Žubor Studenca: Voda iz kamena
Napisao: Mersad RAJIĆ
Vruć i težak augustovski dan, žega pritisla džehenemskom vrelinom pa neda ni disat', ništa se ne mrda, ni hajvan ni insan, ni 'tica pa ni list. Sunce visoko odskočilo pa stoji na sred neba, ko prikovano, pripeklo i prži ionako već požutjele livade sa obje strane Vrbasa. Uokolo, razastr'o se težak, suh i zagušljiv miris izgoretine a polumrtvo drveće, prašnjavo i jadno, pogurilo se i čami sa obješenim polusvehlim lišćem koje se ne mrda i ne daje znake nikakava života jer nejma ni daška vjetra, ni malko propuha, da ga bar na tren oživi. Na bistroj i zelenoj površini Vrbasa oslikava se plavo nebo i sjene otužnog drveća; nebo je bez oblačka, drveće bez živosti a dole, nizvodno od mosta, na lijevoj obali Vrbasa, ispred Kastela, stoje šutke vitki jablanovi, poređani ko mrtva straža dok su žalosne vrbe, s obje strane rijeke, umočile svoje vitke ogranke u vodu, ko da hoće žeđ da utole i usput da se Vrbasom malko rashlade i tako se o'brane od nesnosne sparine. Da hoće bar da puhne bilo kakav povjetarac pa da malo razgali ovu nesnosnu vrelinu. Kroz ovako tešku vrelinu, usamljena i pogurena figura starca, sa crvenim fesom na glavi i dva teška bakrena džuguma u rukama, mirno je prelazila čaršinsku ćupriju hodajući lagahno ko da je sjena. Riječno korito je bilo opasano rasutim stablima žalosni' vrba u gustoj, al' sada potpuno sasušenoj i podobro požutjeloj travi dok iz daljine dopire vesela graja i cika naroda koji se kupa i sunča na obližnjim plažama Abacije, Studenca i Medreskog Potoka. Ni hladnoća zelene vode Vrbasa nije mu mogla rashladiti osjećaje tišine i usamljenosti dok se kret'o preko ćuprije, mirnim, starački ujednačenim koracima i onda skrenuo ulijevo uputivši se uskim prašnjavim puteljkom što se lagahno penj'o na brdašce gdje se nalazila vel'ka, sivkasto bijela zgrada Gradskog odbora. 26 Š E H E R
BANJA LUKA
Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka
Odma' iza kockaste kućerine sa puno pendžera i malog, betonskim stubovima, ograđenog perivoja, nalazila se i lijepa i vel'ka Hamzagina kuća i imanje. Tu se na mjestu današnjeg bijelog odborskog zdanja nekad nalazila nadaleko poznata Husedžinovića musafirhana. A poznato je bilo da su musafirhane, derviške zavije i konačišta, građene ko punktovi okupljanja muhadžira i često su predstavljali najranije podignute objekte u formiranju urbani' naselja osmanskog perioda. Služile su socijalnoj, komunalnoj i kulturnoj svrsi: ko svratišta i konačišta za putnike i namjernike, al' i ko sklonište i boravište derviša. Takva je bila namjena i Hamzagine musafirhane. Važno je napomen'ti, da je sve u musafirhani bilo besplatno, il' se davala sadaka od imućniji' ljudi koji su svraćali u nju. Iz ovog detalja more se zaključiti kol'ko su putnici namjernici bili poštovani i važni u stara prošla vremena. O njima se vod'lo računa jer su tadašnja putovanja bila dugačka i teška. U visoko ograđenoj Hamzaginoj avliji bila je smještena lijepa i prostrana Hamzagina kuća sa baščom i šadrvanom u sredini koji je krasio i hladio prostranu bašču i baščidžik u njoj. Voda iz kamena isticala je u bezbroj sitni' i bijeli' kapljica koje su se rasipale ko rosa po mehkom i, oko šadrvana, zelenom travnatom tepihu i raznobojnom cvijeću karamfila, zumbula, šeboja a među kojem su se naročito isticali grmovi tamno crveni' mirišljavi' đula. Đombavim puteljkom, punim sitne i užarene prašine, polijegali vrapci pa se šepure i dahću otvoreni' kljunova, nevoljno rastresaju perje i prašinu, godi im ova vrućina, to ne kriju, na obalama, iznad ćuprije, zrikavci umukli, po okolnom bagrenju lišće usahlo pa tužno visi skapavujući na ovoj nesnosnoj žegi. Dodijala brate svima ova nesnosna žega i polegla suša, dodijala i insanu i hajvanu, pa im se ni živjet' ne da, a i jedni i drugi znaju ako kiša pa'ne,