Page 1


Tarquin, moćni vojvoda od Sconcea, vrlo dobro zna da bi uljudna i vitka Georgiana Ly on bila savršena vojvotkinja. Ali zašto onda ne može presta misli na njezinu sestru blizanku; oblu, tvrdoglavu i posve nekonvencionalnu Oliviju? Ne samo da je Olivia zaručena za drugog muškarca, nego je njezino nedolično, iako očaravajuće, koketiranje čini još ne prikladnijom. Odlučan u namjeri da izabere savršenu ženu, Tarquin se trudi izbrisa Oliviju iz svojih misli kako bi razum i dužnost pobijedili strast… sve dok se u najtežim trenutcima svoga života ne počne pita ima li savršenost ikakve veze s ljubavlju. Da bi osvojio Oliviju morat će odusta od najdragocjenijih uvjerenja i preda svoje srce, jelo i dušu. Ali možda će već biti prekasno ...


Ovu knjigu posvećujem svojoj dragoj prijateljici, divnoj spisateljici Lindi Francis Lee. U trenutcima očaja, kad sam shva la da moram baci 175 stranica svoje verzije Princeze na zrnu graška, Linda me utješila i nagovorila uz dvije čaše vina da preradim cijeli roman. Linda, ti si moja Sretna Patkica!


PROLOG Jednom, ne baš tako davno ... (ili točnije, u ožujku 1812.) ... bila jednom djevojka kojoj je sudbina namijenila posta princezom. Iako, da B budemo precizniji, nije na vidiku bilo nikakvog princa. Ali bila je zaručena za vojvodina nasljednika, a iz perspek ve nižeg plemstva, grb vojvode bio je jednako vrijedan kao kraljevska kruna. Ova priča započinje s upoznavanjem te djevojke, a nastavlja se jedne olujne noći i nizom testova koje je trebala položi . I bez obzira na to što u priči nema graška, sve što vam mogu reći jest da ćete se, ako nastavite čita , susres s iznenađenjem u tom krevetu: bit će tu ključ, buha – ili možda zapravo markiz. U bajkama je sposobnost da opazimo prepreku sitnu kao zrno graška ispod madraca dovoljan dokaz da čudna djevojka koja s že jedne olujne noći stvarno jest princeza. U stvarnom svijetu, naravno, stvari su malo zamršenije. Kako bi se gospođica Olivia Mayfield Ly on pripremila za tulu vojvotkinje, morala je nauči ponešto iz doslovno svakog područja ljudske spoznaje. Znala je kako se ponaša na ručku s kraljem ili s nekom budalom, ili čak sa samim Sokratom, razgovara o temama toliko raznovrsnim poput talijanskih komičnih opera ili novim strojevima za predionice. No, baš kao što je tek jedan sasušeni grašak dovoljan da bi se utvrdila auten čnost princeze, jedna ključna činjenica određivala je Olivijinu prikladnost za tulu vojvotkinje: bila je zaručena za nasljednika vojvodstva Canterwick. Manje su važne bile činjenice da je s početkom ove priče Olivia imala dvadeset i tri godine i još je uvijek bila neudata, da njezin otac nije imao tulu te da joj nikada nisu udijelili kompliment poput onoga da je predivna poput dijamanta. Zapravo, istina je bila sasvim suprotna. Ali ništa od toga nije bilo važno.


POGLAVLJE 1 U kojem upoznajemo buduću vojvotkinju 41 Clarges Street, Mayfair London Prebivalište vlastelina, g. Lyttona Većina zaruka ima ishodište u jednoj od dvije žestoke emocije; pohlepi ili ljubavi. Ali Oliviju Ly on nije mo virala ni razmjena imovine između plemića koji su jednako razmišljali, niti moćna mješavina žudnje, bliskosti ili pogotka Amorove strijele. Zapravo, buduća je mladenka u trenutcima očaja svoje zaruke smatrala prokletstvom. – Možda su naši roditelji zaboravili na naše krštenje pozva dobre vile koje bi spriječile prokletstvo – rekla je sestri Georgiani na povratku s bala koji je priredio grof od Micklethwaita, na kojem je Olivia provela velikodušnu količinu vremena u društvu svoga zaručnika. – Ne moram objašnjava o kojem se prokletstvu radi, to je vjenčanje za Ruperta. Radije bih spavala stotinu godina. – Spavanje jest vrlo privlačno – složila se njezina sestra, silazeći s kočije njihovih roditelja koja se zaustavila pred njihovom kućom. Georgiana nije ponudila oprečni argument: kod spavanja je štošta bilo privlačno... a kod Ruperta vrlo malo toga. Olivia je glasno progutala slinu i ostala neko vrijeme sjedi u mraku u kočiji sasvim sama, prije nego što se pribrala i krenula za sestrom. Oduvijek je znala da će jednom posta vojvotkinjom od Canterwicka pa nije imalo smisla to što se osjećala tako jadno. Ali bilo je tako. Večer provedena s budućim mužem imala je na nju takvo loše djelovanje. Osjećala se slomljeno. Nije pomagalo to što ju je većina Londona, uključujući i njezinu majku, smatrala najsretnijom mladom ženom u gradu. Njezina bi se majka zgrozila, iako se ne bi iznenadila, kad bi znala da Olivia u šali izjednačava vojvodstvo s prokletstvom. Za njezine roditelje bilo je sasvim jasno da je uzdizanje njihove kćeri na društvenoj ljestvici jedinstvena sretna prilika. Ukratko, bio je to blagoslov. – Hvala dragom Bogu – rekao je g. Ly on barem pet suća puta otkad se Olivia rodila. – Da nisam pohađao Eton... Bila je to priča koju su Olivia i njezina sestra blizanka Georgiana voljele sluša kad su bile male. Smjes le bi se svome ta na koljena i slušale uzbudljivu priču kako je on – obični, neupadljivi (iako povezan s nekim grofom s jedne strane, a s biskupom i markizom s druge strane) g. Ly on – pohađao Eton i tamo se sprijateljio s vojvodom od Canterwicka koji je svoju veliku tulu naslijedio u ranjivoj dobi od pet godina. Jednoga su se dana dječaci zavjetovali krvlju da će najstarija kći g. Ly ona posta


vojvotkinjom udajom za najstarijeg sina vojvode od Canterwicka. G. Ly on bio je nevjerojatno entuzijas čan u ispunjavanju svog dijela zavjeta, proizvevši ne samo jednu, već dvije kćeri već u prvoj godini braka. Vojvoda od Canterwicka ispunio je svoj dio proizvevši tek jednog sina, i to nakon nekoliko godina braka. No i taj jedan bio je dovoljan za ispunjavanje zadatka. Što je bilo još važnije, njegova milost je održala riječ i redovito uvjeravala g. Ly ona da dogovor o sudbonosnim zarukama još uvijek vrijedi. Shodno tome, ponosni roditelji buduće vojvotkinje učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da pripreme svoju prvorođenu kćer (stariju za dobrih sedam minuta) za tulu koja će joj bi dodijeljena, ne štedeći novca za oblikovanje buduće vojvotkinje od Canterwicka. Oliviu su podučavali od trenutka kad je napus la kolijevku. Do svoje desete godine već je bila stručnjakinja za profinjena pravila ponašanja, upravljanje seoskim imanjima (uključujući vođenje dvostrukog knjigovodstva), sviranje čembala i pijanina. Znala je pozdravi na raznim jezicima, uključujući i la nski (što je bilo korisno za gostujuće biskupe, ako već ne za nekog drugog), a razumjela se i u francusku kuhinju iako je njezino znanje bilo više teoretsko no prak čno. Vojvotkinje zapravo nikad nisu dodirivale hranu, osim kad bi jele. Također, iscrpno je poznavala omiljeni priručnik svoje majke Zrcalo komplimenata: Sveobuhvatna akademija za pos zanje umjetnos kako bi damom, koju je napisala ni više ni manje Njezina milost, udova vojvotkinja od Sconcea koju su djevojke dobile na dar za njihov dvanaesti rođendan. Zapravo, Olivijina je majka pročitala Zrcalo komplimenata toliko puta da je ono sasvim preuzelo sve njezine razgovore, poput bršljana na drvetu. – Otmjenost – rekla joj je ujutro na dan bala Micklethwaitovih dok su doručkovale marmeladu i prepečenac – koju su nam u naslijeđe ostavili naši preci, vrlo lako izblijedi ako je se ne oživljava krijepošću. – Olivia kimne glavom. Ona sama čvrsto je vjerovala u prednos izbljeđivanja otmjenos , ali godine iskustva su je naučile da će iskazivanje takvog mišljenja njezinoj majci donijeti samo glavobolju. – Mladoj dami – objavila je gospođa Ly on na putu za bal Micklethwaitovih – ništa nije mrskije od upuštanja u razgovor s nepristojnim udvaračem. – Olivia je dobro znala da ne treba ispi va kako se to ›upušta u razgovor‹ s nepristojnim udvaračem. Visoko društvo je znalo da je ona zaručena za nasljednika vojvode od Canterwicka pa su se stoga udvarači, bili oni nepristojni ili pristojni, obično ustručavali prilaziti joj. Općenito govoreći, sačuvala je te savjete za neka buduća vremena u kojima se nadala imati priliku upustiti se u brojne nepristojne razgovore. – Jesi li vidjela da je lord Webbe plesao s gospođom Sho ery? – upitala je Olivia svoju sestru kad su ušle u njezinu spavaću sobu. – Baš je bilo zanimljivo gleda ih


kako zure jedno drugom u oči. Moram primije da plemstvo na njihove bračne zavjete gleda s otprilike jednakom ozbiljnošću kao što na njih gledaju Francuzi, a svi kažu da je spominjanje bračne vjernos u francuskim bračnim zavje ma pretvorilo te zavjete u briljantno djelo književne fikcije. – Olivia! – zastenjala je Georgiana. – Ne smiješ tako govori ! A to ne bi nikada – zar ne? – Želiš li to zna hoću li bi nevjerna svome zaručniku kad mi postane suprugom – ako do tog dana ikada uopće dođe? Georgiana kimne glavom. – Mislim da neću – reče Olivia, iako se katkad potajno nadala da će jednog dana puknu i prekrši baš sva društvena pravila bijegom u Rim s lakajem. – Jedini dio večeri u kojem sam stvarno uživala bio je taj kad mi je Lord Pom nius izreci rao limerik1 o opatu preljubniku. – Da se nisi usudila ponovi ga! – naredi joj sestra. Georgiana nikada nije pokazivala ni najmanje zanimanje za pobunu pro v pravila pristojnos . Voljela ih je i živjela u skladu s njima. – Bio jednom opat preljubnik – zadirkivala ju je Olivia – pohotan kao... Georgiana prekrije uši dlanovima. – Ne mogu vjerova da je izreci rao takvo što! Otac bi se razbjesnio kad bi to znao. 1 Kratke šaljive pjesmice najčešće opscenog karaktera koje uvijek počinju s hom There was a... (Bio jednom jedan...) – Lord Pom nius je bio pijan kao majka – reče Olivia. – Osim toga, on ima devedeset i šest godina i više ga nije briga za pravila pristojnos . Samo mu je stalo do malo smijeha. – Ali ta pjesmica uopće nema smisla. Opat preljubnik? Kako opat uopće može bi preljubnikom? Pa opati se uopće ne žene. – Reci mi kad budeš htjela ču sve s hove – odgovori joj Olivia. – Završavaju priču riječju opatica, a čini mi se da je taj izraz u pjesmi upotrijebljen figurativno. Taj limerik – i činjenica da se on Oliviji jako svidio – jasno je ilustrirao problem oko njezinog postajanja vojvotkinjom, ili kako su to djevojke nazivale ›vojvodificiranjem‹. Bilo je nešto vrlo deklasirano u vezi s Olivijom, bez obzira na to koliko je bio besprijekoran njezin odgoj, glas i ponašanje. Ona bi zasigurno znala izigrava vojvotkinju, ali prava je Olivia, što je bilo zastrašujuće, uvijek provirila na površinu. – Nedostaje ono nužno razumijevanje posljedica vlas ta ponašanja koji je urođen tvojoj sestri – često joj je govorio otac glasom u kojem se osjećao određeni stupanj očaja. – Ukratko, kćeri, tvoj smisao za humor na granici je vulgarnosti. – Tvoje ponašanje nikada ne bi trebalo zasjeni tvoju čast – zvocala bi joj njezina majka, citirajući vojvotkinju od Sconcea.


A Olivia bi slegnula ramenima. – Da je barem – rekla bi s vremena na vrijeme gospođa Ly on svome suprugu iz čistog očaja – da je barem Georgiana prva rođena. – Treba zna da Olivia nije bila jedina polaznica škole za stvaranje vojvotkinje obitelji Lytton. Olivia i Georgiana marširale su rame uz rame kroz lekcije o ponašanju dostojnom jedne vojvotkinje jer su njihovi roditelji, svjesni opasnos od nesreće koja bi mogla zaprije njihovoj starijoj kćeri – na primjer groznica, kočija nad kojom je vozač izgubio kontrolu, pad s tornja – mudro odlučili vojvodificirati i svoju drugorođenu kćer. Na žalost, svima je bilo kristalno jasno da je Georgiana imala sve kvalitete potrebne budućoj vojvotkinji, dok je Olivia... Olivia je bila Olivia. Ona se sasvim sigurno mogla ponaša nevjerojatno profinjeno – ali među svojim prijateljima bila je sarkas čna, pretjerano duhovita da bi to bilo prihvatljivo za jednu damu i ni najmanje profinjena. – Tako me ružno pogleda čim spomenem Zrcalo komplimenata – žalila bi se gospođa Lytton. – A ja joj samo želim pomoći. – Ta će djevojka jednom postati vojvotkinjom – naglasio bi gospodin Lytton. – Tada će nam biti zahvalna. – Ali kad bi samo... – rekla bi gospođa Ly on sjetno. – Najdraža Georgiana je tako... ona bi bila savršena vojvotkinja, zar ne? Zapravo, Olivijina sestra svladala je delikatno umijeće zadovoljavanja svih prohtjeva besprijekornom skromnošću. Tijekom godina, Georgiana je izgradila čitav niz impresivnih karakteris ka koje dolikuju pravoj vojvotkinji. Vidjelo se to u načinu na koji je hodala, razgovarala i načinu na koji se držala. – Dostojanstvo, krijepost, susretljivost i profinjenost – reci rala je i reci rala gospođa Ly on, kao da reci ra pjesmicu za djecu. Georgiana bi pogledala u zrcalo provjerivši svoje držanje i susretljiv izraz lica. Olivia bi pak odvra la majci drugom pjesmicom – Debilnost, kretenizam, stupidnost i... primitivizam. U dobi od osamnaest godina Georgiana je izgledala, zvučala, te čak i mirisala (zahvaljujući francuskom parfemu koji je za velik novac prokrijumčaren iz Pariza) poput prave vojvotkinje. Olivia se s time uglavnom nije zamarala. Ly onovi su bili do neke mjere sretni. Po svim mjerilima oni su proizveli jednu pravu vojvotkinju, iako ta određena kći nije bila zaručena za vojvodina nasljednika. Dok su djevojke odrastale, tješili su se da će Georgiana jednom posta dobra žena čovjeku bilo kojega ranga. Ali s vremenom, sasvim su prestali spominja hipotetskog supruga svoje druge kćeri. Tužna is na je bila ta da vojvodificirana djevojka nije bila ono za čim žudi većina mladih muškaraca. Dok su Georgianine vrline slavljene nadaleko i naširoko među


pripadnicima visokog društva – posebno među udovicama plemića – rijetko su je pozivali na ples, a brak joj nitko nije spominjao. Gospodin i gospođa Ly on tumačili su taj problem na svoj način. Oni su mislili da će njihova voljena druga kći zauvijek osta u sjeni vojvotkinje te da se čak neće ni udati, jer nije imala miraza. Ly onovi su potrošili sav svoj novac na učitelje. Za svoju mlađu kćer ostavili su jedva dovoljno da je mogu ponuditi na bračnom tržištu. – Sve smo žrtvovali za Oliviju – često je ponavljala gospođa Ly on. – Ne razumijem zašto nije zahvalnija. Ta ona je djevojka s najviše sreće u Engleskoj. Olivia nije uopće smatrala da ima sreće. – Jedini razlog zašto uopće pristajem uda se za Ruperta – rekla je Georgiani – jest taj što će to tebi osigurati pristojan miraz. – Skinula je rukavice, zagrizavši tkaninu na vrhovima prs ju da bi ih povukla dolje. – Da budem iskrena, sama pomisao na vjenčanje me pomalo izluđuje. Mogla bih podnije tulu – iako je to nešto što uopće nije za mene, najblaže rečeno – da on nije takav slamoglavi glupasti mali som. – Govoriš u žargonu – rekla je Georgiana. – I... – Nikako – reče Olivia, bacivši rukavice na krevet. – Ovaj sam izraz sama izmislila i jako dobro znaš da u Zrcalu kretenizama kažu da je žargon – ci rat ću – ›prosti govor koji koriste najbjedniji izrodi našega naroda‹. Iako bi mi bilo vrlo zgodno kvalificira se za jednog izroda, ipak mi ne bi bilo drago nosi baš tu tulu u ovom životu. – Ne smiješ to – reče joj Georgiana, smjes vši se na naslonjaču kraj Olivijina kamina. Oliviji su dali najveću spavaću sobu u kući, veću čak i od majčine i očeve, pa su se blizanke obično u njoj skrivale od svojih roditelja. Ali Georgianin ukor nije imao uobičajenu žestinu. Olivia se namršti na sestru. – Je li ovo bila posebno grozna noć, Georgie? Moj me glupavi zaručnik stalno odvlačio nekamo pa sam te sasvim izgubila nakon večere. – Lako si me mogla pronaći – odgovori Georgiana. – Sjedila sam s udovicama plemića većinu večeri. – Joj, draga – uzdahne Olivia, sjedne kraj sestre i snažno je zagrli. – Strpi se samo dok ne postanem vojvotkinjom. Dobit ćeš od mene tako veliki miraz da će svaki gospodin u zemlji kleknu na samu pomisao na tebe. Zlatna Georgiana, tako će te zvati. Georgiana se nije ni nasmiješila pa je Olivia krenula dalje. – Ja volim sjedi s udovicama. One su pune zanimljivih priča, poput one o Lordu Me ershatchu koji plaća sedam gvineja da bi ga bičevali. Obrve njezine sestre su se skupile.


– Znam, znam! – uzviknula je Olivia prije no što je Georgiana uspjela izus i riječ. – Prosto, prosto, prosto. Ali baš mi se svidio onaj dio o uniformi bolničarke. Zapravo, imaš sreće da nisam ja bila tamo. Canterwick je hodao po plesnoj dvorani gore-dolje cijele noći, vukući Ruperta i mene za sobom. Svi su nam se klanjali, ali i smijuljili iza mojih leđa i trudili se svima razglasi kako je ZZ neuobičajeno nesretan što se mora oženiti mnome. Između sebe, Olivia i Georgiana su Ruperta Forresta G. Blakemorea, markiza od Montsurreyja, budućeg vojvodu od Canterwicka uglavnom zvale skraćenicama poput ›ZZ‹, što je značilo zaostali zaručnik. Nekada su ga zvale i ›SS‹ (suprug slinavac) ili ›II‹ (izabranik idiot), a kako su djevojke tečno govorile talijanski i francuski, bio je on i ›MM‹ (maloumni marito ili maloumni mari, ovisno o jeziku kojim su se toga časa služile). – Jedino što je nedostajalo da ova večer ne bude potpuno i nepopravljivo užasna – nastavila je Olivia – jest problem s odjećom. Da je netko stao na rub moje haljine i poderao je, izloživši tako svijetu moju golu guzicu, možda bih bila malo više ponižena. A svakako bi mi bilo manje dosadno. Georgiana nije odgovorila, samo je zabacila glavu unazad i zagledala se u strop. Vidjelo se da je očajna. – Trebamo na stvar gleda s vedrije strane – rekla je Olivia, trudeći se zvuča veselo. – ZZ je plesao i sa mnom i s tobom. Hvala Bogu da je konačno dovoljno star da smije ići na bal. – Glasno je brojao korake – reče Georgiana. – I rekao mi je da u ovoj haljini izgledam poput mekog oblačka. – Zasigurno te ne smije čudi otkriće da Rupert nema talenta za profinjeni razgovor. Ako je itko izgledao poput mekog oblačka, to sam bila ja. Ti si izgledala poput djevičanske božice Veste. Znatno dostojanstvenije od oblaka. – Dostojanstvenost nije poželjna – reče njezina sestra okrećući glavu. Oči su joj bile pune suza. – Joj, Georgie! – Olivia je ponovno zagrli. – Molim te, nemoj plaka . Jako ću brzo posta vojvotkinjom i ćeš ima velik miraz, i naručit ću tako lijepe haljine da će se cijeli London diviti. – Ovo je moja peta sezona, Olivia. Ti ne možeš razumje kako je to užasno s obzirom na to da nikada zapravo nisi bila na tržištu. Ni jedan gospodin nije na mene obratio pozornost čitavu večer, a zapravo nitko nije ni posljednjih pet godina. – Za to je kriva haljina i nedostatak miraza. Izgledale smo poput duhova, samo nismo bile prozirne. Ti si naravno bila vitki duh, a ja jedan vrlo solidan. Olivia i Georgiana nosile su slične haljine od nježne bijele svile, nabrane ispod grudi dugačkim vrpcama ukrašenim sitnim biserima s resama na krajevima.


Jednake su se vrpce nalazile na bokovima i leđima oprava koje bi za trale već na najblažem povjetarcu. Na crtežu u knjizi s uzorcima madame Wellbrook dizajn haljine izgledao je vrlo lijepo. I ovdje se radilo o lekciji koju je trebalo naučiti... i to jednoj vrlo žalosnoj lekciji. Samo zato što lepršave vrpce izgledaju dobro na dami tankoj poput štapa u knjizi s uzorcima, to ne znači da će tako izgledati kad se nađu oko nečijih bokova. – Vidjela sam te kako plešeš – nastavila je Olivia. – Sa svim onim vrpcama koje su treperile oko tebe, izgledala si kao onaj štap s vrpcama oko kojeg plešu djeca na sajmovima. I uvojci su ti plesali. – To nije važno – reče Georgiana ravnodušno. Obrisala je suzu. – Radi se o vojvodifikaciji, Olivia. Nitko se ne želi oženi pretjerano čednom ženom koja se ponaša poput devedeset pet godina stare udovice. I također – nakratko zajeca – ja se jednostavno ne znam drukčije ponaša . I ne vjerujem da se itko smijulji iza leđa, osim iz zavis . Ali ja sam poput neke hrane koju nitko ne voli. Vidim im u očima kako prelaze preko mene kad moraju sa mnom plesati. Osobno, Olivia se složila s tim da je za sve kriv program vojvodifikacije. Među m, čvršće zagrli sestru i reče: – Georgiana, imaš prekrasnu figuru, slatka si kao med, a činjenica da znaš postavi stol za sto nu uzvanika nema s m nikakve veze. Brak je ugovor, a ugovori se sklapaju radi novca. Žena mora ima miraz ili je niti jedan muškarac neće htjeti uzeti za ženu. Georgiana je šmrcnula, što je trebalo pokaza koliko je bila uzrujana, s obzirom na to da si inače nikako ne bi dopustila tako neprofinjenu gestu. – Bolesna sam od ljubomore na tvoj struk – dodala je Olivia. – Ja izgledam poput bućkalice za maslac, dok si tako vitka da bi mogla tobom balansira na glavi pribadače, kao anđeo. Georgiana, kao i većina mladih dama spremnih za udaju, bila je toliko mršava da je bila prozirna. Te bi dame lepršale od sobe do sobe, a providna bi se svila širila oko njihovih vitkih tijela. Olivia nije bila jedna od njih. Bila je to tužna is na, rak rana na srcu vojvodskog cvijeta, još jedan izvor stresa za gospođu Ly on. Prema njezinom mišljenju, Olivijino pretjerivanje u vulgarnoj duhovitos i tostu s maslacem proizlazile su iz iste karakterne mane. Olivia tome nije proturječila. – Ti ne nalikuješ na bućkalicu za maslac – izjavi njezina sestra i obriše još nekoliko suza. – Čula sam noćas nešto zanimljivo – reče Olivia. – Priča se da vojvoda od Sconcea traži ženu. Pretpostavljam da mu je potreban nasljednik. Samo zamisli, Georgie. Mogla bi postati snahom najtvrdokornije posude za štirku od svih. Misliš li da vojvotkinja čita svoje Zrcalo ušljivos na glas za ručkom? Ona bi te


obožavala. Zapravo, si vjerojatno jedina osoba u cijelom kraljevstvu koja bi se njoj doista svidjela. – Udovicama se uvijek sviđam – reče Georgiana i još jedanput šmrcne. – To ne znači da bi me vojvoda uopće i pogledao. Osim toga, mislila sam da je Sconce oženjen. – Kad bi vojvotkinja odobravala mnogoženstvo, vjerojatno bi to stavila u svoje Zrcalo; stoga, kako takvog nečega nema u knjizi, vjerojatno mu je potrebna druga žena. Imam još samo jednu novost, ali ta je puno manje uzbudljiva. Majci je netko večeras ispričao o nekoj dije sa salatom i ona je odlučila da je ja moram smjesta iskušati. – Sa salatom? – Da, treba jesti samo salatu između osam ujutro i osam navečer. – To je apsurdno. Želiš li smršavje , moraš samo presta kupova one mesne pite kad mama misli da kupuješ ukrasne vrpce. Iako, da budem iskrena, Olivia, ja mislim da trebaš jes što god je volja. Ja sam ta koja se očajnički želi uda , ali bez obzira na to, i sama pomisao da bih se udala za Ruperta tjera me da poželim jes mesne pite. – Četiri mesne pite – ispravi je Olivia. – I to najmanje. – I još, nema uopće veze bi li smršavjela jedući samo salatu – nastavila je Georgiana. – ZZ nema drugog izbora nego oženi se tobom. S druge strane, nikome ne pada na pamet zamisao da se oženi mnome, bez obzira na to koliko mi je vitak struk. Meni treba novac – novac da ih podmitim. – Glas joj je ponovno zadrhtao. – Svi su oni praznoglave budale – reče Olivia, još jednom zagrlivši sestru. – Oni te nisu još opazili, ali hoće, čim ti Rupert osigura miraz. – Vjerojatno ću imati četrdeset i šest godina kad se vas dvoje konačno vjenčate. – Što se toga če, Rupert dolazi k nama s ocem sutra navečer potpisa zaručnički ugovor. I navodno neposredno nakon toga odlazi u Francusku na bojište. – Za Boga miloga – reče Georgiana, a oči su joj se raširile. – Pa ti ćeš uistinu posta vojvotkinjom. A ZZ će postati SS. – Zaostali zaručnici vrlo često budu ubijeni na ra štu – naglasi Olivia. – Mislim da ih se naziva ›topovskim mesom‹. Njezina sestra se iznenada nasmije. – Mogla bi barem pokuša zvuča tužno kad spominješ tu mogućnost. – Bila bih tužna – pobunila se Olivia. – Valjda. – Imala bi razloga. Ne samo da bi izgubila šansu da te zovu Vaša milos do kraja života, već bi se naši roditelji uhva li za ruke i zajedno skočili s mosta Ba ersea u smrt. – Ne mogu ni zamisli što bi mama i tata učinili kad bi Francuzi koku koja im je


obećala snijeti zlatna jaja pretvorili u francusku paštetu – pomalo tužno reče Olivia. – Što će se dogodi ako ZZ umre prije nego što se oženi tobom? – upita Georgiana. – Bez obzira na ugovor, zaruke ipak nisu vjenčanje. – Pretpostavljam da papiri ipak cijelu stvar čine malo čvršćom. Uvjerena sam da većina visokog društva vjeruje da će on pobjeći prije no što ga privedu oltaru, s obzirom na moj općeni nedostatak ljepote, da ne spomenem činjenicu da ne jedem dovoljno salate. – Ne budi smiješna. Ti jesi lijepa – reče Georgiana. – Imaš najljepše oči koje sam ikada vidjela. Ne shvaćam zašto sam ja dobila ove obične smeđe, a te zelene – pogledala ju je. – Svijetlozelene. Zapravo, boje celera. – Kad bi moji bokovi bili poput celera, tada bismo imali razloga za slavlje. – Ti si sočna – inzistirala je njezina sestra. – Poput slatke, sočne breskve. – Nemam ništa pro v da budem breskva – reče je Olivia. – Ali šteta što je u modi celer.


POGLAVLJE 2 U kojem upoznajemo vojvodu Rezidencija Littlebourne Kent Sjedište vojvode od Sconcea U istom trenutku u kojem su Olivia i Georgiana vodile poljoprivrednu raspravu o prednos ma bresaka i celera, junak ove posebne bajke, to možemo sa sigurnošću reći, nikako se nije ponašao poput prinčeva u većini takvih bajki. Nije klečao pred nekom djevom, nije jahao na bijelom konju, a nije bio ni blizu stabljici čarobnog graha. Umjesto toga, sjedio je u svojoj knjižnici i radio na zamršenom matema čkom problemu, točnije Lagrangeovom teoremu o če ri kvadrata. Da pojasnim moj stav o njemu: kad bi do čni vojvoda slučajno naišao na stabljiku graha neobične veličine, to bi ga bez sumnje potaklo da počne proučava znanstveno polje botanike koje se bavi neuobičajenim rastom – zasigurno ga ne bi potaklo da se krene penjati po stabljici. Iz ovoga bi trebalo bi očito da je vojvoda od Sconcea bio p čovjeka koji je zazirao od same pomisli na bajke. On ih nije ni čitao ni je ikada o njima razmišljao (ne treba ni spominja da u njih nije vjerovao), zamisao da igra ulogu u jednoj za njega bi bila apsurdna i on bi odmah odbio svaku pomisao da na bilo koji način sliči zlatokosim prinčevima odjenutima u baršun, kakvi se uobičajeno nalaze u takvim pričama. Tarquin Brook-Cha ield, vojvoda od Sconcea, kojeg su in musi zvali Quin, a radilo se to o točno dvije osobe – više je nalikovao zlikovcima iz h priča nego junacima, a to je on dobro znao. Nije mogao sa sigurnošću reći u kojoj je točno dobi otkrio koliko zapravo ne nalikuje princu iz bajke. Moglo mu je bi pet godina, ili sedam ili čak deset – ali u jednom je trenutku shvatio da kao ugljen crna kosa s jednim sijedim pramenom iznad čela nije ni uobičajena ni proslavljena u pričama. Možda je to bilo onda kad ga je bra ć Peregrine nazvao oronulim starcem (bila je to opaska koja je dovela do neželjene tučnjave). Ali nije samo njegova kosa bila ta koja ga je izdvajala od ostalih momaka. Čak i kad je imao samo deset godina, pogled mu je bio vrlo strog, jagodice su mu izgledale kao isklesane, a nos mu je vrištao da se ovdje radi o jednom plemiću. Kad je navršio trideset i dvije, nestale su sitne bore od smijeha oko očiju koje su se mogle dobro vidjeti dvadeset godina ranije, a za to je postojao dobar razlog. On se gotovo nikada nije smijao. Ali Quin je imao ipak veliku sličnost s junakom bajke Princeza na zrnu graška, želio


on to prizna ili ne: njegova je majka bila zadužena da mu izabere ženu, a njega nije bilo ni najmanje briga koje je kriterije primjenjivala u obavljanju te zadaće. Da je ona smatrala da je zrno graška ispod madraca – ili ispod pet madraca – bilo sredstvo kojim bi se ustvrdila prikladnost njegove buduće vojvotkinje, Quin bi se s m složio ako bi to jamčilo da se on tim pitanjem ne mora uopće zamarati. Bitno je bilo to da je on ipak bio pravi pripadnik visokog plemićkog roda, baš poput princa iz bajke, a bio je vojvodificiran onoliko koliko je to bila i Georgiana. Rijetko bi se dogodilo da vidi ulazna vrata i ne prođe kroz njih kao da su njegova. Budući da je posjedovao priličan broj vrata, on bi vjerojatno rekao da je to bila vrlo razumna pretpostavka. Gledao je ljude s visoka, a i za to je postojao razlog. On je bio viši od većine ljudi. Oni su ionako bili dolje, a arogancija je bila pravo koje je stekao rođenjem. Nije si mogao zamisliti da se ponaša na bilo koji drugi način. Mora se prizna da je Quin priznavao neke svoje osobne slabos . Na primjer, rijetko je shvaćao kako se osjećaju ljudi u njegovoj okolini. Imao je zastrašujuće visoku inteligenciju i vrlo rijetko se iznenađivao tuđim obrascima ponašanja. A njihovim osjećajima? Stvarno je mrzio način na koji su ljudi skrivali svoje osjećaje kako bi ih oslobodili uz veliku buku i suze. Njegova odbojnost prema pokazivanju osjećaja dovela ga je do toga da se okružio ljudima poput svoje majke i sebe; onima koji su na probleme odgovarali razmatranjem plana djelovanja koje je često uključivalo eksperimen ranje kako bi se dokazala postavljena hipoteza. A što je bilo još bolje, ta nekolicina izabranih nije plakala ako se pokazalo da njihova hipoteza nije bila istinita. Zapravo, mislio je da bi bilo bolje da ljudi nemaju toliko emocija, s obzirom na to da su osjećaji rijetko logični, te da ne donose baš nikakvu korist. Jednom se osramo o dopustivši da ga sasvim ponesu emocije – i to nije dobro završilo. U stvari, završilo je vrlo loše. Sama pomisao na to odaslala je impuls tamne boli kroz područje gdje se trebalo nalazi njegovo srce, ali on je to po običaju ignorirao. Da je obraćao pozornost na to koliko puta u mjesecu, u tjednu – u danu – osjeća taj mali ubod... Nije imalo smisla razmišljati o tome. Ako je postojala jedna jedina stvar koju je naučio od svoje majke, bilo je to da je najbolje zaboravi na žaljenje. A ako se nije moglo zaboravi (a on to nije mogao), onda je taj osobni neuspjeh trebalo sakriti. I kao da je razmišljanje o majci upravo tu majku prizvalo k njemu, otvorila su se vrata knjižnice i njegov batler Cleese je najavio – Njezina milost. – Moji planovi su sređeni, Tarquine – objavila je njegova majka, ulazeći u prostoriju odmah po Cleeseovoj najavi. Nju je u stopu pratio njezin osobni asistent Steig, i njezina sobarica Smithers.


Njezina milost, udova vojvotkinja, voljela se okruži malim stadom vazala kamo god je išla, poput biskupa okruženog ministran ma. Ona nije bila visoka žena, ali oko sebe je širila toliko snažnu prisutnost da se činilo da je mnogo viša. Doduše, u tome joj je pomogla i perika. Zapravo, njezina je perika u velikoj mjeri sličila na biskupsku mitru. Oboje su oko sebe širili toliko samopouzdanja u svoje zasluženo mjesto u svemiru, koje je naravno bilo, na samom vrhu. Quin je već bio na nogama pa se pomaknuo naprijed da bi poljubio majci ruku koju je ispružila. – Doista? – upitao je pristojno, pokušavajući se prisje o čemu je ona uopće govorila. Srećom, vojvotkinja nije smatrala odgovore na pitanja obaveznim dijelom razgovora. Kako je imala izbora, puno je radije držala monologe, ali se naučila obraća sugovorniku tako da su se njezini govori ipak mogli smatrati interaktivnima. – Izabrala sam dvije mlade dame – objavila je njegova majka. – Obje iz odličnih obitelji, ali to je naravno suvišno naglašava . Jedna je pripadnica višeg plemstva, a druga nižeg, među m nju je preporučio vojvoda od Canterwicka. Mislim da smo se oboje složili da bi uzimanje u obzir samo pripadnica višeg plemstva pokazalo tjeskobnu ograničenost izbora, a nama Sconceovima takve emocije nisu potrebne. Zastala je, a Tarquin je poslušno kimnuo. Naučio je još kao dijete da je tjeskoba – poput ljubavi – među plemstvom prezrena emocija. – Obje su majke upoznate s mojim traktatom – nastavila je njegova majka – i ja imam razloga vjerova da će njihove kćeri položi sve zadatke koje ću im zada , a to će naravno bi zadaci iz poznavanja Zrcala komplimenata. Puno sam razmišljala o njihovoj posjeti, Tarquine, i tvrdim da će to biti uspjeh. Do sad je Quin točno znao o čemu njegova majka govori: o njegovoj sljedećoj supruzi. Odobravao je i ono što je Njezina milost isplanirala i to što je očekivala uspjeh svoje misije. Njegova je majka organizirala svaki aspekt svoga života – i, vrlo često i njegovog. Jedan jedini put kad se prepus o spontanos – a to je bila riječ i poriv koje je sada promatrao s najvećom sumnjom – rezultat je bio katastrofalan. Stoga mu je bila potrebna sljedeća žena. Druga žena. – Oženit ćeš se do jeseni – izjavi vojvotkinja. – Imam bezgranično povjerenje da će ovaj pothvat, kao i svi do sada koje si izvela, biti uspješan – odgovorio je, a to je bila i istina. Njegova majka nije ni zatreptala. Ni jedno od njih nije imalo vremena za laskanje i trivijalne pohvale. Kao što je njegova majka napisala u svojoj knjizi, Zrcalo komplimenata – koje se začudo svrstalo među najprodavanije knjige – ›prava dama više voli blage ukore od pretjeranih pohvala‹. Nije bilo moguće da bi se Njezina milost jako iznenadila da je bilo tko ukori, blago ili


bilo kako drugačije. – Kad pronađem ženu dostojnu našeg položaja, bit ću zadovoljna – rekla je i dodala: – Na čemu sada radiš? Quin pogleda na svoj stol. – Pišem članak o Lagrangeovom rješenju Bachetove pretpostavke o zbroju četiri kvadrata. – Zar mi nisi rekao da je Legendre već ranije poboljšao Lagraneov teorem? – Njegov je dokaz bio nepotpun. – Aha. – Uslijedila je kratka pauza, a za m je udova vojvotkinja rekla: – Odmah ću odasla pozivnice izabranim mladim damama da nas posjete. Nakon pomnog promatranja, izabrat ću. Bit će to promišljen izbor. Nećemo se da zavara pretpostavkama i maštarijama, Tarquine. Mislim da se oboje slažemo da je tvoj prvi brak sasvim jasan dokaz da takvo što nije preporučljivo. Quin nagne glavu – ali nije pokazao da se baš sasvim slaže. Njegov je brak bio nepreporučljiv, to je bilo sigurno. Užasan, na neki način (činjenica da je Evangeline našla ljubavnika nakon samo nekoliko mjeseci jasno je govorila tome u prilog). Ipak... – Ne u svakom pogledu – rekao je ipak, ne mogavši se suzdržati. – Ti sam sebi proturječiš – primijeti njegova majka. – Moj brak nije bio pogreška baš u svakom pogledu. – On i njegova majka živjeli su zajedno prilično udobno, ali je bio svjestan da mir u kući ovisi o činjenici da on osobno vrlo rijetko pokazuje volju za bilo kakvim otporom. Ali ipak, kad je bilo potrebno, znao je biti nepokolebljiv poput svoje majke. – Dobro – odgovori vojvotkinja, promatrajući ga. – Neka svatko od nas o tome sudi prema svojoj savjesti. – Ja sam jedini koji može suditi o mom braku – reče Quin. – To je sve zapravo nebitno – odgovorila je, mašući lepezom žustro kao da tjera nekog insekta. –Ja ću učini sve što mogu da te navedem na izbor koji neće priuš onakav užas. Iscrpljuje me već i samo sjećanje na oluje, prijezir i neprekidno plakanje. Čovjek bi pomislio da je ta mlada žena odrasla u kazalištu. – Evangeline.. – I to je stvarno bilo posve neprikladno ime za jednu damu – prekine ga majka. Prema Zrcalu komplimenata, prekinuti nekoga dok govori bio je smrtni grijeh. Quin je pričekao jedan trenutak, dovoljno dugo da tišina zavlada prostorijom. I tada je rekao – Evangeline je bila jako osjećajna. Pa la je od pretjerane emocionalnos i problema sa živcima koji su se stalno ponavljali. Majka ga prostrijeli pogledom. – Nadam se da me nećeš upozori da se o mrtvima govori sve najbolje, Tarquine. – Nije to loše pravilo – reče, uzimajući svoj život u vlastite ruke. – Svašta.


Ipak, rekao joj je što je ide. Nije imao nekih posebnih zamjerki na to što je dopuštao majci da organizira cijelu tu stvar s izborom druge žene. Bio je sasvim svjestan da mu je potreban nasljednik. Ali njegov prvi brak... Odlučio je da ne mari za mišljenje drugih ljudi o tome. – Da se vra mo na temu, iako sam siguran da su smjernice koje si odredila odlične, ja ipak imam jedan uvjet koji mlade dame koje si odabrala moraju zadovoljavati. – Svakako. Steig, slušajte pozorno. Quin je pogledao u majčina asistenta koji je već imao spremno pero na gotovs. – Smijuljenje je zabranjeno. Njegova majka kimne. – Razmotrit ću taj uvjet. – Okrenula je glavu. – Steig, zapišite, molim. Na izričit zahtjev Njegove milos , smislit ću još jedan test koji će otkri jesu li ispitanice pretjerano sklone smijuljenju ili nekom drugom naivnom znaku nevinog radovanja. – Ne-vi-nog ra-do-va-nja – mrmljao je Steig, zapisujući u grču. Quin je odjednom imao viziju ohole vojvotkinje s golemim ovratnikom i licem poput njegovih elizabetanskih predaka koji su visjeli u galeriji portreta. – Nemam ja ništa protiv radovanja – razjasni. – Samo imam protiv smijuljenja. – Odbacit ću svaku kandidatkinju za koju mi se bude činilo da pretjerano iskazuje zadovoljstvo – reče njegova majka. Quin se lako mogao zamisli vezan brakom za još jednu ženu koja nije osjećala nikakvo zadovoljstvo njegovom prisutnošću. Ali to nije bilo ono na što je mislila njegova majka, znao je on to. Uostalom, ona je već napustila prostoriju.


POGLAVLJE 3 U kojem se ocjenjuju vrijednosti nevinosti i razvrata i u kojem pobjeđuje razvrat Olivia i Georgiana jedva da su privele kraju svoju raspravu o poželjnos breskve u odnosu na celer, kad je njihova majka ušla u sobu. Većina žena u četrdese ma dozvoljavala si je malo zaobljenos . Među m, kao sa željom da se iskupi za svoju nezadovoljavajuću stariju kćer, gospođa Ly on je jela kao p čica i nemilosrdno sputavala ono malo oblina što je imala korzetom s umetcima od kitovih rebara. To je bio razlog što je izgledala poput rode s tjeskobnim izbuljenim očima i izuzetno pernatom glavom. Georgiana se istoga časa ustala i naklonila. – Dobra večer, majko. Kako lijepo od vas što ste nam došli u posjet. – Mrzim kad to radiš – dodala je Olivia, tjerajući samu sebe u uspravan položaj uz ho stenjanje. – Bože, kako me bole noge. Rupert je stao na njih sinoć barem pet ili šest puta. – Kad radim što, draga? – upita gospođa Ly on, čuvši Olivijinu opasku u trenutku dok je zatvarala vrata za sobom. – Kako se Georgie sva raspekmezi kad te vidi – reče Olivia, a to joj nije bilo prvi put. Njezina majka se tako namrš la da je to bilo zapravo čudesno: uspjela je izrazi gađenje, a da nije čak ni trznula čelom. – Kao što je tvoja sestra u potpunos svjesna, damino cjelokupno poslanje nije ni jedno drugo do pokaza svijetu kako se treba ponašati značajna osoba. – Pokaza cijelom svijetu – reče Olivia, pokazavši blagu želju za pobunom. – Ako već citiraš Zrcalo nebuloznih gluposti, mama, onda ga citiraj točno. Gospođa Lytton i Georgiana su obje odlučile ignorirati ovaj komentar koji nije bio ni od kakve pomoći. – Izgledala si prekrasno u onoj svili boje šljive – reče Georgiana privlačeći jedan stolac bliže vatri i pokazujući majci da sjedne – pogotovo kad si plesala s tatom. Njegov je kaput odlično nadopunjavao tvoju opravu. – Jeste li čule? On će nas sutra posje ! – Gospođa Ly on je zamjenicu izgovorila tako kao da je Rupert božanstvo koje se udostojalo posje prebivalište običnih smrtnika. – Čula sam – reče Olivia, gledajući kako njezina sestra namješta jedan jastučić majci iza leđa. – Sutra u ovo doba ćeš posta vojvotkinjom. – Drhtaj u glasu gospođe Ly on


govorio je sam za sebe. – Ne, neću. Bit ću službeno zaručena za markiza, a to nije isto kao stvarno bi vojvotkinja. Sigurno se sjećaš da sam neslužbeno zaručena već nekih dvadeset I tri godine. – Razlika između neslužbenog dogovora s vojvodom i sutrašnje svečanos je upravo ono o čemu s tobom želim razgovara — reče njezina majka. — Georgiana, bilo bi lijepo da nas sad ostaviš same, s obzirom na to da si neudata. Olivia se začudi. Gospođa Ly on je treptala očima na taj način da je bilo jasno da joj je strahovito neugodno, a Georgiana je imala talenta za umirujuće aforizme. Zapravo, u trenutku kad je Georgiana stigla do vrata, njihova majka mahne rukom: – Predomislila sam se. Draga moja, možeš ipak osta . Ne sumnjam da će markiz osigura dovoljan miraz nedugo nakon njihova vjenčanja, tako da će ove informacije biti korisne i za tebe. – Formalne zanke su pravno gledano vrlo složene. Naravno, naš pravni sustav je dvosmislen i tako dalje – Gospođa Ly on je izgledala kao da nema blagog pojma o čemu govori. – Izgleda da je uvijek problem s dvosmislenošću zakona. Ima tu dijelova starih zakona, dijelova novih... vaš se otac u to razumije bolje od mene. – Prema trenutnom tumačenju zakona, vaše će zaruke bi pravno obvezujuće, osim u slučaju da markiz doživi fatalnu nesreću. U tom će ih slučaju, naravno, poniš njegova smrt. – Otvorila je širom lepezu i počela maha njome ispred lica, kao da je takva tragedija nešto što je previše strašno da bi se o tome uopće i razmišljalo. – A za to postoji velika vjerojatnost – reče Olivia, reagirajući na majčinu lepezu jednako kao i na njezine riječi. – Budući da Rupert ima mozga koliko ga ima i komarac, a izgleda da se sprema na bojište. – Uljudnost nikada ne izlazi iz mode – pouči ju Gospođa Ly on, spuštajući lepezu da bi posegla za Zrcalom komplimenata. – Nikad ne smiješ o pripadnicima plemstva govori na taj način. Is na je da u slučaju tragične smr markiza, od zaruka neće bi nikakve vajde. Ali koliko sam shva la, postoji zanimljiva odredba koja se spominje u još uvijek obvezujućem starom zakonu. – Odredba? – upita Olivia, namrš vši obrve, na nesreću upravo u trenutku kad je njezina majka pogledala prema njoj. – Nikada ne nagrđujte svoje lice mrštenjem obrva – reče gospođa Ly on automatski. Navodno su vojvotkinje morale osta bez bora čitav život jer se baš nikada nisu mrštile. – Kad biste vi... – gospođa Ly on počne snažno maha lepezom. – Kada biste vi ono... – Značajno pogleda Oliviju. – Onda bi zaruke bile više nego pravno obvezujuće.


One bi se prema jednom starom zakonu smatrale brakom. Ne sjećam se što je tvoj otac rekao, kako se zove taj zakon. Možda građanski? Iako mi nije jasno kako bi se građanski zakon zapravo ne trebao odnosi na plemstvo. – Ti meni sad govoriš da ako se ja puknem sa ZZ, ja ću posta markizom čak i u slučaju njegove smr ? – upita Olivia, migoljeći bolnim nožnim prs ma. – To mi zvuči jako nevjerojatno. Lepeza je luđački parala zrakom. – Sigurna sam da ne shvaćam što želiš reći, Olivia. Moraš naučiti govoriti engleski. – Vjerujem da je taj zakon osmišljen kako bi se zaš le mlade žene – prekinula ih je Georgiana, prije nego što je majka uspjela razradi temu nečuvenih Olivijinih jezičnih propusta. – Ako sam te dobro shva la, majko, kažeš da ako markiz poklekne i učini djelo nedostojno njegove plemićke tule, on će bi prisiljen oženi se svojom zaručnicom, u ovom slučaju Olivijom. – Zapravo, nisam baš sasvim sigurna da će bi prisiljen oženi se Olivijom ili će se zaruke jednostavno smatra brakom. Ali što je još važnije, ako takav slučaj rezul ra nekim događajem, dijete će se smatra zakoni m. A ako zaručnik ne bude mrtav, neće mu bi dopušteno da se predomisli. Što ne znači da bi markiz ikada pomislio na takvo što. – Da rezimiramo, dakle – reče Olivia ravnodušno. – Nakon kreveta slijedi ropstvo. Njihova majka oštrim pokretom zatvori lepezu i skoči na noge. – Olivia Mayfield Lytton, tvoja neprestana vulgarnost je neprihvatljiva. I još je neprihvatljivija s obzirom na to da si buduća vojvotkinja. Zapam , sve će oči bi uperene u tebe! – zastala je da udahne zrak. – Možemo li se vra na važniju temu? – upita Olivia, još jednom nevoljko ustajući na noge. – Meni se čini da meni sad nalažeš da zavedem Ruperta iako si iz neobjašnjivog razloga propustila podučiti me toj umjetnosti. – Ne mogu podnijeti tvoje vulgarnos ! – zareži Gospođa Ly on. A za m, prisje vši se da je ona majka jedne buduće vojvotkinje, nakašljala se i duboko uzdahnula. – Nema potrebe za bilo kakvim... naporima. Svakom muškarcu – čak i kad je riječ o plemiću – mora se tek da dojam da je žena spremna za in mnost i on će... ovaj... on će iskoristiti tu situaciju. Izrekavši to, Gospođa Lytton izleti iz sobe jedva kimnuvši svojim kćerima. Olivia ponovno sjedne. Njezinu majku nikada nije zanimalo pokazivanje majčinske topline, ali sad je bilo bolno jasno da uskoro Olivia neće uopće ima majku, već lju tu i iritantnu dvorsku damu. Od te joj se pomisli stisnulo grlo. – Ne bih željela da se osjećaš nelagodno – reče Georgiana, također sjedeći – ali imam dojam da te mama i tata planiraju zaključati u podrum sa ZZ-om.


– Mogli bi odnije bračni krevet dolje u radnu sobu. Kako bismo bili sigurni da će Rupert razumjeti svoju dužnost. – O, razumjet će on – reče Georgiana. – Muškarcima je to urođeno, koliko shvaćam. – Ali ja nikada nisam imala osjećaj da je ZZ od te vrste. Ti jesi? – Nisam. – Georgiana malo razmisli. – Zapravo, nije još. On je više poput psića. – Ne vjerujem da će sazre do sutra navečer. – ›Psić‹ nije bila loša riječ za opisa Ruperta, s obzirom na to da je tek prije tjedan dana navršio osamnaest godina. Olivia će uvijek krivi svog oca što se oženio prije vojvode, a još k tome se istog časa krenuo razmnožavati. Bilo je vrlo zamorno bi ženom od dvadeset i tri, zaručenom za momka od jedva osamnaest godina. Pogotovo za dječaka koji je bio tako nezreo osamnaestogodišnjak. Cijelo vrijeme, jekom večere prije bala, Rupert je blebetao o tome kako slava njegova prezimena ovisi o njegovom uspjehu na bojištu – iako su baš svi za stolom znali da njega nitko nikada neće pus ni blizu bojišta. Mogao je on ›ići u rat‹, ali on je bio nasljednik jednog vojvode. I što je bilo još važnije, bio je nasljednik za kojeg nije bilo pričuvnog nasljednika, a takve su uvijek držali na sigurnom mjestu. Vjerojatno će ga posla u neku drugu zemlju. Zapravo, jako ju je čudilo što je njegov otac uopće dopustio da Rupert otputuje bilo kamo iz Engleske. – Ti ćeš morati preuzeti inicijativu – predložila je Georgiana. – Počni kao da namjeravaš nastaviti. Olivia je utonula malo dublje u sofu. Znala je ona, naravno, da će jednom mora spava s Rupertom. Ali nejasno je zamišljala da će se taj događaj odigra u mraku, gdje bi i ona i Rupert lakše podnijeli činjenicu da je on bio za dobru glavu niži od nje, i desetak kilograma lakši. A za to nije bilo previše izgleda ako budu zaključani u knjižnici. – To je jedna od prednos tvoje figure – nastavila je Georgiana. – Muškarci vole zaobljene žene. – Ne mogu reći da sam to primije la. Osim kad je u pitanju Melche , novi lakaj s divnim ramenima. – Ti ne bi smjela mjerkati lakaja – reče Georgiana strogo. – On mene mjerka, a ne ja njega. Ja samo promatram. Što misliš, zašto se mi sada jednostavno ne vjenčamo? – pitala je Olivia, privlačeći noge pod sebe. – Znam da smo morali čeka dok Rupert ne navrši osamnaest, ali iskreno, mogli smo se vjenča kad je izašao iz pelena. Ili barem iz dječjeg kreve ća. Ne radi se o tome da će on ikada sazreti u pravom smislu te riječi. Čemu onda zaruke, a ne odmah vjenčanje? – Možda se ZZ ne želi oženiti. – A zašto ne bi? Ne kažem da sam glavna bračna nagrada, ali on nikako ne može


izbjeći posluša svoga oca. Mislim da on to ni ne želi. Nema u njemu ni trunke buntovništva. – Niti jedan muškarac ne želi se oženiti ženom koju mu je izabrao otac. Zapravo, to ne želi niti jedna žena, sjeti se samo Julije. – Julije Fallesbury? Koga joj je njezin otac izabrao? Sve što se sjećam jest to da je ona pobjegla s vrtlarom kojem je nadimak bio Dugački. – Romea i Julije, budalice. – Shakespeare nije nikada napisao nešto što bi imalo sličnos s mojim životom – izjavi Olivia – barem dok se ne otkrije davno zaboravljena tragedija pod nazivom Mnogo vike o Oliviji i budali. Rupert nije Romeo. On nikada nije pokazao ni najmanju sklonost raskidu naših zaruka. – U tom slučaju mislim da se on smatra premladim za ženidbu. Želi se prvo malo razuzdano provoditi. Neko su vrijeme obje šutjele, pokušavajući zamisli kako se Rupert divlje provodi. – Teško je to zamisli , zar ne? – reče Olivia nakon nekog vremena. – Jednostavno si ne mogu zamisliti kako se krevet trese pod njim. – Ne bi smjela zamišlja kako se krevet trese pod bilo kim – reče Georgiana rezignirano. – Čuvaj svoju dosadnu čednost za nekoga u ovoj sobi kome bi do toga moglo bi stalo – savjetovala ju je Olivia, ali ne neljubazno. – Misliš li da Rupert uopće ima pojma kako se to tehnički radi? – Možda se nada da će po povratku iz Francuske biti nekoliko centimetara viši. – Joj, vjeruj mi – reče Olivia zadrhtavši – stalno mi se ponavlja ista noćna mora; sanjam da nas dvoje hodamo prema oltaru u katedrali sv. Pavla. Majka će me natjera da odjenem vjenčanicu ukrašenu s previše la pa ću izgleda dvostruko višom i širom od svog mladoženje. Ruperta će u stopu pra onaj njegov smiješni psić koji će privući pozornost svih prisutnih samo zato jer ima struk uži od mene. – Ja ću se pobrinu za majku kad dođe na red tvoja vjenčanica – obeća Georgiana. – Ali tvoja je vjenčanica sasvim nebitna za razgovor koji se odnosi na sutrašnje zavođenje. – ›Koji se odnosi?‹ Stvarno mislim da bi trebala malo pazi , Georgie. Tvoj jezik je već jako zaražen onim pogubnim Zrcalom. To se vidi čak i kad smo same. – Moraš o sutrašnjim događajima razmišlja kao o teškom ispitu, kao jednom od Herkulovih zadataka, čišćenju štala elidskog kralja Augija. – Ja bih radije čis la štale nego zavodila čovjeka koji je od mene niži za glavu i koji je lagan poput perca. – Ponudi mu čašu žestokog pića – predloži Georgiana. – Sjećaš li se kako se sestra Luddle užasavala muškaraca koji piju žestoka pića. Govorila nam je kako se pretvaraju


u bijesne satire. – Rupert, bijesni sa r – reče Olivia zamišljeno. – Već ga vidim kako skakuće šumom na svojim žustrim malim kopitima. – Kopita bi mogla pridonije da izgleda otmjeno. Pogotovo ako još bude imao i kozju bradicu. Satiri uvijek imaju kozju bradicu. – Rupertu bi to bio problem. Rekla sam mu večeras da mislim da je njegov pokušaj da uzgoji brkove zanimljiv, ali lagala sam. Zar satiri nemaju također i male rogove? – Da, a imaju i repove. – Rep bi možda – ali samo možda – dao Rupertu ono nešto vražje u izgledu, ono što imaju razvratnici za koje se priča da su spavali s pola grada. Možda bi bilo dobro sutra navečer pokušati zamisliti ga sa svim tim dodatcima. – Počet ćeš se smija – upozori ju Georgiana. – Ne bi se smjela smija svome suprugu u intimnim trenutcima. To bi ga moglo ohladiti. – Kao prvo, on nije moj suprug. Nadalje, čovjek se može Rupertu samo smija ili se zbog njega može rasplaka . Kad smo noćas plesali, pitala sam ga što njegov otac misli o njegovom planu da postane slavan, a on je stao nasred plesne dvorane i izjavio ›Patka može maha orlovim krilima, ali nema koris od toga!‹, za m je ispružio ruku i udario njome lady Tunstall tako snažno da joj je ispala perika. – Vidjela sam to – reče Georgiana. – Gledajući to s druge strane prostorije, izgledalo je kao da ona radi nepotrebnu strku. Samo je privlačila nepotrebnu pozornost. – Rupert joj je vra o periku uz dražesni komentar da uopće ne izgleda poput nekoga tko je ćelav, i da on nikada ne bi pretpostavio da je ona ćelava. Georgiana kimne. – Bio je to za nju zacijelo uzbudljiv trenutak. Ali ne razumijem onaj dio u vezi s patkom. – Nitko to ne razumije. Život s Rupertom bit će niz uzbudljivih trenutaka koji će zahtijevati dodatno objašnjenje. – Patka mora bi vojvoda – reče Georgiana, još uvijek pokušavajući odgonetnu zagonetku. – Možda je želio reći podrezati krila, a ne mahati krilima? Što misliš? To podrazumijeva da Rupert sebe smatra orlom. Ja bih ga osobno radije svrstala u rod pataka. – Zato što gače? On sigurno nije jedini koji sebe doživljava orlom. – Olivia ustane i pozvoni na zvonce. – Mislim da mi priliči – evo dobre riječi za tebe, Georgie – mislim da mi priliči vodi računa o tome da sam sutra navečer pozvana bi in mnom s patkom u knjižnici moga oca. A ako to ne zaključi moj odnos s našim roditeljima, ne znam što će. Georgiana frkne nosom. Olivia je upozori prstom: – Jaaaako ste nepristojan zvuk proizveli, mlada damo.


Jako nepristojan.


POGLAVLJE 4 Ono što je zabilježeno u srcu čovjeka (ili žene) Sljedeće se večeri Olivia smjes la na sofu u Žutom salonu dva sata prije nego što su se trebali pojaviti vojvoda od Canterwicka i njegov sin Rupert. Gospođa Lytton je jurcala po kući, živčano naređujući slugama sad ovo, sad ono. Gospodin Ly on je pak bio osoba koja je više voljela uzrujano hoda po sobi nego jurca naokolo. Igrao se svojom kravatom dok je nije sasvim izgužvao, a za m se uputio po novu. Is na je bila da su se njezini roditelji cijelog svog bračnog života pripremali upravo za ovaj trenutak. Ali bez obzira na sve, nisu vjerovali da su doista tako sretni da će taj trenutak ipak doći. U njihovim se očima jasno mogla iščita nevjerica. Hoće li vojvoda stvarno učini da dođe do braka koji je bio dogovoren na temelju obećanja koje su si davno dala dva školarca? Zapravo, oni u to nisu bili uvjereni. – ›Dostojanstvo, krijepost, susretljivost i profinjenost‹ – šaptala joj je majka na uho, treći put te večeri. Njezin otac je bio izravniji. – Za Boga miloga, samo drži usta zatvorenim. Olivia kimne. Ponovno. – Zar nisi nimalo nervozna? – procijedi njezina majka, sjedajući kraj nje. – Nisam – izjavi Olivia. – To je... to je neprirodno! Netko bi mogao pomisli da uopće ne želiš bi vojvotkinjom. – Ta je pomisao očito bila sasvim nezamisliva gospođi Lytton. – S obzirnom na to da se spremam službeno zaruči za čovjeka čiji je mozak po veličini usporediv sa zrnom pijeska, moram silno željeti postati vojvotkinjom – istakne Olivia. – Markizov mozak nije bitan – reče Gospođa Ly on mršteći se, a za m odmah počešljala obrve prstima da slučajno ne bi izgledale neuredno. Nikad nisam razmišljala o mozgu kad sam se udavala za tvoga oca. Takvo razmišljanje ne priliči jednoj dami. – Ja sam sasvim sigurna da je otac pokazivao znakove normalne inteligencije – reče Olivia. Sjedila je jako mirno tako da joj se smiješno neprirodni uvojci ne bi zamrsili. – Gospodin Ly on je došao k meni. Plesali smo. Nikad nisam razmišljala o njegovoj pameti. Ti previše razmišljaš, Olivia! – Možda to ne mora bi mana, s obzirom na to da bi svaka žena koja bi se udala za Ruperta morala razmišljati za dvoje. – Srce mi lupa – reče gospođa Ly on, zastenjavši. – Čak mi i nožni prs drhte. Što


ako se vojvoda predomisli? Ti... nisi ono što bi trebala bi . Kad bi se samo prestala truditi biti duhovitom, Olivia. Uvjeravam te da tvoje šale nisu smiješne. – Ja se ne trudim, mama – reče Olivia, i počela se pomalo lju , unatoč tome što si je obećala da se neće svađati. –Ja se jednostavno ne slažem uvijek s tobom. Nas dvije različito gledamo na stvari. – Ti uživaš u nepristojnim duhovitostima, bez obzira na to kako ti to nazivaš. – Onda ćemo Rupert i ja bi odličan par – reče Olivia, jedva se suzdržavajući da ne pukne. – Jedan proste pameti, a drugi prostog jezika. – To je upravo ono o čemu govorim! – optužila ju je njezina majka. – Nije prirodno šaliti se u ovakvom trenutku, sada kad ti se markiz zaklinje na vjernost. Olivia je bila mirna. Znala je ona savršeno dobro da će Rupertov otac doći u dogovoreno vrijeme i da će donije sve potrebne papire za sklapanje službenih zaruka. Mladoženjina prisutnost nije uopće bila važna. Vojvoda od Canterwicka bio je tvrdoglav čovjek koji nije imao interesa u pronalaženju kompatibilne supruge svome sinu; umjesto toga, on mu je tražio dadilju. Plodnu dadilju. Njemu novac nije bio potreban, a miraz koji su skucali njezini roditelji – koji je bio više nego vrijedan poštovanja za djevojku njezina ranga – njemu je bio sasvim beznačajan. Njezini bokovi i njezina pamet bili su ono što je vojvodu nagnalo da održi svoje obećanje, barem joj je to hladno objavio onoga dana kad je napunila petnaest godina. Njezini su roditelji kćerima organizirali rođendansku zabavu u vrtu, i na veliko čuđenje svih prisutnih, Njegova milost se pojavila. Rupert nije došao s njim jer je u to vrijeme imao jedva jedanaest godina, i tek je nedavno prestao nositi kratke hlače. – Moj je sin praznoglavi idiot – rekao je tada vojvoda Oliviji, zureći u nju tako prodorno da su mu oči umalo ispale iz duplji. S obzirom na to da je njezino mišljenje bilo sukladno vojvodinom, Olivia je smatrala da je bolje ne reći ništa. – A ti to dobro znaš – rekao je s izrazitim zadovoljstvom. – Ti si ona prava, djevojko moja. Ti imaš mozga, a imaš i bokove. Mora da se ona malo trznula jer je nastavio: – Bokovi znače da će biti djece. Moja je žena bila tanka poput šibe i vidi što mi se dogodilo. Ja želim dvije stvari kod moje snahe, prva su bokovi, a druga je mozak. I ne ustručavam se reći da u slučaju da tebi nešto od toga dvoga nedostaje, ja bih prekršio obećanje koje sam dao tvome ocu i tražio dalje dok ne bih pronašao pravu ženu. Ali ti si ona prava. Olivia je kimnula i otad više nije bilo sumnje da će se ona jednog dana uda za Ruperta. Njegova milost, vojvoda od Canterwicka, nije bio čovjek kojeg su obične tehnikalije – poput Rupertovih i njezinih osjećaja – mogle spriječi u ostvarenju njegova nauma.


Kako su godine prolazile, a vojvoda nije priveo svog sina oltaru, njezini su roditelji postajali sve nervoznijima. Olivia se pak nije nimalo brinula. Rupert je bio praznoglava budala i to se neće nikad promijeniti. Njezini se bokovi također nikada neće promijeniti. Kad je kočija s vojvodinim grbom konačno skrenula u ulicu Clarges, njezin je otac zauzeo položaj k uz njezino desno rame. Majka je sjela kraj nje, profil okrenula vratima i rukama prikupila skute svoje oprave. Vojvoda je ušao u prostoriju ne pričekavši da ga batler najavi. Zapravo, vojvoda od Canterwicka nije bio p čovjeka koji bi ikada dopus o nekom drugom čovjeku – osim pripadniku kraljevskoga roda – da ga pretekne u bilo čemu. Izgledao je kao čovjek koji je smatrao devedeset i devet posto svjetske populacije običnim bezobraznim skorojevićima. Osoba s izuzetnim zapažanjem – poput Olivije na primjer – primije la bi da je zapravo vojvodin nos bio taj koji je prvi ušao u prostoriju. Imao je veličanstveno isturen nos, velik poput zvekira na vra ma. Ali to je djelovalo. Olivia je mislila da to djeluje zato što je glavu držao smjelo, isturivši je. Izgledao je kao da je njegova prisutnost zaslužna za to da se ostale ljude uopće može vidjeti, iako je morala priznati da je zamisao, što se če nje same, bila sasvim nevjerojatna. – Dama se ne prepušta maštarijama – rekla bi njezina majka, citirajući, naravno, crvljivo Zrcalo. Ipak, maštarije su bile jedino što je Oliviji prolazilo glavom, čak i u trenutku dok se klanjala besprijekorno elegantno i upućivala vojvodi pažljivo odmjeren osmijeh koji je iskazivao i divljenje i poštovanje. Rupertu je, s druge strane, udijelila osmijeh, nešto između familijarnos i poštovanja (ovo potonje je bilo u potpunosti odglumljeno). – Tu li ste! – reče Rupert svojim uobičajenim entuzijazmom. Olivia se ponovno nakloni i ispruži mu ruku. S obzirom na to da je dosezao tek do njezina ramena, Rupert se nije morao puno saginja kako bi joj poljubio rukavicu. Bila je baš šteta što je naslijedio vojvodin nos, a nije njegovu dominirajuću osobnost; njegov nos je izgleda prisiljavao ljude da još više pozornos obrate njegovim us ma. A ona su uvijek bila otvorena tako da je cijelom svijetu pokazivao svoje blistave donje zube. Nikad nije bila sretnija što je navukla rukavice nego kad bi joj Rupert ljubio ruku na pozdrav. Uvijek bi ostavio mokri trag na gornjoj strani njezine ruke. – Tu ste – ponovio je, uspravivši se uz veliki osmijeh.–Tu ste, tu ste! – Rupert je često govorio rečenice koje nisu značile baš ništa. Zapravo, Olivia se složila s njegovom izjavom – ona je stvarno bila tu! I zbunjeno je promatrala razliku između Ruperta i njegova oca. Vojvoda od Canterwicka bio je vrlo inteligentan. A uz to, bio je i nemilosrdan.


Olivia je smatrala da većina ljudi dopušta osjećajima prednost pred logikom. Za Canterwicka to nikako nije vrijedilo. Razmišljajući na taj način, bilo je prilično čudno da ne samo što njegovu sinu nedostaje razuma, već to što je imao viška osjećajnos . Ljude je dovodio u nezgodnu situaciju me da bi lako padao u pjesničko raspoloženje, te me što bi se izuzetno lako rasplakao. Ako bi Rupertu namijenili stolac pokraj vašeg za večerom, svakako biste dvaput promislili prije nego što biste mu spomenuli nedavni pogreb – bez obzira na to što je u pitanju bila jako stara prateta. – A tu je i Lucy! – reče, s još više entuzijazma. Lucy je bila vrlo mali ofucani psić kojeg je Rupert pronašao prije godinu dana napuštenog u jednoj uličici. Lucy je gledala Oliviju pogledom krajnjeg obožavanja, a njezin tanki rep poput štakorovog, mahao je tamo-amo poput metronoma namještenog na molto allegro. – Nema danas pite od mesa – šapne Olivia, nagnuvši se da bi povukla jedno Lucyjino dugačko uho. Lucy se od svih njih znala najpristojnije ponaša . Liznula je Olivijinu ruku bez obzira na razočaravajuće vijesti, a zatim pohitala za Rupertom. On se sada klanjao i krivio pred njezinim roditeljima, priuš vši Oliviji odličan pogled na njegov krumpiras nos i isturenu donju usnu. Sinulo joj je, ne prvi put, da se ona treba udati za čovjeka one vrste za koju ostali ljudi žele da je nevidljiva. Ili ako ne nevidljiva, onda barem nijema. Glasno je progutala slinu. – Dakle – najavi njegova milost – ne bih nikada imao čistu savjest kad ne bih bio apsolutno siguran da gospođica Ly on ne želi ovu uniju s mojim sinom toliko silno kao i mi. Zavjet dvojice školaraca ne bi trebao prisili ni jednu mladu osobu na sve brak. – Ja sam mu to sam rekao – kazao je Rupert, s oči m zadovoljstvom. – Nitko mene ne može natjerati na brak. Moja odluka. Za podrezivanje ne odgovaram. – Nitko ti ne namjerava podrezati krila – reče njegov otac oštro. Gospodin i gospođa Ly on pogledali su svog budućeg zeta s jednakim izrazom uznemirenos i zbunjenos na licu. – Moj sin želi reći da je izuzetno oduševljen što će se oženiti gospođicom Lytton kad se vrati iz vojne službe – objasnio je vojvoda. Gospođa Lytton je luđački treptala očima. – Prvo ću proslaviti naše ime – dodao je Rupert. – Slava i sve to. Vojvoda se nakašlje, poprijeko pogledavši sina. – Trenutno nije na dnevnom redu tvoja namjera da se junački dokažeš na bojištu, sine, nego želi li gospođica Ly on čekati na tebe dok se ne vratiš. Jadna dama je za tebe zaručena već vrlo dugo. Rupertovo lice je poprimilo gotovo komično tjeskoban izraz. – Moram proslavi obiteljsko ime – reče Oliviji. – Želim reći da sam ja posljednji pripadnik naše krvne linije. Ostatak je izginuo kod Culleronskih vrata.


– U bitci kod Cullodenske vriš ne – reče njegov otac. – Za vrijeme jakobinske diktature. Budale, svi od reda. – Shvaćam u potpunos – reče Olivia Rupertu, odolijevajući porivu da makne svoju ruku iz njegove. On ju je držao čvrs m s skom. – Oženit ću se vama čim se vra m. Na krilima slave, razumijete. – Naravno – uspjela je izustiti Olivia. – Slava. – Nema nikakvog razloga za zabrinutost što se če moje kćeri – reče gospođa Lytton Rupertu. – Čekat će vas vjerno bez pogovora. Mjesecima, ma ne, godinama. Olivia je mislila da je to malo previše, ali bilo je očito da ona nije bila gospodarica svog rasporeda. Bude li se poštovala želja njezinih roditelja, ona će stvarno čeka još pet godina da Rupert doluta natrag u Englesku, ovjenčan slavom – ili, puno vjerojatnije – sramotom. Sama zamisao da će Rupert ići u rat bila je izrazito zastrašujuća: ljudima poput njega ne bi se smio u ruku da ni džepni nožić, a kamoli nešto tako smrtonosno poput mača. – Hajde, hajde, draga moja gospo – reče vojvoda gospođi Lytton. – Teško je majci shva koliko je duboko srce njezine kćeri. Gospođa Ly on je otvorila usta kako bi osporila ovu izjavu jer je smatrala da poznaje dubinu Olivijina srca i da se tamo ne nalazi ništa osim medalje s gravurom na kojoj piše Buduća vojvotkinja od Canterwicka. Ali vojvoda je podigao ruku, pristojno ali odlučno. A za m se okrenuo prema Oliviji. Ona se još jednom naklonila savršeno odmjerenim naklonom. – Ja ću razgovara s gospođicom Ly on u knjižnici – najavila je Njegova milost. – U međuvremenu, Ruperte – samo je još nedostajalo da pucne prs ma – idi obavijes gospodina Ly ona kakva je situacija u Francuskoj. Moj dragi gospodine, markiz je s velikim žarom proučavao situaciju i siguran sam da vas može prosvijetli u pogledu velikih opasnosti u koje bi nas doveo debakl na bilo kojoj strani Kanala. Njih su dvojica napus li prostoriju praćeni Rupertovim brbljanjem. Olivia si je dopus la sjes kad su s gli do knjižnice; vojvoda je zauzeo svoju omiljenu pozu, raširenih nogu, ruku iza leđa, kao da stoji na pramcu broda. Bio bi on dobar kapetan broda, pomislila je Olivia. Nos bi mu bio od velike koris kad bi trebalo namirisati olujne vjetrove ili možda pokvarenu robu u potpalublju. – Za slučaj da se brinete, draga moja, Rupert neće prići ni blizu francuskoj obali – reče vojvoda. – Pristat će u Portugalu i tamo će i osta . Njegova je želja bi u Wellingtonovoj jedinici, ali ja to jednostavno ne mogu dopustiti. Olivia ponovno kimne s odobravanjem. Vojvoda se premjes o s noge na nogu. Bilo je to prvi put da je Olivia na njemu mogla vidje manju naznaku nesigurnos . A za m reče: – Lako je s njim, vidjet ćete. Obično napravi ono što mu se kaže bez puno buke. Naučio je... Sad čak zna i plesa .


Naravno, ne zna kvadrilu, ali zna većinu drugih plesova. A kad si on zabije neku zamisao u glavu, jednostavno ne želi odusta . I tu imamo problem: uvjerio se da se neće oženiti dok ne stekne slavu u vojsci. Olivia nije pomakla ni obrvu, ali vojvoda je u njenom izrazu lica pročitao nešto suptilnije. – Zapanjujuće, zar ne? Krivim njegove tutore za to što su previše vremena potrošili da mu u glavu utuve povijest naše obitelji. Prvi je vojvoda bio na čelu pet sto na ljudi u bitci – a najbolji način kako bismo opisali taj njegov angažman jest da je to dovelo do veličanstvenog epskog poraza. Ali naravno, mi smo to svima prikazali kao sjajan događaj. Ili su bar to učinile one budale od tutora. Rupert zato sad želi voditi četu ljudi i doći kući ovjenčan slavom. Olivia je odjednom postala svjesna da zapravo žali vojvodu, a on bi joj to bez sumnje zamjerio. – Možda bi mogao voditi ljude u nekom malom okršaju? – predloži Olivia. – Ja mislim baš isto to – reče vojvoda uzdahnuvši glasno. – Morat ću malo manevrirati, ali sredit ću da bude na čelu skupine od stotinjak ljudi. – A što će raditi s njima? – Povest će ih u bitku – reče vojvoda. – U Portugalu, na sigurnoj udaljenos od bilo kojih vojnika koji bi bili skloni uzvratiti. – Ah. – Naravno, svaki put kad ga ispustim iz vida, ja se jako brinem. I Olivia bi se brinula da je imala i najmanju naklonost prema Rupertu. On je bio baš p čovjeka koji bi mogao počini samoubojstvo. No on ne bi mislio da radi samoubojstvo. Lutao bi po Whitefriaru s draguljima optočenom burmu com u ruci i dijamantnom iglom na kravati. Samoubojstvo. Vojvoda je udario svojim štapom po kamenim pločama ispred kamina, kao da pokušava izravna kamen. – Moram prizna da sam zabrinut zbog mogućnos da Rupert neće željeti ući u brak ako ga prisilim na to. Olivia ponovno kimne. Vojvoda je le mično pogleda, a za m još jednom snažno udari o kamen kraj svog stopala. – Mogao bih ga isporuči u crkvu, naravno, ali me ne bi čudilo da tamo kaže ne u presudnom trenutku, čak i kad bih napunio crkvu sv. Pavla svjedocima. On bi veselo pojasnio zašto ne želi izreći svoje zavjete i sigurno bi s veseljem objasnio svima da se planira oženiti vama nakon što stekne... – glas mu je pukao. – Vojnu slavu – Olivia završi njegovu rečenicu. Bilo joj je stvarno jako žao vojvode. Nitko ne zaslužuje ovakvo poniženje. – Točno. – Začuo se još jedan tupi udarac praćen zvukom drveta koje se raspada u komadiće.


– Ne sumnjam u to da će se markiz vra iz Portugala zadovoljan svojim junaštvom – rekla je Olivia. I to je bila is na. Sve dok se bude našao netko iz Rupertove postrojbe tko bi mogao opisa marš po seoskom putu kao hrabro podčinjavanje (nevidljivog) neprijatelja, Rupert će doći kući sretan. – Siguran sam da imate pravo. – Vojvoda nasloni svoj oštećeni štap na kamin i sjedne nasuprot Oliviji. – Ono što vas moram zamoli je nešto što ni jedan plemić ne bi nikada smio reći mladoj dami. – Nešto što ima veze s građanskim zakonom? – upita Olivia. Njegova se obrva nakrivi. – Građanskim zakonom? Kakve to veze ima s bilo čime? – Stari zakon i novi zakon? Moji su mi roditelji nešto govorili o novim i starim zakonima koji se tiču zaruka... – Engleski zakon je engleski zakon, i koliko god ja to želio, građanski zakon nema nikakvog utjecaja na zaruke. Vojvoda ju prodorno pogleda. – Žene se ne bi smjele miješa u pitanje zakona. Iako je potrebno da ponešto znate o tome, jer Bog zna da ja ne mogu dopus da Rupert sam donosi odluke. Ali ja ću vas nauči da vi to radite. Čim se vjenčate, doći ćete na moj posjed i ja ću vas početi obučavati. Olivia je smatrala velikim pos gnućem to da joj osmijeh nije zamro, iako joj je srce snažno udaralo, a panični je glas u njezinoj glavi vrištao. Obuka? Još obuke? Njegova milost nije primije la da ona šu . – Morat ću vas nauči kako bi vojvodom, s obzirom na to da Rupert nije dorastao zadatku. Ali vi ste dovoljno pametni za to. To sam uočio još kad vam je bilo petnaest godina. Olivia proguta slinu i kimne. – Shvaćam. – Glas joj je zvučao prilično slabašno, ali vojvoda je ionako nije slušao. – Vi to možda ne znate, no naša tula vuče podrijetlo iz drevnog škotskog vojvodstva – reče. Još je uvijek nije pogledao u oči. Nagnuo se naprijed, podigao svoj napuknu štap i stavio ga sebi na krilo, pregledavajući ga kao da želi provjeri ispla li ga se popravljati. – Svjesna sam te činjenice – reče Olivia. Vojvoda očito nije imao pojma o širini njezina poznavanja Canterwickovog posjeda i povijes . Znala bi mu izreci ra ime novorođenog djeteta njegovog drugog rođaka u trećem koljenu. I ime sedmorođenog djeteta tog istog rođaka koje je postalo slavno po zlu, s obzirom na to da se rodilo u salonu gos onice Jelenska glava nakon što je njegova majka popila previše piva. – S obzirom na naše škotske pretke, može se sredi da se na slučaj primjenjuju škotski zakoni o nasljeđivanju. – Ah. Tada se vojvoda namjerno jako naslonio na svoje koljeno i štap za hodanje je


pukao na dva dijela. On nije podigao pogled. – Ako biste sada začeli dijete, prije nego što moj sin otputuje u Portugal, dijete bi prema škotskim zakonima bilo zakonito. Samo da vam razjasnim; vi ne biste postali markizom sve dok se moj sin ne vra i vjenča s vama. Bit će onih koji će o vama govori neljubazne stvari, no tako je to uvijek sa ženama koje nose dijete, a nisu vjenčane. Ali naravno, ja bih vas odmah stavio pod svoju zaštitu. – Da – promrmlja Olivia. – Neću dati Rupertu šansu da odbije svoju dužnost. Zapravo, ako se sretan događaj stvarno dogodi, ja bih mu odmah u Portugal poslao da potpiše punomoć za sklapanje braka. Ako s papirima ne bi nešto iskrsnulo, a ne vidim zašto bi, vi biste postali markizom još prije rođenja djeteta. Zastao je. – Ako bi se nešto slučajno dogodilo Rupertu prije nego što potpiše punomoć, vi biste imali privilegiju biti majkom budućeg vojvode. Olivia je imala strašan poriv ci ra jedno od glavnih pravila Zrcala komplimenata: Ništa nije dragocjenije od čas jedne djevice! Ipak, ostala je šutje , nije se čak ni odvažila istaknu da bi dijete možda moglo bi djevojčica, što je bila vjerojatnost koja vojvodi uopće nije pala na pamet. – Bez obzira na to bude li djeteta ili ne, ja ću vam osigura posjed u kojem ćete moći uživa sve do svoje smr i još ću vam podari jedan manji koji će bi vaše vlasništvo – nastavio je Canterwick. – Razumijem – uspjela je izus Olivia. Ako ga je dobro razumjela, vojvoda joj je upravo ponudio posjed u zamjenu za gubljenje nevinos izvan bralaka. Bila je to zapanjujuća pomisao. – Zamolio sam lady Cecily Bumtrinket da vas otpra na selo. Ne možete naravno osta u rezidenciji Canterwick sve dok se ne potpiše punomoć za brak ili se moj sin vrati i oženi se vama. To ne bi bilo ispravno. – Lady Cecily Bumtrinket? – ponovi Olivia. – Zar ne bih mogla jednostavno osta kod kuće dok se to sve ne dogodi? – Ne bi bilo prikladno za vas osta ovdje. – Vojvoda se ogleda po prostoriji s nagovještajem ravnodušnog prezira. – Vi i vaša sestra boravit ćete na imanju vojvode od Sconcea dok ja ne sredim sve pravne poslove. Udova vojvotkinja planira pozva mladu damu kako bi procijenila njezinu prikladnost za položaj vojvotkinje. Uvjerio sam je da je vaša sestra također prikladna kandidatkinja. Njezin je poziv moj znak zahvalnos vašim roditeljima i o tome ću vrlo brzo obavijestiti vašu majku. Olivia promrmlja: – Georgiana će biti zahvalna na ukazanom joj povjerenju. – I trebala bi – izjavi vojvoda. – Bio sam toliko slobodan izvijes Madame Claricilla iz ulice Bond da je i vama i vašoj sestri potrebna nova odjeća koja priliči vašem


statusu, i to u roku od dva tjedna. Morate shva , draga moja, da se mi vojvode držimo jedni uz druge. Možda se međusobno ne križamo, poput pasa i konja, ali radije se držimo jedni drugih. Oliviji se vrtjelo u glavi. Očito je bila dijelom eksperimenta križanja vrsta. I trebala bi boravi kod udove vojvotkinje od Sconcea? One iste vojvotkinje koja je napisala grozni priručnik Zrcalo komplimenata? Vojvoda ustane i konačno je pogleda. Njegove su obrve bile prilično čupave i zastrašujuće u kombinaciji s njegovim velikim kljunas m nosom, ali ipak je u njegovim očima mogla vidje i ljubaznost i očaj. – Ne brinite – reče impulzivno, ustajući. – Rupert i ja ćemo dati sve od sebe. – Nije to njegova krivica, znate – reče vojvoda. – Nije disao po rođenju i liječnici smatraju da je to imalo utjecaja na njegov mozak. To nije... vaša se djeca neće uvrgnuti na mog jadnog dečka. Olivia je prišla vojvodi i uhva la ga za ruku. Po prvi put u njihovim brojnim susre ma osje la je is nsku sklonost prema njemu. Od svih osoba i stvari koje su imale veze s vojvodstvom Canterwick, njezin tast bio je jedna od malobrojnih kojih se nije trebala plaši . – Dat ćemo sve od sebe – ponovila je. – A Rupert će bi siguran u Portugalu. Jako je ljubazno od vas što ste mu dopus li da slijedi svoj san. Sigurna sam da će biti vrlo sretan što može putovati izvan Engleske. Ugao vojvodinih usta se trznuo. – To bi bila želja njegove majke. Siguran sam u to. Ona bi mi rekla da mu moram dopus da odraste u pravog muškarca bez obzira na to što bih ga ja najradije vezao lancem uz sebe. Olivia trepne. Ona je o vojvotkinji znala vrlo malo; njezini roditelji su uvijek govorili da je bila bolesna i živjela u osami. – Elizabeth je zamalo umrla jekom njegovog rođenja – reče vojvoda teško uzdahnuvši. – Preživjela je, ali nikada više nije bila ista. Ne može sama jes ; ne prepoznaje me. Živi na selu. – Vaša žena i sin bili su oštećeni is m događajem? – upita Olivia bez razmišljanja, prije nego što se uspjela pribrati. – Da – reče vojvoda. – To je stvarno strašno. Ali Rupert ima dobro srce. On je ljubazna, vesela duša i ako ne razmišljam o tome što je moglo bi , mislim da ćete se vas dvoje jako dobro složi . I, draga moja, govorio sam vam već o vašoj pame i vašim bokovima, ali najvažnije od svega je to što ste vi uvijek bili ljubazni prema njemu. A to nije lako. On je sklon pričanju nebuloza, ali vi ga nikada niste ismijavali. Olivia mu jače s sne ruku. – Obećajem da ću bi ljubazna prema njemu – rekla je, a na trenutak je to zvučalo kao da izgovara svoje zavjete. Vojvoda joj se ponovno nasmiješi svojim čudnim osmijehom. – Poslat ću ga k vama.


A zatim je otiĹĄao.


POGLAVLJE 5 Događaji kojima nije potrebna uvodna rečenica Rupert je običavao ući u prostoriju srdačno pozdravljajući sve i svakoga, a kako su ga trenirali da nauči ispravno pozdravlja , uživao je u tome da poštuje sva propisana pravila. Ali sada je ušao u knjižnicu bez riječi, a pogled mu se zaustavio na Olivijinu licu, a zatim skliznuo u stranu. Olivia je u mislima upu la svojim roditeljima žestoki splet uvreda. Zaboravila je – ponovno – razmisli o tome što bi Rupert mogao misli o svemu ovome. Iz izraza njegova lica shva la je da su ona i Georgiana bile u pravu kad su zaključile da Ruperta nitko nije podučio što činiti u situaciji u kojoj se sada našao. Ništa više nego što je itko zapravo podučio nju. Ali ipak, ljudi su to radili već godinama. Srećom, njezin je otac držao bocu konjaka u knjižnici i ona je dodala Rupertu punu čašu pića pa natočila i sebi jednu. I neka vrag nosi njezinu majku i njezino mišljenje da žestoka pića nisu za dame. Još uvijek bez ijedne riječi, sjeli su na sofu kraj kamina. – Ostavio sam Lucy u salonu – reče iznenada. – Nije mi se činilo prikladnim. Olivia kimne. – Bit će joj tamo udobnije. – Ne, nije joj udobnije – izjavi. – Moj je otac ne voli. Kaže da je prikladna samo za lov na štakore. A ona ne želi ubija štakore. Ne bi ni znala kako. A ni vaši ju roditelji ne vole, također. – Moji nam roditelji nikada nisu dopuštali da imamo bilo kakve ljubimce – reče Olivia. – Ali vi ipak volite pse – zanimalo je Ruperta. – Da. – Rekao sam da ću pristati zbog toga. Olivia trepne. – Molim? – Na brak. Očito je podcijenila Rupertovu snagu volje; nije mislila da mu je bilo dopušteno ima ikakva utjecaja na izbor njegove vojvotkinje. Nije imala ni najblažu ideju da su mesne pite koje je čuvala za Lucy pridonijele njezinom uspjehu na audiciji za vojvotkinju. Da je to znala, sve bi ih sama pojela. – Ne radi se o tome da se vi meni ne sviđate – reče Rupert iskreno. – Sviđate mi se. Ali vi volite Lucy, zar ne? – Ona je dragi pas. – Sada su bili na zajedničkom terenu. Ona i Rupert proveli su


prošle godine mnoge večeri razgovarajući o Lucy. Ali Rupertu se činilo da su iscrpili temu o Lucy, a njegova je šutnja ponovno atmosferu učinila napetom i nervoznom. – Ne moramo to učiniti, znate – rekla je nakon nekog vremena. – Moram – reče Rupert, ispivši gutljaj konjaka od čega se stresao. – Rekao sam ocu da budem. Bit ću muško. Napraviti... biti muško. – Izgledao je zbunjeno. Olivia ispije gutljaj i pomisli kako bi sada rado bacila i svoje roditelje i vojvodu s mosta Ba ersea. – Hajde da to ne učinimo, a da njima kažemo da jesmo? – ponudila mu je. Okrenuo se i pogledao je po prvi puta razrogačivši oči. – Da lažemo? – Radije bih rekla da prešutimo istinu. On je odmahnuo glavom. –Ja ne lažem. To ne priliči plemiću, laga . Moram se ponijeti kao pravi muškarac. –Još jednom je ispio gutljaj od kojeg se stresao. Rupert je, na neki svoj način, bio vrijedan divljenja, pomislila je Olivia, shvaćajući po prvi put da bi on bio odličan vojvoda da je s njim bilo sve u redu. Imao je snagu volje svoga oca, a imao je i više čas koja je njegovu ocu očito nedostajala. – Razumijem – reče Olivia. – Neće biti boljeg trenutka – ponudio je Rupert. – Da ugasim svjetiljke? – A kako ću onda vidjeti što radim? Bilo je to dobro pitanje. – Naravno – reče Olivia žurno. On je ustao i stavio svoju sada već praznu čašu na stolić sa strane. – Znam kako trebam upas . Ja upadnem, a vi se povučete natrag. – Izgledalo je da ohrabruje samog sebe jednako koliko i nju. – Lak posao. Tako svi kažu. – Divno – reče Olivia. Nakon sekunde oklijevanja, ustala je i o šla iza sofe skinu gaćice. Za m se vra la natrag do kamina, pitajući se je li trebala skinu i papuče. Jedan brzi pogled na Ruperta uvjerio ju je da on to ne planira učiniti. Njegove su hlače bile spuštene do gležnjeva. Ispila je još jedan, veći gutljaj konjaka. – Možda bi trebala prvo isprazniti čašu – predloži Rupert. Iskapila je ostatak konjaka i za m ponovno pogledala svog zaručnika. Lice mu je bilo vrlo crveno, a oči staklaste. Bilo je očito da je ponovno napunio svoju čašu dok mu je ona bila okrenuta leđima. – Onda, živjeli – rekao je tiho i ispio piće do kraja. Olivia duboko udahne i spusti čašu. Zatim je legla na sofu na leđa, podigla suknju do struka i pripremila se.


– Dobro – reče Rupert. – Mislite li da bih trebao stavi jedno koljeno ovdje, kraj vašeg boka? Tu je jedan jastuk. Neko vrijeme su se mučili kamo će stavi svaki svoje ruke i noge dok on nije višemanje zauzeo pravi položaj. – Želite li prvo još malo konjaka? – upita Rupert. – Bolno je za ženu. Tako kaže moj otac. – Ne, hvala – reče Olivia. Nažalost, sav onaj konjak koji je već popila udario joj je ravno u glavu, a ona je osjećala neodoljivu želju da se počne smijuljiti. Mogla je zamisliti što bi njezina majka rekla na to. – Ako vam se bude plakalo, ponio sam još tri dodatna rupčića. – Rupert nije pokazivao nikakve znakove da mu se žuri obaviti posao. – Hvala vam – ponovila je Olivia, suzdržavajući se da se ne počne smija . – Ja nikada ne plačem. – Stvarno. Ja stalno plačem – reče Rupert, trepćući očima. – Sjećam se kako ste plakali na zabavi u vrtu kad je mrtvi vrabac pao sa stabla. Rupertovo se lice zgrčilo od tog bolnog sjećanja. – Bila je to samo ptica – dodala je brzo. – Brza, svijetla... divlja. – Govorite o vrapcu? Činilo se da je sasvim zaboravio što su oni sad trebali radi , iako je klečao na koljenima, držeći svoj alat u rukama. Oči mu više nisu bile staklene, već usredotočene. – Napisao sam pjesmu – rekao joj je. Olivia nije bila sasvim sigurna u to, ali mislila je da njegov alat neće baš bi učinkovit u svom trenutnom stanju. – Kakvu pjesmu? – upita ga, naslonivši ponovno glavu na jastuk. Život s Rupertom imat će vlastiti ritam. Nije bilo nikakve vajde od požurivanja. – Brza, svijetla – ponovi – jedna p ca pada dolje k nama, u krošnjama skuplja se tama. Olivia je podigla glavu. – Zar je to cijela pjesma? Rupert kimne i pogleda je u oči. – Lijepa je, Ruperte – reče mu i tako je i mislila. Po prvi put u svom životu ona je iskreno mislila ono što je govorila svome zaručniku. – ›Skuplja se tama‹. To mi se sviđa. – U krošnjama – reče, kimajući glavom s puno entuzijazma. – Plakao sam zbog ptice. Zašto vi nikada ne plačete? Ona nikad nije plakala. Čak ni onda kad je prvi put susrela Ruperta. Njoj je bilo deset godina, a njemu pet. Bilo je to jutro kad su se svi njezini snovi o princu iz bajke


rasplinuli. Iako mu je bilo tek pet godina (a njoj tek deset), znala je da nešto jako nije u redu s njegovim mozgom. Ali majka ju je ukorila kad je to spomenula. – Markiz možda nije toliko brz kao – rekla je tada Gospođa Ly on – no to je kao da očekuješ da vojvoda nauči aranžira cvijeće. Ti si previše pametna za vlastito dobro. – Ali... – rekla je Olivia, osjećajući kako je obuzima očaj. – Ti si najsretnija djevojka na svijetu – izjavila je tada njezina majka. Od izraza potpunog uvjerenja na njezinu licu u to što govori, zamrle su riječi na Olivijinim ustima. Čak i nakon svih ovih godina, nakon što je postalo jasno da je Rupert imao sreću što je uopće uspio nauči govori , a kamoli posta pismen, njezina majka nikada nije nimalo promijenila svoje mišljenje. – Možda bismo trebali poče – predložila je Olivia Rupertu. Mahnula je rukom prema području gdje bi se pothvat trebao odigrati. – Imate pravo – reče Rupert strpljivo. – Idemo na posao. – I dok je Olivia gledala, on se malo njihao naprijed-nazad. – Malo previše konjaka – promrmljao je, ali se postavio na odgovarajući položaj. On se savio na pola. Rupert je trepnuo. – Ne radi. Ovaj bi dio trebao biti lagan. Olivia se podigla na laktove. Izgledalo je kao da u ruci drži komad starog celera. Svinuto i – što se baš ne bi smjelo reći na glas – mlohavo. – Da pokušamo ponovno? – predložila je. – Pretpostavljam da je ovo pravo mjesto? – Jest – reče odlučno. Rupert je ponovno pokušao, mrmljajući nešto sebi u bradu. Olivia mu je dopus la da nastavi, shvaćajući nakon nekog vremena da on to sam sebi šapće – Unutra, unutra, unutra. – Ponovno je imala snažnu želju prasnu u smijeh pa se stoga jako ugrizla za usnicu. Nakon nekog vremena ipak je rekla: – Čula sam da ovakve stvari nikada ne uspijevaju iz prvog pokušaja. Rupert je nije pogledao. Držao je čvrsto in mne dijelove svoga jela u ruci, a izgledalo je da mu je to strahovito neugodno. – Ovo je lako – ponovio je. – Ja mislim da bi trebalo biti tvrdo da bi radilo – odvažila se Olivia. On je trepnuo. – Znate li vi puno o m stvarima? – Nije zvučao nimalo kao da je želi prekoriti, već je samo bio znatiželjan. – Treba samo jako gurnu u mrak – odgovori Olivia. Ponovno se borila da ne prasne u smijeh jer joj se u misli stalo vraćala slika šepavog patka kako su pogrdno


nazivali slabiće. – Ja sam mislio da je najvažnija veličina – reče Rupert. – Mislim da sam i ja tako čula – priznala je Olivia oprezno. Rupert se strese. – Ali ovo je veliko. To znam. – Divno! – Ali ne radi. – Pus o ga je iz ruku i pogledao je očima punim tuge. – Još jedna stvar koja ne radi. Olivia izmigolji van i uspije sjes . – Sjećaš li se kako si mi rekao da nikada ne lažeš, Ruperte? Kimnuo je. – Mi ćemo lijepo samo osta leža na sofi zajedno. – Potapša je jastuk kraj sebe. – A onda ćemo im to reći. – Mislite... nećemo im reći? – To ne bi bila laž. – Ne bi. – Reći ćemo im samo da smo ležali zajedno na sofi. – Ležali zajedno – ponovio je. – Ja bih radije... Ja... Nemojte reći mome ocu. I drugima. Molim vas. Olivia ga primi za ruku – za njegovu drugu ruku. – Nikad neću nikome reći, Ruperte. Nikada. Njegov se blistavi osmijeh brzo vratio. Puno kasnije iste večeri Olivia se mrš la na svoju sestru. – Naši su roditelji zah jevali da se Rupert i ja sjedinimo bez blagoslova braka i mi smo poštovali njihov zahtjev, poput para rasplodnih pasa. – Nije potrebno objašnjava mi cijeli slučaj tako otužno. Ipak, — dodala je Georgiana, upu vši joj jedan od njezinih rijetkih osmijeha — nakon ove večeri, Rupertovi izgledi da bude rasplodni pas dovedeni su u pitanje. – Kad bi se ti ovako osmjehivala muškarcima, Georgie, imala bi više bračnih ponuda nego što bi to mogla podnijeti. – Ja se znam smijali — proturječila je Georgiana. – Ali se njima osmjehuješ na način kao da upravo razmišljaš o tome kako je njihov društveni položaj niži od položaja vojvode — istaknula je Olivia. — Pokušaj im se osmjehivali kao da se osmjehuješ jednom vojvodi. Njezina sestra kimne. — Prihvaćam tvoj savjet. Ali u svakom slučaju, nitko ne bi smio uspoređivati svog budućeg supruga s rasplodnim psom. – Njegova ga je milost tako okarakterizirala. Nakon što me obavijes o da će nagradi moj večerašnji trud doživotnim uživanjem jednog posjeda te da će mi


darova jedno imanje. Manje imanje, mislim da je tako rekao. Nisam imala pojma kako se prostitutka može obogatiti za samo sat ili dva razvrata. – Olivia! – Ali u prijekoru njezine sestre nije bilo žestine. – I ćeš profi ra od moje pros tucije, draga moja. Naložio je Madame Claricilla da nas obje opremi novom odjećom u skladu s mojim novim statusom. Georgianine se obrve naglo podignu. – Plodovi grijeha. Sad na kurve gledam u potpuno drugom svjetlu, kažem . I i ja dobit ćemo potpuno novu odjeću, a ja više ne želim ni jednu jedinu bijelu opravu s vrpcama. – Ali nisi pros tutka – pobunila se Georgiana. – Ti si se samo pokorila majčinim i očevim željama. – Što se toga če, moram napomenu da duboko prezirem činjenicu da je majka godinama inzis rala da se damin život vr oko zaš te njezine čednos , da bi je za m bacila kroz prozor čim je pomislila na mogućnost da mi Rupert napravi dijete. Georgiana je neko vrijeme grickala svoju donju usnicu. A za m je rekla: – Imaš pravo, naravno. Naši roditelji pokazuju previše entuzijazma u vezi s vašim brakom, a tako je to bilo cijelo vrijeme. – S obzirom na činjenicu da je Rupert blesav kao i oni, slažem se. – Olivia se ponovno okrene na leđa. Bila je iscrpljena i jako žalosna; učinci konjaka su izblijedjeli. Već je s deset godina znala da će njezin brak bi izrazito različit od brakova drugih žena. Ali do sad nije shvaćala kako će stvarnost biti zastrašujuća. Sama zamisao da će doručkova s Rupertom, i to godinama i godinama, tjerala ju je u očaj. – Čak i u slučaju da je markizov um izvanredan, naši roditelji nisu smjeli sudjelova u organizaciji ovog neukusnog događaja koji su upravo opisala – izjavi Georgiana. – Njegov um jest izvanredan, baš jest – promrmljala je Olivia. – Ima malo onih koji se mogu s njim usporedi . Iako je njegova poezija uis nu lijepa, kad se ne promatra cijela slika. – Ustručavam se pita te – rekla je Georgiana – ali zašto je majka bila tako uzrujana kadu su vojvoda i ZZ o šli? Glas joj se čuo sve do moje sobe pa sam oklijevala sići dolje neko vrijeme. Ipak, čujem da je sve prošlo i bolje nego što se ona nadala; dokumen o zarukama su službeno potpisani, i koliko ona zna, postoji mogućnost da nosiš budućeg vojvodu. Da ne spominjem njezinu silnu reakciju na mogućnost da ću i ja postati vojvotkinjom. – Ah – uzdahne Olivia. – To je zbog Lucy. – I sama pomisao na to natjerala joj je osmijeh na lice. – Lucy? – Rupertov pas, Lucy. Zasigurno je se sjećaš.


– Tko je se ni bi sjećao. Nije stvar u tome da je ona jedini pas nekog plemića u gradu – pudl lorda Filiberta već je stekao nezgodnu reputaciju s obzirom na svoje zelene mašnice – ali Lucy je jedini pas kojem su buhe izgrizle uši. – Ovo je bilo neljubazno – reče Olivia, smijući se. – Mislim da joj onaj ugriz više šteti ljepoti. – Ljepota možda jest u oku promatrača, ali čovjek mora bi slijep da proglasi Lucy lijepom. – Ima preslatke oči – uspro vi Olivia. – I baš je slatko kako joj se uši okrenu prema unutra kad trči. – To nije značajka koju bih smatrala bitnom za ljepotu nekog psa. – Ni mami se ona ne sviđa. Zapravo, jako ju je uznemirila pomisao da bi me netko važan mogao vidjeti u društvu toga psa. Georgiana je pogleda ispod oka. – Zar Lucy ne ide u Portugal? Mislila sam da se Rupert nikada ne odvaja od nje. – On vjeruje da bi put mogao bi opasan pa me zamolio da se ja brinem za nju dok je on odsutan. – Većina ljudi smatra bojište opasnim. Pa gdje je onda Lucy? Sigurno nije bila u salonu kad sam ti se ja pridružila. Je li možda u konjušnici? – U kuhinji, kupaju je – reče Olivia. – Rupert je zah jevao da ona uvijek bude uz mene. Naravno, majka je bila tako slatka i dražesna dok je razgovarala s njim, ali poludjela je čim je zatvorio vrata za sobom. Ona smatra Lucy krajnje neprimjerenom pra ljom za buduću vojvotkinju. I to je čini savršenom pra ljom za mene, moraš to priznati. – Lucy nije nimalo otmjen pas. Mislim da je za to kriv njezin štakorski rep. – Ili možda dugačak struk. Izgleda poput kobasice s nogama. Ali ona će mirisa kao plemkinja. Majka ju je poslala dolje u kuhinju da je okupaju u mlijeku. Georgiana zakoluta očima. – Lucy će vjerojatno uživa u mlijeku, ali cijela ta zamisao je potpuno apsurdna. – Majka je također predložila da bi je mašnice ili neka druga vrsta ukrasa mogle učiniti prikladnijom za pratilju jedne dame. – U cijelom tom dugačkom, prilično groznom danu, jedina svijetla točka bio je izraz na licu njihove majke kada je Rupert, dok mu je jedna suza klizila niz obraz, uručio Oliviji Lucyjin povodac u ruku. – Lucy s mašnicama na ušima – ili na onom njezinom repu – ne bi to bio lijep prizor – izjavi Georgiana odlučno. – Znaš li što majku najviše brine? Mislim da se boji da bi svi mogli zva Lucy mješankom i misli isto to o meni. Mašnice su za Lucy, a vrpce za mene, ako me razumiješ.


– Ne treba tebe bi briga za takva pretenciozna razmišljanja. Možda majka zbog tebe očajava, Olivia, ali i i ja znamo da ako se tebi bude prohtjelo izigrava uštogljenu vojvotkinju, ćeš to radi s puno više žara nego vjerojatno bilo tko na svijetu. – Nije uvijek moguće prikri is nu – reče Olivia. – Pogledaj samo jadnog Ruperta i njegov celerov korijen, na primjer. – Mislim da je tvoje iskustvo u knjižnici bilo neobično. Svi moji razgovori s uda m ženama ostavili su me u snažnom uvjerenju da muškarcu nije potrebno ništa više nego žena i minimum privatnosti da obavi taj posao. – Rupertu je očito potrebno više od privedene žene i sofe. Ali nisam sigurna da njegovo iskustvo govori puno o drugim pripadnicima muškoga roda. – Što si im rekla nakon što si izašla iz sobe? – Ništa. Obećala sam Rupertu da nikada nikome neću reći ni riječi – se ne računaš. Njegov je otac trebao i sam zna da se može dogodi da patka ne bude na visini zadatka, da se tako izrazim. – Je li te Rupert slušao? – U potpunosti – objavi Olivia pobjednički. – Bio je malo nesiguran na nogama – mislim da bi mu bilo bolje da ubuduće pije jabukovaču – ali uspio se nakloni a da ne padne i za m izaći iz prostorije ne otkrivši činjenicu da niti jedan od njegova dva najvažnija organa ne funkcionira. Georgiana uzdahne. – Stvarno ne bi smjela tako. – Žao mi je. Jednostavno mi je izletjelo. – Takve šale nikada ne bi smjele izaći iz usta jedne dame. – Ako me sad planiraš pozva na red u vezi s mojom pristojnos , nećeš mi reći ništa više od onoga što je majka već davno zaključila – reče Olivia. – Dosta sad o mojim karakternim manama. U cijelom tom uzbuđenom razgovoru o tvojem uzdizanju na položaj vojvotkinje od Sconcea, je li majka uopće spomenula lady Cecily Bumtrinket? – Kako neuobičajeno ime. Ne, nije. – Dakle, kao što je majka već rekla, vojvotkinja od Sconcea, autorica Ogledala strašila, očito se složila s Canterwickovim prijedlogom da si odgovarajuća buduća supruga njegova sina. A lady Cecily, za koju mislim da bi mogla bi udovičina sestra, angažirana je da nas predstavi Njegovoj milos . Jedinu sjenku na ovu blistavu mogućnost baca činjenica da ćemo mi zapravo mora upozna najveći autoritet za pitanja doličnosti, nju osobno, vojvotkinju od lijepog ponašanja... – Prestani! – Žao mi je – reče Olivia, frknuvši nosom. – Počinjem blebeta kad sam očajna. Znam da mi je to mana, ali ne mogu podnijeti da se rasplačem, Georgie.


Radije bih se smijala. – Ja bih plakala – reče Georgiana, nagnuvši se nad Oliviju i nježno joj povlačeći kovrču. – Sama pomisao na to kako Rupert skida svoje hlače tjera mi suze na uči. – Bilo je gore nego što sam zamišljala. No, istovremeno, Rupert je takva dobra duša, jadničak mali. On stvarno... ima nešto u njemu što je tako dražesno. – Ja mislim da je divno što ipak možeš cijeni njegove vrline! – reče Georgiana s malo više entuzijazma nego što je bilo potrebno. Olivia je podrugljivo pogleda. – U svakom slučaju – dodala je Georgiana brzo – vjerujem da su takve in mnos uvijek neugodne. Većina udovica o tom iskustvu govori s velikim prezirom. – Ali sje se Juilije Fallesbury i njezinog Dugačkog – pokuša joj objasni Olivia. – Ona zasigurno nije pobjegla s vrtlarom zbog njegovih hor kulturalnih vješ na. U svakom slučaju, s obzirom na to da Rupert odlazi u rat u cik zore, , Lucy i ja ćemo krenuti na selo, upoznati vojvodu od Sconcea i njegovu majku. – Baš divno – reče Georgiana, a pogled joj se smračio. – Jedva čekam vidje kako vojvoda koluta očima od dosade što mora sjesti kraj mene. Olivia je potapša po nosu. – Samo mu se smješkaj, Georgie. Zaboravi na sva pravila i gledaj vojvodu onako kako bi gledala nekoga tko bi ti se mogao svidjeti. Tko zna, možda se svidi? Samo mu se smješkaj kao da si prase, a on napoj, obećavaš? Georgiana se nasmiješi.


POGLAVLJE 6 Započinje bračni eksperiment Njezine milosti Svibanj, 1812. Vra vši se u svoju radnu sobu nakon večernjeg obroka, Quin je postao donekle svjestan da je kućna zabava njegove majke započela. Vrlo brzo nakon večere čulo se glasno komešanje u predvorju, a to je upućivalo na činjenicu da je barem jedna od njegovih potencijalnih supruga stigla sa svojom pratnjom. Postojala je kod njega razumna doza zna želje u vezi s mladim ženama koje je njegova majka smatrala prikladnim kandidatkinjama za brak. Ali upravo u tom trenutku val kikota pronašao je svoj put uz stube do njegove radne sobe. Osoba koja kikoće sigurno će pas na ispitu njegove majke kad se bude razmatrala sklonost užicima, bili oni nevini ili bilo kakvi drugačiji, pa bi bio čis gubitak vremena o ći upozna kikotavu kandidatkinju. Skinuo je kaput i kravatu, bacio ih preko stolca i vratio se za radni stol. Na neko se vrijeme odlučio presta bavi polinomnim jednadžbama i usredotočio se na problem svjetlos . Svjetlost ga je intrigirala još od dječačke dobi, od trenutka kad je upoznao slijepog čovjeka i shva o da je njemu cijeli svijet u tami. Pitao je tada svog tutora znači li to da svjetlost postoji samo zato što imamo oči, a čovjek se na to grohotom nasmijao. Nije on razumio širi kontekst pitanja. Quin je na trenutak pogledao kroz prozor svoje radne sobe i vidio da vani pada mrak. Soba je gledala na zapad, a na prozorima su bila najstarija stakla u kući, ona debela i zamagljena, pomalo plavkasta. Quinu su se sviđala jer je bio uvjeren u to da na neki način upravo staklo zna odgovor na misterij svjetla. Naučili su ga u Oxfordu da se svjetlost sastoji od čes ca koje struje u jednom smjeru. Ali svjetlost je dolazila kroz ovo staro staklo u zrakama, a zrake se nisu ponašale poput rijeke koja teče. Bile su sličnije valovima koji dolaze na obalu, malo se savijaju i prilagođavaju nesavršenostima stakla. . Svjetlost je dolazila u valovima, a ne u poplavi čestica. Bio je u to uvjeren. Problem je bio kako to dokaza . Sjeo je ponovno za radni stol i izvukao još listova papira. Svjetlost se lomila na više raznobojnih traka u duginim bojama. Ali dugu je bilo izuzetno teško uhvatiti. Trebao je.. Do trenutka kad je ponovno podigao glavu kuća je u hnula, a prozor kraj njegova ramena postao je crn. Neko je vrijeme zurio u njega, a za m zatresao glavom. Svjetlost je bila dovoljan razlog za brigu. Nedostatak svjetlos bilo je sasvim drugo pitanje. Osim toga, kiša je udarala po prozoru, u jeku je bila ljetna oluja. Voda....


voda se sastoji od čestica... Ustao je, noge su mu bile ukočene, a za m se ukočio dok se rastezao. Koji je to vrag stvarao takvu buku? Čuo je još jednom udarce negdje u daljini koji su zvučali poput udaranja zvekira na vra ma. Bilo je prekasno da bi bilo tko od služinčadi odgovorio na kucanje. Cleese je zasigurno već udobno spavao u svom krevetu, a posljednji se lakaj već davno povukao u dio kuće na četvrtom katu namijenjen osoblju. Quin zgrabi uljnu svje ljku sa stola i pojuri niz grandiozne mramorne stube koje su vodile u predvorje. Odloži svje ljku, povuče zasun i širom otvori teška vrata. Svjetlost se razlila u zrakama iza njegovih leđa prema tami, ali tamo nije bilo nikoga, tek nešto maglovito bijelo što se kretalo negdje malo dalje. – Ima li koga vani? – povikao je, držeći se podalje vode koja se slijevala s trijema iznad ulaznih vrata. Ono nešto maglovito što je uočio na kiši se okrenulo i potrča lo prema njemu. – Oh, hvala nebesima što ste još budni – rekla je žena u jednom dahu. – Mislila sam da me nitko nije čuo. Pomaknula se u snop svjetlos koja je padala preko njegova ramena, još uvijek govoreći, mada je on prestao sluša . Ona je očito bila dama – ali ne bilo koja dama. Izgledala je kao da ne pripada ovom svijetu, a pogotovo ne svijetu kuće Li lebourne. Sam pogled na nju bio je udarac na čovjekova čula, kao da je nekako jedna od Homerovih sirena prevalila eone i kon nente i pojavila se na njegovu pragu da bi ga začarala. Tamna kosa padala joj je niz ramena poput svile što je njezinu kožu činilo prozirnom, kao da ona sama ima svoj izvor svjetlos . Nije mogao vidje boju njezinih očiju, ali trepavice su joj bile duge i mokre. Tada odjednom shva da je kiša lijevala niz njezina ramena te da ona uopće nema ogrtač. Zasigurno je mokra poput sirene, tj. poput morske sirene. Pružio je ruke i podigao je, noseći je kroz vrata na suho. Ona je uzdahnula i počela nešto govoriti, ali on ju spusti i nadglasa: – Što vi zaboga radite ovdje vani? – Kočija se prevrnula no nisam uspjela pronaći kočijaša. Zvala sam ga i nije odgovarao – reče drhteći. Quin shva da mu se teško usredotoči na ono što je govorila. Kosa joj je bila poput svile, prostrla se onako tamna i fina preko njezinih ramena. Haljina joj je bila sasvim mokra, prianjala je uz njezinu kožu pokazujući svaku oblinu njezina jela... a kakvo je to samo bilo tijelo! Malo je kasno shva o da to što ga ona gleda ispod oka znači da joj se ne sviđa njegovo pomno promatranje. – Uvjeravam vas da se vašem gospodaru ne bi svidjelo to kako vi sad ovdje stojite i


raspravljate sa mnom – rekla je oštro. On je trepnuo. Zar ona misli da je on sluga? Naravno, nije odjenuo kaput, a nije imao ni kravatu, ali bez obzira na to, nikad se nitko u cijelom njegovom životu nije zabunio i smatrao ga bilo kim drugim do vojvodom (ili, dok je njegov otac još bio živ, budućim vojvodom). Bio je to čudno oslobađajući osjećaj. – Raspravljam? – upitao je, zvučeći sam sebi poput idiota. Ova mokra žena izgledala je opako inteligentno, znatno inteligentnije nego one bezlične debitan ce koje je upoznao kad je zadnji put tijekom sezone boravio u Londonu. – Ja nisam... – ona ga prekine usred rečenice. – Ponovit ću svoj zahtjev. Biste li molim vas pozvali batlera? – Zvučala je kao da govori kroz stisnute zube. Quin je imao osjećaj kao da upravo halucinira. Čuo je on za takve pojave, kad bi muškarci izgubili razum i iznenada poljubili vikarovu ženu. Uvijek je smatrao da takva vrsta nepromišljenos ukazuje na velik nedostatak inteligencije, ali kako nije bio sklon sumnja u vlas tu pamet, morat će promijeni mišljenje. – Izgledate jako promrzlo – rekao joj je, primjećujući da joj zubi cvokoću. Nije bilo čudno što je zvučala kao da joj se vilica s snula. Njoj je sada bila potrebna vatra da se ogrije. Sagnuo se i podigao je u svoje naručje bez razmišljanja. Bila je mokra do kože, a voda mu je istoga časa namočila hlače... a to je bio razlog što je otkrio da mu se jelo slaže s mislima. Ako ga je tek pogled na nju uzbudio, situacija se pogoršala me što ju je držao u rukama. Bila je prekrasna, meka, mirisna, mokra... – Spustite me dolje! Kao da želi da još više na važnos njezinoj zapovjedi, negdje iz područja njegovih gležnjeva začuo se oštar lavež. Pogledao je dolje i ugledao jako mokrog, jako malenog psa s nevjerojatno dugačkim nosom. Pas je ponovno zalajao, jasno zapovijedajući. – Pripada li ova životinja vama? – upitao je Quin. – Da – rekla je njegova posje teljica. – Lucy je moj pas. Hoćete li me, molim vas, spustiti dolje! – Dođi – reče Quin psu, a dami, koja se počela bacaka kako bi se oslobodila iz njegova naručja, dobaci – samo trenutak. – Krenuo je prema salonu, ali je shva o da je kamin u toj prostoriji vjerojatno noću ugašen. No bila je jedna peć u Cleeseovoj srebrnoj prostoriji koju je bilo lako upaliti. – Kamo ste krenuli? – upitala ga je uvrijeđeno kad je promijenio smjer kretanja. – Kočijaš je vani na kiši i.. – Cleese će dođi za trenutak – rekao joj je. Njezine su usne bile očaravajuće: pune i mesnate, i tamnije ružičaste boje nego što je vidio na i jednoj ženi. – On će se pobrinuti za kočijaša.


– Tko je Cleese? – zah jevala je zna . – I... Čekajte! Zar me vi to nosite u krilo kuće za poslugu? – Nemojte mi samo reći da ste vi jedna od onih dama koje nikada nisu nogom kročile kroz vrata koja vode u to krilo – reče, okrećući se na stranu kako bi se njih dvoje provukli kroz vrata, za m ih držao još neko vrijeme otvorenima da bi i pas mogao ući. – Vaš pas mi više nalikuje nekom štakoru s obala Temze – dodao je. Srebrna soba bila je s lijeve strane pa je nogom gurnuo vrata i otvorio ih. – Lucy ne izgleda poput štakora! I kakve to veze ima s bilo čim? Ja sam gospođica Olivia Lytton i ja zahtijevam... Olivia. Svidjelo mu se. Pogledao je u njezine trepavice i pune usne. Njezine su oči bile prelijepe boje, neke vrste blijedozelene boje mora – ili je to možda bila boja mladih listova u proljeće? – Spustite me dolje, grubijanu! – rekla je žestoko, a to joj nije bilo prvi put. On to nije želio učini . Zapravo, izuzetno mu je bilo stalo da to ne učini, a to za njega nije bilo uobičajeno. Zapravo, on ni za što nije mario tako strastveno osim za polinomne jednadžbe. Ili za svjetlost. Ali gospođica Ly on bila je tako obla... predivno zakrivljena na svim pravim mjes ma. Osjećao je kao da joj je mjesto baš u njegovim rukama. Da se ne spominje činjenica da je predivno mirisala, poput kiše, blago, i još poput nekog cvijeta. – Ja ću o ovome izvijes vašeg gospodara! – Sad joj je ton uis nu bio prijeteći. Poput kraljičinog. Smjes o ju je nježno na Cleeseovu sofu, a za m ubacio lopatu ugljena u peć i malo ga razgrnuo. Žu plamenovi su se rasplamsali u trenutku kad je zatvorio vrata na peći i odmah su dovoljno obasjali prostoriju da je mogao jako dobro vidje njezino lice. Bila je bijesna, gledala ga je prijekorno, a rukama je obuhva la prsa kao da je bio neki napasni bludnik. Kako bi joj on samo s veseljem pokazao da ima pravo. Njezin je pas također skočio na sofu i sjeo kraj gospođice Ly on. Zvijer je bila tek malo veća od Biblije, ali imala je opak pogled borilačkog psa. Zapravo, Lucy i gospođica Ly on bile su si donekle slične, iako su im nosovi bili sasvim različiti. Shva o je da svatko u svakom trenutku može pročita o čemu razmišlja gospođica Ly on, paleći uljnu svje ljku na Cleeseovoj komodi. U ovom su joj trenutku oči bile pune bijesa. – Ne pozovete li smjesta svoga gospodara, sredit ću da vas otpuste. Dobit ćete otkaz bez preporuke! Njezin je pas oštro zalajao da naglasi tu prijetnju.


Osje o je neki čudan osjećaj u svojini grudima. Trenutak kasnije shva o je da se radi o smijehu. – Vi ćete srediti da dobijem otkaz? Skočila je na noge. – Prestanite me tako gleda ! Kad bi vam mozak bio veći od mišjeg pimpeka, shvatili biste da vam govorim nešto jako važno! A za m je sam sebe iznenadio me što se nasmijao. Njegovoj se majci neće dopas slikovito izražavanje gospođice Ly on. –Ja ne mogu dobi otkaz sa svog posla. Ja sam rođen za njega. – Čak se i slugama koje su generacijama u obitelji ne smije tolerira prekoračenje granica pristojnosti. Ovo je zvučalo prilično poznato, vjerojatno stoga što je to bila rečenica kakvu bi izrekla njegova majka. Bila je ona posve u neskladu s mišjim pimpekom. Nikada u životu nije sreo damu koja bi priznala da uopće poznaje takve izraze. Slijedeći svoj ins nkt, Quin krene jedan korak prema njoj, tek toliko da uhva njezin zamamni miris. Očekivao je da će početi urlati na njega, ali ona to nije učinila. – Ja nisam lakaj – izjavi. Pogledi su im se sreli. Svijet logike i razuma – onaj svijet čiji je Quin bio stalni stanovnik – jednostavno je iščeznuo. – A vi ste prelijepi – dodao je. Ona je trepnula. I tada, baš kao da je ona vikarova žena, a on jedan od ljudi koji iznenada izgube razum, sagnuo je glavu i nježno prešao svojim usnama po njezinima. One su bile mekane i crvene, poput kolača od malina. Bio je to nježan poljubac, barem dok je nije povukao na svoje grudi. Tijelo mu se pretvorilo u vatru i poljubac se promijenio, postao je mračan i dubok. Tiho je zastenjao i stavio svoj dlan na njezin obraz, naginjući joj glavu kako bi je mogao ponovno poljubiti. Njezin je obraz bio jako hladan na dodir. Nevoljko se uspravio. – Bolje da vam donesem pokrivač. To je prekinulo nevidljivu nit koja je držala njihove poglede usredotočene jedno na drugo. I samo tako, odjednom, sav je onaj bijes ponovno preplavio njezine oči. Quin je osjećao da je baš sve kako treba biti. Čitao ju je kao knjigu. – Pretpostavljam da ste vi vojvoda – rekla je ukočeno. – Sad shvaćam da zvučite kao vojvoda, mada moram dodati da se ne ponašate tako. – Nisam ja taj koji se razbacivao aluzijama na pimpeke, bez obzira na to pripadaju li oni malim glodavcima ili drugim sisavcima. Posljednji put kad sam čuo tu riječ bilo mi je pet godina. Očarano je gledao kako se trag ružičaste boje odvažno širio njezinim obrazima, a ona je svoj mali nosić odvažno podigla u zrak. – Lady Cecily je vani na kiši, zajedno s mojom sestrom. Zašto ne šaljete ljude da ih spase, da ne spominjem jadnog kočijaša. Hladno je i mokro.


Držala se i zvučala poput vojvotkinje, pomislio je, a zatim: Lady Cecily? – Lady Cecily Bumtrinket? Moja teta? Lady Cecily je vani na kiši? – I dok mu je ona počela objašnjava sve u vezi s kočijom i nestalim kočijašem, Quin se konačno prenuo iz transa. Povukao je resu na zvonu koje je bilo spojeno s Cleeseovom sobom, kuhinjom i četvrtim katom. Za svaki slučaj, otvorio je širom vrata i zaurlao: – Cleese! Za m se ponovno okrenu prema gospođici Ly on. Ona je drhtala, a ruke su joj još uvijek bile obavijene oko njezinih veličanstvenih grudi. Želio je skinu svoj kaput da je ogrne, ali je shva o da ga nije uopće odjenuo. Nije odjenuo čak ni prsluk. Nije čudo što ga je smatrala lakajem. Ni jedan plemić nikada nije bio viđen u ovakvom neurednom izdanju. Livreja je visjela na zidu pa je zgrabio kaput. Oči su joj bile tamne i sumnjičave, ali uzela je kaput. Nije bila dovoljno brza, pa joj je sam stavio kaput oko ramena i zakopčao ga čvrsto, mada mu se nije svidjelo to što su joj predivne bujne grudi nestale pod crnom tkaninom. – Što se dogodilo? – zahtijevao je znati. – To vam pokušavam reći cijelo vrijeme. Udarili smo u stup na kraju prilaznog puta – rekla je. – Mislim da je lady Cecily dobro, ali ozlijedila je gležanj i boli je uho na mjestu gdje se udarila u rub prozora. Moja sestra i ja nismo ozlijeđene, srećom, ali nigdje nisam uspjela pronaći kočijaša. Konji su izgleda dobro, no vani je jako mračno pa nisam sasvim sigurna u to. Quin je bio sasvim svjestan da je jedina stvar koju je on sada želio učini bila zgrabi svoju mokru gošću i sjes , s njom u svojem krilu. U svakom slučaju, nije ju želio ostaviti. Sama ta misao bila mu je šokantna. Samo se jednom prije u životu tako osjećao. Prvi put kad je vidio Evangeline osjećao se kao opijen. Vidio ju je kako pleše, onako nježno i veselo kao da lebdi na vjetru i bio je istoga trenutka gotov. Čak i sada, nakon godina razočaranja i tuge, mogao se lako prisje tog čudesnog osjećaja koji ga je obuzeo. Ali isto tako mogao je osje kako mu se naježila koža na glavi. Bio je u opasnos da ponovno podlegne. Kao da je ludi zec u proljeće... moglo mu se dogodi upravo ono na što ga je majka upozoravala. I što je bilo još gore, s obzirom na krea vno izražavanje gospođice Ly on – da se ne spominje činjenica da je dopus la da je poljubi čovjek za kojeg je mislila da je lakaj – ona je bila jednako neizgledna kandidatkinja za ulogu vojvotkinje od Sconcea kao što je to bila Evangeline. U jednu stvar na svijetu bio je sasvim siguran, u to da nikada, ali baš nikada više nije želio da ga bilo koja žena očara. Ni se nije želio ponižava tako što bi se oženio još jednom ženom koja ne bi poštovala svoje bračne zavjete. Duboko je udahnuo i poželio da se stvari na svijetu ponovno dovedu u red.


On je bio vojvoda od Sconcea. Ova je mlada dama pozvana u njegov dom kao moguća buduća vojvotkinja, ali ona očito i sasvim sigurno ne ispunjava uvjete. I to je bio kraj priči. Is na, njegov impulzivni poljubac bio je dokaz da bi mu bilo pametno malo se više potrudi pronaći ljubavnicu. Nije mu bio običaj zaskoči nepoznate žene koje bi se pojavile na njegovu kućnom pragu, bez obzira na to koliko toga otkrivala njihova odjeća. Sabrao se i uspravio. – Gospođice Ly on, vjerujem da ćete mi opros ako vas ostavim na trenutak. – Svakako – promrmljala je. Gledala ga je zna željnim pogledom iz kojeg se vidjelo da se prilično dobro zabavlja. On se nakloni. – Vaša milos – reče, još uvijek čvrsto s šćući kaput uz vrat. Mora da se njemu samo pričinio podrugljiv ton kojim ga je pozdravila. Upu o se bez riječi prema vratima.


POGLAVLJE 7 Ne ispunjava uvjete! I to svakog trena sve više. Olivia je duboko udahnula kad se vojvoda izgubio u smjeru predvorja. Osjećala je kao da joj um juri u petnaest različi h smjerova istovremeno. Tko bi pomislio da to što netko nije obukao kaput može tako jako istaknu njegova ramena? Prvo je pomislila da su vojvodine oči crne, ali za m je shva la da su sivo zelene, ukrašene iznenađujuće dugim trepavicama. A i poljubio ju je. Čak je sad dodirnula svoje usnice, prisjećajući se tog poljupca. Svog prvog poljupca. Sjela je i Lucy joj je skočila u krilo. Naramak mokre dlake ne može učini njezinu opravu mokrijom nego što je već bila, a također, Rupertov je mali pas tako strahovito drhtao da ga je zabundala u svoj kaput i privila ga k sebi. Znala je da će ju Rupert poljubi kad budu konzumirali svoje zaruke. Iako je taj izgled nije nimalo veselio, pokazalo se da nije bila u pravu; on to čak nije ni pokušao. Očito njegov otac nije uključio ljubljenje u svoje upute o konzumiranju braka. Ali ovaj vojvoda ju jest poljubio, i to tako kao da je to bilo njegovo pravo. Kao da je on bio njezin zaručnik. I... rekao joj je da je prekrasna. Olivia privije malo jače kaput uza se i razmisli o tome. Davali su joj i ranije komplimente, naravno. Ona je trebala jednog dana posta vojvotkinjom, i povremeno su joj muškarci laskali, pomalo neodlučno. Ipak, vojvoda od Sconcea nije imao pojma o njezinoj budućoj tuli kad joj je rekao da je prekrasna. Ova misao zagrijala joj je srce poput vrućeg komadića ugljena, poput male iskre sreće. Ali počela je razmišlja o nečem drugom. Nikada prije nije vidjela kosu poput njegove. Crnu kao ponoć, osim jednog bijelog pramena naprijed koji je slobodno padao do njegovih ramena. Naravno, ona je njega vjerojatno probudila i upravo je bio ustao iz kreveta. Sigurno je tijekom dana vezao kosu na zatiljku. Lucy je ispus la mali zvuk nalik stenjanju pa je Olivia pogledala prema dolje i vidjela djelić svoje ružičaste noge kako proviruje iz suknje. Možda je zato vojvoda tako intenzivno zurio u nju. Nije podnosila korzet za vrijeme tako dugih vožnji kočijom – a zapravo, nitko je nije mogao ni vidjeti u kočiji osim njezine sestre. I baš u trenutku kad je zavirila u kaput da se uvjeri jesu li joj i grudi bile tako izložene poput koljena, jedan je sredovječni muškarac ušao u prostoriju i prebacio livreju preko svog desnog ramena. – Što je ovo? – reče u jednom dahu kad ju je ugledao. – Bože, izgledate kao da ste se zamalo utopili. Zar je ponovno popus o most u selu?


– U selu? – ponovila je. Istoga trenutka kad joj je čuo glas, njegovo se ponašanje sasvim promijenilo. Uspravio se, a nešto neodređeno se promijenilo na svakoj crti njegova lica. Transformirao se iz prilično ljutitog, pospanog čovjeka u batlera važne rezidencije. – Molim vas, primite moju najponizniju ispriku – reče, naklonivši se. –Ja sam Cleese, batler. Vidjevši vas u mojoj srebrnoj sobi, pretpostavio sam... zar se dogodila neka nesreća? Jedan je lakaj provirio kroz vrata, drugi mu je bio za petama, a obojica su vrlo neuredno navukla svoje livreje. – Kočija nam se zabila u ulazna vrata – objasnila je. – Lady Cecily Bumtrinket je ozlijedila gležanj. Nije teško ranjena, ali mora da je naš kočijaš odbačen nekamo daleko. Nisam ga uopće uspjela pronaći. Zvala sam ga, ali kako nitko nije odgovarao, moja sestra i ja smo odlučile da bih ja trebala potraži pomoć u kući, dok je ona ostala s lady Cecily. Iznenada je osje la da je jako umorna. – Ja sam gospođica Olivia Ly on – nastavila je – i bez obzira na to što ne bih željela uznemiravati Njezinu milost, ona nas očekuje. – Vaše sobe su spremne – reče batler, ohrabrujući je. – Molim vas, slijedite me, gospođice Ly on. Pobrinut ću se da se časkom smjes te na suho i udobno gore u sobi. Koliko vidim, vaša sluškinja nije doputovala s vama. – Slijedile su nas dvije kočije s našim sluškinjama i kovčezima, ali izgleda da su malo zaostali za nama. – Vjerojatno su pogrešno skrenuli u mraku. To se često događa vozačima koji nisu nikada ranije posjetili dvorac. – Na vratima se pojavilo još lakaja, ali ih je batler poslao na različite zadatke. Za m se ponovno okrenuo prema njoj. – Gospođa Snapps, naša kućepaziteljica, smjes t će vašu sobaricu u sobu kraj vaše, gospođice Ly on. A ja ću naloži da vam pripreme toplu kupku i piće, i možda kakav lagani obrok, ako želite. – A što s lady Cecily i mojom sestrom? – upita Olivia. – Ne mogu samo tako o ći spava prije nego što se uvjerim da su sigurno s gle u dvorac. Da ne spominjem kočijaša koji možda leži mrtav u nekom jarku. I konje. – Poslat ću.. Među m, što god da je batler želio predloži , prekinula ga je velika buka koja je dolazila s ulaza. Olivia skoči na noge. Lucy se uskomešala na podu, kaput je skliznuo s Olivijinih ramena i vidjela je kako Cleeseov pogled klizi niz njezin vrat i za m naglo skreće kao da se zbog nečega užasnuo. Jedan lagani pogled prema dolje otkrio je da baš ni jedan komad odjeće nije prekrivao njezine grudi. Savršeno su se ocrtavale bradavice i sve ostalo, u mokroj odjeći. Obrazi su joj se zažarili, ali uspjela je ponovno pričvrs kaput i za m prošla


pokraj Cleesea prema predvorju krila za sluge. Lady Cecily je stajala nasred glavnog predvorja, s jedne ju je strane pridržavao vojvoda koji je sad već bio sasvim mokar, a s druge Georgiana. Njezina je sestra bila prilično prljava i neuredna verzija svog uobičajenog izgleda vrijednog položaja vojvotkinje. Olivia nije mogla ne primije kako vojvoda ima izvanredne jagodice koje je naglašavala svilena kosa. A njegova potpuno mokra košulja otkrivala je na njemu isto ono što je njezina mokra haljina otkrivala na njoj. Fina mu je tkanina bila priljubljena uz mišićava ramena – naglo je skrenula pogled. Koga ona to vraga radi? Pilji u čovjeka za kojeg će se vrlo vjerojatno udati njezina sestra. Upravo u tom trenutku vrata su se zatvorila za Cleeseom, njoj iza leđa, a mokre su se pridošlice zagledale u nju. – Draga moja Olivia, si naša junakinja! – Lady Cecily se odmah pribrala. – Trčala si kroz oluju, iako si se mogla utopi . Mada, čula sam kako je smrt utapljanjem prilično ugodna, tako kažu. Ovaj, ako već govorimo o smr . Puno bolja od vješanja, u svakom slučaju. – Potapšala je vojvodu po ruci. – Gospođice Lytton, ovo je moj nećak. Kosa lady Cecily izgledala je kao da ju je jato lastavica pretvorilo u veliko zajedničko gnijezdo, ali osim uganutog gležnja, izgleda da se nije ozbiljnije ozlijedila. Olivia se nakloni. – Čast mi je ponovno vas upoznati, Vaša milosti. – Svakako – reče vojvoda, okrećući se ponovno te . – Gospođica Ly on i ja smo se već upoznali, na neki način. Moja neuredna odjeća navela ju je na logičan zaključak da sam član posluge. Olivia je pomislila da mora da je sasvim izgubila razum kad je mogla tako nešto uopće pomisli . Čak i bez kaputa i kravate vojvoda je izgledao tako nevjerojatno hladnokrvno da se s velike udaljenosti moglo vidjeti da se radi o plemiću. Zapravo izgledao je zapanjujuće vojvodski. Nije mogla sada vidje ni tračak onog čovjeka koji se smijao kad je izlanula onu beznadno nepriličnu usporedbu njegova mozga s genitalijama jednog miša. Umjesto toga, izgledao je kao precrtani portret nekog vojvode, koji s visoka gleda na nju na poseban nadmeni način. Što je, tu je. Mora da ga je obuzelo trenutno ludilo nakon kojeg se vra o u svoju ulogu. – Ispričavam se zbog svoje zablude, Vaša milos – rekla je i duboko mu se naklonila. – Čudi me da ga niste odmah prepoznali – dodala je lady Cecily veselo. – Uvijek sam smatrala da postoji nešto u tome kako škilje s visoka na sve. Po tome se odmah vidi da je riječ o jednom Sconceu. Čak i oni nezakonito rođeni, uvijek se mogu po tome prepoznati. Vojvodine oči možda nisu škiljile s visoka, ali bile su zapanjujuće sivo zelene, baš onakve kakve je Olivia zapam la. I hladne, sa samo tračkom prijekora. Kao da je ona


njega izazvala da je poljubi. A ona to nikako nije. – Zapravo – rekla je – mislim da sasvim razumijem o čemu govorite, lady Cecily. Georgiana je malo zastenjala, ali je to odmah prikrila kašljem. – Ono što moja sestra želi reći, Vaša milos , jest da vi imate neupitan izgled jednog Sconcea. – To je baš ono što sam i rekla. – Olivia se nasmijala ukočenom vojvodi. – Od sada ću uvijek moći prepoznati to škiljenje s visoka. – Sa zadovoljstvom vam mogu poželje dobrodošlicu u moj dom, gospođice Ly on – reče, odbacujući temu o pogledima kao nešto nedostojno njega. Olivia je imala osjećaj da je on često ignorirao trivijalnos takve vrste. – Nadam se da vi, lady Cecily i vaša sestra planirate dug posjet. Moja majka, udova vojvotkinja, s radošću će vas pozdravi sutra. A također i moj bra ć, lord Jus n Fiebvre koji nam je u posjetu prije povratka na sveučilište u Oxford. Imao je dubok glas, dublji od njezina oca... bio je vrlo muževan, pomislila je Olivia, prije nego što je skrenula pažnju na nešto drugo. Georgiana je ostavila lady Cecily i pohitala prema Oliviji, lagano je uštipnuvši. – Koga vraga radiš? Ismijavaš vojvodu? – prošaptala je. – On uopće nije škiljav! – Pronašli su našeg kočijaša u jarku sasvim neozlijeđena – rekla je lady Cecily – a dragi moji, kako li je samo zaudarao na džin. Zaudarao! Kakav je to samo neodgovoran p, tako se utapa u alkoholu. Da smo ovisili o njemu, mogli smo umrijeti baš tamo u kočiji i mogli su nas pojesti lešinari. – Pojesti vas u kočiji? – primijetio je vojvoda. – To bi bilo prilično neobično. – Čudo da nismo završili ravno u rijeci! Ili udarili u poštansku kočiju. Trebali smo mu pregleda nokte prije nego što smo ušle u kočiju. Jeste li znali da su ljudi koji imaju malo duži nokat na malom prstu zasigurno pijanci? – Vojvoda se ponašao jako čudno – šapne Olivia Georgiani. – On jednostavno... reći ću ti kasnije. – Nisi mu valjda već rekla nešto što ne priliči jednoj dami – zastenje Georgiana. – Ne! Zapravo, jesam, ali reći ću kasnije. A se osjećaš sasvim dobro, zar ne, Georgie? Mislim da je lady Cecily sletjela ravno na tebe. – Još pet minuta s lady C. u kočiji i bila bih kandidat za ludnicu – reče Georgiana tiho, toliko tiho da ju se jedva moglo čuti. Olivia joj s sne ruku. Olivia i Georgiana su preživjele posljednjih pet dana u kočiji igrajući se igara kojih su se običavale igra kao djeca: kladile su se na to koliko će puta lady Cecily spomenu svoju ›najdražu prijateljicu‹ – lady Jersey, jednu od patrona Almack’sa – baš kao što su se nekad kladile na to koliko će njihova majka puta citirati Zrcalo komplimenata. – Nisam bio svjestan da postoji bilo kakva veza između čovjekova karaktera i


dužine nok ju – reče vojvoda lady Cecily. Olivia mu je mogla reći da je njegova teta bila nepresušno vrelo čudnih teorija, a većina je njih imala veze s probavom. Olivia nije povjerovala baš ni u jednu od tih teorija. – Aha, to je stvarno istina – uvjeravala je Lady Cecily vojvodu. – Mislim da je to prva stvar koju pripadnici Bow Street Runnera gledaju kad uhite nekog zločinca. – Ja sam često čula da je jedan od znakova i škiljavost – primije Olivia. Iz nekog ju je razloga vojvodin neumoljiv izraz tjerao da ga poželi uš pnu za nos, iako se sada nije usudila ni pogleda ga da vidi kako će reagira na njezin komentar. Zato je brzo dodala: – Jesu li stigle kočije s našim sobaricama i kovčezima? – U mom je kovčegu moja sasvim nova oprava – odmah odgovori Lady Cecily. – I iako vi niste sisali mlijeko s dvora, draga moja, i zato niste postali prava dvorska dama, svi biste trebali razumje moju potrebu da pronađem svoje obrubljene rukavice. Odjenula sam te rukavice za susret sa španjolskim ambasadorom i on mi je udijelio veliki kompliment, iako vam ne bih znala reći koji je to kompliment bio, s obzirom na to da on ne govori engleski. Cleese se ubacio u trenutku kad je lady Cecily zastala da uzme zrak. – Zasad još nema traga od servisnih kočija, gospođice Ly on. Bio sam toliko slobodan da dodijelim svakoj od vas dama jednu od naših sobarica, a one će vam s veseljem pomagati dok ne stignu vaše osobne sobarice. – Ali ja trebam svoju sobaricu – reče lady Cecily, spremno prihvaćajući novu temu razgovora. – Nitko osim Harriet mi ne može urediti lice. Znate kako je to, drage moje. – Pogledala je prema Georgiani i Oliviji kroz pramenove svoje kose s kojih je kapala voda. – Žene s dvadeset više nisu u najboljim godinama, propadaju s dvadeset i če ri, a stare su i nepodnošljive s trideset. Drage moje, vama još nije dvadeset i če ri, zar ne? – Imamo još jednu godinu prije nego što sasvim propadnemo – izjavi Olivia. – To mi je drago čuti – ubacio se vojvoda, prilično neočekivano. – Moja škiljavost bi mogla značiti da sam ja u poodmaklom stanju propadanja. Olivia podigne obrvu. U njegovom se oku mogla vidjeti tek naznaka sjaja.. njegov je komentar skoro sugerirao da on ima smisla za humor. Kako je to bio osebujan čovjek. – Propadanja! – kriknula je lady Cecily. – Kao da bismo se mi usudili tako opisa tebe! Muškarci ne propadaju. Olivia je ponovno bila pomalo ljuta. – Lady Cecily – upita – zašto, za boga miloga, muškarci ne mogu propasti, a dame mogu? – Oh, i muškarci propadaju – rekla je lady Cecily, da se slučajno ne bi dogodilo da propus odgovori na pitanje za koje se osjećala stručnom. – Zapravo, oni trunu, što


je ista stvar, zar ne? Gospodin Bumtrinket je uvijek govorio da je muškarac koji ne može više hopa-cupa sasvim propao. Olivia se nakašlje, ali ostali su komentar lady Cecily popra li potpunom šinom. Ona nakratko pogleda vojvodu i ponovno uoči jedva primjetan sjaj u njegovim očima. Izgledao je ozbiljno poput kakvog poli čara, ali moguće, ipak je bilo moguće, da se smijao u sebi. Tada ga je još jednom pogledala i predomislila se. Nitko s takvim licem pravednika nije mogao ima smisla za humor. I što je bilo još gore, on je vjerojatno odgojen prema pravilima koja pišu u Ogledalu za paunove kamena lica. Sposobnost smijanja zasigurno je strogim treningom istjerana iz njega. – U svakom slučaju – reče lady Cecily, nastavljajući ponovno razgovor – moji su nećaci slavni diljem kraljevstva radi pametnih stvari koje rade s brojevima. Znaju puno više od knjigovođa, barem se nadam. Bolji su od njih. Tako su pametni. – Velika je čast upoznati tako poznatog matematičara – rekla je Georgiana. Olivia je pogledala na stranu i vidjela, što je bilo popraćeno čudnim grčem u želucu, da se njezina sestra smješka vojvodi. Naravno, ovom čovjeku nikada neće pas na pamet da je Georgianin smiješak zapravo ulizivački – zato jer neće. On je bio vojvoda. Oni su si savršeno odgovarah. Bilo je stvarno odvratno razmišlja o tome da je poljubila – koliko god nevoljko – svog budućeg šurjaka. Vidjelo se da se vojvodi Georgianin smiješak svidio, a Olivia je oduvijek znala da će se muškarcima smiješak njezine sestre svidje . – Lady Cecily pretjeruje, gospođice Georgiana. – Bilo je prilično zapanjujuće kako je on mogao tako samozatajno nešto mumljati, a pritom još uvijek izgledati tako ponosno. – Nemojte bi skromni – reče Olivia, ne mogavši odolje . – Knjigovodstvo je tako korisna vješ na. Vrlo je hrabro od vas što ste realizirali svoju želju da postanete knjigovođom, s obzirom na vašu uzvišenu titulu, Vaša milosti. Georgiana koja je sjedila kraj Olivije tiho zastenje, vjerojatno nehotice. Vojvodin se pogled preseli s lica njezine sestre. – Većina vojvoda nema pame ni za jednostavne razlomke – zaključila je, upu vši mu mali osmijeh koji nije sadržavao ni tračak obožavanja koji se jasno vidio na smiješku njezine sestre. – Ako smijem, predložila bih da se povučemo u odaje koje nam je Cleese ljubazno pripremio – reče Georgiana, gurnuvši Oliviju laktom u rebra. – Da, svakako – pristane Olivia, posramivši se malo. Opet je to učinila; čim bi je uzrujalo očito razmetanje pravilima pristojnos , odmah je odbacila svako ponašanje koje priliči jednoj dami, koje joj se majka silno trudila usadi . – Ako biste bili tako ljubazni, Cleese – rekla je, okrećući se batleru. – Ja se neću povući dok mi ne donesu toplo mlijeko i konjak – izjavi lady Cecily. –


Pijem to svake večeri od svog trinaestog rođendana i uvjeravam vas da je to čudesno djelovalo na moju probavu. Postoji toliko boles koje nisam dobila zato što svaku večer čistim želudac. – Withers, donesite što je prije moguće toplog mlijeka i konjaka u odaje lady Cecily – reče Cleese, uputivši se do podnožja stuba. – Ako bih vas smio zamoli da me slijedite, moje dame, otpra o bih vas do vaših odaja. – Morat ćeš me odvući gore, nećače – reče lady Cecily. – Samo pričekaj dok mlade dame ne stignu do vrha stuba, molim te. Olivia nije mogla odolje da se ne okrene kad su se ona i Georgiana približile vrhu mramornih stuba. Ramena su je svrbjela, kao da... Naravno, on ih je promatrao. Pale su joj na pamet šale koje su ona i Georgiana zbijale o sa rima. Bilo je nešto žestoko i moćno na vojvodinu licu što bi pristajalo sa ru. Imao je izražene jagodične kost, ali stvar je bila u njegovim očima... one su sjajile nekom tako silnom snagom kakvu bi samo satir mogao imati. Mrzila je kozju bradicu, ali morala je prizna da bi ta moda pristajala njegovom blago egzo čnom izgledu. Kosa mu se počela suši , a sijedi mu je pramen padao preko obrve. – Olivia – prijekorno joj reče Georgiana. Olivia trepne i okrene se. Georgiana, naravno, nije učinila ništa tako neprilično poput zirkanja vojvode s vrha stuba. Umjesto toga, ona mu se naklonila, upu vši i njemu i njezinom gospodstvu odmjeren, ljubazan osmijeh. Za m je jedan oštar pogled upu la Oliviji, a on je značio slijedi me, okrenula se i krenula niz hodnik za Cleeseom. Po prvi put u svom životu Olivia je silno željela ima sestrinu figuru umjesto vlastite. Georgiana je izgledala tako vitko i elegantno, čak i u mokroj odjeći. Ona je nesumnjivo izgledala poput štruce kruha, zamotana u debeli kaput, dok su joj mokre suknje prianjale uz noge. A one nisu bile ni približno toliko lijepo oblikovane kao sestrine. – Ja ću se samo nasloni na tvoju ruku, nećače – rekla je Lady Cecily. – Nikako ne bih željela da me se nosi uza stube poput zavežljaja posteljine. Olivia se upu la niz predvorje, planirajući bijeg prije nego što vojvoda s gne na vrh stuba i sasvim jasno vidi kako izgleda njezina mokra oprava odostraga. – Nadam se da mi ne zamjeraš što to govorim – reče lady Cecily vojvodi – ali tvoja kosa izgleda pomalo neuredno. Moj je suprug običavao noću nosi malu mrežastu kapu koja bi njegovu kosu držala urednom. Tvoj bi sobar mogao jednu nabavi , nećače; reći ću mu gdje. Olivia se nasmije zamislivši vojvodu s mrežicom za kosu. Pogleda preko svog


ramena i. . Pogledi im se susretnu. Lice mu je moglo bi od granita, s obzirom na količinu emocija koju je ona mogla uočiti na njemu. Ali njegove oči... oči su mu bile sasvim drugačije. Bile su prikovane uz njezine i ona se mogla zakleti da je nešto u njima pročitala. Čežnju. Možda. Olivia je zamalo odmahnula glavom kad je požurila niz predvorje za svojom sestrom. Naravno da to nije bila čežnja. Nitko ne bi mogao čeznuti za njom. Ona je bila punašna, odavno više nije bila u cvijetu mlados , a nije bilo ničega čime bi se pohvalila osim zarukama za vojvodina nasljednika. Čežnja! Što li bi to ona mogla posjedova za čim bi jedan vojvoda čeznuo? Cijeli svijet je bio pred njegovim nogama, samo ga je trebao poželjeti. A tako će biti i s njom, jednom kad postane vojvotkinjom.


POGLAVLJE 8 U kojem se definiraju kvalitete princa iz bajke Oliviju je sljedećeg jutra probudio zvuk otvaranja vrata njezine spavaće sobe. Nije imala pojma koliko je bilo sa . Udovi vojvotkinji sviđala se starinska posteljina što je značilo da bi se Olivia jednako osjećala u pećini kao u krevetu u kojem se probudila. Čak je i zrak oko nje izgledao plavo, odražavajući boju svile koja je visjela oko njezina kreveta. – Norah? – upitala je sneno. Sinoć kasno, nakon što su se svi povukli u svoje odaje, pojavila se njezina sobarica, živa i zdrava. Ispalo je da je njihova kočija promašila znak za rezidenciju Li lebourne te da su već jako odmakli od nje dok kočijaš konačno nije stao i upitao nekoga za smjer. – Ne, ja sam – začuo se vedri glas. Sunčeve su se zrake prelile po krevetu na mjestu gdje je razmaknula baldahin otkrivajući Georgianu. Olivija malo zastenje. — Koliko je sah? – Prošlo je jedanaest. Prespavala si doručak, ali mi se moraš pridruži na ručku. Doći će i vojvoda. Olivia je zijevnula i sjela, naslonivši leđa na izrezbareno uzglavlje kreveta. – Sam Bog zna da nikako ne bih željela propus priliku da mi netko ponovno posoli pamet. — Iako, prava je is na bila da joj vojvodino obraćanje s visoka nije bila prva stvar na pameti kad bi pomislila na njegovu milost. Ona nije bila od onih koji rano ustaju, ali sutra će napraviti iznimku i otići na doručak ako bude... Naravno, vojvoda je neće ponovno poljubi , a sasvim sigurno ona to ne bi nikada ni dopus la. Jučer ga je vjerojatno na trenutak obuzela ludost zbog stras jer je ona tamo stajala prak čki gola. Ipak, morala je pomisli da se njemu svidjelo ono što je vidio. Od te pomisli Olivia osje veliku radost. Uvijek se osjećala debelom, ali on to izgleda nije primije o. Nije joj upu o onaj pogled iz kojeg bi se vidjelo da misli da bi bilo dobro da izgubi dvadesetak kilograma, a čak niti pet. – Ah, Olivia! – reče Georgiana, razmičući zavjese sve do podnožja kreveta, a za m sjedajući na njega kraj Olivijinih nogu tako da je malo odskočila o krevet. – Zar ovo nije najdivnija kućna zabava? – Pazi da ne sjedneš na Lucy! – poviče Olivia. Georgiana bocne malu kuglu koju je sada ugledala pod pokrivačima. – Dopuštaš tom psu spava u tvom krevetu? Čula sam da psi spavaju na kreve ma, a to smatram vrlo nezdravim. Sigurna sam da je to vrlo nehigijenski.


Olivia slegne ramenima. – Rupert mi je rekao da ona voli spava u krevetu i ona se sinoć stvarno sklupčala upravo ovdje. Odlično bi služila kao grijač za noge, ako bi mi bio potreban. – Jesi li čula što sam rekla? Zar on nije divan? – željela je znati Georgiana. Sjedila je na krevetu na svoj uobičajeno pristojan način, stavila je ruke u krilo, a gležnjeve uredno prekrižila. Ipak, sada je povukla koljena na krevet i sjela postrance. Na licu joj se razlio vedar osmijeh. – On je... On je sve o čemu sam sanjala. – Zar stvarno? – Olivia se osjećala kao da joj se mozak pretvorio u kašu. – Visok, i tako zgodan – reče Georgiana. – I inteligentan, Olivia! Pravi matema čar – što nikako nije isto kao knjigovođa. – Čelo joj se namrš lo. – Stvarno se moraš potrudi bi pristojnija. Što ako mu budeš odbojna pa nas zamole da odemo? Nikada više neću upoznati nekoga poput njega. – Neću – reče Olivia automatski. – Mislila sam reći da hoću. Ulagivat ću mu se koliko god bude želio. – Naravno da se Sconce svidio Georgiani. On je bio savršen za nju; imao je tulu, držanje i inteligenciju. A Georgiana je bila izuzetna osoba, puno ljepša od Olivije. – Nikad ne bih pomislila... – reče Georgiana sanjivo. – Nikad nisam iskreno vjerovala da postoji čovjek za mene. A cijelo vrijeme, on je bio ovdje. Tako je ugledan i briljantan i – odjednom je zakikotala – izgledao je jučer tako divno onako pokisao. Olivia kimne. To je stvarno bila istina. Georgianina su se usta nakrivila u zločes osmijeh koji Olivia nikada, ali baš nikada, nije vidjela na licu svoje sestre. – Ovo je grozno od mene, Olivia, ali jesi li njega dobro pogledala kad je ušao s kiše? – Nisam – odgovori Olivia neiskreno. – On... njegove su hlače bile mokre... i, joj, Olivia, mislim da sad shvaćam zašto je Julija Fallesbury zvala svog lakaja Dugački! – Tko ste vi i što ste učinili mojoj sestri? – reče Olivia kroz smijeh. – Jesi li udarila sinoć glavom o nešto, Georgie? Jesi li ti pri sebi? – Ja sam savršeno u redu i zapravo, nisam se već godinama osjećala ovako dobro. Jedina stvar koja me brine si ti. – Ja? – Olivia se namršti na nju. –Ja nisam bila nepristojna prema Sconceu. Samo sam ga malo zadirkivala. Iskreno vjerujem da mi nije nimalo zamjerio. – Hvala Bogu što njezina sestra nije imala pojma o onom poljupcu. – Ne, ne, i Rupert! Noćas zbog toga nisam mogla zaspa . Stalno sam razmišljala o tome kako je vojvoda divan, kako mi se divno osmjehivao – ni jednog časa nije izgledao kao da se dosađuje, ni jednog – a onda sam se sje la da se moraš uda za Ruperta i srce mi se slamalo. – Ah, dobro – reče Olivia, uspjevši zvuča samouvjereno. – Ti znaš da se ja nikada


ne bih složila s nekim poput vojvode. Umrla bih od dosade kad bi se krenuo razmeta svojim znanjem matematike. – On je genij – reče Georgiana vrlo uvjereno. – Svatko to može vidje . On je genij, a istovremeno, nije čudan ili lud. – To mi je nevjerojatno s obzirom na to da je njegova majka napisala Moćno zrcalo. – Moraš presta ismijava vojvotkinjinu knjigu. Što ako slučajno nazoveš njezinu knjigu jednim od onih svojih šaljivih imena u njezinoj nazočnosti? – Vjerujem da bi ona preživjela taj šok. – Molim te – zatraži Georgiana – molim te, Olivia. Ovo je moja prilika. Majka mi je rekla da je prilično sigurna da udova vojvotkinja namjerava izabra sinovljevu nevjestu. Čula je to od jedne o prisnih prijateljica lady Cecily. Ne smiješ ni na koji način uvrijediti Njezinu milost jer bi me ona mogla previdjeti za tu čast. – Ne bi to ona učinila – reče Olivia uvjereno. – Ja želim... stvarno se želim uda za Sconcea. Georgiana je ovo rekla skoro šaptom. – Znam da takve izjave uopće ne priliče jednoj dami, ali to je is na. Kad se sinoć pojavio u mraku i spasio nas, ja sam se osjećala kao u nekom romanu u trenutku kad se prvi put pojavi glavni junak. A za m je počeo govori . Njegov je glas tako dubok... miran i iskren... Tada sam shvatila da on stvarno jest princ iz bajke. Znaš li o čemu govorim? Da, pomislila je Olivia. Da, točno znam o čemu govoriš. Ali nije bilo baš nikakva smisla razmišljati o nečem takvom, a pogotovo ne glasno to izreći. – Prinčevi mi nikad nisu bili privlačni – reče umjesto toga. – Iako moram prizna da me jako čudi da čovjek poput njega dopušta svojoj majci da mu izabere ženu. Prije bih pomislila da bi ju mogao izabra na osnovi nečeg tako idiotskog kao što je vrsta cipela koje voli. Da je vojvoda pravi junak, on bi osedlao konja, a ne bi trčao po kiši poput nekog mesareva sina. Sve su te sitne pojedinosti izuzetno važne u književnosti. Georgiana zastenje. – Prestani se šali barem na trenutak, Olivia! Uvijek sam znala da za mene nema na svijetu nikakvog princa. Jednostavno ga nisam mogla ni zamisliti. – A gdje je u tvojoj priči bijeli konj? – zanimalo je Oliviju. Njezina je sestra poprijeko pogleda. – Uozbilji se. Ono što ja govorim jest da se želim udati za vojvodu. I to tako silno kao što ništa nikad nisam željela. – Onda ga moraš ima – reče Olivia i spus noge s kreveta. Zbog tog se razgovora počela osjeća vrlo čudno. Naravno da ona nije imala nikakva prava na vojvodu. Onaj poljubac nije ništa značio. Baš ništa! Sconce je od početka bio namijenjen Georgiani. Krenula je prema toaletnom stoliću i rukom si začešljala gustu kosu. – Od one silne kiše sinoć haljina mi je bila sasvim prozirna. Trebala si vidje zgroženi batlerov pogled


kad me vidio. Kad mi je skliznuo kaput, sve je mogao vidje kao na pladnju. Mislila sam da će se onesvijestiti. – Onda je on šašav – reče Georgiana odano. – Sigurna sam da gola izgledaš jednako lijepo kao i odjevena. – Bolje – reče Olivia. – Iako se nadam da će nove oprave popraviti stvar. Nisam naručila ni jednu opravu koja je rezana ispod grudi i koja se nabire oko struka. Taj kroj pristaje samo onim ženama čiji bokovi nisu široki poput njihovih grudi, dok ja u njima izgledam kao krava muzara. – Ali muškarci vole govedinu – dobaci joj Georgiana. – Ti si se stvarno udarila u glavu – reče Olivia, smijući se. – Bila je to šala, Georgie! Prava šala. Njezina sestra zakoluta očima. – Teško da je bila. Što ćeš odjenuti za ručak? Tako je toplo da ćemo jesti na terasi. – Zanimljivo. Ne bih nikada pomislila da bi udova vojvotkinja usvojila neuobičajene prehrambene navike. Vidiš, Georgie, već se učim cijeniti njezine kvalitete. – Moraš tako, s obzirom na to da bi mi ona mogla posta svekrvom. – Georgiana skoči s kreveta. – Misliš li da je to moguće? Sobarica mi je sinoć rekla da je ovdje i Althea Renwi . Što ako je vojvoda već nju izabrao? Althea je plemkinja. Ne vjerujem da je se sjećaš. – Uopće ne. Je li ona jedna od pripadnica novog jata na tržištu ove godine? – Jest. I ima predivne oči – reče Georgiana potonuvši u stolac. – I lijepu kosu, boje zla ce. Ali ona je malo... dobro, malo je blesava. Nisam sigurna da mogu zamisliti vojvodu s njom. – Blesava, kažeš? Onda se njoj neće svidjeti njegova trezvenost. – Ne sumnjam da Althea ne bi rado postala vojvotkinjom čak i da je Sconce lud kao stjenica – a on to nije. – U kraljevstvu ima mjesta samo za jednog vojvodu koji ima pame poput stjenice – reče Olivia veselo – a ja već imam monopol nad njim. Usput, što misliš, kako je Rupertu u Portugalu? Mislim da se dosad već iskrcao. Georgiana odmahne rukom. – Vjerujem da mu nedostaje Lucy, inače je dobro. – A to me podsje lo da bih trebala pozva Noru. Nevjerojatno je teško brinu se za psa. Čini mi se da njemu uvijek nešto treba, ili mora ići van ili mora jes , ili ga se mora kupati. – Olivia! – reče Georgiana nestrpljivo. – Ovo nije trenutak za razgovor o tebi ili tvom psu. Misliš li da se udova već odlučila za Altheu? Njezino ime zvuči vrlo prikladno za jednu vojvotkinju. – Meni njezino ime više zvuči kao ime nekog lijeka za probavu. Pijte Altheu za rad vaših crijeva! Taj lijek bi se sigurno svidio lady Cecily. Što kažeš, Georgie, je li njezino


gospodstvo sasvim nesvjesno činjenice da je vrlo čudno za ženu s prezimenom Bumtrinket da stalno govori o svojoj probavi? – Ti si jedina osoba koja primjećuje takve stvari. Meni to sigurno nikada nije palo na pamet. – I vojvoda je također primije o. Vidjela sam mu sjaj u oku koji bi se kod čovjeka koji se zna smijati vjerojatno pretvorio u grleni smijeh. – Ja želim reći da će udova vojvotkinja pri izboru sigurno vodi računa i o porijeklu, a ne samo o eleganciji. Stvarno se nadam da nije već izabrala Altheu. Ili još gore, da se možda Althea već nije svidjela vojvodi – zabrinula se Georgiana. – Ona je jako slatka. – Čisto sumnjam – reče Olivia, skupljajući kosu u punđu, a za m posegnuvši za zvonom. – Ti sumnjaš da je vojvotkinja već izabrala snahu ili misliš da se vojvoda nije odlučio za Altheu? – Mislim da vojvoda nema pojma kime se oženi . Ne djeluje mi kao netko tko to zna – reče Olivia ravnodušno. I – dodala je u sebi – vjerojatno ne bi ljubio strankinje, bez obzira na to koliko otkrivala njihova odjeća. – A kako bi trebao djelovati da je donio takvu odluku? – Manje poletno. Trenutno mi djeluje poput razbojnika koji želi da baš svaka žena u blizini strasno žudi za njim. Georgiana se namršti. Olivia je počela govoriti prije nego što je njezina sestra uspjela proturječiti. – Njegova kosa, Georgie? Pada mu preko ramena? A gdje mu je sinoć bio kaput? Ne bi se to na njemu jasnije vidjelo čak i da je jedan od onih ljudi koji kruže po bazenima u Bathu tražeći udovice punih džepova. – Kako uopće možeš reći takvo što?–zavapi Georgiana.–Vojvoda bi takvo ponašanje smatrao izrazito nedostojnim njegova položaja. – Dobro, onda je on tek na pola puta do razbojnika – popus la je Olivia. – Ima kosu i čar razbojnika, ali nema konja ni pištolja. Iako mislim da, kad bi uzviknuo ›Novac ili život!‹, pola debitantica na balu Micklethwaitovih radosno bi izokrenulo pete. – Što bi izokrenule? – Pale bi na guzicu – objasni Olivia, bockajući sestru prstom. –Ja te jako volim, Georgie, ali stvarno si nekad guska kad se radi o šalama. – Znam – reče Georgiana, frknuvši nosom. – Nikad ih ne razumijem. Zapravo, nikad ne razumijem tvoje šale. – Mislim da to više govori o mom slabom smislu za humor nego o tvojoj sposobnos razumijevanja – složila se Olivia. – Mislim da ću odjenu ljubičastu opravu na ručak.


– Zar ne misliš da je možda malo previše odvažna za ovo doba dana? Meni se čini da je prikladnija za večernju haljinu. – Zapravo, sve su moje haljine takve. Odlučila sam da s obzirom na to da moje obline neće nesta čak ni ako se budem davila u sala , bolje mi je da paradiram s njima. Ako se muškarcima sviđa govedina, kao što si ti rekla, eto, neka im je. – A ja nemam oblina s kojima bih mogla paradira – reče Georgiana, okrenuvši se kako bi se mogla pogleda u zrcalo. – Misliš li da je vojvoda p muškaraca kojem se sviđaju izdašnije figure? Olivia je bila jako sigurna u to da je vojvoda stvarno takav p muškarca, s obzirom na to kako su mu se oči zacaklile kad je ugledao njezinu mokru haljinu. Ali to nije imalo smisla reći. – Sumnjam – reče diplomatski. – On je prilično ukočen, ne misliš li i tako? Vjerujem da ne bi odobravao pokazivanje ni vrlo čednog dekoltea. Smatrao bi tako nešto nedostojnim buduće vojvotkinje. Georgiana se razvedri. – Odjenut ću onda ružičastu plisiranu opravu. Sviđa mi se kako rukavi na njoj završavaju malim trokutima. Začuo se neki zvuk na vratima i Norah je ušla u sobu. – Dobro jutro – reče Olivia, smiješeći se svojoj sobarici. – Nadala sam se da bi mogla preda Lucy lakaju da je odvede do travnjaka. Ali prvo nam moraš ispriča sve što znaš o lady Althei Renwi . – Zanemarila je Georgianin mrki pogled, Zrcalo komplimenata izuzetno je bilo kri čno prema neprimjerenom neformalnom odnosu s poslugom, i dodala: – Mi smo tu na iglama jer želimo sazna predstavlja li ona pravu konkurenciju u Georgieinom natjecanju za vojvotkinju. Nije bilo toga što je Nori bilo draže od prepričavanja razgovora koji su se vodili među onima dolje, a oni su bili puno slikovi ji od razgovora koji su se vodili među onima gore. Oči su joj zaiskrile kad je zatvorila vrata. – Lady Althea i njezina majka stigle su tek jučer, malo prije vas, a vojvoda ih nije sišao pozdraviti. To znači da će ih danas tek upoznati za ručkom. Gospođice Georgiana, moram vam reći da vas Florence čeka u vašoj odaji. S nestrpljenjem vas želi poče odijeva jer je sobarica lady Althee strahovito ponosna na sebe. Njezino ime je Agnes, izgovara se na francuski način, jer je ona iz Francuske. Cijelu večer nije prestajala govori o bontonu, a nitko nije imao blagog pojma o čemu ona zapravo govori. Florence ju je odlučila zasjeniti izgledom gospođice Georgiane za ručkom. – Zastala je da udahne. – Kako je divno bi zaručena žena koja ne treba ni malo brinu o svom izgledu – reče Olivia, ustane i protegne se. – Rekla sam da mi se više nikada ne približavaš kosi s uvijačem. Zar nije tako, Norah? Norah se sagne da priveže vrpcu na Lucyinu ogrlicu. – Sve dok gospođa Ly on ne misli da ja imam ikakve veze s tom odlukom, gospođice, bit će mi jako drago da ne moram baratati tom užarenom napravom. Ionako sam se već više puta opekla na nju.


– Mislim da bih trebala sad krenu – reče Georgiana. Ali zastala je i upu la Oliviji prodoran pogled. Olivia poslušno okrene leđa svojoj sobarici. – Prije nego što o đete, Norah, jeste li čuli dolje ikakve tračeve o Althei? Kakva je ona? – Cleese ne dopušta gubljenje vremena na isprazne razgovore, barem ih je on tako nazvao. Međutim, sobarica lady Althee je ipak otkrila ponešto o svojoj gospodarici. – Norah je zastala. – Iako mislim da baš ne bih smjela ponovi njezine litanije, s obzirom na to da mi se čini da je Agnes strahovito kritična žena. – Norah! – zavapi Olivia. – Daj, nemoj biti takva! Norah popus . – Agnes je priznala da je njezina gospodarica blesavija od kokoši na kiši. – Kakve veze imaju kokoši s kišom? – upita Georgiana, izgledajući posve zbunjeno. – Utope se, gospođice Georgiana – objasni Norah. Podignu otvorene kljunove u vis kako bi vidjele nebo, pa se napiju previše vode i padnu mrtve. Čitavo jato kokoši može na taj način uginuti jedna za drugom, poput domina. – Mislim da sa sigurnošću možemo reći da te Althea od Kokošjeg Mozga neće pobijediti u kategoriji inteligencije – reče Olivia sa zadovoljstvom. Norah frkne nosom u znak odobravanja. – Idem sad da me Florence ne čeka dugo – reče Georgiana, nasmiješivši se malo ukočeno. – Hvala vam, Norah, na... na... – Na špijuniranju neprijatelja – dodala je Olivia. Georgiana zatvori vrata prije nego što bi se morala složi s nečim za nju tako neetičkim. Norah ju je ispra la pogledom. – Gospođica Georgiana je jednostavno savršena za vojvodu; to kažu svi dolje. On je nevjerojatno pametan, kažu, ali i strahovito arogantan. Ne toliko kao njegova majka, ona prednjači u tome, ali on je plemić koji nikada ne zaboravlja svoj status, ako me shvaćate. Nekada ipak zaboravlja, pomisli Olivia. Onaj koji ju je zgrabio sinoć u srebrnoj sobi nije bio vojvoda. – Njegova majka, udova vojvotkinja, još je gora – nastavi Nora. – Svi su me upozorili da se, sretnem li je u predvorju, moram nakloniti, leđa okrenuti zidu i gledati u pod. Ako mi se odluči obra , moram se još jednom nakloni prije što nego se usudim pogledati je. Olivia se namrš , ali smatrala je da je bolje da ništa ne komen ra. – Pogledaj samo kako je Lucy uzbuđena što te vidi. Norah se sagne i povuče Lucy za njezine dugačke uši. – Ružna je, ali ima nešto u njoj što čovjeku priraste za srce. – Misliš li da pokušava nešto reći me što je toliko puta liznula ruku? – upita


Olivia. – Namirisala je slaninu na mojim rukama. Pomogla sam skloni suđe nakon doručka. – Ipak mislim da bi bilo dobro da je izvedeš van prije nego što nam napravi malu baru na tepihu. – Njezina milost uopće ne voli živo nje – reče Norah, nevoljko se upu vši prema vra ma. – Mislim na udovu vojvotkinju. Navodno ne može podnije oblik šapa, od pogleda na njih hvata je nesvjes ca. Zar to nije čudno? Kad samo vidi neku živo nju kako trči na šapama, sasvim pošandrca. – To je stvarno čudno – složila se Olivia. – A jeste li čuli o vojvodinoj prvoj ženi? – reče Norah, zadržavajući se na vratima. – Čula sam da je postojala, naravno, ali morat ćeš mi kasnije otkri pojedinos . Zadnja stvar koju sad želim jest da moram objašnjava kućepaziteljici zašto mi spavaća soba ima tako neugodan miris. – Ona nije bila ništa bolja od obične drolje – izjavi Norah. – Ne! – Olivia si nikako nije mogla zamisliti vojvodu oženjenog nekom fufom. – Užasno! Bila je jako vesela, ako me shvaćate, gospođice. Jako vesela. Uvijek bi nekamo odlazila kočijom, potucala se naokolo, a povela bi samo kočijaša sa sobom. – To je strašno – reče Olivia, zamišljajući vojvodino bezizražajno lice. Ne čudi da je izgledao tako turobno. – Strašno je prava riječ – reče Norah, naglašavajući tu riječ. – A također.. Ali u tom je trenutku Lucy izgubila strpljenje i napravila baru na podu. I to je bio kraj tog razgovora.


POGLAVLJE 9 U kojem upoznajemo lorda Justina Fiebvrea Dok ga je njegov sobar toga jutra uređivao, Quin je veselo zaključio da je ona neobjašnjiva ludost koja ga je bila obuzela prethodne noći nestala nakon nekoliko sa poštenog sna. Zapravo, radilo se o više od nekoliko sa sna, s obzirom na činjenicu da je već bilo skoro vrijeme ručku. Ponovo se osjećao sasvim svojim, kao čovjek koji cijeni razum i intelekt iznad svega ostalog. Bilo je jasno da se samo treba drža podalje od dame zrele za udaju, gospođice Lytton. Bilo je nešto u njoj što ga je tjeralo na nerazumno ponašanje. On bi se još usudio reći da se našao u raljama nagonske požude. Čak ju je i sanjao jekom noći, a bila je to ona vrsta sna kakav nije sanjao već godinama, još od početka svog braka. U svom je snu ušao u sobu i ugledao Oliviju okrenutu leđima, kako čita neku knjigu. Prišao joj je, a cijelo mu je jelo drhtalo od iščekivanja, bez riječi se nagnuo nad nju i prstima joj pomilovao lice, vrat.. Kako su mu se ruke u milovanju spuštale sve niže, shva o je da je ona odjenula tek vrlo laganu spavaćicu. A za m se okrenula prema njemu, smiješeći se i za m ispružila ruke da bi ga privukla bliže k sebi. Spavaćica joj se raskopčala i pala... Bilo je sramotno sanja takve snove. Ipak, bilo je nešto u gospođici Ly on, u njezinu osmijehu, njezinim bokovima, a čak i u tome što ga nije prestajala vrijeđa , od čega bi mu srce počelo brže kucati. Ali kad čovjek ne bi učio na vlas m pogreškama, ne bi bio inteligentniji ni od jednog pripadnika živo njskog carstva. Čak i živo nje jako brzo nauče izbjegava šumski požar. Okrenuo se kad mu je sobar zakopčao zadnji gumb njegova kaputa, a za m se pogledao u zrcalo. Njegova je majka čvrsto vjerovala da vojvoda uvijek mora izgleda i drža se dostojno pripadniku plemstva; bila je velika sreća što ga one večeri nije vidjela kako je sjurio niz stube bez kaputa. Kaput mu je izradio pariški krojač koji je izbjegao u London. Bio je boje tamne šljive i vrlo kratkog kroja, ali ipak je imao nepogrešiv kon nentalni šarm, s bisernim gumbima i obrubima od zelene svile na okovratniku i manžetama. Quin nije imao običaj posvećiva puno vremena svome izgledu, no bio je sasvim siguran da ne izgleda kao neki knjigovođa. Njegov mu je sobar Waller pružio uš rkanu lanenu kravatu. Podigavši bradu, Quin


ju je brzo zavezao u matema čki čvor. – Gospođica Ly on je s gla s malim psićem koji se ne odvaja od nje. – Da, Vaša milos – reče Waller kimajući glavom. – Psić je uz nju cijelo vrijeme, osim kad ga kupaju. A to čine svakog dana. Taj je psić među poslugom glavna tema s obzirom na to da se za njega ne može reći da ima izgled aristokratskog psa. – Izgleda poput štakora – reče Quin. – Ali ipak, poput prijateljski raspoloženog štakora. – Dražestan je, po svemu sudeći – složio se Waller. – Je li moja majka obaviještena o tome? – Quin je pažljivo zabio iglu optočenu biserima i dijamantima u svoju kravatu. – Koliko ja znam, nije – odgovori Waller, pružajući mu par rukavica i ispeglani rupčić te dodao: – Gospodin Cleese smatra da to nije njegov posao. – Kukavica – primijeti Quin. Vidio je da se Waller nasmijao kad je izlazio iz sobe. Njegova će majka bi izuzetno nezadovoljna. Nije mogla podnije nikakvu vrstu živo nja. Živo nje su, po njezinom mišljenju, bile glupi divljaci upravljani najnižim nagonima te su bile nesposobne ponaša se civilizirano što je bilo za nju uvjet za red u društvu. Nikad nije jahala, a ni njemu nije dopus la da ima kućnog ljubimca dok je bio dijete. Zapravo, moglo se lako dogodi da će posjet gospođice Ly on vrlo brzo završiti nakon što udova vojvotkinja sazna za psa. Uostalom, gospođica Ly on očito nije zadovoljavala uvjete, čak i kad se ne bi uzeo u obzir taj pas mješanac. Previše je bila sklona užicima – nakratko se prisje o njihova poljupca – a i hihotala je sinoć. Što je još bilo gore, smijala se njemu, tj. ideji da bi on mogao noću nositi mrežastu kapicu. Ali njezina sestra činila se sasvim drugačijom. Quin je razmišljao o gospođici Georgiani dok je silazio niz stube. Ona se zgrozila kad ga je njezina sestra usporedila s knjigovođom. Izgledalo je da ima zadivljujući osjećaj za doličnost i poželjnu razinu samokontrole. Bila bi ona vrsta žene na koju bi uvijek mogao računati da ga neće osramotiti, ni privatno, niti u javnosti. Samo se trebao prisje Evangeline da mu bude odmah jasno koliko je sposobnost suzdržavanja važna za uspješan brak. Cleese ga je dočekao u podnožju stuba i upu o ga u smjeru knjižnice; ručak se trebao održa na terasi koja je gledala na vrtove. Quin je krenuo prema otvorenim vra ma terase, iritantno svjestan činjenice da mu je srce počelo sve brže kuca . Naravno da ga nije uzbuđivala ideja da će sada vidjeti droljastu gospođicu Lytton. Zapravo, tješio se, on je samo bio razumljivo nervozan zato što sad mora proves vrijeme s dvije mlade dame od kojih će jedna vjerojatno postati njegovom suprugom. Čovjek s tako nesretnom bračnom prošlošću poput njegove imao je potpuno pravo


biti uznemiren radi onoga što ga je očekivalo. Naravno, prva osoba koju je ugledao bila je Olivia Ly on. Zapravo je zastao na trenutak, ukočen, k do vrata terase. Odjenula je vrlo meku ljubičastu opravu koja je izgleda bila sašivena od svile i čipke. Metri svile omotali su se oko njezina jela, ispreplićući joj se ispod grudi na taj način da je bio u iskušenju da je odmota poput dara. Imala je obline poput žena na Rubensovim slikama, poput bujne božice lova. Nagnula se naprijed i nasmijala, a Quinu je zastao dah. Kosa joj je bila podignuta, ali nekoliko joj je kovrča padalo oko lica. Bila je.. Pogledao je prema dolje. Njegov kratki kaput nije bio skrojen tako da bi prikrio reakciju ove vrste. Za to je bio kriv nagon, rekao je sam sebi povlačeći se natrag u knjižnicu. Nije mu baš bilo ugodno hoda u ovakvom stanju. Požuda, rekao je sam sebi. Njegovo se jelo složilo s tom ocjenom, iako požuda nije bila dovoljno snažna riječ da se opiše žestoka žudnja koja ga je sasvim obuzela. Začuo se neki zvuk s poda i on je pogledao prema svojim stopalima. Mali psić gospođice Ly on stajao je kraj njegovih nogu, nakrivio svoje čudno lice i žustro mahao tankim repićem. Quin klekne i počeše psića ispod klempavih ušiju. – Ti si prava koketa – izjavi. – Zoveš se Lucy, zar ne? Psić je mahao repom lijevo-desno očito želeći potvrdi da to doista jest njegovo ime pa zatim s oduševljenjem poliže Quinovu ruku. Quin duboko uzdahne i ustane. Sad se ponovno sasvim sabrao. Navuče rukavice. – Hajde, dođi – rekao je psiću. – Idemo se pridružiti ostalima na terasi. Ali kad je s gao do vrata, psić se izgubio iza zavjesa. Društvo se zbilo na jednom kraju terase i djelovalo vrlo slikovito. Neprimjetno se uznemirivši, shvatio je da je on jedini muškarac u društvu. Njegova se majka okrene kako bi ga pozdravila. – S gao si, Tarquine – reče. – Željela bih te predstaviti. Quin krene naprijed i pridruži se kružoku. Udova vojvotkinja krenula je sa svoje lijeve strane. – Gospođice Georgiana Ly on, ovo je moj sin, vojvoda od Sconcea. – Gospođica Georgiana nije nimalo sličila ženi mokroj do kože kojoj je bio pomogao izaći iz prevrnute kočije. Kosa joj je bila svijetlosmeđa s brončanim pramenovima, podignuta u punđu, a nekoliko je kovrča visjelo sa strane. Oči su joj bile vrlo žive i inteligentne, ali iznad svega, njezino je držanje zračilo takvom otmjenošću i dostojanstvom da ju je bilo milina vidjeti. Naklonio se. Georgiana sagne glavu i lijepo mu se nakloni. Njegova ju je majka promatrala s primjetnom toplinom u očima. Stvar je riješena, pomislio je Quin kad je ljubio Georgiani rukavicu. Ona je bila savršena. Čak je i izgledala poput buduće vojvotkinje. Bila je odjevena u ružičastu opravu s puno sitnih nabora. Nije bila ni slična opravi njezine sestre – nije od pogleda


na nju poludio od požude – ali sigurno je bila sašivena po posljednjoj modi, kratkih rukava koji su joj poput zvona padali s ramena takvom elegancijom kakvu je mogla osmisliti samo neka francuska modistica. Izgledala je kao da je spremna pozira za portret koji bi odmah bio obješen kraj portreta drugih vojvotkinja koje su živjele u njegovoj rezidenciji. – Gospođice Ly on, predstavljam vam vojvodu – reče njegova majka, a glas joj se malko promijenio. – Gospođica Lytton je sestra blizanka gospođice Georgiane. Olivia očito nije bila pri vrhu majčine top liste udavača, a to ga nije ni najmanje iznenadilo. Olivia se nakloni, ali ne toliko duboko poput svoje sestre, a za m se nakloni i Quin. Imala je prilično tamniju kosu od sestrine. – Gospođica Ly on – nastavila je njegova majka – je zaručena za markiza od Montsurreyja. Kako se markiz tek odnedavno pojavljuje u društvu, vjerujem da si u Domu lordova upoznao njegova oca, vojvodu od Canterwicka. Quin se ukočio usred naklona začuvši riječ ›zaručena‹, a za m su mu usne dodirnule Olivijinu rukavicu. Osje o je kako su joj prs zadrhtali u njegovoj ruci, a možda je to bila njegova ruka koja je zadrhtala oko njezinih prstiju. Uspravio se. – Doista jesam – reče. – Iskreno vam čes tam na zarukama, gospođice Ly on. Bojim se da nisam imao zadovoljstvo upoznati markiza. Nasmiješila mu se. Imala je jamice na obrazima. Ne, samo jednu jamicu, i to na desnom obrazu. – Rupert predvodi jednu jedinicu protiv Francuza – reče. – On je veliki domoljub. – Svakako – reče Quin, pribravši se, upu o je jedan naklon bez riječi odsutnom markizu. I on je sam razmišljao da ode u rat pro v Francuske, ali to se smatralo nemogućim. S obzirom na to da mu je otac bio mrtav, a nije imao braće, bio je odgovoran za veliko imanje koje se protezalo preko če ri engleske grofovije, da se ne spominje još i posjed u Škotskoj. On jednostavno nije smio o ći. – Najdublje poštujem one koji brane našu zemlju od napoleonskih pohoda. – Smijem li predstavi lady Altheu Renwi i njezinu majku, lady Sibblethorp – nastavila je udova vojvotkinja, ignorirajući temu rata s Napoleonom. Ona nije odobravala rat, Francuzima je zamjerala što su pobili svoje plemstvo, ali nije mogla shva zašto bi Engleska morala riskira živote Engleza zbog toga. Quinje odustao od pokušaja da joj to objasni. – Lady Althea, Lady Renwi , ovo je moj sin, vojvoda od Sconcea. Lady Althea je bila vrlo niska i imala je dvije jamice, a ne jednu kao Olivia. Kad se smijala, dolazile su do izražaja i obje jamice i veliki razmaci između njezinih zuba. Rekla je: – Zadovoljstvo mi je upoznati vas, Vaša milosti. – I zatim zahihotala. – Moja sestra, lady Cecily, nije u mogućnos pridruži nam se jer je ozlijedila


gležanj u sinoćnjem debaklu. Ne sumnjam da je Cleese sada spreman poče s ručkom. Beznadno nas je nejednak broj, naravno. A nema ni traga lordu Justinu. – Okrenula se prema Lady Sibblethorp. – To je sin moga brata. Njegova majka je bila Francuskinja, pa smatram da je naslijedio sklonost kašnjenju od te strane obitelji. Ponekad nam se pridruži tek nakon drugog slijeda. Quin je mislio da je vjerojatniji razlog Jus nova kašnjenja taj što se on odijevao dulje nego neka žena. Ali ipak, bilo mu je malo lakše kad se sje o da će im se i njegov bra ć pridruži na ručku. Iako se za Jus na nije moglo reći da je zapravo muškarac, s obzirom na to da je imao tek šesnaest godina, i pola muškarca bilo je bolje nego nijedan. Upravo se u tom trenutku začuo topot peta. Svi su se okrenu li da bi posvjedočili karakterističnom dramatičnom ulasku lorda Justina Fiebvrea. Zastao je na trenutak na vra ma, zabacio pramen kose koji je stalno – i, bilo je to teško povjerova , namjerno – zaklanjao njegove oči i zavapio: – Kakve li ljepote! Osjećam se kao da ulazim u Hesperidin vrt. Nosio je Lucy pod rukom, a njezin je dugački nos njuškao svilu njegova predivnog kaputa boje bisera, protkanog srebrnim arabesknim vezom i svijetloplavim perlama. Udova vojvotkinja uspravi ramena, što je za nju bilo znak ljutnje. Dopuštala je da je Jus n živcira, a to je Quin smatrao vrlo budalas m. Jus n nije bio ni sasvim Englez, ni sasvim odrastao, ali pod svom tom raskošnom odjećom krio se sasvim pristojan momak. – Lorde Jus ne – izjavi. – Mogu li upita zašto nosiš ovu... ovu živo nju pod rukom? – Pronašao samo ovo dražesno stvorenje u knjižnici – odgovorio je, cerekajući se. – Nisam imao srca ostaviti damu samu. Iz udovičina pogleda bilo je jasno da je njegov kaput smatrala sasvim neprimjerenim za ručak na selu – iako se njezino neodobravanje izborom njegove odjeće teško moglo razlučiti od njezine očite odbojnosti prema psima. Ali Justin je imao šarmantnu naviku ignorirati iskaze nezadovoljstva svoje tete. Imao je vedru narav i više je volio, kako je uvijek govorio, ›gledati oko sebe sreću.‹ – Dakle, tko je gospodarica ove šarmantne živo nje? – upitao je, premještajući pogled s osobe na osobu dok je milovao Lucy po glavi. – Ona je moja – reče Olivia, približivši mu se. – Ostavila sam je u knjižnici jer mi se činilo da se boji izaći na sunce. Bojim se da Lucy nije baš jako hrabar pas. – Ne moramo svi bi hrabri – reče Jus n. – Eto, ja bih sebe svrstao među zavidnu količinu kukavica. Vaša Lucy je jako simpatična. – Bi li bio ljubazan pridruži nam se, lorde Jus ne – prekinula ih je udova. – Upoznat ću te s našim gošćama.


– Čeka me pravo zadovoljstvo! – Jus n spus Lucy na pod, a ona odjuri prema Oliviji i sakrije se iza nje. Udova je povukla svoje suknje uz jedva po snu užasnu krik. Jus n se duboko naklonio nad rukom svake od dama, okrznuo ih poljupcem i svakoj udijelio kompliment. Obožavao je opravu gospođice Ly on (a i Quin, također), prsten gospođice Georgiane, vrpce lady Altheae.. Quinu je bilo jako zanimljivo gleda kako su jamice na obrazima lady Altheae sasvim poludjele, dok su Olivia i njezina sestre izgledale kao da ih cijela situacija više zabavlja nego zadivljuje. Duboko je udahnuo i poželio se smiriti. Za čovjeka koji se ponosio me da nije nimalo emo van, Quina je na vijest o zarukama gospođice Olivije Ly on i markiza od Montsurreyja obuzeo napad nečeg toliko primitivnog što nije uopće mogao prepoznati. Morao se prisili da je ne zgrabi, podigne i odnese u knjižnicu i za m zalupi vra ma za njima – nakon čega bi se pobrinuo da ona raskine vražje zaruke. Ali on nikada nije lupao vratima. To je bilo za... to su radili neki drugi ljudi. Oni emotivni. On nije bio emo van. Bilo je pametno što se podsje o na to, jer se našao u opasnosti da bi mogao sam sebe iznenaditi. Je li bilo moguće da je patio od neke vrste privremene neuračunljivosti? Možda postoji kakav medicinski sindrom koji uključuje ljubljenje vikarove žene, ali budući da takve nije bilo u blizini, možda bi se tako moglo protumači ljubljenje potpune neznanke koja se pojavi na nečijim vratima usred olujne noći. Naravno, za Olivijom su vjerojatno žudjeli svi pohotnici u Londonu, s obzirom na njezin bujan stas. Ta oprava koju je odjenula bila je sačinjena od različi h dijelova tkanine koji su se nekako savijali oko nje i ispod nje, a grudi su joj bile prekrivene tek komadićem čipke... možda bi se to moglo nazvati Olivijinim sindromom. Pitanje je bilo... Koje je ono bilo pitanje? Takvo nesuvislo lutanje mislima bilo je sasvim neobično za Quina. – S obzirom na to da nas je nejednak broj – izjavi njegova majka – žalim što će neke od dama mora osta bez pratnje. Tarquine, ćeš otpra gospođicu Georgianu i lady Altheau na ručak. Lorde Jus ne, možeš otpra gospođicu Ly on. Lady Sibblethorp i ja ćemo krenuti zajedno. – Zastala je na trenutak. – Gospođice Ly on, zamolila bih vas da vra te tog psa u kuću prije nego što nam se pridružite. Živo nje se ne toleriraju u blizini stola za blagovanje. Zapravo, radije bih da taj stvor ostane cijelo vrijeme u konjušnici. – Uvjeravam vas, Vaša milos , da bih rado smjes la Lucy u konjušnicu kad bi to bilo u mojoj moći. Ali moj zaručnik, markiz od Montsurreyja, preklinjao me prije nego


što je o šao u rat da je držim uvijek uz sebe. Ne mogu zanemari molbu čovjeka koji se bori za našu zemlju. – Sigurna sam da on to nije doslovno mislio – odgovori udovica zajedljivo. – Bojim se da je Rupert uvijek doslovan u svojim zahtjevima. – Svakako. – Udovica je poprijeko pogleda. – Čula sam nešto slično tome. Quin se ukočio čuvši majčin komentar, ali Olivia je nonšalantno nastavila: – Zapravo, izgleda mi da se jako sviđate Lucy, Vaša milosti. I svi kao jedan, cijelo je društvo pogledalo dolje i vidjelo da Olivijin pas sjedi na rubu udovičinih suknji, a jednu šapicu odmara nježno na vrhu njezine cipele. Vojvotkinja krikne iz dubine grla: – Iš! Lucy je bila sasvim ravnodušna. Samo je podigla svoj dugački nos, jednom zalajala i ostavila šapicu tamo gdje je i bila. – Tarquine! – reče udova, gledajući dolje is m užasnu m pogledom kakav bi se vidio na licu nekoga tko bi iznenada u svojoj kadi otkrio lignju. Ali prije nego što je Quin priskočio u pomoć, Olivia je pokupila svog psa. – Jako mi je žao – reče glasno. – Nisam imala pojma da se bojite pasa, Vaša milosti. Vojvotkinja se odmah pribrala. – Naravno da se ne bojim pasa. Samo ih smatram nepodnošljivo prljavima. S obzirom na to što sam čula o vašem zaručniku, gospođice Ly on, mislim da ćemo se nas dvije složi da možete bez problema odbi njegov zahtjev. Odnesite psa u konjušnicu. Krenite odmah i učinite to. Bio je sad red na Oliviju da se ukoči. – Prilično sam sigurna da vam nije bila namjera tako govori o markizu od Montsurreyja, Vaša milos . – A za m, kad je udova vojvotkinja otvorila usta da bi odgovorila, Olivia doda: –Ja osobno vrlo nevoljko pokazujem nelojalnost, ali smatram da ovo nije poziv na takvo što, jer sam sigurna da vi nikako niste imali namjeru predloži nešto što bi narušilo vaš ugled i nanijelo udarac vašoj ljubaznosti. Quin se nije ni potrudio raspetlja ovu Olivijinu rečenicu, ali je shva o da su maske pale, te da je rukavica bačena. Njegova majka se držala kruto poput vojnika na paradi, a jednako se tako držala i Olivia. Bile su otprilike iste visine, a izgledalo je da pokazuju jednaku snagu volje. I što je bilo još više uznemirujuće, obje su dame imale na licu jedva primjetan osmijeh. – Dok Lucy bude uz mene uvijek, osim za vrijeme obroka, kao što je to zah jevao moj zaručnik – nastavila je Olivia – učinit ću sve što je u mojoj moći da je sklonim s vašeg puta, Vaša milosti. Zavladao je mučni trenutak šine, a za m je vojvotkinja rekla: – To će bi dovoljno. Olivia se nakloni, još uvijek držeći Lucy pod rukom. – Iskreno se nadam da niste uvrijeđeni, Vaša milos . Ohrabruje me sjećanje na vaše riječi: Pravoj je dami draži


blagi prijekor od ekstravagantnog komplimenta. Iz smjera lady Sibblethorp začuo se prigušeni uzdah, a Quin je tada procijenio da je došlo vrijeme za razdvajanje natjecateljica prije no što njegova majka zaboravi na neke od svojih omiljenih zapovijedi, s obzirom na to da ih je Olivia izgleda smatrala dobrim oružjem za borbu. – Gospođice Georgiana i lady Althea – ubacio se – mogu li ima čast otpra vas obje na ručak? – Gospođice Lytton – začuo se Justinov glas – smijem li dati Lucy lakaju? Ali udova vojvotkinja je podigla bradu i ignorirala obojicu. – Pretpostavljam da sam podcijenila vašu vezanost za markiza, gospođice Lytton. – Moj zaručnik se ne busa o prsa svojim pos gnućima, ali uvjeravam vas da njegova dobrodušnost potiče lojalnost. Vojvotkinja kimne. Na Quinovo prilično iznenađenje, u očima njegove majke moglo se primije poštovanje. – Molim da mi opros te ako sam vas uvrijedila svojim pretpostavkama. Olivijin je osmijeh bio vrlo šarmantan. – Vaša milos – reče – iskreno se kajem za sve moje riječi koje bi se mogle smatrati uvredljivima. – Za Boga miloga – zavapio je Jus n, ne sasvim sebi u bradu – osjećam se kao da gledam lekciju iz dikcije. Niti jedna od dama nije mu uputila niti zrnce pozornosti. – Markiz od Montsurreyja je vrlo sretan – reče udova. – Odmah ću pisa njegovom ocu i obavijestiti ga da je njegov izbor supruge za sina vrijedan poštovanja. Olivia pogne glavu i ponovno se duboko nakloni. Quin, koji je na trenutak bio skrenuo pozornost s teme Olivijinih zaruka, jedva se suzdržao da ne počne režati. Sretan? Ako je dobro shva o, Montsurryjev otac je odabrao Oliviju na is način na koji je on sam dopuštao svojoj majci da mu izabere ženu. Odjednom shva da mu se Georgiana smješka s očekivanjem. Naklonio se ukočeno poput marionete. – Gospođice Georgiana. Uhvatila ga je pod ruku. – Vaša milosti. Nije se tu radilo o tome da se mora zadovoljiti onim što je ostalo. Stvarno nije.


POGLAVLJE 10 Nikad se ne smije podcijeniti moć komadića svile koji se uvija Činilo se da je Georgiana istovremeno i vrijedna divljenja, a i sama prilično zadivljena. Isto tako, ona je bila sabrana osoba i očito je imala samopoštovanja. Baš ovako dama treba gledati vojvodu. Nije niti jednom počela hihotati. Lady Althea, s druge strane, počela je hihotati čim ga je uhvatila pod ruku. – Nadam se da nijednoj od vas poziv moje majke nije s gao u neprikladno vrijeme, s obzirom na sezonu u Londonu – reče Quin, vodeći Georgianu i Altheu preko terase, svaku pod jednom rukom. Cleese je postavio stol na samom kraju terase, pod sjenom rascvjetane pavitine. – Nikako ne – odgovori Georgiana. – Moram prizna da mi je sezona bila pomalo dosadna. – Prošlo je već puno godina otkad ste debi rali, zar ne? – upita lady Althea. A za m je dodala šarmantno se komešajući: – Nadam se da vam nije neugodno zbog moje primjedbe, gospođice Georgiana. Vi izgledate tako mlado da čovjek sasvim zaboravi kako brzo vrijeme prolazi. Quin je pogledao prema lijepom primjerku ženstvenos koji mu se privio uz lijevu ruku. Althea je očito shva la da zaostaje u bitci za vojvodu, pa je odlučila igra prljavo i pokušati onesposobiti svoju konkurenticu. – Stvarno sam debi rala prije više godina – reče Georgiana, smiješeći se Althei dok je sjedala. Quin je dopra o Altheu do stolca kraj njezine majke. Nije izgledalo da se Georgiani kosa digla u zrak od Altheinog zlobnog podbadanja. – Nikad ne bih pomislila da je mladost posebno dobar pokazatelj nečije prikladnos za brak – primije la je Olivia dok joj je Jus n pridržavao stolac, prvi lijevo do Quina. – Ima toliko važnijih čimbenika. S obzirom na to da ga je majka jako lijepo odgojila i naučila svim pravilima lijepog ponašanja, Quin je primije o da gospođica Ly on ne bi smjela prekida razgovor u koji nije bila uključena. Među m, očito je to pravilo bilo vrlo fleksibilno; često mu je odolijevala i sama udova vojvotkinja. – Vrline su jednoj dami – izjavio je – njezino najveće blago. – A za m dodao: – Njezinu dob smatram zanemarivom. – Slažem se u potpunos – složila se Olivia – iako bih dodala da to ovisi o vrstama vrlina. Previše često mlade dame imaju baš one vrline koje mi se ne sviđaju, a ni jedan porok kojem se divim. – Nikome se ne bi trebale ne sviđati vrline! – uzviknula je Althea.


– Ali vjerujem da vi smatrate neiskustvo vrlinom, barem što se tiče udavača? – Pretpostavljam da je tako – reče Althea prilično nesigurno. Izgubila je kontrolu nad situacijom i dobro je to znala. – A ipak, one mogu bi tako strahovito dosadne. – Uz prekrasan smiješak, Olivia se okrene prema Justinu i upita ga kakva je sezona tetrijeba u okolici kuće Littlebourne. Althea otvori usta, a zatim ih ponovno zatvori. – Lady Althea – reče Georgiana – koliko se sjećam, vi ste velika ljubiteljica stranih jezika. Zasigurno bismo svi rado posvjedočili vašim čuvenim vješ nama na tom području. Mislim da je to znanje prilično važno osobi koja planira vodi bogat društveni život izvan svog sela, a vi ste zasigurno ta osoba. Za trenutak ili dva, Althea je već brbljala – na engleskom – o svojem znanju talijanskog, njemačkog i francuskog. Quin ju je šutke promatrao, razmišljajući o Georgiani. Izgleda da se ona nije ›primila‹, što god to značilo. Evangeline se primila, naravno. Morao se bori s brojnim udvaračima, mada zapravo, čim je Evangelinein otac doznao za vojvodu, ostali prosci nisu imali nikakve šanse. Uvijek je mislio da se razlog njezina uspjeha na tržištu mogao sves na činjenicu da je ona sjajila kad je bila sretna. Ono što prosci nisu znali bilo je to da Evangeline nije sjajila kad je bila nesretna, a takva je bila većinu vremena, koliko se on sjećao. Gospođica Georgiana nije bila p žene koji bi sjajio. Imala je vr lo svijetlu kožu, skoro jednako čistu i blijedu poput sestrine. Nos joj je bio također vrlo lijep, mada ipak, on bi ovdje vjerojatno dao prednost Olivijinom, barem za mrvicu. Jedina njezina eventualno neprivlačna značajka bila je to što je bila prilično tanka, više je nalikovala mršavom dječaku nego odrasloj ženi. Oprava joj je imala prilično slobodan dekolte, ali on nije ništa mogao učini osim možda naglasi sićušne obline koje su se nalazile ispod njega. No, to nije bilo uopće važno, hitro se podsje o. Bi vojvotkinjom uključuje znatno više toga od samih grudi. Nije on bio tako plitak da bi ga na koljena bacio komadić ljubičaste svile i par sočnih grudi. – Jako je zanimljivo što se bavite proučavanjem matema ke – reče Georgiana, okrećući se prema njemu kad je zamro razgovor o jezicima. Ona mu je sjedila zdesna, a Olivia s lijeve strane, s obzirom na to da je Althea bila smještena kraj svoje majke. Quin se trudio ne prečesto gledati u Olivijinom smjeru. Pravi gospodin ne mjerka zaručnicu čovjeka koji služi svojoj domovini. Pogotovo kad je taj čovjek plemić koji je lako mogao zaobići tu dužnost, kao što je to Quin učinio. Nije to bilo prvi put da je osje o napad grižnje savjes . Nije bilo lako trunu u


miru, kako je to Shakespeare rekao. Kad je bio mali, sanjao je o tome da nosi grimiznu boju i korača na čelu bataljuna. – Proučavanjem matematike – reče. – Točno, jako me zanima matematika. – Čitala sam o radovima Leonharda Eulera na matema čkim funkcijama – reče gospođica Georgiana prilično stidljivo. – Vi... vi ste čitali o Euleru? Čelo joj se neznatno namrš lo. – Koliko ja znam, Vaša milos , nema zakona koji bi zabranjivao ženama da čitaju London Gazzette. Prije nekoliko mjeseci opsežno su analizirali Eulerov rad. – Naravno – reče Quin žurno. – Ispričavam se što sam zvučao tako skeptično. Ali gospođica Georgiana je bila jako pristojna. Pogledala ga je bistrog pogleda i uputila mu slatki smiješak. – Proučavate li i vi matematičke funkcije? – Da, proučavam – reče s oklijevanjem. Ali ona mu se ponovno nasmiješila i on je krenuo opisivati babilonsku metodu izračuna kvadratnih korijena. Izašao je iz svog zanosa nekih desetak minuta kasnije i otkrio da za stolom vlada apsolutna tišina te da svi zure u njega. Pogledao je prema Georgiani da bi provjerio vidi li se i na njezinu licu nevjerica. Ali nije: njezine su oči bile sasvim budne i živo zainteresirane. – Ako sam vas dobro shva la – reče – vi želite naglasi da taj postupak neće bi valjan kod nega vnih brojeva. – Tako sam to i ja shvatila – reče njegova majka. Ni najveća budala ne bi mogla krivo protumači značenje tona njegove majke. Gospodica Georgiana upravo je prošla prvi ispit. Ona nije bila neka žena s intelektualnim pretenzijama, ali je očito bila inteligentna i zanimale su je i druge stvari osim vođenja kućanstva. Olivia ga je, s druge strane, gledala pogledom iz kojeg se jasno vidjelo da se dobro zabavlja, a nikako da mu se dixi ili da osjeća strahopoštovanje. Ona nije bila očarana njegovim predavanjem iz matematike. – Zamorno je, znam — reče, pomalo plaho. – Niti najmanje! — u jednom je dahu izustila Georgiana. Da, naravno da jest — reče u istom tom trenutku. — Možda bi bilo pametno sljedeći put unaprijed prodavati ulaznice. – Ulaznice, gospođice Lytton? – upita udova vojvotkinja. – Točno – odgovori Olivia, upu vši joj spokojan smiješak. – Znam da mi je to velika mana, ali ja sam puno sretnija kad pla m predavanje, čak i onda kad zaspim jekom njega. Obrazovanje mora biti skupo, zar ne? – Ovo je apsurdno – izjavi vojvotkinja. – Kao što ste vi osobno napisali, Vaša milos , prava dama uvijek mora bi svjesna


svojih slabos – za m je dodala: – Znam da je suvišno spominja da sam velika obožavateljica Zrcala komplimenata. – Svjesna sam toga – reče vojvotkinja ledenim glasom. – Susrela sam vašu majku više puta i uvijek mi se činila izvanredno promišljenom za osobu njezina statusa. Tračak bijesa bljesnuo je u Olivijinim očima, a zatim joj se osmijeh proširio. Nije se pojavila jamica na obrazima. Quin u mislima ustukne. Onaj tko bi pomislio da je taj osmijeh značio odobravanje, bio je u velikoj zabludi. – Podsje li ste me na još jedan prikladni aforizam – reče umilno. – Čak bi i duhovi mrtvih predaka radije ostali spava nego slušali nekoga tko kriješ poput ranjene papige – zastala je. – Ali, kad bolje razmislim, mislim da te izreke nema u Zrcalu komplimenata. – Imate vrlo slikovit smisao za humor, gospođice Ly on – primije la je vojvotkinja. A to nije bio kompliment. – Mene više zanimaju duhovi mojih živućih predaka, a ne onih mrtvih – reče Jus n, vragolasto se smiješeći. – Što oni rade kad Quin dobije napad matematičkog ludila? Quin se ubacio. – Gospođice Lytton. – Vaša milosti? – Obećavam vam da vam neću govori u kvadratnim korijenima prije nego što otisnem ulaznice. – Ja bih zasigurno bila sretna kad bih dobila jednu takvu ulaznicu – reče Georgiana, toplo mu se nasmiješivši. – I ispričavam se za sestrinu nepriličnost. Bojim se da smo nas dvije navikle često se šaliti među sobom. Ona je za njega bila savršena u svakom pogledu. – Ali ja stvarno nemam moralne hrabros izdrža još lekcija iz matema ke – dodao je Jus n. – Molim te da mi opros š, bra ću, no ja sigurno neću kupi ulaznicu za predavanje o složenosti kvadratnih korijena. – Gospođice Georgiana – reče njegova majka – željela bih zna kakvo je vaše mišljenje o gotičkim ukrasima na kamenim prozorima? – Vaš komentar podrazumijeva da ste vi nekad imali moralne hrabros izdrža predavanja iz matema ke – reče Olivia Jus nu. Oči su joj se smijale dok je govorila – onako kao da ona upravo ima neke grješne misli – a Quin je shva o da mu se to jako sviđa. – Ne, ne, nisam nikada – odgovori Jus n, nagnuvši se malo naprijed. – Barem ne kad je riječ o matematici. Ali kad bismo razgovarali o nečem stvarno zanimljivom... – Poput mode? – pretpostavila je. – Obožavam je! – uzvikne Jus n i doda: – Život nema smisla bez ljepote koju osigurava odgovarajuća odjeća. No moja istinska strast je pisanje poezije i balada. – Jus n je napisao sto nu i trideset i devet soneta, i sve su posvećene jednoj ženi


– reče Quin, ubacujući se u razgovor iako je zapravo trebao razgovara s Georgianom. Ali, on nije imao ništa za primije o prozorima, a tu je činjenicu njegova majka morala cijeniti. – Zar stvarno?! – reče Olivia, zvučeći vrlo impresionirano. – To se zove sonetni ciklus – objasnio je Justin. – To je velik broj soneta, a još više rime. Kad pišete takav ciklus, je li vam dopušteno ponavlja neke rime? Na primjer, kao što se u engleskom ljubav rimuje s golubicom (love – dove, op.p)? – Nikakve golubice ne dolaze u obzir – odmahnuo je Jus n rukom. – Golubice spadaju na krovove i uz stare ljude. A za Ijubav je puno teže naći rimu nego što biste pomislili. Koliko često čovjek može u pjesmi spomenu rukavice (glove, op.p.), na primjer? Nakon što napišete da čeznete bi rukavicom na ruci vaše dame, što još imate reći? – Zašto bi netko poželio biti rukavica na ruci neke dame? – zanimalo je Quina. Jus n je zakolutao očima, on je tome bio sklon kad god bi se Quin priključio razgovoru. – Zato što ta rukavica dodiruje njezine obraze, naravno. – I druga mjesta – reče Olivia zamišljeno. Quin iznenadi samog sebe time što se zamalo nasmijao. – Poput njezina nosa – dodala je. – To nije jako romantično – reče Justin, odmahujući glavom. – Bojim se da nisam romantična duša – reče Olivia, ispričavajući se. – Nadam se da niste – ubacila se udova vojvotkinja. – Vi ćete posta vojvotkinjom, gospođice Ly on, i uvjeravam vas da je roman čna duša štetna za žene našega ranga. – Značajno je pogledala Quina. – Sigurna sam da bismo svi željeli razgovara o nečem uzvišenijem od blijedih pjesničkih pokušaja lorda Jus na. Lady Sibblethorp, kako napreduju vaša dobrotvorna nastojanja s mladima koji su skrenuli s pravoga puta? Činilo se da je lady Sibblethorp vrlo sretna što joj je pružena prilika da detaljno objasni kakve plave haljine i robusne cipele dijeli njezina dobrotvorna zaklada zabludjelim mladićima. Ili mladićima zabludjelog porijekla: ove su se dvije kategorije izgleda preklapale. – Kako je to zanimljivo – reče Georgiana, trudeći se zvuča iskreno zainteresirano. – Kako ste se odlučili poklanjati košulje i cipele, lady Sibblethorp? – Činilo se da je bila i inteligentna i dobra srca. Predivno. Lady Sibblethorp sjala je od ponosa i započela uzbudljivu raspravu o kravatama, čarapama, suknjama i kaputima. Quin je slušao tek onoliko dugo koliko je bilo sasvim neophodno, a za m se ponovno okrenuo Jus nu i Oliviji. Oni su bezbrižno ignorirali sve vojvotkinjine upute;


Justin je recitirao dijelove svoje poezije, a Olivija se šalila na njezin račun. Bilo je očito da iskreno uživaju jedno u drugome. – Ja sam rođen pod zvijezdom – recitirao je Justin – i Mjesec mi je na dohvat ruke. – Kako to zaboga mislite da ste rođeni pod zvijezdom? Ja sam rođena noću, pa zacijelo i ja pripadam među takve. Znači li to da bi mi Mjesec mogao pasti u ruku. – To je iskaz poštovanja – objasni Jus n. – Često svoju voljenu uspoređujem s mjesečevom božicom, Cynthijom. Ona mi je na dohvat ruke jer sam zvjezdanoga roda. – Zastao je. – Zvjezdanoga roda. To mi se sviđa. Moram se sje spomenu to svom tutoru. Zaslužit ću pljesak, siguran sam. – Mislio sam da te gospodin Usher trebao priprema za nadolazeći semestar na Oxfordu, a ne podgrijavati tvoju strast za poezijom – primijetio je Quin. – Naučio je on mene beskrajno važnim stvarima o matema ci – reče Jus n prilično neuvjerljivo. Quin se namrš . – A tko je ta tvoja voljena? Pročitao si mi toliko svojih pjesama, a nikad te nisam pitao da mi otkriješ taj važni podatak. Možda neka mlada dama koju si upoznao tijekom boravka na Oxfordu? – O, nemam ja svoju voljenu – priznao je Justin veselo. – Sto sedamdeset osam soneta za nepostojeću damu – reče Olivia, zvučeći vrlo impresionirano. – Jeste li je ipak opisali bar jednom, mislim na tu mjesečevu damu? – Mjesečevu božicu – ispravio ju je Justin. – Naravno da jesam. Ima srebrnu kosu. – To je iznenađenje – reče Olivia. Glas joj je bio tako šaljiv da je Quin skoro prasnuo u smijeh. – Dajte da pogađam? Ima li blistave oči? – Zapravo, njezine oči sjaje. One sjaje u dvije pjesme, jednom sonetu i jednoj baladi. – Zvuči pomalo kao vješ ca. Zar vas ne zabrinjava da bi mogla sliči izrezbarenoj svjetiljci za Noć vještica? – Nipošto – reče Jus n ponosno. Moja dama nije nimalo slična izrezbarenoj repi. Ona svojom ljepotom zasjenjuje Sunce i zvijezde. – A što je s njezinom odjećom? Sviđaju li joj se više oprave izrezane visoko u struku, ili je možda staromodnija, s obzirom na to da je božica te da je vrlo vjerojatno jako stara? – Pročitao sam dovoljno poezije da znam da bi trebao zamišlja lady Godivu, a ne izrezbarenu repu – dodao je Quin. – Vaša milosti – reče Olivia, a na obrazu joj se pojavila rupica. – Vi me iznenađujte! Zapravo, on je iznenadio sam sebe. Jus n zakoluta očima. – Moje su pjesme svevremenske. Što bi se dogodilo da opišem svoju mjesečevu božicu s turbanom na glavi? Možda bi tako već sljedeće godine bila proglašena osobom bez smisla za modu, a ja sam toliko vremena uložio u


tu svoju pjesmu. – Naravno, nitko ne bi želio napisa pjesmu koja bi izašla iz mode – složila se Olivia. – Mislim da je stoga najbolje da bude gola. Vaša mjesečeva božica bi tako učinila hrabar iskorak protiv zamornih pravila ponašanja koja nam svima idu na živce. – Idu li nam? – upitao je Quin, nagnuvši se prema njoj. – Zar vi sad nama otkrivate dio lady Godive u sebi, gospođice Lytton? – Ponovno joj je uhva o pogled i nije je prestao gleda dok se nije malo zarumenjela. Uspravio se, maglovito svjestan da mu je srce udaralo u grudima na način koji nije bio nimalo otmjen. Spominjanje imena lady Godive uzrokovalo je da zamisli Oliviju golu i bujnu, s grudima koje su igrale ›kuc-kuc, ima li koga‹ s pramenovima tamne kose i tim njezinim zločestim ustima koja su mu se smijala. – Moja mjesečeva božica nije gola! – Jus n je ponovno zakolutao očima. –Ja samo ne spominjem njezinu odjeću. Radije pišem o tome kako je to bi zaljubljen. Evo jednog od mojih najdražih s hova: Za tebe, penjao bih se na najviši toranj; jurio bih morima svijeta. – Mrzim cjepidlači , ali ova dva s ha nisu u jampskom pentametru, a ni ne rimuju se – zaključila je Olivia. – Sigurna sam da se dvostih mora rimovati. – Mene više brine to što su te dvije ak vnos vrlo različite – dodao je Quin. – Moguće je da bi se popeo na zvonik kad bi baš morao, Jus ne, ali ne možeš nikako juriti, a čak ni hodati po vodi. – Osim ako ne skriva od nas znakove božanstva – reče Olivia, a ponovno se pojavila jamica kraj njezinih usta. – On je ipak zvjezdanoga roda. Oboje su pogledali Jus na, a za m se Quinov pogled ponovno susreo s Olivijinim. Susret je bio šokantno ugodan. – Nema vidljivih znakova – komen rao je. – Ne vidim mu aureolu. Jus n je bio izuzetno dobroćudna duša od čovjeka. – Filistejci – reče, ali bez imalo ljutnje u glasu. – Rima nije nužna u poeziji. Samo se cjepidlake time zamaraju. – Ali dvostih se mora rimovati – reče Quin odlučno. – Ali imaš ti pravo. Zašto se ograničavati? Čuo sam da su metafore nužne u pisanju stihova. – Vjerujem da je teško pisati stihove – reče Olivia. –Jedine pjesme koje sam ja ikad uspjela zapam imale su puno metafora, ali ja ne bih nikad mogla sama napisa pjesmu. – Kakvu na primjer? – upitao je Quin. Oči su joj se nasmijale. – Bila jednom djevojka iz kuće za uglom, vješto je znala baratati iglom... neću dalje, ako nemate ništa pro v. Ali uvjeravam vas, kad je riječ o metaforama, nema ništa bolje od limerika. – Čuo sam taj – prekinuo ju je Jus n, pogledavši je s obnovljenim poštovanjem. –


Nisam znao da dame vole limerike. – Obično ih ne vole – rekla mu je Olivia. – Ja sam izuzetak. Većina dama bi pala u nesvijest da napišete pjesmu u njihovu čast. Pitajte samo Njegovu milost. Možda je i on pisao takve pjesme kad je bio mlađi. Jus n se namrš . – Quin ne bi znao napisa pjesmu da mu je sam Shakespeare izrecitira na uho. – Znao bih! – pobunio se Quin. Osjećao se prilično nepromišljeno napajajući oči na iskrama u Olivijinim očima. – Moja dama je ružičas cvijetak, a ja sam... ja sam brz kao metak. Moj se s h barem rimuje. Od Olivijina slatkog smiješka vrućina je jurnula ravno u Quinove prepone. – Iznenađujete me, Vaša milos . Nisam očekivala da imate toliko smisla za metafore. Cvijetak i metak su iznenađujuće... maštoviti. Ako ju je ispravno razumio, ona je upravo pretvorila njegovu bijednu metaforu u nešto vrlo erotično. I to, kako se činilo, njegovom mladom rođaku pred nosom. – Mogao bi možda nešto smisli o divljem cvijetu, ali ne o ružičastom – reče Justin, mršteći se. – Previše je banalan. – Imate pravo – složila se Olivia. – Mislim da biste trebali prijeći na arhitektonske metafore, Vaša milosti. Možda biste mogli smisliti nešto s dvorcem? Izazivala ga je svojim smiješkom. – S dvorcem bi bilo teško – reče Justin znalački. – Ne rimuje se s puno riječi. – Dvorac vašeg jela pripada meni, jer ja sam ga osvojio – izjavi Quin, podižući čašu s vinom. Ispio je gutljaj i za m pogledao Oliviju, znajući da mu se u očima vidi silna žudnja. Takve su iskre frcale među njima, da se Quin na trenutak začudio kako to da se stolnjak nije sam od sebe zapalio. – A što je s jarkom? – upita, a ponovno joj je na us ma zaigrao zločes smiješak. – Zasigurno... netko bi morao, ovaj... uroniti u taj jarak? Jus n je konačno shva o o čemu oni govore i prasnuo u smijeh. – Zidine – reče, zamalo se udavivši od smijeha. – Ne smiješ zaboraviti na zidine, Quine! Njihovu je zabavu prekinula udova vojvotkinja. – Vidim da razgovarate o nečem duhovitom. Biste li to podijelili i s nama ostalima za stolom? Jus n joj se dražesno osmjehne. – Razgovaramo o arhitekturi srednjevjekovnih dvoraca, teta. Ta tema je, naravno, uzrok našeg veselja. – Utvrde – potvrdila je Olivia, kimnuvši. – U kontekstu književnosti. Udova vojvotkinja ih poprijeko pogleda. Za m je znakovito upitala Georgianu i Altheu o uporabi zavjesa za baldahin s uzorkom, sašivenima od baršuna. Bilo je lako pretpostavi da to pitanje ima veze s brakom. Quin se hitro okrene prema Jus nu i


Oliviji. – Meni se više sviđaju drama čne zamisli – upravo je govorio Jus n. Na primjer, u šezdeset sedam mojih pjesama obećava se da će se učiniti nemoguće iz ljubavi. – Pretpostavljam da tu dolazi onaj dio o hodanju po vodi – reče Olivia. – Kakve ste druge stvari obećali učiniti? – Hodati kroz vatru – reče Justin. – Držati svijet na dlanu. – Ove dvije zamisli pate od iste neprovedivos – reče Quin. – Iako mislim da bi uis nu mogao hoda hoda kroz vatru, mada bi to bolje bilo opisa riječima skaka kroz vatru, očito je da patiš od megalomanije. – Lorde Jus n, ako imate božanske moći, mislim da je sada pravi trenutak da nam ih otkrijete – reče Olivia pogledom punim nade. – Mislim da se svi možemo složi da vas dvoje nažalost imate prozaične duše – reče Jus n. – Poezija je moja sudbina. Ismijavanje me neće omes . Jednog ću dana sresti damu predivnu poput Mjeseca, a poeziju za nju ću već imati spremnu. – Ja još nisam upoznala takvu damu – reče Olivia. – Vaša milosti, je li vas ikada očarala neka dama predivna kao Mjesec? Quin ju je pogledao i odbacio cijelu priču o Mjesecu kao metafori za ljepotu. – Prehladan, previše blijed i nezanimljiv – reče. – Meni se više sviđaju božice koje stvaraju vlas tu svjetlost, a ne one koje odražavaju nečiju tuđu. – Ne mogu si zamisliti da bi se ti zaljubio, ali nikad ne reci nikad – dodao je Justin. – Poezija je možda sudbina i Njegove milos – reče Olivia, a oči su joj živnule. – Samo se sje te kako je bio krea van u onom s hu o dvorcu... a još nije ni s gao do zidina. Većina ljudi ne razmišlja o utvrdama na tako sugestivan način. – Kakav način? – upita iznenada vojvotkinja, okrećući glavu. – Kao zgradama – reče Olivia nevino. – Njegovu je milost zainteresirala arhitektura. Da je Quinova majka imala Jus novu sklonost drama ziranju, u ovom bi času zakolutala očima. – Organizirat ćemo mali bal za nekoliko dana – najavila je. – Bit će to in mni događaj, razumljivo. Ali ne bi me čudilo da se na kraju pojavi stotinjak ljudi. Vjerojatno je majka krenula u drugu fazu ispi vanja kandidatkinja, shva o je Quin. Od te pomisli krenula mu je jeza niz kralježnicu. Da, Olivia je bila dražesna. Svakako je bila zabavna i nije bilo sumnje da je bila vrlo senzualna. Nije bilo važno što je ona bila zaručena za nekog drugog. Ona je jednostavno bila loš izbor za njega. Sasvim loš. Quin se naglo okrene i pogleda Georgianu. Njezine su oči bile bistre, dražesne, ali pomalo nervozne. Nije bilo lako biti Olivijina blizanka.


Georgiana je bila elegantna poput komada finog porculana, ali u usporedbi s njom, Olivia se činila poput obećane zemlje. On je želio... ne, morao se prisje da se ne smije pouzda u svoje želje. Ono što je on želio bilo je posve krivo. Morao se sjeća onih strašnih noći kad Evangeline ne bi došla kući, ili užasne gorčine zbog toga što je morao sluša kako urla na njega, nabrajajući mu njegove očite propuste, njegovu nesposobnost da je zadovolji, da je usreći... Nasmiješio se Georgiani. – Sad kad sam vas izmorio svojim dosadnim monologom o matema ci, rado bih čuo u kojoj vi zabavi uživate. Ako – dodao je – uopće imate slobodnog vremena. Znam kako mlade dame mogu biti zaposlene. Ona se nasmijala na to. Bio je to čudan smijeh, sličan štucanju. – Kukičanjem i šivanjem i takvim stvarima. – Mislim da bi to bilo to. – Njezina sestra je sjedila s njegove lijeve strane i smijala se. Od tog smijanja, Olivijine su grudi... Ponovno se sabrao. – A u čemu najviše uživate? U kukičanju? – Znate li uopće što je to kukičanje? – Naravno – reče Quin, prije nego što je promislio. – To je... nešto. – Pogledao ju je u oči na kojima se vidjelo da joj je razgovor zabavan. Osmijeh se pojavio i na njegovom licu. – Šivanje? – pokušao se izvući. – Kukičanje je način izrade čvrste čipke. – Čvrste čipke – ponovio je Quin .– Taj izraz mi ne zvuči valjano. – Da, to je oksimoron – složila se. – Pretpostavljam da ne marite za kukičanje. – Ponovno mu se nasmiješila. Osmijeh joj je bio veseo i dražestan i bio je u potpunoj suprotnos sa zločes m smiješkom njezine sestre. – Ne toliko koliko marim za druge stvari. – Dakle, što zapravo volite radi ? – pitao je Quin. Po prvi je put is nski bio znatiželjan. Malo je oklijevala, a zatim rekla – Volim čitati. – Vi ste intelektualka? – Mislim da ne zaslužujem taj naziv. Intelektualke su vrlo obrazovane i izuzetno inteligentne. – Bez problema mogu povjerova u to da ste vrlo inteligentni, iako ne znam koliko ste obrazovani. – Eto, naučila sam napamet knjigu vaše majke. – Nasmiješila mu se s dljivo, ali u tom se osmijehu vidjelo da nije iskren. On joj uzvra is m takvim smiješkom. – Zrcalo komplimenata nikako se ne može mjeriti sa studiranjem na Oxfordu. – Ženama nije dozvoljen upis na Oxford.


– To je is na. Pa, hajde da pogodim. – Promotrio ju je. Bila je savršen primjerak engleske ženstvenos ; skromna, ali ipak zavidno samosvjesna. Njezine su mogućnos bile ograničene, jer se nije činilo da ima previše izraženu buntovnu crtu. – Svirate harfu. Kad ne čitate knjige o putovanjima rijekom Nil. Georgiana je smirenost bila vrlo dražesna. Bio je siguran da ona nikada ne bi priredila nikakvu scenu, ne bi razbijala porculansko suđe po sobi čak ni kad bi bila ljuta na njega. A sad je bila ljuta. – Ne znam svira harfu. I mada bi zasigurno uživala čita o rijeci Nil, najsretnija sam baveći se onim što gospoda poput vas nazivaju kemijom. – Kemijom? – Quin nikad ne bi pomislio takvo što. – To je možda previše znanstvena riječ za ono što ja radim – reče, nagnuvši glavu na stranu poput kakve zna željne p ce. – Volim miješa napitke. Olivia kaže da sam vještičja pripravnica. – A kakve to stvari miješate? – Pokušavam poboljša proizvode koji već postoje – reče. – Većinom su to domaći proizvodi. Vojvotkinje uvijek imaju... – zastala je, a dražesno joj se rumenilo pojavilo na obrazima. – Vojvotkinje? – želio je čuti objašnjenje. Duboko je uzdahnula. – Gospodarice velikih kuća uvijek imaju više vremena za dokolicu od drugih žena. I zato se mnoge od njih bave kemijom. Ne znam za bolji izraz kojim bih to opisala. Margaret Cavendish, vojvotkinja od Newcastlea se sada smatra prvom znanstvenicom. Zapravo ona je jedina znanstvenica za koju sam čula, iako je živjela još u sedamnaestom stoljeću. – Osim vas – reče Quin. – Nisam ja ništa takvo – reče Georgiana pomalo užasnuto. – Ja samo nešto neobavezno mućkam. – Zanima li se i vaša sestra, gospođica Ly on, za znanost? – upitao je Quin. – Je li i ona vještičja pripravnica? – Nipošto – reče Georgiana. – Olivia ima vještine sasvim različite od mojih. – Pretpostavljam da se blizanci često žele sasvim razlikovati jedno od drugog. Naš sudac ima dva dječaka koji ne mogu biti različitiji. – Olivia i ja bismo potvrdile vašu hipotezu. Zapravo, mene fasciniraju konkretni predmeti, dok Oliviju više zanima jezik. – Jezik? Mislite na proučavanje različitih jezika? – Učile smo nekoliko jezika. Ali Olivia najviše uživa u igrama riječi. – Pogledala je Quina s izrazito žestokim sjajem u očima. – U današnje vrijeme o igrama riječi razmišljamo kao o običnoj zabavi, ali ja vjerujem da će to u budućnosti biti predmet ozbiljnog izučavanja. – Igre riječi – ponovio je Quin. – Radi li se to o riječima koje imaju više od jednog


značenja? – Točno. – Sad kad ste to spomenuli, moram reći da sam primije o izrazitu sklonost igrama riječi kod gospođice Lytton dok je razgovarala s lordom Justinom. Georgiana se ponovno zacrveni, a to je potaknulo Quinovo zanimanje. Možda je pretpostavila koji je limerick Olivia izreci rala... onaj o dami iz kuće za uglom što vješto barata iglom. Ali u tom se trenutku Quinova majka nakašlje. – Napravit ću konačne pripreme za bal danas poslije podne, a bila bih zahvalna gospođici Georgiani i lady Althei kad bi mi pomogle u tome. – Nasmiješila se objema djevojkama. – Vrlo sam željna ču vaše zamisli u vezi sa zabavom. Ovo je bio ispit broj dva, pomislio je Quin. I dok se lady Althea sva pretrgla u uvjeravanju vojvotkinje da će pomoći kako god bude potrebno, Georgiana je svoju dužnost prihva la na znatno dostojanstveniji način. Ona se Quinu zapravo sviđala. Olivia, s druge strane, uopće nije ponudila svoju pomoć. Od nje pomoć nije ni zatražena, ali svakako bi bila rado primljena. Ona i Jus n su izgleda kovali planove o nekakvom izletu na konjima. Ako se ne uzmu u obzir sinoćnji događaji, Quin je poznavao Oliviju Ly on tek najviše pola sata pa je bilo očito da mu se ona nije mogla sviđa . Barem ne na onaj način na koji mu se sviđala Evangeline. Ali Quin nikada nije bio vješt u laganju samom sebi. Sviđala se ona njemu. Iz nekog neshvatljivog razloga, dobro je pogledao u svijetlozelene oči gospođice Ly on i u njezino bujno jelo i način na koji je uspravno držala ramena, čak i kad je bila mokra do kože, i že lio ju je. Ona je bila duhovita, dražesna, prelijepa... divlja. Potpuno pogrešan izbor za buduću vojvotkinju. Nagnuo se naprijed. – Imam u konj ušici jednu kobilu koja bi bila savršena za vas – reče joj. – Lord Jus n mi je upravo obećao da će me nauči pušta zmaja – oduševljeno uzvikne Olivia. – Uvijek sam željela pušta zmajeve, još otkad sam ih prvi put vidjela u Hyde Parku. Lady Althea, Georgiana, hoćete li nam se pridruži u puštanju zmajeva? – One to neće učini – izjavi udova vojvotkinja. – Danas neće bi nikakvog puštanja zmajeva. Nakon ručka svi ćemo prošeta do sela i podijeli košare siromašnima. Nakon toga dame će proves nekoliko sa u planiranju zabave koju pripremamo.


– I ja bih vam rado pomogla, ali znam da vi ne biste željeli boravi u istoj prostoriju s malom Lucy, s obzirom na to da ona pokazuje izrazitu sklonost prema vama – reče Olivia, uputivši vojvotkinji jedan od svojih blistavih osmijeha. – Možda bi se s vremenom prijezir pretvorio u nešto toplije? Ne? – Sutra se možete zabavlja s puštanjem zmajeva – nastavila je udova vojvotkinja ravnodušnim tonom kao da dik ra djeci domaću zadaću. – Ne mogu si priuš da zamolim lady Sibblethorp da vam bude pra lja na izletu, s obzirom na to da mi je potrebna za našu tešku zadaću. – Uspjela je to izreći takvim glasom kao da se dame spremaju proves cijelo popodne kopajući u rudniku. – Možda bi lady Cecily bila toliko ljubazna bi vam pra ljom, gospođice Ly on, ako joj je gležanj zacijelio. Ako nije, bit će sasvim u redu bude li vas na izletu pra o moj sin. Mislim da bismo mogli izbjeći potrebu za pratiljom na vlastitom posjedu. Quin kimne glavom. Njegova majka podigne prst dok su ustajali sa stola. – Probava je uvijek bolja nakon kratke šetnje. Moje dame, zamolila bih vas da mi se pridružite u kineskom salonu čim se odjenete za šetnju, a zatim ćemo zajedno krenuti u selo. – Bojim se da imam drugih planova – reče Jus n veselo. – Gospodin Usher i ja moramo prijeći neke vrlo važne lekcije. Latinski... matematika... nema tome kraja. Quin otvori usta da bi se na sličan način ispričao, ali otkrije da se Olivia naslonila na kamenu ogradu terase i pokušavala uhva grančicu pavi ne koja joj je bila malo izvan dohvata ruke. Cijelo mu se jelo ukočilo od vruće navale požude, toliko jake da je morao duboko udahnu . Te slatke, raskošne obline bile su čisto iskušenje. Bez svjesne namjere, otkrio je da se odjednom našao kraj nje, a jela su im se dodirivala dok je posezao za cvijetom koji se ona trudila doseći. Cvjetna je grančica pukla, a on se okrenuo. Napokon, Olivia se nije smijala. Pogledi su im se susreli, a za m su njezine dugačke trepavice zatreptale i ona je odmaknula pogled. Tko bi pomislio da svijetlozelene oči mogu izgleda tako mis čno? Odmakao se korak unazad i široko se naklonio, onako kako to priliči jednom vojvodi. A kad se uspravio, reče: – Gospođice Lytton, mogu li vam podariti ovaj cvijet? Ona se nakloni. Quin šutke opsuje zato što je primije o da mu je taj njezin pokret omogućio još bolji pogled na njezine snježnobijele grudi. Koji se to vrag s njim događao? Zatim se ona uspravi i pogleda ga tako da mu je krv proključala u ušima. Njezin je pogled bio iskren. Puten. On nije bio sam. Ali u trenu, sve se promijenilo. – Dušo! – povikala je, okrećući se udesno preko ramena. – Gledaj što mi je vojvoda bio ljubazan dohva s ovog stabla pavi ne. Moraš to uzeti. Ti puno više od mene voliš cvijeće.


Quin se ljubazno nasmiješio dok je Georgiana uzela rascvjetanu grančicu. A Georgiana mu je uzvra la osmijeh; bila je ona dražesna, lijepa... savršena dama. – Kako ljubazno od vas, Vaša milos . Pavi na tako divno miriše; baš smo to svi primijetili za objedom. On uopće nije primije o taj miris. Kako je sjedio kraj Olivije, namirisao je nešto drugo... nešto bolje. Sapun koji je mirisao po limunu. Po čistoj ženi. U usporedbi s njim, pavitina je mirisala previše slatkasto.


POGLAVLJE 11 Umjetnost vrijeđanja Bilo je divno što je njezina sestra pronašla savršenog supruga. Naravno da je bilo. Zavist je bila pokvarena emocija, pogotovo među sestrama – a ipak, ona je bila zavidna. – To ti ne priliči – rekla je svom odrazu u zrcalu. – Rekli ste nešto, gospođice? – upitala ju je njezina sobarica s druge strane prostorije. – Jako mi se sviđa ovaj kostim za šetnju – odgovori brzo Olivia. Norah je s gla do nje i izravnala suknju Olivijine oprave. – Ova žuta boja poput boje maslaca vam savršeno pristaje. A i ova kratka jakna je prelijepa. – Oklijevala je. – Hoće li vas Njezina milost pratiti u šetnji do sela? – Naravno. Pomno će promatra jadnu Georgie kako bi se uvjerila da neće učini niti jedan pogrešan korak. – Svi dolje kažu da je ona strahovito stroga – potvrdi Norah. – Ja osobno ne bih poželjela biti njezinom snahom. – To je strašna sudba, bez sumnje, ali sigurna sam da bi je Georgie uspjela pripitomiti. Norah kimne, ali na licu joj se mogla iščitati nevjerica. – S vremenom – pojasnila je Olivia. – Što misliš, bi li mi mogla zaveza vrpcu u kosu? Možda onu dosadnu zlatnu koja bi se slagala s ovom žutom bojom? Obje su pogledale u zrcalo. Olivijin kos m za šetnju bio je upotpunjen prekrasnim malim kapu ćem od profinjene crne svile. Bio je kratak, do malo ispod grudiju, obrubljen volanom. Oliviji se sviđalo to što je odlično naglašavao njezine obline. – Ne – reče odlučno njezina sobarica. – Predlažem radije šeširić, onaj koji ima pera sa strane. – Naravno! – Njezinoj se milos neće svidje vaša haljina – reče Norah, pretražujući Olivijine šešire i kape. – Ni najmanje. Olivija zastenje. – Prekratka je i ona će vjerojatno pasti u nesvijest kad ugleda vaše gležnjeve. Ona zah jeva od batlera da jednom tjedno izmjeri uniforme sobaricama tako da bude sigurna da dopiru do odgovarajuće udaljenos od poda. Nije im dopušteno pokazati niti komadić gležnja. – Moji su gležnjevi meni najdraži dio jela – reče Olivia, ponovno se pogledavši u


zrcalo. Naravno, bili su potpuno izloženi pogledima, a naglašavale su ih njezine prekrasne nove cipelice. Izgledali su sasvim koščato. Zaista, bili su ono najbolje na njoj. – Sigurna sam da će i gospoda tako misli – reče Norah, zahihotavši – sa svim vrpcama koje se križaju po vašim nogama. Dobro je da vam majka nije ovdje da to vidi. – Pih – reče Olivia veselo. – Ako buduća vojvotkinja ne smije hoda u najmodernijim cipelama od jelenske kože, tko smije? Sigurna sam da bi se i udova vojvotkinja složila s tim. Ili. . ne bi. Do trenutka kad se društvo okupilo pred kućom i krenulo hoda stazom prema selu, Olivia je shva la da udovičini nijemi – ali ipak oštri – pogledi u njezinom smjeru znače da ona nije odobravala novu modu kratkih suknji, ni Olivijine prekrasne nove cipele. Zapravo, Oliviji se činilo da će bi pametnije hoda do sela malo zaostajući za skupinom. Bio je to dobronamjeran poriv, s obzirom na to da se činilo da pogled na njezine gležnjeve, i Lucy kako poslušno slijedi te iste gležnjeve, dovodi vojvotkinju sve bliže rubu infarkta. Koliko je Olivia dosad shva la, muškarce su puno više zanimale grudi i bokovi od gležnjeva. S me su se zamarale žene poput nje same, one koje su čeznule za košča m dijelovima jela. Bilo bi nevjerojatno glupo tu svoju zamisao podijeli s vojvotkinjom. Nitko nije tako lud da namjerno draži lavicu. – Olivia! – pozvala ju je Georgiana, i sama zaostavši za većom skupinom. Olivia je vrtjela suncobranom. Suncobran je bio skrojen od smiješno male količine čipke i nekoliko volana, tako da je izgledao poput divovskog cvijeta zla ce. Jako joj se sviđao. – Da? – upita, znajući točno što sad slijedi. Ali Georgie ju je iznenadila. – Nisam s gla reći prije nego što smo izašle iz kuće. Ove cipelice su ti prekrasne. – Pokazujem svoja najbolja obilježja. I začudo, sav taj po snu bijes koji prepoznajem kod udove vojvotkinje čini da se osjećam kao kod svoje kuće. A to je baš uznemirujuće. Možda bi trebala za večerom izrecitirati koji limerik. Georgiana pažljivo namjes suncobran kako ni jedna zraka sunca ne bi dotakla njezino lice. Suvišno bi bilo reći da je Georgianin suncobran bio znatno veći od Olivijinog, da je njegov vrh stršao visoko gore te da je š o svaki cen metar njezina tijela, od glave do pete. – Nije majka s nama ovdje u posjetu. – Zapravo, nitko nam već čitav sat nije ci rao Zrcalo crvljivos , i ako ja osobno ne čujem nekoliko citata iz njega, mogla bih zaboravi ono što sam naučila. Bez obzira na to da živa verzija Zrcala upravo korača pred nama.


– Majka nije ovdje – ponovi njezina sestra – i zato se nemaš potrebe ponaša kao da jest ovdje i kao da te tjera da radiš nešto od čega zazireš – poput toga da se udaš za Ruperta. – Odmahne rukom na kojoj je bila rukavica. – Osvrni se, Olivia. Nema tu nikoga osim nas dvije. – Ako uspiješ previdje udovu vojvotkinju, vojvodu, Lady Sibblethorp i mladu damu kokošjeg mozga, lady Altheu. Da ne spominjem jadne lakaje koji nose sve te silne košare i znoje se u svojim livrejama. Žao mi je što nam se lord Jus n nije uspio pridružiti. Meni su šetnje neizrecivo dosadne, a Justin me barem nasmijava. – O čemu ste razgovarali u salonu prije nego što smo o šli? – upita Georgiana. – Činilo mi se da se odlično zabavljate. – S obzirom na to da sam ja plitka osoba, Jus n i ja smo započeli igru koja je trebala dokazati tko se od nas može dosjetiti najgore uvrede. – Zašto bi zaboga smišljala uvrede? – Georgiana je izgledala kao da iskreno pa , vjerojatno razmišljajući o tome da će ih njihova domaćica izbaci iz kuće zbog Olivijina ponašanja. – Kad bi ih ti uopće upotrijebila? – Radilo se samo o igri bez prak čne primjene – objasni Olivia. –Jus n je smislio ovu uvredu za muškarca: Vi psećoglavi, pokvareni, krivorepi nitkove! Georgiana je pogledala prema vojvotkinjinim leđima. – Za Boga miloga, Olivia, u šaj se malo. Sigurna sam da si svjesna da ste vas dvoje sudjelovali u neizrecivo neukusnoj zabavi. Koji je vrag uopće krivorepi? – Nemam pojma – reče Olivia, žaleći što je sestri uopće ponovila tu besmislicu. Naravno da Georgiana ne odobrava takvo glupavo gubljenje vremena. – Ali sviđalo nam se kako ta riječ zvuči – dodala je u jalovom pokušaju da se obrani. – Krivorepi – ponovila je Georgiana. – Sama ta riječ zvuči vulgarno. Sigurna sam da znači nešto o čemu ti ne bi smjela razmišljati, a kamoli glasno o tome govoriti. I vojvoda je zastao i okrenuo se. – Krivorepi je pas koji ima zavijen rep; ukratko, to je mješanac. – Nije se ispričao zbog prisluškivanja. Olivijin je puls istoga časa promijenio ritam i ubrzao se. Njegova je milost imala najšira ramena koja je ikada vidjela na nekom plemiću. Bila je šteta što su krasila nekoga tko je očito provodio sve svoje vrijeme igrajući se papirima na kojima su bili ispisani brojevi. – A koji je vaš trenutni pokušaj u igri koju igrate s mojim bra ćem, gospođice Lytton? – upitao je, gledajući ju prodornim tamnim očima. Da je imala izbora, radije ne bi s njima podijelila svoj doprinos u igri, ali su oni oboje željno iščekivali njezin odgovor. – Moj doprinos je uvreda za ženu. Ti jedna mršava tvorice, s bokovima skakavca i koščatom guzicom!


Na to se vojvoda nasmijao, zatvorivši usta da ne bi prasnuo u smijeh. Zato je njegov smijeh zvučao malo zahrđalo, ali ipak je to bio smijeh. Georgiana se naravno nije nasmijala. – Nadam se da nisi mislila na mene – procijedila je kroz zube, prigušena vojvodinim smijehom. – Stvarno nisam – reče Olivia, kimnuvši prema vitkoj i lijepoj lady Althei. – Tvoje uvrede više govore o tebi nego o njoj – reče Georgiana, pogledavši je znakovito. A za m je ponovno namjes la suncobran i uhva la vojvodu pod ruku. – Rado bih čula više o infinitezimalnom računu, Vaša milosti. Olivia nikad ranije nije čula Georgianu kako guguće. Nagnula se naprijed, praveći se da joj se jedna od vrpci oko gležnja olabavila, nadajući se da će njih dvoje iskoris priliku da odmaknu naprijed. Lako ih je bilo zamisliti u braku. Lord i lady Pristojnost, vojvoda i vojvotkinja od Otmjenosti.. Vojvoda se okrene. – Gospođice Ly on, nikako ne bismo željeli ostavi vas za sobom. – Pogledao ju je ponovno, bez osmijeha, a njezino je nemirno srce ponovno poludjelo. Skupina se okupila pred ulaznim vra ma dvorišta ograđenog bijelom ogradom usred kojeg se nalazila mala i prilično trošna kućica. Vojvotkinja pruži svoj štap jednom od lakaja. – Udarite snažno po ovim vra ma – zapovjedila je. – Tako da se ukućani probude. – Ispričajte me – reče vojvoda. Izvukao je svoju ruku iz Georgianine. – Dozvolite mi. – Otkvačio je zasun. – Nisi trebao, Tarquine – rekla je vojvotkinja. – Ja uvijek ovako najavim svoj dolazak. Ne bismo željeli da te jadne duše izađu van napola odjevene ili takvo što. Sve bi nas to užasnulo. Bez riječi, vojvoda je otvorio dvorišna vrata i pridržavao ih otvorenima dok svi nisu prošli kroz njih. Njihovi sjajni šeširi i suncobrani bili su u nevjerojatnoj opreci s trošnom kućom i zapuštenim vrtom. A za m su se otvorila ulazna vrata kuće i djeca su počela ispada kroz njih, sva se kriveći gore-dolje dok su se grozničavo klanjala. – Dobar vam dan želim, gospođo Knockem – reče udova vojvotkinja priprostoj ženi umorna izgleda crvenih kvrgavih ruku. Sva su se djeca do sad već postrojila u vrstu. – Avery, Andrew, Archer – reče vojvotkinja, kimnuvši svakom od djeteta. – Ja sam Alfred – reče najmanji dječak. – Archer je u gostionici. Vojvotkinja se namrš . – U gos onici, gospođo Knockem. Ali Archer je zacijelo znatno premlad da bi pio alkoholna pića. – Naš Archer donosi kući po jedan peni tjedno koji zaradi perući čaše u gos onici, Vaša milosti. Jako smo ponosni na njega. – Peni se zacijelo ne smije zanemari . – Vojvotkinja je ponovno pogledala u vrstu.


– Dobar dan, Audrey i Amy. Gdje je Anne? – Ona je unutra, malo joj je slabo – odgovorila je njihova majka, trljajući ruke o pregaču. – Nije valjda u drugom stanju, gospođo Knockem? – upita vojvotkinja. – Koliko čujem, viđa se s najmlađim mesarovim sinom. – O, ne – reče gospođa Knockem, mahnito trepćući očima. – Naša Anne je dobra djevojka. Sjela je na nešto i sad je cijela prekrivena malim priš ćima. Mi to ovdje zovemo ljubičasti svrab. Vojvotkinja pozove lakaja. – Unesite košaru u kuću. Gospođo Knockem, ako smijem bi toliko slobodna, jedna od mojih gošći, gospođica Georgiana Ly on, vrlo je vješta u liječenju kožnih bolesti. Olivia se nagnula nad sestru i šapnula joj u uho: – Lady Althea sad slobodno može pozvati kočiju i vratiti se u London. Ali Lady Sibblethorp očito nije bila spremna preda se bez borbe. – Moja kći, lady Althea, također je pomno proučavala kožne boles – reče samouvjereno. – Trebali bismo pregledati djevojku. Gospođa Knockhem nije djelovala previše sretno zbog nadolazeće invazije u svoj dom, ali je izgleda shva la da nije bilo vajde od pokušaja da zaustavi poplavu, sad kad je brana na rijeci popustila. Ustuknula je jedan korak i počela još brže treptati očima. Georgiana priđe naprijed. – Gospođo Knockem, vjerojatno ste jako zabrinuti. Možete li mi malo podrobnije ispriča što se dogodilo? – Ušla je u kuću, vodeći gospođu Knockem pod ruku i sagnula glavu da bi čula njezino objašnjenje. Vojvotkinja je mahnula lady Althei i njezinoj majci da uđu u kuću, a za m se okrenula. – Ti nisi dobrodošao, vojvodo – reče. – A ni gospođica Lytton. Sigurna sam da shvaćate da pas ne smije u kuću. – Ja ne znam ništa o kožnim infekcijama – dodala je Olivia, iskreno se nadajući da će vojvotkinja dodirnuti nešto i zaraziti se tim ljubičastim osipom. – Zacijelo – izjavi vojvotkinja. Vrata se zatvore za njom. Olivia uzdahne. A tada shva da stoji pred vrstom male djece koja se nisu vrpoljila onako kako to djeca obično rade. Bila su prilično prljava i mršava. I izgledala su zabrinuto. – Da vidimo – rekla je najstarijem djetetu. – Tvoje je ime Apple (jabuka op.p.) zato što imaš lijepe crvene obraze. – Pogledala je sljedeće dijete. – Ti mi izgledaš kao netko tko je vrlo brz, pa moraš bi Arrow (strijela op.p.). A si zacijelo Apron (pregača op.p.) zato što.. – Ja nisam Apron – reče mali dječak uvrijeđeno. – To je ime za curicu! – Hmmm – reče Olivia. – Onda možda Ant (mrav op.p.)? Velik si kao zrno graška. – Narast ću – reče odlučno.


– To je is na. – Vidjela je kako se na dječjim licima pojavljuju osmjesi. Vrsta se prekinula i sad su se već svi okupili oko nje. – Da pokušam s djevojčicama. Ti si sigurno Apricot (marelica op.p.), s obzirom na to da je kosa lijepe crvenonarančaste boje na kojoj ti iskreno zavidim. Djevojčica se zasmijulji. – Moja baka kaže da je boje đavolove brade. – Nije to baš najlaskavija usporedba, ali zar ne bi bilo odlično kad bismo svi imali sa sobom vatru koja bi nas grijala tijekom zime, a da ne spominjem bradu od marelica. A – reče okrećući se posljednjoj, vrlo malenoj djevojčici – izgledaš... Mašta joj je presušila. – Kao žir – začuo se dubok glas iza njezinih leđa. Vojvoda se nagnuo i stavio prst ispod djetetove brade. – Ti nisi ništa drugo nego mali žir. Ona je prasnula u smijeh. – Tako me i tata zove! – Onda dobro, gospođice Acorn (žir op.p.) – reče Olivia, zabljesnuvši vojvodu iznenađujućim osmijehom. – Mogu li vam predstaviti gospođicu Lucy? Lucy je sjedila kraj Olivijina gležnja, ali čuvši svoje ime, krenula je naprijed, mahnito mašući repom. Djeca su se okupila oko nje uz ciku. Olivia je ispružila Lucyinu uzicu. – Bi li netko želio izves Lucy u šetnjicu? – Trenutak kasnije, Avery i Audrey su već koračali prema seoskom trgu, a Lucy se šepurila pred njima. Olivia pogleda troje preostale djece. – Onda, što ima novo i uzbudljivo u selu? – Zekiel Edgeworth je kupio novu kolibu! – uzvikne Acorn. – Bože dragi. A gdje gospodin Edgeworth drži svoga konja? – Evo ondje! – glasno su rekli. Doista, u jednom uglu dvorišta nalazila se kestenjasto smeđa kobila. – Mi se brinemo za nju – reče Ant ponosno. Olivia je ispružila ruku, pogledala dolje, a za m svukla rukavicu. – Kako se ja to ponašam? – reče, uzrokujući još jednu buru smijeha kad je pružila ruku Antu. – Dobro, gospodaru Ant, biste li me upoznali s plemeni m konjem koji živi u vašem vrtu? – Zar nije predivna? – reče trenutak kasnije Ant. – Ima neke zanimljive osobine – priznala je Olivia. – Kako se zove? – Dakle – reče Arrow ozbiljno – gospodin Edgeworth ju obično zove Zvjezdana. Ali mi mislimo da je to previše čudno ime, pa je mi zovemo Alice. Vidite, već je naučila kako se zove. Alice! Is na, kobila je pogledala u njih na taj poziv, a svi su prasnuli u smijeh. Olivia se iz petnih žila trudila ignorira čovjeka koji joj je stajao kraj ramena. On je bio Georgianin budući suprug, za Boga miloga. – Alice ima jako uvrnuta stopala – ili papke, da budem precizniji – primije o je


vojvoda prilazeći kobili. Olivia i djeca su se namrš li na ovu njegovu primjedbu. – Mi se svi slažemo da ovakvi papci poput njezinih vrlo lijepo pristaju jednom konju – izjavi. Sva su se djeca glasno složila s njim. – Svakako mi nije bila namjera umanjiti njezine kvalitete – reče vojvoda. Ispružio je ruku i potapšao kobilu po vratu. I on je bio skinuo rukavice. – Na primjer, ona ima veliko čelo i dugačak vrat. – Vrlo dugačak vrat – složila se Acorn. – Ima i dugačka leđa, također, jer smo se jednom ili dva put svi popeli na nju. Mislim, u isto vrijeme. – Zato valjda i ima uvrnuta stopala–promrmljala je Olivia vojvodi. On ju je ponovno gledao onako kao da nešto smjera pa se odmaknula jedan korak praveći se da mora pregledati kobilina leđa. – Ima ona i boljih kvaliteta od svog vrata – reče vojvoda, a glas mu je odjednom zvučao znatiželjno i nevino. – Svatko bi bio sretan s ovakvom kobilom. Arrow je djelovala malo sumnjičavo. – Moj tata ne kaže tako. On kaže da je gospodin Edgeworth bacio novac kad je kupio Alice. On ne voli Alice. – Pogladila je nježno kobilin nos. – Ja sam mislio na njezinu tamnu kestenjastu dlaku, naravno – reče vojvoda. – Na tople oči, nježna usta i tako duge trepavice. – Gladio je kobilu, ali je gledao ravno u Oliviju. Ona nikad u životu nije čula da netko ovakvim riječima opisuje kobilu. Još jednom ga je pogledala. Nije joj se činilo da je vojvoda jedan od onih ljudi koji uživaju u igri riječi. Iako za ručkom... On stvarno jest spomenuo lady Godivu na vrlo sugestivan način. – Njezina je dlaka nevjerojatno baršunasta – reče Antu. – Zar ne misle svi tako? – Šest prljavih ruku potapšalo je kobilin trbuh, a zbor glasova složio se s njim. – Čovjek ima potrebu stalno je dodiriva – reče. Smijeh koji mu se čuo u glasu bio je vrlo zločest. – A ima i vrlo glatke papke – nastavio je, pokazujući prema dolje. – Lijepe i zaobljene s prednje strane. Laka je na nogama, bez sumnje. – Kobila je podlegla ovom laskanju i gurkala ga u rame, moleći još malo pažnje. – Zar ste rekli da je laka na nogama? – upita Olivia, još uvijek pokušavajući odgonetnuti koliko će daleko on ići u svojoj igri riječima. – To sigurno nije istina. – To bi značilo da je Alice laka? – reče Avery negodujući. – To se ne govori za konja. – Sasvim si u pravu – reče vojvoda. – Ispričavam se. Alice je očito jedno čedno stvorenje. – Ono što govorite nema puno smisla – primijetila je Olivia.


– Netko bi mogao pomisliti da želite reći da je ona jedna od onih koje visoko lete? – A to nije is na – doda Avery. – Gospodin Edgeworth kaže da ne želi preskoči ni preko vrata obora. – Mislimo da je to zato što ima tako okrugao trbuh – dodala je Acron. – Zasigurno. – Vojvoda se ponovno nasmiješio, a Oliviju je razbjesnio osjećaj topline koji se dizao uz njezine obraze. Nije moguće da se ova posljednja primjedba odnosi na nju. – Ona je sve što čovjek može poželje – reče. – A ima i divnu, punašnu pozadinu, također. Da, da. Moguće je da on to govori o njoj. Primila je to ponosno i hrabro, žestoko se odupirući želji da makne svoju punašnu pozadinu iz njegova vidokruga. Možda u susjednu grofoviju. – Za to je kriva količina trave koju joj dajemo da jede – reče Ant važno. – Čupamo je na zajedničkoj livadi i onda joj rukama donosimo i hranimo je. – Sretne li živo nje – promrmljao je vojvoda. On je bio pravi vrag... osim ako ga ona nije sasvim pogrešno razumjela. Kako uopće može misliti ono što ona... – Dakle, gospođice Lytton, zar se ne slažete u mojoj ocjeni ove izuzetne životinje? Riječi su joj izletjele iz usta prije nego što je razmislila. – Punašna pozadina? Otkad je to značajka za kojom čovjek žudi kod konja? Kako glupo. Shva la je dvosmislenost tek kad ju je ona sama izrekla. Ali vojvoda nije propus o aluziju. Njegove su oči nestašno zabljesnule, tako prodorno da je njezino cijelo tijelo gorjelo od pomisli na tajno obećanje koje se u njima vidjelo. – Draga gospođice Ly on – reče, dubokim glasom, predući poput mačke – vi me iznenađujete. Odjednom joj je palo na pamet da je on namjerno spomenuo lady Godivu za ručkom. – Hm – uspjela je izus . – Iznenađujem ja samu sebe. – Bilo je nečeg gladnog u njegovim očima što nije bilo namijenjeno njoj – nije moglo bi namijenjeno njoj. Ne može ona nikad imati ono što je on nudio. Ta glad je morala bi namijenjena Georgiani. Otkad je navršila deset godina znala je da njezina budućnost neće uključivati... ovo. Nije se mogla sjetiti što bi sad trebalo reći. Ali djeca nisu oklijevala poput nje. – Vi gledate gospođicu Ly on onako kako naša Annie gleda Beana – reče Apple vojvodi. – Vi vjerojatno hodate — uključila se Apricot. — Mama nam je pričala da se vojvoda planira oženiti, sjećate se? Izgleda da vojvodi nije padalo na pamet odgovori na ovo. U jednom je trenutku izgledao ravnodušno poput vojvode, u nedostatka pravih riječi, a u drugom mu se lice


preobrazilo u neku vrstu grebe senzualnosti. – Evo, upravo ovako Bean gleda Annie, također — dodala je Acorn, očito smatrajući šinua pozivom na daljnju rasprave. — Mama kaže da takvo gledanje vodi samo u nevolju. — Okrenula se prema Oliviji. — Zato Annie neće izaći iz kuće. Zbog onih ljubičastih prištića po cijeloj pozadini. Baš me zanima kako su tamo dospjeli. Olivia se namršti. – Ako je imala odjeću na sebi – objasnila je Acorn. – Znate, Bean je mesarev sin i oni hodaju – dodala je Apricot. – Iako se takve stvari ne bi smjele govori finim ljudima – rekla je bratu bocnuvši ga u trbuh. – Ovo je dama, a dame nemaju pojma o vlastitoj odjeći. – Nemamo? – upita Olivia. – Pa ne znate se same ni skinu , zar ne? – Tako barem mama kaže. Mada bi ona mogla biti u krivu. Ah, Olivia se morala preda . – Imate pravo. Sve se moje oprave kopčaju na leđima i ja stvarno trebam nekoga da mi pomogne razodjenuti se. – Ali dobra je vijest to da zato nećete dobi ljubičas svrab. Barem ne na vašoj pozadini. – To je jako dobro znati – reče vojvoda ozbiljno. Ali, neće on više nikad prevari Oliviju. Ovaj vojvoda ovdje je možda izgledao ukočeno poput štapa, ali bilo je u njemu nečeg sasvim drugačijeg. Jedan smiješak, skriveni smiješak.


POGLAVLJE 12 Zasluge pudinga i ogrozda Čim se mala družina vra la u kuću Li lebourne – nakon što su Annienin osip pregledale, dijagnos cirale i liječile – udova vojvotkinja je mahnula rukom svim damama neka se povuku u svoje odaje i preodjenu, a zatim je podigla prst na Quina. – Slijedi me, molim te, vojvodo – reče. – Bit ću zahvalna na potpori tvoje ruke dok nakratko prošetamo vrtom. Istog trenutka kad su odmakli dovoljno daleko da ih gos nisu mogli ču , zastala je. – Tarquine, ne uživam u društvu gospođice Lytton. – Da – složio se Quin. – Ipak, čini se da je gospođica Georgiana najprikladnija kandidatkinja za tvoju vojvotkinju. Bila je izvanredna dok je razgovarala s gospođom Knockem i onom njezinom namigušom od kćeri – čiji je osip, usput, više nego zaslužen s obzirom na njezino slobodno ponašanje. U svakom slučaju, gospođica Georgiana je pokazala samilost za osobu koja pa , a isto tako ponašala se ljubazno, a ipak rezervirano prema obitelji u cjelini. Zadržala je distanciju, ali nije pokazala ni tračak oholos . Jaje u potpunosti odobravam. Quin je promrmljao nešto, razmišljajući kako Oliviju nije bi lo ni najmanje briga o držanju distancije od obitelji Knockem. – Zapravo, jedina primjedba koju bih mogla ima na brak – nastavila je njegova majka – jest njezina starija sestra. Ali, s obzirom na to da će se gospođica Ly on uda čim se ona mlada budala vra iz Francuske, uživanje u njezinom društvu – ili nedostatak uživanja u njezinom društvu – nije nimalo važno. – Mlada budala? – upita Quinn. – Montsurrey. – Njegova majka nestrpljivo odmahne rukom. – Izgleda da se gospođica Ly on pomirila sa situacijom, to joj se mora uze u zasluge. I bila je u pravu kad me upozorila na to što govorim. Stvarno nisam smjela loše govori o pripadniku visokog plemstva, bez obzira na to što sam čula o budućem vojvodi. Iako – dodala je – njegov ga je otac opisao kao čovjeka kojem je mozak u većem kaosu nego jaja umiješana u kremu od jaja. – Krema od jaja – ponovi Quin. – Sasvim nevažno – reče udovica. – Želim reći da se moraš potrudi da mi se gospođica Ly on i njezin pas ne nađu na putu, Tarquine. Kao što dobro znaš, ja smatram provedbu svojih ispita izuzetno važnom. A to ne mogu proves kako valja ako se budem morala boriti s djevojkom koja je upola mlađa od mene.


– Dobro se ona držala – reče Quin, pobrinuvši se da mu se u glasu ne čuje zadovoljstvo. – Svjesna sam ja toga – odgovori njegova majka prilično neraspoloženo. – Učini mi uslugu za mir u kući. Molim te, zabavljaj tu mladu goropadnicu i njezino pseto dok ja ne završim s istraživanjem karaktera lady Althee i gospođice Georgiane. – Može – reče Quin. Njegova majka ga malo jače s sne za ruku. – Shvaćam da je gospođica Ly on zahtjevno i zamorno društvo i ispričavam se što te njome opterećujem. Barem se ne moram brinu da ćeš podleći njezinim čarima. Njezin je stas, prije svega, čini sasvim neprivlačnom. Kako uopće ima hrabros odjenu tako slobodan kos m koji jasno otkriva sve suvišne kilograme? Quin nije ništa rekao. – I usput – nastavila je njegova majka, razgovarajući sama sa sobom kao što je to često činila – izgleda da je gospođica Lytton zadivljujuće odana Montsurreyju. Stoga, između nas, u krugu obitelji, vjerujem da vam neće treba pra lja. Stvarno, moram odati priznanje Canterwicku. Sad vidim da je ona savršena za njegovog dečka. – Dečka? – Montsurrey je barem pet godina mlađi od nje – reče njegova majka, okrenuvši se kako bi krenuli natrag prema kući. – Baš mi je zgodno to što smo i Canterwick i ja odabrali obitelj Ly on za moguću vezu s našom djecom. Is na je da su Ly onovi dobro povezani s obje strane, ali oni nisu pripadnici plemstva. To je zato što... Ali Quin ju je prestao sluša . Olivia je bila zaručena za dječaka, za slaboumnog dječaka, ako je majci bilo za vjerovati. Olivia – uvrnuta, duhovita Olivia? Nemoguće. – Zar se ne slažeš, Tarquine? – upita njegova majka oštro. – Žao mi je. Bojim se da sam izgubio nit razgovora. – Rekla sam da je gospođica Ly on nevjerojatno sretna što ju je vojvoda od Canterwicka izbrao za suprugu svoga sina. Njezino je porijeklo zanemarivo, stas neimpresivan, a ponašanje drsko. Quin je zurio u svoju majku. – Ali ona je prelijepa. – Prelijepa? Prelijepa? To nije, nikako. Okrugla je poput ogrozda, a to svjedoči da se ne zna suzdržavati kad je u pitanju hrana. A ne sviđaju mi se ni njezine oči. – Zapravo, njezine su oči baš boje ogrozda – reče Quin. – Takve zelene boje kakvu nikada nisam vidio na nečijim očima. – Neobične – reče njegova majka. A to nije bio kompliment. – Ali oči njezine sestre sasvim su prihvatljive. I stas joj je lijep. Smatram čudnim to što jedna sestra ima tako


zdepast oblik, dok je druga u svakom pogledu elegantna. Mislim da je to pitanje samokontrole, što je damino najbolje oružje u borbi pro v nedaća ovoga svijeta. Gospođica Georgiana očito ima odličnu samokontrolu. – Da – složi se Quin. – Ona neće ima ispade bijesa – nastavila je njegova majka. Na kraju usana pojavio joj se smiješak. – Mogu si zamisliti vas dvoje kao roditelje brojne dječice. Ti bi to želio, zar ne, Tarquine? Srce mu se stegnulo. Nije odgovorio, a to nije bilo ni važno. Njegova je majka nastavila govori cijelim putem do kuće, opisujući prizor u kojem se Quin i Georgiana osmjehuju toplo svojoj smeđookoj dječici.


POGLAVLJE 13 Što znači biti na čelu vojske Sljedećeg popodneva Olivijin novi jahaći kos m podsjećao je na svečanu vojnu uniformu. Zgodnu kratku jaknu, a za m i suknju, ukrašavala je pletenica, a ramena su bila ukrašena malim epoletama. Čak je i dražesna kapica bila sasvim drugačija od uobičajenih kapa, bila je to smjela verzija poručničke kape tamnocrvene boje koja je is cala njezinu kosu i kožu. U tom kos mu nije se osjećala previše debelom, kao da nije bila presočna (to je bio izraz koji je za nju koris la njezina majka). Osjećala se kao da je sve na svijetu baš kako treba, a ona je general svoje osobne vojske. To je bio savršen slikovi opis is nske sitničavos njezina uma, pomislila je, sporo se krećući prema konjušnici. Georgiana je bila najsretnija nakon što bi skuhala nekakav nezdravi napitak koji možda bi – a možda ne bi – izliječio crveni osip na guzi bebe drugog lakaja. S druge strane, Olivia je bila najsretnija kad bi joj se svidio vlas odraz u zrcalu te kad bi se uputila u nesmotreno nerazumno očijukanje s vojvodom. I to ne vojvodom za kojeg se trebala udati. I što je bilo još gore, za vojvodu za kojeg se trebala udati njezina sestra. Bilo je očito da ne smije očijuka s vojvodom. Što si prije utuvi u glavu da je Sconce Georgianin budući suprug, to bolje. Stvarno je malo zadrhtala na pomisao da očijuka s budućim šurjakom. Samo bi najneukusnija – da ne kažemo najnelojalnija – sestra učinila takvo što. Ionako se već dovoljno osjećala krivom. Ostavila je Georgianu leža na kauču s mokrom krpom preko očiju. Od Olivijinog razgovora s udovom vojvotkinjom jekom podnevnog obroka–u kojem je ona zapravo prilično uživala–sestra joj je dobila strašnu migrenu. Lucy je zacviljela i potrčala naprijed, mahnito mašući repom. Postariji je vrtlar sadio neko sjeme u sjeni starog kamenog zida koji je odvajao vrtove kuće Littlebourne od konjušnica koje su se nalazile pozadi. Klečao je, leđima okrenut njoj, a iznošeni potplati njegovih starih čizama gledali su prema njoj svaki sa svoje strane. – Ti si mala zbrka, zar ne? – reče vrtlar, češkajući Lucy između ušiju. Glas mu je bio topao i hrapav i potakao je Oliviju da počne razmišlja o glasovima; o tome kako je vojvotkinjin glas bio svijetao i hladan, tako različit od dubokog, izražajnog glasa njezina sina. Vojvoda je zvučao kao da pažljivo bira svaku riječ, dok su njezine riječi same ispadale kako im je god bila volja, i to često onako kako ne priliči jednoj dami. – Imate


slikovit smisao za humor – rekla joj je dan ranije vojvotkinja. Odagnala je tu misao i približila se vrtlaru. – Dobar dan. Jeste li vi iz Walesa? Čim je začuo njezin glas, vrtlar se s mukom uspravi uz glasno škripanje zglobova i nasloni se na zid skinuvši kapu. – Nisam iz Walesa – reče zgroženo. – Iz Shropshirea. – Imao je oks-noge i povijena leđa, poput nekog stabla jabuke na vrhu brijega koje prkosi vjetru. – Nisam vas željela prekida u radu – reče Olivia. – Molim vas, samo nastavite s onim što radite. Ovo je moj pas koji vam njuška čizme. Lucy, ponašaj se pristojno! Lucy je plesala naokolo, pokušavajući poliza vrtlarevu ruku. On se polako sagnuo i nježno povukao jedno Lucyjino malo uho. – Baš je zgodna, zar ne? – Ne mislim da je zgodna, ako ste time željeli reći da je lijepa. – Oboje su pogledali u Lucy. – Ima jako kratku dlaku, a tu je i ugriz na kapku. – Ah, vidim. Izgubila je komad kapka. Ali njezine oči su inače jako zgodne – reče. – A i rep. – Ima rep poput štakora – odgovori Olivia. On je ponovno kleknuo na zemlju, okrenuvši se ramenom prema Oliviji. A za m je rekao, kao da govori svojim biljkama: – Ima onih koje su dekora vne, kao što će to bi ovo cvijeće. A ima i onih biljaka koje uopće nisu nimalo lijepe, sve dok im ne otpadnu latice. Olivia mu je prišla bliže i zagledala se iza njegovih leđa. – A koje je to cvijeće neprivlačno dok mu ne ispadnu latice? – Jeste li ikada hodali po oblaku latica koje plešu na vjetru? Hodala je oko njega gledajući u njegovu iznošenu kapu, a ne više u njegovo rame. – Kakav divan opis. – Ova mala dama – reče, gurkajući Lucy laktom dok ga je ona oduševljeno gledala – je jedna od onih koje razgale srce kad si zle volje, iako bi mnogi više voljeli psa čupava repa i gustog krzna. Olivia je shva la da se smiješi promatrajući Lucy. – Imate pravo. Nije mi se prije uopće sviđala, a sad mi je tako draga. – Nagnula se i pogledala u zemlju. – U što će izrasti ovo sjemenje? – Kokotić. – Onaj visoki, ljubičasti. – Aha. Olivia se namrš . – Mislila sam da tom cvijeću treba puno sunca. Hoće li mu bi dovoljno sunca ovdje ispod zida? – Njezinoj milos se sviđaju ovdje, milos va. – Bogata je zemlja klizila poput kiše kroz njegove prste dok je tapšao zemlju oko svake male mladice.


– Mrzim sadi biljke koje neće dugo poživje . Možda bi glavni vrtlar mogao podučiti Njezinu milost o pravilnoj brizi za kokotiće? On je iznenađeno pogleda. – Svaka dama želi da joj vrt bude bujan, gladak, mirisan i sladak. – Ovo se rimuje – reče Olivia, pomislivši kako bi Jus n mogao puno nauči od vrtlara. Jedan topli dlan iznenada joj je dotaknuo leđa. Olivia cikne i ispravi se. – Gospođice Ly on – reče vojvoda, a pogled mu je bio taman i zagonetan – ispričavam se što sam vas uplašio. – Nakloni se. – Vidim da ste upoznali Rigglea, našeg izuzetno cijenjenog glavnog vrtlara koji je s nama otkad sam imao šest godina. Riggle, mogu li vam predstaviti gospođicu Lytton? Riggle je pogledao preko ramena i rekao nešto nerazumljivo što je vjerojatno trebao biti pozdrav. – Jako mi je drago što sam vas upoznala, Riggle – reče Olivia. – Dobro jutro, Vaša milosti. – I vojvoda se presvukao u odjeću za jahanje. Hlače su mu prianjale uz mišićava bedra; od samo jednog kratkog pogleda na njih, srce joj je počelo brže kucati. Žudnja – Olivia nije bila jedna od onih koje bi se pretvarale da je riječ o dostojanstvenijoj emociji – bila je to emocija za koju se sada uvjerila da može bi tako snažna da čovjeka sasvim obuzme. Osjećala je njegov dodir u svim svojim udovima. To je moj šurjak, podsjetila se. Šurjak. – Nemojte mi reći da vas ponovno tjera saditi kokotiće – reče vojvoda. Nagnuo se i izbliza pogledao biljku. – Da, vidim da su to prstas lis ći. Rekao sam joj da to ne radi, Riggle. – Njezina milost je žestoka vjernica – reče vrtlar, sadeći još jednu biljčicu. – U što ona vjeruje? – upita Olivia. – U svoje planove – odgovorio je vojvoda umjesto Rigglea. – Moja majka čvrsto vjeruje da kad bi se svi jednostavno držali nekog plana – po mogućnos njezinog plana – svijet bi bio zdravo i uređeno mjesto. – Nada da će cvijet ras usprkos nedostatku sunca pokazuje iznimno povjerenje u nečiji plan – primijeti Olivia. – Okružen sam rođacima koji imaju sklonos božanskim moćima. – U njegovim se očima vidjela iskra koja je govorila da bi on sada najradije prasnuo u smijeh. Bila je to zapaljiva, opasna iskra. Nije se mogla suzdrža da mu se ne nasmiješi, iako je njegovo lice – za vanjskog promatrača – izgledalo vrlo ozbiljno. Ipak, to je šurjak, ponovno je pomislila. – Riggle, sad ćemo vas ostavi da radite u miru – reče vojvoda, uzevši Oliviju pod ruku. – Gospođice Ly on, priredio sam nam dva konja. Jus n je već dovezao


prikolicu i ponija do ulaza da dočeka lady Cecily, s obzirom na to da joj je gležanj još uvijek ozlijeđen. Olivia pozdravi Rigglea i zatim produži šutke s vojvodom. Morala je nešto reći... bilo što. Bio je to vjerojatno prvi put u njezinom životu da je bila nesposobna prizva ijednu riječ. Nakon ručka njezina je sestra bila vrlo sigurna da se vojvodi Olivia izuzetno nije svidjela, s obzirom na njezino goropadno ponašanje. Ali vojvoda nije izgledao poput nekoga kome se ona ne sviđa. – Volite li jahati, gospođice Lytton? – upitao ju je nakon minutu ili dvije. – Volim! – reče Olivia, zahvalna na tome što joj je pružena prilika za razgovor. – Imala sam ponija kad sam bila mala, a sada sestra i ja redovito idemo na jahanje Hyde Parkom. Jašete li i vi tamo često, Vaša milosti? – Nisam već nekoliko godina–reče. – Voli li vaš zaručnik jahati? – Rupert? On ima teškoća s održavanjem u sedlu – reče Olivia, sa zakašnjenjem se prisje vši da ne bi smjela govori strancima da Rupert nije do petnaeste godine znao zajahati konja. – Iako mu od prošle godine ide puno bolje. On ima slab... slabo koljeno – brzo je dodala. – To je još jedan razlog vrijedan divljenja odluci da ode na bojište. – Njegov je otac bio jako zabrinut, ali Rupert ima vrlo snažnu volju. Kad on nešto odluči, nema toga tko bi ga mogao razuvjeriti. Vojvoda se nakratko namršti. – Vjerujem... – zastao je. – Da? – Čini mi se da je vaš zaručnik izvrsna osoba. Lojalan je svojoj zemlji, toliko hrabar da čak i uz teret tjelesnog oštećenja odlazi na bojište unatoč očevom pro vljenju. Upoznao sam vojvodu od Canterwicka i siguran sam da je on vršio velik pri sak na sina da ostane u Engleskoj. Radujem se što ću upoznati Montsurreyja. Olivia kimne. Nije mogla puno više reći a da ne iznevjeri Ruperta, a čvrsto je odlučila da tako nešto jednostavno neće učiniti. Ali vojvoda nije završio. – Canterwick je izgleda rekao mojoj majci da je mozak njegova sina u većem kaosu nego jaja umiješana u puding. – Ah – reče Olivia. Naravno da se ona slagala s tom ocjenom, ali kad je vojvotkinja onako ružno govorila o Rupertu, shva la je da postoje dva načina kako se nosi sa situacijom. Ili će cijeloga života sluša kako joj supruga ogovaraju iza leđa ili će svima jasno dati do znanja da se ne smiju usuditi vrijeđati Ruperta pred njom. – Vojvoda pokazuje zabrinjavajuću nesposobnost u prepoznavanju dobrih strana svoga sina – reče birajući riječi. – Rupertova su razmišljanja često nevjerojatno jasna. – A to je bila i is na. Rupert je, na primjer, jako dobro znao što misli o Lucy. Olivia


pogleda psića s navalom nježnih osjećaja. Mali je psić trčkarao za njom, mašući repom tako žustro da je stalno udarao Oliviju u nogu. – Roditelji su često tome skloni – reče vojvoda. Bilo je nemoguće bilo što iščita s njegova lica. – Naravno, Canterwick bi više volio da Rupert ostane u Engleskoj, s obzirom na to da nema drugih nasljednika – reče Olivia. – Ali Rupert ne bi žrtvovao svoju čast i čast svoje zemlje za nešto tako površno poput titule. Na ovu njezinu rečenicu vojvoda se vidljivo namrš . Ovo je vjerojatno bilo prvi put da je netko zavidio Rupertu, bilo joj je jako žao da on sad nije ovdje da uživa u tome. – Zar se vi ne biste voljeli pridružiti vojsci njegovog veličanstva, Vaša milosti? – upitala ga je. – Naravno – reče prilično osorno. – Ali ja sam već vojvoda, i to vojvoda bez nasljednika. Ne mogu mirne savjesti ostaviti drugima svoje odgovornosti. – Rupert još nema nikakvih odgovornos . Osjećao je u svome srcu da mora ići. – Vojvoda je is nski izgledao vrlo turobno i Oliviji ga je bilo malo žao. – On vjerojatno neće ima nikakva utjecaja na ratna zbivanja – rekla mu je. – Ima pod sobom tek stotinjak ljudi. – Koliko se ja razumijem u te stvari, nije važno koliko ljudi imate pod sobom već je važna strategija – reče vojvoda. Olivia nije pokušala ni zamisliti kako se Rupert bavi strateškim planiranjem. – Jeste li zabrinuti za njegovu sigurnost? – Jesam – reče Olivia. A to je bilo točno, iako je bilo čudno. Bez obzira na sve ono što je govorila o svom braku, nešto se ipak u njoj promijenilo kad je bio s gao trenutak da kaže Rupertu zbogom. Rupert nije bio neoštećen, ali je bio njezin, u dobru i u zlu. Oklijevala je neko vrijeme, a za m odlučila da je najbolje da bude posve izravna. – Vi i ja, Vaša milosti, čini mi se da smo se upustili u neku vrstu očijukanja. Okrenuo je glavu, prilično sporo i pogledao je. Vatra u njegovim očima nije se mogla opisati tako bezazlenom riječi kao što je očijukanje. – Ja to ne bih opisao m riječima – reče, glasno izgovarajući upravo ono što je ona pomislila. Zar ju je on pokušavao posrami ? Ako je postojalo nešto što je Olivia mrzila, bili su to ljudi koji su skrivali svoje osjećaje pod maskom pristojnos . Bilo joj je toga dosta u vlas toj obitelji. Iako ih je silno voljela, ipak je odavno zaključila da je pohlepa bila ono što je određivalo odnos njezinih roditelja prema njoj. – Razumijem ako se želite pretvara da ne postoji tako nešto, ali ja se ne mogu složiti s vama – reče. – Zapravo, ja sam sebi to opisao kao stanje u grču prisilne požude – reče bez


okolišanja. – Uvjeravam vas, gospođice Ly on, da nikada u životu nisam poljubio stranu ženu na tako nagao način, sve dok se vi niste pojavili na mojim vratima. Olivia je osje la iznenadnu navalu vrućine koja je jurnula cijelim njezinim jelom. Srce joj je luđački udaralo. Nije ga se usudila pogleda . Zar on nije shvaćao da je ona debela i neprivlačna? Virnula je prema njemu. – Vi ste zaručeni – reče, a glas mu je zvučao kao režanje. – Od djetinjstva – reče, kimnuvši. Sada su hodali uz živicu od jorgovana. Predivan miris cvjetova lebdio je u zraku oko njih. On je zastao, ispustio njezinu ruku i ona ga je morala pogledati. Jedna je snažna ruka podigla njezinu bradu. Pogledi su im se sreli. – Olivia – reče. I to je bilo sve. Našla se u njegovu zagrljaju, a njegove su se usne spus le na njezine. Na trenutak su se ljubili onako kao u srebrnoj sobi; pomalo nesigurno, nježno, tek isprobavajući kakav tko ima okus. A za m su se njegove ruke s snule oko nje, ona je malo nagnula glavu i poljubac se promijenio. Njezine su se usne otvorile i on je bio tamo, igrajući se njima. Miris jorgovana je izblijedio. Umjesto njega, namirisala je začin i sapun, mješavinu plemića i razbojnika koja je činila ovog vojvodu. Imao je on pravo. Nije ovo bilo očijukanje; ovo je bila žudnja, toliko duboka i snažna da je Olivijino cijelo jelo drhtalo od potrebe da mu bude bliže. Ovila je ruke oko njegova vrata, podigla se na prste i dopus la jednoj njegovoj ruci da ju s sne uz njegovo čvrsto jelo. Drugom je rukom obuhva o njezinu glavu, držeći je u nagnutom položaju tako da bi je mogao ljubi žestoko. Bio je to poljubac pun gladi i stras koji joj je govorio da je on nikako ne smatra debelom i neprivlačnom. Njegova se kosa razvezala i milovala joj obraz. Oči su mu bile zatvorene i izgledao je tako kao potpuno drugi čovjek. Otvorenih očiju, on je bio odlučan, djelovao je poput sokola, ali i pomalo hladno. Zatvorenih očiju, bio je to potpuno drugi čovjek. Čovjek u zagrljaju užitka, govorio joj je instinkt. Usne su mu skliznule s njezinih i potražile nježnu kožu njezina vrata. Uzdahnula je i zadrhtala, a on je otvorio oči. – Ovo nije očijukanje – glas mu je bio hrapav dok su njegove usne ostavljale vruć trag na njezinim obrazima. – Nije – šapnula je, drhteći privijena uz njega. – Ovo je vražji šumski požar – reče, spus vši još jedan posljednji žestoki poljubac na njezine usne i zatim se odmaknuo. Olivia glasno proguta slinu. – A vi ste zaručeni. – Bila je to izjavna rečenica, ali te njegove tamne oči zapravo su postavile pitanje. Olivia se osjećala kao da se cijeli svijet oko njih izgubio, kao da su


oni dvoje bili jedini ljudi na svijetu u ovom vjetrovitom vrtu. Ovaj visoki, komplicirani muškarac s očima koje su je gutale i gospođica Olivia Mayfield Lytton, od rođenja zaručena za markiza. Srce joj je udaralo o rebra, ali.. Trebalo je misliti na Ruperta. I Georgianu. Sabrala se i glasno izgovorila riječi. – Šumski požar nije razlog za izdaju dvoje ljudi... za izdaju zaručnika. – Dvoje ljudi – zastao je. – Georgianu? – To nije važno – brzo je rekla. – Nisam tako mislila... u svakom slučaju, to je sasvim nevažno. – Ne, nije. Ona je ovdje jer ju je moja majka pozvala. Olivia kimne. – To ne znači da je mi ovdje pregledavamo kao konja na Ta ersallu – reče, pomalo zvučeći kao da se ispričava. – Moj je prvi brak jako loše završio. Majka se brine da ne ponovim pogrešku. Olivia mu dodirne obraz, nježno poput daha, a prs su joj još uvijek drhtali. – Georgiana vas nikad ne bi iznevjerila. – To znači da ste čuli glasine? – Oči su mu zatreptale. – Sobarica mi je spomenula nešto o njezinom ugledu. – Evangeline je, bojim se, zaslužila svoj ugled. – U njegovom se glasu nije čuo s d ili osuda. – Mislim da bismo trebali produži do konjušnice, gospođice Ly on. Moja će se teta, da ne spominjem mladog Jus na, uznemiri budemo li je ostavili čeka u prikolici. Olivia ga ponovno uzme pod ruku. Koljena su joj klecala. – To znači da ste vi odani Montsurreyju? Ona kimne, ali istoga časa shva da on gleda pred sebe. – Da – reče, a ta je riječ zvučala kao da stenje. – On... on će biti jako povrijeđen ako ja... A ja to ne bih učinila. – Ovo je vrlo engleski odgovor – reče, spus vši pogled prema njoj. – ›Ja to ne bih učinila‹. Ali imate pravo. Najgora stvar koju neki čovjek može učini drugom, pogotovo onom koji služi svojoj zemlji, jest ukras mu buduću ženu. Možda bismo o ovoj temi mogli dalje razgovarati kad se on sigurno vrati kući? – Ali nas dvoje se jedva poznajemo – reče Olivia, jako se trudeći održa glas mirnim. – Ja vas želim bolje upozna . To je i svrha ovog razgovora. – Glas mu je bio taman i hrapav. Pred Olivijinim se očima pojavi slika Georgianinog lica punog nade. Sabrala se. Rupert je bio jedna priča, ali Georgiana je bila njezina blizanka, njezina druga polovica. A ins nk vno je znala da je njezina sestra bila u pravu; ovaj je čovjek bio savršen za Georgianu. Ne za Oliviju. – Čovjek se ne ženi na temelju ludila — reče, pokušavajući zvuča hladno. On je


napravio još nekoliko koraka bez riječi. Tišina... Tišina je bila ono zbog čega se Olivia osjećala još više svjesna moćnog jela kraj sebe. Šurjak, podsjetila se. – A vi poznajete takvu vrstu ludila? — Glas mu je bio bezizražajan. — Obuzme li vas ona često? Kao što je obuzimala njegovu ženu. To je bilo ono o čemu je razmišljao. Otvorila je usta kako bi to porekla, ali je još jednom promislila. — Rupert i ja smo zaručeni od njegova rođenja. Naravno da ja nisam.... — Pokušala je ponovno. — Ni jedno od nas nije imalo izbora u pitanju bračnog partnera. Oboje znamo da vjernost nije uključena u dogovor naših roditelja, barem ne prije braka. Sad su već zašli za ugao konjušnice. Dječak koji je bio konjušarev pomoćnik proviri kroz vrata, a za m se brzo izgubi unutra. Začuo se zvuk konjskih potkova, a jedna osedlana kobila izađe na sunce. – Pomoći ću vam popeti se na konja – reče vojvoda. Odveo ju je do njezine kobile, a za m stavio ruke oko njezina struka. Za trenutak su se oboje ukipili. Njegove su ruke pojačale stisak i on je pažljivo podigne u sedlo. – Hvala vam, Vaša milos – promumljala je, zamahnuvši nogom oko sedla i povlačeći suknju. – Više mi se sviđa kad me zovu Quin. Zapanjeno ga pogleda. – To bi bilo sasvim neprilično. – Neprilično bi bilo kad bih vas sad skinuo s tog konja pred četvero slugu i ljubio vas do iznemoglosti. – Ne smijete to! – zacviljela je. – Smijem – reče dovoljno smireno. – I mogu samo pretpostavi da te to ne bi nimalo uznemirilo, Olivia, s obzirom na to da si se upravo pokazala vrsnom namigušom... Potrudio sam se prikazati te u najboljem mogućem svjetlu. Što je ona trebala reći na ovo? Za vas sam ja gospođica Ly on? Vojvoda se već okrenuo i vješto skočio na konja. Bio je ljut, vidjelo se da zatomljuje bijes jer su mu jagodice izgledale još muževnije nego obično. Ali ona nije znala kako na ovo odgovori . Sve u njoj, osim njezinog ponosa i lojalnos , žudjelo je da ispruži ruku, dodirne ga, uhva ga za rukav. Da ponovno vidi grozničavi pogled i da ga nekako navabi natrag kako bi je on ponovno onako ljubio. Kao da je ona poželjna žena. Senzualna. Olivia je pogledala dolje i vidjela da joj se noga privila uz ispupčenje na vrhu sedla. Taj ju je prizor natjerao da se sabere. On ju je želio sada, iz nekog nepoznatog razloga. Ali ona je bila debela. Noga joj je bila debela. Ali to još nije primije o. On je to nekako previdio, ali on to neće – neće moći – previdje ako ikada budu zajedno razodjeveni.


Od pomisli na to želudac joj se zgrčio, ali joj je bilo drago da se to dogodilo. Bio je to poziv na razum. Quin će bi sretan s Georgianom. Zaboravit će na ove gluposti, na ovaj ›šumski požar‹ kako ga je on sam nazvao. Nasmiješila se konjušarevu pomoćniku držeći uzde u rukama. – Bi li mi pripazio na Lucy dok se ne vra m? Čini mi se da ona misli da ima štakora u konjušnici. – Moguće je da ima pravo – reče dječak brzo. Lucy je s oduševljenjem njuškala oko zida, a rep joj je bio ukočen. – Hajde, ulovi ih – rekla joj je Olivia. Nasmiješio se i pružio joj uzde. Ona vješto trzne uzdama, podbode kobilu i krene za vojvodom. Za Quinom. Prošli su kraj kuće cestom koja je zavijala i našli se ispred kuće Littlebourne. Kuća je izgledala impozantno, primijetila je, prvi put obrativši pozornost. Umjesto da se širila u svim smjerovima, kao mnoge drevne kuće koje su jekom vremena nadograđivane dio po dio, ova je kuća stajala ravno, dotjerana i savršeno simetrična, okružena besprijekorno njegovanim travnjacima. Bila je ona previše uredna za nju. Svaka je značajka imala svoju iden čnu kopiju na suprotnoj strani; iste prozore, iste ukrase, iste dimnjake. – Kako ti se čini? – upitao ju je vojvoda, kad ga je sustigla. – Previše je uredna za moj ukus – reče pokazujući rukom na prozore poredane poput postrojenih kositrenih vojnika. – Ja baš previše ne držim do reda. – A što bi to značilo u vezi s arhitekturom? – upitao ju je. Ali ona je u tom trenutku ugledala lady Cecily i Justina kako ih čekaju i potjerala svoju kobilu u galop. – Tako mi je žao što smo vas ostavili čeka , lady Cecily – reče, naklonivši se kad je stigla do prikolice. – Meni bi se trebali ispriča – reče Jus n pomalo lju to. – Teta Cecily je s gla prije nekoliko trenutaka, dok sam vas ja toliko dugo čekao da sam imao vremena napisa cijeli sonet. Mislim da uopće nije loš. – Mahnuo im je komadom papira. – Veselilo bi me čuti tu pjesmu – reče Olivia. – Kako je tvoj gležanj, teta Cecily? – Odlično! Stavila sam mast koju sam kupila prije dvije godine u Veneciji. Taj je lijek toliko moćan da je održao Helenu mladom. A najbolji je za kos , sjećam se čovjeka koji ju je prodavao – bilo je to na trgu ispred katedrale sv. Marka – rekao je da je odličan za zube koji će od nje plesa kao pke na čembalu. I to je is na, mada se naravno ovdje radi o mom gležnju, a ne o zubima. – Idemo do križanja Ladybird – reče vojvoda Jus nu. – Potrudi se da ne prevrneš prikolicu, ako je ikako moguće.


– Nemoguće ju je prevrnu – reče Jus n uvrijeđeno. – Da si mi dao vozi tvoj faeton, barem bi bilo šanse da se to dogodi... Vojvoda se nije udostojao odgovoriti, već se okrenuo prema Oliviji. – Hoćemo li? – Voljela bih da je vaša draga sestra ovdje s nama – vikne lady Cecily Oliviji. – Pretpostavila sam da ima glavobolju pa sam joj poslala malo ove moje masti. Skupocjena je poput zlata, uvjeravam vas, i sasvim sam sigurna da se ona već osjeća bolje. Da pošaljemo nekoga u kuću da je pita bi li nam se ipak željela pridružiti? – Ne – reče vojvoda, prije nego što je Olivia stigla odgovoriti. – Mi sad krećemo. – I on je okrenuo svog konja. Bio je to velik crni pastuh koji se propeo i neodlučno ga pokušao zbaciti sa sebe. Olivia okrene svoju kobilu i krene za njim.


POGLAVLJE 14 Let zmaja boje trešnje Naravno da Oliviji očijukanje nije bilo strano, a ni požuda, pomislio je Quin u sebi. To je stvarno imalo smisla. Ne treba provoditi treći pokus da bi se dokazala ova hipoteza: koji god bio nečasni razlog, on je bio posebno ranjiv na žene koje su imale liberalan odnos prema čednosti. I što je bilo još gore, sada je bio očaran još više nego što je bio očaran s Evangeline. Evangeline ga je fascinirala; želio ju je odves kući, pazi je i vodi s njom ljubav. Smatrao je njezine kovrče i njezin smijeh očaravajućim. Ali nije se mogao sje da je ikada osjećao ovakvu vrstu neodoljive senzualnos , divljeg ludila koje mu je pomu lo razum i potjeralo svu krv iz njegovog tijela u ono mjesto između nogu. Nije morao ni pogleda Oliviju da bi nabrojao njezine značajke. Njezine su trepavice bile mrvicu dulje na uglovima, a to joj je davalo nekakav zločes izgled, poput Kleopatre. Čak i od samog razmišljanja o njezinom jelu zaboljelo ga je u preponama. Sva je bila u oblinama, punašna, svilene kože. A njezine oči – one su bile iskrene. Za razliku od Evangeline, ona mu je u samom početku rekla is nu u sebi. Obje su žene bile, čovjek bi se usudio reći, manje čedne. Ali Olivia se nije pretvarala da to nije tako. I štoviše, kad ju je izravno pitao postoji li mogućnost da njega uzme u obzir umjesto Montsurreyja, ostala je lojalna markizu. Imao je osjećaj da će ona uvijek bi takva. Bez obzira na to koliko je bila koketna u mladosti, kad se jednom bude udala za povratnika iz rata, bit će mu vjerna. Postojala je još jedna razlika, također: Olivia je bila is nski strastvena. U njegovim bi se rukama zapalila poput plamena. Evangeline ... hm... Evangeline je željela riječi. To je bilo ono za čime je žudjela. Kad su vodili ljubav, ona bi stenjala i odgurivala se o njegove grudi, mrzeći činjenicu da se on nadvio nad nju. Za nju, sve je bilo pitanje vremena ranije i vremena kasnije; bilo je to pitanje riječi. A on je bio izrazito loš s riječima. Usporio je svoga konja u kas i Olivia ga je sus gla. Obrazi su joj se lijepo zarumenjeli od napora i vjetra. – Sviđa mi se tvoj šešir – reče, iznenada pronalazeći nekoliko riječi. Bio je poput trešnje, smješten na raskošnom vrhu kose boje tamne bronce. S obzirom na to da nije mogao ima neku korisnu funkciju, bio je očito osmišljen samo zato da bi čovjek pože lio skinuti joj ga s glave.


Na trenutak je izgledala začuđeno, a zatim mu se nasmiješila. – Ne bi me sačuvao od kiše. – On je skrenuo na zemljanu stazu, a za njim se začuo topot ponija koji je vukao kolica. – Puštat ćemo zmajeve na vrhu grebena – reče, kimnuvši u smjeru kretanja. – Najbolje lete na brijegu, a ovo je mjesto s najviše vjetra. Nekad uspijemo odmotati metre i metre uzice prije nego što izgube vjetar. Olivia ga pogleda zna željno. – Zvučite poput stručnjaka za zmajeve. Nije li to isto kao kad odrastao čovjek prizna da se još uvijek igra pikulama? Srce mu je počelo brže kuca . – Ja sam se rado igrao... – rekao je i stao kad je bolje promislio. Nije bilo razloga otkriva joj pojedinos . Polako se mirio s me da ona neće bi njegova. Ona je pripadala drugom muškarcu, onome koji je imao domoljubnu žicu i umućen mozak. Stoga se okrenuo i pokušao se obrani bez stras . – Čovjek nikada ne zaboravi kako se puštaju zmajevi. – Pretpostavljam da je to točno – reče. Ali izgledala je zna željno, kao da ga je prozrela. Skočio je sa svog konja, bacio uzde u grmlje i vra o se k Oliviji. Cijela je situacija stvarno bila smiješna. Bio je vraški siguran da mu se požuda može pročita na licu, a zbog toga se osjećao ranjivo i pomalo ludo. Ali ipak joj je prišao i uhva o je za struk da bi je spus o s konja, jer stvarno, što su uopće muškarci? Obične živo nje koje istoga časa spremno odgovaraju na poziv na parenje kao i bilo koje drugo biće na dvije noge. Ili možda na četiri noge. – O čemu razmišljate? – upitala ga je kad ju je spus o, tresući suknju kako bi se izravnala. – O znanosti – odgovorio je, a to nije bilo sasvim neistinito. – Zanima li vas i nešto drugo osim matema čkih funkcija? – Bacila je uzde svoga konja na isti grm. – Da, ali ne želim da ovdje zaspiš od dosade pa neću detaljnije objašnjava ; morali bismo te onda odves kući u kolicima. – Jus n je upravo vezao ponija. Došao je do tete provjeri želi li sići s prikolice, ali ona je izjavila da ima bolji pogled sa svog sjedišta. Uzeo je kutiju sa zmajem iz prikolice, a poklopac kutije se lako otvorio, kao da ga je netko jučer otvarao. Kao da svi oni dani otkad je zadnji put puštao zmaja nisu ni postojali. Morao je duboko udahnu prije nego što je izvukao prvoga zmaja. Bio je on crvene boje trešnje, lagan i brz. Bio je to zmaj koji je parao zrakom poput strijele, a također, istom tom brzinom pao na tlo. Ispod su bila dva dobra, čvrsta zmaja koja su se hrabro održavala u zraku po svakom vjetru. A ispod njih... dotaknuo je mala krila zmaja na jedan trenutak, prs ma je trljao osjetljivo drvo kao da može dotaknu


dijete koje ga je nekada držalo. Za m je s mukom progutao slinu i zatvorio ku ju ne izvadivši toga zmaja. – Imam tri za nas – reče, okrećući se. Glas mu je bio napet i mračan i primije o je kako je Olivijin pogled brzo skrenuo na njegovo lice. Prisilio se da se nasmiješi, iako je taj osmijeh vjerojatno bio vrlo turoban. Jus n skoči do njih. – Nikad mi se nije sviđao ovaj crveni – rekao je veselo, kao da zmajevi nisu imali povijest. – Previše je nestašan. Uzet ću neki drugi. – Moraš zavezati kalem na zmaja–reče Quin, uručivši mu jednog. Olivia je ugrabila crvenog zmaja. – Meni se ovaj sviđa! – Pristaje uz šešir – reče, nakašljavši se. – Ja ću vam zaveza kalem s užetom. – Za m se sagnuo kako bi izvršio taj zadatak, izbjegavajući je pogleda u oči. Iz nekog je nepoznatog razloga bio sposoban pročita Olivijine oči, a činilo mu se da bi i ona mogla ima istu moć nad njim. Zakleo bi se da je ona vidjela njegov jad, uhva la tračak monstruozne tišine koja je živjela u njegovim grudima. – A sada – reče žustro, nakon što je zavezao oba kalema – prošetat ćemo do vrha grebena. Prošlo je prilično vremena, uz puno smijeha – Quin nije sudjelovao u njemu – dok sva tri zmaja nisu bila puštena i poskakivala na vjetriću nad njihovom glavama. – Ovo je divno! – viknula je Olivia. Trčkarala je naprijed-nazad, a cipele su joj svjetlucale ispod ruba suknje. Kao da je prošlo samo pet minuta, a ne pet godina, crveni je zmaj klizio na vjetru, počeo ponirati, a zatim se naglo propeo u vis. Quinov je pak zmaj dosegao svoj vrh i tamo ostao; solidan i bijel, lepršao je visoko iznad njegove glave. Jus n se bacio na leđa i u tom položaju upravljao svojim zmajem, ne zabrinjavajući se mogućnošću da zaprlja svoj prelijepi jahaći kostim boje mahovine. Ali Olivia je trčala uz greben prateći energični let svoga zmaja. Jus n je izgledao sanjivo udobno, očiju usredotočenih na daleku točkicu u zraku koja je bila njegov zmaj. – Bilo bi bolje da kreneš za Olivijom – reče, dobacivši Quinu lijeni pogled. – Ne mogu više vidje gdje je. – Uzdahnuvši, Quin krene spušta svoga zmaja. Olivia je nekamo odjurila za svojim zmajem... niz ili uz greben ili možda u krošnje stabala na kraju grebena. Pogledao je unazad i vidio da je teta Cecily čvrsto zaspala, vilica joj je opušteno visjela. Odložio je svoga zmaja i pošao uz greben. Pred njim se pros rala Engleska, uredna polja označena živicom, malena kočija kotrljala se negdje u daljini, a s desne strane rijeka je zavijala poput zmije. Vjetar je mirisao kao da kosci kose travu, uz blagi miris dima koji je podsjećao na krjesove. Na trenutak mu se radost proširila grudima, a za m se pojavio stari pozna


osjećaj. Krivnja. Ipak, kad ga je ovaj put potisnuo, osjećao se drugačije. Čišće. Mirnije. Možda je došlo vrijeme. Odjednom je ugledao tračak crvene tkanine koja je morala pripada Olivijinoj suknji. Bila je hodala niz greben u zavjetrini, a sada je stajala ispod drveta, gledajući u njegovu krošnju. Crveni je zmaj nepogrešivo pronašao drvo na koje se srušio. Usporio je i uživao u šetnji prema njoj. Cijelo mu je jelo bilo napeto, čvrsto, kao da jedva uspijeva njime upravljati. A to je bilo apsurdno jer se on uvijek mogao kontrolirati, baš uvijek. Čak i prije pet godina, kad se okrenuo na pristaništu, znajući da je zakasnio... ni onda nije izgubio kontrolu. Ne. To nije bila potpuna is na; ne bi on sad tu smio krivotvori prošlost. Pokušao se baci u vodu, urlao je da mu nabave čamac pa ga je lučki kapetan morao obuzdati. Ali kasnije... kasnije je otišao bez riječi. Jedna noga pred drugom nogom. Ovo je bila drukčija vrsta emocije, poput šumskog požara u krvi. Olivia je stavila ruke na bokove i dok ju je promatrao, skinula je pribadače sa svog šašavog šeširića i odložila ga sa strane. Ubrzao je korak. Neće ona valjda... Hoće. Otkopčala je kaputić i uredno ga složila na zemlju. Dok ju je gledao, posegnula je za najnižom granom, a za m se povukla prema deblu, upirući se nogama o koru stabla brzinom i samouvjerenošću nekoga tko se već penjao na stablo. Zapravo, na mnogo stabala. Bila je na prvom redu grana, a za m već na drugom, do trenutka kad je on s gao u podnožje stabla. – Olivia Lytton! – zaurlao je, stojeći pod njom. – Koga vraga radiš? Ona ga je pogledala kroz gusto razlistano granje. – Oh, zdravo – viknula je. – Spašavam svoga zmaja, naravno. – Stajala je na čvrstoj grani i izgledala uredno kao kad je krenula, kao neka vrsta neprikladne ptice. – Nemoj ići ni korak više! – naredio je. Lišće je prigušilo zvuk njezinog smijeha, a Quin je već skinuo kaput. Lako se povukao rukama na najniži red grana. Ona je ponovno krenula prema gore, a on se brzo uspinjao dok nije bio točno ispod nje kako bi je mogao uhvatiti ako padne. A to mu je omogućilo dobar pogled ispod njezine suknje. Jedna je njezina noga bila prebačena preko grane pa je dobro vidio grimiznu podvezicu, a iznad nje snježnobijelo bedro. Srce mu je jednom naglo poskočilo, a za m je počelo kuca u bržem ritmu. U jednom trenutku nije više mogao ni disati. Olivijine su čarape bile bijele i svilene i završavale su točno ispod njezina koljena.


Iznad njih mogao je vidje komadić nježne čipke... bile su to njezine gaćice, pretpostavio je. Zanimljivo. Nije znao da dame nose takvu vrstu donjeg rublja. Evangeline nije. Sijevnula mu je ružna misao: Evangeline se ne bi dalo gubiti vrijeme na to. Odmah je odbacio tu misao jer je takvo razmišljanje bilo ispod njegove razine. – Gospođice Ly on, vidim noge – povikao je, istoga časa shvaćajući da je i ova primjedba bila ispod njegove razine. Olivia se ukipi. Ali upravo je bila prebacila težinu na tu nogu. Povukla se gore na sljedeću granu i zamalo se poskliznula. Kad se sabrala, čvrsto se držeći za grane, pogledala ga je mrko. – Virkanje dami pod suknju nikako nije u skladu s ponašanjem džentlmena. – Siguran sam da je penjanje na drveće sasvim neprikladna ak vnost za nekoga tko se želi naziva džentlmenom – ili, mogu slobodno doda – damom. – Spretno se popeo na granu koju je ona upravo napus la. – Koliko se još visoko planiraš pope ? Grane iznad mjesta gdje se upravo nalaziš neće izdržati moju težinu. Ona pokaže rukom. Zmaj je visio izvan dosega njezinih ruku, zapetljan o uže. Quin isproba čvrstoću grane na kojoj je stajala. – Premjesti se na onu granu kraj svog stopala – naredio je. – Ja dolazim gore. Olivia je skočila na obližnju granu, spretno kao da se nalazi na tlu. Sekundu kasnije Quin je stajao kraj nje. Izbliza je mogao vidje da se zacrvenjela od napora, a grudi su joj se pomicale gore dolje. Prslučić njezine oprave bio je sašiven od fine tkanine, a grudi su joj bile napete pod njim. On se rukom uhva o za granu iznad njihovih grana. Nadao se da ona neće spus pogled na njegove hlače. – Kako se možeš penja na stablo u korzetu i svim ovim podsuknjama? Njezine su oči blistale nestašnošću. – To je tajna. – Nagnuo se natrag na prikladnu granu, osjetivši da mu koljena klecaju. – Ja znam jako dobro čuvati tajnu. – Ne nosim korzet – reče napola šapćući, napola se smijući. – Davno sam shva la da je nemoguće pope se na stablo u korzetu. Iako, dok sam se danas odijevala, nisam imala u planu penja se na stabla, ali sam mislila da je puštanje zmajeva zacijelo vrlo energičan sport. I ispalo je da je to istina. – A kad je penjanje po stablima postalo dijelom ženske izobrazbe? – Prvi put kad me mama natjerala na dijetu za mršavljenje – reče, naboravši nos. On se namršti. – Dijetu? – Moram smršavje . Uvijek sam trebala smršavje , otkad mi je bilo trinaest godina. Možda čak i kad sam bila mlađa. – Ne moraš. Ja se s tim ne slažem. – Dobro, ali ja mislim da moram. I vaša se majka s m slaže s obzirom na zapovijed


koju stalno ponavlja u Zrcalu: Krijepost se očituje i u lijepoj liniji. A slaže se s m – nastavila je, promislivši malo – i većina visokog društva, s obzirom na količinu savjeta za mršavljenje koje su mi dame šapćući davale u toaletu. Okrutnost kojom je Oliviji usađena mržnja prema njezinoj značajki koju je on iskreno smatrao savršenom, strahovito ga ja je pogodila i nešto se u njemu oslobodilo. Uspravio se, a za m se nagnuo prema njoj. Njezina se glava ins nk vno približila njegovoj i usne su im se srele, vruće i slatke, ubrzanog daha od penjanja, ili možda od blizine... Imala je okus poput sunčevih zraka i trave. Okus sreće. Polako se još više približio, ne prekinuvši poljubac, a za m se naslonio na deblo i povukao ju u zagrljaj, pazeći da ona ne ispusti iz ruku granu za koju se držala. – Olivia – mrmljao joj je tiho u usta. – Kako mi je ime? Ona je otvorila snene oči. – Što ste rekli? – Moje ime – reče, a onda se nije mogao suzdrža već ju je poljubio otvorenih usta, nježno se igrajući jezicima. – Quin – reče povlačeći se. A zatim: – Ponovno očijukamo. – Preskočili smo očijukanje i krenuli dalje. Ali u svakom slučaju, nitko našega ranga ne bi se smio ljubiti na stablu. – Znači li to da mi nismo tamo gdje jesmo? – Oči su joj blistale od rados , a usne su joj bile natečene od njegovih poljubaca. – Ili to nismo nas dvoje na ovom stablu? Ili ti nisi vojvoda? – Vjerojatno nisam – reče sa žudnjom u glasu, obgrlivši je oko vrata. – Ja nisam vojvoda. A ni ti nisi zaručena za markiza. Potonuli su u poljubac kao da se ljube godinama. Njegove ruke su gorjele od želje krenu dalje od poljupca. Pomilova prs ma, dlanovima, objema rukama nježnu tkaninu njezina prsluka. Nije nosila korzet. Jedva ju se usudio pogledati. A zatim ju je pogledao i tiho zastenjao – Imaš.. – rekao je i zastao na trenutak. – Mislim da imaš najljepše grudi koje sam ikada vidio. Pogledala je prema dolje, a za m u njega. Čudno, za nekoga tko je izgledao tako iskusan poput nje, obrazi su joj se zarumenjeli i izgledala je kao da ju je odjednom postalo sram. Ali izgleda da ju je vrlo brzo prestalo bi sram. – Ne možemo ostavi tog zmaja – reče, pokazujući na rukom prema njemu od čega joj se prslučić još više napeo. – Sigurno ga gospodin Ja-ni-sam-vojvoda može dohvatiti? Quin se hrvao s onim dijelom svoga tijela koji je snažno želio nešto dohvatiti. Ali ne zmaja već dražesno žensko jelo koje je stajalo pred njim. Ona je još uvijek ubrzano disala od uspona, ili od ljubljenja, ili od oboje, a pokre njezinih grudi su ga


začarali. Lišće je tralo oko njih, stvarajući im mali zaklon, sobicu čiji su zidovi treperili od sunčevih zraka i zelenih sjena. Kad bi barem sad tu bio neki krevet. Zamišljao ju je pod sobom, kako se bori za zrak, obraza boje divlje ruže i kosom koja se prostrla oko nje poput jastuka. – Nemoj me tako gledati – rekla mu je oštro. – Ne smiješ. – Što kažeš na to da te smijem ovako gledati samo kad smo visoko na stablu? – predložio je. – To se neće ponovno dogoditi. – Točno. – Zato ju je ponovno pogledao, od glave do pete. – Olivia, si predivna. – Pokušao je pronaći još riječi, ali naravno, nije mu uspjelo. Nikad nije mogao pronaći prave riječi kad je to bilo potrebno. – I si vrlo privlačan – reče pomalo ravnodušno. – Ali to nema nikakve veze jer mi nismo p ce i ne možemo živje na ovom stablu. Čudi me što nas tvoja obitelj već nije došla tražiti. – Teta Cecily spava u prikolici, a siguran sam da je i Jus n zadrijemao na livadi. Njegov je zmaj vjerojatno nekamo sam odle o, a on je previše lijen da ga krene tražiti po stablima ili negdje drugdje. – Molim te, možeš li mi dohva zmaja? – upita, vra vši se pravom razlogu zašto su se popeli tako visoko. Poslušno je ispružio ruku i oslobodio zmaja, uspijevajući izbjeći podera krhku svilu od koje je napravljen. Pažljivo ga je pustio da odleprša na tlo, navodeći ga kroz granje, a zatim za njim bacio kalem i uže. – Sav si prošaran lišćem i suncem – primijeti. – I isto – reče, milujući joj prstom obraz. – Da je Jus n ovdje s nama, vjerojatno bi napisao pjesmu o tome. Mislim da bi bilo pametno sići sad sa stabla. Ja idem prvi, da te mogu uhvatiti ako padneš. – Čekaj – reče, dodirnuvši mu nježno ruku. Njezin je dodir poslao munju ravno u njegove prepone. – Mogu li te nešto pita ? Što se s tobom dogodilo kad si vadio zmajeve iz kutije? Ovo pitanje nije očekivao. Iako je mogao. – Ništa. Rukom mu je nježno prešla po ruci, preko ramena i zagrlila ga oko vrata. – Ne bi volio da te srušim s grane, zar ne? – usne su joj se smijale, ali oči su joj bile ozbiljne. – Prije nekoliko godina bih te preklinjao da to učiniš – reče, a riječi su mu zvučale kao da dolaze odnekud izdaleka, iz mjesta nad kojim on nije imao kontrolu. Čekala je. Ali on se nije mogao natjera da kaže nešto više. – Trebali bismo se vra – reče,


znajući da je hrapavost u njegovom glasu sama bila vlastita ispovijed. – Je li tvoja žena voljela zmajeve? Je li ovo bio njezin zmaj? – Olivia je kimnula prema crvenom zmaju koji se sklupčao na travi ispod njih. – Ne. To je bio... – Morao je zasta na trenutak. Prvo se oslobodi užasa koji se poput crnog leda širio njegovim žilama da bi uopće mogao dalje govori . – Taj je bio guvernantin. Zvala se Dilys. Bila je... bila je... voljela je jarke boje i smijeh. Bila je iz Shropshirea. – Kao i Riggle? – Zaboravio sam da si ga upoznala. Da, ona je bila njegova kći. On mi je opros o, sam Bog zna kako. – Ona ga je pogledala u oči, nježno i mirno. – Sigurna sam da nije trebao ni zbog čega oprostiti. Koliko je godina imalo tvoje dijete? – Pet. – Riječi su iz njegovih usta izašle u hrapavom šaptu. Izgovorio je to u šaptu, hrapavo. Nakašljao se i pokušao ponovno. – Alfiju bi sad bilo deset godina. – Alfie? – cijelo joj se lice promijenilo dok se smiješila. – Sviđa mi se njegovo ime. – Dobio ga je po mom ocu: Alphington Goddard Brook-Cha ield. A ja sam ga zvao Alfie, na majčin veliki užas. Dilys mu je dala taj nadimak; bila je s njim od rođenja. I... – Zastao je, iznenada i zatim rekao smireno: – I do kraja, također. Oni su se utopili, znaš. I moja žena također. Vrlo nježno Olivia je stavila jednu ruku oko njegova vrata. Za m ga je pus la iz zagrljaja i stala na njegovu granu. Quin je osje o nagli napad panike, ali grana je bila čvrsta. A ona je bila stisnuta uz njega i mutila mu razum. – Tako mi je žao – šapne. – Hvala – reče, zvučeći čudno, kao što je često zvučao. Morao bi zna što dalje reći, pomislio je frustrirano. Njezine su se usne nježno spus le na njegove. – Rupert vidi svog oca samo četvrtkom od dva do tri popodne. Čini mi se da si viđao Alfija češće nego jednom tjedno. – Nisam se mogao suzdrža – reče Quin, naslanjajući se ponovno na deblo, obgrlivši je jednom rukom oko struka, a drugom se čvrsto pridržavajući za granu koja se nadvila nad njihovim granama. – Od trenutka kad sam ga prvi put vidio... nisam se mogao suzdržati da ne budem kraj njega. Željela je nešto reći, ali ušutkao ju je brzim poljupcem. – Nemoj mi reći da je on na boljem mjestu – reče, znajući da mu glas zvuči hladno. – Ili da sam sretan što sam ga poznavao onoliko dugo koliko sam ga poznavao. Ili da je on sad anđeo. Ili da ćemo se ponovno sresti na vratima raja. Postoji li uopće rečenica koja bi pružila bar malo utjehe? Quin je razmislio o tom pitanju. – Uzmi me sad? Nasmijala se, a njezin je smijeh izgladio oštrice njegove tuge. – Kratko i jezgrovito. Neću ništa reći. – Skupila je ruke oko njegovih obraza i


poljubila ga u usne tako kao da je sva sućut koju je ikada primio u životu bila zbijena u tom poljupcu. Nakon poljupca nije mogao uopće govoriti. Njezini su prs mrsili njegovu kosu i otresli vrpcu kojom ju je vezao. – Je li kosa uvijek na čelu bila bijela ili se to dogodilo zbog tuge? – Oduvijek je bila takva – reče. – Vjerojatno sam bio jedna od najčudnijih beba koja se ikada rodila u Kentu. Prsti su joj krenuli milovati njegovu kosu kao da je on njezino vlasništvo. Mada je to bilo nemoguće. On se nakašlje. – Znam da se udaješ za markiza. – Osjećao je kao da mu prs gore samo zato jer joj je dodirivao leđa. Ona se ukipila. Nije se pomakla, ali on je predosje o da ona želi ustuknu pa je pojačao stisak oko njezina struka. – Olivia, mi smo na stablu! – Trebali bismo sići – reče ona. – Samo trenutak. Kad se ne bi udavala za tog markiza – šapnuo joj je u uho – ja bih se zamijenio s tobom. – Molim? – Tebe bih leđima okrenuo prema stablu. I onda bih... – Nemoj to govoriti! – zavapila je. – Nisam ja nekakva akrobatkinja koja može... – Koja može što? – Pa, znaš. – Zar to meni govori žena koja je cijelom društvu za večerom zamalo izreci rala limerik o mladoj dami koja je bila osobito spretna s iglom? – Osje o je da će prasnu u smijeh. Bio je to nepoznat osjećaj, pomalo opojan. – Limerici su samo prošireni vicevi. Zapam la sam ih zato jer strahovito ljute moju mamu pa imam osjećaj da ipak mogu ima nešto svoje. A sad, možemo li, molim te, sići s ovog stabla? Dodala bih da bi moja majka sasvim poludjela da me sad vidi ovdje. – I moja bi – reče Quin ravnodušno, dopuštajući svojoj ruci kliznuti niz njezina leđa. – Nemoj! – naredi mu. Stao je, a ruka mu je lebdjela baš iznad veličanstvene obline. – Molim te? – Glas mu je bio promukao, a zbog toga bi ga na tlu bi lo sram. Ali koga može bi sram na stablu? Nježno joj je usnama pomilovao obraz, okrznuvši joj uho. – Olivia Ly on, mislim da ćeš uvijek biti moj najdraži suputnik u penjanju na stablo. – Čini mi se da sam ja tvoj jedini partner za penjanje na stablo – odgovori mu, pogledavši ga veselo.–A sad ću se vratiti na terru firmu. – Čekaj! Ja silazim prvi. – Skočio je na granu ispod njih. Za m ju je pogledao, osjećajući neko zločesto iščekivanje u trbuhu. Kako se ona nije pomaknula, nagnuo se natrag da bi joj vidio lice.


– Sad planiraš dobro proučiti i moje noge, zar ne? – Jako mi se sviđaju tvoje noge – reče sasvim iskreno. – A kad ih ne bih gledao, loše bih obavljao svoju dužnost. A dužnost mi je sada sačuvati te od ozljeda. Ona frkne nosom, a za m se, znatno brže nego što je on predvidio, okrene i skoči dolje, na granu na kojoj je on stajao. Grana se zanjihala i on je ins nk vno posegnuo za njom kako bi je smirio, ali u tom pokušaju izgubi ravnotežu i padne kroz dva reda grana, sletjevši grubo na tlo. Pad mu je izbio sav zrak iz pluća, a bol koja je uslijedila bila je strahovita. Pred zatvorenim su mu se očima pojavile tamne mrlje, a činilo se kako ne može udahnu nimalo zraka u pluća. – O, dragi Bože! – začuo je, prije nego što je ponovno mogao vidje . – Joj, Quine, joj. Molim te, nemoj umrije . Zašto sam to napravila? – Olivia se spus la sa stabla. – Molim te diši... Ti dišeš! On jest disao. Bio je u to siguran jer ga je svaki udah vraški bolio... u glavi mu se skupilo tisuće psovki i jedva se suzdržao da ih ne izgovori. Osje o je kako ga Olivia pipa svugdje po grudima. Iako je bol vjerojatno utjecala na oštrinu njegova uma, Quin je u trenu odlučio ne otvara oči. Nitko pri zdravoj pame ne bi prekidao ženu na zadatku. Barem ne na ovom zadatku. Radije bi prestao disati nego je obeshrabrio u njezinim nastojanjima. – Ne osjećam da je neko rebro slomljeno – promrmljala si je u bradu, tapšući po njegovim grudima malo čvršće. To je možda bilo zato što je pomaknula ruke prema njegovom trbuhu, a bio je sasvim siguran da tamo nije bilo ni jednog rebra, ali nije se bunio. Njezine su ruke na trenutak oklijevale, a zatim je vrlo brzo, vrlo nježno, krenula tapšati ga ispod trbuha. Počeo je stenjati prije nego se uspio suzdržati, a zatim je napravio grimasu. Nije bio navikao bi tako nediscipliniran. Uvijek je imao potpunu kontrolu nad svojim tjelesnim reakcijama, čak i s Evangeline, s vlastitom ženom. – O, Bože – zavapila je Olivia ponovno. – Idem po Justina. Molim te, drži se. Bojim se da si nešto slomio. Nadam se da nisi slomio kralježnicu. Nikad si ovo neću oprostiti. Glas joj se slamao pa je Quin otvorio oči i uhva o je za ruku prije nego što se uspjela podići na noge. – Dobro sam – progunđa. – Samo me pus malo da se priberem. – Tako mi je žao! – reče Olivia promuklim glasom. – Bilo je to tako glupo od mene, Quine. Nisam razmišljala. Tako ja inače silazim niz stablo ispred moje spavaće sobe. Samo se dobro zanjišem i dočekam se na noge. – Ti silaziš iz svoje spavaće sobe kroz prozor? – trudio se udahnu zrak i shva o da iako ga je cijelo tijelo boljelo, vjerojatno ništa nije slomio.


– Jedini način na koji mogu izaći iz kuće, a da moja majka to ne primije , jest niz to stablo – reče. – Možeš li mica nožnim prs ma? Čula sam da ako osoba ne može mica nožnim prstima, to je jako loš znak. Vidim da ti se drugi dijelovi tijela miču, ali... Podigao je glavu, trznuvši se od boli. Gledala je prema njegovim stopalima, u smjeru onog dijela koji se micao. Dijela koji je skoro izvirio iz njegovih hlača. – Mogu micati nožnim prstima – reče, sjedajući brzo kako bi joj blokirao pogled. Vrtjelo mu se u glavi. Na Oliviji se nije vidjelo da je uopće prepoznala ono što se događalo u njegovim hlačama. Nije shvaćao je li ona samo vješta u očijukanju ili je iskusnija. Evangeline nije bila djevica kad je došla u njegov krevet. To ga je tada iznenadilo, ali kad ju je bolje upoznao, razumio je. Evangeline nije imala veliku želju za seksom, ali je jako voljela bi željena. A ta je želja bila tako snažna da je ni jedan muškarac nije mogao zadovoljiti. Glava ga je strahovito boljela, ali ipak je mogao namirisa Oliviju, nježan, sladak miris koji je bio samo njezin. Taj je miris bio poput iskušenja u boci. On je bio potreba. Bilo je dovoljno da samo klekne kraj njega da on izgubi razum. Čak i sada, kad mu je jelo bilo u modricama, a glava ga je boljela kao da je netko steže škripcem, nije želio ništa drugo osim da je obori na leđa i dopuže na nju. I uzme je. Zastenjao je na tu pomisao. – Idem po Jus na – viknula je Olivia, skočivši na noge. – Boli te jako, a on te može odnijeti u prikolicu. – Ne! – Quin se skoro nasmijao na zamisao da bi ga njegov slabašni bra ć uspio odvući preko grebena. – Mogu usta . – I ustao je. Kos su mu se pobunile, a mišići urlali. – Nije bio dugačak pad – reče glasno, kao da bi to što ju je glasno izgovorio, učinilo tu rečenicu istinitom. – A i grane su sigurno usporile pad. – Glupos – reče Olivia lju to. – Mogao si poginu . Nisi se smio pope za mnom. Očito si pre... – Zastala je. – Prestar? – mrko ju je pogledao i krenuo hodati, polako i bolno. Već je znao da mu nije bilo ništa ozbiljno. Ali, k vragu, stvarno je bio prestar da bi se penjao po drveću. – Da – reče odvažno. – Prestar si. – A zatim je dodala: – Koliko imaš godina? – Trideset dvije – reče. – Ali u ovom se času osjećam kao da mi je šezdeset tri. – Prije koliko si godina izgubio Alfija? Nije ju pogledao već je nastavio hodati. – U listopadu će biti pet godina. – Vrlo mlad si se oženio. – Jesam. – Među m, izgledalo je da ona čeka nastavak rečenice pa su riječi


potekle odnekud. – Upravo sam se tada vra o iz Francuske i Njemačke i o šao u London na svoju prvu sezonu. Bila je to i Evangelinina prva sezona. Nisam je sreo prva dva mjeseca, ali čim sam je ugledao... – Ljubav na prvi pogled? – sugerirala je. – Tako nešto. – Nikad nije pomišljao da je bio sposoban za ljubav. Ali sigurno je bio sposoban biti zadivljen. Štoviše, opsjednut. Jus n je hodao prema njima. – Lady Cecily želi ići kući – viknuo im je. – Bolje bi bilo da ubrzaš korak, Quine. Već kipi od bijesa. Olivia tiho uzdahne i krene prema prikolici. Ali Quin je preživio suće bijesnih ispada svoje tete, a i nije bio u stanju brže hoda . Zato je samo nastavio hoda i razmišlja što to znači zaljubi se na prvi pogled. Znao je da on jednostavno nema tu sposobnost ili možda takvo nešto nije odgovaralo njegovom karakteru. Nije zapravo mogao zamisli nikoga u svojoj bližoj obitelji – nikoga osim Jus na – tko bi iskusio takvu emociju. Ipak, nije mogao ne poželje da je sreo Oliviju umjesto Evangeline. Olivia je bila vrsta žene u koju se čovjek može zaljubiti, čak i na prvi pogled. Osim ako taj čovjek nema srce poput gnjile repe, a to je otprilike bilo stanje njegova srca.


POGLAVLJE 15 Grozni-užasni-zli-strašni-ljigavi-prdljivi nitkov Kažeš mi da ste puštali zmaja, a onda si se ti popela na stablo? – Georgianina se obrva namršti. – To mi zvuči vrlo čudno. – Povukle su se u svoje odaje nakon večernjeg obroka. – Zmaj je zapeo o stablo – objasni Olivia. Georgiana spus šalicu čaja na stol. – Kad ćeš već jednom odras , Olivia? – ton joj je bio neuobičajeno oštar. Olivia osjeti da ju je to malo zaboljelo. –Ja sebe smatram odraslom. – Penješ se po stablima – reče Georgiana, prebrajajući prste na lijevoj ruci. – Ti misliš da je zabavno vrijeđa vojvotkinju. Dovodiš Lucy u kuću kad znaš da je lako možeš ostavi u konjušnici; Rupert to ne bi nikada saznao. Šališ se s lordom Jus nom kao da ste iste dobi – a njemu je tek šesnaest godina. – Ne mogu Rupertu laga o Lucy – reče Olivia, uhva vši se za onaj dio sestrinog prijekora od kojeg se najlakše bilo braniti. Georgiana slegne ramenima. – Zar misliš da nismo svi mi za stolom čuli kako se i lord Jus n smijete cijelu večer? Što misliš, kako smo se mi osjećali pokušavajući voditi ozbiljan razgovor, a vama je bilo stalo samo do zabave? Vojvotkinja je rekla lady Sibblethorp da bi zbog toga rado naredila da se maknu pokrivači za prašinu s namještaja u dječjoj sobi. Bila sam ponižena. – Ispričavam se ako sam prekinula vaš razgovor – reče Olivia. Glas joj je ipak zvučao ukočeno. – Stvarno mi je žao, Georgie. Nije bilo namjerno. Jus n je stalno izmišljao te šašave uvrede i nisam si mogla pomoći da se ne smijem. – Mogla si – reče joj sestra hladno. – Svi smo te čuli, čak si ni vojvoda nije mogao pomoći da vas ne sluša. Ona duga koju je Justin smislio... kako je to išlo? – Grozni-užasni-zli-strašni-ljigavi-prdljivi nitkov. – Točno! Ljigavi, prdljivi? Kako si mogla, Olivia? Zar ti nimalo ne mariš za mene? – Naravno da marim za tebe. I nisam ni tebe ni vojvodu nazvala tako. Nisam čak ni oholu autoricu Zrcala komplimenata. Samo smo se šalili! – Ti se uvijek samo šališ – predbaci joj oštro sestra, podigavši svoju šalicu čaja tako grubim pokretom da se čaj prolio po tanjuriću. – Ja neću uspjeti ako tako nastaviš! – Što nećeš uspje ? – upita Olivia. Jedan dio nje želio joj je odbrusi da je izbjegavala razgovara s odraslima trudeći se uvjeri vojvodu da je tako nezainteresirana za njega da radije razgovara s Justinom.


Ali drugi dio nje, onaj sestrinski dio, pogledao je dobro Georgianu i vidio tužni pogled pun jada koji je njezina sestra često imala nakon duge noći sjedenja s udovicama. – Što nije u redu, Georgie? Shvaćam da sam bila nepodnošljiva. Ako obećam da neću izgovori ništa osim najpristojnijih i najčednijih komentara jekom ostatka našeg posjeta, hoćeš li biti sretnija? – Nema pomoći – odgovorila je Georgiana drhtavim glasom. – Što to znači? Zar ne misliš da bi mogla zavoljeti Sconcea? – Mogla bih – prošaptala je njezina sestra. – Stvarno bih mogla. On je pažljiv i trezven i sve što cijenim kod džentlmena. Olivija klizne rukom preko sestrine koja je čvrsto s skala krhku porculansku šalicu. – Slomit ćeš šalicu. Georgiana je pogleda ravnodušno i zatim ipak skloni šalicu. – Reci mi što nije u redu? Nisam se ja samo šalila s Justinom cijelo vrijeme. Pra la sam što se događa s tobom i Sconceom također i izgledalo mi je da živo raspravljate o znanosti. O prirodi svjetla, zar ne? Georgiana je pogleda. – Bilo je zadivljujuće. – Ali tada zastane. – Pa divno je to što imate zajednički interes – brzo je dodala Olivia. – To je baš ono što brak čini dugim i vitalnim. Vidi samo naše roditelje. – Kakve veze imaju naši roditelji s tim? – Oni oduvijek dijele jednu strast; vojvodificiranje svojih dviju kćeri. Ne mogu reći da su bili posebno uspješni u mom slučaju, ali tebe su zasigurno uspjeli pretvori u uzor lijepog ponašanja. Kad se udaš za Sconcea, imat će dvije kćeri vojvotkinje. Mislim da će tada biti uvjereni da su im se sve žrtve isplatile. Georgiana kimne. – I ja tako mislim. Zapravo, vjerujem da će mi uvijek bi zanimljivo ono što Njegova milost istražuje, bilo to znanost ili matema ka. A izgleda da njega zanimaju i moje zamisli u vezi s kemijom. Ne mislim da se samo trudio bi ljubazan. – Ja imam dojam da Sconce jednostavno ne zna biti prijetvoran – dodala je Olivia. – Dobro onda, valjda ga zanimaju moji napitci. Čak me zamolio da mu dam recept za mast za artritis jer bi ga želio dati pripraviti za svog glavnog vrtlara. Pretpostavljam da čovjeka jako muči artri s od tog silnog izlaganja vlazi jekom godina. – To je divno – reče Olivia, pitajući se zvuči li joj glas šuplje. – Predivno! I nitko to ne zaslužuje više od tebe, Georgie. Zašto onda jednostavno ne ignoriraš svoju šašavu sestru i ne razgovaraš sa zgodnim vojvodom? Misliš li da je zgodan? Olivia trepne. – To je neupitno. Ja mislim da je on... – progutala je riječi. Zadnja stvar koju je željela učini jest reći svojoj sestri da nikada u životu nije


vidjela, ni zamišljala, čovjeka tako predivnog poput Quina. – Izgled mu je više nego podnošljiv. – Zar ne misliš da mu je kosa prilično čudna? – Ne – reče Olivia, misleći na način na koji je ta kosa klizila kroz njezine prste poput svile, crna i bijela zajedno kao dvije oprečne strane života, tame i svjetla, dobra i zla, iskušenja i čednosti. Većinom iskušenja. – Meni je čudna. Misliš li da bi mi, kad bih mu ja izmiješala boju, dopus o da je obojim? Sjećaš se onog putujućeg cirkusa koji je imao zebru, Olivia? Sconce me podsjeća na to stvorenje. – Da, sjećam se, ali vojvoda ni najmanje ne izgleda poput zebre. I ne, on ne bi nikada obojio kosu. Mislim da on nije od one vrste ljudi koji vjeruju u obmanu. I ne mislim da on uopće zna kako nekoga obmanu . – Olivia nije bila sasvim sigurna zašto je u to uvjerena, ali bila je uvjerena u to. – Ni ja ne mislim da bi. – Što si mislila kad si rekla da nema pomoći? – upitala ju je Olivia ponovno nakon nekoliko trenutaka. – Meni to zvuči savršeno, Georgie. Imaš pet puta više kvaliteta od jadne Althee. Njezina je sobarica imala pravo kad ju je opisala kao kokoš na kiši. Sconceova majka joj nikako ne bi mogla dati prednost pred tobom. – Udovicama se uvijek svidim. – Georgiana očito ovo nije smatrala prednošću. – Sviđaš se i vojvodi – Olivia svjesno opus vilicu. Izgleda da je razvijala naviku škrguta zubima. – Tvoj će brak bi kao u raju. Samo zamisli kako će majka i otac bi presretni. – Zar stvarno tako misliš? – Georgieino je lice izgledalo nevjerojatno jadno i nesretno za ženu koja je na rubu zaruka s vojvodom. – To zvuči vjerojatno sad, kad tako kažeš, ali čim se nađemo za stolom, ja se počnem ljutiti na tebe. – Zašto? To je ono što meni nije jasno, draga Georgie. Uvijek sam bila nezgrapna budala u usporedbi s tobom, iako obećavam da ću ubuduće bi fina i krasna kao i svi oni. Zašto si ti pobogu uopće gledala dolje u Justina i mene? – Zato što je on gledao. Olivia se nakašlje. – On? Misliš na vojvodu? – Da. – Georgiana je nervozno kršila prste u krilu. – Kad se nasmiješ, on te pogleda. Svaki put. Nisam mogla ne primijetiti. – Žao mi je, Georgie. To je moj glupi trbušni smijeh, kako ga je mama uvijek zvala. I nju je izluđivao. Potrudit ću se više sutra, obećajem. Osjećaj srama joj je preplavio grudi, ali to nije bilo nešto na što nije bila navikla. – Nisam znala da sam zgrozila čitavo društvo. – Ne razumiješ me – reče njezina sestra, zureći u svoje isprepletene prste. – Ti sjediš na kraju stola i nitko si od nas ne može pomoći. Svi gledamo u tebe. A ja imam


osjećaj da sam lutka od papira. Olivia se namršti: – Kako to misliš? – Blijeda. – Georgiana zastane, a zatim doda: – Krhka i nemoćna. – To je apsurdno! Reci mi što želiš da učinim i ja ću to učini . Ne moram se šali . Što još krivo radim? – Ne pratiš me. Kad se ti smiješ... svi se smiju. – Ti si luda. Ako si vidjela da se vojvotkinja ikad nasmiješila, a kamoli nasmijala... ja to nisam vidjela. A što se če tvog vojvode, Sconce ima mnogo vrlina, ali ne može se reći da je sklonost smijehu jedna od njih. Georgiana samo odmahne glavom. – Vojvoda se ne zna smija . On je prilično suzdržan u vezi s tim. Ali vidim kako mu se promijene oči kad se ti smiješ. – Budalaštine – reče Olivia odlučno, pretvarajući se da nije primijetila to isto. Ali njezina je sestra ispružila ruku i povukla je za kovrču. – Ti imaš predivan smijeh, Olivia. Uvijek sam mislila da je to jedna od najtužnijih stvari u vezi s mamom i tatom. Oni su se tako silno trudili da od tebe naprave vojvotkinju da se nikada nisu smijali s tobom. Olivia je osje la kako joj suze naviru na oči. –Joj, Georgie, to je nešto najljepše što si mi ikada rekla. – U tvom smijehu ima toliko rados . I kažem da je Sconce očaran tobom baš iz tog razloga. Neugodan osjećaj krivnje gmizao je uz Olivijinu kralježnicu. Ustala je i okrenula se, zabavivši se točenjem još jedne šalice čaja. Ruke su joj se malo tresle. – Naravno da to nije is na, Georgie. Ne budi smiješna. Ja sam se smijala poput hijene, a jadnik vjerojatno nije mogao ču sam sebe od te buke. – Stavila je tri pune šalice šećera u čaj i promiješala ga. – Muškarce ne fascinira razuzdana duhovitost, Georgie. – Vjerojatno ne. Ali svi vide da ga privlačiš. – Ja sam glasna, debela žena zaručena za nekog drugog – reče Olivia ravnodušno. – Ti si krivo protumačila njegovu pažnju zato što me voliš. – Ti nisi debela! Ti si breskva, sjećaš se? – Is na je da me nije previše briga. Ti si predivna, vitka dama, a ja nisam. A ni Ruperta nije uopće briga. Georgiana je otvorila usta kako bi joj proturječila, ali Olivia podigne ruku. – Preuveličavaš činjenicu što je vojvoda bacio pogled u mom smjeru jednom ili dvaput. Odsad ću se ponaša kao najoholija aristokratkinja od sviju njih, kako ne bi bilo ničega što bi potamnilo vojvodski sjaj koji okružuje naš stol. Njezina se sestra nevoljko nasmiješi. – Vjerojatno si u pravu. Kako je izgubio ženu i sina, jadnik je zaboravio što znači zabavlja se, ako je to ikada uopće i znao. Zato on


tebe gleda kad se smiješ. Olivia si je dozvolila samo da kimne. Neki tvrdoglavi, glupi dio nje želio je vrišta , urla da je Quin njezin. A to je bilo smiješno. Ona je savršeno dobro znala da ne može napustiti Ruperta. A Quin je bio najbolja prilika njezinoj dragoj sestri da postane aristokratkinja kao što joj je i bilo suđeno. – Što ćeš odjenuti za sutrašnji bal? – Mislila sam plavu opravu s finom čipkom. – Ah – zadirkivala ju je Olivia. – Izvlači se teška artiljerija. – Imam neki čudan osjećaj da Sconceova majka organizira ovaj bal kao neku vrstu ispita – reče njezina sestra. – Zar to nije čudno? Izgleda kao da ispituje i mene i Altheu i za m uspoređuje naše odgovore prema popisu koji je sama sastavila i odobrila. Olivia slegne ramenima. – Ti ćeš izaći kao pobjednica, ako je to stvarno tako. Što je uopće bilo naše djetinjstvo, ako nije serija ispita? Sestrina se obrva nabere. – Zar stvarno tako misliš? I nemoj opet slijega ramenima! – Da. – Mislim da razumijem o čemu govoriš. – Sve za što smo prekorene ili hvaljene bilo je usmjereno samo u jednom pravcu – reče Olivia. – Da postanemo vojvotkinje. – Shvaćam zašto si ogorčena. – Stvarno? – Zato što nikada nisi položila ni jedan od h ispita! – reče njezina blizanka i prasnuvši u smijeh sakrije se od Olivije iza sofe dok je Olivia jurnula za njom, vitlajući rupčićem.


POGLAVLJE 16 Raznovrsne neugodnosti u vezi s djecom i psima, ali ne s kanapeima Kad god bi udova vojvotkinja od Sconcea najavila bal – a čak i kad bi se radilo o manjem događaju – promijenili bi se planovi u svim uglednim kućama u krugu od šezdesetak kilometara. Nitko tko se smatrao vlastelinom ili plemićem ne bi ni pomišljao propustiti takvu prigodu, osim ako bi se radilo o majčinom pogrebu. A nekima čak ni to ne bi predstavljalo zapreku. Nije bila stvar u tome da je bal Sconceovih bio osobito moderan. Njezina se milost nikad nije zamarala stvarima poput nabavke dvije sto ne stabala limuna boga h plodovima ili prekrivanjem dvorane orhidejama, a ne bi čak ni naručila posebni sladoled kod Guntera. Ona je radije slijedila propisana pravila svojih vojvotkinja prethodnica: jedne koja je bila domaćica kralju Henriku VIII., i to čak dvaput s dvije različite žene, i druge koja je tri puta ugostila kraljicu Elizabetu. Pa je tako plesna dvorana bila izribana i uglađena do potpunog savršenstva, angažiran je omanji orkestar, naručena razumna količina hrane, a iz vinskih podruma donesena velika količina vrhunskih vina. I to je bilo to. Ostalo se trebalo pobrinu samo za sebe, smatrala je vojvotkinja. I uvijek je bilo tako. Nije bilo na svijetu ništa vrjednije prezira od nervozne domaćice. Kao što je bio njezin običaj, rano uvečer toga dana, predsjedala bi malim obrokom na koji bi bili pozvani gos koji će prenoći u Li lebourneu jer su s gli izdaleka. Nakon obroka okupljene bi goste zamolili da se premjeste u glazbenu sobu. Bilo je još vremena do početka bala, a njezina je milost smatrala to razdoblje prikladnim vremenom da se pozabavi još jednom stavkom sa svog popisa doličnosti. U skladu s m izdala je naredbu, ne trudeći se previše je zamaskira kako bi zvučala kao poziv. – Vjerujem da ćemo svi bi zahvalni ovdje prisutnim mladim damama koje bi nam priuš le malo lagane zabave. – Lady Althea i gospođica Georgiana smjesta ustanu, a također i dvije gospođice Barry. (Barryjevi su živje li na drugoj strani grofovije i bili su vrlo ugledna i dobrostojeća obitelj, ali kćeri nisu bile prikladne za buduće vojvotkinje zbog nesretne činjenice da je u obitelji bio jedan praujak sklon pijančevanju. Nikad se ne zna kad će se ta nesretna mana pojaviti u krvi nekog potomka). Njezina se milost smjes la na sofu s odličnim pogledom na glazbala i pozvala svoju prijateljicu Mary, lady Voltore da sjedne kraj nje.


Gospođice Barry su vrlo jako lijepo zvučale u duetu. Lady Althea vrlo je dražesno pjevala. Gospođica Georgiana ne samo da je jako lijepo pjevala – jednu opernu ariju, a za m nježnu baladu – već se i pra la na čembalu. Bilo je sasvim jasno da bi gospođica Georgiana Lytton bila vrlo dobra vojvotkinja od Sconcea. Udova vojvotkinja si nikada nije dozvoljavala pokaza emocije, ali bila je svjesna toga da ako bi morala priznati jednu svoju slabost, bio bi to njezin sin jedinac. Bol koju je pretrpio nakon prvog braka bila je nedopustiva. – Vaša milosti? Podigla je pogled i vidjela da su joj se gospođice Barry naklonile. – Izvolite? – Vaša milos – rekla je jedna od njih s dljivo – biste li bili tako ljubazni i dopus li lordu Justinu otpjevati nešto okupljenom društvu. Ona druga se ponovno nakloni. – Svi bismo to željeli, sigurne smo. Jedna vojvotkinjina obrva se podigne. Da, dobro je odlučila kad je prekrižila Barryjeve s popisa mogućih vojvotkinja. – Ako se lord Jus n složi, ja neću ima primjedbe – reče prilično ledenim glasom. Naravno, njezin nećak nije shva o poruku iz njezinog glasa, već je poskočio na vrlo neprimjeren način i sjeo za klavir. To nije bilo dolično, smatrala je. Dame su bile te koje su pjevale i svirale na glazbalima. Jedini muškarci koji su pjevali, ili nedajbože svirali, bili su profesionalci. Oni ljudi s kojima se plemstvo nije družilo. Zapravo, Jus n je na više načina bio neprimjeren. Te je večeri, na primjer, odjenuo grimiznu boju. Po njezinom mišljenju, odjenu grimizno bilo je u istom rangu s pjevanjem: džentlmen si tako nešto jednostavno ne bi dopus o. Ali, eto, baš njezin nećak (iako samo po udaji) odjenuo je kaput boje jorgovana s golublje sivom čipkom na rubovima, što je bilo još gore. Prostački – to je bila prava riječ. Pokojni se vojvoda sad zacijelo okreće u grobu jer jedan član obitelji nosi takvu odjeću, bio on napola Francuz ili ne. I zašto su se, za Boga miloga, sve djevojke okupile oko klavira kao ribice oko bačenog komada kruha? Ušutkala je lady Voltore koja nije prestajala govori o novoj vrs ruže i usmjerila svoju pažnju ponovno na nećaka i njegovo jato obožavateljica. – Što to on pjeva? – glasno je upita Mary. Ona je bila prilično gluha. – To mi ne zvuči kao Greensleeves, a ja baš volim kad se pjeva Greensleves. Reci mu da to pjeva, hajde, Amaryllis. Udova vojvotkinja tolerirala je Lady Voltore da je zove osobnim imenom samo zato što su se poznavale od kad su imale dvije godine. – Ne mogu mu samo reći da to pjeva – reče. – Ali mogu ga zamoliti ako želiš. – Ne budi smiješna, Amaryllis. Pa pla la si momka da pjeva, možeš od njega zah jeva što god želiš za svoj novac. – Mary je oduvijek bila pomalo škrta, najblaže


rečeno. – Nisam mu platila – reče nevoljko. – On je naš rođak. – Kažeš da je rijedak? Is na, rijetko se viđaju takvi. Radi li on u cirkusu? Da sam ja na tvom mjestu, ne bih nikada pozvala cirkusante u svoj dom. Udova vojvotkinja se zadovolji time što je uputila Mary jedan svoj poznati pogled. – Ne znam gdje si pronašla tog dečka, ali moram reći da mi se baš sviđa. Lijepo pjeva i ima lijepo lice. – Mary se prilično razuzdano nasmije. – Nisam ja tako stara da ne znam prepozna kad je netko lijep. I vidi ga, izgleda zamalo poput džentlmena, osim tog njegovog kaputa, naravno. U njemu izgleda poput majmuna onog čovjeka s verglom. Justina su sa svih strana okružile lijepe djevojke. Gospođice Barry stajale su svaka s jedne njegove strane, a lady Althea mu se nadvila nad rame. Vojvotkinja je naćulila uši i jedan trenutak slušala pjesmu. – Ona je bila njegovo Sunce – pjevao je Jus n. – Ona je bila njegova Zemlja. – Ovo je stvarno zvučalo tako šašavo i bezazleno. Ali s obzirom na to da je lady Althei ukazana neprocjenjiva čast da bude uzeta u obzir za tulu vojvotkinje od Sconcea, barem bi se mogla ponaša dostojanstveno. Is na je bila da je Althea bila glupa kao noć i da nikada ne bi usrećila Tarquina. Jus n je počeo pjeva novu pjesmu, neku o ljubavi. Ljubav! Ljubav je bila destruk vna, neugodna stvar, to je bilo njezino mišljenje. Dovoljno je bilo pogleda što je učinila Tarquinu; gotovo je jadnika rastrgala na komadiće. Okrenula se i primije la sa zadovoljstvom kako gospođica Georgiana sjedi kraj stare tete pokojnog vojvode i s njom ho razgovara. Nije pokazivala nikakvu namjeru pridružiti se triju za klavirom, a to je govorilo puno o njezinu zdravom razumu. A Tarquin? Trebalo joj je za to nekoliko trenutaka, ali uspjela je pronaći svoga sina. Sjedio je u uglu prostorije i izgledalo je kao da promatra gospođicu Ly on koja je sjedila u drugom uglu i razgovarala s biskupom od Ramsgatea. Te je večeri Olivia Ly on izgledala kao savršena buduća vojvotkinja od Canterwicka, a jedina moguća primjedba bila bi ta što joj je dekolte bio možda malo previše odvažan. Udova vojvotkinja je škiljila kako bi jasnije vidjela prizor. Biskup, taj stari jarac, uživao je u prizoru koji mu je priuštila gospođica Lytton svojim dekolteom. Ali pogled joj je ipak zastao na Tarquinovu licu. Izraz na njemu bio joj je donekle poznat. Zapravo, vidjela je ona taj izraz već ranije, a nadala se da ga nikada više neće vidjeti. Prije nego što je uopće shvatila što radi, već je napola ustala sa stolca. Ali ipak se spustila natrag na njega. Nije to moglo o ći predaleko. Zapravo, dobro promislivši o posljednjih nekoliko dana, udova vojvotkinja bila je sasvim sigurna da neke veze, ako bi se to moglo tako


nazva , nije moglo bi . Zapravo, nije moglo bi što se če gospođice Ly on. To je jedino bilo važno. Gospođica Ly on je već bila zaručena za markiza. I što je bilo još važnije, izgledalo je da je odana tom jadniku. Štoviše, Canterwick je osobno aludirao na to da bi gospođica Ly on mogla nosi nasljednika njegova vojvodstva. Naravno, to nikako nije značilo da Olivia Ly on ne bi odbacila svog zaručnika čim bi se ukazala prilika da zamijeni markiza za pravog vojvodu i umjesto vrapca, dobije goluba u ruci. Vojvotkinjini prs su se čvrsto uhva li za naslon stolca. Gospođica Ly on je sasvim sigurno bila još jedna Evangeline. Moguće je nosila vojvodina nasljednika, iako je dečku bilo tek osamnaest, a bio je i zaostao, bar je ona tako čula. I sad je tu još očijukala s biskupom. Nevjerojatno. – Moram reći, Amaryllis, da imaš baš ružnog malog psića – reče Mary, prekidajući joj misli. – Ja ne posjedujem nikakvog psa! – Ljutnja joj je obojila ton glasa. – A čiji je onda? S osjećajem da neće bi dobro, udova vojvotkinja je pra la smjer dvogleda svoje prijateljice. Čudni pas gospođice Ly on – koji bi se jedva mogao nazva pripadnikom psećega roda, s obzirom na svoju veličinu i neurednost – sjedio je na njezinim suknjama. Ponovno! Jedan je trenutak samo zgroženo zurila u psa. – Zapravo, kad ga se bolje pogleda, nije baš tako ružan – reče Mary. – A vidi se da te obožava. Podsjeća me na lovačke pse koje je držao moj suprug. Oni su njega upravo tako gledali. – Ja mrzim pse. Makni ga od mene, molim te. Mary se ponovno nasmijala svojim čudnim smijehom koji je zvučao kao smijeh neke poremećene vješ ce. – Budalaš ne, Amaryllis! U našim si godinama ne možemo dopustiti takve besmislice. To je stvarno neprilično. – Mrzim živo nje koje imaju šape. – Bila je to činjenična rečenica, iako si nije mogla pomoći da ne primijeti kako ova životinja sa šapama ima prilično dražesne oči. – Trebala bi presta s m – reče Mary. – Tako ispadaš glupa. Prestara si da bi se ponašala poput neke nezrele djevojke. – Rekavši to, Mary ustane uz škripu svojih koljena i odšeta nekamo. Taj pas bio je stvarno ružan mali stvor, gotovo bez dlake i s vidljivim ožiljkom na vjeđi. Nos mu je bio duži od nosova koji su priličili psima. Prodorno ga je gledala, a pas je legao kraj njezinih stopala. – Nema ništa glupo u tome da netko ne voli šape – reče glasno. Ali nije si mogla pomoći da se ne namrš na jednu sitnu malu crnu koja joj se ponovno približavala


cipeli. Logično... Prestala je o tom razmišlja i pogledala ponovno Tarquina. Uhva vši njegov pogled, mahnula mu je poput carice. Trenutak kasnije, sin se našao pred njom i naklonio se. – Majko? – Uvijek je bio poslušan, čak i kad je bio mali dječak. Previše ozbiljan, mislila je tada. Naslijedio je tulu premlad. Ali s takvom je lakoćom preuzeo svoje dužnosti da se činilo kao da je oduvijek bio vojvoda. – Željela bih da prošetaš s gospođicom Georgianom po vrtu – izjavi. – Razgovara s lady Augustinom već pola sata i bilo bi dovoljno dobrotvornog rada za jednu noć. Imaš vremena prije nego što započne svečanost. Tarquin se nakloni, bez riječi kao i uvijek i udalji se. Ali majka ga je ispra la pogledom i razmišljala. Georgiana Ly on bila je savršena za njezina sina. Osjećala je da je to tako do srži. Georgiana nije bila neka površna gospođica bez karaktera koja bi poštovala pravila samo zato što se to tako radilo. Ona je u pravom smislu bila otmjena i pristojna dama. Ona bi razumjela zastoje Zrcalo komplimenata moralo biti napisano: zato što je civilizacija bila jedina stvar koja je stajala između čovječanstva i sirove boli. One vrste boli koju je Evangeline prouzročila Tarquinu. Udova vojvotkinja je napisala tu knjigu prve godine nakon što se Evangeline udala za Tarquina. Bila je napisana iz očaja, tuge i dubokog uvjerenja u to da se ne bi dogodilo ništa onako tužno kad bi se samo dame ponašale kao dame. Ipak, bol koju je Evangeline nanosila Tarquinu kad je mijenjala krevete stranaca, susjeda, prijatelja... nije se mogla mjeri s onim što je Tarquin osjećao nakon što je umrla. Ta glupa, glupa žena. Umrla je i povela malog Alphingtona sa sobom. Ona je iskreno vjerovala da nikada više neće vidjeti osmijeh na Tarquinovu licu. Nije bilo potrebe za daljnje ispite. Georgiana je bila savršena vojvotkinja. Mogu se zaruči već sutra. Na trenutak je razmatrala bi li sina upu la da već noćas zaprosi Georgianu, ali ubrzo se prisje la da su postojale situacije kad bi Tarquin – njezin blagi, trezveni Tarquin – bio vrlo tvrdoglav. A s obzirom na ono što je vidjela u njegovim očima kad je promatrao Oliviju Lytton, morala je biti vrlo oprezna. Sutra, rekla je sama sebi smjes vši se ponovno na sofu. Sutra bismo mogli riješi cijelu ovu zbrku.


POGLAVLJE 17 U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti Georgiana je bila vrlo ugodna družica. Odšetali su do kraja vrta gdje se nalazila klupica. Georgiana je bila fascinirana činjenicom da se svjetlost sastoji od valova i čes ca jednako kao što je to bio i on. Bilo mu je veliko zadovoljstvo razgovara s njom. Quin nije ni primije o da je prilično zahladilo dok nije neho ce dodirnuo njezinu ruku i otkrio da je ledena. – Gospođice Georgiana, čini mi se da vam je jako hladno. Trebali bismo se vratiti u kuću. Ignorirala je taj prijedlog. – Pitam se bi li utjecalo na pokus kada biste nakrivili papir koji koristite za razdvajanje svjetlosti u dugu? – Kako to mislite? – Pa, ako sam vas dobro razumjela, vi obično držite papir okrenut okomito u odnosu na prozor. On kimne. – A kad svjetlost dođe do proreza, ona ga dijeli i stvara se duga, i to dokazuje da je svjetlost sačinjena od zraka, a ne od čes ca. Iako mi nije baš jasno zašto zrake dokazuju same sebe samo zato što prolaze kroz prorez na papiru. – To bi moglo bi zato što se zrake svijaju dok prolaze kroz prozor. Ali moram vam priznati da nisam sasvim siguran u to. – A što bi bilo kad bi prorez bio od ugla do ugla? Bi li se zrake svijale na jednak način? Što bi bilo kad bi prorez bio paralelan s prozorskim okvirom, a ne okomit na njega? Što bi se tada dogodilo. On zastane. – Ne znam – reče končano. – Ali to je vrlo dobro pitanje. Sutra ću to iskuša . – Rukom ju je uhva o pod promrzli lakat i pomogao joj usta . – I meni postaje hladno također. Georgiana mu se nasmiješi. – Nisam uopće primije la da je hladno jer smo razgovarali o tako zanimljivim stvarima. – Uzela ga je pod ruku i upu li su se prema kući. Među njima je vladala ugodna šina. Quin je žustro razmišljao o usklađivanju proreza u odnosu na svjetlo i činilo se da Georgiani uopće ne smeta to što ne razgovaraju. Topot nečijih nogu prekinuo je njegove misli i on pogleda ispred sebe upravo u času kad se Olivia stvorila iza zavoja na stazi. Nije bio vješt s riječima da bi znao dobro opisa takve stvari, ali njezina je oprava bila sašivena od tkanine boje tamnog zlata i prekrivena čipkom koja se širila sa strane. Čipka je bila sastavljena od malih uzica,


tisuća malih uzica koje su izazivale čovjeka da ih pomiluje prstima. Uzice su se njihale dok je hodala. I samo tako, iako mu je trenutak ranije bilo hladno, postalo mu je jako vruće. Vrućina mu je jurnula kroz žile i krv mu je proključala. – Georgie! – reče Olivia. – Vaša milosti – naklonila mu se. Georgiana je jače s snula prste oko njegove ruke. – Žao mi je, što si morala doći po mene, Olivia. Raspravljali smo o znanstvenoj osnovi svjetlosti. – Naravno! – Olivijin je smiješak bio širok i činio se vrlo iskrenim sve dok ju nije pogledao u oči. Ili se njemu možda samo pričinilo da je ugledao tračak posesivnosti u njima. Namjerno je stavio svoju drugu ruku na vrh Georgianinih prs ju. – Vodili smo tako fascinantan razgovor da sam, na žalost, dopustio da vam se sestra smrzne. Georgiana ga je pogledala, a iz očiju joj se nije moglo pročita ništa. Za m je ponovno pogledala svoju sestru. – Upravo se vraćamo u kuću, Olivia. Hvala što si došla po mene. – Ispričavam se što sam vas prekinula u razgovoru – reče Olivia, a ton glasa bio joj je sasvim prijateljski. Zaostala je i krenula hodati kraj Georgiane. – Zar ste vi nazvali svoju sestru ›Georgie‹? – upitao ju je Quin začuđeno je gledajući. – Jesam – reče Olivia. – Tako je zovem od milja. Bože dragi, baš je hladno. Skoro da mogu vidjeti dah. – Udahnula je i otpuhnula zrak. Georgiana se nasmije. – Ne budi smiješna, Olivia! Da bi se vlaga u dahu kondenzirala, mora biti puno hladnije vani nego što je sada. Quin je jedva registrirao Georgianin odgovor, ali nije mogao naći načina da izgovori i jednu riječ. Kad god bi Olivia duboko udahnula, njezine su se grudi napele o fine ni čipke na opravi. Činilo mu se da je nekoliko h ni sve što sprječava izloži njezine bradavice pogledima svih muškaraca u plesnoj dvorani. Zamalo je zarežao, uspio se suzdržati. – Sviđa mi se ime Georgie – rekao je. Riječi su bile izgovorene promuklim glasom tako da se činilo da je zapravo mislio nešto sasvim drugo. Georgiana. – Georgie – ga je pogledala iznenađeno i nasmiješila se. A Olivia je trepnula i skrenula pogled. Obje su čule taj njegov glas, i obje su ga krivo protumačile. – Onda – reče žustro – predlažem da krenemo ravno u knjižnicu i ugrijemo se pred kaminom prije nego što se pridružimo ostalima u plesnoj dvorani. – Oh, meni uopće nije hladno – reče Olivia veselo. – Mene će ples zagrija . – Prilazili su kratkim stubama koje su vodile na mramorom popločanu terasu. Sama pomisao na Oliviju u zagrljaju drugog muškarca probola ga je poput mača.


Bio je dovoljan samo jedan mali pokret. Ljubazno je propus o Georgianu ispred sebe, odmaknuo se u stranu i koraknuo naprijed vrlo precizno, tako da je stopalom stao na rub njezine haljine, zakovavši je za stubu. Za m se nagnuo naprijed, praveći se da se spotaknuo. Znanstvenik u njemu bio je vrlo zadovoljan rezultatom – dugačkim zvukom paranja tkanine koji je uslijedio. Progutavši smiješak, počeo se ljubazno ispričavati – neuobičajeno rječito za nekoga poput njega. Georgiana je ostala smirena, iako bi mnoge dame u takvoj situaciji počele histerizira . Šav na struku njezine oprave se poderao i zjapio je otvoren, otkrivajući njezinu donju haljinu. – Ja ću hodati za tobom – reče Olivia svojoj sestri. – Moramo se samo provući tako kroz sobu i zatim ravno gore stubama. – Besmislica – reče Quin. – Ja sam napravio štetu i ja ću vas odnije u vašu sobu. Gospođice Georgiana, uganuli ste gležanj. – Podigao ju je na ruke i otkrio da je lagana kao perce. Bilo je to kao da je podigao ptičicu, samo šuplje kosti i perje. Georgiana nije ciknula, ali je počela ubrzano disati od nervoze. – Olivia, moraš s nama – reče Quin preko ramena. – Ja mogu odnije tvoju sestru gore, ali trebaš mi kao pratilja. Ne pričekavši odgovor, prošao je kroz otvorena vrata. Začuo se žamor gos ju koji su odmah stali ispitivati što se Georgiani dogodilo. – Samo je iskrenula gležanj – svima je govorila Olivia, hodajući ispred njih. – Ja sam savršeno dobro – reče Georgiana, a glas joj je bio smiren kao i uvijek. – Zapravo, mislim da ću se malo odmoriti, a zatim vratiti u plesnu dvoranu. – Ja ću vam pozva sobaricu – najavio je Quin, potrudivši se da ga svi čuju. – A vi, naravno, sami odlučite želite li se vra dolje. Ne bi bilo dobro plesa s ozlijeđenim gležnjem, gospođice Georgiana. Uz ove njegove neiskrene riječi s gli su do podnožja stuba. Quin se počeo penja , razmišljajući o razlikama između sestara. Georgiana je u njegovim rukama bila laka poput hrpice perja, dok je pomisao na to da Oliviju ovako nosi... da je nosi gore u spavaću sobu.. Počeo se brže penja . Kad su s gli na vrh stuba, zastao je i propus o Oliviju naprijed. Čim su s gli u Georgianinu spavaću sobu, ona se ljubazno, ali i vrlo odlučno, izvukla iz njegova naručja i naklonila mu se savršeno odmjerenim naklonom. – Hvala vam najljepša na tome što ste me spasili, Vaša milosti. – Drago mi je da sam bio do pomoći, na kraju krajeva, upravo sam ja odgovoran za vaše nevolje. I mislim da je vrijeme da prijeđemo na – reče, podigne joj ruku i


poljubi je. – Prijatelji me zovu Quin. U njezinim se očima vidio neki čudan izraz koji on nije mogao protumači , barem ne onako lako kao što je znao protumačiti Olivijin. – Smijem li vas zvati Georgie? To vam ime odgovara. Ona kimne. – Bit ću počašćena. – Za m se okrenula k svojoj sestri. – Olivia, pridružit ću ti se dolje za pola sata. Hvala vam još jednom, Vaša milosti. – Ime mi je Quin – inzistirao je. Ona je stvarno bila vrlo ozbiljna mlada žena; smiješak joj se nije ni približio očima. – Svakako – složila se. Zatim im je zatvorila vrata u lice. Olivia je zurila u vrata mršteći se, ali Quina nije bilo nima lo briga kako se Georgiana osjeća i što misli. Ogledao se na brzinu oko sebe i s velikim zadovoljstvom otkrio da nema nikoga na vidiku i da ih nitko odozdo ne može vidje . Hitro je čvrsto zgrabio Oliviju za ruku i povukao je niže u predvorje, nogom otvorio vrata svoje spavaće sobe i ugurao je unutra poput tvrdoglavog djeteta. – Što ti to zaboga radiš? – zahtijevala je šapćući promuklo. Ne samo da je Quin točno znao što je mislio napravi , već je znao i što ona misli. Mogla se buniti koliko god je htjela, ali on je naučio tumačiti pogled u njezinim očima. Bez ijedne riječi zatvorio je vrata i naslonio je leđima na njih, a za m je sagnuo glavu prema njezinim us ma potaknuvši divlju, žestoku strast koja je neprestano tinjala među njima. – Quine – uzdahnula je, ali on je naginjao njezinu glavu u stranu, sasvim nesposoban razmišlja . Cijelo mu je jelo gorjelo od želje. Žudio je da je dotakne, da je uzme, da bude u njoj. – Trebam te – reče, zastavši. Stavio je ruke oko njezine pozadine i povukao je gore, bliže k sebi, oblikujući njezino tijelo uz svoje. – Olivia! – Izgovorio je njezino ime dubokim strastvenim glasom koji je zvučao poput molbe ili molitve. Ona je stajala na vršcima prs ju i uzvraćala mu poljupce, ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Glatkim pokretom podigao ju je s mjesta na kojem je stajala i polegao ju na svoj krevet. Spus o se na nju polako, pazeći da se svaki cen metar njegova jela nježno spus na njezinu mekoću, promatrajući je pozorno kako bi se uvjerio da ona shvaća što on sad radi. Ispustila je dražestan neartikulirani zvuk, sličan uzdahu, ali nije rekla niti riječ. A za m je ona njega također ljubila, njezino je jelo bilo meko pod njegovim mišićavim preponama, a prsti su joj se isprepleli u njegovoj kosi. Ostali su u tom položaju, ne pomičući se previše nekoliko dugih minuta. Nije to bilo onakvo ljubljenje kakvog se Quin prisjećao kad je razmišljao o ljubljenju. Mislio je da točno zna što je to poljubac; milovanje usnama koje može, ali ne mora


uključivati istraživanje primateljičinih usta davateljevim jezikom. Ništa od toga nije imalo smisla u usporedbi s ovim. Ovo je bio pakao i razgovor, sve odjednom. Svaki je dodir osjećao dvostrukom žes nom; način na koji su njezini prs milovali njegovu kosu, a za m se zgrčili skoro bolno kad bi gurnuo naprijed svoje bokove. Njezin dah, sladak i mirisan kao čaj i limun. Mali zvuk koji bi ispus la iz dubine grla, zvuk koji bi ga poticao, govorio mu bez riječi da... Odmakao se, pogledao je i krenuo je milova posesivnom rukom po vratu, pa niže po ramenima i grudima. Osjetio je da je zadrhtala pod njegovim dodirima. Ona je otvorila usta da nešto kaže, ali on ju je ušutkao, stavivši joj prst na usta. Pri snuo je prstom malo jače kako bi ga provukao kroz njezine usnice u meku, vlažnu toplinu njezinih usta. Iz grudi mu se začuo glasan uzdah koji mu je odjekivao cijelim tijelom. Misli su mu se sredile. – Neću se oženi Georgianom. – To uopće nije bilo sup lno jer on nije baš znao s riječima, iako se činio malo rječi jim kad je Olivia bila u blizini. S njom je mogao razgovarati. Ona je otvorila oči i cijela se ukočila. – O, Bože, ja sam najgora sestra na svijetu. Pusti me da ustanem. Odmahnuo je glavom, milujući palcem rub njezine brade. – Koža ti je predivna. – Zlo mi je u želucu – reče dubokim glasom, odlučno. – A ti me... ti me zavodiš! – Da. – Prestani s tim. I pusti me da ustanem! Nevoljko se otkotrljao na stranu, ali je nije pus o iz zagrljaja. – Ja se ne mogu njome oženiti, a to nema nikakve veze s tobom. – Lažljivac. – Zurila je u njega, a on je zastao da na trenutak uživa u tom prizoru. Olivia je bila poput plamena. – Zapravo, ja nikada ne lažem. – Lažeš sada. Da me nikada nisi upoznao, oženio bi se njome i bili biste sretni poput dvije stjenice u madracu, ili preciznije, poput dva alkemičara u laboratoriju. – Ne mogu to sa sigurnošću zna , naravno, ali ne mislim da je tako. Sve dok moja majka nije dovela lady Altheu i gospođicu Georgianu ovamo, nisam shvaćao da se jednostavno ne mogu oženiti onom koju bi mi izabrala moja majka. – Dobro je izabrala – reče Olivia tvrdoglavo. – Savršeni ste jedno za drugo. Ovo što se događa s nama je ništa više od šumskog požara, kao što si to lijepo opisao. Privremeno je. Samo će se ugasiti. Pusti me da ustanem, molim te. – Ne vjerujem da znam što je ljubav, bar ne onakva o kakvoj ljudi govore da postoji između muškarca i žene. No, usudio bih se reći da ljudi često opisuju ono što sam osjećao za Evangeline ljubavlju. Mislim da bi to bolje bilo nazva željom da bude uz


mene, pogotovo ako je u taj izraz uključena trajna žudnja. Ukipila se. Podigla je ruku i dodirnula mu obraz. – Žao mi je. – Nije to bio dobar brak. Ona nije bila zaljubljena u mene, a strastveno je željela bi s drugim muškarcima. To je bilo problema čno. Ali bilo mi je jako stalo do nje, čak i onda kad je od mene napravila rogonju i konačno me ostavila. Nisam mogao prestati. Bio sam blesav, znam. Olivia se nagne nad njega i strastveno ga poljubi. – Zapravo, trebao bi bi ponosan na svoju odanost. Ti si divan, Quine. – Nisam, ja sam prilično blesav. Trebao sam se obuzdati. Nekako. – Mislim da nitko nema moć odlučiti hoće li se zaljubiti ili ne. – Točno – reče s iskrenim zadovoljstvom. – Slažem se s tobom. Kad sam rekao da ne lažem, tako sam i mislio. Odmahnula je glavom. – Moram se vra dolje u slučaju da se Georgie odluči spustiti. – Govorim nešto. – Pokušao se sje što je to bilo, ali kao da mu se cijelo jelo usredotočilo na putene, dražesne obline njezinih usana. – Ti nikad ne lažeš – reče, podignuvši se u sjedeći položaj i skrenuvši pogled s njegovih očiju. – Razumijem to. – Ja nisam dobar u... tumačenju kompleksnih izjava. Povukla je koljena gore, obavila ih rukama i naslonila bradu na njih, promatrajući ga znatiželjno. – Ali ipak si najinteligentnija osoba koju sam ikad upoznala. – To je samo zato što nisi išla na fakultet. Nasmijala se dražesno. – Većina bi se ljudi smela kad bi im upu li ovakav kompliment i inzistirali na tome da pretjerujem. – Kao što sam već rekao, ja ne lažem. Postoji velika vjerojatnost da sam ja najinteligentnija osoba koju si ikada srela. Ali to ne znači da sam i najmudrija. O tome svjedoči činjenica da mi je bilo tako silno stalo do Evangeline. – Ta činjenica dokazuje da si ljudsko biće. – To je baš jadan način da netko dokaže da je ljudsko biće – reče zajedljivo. – Ono što sam ti želio reći jest da ja ne mogu izgovoriti zavjete ako ne mislim tako. – Zavjete? – Pogled joj se promijenio. – Aha. Bračne zavjete. – ›U dobru i zlu, u zdravlju i boles – ci rao je. – ›Ljubi i poštova u sve dane života svoga.‹ Glasno je progutala slinu. – Jadna Evangeline. – Ona je sada dio prošlos . – Tako je i mislio. – Ali ja ne mogu te riječi izgovori bilo kome. One mi puno znače. Moćne su. – Tako misliš bez obzira na to što ih Evangeline nije poštovala. – Da. Znaš li kako je umrla?


Olivia čvršće obgrli koljena. – Ne. – Ostavljala me. Odlučila je pobjeći u Francusku sa svojim trenutnim ljubavnikom, onom hrpom apsurda sirom Bartholomewom Foplingom. Olivia se zagrcne. – Ne šalim se – reče. – Fopling je bio vrlo nadaren čovjek, znao je pjeva na puno jezika, plesa sve moguće plesove, a kravata mu je uvijek bila ispeglana. U svakom slučaju, ona i Fopling su poveli Alfija sa sobom. – Zaustavio se i nakašljao. – Krenuli su u Francusku iako se spremala oluja. Upozorili su ih da ne bi smjeli isplovi , ali Evangeline je podmitila kapetana. Bilo ju je užasno strah da ću ju ja pratiti i sustići. – Jesi li siguran da mi želiš to ispričati? – Zašto ne? To bi ti ispričala i tvoja sobarica kad bi je pitala. – I, jesi li pošao za njom? – Skoro sam ubio svog konja, tako sam jurio za njima, ali zakasnio sam. Najstrašnije je to da još uvijek sanjam to pristanište. Zakasnio sam, i jedino što sam vidio bilo je more koje je bjesnjelo od valova. Brod se potopio samo milju ili dvije od obale. Uslijedio je trenutak šine. – Pretpostavljam–reče Olivia oprezno – da buduća vojvotkinja ne bi smjela psovati, pogotovo ne bi smjela ružno govoriti o mrtvima. Zato ću reći, Quine, suzdržat ću se od psovki i reći da ti je žena bila gadura. Primije o je da mu se u uglu usana pojavio osmijeh. – Bilo je to davno. Prije pet godina. Jako davno. – Gluposti – reče. – Čovjek se nikada ne oporavi od gubitka voljene osobe. Pogotovo od gubitka djeteta. Nije bilo svrhe odgovori na ovaj komentar. Bila je to okrutna is na. – U svakom slučaju, ne mogu se oženiti Georgianom. Zatim je dodao, samo zato da bi bio siguran da ga je ona shvatila: – Nikada. – Mislim da bi je s vremenom mogao zavolje , ili bi barem s vremenom mogla postati draga, ako više voliš taj izraz. – Evangeline mi nije bila vjerna, ali ja njoj jesam. Toliko sam grozničavo žudio za njom da sam katkad sumnjao u svoju moć samokontrole. Iako sam se, naravno, uvijek uspio kontrolirati. Pogled joj je postao sjetan. – Evangeline je odbacila nešto što bi svaka žena u ovom kraljevstvu željela. Nije to zaslužila. – Zaslužila ona to ili ne, imala je to. Kad sam tvoju sestru nosio po onim stubama, nisam osjetio ni tračak žudnje. Namrš la se na njega. – Georgie ima savršeno jelo. Zapravo, ona je savršena u svakom pogledu. – Imao sam dojam da nosim uz stube neko dijete, same noge i kosa.


– Ona j e gracilna – izjavi Olivia. – Ja bih ubila za njezin stas. – Doista? – Naravno. Uvijek sam željela izgleda točno poput nje. Iako to očito nisam željela dovoljno silno da se suzdržim od hrane – dodala je. – To je ludost. Ti imaš sve što ona nema. Olivia je otvorila usta, spremna mu proturječiti. – Sve što ona nema. Namrštila se na njega. – Uključujući mene.


POGLAVLJE 18 Ludilo, u svim svojim oblicima Dvije Quinove posljednje riječi – izgovorene njegovom uobičajenom D razumnom mirnoćom – potresle su Oliviju do srži. – Molim? – šapnula je. – Što ti to govoriš? – Govorim da mi je stalo do tebe. Sram me je prizna , ali izgleda da mi je više stalo do tebe nego što mi je ikada bilo do Evangeline. Možda je to zato jer sam lud. – Zastao je i razmislio. – Ne primjećujem kod sebe drugih znakova duševne slabos pa smatram da se jednostavno radi o ljudskoj slabosti. Nerado bih to nazvao ljudskom manom. Odmahnula je glavom, opčinjena. – Možda je stvar u tome da sam ja jednostavno vrsta čovjeka kojim upravlja strast. Olivia glasno uzdahne. – Ja sam počašćena onime što si rekao. Uvjeravam te da svaka žena voli kad joj se kaže da je poželjna. Ali moraš me sasluša , Quine. Ja neću izda Ruperta i ostavi ga dok je u inozemstvu, u ratu. I što je još važnije, nikada neću izdati svoju sestru. Sjedio si tamo u vrtu s njom skoro čitav sat. Nosio si je uz stube. Udvarao si joj se. – Bio sam samo pristojan prema njoj kao što bih to bio prema svakoj mladoj ženi pod mojim krovom. – Sjedio bi s njima na klupi skoro čitav sat? Ne mogu si zamisli da to radiš s bilo kojom drugom gošćom. – Tvoja je sestra izuzetno inteligentna, razgovarali smo o znanos . Bilo mi je zadovoljstvo razgovara s njom. Među m, razgovor od četrdeset pet minuta ne zahtijeva da se oženim njome. – Ali kad se sve ostalo zbroji, mislim da je razumno od nje očekiva da se oženiš njome. I ja neću nikad sta na put njezinim željama. Ako se vas dvoje ne vjenčate, iz bilo kojeg razloga, neka bude tako. Neću dopus da itko ikada kaže da sam joj ja ukrala izabranog supruga. Ustala je. – Moram si popraviti frizuru... Spus o se na nju silovito u šini, sav moćan i snažan. – Nemoj se uda za mene – reče, čvrsto je zagrlivši. – Ni neću! – Ali čuo je oklijevanje u njezinom glasu. – Samo se pretvaraj da to ne želiš. Da nema ničega među nama što nije puno snažnije od onoga što sam imao s Evangeline, što imaš s Montsurreyjem ili čak sa svojom sestrom.


Olivijino je srce tako snažno udaralo da je mislila da ga i on može ču . – Mislim da to nije važno. – To nije važno? – zavapio je. – A što je važnije od toga? Što? – Šu – reče oštro. – Bit ću se prisiljena uda za tebe ako nas uhvate ovdje, a to neću nikada oprostiti. Povukao ju je snažno bliže sebi, tako da joj je jelo bilo priljubljeno o njegovo. – Ti ne znaš o čemu ja govorim zato što nikad nisi nikoga izgubila. Nema toga što mi je važnije, ni znanost, ni matematika, ni titula, ni zemlja... Ništa. – A što je s čašću? – reče, osjećajući kako joj je strijela probola srce. – Mojom čašću. Ne mogu izdati vlastitu sestru ni Ruperta. Nešto se promijenilo u njegovu pogledu. – Tvoja Ijubav nije tako bezgranična poput mora, ni tako duboka. – Nikad uopće nisam ni rekla da te volim, a kamoli izgovorila nešto što bi inspiriralo ovakve metafore – rekla mu je, trudeći se održa glas mirnim. – Pa ja te jedva poznajem. Njegovi su prs čvršće uhva li njezine bokove, činilo se da se sprema s njom svađati. Olivia osjeti da je zadrhtala. On je dobro znao što ona osjeća za njega. Ali pus o ju je. – Moja majka uvijek govori da sam beznadna budala kad su u pitanju osjećaji. Rijetko ih osjetim, ali kad se to dogodi, to je kao neka vrsta ludila. Olivia otrese suknje, trudeći se izbjeći njegov pogled. Ona pa od istog tog ludila, iako to nije smjela reći. Kad bi mu rekla... on bi je uzeo. Vidjela je to u njegovim očima. Zaurlao bi: – Moja! – i cijelo bi se društvo sjatilo u sobu da vidi o čemu se radi. A ona bi onda morala živje sa spoznajom da je povrijedila – ne, izdala – svoju vlastitu sestru. Ne. – Povući ću se u svoju sobu na nekoliko minuta i za m ću se vra dolje – izjavi Olivia. – Bi li bio tako ljubazan i vra o se sada na bal, još uvijek postoji mogućnost da nitko nije primijetio da oboje nedostajemo. Naklonio se i ona je prošla kraj njega, tiho zatvarajući za sobom vrata. Olivijino se srce nije smirilo i počelo normalno kuca sve dok joj Norah nije ponovno namjestila kosu, a zatim se uputila u sestrinu sobu. – Georgie? Georgiana je sjedila kraj kamina i čitala knjigu. Bila je slika i prilika spokoja. – Je li prošlo dovoljno vremena da se smijem vratiti dolje? – Mislim da si dovoljno dugo odmarala gležanj – reče Olivia, uspjevši se nasmiješiti. – Ne misliš da se moram pretvarati da šepam? – Naravno da ne. Namakala si stopalo u ocat i hladnu vodu, iako, naravno, nećeš bi tako nepristojna da bi opisivala pojedinos , i odmah je bilo puno bolje. Ali možda ipak ne bi trebala plesati.


– To neće bi nikakva žrtva. Ne volim plesa . – Georgiana je pred zrcalom rukom zagladila kosu. – Ti ne voliš plesati? – upita ju Olivia iznenađeno. – Nisam imala pojma o tome. – Otkrivam da postoje neke stvari koje vojvotkinje moraju radi u kojima ja ne uživam – odgovorila je njezina sestra, okrećući se. – Plesanje, na primjer. I ne uživam u razgovoru o vezenju, kao što sam to jutros morala s Altheinom majkom. Dva puna sata. – Vi ste razgovarale – reče Olivia – a ja sam sasvim zamrla. – Da se tamo našao kakav lijes, bacila bih se u njega. Olivia se nasmije. – Georgie! Ti nisi sasvim svoja. – Mislim da upravo postajem svoja. – Georgiana se nije smijala. – Tamo u vrtu, razgovarala sam s vojvodom o svojstvu svjetlosti. Olivijin se smijeh odmah utišao. – Naravno. I to je bilo puno zanimljivije od vezenja. Naravno da je bilo zanimljivije. – Nije pošteno da ja ne mogu ići na fakultet – odgovorila je njezina sestra, a pogled joj je bio žestok poput sokola uhvaćenog u zamku. – Ja to mogu, Olivia. Ja to mogu jednako tako dobro kao i on. Možda i bolje. – Doista? Georgiana kimne, otresito. – Ja ne znam ništa... ni približno dovoljno. Ali to je samo pitanje učenja. Kao što je uči posta vojvotkinjom, ali puno zanimljivije! – bio je to vapaj iz dubine njezine duše. Olivia se prene. – Zar meni želiš reći da si naučila sve što treba zna jedna vojvotkinja samo zato što je to bio jedini predmet koji su ti dopustili izučavati? Georgiana prođe kraj nje i upu se prema predvorju. – Ti si oduvijek previše osjećajna. Dali su nam zadatak. Mogle smo ga napravi dobro ili loše. Ja sam odlučila napraviti ga dobro. A ti si dopustila da tvoji osjećaji stanu na put postignuću. Olivia ju je dostigla i uhvatila je za ruku. – Georgie! – Da? – Oči njezine sestre bile su hladne. – Zar se ti ljutiš na mene? Ovo ju je pitanje smekšalo. – Ne, ni najmanje. Ljuta sam zato što sam podučavana da postanem žena nekog vojvode. Čak i da su me podučavali za suprugu nekog znanstvenika, to mi ne bi bilo dovoljno. – Ti želiš biti znanstvenicom. Georgiana snažno kimne glavom. – Uživala sam u razgovoru s vojvodom. Ali istovremeno, osjećala sam takvo silno ogorčenje da sam se skoro zadavila od njega. Olivia se nagne naprijed i poljubi je u obraz. – Ti bi trebala studira što god želiš, Georgie. Njezina sestra slegne ramenima. Bila je to za nju neprofinjena gesta koja je više od


riječi otkrivala da se nalazila na rubu pucanja pod pritiskom. – Ja to stvarno mislim! – nastavila je Olivia, zatvarajući vrata spavaće sobe za njima. – Zašto , zaboga, treba fakultet? Sve piše u knjigama, a mi ćemo nabavi sve knjige koje želiš. – Misliš, ti i Rupert? – Točno. A možemo zamoli nekog profesora s Oxforda ili Cambridgea da dolazi k tebi. Pla t ćemo mu da te nauči ono čega nema u knjigama. A ćeš uči brzo kao munja, Georgie. – Mogla bih. – Glas joj se povisio. – Stvarno bih mogla. – Kad se udaš za Sconcea, moći ćeš kupi bilo koju knjigu koju želiš, a da ne spominjem da o svojim zamislima možeš raspravlja s njim. Nije potrebno reći da ni sa mnom ni s Rupertom nije moguće voditi ozbiljnu intelektualnu raspravu. Georgiana je krenula prema predvorju, ali je zastala. – Znam da sam rekla da je on savršen, Olivia, ali nije. Nema kemije. Nimalo. – A možda s vremenom? – reče Olivia, na silu izgovarajući riječi. – Mislila sam... stvarno sam mislila da ću osje nešto kad upoznam idealnog muškarca. Željela bih da je to on. Strast, ljubav, kako god to želiš nazva . Isprva sam vjerovala da upravo to osjećam prema Sconceu. Stvarno volim s njim razgovara . Ali ga ne želim zvati njegovim smiješnim kratkim imenom, Quin. – Ne sviđa ti se njegovo ime? Georgiana je krenula niz stube. – Meni to ime zvuči kao komad voća, ili tako nešto. Olivia joj je zurila u leđa pokušavajući odagna radosni osjećaj olakšanja koji joj je preplavio cijelo tijelo. – A čak da ne izgleda kao mješanac zebre i dunje – dobaci joj Georgiana preko ramena – on mene ne gleda onako kako gleda tebe. – On mene ne... – reče Olivia tiho. Georgiana se okrenula na podnožju stuba. – Ja nisam glupa – istaknula je nepotrebno. – Možda sam se željela uda za Sconcea prije nego što sam ga bolje upoznala. Ali čak i da se još uvijek želim uda za njega, a ja to ne želim, nisam ja kost da bi je dobacila njemu samo zato što osjećaš grižnju savjes i zbog toga ne želiš poslušati svoje osjećaje i učiniti nešto u vezi s tim. – Ja ne mislim da si ti kost! Oči njezine sestre jako se uozbilje. – Ako ga želiš, Olivia Ly on, uzmi ga. On je vojvoda, za Boga miloga. Imaš priliku usreći i majku i sebe. Rupert će se jednom vra , a pamet mu neće bi nimalo veća nego što je bila kad je otputovao iz zemlje. Koga vraga uopće čekaš? – Ruperta – reče Olivia slabašnim glasom. – Ne mogu izdati Ruperta. – Ruperta bi izdala kad bi dala Lucy nekom prolazniku. Osobno mislim da je malo


vjerojatno da bi on više od pet minuta žalio za tim što se neće oženiti tobom. – Ja sam mislila... – Oliviji se stisne grlo. – Mislila sam da ću izdati tebe. Georgianin je osmijeh bio prelijep. – Da ga ja želim, izazvala bih te na dvoboj zbog njega. Mačevima, u zoru. Olivia je zgrabi u zagrljaj, pažljivo da joj ne pokvari frizuru i reče: – Osigurat ćemo velik miraz, Georgie. Ti to znaš. – Znam – reče Georgiana. Izgledala je sretnije nego što je godinama izgledala kad su ušle kroz vrata plesne dvorane. – I bolje je da bude tako. Jer ako se slučajno pitaš, ja neću preuze tvoje mjesto i uda se za Ruperta. Još mi je uvijek malo zlo kad se sjetim one scene u knjižnici. Radije bih ostala usidjelicom. Pronađem li dovoljno knjiga za čitanje, učinit ću baš to. – Ti možeš što god želiš – reče Olivia, a grozničava toplina jurila joj je cijelim tijelom. – Jedna od nas žrtvovana na oltar vojvode sasvim je dovoljno. Georgiana je prasnula u veseli smijeh, tako glasan da su se dvojica gospode okrenula i pogledala je. – Ako je to što radiš žrtvovanje, vjerujem da bismo se svi tako žrtvovali. Olivia osjeti kako joj obrazi postaju vrući. – Znam... Sestra joj prisloni prst na obraz. – Ti to zaslužuješ nakon sve one dobrote koju si pokazala Rupertu. Nas dvije mu možemo naći ženu, znaš. Ne Altheu, ali neku koja bi imala razumijevanja za njega i bila ljubazna. – I morala bi imati dovoljno inteligencije da može upravljati posjedom – reče Olivia. – Zar stvarno misliš.... Georgiana se nasmiješi i za m se ogleda oko sebe. – Zaboga, izgleda da vojvoda pleše s Annabel Trevelyan. Kako bi tek ta željela postati vojvotkinjom. Olivia se okrene, začuje kako joj je sestra zahihotala i... ugleda Quina naslonjenog na zid kako neraspoloženo zuri u plesače. – Vidiš da je ostao ovdje gdje te može vidje čim dođeš – šapne joj Georgiana na uho. – A kad bi ti prošla kroz prostoriju i krenula u knjižnicu.. on bi te pratio. – Ja se to ne bih usudila – reče Olivia, a grlo joj se stisnulo. – Zar se ovako ponaša najhrabrija žena koju poznajem? – rugala joj se nježno Georgiana. – Žena koja je ušla u očevu radnu sobu s Rupertom, svjesna da će sljedećih nekoliko sa doživje najneugodnije iskustvo koje neka žena može izdrža ? Ti imaš hrabrosti, Olivia. Iskoristi je. Olivia duboko udahne. U tom trenutku je Quin okrenuo glavu. Georgiana je imala pravo. On je tamo stajao čekajući kad će se ona pojaviti. On ju je volio. Ili, bolje reći njegovim riječima, bilo mu je stalo do nje. Bez razmišljanja, krenula je prema središtu prostorije, praćena zvukom Georgianina smijeha. U pravom je trenutku pogledala Quina i dopus la da joj se u


očima vidi poziv. On se istoga časa uspravio i oči su mu bljesnule odgovorivši na poziv. Zato je krenula dalje, probijala se kroz prostoriju, zastajala bi i odgovorila na pozdrave i pokušala se izvući što brže, odbijajući pozive na ples. Bilo je to poput igre, najuzbudljivije igre koju je ikada igrala. Quin je zacijelo bio iza nje, pra o ju je. Mogla se kladi u vlas život da on nije mogao odolje pogledu koji mu je upu la. Moć je bila opojna... osjećala ju je u cijelom tijelu učinivši da joj koljena počnu klecati. Kad je s gla do drugog kraja plesne dvorane, krenula je ravno prema vra ma koja su vodila u knjižnicu, otvorila ih i ušla. Knjižnica je bila ha i prazna, osim što je u njoj stajao jedan lakaj. Vojvotkinja je smatrala da gos ma ne treba da priliku za udvaranje pa je zato postavila sluge u svaku prostoriju. Olivia mu kimne. – Roberts. Imate li mirnu noć? Ukočeni lakaj se opus , prepoznavši je. – Tri para do sad – reče, a na licu mu se pojavio smiješak. – Daj da pogodim... radi se o klađenju? – Kladili smo se za svaku prostoriju – reče. – Dva penija po prostoriji. Ja sam se kladio da će pet parova pokušati u ovoj. Vrata za njom se ho otvore. Nije se morala okrenu , zrak se promijenio svaki put kad je on bio u blizini. – Roberts – reče Quin. Od njegova dubokog glasa pošli su joj trnci niz kralježnicu. – Njezina milost vas zacijelo treba u stražnjem dijelu kuće. Roberts je bio previše dobro istreniran da bi pokazao i tračak radoznalosti. Naklonio se i otišao jednako tiho kao što je Quin ušao. I tek tada se Olivia okrenula. Bio je predivan; širokih ramena, izgledao je još veći u tamno-plavom kaputu od profinjene tkanine koje je još više isticala zelenu boju njegovih očiju. Pogled u njegovim očima natjerao ju je na uzmak. – Quine! – cijuknula je, bez daha, budalasto poput trinaestogodišnje djevojčice. – Pozvala si me – reče, izravan kao i uvijek. – I ja sam tu, Olivia. Nadam se da misliš ozbiljno, jer ja mislim da ti neću moći odoljeti. Ona se nije mogla sje što reći. Bio je tako predivan... vitak i snažan i mišićav. Čak mu je i kosa bila prekrasna. A ona je bila punašna i obična. U jednom je koraku s gao do nje. Sad kad je stajao toliko blizu njoj, razlika među njima bila je još oči ja. Ovo je bilo nemoguće. Uzeo joj je ruku i prinio je svojim ustima, od čega su trnci ponovno krenuli niz Olivijinu kralježnicu.


– Ja sam debela – izvalila je. – Ti nisi debela. Ti si najljepša i najputenija žena koju sam ikada upoznao. – Pogled mu se spus o niz njezino jelo, namjerno, polako... a za m ponovno zastao na njezinu licu. Ono što je ona vidjela u njemu uzrokovalo joj je navalu vrućine u želucu i niže dolje. – Želim svaki cen metar tebe – reče glasnom koji je podsjećao na režanje. – Želim pas na koljena i obožava tvoje bokove. – Ispružio je ruke i pomilovao joj obline od grudiju do bokova, a njezino je jelo gorjelo na mjes ma koje je dodirivao onako kao muškarac smije dodirivati samo svoju ženu. Ali Olivia nije mogla podnije mogućnost da bi on kasnije mogao zbog svega zažali . Nije mogla podnije obeshrabrujući pogled u njegovim očima kakav je stalno vidjela u očima njegove majke. Zato je požurila. – Ja neću bi dobra vojvotkinja. Mislim da me udova vojvotkinja ne voli. Ona bi radije da se oženiš Georgianom. Zapravo, mislim da će se zgrozi na samu zamisao da bi se ti mogao oženiti mnome. – A to je baš razlog zašto na mom imanju postoji kuća za udovicu. Ja se ne mislim oženi svojom majkom. Ja ću se oženi tobom. – Quinove su sivo-zelene oči bile tako... nikad nije ni sanjala da bi je neki muškarac mogao ovako gledati. Ali imala je ona popis, mentalni popis karakteris ka koje su je diskvalificirale u borbi za položaj vojvotkinje od Sconcea. –Ja pričam proste viceve. Što znači da moj smisao za humor nije baš vojvodski. Njegove su se oči smijale, iako mu je lice bilo sasvim ozbiljno. –Ja znam samo jednu onakvu pjesmicu. Naučio me ju je moj bratić Peregrine kad smo bili mali. Bila jednom jedna dama iz St. Paula, koja je krenula na plivanje na jezero. Zastao je, čekajući... poticaj da krene dalje. – A jedan čovjek iz Nice – reče tiho – zabio je svoj kolac u dubinu vode... Nastavio je s h. – I rekao: ›Ne možete ovdje pliva jer je to privatni posjed.‹ Moram prizna da zapravo nisam razumio što je tu smiješno. Imam li sad pravo kad mislim da je ta dama morala biti iz St. Paula jer se voljela kupati gola, a ne na jezeru? – Da. – Shvaćam onaj dio s kolcem. Ali kad netko treba objašnjava , onda nije jako smiješno. Jesi li sigurna da želiš bi s nekim tko ne shvaća igre riječi već svaku šalu mora ozbiljno proanalizirati da bi je shvatio? – Jesi li ti siguran da želiš biti s nekim tko ne dijeli tvoju ljubav za znanost. Bojim se... – Čega, najdraža moja? – Da ću dosadi – rekla je jako brzo. – Ja ne znam raspravlja o kvalite svjetlos , a kad mi netko počne govori o matema čkim funkcijama, ja doslovno


zaspim. Moj je mozak vrlo trivijalan. – Ti razumiješ emocije, a ja ne. To ne znači da je moj mozak bezvrijedan. Mi volimo različite stvari. Zašto bih ja dosađivao pričama o matema ci? Radije mene nauči smijati se. Nešto slično jecanju začulo se iz njezina grla. – Hoćeš li naučiti našu djecu nepristojnim dječjim pjesmicama? – upitao ju je. Razmislila je malo. – Možda. – Onda moraš prvo mene nauči nekoliko njih. Jako mi je žao što Alfie nikad nije naučio niti jedan stih poezije. Njegove su se ruke ovile oko njezinih ramena, kliznule u njezinu kosu, rastvarajući prs ma pramenove. – Znaš li da ja sad prvi put želim razgovara o Alfiju otkad je umro? Rekao sam njegovo ime tebi na glas i nisam se osjećao kao da padam u crnu rupu. Glasno je progutala slinu. – Možda bismo mogli – reče oprezno – jednom našem djetetu nadjenu to grozno ime Alphington, samo zato da ne bi bio... zaboravljen? – Ah, Quine – šapnula je. A za m, zato što nije bilo potrebno odgovori na njegovo pitanje jer je on znao odgovor jednako dobro kao što ga je znala i ona: – A koliko djece misliš da bismo trebali imati? – Puno? – Pogled mu je bio čvrsto usmjeren na nju. – Uvijek sam želio dječju sobu punu djece. Da ih bude toliko mnogo da nitko ne može biti usamljen. Oliviji se srce paralo dok je zamišljala dvojicu osamljenih malih budućih vojvoda, Quina i Alfija. –Jesi li zato puštao zmajeve, da se Alfie ne bi osjećao usamljenim? – Evangeline je odbijala ima još djece. Bila je užasnuta kako joj se jelo promijenilo. A još ju je više užasavalo to što se meni sviđalo kako izgleda. – Stvarno ti se sviđalo? – Mislio sam da nikada nije izgledala ljepše, a ona je mislila da nikada nije izgledala odbojnije. Nije mi dopuštala da je dotaknem, a čak ni da je vidim bez odjeće pune dvije godine. Olivia trepne. – To znači da nije bila nevjerna cijelo vrijeme dok ste bili u braku? – Bila je. – Rekao je to mirno, glasom kao da razgovaraju o vremenom. – Osjećala se drukčije sa mnom, a drukčije sa svojim ljubavnicima. Olivia je pomislila, ne prvi put, da nema smisla glasno izgovara ono što misli o Evangeline. – Ne želim više razgovara o svojoj bivšoj ženi – reče Quin. – Zapravo, neću više nikad izgovoriti njezino ime. – Jesi li siguran? Ja sam tako obična u usporedbi s tobom, Quine. Pogled is nske zbunjenos u njegovim očima nije mogao bi odglumljen. – Što


to, dovraga, govoriš? Ti si prelijepa i duhovita i svi u ovoj kući te vole. Osim – dodao je želeći bi sasvim točan – s mogućom iznimkom moje majke, ali i ona će te s vremenom zavoljeti. Olivia zajeca, a na obrazu joj se pojavi suza ili dvije. – Ne – reče Quin, zagrlivši je. – Bez suza. – Počeo ih je ljubi , nježno joj milujući lice svojim usnama. Olivia se privije uz njega. – Hoćeš li mi otkri što te točno dovelo u ovu sobu? – šapne Quin između poljubaca. – Kad sam te ostavio gore prije jedan sat, bila si me spremna žrtvova za svoju čast. Olivia se drhtavo nasmije. –Još uvijek se osjećam grozno zbog Ruperta. Ali Georgie mi je rekla da ćemo mu pronaći pravu ženu, punu razumijevanja, snažnu i ljubaznu. – Aha, dakle, tvoja je sestra uvidjela istinu. – Rekla mi je da među vama nema kemije. – Baš kao što sam ti i ja rekao. – U glasu mu se osjećalo duboko zadovoljstvo. – Znaš, tvoja bi sestra mogla biti nevjerojatno sposobna znanstvenica. – Ona već jest nevjerojatno sposobna znanstvenica, a bit će sjajna kad joj kupimo sve knjige koje želi. Otac ih joj nikada ne bi kupio, znaš. On smatra da su knjige neprilične za damu, a majka se s njim slaže. Quin frkne nosom. Ona se privije bliže, uživajući u snažnim rukama koje su je grlile i mračnom, snažnom muškom mirisu njegovih grudi, čvrs ni njegova jela... čvrstoj izbočini koja joj je bila pri snuta uz trbuh i govorila joj, bez riječi, koliko ju on želi. Kako on misli da je svaki centimetar njezinih grudi, trbuha i bokova vrijedan poljubaca. – I ja osjećam malu grižnju savjes zato što te kradem Montsurreyju. Ukras čovjeku zaručnicu dok on služi svojoj zemlji nije baš časno. Olivia se nasloni na njega, dopuštajući njegovoj toplini zagrija čitavo njezino jelo. – Rupert je na porodu ostao bez kisika – objasnila je. – On nikada neće bi ono što bi trebao biti. – On je više od onog što bi trebao biti – reče Quin jednostavno. – Služi svojoj zemlji, riskira svoj život za Englesku. Još nekoliko suza palo je na Quinov kaput. – Imaš pravo. – Uvijek ćemo mu biti prijatelji. – Bila je to neka vrsta zavjeta. – On je imao tebe, a sada te ja uzimam njemu i nikada neću zaboravi da sam ga natjerao da te se odrekne. Olivia je nedostojanstveno šmrcala i uzela rupčić koji joj je pružio. – Rupert bi više zamjerio da mu uzmeš Lucy.


Quin se nasmije. – Stvarno tako mislim – pobunila se. – A Georgie se slaže sa mnom. Podigao joj je glavu gore i ponovno poljubio njezine vlažne oči. Za m su se njegova usta spus la na njezina. A ruke su mu bile posvuda; posesivne, skoro grube, poručivale su svima da je ona njegova. Olivia se rastapala, osjećajući se kao da oduvijek pripada njemu. Quinovi su poljupci bili slatki, ali u njima je bio prizvuk žudnje koja je zahtijevala akciju. Njezine su se ruke ovile oko njegovog vrata i ona se prilijepila uz njega, otvorila usta i pozivala ga. U glavi joj se vrtjelo od njegovog muškog mirisa, od toga što je imao okus šampanjca i nečeg drugog, nečeg što je bilo svojstveno samo njemu. Od njegovih se poljubaca osjećala divlje i jako živo. On joj stavi ruku na obraz, nagne joj glavu i žestoko poljubi. Ovo je intimnost, shvatila je odjednom. Quin joj gricne donju usnicu, a Olivia zadrh na to kao da ju je zapuhnuo hladan vjetar. On je na to malo zastenjao i još joj jače nagnuo glavu. Za m su njegova usta kliznula uz liniju njezine brade, a ona je bespomoćno drhtala uz njega. Ruke su mu polako krenule niz njezina leđa, privlačeći ih bliže. Olivia se zapravo podigla na prste, toliko opijena opojnom toplinom njegovih ruku i usana da... Zamalo nije čula zvuk vrata koja su se otvorila.


POGLAVLJE 19 Puno spontanog ljubljenja, i onog druge vrste također Olivia se prene uz uzdah i okrene se, još uvijek u Quinovom zagrljaju. Udova vojvotkinja nije djelovala poput osobe koja bi bila posebno ljuta ili sklona osuđivanju. Umjesto toga, promatrala ih je onako kako bi malo dijete promatralo gusjenicu; sa znatiželjom, ali ne s gnušanjem. – Tarquine – reče. – Majko – odgovorio je Quin, ne mičući ruke s Olivije. – Što to zaboga radiš? – Ljubim Oliviju – reče Quin. – Spontano. Moglo bi se možda reći da se vojvotkinjino čelo namrš lo, kad se ne bi znalo da ona takve ekstravagantne izraze lica smatra neprimjerenima. – Gospođice Ly on, mogla bih i vas pitati isto pitanje. Olivia je mislila reći da upravo biva ljubljena, ali je odlučila da bi bilo razbori je ne reći ništa. – Vjerujem da je ova naporna noć uzrokovala pojavu neželjene razdraganos – reče umjesto toga, birajući riječi u nadi da će se udova vojvotkinja zbuniti. Kako je to uopće mogla pomisliti? Pa ova je žena napisala Zrcalo komplimenata. Kad bi netko krenuo petljati riječima, ona se osjećala kao kod svoje kuće. – Ovo meni ne izgleda kao izraz razdraganos – primije vojvotkinja. – Tarquine, možda bih te trebala podsje na katastrofalnu ulogu koju je spontanost odigrala u tvom prvom braku, ali neću. – U pravu si – reče Quin i čvršće privije Oliviju uza se. – Ja nemam potrebe to govori – nastavila je njegova majka – jer je ova mlada žena obećana drugome, a poljupci, bili oni spontani, razdragani ili kakvi drugi, neće, s obzirom na tu činjenicu, ima nikakvih posljedica. Gospođice Ly on, prije nego što se nastavite upušta u daljnje incidente neželjenog užitka, jeste li možda podsje li moga sina da ćete uskoro postati vojvotkinjom? Olivia je imala iznenadan osjećaj da je udova vojvotkinja lešinar koji kruži nad plijenom visoko gore u zraku. A ona je u toj situaciji bila ranjeni lav. Ili nešto još ranjivije, zec kojeg su pregazili kotači kočije. – Da – reče. A za m pogleda Quina. – Kao što sam vas obavijes la, Vaša milos , ja jesam obećana drugome. – Markizu od Montsurreyja – reče Quin. – Kad se Montsurrey vra u Englesku, bit ćeš obećana i brzo udana za mene. – Okrenuo se prema svojoj majci. – Olivia će bi


vojvotkinja od Sconcea. – Ja se s tim ne slažem. Uslijedio je trenutak mučne šine. – Možda bih vas trebala ostavi da sami ovo raspravite – reče Olivia, nježno se oslobađajući Quinova zagrljaja. Udova vojvotkinja ju je u potpunos ignorirala, usredotočivši pogled na svog sina. – Gospođica Ly on je prikladnija za zaostalog glupana kao što je Montsurrey. Štoviše, pokazala je zavidnu odanost tom jadniku, a ja sam pismom o tome obavijes la njegova oca. U svakom slučaju, sasvim je neprikladna za tebe. – Ja mislim da je prikladna – izjavi Quin. Olivia se odmakne u stranu. Vojvotkinja se okrene prema njoj. – Vjerujem da se nećete sad iskras iz sobe poput sluškinje koja je razbila tanjur? Olivia se naglo uspravi. – Mislila sam da će bi pristojno omogući vam da nasamo nastavite razgovor s vašim sinom. – Složila bih se s vama, ali ono što imam reći če se vas i vaše sestre. Ona jest prikladna posta vojvotkinjom od Sconcea, a to je, usput, puno starija i uglednija tula od Canterwickove. Vi niste prikladni za tu tulu. – Suočena s vojvotkinjinim oštrim pogledom, Olivia shva da ima dvije mogućnos . Mogla bi sad spus pogled – i više nikada ne bi u mogućnos preuze položaj i moć – ili se odlučno suprotstaviti. – Moja sestra bi doista bila izvanredna vojvotkinja od Sconcea – reče, nadajući se izbjeći otvoreni rat. – Ta činjenica je sasvim nebitna – reče Quin. Olivia se nije trebala okrenu da bi znala da se on smiješi; čula mu je to u glasu. – Ja se namjeravam oženi Olivijom, a ne Georgianom. – Zbog ljubavi, ne sumnjam! – reče vojvotkinja u provali bi jesa. – I vidi što je ljubav donijela, Tarquine, osim ugleda rogonje koju imaš i nakon toliko godina? – okrene se Oliviji. – Znate li da nije govorio punih godinu dana nakon što se ona njegova grozna supruga utopila? Da nije uopće govorio? – Govorio sam – Quin se pobuni. – Da, možda bi zatražio komad goveđeg odreska, ali nisi govorio ništa što bi bilo vrijedno slušanja. Niti si cijele godine pokazivao ikakvu želju za životom. – Da, bilo je to poput mjesečarenja – složio se Quin. Na Olivijino čuđenje, nije zvučao nimalo ljuto. – Montsurrey je glup kao stup – izjavi vojvotkinja. Olivia se ukoči. – To je činjenica – odbrusila je vojvotkinja prije nego što je Olivia uspjela nešto izus . – On je odličan izbor za vas, ali to nije tako kad je u pitanju moj sin. Vi ste,


gospođice Ly on – opros te na iskrenos – previše mesna , neodgojeni i iz loše ste obitelji. Ova zadnja činjenica je posebno iznenađujuća s obzirom na to da je vaša sestra blizanka pos gla najvišu razinu profinjenos . A što je još važnije, vi ste nezanimljivi. Ne pokazujete nikakvu sposobnost da bi vas zanimala pitanja koja su važna mome sinu. Olivia je do krajnjih granica uspravila svoje punašno jelo kako bi bila što je moguće viša i odgovorila ledenom preciznošću: – Odgovorit ću vam samo na ono što se če mojih roditelja, iako moram napomenu da se na vašu neuljudnost ne bi trebalo odgovara . Moji roditelji možda nisu pripadnici aristokracije, Vaša milos , ali u rodu su s plemstvom na obje strane. Štoviše, vlastelinska tula moga oca starija je jednu generaciju od titule Sconceovih. I smijem li dodati da, kad je riječ o tome tko je iz kakve obitelji, nitko u mojoj obitelji nije u krvnom srodstvu s Bumtrinketima. Udovičine su se grudi podigle malo u zrak, sličile su na balone koji uzlijeću što ih je Olivia jednom vidjela u Hyde Parku. –Ja nisam govorila o vašem porijeklu – reče, cijedeći riječi s prezirom – već o vašem ponašanju. – Meni se sviđa kako Olivia izgleda – reče Quin, interveniravši. Po prvi put u njegovom se glasu čuo jasan znak upozorenja. – Zapravo, obožavam kako izgleda. I mislim da je njezino ponašanje savršeno za jednu vojvotkinju. – Sigurna sam da tako misliš! – odbrusi mu vojvotkinja. Na obrazima joj se pojaviše crvene mrlje, a tamne su joj oči plamtjele od bijesa. – Što mislite pod tim? – zahtijevala je znati Olivia. – Mislim na to da ste vi načinjeni od istog materijala kao i prva vojvotkinja Evangeline. Obožavao je njezin izgled također i puno prekasno otkrio da sva ta neobuzdana senzualnost prikriva ženu koja bi trebala bi polaskana kad bi ju se nazvalo droljom. – Majko – Quinov je glas sad bio leden poput majčinog. – Sad si pretjerala. Preklinjem te, za dobrobit svih nas, promijeni ton i ponašanje. – Neću. – Vojvotkinja je očito bila izvan sebe. – Vojvoda od Canterwicka mi je pisao prije nego što ste s gli ovamo – reče i okrene prema Oliviji gledajući je onako kako majka tigrica gleda nekoga tko prijeti njezinom mladunčetu. Olivia je čekala, uzdignuta čela. – Jeste li obavijes li mog sina da postoji mogućnost da nosite nasljednika Canterwickove tule? Primije t ćete da ja neću komen ra činjenicu da niste uda , a markiz je navodno takvo nevinašce da ste ga vi sasvim sigurno iskoris li, a jedva mu je osamnaest godina. To su tako neugodne činjenice da se iskreno nadam da ih nitko izvan vaše bliske obitelji nije saznao, gospođice Lytton, jer vam one nimalo ne laskaju. – Zar vi to meni prijetite? – zgrozila se Olivia. Udova vojvotkinja je ustuknula, ali prekrižila je ruke i čvrsto stajala na zemlji.


– Naravno da ne. Pripadnici plemstva ne koriste metode koje su vama očito vrlo bliske. Quin je pogledao Oliviju, bez riječi zahtijevajući odgovor na ove optužbe. – Nema nikakvog nasljednika – uspjela je izustiti. – Majko! – Quinov je glas bio hladan poput leda i smrtonosan. – Bit ćeš ljubazna obavijes svoje sluge da se sutra ujutro seliš u kuću za udovice. I to ne mislim na onu koja se nalazi na ovom imanju, već onu na Kilmarkieu, našem škotskom imanju. Na vlas to iznenađenje, bila je to Olivia – a ne udova vojvotkinja – koja je uzviknula – Ne! – kao odgovor na ovu naredbu. Udova vojvotkinja je neko vrijeme stajala u potpunoj šini. Za m je kimnula i naklonila se. Olivia zgrabi Quina za ruku i protrese je. – Nećeš to napravi ! – reče mu, nimalo nježno. Namrštio se na nju. –Ja neću.. – Tvoja majka i ja imamo potpuno pravo ne složi se oko toga što je najbolje za tebe bez tvog uplitanja. – Nisam se uplitao. Samo sam odgovorio na ono što je moja majka rekla o tebi. Tako nešto ne smijem i neću tolerirati nikome. – Pogledao je svoju majku i ponovio to kroz s snute zube. – Nikome. I moraš zna da će bilo koja osoba, bila ona član obitelji ili ne, koja bi sugerirala da Olivia i Evangeline imaju bilo što zajedničko, bi prisiljena da mi zadovoljš nu s druge strane moga mača. – O, za Boga miloga – reče Olivia, hvatajući ga za kravatu s obzirom na to da nije bilo učinka od toga što ga je prodrmala za ruku. – Možeš li sići s vojvodskih visina i na trenutak obra pozornost? Tvoja majka umire od brige za tebe, a joj prije š da ćeš je otjera u Škotsku? Nisi se šalio kad si mi rekao da često ne razumiješ osjećaje, zar ne? Vojvotkinja ispus hi uzdah, ali Olivia je nije pogledala. Pogled je čvrsto usmjerila na Quina. On se namrštio na nju. – Naravno da tvoja majka misli da sam ja slična Evangeline – zapravo po svemu osim po stasu. Došla sam ovamo zaručena za vojvodu, i kad su svi očekivali da se zaručiš mojom sestrom, ja sam te ukrala za sebe. Tvoja majka je došla u ovu prostoriju i zatekla nas dvoje ovdje bez pra lje, srećom se nismo ispružili na podu. Stvarno izgledam kao najgora vrsta bludnice. Ako planiraš izazva na dvoboj svakoga tko ti na to ukaže, bojim se da će nam brak biti vrlo kratkog vijeka. Quin se još jače namršti.


– Neće biti vremena za svu djecu koju si predvidio – nastavila je nemilosrdno. – Nećeš ima vremena ni za što već ćeš samo trča po cijeloj zemlji i napada ljude koji ukazuju na ono što je očito. I da ne bude zabune, neće oni samo to govori . Sigurna sam da će ti pokazivati rogove iza leđa, barem još nekoliko godina. U očima mu se vidjelo da se pojavljuje tračak razuma. – Zar ne shvaćaš? – reče i pus njegovu kravatu iz usta. – Ništa od toga nije važno. Tvoja majka te voli. Želi te poštedje rogova i ogovaranja i debele žene također... – Pogledala je udovu vojvotkinju. – A to je jedino što ću vam teško oprostiti. Quin ispruži ruke, povuče je natrag k sebi i zagrli ju čvrsto, toliko čvrsto da je jedva mogla disa . – Trebaš mi – reče, duboko i odlučno u njezinu kosu. – Bože moj, Olivia, kako sam uopće do sad živio bez tebe? Ona je povukla njegovo lice k svojem. –Ja sam tvoja, u dobru i u zlu. Začuo se tih zvuk vrata koja su se zatvorila, ali Olivia nije obraćala pozornost na to. – Ti si onaj djelić mene koji je nedostajao – reče Quin. – Ti si učinila da budem sposoban osjećati. – Ti si oduvijek bio sposoban osjeća . Ti si jedan od najosjećajnijih ljudi koje poznajem i najviše od svih zaslužuješ biti voljen. To svi vide. Odmahnuo je glavom, a ona mu privuče lice k svojem i poljubi ga tako strastveno da je taj poljubac rekao više nego što bi oni ikad znali reći riječima. Bez ijedne riječi, Quin se spusti u naslonjač, povukavši Oliviju za sobom. Ovoga puta se neće zaustavi , i ona je to znala. I on je to znao. Ljubili su se dok mali uzdasi nisu krenuli iz njezinog grla u neprekidnom nizu, dok nije počela drhta , dodirujući ga svugdje gdje je mogla doseći, a prsti su joj drhtali. Quin joj je nježno povukao prslučić.. ijedna se njezina dojka našla u njegovoj ruci. Na trenutak se ukipio, a za m reče: – Ti si najljepša žena na svijetu, Olivia, kakvu nikada nisam mogao ni zamisliti. Smijem li? Nije bila sasvim sigurna što on planira učiniti, ali je ipak kimnula glavom. Uvijek će mu sve dopuštati, no nije bilo pametno da mu to kaže. Usta su mu bila vruća i vlažna, prelazeći preko oblina njezinih grudi. Nagnula se natrag i ponudila mu se. Njegove usne preuzele su ulogu istraživača i s gle do njezine bradavice. Olivia nije bila sasvim sigurna u to što se sljedeće dogodilo. Mislila bi da će njezina reakcija na ovo bi iznenađeni uzdah, možda mali vrisak.. ali ne. Bez obzira na cijelu plesnu dvoranu ispunjenu članovima plemstva s druge strane vrata, ona je ispus la grleni vrisak, izraz želje i vatrene žudnje. Ne zastavši ni na tren, Quin joj stavi jednu svoju ruku na usta i za m počne silovito sisati. Olivia ga ugrize za prst i osje da joj je cijeloj jelo u vrtlogu te da joj srce kuca u


grlu. On je podigao glavu, spus o ruku s njezinih usta i strasno joj protrljao bradavicu palcem. Olivia se privije natrag uz njegovu ruku, luda od želje za njim i opijena svim tim divljim osjećajima koji su kolali njezinim tijelom. – Ne možemo to ovdje – reče Quin, a glas mu je zvučao poput režanja. – Ne možemo? – trgnula se, šokirana zvukom svoga glasa, gladi koja se osjećala u njemu. – Naravno da ne možemo. – Sjela je, spremivši se ustati. Quin ju je pogledao, a u očima mu se vidio poziv na nešto zločesto. Ponovno joj palcem protrlja bradavicu, a njezina se kralježnica iznova počne privija uz njega, a noge joj se počnu širiti otvoreno ga pozivajući. On nije odgovorio na poziv. Ruka mu se konačno umirila. Olivia glasno proguta slinu, suzdržavajući se da ga ne počne preklinjati da nastavi. – Jesi li sasvim sigurna da ne nosiš Montsurreyjevo dijete? – U njegovom glasu nije bilo osude, bio je to samo zahtjev da mu otkrije informaciju. Okrenula je glavu na njegova prsa. – Jesam. – Ali ti i on... Olivia je razmišljala kako mu objasni , a da pritom ne prekrši obećanje koje je dala Rupertu. Georgiana je njezina blizanka, njezin drugi dio; i Rupert bi shva o da joj je morala reći istinu. Ali Quin... Quin je bio čovjek koji će je ukras Rupertu. I bez obzira na to što je Rupert možda nije želio, ipak se bio naviknuo na nju. A kako je bio osoba od navika, bit će mu strašno izgubi je. Nije bilo upitno da Rupert ne bi želio da Quin zna za mlitavi komad celera. – Njegov je otac bio zabrinut jer je Rupert kretao u rat – reče, pažljivo birajući riječi. Tišina. A za m: – Canterwick te prisilo da spavaš s njegovim zaostalim sinom prije braka samo zato što se brinuo da će ostati bez nasljednika? Kad se to glasno reklo ovim riječima, zvučalo je stvarno užasno. – Nije me prisilio. – Ti su to dobrovoljno učinila? – Nisam. – Onda je to silovanje – reče mirno. – Ne! Rupert nije... Rupert to ne bi nikad. – Onda ste oboje silovani. Olivia glasno izdahne. – Kad tako kažeš, to zvuči stvarno odvratno. Meni je Rupert jako drag, a i ja sam njemu. Mi smo to obavili najbolje što smo znali. I on mi je izrecitirao pjesmu koju je napisao. Bila je vrlo dobra.


– O čemu je bila pjesma? – O smr jednog vrapca koji je pao s drveta. ›Brza, svijetla, jedna p ca pada dolje k nama, u krošnjama skuplja se tama.‹ Quin se namrš . – Ne shvaćam je ništa bolje od onog limerika koji me Peregrine naučio. Što mu to znači da se tama skuplja u krošnjama? Kao netko tko proučava značajke svjetlosti, jamčim ti da se zrake nigdje ne skupljaju. Olivia si namjes prslučić, a za m se nasloni na njegovo rame kako bi mu vidjela lice. – Rupertove pjesme i limerike ne treba analizira . Oni su samo opis naleta osjećaja, to je to. – ›Skuplja se tama‹, to je osjećaj? – Quin je zvučao simpatično zbunjeno. – On govori o tuzi, o tuzi koju je osje o kad je vrapčić pao s grane. Tama se skuplja na stablu, tamo gdje je vrapčić obično stajao i pjevao. Izraz u njegovim očima se promijeni. – Da, baš kao i Alfie – reče i prisloni svoj obraz uz njegov. Osjećaji na njegovom licu bili su tako jasni da ih je bilo bolno gledati. Quin ju je čvrsto obgrlio rukom i ostali su tamo samo sjedi neko vrijeme zagrljeni. Zvukovi plesa uvukli su se u šinu, provukavši se iz plesne dvorane ispod vrata. Glazba je bila vedra i dražesna, kao da je dolazila iz nekog svijeta miljama daleko, svijeta u kojem mali dječaci i mali vrapci ne padaju sa stabala. Napokon, Quin se nakašlje. – Shvaćaš li da Montsurrey... – Rupert – ispravila ga je. – Rupert mrzi kad ga zovu po tuli. Da je to moguće, on bi s cijelim svijetom bio na ti. – Je li ti jasno da mi je Rupert sve mrskiji? Napisao je jedini komad poezije koji sam ikada uspio razumje , sada brani svoju domovinu dok ja spavam u svom udobnom krevetu kod kuće, i još mu upravo kradem zaručnicu. – Rupert bi bio presretan da zna da si ljubomoran na njega – reče Olivia. – On možda ne razmišlja najjasnije, ali jako dobro razumije osjećaje i boli ga kad su ljudi odbojni prema njemu. – Očito je da razumije osjećaje. – Mislim da ga je ozljeda mozga oslobodila. On plače svaki put kad ga nešto dirne, kad god čuje ili vidi nešto strašno. Quin je ovo probavljao u šini. Na kraju ustane i podigne je na noge. – Jesi li sigurna da se želiš uda za mene? Meni nisu navrli osjećaji u odgovor na tu pjesmu sve dok mi je ti nisi objasnila. Zašto nije govorio u punim rečenicama? – Rupert vrlo rijetko govori u punim rečenicama. – Ali mogao je to jasnije reći. Zašto nije rekao: Kad je umro vrabac koji je brzo le o – vjerojatno od staros –pao je sa stabla, a ja sam osje o kako mi tama obuzima srce.


Olivia ga zagrli. – Zaboravio si da je p ca bila svijetla, ali ovo s tamom je dobro uspjelo. – Svijetla. . to nema nikakvog smisla. P ce iz porodice običnih vrabaca su sive ili smeđe. Shvaćam da je moja verzija puno dulja, ali ona je puno točnija. I grama čki ispravnija. – Ali tvoja verzija govori o Rupertovim osjećajima dok je Rupertova progovorila tebi o tvojim osjećajima za Alfija. – Ah. – Malo je razmislio, a za m rekao: – Dobro, ali ja još uvijek mislim da je povezivanje nekih riječi u cjeline bilo vrlo nelogično. – Gledaj na to kao na poetski ekvivalent matema čke funkcije – predloži Olivia. – Onda, misliš li da bismo se sad mogli vra u plesnu dvoranu i pravi se da se ništa nije dogodilo? Moraš zavezati kosu. – Ne. – Nećemo se vra u plesnu dvoranu ili se nećemo pretvara da se ništa nije dogodilo? – Nemam ništa pro v da se vra mo u dvoranu jer je to jedini način na koji možemo doći do stuba koje vode u spavaće sobe. Predomislio sam se. Olivia ho uzdahne. – Hoćeš reći da...? Ne! To bi dovelo do strašnog skandala. Ne dolazi u obzir. S snuo ju je u čvršći zagrljaj. –Jedan vrabac padne svake sekunde, Olivia. – Njegov je poljubac bio jasan erotski zahtjev. Trebalo joj je za to nekoliko trenutaka, ali Olivia se uspjela istrgnu iz njegovog poljupca i zagrljaja. – Tvoju majku bi užasnuo takav skandal. Ostani ovdje još barem pola sata. Ja ću se pokuša neprimjetno ušulja u dvoranu, a ljudi će, nadam se, misli da me dugo nije bilo zato što mi je trebalo vremena da se priberem nakon razgovora s tvojom majkom. – Lakaj je pred vratima. – Molim? – Majka ga je poslala nakon što je o šla, da nas nitko ne bi smetao. Pogledaj na dno vrata i vidjet ćeš sjenu njegovih čizama. Majčini su sluge istrenirani da drže ramena okrenuta zidu. Ako otvoriš vrata, udarit ćeš ga u leđa, a to će privući pozornost. Olivia se ugrize za usnu. – Nisam planirala tako brzo preuzeti titulu besramnice. On je o šao na drugi kraj sobe, otvorio prozor i pozvao je. – Dobra je stvar što si vješta penjačica. – Zašto? Pa ovo je praktički prizemlje. Quin prebaci nogu preko prozorskog okvira i skoči na tlo. Za m ispruži ruke, smješkajući joj se i gledajući je pohotno. – Upravo sam shva o da želimo li s ći do


spavaće sobe, nema drugog načina nego kroz kuhinju. Olivia podigne suknje što je moguće čednije i uspije prebaci nogu preko prozorske klupčice. Bilo je to teže nego što je izgledalo pa je završila padom u Quinove ruke uz lepršanje podsuknji. – Dakle – reče, držeći je vrlo čvrsto dok ju je spuštao na tlo – nećemo natrag u kuću. Mislim da ćemo se radije ići penjati. – Penja ? Kamo ćemo se penja ? – Olivia se ogleda oko sebe. Nalazili su se na rubu zgrade, za uglom od plesne dvorane. Osim žute svjetlos koja je dopirala s prozora, vrtovi su bili srebrni, djelovali su hladno osvijetljeni svjetlošću punog Mjeseca. – Hoćeš reći da ćemo se penjati po ljestvama do tvoje spavaće sobe? To ne dolazi u obzir, ja se odbijam penja po ljestvama. Nisam ja neka od onih beznadnih glupača koje na mjesečini bježe od kuće udati se za nekog. – Zar mi nisi rekla da te smijem onako gledati samo ako smo visoko na stablu? – Ja se ne želim više penja na stabla, Quine! Što ako ponovno padneš? Imao si puno sreće što nisi poginuo. Quin se samo nasmiješi. – Čak i u mojoj poodmakloj dobi još uvijek se mogu pope na to drvo. – Ispružio je ruku, ali Olivia je ustuknula. – Ovdje vani je baš hladno. Ne znam što namjeravaš, ali sigurna sam da nije pristojno. – Nije nimalo pristojno. I ne brini za hladnoću. Donijet ću dva pokrivača iz konjušnice. – Ti bi ostao vani? Olivia se spremala iznije čitav niz primjedbi, ali se Quin odlučio suprotstavi njezinim argumen ma poljupcem. Taj je poljubac bio tako uspješan da se zatekla ponovno sjedi na prozorskoj klupčici što je njezine grudi postavilo u ravninu Quinovih očiju što je on jako cijenio. – Dobro je da su ona vrata zatvorena – rekao je Quin malo kasnije, glasom hrapavim od žudnje. Olivia proguta slinu i pribere se. Njezine su ukosnice odavno ispale, a kosa joj je padala oko ramena. I još, prslučić joj je spus o skoro do struka. Koža, puno previše njezine kože sjajilo je na mjesečini. – Joj, joj – viknula je, povlačeći haljinu. – Joj, ne. – Da, da – reče Quin, svojim rukama uhva vši njezine i držeći ih raširenim kako bi se mogao divi njezinim grudima. – Nikad te se neću zasi , Olivia. Ti si kao droga. – Spustio joj je ruke i ponovno sagnuo glavu. Olivia se ukipila, stavila mu ruku na crnu kosu koja se poput svile razlila na njezinim grudima dok ju je on ljubio otvorenim vlažnim us ma. Slatko ju je mučio m poljupcima i valom vrućine koji joj je jurnuo niz noge. – Nije mi više hladno – šapnula je, skupivši hrabrost. Ovo je trebalo napraviti.


Ona je upravo sama birala svoga vojvodu. – Gdje je to tvoje stablo? Krenula je za njim. Ali zapravo, slijedila je zvuk njegova zadovoljnog hog smijeha – a to je stvarno bio smijeh – kao i ono što je procvalo u njegovim očima kad je povukla svoj prsluk prema gore; ta slatka toplina njegovih usta i sirovi zvuk njegova glasa dok je dašćući izgovarao njezino ime. Ona bi ga slijedila bilo kamo.


POGLAVLJE 20 Sretna dama iz kuće za uglom Ispalo je da se stablo nalazilo iza konjušnice. I to nije bilo samo stablo. Bila je to kućica na stablu. Olivia je stajala u podnožju stabla i gledala u njega zapanjeno. – A što li je pak to? – Kućica na stablu. Alfijeva kućica na stablu. – Alfie je imao kućicu na stablu? – Bilo je to glupo pitanje, na kraju krajeva, ona je bila tu, ta mala kućica smještena na stablu. Imala je čak i prozore i vrata. – Alfie je volio postavlja pitanja – reče Quin, još uvijek je držeći za ruku. – Za sve je imao pitanje; što drži Mjesec na nebu, zašto jabuke postanu smeđe i tko je izmislio abecedu. Jednog je dana želio znati zašto mi živimo na tlu, a ne na stablima. Olivia se nagne i nježno ga poljubi u usta. – On je bio tvoj mali vrabac. – Da. – Ali njegov glas nije bio obojan tugom. Bio je, zapravo, veseo. – Ja sam dao napravi Alfiju tu kućicu jer sam smatrao da je to jako dobro pitanje i da treba istražiti zašto je to tako. Živjeli smo u njoj dva dana. – I što je Alfie zaključio? – Zaključio je da vojvode od Sconcea žive na zemlji jer je lakajima jako teško penjati se uz stablo s pladnjem s večerom, a Cleese se nije uopće mogao popeti. Alfi je je rekao da Cleese nije sretan ako ne zna u svakom trenutku tko što radi, pa ne bi bilo ljubazno prema njemu kad bismo nas dvojica odlučili zauvijek živje na drvetu. Olivia se glasno nasmijala. – To razmišljanje priliči budućem vojvodi. Čekaj! Zar sam ja to sad čula da se još netko smije osim mene? Quin ju privije čvršće uz sebe. – Ako se sad popneš sa mnom u ovu kućicu, Olivia, nema više povratka. Ja nikada neću dopus da se udaš za Ruperta. I da odmah bude sve jasno – dopus o sam Evangeline smuca se naokolo koliko je htjela, ali s tobom neće biti tako. Pogledaš li samo nekog muškarca, ja ću ga vjerojatno ubiti. Olivia se popne na prste i uhva ga za bradu. – To vrijedi i za tebe. Ako te uhva m da zuriš u nečije grudi onako kako zuriš u moje, ja vjerojatno neću ubi nju, već ću srediti tebe. Smatraj se upozorenim. Quin se nasmije. – To je dvaput u samo jednoj minuti – zadirkivala ga je Olivia. – Ako ovako nastaviš, užasnut ćeš moju majku tolikim smijanjem. – Bio sam vjeran Evangeline – reče, ignorirajući njezino zadirkivanje. – A za tebe


osjećam dvaput toliko koliko sam osjećao za nju. Mislim da uopće nisam sposoban biti nevjeran tebi. Olivijin je smijeh zamro i osje la je knedlu u grlu. Duboko je uzdahnula i okrenula se prema deblu. – Kako se penje gore? – Tu su male stube prikucane za deblo. Pričekaj trenutak. – Spus o se do konjušnice i vra o se s dva pokrivača prebačena preko ramena. Olivia se našla u kućici u trenu. Kućica na stablu imala je prozore na sve če ri strane i u njih je ulazila mjesečina poput vilinskog praha koji se pretvorio u tekuće srebro. Bila je jedva dovoljno visoka da Olivia može staja u njoj, Quin je morao sagnu glavu. Pod je bio prekriven prostirkom na koju je Quin bacio pokrivače. Olivia je oklijevala. Bilo je sve u redu s m što je Quin govorio koliko voli njezine grudi. Među m, nije bilo načina da se prekriju ovi prozori. Mislila je da će vodi ljubav u spavaćoj sobi, u mraku. Quin je sjeo na pod i pružio joj ruku. Ona mu se slabašno osmjehne. – Zabranjeno je predomisli se – reče veselo. Posegnuo je naprijed, zgrabio je za ruku i povukao je sebi u krilo. – Samo se radi o tome da tu nema zavjesa. – Znam... a i zvuk putuje. – Ne moraš zvuča tako razdragano! Mislim da mi se više sviđao stari Quin koji se nikada ne smije. – Prekasno. – Gricnuo ju je za uho, a za m bol ublažio toplim jezikom. – Poslao sam sve momke iz konjušnice u kuhinju osim dvojice starijih koji su pregluhi da bi te čuli. – Da bi me čuli? – Ovaj komentar nije bio dobrodošao. Ukazivao je na to da je ona osoba bez samokontrole. Brzo se okrenuvši, Quin se povukao natrag i smjes o se na njoj, ugnijezdivši se među njezinim nogama. Savršeno su si odgovarali. Olivia je osjećala kao da joj se koža odjednom probudila. Možda ona stvarno jest osoba bez samokontrole. On se oslonio na laktove i zurio u nju jedan dugi trenutak. – ›Dok nas smrt ne rastavi?‹ Tek jedva primjetna sjena bolne tjeskobe pojavila mu se u očima. Olivia proguta psovku namijenjenu njegovoj pokojnoj ženi... i kimne. – U dobru i u zlu. Kad bi se vojvoda od Sconcea prihva o nečeg mehaničkog, uvijek bi to riješio istoga časa, koliko god bilo zamršeno. Olivijina odjeća nije bila iznimka u tom pravilu. Brže nego što je mislila da je uopće moguće, oslobodio ju je cipela, oprave, korzeta... Klečeći kraj nje s pogledom koji je gorio od žudnje, posegao je za njezinom donjom


haljinom. – Ne – zavapi Olivia, zgrabivši ga za ruku. Zapravo, njezina je donja haljina bila izdajnički tanka. Zašto je odlučila odjenu nešto tako prozirno poput prozorskog stakla? Bacila je pogled dolje prema svojem jelu i otkrila da joj se donja haljina uhva la ispod bokova tako da se napela preko njezina trbuha. Zašto je morala pojes sve one mesne pite? Zar nije mogla predvidje da će doći do ovakvog trenutka? Sva se ukočila od užasa i žaljenja. Da je barem ona Georgiana – netko tko se zna kontrolira , netko tko toliko ne jede. Bilo bi bolje za oboje kad bi imala onako vitka bedra poput Georgie. Da je ona imala sestrine noge, mahala bi njima, otkotrljala bi se na bok i znala da ih on neće moći prestati gledati. Proguta slinu. – Neću to napraviti ako ne mogu zadržati donju haljinu. Kunem se. – Njezine su riječi bile onoliko odlučne koliko je to bilo moguće, izgovorene oštro u dahu. Quinu su se obrve namrš le na trenutak, ali ipak je kimnuo. Izgledao je kao neki sokol, pripitomljen, ali još uvijek divlji. Njegova je koža sjajila poput meda na mjesečini. Ona je sjela i povukla donju haljinu tako da ne otkriva previše. Što jedna dama treba napravi u ovakvoj situaciji? Olivia odjednom shva da je program vojvodifikacije koji je provodila njezina majka preskočio jednu cijelu lekciju. A nije bilo potrebno napominja da je Zrcalo komplimenata bilo usredotočeno na čuvanje, a ne na napuštanje čednosti. – Ne znam što sad treba – priznala je, nadajući se da on sad neće poče ispi va o pojedinostima njezinog navodnog iskustva s Rupertom. Pogled u njegovim očima bio je slika i prilika muškog arogantnog oduševljenja. – Srećom, ja znam. Čekala je. – Skini mi kaput – šapnuo je tako nježno i ho da ga je jedva čula. Smiješak je zadrhtao na njezinim usnama pa je ispružila ruke i skinula mu kaput s ramena. Zatim mu je otkopčala prsluk, bacila ga na stranu i izvukla mu košulju iz hlača. Krenula mu je skidati košulju, ali joj je pažnju privukla koža na njegovu struku. Podigla se na koljena i rukama pomilovala čvrste trbušne mišiće i napete mišiće na leđima. – Kako je moguće da si tako čvrst? Većina muškaraca je prilično mekana koliko znam. Slegnuo je ramenima. – Tjelovježba očito ima pozitivan učinak na ljudsku fiziologiju. Ima dovoljno dokaza koji upućuju na korist svakodnevne tjelesne aktivnosti. Koža mu je bila glatka i topla pod njezinim prs ma. Dopus la je svojim rukama


istraživa ispod njegove košulje, gore prema njegovim širokim ramenima, pa za m ponovno dolje po prednjoj strani. Osim što bi katkad zadrhtao, dopus o joj je da radi kako joj je volja. Kad je prs ma nježno okrznula njegove bradavice, iz grla mu se začulo promukao uzdah. Pogledala ga je i vidjela da su mu oči zatvorene. – Nemoj otvara oči – naredi mu, osjećajući da je skupila malo hrabros . Ako mu oči budu cijelo vrijeme zatvorene, bit će to kao da su zavjese na prozorima u pristojno mračnoj spavaćoj sobi. Kimnuo je poslušno. Osjećala je više samopouzdanja kad je on nije gledao, nije morala brinuti koliko puno otkriva ona smiješna donja haljina. Uspjela je skinu mu košulju preko glave, otkrivajući da mu je torzo bio prelijep, s uskim, nape m strukom. Milovala je svaki djelić njegovih grudi, a za m se – provjeravajući pogledom ima li još uvijek zatvorene oči – nagne bliže i prisloni svoja usta tamo gdje su joj časak ranije bile ruke. Začulo se stenjanje s njegovih usana. – Nema otvaranja očiju – upozorila ga je. Stisnuo je usnice, ali je kimnuo. Nagnula se ponovno nad njega, ljubila ga, kušala ga, obasipala ga malim poljupcima po cijelim prsima. I svako malo se vraćala na njegove bradavice jer je on odgovarao svaki put kad bi usnama prešla preko njih. Bilo je to poput šampanjca, taj mali zvuk koji je ispuštao. To je bila moć, a ona je bila pijana od nje. Zaboravila je pazi na njegovo lice, uvjeravajući se da je on ne gleda. Umjesto toga, približi mu se, vrpoljeći mu se u krilu kako bi o njega trljala i nešto drugo, a ne samo usne. – Olivia. – Glas mu je bio nježan, pun strasti. Prepala se i pogledala prema gore, otkrivši da je te sivo-zelene oči pozorno promatraju. Mjesečina je obasjala njegove guste trepavice srebrnkas m svjetlom i on je izgledao kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, poput vilinskog kralja, a ne poput običnog smrtnika. – Dogovorili smo se da nećeš otvara oči – reče, popus iskušenju i pomiluje mu trepavice vrškom prstiju. – Ti si tako lijep, Quine. Prelijep si za mene. On se na to nasmijao. To je bilo treći put da se nasmijao u samo jedan sat. Krenula je prs ma dolje, preko njegove pune donje usne i nagnula se naprijed prateći pažljivo liniju svojih prstiju jezikom. – Smijem li te sad dodirnuti? – promrmljao je u njezine usne. – Mmmm – šapnula je, uživajući u okusu njegovog tijela. Velike ruke našle su se na njezinim leđima i povukle je na njegove gole grudi. Olivia je zastenjala kad joj je pritisnuo grudi o sebe, bujne i divlje osjetljive. Jednom ju je rukom držao uz sebe dok joj je drugom milovao leđa, polako i senzualno. – Zar nećeš skinuti ostatak moje odjeće?


– reče dubokim nježnim glasom, kao da je svjesno izaziva znajući da mu ne može odoljeti. Zamalo je skliznula iz njegovog krila okrećući se da bi ga pogledala u oči. – Moje hlače imaju rasporak – reče, ne pokušavajući ga sam otkopčati. Olivia se nagnula malo bliže i vidjela ono što je upravo spomenuo. Nespretno je pokušavala otkopča gumbe, svjesna da mu se disanje ubrzalo i postalo isprekidano. Kad je shva la da on drh na svaki njezin dodir, usporila je i krenula milova unutarnju stranu njegovih hlača, uživajući u tome što je on sve brže disao kako su se njezini prsti spuštali niže. Polagano, polagano, spus la mu je hlače preko vitkih bokova, dolje na snažne prepone. Kad su mu hlače skliznule do koljena, brzim ih je pokretom skinuo i bacio sa strane. Sada je na sebi imao samo gaće, a one su slabo skrivale ono što se nalazilo ispod njih. Ovo nije mlohavi komad celera, pomislila je Olivia i odmah u mislima izbrisala tu primjedbu, pomislivši da je takvo razmišljanje nelojalno prema Rupertu. Iako se neće udati za njega, uvijek će mu biti iskreni prijatelj. Polako i pažljivo oslobodi Quina gaća, trudeći se ne pokaza zaprepaštenje zbog njegove veličine. On je bacio gaće na isto mjesto gdje je odbacio hlače i vra o joj se, klečeći i mirno spus o ruke. Ona je ipak osjećala njegovu zatomljenu snagu koja se sprema osloboditi. Osloboditi se na njoj. Val nervoze ponovno je zapljusnu, natjeravši je da skrene pogled s njega, sa sve te savršenos , prema svojim preponama... i pritom je otkrila da se prokleta donja haljina ponovno napela, naglašavajući mesnatost njezinih bu na. Vrućina joj jurne u obraze dok ju je namještala da ne bude tako napeta. On nije rekao ni riječ. Pogledala je gore i vidjela da je promatra s tako nježnim izrazom lica da je ustuknula. – Da se nisi usudio sažalijevati me – odbrusi mu. Iznenađeno ju je pogledao. – Kako to misliš? – Ma ništa – reče Olivia. – Oprosti. Nešto sam pogrešno razumjela. Dobro... – U očaju je shvatila da bi se mogla rasplakati pa je brzo dodala: – A što sada? On se ponovno uozbiljio. Na licu mu je bio izraz koji bi imao kad je razmišljao o svjetlosti ili poeziji. – Ja samo nisam sigurna u to što sad treba – reče, a glas joj je drhtao. Ponovno je osjetila kako joj naviru suze. – Dušo moja – reče – što nije u redu? – Nagnuo se i zagrlio je čvrsto. – Ništa – promrmljala je, osjećajući se kao najveća budala na svijetu. – Poljubiš me? – Odlična zamisao. – Ljubio ju je polako i nježno, zatvorenih očiju – to je bila provjerila prije nego što se opustila u njegovu zagrljaju.


Za m, kad ju je poljupcima doveo do stanja u kojem se osjećala kao u nekom divnom snu, on se pomaknuo tako da se ona našla na leđima, a kosa joj je padala preko ramena. Već ovo se jedva dalo izdrža : pokušavala se prepus osjećaju njegova teškog jela, golog, s dokazom njegove uzbuđenos pri snu m uz njezin bok. A i Mjesec je bio neumoljiv, prosipajući svoju hladnu srebrnu svjetlost posvuda. Bilo je lijepo; to je morala priznati. Unutrašnjost kućice sjajila je tako da je izgledala magično. Samo kad se ne bi sve tako dobro vidjelo. Malo manje magije, to je sve što je tražila. – Nešto nije u redu – reče Quin, podižući se na sve če ri da bi je dobro pogledao. Njezine su usne drhtale i ne mogavši ih više zadrža – jedna se suza prolila – iako je ona upravo ponavljala u sebi... nemoj se rasplakati, nemoj se rasplakati... Quin joj palcem nježno obriše suzu. – Dušo, pomozi mi. Znaš da mi emocije nisu jača strana. Moraš mi reći o čemu se radi, što ti je. Ona odmahne glavom. – Nije mi ništa! Samo se ponašam glupo. Svojim očima je potražio njezine, a Olivia je brzo skrenula pogled. Previše je on vidio tim svojim vraški inteligentnim očima. Sljedeće čega je bila svjesna bilo je to da su joj ruke sputane i da ih on drži iznad njezine glave. – Ako mi nećeš reći, moram se posluži logikom. Ne bojiš se bi sa mnom. I rekla si mi da nisi djevica, pa se ne možeš bojati boli. Zar mu je ona to stvarno rekla? On je izgleda zaključio da su ona i Rupert vodili ljubav. A ona mu nije smjela reći da to nije istina jer bi tako prekršila obećanje. – Osim ako – oklijevao je – ja nisam znatno veći od Ruperta. Njezin se pogled s užitkom zadržao na njemu, izgledalo je da se on od tog pogleda pomakao i narastao. – Jesi – promumljala je promuklo. On se nasmije. – Ja u tvom glasu baš ne čujem strah. – Smeta li što sam ja... što sam vidjela Ruperta prije tebe? Namrš o se. – A zašto bi? Nisi svojevoljno izgubila nevinost s Rupertom, a ni on nije imao izbora. Osjećam prijezir za njegovog oca, ali za vas dvoje ne. To je bilo u Quinovu s lu: logično i pravedno. Uspjela je proizves mali smiješak. – Svejedno – započela je rečenicu. Ali on ju je odrezao. – Nije u tom stvar, Olivia. Molim te, nemoj mi lagati. Ona spusti pogled. – Uvijek kad sam u nedoumici, napravim popis pitanja – rekao je, nagnuo se i gricnuo je za uho pa je ona vrisnula. – Prvo pitanje. Je li moju dragu Oliviju strah moje kite? Uhva o joj je dlan i ovio ga oko svoje erekcije. Olivia zastenje, oduševljena svilenkastom toplinom, glatkoćom i time kako je poskočio u njezinoj ruci. Kliznula je rukom gore... dolje. Pogledala ga je nakratko i vidjela da su mu oči zatvorene, a glava zabačena unazad.


Baš onako kako je ona željela. Pojačala je stisak, zapitavši se kakvog bi bio okusa. On joj makne ruku, zadovoljan njezinim nijemim odgovorom na svoje pitanje. – Nije te strah njega – promumljao je, a glas mu je bio za nijansu dublji i tamniji nego trenutak ranije. – Drugo pitanje. Boji li se moja Olivia da će je boljeti? – gledao ju je pozorno. Ona odmahne glavom. – To sam i mislio – reče sa zadovoljstvom. – Usput, plan mi je da te toliko izmučim užitcima da ćeš me preklinja za još. – Ovaj je put njegov smiješak bio smiješak pravog, istinskog muškarca. Olivijino srce snažno zakuca. – Treće pitanje – reče, prebacivši težinu na koljena. – Je li moguće da se moja šašava, budalasta Olivia boji da se meni neće svidje njezino jelo? – A za m, brzo poput mačke, dok je ona još razmišljala kako mu odgovori – iako je bio u pravu, a ona to nikako nije željela priznati – on se sagne i rastrga joj donju haljinu po sredini. Bilo je dobro što je momke iz konjušnice poslao u kuhinju jer se Olivijin bijesni vrisak sigurno čuo u cijelom dvorištu. Ali Quin je već skidao zadnje komade potrgane tkanine. Olivia je čvrsto s snula oči, ne želeći ga pogleda . Ta vražja mjesečina bila je svugdje, obasjavala joj svaku oblinu i svaki komad tijela. On je nije dodirnuo i nije ništa rekao. Olivia se osjećala kao da je vrijeme stalo u trenutku njezina najvećeg poniženja u životu. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio pohlepan i hrapav. – Ne želiš valjda biti sama kost i koža poput svoje sestre? – Georgiana nije kost i koža! – reče Olivia, naglo otvorivši oči. – Mršava je poput štapića celera – reče Quin. – Ima noge poput skakavca. Muškarac želi ovo, Olivia. – Rukama joj nježno obuhvati grudi. – To znam – reče Olivia, drhteći dok je njegov dodir širio valove vrućine po njezinom tijelu. – I meni se sviđaju moje grudi. Ruke su mu kliznule niže, preko njezinog trbuščića koji nije bio čvrst poput daske za ribanje rublja kao njegov ili vitak poput balerininog, poput Georgianinog. – Muškarac želi ovo. – Glas mu je još uvijek bio taman, hrapav od stras dok su mu se prsti topili u njezinim oblinama, uranjali u njezinu toplinu. Skliznuli su još niže, na njezine bokove. – Sjećaš li se da ja nikada ne lažem? – upitao ju je, pogleda usredotočenog na svoje ruke. Olivia je također pogledala dolje, zna željna, vidjevši kako joj njegove ruke, tamne poput meda, miluju bokove. Njezina je koža na mjesečini izgledala poput snijega, kao da je svjetlucala nekom vlastitom unutarnjom svjetlošću. – Da, sjećam se – uspjela je izustiti.


– Mislim da mi se tvoji bokovi i guza sviđaju više od svega. – Emocija u njegovu glasu bila je potpuno jasna. – Ali onda se sje m tvojih grudi i koliko ih volim. Volim svaku tvoju sočnu, bujnu, ukusnu oblinu, Olivia, uključujući i one koje mi još nisi dopustila dodirnuti i poljubiti. Do ovog je trenutka Olivijino jelo bilo ukočeno, bedra napeta, a trbuh uvučen. A sada, polako, opuštala se, promatrajući ga. Quin nije znao laga . Znala je ona to, i Georgiani je to rekla. Vjerovala je da je to istina. Požuda na njegovu licu, način na koji ju je dodirivao, skoro pobožno, saginjao glavu, ljubio je pohlepno... To je bila istina. – Sočno – promrmljao je. – Ovo zvuči kao da sam pileće pečenje. – Zrela i bujna i ukusna. Meka. Ona odmahne glavom. – To nisu riječi koje žena želi ču od muškarca koji joj promatra bedra. – Ali osjećala se bolje i oboje su toga bili svjesni. – Georgie nema noge poput skakavca – reče, bocnuvši ga prstom kako bi se uvjerila da ju je čuo. Ono što je on upravo radio, učinit će je sasvim nemoćnom, ali morala je bi sigurna da on razumije što ona govori. – Ona ima elegantne, vitke noge kakve bi poželjela svaka žena. Pogledao je dolje u nju, očima grabežljivca, držeći je svojim velikim rukama. – Ali ne moja žena. Ne ti. Olivia se spremala brani sestru, ali on joj je raširio noge i stavio usta na nju, na onaj dio nje. Ona se ponovno ukočila na trenutak dovoljno dug za jedan sladak liz i prst koji je milovao mjesto gdje je upravo bio njegov jezik, i onda... I onda je zaboravila na Georgie. Zaboravila je i kako se zove. Zaboravila je sve osim čovjeka koji ju je uvlačio dublje i dublje u oluju svakim lizom. Nije se mogla presta izvija ni zatomi uzdahe koji su joj izlazili iz grla, jedan za drugim, neprilični, grleni, životinjski. Quinove su ruke bile posvuda, dodirivale su je, obožavale su je, klizile pod njom i š pale je za pozadinu, a za m milovale mjesto gdje se pojavila mala bol, klizile oko njezinih bedara, uvjerivši se da svaki svileni cen metar njezine kože u njemu izaziva zadovoljstvo i konačno krenuo gore, razdvojio joj nabore i jedan je prst krenuo... tamo. Olivia se ponovno ukoči, a s usana joj pobjegne promukao uzdah. – Tako si uska – mrmljao je Quin. – To je to, Olivia. Sada. –Još jedan grubi liz, još jedan okret onog njegovog mudrog prsta... Onaj is nski dio nje – onaj pametni, luckas dio koji je uživao u igrama riječi – progutao je val užitka toliko žestok da joj se jelo počelo uvija u nijemom vrisku koji


je ipak našao put iz njezinih usana. Quin se podigne na nju, strasno ju poljubi u usta, povuče je u pravi položaj i gurne.. Bio je to kraj usijanog sljepila, is nsko trganje duše i na trenutak Olivia nije registrirala upad stranog tijela. Ali u sljedećem trenutku jest. Bio je ogroman i vruć. I strahovito bolan. Ipak, bio je to Quin na njoj, glave zabačene unazad, zatvorenih očiju. – Tako si... – glas mu je bio promukao, hrapav od stras . Nije mogao završi rečenicu. Bilo je to ins nk vno poput disanja. Zanjihala se unazad, savila i primila posljednji njegov centimetar. Predomislila se i poželjela da nije. Žudnja je bila jedna stvar, a strahovita bol sasvim nešto drugo. Iz njegova se grla začuo dubok zvuk, poput režanja muškarca koji je svjestan posjedovanja i užitka. Ako je Olivijin um maločas bio zamagljen, sada je bio sasvim bistar. Ovo je boljelo kao... kao... pomoglo joj je u mislima izgovori neke psovke koje Georgiana nikada u životu ne bi izrekla na glas. Ne samo da je bio ogroman, već ju je pekao. Tko bi pomislio da taj dio tijela može biti tako vruć? Odjednom mu se izraz lica promijenio i oči su mu se širom otvorile. – Nešto se s tobom dogodilo... Olivia se bezuspješno trudila izgledati kao da uživa. – Ti si bila djevica! Nije se potrudila odgovori . Razmišljala je o tome padnu li žene ikad u nesvijest tijekom tog čina. Quin se spus o nekoliko cen metara niže, približivši svoje lice njezinom; a Olivia pokuša zatomi uzdah. Kretanje... to nije bila dobra zamisao. Nekoliko nijemih psovki koje Georgiana nikada nije čula, a kamoli glasno izgovorila, proletjelo joj je mislima. – Reci mi, dušo – Quinov je glas parao njezino tijelo koje se žestoko bunilo. Ponovno se pomaknuo. – Prestani s tim – reče strogo. – Nemoj se micati. On kimne. – Sjećaš li se limerika o dami koja je bila dobra s iglom? On ponovno kimne. – Zašto se nisam zaljubila u čovjeka od kojeg je ona naučila svoje vješ ne? Ne želim da se ikada više pomakneš, ni nazad ni naprijed. Prevelik si. Prasak smijeha zamijenio je pogled pun gladi u njegovim očima. Spus o je glavu i još je jednom dugo poljubio. – Rado ću ostati ovdje zauvijek – šapnuo je. – Mislim da mi je ovo najdraže mjesto na svijetu.


– Morat će nas pokopa u velikom kovčegu – reče Olivia, šaleći se, jer da nije, moglo se dogodi da počne previše razmišlja o ovoj tragediji. Oni si nisu pristajali. On je jednostavno bio prevelik za nju. – Ovo neće ići – reče, nakon što Quin nije odgovorio na njezinu šalu o mrtvačkom kovčegu. Ljubio joj je obraz i uho. Sve je to bilo divno i krasno, ali svaki živac u njezinu jelu bio je usredotočen na bol koja se širila iz mjesta gdje su joj se spajale noge. Rado bi se odrekla tih poljubaca kad bi netko izbrisao bol. – Zapravo, povlačim ovu zabranu kretanja. Mislim da je sada došlo vrijeme da se makneš od mene – reče, trudeći se zvučati ljubazno. On je nešto promrmljao i počeo joj ljubi obrve. To joj je išlo na živce. To joj je jako išlo na živce. – Van! – rekla je i blago ga odgurnula. – Ne mogu. Netko mi je naredio da se ne mičem. – Izabrao si krivi trenutak za razvijanje smisla za humor. On joj je nosom protrljao nos, a to je bio tako zapanjujuće nježna gesta da je onda odmah ušutjela. – Ne bih tako snažno gurnuo da sam znao da si djevica. Koliko mi se čini, ti si mi rekla da si iskusna. – To si pretpostavio – reče mu Olivia. – To nije bila moja... ne mogu to objasniti. – Ali zašto vojvoda misli da bi nasljednik njegova sina mogao bi na putu? – U pogledu mu se vidio smiješak. – Tako mu i treba – reče, ugrizavši Quina nježno za branu, samo zato jer joj se našla na putu i jer je bila tako lijepa. – Čuj, nije mi drago što zvučim kao da imam sastanak, ali sigurna sam da moram sad biti na drugom važnom mjestu. – Boli te, zar ne? – poljubio ju je u usne. – Ne mogu ti ni opisati koliko. – Zato što si dama? Kimnula je. – Da sam znao da si djevica, gurnuo bih koljena gore i onda bih ušao u tebe nježno i vrlo sporo. – To bi dovelo do istog rezultata. – Olivia si nije mogla zamisli da bi se mehanika iole promijenila s obzirom na zadanu veličinu njihovih dotičnih dijelova tijela. – Ali, hoćeš li saviti koljena? Samo... samo za probu? Ona nevoljko savine koljena. – Nekad žena zagrli nogama ljubavnika oko struka. Kao da si je mogla zamisli tako nešto, pa nije ona neka akrobatkinja. Kako to da do sad nije otkrila da je toliko neprikladna za ak vnos koje se zbivaju u spavaćoj sobi? Možda bi pristala na to da prestane zah jeva da zavjese budu navučene svake noći, ali na to da podigne noge na ovako nedostojanstven način?


– Ne dolazi u obzir. Nikako – dodala je kako bi se uvjerila da ju je razumio. Njegove su joj se oči smijale, ali to je bilo zato jer on nije shvaćao koliko nju boli. – Olivia – reče, spus vši usta ponovno na njezina, potpuno opušteno, kao da je namjeravao cijele noći osta u istom položaju. – Volim te. – A za m ju je poljubio, zahtijevajući da otvori usta i ona ih je otvorila. Gurnuo je jezik unutra i krenuo se igra s njezinim jezikom vlažnih, vrućih igrica. Oliviji je odjednom postalo jasno. Ova vrsta ljubljenja bila je... putena. Bila je nevjerojatna. – Nije ni čudo – promumljala je. Odmaknuo se djelić centimetra i podigao obrvu. – Nije čudno da debitan cama zabranjuju ljubljenje – objasnila je. – To je zapravo samo jedan od načina vođenja ljubavi, zar ne? Umjesto odgovora, ponovno ju je počeo ljubi u usta, posesivno, strasno i dražesno. Bile su to sve strane Quina odjednom. – Srdašce moje – rekao joj je trenutak kasnije, kad mu je ruka već odlebdjela do njezinih grudi – zar te još uvijek boli baš tako jako kao prije? – Naravno – reče Olivia bez razmišljanja. Iako je još uvijek uživala u njegovu milovanju – a kako ne bi? – još uvijek je bila jako svjesna boli i osjećaja nečeg stranog i znatno prevelikog što ju je paralo na pola. Ali zatim se malo promigoljila i otkrila da je ne boli baš tako jako kao ranije. – Zapravo jest malo bolje. Mislim da si se malo s snuo jer se nismo neko vrijeme pomicali. On trepne. – Najdraža moja, ako misliš da bi se čovjek koji je pronašao put u najslađe i najuže mjesto na svijetu mogao stisnuti. Ona se ponovno krene migolji , razmišljajući o blaženom osjećaju koji joj je priuš o prije nego što je sve ovo počelo. Nije bilo fer liši ga toga. Nije je bilo strah boli. Zapravo, nije vjerovala u strah od boli. – Trebao bi sad ponovno poče – reče. Is na je bila da ju je bilo strah, ali to nije značilo da nema hrabrosti. On nije djelovao uvjereno. – Sada – objasni Olivia. – Smiješ se kretati natrag i naprijed. On se polako povuče. Začudo, kad je o šao, ona osje prazninu. To je stvarno bilo smiješno. A za m je ponovno bio tamo. Ovoga je puta ušao polako, vrlo, vrlo polagano. Jedan dio nje želio je da on krene brzo, samo da se sve što prije završi. A drugi dio nje bio je opčinjen polaganom invazijom. To je napravilo nešto... Osjetila je da joj se dah ubrzao, a leđa su joj se malo savila. – Bolje? – pitao ju je tiho, ali ona je dobro čula njegov promukli glas. Kimnula je.


– Ponovno? Pristala je. Gurnuo je unutra, polagano i smireno. Nije bilo ugodno. Uopće nije. Ali bilo je podnošljivo. Grubi osjećaj trenja bio je čak i prilično ugodan iz nekog čudnog razloga. U Quinovu se pogledu naslućivao tračak nervoze koji je kvario punoću njegova zadovoljstva. – Počinje mi se ovo sviđa – reče, upu vši mu širok osmijeh. – Mogla bih ovako cijele noći. Ja bih vjerojatno... – Lažljivice – zarežao je, trudeći se prikri osmijeh u svojim očima. – Znam da je tebi sad grozno kao sam vrag, ali Olivia, ja sam u raju. Nisam mogao zamisli da će mi s nekim biti ovako predivno. Naslonivši se na podlak ce, pogledao je dolje u nju. Kapci su mu bili teški, oči sanjive od strasti. Olivijino je srce preplavila radost. Izvinula je leđa i pomaknula se prema njenu. Bio je to čudan pokret, ali on ga je shvatio. Zabacio je glavu, zatvorio oči i krenuo gura naprijed brzo i žestoko, jednom, dvaput, još jednom... i baš u trenutku kad je Olivia pomislila da ovo možda uopće nije tako grozno, ispus o je neki brutalni, opasni zvuk i gurnuo ga u nju još jednom, posljednji put. Da je na ovaj način pao na Georgianu, kao upravo posječeno stablo, mogao bi je ubiti. Dobra je vijest bila ta da se, s obzirom na činjenicu da Olivia nikad nije isprobala dijetu sa salatom, Quin na nju srušio baš onako kako treba. Štoviše, Olivia ga je čvrsto zagrlila oko vrata da bi ga zadržala na mjestu. Strahovito pečenje između njezinih nogu izgleda da je malo posustalo, također. Zapravo, osjećaj u tom području bio je vrlo intenzivan i zamalo ugodan. Ovo je sve bilo tako intimno. On je bio dio nje. Bili su spojeni, dvoje ljudi spojeno poput slagalice koju nije bilo moguće razdvoji . Od pomisli na to krenule su joj suze na oči. – Quine – reče nježno, okrećući glavu, ljubeći ga poljupcima nježnim kao perce po jagodici. Željela je podijeliti ovaj ekstatični, savršeni, najintimniji trenutak. On je spavao. Olivia se počela smija , i od njezina hihota koji je odjekivao njegovim grudima, on se probudi. – Žao mi je, ljubavi – reče, glas mu je bio dubok i pospan, i okrenuo se na stranu. – Nemamo se gdje oprati – promrmljao je. Ponovno je zatvorio oči. Isključio se. Olivia je poderala traku svoje uništene donje haljine i očis la se onoliko koliko je mogla. Nije bilo puno krvi, a to je bilo stvarno iznenađujuće. S obzirom na to kako se


bila osjećala, mislila je da krv šiklja iz nje. Ali ne. Posegnula je za drugim pokrivačem, prebacila ga preko gola jela svog prvog ljubavnika – svog jedinog ljubavnika – sklupčala se uz njegovo jelo i namjes la se za spavanje. Tijelo joj je bridjelo na neki nepozna način i bilo joj je teško smiri se. Zato je ponovno počela razmišljati o vražjoj dami s iglom. Bio je to apsurdan opis za nešto što je više nalikovalo razjarenom ovnu. Ali.. Bilo je nešto prelijepo, zadivljujuće u cijelom iskustvu. Od njega se osjećala... Apsurdno, rekla je sama sebi, privivši se bliže uz Quina. Niti jedno ljudsko biće ne može posjedovati drugo. Posesivnost? Ne. Mora da je krivo protumačila pogled u Quinovim očima. Ona još nije bila njegova žena. Ipak, zaspala je razmišljajući o tome kako je on izgledao dok ga je gurao u nju; divlje, gladno, posesivno. Mmmm.


POGLAVLJE 21 Definicija braka Quin se probudio vrlo rano ujutro, kao što je to bilo uobičajeno. Ali istoga je časa shvatio da ovoga jutra ništa drugo nije bilo ni uobičajeno ni poznato. Obično se budio u mekom, urednom krevetu, a ruku nije prebacio preko nikoga. A sada je ležao na gruboj, tvrdoj površini, ruku obavijenih oko meke, uspavane žene. Štoviše, svjetlost zore, nesputana zavjesama, okupala mu je lice, a sve je zvučalo kao da mu neka pripita ptičica pjeva u uho. Odjednom je svijest – i spoznaja gdje se nalazi i s kim – navrla poput poplave u njegovu glavu. Bila je to Olivia, uz nju se s snuo cijele noći, čvrsto je grlio kao da se boji da će pobjeći. Olivia, čije su ga nasmijane oči, luckas smisao za humor i uvrnuta inteligencija iznenađivali i oduševljavali... i učinili ga ludim od požude. Olivia je bila njegova. Nekako mu je uspjelo pronaći ženu koja je bila čista suprotnost Evangeline. Evangeline se pravila da je djevica, a zapravo to nije bila. Olivia se pravila da je iskusna žena, ali zapravo to nije bila. Na trenutak je zbunjeno razmišljao što se zapravo dogodilo između nje i svetog Ruperta, ali brzo je odustao. Ona mu to nikada neće reći, vjerojatno je tako obećala Montsurreyju. Da je barem znao... Tako joj ga je duboko zario, vjerujući da su ona i njezin zaručnik tresli krevet nebrojeno puta, da je to žena koja zna što je užitak. Njegova ga je bivša žena tako naučila. Bez uljepšavanja, voditi ljubav s Evangeline bilo je kao vožnja javnom cestom. Vodi ljubav s Olivijom bilo je sasvim drugačije, i to ne samo radi tjelesnih razlika. Svaki ga je njezin uzdah i drhtaj mijenjao. A uz to je došao snažan osjećaj posjedovanja. Olivia je bila njegova, sasvim njegova. Ni jedan je muškarac nikada nije dodirivao onako kako ju je on dodirivao. Žestina njegove posesivnosti bila je zapanjujuća – i sasvim nelogična. Ležao je tako neko vrijeme, slušajući drozda kako pjeva i razmišljao o tome kakva vrsta izdaje tjera čovjeka da očajnički traži ženu koja će voljeti samo njega. Olivijina je nevinost bila najljepši dar koji mu je mogla dati. Ruke su mu se čvršće obavile oko nje na samu pomisao na to. Nanio joj je tjelesnu bol i osjećao se zbog toga grozno. Ali spoznaja da joj je bio prvi... Odbacio je taj osjećaj, bilo je to nelogično. Nije bilo važno s koliko je muškaraca neka žena spavala. To si je govorio nakon što mu je Evangeline – njihove prve bračne noći – detaljno ispričala o svojim podvizima (koji su započeli s lakajem u ranjivoj dobi od samo petnaest godina). Imao je on pravo. Ni jedan od h muškaraca nije


promijenio istinsku Evangeline, ni ono što je on osjećao za nju. Ali ipak, onaj sjaj – divlji, živo njski, posesivni sjaj iz dubine njegova srca – nije nestao. Smatrao ga je nečim vrlo sličnim poeziji; neodgovornim i nelogičnim. Jadna je Olivia vjerojatno još uvijek osjećala bolne posljedice sinoćnjih događaja. Nježno ju je okrenuo na leđa i polako joj počeo milova te nježne, meke, opojne obline. Ona je i dalje spavala, a on je krenuo svoje dodire uljepšava poljupcima. Trznula se nekoliko puta, ali tek kad joj je rukom istraživao nježnu kožu unutrašnje strane bedara, kad su mu se usta približila njezinoj slatkoj ružičastoj bradavici... Tada se probudila. Nije promumljala pozdrav. Umjesto pozdrava, naglo je sjela uspravno i vrisnula: – Bože moj, gdje sam? Quin nije bio vješt u odgovaranju na pitanja ni u najboljim trenutcima (osim ako se, naravno, nije radilo o nečemu u vezi s matema kom). Umjesto odgovora, ispružio je ruke, povukao bujni svežanj ženskog tijela na svoje grudi i poljubio je. A to je uzrokovalo još jednu snažnu navalu posesivnos koja mu je preplavila cijelo tijelo. Dopustio je da se to dogodi. To nije bilo logično. To nije bio on. Ali ipak, bilo je moćno. – O, Quine – šapnula je Olivia nešto kasnije. Ležala je na leđima, a on se spuštao niz njezino tijelo, obasipajući ga poljupcima. – Hmmm. – Volim kad mi režiš u uho. Quin razmisli o onome što je upravo rekla. – Kad tako kažeš, čini mi se da govoriš o bijesnom buldogu. Zabacila je ruke iznad glave i sretno se rastegnula od čistog užitka. – Ne mislim da režiš kao pas. Ti si... to režanje mi govori da si sretan što sam tu. – Ti si moja – reče kao da iznosi općepoznatu činjenicu. – Naravno da sam sretan što si ovdje. – Gurnuo joj je koljena i raširio joj noge. – Koga vraga sad radiš dolje? — upita Olivia, gledajući dolje u njega. – Ljubim ti bedra. Ona pokuša sklopi koljena. — Ne dolazi u obzir. Moramo se vra u kuću prije nego što tvoji gos primijete da me nema. Hvala Bogu da ove p ce rade takvu buku da su me probudile. Ostavio joj je mali znak na bedru od čega je ona zadrhtala unatoč tome što nije prestajala protes ra , a za m kliznuo jezikom malo bliže užarenoj sredim njezina jela i milovao joj grudi na način za koji je znao da će je doves do ludila od zadovoljstva. – Zašto, zašto, Quine — reče glasom bez daha koji je čuo tek nekoliko puta. Što...


Nježno je prstom prešao preko prelijepih ružičastih nabora. Ponovno je sjela. — Nemoj! — I za m krenula brblja . Morali su se vra u kuću, okupati se i odjenuti, pokušati izbjeći njegovu majku, morali su... Ah jedna stvar koju njegova Olivia još nije shvaćala u vezi s njim bila je ta da kad bi Quin nešto odlučio... on bi dobio to što želi. Jedini način da prekine bujicu riječi i nervoze bila je da je počne ljubi . S obzirom na to da je pronašao put do njezinog najmekšeg i najvlažnijeg dijela na cijelome jelu, nije bio sklon slušati njezine prosvjede. Naravno, želio je on s njom radi još nešto, a ne samo milova je. Ali ako je na trenutak sinoć izgubio samokontrolu, to nije značilo da je jutros nije vratio. Olivia, slatka Olivia, morala je iskusi zadovoljstvo do kos ju prije nego što će ponovno to s njom raditi. Konačno ju je doveo do toga da počne dahta i uvija se oko njegovog prsta i moliti ga, molim te, molim te, molim te. Nemilosrdno je odbacio poriv da skoči na nju i umjesto toga pažljivo gurnuo još jedan prst kraj prvoga. . i to je bilo to. Ona je zavrištala, zgrabila ga čvrsto za ramena, a cijelo joj se tijelo treslo. Bilo je to tako strašno primamljivo da se Quin morao na trenutak pribrati i natjerati svoje tijelo da se pokori. Ona je bila sve što je želio... sve što si je mogao zamisliti. Ne smije to uništiti. – Quine – reče, boreći se da dođe do daha. – Da, to. To. Kimnuo je i otkotrljao se prekorivši šutke još jednom svoje jelo. Ne, neće se trljati o nju. – Tvoj red – reče, izgledajući poput hrabrog malog vojnika suočenog s bataljunom naoružanih slonova. To je bilo to. Erekcija mu se konačno smirila dovoljno da je mogao sjes . – Vrijeme je da se vra mo u kuću – reče, pogledom tražeći svoje gaće. U trenu je navukao hlače i košulju. – Moramo se vra prije nego što sluge ustanu i krenu se vrzma po kući. – Koljena mi klecaju – reče Olivia. Glas joj je bio promukao i zvučao je kao da priziva upravo ono što nije. – Ustaj – reče. – Ti idi – predloži Olivia. – Ja ću malo odspava i doći kasnije. – Sklupčala se u loptu i ponovno se pokrila pokrivačem. Oči su joj se sklopile. – Ne smijem te ostaviti ovdje na stablu. – Naravno da smiješ. Ti uđi unutra i doručkuj sa svima. Ja ću doći kasnije. Tako nitko neće misli da smo proveli noć zajedno radeći zločeste stvari na stablu, a sasvim sam sigurna da bi to mislili kad bismo se zajedno pojavili. Barem sam ja


uvijek pretpostavljala da to ljudi ne rade na stablima. – Ne mogu te ovdje ostaviti – reče strpljivo. Ne brini za mene. Ti si onaj koji je pao s onog drugog stabla, a ne ja. Quin čučne. – Olivia, probudi se. Ti sad ideš sa mnom unutra, a ja te ne mogu odnijeti dolje. – Preumorna sam. I još me boli. Ne spuštam se dok se ne odmorim. Probudi me za nekoliko sati. Ovo je bila naredba. Quin se uspravi koliko je to bilo moguće u kućici i pogleda dolje u svoju buduću vojvotkinju. Ona je mirno spavala, jedna joj je ruka bila ispod obraza, a prekrasna joj se razbarušena kosa raširila po pokrivaču. Nije imala ni jastuka, a ipak je izgledala blaženo udobno. Otkrio je da se smiješi, bio je zgužvan i prljav, i sretniji nego što je bio godinama. Ona otvori jedno oko. – Doneseš mi čaja kad se vratiš? – Kao što sam već objasnio, lakaj se ne može pope po ljestvama noseći pladanj. Čekajte malo, gospođice Lytton, zar vi to tražite od vojvode da vam donese čaja? Njezino se oko zatvori, ali on je vidio da joj se na licu pojavio mali smiješak. Isprobavala je svoju moć, to je radila njegova Olivia. – Da – reče dražesnim glasom. – O tome se i radi u braku. – O čemu se radi u braku? – U tome da si dobar jer – nasmiješila se – želiš da druga osoba bude dobra prema tebi. Donio joj je čaja. I kolačiće.


POGLAVLJE 22 Ovjenčan slavom U ranu večer Ne mogu vjerova da si to učinila! – Bilo je pomalo uvredljivo kako je Georgiana zurila u Oliviju, kao da je ona dvoglavo tele na sajmu. – Ne čudi me što nisi došla na doručak. Ni na ručak. – Prespavala sam oboje. Ali nije bilo kao da smo proveli noć na otvorenom – pokušavala je Olivia objasniti. – To je mala kućica, samo je gore na stablu. Georgiana zašu . Ipak, oči su joj se smijale. –Ja to jednostavno ne mogu vjerova . Nitko me ne bi mogao natjera na stablo. Sigurna sam da si pronašla jedinog muškarca na svijetu koji se voli verati na stabla. – Zar to nije stvarno nevjerojatno? – reče Olivia. Jedva je to mogla opisa riječima. – On je sve o čemu sam sanjala, da sam se usudila sanjati. Georgiana odmahne glavom. – Čak ni nisi mogla sanja o muškarcu koji voli spavati na stablu. – Znam. – Olivia je bila tako sretna da je mislila da će se raspuknuti od veselja. – Kako je bilo na ručku? – Morale bismo se pridruži društvu u salonu – reče Georgiana. – Njezina milost je užasno razdražljiva. Očito sumnja da postoji neki razlog zašto te nije bilo ni na doručku ni na ručku. Nitko od gos ju nije još o šao, a mislim da neki planiraju osta još barem tjedan dana. Bila je vrlo otresita prema gospodinu Epicureu Drapperu – to je gospodin koji ima nevjerojatnu ovisnost o podstavljenim ramenima na svojim kaputima. Olivia se namršti: – Tko visoko leti nisko pada! – Lord Jus n je uživao muči je, znaš. Nakon ručka, mlade su ga dame molile da im pjeva, i on im je ispunio želju, ali pjevao je samo francuske pjesme! – On je napola Francuz, zar ne? – Olivia pridrži vrata spavaće sobe otvorenim da bi Georgiana mogla izaći ispred nje. – Zašto ne bi pjevao na svom materinskom jeziku? – Ah, Olivia, pa vrlo dobro znaš da francuske pjesme nemaju nikakve sličnos s engleskima. One zvuče neprilično, čak i kada to nisu. – Njezina razdražljivost nema ništa s tom Jus novom sklonošću pjevanju na materinskom jeziku. Georgiana je zastala na trenutak na vrhu stuba. – Nemoj mi reći da si se sinoć s njom ponovno posvađala. – Zar nije drago što nisi bila s nama? Dobila bi dvostruku migrenu, ako tako nešto


uopće postoji. Olivia krene niz stube, ali Georgiana je zadrži uhva vši je za ruku. – Sve mi ispričaj, molim te. – Sjećaš li se da si me ti poslala u knjižnicu i rekla mi da će me Quin slijediti. – Tako je i bilo. Gledala sam ga kako te pra kroz gužvu poput lisice koja vreba kokoš. – Baš smo lijepo sredili neke stvari na obostrano zadovoljstvo kad je udova vojvotkinja banula u knjižnicu. Prekinula nas je, ako shvaćaš o čemu govorim. – O čemu zapravo govoriš? – Ne o tome – reče Olivia, prasnuvši u smijeh. – Samo smo se ljubili. – O, Bože. – Bila je užasno ljuta zbog toga. Rekla je da sam predebela da bi se udala za njezinog sina – reče, prelazeći odmah na stvar, tj. na ono jedino što je dobro zapam la. – Ona izgleda vjeruje da sam ja odličan izbor za Ruperta jer višak na mojim bokovima nadoknađuje manjak u Rupertovoj glavi. – Ne mogu vjerova da je udova vojvotkinja to rekla! – užasnula se Georgiana. – Zna ona bi gruba, ali nikad nije nepristojna. A takvi su komentari – koji su sasvim netočni – strašni, ne radi se samo o nedostatku kućnog odgoja, već o nečem gorem. – Uvjeravam te da je baš to rekla, ali nije zapravo tako mislila – reče Olivia. – Bila je samo užasno ljuta što neće ima tebe divnu i krasnu za snahu – i stvarno, tko bi joj to zamjerio? – Vrlo si ljubazna, Olivia, ali ja sam razočarana – reče Georgiana, a male su joj se grudi podigle s takvim ogorčenjem da je pomalo nalikovala na samu udovu vojvotkinju. – Za tako utjecajnu damu, pasti tako nisko ispod vlastitih standarda. Meni je to šokantno. – Takva je vjerojatno pod mojim utjecajem. Vjerujem da je sva draga i nježna kad su stvari pod kontrolom. Ja u njoj budim instinkt grabežljivca. – To što si opisala nije grabežljivac. To je nepristojno, prostačko ponašanje. – Georgiana je konačno krenula niz stube. – Dobro, udova vojvotkinja je možda nesretna, ali naša majka će biti u ekstazi od sreće. – Čisto sumnjam. – Jedan vojvoda je dobar kao i drugi. – Kad shvati da sam odbila svoj zadatak... dobro, ne želim o tome razmišljati. Ali znaš da je otac obećao jednu od svojih kćeri Rupertu. Iako stvarno, Georgiana, kad bolje razmislim, mogla bi ti i gore proći. Školovana si za taj posao. – Ti ne želiš da se ja udam za Ruperta – izjavi Georgiana. – I ja se ne želim uda za njega. I iskreno, si uvijek bila dobra kći, osim kad su u pitanju bile neke sitnice, ali ja nisam.


– Ti nisi? – upita Olivia. – S obzirom na to da sam uspješno svladavala svaki zadatak koji su mi zadali, majka i otac su pogrešno zaključili da sam ja poslušna. Ja nisam poslušna. – S gla je do podnožja stuba i okrenula se prema Oliviji. – Georgie! – uzdahnula je glasno Olivia. – Ti si... to je divno! – Također su pogrešno zaključili da jesi buntovnica samo zato što si reci rala limerike i glupirala se. Ali to je sve bilo sasvim nevažno. Ti si njihova poslušna kći. Olivia stane kraj nje. – Meni je draže da me smatraju buntovnicom. Ovo zvuči kao da sam neka jadnica. – Vojvoda od Sconcea se nikad ne bi zaljubio u neku jadnicu – reče Georgiana smiješeći se. – On je lud za tobom. Očekivala sam već danas za ručkom da neće moći izdržati da ne objavi da te izabrao za ženu, ali ipak se uspio suzdržati. Upravo u tom trenutku jedan se lakaj, koji je dotad stajao uz zid, odmakne od zida i otvori širom glavna ulazna vrata. Olivia se okrene, pomislivši da bi to mogao bi Quin. Za m se smrzne, ne mogavši izustiti ni riječ. Osoba koja je stajala na vratima sasvim sigurno nije bio Quin. Georgiana nije tako oklijevala. – Vaša milos – rekla je, kad je Cleese dopra o vojvodu od Canterwicka. – Drago mi je da vas vidim. – Rupert – Olivia je viknula. – Nešto se dogodilo Rupertu. – Ne! – Vojvoda okrene glavu i ugleda je. – Draga moja, draga moja, vijes ne mogu biti bolje! (Kao što je Olivia kasnije rekla Georgiani, ona je mislila da za vojvodu ne bi bilo boljih vijesti od njezine trudnoće, a sasvim je bila sigurna u to da to nije bilo moguće). – Rupert je nadmašio samog sebe! – vikao je razdragano vojvoda. Cijelo mu je lice sjalo od sreće. – Što? – Ovjenčan je slavom – reče Canterwick još uvijek urlajući. – Okrunjen slavom! Grof od Wellingtona ga je spomenuo u svojim depešama. Princ regent je obaviješten... razmatraju se posebne počas . Dobra večer, gospođice Georgiana! A kako vama ide sa Sconceom? – Jako dobro, hvala – reče Georgiana, smiješeći se. – Tako sam sretna što čujem vaše vijesti, Vaša milosti. – Ni približno kao ja – reče vojvoda, sada ipak malo še. – Sretan nije... Ne mogu uopće opisa kako se osjećam. Isprva nisam u to povjerovao. Glasnik njegovog visočanstva mi je to morao ponovi če ri puta. Za m sam poslao čovjeka u Dover da pričeka mog sina i dovede ga čim stupi na kopno. To će bi uskoro, svakog dana... tako bar kaže glasnik. Došao sam odmah ovamo obavijes vas. Moram reći svima. – Prekinuo je tiradu i okrenuo se prema Oliviji.


Stavio joj je ruke na ramena i očinski je stresao. – Vidim da ste ostali bez riječi kao i svi mi, draga moja. Ali, to je is na. Vidim da se tu okupilo neko društvance. To je sjajno. Sjajno! Moći ću svima reći odjednom. I, kazavši to, odvukao je Oliviju u salon. Udova vojvotkinja im krene u susret smiješeći se. Quin, koji je s nekim razgovarao, okrene se. Prije nego što ga je ijedno od njih uspjelo pozdravi , Canterwick je mahnuo društvu, ušutkujući ih kao da je on ovdje gospodar. Bio je on vrlo dobar glumac, pomislila je Olivia, oporavljajući se polako od šoka uzrokovanog njegovim dolaskom i zapanjujućim vijestima koje je donio. Prvo je pomislila da je Rupert mrtav, a sada... Sada? – Kao što svi znate, moj sin, markiz od Montsurreyja je bojnik prve Canterwickove bojne – govorio je vojvoda, ponovno toliko glasno kao da viče. Ljuljao se naprijed-nazad na petama, a riječi su letjele iz njegovih usta. – Iz nekog razloga, bojna je završila u Portu u Portugalu. Kad je moj sin otkrio tu pogrešku, okupio je svoje ljude i poveo ih preko cijele zemlje u Badajoz, tvrđavu Badajoz. Svi su u prostoriji ushićeno svu pozornost usmjerili na vojvodu. Osim Quina, njegov je pogled bio usredotočen na Olivijina leđa. Olivia je osjetila trnce u lopaticama. – Svi zasigurno znate da je Badajoz pod opsadom. Pod komandom je generala Thomasa Pictona. Bilo je više pokušaja da se probije opsada – o nekima je detaljno izvještavano u londonskim novinama – ali svi su bili bezuspješni. Naravno, sve dok moj sin nije stigao! Olivia je sumnjala da je vojvoda bio svjestan koliko mu je glas zvučao pobjednički kad je izgovarao riječi moj sin. – On sjaji od sreće – šapnula joj je Georgiana. – Zar to nije divno, Olivia? Mislim, divno je za Ruperta. To će sve promijeniti. Olivia kimne. – General je prozvao Canterwickovu bojnu ›Izgubljena nada‹ – nastavio je vojvoda. – To je nadimak koji daju postrojbama koje nemaju nikakve šanse za uspjeh. – Izgubljena nada! Moj sin! Picton si je skočio u usta. – Nadam se da im Picton nije dopus o penja se na bedeme – šapnula je Olivia Georgiani. – Baš mi je drago da ni jedan general nije mogao spriječi Ruperta kad je on nešto naumio. – On i njegovi vojnici probili su bedeme iako to nije uspjelo ni jednoj drugoj postrojbi – urlao je vojvoda. – Probili su bedeme i držali položaje nekoliko dana, dok se Peta divizija nije vra la. Oni su odustali, znate. Odustali su i krenuli dalje, misleći da Francuzi drže utvrdu Badajoz. A oni ju nisu osvojili, zahvaljujući mome sinu! Olivia si nije mogla pomoći, pogledala je udesno. Quin ju je gledao, pogledi su im se sreli, a ona se osjećala kao da se pred njom otvorio ponor.


– Većina francuskih branitelja pobjegla je na San Cristobal i tamo se predala – reče vojvoda, a glas mu je bio sve glasniji. – Markiz je svoju postrojbu doveo do te utvrde, osvojio ju i zarobio mnogo francuskih vojnika. Držao ih je. Sa samo sto nu ljudi, držao je cijelu utvrdu. – Vojvoda svima u prostoriji upu oštar pogled. – Ima mnogo onih koji su ogovarali moga sina iza leđa. Ismijavali ga. Nikad više! Govori se da će ga odlikova Redom viteza od Batha! A tu čast su dosad imala samo dvadeset četvorica ljudi. Moj sin! Na trenutak je nastupila potpuna šina, a za m spontani pljesak... širio se od ruku do ruku sve dok cijelo društvo nije počelo klica , a na nekim su se očima pojavile i suze. Vojvoda se okrenuo na stranu i uhva o Oliviju za ruku i povukao je k sebi. – Gospođica Ly on je vjerovala u njega – reče odlučno, ogledavajući se po sobi. – Predstavljam vam zaručnicu moga sina, buduću markizu od Montsurreyja. Olivia se zamalo spotaknula, pribrala se i nasmijala. Pljesak je postao glasniji, a za m se u šao kad je udova vojvotkinja od Sconcea napravila nekoliko koraka i dostojanstveno stala ispred vojvode. U savršenoj šini prostorije, duboko se, i samo malo škripavo, naklonila. – Vaša milos – reče – bit će čast našeg naroda dočeka vašeg sina na obali Engleske ovjenčanog zasluženom slavom. Olivia nije ponovno pogledala Quina. Nije ga smjela pogledati.


POGLAVLJE 23 Zašto heroji nisu toliko zabavni kao vojvode Ručak koji je u slijedio nakon dolaska vojvode od Canterwicka nikada neće zaboravi ni jedan od oduševljenih i – nakon veselog iskakanja čepova od šampanjca – pijanih gos ju. Iako je među prisutnima bio i jedan sudionik koji će se, još i godinama kasnije, sjećati krajnjeg očaja koji ga je obuzeo tijekom tog ručka. Quin je tumarao među gos ma osjećajući se poput duha; čovječja ljuska s konturama lica, ali ni jednom drugom posebnošću osim nevjerojatno loše sreće kad su u pitanju žene. Nakon ručka plesao je s Georgianom. Pra o je Oliviju krajičkom oka, gledao kako ide od čovjeka do čovjeka, kako je oni gledaju i smiju se s njom i kako se zaljubljuju u nju i počinju zavidjeti markizu. Naravno, nitko ne bi priznao takve podle osjećaje; sigurno ne večeras, nakon što su Francuzi predali tu utvrdu koja je odnijela toliko engleskih života. Hodao je iz prostorije u prostoriju zato što ga, kad bi hodao, ljudi ne bi zaustavljali i pričali mu o markizu. Zavist je bila blijeda riječ za opis onoga što je osjećao: to je bilo više poput bijesa, čiste mržnje, žive ljubomore iz dubine duše. Njegova mu je majka spustila ruku na rame, utihnula i pustila ga. Nije znao što mu je vidjela u očima. To nije bilo važno. Vražja stvar je bila to što bi izašao iz prostorije u kojoj se nalazila Olivia... i shva o da samo trenutak kasnije, ponovno ulazi u tu prostoriju. Nije se mogao zavara da samo nasumce hoda naokolo. Pokušavao je otići... I ponovno otkrio da gleda gdje se ona nalazi. I ponovno. Činilo se da je prošla čitava vječnost dok se većina gos ju nije povukla u svoje sobe, a još uvijek uzbuđen i rječit vojvoda nije ispraćen u Kraljičine odaje koje su tako nazivali zato što je u njima u tri navrata prespavala kraljica Elizabeta. Quin je o šao u svoju sobu i okupao se. Odjenuo je kućni ogrtač, otpus o Wallera i ponovno se sam odjenuo. Iskrao se iz svoje sobe niz predvorje, otvorio vrata Olivijine spavaće sobe i ušao. Ona je sjedila okrenuta leđima, nožnih prs ju ispruženih prema vatri i čitala knjigu, baš kao u njegovom snu. Njegovo se tijelo pretvorilo u plamteću bolnu baklju. Prišao joj je šutke, odmaknuo joj rukom svilenu kosu na stranu i sagnuo se da joj poljubi vrat. Srce mu je lupalo. Prepoznao je emociju koja mu je preplavila žile. Možda nije bio jako vješt u prepoznavanju emocija, ali svaka bi budala ovo znala prepoznati.


To je bio strah. Rupert je to učinio. On je sada bio ratni heroj. Ratni heroj. Olivia je sada imala izbor, uda se za čovjeka koji je ostao kod kuće, ništa boljeg od nekog izrađivača pusta što je bio pično ženski posao, ili za čovjeka koji je probio bedeme, osvojio utvrdu i proslavio ime svoje zemlje. K vragu, Rupert je možda čak i promijenio tijek rata. On i njegova šačica od stotinjak ljudi. Njegove su usne dodirnule njezin vrat i on je udahnuo nježnu kombinaciju mirisa cvijeća i čuda koje je bila njegova Olivia... dok je čekao užasnut, dok se strava širila od vrha njegovih prs ju do njegove duše, gdje god da je taj misteriozni organ bio smješten. Bio je on već u ovakvom stanju: prve noći kad se Evangeline nije vratila kući. Kad se vra la u zoru, rekla mu je da je dosadan, da ne zna razgovara ni o čemu drugome nego o matema ci dok njoj dođe da vriš . Provela je noć s lokalnim vlastelinom. – Nisam mu mogla reći ne – rekla mu je Evangeline sneno. – Bio je u lovu i iznenadio skupinu krijumčara. Sve ih je zarobio. On je junak. Čak i mjesecima kasnije kad su ›krijumčari‹ privedeni na sud i kad je ispalo da se radilo o gladnim seljacima koji su u očaju lovili zečeve u šumi koju je vlastelin volio smatrati svojom, ona ga je još uvijek smatrala herojem. A sada, ovdje, Olivijine su se ruke podigle i zagrlile ga oko vrata. Crvene usne boje trešnje, sjaj u njezinim očima koji je bio namijenjen samo njemu. – Žao mi je – uspio je prozbori , ali tek nakon nekoliko minuta, ili čak nakon jednog sata. – Za što? – Vješto ju je spus o sa stolca na sag dok je vatra plamtjela, a njezin je odsjaj blistao na Olivijinoj baršunastoj koži. Ona nije na sebi imala ništa više od kućne haljine i iako ju je vješto zavezala, uspješno se s njom izborio i odvezao je. Krv mu je jurnula kroz tijelo. Ali to je moralo biti izgovoreno. – Mogla si se uda za ratnog heroja da ja nisam oduzeo nevinost. Sve žene vole ratne heroje. – Zar to nije divno za Ruperta? – upitala ga je smiješeći se. – Naravno. – Glas mu je zvučao šuplje, ali držao ga je pod kontrolom. – Sad ćemo mu lakše naći ženu – nastavila je. – Zar nešto nije u redu, Quine? Nisi valjda ljubomoran na jadnog Ruperta? Na ovo je pitanje postojao samo jedan odgovor. – Jesam. Ona se podigla na lakat i pomilovala ga nježno po obrazu. – Molim te, nemoj mi samo reći da želiš ići u rat. – Ne mogu. Imam previše odgovornos . Ali da, želio bih. Čitao sam Machiavellija, Julija Cezara i de Saxea. Želio bih učiniti nešto što bi imalo utjecaja na život u svijetu.


– Shvaćam o čemu govoriš – reče, legne na leđa i prekriži ruke iza glave. – Kažeš da to što si ostao kod kuće i brineš za suće hektara zemlje, paziš da sto ne ljudi na tvom posjedu koji rade na zemlji imaju što jes i odjenu i preživje ... Čekaj! Ima li to utjecaja na život? – Potapšala si je bradu. – Ma ne, imaš pravo. Ako ne odeš u Francusku i pobiješ nekoliko ljudi, potratio si svoj život. Quin se natjerao izgovoriti riječi, silom ih je protisnuo iz usta. – Pod ovim okolnostima, želiš li se još uvijek udati za mene? Namrš la se. – Kojim okolnos ma? Govoriš li o Rupertovu trijumfu ili sinoćnjoj epizodi s razjarenim ovnom? – Razjarenim ovnom! – Njezina je neskromna usporedba uzrokovala da na trenutak izgubi misao, ali brzo se pribrao. – O Rupertovu trijumfu. Zato što se imaš priliku uda za vojvodu koji će vjerojatno bi proglašen jednim od najvećih junaka koje je Britansko carstvo ikada imalo. Na usnama joj se pojavi mali smiješak. – Pa da, to je istina, zar ne? – Jest. – Mogla bih proves ostatak života raspravljajući o tome što je Lucy zadnje pojela s velikim narodnim junakom... ili bih mogla ležati ovdje na sagu s tobom. Srce mu je luđački udaralo. – Gola – dodala je. U očima joj se vidjelo sve. – Ranjiva na napade razjare. . – Nemoj to ponovno reći. – S sak oko srca je popus o. Ustao je i skinuo čizme. Promatrala ga je očima koje su se sklapale pod težinom kapaka. Odbacio je košulju i svukao hlače. – Olivia. – Mmmmm. – Razjareni ovan? Bacio je gaće, a njezin se pogled usredotočio baš na ono. – To je točan opis – izjavi. – Samo se pogledaj. Quin pogleda dolje. Bio je stvarno istaknut, moglo se reći. I da, impresivan. – Stvarno ne bismo trebali vodi ljubav dok se Montsurrey ne vra u Englesku i bude obaviješten o promjeni okolnosti. S iskrenim je užitkom gledao kako se njezin pogled promijenio i donja se usna spustila. Izgledalo je da joj razjareni ovan uopće nije bio toliko zastrašujuć. Spus o se na koljena i nježno pomilovao prs ma rub njezina obraza, vrat, polagano... – To ne znači da se moramo ponašati poput stranaca. – Ne? – šapnula je, grleći ga rukama oko vrata. Spustio je glavu, a iz prsa mu se začulo tiho stenjanje. – Ne.


POGLAVLJE 24 Francuski brkovi, prijatelj u nevolji i avanturistički duh Kasnije se u životu Olivia sjećala te večeri, koju je provela na sagu pred kaminom, kad ju je obljubio ljubomorni, posesivni i potpuno savršeni vojvoda, kao prijelomnog trenutka u životu, točke koju će zauvijek razdvoji njezin život ›prije‹ i onaj ›poslije‹. Bila je to noć kad je naučila kako prekrasan može biti život. A tu je noć slijedilo jutro kad je naučila kako život može biti krhak i dragocjen. Ona i Quin su otpuzali u njezin krevet s baldahinom, malo spavali, malo budili jedno drugo, smijali se i šaputali i istraživali jedno drugo. On je o šao kad se sunce pojavilo na obzoru, prvo joj objasnivši zašto su zrake sunca koje su se iskrale kroz prozor u zoru svijetloružičaste, a ne zasljepljujuće bijele boje. Nije se uopće morala pravi da ga sluša s iskrenim zanimanjem, is nski ju je zanimalo. Sljedeće što je osjetila bila je ruka koja joj je grubo tresla rame. – Olivia, probudi se! Probudi se! Jedva zatomljena panika u Georgianinu glasu parala je njezin polusan i ona naglo otvori oči. – Što se dogodilo? Georgianina želju da sve brzo ispriča nakratko je omela njezin smisao za pristojnost. – Zašto nisi odjenula spavaćicu? Ne, ne želim zna . – Georgiana odgurne zavjese tako silovito da su kolu na kojima su visjele glasno zazveckali. – Moraš se odmah odjenuti. Norah će doći svakoga časa i ne smije te vidjeti u ovakvom stanju. – Što se dogodilo? – Olivia odgurne pokrivače, prebaci noge preko ruba kreveta i pogledom potraži ogrtač. Bilo joj je jako neobično budi se gola, pogotovo pod pogledom punim neodobravanja svoje sestre. – Zar se nešto dogodilo majci ili ocu? – Radi se o Rupertu – reče Georgiana, pronašavši odbačeni ogrtač na podu i bacivši ga na nju. – Odjeni ovo, za Boga miloga. – Rupertu? – reče Olivia, skočivši na noge. – Što se dogodilo? Georgiana se ugrize za usnicu. – Teško je ranjen, Livie. Pitanje je hoće li preživje . Osjećam se tako... jadni Rupert! Jadni, siro Rupert! – Oči su joj sjajile od suza. – I to nije sve; glasnik iz Rupertove postrojbe donio je vijest njegovom ocu i vojvoda se srušio. – Mrtav? – Nije mrtav. Ali nije pri svijes . Još se nije probudio. Čovjek je s gao iz Dovera usred noći, nakon što smo svi već o šli na spavanje. Kad se Canterwick srušio, batler je pokušao pronaći Sconcea, ali..


– On je bio sa mnom. – To sam i pretpostavila. Zato je Cleese probudio vojvotkinju, a ona je pozvala liječnika. Ali Canterwick se nije ni pomaknuo ni progovorio i mislim da liječnik misli da nema puno nade. Vojvoda izgleda kao da je mrtav, ali još uvijek diše. Olivia je stala nasred sobe, grčevito držala ogrtač i pokušavala razmišlja . – Je li Rupert u Londonu? Moram odmah k njemu. Mora da je strahovito prestrašen, a njegov otac ne može do njega. Onda moram ja. – Georgiana odmahne glavom. – On je u Francuskoj. Mislim da je zbog toga njegov otac doživio takav šok. – U Francuskoj? – Ne znam sve pojedinos , ali glasnik je rekao da su ga njegovi ljudi doveli do francuske obale, pokušali ga odnije u Calais i planirali prijeći Kanal prvim raspoloživim brodom. Ali, Olivia, to je tako tužno... ozlijede su mu preteške. Zato je jedan od njegovih vojnika s gao ovamo s porukom za Canterwicka, ravno iz Dovera. Olivia je ponovno utonula u krevet, osjećaji su je odjednom preplavili. –Tako je teško ranjen da ga ne mogu prebaciti preko Kanala? – Bojim se da jest – reče Georgiana i sjede kraj sestre zagrlivši je. – On je sigurno strahovito uplašen. Osim ako .. možda nije pri svijesti? – Ne mislim da nije pri svijesti. Navodno je pitao za oca. – Vjerujem da je pitao za Lucy, također. – I za tebe. Ti si mu jako draga – reče Georgiana. – Njegov bi otac otišao k njemu da nije doživio taj udar – reče Olivia, a u srce joj se uvukla tuga. – Pretpostavljam da je tako. Ali to je strahovito opasan pothvat, s obzirom na to da bjesni rat. Rupert je stigao tek do Normandije. Mogu ga uhvatiti u svakom trenutku. Olivia ustane. – Moram ići k njemu. Sada. – Pozvonila je. – Mislim da će mi treba brod sposoban za prijelaz Kanala. – Bolje da ideš kočijom do mjesta koje se nalazi točno na suprotnoj strani od Ruperta – reče Georgiana, a za m uzdahne – ali naravno da ne ideš u Francusku, Olivia! Ne budi luda. Norah se pojavila na vratima. – Kupka – objavi Olivia. Na licu njezine sobarice pojavi se samodopadan smiješak. – To sam i pretpostavila. – Otvorila je vrata šire. Tri lakaja ušla su u sobu noseći kante pune vode. – I putnu opravu, molim – dodala je Olivia. – Ne možeš učini nešto tako nepromišljeno! Znaš li uopće kakvi su trenutno odnosi između Francuske i Engleske. Što ako te... ako te ulove Francuzi, Olivia? Olivia je na trenutak razmišljala, ali zatim slegne ramenima. – U ratu smo. U ratu smo već neko vrijeme. I još uvijek smo u ratu. Moram doći


do Ruperta. Sigurna sam da bi svaki francuski vojnik to razumio. Njezina sestra zastenje. – Ti ne čitaš novine u posljednje vrijeme, zar ne? – Zar bi se iznenadila da odgovorim niječno? – Lakaji su izašli iz sobe, a kupka je bila spremna. Olivia odbaci pokrivač kojim se ogrnula. – S obzirom na to da će bi jako neugodno gledati me golu, mislim da je sad vrijeme da odeš, Georgie. – Nemaš ništa što nemam i ja – reče njezina sestra, spus vši se na stolac kraj kade. – Ja samo svega toga imam više – promumlja Olivia, uronivši palac u vodu iz koje se dizala para. – Ne možeš krenu na takav donkihotovski put preko Kanala – inzis rala je Georgiana. – Nemaš ni najblažu ideju kako je to opasno. Nemam problema s tim da živim u neizvjesnosti – reče Olivia. – Norah, hoćete li mi molim vas oprati kosu što brže i što humanije moguće? – Da, gospođice – reče Norah, uhvativši se Olivijine kose kao prljavog rublja. – S obzirom na to da znaš koje su sve opasnos i da čitaš novine, Georgie, bolje mi reci sve što trebam znati. Njezina je sestra htjela prosvjedovati, ali Olivia podigne ruku. – Poznaješ me dulje od bilo koga na svijetu. Zar stvarno misliš da bih ja ostavila Ruperta da umre u nekoj kolibi na obali Francuske? Samog? Možda se ne želim za njega udati, ali jako mi je drag. Na neki čudan način, stvarno ga poštujem. Na trenutak je nastupila tišina, jedini zvuk koji se čuo bio je Norino prskanje vode. – On više nije tvoj zaručnik – reče Georgiana. Ali u glasu joj se jasno čulo da ovu bitku smatra unaprijed izgubljenom. Olivia odmahne glavom. – Prestani. – Onda ja idem s tobom. – Ne, ni slučajno ne ideš. Koliko je uopće opasno pristati uz francusku obalu? – Olivia si je nasapunala ruku dok je čekala odgovor. – U novinama piše da francuski vojnici neprestano patroliraju plažama, traže znakove moguće invazije i hvataju krijumčare. Mogli bi te uhititi. – Zašto bi, za Boga miloga, mene uhi li? – Sestra ju je zapanjeno gledala. – Zar stvarno moram nacrtati što su vojnici sposobni učiniti ženama, Olivia? – Može me obljubi neki Francuz – reče Olivia šaljivo. – Ima puno onih koji bi pla li za tu povlasticu. Georgiana uzdahne lju to. – Kako možeš tako vulgarno govori o nečem tako strašnom? – Ne želim zvuča kao da se rugam mogućnos da se dogodi tako nešto užasno, Georgie. Ali ako sam išta naučila iz svojih zaruka s Rupertom, to je činjenica da strahovanje da će se nešto ružno dogodi ne pomaže nikome. Zato, radije bih svakog


francuskog vojnika kojeg bi mogla susre radije zamišljala kao galantnog zavodnika. – Zadnje je riječi izgovorila francuskim naglaskom i ma lo promislila. – Možda čak s brkovima zavinutim na krajevima. – Nikad te neću shva ! Baš će bi galantni prema tebi ako budu vjerovali da si špijun? – Špijun? Ja? Ja uopće ne izgledam kao špijun. – A tko zna kako izgleda špijun? Koliko znam, ima i žena koje se bave m poslom. Pitam se je li moguće zamijeni zarobljene špijune kako to rade sa zarobljenim časnicima. – Hvala Bogu što tako marljivo čitaš novine – reče Olivia. – Možda pronađeš u njima odgovor na to pitanje prije nego što to postane nužno. – Ustala je i pus la da se voda ocijedi s nje. – Norah, vjerujem da si shvatila da mi je potrebna mala putna torba. – Ja ću s vama u Francusku, gospođice – reče Norah odvažno. – Trebat ćete nekoga da vam pomogne odjenuti se, čak i u francuskom zatvoru. Olivia se nasmiješi i sobarici i svojoj sestri. – Niti jedna od vas ne ide sa mnom. – Ne smiješ ići sama! – prosvjedovala je Georgiana, a zatim: – Oh. – Točno. – Moraš poslati vojvodi poruku ako planiraš odmah krenuti – reče Georgiana. – I zamoliti ga da pođe s tobom. – Krenula je prema malom pisaćem stolu u uglu. – Sigurna sam da se vojvoda već sprema za put – reče Olivia smireno. – Hvala , Norah. Ovo je odličan izbor odjeće za put. Nesumnjivo svi najbolji špijuni nose odjeću boje tamne šljive. – Ona će bi neprimjetna u noći – reče sobarica, a glas joj je kriještao od uzbuđenja. Georgiana odmahne glavom. – Kako znaš da je Njegova milost spremna? Mogu li te podsjetiti, Olivia, da si upoznala Sconcea tek prije četiri dana? Olivia joj se nasmiješi. – Taj čovjek čezne za m da služi svome narodu, ako zato mora posta špijunom, postat će špijun. Bio je lud od ljubomore kad je čuo da je Rupert otišao u rat. Ići će on sa mnom. – A što će udova vojvotkinja reći na to? Norah se strese. – Njihove sluge kažu da vojvoda uvijek radi ono što Njezina milost traži od njega. – Ona neće biti sretna – ustrajala je Georgiana. – Mislim da riječ nesretna ni približno ne opisuje ono što će ona osjeća – reče Olivia razmislivši malo. – Ali moram reći nešto u vezi s m; ako Quin ostane u Engleskoj zato što mu je majka tako rekla, onda on nije osoba za koju se ja želim udati.


– To je test? – upita Georgiana u nevjerici. Olivia kimne. – Sjećaš li se stare priče o dami koju su proglasili pravom princezom zato što je grašak bio skriven pod njezin madrac? Evo, to je moja verzija te priče. Onaj tko se pokorava svojoj majci nije pravi princ. – Umjesto da posluša svoju zaručnicu? – upita Georgiana. – Umjesto da posluša avanturistički duh!


POGLAVLJE 25 Pitanje roditeljskog blagoslova Quin se nalazio u oružarnici, pregledavajući nevjerojatan broj oružja koje su jekom godina prikupili njegovi preci. Na kraju, nakon pažljivog razmatranja situacije koja ga je čekala, izabrao je par malenih ali vrlo ubojitih talijanskih džepnih pištolja. – Jesu li nauljeni u posljednje vrijeme? – upitao je Cleesa. – Naravno, Vaša milosti. Quin je Cleeseu uručio pištolje i promatrao odsutno kako ih batler pažljivo zamata u tkaninu od flanela i stavlja ih u posebno izrađenu ku ju ukrašenu Sconceovim vojvodskim grbom. Jedan je vojvoda bio gore, mrtav za svijet. Nasljednik tog vojvodstva bio je na plaži u Francuskoj, mrtav – ili vrlo skoro mrtav. Osjećao se kao da živi u nekom romanu s nevjerojatnim zapletom i pretjeranim likovima. U svakom bi času komad oklopa ili nešto podjednako besmisleno moglo pasti s neba. – Ići ćemo brodom iz Dovera – reče Cleesu, gledajući kako sprema barut i pištolje u ku ju. – Pošalji jednog lakaja ispred nas da nam pronađe najboljeg kapetana i brod. Usidrit ćemo se dalje od obale, a na nju ćemo čamcem s prigušenim veslima kad padne mrak. Uz malo sreće, markiz će već sutra navečer biti na engleskom tlu. – Vjerujem da će bi tako – reče Cleese, ne djelujući uopće uvjerljivo kad je Quin izašao. Vrata se širom otvore. – Tu si! Quin pogleda gore i osje navalu emocija tako žestoku da mu se počelo vrtje u glavi. Olivia je bila odjevena za put. U cijeloj ovoj krizi zaboravio je kako je prelijepa; te zelene oči, boje mutnog stakla, usta koja su napravljena za poljupce. – Jesi li spreman? – upita. Sama zamisao da bi joj dopus o prilaz brodu, ili bilo čemu u blizini Kanala, bila je strašna. Ali ipak je znao da nema drugog izbora. – Moramo odmah krenu – reče. Vidio je tjeskobu u njezinim očima, ali smiješak joj je bio veseo i hrabar. – Koga to vraga nosiš sa sobom? – upitao je dok je ona pažljivo spuštala košaru na pod. – Lucy, naravno – odgovorila je. – Bojim se da joj nije baš udobno u košari, ali ne mogu riskirati da padne u more. Prišao joj je korak bliže, uhva o joj obje ruke i pogledao je u te njezine prelijepe


oči. – Hoćeš li, molim te, osta ovdje u Li lebourneu na sigurnom dok ja odem po Ruperta? Dovest ću ga za dvadeset če ri sata, ako to ikako bude moguće. Siguran sam da mu se stanje popravilo dok je glasnik putovao do nas. Olivijin se smiješak proširi. – Morao sam pokušati – promrmljao je, više sebi nego njoj. – Tvoja te majka čeka u salonu. Quin uzme ku ju s pištoljima od Cleesea. S njom je bio spreman zaš svoju damu koliko je to bilo moguće. Bio je dobar strijelac, ali je isto tako bio svjestan da nije sve u dobrom ciljanju i nauljenim pištoljima. Trebat će mu i sreće. Olivia je stajala kraj njegova lijevog ramena. – Quine, jesi li me čuo? Tvoja majka te čeka u... Okrenuo se i poljubio je u usta. – Čuo sam te i prvi put. Pozdravit ću je na brzinu. Cleese, upu onog lakaja da krene prema Doveru, za m o đi k Walleru po moju putnu torbu i provjeri je li se gospođica Lytton udobno smjestila u kočiji. Olivia se zacrvenila i zbunila. – Ne smiješ me ljubi pred drugim ljudima – šapnula mu je. – Ljubi te? – upitao je, a za m dodao: – Cleese, zažmiri. – Kao i uvijek, batler je bio hitar i poslušan i Quin je svoju damu ponovno poljubio, žestoko i brzo. – Je li ovo bolje? – šapne joj, a glas mu je bio hrapav od moćne kombinacije žudnje i straha. – Naš uvaženi Cleese nije vidio ovu našu in mnost. Ali moram reći, srce moje, da naš batler zna baš sve što se zbiva u našoj kući i siguran sam da je znao za moju odluku da se oženim tobom čak i prije nego što sam to odlučio. – Cleese, preklinjem vas da ne obraćate pozornost na svog gospodara– reče Olivia, zakolutavši očima. – Očito je podlegao stresu zbog ove situacije. – Krenula je prema vra ma izmaknuvši mu se iz zagrljaja. – Uis nu, Quine, moramo požuri . Brinem se da bismo mogli zakasni . – Zabrinuta izraza lica doda: – Hoću reći, želim pronaći Ruperta što je prije moguće. Quin ju je uhva o za ruku, povukao je natrag k sebi i poljubio je otvorenim us ma, pohlepno. Onako kako je to želio otkad ju je ostavio u cik zore. Kad je napokon podigao glavu, ona se privila uz njega i neujednačeno disala. – Ljubit ću te – izjavi, gledajući je u oči – pred Cleeseom ili pred samim princem regentom. Olivia je trepnula, a u očima su joj se pojavile suze. – Ili pred papom. – Počeo je naglašava svoje riječi malim poljupcima. – Ili sijamskim kraljem. Ili canterburyjskim nadbiskupom. S vrata se začuo glas. – Tarquine. Podigao je glavu i kimnuo majci na pozdrav. Za m je ponovno pogledao svoju


buduću ženu i još je jednom poljubio u ružičaste usne. – Pred baš svakim članom moje obitelji, uključujući i moju tetu sve cu, lady Velopijom Sibble, koja bi najradije da ljudi komuniciraju samo s božanstvima koje bi ona izabrala i to samo molitvom. Olivia odmahne glavom prema njemu. – Bit ću u kočiji. – Zastala je ispred vojvotkinje, kratko joj se naklonila pognute glave. – Vaša milosti. Ovo možete okarakterizirati kao očijukanje sa sobaricom ako želite. – Kao što si bez sumnje pretpostavila, odlazim u Francusku – rekao je Quin svojoj majci kad je Olivia nestala u predvorje. – Očekujem da ću se vra sutra, s ranjenim markizom ili s jelom engleskog heroja. Nije potrebno reći da se nadam da će se dogoditi ono prvo. – Po svemu sudeći, gospođica Ly on nije tražila tvoju pratnju u ovom samoubilačkom pohodu – izjavi vojvotkinja. Na licu joj je bio izraz teško ranjene osobe, a ruke su joj bile sklopljene poput mramornog kipa nekog sveca. Usporedba je tu završavala: jedini ženski svetac kojeg se mogao sje , a koji je imao glas zapovjednika poput njegove majke bila je Ivana Orleanska. – Gospođica Ly on nije tražila moju pratnju – potvrdio je. – Ipak, ja idem u Francusku, s njom ili bez nje. Mogu li te otpra do salona? Plima ne čeka nikoga, a namjeravam biti u Doveru za tri sata. – S obzirom na trenutačnu poli čku situaciju, ja bih radije da ne putuješ u Francusku. – Svjestan sam toga. – U glavi je prelazio kroz popis, pokušavajući istovremeno utješi svoju majku i učini upravo ono čega se užasavala. – Cleese, molim te, ponesi komad užeta i svjetiljku i odnesi ih u kočiju. – Aha, da i kremen. Njegova je majka ignorirala i njegovu izjavu i prisutnost batlera. – Moram te zamoli – ne, moram od tebe zahtijevati – da promisliš o ovoj nagloj i opasnoj avanturi. Montsurrey je nesumnjivo vrlo blizu smr , ako već nije mrtav. Ispitala sam narednika Groopera, vojnika koji je s gao usred noći, i on mi je rekao da markiz jedva može podići glavu sa slamarice. A to je bilo prije čitavih dvadeset če ri sata. Dosad je zasigurno već mrtav. – Ako je mrtav, tada ću donije njegovo jelo u Englesku – reče Quin odlučno, vodeći majku niz predvorje prema salonu. – On je ratni heroj. To je najmanje što bilo koji engleski građanin može učiniti za njega. – Ali zašto to moraš bi ? – zavapila je udova vojvotkinja, a riječi su izletjele iz njezinih usta ne pično brzo, da ne bismo rekli ne pično emo vno. – Možemo zatraži od mornarice da to učini. Njegovo Veličanstvo bi poslalo vojsku. Ili možemo angažira policijski odred Bow Street Runnera. Koliko sam čula, oni mogu bez muke poraziti bilo koji francuski bataljun. – Njegovo Veličanstvo ne može riskira dojam da britanske snage napadaju


francusku obalu, a kraljevska mornarica bi imala is taj problem. Ali to su akademska pitanja, a ja nemam vremena za gubljenje. Dužan sam Montsurreyju. Ja ću to osobno učiniti. – Ti zasigurno nisi ništa dužan Montsurreyju. Zar mi nisi rekao da ga nikada nisi upoznao? Stigli su do ulaznih vrata i Quin je zastao. – Majko, dobro znaš zašto sam ja dužan markizu. I također jako dobro znaš da nikada ne bih dopustio Oliviji... – Gospođici Lytton! On smireno nastavi: – Ti shvaćaš da ja nikada ne bih dopus o Oliviji prijeći Kanal bez mene. Ona je bila tako blijeda da joj se rumenilo isticalo na obrazima. – Ova nagla, nerazborita odluka je ekstremno glupa. Francuzi će pucati u vas. A ti se nisi ni približio moru otkad ti je žena umrla! Quin savije prste u šaku. – Is na je da nisam putovao preko Kanala, ali to je bilo samo zato što nisam imao potrebe putova na kon nent. – Quinov ravnodušni ton prikrivao je rupu u grudima koja je zjapila otvorenom na pomisao da će mora prijeći preko iste one vode koja je progutala njegova sina. Vojvoda se nikako ne smije prepus takvim emocijama pa ih je odlučno odbacio. – Evangelinina smrt ovdje nije važna. Montsurrey me treba, Olivia me treba. I iskreno, majko, ne znam kako bih se mogao suoči s vojvodom od Canterwicka, ako dođe k sebi, znajući da nisam učinio baš sve da dovedem njegova sina kući. Njegova majka glasno proguta slinu. – Canterwick to ne bi učinio za tebe. – S obzirom na to da je Evangeline mrtva, to nije važno. Krenut ćemo preko mora u Doveru, a put ne bi trebao trajati više od četiri sata po dobrom vjetru. Očekujem da ću se sutra vratiti kući. Znaš, krijumčari to tako rade svaki dan. – Ja se bojim te vode – reče udova vojvotkinja, a glas joj je bio napet poput žice na violini. – Već sam te jednom zamalo izgubila. Quin kimne, oboje su znali da postoji više načina da se nekog izgubi. Podigao je majčinu ruku i prinio je svojim us ma. – Odgojila si me da budem vojvoda, majko. Ja bih osramo o vlas tu tulu kad bih dopus o da čovjek moga ranga umre u stranoj zemlji zbog mog kukavičluka. – Radije bih da sam te odgojila da budeš seljak – reče njegova majka tiho. – Vaša milos – reče, naklonivši se duboko kako bi pokazao najdublje poštovanje za svoju majku. Ona je podigla glavu, a za m se polako i sama naklonila. – Radije bih da ne moram biti ponosna na sina koji srlja u opasnost – primijetila je. Oči su joj bile sjajne od suza. – Ponijet ću sa sobom tvoj blagoslov – reče Quin, ignorirajući njezine riječi u


odgovor na pogled u njezinim očima. To je bilo nešto što je naučio od Olivije. Ako se dobro koncentrirao, mogao je otkri što ljudi osjećaju samo iz njihova pogleda. Njegova se majka okrene i krene uza stube, ukočenih ramena i visoko podignute glave.


POGLAVLJE 26 Opasnosti pjesništva pod mjesečinom Prošlo je već skoro tri sata otkako su isplovili iz Dovera brodom zvanim Sanjarenje, škunom s malom kabinom koja je ležala k iznad vodene površine. Olivia je stajala kraj prozorčića, gledala kako se crno more nemirno lomi za pramcem, kao da ima neki svoj cilj. – Ako sam vas dobro razumio, na obalu ćemo čamcem na vesla. – Quin je stajao iza njezina ramena. Proučavao je detaljnu kartu francuske obale s narednikom Grooperom, vojnikom koji je došao po njih. Točnije, vojnikom koji je došao po Rupertova oca. Jadni Canterwick. Još uvijek je ležao kao mrtav. Olivia ga je posje la prije nego što su krenuli i rekla mu da ide u Francusku pronaći Ruperta i doves ga kući. Možda ju je čuo. – Točno – rekao je Grooper. – Koliba je tu dolje, malo niže. – Njegov je debeli prst pokazao na maleni znak na kar . – Zapam o sam taj grad, zove se Wizard. – Prst mu se ponovno pomakao. – Wissant – ispravi ga Quin. – Koliko znam, to znači bijeli pijesak na francuskom. Olivia je čvršće privila ogrtač oko sebe. Quin je poput policajca ispi vao Groopera već više od dva sata, tražeći sve pojedinos o točnoj ru uz francusku obalu kojom su prošli Rupertovi ljudi. Oni su doplovili jedrilicom s jednim jarbolom, očajnički pokušavajući izbjeći zarobljavanje. Nisu imali nikakvih problema sve dok Rupertovo stanje nije postalo tako neizvjesno da su se bojali nastaviti putovanje. – Gori od vrućice – reče Gooper iza nje. – Nesuvislo govori o zelenim poljima i tako nečemu. I o dami koju je ostavio za sobom. Olivia se okrenula i blago mu se nasmiješila. – Smijem li zna je li pitao za nekoga tko se zove Lucy? – Da! Cijelo vrijeme dok smo plovili uz obalu. Stalno Lucy i Lucy.–Promotrio ju je. – Je li vaše krsno ime možda Lucy, gospođo? – Ne, gospodine Grooper, ovo je Lucy. – Pokazala je rukom prema psiću koji je spavao u košari kraj njezinih nogu. Grooperove se čupave obrve podignu. – Moram reći da prvi put u životu čujem da čovjek radi takvu strku oko nekog psa. Olivia nije osjećala potrebu objašnjava Rupertove postupke ni njegovu odanost Lucy pa je samo kimnula. Quin je bio sagnut nad kartom, očito pokušavajući zapam svaku najmanju krivinu na kar . Kaput mu je bio napet na ramenima, naglašavajući


njihovu širinu. Jagodične su mu se kos is cale više nego obično. A onaj sijedi pramen kose padao mu je preko obrve. – Ono što me najviše brine jest to što se prokleto blizu kolibe nalazi jedan garnizon – reče Quin, prelazeći prstom na kar preko uvale u kojoj se nalazio Rupert. –Jeste li vidjeli vojnike na obuci negdje u blizini? – Ja sam tamo bio samo pola sata – reče Grooper. – Nisam ja od onih koji bi držali bolesnika za ruku. Krenuo sam za Englesku čim smo smjes li bojnika na slamaricu. Nije mu ostalo još puno. – Odmahnuo je glavom. – Još uvijek vidim lice njegova oca svaki put kad zatvorim oči, kako je zateturao i pao na pod. Trebao sam to Njegovom gospodstvu malo nježnije priopćiti, a ne onako to izvaliti. – Niste vi ništa krivi – reče Olivia. – Krive su strašne vijes , a ne vi. Kako god da ste ih izrekli, vojvoda bi bio u opasnosti da izgubi sina jedinca kojeg silno voli. – To sam shva o – reče Grooper. – I moram vam reći da svaki čovjek u postrojbi isto to osjeća za bojnika. ›Izgubljena nada‹, tako su nas zvali. Zato jer se od nas nije očekivalo da išta pos gnemo i – isturio je bradu–mi smo bili ljudi koje nitko nije h o; jeste li to znah? Olivia odmahne glavom. – Druge vojne službe za novačenje nas nisu htjele unovači , ostavili bi nas čeka , uvijek bi imali neki razlog. Mislili su da sam prestar iako poznajem bojište jednako ili čak i bolje od bilo koga. Bilo ih je nekoliko koji su osakaćeni za vrijeme službovanja i njima su jednostavno rekli da idu kući. Olivia suosjećajno uzdahne. – Da idu kući! Da idu kući i rade što? Heklaju? Ne govori se vojniku da ide kući samo zato što je izgubio nekoliko nožnih prstiju ili zato što šepa. – Ali markiz se s tim nije složio? – upitala ga je. – Kad je tek s gao u postrojbu, činio me malo nervoznim. On ne razmišlja poput nas, to je bilo očito. Ali ubrzo sam shva o što smjera. Kad sam to otkrio, pra o bih ga na kraj svijeta. Olivia mu se nasmiješi. – Mislite li na proboj zidina? – Točno. Vidite, i druge su postrojbe to pokušavale, uvijek su kretale u bitku usred noći, misleći da će tako iznenadi Žabare. Ali naravno da nisu. A bojnik je rekao da ćemo se mi samo lijepo odšeta oko podneva i učini to. Nije se nimalo zabrinjavao oko toga pa se nismo ni mi ostali brinuli. – To je stav rođenog vođe – reče Quin. Uspravio se, gurnuo kartu na stranu, nagnuo se nad stol i slušao. Grooper kimne. – Dotad smo već marširali preko cijelog Portugala do Badajoza i znali smo da je on pristojan momak. Slušao nas je, stvarno nas je slušao. I govorio nam je što on misli, nije nam govorio s visoka. – Zastao je. – Moram vam reći da je


on bio čudan mislilac. Bilo je to vrlo ljubazno rečeno, smatrala je Olivia. – I onda ste zauzeli utvrdu. – Bila je to dječja igra – reče Grooper, sjajeći od ponosa. – Znate, svi Žabari su bili na objedu. A kad oni objeduju... oni objeduju. Imaju tri slijeda, četiri, pet. Svi oni, čak i najobičniji vojnici. A bojnik je to znao. On je imao francuskog tutora, vidite, i znao je kakvi su Francuzi. I on nam je to tako objasnio da smo svi shvatili. Olivia se nasmiješi. Bilo joj je tako drago što su se negdje prema Rupertu odnosili s poštovanjem umjesto da su mu se s prezirom smijali iza leđa. – Onesposobili smo odmah nekolicinu stražara i jednostavno zauzeli utvrdu. A nismo čak ni ubili puno francuskih vojnika, dopus li smo im pobjeći ravno sa stola za objed u sv. Cristobal. Bojnik nije volio ubijanje, osim kad je bilo stvarno nužno da bi se zaštitio vlastiti život. Olivia se nasmiješi. – Takav je Rupert. – Je li markiz zadobio svoju ozljedu u borbi? – upitao je Quin. Grooper odmahne glavom. – To je bila prokleta stvar – opros te mi na izboru riječi, moja gospo. Sve je bilo gotovo i držali smo utvrdu već puna tri dana sve dok do nas nisu došle nove engleske postrojbe. Nisu mislili da imamo ikakvih šansi, znate. Pogotovo ne nakon svih onih neuspjelih pokušaja. – U glasu mu se čulo gađenje. – Čuvali smo utvrdu i to smo činili jako dobro. Svi su Žabari bili u pritvoru, ali dali smo im pokrivače i puno hrane. I to zato što nam je bojnik rekao da se svaki Francuz kojem uskrate hranu osjeća poput štakora stjeranog u kut. I tako je i bilo, kad su se udobno smjestili i dobro najeli, činili su se prilično zadovoljnima. Nikad nisu ni pokušali pobjeći. – I što se onda dogodilo? – upita Olivia. – Bojnik, ovaj, znate... volio se šeta po bojnom polju noću – reče Grooper. – A stražar ondje... – Nakašljao se. – Znate, rekao je da je bojnik recitirao poeziju. – Posljednju je riječ nevoljko izgovorio, kao da upravo priznaje da je Rupert pušio opijum. – Kazivanje poezije obično se ne smatra opasnom aktivnošću – primijetio je Quin. – Ne razumijem se baš u poeziju – priznao je Grooper, ali ipak se iz njegovog tona moglo iščita da poeziju stavlja u istu kategoriju s izdajom. – Bojnik je bio gore oko onih utvrda, šetao naokolo i gledao u Mjesec, i tada je dobio metak. – Gledao je u Mjesec? – Pronašli smo komadić papira s nekoliko s hova, svi su bili o Mjesecu. U svakom slučaju, onesvijes o se od pada. Nije se probudio cijeli dan i mislili smo da smo ga zasigurno izgubili. Ali onda je počeo govori o toj Lucy – mislili smo da mu je to supruga – pa smo odlučili da bismo ga morali vratiti u Englesku. Wellingtonov je liječnik rekao da bismo trebali pričeka da bojnik umre, a onda


jednostavno vratiti njegovo tijelo. – Drago mi je da niste čekali – reče Olivia. – Bojnik nije bio poput ostalih zapovjednika. Njemu je stvarno bilo stalo. – Grooperov je glas bio malo promukao. – Stavili smo ga na kola i dovezli do obale, tamo smo uzeli jedrilicu i dovezli ga do sjeverne obale Francuske. Bila je to dječja igra. I mi bismo s jedrilicom produžili do Engleske, ali stanje mu se pogoršalo zbog velikih valova. Od njih ga je boljela glava. Olivia stavi ruku na Grooperovo rame. – Učinili ste pravu stvari. Njegov vam otac to možda ne bi kazao prije nego što se srušio, ali on vam je neizmjerno zahvalan, kao i ja. Narednik pogleda u svoje ruke i reče: – Da sam znao da je Lucy pas, ne znam da bismo baš to tako učinili. – U tom mi je slučaju drago da to niste znali. – Izgleda da se približavamo obali – ubaci Quin. – Olivia, ćeš ovdje pričeka s narednikom Grooperom. – On je izgleda mislio da je njegova riječ zadnja. – Kapetan će spustiti sidro, a ja ću odveslati do kolibe po markiza. – Ne – reče Olivia, trudeći se da zvuča odlučno. –Ja namjeravam bi u tom čamcu. – Oprosti, ali to ne može. – Nisam prešla sav ovaj put da bih čekala na usidrenom brodu. Ako je Rupert živ, možda neće bi u dovoljno dobrom stanju da bismo ga odnijeli na čamac, barem tako misle Grooper i njegovi kolege. – Kad smo prvi put razmatrali ovu mogućnost, nismo bili svjesni da se garnizon s francuskim vojnicima nalazi k do kolibe. Sumnjam da su Rupert i dvojica koja su ostala uz njega još uvijek na slobodi. Olivia s sne usnice prije nego što su zadrhtale. – Is na je da Rupert baš nije srećković. – Siguran sam da možemo povra njegovo jelo ako dobro pla mo Francuzima – reče Quin bez uvijanja. – Donijet ćemo ga natrag u Englesku i bit će pokopan s počas ma, kako dolikuje njegovom činu i herojskim djelima. Ali nema potrebe riskira tvoj život u tom pothvatu, Olivia. Ja ću doves Ruperta kući. – U njegovu je glasu bilo žestine koja je tu rečenicu pretvorila u zavjet. Sada su se već u njezinim očima pojavile suze. Osim svoga oca, Rupert nikome nije bio dragocjen. A sada je on to bio ovom veličanstvenom, beskompromisnom vojvodi. Bila je uvjerena da Quin nikada ne bi dopus o nikome da kaže ni najmanju uvredu njegovom rivalu. – Rupertu bi bila čast da te poznavao – reče, a glas joj je bio nesiguran unatoč svom trudu. – I ja idem s tobom u taj čamac.


– Ne. – Ako mi ne budeš dopus o da idem s tobom, krenut ću za tobom za nekoliko minuta, čim odalamim jadnog Groopera po glavi i otplivam na obalu. – Nema potrebe za to – reče Grooper. Činilo se da uživa u njihovom okršaju. – Ne želim da se priča da sam se našao usred bračne svađe. – Mi nismo vjenčani – reče Quin, očiju uprtih u Oliviju. Grooper odmahne glavom. – A ja sam mislio da plemstvo ne gubi živce poput nas ostalih. Svađate se baš poput bračnog para. – Ja sam odlična plivačica – inzis rala je Olivia, ignorirajući narednikove beskorisne komentare. Pokušavala je dokaza svoje, ali čim je izus la riječi, vidjela je bol u Quinovim očima i shvatila da je napravila veliku pogrešku. Istoga se trenutka stvorila kraj njega i zagrlila ga oko struka. – Neću ići u vodu. Obećavam da neću ići u vodu. – Poljubi ga nježno u usta. – Ali ako je Rupert još živ, moram biti s njim. Mene će prepoznati, a tebe neće jer te nikada nije vidio. – Povest ću Lucy sa sobom. Olivia je jako dobro znala da ovoga puta mora biti po njezinom. – Ne možeš ti za mene donijeti ovu odluku. – Bit ćeš u opasnosti. – Glas mu je bio hrapav... sirov. Iako su ga jedva primjećivali, Gooper se popeo na palubu i lagano zatvorio vrata za sobom. – Ti me ne možeš sačuva od svih opasnos . – Privila ga je bliže k sebi dok nije osje la njegove čvrste grudi uz svoje jelo. – Ni ja tebe ne mogu sačuva od svih opasnosti. – K vragu, Olivia, ovi idio su smjes li Ruperta u kolibu pred nosom čitavog garnizona francuskih vojnika. Ako te Francuzi zarobe... ne. – Neće me zarobi – reče. Osje la je kako se strahovita agonija iz njegovih očiju seli u njezino srce. – Nisam došla sve do Francuske kako bih čekala u Sanjarenju. – Tada je dobila inspiraciju. – Neće me uhvatiti zato jer ću biti s tobom. – Sa mnom – promumlja Quin. Vilica mu se stisnula. – Ja ću stalno biti s tobom. Ne samo da ću biti sigurnija, već neću morati strahovati jer ne znam gdje si i što radiš. – Osje la je grižnju savjes . Upravo je manipulirala njime. – Što ako ti vojnici ugledaju Sanjarenje? – Neće – reče mirno. – Usidrit ćemo se dalje od obale i pogasi fenjere. – Ali njegove su je oči pozorno promatrale. Slušao je on nju. – Ne mogu ga ostaviti da umre sam. – Sva snaga volje čula joj se u glasu. – Srce moje. – Nježno je prstom pomilovao liniju njezine donje usne. – Rupert je mrtav. Pokušavam smisli kako odnije njegovo jelu u uvalu, a da me ne primijete vojnici. A ako je slučajno živ, u što sumnjam, Lucy će biti s nama.


Sigurno će ona biti dovoljan razlog da me prihvati. – Ne. – Nikad nije pomišljala, nikad nije ni sanjala da bi je netko poput Quina mogao volje . Ipak, ins nk vno je znala da je on sigurno, sasvim sigurno poštuje. Morao joj je vjerova čak i kad mu je ins nkt govorio suprotno. – Njegovog oca više nema. Ja sam jedina osoba kojoj je stalo do njega, Quine. Jedina. Moram k njemu. – Nije skretala pogled s Quina. – Moja osobna sigurnost sada je nevažna. Ovo je pitanje morala. Na trenutak je nastupila nervozna tišina. – Imaš pravo – reče konačno Quin nevoljko. Ona je prestala disati. Njegove su je ruke čvršće zagrlile. – Ti si Olivia, na kraju krajeva. – Kako to misliš? – šapnula je. – Ti toliko voliš svoju sestru da bi me se odrekla zbog nje. Voliš i jadnog Ruperta s kašom umjesto mozga. Voliš i Lucy kojoj su odgrizli jednu vjeđu. Voliš čak i svoje zabludjele roditelje. Ona se nakašlje. – Jednu si osobu izostavio s tog popisa. – Ti si najodanija osoba koju poznajem. Ti nikada ne bi odala Rupertove tajne, nikad ne bi ukrala muškarca kojeg želi tvoja sestra. Zato si očito ne bi mogla opros kad ne bi učinila baš sve što je u tvojoj moći da budeš sada uz Ruperta. Olivia otvori usta da nešto kaže o ljubavi, nešto o tome koliko silno voli kompliciranog, žestokog i uopće fascinantnog čovjeka koji je stajao pred njom, ali začuo se zvuk nečega što je pljusnulo u vodu, a za m se čulo kako se sidro polako spušta, što je tiše moguće. – Dobro onda – reče Quin odlučno. – Ne sviđa mi se, ali razumijem. Olivia se podigla na prste i nježno mu usta pomilovala poljupcem. – Volim te. On ju je još čvršće zagrlio i poljubio je. Nije rekao ništa. Ali to nije bilo važno. Olivia se sasvim dobro razumjela u pitanje ljubavi, a kad netko gleda ženu s ovakvom žudnjom i posesivnošću i brigom... on je voli, izrekao to ili ne. Nasmiješila se. – Čamac nas čeka. Vrijeme je za pokret.


POGLAVLJE 27 ›I mnogo milja prijeći prije sna...‹ Gore na palubi, prvo što je Quin otkrio bilo je to da je čamac na vesla bio daleko premalen, bio je jedva malo veći od njegove kade. Jedva bi izdržao njegovu težinu, a kamoli još i Olivijinu. I sigurno ne bi mogao podnije težinu još i treće osobe, bila ona živa ili mrtva. Kapetan Sanjarenja se nagnuo i rekao ho: – To je jedini koji sam našao s prigušenim veslima. Klizi kroz vodu uz zvuk ne glasniji od zvuka koji stvara čovjek koji piša u jezero. Za one koji na obalu moraju u potpunoj tišini, to je pravi izbor. Na čovjeku se jasno vidjelo da je krijumčar. Quin je zastao, za m kimnuo, svjesno opus vši bradu, oslobađajući se napetos . Ako prežive nekoliko sljedećih sa , nije se želio skljoka poput Rupertova oca. Primije o je da stres ima iznimno štetan učinak na ljudsko tijelo. Dvojica mrtvih vojvoda, obojica zaručenih za Oliviju, i obojica bez živog nasljednika... To bi bilo stvarno apsurdno. Oprezno se spus o sa škune u čamčić i posegao za Olivijom kojoj je kapetan pomogao sići. Oboje su morali sjedi savijenih koljena pri snu jedni uz druge, dok je Lucy bila s snuta u Olivijinim rukama. Silna žudnja da je dodiruje koja ga je uvijek uzbuđivala, sada mu je išla na živce i pretvarala se u paniku. Ali on je ipak spus o prigušena vesla u vodu, i stvarno, nisu ispuštala zvuk glasniji od šuma vjetra. S lijeve strane nazirale su se s jene, a vrlo blizu svjetlucao je pijesak na mjesečini. U glavi je izračunao točno mjesto gdje završava uvala i bio zahvalan na tome što se kraj uvale nazirao upravo tamo gdje je predvidio da će se nalazi . Negdje u daljini pjevala je šljuka čiji se pjev isprepletao s nježnim zvukom valova. Olivijine su oči sjale. – Volim miris mora – šapnula je tiho da se zvuk njezina glasa stopio s tišinom noći. Zapravo, voda nije uopće imala miris zastrašujućeg čudovišta koje je ukralo njegova sina. Mirisalo je po soli i algama i podsje lo ga na dje njstvo, kad je sve na svijetu za njega bio misterij koji je trebalo riješiti. Pred njima se u mraku vidio tračak svjetlosti, malo na desno na kraju uvale. On potapša Oliviju po koljenu i pokaže prstom u tom smjeru. – Rupert? – Garnizon. – Nagnuo se na lijevu stranu i krenuo ravno prema tamnoj sjenci koja je pokazivala na ulaz u mali zaljev. Možda će, ako stvarno budu imali sreće ući unutra i van brzo poput lisice koja


krade jaja u kokošinjcu. Za m je čamčić kliznuo prema kraju uvale nad kojim su se nadvile grane, baš kao što im je Grooper opisao. I cijelo je vrijeme Quin razmišljao kako doves njih troje natrag, s obzirom na veličinu čamca. To nije bilo moguće. Morat će odves Oliviju natrag na Sanjarenje, ukrca je, a za m, se vra po Rupertovo tijelo. Čamac je klizio kroz vodu poput duha, a struja ga je nosila malo u desno. U trenutku su se našli pramcem ukopani u pijesak. Quin je skočio na obalu, privezao brod i zatim se okrenuo da pomogne Oliviji i Lucy. Držao ju je neko vrijeme čvrsto. – Ne želim da budeš ovdje – šapne joj. – Idemo – reče mu tiho na uho. Uhva o ju je za ruku. Bilo je mučno brinu se za nekoga. Kako je to samo mogao zaboraviti? Toliko se brinuo za Alfija, svaki put kad bi se dječak razbolio. Tjeskoba je bila zamorna. Popeli su se na obalu i skrenuli lijevo. U mislima je slijedio Grooperov prst na kar i pretvarao udaljenost u korake. Ako je ikad postojala situacija u kojoj su njegove matematičke vještine bile korisne, bila je to ova. U šini su se kretali naprijed, opipavajući svoj put više nego gledajući ga, i nakon nekog vremena tamni zid kolibe se pojavio baš tamo gdje su ga i očekivali. Quin stavi ruku na Olivijino rame i s sne ga. Bila je to nijema poruka. Ona kimne. Oči su joj bile ogromne na mjesečini. Quin je došao do kraja zida kolibe, skrenuo za uglom i nježno gurnuo vrata. Unutra je primije o ho komešanje i istoga trenutka prošaptao: – Bože, čuvaj Kralja. Vrata se otvore do kraja. Quin uđe u potpunu tamu i pričeka da se vrata za njim zatvore. Za m upali svje ljku. Njezino treperavo svjetlo obasjalo je lica dvojice iscrpljenih engleskih vojnika. – Hvala Bogu što ste došli – jedan je izustio. – Živ je? Čovjek grčevito kimne glavom. –Jedva. – Vaša imena? – Togs. – Još jedan trzaj glavom. – Ovo je Paisley. Quin kimne u smjeru svje ljke. Ponovno su je ugasili i on je izašao van te se vra o držeći Oliviju za ruku. Kad su ponovno upalili svje ljku, njezino je svjetlo obasjalo Olivijino lice, sjajne pramenove kose koji su pobjegli ispod kapuljače i punašnu liniju njezine donje usne. – Lucy! – Togs je jedva prigušio uzvik iznenađenja. Iz njegova se glasa moglo puno toga iščitati. Oni su je smatrali vrijednom da se zbog nje riskiraju životi.


Quin je to vidio u očima obojice muškaraca. Tiho je zarežao i zapanjio se zbog toga. Olivia odmahne glavom, skine kapuljaču i spusti Rupertova malog psa na tlo. Nasmiješila se zapanjenim licima i pokazala na psića – Ovo je Lucy. – Markiz? – upitao je Quin. Prestao je razmišlja o leševima i sada je očajnički pokušavao izračuna kako preves i Oliviju i teško ranjenog Ruperta u sićušnom čamčiću. To da on ostane za njima nije dolazilo u obzir. Olivia nije imala dovoljno snage da veslanjem s gne do Sanjarenja. Morat će poves jedno od njih, a za m se vratiti po drugo, što je značilo da će privremeno jedno od njih morati ostaviti samo. Togs odmahne glavom i povuče zavjesu od grube tkanine koja je visjela u uglu sobe, otkrivši sitan lik koji je ležao na madracu na podu. Olivia požuri k njemu i padne na koljena. Lucy je već bila tamo, njuškala lice svoga gospodara i mahnito mahala repom. Olivia podigne Rupertovu ruku. Bilo je čudno što je sad shva la da su mu prs bili dugački i nježni. Nisu imali čvrst s sak poput Quinovog, ali na svoj su način bili predivni. Nagnula se bliže i rekla: – Ruperte! – On se nije pomakao. Lucy se privila uz Oliviju, drhteći, a zatim iznenada skočila na Rupertova prsa. Olivia je posegla da je makne, ali pas mu je lizao obraze, nos i uši. Umjesto da je podigne, Olivia reče tihim, ali žustrim glasom: – Ruperte, dovela sam ti Lucy. Lucy je tu. Njegovi kapci zatrepere. Ona mu brzo protrlja ruku i preko ramena pogleda Quina. – Budi se! – tiho je rekla. Lucy je još uvijek lizala Ruperta, njezin topli jezik kupao mu je obraze i uho. Otvorio je usta i uspio promrmljati jednu riječ: – Lucy. Olivia se nagne bliže. – Ruperte, to sam ja, Olivia. Lucy i ja smo došle odves te kući. Jedan čas nije rekao ništa. Za m su mu se oči polako usredotočile na Lucyjin smeđi nosić i sjajne oči. Na beskrvnim mu se usnama pojavio blagi smiješak. Pogled mu je skrenuo prema Oliviji. – Znao sam da ćeš doći. Riječi su mu bile nejasne. Olivia je ugledala s grčem u želucu kako trag sasušene krvi vodi iz njegova uha. Osje la je u grlu da će se rasplaka . On nije... on nije izgledao kao da mu je preostalo još puno. Quinova se ruka spus na njezino rame i s sne ga. Kleknuo je dolje kraj slamarice. – Lorde Monts... Ona odmahne glavom. Quin ponovno krene govori , smirenim i dubokim glasom. – Ruperte, došli smo vas odvesti kući.


Rupert skrene pogled s Lucy. – Tko? – Zovem se Quin. – Ah. – Oči su mu se sklapale. – Miljama daleko... – Da – složio se Quin. Vidio je is nu na Rupertovu licu, prije nego što je čovjek izus o i riječ. – Previše milja... Olivijina se ruka sklopi oko Quinova zapešća. – Moramo ga odmah odnije na brod. Sada. Inače... on će tu umrijeti, u ovoj kolibi. Rupert nije izgledao poput nekog tko bi s neukro vom voljom natjerao postrojbu od stotinjak ljudi u proboj zidova tvrđave. Na njegovom je licu bilo vidljivo da prihvaća ono što se oko njega događa. Quin je bio sasvim siguran da će Rupert vrlo brzo umrijeti. – Ne možemo ovdje ostati više od nekoliko sati – reče. – Francuzi su nas zamalo uhvatili danas ujutro – dodao je Togs. – Čuli smo ih kako dolaze... već su se spremali ući u kolibu kad je jedan od njihovih pasa ugledao patku pa su odlučili radije krenu za njim po ručak. Nismo imali čamac jer smo poslali Groopera u njemu. Quin se namršti, gledajući u nijemog Paisleyja. – On ne govori – reče Togs. – Nikad ni riječi. Ali on je najbolji mornar od svih nas. Dovezao je brod sve do ovdje, ali nije mogao o ći po vas zato što ne govori. Bojnik je rekao da mu to nije bitno sve dok bude mogao ravno držati pušku. Nijemi čovjek kimne. – Obojica ste ostali uz njega – reče Olivia, a njezin osmijeh, topao unatoč strahu, obasjao je umorna lica obojice muškaraca. – On je naš zapovjednik – reče Togs. A Paisley je kratko kimnuo. Bili su to dobri ljudi. Quin je i njih morao izvući iz Francuske, prije nego što ujutro Francuzi ponovno nabasaju na kolibu i odluče istražiti ima li čega u njoj. U grudima mu se nakupljala napetost. Rupert je bio blizu smr , a kraj njega su bila dva vojnika koja samo što se nisu srušila od iscrpljenos . Mogao se kladi da su vrlo malo jeli u posljednjih nekoliko dana, ako su uopće išta pojeli. Čučnuo je, dovoljno blizu da osje topli cvjetni Olivijin miris i rekao ho: – Srce, moram te nakratko ovdje ostaviti. Ona se okrenula i njezine su usne pomilovale njegove, slatke i opojne. – To sam upravo i ja mislila. – Vratit ću se po tebe. Za najviše jedan sat. Quin shvati da su se Rupertove oči ponovno otvorile i da ih promatra. – Sretni... vi... – Riječi su mu lebdjele zrakom. Quin se morao nakašlja . – Ja ću vas odnije na brod. – Jednu je ruku podvukao ispod Rupertovog trupa i otkrio da je


lagan poput perca. – Uzmi Lucy – šapnuo je Oliviji. Olivia je podigla psića s Rupertovih grudi, ali je zaustavila Quina prije nego što je on podigao Ruperta u naručje. Rupert je djelovao jako loše i nevjerojatno mlado. Nije izgledao ni kao da mu je šesnaest, a kamoli osamnaest godina. – Ti si to učinio, Ruperte – šapne mu Olivia, nagnuvši mu se bliže. – Tvoj je otac tako sretan i tako je ponosan na tebe. Slavom si ovjenčao ime Canterwickovih. Čak i pri vrlo slabom svjetlu mogla je vidje tračak smiješka u njegovim očima, umornog smiješka. – I si fantas čan pjesnik – reče mu, pomilovavši mu obraze rukama. – Moraš ozdraviti tako da možeš napisati još pjesama. On odmahne glavom, tek neznatno. Istina se vidjela na njegovu licu. Olivijine se oči napune suzama. – Onda poleti, Ruperte. Budi slobodan. Ostavi nas u ovoj tami. Ponovno se na njegovu licu pojavio smiješak. Okrenuo je glavu samo malo, prislonio usne na njezinu ruku i zatvorio oči. Olivia se na trenutak ukipila, a jedna joj je suza pala na grubi pokrivač. Za m ju je Quin pomilovao po kosi i ona ustane. Čekala je dok Quin nije podigao Ruperta u naručje. – Ako dođe do najgoreg – reče mu – ne smiješ ga ostavi . On ne smije umrije sam na brodu na kojem je osim njega samo Grooper. Razumiješ li me? Glas joj je bio tek neznatno glasniji od p ce koja se gnijezdi, ali ipak je uspio ču svaku njezinu riječ. – Olivia, nemoj! – to je bila i molba i prosvjed u isto vrijeme. – Francuzi patroliraju ujutro – reče. – Neće ih bi do jutra. – Pogled joj je ponovno skrenuo prema Rupertovu licu. Imala je pravo. Rupert vjerojatno neće živ dočeka jutro, ali kad bi čekali u kolibi... Ljudi obično umiru tek pred zoru. I ako bude tako, sve će ih zarobiti. Olivia uruči Quinu Lucyjin povodac i on ga omota oko zapešća. Vani je još uvijek bio mrkli mrak bez naznake zore. Imao je dovoljno vremena da odvesla niz uvalu do Sanjarenja, dovoljno vremena da udobno smjesti Ruperta... On je imao vremena. Kad su se smjes li na čamčiću, a to je bila prilično delikatna operacija, s obzirom na male proporcije čamca, Rupert je prestao disati. Lucy je malo zacviljela i polizala mu obraz; a Rupertova su se prsa ponovno počela micati. Quin se sagnuo i veslao, ali morao je šutje , nije smio ispus ni zvuk... Nije smio previše energično veslati jer bi vesla radila preveliku buku. Kad je konačno stigao do Sanjarenja, Grooper ga je čekao naslonjen na ogradu. Nagnuo se i vrlo su brzo podigli Ruperta na brod, ali na prizor svog voljenog bojnika


u nesvijes , Grooperove su se oči raširile. Bio je on čovjek od akcije, onaj koji je prešao Kanal da bi obavijes o Rupertovu obitelj, ali on nije bio čovjek koji je mogao gledati nekoga kako pati. Uspio je smjes Ruperta u krevet, a Quin mu je navukao pokrivač do brade i smjes o Lucy sa strane. Putovanje iz kolibe, iako kratko, bilo je strahovito naporno i vrlo bolno za Ruperta. Lice mu je bilo još bljeđe, a disanje toliko plitko da je bilo jasno da se radi o čovjeku na rubu snaga. Njegovi su mršavi prsti uhvatili Lucy za dlaku. – Konjaka – naredi Quin preko ramena, ali nije bilo odgovora. Grooper, sasvim iscrpljen, povukao se na palubu. Quin otvori ormarić i zgrabi jednu bocu. Ispalo je da se radi o boci najfinijeg francuskog konjaka, one vrste koju štedljivo piju čak i vojvode. Dakle tako se živjelo kao krijumčar. Vra vši se natrag, izlio je nekoliko kapi konjaka Rupertu u usta. Markiz uzdahne, a oči mu se širom otvore. Pozna osjećaj nemoći s snuo je Quinovo srce. Znao je da nešto mora reći, ali nije znao što. Bilo je to kao da se ponovno suočio s Evangeline, kad bi ga ona optužila da nije bio osjećajniji od komada drveta, a on nije imao ni najblažu ideju što ona želi od njega. Vjerojatno bi Rupert sad rado čuo neku pjesmu, ali Quin nije znao ništa od poezije. Njegovi se tutori nikad nisu gnjavili s takvim stvarima. Boljela ga je glava od frustriranosti. Kad bi barem Rupert želio predavanje o značajkama valova. – Tko? – Rupertove su oči zbunjeno razgledavale njegovo lice. – Ja sam Olivijin prijatelj – podsje o ga je Quin. – Mi smo doveli Lucy k vama i želimo vas odvesti kući, vašem ocu u Englesku. Rupertovi su se prs ovili oko Lucyinog uha i malo ga povukli. Lucy mu njuškicom gurne ruku. – Previše milja – reče. Quin se prešutno složi s Rupertom. Što uopće čovjek smije reći umirućoj osobi? Izrecitirati neki psalam, pomislio je, ali nije se mogao sjetiti niti jednoga. – Spavati – reče Rupert, a oči su mu se ponovno počele sklapati. Odjednom, nekako, Quin se sje Rupertove pjesme, tako jasno kao da mu ju je Olivia izreci rala prije nekoliko časaka. Prije nego što je iščezla iz njegova sjećanja, on je krene glasno govoriti: – Brza, svijetla jedna p ca pada dolje k nama, u krošnjama skuplja se tama. – U ovom kontekstu to nije imalo nikakvog smisla, ali ipak ju je još jednom ponovio malo polakše. Rupertovo se lice ozarilo i nešto je rekao, ali tako ho da ga je jedva čuo. – I oni lete... – Duga tišina. Prestao je disati. I ponovno počeo. Quin je u očaju pogledao kroz prozorčić. Nije još bilo ni traga zori. Znao je što bi


Olivia rekla. Znao je što bi ona željela. Znao je... Rupertove su se grudi ponovno prestale mica . A za m je još jednom udahnuo, ali taj dah bio je poput malog uzdaha. Tada je Quin sjeo, čvrsto držeći ruku čovjeka koji mu je davao Oliviu, koji je napisao pjesmu koja je govorila o Alfijevoj smr , koji je le o s vrapcima palim sa stabala. A u isto je to vrijeme, njemu najdraža osoba u životu bila na obali strane zemlje bez njega, a čuvala su je samo dva iscrpljena, promrzla vojnika. Prokletstvo, mora da je voli kad... Ta misao pogodila ga je kao munja. Smrznuo se, primjećujući da je Rupert ponovno prestao disati, ali on je već tako prestajao disati... Ljubav? Majka mu je rekla kad je još bio malo dijete da je ljubav... što li je ono rekla o ljubavi? Da je ona opasna i da nije za osobe njihovog ranga. Da je impulzivna i da je značajka budalaste i loše odgojene osobe. Ali.. kad li je rekla da on nije sposoban za ljubav? On je volio Oliviju, više od samog života, više od svjetlosti, više od... svega. Progovorio je anali čki dio njegova mozga, koji je dotad šutke brojao, govoreći mu da ona ptica sada leti kroz neko drugo nebo, nijemo nebo. Quin pogleda dolje i shvati da je to istina. Rupert je umro. Quin nježno pusti njegovu ruku i pažljivije namjesti pokrivač. Lucy je ležala sklupčana kraj jela svoga gospodara. Podigla je svoj dugi nos, pogledala u Quina i malo zacviljela. Nije mogao popravi Ruperta, a znao je da ona to traži od njega. A nije mu se činilo ispravno da je ostavi ovdje kraj mrtvog gospodara. Zato ju je podigao, spremio u svoj kaput i krenuo niz ljestve. Kad se spus o u čamac, krenuo je vesla brže nego što je smio, parajući vodu i ostavljajući trag za sobom... Imao je vremena. Još , uvijek je imao vremena. Njegovo je srce kucalo u ritmu te rečenice. Nebo na istoku još nije postalo ružičasto. Nije još bila zora. Imao je vremena. Pokušao je uspori , u ša vesla... nije se mogao zaustavi , veslao je što je brže mogao. Ali ipak je zakasnio.


POGLAVLJE 28 Jedna putain, dvije putain... Nakon što je Quin o šao, Olivia je čekala ispred kolibe, čvrsto omotana u ogrtač, podignute kapuljače, glave naslonjene na grubi drveni zid kolibe. Puhao je lagani vjetrić, noseći miris trule ribe i oštri, slatki miris zdrobljenih jagoda. Zvijezde su se činile prejasnima za proljeće. Ovako daleke i jasne trebale bi bi samo u najhladnijim zimskim noćima. Minute su prolazile... sve dok konačno nije shva la da Quin nije krenuo odmah po nju, već da on čeka kraj Rupertove smrtne postelje. Zvijezde su treperile nad njom, ali ni jedna suza nije kapnula. To je bilo pitanje ponosa. Nema plakanja. Umjesto toga, da bi odvra la pažnju, čekala je da se pojavi koja zvijezda padalica, iako je znala da je priča da one najavljuju rađanje anđela šašavo praznovjerje. Cijelo je vrijeme osluškivala hoće li ču korake vojnika ih provale francuskih šala. Ljudi koji su čuvali Ruperta zaspali su na podu nakon što su joj rekli da ih probudi čuje li bilo što neuobičajeno. – Bataljun maršira svakog jutra u isto vrijeme – rekao joj je Togs, glasom promuklim od olakšanja što su brigu za Ruperta predali nekom drugom. – Neće još nekoliko sati. Nije pala ni jedna zvijezda, ali ona ih je još uvijek gledala, kad joj jedna ruka zatvori usta i odvuče je u šumu. Bila je previše šokirana da bi uopće vrisnula. Nije bila zora! Nije bilo ni tračka svjetlos , nije bilo veselog francuskog zadirkivanja ni topota čizama koji bi je upozorili na to da netko dolazi. Kad se uspjela pribrati i počela se otimati, bilo je prekasno. Jednim brzim pokretom gurnuli su je na tlo i okrenuli je na trbuh. Sve godine učenja francuskog ipak su se pokazale korisnima. – Aidez-moi! – vrisnula je kad je netko maknuo svoju ruku s njezinih usta. – Lâchez-moi immédiatement! Coquins! Vermines! – Jedini odgovor na njezino urlanje bilo je smrdljivi šal, tako čvrsto zavezan oko njezinih usta da joj je zabacio glavu unazad. Još uvijek urlajući, iako su joj riječi bile prigušene šalom, Olivia se izvijala, pokušavajući udari čovjeka koji ju je prikovao za pod. Ali njezin joj je otmičar brzo omotao uže oko zapešća, podigao je u uspravni položaj i grubo je gurnuo. – Allez! – Riječ je zvučala kao udarac velikog komada tuče koji udara o prozor. Zatim ju ubod u leđa natjera da krene naprijed. – Avance! Hodala je, govoreći samoj sebi da će Quin doći svakog trenutka i da će engleski


vojnici otkri da je nema. Krajičkom oka uspjela je vidje rukav čovjeka koji ju je gurao. Bio je otrcan, plave boje, poput rukava debelih košulja koji su nosili ribari kojih se sjećala s putovanja u Bretanju dok je bila dijete. Nije to bila vojnička uniforma. Srce joj je udaralo tako snažno da je čula svoje bilo u ušima. Kad su izašli iz šume, nebo na istoku postalo je svjetlije boje. Nastavili su hoda kroz gusto grmlje, a miris mora snažno se osjećao na vjetru. Olivia je pokušala pregris šal kako bi oslobodila usta, ali nije bilo koris . Namjerno je posrtala u namjeri da ih uspori, ali čovjek bi je jednostavno podigao i udario je u pozadinu nečim tvrdim. Od h divljačkih napada pozadina joj je bila puna modrica i bolna, i prvi put u životu, bila je istinski preplašena. Bataljun francuskih vojnika bila je jedna stvar. Oni zasigurno ne bi naudili ženi, čak ni Engleskinji. Ali što ako je ovaj divljak pripadao bandi krijumčara? Ili gusara? Ili običnih kriminalaca? Sve te mogućnosti bile su neugodne. Pra li su liniju obale, zavijajući kako je zavijala obala, a onda je čovjek iznenada uputi prema uskoj stazici koja je vodila u uvalu preko nekih stijena. Olivijine su suknje zapele o granje pa je zastala, misleći da će je čovjek koji ju je pra o u stopu otpetlja . Umjesto da to učini, ponovno je osje la udarac nečeg tvrdog o pozadinu i ona posrne, a suknje joj se oslobode granja uz zvuk paranja tkanine. Sada je osjećala kao da joj leđa gore. Oči su joj bile mutne od suza, ali kad nije plakala zbog Rupertove smr – barem ne previše – zadnja stvar oko koje bi plakala bila je ova groteskna situacija. Ne opasna, već groteskna, tješila je sama sebe. Quin će je spasi . Čim otkrije da je nema. Važno je bilo to da je Quin sada s Rupertom. I još je bilo važno to da se Rupert više nije nalazio u onoj smrdljivoj kolibi, već u pravom krevetu, na Sanjarenju, s Quinom. Ako je postojala jedna osoba na svijetu za koju bi željela da sjedi na njezinoj smrtnoj postelji, bio bi to Quin, sa svojim iskrenim očima i ohrabrujućim dubokim glasom. Nakon nekog vremena, a činilo joj se da su prošli sa , izašli su iz šikare na šljunčano dvorište na čijem je kraju stajala dvokatnica od cigle okružena zidom. Na ulaznim vratima stajao je stražar. – Tko ide? – upitao je prilično nezainteresirano. Odjednom se Olivia osjećala sasvim mirnom. Barem će sada sazna što se događa. Nekamo su stigli. – Ova putain koris la je kolibu Perea Blancharda. – Glas njezinog otmičara bio je bezizražajan dok je prstom pokazivao u smjeru ulaznih vrata. Olivia je zamalo pala na noge stražaru. On je bio vitak i umoran, s tako bujnim brkovima da je izgledalo kao da su mu iz lica rasla krila.


– Ja nisam putain – zavapila je, glasom prigušenim šalom. Bila je prilično sigurna da putain na francuskom znači kurva ili uličarka. Štogod da je značilo, nije značilo ništa lijepo. Stražar je poprijeko pogleda, a za m baci pogled na čovjeka koji je išao za njom. – Kakva je korist od toga što si je doveo ovamo? – želio je zna . – Pošalji je natrag u selo. – Ona nije odavde pa to neće ići. Ne prepoznajem je. – Olivia podigne bradu i ružno pogleda stražara, želeći mu naredi da skine šal s njezinih usta da bi mogla govoriti. – Lijepo – reče, ne primjećujući njezin uboji pogled, vjerojatno zato što je bio prezaposlen zurenjem u njezine grudi. – Skini joj taj ogrtač, Bessette. Jednim grubim potezom ogrtač je nestao s Olivijinih ramena. – Bujna kao jarebica – reče stražar, široko se osmjehnuvši. – Prodajete li svoju robu, Madame? Bijesna, ona odmahne glavom. – Još jedna zabludjela supruga. – Gladio si je brkove dok mu lice nije postalo asimetrično. – Kamo ide ovaj svijet? Le Capitaine ili Madame Fantomas? – Madame. Nema potrebe gnjavi Le Capitainea s ovom. Što misliš, bi li mogli dobiti za nju dvadeset franaka kad bismo je vratili mužu? Jesi li vidio ovaj ogrtač? Fina izrada i skupa tkanina. – Možda je buržujka. Madame će odlučiti. Skini joj taj šal s usta, Bessette. Moramo provjeriti je li možda špijunka. Le Capitaine bi to želio znati. Besse e s gađenjem frkne nosom. – Le Capitaineov je mozak toliko uništen konjakom da taj ne bi prepoznao špijuna da naleti na njega. Ovo nije špijun. Stajala je naslonjena na kolibu Perea Blancharda, čekala nekoga kao prava laka žena. A ti dobro znaš da postoji samo jedan razlog zašto žene tamo idu. – Trebali bismo spaliti tu kolibu – reče stražar, ponovno si gladeći brkove. Besse e je krenuo petlja s čvorom šala, a Olivia je pripremila bujicu slikovi h francuskih izraza, ali stražar mahne rukom. – Samo je odvedi k Madame Fantomas. Imamo brdo odlične šunke koju smo dobili kad smo otkrili mesarevu ženu nagnutu nad apotekarevim pultom, sjećaš se. Reci Madame da želimo uobičajeni postotak. Olivia je osjećala da će puknuti od bijesa. – Ova mala Madame je vrlo žestoka – dodao je stražar, konačno je pogledavši u oči. Ustuknuo je jedan korak. – Odvedi je, Besse e. Ne smiju me vidje u društvu bludnice. Žena će mi saznati. – Tvoju gospoju se ne smije lju – reče Besse e, zlobno se nasmijavši. – Pogotovo ako čuje kakva je ova. Vidi te bokove i grudi, baš su onakvi kakve


muškarci vole. – Imaš pravo – reče stražar, a oči mu se nisu micale s Olivijinih grudi. – Ali moraš malo nježnije s njom, Besse e. Možda ima muža koji će te pozva na red ako bude imala masnice. Besse e se namrš . – Neće me pozva na red kad mu budem rekao gdje sam je pronašao. Kad su izašli kroz dvorišna vrata, umjesto da se popnu uz ulazne stube u kuću, krenu udesno. Olivia je bila prisiljena pognu glavu dok su se spuštali niz duboke, vlažne kamene stube koje su vodile ravno u veliku kuhinju. Nazvati kuhinju starinskom bio bi kompliment. Kuhinja je bila primitivna. Izgledalo je kao da je prostorija uklesana u kamen, bez imalo truda da se zaglade zidovi. Dvije rupe probijene u s jeni služile su kao kamin, s rupama umjesto ventilacije. Ali mirisalo je poput kuhinje; bilo je tu pilića koji su se okretali na ražnju, a miris kvasca i brašna osjećao se u zraku. Če ri ili pet vrlo mladih muškaraca, odjevenih u uniforme u različitom stanju raspada, okretalo je ražanj, oštrilo noževe ili pralo krumpir. U samom središtu kuhinje nalazio se dugačak stol, na kojem je jedna žena vrlo energično mijesila tijesto. Prvi put otkad je oteta, Olivia je prestala izvija zapešća u beznadnim pokušajima da se oslobodi i samo stala promatrati prizor pred sobom u kuhinji. Madama Fantomas – jer to je morala bi ona – izgledala je poput cirkusa utjelovljenog u jednoj osobi; veliki hrabri gusar od žene. Njezina crna kosa bila je zavezana na vrhu tako da joj je stršala nad glavom poput ogromne fontane iznad zavijenih obrva i usta namazanih grimiznim ružem. Bila je odjevena u nisko rezanu opravu, a preko nje krvlju uprskanu pregaču, potpuno prekrivenu slojem brašna. A preko njezine oprave i pregače, skoro do struka, visjele su ogrlice; perle od velikih komada rkiza, zlatnih lančića i čak i križa. Takve ogrlice Olivia nikad u životu nije vidjela. Madame je mijesila veliku loptu jesta, snažni su joj se mišići svijali dok ju je gurala naprijed, omotala u krpu i za m se okrenula. Nakon nekoliko trenutaka, odgurnula ju je sa strane i posegla za čašom crnog vina koja je bila odložena sa strane i palcem zvecnula po njoj. Prsteni su ukrašavali baš svaki njezin prst, bilo ih je dovoljno da bi se na njih mogao objesi čitav niz zavjesa. Imala je pogled guske koju je Olivia jednom vidjela kako trči i napada jednog pekara. Luđačke oči. – Doveo sam kurvu – reče joj monster Besse e, prozborivši iza Olivijinog ramena. – Našao sam je u kolibi Perea Blancharda, čekala je mušteriju. – Kurva, malo sutra – reče Madame namrš vši se. – Skini joj to s usta, budalo jedna. Upecao si veliku ribu... narodnost joj još trebamo otkri . Mogli bismo je


prodati, ali vjerojatno je to neka koketa s dobrom kilometražom. Ne skidajući pogled s Olivije, otrgne komadić tijesta i kuša ga. Bessette se nije potrudio odvezati šal, već ga je samo strgnuo s Olivijine glave. Nastupio je trenutak šine, a za m su se odjednom dogodile dvije stvari istovremeno: Olivija je počela bijesno psova na francuskom – čas la je Besse ea uvredama, urlala na njega daju je nezakonito oteo – a istovremeno se Madame Fantomas okrenula i zaurlala – Ovo ima okus napoja za svinje. – Rekavši to, podigne veliku kuglu zamiješanog tijesta i baci ga tako da je preletjelo cijelu kuhinju. Olivia prestane sa svojom tiradom. Tijesto je udarilo u suprotni zid i otklizalo dolje, sletjevši na neujednačeno popločen pod. – Nahrani kurvu – zalaje Madame. Svi se okrenu i počnu zuriti u nju. – Sada! – Ja nisam kurva – poviče Olivia, odlučivši da mora bi bučna poput Madame ako želi da je itko primije . –Ja sam samo čekala mog zaručnika da se vra . I ne želim ništa jesti. – Ti možda nisi kurva, ali si glupača s engleskim naglaskom – reče Madame ispivši gutljaj. – Koga vraga jedna Engleskinja radi u kolibi Perea Blancharda? Jesi li špijunka možda? – Apsolutno nisam. – Dobro. Zato što ovdje nema ništa za špijuniranje osim pijanog kapetana i gomile francuskih dječaka čija su jaja premalena da bi im hlače stajale kako treba. – Pokaže rukom prema mladim muškarcima koji su okretali ražanj. – Ja nisam špijun – izjavi Olivia. – Zah jevam da me oslobodite. Moj zaručnik će se brinuti gdje sam. – Putain! – urlala je Madame, okrećući glavu prema dječaku koji je u njih zurio na kraju kuhinje. A za m ponovno pogleda Oliviju. – Bila špijun ili ne, koga vraga radiš ovdje? Nemamo ovdje ni puno ženskih krijumčara, a ti i ne izgledaš kao krijumčarka. Dječak ustane, pohita na drugi kraj kuhinje i otvori poklopac velike glinene posude. Iz nje se čuo zvuk nadimanja, mjehurića koji rastu... to je bio izvor kiselkastog mirisa kvasca koji se širio cijelom kuhinjom. Izlio je kvasac u plitku posudu na kraju stola. To je valjda bilo putain. – Došla sam u ovu zemlju u misiju milosrđa – reče Olivia, visoko podignute brade. –Ja sam zaručena za vojvodu i zah jevam da mi kažete na temelju kojeg me zakona ovaj ovdje zarobio i doveo me ovamo. I želim da mi smjesta oslobodite ruke! – Tako mi života, imamo djevicu – reče Madame, zadovoljno se nasmiješivši. – Nije li ovo moj sretan dan? Olivia se okrene prema Besse eu. Bio je to čovjek zdrava izgleda s velikom glavom i ušima koje su stršale iz nje poput ružičas h cvjetnih la ca. – Vi! – reče bijesno. –


Monsieur Besse e, smjesta mi odvežite ovo uže! – Za m mu je okrenula leđa i odmaknula ruke od svojih leđa u njegovom smjeru koliko je mogla. Na njezino zadovoljstvo i olakšanje, osjetila je kako odvezuje konopac. – Gljiva – naredi madame. Dječak je ulio tanki mlaz smrdljive, mutne crne tekućine u nabubreni kvasac i počeo ga miješati. – Nježno s tim! – zalaje Madame, očito misleći na kvasac, a ne na Oliviju. Kad su se Olivijine ruke oslobodile užeta, protresla ih je nekoliko trenutaka, pokušavajući povra cirkulaciju, a za m prekrižila ruke preko prsiju i okrenula se prema Madame. – Zar trebam pretpostavi da vi imate običaj o ma žene kako vam drago? – Ne, osim ako vrijede nešto novca. – Koliko novaca želite? – zahtijevala je znati Olivia. – Za što? – Pretpostavljam da trebam platiti svoju slobodu. – Vaš francuski je previše dobar da biste bili obična engleska cura – izjavi Madame, suzivši oči i ignoriravši Olivijin komentar. – Vi ste špijunka. – Sami ste rekli da ovdje nema ništa vrijedno špijuniranja. – Točno. To znači da ste došli mene špijunirati. Olivia zakoluta očima. – Vjerujte mi, Madame, nikoga koga ja poznajem nije nimalo briga za vas i vašu kuhinju, iako bi ona mogla posluži kao odličan primjer primi vnog načina kuhanja među divljacima. – Nije is na! – reče Madame, udarivši rukom u dasku za jesto prekrivenu brašnom, pa je brašno poletjelo u zrak. – Svi veliki pariški i londonski kuhari žele moj recept za kruh. A ... si došla ovamo, baš tu gdje se ja nalazim zato što si čula za moj veliki talent. – Ja nemam pojma o kruhu – izjavi Olivia. – Onda si ti divljakuša! Veliki Napoleon glavom i bradom izjavio je da su moj kruh blagoslovili bogovi. A ja neću nikome otkri njegovu tajnu. Nikome! – Podigla je glas tako da je zvučao kao da vrišti. Olivia se nije dala smes . Iako se to moglo čini vrlo paradoksalnim, ona je sada bila sasvim mirna. Pljačkaške bande požudnih vojnika bile su zastrašujuće, ali bitke s poludjelom kuharicom ru nska je stvar u vođenju velikog kućanstva. – Ako mislite da bi itko želio ukrasti recept za ovu odvratnu grozotu, grdno ste pogriješili. – Ona je špijunka – objavi Madame. – Kuharska špijunka. I užasna lažljivica, a takvi su svi Englezi. – Nisam! – zareži Olivia. Madame se zamisli i odbaci svoju pretpostavku. – Djevica? Čisto sumnjam.


Olivia otvori usta i zatvori ih. – Zaručena za vojvodu? Sumnjam i u to. Nisi loša, ali nisi nikakva ljepotica. Prije bih rekla da si zaručena za trgovca odjećom. – Okrenula se i pozvonila na zvonce koje je visjelo na zidu. – Odvedite je u katakombe dok se Le Capitaine ne probudi. Koliko je konjaka popio sinoć? Jedan od dječaka koji su okretali ražanj se okrene. – Dvije boce, Madame. Ona se namrš . – Neće se probudi prije večeri. – Izvadi iz džepa snop ključeva. – Odvedi je u zadnju, Petit. Olivia prostrijeli dječaka očima. – Ona je dama – prosvjedovao je. – Damama nije mjesto u ćelijama. – Ima ona vrašku sreću što su umirovili giljo nu – odgovorila je, ispivši posljednji gutljaj vina. – To su tako dobro radili u Parizu. Ljudi su živjeli od toga što su jednostavno nacijepali glave aristokratima kao što ja to radim mahunama. Bessette, ti idi s njima. – Zahtijevam da me smjesta odvedete odgovornoj osobi! – reče Olivia bijesno. – To sam ja – izjavi Madame. – Vi! Vi ste sluškinja, a ne zapovjednik garnizona. – Vino! – zaurlala je Madame. Jedan od dječaka pohitao je do nje i natočio joj još crnog vina. – Ja sam ovdje glavna kad god se Le Capitaine napije ili zaspi, a to znači dvadeset i tri sata dnevno. Olivia znakovito pogleda u njezinu čašu vina. – Jača mi krv – reče Madame, nacerivši se. Posegnula je u vreću s brašnom i prosula malo brašna na stol. – Daj mi još malo to tijesto, počet ću ispočetka. Besse e uhva Oliviju čvrsto pod ruku. – Idemo dolje s tobom. Moram li te ponovno zavezati? Olivia odmahne glavom, zapiljivši se u njegove svijetloplave oči. – Moj će vas zaručnik ubiti kad otkrije kako ste postupali sa mnom. Bessette se naceri, pokazujući trule zube. – Neće biti prvi koji je to pokušao. Nadam se da nemaš ništa pro v ako zadržim tvoj ogrtač. Mogao bi ga proda za desetak novčića. – Nema potrebe da joj iščašite ruku – reče mladi vojnik koji im je prišao. Madame nije podigla pogled s brašna koji je pažljivo prosijavala preko male hrpice zapjenjenog kvasca. – Engleska kurvo, nemoj misli da će uspje zaves jadnog momka i nagovori ga da da ključ od ćelije. Jedini način da se izađe od tamo je kroz moju kuhinju, a ja nikad ne ostavljam svoj kruh bez nadzora. Nikad.


POGLAVLJE 29 Izgubljeno blago Quin je probudio Togsa i Paisleyja iz čvrstog sna, znajući već da oni nemaju pojma što se dogodilo s Olivijom. Nije bilo vajde grdi umorne Engleze, kako bi ih uopće mogao krivi za njezin nestanak nakon svega što su prošli? Sad su bauljali naokolo poput mjesečara. Quin je osjećao kako mu srce udara u grlu tako snažno da je jedva mogao izgovoriti ijednu riječ. Odvezao ih je do broda i rekao im da pošalju natrag Groopera u čamcu te da mu kažu da ih pričeka na vrhu uvale. Zastao je na trenutak da se orijen ra i otkrije gdje se točno nalazi francuski garnizon u odnosu na kolibu. Krenuo je umjerenim trkom, a Lucy je hitala kraj njega. Ili su francuski vojnici uhva li Oliviju ili će ih on silom natjera da mu je pomognu naći. Dok je tako trčao obalom, a za m i šumom, u glavi je prevrtao brojne mogućnos . Da, Engleska je bila u ratu s Francuskom, ali za različite ljude to je imalo različito značenje. Nije bio sasvim uvjeren da bi provincijski garnizon imao veliku želju zarobi englesku damu. Ali ipak, vjerojatnost da bi engleski vojvoda mogao podčini pun garnizon francuskih vojnika naoružanih svim i svačim, od pištolja do bajuneta, nije baš bila velika. Ne bi pomoglo Oliviji kad bi završio naboden na bajunetu u hrabrom, ali neuspješnom pokušaju spašavanja. U tom mu trenutku zec presječe put, a za m se začuje iznenađujući dubok lavež. Pogledao je u Lucy i vidio da ona još uvijek trčkara za njim, brzo koliko je to bilo moguće na njezinim kratkim nožicama. Quin je zastao samo na trenutak da je podigne i ponovno nastavio trčanje. Po svemu sudeći, trebao bi bi vrlo blizu. I doista, trenutak kasnije nestalo je grmlja i pred njim se stvorilo šljunčano dvorište na čijem je kraju, iza zidova, stajala građevina od cigle. Garnizon nije odavao dojam da se priprema za vojnu akciju. Po dvorišnom je putu bio nasipan šljunak bez obzira na cvijeće koje je raslo po njemu. Put je završavao na čis ni vjerojatno namijenjenoj vojnoj obuci. Na ulaznim vra ma sjedio je stražar i čvrsto spavao. Quin je prošao ravno kraj njega u dvorište i potrčao uza stube do glavnog ulaza s Lucy pod rukom. Kad je ušao unutra, spus o je Lucy i provirio u prašnjavu prijemnu prostoriju koja je bila nekorišten ured na koji se nastavljala dugačka menza. Na kraju se nalazila


jedna soba koja se očito puno koris la. Otvoreni sanduci s puškama bili su poredani po njoj pa se moglo zaključi da se radi o oružarnici. Ipak izgledalo je da je istrošeni biljarski stol, koji je stajao nasred sobe, ono što se najviše koristilo u prostoriji. Upu o se prema stubama ne srećući nikog živog, a grebanje Lucyinih nok ju grobnu je šinu još više pojačavalo. Prva spavaća soba u koju je pogledao bila je zauzeta. Jedan je trenutak Quin stajao na vra ma razmišljajući što dalje. Ogroman i prilično smrdljiv muškarac glasno je hrkao, ležeći licem okrenut dolje na krevetu čije su plahte vidjele bolje dane. Stol na kraju sobe svjetlucao se od niza boca iste vrste konjaka koju je dao Rupertu da pije na brodu. Preko stolca bila je prebačena prljava kapetanska uniforma. Na stolu je ležao mali pištolj; izvadio je iz njega metak i bacio vrećicu s barutom kroz otvoren prozor. Za m ga je vra o tamo gdje ga je pronašao, uhva o kapetana za košulju i protresao ga. Čovjek frkne i okrene se na leđa. Quin ustukne od smrada alkohola iz kapetanovih usta. Pola minute kasnije kapetan je bio sasvim budan, a krevet potpuno mokar; Quin je bio prisiljen izli mu na glavu pun vrč vode, a tek kad mu je zaprije o da će na njega izliti i sadržaj kahlice, čovjek je napokon ustao. – Tko ste, do vraga, vi? – reče, lica blijedosivog na sunčevom svjetlu. Oči su mu bile podbuhle s crvenim podočnjacima. Ispružio je ruke da se pridrži za zid. Quin je uperio jedan od svojih pištolja čovjeku u glavu. – Došao sam po svoju zaručnicu. Ona je Engleskinja i oteli su je prije nekoliko sati na obali, tu blizu. Sasvim ignorirajući pištolj, kapetan sjedne, drhteći poput vla kukuruza na vjetru. – Nema tu nikakvih Engleskinja. Mi smo u ratu s vama, ako niste primijetili. – Jesu li je vaši ljudi zarobili? – Sumnjam. Većina njih je premlada da bi pronašla svoje pimpeke bez karte. Moram spava . Gonite se dovraga. – Utonuo je natrag u mokri krevet i zatvorio oči. Quin se ogleda po prostoriji i ugleda napola praznu bocu konjaka. Izlije ju kapetanu na glavu, a ovaj skoči na noge, lica izobličena od bijesa. – Koji je sad vrag? – zavapio je. – Ti si luđak. – Nađite moju zaručnicu – reče Quin, pokušavajući održati glas mirnim. Podigao je pištolj i pogodio prvu od poredanih boca konjaka na stolu, a Lucy se pritom trgnula i zalajala. Komadići stakla i proliveni konjak raspršili su se po podu, a opojna aroma raširila se prostorijom. – Stanite! – zaurla kapetan. – Vi ste ludi. Svi ste vi Englezi ludi poput zečeva u proljeće. Quin je zamijenio pištolje i upucao i drugu bocu. – Ja sam luđak koji će vas da


uhi zbog krijumčarenja ako ne pošaljete svoju regimentu traži moju zaručnicu. I nije me briga koliko su mladi vaši ljudi. Pronaći ćete je ili ću uniš svaku bocu ovdje i pobrinuti se da vaš lijepi poslić s krijumčarenjem presuši. – A kako vi to mislite učini , poludjeli Englezu? – bjesnio je kapetan. Bio je prilično slab i nemoćan p na kojem se vidjelo da bi uvijek odabrao najmanje nasilan otpor. Ali ipak, povukao je zvono na uzbunu. Nakon otprilike minutu, jedan vrlo mlad vojnik provirio je u sobu i namrš o se osjetivši miris u prostoriji. – Oui, mon capitaine? – Je li regimenta u patroli? – Ne, gospodine. Svi se još uvijek odmaraju. Quin je završio s punjenjem pištolja i pogodio treću bocu. – Probudi ih i pošalji ih dolje na obalu – vrištao je kapetan praćen zvukom razbijena stakla koje je padalo na pod. – Nađite ženu ovog čovjeka. Une anglaise. Mon dieu, glava mi puca. – Pao je ponovno na krevet. Mladi vojnik salu ra svom umornom kapetanu i za m pogleda Quina. – Trebali smo ići patrolira obalom traži krijumčare, kao i svakog jutra i večeri – reče, ne odajući ni treptajem oka da se upravo nalaze u krijumčarskom utočištu. – Ići ćemo potražiti vašu ženu, gospodine. – Dobro – reče Quin, pregrizavši riječ. Bio je svjestan da se nalazi u stanju panike koju je bilo teško kontrolira . Ako ovi vojnici nisu uhva li Oliviju – a bilo je očito da nisu – gdje se onda ona, dovraga, nalazi? Krenuo je niz stube. Provjerit će sve kuće u Wissantu i nakon toga se vra ovamo provjeriti je li patrola išta otkrila. Grozno je bilo to što mu je ovaj osjećaj bio jako poznat. Spus o se na njegova ramena poput poznatog, ali mrskog odijela. Tako se osjećao kad je shva o da je Evangeline odvela Alfija i krenula prema Kanalu. Okusio je njezinu gorčinu na jeziku dok je galopirao prema Doveru, nadajući se da će ih presresti na pristaništu. Dovelo ga je skoro do ludila kad je s gao tamo i gledao u more. I tako se osjećao i sada. Nije bilo sigurno voljeti nekoga. Njegova je majka bila u pravu u vezi s tim. Ali bilo je prekasno da se izbjegne to stanje.


POGLAVLJE 30 Princeza na zrnu... Besse e, a za njim i Pe t, vodili su Oliviju kroz vrata i dolje u vlažni i prohladni prolaz od cigala. Bio je dugačak i zavijao je u lijevo, zidovima povremeno isprekidanim čvrstim vratima s otvorima s rešetkama u razini ramena. – Kakvo je ovo mjesto? – upita Olivia. – To su katakombe – odgovori mladi vojnik. – Sagradili su oružarnicu iznad njih, a od katakombi napravili kuhinju i ćelije. Vi ste na samom kraju. Dala vam je najbolju ćeliju, onu s rupom u uglu. Besse e je odgurnuo vrata i iza njih se ukazala mala kamena prostorija sa samo jednim klimavim drvenim stolcem koji je ležao okrenut na stranu. Doista, u uglu se nalazila smrdljiva rupa. Mali prozorčić smješten visoko, također s rešetkama, otkrivao je nebo i malo trave; bilo je jasno da se nalazila pod zemljom. – Ne možete me ovdje ostavi – reče Olivia, uhva vši Besse ea za ruku. – Moj zaručnik je vojvoda. I ja sam dama. – Mrzim le dues – reče Besse e, ponovno joj se nacerivši. – Ne sviđa mi se ni Napoleon, ali mrzim vas aristokrate. – Gurnuo ju je unutra i zalupio vrata. Izvadio je ključ iz snopa i dao ga Petitu koji ih je pratio cijelo vrijeme niz prolaz. – Nemoj da te ova zavede i nagovori da joj daš ključ – savjetovao je mlađeg kolegu. – Madame Fantomas je strašna kad se naljuti. Sjeti se samo njezinog valjka. – Neće vam biti važno što Madame misli kad moj zaručnik završi s vama – viknu im Olivia. Jedini odgovor na to bio je zvuk koraka kako nestaju niz prolaz. Olivia duboko udahne, a to je bila pogreška; zamalo se udavila od smrada koji je dolazio iz rupe. Vjerojatno će se naviknu na smrad za nekoliko minuta. Ili će možda svježi zrak ući kroz prozor. Ili će možda na vrbi roditi grožđe. Rupert je vjerojatno do sada već umro... ili nije. To je značilo da se Quin vra o na obalu i da je sad traži. Sigurno je već mahnit od straha. Njezina situacija nije bila tako strašna kao mogućnos koje bi Quin mogao zamišlja . Na kraju krajeva, nisu je zarobili vojnici iz garnizona željni engleske krvi. Pomahnitala kuharica i pijani kapetan nisu je previše plašili; a ako ovdje umre, bit će to najvjerojatnije od smrada. Okrenula je stolac i obrisala prašinu s njega komadom uništene oprave i stavila ga tako da bi sjedeći na njemu mogla vidje kroz prozor. Trava je prekrila prozor i nije se dobro vidjelo van pa je stala na stolac i vidjela da netko prolazi.


Ali bila je to samo neka crna mačka u potjeri za mišem. Do trenutka kad se ponovno začuo ključ u bravi, svjetlos je bilo više i sjajila je žu m svjetlom. Mladi vojnik Pe t proviri kroz vrata. – Mademoiselle – šapnu – pripremili smo nešto bolje za vas. Barem dok se mon capitaine ne probudi. Mislim da će vas on pus na slobodu čim sazna da ste ovdje. Ali nitko osim njega ne može proturječiti Madame Fantomas. – Ja bih bila zahvalna kad biste me smjes li bilo gdje, samo ne u blizini ove rupe – reče mu Olivia. Pe tu je vjerojatno bilo šesnaest godina, iako je izgledao mlađe. Oči su mu bile boje crvendaćevih jaja. – Odlučili smo da nam naš francuski ponos ne dopušta da ostavimo damu u ovakvoj sobi, čak i da je špijunka. Nasmijala se. – Obećavam ti da nisam špijunka. – Kao što ste vidjeli, Madame je bijesna – reče, držeći vrata otvorena. – Trudimo se ne lju je jer to nema nikakvog smisla, a osim toga, dvostruko je teža od bilo koga od nas. Jedan čovjek, zvao se Oboe, jednom ju je uš pnuo, a ona ga je odalamila po glavi sa strane valjkom. Nikad nije više čuo na to uho. Otpra o ju je do druge ćelije u blizini koja nije imala rupu, pa nije bilo ni užasnog smrada. Ali još je uočljivija razlika od one prve ćelije bila ta što su u uglu bili naslagani madraci jedan na drugi, svaki prekriven grubim pokrivačem od lana. Pokrivači su bili prugas , s cvjetnim uzorkom i izgledali su apsurdno neprimjereno u vlažnoj ćeliji. Hrpa madraca dosezala joj je do glave. Na njih su bile naslonjene male ljestve. – Svaki je vojnik donio ovamo svoj madrac za vas – reče Pe t, rukom pokazujući prema hrpi. – Ima nas dvadesetorica, a donijeli smo ih četrnaest. Mislimo da će to biti dovoljno da vas sačuva od vlage. – Kako nevjerojatno lijepo od vas! – uzviknu Olivia. – Zapravo, jako sam umorna. – Dame ne smiju spava na podu. Maman bi me ubila da sazna. Mogu li vam pomoći? – krenuo je prema ljestvama. – Merci beaucoup – reče. Primila ga je za ruku, popela se po ljestvama, prevalivši se na posljednji madrac kad je s gla do njega. Podigla se na koljena i pogledala na stranu. Pe tov nos bio je u ravnini s njezinim međunožjem i odjednom se osjećala vr lo čudno. – Bolje bi bilo da legnete – reče namrš vši se. – Razbit ćete glavu ako padnete dolje. – Ona kimne u znak slaganja. – Znaš li možda je li me moj zaručnik, vojvoda od Sconcea došao tražiti? – Ne dopuštaju nam da izlazimo van u ovo doba. Mogu se raspita u če ri popodne kad krećemo u patrolu. – Merci – reče, ali začula se neka buka iz prolaza i on ustukne, glasno zatvorivši


vrata za sobom. Neko je vrijeme samo sjedila tamo, glava joj je zamalo doticala kameni strop. Bila je tako umorna da joj se vrtjelo u glavi. Madraci su bili kvrgavi i neravni. Ali pomoću njih, glava joj je bila u razini s malim prozorom, koji je pak bio u razini sa svijetlim travnjakom. Konačno je legla, okrenuta prozoru i gledala kako se trava povija na vjetru. Unatoč tome što je ležala na toliko madraca, oni su bili nevjerojatno neudobni. Osjećala je kao da ima kvrgu na leđima, kao da se nekako neki kamen uvukao u punjenje madraca. Okrenula se nekoliko puta, pokušavajući pronaći udobni položaj koji bi izbjegao tu kvrgu pa bi mogla zaspa . Na kraju se sklupčala oko nje i natjerala se da se umiri. Opus la se u snu i kad se sa ma kasnije probudila, otkrila je da je nešto tvrdo bode u sredinu leđa. Pomaknula je tu tvrdu stvar, nije to bio samo čvor slame. Bilo je pretvrdo da bi bila slama. Za m je vidjela da se sunce pomaknulo na suprotni kraj sobe te da sada obasjava suprotni zid. Upravo u tom trenutku Pe t je gurnuo vrata i otvorio ih. – Zdravo – reče mu nježnim glasom. – Dobar dan, mademoiselle. – Nosio je pladanj u ruci. – Donio sam vam nešto za jelo. Madame spava svako popodne, iako na žalost nikad ne izlazi iz kuhinje. Popeo se po ljestvama i doda joj pladanj. – Ovo je njezin kruh – reče, kimnuvši glavom prema njemu. – Iako je Madame potpuno luda, čak bi i pariški pekari rado saznali što ona to stavlja u svoje tijesto. – Bože dragi – reče Olivia nervozno. – Jesi li saznao traži li me vojvoda? Pe t kimne. Oči su mu treptale. – Natjerao je mon capitainea iz kreveta, a taj nikada ne ustaje prije večeri. Vaš vojvoda je skoro sravnio garnizon sa zemljom. Na žalost, Le Capitaine nije imao pojma da ste vi ovdje. Olivia zastenje. – Zar je vojvoda otišao? – Da, ali vra t će se za otprilike jedan sat. Le Capitaine je obećao posla patrolu da vas pokuša pronaći prije no što se vra o u krevet. Besse e planira zah jeva pedeset gvineja od vašeg vojvode, ali Madame kaže da vjerojatno vrijedite i stotinu. – U tom slučaju, bit ću vani do sumraka. – Kakav vam je madrac? – upita je Petite sa zanimanjem. – Ne bih željela da pomislite da sam nezahvalna, ali malo se bojim da ću pasti. Smijem li upitati zašto ste stavili toliko madraca jedan na drugi? On pocrveni i odjednom je izgledao još mlađe. – Mislili smo da bi previše nalikovalo na krevet kad bismo stavili samo jedan ili dva madraca. – Ali to jest krevet. – Da, ali ako bi izgledalo kao krevet, postojala bi šansa da bi Besse e mogao


odluči ... – Odmahnuo je rukom, bilo ga je sram. – Vi biste bili tamo, vidite, na krevetu. A ovako je teško doći do vas. – Ti si sjajan – reče Olivia iskreno. – Ako se budu dijelili kakvi novci ovdje, pobrinut ću se da ih ti dobiješ. On se nasmiješi. – Bila je to moja zamisao, ali svi smo mi to napravili. Dakle, je li vam udobno gore, moja gospo? Madrac je... mekan? – Naravno – reče Olivia, ali ovaj put manje iskreno. Oklijevala je, ali je ipak upitala: – Zar ti nisi malo premlad za vojnika? – Skoro mi je šesnaest godina – reče odlučno. A za m je dodao, pokunjivši se malo: – Ništa se nikad ne događa u ovom garnizonu jer je Le Capitaine zainteresiran samo za konjak. Moja me majka natjerala u ovaj garnizon da se ne bih priključio pravoj pukovniji. – Imao je izraz gađenja na licu. Olivia mu se nasmiješi. – Mislim da je tvoja majka vrlo mudra. – Petit! Vrijeme je za smotru! – riječi su odjekivale niz dugi kameni hodnik. – Ono što nam sada treba jest nešto što će odvući pažnju Madame i natjerati je da izađe iz kuhinje – reče, a smeđe su mu oči sada sjajile. – Nešto što će napravi strku u garnizonu prije nego što vaš vojvoda da Besse u te gvineje koje ga ovaj traži. – Nasmiješio se. – Moram razmisliti o tome. Nestao je, zalupivši vrata za sobom. Olivia začuje zvuk zaključavanja brave. Nešto za odvlačenje pažnje? Kakve bi koris od toga bilo ako ona ne bi mogla pobjeći iz svoje ćelije? Rukom je pomilovala neravni madrac i razmišljala o Pe tovu bistrom pogledu. Netko bi mogao pomisli da joj je pokušao nešto sugerira u vezi s madracima. Pažljivo spus noge sa strane i stane na ljestve. Provukla je ruku između prva dva madraca, ali još je uvijek mogla napipa kvrgu ispod prs ju. Pokušala je s ostala dva, pa sljedeća dva... Bio je to ključ. Ključ je bio uguran između madraca, veliki željezni ključ koji je izgledao isto kao i onaj kojim je mladi vojnik otključavao vrata njezine ćelije. Osmijeh joj se raširio licem. Pričekat će da Pe t napravi neku zbrku koja će svima odvući pažnju, a za m išeta iz zgrade ravno Quinu u zagrljaj. A ako je Madame Fantomas pokuša spriječi na putu kroz kuhinju, odalamit će ona nju valjkom po glavi. Iz hodnika se začulo deranje: – Špijunko, kako ti se sviđa moj kruh? Olivia se naceri. – Jela sam i bolji – viknula joj je natrag. – Putain!


POGLAVLJE 31 Kerberov lavež Quin je imao želju da nekog ubije, bio je iscrpljen i na rubu panike kad je s gao do sela Wissanta. Lucy je bila umorna kao i on pa ju je nosio uguranu u jaknu, što nije bilo udobno ni njoj ni njemu. I onda je ispalo da baš nitko nije ništa čuo o une anglaise, iako su znali da su neki engleski vojnici, od kojih je jedan bio teško ranjen, boravili u kolibi Pere Blancharda. – Ti vojnici nisu nikome naudili – reče Quinu kovač, ruku prekriženih preko impresivnih prsiju. – Da, bili su Englezi – slegnuo je ramenima. – I vi ste Englez. Vjerojatno je vašu ženu pokupio Bessette. Quinga pogleda ispod oka: – Bessette? – Ta bradavičasta svinja je obična varalica. Sigurno ju je predao Madame Fantomas i traži od nje nagradu. – A gdje se nalazi ta Madame Fantomas? Kovač frkne nosom. – A gdje bi bila? U garnizonu, pod nosom one pijane budale. – Nemoj govoriti protiv Le Capitainea – reče kovačeva žena, odjednom se pojavivši na vra ma. – On čuva naše dečke od opasnos . Ugledala je pramen sijede kose koji je padao Quinu preko čela. – Dotaknuo vas je anđeo, zar ne? – Prije bih rekao da je to bio đavao – odgovori Quin. Upu o se natrag u garnizon koji se nalazio gore uz cestu. Bio je siguran da nikada u životu nije bio ovako umoran, ni ovako prljav. Vrpcu kojom je vezao kosu odavno je izgubio. Svaki mu je cen metar odjeće bio prekriven prašinom ili nečim gorim. Ali kad je ispi vao seljane, bilo je koris od te prljavš ne; imao je jak dojam da oni ne bi bili željni pomoći pripadniku plemstva – bez obzira na nacionalnost – ali luđak odjeven poput njega lako se uklopio i nije imao tih problema. Kad je stigao do garnizona, stražar se probudio. – Želim moju zaručnicu – reče Quin, ne gubeći vrijeme na formalnosti. – Mogu vam reći gdje je, ali morate mi da nešto za moj napor – nervozno je gladio svoje brkove. Quin se nagnuo nad čovjeka i počeo mu govoriti mirnim, ali ubojitim glasom. – Imao sam težak dan. Vaš trud? Rado ću vam iščupa glavu iz ramena pa ćete zaboraviti na svoj napor. – Bessette vas čeka za uglom zgrade – izbrblja stražar, trzajući se. Obavivši transakciju, Quin je odšetao do kraja zgrade, s jednim pištoljem


spremnim u ruci, a drugim zataknutim za pojas. – Ovamo! – pozove ga netko tko je stajao kraj drveća. Lucy je njuškala jedan od prozora koji se nalazio blizu tla. – Dođi! – pozvao ju je, krećući prema šumi. Ona ga je ignorirala i lajala na nešto nevidljivo. Na štakora, nema sumnje. Krenuo je prema njoj, ali iz sjene drveta izašao je krupan čovjek. Kovač je bio u pravu. Doista je izgledao kao bradavičasta svinja. – Vi ste ugrabili moju zaručnicu – zarežao je Quin i, ostavivši Lucy da se bakće sa svojim štakorom, krenuo prema njemu. Nešto u Quinovu pogledu vjerojatno ga je malo pokolebalo pa se prestao cereka i krenuo trlja ruke. – Morate mi pla 50 gvineja za moju zaš tu – reče žustro. – Čekala je mušteriju kod kolibe Pierea Blancharda. Uvijek dobijemo svoj udio kad pokupimo ženu koja se smuca tamo gdje joj nije mjesto. Kažem vam kao muškarac muškarcu. Da ne spominjem činjenicu da Englezima nije dopušteno bi ovdje, a to valjda znate. Quinova lijeva ruka posegne za kundakom pištolja. – Nemam novca. Besse e se malo pomakao, samo da mu pokaže da je i on naoružan. Njegove sitne oči poput očiju bradavičaste svinje bijesnu. – Dat ću vam ženu tek kad dobijem novac. – Vra m li se sada u Englesku po novac, nema garancije da ću se odmah moći vra natrag – istakao je Quin. – Nema redovite brodske linije između zaraćenih zemalja. Besse e ispljune svoju vlažnu cigaru Quinu na noge, promašivši ih za cen metar. – Brodovi idu tamo i natrag svaki dan i možete se vra do sutra ujutro. Ako nam dadete malo unaprijed za njezin smještaj, nećemo je upu u užitke koje samo Francuzi... Quinova je lijeva ruka poletjela i zgrabila Besse eov šal, s snuvši ga čvrsto oko vrata, tako brzo da čovjek nije imao priliku udahnu zrak. Promatrao je ravnodušno kako Besse eovo lice poprima boju cikle. Iza njegovih leđa začula se neka graja, ali Quin nije želio riskira okrenu glavu već je gledao Besse eovo lice da vidi kad će se na njemu pojaviti znakovi da je ostao bez zraka. Kad se to dogodilo, popustio je stisak. – Moja zaručnica. Sada. Besse e se počne guši . Quin nije uspio razabra što je Besse e govorio. Kao prvo, francuski jezik koji govori netko tko se guši nije lako razumje , a drugo, Lucy je bijesno lajala na nekoga tko se nalazio njemu iza leđa. Vjerojatno su se vojnici vra li sa svoje beskorisne patrole. Slobodnom je rukom izvadio pištolj iz Besse eovih hlača i bacio ga na zemlju, gurnuvši svoj pištolj u čovjekov mekani trbuh.


– Ti si obični ucjenjivač, ako nisi nešto još gore i siguran sam da će selu bi bolje bez tebe. – Ponovno je s snuo šal. Pričekao je trenutak, a za m olabavio s sak tek toliko da bi Bessette mogao ispustiti nekoliko molećivih zvukova. – Gdje je ona? – Madame Fantomas – reče Besse e šaptom. Među m, pogled mu je skrenuo prema nečemu. Quin je to primije o, procijenio što bi se moglo dogodi i pomaknuo se u stranu upravu u trenutku kad ga je Besse e pokušao koljenom udari u prepone. – Gdje je ta Madame? – Iza njegovih leđa, Lucy je ponovno počela lajati. – U katakombama – reče Besse e uzdahnuvši. Za m posrne. Quin ispus šal, puštajući Besse ea da padne na koljena, ali ne pomakne svoje oružje s čovjekove glave. – Madame Fantomas ju drži u katakombama. – Besse eovo se rame malo trznulo. Budala je planirala novi napad. Jedan brz i dobro naciljan udarac Quinovom čizmom bio je dovoljan da se Besse e krene previja na podu od bolova, rukom se držeći za mjesto između nogu i plačući piskutavim glasom. – Gdje su katakombe? – zah jevao je Quin. Pokupio je Besse eov pištolj i ispraznio šaržer. Zatim se ukočio, shvativši da je upravo namirisao dim. Okrenuo se i vidio kako gust dim izlazi iz malih prozorčića koji su bili u razini sa zemljom. Nije čudo da je Lucy tako lajala – nešto je gorjelo. Prokletstvo, nije imao vremena za ovo; morao je pronaći katakombe. Ali Besse e je pobjegao u šumu čim mu je okrenuo leđa. Quin je razmišljao kratko bi li krenuo za njim, ali znao je da će vjerojatno ovdje biti potrebna njegova pomoć. Pijani kapetan zacijelo nije bio sposoban išta učini , ako se uopće uspio izvući iz kreveta. Otrčao je oko zgrade, sagnuvši se da izbjegne oblak crnog dima koji je izlazio iz prozora. Imao je oštar i vrlo neugodan miris, kao da su se zapalili otpaci. Lucy je trčala pred njim i gledajući je, padne mu na pamet tako strašna pomisao da je posrnuo. Nemoguće je da je Lucy lajala na Oliviju – to bi značilo da su katakombe pod zemljom, ispod garnizona. Jurnuo je u dvorište koje je bilo prepuno vojnika koji su kaotično glavinjali. Nije se činilo da itko od njih pokušava ugasi požar. Kapetan je stajao na vrhu stuba, urlao i mahao rukama. Njegovi su ljudi žurno kroz vrata iznosili sanduke koji su zveckah. Izgleda da je najveći prioritet bio konjak. Jedna ruka povuče Quina. – Gospodine, gospodine! Okrenuo se. Vrlo mlad i uplašen vojnik stajao je pred njim, lica crnog od čađe. – Ona je tamo unutra – dahtao je dječak. – Iza kuhinje. Trebala je izaći kad sam natjerao Madame iz kuhinje, imala je ključ! Ali nije izašla, a ja ne mogu do nje zbog dima.


Dječak je pokazivao rukom koja je drhtala prema vra ma iz kojih je dim lelujao poput plahte na vjetru. – Katakombe – uzdahnuo je. – Ona je u katakombama i nema drugog izlaza! Quin je na vrijeme pogledao da vidi kako je Lucy utrčala u dim i nestala kroz vrata. Uz psovku je skinuo kaput i u grču rastrgao lanenu košulju. – Pus tog prokletog kapetana i njegov konjak – vikne dječaku. – Moraš ugasiti požar! Organiziraj ljude. Ne čekajući odgovor, zavezao je razderani rukav košulje oko nosa i usta i spustio se niz stube, čučnuvši se da bi izbjegao najgušći dim. Olivia. Olivia, Olivia, Olivia. Osjećao je kako mu svaki otkucaj srca šalje njezino ime kroz tijelo. Na kraju stuba je morao zaškilji i vidio je samo toliko da je shva o da se nalazi u kuhinji. Iza kuhinje, to je rekao dječak. Vidio je da dim izlazi iz dimnjaka koji je gorio, vatra se vjerojatno hranila dugogodišnjim naslagama mas . Nije mogao vidje vrata, ali čuo je Lucyin lavež koji je dolazio odnekud s desne strane. Krenuo je u tom smjeru, poluslijep, gušeći se, prema lavežu. A dim je bio još gori u hodniku u koji je ušao. Vikao je Olivijino ime, udahnuo puno dima, zateturao i zamalo pao. Legao je na kameni pod, okrenuo glavu kako bi mu obraz bio prislonjen na hladni kamen i bio nagrađen udisajem rela vno čistog zraka. Zadržavajući dah, digao se gore i krenuo naprijed, a za m se ponovno legao i još jednom udahnuo. Do sada je već udahnuo toliko dima da se osjećao kao da mu gore pluća, a ne onaj dimnjak. Ali Olivia je bila ovdje negdje. Prije pet godina nije ušao u hladnu izdajničku vodu Kanala pokuša spasi Alfija. Nije mogao spasi Alfija. Ali mogao je proći kroz ovaj prokleti hodnik. Neće dopustiti da još jedna voljena osoba umre boreći se za zrak. Još je jednom udahnuo zrak i pomaknuo se naprijed, pokušavajući, unatoč prosvjedu svoga jela, razmišlja . Morao je pronaći Oliviju i doves je do jednog od onih prozora. Bih su mali, preuski da bi je gurnuo kroz njih, ali ako je uspije podići do jednog na ramena, ona će barem moći disa . Zraka za disanje pri zemlji bilo je jako malo, iako je i nos pri snuo uz kameni pod. Zapravo, njegov um koji je neumoljivo izračunavao vjerojatnos , obavijes o ga je da će umrije za nekoliko minuta ako ne uspije udahnuti još barem malo svježeg zraka. Još jedan udisaj. Strašna se is na očitovala u trncima u njegovim udovima. On ovo neće preživje . Neće pronaći Oliviju i neće je spasi . Pluća su mu gorjela, pričajući mu svoju priču. Ipak, barem je ovaj put znao da je dao sve od sebe, nije stajao nemoćan na pristaništu. Ovaj se put bacio u vodu. Natjerao se da ponovno krene puza naprijed i u tom trenutku začuo prigušeni lavež. Ispružio je ruku, misleći da će dotaknu dlaku, ali umjesto nje napipao je golu


ruku. Beživotnu golu ruku. Prozor. Morao ju je odnijeti do prozora. Zapravo, morao je oboje njih doves do prozora. Podigao joj je ruku, dašćući njezino ime, ali morao je stati i priljubiti još jednom glavu uz kameni pod. Udahnuo je onoliko zraka koliko je mogao i pokušao ponovno. Olivia je ležala potrbuške, a to ju je možda spasilo. Odbio je razmišljati o drugim mogućnostima. Ona je ležala preko praga. Pokušao je zaviri u sobu, ali masni crni dim zamračio je sve. Ali Lucy je lajala na prozor... bez razmišljanja, Quin ponovno udahne, a za m počne tetura , vukući Olivijino mlitavo jelo u sobu. Tijelo ga je izdavalo u očajničkom pokušaju da nađe zraka. Ispus o je Oliviju i udahnuo dim, sagnuvši se i tako jako kašljući da je imao dojam da će mu rebra puknuti. Crne točke lebdjele su mu pred očima pa je zateturao naprijed, udarivši u nešto što je nalikovalo na meku slamaricu. Nasloni se na to jednu sekundu, pokušavajući prikupi snagu. Znao je da je prozor tamo gore, ako uspije Oliviju prebaci na tu slamaricu, možda bi joj mogao približiti lice prozoru. Neće tada moći više disa ono malo zraka što je ostalo pri tlu. Ali logični dio njegovog mozga je shva o da nije samo dim razlog zašto ništa ne vidi. Vid mu je otkazivao zajedno s plućima. Neće preživjeti ako se ne dokopaju tog prozora. Sagnuo se, udahnuo, uspio prebaci Olivijno mlitavo jelo preko ramena i podigao se na noge. Znak da mu se razum pomu o bila je činjenica da se uopće nije iznenadio što su se pred njim pojavile ljestve baš tamo gdje su mu najviše bile potrebne. Podigao je stopalo na prvu prečku. Lucy. Naslonio je Oliviju na ljestve, sagnuo se i napipao dlaku. Podigao je psića držeći ga za kožu vrata. Crne su se točke pred njegovim očima sada kretale u vrtlogu, poput oluje koja dolazi na more. Koliko još vremena ima dok ne padne u nesvijest? Minutu? Manje? Povuče Olivijinu suknju, stavi Lucy na nju, a kraj tkanine uhva zubima, pridržavajući psa između njih. Mukom podigne stopalo na drugu prečku. Bedra su mu bila poput čelika, potpuno kruta i nevjerojatno teška. Ali podizao se sve više i više, dok nije prebacio Oliviju na vrh slamarice. Tamo je bio prozor. Bog te blagoslovio, Lucy, pomislio je. Lucy je skočila na slamaricu i jurnula prema svježem zraku. Quin je duboko udahnuo i gurnuo Oliviju do prozora, stavivši joj usta uz rešetke. Ona se nije pomakla. Bila je posve mlitava. Mrtva, pomislio je. Ona je bila mrtva. – Hajde, Olivia – reče promuklim glasom koji se slamao. – Diši, zaboga, diši! Ali njezino lice visjelo je na rešetkama. Nije odavalo niti jedan znak života.


Strahovita bol parala mu je cijelo jelo. Srce mu se kidalo, slamalo se upravo sada u ovoj zadimljenoj sobi. – Nemoj me ostavi ! – povikao je. Uhva o ju je za ramena i počeo je tresti. – Nemoj me ostaviti. Kad mu se vid razbistrio, vidio je da je Olivijino lice blijedoplave boje. Odjednom se sje o da bi joj trebao opipa puls, ali kad je pri snuo dlan o njezine grudi, nije osje o ništa. Za m je shva o da pokušava pronaći bilo na krivoj strani njezina tijela. – Mozak mi ne radi – promrmljao je, a za m odlučno rekao: – Moraš disa . – Ponovno ju je stresao, tjerajući je da otvori oči, ali glava joj je klonula poput cvijeta na slomljenoj stabljici. Lice joj je bilo mutno pred njegovim očima i shvatio je da plače dok rukama pipa po njezinim grudima pokušavajući pronaći puls kojeg nije bilo. Lucy je također bila tamo i promuklo lajala gospodarici na uho. Ali Olivia se nije pomakla. Ona se nikada više neće pomaknuti. Spus o je lice na njezin vrat, pokušavajući još jednom udahnu taj prekrasni Olivijin miris, ali jedino je uspio namirisati dim. Nešto se žestoko zgrčilo u njegovim grudima, i sva tuga koju nikada nije izrazio proključala je iz njega i on je jecao tako glasno da mu se jelo grčilo kao da je upravo doživio napadaj. Nije bilo načina da prestane plaka , cijeli svijet se pretvorio u vrtlog strahovite tuge. Alfie, Olivia, čak i Evangeline i Rupert... svi su bih mrtvi. Urlici su mu kidali jelo, praćeni riječima koje nikada u životu nije izrekao na glas, zato što se jedan vojvoda uvijek zna kontrolirati. Vojvoda nikada ne preklinje. Ovaj je vojvoda preklinjao. Molim te, Bože, pomozi. Pomozi. Shva o je konačno da sada može vidje da Lucy liže Olivijine obraze jer se prostorija polako raščišćavala od dima. Požar u dimnjaku su vjerojatno ugasili. Lucy jednom zalaje tako glasno da se činilo kao da laje neka velika doga. Bio je to lavež Kerbera, psa koji čuva vrata Hada. Možda. Njegov posljednji jecaj bio je praćen čudnom jasnoćom i dubokim mirom. – Ja to ne mogu podnije – reče Quin, govoreći u vjetar. – Ja to ne mogu ponovno podnije . – Nije se mogao vra u svoju sterilnu kuću, stranicama matema čkih jednadžbi, majčinim ograničenjima. Bez Olivije i Alfija, život nije imao nikakva smisla. Lucy je još uvijek lizala Olivijin obraz. Sagnuo se da je odgurne i pričinilo mu se da je Olivia zadrhtala. Zgrabio ju je za ramena i podigao je k sebi. – Molim te, Olivia! Diši. Molim te! Ništa. Privio je njezino jelo uz svoje i počeo se njiha naprijed-nazad, a one proklete suze ponovno su tekle. Ona se nakašlje.


Tarquin Brook-Cha ield, vojvoda od Sconcea napravio je te večeri u Francuskoj od sebe budalu. Uvijek će se toga sjeća i bit će ga malo sram svaki put kad se toga sjeti. Čovjek koji nikada nije zaplakao, čak ni na sprovodu vlastita sina, tada je ridao. A kad je Olivia Mayfair Ly on došla k sebi, kašljući bolno, ali inače sasvim u redu, ona – koja također nikada nije plakala – također je ridala.


POGLAVLJE 32 Ratnik i Amazonka Zaslužni su madraci – reče Olivia Pe tu dva sata kasnije. Sjedila je na stolcu na sredini dvorišta, duboko udišući svjež zrak kojije mirisao na more. Prsa su je boljela, ali već se osjećala puno bolje. Pomogla je vruća kupka. – Tvoji madraci su nam spasili život. Ali iz njegovog pogleda vidjelo se da je u agoniji. – To sam bio ja, ja sam vas zamalo koštao života! Ja sam blokirao dimnjake da natjeram Madame da napus kuhinju i onda se jedan dimnjak zapalio. Kad sam shva o da niste iskoris li svoj ključ, nisam mogao do vas od dima. Strahovito sam podbacio. – To je bila nesreća – reče mu Olivia. – Ali moraš mi obeća da nikada više nećeš učiniti nešto tako opasno. – Obećavam – reče Petit uzdahnuvši. – Nikada, nikada, nikada. – Možeš se iskupi – reče Quin pojavivši mu se iza leđa. – Odnesi Lucy u čamac privezan kraj kolibe Perea Blancharda, molim te. – Uruči mu psića. – Ona je preumorna da bi hodala za nama. Daj je mornaru Grooperu koji bi nas trebao čekati. – Trčat ću cijelim putem – reče Pe t, odmah pretvorivši riječi u djela, istrčavši kroz dvorišna vrata. – Bože moj – Olivia ga je ispra la pogledom. Jedno Lucyino uho jedva se vidjelo, pognuto na vjetru. – Lucy se sigurno osjeća kao na utrci. – Pe t je krenuo cestom – reče Quin. – Mi ćemo prečicom kroz šumu i s ći ćemo kad i on bez obzira na to koliko će brzo trčati. – Sagnuo se i podigao je jednini brzim pokretom. – Vrijeme je da krenemo kući. – Ne možeš me nosi ! – prosvjedovala je Olivia. – Ne smiješ! Preteška sam. – Ali on ju je samo poljubio u čelo i izašao iz dvorišta, ostavljajući za sobom grozni garnizon. Tijelo ga je boljelo, no on nije želio pokleknu pred umorom. Bilo je skoro dva kilometra do uvale u kojoj ih je čekao čamac na vesla, ali izgledalo je da su vojvodini mišići napravljeni od čelika. Olivia je bila ho, rukama ga je obgrlila oko vrata, prislonila lice na njegove grudi, tako zahvalna što je sada s njim i što je živa da nije mogla govori . Ali kad su izašli iz šume i kad je začula zvuk vode koja teče, zahtijevala je da je spusti. – Još malo pa smo na Sanjarenju – pobunio se Quin. – Želim samo što prije o ći iz ove proklete zemlje. Ona ga pogladi po obrazu. – Molim te? On glasno uzdahne, ali je ipak osovi na noge.


Bilo je rano popodne, a zrak je bio topao i mirisao je po cvijeću. Zvončići su se pros rali sve do kraja uvale okruženi mladim hrastovima. – Baš su predivni – uzdahnu Olivia, kleknuvši usred tepiha od cvijeća. Quin je samo zarežao. – Uživaj sad u njima jer ih nikada više nećeš vidje . Mi nikada više nećemo nogom kročiti u Francusku. Ona se nasmije. – Naravno da hoćemo, kad rat završi. Željela bih jednog dana upoznati Petitovu mladenku i saznati je li se pijani capitaine ikada otrijeznio. Uostalom, čula sam da dogovaraš redovitu isporuku konjaka u kuću Littlebourne. – Najbolji koji sam pio godinama – Quin je izgledao kao da se kaje. – Grozno mi je što to moram prizna , ali Madamein kruh je bio nevjerojatno dobar. Vrijedan izleta u Francusku. – Glas joj je utihnuo kad je pogledala u njega. Quin se također bio okupao, isprao sa sebe tragove od čađe zbog kojih je izgledao kao lopov u ponoć. Ali bez obzira na to, nešto se promijenilo u njemu. Jagodične kos koje su u Engleskoj izgledale aristokratski, sada su djelovale oštro i divlje. Nije odjenuo kaput, a jedan mu je rukav košulje bio poderan, otkrivajući mu mišićavo rame. Bio je utjelovljenje osvetnika. – Što je? – upitao je, mršteći se na nju. – Izgledaš poput ratnika – reče, a cijelo joj je jelo divljački drhtalo kao odgovor na njegovu želju za nasiljem koju je jedva potisnuo. Čučnuo je kraj nje, a bedreni su mu se mišići tako lijepo napeli da je žudjela pomilovati ih prstima. Pravoj dami tako nešto nikada ne bi palo na pamet. Njezina majka bi se zgrozila, ali Oliviju za to nije bilo nimalo briga. – Mislio sam da sam te izgubio – reče joj, glas mu je bio ukočen i beskompromisan. – Poludio sam od toga pa te moram upozoriti, Olivia, da možda više nikada neću biti isti kao prije. Ona je kleknula na koljena i oči su im bile u ravnini. – Moja zadnja misao prije nego što sam se onesvijestila bio si ti. Znala sam da ćeš doći po mene. Volim te, Quine. – Ja nikad nisam razumio što je to ljubav – reče, ne dodirnuvši je. – Ali znam da volim kako si se postavila prema mojoj majci, volim tvoje loše viceve, šašave limerike i tvoju ljubičastu haljinu i to što se znaš popeti na drvo i puštati zmaja. Ona se nasmiješi. To je bilo dovoljno dobro. – Majka mi je davno rekla – nastavio je – da je jako dobro što smo mi neemocionalna obitelj, zato što je ljubav opasna. Ja sam dokazao njezinu hipotezu time što sam se zaljubio u Evangeline. Olivia se ugrize za usnicu, spremna mu proturječiti. – Ali ja te volim toliko više. – Glas mu je zadrhtao i zamalo puknuo, ali uspio ga je smiri . – Volim te više od ičega na svijetu, više od svog života. Ako je ljubav opasna, tada ne želim živje u sigurnos . – Glas mu je bio grub i divlji i dvostruko iskreniji od


gladi. Olivia se pomakne unazad, još uvijek klečeći na koljenima. – Samo od gledanja u tebe boli me... ovdje. – Stavila je ruku na trbuh i pustila da klizne niže. – I ovdje. Njegovo je lice promijenilo izraz od smrtonosnog do senzualnog. – Olivia – uzdahnuo je njezino ime. A za m – Ne. – Potrudio se da ta riječ zvuči kao zapovijed, ali ona je bila prilično sigurna da se ratnici žene Amazonkama, a to je značilo da je došlo vrijeme za nju da bude hrabra poput Amazonke. Iako joj povijest nije bila jača strana. – Ne bojim se kad si sa mnom. – Otkopča je gornji gumb seljačke haljine koji su joj ljubazno poklonili jer je uniš la svoju putnu opravu. – Ne bojim se Besse ea jer sam vidjela što si mu učinio u utvrdi. Quinova se čeljust s sne. – Na žalost, bojim se da je gad preživio. Da sam znao da ti je nanio toliko masnica, izmlatio bih ga do smrti prvi put kad sam ga vidio. Ona se nasmiješi i otkopča još dva gumba – A mene nije strah francuskih vojnika jer su svi otprilike dobi tvog bratića Justina, iako nisu toliko nadareni za pjesništvo. – Ne bi me čudilo da se Pe t vra o u svoju spavaonicu i sad piše s hove o engleskoj božici Mjeseca. – Gledao je njezine ruke. Olivia otkopča zadnji gumb i spus haljinu, otkrivši gola ramena. – A najviše od svega – reče, ustajući na noge – ja se više ne bojim same sebe, svog jela. – Haljina se sklupčala pod njezinim nogama i ona je stajala samo u tankoj donjoj haljini. – Nema korzeta – zarežao je, ostavši ukipljen na mjestu. – Uniš t ću sve korzete kad se vratimo u Englesku. – A što ne valja s korze ma? – upitala je, zadirkujući ga podižući polako, centimetar po centimetar rub svoje haljine. – Sputava te – reče. Oči su mu bljeskale. – Ne mogu podnije da nešto s šće obline. Znala je da joj je smiješak blistav, a nije osje la ni tračak srama kad je skinula haljinu preko glave i bacila je na stranu. Quin se ukipio. Mišićav divlji čovjek čučao joj je pod nogama. Ona je samo čekala na tepihu od plavih zvončića, a zraka prigušena sunčeva svjetla igrala joj se po grudima i trbuhu i puštala ga da je gleda koliko god dugo želi. Treba reći iskreno da je noge stavila u najbolji mogući položaj – skupila je koljena i lagano ih nagnula na stranu. Nikad se nije osjećala senzualnije i poželjnije. Bi gola vani, unatoč tome – ili možda baš zahvaljujući tome – što je Quin još uvijek bio kompletno odjeven, to je bilo nevjerojatno uzbuđujuće. Cijelo joj se jelo omekšalo od žudnje, pjevalo od nje. Ipak, on se još uvijek nije pomaknuo, bio je to rezultat te njegove nove odlučnos . – Olivia – napokon je zarežao.


– Da? Možda je on bio odlučan i žestok, ali ona je bila žena. Njegova žena. Vidjela je kako mu strast gori u očima poput vatre i kako mu se ruke tresu. Zbog nje. – Raširi noge. Ona se namjes la u nimalo čednu pozu koju je zah jevao, a čak ni to nije bilo dovoljno da je počne biti sram. – Savršena si – reče promuklo. – I moja si. – Iznenada, jedna snažna ruka obuhva la joj je bokove, a brz pokret njegovim jezikom po mjestu između njezinih nogu natjerao ju je na vrisak. – Kao med – reče, još jednom je liznuvši tako da je morala zastenja . Slatki, uporni bol proširio se brzo niz njezine noge, a Olivia je zarila prste u čistu svilu njegove kose i čvrsto ga držala. Quin je krenuo polako, držeći je u pravom položaju nakon što je izgubila snagu, rukama s šćući bujne obline njezine pozadine, dok je jezikom zah jevao da mu se prepus . Nije prestao dok nije jecala od užitka, tresla se po cijelom jelu i pokušavala nešto reći bezuspješno tražeći riječi. Ustao je na noge i skinuo košulju preko glave žustrim pokretom. Trenutak kasnije, našla se na leđima na hrpi odbačene odjeće i zvončića, gola, a njegovo čvrsto jelo nadvilo se nad nju. No brada mu je bila s snuta, a oči zabrinute. – Ne mogu se zaustaviti, Olivia. I još bi te moglo boljeti. Ali ona se već uvijala prema njemu, rukama se čvrsto držeći za njegove nadlak ce. – Osjećam se prazno – šapnula je. – Želim te u sebi. Spus o je jednu ruku i na trenutak zatvorio oči. – Tako si spremna – glas mu je bio promukao. – Ah – zavapila je, gurajući se prema njegovom prstu i grubim pokre ma njegova palca. –Ja... možeš li... da! – Zlatna svjetlost sunca ponovno ju je preplavila i krenula teći njezinim venama. Quin je čekao da se Olivia prestane grči i tres od užitka, a za m se odmakao natrag i stavio svoje ogromne ruke ispod njezine pozadine. Na licu mu se vidjela očajnička želja, ali i oprez. – Želim tvog... – reče, ali morala je stati da uzme zraka. Tračak smiješka obasjao mu je oči. – Da se nisi usudila reći ni riječ o razjarenom ovnu, Olivia Lytton. Napućila je usne prema njemu, uživajući u njegovom pogledu na njezine bujne usne. – Ali želim ga. – A to je i mislila. Ako je to uopće bilo moguće, osjećala je da je još veći nego prvi put. Ali sada je sve bilo drugačije; vrisnula je kad ga je gurnuo, ali ne od boli. Noge su joj se instinktivno podigle i stisnule se oko njegovih bokova, čvrsto ga držeći.


Tihi krik začuo se s njegovih usana. – Ne... ne tako brzo – zavapio je. Spus o se na laktove i poljubio je. – Volim te. – Riječi su bile duboke i snažne, poput ratničkog zavjeta. Odmakao se i ponovno ga zario. I stao. – Nema svrhe živje bez tebe, Olivia. Nikakve. Njezine su usne drhtale, a oči su joj se ispunile suzama. Ali on je sagnuo glavu i ponovno je poljubio. – Nema razloga za suze – reče. – Preživjela si. Ja sam preživio. Mi smo preživjeli. – Volim te – reče, a ruke su joj drhtale dok ga je pokušavala privući bliže sebi. – Tako te silno volim, Quine. Pogledi su im se sreli. – Molim te – zavapila je, a nije joj bilo sasvim jasno što zapravo moli. Ali Quin je znao. Tu je bio doma, a ona je uzela što joj je dao, uzela i vratila mu natrag.


POGLAVLJE 33 Vrijednost jednostavnih riječi Quin nije pronašao prave riječi dok se nisu oprali u potoku i odjenuli se. Ali ovaj put ga nije brinulo što riječi koje je želio izgovori nisu odmah navrle: ono što su on i Olivia osjećali bilo je više od onoga što se moglo izreći. Bilo je to poput svjetlos , shva o je. Nešto obično i jednostavno što se pretvaralo u dugu kad bi se pobliže proučilo. – Ti si promijenila moje srce – napokon je rekao. – Nikad neću bi sretan kad ne budem znao gdje si. Olivijine su oči ponovno zasvjetlucale i prije le suzama. Ali bila je sigurna u njegovu zagrljaju. Krenuo je naprijed, sagnuvši glavu kako bi joj poljupcima obrisao suzu ili dvije. Trebalo je još dugo hoda kroz šumu do uvale nad kojom su se nadvila stabla, a on nije spavao puna dva dana. Ali Olivijin šapat davao mu je snagu i sve što mu je govorila, čak i najluckas jj limerici, zapravo su značili samo jedno. Ona ga je voljela, njega, hladnog i bezosjećajnog čovjeka kojeg je Evangeline proglasila nedostojnim ljubavi. Kad su s gli do čamca, Grooper je spavao na obali, s Lucy sklupčanom pod rukom. A svijet – Quinov svijet – bio je na svom mjestu i tamo će osta do kraja njegova života. Kad je njihova kočija s gla do Li lebournea, praćena još jednom na kojoj je bila izvješena crna zastava i koja je vozila Rupertovo jelo, cijelo kućanstvo je izašlo pozdraviti ih. Vojvoda od Canterwicka – još uvijek slab od dugačkog razdoblja nesvjes ce – dugo ih je držao za ruke i nije im prestajao zahvaljiva što su doveli njegovog dečka kući, a zatim je otišao, slomljen. Udova vojvotkinja od Sconcea prekršila je svoju najdražu zapovijed koja govori o daminom dostojanstvenom držanju, rasplakavši se pred cijelim kućanstvom. Gospođica Georgiana Lytton je vrisnula, zgrabila svoju sestru i protresla je. Nije potrebno naglašava da provala jecaja i sretne histerije dokazuje da je osoba (barem privremeno) odbacila zapovijedi poput onih da ›Vaše ponašanje nikada ne smije zasjeni vašu cast‹. Dobro je bilo što Georgijini i Olivijini roditelji nisu bili ovdje da posvjedoče kršenju općih zakona svemira (barem po mišljenju gospođe Lytton). Jadna gospođa Ly on bila bi još više šokirana da je čula razgovor između svojih kćeri kasnije toga dana.


– Ali ne možeš podnije lady Cecily više od pola sata! Sasvim će te izludje već za tjedan dana. Zar se ne sjećaš našeg puta ovamo, kad smo ti i ja... – To nije važno – reče Georgiana odlučno. – Nećak lady Cecily ima katedru na Oxfordu, Olivia. Katedru! Olivia odloži šalicu čaja i pogleda sestru. – Katedra... to bi valjda trebalo bi nešto dobro. Georgiana je ignorirala sestrinu opasku; brbljala je uzbuđeno onako kako to inače nikada ne bi. – Gospodin Holmes počinje sljedećeg tjedna sa serijom predavanja o Laplaceovoj celes alnoj mehanici i Newtonovom zakonu. Ženama nije dopušteno pohađati takva predavanja, ali on očito ne smije proturječiti vlastitoj teti. – I njezinoj družici. Ali Georgie, jesi li sasvim sigurna da ti to možeš izdržati? Sje se, držanje predavanja je izgleda obiteljska crta; čekaju te sati predavanja o probavnom sustavu lady Cecily. – Lady Cecily je vrlo ljubazna, Olivia. Razmisli malo, ona će sa mnom sjedi na svim tim predavanjima. Zbog mene. – Ona će na tim predavanjima raditi isto što bih i ja u toj situaciji, prespavati ih. – Ako moram bi suučesnik u ubojstvu da bih išla na ta predavanja, bit ću – reče Georgiana uvjerljivo. – Vidiš, sad si dotakla vrlo zanimljivu temu – reče Olivia zločesto. – Je li moguće da je sve gospodin Bumtrinket, pokojni suprug lady Cecily glavom i bradom, umro sumnjivom smrću, možda od napitka koji je ona kupila od venecijanskog nadriliječnika? – Olivia! – poviče Georgiana šokirano, kao i uvijek. – Ili još gore! Što ako ti budeš natjerana na ubojstvo? – Prestani s tim! Ponašaš se stvarno nedolično! – Bila jednom stara žena zvana Bumtrinket, noć i dan bi se čuo njezin kreket – smijala se Olivia, plešući po sobi nakon što se istrgla iz sestrina s ska. – Prestat’ brbljat ona nije znala, ta nikad ne bi stala, sve dok nije nalju la družicu, pa ju je ova ubola kolcem u guzicu! – Nepopravljiva si! – I onda je savršena princeza stala ganja nesavršenu princezu oko sofe u knjižnici prije nego što se prisje la da dostojanstvo, krijepost, i susretljivost i profinjenost zabranjuju tjelesno obračunavanje. Olivijin svijet, kao i Quinov svijet bio je čvrsto na svom mjestu. Georgie je možda uis nu išla na Oxford izbjeći namijenjenu joj karijeru vojvotkinje, ali djelići programa vojvodifikacije još su se uvijek grčevito držali. A Olivia se upravo spremala ispuni najveću želju svoje majke... iako se moglo ustvrdi da je njezin uspjeh bio direktno povezan s njezinim neuspjehom u savladavanju istog tog programa. Quin i Olivia hodali su iza vojvode od Canterwicka kad je Rupert sahranjen s


počas ma; ne u obiteljskoj grobnici već u Westminsterskoj katedrali, kao što i priliči engleskom heroju ovjenčanom slavom. Njegov je grob označen jednostavnom mramornom pločom na kojoj je bilo ispisano njegovo ime i ulomak jedne vrlo čudne pjesme. Nekoliko godina kasnije, mladi je pjesnik pod imenom Keats zastao kraj natpisa i promatrao ga čitavo popodne. Nešto kasnije, sredovječnog pjesnika pod imenom Auden čitav je tjedan fascinirao is taj odlomak. Pedeset godina kasnije, u jednoj eruditskoj disertaciji raspravljalo se o složenos fragmentacije... ali to se sve događalo u budućnos , bila je to zagonetka koju su trebali riješi oni zainteresirani za igre riječi. Za Tarquina Brooka-Cha ielda, vojvodu od Sconcea, komplicirane riječi nikad nisu imale istu čarobnu snagu koju su imale prije njegova drugog braka. Nikad ga više nije brinulo što ne može pronaći prave. Postojale su za njega samo dvije koje su is nski bile važne i koje je vrijedilo ponavljati. – Volim te, volim te, volim te. – Volim te.


EPILOG Trinaest godina kasnije Mlada je djevojka imala crnu kosu s bijelim pramenom koji joj je padao preko obrve. Lady Penelope Brook-Cha ield još uvijek nije znala – iako je u dobi od dvanaest godina to već počela naslućiva – da je najljepša mlada dama svojih godina u području između Kenta i Londona, pa i šire. Usne crvene poput trešnje, visoke jagodice i izgled Amazonke. – Naslijedila je baš sve što treba – mrmljao je Quin. – Bit će ona strah i trepet. Stajat će u redu za njezinu ruku, a onda ćemo još i mi gnjavi njezinog jadnog supruga. – Pih – reče Olivia lijeno, uživajući u toplini ljeta koja je visjela u zraku čak i u sjeni njezina omiljenog brijesta, onog na kraju križanja Ladybird. Mali bijeli lep ri plesali su ispod najnižih grana. Penelope je projurila kraj njih, jureći za jednim od svojih bra ća uz vrisak koji je podsjećao na nove parne strojeve. – I moj tata također! – vrištala je. – Moj tata je opasan i strog! – Uopće mi ne djeluješ opasno – reče Olivia, milujući Quina po kosi. On je ležao na prostirki kraj nje, nježno šapćući njezinom trbuhu koji je stršao između njih. – Nježan sam prema novoj bebi – reče, poljubivši je u odgovarajuće mjesto. – Čuvam svu svoju strogoću za prve Penelopine udvarače. Neka se buka začula sa stabla nad njima. – Pažljivo – viknuo je Quin. – Mama je ovdje i znaš da moraš bi posebno pažljiv ovih dana. – Znam. – Puno je kiše padalo toga ljeta, a grane su bile debele, tamnih listova. Par mršavih nogu provirio je iz krošnje i zanjihao se malo dok Quin nije ustao, uhva o njihova vlasnika i spus o svog sina sigurno na zemlju. – Tata! – vikala je Penelope, trčeći prema njima dok joj je kosa vijorila na vjetru. Mora da je izgubila još jednu vrpcu. – Teta Georgie kaže da nikada nisi ubio ni jednog gusara i daj joj objasni da je to tvoj posao! – Stvarno joj moraš malo bolje objasni koja su zaduženja lokalne milicije – promumljala je Olivia. Quin je stavio ruke na bokove i povikao: – Reci Georgiani da je stric Jus n taj koji tjera gusare. Penelope je dotrčala do njih, bila je sva u nogama i razbarušenoj svilenkastoj kosi. Zgrabila ga je za ruku. – To je apsurdno, tata. Ti znaš da stric Jus n nema vremena ni za što drugo osim za pjevanje. Kad bi želio ubi gusara, napravio bi to još prije


doručka. Dođi i reci to teti Georgie. – I odvukla ga je sa sobom. Gospodin Leo Rupert, koji je držao tulu grofa od Calderona (iako to još nije znao), kleknuo je kraj svoje majke i pokazao joj svoju malu zbirku grančica, prelomljenih tako da sve budu potpuno iste dužine. Leo je bio maštovit, volio je sanjari i bio je puno ši od Penelope. Uvijek je bio udubljen u misli, razmišljajući vrlo ozbiljno, ozbiljnije od većine petogodišnjaka. – Planiraš li nešto izgradi od h grančica? – upitala ga je Olivia, pridižući se mukom u sjedeći položaj. – Možda neku kuću? – Premlad sam da bih gradio kuću – reče Leo tek jedva vidljivo iznerviran. – Ljudi moje dobi ne grade kuće, mama. Ti bi to trebala znati. Gurnuo je grančice pažljivo u džepove i podigao se sa svojih prilično prljavih koljena. – Što ćeš učiniti s njima? – Alfie i ja ćemo sagradi cestu. Pitat ću strica Jus na da nam pomogne. – Za m joj je upu o osmijeh koji je bio prekrasan baš zato što se Leo vrlo rijetko smijao. – Gdje je Lucy? – Sjedi u prikolici za ponija – reče mu Olivia. – Znaš da se Lucy ne miče s bakina krila u posljednje vrijeme. – Pokazat ću ove grančice baki – reče i odšeta dalje. Olivia ga je promatrala i razmišljala. Njezin suprug se vra o i sjeo k iza njezinih leđa, obuhva o joj trbuh rukama i povukao je na svoje tople grudi. – Ova beba je veća od prethodne dvije – primijetio je. – Quine, zar stvarno misliš da je u redu što se Leo stalno igra s prijateljem Alfijem, a Alfija nitko ne može vidjeti osim njega? Quin ju je povukao još čvršće k sebi i poljubio je u uho. – Misliš li da to radi samo zato jer to toliko veseli njegovog taticu? Olivia nasloni glavu na njegovo rame. – Ne. Leo bi sad rekao da je Alfie samo njegov prijatelj. A to je već ove godine rekao više puta. A što se če veličine mog trbuha, mislim da postoji mogućnost da nosim blizance. – Nosiš blizance? – uzviknuo je Quin. – Daj molim te razmisli još malo. Ja nisam siguran da možemo podnijeti još dvoje. Olivia se nasmije. – Zar mi to govori is onaj čovjek koji mi je rekao da želi punu sobu djece? – To je bilo prije nego što sam shva o kako znaju bi glasni. S Georgianinih dvoje ovdje, a sutra još dolazi i Jus nov sinčić – a znaš, Olivia, kako je taj mali grozan, kuća se trese iz temelja. – Poljubi me – zahtijevala je Olivia, gledajući svog prelijepog supruga ratnika. Njegov prvi poljubac bio je pun obožavanja, a za m se produbio u nešto sasvim


drugačije, u posesivni poljubac razbojnika. Ruke su mu krenule s njezinog trbuščića prema gore, prema mekšim i čulnijim oblinama. – Ne smiješ to! – Olivia je uzdahnula, malo kasnije. Oboje su već ubrzano disali. – Idemo kući – rekao joj je Quin u uho. – Želim te. Želim svoju ženu u nedjeljno popodne, u sparno sunčano englesko jutro. Želim je golu i želim da leži na našem krevetu tako da mogu... Penelope se naglo zaustavi kraj njih. – Zar se opet ljubite? Baka kaže da je vrijeme da idemo kući, a dadilja veli da ima pite od limuna za užinu. Idemo! – Trčala je naprijed, a čizme su joj kloparale pod haljinama. Quin je pomogao svojoj voljenoj usta , uhva o je za ruku i zabavljao je cijelim putem do prikolice s ponijem šapćući joj raznorazne prijedloge od kojih se zacrvenjela već kad su došli do kraja križanja Ladybird. – Hm – reče udova vojvotkinja ugledavši Olivijino lice. – Prevruće je ovdje vani, kažem vam. I Lucy se već pregrijala. Quin se sagnuo i nježno povukao Lucy za uho. – Onda stvarno moramo kući – reče, kimnuvši lakaju koji je upravljao drugom prikolicom punom njegove djece i njihovih bratića. Uzeo je u ruke ponijeve uzde. – Moramo se potrudi da Lucy bude udobno. I mislim da bi mojoj ženi također bilo bolje kad bi... Olivia ga podbode laktom. – ... malo odspavala – reče, poljubivši je u nos. Udova vojvotkinja pogledala ih je oboje, a za m skrenula pogled na uredna polja koja su se prostirala oko sjedišta obitelji Sconce. Nije baš svaki dan zahvaljivala Bogu na tome što je odabrala Georgianu za seriju apsurdnih testova koje je osmislila, te na tome što je Georgiana sa sobom povela Oliviju. Ali skoro svaki dan jest.

SVRŠETAK


POVIJESNA BILJEŠKA Ovaj roman ima toliko književnih predaka da ih jedva mogu nabroja ; to su renesansne drame, Scarlet Pimpernel, novela Davida Fostera Wallacea. Najviše dugujem, naravno Hansu Chris anu Andersenu i njegovoj bajci Princeza na zrnu graška. Njegovu su priču književni kri čari njegova vremena pokopali kao previše brbljavu i neozbiljnu i nikako im se nije svidjelo preneseno značenje povezano s pretvrdim graškom pronađenim u princezinom krevetu. Andersenova šokantna alegorija inspirirala me je da izmislim heroinu koja će ima veliku sklonost igrama riječi. Kad se govori o limericima, najviše se spominje Knjiga nonsensa Edwarda Leara izdana 1846., ali limerička forma još je starija. Na primjer jedan zadivljujući primjer pojavio se u rujnu 1717. u dnevniku nekog Johna Thomlinsona, pastora koji je volio bilježiti skandale iz svoje župe. Pomoć kod Olivijinih nepristojnih duhovitos došla je od renesansnog drama čara Bena Jonsona te od pisaca BBC-jeve legendarne humoris čke serije Crna Guja na koju bi Jonson zacijelo bio ponosan. Jonsonu također dugujem za ime Cecily Bumtrinket. To je sluškinja iz jednog od njegovih kazališnih komada koju sam pretvorila u vojvodinu kćer. A na veliko zadovoljstvo moje dvanaestogodišnje kćeri, koja je jedna od najodanijih Belieberica, nadahnuće sam imala i kod odabira imena lorda Jus na Fiebvrea. Kraj romana nadahnut je Scarlet Pimpernelom. Kao nejdžerica, obožavala sam scenu u kojoj sir Percy podiže svoju ženu na ruke kao da je laka poput perca i nosi je nekoliko kilometara do obale kako bi pobjegli iz ratom zahvaćene Francuske u njegovom luksuznom jedrenjaku zvanom Sanjarenje. Što se če povijesnih činjenica, lampe su se rezbarile iz repe, ali su doista postojale. I opsada Badajoza se doista dogodila, ali promijenila sam neke detalje kako bi bolje poslužile mojoj svrsi – pretvaranju Ruperta u junaka. Za kraj, skrećem vam pažnju da su Rupertova srednja imena Forrest G. G. kao Gump.


Zahvale Moje knjige su kao mala djeca; potrebno je cijelo selo da bi ih opismenilo. Želim iz sveg srca zahvali stanovnicima mog osobnog sela: mojoj urednici, Carrie Feron, mojoj agen ci Kim Witherspoon; mojim web-dizajnerima iz Wax Crea va; i članicama mog osobnog ma – Kim Cas llo, Franzeca Drouin i Anne Connel. Zahvaljujem na stručnoj pomoći i dr. Thomasu Henkelu, profesoru emeritusu fizike s Wagner Collegea, Annie Zideman-Karpinski, znanstvenoj knjižničarki sa Sveučilišta u Oregonu i Sylvie Clemont iz Rueil Malmaisona u Francuskoj. Izuzetno sam zahvalna svakome od vas!

Eloisa james kako osvojiti vojvodu  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you