Razgovor - po banjalučki
NEMA ŠANSE DA BANJALU^KA DUŠA, DA BILO ^IJA DUŠA, AKO JE SVJESNA ŠTA JE BILO U BOSNI, MOŽE BITI SPOKOJNA Piše: Bedrudin Guši} (USA) Dragi Zlatko! Mogu da Ti se obratim sa prijatelju, kolega... A, mogu li i - sugrađanine, zemljače...? LUKIĆ: Naravno da me možeš nazvati svim tim imenima jer je svako ispravno, tj. svako od tih imena se odnosi i na mene i na tebe. A obojica smo grupa jedne velike cjeline koju sam ja nazvao, parafrazirajući naslov jedne knjige najvećeg banjalučkog pisca Irfana Horozovića – „Izgubljeni grad“. To je ustvari spisak svih prognanih Banjalučana od 1991. do kraja 1995. Sakupio sam 1600 prezimena. Međutim svako prezime u gradu imalo je više obitelji, svaka obitelj više članova i onda možemo samo pretpostaviti koliko je naših sugrađana moralo napustiti svoje domove. U tvojoj biografiji piše da pamtiš mlijeko u prahu te Trumanova jaja. Pamtim i ja to isto, čak i neke druge stvari ranije, jer sam stariji. Ali, po čemu će buduće generacije pamtiti ovo današnje vrijeme? LUKIĆ: Do unazad nekoliko godina bio sam nostalgičan prema Banjaluci. Sad više nisam jer moj grad, moja, tvoja, naša Banjaluka postoji i dalje – postoji u nama, u našem sjećanju. Ali ova današnja Banjaluka nije moja, u njoj su „neki novi klinci“, u njoj nisu rođeni Banjalučani u onom smislu kakav je dao birvaktile rhm. Adem Ćejvan a koje sam ja zapisao u svom romanu „Karađoz“: „Ja smatram da su Banjalučani samo oni koji su se rodili u ovom gradu do 25. X 1969.“ Hoću reći; grad osim njegovih prepoznatljivih građevina kao što je bila Ferhadija, Džinića palača, Titanik, Kastel – čine i njeni građani, ali njih više nema. Zadnji put nisam nikoga, ama apsolutno nikoga prepoznao od ljudi u čaršiji. Nema stare raje, nema stare Banjaluke. Dar rezimiram: buduće generacije će pamtiti zaborav – apsurd – ali tako je. Zanimljiva je lista onih od kojih si što-šta naučio. Naravno, ona nije konačna, jer život teče, a učiti treba dok si živ. Između ostalih, od Jean Jeacquesa Rouseau-a si citirao onu njegovu: „Da su priroda i civilizacija jednako važne za mir ljudske duše.“ Može li ljudska duša objektivno biti mirna u današnjoj prirodi i naročito civilizaciji?
12 ŠEHER BANJA LUKA januar-februar 2010 broj 5
LUKIĆ: Nema šanse da banjalučka duša, da bilo čija duša, ako je svjesna šta je bilo u Bosni, može biti spokojna. Zlo koje je zadesilo našu domovinu ne može se zaboraviti. A to je zlo došlo sa istočnih i zapadnih granica naše domovine. Zlo se ne može zaboraviti, a samo Bog može oprostiti, ne čovjek. Da kojim slučajem moram biti u Banjaluci, ne bih živio u gradu, nego bih sklepao neku kućicu na Trešnjiku iznad grada i odozgo gledao svoj izgubljeni grad. Ne bih mogao živjeti u gradu koji je poseljačen. „Piši da bi preživio, makar ne zaradio dovoljno za život“, misao je Charlesa Bukowskog. Slijediš li lično to načelo i dan-danas, bez obzira na ekonomsku krizu i eventualnu inertnost izdavača, pa i čitalacke publike? LUKIĆ: Pisac piše prvenstveno za svoju dušu, da bi dao svoj smisao besmislu života. Pišem i pisat ću dok me bude služio mozak, jer pisanje je uvjet da ostanem normalan u ovom nenormalnom svijetu. Ne zavaravam se da mogu živjeti od pisanja. To nije mogao ni Mak Dizdar, a kamo li ja. Ne zavaravam se da se u Bosni dovoljno čita. Moguće da neki ne znaju podatke: u BiH je pismeno 27% populacije (završilo osmoljetku), 12 % od toga čita (što ne znači da čitaju i knjige, uglavnom novine), a samo 4 % kupuje knjige. Ali pisati treba, nešto uvijek ostane, a vrijeme najbolje ocijeni ono što zaslužuje opstanak. Zapala mi je za oko još jedna sentencija sa tvog portala, odnosno sa liste onih od kojih si, kako kažeš, naučio. Radi se o Frazerovoj (antropolog) da je mitologija smisao ljudskog mišljenja. Zanimljivo. Ali, neka i nečija mitologija je proizvela mnogo zla na brdovitom Balkanu, posebno ranih 90-tih prošloga stoljeća, zar ne? LUKIĆ: U pravu je i Frazer, a i ti. Razvoj ljudske misli je počeo sa mitologijom iz koje se izrodila vjera koja se kasnije razgranala na filozofiju, znanost i umjetnost (u najširem smislu). S druge strane imamo jednu mitologiju koja je dosegla svoj (be) smisao u mitomaniji, dakle u bolesnoj sklonosti u izmišljanju i pretjerivanju sopstvene povijesti. Nemam osobno ništa protiv mita kako je Sv. Gavrilo ubio aždahu, ali ako se ta aždaha u