država članica, što mora potvrditi Europski parlament (kako je ranije opisano). Komisija odgovara Parlamentu, a cijela Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament izglasa nepovjerenje. Iz svake se države Unije imenuje po jedan član Komisije (“povjerenik“), uključujući predsjednika i visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je jedan od potpredsjednika Komisije. Dana 9. veljače 2010. Europski parlament glasovanjem je potvrdio novi sastav Komisije. Bivši portugalski premijer José Manuel Barroso ponovno je imenovan predsjednikom Komisije na drugi petogodišnji mandat. Komisija u provođenju svojih ovlasti uživa znatnu razinu neovisnosti. Njezin je posao podržavati zajednički interes što znači da ne smije primati upute od bilo koje vlade države članice. Kao “čuvarica Ugovora“ mora osigurati da se uredbe i direktive koje je usvojilo Vijeće i Parlament provode u državama članicama. Ako koja to ne čini Komisija protiv nje može pokrenuti postupak pred Sudom pravde kako bi ju obvezala da uskladi nacionalne propise sa zakonom EU-a. Kao izvršna ruka EU-a, Komisija provodi odluke koje je Vijeće usvojilo u područjima poput zajedničke poljoprivredne politike. Komisija ima široke ovlasti pri upravljanju zajedničkim politikama EU-a, poput istraživanja i tehnologije, te prekomorske pomoći i regionalnog razvoja. Ona također upravlja proračunom za te politike. Povjerenicima pomaže administracija, smještena uglavnom u Bruxellesu i Luksemburgu i organizirana u 43 odjela i službe. Postoji i niz agencija koje su osnovane kako bi izvršavale specifične zadatke za Komisiju i uglavnom su smještene u drugim europskim gradovima. (e) Sud pravde Europske unije Sud pravde Europske unije, sa sjedištem u Luksemburgu, sastavljen je od po jednoga suca iz svake države EU-a, kojima pomaže osam nezavisnih odvjetnika. Imenovani su zajedničkim dogovorom vlada država članica na mandat od šest godina koji se može obnoviti. Njihova neovisnost je zajamčena. Uloga Suda je osigurati poštivanje zakona EU-a te pravilno tumačenje i primjenu Ugovora. (f) Europska središnja banka Europska središnja banka (ESB) u Frankfurtu odgovorna je za upravljanje eurom i monetarnom politikom EU-a (vidi također poglavlje 7. “Euro“). Glavni joj je zadatak održavanje stabilnosti cijena u euro-zoni. Lisabonskim ugovorom Središnja je banka stekla status institucije EU-a.

26


© HBSS/Corbis

Sud pravde osigurava potpuno poštivanje zakona EU-a. Tako je, npr. potvrđena zabrana diskriminacije hendikepiranih radnika.

(g) Revizorski sud Europski revizorski sud, sa sjedištem u Luksemburgu, utemeljen je 1975. godine. Ima po jednog člana iz svake države članice, imenovanog na mandat od šest godina slijedom dogovora između država članica i konzultacija s Europskim parlamentom. Sud revizora provjerava jesu li svi prihodi i rashodi Europske unije zakoniti i regularni te postupa li se odgovorno s proračunom EU-a.

II. Ostala tijela (a) Europski gospodarski i socijalni odbor Pri donošenju odluka vezanih uz brojne politike Vijeće i Komisija savjetuju se s Europskim gospodarskim i socijalnim odborom. Njegovi članovi predstavljaju razne gospodarske i socijalne interesne skupine koje zajednički čine “organizirano civilno društvo“. Članove imenuje Vijeće na mandat od pet godina. (b) Odbor regija Odbor regija sastoji se od predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti. Predlažu ih države članice a imenuje Vijeće na mandat od pet godina. Vijeće i Komisija moraju se savjetovati s Odborom regija o pitanjima relevantnima za regije, a Odbor regija može također nuditi i rješenja na vlastitu inicijativu. (c) Europska investicijska banka Europska investicijska banka (EIB) sa sjedištem u Luksemburgu daje zajmove i jamstva kako bi pomogla manje razvijenim regijama EU-a i kako bi pomogla tvrtkama da postanu konkurentnije.

27


Što radi EU?

 Europska unija djeluje u širokom rasponu politika u kojima njezina aktivnost koristi državama članicama. Te politike uključuju: • inovacijske politike, koje donose najnovije tehnologije u područja kao što su zaštita okoliša, istraživanje i razvoj te energetika; • politike solidarnosti (poznate i kao kohezijske politike) u regionalnim, poljoprivrednim i socijalnim pitanjima.  Unija financira ove politike kroz godišnji proračun, što joj omogućuje dopunjavanje i dodavanje vrijednost aktivnostima koje poduzimaju nacionalne vlade. Proračun EU-a mali je u usporedbi s ukupnim bogatstvom država članica: on predstavlja tek 1,23% njihova ukupnog bruto nacionalnog dohotka. 28


I. Inovacijske politike Aktivnosti Europske unije utječu na svakodnevni život njezinih građana suočavanjem sa stvarnim izazovima s kojima se susreće društvo: zaštita okoliša, zdravstvo, tehnološke inovacije itd. (a) Okoliš i održivi razvoj EU ima za cilj doprinijeti sprječavanju klimatskih promjena znatnim smanjenjem emisije stakleničkih plinova. U prosincu 2008. Europsko je vijeće odlučilo da će do 2020. godine Europska unija smanjiti emisiju plinova za najmanje 20% (u usporedbi s razinom iz 1990.), podići udio obnovljivih energija na tržištu za 20% i smanjiti ukupnu potrošnju energije za 20%. Dogovoreno je također da će se 10% goriva za promet osiguravati iz biogoriva, električne energije ili vodika.

© Matthias Kulka/Corbis

Na sastanku na vrhu u Kopenhagenu 19. prosinca 2009. godine Europska je unija pokušala uvjeriti druge velike sile da usvoje iste ciljeve, no uspjeh je bio samo djelomičan. Sve su se strane složile s potrebom ograničavanja globalnog zatopljenja na prosječno povećanje od 2°C iznad razine iz predindustrijskog doba, no još uvijek ne postoji jamstvo zajedničkog opredjeljenja za ostvarenje ovog cilja. Usprkos tomu, Europska unija osigurala je dogovor kojim će razvijene zemlje dati 20 milijardi eura za financiranje aktivnosti zemalja u razvoju vezanih uz klimatske promjene.

EU je predvodnik borbe protiv klimatskih promjena, te potiče održivi razvoj.

EU se također bavi cijelim nizom drugih pitanja zaštite okoliša, uključujući buku, otpad, zaštitu prirodnih staništa, ispušne plinove, kemikalije, industrijske nesreće i čistoću vode za kupanje. Planira i zajednički pristup sprječavanju prirodnih katastrofa ili onih uzrokovanih ljudskim djelovanjem, kao što su izlijevanja nafte ili šumski požari.

29


Europska unija kontinuirano poboljšava svoje zakonodavstvo kako bi što bolje zaštitila javno zdravstvo. Na primjer, zakonodavstvo EU-a o kemikalijama prerađeno je tako da su ranija pojedinačna pravila zamijenjena jedinstvenim sustavom pod imenom REACH – kraticom za registraciju, evaluaciju i autorizaciju kemikalija (Registration, Evaluation and Authorisation of Chemicals). Ovaj sustav služi se središnjom bazom podataka kojom (od 2008.) upravlja Europska agencija za kemikalije, smještena u Helsinkiju. Cilj je spriječiti zagađivanje zraka, vode, tla i zgrada, očuvati bioraznolikost i poboljšati zdravlje i sigurnost građana EU-a, istovremeno zadržavajući konkurentnost Europske industrije. (b) Tehnološke inovacije Osnivači Europske unije s pravom su uvidjeli da će budući napredak Europe ovisiti o njezinoj sposobnosti da i dalje bude svjetski lider u tehnologiji. Smatrali su da se prednosti mogu postići kroz zajednička europska istraživanja. Tako su 1958. zajedno s EEZ-om osnovali Euratom – Europsku zajednicu za atomsku energiju. Njezin je cilj bio da europske zemlje zajednički koriste nuklearnu energiju u mirnodopske svrhe, uz pomoć Zajedničkog istraživačkog centra (Joint Research Centre, JRC) koji se sastoji od sedam instituta na pet lokacija: Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemačka), Petten (Nizozemska), Geel (Belgija) i Sevilla (Španjolska). Ipak, kako bi držala korak sa sve većom globalnom konkurencijom, europska istraživanja morala su postati raznolikija i ukloniti prepreke između nacionalnih istraživačkih programa, okupljajući što više različitih znanstvenika i pomažući im da pronađu industrijsku primjenu za svoja otkrića.

© P. Carril/ESA

Zajedničko istraživanje na razini EU-a zamišljeno je tako da dopunjuje nacionalne istraživačke programe. Usredotočeno je na projekte koji okupljaju niz laboratorija u nekoliko zemalja EU-a. Također financira i istraživanja u područjima kao što je kontrolirana termonuklearna fuzija – potencijalno neiscrpan izvor energije za 21. stoljeće. Osim toga, potiče istraživanja i tehnološki razvoj u ključnim industrijama kao što su elektronika i računala, koje se suočavaju s oštrom konkurencijom izvan Europe.

EU potiče inovacije i istraživanja, jedno od njih je i ‘’Galileo’’, europski globalni navigacijski satelitski sustav.

30


Cilj EU-a je da ulaže 3% svog BDP-a u istraživanja. Osnovno sredstvo financiranja znanstvenih istraživanja u Europskoj uniji niz je “okvirnih” programa. Sedmi okvirni program za istraživanje i tehnološki razvoj pokriva razdoblje od 2007. do 2013. godine. Veći dio proračuna većeg od 50 milijardi eura ide na istraživanja u područjima poput zdravstva, prehrane i poljoprivrede, informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nanoznanosti, energetike, zaštite okoliša, prometa, sigurnosti i svemira te socioekonomskih znanosti. Ostali programi promiču međunarodnu suradnju na vodećim znanstvenim projektima i nude podršku znanstvenicima i razvoju njihovih karijera. (c) Energija Fosilna goriva – nafta, prirodni plin i ugljen – osiguravaju 80% energije koja se troši u EU-u. Velik i rastući dio ovih fosilnih goriva uvozi se iz zemalja izvan EU-a. Danas se 50% plina i nafte uvozi, a ta bi se ovisnost mogla povećati na 70% do 2030. godine. EU će stoga biti osjetljivija na prekide opskrbe ili povećanja cijena uzrokovana međunarodnim krizama. Još jedan razlog da smanji svoju potrošnju fosilnih goriva je da preokrene proces globalnog zatopljenja. U budućnosti će biti potrebno poduzeti različite korake, primjerice štedjeti energiju koristeći je pametnije, razvijati alternativne izvore energije (posebno obnovljive izvore energije u Europi) te povećati međunarodnu suradnju. Europsko istraživanje i razvoj u području energetike fokusirano je na sunčevu energiju, energiju vjetra, biomasu i nuklearnu energiju. Postoje i pilot projekti za razvoj sakupljanja i skladištenja CO2 te za postizanje komercijalne održivosti vozila na vodikov pogon. EU je također investirala 1,6 milijardi eura u projekt „čisto nebo“ za razvoj letjelica koje manje zagađuju zrak.

II. Politike solidarnosti Kako bi se osiguralo da jedinstveno tržište (vidi poglavlje 6) dobro funkcionira, potrebno je ispraviti neravnoteže na tom tržištu. To je svrha “politika solidarnosti” Europske unije kreiranih kako bi se pomoglo manje razvijenim regijama i gospodarskim sektorima u poteškoćama. EU također mora igrati ulogu u restrukturiranju industrija koje su snažno pogođene brzo rastućom međunarodnom konkurencijom. (a) Regionalna pomoć U okviru regionalne politike EU-a fondovi Europske unije koriste se za poticanje razvoja u regijama koje zaostaju, za obnovu industrijskih grana koje propadaju, za pomoć mladima i dugo nezaposlenima da nađu posao, za modernizaciju poljoprivrede i pomoć zanemarenim ruralnim krajevima.

31


Izdvojena sredstva za regionalnu pomoć u razdoblju od 2007. do 2013. imaju tri cilja.  Konvergencija. Ovdje je cilj pomoći najslabije razvijenim zemljama i regijama da brže dostignu prosjek EU-a poboljšanjem uvjeta za rast i zapošljavanje. To se postiže kroz ulaganja u fizički i ljudski kapital, inovacije, društvo znanja, prilagodljivost, zaštitu okoliša i administrativnu učinkovitost.  Regionalna konkurentnost i zapošljavanje. Cilj je povećati konkurentnost, razinu zaposlenosti i privlačnost onih regija koje se ne svrstavaju u najslabije razvijene. Način na koji se to postiže jest da se predviđaju ekonomske i društvene promjene te potiču inovacije, poduzetništvo, zaštita okoliša, pristupačnost, prilagodljivost i razvoj inkluzivnih tržišta rada.  Europska teritorijalna suradnja. Cilj je povećati prekograničnu, transnacionalnu i međuregionalnu suradnju, pomažući vlastima u susjednim zemljama i regijama da pronađu rješenja zajedničkih problema u sektorima urbanog, ruralnog i priobalnog razvoja. Primjerice, zemlje i regionalne vlasti duž rijeke Dunav te na Baltičkom moru dijele zajedničke strategije održivog razvoja u tim regijama. Ovi ciljevi financiraju se iz posebnih fondova EU-a, poznatih kao “Strukturni fondovi“, koji dopunjuju ili potiču investicije iz privatnog sektora ili nacionalnih i regionalnih vlada.  Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF) koristi se za financiranje projekata za regionalni razvoj i jačanje ekonomije u regijama koje zaostaju. To uključuje i obnovu industrijskih grana u propadanju.  Europski socijalni fond (ESF) koristi se za financiranje strukovnog usavršavanja i pomoć nezaposlenima u pronalaženju posla. Osim strukturnih fondova tu je i Kohezijski fond koji se koristi za financiranje prometne infrastrukture i projekata u zaštiti okoliša u zemljama EU-a čiji je BDP po glavi stanovnika manji od 90% prosjeka Europske unije.

32


(b) Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) i zajednička ribarska politika (ZRP) Ciljevi ZPP-a, postavljeni u originalnom Ugovoru iz Rima iz 1957. godine, bili su osigurati primjeren životni standard poljoprivrednika, stabilizirati tržišta, osigurati da zalihe stižu do potrošača po razumnim cijenama i modernizirati poljoprivrednu infrastrukturu. Ovi su ciljevi u mnogome postignuti. Osim toga, potrošači danas uživaju sigurnost ponude, a cijene poljoprivrednih proizvoda su stabilne i zaštićene od fluktuacija na svjetskom tržištu. Ova se politika financira kroz Europski fond za jamstva u poljoprivredi (European Agricultural Guarantee Fund, EAGF) i Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural Development, EAFRD).

© C. Thiriet/Phone/Reporters

No, zajednička poljoprivredna politika postala je žrtvom vlastitog uspjeha. Proizvodnja je rasla više od potrošnje, stvarajući veliki teret proračunu Unije. Kako bi se riješio taj problem, poljoprivrednu je politiku trebalo revidirati. Ta reforma polako pokazuje rezultate: proizvodnja je dovedena u željene granice.

Poljoprivredna proizvodnja treba osigurati sigurnu hranu dobre kvalitete.

Nova je uloga poljoprivredne zajednice osigurati određen obujam gospodarske aktivnosti u svim poljoprivrednim područjima i zaštititi raznolikost europskog krajolika. Ta raznolikost i prepoznavanje “seoskog načina života” - gdje ljudi žive u skladu s prirodom – važan su dio europskog identiteta. Osim toga, europska poljoprivreda igra važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, zaštite biljnog i životinjskog svijeta te prehranjivanja svjetskog stanovništva. Europska komisija predstavlja EU u međunarodnim pregovorima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). EU želi da WTO stavi veći naglasak na kvalitetu hrane, načelo predostrožnosti (“bolje spriječiti nego liječiti”) te dobrobit životinja. Europska komisija želi da od 2013. nadalje prioriteti ZPP-a budu održivost europske

33


poljoprivrede, dovoljna zaštita poljoprivrednika od nepostojanosti tržišta, očuvanje bioraznolikosti i zaštita lokalnih i regionalnih specijaliteta. Europska unija počela je reformirati i svoju ribarsku politiku. Glavni je cilj sačuvati riblji fond (poput ugrožene plave tune) i smanjiti prekomjeran kapacitet ribarskih flota uz osiguravanje financijske pomoći za ljude koji napuštaju ribarsku industriju. (c) Socijalna dimenzija Cilj socijalne politike EU-a jest ispraviti najočitije nejednakosti u europskom društvu. Europski socijalni fond (ESF) osnovan je 1961. kako bi poticao stvaranje radnih mjesta i pomogao radnicima da prijeđu s jedne vrste posla na drugu i/li iz jednog zemljopisnog područja u drugo. Financijska pomoć nije jedini način na koji EU nastoji poboljšati socijalne uvjete u Europi. Sama pomoć nikada ne bi mogla riješiti probleme uzrokovane gospodarskom recesijom ili regionalnom nerazvijenošću. Dinamički učinci rasta moraju, prije svega, poticati društveni napredak. To ide ruku pod ruku s postojanjem zakonodavstva koje jamči dovoljnu količinu minimalnih prava. Neka od tih prava sadržana su u Ugovorima, na primjer pravo žena i muškaraca na jednaku naknadu za jednaki rad. Druga su utvrđena u direktivama koje se bave zaštitom radnika (zdravljem i sigurnošću na radu) te osnovnim standardima sigurnosti. Povelja o temeljnim socijalnim pravima, koja je postala sastavnim dijelom Ugovora 1997. godine, propisuje prava koja bi trebali uživati svi radnici u Europskoj uniji: slobodu kretanja; pravednu plaću; poboljšane uvjete rada; socijalnu zaštitu; pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje; pravo na stručno usavršavanje; jednako postupanje sa ženama i muškarcima; informiranje radnika; konzultacije i sudjelovanje; zaštitu zdravlja i sigurnost na radnom mjestu; zaštitu djece, starijih osoba i osoba s invaliditetom.

34


III. Plać anje za Europu: proračun Europske unije Za financiranje svojih politika Europska unija ima godišnji proračun koji je za 2010. iznosio više od 140 milijardi eura. Taj se proračun puni kroz tzv. “vlastite prihode” EU-a koji mogu iznositi najviše 1,23% ukupnog bruto nacionalnog dohotka svih država članica. Ovi prihodi uglavnom dolaze od:  carina na proizvode koji se uvoze u EU, uključujući poljoprivredne pristojbe;  postotka poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji se ubire na robu i usluge u cijeloj EU;  doprinosa država članica koji odražavaju bogatstvo svake od zemalja. Svaki godišnji proračun dio je sedmogodišnjeg proračunskog ciklusa koji se naziva “financijskom perspektivom”. Financijske perspektive priprema Europska komisija, a zahtijevaju jednoglasno usvajanje od strane država članica te pregovaranje i suglasnost Europskog parlamenta. Sljedeća će financijska perspektiva biti za razdoblje od 2013.–2020. Raspodjela troškova može se vidjeti na primjeru proračuna za 2010. godinu:  konkurentnost i kohezija: 64 milijarde eura, uključujući Strukturne fondove, Kohezijski fond, istraživačke programe te transeuropske prometne i energetske mreže;  upravljanje prirodnim resursima: 60 milijardi eura, uglavnom za poljoprivredu i ruralni razvoj;  “građanstvo, sloboda, sigurnost i pravda“ (vidi poglavlje 10): 1,6 milijardi eura;  EU kao globalni partner (pomoć, trgovina itd.): 8 milijardi eura;  administrativni troškovi: 8 milijardi eura.

35


Tko radi što? Kako su podijel jene odgovornosti između Europske unije i njezinih država članic a Europska unija je sama odgovorna za:

4carinsku uniju 4pravila tržišnog natjecanja unutar jedinstvenog tržišta 4monetarnu politiku u zemljama koje koriste euro 4očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarske politike 4zajedničku trgovinsku politiku 4zaključivanje međunarodnih ugovora na temelju odredaba zakonodavstva EU-a

Europska unija i njezine države članice dijele odgovornost za:

4jedinstveno tržište 4neke vidove socijalne politike kako ih definira Lisabonski ugovor 4ekonomsku i socijalnu koheziju 4poljoprivredu i ribarstvo, osim zaštite morskih bioloških resursa 4zaštitu okoliša 4zaštitu potrošača 4promet 4transeuropske mreže 4energetiku 4stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde 4vidove zajedničkih sigurnosnih izazova koji se odnose na javno zdravstvo kako ih definira Lisabonski ugovor 4istraživanje, tehnološki razvoj i svemir 4razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć

Područja u kojima su države članice i dalje odgovorne, a EU može imati ulogu potpore ili koordinacije

4zaštita i unapređenje ljudskog zdravlja 4industrija 4kultura 4turizam 4obrazovanje, strukovno usavršavanje, mladi i sport 4civilna zaštita 4administrativna suradnja

36


Jedinstveno tržište

 Jedinstveno tržište jedno je od najvećih postignuća Europske unije. Ograničenja u trgovini i slobodno tržišno natjecanje između zemalja članica postupno su ukidani, što je dovelo do povećanja životnog standarda.  Jedinstveno tržište još nije postalo jedinstveno gospodarstvo: neke sektore (posebno usluge od općeg interesa) još uvijek reguliraju nacionalni zakoni. Sloboda pružanja usluga korisna je jer stimulira ekonomsku aktivnost.  Financijska kriza 2008.–2009. godine navela je EU da postroži svoje financijsko zakonodavstvo.  Tijekom godina Europska unija uvela je niz politika (prometa, tržišnog natjecanja itd.) kako bi osigurala da što više tvrtki i potrošača uživa prednosti otvaranja jedinstvenog tržišta. 38


I. Postiz anje cil ja iz 1993. godine (a) Ograničenja zajedničkog tržišta Ugovor iz 1957. kojim se osniva Europska ekonomska zajednica (EEZ) omogućio je ukidanje carinskih prepreka između zemalja članica i primjenu zajedničke carinske pristojbe na robu iz zemalja izvan EEZ-a. Taj je cilj postignut 1. srpnja 1968. godine. Carinske pristojbe ipak su, samo jedan od aspekata protekcionizma. Sedamdesetih godina 20. stoljeća druge su trgovinske prepreke sprječavale konačno dovršenje zajedničkog tržišta. Tehničke norme, standardi zdravlja i sigurnosti, devizne kontrole i nacionalni propisi o pravu obavljanja pojedinih zanimanja ograničavali su slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala. (b) Cilj za 1993. godinu U lipnju 1985. godine Komisija je, pod predsjedanjem Jacquesa Delorsa, objavila Bijelu knjigu u kojoj su izloženi planovi za ukidanje svih fizičkih, tehničkih i fiskalnih prepreka slobodnom kretanju unutar EEZ-a u roku od sedam godina. Cilj je bio stimulirati rast trgovine i industrijske aktivnosti unutar “jedinstvenog tržišta” – velikog, ujedinjenog ekonomskog područja usporedivog sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pregovori između vlada država članica doveli su do novog ugovora – Jedinstvenog europskog akta, koji je stupio na snagu u srpnju 1987. Njegove odredbe uključivale su:  proširivanje ovlasti EEZ-a na neke politike (kao što su socijalna politika, istraživanje i zaštita okoliša);  realizaciju jedinstvenog tržišta do kraja 1992. godine;  češću primjenu većinskog glasovanja u Vijeću ministara, kako bi se lakše donijele odluke vezane uz jedinstveno tržište.

II. Napredak u izgradnji jedinst venog tržišta (a) Fizičke prepreke Sve granične kontrole kretanja roba unutar Europske unije ukinute su, zajedno s carinskim kontrolama ljudi, no policija još uvijek obavlja nasumične provjere na licu mjesta u sklopu borbe protiv kriminala i droge. U lipnju 1985. pet od 10 država članica potpisalo je Schengenski sporazum, na temelju kojega su njihove nacionalne policijske snage počele surađivati, a uspostavljena je i zajednička politika azila i viza. To je omogućilo da se u potpunosti ukinu provjere osoba na granicama između zemalja Schengena (vidi poglavlje 10: “Europa slobode, sigurnosti i pravde”). Danas područje Schengena čini 25 europskih država, uključujući tri (Island, Norveška i Švicarska) koje nisu članice Europske unije.

39


(b) Tehničke prepreke Države Europske unije dogovorile su se da će međusobno priznavati pravila o prodaji većine roba. Od slavne presude “Cassis de Dijon“ Europskog suda pravde iz 1979. godine, svim proizvodima koji se legalno proizvode i prodaju u jednoj državi članici mora se omogućiti stavljanje na tržište u svima ostalima. Što se tiče usluga, zemlje EU-a međusobno priznaju ili koordiniraju svoja nacionalna pravila koja dopuštaju ljudima da se bave zanimanjima kao što su pravo, medicina, turizam, bankarstvo ili osiguranje. Ipak, sloboda kretanja osoba daleko je od toga da bude potpuna. Usprkos direktivi o priznavanju profesionalnih kvalifikacija iz 2005., prepreke još uvijek sprječavaju ljude da presele u drugu zemlju EU-a ili tamo obavljaju određene vrste posla. Usprkos tomu, kvalificirani radnici (bilo pravnici ili doktori, građevinski radnici ili vodoinstalateri) sve su više u mogućnosti obavljati svoj posao bilo gdje u Europskoj uniji. Europska komisija poduzela je aktivnosti za poboljšanje mobilnosti radnika, a posebno kako bi osigurala da diplome i profesionalne kvalifikacije stečene u jednoj zemlji Unije budu priznate u svima ostalima. (c) Fiskalne prepreke Fiskalne prepreke smanjene su kroz djelomično ujednačavanje nacionalnih stopa PDV-a, o čemu se moraju dogovoriti države članice EU-a. Osim toga, u srpnju 2005. na snagu je stupio sporazum između država članica Unije i nekih drugih država (uključujući Švicarsku) o oporezivanju dohotka od ulaganja.

© Rolf Bruderer/Corbis

(d) Ugovori o javnim nabavama Bez obzira na to tko ih dodjeljuje, ugovori o javnim nabavama u bilo kojoj zemlji EU-a sada su otvoreni ponuđačima iz svih krajeva Europske unije, i to zahvaljujući direktivama EU-a koje reguliraju usluge, nabave i radove u mnogim sektorima, uključujući vode, energetiku i telekomunikacije.

Otvaranjem telekomunikacijskog tržišta konkurenciji, EU je dovela do drastičnog smanjenja troškova.

40


Jedinstveno tržište pogoduje svim potrošačima. Na primjer, otvaranje nacionalnih tržišta za usluge spustilo je cijene nacionalnih telefonskih razgovora na samo djelić onih cijena od prije 10 godina. Uz pomoć novih tehnologija internet se sve više koristi za telefonske razgovore. Pritisak tržišnog natjecanja također je znatno spustio cijene zrakoplovnih karata u Europi.

III. Radovi u tijeku (a) Financijske usluge Kriza uzrokovana rizičnim kreditima u Sjedinjenim Američkim Državama izazvala je 2008. godine financijsku krizu koja je poljuljala svjetski bankarski sustav i ekonomije te 2009. bacila Europsku uniju u recesiju. Na inicijativu EU-a, države G-20 sastale su se u Londonu 2. travnja 2009. godine. Članice su se obvezale na reformu financijskog sustava kako bi ga se učinilo transparentnijim i odgovornijim. Nadzorna tijela diljem Europe bit će zadužena za praćenje fondova za omeđivanje rizika (tzv. „hedge fondova“), osiguravanje veće zaštite bankarskih depozita, ograničavanje profita trgovaca dionicama i poduzimanje učinkovitijih koraka za sprječavanje i upravljanje krizama. (b) Piratstvo i krivotvorenje Proizvodi iz EU-a trebaju zaštitu protiv piratstva i krivotvorenja. Europska komisija procjenjuje da ta vrsta kriminala stoji Europsku uniju tisuće radnih mjesta godišnje. Zbog toga Komisija i nacionalne vlade rade na proširivanju zaštite autorskih prava i patenata.

IV. Politike koje podupiru jedinstveno tržište (a) Promet Aktivnosti EU-a usredotočene su prije svega na osiguravanje slobode pružanja usluga u kopnenom prometu. To prije svega znači da se prijevoznicima omogućava slobodan pristup međunarodnom prijevoznom tržištu i da se prijevoznim poduzećima iz bilo koje države EU-a omogućava da posluju u svim drugim zemljama Unije. EU također radi na osiguravanju pravednog tržišnog natjecanja u cestovnom prometu, primjerice kroz usklađivanje pravila o kvalifikacijama radnika i pristupu tržištu, slobodi osnivanja poduzeća i pružanja usluga, vremenu prijevoza i sigurnosti na cesti. Zračnim prijevozom u Europi nekad su dominirale nacionalne zračne kompanije i zračne luke u državnom vlasništvu. Jedinstveno tržište je sve to promijenilo. Sve aviokompanije u EU-u sad mogu poslovati na svim zračnim linijama unutar EU-a i postavljati cijene letova na razinu koju same odaberu. Kao posljedica toga, otvorene su mnoge nove linije i cijene su dramatično pale. Putnici, zračne kompanije, zračne luke i zaposlenici – svi su na dobitku.

41


© Image Broker/Belga

Nova EU pravila o gospodarskom i financijskom upravljanju pomogla su pročistiti i ojačati bankarski sektor.

Slično tome putnici imaju koristi od povećane konkurencije među željezničkim tvrtkama. Od 2010. godine, primjerice, kroz željezničke stanice na linijama velikih brzina u Francuskoj i Italiji prolaze i francuski i talijanski vlakovi. Pomorski promet podliježe pravilima EU-a o tržišnom natjecanju, bilo da ga obavljaju europske tvrtke ili plovila pod zastavom zemalja izvan EU-a. Cilj tih pravila je boriti se protiv prakse nelojalnih cijena (zastave pogodnosti) te riješiti ozbiljne poteškoće s kojima se suočava brodogradnja u Europi. Od početka 21. stoljeća Europska unija financira ambiciozne projekte novih tehnologija, kao što je satelitski navigacijski sustav Galileo, europski sustav upravljanja željezničkim prometom i SESAR – program modernizacije sustava zračne navigacije. Pravila sigurnosti u cestovnom prometu (vezana primjerice za održavanje vozila, prijevoz opasnih tvari i sigurnost na cestama) znatno su postrožena. Prava putnika također su bolje zaštićena zahvaljujući Povelji o pravima putnika u zračnom prometu i novom europskom zakonodavstvu o pravima putnika u željezničkom prometu. Godine 2005. prvi je put objavljen popis nesigurnih aviokompanija koje su zabranjene unutar EU-a.

42


(b) Tržišno natjecanje Politika tržišnog natjecanja Europske unije ključna je za osiguravanje ne samo slobodnog, već i pravednog tržišnog natjecanja unutar jedinstvenog europskog tržišta. Europska komisija provodi ovu politiku i zajedno s Europskim sudom pravde osigurava da se ona poštuje. Svrha ove politike jest spriječiti stvaranje bilo kakvih poslovnih kartela, bilo kakvu pomoć od javnih vlasti i bilo kakav nepošteni monopol, koji bi mogli narušiti slobodno tržišno natjecanje unutar jedinstvenog tržišta. Tvrtke ili uključena tijela moraju Europskoj komisiji prijaviti svaki sporazum koji podliježe pravilima Ugovora. Komisija izravno može odrediti kaznu tvrtkama koje krše pravila tržišnog natjecanja ili propuste prijaviti sporazum, kao što je to bilo u slučaju Microsofta, koji je 2008. godine kažnjen s 900 milijuna eura. Ako država članica EU-a nezakonito dodijeli pomoć ili ne prijavi pomoć, Komisija može zatražiti povrat iznosa. Komisija također mora biti obaviještena o bilo kojem spajanju ili preuzimanju koje bi moglo dovesti do dominantnog položaja tvrtke na određenom tržištu. (c) Zaštita potrošača i javnog zdravstva Zakonodavstvo EU-a u ovom području ima za cilj svim potrošačima omogućiti jednaku financijsku zaštitu i zaštitu zdravlja, bez obzira gdje u Europskoj uniji žive, putuju ili kupuju. Potreba zaštite na području cijele Europske unije pokazala se nužnom krajem 1990-ih , nakon slučajeva panike oko sigurnosti hrane kao pri pojavi “bolesti kravljeg ludila” (BSE). Europska agencija za sigurnost prehrambenih proizvoda (European Food Safety Authority, EFSA) osnovana je 2002. s ciljem pružanja čvrstog znanstvenog temelja za zakonodavstvo u području sigurnosti hrane. Zaštita potrošača na europskoj razini potrebna je i u mnogim drugim područjima, zbog čega postoje brojne direktive EU-a o sigurnosti kozmetike, igračaka, vatrometa itd. Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMEA) osnovana je 1993. kako bi obrađivala zahtjeve za europsku registraciju medicinskih proizvoda. Nijedan lijek ne smije se staviti na tržište EU-a bez dozvole Agencije. Europska unija također poduzima mjere za zaštitu potrošača od lažnog reklamiranja i zavaravanja, neispravnih proizvoda i zlouporaba u područjima kao što su potrošački krediti i naručivanje poštom ili prodaja putem interneta.

43


Euro

 Euro je jedinstvena valuta u 17 od 27 država članica Europske unije. Počela se koristiti u negotovinskim transakcijama 1999. godine, a za sva plaćanja od 2002. godine, kad su izdane novčanice i kovanice eura.  Od svih novih zemalja članica EU-a očekuje se da prihvate euro kad ispune potrebne kriterije. U konačnici bi se sve zemlje Unije trebale priključiti euro-zoni.  Euro potrošačima u Europi pruža značajne prednosti. Putnici su pošteđeni troškova i neugodnosti zamjene valuta. Kupci mogu izravno uspoređivati cijene u različitim zemljama. Cijene su stabilne zahvaljujući Europskoj središnjoj banci, čija je zadaća očuvati tu stabilnost. Osim toga, euro je, uz američki dolar, postao glavna valuta rezervi. Tijekom financijske krize 2008. zajednička valuta je zemlje euro-zone zaštitila od konkurentske devalvacije i napada špekulanata.  Zbog strukturnih slabosti ekonomija nekih država članica euro je ipak izložen špekulantskim napadima. Kako bi umanjile taj rizik, institucije EU-a i 27 država članica odlučile su 9. svibnja 2010. pokrenuti ”mehanizam za financijsku stabilizaciju”, vrijedan 750 milijardi eura. Ključno pitanje za budućnost jest kako postići užu suradnju i veću ekonomsku solidarnost između država članica koje moraju osigurati dobro upravljanje svojim javnim financijama i smanjiti proračunske deficite. 44


I. Kako je st voren euro? (a) Europski monetarni sustav Godine 1971. Sjedinjene Američke Države odlučile su ukinuti čvrstu vezu između dolara i službene cijene zlata, koja je osiguravala globalnu monetarnu stabilnost nakon Drugog svjetskog rata. Time je prestao postojati sustav fiksnih tečajnih stopa. Guverneri središnjih banaka zemalja EEZ-a odlučili su ograničiti fluktuacije tečajnih stopa između svojih valuta na najviše 2,25%, stvarajući time “Europski monetarni sustav“ (EMS), koji je stupio na snagu u ožujku 1979. godine. (b) Od EMS-a do EMU-a Na sastanku Europskog vijeća u Madridu u lipnju 1989. čelnici EU-a usvojili su plan u tri faze za ostvarivanje ekonomske i monetarne unije (EMU). Taj je plan postao dijelom Ugovora iz Maastrichta o Europskoj uniji, koji je Europsko vijeće usvojilo u prosincu 1991. godine.

II. Ekonomska i monetarna unija (a) Tri faze Prva faza, koja je započela 1. srpnja 1990. godine, obuhvaćala je:  potpuno slobodno kretanje kapitala unutar Europske unije (ukidanje devizne kontrole);  povećanje sredstava u strukturnim fondovima kako bi se pojačali napori za uklanjanje nejednakosti između europskih regija;  ekonomsku konvergenciju, kroz multilateralno praćenje ekonomskih politika država članica. Druga je faza započela 1. siječnja 1994., a obuhvaćala je:   osnivanje Europskog monetarnog instituta (EMI) u Frankfurtu; EMI su sačinjavali guverneri središnjih banaka zemalja EU-a;  osiguravanje (ili zadržavanje) neovisnosti nacionalnih središnjih banaka u odnosu na kontrolu vlasti;  uvođenje pravila za ograničenje nacionalnih proračunskih deficita.

45


Treća faza bila je proces rađanja eura. Od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2002. euro je postepeno uveden kao zajednička valuta u zemljama EU-a koje su odlučile sudjelovati (Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska). Europska središnja banka (ESB) preuzela je od EMI-ja odgovornost za monetarnu politiku, koja je od tada definirana i provodi se kroz novu valutu. Tri države (Danska, Švedska i Ujedinjena Kraljevina) odlučile su, zbog političkih i tehničkih razloga, ne usvojiti euro kad je on uveden. Slovenija se priključila eurozoni 2007. godine, zatim Cipar i Malta 2008. godine, Slovačka 2009., a Estonija 2011. godine. Euro-zona tako obuhvaća 17 zemalja Europske unije, a svaka nova država članica pridružit će joj se kad ispuni potrebne uvjete. (b) Kriteriji konvergencije Svaka zemlja EU-a mora ispuniti sljedećih pet kriterija konvergencije kako bi se priključila euro-zoni.  Stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti prosječnu stopu inflacije triju država članica s najnižom inflacijom za više od 1,5%.  Kamatne stope: dugoročne kamatne stope ne smiju varirati više od 2% u odnosu na prosječnu kamatnu stopu triju zemalja članica s najnižim kamatnim stopama.  Deficit: nacionalni proračunski deficit mora biti manji od 3% BDP-a.  Javni dug: ne smije prelaziti 60% BDP-a.  Stabilnost tečajnih stopa: tečajne stope moraju ostati unutar dopuštenih granica fluktuacije unatrag dvije godine. (c) Pakt o stabilnosti i rastu U lipnju 1997. godine Europsko vijeće u Amsterdamu usvojilo je Pakt o stabilnosti i rastu. To je predstavljalo trajnu predanost stabilnosti proračuna, a omogućio je i kažnjavanje bilo koje zemlje u euro-zoni čiji bi proračunski deficit prekoračio 3% BDP-a. Pakt je naknadno ocijenjen previše strogim te je u ožujku 2005. godine izmijenjen. (d) Euroskupina Euroskupinu čine ministri financija zemalja euro-zone. Oni se sastaju kako bi koordinirali svoje ekonomske politike i pratili proračunske i financijske politike svojih zemalja. Euroskupina predstavlja i interese eura u međunarodnim forumima.

46


© Jon Arnold/JAI/Corbis

Tallin, glavi grad Estonije, gdje je euro zamijenio ‘’kroon’’ u siječnju 2011.

Lisabonski ugovor dodijelio je Euroskupini formalan status. U siječnju 2010. godine luksemburški premijer Jean-Claude Juncker ponovno je izabran za predsjednika Euroskupine na razdoblje od dvije i pol godine. (e) Makroekonomska konvergencija nakon 2007. godine: učinci financijske krize Financijska kriza 2008. godine znatno je povećala javni dug u većini zemalja EU-a. Usprkos tomu, euro je zaštitio najosjetljivije ekonomije od rizika devalvacije tijekom krize i špekulantskih napada. Neke jako zadužene zemlje s pogoršanim proračunskim deficitima posebno su bile pogođene napadima tijekom zime 2009.–2010. Zbog toga su, na prijedlog Europske komisije, države članice Unije u svibnju 2010. odlučile pokrenuti ”mehanizam za financijsku stabilizaciju” za euro-zonu. On će osigurati do 750 milijardi eura od država članica i MMF-a. Istovremeno su države članice i institucije EU-a odlučile primijeniti odredbe Lisabonskog ugovora za jačanje ekonomskog upravljanja u EU-u: prethodnu raspravu o nacionalnim proračunskim planovima; praćenje nacionalnih ekonomija i pooštravanje pravila tržišnog natjecanja; revidiranje sankcija koje se primjenjuju u slučajevima kad zemlje krše financijska pravila. Europska unija stoga, kao odgovor na globalne financijske i ekonomske promjene, mora poduzeti strože mjere kako bi osigurala da države članice odgovorno upravljaju svojim proračunima i financijski podupiru jedna drugu. To je jedini način da se osigura vjerodostojnost eura kao jedinstvene valute i da se zemlje članice zajednički mogu suočiti s ekonomskim izazovima globalizacije. I Komisija i Europski parlament ističu važnost koordinacije nacionalnih ekonomskih i socijalnih politika, jer zajednička europska valuta dugoročno nije održiva bez nekog oblika zajedničkog ekonomskog upravljanja.

47


Rast utemeljen na znanju i inovacijama

Ciljevi strategije Europa 2020. su:  odgovoriti na globalizaciju i gospodarsku krizu, vraćajući konkurentnost europskom gospodarstvu (telekomunikacije, usluge, energetika, nove zelene tehnologije za održivi razvoj);  osigurati: • pametan rast: kroz promicanje znanja, inovacija, obrazovanja i digitalnog društva; • održiv rast: poticanjem energetski učinkovitijeg, zelenijeg i konkurentnijeg gospodarstva; • inkluzivan rast: jačanje gospodarstva visoke zaposlenosti koje proizvodi socijalnu i teritorijalnu koheziju.

48


Početkom 1990-ih dvije su velike promjene počele transformirati ekonomije i svakodnevni život širom svijeta, uključujući i Europu. Jedna je bila globalizacija, jer su sve ekonomije postajale sve više međusobno ovisne. Druga je bila tehnološka revolucija, uključujući internet i nove informacijsko-komunikacijske tehnologije. Odnedavno svijet potresaju velike krize kakva je bila financijska kriza 2007.–2009., koja je prouzrokovala ozbiljan gospodarski pad i povećala nezaposlenost u Europi.

I. Lisabonski proces (a) Ciljevi Još na sastanku Europskog vijeća u Lisabonu u ožujku 2000. godine, čelnici Europske unije odlučili su da se europska ekonomija treba iz temelja modernizirati kako bi se mogla natjecati sa SAD-om i novim svjetskim igračima poput Brazila, Indije i Kine. Europski socijalni model temelji se na učinkovitosti i solidarnosti u područjima kao što su zdravstvo i mirovinski sustav. Kako bi se taj model očuvao, bilo ga je potrebno obnoviti. Europska konkurentnost trebala bi se temeljiti na znanju i vještinama, a ne na niskim plaćama. Neke industrije preselile su u druge dijelove svijeta: kako bi ih nadomjestila, Europa je morala stvoriti radna mjesta u visokovrijednim sektorima kao što su e-ekonomija (pomoću širokopojasnih mreža visokog kapaciteta) i nove energetski štedljive tehnologije. Ukratko, Europa treba zeleniju i visoko tehnološku ekonomiju.

49


© Massimo Brega/The Lighthouse/ Science Photo Library

Da bi držala korak s globalnom konkurencijom, EU potiče praktičnu upotrebu novih tehnologija.

(b) Strategija Europsko vijeće dogovorilo je detaljnu strategiju za postizanje ovog cilja. “Lisabonska strategija“ uključuje aktivnosti u nizu područja kao što su istraživanje, obrazovanje, stručno usavršavanje, pristup internetu i online poslovanje. Također uključuje reformu europskih sustava socijalnog osiguranja. Ti su sustavi jedna od velikih prednosti Europe, jer omogućuju provođenje potrebnih strukturnih i društvenih promjena u našim društvima bez prevelikih stresova. Ipak je potrebno da se moderniziraju kako bi bili održivi i kako bi buduće generacije mogle uživati u njihovim pogodnostima. Europsko se vijeće sastaje svakog proljeća kako bi preispitalo napredak u provedbi Lisabonske strategije.

II. Rast i z apošl javanje u žarištu Europsko je vijeće u proljeće 2010. potvrdilo da Lisabonski proces nakon deset godina nije ispunio svoje ciljeve. U mnogim zemljama Unije još uvijek postoji velika nezaposlenost, pa se EU mora usredotočiti na jačanje rasta i stvaranje novih radnih mjesta. Kako bi njezine ekonomije postale produktivnijima i povećale socijalnu koheziju, Europa mora više ulagati u istraživanje i inovacije, obrazovanje i usavršavanje. Tako je, na inicijativu Joséa Manuela Barrosa (predsjednika Europske komisije), Europsko vijeće usvojilo novu strategiju za sljedećih 10 godina: strategiju Europa 2020.

50


© EKA/reporters

Jedan od ciljeva ‘’Europe 2020.’’ je približavanje visokog obrazovanja i poslovnog svijeta.

U okviru ove strategije 27 država članica će:  dati veću ulogu Europskoj komisiji u vođenju ovog procesa, posebno kroz širenje “najboljih praksi” u Europi (dakle, korak dalje od isključivo međuvladinog pristupa poznatog pod nazivom “otvorena metoda koordinacije“);  brže pokrenuti reforme svojih financijskih tržišta i sustava socijalnog osiguranja te otvoriti svoje telekomunikacijske i energetske sektore tržišnom natjecanju;  poboljšati svoje obrazovne sustave, više pomagati mladima da nađu posao, stvarati jače veze između sveučilišta i poduzeća te nastaviti s programima Erasmus, Leonardo i Erasmus Mundus;  poduzeti više (npr. kroz usklađivanje fiskalnih mjera i socijalnog osiguranja) kako bi se stvorilo europsko “jedinstveno tržište“ za istraživanja koje bi znanstvenicima, znanju i tehnologiji omogućilo slobodno kretanje po Europi;  povećati ulaganja u istraživanja i inovacije na 3% BDP-a (cilj koji su usvojile i Sjedinjene Američke Države).

51


Što znači biti europski građanin?

 Građani zemalja Europske unije mogu putovati, živjeti i raditi bilo gdje u Europskoj uniji.  EU potiče i financira programe, posebice u području obrazovanja i kulture, kojima se građani Unije približavaju jedni drugima.  Osjećaj pripadnosti Europskoj uniji razvijat će se postupno, kako EU bude ostvarivala opipljive rezultate i jasnije objašnjavala što to ona čini za ljude.  Ljudi prepoznaju simbole zajedničkog europskog identiteta poput jedinstvene valute te europske zastave i himne.  Počinje se pojavljivati “europska javna sfera“ s političkim strankama koje djeluju širom Europe. Građani svakih pet godina izlaze na izbore za novi Europski parlament, koji zatim glasuje o sastavu nove Europske komisije. 52


Građanstvo Europske unije ugrađeno je u Ugovor o Europskoj uniji. “Svaka osoba koja ima državljanstvo neke od država članica je građanin Unije. Građanstvo Unije je dodatno i ono ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo“ (članak 20. (1) Ugovora o funkcioniranju Europske unije). No što građanstvo EU-a znači u praksi?

I. Putovanje, život i rad u Europi Ako ste građanin EU-a, imate pravo putovati, raditi i živjeti bilo gdje u Europskoj uniji. Ako ste završili sveučilišni studij u trajanju od tri godine ili više, vaša se kvalifikacija priznaje u svim zemljama Unije, budući da države članice EU-a imaju međusobno povjerenje u kvalitetu sustava obrazovanja i usavršavanja. Možete raditi u zdravstvu, obrazovanju i drugim javnim službama (uz izuzeće policije, vojnih snaga i sl.) u svakoj od zemalja Europske unije. Zaista, što može biti prirodnije od zapošljavanja britanske nastavnice da podučava engleski u Rimu ili poticanja mladog belgijskog diplomanta da se natječe za posao državnog službenika u Francuskoj?

Europljani mogu slobodno živjeti i raditi u bilo kojoj državi EU-a koju izaberu.

© Christophe Vander Eecken/Reporters

Prije putovanja unutar EU-a od svojih nacionalnih vlasti možete dobiti europsku zdravstvenu iskaznicu koja će vam pomoći nadoknaditi troškove liječenja ako se razbolite u drugoj državi.

53


II. Kako možete koristiti svoja prava kao europski građanin? Kao građanin Europske unije niste samo radnik i potrošač: imate i specifična politička prava. Od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta, neovisno o vašoj nacionalnosti, imate pravo glasovati i kandidirati se na lokalnim izborima u državi u kojoj imate boravište te na izborima za Europski parlament. Od prosinca 2009. (kad je na snagu stupio Lisabonski ugovor) imate pravo i na upućivanje peticije Komisiji da predloži novi zakon - pod uvjetom da možete naći milijun ljudi iz značajnog broja država članica EU-a da potpišu vašu peticiju.

III. Temel jna prava Zalaganje Europske unije za prava građana jasno se očitovalo u prosincu 2000. u Nici kad je Europsko vijeće svečano proglasilo Povelju o temeljnim pravima Europske unije. Tu je povelju izradila Konvencija, u čijem su sastavu bili članovi nacionalnih parlamenata, zastupnici u Europskom parlamentu, predstavnici nacionalnih vlada i jedan član Europske komisije. U šest poglavlja - Dostojanstvo, Slobode, Jednakost, Solidarnost, Prava građana i Pravda - i 54 članka navode se temeljne vrijednosti Europske unije te građanska, politička, gospodarska i socijalna prava građana EU-a. Uvodni članci odnose se na ljudsko dostojanstvo, pravo na život, pravo na “integritet osobe“ te pravo slobode izražavanja i savjesti. Poglavlje o solidarnosti na inovativan način okuplja društvena i gospodarska prava kao što su:  pravo na štrajk;  pravo radnika da budu informirani i da ih se konzultira;  pravo na usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života;  pravo na zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost i socijalnu pomoć širom Europske unije. Povelja također promiče ravnopravnost muškaraca i žena te uvodi prava poput zaštite podataka, zabrane eugeničkih postupaka i reproduktivnog kloniranja ljudskih bića, prava na zaštitu okoliša, prava djece i starijih osoba, kao i prava na dobru upravu. Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. daje Povelji pravnu snagu poput one Ugovora - tako da se može koristiti kao pravni temelj za postupke pred Sudom pravde EU-a. (Međutim, protokolom je određena primjena Povelje u Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, što će se kasnije primijeniti i na Češku Republiku).

54


© Ocean/Corbis

Uz to članak 6. Lisabonskog ugovora daje pravnu podlogu Europskoj uniji da potpiše Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava. Konvencija se u tom slučaju ne bi samo navodila u Ugovorima o Europskoj uniji, već bi imala pravnu snagu u državama EU-a, pružajući veću zaštitu ljudskih prava u Europskoj uniji.

Jedno od temeljnih prava navedenih u Povelji o temeljnim pravima Europske unije je pravo balansiranja obiteljskog života i karijere.

IV. Europa znači obra zovanje i kulturu Osjećaj pripadnosti i zajedničke sudbine ne može se umjetno proizvesti. On može izrasti samo iz zajedničke kulturne svijesti, zbog čega se Europa ne smije fokusirati samo na gospodarstvo, već i na obrazovanje, građanstvo i kulturu. EU ne propisuje kako organizirati škole i obrazovanje ili što sve treba sadržavati kurikulum: o tome se odlučuje na nacionalnoj i lokalnoj razini. Međutim, EU provodi programe kojima se promiču obrazovne razmjene kako bi mladi putovali u inozemstvo radi studija ili usavršavanja, učili strane jezike i sudjelovali u zajedničkim aktivnostima sa školama i učilištima u drugim zemljama. Među tim programima su Comenius (osnovne i srednje škole), Erasmus (visoko školstvo), Leonardo da Vinci (strukovno obrazovanje), Grundtvig (obrazovanje odraslih) i Jean Monnet (podučavanje i istraživanje o europskoj integraciji na sveučilišnoj razini). Europske države rade zajedno - kroz “Bolonjski proces“ - na stvaranju europskog prostora visokog obrazovanja. To primjerice znači da će sveučilišni programi u državama u kojima se provode voditi do usporedivih i međusobno priznatih diploma (sveučilišnih, magistarskih i doktorskih). U području kulture, EU programi “Kultura“ i “Media“ potiču suradnju između televizijskih programa i filmskih producenata, promotora, radio-stanica i kulturnih tijela iz različitih zemalja. Na taj se način potiče produkcija više europskih televizijskih programa i filmova, čime se podupire ponovno uspostavljanje ravnoteže između europske i američke produkcije.

55


Jedno od ključnih obilježja Europe jest njezina jezična raznolikost, a očuvanje te raznolikosti jedan je od važnih ciljeva EU-a. Upravo je višejezičnost ključna za funkcioniranje Europske unije. Zakonodavstvo EU-a mora biti dostupno na sva 23 službena jezika i svaki zastupnik u Europskom parlamentu ima pravo koristiti svoj vlastiti jezik prilikom parlamentarnih rasprava.

V. Pučki pravobranitel j i vaše pravo upućivanja peticije Parlamentu Kako bi se pomoglo približiti EU građanima, Ugovorom o Europskoj uniji utemeljena je funkcija pučkog pravobranitelja (Ombudsman). Pučkog pravobranitelja imenuje Europski parlament, a mandat mu traje do isteka mandata Parlamenta. Uloga pučkog pravobranitelja je ispitivati pritužbe protiv institucija i tijela EU-a. Pritužbu može uputiti svaki građanin Unije te svaka osoba koja živi ili organizacija čije je sjedište u nekoj od zemalja EU-a. Pučki pravobranitelj pokušava mirnim putem riješiti svaki spor između podnositelja pritužbe i institucije ili tijela u pitanju. Svaka osoba koja živi u nekoj od država Unije ima pravo uputiti peticiju Europskom parlamentu. To je još jedna važna poveznica između institucija EU-a i javnosti.

VI. Osjeć a j pripadnosti Ideja o “Europi građana“ vrlo je svježa. Već postoje neki simboli zajedničkog europskog identiteta, poput europske putovnice koja je u uporabi od 1985. godine. Od 1996. u svim se zemljama EU-a izdaju jedinstvene europske vozačke dozvole. EU ima geslo “Ujedinjeni u različitosti“, a 9. svibnja obilježava se kao “Dan Europe“. Europska himna (Beethovenova “Oda radosti“) i europska zastava (krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj pozadini) bile su izričito navedene u nacrtu Ustava za Europsku uniju 2004., no ispuštene su iz Lisabonskog ugovora koji ga je zamijenio. Himna i zastava i dalje su simboli EU-a a države članice, lokalne vlasti i pojedinačni građani mogu ih koristiti ako žele.

56


Međutim ljudi ne mogu osjećati “pripadnost“ Europskoj uniji ako nisu svjesni onoga što EU radi i ako ne razumiju zašto to radi. Institucije EU-a i države članice trebaju učiniti puno više da bi objasnile poslove EU-a jasnim i jednostavnim jezikom. Ljudi također trebaju uvidjeti opipljivu korist od EU-a u svom svakodnevnom životu. U tom smislu veliki utjecaj ima korištenje novčanica i kovanica eura od 2005. godine. Više od dvije trećine građana EU-a mogu upravljati svojim osobnim proračunom i štednjom u eurima. Postavljanje cijena robi i uslugama u eurima znači da potrošači mogu neposredno uspoređivati cijene od države do države. Ukinute su granične kontrole između većine zemalja EU-a u okviru Schengenskog sporazuma i već to ljudima daje osjećaj pripadnosti jedinstvenom, ujedinjenom geografskom području. Osjećaj pripadnosti dolazi iznad svega s osjećajem da su građani osobno uključeni u donošenje odluka na razini EU-a. Svaki odrasli građanin Unije ima pravo glasovanja na izborima za Europski parlament, a to predstavlja važan temelj za demokratski legitimitet EU-a. Taj se legitimitet povećava s proširenjem ovlasti Europskog parlamenta, većim utjecajem nacionalnih parlamenata na poslove EU-a, a europski građani su sve više aktivno uključeni u nevladine organizacije, političke pokrete te osnivanje europskih političkih stranaka. Ako želite sudjelovati u oblikovanju europskog programa i utjecati na politike EU-a, postoji mnogo načina da se uključite. Tu su, na primjer, internetski forumi za raspravu o poslovima Europske unije gdje se možete uključiti u raspravu, a svoje mišljenje možete poslati i na blogove povjerenika i zastupnika u Europskom parlamentu. Isto tako možete neposredno kontaktirati Komisiju i Parlament i to putem interneta ili njihovih ureda u svojoj zemlji. Europska unija ustanovljena je kako bi služila stanovnicima Europe i njezina budućnost mora biti oblikovana aktivnim sudjelovanjem građana iz svih područja života. Osnivači EU-a bili su toga i te kako svjesni. “Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude”, rekao je Jean Monnet još 1952. godine. Podizanje javne svijesti o Europskoj uniji i uključivanje građana u sve njihove aktivnosti još su uvijek jedan od najvećih izazova s kojima se danas susreću institucije EU-a.

57


Europa slobode, sigurnosti i pravde

 Otvaranje unutarnjih granica između država članica EU-a vrlo je opipljiva prednost za obične ljude koja im omogućuje da putuju slobodno bez kontrole na granicama.  No takva sloboda kretanja unutar Europske unije mora ići ruku pod ruku s pojačanom kontrolom na njezinim vanjskim granicama kako bi borba protiv organiziranog kriminala, terorizma, ilegalne imigracije i trgovine ljudima i narkoticima bila učinkovita.  Države Unije surađuju na području policije i pravosuđa kako bi Europa bila sigurnija i zaštićenija. 58


Građani Europe imaju pravo živjeti u slobodi, bez straha od progona i nasilja, bilo gdje u Europskoj uniji. Ipak, međunarodni kriminal i terorizam još i danas uvelike zabrinjavaju Europu. Jasno je da sloboda kretanja mora značiti da svatko u bilo kojem dijelu Europske unije mora imati jednaku zaštitu i jednak pristup pravdi. Tako se tijekom godina, putem niza izmjena i dopuna Ugovora, u Europskoj uniji postupno stvara jedinstveno „područje slobode, sigurnosti i pravde“. Prostor za djelovanje Unije u ovim područjima je tijekom godina proširen s obzirom da je Europsko vijeće usvojilo tri uzastopna okvirna programa: Program iz Tamperea (1999.–2004.), Haaški program (2005.-2009.) i Štokholmski program (2010. – 2014.). Dok su Program iz Tamperea i Haaški program bili usmjereni na postizanje većeg stupnja sigurnosti, Štokholmski se program više usmjerio na zaštitu prava građana. Donošenje odluka u ovim područjima postalo je učinkovitije zahvaljujući Lisabonskom ugovoru koji je stupio na snagu u prosincu 2009. godine. Do tada je odgovornost za stvaranje i upravljanje područjem slobode, sigurnosti i pravde bila na državama članicama. Glavninu posla u biti je odrađivalo Vijeće (putem rasprava i dogovora između pojedinih ministara) dok su Komisija i Parlament u tome imali samo malu ulogu. Lisabonskim se ugovorom to promijenilo te tako Vijeće sada većinu odluka donosi kvalificiranom većinom, a Parlament je ravnopravan partner u procesu donošenja odluka.

59


I. Slobodno kretanje unutar EU-a i zaštita vanjskih granic a Slobodno kretanje ljudi unutar EU-a predstavlja sigurnosno pitanje za države članice jer više ne kontroliraju unutarnje granice Unije. Kako bi se to nadoknadilo morale su se uvesti dodatne sigurnosne mjere na vanjskim granicama EU-a. Osim toga, budući da i prijestupnici mogu iskoristiti slobodu kretanja unutar EU-a, nacionalne policijske snage i pravosudne vlasti moraju raditi zajedno kako bi se borile protiv prekograničnog kriminala. Jedan od najvažnijih događaja kojima je olakšano putovanje Europskom unijom zbio se 1985. godine, kad su vlade Belgije, Francuske, Savezne Republike Njemačke, Luksemburga i , Nizozemske potpisale ugovor u malom graničnom luksemburškom gradiću Schengenu. Dogovorile su ukidanje svake kontrole ljudi na zajedničkim granicama bez obzira na njihovu nacionalnost, usklađivanje kontrola na granicama EU-a s državama koje nisu članice EU-a, te uvođenje zajedničke politike o vizama. Tako su stvorile područje bez unutarnjih granica poznato kao Schengenski prostor. Sadržaj Schengenskog dogovora otada je sastavni dio Ugovora o Europskoj uniji, a Schengenski prostor postupno se širi. U 2010. godini schengenska se pravila u potpunosti provode u svim zemljama EU-a osim u Bugarskoj, Cipru, Irskoj, Rumunjskoj, te Ujedinjenoj Kraljevini. Tri zemlje - Island, Norveška i Švicarska - koje nisu članice EU-a, također su dio Schengenskog prostora. Strože kontrole na vanjskim granicama EU-a postale su prioritet nakon proširenja 2004. i 2007. godine. Europska agencija Frontex sa sjedištem u Varšavi zadužena je za upravljanje suradnjom EU-a u području sigurnosti vanjskih granica. Države članice joj mogu posuditi brodove, helikoptere i zrakoplove u svrhu provođenja zajedničkih kontrolnih patrola, primjerice u osjetljivim područjima na Mediteranu. EU također razmatra mogućnost uspostave europske službe za čuvanje granica.

60


© Tim Pannell/Corbis

Kako stanovništvo EU-a stari, legalni imigranti s odgovarajućim kvalifikacijama pomažu premostiti jaz na tržištu rada.

II. Azil i politika imigracije Europa se ponosi svojom humanitarnom tradicijom prihvaćanja stranaca i pružanja azila izbjeglicama koji bježe pred opasnošću i progonima. Danas se vlade Europske unije suočavaju s pitanjem kako izaći na kraj sa sve većim brojem imigranata, kako legalnih tako i ilegalnih, u područje bez unutarnjih granica. Vlade EU-a dogovorile su se oko usklađivanja pravila kako bi se od 2012. zahtjevi za azil mogli obrađivati u skladu s osnovnim načelima koja će biti jednako priznata u cijeloj Europskoj uniji. Prihvaćene su neke tehničke mjere kao što su minimalni standardi za primanje osoba koje traže azil te za davanje statusa izbjeglice. Zadnjih godina na europske obale dolazi velik broj ilegalnih imigranata pa je rješavanje tog problema jedan od glavnih prioriteta. Vlade država članica surađuju kako bi riješile problem krijumčarenja ljudi i postigle dogovor oko procedura za povratak ilegalnih imigranata u domovinu. Legalna se imigracija istovremeno bolje koordinira u sklopu pravila EU-a o spajanju razdvojenih članova obitelji, statusu onih koji dugotrajno borave u Europskoj uniji te primanju osoba koje nisu državljani EU-a a koje dolaze u Europu radi studiranja ili istraživanja.

61


© George Steinmetz/Corbis

Suradnja između carinskih uprava pomaže smanjiti trgovinu ljudima i zločine.

III. Borba protiv međunarodnog kriminala Potrebni su koordinirani napori u borbi protiv zločinačkih bandi koje preko svojih mreža krijumčare i izrabljuju ranjiva ljudska bića, naročito žene i djecu. Organizirani kriminal postaje sve sofisticiraniji te za svoje aktivnosti koristi europske i međunarodne mreže. Terorizam je jasno dao do znanja da može izrazitom brutalnošću djelovati bilo gdje u svijetu. Stoga je osnovan Schengenski informacijski sustav (Schengen information system, SIS). Riječ je o složenoj bazi podataka koja policiji i pravosudnim tijelima omogućuje razmjenu informacija o osobama za kojima su raspisane tjeralice ili se traži njihovo izručenje, ili o ukradenoj imovini, primjerice, o vozilima ili umjetninama. Nova generacija baze podataka pod imenom SIS II imat će veći kapacitet i omogućavat će pohranu novih vrsta podataka. Jedan od najboljih načina hvatanja zločinaca je praćenje tragova nelegalno stečenih dobara. Iz tog razloga i kako bi se prekinulo financiranje zločinačkih i terorističkih organizacija, EU je donijela propise s ciljem sprječavanja pranja novca. Najveći napredak u posljednjih nekoliko godina na polju suradnje među nacionalnim službama za provedbu zakona predstavlja osnivanje Europola, tijela Europske unije sa sjedištem u Haagu,u kojem rade policijski i carinski službenici. Europol se bori protiv brojnih oblika međunarodnog kriminala: krijumčarenja droge, prodaje ukradenih vozila, trgovine ljudima i mreža ilegalne imigracije, seksualnog izrabljivanja žena i djece, dječje pornografije, krivotvorenja, krijumčarenja radioaktivnih i nuklearnih materijala, terorizma, pranja novca i krivotvorenja eura.

62


IV. Ususret z a jedničkom europskom pravosudnom područ ju U Europskoj uniji trenutačno postoji više različitih pravosudnih sustava koji usporedno funkcioniraju unutar svojih državnih granica. Međutim, međunarodni kriminal i terorizam ne poštuju državne granice. To znači da je potreban zajednički pravni okvir za borbu protiv terorizma, krijumčarenja droga i krivotvorenja kako bi se građanima zajamčio visok stupanj zaštite i pojačala međunarodna suradnja u ovom području. Europskoj je uniji također potrebna zajednička politika u području kaznenog prava kako bi se osiguralo da suradnju između sudova različitih zemalja ne ometaju različita tumačenja pojedinih kaznenih zakona. Najvažniji primjer praktične suradnje na tom području je rad Eurojusta, središnjeg koordinacijskog tijela osnovanog u Haagu 2003. godine. Njegova je svrha omogućiti nacionalnim istražnim tijelima i organima gonjenja zajedničko vođenje istraga koje uključuje više država članica. Na temelju Eurojusta, moguća je i uspostava Ureda europskog javnog tužitelja ako tako odluči Vijeće (ili skupina od najmanje devet država članica). Uloga javnog tužitelja bila bi istražiti i procesuirati prekršaje protiv financijskih interesa EU-a. Još jedan instrument prekogranične suradnje u praksi jest europski uhidbeni nalog koji se primjenjuje od siječnja 2004. godine i koji zamjenjuje dugotrajne procese izručenja. Na polju građanskog zakonodavstva EU je usvojila zakone koji će omogućiti lakšu primjenu sudskih presuda u prekograničnim slučajevima koji uključuju rastave, razdvojenost, skrbništvo nad djecom i alimentaciju. Cilj je osigurati da se sudske odluke donesene u jednoj zemlji poštuju i u svakoj drugoj. EU je uspostavila jedinstvene postupke koji pojednostavljuju i ubrzavaju rješavanje prekograničnih slučajeva u malim i neosporavanim građanskim tužbama kao što su naplata dugova i stečaj.

63


Europska unija na svjetskoj sceni

 Europska unija ima više utjecaja na svjetskoj sceni kad nastupa jedinstveno u međunarodnim poslovima poput trgovinskih pregovora. Kako bi se postiglo to jedinstvo i kako bi se poboljšao međunarodni ugled EUa, Europsko vijeće od 2009. ima stalnog predsjednika, a iste je godine imenovan i prvi visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.  U području obrane svaka država, bila ona članica NATO-a ili neutralna, zadržava suverenitet. No države članice EU-a razvijaju vojnu suradnju za potrebe mirovnih misija.  EU igra važnu ulogu u međunarodnoj trgovini, a u sklopu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) zalaže se za otvorena tržišta i sustav trgovanja temeljen na pravilima.  Zbog povijesnih i zemljopisnih razloga EU posebnu pažnju posvećuje Africi (provođenjem razvojnih politika, povlaštene trgovine, pomoći u opskrbi hranom i promicanjem poštivanja ljudskih prava). 64


U ekonomskom, trgovinskom i monetarnom smislu Europska je unija postala svjetska velesila. Ponekad se može čuti da je EU postala ekonomski div, dok je politički još uvijek patuljak. To je pretjerivanje. Europska unija ima znatan utjecaj u međunarodnim organizacijama kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO), u posebnim tijelima Ujedinjenih naroda (UN) te na svjetskim sastancima na vrhu o okolišu i razvoju. No istina je da EU i njezine članice čeka dug put, u diplomatskom i političkom smislu, prije nego što će moći jedinstvenim glasom govoriti o najvažnijim svjetskim pitanjima. Osim toga, vojni obrambeni sustavi, koji su temelj nacionalne suverenosti, ostaju u rukama nacionalnih vlada, a povezuju ih savezi kao što je NATO.

I. Z a jednička vanjska i sigurnosna politika (a) Uspostava Europske diplomatske službe Zajednička vanjska i sigurnosna politika (Common foreign and security policy, CFSP) te Europska sigurnosna i obrambena politika (European security and defence policy, ESDP), uvedene ugovorima iz Maastrichta (1992.), Amsterdama (1997.) i Nice (2001.), definiraju glavne vanjskopolitičke zadaće EU-a. One su predstavljale “drugi stup” Europske unije, područje politike u kojem se odluke donose putem međuvladinih dogovora i gdje Komisija i Parlament imaju tek minimalnu ulogu. Odluke u tom području donose se konsenzusom, iako pojedine države mogu ostati suzdržane. Iako su Lisabonskim ugovorom iz strukture EU-a uklonjeni “stupovi”, to nije izmijenilo način na koji se odlučuje o pitanjima sigurnosti i obrane. Međutim, promijenjen je naziv politike iz Europske sigurnosne i obrambene politike (ESDP) u Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku (Common security and defence policy, CSDP). Poboljšan je i ugled Zajedničke vanjske i sigurnosne politike uvođenjem funkcije visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Od 1. prosinca 2009. tu funkciju obnaša Catherine Ashton iz Ujedinjene Kraljevine. Ona je također potpredsjednica Europske komisije. Njezin je zadatak zastupanje zajedničkog stava EU-a i djelovanje u ime Unije u međunarodnim organizacijama i na međunarodnim konferencijama. U tome joj pomaže tisuće i predstavnika EU-a i pojedinih država koji čine Europsku službu vanjskih poslova (European External Action Service), odnosno diplomatsku službu EU-a.

65


Osnovni cilj vanjske politike EU-a je osigurati sigurnost, stabilnost, demokraciju i poštivanje ljudskih prava - ne samo u neposrednom susjedstvu (npr. na Balkanu), već i u drugim kriznim krajevima svijeta poput Afrike, Bliskog istoka i Kavkaza. Pritom se kao glavni alat koristi tzv. „diplomacija mekom silom“ (eng. soft power diplomacy), koja uključuje provođenje misija promatranja izbora, humanitarnu pomoć i razvojnu pomoć. Europska unija je 2009. godine donirala 900 milijuna eura humanitarne pomoći za 30 većinom afričkih zemalja. Europska unija financira 60% svjetske razvojne pomoći i pomaže državama kojima je to najpotrebnije u borbi protiv siromaštva, opskrbi stanovništva hranom, sprječavanju prirodnih katastrofa, osiguravanju pristupa pitkoj vodi i borbi protiv bolesti. Istodobno EU aktivno potiče te države na poštivanje vladavine prava i na otvaranje tržišta međunarodnoj trgovini. Komisija i Europski parlament trude se osigurati da se pomoć pruža na odgovoran način te da se njome pravilno upravlja i koristi. Je li Europska unija sposobna i spremna otići korak dalje od provođenja „diplomacije mekom silom“? To predstavlja glavni izazov za predstojeće godine. Prečesto se događa da se zajedničke izjave i zajednički stavovi Europskog vijeća o važnim međunarodnim problemima (mirovni proces na Bliskom istoku, Irak, terorizam, odnosi s Rusijom, Iranom, Kubom itd.) isključivo svode na najniži zajednički nazivnik, dok velike države članice nastavljaju igrati svoje individualne diplomatske uloge. Međutim, Europsku se uniju shvaća kao globalnog igrača tek kada govori jednim glasom. Ako EU želi da njezina vjerodostojnost i utjecaj rastu, mora kombinirati svoju ekonomsku i trgovinsku moć s ustrajnom provedbom zajedničke sigurnosne i obrambene politike. (b) Konkretna postignuća Zajedničke sigurnosne i obrambene politike Europska unija je od 2003. godine u stanju provoditi operacije upravljanja krizama budući da države članice za takve operacije dobrovoljno stavljaju dio svojih snaga na raspolaganje. Za vođenje operacija odgovorno je nekoliko političko-vojnih tijela: Odbor za politiku i sigurnost (Political and Security Committee, PSC), Vojni odbor Europske unije (EU Military Committee, EUMC), Odbor za civilne aspekte upravljanja krizom (Committee for Civilian Aspects of Crisis Management, Civcom) te Vojno osoblje Europske unije (European Union Military Staff, EUMS). Ta tijela sa sjedištem u Bruxellesu odgovorna su Vijeću. Ovaj skup instrumenata je ono što konkretizira zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku. Omogućuje Europskoj uniji da provodi zadatke koje si je sama zadala – humanitarne i mirotvorne te mirovne misije. Kako u sklopu tih misija ne bi izvršavala iste zadatke kao NATO, EU i NATO sklopili su dogovore “Berlin plus”, koji Europskoj uniji omogućuju pristup NATO-ovim logističkim resursima (za detekciju, komunikaciju, zapovjedništvo i promet).

66


© Tim Freccia/AP

Od 2003. Europska unija je pokrenula 22 vojne operacije i civilne misije. Prva od tih misija odvijala se u Bosni i Hercegovini, gdje su vojne snage EU-a zamijenile NATOove. Te misije i operacije pod europskom zastavom odvijaju se ili su se odvijale na tri kontinenta. Među njima su misija EUFOR-a u Čadu i Srednjoafričkoj Republici, operacija EUNAVFOR-a “Atlanta” protiv somalskih gusara u Adenskom zaljevu, misija EULEX-a za pomoć Kosovu u uspostavi vladavine prava te misija EUPOL-a u Afganistanu kao pomoć u obuci afganistanske policije.

EU vodi civilne ili vojne mirovne operacije.

Budući da vojna tehnologija postaje sve skuplja i sofisticiranija, vlade EU-a uviđaju sve veću potrebu za zajedničkom proizvodnjom oružja, pogotovo sada kada nastoje smanjiti javnu potrošnju kako bi nadvladale financijsku krizu. Štoviše, budu li njihove oružane snage trebale provoditi zajedničke misije izvan Europe, njihovi sustavi moraju biti kompatibilni, a oprema u dovoljnoj mjeri standardizirana. Stoga je Europsko vijeće u lipnju 2003. u Solunu odlučilo utemeljiti Europsku agenciju za obranu (European Defence Agency, EDA), kako bi se pomoglo u unaprjeđenju vojnih sposobnosti EU-a. Agencija je službeno uspostavljena 2004. godine.

67


II. Trgovinska politika ot vorena prema svijetu Europska je unija važna trgovinska sila te zbog toga ima značajan međunarodni utjecaj. EU podržava sustav Svjetske trgovinske organizacije (WTO) od 153 države članice, utemeljen na pravilima koja pružaju određeni stupanj pravne sigurnosti i transparentnosti u obavljanju međunarodne trgovine. WTO postavlja uvjete pod kojima se njegove članice mogu braniti od nepoštenih postupaka kao što je damping (prodaja ispod cijene), kojima se izvoznici bore protiv svojih konkurenata. Isto tako propisuje postupak rješavanja sporova između dvaju ili više trgovinskih partnera. Od 2001. godine, nakon kruga pregovora iz Dohe, EU nastoji pokrenuti intenzivniju svjetsku trgovinsku razmjenu. Radi se o vrlo teškim pregovorima, ali Europska unija uvjerena je da bi s obzirom na financijsku i gospodarsku krizu, smanjenje svjetske trgovinske razmjene recesiju pretvorilo u duboku depresiju. Trgovinska politika EU-a usko je povezana s njezinom razvojnom politikom. Prema Općem sustavu povlastica (general system of preferences, GSP), Unija je za većinu uvoza iz zemalja u razvoju i gospodarstava u tranziciji uvela bescarinski ili povlašteni pristup svojem tržištu. Unija ide čak i dalje u slučaju 49 najsiromašnijih zemalja svijeta. Sav njihov izvoz, uz iznimku oružja, ulazi na tržište Unije bez plaćanja carinskih pristojbi.

© Andy Aitchison/In Pictures/Corbis

Međutim EU nema posebne trgovinske sporazume s glavnim trgovinskim partnerima među razvijenim zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države ili Japan. Trgovinski odnosi s tim zemljama rukovode se mehanizmima WTO-a. Sjedinjene Države i Europska unija streme razvijanju odnosa temeljenih na jednakosti i partnerstvu. Otkad je Barack Obama izabran za predsjednika SAD-a, vodstvo Unije zalaže se za intenzivniju transatlantsku suradnju. Na sastanku G-20 održanom u Londonu 2009. EU i SAD složili su se da je potrebna bolja regulacija globalnog financijskog sustava.

EU promiče otvaranje tržišta i razvoja trgovine unutar multilateralnog okvira svjetske trgovinske organizacije.

68


Europska unija povećava trgovinsku razmjenu s novim silama u drugim dijelovima svijeta, od Kine i Indije do Srednje i Južne Amerike. Trgovinski sporazumi s tim državama uključuju i tehničku i kulturnu suradnju. Kina je za EU postala drugi po važnosti trgovinski partner (odmah nakon Sjedinjenih Država) i najveći dobavljač uvoznih roba (u 2009. godini više od 17% uvozne robe u Europskoj uniji došlo je iz Kine). Europska unija je pak glavni ruski trgovinski partner i najveći izvor stranih ulaganja u Rusiji. Osim trgovine, glavni aspekt odnosa između Europske unije i Rusije tiče se prekograničnih pitanja kao što je sigurnost opskrbe energijom, točnije plinom.

III. Afrika Suradnja Europe i supsaharske Afrike vrlo je duga. Sukladno Rimskom ugovoru iz 1957. godine, bivše kolonije i prekomorska područja nekih od država članica pridruženi su Zajednici. Dekolonizacijom, koja je počela početkom 1960-ih godina, te su veze pretvorene u drugačija udruženja, udruženja između suverenih država. Ugovor iz Cotonoua, potpisan 2000. godine u glavnom gradu Benina, označio je novi zaokret europske razvojne politike. Taj ugovor između Europske unije i država Afrike, Kariba i Pacifika najambiciozniji je i najdalekosežniji ugovor koji je ikada potpisan između razvijenih država i država u razvoju u području trgovine i pomoći. Taj je Ugovor slijednik Konvencije u Loméu, koja je potpisana 1975. godine u glavnom gradu Togoa i kasnije ažurirana u redovitim razmacima. Ovaj sporazum seže znatno dalje od prethodnih sporazuma jer se odmaknuo od trgovačkih odnosa temeljenih na pristupu tržištu i odnosi se na trgovinske odnose u širem smislu. Također uvodi i nove procedure za rješavanje slučajeva kršenja ljudskih prava. Europska je unija dala posebne trgovinske koncesije za 39 najnerazvijenijih država koje su potpisnica Sporazuma iz Cotonoua. Od 2005. godine imaju mogućnost izvoza gotovo svih vrsta proizvoda u Uniju bez carinskih pristojbi. Europska unija je 2009. odlučila za 77 zemalja ACP-a dati pomoć od 2,7 milijardi eura za područja zdravstva, vode, klimatskih promjena i očuvanja mira.

69


Kakva budućnost očekuje Europu?

 “Europa neće biti izgrađena odjednom ili prema jedinstvenom planu. Bit će izgrađena kroz konkretna ostvarenja kojima će se prvo stvoriti de facto solidarnost.“  Ova izjava iz 1950. godine još je uvijek aktualna. No koji to veliki izazovi očekuju Europu u godinama koje dolaze? 70


“Europa neće biti izgrađena odjednom ili prema jedinstvenom planu. Bit će izgrađena kroz konkretna ostvarenja kojima će se prvo stvoriti de facto solidarnost.“ Kazao je to Robert Schuman u svojoj glasovitoj Deklaraciji kojom je 9. svibnja 1950. pokrenut projekt europske integracije. Šezdeset godina kasnije njegove su riječi još uvijek jednako aktualne. Solidarnost među europskim narodima i nacijama mora se neprekidno prilagođavati kako bi mogla odgovoriti na nove izazove koje nameće svijet koji se mijenja. Uspostava jedinstvenog tržišta početkom 1990-ih predstavljala je veliko postignuće, ali to još nije bilo dovoljno. Kako bi tržište funkcioniralo učinkovito, morao je biti izumljen euro, koji se pojavljuje 1999. godine. Osnovana je i Europska središnja banka (ESB) sa zadatkom da kontrolira euro i osigurava stabilnost cijena. Ipak, financijska kriza iz 2008.-2009., kao i dužnička kriza 2010. godine, pokazale su da je euro osjetljiv na napade globalnih špekulanata. Osim ESB-a potrebna je i koordinacija nacionalnih ekonomskih politika - mnogo intenzivnija koordinacija nego što je trenutno provodi Euroskupina. Hoće li dakle EU uskoro započeti s izradom planova za istinsko zajedničko ekonomsko upravljanje? Jean Monnet, veliki arhitekt europske integracije, zaključio je svoje memoare iz 1976. ovim riječima: “Suverene nacije prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: one ne mogu osigurati svoj napredak niti kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.“ Trebamo li, s obzirom na današnju globalnu ekonomiju, Europsku uniju već sada smatrati politički irelevantnom? Ili bi bilo bolje da se upitamo kako iskoristiti puni potencijal pola milijarde Europljana koje povezuju iste vrijednosti i interesi? Europska unija uskoro će imati preko 30 država članica s vrlo različitom poviješću, jezicima i kulturom. Može li toliko raznolika obitelj naroda stvoriti jedinstvenu političku “javnu sferu”? Mogu li njezini građani razviti zajednički osjećaj pripadnosti Europskoj uniji, istovremeno ostajući duboko povezani s vlastitom zemljom, regijom i lokalnom zajednicom? Možda mogu ako sadašnje države članice slijede primjer prve Europske zajednice - Europske zajednice za ugljen i čelik - koja je nikla iz ruševina Drugog svjetskog rata. Njezina moralna legitimnost temeljila se na pomirenju i jačanju mira između dotadašnjih neprijatelja. Držala se načela da sve države članice, bile one male ili velike, imaju jednaka prava te je poštivala manjine.

71


Može li se nastaviti s europskom integracijom uz tvrdnju da države članice EU-a i njezini narodi žele isto? Ili će vođe Europske unije posegnuti za aranžmanima “pojačane suradnje” pri čemu ad hoc skupine država članica mogu krenuti u ovom ili onom smjeru bez ostalih? Učestalom pojavom takvih aranžmana mogla bi nastati Europa à la carte ili Europa “varijabilne geometrije”, u kojoj bi svaka država članica imala pravo birati hoće li provoditi određenu politiku ili biti dio određene institucije. Iako se takva mogućnost čini primamljivo jednostavnom, bio bi to početak kraja Europske unije koja funkcionira tako da predviđa zajedničke, dugoročne i kratkoročne interese svih svojih država članica. Europska se unija temelji na ideji solidarnosti koja podrazumijeva podjelu troškova, ali i pogodnosti. To podrazumijeva i postojanje zajedničkih pravila i politika. Izuzeci, zastranjivanja i povlačenja trebali bi biti tek iznimke kratkog vijeka. Ponekad će biti potrebni prijelazni aranžmani i razdoblja prilagodbe, ali ako se sve države članice ne pridržavaju istih pravila i ne rade na ostvarenju istih ciljeva, solidarnost pada u vodu i gube se prednosti koje nosi članstvo u snažnoj i ujedinjenoj Europi. Globalizacija prisiljava Europu da se osim s tradicionalnim suparnicima (Japanom i SAD-om) natječe i s ekonomskim silama poput Brazila, Indije i Kine koje se ubrzano razvijaju. Može li i dalje ograničavati pristup svom jedinstvenom tržištu kako bi zaštitila svoje socijalne standarde i standarde u zaštiti okoliša? Čak ako u tome i uspije, neće moći izbjeći grubu stvarnost međunarodne konkurencije. Jedino rješenje za Europu je da postane pravi globalni igrač koji na svjetskoj sceni nastupa jedinstveno i učinkovito brani svoje interese, govoreći jednim glasom. Napredak u tom smjeru može se postići jedino izgradnjom političke unije. Predsjednik Europskog vijeća, predsjednik Komisije te visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku moraju zajednički Europskoj uniji pružiti čvrsto i dosljedno vodstvo. Istovremeno Europska unija mora postati demokratičnija. Europski parlament, koji svakim novim ugovorom dobiva sve veće ovlasti, bira se neposredno na temelju općeg biračkog prava na razdoblje od pet godina. No postotak stanovništva koji zapravo glasuje na tim izborima varira od države do države, a i odaziv birača je često nizak. Izazov za institucije EU-a i nacionalne vlade je nalaženje boljeg načina informiranja i komuniciranja s javnošću (putem edukacija, mreža nevladinih udruga, i sl.) te poticanje nastanka zajedničke europske javne sfere u kojoj građani Unije mogu utjecati na politički program.

72


© Beau Lark/Corbis

Europljani trebaju raditi zajedno danas za svoju budućnost sutra.

Na kraju, Europa bi svim snagama trebala raditi na međunarodnim odnosima. Sposobnost Europske unije da europske vrijednosti poput poštivanja ljudskih prava, vladavine prava, zaštite okoliša i održavanja socijalnog standarda u sklopu socijalne tržišne ekonomije širi van svojih granica, jedna je od njezinih velikih prednosti. Zbog svojih nedostataka EU teško može biti neprikosnoveni uzor ostatku čovječanstva. Međutim, ostale se regije mogu ugledati u ono u čemu je Europa uspješna. Što bi se moglo smatrati uspjehom za EU u sljedećih nekoliko godina? Ponovna stabilizacija javnih financija. Rješavanje problema starenja stanovništva na način koji neće nepravedno kazniti sljedeću generaciju. Nalaženje etički prihvatljivih odgovora na velike izazove koje nameće napredak u znanosti i tehnologiji, posebice u biotehnologiji. Jamčenje sigurnosti svojih građana bez ugrožavanja njihove slobode. Ako u svemu tome uspije, Europa će i dalje uživati ugled i ostati izvor nadahnuća ostatku svijeta.

73


KljuÄ?ni datumi u povijesti europske integracije

74


1950

9. svibnja – Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, u svom značajnom govoru predstavlja prijedloge inspirirane idejama Jeana Monneta. Predlaže da Francuska i SR Njemačka ujedine proizvodnju ugljena i čelika u organizaciju kojoj bi se mogle pridružiti i druge europske države.

1951

18. travnja – U Parizu šest država - Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Savezna Republika Njemačka - potpisuje Ugovor kojim se osniva Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ). Ugovor stupa na snagu 23. srpnja 1952. na razdoblje od 50 godina.

1955

1.-2. lipnja – Na sastanku u Messini ministri vanjskih poslova šest država odlučuju proširiti europsku integraciju na gospodarstvo u cjelini.

1957

25. ožujka – Šest država u Rimu potpisuje Ugovore kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Stupili su na snagu 1. siječnja 1958. godine.

1960

4. siječnja – Na poticaj Ujedinjene Kraljevine na Konvenciji u Stockholmu osnovana je Europska udruga za slobodnu trgovinu (European Free Trade Association, EFTA), koja okuplja neke europske države koje nisu članice EEZ-a.

1963

20. srpnja – U Yaoundéu je potpisan Ugovor o pridruživanju 18 afričkih država Europskoj ekonomskoj zajednici.

1965

8. travnja – Potpisan je ugovor kojim se spajaju izvršna tijela triju zajednica (ECSC, EEZ i Euratom) te osnivaju jedinstveno Vijeće i jedinstvena Komisija. Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 1967. godine.

1966

29. siječnja – “Luksemburški kompromis“: nakon političke krize Francuska pristaje ponovno sudjelovati na sastancima Vijeća u zamjenu za dogovor prema kojem se jednoglasno donošenje odluka može zadržati kad su u pitanju “vitalni nacionalni interesi“.

1968

1. srpnja – Među državama članicama su 18 mjeseci ranije od planiranog potpuno ukinute carinske pristojbe na industrijske proizvode te je uvedena zajednička vanjska carinska tarifa.

1969

1.-2. prosinca – Na sastanku na vrhu u Den Haagu politički vođe EEZ-a odlučuju dalje nastaviti s procesom europske integracije.

1970

22. travnja – U Luksemburgu je potpisan ugovor kojim se Europskim zajednicama dopušta veće financiranje iz “vlastitih izvora“ pri čemu se Europskom parlamentu daju veće nadzorne ovlasti.

1973

1. siječnja – Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina pristupaju Europskim zajednicama, čime broj članica raste na devet. Norveška, nakon provedenog referenduma, ostaje izvan EZ-a.

75


1974

9.-10. prosinca – Tijekom Pariškog summita politički vođe devet država članica odlučuju sastajati se tri puta godišnje kao Europsko vijeće. Također podupiru neposredne izbore za Europski parlament te pristaju na to da se osnuje Europski fond za regionalni razvoj.

1975

28. veljače – U Loméu je potpisana konvencija (Lomé I) između EEZ-a i 46 afričkih, karipskih i pacifičkih država. 22. srpnja – Potpisan je ugovor kojim se Europskom parlamentu daje veća ovlast nad proračunom te se osniva Europski revizorski sud. Ugovor je stupio na snagu 1. lipnja 1977. godine.

1979

7.-10. lipnja – Prvi neposredni izbori za 410 zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu.

1981

1. siječnja – Grčka pristupa Europskim zajednicama, koje sada imaju 10 država članica.

1984

14. i 17. lipnja – Drugi neposredni izbori za Europski parlament.

1985

7. siječnja – Jacques Delors postaje predsjednik Komisije (1985.-1995.) 14. lipnja – Potpisan je Schengenski sporazum s ciljem ukidanja kontrola na graničnim prijelazima između država članica Europskih zajednica.

1986

1. siječnja – Španjolska i Portugal pristupaju Europskim zajednicama, koje sad imaju 12 članica. 17. i 28. veljače – U Luksemburgu i Den Haagu potpisan je Jedinstveni europski akt. Akt stupa na snagu 1. srpnja 1987. godine.

1989

15. i 18. lipnja – Treći neposredni izbori za Europski parlament. 9. studenog – Pad Berlinskog zida.

76

1990

3. listopada – Ujedinjenje Njemačke.

1991

9.-10. prosinca – Europsko vijeće u Maastrichtu usvaja Ugovor o Europskoj uniji. Time je uspostavljen temelj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, tješnjoj suradnji u području pravosuđa i unutarnjih poslova te stvaranju gospodarske i monetarne unije, uključujući jedinstvenu valutu.

1992

7. veljače – U Maastrichtu je potpisan Ugovor o Europskoj uniji. Ugovor stupa na snagu 1. studenog 1993. godine.

1993

1. siječnja – Stvoreno je jedinstveno tržište.

1994

9. i 12. lipnja – Četvrti neposredni izbori za Europski parlament.


1995

1. siječnja – Austrija, Finska i Švedska pristupaju EU-u, čime broj članica raste na 15. Norveška, nakon provedenog referenduma, ostaje izvan EU-a. 23. siječnja – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju sa Jacquesom Santerom kao predsjednikom (1995.-1999.) 27.-28. studenog – Euro-mediteranskom konferencijom u Barceloni pokrenuto je partnerstvo između EU-a i država na južnoj obali Mediterana.

1997

2. listopada – Potpisan je Amsterdamski ugovor. Ugovor stupa na snagu 1. svibnja 1999. godine.

1998

30. ožujka – Započinje pristupni proces za nove države-kandidatkinje Cipar, Maltu te 10 zemalja srednje i istočne Europe.

1999

1. siječnja – Jedanaest zemalja EU-a prihvaća euro koji je uveden na financijsko tržište, pri čemu zamjenjuje nacionalne valute kod bezgotovinskih transakcija. Europska središnja banka preuzima odgovornost za monetarnu politiku. Grčka 1. siječnja 2001. kao 12. zemlja prihvaća euro. 10. i 13. lipnja – Peti neposredni izbori za Europski parlament. 15. rujna – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju s Romanom Prodijem kao predsjednikom (1999.-2004.) 15.-16. listopada – Europsko vijeće u Tampereu odlučuje učiniti EU područjem slobode, sigurnosti i pravde.

2000

23.-24. ožujka – Europsko vijeće u Lisabonu izrađuje nacrt nove strategije usmjerene prema jačanju zapošljavanja u Uniji, modernizaciji gospodarstva i jačanju socijalne kohezije u Europi utemeljenoj na znanju. 7.-8. prosinca – U Nici Europsko vijeće postiže dogovor o tekstu novog ugovora kojim se mijenja sustav odlučivanja u EU-u kako bi Unija bila spremna za proširenje. Predsjednici Europskog parlamenta, Europskog vijeća i Europske komisije svečano proglašavaju Povelju o temeljnim pravima Europske unije.

2001

26. veljače – Potpisan je Ugovor iz Nice. Ugovor stupa na snagu 1. veljače 2003. godine. 14.-15. prosinca – Europsko vijeće u Laekenu: donesena je deklaracija o budućnosti Europske unije. Njome se otvara put nadolazećoj velikoj reformi EU-a te stvaranju Konvencije (kojom predsjeda Valéry Giscard d’Estaing) za izradu nacrta europskog Ustava.

2002

1. siječnja – Novčanice i kovanice eura ulaze u opticaj u 12 država eurozone.

2003

10. srpnja – Konvencija o budućnosti Europe dovršava svoj rad na nacrtu europskog Ustava.

77


2004

1. svibnja – Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija pristupaju Europskoj uniji. 10. i 13. lipnja – Šesti neposredni izbori za Europski parlament. 29. listopada – U Rimu 25 šefova država i vlada potpisuje Europski Ustav. 22. studenog – Novi sastav Europske komisije preuzima funkciju s Joséom Manuelom Barrosom kao predsjednikom.

2005

29. svibnja i 1. lipnja – Glasači na referendumu u Francuskoj odbijaju Ustav, a tri dana kasnije slijede ih birači u Nizozemskoj. 3. listopada – Započeli pregovori o pristupanju s Turskom i Hrvatskom.

2007

1. siječnja – Bugarska i Rumunjska pristupaju Europskoj uniji. Slovenija postaje 13. država koja uvodi euro. 13. prosinca – Potpisan je Lisabonski ugovor.

2008

1. siječnja – Cipar i Malta postaju 14. i 15. država koje uvode euro.

2009

1. siječnja – Slovačka postaje 16. država koja uvodi euro. 4.-7. lipnja – Sedmi neposredni izbori za Europski parlament. 2. listopada – Referendumom u Irskoj potvrđen je Lisabonski ugovor. 1. prosinca – Lisabonski ugovor stupa na snagu. Herman Van Rompuy postaje predsjednik Europskog vijeća. Catherine Ashton postaje visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

2010

9. veljače – Europski parlament potvrđuje novu Europsku komisiju po drugi puta s Joséom Manuelom Barrosom kao njezinim predsjednikom. 9. svibnja – Stvoren je Europski mehanizam financijske stabilizacije vrijedan 750 milijardi eura.

2011

78

1. siječnja – Estonija kao 17. zemlja uvodi euro.


BILJEŠKE

79


Europska unija 0

500 km

Açores (PT) Reykjavík

Ísland

Madeira (PT)

Canarias (ES) Guadeloupe (FR) Martinique (FR)

Suomi Finland

Norge

Oslo

Paramaribo

Suriname

Helsinki Helsingfors

Sverige

Stockholm

Tallinn

Rīga

United Kingdom

Danmark

Baile Átha Cliath Dublin

Rossija

Brussel Bruxelles

Belgique

France

Berlin

Luxembourg

Česká republika Wien

Schweiz Liechtenstein Bern Suisse Österreich Svizzera Ljubljana

Lisboa

Monaco

Slovensko

Bratislava

Chişinău

România

Hrvatska Bosna i Beograd Hercegovina

San Marino

Sarajevo

Città del Vaticano

Moldova

Budapest

Magyarország

Zagreb

Srbija

Crna Priština Gora Kosovo

Italia

Madrid

España

Kyïv

Ukraїna

Praha

Luxembourg

Podgorica

Roma

Tiranë

* UNSCR 1244

Skopje P.J.R.M.

Yerevan

Bulgaria

(Azər.) Iran

София Sofia

Ankara

Türkiye Αθήναι Athinai

Alger Tunis

El Djazâir

Azərbaycan Haїastan

България

Ελλάδα Ellada

El Maghreb

Sakartvelo Tbilisi

Bucureşti

Shqipëria

Rabat

Qazaqstan

Warszawa

Polska

Deutschland

Slovenija

Andorra

Minsk

Belarus'

Amsterdam

Paris

Portugal

Vilnius

Nederland België

Moskva

Latvija

Lietuva

København

R. London

Réunion (FR)

Brasil

Eesti

Éire Ireland

Guyane (FR)

Tounis

Malta

Valletta

Member States of the European Union (2011) Candidate countries

Κύπρος Kypros Kibris

Λευκωσία Lefkosia Lefkosa

Libnan

Beyrouth

Souriya Dimashq

Iraq


Ostale informacije o Europskoj uniji NA INTERNETU Informacije o Europskoj uniji dostupne su na svim službenim jezicima Europske unije na web stranici Europa: europa.eu  OSOBNO Diljem Europe postoje stotine lokalnih informacijskih centara. Adresu vama najbližeg centra možete pronaći na web stranici Europe Direct: europedirect.europa.eu  TELEFONOM ILI E-MAILOM Europe Direct je usliga koja odgovara na Vaša pitanja o Europskoj uniji. Uslugu možete koristiti putem besplatnog telefona: 00 800 6 7 8 9 10 11, uz plaćanje izvan EU-a: +32 22999696 i elektronskom poštom putem stranice Europe Direct: europedirect.europa.eu  ČITAJTE O EUROPI Publikacije o EU -u dostupne su na web stranici EU Bookshop: bookshop.europa.eu

Za više informacija o Europskoj uniji u Hrvatskoj kontaktirajte: Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj Informacijski centar Europske unije Trg žrtava fašizma 6 10 000 Zagreb Tel: +385 1 4500 110 Fax: + 385 1 4500 111 e-mail: info@euic.hr www.delhrv.ec.europa.eu Želite li primati besplatni mjesečni elektronski bilten Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj pošaljite e-mail s naslovom ‘’Prijava na EUbilten’’ na info@euic.hr. Informacijski centar je i na Facebooku. Pratite nas na www.facebook.com/euinfocentar .


© PF

Europa u 12 lekcija Pascal Fontaine

NA-31-10-652-EN-C

Pascal Fontaine, bivši suradnik Jeana Monneta i profesor na Institutu političkih studija u Parizu

Europa u 12 lekcija Čemu služi EU? Zašto i kako je osnovana? Kako radi? Što je do sada postigla za svoje građane i s kojim se novim izazovima danas suočava? U doba globalizacije, može li se EU uspješno natjecati s drugim velikim ekonomijama i pritom zadržati svoje socijalne standarde? Kakvu će ulogu imati Europa na svjetskoj sceni u godinama koje dolaze? Gdje će biti povučene granice Europske unije? I kakva je budućnost eura? Ovo su samo neka od pitanja koja Pascal Fontaine, stručnjak za EU, istražuje u ovom izdanju svoje popularne knjižice Europa u 12 lekcija iz 2010. godine.

EN


europa u lekcijama