Pojavnost nasilja u starijoj dobi
otežava ili potpuno onemogućuje bilo kakav daljnji socijalni kontakt (…) a dovodi do nemogućnosti nošenja s dnevnim poteškoćama, gubitka povjerenja u sebe, samopoštovanja, opće depriviranosti, nemogućnosti skladnog i kvalitetnog osobnog rasta i razvoja, a samim tim i Slika 3. Stop nasilju! nemogućnost kvalitetnog življenja i žrtve i njene obitelji, partnera i djece“ (Žilić, Janković, 2016). Osim toga, svaki nasilni čin ujedno je i kazneno djelo. Kako navodi Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, „Kazneni zakon dodatno propisuje zaštitu bliskih osoba od nasilja pa su tako kao kvalifikatorni oblici kaznenih djela propisane kažnjive radnje na štetu bliske osobe u kaznenim djelima: ubojstvo (čl. 110.), teško ubojstvo (čl. 111.), usmrćenje (čl.112.), sakaćenje ženskih spolnih organa (čl. 116. st.3), tjelesna ozljeda (čl. 117. st.2), teška tjelesna ozljeda (čl. 118.st. 2), osobito teška tjelesna ozljeda (čl. 119. st.2), teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrt (čl. 120.), teška tjelesna ozljeda iz nehaja (čl. 121.), prisila (čl. 138. st. 2 ), prijetnja (čl. 139. st. 4), nametljivo ponašanje (čl. 140. st. 2), spolni odnošaj bez pristanka (čl. 152.), silovanje (čl. 153), i spolno uznemiravanje (čl. 156.)“ (MUP, 2018). Dokumenti koji nalažu prevenciju i prijavljivanje nasilja su Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Obiteljski zakon, Prekršajni zakon, Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju obiteljskog nasilja te Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Obvezu prijavljivanja nasilja imaju policija, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, pravosudna tijela (sudstvo i državno odvjetništvo), odgojno-obrazovne ustanove, ali i svi građani, odnosno cjelokupno društvo koje ima moralnu obvezu prijavljivanja i osude svakoga nasilja. Prije svega, nasilje uvijek treba pokušati prevenirati. Ukoliko se ono ipak dogodi, vrlo je važno za zapamtiti nekoliko ključnih činjenica (v. Kolesarić, 2018):
14