Page 1

~1~


TESSA DARE

Tjedan dana za ljubav

~2~


Knjigu posvećujem svim djevojkama koje hodaju i čitaju u isto vrijeme.

~3~


Poglavlje 1

USPIJE LI SE jedna djevojka teškom mukom usred kišne noći probiti do Luciferova praga, dotični bi se barem trebao udostojiti otvoriti vrata. No na to ga vjerojatno neće natjerati pristojnost, već neki njegovi izopačeni razlozi. Minerva skupi jednom rukom krajeve svoga kaputa i otrpi još jedan hladan, oštar udar vjetra. Zagleda se u očaju u zatvorena vrata te udari dlanom po njima. „Lorde Payne”, poviče, nadajući se da će joj glas uspjeti prodrijeti kroz debela vrata od hrastovine. „Molim vas, otvorite! Ja sam, gospođica Highwood.” Nakon kraće stanke pojasni: „Gospođica Minerva Highwood.” Činilo joj se besmislenim pojašnjavati o kojoj je točno gospođici Highwood riječ. Što se nje tiče, to bi trebalo bi biti jasno. Njezina je mlađa sestra Charlotte energična, no nježna petnaestogodišnjakinja. A najstarija u obitelji, Diana, obdarena je ne samo anđeoskom ljepotom, već i odgovarajućom naravi. Nijedna od njih nije od one vrste djevojaka koje bi se noću izvukle iz kreveta i iskrale niz stražnje stubište prostrane kuće kako bi se našle sa zloglasnim razvratnikom. No Minerva je bila drukčija. Oduvijek je bila drukčija. Od tri sestre Highwood, ona je jedina tamne kose, jedina nosi naočale, jedina kojoj su draže čvrste čizme s vezicama od svilenih cipelica, i jedina koja imalo mari za razliku između sedimentnih i metamorfnih stijena. Jedina bez izgleda za budućnost, bez ugleda koji treba čuvati. Diana i Charlotte će se dobro snaći u životu, ali Minerva? Neugledna, knjiški moljac, smetena, ne zna se ponašati pred gospodom. Jednom riječju, beznadna. Riječi su to njezine vlastite majke u nedavnom pismu nekom rođaku. Što je najgore, Minerva nije slučajno naišla na taj vrlo određeni opis njuškajući po tuđoj osobnoj prepisci. O, ne. Ona sama je napisala te riječi, zapisujući majčino diktiranje. Uistinu. Njezina vlastita majka. Vjetar je zapuhao i strgnuo joj kapuljaču s glave. Hladna kiša zalila joj je vrat dodajući povrijeđenoj duši i tjelesnu bol. Odgurnuvši na stranu kosu zalijepljenu za obraz, zagledala se U prastaru kamenu kulu - jednu od četiri koje čine utvrdu dvorca Rycliff. Dim se dizao iz najvišeg otvora. Ponovno je podigla šaku, udarajući u vrata novom snagom. „Lorde Payne, znam da ste unutra.” Iritantni podlac. Neće se maknuti s mjesta sve dok ju ne pusti unutra, pa makar je hladna proljetna kiša smočila do kože. Nije prešla sav taj put uzbrdo od sela do dvorca, posrćući preko klizavog kamenja i tražeći u mraku blatnjave puteljke, samo kako bi se poražena vratila istim tegobnim putem. Ipak, nakon pune minute uzaludna kucanja, svlada je umor od dugog pješačenja i mišići u listovima počnu se grčiti, a leđa grbiti. Minerva se nagne naprijed. Čelom klone na drvena vrata uz tupi udarac. I dalje je držala šaku iznad glave, kucajući ujednačenim, tvrdoglavim ritmom. Ona

~4~


možda jest neugledni, smeteni knjiški moljac, i ne zna se ponašati u društvu gospode - ali je zato odlučna. Odlučna u nastojanju da bude opažena i da se njezin glas čuje. Odlučna u nastojanju da zaštiti svoju sestru, pod svaku cijenu. Otvori se, preklinjala je u sebi. Otvori se. Otvori se. Otvo... Vrata se otvore. Žustro i energično, uz nemilosrdan fijuk. „Vrag te odnio, Thorne. Zar ne možeš pričekati da...” „Ah.” Izgubivši ravnotežu, Minerva posrne naprijed. Šakom zakuca - ne po vratima - nego po nečijim prsima. Prsima lorda Paynea. Njegovim muževnim, mišićavim, golim prsima koja su bila samo neznatno manje čvrsta od pune hrastovine. Udarac joj sleti ravno na njegovu ravnu, mušku bradavicu, kao da je to zvekir samoga Lucifera. Lucifer je ovaj put barem odgovorio. „Ha.” Zlokobna joj je riječ vibrirala kroz ruku. „Vi niste Thorne.” „V-vi niste odjeveni.” I ja diram vaša gola prsa. O... Moj... Bože. Minerva zaprepašteno pomisli da on možda ne nosi ni hlače. Uspravila se i, skidajući naočale smrznutim, drhtavim prstima, pogledom zahvatila utješni komad tamne vune ispod mutnog obrisa njegova torza. Puhnula je na svaku od dvije staklene leće u mjedenom okviru, obrisala zamagljena stakla suhim komadićem svoje pelerine i vratila ih na nos. Lord Payne je i dalje bio polugol. A sad ga je mogla i jasno vidjeti. Svjetlost veselih plamičaka vatre iz kamina ocrtavala je svaki detalj njegova naočitog lica. „No, uđi ako želiš.” Lecnuo se od naleta ledenog vjetra. „U svakom slučaju, ja zatvaram vrata.” Minerva zakorakne naprijed. Vrata se zalupe za njom teškim, odlučnim zvukom, i ona glasno proguta slinu. „Moram ti reći, Melinda, ovo je prilično veliko iznenađenje.” „Ime mi je Minerva.” „Da, naravno.” Nagnuo je glavu u stranu. „Nisam ti prepoznao lice jer ga ne zaklanja knjiga.” Duboko je udahnula, nastojeći ostati sabrana. Pa još jedanput. Dok nije skupila dovoljno strpljenja da podnese besramno zadirkivanje muškarca koji ima pamćenje zlatne ribice. Kao i pogled na nevjerojatno dobro građena ramena. „Moram priznati”, reče, „ovo mi nije prvi put da odgovaram na kucanje usred noći i nalazim ženu pred vratima. No ti si posljednja koju bih očekivao na svome pragu.” Odmjerio ju je od nogu do pasa: „Ali si zato najblatnjavija.” Minerva skrušeno pogleda u svoje blatnjave čizme i mokri rub skuta svoje haljine. Definitivno nije izgledala kao ponoćna zavodnica. „Ovo nije takav posjet.” „Pričekaj malo da se oporavim od razočaranja.” „Radije ću pričekati da se odjenete.” Minerva uđe u prostoriju bez prozora i uputi se ravno prema ognjištu. Polako je odvezala baršunaste vezice svoje pelerine i odložila je na naslon jedinog naslonjača u sobi. Čini se da Payne nije potratio sve vrijeme višemjesečnog boravka u Vretenastoj Uvali. Netko je uložio dosta truda u preobrazbu ruševne kamene kule u topao, gotovo ugodan dom. Originalno ognjište bilo je očišćeno i vraćeno prvotnoj namjeni. U njemu je gorjela velika, jaka vatra koja bi čak i normanskog ratnika učinila ponosnim. Uz tapecirani naslonjač, u okrugloj su se sobi našli i drveni stol i stolci. Jednostavni, no solidno izrađeni. Kreveta nije bilo. Neobično. Ona skrene pogled. Zar jednom ozloglašenom razvratniku ne treba krevet? Konačno pogleda prema gore. Odgovor joj je visio nad glavom. Napravio je nešto poput galerije za spavanje

~5~


do koje se uspinje ljestvama. Debele zavjese skrivale su, pretpostavljala je, njegov krevet. Iznad galerije, kameni zidovi nestajali su gore visoko u crnilu nalik otvoru špilje. Minerva je zaključila da je njezin domaćin dosad imao dovoljno vremena pronaći košulju i upristojiti se. Nakašljavši se, ona se okrene. „Došla sam vas zamoliti...” Još je bio polugol. Nije iskoristio vrijeme za odijevanje. Samo je otišao natočiti piće u čašu. Stajao je okrenut joj profilom, procjenjujući namrštenim pogledom čistoću čaše za vino. „Vina?” upitao je. Odmahnula je glavom. To bestidno razmetanje golotinjom izazvalo je divlji nalet crvenila kroz njenu užarenu kožu. Penjalo joj se uz vrat, preko obraza i ravno do korijena kose. Nije trebalo dolijevati vina na tu vatru. Dok je lord Payne točio vino u čašu, Minerva si jednostavno nije mogla pomoći, zurila je u njegov vitki torzo, tako savršeno ocrtan vatrom iz kamina. Navikla je razmišljati o njemu kao o vragu, no imao je tijelo poput kakvog božanstva. Poput nekog nižeg božanstva. Nije to bilo tijelo krupnog, premišićavog Zeusa ili Posejdona, već radije vitkog, atletski građenog Apolona ili Merkura. Nije to tijelo za borbu, nego za lov. Nije za cijepanje drva, već za trčanje. Nije za svladavanje naivnih djevica dok se kupaju u jezeru, već za.... Zavođenje. On podigne pogled. Ona svoj skrene. „Žao mi je što sam vas probudila”, reče. „Nisi me probudila.” „Zaista?” Namrštila se. „Onda... s obzirom na to koliko sam čekala da mi otvorite, mogli ste navući na sebe koji komad odjeće.” Vragolasto se osmjehnuvši, on pokaže na hlače. „Pa jesam.” Dakle. Sada su joj obrazi već bili užareni. Zavalila se u naslonjač poželjevši nestati u njegovim pukotinama. Zaboga, Minerva, saberi se. Dianina budućnost je u pitanju. Odloživši vino na stol, prišao je drvenim policama koje su služile kao neka vrsta ormara. Na njima je na kukama visio ostatak njegove odjeće. Crveni časnički kaput pričuvne vojske kojom je zapovijedao u odsutnosti grofa Rycliffa, kao i nekoliko elegantno skrojenih kaputa, vrlo skupocjenog izgleda, kupljenih u gradu. Ogrtač od tamnosive vune. Prošao je pokraj svega toga, zgrabio običnu košulju i navukao je preko glave. Provukavši ruke kroz rukave, ispružio ih je prema njoj na procjenu. „Bolje?” Ne baš. Veliki otvor na košulji još je pokazivao dobar dio njegovih prsa - koja sada više nisu otvoreno zurila u nju, nego su joj pohotno namigivala. Zapravo, djelovao je još nepristojnije. Sada možda manje kao nedodirljivi, isklesani bog, već više kao neotesani gusarski kralj. „Evo.” Dohvatio je ogrtač s vješalice i donio ga k njoj. „Barem je suh.” Nakon što joj je spustio ogrtač u krilo, on joj tutne čašu u ruke. Pečatnjak na njegovu malom prstu zabljesne i zlatna se zraka prelije preko ruba čaše. „Bez prigovora. Drhtiš toliko jako da čujem kako ti zubi cvokoću. Vatra i ogrtač će pomoći, no ne mogu te ugrijati iznutra.” Minerva prihvati čašu i oprezno ispije mali gutljaj. Prsti su joj drhtali, ne samo zbog hladnoće. On privuče stolac i sjedne ne skidajući znatiželjan pogled s nje. „Dakle?” „Dakle.” Ona ponovi glupavo. Majka je bila u pravu, barem što se toga tiče. Minerva se smatrala prilično inteligentnom osobom, ali zaboga... u nazočnosti privlačnih muškaraca pretvarala se u najobičniju glupaču. Toliko

~6~


bi se zbunila da nikada ne bi znala što reći i kamo gledati. Njezini odgovori, koji su trebali biti duhoviti i oštroumni, zvučali bi jadno i neuvjerljivo. Katkada bi od kakve zajedljive primjedbe lorda Payna posve zanijemila. Naravno, nakon nekoliko dana, udarajući čekićem po stijenama, dosjetila bi se savršenih odgovora na njegovo zadirkivanje. Nevjerojatno. Što je više zurila u njega, osjećala je kako joj inteligencija sve brže hlapi. Jednodnevna brada dodatno je isticala oštar rub njegove čeljusti. Neuredna smeđa kosa s nagovještajem nestašnih kovrča. A njegove oči... Imao je oči poput bristolskih dijamanata. Male, kristalne geode, prepolovljene i uglačane do savršena sjaja. Vanjski rub kremeno smeđe boje okruživalo je hladno blještavilo kvarca. Stotine kristalnih nijansi žuto-smeđe i sive boje. Čvrsto je zatvorila oči. Dosta oklijevanja. „Namjeravate li se vi oženiti mojom sestrom?” Prolazile su sekunde. „Kojom?” „Dianom”, viknula je zgranuto. „Dianom, naravno. Charlotte ima tek petnaest godina.” Slegnuo je ramenima. „Neki vole mlade nevjeste.” „Neki su se odrekli braka u potpunosti. Rekli ste mi da ste i vi jedan od takvih.” „Ja sam to rekao tebi? Kada?” „Sigurno se sjećate. One naše noći.” Zagledao se u nju, očito zbunjen. „Mi smo imali svoju noć?” „Ne onako kako vi mislite.” Već je prošlo nekoliko mjeseci otkad ga je u vrtovima Summerfileda pozvala na red zbog skandalozno nesmotrenog ponašanja, zahtijevajući čuti kakve su mu namjere prema njezinoj sestri. Sukobili su se. Potom su se nekako zapetljali - doslovno, fizički dok nekoliko oštrih uvreda nije presjeklo taj čvor. Prokleta bila ta njezina pronicljiva istraživačka narav. Nije joj bilo drago prisjećati se svih detalja koje je opazila u tim trenucima. Nije željela otkriti kako se donji gumb njegova kaputa nalazi točno u ravnini s njezinim petim kralješkom, niti da lord Payne blago miriše na kožu i klinčiće. Ni sada, mjesecima kasnije, nije to mogla zaboraviti. Pogotovo to nije mogla zaboraviti sada, sjedeći zamotana u njegov ogrtač, obgrljena od njega posuđenom toplinom i istim onim opojnim, muškim mirisom. Naravno, on je sasvim zaboravio na taj njihov susret. To je nije osobito iznenadilo. Obično se nije mogao sjetiti ni njezina imena. Ako bi joj se uopće i obratio, uglavnom je to činio samo kako bi je zadirkivao. „Prošlog ljeta”, podsjetila ga je „rekli ste mi kako nemate nikakve namjere zaprositi Dianu. Niti ikoga. No današnje glasine u selu govore suprotno.” „Doista?” Počeo je okretati prsten na ruci. „Doduše, tvoja sestra jest ljupka i profinjena. A tvoja majka je javno obznanila kako bi bila više nego zadovoljna našim zarukama.” Minerva savije prste u čizmama. „Blago rečeno.” Highwoodice su prošle godine stigle u to primorsko mjesto na ljetni odmor. Morski je zrak trebao blagotvorno djelovati na Dianino zdravlje. I jest. Njeno se zdravlje uistinu uvelike popravilo, ljeto je odavno prošlo, no četiri su žene dalje ostale u selu - i to samo zato što se majka nadala da će uspjeti spojiti Dianu i šarmantnog vikonta. Sve dok je lord Payne u Vretenastoj Uvali, majka nije ni pomišljala na povratak kući. Čak je, što je bilo vrlo neobično za nju, postala vrlo optimistična svako bi jutro, miješajući vruću čokoladu, izjavila: “Osjećam to, djevojke. Danas će ju sigurno zaprositi.” Iako je Minerva znala da je lord Payne pripadnik najgore vrste muškaraca, nikada nije smogla snage pobuniti se protiv ostanka. Nije se bunila zato što joj je ondje veoma ugodno. Nije željela otići. U ovom je predivnom primorskom mjestašcu napokon osjetila da... nekamo pripada. Ovdje, u svome osobnom raju, mogla je istraživati stjenovitu obalu, punu fosila, bez ikakvih ograničenja ili cenzure, mogla je katalogizirati svoje pronalaske kojima će engleske znanstvene

~7~


krugove potaknuti na raspravu. Jedino što joj je priječilo potpunu sreću bila je nazočnost lorda Payna - iako je on, kakve li životne ironije, bio glavni razlog njezina ostanka. Činilo joj se bezopasnim ostaviti majku u nadi da će vikont zaprositi njezinu kćer, iako je Minerva bila uvjerena kako do toga neće doći. Sve do toga jutra, kad odjednom više nije bila toliko sigurna. „Jutros sam bila u Svaštarnici”, započne. „Obično ignoriram tračeve Sally Bright, no danas...” Pogledala ga je u oči i gutnula. „Rekla je da ste je uputili da vam od sljedećeg tjedna poštu prosljeđujete u London. Ona misli da napuštate Vretenastu Uvalu.” „I ti si zaključila kako je to znak da ću se oženiti tvojom sestrom.” „Pa, svi znaju za vašu situaciju. Da imate ikakvih primanja, odavno biste otišli odavde. Zapeli ste tu dok nakon rođendana ne dobijete svoje nasljedstvo, osim ako....” Minerva proguta knedl. „Osim ako se ne oženite.” „To je sve istina.” Nagnula se naprijed u stolcu. „Nestat ću odavde istog časa ukoliko mi samo ponovite riječi od prošlog ljeta. Da se nemate namjeru oženiti Dianom.” „To je bilo prošlog ljeta. Sada je travanj. Zar je toliko nezamislivo da sam promijenio mišljenje?” „Jest” „Zašto?” Pucnuo je prstima. „Aha, znam. Misliš da bih za mijenjanje mišljenja prvo trebao posjedovati um. O tome se radi?” Uspravila se u naslonjaču. „Ne možete promijeniti mišljenje jer se vi niste promijenili. Vi ste prevrtljivi, neiskreni razvratnik koji se danju poigrava nevinim mladim damama, a noću se provodi s tuđim ženama.” On uzdahne. „Slušaj, Miranda. Otkad je Fiona Lange napustila ovo mjesto, nisam...” Minerva podigne ruku. Nije željela slušati o njegovoj aferi s gospođom Lange. Čula je i više nego dovoljno od te samoprozvane pjesnikinje, i poželjela da može izbrisati pamćenje kako bi zaboravila njezine pjesme. Bestidne, rapsodične ode u kojima su iscrpljena sva moguća rimovanja s riječima 'drhtaj' i 'ushit'. „Ne možete se oženiti mojom sestrom”, reče mu ona, nastojeći zvučati što odlučnije. „Ja to jednostavno neću dopustiti.” Prelijepa i profinjena Diana Highwood, kao što njihova majka rado govori svima koji je žele slušati, upravo je ona vrsta dame koja je u stanju osvojiti naočitog plemića. No Dianina vanjska ljepota nije ništa u usporedbi s njezinom dragom, velikodušnom naravi i tihom hrabrosti kojom se cijeli svoj život bori protiv bolesti. Diana zasigurno može osvojiti jednog vikonta. No ne smije se udati za ovoga. „Vi je ne zaslužujete”, reče lordu Paynu. „To je točno. No nitko od nas u životu ne dobije ono što uistinu zaslužuje. Kako bi se Bog inače zabavljao?” Uzme joj čašu iz ruke i lijeno ispije gutljaj vina. „Ona vas ne voli.” „No ne možete reći da joj se ne sviđam. Ljubav nije uopće nužna.” Naginjući se naprijed, on nasloni ruku na koljeno. „Diana je prepristojna da bi me odbila. Majka bi ti bila oduševljena. Moj bratić bi poslao posebnu dozvolu u trenu. Mogli bismo se vjenčati još ovog tjedna. Ti bi me do nedjelje već mogla oslovljavati s 'brate'.” Ne. Cijelo joj se tijelo pobunilo protiv toga. Svaka njegova najmanja čestica. Bacivši posuđeni ogrtač, Minerva skoči na noge i počne koračati gore-dolje po sagu. Mokri rubovi njezinih skuta motali su joj se oko nogu dok je hodala. „To se ne smije dogoditi. Ne može. Neće se dogoditi.” Tiho je zarežala kroz stisnute zube.

~8~


Stisnula je čvrsto šake. „Imam dvadeset i pet funti ušteđevine. I nešto sitniša. Vaše su, sve što imam je vaše, obećate li ostaviti Dianu na miru.” „Dvadeset i pet funti?” Odmahnuo je glavom. „Tvoja je sestrinska žrtva dirljiva, no s obzirom na moj stil života, taj mi iznos ne bi dostajao ni za tjedan dana u Londonu.” Ona se ugrize za usnu. To je i očekivala, no mislila je da ne može naškoditi ako ga prvo pokuša podmititi. Bilo bi puno lakše da je upalilo. Duboko je uzdahnula i podigla bradu. To je to - njezina zadnja prilika da ga odgovori od nauma. „Onda pobjegnite sa mnom umjesto s Dianom.” Nakon trenutka zaprepaštenja, prasnuo je u smijeh. Prekriženih ruku, čekala je da se uvredljivi zvukovi stišaju, sve dok se nije konačno prestao smijati, završivši grcajućim kašljem. „Dragi Bože”, reče on. „Ti to misliš ozbiljno?” „Sasvim ozbiljno. Ostavite Dianu na miru i pobjegnite sa mnom.” Iskapio je vino i odložio čašu sa strane. Zatim se nakašlje i počne: „To je vrlo hrabro od tebe, sunce. Nudiš mi da se oženim tobom kako bi spasila svoju sestru. No ja uistinu...” „Zovem se Minerva. I nisam vaše sunce. I potpuno ste poremećeni ako mislite da bih se ja ikada udala za vas.” „Ali nisi li upravo rekla....” „Pobjeći s vama, to da. Udati se za vas?” Iz grla joj pobjegne podrugljivi zvuk. „Molim vas.” On zatrepće očima. „Vidim da ste osupnuti.” „O, Bože. Rado bih priznao da sam zbunjen, no znam koliko voliš isticati moje ograničene intelektualne sposobnosti.” Kopajući po džepovima svoga ogrtača, ona pronađe primjerak nekog znanstvenog časopisa. Otvorila je stranicu s obavijestima i dala mu da je pogleda. „Krajem ovog mjeseca treba se održati sastanak Kraljevskog geološkog društva. Simpozij. Pristanete li poći sa mnom, moja ušteđevina bi trebala biti dovoljna za put.” „Geološki simpozij.” Bacio je pogled na časopis. „To je ta tvoja skandalozna ponoćna ponuda. To je ponuda radi koje si se dovukla ovamo po mraku, mokra i promrzla. Pozivaš me na geološki simpozij, ostavim li tvoju sestru na miru.” „A što ste mislili da vam kanim ponuditi? Sedam noći bluda i putenih užitaka u vašoj postelji?” Izgovorila je to kao šalu, no on se nije smijao. Umjesto toga, odmjerio je njezinu promočenu haljinu. Minerva je ispod te haljine pocrvenjela kao rak. Proklet bio. A i ona, koja baš uvijek mora reći ono što ne treba. „Takvu bih ponudu smatrao znatno primamljivijom”, reče on. Uistinu? Ugrizla se za usnu da ne bi naglas rekla što misli. Bilo je vrlo ponižavajuće priznati koliko ju je uzbudio njegov nehajni komentar. Više bi mi odgovarali puteni užitci od predavanja o kamenju. Zaista veliki kompliment. „Geološki simpozij”, ponovi on sebi u bradu. „Trebao sam znati da je u pozadini cijele te priče kamenje.” „Kamenje je u pozadini svega. To je razlog zašto je nama geolozima toliko zanimljivo. U svakom slučaju, ne mamim vas samo tim simpozijem. Mislim da je petsto funta bolji mamac.” Napokon je uspjela privući njegovu pozornost. Pogled mu se izoštrio. „Petsto funta?” „Da. To je nagrada za najbolju prezentaciju. Otpratite li me onamo i pomognete mi predstaviti moja otkrića Društvu, možete dobiti sav novac. Petsto funta bi trebalo dostajati za pijanke i lude zabave u Londonu sve do vašeg rođendana, barem se nadam.”

~9~


Kimnuo je. „Uz malo ekonomiziranja, moglo bi dostajati. Trebao bih se odreći novih čizama, no čovjek mora ponešto i žrtvovati.” Ustao je i prišao joj. Stajali su licem u lice. „Postoji i problem, naravno. Kako možeš biti sigurna da ćeš baš ti osvojiti tu nagradu?” „Sigurno ću je osvojiti. Mogla bih vam potanko objasniti svoja otkrića, no za to bih trebala koristiti previše višesložnih riječi. Nisam sigurna da ste tomu dorasli, barem ne još. Dovoljno je reći da ja nimalo ne sumnjam u to.” Ošinuo ju je prodornim pogledom i Minerva skupi svu snagu kako bi ostala smirena. Sabrana, samosvjesna, bez treptanja. Nakon kratkog trenutka, oči mu ispuni neuobičajena toplina. Pojavi se izraz kakav dotad nije vidjela u njima. Učinilo joj se da bi to moglo biti... poštovanje. „Bogme”, reče, „samopouzdanje ti dobro pristaje.” Srce joj čudno poskoči. To su najljepše riječi koje joj je uputio otkako ga poznaje. Najljepše riječi koje joj je itko uputio u životu. Samopouzdanje ti dobro pristaje. I odjednom, sve je bilo drukčije. Gutljaj vina koji je progutala raširio se po njezinoj utrobi grijući je i opuštajući. Nije više bilo ni nezgrapnosti. Osjetila je sigurnost u tom okruženju i bujicu riječi koja je navirala. Kao da je ponoćni razgovor u dvorcu s poluodjevenim razvratnikom nešto najnormalnije na svijetu. Zavalila se opušteno u naslonjač i podigla ruku do kose tražeći preostale ukosnice kako bi ih izvadila. Sporim, snenim pokretima prstiju pročešljala je vlažne kovrče i pustila ih na ramena kako bi se bolje osušile. On je stajao, promatrajući je nakratko. Zatim je natočio još vina. Senzualni mlaz klareta zavrti se u čaši. „Čekaj, nisam rekao da pristajem na tu zamisao. Ni u najluđem bunilu. No, recimo da pristanem, kako si to točno zamislila? Jednog jutra jednostavno ustanemo i krenemo u London?” „Ne. Ne u London. Simpozij je u Edinburghu.” „U Edinburghu.” Boca uz zveket lupi po stolu. „Edinburgh u Škotskoj.” Ona kimne. „Mislio sam da si rekla Kraljevsko geološko društvo.” „Da.” Mahnula je časopisom prema njemu. „Škotsko kraljevsko geološko društvo. Zar niste čuli da je u Edinburgu najuglednije sveučilište?” Ponovno joj prišavši, bacio je pogled na časopis. „Zaboga, pa to je za manje od dva tjedna. Marietta, znaš li ti koliko traje putovanje do Škotske? Dva tjedna, najmanje.” „Traje točno četiri dana poštanskom kočijom. Provjerila sam.” „Poštanskom kočijom? Sunce, jedan vikont ne putuje poštanskom kočijom.” Sjedio je nasuprot nje odmahujući glavom. „A kako će tvoja draga majka podnijeti vijest da si pobjegla u Škotsku sa skandaloznim lordom?” „O, bit će ushićena. Ona nije izbirljiva, važno joj je samo da se oženite jednom od nas.” Minerva izvuče stopala iz blatnjavih, mokrih čizama i podvuče noge ispod skuta, gurajući promrzle prste pod stražnjicu. „To je savršen plan, zar ne shvaćate? Možemo to prikazati kao bijeg od kuće. Moja se majka neće usprotiviti, a držim da neće ni lord Rycliff. On će biti oduševljen što se konačno ženite. Otputovat ćemo u Škotsku, prezentirati moj rad, pokupiti nagradu. Zatim ćemo svima reći kako smo ipak shvatili da nismo jedno za drugo.” Što je više objašnjavala svoje zamisli, lakše su joj riječi silazile s usana i postajala je sve uzbuđenijom. To bi moglo proći. To bi stvarno moglo proći.

~ 10 ~


„Znači, vratit ćeš se u Vretenastu Uvalu neudana, nakon nekoliko tjedana putovanja sa mnom? Zar ne shvaćaš da ćeš biti...” „Uništena? Izopćena iz uglednih društvenih krugova? Znam.” Gledala je u rasplamsanu vatru. „Spremna sam prihvatiti takvu sudbinu. Ionako nikad nisam osobito čeznula za dobrom udajom.” Iskreno, nije se uopće nadala dobroj udaji. Lagala bi kad bi rekla da se veseli skandalu i ogovaranjima. No nije ni vjerovala da će joj, ako je društvena elita posve izbaci iz svojih krugova, biti puno gore nego što joj je bilo dotad, vječno smještenoj na njihovim samim rubovima. „A tvoje sestre? One će posredno također biti okaljane skandalom.” Zamislila se nad tom njegovom opaskom. Razmišljala je ona, dakako, i o toj mogućnosti. Štoviše, vrlo je podrobno razmotrila sve moguće ishode. „Charlotte neće debitirati još nekoliko godina”, reče ona. „Ona može podnijeti malo skandala. A što se Diane tiče... katkada mislim kako bi za moju sestru bilo najbolje da joj upropastim sve izglede za 'dobru' udaju. Onda bi se barem mogla udati iz ljubavi.” Lord Payne je zamišljeno pijuckao vino. „Pa, drago mi je što si sve to tako dobro osmislila. Ne smeta ti što će tvoj ugled biti upropašten, kao ni onaj tvojih sestara. No jesi li uopće pomislila na moj?” „Vaš, što? Vaš ugled?” Ona se nasmije. „Ali vaš ugled je grozan.” Obrazi mu se blago zarumene. „Ne bih baš rekao da je grozan.” Ona položi kažiprst lijeve ruke na palac desne. „Prvo: vi ste bestidni razvratnik.” „Daaa”, otegnuto će on. Zatim je dotakla kažiprst. „Drugo: vaše je ime sinonim za razaranje. Tučnjave u krčmama, skandali... doslovne eksplozije. Kuda god prođete, ostavljate za sobom uništenje.” „Ovo drugo ne činim namjerno. To se jednostavno... događa.” Protrljao je lice dlanom. „Ali se ipak brinete da bi vam moj plan mogao okaljati ugled?” „Naravno.” Nagnuo se naprijed, nalaktivši se na koljena. Podigao je ruku kojom je držao čašu s vinom. „Ja volim žene, to je istina.” Zatim podigne praznu ruku. „I da, čini se da uništavam sve što dotaknem. No dosad sam uspijevao zadržati te svoje dvije sklonosti odvojenima. Spavam sa ženama i uništavam stvari, no nikad nisam upropastio nevinu ženu.” „Kakav propust.” On se zahihoće. „Možda. No ne kanim ga ispraviti.” Njegov pogled, iskren i ozbiljan, susretne njezin. I nešto se čudno dogodi. Minerva mu povjeruje. Na tu prepreku nije računala, da će se on pobuniti zbog načela. Nije mogla ni zamisliti da lord Payne posjeduje savjest koja može biti povrijeđena. No očito je posjeduje. I razotkrio ju je njoj, s povjerenjem. Kao da su prijatelji, kao da joj vjeruje i očekuje njezino razumijevanje. Nešto se među njima promijenilo u tih deset minuta otkako mu je zakucala na vrata. Zavalila se natrag u naslonjač, promatrajući ga. „Noću ste posve drukčija osoba.” „Jesam”, složio se jednostavno. „Ali i ti si drukčija.” Ona odmahne glavom. „Ja sam uvijek ovakva iznutra. Samo...” Nekako ne uspijevam biti takva pred tobom. Što se jače trudim, to više samu sebe sabotiram. „Slušaj, doista sam počašćen tvojom ponudom, no taj izlet koji predlažeš je neizvediv. Vratio bih se kao najpokvareniji zavodnik i nitkov. I s pravom bi me smatrali takvim, ako bih pobjegao potajno s nevinom mladom damom, a onda je bešćutno odbacio.” „Zašto ne bih ja mogla biti ona koja je odbacila vas?” Lord Payne se tiho zahihoće. „Tko bi povjerovao...” Zastane u pola rečenice. Ali ipak prekasno.

~ 11 ~


„Tko bi povjerovao u takvo što”, dovrši ona umjesto njega. „Imate pravo, nitko.” Opsovavši, on odloži čašu s vinom. „No hajde, nemoj se uvrijediti.” Prije deset bi minuta očekivala od njega da joj se smije. Bila bi spremna na njegovo izrugivanje, i ne bi mu dopustila da vidi koliko je povrijeđena. No u međuvremenu se situacija promijenila. Prihvatila je njegov ogrtač i njegovo vino. I više od toga. Prihvatila je njegovu iskrenost. Spustila obrambeni štit. A sada je učinio ovo. To ju je duboko zaboljelo. Oči su je pekle od suza. „To je nezamislivo. Znam da ste to mislili. Svatko bi to rekao. Nitko ne bi povjerovao da muškarac poput vas može biti...” Gutnula je od nelagode. „Da ga može osvojiti djevojka poput mene.” „Nisam tako mislio.” „Naravno da jeste. To je apsurdno. Smiješna je već i sama pomisao da biste vi mogli željeti mene, a ja da vas odbijem. Ja nisam privlačna. Neugledna, smotana, nespretna. Beznadna.” Glas joj napukne. „U cijeloj jednoj geološkoj eri, nitko u to ne bi povjerovao.” Ugurala je stopala u čizme. Zatim je ustala i posegnula za svojom pelerinom. On također ustane i uhvati je za ruku. Ona je povuče, ali nedovoljno brzo. Njegovi se prsti zatvore oko njezina zgloba. „Povjerovali bi”, reče on. „Ja bih ih uvjerio u to.” „Nemojte me zadirkivati, nesnosni čovječe. Ne možete mi ni ime zapamtiti.” Pokušavala se osloboditi njegova stiska. On ga samo pojača. „Minerva.” Tijelo joj se ukipi. Dah ju je pekao u plućima kao da se probijala kroz duboki snijeg. „Dobro me slušaj”, reče joj staloženim, tihim glasom. „Mogao bih svakoga uvjeriti u to. Neću to učiniti jer mislim da je taj tvoj plan stravično loša zamisao. Ali bih mogao. Kad bih tako odlučio, cijela Vretenasta Uvala - ma, cijela Engleska - vjerovala bi da sam do ušiju zaljubljen u tebe.” Ona šmrcne. „Molim vas.” On se nasmiješi. „Ne, doista. Bilo bi to vrlo lako. Počeo bih proučavajući te dok nisi svjesna moga pogleda. Pogledavao bih u tvome smjeru kad si odsutna mislima, ili udubljena u knjigu, diveći se tvojoj neukrotivoj tamnoj kosi koja uvijek nekako uspije ispasti iz ukosnica i skliznuti ti niz vrat.” Prstima slobodne ruke uhvati joj mokri pramen kose i zagladi joj ga iza uha. Zatim joj laganim dodirom pomiluje obraz. „Opazio bih topli sjaj tvoje kože koju je poljubilo sunce. I te usne. K vragu. Mislim da bi me te tvoje usne nevjerojatno očarale.” Palac mu se zaustavi tik ispred njezinih usana, dražeći je mogućnošću dodira. Čeznula je za njegovim dodirom, toliko silno da je to postajalo bolno. Ta... nepoželjna žudnja. „Ne bi trebalo puno vremena. Vrlo brzo bi svi oko nas primijetili da si privukla moju pozornost”, reče on. „Povjerovali bi da mi se sviđaš.” „Već me mjesecima nemilosrdno zadirkujete. Nitko to ne bi zaboravio.” „To je sve dio moje opčinjenosti tobom. Zar ne znaš da muškarac može očijukati sa ženama koje ga ne zanimaju, pa čak i s onima koje prezire? No zadirkuje samo one do kojih mu je uistinu stalo.” „Ne vjerujem vam.” „Trebala bi. Svi ostali će mi povjerovati.” Položio joj je ruku na rame. Pogledom joj obuhvati cijelo tijelo, od čizama do raspuštene kose. „Mogao bih ih uvjeriti da me razdire neobuzdana, iskonska žudnja za tom čarobnicom vrućih usana i kose boje gavranovih krila. Da se divim njezinoj odanosti sestrama i hrabrosti njezina domišljata duha. Da me izluđuju nagovještaji duboke, skrivene strasti koji joj katkada pobjegnu kad se odvaži proviriti iz svoje čahure.” Lord Payne joj svojim snažnim rukama obujmi lice i zarobi joj pogled očima boje bristolskih dijamanata. „Da u njoj

~ 12 ~


vidim rijetku, izvornu ljepotu, koja je iz nekog razloga promakla drugim muškarcima. I da je želim. Beznadno. Samo za sebe. O, mogao bih ih itekako uvjeriti u to.” Njegov podulji, duboki govor kao da ju je začarao. Stajala je hipnotizirano, skamenjena i nijema. Ovo nije istinito, morala se podsjetiti. Sve su to samo beznačajne, riječi. Ali njegovo milovanje jest stvarno. Stvarno, toplo i nježno. Moglo bi joj previše značiti, kad bi to dopustila. Iz opreza se odmakne od njega. Umjesto toga, lagano, drhtavo, dotakla mu je rame. Nesmotrena ruka. Nesmotreni prsti. „Kad bih htio”, prošapće, privukavši je bliže i podignuvši joj lice prema svojem, „mogao bih svakoga uvjeriti da pravi razlog mojega ostanka u Vretenastoj Uvali - mjesecima dulje nego što bih inače mogao podnijeti - nema nikakve veze ni s mojim bratićem, niti s mojim novčanim stanjem.” Glas mu postane hrapav. „Da si jedini razlog ti, Minerva.” Pomilovao joj je obraz, tako blago da joj se srce stisnulo. „Da si to oduvijek bila ti.” Pogled mu je bio iskren i bezazlen. U glasu mu nije bilo ni tračka ironije. Gotovo kao da je samog sebe uvjerio u vlastite riječi. Srce joj je divlje udaralo u grudima. Nije čula ništa osim ludog ritma njegova bubnjanja. Sve dok nije začula neki drugi zvuk. Smijeh. Ženski smijeh. Spuštao se odozgora, poput ledena vodopada. Oštri, otrežnjujući šok. O, Bože. „Grom i pakao!” On pogleda gore, prema galeriji za spavanje. Minerva poprati njegov pogled. Iza navučenih zavjesa, nevidljiva se žena ponovno nasmije. Smijala se njoj. O, Bože. O, Bože. Kako je mogla biti toliko glupa? Naravno da lord Payne nije bio sam. To joj je praktički dao do znanja. Trebala mu je cijela vječnost da otvori vrata, a rekao joj je da ga nije probudila. Morao je prvo... Navući hlače. O, Bože, o, Bože, o, Bože. Sve vrijeme je bila gore. Tko god ona bila, sve vrijeme ih je slušala. Minerva prstima slijepo napipa svoju pelerinu i podigne je drhtavim trzajem. Gusti dim i toplina vatre iz ognjišta odjednom su joj počeli smetati. Gušiti je. Morala je otići odatle. Prije nego što joj pozli. „Čekaj”, reče on, hodajući za njom prema vratima. „Nije onako kako se čini.” Ona ga osine ledenim pogledom. „No dobro, uglavnom jest onako kako se čini. Ali, kunem ti se, zaboravio sam da je ona uopće ovdje.” Minerva se prestane boriti sa zasunom na vratima. „I zbog toga bih trebala steći bolje mišljenje o vama?” „Ne.” On uzdahne. „Trebala bi imati bolje mišljenje o sebi. Samo sam to htio reći. Kako bih tebi olakšao situaciju.” Zanimljivo kako je situaciju koja je već bila dovoljno neugodna tom jednom opaskom učinio još trinaest puta gorom. „Shvaćam. Neiskrene komplimente inače čuvale za svoje ljubavnice. No htjeli ste pokazati milosrđe prema beznadnom slučaju.” Kanio joj je odgovoriti, no ona ga preduhitri. Pogledala je prema galeriji. „Tko je ona?” „Zar je to važno?” „Zar je važno?” Snažno povuče vrata. „Dragi Bože, zar su vam žene toliko zamjenjive i bezlične? Jednostavno ih zaboravite u svojoj postelji, kao izgubljene novčiće? Ne mogu vjerovati da sam...” ~ 13 ~


Niz obraz joj klizne vruća suza. Mrzila je tu suzu. Bilo joj je krivo što ju je on vidio. Muškarac poput njega ne zaslužuje ničije suze. No nije si mogla pomoći jer... na jedan kratki trenutak, ondje pokraj ognjišta, nakon toliko godina ignoriranja, konačno se osjetila opaženom. I cijenjenom. I željenom. A sve je to bila samo laž. Apsurdna, smiješna laž. On navuče kaput. „Dopusti mi barem da te otpratim kući.” „Maknite se od mene. Nemojte mi prilaziti. Ni meni, niti mojoj sestri.” Ispruženom rukom držala ga je na odstojanju dok je uzmicala kroz vrata. „Vi ste najlažljiviji, najnesnosniji, najbestidniji i najodvratniji čovjek kojeg sam ikada imala nezadovoljstvo upoznati. Kako li samo spavate noću?” Njegov je odgovor stigao točno u trenutku kad je zalupila vratima. „Nikako.”

~ 14 ~


Poglavlje 2

TE NOĆI NIJE spavao. Nakon što je Minerva Highwood izjurila van na kišu, čak ni nemoralni, bezdušni razvratnik poput Colina nije mogao jednostavno nastaviti gdje je stao. Izbacio je udovicu iz svoje postelje, pomogao joj da se odjene i otpratio je natrag u selo. Kad se uvjerio da je Minerva sigurno stigla kući - vidio je njezine blatnjave čizme koje je odložila ispred stražnjeg ulaza u pansion - vratio se u svoju odaju u dvorcu i otvorio novu bocu vina. No nije mogao zaspati. Colin uopće nije mogao spavati. Odnosno, nije mogao spavati noću, i nije mogao spavati sam. Bože, kako je mrzio selo. Svi ti sunčani dani i morski zrak Sussexa nisu mu mogli nadoknaditi tamu neprospavanih noći. U zadnje vrijeme, Colin bi dao svoju lijevu bradavicu - muda ne bi nudio ni u šali - da se barem jednu noć pošteno naspava. Otkako je Fiona Lange napustila selo, u najboljem bi slučaju uspio odspavati tek nekoliko sati u ranu zoru. Većinu zimskih noći proveo je opijajući se do besvijesti. No njegovo tijelo, već ionako oslabljeno od nedostatka sna, počelo je osjećati posljedice konzumiranja velikih količina alkohola koje su mu trebale da zaspe. Ne bude li pazio, postat će pijanica. Bio je premlad za to, k vragu. I zato je konačno prihvatio nedvosmisleni poziv izbačenih bokova i osmijeha koje mu je gospođa Ginny Watson već neko vrijeme upućivala. Mjesecima je odolijevao toj mladoj udovici, ne želeći se upetljavati u odnose s lokalnim ženama. No, ionako odlazi za nekoliko dana. Zašto si ne bi barem te posljednje noći učinio podnošljivima? Koga bi time mogao povrijediti? Koga, doista. U glavi mu se pojavi Minerva Highwood. I ona jedna suza koja joj je klizila niz lice. Loše si to izveo, Payne. Jako loše. Trebao ju je odmah poslati kući. Nije se kanio oženiti Dianom Highwood, nikad mu to nije ni palo na pamet. No Minerva je bila promrzla i mokra, morala se prvo osušiti i zagrijati blizu vatre. Osim toga, perverzno je uživao u otpetljavanju njezinog tijeka misli, sve do njegova suludog, nelogičnog kraja. Nije mogla predložiti luđi plan... lažni ljubavni bijeg kako bi osvojila geološku nagradu? Za stil sigurno neće osvojiti ni jedan bod. No Colin je morao priznati da mu takve djevojke ne kucaju baš svake noći na vrata. No, što je najgore, ono zavodničko baljezganje koje joj je prodavao... nije bilo posve neiskreno. Ne može se reći da mu nije bila privlačna, na svoj osebujan način. Njezina tamna, raspuštena kosa koja joj se u bujnim valovima spuštala sve do struka, bila je i više nego zamamna. A usta su ga uistinu očarala. Za jednu učenu ženu oštra jezika, imala je najpunije, najsočnije, najsenzualnije usne koje je ikada vidio. Poput Afroditinih usana sa slike nekog renesansnog majstora. Tamnocrvene na rubovima i bljeđe prema središtu - kao unutrašnjost zrele šljive. Katkada bi zahvatila donju usnu zubima, grickajući je, kao da uživa u njenoj neotkrivenoj slatkoći.

~ 15 ~


I zar je onda čudno što na nekoliko minuta uistinu jest zaboravio na Ginny Watson gore na galeriji? Minerva je platila cijenu njegove nepromišljenosti. Zato se mora vratiti u London. Ondje ga je uobičajeni razvratnički stil života držao podalje od takvih nevolja. Colin i njegovi prijatelji obilazili su klubove poput čopora noćnih zvijeri. A kad bi se zasitio bančenja, bez problema je nalazio iskusne žene koje su bile spremne dijeliti s njime krevet. On bi im priuštio vrhunske tjelesne užitke, one bi njemu pružile prijeko potrebnu utjehu... i razišli bi se obostrano zadovoljeni. Danas je dvije žene ostavio duboko nezadovoljene. A njega je posjetilo dobro mu poznato, prokleto stanje, kajanje. No barem su mu odbrojani dani u Vretenastoj Uvali. Bram bi se sutradan trebao vratiti u dvorac. Navodno dolazi, nakon nekoliko mjeseci odsustva, u inspekciju svoje jedinice teritorijalne obrane. No iz hitne poruke svoga bratića Colin je zaključio da on zapravo dolazi drugim poslom. Nakon dugo vremena, Colin će napokon moći predahnuti. Zbogom, hladne, kamene odaje. Zbogom, mučne seoske noći. Za samo nekoliko dana, zauvijek će otići odatle. „KAKO TO MISLIŠ, ostajem ovdje?” Colin je zurio u svoga bratića, osjećajući se kao da je upravo dobio udarac u trbuh. „Ne razumijem.” „Objasnit ću ti.” Bram lagano odmahne rukom. „Tako to ide s rođendanima, zar ne? Za divno čudo, svake godine padaju na isti dan. A tvoj je tek za dva mjeseca. Dotad ja upravljam tvojim nasljedstvom. Nadzirem tvoje troškove, sve do zadnjeg novčića. I odlučio sam da ćeš ostati ovdje.” Colin je odmahivao glavom. „To nema smisla. Napoleon se predao. Upravo si to objavio cijelom selu. Rat je gotov.” Stajali su ispred Bika i maćuhice, jedine krčme u Vretenastoj Uvali. Nakon nadgledanja poslijepodnevne vježbe teritorijalne obrane, Bram je pozvao sve dragovoljce na čašu piva. Ondje je objavio najnovije vijesti iz Francuske, vijesti koje će sutradan ujutro zapaliti sve novine u Engleskoj. Napoleon Bonaparte je abdicirao i još je samo preostalo formalno potpisivanje kapitulacije. Engleska je pobijedila. Krčma se od radosnog klicanja tresla do samih drvenih temelja. Djeca su otrčala u svetu Uršulu i stala zvoniti crkvenim zvonom. Prvu čašu piva ubrzo je zamijenila druga, pa treća. Kako se poslijepodne pretvaralo u večer, iz sela su počele pristizati žene i djevojke, donoseći hranu. Netko je izvadio gusle i ljudi su začas počeli plesati. Cijela Vretenasta Uvala - cijela Engleska - imala je razloga za slavlje. Colin bi se također trebao veseliti. Umjesto toga, osjećao se mrtav iznutra. Bio je to itekako poznati osjećaj. „Brame, trebao sam ti kako bih nadzirao teritorijalnu obranu u tvome odsustvu, i tu sam obvezu obavio.” Po nemalu cijenu vlastitog tjelesnog i duševnog zdravlja. „Pazio sam čak i na tvoju prokletu ovcu. No ako je rat gotov, nema više razloga za to.” „Ima li ili nema razloga za to, teritorijalna obrana ostaje sve dok engleska kruna ne odluči drukčije. Ne mogu je jednostavno raspustiti kad mi puhne.” „Neka je onda Thorne nadgleda.” „Gdje je uopće Thorne?” Bram se ogleda oko sebe u potrazi za svojim narednikom. Colin odmahne rukom. „Negdje radi što god on obično radi. Brije se zahrđalom kosom za travu. Ili možda golim rukama dere kožu jeguljama. Njemu se sviđa ovo mjesto.” „Aha”, reče Bram. „Ali tebi treba ovo mjesto.” ~ 16 ~


Colin protrlja lice objema rukama. Znao je da Bram ima dobre namjere. Njegov je bratić iskreno vjerovao kako je Colinu učinio uslugu ostavivši ga da nadzire teritorijalnu obranu u ruralnom dijelu Sussexa, bez prebijena novčića, i kako ga na taj način izbavljuje od razuzdana života. No Bram nije shvaćao da njih dvojica pripadaju posve različitim tipovima ljudi. Vojna stega i seoski život možda jesu uspjeli ukrotiti Bramove demone, no Colinove su samo nastavljali hraniti. Nije bilo načina da to objasni Bramu tako da on to razumije. I što je, uostalom, Colin mogao učiniti? Duboko sam ti zahvalan što ti je stalo do mene, no radije bih da te nije briga? Bram je sada bio njegova jedina obitelj. Tijekom protekle godine uspjeli su uspostaviti tanašan odnos bratske naklonosti i Colin to nije htio upropastiti. „Želiš li napustiti Vretenastu Uvalu, Coline, imaš i drugu mogućnost. Znaš da ćeš dobiti nasljedstvo ako se oženiš. Vjerojatno bi bilo dobro za tebe kad bi pronašao pravu ženu.” Colin tiho zastenje. Koliko li je već puta nazočio tom fenomenu kod svojih novooženjenih prijatelja? Ti nekoć neredovito opsluživani muškarci sada su ispunjeni srećom, zadovoljstvom i zahvalnošću jer odjednom imaju stabilan izvor koitusa. Pa onda počnu kukurikati o tome kao da su osobno izmislili instituciju braka i kao da će zaraditi na svakom neženji kojega uspiju preobratiti. „Sretan sam zbog tvoje sreće sa Susannom i djetetom koje je na putu. No to ne znači da je brak dobar za mene. Štoviše, mislim da bi to bilo veoma loše za ženu kojom bih se oženio.” Šakom je kuckao po zgradi. „Slušaj, ja moram otići u London. Obećao sam Finnu.” „Što si točno obećao Finnu?” Bram pogleda kroz prozor u krčmu, tražeći pogledom petnaestogodišnjeg bubnjara među okupljenim pripadnicima teritorijalne obrane. „Izgubio sam okladu s njime. Kladili smo se u čizme. Bio bih mu dao par svojih Hobyjevih čizama, no bile su mu nekoliko brojeva prevelike, pa sam mu obećao da ću ga odvesti u London po novi par izrađenih točno po njegovoj mjeri. A onda sam pomislio kako bismo mogli obići i nekoliko škola i upisati ga u neku od njih prije početka nastave u jesen.” Bram odmahne glavom. „Već sam pronašao školu za Finna, tu u Sussexu. Školu za dječake Flintridge.” „Flintridge? Zašto ne Eton? Rekli smo njegovoj majci da ćemo mu priuštiti najbolje školovanje.” „Najbolje za Finna. Flintridge pruža dobro obrazovanje i bliži je njegovu domu. Osim toga, obitelj Bright drži Svaštarnicu, a ti ga želiš poslati na Eton? Znaš da bi se osjećao kao da tamo ne pripada.” Colin je znao sve o Etonu i osjećaju da ne pripada onamo. Bilo mu je osam godina kad je stigao u tu elitnu školu, ranjiv i senzibilan. Nedugo prije toga umrli su mu roditelji i još se oporavljao od njihova gubitka. U to je vrijeme bio sitan za svoj uzrast. Postao bi omiljenom metom nasilnika i da nije imao noćne more. One su samo dodale nove poruge u njihov arsenal. Još je mogao čuti podrugljivi falset školskih grubijana. „Majko!” kriještali su za njime po hodnicima. „Majko, probudi se!” Prva godina bila je čisto mučenje. No na kraju se ipak uspio snaći. „Znam da prilagodba neće biti laka”, reče Colin, „no ja mogu naučiti Finna kako da se zauzme za sebe. Mora vidjeti više svijeta, izgubiti taj zadivljeni pogled seljačića koji sve promatra u čudu. Trebao bi imati privatnog učitelja, da ne zaostaje u učenju. A ako ga opremim parom lijepih Flobyjevih čizama i odvedem ga nekoliko puta u boksački klub, moći će zavarati povodljivije dječake i prebiti tvrdoglave.” Colin se zagledao kroz prozor Bika i maćuhice prema Finnu Brightu koji je stajao naslonjen na zid, tik do svoga brata blizanca Rufusa. Blizanci Bright bili su posve identični izgledom; obojica su imali svijetlu, gotovo bijelu kosu, duge, mršave ruke i vragolaste osmijehe. Odnosno, bili su identični do prošlog ljeta, kad je topovska eksplozija raznijela Finnovo lijevo stopalo. „Bio je to nesretan slučaj”, reče Bram, pročitavši mu misli. „Mogao sam ga spriječiti.”

~ 17 ~


„Ja sam ga trebao spriječiti.” Colin je kuckao prstom po prozorskom staklu. „Pogledaj ga. Noga mu je zacijelila, no on je nemiran. Dolaze topli dani. Finn vidi kako drugi mladići, njegovi vršnjaci, igraju kriket, rade u polju, trče za djevojkama... Tek sada mu je postalo jasno što to znači. Kakav će mu biti cijeli život. Znam da ti to možeš razumjeti.” Bram je prije godinu dana u Španjolskoj pogođen u koljeno. Uspio je zadržati nogu, no i dalje je šepao, a ozljeda mu je okončala karijeru aktivnog vojnog zapovjednika. Čovjek bi pomislio da će to smekšati njegov otpor prema Colinovoj zamisli. E, pa, taj čovjek bi se grdno prevario. Izraz Bramova lica nije bio nimalo mekši od granita. „Coline, nisi mu smio to obećati. Uvijek to činiš. Ne sumnjam da si imao dobre namjere, no tvoje su dobre namjere poput minobacačkih granata. Uporno ih ispaljuješ iz tih svojih brbljavih usta, a oko tebe stradaju nevini ljudi.” Colin se trzne sjetivši se noćašnjeg posjeta Minerve Highwood. I one usamljene suze koja joj je curila niz lice. „Zato ti ne mogu dopustiti pristup novčanim sredstvima”, nastavi Bram. „Ta priča o bezazlenom druženju s Finnom, o tome kako ćeš mu biti nekakav mentor, zvuči jako lijepo, no ja znam da ćeš noći opet provoditi u klubovima i kockarnicama.” „Moja je briga kako provodim noći, dovraga. Ne mogu ostati u ovom selu, Brame. Nemaš pojma kako mi je.” „O, imam. Itekako imam pojma.” Bram mu priđe bliže, nastavivši tišim glasom. „Zapovijedao sam vojnim jedinicama u mnogim bitkama. Zar doista misliš da ne znam kakve posljedice izloženost smrti i krvoproliću može ostaviti na čovjeka? Noćne more, nemir... Opijanje. Tama koja te prati još godinama kasnije, pa i desetljećima. Poznavao sam mnogo vojnika koji su patili od takvih trauma dugo nakon bitke.” Shvativši o čemu govori njegov bratić, Colinu se ubrza puls. Bram je, dakako, znao za nesreću. Gotovo svi u njegovim društvenim krugovima su znali za tu nesreću. No ostali su bili dovoljno pristojni da imaju razumijevanja - Colin nije želio razgovarati o tome. Nikada. „Ja nisam jedan od tvojih traumatiziranih vojnika.” „Ne. Ti si član moje obitelji. Zar ne razumiješ? Želim da prevladaš traume iz prošlosti.” „Da ih prevladam?” Colin se gorko nasmije. „Zašto li se sam nisam toga dosjetio?” Pljesnuo se po čelu. „Jednostavno ću zaboraviti i nastaviti normalno živjeti. Kakva vraški sjajna zamisao. Nego, imam i ja jedan savjet za tebe, Brame. Jednostavno se uspravi i prestani šepati. A Finn... pa... njemu jednostavno može izrasti novo stopalo.” Bram uzdahne. „Neću glumiti da znam što tebi točno treba”, reče, „no isto tako znam da to sigurno nećeš pronaći u kockarnicama i opernim kućama. Sljedećih nekoliko mjeseci moja su posljednja prilika da te uspijem preobratiti. Nakon tvoga rođendana, svi računi, sva dobra, Riverchase... postat će samo tvoji. Da se brineš o njima, ili da ih izgubiš.” Colin se smjesta uozbilji. „Nikada se ne bih doveo u situaciju da izgubim Riverchase. Nikad.” „Godinama ga nisi niti posjetio.” „Ne osjećam potrebu otići onamo.” Slegnuo je ramenima. „Pretiho je. Predaleko.” Prepuno uspomena. „Morat ćeš upravljati posjedom”, reče Bram. Colin mu uzvrati: „Nadzornici već godinama sasvim dobro obavljaju taj posao. Ne trebam im ja ondje. A sretniji sam u Londonu.” „Ono tvoje razvratno, besciljno postojanje u Londonu... Ti to zoveš srećom?” Bram se namršti. „Isuse, čovječe. Ne možeš biti iskren ni sa samim sobom.” Colin stisne šaku, obuzdavajući poriv da je upotrijebi.

~ 18 ~


Spustio je glas kad je Finn izašao iz krčme. „Dječak se već spakirao, Brame. Ne možeš ga razočarati.” „O, neću ga ja razočarati. To prepuštam tebi.” Joj. Finn dođe do njih, oslanjajući se na štake. „Onda, moji lordovi?” Colin je vidio kako se mladić trudi ne djelovati pregorljivo. Takav je bio Finn. Bilo da je izgubio partiju pikada ili cijelo lijevo stopalo, uvijek je hrabro podnosio razočaranje. Bio je snažniji nego što je izgledao, i ambiciozniji nego što bi to itko mogao pretpostaviti. Jednoga će dana taj dječak uistinu postati netko. I zaslužuje više od proklete Škole za dječake Flintridge. „Došlo je do promjene planova, Finne. Ne idemo ovaj vikend u London.” „N... ne idemo?” „Ne”, reče Colin. „Umjesto sa mnom, ići ćeš u grad s lordom Rycliffom.” Bram se okrene prema njemu, zapanjena lica. „Molim?” „Složili smo se da je tako najbolje.” Colin uputi znakoviti pogled svome bratiću. Bram mu uzvrati pogledom koji bi jezgru oraha pretvorio u prah unutar ljuske. „Ali... Mislio sam da ću živjeti s vama, lorde Payne.” Finn je zbunjeno gledao u Colina. „Nismo li trebali stanovati u samačkom pansionu u Covent Gardenu?” „E, pa, moj bratić i ja smo se složili da bi ti bilo bolje u zdravom obiteljskom okruženju. Barem na neko vrijeme. Zar ne, Brame?” Hajde, čovječe. Ne možeš odbiti. Ne budi svinja. Njegov bratić napokon popusti. „Finne, upravo smo se uselili u novu gradsku rezidenciju. Susanna će se razveseliti prvom kućnom gostu.” Colin odvuče Finna na stranu. „Ne brini se, doći ću vam ovoga ljeta u posjet. Stići ćemo na utrku čamcima na Temzi.” A onda se nagne prema njemu i prošapće: „I na boks, budi bez brige. Budem li čuo dobre izvještaje od tvojih učitelja, imaš osiguranu ulaznicu za borbu za titulu prvaka.” Mladić se nasmiješi. „Onda dobro.” „Pođi po svoje stvari, Finne”, reče mu Bram. „Čekaj me kod konjušnice pa ćemo ih spremiti u kočiju. Krećemo u zoru.” Njih dvojica odšepaju zajedno, razgovarajući o planovima koji ne uključuju Colina. Colin se utješi mišlju kako je sve završilo na najbolji mogući način. Da je on odveo Finna u London, sigurno bi i to nekako uspio uprskati. Bram je imao pravo. Kad god bi Colin pokušao učiniti dobro djelo, uvijek bi nešto krenulo po zlu. Uputivši se od krčme prema livadi, Colin izvuče pljosku iz unutarnjeg džepa sakoa, skine čep i povuče brzi gutljaj. Ljuta ga je tekućina pekla klizeći mu niz grlo - baš kao i spoznaja da je to prvo od mnogih pića koje će morati popiti. Noć je već preko zaljeva povlačila svoj ljubičasti veo posut zvijezdama. Nije imao pojma kako bi preživio sljedeće mjesece bez umrtvljivanja mozga alkoholom. Prelazeći preko livade, putem koji je vodio od Kraljičina rubina prema krčmi, približavala mu se skupina dama. Nije ga iznenadilo što su zvuci glazbe za ples privukli i stanare pansiona. Colin se povuče u sjenu stabla kestena. Trenutno nije bio raspoložen za pristojne razgovore. Kad su dame prišle bliže, prepoznao ih je. Highwoodice. Predvodila ih je udova matrona, a za njom su hodale tri kćeri. Prva je bila Charlotte, pa Diana... i na kraju Minerva, vukući se sporo za njima, nosa, predvidljivo, zabijena u knjigu. Večernji se lahor poigravao njihovim skutima i šalovima. Doista ima i drugih načina da napusti Vretenastu Uvalu. Dvije od mogućih opcija upravo su mu se približavale. Mogao bi se oženiti Dianom.

~ 19 ~


Ili bi mogao pobjeći u Škotsku s Minervom. Sjajnih li opcija. Bi li radije jednoj upropastio ugled ili buduću sreću drugoj? Da, silno je želio napustiti to mjesto. No više bi volio to učiniti tako da zadrži barem malo poštenja. Colin popije još jedan gutljaj iz pljoske. Diana Highwood će uistinu nekom muškarcu biti divna supruga. Lijepa je, graciozna, profinjena i dobrodušna. Znala bi se ponašati u visokom društvu, u to nema sumnje, i podnosila bi Colinovo nemoralno ponašanje bolje od mnogih. A to znači da je njezina zajedljiva, kratkovidna sestra bila potpuno u pravu. Diana zaslužuje bolje. Što se spomenute sestre s naočalama tiče... Zureći u grupicu koja je prelazila preko tratine, Colin je jedva prepoznao djevojku koja ga je sinoć posjetila. Hrabru, domišljatu mladu ženu koja je raspustila kosu ispred njegova ognjišta, govoreći sa zadivljujućim samopouzdanjem. Gdje li je ta djevojka bila svih tih mjeseci? I, još važnije, gdje je ta djevojka sada? Haljina od muslina s cvjetnim uzorkom koju je imala na sebi nije bila ni lijepa ni ružna. Najbliži bi opis bio - krajnje obična. Hodala je pogrbljenih leđa, kao da se željela uvući u sebe. Kad se tomu doda još i knjiga koja joj je skrivala lice, ostavljala je dojam kao da se silno trudi biti što neupadljivija. Gospođa Highwood drekne: „Minerva! Uspravi se!” Colin odmahne glavom. Uzevši u obzir uvrede koje joj je majka neprekidno upućivala, nije ni čudo da želi biti nevidljiva. Sinoć se odvažila proviriti iz te čahure. Probila se po kiši od sela sve do dvorca, kucala mu na vrata dok je nije pustio unutra, a onda mu ponudila vlastito društveno samoubojstvo kako bi zaštitila svoju sestru? I što je dobila zauzvrat? Poniženje. Porugu. I dodatno majčino kritiziranje. Ni slutio nije da će to reći za knjiškog moljca čije je prijekorne poglede i osorne primjedbe trpio proteklih nekoliko mjeseci, no to je bila istina. Minerva zaslužuje bolje. Colin začepi pljosku i gurne je u džep. Da se iskupi Finnu Brightu možda će trebati više vremena, a čak i ako u tome uspije, neće to biti dovoljna kompenzacija za mladićevo izgubljeno stopalo. No s Highwoodicama će odmah ispraviti pogrešku. Još večeras.

~ 20 ~


Poglavlje 3

KAD BI SE Minerva izgubila u nekoj knjizi, njezin je pokojni otac znao govoriti kako treba organizirati potragu sa psima tragačima da je se dovuče natrag u stvarnost. No i nisko spuštena grana stabla može biti jednako učinkovita. Pljas. „Jao.” Naglo zastavši, Minerva protrlja slobodnom rukom bolnu sljepoočnicu pa namjesti naočale. Drugom je rukom držala označenu stranicu knjige. Charlotte sažalno nagne glavu u njenom smjeru. „O, Min. Doista.” „Jesi li ozlijeđena?” zabrinuto je upita Diana. Ispred njih, njihova se majka okrene i glasno uzdahne od očajanja. „Minerva Rose Highwood. Za nekoga tko gaji tako neprirodnu ljubav prema učenju, stvarno si nevjerojatno glupa.” Prišla je Minervi i, uhvativši je za lakat, povukla je preko seoskog travnjaka. „Nikad neću shvatiti kako si ispala ovakva.” Ne, mama, pomisli Minerva teturajući za svojom majkom. Sumnjam da ćeš ikada shvatiti. Većina ljudi ju nije razumjela. Odavno se pomirila s tom činjenicom, još i prije sinoćnjeg poniženja. U posljednje joj se vrijeme činilo kako je zapravo najbolje razumije ovo selo, a ne neka osoba. Vretenasta Uvala, to morsko odmaralište za mlade dame otmjena podrijetla i, hm, zanimljive naravi. Bilo da su boležljive, učene ili skandalozne - sve su te mlade žene na ovaj ili onaj način društveno neprilagođene. Stanovnike toga seoceta ne smeta što Minerva kopa po zemlji ili tumara seoskim putovima nosa zaronjena u knjigu dok joj povjetarac šiba kosu. Ondje se osjećala tako ugodno, kao u vlastitu domu. Sve do večeras. Što su se više približavali krčmi i bučnoj pijanci u njoj, Minervu je sve više obuzimala panika. „Možemo li se vratiti u pansion, mama? Vrijeme je tako ružno.” „U usporedbi s prošlotjednom kišom, sasvim je blago.” „Misli na Dianino zdravlje. Tek se oporavila od prehlade.” „Pih. Već je tjednima zdrava.” „Ali, mama...” Očajavajući, Minerva pokuša drugim argumentom. „Nije li takvo ponašanje neprimjereno?” „Neprimjereno?” Mama podigne Minervinu ruku bez rukavice, pokazujući na zemlju ispod njenih noktiju. „Ti mi govoriš o neprimjerenom ponašanju?” „Da, ovaj, u redu je zalaziti u Bik i maćuhicu tijekom poslijepodneva, kad je ondje čajanka za dame. No navečer je to krčma.” Minerva nije htjela spomenuti gdje je ona bila prošle noći. „Što se mene tiče, može biti i pušionica opijuma. To je jedino mjesto za ples u krugu od šesnaest kilometara”, uzvrati joj majka. „I Payne će sigurno biti ondje. Večeras će zaprositi Dianu. Osjećam to u kostima.”

~ 21 ~


Mama je to možda osjećala u kostima, no Minervina reakcija bila je još intenzivnija. Srce i želudac su joj zamijenili mjesta, sudarajući se u njenoj utrobi. Kad su stigle pred vrata krčme, Minerva zabije lice u knjigu. Bilo da se radilo o romanima, ili povijesnim ili znanstvenim studijama, knjige su bile njezino najčešće utočište. Večeras joj je knjiga doslovno poslužila kao štit, jedini zaklon od vanjskog svijeta. Nije se usudila ostaviti Dianu samu, no nije znala kako će podnijeti ponovni susret s lordom Payneom, a kamoli s njegovom skrivenom ljubavnicom koja se smijala Minervinim naivnim nadama. Njegova bi 'prijateljica' mogla biti bilo koja od nazočnih žena u toj prenapučenoj prostoriji. I tko god ona bila, možda je već i svima drugima prepričala sinoćnju epizodu. Probijajući se kroz gužvu nakon što su ušle u krčmu, Minerva je bila uvjerena da čuje nečiji smijeh. Netko se smije njoj. To je najgora posljedica tog ponoćnog posjeta. Mjesecima je Vretenasta Uvala bila Minervino sigurno utočište. Sad se ovdje više nikad neće osjećati ugodno. Jeka onog okrutnog smijeha pratit će je svakim seoskim putem i popločenom uličicom. Lord Payne joj je upropastio boravak u ovome mjestu. A sada bi joj mogao upropastiti i ostatak života. Do nedjelje bi me već mogla oslovljavati s 'brate'. Ne. Ne smije to dopustiti. Neće to dopustiti. Nekako će ga zaustaviti, pa makar ga morala pogoditi knjigom u glavu. „Oh, on nije ovdje.” Charlottein tužni komentar probudi u njoj nadu. Minerva spusti knjigu i pogledom preleti preko okupljene gomile. Lokal je bio pun pripadnika teritorijalne obrane. Njihove žarkocrvenozlatne odore još su se jače isticale u kontrastu s bijelim, vapnom obojenim zidovima. Spustivši bradu, provirila je iznad naočala, usredotočivši se na najudaljeniji dio prostorije, gdje su se muškarci i žene tiskali ispred šanka. Nema lorda Paynea. Počela je lakše disati. Naočale je gurnula natrag uz nos, osjetivši kako joj se rubovi usana opuštaju u nešto slično osmijehu. Možda je dobio napadaj grizodušja. No vjerojatnije je ostao u svojoj kuli i nastavio se zabavljati s onom prijateljicom koju je tako lako nasmijati. Uostalom, nije ni bitno gdje je, samo da nije tu. „Oh, pogledajte onamo”, reče mama, okrenuvši se oko svoje osi. „Ondje je. Ušao je kroz stražnja vrata.” K vragu. Čim ga je spazila, Minervi pobjegne srce u petu. Nije izgledao poput čovjeka koji je dobio napadaj grizodušja. Djelovao je natmureno i opasnije nego ikad. Iako je tek prošao kroz vrata, istog je trenutka unio promjenu u ozračje prostorije. Opipljiva, nemirna energija zračila je iz njegova kutka, i svi su je osjetili. Odjednom je cijela krčma bila u stanju napetosti, kao da se neka neizrečena poruka prenosila s tijela na tijelo. Nešto će se uskoro dogoditi. Glazbenici zasviraju uvodne taktove seoskog plesa. Po cijeloj se prostoriji počnu spajati parovi. Lordu Payneu se, međutim, nije žurilo. Prinio je pljosku ustima i nagnuvši je popio gutljaj. Minerva automatski gutne, kao da je i sama osjećala kako joj alkohol prži grlo. On spusti pljosku. Začepi je. Vrati je u džep. A zatim se njegov čvrsti, užareni pogled zaustavi na Highwoodicama. Minervi se naježe sve dlake na potiljku. „Gleda prema tebi, Diana”, uzbuđeno prošapće njihova majka. „Sigurno će te zamoliti za ples.”

~ 22 ~


„Diana ne bi smjela plesati”, reče Minerva, nesposobna odvratiti pogled s njega. „Ne ovako žustri ples. Njena astma.” „Pih. Morski zrak je učinio svoje. Već mjesecima nije imala nijedan napadaj.” „Nije. Ali posljednji koji je imala bio je izazvan plesanjem.” Minerva odmahne glavom. „Zašto uvijek moram biti jedina koja misli na Dianinu dobrobit?” „Zato što ja mislim na tvoju, nezahvalno stvorenje.” Mama joj uputi prodoran pogled. Kao djevojčica, Minerva je zavidjela svojoj majci na njezinim plavim očima. Podsjećale su je na tropske oceane i vedro nebo. No tijekom godina, nakon tatine smrti, njihova je boja izblijedjela. Sada ju je više podsjećala na plavi batist nakon tri sezone nošenja. Ili na jeftini srednjestaleški porculan. Bila je to boja gotovo posve istrošena strpljenja. „Nas je četiri, Minerva. I sve smo žene. Na našoj obiteljskoj slici nema ni muža, ni oca, ni brata. Možda nismo siromašne, ali nam nedostaje prave sigurnosti. Diana ima priliku uloviti bogata, naočita vikonta, i neću ti dopustiti da joj staneš na put. Tko će drugi spasiti ovu obitelj? Ti?” Gorko se nasmijala. Minerva se nije mogla ni prisiliti na odgovor. „Evo ga, dolazi”, zaciči Charlotte. „Lord Payne dolazi ovamo.” Panika zatreperi u Minervinim grudima. Je li Payne uistinu kanio večeras zaprositi Dianu? Svaki muškarac s imalo soli u glavi bi to učinio. Diana je uvijek lijepa, no večeras izgleda blistavo, odjevena u smaragdno zelenu svilenu haljinu s čipkastim rubom boje bjelokosti. Njezina kosa boje lana presijavala se pod svjetlošću svijeća, a zbog svoje eterične mirnoće ostavljala je dojam plemkinje. Izgledala je kao vikontica. A lord Payne je od glave do pete izgledao kao moćni lord. Prelazio je s jedne strane prostorije na drugu probijajući se kroz gužvu pravocrtno i bez zastajkivanja. Ljudi su mu se micali s puta kao uplašeni zrikavci. Pogled mu je bio napregnut, odlučan, usredotočen na... Na nju. Na Minervu. Ne budi glupa. To je nemoguće. Sigurno se radilo o optičkoj varci izazvanoj naočalama. Lord Payne je, naravno, dolazio radi Diane. Nedvojbeno. I Minerva ga je mrzila zbog toga. On je grozan čovjek. Grozan. Ali njezino srce nije prestajalo bubnjati. Osjećala je vrućinu između grudi. Oduvijek se pitala kakav je osjećaj stajati na rubu plesne dvorane i gledati kako se snažan, naočit muškarac probija prema tebi. Pretpostavljala je da je ovo najbliže tomu što će ikada biti. Stojeći uz Dianu. Zamišljajući da je na njezinu mjestu. Osjetivši odjednom snažan nemir, pogledala je u pod. Zatim u strop. Zatim se u sebi prekorila zbog kukavičluka i prisilila se pogledati u njega. On se zaustavi i nakloni se, pružajući joj ruku. „Mogu li vas zamoliti za ovaj ples?” Minervi zastane srce. Knjiga joj isklizne iz ruke i padne na pod. „Dodaj mi svoju torbicu, Diana”, prošapće mama. „Brzo. Ja ću ti je pričuvati dok budeš plesala.” „Mislim da to neće biti potrebno”, odgovori Diana. „Naravno da je potrebno. Ne možeš plesati dok ti ta nezgrapna torbica visi s ruke.” „Neću uopće plesati. Lord Payne je pozvao Minervu.” „Pozvao Minervu. Kakva besmislica.” Ne vjerujući, mama nimalo damski frkne kroz nos. A zatim podigne pogled i, vidjevši napokon da je lord Payne uistinu pružio ruku Minervi, glasno uzdahne od šoka. „Ali... zašto?” On jednostavno odgovori: “Jer sam izabrao nju.”

~ 23 ~


„Uistinu?” O, Bože. Uistinu? U smislu: je li Minerva uistinu to upravo rekla naglas? Barem se na vrijeme zaustavila pa nije izgovorila i ostale misli koje su joj prolijetale kroz smušeni um. Nešto kao: Uistinu? Onaj odlučni, prijeteći hod preko cijele krčme bio je samo za mene? U tom slučaju, hoćete liše, molim vas, vratiti natrag i ponoviti ga? Ali ovaj put sporije, i s više osjećaja. „Gospođice Minerva”, reče on mirnim glasom, mračnim poput opsidijana, „mogu li vas zamoliti za ovaj ples?” Minerva je gledala, nijema i opčinjena, kako se njegova šaka u rukavici zatvara oko njene. Stisak mu je bio topao i čvrst. Zadržala je dah, osjećajući kako ih cijelo selo gleda. Molim te, Bože. Molim te, samo da se nitko ne nasmije. „Hvala”, prisilila se izgovoriti. „Bit će mi veliko... olakšanje.” On je odvede prema plesnom podiju, gdje su zauzeli položaj za seoski ples. „Olakšanje?” promrmlja on veselo. „Damama je obično 'veoma drago' ili im je 'čast' plesati sa mnom. Katkada su čak i 'ushićene'.” Ona bespomoćno slegne ramenima. „Ta mi je riječ prva pala na pamet.” I u tom se trenutku uistinu tako osjećala. No čim je zauzela svoje mjesto nasuprot njemu i čim su se začuli prvi taktovi glazbe, olakšanje je odjednom nestalo. Umjesto njega se pojavio strah. „Ja ne znam plesati”, prizna Minerva, zakoraknuvši prema njemu. On je uhvati za ruke i okrene je u krug. „Ali ti upravo plešeš.” „Ne baš dobro.” Obrve mu se izviju. „To je istina.” Minerva se nakloni u pogrešnom smjeru, sudarivši se s damom sa svoje lijeve strane. Ispričavši joj se bez daha, pokušala je hitro ispraviti pogrešku - i nagazila na nogu lorda Paynea. „Bože mili”, procijedi on kroz stisnute zube, držeći je čvrsto uza se dok su se kretali naprijednatrag. „Nisi pretjerivala.” „Ja nikad ne pretjerujem. Očajno plešem.” „Ne plešeš očajno. Samo se trebaš prestati toliko truditi. Želimo li ovo dobro izvesti, moraš mi dopustiti da te vodim.” Kad su ih plesni koraci razdvojili, Minerva se osjećala ošamućeno. Pokušala je uvjeriti samu sebe kako to znači da lord Payne prihvaća njezin plan. Odvest će je u Škotsku, zato što ju je izabrao. Izabrao je nju, a ne Dianu. Zašto bi je inače zamolio za ples? Jedini mogući razlog jest ostavljanje dojma da među njima postoji nekakva privlačnost. No misli joj ubrzo utiša tutnjanje nogu i razuzdano guslanje. Nekako je uspjela nespretno otplesati još jedan niz koraka. Zatim je slijedio dio u kojem nije trebala ništa raditi, samo mirno stajati i pljeskati rukama. A onda je ponovno morala zakoraknuti naprijed. Prema njemu. On je privuče bliže sebi. Nedolično bliže. „Reci jao”, prošaće joj. Ona ga pogleda trepćući. Molim? On je snažno uštipne za nježni unutarnji dio nadlaktice. „Jao!” urlikne Minerva. „Zašto ste...” On je obuhvati jednom rukom oko struka. Zatim je savije, i ona posrne. Naočale joj se nakrive. „Što se dogodilo, gospođice Highwood?” upita je teatralno glasno. „Izvrnuli ste gležanj? Kakva šteta.” ~ 24 ~


Nekoliko trenutaka kasnije, teturala je za njime kroz crveno obojena vrata Bika i maćuhice. Odmaknuli su se nekoliko koraka od ulaza. Toliko ju je požurivao da je cipelicom zapela za kamen i uistinu se spotaknula. Uhvatio ju je prije nego što je koljenom udarila o tlo. „Jesi li se ozlijedila?” Ona odmahne glavom. „Ništa mi nije povrijeđeno osim ponosa.” Pomogao joj je da se uspravi. No nije ju ispuštao iz ruku. „Ovo nije prošlo onako kako sam planirao. Nisam znao za... tvoj problem s plesanjem. Da sam znao, onda bih...” „Ne, u redu je. Dobro je ispalo. I plesanje i naš odlazak s plesa. I to što ste me... zagrlili pred svima.” Glasno je progutala slinu. „Sve je u redu.” „Je li?” Ona kimne glavom. „Da.” Minervi je doista bilo ugodno s njegovim rukama ovijenim oko njezina struka. A komplicirano strastvena toplina u njegovim očima boje lješnjaka munjevito joj pretvarala pamet u kašu. Potraje li ovo još samo jednu minutu, svest će se na razinu pravog pravcatog idiota. Tada baci pogled prema vratima. Sigurno će ih netko pratiti. Ili barem proviriti kroz prozor. Zar nisu nimalo zabrinuti za njezin ugled? Ili njezin gležanj, ako ništa drugo. Netko ih mora vidjeti zajedno žele li da njihov bijeg bude uvjerljiv. Inače je ovaj opasan, zbunjujući zagrljaj posve uzaludan. „Zašto?” upita ona, ne mogavši odoljeti. „Lako ste mogli imati Dianu.” „Da, valjda jesam. Da sam se odlučio oženiti njome, ti me ne bi mogla spriječiti u tome.” Srce joj je snažno tuklo u grudima. Bila je sigurna da ga i on može osjetiti. „No večeras ste izabrali mene. Zašto?” Usne mu se izviju u zajedljivi smiješak. „Želiš objašnjenje?” „Da. I to iskreno, a ne...” Ne kao sinoć. „Iskreno.” Zamislio se nad tom riječju. „Iskreno, tvoja sestra je lijepa, elegantna, skromna i draga. Gledajući je, bilo koji muškarac bi vrlo lako mogao zamisliti budućnost s njom. Vjenčanje, kuću, porculansko posuđe, djecu. Nije to nimalo odbojna budućnost. No sve to djeluje veoma ustaljeno i nepromjenjivo.” „A kada pogledate u mene? Što onda vidite?” „Iskreno? Kad pogledam u tebe...” Palcem joj pogladi donji dio leđa. „Pomislim nešto poput: sam Bog zna kakvi izazovi vrebaju na tom putu.” Okrenula se u njegovu zagrljaju, odgurujući mu ruku. „Pustite me.” „Zašto?” „Da vas mogu udariti.” „Tražila si iskreni odgovor.” Zacerekao se, ali ju je i dalje držao uza se. „Ovo... ovo otimanje je upravo ono na što sam mislio. Ne, ti se ne uklapaš u lijepi, elegantni, predvidljivi kalup. No neka te to ne obeshrabri, Marissa. Neki muškarci vole iznenađenja.” Marissa? Zurila je u njega, potpuno zgrožena. I ushićena. I zgrožena svojim ushitom. „Vi. Ste. Naj...” Začuje se zvonce i vrata Bika i maćuhice se naglo otvore. Grupica hihotavih seoskih djevojaka ispadne iz krčme, praćena glazbom i toplinom. Minervi zastane dah. Krenu li djevojke u njihovom smjeru, vidjet će lorda Paynea i nju. Zajedno. „Iznenađenje”, prošapće ona. A onda pritisne svoje usne na njegove.

~ 25 ~


Poglavlje 4

IZNENAĐENJE, REKLA JE. Itekakvo iznenađenje. Slatkoća. To ga je prvo iznenadilo. Toliko je trpkih riječi čuo s tih usana... no njezin je poljubac bio sladak. Hladan i sladak, s nagovještajem prave pravcate dekadencije u pozadini. Poput na suncu dozrele šljive usred ljeta, koja je spremna pasti u njegov dlanu i na najslabiji poticaj. Nalijeganje. To je bilo drugo iznenađenje. Nagnuvši se kako bi ga poljubila, nalegla je na njega. Pojačao je stisak ruku oko njezina struka, privukavši je bliže. Tijela su im se susrela. Ne, to nije bila prava riječ. Tijela su im se već jednom „susrela” one noći prije nekoliko mjeseci, u vrtovima Summerfielda. Sad su njihova tijela obnovila poznanstvo. Osjećaj intime bio je trenutačan i šokantan. Minervina kosa mirisala je na jasmin i to je bio okidač koji je pokrenuo sjećanje negdje duboko u Colinu. Sjećanje koje mu nije bilo pohranjeno u mozgu, nego u krvi. Što ga je dovelo do trećeg iznenađenja. Zadovoljstvo. Slavodobitnost. K vragu, on je to želio. Nije bio ni svjestan toga. Prije bi umro nego to priznao, ali dio njega je želio upravo to. I to silno. I to već neko vrijeme. Nije ju upoznao kroz taj poljubac, nego je sam sebi potvrdio istinu koju je već dugo naslućivao; da je Minerva, usprkos svojim neženstvenim zanimacijama i naobrazbi, prava pravcata žena. U njegovu naručju nije bila osorna ni tvrdoglava, nego topla i podatna, dok su joj meke obline prianjale uz njegovu čvrstinu. Kad bi se potrudio, mogla bi se rastapati od njegova milovanja. Uzdisati. Drhtati. No ako bi je okusio, jednom mu ne bi bilo dovoljno. Prešao joj je jezikom preko stisnutih usana, tražeći više. Nije se mogao sjetiti kada je posljednji put poljubio neku djevojku samo radi uživanja u ljubljenju i zaboravio je koliko taj čin može biti omamljujuće ugodan. Htio je uroniti u tu osvježavajuću milinu. Opiti se njome, kupati se u njoj. Potpuno se izgubiti u nedokučivim dubinama tog poljupca. Otvori usta. Otvori ih za mene. Minervi pobjegne tihi zvuk, nešto nalik cviljenju. Usne joj ostanu zapečaćene pod pritiskom njegovih usana. Pokušao je ponovno, lagano povlačeći jezik prema kutu njezinih usana. Polako i smjerno - znao je da svaka žena uživa u takvom lizanju, bilo gdje. Napokon je razdvojila usne. On gurne jezik kroz njih, kušajući je. Bože, kako je slatka i svježa. Ali posve nepomična. Stajala je skamenjena, ne dišući uopće. Zastao je kako bi joj usisao sočnu donju usnu, a onda je ponovno pokušao. Ovaj put je ušao malo dublje jezikom, zavrtjevši ga prije povlačenja.

~ 26 ~


Slatki šapat njezina uzdaha pomiluje mu obraz. Taj uzdah bio je njezino priznanje. I otkrio mu je dvije stvari. Prvo, Minerva nema blagog pojma kako se uzvraća poljubac. Ali, drugo? Ona ga je željela uzvratiti. I ona je, baš kao i Colin, čekala na ovo. Kad su se razdvojili, zrak je treperio od obostranog osjećaja nevjerice. „Zašto...?” Minerva pritisne raširenim dlanovima trbuh. Na trenutak je gledala posvuda, samo ne u njega. Zatim ga upita tišim glasom: „Zašto ste to učinili?” „Kako to misliš, zašto?” upita on, smijuljeći se. „Ti se mene poljubila.” „Da, ali zašto ste učinili...” Minerva iskrivi lice. „Sve ostalo.” Colin zastane. „Zato što... tako odrasli muškarac ljubi ženu?” Ona je zurila u njega. Za Boga miloga, ne može biti toliko neiskusna. „Znam da vjerojatno nemaš puno iskustva, no netko ti je sigurno objasnio kako se to prirodno odvija između muškog i ženskog spola.” Ispružio je ruku kao da joj želi pokazati pokretom. „Gledaj, stvar je ovakva. Kad se muškarcu neka žena jako, jako sviđa...” Ona ga bubne šakom u rame. Zatim se jedva suzdrži da ga ne udari još jednom. „Nisam na to mislila i vi to dobro znate.” Spustila je glas i bacila pogled prema skupini djevojaka koje su sad već ulazile u pansion, udubljene i dalje u svoj razgovor. „Zašto biste to željeli raditi sa mnom? Običan poljubac je bio sasvim dovoljan. Što vas je spopalo?” „To se i ja pitam.” Prošao je nervozno rukom kroz kosu, prilično uvrijeđen njezinim optuživačkim tonom. „Ja sam muško. Ti si trljala svoju... ženskost posvuda po meni. Nisam razmišljao. Jednostavno sam reagirao.” „Reagirali ste?” „Da.” „Na...” Premještala se sjedne noge na drugu. „Na mene.” „To je prirodna reakcija. Nisi li ti znanstvenica? Trebala bi to razumjeti. Svaki muškarac od krvi i mesa bi odgovorio na takav poticaj.” Ona ustukne, pa spusti bradu na prsa i proviri prema njemu iznad naočala. „Znači, nalazite me poticajnom?” „Nisam to htio...” Nije dovršio rečenicu. Jedini način da prekine taj besmisleni razgovor jest tako da jednostavno prestane govoriti. Colin duboko udahne i ispravi leđa. Nakratko je zatvorio oči. A onda ih otvori i pogleda u nju. Doista pogleda u nju, kao da je prvi put vidi. Vidio je gustu, tamnu kosu koju bi muškarac poput njega mogao zgrabiti punom šakom. Jednostavne naočale na vrhu blago prćastog nosa. Iza stakala, široko postavljene oči - tamne i pametne. I ta usta. Ta zrela, napućena, senzualna usta. Zatim mu pogled sklizne niz njeno tijelo. Colin osjeti grešno zadovoljstvo znajući kakve se raskošne obline skrivaju ispod te skromne haljine od muslina s cvjetnim uzorkom. On je osjetio te obline, istraživši je od glave do pete svakim živčanim završetkom svoga tijela. Da, njihova se tijela jesu susrela. I više od toga. Dobro su se upoznala. Dakako, ništa se više od toga neće dogoditi. Colin je imao svoja pravila, a što se tiče nje... on se njoj nije čak ni sviđao. Niti se pretvarala da joj se sviđa. No svejedno je došla k njemu usred noći, smišljajući planove koji su prelazili granicu između teoretske logike i nepromišljene pustolovine. I započinjala poljupce koje nije znala dovršiti. Kad se sve to zbroji, ona je jednostavno... Pravo iznenađenje. Svježi, okrepljujući nalet nečeg neočekivanog, bilo to nešto dobro ili loše. „Možda te”, oprezno počne Colin, „doista nalazim poticajnom.” Ona sumnjičavo stisne oči. „Ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment.”

~ 27 ~


„Shvati to kako god želiš.” Zurila je u smjeru Kraljičina rubina. Skupina djevojka je nestala. „Dovraga. Nisam sigurna je li itko opazio naš poljubac.” „Ja sam ga opazio.” Protrljao je usta rubom šake. Na usnama muje još ostao okus zrelih šljiva. Colin odjednom osjeti neobjašnjivu žeđ. „Onda, kada polazimo?” upita ona. „Kamo polazimo?” „U Škotsku, naravno.” „Škotsku?” On prasne u smijeh od iznenađenja. „Neću te odvesti u Škotsku.” „Ali...” Minerva je mahnito treptala. „Ali maloprije, unutra. Rekli ste da ste izabrali mene.” „Za ples. Izabrao sam te za svoju plesnu partnericu.” „Da. Upravo tako. Izabrali ste me za ples, pred svim tim ljudima. Zatim ste me odvukli van i držali me nedolično blizu. I poljubili me, nasred ulice. Zašto ste sve to učinili ako niste kanili pobjeći sa mnom?” „Posljednji put ponavljam, ti si poljubila mene. A što se ostalog tiče... Bilo mi je žao zbog sinoćnje epizode u mojim odajama. Osjećao sam da ti dugujem ispriku.” „Oh. O, ne.” Stavila je ruku na prsa. „Želite reći da ste plesali sa mnom iz sažaljenja? Poljubili me iz sažaljenja?” „Ne, ne.” Colin uzdahne. „Ne posve. Samo sam mislio kako zaslužuješ malo poštovanja i divljenja. Pred svima.” „I sada mi, po drugi put u dvije noći, otkrivate kako je sve to bila obmana, tako da se mogu osjećati odbačeno i poniženo. Pred svima.” Rubovi očiju su joj bili crveni. „Ne mogu vjerovati da mi to ponovno činite.” O, za Boga miloga. Kako mu se ovo uspjelo dogoditi? Imao je najbolje namjere, a onda se sve nekako... Tvoje su dobre namjere poput minobacačkih granata. „To je to”, reče ona, stisnuvši šake. „Ovaj vam put neću dopustiti da se izvučete. Inzistiram da me odvedete u Škotsku. Želim da mi upropastite ugled. To je pitanje časti.” Oglasilo se zvonce na vratima krčme. Minerva i Colin istodobno munjevito odskoče jedno od drugoga. Krčma je očito postala preskučena za zabavu. Veseli ljudi poispadali su iz Bika i maćuhice i uputili se prema tratini. Šmrcnuvši, Minerva prekriži ruke na prsima. „Slušaj”, reče on tiho. „Možemo li se naći u neko doba na nekom mirnijem mjestu? Samo ne u mojim odajama u ponoć.” Nakon kraće šutnje, ona namjesti naočale. „Čekajte me na početku puteljka prema plaži sutra ujutro, u cik zore.” „U cik zore?” „To vam je prerano?” „O, ne”, odvrati on. „Ja vrlo rano ustajem.” „KASNITE”, REČE MU ona sutradan ujutro. Prve zrake izlazećeg sunca odbljeskivale su od Minervinih naočala. „Čekala sam vas.” „Dobro jutro i tebi, Marianna.” Colin protrlja svoje mutne oči, a zatim neobrijanu bradu. „Morao sam se pozdraviti sa svojim bratićem.”

~ 28 ~


Pogled mu se spusti na njezinu haljinu - tamnosivu, bezobličnu, do grla zakopčanu grozotu. „Što to, zaboga, imaš na sebi? Zar si se nakon našeg sinoćnjeg razgovora zaredila u samostanu? Pristupila Redu sestara dosadne jednostavnosti?” „Palo mi je na pamet”, odgovori ona zajedljivo. „To bi vjerojatno bio pametniji potez. Ali nisam. Ovo je moj kupaći kostim.” Pogledom ga obuhvati od glave do pete. „Pretpostavljam da ga vi nemate.” On se nasmije. „Dobro pretpostavljaš.” „Onda ćete se valjda morati djelomično razodjenuti. Pa, pođimo.” Slijedio ju je niz stjenoviti put prema zaljevu, zbunjen i neosporno znatiželjan. „Da sam znao kako će u ovo biti uključeno razodijevanje, potrudio bih se doći na vrijeme.” „Brže malo. Moramo se požuriti, inače će nas vidjeti ribari.” Stigli su do plaže. Krepki morski znak ga je donekle otrijeznio, razbistrivši mu djelomično um. Svijet oko njega počinjao je dobivati jasne obrise. Zaustavio se na samom rubu vode. More mu je oplahivalo čizme. Dugo je stajao ondje, duboko udišući, a zatim obuhvati pogledom stijenama obrubljeni zaljev u maglovito svitanje. Nikad nije ovako rano ujutro uživao u tom prizoru. Djelovao je bezvremenski. Gotovo mistično. Morska voda mu poškropi lice. „Probudite se”, reče ona skinuvši naočale i spremivši ih u vodootpornu vrećicu koja joj je bila zavezana za ručni zglob. Ugazila je pokraj njega u blago namreškano more. „Nemojmo gubiti vrijeme.” Colin je promatrao u nevjerici tu potpuno ludu djevojku koja je uranjala u vodu. Prvo do koljena. Pa do struka. I na koncu sve do vrata. „Izlazi odatle”, reče on, zvučeći čak i vlastitim ušima neugodno slično kakvoj dadilji. „Smjesta.” „Zašto?” „Zato što je travanj i voda je ledena.” I zato što te odjednom silno želim vidjeti mokru. Preksinoć nisam stigao uživati u tom prizoru. Ona samo slegne ramenima. „Nije tako strašna kad se čovjek navikne.” Za Boga miloga, vidi tu djevojku. Zubi joj cvokoću, usne su joj poplavile. Ispod te stravične oprave, bradavice su joj se vjerojatno pretvorile u dvije male ledene sige. I ona je najozbiljnije očekivala da joj se on pridruži? On i njegov dragocjeni alat, iznimno osjetljiv na ekstremne temperature? „Čuj, Madeline. Mislim da je došlo do nesporazuma. Nisam došao ovamo plivati u moru. Moramo porazgovarati.” „Ali ja vam moram pokazati jedan prolaz ondje iza onih stijena. Ne može mu se drukčije prići nego plivajući. Razgovarat ćemo kad stignemo onamo.” Nagnula je glavu u stranu. „Nije vas valjda strah?” Strah. Ha. Kakav je to zvuk čuo? Nešto je pljusnulo u vodu. Bačena rukavica, jamačno. „Nije.” Colin izuje čizme. Odloži svoj sako. Zatim podvije nogavice dugih hlača i pričvrsti ih u visini koljena, te na jednaki način podvije rukave košulje do laktova. Pripremio se mentalno. „No dobro. Dolazim.” Stresao se uronivši u ledenu vodu. Kad mu je razina mora dosegla do pupka, glasno je opsovao. „Nadam se da znaš da je ovo pravo junaštvo. Legende su nastajale i iz bezazlenijih situacija. Lancelot je samo veslao po mirnom jezeru.” Ona se nasmiješi. „Lancelot je bio običan vitez. Vi ste vikont. Od vas se očekuju veći podvizi.”

~ 29 ~


Colin se nasmije hrapavim glasom, jedva dolazeći do daha od hladnoće. „Zašto se”, upita je prišavši joj bliže, „taj tvoj predivno zločesti smisao za humor pojavljuje samo kad si promrzla i mokra do kože?” „Ja...” Toliko je brzo treptala da je izgledalo kao da bi od mahanja trepavicama mogla i poletjeti. „Ne znam.” Iako je bila uronjena u ledenu vodu, lice joj poprimi grimiznu boju. I začas ponovno podigne sve svoje nevidljive obrambene zidove. Kako neobično. Većina žena koje je poznavao koristila je ljepotu i šarm za prikrivanje svojih manje privlačnih crta. Ova je djevojka postupala upravo suprotno, skrivajući sve što je zanimljivo na njoj iza ukočene, neugledne vanjštine. Kakva li još iznenađenja skriva? „Nastavimo dalje”, reče ona. „Slijedite me.” Plivajući laganim, sporim zamasima, vodila ga je kroz arhipelag morskih stijena do malenog otvora, omeđenog strmim hridima. Istegnuvši vrat, Colin pogleda gore prema kamenim liticama. I u tom trenutku, na tom mjestu, bio je siguran kako do kraja svoga života neće shvatiti što to može nagnati čovjeka - ili ženu - da pogleda u kameni zid i pomisli, mislim da bih volio sudjelovati u simpoziju o ovome. „Dakle, u što gledamo?” „Ne ondje gore”, reče ona. „Tu dolje.” „Gdje dolje?” Osvrtao se oko sebe. Nije vidio ništa osim vode. „U špilji. Ulaz je ispod vode za vrijeme plime. Pokazat ću vam. Uhvatite me za ruku.” Minerva ispruži ruku i on je stisne iznad lakta. Ona njegovu obuhvati na sličan način. Zatim reče. „A sada duboko udahnite.” „Čekaj. Što ćemo...” Colin nije udahnuo duboko kako mu je preporučila, jer je zaronila prije nego što je stigao to učiniti i, držeći ga čvrsto za ruku, povukla ga za sobom. Začas se našao ispod površine mora. Vukla ga je sve dublje, zamahujući stopalima kao malenim perajama. Ušli su, tako mu se barem činilo, u nekakav tunel. Osjetio je kako mu stijene grebu leđa. Udario je dolje nogom, dotaknuvši stijenu. Krenuo je prema površini, gdje bi trebao moći izroniti iz vode. Ondje ga također dočeka stijena. Bio je zarobljen. Otvorio je oči ispod vode. Dočekao ga je potpuni mrak. Ništa nije vidio. Mračno kao u grobu. Zagrađen stijenama. Bez zraka. Niotkuda zraka, posvuda samo voda. Pokušao je otplivati natrag. Minerva ga povuče naprijed. A onda su se posve zaustavili, zaglavljeni u tom uskom kamenom prolazu. Pluća su mu gorjela. Udovi trnuli. Uši mu se napunile hučanjem vode i mahnitim bubnjanjem njegova srca, koje kao da je pokušavalo pobjeći iz grudnog koša. Mogao bi ondje umrijeti. Začudo, najviše se bojao da neće umrijeti. Da će mu pluća nekako naučiti disati bez zraka i da će jednostavno ostati zaglavljen u toj mračnoj vodenoj tišini. Proživljavajući zauvijek onu paklenu noć. Ovo je smrt. Ja sam ovdje posve sam. No nije bio sam. Minerva mu stisne ruku tako čvrsto kao da mu je nataknula lisice. Drugom ga rukom uhvati za ručni zglob i snažno ga povuče. Projurio je kroz preostali dio tunela i izronio na drugoj strani, grčevito hvatajući zrak. Ondje ga je također dočekala tama. Mogao je disati, ali s teškom mukom. „Sve je u redu”, reče ona. „Izvukli ste se.”

~ 30 ~


„Isuse”, konačno uspije izustiti Colin, brišući vodu s lica. „Isuse Kriste i Ivane Krstitelju. A kad smo već kod njih; Mateje, Marko, Luka i Ivane.” Još mu nije bilo dovoljno. Ovo je tražilo zazivanje likova i iz Staroga zavjeta. „Obadijo. Nabukodonosore. Metuzaleme i Jobe.” „Smirite se”, reče ona, primivši ga za ramena. „Smirite se. I, samo da znate, u Bibliji ima i žena.” „Da. I koliko se sjećam, sve do jedne su izazivale nevolje. Kakvo je ovo mjesto? Ne vidim ni prst pred nosom.” „Ima svjetla. Pričekajte malo da se priviknete i vidjet ćete ga.” On podigne glavu. Svjetlost je prodirala kroz nekoliko sitnih otvora u stijeni iznad njih. Ništavne bijele točkice na crnoj podlozi. Ona ga uhvati za bradu i okrene mu lice prema svojem, odvrativši mu pogled od svjetlosti. „Nemojte gledati izravno u njega, inače vam se oči neće nikad priviknuti na tamu. Samo se usredotočite na mene i dišite polako. Taaako. Udah... pa izdah.” Govorila je tihim, umirujućim glasom. Vjerojatno je istim tonom umirivala svoju sestru kad bi dobila napadaj astme. Colinov ponos se pobuni. Njega ne treba maziti. No prilično je uživao u Minervinu grlenom, hipnotičkom glasu i nježnom dodiru njezina dlana na svojem obrazu. Mahniti otkucaji njegova srca počeli su usporavati. Blijede mrljice iznad njihovih glava naposljetku su se pretvorile u blagu mliječnobijelu svjetlost koja je obasjavala crte Minervina lica. Nježne tamne oči, kao u laneta, i trepavice crne poput tinte. Obli obrazi i blijeda koža. Te usne, vlažne od morske vode. „Vidite li me sad?” prošapće ona. On kimne. Vjerojatno mu je bliski susret sa smrću iskrivio percepciju, ili je to bilo zbog slaba osvjetljenja - no bila mu je privlačna. „Vidim te.” Obujmivši joj rukama struk, on je privuče bliže. „Što se dogodilo? Zar ste izgubili orijentaciju dolje ispod vode?” Odmakla mu je mokri pramen kose sa čela. „Trebam li biti zabrinuta za vas?” Kakvog li pitanja, izgovorenog tim slatkim, hrapavim glasom. Iz nekog mu se razloga još nije dalo odgovoriti na njega. „Ne.” Čvrsto joj utisne poljubac u čelo. „Ne, sunce. Ne trebaš se nimalo brinuti zbog mene.” Zatim je pusti, i ona se odmakne od njega. „Onda pođimo ovuda.” Odvela ga je do neke izbočine u stijeni. Malo ju je pogurao dok se pokušavala uspeti na nju. Osjećao se ugodno preuzevši ponovno ulogu snažnog muškarca. Ali i zato što je rukom obujmio Minervino bedro. Kad su se oboje uspjeli popeti na rub, ona oprezno, priljubljena uz stijenu, prijeđe do drugog kraja špilje, gdje se visoko iznad nje nalazila udubina iz koje je izvadila nekakvu kutiju. Iz te je kutije izvadila svijeću i šibice. Topla svjetlost voštana plamena osvijetli špilju, otkrivši mu koliko je tijesna i zagušljiva, baš kao što je i naslućivao. No unutar svoga dosega, zlaćana svjetlost svijeće stvorila je također mali, intiman prostor. Colin pomisli kako ne bi imao ništa protiv toga da na neko određeno vrijeme ostane ovdje. Dok je vadila i stavljala naočale, na licu su joj se igrale sjenke. Podigla je svijeću prema kamenom zidu iza njegovih leđa. „Kakvo je ovo mjesto?” „Čudesna špilja. Pogledajte. Cijela vidljiva površina sastoji se od stlačenog sloja fosiliziranih morskih bića.” Prstima je prelazila preko neravne površine. „Provela sam ovdje sate radeći gipsane odljeve i otiske i crtajući. Otkidajući uzorke ondje gdje je to bilo moguće. Ovo je echinus, vidite? Pokraj njega, trilobit. A samo nekoliko centimetara iznad njega, fosilizirana morska spužva. Pogledajte.”

~ 31 ~


Colin pogleda. Vidio je samo stijene, izbočine, i izbočene stijene. „Fascinantno. Znači, to je tema tvojega rada za simpozij? Ehi-nešto i trogloditi. Teško mi je zamisliti da to vrijedi pet stotina funta.” „Oni sami ne vrijede toliko. Ali ovo je uistinu neprocjenjivo.” Otpuzala je postrance gotovo dva metra natrag u špilju. Budući da mu se činilo kako ona to očekuje, Colin ju je slijedio. Što su se više povlačili u špilju, to se ona sve više sužavala oko njega, stežući mu pluća. Iako je s njega kapala morska voda, čelo mu se orosilo znojem. „Vidite ovo?” upita ga ona podižući svijeću. „Ovo udubljenje u kamenu?” On se usredotoči na to, zahvalan na svakom skretanju pozornosti. „Valjda.” „To je otisak stopala”, reče ona tiho, glasom punim poštovanja. „Prije nezamislivo mnogo stoljeća, neki je stvor hodao ovdje po blatu. T njegov je otisak ostao očuvan, otisnut u kamenu.” „Aha. I ti si uzbuđena zbog toga jer... su otisci rijetka pojava?” „Fosilizirani otisci su rijetkost. A nitko nikad nije zabilježio otisak poput ovoga. Vidite li ta tri raširena nožna prsta?” Colin ih je doista vidio. Cijela njegova čizma mogla je stati u bilo koji od ta tri otiska „nožnih prstiju”. „Izgleda poput noge guštera”, reče ona. „S tako dubokim otiskom stopala? To mora da je bio vraški krupan gušter.” „Upravo tako.” Čak i u mraku, vidio je kako joj se oči cakle od uzbuđenja. „Zar ne shvaćate? Gospodin James Parkinson objavio je tri sveska ilustracija fosiliziranih živih bića, od biljaka do kralježnjaka. Dokumentirao je desetke većih životinja, uključujući i drevnog aligatora i pretpovijesnog pretka slona. No ovaj otisak stopala ne odgovara nijednom od onih koje je opisao u svojim svescima. Ovo je dokaz postojanja sasvim novog stvorenja, dosad nepoznatog suvremenoj znanstvenoj zajednici. Riječ je o golemom pretpovijesnom gušteru.” Colin zatrepće. „Dakle. To je uistinu... izvanredno.” Golemi pretpovijesni gušter. To je njezino veliko znanstveno otkriće kojime će sigurno osvojiti nagradu od pet tisuća funta. Htjela je otputovati sve do Edinburgha kako bi raspravljala o postojanju zmajeva. Nijedan znanstvenik pri zdravoj pameti joj neće dodijeliti nagradu za to. „Ovaj otisak stopala”, nastavi ona uzbuđeno, „će sve promijeniti. Sve.” Colin je mogao samo zuriti u nju. „Zar ne shvaćate?” upita ga Minerva. „Ne... baš.” Ne mogavši više podnijeti taj skučeni prostor, probio se do šireg dijela špilje. Sjeo je blizu ruba izbočine. Tamna voda oplahivala mu je vrhove prstiju. Pogledao je prema gore. „Ima li drugog izlaza odavde?” Ona sjedne pored njega i uzdahne. „Mogla sam znati da ovo neće pomoći. Imate pravo, cijela je ta priča s ljubavnim bijegom glupa zamisao. Mislila sam, budete li vidjeli ovo, shvatit ćete njezin dublji smisao. I bit će vam jasno koliko je sigurno da ćete se vratiti kući bogatiji za pet stotina funta. No vi očito niste u stanju pojmiti znanstvenu važnost ovakvog otkrića.” Colin svjesno odluči prijeći preko njezine uvrede. „Očito nisam.” „Da ne spominjemo kako sam očekivala da ćete nečime doprinijeti našem putovanju, osim zajedljivim primjedbama. No sad vidim da sam i u tom pitanju bila u zabludi.” „Kako to mislite?” „Znate na što mislim. Tko nema u glavi ima u mišićima. Zaštita. Tjelesna snaga. No nakon onoga u tunelu... Ne mogu vas vući na silu sve do Škotske.” „Čekaj malo”, prekine je Colin. Pročistio je grlo i spustio glas za pola oktave. „Imam ja snage na izvoz, kakve god želiš. Bavim se boksom. Mačevanjem. Jahanjem. Streljaštvom. Prvi sam poručnik ~ 32 ~


malobrojne, ali srčane jedinice teritorijalne obrane. Siguran sam da bih mogao podići tog tvojeg golemog guštera i baciti ga s najbližeg balkona. Ja samo nemam strpljenja za podvodne tunele.” „Niti špilje.” Na njegovu uvrijeđenu šutnju, ona mu odvrati. „Nemojte ni pokušati to poreći. Vidim kako teško dišete.” „Ja ne...” „Za Boga miloga. Tako ubrzano dišete da ste mi dahom već zamaglili naočale. Zar se bojite skučenih prostora?” „Ne bojim ih se”, reče on. Minervina je šutnja davala do znanja da mu ne vjeruje. On promrmlja; „Ne volim ih. Ne volim skučene, mračne prostore.” „Trebali ste mi to reći prije no što smo ušli u špilju.” „Pa, nije baš da si mi pružila priliku za to.” „Želite da izađemo iz špilje?” „Ne.” U ovoj većoj komori, uz pomoć svjetlosti svijeća, špilja i nije toliko loša. No ne pada mu na pamet izaći iz nje plivajući ponovno kroz onu grobnicu od tunela. „Rekla si da je za vrijeme oseke ulaz iznad površine vode. Pričekat ćemo oseku.” „To bi moglo potrajati satima. Ljudi će se pitati gdje smo se mi to izgubili.” Bio je iznenađen njezinim „mi” u toj rečenici - nije joj niti palo na pamet kako bi mogla otplivati natrag, ostavivši ga ondje samoga. Tijekom svih tih mjeseci koliko je poznaje, opazio je tu njezinu odliku. Minervi je već i sama predodžba o nelojalnosti nezamisliva. Vjerojatno iz toga razloga toliko prezire njega. Uštipnula se za korijen nosa. „O, Bože. Sad ćemo definitivno morati otići u Škotsku. Opazi li itko da smo jutros zajedno nestali... ako nas je netko sinoć vidio kako se ljubimo... odluči li me vaša ljubavnica ogovarati...” Ona obori glavu. „Zasebno, sve bi to još i moglo proći neopaženo, no kad se sve tri pretpostavke zbroje? Najvjerojatnije mi je već upropašten ugled.” „To je predramatičan zaključak”, reče on, ignorirajući činjenicu da je svaka od te tri pretpostavke već dovoljno pogubna sama za sebe. „Pristupimo problemima rješavajući ih jednog po jednog. Koliko svijeća imaš?” „Ovu, i još jednu.” Colin brzo izračuna u glavi. To su tri, možda četiri sata svjetlosti. Više nego dovoljno. Snažno se stresao od hladnoće. „Hladno vam je?” Mogao je zamisliti i gore načine provođenja vremena od stiskanja uz žensko tijelo radi zagrijavanja. Minerva posegne u udubinu u stijeni. „Ovdje držim i deku.” Čučnuvši pokraj njega, ona protrese deku i prekrije ih oboje, zadržavši razmak od nekoliko centimetara između njihovih tijela.” Kroz njegovu mokru odjeću počela je prodirati toplina. „Viski vjerojatno nije među stvarima koje ovdje držiš?” „Ne.” „Šteta. Ali svejedno - svijeće, deka. Sigurno provodiš mnogo vremena u ovom... mjestu”, reče on nakon što je nekoliko trenutaka smišljao diplomatskiji izraz od riječi 'pakao'. Osjetio je njezino slijeganje ramenima. „Geologiji sam posvetila cijeli svoj život. Neki znanstvenici imaju laboratorije. Ja imam špilju.” Barem desetak podrugljivih upadica borilo se za premoć u Colinovu mozgu, no slutio je da bi ga zadirkivanje u tom trenutku učinilo ranjivim. Ona je znanstvenica. Ona ima špilju. A on je aristokrat bez životnog cilja koji... nema ništa. „Sve sam bila smislila”, reče Minerva. „Između Eastbornea i Ryea vozi lokalna poštanska služba. Ovuda prolazi utorkom i petkom oko šest ujutro. Ako bismo otpješačili do glavne ceste,

~ 33 ~


mogli bismo zaustaviti tu kočiju i odvesti se njome do najbližeg sela, odakle bismo nastavili prema sjeveru. Sutra navečer bismo stigli u London.” Ah, kad bi barem mogao biti u Londonu sutra navečer. Vratiti se gradskoj vrevi. Trgovinama. Društvu. Klubovima. Blještavim balovima i pozlaćenim opernim kućama. Nebu zagađenom ugljenom prašinom. Gradskim svjetiljkama koje osvjetljavaju mračne ulice. „Ondje bismo se”, nastavi, „ukrcali na brzu poštansku kočiju.” „Ne, ne, ne. Rekao sam ti preksinoć, vikonti ne putuju poštanskom kočijom. A ovaj vikont ne putuje nikakvim kočijama.” „Čekajte malo.” Svijeća se zanjiše. „Kako ste mislili da ćemo putovati do Edinburgha, ako ne možemo javnim prijevozom?” On slegne ramenima. „Nećemo uopće putovati u Edinburgh. No kad bismo putovali, koristili bismo neki drugi prijevoz.” „Na primjer što? Leteći sag?” „Unajmili bismo privatnu kočiju i kočijaše, na primjer. Ti bi se vozila u njoj, a ja bih je pratio na konju.” „To bi nas stajalo cijelo bogatstvo.” Colin ponovno slegne ramenima. „Što se putovanja tiče, imam određene uvjete. Ne vozim se u kočijama, niti putujem noću.” „Ne putujete noću? Ali sve najbrže kočije putuju noću. Danju bi nam trebalo dvostruko više vremena.” „Onda je baš dobro što ne idemo, zar ne?” Ona podigne svijeću i zagleda mu se u lice. „Samo smišljate izlike. Želite se izvući iz našeg dogovora...” „Kakvog dogovora? Ništa se nismo dogovorili.” „...pa sad izmišljate te smiješne 'uvjete'.” Nabrajala je prstima na ruci. „Ne putujete u zatvorenim kočijama. Ne putujete noću. Koji odrasli muškarac postavlja takve uvjete?” „Onaj koji je za dlaku preživio prometni udes kočijom”, razdražljivo će on. „Po noći. Taj muškarac postavlja takve uvjete.” Minervino se lice smekša. Njezin glas također. „Oh.” Colin je lupkao prstima po kamenu. Zaboravio je da ona nije mogla znati za to. U Londonu su svi znali. Svake sezone ta se priča iznova prenosila od usta do usta po plesnim dvoranama i kockarnicama. Od matrona do debitantica, od kockara do opernih pjevačica - uvijek istim žalobnim šaptom: „Jeste li čuli za sirotog lorda Paynea...” „To je bilo nedavno?” upita ona. „Ne, davno.” „Što se dogodilo?” Drhtavo uzdahnuvši, on nasloni glavu na hladan i mokar neravni kamen. „Bio sam još mali, putovao sam sa svojim roditeljima. Pukla je osovina i kočija se prevrnula. Ja sam preživio nesreću sa zanemarivim ozljedama. No moja majka i moj otac nisu bili te sreće.” „Bili su ozlijeđeni?” „Poginuli su. Ondje, u kočiji, pred mojim očima. Otac je gotovo trenutačno izdahnuo. Majka je umirala dugo i u stravičnim mukama.” Zastao je. „Nisam mogao izaći. Kočija je tako sletjela na bočna vrata da je izlaz bio blokiran. Nisam mogao otići po pomoć, nisam mogao pobjeći. Ležao sam zarobljen ondje cijelu noć. Sam. Neki seljak koji je prolazio onuda pronašao me sutradan ujutro.” Eto. To će je naučiti da ne zahtijeva iskrenost od njega.

~ 34 ~


„Oh.” Uhvatila ga je za ruku. „O, Bože. Tako mi je žao. Sad mi je jasno zašto se bo... ovaj, zašto ne volite mračne i zatvorene prostore. Kako je to strašno.” „Da, bilo je strašno. Nezamislivo strašno.” Trljao je sljepoočnicu. „Uglavnom, nemam ni najmanju želju ponovno proživjeti takvu situaciju. I zato imam nekoliko jednostavnih pravila. Ne putujem noću. Ne vozim se u zatvorenim kočijama. E, da, i ne spavam sam.” Usta mu se iskrive u grimasu. „Ovo zadnje zapravo nije pravilo, nego navođenje činjenice.” „Kako to mislite?” Colin je kratko oklijevao. Kad joj je već toliko otkrio, nema smisla tajiti joj ostalo. „Jednostavno ne mogu spavati sam. Ako nema nikoga sa mnom u postelji, ležim budan cijelu noć.” Privukao se bliže mekoj toplini njezina tijela, stisnuvši čvršće deku oko njih. „I zato bi ti bilo bolje da promisliš još jednom o svojim planovima, sunce. Krenemo li na to putovanje... trebat ću te u svome krevetu.”

~ 35 ~


Poglavlje 5

NEGDJE OTRAGA U špilji kapanje vode odbrojavalo je sekunde Minervine zapanjene šutnje. Jedna, dvije, tri... ...deset, jedanaest, dvanaest... On treba nju? U svome krevetu? Pretjerao je, ne očekuje valjda da će povjerovati u to. Podsjetila se kako ne treba nju kao takvu. Očito mu svaka žena može poslužiti. „Drugim riječima, ta prometna nesreća... ta tragična noć koja se zbila u vašem djetinjstvu... to je pravi razlog zašto živite tako raskalašeno?” „Da. To je moje prokletstvo.” On uzdahne duboko i zvučno. Tim je uzdahom jamačno htio prebirati po strunama njezina srca. I uspio je. Doista je uspio. „Bože mili.” Ona proguta knedl koji joj je stajao u grlu. „Zacijelo to stalno radite. Svaku noć pripovijedate ženama svoju tužnu priču... „Ne baš. Većinom znaju moju tužnu priču i prije no što me upoznaju.” „...i onda vam one rašire svoje ruke i zadignu svoje skute. 'Dođi ovamo, siroti, dragi čovječe, dopusti mi da te držim u naručju' i tako dalje. Je li tako?” On odgovori vrdajući. „Katkada.” Minerva je znala da je to istina. Sigurno jest. Ta i njoj se to upravo događalo. Dok joj je prepričavao svoju priču, u grudima joj je nabujalo pravo pravcato vrelo osjećaja. Tuga, sućut... Nekako se u to uključila i njezina maternica, odašiljući brižne, skrbne impulse kroz njezine vene. Sve što je žensko u njoj odazvalo se Lom zovu. Zatim su krenule laži. Vlastito joj je srce lagalo. Zle, podmukle neistine odzvanjale su njome svakim njegovim otkucajem. On je slomljen. On te treba. Ti ga možeš iscijeliti. Racionalno je znala kako je to nemoguće. Mnoge su žene već pokušale uzeti stvar u svoje ruke i druge dijelove tijela - kako bi „iscijelile njegovu slomljenu dušu”, ali nisu uspjele u tome. Pa ipak... iako je njezin um znao da je to glupo, cijelo joj je tijelo bridjelo od potrebe da ga zagrli. Da ga utješi. „Ne mogu vjerovati”, dahne Minerva, ponajviše samoj sebi. „Ne mogu vjerovati da ste uspjeli opčiniti mene.” „Ne pokušavam te opčiniti. Samo ti navodim gole činjenice. Nisi li ti ljubiteljica činjenica? Gajiš li ikakve iluzije kako ćeš me uspjeti nagovoriti na to putovanje, moraš znati sve moje uvjete. Ne vozim se u kočijama, što znači da ću cijeli dan provesti na konju. Ne mogu jahati cijeli dan ako se noću ne naspavam dobro. A ne mogu spavati sam. Dakle, moraš spavati sa mnom u krevetu. Ili bi to radije prepustila sobaricama u konačištima na putu?” Minerva osjeti navalu mučnine. „Fuj.”

~ 36 ~


„Iskreno, ni ja nisam oduševljen tom idejom. Prije pet godina mi je možda bilo zabavno spavati svaku noć s drugom ženom na putovanju Velikom sjevernom cestom. Više baš i nije.” Nakašlje se. „Sad mi je važniji odmor. Više ne općim ni s polovicom žena s kojima spavam. Ako me razumiješ.” „Ako vas razumijem? Ja ne razumijem ništa od svega toga.” „Ni ne moraš. Bog mi je svjedok da ni sam to ne razumijem.” Sjela je pokraj njega, naslonivši se na zid. Ruke su im se dodirivale ispod deke. Čak je i kroz taj lagani dodir osjetila nemir u njegovu tijelu. Trudio se prikriti svoju nelagodu, no nakon dugogodišnjeg bdijenja nad astmatičnom sestrom, Minervina su čula bila toliko naoštrena da su registrirala i najmanje znakove uznemirenosti. Nije mogla ignorirati hrapavi zvuk njegova disanja, niti vibriranje njegovih mišića od očajničke želje da pobjegne odatle. No ona nikad nije pripadala onoj vrsti žena koje bi, suočivši se sa složenim problemom, odustale od nastojanja da ga shvate. Uostalom, ona je znanstvenica. „Je li to samo zbog špilje?” upita ga. „Ili vam je ovako svake noći?” Nije odgovorio. „Kažete da patite od toga još od djetinjstva. Je li se s vremenom stanje poboljšalo ili pogoršalo?” „Radije ne bih o tomu razgovarao.” „Aha. U redu.” Baš je žalosno što tako pati. I baš je jadno što mora tražiti pomoć beskrajnog niza žena kako bi si olakšao patnju. Smučila joj se već sama pomisao na to. Bila je iracionalno zavidna. I možda mrvicu zajapurena ispod kupaćeg kostima. Jedno ju je pitanje razdiralo iznutra. Nije mogla izdržati, morala ga je pitati. „Tko je bio s vama preksinoć? Inače mi to ne bi bilo važno, ali...” Ali, tko god ona bila, ta žena ima moć da mi potpuno uništi život. Oklijevajući malo, Colin joj nevoljko odgovori: „Ginny Watson.” „Oh.” Minerva je poznavala tu mladu veselu udovicu. Prala je rublje gostima pansiona. Očito je prala - i pružala ostale usluge - stanovnicima zamka također. No nije joj djelovala kao netko tko voli širiti glasine. „Nije mi to ništa značilo”, reče on. „Ali zar ne shvaćate? To je najgore od svega.” Odmaknuvši se od zida, pogledala ga je u lice. Mokra tkanina njezina kupaćeg kostima odlijepila se od hrapave stijene. „Nesanica nije rijetka pojava, znate. Sigurno postoji neko rješenje. Ako ne možete spavati noću, zašto ne upalite svjetiljku? Čitajte knjige. Popijte toplo mlijeko. Posjetite liječnika, tražite prašak za spavanje.” „Znam već za sve to. I sve sam to već pokušao, pa i više od toga.” „I ništa ne djeluje?” Kapanje vode ponovno je odbrojavalo sekunde. Jedna, dvije, tri... Lagano joj je prelazio prstima preko nadlaktice. A zatim se - polako - nagne prema njoj. Šapnuo joj je u uho: „Nešto djeluje.” Usnama joj okrzne obraz. Minerva se ukoči. Svaki joj je živčani završetak bio u stanju napeta iščekivanja. Nije znala bi li bila zgrožena ili ushićena što će postati još jedna u nizu njegovih ljubavnica. Zgrožena, reče sama sebi. Trebala bi biti zgrožena. „Besramni ste”, prošapće ona. „Ne mogu vjerovati da se ovo događa.” „I mene je prilično iznenadilo.” Usnama joj je prelazio preko vilice. „No ti si vrlo iznenađujuća djevojka.” „Ponašate se oportunistički.”

~ 37 ~


„Neću to poricati. Zašto ne bi i ti iskoristila priliku? Želim te poljubiti. A tebi očajnički treba ljubljenja.” Položivši mu ruku na rame, ona ga odgurne od sebe. Špilju ispuni njezina uvrijeđena šutnja. „Zašto ste to rekli?” „Zato što si mi sinoć htjela uzvratiti poljubac, ali nisi znala kako.” Srce joj skoči u grlo. Kakva sramota. Po čemu je to zaključio? Colin joj šutke skine naočale, preklopi ih i odloži sa strane. „Ne mogu vjerovati da se ovo događa”, dahne ona. „To si već rekla.” On joj se još više približi, smanjujući razmak među njima. „No znaš li što nisi rekla, Matilda?” „Što?” „Nisi rekla ne.” Colin posegne za njom u mraku, dotakne joj ovlaš obraz pa nastavi kliziti dlanom prema dolje, sve dok joj nije obuhvatio bradu. Ukotvivši se ondje rukom, palcem joj je u sve širim krugovima gladio kožu, okrznuvši joj naposljetku donju usnu. „Usta su ti stvorena za ljubljenje”, prošaptao je, naginjući joj lice tako da gleda u njega. „Jesi li to znala?” Ona odmahne glavom. „Tako meka i podatna.” Nagnuvši se, podigne joj bradu donjim dijelom dlana. „Slatka.” „Nikad me nijedan muškarac nije nazvao slatkom.” „Je li te ijedan muškarac poljubio?” Minerva opet kratko odmahne glavom. „E, pa, to je razlog.” Usnama se očeše o njezine, vrlo lagano, jedva ih dodirujući, odašiljući joj uzavrele impulse čistog uzbuđenja kroz žile. Zadovoljno je mumljao. „Imaš okus zrelih šljiva.” Nije si mogla pomoći. Nasmije se. „To je jednostavno smiješno.” „Zašto?” „Zato što je još prerano za sazrijevanje šljiva.” Njegovo promuklo cerekanje ih oboje protrese. „Prelogično razmišljaš, to nije dobro za tebe. Jedna poštena seansa ljubljenja bi mogla to popraviti.” „Mene ne treba popravljati.” „To je možda istina. Ali mislim da se želiš ljubiti.” Mazeći joj nosom obraz, upita je dubokim, senzualnim glasom. „Nije li tako?” Jest. O, da, ona to itekako želi. Nije to mogla poreći. Ne dok ju je tako dodirivao. Željela je da ju poljubi, i da mu ona uzvrati poljubac. Željela ga je dirati, milovati ga, čvrsto ga zagrliti. Svi oni nježni porivi skrbne žene još su pulsirali u njoj, usprkos svim nastojanjima da ih otjera razumom. Srce joj je i dalje pumpalo one laži kroz tijelo. On te treba. Ti ga možeš iscijeliti. Ženske topline u njoj ima u izobilju, a njemu sada treba utjeha. Ona bi zauzvrat mogla barem nakratko osjetiti kako je to kada le netko treba. Kakav je osjećaj ljubiti se. Kako je to kad te netko naziva slatkom i uspoređuje te sa zrelom šljivom. Kako je to kad te želi poželjan muškarac. „Samo jedanput?” upita ga jedva čujnim šaptom. „Samo jedanput.” Pod uvjetom da oboje znaju kako je to samo razonoda... bezopasan način ubijanja vremena... nema ničeg lošeg u pretvaranju, zar ne? Pogotovo kad se to čini potajno, u mraku. Ovdje nema nikoga tko bi joj se mogao smijati.

~ 38 ~


Zastao joj je dah kad joj je utisnuo čedan poljubac u čelo. Zatim u obraz. Pa u vilicu. Pa na usne. Vrškom jezika pritisnuo je onu osjetljivu šarku u kutu njenih usta, natjeravši je da razmakne usne. Ona tiho uzdahne i on iskoristi priliku da joj gurne jezik u usta. Minerva se smjesta ukoči, odgurujući ga rukom položenom na njegova prsa. „Ne razumijem.” Stisnula je šaku, zgrabivši njome prednji dio njegove košulje. „Ne razumijem zašto to radite. Ne znam što trebam učiniti kao odgovor na to.” „Pssst.” Gladio joj je kosu, provlačeći prste kroz guste, mokre pramenove, pokušavajući ih raščešljati. „Ljubljenje nije nimalo drukčije od bilo koje druge vještine. Potrebno je samo malo vježbati. Zamisli... zamisli da se radi o plesanju.” Malo zastane kako bi joj poljubio vrat, pa ušnu resicu. „Samo se prepusti ritmu. Ja vodim, ti me pratiš.” Pokušali su ponovno. Ovaj put joj je usisao gornju usnu u svoja usta i malo je dražio. Zatim je ponovio isto s donjom. A onda joj je ugurao jezik između usana. Prelazio je jezikom preko njezina jezika. Ona mu oprezno uzvrati i Colin je nagradi zarežavši u znak odobravanja. Kožom joj prostruji val uzbuđenja. Temperatura među njihovim tijelima postajala je sve viša, otapajući djelomično njezinu nervozu. Nagnuo je glavu, istražujući joj usta iz novog ugla. Sad joj je jasno zašto je usporedio ljubljenje s plesanjem. On zna pokrete. Puno raznih pokreta. Ne samo unutra-van jezikom, nego i kružne pokrete, poigravanje i suptilno izazivanje. I baš kao i svaki put na plesnom podiju, Minervi se ubrzo zavrtjelo u glavi. Osjećala se kao da je sve to previše za nju, izvan njezinih mogućnosti. Kao da stalno kaska i zaostaje. Ponovno se odmaknula od njega. „Ništa od toga”, reče, venući iznutra. „Ja sam očajno loša u plesanju. Ovo mi jednostavno ne ide.” „Ne, nemoj to govoriti.” Teško je disao, jednako kao i ona. „Naveo sam pogrešan primjer. Nemoj to uspoređivati s plesom. Zamisli da se radi...” Bacio je kratki pogled prema kamenom zidu prekrivenom fosilima. „O iskopavanju.” „Iskopavanju?” „Da. Pravi poljubac je kao iskopavanje. Kad iskopavaš te svoje trogloditiće, sigurno ne zabijaš lopatu nasumce u zemlju, zar ne?” „Neee.” Nepovjerljivo je rastegnula tu riječ. „Naravno da to ne radiš. Za kvalitetno iskapanje treba puno vremena i pažnje. I velika posvećenost detaljima. Polako otkrivaš pojedine slojeve, nailazeći usput na razna iznenađenja.” To je već zvučalo obećavajuće. Nakon dugog razmišljanja, ona ga upita, „Dakle, tko iskopava koga?” „Po mogućnosti, oboje pomalo. Recimo da se... izmjenjujemo u tome.” Minerva je opet utonula u dugu šutnju. Nešto se promijenilo u zraku oko njih. Postalo je vruće. Ona glasno proguta knedl. „Smijem li ja prva?” COLIN JE NASTOJAO suspregnuti pobjedonosan osmijeh. To bi sve pokvarilo. Potrudio se da mu glas zvuči ozbiljno. „Naravno.” Minerva se pridigla kako bi sjela na pete, postavivši se ispred njegova lica. Pod blijedom svjetlošću svijeće vidio je samo obrise njezina tijela. Samo izazovne sjene u obliku pješčanog sata i aureolu kovrčave kose. Htio je posegnuti za njom, ponovno je povući u zagrljaj. Ponuditi svome bilu bolji razlog za lupanje. Olakšati dušu toplim ljudskim dodirom za kojim je čeznuo. No u trenucima poput ovoga, isplati se biti strpljiv.

~ 39 ~


I bio je itekako nagrađen za svoje strpljenje. Njezina ruka krene prema njemu, probijajući se kroz mrak kako bi mu pomilovala lice. Bože, puna je iznenađenja. Minervina radoznalost činila ju je drukčijom od ostalih djevojaka. Ona se nije usredotočila na uobičajene dijelove lica - obrve, jagodice, usne, hrbat nosa. Sve one dijelove koji sačinjavaju „lice” na crtežu kakve školarke. Ne, njezin je dodir temeljit, sveobuhvatan, istražuje svaki detalj. Dlanom mu je trljala neobrijanu čeljust. Izgladila mu je usku brazdu između obrva i nježno ga pomilovala ispod očiju, ondje gdje su vidljive posljedice neprospavanih noći. Spontano je priljubio lice uz njezin dlan. Ispustio je dugi izdah, sve dok nije posve ispraznio pluća. Vrškom prsta prešla mu je preko ruba trepavica i kroz tijelo mu prostruji nježni val ugode. Kakvo otkriće. Morat će dodati milovanje trepavica svojem repertoaru. Kad mu je uplela prste u kosu, Colin zastenje. Žene su oduvijek voljele njegovu valovitu kosu, a on je volio pažnju koji su joj posvećivale. Slatki trnci prostruje mu kroz tjeme dok mu je razmicala mokre uvojke, sklanjajući mu ih s čela. Jagodicom prsta pronašla mu je ožiljak i prešla preko njega preko tanke i blijede zakrivljene brazde koja je počinjala na njegovoj sljepoočnici i završavala iza uha. Taj je ožiljak bio njegova jedina vidljiva uspomena na onu nesreću u prevrnutoj kočiji, no slučajni ga promatrač vjerojatno ne bi ni opazio. Ona ga je, međutim pronašla, i to vrlo lako. Pretpostavio je da je to zato što je pronalaženje zakopanih stvari njezina specijalnost. Temeljitim iskopavanjem nijedna tajna ne ostane skrivena. Počeo je sumnjati u razboritost tog eksperimenta. „Trebali bismo se ljubiti”, rekao joj je. „Dolazim do toga.” Glas joj je odavao blagu nervozu. Prišla mu je još bliže, uvukavši koljena između njegovih raširenih bedara. Nagnuvši se, okrzne mu usne svojima. Udar čista blaženstva protrese ga sve do kostiju. Ali kad je ustuknula, rekao joj je nehajnim tonom. „Možeš ti to i bolje.” Prihvativši izazov, poljubila ga je još jednom, ovaj put nešto odlučnije. Izbacila je svoj okretni, znatiželjni jezik. I jednako ga munjevito povukla. „Bolje?”. „Bolje.” Gotovo predobro. „Mmm. Tu imaš okus po nekom žestokom piću.” Jezikom mu je pratila rub usne. „Ovdje, međutim”, spustila je glavu kako bi mu onjušila kožu ispod čeljusti, „mirišeš na aromatične začine. Na klinčić.” Kriste Bože. Colin razrogači oči usred mraka dok mu je Minerva sisala kožu, bez prestanka, prateći krivinu njegova vrata. Kad je stigla do srednjeg dijela, usnama mu pomiluje adamovu jabučicu. Disanje mu je zvučalo poput bolnog grlenog hroptanja. Nije to više mogao izdržati. „Još me nisi poljubila kako treba”, reče on. „Zar se bojiš?” Ona podigne glavu. „Ne.” „Ja mislim da se bojiš.” Mislim da se i ja bojim, samo malo. I to s dobrim razlogom. Njezina usta pronađu njegova i njezine razdvojene usne utisnu se u njegove. I ostanu ondje. Meke, slatke. Grijući se na toplini njihovih pomiješanih dahova. Dok ga je iznutra neprekidno razdirala divlja, režeća požuda, otimajući se uzici njegova kavalirskog obuzdavanja. Izgubit će tu bitku ako se Minerva ubrzo ne pokrene. Bilo je to više od iskopavanja. Potpuno mu je izokrenula utrobu, razotkrivši njegove niske, očajničke potrebe, zakopane u najdubljim slojevima njegova bića. Sve dok se nije osjetio ne samo golim pred njom, nego posve ogoljenim. Drhtao je u mraku, promrzao i bespomoćan. Poljubi me, poticao ju je nijemo, podcrtavši tu svoju poruku savijanjem koljena uz njezino bedro. Poljubi me sada, ili snosi posljedice.

~ 40 ~


Napokon. Prsti joj se upletu u njegovu kosu, privlačeći ga bliže, zubima mu je prešla preko ruba donje usne. A onda mu uđe jezikom u usta. Prvi je posjet bio plitak, samo ga je dražila. Pri drugom pokušaju ušla je malo dublje. Zatim još dublje, ponavljajući iste pokrete jezikom, mučeći ga sporim napredovanjem. Ljubeći ga, dahnula je samo malo u poljubac. No taj tihi zvuk užgao mu je cijelo tijelo, potpaljujući svaki živčani završetak poput upaljača. Minervini prsti napuste njegovu kosu i on se na trenutak zabrine da će sve to odjednom prestati. Nemoj stati. Ako Boga znaš, nemoj stati. A onda se rukama naslonila na zid špilje, zagradivši mu ramena, i pritisnula ga o kamenu površinu. Svojim grudima. Tako mekim i oblim, s vršcima promrzlih bradavica, tvrdim i oštrim poput strelica, utisnutim u njegova prsa. Prikovala ga je uza zid, koristeći ga kao oslonac kako bi produbila poljubac, uranjajući jezikom duboko u njegova usta. I u tom trenutku on izgubi nadzor nad sobom. Posegnuo je za njom, zgrabivši joj bedra. Držeći je tijesno priljubljenu uz svoje tijelo dok mu je harala ustima, prepustivši se tako odvažno i nevino. Njezin mu je poljubac oživio svaku stanicu 11 tijelu. I ne samo u tijelu. Nešto se pokrenulo i u području njegova srca. Isuse. Isuse Kriste i Marijo Magdaleno. Dalilo, Jezabel, Salomo, Judito, Evo. Sve same izazivačice nevolja. Pridodajmo Minervu Highwood tome popisu. Žena poput nje mogla bi ga upropastiti. Ne upropasti li on prvo nju. „Kako da te oslovljavam?” Osjetio je njezin vrući dah na svome uhu. „Dok... dok radimo ovo, kako da te oslovljavam?” On stisne šakama tkaninu pri dnu njenih leđa. „Moraš me zvati mojim krsnim imenom. Colin.” „Colin”, prošapće Minerva, isprva nesigurno. A zatim osjećajno, ljubeći ga otvorenim ustima po sljepoočnici. „O, Coline.” O, Bože. Mogao bi slušati kako mu ponavlja ime stotinu puta i još mu ne bi bilo dovoljno. Dok su se ljubili, dlanovima joj je trljao leđa, gore pa dolje. Držeći je čvrsto uz sebe. Grijući ih oboje. No nakon što je nekoliko puta proputovao rukom niz njenu kralježnicu, nije mogao odoljeti porivu da se spusti malo niže. Uostalom, još mu je dugovala priliku da i on nju istražuje. Morao je doprijeti do nje. Morao je doprijeti do onog mekog, skrivenog dijela u njoj, onako kako je ona doprla do njega. Skliznuo joj je dlanom niz kuk, obujmio joj stražnjicu i malo je stisnuo. Zatim je tom istom rukom nastavio kliziti prema gore, uz bok, prelazeći sporo preko krivine kuka, udubljenja struka i bezbroj izbočina njenih rebara... mogao se zakleti da ih je izbrojao trideset i četiri, više ili manje... a onda je napokon stigao do meke obline njezine dojke. „Coline.” Njezin šokirani uzdah rekao mu je da je pretjerao. „Min, ja...” Naslonio je čelo na njezino. Nije znao kako se ispričati. Nije mu bilo žao ni zbog čega. Ni najmanje. Ona se odmakne od njega i pogleda ga trepćući. „Coline. Ja te vidim.” Način na koji je izgovorila te riječi, tako zapanjenim tonom, naveo ga je da na trenutak pomisli kako joj je njihov poljubac izliječio vid. To bi uistinu bilo pravo čudo, no u tom je trenutku bio čak i sklon povjerovati u to. I sam se osjećao prilično promijenjenim nakon tog poljupca. „Svjetlost ulazi u špilju”, reče ona. „Sad te mogu vidjeti.” Ona se odmakne i uzme naočale. Smjesta mu postane jasno na što je mislila. Bez obrisa njezina tijela, koji mu je zaklanjao vidik, on je sada mogao vidjeti kako se more povuklo dovoljno da otkrije vrh podvodnog ulaza. Kroz njega se probijala zraka sunčeve svjetlosti, poput zlatnog konca kroz ušicu igle - bodući Colina ravno u oči.

~ 41 ~


„Ah.” Podigao je ruku, zaklanjajući oči od blještave zore. Sad kad je mogao pošteno promotriti svoje okruženje, vidio |e kako je onaj mračni, „beskrajni” podvodni tunel u kojem je bio lako siguran da će umrijeti... kraći od jednog metra. O, joj. Colin zakoluta očima zbog vlastite gluposti. Nije čudo da je Minerva posumnjala u njegovu izdržljivost. „Uskoro ćemo moći izaći”, reče ona, već na nogama, žurno se pripremajući. Napućila je usne i ugasila svijeću. „Zapravo je bolje što smo pričekali. Ovako se neću morati brinuti hoće li voštano platno dovoljno zaštititi moje papire i zabilješke od vode.” Promatrajući je dok se vrzmala po špilji, skupljajući svoje stvari, Colina protrese veoma čudan osjećaj. Razočaranje. Snažna bol izazvana razočaranjem. Kako je to besmisleno. Svjetlost prodire u špilju. Unutra više nije mračno. Za nekoliko minuta će napustiti to skučenu, bijednu rupu u zemlji. A on je razočaran. Razočaran, jer ne može ostati tu i nastaviti još satima ljubiti Minervu. „Nek' me vrag odnese”, promrmlja Colin. „Vjerojatno i hoće.” Presavijala je deku brzim, spretnim trzajima. „A vjerojatno i mene skupa s tobom. Zbog onoga što smo maloprije učinili.” „Ne budi tako stroga prema sebi. Samo smo se ljubili.” No znao je kako ništa nije 'samo' u vezi s time. „Kako bilo, to se ne smije ponoviti.” Colin pritisne ruku na solarni pleksus. Evo ga opet. Ta oštra, probadajuća bol izazvana razočaranjem. Ova špilja je doista puna iznenađenja. Minerva je zurila u otisak stopala i svoje zabilješke. Zatim podigne pogled prema njemu, namatajući vještim pokretima kosu u punđu. „Sutra krećemo”, reče ona, govoreći kroz usta puna ukosnica. „Moramo krenuti sutra ako mislimo stići na vrijeme u Edinburgh.” On odmahne glavom. „Srce, mislio sam da sam bio dovoljno jasan. Ja...” „Pristajem na tvoje uvjete. Na sve tvoje uvjete. Možeš jahati pokraj kočije. Nećemo putovati noću. A što se onog dijela u vezi s krevetom tiče...” Obraze joj oblije blago rumenilo. „Na to također pristajem. Ali moramo krenuti sutra želimo li stići na simpozij.” Colin glasno proguta slinu. Što se dijela u vezi s krevetom tiče... Stvarno bi volio da nije to rekla. Kad su žene u pitanju, imao je određena pravila. Dosad ih se uvijek držao, i o toj je činjenici ovisilo ono malo samopouzdanja što mu je još ostalo. Ali ovo je drukčija situacija. Ona je drukčija, na mnogo načina, koje još nije mogao ustanoviti. Inače mu nevine djevojke nisu toliko primamljive, no Minervina mu je nevinost privlačna zbog njezine hrabre znatiželje i gotovo potpunog izostanka stida. S obzirom na okolnosti, nije bio siguran da bi joj mogao odoljeti. A višetjedno putovanje bi mu pružilo mnogo povoljnih prilika. Trenutačno je bio obuzet vrlo živopisnom maštarijom u kojoj joj raspliće kosu, strgnuvši joj tu krpu s tijela, uklonivši i posljednje slojeve čednosti... no ostavivši joj naočale na nosu. Tako da ga može vidjeti. Da zna tko je zaslužan za njeno izvijanje, dahtanje i jecanje od sladostrašća. Da vidi svaki trzaj užitka na njegovu licu dok bude ulazio u... „Nemoj doći po mene u pansion”, reče mu ona. „Preopasno je, mogao bi te netko presresti. Otpješačit ću sama do ceste, ondje ćemo se naći.” Colin protrlja bradu, zastenjavši tiho. On je razvratnik s golemim iskustvom. Ona je naivni knjiški moljac koji je upravo okusio svoj prvi poljubac. To je stravično loša zamisao. Koliko god je silno želio napustiti Vretenastu Uvalu, koliko god ona tvrdila da želi poći na to putovanje... To se ne smije dogoditi. Jer on sada želi nju. „Coline?”

~ 42 ~


On se trzne. „Da?” Pogledi im se susretnu. Ranjivost koja joj se caklila u očima ispuni ga grizodušjem. „Molim te”, reče ona. „Doći ćeš, zar ne? Nećeš me ponovno okrutno prevariti i osramotiti, ostavivši me da ondje stojim sama dok kočija prolazi pokraj mene?” Glasno je progutala knedl. „Trebam li biti zabrinuta zbog tebe?” Da, zlato. Točno tako. Trebala bi biti itekako zabrinuta.

~ 43 ~


Poglavlje 6

NEĆE DOĆI. Minerva je zurila u smjeru zamka. Zatim ponovno pogleda u sat, četvrti put u nekoliko sekunda. Šest sati i dvije... ne, tri minute. Neće doći. Nije se trebala ni ponadati da hoće. Trebala je znati da će je iznevjeriti. Tlo ispod njenih nogu počelo je podrhtavati. Do ušiju joj dopre zvuk konjskih kopita. To sigurno dolazi kočija. I proći će pokraj nje. Ostavivši je da stoji pokraj ceste - nezgrapnu, naivnu djevojku, sređenu za putovanje od glave do pete, koja neće otići nikamo. Bez nade. Zapiljila se u cestu, čekajući crnu sjenu kočije da se pojavi na udaljenom brijegu. Baš neobično. Topot kopita postajao je sve glasniji, ali kočije nije bilo nigdje na vidiku. Već je osjećala snažno podrhtavanje zemlje u kostima potkoljenica. No još nije ugledala kočiju. Okrenula se oko svoje osi, zbunjena i izbezumljena. I ugledala njega. Lorda Paynea. Colina. Jahao je prema njoj, jureći kroz ranojutarnju izmaglicu. Njegova valovita kosa vijorila je na vjetru. Prizor je bio ravan onima iz bajki. Doduše, Colin nije jahao bijelog pastuha, nego uškopljenog riđana, pouzdanog i robusnog. Nije nosio blještavi viteški oklop niti kraljevsko ruho, već jednostavan, dobro skrojeni plavi kaput i uske, jahačke hlače od jelenje kože. Nebitno. Svejedno joj je oduzeo dah. Izgledao je veličanstveno dok je silazio s konja. Blistavo. Bio je nedvojbeno najljepši muškarac kojeg je ikada vidjela. A onda je progovorio. „Ovo je pogreška.” Ona ga pogleda zbunjeno trepćući. „Pogreška?” „Da. Trebao sam ti još jučer to reći, no bolje ikad nego nikad. To putovanje bi bilo velika pogreška, katastrofalnih razmjera. I zato se ne smije dogoditi.” „Ali...” Osvrnuvši se oko sebe, opazila je da nije ponio ništa sa sobom. Nije bilo nikakvog kovčega niti torbe. Srce joj klone od razočaranja. „Jučer, u špilji. Coline, obećao si mi.” „Rekao sam da ću biti ovdje u šest ujutro. Nisam ti obećao da ću poći s tobom.” Minerva se osjeti nestabilnom na vlastitim nogama u polučizmicama. Potištena i nijema, klonulo je sjela na rub svoje najveće škrinje. Colin promotri njezinu prtljagu. „Za Boga miloga, kako si uspjela sama dovući ovamo tri škrinje?” „Morala sam se triput vraćati”, odgovori ona bezvoljno. Tri hladna, naporna, spora tegljenja kroz maglu. Uzalud.

~ 44 ~


„Tri škrinje”, ponovi on. „Što, pobogu, držiš u njima?” „Što te briga? Upravo si rekao da ne ideš sa mnom.” On klekne ispred nje, kako bi bio u razini njenih očiju. „Slušaj, Michaela. To je za tvoje dobro. Je li itko opazio naš jučerašnji nestanak? Je li nas itko vidio dok smo se preksinoć ljubili?” Odmahnula je glavom. „Nije.” Čini se da nitko ništa ne sumnja. Trebala bi zbog toga osjećati olakšanje, no to joj je iz nekog razloga bio najsramotniji dio. „Znači da zasad nećeš imati problema. A taj tvoj plan je preopasan za tebe. Ne samo za tvoj dobar glas, nego i za tvoju sigurnost. Tvoju sreću. A možda bi ionako sve bilo uzaludno.” Colin podigne bradu. Minerva mu se zagleda u oči. Bile su podlivene krvlju i umorne. Između obrva su mu se usjekle borice. Bio je neobrijan. Izdaleka joj je izgledao naočito i elegantno, no izbliza... „O, Bože. Izgledaš grozno.” Protrljao je lice. „Hm, da. Proveo sam tešku noć.” „Nisi spavao?” „Pokušao sam zaspati. U tome i jest problem. Trebao sam već naučiti da to nikad ne završi dobro.” Evo ga opet, onaj val sućuti u njenim grudima. Htjela mu je dotaknuti kosu, no zadovoljila se čupkanjem šava na rukavu njegova kaputa. „To je još jedan razlog zašto bi trebao poći sa mnom.” Nastojala je da to zvuči kao jedino očito i logično rješenje, iako je znala da zapravo nije tako. „Za manje od dva tjedna imat ćeš dovoljno novca za povratak u London, gdje ćeš moći živjeti kako te volja.” Odmahivao je glavom. „Ne znam kako da ti to kažem ljubazno, pa ću biti okrutno iskren. Zaboravi na mene. Ne brini se zbog svoje sestre. K vragu i pet stotina funta! Misli na sebe. Stavljaš na kocku vlastiti ugled, obiteljski sklad - cijelu svoju budućnost - radi neobično oblikovane rupe u zemlji. Ja sam kockar, dušo. Znam prepoznati lošu okladu.” „Znači, ne vjeruješ u mene.” „Ne radi se o tome. Jednostavno ne vjerujem u zmajeve.” „To je sve što mi imaš reći? Misliš da fantaziram?” Ona ustane i počne povlačiti remenje kojim je zavezala škrinju. „To stvorenje nije bilo zmaj. Niti bilo kakvo drugo mitološko biće, nego stvarna, živa životinja. A moji su zaključci utemeljeni na dugogodišnjim znanstvenim istraživanjima.” Nakon nekoliko minuta petljanja remenjem, napokon je uspjela otvoriti škrinju. „Evo”, rekla je vadeći hrpu dnevnika, te ih odložila na drugu škrinju. „Ovdje su svi moji tekstovi i otkrića. Višemjesečne zabilješke, skice i dimenzije.” Uzela je u ruku jedan dnevnik uvezan u debelu kožu. „Cijeli ovaj dnevnik ispunjen je mojim usporedbama s postojećim bilješkama o fosilima. One potvrđuju kako dosad nije zabilježeno nijedno slično stvorenje. A ako sve to nije dovoljno da ih uvjeri...” Odmatala je svežanj tkanine. „Evo. Ponijela sam ovo.” COLIN JE ZURIO u predmet u škrinji. „Pa to je onaj otisak stopala.” Ona kimne. „Napravila sam odljev od pariškog gipsa.” On je još neko vrijeme zurio u njega. U mračnoj špilji mu je taj „otisak” izgledao kao najobičnije ulegnuće u tlu u obliku trozupca. Slučajno djelo prirode i vremena, a ne nekog drevnog bića. Ali sada, pod sunčevom svjetlošću, odliven u gipsu - mogao ga je jasno vidjeti. Rubovi su mu bili ravni i glatki. Kao i kod otiska ljudskog stopala, otisci prstiju bili su odvojeni od tabana. Doista

~ 45 ~


je izgledao kao otisak stopala. Golemog gmazovskog stopala. Stopala nekog stvora koji bi mogao natjerati čovjeka da vrišteći pobjegne u strahu za vlastiti život. Colin je morao priznati, uistinu ga se dojmio. No nije ga se ni približno dojmio kao sama Minerva. Napokon je pred njime zabljesnula ona oštroumna žena puna samopouzdanja, koja ga je posjetila u njegovim odajama. Žena koju je čeznuo ponovno vidjeti. Lice joj je bilo dražesno zarumenjeno od svježeg jutarnjeg zraka, a sunčeve zrake koje su se probijale kroz izmaglicu otkrivale su ljepotu tog prizora. Svu svoju gustu tamnu kosu podigla je i začešljala u čvrstu punđu, prikladnu za putovanje - jedino joj je nekoliko nestašnih uvojaka pobjeglo, spuštajući se od sljepoočnice, lijeno i vrlo privlačno, na njezin obraz. Meke kožne rukavice prianjale su joj tijesno uz prste, poput druge kože. Nosila je baršunastu putnu haljinu, iznimno kvalitetnog kroja, boje koja je bila na granici između crvene i ljubičaste. Ovisno o kutu pod kojim je sunčeva svjetlost padala na gustu baršunastu tkaninu, haljina je poprimala ili nijansu glasnog upozorenja - ili neobuzdanog, vrištećeg užitka. U svakom slučaju, Colin je znao da bi trebao oboriti pogled, polako se povući i okončati cijelu tu priču. „Osvojit ću tu nagradu”, reče ona. „Ako mi još ne vjeruješ, mogu ti to dokazati.” „Ne trebaš, stvarno nema potrebe...” „Nisam ja jedina koja vjeruje u to. Znam da me smatraš ludom, ali on nije lud.” Prekopavala je po unutarnjem džepu škrinje i izvadila iz njega omotnicu. „Izvoli, pročitaj ovo.” On otvori pismo, držeći ga oprezno za rubove. Poruka je bila napisana urednim muškim rukopisom. Čitao je naglas. „S velikim sam zanimanjem pročitao vaš posljednji izvještaj iz Sussexa.” Pogledom je preletio preko pisma. „I tako dalje, i tako dalje. Nešto o kamenju. Malo više o gušterima.” „Preskoči sve to i pročitaj samo kraj.” Uperila je prst u zadnji odlomak. „Ovaj dio tu.” „Vaše je otkriće je uistinu uzbudljivo”, čitao je Colin. „Volio bih kad bih Vas mogao nekako nagovoriti da se ipak pojavite na simpoziju u Edinburghu. Siguran sam da biste osvojili nagradu, bez ikakve konkurencije. I premda znam kako to nije baš osobit poticaj u usporedbi s pet stotina funti, dodat ću kako bih silno volio produbiti naše poznanstvo. Moram priznati da Vas jedva čekam upoznati uživo, ne samo zato što se odavno divim Vašem radu, nego i zato što mi je do Vašeg prijateljstva...” Tu je zastao, nakašljao se, pa nastavio čitati. „Nego i zato što mi je do Vašeg prijateljstva veoma stalo. Molim Vas...” Na trenutak je prekinuo čitanje. Veoma stalo? U prepisci između odraslog gospodina i mlade neudane dame to je praktički ljubavna izjava. „Molim Vas, pođite na to putovanje. S dubokim poštovanjem, Vaš sir Alisdair Kent”, dovrši Colin. Tako mu svega, ovaj neugledni knjiški moljac ima obožavatelja. Možda su i zaljubljeni. Kako je to zgodno. Kako slatko. Kako neizrecivo iritantno. „Eto”, reče ona. „Ja ću sigurno osvojiti tu nagradu. Je li ti sad jasno?” „O, jest. Sad mi je jasan tvoj lukavi plan.” Colin napravi nekoliko koraka u neodređenom smjeru, smijuljeći se sebi u bradu. „Ne mogu vjerovati, želiš me iskoristiti.” „Iskoristiti? Kako to misliš? To nema smisla.” On ispusti prezrivi zvuk. „Ma, daj, molim te. A ja sam bio zabrinut da ću, pristanem li na to putovanje, iskoristiti tebe.” Podignuo je pismo u zrak. „No sve je ovo zbog sira Alisdaira Kenta. Kanila si se pretvarati da bježiš kako bi se udala za mene, dok si se zapravo nadala vidjeti njega. Ti si ta koja iskorištava mene.” Ona mu istrgne pismo iz ruke. „Ne iskorištavam te. Ti bi iz toga izašao punoga džepa, dočim bih ja bila potpuno upropaštena. Nudim ti cijeli iznos nagrade. Pet stotina funta.”

~ 46 ~


„Krasna cijena za moje meko srce.” Pritisnuo je dlan na spomenuti povrijeđeni organ. „Htjela si se okrutno poigrati mojim osjećajima. Predložiti mi višetjedno zajedničko putovanje. Neoženjen muškarac i neudana žena, zarobljeni toliko dana u skučenim odajama.” Podigao je jednu obrvu. „Toliko noći. Pogledavala bi stidljivo prema meni iznad tih svojih naočala, izluđujući me svim tim svojim višesložnim riječima. Dijeleći moju postelju. Ljubeći me poput bestidne zavodnice.” Minerva je bijesno treptala očima savijajući svoje dragocjeno pismo. „Mislim da bi to bilo dosta.” Ne, nije dosta. Ni približno. Colin je znao da ga ona ne poštuje. No sad kad je postao žrtvom pohote za Minervom, mogla bi mu barem uzvratiti nevoljkom-ali-neizbježnom zanesenošću. Bio bi red, barem iz pristojnosti. Ali ne, ona cijelo vrijeme vene za drugim muškarcem. Je li ljubeći se s njime samo vježbala za tog pokvarenog geologa? Rekla mu je, „Nema potrebe za izrugivanjem. Niti za okrutnošću. Sir Alisdair Kent je moj kolega i ništa više.” „U pismu piše kako mu je veoma stalo do vašeg prijateljstva. Nije mu samo stalo. Veoma mu je stalo.” „On čak ni...” Minerva stisne šaku te udahne duboko i polako. Kad je progovorila, ponovno je imala nadzor nad svojim glasom. „On je briljantan geolog. Divljenje koje osjeća prema meni temelji se isključivo na mojem radu. On vjeruje da će stvorenje koje je ostavilo ovaj otisak stopala biti zabilježeno kao nova vrsta. Smjet ću mu čak i nadjenuti ime.” „Nadjenut ćeš mu ime?” Colin promotri gipsani odljev. „Zašto moraš radi toga ići čak u Škotsku? Možemo mu i ovdje dati ime. Ja predlažem Frank.” „Ne takvo ime. Dala bih znanstveno ime toj novoj vrsti. Osim toga, ovaj gušter je bio ženka.” Colin nagne glavu u stranu i zapilji se u otisak. „To je otisak stopala. Kako, pobogu, možeš znati kojeg je spola?” „Jednostavno znam. Osjećam to.” Vršcima prstiju prelazila je preko troprstog oblika s dubokim poštovanjem. „Stvorenje koje je ostavilo ovaj otisak... ona definitivno nije bila Frank.” „Onda Francine.” Minerva glasno izdahne. „Znam da je sve ovo za tebe samo zafrkancija. No mojim kolegama neće biti.” Vratila je svežnjeve tkanine oko odljeva, čvrsto ga uglavivši. „Što god je ovo stvorenje bilo, ona je stvarno postojala. Živjela je i disala, i ostavila je ovaj trag. I sada, nebrojenim vjekovima poslije... mogla bi promijeniti naše shvaćanje svijeta.” Zatvorila je i zaključala škrinju, podigavši nogu na nju kako bi što jače zategla kožno remenje. Pritom se Colinu ukazao njezin tanki gležanj u dugoj ženskoj čarapi. Tako blijed i dražesno savijen. Nije znao što mu je privlačnije - erotično ukazanje njezina gležnja, ili to odlučno, namršteno čelo. „Daj meni, ja ću.” On priđe da joj pomogne zakopčati remenje. Na njegov nagovor, prestala se boriti s remenjem i prepustila to njemu. Dok su zamjenjivali mjesta, Colin joj nadlanicom okrzne list na nozi. Udar požude protrese ga sve do čizama. Kriste. Evo zašto ne smije pristati na taj njezin suludi plan. Zakopčao je remenje i uspravio se, otresajući prašinu s dlanova u rukavicama. „Vjerojatno je prastar, znaš. Ili pun bradavica.” „Tko?” „Taj tip, sir Alisdair.” Obrazima joj se razlije grimizna boja. „Samo kažem, vjerojatno je stariji od Francine. I manje privlačan.” „Nije me briga! Nije me briga je li prastar ili prekriven bradavicama ili gubav i grbav. I dalje bi bio učen i pametan. Cijenjen i pristojan. I dalje bi bio bolji čovjek od tebe. Ti to znaš i zato si zavidan.

~ 47 ~


Okrutan si prema meni jer ti je povrijeđen ponos.” Prezrivim ga je pogledom odmjerila od glave do pete. „I ako ne zatvoriš usta, uletjet će ti muha u njih.” Po prvi put u životu, Colin je ostao bez teksta. Najbolje što je mogao učiniti bilo je da posluša njezin savjet i podigne obješenu vilicu. Minerva je zračila snagom volje. Meke crte njezina lica postale su odlučno oštre. „To je to. Idem u Edinburgh, s tobom ili bez tebe.” „Molim? Želiš putovati gotovo osamsto kilometara sama? Ne. Ne mogu to dopustiti. Ja... ja ti to zabranjujem.” Bio je to Colinov prvi pokušaj u životu da nekomu nešto zabrani, i uspio je otprilike onako kako je i očekivao. Točnije, nije uopće uspio. Ona frkne nosom. „Ostani tu i oženi se Dianom ako baš moraš, noja neću tome nazočiti. Ne mogu se jednostavno držati postrance i gledati.” „Zaboga, zar te samo to muči?” Stavio joj je ruke na ramena kako bi bio siguran da ga sluša. „Ja se neću oženiti Dianom. Nikad se nisam ni planirao oženiti njome. Ja ti to već danima pokušavam reći.” Minerva je zurila u njega. „Uistinu?” „Uistinu.” Tlo je počelo podrhtavati od daleke tutnjave konjskih kopita i kotača kočije. Buka je postajala sve glasnija, a njih dvoje su zurili jedno u drugo. „To je sigurno kočija”, reče ona. Colin pogleda niz cestu. Da, upravo im se približavala. Stigao je trenutak odluke. „Hajde”, reče on. „Dopusti mi da ti pomognem vratiti te stvari u pansion.” Ona odmahne glavom. „Ne.” „Min...” „Ne. Ne mogu se vratiti. Jednostavno ne mogu. Ostavila sam poruku u kojoj piše da smo pobjegli zajedno. Dosad su se vjerojatno već svi probudili i čitaju je. Ne želim ispasti djevojka koja je lagala da je pobjegla s muškarcem. Jadnica koja je skupila sve svoje nade, spakirala tri škrinje i uputila se u svitanje prema cesti, a onda se vratila kući poražena i očajna. Moja majka bi...” Minerva duboko udahne, uspravi se i podigne bradu. „Jednostavno više ne mogu biti ta djevojka. I neću.” Promatrajući je, Colin osjeti kako se u njemu budi veoma čudan osjećaj, topao i mekan poput maslaca. Osjećao se počašćen i nijemo zadivljen, kao da nazoči jednom od onih malih, svakodnevnih proljetnih čuda, poput trenutka kad netom okoćeno lane napravi svoje prve nesigurne korake. Ili kada leptir izlazi iz kukuljice, vlažnih, smežuranih krila. Pred njegovim očima Minerva se pretvarala u neko novo biće. Još pomalo nezgrapno i nesigurno, ali neustrašivo. Na putu da postane prekrasno. Colin si počeše vrat. Volio bi da je još netko ondje s njima, kako bi se mogao okrenuti i reći: Pogledaj ovo, molim te. „Ti to doista želiš”, rekao je. „To ti toliko silno znaci.” „Da.” Pogled joj je bio bistar i nije ni zatreptala. „Krenemo li na ovo putovanje, nema više povratka.” „Znam.” „I shvaćaš što to znači? Što sve riskiraš. Čega se sve odričeš, dovraga. Čim kreneš na ovo putovanje sa mnom.” Ona kimne glavom. „Odričem se položaja u visokom društvu u zamjenu za sudjelovanje na simpoziju Kraljevskog geološkog društva. To mi je savršeno jasno, i mislim da je to prilično dobra pogodba. Rekao si mi da bih trebala misliti na sebe, Coline. E, pa, upravo to činim.”

~ 48 ~


Okrenuvši mu leđa, ona se propne na prste i počne mahati rukama kočijašu. „Stanite! Molim vas, stanite!” Colin je stajao promatrajući njezino očajničko gestikuliranje, apsurdno opčinjen njenim pokretima. Bravo, srce. Svaka ti čast. Kad se kočija počela zaustavljati, ona posegne za najmanjom od svojih škrinja. Pogledala je u njega s osmijehom na licu. „Posljednja šansa. Ideš li ili ne ideš?”

~ 49 ~


Poglavlje 7

CESTA DO LONDONA bila je prašnjava, izbrazdana, neravna i grozna. A Minerva je uživala u svakom prijeđenom kilometru. Odnosno, uživala je potiho, u sebi, ne pokrenuvši ni jedan mišić. Nije ni imala prostora za micanje. Unutrašnjost kočije bila je nakrcana ljudima, po četvero putnika na jednom sjedalu. Još dvoje se vozilo sjedeći pokraj kočijaša. Minerva se gotovo plašila prebrajati ljude koji su se vozili na krovu. Kroz prozor kočije vidjela je njihove noge kako više poput stalaktita. Iza tih nogu, povremeno bi spazila Colina koji je jahao pokraj njih. No, sve u svemu, bila je ushićena. Mučno donošenje odluka i mahnito pripremanje za put bili su iza nje, i sada je mogla jednostavno uživati u dobrom raspoloženju jer je napokon to učinila. A to nije bio djetinjasti bijeg od kuće u šumu, sa žurno spakiranom košarom za piknik i ostavljenom drskom porukom u kojoj piše samo „Adieu”. To je ozbiljno putovanje, od velike poslovne važnosti. Službeni put, praktički. Tog je jutra preuzela svoj život u vlastite ruke. No bilo joj je drago što ne putuje sama. Kad god bi stali kako bi zamijenili konje, Colin je sjajno glumio tobožnjeg novopečenog muža. Stajao je uz nju skrbeći o njoj sitnim pažljivim gestama, kao što je donošenje hrane i pića, te pazeći na njezine škrinje. I neprestano ju je dodirivao. Nježno položivši ruku na njezin lakat, pomagao joj je da uđe u kočiju. Minerva je znala da to nisu bili dodiri radi njezina ili njegova zadovoljstva, nego radi ljudi oko njih. Nije bez razloga pokazivao te male tjelesne znakove pažnje. Kad god bi je dotaknuo, šutke bi poručivao: Ova žena je pod mojom zaštitom. I svaki put kad bi odaslao tu poruku, Minerva bi lagano zadrhtala od uzbuđenja. Osobito mu je bila zahvalna na tom zaštitničkom stavu kad su kasno tog poslijepodneva stigli u London i smjestili se putnom svratištu. Bila je tako iscrpljena od puta da je jedva mogla stajati na nogama. Colin je obavio razgovor s vlasnikom svratišta i prijavio ih pod lažnim imenima ne trepnuvši ni okom. Pobrinuo se da sve njene škrinje budu prenesene gore u sobu, naručio je skromnu večeru i čak je poslao dostavljača da mu nabavi štogod putnih potrepština - nekoliko čistih košulja, britvu i ostalo - umjesto da sam pođe u kupovinu i ostavi Minervu samu. Štoviše, toliko se u njegovu društvu osjećala sigurno i ugodno da je tek kad su već napola pojeli večeru, koja se sastojala od goveđe pečenke i kuhane mrkve, odjednom postala svjesna realnosti situacije u kojoj se nalazila. Bila je u maloj, jednokrevetnoj spavaćoj sobi. Sama s muškarcem s kojime nije ni u rodu, niti u braku. Odložila je vilicu. Progutala je zadnji zalogaj potjeravši ga niz grlo obilnim gutljajem vina. Pogledom je polako prešla preko cijele sobe.

~ 50 ~


To je to. Ovo je početak njezine propasti. Goveđe pečenje, kuhana mrkva i ružne, mjestimično odlijepljene tapete. „Veoma si tih, Coline”, reče ona. „Cijeli me dan uopće nisi zadirkivao.” Podigao je pogled s tanjura. „Zato što čekam, Morgana.” Minerva stisne zube. Stvarno se više ne bi trebala uzrujavati, niti ga ispravljati. „Što čekaš?” „Da se opametiš.” Rukom pokaže cijelu sobu. „Da odustaneš od ovoga. Da zatražiš da te odvedem ravno kući.” „Aha. Pa, to se neće dogoditi.” „Nimalo se ne premišljaš u vezi sa svim ovim?” Ona odmahne glavom. „Ne.” On im dotoci još vina. „Nimalo te ne uznemiruje činjenica da ćeš noćas dijeliti ovu sobu sa mnom, znajući što će to sutra značiti za tebe?” „Ne”, slaže Minerva. Iako je, otkako su napustili Vretenastu Uvalu, Colin bio krajnje brižan i zaštitnički raspoložen, njegova ju je blizina svejedno uznemiravala. Bio je tako napadno lijep i tako.... tako izrazito muževan. Imala je dojam kao da je cijelu sobu ispunio svojom osobnošću. I, mili Bože, pristala je dijeliti postelju s njime. Bude li to „dijeljenje postelje” značilo štogod više od običnog ležanja pokraj njega, nije imala pojma što će učiniti. Strah i znatiželja borili su se u njoj kad se sjetila njegovih iskusnih i uzbudljivih poljubaca u špilji. „Ako te ne mogu odgovoriti...” reče on. Ona zatvori oči. „Ne možeš.” On snažno izdahne. „Onda ću ujutro potražiti mjesto u nekoj kočiji koja putuje prema sjeveru. Moramo pokušati što ranije zaspati.” Minerva proguta knedl u grlu. Dok je Colin dovršavao večeru, ona odluči potražiti utjehu u poznatom. Ispričavši se, ustala je od stolića za objedovanje i otišla do svojih škrinja te otvorila najmanju - onu u kojoj se nalaze sve njezine knjige. Izvadila je svoj dnevnik. Kani li predstaviti svoj rad na simpoziju za tjedan dana, mora popisati sva svoja najnovija otkrića i ubaciti ih u prezentaciju. Izvadila je olovku i stavila je među zube, zatim je zatvorila škrinju i, ponijevši dnevnik sa sobom, sjela opet za stol. Odmaknula je prazne tanjure i namjestila naočale. Bila je spremna baciti se na posao. Prelistala je dnevnik od prve do zadnje stranice. Kila je potpuno užasnuta njegovim sadržajem. Srce joj umalo zastane. „O, ne. O, ne.” S druge strane stola, Colin podigne pogled s hrane na svome tanjuru. Mahnito je okretala stranice u nevjerici. „O, ne. O, Bože. Nije moguće da sam toliko glupa.” „Nemoj se ograničavati. Možeš biti što god poželiš.” Na njezin iznervirani pogled, on odvrati: „Što? Žalila si se da te ne zadirkujem.” Preklopila je ruke na stolu i položila glavu na njih. Zatim ju je polako podizala i spuštala, udarajući čelom o ručni zglob. „Kako. Sam. Glupa.” „No, no, hajde. Siguran sam da nije tako strašno.” Colin odloži pribor za jelo i obriše usta ubrusom. Zatim premjesti stolicu na drugu stranu stola i sjedne pokraj Minerve. „Što se tako strašno dogodilo da si toliko uzrujana?” A onda posegne za dnevnikom. Ona podigne glavu. „Ne, nemoj!” Prekasno. Već ga je držao u rukama i letimično prelistavao stranice. „Molim te, nemoj ga čitati. Unutra su same laži i gluposti. To je, naime, lažni dnevnik. Cijelu sam noć probdjela pišući ga. Mislila sam ga ostaviti za sobom, kako bi moja majka i sestre povjerovale da sam se zalj...” Prekinula je nesmotrenu rečenicu. „Da smo već neko vrijeme u vezi. ~ 51 ~


Kako bi naš bijeg bio uvjerljiviji. No očito sam se zabunila. Ponijela sam lažni dnevnik sa sobom, a ostavila pravi u Kraljičinu rubinu.” Colin se zadržao na jednoj stranici, cerekajući se sebi u bradu. Lice joj je bilo užareno. Htjela je propasti u zemlju. „Molim te. Preklinjem te, nemoj to čitati.” U očaju mu je pokušala istrgnuti dnevnik iz ruke. On se izmakne, ustavši sa stolca. „Ovo je briljantno. Apsolutno briljantno. Pišeš vrlo uvjerljive hvalospjeve o meni.” Nakon što se nakašljao, Colin počne čitati naglas, afektirajući: „Moja majka stalno govori kako je lord Payne muškarac kakvog svaka majka priželjkuje za zeta. Imućan, nositelj plemićkog naslova, naočit, šarmantan. Moram priznati...” „Daj to ovamo.” Minerva potrči za njime, no on joj pobjegne pužući preko kreveta na drugu stranu sobe, pa nastavi čitati. „Moram priznati”, glas mu je i dalje zvučao kao da recitira poeziju, „da sam to opazila malo kasnije od većine žena, no čak ni ja nisam otporna na njegov muževni šarm. Teško je sjetiti se njegovih karakternih mana kad se nađeš licem u lice s njegovim...” Spustio je dnevnik i dovršio rečenicu rastežući riječi: „S njegovim savršenim izgledom.” „Ti, grozni, grozni čovječe.” „To sada govoriš. No vidjet ćemo koju ćeš pjesmu pjevati kad se nađeš licem u lice s mojim savršenim izgledom.” Colin zaobiđe krevet i krene prema njoj. Sad se ona osjećala gonjenom. Hodala je unatraške sve dok nije leđima naletjela na zid. Poput djeteta koje se nema kamo skriti, ona zatvori oči. „Prestani čitati. Molim te.” On nastavi listati knjigu prilazeći joj ležernim korakom. „Ti bokca. Ovdje su cijele stranice posvećene mome izgledu. Mojoj razvratno valovitoj kosi. Mojem isklesanom profilu. Oči su mi poput... poput dijamanata?” „Ne pravih dijamanata. Bristolskih dijamanata.” „Što su bristolski dijamanti?” „Vrsta stijene. Izvana izgledaju kao najobičnije kamenje. Okrugli, smećkasto-sivi. No kad ih prepoloviš, unutra su ispunjeni kristalima u bezbroj različitih boja.” Zašto mu odgovara na pitanja kad je on uopće ne sluša? „Nitko oko nas i ne sluti da smo u vezi”, čitao je Colin. „Slučajnom promatraču se vjerojatno čini kako mi se on obraća samo da bi me zadirkivao. No iza njegova zadirkivanja kriju se dublji osjećaji. Ja to znam. Muškarac može očijukati sa ženama koje ga ne zanimaju, pa čak i onima koje prezire. No, zadirkuje samo one do kojih mu je uistinu stalo.” Prostrijelio ju je pogledom. „To su moje riječi. Ovo je očigledno plagiranje.” „Tako mi je žao što nisam toliko vješta u smišljanju laži kao ti.” Podigla je ruke u očajanju. „To je potpuno nebitno! Ti si lagao kad si mi to rekao, ja sam lagala kad sam to napisala. Zar ne shvaćaš? To je lažni dnevnik, od početka do kraja.” „Ovo nije laž.” Prstom je pokazao prema sredini stranice, poljubili smo se. Rekao mi je da ga oslovljavam njegovim krsnim imenom, Colin.” Gledao ju je nedokučivim pogledom ravno u oči. Srce joj je snažno udaralo u grudima, i osjetila je kako se protiv svoje volje naginje prema njemu. Na jedan kratak, vrtoglavi trenutak, pomislila je kako će je opet poljubiti. Ponadala se da će je opet poljubiti. No on to nije učinio. A ona je bila sigurna kako odnekuda čuje nečiji smijeh.

~ 52 ~


„Da, to je istina”, reče ona. „Rekao si mi da te oslovljavam krsnim imenom. Dočim se ti ne možeš ni sjetiti mojega.” Istrgnula mu je knjigu iz ruke. „Mislim da si više nego nadoknadio propušteno vrijeme. Štoviše, sigurna sam da si prebacio današnju normu.” „Smijem li posuditi malo iz sutrašnje?” „Ne.” Glasno je zaklopila dnevnik i ugurala ga energičnim pokretom natrag u škrinju. „Hajde, nemoj se ljutiti. I sama si rekla da je namjerno tako neozbiljno napisan.” „Znam. Ne ljutim se zbog toga.” Ne posve. „Ljuta sam zato što sam ostavila drugi dnevnik u pansionu. Onaj pravi, sa svim najnovijim podacima i opažanjima.” „Mislio sam da imaš hrpu toga.” „Imam. Ali moja će prezentacija biti lošija bez njih.” On zastane. „Koliko lošija?” „O, nemoj se brinuti.” Usiljeno se nasmiješila potapšavši gipsani odljev u škrinji. „Tvojih pet stotina funta je osigurano. Dok god imamo ovo.” „DAKLE”, REČE ON, „zahvalimo Bogu na Francine.” Colin glasno uzdahne, provlačeći prste kroz kosu. Što li to on, dovraga, radi? Kad mu je tog jutra pokraj ceste Minerva postavila svoj ultimatumčić, nije mu ostavila puno izbora - morao je poći s njom. Pristojnost mu je nalagala da to učini. No cijeli je dan čekao da se urazumi. Da otkaže putovanje i zatraži od njega da je smjesta vrati ravno u Vretenastu Uvalu. Dosad je, međutim, ostala nepokolebljivo odlučna. A njemu neka čudna sila nije dopuštala da je ostavi samu. Nije imao pojma kakva je to sila. Upravo se nalazio s njom u putnom svratištu, tako da nije mogao reći kako se radi o časti ili dužnosti. Možda je posrijedi zaštitnički nagon? Sažaljenje? Ili čista znatiželja? No jedno je znao. Definitivno nije tu radi pet stotina funta. Ona izvadi iz škrinje debeli svežanj bijelog platna. „Što je to?” upita je. „Posteljina. Ne kanim spavati na ovome.” Pokazala je prema prljavoj slamarici. Dok je on stajao i gledao, ona odmota platno preko ulegnutog madraca, istežući se i naginjući u nastojanju da čistom, bijelom plahtom prekrije sva četiri ugla kreveta. Colin opazi kako su rubovi plahte uredno porubljeni i izvezeni sitnim, stiliziranim uzorkom koji nije mogao razaznati. Izvadila je i drugi svežanj. Prekrivač, valjda. I on je imao jednako izvezen uzorak na rubovima. U središtu je bio ukrašen neobičnim, okruglastim dezenom veličine psećih kolica. Dok je Minerva izravnavala nabore, on nagne glavu i zagleda se u nj. Uredni rubovi veza pratili su spiralni oblik. Uzorak je izgledao poput prepolovljene puževe kućice, no unutra je bio podijeljen na desetke manjih komorica. „Je li to indijska lađica?” „Blizu si, ali nije. To je amonit.” „Amonit? Što je amonit? Zvuči kao pripadnik starozavjetnog plemena koje je odavno Božja ruka satrla.” „Amoniti nisu biblijski narod”, odgovori Minerva usiljeno strpljivim tonom. „Ali jesu bili satrti.” „Satrveni.” Potegnuvši plahtu, ona ga ošine pogledom. „Satrveni?” „Gramatički je ispravnije reći satrveni.” znanstveno je ispravnije reći 'izumrli'. Amoniti su izumrli. Znamo za njih isključivo zahvaljujući fosilima.” „I, očito, posteljini.” „Znaš što...” Otpuhnula je uvojak kose koji joj je pao na lice. „Mogao bi mi i pomoći.”

~ 53 ~


„Previše te uživam gledati”, reče on, samo kako bi je razdražio. No ipak je uzeo u ruku rub gornje plahte, prelazeći prstom preko veza dok ju je izravnavao. „Znači, ovo si ti izvezla?” „Da.” Sudeći prema tonu njezina glasa, nije to radila s ljubavlju. „Majka me uvijek silila, još od dvanaeste godine, da svaku večer sat vremena vezem. Sve tri smo morale vesti djevojačku opremu. Djevojačka oprema. Već je sami izraz čudno djelovao na njega. „Ponijela si svoju djevojačku opremu?” „Naravno da jesam. Kako bi naš lažni ljubavni bijeg bio uvjerljiviji, dakako. A to je i najlogičnije mjesto za smještaj Francine. Među tolikim platnenim smotcima dobro je zaštićena.” Colina nešto probode sa strane, nedovoljno dugo da bi stigao odgonetnuti osjećaj koji je to izazvalo. Vjerojatno krivnja. Ove lijepe plahte trebale bi prekrivati njezin bračni krevet, a ona ih navlači preko prljave slamarice u sumnjivom putnom svratištu. „Uglavnom”, nastavi ona, „kad me već majka prisilila da vezem, inzistirala sam da barem sama izaberem neki zanimljiv uzorak. Nikad nisam mogla shvatiti zašto djevojke uvijek vezu dosadno cvijeće i ukrasne vrpce.” „Pa, ako smijem nagađati...” Colin zategne svoj rub. „Vjerojatno zato što ležanje na cvijeću i ukrasnim vrpcama zvuči ugodno i romantično. Dok dijeljenje postelje s prapovijesnim morskim pužem zvuči odvratno.” Minerva stisne vilicu. „Možeš slobodno spavati na podu.” „Rekao sam odvratno? Mislio sam reći neodoljivo. Oduvijek sam želio spavati s prapovijesnim morskim pužem.” Nije bila zadivljena. „Mnogo sam truda uložila u ovo. Izračuni su bili veoma složeni. Prebrajala sam stotine bodova kako bih svaku komoricu napravila kako treba.” Prstom je prelazila preko izbočine spiralnog veza, od središta prema rubu. „Jasno ti je da to nije slučajan uzorak. Priroda se drži matematičkih pravila. Svaka komorica amonitove kućice širi se od prethodne u skladu s preciznim, nepromjenjivim eksponentom.” „Da, da. Razumijem to. To je logaritam.” Minerva naglo podigne glavu. Namjestila je naočala na nosu i zapiljila se u njega. „Znaš”, reče Colin, „mislim da mi se ovaj uzorak počinje sve više sviđati. Morski puževi nisu nimalo uzbudljivi, ali zato logaritmi... Ta mi je riječ oduvijek zvučala tako predivno prosto.” Zatim izgovori još jednom, sporije, s vulgarnim prizvukom: „Logaritam.” Teatralno se strese. „Ooo, da, hvala. Smijem li dobiti još malo?” „Mnogi matematički izrazi tako zvuče. Mislim da je to zato što su ih smislili muškarci. 'Hipotenuza' zvuči krajnje lascivno.” „'Četverokut' pobuđuje prilično pohotne misli.” Minerva je neko vrijeme šutjela. A onda podigne svoju tamnu obrvu. „Ni približno kao 'romb'.” Ti bokca. Ta riječ je stvarno prosta. A način na koji ju je izgovorila izazvala je u Colinu vrlo proste misli. Morao je priznati da joj se divi jer se ne boji izazova, već, naprotiv, neočekivano uzvraća istom mjerom. Jednoga dana će nekome sretniku postati veoma kreativnom ljubavnicom. Zacerekao se, odolijevajući iznenadnom valu požude. „Ti i ja vodimo najčudnije razgovore na svijetu.” „Ovaj je razgovor više nego čudan. Nadasve je šokantan.” „Zašto? Zato što razumijem pravila logaritmiranja? Znam da si navikla obraćati mi se kratkim, jednostavnim riječima, međutim, ja sam dobio najbolje obrazovanje koje Engleska može ponuditi mladom aristokratu. Pohađao sam Eton i Oxford.” „Da, ali... teško mi je zamisliti da si imao dobre ocjene iz matematike.” Minerva posegne objema rukama iza svojih leđa, otkopčavajući si haljinu. Kao da je potpuno zaboravila da je on ondje, ili kao da se nimalo ne stidi razodjenuti se pred njime.

~ 54 ~


Colinu je došlo da ureže crticu u uzglavlje kreveta. Ovo je označilo podizanje njegove zavodničke karijere na potpuno novu razinu. Nikad nije uspio navesti ženu da se skine pred njime razgovarajući o matematici. Nikad mu to nije ni palo na pamet. Labaveći kravatu, rekao je: „Ako baš moraš znati, nisam imao dobre ocjene iz matematike. Mogao sam ih imati, no pobrinuo sam se da ih nemam.” „Zašto?” „Ti se jamačno šališ? Zato što nitko ne voli dječake koji su izvrsni u matematici. Te male, nadmene dosadnjakoviće, stalno pogrbljene iznad svojih pločica. Svi su redom četverooki i nemaju prijatelja.” Iznenada se tržne, shvativši što je upravo rekao. No bilo je prekasno. Minerva je bila ukočena, ruku savijenih usred otkopčavanja haljine. Na licu joj više nije bilo ni traga dobrog raspoloženja. Šmrcnula je zureći u kut sobe. K vragu, stalno joj nanosi bol. „Min, nisam htio...” „Okreni se”, reče mu ona odmahujući rukom. „Kasno je i ja sam umorna. Poštedi me isprika i okreni se dok se svlačim. Reći ću ti kad sva moja četiri nadmena oka budu na sigurnom ispod odvratnog morskog puža.” On je posluša i okrene joj leđa. Otkopčavajući manšete, pokušao je začepiti uši da ne čuje šuštanje njezine odjeće. Nije pomoglo. Nije mogao zaustaviti svoju razuzdanu maštu, zamišljajući je dok iskoračuje iz haljine i odvezuje korzet. Čuo je kad je izdahnula od olakšanja i trnci uzbuđenja spuste mu se niz kralježnicu jer je prepoznao taj duboki, uzbudljivi zvuk koji žena ispusti kad napokon oslobodi grudi nakon cjelodnevne sputanosti. Krv mu pojuri u slabine i Colin priguši vlastiti uzdah. On je muškarac od krvi i mesa, govorio je sam sebi. S njime u sobi nalazi se razodjenuta žena. Nije mogao spriječiti reakciju svoga tijela. To je samo biologija. Ptice tako reagiraju. Pčele također. Čak i prapovijesni morski puževi. Čuo je tiho pljuskanje vode u umivaoniku dok je Minerva mokrom krpom prelazila preko svake svoje raskošne, gole obline. Sad ga je već stvarno mučila. Vjerojatno je to i zaslužio. Napokon, začuje se tiho škripanje kreveta. „Evo, sada se smiješ okrenuti.” On se okrene, očekujući da će Minerva biti ispod pokrivača, okrenuta prema zidu. Umjesto toga, ležala je na boku, gledajući ravno u njega. „Sad ću se ja razodjenuli”, reče on. „Zar se ne želiš okrenuti?” „Ne, mislim da ne želim.” Nalaktivši se, naslonila je glavu na ruku. „Nikad nisam vidjela golog muškarca. Barem ne uživo, niti izbliza. Nazovi to udovoljavanjem mojoj znanstvenoj znatiželji.” Uputila mu je oštar pogled. „A možeš to smatrati i isprikom ako ti je tako draže.” O, kako je prefrigana. Znači, Colin mora platiti ponižavajućom golotinjom za sva zadirkivanja i nesmotrene uvrede. Čak je i on morao priznati da je to pravedna kazna. „Vrlo ću ti rado omogućiti proučavanje mojeg savršenog tijela od glave do pete. Ali samo ako i ja smijem vidjeti tvoje.” Minerva je zgranuto zanijemila pa joj on pojasni: „Bilo bi fer da mi pokažeš cice. Milo za drago.” „Po čemu je to milo za drago? Ti si već vidio bezbroj cica.” Prokletstvo, kako je samo izgovorila tu riječ. Tako jednostavno, bez trunke stida. A taman se uspio malo sabrati. Sad ga je opet dovela u stanje pulsirajuće napaljenosti. „Ne znam zašto bi morao viriti i u moje milo, a budući da si ti ponosno vitlao svojim... dragim... pred polovicom žena u Engleskoj, teško mi je povjerovati u tvoju iznenadnu čednost.” „To je istina”, reče on kao da se radi o sitnici, „uistinu sam bio blagoslovljen u tom pitanju. Vidio sam mnogo ženskih grudi u svome životu. No svake su drukčije, a tvoje još nisam vidio.” Minerva potone ispod plahte, omotavši se izvezenim školjkašima. „Sigurna sam da su sasvim obične.”

~ 55 ~


„To ću ja procijeniti.” Ona podigne bradu. „No dobro. Evo moje najbolje ponude. Pola moje golotinje za tvoju potpunu.” Pretvarao se da razmišlja o tome. „U redu, pristajem.” Pridignuvši se u sjedeći položaj, ona stane otkopčavati prednji dio svoje donje haljine. Zatim povuče rukave niz ramena, pazeći da joj grudi ostanu skrivene iza podignutih koljena. Nadlaktice su joj bile tamne od sunca, no ramena su joj bila vrlo blijeda i dražesno obla, poput labuđih krila. Obnaživši se do struka, stisnula se iza tog zida od koljena i izazvala ga. „Ti prvi.” Colin svuče košulju preko glave i baci je na stranu. Zatim otkopča hlače i spusti ih bez puno ceremonije. No malo ceremonije je ipak bilo. Malo fanfara. Njegova rastuća erekcija samo što nije trubila zahtijevajući pozornost, stršeći iz gnijezda tamnih dlaka. Njišući se sramotno, adolescentski. ,A sada ti”, reče on. Držeći se obećanja, ona spusti koljena i otkrije svoj goli torzo. Gledali su jedno u drugo. Imala je pravo, reče on u sebi. Njene grudi su sasvim obične. Kao prvo, dvije su. Uobičajeni broj. Okrugle i mrvicu punije od prosjeka, s isturenim bradavicama u sredini. Soba je bila premračna da bi mogao razaznati točnu boju tih pupoljaka, no on ionako nije bio izbirljiv. Ružičaste, boje bobičastog voća, smećkasto-narančaste, smeđe... sve su one imale isti okus u mraku. Ne, Minervine grudi, premda privlačne, realno nisu bile nimalo uzbudljivije od ostalih koje je vidio. Ono što mu je, međutim, oduzelo dah bila je ona u svojoj cijelosti. Slika koju je uprizorila sjedeći ondje polugola u zgužvanom gnijezdu od čiste bijele posteljine. Tamne raspuštene kose koja joj prekriva ramena, i s tim naočalama koje su joj stajale - lagano nakrivljene - na vrhu nosa. Izgledala je poput prekinuta sjećanja. Poput vrućeg sna. Ili kratkog pogleda u budućnost, možda. Prestani. Nemoj to ni pomisliti. „Sigurno nije uvijek ovakav?” upita ga ona nagnuvši se naprijed, zureći usredotočeno. „Kakav?” „Tako... velik. I aktivan.” Njegova gorljiva kita još jednom nestrpljivo poskoči. Kao loše dresiran pas. „Jesi li to namjerno učinio?” upita ga Minerva zvučeći zadivljeno. O, što joj je sve Colin žudio učiniti namjerno. S namjerom. U vrlo određenoj namjeri da joj zamagli te naočale, izmamljujući iz nje jecaje nesputanog ushićenja. „Neću te zavesti”, reče on. Trenutak kasnije, ona kratko protrese glavom i vrati pogled na njegovo lice. Vrškom prsta gurne naočale natrag uz nos. „Oprosti, što si rekao?” „Neću te zavesti”, ponovi on. „Ni večeras, niti ikada. Eto, mislio sam da bih ti trebao to reći.” Ona je zurila u njega. „Ozbiljno sam mislio ono što sam ti rekao još one prve noći u zamku. Ono, da ne razdjevičujem nevine djevojke. Ja imam neka svoja pravila.” „Ti imaš pravila? Za žene koje zavodiš?” „Ne, ne. Za sebe.” „Znači, i razvratnici... imaju svoj bonton. Nekakav zavodnički kodeks časti. Na to si mislio?” „Na neki način, da. Hoću reći, prosječni muškarac koji jednostavno želi povaliti curu koja mu se sviđa... pa, njemu ne trebaju pravila, pretpostavljam. No kad je nekom muškarcu glavni cilj ne provesti niti jednu noć sam... s vremenom se pojave određene smjernice. Vjerovala ili ne, ja poštujem neka načela.” ~ 56 ~


„A ta načela su...?” „Za početak, osnove doličnog ponašanja, dakako. Uvijek govorim molim i hvala i držim se pravila da dame imaju prednost. Mjesto radnje mi nije osobito važno, no imam određene zadrške što se tiče užadi i rubaca.” Minerva otvori usta. „Užad i...” „Nemam problema s vezivanjem, no ja ne želim biti vezan. Osim toga, ne želim imati posla s...” Colin počne nabrajati dodirujući vrhove prstiju. „Djevicama. Prostitutkama. Ženama u financijskoj nevolji. Sestrama bivših ljubavnica. Majkama bivših ljub...” „Majkama?” zakriješti ona. On slegne ramenima. Na tu ga je odluku navela jedna prilično zabavna anegdota. „Slušaj, nije bitno da čuješ sva moja pravila. Poanta je u tome da ih imam. I kao što sam ti već objasnio, zavođenjem tebe kao djevice prekršio bih jedno od njih. Mislio sam da je najbolje to spomenuti odmah, dok stojim pred tobom gol. Naime, ako bih to spomenuo u bilo kojem drugom trenutku, mogla bi se uvrijediti pretpostavljajući da me jednostavno ne privlačiš.” Pokazao je prema svojoj potpunoj, nabrekloj, smiješno optimističnoj erekciji. „Kao što jasno možeš vidjeti, to ovdje nije slučaj.” Minerva je nekoliko trenutaka šutjela. I promatrala. „Imao si pravo”, reče ona njegovoj kiti. „Ti i ja doista vodimo najčudnije razgovore na svijetu.” Protrljavši objema rukama lice, on izdahne duboko i sporo. „Znaš, nije još prekasno da spasiš svoj ugled. Mogao bih te iz ovih stopa odvesti u Bramovu i Susanninu gradsku rezidenciju. Mogla bi složiti i spasiti te plahte. Za nekog muškarca koji će znati iskreno cijeniti... trud koji si uložila u njihovu izradu. I njihov značaj. One su dio tvoje djevojačke opreme. Trebale bi biti od posebne važnosti.” Ostanu li u ovoj sobi - neudana dama i poznati razvratnik - neće biti uopće važno što su noćas uistinu radili na tim izvezenim plahtama. Čak i ako ostanu neokaljane njihovim znojem ili njegovim sjemenom ili njezinom djevičanskom krvlju, ugled će im biti upropašten. Kad se vrati kući nakon ove pustolovine, ona će biti upropaštena. U očima pripadnika visokog društva, bit će nepodobna za brak. Minerva se okrene na leđa i zagleda se u strop. „Sad je ionako gotovo, nije li?” Colin potisne val krivnje, podsjećajući se kako je cijelo to putovanje bilo njezina zamisao i kako je potpuno svjesna njegovih posljedica. Sama je prostrla svoj krevet, doslovno, i sada leži na njemu. A uskoro će joj se i on pridružiti. Takav je bio dogovor. „Ja uvijek spavam iznad gornje plahte”, reče sjedajući na rub madraca. „Dok god si ti ispod nje...” „Nešto će biti između nas.” Nešto. Da. Nešto debljine lista breze. Zureći u strop iznad sebe, u sjećanje mu se vrate njezine grudi, koje kao da su visjele pred njime ondje u mraku. Poput dva okrugla, breskvasta mjeseca koji vise sa stropne grede, mameći ga da ih dotakne. Da ih okusi. Colin je znao da je to samo privid pa nije posegnuo rukom za njima, no zato se njegov lakovjerni pimpek, uvijek tako pun nade, počeo istezati i podizati. Zatvorio je oči i pokušao misliti na seksualno neuzbudljive stvari. Pauke s dlakavim nogama. One kvrgave tikve s dugim vratom koje ga podsjećaju na boginjave genitalije. Pire od graška. Prašnjavo-voskasti smrad nezamislivo starih ljudi. A zatim mu se u glavi pojavi jedna posve druga slika. I on se nasmije. „Što je bilo?” Zvučala je pospano. Zavidio joj je na tome. „Ništa”, odgovori on. „Samo sam upravo zamislio reakciju tvoje majke.”

~ 57 ~


Poglavlje 8

„GDJE LI JE ta Minerva?” Odloživši špil karata, gospođa Highwood pucne prstima prema jednoj od konobarica u Biku i maćuhici. „Ti, ondje. Kako se ono zoveš?” „Pauline, gospojo.” „Dakle, Pauline, skokni do pansiona i reci mojoj svojeglavoj kćeri da želim da nam se smjesta pridruži ovdje. Smjesta! Reci joj da prestane piskarati. Već je propustila popodnevni čaj. Večeru također. Čeka je poduka iz klavira s gospođicom Taylor, nakon čega će nam poslužiti kao četvrti igrač za vist. Ne bude li se ponašala kao poslušna kći, odreći ću je se. Neću više imati ništa s njom.” Pauline se spusti u kniks, okrene se i učini što joj je rečeno. Sjedeći za klavirom pokraj Charlotte, Kate Taylor se nasmije u sebi. Uvijek iste prazne prijetnje. Sumnjala je da bi Minerva osjetila i trunčicu žaljenja kad bi gospođa Highwood odustala od svoje kampanje usavršavanja ženstvenih vještina i posve digla ruke od svoje srednje kćeri. Kate je uistinu bilo žao ugnjetavanih gospođica Highwood - katkada ih je čak više žalila nego im zavidjela, a to nije mala stvar. Ona uopće nije imala obitelj, izuzevši mali krug prijateljica koje je stekla u Vretenastoj Uvali. Nema ni svoj dom, živi u Kraljičinom rubinu. Ona je siroče, odgojena i obrazovana u Školi za djevojke Margate, zahvaljujući financijskoj pomoći nepoznatih dobročinitelja. Koliko je samo noći proplakala glave uronjene u jastuk u onoj hladnoj, isposničkoj spavaonici u potkrovlju, moleći Boga, obećavajući mu sve i svašta u zamjenu za vlastitu majku... Povremeno mu je zbog ponašanja gospođe Highwood bila zahvalna na neuslišanim željama. Očito nisu sve majke blagoslov. „Počni ponovno od kode, Charlotte”, reče Kate svojoj mladoj učenici. „Pazi na ritam ovdje.” Tankim je prstom dodirnula notni papir. „Sviraš na pogrešan način kad naletiš na ove šesnaestinke, i to te usporava.” Ispruživši ruku preko Charlotteina zgloba kako bi joj primjerom pokazala, reče: „Počni kažiprstom, ovako, vidiš? A onda uđi ispod njega palcem.” „Ovako?” Charlotte je oponašala tehniku sviranja. „Da. Dvaput sporije, za vježbu. A onda pokušaj ubrzati.” Dok je Charlotte ponavljala te taktove, Kate začuje jedva čujno uzastopno pucketanje iz smjera šanka. Ondje gdje je sjedio narednik Thorne. Bio im je okrenut profilom, a jedino mu je društvo pravila velika čaša piva pred njim na šanku. Je li to bilo zbog upornog ponavljanja ljestvica, zvuka miješanja karata ili vrištavo glasnih izjava gospođe Highwood, no Thorne je očito bio nezadovoljan činjenicom da mora dijeliti krčmu s drugima. Kad je Charlotte drugi put počela svirati isti ulomak, Kate opazi da je ta smrknuta, golema stijena od čovjeka napravila grimasu. Zatim je spojio ruke na pultu i počeo pucketati zglobovima prstiju lijeve ruke. Jednim po jednim. Namjerno. Na zloslutan, blago prijeteći način koji je

~ 58 ~


nagovještavao da bi mogao štogod razbiti - ili možda nekoga - budu li se te glazbene vježbe nastavile. „Ponovi i treći put, Charlotte”, reče Kate, uspravljajući leđa. Već je i sama Thorneova prisutnost zastrašujuća, to je sigurno - no neće zbog njega ranije prekinuti svoju poduku. Ponavljanje je osnova glazbenih vježba, a dame imaju potpuno pravo biti u Biku i maćuhici. Nije to samo krčma za gospodu, nego i njihova čajana. Baš kad je Charlotte uspjela pogoditi ritam u kodi, svirajući u odgovarajućem tempu, oglasi se zvonce iznad ulaznih vrata i Pauline se vrati sa svoga zadatka. „Dakle, djevojko?” upita je gospođa Highwood. „Gdje je ona?” „Gospođica Minerva nije ondje, gospođo Highwood.” „Što? Nije ondje? Naravno da je ondje. Gdje bi drugdje bila?” „Ne bih znala reći, gospojo. Kad sam rekla gospođici Diani da je tražite, ona...” U tom trenutku Diana bane kroz vrata. Glatke igraće karte iskliznu gospođi Highwood iz ruku na stol kad je podigla pogled usred miješanja. „Budi oprezna, draga. Dobit ćeš napadaj.” „Otišla je”, reče Diana, teško gutajući i uvlačeći polako i duboko zrak u pluća. U ruci je držala komad papira. „Minerva je otišla.” Charlotte prestane svirati. „Kako to misliš, otišla je?” „Ostavila je poruku. Vjerojatno je pala s radnog stola. Tek sad sam je pronašla.” Diana izravna papir i podigne ga u zrak, pripremivši se za čitanje naglas. Kao da su u crkvi, a ne u čajani, sve dame istodobno ustanu sa svojih stolaca kako bi je bolje čule. Čak je i narednik Thorne za šankom pokazao jedva primjetno zanimanje. „Draga Diana”, plavokosa je ljepotica čitala s papira, „žao mi je što će te ovo iznenaditi, no ti, Charlotte i mama nemate nikakvih razloga za zabrinutost. Ja sam dobro i putujem na sjever s lordom Payneom. Pobjegli smo zajedno i kanimo se vjenčati u Škotskoj. Mi smo...” Diana spusti papir i pogleda u svoju majku. „Mi smo ludo zaljubljeni.” Tišina je bila opipljiva. Charlotte ju je prva prekinula. „Ne. Ne. To je sigurno neka pogreška. Minerva i lord Payne, pobjegli zajedno? Zaljubljeni? To nije moguće.” „Kako je moguće da ih nema od jutros?” upita Kate. „Zar nitko to nije opazio?” Diana slegne ramenima. „Minerva je uvijek negdje vani, istražuje uvalu i litice. Nije neobično za nju da nestane prije doručka i pojavi se tek kad padne mrak.” Kate skupi hrabrost i obrati se osobi koju se svi trude ignorirati. „Naredniče Thorne?” On podigne pogled. „Kad ste posljednji put vidjeli lorda Paynea?” Grmalj se namršti u smjeru šanka i opsuje. „Sinoć.” „Onda je to istina”, reče Diana. „Pobjegli su zajedno.” Kateino se srce stisne od nove brige. Prišla je Diani i dotakla joj rame. „Jesi li jako razočarana?” Diana je djelovala zbunjeno. „U kom smislu?” Kate nagne glavu prema gospođi Highwood koja je još bila u stanju šoka. „Znam da je tvoja majka gajila velike nade za tebe i lorda Paynea.” „Ona jest, no ja ih nikad nisam dijelila”, prošapće ona. „On je šarmantan i prilično naočit muškarac, no ja prema njemu nikad nisam osjećala ništa više od prijateljstva. Često sam razmišljala kako bi mi zapravo laknulo kad bi se oženio nekom drugom. No nikad nisam mogla ni pomisliti da bi Minerva...”

~ 59 ~


„Minerva prezire tog čovjeka”, prekine je Charlotte. „Rekla mi je to nebrojeno puta.” Istrgnula je pismo iz Dianine ruke. „Ne mogu vjerovati da je pobjegla s njime. Prije bih povjerovala da su je oteli gusari.” Kate slegne jednim ramenom. „Katkad se ispod prividnog neprijateljstva skriva istinska privlačnost.” „Ali oni su se mjesecima samo prepirali”, reče Charlotte. „A u pola se tih slučajeva lord Payne nije čak mogao sjetiti ni njezina imena.” „Preksinoć ju je, međutim, zamolio za ples”, istakne Diana. „To je istina, plesali su zajedno”, reče Kate. „Prilično katastrofalno, doduše. Pa ipak, tko bi to očekivao?” „Nitko. Zato što to nije istina!” Narednik Thorne se odgurne od šanka i ustane, udarivši zamalo glavom o crno obojenu stropnu gredu. Teškim koracima prijeđe prostoriju i pridruži se njihovoj skupini. „Payne nešto smjera, siguran sam u to. Poći ću za njima. Izjašem li odmah, stići ću u London do sutra ujutro.” Pogledao je prema Diani. „Ako su već negdje na Velikoj sjevernoj cesti, lord Rycliff i ja ćemo ih pronaći i dovest ćemo vašu sestru kući.” „Ne!” Svi naglo okrenu glavu prema izvoru tog prigovora: gospođi Highwood. Stajala je ukočena na mjestu, ispruženih dlanova pritisnutih o stol, zureći ravno ispred sebe. Kate nije bila sigurna je li ta matrona uopće zatreptala otkako je Diana pročitala pismo. „Nitko neće poći za njima”, reče ona. „Od prvog sam dana znala da će lord Payne postati moj zet. Prijatelji su mi oduvijek govorili da imam nepogrešivu intuiciju.” Pritisnula je ruku na srce. „Naravno, mislila sam da će mu Diana zapeti za oko, kad je tako lijepa. No čini se da sam podcijenila Minervinu pamet.” Njene plave oči zabljesnu. „Tko zna što je ta lukava djevojka učinila kako bi ga uhvatila u zamku.” „Sigurna sam da je Minerva bila ta koja je uhvaćena u zamku”, pobuni se Charlotte. „Kažem vam, ona nikad ne bi svojevoljno pobjegla s lordom Payneom. Možda je oteta!” „Sumnjam da je oteta, Charlotte”, reče Diana. „Ali, mama, moraš priznati da je ovakav razvoj događaja vrlo neočekivan.” „Bolje rečeno, nevjerojatan.” Thorne prekriži ruke. „On nema poštene namjere.” „Možda je zaljubljen”, suprotstavi mu se Kate. „Kao što piše u pismu.” Thorne odmahne glavom. „Nemoguće.” „Nemoguće?” Kate je bila krajnje uzrujana u Minervino ime. „Zašto je nemoguće da se muškarac zaljubi u neuglednu djevojku? Pa što ako Minerva nije najljepša djevojka u prostoriji? Možda je lord Payne vidio ljepotu u njenom znatiželjnom umu i neovisnom duhu. Zar je toliko nezamislivo da netko može savršeno voljeti nesavršenu djevojku?” Highwoodice skrenu poglede u neugodnoj tišini, i Kate shvati da je rekla previše. Ovdje se radi o Minervi, ne o njoj. Njihova situacija nije jednaka. Minerva možda doista nije najljepša djevojka u prostoriji, no ona je i dalje dama iz ugledne i relativno dobrostojeće obitelji. Kate je bila sama i siromašna, a uz to je imala još i nesreću da se rodi s tjelesnim nedostatkom. S njom nijedan zgodni plemić nije htio pobjeći, niti ju je ikad zamolio za ples. No koliko god to bilo naivno od nje, i dalje se nadala da će jednog dana doživjeti ljubav. Uostalom, cijeli se život čvrsto držala te nade. Ne može je sada napustiti. „Minerva je moja prijateljica”, reče jednostavno. „I ja sam ushićena zbog nje.” „Ako vam je prijateljica, trebali biste biti zabrinuti zbog nje.” Thorne ju je intenzivno gledao svojim mrkim pogledom. „Netko je treba spasiti.” Kate podigne bradu i okrene mu svoj profil. Svoj nesavršeni profil, onaj sa mrljom boje crvenog vina. „Ne bi li tu odluku trebala donijeti njezina majka?”

~ 60 ~


Gospođa Highwood je uhvati za lakat. „Da, gospođica Taylor ima pravo! Trebali bismo slaviti. Zamislite, moja nezgrapna, zajedljiva Minerva pobjegla je s jednim vikontom. Neki bi to mogli nazvati neočekivanim, ili nevjerojatnim. No dok me netko ne uvjeri u suprotno...” Lice joj se razvuče u osmijeh od kojeg je izgledala deset godina mlađe. „Ja to zovem čudom.”

~ 61 ~


Poglavlje 9

MINERVA SE PROBUDILA usred noći. Zapetljana s njime. Na trenutak je osjetila potpuni, paralizirajući užas, a onda se sjetila gdje se točno nalazi, i kada... i s kim. Prisjetivši se da je u londonskom putnom svratištu i da teška noga tako nehajno prebačena preko obje njene pripada ni manje ni više nego lordu Payneu... Tek tad ju je spopao pravi strah. On uzdahne u snu, ugnijezdivši se još bliže. Njegova ruka joj se ovije oko struka. O, Bože. Njegova ruka je oko njezina struka. I to nije bilo ono najgore. Cijelo njegovo tijelo bilo je iznad njenog, a ona je sva bila... ispod njega. Njegov miris i tjelesna toplina prekrivali su je poput deke. Brada mu je svom težinom bila naslonjena na njezino rame, a nosom joj je dodirivao ono meko mjesto iza uha. Da, tanka barijera u obliku njene izvezene plahte i dalje je bila među njima, no osim toga, bili su toliko čvrsto isprepleteni, kao da su jedna osoba. Ona se zagleda u strop. Bilo joj je snažno kucalo u vratu. Želja za pomicanjem bila je nepodnošljiva, pa ipak se nije usudila napraviti niti najmanji pokret. Tko zna koliko je minuta tako nepomično ležala? Samo dišući. Zureći u mrak. Slušajući mahnito lupanje svoga srca i osjećajući meku toplinu njegova daha na svome vratu. A onda se njegovo tijelo iznenada ukoči. Stisak oko njezina struka pojača se gotovo do granice boli, od čega je još teže disala. Noga koju je prebacio preko nje postala je kruta poput željeza. Njegov topli dah prestao joj je oplahivati vrat. Počeo je drhtati. Tako snažno da ih je oboje tresao. Minervino srce zakuca još brže i jače. Što joj je činiti? Da ga probudi? Obrati mu se? Ili jednostavno nastavi mirno ležati u nadi da će ova... epizoda... proći? Taj stravični osjećaj bespomoćnosti nije joj bio nov. Jednako se osjećala kad god bi Diana dobila napadaj astme. Minerva nikad nije mogla puno učiniti za svoju sestru tijekom njenih astmatičnih kriza, osim biti pokraj nje i smirivati je. Dajući joj do znanja kako nije sama. Možda bi i njemu to pomoglo. Spoznaja da nije sam. „Coline?” On udahne oštro i naglo. Mišići su mu bili napeti poput struna. Jedna joj je ruka ostala zaglavljena ispod njegova tijela, ali je drugu mogla pomicati. Podigla je drhtave prste i oprezno mu dotakla podlakticu. Vatra u kaminu bila je ugašena i soba se odavno ohladila. No njegova je koža bila vlažna od znoja. „Coline.” Prstom mu je prelazila preko podlaktice dugim, umirujućim potezima. Voljela bi da ga može i drugdje pogladiti - po kosi, leđima, licu. No dok ne popusti stisak oko njezina tijela, to je jedini dio koji je mogla dotaknuti. ~ 62 ~


Nije se činilo da mu njezina pažnja osobito pomaže. Sad se već snažno tresao, a disanje mu je bilo isprekidano. Srce mu je luđački kucalo o njezino rame. Ovo je puno gore od onoga u špilji. Ondje je bio samo blago uznemiren. Sad se činilo kao da se bori za vlastiti život. Hrapavi zvuk probije mu se kroz grlo. Divlji, bolni, gotovo neljudski hroptaj. „Ne”, promrmlja Colin. A zatim još odlučnije, „Ne. Ne dam. Goni se odavde. Goni se, prokleta kujo.” Minerva zadrhti. Nikad nije čula da govori tako divljim tonom. O, Bože. O, Coline. S kim se ti to boriš? Očajnički želeći učiniti nešto, bilo što da ga izvuče iz tog mračnog, stravičnog mjesta, poslužila se smicalicom koju je naučila od njega na plesnom podiju. Uvukla je prste ispod njegove ruke i uštipnula ga za kožu na osjetljivom unutarnjem dijelu nadlaktice. Snažno. On se naglo trzne, prenuvši se iz sna, gutajući zrak duboko i glasno. Poput utopljenika koji je upravo izronio iz vode. „Ja sam, Coline. Minerva. Ja sam tu.” Okrenula se u njegovu olabavljenom zagrljaju i pogledala ga u lice. Umirujućim pokretima gladila mu je čelo. „Nisi sam. Sve je u redu. Samo diši duboko. Ja sam tu.” Nije otvorio oči, no napetost u njegovu tijelu polako je popuštala. Disanje mu se usporilo i postalo opet normalno. Njezino iscrpljeno bilo također je iskoristilo prigodu da se smiri. „Ja sam tu”, ponovila je. „Nisi sam.” „Min.” Glas mu je zvučao poput hrapavog struganja prigušenog vatom. Grub i mekan istodobno. Uhvatio joj je uvojak kose i vrtio ga među prstima. „Jesam li te uplašio?” „Malo.” On promrmlja psovku i privuče je na svoje prsa. „Oprosti, zlato. Sad je sve u redu.” Grudni koš mu se podizao i spuštao s dubokim udisajima i izdisajima. „Sve je u redu.” Nevjerojatno. Nakon te ružne epizode, koju je upravo proživio, on je nju tješio. I to veoma uspješno. Prstima joj je gladio sljepoočnicu vještim, umirujućim pokretima. Nakon što je kriza prošla... od olakšanja se osjećala iscijeđenom, mlitavom. Slabom. „Trebaš li štogod?” promrmljala je naslonivši čelo na njegova prsa. „Brendi, čaj? Bi li... bi li ti pomogao razgovor?” On joj utisne poljubac u tjeme. „Samo ti spavaj.” I ona ga posluša. Sklupčala se uz njegovo snažno tijelo i utonula u san slušajući spore, ravnomjerne otkucaje njegova srca. KAD SE MINERVA sljedeći put probudila, već je bilo svanulo. I bila je sama. Naglo se uspravila u krevetu. Slaba sunčeva svjetlost probijala se kroz prljavo staklo jedinog prozora u prostoriji. Po danu je soba izgledala još bjednije nego sinoć. Stavivši naočale, Minerva se osvrne oko sebe. Sve njene stvari još su bile tu. No od Colina nije bilo ni traga. Ni njegovih čizama, niti sakoa, niti rukavica, niti kravate, koja je bila prebačena preko naslona stolice. Želudac joj se stisne. Možda je otišao. Brzo je ustala iz kreveta i počela pretraživati stol i komodu s ladicama. Sigurno bi joj barem ostavio kakvu poruku. Ne pronašavši ništa, požurila je s umivanjem i odijevanjem, što je brže

~ 63 ~


mogla. Racionalno je znala da je najvjerojatnije samo sišao dolje, no znatno bi se bolje osjećala kad bi ga mogla vidjeti vlastitim očima. Srećom, čim se spustila u prostoriju za doručkovanje, Colin brzo ustane i krene joj u susret. „Ah, tu si.” Bio je okupan i obrijan. Opazila je da mu je kosa iza uha još malo vlažna. Najveći dio prašine koja mu se nakupila na sakou tijekom jučerašnjeg putovanja bio je skinut četkom, i sada se ponovno vidio elegantni kontrast njegove tamnoplave boje u odnosu na snježnu bjelinu njegove čiste košulje i kravate. Netko je također ulaštio njegove čizme koje su sada blistale zdravim sjajem. Izgledao je dobro. Uistinu dobro. Ne samo lijepo, nego i čilo i snažno. Nakon što je noćas onako drhtao i stenjao pokraj nje, vidjevši ga ovakva, lakne joj. Bila se veoma zabrinula za njega. „Coline, ja...” Preplavljena neobičnim osjećajima, položila mu je ruku na rever. „Nadam se da si dobro spavala. Čekali smo te.” Minerva iznenađeno podigne glavu. „Čekali ste me?” „Da, draga sestro”, reče on glasno, uhvativši je za ruku: „Dopusti da te upoznam s Fontleyevima.” Draga sestro? Gledala ga je zabezeknuto. „Ovo su gospodin i gospođa Fontley.” Colin je okrene elegantnošću mehanizma koji pokreće porculansku balerinu u glazbenoj kutiji. Minerva se spusti u kniks pred naizgled ljubaznim parom. Muškarčeva prorijeđena kosa bila prošarana srebrnim vlasima, a njegova se žena smiješila ispod uredne čipkaste kapice. „Fontlevyi su ti ponudili mjesto u svojoj kočiji. Oni također putuju na sjever.” „Jako mi je drago što sam vas upoznala”, iskreno će Minerva. Ruke položene na njena križa, Colin je okrene prema drugoj strani stola za doručkovanje. „A ovo su njihova djeca. Mladi gospodin Gilbert Fontley i gospođica Leticia.” „Drago mi je.” Gilbert, mladić na samoj granici adolescencije i odrasle dobi, ustane i galantno se nakloni. „Molim vas, zovite me Lettie”, reče djevojka živahnih očiju, pružajući joj ruku. „Svi me tako zovu.” Lettie je imala jednaku kosu boje pijeska i rumene obraze kao i svi ostali članovi njezine obitelji. Izgledala je nekoliko godina mlađa od Charlotte. Bilo joj je dvanaest, možda trinaest godina. Gilbert joj donese stolac i Minerva sjedne. Gospodin Fontley se nasmiješi. „Baš nam je drago što ćete nam se pridružiti na putovanju, gospođice Sand. Bit će nam čast odvesti vaš k vašoj rodbini u York.” Gospođica Sand? Rodbina u Yorku? Ošinula je Colina pogledom punim upitnika. Nemogući nitkov joj nije odgovorio. Gospođa Fontley pomiješa svoj čaj. „Mislim da je korisno za Gilberta i Lettie upoznati mlade ljude poput vas, koji su učinili toliko dobrih djela. Znate, Gilbert razmišlja o crkvenoj karijeri. Ove jeseni ide na Cambridge.” „Gospođice Sand, vaš nam je brat pripovijedao o vašem misionarskom radu na Cejlonu”, reče Gilbert. „Je li, doista?” Minerva uputi spomenutom „bratu” pogled pun nevjerice. „Reci mi, molim te, koje si im priče o našim dobročinstvima prepričao, Coline?” Naglašeno je izgovorila njegovo ime. Njegovo pravo, krsno ime. Uostalom, da su pravi brat i sestra, trebala bi ga tako oslovljavati. Živo ju je zanimalo može li se on sjetiti njezinog. I dosljedno ga koristiti. Naslonivši bradu na ruku, zagledala se u njega s osmijehom na usnama. On joj uzvrati osmijeh. „Upravo sam im govorio o našem boravku na Cejlonu, draga... M.” ~ 64 ~


M. Znači, tako je kanio riješiti problem svojeg lošeg pamćenja. Umjesto da joj se potrudi zapamtiti ime, on ga je skratio na njegovo početno slovo. Fantastično. „Gospođice Sand, govorio nam je o vašem višegodišnjem misionarskom radu. Vašem pomaganju siromašnima i potrebitima. Kako ste hranili gladne i podučavali malu djecu čitanju i pisanju.” Lettie razrogači oči. „Jeste li doista svoje školsko doba proveli liječeći gubavce?” Minerva stisne zube. Nije mogla vjerovati u to što čuje. Od svih lažnih identiteta morao je baš to izabrati. Misionari koji liječe gubavce na Cejlonu? „Ne, zapravo nisam.” „Ono što moja draga sestra želi reći” - Colin prebaci ruku preko naslona Minervine stolice „jest da nismo baš cijelo vrijeme samo naporno radili. Bili smo djeca, uostalom. Naši dragi roditelji, počivali u miru Božjem, dopuštali su nam da puno vremena provodimo istražujući.” „Istražujući?” ushićeno upita Gilbert. „O, da. Cejlon je prekrasno mjesto. Sve te prašume i planine. Rano ujutro M i ja bismo napustili obiteljsku kolibu ponijevši samo malo kruha u džepovima. A onda bismo čitav dan proveli vani u pustolovinama. Njihali se na lijanama. Jeli mango ravno sa stabla. Jahali slonove.” Minerva promotri obitelj Fontley. Nije mogla vjerovati da bi itko mogao nasjesti na tu apsurdnu priču. Slonovi i mango? No njihovi zaneseni pogledi bili su upereni u Colina, četiri identična para plavih očiju ispunjena mješavinom čuđenja i divljenja. No barem ju je sad malo manje peklo razočaranje one noći u zamku. Nije bila jedina glupača koju je obmanuo. Colin očito redovito primjenjuje svoju nadarenost za namjerno, razuzdano preuveličavanje. I to s postojanim uspjehom. „Cijeli biste dan proveli lutajući po prašumi?” upita Lettie. „Niste li se bojali da će vas pojesti tigrovi? Ili da ćete se izgubiti?” „O, ne, nikad. Ja bih se možda bojao da sam bio sam. No nas dvoje smo uvijek bili zajedno. I imali smo vlastiti mali sustav. Igru koju bismo igrali kad god bismo se uputili u kakvu pustolovinu. Ako bismo se u gustišu prašume izgubili jedno drugomu iz vida, ja bih samo povikao, 'Ahoj!', a M bi mi odvratila... Colin se okrene prema njoj podignutih obrva, kao da je čekao da ubaci posljednju kariku u njegov epski lanac besmislica. „Pukao si”, reče ona. On pljesne po stolu. „Tako je! Ja bih je zazvao s Ahoj!', a ona bi mi veselo odvratila, 'Pukao si!'. I na taj način se nikad ne bismo razdvojili.” Svi članovi obitelji Fontley se nasmiju. „Kakva domišljata igra”, ozareno će glava obitelji. „Nikad nas ništa neće razdvojiti, zar ne, M?” Colin je uhvati za ruku i malo je stisne, gledajući je nježno u oči. „Mislim da nikad neću ni s kim osjećati toliku povezanost kao sa svojom dragom sestrom.” S druge strane stola, gospođa Fontley uzdahne. „Kakvi dragi mladi ljudi.” MALO KASNIJE, DOK je lakaj pričvršćivao njezine škrinje na krovu kočije obitelji Fontley, Minerva iskoristi posljednju priliku da odvuče Colina u stranu. „Što to radiš?” prosiktala mu je u uho. „Lažem kako bi se osjećali ugodnije”, odgovorio joj je šapćući. „Kad bismo im rekli istinu, ne bi ti dopustili da putuješ s njima.” „Možda. No zar si baš morao izmisliti tako apsurdno preuveličane priče? Liječenje gubavaca i jahanje slonova na Cejlonu? Kako ti uopće takvo što padne na pamet?”

~ 65 ~


On slegne ramenima. „To se zove improviziranje.” „Ovo su časni ljudi. Grijeh je govoriti im tako grozne laži.” „Putujemo pod lažnim izgovorom. Zbog lažnih zaruka. Pod lažnim imenima. A sve je to bila tvoja zamisao. Mislim da nije vrijeme za napadaj savjesti, sunce.” „Ali...” Colin podigne ruku. „Ako je to što sam zabavljao Fontleyjeve pokojom preuveličanom pričom grijeh, onda ti savjetujem da ga i ti prigrliš. Barem do kraja tjedna. Prava je blagodat što su nam ponudili prijevoz. Uštedjet ćemo puno novca, a možda i sačuvati tvoj ugled. Sad imaš pratnju.” Znala je da je to istina. „Sve je to vrlo krasno, ali ja sam ta koja će se morati danima voziti s njima u kočiji, odgovarajući na pitanja o životu iz tvoje lude mašte.” „Upravo tako. Zašto onda ne bi to doživjela kao zabavu?” „Zabavu?” Uhvatio ju je za ramena, čekajući da ga pogleda u oči. Minerva to učini prilično nevoljko. Nemoguće je misliti hladnom glavom gledajući u te blistave oči boje lješnjaka. „Živi u trenutku, M. Ovo je prilika da izađeš iz te svoje ljušture. Negdje unutra skriva se zanimljiva djevojka, puna samopouzdanja. Tu i tamo se pojavi i malo proviri van. Pokušaj biti ta djevojka, barem na nekoliko dana. Inače nećeš dospjeti vrlo daleko na ovom putovanju.” Minerva se ugrize za usnu. Htjela je vjerovati da u njoj doista živi zanimljiva djevojka puna samopouzdanja, i da je netko napokon jasno vidi. No on je možda samo obmanjuje na isti način kao i Fontleyjeve. Potpiruje joj nadu lažnim hvalospjevima. Govoreći joj točno ono što želi čuti. Lažući joj. Ponovno. „To je samo malo bezazlenog preuveličavanja.” Pratio ju je polako prema kočiji. „Zamisli to kao spuštanje nizbrdo. Pokušaš li usporiti i paziti na korake, sigurno ćeš se spotaknuti i posrnuti. No ako jednostavno potrčiš, prepuštajući se priči, sve će završiti dobro.” „Jeste li spremni, gospođice Sand?” upita je gospodin Fontley. „Gospođa Fontley i djeca su već unutra.” Minerva kimne glavom. Colin joj pomogne ući u kočiju. Čim je sjela pokraj Lettie i namjestila skute, njezin „brat” zatvori vrata i proviri kroz otvoreni prozor. „Ja ću jahati blizu kočije, M. Budi bez brige. Zatrebaš li me iz bilo kojeg razloga, znaš što trebaš učiniti.” Zatim ih zabljesne osmijehom i poviče: „Ahoj!” Lettie i Gilbert mu jednoglasno odvrate: „Pukao si!” Zastenjavši tiho, Minerva zarije lice u dlanove. „M I JA smo oduvijek imali ovakav odnos”, reče Colin. Hodali su kroz šumarak i on je odmicao granje kako bi Minerva mogla proći „Čak i dok smo još bili u kolijevkama.” „Stvarno?” upita Lettie. „Čak i kao novorođenčad?” Minerva zakoluta očima. Odakle mu energija za neprestano izmišljanje takvih gluposti? Ona je bila iscrpljena. Nakon što je cijelo jutro provela trčeći niz Colinovu figurativnu nizbrdicu, hraneći nezasitnu znatiželju Fontleyjevih gomilom neodređenih laži, napokon su stigli do odmorišta kako bi objedovali i promijenili konje. Nadala se da će uspjeti barem nakratko predahnuti izjavivši da ide u šetnju ne bi li malo protegnula noge. Ali, naravno, Colin je odlučio poći s njom. A Lettie i Gilbert su im se, naravno, radosno pridružili. „O, da”, nastavi Colin, vodeći ih puteljkom kroz šumarak. „Moja sestra i ja oduvijek imamo tu duboku, telepatsku povezanost. Vodimo cijele razgovore ne izgovorivši niti jednu riječ.” Pogledao je u nju. Ona mu uzvrati pogled.

~ 66 ~


Imao je on pravo. Oni doista vode cijele razgovore ne izgovarajući ni jednu riječ. A razgovor koji su upravo vodili zvučao je otprilike ovako: Coline, umukni. Ne bih rekao, M. Onda ću te prisiliti. Doista? Kako? Ne znam još, ali bit će sporo i bolno. I neću ostaviti nikakve dokaze. „Jednom mi je prilikom čak spasila život”, rekao je mladim Fontleyima. „Tko?” upita Lettie. „Gospođica Em?” „Upravo ona. Doslovce me istrgnula iz zagrljaja smrti, bez ičije pomoći. To je fenomenalna priča.” Hodajući kroz travu koja im je dopirala do gležnjeva, Minerva se zamalo zagrcnula od smijeha. O, nimalo ne sumnjam u to. „Molim vas, ispripovijedajte nam je. Siguran sam da je gospođica Sand i u toj priči učinila neko veličanstveno djelo.” Gilbert je zadivljeno gledao u Minervu. A vrlo vjerojatno i pomalo zaljubljeno. O, joj. Napokon je neki mladić pokazao zanimanje za nju, no zar se to moralo dogoditi baš sada? „Dakle, sve je počelo duboko u prašumi”, reče Colin, „Jednoga dana, dok smo bili u istraživanju, ugrizao me neki rijetki, iznimno otrovni kukac.” Lettieine se oči zacakle. „A gospođica Em je zarežala ranu i ustima isisala otrov!” „Ne, ne. Nije mogla to učiniti. Otrov je prebrzo djelovao.” „Znači, odvukla vas je kući i zatražila pomoć?” „Ni to nije mogla učiniti, nažalost.” Colin je odmahivao glavom. „Bio sam pretežak za nju.” „Ostavila sam ga da umre i vratila se kući na večeru”, veselo će Minerva. „Čiča-miča, gotova je priča.” Gilbert se nasmije. „Naravno da niste. Pohitali ste po pomoć, zar ne?” „Jest”, reče Colin. Stigli su do potoka. Colin podigne nogu na jedno oboreno deblo. „I kladim se”, reče Lettie sjedajući brzo pokraj njegove čizme, „da je jurila kao luda sve do kuće i da se vratila na vrijeme, dovevši sa sobom lokalnog liječnika koji vas je izliječio mantranjem mističnih napjeva i čudotvornim prašcima.” Nasmiješeći se djevojčinoj bujnoj mašti, Colin odmahne glavom. „Ne. Zapravo, kad se uspjela vratiti s liječnikom, već je bilo prekasno. Nije me mogla izliječiti. Bio sam mrtav.” Svi su umuknuli. „Ali...” Lettie se mrštila. „Ali to je nemoguće. Vi ste tu.” „Što se dogodilo?” upita Gilbert. Da, što se dogodilo? Minerva je također zamalo dodala. Čak je i ona nestrpljivo željela čuti što se dogodilo nakon toga, dok je ležao umirući u prašumi nakon uboda rijetkog cejlonskog kukca. Ništa se nije dogodilo, glupačo. To je sve laž. Colin se nakašlje. „Pa, ne mogu vam reći što se točno dogodilo poslije, jer sam ležao bez svijesti na tlu prašume i ne sjećam se ničega nakon toga. Čini se da sam pao u duboku komu. Životni znaci su mi bili toliko slabi da je moja obitelj pomislila da sam mrtav. Molili su se iznad mene, pripremili moje tijelo i položili ga u drveni lijes. Sljedeće čega se sjećam - probudio sam se pod zemljom. U mraku. Živ zakopan.” „Isuse”, zavapi Lettie, privivši se uz Colinovu čizmu. „Što ste onda učinili?”

~ 67 ~


„Plakao sam i zapomagao. Grebao sam po daskama iznad sebe dok mi nokti nisu prokrvarili. Bio sam očajan, drhtao sam. Vrištao sam do promuklosti.” Glas mu poprimi čudan ton. Podigao je pogled, tražeći Minervine oči. „I ona me nekako uspjela čuti. Nije li tako, M? Čula si kako te dozivam kroz mrak. Bio sam sam i uplašen. No u toj mrkloj noći, ti si čula očajničke vapaje moga srca.” Minerva proguta knedl koji joj se stvorio u grlu. Više joj ta njegova priča nije bila zabavna. Nije bila sigurna koje su Colinove namjere. Opis traumatskog događaja iz njegova djetinjstva, kad je vrištao zaglavljen u mraku, očito je bio namijenjen njoj. Činilo se da nije zaboravio sinoćnju epizodu. Svega se sjećao. I sada želi... što točno? Zahvaliti joj se na pomoći? Zadirkivati je zbog zabrinutosti? Upitao ju je: „Želiš li ti ispripovijedati što se dalje dogodilo, M?” Ona odmahne glavom. „Ne. Ne želim.” On se okrene prema djeci. „Dotrčala je do moga groba i počela kopati golim rukama. Kad sam začuo zvuk... ovaj, prvo sam pomislio kako sam uistinu mrtav i kako psi iz pakla grebu po mojem lijesu.” Lettie zacvili i zagrize svoju stisnutu šaku. „I dan danas zazirem od pasa”, reče on. „Oh, kako je to tužno.” Prisjećajući se, Minerva je u svojoj glavi čula odjeke Colinovih divljih krikova. Goni se odavde, prokleta kujo. „Pokušao sam povikati da sam živ, no nisam mogao. Zraka je bilo sve manje, jedva sam mogao disati. Kad su zvukovi postali glasniji, uspio sam uvući taman toliko zraka u pluća koliko mi je trebalo da izgovorim jednu riječ.” Napravio je dramatičnu pauzu, a onda prošapuće: „Ahoj.” Djeca su ga slušala suspregnuta daha. „Pretpostavljam da znate koji sam slatki, čarobni odgovor dobio.” „Pukao si”, oni mu odgovore u jedan glas. „Upravo tako”, reče Colin. „Spasila me od zagrljaja smrti. Moja draga, odvažna sestra.” Oči im se susretnu i Minerva je morala odvratiti pogled. Nije znala što osjeća, no osjećala je... nešto. Što god to bilo, osjećaj je bio dubok. Gilbert se okrene prema njoj. „Bili ste veoma hrabri, gospođice Sand.” Ona odmahne rukom. „Ne bih baš rekla.” „Preskromna je. Uvijek je bila takva.” Ustavši sa srušena debla, Colin je zaigrano potapša ispod brade, pa ih povede natrag prema cesti. „Čekajte tek da čujete priču o M i kobri.”

~ 68 ~


Poglavlje 10

„I TO JE bila” - Colin kucne vilicom po svojem, sada već praznom, tanjuru - „priča o kobri.” Zatim se zavali u stolcu, zadovoljan sam sa sobom. Svi Fontleyjevi okrenu glave od njega, pogledavši zadivljeno u Minervu. Minerva je gledala u njega, namršteno. „Ja nisam krotiteljica zmija.” „Naravno da nisi. Krotitelji zmija trebaju frulu.” Okrenuo se prema Fontleyjevima. „Kažem vam, opčinila je to biće samo svojim milim glasom. Nakon toga dana, nije se htjelo maknuti od nje. Ljuskasti je stvor gmizao za njom po cijelom Cejlonu. Postao je naš ljubimac. Nazvali smo ga Sir Alisdair.” Nešto ga oštro ubode u bedro ispod stola. Prikrio je bolni jauk kašljanjem. Colin je znao da će poslije platiti zbog toga. No jednostavno nije mogao odoljeti, morao ju je izazivati. Nikad nije mogao odoljeti potrebi da je izaziva, još od njihova prvog susreta. Danas ju je više nego ikada želio izvući iz njezine čahure, pogurati je iza tih granica koje je sama postavila. Htio je da ga iznenadi. A još više od toga - htio je zadržati pažnju na njoj. Dopusti li joj da upravlja razgovorom, znao je da će ga skrenuti u neugodnom smjeru. Onom koji se tiče prošle noći. Nije želio razgovarati o prošloj noći. Na svoj oprezan način rekao joj je sve što je trebala znati. Više od toga nije nikomu rekao. „Gospođice Sand”, reče Gilbert Fontley, „kako bismo vas mogli nagovoriti da pjevate?” Oči joj zabljesnu od šoka. „Nikako.” „Gospodin Fontley veoma voli glazbu”, reče njihova majka, potapšavši ruku svoga muža. „Ja također. Gospođice Sand, bilo bi nam veoma drago kad bismo vas mogli čuti kako pjevate. Molim vas ? udovoljite nam. Ondje je glasovir.” „Ali...” Minerva glasno proguta slinu i reče slabašnim glasom: „Nisam sigurna mogu li.” Colin ju je promatrao dok je prelazila pogledom preko napučene blagovaonice svratišta. U tako malenom selu, blagovaonica putnog svratišta istodobno je služila i kao okupljalište lokalnog stanovništva. Unutra se vjerojatno nalazilo preko trideset osoba, od kojih su polovica bili putnici koji će ondje prenoćiti, a druga polovica domaći muškarci koji su se došli zabaviti uz pivo s prijateljima. Prostorija je bila prilično krcata. Mlada gospođica Lettie pridružila se nagovaranju. „O, molim vas, gospođice Em. Otpjevajte nam štogod.” „Hajde, M”, veselo će Colin. „Samo jednu ili dvije pjesme.” Minerva stisne vilicu. „Ali, brate, znaš da sam odustala od pjevanja. Nakon one stravične nesreće sa... stonogom i kokosovim orahom i... ukradenim rubinima.” Prije nego što ju je stigao natjerati da iznese više pojedinosti, ona brže-bolje doda: „O čemu smo iznad grobova naših roditelja prisegnuli da nećemo više nikad govoriti.” ~ 69 ~


On se nasmiješi. Napokon je ušla u štos. „To je istina. Ali danas mi je rođendan. Znaš da uvijek napraviš iznimku na moj rođendan.” „Vrlo dobro znaš da ti nije...” „Rođendan vam je, gospodine Sand?” Gospodin Fontley poviče preko nje. „Zašto nam niste to rekli? Moramo ispiti zdravicu u vašu čast.” Stariji gospodin pozove konobaricu i naruči sherry za sve za stolom. Dok su si dodavali čaše, Minerva reče znakovito: „Ali, brate, ti nikad ne piješ alkohol.” „Na svoj rođendan ga pijem.” Colin im nazdravi podignutom čašom i iskapi je. Čuo je Minervino tiho rezanje. „Onda, hoćete li nam pjevati, gospođice Em?” Lettie je ponovno zamoli. „Ja tako silno čeznem za glazbom. Osim toga, gospodinu Sandu je rođendan.” Uskoro su je svi Fontleyjevi ohrabrivali. Ona se okrene prema njemu i kaže mu samo, „Coline.” Njezine velike, tamne oči bile su ispunjene paničnim preklinjanjem. Nemoj me siliti da to učinim. On nakratko osjeti grižnju savjesti, no nije ju htio poštedjeti. Već je naučio prepoznavati taj pogled njenih očiju. Uvijek bi postale takve tik prije nego što bi učinila nešto nevjerojatno. „U redu”, reče Minerva. „Pjevat ću.” Podigla je čašu sherryja, ispraznila je jednim gutljajem i energičnim pokretom bučno odložila na stol. Zatim je ustala odgurnuvši se rukama od stola. Sporim, ali odlučnim koracima krene prema glasoviru. Skinula je naočale i držala ih sklopljene u ruci. Pritisnuvši prstom jednu tipku, zatvori je oči, mumljajući intonaciju. A onda je zinula i zapjevala. Dakle. Pjevala je vrlo, vrlo dobro. Iznenađenje. Prenapučena soba začas utihne. Colin je praktički mogao čuti zvuk padanja vilica. Pjesma koju je odabrala bila je stara, poznata balada. Bez pomodnih ljestvica ili opernih vibrata. Samo jednostavna, jasna melodija koja je savršeno odgovarala njezinom čistom, lirskom glasu. Nije to bila pjesma za glazbene recitale visokog društva, pa čak ni za salone dama iz Vretenaste Uvale. No bila je idealna za malo seosko svratiste. Bila je to vrsta melodije koja nije lepršava ni afektirana, koja se ne trudi očarati uho niti uposliti um, već cilja ravno u utrobu. I srce. Gospode Bože. Bilo je to glupo i pomisliti - a kamoli izgovoriti - ali njezina je pjesma ciljala ravno u njegovo srce. Nije to mogao poreći. Colin je bio opčinjen. Opčinjen kao cejlonska kobra. I više od toga. Bio je ponosan. Kad je ljubavnike iz balade sustigla neizbježna tragična sudbina, a ljudi počeli oduševljeno pljeskati, Colin je pljeskao zajedno s njima. „To je moja cura”, prošaptao je. Iako to zapravo nije bila. Nije ju imao pravo svojatati. Tko bi rekao da je sve to vrijeme - sve te dane koje je proveo u Vretenastoj Uvali - ovo bilo u njoj. Ta veličanstvena, potresna pjesma. Ta hrabrost da je otpjeva pred mnoštvom stranaca. Ta nježnost kojom ga je umirivala usred noći, dok je zubima i noktima pokušavao pobjeći iz pakla. Zašto to nikad prije nije vidio? Zašto nije nikad to znao? Fontleyjevi - i svi drugi - glasno su tražili da otpjeva još jednu pjesmu. Minerva je odmahivala glavom, nećkajući se. „Samo još jednu”, dovikne joj Colin savivši dlanove oko usta. „Otpjevaj moju omiljenu.” Ona mu uputi usiljeno strpljivi pogled, no ipak popusti.

~ 70 ~


Ponovno je pritisnula jednu tipku i tiho mumljala intonaciju. Uslijedio je još jedan trenutak čistog otkrivenja. Sad je već počela i sama uživati. Uživala je i u pjevanju i u pozornosti. Glas joj je postao snažniji i smjeliji. Pjevala je širom otvorenih očiju, gledajući prema njemu. Pa, sam je to tražio, nije li? Bio je to najbolji ne-baš-rođendanski poklon koji je Colin ikada dobio. Te vruće, zrele, sočne usne posve su ga zarobile. Kad god bi brzo uvukla zrak između taktova, grudi bi joj poskočile, tražeći njegovu pozornost. Ako mu je prva pjesma dotakla srce... e, pa, ova ga je milovala znatno niže. Sjetio se kako bi vjerojatno trebao pazili da ne bude uhvaćen dok slini nad svojom „sestrom”. No bio je dovoljan jedan pogled po prostoriji da shvati kako nije jedini muškarac ondje na kojega je tako djelovala. Gilbert Fontley, primjerice, bio je kuhan i pečen. Ne skidajući pogled s Minerve, mladić se nagne prema Colinu. „Gospodine Sand, mislite li da je moguće zaljubiti se u samo jednome danu?” On se nasmiješi. „Ne bih znao. Ja se zaljubljujem samo noću. No nikad ne potraje nakon doručka.” Gilbert ga zbunjeno pogleda. „A-ali... Ali ja sam mislio da vi...” „Svi mi imamo svoje demone, Gilberte.” Pljesnuvši mladića po ramenu, nagne se prema njemu. „Poslušaj moj savjet. Drži se okrilja Crkve.” Minerva je dovršila svoju baladu i ovaj put mu je bilo jasno da neće više pjevati, koliko god joj pljeskali i zvali je na bis. Iako su svi u prostoriji skočili na noge glasno je ohrabrujući, vratila je naočale na nos i uputila se natrag prema njihovom stolu. Colin odgurne stolac, namjeravajući je dočekati iskrenim riječima pohvale. No čim je Minerva krenula prema drugom kraju prostorije, put joj je prepriječio krupni, neobrijani muškarac s kriglom u ruci. Nešto joj je govorio. Colin nije čuo njihove riječi od buke, no nije ni morao, jer mu je odmah bilo jasno što se zbiva. Ta odvratna pijandura željela je njegovu curu. A Minerva nije željela imati nikakvog posla s odvratnom pijandurom. Ta zvijer je stavila svoju prljavu šapu na njezinu ruku i ona zatetura pokušavajući se odmaknuti od njega. Pritom su joj se naočale lagano nakrivile. Taj sitan detalj - taj jedva uočljivi dokaz njezine uznemirenosti - bio je dovoljan da se Colinu zacrveni pred očima, u dvadeset različitih nijansi. Skočio je na noge, žedan krvi. „GOSPODINE, PUSTITE ME.” Minerva povuče ruku da bi se oslobodila grubijanova stiska. Dah mu je zaudarao na pivo i češnjak. Tijelo mu je bazdilo po... nečem drugom što je bolje ne spominjati. „Samo još jednu pjesmu, srce.” Jednom ju je rukom držao za lakat, a drugom joj zgrabio struk. „Dođi, sjedni mi u krilo i otpjevaj nešto samo za mene.” Rukom joj je prešao preko stražnjice. Minerva zgađeno ustukne, osjećajući se prljavo. Druge bi se žene možda znale obraniti od takve neželjene pozornosti, no ona nije znala. Takvo što joj se nikada nije dogodilo. A onda je ugledala Colina kako se probija prema njoj kroz gužvu. Korak mu je bio gotovo lagan, bezbrižan. No kad joj se približio, opazila je napeto stisnutu vilicu i hladan bijes u njegovim očima. Rukom je odgurnuo napasnika. „Oprostite”, rekao je, ,je li to vaša ruka na mojoj sestri?” Krupni muškarac se ispravi i odgovori mu afektiranim aristokratskim tonom. „Čini se da jest, šefe.” „E, pa, onda.” Colin ga potapša po ramenu. „Ovo je moja ruka na vama.”

~ 71 ~


Svom snagom je udario pijanca šakom u trbuh. Nakon toga ga je odalamio u lice. Minerva prekrije usta dlanovima, prigušivši preplašeni vrisak. Nitkov nije niti zateturao. Nije ni trepnuo. Samo se srušio. S velikim treskom. Pokupivši sa sobom cijeli stol i pripadajuću stakleninu. Zvuk razbijenog stakla i rasprsnutog drveta prolomi se blagovaonicom, privlačeći pozornost svih nazočnih. Colin je stajao iznad grubijana, otresajući šake i teško dišući. Izraz njegova lica odavao jedva suspregnuti bijes. „Ne smiješ je dirati”, rekao mu je glasom hladnim poput čelika. „Nikad” Položio je ruku na Minervin lakat i kimnuvši u smjeru obitelji Fontley, izveo je iz blagovaonice. Nakon što su izašli, unutra je izbio potpuni kaos. Trznula se na zvukove struganja stolcima po podu i bučne bijesne glasove. Jasno je čula glas gospodina Fontleya koji je povikao: „Kako se usuđujete maltretirati tu mladu damu?” A onda Gilbertov oštri tenor. „Gorjet ćete u paklu zbog toga. Ona je Božja službenica.” Oboje zastanu ispred stubišta. I istodobno prasnu u smijeh. „Bolje bi bilo da odemo gore”, reče ona. „Jesi li dobro?” upita je Colin, zaustavivši se u hodniku na katu. Pogledom ju je pregledao od glave do pete. „Nije te ozlijedio?” „Ne. Ne, hvala ti.” Minerva proguta slinu. „A jesi li ti dobro?” On otključa vrata. „Ovo mi je najbolji rođendan u životu.” Smijući se, uteturali su u svoje odaje. Dok je Minerva palila svjetiljku, Colin se zavali u stolac. „Ti si nevjerojatna”, reče on. „Hajde.” Gledao ju je cereći se. „Priznaj. Zabavila si se.” Ona osjeti kako joj se podiže kut usne, protiv njezine volje. „Ja... ja nikad to ne radim.” „Što nikad ne radiš? Pjevaš balade na javnim okupljalištima? Izazivaš tučnjave u krčmi?” „Ništa od toga. Nikad ne radim ništa od toga. Ni ovo nikada ne radim.” Posegnula je za njegovom rukom, okrećući je prema svjetlu. „Oh, pa ti krvariš.” „Nije to ništa. Obična ogrebotina.” Možda, no Minerva je svejedno pohitala po lavor i sapun. Morala je nešto raditi. Inače bi ta prokleta nemirna energija koju je osjećala vjerojatno iskuljala iz nje na neki drugi način. Na neki opasan način. Čak su joj, dok je uzimala potrepštine, ruke drhtale. Taj čovjek je pravi vrag. Utjelovljenje kaosa. Nikad nije znala koju će novu suludu priču izmisliti, ni koji će biti njegov sljedeći nepromišljeni potez. Tijekom njihova putovanja, mogao je sve dovesti u opasnost - njezin ugled, sigurnost, njezin položaj u znanstvenoj zajednici. A možda i njezino srce. No morala je priznati... s njime je doista sve bilo zabavnije. Vrativši se do stola s čistim rupčićem, detaljnije mu je pregledala ranu. Bio je u pravu, stvarno se radilo samo o ogrebenim zglobovima. No on je tu ozljedu zaradio braneći nju. Minerva je htjela poljubiti tu hrabru, ranjenu ruku. Umjesto toga ju je samo obrisala mokrom krpom. Dodirnula mu je pečatnjak na prstu. „Kladim se da će onaj čovjek tjednima nositi tvoj obiteljski grb na obrazu.” On se kratko nasmije. „Odlično. Zaslužio je puno gore od toga.” „Ne mogu vjerovati da si ga onako lako nokautirao”, reče ona. „A tako je krupan. Gdje si se naučio tako tući?”

~ 72 ~


„U boksačkom klubu.” Ispružio je prste i malo se trznuo od boli. „Svi su londonski kicoši ludi za boksom. Zbog 'Džentlmena Jacksona' i njemu sličnih. Pravo pitanje je...” Glas mu postane dublji. „Gdje si ti naučila tako pjevati?” „Kako?” Pognute glave, još je proučavala njegovu ranu. „Onako. Živim u Vretenastoj Uvali već preko godinu i pol dana i nazočio sam nemalom broju grozomornih kućnih domjenaka, da ne spominjem sve one neformalne glazbene večeri u pansionu. I crkvu nedjeljom. Čuo sam kako Diane pjeva, mnogo puta. Čuo sam kako Charlotte pjeva, mnogo puta. Za ime Božje, čuo sam čak i tvoju majku kad je pjevala. Ali nikada tebe.” Ona slegne ramenima, parajući traku platna za zavoj. „Teško da bi me se moglo nazvati dobrom pjevačicom. Znam pjevati samo balade koje sam naučila u djetinjstvu. Čim sam dovoljno odrasla, počela sam izbjegavati glazbenu poduku kad god sam mogla. Mrzila sam se mučiti s vježbanjem.” „Ne mogu vjerovati da ti je pjevanje muka. I ne mogu vjerovati da nikad prije nisi vježbala, jer si se dolje s lakoćom sjetila svih riječi.” Minerva se zacrveni. Istina, vježbala je. Pjevala je dok bi tumarala sama po prirodi. No budući da pjevanje samoj sebi zvuči jednako čudno kao čitanje tijekom šetnje, nije mu to htjela priznati. „Pjevanje prepuštam Diani.” „Aha. Ne želiš je zasjeniti.” Ona se nasmije. „Kao da bih ja ikad mogla zasjeniti Dianu.” „Diana jest prilično sjajna, to je istina. Zlatna kosa, blistava koža. Vedra narav. Sve same sjajne odlike. Možda je ne možeš nadmašiti izgledom.” Nagnuo je glavu u stranu, promatrajući je iz novog ugla. „Ali, Min? Možeš je nadmašiti pjevanjem.” „Mi smo sestre, a ne suparnice.” Colin frkne podrugljivo. „Sve žene su suparnice, sestre pogotovo. Dame se neprekidno natječu za bolji položaj, uspoređujući se s ostalim pripadnicama svoga staleža. Da samo znaš koliko sam se puta zabavljao komentirajući koja je dama najljepša, koja najnadarenija, koja najbolje pleše. A tko potiče takve rasprave? Uvijek žene, nikad muškarci. Muškarci za to ne mare. Barem ne mare za takve usporedbe.” Minerva ga je promatrala s oprezom. „O kakvim usporedbama muškarci raspravljaju?” „Na to ću ti pitanje odgovoriti drugom prigodom. Kad ne budem krvario i kad se ne budem nalazio u nepovoljnom položaju.” Minerva mu čvrsto omota zavoj oko ruke. „Ne govorimo o površnim mladim damama iz visokog društva, nego o Diani. Ja volim svoju sestru.” „Dovoljno da skrivaš svoj jedini talent samo kako ne bi ispala lošija u usporedbi s tobom?” „Moj jedini talent?” Toliko je snažno stegnula zavoj da je napravio bolnu grimasu. „Teško da je to moj jedini talent. Nije čak ni najbolji.” „Aha. Sad mi je sve jasno.” Colin pogladi svoju povezanu ruku. „Ti si jednako sklona nadmetanju, baš kao i sve druge žene. Jedina je razlika u tome što ti težiš drukčijoj tituli. Ti želiš biti najneprivlačnija, najnesimpatičnija. Ona koja ima najmanje izgleda za udaju.” Ona ga pogleda trepćući. Colin ju je nesumnjivo samo htio zadirkivati, no nešto u njegovim riječima zazvučalo joj je prilično istinito. „Možda i jesam takva.” Presavila je ostatak platna i spremila ga u svoju škrinju. „Ja sam vrlo predana svojem znanstvenom radu i nisam sigurna da se uopće želim udavati. Barem ne za muškarca kakvog moja majka priželjkuje za zeta. I zato, da, nikad mi nije smetalo što je Diana najljepša, najelegantnija i ima najugodniju narav. I što najbolje pjeva. Nemam ništa protiv toga da se muškarci samo njoj udvaraju.” On podigne obrve. „Osim mene.” „Ti si poseban slučaj.”

~ 73 ~


„Shvatit ću to kao kompliment.” „Doista ne bi trebao.” I doista je ne bi trebao gledati na takav način. Tako intenzivno. Tako prodorno. „Zašto nisi već odavno oženjen?” blebne Minerva. „Ako ne želiš spavati sam, brak bi bio logično rješenje. Svaku bi noć imao ženu pokraj sebe.” Colin se zacerekao. „Znaš li koliko muževa i žena uistinu spava u istom krevetu nakon medenog mjeseca?” „Ne dvojim da se neki brakovi sklapaju bez osjećaja, kao poslovni dogovori. No mnogi su ipak sklopljeni iz ljubavi. Sigurna sam da lako možeš navesti bilo koju ženu da se zaljubi u tebe.” „No ako se oženim, morat ću je zadržati u stanju zaljubljenosti u mene. I to ne bilo koju ženu, nego jednu određenu. I to godinama. I što je još gore, ja bih trebao ostati zaljubljen u nju. Upoznam li kakvim slučajem ženu s kojom bih se poželio upustiti u takvo što - a još nisam, nakon dugog niza godina kušanja raznoraznih uzoraka - kako bih ikada mogao biti siguran da ću to poslići? Ti si znanstvenica, ti mi reci. Kako se može dokazati ljubav?” Minerva slegne ramenima. „Pretpostavljam da mora biti podvrgnuta testiranju.” „Onda ništa od toga. Ja uvijek padam na testovima.” Ona ga sažaljivo pogleda. „Naravno. Oboje znamo da zato nisi imao dobre ocjene iz matematike. To nije imalo nikakve veze s nedostatkom truda. Jednostavno nisi uspio položiti testove.” Nije joj ništa odgovorio. Samo se zavalio u stolac, spojivši ruke iza glave i promatrajući je nedokučivim pogledom. Nije mogla procijeniti radi li se o dosadi, divljenju, zahvalnosti ili ljutnji. Uzdahnuvši, ustala je od stola. „Mogli bismo poći na počinak.” Apartman je imao dvije povezane spavaće sobe - radi održavanja privida pred Fontleyevima. No oboje su znali da će koristiti samo jednu. Prešla je na drugi kraj sobe i počela otkopčavati svoju spensericu. Osjećala je njegove oči na sebi dok je skidala jaknu s ramena, izvlačila ruke iz rukava i odlagala je. Ne bi li mu dobar odgoj trebao nalagati da okrene glavu? Tijelo joj se zagrijavalo pod njegovim procjenjivačkim pogledom, postajalo je sve laganije i užarenije, poput pepela koji leprša kroz zadimljeni zrak. Okrenula se od Colina i posegnula za kopčama na stražnjoj strani haljine. „Dopusti meni”, reče on, stvorivši se iznenada iza nje. Na trenutak se ukočila, osjetivši nagon da se odmakne od njega. No taje haljina imala tvrdoglave kopče. Dobro bi joj došla pomoć. „Samo kopče”, rekla je. „Naravno.” Odmaknuvši nekoliko pramenova kose koji su joj ispali iz punđe, on je počne otkopčavati od donjeg dijela vrata. Odvajao je kopče sporo, jednu po jednu. Ona je prekrižila ruke na grudima, držeći haljinu na mjestu dok je otvor na vratu postajao sve veći. „Kako si znala?” Glas mu je bio nježni šapat koji joj je klizio niz vrat. „Kako sam znala što?” „Barbara Allen. Kako si znala da je to moja omiljena balada?” Rastopila se od intimne hrapavosti njegova glasa. „Nije li to svačija omiljena balada?” Odgovorio joj je tiho se nasmijavši, toplo i iskreno. „Jesmo li mi to upravo otkrili da imamo nešto zajedničko?” „Mi imamo štošta zajedničko”, reče ona osjećajući povratak dobro joj poznate glupavosti. Evo, počinje besmisleno brbljanje. „Oboje smo ljudi. Oboje govorimo engleski. Oboje znamo što su logaritmi. Oboje imamo smeđu kosu, dva oka...”

~ 74 ~


„Oboje imamo kožu.” Prstima joj je gladio ogoljeno rame. Trnci joj pojure niz ruku. „Oboje imamo ruke. I usne.” Ona stisne oči. Dugo je držala dah, a onda je shvatila kako se spremala na poljubac koji se nije dogodio. U sebi je opsovala njega, pa sebe. Morat će izbaciti iz glave svaku pomisao na njegov poljubac. No, jednostavno nije mogla zaboraviti pogled koji joj je uputio dok je pjevala dolje u blagovaonici. I kako je izgledao dok je hodao prema njoj, probijajući se kroz gomilu ljudi. I kako je oborio onog muškarca. I raskrvario se. Sve zbog nje. Nakašljala se i napravila korak naprijed, i dalje okrenuta prema zidu. „Hvala ti na pomoći. Hoćeš li se, molim te, sada okrenuti?” „Okrenuo sam se.” Podne daske umorno zaškripe u znak potvrde. Ona okrene glavu, pogledavši krišom prema zrcalu kako bi bila posve sigurna. Gotovo da je priželjkivala da i on krišom pogledava prema njoj. No očito je prošle noći dovoljno vidio. Stajao je okrenut joj leđima dok je svlačila haljinu preko bokova i izlazila iz nje. Skinuvši se do donje haljine, uvukla se pod plahte i krenula prema zidu. „Sad je sigurno.” „Sigurno.” Ispustio je zajedljivo skeptičan zvuk. „Za koga?” Minerva je pokušavala glumiti da spava dok se on kretao po prostoriji. Skidajući čizme. Odlažući sat i manžete. Potpirujući vatru. Muškarci uvijek bez stida daju do znanja da su tu. Njima je dopušteno bučno živjeti, praćeni tutnjavom i zveketom, dok se dame uči da moraju šaptati. Krevet glasno zaškripi kad je Colin legao pokraj nje. Rukom joj je dodirivao leđa. Već joj je od tog laganog dodira cijelo tijelo počelo vibrirati. Dok se namještao u krevetu, bila je lako svjesna tako jasno, savršeno svjesna - svakog dijela njegova tijela. I svih dijelova svoga tijela. Onih koji su ga dodirivali i onih koji nisu. „Hoćeš li moći zaspati?” upita ga nakon nekoliko minuta. „Hoću, nakon nekog vremena.” „Želiš li razgovarati?” pitala je zid. Osjećala se kao kukavica, no nije se mogla okrenuti i pogledati mu u lice. „Radije bih slušao tebe. Hoćeš li mi ispripovijedati neku priču za laku noć? Neku koju si čitala dok si bila mala.” „Nisam čitala priče dok sam bila mala.” „Ne vjerujem ti. Ti stalno nešto čitaš.” „Ali to je istina”, reče ona tiho. „Kad sam bila mala, trebalo im je dugo da otkriju moju dalekovidnost. Svi su mislili da sam u najboljem slučaju nestašna, a u najgorem glupa. Majka me stalno korila zbog mrštenja i sanjarenja. Diana je uvijek čitala bajke iz svojih knjiga pripovjedaka, no koliko god se trudila podučavati me, nikako nisam uspijevala razaznati slova. Imali smo dadilju koja je pjevala balade dok je obavljala svoj posao. Stalno sam je pratila i slušala, pamteći koliko sam mogla. To su bile moje pripovijetke.” Zaklopila je oči. „Na koncu je naša guvernanta shvatila kako mi trebaju naočale. Kad sam ih prvi put stavila na lice, ne mogu ti ni opisati... to je bilo poput čuda.” „Jer si napokon dobro vidjela?” „Jer sam shvatila da nisam beznadan slučaj.” Osjetila je kao da joj se grlo svezuje u čvor. „Mislila sam dotad da sa mnom nešto nije u redu, da imam neki neizlječivi poremećaj. A onda sam odjednom jasno vidjela svijet oko sebe. Ne samo predmete u daljini, nego i one u dosegu ruku. Mogla sam se usredotočiti na slova na stranici. Mogla sam istraživati okolinu, otkrivati kompletne nove svjetove pod svojim prstima. Napokon sam mogla biti dobra u nečemu.” Nije znala shvaća li to Colin, ali zato joj je taj simpozij bio toliko važan. Zato joj je Francine bila važnija od svega. Zato je onog jutra prije nekoliko dana otvorila škrinju sa svojom djevojačkom opremom i mladenačke snove o udaji zamijenila novim, znanstvenim ciljevima. Minerva nikad nije bila kći po ukusu svoje majke. Bila je drukčija od svojih sestara i odavno se pomirila s tom činjenicom. Mogla je živjeti sa spoznajom da nije pomodna, elegantna dama... dok god ju je netko ~ 75 ~


negdje cijenio i divio joj se zbog nje same. Ona je Minerva Highwood, geologinja, knjiški moljac i... nakon večeras, povremena trubadurka. „Čim sam naučila čitati”, rekla je, „nisu me više mogli odvojiti od knjiga - i dalje to ne mogu. No dotad sam već bila prestara za bajke.” „Dakle”, reče on pospanim glasom, „ovo je bila prava priča za laku noć. Potlačena djevojka. Dadilja dobročiniteljica. Sretan kraj. Sve su bajke više-manje takve.” „Doista? Mislila sam da se u većini njih pojavljuje naočiti princ na bijelome konju.” Uslijedila je duga, mučna tišina. „Tvoja bajka ima viteza”, napokon reče Colin. „Sir Alisdaira, Kolegu.” „Valjda.” Nadajući se da joj glas nije odavao razočaranje, grčevito je uhvatila pokrivač i povukla ga još bliže bradi. Osjetila je kako se Colin pomiče kraj nje. „Znaš, nešto sam se pitao. Ako je onaj dnevnik pun hvalospjeva o mojem neodoljivom šarmu lažan... što onda piše u pravom dnevniku?”

~ 76 ~


Poglavlje 11

KATE TAYLOR SE mrštila iznad pehara punog vode. Nešto se tu jednostavno nije uklapalo u priču. S druge strane stola u Kraljičinu rubinu, Charlotte je listala knjižicu kožnog uveza. „Ovo i ono... još malo o stijenama...” „Nastavi tražiti”, reče joj gospođa Highwood. „To je Minervin jedini dnevnik. Sigurna ga je negdje spomenula.” Gospođa Nichols, postarija vlasnica pansiona, naredila je da se posluži desert. Dok je služavka u pregači stavljala mliječnu kremu ispred svakog tanjura, Kate i Diane izmijene znakovite poglede. Znala je da obje osjećaju jednaku mješavinu znatiželje i nelagode. Minervin ljubavni bijeg s lordom Payneom bio je, naravno, udarna tema u Vretenastoj Uvali. Kate je jednako kao i svi ostali željela doznati pojedinost o toj nezamislivoj romansi. Ali čitanje Minervina dnevnika naglas za stolom u vrijeme večere? To joj se ipak činilo preneukusnim. „Doista, mama”, ubaci se Diana. „Zar baš moramo čitati Minervin dnevnik? Naglas? Nije li zaslužila malo privatnosti?” Gospođa Highwood je razmišljala o kćerinim riječima. „Ja inače nikada ne zabadam nos gdje mu nije mjesto. Nije li tako, gospođo Nichols?” Gospođa Nichols žustro odmahne glavom. „Nikad, gospođo Highwood.” „No u ovom slučaju okolnosti opravdavaju provođenje određene istrage. Zar ne, gospođo Nichols?” „Naravno, gospođo Highwood.” „Narednik Thorne uporno inzistira kako bi trebao poći za njima, ili barem obavijestiti lorda Rycliffa. Povodeći se za lažnom pretpostavkom da lord Payne ima nečasne namjere. No ja ne mogu vjerovati da je on takva osoba. A vi, gospođo Nichols?” „Ni govora, gospođo Highwood. On je sjajan mladić. Uvijek hvali moje pite.” „Evo nečega. Tu piše nešto o nekakvom velikom otkriću”, objavi Charlotte otvorivši širom dnevnik i pokazujući na sredinu stranice. Svi za stolom pogledaju sa zanimanjem. Charlotte nastavi čitati dalje. „Nije važno. Nešto o gušterima.” „Gušterima!” Zastenjavši, gospoda Highwood odgurne svoj desert. „Doista ne znam kako ga je uspjela ugrabiti.” „Nije ona njega ugrabila, mama. Ponavljam, Minerva je ugrabljena.” Charlotte okrene još jednu stranicu. „Ako joj se stvarno sviđao, ne bi li to priznala barem u svome dnevniku? Znam da bih ja ispunila cijelu bilježnicu poezijom kad bi tako naočit muškarac poput lorda Paynea pokazao zanimanje za mene.” Kate uzme čašicu kordijala s pladnja. „Možda Minerva jednostavno nije pjesnički nastrojena.”

~ 77 ~


„Ali trebala bi barem nešto lijepo napisati o njemu. Evo, gledaj. Samo ga je jednom spomenula tu, na pola dnevnika. I premda je navodno veoma pametna, ni ime mu nije dobro napisala. P-A-IN 1, tako piše.” Kate se nasmiješi gledajući u svoje krilo. Nekako je sumnjala da je Minerva slučajno tako napisala njegovo ime. „Pusti sad njezinu nepismenost, dijete”, požurivala ju je gospođa Hihgwood. „Samo čitaj dalje. Što je napisala o njemu?” Prije nego što je nastavila čitati, Charlotte otpije malo limunade. „Budući da je danas četvrtak, prisiljene smo trpjeti lorda Paynea na večeri. Ne znam je li za moje probavne tegobe kriva njegova nazočnost, majčino ulagivanje ili pita od jegulja gospođe Nichols. Sve u svemu, bila je to krajnje neugodna večer.” „Je li to napisala prošlog ljeta?” upita Diana. Charlotte odmahne glavom. „Prošli tjedan.” Kate je znala da bi netko iz pristojnosti trebao stati u obranu pite od jegulja sirote gospođe Nichols. Ali tu je grozotu stvarno bilo nemoguće braniti. Umjesto toga, kao prema prešutnom dogovoru, svi istodobno zagrabe žlicom u mliječnu kremu. A zatim otpiju gutljaj kordijala. Pa pojedu još malo kreme. „Sigurno piše još štogod.” Gospođa Highwood je mahala žlicom prema Charlotte. „Nastavi čitati, dušo.” „Čitam.” Charlotte prolista ostatak Minervina dnevnika. „Nema više ništa zanimljivo. Samo stijene, školjke i otisci guštera. Jedini muškarac kojeg redovito spominje jest neki znanstvenik. Sir Alisdair Kent. Čini se da ga jako cijeni. O lordu Payneu nema nijedne lijepe riječi, na onih nekoliko mjesta gdje ga uopće spominje.” Zatvorila je dnevnik. „Rekla sam ti da ga ne voli, mama. Odvedena je protiv svoje volje. Moraš dopustiti naredniku Thorneu da pođe za njima.” Gospođa Highwood posegne preko stola za dnevnikom. „Daj ga meni, dijete.” Uzela je dnevnik od Charlotte, otvorila ga na zadnjoj ispunjenoj stranici i zavirila u njega držeći ga na udaljenosti ispružene ruke. Njezine obrve, namrštene od koncentracije, ubrzo se podignu u izraz oduševljenja. „Aha. Evo, našla sam. Ovo je napisala prije samo tri noći. Neugodne vijesti u Svaštarnici. Šuška se da će Payne zaprositi D. Taj pokvareni lažljivac. Nakon svega što mi je obećao prošlog ljeta. Ne mogu to dopustiti. I onda, nekoliko dana kasnije, zapisala je zadnje rečenice u dnevnik. Payne nagovoren. Plan zapečaćen poljupcem. Krećemo sutra ujutro.” Bacila je knjigu na stol, zatresavši kristalno posuđe. „Eto, vidiš, Diana. Tvoja sestra je prefrigana, lukava zavodnica. Preotela ti je lorda Paynea ispred nosa, a planirala je to još od prošlog ljeta. Od samog početka. Zamisli.” „Nije mi ga mogla preoteti jer nikada nije ni bio moj.” Diana se zacrveni. „I sigurna sam da to nije baš bilo ovako kako zvuči.” „Možda i nije”, reče Kate, pokušavajući zamisliti Minervu Highwood kao bestidnu zavodnicu krajnje bezuspješno. „No mislim da možemo sa sigurnošću zaključiti kako je Minerva, kamo god da je otišla s lordom Payneom, onamo pošla svojevoljno. Oteta sigurno nije.” „Izopačeno stvorenje.” Gospođa Highwood stavi u usta punu žlicu mliječne kreme. „Kad li se to dogodilo? Nikad nije pokazivala nikakvo zanimanje za muškarce. Nisam mogla ni zamisliti da Minerva zna razlikovati poljubac od čira. A sada...” „Oh”, dahne Charlotte, skamenivši se iznenada na mjestu, zureći zaneseno u svoju žlicu. „Sada. Zamislite samo gdje se vjerojatno sada nalazi.” Kate se zagrcne susprežući smijeh. 1

Pain na engleskom znači „bol”, (op. prev.) ~ 78 ~


Diana stisne oči. „Charlotte, molim te. Nemojmo o tome.”

~ 79 ~


Poglavlje 12

DRUGI PUT U nekoliko noći, Minervu probudi bolno stenjanje. Ovaj put se nije radilo o Colinu. Kad je skočila u krevetu, naglo se razbudivši, zatekla ga je kako mirno spava pokraj nje. Kroz zid, međutim, grozni zvukovi dopirali su do njenih ušiju. Nasilno udaranje i krici očaja. „Coline. Coline!” Tresla ga je za ruku. „Probudi se. Nekoga upravo ubijaju.” „Što? Koga?” Munjevito se uspravivši u krevetu, glavom je udario u kosu stropnu gredu. „Misliš, osim mene?” Dotakla mu je ruku i znakovito nakrivila glavu. „Slušaj.” On zatvori oči. Odvratni zvuci nasilja se nastave. Čula je kako neka žena vrišti. „Dakle?” pitala ga je, sada već izbezumljena. „Ne bi li se trebao odjenuti, i to smjesta? Ili barem pozvati vlasnika svratišta? Moramo nešto poduzeti.” On uzdahne i protrlja lice. „Ovo što čuješ nije ubojstvo. Nitko ne umire. Osim u francuskom smislu.” „Što? Kako to misliš, u francuskom smislu?” „Kopulacija”, reče on bacivši se natrag na krevet i prekrivši oči podlakticom. „Ovo dvoje se ne tuku, tko god oni bili. Naprotiv, silno uživaju.” Zatim tiho doda sebi u bradu: „Prokleti bili.” „Je li uvijek ovako bučno?” „Samo kad je dobro.” „Dobro?” Minerva se namršti slušajući. Ništa ondje nije zvučalo dobro. Sirota je žena čak i Boga zazivala. „Kako je moguće da si toliko radoznala i obrazovana, a tako si naivna? Znaš što je kopulacija, zar ne?” „Naravno da znam. U znanstvenom smislu, barem.” Kroz zid se začuje prodorni vrisak. Ona ga uhvati za ruku. „Coline, jesi li siguran...” „Jesam.” Prekrio je lice jastukom zarežavši u njega. „A ja sam mislio da je veće mučenje pokušati zaspati sam.” Ritmični udarci postajali su sve glasniji i brži. Duboki muški urlik pridružio se ženskom vrištanju. A onda je sve prestalo. „Evo”, reče Colin, namjestivši si jastuk ispod glave. „Završili su. Sad je gotovo i možemo nastaviti spavati.” Prošlo je nekoliko minuta. „Ne spavaš”, reče on. „Ni ti.” „Ne mogu. Dovraga. Tijelo mi prelako podliježe utjecajima.” Okrenuo se prema njoj i vrhovima prstiju joj uhvatio rub rukava. „Možda je i tvoje takvo? Jesi li uzbuđena?”

~ 80 ~


Nije znala što misliti o toplom, zajapurenom osjećaju u svome tijelu. Niti o njegovu palcu koji joj je milovao ruku. „Uglavnom se osjećam zbunjeno”, reče ona. On se tiho nasmije. „Ne vjerujem da si baš toliko nevina.” Rukom joj je prolazio niz bok. „Shvaćaš li da je to ugodan čin?” „To sam shvatila, da. No ako je tako, zašto onda ne zvuči ugodnije?” „Zato što ljubavni čin nije uglađen? To je prirodni nagon u svojem najčišćem i najosnovnijem obliku. Primitivan i divlji. Trebala bi znati štogod o tome ako si ikad...” Mogla je praktički čuti zvuk naglog podizanja njegovih obrva. „Čekaj. Nemoj mi reći da nisi. Ti, znanstvenica koja zna napamet logaritme koji definiraju točni oblik amonitove kućice. Nemoj mi reći da nisi upoznata s reakcijama svoga tijela?” „Neću ti ništa reći.” Disanje joj je postajalo sve nesigurnije. „Zar je moguće”, reče Colin dok mu je ruka klizila preko njezina bedra, „da ova neustrašiva istražiteljica podmorskih špilja nije istražila svoju vlastitu uvalicu?” Dotaknuo ju je preko plahte. Ondje. Između nogu. Blještava ugoda prolomi se kroz mrak. Pobjegao joj je tihi uzdah, no brzo je zatvorila usta. „Nešto si rekla?” Ona odmahne glavom. Srce joj je bubnjalo u grudima. „Hm. Mislim da poznaješ užitak.” Pokretao je ruku u razornim krugovima. „Ali samo tiho, potajice. Uvijek si bila okružena ljudima, zar ne? Sestrama, slugama. Jesi li se dirala ovako? Stisnute vilice, glave zabijene u jastuk kako bi bila jako, jako tiha?” Vršcima prstiju prelazio joj je nježno preko intimnih mjesta, potezima koji su bili toliko lagani da bi se mogli protumačiti kao slučajni, nehotični. No ona je znala da nisu slučajni, a znalo je to i njeno tijelo. Bradavice su joj se ukrutile i smežurale, i postala je vlažna između bedara. Zabranjena, neočekivana posebnost njegova dodira još ju je više uzbuđivala od samog tjelesnog kontakta. Muškarac ju je dirao ondje. Colin ju je dirao ondje. Nije mogla vjerovati da se to događa. Nije mogla vjerovati da mu ona to dopušta. Međutim, događalo se, i ona je to dopuštala i - mili Bože, bilo je predivno. Kroz slojeve njezine spavaćice i plahti, povlačio joj je prst preko unutarnjeg dijela bedra, i Minervi zastane dah. „Coline...” „Ne, ne. Nemoj mi reći ako nemam pravo. Previše uživam zamišljajući ovo. Mala znanstvenica tiho provodi eksperiment ispod svoje spavaćice. Ili možda u kadi. Radoznali prsti lutaju, istražuju... Trče u krug za užitkom koji sve više raste... i raste.” Glas mu je bio senzualno dubok, dekadentan. „Ali... nemaš pravo. Većinom.” Colin zastane. „Većinom?” Što ju je spopalo, za miloga Boga? Zašto je morala dodati tu riječ? Cijeli taj razgovor bio je nestvarno neugodan. Je li Minerva doista provodila takva istraživanja? Jest. Jesu li ti potajni trenuci barem donekle urodili ushitom kakav osjeća sada s Colinom? Zaboga, ne. Nikad nije osjetila takvo što. Očito je bila poročna djevojka, i loša znanstvenica. Propali slučaj, kako god okreneš. „Mislim da ti treba još jedna poduka, Min.” Od njegovih joj riječi tijelom prostruje trnci. „Misliš?” „Da.” Dlanom joj je milovao trbuh. „Da, moraš se upoznati s ovime. S neobuzdanošću toga čina. Koliko može biti ugodan kad je sirov, pohotan i glasan.” Okrenuo je ruku, prelazeći sada gornjim ~ 81 ~


dijelom prstiju tik ispod oblina njenih grudi. „Moraš znati što trebaš očekivati od muškarca. Inače ćeš završiti u braku bez strasti. Vezana za kakvog starog, trezvenog geologa čijim se idejama možda diviš, ali od čijeg se dodira nikad nećeš izvijati u zanosu, stenjući i vrišteći.” Dodir mu se usporio, a onda zastao na njenoj prsnoj kosti. „Imaš li povjerenja u mene?” upita je. „U kom smislu?” „Da mi prepustiš svoje tijelo kako bih te upoznao s užitkom.” Rekao je to otvoreno, bez okolišanja. Nije znala kako mu odgovoriti. Već mu je povjerila svoju sigurnost i sve što posjeduje. Mogla bi mu povjeriti i svoje djevičanstvo. No znala je da tom muškarcu nikad ne bi mogla povjeriti svoje srce. A nije li taj organ također dio njezina tijela? Ali tako je silno željela njegov dodir, žudjela je za njime. Usne i jezik su joj bili nezgrapni od požude. Nije mogla izgovoriti „ne”. „Zatvori oči”, reče joj on. „Zatvori oči i misli na njega.” Ona zatvori oči. „Na koga da mislim?” „Na njega, tko god on bio. Sir Alisdair Kent. Ili kraljević iz bajke. Siguran sam da maštaš o nekomu, kao sve mlade dame.” To je valjda istina. Sve djevojke maštaju o udvaraču iz snova. Minerva nije u tome bila nimalo drukčija. Većina djevojaka, međutim, nikad ne doživi da njihov muškarac iz snova leži pokraj njih, glavom i bradom. A to se njoj upravo događalo. Jer - iako je nastojala ne prepuštati se nerealnim snovima - kad bi ipak popustila, zamišljajući da se osjeća sigurno i obožavano u naručju naočitog, šarmantnog, nedostupnog muškarca... Taj je muškarac poprilično nalikovao na Colina. Nije joj to bilo drago priznati, čak ni sebi samoj. A pomisao da bi on mogao to naslutiti... bila je prejadna da bi uopće pomišljala na to. Osjetila je pomicanje u krevetu. A onda osjeti njegovo tijelo koje se cijelom svojom težinom smjestilo iznad nje. Sva njegova toplina i svi njegovi muževni mišići ispruženi preko cijelog njena tijela, samo s plahtom između njih. Minerva se ukoči. Posvuda. „Psst”, šaptao je Colin, razmičući joj noge nježno, ali odlučno, kako bi mogao smjestiti svoje bokove između njih. „Sve je u redu. Neću te ozlijediti. Neću pomaknuti ovu plahtu. Sigurna si ispod nje. Samo drži zatvorene oči i razmaknute usne. I uči kako bi se trebala osjećati.” Uči kako bi se trebala osjećati. Ne bi li ovo trebalo biti nježno i romantično? Ne bi li za vrijeme vođenja ljubavi trebalo osjećati - ljubav? No ovo nije ljubav. Ovo je samo skretanje pozornosti. Samo poduka. Samo još jedno njegovo uvjerljivo pretvaranje. Reakcija njezina tijela bila je, međutim, stvarna. Udovi su joj bili nemirni ispod njega. Teško je disala, osjećala je vrtoglavicu i klonulost. Obuhvatio joj je dojku preko plahte, milujući je isprva u širokim krugovima, pa spiralno prema unutra, sve do vrha bradavice koja je postajala sve tvrđa. „Dobar ljubavnik”, šaptao je Colin utiskujući joj vruće poljupce tik ispod uha, „će imati strpljenja za tebe. Uvijek će se prvo pobrinuti za tvoj užitak, a tek onda za svoj. Dat će ti slobodu da iskusiš što god želiš, da istražuješ dodirom. Slobodu da zatražiš bilo što za čime tvoje tijelo žudi.” Prstima joj okrzne bradavicu. Lagano, kao da ju je dodirnuo perom. Osjećaj je bio šokantan, predivan. „Sviđa li ti se to?” upita je. „Želiš li još?” Da. Da, i još, molim.

~ 82 ~


„Onda mi to moraš reći. Ne moraš riječima ako ne želiš. Riječi nas usred vođenja ljubavi često znaju - i trebaju - izdati. No muškarci su bolji u krevetu uz malo ohrabrenja. I zato, ako želiš više, moraš mi to reći. Uzdahom, ili dahtanjem, ili tihim stenjanjem od uživanja. Pokušajmo ponovno, može?” Počeo je opet vrškom prsta dražiti njezinu ukrućenu, bolnu bradavicu. I smjesta prestao. Tako brzo da gotovo nije stigla ni registrirati osjećaj. A onda ništa. Minerva se ugrize za usnu. Znala je da Colin čeka njezinu reakciju. Taj nesnosni čovjek koji je toliko voli izluđivati. Čovjek koji ju je u stanju dovesti do samog ruba i onda je ostaviti ondje samu taman prije nego što je počela drhtati i rastapati se od užitka. Osim ako ga ne zamoli da nastavi. Činilo joj se da je cijelu vječnost ondje ležala nepomična i nijema. Razapeta između želje da zatraži još malo i straha da mu se ne prepusti previše. Divlja požuda i radoznalost su prevladale. Razmaknutih usana, uzdahnula je polako, gotovo melodiozno. On joj odgovori dubokim grlenim stenjanjem. „Da. Tako treba. Uzdahni za mene još jednom.” Pritisnuo joj je bradavicu palcem i malo je protrljao, dražeći je kružnim pokretima oko namreškana vrha. Ona ponovno uzdahne, ovaj put s više osjećaja, i on je nagradi laganim štipanjem. Tijelo joj se izvije prema njegovu dodiru, a glava okrene u stranu. „Sviđa ti se to?” Štipkao joj je bradavicu. „Odgovori.” Ona ispusti duboki grleni jecaj. Bio je u pravu. Glasno izražavanje užitka čini ga još slađim i intenzivnijim. I stvarnijim. „Da. O, Bože, da. Tako se izluđuje muškarca, sunce.” Dlanovima joj je obujmio grudi dok je obasipao poljupcima njezin dugi vrat, sišući joj i ližući kožu. „Sad kad sam ti izmamio uzdah, sve o čemu razmišljam jest koliko te želim navesti da stenješ. A onda da jecaš. A onda da vrištiš u bezumnoj ekstazi.” Pomaknuo se iznad nje, razmještajući težinu svoga tijela. Sav je bio čvrst, pritišćući njeno meko meso. Njegova mišićava prsa spljoštila su joj grudi. Koljenom joj je razmaknuo bedra. A onda se onaj tvrdi, gorljivo istureni organ koji je sinoć onako smiono proučavala i divila mu se... utisne u njezino spolovilo. Užitak joj munjevito pojuri tijelom, kao raketa. Intenzivan. Razoran. Nikad nije osjetila ništa slično. Ona zastenje, duboko i pohotno. Zato što je htjela još. Još njegove tvrdoće, njegove vrućine. Još tog uzbudljivog trenja preko hladne, glatke plahte. Dao joj je točno ono za čime je žudjela. Sporim, ravnomjernim ritmom zibao se na njoj, ljubeći joj vrat i mazeći joj nosom platnom prekrivene grudi. „Da?” upitao ju je, usisavši joj usnu resicu u usta. „Da.” „Još?” „Još.” „Sada mi to pokaži rukama. Drži se čvrsto za mene. Gibaj se sa mnom.” Ona se čvrsto privije uz njega, bestidno klizeći rukama preko njegovih ramena. Još se jače uzbudila osjetivši naprezanje Colinovih mišića pod svojim dlanovima. Tako je naporno radio, radi nje. Sve za nju. Uživala je osjećajući snagu njegova tijela dok se kretao iznad nje, trljajući se o nju. Bez prestanka. Ubrzo je počela stenjati prilikom svakog slatkog poteza njegova tijela. Što ga je glasnije poticala, to je njegov odgovor bivao intenzivniji. Madrac se pridružio toj erotičnoj simfoniji škripajući u ritmu

~ 83 ~


Colinovih ujednačenih potisaka. Kad je ubrzao tempo, u ritam sekciju se uključio i naslon kreveta svojim tutnjavim udaranjem o zid. „Da, Min. Baš ovako treba uvijek biti.” Glas mu je bio prožet divljom požudom. „Nikad nemoj pristati na manje od ovoga. Budi neustrašiva. Neobuzdana i glasna i prekrasna. Bože, kako si prekrasna.” Bilo je mračno i Minerva je znala da je Colin jedva vidi. No to nije bilo važno. Osjećala se prekrasnom. Pod njenim prstima, njegova užarena koža bila je tako predivna i vruća. Zajedno su stvarali taj zapanjujući, veličanstveni užitak. Pokušala je uhvatiti taj osjećaj podižući kukove u susret njegovim sve bržim i snažnijim potiscima. Zatim se nešto promijenilo. Odjednom, užitak je hvatao nju. Progonio je nemilosrdnim intenzitetom. Nije se mogla sakriti od njega, nije mu mogla pobjeći. Razrogačila je neusredotočene oči u polumraku sobe. „Coline.” „Da.” I dalje se neumorno trljao o nju. „Da, reci moje ime. Glasnije.” „Coline, ja...” Glas joj zastane od preplašenog uzdaha. „Ne mogu...” „Ne opiri se. Sve je kako treba biti. Ovo je savršeno.” Ne zastajkujući ni na časak, naslonio je čelo na njeno rame. „Ti si savršena.” A onda ju je napokon sustiglo. Sladostrašće. Vrtoglavo, izazovno. Raznoseći je iznutra. Odvlačeći je na neko čudno, mračno mjesto. Minerva se još čvršće uhvati za Colina, zabijajući mu nokte u ramena. Nemoj me pustiti. On joj je ljubio obraze i usne. „Svrši za mene, dušo. Svrši za sebe.” Konačno se prepustila. Čula je svoj vlastiti krik kad ju je napokon preplavilo blaženstvo, podižući je i rastavljajući na sastavne dijelove. Spustivši se, jedva je dolazila do daha, posve iscijeđena i malaksala, i izmijenjena iznutra. On se i dalje gibao, pomičući kukove u grozničavom, mahnitom ritmu. Obuhvatio joj je lice dlanovima, a zatim joj je upleo prste u kosu. Slatka bol odaslala je još jedan val užitka kroz njeno tijelo. Držao ju je čvrsto u nepomičnom položaju, tarući svoj tvrdi ud o nju. „Oprosti”, zastenjao je. „Predobro je. Ne mogu stati.” Glasno zarežavši, tresao se i trzao u njezinu zagrljaju. A zatim se klonulo srušio na nju, dahćući joj u udubinu između vrata i ramena. Ona popusti stisak prstiju na njegovim ramenima. Ruke su joj drhtale. Nije znala kako ga dirati. Kap znoja curila joj je niz ključnu kost. Nije bila sigurna je li njezina ili njegova. Što je ovo sve značilo? Nije se radilo o pravoj kopulaciji, a još manje o vođenju ljubavi. No na neki je način ipak bilo stvarno. Nije znala što da sada misli o njemu. Niti kako da ga gleda ili razgovara s njime ujutro. Što da misli o sebi nakon što je onako stenjala i uzdisala njegovo ime? Je li upropaštena? Je li bludnica? On se okrene na bok, jedne ruke i dalje upletene u njenu kosu. Prsni koš mu se dizao i spuštao od teškog disanja. „Isuse Kriste, ženo.” Ženo. Ona je žena. „Neprestano me iznova iznenađuješ. Započeo sam ovo kao tvoj učitelj, podučavajući te. A onda, nekako... nekoliko minuta kasnije, svršio sam u gaće kao neki školarac.” Čula je njegovo promuklo, intimno cerekanje. Samo nekoliko sekunda kasnije, Colin je hrkao.

~ 84 ~


Poglavlje 13

„ISUSE.” ZAŽMIRIVŠI PRED prejakom jutarnjom svjetlošću, Colin prođe rukom kroz kosu. „Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo. To mi se nikad ne događa. Nikad.” Minerva se pospano okrene u krevetu, trljajući oči. „Što je bilo?” „Brzo se odjeni. Prespavali smo doručak.” Smjesta su oboje počeli mahnito jurcati po sobi umivajući se i odijevajući i pakirajući svoje stvari. Ta žurba im je na neki način dobro došla. Odgodila je razgovor o protekloj noći. Nije, međutim, izbrisala njegovo sjećanje. Svaki Minervin pokret ga je uzbuđivao, svaki zvuk koji bi proizvela. Kako je provlačila četku kroz svoje tamne, ljubavnim aktivnostima raščupane kovrče. Kako su joj se grudi uzbibale dok je skakutala na jednoj nozi, navlačeći polučizmicu na drugu. Kad se uhvatila za njegovo rame kako bi održala ravnotežu, Colin je pomislio da će se ponovno osramotiti. Sinoć nije pretjerivao kad joj je rekao da se uz nju osjeća napaljeno kao kakav mladac, i još dvostruko gluplje. Dovraga, čovječe. Što te je spopalo? Imaš neka pravila u vezi s time. Da, popustio je. No nije prekršio svoja pravila. Samo ih je malo rastegnuo. Rastegnuo ih. Milovao ih. Trljao se o njih. Naveo ih da stenju i jecaju. Stresao se. Prokletstvo. A pred njime je još jedan dugi, prašnjavi dan jahanja. Sjajno. Barem neće imati vremena za dodatnu krivnju i žaljenje. Nadao se da su mu konjušari već odabrali i osedlali konja. Što se samog putovanja tiče, unajmljivanje poštanskog konja svakih tridesetak kilometara nije bilo najsretnije rješenje. A ni njegova stražnjica nije bila osobito sretna zbog toga. No budući da nije želio zaostajati za kočijom, Colin uistinu nije imao drugog izbora. Minerva odmakne zavjesu i proviri kroz prozor. „Oh, vidim Fontleyjeve. Već ulaze u kočiju. Neće valjda otići bez nas?” „Neće, sigurno.” Pridružio joj se kod prozora. Fontleyevi su doista izgledali gotovo spremni za polazak. „Ne mogu nam to učiniti. Danas je tvoj rođendan.” „Ne započinji.” Uputila mu je prijekoran pogled kroz nakrivljene naočale. A zatim joj se na licu pojavi izraz nesigurnosti i nelagode, kao da se sjetila prošle noći. Vidno progutavši knedl, zacrvenjela se i skrenula pogled. Colin iznenada osjeti neobjašnjivi poriv da je poljubi. No to bi gotovo sigurno bila loša zamisao, i uostalom - nema za to vremena. Pojurili su niz stube uz tutnjavu koraka, mučeći se sa škrinjama. „Evo nas”, poviče Colin, trčeći ispred Minerve. „Dolazimo! Ahoj!” Jedan od lakaja obitelji Fontley stajao je na rubu stražnjeg dijela kočije. Colin mu doda najmanju škrinju, da je spremi u prtljažnik. A onda i drugu. „Nemoj zaboraviti ovu”, dovikne mu Minerva, vukući treću škrinju za sobom. Onu u kojoj se nalazila Francine. ~ 85 ~


Colin se okrene kako bi joj pomogao, i začuje prasak kočijaševa biča. Prije nego što je uopće uspio shvatiti što se događa, kočija se pokrenula. Fontleyevi su odlazili. Bez njih. „Čekajte!” poviče Minerva. „Vratite se!” Gospođa Fontley proviri kroz prozor kočije. „Pa da mi se djeca druže s osobama vrijednim prijezira? Neću.” Dok se kočija brzo udaljavala, čuli su je kako viče: „Vi niste dobri ljudi!” Minerva se okrene prema Colinu, zbunjena i bez daha. „Što je pod time mislila? Nije valjda to rekla zato što si sinoć udario onog čovjeka?” „Ne vjerujem. Ne pada mi na pamet nijedan razlog zašto bi promijenili mišljenje o nama, osim...” Želudac mu se preokrenuo. „Osim čega?” „Osim ako nas nisu nekako čuli. Noćas.” Ona problijedi. „O, dragi Bože.” Usnica joj nestane iza zuba. „Ali kako su mogli...” „Nisu mogli.” „Ne, nisu nas mogli čuti, osim ako nisu bili u sobi do naše. Osim ako...” Minerva pogleda u Colina prestravljeno razrogačenih očiju. „Osim ako mi nismo čuli njih.” Colin polako ispusti dah. Okrenuo je glavu, zagledavši se za kočijom. „Pa, svaka im čast. Bravo, gospodine Fontley.” Minerva to nije nalazila zabavnim. „O, Bože.” Sjela je na jedinu preostalu škrinju, zarivši glavu u ruke. „Sigurno misle da smo varalice i šarlatani. Znaju da je sve što smo im rekli bila laž. Cejlon, gubavci, ubod glupog kukca. Znaju da smo lažljivci.” On sagne glavu i počeše se iza vrata. „Nadajmo se da su to zaključili.” Ona podigne pogled prema njemu. „Što bi drugo mogli pomisliti? Da nismo lagali? Da smo doista brat i...” Gledao je kako joj se licem širi izraz krajnjeg gađenja. „Ne. Ne.” „Ne brini se”, reče on hitro. „Siguran sam da su zaključili ono prvo.” „Fuj.” Snažno se stresla. „Mislim da će mi pozliti.” „Nema ti zbog čega biti loše, sunce. Mi znamo istinu.” „Znamo li?” Osjetio je sarkazam u njezinu pitanju. Nakon prošle noći, nijedno od njih dvoje nije znalo što su jedno drugomu. No taj će razgovor morati pričekati. Tek tada je opazio koliko je ljudi stajalo oko njih, promatrajući ih. Pogled njihovih očiju nije bio prijateljski. Kad se nehajno okrenuo prema svratištu, vrata se zalupe. Čuo je zvuk povlačenja zasuna. Očito je mogao zaboraviti na unajmljivanje novog konja. I pretpostavljao je da im mještani neće ponuditi prijevoz. „Trebala sam znati da je to bila loša zamisao”, cvilila je Minerva. „Trebala sam znati da ću na neki način platiti zbog toga. Kad god me dotakneš, to uvijek završi mojim poniženjem.” Colin se kratko nakašlje i priđe joj bliže. „Moramo napustiti ovo mjesto. I to što prije. Što god su Fontlevjevi zaključili u vezi s nama, čini se da su svoje zaključke podijelili sa svima ovdje.” „Ali kamo da odemo? I kako?” Pokazala je u smjeru odavno nestale kočije. Glas joj je bio slabašan od očaja. „Uzeli su svu moju odjeću, sve moje stvari.” On klekne ispred nje. „Imaš li još svoju torbicu?” Minerva kimne. „I još imaš Francine. Sjediš na njoj.”

~ 86 ~


Ona ponovno kimne. „Moje znanstvene zabilješke su također u ovoj škrinji.” „Onda je to najvažnije. Sve ostalo se može zamijeniti. Jednostavno ćemo otpješačiti cestom do najbližeg susjednog sela i odatle početi iznova. U redu?” Ona šmrcne. „U redu.” Pomogao joj je da ustane, a onda se zabuljio u njenu škrinju, razmišljajući kako će je najlakše nositi. Na ramenu? Minerva stavi ruku u rukavici na jednu ručku i podigne škrinju. „Ja ću je nositi s ove strane, ti uhvati drugu ručku. Tako će biti brže.” Njegov osjećaj za kavalirštinu bunio se protiv toga, no ona je bila u pravu. Zajedničko nošenje je doista najbolji način. „Pa, dakle”, reče Colin dok su napuštali selo hodajući cestom, noseći otisak stopala golemog guštera. „Smiješak na lica. Ubrzo ćemo nastaviti naše putovanje.” HODALI SU SATIMA. Najbliže susjedno selo ne može biti predaleko, tješila se Minerva. Još samo nekoliko kilometara, najviše. No Francine ih je usporavala. Stalno su se morali zaustavljati kako bi se odmorili, promijenili strane, rasporedili težinu. I premda je Minerva uporno uvjeravala samu sebe da će se uskoro pojaviti obrisi kolibica i crkve iza sljedećeg uspona ili iza sljedeće okuke... Hodali su satima. I ničega nije bilo na vidiku. Redovito su pokraj njih prolazile kočije i zaprežna kola. No ili nije bilo mjesta u njima ili ih je netko u prethodnom selu upozorio da izbjegavaju par šarlatana koji putuju prema sjeveru. A Colin se ionako ne bi vozio u kočiji. Ne, morali su hodati kilometrima, u nadi da će naići na kakvo selo gdje će pronaći mjesto u kočiji i unajmiti konja. Tko zna koliko će to još potrajati? Sunce je bilo visoko iznad njihovih glava i Minerva je osjećala sve veću slabost. Nisu ni doručkovali. Iscrpljenost i glad došaptavali su se iritantnim glasovima u njenoj glavi. Jezik joj je bio natečen od žeđi. Naglo se zaustavila pokraj ceste. „Gotovo. Ne idem dalje.” Colin spusti svoju stranu škrinje. „U redu. Odmorit ćemo se.” „Ne. Ne želim se odmoriti, želim kočiju. Možda će mi netko stati ako budem sama. Ja ću ostati tu, a ti možeš nastaviti pješice.” On odmahne glavom. „Ne dolazi u obzir. Znam da nemaš previsoko mišljenje o meni, no ako misliš da bih ostavio nezaštićenu damu pokraj ceste, onda si stvarno luda. Znaš li kakvi sve razbojnici tumaraju putovima kojima prolaze poštanske kočije?” „Da, mislim da znam.” Znakovito se zapiljila u njega. „Znači, sada sam razbojnik.” „Ti si nas uvalio u ovu nevolju.” Colin ustukne. „Ti misliš da sam ja kriv za sve ovo?” „Naravno da jesi! Nisam ti ja rekla da onako pokvareno lažeš Fontleyjevima. Nisam htjela biti upetljana u tvoje nepopravljivo ponašanje. Nisam tražila da mi održavaš... poduke.” „Ma, naravno da nisi. Samo si se pojavila pred mojim vratima usred noći, preklinjući me da te odvedem u Škotsku.” Prstom je pokazivao u svoja prsa. „Ti si mene poljubila ispred Bika i maćuhice. Ti si mene odvela u onu prokletu špilju. Ja nisam tražio ništa od toga.” „Upropastio si ovo putovanje”, Minerva je gotovo vikala. „Ti sve upropaštavaš.” „E, pa, oprosti, ali ti si htjela biti upropaštena!”

~ 87 ~


Stisnula je šake pokušavajući se smiriti. „Imali smo jednostavan dogovor. Ti mene odvedeš u Edinburgh. Ja tebi dam pet stotina funta. Ne sjećam se nikakvih pregovora oko laganja, pjevanja i... stenjanja.” „Ne, to sam ubacio besplatno u pogodbu, kao dodatni bonus. Molim lijepo, nema na čemu.” Taj je nemogući čovjek sporo kružio oko nje, lamatajući rukama. „Odmorit ćemo se nekoliko minuta, a onda ćemo nastaviti pješački. Susjedno selo ne može biti daleko odavde.” „Ja se ne mičem s ovog mjesta.” Colin zastane iza nje. Rukama joj stisne ramena. „Maknut ćeš se”, promrmljao je, „pa makar te ja morao na silu pomaknuti.” „Ne bi se usudio.” „O, da, usudio bih se.” Njegove su joj ruke masirale vrat i mišiće ramena - ne nježno, nego onako kako trener opušta boksača prije borbe. Osjećaj je bio izluđujuće predivan. Čučnuvši, okrenuo ju je prema cesti ispred njih. „Da”, prošaptao joj je u uho, „maltretirat ću te i izvlačiti iz ljušture i izbacivati iz takta kad god procijenim da ti je to potrebno. Zato što se iza te tvoje neupadljive vanjštine skriva iskričavi duh. Zato što ne pjevaš, iako znaš pjevati. Zato što u sebi nosiš neobuzdanu strast koja mora biti oslobođena. Zato što možeš nastaviti hodati. Samo trebaš nekoga tko će te pogurati iza sljedećeg obzora.” Zacijelo od gladi i umora, a ne zbog Colinova hrapava, intimna glasa, Minerva je zadrhtala. Ali samo malo. „Prilično ironične riječi”, reče ona, okrenuvši glavu prema njemu, „za muškarca koji se ne može ni voziti u kočiji.” Ruka mu se ukoči. „Hej, vi, ondje!” Na cesti pokraj njih zaustavi se jedna kočija. Mlada žena s kapicom obrubljenom šarenim vrpcama zazove ih kroz prozor. „Za miloga Boga, kakva vas je to nedaća zadesila? Trebate li pomoć? Kako vam možemo pomoći?” Otvorila je vrata. „Unutra smo samo moja sestra i ja, i naša pratilja. Ima dovoljno mjesta.” Minerva ustane sa škrinje i pogleda u Colina. „Dakle? Trebam li ja tebe prisiliti?” „Ne”, reče on sumorno. „Vozit ću se. Samo do prvog sela.” Minerva promotri mladu ženu u kočiji. Izgledala je kao da bi mogla biti Dianinih godina, a elegantna kapica i kočija upućivale su na njezinu imućnost. Sudeći prema činjenici da se zaustavila kako bi ponudila prijevoz potpunim strancima, djevojka je bila ili iznimno ljubazna ili prilično glupa. A možda je samo jedna od onih povlaštenih, veselih djevojaka koje ne mogu zamisliti da bi im se išta loše moglo dogoditi - jer se to jednostavno nikad nije događalo. „Vrlo ste ljubazni što ste se zaustavili radi nas”, reče Minerva, spustivši se u kniks. „Ja sam gospođica Sand, a ovo je... moj brat. Nažalost, jutros smo doživjeli nezgodu. Bili bismo vam neizmjerno zahvalni kad biste nas odvezli do prvog naseljenog mjesta.” „Znači, i dalje smo brat i sestra?” prošapće Colin, podižući škrinju. „Da”, ona mu odgovori, također šaptom. „Samo nemoj pretjerivati. Nema više misionara. Nema više kobra. I, što je najvažnije, nema više... znaš.” Odmjerio ju je intenzivnim pogledom od glave do pete. „Vjeruj mi, ne moraš se brinuti što se toga tiče.” Minerva osjeti munjeviti, okrutni udarac u svoj ponos. „Samo ugurajte škrinju tu u kabinu”, uputi ih mlada žena. „Bojim se da na krovu više nema mjesta. Cordelia na svako putovanje nosi barem šest kutija sa šeširima.”

~ 88 ~


Nakon što je Minerva ušla u kočiju i zauzela sjedalo okrenuto prema natrag, Colin podigne škrinju i ugura je što je dublje mogao u kabinu. Napokon, udahnuvši duboko kao da se priprema za dugo ronjenje pod morem, ušao je i smjestio svoje golemo tijelo pokraj Minerve. Morao je gotovo dvostruko saviti noge. „Kočijašu Johne, možemo krenuti!” poviče mlada žena. Čim je kočija poskočila i počela se kretati, Minerva osjeti grčenje Colinovih mišića koji su postali tvrdi poput željeza. Preplavio ju je dobro poznati val samilosti prema njemu - ali, doista, sam si je kriv zbog te situacije. Uostalom, neće se dugo voziti. Preživjet će. „Ja sam gospođica Emmeline Gateshead.” Mlada žena s veselom kapicom pruži Minervi ruku. „Ovo je moja sestra, gospođica Cordelia Gateshead. I naša pratilja, gospođa Pickerill.” Minerva ih sve pristojno pozdravi. Doduše, nije se uopće morala truditi, budući da su se sve tri mlade žene smjesta usredotočile na Colina. Ništa čudno. Taj muškarac privlači žensku pozornost kao što spužva upija vodu. „Kojim povodom putujete na sjever?” upita ih gospođica Gateshead. „Nisam zapamtila vaša imena.” „Oh.” Minerva se iznenada uspaniči. „Pa... Mi...” „Nemojte nam reći! Pogodit ćemo”, reče Cordelia smiješeći se. „Tako će nam zabavnije proći vrijeme.” Zatim usmjeri svoj osmijeh prema Colinu. „Jeste li možda vojni časnik koji se vraća iz rata?” „Ne, gospođice. Ja nisam junak.” Minerva bi do prije nekoliko minuta rekla to isto. No sada više nije bila tako sigurna. Otkako su ušli u kočiju bila je svjesna napetosti u Colinovu tijelu. Sad su joj se već i naočale maglile od njegova plitkog disanja. No njihove suputnice nisu opazile njegovu unutarnju borbu. Svoju je muku trpio tiho, muški. Možda čak i junački. „Šteta, baš bi vam krasno stajala časnička odora.” Pratilja poprati prijekornim gunđanjem taj Emmelinin komentar. „Jeste li došli iz Londona?” „Prošli smo kroz njega”, odgovori Minerva. „No naš dom je još južnije. Na obali.” Cordelia glasno udahne. „Znam. On je gusar!” Mlađa se žena počela hihotati. Emmeline okrene glavu i iskosa promotri Colina. Glas joj poprimi koketnu intonaciju. „Pa, to me ne bi nimalo iznenadilo. Ima u njemu nečeg razvratničkog.” Da samo znate koliko ste u pravu, gospođice Gateshead. „Možda je uhoda.” To je dodala gospođa Pickerill. Minervina se nervoza približavala točki ključanja. Nije više mogla podnijeti baljezganje triju žena, a Colinov tihi jad ju je ozbiljno zabrinjavao. Sad joj se pak činilo da je posve prestao disati. „Zašto im jednostavno ne kažeš istinu, brate?” Možda će mu bili lakše ako bude govorio. Činjenica jest da voli izmišljati sulude priče. A ako progovori, morat će i početi disati. Colin pročisti grlo. „Oh, radije ne bih rekao.” Gospođa Pickerill je djelovala sumnjičavo. „To je vrlo jednostavno, nije li? Imena, odredište.” „Da, naravno”, brzo uskoči Minerva, ležerno provukavši ruku ispod Colinove. „No nije problem u tome tko smo”, improvizirala je, „nego tko bismo mogli biti. To sve komplicira.” „A tko biste mogli biti?” Gospođica Cordelia Gatesheat pomakne se naprijed na svome sjedištu. „Hajde, reci im, brate”, nagovarala ga je Minerva. „To je vrlo zabavna priča. A mislim da bi nam sada dobro došlo malo razonode.” Potajice mu je stisnula ruku. Tu sam. Nisi sam.

~ 89 ~


On kimne. „Ovaj, vidite... prava je istina zapravo...” Položio je ruku preko Minervine. „Mi smo možda kraljevske krvi.” Sve žene u kočiji glasno udahnu od šoka, uključujući Minervu. Pa, sama je to tražila. Ovaj put barem nije bilo kobra i gubavaca. „Kraljevske krvi?” Gospođica Gateshead se uspravi u sjedećem položaju. „Nevjerojatno.” „I mi smo jednako reagirali kad su nas odvjetnici pronašli.” Colin je ponovno zvučao kao onaj stari. Onaj nepopravljivi, vragolasti Colin. „Nedavno smo saznali kako je naš otac mogući nasljednik kneza Ampersanda, vladajućeg monarha Crustacije.” „Crustacije”, ponovi Cordelia poput jeke. „Nikad nisam čula za tu zemlju.” „Nismo ni mi!” uzvikne Colin. „Morali smo skinuti prašinu s očeva atlasa nakon što smo prošlog mjeseca primili pismo. Riječ je navodno o veoma malenoj kneževini. Nalazi se visoko u planinama, na granici Španjolske i Italije. Kompletno gospodarstvo im se temelji na izvozu nevena i kozjeg sira.” Minerva jedva suspregne smijeh. Svaka budala koja posjeduje atlas zna da Španjolska ne graniči s Italijom. I puno sreće onima koji pokušaju uzgajati neven u planinama. „Što je pisalo u pismu?” upita Cordelia. „Vidite, prije nekoliko mjeseci, taj mali alpski raj zadesila je tragedija. Cijelu je crustacijsku kraljevsku obitelj pokosio osobito zarazan soj ljubičaste groznice.” „Nikad nisam čula za ljubičastu groznicu.” „Nismo ni mi”, reče Colin. „Nakon atlasa, morali smo otvoriti stare očeve medicinske enciklopedije. Zar ne, M?” Potapšao ju je po ruci. „Veoma rijetka bolest. No gotovo uvijek smrtonosna.” Colin zacokće jezikom. „Prava pravcata tragedija. Umrli su knez, kneginja i sva njihova djeca. I osim ako nisu htjeli dopustiti da vlast preuzme pokvareni, ljigavi, bradavičasti uzurpator po imenu...” Pogledao je u Minervu. „Sir Alisdair, zar ne?” Ona se nasmije kroz nos. „Morali su pronaći nekoga od daljnjih nasljednika. Tražili su posvuda, dok nas nisu pronašli. I zato sada idemo na naš obiteljski posjed, po rodne listove, obiteljsku Bibliju i slično. Za otprilike mjesec dana mogli bismo postati knezom i kneginjom Crustacije.” Emmeline uzdahne. „Ovo je kao bajka.” Da, pomisli Minerva. Baš kao prava bajka. Potpuno izmišljena, od početka do kraja. „O, nije to bajka”, reče Colin. „Nemojte nam zavidjeti na tom iznenadnom uzdizanju do najvišeg ranga. Budemo li proglašeni vladajućom obitelji, naši životi više neće biti isti. Imat ćemo mnoštvo obveza, zar ne? Morat ćemo napustiti Englesku - naše voljene domove i prijatelje. Osim toga, morat ćemo zaboraviti na ljubav.” Colin se uozbilji. „Knez se ne može oženiti iz ljubavi.” Obje sestre istodobno pritisnu ruku na srce. „Ne može?” upita ga Cordelia. „Ne, ne može.” Hineći obazrivu iskrenost, on se nagne prema naprijed. „Vidite, kad bih ostao samo obični, siromašni gospodin Colin Sand iz Sussexa, mogao bih se zaljubiti na putovanju u neku lijepu djevojku. Tražiti dopuštenje da joj se udvaram. Potruditi se da je bolje upoznam. Dijeliti s njom sve svoje snove, želje i tajne, i otkrivati njezine. Donositi joj slatkiše i cvijeće.” Pogledao je čeznutljivo kroz prozor kočije. „Kao i svaki muškarac, i ja sam u mladosti uživao u ludim zabavama. No negdje sam duboko u sebi zapravo oduvijek čeznuo za nježnom ljubavnom pričom s pravom djevojkom. Jednoga dana.” Dragi Bože. Tako je uvjerljivo izmišljao te priče da se čak i Minerva morala podsjetiti kako je sve to samo laž. Jednom je pogriješila povjerovavši njegovim lažima. Ti, Minerva. To si oduvijek bila ti. Još je čula odzvanjanje podrugljivog smijeha u kuli zamka.

~ 90 ~


Ovaj je put barem ona ta koja se može smijati. Mlade gospođice Gateshead su tako čvrsto zagrizle da im više nije bilo spasa. Šarm poput Colinovog prirodnije dar, to mu je morala priznati. Vozeći se samo dvadeset minuta u kočiji s njima, uspio je navesti dvije dobro odgojene mlade dame iz visokog društva da se zaljube u nesretnog kneza koji bi radije izabrao pravu ljubav od svjetovnog bogatstva. Dale bi svoja srca, svoje duše i osmijehe, pa i svoju nevinost, samo za jedan užareni pogled njegovih očiju. Vjerojatno bi ga pristale i međusobno dijeliti. Minervi odjednom sine kako Colin u Vretenastoj Uvali nikad nije upotrijebio sav svoj zavodnični potencijal - barem ne s Dianom. Od te je spoznaje iznenada preplavi čudan val zahvalnosti. „Postanem li knez”, rekao je smiješeći se na taj svoj razoružavajući, stidljivi način - otkrivajući rupicu na samo jednom obrazu, kao da je to njegova skrivena slabost koju jedino ljubav dobre žene može izliječiti, „naravno da ću obavljati svoju dužnost najbolje što mogu. No katkada mislim kako bih odahnuo kad bi ispalo da je sve to bila samo velika zabuna.” Kočija se iznenada zaustavi. „Oh”, uzvikne Emmeline padajući prema naprijed. „Što je to?” Prvi put nakon nekoliko minuta, Minerva pogleda kroz prozor. Dio ceste kojim su se vozili prolazio je kroz šumovit predio. Možda moraju platiti cestarinu, ili je put blatnjav. Bez upozorenja, vrata kočije se odškrinu. Kroz otvor ih zabljesne cijev pištolja. „Ruke u vis, ovo je pljačka.”

~ 91 ~


Poglavlje 14

COLIN JE ZAMALO prasnuo u smijeh. Ne zato što mu je to bilo zabavno, nego zbog ironičnosti situacije. Bilo je stvarno apsurdno što se dio njega razveselio ovakvom razvoju događaja. Draže mu je bilo naći se oči u oči s drumskim razbojnikom koji drži pištolj uperen u njega, nego voziti se i minutu dulje u toj paklenoj kočiji u kojoj nije mogao disati. Čak ni izmišljanje nevjerojatnih, suludih priča i uživanje u društvu triju dama nije mu moglo skrenuti pozornost od klaustrofobičnog prostora i pretoplog zraka. Kad se kočija neočekivano zaustavila, Colin je malo prolupao u sebi. Htio je izaći van. Ugledavši pištolj, zamalo je zavapio: „Da, upucajte me. Prikratite mi ove muke.” A onda je razbojnik usmjerio pištolj prema Minervi i Colinu se odjednom razbistrio um. Prestao je paničariti. Bio je bijesan kao ris. Nakašljao se, privlačeći pažnju tog nitkova. „Morate li baš tu stvarčicu uperiti u nekoga, uperite je u mene.” Razbojnik ga posluša, a zatim ubaci vreću od debelog platna kroz otvorena vrata kočije. „Proslijedite vreću. Novčići, nakit, satovi, prstenje. Sve to ide unutra.” Začulo se zlokobno škljocanje nategnutog osigurača pištolja. „Brzo.” Gospođice Gateshead stisnule su se jedna uz drugu, zajedno sa svojom pratiljom. Colin podigne vreću s poda. Odvezujući uže, obratio se damama svojim najsmirenijim, najutješnijim glasom. „Bojim se da nemamo izbora nego da učinimo što je rekao. A onda ćemo nastaviti putovanje. Sve će biti u redu.” K vragu sve. Colin je znao da je predavanje vrijednih predmeta jedina sigurna i razborita opcija. Izuzevši nož skriven duboko u njegovoj čizmi, bio je nenaoružan i u znatno nepovoljnijem položaju. Razbojnik je vjerojatno imao suradnike koji su također držali uperene pištolje u kočijaša i lakaja. Svako junaštvo na koje bi se Colin mogao odvažiti nedvojbeno bi završio nečijom ozljedom ili smrću. S četiri dame u kočiji, nije mogao toliko riskirati. Pa ipak, mrzio se tako lako predavati. Proklinjao je svoju nepromišljenosti. Zašto nije ponio pištolj na ovo putovanje? Odgovor je bio jednostavan. Jer nije uopće očekivao da će poći na to putovanje. Onog jutra pokraj ceste pokušao je otkazati cijelu priču. Trebao se više potruditi. Drhtavih prstiju, tri su dame skinule svoje ogrlice, narukvice, naušnice i ukrasne češljiće. On je istresao onih nekoliko novčića koje je nosio u džepu. „A ona?” Pljačkaš pokaže pištoljem prema Minervi. „Ona ne nosi nakit”, reče Colin nagnuvši se tako da se našao između pištolja i njezina tijela. „A njezina torbica?” Colin joj pruži platnenu vreću. „Torbica, Min.” ~ 92 ~


„Ali...” Njezine tamne oči bile su izbezumljene od straha. „Ali unutra je sav moj no...” Sav njezin novac. Sav njihov novac. Da, Colin je to znao. A sudeći prema izrazu u njenim očima, znao je i da će Minerva vjerojatno učiniti kakvu glupost ne bi li ga zadržala, ne preuzme li Colin stvar u svoje ruke. „Stavi je unutra”, rekao je odlučnim glasom. „Sada.” Lice joj je bilo blijedo poput papira dok je skidala torbicu s ručnog zgloba i spustila je u platnenu vreću. „Evo.” Colin preda tešku vreću razbojniku. „Uzmi to i goni se prije nego što se predomislim i smrskam ti tu ružnu, smrdljivu njušku čizmom.” „Nismo još gotovi.” Pljačkaš pokaže pištoljem prema Colinovu pečatnjaku s obiteljskim grbom. „Tvoj prsten.” „Ne mogu ga skinuti.” Colin pokaže povlačeći zlatni prsten. „Ako ga želiš, morat ćeš mi odrezati prst.” Dame glasno udahnu, šokirane od njegova prijedloga, privlačeći pozornost drumskog razbojnika. Ispod svoga šešira sa širokim obodom, oštrim je pogledom prelazio preko cijele kabine. Uperio je pištolj prema Francine. „Što je u onoj škrinji?” „Ništa”, Minerva brzo odgovori. „Baš ništa.” Prokletstvo. Krivi odgovor, mala. Sadržaj te škrinje nije vrijedan nikomu osim samoj Minervi. I možda još nekolicini sijedih znanstvenika. No svojim žurnim poricanjem upravo je ostavila dojam kao da je škrinja puna zlatnih poluga. Sada pljačkaš neće htjeti otići bez nje, a Minerva mu je neće htjeti prepustiti. Colin se nagnuo prema njoj. „Min, ovo nije vrijedno tvojeg života.” „Ovo jest moj život. Bez toga, sve što sam učinila bilo je uzaludno.” „Daj mi to”, zapovijedi joj razbojnik čvrsto držeći pištolj jednom rukom, a drugom posegnuvši za ručkom škrinje. „Ne”, poviče Minerva, ne ispuštajući drugu ručku. „Molim vas.” Colinu samo što nije srce iskočilo iz grudi. Dragi Bože, ta luda djevojka će izgubiti glavu. „Pusti škrinju”, reče joj Colin, a zatim se okrene prema razbojniku. „Ostavite joj škrinju i uzmite mene sa sobom.” Pljačkaševa se usnica podrugljivo nakrivi. „Nisi moj tip. No možda bih mogao uzeti škrinju i djevojku. Volim vatrene cure.” Colin se jedva uspio suzdržati da mu istog trenutka ne zabije šaku u vrat. S pištoljem ili bez njega, mogao bi ga sravniti sa zemljom. Bio je uvjeren u to. No ima ih još, morao se podsjetiti. Izvan kočije. „Što ćeš s djevojkom? Zabavljati se nekoliko minuta? Za mene možeš dobiti pozamašnu otkupninu.” Zamahnuo mu je pred nosom svojim pečatnjakom s grbom, nastojeći zvučati što aristokratskije. „Više tisuća funta. Pusti dame na miru i poći ću s tobom bez opiranja.” Gledao je kako se u pljačkaševim očima bore pohlepa i sumnja. Nitkov mu je želio povjerovati, no nije bio siguran smije li. A onda, sa suprotnog sjedišta gospođica Cordelia Gateshead podari Colinu najpravovremeniji dar kojemu se mogao nadati. Djevojka sklopi ruke i zavapi: „O, vaše kraljevsko veličanstvo. Ne smijete to učiniti.” Dakle, to je baš zgodno zapečatilo dogovor. Spremajući se napustiti kočiju, Colin prikuje Minervu strogim pogledom. „Slušaj me dobro”, prošapta žurno i bijesno. „Idi u najbliže mjesto, pronađi sigurno svratište, obavijesti mog bratića da sam otet i ne miči se odatle do njegova dolaska. Jesi me razumjela?”

~ 93 ~


Oči su joj se caklile od straha. „Ah, Coline...” „Ne prepiri se sa mnom, k vragu. Samo učini što sam ti rekao. Moram znati da si na sigurnom.” Ona kimne glavom. Donja usna joj zadrhti, i on nije mogao odoljeti a da je ne umiri kratkim, premda nimalo bratskim poljupcem za rastanak. „Bog vas čuvao, kneže Armpersand”, reče Emmeline Gateshead, plačući u svoj rupčić. „Narod Crustacije također.” Izlazeći iz kočije, Colin promotri situaciju. Kao što je i naslućivao, razbojnik je imao pomoćnike. Dvojicu, barem koliko je mogao vidjeti. Obojica su bila naoružana. Zdepasti muškarac držao je konje za uzde i pištolj uperen prema kočijašu. Treći, mlađi i mršaviji razbojnik, stajao je nekoliko koraka iza kočije, s otkočenom puškom na ramenu. Prvi razbojnik odgurne Colina pištoljem prema natrag. „Dečki, pogledajte koga tu imam! On je knez.” „Ne izgleda mi poput kneza. Ima previše zuba.” „Tko god bio, maknimo ga s glavne ceste.” Nabijeni muškarac pusti uzde i kimne kočijašu. Kočija sestara Gateshead se pokrene, a Colin osjeti olakšanje promatrajući kako četiri - pet, ako računa Francine - nedužnih žena odlazi daleko odatle. Udahnuo je duboko, prvi put nakon što je prije nekoliko kilometara ušao u to stravično vozilo. Glavno da je Minerva neozlijeđena, on može pretrpjeti što god mu se sprema. Da je na bilo koji način nastradala, ne bi si to mogao nikada oprostiti. Gurkajući ga i dalje pištoljem, drumski ga razbojnik usmjeri prema šumi. „Moj bratić je grof od Rycliffa, reče Colin dok su gazili preko paprati i probijali se kroz grmolika stabla lijeske. „On je upravitelj mojeg nasljedstva. Pošaljite mu pismo zapečaćeno ovime” - okretao je svoj pečatnjak s obiteljskim grbom - „i on će se pobrinuti da dobijete otkupninu, koliko god zatražite.” Možda. A možda će im njegov bratić uzvratiti pismom u kojem će pisati, „Samo izvolite, učinite mi uslugu i pošaljite tu ništariju k vragu.” Sve ovisi o raspoloženju u kojem će Bram biti toga dana. No to zapravo nije bilo ni važno, budući da Colin ionako nije kanio ostati toliko dugo u zatočeništvu tih razbojnika. Radi se o sitnim lopovima, a ne o otmičarima. U jednom će im trenutku sigurno popustiti pažnja pa će mu se pružiti prilika za bijeg. Možda čak i prije podneva. A možda i ne. Kad su zašli dovoljno doboko u šumu, njegov ga uzničar okrene i odalami pištoljem po licu. Glava mu od udarca odleti u stranu, a mozak mu se zamrači, završivši na nekom svjetlucavom, bolnom mjestu. Sva trojica muškaraca stajala su oko njega. „Knez, ha?” Zdepasti razbojnik je stisnuo šaku. „Nemoj od nas očekivati kraljevski tretman.” Colin se uspravi. Zahvaljujući dugogodišnjem boksanju u klubu, dobro je podnosio udarce. No znao je i da ne može sam prebiti trojicu naoružanih muškaraca. Svejedno, nije se kanio povući niti moliti za milost. „Zapravo nisam knez, nego vikont. Ako to može ikako pomoći.” Nije pomoglo. Ali je zato primio još jedan udarac, ovaj put u trbuh. I tako se, igrom slučaja, Colinu nije pružila prilika za bijeg prije podneva. Umjesto toga, bio je prebijen, krvav i zavezan za stablo kestena. I zirio je u cijev pištolja.

~ 94 ~


Poglavlje 15

BIO JE LIJEP dan za vježbanje gađanja. Blag i sunčan. Bez puno vjetra. Kate Taylor otkoči pištolj i usredotoči pogled na udaljenu metu. Tjedna poduka iz streljaštva tradicija je koju je za sobom ostavila gospođica Susanna Finch, kći plemenitaškog majstora oružara i prva pokroviteljica Vretenaste Uvale, koja vjeruje kako bi se svaka mlada dama trebala znati sama obraniti. Susanna se prošle godine udala za lorda Rycliffa i trenutačno živi s njime u Londonu. Stoga je Kate u njezinu odsustvu preuzela odgovornost za raspored aktivnosti lokalnih dama. Ponedjeljkom imaju pješačenje prirodom. Plivanje utorkom je, dakako, obustavljeno do ljeta. Srijedom se bave vrtlarstvom. A četvrtkom... Bum. Četvrtak je dan za pucanje. Ovdje u Summerfieldu, na posjedu obitelji Finch. Mlade dame Vretenaste Uvale uvijek su dobrodošle kod sir Lewisa Fincha, koji im redovito stavlja na raspolaganje najbolje oružje i zakusku. Starom oružaru očito silno nedostaje njegova kći pa utjehu nalazi u ugošćavanju njezinih prijateljica. Kate se, s druge strane, nikad nije mogla zasititi obiteljskog ozračja, bez obzira što se ne radi o njenoj obitelji. Obožavala je upijati važnost zajedničke prošlosti, starih portreta i lijepih uspomena. Charlotte Highwood je povuče za rukav. „Gospođice Taylor, pogledajte. Je li ono teritorijalna obrana?” Kate okrene glavu i pogleda prema otvorenoj livadi. I doista, pripadnici lokalne teritorijalne obrane stupali su u formaciji, u punoj odori. Ravno prema njima, činilo se. Čudno. „Nisam znala da danas imaju vježbu”, reče Diana. „Niti ja.” No čak i ako su imali vježbu, zašto bi stupali ovamo, prema posjedu sir Lewisa Fincha? „Ovo je poput lažne bitke”, uzbuđeno će Charlotte. „Dame protiv gospode. Možemo li se i mi postrojiti u formaciju? Namjestiti bajonete i napasti ih?” Diana povuče sestru za kosu. „Gusko.” Dok su im se približavali muškarci u crvenim odorama, Kate prepozna narednika Thornea na čelu kolone. Nije ga bilo teško razaznati. Stršao je nekoliko centimetara iznad većine muškaraca, a ramena su mu bila dvostruko šira od njihovih. I ponašao se tisuću puta bezobraznije. „Moje dame”, poviče Kate, trudeći se zvučati staloženo. „Molim vas, spustite oružje. Muškarci izgleda žele o nečemu raspravljati.”

~ 95 ~


Thorne glasno zapovijedi svojim ljudima da stanu. Nakon još jedne stroge zapovijedi jedinica se postrojila u vrstu, okrenutu prema damama. Prišao je Kate. Njoj je postajalo sve neugodnije. Povila je leđa pod tom masivnom sjenom koja je posve zaklonila sunce. Mrzila je što on tako djeluje na nju. U redu, ne sviđa mu se. Pa što onda? Njemu se ionako nitko ne sviđa, zašto bi je to brinulo? Zašto bi dopuštala da se u njegovoj blizini osjeća kao da je slaba i nemoćna? „Naredniče Thorne”, reče ona kimnuvši umjesto kniksa. „Čemu možemo zahvaliti ovu... smetnju?” „Želim provesti istragu. Ispitati vaše dame i svoje ljude. Želim saznati ima li itko od njih opravdanih razloga vjerovati da su gospođica Minerva Highwood i lord Payne...” „Zaljubljeni?” dovrši ona. „U nekakvoj vezi. Bilo kakvoj.” Kate slegne ramenima. „Rekla bih kako je sama činjenica da su pobjegli zajedno dovoljan dokaz njihove veze, naredniče Thorne.” On odmahne glavom. „To nije točno. Nešto mi je u toj priči sumnjivo.” „Gospođa Highwood je rekla...” „Znam to, gospođice Taylor. Nisam glup.” „Nisam rekla da ste glupi.” „Znam što je rekla gospođa Highwood”, reče on, „i odlučio sam se oglušiti na to. U odsustvu lorda Paynea, ja zapovijedam teritorijalnom obranom. A to znači da sam odgovoran za sigurnost ovog mjesta i svakog muškarca, žene i djeteta koji u njemu žive. Uključujući i gospođicu Minervu. Ako je njezino zdravlje, sreća ili čednost na bilo koji način ugrožena, na meni je da je vratim kući. Živu i zdravu.” „A što ako nije ni u kakvoj opasnosti, nego je jednostavno pobjegla, i to radosno?” „Zato sam došao ovamo, kako bih to otkrio.” Napravio je nekoliko koraka unatrag i počeo glasno govoriti. „Proći ću pokraj svojih ljudi postrojenih u vrstu, a zatim i pokraj dama. Svakomu ću postaviti isto pitanje. Jeste li prije njihova nestanka imali razloga vjerovati da su lord Payne i gospođica Minerva Highwood bili...” „Zaljubljeni”, Kate ponovno ponudi odgovor umjesto njega. „Čini se da imate problema s tom riječju, naredniče. Ili ne razumijete sami pojam ljubavi?” Nije joj odgovorio. „Ja doista ne razumijem tog čovjeka”, Kate promrmlja Diani. „Ili ima kamenje u glavi ili mu je srce kameno.” Diana se nasmiješi. „Sumnjam. Da je tako, Minerva bi se zaljubila u njega, a ne u lorda Paynea. Ona stvarno jako voli kamenje i stijene.” Narednik Thorne je stajao ispred gospodina Fosburyja, vlasnika Bika i maćuhice. „Fosbury.” „Da, zapovjednice.” „Jeste li prije njihova nestanka imali razloga vjerovati kako lord Payne i gospođica Minerva ga je nježne osjećaje jedno prema drugomu.” Gospodin Fosbury se zacereka. „Njih dvoje? Ne, gospodine. To me veoma iznenadilo.” Thorne nastavi hodati niz vrstu, do kovača. „Dawes. Isto pitanje.” Snažni muškarac skrene pogled prema damama. „Ne, naredniče. Prema onomu što sam uspio vidjeti, mislio sam da mu se sviđa gospođica Diana. I bio on poručnik ili ne, mislim da je pravi gad što ju je tako obmanuo. Pođete li u potragu za njime, rado ću vam se pridružiti.” „Pa, to je... lijepo od njega, valjda”, prošapće Kate. „Premda nepotrebno.” Diana joj nije ništa odgovorila. ~ 96 ~


Narednik Thorne nastavi hodati ispred svojih postrojenih ljudi, ispitujući ih jednog po jednog. Vikara, pa nekoliko seoskih radnika. Nakon otprilike osmog uvjereno negativnog odgovora, Thorne uputi Kate kratki nadmeni pogled. Pogled koji je govorio: Što sam ti rekao? Ona na to jedva vidljivo podigne obrve. „Hastingse”, drekne Thorne zastavši ispred sljedećeg na redu. Ribara po zanimanju. „Prije nego što su pobjegli zajedno, jeste li imali razloga vjerovati kako su lord Payne i gospođica Minerva u vezi?” Hastings se uspravi. „Jesam, gospodine.” Thorne iznenađeno zastane. Već je bio krenuo dalje, do sljedećeg pripadnika teritorijalne obrane. No začuvši Hastingsov odgovor, krupni se časnik okrene. Samo glavom, ne i tijelom. Kate se taj njegov pokret učinio prijetećim i neprirodnim. Rekao je, „Što ste rekli, Hastingse?” Čak je i Hastings djelovao preplašeno. „Ja... Rekao sam da jesam, gospodine. Imao razloga vjerovati da se njih dvoje viđaju.” „Zašto? Što? Kako?” Thorne je ispaljivao pitanja kao iz haubice. Kate se nervozno nasmije. „Jedno po jedno pitanje, naredniče. Dajte sirotom čovjeku vremena da vam odgovori.” O, kakav li joj je tek tada pogled uputio. Bila je to čista prijetnja, mračna i zahtjevna. No Kate mu je uzvratila istom mjerom. Nije ona jedan od njegovih vojnika pa da smije nad njom provoditi stegu. Čak i bez bogatstva i obitelji, ona je svejedno jedna dama. I on nema nikakvu moć nad njom. Ruku je sakrila iza leđa, da on ne vidi kako drhti. Hastings napokon progovori. „Vidio sam ih zajedno u uvali. Prije nekoliko dana, kad sam izašao rano ujutro sa svojim mrežama. Gospođica Minerva je bila u kupaćem kostimu, a lord Payne je bio samo u hlačama, gol do pasa.” „Išli su plivati?” upita Diana. „U travnju?” „Ne znam što su poslije radili. Znam samo što sam vidio.” Hastings slegne ramenima. „Kad sam se vratio nekoliko sati poslije, upravo su napuštali uvalu.” „Znam da još nije moj red”, poviče Rufus Bright s kraja vrste, „no i ja sam ih vidio zajedno.” „Kad?” Kate i Thorne progovore istodobno, na obostrani užas. „Preksinoć, kad sam bio na straži kod zamka. Malo iza...” Rufus uputi pogled ženama, povlačeći svoj okovratnik. „Malo iza ponoći. Vidio sam gospođicu Minervu kako napušta odaje lorda Paynea. Sama.” Charlotte vrisne, a zatim poklopi usta objema rukama. Diana ju je pokušavala smiriti. „Zašto nisi ništa rekao te noći?” strogo ga upita Thorne. „Pustio sije da sama pješači kući, nezaštićena?” „Pa, morate priznati da lord Payne često ima gošće u to doba noći. O, mili Bože. Kate istupi naprijed. „Nije li ovo dovoljno, naredniče Thorne? Tražili ste dokaze. Mislim da su vam ih Hastings i Rufus dali sasvim dovoljno. Sad možemo okončati ovo javno ispitivanje, prije nego što doznamo još neke detalje koji bi mogli nepotrebno osramotiti obitelj Highwood.” Golemi čovjek polako ispusti dah. „Stvarno mislite da će se Payne oženiti njome?” „Da, mislim da hoće”, odgovori ona. „E, pa, u pravu ste što se toga tiče. On će se doista oženiti njome. Ja ću se pobrinuti za to. Pitanje je samo hoće li to učiniti svojevoljno ili će se vjenčati kad se vrate” - ljudina krene vratom - „pod prijetnjom moga pištolja.”

~ 97 ~


Poglavlje 16

BOŽE, POŠTEDI GA nesposobnih ljudi. Dok je sjedio na šumskom tlu, ruku zavezanih iza leđa oko debla kestena, Colin osjeti trunčicu sjetne nostalgije za teritorijalnom obranom Vretenaste Uvale. Iako su u početku bili bijedna skupina dragovoljaca koja nije znala ni ispravno stupati - u usporedbi s ovim glupim drumskim razbojnicima činili su mu se poput vrhunske pješadijske jedinice. Prvo su se ti lopovi dobrih pola sata svađali oko toga je li Colin knez, ili vikont, ili prevarant. Zatim su jednako dugo raspravljali što će učiniti s njime. Colin je, dakako, imao mnoštvo prijedloga -i za svaki je dobio još jedan udarac u lice. Dosad su ti zločinci pokazali umješnost samo u jednom: vezivanju čvorova. Naposljetku su odlučili izvijestiti svoga vođu - navodnog šefa njihove lopovske bande. I tako su zavezali Colina za stablo kestena te ostavili najmlađeg, i očito najuplašenijeg člana bande, da pazi na njega. Mladić je sjedio na otprilike tri metra od Colina i držao pištolj uperen u njegova prsa. Nije Colina mučio dječak s pištoljem, nego užad kojom je bio svezan za stablo. Mrzio je osjećaj sputanosti, nije podnosio biti zavezan ni za što. Smiri se. Oslobodit će te. Naposljetku. Bio im je prevrijedan da bi ga ubili. No što dulje ostane ovdje, u zarobljeništvu neodlučnih pljačkaša, to će kasnije Bram biti obaviješten o njegovoj otmici. A Minerva će toliko dulje morati biti sama i bez novca. Od same pomisli na nju, uplašenu i gladnu u nepoznatom selu... počeo se tresti od nemoći i bijesa. Razjareno je migoljio svezanim rukama, zadobivajući ogrebotine od grubog užeta. Dosta je bilo strpljenja. Nije više mogao čekati. Morao je nekako pobjeći. „Zašto baš ti?” upita svoga uzničara, nastojeći zvučati smireno. „Molim?” „Zašto su baš tebe ostavili da paziš na tako vrijednog zarobljenika? Izgledaš kao da se još ni ne briješ.” „Ovog ljeta punim devetnaest godina.” Razbojnik se počeše po čeljusti. „Pretpostavljam da su Grubb i Carmichael htjeli obavijestiti šefa. Vjerojatno se upravo svađaju oko toga tko će mu prepričati jutrošnje događaje.” „Aha.” Colin nagne glavu. Pokušavao je olabaviti uže oko ručnih zglobova vezanih iza stabla. Nije popuštalo. K vragu, kad bi barem mogao dosegnuti nož u svojoj čizmi... „Dakle”, reče on, „ta dvojica... Grub i Carmichael, ako sam dobro zapamtio... žele svu slavu samo za sebe?” „Tako ja to vidim.” „Siguran sam da imaš pravo.” Kimnuo je. „Vrlo si promućuran. Ali znaš, vjerojatno mi nisi smio reći njihova imena.”

~ 98 ~


Mladić razrogači oči. Nemaštovito je opsovao. „Ne brini se. Siguran sam da te Grubb i Carmichael neće ubiti.” Mahao je pištoljem prema Colinu. „Nemojte... nemojte... nemojte više izgovarati ta imena.” „Pa, ne mogu ih samo tako zaboraviti.” Mladić skoči na noge. „Zaboravit ćete ih ako vas ubijem.” „Ali onda ćeš se sam dovesti u neugodan položaj. Kad se Grub, Carmichael i taj vaš šef vrate te shvate da si ubio vrijednog zarobljenika”, Colin tiho zazviždi, „neće ti preostati puno vremena na ovome svijetu.” Pljačkaševe ruke počnu drhtati. „Ja nisam pristao na ovo. Trebao sam samo paziti na cestu dok oni pljačkaju.” „Ne”, smireno će Colin. „Naravno da nisi pristao na ovo. Otmica plemića? Ne djeluješ mi kao netko tko bi to učinio.” „Je l' da? Nisam ja takav. Samo sam htio zaraditi koji novčić da mogu povesti svoju dragu na sajam.” „Kupiti joj neku sitnicu, gurnuti joj ruku pod suknju...” „Upravo tako.” Colin se zamisli. „Imam prijedlog za tebe. Vidiš ove moje čizme? Za njih bi u svakom mjestu mogao dobiti pristojnu svotu. Odvežeš li me, možeš ih uzeti. Pobjegni, prodaj ih, zaradi novac, odvedi svoju dragu na sajam. Kad vlasti dođu po Grubba i Carmichaela - a vjeruj mi, njih dvojica će završiti na vješalima - ti ćeš već odavno biti na sigurnom. Zaboravljen. Ja ti čak ni ime ne znam.” Mladić ga je oprezno promatrao, približavajući mu se sporim koracima. „Ja imam bolju zamisao. Lijepo ću vam uzeti čizme i ostaviti vas ovdje.” Strah prereže neku od Colinovih vitalnih arterija. Sabranost ga je napuštala cureći kroz ranu poput krvavog vodoskoka. Sama pomisao da će biti ostavljen sam, vezan za drvo... a onda će se u jednom trenutku spustiti noć... Htio je preklinjati tog čovjeka da ga upuca. Umjesto toga, zatvorio je oči. Smiri se. Ovo si htio. Znao si da će to učiniti. Držeći i dalje pištolj u jednoj ruci, mladić je drugom rukom počeo povlačiti Colinovu lijevu čizmu. „Ovako je nikad nećeš skinuti”, reče Colin hinjeno nehajnim tonom, iako mu niz leđa curio znoj. „Možeš slobodno odložiti pištolj. Ne mogu ti ništa učiniti ovako svezan.” Nakon nekoliko trenutaka premišljanja, pljačkaš opsuje i učini što mu je Colin rekao. Odloživši pištolj sa strane, povukao je čizmu objema rakama. Napokon mu je skliznula s noge, proizvevši pritom zvuk sličan fijuku. Odloživši prvu čizmu, počeo je skidati drugu. „Polako”, šalio se Colin. „Pazi na moje stare zglobove.” Zapravo mu se fućkalo za zglobove. Colin je sve riskirao uzdajući se u preklopivi nožić skriven u njegovoj desnoj čizmi. Kad bi barem ispao iz nje negdje gdje ga može vidjeti... a da ga njegov uzničar ne opazi... i kad bi ga nekako uspio dohvatiti rukama... začas bi se uspio osloboditi. No pođe li išta od toga po zlu, ostat će ovdje zavezan. Na tko zna koliko dugo. Vjerojatno do noći. Dok ne zavlada mrak, sa svojim zlokobnim zvucima. Dok žeđ i glad ne postanu živi demoni čija je jedina zadaća da ga neprekidno muče. Dok ne dođu divlji psi. Isuse. Molim te, Bože, ne.

~ 99 ~


Otkucaji srca tutnjali su mu u grudima. Kad mu je mladić podigao nogu kako bi povukao čizmu, Colin stisne nožne mišiće, privlačeći ga bliže sebi. Morao se pobrinuti da mu nož bude unutar dohvata nakon što ispadne. Ako odleti daleko kad se čizma osvoji od noge... „Lakše malo”, rekao je kroz stisnute zube. Osjećao je kako se čizma počinje pomicati. Krc. Pažnju mu privuče tihi zvuk pucanja grančice u grmlju. Njegov uzničar nije ništa čuo. Bio je preudubljen u natezanje sa čizmom. No Colin je pogledao u stranu, i od onoga što je ondje ugledao zamalo mu je srce zatajilo. Minerva. Minerva Highwood u svojoj plavoj putnoj haljini, jednoj od onih kakve nose guvernante, polako je izlazila iz grmlja. Prikradala im se tiho poput mačke, namjeravajući dohvatiti odbačeni pištolj. Položivši prst na svoje napućene usne, dala je znak Colinu da šuti. Colin razrogači oči. Ne, nijemo je pomicao usta. Ne. Vrati se odakle si došla. Ona im se nastavi približavati. Nogom nagazi na granu i ona glasno pukne. Pljačkaš ju je ovaj put čuo. Glava mu se munjevito podigne i okrene prema Minervi. Bijesno zarežavši, Colin skupi snagu i udari ga nogom u lice. Zatim mu obuhvati nogama vrat, držeći ga u škripcu. Iznenadio ga je i zatekao nespremnog. No neće ga moći dugo tako držati. „Uzmi pištolj”, uspio joj je reći. Kad se Minerva bacila prema pištolju, Colin stisne noge oko razbojnikova vrata. „Znam što sada misliš”, jedva procijedi od naprezanja. „Misliš kako je ona samo bezopasna gospođica s naočalama. Da ne zna pucati iz pištolja. No varaš se. Ona je obučeni strijelac.” Podigao je glas. „Pokaži mu, Min. Upucaj onu brezu.” „Neću pucati u stablo! Protratila bih hitac, a nemam više baruta. Kako bi nam to pomoglo? Doista, Coline.” „Vidiš?” reče Colin čovjeku kojega je davio. „Ona zna što radi.” Ispustio je pljačkaša završnim laganim udarcem nogom u čeljust. „Bez iznenadnih pokreta.” Minerva usredotoči pogled čvrsto držeći pištolj. „Da ga upucam?” „Ne. Ne, u mojoj desnoj čizmi je nož. Molim te, izvadi ga.” Držeći pištolj neprekidno uperen u lopova, kretala se postrance dok nije stigla do čizme. .Jednom je rukom napipala nož i otvorila ga, rukujući njime kao bodežom. „U redu”, reče ona, mrko gledajući u razbojnika na tlu. „Dakle, gdje da ga ubodem?” Da ga ubode? Colin je zapanjeno zurio u nju. Kosa joj je napola ispala iz punđe, tako da su joj kovrčavi uvojci prekrivali ramena. Oči su joj blistale divljim intenzitetom. Pune usne se izvile u prijeteći izraz. Vidio je već taj divlji, nemilosrdan izraz na njezinu licu. U Vretenastoj Uvali, kad je opalila odraslog muškarca torbicom punom kamenja, i jednom kad je Colina čak izazvala na dvoboj. Taj izraz pravedničkog bijesa imala je na licu kad god hi pomislila kako je njezina sestra u opasnosti, ili neka od njenih prijateljica. Pa čak i Francine. No ovo je prvi put da ima takav izraz braneći njega. Nevjerojatno. Ne bi uopće trebala biti tu. Ali evo, došla je. Radi njega. Spremna upucati ili probosti čovjeka braneći Colina. I bila je tako strašno lijepa. „Nećeš ga ubosti, sunce”, rekao joj je nježno. „Upotrijebit ćeš taj nož da me odvežeš.” „Oh. Aha, da.” Iz grla joj pobjegne smijeh kao da je pripita. „To vjerojatno ima više smisla.” Režući samo jednom rukom nije ga mogla osloboditi onoliko brzo koliko bi on volio, no nakon nekoliko minuta piljenja i kidanja užeta, bio je slobodan.

~ 100 ~


Čim je mogao, Colin preuzme pištolj od Minerve i brzo onesvijesti razbojnika odalamivši ga njime po licu. Uzeo je rog s barutom i vrećicu sačme s muškarčeva nepomična tijela. Okrenuo se prema Minervi. „Požuri se. Moramo pobjeći prije nego što dođe k sebi.” „Oh, Coline. Udarili su te.” Izvadila je rupčić iz džepa i stala mu brisati raskrvavljeni kut usana, zadrhtavši sućutno zbog njegove boli. „Nije to ništa.” „Gdje je naš novac?” upita ga, osvrćući sc oko sebe. „Uzeli su ga ostali razbojnici.” „Oh. Barem imam još jedan zlatnik, lišila sam ga u rub donjeg rublja.” „Bome”, promrmljao je gurajući lijevu nogu natrag u čizmu. „Vrlo si dosjetljiva.” „Zvučiš uzrujano.” Gužvala je rupčić u ruci. „Ja jesam uzrujan.” Odgurnuo se na noge i počeo hodati u smjeru odakle je došla Minerva. Morali su što brže otići. „Ne mogu vjerovati da si došla ovamo. Minerva, dao sam ti precizne upute da se odvežeš do najbližeg mjesta i da ostaneš na sigurnom.” „Znam. Ali sam nakon nekoliko kilometara rekla gospođici Gateshead da me pusti van. Ja...” Uhvatila ga je za ručni zglob. „Jednostavno te nisam mogla ostaviti.” On se okrene i zapilji se u nju. Bože, nije imao pojma što bi trebao osjećati. Olakšanje, jer je slobodan? Bijes, jer nije poslušala njegove zapovijedi? Preplavljen zahvalnošću što je vidi živu i zdravu, i što je ponovno s njime? Osjećaji koji su kipjeli u njemu bili su nekakva mješavina svega toga. Jedno je, međutim, znao. Nije se usuđivao dotaknuti je u tom trenutku, jer bi je ili luđački protresao, ili bi se izbezumljeno privio uz nju ridajući u njezine skute, ili bi je oborio na šumsko tlo i vodio s njom ljubav dok mu muda ne presuše... U svakom od tih slučajeva bi je nekako povrijedio. A onda bi sva ova prokleta muka ispala uzaludna. „Čekaj.” Kad su napustili malu čistinu, ona ga pozove u stranu. „Moja škrinja je ondje. Sakrila sam je ispod granja.” „Ponijela si Francine?” Znači, zato joj je toliko trebalo da se pojavi. „Pa nisam je mogla ostaviti.” Kleknuvši na šumsko tlo, počela je razmicati granje s poklopca škrinje. „Ne nakon onoga što si učinio da je spasiš.” „Nakon onoga što sam učinio da... da spasim Francine?” Čučnuo je pokraj nje, pomažući joj u otkopavanju. „Ti si inteligentna djevojka, Min. No katkada stvarno znaš biti nevjerojatno glupa. Ne bih dao ni strugotinu s nokta za taj bijedni komad gipsa. A kamoli riskirao svoj život.” „Ali pet stotina funta.” „Vjeruj mi, ne bih pristao sjediti zavezan za drvo ni za pet tisuća funta. Nikad ne bih otišao s tim razbojnicima da me ti nisi prisilila na to.” „Prisilila?” Glas joj se povisio za cijelu oktavu. „Nisam te prisilila. Htjela sam te zadaviti kad si dragovoljno ponudio poći s njima. Bila sam silno uplašena.” „Bilo je ili to ili da gledam kako te ubijaju. Da se nisam umiješao, ti bi sve riskirala samo da spasiš tog prokletog guštera. I završila ubijena. Ili još gore.” „Znači, ti si to učinio radi mene?” „Minerva.” Posegnuo je za njom, a onda se predomislio. Umjesto toga je nestrpljivo odmahnuo rukom. „Nisi mi ostavila nikakav izbor.” „Žao mi je.” Rukom si je dotaknula kosu. „Žao mi je što sam te dovela u takav položaj. Ali... u toj škrinji je moje životno djelo. Moja jedina prilika da dobijem priznanje svojih kolega, moja jedina prilika za uspjeh. Već sam toliko riskirala radi toga. Kad ju je onaj razbojnik pokušao uzeti, nisam ~ 101 ~


razmišljala, samo sam... reagirala.” Šmrcajući, podigla je pogled prema njemu. „Možeš li to shvatiti?” „O, naravno da shvaćam. U toj škrinji je tvoje životno djelo, a ja sam samo beskorisni tip koji ovih tjedan dana putuje s tobom. Dakako, Francineina sigurnost je na prvom mjestu.” „Ne.” Odmahnula je glavom tako snažno da su joj se naočale nakrivile. „To nije pošteno. Izvrćeš moje riječi, Coline. Slušaj. U tom mahnitom trenutku u kočiji, da - možda bih riskirala vlastiti život da spasim tu škrinju. No moraš mi vjerovati kad ti kažem ovo. Nisam namjeravala riskirati tvoj život. Zato sam se vratila po tebe.” On polako kimne. Nakon takve izjave nisu se mogli nastaviti svađati. Doista, što joj je mogao na to reći? Priznati kako je gajio neku smiješnu mušku maštariju o njoj kako trči kroz šumu ne bi li ga spasila, raspuštene kose koja vijori za njom, grudi koje joj se podižu i spuštaju pri svakom koraku... dok joj ptice pomažu svojom pjesmom, upućujući je u pravom smjeru... samo zato što je u srcu osjetila da Colinu treba njezina pomoć? Zato što je shvatila, čim se kočija sestara Gateshead otkotrljala niz cestu, kako joj bez njega znanost ne znači ništa - ama baš ništa - i kako će pasti ničice pred njim, preklinjući ga da zauvijek bude njegova ljubavna robinja senzualnih usana? Ne. Naravno da nije bilo tako. Vratila se jer je to bilo sredstvo za postizanje njenih ciljeva, i zato što je to dolično od nje. Bila je istodobno ambiciozna i odana, kao i uvijek. Ništa se među njima nije promijenilo. Dovraga. Ustao je i uhvatio jednu ručku škrinje. „Moramo krenuti. Mladić kojeg sam opalio po glavi nas neće progoniti. Bit će prezauzet spašavanjem vlastita života. No čim njegovi drugovi shvate da sam pobjegao...” „O, Bože.” Minerva podigne svoju stranu škrinje. „Možda su već krenuli za nama.”

~ 102 ~


Poglavlje 17

HODALI SU KROZ šumu bez zastajkivanja, noseći Francine između sebe. Prema položaju popodnevnog sunca iza njihovih leđa, Minerva je znala da idu prema sjeveru. Nisu naišli na nikakvu veliku vodenu površinu, pa je zaključila da su i dalje na engleskom tlu. To je bilo jedino što je mogla sa sigurnošću znati. Nije bila sigurna ni da Colin zna išta više od toga. Zaboga, zar je tog jutra bila sjela pokraj ceste, izjaviši kako se neće pomaknuti ni za jedan korak? Colin je tvrdio da ona ima dovoljno snage u sebi i to ju je živciralo jer je zapravo bio u pravu. Sada je prohodala kilometre i kilometre, ne pojevši ništa od sinoćnje večere. Stavljanje jedne noge ispred druge iziskivalo je veliku snagu koncentracije. Sa svakim novim korakom sve ju je više mučila glad, izjedajući je iznutra. „Nek' me vrag nosi.” Colin se ukopao u mjestu. „A mislio sam da mrzim prirodu.” Minerva podigne pogled. Stigli su do jedne velike čistine. Do prostrane zelene livade usred šume. Cijela je livada bila prekrivena zvončićima. Tisuće i tisuće nježnih zelenih stabljika, savijenih pod težinom grozdova plavo-ljubičastih cvjetića. Cijeli je prizor prštao životom. Bio je to čaroban prizor. Colin reče, „Čak i ja, koji sam tako blaziran i umoran od svega, moram priznati da ovo prokleto lijepo izgleda.” Minerva je bila toliko gladna da je samo uspjela reći, „Misliš li da su jestivi?” On se nasmijao. Ona se nasmiješila. I to je bilo dovoljno da im se popravi raspoloženje. Razbojnici su bili iza njih. Oboje su bili zdravi i čitavi, i još su imali Francine. Želudac joj je, doduše, i dalje bio prazan, no u grudima joj je treperila nada. Možda još nije sve izgubljeno. Dok su prolazili livadom, Minerva je imala osjećaj kao da hoda po valovima. S jedinom razlikom što se ovo more sastojalo od latica, a ne od slane vode. Nožnim je palcem zapela za jednu granu i nakratko posrnula. „Jesi li dobro?” upita je Colin. Ona kimne. „Samo sam malo odlutala mislima. Pitala sam se koliko ima ilovače u ovoj zemlji.” „Čega?” „Ma, znaš”, reče ona. „Ilovača. Mješavina gline i pijeska. Za ovoliku količinu zvončića tlo treba biti...” „Stojiš usred ovoga” - raširio je ruke pokazujući veličanstvenu ljepotu Prirode - „i razmišljaš o kvaliteti tla? Ti doista provodiš previše vremena zureći u zemlju.” Zaobišavši škrinju, Colin podigne Minervu u zrak i bez imalo napora baci je među zvončiće. Ležala je ispružena na leđima, ostavši bez daha i ošamućena od neočekivana obrata. Od iznenadne blizine Colinova tijela.

~ 103 ~


On je ležao pokraj nje. „Eto. Odmori se. Malo za promjenu, gledaj u nebo.” Minerva je zurila uvis s neravne zemlje. Otkucaji srca bubnjali su joj u ušima, a miris zgnječenih biljaka preplavio joj je osjetila. Vlati trave i zvončići nadvijali su se nad njom, dražesno se njišući na nježnom povjetarcu. A iznad njih - blistavo plavo nebo. Gotovo bez ijednog oblačka, izuzevši nekoliko pahuljasto bijelih i krhkih koji su neprekidno mijenjali oblike, ali su očito bili preponosni da oponašaju zeca ili zmaja ili jedrenjake. „Što bih trebala vidjeti?” upita ona. „Ne znam. Što ljudi obično vide gledajući u nebo? Nadahnuće? Ljepotu?” Čula ga je kako uzdiše. „Iskreno, mene je taj pogled uvijek ispunjavao strahopoštovanjem. Nebo je tako nepregledno. Ne mogu ne pomisliti kako ima nekakva očekivanja od mene. I da sam ih već iznevjerio.” Zatim je dugo šutio. „Podsjeća me na tvoje oči.” Ona mu zabije lakat u rebra. „Moje oči su smeđe. A leđa mi postaju mokra. Ovo je tlo definitivno bogato ilovačom. Samo sam morala pogledati u nebo da to shvatim.” Cerekajući se, Colin se preokrene i prebaci jednu nogu preko nje, prikovavši je za tlo. „Znaš, ti si stvarno prepuna iznenađenja.” Minervi zastane dah. „I ti mene često iznenađuješ. Ne uvijek na ugodan način.” „Kad bi sva iznenađenja bila ugodna, onda ne bi bila osobito iznenađujuća.” „To je vjerojatno istina.” Odmaknuo joj je nekoliko pramenova kose s lica, a zatim joj skinuo naočale i odložio ih na škrinju. Minervino bilo se ubrza kad je Colin polako spustio glavu i poljubio je... u vrh nosa. Ona zatrepće prema njemu, nastojeći fokusirati pogled i razabrati izraz njegova lica. Je li zadirkujući ili nježan? Nije mogla razlučiti. „Zašto si to učinio?” „Zato što nisi to očekivala. Kakvo je to bilo iznenađenje? Ugodno ili neugodno?” „Nisam sigurna.” „Onda ću pokušati ponovno.” Opet je spustio glavu i poljubio je u sljepoočnicu. Zatim u bradu, pa u čeljust, pa između obrva. Jezikom joj je prešao preko uha. Kliznuo niz vrat. Zaronio u toplu, osjetljivu udubinu između njenih grudi. Ona dahne. „Coline.” Šakama joj je zagrabio skute, privukavši je k sebi tako da su im zdjelice priljubile jedna uz drugu. „Min”, zarežao je pokraj njezina uha. „Znam da je to ludost, no trebam te baš sada. Baš ovdje, usred ove ljepote. Moram te osjetiti vruću i živu ispod sebe.” Dok se saginjao kako bi je poljubio u usta, položila mu je ruku na prsa. „Mislim da to nije dobra zamisao.” On joj pređe rukom preko tijela. „Ono sinoć ti nije bilo dobro?” Minervu preplave maglovita sjećanja na onaj mahniti, grešni, meljući užitak. Bila je vlažna među nogama, no to nije imalo veze s ilovačom na kojoj je ležala. „Bilo je veoma dobro. Ali i zbunjujuće.” „Ovo ne mora biti komplicirano.” Obujmio joj je dojku, prelazeći joj palcem preko bradavice dok nije postala tvrda i bolna. „To je samo na tjelesnoj razini. Nagonski. Otpuštanje napetosti na uzajamno zadovoljstvo.” Nizao joj je poljupce po vratu, i iz svakoga su se širili pipci čistog užitka. No ipak... „Nisam...” Uzdahnula je od još jednog pohotnog poljupca. „Nisam sigurna da želim biti instrument za otpuštanje tvoje napetosti.” „Govoriš kao da je to jednostrano. Obećajem ti, i ti ćeš uživati u tome.” ~ 104 ~


Nije nimalo sumnjala u to. Njegove joj ruke zalutaju ispod dekoltea. Uvukao je prste ispod tkanine kako bi joj mogao obujmiti grudi. Iskusnim pokretom podigao je te mekane kugle, izvukavši ih iz haljine. „Bože”, dahtao je, kružeći vrhom prsta oko njene gole bradavice. „Tako si meka. Tako topla, meka i slatka.” Prekrio joj je bradavicu ustima. Zastenjavši, nježno ju je usisao, a zatim nastavio slatko mučenje kružeći jezikom oko vrha. Minervi se zavrtjelo u glavi od miline. Colinovi dodiri, poljupci, lizanje, sisanje... bili su tako predivni. Užitak je bio toliko snažan da je osjetila žudnju duboko u sebi. Bilo je nemoguće osjećati ovo i ne poželjeti više. No nije samo Colin imao svoja načela. Nije samo on imao pravo određivati pravila. Minerva jednostavno više nije mogla podnijeti njegove „poduke” i glumu. Htjela je ovo, ali samo ako je stvarno. On joj ugura nogu između bedara. „Imaš tako puno vatre u sebi, Min. Prirodno si nadarena za putenu strast.” Nadarena za putenu strast? Ona? „Čak kad bi to i bila istina”, reče ona, „pogledaj kamo me prepuštanje strasti dovelo.” Izbačena iz jedne kočije, opljačkana u drugoj. Izgubljena u šumi. Gladna, gotovo bez prebijena novčića. „Dovelo te ovamo. Kako bi uživala u najljepšem poslijepodnevu koje je engleski seoski kraj ikada doživio. Ležeći na raskošnom tepihu od zvončića, promatrajući nebo koje je tako plavo da oduzima dah.” „S tobom.” „Sa mnom.” Neko vrijeme su šutjeli. A onda je osjetila naglu promjenu u Colinovu raspoloženju. Mišići njegovih prsa zgrčili su se pod njenim dodirom. Promijenio mu se ton glasa. „Shvaćam”, rekao je skidajući ruku s njenih grudi. „Znači, u tome je problem. Ne u ozračju, ne u samoj ideji užitka. Nego u meni. Misliš da si ovdje s pogrešnim muškarcem.” „Coline...” Otkotrljao se od nje. „Radije bi ovo dijelila s nekim drugim. Nekim poput sira Alisdaira Kenta. Razgovarala s njime o ilovači i sastavu tla, zakidajući dio sebe koji je sinoć vrištao moje ime.” Zacrvenjevši se, Minerva ugura grudi natrag u haljinu i napipa naočale. „Nema potrebe za takvom okrutnošću.” „Nisam okrutan.” Ustao je stresajući zemlju sa svojih travom zamrljanih kratkih hlača. „Samo mi te je žao, to je sve. Pokušao sam te izvući iz te tvoje ljušture, podučiti te kako da uživaš u životu. No sada mi je jasno da ti to zapravo uopće ne želiš. Umrijet ćeš sklupčana u tom tvrdom, lomljivom kavezu koji si sama izgradila oko sebe. Nadam se da sir Alisdair nema problema sa skučenim prostorima.” „Ne očekuješ valjda da ti se ispričam samo zato što želim nešto više od 'poduke' iz čulnih užitaka ili tvojeg milosrđa? Naposljetku, to je najviše što jedan knjiški moljac poput mene može očekivati, zar ne?” Minerva teškom mukom ustane. „Sir Alisdair bi mi barem zapamtio ime.” „Možda.” Colin joj priđe tako blizu da joj je prsima dodirivao grudi. „No bi li te znao ljubiti tako strasno da bi ga ti zaboravila?” Na jedan vrući, zbunjujući trenutak, dah mu se pomiješao s njezinim. No prije no što je uopće stigla smisliti neki odgovor, on se povuče. Podigao je škrinju i stavio je na rame. „Hajde, idemo”, reče živčano. „Sad bismo već trebali biti blizu.” „Blizu? Blizu čega?” ~ 105 ~


Minerva je kaskala za njime, nastojeći shvatiti njegov iracionalni bijes. A uvriježeno je mišljenje kako su žene te koje često mijenjaju raspoloženja. Hodali su još otprilike četvrt sata, a onda su iz šume izbili na sam rub brda. U daljini, nizbrdo, nalazila se golema kamena ladanjska kuća, okružena vrtovima i sporednim zgradama. „Ti vrapca”, tiho će Minerva. „Kakvo je ovo mjesto?” „Winterset Grange”, odgovori Colin. „Znao sam da smo sigurno blizu. Moj dobri prijatelj stanuje ondje. Treba nam prenoćište. Da se sklonimo nekamo, u slučaju da nas oni drumski razbojnici još traže. „I samo ćemo lako tvome prijatelju banuti na vrata? Nenajavljeni, niotkuda?” Rukom je pokazivala između njih dvoje. „Izgledajući ovako?” „Ma, nitko neće ni okom trepnuti. Kroz Winterset Orange stalno cirkuliraju gosti. Kad god je vojvoda u kući, to je jedan veliki neprekidni bakanal.” Minerva je buljila u njega. „Vojvoda? Bit ćemo gosti nekog vojvode?” „Nije on kraljevski vojvoda”, reče Colin kao da bi je to trebalo utješiti. „Vrlo je prijateljski nastrojen, vidjet ćeš. Pokrovitelj je popularnog kockarskog kružoka po imenu Klub šilinga, čiji sam i ja član. Nikad mu nije smetalo kad bih se pojavio nenajavljen, dok god bih gubio novac za njegovim kartaškim stolom.” „Ali ti nemaš novca za kockanje. Imamo samo jedan zlatnik.” „To su zanemarivi detalji.” Počeli su se spuštati niz travnatu nizbrdicu. Dok su joj se približavali, prostrana se plemićka kuća činila sve većom. Kao da iza nje stoji neki nestašni dječak koji je napuhuje kao svinjski mjehur. Bila je groteskno velika, s duboko usađenim prozorima zatvorenih kapaka, poput pohotljivih očiju. Nije joj se to sviđalo. Ni najmanje. Kad su stigli do prilaznog puta, Colin je odvuče u vrt, iza vjetrobrana od čempresa. Umočivši rupčić u vodu iz vodoskoka obrisao si je lice i vrat, a zatim si je svezao kravatu. Otresao je prašinu s prednjeg dijela sakoa te žustro i samouvjereno protresao glavom, trenutačno ukrotivši kosu. Grozne li nepravde. Nakon poluminutne toalete, izgledao je bolje nego što bi ona izgledala uz pomoć toplih uvijača i vrpca za kovrčanje kose te dvije francuske damske sobarice. „Izgledam li donekle uljuđeno?” upita on. „Nepravedno si lijep kao i uvijek.” On nakosi glavu i promotri je. „Da vidimo što ćemo s tobom.” Ona zarokće kroz nos. Da, stvarno, što će s njom? „Vjerojatno ništa, gospodine lorde”, reče zajedljivo. „Ne možeš ući unutra izgledajući ovako - sva stroga, zavezana i zakopčana do grla. Tako ne možeš proći kao moja ljubavnica.” „Tvoja...” Minerva utiša glas kao da je čempresi mogu čuti: „Tvoja ljubavnica?” „Kako ću drukčije objasniti tvoju nazočnost? Vojvoda od Halforda i ja dugogodišnji smo prijatelji. Ne mogu mu reći da si mi sestra. On dobro zna da nemam sestru.” Ruke mu krenu prema gumbima njezine putne jakne. Počevši od najbližeg vratu, stao ih je otkopčavati jednog po jednog. „Prvo se moramo riješiti ovoga.” Razdvojivši dvije strane, gurnuo joj je jaknu s ramena i oslobodio rukave. Za to vrijeme Minerva je stajala nepomično, ne znajući čak ni kako se pobuniti. Preklopio je jaknu i bacio je u stranu. „Ni ovo ne može proći”, progunđao je gledajući u njezinu putnu haljinu od sjajne svile. „Trebala si danas odjenuti crvenu.” Minerva se nakostriješi. „Što fali ovoj haljini?” Ona voli tu haljinu. To joj je jedna od najboljih. Plava boja paunova perja odgovara njezinu tenu, tako su joj barem svi govorili.

~ 106 ~


„Prečedna je”, reče on. „Izgledaš poput guvernante, a ne poput ljubavnice.” Čedna? Spustila je pogled prema svilenoj tkanini. Gornji dio haljine tijesno joj je prianjao uz grudi, baš kao i visoko rezani struk uz rebra, odakle su se širili valovito naborani skuti. Bila je to haljina koja je naglašavala ženske obline - na probama kod krojačke činila joj se krajnje izazovnom. Osobito rukavi. Na ramenima su bili blago napuhnuti, a pri samom vrhu nadlaktice stisnuti čipkastom vrpcom. Odatle su joj sve do šake usko obavijali ruku. Colin posegne za jednom od tih vrpca s mašnom, prstima pomiluje čipku, a onda joj rukom nježno prođe niz rukav, sve do manžeta. Opojno uzbuđenje prostruji joj kroz kožu preko blistave svile. Vidiš? Ti rukavi su lukavi i senzualni. Baš ništa na njima nije čedno. „Možda ovo pomogne.” Colin stisne prstima rub rukava i snažno ga povuče. „Ne, nemoj!” I samo tako, lukavi rukav je nestao. Oštrim se trzajem potrgao šav ispod čipkaste vrpce, a Colin je svojim vrludavim prstima dovršio posao. Začas je uništio cijeli rukav i počeo skidati drugi. Na koncu je Minerva ostala u kratkim, nabranim rukavima koji su joj prekrivali samo ramena. Dva mala svilena apostrofa ondje gdje su prije bile pune zagrade. Odmaknuo se kako bi je bolje promotrio, a onda je odvezao jednu mašnu i pustio rubove vrpce da vise. „Zašto si to učinio?” On podigne obrve. „Radi ostavljanja dojma.” „Dojma da sam raspuštena žena?” „To si ti rekla, ne ja.” Rukama joj je obujmio struk i okrenuo je leđima prema sebi. Posegnuo je za nizom kopča sa stražnje strane haljine. Počevši od vrata, odvajao ih je jednu po jednu. „Ovo je ipak previše”, pobunila se Minerva pokušavajući se izmigoljiti, „ne želim izgledati neuredno.” Colin ju je čvrsto držao. Njegov topli dah pržio joj je vrat. „Izgledat ćeš onako kako ja želim da izgledaš. To je, uostalom, smisao ljubavnice. Ne sumnjam da se siru Alisdairu Kentu više sviđaju uredne i skromne žene, no ti si izabrala mene za partnera na putovanju. A ja imam određenu reputaciju koju trebam održati.” Otkopčao joj je haljinu do sredine leđa, između lopatica. Zatim je prošireni otvor oko vrata povukao preko ramena, spustivši ga do krajnje nepristojne razine. Toliko nisko da je rub njezine donje haljine virio ispod dekoltea, uokvirujući ga nabranom bijelom čipkom. Ponovno je okrenuvši licem prema sebi, promotrio je svoje djelo. Minerva je bila zajapurena od stida. Od njezine savršeno pristojne putne haljine napravio je opravu s kratkim rukavima spuštenim preko ramena, koja bi bolje pristajala kakvoj gusarskoj djevojčuri. I još nije bio gotov. Ruke je podigao prema njenoj kosi i počeo joj vaditi ukosnice iz labave punđe. Da nije bila slaba od gladi i prestravljena jer se nalazi duboko u središnjoj Engleskoj, bez prebijena novčića, ne bi pristala na takav tretman. Ovo je bilo više od zadirkivanja. Je li moguće da je Colin... ljubomoran? „Doista, Coline. Žao mi je ako te vrijeđa moje poštovanje prema siru Alisdairu, no nastaviš li me ovako ponižavati, teško da ću ikada imati dobro mišljenje o tebi.” „Možda nećeš.” Izvukao joj je i posljednju ukosnicu iz kose i protresao je pustivši da joj slobodno padne preko ramena. „No siguran sam da će to znatno povećati moje osobno zadovoljstvo. I poštedjeti nas oboje znatiželjnih pitanja.” Skinuo joj je naočale s lica, preklopio ih i spremio u unutarnji džep svoga sakoa. „Naočale mi trebaju.” Posegnula je za njima.

~ 107 ~


On je uhvati za ručni zglob. „Ne, ne trebaju ti. Od trenutka kad prođemo kroz ona ulazna vrata nećeš se odmicati od mene, jasno? Vjeruj mi, ne želiš da bilo koji od Halfordovih gostiju pomisli kako te kanim dijeliti s ostalima.” Dijeliti je? U kakvo to leglo razvrata ulaze? „Što se moje uloge tiče”, reče Colin, „ponašat ću se kao tvoj zaljubljeni rob i ljubomorni zaštitnik.” Minerva je zamalo prasnula u nimalo damski smijeh. „E, to će doista biti uloga tvoga života.” „A ti...” Podigao joj je bradu vrhom prsta. „Bolje ti je da svoju ulogu odigraš savršeno, lutkice moja.” „Svoju ulogu? Ja se ne znam ponašati kao ljubavnica.” Ponajmanje u društvu vojvoda. U blizini moćnih muškaraca pretvarala se u puding. „Nemoj se podcjenjivati. Mislim da ćeš odigrati vrlo dobru ulogu. Ljubavnice su, znaš, oštroumna i neukrotiva stvorenja. Ako im tako u nekom trenutku odgovara, mogu navesti muškarca da se osjeća neodoljivo, poželjno, beskrajno očaravajuće. Kao da je jedini muškarac na svijetu.” Nagnuo se bliže, stišavši glas do razine opasnog šapta. Bio joj je preblizu da bi se mogla osjećati opušteno, a kamoli zadržati bistru glavu pred tom mrljom muškoga bijesa. „One uzdišu i stenju kao da uistinu uživaju. A nakon što dobiju ono što žele, muškarcu jasno daju do znanja kako im ne znači ništa - apsolutno ništa. Mislim da si ti rođena za takvu ulogu. Slažeš li se?” „Ne, ne slažem se”, drhtavim glasom reče Minerva. „Kako se usuđuješ insinuirati da sam ja nekakva... Ono sinoć je bila tvoja zamisao.” „Znam to.” „I ja sigurno nisam prva žena koja je provela ugodnu noć u tvome zagrljaju, a sutradan nije htjela više imati ništa s tobom.” „Naravno da nisi prva. Samo si posljednja u dugom i slavnom nizu žena. I nemoj gajiti iluzije kako ćeš biti i zadnja.” „Zašto se onda toliko ljutiš na mene? Zašto si me izdvojio i ovako me okrutno kažnjavaš? Kakvu sam ti to bol nanijela, osim što sam ti malo povrijedila ponos?” Zurio je u nju nekoliko dugih trenutaka. „Ne znam.” A onda je pružio obje ruke prema njoj i uštipnuo je za obraze. Snažno. „Jao!” Zateturavši, ona ih prekrije dlanovima. „Čemu to?” „Želiš li glumiti moju bludnicu, obrazi ti trebaju biti rumeniji, a nemamo rumenilo.” Colin je obujmi jednom rukom i privuče je k sebi. Palcem joj prijeđe preko donje usne. „A te usne su definitivno prenapučene i preblijede.” Nagnuvši glavu, zarobio joj je usne u grubom, silovitom poljupcu. Ugurao joj je jezik između njih, Temeljito i posesivno istraživši unutrašnjost njenih usta. Zatim joj uhvati donju usnu zubima i povuče je zaigrano, poput ugriza psića. Usnice su joj nakon toga bila natečene i bridjele su od užitka i boli. Minerva mu zabije lakat u rebra, koristeći svu snagu u ruci kako bi stvorila što veći razmak među njima. On je pusti i ona zatetura nekoliko koraka unatrag. Prstima si dotakne usne, provjeravajući ima li na njima krvi. „Jesi li sada zadovoljan?” On ispusti dugi uzdah pun frustracije. Sad kad joj više nije toliko blizu, mogla je bolje razaznati izraz njegova lica. Bio je to izraz jedva zamjetne, oprezne požude. „Ni približno, Min.” Sagnuo se kako bi podigao škrinju. „Ni približno.”

~ 108 ~


Poglavlje 18

IAKO JE WINTERSET Grange izvana izgledao strogo i zastrašujuće, njegova unutrašnjost više je podsjećala na antički Rim na vrhuncu razdoblja razvrata i dekadencije. Činjenica da ne nosi naočale za Minervu je istodobno predstavljala smetnju i blagoslov. Kamo god se okrenula, vidjela je nekakve prikaze golotinje. Visoki zidovi bili su prekriveni slikama lascivnih aktova, u tri reda od poda do stropa. Dekadentni kipovi namigivali su joj iz niša. Neki ambiciozni dekorater sve je posuo pozlaćenim lišćem. Kip koji je bio najbliže Minervi izgledao je kao Pan koji skakuće i izvija se na korintskom stubu. Kad bi zaškiljila, mogla bi razabrati tanke srebrne i ružičaste žilice u kamenu. Talijanski mramor, definitivno. „Kakvo zloupotrebljavanje tako krasnog mramora.” Prstima je prelazila preko hladnog, glatkog kamena. Zatim brzo povuče ruku shvativši kako valjkasta izbočina nije niti rog, niti frula. Osvrćući se oko sebe u potrazi za sigurnim mjestom za promatranje, ugledala je zidne tapete. Tradicionalne, ugodne, sa zlatno-bijelim uzorkom na kojem su prikazani ljudi koji plešu. Ili... Je li to doista plesanje? Zaškiljila je i promotrila ih malo bolje, s naporom fokusirajući pogled na uzorak tapeta. Ne, parovi na tapetama definitivno ne plešu. „Payne! To si ti.” Neki im se muškarac ležernim korakom približavao preko dvorane, odjeven u nemarno zavezani indijski kućni ogrtač. Činio se mladim - otprilike Colinovih godina, pretpostavljala je - donoseći sa sobom ozračje njegovane izopačenosti i blagi miris opijumskog dima. S njim su bile dvije žene - jedna sa svake strane - još oskudnije odjevene od nje. Jedna je imala ravnu plavu kosu, a druga je bila crvenokosa. Minerva nije mogla vidjeti izraze njihovih lica, no zračile su moćnom, opipljivom senzualnošću. Osjetila je njihove poglede na sebi, hladne i bockave. Ova mišica ne može biti jedna od nas, zamišljala je što su vjerojatno pomislile. Ni nisam, htjela je povikati. Imala je kratku viziju sebe kako Colinu, njegovu razvratnom prijatelju i tim ženama lakog morala drži gorljivu propovijed, ruši faličkog Pana na pod, okreće se na peti i... No nije imala novca. Nije imala kamo ići, niti sredstva da onamo stigne. Nije čak imala ni naočale. Stoga Minerva podigne bradu i izbaci bok. Približila se Colinu kako bi naslonila ruku na njegovo rame. No, naravno, budući da nije dobro vidjela, promašila je njegovo rame i pogodila u prazno. Zateturavši, pala je na njega zalijepivši cijelu ruku preko njegovih prsiju, nastojeći ostaviti dojam kao da je kanila upravo to učiniti. No znala je da nije uspjela nikoga uvjeriti. Jedna od žena počela je hihotati. Druga se glasno smijala. Minerva je htjela propasti u zemlju.

~ 109 ~


„Moje dame”, reče muškarac za kojeg je pretpostavila da je vojvoda od Halforda, „sjećate se mojeg dobrog prijatelja Paynea?” „Naravno”, tepala je jedna od njih. „Stari smo prijatelji, zar ne?” Osim što je željela propasti u zemlju, Minerva je sada htjela i umrijeti ondje. Bilo joj je jasno da je Colin srdit, ali kako joj je mogao ovo učiniti? Colin nagne glavu. „Uvijek mi je drago vidjeti te, Hale. Oprosti što dolazim nenajavljen. Nadam se da ne smetam.” „Ti nikad ne smetaš! Ali zaboga, stvarno si se pojavio niotkuda. Nisam čak čuo ni tvoju kočiju na prilazu kući.” Muškarac makne ruku sjedne od žena i srdačno bubne Colina u nadlakticu. „Batler mi je rekao da si stigao, ali mu nisam vjerovao. Posljednje što sam čuo o tebi jest da te onaj tvoj bratić drži na kratkoj uzici.” „Očito sam je uspio skinuti.” „Svaka čast. Nisi mogao doći u bolji trenutak. Princ regent bi trebao navratiti krajem ovoga tjedna. Djevojke, pronađite onu moju naboranu domaćicu i recite joj da pripremi odaje koje Payne obično koristi. „Da, vaša milosti.” Halford otpravi dame pljesnuvši ih glasno po stražnjici. A onda Minerva osjeti kako se vojvodin pogled prebacio na nju. Koža joj se naježi. „A sada”, reče on, „da vidimo koga si to doveo. Zar nas nećeš upoznati, Payne? Mislim da ovu još nisam dosad vidio.” „Ne, nisi.” Colin joj umirujućim pokretom pomiluje leđa. „Melissandre je nova.” Melissandre? Minerva nakratko zatvori oči kako bi spriječila da zakolutaju. „Nije tvoj uobičajeni tip, ha?” upita vojvoda. „Uvijek sam volio različitost. Ona možda djeluje nevino, no pravo je iznenađenje u spavaćoj sobi.” „Je li doista?” Vojvoda se obrati Minervi. „Pa, Melissandre. Moj prijatelj vam je sigurno rekao da smo tu u Wintersct Grangeu svi prijatelji. Ne biste li trebali iskazati malo zahvalnosti svome domaćinu? Poljupcem, možda, za početak.” Želudac joj se preokrenuo. Colin pojača stisak ruke koju je držao obavijenu oko njezina struka, privukavši je toliko blizu sebi da se nije mogla micati. Rekao je jednostavno: „Morat ćeš joj oprostiti, ona ne govori engleski.” „Uopće?” Vojvoda se zacereče. „Parlez-vous francais?” „Ne zna ni francuski. Melissande je iz male alpske kneževine čijeg se imena ne mogu sjetiti. Ondje govore nekim svojim lokalnim narječjem.” „Hm.” Vojvoda se zamislio. „Srećom, zadovoljstvo je univerzalni jezik.” Prstom je prelazio preko Minervina gola ramena. Ona ga mrko pogleda, dok je u njoj kuhalo. Bio on vojvoda ili ne, i koliko god je željela poći na taj simpozij - odbijala je trpjeti takvo ponašanje. Minerva možda nije posjedovala ljepotu ni vještine prave dame, niti se znala ponašati u društvu, ali je bila dobro odgojena i znala je misliti svojom glavom. I imala je svoj ponos. Kad se Halfordov oholi dodir spustio niže, izazovno klizeći prema njezinu dekolteu, ona se nakostriješi - i pljusne ga po ruci. Zatim je iskezila zube i tiho zarežala. Nasilje je također univerzalan jezik. „Čuvaj se, Halforde.” Colin je bio napet. Glas mu više nije odavao dobro raspoloženje, već samo prijetnju. „S njom se nije uputno zafrkavati. Prijatelj moga bratića u Ministarstvu obrane me zamolio

~ 110 ~


da je držim na oku. Postoje određene glasine, sumnje. Britanska obavještajna služba misli da je ona ili kneginja u izgonu ili hladnokrvna atentatorica.” Vojvoda se glasno nasmije. „Sudeći prema toj modrici na tvojoj čeljusti, kladim se da je ovo drugo. A kad smo već kod klađenja, dođi sa mnom. Svi su već u sobi za kartanje.” Vojvoda se okrene na peti - svojoj bosoj peti, jer očito nije nosio ništa ispod tog egzotičnog kućnog ogrtača - i nečujno krene niz dugi hodnik. Colin i Minerva su ga slijedili zaostajući nekoliko koraka za njime. „Sad sam hladnokrvna atentatorica?” prosikće Minerva. „Odakle ti samo padaju na pamet takve ideje?” On je utiša, namjerno usporavajući korake kako bi još više zaostali. „To se zove improviziranje, sjećaš se? Morao sam mu ponuditi nekakvo objašnjenje za tvoje ponašanje.” Ispred njih, vojvoda zazove nekog prijatelja i skrene iza ugla. Čim im je Halford nestao iz vidokruga, Minerva se zaustavi u hodniku i istrgne se iz Colinova zagrljaja. Nije mogla shvatiti kako joj je mogao to raditi - jednog je trenutka bio zaštitnički raspoložen i požrtvovan, da bi se već sljedećeg ponašao ovako pokroviteljski. „Ja ne zaslužujem ovo”, prošaptala je. „Samo zato što sam pogriješila prihvativši tvoju... pažnju... prošle noći, to ne znači da sam drolja. Kako se usuđuješ trpati me u isti koš s onim nemoralnim ženama? „Vjeruj mi, te žene ne bi sebe nazvale nemoralnima. I zašto misliš da su drolje? Možda su to dame, jednako dobrog podrijetla i odgoja kao i ti, ali one znaju ono što ti ne znaš. Uživati. One se znaju zabavljati.” „Molim?” Minerva uperi prst u svoja prsa. „Ja znam uživati. Znam se zabavljati.” On nagne glavu u stranu i rastegne, „Ooo, naravno da znaš.” „Kako se usuđuješ?” Sad je istim prstom bockala Colinova prsa. „Kako se usuđuješ dovesti me na ovakvo mjesto i prisiliti me da trpim onog pohotnog vojvodu razvratnih ruku?” Colin je uhvati za ručni zglob i spusti glas. „Doista, kako se usuđujem.” Nije mu morala vidjeti izraz lica da shvati koliko je bijesan. Gnjev je naprosto zračio iz njega. „Kako se usuđujem riskirati vlastiti život da spasim tvoj kad si se praktički bacila pred onog razbojnika? Kako se usuđujem dovesti te u ovu ugodnu kuću gdje možemo dobiti hranu i smještaj nakon cjelodnevnog tumaranja po šumama i poljima? Kako se usuđujem, doista.” Ruke mu kliznu uz njena ramena i zaustave se negdje na pola puta između glave i vrata. Kao da je pokušavao odlučiti hoće li je poljubiti ili zadaviti. Što god odlučio, ona će pružiti otpor. „Sad ćemo otići u tu sobu za kartanje. Jest ćemo, piti i igrati njihovu igru. Čim to bude izvedivo, iskrast ćemo se odatle, otići gore u sobu i dobro se naspavati. Kunem ti se, sutra ujutro ćeš napustiti ovu kuću neobešćašćena, zadržavši svoju osuđivanju sklonu osobnost - sigurno smještenu unutar te tvoje ljušturice - ali dvije stvari moraš učiniti.” Lagano joj je protresao glavu. „Budi stalno pokraj mene i glumi svoju ulogu.” „Ulogu hladnokrvne atentatorice? To bi me čak moglo nadahnuti.” „Ulogu moje ljubavnice.” Provukao joj je prste kroz kosu, izazivajući predivan osjećaj duž njezina tjemena. „Prokopaj malo dublje po tom svojem pametnom umu, pokušaj pronaći dovoljno mašte da se možeš pretvarali i uvjeriti sve oko nas kako si u meni pronašla nešto vrijedno divljenja. I da, koliko god to nevjerojatno zvučalo, doista više uživaš u mojem društvu nego u kopanju po zemlji.” Iznenadio ju je grubi ton njegova glasa koji joj je otkrio koliko je povrijeđen. Znači, to je bio razlog njegovih naglih promjena raspoloženja i hirovitog ponašanja. Nekako je, nastojeći zaštititi vlastiti krhke osjećaje, uspjela postići da se on osjeća kao zadnje smeće.

~ 111 ~


„Coline...” Gladila mu je rever. „Mogu ih lako uvjeriti da mi se sviđaš. Za to mi ne treba mašta.” Palcem joj je pratio vilicu, glas mu je zvučao promuklo. „Stvarno?” „Nitko, međutim, neće povjerovati da smo ljubavnici. Čuo si kako su mi se one žene smijale. Ti si sam to rekao, još u Vretenastoj Uvali. Nitko neće povjerovati da ti želiš mene.” Zarežavši, spustio je ruke niz njezina leđa. Obuhvativši joj stražnjicu objema rukama podigao ju je i ugurao u najbližu nišu. Uzbuđivala ju je posesivnost njegovih pokreta, baš kao i pritisak njegova čvrsta, mišićava tijela. Utisnuo joj je poljubac u uho. „A što ako ti kažem da sam se te noći ponašao kao budala?” „Složila bih se s tobom.” „A ako ti kažem da se sve promijenilo?” Ljubio joj je vrat. „Da sam u protekla dvadeset i četiri sata htio ubili tri različita muškarca - od kojih je jedan vojvoda - samo zato što su se usudili dodirnuti te. Da sam izbezumljen od čežnje, da me proždire žudnja za tobom. Da te želim kao što nisam želio nijednu drugu ženu u svojem razvratnom, protraćenom životu.” Jezikom joj je prelazio preko pulsirajuće žile na vratu, i njoj zastane dah. „U tom slučaju bih posumnjala u istinitost tvojih riječi”, rekla je jedva čujno. „Zašto?” „Zato što...” Zato što sumnjam u sebe. „Zato što znam s kakvom lakoćom lažeš.” Stisnuo joj je stražnjicu, prilijepivši joj zdjelicu uz svoju. Njegov se ukrućeni ud trljao o nju, odašiljući valove užitka kroz njezine vene. „Osjećaš li ovo?” zarežao je. Ona kimne. Mili Bože, zar je moguće to ne osjetiti? „Već sam danima ukrućen zbog tebe, Minerva. Još i prije nego što smo napustili Vretenastu Uvalu. Ako ne vjeruješ ničemu drugom, vjeruj ovomu.” Ljuljao se uz nju. „Ovo ne laže.” COLINU JE BILO dosta pretvaranja. Uveo je Minervu u sobu za kartanje. Nakon šio se pozdravio s više od nekoliko poznatih lica okupljenih oko stola prekrivenog zelenim filcem i predstavivši im vatrenu strankinju Melissande, svoju ljubavnicu-ili-ubojicu, zauzeo je svoje mjesto. I uhvativši Minervu za bokove, povukao je na svoje krilo. Smjestio je njenu slatku guzu na svoje lijevo bedro, prebacio joj ruku preko ramena pustivši da mu prsti vise točno iznad njezinih grudi. Lijenim pokretima pratio je osjetljivu granicu gdje se preinačeni rub haljine trljao o dekolte. „Ne odmiči se od mene”, prošaptao joj je na uho. A kad je već prolazio onuda, iskoristio je priliku da zubima dohvati njezinu malu usnu resicu. Ukratko, pobrinuo se da im oboma bude jako, jako ugodno. Ne kako bi uvjerili Halforda. Niti kako bi nešto dokazao Minervi, ili bilo kome drugome. Jednostavno, zato što ju je želio. I dosadilo mu se pretvarati da nije tako. „Dakle, Payne.” Vojvoda posegne za svežnjem karata. „Igramo brag.” Colin promotri novčiće i žetone razbacane po stolu. „Molim te, opskrbi me kovanicama u vrijednosti jednog zlatnika. Nemam dovoljno novčića sa sobom.” „Naravno.” Vojvoda gurne prema njemu dva kupa kovanica, po deset šilinga u svakom. Minerva se ukoči u njegovu krilu. „Tiho budi”, prošaptao joj je na uho. „Imaj povjerenja u mene.” Trebalo bi joj biti jasno da je ovo neophodno. Nekoliko sati kartanja u zamjenu za hranu i smještaj. Ona proizvede grleni zvuk u znak nepovjerenja. No nastavila je mirno šutjeti.

~ 112 ~


„Budi dobar domaćin, Hale, i pošalji jednog od tih svojih majmuna u livrejama po hranu i vino za moju damu? Dobro bi joj došlo malo okrepe.” ,A i tebi, sudeći po tvome izgledu.” „Pa, da.” Colin se naceri. „Prilično smo iscrpili jedno drugo proteklih nekoliko dana.” Kockari oko stola gromko se nasmiju. Vojvoda samo mahne slugama da donesu hranu i piće pa nastavi dijeliti karte. Halford je uvijek bio ozbiljan u kartaškoj sobi. Colin usmjeri pozornost na karte. Minerva na hranu. Skrbila je za njega sitnim gestama. Dok je bio usredotočen na igru, ona mu je napunila čašu crnim vinom. Sad mu je pripremala komad svinjskog pečenja između dvije šnite peciva premazanog maslacom. Pritom joj je na palcu ostalo malo maslaca pa ga je stavila u usta i polizala. Colin je znao da to nije učinila s namjerom da izaziva ili glumi stidljivost. Što ga je samo još više napalilo. Opazio je to kod nje, još one prve noći u kuli zamka. Minerva je posjedovala neizvještačenu, urođenu senzualnost, no ona je dolazila do izražaja samo kad se osjećala sigurno. Ili kad bi popila malo vina. Pitao se što bi se trebalo dogoditi da ta Minerva izađe iz ljušture, i zauvijek ostane vani. Pretpostavljao je da bi za to trebala dobivati trajnu podršku. Možda bi joj sudjelovanje na simpoziju Kraljevskog geološkog društva moglo priskrbiti takvo ohrabrenje, barem donekle. No pravi muškarac bi mogao učiniti znatno više. Pravi bi muškarac mogao posijati sjeme samopouzdanja duboko u nju i njegovati ga dok ne izraste u zdravu i snažnu biljku koja bi zatim urodila mnoštvom slatkih voćnih plodova. Jedini voćni plodovi do kojih je njoj trenutačno bilo stalo bili su grožđe i marelice na tanjuru ispred njih. Napuniti prazan želudac u tom joj je trenutku očito predstavljalo glavni cilj, čijem je ostvarivanju energično prionula - gladno proždirući kriške sira i šunke. Kad joj je sluga u prolazu ponudio voćne pite veličine zalogaja, odložila je čašu s vinom te žudno uzdahnuvši objema rukama posegnula za kolačićima. Jednu je pitu ubacila u svoja usta, a drugu ponudila njemu. Umjesto da je prihvati prstima, Colin zgrabi Minervu za ručni zglob kako bi je zaustavio. A zatim zagrize u prhko tijesto izravno iz njene ruke, polizavši joj pritom vrhove prstiju. Ona uzdahne, i taj tihi, medeni zvuk bio mu je stoput slađi, grešniji i slasniji od pitice s marmeladom. Halford se nakašlje. „Ti si na redu, Payne.” Colin protrese glavom i baci jedan šiling prema sredini stola. „Da, svakako.” On je igrao, a jeli su zajedno. Kad su se oboje zasitili, Colin mahne slugama da odnesu tanjure i pladnjeve. Minerva se ugodno smjestila u njegovu krilu. Prste mu je uplela u kosu na zatiljku, dokono se igrajući rubnim pramenovima. Gladila mu je tetive na vratu, oslobađajući napetost koja se ondje nakupila. Bile su to nježne, obzirne geste koje Colin nije zaslužio. Prislonio joj je usne na uho i prošaptao: „Znaš da mi je žao, zar ne? Zbog onoga maloprije.” Ona lagano kimne glavom. Tiho zastenjavši, on je obujmi rukom oko struka kako bi je privukao bliže. Naslonila mu je glavu na prsa. On je poljubi u tjeme. „Spavaj, ako želiš.” Minerva odahne cijelim tijelom, rastapajući se u njegovu zagrljaju. Ta neusiljena, prirodna intimnost među njima... valjda je bila normalna posljedica svih tih pustolovina koje su zajedno proživjeli proteklih dana. No svejedno ga je iznenadila. Colin je bio tjelesno intiman s mnogim ženama, a s drugima je osjećao emotivnu bliskost. No dosad se marljivo trudio održati te dvije društvene skupine odvojenima. Neke je žene smatrao svojim prijateljicama, a s nekima je spavao. Kad god bi dopustio preklapanje tih dvaju krugova, završio bi u nevolji. ~ 113 ~


Minerva Highwood predstavljala je nevolju za Colina od samog početka. Ali, tako mu Boga, uzvratio joj je jednakom mjerom. Ovako skutrena i priljubljena uz njegova prsa, djelovala je sitno i krhko u usporedbi s njime. U protekla dvadeset i četiri sata prohodala je nebrojene kilometre engleskim krajolikom, predala sav svoj novac pod prijetnjom pištoljem, napala nožem drumskog razbojnika i završila u kući koja je toliko odisala bakanalijskim razvratom da bi svaka druga dobro odgojena djevica vrišteći pobjegla odatle. I sve to samo jedan dan nakon što je doživjela svoj prvi pravi orgazam. Nijednom nije bespomoćno briznula u plač. Nije ga ni preklinjala da je odvede kući. Od stotinu žena, niti jedna se ne bi toliko dobro nosila s takvom situacijom. Ondje i tada, Colin je svečano prisegnuo samome sebi. Ako već ništa drugo u životu ne može učiniti ispravno, ovo hoće: odvest će Minervu Highwood u Edinburgh na predstavljanje njezina znanstvenog rada. Na vrijeme, živu i zdravu. I nevinu. Nekako će pronaći način da barem te njegove dobre namjere imaju i dobar završetak. Lijevom joj je rukom nježno gladio kosu i leđa, dok je u desnoj držao karte. „Spavaj”, ponovno je prošaptao. Dok mu se namještala u krilu, bedro joj se trljalo o njega. Odgovor njegova tijela bio je trenutačan, nagonski. Krv mu jurne u prepone, ukrućujući mu kitu i oslabljujući već ionako labavi stisak kojime se držao za svoja dragocjena načela. Njegovo je tijelo željelo njezino, i to nije mogao sakriti. No onu drugu, puno dublju reakciju - taj neodoljivo nježni osjećaj koji je klijao u njegovim grudima - morao je pod svaku cijenu sakriti. Tu neospornu, nezamislivu činjenicu da mu je stalo do nje.

~ 114 ~


Poglavlje 19

MINERVA SE OPET probudila u Colinovu zagrljaju. Počela se sve više navikavati na takvo buđenje - obavijena njegovom toplinom, njegovom snagom, njegovom kožom koja je mirisala po klinčićima. Nije joj se žurilo s razbuđivanjem pa je nastavila još malo lebdjeti u stanju polusna. Glasno je uzdahnula u njegov sako i zagrlila ga oko vrata. Vjerovala je tom muškarcu. Bio je poznati lažljivac i besramni bludnik, no svejedno je imala povjerenja u njega. Dovoljno da zaspe u njegovu naručju usred sveg tog razvrata. Zatreptala je gledajući u kartaški stol, nastojeći izoštriti nejasnu sliku karata i kovanog novca. Koliko je vremena prošlo? Činilo joj se vrlo kasno. Većina igrača očito se već povukla na počinak. Ostali su samo Colin i Halford. Zabuljila se intenzivno u hrpu šilinga ispred njih. Je li Colin povećao njihova sredstva dovoljno da mogu nastaviti putovanje? Na početku igre imali su dvadeset novčića. Sad ih je prebrajala... Četiri. Srce joj zastane. O, Bože. Kako je mogao? Ona mu je vjerovala, a on je sve izgubio. A onda prebaci pogled na karte u Colinovoj ruci. Ono što je vidjela dalo joj je razloga da nastavi disati. Njegove karte su djelovale obećavajuće. Nije ih, doduše, mogla jasno vidjeti - ne bez naočala. No mogla je vidjeti da su sve bile crvene i da su imale lica. Jednostavnom logikom došla je do zaključka da to mora biti nešto dobro. Par dečka u najgorem slučaju. Pogledala je prema sredini stola gdje se nalazila velika hrpa kovanica. Više nego dovoljno novca da nadoknade ono što im je uzeo onaj drumski razbojnik. Možda je ovo sve samo dio Colinova plana. „Bijedni par devetki, to je sve što imam.” Vojvoda baci svoje karte na stol. „Siguran sam da me možeš nadmašiti, Payne.” Da! Može! Minerva stisne prstima rub džepa njegova sakoa, ošamućena od uzbuđenja. Colin je dugo šutio. „Žao mi je, nisi u pravu, Hale”, rekao je, „ali si me zato porazio.” Spustio je karte ispred sebe licem okrenute prema stolu. Pohlepno se nasmijavši, vojvoda od Halforda pokupi svoj dobitak. Minervina ruka isklizne i Colinova džepa. Bila je zabezeknuta. Prestravljena. Četiri šilinga. Ostala su im još samo četiri šilinga. Mora ga nekako odvući od kartaškog stola prije nego što izgubi sve što imaju. Ali kako? Zahvaljujući njegovim suludim pričama, nije mu se mogla obratiti. Ovi ljudi vjeruju da je ona Melissande, odbjegla kneginja nekakve male alpske kneževine. Ili možda atentatorica koja bi ih mogla sve zadaviti u snu. I, u slobodno vrijeme, Colinova ljubavnica. Njegova iskusna, senzualna ljubavnica.

~ 115 ~


Minerva se ugrize za usnu. Možda ipak postoji način da ga bez riječi odvuče od tog kockarskog stola. Premjestivši se u njegovu krilu ispružila je ruku i stala mu gladiti kosu. Provlačila je kroz prste njegove guste smeđe kovrče, meke poput perja na njezinu dlanu. Drugom mu je rukom povlačila čvor kravate, sve dok se nije odvezala te sporo i senzualno skliznula s njegova vrata. Učinilo joj se da je tiho zastenjao. Njuškala mu je vrat, mazeći se o njega licem. Osjećala je miris brendija na njegovoj koži, mračan i opojan. Gledajući ga bez naočala, tako izbliza, bio je samo mrvicu jasniji od neobrijane mutne mrlje. No svejedno, bila je to bolno privlačna mutna mrlja. Protegnuvši vrat, poljubila ga je u obraz. Colinu zastane dah, i nju zamalo napusti hrabrost da nastavi dalje. No kad je već to započela, nije se više mogla povući. Nagnuvši glavu, utisnula mu je poljubac ispod brade. S druge strane stola, vojvoda se podrugljivo nasmije. Minervi je zamalo otkazalo srce. Smrznula se, usana pritisnutih na Colinov neobrijani vrat. Što ju je, dovraga, spopalo? Bestidna zavodnica? Ona? Naravno da Halford nije povjerovao u to? Nitko normalan ne bi povjerovao u to. „Payne”, reče vojvoda, „možda želiš preskočiti ovu rundu? Čini se da lijepu Melissande treba odvesti u postelju.” Colinova adamova jabučica poskakivala je u njegovu vratu. „Može pričekati.” „Možda”, odvrati vojvoda zasmijuljivši se znakovito. „No možeš li ti? Nikad nisam vidio muškarca kojemu su toliko pobijelili zglobovi prstiju.” Minervu preplavi ushićenje. Halford jest povjerovao. Colin jest uzbuđen. Ona jest zavodnica. No još nije uspjela u svojoj nakani - odvući Colina od kartaškog stola. Udvostručila je napore. Prste mu je čvrsto uplela u kosu. Lizala mu je vrat, putujući jezikom od vratne žile do ušne školjke. Vrškom jezika prelazila je preko svake krivine i brazde njegova uha. „Gore”, prošaptala je. „Odvedi me gore. Odmah.” Colin joj zgrabi haljinu na leđima i snažno je povuče, oduzevši joj dah. No taj prikriveni oštri prijekor samo dodatno rasplamsa Minervinu buntovnu narav. Čija je zamisao bila da ona glumi tu ulogu? Nije se imao pravo žaliti. Osim toga, dio nje uživao je u tome. A sudeći prema tvrdoj, vrućoj, pulsirajućoj izbočini pokraj njezina bedra, i jedan dio njega je uživao. Ovo ne laže. Ljubila mu je ključnu kost, spustivši ruku do niza gumba na njegovoj košulji. Otkopčala mu je jedan, pa drugi, pa treći gumb, a onda mu je uvukla prste unutra kako bi mu pomilovala glatka, mišićava prsa. Vojvoda primijeti: „Zaliha ti se poprilično smanjila, Payne. Budući da ti očito ne želiš uživati u Melissande, možda bi pristao na prijateljsku okladu? Spreman sam ponuditi puno novca u zamjenu za tako neskrivene i izdašne... čari.” Minerva se morala silno potruditi da kiselim izrazom lica ne otkrije kako ih razumije. Ili iznenadnim pražnjenjem želuca. Colin se također ukočio. „Oprezno, Halforde.” „Zašto? Pa ona nas ionako ne može razumjeti.” Vojvoda pomiješa i podijeli karte. „Jedno dijeljenje, jedan pobjednik. Ti uloži svoju djevojku, ja ću jednu od svojih. Tko god pobijedi, moći će udvostručiti svoj večerašnji užitak.” Svaki mišić u Colinovu tijelu smjesta je postao tvrd poput kamena. Jednu je ruku stisnuo u šaku. Drugom je posegnuo za pištoljem na svome boku.

~ 116 ~


Minervi se smrzne krv u žilama. Taj njegovi zaštitnički nagon je divan i krasan, no zadnje što im sada treba jest da se Colin zakvači s vojvodom. Izbacit će ih iz Winterset Grangea - a ovaj put će morati tumarati po noći, bez ičega osim odjeće ne sebi. Samo su ih minute dijelile od katastrofe. No sudeći prema tmurnom izrazu Colinova lica, on nije bio u stanju vidjeti dalje od deset sekunda u budućnost. Podigavši Minervu iz svoga krila, naglo je ustao sa stolca. Prstom je zaprijetio vojvodi. „Da nisi nikad...” Pljus. Minerva ga pljusne posred lica. Colin je pogleda trepćući, vidno zatečen. Ona podigne ramena. Nije joj ostavio izbora. Morala je nekako spriječiti sukob između dvojice muškaraca. A Colin nije mogao zapodjenuti tučnjavu s vojvodom, ako je prvo ona zapodjene s Colinom. I stoga... Pljus. Ovaj put ga je ošamarila lijevom rukom, odbacivši mu glavu na drugu stranu. Uzmaknula je dramatično se pjeneći, onako kako je zamišljala da bi se pjenila temperamentna tamnokosa alpska kneginja-atentatorica. Zatim je stisnula oči i neodređenim naglaskom - nečim između talijanskog i francuskog - rekla: „Tiiiii. Žu. Bre.” Colin nabra čelo. „Molim?” O, za Boga miloga. „Tiii!” Gurnula ga je objema rukama u prsa. „Žu. Bre.” Halford se smijao ustajući sa svoga stolca. „Mislim da te nazvala đubretom, prijatelju. Sad si nadrapao. Čini se da ženska ipak malo razumije engleski. Joj.” Colin napokon shvati njenu igru. „A-a-ali, Melissande, mogu objasniti.” Minerva je kružila oko njega. „Žu. Bre. Žu. Bre.” Kad je ponovno progovorio, opazila je da se jedva suzdržava od smijeha. „Smiri se, lutko. I što god kanila učiniti... molim te, preklinjem te, nemoj se prepustiti jednom od svojih napadaja bijesa i neobuzdane strasti.” Taj nepopravljivi nevaljalac. Nije nimalo sumnjala da je to trebala shvatiti kao izazov. No dobro. Ona će ga spremno prihvatiti. Podigla je čašu klareta sa stola. Većinu je ispila u jednom gutljaju, a ostatak je sasula Colinu u lice. Oboje su bili poprskani vinom. Niz njegovo zabezeknuto lice slijevali su se potočići boje rubina. Tiho zarežavši, bacila se na njega, ščepala ga za ramena i ovila mu noge oko struka. Zatim mu je počela lizati vino s lica, prelazeći mu jezikom preko obraza, brade... čak i preko obrva. A onda je svoju predstavu ljubavnice-luđakinje završila dubokim, divljim poljupcem u usta. Colin zastenje i stisne joj stražnjicu objema rukama. „Gore”, zarežala mu je na usnama. „Smjesta.” Napokon ju je iznio iz sobe, ljubeći je dok nisu stigli do pola hodnika. Onda je stao, jer očito više nije mogao susprezati smijeh. Pritisnuo ju je uza zid i bespomoćno hroptao u njezin vrat, tresući se od smijeha. Bilo joj je drago što bar netko to nalazi zabavnim. Smijući se i dalje, spustio ju je na pod i povukao za sobom uz stube pa niz hodnik na katu. Širom je otvorio vrata odaja koje su mu očito bile vrlo poznate. Što se njihova dekora tiče, patile su od istog preobilja pozlaćenog lišća te nestašice dobrog ukusa kao i ostatak Winterset Grangea. „O, Min. Ono je bilo sjajno.” „Ono” - zalupila je vratima sobe - „je bilo ponižavajuće.” „Bogme, bila je to prvorazredna izvedba uloge ljubavnice.” Colin skine sako, odloži pištolj pa počne otkopčavati prsluk. „Koji je vrag bilo ono, ono sa... sa lizanjem i vinom? I kako si zaboga mislila...”

~ 117 ~


„To se zove improviziranje! Trčanje nizbrdo i sve to.” Provukla je prste kroz svoju divlju, raspuštenu kosu, pogledom mahnito tražeći po sobi Francineinu škrinju, dok je nije ugledala uredno smještenu ispod pomoćnog stolića sa zakrivljenim nogama. „Morala sam te nekako odvući od stola za kartanje prije nego što izgubiš sav naš novac i sve upropastiš. Već mu dugujemo šesnaest šilinga, koliko nam je ostalo od mojeg zlatnika. Nije li trenutačno podmirivanje dugova moralna obveza?” Prišla mu je i hrabro posegnula u unutrašnjost njegova prsluka. Čula je promjenu u njegovu disanju kad mu je prstima okrznula prsa. „Treba mi ovo”, pojasnila je, odjednom stidljiva. Izvukla je svoje naočale iz njegova unutrašnjeg džepa i stavila ih na lice. Napokon je mogla jasno vidjeti sobu. Bio je to dobar osjećaj. Bilo bi još bolje kad bi mogla jasno vidjeti i Colinove namjere. Što je, zaboga, radio dolje? Trudio se okončati njihov boravak ovdje? Možda su mu dosadile i ona i Francine pa je odlučio iskoristiti vojvodinu velikodušnost i ostati u Winterset Grangeu do svoga rođendana. „Zato se zovemo Klub šilinga”, reče on. „Plaćamo šilinzima, no svaki od njih vrijedi stotinu funta.” „Stotinu funta? Svaki?” Osjetila je naglu slabost. Rukom je pritisnula čelo. „Ali kako ćemo...” „Nećemo.” Colin skine prsluk i odloži ga sa strane. „Ja uvijek gubim i nikada ne plaćam. Oni znaju da ću na kraju podmiriti dugove.” „Ali zašto uopće moraš gubiti? Uspjela sam ti vidjeti karte u zadnjem dijeljenju. Bile su bolje od vojvodinih. Prepustio si mu pobjedu.” Odvezao je kravatu i prebacio je preko naslona stolice. „Pa, da... svi vole dostojanstvena gubitnika. Zato sam uvijek dobrodošao za svakim kartaškim stolom, tu ili u Londonu. I imam mnoštvo prijatelja.” „Prijatelja.” S gađenjem je izgovorila tu riječ. „Što ljude poput njih čini tvojim prijateljima? Činjenica da ti dopuštaju da sjediš za njihovim stolovima i gubiš hrpetine novca? Koliko je meni poznato, to se ne uklapa niti u jednu definiciju prijateljstva.” Nije joj ništa odgovorio. Samo je sjeo na rub kreveta kako bi skinuo čizme. „Oni te ne cijene, Coline. A kako bi te i cijenili kad te uopće ne poznaju. Ne znaju tvoje pravo lice.” ,A što tebe čini stručnjakom za moje pravo lice?” „Vjerojatno te ni ja ne poznajem dobro. Nisam sigurna niti da znam tko si. Ti se jednostavno prilagođavaš svakoj situaciji.” Colin baci čizme u stranu i bez riječi ode u susjednu prostoriju. Pretpostavila je da je ondje garderoba ili kupaonica. Čula je zvuk ulijevanja vode u umivaonik. Podigla je glas. „Mislim, počela sam opažati određeni obrazac. Sve tvoje uloge su zapravo varijacija na istu temu. Šarmantni vragolan koji se voli zabavljati, no ne trudi se pretjerano sakriti svoju patnju. I u tome si očito vrlo uspješan. No zar ti nikada ne dosadi?” „Dosadi, itekako.” Vratio se u sobu mokre kose, košulje izvučene iz hlača i rukava podvrnutih do laktova. „Molim te, Min. Pripit sam i stravično umoran. Možemo li me nastaviti psihoanalizirati ujutro?” Ona uzdahne. „Valjda.” „Onda legni u krevet. Iscrpljen sam.” Izvijajući ruke i tijelo, nekako je uspjela otkopčati haljinu na leđima. Spustila je poderanu i vinom zamrljanu svilenu tkaninu niz bokove i bacila je na otoman. Pomisao da sutra ujutro neće imati što odjenuti ispunila ju je teškim jadom. No ujutro će barem moći zatražiti pravu kupku. Zasad se mora zadovoljiti s umivaonikom i sapunom. Zakopčavši ponovno donju haljinu, legla je u krevet pokraj Colina, zureći u strop.

~ 118 ~


Prošlo je nekoliko minuta. „Ne spavaš”, rekla je. „Niti.” Ona se ugrize za usnu. Nešto ju je tištalo, a nije imala komu reći osim njemu. „Ni on mene ne poznaje.” Colin joj odgovori pospanim glasom. „Tko te ne poznaje?” „Sir Alisdair Kent.” Čim je izgovorila njegovo ime, osjetila je iznenadnu napetost s Colinove strane kreveta. „Hoću reći, on poznaje moja znanstvena otkrića i divi se mome intelektu. No ne zna moj pravi identitet. Svu sam poslovnu komunikaciju s Društvom obavljala pismenim putem, i uvijek sam se potpisivala s M.R. Highwood. Tako da sir Alisdair... ovaj, on misli da sam muškarac.” Prošlo je nekoliko sekunda. „Očekuje ga veliko iznenađenje.” Ona se zahihoće prema stropu. „Itekako.” Hoće li to iznenađenje biti ugodno ili neugodno, bojala se čak i nagađati. „Baš čudno, u onom se pismu osjećala iskrena privrženost.” „Sigurna sam da se u ovom slučaju radi samo o prijateljskoj naklonosti.” „Ja nisam toliko siguran. Možda je zaljubljen u tebe.” Srce joj čudno zatreperi. Ne zbog pomisli na to, nego od same riječi, kako je zvučala kad ju je Colin izgovorio: zaljubljen. „Kako je to moguće?” Okrenula se na bok i nalaktivši se naslonila glavu na dlan. „Nisi li čuo što sam upravo rekla? Sir Alisdair misli da sam muško.” „O, čuo sam te.” Uputio joj je vragolasti pogled. „Možda misli da si muško i svejedno je zaljubljen u tebe. Ako je tako, jadničku ćeš slomiti srce.” Minerva se namršti, ne shvativši baš što je htio reći. On se tiho zacereka. „Ne slušaj me, dušo. Bole me muda, a i ponos mi je povrijeđen. Pijan sam i večeras sam osobito napaljen. Ako znaš što je najbolje za tebe, ne obaziri se na mene i spavaj.” „Zašto te bole muda?” Ona se podigne u sjedeći položaj. „Zar si ozlijeđen? Je li te drumski razbojnik udario?” Zastenjavši, Colin prekrije oči ručnim zglobom. „Draga moja djevojko, ti možda jesi briljantna geologinja, no u biologiju se stvarno slabo razumiješ.” Minerva spusti pogled prema prednjem dijelu njegovih kratkih hlača. Bio je impozantno ispupčen. „Idi spavati, M.” „Ne, mislim da neću. Ne još.” Iznenadnom odlučnošću posegnula je za otvorom njegovih hlača. Do trenutka kad se Colin pridigao na laktove uspjela je već otkopčati jednu stranu. „Što to radiš?” „Udovoljavam svojoj znatiželji.” Ugurala je ruku ispod tkanine. Colin se trzne i kroz Minervu prostruji osjećaj moći. Vino koje je popila dok su bili dolje očito je učinilo svoje, topeći njezine inhibicije. Htjela ga je upoznati i vidjeti i dotaknuti - taj najiskreniji, najstvarniji dio njegova tijela. Ovo ne laže. „Učinila sam što si mi rekao, odglumila sam dolje tvoju ljubavnicu. Mislim da sam zaslužila barem ovoliko. Želim ga vidjeti i dotaknuti ga kako valja. Prije nisam imala priliku.” „Sveta majko...” „Smiri se. Što si mi ono bio rekao? Da zamislim kako se radi o... iskopavanju.” Smiješeći se, obavila je prste oko njegova tvrdog, vrućeg uda. „Ovo činim u ime znanosti.” OVO ČINIM U ime znanosti.

~ 119 ~


Ha. Kakav genijalan ulet. U rangu s „Noćas bi mi mogla spasiti život”, ili „Dušo, nauči me što znači voljeti.” Colin zabilježi u sebi: zapamtiti to za ubuduće. A onda je Minerva zatvorila šaku oko njegove nabrekle kite, izbrisavši sve njegove mentalne zabilješke. „Bože dragi”, čuo je samog sebe kako mrmlja. Ovo je opasno. Već je ionako polupijan i nesposoban vladati sobom. Pravila, podsjetio se. On ima neka svoja pravila. No, zanimljivo, nijedno od njih nije se odnosilo na djevice koje ga miluju u ime znanosti. Samo Minerva Highwood može pretvoriti seksualne aktivnosti u potpuno novi pothvat. Neko ga je vrijeme samo nježno držala u ruci, prelazeći palcem gore-dolje po donjem dijelu njegove kite. Slatko, lagano trenje više ga je dražilo nego zadovoljavalo. Zatim ga je pustila i stala mu povlačiti hlače i gaće s bokova. „Smetaju mi”, pojasnila je kad joj je uputio prestravljeni pogled. Predavši se, pustio je da mu glava padne natrag na jastuk. Nije znao kako zaustaviti to znanstveno istraživanje i, iskreno - nije to ni želio učiniti. Pomogao joj je podignuvši kukove i stresavši hlače s nogu kad mu ih je spustila do koljena. „Ma, zašto stati na tome”, promrmlja Colin zgrabivši rub košulje objema rukama i povukavši ga preko glave, a onda tresne natrag na madrac. „Evo. Sad imaš svoj živi pokusni primjerak. Istražuj do mile volje.” I da, istraživala je. Istraživala je njegovo tijelo - svaki njegov centimetar - tako polako i temeljito da je izludio od želje. Gotovo je požalio što se ponudio kao subjekt za njezine pokuse. Povlačila mu je prst po sredini prsa toliko sporo da bi ga i prokleti puž mogao sustići. Preiscrpljen i prepijan za bilo što drugo, Colin je jednostavno ležao i trpio. I patio zbog sporosti tog slatkog istraživanja njegovih ruku, prsa, trbuha - Bože, njegovih bradavica. Kad mu je okrznula bradavice ispustio je, na svoj užas, ne baš muževan zvuk. A sve to vrijeme njegova zanemarena kita poskakivala je tražeći pažnju, napinjući se sve do pupka u, pretpostavljao je, prilično bijesnim nijansama ljubičaste i tamnocrvene boje. „Ako ti je namjera mučiti me”, procijedio je, „onda obavljaš izvrstan posao.” „Doista?” Prstima mu je kuckala po ključnoj kosti. Sad ga je namjerno izazivala, bezobraznica. Opsovavši, zgrabio joj je ruku i povukao je onamo gdje su je oboje željeli. Smjesta je osjetio snažno olakšanje. Ali ni približno dovoljno. „Isuse”, rekla je zadivljenim, krajnje zahvalnim tonom zbog kojega se zapitao zašto češće ne razdjevičuje nevine djevojke. „Tako je... krut.” „Ti ga činiš takvim.” Ne mogavši odoljeti, obujmio joj je šaku svojom šakom, bodreći je da pojača stisak, pokazujući joj kako da ga gladi. Udovoljila mu je nekolicinom izluđujućih trzaja. „Kako ga zoveš?” upitala ga je. „Znam da postoje razna imena.” „Imena? Kao Peter, Belvedere, sir Charles Grandison?” Glas mu je podrhtavao. „To je samo moja kita, sunce.” Klizila je šakom sve do korijena i stisnula ga čvrsto pri dnu. „Tvoja kita.” O, Bože sveti. Izbezumljivala ga je govoreći tako. „Sviđa mi se tvoja kita. Izvana je glatka kao puder.” Šaka joj je sada ponovno klizila prema gore. „No iznutra je tvrda poput granita.” Colin prasne u smijeh. U napeti, ha, ha, ha, mogao bih umrijeti od ovoga smijeha. „Pa, oboje znamo koliko voliš kamenje.” „Istina, ja stvarno volim kamenje.” Glas joj je bio obojen osmijehom namiguše. „Nalazim ga krajnje očaravajućim. Stalno ga uzimam u ruku. Istražujem svaku njegovu izbočinu i zakrivljenje.” Vrškom prsta, mekim poput latice, prelazila je preko glavića njegove kite, prateći prošireni rub i ~ 120 ~


vlažni prorez na samom vrhu. Zatim se njezin dodir spustio niz cijelu dužinu, sve do korijena. „Neki od njih imaju veoma zanimljive žile.” „Stavljaš li ikada - u ime znanosti, dakako - te krajnje očaravajuće predmete u usta?” Ona se smrzne. „Molim?” Colin se pljusne dlanom preko očiju. Ovo - ovo - je razlog zbog kojega ima pravila o djevicama. Taj vulgarni prijedlog jednostavno mu je izletio iz usta, zvučeći krajnje lascivno. „Pijan sam, Min.” Nemarno je odmahnuo rukom. „Zaboravi da sam išta rekao.” „Kako mogu zaboraviti da si to rekao?” Njezina ruka čvrsto stisne njegov ud, kao da želi iscijediti odgovor s njegova vrha. „Kakav neobičan prijedlog. Zar žene doista...” Zvučno je progutala slinu. „Doista?” „Želiš li čuti vrlo golu, vrlo prizemnu i posve znanstveno utemeljenu istinu?” Pridignuvši se na lakat, drugim je rukom posegnuo prema njezinu licu. Obujmio joj je obraz dlanom, palcem joj milujući razdvojene usne. „Ti”, prošaptao je promuklim glasom, „imaš najerotičnije usne koje sam ikada vidio. Te slatke, mesnate usne me potpuno izluđuju. Nemoguće je gledati u tvoje lice i ne... ne zamišljati kakav bi to bio osjećaj.” Ona razrogači oči. „Ti si zamišljao.” On kimne glavom. „O, da.” „T-ti si uistinu provodio vrijeme...” „Sate, vjerojatno, kad bismo sve zbrojili.” „Razmišljajući o...” „Ovomu.” Kliznuo je svojim palcem kroz njene iznenađene usne, uguravši joj ga duboko u vruća, mokra usta. „Da.” Nepomično su zurili jedno u drugo. A onda, nakon prilično dugog, neizdrživog oklijevanja, ona zatvori usta oko njegova palca. Jezik je savila ispod njega, lagano ga lickajući. Milujući. Snažan osjećaj poput udara munje sjuri se izravno dolje u njegovu kitu. Colin zastenje od bespomoćna užitka. „O, Bože, da. Tako.” Izvukao je palac za otprilike jedan centimetar, pa ga opet ugurao unutra, još dublje. Obrazi su joj se udubili kad ga je blago usisala. „Neopisivo si pametna, Min. I tako... tako prokleto divna.” Minerva tiho zajeca kad je povukao palac iz njenih usta. Toliko je čvrsto bila stisnula usne oko njega da se čuo zvuk kao kod vađenja čepa iz boce kad je napokon iskliznuo van. „Bože sveti”, promrmlja srušivši se na madrac. „Ubit ćeš me.” Spustila je pogled na njegovu kitu i, držeći je čvrsto u šaci, promotrila je bestidno i temeljito. Već je i od samog zamišljanja kako cijelom dužinom nestaje u njenim ustima... gotovo svršio na licu mjesta. No onda se probudila njegova prokleta savjest. „Min, ne moraš... k vragu, stvarno ne bi smjela.” „Zašto ne? Ti to želiš, zar ne?” „Svakom česticom svoga tijela, vjeruj mi. No ne mogu to tražiti od tebe. A ti mi ne bi smjela to nuditi. Bit će.; bit će nam neugodno sutra ujutro.” Minerva se grčila od smijeha. „To ne smijemo nikako dopustiti. Jer, dosad smo se tako sjajno slagali.” Zabacila je tu svoju dugu, tamnu grivu preko ramena, a onda se njena glava - s tim izazovnim ustima - počela polako, ali odlučno spuštati. Ta je djevojka bila prava znanstvena pustolovka. Pravila.

~ 121 ~


Morao je imati nekakva pravila protiv ovoga. Pa čak i ako nije imao neko ustaljeno pravilo - u svaki kodeks ponašanja koji mu je dopuštao da ugura kitu djevici u usta, ali ne i u njenu picu, vjerojatno bi trebalo unijeti određene izmjene. Ali onda je osjetio njezin slatki poljubac na sebi. I nakon toga se našao u tom slatkom, skliskom raju njenih usta. Za večeras je gotovo s razmišljanjem. „Oh”, zastenjao je kad ga je obujmila njena toplina. „0, Minerva.” Ustima je klizila prema dolje, prelazeći preko nabreklog vrha i djelomično niz vrat njegove erekcije. A onda ga je lagano usisala, ližući ga jezikom kao da ga oplakuju valovi miline. Podigao je kukove s kreveta i opsovao. Ona se odmakne, ostavivši njegovu palicu vlažnu, sjajnu, bolnu i vjerojatno toliko tvrdu da bi mogao njome razbijati kamenje. Colin se svim silama trudio obuzdati svoje razočaranje. Minerva je provela svoj pokus i sad je bila zadovoljna. On neće i ne može tražiti više od toga. No umjesto da ga posve napusti, ona počne utiskivati lagane poljupce po cijeloj duljini njegova uda. Zatvorio je oči, uživajući u doživljaju tog stidljivog šaputanja. Bilo je to najslađe mučenje koje je ikada iskusio. Kad ga je ponovno uzela u usta, ušao je malo dublje unutra, gotovo dopola. Bio je sluđen od požude zbog njezina sporog, skliskog povlačenja. Vrpoljio se na plahti, tražeći nešto da ga obuzda. Nije pronašao ništa što bi ga moglo obuzdati. I budući da je Colin pokvareno žubre, posegnuo je za njom učinivši ono za čime je odavno čeznuo. Upleo je prste u tu tamnu, svilenu kosu i čvrsto stisnuo šaku. A onda ju je počeo usmjeravati, pokazujući joj kako da mu ugodi. Povlačeći njena sočna, vruća usta preko cijele ukrućene duljine u dubokom, ravnomjernom ritmu. On je gad. On je čudovište. Gorjet će u ognjevima pakla. Ali se isplatilo. „O, da”, govorio joj je trzajući se od nevjerojatnog užitka. „Ovo je tako dobro, Min. Ti to tako dobro radiš.” Popustio je stisak šake u njezinoj kosi i ona se ponovno odmakne, uspravivši se u sjedeći položaj. „Ne moraš...” Jedva je dolazio do zraka. „Ne moraš nastaviti”, rekao joj je kao da će zbog toga ispasti velikodušni svetac. Ona se samo nasmiješila. Prvo je skinula naočale, preklopila ih i odložila sa strane. Zatim je promijenila položaj zadignuvši podsuknju do koljena i opkoračila njegove ispružene noge, a onda se sagnula kako bi ga ponovno uzela u usta. Colin zastenje. Minerva je veoma brzo učila. Ovo je postajalo ozbiljno. Bestidno je promatrao kako se te pune, sočne usne spuštaju niz njegovu kitu. Vlažno, intenzivno trenje bilo je samo dio tog užitka. Ostatak je dolazio od slatkog pobjedonosnog osjećaja jer ga ona miluje, jer mu ona ugađa. I najviše od svega, od same činjenice da se nalazi unutar nje, na bilo koji način. Tako je prokleto silno to želio. Svih tih noći koje je proveo ležeći pokraj nje, žudeći da bude u njoj. Da bude dio nje. Da budu spojeni, a ne sami. Nježno ju je pomilovao duž cijelog tijela, a onda joj je uhvatio rub podsuknje i povukao ga prema gore. Uvukao je ruku ispod tanke tkanine, klizeći lagano uz njezina gola bedra. Ona zajeca i malo raširi noge. Shvativši to kao ohrabrenje, nastavio ju je milovati prema gore. Sve dok nije dlanom obujmio njenu ženskost, vlažnu i zajapurenu, prekrivenu izazovnim kovrčama. Da. O, Bože, da. Uvukao joj je prst između skliskih nabora, povlačeći ga gore-dolje. Ona zacvili i počne migoljiti kukovima, tražeći njegov dodir. Srednji je prst ugurao u njezin uski prolaz, pomičući ga sporim, plitkim pokretima koje je Minerva počela oponašati svojim ustima. Kad bi on ubrzao, i ona bi ubrzala. Kad bi on zario prst dublje u nju, ona bi ga prekrila ustima gotovo do korijena. ~ 122 ~


Užitak je bio toliko oštar i intenzivan da nije mogao više izdržati. Savio je dlan tako da je donjim dijelom trljao njezin nabrekli biser. Stenjući od užitka, gurala se u njegovu ruku. Trzala je kukovima brzim, mahnitim tempom i po prvi put ispala iz vlastitog ritma. „Min”, procijedio je. Ona podigne glavu, zacakljena pogleda i zajapurena od uzbuđenja. Njegova lijeva ruka ostala je blaženo smještena među njezinim bedrima. Desnu je položio preko šake kojom je obuhvatila dno njegove erekcije. „Ovako.” Povlačio joj je ruku gore-dolje. „Da.” Uzajamno su se obrađivali postojanim, uravnoteženim ritmom, gledajući jedno drugomu u oči dok je obostrani užitak sve više rastao. A onda ona zatrepće kapcima i zatvori ih, a između obrva joj se pojave sitne bore od mrštenja. „Coline”, dahnula je. „Da, ljubavi. To je to.” Njegova glava također je pala natrag na jastuk dok ih je oboje trljao sve jače i brže. „To je to. To je...” Glasno je vrisnula. Zgrčila je intimne mišiće koji su pulsirali oko njegova prsta, uronjenog u njenu dubinu. Nakon toga i on je eksplodirao na vlastitom vrhuncu koji mu je protresao cijelo tijelo valovima čistog blaženstva, dok je iza zatvorenih kapaka vidio blještavu bijelu svjetlost. Poslije je nastavio držati zatvorene oči. Izvukao je prst iz nje i povukao joj podsuknju natrag preko bedara. Prsa su mu se podizala i spuštala od teškog disanja. Pokušao ju je povući da legne pokraj njega, no ona je ostala ondje gdje je bila - s nogama opkoračenim preko njegovih i sa šakom na njegovoj klonuloj erekciji. Sad kad je zadovoljila svoju znatiželju i utažila svoju potrebu, očekivao je da će se odmaknuti od njega. Sigurno će sada shvatiti kako ju je bešćutno iskoristio i što je učinio s njezinim tijelom i njenim povjerenjem. Stvarno je očekivao da će ga mrziti i gnušati se s obnovljenom - ne, s dosad nezabilježenom žestinom. Kad je napokon smogao snagu podići glavu i promotriti njezinu reakciju, vidio je kako ponovno stavlja naočale na nos. Izraz joj nije odavao ni mržnju, ni gađenje, nego... Znanstvenu zainteresiranost. Naravno. „O, Coline.” Umočila je prst u njegov ljepljivi trbuh, pa onda protrljala palac i kažiprst kao da procjenjuje kvalitetu njegova sjemena. „Ovo je bilo očaravajuće.”

~ 123 ~


Poglavlje 20

IMAO JE PRAVO. Sutradan ujutro se uistinu osjećala neugodno. Ostavivši Colina da spava, Minerva se iskrala iz kreveta što je nečujnije mogla i pozvonila sobarici. Dočekala ju je ispred njihovih odaja, pokazujući joj apsurdnom pantomimom da joj pripremi kupku u susjednoj sobi. Bila je malo nervozna kad su sluge unijele zagrijanu vodu i kadu, osjećajući nelagodu zbog cjelokupne situacije. Mlada, neudana žena dijeli sobu s golim, usnulim lordom? No sluškinje su se ponašale kao da se dosađuju obavljajući svoj posao, nimalo šokirane. Minerva je ubrzo shvatila kako za sluge u Winterset Grangeu to uopće nije skandalozno. Njima je jednostavno... petak. O, Bože, već je petak. Broj dana do simpozija opasno se smanjivao, a oni su jedva prešli trećinu puta do Edinburgha. Usprkos žurbi koju je ta spoznaja nalagala, Minerva se dugo kupala. Sobarice su donijele mirišljava ulja, sapune i ružine latice za kupku, te kriške svježeg krastavca za njezine oči. Dopustila im je da joj operu kosu, a onda ih je poslala iz sobe i ležala u kadi sve dok se voda nije ohladila, osjećajući popuštanje boli i napetosti u mišićima. Brišući se ručnikom, razmišljala je o činjenici kako nema što odjenuti osim one iste iznošene podhaljine i uništene svilene haljine koju je nosila jučer. Možda bi se u kući našlo kakve odjeće, no nije bila sigurna bi li mogla nositi nešto što je nečija ljubavnica odbacila. A onda joj pogled padne na škrinju u kojoj se nalazio otisak Francineina stopala, njezine zabilješke i... Njezina djevojačka oprema. Zamotana u ručnik, prešla je na drugu stranu sobe i otkopčala remenje kojim je škrinja bila svezana. Odloživši oprezno sve svoje papire i bilježnice, izvadila je svežnjeve bijele tkanine koje je koristila za zaštitu gipsanog odljeva. Većinom se radilo o izvezenim plahtama, stolnjacima i jastučnicama. No bilo je ondje i nekih drugih, znatno intimnijih odjevnih predmeta. Čipkastih podhaljina. Prozirnih rubaca. Korzeta koji podižu grudi. Svilenih čarapa i podvezica s ukrasnim vrpcama. Zaboravila je da je sve to godinama ležalo spremljeno u toj škrinji. Nije se činilo da će joj ikada trebati tako senzualno, dekadentno donje rublje. Ionako je bila već gotovo posve odustala od razmišljanja o udaji. Nakon ovog putovanja - Isuse, nakon prošle noći - udaja joj se činila još manje izglednom. No to nije značilo da ne smije koristiti to rublje, ili da se mora odreći tog dijela sebe. Roba u škrinji elegantna je i senzualna. I njezina. Bez obzira ima li ili nema muža za kojega bi takvo što odjenula. Odmotala je nikad nošenu donju haljinu, duboko otvorenu sprijeda i otraga, s čipkastim rubom na dekolteu. Izvadivši grančicu lavande koju je ugurala unutra radi svježine, položila je prozirnu tkaninu preko sebe i stala pred zrcalo. Izvrćući se kako bi se vidjela iz različitih kutova, rukama si je prelazila preko torza, zatežući prozirni materijal donje haljine. Sve dok se ispod nje nisu vidjeli pupoljci njenih bradavica boje vina

~ 124 ~


i tamni trokut između nogu. Još jednom je prešla rukama preko svoga tijela, uživajući u njegovoj mekoj toplini ispod hladne tkanine. Prelazila je preko blagih oblina svojih grudi, trbuha i bokova. Dok je promatrala vlastite ruke kako joj miluju kožu, bilo joj se ubrzalo. Ovo tijelo je žudjelo. Za ovim tijelom je on žudio. U spavaćoj sobi, Colin se preokrenuo u krevetu, mrmljajući u snu. Minerva poskoči, a onda rukama prekrije usta kako se ne bi glasno nasmijala. Navukla je par prozirnih svilenih čarapa i zavezala ih ružičastim vrpcama. Ponovno je pozvala sobaricu da je utegne u francuski divorce korzet koji podiže i odvaja jednu dojku od druge, čineći poprsje prilično zamamnim. Premda nerado, ponovno je odjenula haljinu od plave svile. No puno je bolje izgledala s besprijekornom čipkastom donjom haljinom koja je virila ispod dekoltea. U škrinji je pronašla i izvezenu bijelu nadsuknju, nešto poput pregače za djevojčice, kojom je prekrila većinu mrlja od vina. Kosa joj je bila još vlažna pa ju nije svu zamotala u punđu punu ukosnica, nego je samo sprijeda podigla nekoliko pramenova i pričvrstila ih češljićima od kornjačevine. Ostatak guste kose padao joj je slobodno preko ramena. „Dobro jutro.” Okrenula se i ugledala Colina zamotanog u plahte, naslonjenog na lakat jedne ruke dok je drugom prelazio preko neobrijana lica. „Dobro jutro”, reče ona, oduprijevši se porivu da se zavrti oko sebe poput djevojčice, tražeći njegovu pohvalu. On zatrepće i izoštri pogled. Osmijeh mu raširi usne. „Dakle, Min. Baš si dražesna.” Minervu preplavi vrtoglavo veselje. Bio je to jednostavni kompliment, no za nju je bio savršen. Da ju je nazvao lijepom ili divnom ili zanosnom, ne bi mu povjerovala. Ali „dražesna”? U to je gotovo mogla vjerovati. „Uistinu?” upita ga ona. Ne bi imala ništa protiv da to još jednom čuje. „Izgledaš kao prava zgodna seljančica.” Pogled mu je šetao preko njezina tijela i zadržao se na istaknutom, čipkom uokvirenom dekolteu. „Dođe mi da potražim kakav sjenik.” Ona se zacrveni, baš onako kako bi se vjerojatno zacrvenjela svaka prava zgodna seljančica. Colin zijevne. „Koliko si dugo već budna?” „Sat vremena. Možda i dulje.” „A ja se nisam probudio?” Nabrao je čelo. „Nevjerojatno.” Sobarica donese pladanj s doručkom. Dok je Colin ustajao iz kreveta i obavljao svoju jutarnju toaletu, Minerva se gostila pečenim jajima, pecivom s maslacem, i čokoladom. „Jesi li mi ostavila štogod?” upitao ju je ušetavši natrag u sobu nakon otprilike četvrt sata. Ona podigne pogled i kad ga je ugledala bučno spusti žlicu na stol. „E, pa, ovo stvarno nije pošteno.” Petnaest minuta. Najviše dvadeset. Toliko mu je vremena trebalo da se opere, obrije i odjene savršeno čiste nove kratke hlače i svježe opranu košulju. Ako je ona izgledala „dražesno” ili „zgodno”, on je izgledao prekrasno. Namještao si je manžete. „Uvijek ovdje držim neku odjeću. Nažalost, ne i sako. Morat ću nositi isti koji sam nosio jučer.” Bilo je zlobno od nje što ju je ta činjenica donekle utješila. Ali jest. „A sada...” Sjeo je preko puta nje i uzeo debelu krišku prepečenog kruha. „Porazgovarajmo o onom sinoć.” Ona se trzne. „Moramo li?”

~ 125 ~


Colin je mazao maslac sporim, ujednačenim potezima. „Mislim da moramo. Isprike su vjerojatno nužne.” „Oh.” Kimajući glavom, Minerva proguta knedl. „Ispričavam se što sam te iskoristila.” Colin se zagrcne zalogajom prepečenca. „Ne, stvarno”, nastavi ona. „Bio si iscrpljen i poprilično pijan, a ja sam se ponašala krajnje besramno.” Odmahujući glavom ispuštao je glasove neodobravanja. Brzo je otpio malo čaja kako bi lakše progutao kruh. „Minerva.” Ispružio je ruku preko stola i dotaknuo joj obraz. „Ti si bila... nevjerojatno predivna. Vjeruj mi, nemaš se zbog čega ispričavati. Ja sam taj koji se ponašao bestidno.” Pogled mu se zabrinuto uozbilji. „Mislim da ne bismo trebali nastaviti ovo putovanje, sunce. Obećao sam si da ću te dovesti do Škotske neokaljane časti. No nastavimo li dijeliti postelju, bojim se da ću te upropastiti. Nepovratno.” „Kako to misliš?” On podigne jednu obrvu. „Znaš ti dobro kako to mislim.” Da, znala je. Htio je reći kako je želi više nego što je ikada, u cijelom svojem razvratnom, uludo protraćenom životu želio ijednu drugu ženu - i kako nije siguran da može održati obećanje da je neće zavesti. Srce joj je luđački tuklo. Od ushićenja, od straha. „Ali sada se više ne možemo vratiti. Ne možemo samo tako odustati.” „Još nije prekasno”, reče on. „Do večeras bismo već mogli biti u Londonu. Odveo bih te k Bramu i Susanni i svima bismo rekli kako si sve ovo vrijeme provela kod njih u gostima. Vjerojatno bi bilo određenih glasina, no ako te moj bratić podrži svojim imenom - tvoja će čast ostati neokaljana.” Minerva je zurila u stolnjak. Sama pomisao da se jednostavno okrene i vrati u Vretenastu Uvalu, da nikad ne stigne u Edinburgh... bila je spremna vratiti se upropaštena i obeščašćena. No nije bila sigurna da bi mogla podnijeti vratiti se poražena. Kako bi se mogla vratiti svojem starom životu i pretvarati se da se ništa od svega ovoga nije dogodilo? Nemoguće. „Min...” „Možemo mi to, Coline. Stići ćemo u Edinburgh na vrijeme. A ako se brineš zbog svojega ponašanja, ja ću te obeshrabriti. Bit ću opet goropadna i neprivlačna. D-držat ću toljagu pod jastukom.” On se nasmije. „Uostalom, sad sam zadovoljna. Hoću reći, zadovoljna u smislu zadovoljavanja svoje znatiželje. Sigurna sam da sam sinoć vidjela sve što sam trebala vidjeti.” Colinov glas postane još dublji, izazivajući trnce u njenom tijelu. „Vjeruj mi. Nisi vidjela niti dio onoga što ti mogu pokazati.” Joj, ne. Nemoj mi to govoriti. „Coline, molim te.” Stisnula je oči, a onda ih opet otvorila. „Misli na novac. Na pet stotina funta.” On odmahne glavom. „Ne radi se o novcu, sunce.” „Onda misli na Francine.” „Francine?” „Na ono što ona predstavlja. Što ako su nekoć davno, prije nego što je prvi čovjek uopće postojao, posvuda živjela bića poput nje? Golemi gušteri koji su lunjali zemljom. Pa čak i letjeli zrakom.” „Ovaj...” Bilo joj je jasno da se Colin jedva suzdržava od smijeha.

~ 126 ~


„Znam da je tebi sve to zabavno, no ja sam posve ozbiljna. Otkrića poput otiska Francineina stopala mijenjaju povijest - ili barem naše poimanje povijesti. A mnogima se to neće svidjeti. Geolozi možda djeluju kao dosadnjaci, ali mi smo zapravo odmetnici.” Minerva se nasmiješi. „Znam da si bio s mnogo žena, no Francine je vjerojatno najskandaloznija, najbogohulnija ženska s kojom si ikada dijelio spavaću sobu.” Tada se stvarno od srca nasmijao. Ona ga naglo uhvati za ruku. „Coline, molim te, nemoj mi to oduzeti. To je moj san, i već sam toliko toga riskirala radi njega. Radije bih doživjela potpuni neuspjeh nego odustala.” Colin duboko udahne. Ona uopće nije disala. „Halford nikad ne ustaje prije podneva”, reče on. „Trebali bismo se što prije iskrasti odavde, da izbjegnemo kojekakva pitanja.” Preplavio ju je ugodno topli osjećaj olakšanja. „O, hvala ti.” Posegnula je za njegovom rukom i stisnula je. „Ali imamo tako malo novca. Kamo ćemo poći?” On zagrize u svoj prepečenac i počne žvakati. Slegnuvši ramenima, naposljetku je odgovorio: „Prema sjeveru.” Uistinu je zadivljujuće, pomisli Minerva, kako daleko netko može stići oboružan samo vlastitim šarmom. Do polovice jutra Colin je uspio nagovoriti cijeli niz trgovaca i zemljoradnika da ih odbace što bliže glavnoj cesti prema sjeveru. Nakon što je proćaskao s lokalnim vlasnikom poljoprivrednog imanja, vratio se do Minerve koja ga je čekala kod željezne ograde. Škiljio je prema njoj kroz blještavu jutarnju sunčevu svjetlost. „Kaže da će nas poslijepodne odvesti do Granthama ako mu jutros pomognemo obaviti neke poslove. Radnici mu upravo prekrivaju krov kolibe slamom. Pomognemo li mu, imat ćemo nakon toga besplatno mjesto u njegovim kolima.” „Prijevoz sve do Granthama? To bi bilo sjajno. Ali...” ,Ali što?” Ona nagne glavu. „Pretpostavljam da ne zna da si ti vikont.” „Vikont? Ovako odjeven?” Smiješeći se, pokazao je na svoj prašnjavi, prljavi sako. Boja tkanine samo je donekle podsjećala na izvornu nijansu tamnoplave. Čizme mu danima nisu bile ulaštene. „Nema šanse. Misli da smo obični putnici, naravno.” „Ali...” Kako da mu to kaže a da mu ne povrijedi ponos? „Coline, jesi li ikada prekrivao krov slamom?” „Naravno da nisam”, odgovori on veselo, pomažući joj da prebaci Francineinu škrinju preko ograde. „Ovo je jedinstvena prilika da to naučim.” Minerva duboko udahne. ,Ako ti tako kažeš.” Prešli su preko polja hmelja, s urednim redovima kolaca po kojima su se nježne zelene vitice tek počele gorljivo uspinjati. Minerva je ugledala kolibu u daljini. Nekoliko muškaraca uspinjalo se po ljestvama, noseći snopove svježe, zlaćane slame na krov. Izgledali su poput mrava koji navaljuju hrpimice u posudu sa žutom kremom od jaja. „Evo.” Colin skine kravatu i omota je oko pištolja, a onda ga spremi u džep sakoa. Zatim skine sako i preda ga Minervi. „Pazi na ovo.” Rekavši to, pridružio se radnicima na krovu. Minerva se ubrzo našla među ženama koje su obavljale svoj dio posla, odvajajući i vežući u snopove slamu koja je vilama skidana sa zaprežnih kola. Ako je uspješno odglumila misionarku ili atentatoricu, vjerojatno će moći i ovo. Uostalom, navikla je satima raditi vani sa svojim čekićem za kamen.

~ 127 ~


Sat vremena kasnije boljela su je leđa, a nepokriveni dijelovi podlaktice bili su joj prekriveni tisućama sitnih ogrebotina. Imala je osjećaj kao da joj je glava natečena od intenzivnog slatkastog mirisa sijena. Nije osobito dobro obavljala posao i slutila je da se izvlači samo zahvaljujući strpljivosti ostalih žena. No nije kanila odustati. Nakratko je ustala kako bi protegnula leđa. Zasjenivši dlanom oči, potražila je pogledom Colina među radnicima. I ugledala ga. Stajao je na samom vrhu krova, neustrašivo opkoračivši dvije grede. Bez imalo oklijevanja, ne izgubivši ni na trenutak ravnotežu, prešao je preko tri metra duge, uske grede ne bi li prihvatio svežanj svježe slame. Naravno, obavljao je to s lakoćom - kao i sve ostalo čega bi se primio. Promatrala ga je nekoliko minuta dok je polagao debeli sloj slame na krov i pričvršćivao ga rascijepljenim lijeskovim granama. Podigao je alatku pljosnata vrha koja je izgledala kao križanac između četke za konje i malja. Žustrim, snažnim potezima udarao je njome po slami, pričvršćujući je za krov. Kratko je predahnuo kako bi obrisao znoj s čela i usput je nešto rekao muškarcima s kojima je radio. Budući da su se svi slatko nasmijali, zaključila je da se radilo o dobroj šali. Nije znala osjeća li više divljenje ili zavist. Činilo joj se da je osuđena proživjeti cijeli svoj život osjećajući se kao vječiti autsajder, dočim se Colin svugdje uklapao. No sada je po prvi put vidjela njegov šarm pod drukčijim svjetlom. Ne kao sredstvo za lakše ostvarivanje društvenih ili seksualnih ciljeva, nego jednostavno kao izraz njegovog pravog „ja”. Spazivši je, podigao je ruku u pozdrav. „Ahoj!” Spontano se nasmijala te odmahujući glavom prošaptala: „Pukao si.” Uistinu je pukao. Točnije, njegov se oklop raspuknuo, i on je napokon izašao iz njega. Kako je to neobično. Stalno je zadirkivao Minervu govoreći joj da mora izaći iz svoga kaveza. No nema li svatko svoju ljušturu? Čvrsti izvanjski oklop kojim štiti meko, ranjivo biće koje se skriva unutra? Možda su ljudi sličniji amonitima nego što bi se na prvi pogled reklo. Možda i oni grade svoje zaštitne kućice pod utjecajem nekog trajnog, nepromjenjivog čimbenika - neke osobine ili događaja iz ranoga djetinjstva. Svaka komora te kućice samo je uvećana verzija prethodne. Tako i ljudi rastu iz godine u godinu, proširujući spiralno svoje ljušture i zatvarajući se sve dublje unutar njih. Colinovu je ljušturu izgradila tragedija. Smrt njegovih roditelja odredila je oblik prve zaštitne komore. On ju je prihvatio kao svoju, rastući u njoj, popunjavajući je i proširujući je komorama žalovanja i straha. No što ako ta osoba usred svih tih praznih prostora punih jeke zapravo uopće nije tragičan lik, već samo čovjek koji iskreno uživa u životu i voli ljude, ali je igrom slučaja ostao bez oba roditelja i pati od neizlječive nesanice? A tko je ona ispod svih svojih slojeva? Knjiški moljac i nespretna djevojka koju ne zanima ništa osim fosila i stijena? Ili hrabra, pustolovna žena koja je sve stavila na kocku - ne u nadi da će postići poslovni uspjeh, nego zbog slabe mogućnosti da će pronaći ljubav. Da će pronaći tu jedinstvenu osobu koja će je razumjeti i poštovati i kojoj će moći uzvratiti jednakim razumijevanjem i poštovanjem. Nije mogla lagati, u Vretenastoj Uvali je uistinu gajila isprazne nade da bi taj čovjek mogao biti sir Alisdair Kent. No sada, osvrnuvši se unatrag, morala je sebi priznati još jednu neugodnu istinu. Kad god bi se zamislila sa sir Alisdairom - duboko zagledanu u oči koje odražavaju prihvaćanje, želju, privrženost i povjerenje - te su oči prilično podsjećale na bristolske dijamante. I nalazile su se na licu sa snažnom čeljusti i nestašnom rupicom na samo jednome obrazu. Bila je zbunjena. U vrlo skoroj budućnosti, htjela bi - morala bi - podijeliti Francinein otisak stopala sa znanstvenom zajednicom. Nakon toga, Minerva nije više znala što zapravo želi. Pa čak i kad bi uspjela osvijestiti kakvu budućnost uistinu priželjkuje.... Kako će podnijeti ako ta budućnost ne bude željela nju?

~ 128 ~


Kad je prekrivanje krova bilo gotovo, radnici su se okupili za dugim stolovima od dasaka kako bi zajedno objedovali skroman podnevni obrok. Minerva je pomagala ženama dijeleći košare pune svježeg kruha, kobasica i tvrdog sira. Pivo se točilo bez prestanka izravno iz bačve. Radno se ozračje ubrzo pretvorilo u ozračje nestrpljivog iščekivanja. Muškarci su se oprali i navukli kapute, djevojke su skinule pregače i uzajamno si ukrašavale kosu vrpcama. Kola koja su donedavno bila puna slame sada su bila počišćena i privezana za par krupnih, snažnih konja. „Naša kočija nas čeka.” Colin pruži ruku Minervi. „Poslije tebe.” Pomogao joj je da se uspne na kola, a onda je ukrcao škrinju. Ona ju je gurnula uz sam rub kola, a onda su sjeli jedno do drugoga - sve troje. Minerva je skupila noge ispod sebe. Colin je svoje ispružio. Francine je svoje stopalo zadržala u sanduku. „Nije ti neugodno u kolima?” Minerva upita Colina. On odmahne glavom. „Ne, jer su otvorena.” Svi ostali radnici s imanja nahrupili su unutra, a netom prije nego što je stražnja ograda bila podignuta i pričvršćena, gužvi se priključilo i šest migoljavih ružičastih praščića. Jedan od njih pronašao je put do Minervina krila, neodoljivo rujući po bijelim naborima njezine nadsuknje, ispod koje je gorljiva životinjica nanjušila sir koji je Minerva spakirala nakon ručka. „Zar svi putujemo u Grantham?” glasno se zapitala Minerva, hraneći praščića sirom. Mlada žena koja je sjedila na drugoj strani kola, gledala ju je kao da je pala s Marsa. „Pa danas je sajam.” Aha. Sajam. To objašnjava sveopće uzbuđenje. I praščiće. Kad su se kola zakotrljala niz put, djevojke su se premjestile okupivši se u opuštenu grupicu. Došaptavale su se pogledavajući krišom prema Colinu i Minervi. Minervi je bilo jasno da nagađaju o prirodi njihova odnosa. Pitaju se je li taj naočiti stranac slobodan. Nakon još malo došaptavanja i gurkanja, očito su izabrale hrabru brinetu da otkrije što ih zanima. „Onda, gospodine Sand”, počne ona s osmijehom na licu, „što vodi vas i vašu prijateljicu na sajam u Granthamu?” Minerva zadrži dah, naivno se nadajući da je Colin ovoga puta neće predstaviti kao svoju sestru. Usrdno se nadala da je neće predstaviti ni kao svoju ljubavnicu. „Posao”, jednostavno odgovori Colin. „Mi radimo u cirkusu.” U cirkusu? „U cirkusu?” nekoliko djevojaka ponovi u glas. „Da, naravno.” Mrsio si je kosu prolazeći kroz nju lijenim pokretima ruke. „Ja hodam po žici, a moja dama...” Obgrlivši Minervu oko ramena, privukao ju je bliže sebi. „Ona je prvorazredna gutačica mačeva.” O, moj Bože. Minerva stavi ruku preko usta ispuštajući nazalne zvukove u dlan. „Uletjelo mi je u dušnik malo prašine iz slame”, objasnila je nekoliko trenutaka kasnije, brišući suze od smijeha. Skrenula je pogled prema Colinu. Taj čovjek je nevjerojatno besraman. I neopisivo lijep. I... O, Bože. Tako joj je malo nedostajalo da se beznadno zaljubi u njega. „Gutačica mačeva”, ponovi brineta, uputivši nepovjerljivi pogled Minervi. „O, da. Takav dar poput njezina rijetko se nalazi. Morate mi vjerovati kad vam kažem da takvo što nikad nisam vidio, a proveo sam dugi niz godina u cirkuskom svijetu. Trebale ste vidjeti njezin sinoćnji nastup. Kažem vam, jednostavno je briljantna. Ima taj svoj način...” Minerva ga udari laktom, snažno.

~ 129 ~


„Što?” Uhvativši je za bradu, okrenuo joj je lice prema sebi. Pogled mu je bio zaigran i veseo. „Stvarno, srce. Preskromna si.” Dugo je padala kroz vrtoglave dubine njegova toplog, nježnog pogleda. A onda ju je poljubio. Ne baš u usta, niti u obraz. Nego točno u kut njezina osmijeha. Kola se zatresu naletjevši na izbočinu na stazi i njih dvoje se naglo razdvoje. Minerva nasloni glavu na Colinovo rame i uzdahne od sreće. S druge strane kola, ostale žene uzdahnu od razočaranja. Da, djevojke. Idite plakati i brisati suze pregačama. On je zauzet. Barem za danas. Minerva ispreplete svoje prste s Colinovima i stisne mu ruku u znak zahvalnosti. Osim što joj je vješto uspio dovesti tijelo u stanje blaženog užitka, sad ju je upoznao s posve novim osjećajem. Znači, ovako se osjećaš kad ti drugi zavide. „Dakle”, reče brineta, „nikad ne znaš koga ćeš sresti na Velikoj sjevernoj cesti. Baš mi je jučer brat rekao kako se jedan od njegovih prijatelja družio s nekim izgubljenim knezom.” Svi se u kolima nasmiju, osim Minerve. Colin pojača stisak ruke oko njenih ramena. „Ne, stvarno”, nastavila je djevojka. „Bio je to pravi knez koji je putovao prerušen u obična čovjeka.” Druga mlada žena pokraj nje odmahivala je glavom. „Tvoj brat je opet izmišljao bajke, Becky. Zamisli samo, izgubljeni knez koji putuje prerušen u obična čovjeka ovim dijelom ceste. Što bi tu radio? Išao na sajam?” Djevojka se zahihoće. „Nikad ne bih povjerovala u takvu priču.” „Ne znam baš.” Minerva se nasmije u sebi, ugnijezdivši se u Colinovu zagrljaju. „Ja bih mu povjerovala.” „Pa”, brineta podigne obrvu, „ako taj knez doista postoji - bolje mu je da ne naleti na prijatelje moga brata. Navodno imaju neke nesvršene poslove Njegovim Veličanstvom.”

~ 130 ~


Poglavlje 21

VEČERAS SIGURNO NEĆE napustiti Grantham. Ni iz ljubavi, niti radi novca, niti zbog golemih guštera - koji god bio Colinov suludi razlog za nastavak ovog putovanja. Sva kola, sve kočije i sva kolica u okrugu slijevala su se u to mjesto na sajmišni dan. Nijedno vozilo nije ga napuštalo. Probijao se kroz nemirnu gomilu konja i kola, prema mjestu gdje je ostavio Minervu. Kad su ispred njega prošla kola nakrcana kokošima, spazio ju je kroz uskomešano bijelo perje. Naglo je zastao, opčinjen. Zadivljen. Sjedila je, naravno, na svojoj dragocjenoj škrinji, brade naslonjene na nalakćenu ruku. Naočale je spustila nisko, na vrh nosa, kako bi mogla gledati preko njih - što je uvijek činila kad bi promatrala nešto udaljenije od petnaestak metara. Duga tamna kosa slobodno joj je padala preko ramena u zanosnim valovima, a kasno poslijepodnevno sunce davalo joj je topli, crvenkasti odsjaj. Zubima je grickala tu svoju slatku, mesnatu donju usnu, lupkajući stopalom u ritmu glazbe koja je dopirala izdaleka. Bila je dražesna. Slika i prilika nevine seljančice koja zadivljeno upija pogledom zbivanja na sajmu. „Ništa od toga”, reče on prilazeći joj. „Možda ćemo večeras imati više sreće.” Bacio je pogled preko svoga ramena, prema gužvi na livadi. „U međuvremenu bismo mogli obići sajam.” „Ali, nemamo novca.” Gurnula je naočale natrag uz nos i pokazala mu tanki zlatnik koji je držala između prstiju. „Ovaj jedan jedini zlatnik nam mora dostajati sve do Edinburgha.” Colin ga uzme od nje i spremi ga u unutarnji džep svoga sakoa. „Gledanje je besplatno. No prije ili kasnije ćemo morati štogod pojesti. Bit ćemo štedljivi.” „Štedljivi brat i sestra?” upitala ga je, zureći u njega. „Štedljivi plemić i njegova ljubavnica? Ili štedljivi cirkusanti?” „Štedljiv zaljubljeni par.” Pružio joj je ruku. „Samo za danas. U redu?” „U redu.” Smiješeći se, položila je svoju ruku u njegovu i on je povuče na noge. Ah, ta slatka, neskrivena privrženost u njenu pogledu... grijala mu je srce, a zatim ga grubo stisnula. Da je bolji čovjek nego što jest, ne bi se s njome igrao „zaljubljenog para” znajući da se to ne može razviti ni u što više od toga. No on nije osobito dobar čovjek. On je Colin Sandhurst, bezobzirna, nepopravljiva bitanga - i k vragu, nije joj mogao odoljeti. Htio ju je zabavljati, razmaziti je, hraniti je slatkišima i drugim poslasticama. Ukrasti poljubac ili dva kada to najmanje očekuje. Htio je biti zatreskani mladac koji je izveo svoju curu na sajam. Drugim riječima, htio je živjeti časno. Barem taj jedan dan. Podigao je Francineinu škrinju i namjestio je na desno rame, a lijevu ruku ponudio Minervi. Zajedno su se probijali kroz mnoštvo i produljili iza crkve. Prolazili su pokraj redova prvoklasne ~ 131 ~


marve dovedene na izložbu, nadijevajući smiješna imena svinjama i zerdavima i raspravljajući koji od njih zaslužuje prvu nagradu i zašto. „Hamlet bi trebao osvojiti prvu nagradu”, uvjeravala ga je Minerva. „Jer ima najbistriji pogled i najdeblje butove. A i prilično je čist za jednog prasca.” „Ali Hamlet je kraljević. Mislio sam da su ti draži vitezovi”, istakne Colin. „Možda onaj ondje. Sir Francis Bacon.” 2 „Onaj prljavi koji rokće i valja se u blatu?” „Koliko ja znam roktanje je znak inteligencije u svinja.” „Ma hajde, molim te.” Uputila mu je znakovit pogled. „Čak i ja imam određene kriterije.” „To mi je drago čuti.” A onda doda sebi u bradu: „Bar mislim.” Zatim su nastavili obilaziti štandove na kojima je bila izložena najegzotičnija roba koju se može naći u unutrašnjosti Engleske - od naranača do francuskih pozlaćenih satova, francuskih šeširića i mirišljavog laštila za čizme. Colin joj je htio kupiti po jedan komad svega, no zadovoljio se plavom vrpcom koja je odgovarala njezinoj haljini i koja je stajala šest penija. „Ako slučajno želiš svezati kosu”, reče on. „Želiš da svežem kosu?” „Ne, uopće. Vrlo mi se sviđa ovako raspuštena.” Odmahivala je glavom. „Neozbiljan si.” Colin se teatralno nakostriješio, glumeći povrijeđenost. „Ti stvarno ne znaš prihvatiti dar.” „Dar?” Smijući se, gurnula ga je laktom u rebra. „Kupio si ga mojim novcem. Ali hvala ti.” Poljubila ga je u obraz. „Tako je već bolje.” Za šiling i šačicu penija, Colin im je kupio večeru - mali vrč svježeg mlijeka i dvije mesne pite. Pronašli su prazno mjesto na livadi i sjeli na škrinju okrenuti jedno prema drugomu. Minerva je prostrla svoj rupčić kao stolnjak. „Tako sam gladna”, rekla je gledajući u hranu. On joj doda jednu pilu. „Onda navali.” Zagrizla je u slano pecivo u obliku polumjeseca, uranjajući polako zubima kroz slojeve lisnatog tijesta. Zatreptavši trepavicama, zastenjala je od užitka. „O, Coline. Ovo je divno.” Prešla je jezikom preko tih sočnih, senzualnih, napućenih usana. On je samo zurio u nju, odjednom nijem i paraliziran. Obuzet sirovom životinjskom požudom, i to snažno. Mora ponovno osjetiti te usne na sebi. Mora. Ovo nije samo blagi izraz sklonosti. Ovo je imperativ. Njegovo tijelo inzistira. Ako želi nastaviti svoje postojanje na ovoj zemlji, Colinu Sandhurstu treba sljedeće: hrana, voda, krov nad glavom, odjeća i usne Minerve Highwood. Uputivši mu stidljivi pogled ispod tamnih trepavica, otpila je malo mlijeka. A onda je opet oblizala usne. Ispravak. Treba mu hrana, voda, krov nad glavom, odjeća, usne Minerve Highwood i... jezik Minerve Highwood. Misli mu preplave sjećanja na proteklu noć. Nije ih čak ni morao prizivati. Ne, samo ih je pustio da isplivaju na površinu, prisjećajući se polako svakog putenog, erotičnog trenutka. Želio je zauvijek zapamtiti svaki taj trenutak blaženstva, da ih još mjesecima i godinama može ponovno proživljavati u svojoj glavi. Ne samo iz želje, nego iz potrebe. Te usne. Taj jezik. 2

Bacon na engleskom znači slanina (op. prev) ~ 132 ~


„Ti nećeš jesti?” upitala ga je. „Ne. Ovaj... da.” Protresao je glavu. „Hoću.” Colin zagrize u svoju pitu. Bila je ukusna i slana, još topla iz pećnice. Uživao je jedući je. Ali ni približno onoliko koliko je uživao promatrajući Minervin užitak. Nevjerojatno. Svoje je ljubavnice zavodio nakitom i venecijanskom čipkom, vodio ih na gledanje opera iz najluksuznijih loža u kazalištu, hranio ih kamenicama i ušećerenim bobičastim voćem sa srebrnih pladnjeva. No nikad nije osjetio tako čisto, iskreno zadovoljstvo kao ovdje i sada. Dok je s Minervom Highwood halapljivo jeo mesne pite na seoskom sajmu. Polizavši palac, zabacila je glavu i pogledala u nebo. „Uskoro će se smračiti. Ne bismo li trebali potražiti prijevoz?” „Vjerojatno.” Podigli su Francine i držeći je između sebe krenuli prema spremištima za kočije i konjušnicama. Putem su prolazili pokraj niza paviljona s brojnim sa igrama i atrakcijama u lunaparku. Neka sitna djevojčica povuče Colina za prednji dio sakoa. Izgledala je poput skitnice, odjevena u žutu haljinu punu zakrpa, no imala je bistar pogled. „Želite li vi i vaša dama saznati svoju sudbinu, gospodine?” Djevojčica pokaže prema šatoru nekoliko metara odatle. „Moja mama vam može proreći sudbinu za šest penija. Ona vidi budućnost, jasno kao kroz prozorsko staklo. Reći će vam što god vas zanima o vašem životu, ljubavi i djeci. Čak i datum vaše smrti!” Samo što nije procvrkutala ovo posljednje. Colin se nasmiješi, spustivši škrinju. „To je uistinu primamljiva ponuda.” „Ne možemo, Coline”, Minerva mu prošapće na uho. „Imamo samo osamnaest šilinga. Ne smijemo trošiti novac na gatanje.” Znao je da ima pravo, no nije mogao odoljeti krezubom osmijehu te djevojčice. „Kako se zoveš, srdašce?” upitao ju je. „Elspeth, gospodine.” „Dakle, Elspeth.” Sagnuo se prema njoj. „Bojim se da ne možemo tvojoj majci platiti proricanje sudbine. Znaš, ja sam prilično osjetljiva duša. Nisam siguran kako bih podnio saznanje o svojim budućim ljubavima i djeci, a kamoli datum svoje smrti. Zašto umjesto toga ne bih ja tebi prorekao budućnost?” „Moju budućnost?” Ona stisne oči u pogled ispunjen prerano stečenim cinizmom. Jezikom je gurala klimavi prednji zub naprijed-natrag. „Kako ćete mi proreći budućnost?” „Ah, to je bar jednostavno.” Colin izvuče iz džepa jedan peni i stavi joj ga u dlan. „Vidim slatkiš u tvojoj budućnosti.” Elspeth se nasmiješi i zatvori šaku oko novčića. „U redu onda.” Dok je odlazila, Colin ovije dlan oko usta i poviče za njom: „Zapamti, slatkiš. Ne želim ispasti šarlatan. Nemoj ga potrošiti ni na što drugo.” Okrenuo se prema Minervi koja je zurila u njega. „Je li to istina?” upitala ga je. „Ovo što si joj upravo rekao.” „Što sam joj rekao?” „Da se bojiš budućnosti.” On spusti bradu kao da je instinktivno izbjegavao udarac. U glavi mu je zvonilo kao da ga nije uspio izbjeći. „Nisam to rekao.” „Rekao si nešto vrlo slično.” Je li, doista? Možda jest. „Nije da se bojim budućnosti. Jednostavno smatram kako je bolje nemati nikakva očekivanja. Očekivanja vode do razočaranja. Ako ne očekuješ ništa, uvijek doživiš iznenađenje.”

~ 133 ~


„Ali nikad nisi uistinu zadovoljan. Nikad ne iskusiš radost stremljenja prema nekom cilju, niti radost njegova ostvarenja.” Colin duboko uzdahne. Mora li ona baš sve tako prokleto dobro opažati? Zar ti nikada ne dosadi? To ga je upitala sinoć, odnoseći se na njegov živim-iz-dana-u-dan, udribrigu-na-veselje, ubaci-bilo-koju-bezbrižnu-krilaticu način života. Da, prilično mu je dosadio takav život. Colin je zavidio ljudima poput njegova bratića koji su imali toliko oštro izbrušen osjećaj za dužnost i predanost cilju da bi ga mogao balansirati na vrhu oštrice. Ljudi poput Brama svako se jutro bude znajući što žele postići, i zašto, i kako. Pobogu, Colin je zavidio i muškarcima s kojima je jutros prekrivao slamom krov one kolibe. A zavidio je i Minervi na njezinoj posvećenosti znanstvenom radu i svojim otkrićima. Više nego što je mogla zamisliti. „Pitaš li me želim li učiniti štogod korisno sa svojim životom...? Naravno da želim. Ali ja sam vikont, dušo. Taj naslov sa sobom nosi određenu odgovornost. Odnosno, donijet će je jednom kad napokon budem imao pristup svojim računima. Moj zadatak je uglavnom ostati živ i ne zeznuti stvar. Ne mogu riskirati život kao vojni časnik niti se ukrcati iz šale na gusarski brod.” „Ne bi li plemići trebali upravljati svojim posjedima?” „Tko kaže da ja to ne činim?” Pogledao ju je uvrijeđeno. „Vjerovala ili ne, svaki mjesec potrošim nekoliko bočica tinte osiguravajući da moj posjed dobro posluje, dok se ja osobno trudim držati što dalje od njega, ne bi li i ostao u izvrsnom stanju.” Slegnuo je ramenima. „Znam da se neki plemići iz hobija bave intelektualnim radom ili politikom. No što da ti kažem? Ja nisam stručnjak ni za što. Relativno sam dobar u koječemu, no ni u čemu ne briljiram.” „Šegrt svih zanata, majstor nijednog.” „Da, tako nekako. Kad bih se uistinu primio nekog zanata, što ne mogu.” Nekoliko trenutaka su šutjeli. „Ali ti jesi nadaren, Coline.” Lascivno joj je namignuo. „O, da, znam da jesam.” „Nisam mislila na to.” „Da vidimo. Dobar sam u laganju, opijanju, zadovoljavanju žena i izazivanju tučnjava u krčmama.” Naglo se zaustavio ispred drvene kućice s igrom bacanja kugle. „I u ovomu. Dobar sam u ovakvim igrama.” Podigao je jednu od drvenih kugla, nekoliko je puta bacio u zrak i uhvatio rukom, pa joj procjenjivao težinu kotrljajući je od prstiju do dlana i natrag. „Kakva su pravila igre?” upitao je ženu iza štanda. „Tri penija za jedno bacanje, gospodine. Bacate kuglu u košare.” Pokazala je prema velikoj košari u prvom redu. Iza nje bile su poredane slične košare, sve manje veličine u svakom sljedećem redu. „Za pogodak u prvu košaru dobijete jabuku. Za sljedeću, naranču. Zatim slijede breskve, trešnje i grožđe.” Pokazavši prema posljednjoj košari u nizu, vjerojatno manjoj i od same kugle, žena reče: „Pogodite li zadnju, osvojit ćete ananas, izravno s otočja Sandwich.” Baš. Colin se podrugljivo naceri. Patuljasti, smežurani ananas koji je bio ondje izložen izgledao je kao da je stigao iz staklenika nekog engleskog voćara, nakon višetjednog putovanja po unutrašnjosti zemlje. Bilo je očito kako igra funkcionira. U suštini, igrači za tri penija dobiju jabuku. Ako su malo spretniji, osvoje i naranču. Ananas, jasno, nitko nikad nije osvojio. Položio je tri penija na štand. „Pokušat ću.” Jabuku je lako osvojio, što se i očekivalo. Sjajnu okruglu voćku dao je Minervi koja je sjedila na škrinji. „Hajde”, nutkao ju je. „Život je nepredvidiv. Pojedi je odmah.” ~ 134 ~


Nakon što je osvojio naranču i tri lijepe, zrele breskve, oko Colina se okupila omanja skupina djece. Ciljajući košaru u pokušaju da osvoji trešnje, nakratko je pogledao u stranu i smjesta shvatio odakle su djeca došla. Mala Elspeth sjedila je pokraj Minerve na škrinji. Breskvin sok curio joj je niz bradu dok je grizla voćku s jedne strane, oprezno izbjegavajući klimavi zub. Očito joj nije bio dovoljan slatkiš za jedan peni. Vratila se po još i dovela sa sobom prijatelje. Kad je bacio kuglu i pogodio košaru, Colin je pružio mrežicu s trešnjama Minervi da ih podijeli djeci. „Jedna svakomu”, upozorio je okupljene dječake i djevojčice. „Nemojte pljuvati koštice.” Stali su veselo klicati kao da im je podijelio zlatnike. Stiskali su i gurali Minervu sa svih strana, no dok je otvarala mrežicu, uputila je široki osmijeh Colinu. „Zar ne želiš i ti jednu?” On odmahne glavom. Njezin osmijeh - iskren, pun divljenja - bio je najbolja nagrada koju je mogao zamisliti. „Sljedeće je na redu grožđe!” poviče jedan dječak. „Joj, nikad nisam kušao grožđe. Nijednom u cijelom svom životu.” Debela žena za štandom prekriži ruke. „Pohlepni mali prosjaci. Ne govorite gluposti. Neće uspjeti osvojiti grožđe.” „Vidjet ćemo.” Colin je kotrljao kuglu po dlanu, procjenjujući. Košara koju je trebao pogoditi bila je udaljena nekih sedam metara i veličine čajnog tanjurića. Bude li je izravno gađao, kugla će se odbiti od ruba košare. Najviše izgleda za pogodak ima ako je baci u visokom luku, tako da padne odozgora. Lansirao je kuglu visoko u zrak. Djeca su držala dah. Nekoliko trenutaka kasnije Colin je dijelio okrugle grozdove crnog grožđa. Bobice su bile pune koštica i pomalo smežurane. Nekima je malo nedostajalo da se pretvore u grožđice. No dječak koji nije nikada okusio grožđe to nije mogao znati i sigurno se neće žaliti. Djeca su ubacivala bobice u usta, međusobno se nadmećući u izražavanju oduševljenja. „Ananas!” povikali su nakon toga, skačući u zrak. „Osvojite nam ananas!” Colin nakrivi usta. Košara koja donosi ananas bila je veličine šalice za čaj. Nije bio ni siguran stane li kugla uopće u nju, a kamoli bačena s tolike udaljenosti. „Nemojte se previše nadati, djeco.” „Ali ja oduvijek želim kušati ananas.” „Moja mama je sobarica i kušala ih je. Kaže da su poput ambrozije.” „Možete vi to, gospodine!” poviče Elspeth. Colin dobaci kuglu hrabroj djevojčici. „Protrljaj je za sreću, lutkice.” Ona to učini s osmijehom na licu, pa mu je vrati. Namignuvši Minervi, slegnuo je ramenima. „Ovo je uzaludno.” Zatim odmjeri pogledom košaru, nacilja... i baci kuglu.

~ 135 ~


Poglavlje 22

DOK JE DRVENA kugla letjela kroz zrak, sva su djeca stiskala ruke i držala dah, puna nade. Minerva je također držala dah zajedno s njima. A ona nije čak ni voljela ananas. Uđi unutra, nijemo je mantrala. Uđi unutra. Nije ušla. Kad se kugla odbila od ruba košare i pala na pod, nije mogla odoljeti - pridružila se kolektivnom uzdahu razočaranja. Colin slegne ramenima provlačeći prste kroz kosu. „Žao mi je, cure i dečki. Dao sam sve od sebe.” Dobro je podnosio poraz. Dostojanstveni gubitnik, kao i uvijek. No Minerva je opazila i da je bio razočaran. Ne zato što mu je ponos bio povrijeđen, nego zbog djece. Htio im je darovati još jednu poslasticu za pamćenje, tko bi mu to zamjerio? Zanemarivši oprez i štedljivost, Minerva se probije do štanda i obrati se njegovoj vlasnici. „Koliko tražite za ananas? Hoćete mi ga prodati za tri šilinga?” Ženine oči zabljesnu od pohlepe, no usne su joj ostale čvrsto stisnute. „Nije za prodaju.” „Onda ću ga ja pokušati osvojiti.” Dobro odjeveni mladi gospodin istupi naprijed. Izgledao je poput seoske verzije engleskog kicoša - vjerojatno sin nekog lokalnog vlastelina koji je došao na sajam oboružan izdašnim džeparcem i prenapuhanim mišljenjem o sebi. Bio je u pratnji dvojice prijatelja koji su također izgledali kao da su željni zabave. „Žalim, gospodo.” Debela žena prekriži ruke na prsima. „Ovaj štand je zatvoren.” „Šteta”, reče elegantni mladi gospodin, uputivši nadmeni pogled Colinu. „Baš sam htio pokazati ovom tipu.” Njegovi prijatelji se nasmiju. Djeca su se u međuvremenu skupila oko Colina, kao da ga smatraju svojim i moraju ga braniti. Bilo je to nevjerojatno dražesno. „Pa”, prijateljskim tonom reče Colin, „još mi stignete pokazati. Ako se želite nadmetati sa mnom u gađanju, možemo to organizirati. S metama i pištoljima možda?” Djeca su se uzbuđeno došaptavala. Očito je mogućnost prisustvovanja nadmetanju iz pucanja uspješno ublažila razočaranje zbog neosvojenog ananasa. Mladić promotri Colina od glave do pete, podrugljivo se smješkajući. „Upozoravam vas, ja sam najbolji strijelac u ovom okrugu. No ako inzistirate, rado ću vas poraziti.” „Onda ćete sa zadovoljstvom osvojiti i moj novac. Jeste li za okladu?” „Svakako. Recite koliko želite uložiti.” Colin je kopao po svojim džepovima, a Minervu je spopadala sve jača panika. On je vjerojatno sjajan strijelac, no neće valjda uložiti sav njihov novac. „Pet funta”, reče Colin. Pet funta?

~ 136 ~


„Pet funta?” ponovi mladi gospodin. Nije mogla izdržati. Prišla mu je sa strane i prošaptala mu na uho: „Pet funta? Zar si poludio? Gdje ćeš pronaći pet funta?” „Evo, tu.” Colin žustro izvadi preklopljeni komadić papira iz svojeg najdubljeg džepa. „Upravo sam je pronašao u unutarnjem džepu sakoa. Vjerojatno je ondje bila mjesecima. Zaboravio sam na nju.” Ona odmota papir i namjesti naočale. Bila je to uistinu novčanica od pet funta. Pet funta. Sve ovo vrijeme dok se ona živcirala oko raspoređivanja šilinga i penija, štedeći svaki novčić, on je u džepu imao pet funta. Nemoguć je. „Ne možeš to uložiti”, prošaptala je. „To je...” „To je ulog u okladi.” Kicoš izvadi vrećicu s kovanicama, istrese pet zlatnika i tutne ih Minervi u ruku. „Pet funta.” O, joj. Nije imala dobar predosjećaj u vezi s time. Izgledali su kao svečana povorka dok su svi zajedno koračali prema rubu sajmišta, gdje je sigurnije prirediti natjecanje u gađanju. Sumrak se već spuštao kad je namještena slamnata meta i okupilo se poprilično mnoštvo promatrača - ne samo djece, nego i odraslih. „Po jedan pucanj svaki”, reče prekomjerno samouvjereni kicoš nagnuvši glavu prema metama smještenim nasred svježe preoranog polja. „Onaj koji pogodi bliže središtu je pobjednik.” „Zvuči pošteno”, reče Colin. „Vi prvi.” Mladić je teatralno čistio i punio svoj skupi, ulašteni dvocijevni pištolj. Radilo se o Finchevom pištolju, što je Minerva opazila s određenom dozom zadovoljstva. Njezina bi se prijateljica Susanna tomu slatko nasmijala. Pompozno i pretjerano ozbiljno, samozvani kicoš izravna pištolj i opali. Na meti se pojavi crni krug, samo nekoliko centimetara lijevo od središta. Mladić se nakloni na slabašni pljesak promatrača. Minerva zakoluta očima. Dame iz Vretenaste Uvale pucaju bolje od njega. Sigurno i Colin zna pucati bolje od njega. Colin se ovaj put, za razliku od inače, nije nimalo prenemagao. Samo je skinuo sako i zagladio svoju valovitu kosu. No te dvije jednostavne geste bile su dovoljne da ga učine predmetom želje svake nazočne žene, predmetom zavisti svakog nazočnog muškarca i idolom svakog nazočnog djeteta. Bože dragi, bio je prekrasan. Minerva je bila toliko opčinjena njegovom ljepotom da je umalo zaboravila biti panično zabrinuta. Prije nego što se snašla, on je već istupio, ispružio ruku s pištoljem i opalio. Dok se dim raščišćavao, brisala je naočale kako bi mogla vidjeti metu. Točno u središte, naravno. Djeca su počela razuzdano klicati i vikati. Nekoliko starijih dječaka bezuspješno je pokušalo podići Colina na ramena u slavljenički pozdrav. A Minerva je ovila prste oko malog bogatstva u svojoj ruci. Deset funta. Deset funta mijenja sve. Sad doista mogu stići na vrijeme. Stići će u Edinburgh. Francine će ipak dobiti zasluženu pozornost. Kad se Colin uspio osloboditi razdragane djece i okrenuo se prema njoj sa širokim osmijehom na licu... oh, došlo joj je da ga poljubi. Pred svim tim ljudima. No poraženi je kicoš pivo htio porazgovarati s njime. „Ti si varalica.” Mladić je fiksirao Colina prijetećim pogledom. „Ne znam kakva si vrsta prevaranta, ali moj otac je sudac u ovom kraju. Mislim da će htjeti porazgovarati s tobom. A onu novčanicu od pet funta ponijet ćemo kao dokaz. Siguran sam da si je ukrao.” Ležerno se odmaknuvši, Colin je navlačio svoj sako. „Ne želim nikakve nevolje.”

~ 137 ~


Mladićev prijatelj istupi naprijed, prijeteći mu šakom. „E, pa, upravo si naletio na jednu.” Minerva je znala da bi Colin mogao jednog ili obojicu mladića s lakoćom prebiti. No ako je kicošev otac uistinu sudac, tučnjava nije nimalo preporučljiva. Moraju li baš iz svakog mjesta pobjeći praćeni kaosom, nasiljem i neredima? Mogu li barem jednom odšetati laganim korakom, s deset funta u džepu? Barem ovaj put? „Slušajte”, reče Colin potapšavši svakog mladića po ramenu. „Možda imate pravo, možda to uistinu nije bilo sportski od mene. No sigurno to možemo nekako riješiti bez uplitanja vlasti. Što kažete na ovo - da vam dokažem kako sam pošten tip, pružit ću vam šansu da povratite cijeli iznos. Sve ili ništa.” Kicoš se isceri na njega. „Ako misliš da ću...” „Ne, ne”, odvrati Colin smirenim, pomirljivim tonom. „Ne ti i ja. Ovoga će puta pucati naši sekundanti. Eto, ovaj tvoj dečko” - Colin mu potapše prijatelja po ramenu - „protiv moje cure.” Pa pogleda u Minervu. O, ne, Coline. Nemoj mi to raditi. „Protiv tvoje cure?” smijuljio se kicoš. „Čak će i skinuti naočale.” Colin podigne raširene ruke u znak predaje. „Rekao sam vam, ne želim nevolje. Možete me odvući u okovima i prikovati me za stub srama, no tako se nećete nimalo obogatiti. Ovako možete zaraditi pet funta.” Kicoš se uspravi uz osmijeh. „No dobro. Kako ti kažeš.” „Sve ili ništa.” Colin pozove Elspeth k sebi, uhvati je za struk i podigne je na ogradu. „Mala Elspeth će nam čuvati novac.” Uzeo je deset funta od Minerve i stavio ih djevojčici u ruku. Nakon prekopavanja po svojoj vrećici s novcem, mladić pozajmi nekoliko funta od svojih prijatelja. Naposljetku je uspio skupiti svoj ulog i smiješeći se predao ga Elspeth koja ga je zamotala u rupčić. Predao je pištolj svojem gorljivom prijatelju koji se ubrzo pokazao kao još jedan osrednji strijelac. Pogodio je metu, ali prilično daleko od središta. Došao je red na Minervu. Želudac joj je treperio od nervoze. „Daj nam samo trenutak”, reče Colin mladom gospodinu, smiješeći se. „Samo da joj pokažem kako se puca iz ovoga.” Muškarci su se gromko smijali dok ju je Colin odvlačio naprijed, prema meti. „Što te je spopalo, Coline?” prošaptala je dršćući. „Što ću sad?” „Pucat ćeš, naravno. I pogoditi metu ravno u središte.” Samouvjerenim pokretom skinuo joj je naočale, preklopio ih i spremio u džep sakoa. Predao joj je napunjeni pištolj. A onda ju je, prišavši joj s leđa, obujmio i podigao njene ruke koje su držale pištolj, kao da joj pokazuje kako se puca. „Nakon što pogodiš metu”, šaptao joj je na uho, „zgrabi vrećicu s novcem od Elspeth. Ja ću nositi Francine. A onda ćemo potrčati niz onaj put što brže možemo.” Pištoljem joj je pokazao smjer o kojem je govorio. „Ne zaustavljaj se ni pod koju cijenu. Nemoj se čak ni osvrtati. Sustići ću te, obećajem.” Ona se nasloni natrag, tješeći se snagom i toplinom njegova tijela. „Ali... ali što ako promašim?” „Nećeš promašiti.” Poljubio ju je u ušku, a onda se odmaknuo pustivši joj ruke. „Hajde, pucaj. Učini me ponosnim.” Minerva poravna cijev pištolja s metom, čekajući da joj se oči fokusiraju. Ruke su joj drhtale. Pokušala se prisjetiti savjeta koje su joj dale Susanna i gospođica Taylor. Kao i sve dame iz Vretenaste Uvale, i ona je naučila pucati - no njezino strijelačko umijeće nije bilo osobito postojano. Njezina je majka javno ismijala Minervino sudjelovanje u toj aktivnosti.

~ 138 ~


Gotovo slijepa djevojka, naoružana pištoljem? Govorila je mama. Draga moja, gospoda te već ionako dovoljno izbjegavaju. Ne trebaš ih dodatno plašiti oružjem. Minerva duboko udahne, nastojeći se oglušiti na smijeh koji je dopirao do nje. „Francine”, prošaptala je, „ovo je za tebe.” I baš kad je htjela pritisnuti okidač, usred utihnulog mnoštva začuo se glas - zamrznuvši joj prst u tom položaju i zaledivši joj krv u žilama. „To je on, ondje je! Ne. Nemoguće. „Uhvatite ga, dečki!” Glas je vikao. „Ondje je! To je knez Ampersand iz Crustacije!” Šokirana, Minerva spusti pištolj i pogleda prema Colinu. „Pucaj”, reče, gledajući je širom otvorenih očiju. „Sad.” „U redu.” Osjetivši odjednom hladnokrvnu sigurnost, Minerva podigne ruke i opali iz pištolja. Ne čekajući da vidi je li pogodila metu, zgrabila je novac od Elspeth i dala se u trk. Oduševljeni pobjedonosni poklici djece rekli su joj sve što je trebala znati. Ono što je zapravo i sama znala, odnosno osjećala duboko u sebi. Pogodila je u samo središte mete. Baš kako joj je Colin rekao. Nacerivši se sebi u bradu, sagnula je glavu, stisnula ruke i noge i potrčala niz stazu. Disanje i otkucaji srca bili su joj toliko glasni da je jedva čula toptanje svojih čizama po zemlji. No ubrzo je postala svjesna još nečijih koraka iza sebe. Nije se usudila usporiti niti se osvrnuti kako bi se uvjerila radi li se o Colinu. Samo je nastavila trčati kao da je svi vrazi gone. I dok je jurila stazom kao luda - stišćući još vrući pištolj u jednoj ruci i vrećicu punu novca u drugoj - pomislila je kako taj trenutak zasigurno predstavlja prekretnicu u njezinu životu. Nakon ovoga stvarno više nema povratka. Danas su se sve tvrdnje njezine majke pokazale netočnima. Minerva nije neugledna, nego dražesna. Nije odsutna i nezgrapna, nego samouvjerena. I sjajan je strijelac. No iznad svega, Minerva nije beznadan slučaj. Ona ima dvadeset funta i važno znanstveno otkriće. A ima i Colina, najzgodnijeg i najšarmantnijeg mangupa u Engleskoj, koji joj se upravo približava trčeći iza njenih leđa. Izuzevši činjenicu da ih progone drumski razbojnici željni otkupnine, kao i razjareni sučev sin... Život joj nikad nije bio ovoliko dobar. „Ovuda”, poviče Colin preuzevši vodstvo kad su se približili samom rubu mjesta. Skrenuvši sa staze, poveo ju je na uski puteljak, noseći u rukama Francine. Kloparali su kroz uski, mračni koridor, a onda su pronašli nadsvođeni prolaz koji ih je vodio kroz zid crkvenog dvorišta prema otvorenoj prirodi. Noseći sada Francine između sebe, potrčali su u smjeru zalaska sunca. Tek nakon što su prešli dvije livade, preskočili ogradu i popeli se na vrh brda, zastali su kako bi došli do daha i usudili se pogledati iza sebe. Nisu vidjeli nikoga. „Kako si uspio pobjeći?” upitala ga je. „Elspeth i njena vojska napravili su diverziju. No nismo još na sigurnom.” Glasno dašćući, kimnuo je glavom prema obližnjoj kolibici. „Pođimo onamo.” Nije to bila prava nastamba. Samo skučeni zaklon za pastire, da imaju gdje prespavati dok im stado pase po obližnjim poljima. Te večeri bilo je prazno. Vjerojatno su ovce zatvorene u toru kako bi se pastiri također mogli zabavljati na sajmu.

~ 139 ~


Colin se morao sagnuti da bi mogao proći kroz niska vrata. Unutra su zatekli samo malu peć, svjetiljku, nekoliko pastirskih štapova i ostalih pastirskih potrepština... i uski ležaj. I dalje zadihana od napornog trčanja, Minerva pronađe kremen i upali svjetiljku. „Znaš što?” Dok je žuta svjetlost zagrijavala prostoriju, okrenula se i pogledala u Colina. „Danas mi je rođendan.” On se nasmije. „Stvarno?” „Ne. Zapravo nije.” Zahihotala se i protiv svoje volje. „No kad bi mi bio, bio bi mi to najbolji rođendan u životu. Coline, bio si nevjerojatan.” „Ti si bila čudesna.” Obujmio ju je oko struka. Prsni koš mu se podigao i spustio uz zvučni uzdah. „Ti jesi čudesna.” Koža joj se naježila od njegova komplimenta. No kad ju je privukao bliže, nešto okruglo i gnjecavo ispriječilo se među njima. Colin zbunjeno nabra čelo. „Aha”, reče Minerva kroz smijeh. Odmaknuvši se malo, izvadila je dotičnu prepreku iz džepa svoje nadsuknje i pokazala je Colinu. „Sačuvala sam ti breskvu.” On pogleda u breskvu. A onda pogleda u nju. „Minerva.” Svaki pedalj njezine kože treperio je od njegove blizine. Požuda u njegovu pogledu, tinjajući plamen između njihovih tijela... ovo nije nikakva poduka, niti pokus radi zadovoljavanja znanstvene znatiželje. Nije to nikakvo pretvaranje. Ovo je stvarno. Saginjao je glavu postupno i sporo, izazovno produžujući trenutak. Mameći je da posegne za njim, istegne se prema njemu, žudi za njime. Naposljetku se njegova ruka ipak uvukla iza njezina vrata i on joj osvoji usta u dubokom, strastvenom poljupcu. Želeći što bolje napuniti dlanove Colinom, Minerva ispusti iz ruke breskvu i ona se otkotrlja po podu prekrivenom slamom. Ljubili su se i nestrpljivo se grabili, ispreplećući jezike i uplićući prste jedno drugom u kosu. Činilo se kao da ne mogu biti dovoljno blizu, kao da se ne mogu ljubiti dovoljno duboko, kao da ne mogu jače prilijepiti kožu uz kožu. Bradavice su joj stršale ukrućenih vrhova. Osjećala je tvrdi greben njegove erekcije na svome trbuhu. Mozak joj je polako počeo shvaćati ono što su njihova tijela već znala. Postoji samo jedan način da zadovolje ovu potrebu. Samo jedan put do ostvarenja bliskosti za kojom je žudjela. „Minerva.” Jezikom joj je klizio od vrata do uha. „Želim voditi ljubav s tobom.” Već od tih samih riječi... tog bestidnog, nedvosmislenog izražavanja namjere... vatra joj poteče niz žile. Vruća, snažna, razarajuća. Postojalo je barem desetak razloga zašto bi ga trebala odbiti. No to su sve bili tuđi razlozi. To su bili razlozi njezine majke, pripadnika njezina staleža, društva. Ona je već ostavila njihova očekivanja iza sebe. Ako bi se samo nju pitalo, Minerva nije imala dvojbi. Njezino je tijelo žudjelo osjetiti njegovu kožu na svojoj. Njezin vječno radoznali um čeznuo je iskusiti putenu strast, s njime. A njezino srce... Ah, njezino je srce već bilo njegovo, da ga može slomiti. Colinove ruke krenu prema zamršenim čvorovima njene nadsuknje. Spretnim pokretima uspio ih je odvezati i skinuti s nje taj sloj odjeće. Zatim počne otkopčavati niz kopča na njenim leđima. Glas mu je postao hrapav od požude. „Obećao sam ti da neću ovo učiniti. Dovraga, i sebi sam to obećao. No ne mogu si pomoći, Min. Toliko te silno želim.” Ona mu je ljubila vrat pritišćući svoje tijelo uz njegovo, u nadi da će Colin shvatiti ono što nije bila u stanju izraziti riječima. Da i ona njega želi. Da žudi za njegovim dodirom. Dok joj je otkopčavao haljinu, prstima je mrsila njegovu valovitu kosu.

~ 140 ~


„Coline”, uzdahnula je. Ruke mu prijeđu na njena ramena. Njegov pogled je tražio njezin. „Ako ne želiš ovo, reci mi to.” Teško je gutao. „Samo reci i odmah ću prestati.” Umjesto odgovora ona samo pogura haljinu preko ruku, sve dok plava svila nije završila na podu, sklupčana oko stopala. Colin ju je pridržao dok je iskoračivala iz haljine da ne izgubi ravnotežu. Odmaknuvši se jedan korak, on ispusti čeznutljivi zvuk iz grla. „Pogledaj se samo. Tako si dražesna.” Osjećaj zadovoljstva grijao ju je dok je Colin pogledom prelazio preko donjeg rublja iz njezine djevojačke opreme koju je toga jutra odjenula. Njezine bijele čipkaste podhaljine, korzeta koji podiže grudi i svilenih čarapa. Nije se mogla sjetiti je li ih ikad kanila sačuvati za bilo što drugo, osim za ovaj trenutak s njime. Za taj ludi, pobjedonosni dan na seoskom sajmu; za ovu skromnu kolibicu u kojoj će provesti noć. Za neskrivenu želju u njegovim očima dok ju je promatrao. Činilo joj se kao da nikad nije željela ništa drugo. Otvorila je škrinju i izvadila one izvezene plahte, namijenjene njezinoj prvoj bračnoj noći koja se vjerojatno nikad neće dogoditi. Zajedno su ih raširili preko uskog ležaja. Čak i ako umre kao usidjelica, i dalje će u ovoj jednoj noći doživjeti više strasti nego što neke žene dozive za cijelog svog života. Odlučila je uživati u svakom dodiru. Zapamtili svaki cjelov. Držati oči otvorenima da joj ne promakne ni jedan trenutak. Čak i sada, dok joj je ljubio meku kožu iza uha. Uhvatio ju je za struk i okrenuo je. Leđima okrenuta prema njemu, drhtala je dok joj je odvezivao i olabljivao korzet. Konačno, tijesni odjevni predmet odvojio se od njezina tijela i ona je mogla uvući duboki, opojni dah. Tiho zastenjavši, privukao ju je bliže sebi. Kad joj je podigao i obujmio grudi kroz podhaljinu, naslonila se svom težinom na njegova čvrsta, mišićava prsa. Počela je ubrzano disati dok je gladio i milovao njene meke dojke, palcem joj prelazeći preko gorljivo tvrdih vrhova bradavica. Okrenula se u njegovu zagrljaju, želeći mu uzvratiti dodire. Uguravši mu ruke ispod revera i prema ramenima, svlačila mu je sako sa tijela. On samo strese to teško ruho niz ruke i odbaci ga u stranu. Zatim je zgrabila njegovu olabavljenu košulju i istrgnula je iz hlača, skliznuvši mu rukama ispod pojasa kako bi istraživala glatke, mišićave obrise njegova torza. Podigao je ruke iznad sebe - koliko je mogao pod niskim stropom - i ona mu povuče košulju preko glave. Nakon što je njegova košulja bila skinuta, on je uputi da učini isto. Minerva ispruži ruke u vis dok joj je Colin skupljao tanku, prozirnu tkaninu donje haljine i povlačio je preko njezina tijela. Brzim trzajem ruke bacio ju je u stranu. Zatim su se njegove ruke spuštale u suprotnom smjeru, sporo i ležerno - klizeći lagano preko njenih ispruženih ruku, pa preko grudi, struka, bokova. Budeći svojim dodirom svaki dio njezina tijela. Dlanovi su mu bili pomalo grubi od jutrošnjeg rada na krovu, no to slatko trenje samo je pojačalo užitak. Dajući joj još više do znanja da je ovo stvarno. Stajala je pred njime gola, samo u čarapama s podvezicama. On joj pređe rukom preko stražnjice i niz bedro. Mislila je da će joj odvezati podvezicu, no on je samo raširio dlan preko nježne svile. Podigavši joj nogu, položio joj je bedro na svoj kuk, privlačeći je bliže. Njezine grudi dotaknu njegova gola prsa, i dok su se ljubili nije mogla odoljeti a da ih ne trlja uz tu čvrstu vrućinu, nastojeći ublažiti tupu bol u bradavicama. On joj zastenje u usta. Uvukao je ruku između njih, nježno je obuhvativši i milujući je između nogu. Mišić u unutarnjem dijelu njezina bedra je titrao i ona osjeti kako postaje sve vlažnija. On gurne dva prsta duboko u nju. Sve dok mu donji dio dlana nije bio prislonjen na venerin brijeg. Reakcija njezina tijela bila je trenutačna i intenzivna. Dok je pomicao ruku unutra-van, ona se kretala zajedno s njime, jašući njegove pokrete i stenjući u ritmu njegovih nježnih potisaka.

~ 141 ~


Jako blizu. Bila je već jako blizu. Colin izvuče prste iz nje i ona zacvili zbog iznenadne praznine. Kad ju je podigao i položio na krevet, glas mu je drhtao od požude. „K vragu, znam da bih trebao biti nesebičan. Da bih prvo trebao tebe zadovoljiti. Ali želim biti u tebi. Želim biti jako duboko u tebi kada svršiš.” Protiv toga se nije mogla pobuniti. Promatrala ga je dok je skidao čizme i hlače, sjedeći na škrinji. Čim je njegova erekcija iskočila iz otkopčanih gaća, ona posegne za tom primamljivom, tamnom, zakrivljenom palicom. Pustio ju je da ga slobodno istražuje, raširivši noge da ga može gladiti po cijeloj dužini i obujmiti mu odozdo osjetljive mošnje. Duboko je uzdisao dok ga je tako milovala. Dotakla je kap tekućine koja je iscurila iz otvora na vrhu njegova uda i razmazala je kružnim pokretima palca. Zgrabio ju je za ručni zglob, zaustavivši joj ruku. Hrapavo se nasmijavši, reče: „Ne mogu više ovo izdržati.” „Onda dođi k meni.” Izgovarajući te riječi, osjećala se bestidno i zavodljivo. Vijugavo se istezala na ležaju, kao da ispisuje poziv ružičastom kaligrafijom svoga tijela. Colin nije gubio vrijeme, smjesta se odazvao. Smjestio joj se između nogu, raširivši ih što je jače mogao. Dražio ju je prelazeći punom duljinom svoje erekcije preko njezinih ružičastih nabora, izluđujući je užitkom. Kad je napokon postavio široki, glatki glavić svoje kite na njezin ulaz, izgarala je od želje da je ispuni. „Tako si vlažna”, zarežao je ulazeći u nju. „Tako vlažna i tako uska.” Preneražena od te spore invazije, nije mogla suspregnuti bolni jauk. Razrogačila je oči, jedva dolazeći do zraka. To je to. On je u njoj. Oni vode ljubav. Osjećala se... divno i grozno u isto vrijeme. Preplavljena osjetima i osjećajima. Grudi su joj bile spljoštene pod težinom njegovih čvrstih prsa. Srce joj je nabujalo od bolne nježnosti. No, kao prvo i osnovno - između nogu ju je vraški boljelo. Colin zna što rodi, tješila je samu sebe. Sigurno će se uskoro početi osjećati predivno. Vrlo skoro. On se malo povuče, pa ponovno uđe u nju. Zaronivši ovaj put još dublje, dodatno je rastežući. Prema vlastitim istraživanjima njegova uda znala je da je najdeblji pri korijenu. Što je dublje ulazio, bol je postajala sve jača. Zamalo ga je zamolila da prestane sa svime. „Možeš li...” Dahtala je teško hvatajući dah. „Samo malo pričekati. Samo nakratko.” Opsovavši, Colin nasloni čelo na njeno rame. „Grozno mi je što sam ti nanio bol. Grozno mi je što sam ti uopće ovo učinio.” Podigao je glavu. „O, Bože, Min, tako mi je žao. Iskupit ću ti se, obećajem. Ne znam kako, ali... Potrudit ću se da ti to nadoknadim.” „Potrudi se samo da bude dobro.” Hrabro mu se nasmiješila. „Znaš kako to postići?” Jedan kut njegovih usana podigne se u nahereni, oholi osmijeh. „Mislim da ću se snaći.” Nije nastavio ulaziti dublje. Umjesto toga, pružio joj je predah koji je zatražila pozabavivši se onime što mu je bilo nadohvat ruke. Prebacivši težinu na jedan lakat, drugom joj je rukom obuhvatio dojku i prinio je ustima kako bi joj usisao bradavicu. Lijeno ju je lizao, kružeći jezikom oko osjetljivog vrška i prelazeći preko njega. Sa svakim munjevitim pokretom njegova okretna jezika kroz Minervino bi tijelo prostrujio drhtaj čistog blaženstva. Kad je prebacio pozornost na drugu dojku, bol na mjestu gdje su bili spojeni počela je popuštati. Njeni intimni mišići opustili su se oko njegove debljine, a nabrekli pupoljak na vrhu žudio je za pažnjom. Spontano se izvila prema njemu i počela kružiti kukovima u potrazi za trenjem. I pronašla ga je - no taj je pokret također njega uvukao dublje, doveo ih bliže jedno drugomu. Ona dahne, iznenađena neočekivanim užitkom. On zastenje na njenoj bradavici.

~ 142 ~


Zaboravila je na svu bol, pokušavajući ponovno pronaći taj osjećaj, migoljeći se ispod njega. I ponovno, i ponovno. Primajući ga malo-pomalo sve dublje u sebe. Sa svakim pokretom njegova se zdjelica trljala o nju točno ondje gdje joj je to trebalo, podižući njezino uzbuđenje na nove razine. „To”, reče on, premjestivši težinu i nastavivši se kretati prema naprijed. „To je to, ljubavi.” Jednu joj je ruku ugurao ispod stražnjice i podigao je prema sebi kako bi mogao ući još dublje. „Sad je bolje, nije li?” „Da”, prošaptala je. On potisne još jače. „Da?” „Da.” Zgrabila ga je za ramena. „O, Coline. Ovo je tako dobro.” Zarivši glavu u njeno rame, promrmljao je nešto što je zvučalo poput Hvala Rogu. Uspostavio je snažan i uravnotežen ritam, ulazeći samo malo dublje sa svakim novim potiskom. Osjećala ga je dok je dopirao do dijelova za koje nije ni znala da postoje. Pa ipak, htjela je još više. Kad je napokon bio ukopan u njoj cijelom svojom dužinom, nakratko je zastao držeći njihova tijela tijesno spojena. Oči su mu blistale, prepune osjećaja. „Želio sam ovo, Min. Dulje nego što si mogla i zamisliti.” Ona mu dotakne obraz. „Ja također.” Ljubio ju je nježno dok je polako nastavio ulaziti u nju. Duboko i odmjereno. Istinski i iskreno. Ona se podizala u skladu s njegovim pokretima, očajnički tražeći još više. Na Colinov nijemi poticaj ovila je noge oko njegovih nogu, i on ukliže još dublje. Sada je gladio neko mračno, slatko, ključno mjesto u njenoj utrobi, izvlačeći iz nje radosne jecaje sa svakim sljedećim potiskom. Stiskala mu je ramena, zabijajući mu nokte u meso. Zubima mu je grebala rame. Nemoj stati. Molim te, nemoj nikada stati. Jahala je na tom valu sladostrašća koji ju je nosio sve više i više, dok se konačno nije rasprsnuo. Colin ju je čvrsto držao, nastavljajući se gibati dok je ona padala kroz vrtlog blaženstva. Pridigao se na ruke i počeo je obrađivati iz novog, još dubljeg kuta. Ritam mu se ubrzao, a snaga njegovih potisaka se pojačala. Obožavala je to što osjeća požudu u njegovim napetim mišićima. Obožavala je znati koliko je silno želi, promatrati napregnuti izraz te želje na njegovu licu. Obožavala je što ga može primiti onoliko duboko i snažno koliko je on želio ući. Kao da se mogu, ako se dovoljno jako spoje, ispreplesti u jednu osobu. Oni bi se uistinu mogli ispreplesti u jednu osobu, ako Colin ne bude pazio. „Coline”, dahtala je. „Moraš biti oprezan.” „Znam. Znam. Ali u tebi mi je tako...” Zastenjao je zabivši se snažno i duboko u nju. „Tako ugodno. Tako ispravno. Tako dobro. Tako... jako... jako... jako...” Ispustivši duboki grleni krik, izašao je iz njezina tijela, strovalivši se malaksalo prema naprijed, dršćući u njezinu naručju. Njegovo sjeme rasulo se po njezinu trbuhu poput nekog priznanja. Poput tople, životom ispunjene tajne. Milovala mu je leđa dok mu se disanje usporavalo. Bio je vrlo tih. Ovo je Colin u njezinu naručju, a on nikad nije tih. Dok je ležao ondje na njenim grudima, težak i nijem, Minerva se počela brinuti. Je li njena... izvedba... bila dobra? Možda se nije dovoljno trudila, ili se možda previše trudila. Možda bi mu bilo draže da je bila glasnija ili poduzetnija ili... jednostavno drukčija, na bilo koji način. Taman kad mu se htjela ispričati, preklinjući ga da joj pruži još jednu priliku, on se okrene na bok. „O, Min. Ovo je bilo nevjerojatno. Nisam ni sanjao da može biti tako dobro...” Odmaknuo joj je kosu s lica. „S tobom.” U kutovima očiju peckale su je suze olakšanja i sreće. On se baci na leđa i nasloni glavu na ruku. „Znaš, vjerojatno ti ne bih ovo trebao reći, no ako bi sada zatražila štogod od mene - bilo što - bilo bi tvoje.”

~ 143 ~


„Stvarno?” Ona se zahihoće. „Što bih mogla poželjeti? Zlato, srebro, bisere, rubine...?” „Riješeno. I riješeno i riješeno i riješeno.” „Mjesec.” „Tvoj je. Ići ću ti ga dohvatiti čim dođem do daha. Nekoliko zvijezda također, ako želiš.” Privila mu se još bliže. „Nema potrebe. Ne mogu zamisliti ništa što bi ovaj trenutak učinilo boljim nego što već jest.” No to je bila laž. Postoji nešto što bi voljela imati hrabrosti zatražiti od njega. Kad bi mogla dobiti što god poželi, tražila bi samo jedno. Voli me. Voli me i dopusti mi da te volim. Te su joj riječi bile na vrh jezika, no Minerva ih nije mogla izgovoriti. Baš je beznadna kukavica. Mogla mu je pokucati na vrata u ponoć i tražiti da je poštuje kao osobu. Mogla je proputovati pola zemlje u nadi da će dobiti priznanje za svoja znanstvena postignuća. No još nije imala dovoljno hrabrosti da zatraži ono što najviše želi. Da bude voljena, baš onakva kakva jest.

~ 144 ~


Poglavlje 23

NEGDJE VANI, NEKI je pas zavijao u noći. Colin se naglo uspravi u krevetu. Drhtao je i bio je okupan znojem. Odgurnuo je vrata pastirske kolibice, pohlepno gutajući svježi noćni zrak. Dok su mu otkucaji srca polako usporavali, naslonio je čelo na ručni zglob i bijesno opsovao. Nježni, umirujući dodiri milovali su mu leđa. Njezina ruka nije postavljala pitanja niti je imala očekivanja. Jednostavno mu je dala do znanja da nije sam. „Mogu li ti pomoći?” naposljetku ga je ipak upitala. On odmahne glavom. „Nije ovo ništa neuobičajeno. Samo me zateklo nespremnog. Proteklih nekoliko noći se nisam uopće budio. Već sam gotovo pomislio da...” „Da sam te ja izliječila?” Čuo je ironičan osmijeh u njezinu glasu. „Mislim da sam se i ja tomu nadala. No pretpostavljam da je to bila blesava misao.” „Nije blesava.” Izdahnuo je, prolazeći rukama kroz kosu, nastojeći smiriti živce. „Mislim da je to samo zbog ovog mjesta.” „Preskučeno je i premračno. Mogli bismo iznijeti van deke i ležati ispod zvijezda. Ili jednostavno odustati od spavanja i nastaviti hodati prema glavnoj cesti.” „Ne, ne. Zora neće još dugo svanuti. Mogu nastaviti spavati, ali mislim...” Napipao je svoju odbačenu kravatu i obrisao si znoj s čela i vrata. „Mislim da bih možda volio razgovarati.” Oboje su bili iznenađeni njegovim riječima. Nisu se pretvarali da mu se razgovara o vremenu ili o najboljim cestama za putovanje kočijom ili o bilo kojoj drugoj temi. Minerva je odmah znala na što je mislio. „Naravno.” Ona se pridigne u sjedeći položaj. „Da upalim svjetiljku?” „Ne. Nema potrebe.” Mjesečina je ulazila kroz otvorena vrata kolibe. Vidio je srebrni obris njezina profila i zabrinuti bljesak njenih tamnih očiju. To mu je bilo dovoljno. Povukao ju je natrag u krevet pokraj sebe, zagnjurivši lice u njezinu kosu, koja je mirisala po jasminu. Nije znao kako početi. Nikad nije ni s kime razgovarao o tome, barem ne detaljno. No toliko godina šutnje nije mu nimalo pomoglo. Možda je došao trenutak da pokuša progovoriti. Morat će nešto učiniti ako želi zaboraviti jednom za svagda. I ako želi preuzeti nadzor nad svojim danima i noćima, pretvorivši ih u koliko-toliko normalan, dosadan život. Želio je takav život. Želio je da Minerva bude dio tog života. „Ovo će biti neugodno slušati”, upozorio ju je. „Jesi li sigurna da nemaš ništa protiv?” Ona mu se privije uz prsa. „Ti si to proživio, Coline. Mislim da mogu pronaći dovoljno snage za slušanje.” „Možda bismo trebali pričekati da svane.” „Ako želiš čekati, čekat ćemo. No ako si sada spreman, znaj da sam i ja.”

~ 145 ~


Udahnuvši duboko i sporo, odmah je prešao na stvar. „Nemam pojma što je izazvalo nesreću. Vraćali smo se kući iz posjeta susjedima. Bilo je to kratko putovanje pa nismo poveli ni lakaja sa sobom, samo kočijaša. Ja sam zaspao na sjedištu okrenutom prema natrag. Moji roditelji sjedili su zajedno nasuprot meni. Sjećam se da sam ih slušao kako razgovaraju i smiju se nečemu. Mislim da je majka zadirkivala oca zbog neumjerenosti u jelu. Uspavao me zvuk njihovih glasova. Nedugo nakon toga probudili su me krici.” Minerva mu obujmi rukom torzo. „Sigurno si bio izbezumljen.” „Potpuno. Nisam uopće znao šio se događa. Bilo je mračno i kočija je sletjela s ceste. Ja sam pao sa sjedišta. Nekako sam uspio shvatiti da se kočija preokrenula i sletjela na vrata. Porezao sam čelo na zasunu.” „Ovdje.” Napipala je ožiljak na njegovoj sljepoočnici. On kimne glavom. „Osim te, činilo se da nemam drugih ozljeda. No bio sam prestravljen. U potpunom mraku. Osjećao sam se kao da imam povez preko očiju. A smrad krvi...” Utroba mu se stisnula i on nakratko zastane ne bi li se sabrao. „Bio je tako težak. Zagušljiv. Zazvao sam svoju majku i ona se odazvala. Glas joj je bio tih i čudan, ali mi je uporno ponavljala da će sve biti u redu i da moram biti hrabar. Da će netko sigurno uskoro doći i pomoći nam. Htio sam joj vjerovati, no znao sam da se ne može pomaknuti.” „Gdje je bio vozač?” „On je bio teško ozlijeđen nakon što je zbačen s kočijaškog mjesta još prije nego što se kočija prevrnula, no tada to nisam mogao znati. Čuli smo samo konje koji su umirali u teškim mukama. Njihovo njištanje me probudilo.” „A tvoj otac?” „Na mjestu mrtav.” „To si odmah znao?” „Nisam, ali moja majka jest. Način na koji su pali...” Drhtavo je udahnuo. „Ovo je neugodan dio, srce.” „Nastavi.” Pomilovala mu je rame. „Slušam te.” „Bio je ondje nekakav šiljak. Još ni dan-danas nisam siguran je li se radilo o dijelu kočije ili o nečemu što je bilo u jarku. Dio ograde, možda, ili možda grana... no bili su nabijeni na to. Oboje. Prošao je kroz grudni koš moga oca i zabio se mojoj majci u bok.” Minerva zadrhti u njegovu naručju. „Oh. O, Coline.” „Bojim se da sad tek dolazi ono najgore. Dok god mi se majka obraćala, znao sam da je živa. Čak i kada više nije mogla govoriti, disanje joj je bilo glasno i hrapavo. No kad je i to prestalo... Potpuno sam poludio. Počeo sam paničariti. Htio sam izaći. Vrištao sam i udarao po zidovima kočije sve dok se nisam onesvijestio. A onda...” Progutao je jecaj. Kad je već stigao dotle, mora sad sve izbaciti iz sebe. „A onda su nas pronašli divlji psi. Privučeni bukom i mirisom krvi. Dokrajčili su konje. Prvih sam pola sata proveo vrišteći da želim van, a onda moleći se da oni ne uđu unutra.” „O, Bože.” Osjetio je nešto vruće i mokro na svojoj koži. Bile su to njene suze. „Oprosti”, brzo joj je rekao, stisnuvši je u zagrljaj. „Žao mi je.” Znao je koliko je to bila uznemirujuća slika. Upravo zato je nikada nije podijelio ni sa kime. Osjećao se grozno jer će sada taj odvratni prizor biti zauvijek utisnut i u Minervino sjećanje. „Nisam ti trebao to reći.” „Naravno da si trebao.” Šmrcajući, podigla je glavu. „Potpuno si ispravno postupio. Ne mogu zamisliti da si svih ovih godina to držao u sebi. Ja sam ona kojoj treba biti žao.” Ovila mu je ruke oko vrata i čvrsto ga zagrlila. „Žao mi je, Coline. To su jadne riječi, i nisu ni približno dovoljne. Ali doista mi je jako, jako žao. Neizmjerno bih voljela da nisi morao toliko patiti. No drago mi je što si mi sve rekao.” Zagnjurio je lice u njezinu kosu. Na trenutak se uplašio da će zaplakati. A onda je shvatio, čak i da zaplače - pa čak i glasno, ružno, neobuzdano - ona se ne bi odmakla od njega. Vjerojatno je i ~ 146 ~


očekivala da prolije koju suzu. Te meke, nježne, mirišljave ruke držale bi ga u naručju koliko god bi mu to bilo potrebno. I zato je odlučio dopustiti suzama da poteku. No one nisu potekle. Baš neobično. Za kime bi trebao plakati? Za svojim roditeljima? Istina, oplakivao je njihovu smrt. I još mu dandanas nedostaju. No žalovanje je trajalo samo neko određeno vrijeme. Užas te noći je, međutim, ostao. I strah. I stid. Duboko zakopan, nikada izražen stid. „Godinama sam mislio”, rekao je smireno, „da sam ja kriv za tu nesreću. Da se to ne bi dogodilo da nisam zaspao.” Ona glasno uzdahne od šoka. „Ali to je besmisleno.” „Znam.” „Naravno da nisi ti skrivio nesreću.” „Znam.” „Bio si dijete. Nisi mogao ništa učiniti.” „Znam. I racionalno, kao odrastao čovjek, ja to razumijem. Ali...” Ali nikad se nije uspio osloboditi te misli. Kao da mu je netko drugi morao potvrditi njegovu nevinost. Neka veoma inteligentna i logična osoba. Netko komu može vjerovati da će mu uvijek reći golu istinu. Netko poput Minerve. „Nisam ja skrivio nesreću.” „Ne”, odvrati ona. „Nisi.” Mila, slatka Minerva. Od samog početka to je bilo ono što je najviše volio kod nje. Njezinu uvjerenost. Ona ga poljubi u bradu. On udahne duboko i sporo. Nevjerojatno koliko se odjednom osjećao lakše. Kao da bi bez njezinih ruku, koje su ga držale poput sidra, mogao jednostavno odlebdjeti. „Znaš što?” upita je sneno. „Uvijek sam mislio kako je smrt mojih roditelja poput onih iz balada. Njih dvoje su se silno voljeli. Iako sam bio tek mali dječak, već mi je i tada to bilo jasno. Činilo se gotovo prikladnim što ih je snašao tako poetičan kraj. Uvijek zajedno, sjedinjeni čak i u trenutku smrti. Što se tragedija tiče, moraš priznati da je ta njihova prilično romantična.” Minerva je dugo šutjela, no znao je da ne spava. Prstima mu je prolazila kroz kosu. Gotovo je već bio zaspao kad je začuo njezin odgovor. „Budeš li napisao tekst za tu baladu, ja ću je otpjevati.” MINERVA NIJE VIŠE spavala te noći. Srce i um bili su joj prepuni. I nekako je znala da će Colin mirnije spavati bude li bdjela nad njime. Čim su prve zrake sunca počele prodirati u kolibu, protegnula je lijevu ruku. Prvo iznad glave, dok joj se krv nije vratila u utrnule, ukočene prste. Zatim je iz navike, ali i iz potrebe, posegnula u stranu kako bi dohvatila svoje naočale. Mrmljajući nerazgovijetno, Colin se preokrene u snu. Prebacio je svoju ruku, tešku poput olova, preko njezina trupa, i prstima napipao njezinu dojku. O, Bože. Srce joj se na trenutak smrznulo, odbijajući kucati. Zatim se brzo počelo otapati, bockajući je. Boljelo je onako peckavo kao kad snijegom obamrle prste gurneš u toplu vodu. Disanje je odjednom postalo svjesna radnja. Svakoga bi jutra prvo posegnula za svojim naočalama. Zato što bez njih nije mogla normalno provesti dan.

~ 147 ~


Colin je posegnuo za njom. Nije ga mogla „iscijeliti”. Nijedna žena to ne može. Događaje iz tako daleke prošlosti jednostavno nije moguće izbrisati. No možda mu ne treba lijek, nego... leća. Netko tko će ga prihvatiti sa svim njegovim nesavršenstvima i pomoći mu da jasnije vidi svijet. Kao što njoj pomažu naočale. Za sat vremena, ta će joj zamisao biti smiješna. No kojekakve su gluposti opravdane pod tim prvim jutarnjim maglovitim zrakama sunca. I zato se, barem na trenutak, prepustila maštanju. Dopustila si je zamišljati kako bi bilo buditi se ovako svaki dan, osjećajući se kao da mu je prijeko potrebna. Posljednje što dotakne navečer i pivo za čime posegne svako jutro - iz prisnosti i iz želje da se osjeća potpunim. Do trenutka kad se Colin počeo razbuđivati, utiskujući joj poljupce u obraz, željela je to toliko silno i toliko beznadno da je jednim dijelom svojeg bolno pulsirajućeg srca već unaprijed oplakivala razočaranje koje će nedvojbeno uslijediti. Okrenula se na bok, leđima prema njemu - ne želeći mu objašnjavati kako se uspjela toliko uzrujati još prije doručka. On se ugnijezdio iza nje, obujmivši joj cijelo tijelo svojim. Taj je položaj naglašavao različitost njihovih tijela. Čvrste konture njegovih prsa bile su pritisnute uz njezina leđa. Grublje dlake na njegovim nogama trljale su se o njezina glatka bedra. Ispod plahte, njegova ruka lutala je njenim oblinama u vrućoj, posesivnoj namjeri. Obujmivši je oko struka, privukao ju je bliže sebi. Njegovo uzbuđenje pulsiralo je uz donji dio njenih leđa. „Min”, dahnuo je, licem joj mazeći vrat. „Opet te želim. Možeš li me primiti?” Kimnula je u znak pristanka. No prije nego što se stigla okrenuti prema njemu, on joj podigne nogu, namjestivši se iza nje. Njegova nabreklina našla se između njenih bedara. Ona se ukoči zbog nesigurnosti. „U redu je.” Ljubio joj je nježno vrat dok su mu prsti klizili niz njezin trbuh, približavajući se njezinu otvoru. „Dopusti da ti pokažem.” Milovao joj je intimne dijelove vješto i strpljivo. Sve dok nije postala ne samo spremna, nego i izbezumljena od želje za njime. „Voli me”, preklinjala ga je. Jer u tom je trenutku mogla izgovoriti te riječi ne riskirajući pretjerano. On uzme svoju erekciju u ruku, podigne njezine bokove tako da budu pod pravim kutom i s lakoćom uđe unutra. Još ju je malo boljelo od prošle noći. No on je bio nježan, držeći je sklupčanu u svome naručju, voleći je sporim, odmjerenim pokretima. Slatka toplina među njima rasla je i širila se njihovim tijelima. Ona se opusti i počne se zibati sa svakim njegovim potiskom, tako da su se zajedno kretali kao jedna osoba. On joj obujmi dojku i uštipne je za bradavicu. A onda se njegova ruka počne spuštati niz njeno tijelo. Da. Još niže. Diraj me ondje. Znao je za čime je žudjela. Uhvatio je njezin biser vršcima prstiju i počeo ga trljati kružnim pokretima, čvrstim i grozničavim, dok nije uzdrhtala i kriknula od veličanstvenog užitka. Dok se spuštala sa svoga vrhunca, on se povuče iz nje, svršivši s nekoliko žestokih, očajničkih potisaka između njenih bedara. Uživala je u njegovom dubokom režanju dok je svršavao. „Dobro jutro.” Osjetila je Colinov osmijeh na svome potiljku. „Je li?” Ton njegova glasa se promijenio. „Tebi nije? Je li ti krivo što smo...” „Ne.” Skupivši hrabrost, okrenula se prema njemu. „Ne žalim ni zbog čega. Nimalo. No želim da znaš, u slučaju da treba to napomenuti... da nemam nikakvih očekivanja.”

~ 148 ~


Samo nadanja. Čeznutljiva, besmislena nadanja. On zatrepće. „Nemaš nikakva očekivanja.” Zar je moguće da ne razumije na što je mislila? „Ovo što smo doživjeli zajedno bilo je prekrasno. No ne želim da se brineš misleći kako ja očekujem nešto više od toga.” „Bogme”, reče on zajedljivo, „to je veoma velikodušno od tebe.” „Nije li ti laknulo?” Nije joj bila jasna uzrujanost u njegovu glasu. On se okrene na leđa, trljajući korijen nosa. „Ne znam koga si od nas dvoje sada više uvrijedila, Minerva. Nakon prošle noći, trebala bi imati očekivanja.” „Od koga?” Glasno je progutala knedl. „Od mene.” „Mislila sam da si ti protiv bilo kakvih očekivanja. Nije li to tvoja glavna životna filozofija? Rekao si da očekivanja vode razočaranjima. I da ako ništa ne očekuješ, uvijek možeš doživjeti neko iznenađenje.” On prasne u smijeh. „U tom slučaju...” Okrenuo se prema njoj. Njegove oči boje lješnjaka intenzivno su sjajile. „Iznenađenje.” Poljubio ju je u vrh nosa. „Udat ćeš se za mene.”

~ 149 ~


Poglavlje 24

DAKLE, POMISLI COLIN, nedvojbeno ju je uspio iznenaditi. Nije, međutim, bio siguran spada li to iznenađenje u kategoriju ugodnih ili neugodnih iznenađenja. Slutio je da se radi o ovom drugom. Nije se uopće micala. No iza naočala, njezine su trepavice lepetale poput dvije lepeze boje ebanovine. „Udati se? Za tebe?” Nastojao je ne doživjeti to kao uvredu. „Moram ti reći, Minerva, ovo nije baš bio uzbuđeni, oduševljeni pristanak koji svaki muškarac želi čuti.” „Možda zato što to nije baš bila gorljiva, iskrena prošnja. Zapravo nisam ni sigurna može li se to uopće smatrati prošnjom.” „U redu, pošteno. Barem mislim.” Glas mu je zvučao malo opuštenije. „Dajem ti malo vremena za razmišljanje. A sada, van iz kreveta. Moramo se požuriti ako želimo večeras stići do Yorka.” „Čekaj, čekaj.” Pridižući se u sjedeći položaj, zgrabila ga je za ruku. „Vrlo sam zbunjena. Je li ovo nešto poput onih apsurdnih dvoboja koje gospoda organiziraju samo radi simbolike? Ispališ nasumičnu prosidbu u zoru, ona mi prozuji iznad glave i, nekim čudom, tvoj obraz je spašen?” „Ne, nije uopće tako. Ozbiljno sam mislio. Želim se oženiti tobom.” „Ali mislila sam da se ne želiš uopće ženiti.” On slegne ramenima. „Koliko se sjećam, i ti si bila rekla nešto slično.” „Upravo tako. Coline, ja doista cijenim tvoju plemenitu gestu.” Ugrizla se za usnicu. „Barem mislim. No ne želim se udati za tebe samo zato što si odjednom dobio napadaj grizodušja. Oboje smo od samog početka znali da će moj ugled biti upropašten nakon ovog putovanja.” „Navodno upropašten, da. Ali sada se to stvarno dogodilo.” „Ja se uopće ne osjećam upropašteno, stvarno.” Uputila mu je stidljivi poluosmijeh. „Samo me malo bole neki dijelovi tijela. Zar si ti prošlu noć doživio kao tešku pogrešku?” On joj dotakne obraz. „Zaboga, ne. Upravo suprotno.” Pogled mu je lutao po njezinom milom, ljupkom licu. Nakon noći koju su proveli zajedno, nešto je u njegovoj duši napokon sjelo na svoje mjesto. „Čemu onda sve ovo? Što, zaboga, želiš reći?” Pokušavala se uspraviti u krevetu. Plahta joj je spala na bokove, otkrivši njezin goli torzo. Colin je ostao bez daha. Dovraga, izgledala je točno kao one prve noći. Naočale su joj skliznule na vrh nosa, raspuštena joj kosa prekrivala je ramena, a gole dojke su ga svojim savršenstvom mamile da ih dodirne. Tihi hropac pobjegne mu duboko iz prsnog koša. „Ono što želim reći”, reče on, „jest da je prošla noć bila neizbježna, i da sam to trebao znati čim smo napustili Vretenastu Uvalu. Želim reći da bih, kao džentlmen, trebao smjesta obustaviti ovo ~ 150 ~


putovanje i žurno organizirati pravo vjenčanje.” Zaustavio je njezin prigovor položivši joj prst na usne. „Želim reći da bih te volio gurnuti natrag na taj krevet, zakračunati vrata i provesti sljedećih tjedan dana proučavajući tvoje tijelo izvana i iznutra. Ali prije svega, Min...” Gurnuo joj je naočale uz nos, kako bi se mogla bolje fokusirati na njegovo lice. „Obećao sam ti dvije stvari. Da ću te odvesti na simpozij i da te pritom neću zavesti. Jedno od ta dva obećanja sam prekršio, i neka me vrag odnese ako ti ne ispunim ovo drugo.” Ustao je iz kreveta i pružio joj ruku. „I zato mislim da ćemo morati odgoditi ovaj razgovor za neku drugu prigodu. Nemamo puno vremena.” Zbunjeno odmahujući glavom, ona prihvati njegovu ruku. „U redu.” Uzevši kožnato vjedro iz pastirske kolibe, Colin pođe po vodu iz obližnjeg potoka. Dok je Minerva obavljala svoju jutarnju higijenu u kućici, on se bacio u mrzlu vodu, u košulji i svemu. Košulja mu je ionako bila prljava, a njemu je trebala okrepljujuća, ledena kupka kako bi kaznio svoje pohotne slabine dovevši ih u stanje pokornosti. Noćas joj je oduzeo nevinost. Zatim ju je jutros ponovno uzeo. Prekršio je sva svoja pravila, odustao i od onih nekoliko načela koja je još imao. Bez obzira na njezine prigovore i citiranje njegovih glupih izjava, savjest mu je nalagala da postoji samo jedan mogući razvoj događaja. Mora se oženiti njome. No prvo je mora odvesti na taj simpozij. Nije se htjela udati za njega samo zato što ju je obeščastio, a ni Colin to nije želio. Ne, htio je da se uda za njega zato što joj je pomogao ostvariti uspjeh. Dokazat će joj - i sebi - da može biti dobar za nju. Dok se polijevao hladnom vodom, u misli mu se uvukla mračna, podmukla sumnja. Put do Edinburgha popločen je dobrim namjerama. Otjerao je tu sumnju iz glave izranjajući iz vode i brišući si lice. Ovaj put je drukčije. Danas je sve drukčije. Za Boga miloga, Colin je mrzio selo - pa ipak, eno ga ondje, usred pašnjaka, hoda prema pastirskoj kolibici i spopada ga smiješna želja da je iznajmi kao vikendicu za ljeto. Kad se vratio u kolibu, potpuno mokar i promrzao, Minerva mu uputi prijekorni pogled kroz naočale. „Prehladit ćeš se.” On slegne ramenima, žmičući vodu iz rubova košulje. „Na suncu će se brzo osušiti. Prvo što moramo učiniti čim stignemo u York” - navukao je svoje kratke hlače i zakopčao ih ispod košulje iz koje je kapala voda - „jest nabaviti novu odjeću.” „Jesi li siguran da uopće možemo stići na vrijeme na simpozij?” Brojala je dane na prstima. „Imamo još samo tri noći.” „Stići ćemo. Večeras stižemo u York. Odatle ćemo lako nastaviti putovanje, budući da sada imamo dovoljno sredstava. Samo ćemo nekoliko sati predahnuti kako bismo štogod pojeli i unajmili poštansku kočiju, i smjesta idemo dalje.” „Ali bit će ti grozno. Poštanske su kočije tako male i tijesne. A i skupe su. Nakon Yorka, nećemo više imati dovoljno novca da ti unajmljujemo konje.” „One su najbrže. Budemo li putovali bez zaustavljanja, stići ćemo u Edinburgh točno na vrijeme.” „Bez zaustavljanja? Nećemo nigdje noćiti?” Gledala ga je zabrinuto. On odmahne glavom. „Nećemo imati vremena za to.” „Ali, Coline...” „A nemamo vremena ni za raspravljanje.” Podigao je jednu stranu Francineine škrinje. „Moramo krenuti.”

~ 151 ~


NOVAC IM JE sve olakšao. Pojeli su pravi doručak, pronašli prijevoz do najbližeg mjesta kroz koje prolaze putničke kočije, i u kojemu je Colin mogao unajmiti konja da jaše pokraj kočije. Svog posljednjeg konja na tom putovanju. U York su stigli kasno poslijepodne. Potražio je najveće i najbolje putničko svratište. Držeći Minervu tijesno uza se, priđe gazdi. „Kako vam mogu pomoći, gospodine?” odsutno upita vlasnik svratišta. „Želimo dobru večeru i korištenje sobe na nekoliko sati, samo da se odmorimo i presvučemo. A onda bih unajmio poštansku kočiju koja nas može odvesti prema sjeveru.” „Koliko daleko prema sjeveru putujete?” upita gazda. „Do Edinburgha. Kanimo putovali bez zaustavljanja.” „Ma nemojte mi reći?” Čovjek ili je nepovjerljivo gledao, putujući pogledom svojih krmeljavih očiju preko njihove prljave i pohabane odjeće. „Platit ću vam unaprijed”, predloži Colin. „O, da. To svakako hoćete.” Vlasnik svratišta podigne jednu obrvu i protrlja vrh glave. Izgovorio je cijenu, i Colin mu izbroji novac. Zatim se nagnuo i tiho mu se obratio. „Čujte, možda mi možete još nekako pomoći. Mojoj dami je ukradena prtljaga. Prije nego što nastavimo, htio bih joj kupiti novu haljinu. Nešto lijepo.” Gazela promotri Minervu. „Siguran sam da joj moja gospođa može pronaći štogod.” „Najbolje što možete nabaviti za ovoliko novca.” Colin doda još nekoliko zlatnika iznosu koji je platio za najam poštanske kočije. Minerva glasno uzdahne od šoka. „Coline, nemoj. Ne možemo si to priuštiti.” „Bez rasprave. Moraš dobiti lijepu haljinu.” „Ali...” Gazda se nasmije. „Pobogu, gospođice. Ne mora vam valjda posebno objašnjavati? Bez obzira na to što ste pobjegli, svaki mladoženja želi da njegova mlada bude lijepo odjevena.” „Ali...” Minerva poviče za njim dok je odlazio i nestajao iza vrata. „Gospodine, mi nismo pobjegli radi vjenčanja.” „Naravno da niste”, odvrati on ne okrećući se. „Baš kao ni svi ostali mladi ljubavnici koji putuju prema sjeveru.” Ona se okrene prema Colinu. On samo slegne ramenima. „Nema se smisla prepirati. Misliš da bi povjerovao da idemo na geološki simpozij?” „Baš čudno”, reče ona kad su sjeli za stol kako bi naručili večeru. „Danas smo imali neuobičajeno puno sreće. Relativno lijepo vrijeme, osim one kratkotrajne kiše. Nismo izgubili novac niti prtljagu. Nije bilo tučnjave ni drumskih razbojnika. Neprestano se osvrćem očekujući one otmičare koji progone kneza Ampersanda.” „Oh, ne moraš se brinuti zbog njih. Te smo razbojnike ostavili daleko iza sebe. Vjeruj mi, nisu oni dovoljno organizirani niti umješni da nas progone izvan svoga okruga.” Protrljao je bradu. „No, moram priznati, ne bih bio iznenađen kad bi nas netko ipak sustigao.” „Tko?” „Bram. Ili Thorne. Ili obojica. Sumnjam da je reakcija moga bratića bila pozitivna kad je saznao za ovo. Znao je da se ne planiram nikada ženiti, što sam mu i rekao samo dva dana prije našeg bijega. A ako je i Susanna izrazila sumnje u vezi s tvojim osjećajima prema meni... ne bih se začudio da je odlučio kako te treba spasiti.”

~ 152 ~


Konobarica im donese dvije čaše crnog vina. Colin naruči krepki obrok koji se sastojao od goveđeg odreska, riblje juhe, povrća u umaku i pite od jabuka. Želudac mu je zavijao od gladi. „Ali, ostavila sam poruku”, reče Minerva kad je konobarica otišla. „Rekla sam sestri da smo pobjegli zajedno.” „Sama poruka nije dovoljan dokaz. Zaboravila si ostaviti onaj lažni dnevnik.” „To je istina. A u pravom dnevniku nisam baš pisala lijepo o tvome karakteru.” Minerva ga oprezno pogleda preko vinske čaše. „No to nije jedino što sam ostavila za sobom. Ostavila sam još nešto.” „Doista?” Colin se zainteresirano nagne naprijed. „Što?” „Ti, ovaj...” Zacrvenjevši se, otpila je veliki gutljaj vina. „Navodno si mi napisao pismo.”

~ 153 ~


Poglavlje 25

„NAREDNIČE THORNE!” Samuel Thorne zastane s lopatom podignutom u zrak. Taj bi glas svugdje prepoznao. K vragu. Ne ona. Ne sad. „Naredniče Thorne, ja...” Gospođica Taylor pojavila se iza ugla i naglo zastala ugledavši ga. „Oh. Tu ste.” Prokletstvo. Ne bi li dobro odgojene dame trebale poštovati neka pravila ponašanja koja bi propisivala da ne smiju iznenađivati polugole muškarce dok obavljaju fizičke poslove? Kako bi je, dovraga, trebao pozdraviti u blatnjavoj košulji i sa znojem slijepljenom kosom? Odbacivši lopatu, žurno je obrisao lice rukavom i grubim pokretom zakopčao okovratnik. Nije se čak ni udostojala odvratiti pogled. Samo je zurila u njega razrogačenim, radoznalim očima. Došlo mu je gotovo da strgne košulju preko glave, baci je u stranu i kaže, Evo. Napasaj oči do mile volje. Ovako izgleda muškarac koji je proveo život kradući, na prisilnom radu u zatvoru i ratujući. Zamalo se zacerekao od te pomisli. O, kako bi samo brzo pobjegla, vrišteći cijelim putem. Ona pročisti grlo. „Ispričavam se što vas ometam u... kopanju.” „Zašto ste došli, gospođice Taylor? Kako vam mogu pomoći?” Zamahnula je papirom koji je čvrsto držala u ruci. „Došla sam vam dokazati da su doista pobjegli zajedno. Imam tu ljubavno pismo koje je lord Payne osobno napisao Minervi Highwood. Gospođica Charlotte ga je pronašla u Minervinoj ladici za čarape.” „Nemoguće.” Thorne bi prije progutao čavle nego povjerovao da je Payne zaljubljen u gospođicu Minervu Highwood. Još ga je žderalo što nije pošao za njima još one prve noći. No što je mogao učiniti kad je djevojčina rođena majka to zabranila? Kad bi se barem gospođica Taylor prestala baviti tom temom. Već je ionako teško podnosio njenu blizinu, nije mu trebalo dodatno uznemiravanje. Prišla mu je i uručila mu pismo. „Pročitajte sami.” Dragi Bože. Sad pak želi iskušati koliko on poznaje slova. Thorne pogleda u omotnicu. Neugodan osjećaj stisne mu utrobu. Znao je relativno dobro čitati - bolje od većine pripadnika njegova staleža - no za tako dugo pismo trebalo bi mu vremena i koncentracije. A još bi mu bilo teže shvatiti što unutra piše, sa srditom ljepoticom koja mu visi iznad glave. Kako da išta pročita u njenoj blizini? Pokazao joj je svoju prljavu ruku kao ispriku. „Morat ćete mi vi pročitati.” Protresavši ga, odmotala je list papira. „Moja draga, voljena Minervo”, čitala je naglas. I to je bilo zadnje što je čuo. O, nastavila je ona čitati. I on je nastavio slušati. Ali više nije čuo riječi - samo njezin vedar, jasan glas.

~ 154 ~


Kako je to bilo neobično. Čak i kada nije pjevala, glas joj je bio ispunjen glazbom. Cijelo tijelo mu je vibriralo od te melodije. Ali ne u ugodnom smislu. Boljelo ga je. Slično se osjećao kad bi punom snagom zabio lopatu u zemlju i naletio na čvrstu stijenu. Baš tako je i ovaj udarac odjekivao njegovim kostima i zubima. I njegovim srcem. A sada nije imao uopće pojma što je, dovraga, čitala. Više bi toga shvatio da je sam zurio u glupi papir. „Dosta.” Podigao je ruku. „To nije napisao Payne.” „Jest. Potpisao se.” Thorne nagne glavu i pogleda u adresu s druge strane papira. „Ovo nije Payneov rukopis.” Barem je to mogao bez problema razabrati. „Što?” Okretala je papir na jednu pa na drugu stranu. „Ovo nije njegova ruka pisala. Znam da nije.” Brišući ruke o hlače, odmarširao je do kule koju je Payne koristio kao svoje osobne odaje. Otključao je i otvorio vrata, pa se uputio ravno prema malom radnom stolu. Kopao je po gomili papira dok nije pronašao jedan ispisan njegovim rukopisom. A onda ga je predao njoj. „Vidite?” Ona podigne oba lista papira kako bi ih usporedila. „Imate pravo. To nije isti rukopis.” „Rekao sam vam. On nije napisao to pismo.” „Ali, ne razumijem. Tko bi ga drugi napisao i potpisao ga njegovim imenom?” Thorne slegne ramenima. „Možda se radilo o okrutnoj šali nekoga tko je u njoj želio pobuditi lažne nade. A možda ga je ona sama napisala.” „Jadna Minerva.” Gledao je kako gospođica Taylor povlači donju usnu iza svojih zuba. A onda je bio prisiljen odvratiti pogled. „Ali na kraju su se izgleda ipak zaljubili. Činjenica jest da su pobjegli zajedno.” On se podrugljivo nasmije kroz nos, susprežući poriv da joj kaže sve što mu je neki dan otkrila Ginny Watson. Kad joj je priprijetio, mlada mu je udovica ispripovijedala sve o ponoćnom posjetu gospođice Minerve zamku Rycliff. Thorne je sada znao pravu, nedvojbenu istinu. Payne i gospođica Highwood nisu pobjegli kako bi se vjenčali. No bez obzira na to, oni će se ipak vjenčati. On će se osobno pobrinuti za to. Usudi li se Payne vratiti s tog izleta kao neženja, neće dugo zadržati taj status. Odvest će gospođicu Minervu pred oltar Svete Uršule, pa makar ga Thorne morao na to natjerati nožem. Njegova je dužnost štititi žene toga mjestašca, a on je tu obvezu shvaćao vrlo ozbiljno. I upravo je iz tog razloga odlučio držati jezik za zubima pred gospođicom Taylor. Ona ne mora detaljno znati sve što mu je prenijela gospođa Watson. Ako ta djevojka želi vjerovati u pravu ljubav i bajke sa sretnim završetkom za svakoga, Thorne će sve neugodne istine odvesti sa sobom u grob. Uostalom, to nije prva, nego tek jedna od mnogih tajni koje je odlučio čuvati za njezino dobro i radi njezine sreće. Ona je listala Payneove papire. On prekriži ruke. „Što sad radite? Njuškate?” „Ne”, pobunila se. „Ovaj, možda. Zaboga, taj čovjek se vrlo intenzivno dopisuje s upraviteljima svoga posjeda.” „Slušajte, moram iskopati bunar i...” „Čekajte.” Izvukla je jedan list iz hrpe papira. „Što je ovo?” Čitala je naglas. „Millicent... Madeira... Michaela... Marilyn... A ovo jest napisano njegovom rukom.” „Pa? To je popis imena.”

~ 155 ~


„Da. Popis ženskih imena, i sva počinju sa slovom M.” Vratom joj se počelo širiti crvenilo. „Samo pismo ne znači ništa, ali ovo... ovo je dokaz. Zar ne shvaćate?” „Ne, ne shvaćam. Uopće.” „Lord Payne je uvijek glumio kako se ne može sjetiti Minervina imena. Nazivao ju je Melissom ili Mirandom i svim drugim postojećim ženskim imenima koje počinju sa M. No očito je to radio namjerno, zar ne shvaćate? Kako bi je zadirkivao. Čak se i potrudio sastaviti si popis.” „To samo dokazuje da je još veći nitkov nego što sam mislio.” Ona nestrpljivo zacokće jezikom. „Naredniče Thorne. Vi doista ništa ne znate o romantičnoj ljubavi.” Thorne slegne ramenima. Bila je u pravu. On razumije požudu. Tjelesnu želju. Razumije odanost i duboku privrženost čiji su korijeni u dalekoj prošlosti, predalekoj da bi je se ova žena mogla sjetiti. No o romantičnoj ljubavi ne zna ama baš ništa. Trebao bi zahvaliti Bogu zbog toga. I evo nje opet - neustrašivo mu se smiješi. Thorneu se nitko tako ne osmjehuje. No ona je uvijek bila takva. Vedra i vesela, usprkos svemu. Pjevala kao kakav anđelčić, čak i dok je stajala pred vratima pakla. „Zar ne znate?” reče ona. „Iza prividne nenaklonosti često se skriva istinska privlačnost.” Osjetio je vrućinu u licu. „Ne i u ovom slučaju.” „O, da. Ovaj popis ne dokazuje da je lord Payne nitkov.” Gurnula je papir u Thorneova prsa. „Dokazuje da je zatreskan.”

~ 156 ~


Poglavlje 26

„ZAHTIJEVAM DA MI kažeš što piše u tom pismu.” S vragolastim osmijehom na usnama, Colin je ganjao Minervu uz stube putničkog svratišta. Minerva stisne ramena od nelagode. Nije mu to uopće trebala spominjati. „Možemo li, molim te, zaboraviti na to? Gnjavio si me tijekom cijele večere. Rekla sam ti da se ne sjećam.” „A ja sam tebi rekao da ti ne vjerujem.” „Nema veze vjeruješ li mi ili ne.” Otvorila je vrata njihovih odaja. Dok su njih dvoje jeli u prizemlju, sluga je poslan u nabavku određenih muških potrepština za Colina, a sluškinja je za Minervu pripremila najbolju rabljenu haljinu koju su mogli dobiti za tri funte. Radilo se o iznenađujuće lijepoj haljini od muslina - boje slonovače s tiskanim uzorkom u obliku sitnih ružičastih cvjetnih grančica. Vatra je tiho tinjala u kaminu. A krevet je bio prekriven mekim jastucima i prekrivačima... O, kako je Minervino putovanjem iscrpljeno tijelo čeznulo da potone u taj krevet i ostane u njemu danima. „Presvući ću se dok nam pripremaju kočiju.” Sagnula se iza paravana za presvlačenje u nadi da će tako uspjeti izbjeći razgovor. „Onda ću se ja obrijati.” Čula ga je kako prilazi umivaoniku. „No i dalje ću te maltretirati, dok mi sve ne priznaš. Jesi li ispunila puno stranica mojim opisima tebe? Jesam li usporedio tvoje oči s brajtonskim dijamantima?” „Ono su bili bristolski dijamanti. I ne, nisi.” „Aha. Znači ipak se sjećaš sadržaja.” Ona uzrujano puhne. „No dobro. Da. Sjećam se. Sjećam se svake riječi tog pisma.” Čula je pljuskanje vode u umivaoniku, zatim struganje četke za brijanje po njegovoj neobrijanoj bradi. Prepoznatljivi miris njegova sapuna za brijanje ispunio je sobu. Mirisao je na klinčiće. „Slušam”, požurivao ju je. Minerva je iza paravana, čupkala oštećeni nokat. „Napisao si da si me proučavao, čak i kada toga nisam bila svjesna. Kradomice me promatrao dok sam bila udubljena u misli, ili glave sagnute nad knjigom. Diveći se mojoj tamnoj, neukrotivoj kosi koja mi uvijek nekako uspije ispasti iz ukosnica i skliznuti mi niz vrat. Opazivši topli sjaj moje kože, obljubljene suncem. Napisao si da te razdire neobuzdana, iskonska žudnja za čarobnicom vrućih usana i kose boje gavranovih krila. Da u meni vidiš rijetku, izvornu ljepotu, koja je iz nekog razloga promakla drugim muškarcima. Zvuči poznato?” „O, ne, nisi valjda?” Tiho je opsovao kuckajući britvom o rub umivaonika. „Zar je moguće da si zapamtila sve što sam ti rekao one noći?”

~ 157 ~


„Naravno da jesam. Ima li boljih riječi za tvoje tobožnje pismo? Uostalom, to su sve bile tvoje riječi.” Šmrcnula je. „Napisao si da sam ja pravi razlog zašto si ostao toliko mjeseci u Vretenastoj Uvali. Pismo si završio najslađim riječima. To si samo ti, Minerva. To si oduvijek bila ti.” Dugo je bio tih. Za to vrijeme ona je otkopčala četrnaest kopča na svojoj napaćenoj plavoj svilenoj haljini, olabavila vezice korzeta i otkopčala sve gumbiće na podhaljini. On je za to vrijeme završio s brijanjem, a onda je sporim, odmjerenim koracima prešao na drugu stranu sobe. Čula je škripanje kreveta kad se bacio na njega. „Bože, bio sam pravi kreten.” Nije mu proturječila. „A znaš li što je najsmješnije u svemu tome, Min?” „Što?” „Ti si mi se oduvijek sviđala.” Minerva zastane usred vezivanja podvezice. Dopustila je svome srcu da nakratko zatreperi od besmislene nade, a onda je glasno frknuvši izrazila svoju nevjericu. „Ma daj, molim te.” „Ne, uistinu”, uporno će on. „U redu, možda mi se nisi baš uvijek sviđala.” Vidiš? Snažno je povukla vezice svoje podsuknje. „Ali moraš priznati da je od samog početka nešto postojalo među nama.” „Misliš, nešto poput antagonizma?” Ona uđe u novu haljinu i, skakućući na nožnim prstima, povuče je preko korzeta i podsuknje. Bila je prilično tijesna. „Ili neprijateljstvo između dvije poludivlje mačke koje se tuku u vreći?” „Nešto poput toga, da”, cerekao se Colin. „Ne, jednostavno sam...” Glas mu postane zamišljen. „Uvijek sam se osjećao kao da nekako možeš vidjeti pravog mene. Onako kako me nitko drugi nije vidio. Da me kroz te svoje dražesne naočale možeš jasno pročitati. I nisi skrivala da prezireš ono što vidiš, a to te činilo znatno oštroumnijom od svih ostalih. Nisam se mogao osloboditi fascinacije tobom. Tvojim oštrim pogledom, tvojim zanosnim usnama, tvojom potpunom otpornošću na moj šarm. Ako sam se ponašao ružno prema tebi - a znam da jesam, i stidim se zbog toga - činio sam to samo zato što sam se u tvojoj blizini uvijek osjećao prilično očajno.” Ona naglo uspravi leđa. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Provirila je iznad paravana za presvlačenje i zapiljila se u njega. Ležao je na krevetu, svježe obrijan i opran, nogu prekriženih u gležnjevima i ruku spojenih iza glave. Njegova poza je poručivala: Da, moje dame, doista sam toliko zgodan. I ne moram se čak ni truditi. „Ti?” rekla je. „Ti si se osjećao očajno u mojoj blizini? O, Coline. Sad si stvarno pretjerao.” „To je istina.” Pogled mu je bio oličenje iskrenosti. Minerva se ponovno sakrije iza paravana. Čudilo ju je kako se od bjesomučnog lupanja srca nije prevrnula na leđa. „Samo da znaš”, rekla je. „Nikad te nisam prezirala.” Sada je na njemu bio red da frkne u potpunoj nevjerici. „No dobro, možda sam te malo prezirala. Ali samo zato što...” Ona uzdahne, ne mogavši više poricati pravu istinu. „Samo zato što sam bila tako nesretno opsjednuta tobom. Nisam to željela, no bilo je to jače od mene. Bilo je dovoljno da samo pogledaš u mojem smjeru i smjesta bi mi srce zatreperilo. Kad god bih pokušala reći štogod pametno u tvome društvu, ispalo bi svadljivo ili nezanimljivo. Uvijek sam se smatrala inteligentnom osobom, no kunem ti se, Coline - ni pred kime se nisam osjećala toliko glupom kao pred tobom.” „Bogme... to je prilično ugodno čuti.” Nasmijala se prisjećajući se svega, ali i samoj sebi. „Svi su u Vretenastoj Uvali govorili kako biste ti i Diana bili savršen par. Morala sam to slušati u čajani, u Svaštarnici, svake večeri pred kaminom... To se neprekidno naglašavalo. Nitko te nikada ne bi zamislio s djevojkom poput mene. ~ 158 ~


S time sam, međutim, još i mogla nekako živjeti, no s mogućnošću da postanem tvoja svastika...?” Obrisala je suzu ručnim zglobom. „Ja volim svoju sestru. Uvijek sam se trudila ne zavidjeti joj na blagoj ćudi, eleganciji i ljepoti. No na tebi bih joj sigurno zavidjela, i osjećala sam se grozno već od same pomisli na to. Uglavnom, kad se već nadmećemo za titulu Najočajnije osobe, mislim da sam ja odnijela pobjedu.” Nakon duge šutnje, Colin pljesne rukama. „Nadam se da si spremna zamijeniti tu titulu za nagradu od pet stotina funta. Vidim našu kočiju ispod prozora. Gotovo je spremna.” Ona izađe iza paravana. „Kako izgledam?” Okretala se gledajući se u zrcalo. „Može li proći ova haljina?” Stao je iza nje položivši joj svoje snažne ruke na ramena, čekajući da se smiri. „Haljina može proći. Ti, s druge strane...” Ona... što? Ne može proći? Iz čistog nagona za samoodržanjem, pokušala se okrenuti od njihova odraza. Njegov se stisak samo pojačao, ne dopuštajući joj da se pomakne. Gledala ga je oprezno u zrcalu dok je njegov pogled lutao njezinim tijelom. Nije mogla više podnijeti tu neizvjesnost. „Za Boga miloga, Coline. Što nije u redu?” „Prekrasna si, Min”, rekao joj je začuđenim tonom. Kao da je sam sebe iznenadio tom izjavom. „Tako mi Boga. Zapanjujuće si lijepa.” Ona puhne u znak negodovanja. „Nisam. Znaš da nisam.” „Zašto to misliš?” „Nitko me nikad nije nazvao lijepom. Dvadeset i jedna mi je godina. Da sam stvarno lijepa, sigurno bi to netko već dosad opazio.” Činilo se da se Colin na trenutak zamislio nad time, spustivši ruku kako bi joj izravnao rub rukava. „Da, nezamislivo je kako su svi mogli previdjeti tako veličanstvenu ljepotu. Možda si tek nedavno postala prekrasna.” Iz grla joj pobjegne nervozan smijeh. „Sigurna sam da nisam doživjela nikakvu dramatičnu preobrazbu.” Za svaki slučaj se još jednom pogledala u zrcalu. Vidjela je iste smeđe oči i oko njih mjedeni okvir naočala. Isto okruglo lice i smiješna srcolika usta. Koža joj je bila prekrivena pjegama i u proteklih nekoliko dana je malo potamnjela od sunca, no izuzev toga... „Ista sam kakva sam uvijek bila.” „E, pa, ja nisam”, rekao je jednostavno, upijajući i dalje njezin odraz. „Ja sam izmijenjen. Uništen. Potpuno opustošen.” „Nemoj. Nemoj me zadirkivati.” Ne bih mogla podnijeti da me ponovno tako povrijediš. „Ne zadirkujem te. Dajem ti komplimente.” „O tome i govorim. Ja ne želim komplimente. Nisam toliko maštovita.” „Nisi maštovita?” Smijao se. „Min, ti imaš najbujniju maštu od svih ljudi koje poznajem. Ugledavši u tlu rupu neobična oblika, u stanju si vidjeti prostrani pretpovijesni krajolik po kojemu hodaju golemi gušteri. A preteško ti je povjerovati da si lijepa?” Nije znala što reći na to. Razmišljao je naglas: „Možda lijepa nije odgovarajuća riječ. Preobična je, a tvoj izgled je tako... izniman. Ti zaslužuješ neki iznimni kompliment. Nešto iskreno, iz srca, smišljeno samo za tebe. Tako da ne bude nikakvih dvojbi.” „Doista, ne trebaš...” „Tiho. Želim ti dati kompliment. Pravi kompliment. Ne nekakvu bedastoću o kosi boje gavranovih krila. Ne moraš mi nikako uzvratiti, no izričito zahtijevam da ostaneš tu gdje jesi i da ga prihvatiš.” Promatrala je u zrcalu kako mu se obrve mršte od koncentracije. ~ 159 ~


„Jednom”, reče on, „prije dosta godina, slušao sam nekog tipa u Klubu pustolova. Govorio je o svojim putovanjima po prašumama Amazone.” Minervi se nije sviđalo kamo je taj razgovor vodio. Imala je grozan predosjećaj da će je Colin usporediti s nekom čudnom biljkom mesožderkom. Jednom od onih koje privlače plijen drečavo crvenim cvjetovima i smradom trulog mesa. „Taj tip je bio entomolog.” O, Bože. Još gore! Kukci. Usporedit će je s golemim kukcem iz prašume. Nekim s dlakavim nogama, koji pljuje otrov i jede sitne glodavce. Smiri se, govorila je samoj sebi. Možda se radi o leptiru. Leptiri su ljupki. Lijepi čak, ovisno o vrsti. Čula je da su u Amazoni leptiri veličine tanjura. „Uglavnom, taj tip je proveo puno vremena s domorocima koji žive usred prašume, loveći kornjaše.” „Kornjaše?” gotovo je zacvilila Minerva. „Da budem iskren, ne mogu se točno sjetiti. Prespavao sam većinu njegova predavanja, no ovo sam zapamtio: ta domorodačka plemena, s kojima je živio duboko u prašumi, u svome jeziku imaju više desetaka izraza za kišu. Zato što je to ondje toliko česta pojava, shvaćaš? U njihovoj domovini kiša pada gotovo neprestano. Po nekoliko puta na dan. Stoga oni imaju zasebne nazive za kišicu, gustu kišu i snažan pljusak, osamnaestak različitih naziva za oluju te cijeli klasifikacijski sustav za kišnu izmaglicu.” „Zašto mi to govoriš?” Lagani dodir njegovih prstiju lijeno joj se spuštao niz ruku. „Zato što stojim tu s tobom i želim ti dati kompliment, ali sam ograničen svojim bijednim vokabularom. Mislim da bih trebao poći na znanstvenu ekspediciju u neku prašumu gdje umjesto kiše vlada ljepota. Gdje ljepota pada s neba u pravilnim razmacima. Gdje je svaka površina prekrivena točkicama ljepote, gdje je tlo zasićeno ljepotom, gdje ljepota lebdi poput vodene pare u zraku... Ondje bi sigurno imali odgovarajuću riječ...” Uhvatio je njezin pogled u zrcalu. „Za ovu vrstu ljepote u koju upravo gledam.” Hipnotizirana njegovim dodirom i toplim, nježnim tonom njegova glasa, gledala je kako joj se oči cakle u zrcalu. Nagnula se neznatno, naslonivši se na njegova prsa. Srce mu je snažno tuklo uz njezinu kralježnicu, odzvanjajući kroz njezin prsni koš poput daleka bubnja. „Ondje bi imali obilje izraza za ljepotu”, nastavio je prislonivši joj usne na uho i stišavši glas do razine šapta. „Naziv za svakodnevne pljuskove privlačnosti i naziv za magličastu ljupkost koja se raspline čim je pokušaš uhvatiti. Naziv za ljepotu najavljenu impresivnom grmljavinom, no koja je zapravo samo kratki bljesak. I iznad svega toga, postojala bi riječ... riječ koju su čak i najstariji, najmudriji žitelji izgovorili možda samo dvaput tijekom cijelog svog života, i to jedva čujno, u strahopoštovanju. Riječ za iznenadni, kataklizmični prolom ljepote koja ima moć mijenjanja krajolika. Koja gorske kotline pretvara u ravnice i mijenja tokove rijeka, ostavljajući za sobom ljude žive, ali ogorčene, privijene čvrsto uz stabla, šakama prijeteći nebesima.” Tračak čulne frustracije unio je notu grubosti u njegov glas. „Ja bih također proklinjao bogove zajedno s njima, Min. Jer je maloprije, kad sam pogledao u tebe, neki divlji monsun prohujao cijelim mojim bićem. Ostavio me preinačenog iznutra, a nemam zemljovid za snalaženje u tom novom krajoliku.” Zurili su u zrcalo. Jedno u drugo, i u sebe. „Zaljubila sam se u tebe”, rekla je tiho i rezignirano. „Ako ti izgledam imalo drukčije, mogu samo zaključiti da je to razlog.” Oprezno ga je promatrala, vrebajući njegovu reakciju. Lice mu se pretvorilo u nepomičnu, vječito lijepu i bezosjećajnu masku. A onda, napokon... u kutu njegovih usana pojavila se naznaka vragolastog osmijeha. „O, Min...”

~ 160 ~


„Stani.” Uspravila se i malo se odmakla kako bi uspostavila razmak među njima. Znala je da se Colin spremao izgovoriti neku šaljivu primjedbu kako bi razbio napetost. O, Min, nemoj se brinuti. Brzo ćeš me preboljeti. Ili, O, Min, misli na jadnog sir Alisdaira. „Nemoj to raditi.” Okrenula se od zrcala i pogledala izravno u njega. „Da se nisi usudio zbijati šale oko toga. Trebalo mi je puno hrabrosti da ti kažem to što sam rekla. I ne moraš mi ništa odgovoriti, no izričito zahtijevam da to prihvatiš kao muško. Ne dopuštam ti da omalovažavaš moje osjećaje, niti samoga sebe - kao da ih ne zaslužuješ. Jer ih itekako zaslužuješ, Coline. Ti si velikodušna osoba plemenita srca i zaslužuješ da te netko voli. Duboko, iskreno, kvalitetno i često.” Izgledao je posve zbunjeno. Što je, zaboga, očekivao nakon što joj je dao toliku moć? Ne možeš usporediti ženu s prekrasnim divljim monsunom, a onda se čuditi kad pokisneš. „Nesmotrenjače.” Lagano mu je dotakla obraz. „Doista bi trebao biti malo oprezniji s tim svojim komplimentima.” „Čini se da bih trebao, da.” Ona uzdahne i izravna njegove pohabane revere. „Znam da je tvoj plan da se vjenčamo u Škotskoj. Radi spašavanja časti, pretpostavljam. Bez obzira na to što si mi pružio ovaj trenutačni povod za hrabrost, reći ću ti ovo: neću se udati za tebe radi spašavanja časti.” „Nećeš?” „Ne.” Koliko god joj to bilo teško, prisilila se pogledati ga u oči. „Udat ću se za tebe samo ako me voliš, i ako mi možeš dopustiti da te volim.” Usne mu se izviju u osmijeh s primjesom tuge. „One prve noći u zamku, dopustio si mi da okusim kakav bi to bio osjećaj imati tvoju ljubav. Bilo je to nešto najuzbudljivije što sam ikad osjetila. Na trenutak sam se osjećala kao da je sve - ama baš sve - moguće. Kad se ispostavilo da je sve to bilo laž... bila sam skrhana, Coline. Više nego što želim priznati. Radije bih umrla kao usidjelica - jadna, upropaštena, odbačena i sama - nego svaki dan patiti zbog slomljena srca.” U kutovima očiju stvore mu se borice od kajanja. „Upravo se o tome i radi, srce. Ja sve započinjem iz dobrih namjera, ali... ljudi oko mene uvijek bivaju povrijeđeni.” Dakle, to je to. Njezino srce, nabujalo od osjećaja, neće još dugo kucati u nadi. Činilo se apsurdnim tražiti utjehu od muškarca koji će ga uskoro slomiti, no ona je to svejedno učinila. Naslonila je čelo na njegovo rame. On joj stavi ruke na nadlaktice, lagano ih trljajući. Bradu je punom težinom naslonio na vrh njezine glave. „Dovest ću tebe i Francine u Edinburgh zdrave i čitave.” Utisnuo joj je poljubac u kosu. „Ako ti već ne mogu obećati ništa drugo, to ti obećajem.”

~ 161 ~


Poglavlje 27

DOVRAGA I BESTRAGA. Colin je sebe smatrao domoljubom i odanim službenikom Krune. No, tako mu svega, u tom je trenutku doista mrzio Englesku. Tu prokletu zemlju, osuđenu na neprekidnu kišu i kažnjenu blatnjavim, izbrazdanim i jedva prohodnim cestama. Prvi dan nakon izlaska iz Yorka prošao je dobro. Nisu nailazili ni na kakve probleme prilikom mijenjanja konja. Colin se u nekoliko navrata kratko vozio u kočiji, no uglavnom je putovao jašući pokraj kočijaša. Ceste su bile suhe, vrijeme sunčano. Gajio je velike nade. A onda je počela padati kiša. I nastavila padati. Bez prestanka. U jednom su odmorištu čekali sat vremena na nove konje. Na nekim su dijelovima ceste uvjeti bili toliko grozni da su napredovali brzinom puža. I cijelo to vrijeme u Colinovoj je glavi otkucavao sat. Svaki novi sat sporog napredovanja centimetar po centimetar sve ih je više udaljavao od cilja. Kašnjenje ga je činilo bijesnim iznutra. Mora dovesti Minervu na vrijeme na taj njezin simpozij. Obećao joj je. Ako ne može uspješno organizirati ovo putovanje, kako onda može očekivati da mu povjeri ostatak svoga života? Dobre namjere i lijepi komplimenti nisu dovoljni. Mora joj dokazati da mu može vjerovati. Mora to sebi dokazati. Još nije sve izgubljeno. Još mogu stići na vrijeme do Edinburgha, no vremena je sve manje. Ne smije više biti nikakvih pogrešaka. Prije nekoliko sati, dok su ručali, Colin je sam sebi rekao - od sada nadalje, sve mora proteći u najboljem redu. Otprilike dvadeset i pet kilometara dalje, opet su zaglavili. Nevolje su počele u posljednjem putničkom svratištu. Nije bilo slobodnih konja za unajmljivanje i - zahvaljujući kiši i blatu - nije se niti očekivalo da će ikakvi konji uskoro biti na raspolaganju. Colin je upotrijebio svu svoju moć uvjeravanja i poprilično puno novca kako bi nagovorio kočijaša da nastave dalje s istim konjima - obećavši mu da će, ako skrenu na sporedni put, nakon nekoliko kilometara stići do jednog Colinu poznatog mjesta, gdje će ih čekati snažni, odmoreni konji. To bi sjajno funkcioniralo da im se na pola puta do tog mjesta dva kotača nisu zaglavila u dubokom blatu. Colin je pokušao rasteretiti kočiju. Nije pomoglo. Otišao je iza kočije i gurao je svom snagom, dok je kočijaš šibao konje. Nije pomoglo. Potpuno mokar od kiše i prekriven blatom, nastojao je ne očajavati. Još mogu uspjeti. Nije prekasno. Sa svježim bi se konjima sigurno uspjeli izvući, no ove su jadne životinje jednostavno bile preiscrpljene. Porazgovaravši s kočijašem, pomogao mu je da odvoji konje od kočije i vratio se Minervi.

~ 162 ~


„Što se događa?” upita ona otvorivši vrata kako bi mogla razgovarati s njime. „Zar odvodi konje?” „Da. Preumorni su da nas izvuku iz blata pa mora ići po nove. Rekao sam mu za obližnje mjesto gdje ih može zamijeniti. Pričekat ćemo ovdje dok se ne vrati.” Ona ga pogleda izbliza. „Čekat ćemo ovdje?” On kimne. „Na kiši?” On podigne glavu prema nebu. „Mislim da se nebo polako raščišćava.” „U tom slučaju...” Otvorila je vrata i izašla iz unajmljene kočije te smjesta potonula do gležnja u blato. „Čekat ću s tobom vani.” „Ne, ne”, tjerao ju je. „Vrati se natrag u kočiju. Nebo se uopće ne raščišćava.” Naočale su joj bile prekrivene kapima kiše. „Znači i to je bila laž?” K vragu. „Pokušao sam zvučati optimistično.” „Zašto se uopće trudiš?” Odmahivala je glavom, zagledavši se niz cestu. „Coline, moraš priznati da...” „Nemoj.” Znao je što je kanila reći. Te bi ga riječi uništile. „Nemoj to govoriti.” „Samo iznosim činjenice. Čak i da se kočijaš vrati sa svježim konjima, ne bismo stigli na vrijeme. A uz ovu kišu...” „Nemoj to govoriti.” Zgrabio ju je za nadlakticu i okrenuo je prema sebi. Mokri pramenovi kose zalijepili su joj se za obraze. „Nije gotovo, Min. Dao sam ti svoju riječ. Dovest ću tebe i Francine do Edinburgha zdrave i čitave.” Prelazio joj je dlanovima gore-dolje po rukama, trljajući ih preko rukava haljine. Ta krpica koju im je vlasnik svratišta prodao bila je pretanka za takvo vrijeme. „A sad se vrati u kočiju prije nego što dobiješ upalu pluća.” Otvorila je usta kako bi mu odgovorila, no prekinuo ju je udaljeni zvuk šljapanja konjskih kopita po blatu. Colin se iznenađeno okrene. U susret im je dolazila kočija koju su vukla čak četiri konja. „Vidiš?” rekao je oslobodivši joj ruke. „Rekao sam ti. Evo, stiže naš spas.” Dok se kočija sve više približavala, Colin je stajao pokraj ceste, mašući rukama. Kočijaš je usporavao konje. Otvorio se jedan stakleni prozor kočije i kroz njega je provirila nečija glava. Bila je to žena dobrodušnog lica i sijede kose pod čipkastom kapicom. Odlično. Sjedokose dame uvijek su obožavale Colina. No ova specifična sjedokosa dama zaškilji i reče: „Vi.” Prokletstvo. Doista, sudbino? Koliki su izgledi za ovo? „O, pa to ste vi, gospođo Fontley”, reče, nasmijavši se na silu. „Baš mi je drago što vas ponovno vidim. Uistinu imamo sreće što ste naišli. Kao što vidite, snašla nas je mala nezgoda.” „Trebali biste biti u zatvoru, zločinče.” „Uistinu.” Glava gospodina Fontleya također se progurala kroz prozor. „Kako se usuđujete, Sande? Ako vam je to uopće pravo ime.” „Zapravo, nije. Lagao sam vam u Londonu, i to je bilo ružno od mene. No sad ću vam reći istinu. Ja sam jedan prilično beskorisni vikont, ali”, pokazao je prema Minervi, „moja partnerica je briljantna geologinja. Sutra se u Edinburghu održava simpozij na koji mora stići na vrijeme kako bi predstavila svoj znanstveni rad o golemim gušterima i vrlo vjerojatno promijenila naše shvaćanje svjetskog prirodoslovlja.” Gospođa Fontley zakriješti u nevjerici. „Gušteri? Prvo kobre, a sada gušteri.”

~ 163 ~


„Ne, ne. Ovo nema veze s kobrama. Kunem vam se vlastitim životom, ovaj vam put stvarno govorim istinu.” Gospodin Fontley dade znak svome kočijašu udarcem o krov. „Nastavite dalje.” „Molim vas. Ne možete nas ostaviti ovdje.” Colin uhvati zasun na vratima kočije. Gospođa Fontley ga kroz prozor udari suncobranom po prstima. „Maknite se od naše kočije, vi pokvareni ljudi.” „Gilberte!” Minerva je udarala po prednjem prozoru kočije. „Molim te, Gilberte. Možeš li ih uvjeriti da nam pomognu?” Mladić pritisne vrhove prstiju na staklo i uputi joj žalostan pogled. „Molit ću se za vas.” Kočijaš potjera konje u pokret. Colin je morao povući Minervu u stranu da ne završi ispod kotača. Dok se kočija polako odmicala, lakaj je s nje bacio dva pravokutna predmeta. Tresnuli su nasred ceste uz mučni tutanj, poprskavši ih oboje blatom. Minervine škrinje. Colin je zurio u njih, pokušavši se nasmijati. Nije mogao. Ništa mu od toga više nije bilo zabavno. Brišući kišu s lica, okrenuo se prema Minervi i otkrio da ga promatra. „Ne moraš mi ništa govoriti”, rekao joj je. „Znam što si htjela reći.” „Znaš?” On kimne. „Htjela si reći da sam ja kriv zbog svega ovoga. Da bi nam Fontleyjevi sada pomogli da im nisam lagao.” Nije mu ništa rekla. Samo je prekrižila ruke i zagledala se u svoje blatnjave čizme. „No onda bih ja tebi rekao”, nastavio je, „da im nisam lagao, ne bismo uopće dospjeli ovako daleko.” „A onda bi ti rekla: Ali, Coline...” Povisio je glas u pjevušećoj imitaciji njezina glasa. „Da smo odmah krenuli poštanskom kočijom, sad bismo već bili u Edinburghu. I što se toga tiče, bila bi u pravu.” „Molim te, nemoj govoriti u moje im...” On je ušutka pokretom ruke. „Drhtiš. Imaš li kakvu pelerinu u tim kovčezima?” Ona odmahne glavom. „Dobro sam.” „Dovraga, nemoj mi govoriti da si dobro.” Kiša je počela toliko jako padati da je morao vikati kako bi ga čula. „Mokra si, i svakim trenutkom postaješ sve mokrija. Tu si, umjesto da si u Škotskoj. Sa...” Sa mnom, umjesto s nekim boljim čovjekom. „I zato mi nemoj govoriti da si dobro, Min.” „U redu”, napokon mu je uzvratila vičući i stišćući šake. „Nisam dobro. Razočarana sam i slomljena srca i u-užasno mi je hladno. Jesi li sada zadovoljan?” K vragu. Prošao je objema rukama kroz kosu, gledajući niz cestu. Cesta je tako jednostavna stvar. Zemljani pojas od jednog mjesta do drugog. Bilo gdje drugdje u civiliziranom svijetu, kada ljudi žele putovati s jednog mjesta u drugo, jednostavno uđu u prokletu kočiju i odvezu se onamo. Svaki bi je drugi muškarac u Engleskoj već doveo do Edinburgha. Svaki bi drugi muškarac čekao da ovaj prolom oblaka prođe smjestivši je na neko sigurno, suho mjesto. Krupnim koracima prišao je vratima kočije, otvorio ih i držao otvorena. „Ulazi unutra.” MINERVA JE ODUSTALA od prepiranja i ušla unutra. Colin joj se pridružio i zatvorio vrata za njima. U kabini nije bilo baš puno mjesta za tri putnika. Francine se vozila unutra otkako je počelo kišiti.

~ 164 ~


Nakon što je teškom mukom uspio svući sako i prebaciti joj ga preko krila, Colin odveže kravatu i obriše si njome lice i vrat. Ona ga je zabrinuto promatrala. „Dobro sam”, rekao je. „Neću dugo ostati unutra. Dao sam podrobne upute kočijašu. Brzo će se vratiti i uskoro ćemo nastaviti putovanje. Sve će biti u redu.” „Čemu onda pištolj?” Dok ga je promatrala, izvadio je pištolj ispod sjedišta i počeo ga puniti kuglicom i barutom. „Radi predostrožnosti”, odgovori on. „Ovako zaglavljeni, lak smo plijen za kradljivce.” Nije znala kako protumačiti njegovo sumorno raspoloženje. Razlog za to nije bila samo skučena unutrašnjost kočije. Činilo se da krivi sebe zbog svega, uključujući i vremenske uvjete. A ona je bila bijesna na sebe što mu je dopustila da je uvuče u dodatno uzajamno optuživanje. Ništa od toga nije bila njegova krivnja. „Coline, ovo cijelo putovanje je bilo moja zamisao. Žao mi je što sam te podvrgnula...” „Ne moramo raspravljati o tome.” Začepio je rog s barutom. Pokušala je poštovati njegovu želju za šutnjom, no nije bilo lako. Nakon jedne minute, ležerno je rekao. „Šteta što nije lijepo vrijeme.” Prstima je bubnjao po prozorskom staklu. „U ovom kraju ima puno zanimljivih litica i stijena. Osjećala bi se kao da si u raju.” Nakratko je pogledala prema prozoru i kvadratu sive poplave iza njega. „Znači, već si putovao ovuda.” „Oh, nebrojeno mnogo puta.” Nebrojeno mnogo puta? To nije imalo smisla. Mislila je da izbjegava seoske krajeve otkako... „O, Bože.” Kosti su joj se zaledile od stravične spoznaje. Uhvatila ga je za ruku. „Coline. Nismo li valjda blizu tvoga doma?” Tišina joj je potvrdila ono što on nije htio reći. Srce joj se stislo. Znači, zato je znao da će se kočijaš vratiti sa svježim konjima. Jer ga je poslao na svoj posjed. „Je li se to dogodilo veoma blizu ovog mjesta?” upitala ga je. „Mislim na nesreću.” Udahnuo je polako i, činilo se, s velikim naporom. „Zapravo, ne. Nije osobito blizu.” No vjerojatno nije ni osobito daleko, pretpostavila je. Preplavljena osjećajima, stisnula se uz Colina ispreplevši prste s njegovima. Nalazio se s njom u tijesnoj, zagušljivoj kočiji, u predvečerje, zaglavljen na istoj cesti koja je odnijela život njegovim roditeljima i uništila njegovu dječačku nevinost. Za Colina Sandhursta, to je nešto najbliže bosonogom hodanju po užarenim alejama pakla, i to je činio radi nje. Za nju. Još ga je čvršće stisnula. Hvala ti, htjela mu je reći. Hvala što si vjerovao u mene. Što ovo hrabro trpiš radi mene. Da te već ne volim toliko silno, sad bih se sigurno zaljubila u tebe. Znala je, međutim, da Colinu sada ponajmanje trebaju njezine srcedrapateljne izjave. Ono što mu je sada potrebno jest odvlačenje pozornosti. Rekla mu je, „Sigurna sam da nećemo dugo čekati. Čime se možemo zabaviti kako bismo prikratili vrijeme?” „Mogla bi mi ponovno pročitati svoju prezentaciju, a ja mogu glumiti da ti postavljam pametna pitanja.” Kratko se nasmijala. Glas mu se smekšao. „Ne, stvarno. Volim to slušati. Ne mogu reći da razumijem svaku riječ u tvojoj prezentaciji, no ne moram biti stručnjak da znam kako je ono što imaš reći uistinu važno. Ne moram biti geolog da shvatim kako se radi o dobro napisanom i pomno obrazloženom radu. A dok

~ 165 ~


te slušam kako izgovaraš sve te višesložne riječi...” Gurnuo joj je bedro svojim bedrom. „Bude mi tvrd kao kamen, svaki put.” Ona se zacrveni. Ne samo zbog te putene aluzije, nego zbog Colinovog iskrenog iskaza poštovanja prema njezinoj učenosti. Bez obzira na to što ju je mjesecima zadirkivao, jedno mu je morala priznati: nikada nije osporavao da posjeduje bistar um, niti je ičim dao naslutiti kako misli da je intelektualno prikraćena samo zato što je žena. Koliko bi muškaraca njegova statusa i društvenog utjecaja bilo spremno priznati da je neka mlada neudana žena pametnija i obrazovanija od njih? To će vjerojatno otkriti kad stignu u Edinburgh. Ako stignu do Edinburgha. „Stići ćemo”, odlučno reče Colin, kao da joj je pročitao misli. „Hajde, pročitaj mi još jednom svoju prezentaciju.” „Previše se smračilo, ne mogu vidjeti svoje zabilješke.” „Oh.” Naslonio se na zid kočije, napet i blijed. Povlačio je svoj otkopčani okovratnik. „Uskoro će pasti noć, pretpostavljam.” Kvrapcu. Minerva protrne. Je li mogla reći išta gluplje od toga? Colin se iznimno trudio prikriti napetost, no ona je znala da je u groznom stanju. „Coline, zašto ne bismo izašli i pješice otišli do tvoga posjeda?” „Zato što jako pljušti.” „Malo kiše nam neće naškoditi.” „Mogla bi navući kakvu bolest. A kiša bi uništila Francine. Da se radi samo o laganoj kišici, škrinja bi je zaštitila. No po ovakvom prolomu oblaka? Znaš i sama da bi voda ušla kroz pukotine i uništila gips.” „Onda ćemo je jednostavno ostaviti u kočiji.” „Ne dolazi u obzir. Previše sam toga učinio i predaleko dogurao radi te stare ljuskave djevojke da bih je sada ispustio iz vida. Dobro sam. Mogu ovo pretrpjeti, Min. Kočijaš će se uskoro vratiti s novim konjima i nastavit ćemo putovanje.” Ton njegova glasa dao joj je do znanja da neće trpjeti nikakve prigovore. „U redu, ali moramo se nekako zabaviti dok čekamo”, živahno će ona. „Znam. Možemo nabrajati matematičke izraze koji zvuče kao proste riječi.” Zatim je prošaptala svojim najrazbludnijim dahtavim glasom: „Parabola.” Nakon kraće pauze, on joj stisne prste. „Teselacija.” „Binom.” „Čemu stati na tome? Trinom.” „To je stvarno nastrano.” „Nije to ništa. Ovo sam čuvao za posebne prilike.” Nagnuo joj se bliže i prošaptao joj na uho. „Anularno.” Smijući se, popela mu se u krilo. „O, Coline. Evo zašto te volim.” Ruke mu se spuste na njezin struk. „Za Boga miloga. Zato što se moj adolescentski um uvijek radije zabavljao nepristojnim asocijacijama umjesto da prati predavanja?” Ona slegne ramenima. „Treba li mi bolji razlog od toga?” „Dakako. Da.” Dodirnuli su se čelima i njegov glas se stišao do bolnog šapta. „Zato sam ovdje, Min. Moraš znati zašto ovo činim. Trebala bi imati bolji razlog da me voliš i zato se svom snagom trudim ponuditi ti ga.” Dragi, blesavi čovječe. Premjestivši težinu i zadignuvši skute, uspjela ga je opkoračiti i sjesti mu na krilo. „Samo me poljubi.” ~ 166 ~


Obuhvativši mu lice dlanovima, trljala mu je usne svojima. A onda joj je uzvratio poljubivši je divlje i duboko. Jezici su im se preplitali u strastvenoj igri. Prinijela mu je ruku do svojih grudi. On joj zastenje u usta čim ju je obujmio i stao je mijesiti, prelazeći raširenim dlanom preko tkanine koja je prekrivala ukrućeni pupoljak njezine bradavice. Proždirao joj je usta svojim usnama, a ona mu je vraćala jednakom mjerom. Osjetila je čvrsti greben njegova uzbuđenja uz svoje bedro. Slobodnom joj je rukom obujmio stražnjicu i privukao je bliže, trljajući njezinu zdjelicu uz svoju. „Da.” Odmakla se kako bi olabavila gornji dio haljine. „Da. Vodi ljubav sa mnom.” „Min, želim...” Borio se za zrak dok joj je podizao skute. „Isuse, ne mogu sada biti nježan. Ne mogu voditi ljubav. Ne mogu.” Ona zacvili od razočaranja, priljubivši svoje tijelo uz njegovo. Željela ga je tako silno i mogla je osjetiti impresivne dimenzije njegove želje za njom. Ne smije je odbiti. Njegovo znojno čelo bilo je pritisnuto na njezin vrat. Lizao je, a zatim grickao vrh njene dojke. „Ti zaslužuješ nježnu, pažljivu ljubav. Muškarca koji će ti dati sve što želiš. A ja u ovom trenutku samo želim uzimati. Želim te uzeti snažno, divljački, želim osvijetliti cijelu prokletu noć.” Prsti mu odlutaju ispod njezine podsuknje i pronađu njezinu ženskost, uranjajući u nju bez ikakvog uvoda. Ona dahne. Bila je toliko spremna za njega da su mu prsti smjesta uklizali unutra. „Smijem li...” Gurao je dublje, stenjući. „Želiš li...” „Da”, uspjela je protisnuti. „Da.” On izvuče prste i počne petljati s gumbima na svojim hlačama. „Reci mi to. Želim znati da si me razumjela i da si potpuno spremna na to.” Bila je više nego spremna. Bila je željna, očajnički. „Da”, prošaptala je. „Uzmi me.” Val uzbuđenja preplavi joj cijelo tijelo. Doslovno je osjećala kako postaje potpuno vlažna i ružičasta. „Uzmi me”, rekla mu je glasnije, ovaj put s uvjerenjem, znajući da je i sama jednako neobuzdana. „Uzmi me. Sad.” Namjestio se i ušao u nju snažnim, gotovo bolnim potiskom. Kriknula je od radosti. Žestokim podizanjem bokova zabijao se sve dublje i dublje. Njezina zdjelica udarala je u njegovu, i cijela se kočija ljuljala i škripala na svojim oprugama. „O, Bože, Minerva. Ja te ne zaslužujem. Tako si dobra. Tako vruća i vlažna i tako jako, jako dobra prema meni. Ti, pametno, blesavo, predivno stvorenje.” Isuse Kriste, prestaje li taj čovjek ikada govoriti? Minerva nije sada željela razgovarati. Htjela je samo... dublje. Snažnije. Još. Zubima mu je uhvatila ušku i zastenjala, šireći noge kako bi ga privukla još bliže sebi. On joj zgrabi bokove i počne se nekontrolirano zabijati u nju, podižući je i spuštajući sve brže na svojoj palici. Potpuno se prepustila tom divljem jahanju, držeći se jednom rukom za krov kočije radi ravnoteže. Grabili su se zubima i noktima, proizvodeći grube, režeće, životinjske zvukove. Cijela se kočija tresla i njihala od njihova mahnitog ritma. Kvadratično prozorsko staklo zamaglilo se od vrućine njihove strasti. Ona zatvori oči, ne vidjevši više ni ono malo sunčeva svjetla koje je dopiralo kroz prozor. Colinov napaljeni govor pretvorio se u neartikulirano stenjanje. Njihov zajednički ritam kao da je dobio vlastiti pogon, kao da je sam postao izvorom energije. U njegovom naručju bila je nijema, nemoćna, bezbrižna, nepromišljena. Nije bila svjesna ničega osim svojih osjeta. Ničega osim njega.

~ 167 ~


Pogođena snažnim orgazmom, kriknula je od radosti, glasno i neobuzdano. Užitak joj je protresao cijelo tijelo. Colin se prerano povukao iz nje, gunđajući psovke i blagoslove, štrcajući toplu tekućinu na njezino bedro. „Min.” Vrući poljupci otvorenim ustima obasuli su joj lice i vrat. Glas mu je bio hrapav od nabujalih osjećaja. „Min, nemoj me nikada napustiti.” Ona spoji ruke iza njegova vrata. „Coline, ja...” Prekinuo ju je glasan zvuk, kao da je nešto iznenada puklo. Nakon toga je slijedilo škripanje metala. Kočija se zatresla proizvodeći zvukove od kojih se diže kosa na glavi. A onda su počeli padati. Pali su jedno drugomu u naručje, dok se cijela kočija prevrtala na bok. „O, ne.”

~ 168 ~


Poglavlje 28

ZAJEDNO SU OTKLIZALI na sam kraj klupe, tresnuvši o zid kočije. Zatim je zid postao pod, budući da se cijela kočija prevrnula na bok. Pljusnuli su u blato uz glasan mljackavi zvuk. Razdvojili su se i Minerva se bolno udarila u rame odbivši se od bočne oplate. „Min.” Colin brzo dopuže do nje. „Minerva, reci mi da nisi...” „Dobro sam”, žurno mu je odgovorila. „Nisam ozlijeđena.” Jako. Nije mu to htjela reći, no malo ju je boljelo rame. Izuzev toga, teško da se radilo o dramatičnoj, smrtonosnoj nesreći. Kočija nije čak bila ni u pokretu. Bilo je to poput pada s ograde, ili stabla. „Samo nemoj umrijeti.” Čvrsto ju je stisnuo. „Ako umreš, molit ću Boga da i mene uzme.” Isuse, kakva izjava. Prisilila se ne obazirati na njezin dublji značaj i nastavila s onime što je morala učiniti: uvjeriti ga da je dobro. „Ne umirem. Nisam čak ni ozlijeđena.” Pogledom joj je pretražio lice. „Jesi li sigurna?” „Jesam.” „Nigdje ne krvariš? Osjećaš li sve udove?” „Zar ne osjećaš moje ruke oko sebe?” Prelazila mu je rukama gore-dolje uzduž leđa, sve dok nije glasno ispustio dah. „Da.” Odmaknuo se od njezinih prsa da je ne pritišće svojom težinom, lagano se smijući. Prešao je rukom preko lica. „Bože dragi. Nisam znao da su ove sprave tako nestabilne kad nisu pričvršćene za konje. Valjda smo bili pre...” „Prerevnosni?” Nasmiješila se. „Gledaj to ovako: barem više nisu kotači zaglavljeni u blatu.” „To je istina. Pomozi mi da te uspravim.” Razmrsili su zapetljane udove. Colin prvi ustane i pruži joj ruku. Čim se osovila na noge, začuo se mokri zvuk uranjanja čizama u vodu. Voda je ulazila kroz oštećenu stranu kočije, stvarajući lokvicu pod njihovim nogama. „O, Bože.” I Colin je to opazio. Preokrenuo je škrinju, gurnuvši je čizmom što dalje od rastuće lokve vode. Tijesno obložena tkaninom, Francine je nedvojbeno preživjela pad - no močenje neće preživjeti. „Znači da se kočija nije prevrnula zbog našeg... znaš već čega. Barem ne samo zbog toga.” On odmahne glavom. „Cesta je poplavljena. Zato su se kotači oslobodili.” Blatnjava voda oplahivala joj je rub skuta. „Moramo izaći odavde. Smjesta.” „Slažem se.” Colin podigne ruke kako bi otvorio vrata iznad svoje glave. Nisu se dala otvoriti.

~ 169 ~


Opsovavši, uhvatio je zasun i počeo žustro tresti vrata. „Otvorite se, prokleta bila”, mrmljao je. „Otvorite se.” „U redu je”, reče ona, pokušavajući ga smiriti. „Nismo zarobljeni. Razbiješ li prozor, mogu se provući kroz njega i otvoriti vrata izvana.” „Točno. Uvijek si bila pametnija od mene. Makni se u stranu i zaštiti glavu.” Kad ga je poslušala, izvadio je rupčić iz unutarnjeg džepa sakoa i omotao ga oko zglobova svoje šake. Zatim je uhvatio pištolj za cijev kako bi drškom razbio prozor. Nakon dva dobro odmjerena udarca, staklo je prsnulo. Sitni komadići stakla pljuštali su po Minervinoj sagnutoj glavi i ramenima. Kad je prestala staklena kiša i počeo ulaziti pravi pljusak, zaključila je da je dovoljno sigurno podignuti pogled. Ugledala je Colina kako čupa preostale oštre krhotine iz okvira prozora. „Hajde.” Pružio joj je ruku dlanom okrenutim prema gore. „Stavi nogu na moj dlan, a rukom se drži za moje rame. Podignut ću te kroz prozor.” Ona kimne. Minerva se pridržavala rukama za obje strane improviziranih vratašca dok je proguravala glavu i ramena kroz uski otvor. Na koncu je provukla i ostatak tijela. Kiša ju je trenutačno smočila do kože, zalijepivši joj kosu za čelo i vrat. Odmicala ju je nestrpljivim pokretima ruke. Čim se cijelim tijelom našla izvan kočije, kleknula je na krovu - koji je donedavno bio bok kočije - i objema rukama povukla zasun, tresući ga i proklinjući taj savijeni komad metala. „K vrapcu. Zasun je i s ove strane zaglavljen.” Provirila je unutra prema Colinu. „Samo izađi kroz prozor kao što sam ja izašla. Bit će ti malo uzak, ali provući ćeš se.” „Ja hoću. Ali Francine neće.” Objema rukama je podigao škrinju iznad vode. Uvjerio se da je prevelika da prođe kroz prozor. „Makni se odatle. Skloni se ispod stabala. Ja ću je održati suhom dok ne stane kiša.” „Želiš da te ostavim unutra? Samog?” Licem mu preleti bljesak nekog osjećaja, no brzo ga je potisnuo. „Bit ću dobro. Čut ćemo se cijelo vrijeme. Znaš koji je naš sistem, M. Ahoj i tako dalje.” Odmahivala je glavom. Colin je uistinu nemoguć. Do prije pet minuta ju je stiskao preklinjući je da ga nikada ne napusti. Štoviše, zaklinjao se da će poći za njom u smrt. Zar je doista mislio da će ga sada napustiti? Da će ga ostaviti zarobljenog u mračnoj kočiji, samog, na istoj onoj cesti koja je nekoć odnijela živote njegovih roditelja? Stvarno je pukao. „Neću te ostaviti unutra.” „E, pa, ja neću ostaviti ovu škrinju.” Ponovno je prodrmala zasun vrata. I dalje se nije pomicao. „Možda se otvori ako ga razbijem. Dodaj mi pištolj, molim te.” Ispruživši ruku kroz razbijeni prozor, dodao joj je oružje. Ona ga odmota, uhvati ga za dršku... I uperi ga u njega. „Izlazi odatle, Coline.” Izgovorila je to hladnim i staloženim glasom, tijelom zaklanjajući pištolj od kiše. Minerva mu nije uistinu željela zaprijetiti ubojstvom. Samo se nadala da će ga šokirati ne bi li odustao od svoje tvrdoglave odluke da ostane u tom lijesu. Pa, svakako je djelovao iznenađeno. Njegov pogled pun nevjerice skakao je s njezina lica na pištolj u njenoj ruci. „Min, zar si poludjela?”

~ 170 ~


„I ja bih tebe to mogla pitati! Gotovo je, Coline.” Glas joj pukne. „Gotovo je. Nećemo stići u Edinburgh, a ovo nije vrijedno nijednog dodatnog trenutka tvoje muke.” „K vragu i moja 'muka'. U ovoj škrinji je tvoje životno djelo. Neću ga napustiti. Još stignemo na simpozij. Čim se kočijaš vrati...” Minerva se osvrne oko sebe. Ni kočijaša ni konja nije bilo nigdje na vidiku. Cestom su tekli nabujali blatnjavi potočići, noseći sobom gomilu lišća i grančica. A kiša je samo još jače pljuštala, kuckajući i tutnjeći po olupini kočije. Morala je vikati kako bi je čuo od te buke. „Voda sve više raste i polako pada noć. Kočija je oštećena. Čak i ako stignu konji, cesta će biti neprohodna. Gotovo je.” „Dovraga, Min. Nemoj odustati od ovoga. Nemoj odustati od mene. Dao sam ti svoju riječ i neka me vrag odnese ako je ne održim. Smislit ću neki način.” „Ne možeš...” Prekinula je rečenicu vrisnuvši uplašeno. Prevrnuta kočija pomakla se dobrih petnaestak centimetara n siranu. Počela je plutati na nabujaloj kišnici, i klizati po blatu. Minervi se stisne utroba. Morala ga je izvući van. Njegovo tvrdoglavo inzistiranje na ostanku u kočiji sada više nije bilo samo ludo odvažno, nego i opasno. Nastavi li nadirati voda, mogli bi otklizati s ceste. Gurnula je pištolj kroz prozor. „Coline, pusti škrinju. Moramo napustiti ovu kočiju. Dosta je bilo raspravljanja.” „Ne.” Odmahnuo je glavom. „Neću to učiniti, Min.” „Onda mi ne ostavljaš drugi izbor.” Umirila je pištolj, zategla otponac, naciljala... I opalila. „ISUSE...” Bum. Kad je pištolj opalio, Colinova prva pomisao bila je: O, moj Bože. Učinila je to. Stvarno me upucala. Druga njegova pomisao bila je: Otkada umjesto krvi i crijeva imam zrnasti bijeli prah? Dok se prašina slijegala, Colinu je polako postajalo jasno da nije upucan. Minerva je ispalila metak ravno u škrinju. A oblak bijelog praha koji je eksplodirao u polumraku kočije nisu bili ostaci njegova okamenjenog srca. To je bila Francine. O, Bože. O, dovraga i bestraga. Bilo bi mu draže da je Minerva raznijela njegovu utrobu. Manje bi ga boljelo. Njegova bi utroba možda uspjela zacijeliti. Francine, međutim... Francine je bila uništena. „Zaš...?” Gušio se gipsanom prašinom. „Zašto si to učinila?” je.”

„Jer mi nisi ostavio drugi izbor”, viknula je bacivši pištolj u stranu. „A sad izlazi odatle. Gotovo Gotovo je.

Da, gotovo je. Sve je gotovo. Upravo je ispalila metak u sve svoje nade i snove. Nije više važno hoće li kočijaš stići sa svježim konjima. Ni da se oblaci iznenada raziđu i s neba se spusti balon na topli zrak i odveze ih ravno u Škotsku, ništa se ne bi promijenilo. Bez Francine, sve je gotovo. Progutao je knedl u grlu. Nije mu preostalo ništa drugo nego priznati poraz. Iznevjerio ju je. Uspio ju je iznevjeriti, iako se trudio više nego ikad. Njegove dobre namjere uistinu su poput minobacačkih granata, i ovaj put su pogodile Francine.

~ 171 ~


Izvukao se kroz razbijeni prozor. Skočio je prvi s kočije, doskočivši u vodu do gležnja. „Skoči u moje naručje”, uputio je Minervu. Ona ga posluša. Čvrsto se držala za njegov vrat, kao da je kakav junak iz bajke, a ne zločinac koji je sve upropastio. „Kamo idemo?” Colin pogleda niz cestu, škiljeći kroz gustu kišnu zavjesu. Jesu li one sjene...? Konji. Da, to su konji. Četiri konja iz njegovih konjušnica. Kočijaš je napokon stigao - praćen dvojicom Colinovih lakaja iz Riverchasea. Ispustivši dah, rekao joj je, „Doma. Idemo doma.” RIVERCHASE JE BIO udaljen samo nekoliko kilometara, no uvjeti na cesti prisilili su ga na bolno spori hod. Minervu je držao ispred sebe na svome konju, nastojeći je zaštititi od kiše i hladnoće najbolje što je mogao Neko je vrijeme mislio da je zaspala. A onda je promrmljala, „Coline? Kakvo je to veliko, impozantno zdanje u daljini?” „To je Riverchase. Moj posjed.” „Tako sam i mislila. Divan je. Sav taj g-granit.” Nasmijao se u sebi. Naravno da je prvo to opazila. „To je kamen iz lokalnih kamenoloma.” „Kladim se da svjetluca na dnevnom svjetlu.” „Blista.” Pojačao je stisak oko njezina struka da je privuče bliže sebi. Tek tada je postao svjestan koliko snažno drhti, priljubljena uz njegova prsa. „Jesi li dobro?” upitao ju je. „Samo mi je hladno. Jako h-hladno.” Opsovavši sebi u bradu, Colin potjera konja u kas. Kiša je sada samo sipila, no Minerva je već bila potpuno pokisla. Mora je smjestiti ispred upaljenog kamina, i to brzo. Ako ništa drugo, barem je kočijaš obavijestio osoblje Riverchasea da je njihov gospodar u blizini. Cijelo je kućanstvo podignuto u stanje pripravnosti. Kad je Colin dojahao do glavnog ulaza, vrata su se otvorila i kroz njih je izletjelo cijelo jato slugu. Colin je prvi sjahao s konja, a onda je pomogao Minervi da skoči u njegovo naručje. Obujmivši joj jednom rukom leđa i uvukavši joj drugu ispod bedara, prenio ju je preko četrnaest granitnih stuba te kroz glavni ulaz. Stara domaćica njegove obitelji, gospođa Hammond, požurila mu je u susret. Vjerojatno su prošle dvije godine otkako ju je posljednji put vidio, no morao je skratiti pozdrave. „Jeste li upalili vatru?” upitao ju je. „U dnevnoj sobi, gospodine lorde.” Premjestivši Minervinu težinu na svojim rukama, prošao je pokraj svoje domaćice odmarširavši ravno prema dnevnoj sobi. Polako je položio mokru, drhtavu Minervu na plišani kauč i pogurao sve zajedno - komad pokućstva i ženu na njemu - naprijed, sve dok nije bio na pola metra od kamina. Nedavno upaljena, vatra je snažno buktala. Užareni plamenovi poskakivali su kao da plešu. „Ovo je baš lijepa soba”, reče Minerva slabašnim glasom. „Tako mi je d-drago što...” Zubi su joj cvokotali. „Što imam priliku vidjeti tvoj dom.” „Šuti. Nemoj ni pokušavati govoriti. Poslije ću te povesti u obilazak cijele kuće.” „U redu.”

~ 172 ~


Njezin slabi, drhtavi pokušaj smiješka toliko ga je zabolio da je htio zaurlati. Nije smjelo biti ovako. Skinuo joj je naočale s lica, obrisao ih i ponovno joj ih stavio na nos. Gospođa Hammond je stajala na vratima. „Donesite deke”, zapovijedio joj je. „I čistu spavaćicu, nije bitno čiju. Vrući čaj smjesta, i ostalu okrepu koju uspijete pronaći.” „Da, gospodine lorde.” Kad je starija žena otišla, Colin krene skidati Minervinu mokru odjeću. Pokušala mu je pomoći, no prsti su joj previše drhtali. „Budi mirna, sunce. Prepusti to meni.” Na koncu je odustao od otkopčavanja svih tih gumba i kopči. Izvadio je nož iz čizme i razrezao joj haljinu po šavovima. Odlijepio joj je potpuno mokru tkaninu od tijela i bacio je na hrpu pokraj vatre. Režući taj nježni, prozirni muslin, došlo mu je da zaplače. Prije tjedan dana se nije baš pretjerano intenzivno brinuo da će možda upropastiti ovu djevojku? Nepopravljivo okaljati njezinu reputaciju? Da je barem učinio samo to. Pogledaj je sada. Sklupčana na kauču, nekontrolirano drhti. Blijeda lica, plavih usana, poderane haljine. Uništenih snova, rasutih po seoskoj cesti, skupa sa svim njenim nadama i planovima za budućnost. A dok ju je svlačio, otkrio je i stravičnu modricu na njezinu ramenu. Ovo je sto put gore od uništenog društvenog ugleda. Ovo je potpuna, sveukupna devastacija, za koju je samo on kriv. Duboka, stravična bol koju je Colin u tom trenutku osjetio otkrila mu je dvije stvari, obje jednako tragične. Da voli Minervu više od ičega na svijetu. I da ju je zauvijek izgubio.

~ 173 ~


Poglavlje 29

NEVJEROJATNO ŠTO SAT vremena odmaranja, topla vatrica i gutljaj okrepljujućeg čaja mogu učiniti za djevojčino zdravlje. Udobno ušuškana pod brdom deka, Minerva je odlučila proglasiti vunene poplune svojim najnovijim omiljenim ruhom. Još ju je čekao obećani obilazak Colinova doma, no sudeći prema onomu što je dosad uspjela vidjeti, Riverchase je bio najljepša kuća u koju je Minerva ušla tijekom svog čitavog života. Kad bi se još samo Colin maknuo od kamina i sjeo pokraj nje, osjećala bi se posve oporavljeno. Izgledao je tako nesretno. Počela je ustajati u namjeri da pođe k njemu, no on je zaustavi ispruženom rukom i jednom jedinom, grubom riječju. „Nemoj.” Njegov glas i njegov pogled bili su tako hladni. Minerva ustukne i sjedne natrag na kauč. Zurio je u vatru. „Poslat ću te natrag u London. Sutra.” „Šalješ me...” Dah joj je bolno zastao u grlu. „Šalješ me u London? Ne ideš sa mnom?” Sad kad su odustali od odlaska u Škotsku, pretpostavljala je da je logičnije vratiti se natrag. Ali zašto već sutra? I zašto odvojeno? On kimne. „Tako je sigurnije. I brže. Naravno, pratit će te nekoliko jahača radi zaštite. A gospođa Hammond, moja domaćica, putovat će s tobom u kočiji kao tvoja pratilja.” „A ti?” „Ja ću odjahati ranije kako bih obavijestio Brama o tvome dolasku, tako da znaš da će te očekivati.” „Lorda Rycliffa? Ali što ćeš mu reći?” „Istinu.” Odmahnuo je rukom u neodređenoj gesti. „Neku verziju istine. Da smo napustili Vretenastu Uvalu planirajući se vjenčati u Škotskoj, ali smo u jednom trenutku odustali od toga. Zamolit ću Susannu da mi pomogne spasiti tvoj ugled. Svima ostalima ćemo reći da nismo dospjeli dalje od Londona. Da ti je pozlilo već te prve noći i da si cijelih tjedan dana provela u njihovom domu.” Već od same pomisli na toliko laži i obmana Minervi se preokrene želudac. „Susanna mi je prijateljica. Ne želim da laže radi mene.” „Nije to ništa neuobičajeno.” Minerva je znala da je to istina. U Vretenastoj Uvali je upoznala nemali broj mladih dama koje su poslane onamo zbog nekog skandala ili trača. Kao bivša pokroviteljica tog mjesta, Susanna je čuvala mnoge tajne. I, općenito gledano, društvo bi joj se zbog toga nedvojbeno odužilo jednakom diskrecijom. Jedno je, međutim, tajiti njihovo putovanje od javnosti, a drugo izbrisati ga iz vlastita sjećanja. Govorio je kao da će od tog trenutka nadalje jedno drugomu postati stranci.

~ 174 ~


„Je li to ono što doista želiš?” upitala ga je. „Da se jednostavno pretvaramo kao da se ništa nije dogodilo?” „Što god se dogodilo, uvijek ćeš imati sve što ti treba. Jednom kad se domognem svojih računa, diskretno ću prebaciti dio novca na tvoje ime. Dovoljno da možeš živjeti kako god želiš. Da možeš kupiti kuću gdje god želiš. Posvetiti se znanstvenom radu. Ti i tvoje sestre ćete uvijek imati moju zaštitu.” „Tvoju zaštitu? Znači, bit ću tvoja priležnica?” „Zaboga, ne.” „Oh.” Ona proguta jecaj. „Čak ni to?” Opsovavši si tiho u bradu, Colin prijeđe na drugi kraj sobe i sjedne pokraj nje. „Minerva, nikad te ne bih tako ponizio. Nakon toliko boli koju sam ti nanio, ne bih te krivio kad me više ne bi htjela nikada vidjeti.” Zabio je lice u dlanove. „Nemoj me siliti da ti nabrajam na koje sam te sve načine iznevjerio.” „Onda ću ja tebi nabrojati što si mi sve dao. Topli čaj i deke. Dan na seoskom sajmu. Jabuku, naranču, breskve, trešnje. Priliku da osvojim dvadeset funta u natjecanju iz streljaštva. Hrabrost da pjevam u krčmi. Moj prvi iskreni kompliment. Strast koja ostavlja bez daha i dovoljno pustolovine da mi potraje za cijeli život. Zamisli, u samo tjedan dana bila sam misionarka, atentatorica, izgubljena kneginja... i, ne smijemo zaboraviti, gutačica mačeva.” „Vjeruj mi.” Podigavši pogled, uputio joj je poluosmijeh. „Dok god budem živ, nikad to neću zaboraviti. Nikad.” Osjetila je toplinu oko srca ugledavši bljesak njegove prepoznatljive vedre naravi. To je bio Colin kakvog je poznavala i voljela. Slegnula je ramenima. „Nakon svih tih pustolovina, možda mi bavljenje isključivo geologijom neće više pričinjati toliko zadovoljstvo.” „Nemoj. Nemoj mi lagati, Minerva.” Ruka mu je sama pošla prema njezinu obrazu. „Znam koliko ti je to značilo. Ne možeš mi reći da nisi razočarana.” Ne, ne bi mu smjela to govoriti. A ne bi više trebala ni zadržavati suze. Držao ju je u svome zagrljaju dok se nije do sita naplakala za sirotom Francine, pretvorenom u prah zajedno sa svim onim propalim znanstvenim težnjama. Nakon nekoliko minuta je obrisala lice. „Htjela sam samo ostaviti neki trag. Ostaviti vlastiti trajni otisak na ovome svijetu, baš kao što je Francine ostavila svoj. Nešto što bi poručivalo nadolazećim generacijama: 'Minerva Highwood je bila ovdje i zbog njezina postojanja svijet je danas barem malo drukčiji.' Samo sam htjela ostaviti nekakav otisak.” „Da, i trebala si to učiniti.” Ustao je s kauča, ponovno otišao do kamina pa stao kuckati šakom po kamenom okviru. „I uspjela bi u tome. Jedino si pogriješila što si se povezala sa mnom.” „To nije bila pogreška.” „Naravno da jest. Zar nisi opazila, Min? Ja svugdje ostavljam tragove. S tom razlikom što se u mojem slučaju ne radi o otiscima stopala, nego o kraterima.” Samo jednim prstom gurkao je porculansku pastiricu prema rubu okvira kamina i... Uz bučni tresak razmrskala se na kamenom podu. „Oh, pogledaj”, reče on podrugljivo. „Colin Sandhurst je bio ovdje.” Bacio je još jednu figuricu. „I ovu ovdje.” Pa treću. Tres. „Tu također.” Dok je melodija razaranja polako prelazila u tišinu, Minerva je duboko udahnula, nastojeći se smiriti. „Coline, bi li...” Skupljala je hrabrost. „Bi li me mogao voljeti?” Colin se zapilji u nju. „Za Boga miloga, Min, molim te, nemoj me to pitati.” „Zašto ne?”

~ 175 ~


„Zato što ti ne mogu na to odgovoriti. Zato što ću, što god rekao, uspjeti to nekako upropastiti. Nisam čak ni bio u stanju dovesti tvoj gipsani odljev do Škotske. Kako bi mi mogla povjeriti nešto tako dragocjeno poput svoga srca?” Prebacivši si deku preko ramena, ona ustane s kauča. Prešla je na drugu stranu sobe i stala s druge strane kamina. „Coline, kad bi me mogao voljeti... ništa drugo ne bi bilo važno. Ti vrijediš znatno više od nagrade od pet stotina funta za znanstveno dostignuće.” „Oh, zar doista?” Znakovitim je pogledom obuhvatio veličanstveno uređenu dnevnu sobu. „Da, doista vrijedim znatno više od toga.” „Nisam na to mislila i ti to dobro znaš.” „No, ionako se nikad nije radilo o novcu. Znam koliko ti je to značilo. Tako si silno željela ići na taj simpozij da si radi toga sve izložila opasnosti, Min. Svoju sigurnost, svoj ugled. Svoj vlastiti život. A ja sam ti uništio te snove.” Dotakla mu je ručni zglob i čekala da joj pogleda u oči. „Nisi mi uništio snove. Razbio si moju ljušturu. Za očekivati je da pritom nastane i malo nereda.” Lagano joj je pomilovao obraz i prošaptao, „Min.” Ona mu se nasmiješi i obriše zaostalu suzu. „Usprkos svemu, ovo je bio najuzbudljiviji, najčarobniji tjedan moga života. Samo sam žalosna što mora ovako završiti.” „Znam, znam. Nije fer, zar ne?” Uzeo je žarač i žustrim pokretima razmicao žeravicu. „Znaš, imao sam određenu predodžbu. Zapravo, to je vjerojatno više bila nerealna nada. Kao da ovim ludim, burnim putovanjem... ispisujemo svoju budućnost.” Ona se kratko nasmije. „Misliš da ćemo doista postati misionari na Cejlonu? Ili se zaposliti u cirkusu?” „Ne, ne. Ne mislim da smo predvidjeli svoju budućnost. Mislio sam, nadao sam se da ispisujemo priču svoje budućnosti. Pripovijetku koju bismo poslije nebrojeno puta iznova prepričavali, ispijajući vino na svečanim večerama, ili u sumorne proljetne dane kad je vani preblatnjavo za igre na otvorenom. Shvaćaš li što ti govorim? To bi bila naša priča, Min. Prisjećali bismo se i smijali se tomu još dugi niz godina, čak bismo i neke dijelove prepričavali našoj...” Glas mu je utihnuo dok je odlagao žarač na prijeklad. „Našoj...?” Srce joj na trenutak zastane. „Našoj djeci?” Zar je sanjao o životu s njom? „Minerva, ti si najpametnija osoba koju poznajem. U stanju si pogledati u čudnu rupu u zemlji i vidjeti raskošan pradavni svijet prepun života. Pogledaj sada u mene.” Nikada joj nije bilo teško gledati u te vatrene oči koje su je podsjećale na bristolske dijamante. „Reci mi istinu, srce”, rekao je. „Vidiš li ugodnu budućnost sa mnom?” Ona posegne za njime, provlačeći mu zaigrano prste kroz kosu. „Iskreno?” „Iskreno.” „Kad pogledam u tebe, pomislim nešto poput: Samo Bog zna kakvi izazovi vrebaju na tom putu.” Nasmiješivši se, ovila mu je ruke oko vrata. „No neka te to ne obeshrabri, Coline. Neke žene vole iznenađenja.” Nekoliko dugih trenutaka je samo šutio, a ona je držala dah. „Pa, onda”, naposlijetku je rekao muklim glasom, pokupivši je žustrim pokretom. „Iznenađenje.”

~ 176 ~


Poglavlje 30

COLIN JE PRITISNE uza zid, pohotno je grabeći gdje god je stigao. Grozničavo je ljubeći po čelu, obrazima, usnama. To mu je trebalo. Ona mu je trebala. I to smjesta. Povlačio je gumbe na njezinoj spavaćici. Neke je otkopčao, neke je jednostavno potrgao. Uskoro je to tanko laneno ruho ležalo na podu pod njenim nogama. „Minerva.” Glasno uzdahnuvši, cijelim svojim odjevenim tijelom pritisnuo je njezinu nagost. Oslonivši se rukama na zid, koljenom joj je razmaknuo bedra. Savivši koljena, ljubio joj je i lizao vrat, ne prestajući se očajnički trljati o njezinu vrućinu svojom gorljivom erekcijom. Zastenjao je duboko iz prsa. „Trebam te, Min. Tako te silno trebam.” „Tu sam”, dahtala je. Ruke mu je ovila oko ramena. „Tvoja sam.” Tvoja sam. Srce mu se stisne od slatkih osjećaja. Pa ipak, i dalje je držao ruke naslonjene na zidnu tapetu - ne usuđujući se dotaknuti njezino tijelo. Malo se odmaknuo, želeći je gledati. Diviti joj se. Ona posegne za njime. „Coline...” „Čekaj.” Glas mu je drhtao od želje. „Dopusti mi da te gledam.” Ona se nasloni na tapetu, izloživši cijelo svoje tijelo njegovu pogledu. Nije mogao ni sanjati da neka žena može biti toliko lijepa. Izgledala je blistavije na tom zidu od bilo koje slike nizozemskih majstora. Porculanska pastirica mogla bi roniti gorke suze zavideći joj na besprijekornom tenu. A Minervine grudi... Nije imao dovoljno dobru dekorativnu usporedbu za njezine grudi. No on je zbog njih bio tvrd poput parketa na podu. Grudi su joj bile jednako zanosne kao kad ih je prvi put vidio u onom londonskom putničkom svratištu. Spuštao se ljubeći joj elegantni vrat, zastavši kako bi malo sisao prvo jednu, pa drugu slasnu bradavicu, a onda se spustio na koljena. Kleknuvši na pod, ugodno se smjestio u čučećem položaju. Nježno joj je ljubio pupak. Njuškao joj bedra. Pripremajući se ondje za dugi posjet. „Bože.” Razmaknuo joj je noge, prolazeći prstima kroz tamne kovrče na njihovom vrhu. „Ovo sam čekao cijelu vječnost.” Ona se nervozno nasmije. „Samo smo tjedan dana putovali.” „Cijelu vječnost.” Razdvojio ju je prstima, istražujući njezine nabore i kružeći palcem po njezinu nabreklom biseru. „Nemaš pojma, Min. Nemaš pojma koliko sam te dugo čekao.” Utisnuo joj je jedan jedini, čedni poljubac u samo središte. Bio je to samo uvod, da ne bude pretjerano šokirana.

~ 177 ~


Zatim joj je uvukao ruku ispod koljena i prebacio joj nogu preko svoga ramena. Zagradivši joj rukama bokove, posegnuo je obama palčevima za njezinom ženskošću kako bi ga širom rastvorio za svoje poglede. Za svoje poljupce. Minerva ispusti prigušeni glas. „Coline...” „Psst.” Puhnuo je preko njezina osjetljiva tkiva. „Ti si već imala priliku istraživati svaki djelić moga tijela. Sad je na meni red.” I bogme, istraživao ju je. Vrlo temeljito. Jezikom joj je prelazio - samo lagano - preko svake ružičaste, rosne latice. S jedne strane prema dolje, s druge prema gore... dok se naposljetku nije usredotočio na nabrekli pupoljak na vrhu. No i dalje ju je samo lagano dražio. Samo lagano. Sve dok joj disanje nije postalo isprekidano i kukovi se podigli, dok je petu zabijala u njegova leđa kako bi ga privukla bliže. Da. To je to. Drži me čvrsto i blizu. Položi svoje pravo na mene. Učini od mene roba svojeg putenog užitka. No nešto zločesto u njemu nije joj htjelo dati ono što je tražila. Ne još. Nastavio je sa svojim laganim, zadirkivajućim dodirima jezikom. A onda se ona počela zibati žudnim ritmom prema njegovim ustima, ispuštajući potrebite grlene jecaje. „O, Coline. O, Bože.” O, kako bogohulno, no jako mu se sviđalo to što je u Minervinu svemiru rangiran iznad apsolutnog božanstva. „Da, draga?” prošaptao je između dva spora, lijena poteza jezikom. „Treba mi... treba mi nešto.” „Ovo? Umočio je jezik u nju. Ona se trzne, glasno dahnuvši. „Više.” Stiskala mu je i povlačila kosu. Njezin opojni okus ostao mu je na jeziku. No i on je trebao više. I nije više mogao ni trenutka čekati. Spustivši joj nogu na pod, Colin se uspravi i brzo istupi iz svojih otkopčanih hlača. Košulju je svukao preko glave i bacio je u stranu. Držeći je čvrsto objema rukama za stražnjicu, podignuo ju je i pritisnuo uza zid. Držao ju je prikovanu svojim pogledom, ne želeći da mu promakne niti jedna emocija u njenim očima. „Želiš li me, Min?” „Da.” „Trebaš li me?” „Da.” Migoljila se ispred njega, nesputana, skliska i vruća. „Voliš li me?” Glas mu je bio toliko hrapav od žudnje da su mu riječi zamalo zapele u grlu. Ušao je u nju gurajući svoju dugu, tvrdu muškost u njezino usko tijelo. „Voli me”, režao je, naglašavajući svaku riječ snažnim potiskom. „Voli. Me.” „Da.” Glasno je uzdisala od užitka, zabacivši zdjelicu kako bi ga primila još dublje. „Da.” Ševio ju je odmjerenim pokretima, ulazeći točno pod kutom za kojim je čeznula, i on je to znao. „Voli me. Nemoj me nikada prestati voljeti. Čuješ li me? Ni s kim ti neće biti ovako dobro. Samo sa mnom, Min. Samo sa mnom.” „Coline.” Zarila mu je nokte u ramena i odmakla se od zida, približivši lice njegovom. Brzim, gladnim potezom jezika posegnula je za njegovim jezikom. „Volim te. Prestani govoriti.” Pošteno. Gurnuo ju je natrag na zid. Dosta je bilo razgovora. Ostalo je samo spajanje tijela, grabljenje rukama i potisci kukovima. I ljubljenje, vruće, mokro i duboko. Samo ta očajnička, organska potreba da budu što bliže jedno drugomu na sve moguće načine.

~ 178 ~


Bez ikakve najave, njezino se tijelo izvije i ukoči. Stisnula se uz njega kad ju je pogodio najžešći udar, kriknuvši pokraj njegova uha. Intimni mišići su joj se zgrčili, odašiljući pulsirajuće valove trenja niz njegovu kitu. Ovaj put se nije suzdržavao. Ne bi ni mogao, čak ni da je pokušao. Jahao je na vrhuncu njezina užitka, mahnito pumpajući u nju dok ga je njezin orgazam povlačio ravno prema njegovom. Kad je svršio u njoj, taj čisti, zasljepljujući osjećaj radosti nije se mogao usporediti ni sa čime što je ikada doživio. Izbacio ga je izvan tijela. Ubacio ga u vrtlog koji ga je odveo na neko čudno, mračno mjesto. Ondje se na trenutak izgubio, bespomoćan u tom blaženstvu. No njezino ga je umirujuće milovanje ubrzo vratilo natrag. Ona će ga uvijek vraćati iz mraka. Kako i ne bi? Ta ona drži njegovo srce u rukama. „Minerva.” Tresući se od iscrpljenosti, zagnjurio je lice u njezin vrat. „Moram te nešto pitati.” „Moraš li?” „Da. Ovo je veoma važno pitanje. Nisam ga nikada postavio nijednoj ženi. Želim da dobro promisliš prije nego što mi odgovoriš.” Ona kimne. „Nakon što cijelo ovo ludilo prođe i kad te vratim kući živu i zdravu... misliš li da bi mi mogla...” Progutavši glasno knedl, podigao je glavu i pogledao je u oči. „Dopustiti da ti se udvaram?” Minerva zine u čudu. „Da mi se udvaraš? Ti... želiš mi se udvarati? „Da. Silno to želim. Više od ičega.” „Coline, jesi li svjestan da se trenutačno nalaziš u meni?” „Vrlo sam svjestan te ugodne činjenice, da.” Provlačila mu je prste kroz kosu na sljepoočnicama. „Nije li onda malo prekasno za to? Ne misliš li da bi formalno udvaranje u ovoj fazi našeg odnosa predstavljalo nepotrebnu gnjavažu?” „To uopće ne bi bila gnjavaža.” Poljubio je njezine zbunjeno iskrivljene usne. „I mislim da je to uistinu nužno. Ti zaslužuješ pravo udvaranje, Min. Cvijeće, piknike, šetnje po parku i sve ostalo. I, ako to smijem reći, slutim da ću biti prilično sjajan udvarač, kad se potrudim.” „Sigurna sam da hoćeš, ali...” „Sezona će uskoro biti u punom jeku.” Nježno izašavši iz nje, spustio ju je natrag na vrhove nožnih prstiju. „Nagovorit ću tvoju majku da te pošalje u London kako bih te mogao obasipati pažnjom pred cijelom društvenom elitom.” „Kako ćemo, zaboga, to izvesti nakon što se vratimo nevjenčani s ovog skandaloznog putovanja? Čak i uz pomoć tvoga bratića, ogovaranja će biti nemilosrdna.” On zacokće jezikom. „Pa što i ako bukne kakav skandalčić i ako nas odbiju primiti u stari, pljesnivi Almack's? Bit ćemo i dalje dobrodošli na gomilu drugih mjesta. Na balove, opere, u kazališta i u Vauxhall. Cijeli će London brujati o nama.” „Da, mogu zamisliti. Svi će se pitati što ti je taj nezgrapni knjiški moljčić usuo u vino da si tako šenuo umom.” „Ne. Nemoj tako govoriti.” Prstom joj podigne bradu. „Mrzim kada tako govoriš o sebi, Min. Prebit ću svakoga tko te se usudi uvrijediti, no ne znam kako da te zaštitim od tebe same. Stoga budi ljubazna i učini mi uslugu, jednostavno... nemoj. U redu?” „U redu.” Donja joj je usna podrhtavala. Nježno je povlačio prst preko nje. „Dopusti mi da te razmazim, to će mi pričiniti neizmjerno zadovoljstvo. Osjećat ćeš se poput kraljice. Sve ću učiniti kako bih te osvojio.”

~ 179 ~


„Ali, Coline, zar ne shvaćaš...” Njezine su smeđe oči bile tople od ljubavi. „Ne moraš me osvajati. Rekla sam ti, već sam tvoja.” On je podigne u naručje i odnese je ponovno blizu vatre, smjestivši je na tepih. Spavaćica je bila izgužvana i rastrgana pa joj je dodao svoju košulju, pomažući joj da je odjene. Navukao ju joj je preko glave, izvukavši Minervinu prekrasnu tamnu kosu kroz ovratnik, namještajući joj kovrče oko lica. Izgledala je lijepo u njegovoj košulji, dovoljno otkopčanoj da se ispod nje naziru njezine sočne, nesputane grudi. Bože, obožavao je njezin izgled nakon dobrog seksa. Njegovo srce i njegove slabine nagovarali su ga da se smjesta oženi njome i zadrži je ovdje kako bi mogao svaki dan uživati u tom prizoru. Svaku noć. No bar jednom u životu želio je prepustiti donošenje odluka svome razumu. Kad god je odlučivao impulzivno, čak bi i njegove najbolje namjere završile loše. Žurno vjenčanje, koliko god primamljivo zvučalo, jednostavno nije ispravna odluka. Navukao je hlače, koje su bile bačene na pod, i sjeo s njom prekriženih nogu ispred upaljenog kamina. „Ti si tako mlada”, počeo je. „Samo sam pet godina mlađa od tebe. Kad se moja majka udala, bilo joj je sedamnaest godina, a mome ocu četrdeset i tri.” „Mlada si”, odlučno je ponovio. „A ovih tjedan dana je bilo - najblaže rečeno - burno. Želim ti dati dovoljno vremena da se vratiš u normalan svijet, da budeš sigurna u svoje osjećaje.” „Ja jesam sigurna u svoje osjećaje.” „Ti zaslužuješ udvaranje. Zaslužuješ znati da imaš izbora prije nego što bilo komu povjeriš svoj život - a ponajmanje klipanu poput mene. Zaslužuješ vidjeti sir Alisdaira Kenta. Možda uopće nema bradavice.” Dotakla mu je lice. „Ja volim tebe, Coline. Tu činjenicu ništa ne može promijeniti.” „Mila, slatka djevojko.” Povukao ju je u naručje i držao je nerazborito čvrsto. Ja volim tebe. Tu činjenicu ništa ne može promijeniti. O, kako li je samo želio vjerovati u tu njenu hrabru, nedvosmislenu tvrdnju, kao da se radi o neospornoj istini. Uklesati je u kamen, istetovirati si je na kožu, ispisati je sitnim mozaičkim pločicama u podu na kojem upravo sjede. Evanđelje prema Minervi, u koje nikada ne treba sumnjati. No previše je naučio - od nje, od života - i dobro je znao koliko je malo toga vidjela i iskusila. Njegova iznurena duša žudjela je za nekim jamstvom. Pa makar i u trajanju od nekoliko mjeseci. Minerva bi bolje od svih trebala razumjeti važnost znanstvenog pokusa. „Ako je to što tvrdiš istina...” Odmaknuo se kako bi se zagledao u te tamne, predivne oči. „Onda neće škoditi ako malo pričekamo, zar ne?” Milovao joj je obraz, pokušavajući izmamiti osmijeh. „Ja prečesto donosim impulzivne odluke. I nikad ne završe dobro. Kad se budem oženio tobom, želim da svi znaju - uključujući i nas dvoje - da to nije nikakav nagli, nepromišljeni hir. Želim se oženiti tobom tek nakon svoga rođendana, pa neće biti ni sumnje da sam to učinio kako bih se dočepao svoga nasljedstva.” „Nakon tvoga rođendana? Hoćeš reći da ćemo mjesecima živjeti razdvojeno?” On kimne glavom. „Da, pretpostavljam da hoćemo.” „A što će biti s noćima, Coline? Kako planiraš preživjeti sve te noći?” Teško je progutala slinu. „Mislim da neću moći podnijeti ako...” Ušutkao ju je poljupcem. „Vjenčanje će morati pričekati. No kunem ti se ovdje i sada, Minerva” - uzme joj ruku i pritisne je na svoje srce - „da do kraja svoga života neću provesti noć u zagrljaju nijedne druge žene. Neću lagati, čekati tebe neće mi biti lako, no nekako ću izdržati. Bit će mi lakše podnositi tamu znajući da si ti ta topla, prekrasna zraka svjetlosti na kraju tunela.” ~ 180 ~


Djelovala je razočarano i on se mrzio zbog toga. No od svega što je u životu ikada učinio, ovo mora obaviti kako treba. Pa čak i ako to podrazumijeva napredovanje tempom morskog puža. „Budi bez brige”, rekao joj je. „To je idealno rješenje, vidjet ćeš. Mi ionako sve radimo naopako. Jednostavno smo takvi. Počeli smo sa zajedničkim bijegom. Zatim smo vodili ljubav. Nakon toga ćemo nastaviti s udvaranjem. Kad budemo stari i sijedi, možda će i očijukanje napokon doći na red. Dobacivat ćemo si nježne poglede preko zdjelica cicvare. Zavidjet će nam i dvostruko mlađi parovi od nas.” Ona se nasmiješi. „O, Coline. Da me barem sada mogu vidjeti, sve bi mi žene u Engleskoj zavidjele.” „Pokoja u Škotskoj također. Zaboravljaš da sam odrastao vrlo blizu granice.” Izgovorio je tu opasku olako, kao šalu, no čim je shvatio njeno značenje cijelo mu tijelo zadrhti od uzbuđenja. Škotska. PROMJENA U COLINU bila je trenutačna. Minerva je gledala kako se izraz na njegovu licu iz tople privrženosti munjevito pretvara u hladnu odlučnost. Klizila mu je rukom niz prsa zavodljivo i senzualno, nadajući se da će ga to vratiti u prijašnje stanje. Nije upalilo. On skoči na noge, pruživši joj ruku. „Dođi. Idemo, smjesta. Brzo.” „Molim? Zašto?” „Objasnit ću ti dok se budemo uspinjali na kat. Nemamo puno vremena.” Zbunjeno je prihvatila njegovu ruku. Pomogao joj je ustati, a onda je skupio svu njihovu razbacanu odjeću. „Sobe bi već trebale biti pripremljene. Vjerojatno su već donijeli škrinje s ceste. Otpratit ću te do tvojih odaja, a onda ću ti poslati sobaricu da ti pomogne u kupanju i odijevanju.” „Usred noći?” On baci pogled kroz prozor. „Uskoro će svanuti.” Položio joj je ruku na križa i privukao je bliže sebi, izvodeći je iz sobe prema golemom, širokom stubištu. Dok su se žurno uspinjali stubama, Minerva se trudila ne razmišljati previše o činjenici da bosonoga hoda na prstima po jednoj od najveličanstvenijih i povijesno najznačajnijih kuća u Engleskoj, odjevena samo u Colinovu košulju. Utjelovljenje skandala. No s druge strane... jednog će dana biti gospodarica ovog posjeda. Možda. Pod uvjetom da Colinovo udvaranje dobro završi. Isuse, kako je zbunjena. „A gdje ćeš ti biti dok se ja budem kupala i odijevala?” „Radit ću isto što i ti”, rekao je. „Kupati se, odijevati. A onda ću pripremiti konje.” „Konje?” „Da. Moramo što prije krenuti.” Zastao je. „Koja su ono vrata bila...? Aha. Ovo su tvoje odaje.” Uveo ju je u dnevnu sobu, ukusno uređenu u kombinaciji boje bjelokosti sa sivo-zelenom bojom. Minerva nije imala vremena diviti se reljefnim ukrasima na stropu niti uzdahnuti s užitkom kad su njezina bosa stopala, umorna od putovanja, uronila u debeli plišani sag. „Coline, tek smo stigli ovamo. Već danima nismo gotovo uopće spavali. Možemo li se barem malo odmoriti prije nego što ponovno odjurimo? Ovo je najljepša soba koju sam vidjela u svome životu.” „Ti izgledaš predivno u njoj.” Ostavivši je nasred saga, obilazio je cijelu sobu. Prvo je razmaknuo zavjese. Blijedosrebrna svjetlost zore počela se probijati unutra kroz francuske prozore. „Ondje je tvoja garderoba”, reče pokazujući prema otvorenim vratima. „A ondje je spavaća soba.

~ 181 ~


Nadam se da ćeš je stići bolje istražiti kad sljedeći put budemo prolazili ovuda.” Prolazeći pokraj zatvorenih vrata pokazivao je rukom, „Kupaonica. Ormar.” Ona zatvori oči, pa ih ponovno otvori. „Coline. Kamo me, zaboga, kaniš odvesti?” „U Škotsku. Na simpozij.” „Ali... prekasno je. Simpozij je danas.” „Znam. Zato se moramo požuriti. Malo ćemo zakasniti, ali to ne možemo izbjeći.” „Kako ćemo uopće stići onamo? Nemamo više kočije, Coline. Ne možemo putovati.” Znala je koliko je sinoć patio u poštanskoj kočiji. Neće ga više nikad podvrgnuti takvim mukama. Nikad. „Imam plan”, reče on. „Vidjet ćeš.” „Ali Francine...” „I dalje postoji. S gipsanim odljevom ili bez njega. Njezin otisak i dalje postoji. Ostavila je svoj trag na ovome svijetu.” Prišao joj je i uhvatio je za ruke. „A i ti ćeš ostaviti svoj trag, Minerva. Možda nećeš osvojiti nagradu bez dokaza u rukama. No barem ćeš biti ondje, i ostaviti nekakav dojam.” Nije znala što bi mu na to rekla. Na vratima kupaonice pojavi se sobarica. Nakašljala se i naklonila. „Vaša kupka je spremna, milostiva.” Colin otpravi služavku kimnuvši glavom. Stisnuo je Minervine ruke. „Kad smo već dogurali ovako daleko, ne smijemo sada odustati. Ovo je priča o našoj budućnosti - ona koju ćemo prepričavati prijateljima i gostima na svečanim večerama i našoj djeci i unucima - a ta priča ne završava porazom, nego pobjedom. Tvojom pobjedom.” Prinio je njezine ruke usnama i poljubio pivo jednu, pa drugu. Minerva se rastapala iznutra. „Samo imaj povjerenja u mene, dovest ću te onamo”, rekao je. „A onda me učini ponosnim.” „OVIME?” SAT VREMENA poslije, Minerva je stajala na stubama ispred glavnog ulaza u Riverchase, odjevena u svoj najbolji komplet za putovanje od tamnozelenog kepera. Nadala se da izgleda optimistično, iako se nije baš tako osjećala. „Ovime ćemo putovati do Edinburgha?” Gledala je kroz jutarnju izmaglicu. Na glavnom je prilazu stajao najviši, najbogatije opremljeni i najdrečavije obojeni faeton koji je vidjela u svome životu. Usko sjedalo, predviđeno samo za dvije osobe - vozača i suvozača - nalazilo se na gotovo dva metra iznad zemlje. U tu brzu sportsku kočiju bila su upregnuta dva najskladnija vranca koje je Minerva mogla zamisliti. Više su je podsjećali na trkaće nego na zaprežne konje. „Ovo mi ne ulijeva povjerenje”, rekla je. „Nije baš obiteljski model, istina.” „Svijetlit ćemo u mraku.” Zaškiljila je kad su prve zrake sunca obasjale kričavi lak boje sunovrata. „Da, drečava je i kičasta i potencijalno opasna.” Colin povuče kožno remenje, isprobavajući je li dovoljno čvrsto zakopčano. „No to je najbrže prijevozno sredstvo u Engleskoj. Osvojio sam je na partiji karata prije nekoliko godina.” „Osvojio si je. A znaš li upravljati njome?” On slegne ramenima i nasmiješi se. „To ćemo uskoro otkriti.” Minerva priđe kočiji s popriličnom strepnjom, no prisilila se smiriti, odlučivši biti hrabra. Mora opravdati svu tu vjeru koju Colin polaže u nju.

~ 182 ~


Uz pomoć konjušara uspjela se popeti na sjedalo. Konji su se nestrpljivo vrpoljili, a kočija se ljuljala na visokim oprugama. Minervi se zavrtjelo u glavi. Nemoj gledati dolje, govorila je samoj sebi. Naravno, već je sljedećeg trenutka pogledala dolje. Imaju li takva upozorenja ikakvog smisla? Popevši se na sjedalo, Colin se smjesti pokraj nje. Navukao je rub šešira preko čela i uzeo uzda u ruke. „Stotinu i sedamnaest kilometara. Toliko ima odavde do Edinburgha. Ostane li i dalje lijepo vrijeme, ovom ćemo kočijom bez problema prelaziti gotovo dvadeset kilometara na sat. Možda čak i dvadeset i pet, ako jače potjerani konje. Uz malo sreće, stići ćemo do podne. Možemo mi to, Min. Stvarno možemo.” Ona kimne. „Ti znaš...” Provukavši ruku ispod njegove, glasno je progutala slinu. „Coline, ti znaš ovime upravljati, zar ne?” On se nasmiješi. „Uporno me to pitaš.” „A ti mi uporno odbijaš odgovoriti.” Skrenuo je pogled prema cesti i lagano cimnuo uzda, pokrenuvši konje u hod. „Ne volim se voziti u kočijama. Upravljanje njima je nešto posve drugo.” Čim su skrenuli s glavnog prilaza, Colin trzne uzdama i potjera konje u lagani galop. Oni nisu galopirali. Oni su letjeli. „Oh!” Minervin zapanjeni smijeh izgubio se u vjetru koji ga je odnio preko nepreglednih polja Riverchasea. Ovako se vjerojatno osjeća metak. Vučen dvjema veličanstvenim, elegantnim životinjama, brzi je dvosjed jurio kao raketa po ravnom šljunčanom putu, poput nebeskih kola kojima upravljaju anđeli. Opruge ispod sjedala bile su tako meke da Minerva gotovo nije ni osjetila neravnine na cesti. Kad su stigli do izlaza s njegova posjeda, Colin uspori konje i s lakoćom ih vješto usmjeri prema glavnoj cesti. Izgledao je kao da je rođen s uzdama u ruci. Ona se nagne bliže, prisiljena vikati kako bi nadglasala huk vjetra i topot kopita. „Zafrkante jedan. Stvarno znaš upravljati ovime.” „Konjički klub Četveropreg!” odvrati joj Colin uz vragolasti osmijeh. „Najpopularniji u Londonu.” Smijući se i držeći rukom šešir na glavi, Minerva je bila preushićena vjetrom u lice i brzinom da bi se žalila. Pa da, naravno. Taj mangup je bio član svakog kluba u koji su ga htjeli primiti. Kluba za gospodu, boksačkog kluba, kockarskog kluba, kluba pustolova. Zašto ne i konjičkog kluba? Takav je bio njegov život u Londonu. Svi ti klubovi. Svi ti prijatelji. Sve te blještave, raskošne zabave. Sve te žene. Dok su jurili prema sjeveru, mozak joj je radio brže od kotača njihova faetona. Njegov prijedlog da joj se otvoreno udvara bio joj je, dakako, uzbudljiv. Pojavljivati se na balovima i operama držeći pod ruku šarmantnog, naočitog lorda Paynea? Već joj je od same te pomisli srce poskočilo. I vjerovala mu je kad je rekao da mu je stalo za nje. To joj ne bi lagao. Upravo vozi opasno brzo u Škotsku, radi tebe, rekla je samoj sebi. Naravno da mu je stalo. A opet... prije samo nekoliko dana proveo je cijelo poslijepodne prekrivajući krov kolibe slamom. Prihvatio se grubog fizičkog rada s poletom i dobrom voljom. No nije prisegnuo da će provesti cijeli život radeći samo to. Je li njegova iznenadna privrženost Minervi samo proizvod iznimnih okolnosti? A ako ona sumnja u njegovu privrženost, možda on sumnja u njezinu ljubav? Ili možda Colin jednostavno sumnja u nju? Možda nije siguran da može biti dobra vikontica, a tko bi ga krivio zbog toga? Za Boga miloga, tko bi ikada mogao zamisliti Minervu kao gospodaricu

~ 183 ~


te goleme, prekrasne kuće i tog predivnog posjeda? Već je uspjela ostaviti dnevnu sobu u neredu i smočiti sag u predsoblju. Sluge bi je mrzile. Nije si mogla pomoći, brinulo ju je stotinu različitih stvari. Vjerojatno je i Colin zabrinut. Otvoreno je priznao svoju nesigurnost. Zacijelo je zbog toga odlučio čekati. Čekati je mudro, zaključila je. Odgađanje zaruka mudar je i razborit potez. Zašto je onda to toliko užasava? Triput su se zaustavljali radi mijenjanja konja i okrjepe, uvijek žurno kako bi se što prije opet vratili na cestu. Krajolici pokraj kojih su prolazili bili su zeleni i raskošno brežuljkasti, poput lijeno ispružene boginje koja se budi iz zimskog sna. Vjetar je pak bio poput hladne, okrutne vještice. Minerva se sklupčala ispod pletenog pokrivača, no hladnoća je prolazila ravno kroz njega. Čim je cesta postala dovoljno ravna da može malo olabaviti uzde, Colin je privuče k sebi, prebacivši joj ruku preko ramena. Priljubila mu se uz bok, uživajući u njegovoj prepoznatljivoj toplini i mirisu, promatrajući njegove ruke u rukavicama kako uzbudljivim, sigurnim pokretima upravljaju konjima. Ona mu uvuče ruku oko struka i čvrsto ga zagrli. Nije važno što će se dogoditi danas, ili sutra. Zbog ovoga - već samo zbog ovoga - sve se isplatilo. Kad je podnevno sunce bilo blizu zenita, stigli su do Edinburgha. „Još malo i stigli smo”, reče on penjući se na sjedalo kočije nakon što je pitao nekog trgovca za smjer. „Jesi li spremna za svoj veliki trenutak?” „Ja...” Ne znam, ne znam. Oni ne znaju da sam žena. Izgubila sam sve svoje zabilješke i skice. Neće mi vjerovati za Francine bez dokaza. A nakon što sam proputovala stotinjak kilometara u samo jedno jutro, kosa mi zacijelo grozno izgleda. Utroba joj se zgrčila od užasa. No nije mu htjela otkriti svoje strahove. Bila je čvsto obećala Colinu da će prestati govoriti ružno o sebi. „Mislim da jesam. Ako budeš uz mene, spremna sam na sve.” On zaustavi konje nasred ceste. „Zar smo stigli?” upita ga ona osvrćući se oko sebe. „Ne baš.” Kažiprstom prekrivenim lukavicom okrenuo joj je lice prema sebi. „Ali mislim da ovo ne bih trebao učiniti pred ulazom u Kraljevsko geološko društvo.” Sagnuo je glavu i poljubio je. Ondje nasred ulice, tako nježno i slatko, a opet tako strastveno, i sve su njene brige odjednom nestale, otplavljene valom osjećaja iz njezina srca. „Bolje?” upita je on, prihvativši ponovno uzda. Ona kimne, osjećajući kako joj se vraća samopouzdanje. „Hvala ti. Trebalo mi je to.” Još su se nekoliko minuta vozili prenapučenim popločenim ulicama, a onda je Colin zaustavio kočiju pred jednom impozantnom ciglenom zgradom. Dobacio je uzde i novčić mladom slugi, a onda je otišao s druge strane kočije kako bi joj pomogao sići. „Požuri se. Stigla si taman na vrijeme da se pojaviš s dramatičnim zakašnjenjem.” Rukom pod ruku, potrčali su uz stube. Minerva je bila toliko zauzeta pazeći da ne zapne za vlastite skute da nije opazila vratara - niti bilo koga drugoga, zapravo. Dok ih nije zaustavio duboki glas. „Oprostite, kamo biste vi?”

~ 184 ~


Poglavlje 31

MINERVA USTUKNE. TREBALA je znati da to neće biti tako jednostavno. „Došli smo na simpozij geologa”, odgovori mu Colin. „Kasnimo zbog prometne nezgode, pa ako biste bili toliko ljubazni da se malo pomaknete u stranu...” Bradati je čovjek stajao kao ukopan. Lupkao je po papiru pričvršćenom na podlogu za pisanje. „Žao mi je, gospodine. No ulaz je dopušten samo članovima Društva.” „Ja sam jedna od njih.” Minerva istupi naprijed. „Ja sam članica Društva geologa. Moje ime je M. R. Highwood. Trebala bih biti na tom popisu.” „Vi?” Iza sive brade, muškarčevo lice poprimi nedoličnu nijansu crvene boje. „Vi biste navodno trebali biti M. R. Highwood?” „Ne navodno. Ja jesam Minerva Rose Highwood. Ne mogu vjerovati da niste nikada čuli za mene. Moja su otkrića u proteklih sedamnaest mjeseci objavljena u najmanje pet brojeva Kraljevskog geološkog žurnala.” „Stvarno, Min?” Colin je pogladi po križima. „Pet puta? Pa to je sjajno, dušo. Tako sam ponosan.” Ona se malo zacrveni. Barem netko cijeni njezina postignuća. Netko neopisivo zgodan, dobar, pametan i, usprkos svemu, navodno privržen njoj. Ova nadmena budala ispred nje, koja maše svojim glupim popisom... ne može je zastrašiti. Ne više. „Gospođo, vjerojatno je došlo do nekog nesporazuma. Svi članovi Društva su muškarci.” „Nedvojbeno je došlo do nesporazuma”, reče ona, strpljivo se smiješeći, „ali za to nisam ja kriva. Protekle dvije godine redovito plaćam članarinu, prijavljujem sva svoja otkrića i dopisujem se s ostalim članovima ove udruge. Nikad nisam tvrdila da sam muško. Ako su članovi Društva zaključili drukčije, ja nisam odgovorna za to. Hoćete li me sada, molim vas, pustiti unutra. Moram predstaviti svoj rad.” „Ne bih rekao.” Bradati muškarac se isprsi i okrene se prema Colinu. „Ne možemo to dopustiti. Osim ako ima nekog...” „Oprostite, zašto se obraćate njemu?” prekine ga Minerva. „Ja stojim tu pred vama i mogu govoriti u vlastito ime.” Čovjek glasno uzdahne. „Draga moja djevojko...” „Ja nisam vaša djevojka. Niti sam vam draga, osim ako...” Bože dragi, nadala se da taj arogantni puritanac rumena lica nije sir Alisdair. Sir Alisdair joj je djelovao kao znatno uviđavnija osoba od ovog tipa. „Slušajte, gospodine...?” „Barrington.” „Gospodine Barrington.” Toliko joj je laknulo da se nasmiješila. „Došla sam na ovaj simpozij kako bih predstavila svoja otkrića. Ja sam uvažena članica Društva geologa, s dojmljivim nizom ~ 185 ~


evidentiranih znanstvenih postignuća, i došla sam podijeliti nešto veoma važno s ovim skupom. Uz sve to sam, igrom slučaja, i žena. Žena koja zna mnogo toga o kamenju. Stoga vam predlažem da skupite svoje kamenčiće i pomirite se s tom činjenicom.” Pokraj nje, Colin se zagrcne od smijeha. „Odlično rečeno, ljubavi. Svaka ti čast.” „Hvala.” Gospodinu Barringtonu to nije uopće bilo toliko zabavno. „Ovaj simpozij je ograničen za članove Kraljevskog geološkog društva i njihove goste. A budući da je članstvo ograničeno na muškarce, ova su vrata za vas zatvorena.” „Samo malo”, umiješao se Colin. Prepoznala je njegov autoritativni aristokratski ton. „Sigurno to možemo riješiti na neki drugi način. Ja se inače jako volim učlanjivati u klubove. Recite mi što trebam učiniti da postanem članom vašeg Društva.” „Postupak pristupanja Društvu dug je i opsežan. Prvo trebate poslati zahtjev, uz priloženu osobnu izjavu o vašem području istraživanja i svim značajnijim objavljenim radovima. Osim toga, morate navesti najmanje tri osobe koje mogu jamčiti za vas, ali ne više od...” „Da, da, evo moga zahtjeva, pa budite ljubazni i zapisujte. Ja sam Colin Frederick Sandhurst, vikont Payne. Što se zanimanja za geologiju tiče, moj posjed navodno leži na jednom od najvećih nalazišta granita u cijelom Northumberlandu. Kao osobe koje mogu jamčiti za mene navodim prvo svoga rođaka, generala Victora Bramwella, grofa od Rycliffa. Drugi je moj dragi prijatelj vojvoda od Halforda. A treća osoba...” Minerva se nakašlje. „Treća je M. R. Highwood”, završi Colin. „Gospodine, ja...” „Ah.” Colin podigne prst. „Za vas sam 'gospodin lord', molit ću lijepo.” „Siguran sam da bi Društvo bilo počašćeno vašim zanimanjem, gospodine lorde, no svejedno...” „Jesam li spomenuo kako sam, umjesto uobičajene članarine i u znak zahvalnosti za ubrzavanje mojeg učlanjivanja, voljan platiti godišnju pretplatu od... recimo tisuću funta?” Gospodin Barrington se ukoči. „Ah, u redu. Dobro se cjenkate, Barringtone. Neka vam bude, tri tisuće.” Nasmijao se od uha do uha na njegovu tišinu. „U redu. Sad kad smo to riješili, ući ću na simpozij, a gospođica Highwood će doći sa mnom kao moja gošća.” „Ali, gospodine lorde, neudane žene ne mogu prisustvovati simpoziju kao gošće. To nije dolično.” „Tako mi amonita, čovječe! To je jednostavno glupo. Zašto, zaboga, Društvo geologa mora štititi neudane žene od dosadnih predavanja o sastavu tla? Upadaju li vaši članovi u nekakva stanja prašnjave mahnitosti koja ugrožavaju sigurnost senzibilnih djevojaka?” Gospodin Barington popravi sako. „Rasprave se katkada znaju zahuktati.” Colin se okrene prema njoj. „Smijem li ga udariti, Min?” „Mislim da to nije dobra zamisao.” „Ozlijediti ga oštrim predmetom?” „To je vjerojatno još gora zamisao.” „Onda nemamo drugog izbora”, reče on uzdahnuvši. „Znam. Morat ćeš ući sam i predstaviti moj rad umjesto mene.” „Što? Ne.” Odmahivao je glavom. „Ne, ne mogu to učiniti.” „Naravno da možeš. Dovoljno si ga puta čuo dok sam ga čitala. Znam da sadrži mnoge višesložne riječi, no mislim da si dorastao tom izazovu.” „Minerva, to su tvoja otkrića. Ono su tvoje kolege. Ovo bi trebao biti tvoj trenutak.” ~ 186 ~


„Da, ali...” Suze su je peckale u kutovima očiju i ona ih nestrpljivo otjera treptanjem. „Ne puštaju me unutra.” „Ne puštaju neudane dame. Udaj se za mene. Tu, odmah.” Ona je šokirano zurila u njega. Njegove oči sjajile su poput bristolskih dijamanata, blistave i iskrene. „Da se vjenčamo? Ali mi... mi ne možemo...” Uhvatio ju je za ruke. „Ovo je Škotska, Minerva. Ne treba nam ni dozvola niti crkva. Trebaju nam samo svjedoci. Barrington može poslužiti kao jedan svjedok, a...” Colin se okrene baš u trenutku kad su se otvorila vrata i još im se jedan muškarac pridružio pred ulazom. „Što se zbiva?” upita pridošlica dubokim, ozbiljnim glasom. Minerva ga promotri od glave do pete. Bio je visok i zgodan i... ovaj, još malo visok i zgodan. Njegov obris pred vratima odavao je vrlo lijepo građenog muškarca. „Barringtone, tko su ovi ljudi?” upita on. „Ah, odlično”, reče Colin. „Ovaj naočiti momak nam može poslužiti kao drugi svjedok. Dakle, imamo gospodina Barringtona i...” Potapšao je pridošlicu po ramenu. „Gospodina...?” Muškarac zatrepće na Colinovu drsku gestu. „Ja sam sir Alisdair Kent.” Minerva prekrije usta dlanom kako ne bi prasnula u smijeh od iznenađenja. „Jasno.” Colin još dvaput sporo potapša sir Alisdaira po ramenu, odmjeravajući ga pogledom. „Jasno. Naravno da jeste.” Duboko uzdahnuvši, okrenuo se prema Minervi. „Pretpostavljam da bih sada trebao odstupiti i pustiti vas da se bolje upoznate...” Ne! „Ali neću”, dovrši on. Srce joj poskoči. Hvala nebesima. Obujmio joj je obje ruke u rukavicama i zagledao joj se duboko u oči. „Minerva, ja te volim. Čekao sam da ti to kažem u neko bolje vrijeme. Na nekom romantičnijem mjestu, u nekom romantičnijem trenutku.” Kratko se osvrnuo oko njih. „No morat ćemo se zadovoljiti ovim mjestom i ovim trenutkom.” „Ovdje je sasvim dobro”, uspjela je izgovoriti. „Ovaj trenutak je sasvim dobar.” Stisnuo joj je ruke. „Volim te. Volim tvoju pamet, odanost, znatiželju i dobrotu. Volim tvoju neustrašivost i hrabrost - ali volim i kad ponekad nisi takva, jer onda ja mogu biti jak umjesto tebe. Volim što ti mogu sve reći. Ama baš sve. I volim što me stalno iznova uspijevaš iznenaditi svojim izjavama. Volim što nazivaš stvari njihovim pravim imenom i ne bojiš se cicu nazvati cicom, a kitu ki...” „Oprostite”, prekine ga sir Alisdair, „ali što to, zaboga, govorite?” Minerva nije mogla suspregnuti smijeh. „Molim vas”, iznervirano mu reče Colin. „Obećao sam ovoj ženi višemjesečno nježno udvaranje, no zahvaljujući vašem Društvu i njegovim besmislenim, zastarjelim pravilima moram ga stisnuti u samo pet minuta. Najmanje što možete učiniti jest ne prekidati me.” Sir Alisdair se izravno obrati Minervi. „Maltretira li vas ovaj čovjek, gospođice...” A onda zastane. „Vi ste gospođica Highwood?” „Da”, reče ona blago. „Da, ja sam gospođica Highwood. Ispričavam se zbog zbrke. I žao mi je ako ste... razočarani.” Usta mu se izviju u jedva vidljivi smiješak dok ju je odmjeravao od glave do pete. „Samo sam iznenađen, gospođice Highwood. Samo sam iznenađen.” „Da, da. Ova žena je puna iznenađenja.” Colin se nakašlje. „Dakle, čovječe. Smijem li nastaviti?”

~ 187 ~


Smiješeći se, Minerva ga odvuče nekoliko koraka dalje. „Ne obaziri se na njega. Slobodno nastavi.” Čim su dobili malo privatnosti, pogled mu se smekšao. „Gdje sam ono stao? Volim što stvari nazivaš njihovim pravim imenom, što si dovoljno odvažna da cicu zoveš cicom, a kitu kitom. No iznad svega volim što si čak i nakon ovog ludog, bezglavog vikenda sa mnom - bez obzira na to što su ti i srce i budućnosti i ugled bili ugroženi - bila dovoljno hrabra da ljubav nazoveš ljubavlju.” Dlanovima joj obujmi lice. „Zato što je ovo upravo to. Volim te, Minerva.” Oči mu zablistaju od slavodobitna veselja, kao da je upravo došao do najvećeg znanstvenog otkrića svoga života. „Mi se volimo.” U grlu joj se stvarao knedl. „Da. Volimo se.” „Želim biti s tobom do kraja života.” „Ja to također želim.” „Onda izvoli.” Pustio joj je ruke. Uhvativši rukavicu zubima, povukao ju je i potpuno svukao s ruke. Prstima je obuhvatio pečatnjak s grbom na svojem malom prstu i počeo ga okretati lijevodesno. I nastavio ga okretati. Iskrivio je lice. „Ovo će malo potrajati.” „Doista, Coline. Ne moraš...” „Još samo malo”, rekao je kroz stisnute zube. Lice mu je bilo zajapureno i izobličeno od napinjanja. „Čekaj... čekaj...” Okrenuo se i čučnuo, nastavivši povlačiti prsten. Minerva se počela brinuti zbog njega. „Evo.” Zadihan i sa slavodobitnim izrazom lica, podigao je prsten kako bi ga mogla promotriti. „Nisam skidao ovaj prsten s ruke još od djetinjstva. Bio je, naravno, očev i ja sam ga naslijedio nakon njegove smrti. Prvo sam ga nosio na palcu, pa sam ga, kako sam rastao, morao seliti od prsta do prsta. Na malom sam ga prstu nosio već toliko dugo da je gotovo postao dio mene. A sada želim da ga ti nosiš.” „Oh, ne bih smjela.” „Ne, moraš ga nositi.” Okrenuo joj je šaku tako da joj je dlan bio prema gore i ispustio prsten u njega. „Ovo je najdragocjeniji predmet koji posjedujem, Min. Moraš ga nositi. Tako ću uvijek znati da su moja najdraža osoba i moja najdraža stvar na istome mjestu. To će mi stvarno pomoći. Vrlo je praktično.” Ona je zurila u prsten. A onda je zurila u njega, ostavši bez daha od navale osjećaja. „Nisi li...” On pročisti grlo. „Nisi li se željela udati za mene?” „Naravno da želim”, žurno ga je umirivala. „Naravno da se želim udati za tebe. No mislila sam da želiš čekati, usporiti tempo. Udvarati mi se na odgovarajući način. Činilo se kao da ti je to veoma važno.” „Ovo” - pokazao je prema vratima iza kojih se održavao simpozij - „je važno tebi. A to znači da je meni važnije od ičega.” Zapanjeno ga je promatrala dok se spuštao na koljeno. „Volim te, Minerva. Ostani zauvijek sa mnom. Dopusti mi da te uvijek pazim. Učini me trajno sretnim dopustivši mi da te zovem svojom.” Stavio joj je prsten na prst prekriven rukavicom. „No udaj se za mene danas. Tako da te mogu podijeliti s cijelim svijetom.” Gledala je dolje prema njemu, srca ispunjena ljubavlju - zaključivši kako svijet nikada neće vidjeti boljeg čovjeka. Sa samo nekoliko zavjeta, užurbano izgovorenih upravo ondje na tim stubama, nudio joj je ostvarenje svih njenih snova. A Colin bi mogao postati samo njezin. Zauvijek. „Dakle, djevojko?” Iza njih, gospodin Barrington kuckao je po svojoj bradi. „Želite li se udati za ovog tipa ili ne?”

~ 188 ~


Poglavlje 32

„TREBATE LI DANAS možda čipku, gospođice Taylor?” Kad je Kate ušla u Svaštarnicu, Sally Bright se uspravi iza pulta. Mlada plavokosa žena odloži novine koje je do tog trenutka čitala. „Ili novu vrpcu, možda?” Kate odmahne glavom, smiješeći se. „Samo tintu. Danas nemam razloga za kupovinu nove čipke niti vrpca.” „Jeste li sigurni?” Sally izvadi bočicu tinte ispod pulta. „Ja nisam tako čula.” Zajedljivi ton djevojčina glasa natjera Kate da obrati pozornost na njene riječi. „Što ste čuli?” Sally je glumila nevinašce. „Samo da se jedna osoba uputila neki dan u zamak Rycliff. Sama.” Kateine obraze oblije vrućina. To ju je uzrujalo jer se nije imala razloga osjećati neugodno niti postiđeno zbog svojih postupaka. „Da. Otišla sam do zamka. Htjela sam porazgovarati s narednikom Thorneom. Morali smo... riješiti jednu nesuglasicu.” „Aha.” Sally podigne obrvu. „Morali ste riješiti nesuglasicu. Pa, to zvuči veoma dolično.” „Nije se dogodilo ništa nedolično, ako ste to mislili.” Kate je odlučila ne spomenuti činjenicu da je naletjela na njega dok je kopao. Poluodjeven, mokar od znoja. Brončane kože napete preko čvrsta, mišićava tijela... Obris njegovih širokih ramena trajno joj se urezao u sjećanje. Kao da je dugo gledala u sunce pa joj je slika ostala otisnuta u očnoj mrežnici. „Samo vas zadirkujem, gospođice Taylor. Znam da među vama nema ničeg nepriličnog. No svejedno budite oprezni ako ne želite da se ovim mjestom pronese krivi glas, jer biste mogli postati žrtvom sitnih pakosti. Sol bi se greškom mogla naći u vašoj posudi za šećer, pribadače ostati slučajno zaboravljene u rubu vaših skuta, i tako dalje.” Kate se namršti. „Kako to mislite?” „Zavist. Polovica žena u selu željele bi biti na vašem mjestu.” „Zavidjele bi meni? Zašto?” „Joj, vi doista ne znate.” Sally poravna nakit u izložbenoj vitrini. „Od trenutka kad je lord Rycliff prošlog ljeta ujahao u selo sa svojom družinom, znam da ste vi dame iz Kraljičina rubina sve bile bacile oko na lorda Paynea. Uostalom, on je galantan, naočit, šarmantan. Koja se otmjena dama ne bi zaljubila u njega? No u ovom selu ima i drugih žena, gospođice Taylor. Konobarice, udovice mornara, služavke... to su žene koje ne mogu sanjati o udaji za jednog vikonta. Sve su one pokušavale osvojiti narednika Thornea.” „Stvarno? Ali...” Kate pljesne komarca na svome vratu. „Ali on je tako krupan. I grub. I nepristojan.” „Upravo tako.” Sally joj uputi znakoviti osmijeh. Kate se zamisli nad time.

~ 189 ~


„Dosad im je, međutim, sav trud bio uzaludan. Postavljale su mu zasjede po cijelome selu, no on je svaku uspio izbjeći. Šuška se da ima 'dogovor'“ s nekom udovicom iz obližnjeg sela. Da je jednom ili dvaput mjesečno ljubazno posjećuje, ako me razumijete.” Kate je razumjela što je Sally pod time mislila. I odjednom je od pomisli na to osjetila neobjašnjivu mučninu. Narednik Thorne ima, naravno, pravo činiti što ga je volja i s kime god ga je volja. Ona jednostavno nije htjela znati za to. A kamoli to zamišljati. Prisilila se odagnati takve misli iz glave. „E, pa, možete slobodno proširiti vijest” - a znala je da će Sally to učiniti - „da mi žene Vretenaste Uvale nemaju na čemu zavidjeti. Između mene i narednika Thornea nema ama baš ničega. Ničega osim uljudnog poznanstva s moje strane, dok s njegove definitivno nema nikakve naklonosti. Taj čovjek me jedva podnosi.” Onaj dan je Thorne jedva čekao da Kate ode. Prisjetila se nestrpljive napetosti u njegovim pokretima kad ju je ispratio do vrata zamka, nakon što su završili s razgovorom. Kopanje bunara mu je očito bilo zabavnije. Sally slegne ramenima, brišući prašinu s polica iza pulta. „Nikad se ne zna, gospođice Taylor. Nitko nije mislio ni da će gospođica Minerva i lord Payne završiti zajedno. Pa vidite što se dogodilo.” „To je posve drukčija situacija.” „U kom smislu?” „Jednostavno je... drukčija.” Spasio ju je topot konjskih kopita i štropot kotača nadolazeće kočije. Sally se poput akrobata uhvatila jednom rukom za policu i cijelom se težinom nagnula na drugu stranu, izvijajući vrat kako bi mogla proviriti kroz prozor trgovine. Uspješno obavivši provjeru, ispustila je krpu za prašinu. „Samo trenutak, gospođice Taylor. To je poštanska kočija. Moram izaći pred njih, inače će se naljutiti. Ti vozači poštanskih kočija su mrzovoljna stvorenja. Ne vole čak ni usporiti.” Dok je Sally preuzimala poštu, Kate je kopala po svojoj torbici tražeći novac za tintu. Unutra je ostalo vrlo malo novčića. Zima i rano proljeće nije baš unosno doba godine za glazbenu instruktoricu u malom primorskom odmaralištu. Morala je živjeti veoma štedljivo. „Hoćete li mi moći uzvratiti ostatak ako vam dam pola krune?” upita Kate čim se Sally vratila u trgovinu. „Samo tren...” Mada žena prolista omanji snop omotnica i pisama. Zatim zgrabi jedno od njih i izvadi ga iz svežnja. „Joj, evo ga.” „Evo, čega?” „Pisma gospođice Minerve.” Kate poskoči srce u grudima. Cijelo je selo željno čekalo vijesti o Minervi. Začas se našla pokraj Sally. „To je njezin rukopis. Sigurna sam u to.” „Oh!” cikne Sally. „Zapečaćen je grbom lorda Paynea, pogledajte.” Kate prijeđe prstima preko neravnog zapečaćenog voska. „Doista jest. Ah, to je prekrasna vijest. Gospođa Highwood je mora smjesta čuti. Odnijet ću joj pismo u Kraljičin rubin.” Sally pritisne omotnicu na prsa. „Ne dolazi u obzir. Ne dam ovo nikomu. Moram biti ondje kad ga bude čitala.” „Ali što ćete s trgovinom?” „Mi smo obitelj Bright, gospođice Taylor. Podsjećam vas da nas ima šestero.” Sally pojuri prema skladištu i poviče: „Rufuse, pazi na trgovinu, vraćam se za deset minuta!”

~ 190 ~


Zajedno su trčale preko tratine i kroz vrata Kraljičina rubina. Charlotte i gospođa Highwood bile su u dnevnom boravku. Prva je vezla ukrasni uzorak na jastučnici. Druga je drijemala na kauču. „Gospođo Highwood!” poviče Sally. Zaroktavši, matrona se naglo probudi. Tako je munjevito okrenula glavu da joj je čipkasta kapica skliznula na jednu stranu. „Što? Što je bilo? Tko je ubijen?” „Nitko nije ubijen”, osmjehujući se reče Kate. „No netko se možda vjenčao.” Sally uruči pismo starijoj ženi. „Izvolite, gospođo Highwood. Pročitajte ga. Svi umiremo od želje da čujemo novosti.” Gospođa Highwood pogleda u omotnicu i problijedi u licu. „O, svi sveci. Moja mila, draga kći.” Drhtavim prstima slomila je pečat i otvorila pismo. Charlotte odloži ručni rad i stisne se uz majku. Starija žena gurne pismo prema svojoj najmlađoj kćeri. „Evo, ti čitaj. Ja ne vidim dobro. I moji živci...” Sally stisne Kateinu ruku dok su obje napeto čekale suspregnuta daha. „Naglas, gospođice Charlotte”, napomene Sally. „Molim vas, čitajte naglas.” „Draga moja majko”, počne Charlotte. „Znam da si se sigurno pitala što se dogodilo s tvojom jogunastom kćeri. Moram priznati, proteklih se tjedan dana nije odvijalo baš onako kako sam planirala.” „Ajoj”, promrmlja Kate. „Upropaštena je”, reče gospođa Highwood slabašnim glasom. „Svi smo upropašteni. Neka mi netko donese lepezu. I malo vina.” Charlotte nastavi čitati. „Usprkos nevoljama na putu, mi... „ „Mi!” ponovi Sally. „Ne očajavajte, gospođo Highwood. Napisala je 'mi'!” „Mi se trenutačno nalazimo u Northumberlandu.” Northumberland.” Gospođi Highwood se vratila boja u obraze. „Njegov posjed je ondje. Rekao mi je to jednom. Oh, kako se ono zove?” ,I s velikim zadovoljstvom”, nastavi Charlotte, „ti pišem iz... „ Nasmiješivši se, spustila je papir. „Iz predivne knjižnice u Riverchaseu.”

~ 191 ~


Poglavlje 33

Dva tjedna poslije Draga moja kćeri, vikontice Payne, Danas zvone zvona Svete Uršule! Rekla sam vikaru da moraju zvoniti, bez obzira što si ti daleko u Northumberlandu. Bili smo presretni kad smo primili tvoje pismo. Prijatelji su mi uvijek govorili da imam nenadmašnu intuiciju. Oduvijek sam znala da će mi taj mangup Payne jednog dana postati zetom. No tko bi pogodio da ćeš ti postati njegova vikontica! Tvoja majka se ponosi tobom, dušo. Sada, naravno, moraš odvojiti dovoljno vremena za svoje bračno putovanje, no pokušaj se vratiti u London na proslave povodom proglašenja Veličanstvenog mira. Sljedeće vjenčanje mora biti Dianino. A sada može iskoristiti i tvoj novostečeni položaj i poznanstva. Gajim velike nade za njezinu budućnost, veće nego ikad. Ako si ti mogla osvojiti Paynea, Diana sigurno može ugrabiti kakvog vojvodu! Tvoja majka Veselo se nasmiješivši, Minerva savije pismo i spremi ga u džep. Predahnuvši na pola puta, udahnula je punim plućima topli, mirišljavi zrak kasnog proljeća i olabavila vrpcu slamnatog šeširića kako bi ga mogla spustiti na leđa. Zatim je laganim korakom nastavila šetati seoskim putem koji je vodio iz sela prema Riverchaseu. Zvončići su se pijano njihali na svojim tankim stabljikama, moleći je da ih ubere. Zastala je putem kako bi nabrala štogod zvončića, jaglaca i nekoliko sunovrata. Do podnožja brijega uspjela je skupiti prilično veliku kiticu cvijeća. Približavajući se njegovu vrhu, licem joj se razvuče osmijeh i preplavi je topli osjećaj sreće još i prije no što je ugledala prepoznatljivu granitnu fasadu. No stigavši na sam vrh, prvo što je spazila nije bio Riverchase. Bio je to Colin, koji je hodao istim puteljkom - prema njoj. „Zdravo”, poviče on, prilazeći joj. „Baš sam krenuo u selo.” „Kojim povodom?” „Kako bih vidio tebe, naravno.” „Oh. A ja sam krenula prema tebi.” Stidljivo mu se osmjehnula, osjetivši dobro joj poznate leptiriće u trbuhu. Pokazao je rukom prema kitici divljeg cvijeća. „Danas skupljaš cvijeće umjesto kamenja?” „Katkada volim i cvijeće.” „To mi je drago čuti. Vaze s cvijećem puno je lakše slati u tvoju kolibu.” Milovao joj je obraz prstom u rukavici. „Gospođice Minerva, smijem li...?” „Poljubac?” On kimne.

~ 192 ~


Ponudila mu je obraz nagnuvši se kako bi prihvatila njegovu nježnu i učtivu gestu. No on joj u posljednji trenutak okrene lice prema sebi i umjesto u obraz poljubi je u usne. Ah, Colin je bio i ostao mangup, no bilo joj je drago što je takav. Poljubac je bio kratak, ali topao i sladak kao poslijepodnevno sunce. Trenutak kasnije, on se uspravi. Pogled mu je lutao duž njezina tijela. „Danas izgledaš...” Zatresao je glavom smiješeći se. „Kataklizmički lijepo.” Ona gutne, polako dolazeći k sebi od njegove muževne krasote. „Ti na mene također djeluješ prilično razarajuće.” „Volio bih potpunu zaslugu za to dražesno rumenilo tvoga lica pripisati svome poljupcu, no sumnjam da je to jedini razlog. Zbog čega izgledaš ovako samozadovoljno?” „Tvoj poljubac je uvelike zaslužan za to. No jutros je stigla pošta.” Izvadila je dvije omotnice iz džepa. „Primila sam dva zanimljiva pisma. Prvo od svoje majke. Čestita nam na vjenčanju.” Predala mu je pismo iz Vretenaste Uvale. On odmota list i preleti pogledom preko sadržaja pisma. Dok je čitao, kut usana mu se podigao u poluosmijeh. „Ispričavam se u njeno ime”, reče Minerva. „Znam da je grozna.” „Nije. Ona je majka koja želi samo najbolje za svoje kćeri.” „Ona je u zabludi. Nisam joj rekla da smo se vjenčali. Samo sam rekla da trenutačno boravimo na tvome posjedu i da me ne očekuje sljedećih mjesec ili više dana. No ona je očito zaključila da smo vjenčani.” „Svi su to zaključili. Ja sam neki dan dobio pismo od Brama u kojem me pita zašto nisam poslao odvjetnicima naš vjenčani list. Pitao me Zar ne želiš svoj novac?” Zajedno su se okrenuli i uputili se prema Riverchaseu. „Svi će oni naposljetku saznati istinu”, zamišljeno će Minerva. „Hoće, da. Rekla si da si dobila dva zanimljiva pisma. Tko ti je poslao drugo?” „Sir Alisdair Kent.” Opazila je da je Colin lagano zapeo u hodu. Jedva primjetna naznaka njegove ljubomore ushitila ju je više nego što bi trebala. „Oh, doista?” reče on hotimično nezainteresiranim tonom. „I što kaže dobri sir Alisdair?” „Ne baš puno. Samo da je Kraljevski geološki žurnal odbio objaviti moj rad o Francine.” „Što?” Naglo zastavši, okrenuo se prema njoj. Toplu privrže: nost u njegovim blistavim očima zamijenio je bijesan, gotovo krvožedan pogled. „O, Min. Kakva svinjarija. Nisu ti to smjeli učiniti.” Ona slegne ramenima. „Sir Alisdair kaže kako ih je pokušao uvjeriti da promijene mišljenje, no ostali se urednici Žurnala nisu dali nagovoriti. Rekli su da su moji dokazi nevjerodostojni, zaključci preopsežni...” „Gluposti.” Stisnuo je čeljust. „Gadovi i kukavice. Ne žele dopustiti da žena ispadne pametnija od njih, to je jedini razlog.” „Možda.” Tužno je odmahivao glavom. „Žao mi je, Min. Trebali smo onaj dan otići na simpozij. Mogla si sama predstaviti svoja otkrića. Da su barem čuli tvoju prezentaciju. Sigurno bi ih uspjela uvjeriti.” „Ne, neka ti ne bude krivo.” Posegnula je za njegovom rukom i stisnula je. „Nemoj žaliti zbog te odluke. Ja neću nikada.” Stajali su ondje jedan dugi trenutak, smješkajući se blago i gledajući jedno drugomu u oči. U posljednje su vrijeme znali tako provoditi i po nekoliko sati - prostor između njih bio je ispunjen opipljivom ljubavlju i srećom. Minerva je jedva čekala da mu postane ženom. No nikad joj neće biti žao što se odbila udati za njega onaj dan u Edinburghu, pred ulazom u Kraljevsko geološko društvo.

~ 193 ~


Colin se toliko namučio da je dovede pred ta vrata. Suočio se sa svojim najdubljim strahovima, upustio se u odvažne podvige. Otvorio joj je svoje srce i svoj dom. Ulijevao joj hrabrost i snagu, ali i priuštio puno smijeha. O strasti da ni ne govorimo, kao ni o svim onim gorljivim ljubavnim izjavama. Njegova prosidba najveći je iskaz povjerenja koji je ikada mogla zamisliti. Minerva mu se htjela barem nekako odužiti. Pružiti mu priliku da joj se ozbiljno udvara, baš onako kako je želio. Priliku da njihova ljubav pusti korijene i raste. Kad bude izgovarala bračne zavjete, željela je da bude svjestan kako mu se dragovoljno zavjetuje na trajnu odanost, umjesto da to čini radi znanstvene slave. Colin to zaslužuje. Onaj dan su okrenuli leđa gospodinu Barringtonu i Kraljevskom geološkom društvu. No sir Alisdair Kent je iz znatiželje pošao za njima. Pozvao ih je na ručak u obližnju gostionicu, u kojoj su proveli nekoliko sati vodeći znanstvenu raspravu s njegovim prijateljima. Sir Alisdair i njegovo društvo su Minervu slušali, propitkivali je, prepirali se s njom i općenito joj iskazivali poštovanje kakvo zaslužuje intelektualno ravnopravna kolegica. Colin se brinuo da vinske čaše nikad ne ostanu prazne, držeći ruku ležerno, ali posesivno prebačenu preko naslona Minervine stolice. Ne, nije osvojila medalju, ni nagradu od pet stotina funta, no ipak je sudjelovala u svojevrsnom simpoziju. I radi toga im se itekako isplatilo cijelo to putovanje. Nakon toga su se Colin i Minerva vratili u Northumberland. Colin ju je smjestio u dražesnu seosku kolibu, s gospođom Hammond kao pratiljom. A onda je ispunio sva svoja obećanja udvarajući joj se nježno i obasipajući je pažnjom. Posjećivao ju je gotovo svako jutro, a poslijepodneva su provodili u dugim šetnjama po prirodi. Donosio joj je darove, uglavnom slatkiše ili čipku, a potrkala su neprekidno jurila amo-tamo noseći poruke koje nije bilo potrebno potpisivati. Nekoliko puta tjedno su ona i gospođa Hammond objedovale u Riverchaseu, a nedjeljom je Colin večerao s njima u kolibi. Određeni su dio vremena provodili i odvojeno. Ona je pisala o svojim otkrićima iz Vretenaste Uvale i istraživala novi stjenoviti kraj. Colin je odlazio u obilazak posjeda sa svojim upraviteljem kako bi procijenio trenutačno stanje imanja i kovao planove za budućnost. A što se planova za njihovu budućnost tiče... Minerva je nastojala biti strpljiva. Zaprosivši je, Colin joj je iskazao svoje povjerenje žurno i munjevito. Njezin iskaz povjerenja više je podsjećao na dugo, sporo klizanje po ledu. Koliko je god uživala u njegovu udvaranju, toliko se i trudila ne razmišljati o možebitnom ishodu koji bi je ostavio slomljena srca. Uvijek je postojala mogućnost da se Colin predomisli. No u tih mjesec dana otkako su se vratili iz Edinburgha uspjeli su preživjeti svoju prvu svađu prepirku oko ni manje ni više nego izgubljenog para rukavica. A nakon prvog sukoba, preživjeli su i drugi, koji je počeo nesuglasicom oko toga smije li Minerva bez pratnje istraživati lokalne stjenovite krajolike. (Naravno da smije, bilo je njezino mišljenje. Colin se, dakako, nije složio s njom.) Napeta se nesuglasica pretvorila u veliku svađu s bučnim izjavama o ženskoj neovisnosti, muškoj aroganciji, pelerinama podmetnutim krznom, raznim vrstama stijena i - neobjašnjivo - o zelenoj boji. No konačni je kompromis - zajednički obilazak litica koji je završio strastvenim, grozničavim vođenjem ljubavi u vrištini - vrlo uspješno stišao njihov bijes. Nakon toga je njihovo udvaranje i dalje bilo slatko i nježno kao i dotad - ali ne i posve čedno. Minerva provuče ruku ispod njegove i oni nastave hodati niz puteljak. „Nisam obeshrabrena. Pronaći ću neki drugi način da objavim svoja otkrića.” „Mi ćemo ga pronaći. Ako se možeš strpjeti još pet tjedana, proslavit ću svoj rođendan tiskanjem po jednog primjerka tvojeg znanstvenog rada za svako kućanstvo u Engleskoj.” Ona se nasmiješi. „Bit će dovoljno i nekoliko stotina primjeraka, i nema potrebe za žurbom. Francinein je otisak preživio u onoj špilji milijunima godina. Mislim da mogu još malo pričekati da ostavim svoj vlastiti trag.” „Hoće li ti biti lakše ako ti kažem da je u mome srcu već urezan otisak u Minervinoj veličini?” ~ 194 ~


„Hoće.” Poljubila ga je u obraz, uživajući u mirisu njegova sapuna s blagom aromom klinčića. „Imaš li kakvih planova za ovo poslijepodne? Mislila sam provesti nekoliko sati istražujući knjižnicu u Riverchaseu.” Nije joj odmah odgovorio. „Ako želiš provesti popodne u knjižnici, neka ti bude. No moram priznati da sam planirao nešto drugo.” „Stvarno? Što to?” „Vjenčanje.” Minerva zamalo ispusti buket cvijeća. „Čije vjenčanje?” „Naše.” „Ali mi se ne možemo...” „Možemo. Vikar je već triput pročitao objavu naših zaruka u župnoj crkvi. Poslao sam mu poruku još jutros prije nego što sam izašao iz kuće, i zamolio batlera da pripremi kapelicu. Do našeg bi povratka sve trebalo biti spremno.” Minerva trepćući pogleda u njega. On je sve to isplanirao? „Ali ja sam mislila... Nismo li se dogovorili da ćemo se vjenčati nakon tvoga rođendana?” Colin je labavo obuhvati rukama oko struka. „Znam, ali ja ne mogu čekati. Jednostavno ne mogu. Noćas sam dobro spavao, no čim sam se ujutro probudio, silno si mi nedostajala. Ne znam čak ni kako bih opisao taj osjećaj. Pogledao sam prema drugom jastuku i naprosto mi se činilo pogrešnim što nisi pokraj mene. Kao da sam se probudio bez ruke, ili bez pola srca. Osjećao sam se nepotpuno. I zato sam ustao, odjenuo se i jednostavno se uputio prema tebi - zato što je to bio jedini smjer u kojemu sam se mogao kretati. A onda sam te ugledao. Kako hodaš prema meni. S cvijećem u ruci.” Oči su mu svjetlucale, pune osjećaja, i on joj dodirne obraz. „Ovo nije hir. Samo ne mogu podnijeti pomisao da provedem još jedan dan odvojen od tebe. Želim dijeliti s tobom svoj život i svoj dom i...” Stisnuo je ruke oko njezina struka, privukavši je u iznimno ugodni kontakt sa svojim tijelom. Sagnuo je glavu i počeo joj ljubiti meku kožu iza uha. „I želim te u svojoj postelji. Kao svoju ženu. Noćas.” U glavi joj se zavrtjelo od čežnje izazvane njegovim poljupcima. Priljubila se tijesno uz njega. „Coline.” „Volim te, Min. Toliko te silno volim da me to plaši. Reci da ćeš se danas udati za mene.” Ona se malo odmakne. „Ja...” Teško progutavši slinu, drhtavom je rukom prešla preko svoje blijedožute haljine od muslina. „Trebala bih barem promijeniti haljinu.” „Da se nisi usudila.” Odmahujući glavom, dlanovima joj je nježno obujmio struk. „Savršena si. Potpuno savršena, baš takva kakva jesi.” Srce joj se nadimalo od siline osjećaja, a grlo joj se stisnulo. Došlo joj je da se uštipne kako bi bila sigurna da ne sanja. No nijedan san nije bio toliko prekrasan. Ona je savršena. On je savršen. Taj trenutak je savršen. Bojala se progovoriti da ga ne pokvari. Nemoj razmišljati. Samo se sjuri niz padinu. „Da”, napokon je izjavila. „Da. Vjenčajmo se.” „Danas?” „Istog trenutka.” Licem joj se razvuče radostan osmijeh jer nije više mogla zadržavati osjećaj čiste sreće. „O, Coline, tako te silno volim. Ne mogu ti reći koliko. Pokušat ću ti pokazati, no za to će mi trebati puno godina.” Colin se zacerekao. „Pred nama su desetljeća, dušo moja. Desetljeća.” Nakon petominutnog žurnog hoda stigli su pred vrata kapelice. Colin je otišao potražiti vikara i pozvati nekoliko slugu da im budu svjedoci, a Minerva je u malom crkvenom groblju stala ispred nadgrobne ploče od besprijekornog granita, uglačane do zrcalnog sjaja.

~ 195 ~


Stajala je ondje cijelu minutu, ne znajući kako početi. Zatim je duboko udahnula i obrisala suzu s obraza. „Jako mi je žao što se nismo upoznali”, prošaptala je polažući kiticu cvijeća na grob lorda i lady Payne. „Ali vam svejedno zahvaljujem. Na njemu. Obećajem da ću ga voljeti svim žarom svoga srca. Budite ljubazni i pošaljite nam dolje svoje blagoslove kad budete mogli. Vjerojatno će nam povremeno trebati.” Napustivši groblje, čim je zašla za ugao kapelice ugledala je Colina koji je dolazio prema njoj vodeći za sobom vikara, batlera i kućnu poslugu, kao u kakvoj slavljeničkoj povorci. Otvorio je vrata i mahnuvši rukom pokazao im da uđu unutra. „No, hajde, uđite”, rekao je, tapkajući nestrpljivo čizmom. Kad su svi drugi ušli u kapelicu i pred vratima su ostali samo njih dvoje, Colin potraži pogledom Minervine oči. „Spremna?” Ona kimne bez daha. „Ako si ti spreman, i ja sam.” „Nikada ni u što nisam bio ovoliko siguran.” Uhvatio ju je za ruku i poljubio je. „Tvoje je mjesto pokraj mene, Min. I moje pokraj tebe. Moje srce to zna. Moja duša to osjeća. Nemam nikakvih dvojbi, potpuno sam siguran.” I nikada joj nije bio ljepši nego u tom trenutku. „Sigurnost ti dobro pristaje”, rekla je. Smiješeći se, isprepleo je njenu ruku sa svojom i uveo je u kapelicu. I tako je završila ta divna, epska priča o njihovoj budućnosti - priča koju će još desetljećima pripovijedati svojim prijateljima i gostima na svečanim večerama. Završila je baš onako kako svaka prava bajka i treba završiti. Romantičnim vjenčanjem, nježnim poljupcem... I obećanjem da će živjeti sretno do kraja života.

emm@ www.knjigoteka.org

~ 196 ~


Autoričina bilješka

„FRANCINE” JE BILA iguanodon. Očuvani otisci stopala iguanodona mogu se naći na mnogobrojnim lokacijama duž obale južne Engleske, no Minerva je bila nekoliko godina ispred svoga vremena identificiravši Francinein otisak kao fosilizirani dokaz nečega što danas nazivamo dinosaurima. Gideon Mantell, geolog iz Sussexa, objavio je svoja otkrića o iguanodonima početkom dvadesetih godina 19. stoljeća. Pronalazak nekoliko ključnih fosila često se pripisuje njegovoj ženi Mary Ann. Mary Anning, koja je otkrila prve fosile ihtiosaura u hridinama kod mjesta Lyme Regis, i to kad joj je bilo samo dvanaest godina, bila je vjerojatno među najranijim i najutjecajnijim paleontolozima svih vremena. Ostatak života provela je iskopavajući važne nalaze - da bi ih bila prisiljena prodavati muškarcima višeg društvenog staleža koji su ih zatim izlagali i pisali o njima. Škotsko sam kraljevsko geološko društvo ja izmislila, no u to vrijeme je postojalo Geološko društvo u Londonu. Žene nisu imale pravo članstva u tom društvu, niti su smjele nazočiti njegovim skupovima. Neki će se čitatelji možda zapitati zašto se u Vretenastoj Uvali slavila pobjeda nad Napoleonom u travnju 1814. godine, više od godinu dana prije njegova konačnog poraza kod Waterlooa. Bonaparte se uistinu predao u Francuskoj 1814., i bio je izgnan na otok Elbu. Početkom 1815. godine je, međutim, uspio pobjeći iz zatvora, prisilivši time Englesku i njene saveznike na čuvenu vojnu kampanju od stotinu dana. Stoga je mir u kojem je Engleska uživala u ovom romanu, nažalost, bio samo privremen - no njegovi likovi to tada još nisu mogli znati.

~ 197 ~


Zahvale

NAJTOPLIJE ZAHVALJUJEM TESSI Woodward, Helen Breitwieser, Marthi Trachtenberg, Ellen Leach, Pam Spengler-Jaffee, Jessie Edwards i Kim Castillo na njihovoj stručnoj pomoći. Također se duboko zahvaljujem svome mužu i obitelj na ljubavi i strpljenju. Pripremajući se i pišući ovu knjigu shvatila sam koliko sam zahvalna što sam dio zajednice autorica ljubavnih romana današnjice. Spisateljice ljubavnih romana, baš kao i njihove čitateljice, prekrasna su, šarolika, nadahnjujuća skupina žena. Mi smo liječnice, odvjetnice, poslovne žene, profesorice, znanstvenice, vojne časnice i mnoge, mnoge druge. A kako bih mogla komunicirati s tom briljatnom, oplemenjujućom ženskom zajednicom (i pokojim predivnim muškarcem) nisam se morala ni odmaknuti od svoga laptopa. Za mene je to neopisivi blagoslov i svaki dan osjećam silnu zahvalnost zbog toga. Stoga se zahvaljujem svima u toj zajednici koja se bavi ljubavnim romanima: autorima, urednicima, agentima, prodavačima knjiga, knjižničarima, blogerima, recenzentima... i najviše od svega - čitateljima! Hvala vam na vašim e-mailovima koji su me neprekidno nasmijavali i naučili me svaki dan nešto novo: osobito Two Geniuses, The Vanettes, The Morning Juice, mojim prijateljima Ballroom Bloggers, Avon Authors i The Loop That Shall Not Be Named. Hvala Twitteru. I hvala tebi, Ada Lovelace.

~ 198 ~

Tessa dare tjedan dana za ljubav  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you